Muso Gijom - Sutra

Ona je njegova prošlost... on njena budućnost ...
Dokle se može ići iz ljubavi?
Daleko.
Vrlo daleko.


Njih dvoje ni po čemu nisu predodređeni da se sretnu. Čudesan splet okolnosti, možda čak i sudbina, učiniće da požele da se upoznaju... Ali stvari nisu tako jednostavne...
Metju živi u Bostonu, Ema živi u Njujorku. On je profesor filozofije na Harvardu, otac četvorogodišnje Emili, usamljen i potišten nakon što je u saobraćajnom udesu izgubio svoju voljenu ženu. Ema je somelijer u čuvenom njujorkškom restoranu, koja je posle niza loših veza u potrazi za pravom ljubavlju. Jednoga dana Metju kupuje polovni računar na kome se nalazi ime bivše vlasnice Eme L. Trenutak kada odlučuje da joj pošalje imejl u želji da joj vrati fotografije koje igrom slučaja nisu izbrisane iz kompjutera, zauvijek će promijeniti njihove sudbine...
Ovo je uzbudljiva romantična ljubavna priča sa elementima trilera i policijskog romana. Ljubav, mržnja, iščekivanje, sumnja, strah, izdaja, tajne, potraga za istinom, otkrića, relativnost vremena, varljivost očiglednog, preispitivanje i konačno život koji ipak trijumfuje nad smrću, djelovi su slagalice na kojima pisac gradi nevjerovatan zaplet na granici između stvarnosti i fantastike.

Ljubav puzi kada ne može da hoda.
Viljem ŠEKSPIR


Prvi dio
SUDBINSKI SUSRET



Prvi dan



1
Među utvarama

Nismo onaj koga vidimo u ogledalu. Onaj smo koji sija u tuđem pogledu.
Tarun J.TEJPAL

Univerzitet Harvard
Kembridž
19. decembar 2011.
Amfiteatar je bio prepun, ali bilo je tiho.
Kazaljke na bronzanom brojčaniku starog zidnog sata pokazivale su 14.55h. Čas filozofije koji je držao Metju Šapiro bližio se kraju.
Sjedeći u prvom redu, Erika Stjuart od dvadeset i dvije godine pomno je posmatrala svog profesora. Već čitav sat bezuspješno je pokušavala da privuče njegovu pažnju, upijajući svaku njegovu riječ i klimajući glavom na svako njegovo zapažanje. Uprkos ravnodušnosti na koju su nailazili pokušaji mlade žene, profesor ju je iz dana u dan sve više fascinirao.
Mladoliko lice, kratka kosa i brada od tri dana, neosporno su mu davali šarm koji je izazivao prilično uzbuđenja među studentkinjama. U izblijedilim farmerkama, iznošenim kožnim čizmama i rolkom, Metju je više ličio na postdiplomca nego na pojedine svoje kolege krutog i ozbiljnog držanja, na kakve se nailazilo na kampusu[1]. Ali još više nego lijepom spoljašnjošću, opčinjavao je svojom rječitošću.
Metju Šapiro je bio jedan od najpopularnijih profesora na univerzitetu. Za pet godina, koliko je predavao na Kembridžu, njegova predavanja su iz godine u godinu privlačila sve više novih studenata. Zahvaljujući dobrom glasu, više od osam stotina studenata upisalo se bilo ovog tromjesečja na njegova predavanja, tako da se njegov čas sada održavao u najvećem amfiteatru Sever Hola.
FILOZOFIJA JE BESKORISNA UKOLIKO NE MOŽE DA ODAGNA PATNJU DUHA.
Ispisana krasnopisom na tabli, ova Epikurova rečenica činila je okosnicu Metjuove nastave.
Njegovi časovi filozofije bili su pristupačni i nije ih otežavao mistifikovanim konceptima. Sva njegova rasuđivanja hvatala su se ukoštac sa stvarnim događajima. Šapiro bi svaku svoju intervenciju započinjao polazeći od svakodnevice svojih učenika, konkretnih problema s kojima se suočavaju: strah od padanja na ispitu, raskid ljubavne veze, opterećenost onim kako nas drugi gledaju, smisao studiranja... Čim bi odredili problematiku, profesor bi okupio Platona, Seneku, Ničea i Šopenhauera. I zahvaljujući živosti njegovog predstavljanja, izgledalo je kao da ove velike ličnosti privremeno napuštaju univerzitetske priručnike da bi postale poznati i pristupačni prijatelji, kadri da vam daju korisne i utješne savjete.
Zajedno s inteligencijom i humorom, Metju je u svoje časove uključio i širok spektar popularne kulture. Filmovi, pjesme, stripovi: sve je to služilo kao izgovor za filozofiranje. Čak su i televizijske serije našle svoje mjesto u tom podučavanju. Dr Haus je tu bio da slikovito prikaže eksperimentalno zaključivanje, preživjeli iz Izgubljenih navodili su na razmišljanje o društvenim nagodbama, dok su mačoistički publicisti iz Ljudi sa Menhetna otvarali vrata ka izučavanju evolucije muško-ženskih odnosa.
Ako je ovakva pragmatična filozofija i bila doprinijela da on postane «zvijezda» kampusa, takođe je izazvala i dosta ljubomore i netrpeljivosti od strane kolega koje su njegovu nastavu smatrale površnom. Srećom, uspjeh Metjuovih učenika na ispitima i konkursima je, sve do sada, išao njemu u prilog.
Jedna grupa studenata je čak snimila njegova predavanja i stavila ih na internet, na Jutjub. Inicijativa je privukla radoznalost jednog novinara Boston Glouba koji je o tome napisao članak. Poslije ponovljenog članka u Njujork Tajmsu, Šapira su zamolili da napiše neku vrstu filozofskog «antipriručnika». Mada se knjiga dobro prodavala, mladi profesor nije dopustio da ga novonastala slava opije i uvijek je ostao na raspolaganju učenicima, vodeći računa o njihovom uspjehu. Ali lijepa priča je doživjela tragični preokret. Prethodne zime je Metju Šapiro izgubio suprugu u saobraćajnoj nesreći. Bio je to iznenadni i surovi gubitak koji ga je potpuno porazio. Nastavio je da drži predavanja, ali strastveni predavač, koji je izazivao oduševljenje, izgubio je bio onaj entuzijazam koji ga je činio tako posebnim.
Erika je zaškiljila kako bi bolje odmjerila svog profesora. Od tog dramatičnog događaja nešto se slomilo u Metjuu. Njegove crte lica su ogrubile, pogled je izgubio žar; ipak, žalost i bol davali su mu neku mračnu i melanholičnu auru usljed čega je postao neodoljiv u očima mlade žene.
Studentkinja je oborila pogled i prepustila se dubokom i ozbiljnom glasu koji se prolamao amfiteatrom. Glasu koji je izgubio nešto od svoje harizmatičnosti, ali koji je i dalje djelovao umirujuće. Sunčevi zraci su se probijali kroz staklo, zagrijavajući veliku prostoriju i blještavilom obasipajući centralnu galeriju. Erika se osjećala dobro, uljuljkana tom bojom glasa koja joj je ulivala sigurnost.
Ali ovaj trenutak blaženstva nije potrajao. Ona je poskočila začuvši zvono za kraj časa. Bez žurbe je spakovala svoje stvari, a potom je sačekala da se sala isprazni i bojažljivo prišla Šapiru.
– Šta radite ovdje, Erika? – upitao je s čuđenjem Metju kad ju je spazio. – Već ste ovjerili ovaj modul prošle godine. Ne morate više da prisustvujete mom predavanju.
– Došla sam zbog rečenice Helen Roulend koju često citirate.
Metju je nabrao obrve kao znak da ne razumije.
– «Ludosti zbog kojih najviše žalimo jesu one koje nismo učinili kad smo za njih imali priliku.»
Zatim je skupila hrabrosti da to objasni.
– Da ne bih poslije žalila, željela bih da napravim jednu ludost. Eto, sljedeće subote mi je rođendan i željela bih... Željela bih da Vas pozovem na večeru.
Metju je razrogačio oči i istog trena pokušao da urazumi svoju učenicu:
– Vi ste inteligentna mlada žena, Erika, znači vrlo dobro znate da postoji bar dvjesta pedeset razloga zbog kojih ću odbiti Vaš predlog.
– Ali željeli biste, zar ne?
– Ne insistirajte, molim Vas – prekinuo ju je on.
Erika je osjetila kako crveni od stida. Promrmljala je još nekoliko riječi izvinjenja prije nego što je napustila salu.
Metju je navukao svoj kaput uzdišući, zavezao šal i izašao u kampus.
* * *


Sa svojim prostranim travnjacima, impozantnim zgradama od braon cigle i latinskim izrekama na zabatima, Harvard je imao otmenost i bezvremenost britanskih koledža.
Čim se našao napolju, Metju je zamotao jednu cigaretu, zapalio je a potom žurno napustio Sever Hol. Sa torbom o ramenu prešao je Jard, veliko travnato dvorište odakle je počinjao lavirint kilometarskih vijugavih staza, koje vode u učionice, biblioteke, muzeje i spavaonice.
Park se kupao u lijepoj jesenjoj svjetlosti. Već deset dana su posebno blaga temperatura za to doba godine i izdašno sunce nudili stanovnicima Nove Engleske miholjsko ljeto, utoliko prijatnije što je kasnilo.
– Gospodine Šapiro! Hvatajte!
Metju se okrenuo u pravcu glasa koji gaje pozvao. Ragbi lopta mu se približavala. On ju je uhvatio s takvom preciznošću i u skoku je dobacio natrag kvorterbeku koji ju je tražio.
S otvorenim laptopovima na koljenima, studenti su bili zauzeli sve klupe u Jardu. Na travnjaku se orio smijeh i vodili su se lagodni razgovori. Ovdje su se, više nego na dragim mjestima, nacionalnosti skladno miješale a kulturna isprepletenost se smatrala bogatstvom. Bordo i sivo, dvije omiljene.boje čuvenog univerziteta, bile su, uostalom, ponosno istaknute na bluzama, duksevima i sportskim rancima: na Harvardu je duh pripadanja zajednici prevazilazio sve razlike.
Metju je povukao dim iz cigarete prolazeći ispred Masačusets Hola, monumentalne građevine džordžijanske arhitekture, u kojoj su se istovremeno nalazile i kancelarije uprave i spavaonice studenata prve godine. Stojeći na stepeništu, gospođica Mur, asistentkinja rektora, bijesno ga je ošinula pogledom praćenim opomenom («Gospodine Šapiro, koliko puta treba da vam ponovim da je zabranjeno pušiti na kampusu... ») i govorancijom o štetnosti duvana.
Hladnog pogleda i ravnodušnog izraza lica, Metju ju je ignorisao. Na kratko je došao u iskušenje da joj odgovori da mu je umiranje stvarno najmanja briga, ali se predomislio i izašao iz kruga univerziteta kroz ogromni portal koji je izlazio na Harvard Skver.
* * *


Vrveći kao u košnici, Skver je zapravo bio ogroman trg okružen radnjama, knjižarama, malim restoranima i kafićima sa terasama, odakle su učenici i profesori prekrajali svijet ili pratili svoja predavanja. Metju je pretražio džep da bi izvadio kartu za metro. Upravo je bio zakoračio na pješački prelaz da bi došao do stanice T-red lajn, kojom se stizalo do centra Bostona za manje od četvrt sata – kada se jedan stari Ševrolet Kamaro uz zaglušujuću buku, pojavio na uglu Masačusets Avenije i Ulice Pibodi. Mladi profesor je odskočio i ustuknuo da ga ne bi zgazio jarkocrveni kupe koji se uz škripu guma zaustavio tik pored njega.
Prednje staklo se spustilo i ukazala se riđokosa Ejpril Ferguson, njegova podstanarka od smrti njegove žene.
– Hello, tamnokosi ljepotane, da te povezem?
Tutnjava motora V8 prolamala se u toj ekološkoj enklavi, koja je znala samo za vrline bicikla i hibridnog vozila[2].
– Više volim da se vratim javnim prevozom – odbio je on. – Voziš kao u video igricama!
– Hajde, ne glumataj s tim tvojim strahovima. Odlično vozim i ti to znaš!
– Nemoj da navaljuješ. Moja kći je već izgubila majku. Želio bih da izbjegnem da moja kći postane siroče s četiri i po godine.
– O, u redu je! Ne preljeruj! Hajde, kukavice, požuri! Blokirala sam saobraćaj!
Požurivši zbog zvuka sirena, Metju je uzdahnuo i pomirljivo uskočio u Ševrolet.
Tek što je vezao pojas, kad je uprkos svim pravilima bezbjednosti Kamaro napravio opasni poluokret da bi vrtoglavom brzinom pojurio ka sjevera...
– Boston je na drugoj strani! – pobunio se on, hvatajući se za vrata.
– Samo obilazim preko Belmonta. To je na deset minuta. I ne brini se za Emili. Zamolila sam njenu bebisiterku da ostane sat vremena duže.
– A da me nisi pitala? Upozoravam te, ja...
Mlada žena je žurno prebacila za dvije brzine a zatim naglo dala gas, što je Metjua presjeklo usred riječi. Kad je ponovo smanjila na normalnu brzinu, ona se okrenula ka njemu i pružila mu , blok za crtanje.
– Zamisli, možda imam klijenta za Utamarovu sliku – rekla je.
Ejpril je držala umjetničku galeriju u Saut Endu: izložbeno mjesto specijalizovano za erotsku umjetnost. Imala je istinski talenat za pronalaženje nepoznatih djela i njihovu preprodaju, uzimajući lijepu sumu za to.
Metju je skinuo poveze i naišao na neuglednu košulju u koju je bila umotana japanska slika. Shunga, koja datira s kraja XVIII vijeka, predstavljala je kurtizanu i jednog od njenih klijenata kako se prepuštaju seksualnom činu, koliko senzualnom toliko i akrobatskom. Previše slobodna scena bila je ublažena ljupkošću poteza i bogatstvom motiva na tkanini. Gejšino lice odisalo je očaravajućom finoćom i elegancijom. Nije ni čudo da je ova vrsta gravire uticala kasnije na Klimta i Pikasa.
– Jesi li sigurna da želiš da se rastaviš od nje?
– Dobila sam ponudu koja se ne odbija – dobacila je, oponašajući glas Marlona Branda iz Kuma.
– Od koga?
– Od jednog velikog azijskog kolekcionara koji je u prolazu kroz Boston zbog posjete svojoj kćerki. Očigledno je spreman da posluje, ali ostaje u gradu samo jedan dan. Takva prilika mi se možda uskoro neće ukazati...
Ševrolet je napustio univerzitetsku četvrt. Krenula je bržim putem, koji je išao duž Freš Ponda – najvećeg jezera u Kembridžu – na nekoliko kilometara od Belmonta, jednog rezidencijalnog gradića na zapadu Bostona. Ejpril je unijela adresu u GPS i stala da ga slijedi sve do otmenog i poznatog kvarta: škola okružena drvećem graničila se sa igralištem, parkom i sportskim terenima. Tu se nalazio čak i sladoledžija, s pokretnim kolicima poput onih iz pedesetih godina. Uprkos jasnoj zabrani, Kamaro je pretekao školski autobus i parkirao se u jednoj tihoj ulici s mnoštvom kuća.
– Ideš li sa mnom? – upitala ga je uzimajući blok za crtanje.
Metju je odmahnuo glavom.
– Radije bih da te sačekam u kolima.
– Gledaću da požurim koliko mogu – obećala je popravljajući frizuru u retrovizoru i stavljajući jedan uvijeni pramen preko desnog oka u stilu Veronike Lejk.
Potom je iz tašne izvadila tubu ruža za usne, na brzinu popravila šminku, prije nego što će konačno dovršiti svoj femmefatale izgled, namještajući crvenu kožnu jaknu, koja je prianjala poput kože uz njenu majicu s izrezom.
– Ne misliš li da pretjeruješ? – zadirkivao ju je on.
– «Nisam loša, samo sam tako nacrtana» – mazno je izgovorila, oponašajući repliku i glas Džesike Rebit.
Zatim je ispružila svoje beskonačno duge noge, utegnute u helanke, i izašla iz kola.
Metju je posmatrao kako se udaljava i zvoni na vrata najveće kuće u ulici. Na ljestvici senzualnosti, Ejpril nije bila daleko od najvišeg stepenika – savršenih mjera, u struku kao osa, s grudima kao iz snova – ali ova inkarnacija muških fantazija voljela je isključivo žene i otvoreno ispoljavala svoju homoseksualnost.
Bio je to, uostalom, jedan od razloga zbog koga je Metju prihvatio da stanuje sa njom, znajući da među njima nikada neće biti ni najmanje dvosmislenosti. A osim toga, Ejpril je bila zabavna, inteligentna i vragolasta. Naravno, imala je loš karakter, sočan govor i umjela je da pobjesni ko ris, ali je isto tako znala da kao niko uzvrati osmijeh njegovoj kćerki, a za Metjua to nije imalo cijenu.
Ostavši sam, bacio je jedan pogled preko puta ulice. Jedna majka je sa svoje dvoje djece ukrašavala dvorište prazničnim dekoracijama. Shvatio je da je Božić za manje od nedjelju dana i to saznanje ga je bacilo u nekakvo pomiješano osjećanje tuge i panike. Sa užasom je uvidio kako se nazire prva godišnjica od Kejtine smrti: taj kobni 24. decembar 2010. kada se njegov život survao u patnju i nepodnošljivu tjeskobu.
U prva tri mjeseca koja su uslijedila poslije nesreće, bol mu nije davao ni odmora ni počinka, tišteći ga svakog trena: živa rana, ujed vampira koji je isisao čitav njegov život. Da bi okončao to strašno mučenje, više puta je pao u iskušenje da pribjegne radikalnom rješenju: baci se kroz prozor, objesi o konopac, ispije jak koktel lijekova, puca sebi u glavu... Ali svaki put ga je pomisao o nesreći koju bi prouzrokovao Emili, zadržala da ne pređe na djelo. Naprosto nije imao pravo da oduzme oca svojoj kćerki i da joj upropasti život.
Ozlojeđenost prvih nedjelja ustupila je potom mjesto jednom dugačkom tunelu žalosti. Život je bio stao, skamenjen od umora, zaleđen u dugotrajnoj strašnoj nevolji. U Metjuu se nije odvijala borba, bio je jednostavno dotučen, smrvljen tugom, doživotno zatočen. Gubitak je i dalje bio neprihvatljiv. Budućnost više nije postojala.
Po savjetu Ejpril, on je ipak načinio napor i priključio se grupi za podršku. Prisustvovao je jednoj seansi, pokušavajući da nađe riječi za svoju patnju i podijeli je s ostalima, ali tu više nikada nije kročio. Bježeći od lažne samilosti, gotovih formula ili životnih lekcija, on se osamio, tumarajući u svom životu kao utvara, mjesecima sav izgubljen, bez planova, uništen.
Međutim, od prije nekoliko nedjelja, mada nije mogao sa sigurnošću da kaže da «ponovo oživljava», činilo mu se da njegov bol postepeno jenjava. I dalje su mu buđenja teško padala, ali čim bi došao na Harvard, ponašao bi se kao da je sve u redu, starajući se da održi svoja predavanja, učestvujući na sastancima o orijentaciji sa svojim kolegama, naravno s manje poleta nego ranije, ali ipak hvatajući korak.
Ne može se reći da je to stoga što se polako oporavljao, bilo je to prije zato što je malo po malo prihvatao svoje stanje, potpomažući se upravo nekim konceptima iz svoje nastave. Između stoičkog fatalizma i budističke nestalnosti, on je od sada prihvatao postojanje takvo kakvo je: nešto vrlo privremeno i nestalno, proces u stalnoj evoluciji. Ništa nije dato za stalno, naročito ne sreća. Krhka kao staklo, ne treba da se smatra kao datost, ona koja zapravo može da traje samo jedan tren.
Preko beznačajnih stvari se, dakle, polako vraćao u život: šetnja po sunčanom danu s Emili, fudbalska utakmica sa njegovim studentima, posebno dobra šala koju je izvalila Ejpril. Okrepljujući znaci koji su ga naveli da drži patnju na distanci i da sagradi branu kojom će zagraditi svoju tugu.
Ali ova blagodet je bila krhka. Bolje vrebala, spremna da ga ščepa za gušu. Bila je dovoljna sitnica da ga ona prepadne, neobuzdano krene i probudi surova sjećanja: žena s kojom se mimoišao na ulici, koja je imala isti parfem kao Kejt ili istu kabanicu, pjesma koju je čuo na radiju i koja ga je podsjećala na srećne dane, fotografija na koju je naišao u knjizi...
Ovi posljednji dani bili su bolni, nagovještavajući ponovni pad. Približavanje godišnjice Kejtine smrti, dekoracije i grozničavost u vezi sa pripremom božićnih praznika, sve to ga je podsjećalo na njegovu ženu.
Već čitavu sedmicu, budio se svake noći skačući, sa lupanjem srca, obliven znojem, pohođen istim sjećanjem: košmami film posljednjih trenutaka života njegove supruge. Metju je već bio na licu mjesta kad su Kejt prevezli do bolnice, gdje njene kolege – ona je bila ljekar – nisu uspjele da je reanimiraju. Vidio je kako mu smrt surovo otima ženu koju voli. Imali su prava samo na četiri godine savršene sreće. Četiri godine dubokog razumijevanja, a jedva vremena da postave putokaz za priču koju neće doživjeti. Takav susret se dešava samo jednom, u to je bio siguran. I ta pomisao mu je bila nepodnošljiva.
Suznih očiju, Metju je shvatio da upravo stiska burmu koju i dalje nosi. Sada je počeo da se znoji i srce mu je jako udaralo u grudima. Spustio je staklo na Kamaru, potražio tabletu anksiolitika u džepu svojih farmerki i stavio je pod jezik. Lijek se polako topio, donoseći mu hemijsku pomoć koja je njegovu uzrujanost rastvorila za nekoliko minuta. Sklopio je oči, izmasirao kapke i počeo duboko da diše. Da bi se potpuno smirio, osjetio je potrebu da puši. Izašao je iz kola, zaključao vrata i napravio nekoliko koraka na trotoaru prije nego što je pripalio cigaretu i povukao dugačak dim.
Opori ukus nikotina obložio mu je grlo. Srce je ponovo počelo da radi normalnim ritmom i on se već osjećao bolje. Zatvorenih očiju, lica okrenutog ka jesenjem lahoru, on je uživao u svojoj cigareti. Bilo je lijepo vrijeme. Sunce se provlačilo kroz grane. Vazduh je bio nestvarno blag. Ostao je tako nepomičan nekoliko trenutaka prije nego što će podići kapke. U dnu ulice, nekakva gomila se okupila pred jednom kućom. On se radoznalo približio jednoj brvnari, tipičnoj za Novu Englesku: prostranoj kući s drvenim trijemom, sa šiljatim krovom i mnogobrojnim prozorima. Ispred kuće, na travnjaku, je bila organizovana neka vrsta rasprodaje. «Garažna rasprodaja», karakteristična za ovu zemlju čiji se stanovnici sele po petnaest puta tokom svog života.
Metju se pomiješao sa radoznalom gomilom koja je trgovala starom robom na sto metara kvadratnih travnjaka. Prodaju je vodio jedan čovjek njegovih godina, ćelav i sa malim četvrtastim naočarima, na kome su se isticali namrgođeno lice i plah pogled. Obučen u crno od glave do pete, izgledao je ozbiljno i kruto poput nekog kvekera. Kraj njega je jedan šar-pej, boje pijeska, glodao gumenu kost.
U vrijeme završetka časova, blago vrijeme je izmamilo mnogo svijeta u potrazi za dobrim stvarima. Stolovi su bili krcati neobičnim predmetima: drvena vesla, torba za golf, bejzbol palica i rukavica, stara gitara Gibson... Naslonjen na ogradu, jedan bicikl BMX, nezaobilazni božićni poklon početkom osamdesetih godina, zatim, nešto dalje, roleri i skejtbord. Nekoliko minuta je Metju pretraživao među štandovima, pronalazeći mnoštvo igračaka koje su ga podsjetile na djetinjstvo: jo-jo od svijetlog drveta, Rubikova kocka, proždrljivi nilski konjići, Mastermajnd, frizbi, džinovski plišani vanzemaljac E.T., figurica iz Ratova zvijezda... Cijene su bile niske; prodavač je očigledno htio da se što prije otarasi najvećeg mogućeg dijela predmeta.
Metju se upravo spremao da napusti pojas rasprodaje kad je opazio jedan kompjuter. Bio je to model laptopa: Mekbukpro, ekran od petnaest inča. Nije bila posljednja verzija tog modela, već ona prethodna ili čak ona prije nje. Metju se približio i osmotrio mašinu iz svakog ugla. Aluminijumsko kućište sprave dobilo je lični pečat zahvaljujući jednoj naljepnici od vinila zalijepljenoj na poleđini ekrana. Stiker je predstavljao jedan lik u stilu Tima Bartona: stilizovanu i seksi Evu, koja je izgledala kao da među rukama drži logo u obliku jabuke, te čuvene marke u informatici. U dnu ilustracije, mogao se pročitati potpis «Ema L.», s tim što se nije moglo pouzdano znati da li se radi o umjetniku koji je nacrtao figuru ili o bivšoj vlasnici kompjutera.
Zašto da ne, pomislio je on gledajući etiketu. Njegov stari Pauerbuk je crkao krajem ljeta. Imao je doduše jedan PC kod kuće, ali bio mu je potreban jedan novi personalni laptop. A već tri mjeseca neprestano odlaže taj izdatak za kasnije.
Predmet je bio procijenjen na 400 dolara. Smatrao je da je suma razumna. Dobro mu je došlo: u ovom trenutku nije baš ležao na parama. Na Harvardu je profesorska plata bila dobra, ali poslije Kejtine smrti on je po svaku cijenu želio da zadrži njihovu kuću na Bikon Hilu, čak iako, uistinu, nije više imao sredstva za to. Riješio je bio da uzme podstanarku, ali čak i sa stanarinom koju mu je Ejpril plaćala, naknade za iznajmljivanje gutale su tri četvrtine njegovog dohotka i ostavljale su mu malo prostora za manevrisanje. Bio je čak primoran da proda svoj motor iz kolekcije: Trijumf iz 1957., koji je nekada bio njegov ponos.
Prišao je čovjeku odgovornom za prodaju i pokazao na Mek.
– Ovaj kompjuter radi, zar ne?
– Ne, služi samo za ukras... Naravno da radi, inače ga ne bih prodavao po toj cijeni! To je stari laptop moje sestre, ali ja sam formatirao hard disk i reinstalirao operativni sistem. Radi ko nov.
– U redu, uzimam ga – odlučio je Metju poslije nekoliko sekundi oklijevanja.
Potražio je po novčaniku. Kod sebe je imao samo 310 dolara. Bilo mu je neprijatno, pa je pokušao da pregovara, međutim čovjek je odlučno odbio. Povrijeđen, Metju je slegao ramenima. Taman je htio da krene kad je iza sebe začuo veseli Ejprilin glas.
– Dozvoli da ti ga poklonim! – rekla je dajući znak kao da želi da zadrži prodavca.
– Ne dolazi u obzir!
– Da proslavimo što sam prodala sliku!
– Jesi li dobila željenu cijenu?
– Da, ali jedva. Tip je mislio da za tu cijenu ima pravo i na jednu od poza iz Kamasutre!
– «Sva nesreća ljudi proizilazi iz toga što ne umiju da se skrase u jednoj sobi.»
– Vudi Alen?
– Ne, Blez Paskal.
Prodavač mu je pružio kompjuter koji je prije toga stavio u originalnu ambalažu. Metju mu je zahvalio klimanjem glave dok je Ejpril izmirivala dogovorenu sumu. Zatim su požurili do kola.
Metju je insistirao da on vozi. Dok su se približavali Bostonu, zaglavljeni u zastoju, on nije ni slutio da će mu kupovina koju je upravo obavio zauvijek izmijeniti život.

2
Mis Lavenštajn

Psi me nikada nisu ujeli. Jedino ljudi jesu.
Merilin MONRO

Bar restorana Imperator
Rokfeler Centar, Njujork
18.45h
Smješten na vrhu Rokfeler Centra, bar Imperatora dominirao je gradom, s pogledom koji se pruža na panoramu Menhetna. Njegova dekoracija bila je rezultat znalačke mješavine tradicije i dizajna. Tokom renoviranja zgrade potrudili su se da sačuvaju drvenariju, Art deko stolove i kožne klupske fotelje. Ovakvo uređenje davalo je mjestu «cosy[3]» ambijent starih engleskih klubova koji se spojio sa modernijim prostorom u vidu dugačakog osvijetljenog bara od mliječnog stakla koji se protezao duž prostorije.
Tanane siluete i laganog hoda, Ema Lavenštajn se provlačila od stola do stola, služeći vina, pozivajući na degustaciju i podrobno objašnjavajući porijeklo i istorijat nektara. Mladi somelijer je imao dara da prenese svoje oduševljenje. Graciozno kretanje njenih ruku, odmjereni pokreti, njen iskren osmijeh: sve u njenoj pojavi odražavalo je strast i želju da to podijeli.
Grupa elegantnih konobara donijela je pretposljednje jelo.
– Namaz od svinjskih nogica gratiniranih parmezanom – najavila je Ema uz žamor koji prati degustaciju dok su gosti otkrivah svoje jelo.
Svakome je poslužila po čašu crvenog vina, vodeći računa da zakloni etiketu, zatim je tokom nekoliko minuta odgovarala na pitanja gostiju, dajući smjernice ne bi li oni uspjeli da pogode o kom vinu se radi.
– Riječ je o morgonu, Kot di Pi, vino Božole – otkrila je na kraju. – Vino punog ukusa, gurmansko, napeto, nervozno i s daškom arome jagode i marele, koje se divno uklapa s prostim šmekom svinjskih nogica.
Ove sedmične enološke degustacije bile su zapravo njena zamisao i zahvaljujući dobrom glasu imale su sve više uspjeha. Koncept je bio jednostavan: Ema je predlagala degustaciju četiri vina uz četiri jela koje bi osmislio šef gastronomskog restorana, Džonatan Lamperer. U trajanju od jednog sata, svaki susret je bio organizovan oko specifične teme, oko jedne vrste loze ili mjesta i bio izgovor za uvod u enologiju kroz igru.
Ema je prešla iza pulta i dala znak poslužiteljima da donesu posljednje jelo. Iskoristila je ovaj trenutak zveckanja da bi diskretno bacila pogled na svoj mobilni telefon koji je upravo treperio. Pošto je vidjela SMS, na trenutak ju je uhvatila panika.
U prolazu sam kroz Njujork ove sedmice. Da večeramo zajedno večeras?
Nedostaješ mi.
Fransoa
Ema?
Glas njenog asistenta ju je prenuo iz posmatranja ekrana. Odmah se pribrala i najavila skupu u sali:
– I kao završnica ove degustacije, predlažemo vam ananas sa laticama magnolije, uz sladoled sa maršmelouom, karamelizovanim na vatri. – Otvorila je dvije nove boce vina i poslužila svoj auditorijum. Poslije igre zagonetki, zaključila je:
– Italijansko vino iz Pijemonta, muskat iz Astija. Gurmanska loza, aromatična i eterična, blago pjenušava i slatka. Vino koje miriše na ružu i sa finim mjehurićima koji elegantno podržavaju svježinu ananasa.
Veče se završilo s pitanjima publike. Jedan dio pitanja ticao se Emine profesionalne karijere, koja je na njih rado odgovarala, ne dopuštajući da se nazre nemir koji ju je tištio.
Rodila se u skromnoj porodici u Zapadnoj Virdžinji. U ljeto kad je navršila četrnaest godina, njen otac, vozač kamiona, odveo je porodicu u obilazak kalifornijskih vinograda. Za tinejdžerku je to bilo potpuno očaravajuće otkriće koje je pobudilo interesovanje i strast prema vinu kao i prema upravo pronađenom pozivu.
Upisala se u srednju ugostiteljsku školu u Čarlstonu koja je davala solidno obrazovanje iz enologije. Čim je stavila diplomu u džep, bez trunke žaljenja napustila je svoju beznadežnu zabit. I pravac Njujork! Najprije je bila konobarica u jednom skromnom objektu, zatim asistent šefa konobara u jednom popularnom restoranu u Vest Vilidžu. Tada je radila i do šesnaest sati dnevno, poslužujući za stolovima, preporučujući vina i vodeći računa o baru. Jednoga dana, naletjela je na čudnog klijenta. Nekoga čije je lice odmah prepoznala: njenog idola, Džonatana Lamperera. Onoga koga su gastronomske kritike nazivale «Mocart gastronomije». Šef je držao jedan prestižni restoran na Menhetnu: čuveni Imperator, za koji su pojedinci smatrali «da je tu najbolja hrana na svijetu». Imperator je zaista bio svetinja koja svake godine okuplja hiljade klijenata sa sve četiri strane svijeta te je često bilo potrebno da se čeka i više od godinu dana ne bi li se dobila rezervacija. Tog dana, Lamperer je bio na ručku sa svojom ženom. Inkognito. U to doba, već je imao restorane po čitavom svijetu. Bio je to nevjerovatno mlad tip da bi bio na čelu jednog takvog carstva.
Ema je skupila hrabrost i usudila se da priđe «idolu». Džonatan ju je s interesovanjem saslušao i ubrzo se ručak pretvorio u razgovor za posao. Uspjeh nije bio zaludio glavu Lampereru. Bio je zahtjevan, ali skroman, uvijek u potrazi za novim talentima. U trenutku kada je izmirivao račun, on joj je pružio svoju vizitkartu s riječima:
– Počinjete sutra.
Sutradan je potpisala ugovor kao asistent glavnog somelijera u Imperatoru. Tokom tri godine ona se prelijepo slagala sa Džonatanom. Lamperer je imao bujnu kreativnost i potraga za skladom između jela i vina dobila je svoje pravo mjesto u njegovoj kuhinji. Profesionalno, ona je ostvarila svoj san. Prethodne godine, poslije razvoda braka, francuski šef je napustio službu. Restoran je nastavio s radom, i mada Džonatan Lamperer više nije bio u kuhinji, njegov duh je nastavio da prožima mjesto, a jela koja je on bio izmislio i dalje su se nalazila na jelovniku.
– Zahvaljujem vam se na prisustvu i nadam se da ste proveli prijatno veče – izgovorila je ona za kraj druženja.
Pozdravila je klijente, napravila kratak izvještaj sa svojim asistentom, pokupila svoje stvari i krenula kući.
* * *


Ema je krenula liftom i za nekoliko sekundi obrela se u podnožju Rokfeler Centra. Već odavno je bila pala noć. Para joj je izlazila iz usta. Ledeni vjetar koji je brisao trijem nije obeshrabrio brojne dangube koje su se tiskale uz ogradu da bi fotografisale džinovsku božičnu jelku što se uzdizala iznad klizališta. Visoko oko trideset metara, drvo se povijalo pod električnim girlandama i ukrasima. Prizor bješe očaravajući, ali kod Eme je budio melanholiju. Uzalud što je to otrcana fraza, ali težina samoće je zaista bila teža tokom božićnih praznika. Ona se približila ivici trotoara, namjestila svoju kapicu i zategla šal, pažljivo posmatrajući svjetla na krovu taksi vozila, u nadi, ah ne vjerujući mnogo u to, da će ugledati neko slobodno vozilo. Nažalost, bio je špic i svi Jelou kebs koji su prolazili ispred nje, već su imali putnike. Pomirena sa sudbinom, probijala se kroz gomilu i koračala užurbano sve do ugla Leksington avenije i 53. ulice. Uletjela je u stanicu metroa i krenula linijom E, u pravcu downtown-a. Kao što je pretpostavljala, vagon je bio pretrpan i morala je da putuje stojeći, stisnuta među ostalim putnicima.
Uprkos potresima, ona je uspjela da iščupa telefon i ponovo je pročitala SMS koji je već napamet znala.
U prolazu sam kroz Njujork ove sedmice. Da večeramo zajedno večeras?
Nedostaješ mi.
Fransoa.
Nosi se, đubre pokvareno. Nisam na tvom raspolaganju! Psovala je ne odvajajući oči od ekrana.
Fransoa je bio nasljednik jednog čuvenog vinograda iz Bordoa. Srela ga je prije dvije godine tokom jednog putovanja u cilju otkrivanja francuskih sorti. On joj nije krio da je oženjen i da je otac dvoje djece, ali ona je ipak odgovorila na njegova udvaranja. Ema je produžila svoje putovanje u Francuskoj i proveli su jednu sedmicu iz snova, obilazeći vinske puteve u tom regionu: čuveni «put Medoka» tragom vrhunskih vina i dvoraca, «put vinograda» sa svojim romanskim crkvama i arheološkim nalazištima, vilama i opatijama Međumorja, srednjovjekovnim selom Sent-Emilijon... Zatim su se ponovo vidjeli u Njujorku, zahvaljujući Fransoinim profesinalnim putovanjima. Čak su proveli jednu sedmicu na godišnjem odmoru na Havajima. Dvogodišnja epizodična veza, strastvena i destruktivna. Dvije godine čekanja u obmanjivanju. Svaki put kad bi se našli, Fransoa je obećavao da upravo napušta ženu. Nije mu stvarno vjerovala, ali, razumije se, tada joj se već bio uvukao pod kožu...
A onda, jednoga dana, kada je trebalo da krenu na vikend, Fransoa joj je poslao poruku da bi joj rekao kako još uvijek voli svoju ženu i da želi da okonča njihovu vezu. Više puta tokom svog života, Ema se poigravala granicama svojih mogućnosti – bulimija, anoreksija, samopovređivanje zasijecanjem kože – i najava ovog raskida otvorila je bezdan u njoj.
Duboki osjećaj praznine ju je tada bio potpuno opustošio. Njene naprsline su se produbile, njene lomljive zone zatrovale su bile čitavo njeno biće. Najednom, život nije imao više ništa da joj ponudi i izgledalo je da joj on samo donosi bol. Da bi ućutkala tu patnju, jedino iješenje koje je pronašla bilo je da legne u kadu i presječe sebi vene. Dva duboka zareza, napravljena skalpelom na obje ruke. To nije bio poziv u pomoć i ovo nije bio film. Ova samoubilačka kriza bila je surova, izazvana ljubavnim razočaranjem, ali zlo je sezalo mnogo dalje u prošlost. Ema je željela da njen život prestane i uspjela bi u tome da njen blesavi brat nije izabrao baš taj trenutak da svrati kod nje u stan, prebacujući joj što nije platila ovomjesečnu kiriju za starački dom u kome je smješten njihov otac.
Sjetivši se ponovo ove epizode, Ema je osjetila kako joj struje hladni trnci niz kičmu. Kompozicija metroa je stigla do stanice u 42. ulici, posljednje stanice autobusa. Tu se vagon ispraznio i ona je konačno mogla da nađe slobodno mjesto. Upravo se smjestila, kad je njen mobilni telefon ponovo počeo da vibrira. Fransoa je bio uporan:
Preklinjem te, draga, odgovori mi. Pružimo sebi još jednu šansu. Daj mi neki znak. Molim te.
Toliko mi nedostaješ.
Tvoj Fransoa
Ema je zatvorila oči i usporila disanje. Njen bivši ljubavnik bio je sebični i nestalni manipulator. Znao je da iskoristi svoju zavodljivost da bi ispao heroj velikog srca i držao je u svojoj vlasti. Bio je sposoban da je navede da ona izgubi svaku kontrolu nad sobom. Umio je surovo da iskoristi sve njene slabosti i manjak njenog samopouzdanja. Zaranjao je u provalije njenih pukotina, grebao njene ožiljke. Naročito je bio umješan u uljepšavanju stvarnosti da bi prikazao stvari u svoju korist, do te mjere da se može smatrati mitomanom[4].
Da ne bi došla u iskušenje da odgovori, isključila je mobilni. Uložila je previše napora da bi se otrgla njegovom uticaju. Odbijala je da ponovo upadne u zamku samo zato što se osjećala usamljenom za Božić.
Jer njen najgori neprijatelj nije bio Fransoa. Njen najgori neprijatelj bila je ona sama. Nije mogla da se odluči da živi bez strasti. U pozadini svoje uglađene i zabavne strane, poznavala je svoju impulsivnost i emotivnu nestabilnost koji su je, kad je obuzmu, naizmjenično uranjali u periode duboke depresije i nekontrolisane euforije.
Čuvala se svog straha od ostavljanja, koji je mogao daje poljulja u svakom trenutku i potopi u samodestruktivnost. Njen ljubavni život bio je posut bolnim vezama. U ljubavi je previše davala osobama koje je nisu zasluživale. Gadni tipovi poput Fransoe. Ali bilo je u njoj nečega što nije razumjela, nešto čime nije umjela da vlada. Neka mračna sila, zavisnost, koja je gura u naručje muškaraca koji nisu slobodni. Iznova je bez razmišljanja tražila neku vrstu stapanja, znajući vrlo dobro da joj ove veze u suštini neće donijeti ni sigurnost ni stabilnost kojima je toliko težila. Ali istrajavala je u tome i s gađenjem je postajala saučesnica u njihovim nevjerstvima, rasturajući brakove, iako je to bilo suprotno njenim vrijednostima i težnjama.
Srećom, psihoterapija na koju je išla već nekoliko mjeseci pomogla joj je da se povuče i sačuva se od svojih emocija. Od sada je znala da mora da misli kako sebe da zaštiti i drži se podalje od pojedinaca koji joj donose nevolju.
Stigla je na posljednju stanicu linije: stanicu Svjetski Tržni centar. Ovaj kvart u južnom dijelu grada bio je potpuno opustošen atentatima. Danas je još uvijek bio u radovima, ali ubrzo će se više staklenih i čeličnih kula uzdizati na njujorškom nebu. Simbol sposobnosti Menhetna da izađe još jači iz svih iskušenja, pomislila je Ema penjući se uza stepenice da bi stigla do Ulice Grinvič.
Primjer za razmišljanje...
Koračala je žurnim korakom sve do raskrsnice ulice Harison i krenula esplanadom jednog stambenog kompleksa koji se sastojao od visokih zgrada od kestenjaste cigle, sagrađenim početkom sedamdesetih godina, kada je Trajbeka[5] bio samo industrijska zona s gomilom skladišta. Unijela je šifru da bi ušla i odgurnula s obje ruke teška gvozdena vrata.
Tokom dugo vremena je Nort Plaža 50 imala stotine stanova sa prihvatljivim stanarinama u svoje tri kule na četrdeset spratova. Danas su cijene u kraju buknule i zgrada je bila pred renoviranjem. U međuvremenu, hol je izgledao tužno i oronulo: zidovi s kojih opada malter, potmulo osvjetljenje, sumnjiva čistoća. Ema je uzela poštu iz sandučeta i krenula jednim od liftova da bi stigla do pretposljednjeg sprata na kome se nalazio njen stan.
– Klovis!
Jedva da je kročila preko praga, njen pas je već skakutao pred njom, sav radostan.
– Pusti me bar da zatvorim vrata! – žalila se ona, milujući obilnu kožu šar-peja koja se talasala u suvim i tvrdim naborima.
Spustila je svoju tašnu i igrala se nekoliko minuta sa psom. Voljela je njegovu nabijenu i robusnu siluetu, njegovu debelu njušku, njegove iskrene oči, upale u trouglastu glavu i njegov simpatični izgled prznice.
– Ti ćeš mi barem biti zauvijek odan!
I kao da bi mu zahvalila, pružila mu je veliku činiju s kroketima.
Stan je bio mali – jedva 40 kvadrata – ali imao je šarma: svijetao parket od sirovog drveta, zidovi od slične cigle, široki prozor. Otvorena kuhinja bila je usredsređena oko šanka od crnog pješčanika sa tri barske stolice od sjajnog metala. Što se «salona» tiče, on je bio preplavljen knjigama koje su bile poredane po policama. Američka i evropska fikcija, eseji o bioskopu, djela o vinu i gastronomiji. Zgrada je imala brojne mane: stare vodovodne cijevi, štete od vode koja je procurila, praonicu u kojoj je prava navala miševa, liftove koji su uvijek u kvaru, neispravnu klimatizaciju, zidove tako tanke da podrhtavaju za vrijeme oluje i kroz koje se može čuti svaka intimnost susjeda. Ali pogled je bio očaravajući i širok, pružao se preko rijeke, nudeći pogled na Donji Menhetn od koga zastaje dah. U neprekidnom nizu su se redale osvijetljene zgrade, šetališta Hadsona i čamci koji klize rijekom.
Ema je skinula kaput i šal, okačila svoj kostim na vješalicu, navukla stare farmerke i preširoku majicu Jenkija prije nego što je ušla u kupatilo da skine šminku.
U ogledalu se ukazao odraz lica mlade žene od trideset i tri godine, kestenjaste blago talasaste kose, svijetlozelenih očiju, šiljatog nosa, na kome se naziralo nekoliko pjegica. U njenim (vrlo) dobrim danima, mogla se prepoznati izvjesna sličnost sa Kejt Bekinsejl ili Evanđelinom Lili, ali danas nije bio njen dobar dan. U krajnjem naporu da ne dopusti da je preplavi tuga, ona je uputila ogledalu podrugljivu grimasu. Skinula je kontaktna sočiva koja su joj bockala oči, stavila naočare za kratkovidost i otišla do kuhinje da sebi napravi čaj.
Brrr, ovdje je baš ledeno, drhtala je umotavajući se u toplo ćebe i pojačavajući grijanje na radijatora. Kako je voda sporo ključala, ona se smjestila na jednu od barskih stolica i otvorila svoj laptop koji je stajao na šanku.
Umirala je od gladi. Konektovala se na sajt jednog japaskog restorana koji je vršio isporuke na kućnu adresu i naručila je miso supu kao i asortiman sušija, makija i sašimija.
Dobila je potvrdu mejlom, provjerila svoju porudžbinu i čas isporuke, zatim je iskoristila priliku da pregleda ostale poruke, bojeći se pošte svog bivšeg ljubavnika.
Na svu sreću, nije bilo poruka od Franosoe.
Ali bilo je druge pošte, enigmatične, koju je napisao izvjesni Metju Šapiro.
Čovjek za koga nikada ranije nije čula.
I koji će joj preokrenuti život...

3
Poruka

Kada je patnja ono što najbolje poznajemo, pravo je iskušenje odreći je se.
Mikela MARZANO

Boston
Kvart Bikon Hila
20 časova
Mama se neće vratiti, a, tata? – upitala je Emili zakopčavajući svoju pidžamu.
– Ne, neće se nikada vratiti – potvrdio je Metju uzimajući kćer u naručje.
– To nije pravedno – požalila se djevojčica drhtavim glasom.
– Ne, nije pravedno. Život je ponekad takav – odgovorio je, naglo je podignuvši na krevet.
Mala prostorija u potkrovlju bila je topla i prijatna, i u njoj nije bilo nježnih ili pastelnih tonova, kakvi su se pretežno mogli vidjeti u dječjim sobama. Kad su Metju i Kejt renovirali kuću, trudili su se da svakoj prostoriji daju originalni pečat. Radi ove sobe uklonili su pregradni zid, očistili i izglačali stari parket da bi mu dali nekadašnji sjaj i kupili starinski namještaj: krevet od sirovog drveta, bijelu stilsku komodu, fotelju presvučenu konopljom, drvenog konjića koji se klati i sanduk za igračke od kože i mesinga.
Metju je pomilovao Emili po obrazu i uputio joj pogled za koji se nadao da će je umiriti.
– Želiš li da ti pročitam jednu priču, dušo?
Spuštenog pogleda, ona je tužno odmahnula glavom.
– Neka, neću.
Namrštio se. Od prije nekoliko nedjelja, osjećao je da mu je kći veoma uznemirena, kao da je na nju prenio sopstveni stres i zbog tog zapažanja je imao osjećaj krivice. Pred njom se, pak, on zdušno trudio da prikrije svoj bol i tjeskobu, ali to mu nije polazilo za rukom: djeca su imala šesto čulo da otkriju ovakve stvari. Uzalud se Metju trudio da sebe urazumi, nemir ga je bio u potpunosti savladao: osjećao je iracionalni strah da ne izgubi kćer pošto je izgubio ženu. Odsad je bio ubijeđen da opasnost vreba odasvud i taj strah ga je tjerao da previše štiti Emili, uz rizik da je uguši i izazove gubitak samoupouzdanja kod nje.
Istina je to da je on kao otac bio sluđen. U prvim nedjeljama je bio poljuljan tobožnjom ravnodušnošću koju je pokazivala Emili. U to vrijeme, dijete je izgledalo nepropustljivo za bol, kao da nije uspijevala da shvati da joj je majka mrtva. U bolnici je psiholog koji prati djevojčicu, ipak, objasnio Metjuu da to ponašanje nije nenormalno. Da bi se zaštitila, neka djeca se namjerno drže na distanci od traumatičnog događaja, nesvjesno čekajući da se osjete snažnijim da bi se s njim suočila.
Pitanja o smrti došla su kasnije. Tokom nekoliko mjeseci Metju se odupirao, potpomažući se savjetima psihologa, albumima za crtanje i metaforama. Ali Emilina pitanja od skoro su bivala sve konkretnija, dovodeći njenog oca u nepriliku i satjerujući ga u tjesnac. Kakvu je predstavu o smrti imalo dijete od četiri i po godine? Nije znao koji rječnik da upotrijebi, nije bio siguran koje riječi ona u tom uzrastu može da razumije. Psiholog mu je savjetovao da se ne brine, objašnjavajući mu da će Emili, kako bude odrastala, sticati svijest o konačnom nestanku njene majke. Po njegovom mišljenju, ta pitanja su bila zdrava. Omogućavala su joj da izađe iz tišine, izbjegne zabranjene teme i da se u dogledno vrijeme oslobodi straha.
Ali Emili je očigledno bila daleko od toga da je dostigla tu oslobađajuću fazu. Naprotiv, svako veče, u vrijeme spavanja, počinjala je po stoti put sa istim strepnjama i istim pitanjima sa bolnim odgovorima.
– Hajde, u krevet!
Zamišljena, djevojčica je skliznula pod pokrivač.
– Baka kaže da je mama na nebu... – počela je ona.
– Mama nije na nebu, baka priča gluposti – presjekao ju je Metju, proklinjući svoju majku.
Kejt nije imala porodicu. On se vrlo rano odvojio od svojih roditelja, dva sebičnjaka koji su provodili mirne penzionerske dane u Majamiju i koji nisu ni pojmili koliko je velika njegova patnja. Nikada nisu zaista voljeli Kejt, zamjerajući joj da joj je važnija karijera od porodice. Vrhunac za roditelje koji su oduvijek mislili samo na sebe! Prvog mjeseca koji je uslijedio nakon Kejtine smrti, oni su zaista bili došli u Boston da mu pruže podršku i da se staraju o Emili, ali ta brižnost nije potrajala. Sada su se zadovoljavali time da mu jednom sedmično telefoniraju kako bi vidjeli šta ima novo i da bi ispričali ovakve budalaštine njihovoj unuci.
To ga je izluđivalo! Nije bila stvar u prihvatanju religijskog licemjerja. Ne vjeruje u Boga, niti je ikada vjerovao, a smrt njegove žene svakako neće promijeniti stvari! Za njega je biti «filozof» podrazumijevalo oblik ateizma i takvo viđenje je dijelio sa Kejt. Smrt je označavala kraj svega. Nije bilo ničeg drugog, nije postojalo poslije, samo praznina, totalno i apsolutno ništavilo. Bilo mu je nepojmljivo, makar i radi toga da umiri kćer, da je uljuljkuje iluzijom u koju ne vjeruje.
– Ako nije na nebu, gdje je onda? – bilo je uporno dijete.
– Njeno tijelo je na groblju, to dobro znaš. Ali njena ljubav, ona nije mrtva – dopustio je. – Ona je uvijek u našim srcima i našem sjećanju. Možemo da nastavimo da održavamo sjećanje na nju, pričajući o njoj, prisjećajući se lijepih trenutaka koje smo skupa proveli, gledajući fotografije i okupljajući se na njenom grobu.
Emili je klimnula glavom, daleko od toga da je ubijeđena.
– I ti ćeš umrijeti, zar ne?
– Kao svi – priznade on – ali...
– Ali ako ti umreš, ko će se brinuti o meni? – uspaničila se ona.
Snažno ju je zagrlio.
– Neću umrijeti sutra, dušo! Neću umrijeti do stote godine. Obećavam ti!
«Obećavam ti», ponovio je, znajući da je to pusto obećanje.
Maženje se produžilo još nekoliko minuta. Zatim je Metju ušuškao Emili i ugasio svjetla, osim noćne lampe okačene iznad kreveta. Prije nego što je odškrinuo vrata, još jednom je zagrlio svoju kćer obećavši joj da će Ejpril svratiti da joj poželi laku noć.
* * *


Metju je sišao niz stepenice koje su vodile do salona. Prizemlje kuće oblivala je prigušena svjetlost. Živio je već tri godine u toj kući od crvene cigle na uglu Ulice Maunt Vemon i Ulice Vilou. Jedna lijepa iownhouse sa masivnim bijelim vratima i žaluzinama od tamnog drveta, koja je gledala na Luizburg skver.
On se nagnuo kroz prozor i stao da posmatra električne girlande koje su treperile, okačene na gvozdenoj ogradi parka. Čitavog života Kejt je sanjala da stanuje u istorijskom jezgru Bostona. Bila je to mala očuvana enklava, sa viktorijanskim kućama, popločanim trotoarima i cvijetnim uličicama s obiljem drveća i starinskim fenjerima na plin. Magično mjesto koje je odavalo utisak da je vrijeme stalo, zaledivši kuće u otmenom i starinskom šarmu. Bio je to životni okvir koji nije bio u domašaju stipednije jednog ljekara stažiste u univerzitetskoj bolnici i jednog fakultetskog profesora, koji tek što je isplatio dug svoje studentske pozajmice! Ali bilo je potrebno mnogo više da bi se Kejt obeshrabrila. Mjesecima je obilazila radnje u kvartu, lijepeći svuda oglase. Jedna stara dama, koja se spremala da se preseli u starački dom, bila je nabasala na njen oglas. Ova bogata Bostonka gnušala se agenata za nekretnine i više je voljela da proda «nekome određenom» kuću u kojoj je provela čitav svoj život. Mora biti da joj se Kejt svidjela, jer je nekim čudom pristala da spusti cijenu, postavljajući svoju ponudu kao neku vrstu ultimatuma. Imali su dvadeset i četiri sata da se odluče. Čak i sa značajnim umanjenjem, suma je i dalje bila pozamašna. Bilo je to životno ulaganje, ali nošeni ljubavlju i vjerom u budućnost, Metju i Kejt su napravili taj korak, zadužujući se na trideset godina i provodeći svaki svoj vikend do grla u kreču i bojama. Oni, koji nikad u životu nisu majstorisali, postali su «stručnjaci» za vodoinstalaterske radove, za popravku parketa i ugradnju električnih kablova sa štekerima.
Kejt i on su bili razvili gotovo tjelesni odnos sa starom kućom. Njihov dom je bio njihovo intimno sklonište, tu gdje su namjeravali da podižu svoju djecu, tu gdje su planirali da ostare. Sklonište od oluje[6], kako je pjevao Bob Dilan.
Ali, sada kada je Kejt mrtva, kakav je smisao svega toga? Mjesto je bilo teško od još uvijek živih uspomena. Namještaj, dekoracija i čak određeni mirisi koji su nastavili da lebde u vazduhu (mirisne svijeće, potpuri, indijski štapići) vezivali su se za Kejtinu ličnost. Zbog svega toga Metju je neprestano imao utisak da njegova žena pohodi kuću. Uprkos svemu, nije imao ni volje ni hrabrosti da se preseli. U tom periodu nestabilnosti, townhouse je sačinjavao jedno od njegovih posljednjih pribježišta.
Ali samo jedan dio kuće je bio zaleđen u uspomeni. Posljednji sprat je bio razgaljen prisustvom Ejpril koja je iznajmila jednu lijepu sobu, kupatilo, veliki garderober i kancelariju. Na spratu niže, nalazila se Metjuova vlastita soba, soba za Emili i ona za dijete, koje su bili planirali da imaju uskoro on i Kejt... Što se tiče prizemlja, bilo je uređeno kao potkrovlje, sa velikim salonom i otvorenom kuhinjom.
Metju se prenuo iz svoje obamrlosti i trepnuo nekoliko puta ne bi li odagnao svoje bolne misli. Prešao je u kuhinju, mjesto na kome su nekada toliko voljeli da doručkuju, a uveče da se sastanu i jedno drugome prepričavaju kako su proveli dan, sjedeći rame uz rame za stolom iza šanka. Iz frižidera je izvadio pakovanje svijetlog piva. Otvorio je jednu flašu i uzeo novu tabletu anksiolitika koju je progutao s gutljajem alkohola. Koktel piva Korona i lijekova. Nije znao za bolji lijek da sebe otupi i brzo utone u san.
– Hej, lijepi dečko, vodi računa o toj vrsti mješavine, može biti opasno! – opomenula ga je Ejpril, silazeći niz stepenice.
Bila se presvukla da bi izašla i, kao po običaju, izgledala je raskošno.
Na vrtoglavo visokim potpeticama, nosila je sa zaprepašćujućom prirodnošću ekscentrični, ali šik komplet, koji naginje fetišizmu: gornji dio providan, obrubljen bordo trakom, šorts od lakovane kože, neprozirne čarape i tamni džemper sa nitnama na rukavima. Vezala je bila kosu u puuđu i stavila sedefasti puder, koji je isticao njen karmin boje krvi.
– Nećeš sa mnom? Idem u Gan Šat, novi pab blizu keja. Njihova praseća glava pržena u ulju je da se ubiješ. A tek mohito, neću ni da ti spominjem. U ovom trenutku tamo izlaze najljepše djevojke u gradu.
– A Emili, da je ostavim samu u sobi?
Elpril je smjesta osporila primjedbu.
– Možemo da pitamo djevojku iz susjedstva. Nju nikada ne moraš mnogo da moliš da izigrava bebisiterku.
Metju je odmahnuo glavom.
– Ne želim da se moje dijete od četiri i po godine probudi kroz sat vremena zbog nekog košmara i otkrije da ju je otac ostavio da bi išao da ispija mohito u nekom baru za lezbače.
Prilično ljuta, Ejpril je namjestila svoju široku manžetna-narukvicu s utisnutim purpurnim arabeskama.
– Prije svega, Gan Šat nije bar za lezbejke – iznervirala se ona. – A pritom sam ozbiljna. Mete, prijaće ti da izađeš, vidiš svijet, da ponovo pokušaš da se svidiš ženama, vodiš ljubav...
– Ali kako misliš da se ponovo zaljubim? Moja žena...
– Ne govorim ti o osjećanjima – prekinula ga je. – Govorim o kresanju! O tijelu na tijelu, radosti i zadovoljstvu čula. Mogu da ti predstavim drugarice. Otvorene djevojke koje traže samo malo zabave.
Pogledao ju je kao stranca.
– Vrlo dobro, neću da te tjeram – rekla je zakopčavajući džemper. – Ali zar se nikada nisi zapitao šta bi Kejt mislila?
– Ne razumijem.
– Da može da te vidi odozgo, šta bi ona mislila o tvom ponašanju?
– Nema odozgo! Nemoj sad i ti da počinješ!
Odbacila je argument.
– Nije važno. Ja ću ti reći šta bi ona mislila: voljela bi da te vidi kako napreduješ, voljela bi da se sabereš, da sebi bar daš šansu da ponovo zavoliš život.
Osjetio je kako počinje da kipti od bijesa.
– Kako možeš da govoriš u njeno ime? Nisi je ni poznavala! Nikad je nisi ni srela!
– Tačno – složila se Ejpril – ali mislim da ti na izvjestan način uživaš u bolu i da ga održavaš, jer tvoj bol je posljednja spona koja te vezuje za Kejt i...
– Prekini s tvojom psihologijom iz ženskih magazina! – planuo je.
Povrijeđena, ona se nije čak ni potrudila da mu odgovori i izašla je zalupivši vrata za sobom.
* * *


Pošto je ostao sam, Metju je pronašao utočište na svom kauču. Popio je naiskap jednu flašu piva, zatim se opružio i izmasirao kapke.
Ludilo...
Nije imao ni najmanju želju da ponovo vodi ljubav, ni najmanju želju da miluje drugo tijelo ili ljubi drugo lice. Imao je želju da bude sam. Nije tražio nikoga da ga razumije, nikoga da ga utješi. Želio je samo da umiri svoj bol, imajući za jedine pomoćnike vjernu kutiju lijekova i njegovu dragu Koronu.
Čim je sklopio oči, slike su se nizale u njegovoj glavi kao film koji je već stotinama puta gledao. Noć između 24. i 25. decembra 2010. Te večeri, Kejt je bila dežurna sve do 21 čas u Dječjoj bolnici u Džamajka Plejnu, zgradi u okviru MGH-a[7], specijalizovanoj u pedijatriji. Kejt ga je pozvala na kraju svog dežurstva.
– Auto mi je još u kvaru na parkingu bolnice, dragi. Kao i uvijek, bio si u pravu: stvarno treba da se otarasim te krntije.
– Rekao sam ti hiljadu puta...
– Ali toliko sam vezana za tu staru Mazdu kupe! Znaš da je to prvi auto koji sam mogla da priuštim kad sam bila studentkinja!
– Bilo je to devedesetih godina, srce moje, i u ono vrijeme već je bio «polovanjak»...
– Pokušaću da uhvatim metro.
– Šališ se? U kraju je u ove sate previše opasno. Dolazim motorom po tebe.
– Ne, stvarno je previše hladno. Pada nekakva susnježica, nije pametno, Mete!
Kako je on bio uporan, ona je na kraju popustila.
– U redu, ali vodi računa onda!
Njene posljednje riječi prije nego što je spustila slušalicu.
Metju je sjeo na svoj Trijumf. Dok je on napuštao Bikon Hil, Kejt je vjerovatno uspjela da upali motor svoje male Mazde. Jer ju je u 21.07 h jedan kamion, koji isporučuje brašno u pekare u centru grada, direktno udario dok je izlazila sa bolničkog parkinga.
Odbačen ka zidu bolničkog kruga, auto se dva puta okrenuo prije nego što se obrnuo na krov.
Nažalost, i kamion se bio prevrnuo na trotoaru, pregazivši svom težinom vozilo.
Kad je Metju stigao do bolnice, vatrogasci su bili angažovani u pokušaju da izvuku Kejtino tijelo, koje je bilo zarobljeno u zamci zgužvane limarije. Spasilačkoj ekipi je trebalo više od jednog sata da je evakuišu na MGH gdje je u toku noći podlegla povredama.
Vozač kamiona se izvukao nepovrijeđen. Toksikološke analize, koje su izvršene na njemu poslije nesreće, bile su pozitivne na kanabis, ali tokom njegovog saslušanja od strane policije, on je tvrdio da je Kejt telefonirala u trenutku sudara i da nije poštovala njegovo prvenstvo prolaza.
Verzija koja je potkrijepljena kamerom za nadzor postavljenom na ulasku u parking.
* * *


Met je otvorio oči i pridigao se. Nije smio da se prepusti. Morao je da se odupre zbog Emili. Ustao je i potražio neku zanimaciju. Da ispravlja radove? Gleda košarkašku utakmicu na televiziji? Zatim mu se pogled zaustavio na velikoj torbi u kojoj se nalazio polovni kompjuter koji je kupio nekoliko sati ranije.
On se smjestio za drveni kuhinjski šank, izvadio kompjuter iz kutije i priključio ga na mrežu, posmatrajući iznova čudno aluminijumsko kućište na kome se nalazio stiker koji je predstavljao «Evu i jabuku».
Otvorio je mašinu i pronašao post-it nalijepljen na ekranu. Tip sa garažne rasprodaje pobrinuo se da mu ostavi pristupni kod «administratorovog» računa.
Metju je upalio laptop i ukucao lozinku da bi pristupio ekranu. Na prvi pogled, sve je bilo normalno: tastatura, ekran, ikone svojstvene za Mek. Unio je svoju identifikaciju da bi se konektovao na internet i tokom nekoliko minuta je pretraživao po programima da bi se uvjerio da uspijeva da otvori sve aplikacije: obrada teksta, pretraživač, imejl, slike. Startujući ovaj posljednji softver, sačekalo ga je iznenađenje, jer naletio je na niz fotografija.
Čudno, prodavač ga je, međutim, bio uvjerio da je formatirao hard disk...
Pritisnuo je tipku na tastaturi da bi se ukazalo na desetine snimaka kao slajdšou. Bio je to album sa godišnjeg odmora na kome se vide pejzaži kao sa razglednica. Tirkizno plavo more, daske za surfovanje zabodene vertikalno u bijeli pijesak, muškarac i žena u zagrljaju, koji su ovjekovječili svoju sliku u magičnoj svjetlosti zalazećeg sunca.
Havaji? Bahami? Maldivi? Pitao se on, zamišljajući zvuk talasa i osjećaj vjetra u kosi.
Poslije mora, ukazalo se zelenilo, pošto su se pojavili brdoviti pejzaži, dvorci, vinogradi i trg nekog seoceta.
Francuska ili Toskana, kladio se on.
Zaintrigiran svojim otkrićem, prekinuo je projekciju i kliknuo na svaku fotografiju da bi prikupio više informacija. Pored njihovih tehničkih karakteristika, svaka je nosila napomenu «snimila ema.lavenstajn@imperatomyc.com».
Ema Lavenštajn...
Odmah je uvidio povezanost sa potpisom koji se pojavljuje ispod ilustracije koja ukrašava kućište kompjutera.
«Ema L.»
Očigledno, bivša vlasnica kompjutera.
Pomoću nekoliko tipki obilježio je sve snimke i ubacio ih u kantu da bi ih uništio. U trenutku kad je konačno htio da potvrdi operaciju, on se predomislio i, da bi umirio savjest, napisao jedan kratki mejl:
From: Metju Šapirobr
To: Ema Lavenštajn
Subject: Fotografije

Dobro veče, gospođice Lavenštajn,
Ja sam novi vlasnik Vašeg Mekbuka.
Ostalo je nekoliko fotografija na hard disku Vašeg starog kompjutera.
Želite li da Vam ih pošaljem ili mogu da ih izbrišem?
Obavijestite me.
Srdačan pozdrav,
Metju Šapiro

4
Strangers in the night

Ne vjerujem u vrijednost odvojenih egzistencija.
Niko od nas nije kompletan sam za sebe.
Virdžinija VULF

From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro Subject:
Re: Fotografije

Poštovani gospodine,
Mislim da ste na pogrešnoj adresi. Tačno je da imam jedan Mekbuk, ali nikad ga nisam prodala! Fotografije koje imate nisu dakle moje; -)
Srdačno,
Ema
Ema Lavenštajn
Asistent glavnog somelijera
Imperator
30 Rokfeler Plaža Njujork, NY 10020
2 minuta kasnije.
U redu. Izvinite zbog ove greške. Prijatno veče.
Metju
P.S: Radite u Imperatoru? Možda smo se onda već sreli. Moja žena i ja smo tamo proslavili prvu godišnjicu našeg susreta!
45 sekundi kasnije.
Stvarno? Kog datuma?
1 minut kasnije.
Ima nešto više od četiri godine.
29. oktobra.
30 sekundi kasnije.
Nekoliko nedjelja prije mog dolaska znači!
Nadam se da Vam je restoran ostao u lijepom sjećanju.
1 minut kasnije.
Da, u odličnom. Još se sjećam nekih jela: karamelizovanih žabljih bataka, telećih žlijezda sa tartufima i makarona s rižom u mlijeku!
30 sekundi kasnije.
A vino? Sirevi?
1 minut kasnije.
Nesumnjivo ću Vas razočarati, Ema, ali da budem iskren, ne pijem vino i nikada ne jedem sir.
1 minut kasnije.
Baš tužno! Ne znate šta propuštate. Ako svratite u restoran, ja ću Vam otkriti neke dobre boce!
Živite u Njujorku, Metju?
30 sekundi kasnije.
Ne, u Bostonu. Bikon Hil.
20 sekundi kasnije.
To je u susjedstvu! Pozovite, dakle, Vašu ženu za sljedeću jesen da proslavite petu godišnjicu vašeg susreta!
3 minuta kasnije.
To će biti teško – moja žena je mrtva.
1 minut kasnije.
Stvarno sam zatečena.
Primite moje izvinjenje.
1 minut kasnije.
Niste mogli da znate, Ema.
Laku noć.
* * *


U jednom skoku Metju je ustao sa stolice i udaljio se od kompjutera. Evo čemu se čovjek izlaže razgovarajući s nepoznatim ljudima na intemetu! Šta mu je bilo na pameti kad je započinjao ovaj nadrealni dijalog? Obrisao je bez žaljenja fotografije i otvorio novu flašu Korone.
Ako mu razgovor nije prijao, svakako mu je probudio apetit! Otvorio je frižider u kuhinjskom dijelu i ustanovio da je prazan.
Logično, neće se napuniti sam od sebe... promrmljao je u sebi.
Pretražujući po hladnjaku, ipak je pronašao picu koju je ugurao u mikrotalasnu pećnicu. Podesio je tajmer i vratio se pred kompjuter. Dobio je novu poruku od Eme Lavenštajn...
* * *


Gospode, kako sam nesmotrena! Ali kako sam mogla da znam da mu je žena mrtva, prebacila je sebi Ema.
Ova razmjena je pobudila njenu radoznalost. U svakom slučaju, ona je ukucala na Guglu «Metju Šapiro + Boston ». Prvi rezultati koji su se pojavili upućivali su na zvanični sajt Univerziteta Harvard. Zaintrigirana, kliknula je na prvi link i naletjela na kratku biografiju jednog od predavača odsjeka za filozofiju. Očigledno je njena tajanstvena osoba za dopisivanje držala predavanja na prestižnom fakultetu. U profesorovom CV-iju bila je priložena i fotografija. Ako je vjerovati fotografiji, Šapiro je bio lijep cmomanjasti muškarac, u ranim četrdesetim i prefinjenog šarma nalik Džonu Kasavecu. Oklijevala je nekoliko sekundi a onda je prstima preletjela po tastaturi:
From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Jeste li večerali, Metju?
* * *


Metju se namrštio. Nije volio da mu neko tako upada u život. Ipak, uzvratio je istom mjerom:
From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Kad baš hoćete sve da znate, pica mi se upravo razmrzava u mikrotalasnoj.
30 sekundi kasnije.
Dobro, zaboravite smrznutu picu, Metju.
Evo šta Vam predlažem umjesto toga.
Čuli ste za Zelig Fud, veliku, finu prodavnicu u Ulici Čarls? Njihovi štandovi sa sirom i suhomesnatim proizvodima su izvrsni.
Ako želite da provedete jedno gurmansko veče, onda otiđite do njih.
Obavite kupovinu među ukusnim kozjim sirevima. Izaberite, na primjer, jedan od njihovih specijaliteta sa smokvama ili sa vazabijem. Da, znam, ovaj spoj možda iznenađuje, ali u kombinaciji sa bijelim sovinjonom iz Loare – može i sanser ili puji-fime[8] – savršeno će se slagati.
Takođe Vam predlažem da probate njihovu rolovanu guščju paštetu s pistaćima, što se savršeno uklapa sa baršunastim taninom burgundijskog vina iz regiona Kot de Nui. Ako naiđete na ževre-šamberten iz 2006, bacite se na njega!
Eto mojih predloga. Vidjećete, bolji su od smrznute pice...
Ema
P.S: Upravo sam provjerila na internetu: od Bikon Hila možete čak i pješice do Zelig Fuda, samo požurite, radnja se zatvara u 22 časa...
Metju je odmahnuo glavom pred svojim ekranom. Niko se već dugo vremena nije brinuo za njegovu dobrobit... A onda se pribrao i odmah pobunio. S kojim pravom ta Ema Lavenštajn sebi dozvoljava da mu diktira njegov večernji raspored?
Iznerviran, zatvorio je imejl i otišao na pretraživač. Popustivši i pred radoznalošću, ukucao je «Ema Lavenštajn somelijer» i krenuo u pretragu. Kliknuo na prvo što mu se prikazalo: jedan članak na intemetu iz časopisa Vajn Spektejtor. Dokument je bio od prošle godine. S naslovom «Deset mladih talenata za primjer», davao je opis nove generacije somelijera. Začudo, većina ovih «mladih talenata» bile su žene. Pretposljednji portret bio je Emin. Bila je prikazana sasvim u pozadini snimka, koji je napravljen u haj-tek podrumu restorana Imperator. Metju je zumirao fotografiju da bi je uveličao. Nije bilo sumnje: mladi somelijer iz članka bila je upravo ista žena koju ju zapazio na fotografskim snimcima sa godišnjeg odmora, koje je zatekao na hard disku kompjutera. Lijepa brineta sa nasmijanim očima i vragolastim osmijehom.
Čudno... Zašto je tvrdila da joj taj kompjuter ne pripada? Možda se zbunila? Postidjela? Vjerovatno je to, ali zašto je onda nastavljala razgovor? Zvuk tajmera najavio je kraj spremanja pice.
Umjesto da ustane, Metju je podigao slušalicu da bi nazvao susjede. Upitao je da li je njihova kći Elizabet slobodna da pričuva Emili na pola sata. Trebalo je da obavi kupovinu u Zelig Fudu i morao je odmah da krene: radnja se zatvara u 22 časa...
* * *


Boston
Kvart Bek Bej
1 čas ujutru
Pab je vibrirao u ritmu basova elektorodensa. Ejpril se probijala kroz gomilu u Gan Šatu da bi izašla i popušila cigaretu.
Uh, malo sam pripita... pomislila je zanoseći se ivicom trotoara. Svjež večernji vazduh joj je prijao. Previše je popila, previše igrala, previše flertovala. Namjestila je bretelu svog brushaltera, pogledavši na sat. Bilo je već kasno. Mobilnim telefonom je naručila vozilo jedne taksi firme, zatim prinijela cigaretu usnama, tražeći upaljač u torbi.
Gdje li je ovaj bezvezni upaljač?
– Je l' ovo tražiš? – upitao je jedan glas iza nje.
Ejpril se okrenula i vidjela mladu ženu plave kose, sa prelijepim osmijehom. Džulija, djevojka koju je bez prestanka gutala očima čitave večeri i koja nije odgovorila na njena udvaranja. Kratke kalifornijske kose, blistavog pogleda, graciozne siluete, poput vile koja se popela na stratosfeme plesne cipele: upravo tip koji se dopadao Ejpril.
– Zaboravila si ga na šanku – objasnila je mlada žena, upalivši vatru na ružičasto-sedefastom lakiranom upaljaču.
Ejpril se primakla da upali cigaretu. Hipnotisana prozračnom kožom, čulnim usnama i nježnim crtama žene koja je stajala naspram nje, ona je osjetila kako joj se budi grozničava želja u utrobi.
– Ne može više da se razgovara unutra – primijetila je Džulija.
– Istina. Ova muzika nije više za moje godine – našalila se Ejpril.
Blicanje farova privuklo je pažnju dvije noćne ptice.
– To je moj taksi – objasnila je Ejpril, pokazujući vozilo koje se zaustavilo ispred paba. – Ako hoćeš da te povezem...
Tokom nekoliko sekundi činilo se da Džulija oklijeva. Ona je vodila igru i to je znala.
– Važi, lijepo od tebe. Nećeš morati mnogo da kružiš. Živim odmah pored, u Ulici Pembrok.
Dvije žene su ušle na zadnje sjedište vozila. Dok je taksi napuštao šetališta rijeke Čarls, Džulija je ovlaš naslonila glavu na Ejprilino rame, a ova je imala neodoljivu želju da je poljubi. Nije učinila ništa, zbog neprijatnog osjećaja da ih šofer gleda.
Ako misliš da ćeš moći s uživanjem da me gledaš tek tako... Izazivala ga je ona gledajući netremice u retrovizor.
Putovanje je bilo brzo i, za manje od pet minuta, vozilo se zaustavilo usred uličice s mnoštvom drveća.
– Ako želiš da se popneš da popijemo nešto... – predložila je nehajno Džulija. – Jedna od mojih bivših drugarica sa faksa poslala mi je piće s pulpom aloje. Nevjerovatno dobra stvar koju sama proizvodi! Mnogo će ti se svidjeti.
Ejpril se jedva primjetno nasmiješila, radosna zbog poziva; međutim, u odlučujućem momentu nešto ju je zadržalo. Nekakva neodređena uznemirenost koja ju je pritiskala i bila protivteža njenoj želji. Ta Džulija joj je stvarno zapala za oko, ali ona se sada brinula za Metjua. Kad ga je ostavila, ranije te večeri, izgledao joj je posebno deprimiran, čak možda na ivici da napravi neku glupost... Bilo je to nesumnjivo besmisleno, ali tu misao nije mogla da izbaci iz glave. Vidjela je sebe kako se vraća kući i zatiče ga obješenog o gredu ili u komi od predoziranosti lijekovima.
– Slušaj, vrlo rado, ali sada stvarno ne mogu – promrsila je ona.
– U redu, razumjela sam... – bila je povrijeđena Džulija.
– Ne, sačekaj! Daj mi tvoj broj. Mogle bismo...
Prekasno. Lijepa plavuša je već bila zatvorila vrata od taksija.
Sranje...
Ejpril je uzdahnula i potom zamolila vozača da je odveze do ugla Ulica Maunt Vemon i Vilou. Tokom vožnje, izjedala ju je briga. Poznavala je Metjua tek godinu dana, ali se bila zaista vezala za njega i malu Emili. Bila je pogođena njegovom nevoljom, ali, nažalost, nije znala kako da mu pomogne: Metju je bio toliko posvećen ženi da Ejpril nije vidjela načina da neka druga žena, makar na kratko, nađe mjesta u njegovom životu. Kejt je bila briljantna, lijepa, mlada, altruista. Koja je to žena mogla da se ravna sa kardiohirurgom s izgledom manekenke?
Vozilo je stiglo pred townhouse. Ejpril je platila račun i otvorila vrata kuće, pokušavajući da ne pravi mnogo buke. Mislila je da će zateći Metjua kako hrče dok nepomično leži na kauču, dotučen svojim koktelom piva i anksiolitika. Umjesto toga, zatekla ga je kako mirno sjedi iza ekrana svog novog kompjutera. Glava mu se njihala u ritmu jedne džez arije i čio osmijeh mu je obasjavao lice.
– Već si se vratila? – začudio se.
– Pa dobro, ne moraš baš toliko da pokazuješ da si mi se obradovao ! – odgovorila mu je s olakšanjem.
Na kuhinjskom pultu primijetila je načete boce vina i ostatke finih sireva i rolata od paštete.
– Ništa sebi ne uskraćujemo koliko vidim! Izašao si u kupovinu? A ja sam mislila da ne želiš da napuštaš svoju jazbinu.
– Smučilo mi se da jedem samo smrznute stvari – pravdao«se on nevješto.
Ona ga je sumnjičavo pogledala i krenula ka njemu.
– Lijepo se zabavljaš s tvojom novom igračkom – stala je da ga zadirkuje, naginjući se preko njegovog ramena.
Metju je bez riječi naprasno zatvorio ekran. Osjećajući neprijatnost, pokušao je da sakrije fotografije koje je skupio u kanti kompjutera i koje je upravo odštampao. Ali Ejpril je bila brža od njega i zgrabila ih.
– Slatka je – ocijenila je, ispitujući Emine snimke. – Ko je to?
– Somelijer jednog velikog njujorškog restorana.
– A ta muzika, staje to? Mislila sam da ne voliš džez.
– To je Kejt Džaret, Koncert iz Kelna. Da li si znala da muzika može da ima uticaja na degustaciju vina? Istraživači su pokazali da određene džez kompozicije mogu da stimulišu dijelove mozga koji omogućavaju da se bolje osjeti kvalitet vrhunskih sorti. Baš otkačeno, zar ne?
– Zadivljujuće. Je l’ ti to rekla tvoja nova drugarica?
– To mi nije «drugarica». Ne budi smiješna, Ejpril.
Mlada žena je kažiprstom zaprijetila Metjuu kao da ga optužuje.
– Kad samo pomislim da si me prešao ko niko, jer sam se toliko brinula za tebe!
– Zahvaljujem ti na brizi, ali ja od tebe ništa nisam tražio.
Ona je nastavila povišenim tonom:
– Mislila sam da si depresivan i sklon samoubistvu, a ti praviš žurku uz degustaciju najboljih vina sa ženskom koju si sreo na internetu!
– Stani malo, šta to sad znači? Imaš napad ljubomore?
Lijepa galeristkinja je nasula sebi čašu vina i zastala nekoliko minuta da bi se pribrala.
– Dobro, ko je ta žena?
Pošto je pustio da ga malo moli, Metju je prihvatio da joj prepriča svoje veče, od pronalaska fotografija na hard disku kompjutera sve do čudnog toka razgovora koji je uslijedio između Eme i njega. Kucajući skoro tri sata, pretresli su širok spektar tema kroz desetine mejlova. Podijelili su svoju strast prema Keriju Grantu, Merilin Monro, Bili Vajlderu, Gustavu Klimtu, Miloskoj Veneri, Doručku kod Tifanija i Radnji na uglu. Obnovili su vjekovnu dilemu: Bitlsi ili Rolingstonsi, Odri ili Ketrin Hepbem, Red Soksi ili Jenkiji, Frenk Sinatra ili Din Martin. Sukobili su se oko Izgubljen u prevodu, film «beskrajno precijenjen» za Metjua, «neprevaziđeno remek-djelo» za Emu. Pitali su se koje je novo ostvarenje Stefana Cvajga bilo najuspjelije, koja ih je slika Edvarda Hopera najviše dotakla, koja je najbolja pjesma s albuma Anplagd grupe Nirvana. Svako je navodio svoje argumente za to da li je Džejn Ejr bolja knjiga od Gordost i predrasude, da li je čitanje romana na Ajpodu podjednako prijatno kao i okretanje stranica jednog štampanog djela, da li je Off the Wall bolji od Trilera, da li su Ljudi sa Menhetna trenutno najbolja serija, da li je akustična verzija Lejle podjedako vrijedna kao originalna verzija, da li je Get Jer Ya-Yas Out! najbolji živi album svih vremena, da li...
– Dobro, dosta, razumjela sam – prekinula ga je Ejpril. – A van toga, jeste li oboje sebi priuštili malu seansu sajberseksa?
– Ne, pobogu! -povikao je bijesno. – Samo smo razgovarali, to je sve.
– Naravno...
Metju je odmahnuo glavom. Nije mu se svidio smjeru kom je išao ovaj razgovor.
– A ko ti kaže da se baš ta lijepa brineta nalazi iza ekrana? – upitala je Ejpril. – Krađa identiteta je uobičajena stvar na internetu. Možda, a da ne znaš, već tri sata razgovaraš s nekim mlohavim djedicom od osamdeset godina...
– Ti si stvarno riješila da mi upropastiš veče...
– Naprotiv, srećna sam što vidim da se opet puštaš u promet, ali ne bih željela da se razočaraš i da se previše trudiš, ukoliko ta osoba nije stvarno ona koja misliš da jeste.
– Šta predlažeš?
– Da ne čekaš previše da se sastaneš s njom. Zašto je ne pozoveš u restoran?
Odmahnuo je glavom.
– Ti si luda, to je previše rano! Misliće da...
– Neće misliti apsolutno ništa! Gvožđe se kuje dok je vruće. Tako to danas ide. Vidi se da dugo nisi učestvovao u igri zavođenja.
Zbunjen, Metju se nakratko zamislio. Osjećao je da mu izmiče kontrola nad situacijom. Nije želio da prenagljuje, niti da se previše oduševljava. Najzad, nije zaista poznavao tu Emu Lavenštajn. Ali morao je da prizna da je među njima bila neka povezanost, neko uzajamno zadovoljstvo koje razmjenjuju, nekoliko sati spokoja usred svakodnevne tuge. Takođe je volio romantičnu stranu njihovog susreta, ulogu koju je odigrao slučaj ili možda čak i... sudbina.
– Pozovi je što prije – iznova gaje posavjetovala Ejpril. – Ako treba, ja ću čuvati Emili.
Zijevnula je i pogledala na sat.
– Mnogo sam popila, idem na spavanje – obavijestila ga je mahnuvši mu.
Metju joj je uzvratio pozdrav, gledajući je kako se penje uz stepenište. Čim je ostao sam, otvorio je kompjuter i požurio da klikne na dugme ne bi li vidio ima li novih poruka. Nije bilo nove pošte od Eme. Možda se umorila. Možda je Ejpril bila u pravu. Možda nije trebalo čekati.
Odlučio je da bude iskren.
From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Subject: Poziv
Jeste li još ispred kompjutera, Ema?
1 minut kasnije.
U krevetu sam, Metju, ali moj laptop je pored mene.
Skinula sam Vaš Filozofski antipriručnik na moj čitač i gutam ga. Nisam znala da Ciceron na latinskom znači «leblebija» ; -)
Kao obuzet nekom nevidljivom silom, Metju se usudio da učini nešto nezamislivo.
45 sekundi kasnije.
Imam jedan predlog za Vas, Ema.
Znam jedan mali italijanski restoran u Ist Vilidžu – Broj 5 – južno od Tompkins Skver Parka. Drže ga Vitorio Bartoleti i njegova žena, koji su moji prijatelji iz djetinjstva. Kod njih odem svaki put na večeru kad se zadesim u Njujorku, gdje prvenstveno idem da bih učestvovao u ciklusu predavanja knjižare Morgan.
Ne znam kakva je njihova vinska karta, ah ako volite aranćini a la bolonjeze, zapečene lazanje, taljatele u raguu i sicilijanski kanoli, onda bi ta adresa trebalo da Vam se svidi.
Da li biste izašli sa mnom na večera?
30 sekundi kasnije.
Bilo bi mi veoma drago, Metju. Kada dolazite u Njujork sljedeći put?
30 sekundi kasnije.
Sljedeća konferencija je planirana za 15. januar, ali mogli bismo da se vidimo ranije.
Zašto ne bismo sutra? U 20 časova?
* * *

Sutra...
Sutra!
SUTRA!
Ema je imala želju da skače po krevetu. Suviše je lijepo da bi bilo istinito!
– Čuješ li, Klovis? Jedan uzoran i inteligentan tip želi da me pozove na večeru! Jedan seksi profa filozofije odlijepio je na mene! – objavila je u zanosu psu, koji je drijemao kraj njenog kreveta.
Ovo je bilo više nego dovoljno da se jedan šar-pej uzbudi, ipak, ovaj je na jedvite jade zabrundao, kao iz kurtoazije.
Ema je skakala od radosti. Provela je koliko neočekivano, toliko i savršeno veče. Kroz nekoliko poruka, Metju je unio sunce i povjerenje u njen život. A sutra uveče, srešće ga uživo. Osim što sutra uveče... Radi.
Odjednom uznemirena, Ema se podigla s jastuka i umalo nije prosula šolju verbene. Bila je to velika mana njenog posla: nije raspolagala svojim večerima. Ostalo joj je dana od odmora, ali nije mogla da ih traži danas za sutra. Procedura je bila složena, a u restoranu je mjesec decembar bio vrlo opterećen.
Razmislila je na trenutak i odlučila da se ne brine. Zamoliće jednog od svojih kolega da je zamijene u večernjoj smjeni. To je bilo komplikovano, ali izvodljivo. U svakom slučaju, nije dolazilo u obzir da propusti svoj «galantni randevu», kako je govorila njena baka.
Nabacila je, dakle, široki osmijeh i sjela da napiše posljednji mejl te večeri:
From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Subject: Re: Poziv
Dogovoreno, Metju. Naći ću zamjenu na poslu.
Hvala za ovo prijatno veče.
Do sutra uveče onda!
Lijepo spavajte.
P.S: Obožavam lazanje i aranćine...
Tiramisu takođe!

Drugi dan



5
Između njih dvoje

Čak i za igranje sopstvene uloge, valja se našminkati.
Stanislav Jerži LEC

Sutradan
Boston
12.15h
Metju je zatvorio vrata za sobom i sišao niz red stepenika koji su odvajali kuću od ulice.
Još koliko prethodne noći padala je kiša, a sada su se uličice Bikon Hila kupale u suncu. Mirisi šumskog rastinja lebdjeli su nad Luizburg Skverom a narandžasti zraci pojačavah su jesenje boje parka. Sa torbom preko ramena, navukao je aerodinamičnu kacigu, sjeo na svoj bicikl i zviždućući okrenuo pedale nekoliko puta zaputivši se ka Ulici Pinkni. Koliko je vremena prošlo otkako nije bio ovako rasterećen? Već godinu dana je živio kao utvara, ali ovog jutra probudio se vedrog duha. Održao je tri dopunska časa na univerzitetu i šalio se sa studentima, ponovo uživajući u nastavi koja protiče u dobrom raspoloženju.
Gvozdena ruka popustila je stisak u njegovom stomaku. Osjećao je kako život vrvi oko njega i ponovo je imao utisak da učestvuje u njegovom kretanju. Opijen tim ponovnim osjećajem, on je ubrzao i skladno skrenuo u oštru krivinu prema Ulici Brimer. Vjetar mu je duvao u lice. Još više je ubrzao spazivši Pablik Garden, priljubio se tijelom uz bicikl, probijajući vazduh u opojnom osjećaju slobode. Kušao je taj trenutak, prošao duž parka dok su se točkovi sami vrtjeli, sve dok nije skrenuo desno ka Ulici Njubari.
Prepuna otmenih kafića, umjetničkih galerija i modnih butika, ova prometna ulica je bila jedno od najposjećenijih mjesta u Bek Beju. Po lijepom vremenu, u vrijeme ručka bila je prava navala na terase. Metju je privezao svoj bicikl pred jednim elegantnim brownstoneom[9] od tamnog pješčanika čije je prizemlje bilo preuređeno u restoran. Bistro 66 je bila njegova menza kad je ručavao sa Ejpril. Ostalo je jedno mjesto napolju i on je požurio da ga zauzme pošto je dao znak konobaru. Čim je sjeo, izvadio je svoj novi laptop iz torbe i konektovao se na Wi-Fi mrežu restorana. S nekoliko klikova, rezervisao je avionsku kartu za Njujork na sajtu Delta Erlajns. Let u 17.15h dozvoljavao mu je da bude na DžFK-ju u 19 časova. Upravo na vrijeme da bi večerao s Emom. U gužvi je nazvao Broj 5 i naletio na svoju drugaricu Koni. Nisu se bili vidjeli već dugo vremena. Bilo joj je drago što ga čuje i imala je hiljadu stvari da mu ispriča, ali bila je gužva u vrijeme ručka, a jedan od njenih konobara je bio bolestan. Ubilježila je njegovu rezervaciju i obradovala se što će moći na miru, još iste večeri, da razgovara sa njim.
– Je l’ slobodno, mladiću?
Metju je prekinuo vezu i namignuo Ejpril.
– Slobodno je i samo Vas čeka.
Ona se smjestila pod užarenu lampu koja zagrijava terasu i podigla ruku da bi naručila čašu pino grija i tanjir crab cakes-a[10].
– Šta ćeš ti da uzmeš?
– Manju Cezar salatu i običnu vodu.
– Na dijeti si?
– Čuvam se za večeras. Večeram u restoranu.
– Ozbiljno? Pozvao si svog lijepog somelijera? Čestitam, Mete, ponosna sam na tebe!
Donijeli su im piće. Ejpril je podigla čašu i srdačno su se kucnuli.
– Šta si, u stvari, planirao da obučeš? – upitala ga je zabrinutim tonom.
Metju je slegao ramenima.
– Pa ništa posebno. Mislio sam da idem ovako.
Ona se namrštila i odmjerila ga od glave do pete.
– U preširokim bagi pantalonama, starom duksu s kapuljačom, klinačkim patikama Konvers i vijetnamki? Nadam se da se šališ! A da ne govorim o tvojoj bujnoj razbarušenoj kosi i bradi neandertalca.
– Ne pretjeraj, molim te.
– Ali ne pretjerujem, Mete! Razmisli na pet minuta: ta mlada žena radi u jednom od najčuvenijih restorana na Menhetnu. Njeni klijenti su poslovni ljudi, ličnosti iz svijeta umjetnosti i mode, elegantni i rafinirani ljudi na kojima sve dubi. Ona će pomisliti da si neki gedža ili matori student.
– Ali neću da glumim da sam neko ko u stvari nisam!
Nije se složila s ovakvim razmišljanjem.
– Za prvi sastanak se čovjek sprema, to je sve. Izgled je mnogo bitan: prvi utisak se uvijek ljudima ureže u sjećanje.
Metju se razljutio.
– Voljeti nekog zbog izgleda, isto je kao voljeti knjigu zbog njenih korica![11]
– Tako je: uživaj u svojim citatima. I večeras pokušaj da se ponašaš isto tako prepotentno...
Uzdahnuo je i lice mu se namračilo. Zamotao je jednu cigaretu, odolio želji da je pripali i poslije nekoliko sekundi razmišljanja konačno se predao:
– Dobro, možda bi mogla da mi daš par savjeta...
* * *


Njujork
13 časova
Lavenštajnova, vi ste izgubili kompas! – urlao je Piter Benedikt, odgurnuvši prozirna vrata podruma pića u restoranu Imperator.
Glavni somelijer je krenuo žurnim korakom ka podređenoj koja je redala boce u metalno kućište.
– U čast čega ste preuzeli inicijativu da kupite ova vina? – povikao je vitlajući odštampanim listom krem papira.
Ema je bacila pogled na dokument. Bila je to faktura na memorandumu jednog internet prodajnog sajta, specijalizovanog za izvanredne sorte vina. Na njoj je bila narudžbina tri boce:
1. Domaine de la Romanee Conti, 1991
1. Ermitage Cuvee Cathelin, J.L. Chave, 1991
1. Graacher Himmelreich, Auslese, Domaine J.J. Priim, 1982
Mitski raskošno burgundijsko vino, plemeniti i izdašni širaz, kompleksni rizling slatkog ukusa u ustima. Tri vrhunska vina iz savršenih godina. Tri najbolja vina koja je probala u životu. Ipak, ona nije naručila te boce.
– Uvjeravam vas da nemam ništa s ovom pričom, Pitere.
– Nemojte da se šegačite sa mnom, Lavenštajnova: na narudžbenici je vaš potpis, a faktura je regulisana s bankarskim referencama Imperatora.
– To je nemoguće!
Preblijedio od srdžbe, Benedikt je nastavio svoju litaniju prigovora.
– Upravo sam pozvao pošiljaoca koji mi je lijepo potvrdio isporuku boca restoranu. Dakle, hoću da znam gdje su, i to smjesta!
– Slušajte, očigledno se radi o grešci. Nije strašno. Treba samo...
– Nije strašno? Ima ga za više od 10 000 dolara!
– To je zapravo ogromna suma, ali...
– Snađite se kako umijete, Lavenštajnova, ali hoću da ta šteta bude otklonjena do kraja dana! – grdio ju je prije nego što će uperiti prst u nju i zaprijetiti: – U suprotonom, znate gdje su vrata!
Ne sačekavši odgovor, naglo se okrenuo i napustio podrum pića.
Ema je ostala nepomična nekoliko sekundi, preneražena zbog tako nasilne prepirke. Benedikt je bio somelijer starog kova koji je smatrao da žene nemaju šta da traže u podrumu pića. Imao je razloga da se osjeti ugroženim od stane svoje asistentkinje: prije svog iznenadnog odlaska, Džonatan Lamperer je dao mjesto glavnog somelijera Emi. Mlada žena je trebalo da zamijeni Benedikta početkom ove godine, ali on je uspio da poništi to unapređenje kod nove uprave. Otada je Benedikt imao samo jednu misao na pameti: da gurne svoju mladu koleginicu u grešku da bi mogao da je se konačno riješi.
Ema je gledala faktura, češkajući se po glavi. Piter Benedikt je bio ogorčen i osvetoljubiv, ali nije bio toliko lud da izvede takvu prevaru.
Ko je onda?
Ova tri naručena vina nisu bila slučajnost. Bila su to upravo tri vina koja je tokom prošlonedjeljnog susreta spomenula novinaru časopisa Vajn Spektejtor, koji je pravio portrete nove generacije somelijera. Pokušala je da se sjeti: razgovor se odvijao u kancelarijama PR službe restorana pred očima...
Romualda Leblana!
Vrlo usplahirena, Ema je izašla iz podruma pića užurbanim korakom i pošla liftom do prijemnog odjeljenja. Bez najave, ušla je u prostorije PR službe i zatražila da razgovara sa mladim stažistom, koga je Imperator zaposlio radi održavanja informatičkg sistema. Onda se zaputila ka kancelariji koju su joj pokazali i zatvorila vrata za sobom.
– E, sad da se nas dvoje razjasnimo, cvikerašu!
Iznenađen ovakvim upadom, Romuald Leblan je poskočio iza svog kompjuterskog ekrana. Bio je to pomalo smotan tinejdžer, masne kose, šišane ravno ukrug i bljedunjavog lica, uokvirenog velikim četvrtastim okvirima s debelim staklima. Bosih nogu, u japankama, nosio je farmerke koje su na nekim mjestima imale rupe i ne pretjerano čistu majicu Marvel s kapuljačom.
– Dobar dan, gospođice, ovaj... Lavenštajn – primio ju je s tobože iskrenim tonom.
– Vidim da me prepoznaješ, to je dobar početak – rekla je uputivši se prijeteći ka njemu.
Bacila je pogled na ekran kompjutera.
– Je li te restoran plaća da balaviš pred slikama golih žena?
– Ovaj, ne, gospođo, ali sad je... sad mi je... pauza.
Osjećajući se nelagodno, Francuz se srušio na stolicu i, ne bi li se pribrao, stao je da gricka štanglu već načete čokolade koja je ležala na kancelarijskom stolu.
– Prestani da ždereš, ti bubašvabo – naredila mu je.
Izvukla je iz svog džepa fakturu i počela da mu maše njome ispred nosa.
– Jesi li ti provukao ovu porudžbinu?
Tinejdžer se pokunjio i oborio pogled. Ema je bila uporna.
– Čuo si me kad sam pričala s novinarom, zar ne?
Kako je Romuald i dalje ćutao, somelijerka je povisila ton.
– Slušaj me dobro, mračni kretenu, nemam namjeru da izgubim posao. Dakle, meni ne moraš da odgovaraš, ali u tom slučaju, tražiću od uprave da pozove pajkane i moraćeš s njima da se razjasniš.
Ova prijetnja je na klinca imala dejstvo elektrošoka.
– Ne, molim vas! To je... istina, zaintrigirao me je način na koji pričate o tim vinima pa sam poželio da ih probam.
– Htio si da probaš boce od preko 3000 dolara, blentavi? Je l’ imaš surutku u glavi ili šta? I kako si uspio da ih naručiš?
Jednim pokretom glave, Romuald je pokazao na ekran.
– Ništa lakše: vaši fajlovi i sistem nisu obezbijeđeni. Trebalo mi je dvadeset sekundi da uđem u računovodstvo restorana.
Ema je osjetila kako srce počinje ubrzano da joj lupa.
– A ove boce, jesi li ih otvorio?
– Ne, ovdje su – odgovorio je ustajući sa stolice.
Odvukao se do jednog metalnog ormara odakle je izvukao neki sandučić od svijetlog drveta u kome su bile tri dragocjene berbe.
Hvaljen bio Gospod!
Ema je s pažnjom ispitala svaku bocu; bile su nedirnute.
Ne časeći, pozvala je svog dobavljača da bi mu objasnila da je račun klijenta Imperator zloupotrijebljen. Predložila je da vrate, o klijentovom trošku, cjelokupnu porudžbinu da bi se faktura poništila. Osjetila je ogromno olakšanje kad su joj saopštili da je njena ponuda prihvaćena.
Tokom nekoliko sekundi, ostala je nepomična, s osjećajem olakšanja što je sačuvala posao. Onda je sebi dozvolila da razmisli o svom večerašnjem sastanku i tu ju je obuzela neka zebnja. Da bi se umirila, pogledom je potražila svoj odraz na glatkoj površini stakla, ali prizor koji je spazila proizveo je upravo suprotan efekat: bila je užasna. Kosa joj je bila oštećena, boja bez sjaja, frizura bez forme. S takvom glavom neće uspjeti da se svidi Metjuu Šapiru. Uzdahnula je i odjednom postala svjesna prisustva stažiste.
– Slušaj, biću primorana da skrenem pažnju šefu personala na tvoju grešku. Vrlo je ozbiljno to što si učinio.
– Ne! Molim vas!
Tinejdžer se najednom raznježio i briznuo u plač.
– Plači, manje ćeš da piškiš – uzdahnula je ona.
Ipak mu je pružila maramicu strpljivo sačekavši da prestane da jeca.
– Koliko imaš godina, Romualde?
– Šesnaest i po.
– Odakle si?
– Iz Bona, južno od Dižona, to je...
– Znam gdje je Bon. Neka najbolja francuska vina su iz tog regiona. Otkad radiš u Imperatoru?
– Petnaest dana – reče on, podižući naočare da bi protrljao kapke.
– A ovaj posao te zanima?
Odmahnuo je glavom i bradom pokazao na ekran svog kompjutera.
– Jedina stvar koja me zaista zanima je ovo.
– Kompjuteri? Šta onda tražiš u jednom restoranu?
On joj je povjerio da je pratio svoju djevojku koja je, poslije mature, otišla u Njujork da radi u jednom domaćinstvu za stan i hranu.
– I ta djevojka te je ostavila? – nagađala je Ema.
Pomalo postiđen, prećutno je potvrdio.
– Je l’ ti roditelji bar znaju da si u Sjedinjenim Državama?
– Da, ali u ovom trenutku oni imaju preča posla – odgovorio je okolišajući.
– Ali kako si uspio da se zaposliš ovdje u Njujorku? Nemaš radnu dozvolu, nisi punoljetan...
– Sklepao sam sebi privremenu radnu vizu tako što sam sebe učinio malo starijim.
Sklepao vizu. Nije ni čudo što strahuje od policije i što ne želi da navuče sebi za vrat upravu ljudskih resursa.
Ema je pogledala tinejdžera s mješavinom divljenja i sažaljenja.
– Gdje si sve to naučio, Romualde?
Slegao je ramenima.
– Mogu se raditi mnoge stvari ako znate da koristite kompjuter.
Pošto je navaljivala, on joj je ispričao nekoliko anegdota. S trinaest i po godina, Romuald je bio proveo nekoliko sati u pritvoru zato što je na internet stavio piratski prevod posljednjeg toma Harija Potera. Nešto kasnije, hakovao je internet sajt svoje gimnazije, zabavljajući se mijenjanjem ocjena i slanjem otkačenih poruka na imejl adrese roditelja učenika. Prošlog juna je s nekoliko klikova uspio da se dokopa tema za maturu iz prirodnih nauka da bi pomogao djevojci da dobije dobru ocjenu. Konačno, početkom jula, nakratko je oborio Fejsbuk nalog francuskog predsjednika Nikole Sarkozija. Srednjoškolska šala koja nije bila po ukusu Jeliseja. Vlasti su uspjele da dođu do njega. S obzirom na njegov dosije, dobio je ukor i uslovnu kaznu, sa posebnom čvrstim zahtjevom da se od sada drži što dalje od kompjutera.
Dok je slušala njegovu priču, Ema je dobila sjajnu ideju.
– Sjedi ispred tvog ekrana – naredila mu je.
Pristao je i pritiskom jedne tipke na tastaturi uključio aparat.
Ona je privukla jednu stolicu da bi sjela kraj njega.
– Pogledaj me dobro u oči, Romualde.
Tinejdžer je nervozno stavio naočare, ali nije izdržao njen pogled duže od dvije sekunde.
– Vi ste... vi ste veoma lijepi – promrmljao je.
– Ne, baš sam užasna, ali ti ćeš mi pomoći da to sredim – rekla je pokazujući na monitor.
Ukucala je vebsajt adresu jednog frizerskog salona. Na ekranu su svjetlucava slova poigravala na svijetloj i praznoj pozadini.
Akahiko Imamura
Airstyle

Akahiko Imamura je Japanac koji je napravio revoluciju u svijetu frizura – objasnila je. – Na Menhetnu je to frizer koji najviše vrijedi, majstor makaza i boja. Anđelina Džoli, En Hatavej, Kejt Blančet... Najveće zvijezde se friziraju kod njega. A tokom Nedjelje mode svi kreatori pokušavaju da ga uposle za njihov defile. Kažu da je on pravi mag i meni je potreban upravo on da bih večeras izgledala kako treba. Problem je što postoji lista čekanja od dva mjeseca da bi se do njega došlo.
Romuald je razumio šta Ema očekuje od njega. Već se aktivirao da bi pokušao da provali sistem rezervacija.
– Imamura ima tri salona u Njujorku – nastavila je, dok je štreber kucao po tastaturi zaprepašćujućom brzinom. – Jedan u Sobnu, drugi u Midtaunu a posljednji u Aper Ist Sajdu.
– Tamo radi ovog popodneva – obavijestio ju je Romuald, pokazujući listu termina kod frizera.
Impresionirana, ona se nagnula nad ekran.
– Isti je princip kao kada rezervišete preko intemeta sto u restoranu – objasnio je mladi Francuz.
– Možeš li da izmijeniš imena?
– Naravno, inače kakva korist? U koliko sati želite da idete?
– Je l’ može u sedamnaest časova?
– Dječja igra...
Upisao je Emino ime umjesto prvobitno predviđenog klijenta, ne zaboravivši da pošalje poruku ovoj posljednjoj o odlaganju njenog termina.
Mlada somelijerka nije mogla da vjeruje sopstvenim očima.
– Odlično izvedeno, Kalahane! – oduševljeno je uskliknula poljubivši ga u obraz. – Ti si takođe mag!
Okruglo Romualdovo lice se zajapurilo.
– Bilo je lako – rekao je skromno.
– Ne izgledaš tako, ali skroz si opak – rekla je otvarajući vrata da bi se vratila na svoje radno mjesto. – Naravno, sve ovo zadrži za sebe, capitol
* * *


Boston
Butik Brooks Brothers
15.30h
Zaista si elegantan – zaklinjala se Ejpril. – Klasični kroj ti najbolje pristaje: dobro ocrtana ramena, uzan u struku, ali slobodnih prsa. To je šik i uvijek aktuelno.
Metju je pogledao svoj odraz u ogledalu sa stalkom luksuznog butika. Brižno izbrijan, kratke kose, utegnut u sako koji mu stoji kao saliven, bio je neprepoznatljiv.
Otkada nisam nosio odijelo?
Odgovor mu je bljesnuo u glavi. Neprijatan i uznemirujući.
Od mog vjenčanja.
– Umalo zbog tebe da se preorijentišem na heteroseksualce! – bila je uporna Ejpril, zakopčavajući mu dugme.
On se na silu osmijehnuo u znak zahvalnosti što se toliko trudi oko njega.
– Upotpunićemo tvoje odijelo jednim vunenim kaputom ravnog kroja i kidamo na aerodrom – potvrdila je gledajući na sat. – U ovo doba su još uvijek zastoji, a ne dolazi u obzir da propustiš avion!
Pošto su platili kupljene stvari, otišli su do Kamara i Ejpril je krenula u pravcu aerodroma Logan. Metju je ćutao tokom čitave vožnje. Kako je dan odmicao, zanos ga je napuštao i osjećao je da mu oduševljenje splašnjava. Sada mu se ideja o susretu sa Emom Lavenštajn nije više činila tako dobra kao prethodne večeri. Kad malo bolje razmisli, ovaj sastanak čak nije imao nikakvog smisla: proistekao je iz odluke koju je donio u stanju neuračunljivosti, pod dejstvom alkohola i lijekova. Nije poznavao tu ženu, oboje su dopustili da ih ponese kratka razmjena pisama i fizički susret će samo donijeti uzajamno razočaranje.
Ševrolet je krenuo putem koji vodi ka parkingu na ograničeno vrijeme. Ejpril je nakratko zastala pred terminalom da bi svom prijatelju ostavila vremena da izađe iz auta.
Dok su se grlili, galeristkinja je pokušala da pronađe riječi ohrabrenja.
– Tačno znam šta misliš, Mete. Vrlo dobro znam da se plašiš i da sada žališ što si započeo ovo, ali kad te molim, idi na taj sastanak.
On je potvrdno klimnuo glavom, zatvorio vrata auta za sobom i uzeo svoju torbu iz prtljažnika. Još jednom se pozdravio s prijateljicom prije nego što je ušao u zgradu aerodroma.
Brzo je prošao kroz hol. Pošto se registrovao putem interneta, prošao je kontrole i strpljivo sačekao u sali za ukrcavanje. U trenutku kad je ustajao da bi se popeo u avion, obuzela ga je sumnja a zatim strah. Znojio se, brojne protivrječne misli sudarale su se u njegovoj glavi. Na kratko mu se pojavio lik Kejt, začuđujuće jasan, ali je odbio da sebe okrivljuje, trepnuo je nekoliko puta kako bi odagnao taj lik i pokazao svoju kartu hostesi.
* * *


Prodavnica Bergdorf Gudman
5. Avenija
16.15h
Pomalo izgubljena, Ema se kretala među rafovima njujorške robne kuće. Ovdje je sve bilo zastrašujuće, od velike zgrade u bijelom mermeru do sofisticiranog izgleda prodavačica – lijepih kao manekenke – od čega ste se osjećali bijedno. U dubini duše, Ema je mislila da jedna «takva» prodavnica – u kojoj ne pitaju za cijenu, u kojoj treba biti lijep, bogat i siguran u sebe, makar samo da bi se isprobalo odijelo – nije za nju, ali danas se osjećala sposobnom da prevaziđe svoje inhibicije. Bilo je to iracionalno, ah mnogo je vjerovala u ovaj sastanak. One noći skoro da nije spavala; ovog jutra je, nestrpljiva, ustala rano i skoro čitav sat provela u razgledanju svoje garderobe ne bi li našla odjeću koja ističe njene vrijednosti. Poslije brojnih isprobavanja i sumnji, na kraju se opredijelila za jedan komplet koji joj je stajao prilično dobro: čokoladni korset sa vezom bakarne boje i ravnom suknjom s visokim strukom, od crne svile, koja je bila efektna. Da bi kompletirala svoj izgled, bio joj je potreban kaput dostojan tog imena. A njen je bio samo stari i užasni bezoblični moher. Otkako je u ovoj prodavnici, koraci su je stalno vraćali ka ovom divnom tri i četvrt kaputu od brokata. Opipala je svilenu tkaninu protkanu zlatom i srebrom. Bilo je toliko lijepo da se nije usudila čak ni da ga proba.
– Mogu li da vam pomognem, gospođo? – upitala je prodavačica koja je zapazila njeno kolebanje.
Ema je zatražila da isproba kaput. Divno joj je stajao, ali koštao je 2700 dolara. Bilo je strašno to što uopšte nije imala sredstava da ga sebi priušti. Na prvi pogled, njena plata je bila besprekorna, jedino što je bila na Menhetnu gdje je sve bilo preskupo. Naročito je jedan dobar dio njene ušteđevine odlazio na sedmične seanse psihoanalize. Životni trošak. Njena psihoterapeutkinja, Margart Vud, spasila ju je kad joj je bilo najgore. Naučila ju je da sebe zaštiti, da podigne brane da ne bi potonula usljed straha ih ludila.
A ovdje se izlagala opasnosti.
Ema se pribrala i izašla iz kabine za probu.
– Neću ga uzeti – rekla je.
Zadovoljna što nije popustila pred impulsom, ona se zaputila ka izlazu iz prodavnice. Bacivši posljednji pogled ka odjeljenju sa cipelama, ona je s divljenjem opazila jedan par lakih kožnih cipela Brajana Atvuda u puder rozoj boji. Izloženi model bio je u njenoj veličini. Stopalo joj je skliznulo u cipelicu i ona se preobratila u Pepeljugu. Cipelice su bile od starog pitona, imale su ljubičasti odsjaj i vrtoglave lakovane pete. Tip cipela koji bi doprinio bilo kakvoj garderobi. Zaboravivši svoje dobre odluke, Ema je izvadila svoju kreditnu karticu da bi platila cijenu iz snova: 1 500 dolara. Prije nego što je otišla na kasu, impulsivno se vratila da bi kupila i kaput od brokata. Rezultat ovog ispada u šopingu: jednoipomjesečna plata otišla je u vjetar za nekoliko minuta.
Izlazeći na 5. Aveniju, Ema je osjetila hladnoću. Promrzlog tijela, zavezala je šal i pognula glavu da bi se zaštitila od vjetra, ali štipalo je suviše jako. Ledeni dah ledio ju je na mjestu, od čega joj je lice postajalo neosjetljivo, a ruke i noge trnule. Išle su joj suze na oči, obrazi su joj gorjeli. Nije imala hrabrosti da nastavi pješice.
Zakoračila je na ivicu trotoara da bi pozvala taksi, dala vozaču adresu frizerskog salona, zamolivši ga da najprije svrate do Rokfeler Centra, gdje je na portirnici Imperatora ostavila torbu sa starim kaputom i starim cipelama.
Frizerski salon Akahika Imamure bio je prostran i svijetao prostor u samom srcu Aper Ist Sajda: bež zidovi, police od svijetlog drveta, veliki kožni kauči, prozračne konzole ukrašene orhidejama.
Ema je dala svoje ime hostesi na prijemu koja je provjerila termin na svom tablet-računaru. Sve je bilo u redu, Romualdova informatička smicalica je funkcionisala. Dok je čekala vlasnika, jedan pomoćnik joj je oprao kosu, nježno joj masirajući izvjesno vrijeme kožu glave. Pod uticajem lakih prstiju Ema se opustila, zaboravljajući na trošak, svoju grozničavost i brige, te se pohotno prepustila mekanoj i rafiniranoj udobnosti ovog mjesta. Potom je ušao Imamura i pozdravio je, uspravnog držanja i pogleda na dolje. Ema je izvadila iz tašne fotografiju Kejt Bekinsejl koju je isjekla iz jednog časopisa.
– Možete li da mi napravite nešto u ovom stilu?
Imamuru nisu zanimali fotografski snimci. Umjesto toga, on je dugo posmatrao lice njegove klijentkinje i promrmljao nekoliko riječi na japanskom svome pomoćniku, stručnjaku za farbanje. Zatim se naoružao makazama i počeo da joj skraćuje krajeve. Radio je dvadesetak minuta, a onda ju je prepustio stručnjaku za farbanje koji joj je nanio smjelu crvenkastosmeđu boju od korijena sve do krajeva. Kad je farbanje bilo završeno, Imamura je lično isprao Emi kosu i posvetio se njenoj frizuri. Pramen po pramen, uvijao je krajeve na velike okrugle četke i sušio cijelu kosu prije nego što ih odmota sa četke da bi iznova popravljao frizuru svojim prstima.
Rezultat je bio zapanjujući. Kosa joj je bila podignuta u elegantnu punđu sa spiralnim uvojcima. Tanana i sofisticirana frizura koja je njeno lice učinila svjetlijim, istakla njene svijetle oči i ženstvenost. Ema je prišla ogledalu, oduševljena svojim novim izgledom. Nekoliko nestašnih i uvijenih pramenova odvajalo se iz punđe i činilo frizuru prirodnijom. Što se boje tiče, ona je bila naprosto savršena. Bila je bolja od Kejt Bekinsejl! Nikada nije bila tako lijepa.
Tako rasterećena, uzela je taksi da bi došla do Ist Vilidža. U kolima je izvadila svoj neseser za šminku i upotpunila svoj izgled s malo roze rumenila, zlatnom sjenkom na kapcima i koralno crvenim ružom.
Bilo je 20.01 h kada je odgurnula vrata Broja 5, tog malog italijanskog restorana južno od Tompkins Skver Parka...
* * *


Let Delta 1816 sletio je na aerodrom Kenedi s nekoliko minuta zakašnjenja. U pozadini aviona, Metju je nervozno gledao na sat. 19.18h. Tek što se iskrcao, on se ustremio na red taksi vozila i strpljivo sačekao desetak minuta da bi došao do vozila. Dao je vozaču adresu restorana i kao na filmu obećao mu dobru napojnicu ako stigne na vrijeme. U Njujorku je takođe bilo nevjerovatno toplo za mjesec decembar. Bilo je saobraćaja, ali ne toliko koliko je zamišljao. Dosta brzo je Jelou keb uspio da se izvuče iz Kvinsa i stigne do mosta Vilijamsburg prije nego što će se provući kroz uličice Ist Vilidža. Bilo je 20.03h kada se vozilo zaustavilo ispred Broja 5.
Metju je duboko udahnuo. Stigao je na vrijeme. Možda je čak stigao prvi. Platio je svoj račun i izašao na trotoar. Osjećao se nervozno i uzbuđeno. Ponovo je udahnuo da bi se smirio i odgurnuo vrata italijanskog restorana.

6
Sudbinski susret

Vrijeme je apsolutni gospodar ljudi;
ono je u isti mah i njihov tvorac i njihov grob,
ono im daje ono što mu se sviđa a ne ono što oni traže.
Viljem ŠEKSPIR

Restoran Broj 5
Njujork
20.01h
Dok joj je srce tuklo, Ema se predstavila na pultu restorana. Dočekala ju je mlada žena sa širokim osmijehom.
– Dobro veče, imam sastanak sa Metjuom Šapirom. Rezervisao je sto za dvoje.
– Zaista, Metju je u Njujorku? – uzviknula je žena. – To je odlična vijest!
Pogledala je listu rezervacija. Očigledno Metjuovog imena nije bilo na njoj.
– Mora da je direktno zvao mog muža Vitorija na mobilni. Taj smetenjak je zaboravio da mi kaže, ali nije strašno, naći ću vam neko lijepo mjesto na međuspratu – obeća ona udaljavajući se od pulta.
Ema je zapazila da je trudna. Čak u poodmakloj trudnoći.
– Želite li da vam odložim kaput?
– Zadržaću ga.
– Predivan je.
– S obzirom na to koliko me je koštao, zadovoljna sam što vidim da ostavlja utisak!
Dvije žene su razmijenile osmijehe.
– Zovem se Koni.
– Drago mi je, ja sam Ema.
– Pođite za mnom.
Popele su se drvenim stepeništem koje je vodilo do međusprata sa zasvođenom tavanicom.
Vlasnica restorana je pokazala klijentkinji jedan sto s kraja koji se nadnosio nad glavnu salu.
– Želite li aperitiv? Na ovoj hladnoći, dobro bi vam došla čaša toplog vina?
– Sačekaću Metjua.
– Vrlo dobro – rekla je Koni, pružajući joj jelovnik prije nego što je nestala.
Ema se osvrnula oko sebe. Restoran je bio topao, prijatan i intiman, širio je dobre talase.
Na jelovniku je jedan mali tekst objašnjavao da se mjesto zove «Broj 5» u čast Džoa di Mađa. Pošto je igrao za Jenkije, mitski igrač bejzbola je zapravo nosio dres sa ovim brojem. Na zidu od opeke, fotografija šampiona sa Merilin Monro odavala je utisak da je par nekada izlazio na večeru u ovaj restoran. Bilo je teško u to povjerovati, ali pomisao na to bila je lijepa.
Ema je pogledala na sat: bilo je 20.04h.
* * *


Restoran Broj 5
Njujork
20.04h
Metju! Tako znači, ovo je pravo pravcato iznenađenje! – povikao je Vitorio ugledavši svog prijatelja kako ulazi na vrata restorana.
– Vitorio, zadovoljstvo mi je da sam ovdje!
Dvojica muškaraca su se zagrlila.
– Zašto mi nisi javio da ćeš da svratiš?
– Nazvao sam jutros Koni. Ona nije tu?
– Ne, ostala je kod kuće. Pol ima ponovo upalu uha.
– Koliko on to već ima godina?
– Napuniće godinu dana sljedećeg mjeseca.
– Imaš li sliku?
– Da, pogledaj koliko je porastao!
Vitorio izvuče novčanik iz džepa da bi iz njega izvadio fotografiju jedne lijepe bucmaste bebe.
– To je već prava junačina – nasmiješio se Metju.
– Da, zahvaljujući pici koju mu stavljam u flašicu! – šalio se vlasnik restorana, bacivši pogled na listu s rezervacijama.
– Ah, vidim da si tražio od Koni da ti režerviše naš «ljubavni sto»! Onda, nadam se da je tvoja prijateljica lijepa!
– Ne zalijeći se – stišao ga je, postiđen. – Ona još nije stigla?
– Ne, sto je prazan. Dođi da te smjestim. Hoćeš li aperitiv?
– Ne, hvala, sačekaćuEmu.
* * *


Restoran Broj 5
Njujork
20.16h
Metju Šapiro, roditelji vas očigledno nisu naučili da je tačnost učtivost kraljeva[12].. : prigovorila je Ema gledajući na sat.
Sa međusprata je mogla da posmatra vrata restorana. Svaki put kad bi se otvorila, ona je očekivala da vidi Metjua i svaki put bi se razočarala. Okrenula je glavu da bi gledala kroz prozor. Počeo je da pada snijeg. Nekoliko srebrnih pamučnih pahulja lebdjele su u kovitlacu ispod svjetlosti uličnih svjetiljki. Ona je blago uzdahnula a potom je izvadila telefon iz torbe da bi vidjela ima li poruka.
Ništa. .
Poslije kraćeg oklijevanja, odlučila je da mu pošalje poruku sa smartfona. Nekoliko lagodnih rečenica koje su prikrivale njeno nestrpljenje:
Dragi Metju,
Stigla sam u Broj 5.
Čekam Vas unutra.
Pica sa artičokama, parmezanom i rukolom božanstveno izgleda!
Dođite brzo, umirem od gladi!
Ema
* * *


Restoran Broj 5
Njujork
20.29h
Pa, tvoju princezu baš treba čekati! – primijetio je Vitorio, pridruživši se svom prijatelju na međuspratu.
– Tačno – priznao je Metju.
– Nećeš da je pozoveš?
– Nismo razmijenili brojeve telefona.
– Hajde, ne brini: na Menhetnu smo. Znaš dobro da mi Njujorčani imamo rastegljivo poimanje tačnosti...
Metju se nervozno osmijehnuo. Usljed nemogućnosti da Emi telefonira, on joj je napisao poruku da bi joj dao do znanja da je stigao:
Draga Ema,
Moj prijatelj Vitorio apsolutno želi da Vam da da probate jedno toskansko vino. Jedan proizvod sandoveze sa malog posjeda blizu Sijene. Ne prestaje da priča o italijanskim vinima koje smatra najboljim na svijetu. Dođite brzo da ga ućutkate, Kejt!
Met.
* * *


Restoran Broj 5
Njujork
20.46h
Ema se osjećala uvrijeđenom. Taj tip je neotesan! Četrdeset i pet minuta zakašnjenja i nijednog mejla ili bar da pozove restoran da se izvini!
– Želite li da pokušam da pozovem Metjua na mobilni? – predložila je Koni.
Vlasnica restorana je prozrela njenu zbunjenost. S osjećajem neugodnosti, Ema je promrmljala:
– Da.. .može, da.
Koni je ukucala Metjuov broj, ali je nabasala na sekretaricu.
– Ne ljutite se, stići će. Nesumnjivo je zbog snijega.
Tihi «bip» označio je da joj je stigla elektronska poruka.
Ema je spustila pogled na ekran. Bila je to poruka o grešci tipa «nepoznat korisnik» kojom je obaviještena da mejl koji je poslala Metjuu nije mogao da bude isporučen.
Čudno...
Provjerila je adresu i pokušala još jedno slanje koje se završilo novim neuspjehom.
* * *


Restoran Broj 5
Njujork
21.13h
Mislim da neće doći – izustio je Metju, prihvatajući flašu piva koje mu je pružio Vitorio.
– Ne znam šta da ti kažem – oneraspoložio se njegov prijatelj. – Ladonnae mobile, gualpiuma al vento [13]...
– Da, može se reći – uzdahnuo je on.
Poslao je dva nova mejla Emi i nije dobio nijedan odgovor. Pogledao je na sat i ustao.
– Hoćeš li da mi pozoveš taksi do aerodroma?
– Jesi li siguran da nećeš da spavaš u kući?
– Ne, hvala ti. Žao mi je što sam ti bezveze zauzeo sto. Poljubi Koni umjesto mene.
Metju je napustio restoran u 21.3Oh i stigao na aerodrom u 22.10h. Iskoristio je vožnju da bi potvrdio svoj let nazad. Registrovao se na pretposljednjem letu tog dana.
Avion je napustio Njujork u predviđeno vrijeme i stigao u Boston u 00.23h. U to vrijeme, Logan je radio sporijim tempom. Metju je uhvatio taksi čim je sišao s aviona i stigao kući nešto prije jedan po ponoći.
Kada je otvorio vrata svoje kuće na Bikon Hilu, Ejpril je već bila zaspala. Povirio je u sobu svoje kćerke da bi se uvjerio da Emili čvrsto spava a zatim se vratio u kuhinju. Poslužio se velikom čašom vode i mahinalno uključio laptop, koji je bio ostao na šanku bara. Kada je pogledao imejl, spazio je jednu poruku od Eme Lavenštajn. Poruku koja je začudo bila samo na kompjuteru ali ne i na njegovom telefonu.
* * *


Restoran Broj 5
Njujork
21.29h
Ema je zatvorila vrata restorana i ušla u taksi koji joj je pozvala Koni. Vjetar se bio primirio, ali snijeg koji je padao u jednakom ritmu počeo je da se taloži na zemlji. U vozilu je pokušala da odagna negativne misli koje su je salijetale, ali bijes je bio jači. Osjećala se poniženom i iznevjerenom. Ljutila se na sebe što je i ovoga puta upala u zamku jednog čovjeka, što je povjerovala lijepim riječima, što je bila tako naivna. Stigavši u hol Nort Plaža 50, ona je krenula stepeništem da bi sišla u suteren zgrade. Zajednička perionica je bila pusta, tužna i sumorna. Prošla je sivkastim hodnicima, s trošnim zidovima, da bi stigla do prostorije sa smećem u najmračnijem i najprljavijem dijelu zgrade. Iz bijesa ona je polomila obje štikle na cipelama i bacila ih ujedan metalni kontejner. Pošto ga je iscijepala golim rukama, i skupocjeni kaput je doživio istu sudbinu.
Sva u suzama, krenula je liftom do svog stana. Otvorila je vrata, ignorisala kevtanje svog psa i skinula se prije nego što je otišla pod ledeni tuš. Ponovo je osjećala kako u njoj raste ona neodoljiva želja da sebi učini nešto loše, da uperi u sebe taj bijes koji ju je čitavu obuzimao. Toliko je patila da više nije bila gospodar svojih emocija. To je bilo iscrpljujuće i zastrašujuće. Kako je mogla da iz jednog stanja oduševljenja i zanosa za samo nekoliko minuta pređe u stanje depresije? Da se za tako kratko vrijeme najjača radost preokrene u najmračnije pomisli?
Škrgućući zubima izašla je iz staklene kabine, obukla svoj bade mantil, uzela sredstvo za spavanje iz apotekarskokg ormarića i pobjegla u krevet. Uprkos tableti, Emi nije uspijevalo da utone u san. Prevrtala se u svim smjerovima, tražeći zgodan položaj za spavanje, zatim je rezignirano počela da pilji u plafon. Bilo je jasno daje isuviše iznervirana da bi se uspavala. Ne mogavši više, oko jedan sat ujutru, ona je uključila svoj laptop da bi poslala posljednju poruku čovjeku koji joj je upropastio veče. Bijesna, podigla je ekran ukrašen naljepnicom sa lijepom stilizovanom Evom.
* * *


Metju je sa zaprepašćenjem pročitao mejl koji mu je Ema poslala.
From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Subject: Pokvareni tip
Suprotno onome u šta ste me naveli da povjerujem, Vi nemate nikakve pristojnosti, niti vaspitanja. Ne pišite mi više, ne šaljite mi više poruke.
From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Subject: Re: Pokvareni tip
Ali o čemu pričate, Ema? Čekao sam Vas čitave večeri u restoranu! I poslao sam Vam dvije poruke na koje mi niste odgovorili!
Tako je, samo se Vi zafrkavajte sa mnom! Koju igru igrate? Bar se potrudite da nađete dobar izgovor: hladnoća, snijeg. Imate izbor.
Snijeg? Ne razumijem šta mi zamjerate, Ema. Ipak ste Vi ta koja nije došla na ugovoreni sastanak!
Bila sam na sastanku, Metju. Čekala sam Vas čitavo veče. I nisam dobila nikakav mejl od Vas!
Možda ste onda pogriješili restoran.
Ne. Postoji samo jedan restoran Broj 5 u Ist Vilidžu. Čak sam razgovarala sa Vašom prijatejicom Koni, Vitoriovom ženom.
Lažete! Koni nije bila ovo veče u restoranu!
Naravno da je bila! Lijepa je, crnka, kratke kose i trudna je već bar osam mjeseci!
Pričate koješta. Ima već godinu dana kako se Koni porodila!
Prije nego što je kliknuo na tač ped da bi poslao poruku, Metju je podigao glavu sa svog ekrana. Ova rasprava se pretvarala u dijalog gluvih. Ema je izgledala iskreno, ali njeni argumenti nisu imali nikakvog smisla. Nije bilo ničeg racionalnog u njenom izlaganju.
Otpio je gutljaj vode i protrljao kapke.
To spominjanje snijega, Konine trudnoće...
Nabrao je obrve i s pažnjom pregledao sve mejlove od prethodne večeri koje mu je Ema poslala. Najednom, nešto ga je zaprepastilo – jedan detalj koji je u stvari bio krupna stvar – i luda ideja mu je bljesnula kroz glavu! Upitao je:
Koji je danas dan, Ema?
Znate vrlo dobro: 20. decembar.
Koje godine?
Samo se Vi i dalje zafrkavajte sa mnom...
Kažite mi, molim Vas, koje godine?
Ovaj tip je lud, pomislila je ona, grčeći ruke na tastaturi. Da bi umirila savjest, ipak je uzela da provjeri Metjuove mejlove. Svi su bili s datumom iz decembra... 2011. Dani su bili isti, samo godinu dana kasnije u odnosu na danas...
* * *


Užasnuta, ona je ugasila kompjuter.
Trebalo joj je nekoliko minuta da bi se usudila da sebi objasni situaciju.
Ona je živjela u 2010.
Metju je živio u 2011.
A iz nekog njoj neobjašnjivog razloga, njihov laptop je izgleda bio njihovo jedino sredstvo komunikacije.

Drugi dio
PARALELNI SVIJETOVI



Treći dan



7
Paralelni svjetovi

Strah ne može bez nade, a nada bez straha.
Baruh SPINOZA

Sutradan
21. decembar
Ustavši sljedećeg dana, Ema i Metju su imali isti refleks: grozničavo su krenuli da provjere svoje imejlove i osjetili olakšanje vidjevši da nema nijedne poruke.
– Tata, hoćemo da vidimo moje božićne poklone ovog jutra? – pitala je Emili, pojurivši u kuhinju kao metak da bi mu se bacila u naručje.
On ju je podigao na barsku stolicu pokraj sebe.
– Prvo, kaže se dobar dan – nastavio je Metju.
– ‘Bar dan, tata – promrmljalaje trljajući oči.
On se nagnuo da je zagrli. Bila je uporna:
– Je l’ idemo onda, kaži? Obećao si mi!
– Važi, dušo. Idemo da odaberemo tvoje poklone po radnjama da bi mogla da napišeš pismo Djedu Mrazu.
Ritual Djeda Mraza... Da li je trebalo držati Emili u zabludi i lakovjernosti? Nije imao čvrsto mišljenje po ovom pitanju. Uopšte uzev, nije volio da laže svoju kćer i s te tačke gledišta bi prestanak vjerovanja u Djeda Mraza predstavljao korak ka odrastanju i formiranju racionalnog razmišljanja. Ali, s druge strane, možda je bilo preuranjeno da je liši te magije. Usljed traume zbog Kejtine smrti, Emili je proživjela jednu tešku godinu. Dalje vjerovanje u čuda može da ima blagotvorno dejstvo na duševno raspoloženje male djevojčice. U ovom prazničnom periodu, Metju je, dakle, bio odlučio da produži bajkovit svijet i da otkrivanje te «velike tajne» odloži za sljedeću godinu.
– Ko želi jogurt sa muslijem? – upitala je razdragano Ejpril, silazeći niz stepenice.
– Ja! Ja! – povikala je Emili, skačući sa svoje barske stolice i hitajući ka mladoj ženi da bi je poljubila.
Ova ju je uhvatila u letu i pomazila je.
– Ideš li s nama u prodavnicu igračaka? – upitala je Emili.
– Ejpril danas radi – dobacio je Metju.
– Ali, nedjelja je! – primijetila je djevojčica.
– Posljednji je vikend pred Božić – objasnila je Ejpril. – Radimo svakog dana da bi i odrasli mogli da izaberu svoje poklone, ali idem u galeriju tek od podne, što znači da mogu da vam pravim društvo ovog jutra.
– Sjajno! A je l’ možeš da mi pripremiš veliku šolju tople čokolade s mini-maršmelouom?
– Ako se tata slaže...
Metju se nije protivio ovom slatkišu. Ejpril mu je namignula i uključila radio, pripremajući doručak.
– Pa, kako je bilo sinoć? – upitala gaje.
– Fijasko – promrmljao je stavljajući posudicu s kafom u aparat za espreso.
Pogledao je Emili. Dok je čekala svoj kakao, igrala se na svom tablet računaru, tamaneći zelene svinje svojim Engri Birdsima. Metju je šapatom ispričao svojoj podstanarki nevjerovatnu pustolovinu od prethodne večeri.
– Ne sluti na dobro ta priča – priznala je. – I šta ćeš sad da radiš?
– Baš ništa. Zaboraviću ovaj neuspjeh, nadajući se da više neću dobijati poruke od te žene.
– Upozorila sam te: čavrljanje na inteenetu je veoma opasno.
– E baš si mi pametna! A ti si me ohrabrila da je pozovem u restoran!
– Samo zato da ne bi živio u iluziji! Priznaj da je suviše lijepo da bi bilo istinito, ta žena koja ima isti smisao za humor kao ti, potpuno isti ukus kao ti i koja je uspjela da te tako brzo pridobije, uprkos svoj tvojoj obazrivosti.
– Trebalo je više da se čuvam – dao joj je za pravo.
Kao da bi mu dosula so na živu ranu ili raspirila nemir, Ejpril mu je ispričala niz različitih sumornih činjenica u vezi sa prevarama na mreži. Odvratne priče lakovjernih osoba koje su povjerovale da su na intemetu našle izabranika svoga srca, prije nego što su shvatili, nešto kasnije, da su upali u zamku koja je imala za cilj da im izmami novac.
– Ta djevojka je ih luda ili ima nečasne namjere – nastavila je. – U oba slučaja, ona se sigurno raspitala o tebi ne bi li te uhvatila u zamku s takvom lakoćom. Ili je, pak, to neko ko te dobro poznaje i ko sve to radi pod lažnim identitetom.
Neka od mojih studentkinja, zapitao se Metju.
Odjednom se sjetio dramatične epizode koja se desila prethodne godine na Koledžu Emanuel, jednom katoličkom univerzitetu u Bostonu. Vjerujući da priča na internetu sa svojim dečkom, jedna studentkinja je prihvatila da se skine i miluje pred veb kamerom. Na nesreću, nije njen vjerenik bio iza kamere, već neko ko mu je ukrao profil. Skot je snimio scenu da bi ucjenjivao djevojku. Tražio joj je ogromnu sumu novca da ne bi objavio video snimak. Da bi pokazao da je njegova prijetnja ozbiljna, poslao je tokom noći dijelove filma pojedinim kontaktima studentkinje. Uništena stidom i prestrašena zbog posljedica svog postupka, pronađena je sutradan ujutru obješena u svojoj sobi...
Od sjećanja na ovu tragediju Metjua je podišla jeza. Ledeni znoj je počeo da mu se sliva niz kičmu.
Nisam se dovoljno čuvao, iznova je sebi prigovarao. Kad bolje razmisli, više bi volio da je ta žena samo neka pljačkašica, ali više je izgledala kao mentalni bolesnik. Neko ko vjeruje da živi u 2010. veoma je poremećen bez daljnjeg.
Dakle, potencijalno opasan.
Napravio je listu svih stvari koje joj je povjerio: svoje ime, ulicu u kojoj živi, univerzitet na kome predaje. Takođe je znala da ima dijete od četiri i po godine, da džogira u parku utorkom i četvrtkom ujutru, da njegova kći pohađa školu Montesori, u kojim je okolnostima izgubio ženu...
Znala je sve... Dovoljno u svakom slučaju ako je željela da mu nanese štetu ili da ga napadne. Ili da naškodi Emili. Izlažući se ovome, stekao je odjednom utisak da je doveo u opasnost dio svoje egzistencije.
Ne, paranoičan si, pokušavao je da bude razuman. Najvjerovatnije više neće ni čuti za tu Emu Lavenštajn i ubuduće će mu ova neprijatna dogodovština služiti kao lekcija. Stavio je na poslužavnik šolju koju mu je pružala Ejpril i odlučio da konačno zaboravi tu priču.
– Dođi da sjedneš, dušo, tvoja čokolada je gotova.
* * *


Nasmiješite se!
Sat vremena kasnije, Ejpril je fotografisala Emili i Metjua pred ulazom u Bazar igračaka, jednoj od gradskih institucija.
Smještena na uglu Kopli Skvera i Ulice Klarendon, Bazar je bio hram igračaka u Bostonu. Na nekoliko dana pred Božić, ambijent je bio u punom zamahu: animacije, muzika, dijeljenje bombona... Emili je pružila jednu ruku svome ocu, a drugu Ejpril. S obje strane dvokrilnih vrata, portiri obučeni u likove iz Maksa i Maksimonstersa dočekali su ih poklanjajući im lizalice. Obišli su prva odjeljenja s divljenjem. Ako su spratovi prodavnice bili rezervisani za haj-tek aparate (konzole za igrice, figurice koje reaguju na glas, elektronske igrice...), u prizemlju su bile poredane tradicionalne igračke: plišane igračke, drvene konstrukcije, Lego, lutke bebe...
Emili je širila oči pred plišanim životinjama u prirodnoj veličini.
– Kako je meko! – divila se ona, milujući jednu visoku žirafu od šest metara.
Bilo je neosporno: mjesto je bilo magično, spektakularno i brzo vas je vraćalo u djetinjstvo. Ejpril se dugo oduševljavala pred impresivnom kolekcijom Barbi lutaka, dok je Metju ostao zabezeknut spazivši jedan džinovski električni voz čija je pruga vijugala na više desetina metara.
On je pustio Emili da još nekoliko minuta trči među rafovima, zatim je kleknuo da bi bio u ravni sa djevojčicom.
– Dobro, znaš pravila: možeš da izabereš dva poklona, ali moraju da stanu u tvoju sobu.
– Znači, ne žirafu – pogodila je Emili grickajući usnu.
– Sve si razumjela, dušo.
U društvu Ejpril, Emili se ludo zabavljala dok nije izabrala jednog plišanog medu među stotinu izloženih modela. Raspoloženog izgleda, Metju se kretao u prostoru gdje su bili izloženi metalni modeli tipa Mekano, zatim je razmijenio nekoliko riječi sa mađioničarem koji je izvodio trikove ispred pokretnih stepenica. Iako udaljen, budno je motrio na svoju kćer, srećan što je vidi tako oduševljenu. Ali ovi momenti sreće oživljavali su bol zbog gubitka Kejt. Osjećao je takvu nepravdu što ne može da dijeli ovakve trenutke sa njom. Spremao se da se pridruži Ejpril, kad mu je zazvonio telefon. Broj Vitorija Bartoletija ukazao se na ekranu. On se javio, pokušavajući da svojim glasom nadjača okolnu galamu.
– Zdravo, Vitorio.
– Dobar dan, Mete. Gdje si to, u jaslicama?
– U jeku božićne kupovine, stari moj.
– Hoćeš kasnije da se čujemo?
– Kroz deset minuta.
Iz daljine je dao znak Ejpril da bi je obavijestio da izlazi da popuši cigaretu, zatim izašao iz prodavnice i prešao ulicu da bi stigao do Kopli Skvera.
Zasađen drvećem i uređen oko fontane, trg je bio poznat po kontrastima u arhitekturi. Svi turisti su snimali iste zadivljujuće fotografije: lukove, portale i vitraže Crkve Sv. Trojstva koji su se odražavali na staklima, kao u ogledalima, Henkok kule, najvećeg oblakodera u gradu. Po ovom sunčanom nedjeljnom danu, mjesto je bilo živo, ali ipak mnogo mirnije nego u prodavnici. Metju je sjeo na klupu i pozvao svog prijatelja.
– Pa, Vitorio, kako je Pol? A njegov otitis?
– Bolje je, hvala. A ti, jesi li se oporavio od tvoje čudne večeri?
– Već sam zaboravio na to.
– U stvari, zbog toga te zovem. Jutros sam ispričao Koni o tvom neugodnom događaju i ona je bila veoma zbunjena.
– Zaista?
– Odmah se sjetila nečega. Prije otprilike godinu dana, jedno veče kad nisam bio u restoranu, Koni je primila jednu mladu ženu u Broju 5. Jednu djevojku koja je tvrdila da ima sastanak s tobom. Čekala te je skoro više od jednog sata, ali ti nikada nisi došao.
Metju je osjetio kako mu je krv jumula u sljepoočnice.
– Ali zašto mi ona o tome nikada nije pričala?
– To se desilo samo nekoliko dana pred Kejtinu nesreću. Koni je bila planirala da te nazove da bi ti to prenijela, ali zbog smrti tvoje žene ovaj slučaj je ispao kao neukusna šala. Ona je na ovo čak zaboravila sve dok jutros nismo poveli razgovor o tome.
– Znaš li kako je izgledala ta žena ?
– Po Koninoj priči, bila je to Njujorčanka od tridesetak godina, prilično lijepa i elegantna. Koni je kod svoje majke sa Polom, ali zamolio sam je da te pozove popodne. Ona će ti reći više.
– Ima li načina da saznaš tačan datum kada je žena dolazila na večeru?
– Slušaj, ja sam u kolima, na putu za restoran. Pokušaću da pronađem rezervaciju u našoj bazi podataka. Koni se sjeća da je to bilo one večeri kad je njen rođak sa Havaja došao na večeru.
– Hvala, Vitorio. Čekam tvoj poziv. Zaista je važno.
* * *


Njujork
Restoran Imperator
Popodnevna smjena
Emina ruka je blago podrhtavala dok je sipala bijelo vino u kristalne čaše kupastog oblika.
– Gospođo, gospodine, za piće koje će pratiti vaše karamelizovane žablje batake sa bobom u soteu od bijelog luka i kori medenjaka, predlažem vam vino iz doline Rone: kondrije iz 2008, loza vionjije.
Mlada žena je progutala da bi joj se pročistio glas. Samo joj je ruka podrhtavala. Sve je u njoj treperilo. Veče i prethodna noć su je potpuno uzdrmali. Gotovo da nije spavala cijele noći i strašna gorušica joj se pela uz jednjak.
– Možete da nazrete lijepu živahnost kondrijea, uravnoteženog, napetog. To je aromatično vino, bujno i cvijetno.
Završila je služenje za stolom, a zatim dala znak pomoćniku kako bi ga upozorila da joj je potrebna pauza.
Zbog nesvjestice ona je napustila salu i zatvorila se u toalet. Imala je groznicu, znojila se, neprestano bolno zujanje probijalo joj je glavu. Mlazevi kiseline zapalili su njen probavni kanal. Zašto joj je toliko loše? Zašto se osjećala tako krhko? Tako iscrpljeno? Bio joj je potreban san. Kad je umorna, sve bi joj se ubrzavalo u glavi. Negativne misli bi je gotovo bez predaha opsjedale, izguravši je iz stvarnosti ujedan fantastični i zastrašujući svijet.
Previjajući se od grčeva, ona se nagla nad šolju, ispovraćala svoj doručak i ostala više od minut u tom položaju, pokušavajući da dođe do daha. Ova priča o elektronskoj pošti iz budućnosti ju je užasavala. Bio je decembar 2010. Ne može da se dopisuje sa čovjekom koji živi u decembru 2011. Znači, taj čovjek je ili mentalni bolesnik ili neko sa lošim namjerama. U oba slučaja, bila je to prijetnja, za nju i njeno mentalno zdravlje. To je bilo dovoljno da prsne. Ovoga puta bilo je previše! Posljednjih mjeseci, stanje joj se bilo stabilizovalo, ali danas, ponovo je potonula u tjeskobu. Bili su joj potrebni lijekovi da bi se malo smirila. Bilo joj je potrebno da priča sa psihijatrom, ali čak ju je i Margaret Vud izdala, otišla je za božićne praznike u Aspen.
Sranje!
Pridigla se i pogledala se u ogledalo, ruku oslonjenih s obje strane lavaboa. Jedna nit žuči visila joj je sa usana. Ona ju je obrisala papirnim ubrusom i malo se umila. Valjalo je da se otrijezni i sabere. Taj čovjek joj nije mogao ništa. Ako pokuša da je kontaktira, ignorisaće njegove poruke. Ako bude navaljivao, obratiće se policiji. A ako pak pokuša da joj se približi, znaće kako da ga dočeka: u torbi uvijek nosi električni pištolj. U ružičastoj boji kao bombone, njen Tejzer je više ličio na seksi igračku nego na sredstvo za samoodbranu, ali bio je đavolski efikasan. Malo umirena, Ema je duboko udahnula, popravila frizuru i vratila se na posao.
* * *


Boston
Mogu li da dobijem jedan lobster rol [14] s pomfritom? – upitala je Emili.
– Bolje sa salatom – predložio je Metju.
– Bljak, zašto? Bolji je pomfrit!
– OK – popustio je, – ali u tom slučaju nema deserta. Jel’ u redu?
– U redu – složila se djevojčica, pokušavajući da namigne ocu.
Metju je potvrdio porudžbinu konobaru i vratio mu jelovnik.
Smjestili su se za sto na terasi Bistroa 66 u Ulici Njubari. Poslije njihove šetnje po prodavnici igračaka, Ejpril ih je napustila da bi otišla u svoju galeriju. Metju je bio srećan što vidi da se Emili još cakle oči od sreće. Upitao ju je koje to poklone želi da spomene u svom pismu Djedu Mrazu. Emili je izvadila Ajped iz svoje mini torbe i upitala da li bi bilo bolje da pošalje mejl Djedu Mrazu, ali Metju se usprotivio. Ta sklonost da se tehnologija miješa u sve oblasti svakodnevnog života, sve više ga je ljutila. Naročito danas!
Samo što su im donijeli sendviče s jastogom, kad mu je zazvonio telefon. Bio je to Vitorio. Koni se još nije bila vratila, ah on je istražio i pronašao tačan dan kada je došla žena koja je tvrdila da ima sastanak sa njim.
– Juče se navršilo tačno godinu dana: 20. decembra 2010.
Metju je zatvorio oči i uzdahnuo. Košmar se nastavljao.
– Ali to nije sve – nastavio je vlasnik restorana. – Zamisli imam jedan film na kome se vidi.
– Ko?
– Ta žena.
– Šališ se?
– Da ti objasnim: u novembru prošle godine, naš restoran je u dva navrata bio opljačkan i isprevrtan, u toku noći, u rasponu od svega nekoliko dana.
– Sjećam se. Mislio si da je to napad braće Manćini.
– Da, oni nikada nisu prihvatili što smo im konkurencija, ali to nikada nisam uspio da dokažem. Ukratko, u to vrijeme, policijci su nam, kao i naše osiguravajuće društvo, preporučili da nabavimo video nadzor. Tokom gotovo tri mjeseca, kamere su radile dvadeset i četiri sata dnevno. Sve je snimljeno, prenijeto na server i arhivirano na hard disku.
– I ti si uspio da dođeš do snimaka od te večeri 20. decembra?
– Upravo tako. I čak sam pronašao djevojku. Ona jedina nije došla u pratnji to veče.
– Tome se nisam nadao, Vitorio! Možeš li da mi pošalješ kopiju?
– Već sam ti poslao mejl, ortak.
Metju je prekinuo vezu i izvadio svoj laptop iz torbe da bi se prikačio na bežični internet Bistroa 66. Ne bješe još nikakvog mejla od Eme Lavenštajn, ali mu je Vitoriov mejl stigao. Video je bio obiman i trebalo mu je nevjerovatno mnogo vremena da bi ga skinuo.
– Mogu da dobijem čokoladni sufle, tata, molim te?
– Ne, dušo, rekli smo da nema deserta. Završi sendvič.
Metju je pustio video preko cijelog ekrana. Nimalo čudno, slika je izgledala kao kroz špijunku i mutno kao što je to obično na kamerama za nadzor. Dio koji je Vitorio izdvojio trajao je manje od dva minuta. Kamera je bila namještena visoko, u jednom uglu glavne sale. Digitalni inkrustirani sat u dnu snimka pokazivao je da je u 20.01h jedna elegantno obučena žena odgurnula vrata restorana. Vidjelo se nakratko kako razgovara sa Koni prije nego što je izašla iz kadra. Snijeg na ekranu ukazivao je na to da je isječena scena, koja se nastavila sat i po vremena kasnije, tačno u 21.29b. Na njemu se jasno vidjela ista žena kako bez oklijevanja napušta restoran. Zatim se slika zamutila i film zaustavio. Metju je ponovo pustio taj dio i pritisnuo PAUZU da bi zaustavio tačan momenat kada je mlada žena kročila u restoran. Nije bilo sumnje. Ma koliko otkačeno izgledalo, radilo se o Emi Lavenštajn.
– Obuci kaput, dušo, idemo.
Metju je izvukao iz džepa tri novčanice od po 20 dolara i izašao iz restorana, ne sačekavši kusur.
– Moram nešto hitno da obavim, Ejpril. Trebalo bi da mi pozajmiš kola i pričuvaš Emili na sat ili dva.
Sa kćerkom u naručju, Metju je upravo banuo u galeriju koju je držala njegova podstanarka. Zidovi sale za izložbe bih su obloženi japanskim erotskim slikama i slobodnim fotografijama načinjenim na mjestima za uživanje u XX vijeku. Salu su zauzimale nedvosmislene afričke statue, izložba navlaka za penis i moderne skulpture prevelikih falusnih formi. Mada mjesto nije imalo ničeg zajedničkog sa seksi šopom, ovo nije bilo mjesto za čedne duše ni djecu.
Metju je trčećim korakom, dakle, prošao duž sale da bi Emili stavio u «zaklon» u Ejprilinu kancelariju.
– Budi mirna i čekaj me ovdje, važi dušo?
– Ne! Hoću da se vratim kući!
Izvadio je tablet računar iz svoje torbe i predložio svojoj kćerki:
– Hoćeš li da gledaš film? Aristokratske mačkel Roks i Ruki!
– Neću, to je bezveze! Hoću da gledam Igru prestola!
– Ne dolazi u obzir, to je nasilno. Nije to serija koju treba da gledaju male djevojčice.
Emili je spustila glavu i otišla sva uplakana. Metju je izmasirao sljepoočnice. Imao je migrenu, a kći mu je bila umorna od uzbuđenja i trčkaranja u svim pravcima po Bazaru igračaka. Bio joj je potreban odmor, na miru u njenom krevetu. A ne da gleda seriju za odrasle u predvoiju pornolenda.
Ejpril je pritekla u pomoć.
– Mislim da bi bilo dobro da se ja vratim kući sa Emili.
– Hvala ti! Tu sam za sat i po najviše.
– Kakva to posla imaš?
– Ispričaću ti, obećavam...
– Vodićeš računa o kolima, a? – upozorila ga je dobacivši mu ključeve.
Metju je uzeo Kamara, parkiranog ispod velikog drveća na Komonvelt Aveniji. Kao kad ide na posao, napustio je Bek Bej preko mosta Masačusets Avenije koja prelazi preko rijeke i nastavio svoj put ka Kembridžu. Prošao je univerzitet i zaobišao veliko jezero Freš Pond, zatim nastavio još nekoliko kilometara da bi došao do Belmonta. Trebalo je da pronađe čovjeka koji mu je prodao kompjuter. Adresa Ejprilinog klijenta ostala je u GPS-u, što mu je omogućilo da lako pronađe ulicu s mnoštvom kuća malog stambenog kvarta. Ovoga puta, parkirao se direktno ispred brvnare s drvenim trijemom i šiljatim krovom. Ispred ulaznih vrata ga je dočekalo brundanje šar-peja svijetle dlake, koga je već bio zapazio onog dana na garažnoj rasprodaji. Vrata utonulog u kožne nabore kao u ogroman mantil, pas je pokazivao da budno i agresivno stražari.
– Klovis, ovamo! – povikao je vlasnik izlazeći na prag.
Dok je čovjek prelazio travnjak da bi mu prišao, Metju je opazio ime na zvoncetu: Lavenštajn.
– Šta želite?
To je bila upravo osoba koja mu je ustupila polovni Mek. Ista stroga pojava, iste četvrtaste naočari, isto pogrebno odijelo.
– Dobar dan, gospodine Lavenštajn, imate li nekoliko trenutaka?
– Povodom čega?
– Prodali ste mi kompjuter prije dva dana, na garažnoj rasprodaji koji...
– Da, prepoznao sam vas, ali upozoravam vas, ne radim servisiranje nakon prodaje.
– Nije riječ o tome. Želio bih samo da vam postavim nekoliko pitanja. Mogu li da uđem?
– Ne. Kakva pitanja?
– Rekli ste mi da kompjuter pripada vašoj sestri, je l’ tako?
– Hm – izustio je lakonski.
Ne obeshrabrivši se, Metju je izvadio iz džepa kaputa fotografije koje je odštampao.
– Vaša sestra je ova mlada žena koja se nalazi na ovim snimcima?
– Da, to je Ema. Kako ste došli do tih fotografija...
– Ostale su na hard disku u kompjuteru. Poslaću vam ih imejlom ako želite.
On je ćutke klimnuo glavom.
– Možete li mi reći gdje se nalazi Ema u ovom trenutku? – nastavio je Metju. – Veoma bih volio da porazgovaram s njom.
– Želite s njom da pričate!
– Da, lične je prirode i važno.
– Možete da pokušate, ali sumnjam da će vam Ema odgovoriti.
– A zašto?
– Zato što je mrtva.

8
Anastasis

Strah je uništio više stvari na ovome svijetu nego što ih je radost stvorila.
Pol MORAN

Još od mladosti, moja sestra je... je uvijek pokazivala ćudljivu i melanlioličnu stranu, karakter koji bih opisao kao «manično-depresivan».
Danijel Lavenštajn je pričao nadmenim glasom. Na Metjuovo navaljivanje, on je konačno pristao da ga pusti da uđe i ispriča mu priču o Emi.
– Njeno duševno raspoloženje bilo je veoma promjenljivo – nastavio je Lavenštajn. – Jednog dana bila bi to najsrećnija žena na svijetu, puna entuzijazma i planova. Sutradan, potonula bi u crne misli i nije uspijevala da pronađe smisao ni u čemu. Smjenjivanje stanja euforije i depresivnih perioda ubrzavalo se vremenom. Posljednjih godina činilo mi se da je očigledno kako pati od poremećaja ličnosti. Tokom dugih mjeseci mogli ste steći utisak da se dobro osjeća, ali uvijek bi povratak bolesti bio gori od onog prethodnog.
On se zaustavio na nekoliko sekundi da bi otpio gutljaj čaja. Dva muškarca sjedili su jedan naspram drugog, svaki utonuo u tapaciranu fotelju s dugmadima. Tužna i hladna, prostorija je bila uronjena u polutamu, kao da je pohođena Eminim duhom.
– Naročito je zbog ljubavnih veza izgubila tlo pod nogama – potvrdio je Danijel Lavenštajn gorkim tonom. – Ema bi se vrlo lako zagrijala za određene muškarce a razočarenje koje bi uslijedilo bilo je svaki put bolnije. Posljednjih godina nije nas poštedjela ničega: krize histerije, pokušaji samoubistva, samopovređivanje, boravci u psihijatrijskoj bolnici... Nikada joj zvanično nije postavljena dijagnoza da je bipolarnog ponašanja, ali za mene je ona to nesumnjivo bila.
Što je izlaganje više odmicalo, Metju se osjećao sve neugodnije, toliko je kivnost brata prema sestri bila opipljiva. Ali šta je bila istina u cijeloj toj priči? Lavenštajn je bez oklijevanja postavljao hipoteze koje, kako je Metju razumio, nikada nisu bile medicinski potvrđene.
Danijel se nagnuo da bi dohvatio fotografije sa stočića.
– Prije tri mjeseca, tokom ljeta, obnovila je vezu sa jednim bivšim ljubavnikom. Ovaj tip, – objasnio je označivši čovjeka koji je pored Eme na snimcima. – Francuz, Fransoa Žiro, nasljednik jednog vinograda u Bordou. On joj je nanio mnogo bola. I ovoga puta Ema je suviše vjerovala. Povjerovala je da je ovoga puta spreman da napusti svoju ženu. Naravno, to se nije desilo, pa je ona pribjegla još jednom pokušaju samoubistva koje je bilo kobno i...
Njegovo izlaganje bilo je prekinuto iznenadnim lajanjem šar-peja.
– To je bio Emin pas, zar ne? – naslutio je Metju.
– Da, Klovis. Bila je mnogo vezana za njega. Jedina «osoba», po njenom mišljenju, koja je nikada nije iznevjerila.
Metju se sjetio da mu je Ema govorila o njemu, koristeći tačno iste riječi u mejlovima koje su razmijenili.
– Ne bih da pokrećem bolne uspomene, gospodine Lavenštajn, ali kako je Ema nastradala?
– Bacila se pod voz, na Vajt Plejnzu, 15. avgusta ove godine. Nesumnjivo pod uticajem koktela lijekova. U svakom slučaju, bilo je kutija s lijekovima po cijelom njenom stanu: benzodijazepina, pilula za spavanje i drugih bezveznjarija...
Preplavljen bolnim sjećanjima koja je evocirao, Lavenštajn je naglo ustao sa svoje fotelje da bi pokazao da je razgovor završen.
– Zašto Vam je toliko stalo da razgovarate o mojoj sestri? – upitao je prateći Metjua do vrata.
Izbjegavši da mu objasni pravu motivaciju, Metju je prešao preko ovoga uputivši mu novo pitanje:
– Zašto ste organizovali prodaju svih onih stvari?
Argument je žacnuo Lavenštajna.
– Da bih okrenuo novu stranicu! Da bih se odvojio od Eme! – burno je odgovorio. – Sjećanja me razjedaju, ubijaju natenane. Vezuju me za ruševine prošlosti koja me je već dosta uništila!
Metju je klimnuo glavom.
– Shvatam – rekao je prekoračivši prag kuće.
Ali, duboko u sebi, mislio je upravo suprotno. Znao je da je ova borba prividna. Ne mogu se uništiti uspomene tako što će naprosto da se počiste. One ostaju u nama, šćućurene u sjenci, vrebajući iz potaje trenutak kad nam oslabi pažnja da bi provalile udesetostručenom žestinom.
* * *


From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Object: Porazgovarajmo
Date: 21. decembar 2011. – 13 h 45 m 03 s
Draga Ema,
Ako ste ispred svog ekrana, možete li da mi date znak? Mislim da treba da razgovaramo o onome što nam se dešava.
Met
* * *


From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Object:
Date: 21. decembar 2011. – 13 h 48 m 14 s
Ema,
Razumijem da Vas ova situacija zbunjuje i uznemirava. I mene plaši, ali moramo zaista o tome da razgovaramo.
Odgovorite mi, molim Vas.
Met
* * *


Metju je kliknuo da pošalje svoju dragu poruku Emi. Taj jedan minut mu se odužio u grozničavom čekanju i nadi da će mu mlada žena smjesta odgovoriti.
Nakon posjete Danijelu Lavenštajnu, sjeo je u Kamaro da se vrati u Boston, ali se poslije nekoliko kilometara zaustavio na Večeri na strmim obalama rijeke Čarls. Brend Nju Dej bio je stari hromirani vagon-restoran u koji su svraćali, kako slučajni prolaznici, tako i studenti Harvarda poslije treninga u veslanju. Smjestivši se na jednu klupu od moleskina, Metju je izvadio svoj laptop i prikačio se na mrežu.
Nikad u životu nije bio ovako uzrujan, nikada tako poljuljan u onome što je smatrao izvjesnim. Dokazi su se gomilali: datumi mejlova, film koji mu je poslao Vitorio, svjedočenje Eminog brata koje mu je otkrilo da je njegova sestra mrtva... Sve je išlo u prilog tome da povjeruje u nevjerovatno: zahvaljujući ovom kompjuteru mogao je da stupi u kontakt sa ženom, danas pokojnom, koja je dobijala njegove poruke onda kad je bila živa, godinu dana ranije.
Kako je to bilo moguće? Nije uspijevao da objasni, ali je od sada mogao da ustanovi nekoliko pravilnosti. On je izvadio hemijsku olovku i notes koje je uvijek nosio u džepu i na brzinu je zabilježio nekoliko stavki da bi razbistrio svoju misao.
1 – Ema Lavenštajn prima moje poruke istog dana, ali s razlikom od godinu dana.
2 – Polovni kompjuter koji sam kupio, naše je jedino sredstvo komunikacije.
Metju je podigao glavu sa svog notesa i zapitao se koliko je ova druga tvrdnja ispravna. Činjenice su bile tu: Ema nije primila mejlove koje joj je poslao s mobilnog telefona, kao što ni on nije dobio poruke koje mu je ona poslala sa svog smartfona. Zašto?
Na trenutak je razmislio. Ako je Ema mrtva već tri mjeseca, poruke koje joj on danas šalje, a koje ne idu preko kompjutera, sigurno odlaze na nalog koji više niko ne gleda. Logično.
Ali šta je s porukama koje mu je Ema poslala 2010. sa svog telefona? Po logici stvari trebalo je da ih je primio u prošlosti ili se možda nije sjećao da je čitao poruke koje je potpisala Ema Lavenštajn u decembru 2010.
Dobijao je svakako mnogo mejlova, ali ovi su vjerovatno nedostajali. Pokušao je da se sjeti i sinulo mu je: bio je promijenio internet provajdera – dakle mejl adresu – od decembra 2010! Adresa na koju mu je slala mejlove sa svog telefona jednostavno nije postojala u to vrijeme! Umiren što je pronašao bar malo racionalnosti u čitavoj ovoj zbrci, on je zabilježio novo zapažanje u svoj notes:
3 – Danas, u decembru 2011, nemam nikakvu mogućnost da fizički stupim u kontakt s Emom...
Nažalost, mrtva je.
4 – ... ali obrnuto ne važi!
Razmislio je o toj mogućnosti: ako želi, «Ema iz 2010.» može u svakom trenutku da sjedne na avion za Boston i sretne «Metjua iz 2010». Da li bi ona to učinila? S obzirom na zainteresovanost da mu odgovori na poruke, ovo je bilo malo vjerovatno.
Nervozno je bacio pogled na ekran kompjutera. I dalje nikakvih novosti od somelijera. Pokušao je da se stavi u Eminu kožu: inteligentna žena, ali emotivno labilna. Naslućivao je da je krhka, uplašena i nepovjerljiva u ovoj situaciji. Imao je Vitoriov video i razgovor s njenim bratom, koji su ga uvjerili da je ona zaista postojala. Ali Ema nije znala ove činjenice. Ona ga je zasigurno smatrala luđakom i zbog toga mu nije odgovarala na pozive. Morao je da pronađe način da je uvjeri.
Ali koji?
Pogledao je kroz prozor. Džogeri i biciklisti dijelili su pistu duž rijeke, dok su na vodi veslači sijekli talase, praćeni oglašavanjem divljih gusaka.
Večera se ispraznila od njegovog dolaska. Na stolu od formike, koji je bio uz njegov, Metju je spazio novine koje je ostavio neki od klijenata. Bio je to Njujork Tajms od tog dana. Uzeo je novine i jedna pomisao mu se rodila u glavi. Uz pomoć veb kamere kompjutera napravio je snimak novina – stavljajući upravo datum u prvi plan – i poslao ga Emi s ovim riječima:
From: Melju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Ema,
Ako Vam je potraban dokaz da živim u 2011, evo ga.
Dajte mi znak.
Met
* * *


Njujork
Ema je pogledala poštu i kliknula da bi otvorila atačment. Zumirala je da bi uveličala fotografiju i zavrtjela glavom. Ništa nije bilo lakše od namještanja snimka uz pomoć fotošopa u današnje vrijeme...
To ništa ne dokazuje, degeneriku!
* * *


Boston
Počelo je da grmi. Nebo se naglo naoblačilo i pravi potop se sručio na Večeru. Za nekoliko minuta bučna gomila je preplavila restoran da bi se sklonila od kiše.
Očiju prikovanih za ekran, Metju nije obraćao pažnju na pometnju.
I dalje nema odgovora.
Očigledno fotografija nije uvjerila Emu. Trebalo je da pronađe nešto drago. I to brzo.
Konektovao se na internet sajt Njujork Tajmsa i počeo da pretražuje svakodnevne arhive. Poslije nekoliko klikova, došao je do informacije koju je tražio.
Ovoga puta, Ema Lavenštajn neće više moći da ga ignoriše...
* * *


From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Dosađivaću Vam još ovaj put, Ema.
Iako mi ne odgovarate, siguran sam da ste ispred Vašeg ekrana...
Volite li sport? Košarku? Ako je tako, nesumnjivo znate da je danas (govorim o «Vašem» danas) dugo očekivani meč: sastaju se Niksi iz Njujorka i Seltiksi iz Bostona.
Uključite radio ili upahte televizor na kanalu 9 i daću Vam dokaz na koji čekate...
Met
Ema je osjetila kako srce počinje ubrzano da joj radi. Svaka Metjuova poruka joj je davala utisak da se čeljusti mengela sklapaju nad njom, prijeteći da je zdrobe. Ali uzbuđenost se miješala sa strahom. Ona je spustila ekran, uzela svoj laptop i napustila kancelariju da bi se liftom spustila do najnižeg sprata gdje su se nalazile prostorije za odmor Imperatorovog personala. Odgurnula vrata i ušla u prostranu salu svijetlih zidova, opremljenu stolovima od svijetlog drveta, sofama i foteljama Vasili.
Ema je pozdravila ljude koje je poznavala: nekoliko zaposlenih koji su ćeretali čitajući časopise na mekom kauču, pretežno «mušku» grupu koja se okupila oko velikog pljosnatog ekrana okačenog na zid da bi gledala... košarkašku utakmicu.
Ema se smjestila za jedan sto, uključila kabl svog kompjutera u struju, potom ustala da bi otišla da uzme piće s automata. Otvorila je konzervu dok se približavala televizoru.
«Utakmica se nastavlja na Medison Skver Gardenu, oduševljeno je prenosio novinar. Na kraju ove posljednje četvrtine, njujorški Niksi vode sa 90 naprema 83. Od početka utakmice obje ekipe nam pružaju uzbudljiv meč. Igrači u različitom poretku bore se za...»
Ema je osjetila knedlu u stomaku. To je upravo bio meč na koji je Metju pravio aluziju. Vratila se na mjesto da bi sa strane pratila razvoj utakmice. Nakon nekoliko minuta, novi mejl se pojavio na ekranu njenog kompjutera.
From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Jeste li pronašli ekran ili radio, Ema?
Za sada je Njujork mnogo ispred, zar ne? Ukoliko pratite meč u nekom baru ili na javnom mjestu, siguran sam čak da su muškarci oko Vas već ubijeđeni da će njihova ekipa pobijediti...
Ona je prekinula čitanje mejla i podigla glavu u pravcu grupe zaposlenih prilijepljenih za meč. Šaleći se, ovjeravali su dlanovima ruku i aplaudirali svakom poenu koji osvoji njihova ekipa. Očigledno su bili ushićeni. Nastavila je:
...Međutim, Boston će pobijediti sa rezutatom 118 naprema 116. U posljednjoj sekundi. Zapamtite rezultat, Ema:
Njujork 116 – Boston 118
Ne vjerujete mi?
Gledajte onda na televiziji...
Srce joj je jako udaralo u grudima. Ovaj tip joj je sada stvarno ulivao strah. Nestrpljiva i sva u grču, teško je ustala sa stolice i prišla bliže da bi pratila kraj meča, moleći se u sebi da se Metjuovo predviđanje ne ostvari.
«Ulazimo sada u posljednjih pet minuta. Njujork još uvijek vodi sa 104 naprema 101.»
Posljednje trenutke igre proživjela je sa zebnjom. Da bi odagnala nespokoj, pokušala je da diše duboko. Ostalo je još deset minuta do kraja igre i Njujork je još uvijek bio u vodstvu.
Minut i trideset.
Koš Seltiksa izjednačio je rezultat dvije ekipe, 113 na obje strane, zatim dva bacanja trojki s obje strane dovela su do novog izjednačenja: 116–116.
Ema se ugrizla za usnu. Ostalo je manje od deset sekundi kada je Pol Pirs, jedan od Bostonovih igrača, vješto probio odbranu i oslobodio se svog protivnika stepbekom, prije nego što je pucao na koš... i osvojio dva poena.
«Boston vodi dva boda! 118-116! Niksi nisu imali sreće ovoga puta!»
Dok je igrač slavio svoju akciju, stadion se ispunio negodovanjem zbog razočaranja. Ema je uspaničeno gledala hronometar.
Na ovom je bilo označeno «00.4». Ostalo je četiri desetinke sekunde. Bilo je izgubljeno.
Ne! Jer je od povratka u igru, jedan igrač Niksa pokušao nemoguće: direktno bacanje sa osam metara od okvira. Idući nevjerovatnom putanjom, lopta je upala u koš.
«Zapanjujuće bacanje – vikao je na sav glas komentator. – Stoudmajer je svakako zabilježio najvažniji koš u svojoj karijeri!
Njujork odnosi pobjedu u ovom meču! 118 – 119!»
Ema je bila oduševljena, zajedno sa ostalim svojim kolegama, ah ne iz istog razloga. Sve se u njoj naglo opustilo. Metju je griješio! Nije živio u budućnosti! Nije mogao da predvidi ishod meča! Nije bila luda!
Na ekranu se pojas Medison Skver Gardena rasplamsavao. Njujorški igrači su krenuli da trče oko stadiona. Publika je bila na nogama i skandirala je uz pobjedničke povike... Sve dok sudija nije zatražio da pogleda akciju na video snimku i dok slika nije pokazala ono što niko nije želio da vidi: lopta je otišla iz ruku igrača nekoliko stotinki sekunde poslije znaka za kraj utakmice!
«Kakav preokret! Na kraju, nevjerovatiio napornog i hičkokovski napetog meča, Boston je ipak porazio Nikse sa 118 prema 116, stavljajući tačku na osam uzastopnih neosvojenih utakmica!»
S mučninom, Ema se sklonila u toalet na tom spratu.
Počinjem da ludim!
Bila je užasnuta, nesposobna da se upusti u borbu s unutrašnjim demonom koji joj je oduzimao razum. Kako da racionalno objasni ovaj haos? Simuliranje je izgledalo nemoguće: meč je bio u direktnom prenosu i ne bi bilo moguće namjestiti tako žestoku utakmicu. Sreća? Možda je Metju slučajno dao ovaj rezultat. Na trenutak ona se uhvatila za ovu pomisao.
Sranje!
Ne može se komunicirati sa čovjekom iz budućnosti. To naprosto nije MOGUĆE!
Ema se pogledala u ogledalo. Maškara joj se razmazala, ten joj je bio boje voska, mrtvački. Obrisala je tragove šminke s malo vode, pokušavajući da sredi misli u svojoj glavi. Detalj koji ju je zbunjivao isplivao je na površinu. Zašto joj je u prvoj poruci koju je primila, Metju napisao: «Ja sam novi vlasnik Vašeg Mekbuka» Šta je to značilo? Da je prodala kompjuter u budućnosti? Da ga je ovaj tip kupio na rasprodaji i da su putem neke vremenske pukotine sada mogli da se dopisuju, svako na različitoj vremenskoj liniji? To nije pilo vodu.
Zadihana kao da je istrčala sto metara, ona se oslonila na zid i najednom postala svjesna svoje povredljivosti i usamljenosti. Nije imala nikoga od koga bi zatražila savjet ili našla utjehu. Ni pravu porodicu kojoj bi se povjerila, osim krutog i prezirnog brata. Ni pravih prijatelja. Ni momka. Čak ju je i psiholog kojeg je plaćala čitavo bogatstvo napustio.
Jedno nesigurno ime iskrslo joj u sjećanju: ime... Romuald Leblan.
Ako je postojala osoba koja bi možda mogla da joj pomogne u ovoj priči s kompjuterom, to je bio mali kompjuterski genije!
Raspoloženje joj se odjednom popravilo, izašla je iz toaleta i popela se liftom sve do sprata gdje se nalazi PR služba. Nekoje bio dežuman, ali ove subote služba nije imala toliko posla, a stažista nije radio vikendom. Na uporno navaljivanje, ona je uspjela da dobije njegov broj mobilnog i smjesta ga je pozvala. Poslije dva zvonjenja, tinejdžer se javio nesigurnim glasom:
– Halo?
– Trebaš mi, cvikerašu. Gdje si? Još pred ekranom bleneš u ženske u mrežastim seksi kostimima?

9
Putnici kroz vrijeme

Budućnost, utvara praznih ruku, koja obećava sve a nema ništa.
Viktor IGO

Njujork, 2010.
Mitpeking Distrikt
Četvrt sata kasnije
Oštra hladnoća ledila je šetališta Hadsona.
Ema je zalupila vrata na taksiju. Ledeni dah ju je dočekao čim je izašla iz vozila. Smrzavajući se, zavukla je ruke u džepove svog kaputa. Na kraju tog popodneva, bivši kvart klanica bio je opkoljen maglom. Jače je zavezala šal i prešla čelični luk koji je vodio u Dok 54, istorijsko pristanište prekookeanskih parobroda. Mjesto na kome joj je Romuald zakazao sastanak.
Zvuk motora naveo ju je da podigne glavu, kada je ugledala pravu eskadrilu sastavljenu od dvadesetak minijaturnih helikoptera i radiokomandovanih aviona koji su kružili po sniježnom nebu. Rasuti po asfaltiranom lučkom nasipu, ljudi svih uzrasta takmičili su se u vještini upravljanja svojim letjelicama.
Pogledom je potražila Romualda i trebalo joj je nekolliko sekundi da bi ga prepoznala. Obučen u toplu, debelu zimsku jaknu, tinejdžer je nosio skijašku kapu, koja mu je prekrivala uši i sezala mu sve do obrva. Pokušavao je da lansira svoju napravu, uređaj sa četiri elise, koja je beznadežno ostajala prikovana za zemlju.
– Zdravo, bubašvabo – dobacila mu je približavajući se otpozadi.
Poskočio je i namjestio naočare.
– Dobar dan, gospođice Lavenštajn.
– Šta je ovo ovdje? Skup anonimnih štrebera amatera u aero-modelarstvu?
– To su dronovi – objasnio je tinejdžer.
– Šta?
– Ove spravice: to su civilni dronovi.
Očarana, Ema je pogledom pratila jedan od minijaturnih kvadrikoptera koji se uzdigao veoma visoko, poput zmajeva iz njenog djetinjstva, prije nego što će postići ubrzanje i sletjeti na nasip. Primijetila je da nijedan radiokomandovani uređaj ne izgleda isto: avioni, helikopteri s četiri ih šest rotora, predmeti u obliku leteće tacne... Vješto izrađeni NLO-i koje je sklopila zajednica strastvenih kolekcionara koji vole da majstorišu. Zamislila je ove ljude u njihovim garažama: informatičari, fanovi robotike, nadneseni nad povezivanje elektronskih i rezervnih dijelova ne bi li dotjerali svoj uređaj prije nego ga iznesu i testiraju pred ortacima.
Prava djeca.
Ona je prošla od jedne do druge grupe i ustanovila daje većina pilota povezala svoje dronove sa smartfonom da bi upravljali svojim uređajem sa mobilnog terminala. Neki su čak imali ultralake kamere koje su snimale i slale snimke direktno na ekran telefona.
Vratila se kod Romualda koji se još borio sa svojim kvadrikopterom. Niko nije prišao da mu pomogne. Nijedna fina dušica iz «zajednice» da bi mu pružila ruku pomoći. Posmatrajući ga tako, bilo joj ga je žao. Naslućivala je da je usamljen, inteligentan i pomalo izgubljen
Kao ja...
– Zašto tvoj ne leti?
– Ne znam – odgovorio je uznemirenog izgleda. – Ima previše vjetra. Nisam napravio dobro daljinsko upravljanje, ja...
– Nije strašno...
– Jeste! – odgovorio je oborivši pogled.
Ema je predosjećala da je za njega, nesumnjivo, bilo neuobičajeno da zapadne u poteškoću kad su u pitanju znanja iz mehanike i informatike. Promijenila je temu.
– Bar su legalna, ta čuda? – upitala je, uz pomiješano osjećanje divljenja i uznemirenosti.
– Dronovi? Manje-više – rekao je šmrčući. – Ima nekoliko pravila koja moraju da se poštuju: ne smije da se leti iznad ljudi, sprava mora da se drži u vidnom polju, ne letjeti preko stotinak metara...
Ona je klimnula glavom, iznenađena da ovakva tehnologija nije rezervisana za vojsku ili istraživačke laboratorije. Šta sprečava ljude da koriste ove dronove za špijunažu svojih susjeda ili nadlijetanje njihovih privatnih posjeda? Njena paranoična strana se naglo probudila i već je zamišljala sljedeću etapu: minijaturni dronovi veličine insekta, koji bi mogli sasvim neprimjetno da snimaju ljude u njihovim intimnostima i bilježe njihov razgovor. Opšti nadzor svijeta. Vrsta svijeta u kome nije željela da obitava.
Izbacila je tu ideju iz glave i okrenula se ka sjeveru. Malo dalje, baš iznad šetališta, vijugala je čelična i betonska struktura njujorškog Haj Lajna, u čijem podnožju se nalazio kafić Novosti. gdje se mogla popiti najbolja čokolada u gradu.
– Dobro, spakuj tvoju opremu – naredila je Romualdu. – Vodim te na jednu dobru užinu.
* * *


Kafić Novoski
10 minuta kasnije
Romuald je lakomo progutao ogromno parče štrudle s višnjama i otpio gutljaj, do vrha pune čaše, tople čokolade.
– Razuvjeri me, jesi li jeo posljednja tri dana?
Tinejdžer je klimnuo glavom prije nego što je progutao drugu polovinu kolača.
– Jednog dana ću te naučiti da jedeš na elegantan način pred nekom mladom damom – obećala mu je, brišući papirnom salvetom mrvice kolača koje su klincu ostale zalijepljene na spoju usana.
On je oborio pogled, kao što je to obično činio, i povukao kraj svog džempera da bi tobože prikrio svoju debljinu. Ona se zabrinula za njega.
– Gdje stanuješ, Romualde?
– U hostelu u Čelsiju.
– Jesi li se javljao skoro roditeljima?
– Brinete se – izbjegao je da odgovori.
– Da, tačno, brinem se pomalo za tebe. Imaš li novca?
– Dovoljno – uvjerio ju je.
Nervozno je protrljao kosu i požurio da skrene razgovor na drugu temu.
– Zašto ste željeli da me vidite?
– Htjela bih da pregledaš moj kompjuter – zatražila je, vadeći laptop iz svoje torbe da bi ga spustila ispred tinejdžera.
Romuald je otpio novi gutljaj kakaoa prije nego što je podigao ekran koji se otvorio na softveru za imejl.
– Šta je problem?
– Primam čudne mejlove već neko vrijeme. Možeš li da identifikuješ odakle potiču?
– Normalno, to nije komplikovano – potvrdio je mladić.
Uputila mu je izazov.
– OK, pokaži mi šta znaš. Tiče se cijele moje prepiske sa Metjuom Šapirom.
Romuald je žurno označio poruke koje je poslao Šapiro i sklonio ih u jedan folder. Pristupajući hronološkim redom, otvorio je zaglavlje prvog mejla, pregledajući IP adresu pošiljaoca, tip imejla koji koristi i redosljed različitih servera kuda je poruka prolazila od trenutka kad je poslata pa sve do prijema.
Teorijski, ništa lakše od otkrivanja izvora jednog imejla, osim što se u ovom slučaju nešto nije poklapalo. Izraz određene neugodnosti ocrtavao se na Romualdovom licu.
Skinuo je naočare sa prljavim staklima da bi ih obrisao krajem svog džempera. Iznervirana, Ema mu je istrgnula naočare iz ruku, potražila u svojoj tašni krpicu za stakla, očistila ih i vratila naočare tinejdžeru na nos.
– Pa? – bila je nestrpljiva.
Ne odgovorivši na pitanje, Romuald je pohitao da otvori drugu poruku na koju je primijenio isti postupak, zatim nastavio s trećom: jednim od odgovora koje je Ema poslala Metjuu.
– Ej, jesi li pronašao nešto, bubašvabo?
– Da... datumi – promrmljao je Romuald. – Reklo bi se da Vam tip šalje poruke iz budućnosti.
– Da, to sam primijetila, hvala. Kako to objašnjavaš?
Odmahnuo je glavom.
– U stvari, ne objašnjavam.
– Potrudi se, molim te!
Romuald je odabrao jednu od Metjuovih poruka, potom je jednim klikom na tač ped otvorio skrivenu zonu zaglavlja.
– Na netu se razmjene podataka odigravaju između dvije IP adrese, OK?
Ema je odobrila klimanjem glave. Mladi Francuz je nastavio:
– S jednog kompjutera na drugi, ista poruka može da prođe kroz nekoliko posrednih servera koji stavljaju datume pri svakom prolasku.
Ema se primakla. Na ekranu se mogao pratiti put imejla s Metjuovog kompjutera sve do njenog sopstvenog kompjutera.
– Kad vam ovaj tip šalje poruku – nastavio j e Romuald – prvi serveri se svi odreda pojavljuju sa datumom iz 2011, a onda, najednom, usred prelaska, jedan od servera pravi neku vrstu «vremenskog skoka» da bi prešao u 2010. I taj obrnuti fenomen sa dešava kad mu vi pišete.
– Mora da postoji racionalno objašnjenje – bila je uporna. – U tvom okruženju nikada nisi čuo za tako nešto? Na forumima? U razgovorima hakera?
Romuald je odmahnuo glavom. Pustio je da prođe nekoliko sekundi a onda je dodao:
– Ova priča o datumima nije jedina zbunjujuća stvar...
– Što će reći?
Uperio je kažiprst u ekran.
– U oba slučaja, izvor i odredište poruke su istovjetni. Kao da mejl kreće iz 2011. da bi stigao u 2010... na isti kompjuter.
Romuald je opazio zastrašujući efekat ovog otkrića. Emino lice je preblijedilo i ona je ustuknula. Želeći da je umiri, obećao je da će obaviti ostala istraživanja i zatražiti pomoć od kompetentnijih ljudi.
Upravo je završavao sa svojom uslugom kad je novi melodični zvuk označio dolazak nove elektronske pošte.
* * *


Ema je okrenula ekran ka sebi. Kao što se pribojavala, bila je to nova poruka od Metjua.
From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Object: Cijena ćutanja
Ema,
Ne znam kako da protumačim Vaše ćutanje. Ne mogu da vjerujem da nemate želju da saznate nešto više o onome što nam se dešava. Da otkrijete šta nam je dozvoljeno da činimo ili ne činimo. Mogu da razumijem Vaše strahove, ali radoznalost bi trebalo da ih prevaziđe!
Možda Vam je potrebno još nešto da biste se odlučili na taj korak... Šta želite? Novi dokaz? Novac? Evo oba, ako smijem tako da kažem.
Molim Vas, odgovorite mi.
Met
Uz poruku je bio pripojen atačment. Dokument u PDF-u sadržao je novinski članak iz Njujork Tajmsa od ponedjeljka, 23. decembra 2010.
Švedska turistkinja dobila 5 miliona dolara u kazinu na dan svog stotog rođendana

Turistkinja srećne ruke osvojila je u noći između subote i nedjelje više od 5 miliona dolara (tačno 5 023 466) na poker aparatu «Mala sirena» kazina hotela Nju Blenhajm u Atlantik Sitiju.
Osvojena pozamašna suma... na sam dan njenog rođendana! Porijeklom iz Stokholma, gđa Lina Nordkvist nalazila se u grupi švedskih penzionera koji su učestvovali u organizovanom putovanju na sjeveroistoku Sjedinjenih Država. Dobitnica je ispričala da je stavila 2 dolara u prorez jednorukog Džeka oko 20.45h. Uz aplauz čitave kockarnice u Nju Blenhajmu, gđa Nordkvist je potvrdila da će dobar dio novca iskoristiti da bi ostvarila svoj san: otišla sa svojim mužem na put oko svijeta u balonu...
Na fotografiji koja je ilustrovala članak, mogla se vidjeti ekstravagantna stogodišnjakinja kako pozira pored poker aparata držeći se čvrsto za hodalicu. Bila je odjevena u duks «I Love Stockholm» i nosila nekakav slamnati šešir.
Ema je pogledala na sat.
17.30h.
Jedva da je imala nešto više od tri sata da odreaguje.
Trebalo je brzo djelovati. Više nije mogla da ostane u neizvjesnosti. Morala je da sazna. Bez daljnjeg.
– Znaš li gdje može da se iznajmi auto u kraju, Romualde?
– Mislim da postoji jedan Fast Kar na trista metara odavde, na raskrsnici Gejnsvurta i Grinviča.
– Vidim gdje je – uvjerila ga je, ostavljajući na stolu novčanicu od 20 dolara.
Naglo je ustala i zakopčala svoj kaput prije nego što će izaći na hladnoću.
– Hvala na pomoći, Romualde. Čuvaj se.
– Zvaću vas čim nešto otkrijem. I... svakako povedite računa!
Ona je izašla iz kafića mahnuvši mu kroz staklo.
* * *


Kad je Ema stigla pred agenciju za iznajmljivanje, već je pao mrak. Čekala je u redu dvadeset minuta, u slabo ugrijanoj sali, prije nego što ju je primio službenik, toliko odvratan i arogantan, da umalo nije odustala od svog nauma. Konačno je uzela prvo vozilo koje su joj ponudili: SUV Dženeral Motors, krvavonarandžaste boje. Platila je kreditnom karticom, napustila Menhetn kroz tunel Holand i krenula putem ka jugu.
Ema je mrzila da vozi noću, naročito putem koji ne poznaje, ali vožnja od Njujorka do Atlantik Sitija bila je s dobrim oznakama na putu. Kao najvažnije, sastojala se u praćenju Garden Stejt Parkveja, autoputa koji je prolazio kroz Nju Džersi pored morske obale. Tokom čitavog puta ona se trudila daje ponovo ne obuzmu strahovi. Upalila je radio na jednoj muzičkoj stanici i pokušala da pjevuši da bi ispraznila glavu. Ali previše se misli tu tiskalo.
Iz straha da ne zakasni, stalno je gledala na sat na instrument-tabli. Taman kad je pomislila da je stigla, njena napetost je porasla jer se našla zaglavljena usljed zastoja. Zbog lančanog sudara nije moglo da se dođe do expressway-a koji je išao duž obale.
Dugo je čekala da se traka autoputa oslobodi i da konačno može da uđe u prijestonicu igara na istočnoj obali: grad koji je uvijek smatrala punim suprotnosti i u koji nikada nije nogom kročila.
Novo gledanje na sat.
20.25K
Izašla je na Atlantik Aveniju, koja joj je omogućavala da pristupi čuvenom boardwalku, beskrajnom šetalištu pokraj morske obale na kome su se smjenjivala velika kazina zbog kojih je kupalište bilo na glasu.
Bio je početak večeri i grad je vrvio od aktivnosti: glavna ulica u kojoj su bili koncentrisani svi glavni hoteli, restorani, sale za spektakl, bila je prepuštena turističkim autobusima, šljaštećim limuzinama i smiješnim rikšama.
20.29h.
Primijetivši da je crveno svjetlo na semaforu, Ema je iskoristila priliku da se orijentiše usred svih tih svjetlosnih i neonskih slapova. U centru boarchvalk-a prepoznala je jedinstveni obris Nju Blenhajma, najnovijeg kazina u gradu, čije je fotografije vidjela u jednom časopisu. Izgrađen sredinom dvijehiljaditih godina, kompleks je bio zamišljen kao marina i uzdizao se oko četiri talasaste piramide, podsjećajući na velike plave valove koji se uzdižu na šezdeset metara iznad mora. Noću su četiri zgrade, i njihovih dvije hiljade soba, blistale tirkiznom svjetlošću i ličile na eskadrilu inter-galaktičkih letjelica spremnih da napadnu nevidljivog neprijatelja.
20.34h.
Ema je pretekla jedan taksi i provukla se sve do ulaska na parking Nju Blenhajma koji se nalazio na šest spratova. Parkirala je iznajmljeni auto i otrčala ka brojnim liftovima koji su opsluživali hol hotela. Tu je našla vremena da na interaktivnom planu potraži salu sa poker aparatima.
20.39h.
Hotelski kompleks je bio kolosalan i brojao je desetine restorana, spa centar, bazen, dva kabarea, tri bara i jednu površinu posvećenu hazardnim igrama, koja se protezala na više od 10 000 metara kvadratnih. Uspjela je da odredi gdje se nalazi prostor rezervisan za poker aparate i upamtila je put kojim se do njega dolazi. Nije smjela da pogriješi.
20.40h.
Prošla je kroz hol trčeći, dva puta promijenila lift, pošla džinovskim staklenim tunelom koji međusobno povezuje piramide. Još samo jedne pokretne stepenice da se spusti sprat niže, čuvaru pokaže ličnu kartu i evo je gdje stiže u jazbinu poker aparata.
20.41h.
Kockarski pakao se ukazao u obliku beskrajnog hola s niskim plafonom. Onako bez prozora, mjesto je izgledalo deprimirajuće, uprkos veselom zvmdanju koje je dopiralo iz mašina. Ema je razmijenila 50 dolara za žetone i prešla brzim korakom zvučno-svjetlosni kovitlac armije jednorukih Džekova: Džekpot Kendi, Kleopatra, Tri kralja, Bijela orhideja, Opasna ljepotica... Stotine mašina tvorile su razapetu mrežu, koja je bila aktivna dvadeset i četiri časa dnevno. Ona se utopila u bučnu gomilu koja se premještala među «atrakcijama»: mladi tipovi koji su glumili velike hazardere, porodične ekspedicije, koje bi da pobera sav novac, igrači zavisnici, sa licima zombija koji metodično rasipaju svoje bogatstvo, roj tridesetogodišnjaka koji su došli da pokopaju momački život svojih drugara, oronulih i bezubih staraca koji tu pronalaze ukuse vašarskog slavlja iz svog djetinjstva...
20.43h.
Ema nikada nije razumjela da čovjek može da se izgubi na ovakvom mjestu. Nekoliko graški znoja izbilo joj je na čelu i od blage vrtoglavice ona se zaljuljala. Uprkos svom prostranstvu, prostor je odavao utisak da je ograničen i van vremena. Na ivici mučnine, ona se za trenutak oslonila da bi opet došla do daha.
A onda je primijetila slamnati šešir usred kačketa! Prišla je grupi švedskih penzionera. Nije bilo sumnje, to je bila ona: Lina Nordkvist, stogodišnja penzionerka u duksu «I Love Stockholm». U desnoj ruci je držala jednu veliku posudu sa žetonima pritisnutu na grudi. Lijevom rukom grčevito je stezala metalni okvir hodalice s točkićima. Brzinom puža uputila se ka nizu mašina na čijem se kraju nalazila «Mala sirena». Zaboravivši lijepe manire, Ema nije poštovala pravilo pristojnosti i prva se smjestila ispred ekrana.
– Du gick in i mig! Jag ar en gammal dam! Tillbaks tili školan med dig sa att du kan lara dig lite hyfs! – iznervirala se starica, vrlo nezadovoljna.
20.4411.
Samo ti pričaj, baš sam se potresla... – pomislila je Ema, izvinjavajući se tiho. Sačekala je da se Šveđanka okrene i ode, a onda je ubacila prvi žeton u prorez na aparatu.
20.45h.
Ova priča nema nikakvog smisla, ponavljala je, pritiskajući dugme na ekranu na dodir da bi pokrenula ciklus kombinacija na aparatu.
Ovoga puta, igre su odigrane... pomislila je dok se pet valjkova zavrtjelo svom brzinom.
* * *


Boston, 2011.
22 časa
Fuck! Fuck! I tri puta fuck! – povikala je Ejpril vadeći iz rerne zagorjeli kalup.
Iznenađena toplotom, ispustila je staklenu posudu koja se uz prasak razbila o pod.
Drijemajući na kauču, Metju se trgnuo i ustao u jednom skoku. Pošto je uspavao kćer, on se bio srušio od umora pred n-tim emitovanjem It’s a Wonderful Life, Kaprinog božičnog klasika.
– Trebalo bi da praviš još veću buku – predložio je – nisam siguran da se Emili probudila.
– Ma nije ništa! Moj lijepi medenjak je sav izgorio! – požalila se Ejpril. – I to baš sad kad sam se jednom u životu uhvatila za rernu!
Metju je protrljao kapke. Bilo mu je hladno, osjećao je da ima groznicu i mučio ga je nespokoj. Čitavo popodne je proveo u slanju poruka Emi, gomilajući dokaze da bi je uvjerio da je ono što preživljavaju zaista stvarno, ali sve ove poruke su ostale bez odgovora. Izašao je iz salona i otišao u kuhinju da pomogne Ejpril da popravi svoje gluposti a potom provjerio svoje mejlove po petstoti put toga dana.
Ovoga puta njegovo poštansko sanduče je treperilo! Iako u to više nije vjerovao, Ema mu je dala znak, šaljući mu nekoliko zbijenih redova.
From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Object: Džekpot
Metju,
Pošto Vi toliko volite novine, bacite, dakle, ponovo pogled na članak Njujork Tajmsa...
Ema
Na šta cilja? Zašto je željela da on opet pogleda taj članak? Da li je moguće da je...
Osjetio je kako mu nadire adrenalin, približio je barsku stolicu i sjeo ispred kompjutera koji se nalazio na radnoj površini u kuhinji. Bile su mu potrebne bistre misli. Istovremeno dok se konektovao na arhive Njujork Tajmsa, ubacio je mjericu za kafu u aparat i napravio sebi jak napitak. Lako je pronašao izdanje od 23. decembra 2010, skinuo jednu njegovu PDF verziju te pomoću tač peda listao strane numeričkih novina u potrazi za člankom. U početku nije vidio ništa. Međutim, savršeno se sjećao nadrealne fotografije švedske penzionerke, oslonjene na svoju hodahcu, kako ponosno pozira pred blještavim poker aparatima. Ali fotografija je iščezla. Stao je ponovo da čita i konačno došao do mnogo skromnijeg članka, bez ilustracije, koji je evocirao priču o džekpotu iz Atlantik Sitija.
Mlada Njujorkčanka osvojila 5 miliona dolara u kazinu uloživši samo jedan jedini žeton!

Jedna mlada žena, koja je željela da ostane anonimna, osvojila je u subotu uveče više od 5 miliona dolara (tačno 5 023 466) na poker aparatu «Mala sirena» kazina hotela Nju Blenhajm u Atlantik Sitiju. Osvojena je pozamašna suma uz ulog od samo 2 dolara. Dobitnica je ispričala da samo što je bila stigla u kockarnicu kad je ubacila žeton u prorez jednorukog Džeka oko 20.45h. Uz aplauz svih igrača u Nju Blenhajmu, ona je potvrdila da će dio te sume iskoristiti za «možda kupovinu novih kola, ali svakako ne novog kompjutera...».
Zaprepašćen, pročitao je članak još jednom, odmjeravajući sve posljedice. Grlo mu se osušilo a čelo orosilo znojem. Pokušao je da otpije gutljaj kafe, ali nije mogao da proguta. Krenuo je da ustane sa svog mjesta kad se na ekranu ukazala nova poruka.
From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Onda, Metju, šta nam je činiti sada?
Ema
Pitanje mu je odzvanjalo u glavi kao eho. Šta činiti sada? Nije imao pojma, ali bar više nije bio jedini koji se to pita.
Odjednom, mnogo jača svijest o nečemu uzburkala mu je dušu: u trenutku kad mu Ema šalje ovu poruku, Kejt je još uvijek živa...

Treći dio
PRIVIDI



Četvrti dan



10
Ruka koja ljulja dijete

Ruka koja ljulja dijete je ruka koja vlada svijetom.
Vilijam Volas

Boston
22. decembar 2010.
11 časova ujutru
Zavist.
Želja za osvetom.
Ljubomora.
Mješavina osjećanja, koja su obuzela Emu dok je posmatrala sreću porodice Šapiro, imala je gorak ukus.
Ovog nedjeljnog jutra, Metju, njegova žena i mala Emili šetali su sniježnim alejama Pablik Gardena. Veliki bostonski park bješe prekriven finim paperjastim slojem koji je napadao u zoru. Taj prvi snijeg ove zime zabijelio je krajolik i davao gradu svečani izgled.
– Dođi mi u naručje, dušo! – rekao je Metju podižući svoju kćer da bi joj pokazao velikog srebrnog labuda koji je pratio grupu pataka na mirnoj vodi jezera.
Na nekoliko metara odatle, sjedeći na jednoj klupi, Ema je posmatrala scenu, ne trudeći se da prikrije svoje prisustvo. Nije rizikovala da bude primijećena pošto «Metju iz 2010.» nije znao ni kako ona izgleda, ni da li postoji. Bila je to paradoksalna situacija, koja se mladoj ženi činila koliko nevjerovatna toliko i uzbudljiva. Zahvaljujući snu, ona se malo smirila. Spavala je čitave noći u autobusu Grejhaund, koji je vozio od Atlantik Sitija do Bostona. Prethodnog dana joj je, pošto je osvojila džekpot, administracija kazina bila dala da popuni nekoliko obrazaca. Neophodna formalnost da bi na njen bankovni račun bila uplaćena suma koju je bila osvojila. Kroz prozore Nju Bernhajma opazila je bila prve pahulje na nebu Atalntik Sitija. Kako nije imala ni najmanju želju da satima vozi po snijegu, uručila je ključeve iznajmljenog vozila portiru hotelskog Kazina kako bi ih on vratio jednoj od gradskih agencija. Potom je uzela taksi sve do stanice i kupila autobusku kartu za Boston. Autobus je poluprazan napustio Atlantik Siti u 23.15h. Vozač je mirnim ritmom vozio čitave noći. Mlada žena je malo otvorila oči tokom pristajanja u Hartfordu, ali se nije potpuno razbudila sve dok Grejhaund nije prošao kroz vrata prijestonice Masačusetsa u 8 časova ujutru.
Ema se spustila do Four Sizonsa, velikog hotela s pogledom na park. S više miliona dolara na računu, to je od sada sebi mogla da priušti. Pozvala je Imperator da bi rekla kako je bolesna i da cijele nedjelje neće dolaziti na posao. Zatim se istuširala, kupila toplu odjeću u butiku hotela i izašla, grabeći krupnim koracima vijugavim ulicama Bikon Hila. Nije imala jasan plan u glavi. Samo pitanja. Da li je trebalo da priđe Metjuu? Šta bi mu rekla? I kako to da učini, a da on za nju ne pomisli da je neka ludača?
Prije nego što bilo šta odluči, bilo joj je potrebno da osmotri ovog tipa. Znala je njegovu adresu: brownstone na raskršću Luizburg Skvera i Ulice Vilou. Kad se tu našla, bila je očarana jedinstvenim šarmom Bikon Hila. Koračajući trotoarima s izobličenim kockama, zamislila je sebe u ulozi neke junakinje Henri Džejmsa. Čitav kvart je izgladao kao zaleđen u XIX vijeku. Izlozi butika bih su uokvireni oslikanom drvenarijom, ulični fenjeri rasipali su svjetlost iz jednog drugog vremena, dok su uske uličice vijugale ka tajnim vrtovima, čije su se nekolike grane mogle spaziti iza kapije od kovanog gvožđa.
Lako je pronašla kuću Šapirovih, okićenu girlandama i zimzelenim vjenčićima sa šišarkama i trakama. Kao izvan vremena, čekala je gotovo sat vremena, sa tim jedinstvenim osjećajem da se kreće unutar sniježne kugle iz svog djetinjstva: džinovske staklene kugle koju bi protresla noću da bi počele da padaju sniježne šljokice po crvenim crijepovima kuća. Nevidljiva kupola koja je štiti od nasilnosti i ludila svijeta...
Oko 10 časova, vrata su se otvorila i ona ga je vidjela prvi put uživo. NJEGA, Metjua. S vunenom kapom na glavi, obazrivo je silazio niz klizave stepenice pred svojom kućom, držeći kćer u naručju. Kad je stigao do kraja stepeništa, smjestio je Emili u kolica, pjevušeći joj refren neke smiješne dječje brojalice. Ema je pomislila kako je bio čak i šarmantniji nego što ga je zamišljala. U njemu je prepoznala nešto zdravo, iskreno i čvrsto, što je nazrela u njegovim mejlovima. A zaokupljenost kćerkom činila ga je još privlačnijim.
A onda ju je primijetila, NJU. Drugu ženu, Kejt Šapiro. Lijepu plavušu, tanku i visoku, koja ne samo da je bila lijepa, već je naprosto bila... savršena. Klasične ljepote, potpuno plemićke, s oreolom majčinske nježnosti i tajanstvenosti: velikih bistrih očiju, naglašenih jagodica, lica svijetlog tena i punih usana, s punđom Hičkokovih junakinja...
Pošto se osjetila pogođenom – Kejt je bila tip žene pored kojih se ona osjećala jadno – Ema je pratila malu porodicu sve do bostonskog Pablik Gardena, parka koji je spajao Bikon Hil i Bek Bej.
– Pogledaj, dušo! – uzviknula je Kejt svojoj kćeri, pokazujući joj vjevericu čiji je nakostriješeni rep virio iza jednog drveta.
Mala djevojčica je iskočila iz kolica da bi pratila životinju, ali poslije dva skoka, pala je nosem pravo u snijeg. Više uplašena nego povrijeđena, briznula je, međutim, u plač.
– Hajde, srce moje, dođi kod tate.
Metju ju je stavio u kolica i trio je nastavio svoju šetnju, prelazeći Ulicu Čarls da bi se obreo na Boston Komonu, gdje je zimi bilo smješteno klizalište. Da bi utješila Emili, Kejt je kupila vruće kestenje kod jednog prodavca sa pokretnim štandom. Jeli su kestenje i posmatrali klizače koji su pravili smjele figure ih pak padali svom težinom na led. Ova druga vrsta figura posebno je uveseljavala Emili.
– Uvijek je zabavnije kad drugi padaju, zar ne, bebo? – zadirkivao ju je njen otac.
Zatim su se lagano premjestili ka centru širokog travnjaka gdje se okupljalo najviše šetača. Metju je podigao kćer na ramena. Sa sjajem u očima, ona se divila bogato ukrašenoj ogromnoj božićnoj jelci, koju je, u skladu sa starom tradicijom, grad Halifaks svake godine poklanjao stanovnicima Bostona.
Na nekoliko koraka odatle, Ema nije ispuštala Emili iz vida. I njene su se oči sijale kad je bila mala djevojčica. Ali plamen koji je gorio obojila je gorčina.
Ona nikada nije spoznala porodičnu sreću, taj spokoj kojim zrače, ljubav koja slobodno struji među njima. Zašto? Šta je to ona imala manje od drugih pa joj nije bila dostupna ta sreća?
* * *


Boston
22. decembar 2011.
U pola noći
U donjem dijelu pidžame i majici Red Soksa, Metju je upalio red svjetala oko ogledala u kupatilu.
Nije mogao oka da sklopi. Grlo mu se sušilo, srce mu je lupalo i imao je strašnu migrenu. Potražio je dvije kapsule ibuprofena u apotekarskom ormariću i progutao ih odjednom s gutljajem vode. Sišao je stepeništem do kuhinje. Već tri sata kako se okretao i prevrtao u krevetu, jedna pomisao mu nije izlazila iz glave. Jedna očigledna stvar koja mu se postepeno nametala. Luda ideja, previše, lijepa da bi bila istinita, od koje mu se vrtjelo u glavi: mora sve da pokuša i ubijedi Emu da spriječi Kejtinu nesreću! Pomišljajući na tu mogućnost, jedna riječ ga je neprestano opsijedala. Anastasis: termin koji Grci koriste da označe uskrsnuće mrtvih. Kao u romanu naučne fantastike. Da li zaista postoji ta mogućnost da se čovjek vrati unazad i promijeni tok svog života? Nada je bila krhka, ali ovu šansu mora da iskoristi do kraja.
Pomislio je na taj ludi san o kome su snivali svi ljudi: vratiti unazad vrijeme da bi se ispravile greške i nepravde u životu. Zamislio se nad mitom o Orfeju i vidio sebe u ulozi svirača lire kako silazi do vrata Pakla ne bi li umolio bogove da mu vrate njegovu pokojnu ženu. Kejt je bila njegova Euridika, ali da bije vratio u život, očajnički mu je bila potrebna pomoć Eme Lavenštajn.
U polusjenci je upalio zidnu lampu, koja se nalazila ispod kuhinjske police od lakiranog drveta. Podigao je ekran laptopa, smjestio se na jednu od barskih stolica i napisao Emi jednu poruku u koju je unio svu svoju dušu i svu svoju vjeru.
* * *


Boston
22. decembar 2010.
Porodica Šapiro je napustila travnjake Boston Komona da bi krenula ka istoku. Ema ih je oprezno pratila, ostajući na dobroj razdaljini, pokušavajući da se orijentiše i navikne na grad. Boston joj se odmah svidio: otmeniji, civilizovaniji, manje krut i uskomešan od Njujorka. Na svakom ukrštanju ulica, između klasične arhitekture i modeme gradnje, prošlost i sadašnjost su se naizgled stapali u mirnom skladu. .
Uskoro, kako su se približavali Nort Endu, toj italijanskoj četvrti, u vazduhu su počeli da lebde mirisi pržene kafe. U Ulici Hanover izlozi gostionica i poslastičamica bili su takvi da mušterijama pođe voda na usta: mozzarella di huffala, artičoke na rimski način, hrskavi hljeb iz Đenove, strufoli sa medom, kanoli sa izdašnim kremom.
Držeći se za ruke, Metju i njegova žena su ušli u jedan restoran, sav u širokim prozorima, gdje su izgleda po navici odlazili. Fektori je bila jedna tratorija u modi, u poluporodičnom, polutrendi ambijentu, u koji su navraćali umreženi studenti kao i lokalni mladi roditelji, japiji. Prateći pravac njihovog kretanja, Ema je ušla za njima i zatražila sto.
– Sami ste, gospođice? – upitala je kelnerica takvim tonom kao da joj prigovara.
Ema je potvrdno klimnula glavom. Bilo je rano. Restoran je počinjao da se puni, ali očigledno je preostalo još mjesta.
– Nemate rezervaciju, zar ne?
Drugi prigovor.
Ovoga puta nije odgovorila, trpeći u tišini nadmenost te djevojke, finih crta lica, duge ravne kose i u ultrakratkom šortsu koji je isticao njene noge dvadesetogodišnjakinje.
– Molim vas sačekajte. Moram da vidim da li nam je ostalo nešto..
Ema je gledala kako ide u polukrug, prolazeći kroz salu kao da defiluje po cat-walk-u[15]. Da bi se pribrala, ona je krenula ka bara – bloku od azbestocementa okruženog metalnim barskim stolicama – i naručila jednu kajpirošku[16].
Sunce je izašlo. Lijepa svjetlost preplavila je salu. Smješteno na nekoliko spratova, mjesto je podsjetilo Emu na ambijent nekih njujorkških restorana, s industrijskim dekorom koji se odlikovao nijansama sive i sirovog drveta. Na šanku je bila izložena parmska šunka kao umjetničko djelo pored ručnog sjekača, a u dnu sale se čulo pucketanje vatre u velikoj pica peći.
– Slijedite me, gospođice, molim vas – predložila je kelnerica, vrativši se do nje.
Namignuvši joj, barmen je dao Emi do znanja da će joj njen koktel donijeti za sto. Igrom slučaja, smjestili su je na stolicu na manje od deset metara od Metjua i njegove žene. Umirena time što je pronašla povlašćeno mjesto za osmatranje, popila je svoju votku naiskap i naručila drugu čašu sa tartarom od dorade i malom picom s artičokama i rukolom.
Škiljila je da bi bolje vidjela Šapira. Bili su srećna porodica. Orile su se šale, dobro raspoloženje je bilo zarazno. Metju je glumio klovna da bi zabavio kćer a Kejt se razdragano smijala. Par je očigledno bio ujedinjen u čvrstom zajedništvu. Tip ljudi za koje ne možete a da ne kažete da «dobro idu skupa». Ema pogleda malu Emili.
E-MI-LI. Tri sloga su čudno odjekivala u njenoj glavi. Oduvijek je sebi govorila da će upravo to ime dati kćerci ako postane majka. Ova podudarnost je oživjela nezaliječeni nemir i bol.
O tome nikome nije pričala, čak ni svom psihologu, ali tokom njene dvogodišnje nejasne veze sa Fransoom, ona je u tajnosti pokušavala da ostane u dragom stanju. Lagala je svog ljubavnika, uvjeravajući ga da uzima pilule za kontracepciju. Naprotiv, izračunavala je vrlo precizno periode njenog mjesečnog ciklusa i svaki put, kad je to bilo moguće, imala je seksualne odnose sa njim u najzgodnijem trenutku. U početku je mislila da će, ukoliko uspije da rodi dijete Fransoi, on odlučiti da napusti svoju ženu. Potom je shvatila da to neće imati nikakvog uticaja na neodlučnost njenog ljubavnika, ali želja za djetetom je ostala čvrsto usađena u njoj.
Nažalost, očekivana beba nikada nije došla.
Nije se bila prekomjerno potresla zbog toga. Najzad, imala je samo trideset i tri godine. Ali jednoga dana je listajući jedan broj Njuzvika u čekaonici svog psihologa, naletjela na članak koji govori o fenomenu «preuranjene menopauze». Bila je dirnuta ispovješću ovih žena čija je plodnost počela da opada na samom početku tridesetih. A priori, ona nije imala posebnog razloga da se osjeti zabrinutom: nikada nije imala probleme sa menstraacijom i ciklus joj je bio redovan. Ali potmula uznemirenost je počela da je muči odmah nakon što je pročitala novine. Da bi okončala svoje nespokojstvo, ona je kupila test za «biološki sat», koji se prodaje u apoteci. Procedura je bila ozbiljna. Zahtijevala je da se drugog dana menstruacije ode i izvadi krv. Uzorak je potom slat u laboratoriju koja analizira tri tipa hormona na osnovu kojih će se izmjeriti broj ovocita i uporediti s normalno očekivanim brojem za ženu njene starosne dobi.
Ema je dobila rezultate poštom, nedjelju dana kasnije, otkrivši da su njene rezerve ovocita iste kao kod žene od preko četrdeset godina! Ovo otkriće ju je potpuno porazilo. Mogla je da ponovo uradi test ili da ode kod ginekologa; više joj se svidjelo da potisne to saznanje, koje joj se sada vratilo sa destruktivnom snagom bumeranga.
Ema je osjetila kako joj strah i bijes pulsiraju u grudima. Čitavo tijelo joj je podrhtavalo. Da bi odagnala ovu uspomenu, prikovala je pogled za sto porodice Šapiro.
Ali bijes nije iščezao. Ponovo se osjetila pogođena nepravdom dok su je salijetala pitanja na koja nije bilo odgovora. Kako to da drugi ostvare prave susrete u pravom trenutku? Zašto neki imaju pravo na ljubav i toplinu porodice? Je li to imalo veze sa zaslugama, srećom, slučajem ih sudbinom? Šta je to njoj nedostajalo u životu pa je bila tako usamljena i skrhana, s potpunim nedostatkom samopouzdanja?
Dala je znak konobaru da bi od njega zatražila da raščisti sto i izvadila laptop iz torbe. Boston je bio ultrakonektovani grad, pa je restoran stavio svojim klijentima na raspolaganje slobodan pristup bežičnom intemetu. Otvorila je svoju poštu da bi skinula mejlove i, kao što je očekivala, pronašla je jednu Metjuovu poruku.
From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Object: Suštine et abstine
«Izdrži i uzdrži se.»
Znate li ovu mudru izreku stoika, Ema?
Ona nas uči da prihvatimo neminovnost i sudbinu. Ovi filozofi smatraju da je besmisleno željeti da se promijeni poredak stvari koji je nametnut «Proviđenjem».
Zašto? Zato što nemamo nikakvog uticaja na bolesti, vrijeme koje prolazi ih smrt voljene osobe. Potpuno smo nemoćni pred ovim patnjama. Možemo sve to samo da trpimo na najponizniji mogući način.
To ja pokušavam već godinu dana: da prihvatim smrt moje žene Kejt, ljubavi mog života. Da prihvatim neprihvatljivo, da je prežalim i nastavim da živim za moju kćer Emili.
Ali sve se izmijenilo otkako sam kupio Vaš kompjuter. Nisam ništa sposobniji od Vas da razumijem to zakrivljenje vremena. Nesumnjivo postoje fenomeni koji odolijevaju svakom logičnom ili naučnom objašnjenju i upravo to oboje proživljavamo. «Spotakli smo se u vremenu», što bi rekao Ajnštajn.
Danas, uz Vašu pomoć, možda imam mogućnost da doživim milost koju nijedan čovjek nikada nije dobio od neba: uskrsnuće voljene osobe.
Preklinjem Vas da mi pomognete, Ema.
U Vašim je rukama život moje žene. Već sam Vam pričao o okolnostima njene smrti: 24. decembra, nešto malo poslije 21 čas, kad je završila svoje dežurstvo, jedan kamion za dostavu brašna je udario u njeno vozilo u trenutku kad je izlazila sa parkinga bolnice. Vi imate moć da izbrišete taj udes, Ema.
Učinite bilo šta da je spriječite da uđe u kola: izbušite gume na njenoj mazdi, sipajte šećer u rezervoar s gorivom, izvucite kabl iz akumulatora ispod haube. Ili nađite načina da ona ne ode tog dana na posao. Bilo šta, samo da izbjegne taj kobni trenutak!
Vi možete da mi vratite ženu, ali što je najvažnije, možete da vratite majku mojoj kćerkici. Vi možete ponovo da ujedinite našu porodicu. Znam da ste velikodušni. Ne sumnjam da ćete mi pomoći i ja ću Vam na tome vječno biti zahvalan.
Možete da tražite od mene BILO ŠTA, Ema. Ako želite više novca, mogu da Vam kažem brojeve na lotou, berzi ili rezultate sljedećih košarkaških utakmica. Tražite od mene koju god hoćete sumu i ja ću učiniti da je dobijete...
Ljubim Vas, Met.
Ova poruka ju je razjarila. Nesposobna da savlada svoju impulsivnost, ona mu je odgovorila u nekoliko redova u kojima su bili skoncentrisani sav njen bijes i sva njena frustriranost.
From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Object: Re: Suštine et abstine
Ne treba meni novac, bijedniče!
Hoću ljubav! Hoću porodicu!
Hoću stvari koje se ne kupuju!
Samo što je kliknula da pošalje poruku, kad je primijetila da su Metju i njegova porodica napustili restoran. Zatvorila je preklop svog kompjutera i zatražila račun. Kako više nije imala gotovine, dala je karticu, ali je morala da se strpi dok joj ne donesu njen plastični pravougaonik.
* * *


Ona je žurno izašla na Nort Skver i pronašla Šapirove kako tumaraju ulicom Hanover. Pratila ih je do dugačke esplanade zelenila, ukrašene drvećem, fontanama, vodoskocima i kandelabrima. Poslije petnaest godina kolosalnih radova, Boston je ostvario podvig da ukopa ogroman autoput koji je nekada naruživao grad. Sada je osam podzemnih traka bilo nevidljivo, u utrobi grada. One su oslobodile mjesto na površini, nudeći novi prostor za naizmjenična zelena i pješačka ostrvca.
Ema je nastavila da motri na njih sve do ukrštanja Ulice Kembridž i Ulice Templ. Kod pješačkog prelaza, Metju i Kejt su krišom razmijenili poljubac prije nego što su krenuli u različitim pravcima. Iznenađena, Ema je oklijevala nekoliko sekundi. Shvatila je da se Metju i njegova kćer vraćaju kući na Bikon Hil i više joj se svidjelo da nastavi da u stopu prati Kejt. Mlada žena je prošla ispred vertikalnih linija crkve Old Vest, zatim se približila jednoj modernijoj četvrti u kojoj su hladni odrazi stakla i čelika potisnuli patinirani šarm crvenih cigh. Ema je podigla glavu ka svjetlećem natpisu: nalazila se na samom glavnom ulazu u MDžM, Masačusets Dženeral Hospital, jednoj od najvećih i najstarijih bolnica u zemlji.
Mjesto je bilo zona sa velikim prigradskim naseljima u kome su se zgrade gomilale jedne uz druge bez očitog sklada i logike. Moglo se naslutiti da se tokom godina bolnica razvijala po modelu grada-pečurke. Na staru prvobitnu gradnju nakalemio se skup novih građevina, još širih, još viših. Medicinski kompleks je uostalom još bio u radovima: ogromna masa betona izlazila je iz zemlje usred dizalica, kontejnera, buldožera i baraka na gradilištu.
Kejt se s lakoćom utopila u ovaj neprijateljski dekor da bi stigla do impozantne tirkizne staklene kocke: zgrade u kojoj se nalazi Hart Centar. Doktorka se sportskim korakom popela uz stepenice, kojim se dolazilo do automatskih vrata i nestala u zgradi. Ema je tada pretpostavila da Kejt preuzima dežurstvo na odjeljenju MD-žM-a specijalizovanom za srčane bolesti.
Oklijevala je. Nemoguće je da prati Kejt unutar bolnice. Brzo bi je primijetili i izbacili. Kakvu je korist uostalom imala od toga? Ema je bila na putu da odustane, ali radoznalost je bila jaka. Nezasita. Naročito je osjećala kako joj adrenalin teče kroz vene, uzrokujući uzbuđenje koje je uklanjalo sve kočnice i činilo je neustrašivom.
Ona se osvrnula jer joj je upravo sinula jedna pomisao. Iako je bila nedjelja, parking je bio pretrpan kamionima za dostavu, parkiranim u dva reda. Sa širom otvorenim vratima, isporučivali su svoju robu bez ikakvog reda: hranu, lijekove, proizvode za domaćinstvo, veš koji se iz jedne firme vraća sa hemijskog čišćenja...
Prišla je posljednjem furgonu i brzo bacila pogled unutra. Tovar se sastojao od velikih korpi sa čaršavima, košuljama za pacijente i ljekarskim mantilima. Pogledom je potražila vozača. On se nesumnjivo nalazio u grupi koja pravi pauzu pored automata sa pićima. Zaokupljeni svojim razgovorom, momci nisu obratili pažnju na nju. Dok joj je srce ubrzano lupalo, pružila je ruku da dohvati jedan od mantila. U veličini za muškarca, mantil je bio dva puta veći, ali Ema se zadovolji time, zavrnu rukave i nestade u centru za kardiologiju.
* * *


Svijetao i čist, hol je odudarao od spoljašnje gužve. Svuda su bili razmješteni prirodni elementi – bambusi, orhideje, tropske biljke, voda koja se sliva niz zidove od škriljca – da bi se stvorila umirujuća atmosfera.
Ema je pronašla Kejt nasred hodnika u razgovoru sa jednom koleginicom, ali njihova priča nije potrajala i doktorke se već pela drugim stepenicama, pokazujući svoju propusnicu čuvaru, koji je nadgledao pristup salama rezervisanim za ljekarsko osoblje.
Pošto nije imala dragocjenu propusnicu, Ema je zgrabila jednu brošuru na stalku sa materijalom za prezentaciju. Kao na časovima glume u mladosti, pokušala je da se preobrati u neku ličnost pribjegavajući mimikriji. Sa rancem na leđima, mantilom i odlučnim korakom, nije se mnogo razlikovala od stažista i ljekara koji su boravili na ovom mjestu. Oborenog pogleda usredsredila se na brošuru kao da tobože proučava ljekarski dosije uoči operacije. Čuvar je nije ni pogledao, omogućivši joj na taj način da slijedi Kejt sve do kafeterije za osoblje. Doktorka se tu našla sa dvoje stažista: jednom lijepom meleskinjom prefinjenog lica i lijepim, atletski građenim klincem, koga je lakše bilo zamisliti u fudbalskom dresu nego sa stetoskopom koji visi o vratu.
Ema je sjela za susjedni sto da bi prisluškivala razgovor. Ne osmijehnuvši se, Kejt je pozdravila dva studenta kojima je očigledno bila supervizor u evaluaciji, odbila kafu koju su joj predložili i oštrim tonom započela litaniju prigovora, nemilosrdno ciljajući na njihove nedostatke. Okvalifikovala ih je veoma grubo: da su «nekompetentni», «dangube», «nestručni», «nisu na nivou», «besposleni», «nikakvi», «opasni po pacijente»... Izobličenog lica, dva studenta su tu i tamo izrazili neka neslaganja, ali njiihova odbrana nije imala izgleda naspram žestine Kejtinih napada. Ova je, uostalom, naglo ustala da bi stavila tačku na razgovor ali nije otišla dok im nije najstrože priprijetila:
– Ako iz korijena ne promijenite stanje svog duha, ako Vam ne dopre do svijesti da stvarno morate da počnete da radite, možete da se oprostite od svojih snova o specijalizaciji iz hirurgije. U svakom slučaju, ja ću se bez griže savjesti usprotiviti ovjeri vašeg šefa klinike.
Pogledala ih je pravo u oči da bi provjerila da li je njen metak pogodio cilj i okrenula se, zaputivši se prema liftovima.
Ovoga puta, Ema nije pošla za njom već je ostala za stolom da bi prisluškivala dvoje stažista koji su davali oduška svojoj gorčini:
– Ova gadura je podjednako zahtjevna koliko i odvratna!
– Baš hjepo, Time. Trebalo je to da joj kažeš dok je bila ovdje...
– Ma nek se nosi, Melisa, rintamo dvadeset četiri sata dnevno svake sedmice, a ona nas tretira kao besposličare!
– Tačno je da je zahtjevna. I prema drugima kao prema sebi. Ona je ipak jedina šefica službe koja prihvata da joj uvale dežurstva...
– To nije razlog da nam se obraća kao psima! Zato što se zauzima, ma nemoj!
– Zato što je to što jeste: nesumnjivo najbolji hirurg u bolnici. Znaš li da je imala 3200 poena na svom MCAT[17]? To je najveća ocjena od uvođenja testa i niko je nikad do dana današnjeg nije prevazišao.
– Stvarno misliš da je toliko izuzetna?
– Briljantna je, to je sigurno – nerado je priznala Melisa. – Pitam se kako ima vremena za sve: radi ovdje u Hart Centru, rukovodi pedijatrijskom hirurškom službom koju je oformila u Džamajka Plejnu, ide na konferencije, piše članke za najprestižnije medicinske časopise, stalno je u toku s inovacijama u operativnim tehnikama...
– Znači diviš joj se?
– Naravno. Povrh svega, žena je...
– Ne vidim kakve to veze ima.
– To mijenja sve. Nikada nisi čuo za «dupli dan»? Ona mora da se posveti porodici, mužu, kćerci, kući...
Tim se zavalio u svoju stolicu. Od dugog zijevanja samo što nije razvalio vilicu.
– Za mene je ta žena Robokap.
Melisa je pogledala na sat i popila posljednji gutljaj kafe.
– Nismo na njenom nivou i najvjerovatnije to nikada nećemo ni biti – lucidno je priznala ustajući. – Ali upravo to joj i zamjeram: ne razumije da nemaju svi njene kapacitete.
Dvoje stažista su dugo i duboko uzdahnuli. Vukući noge, zaputili su se prema liftovima, nimalo motivisani da nastave sa radom.
Ostavši sama, Ema se sumnjičavo osvrnula oko sebe. Dovoljno je čula.
Bolje da se ne zadržava ovdje i izlaže opasnosti da bude primijećena.
Zgrabila je svoj ranac, ali u posljednjem trenutku ipak je popustila pred iskušenjem da opet pogleda mejlove.
Stigla joj je nova poruka od Metjua...

11
Vrsta rata

Ljubav je vrsta rata.
OVIDIJE

From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Ne razumijem Vaš bijes, Ema. Čak mislim da je čudan i neprimjeren.
Kako možete da odbijete da mi pomognete?
Met
From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Nisam rekla da neću da Vam pomognem.
E.
10 sekundi kasnije.
Ali niste rekli ni suprotno! Ako odbijete da spriječite Kejtin udes, bićete saučesnik u njenoj nesreći!
10 sekundi kasnije.
Prestanite da mi se obraćate tim tonom! I prestanite da mi prijetite i da me okrivljujete!
Ali u pitanju je život moje žene, ludačo!
Da mi nikad više niste rekli da sam luda!
Onda radite šta Vam kažem, jeste li razumjeli?
Inače šta? Ići ćete u policiju da me prijavite da me hapse? Doći ćete po mene, u 2011?
To baš ne bih mogao.
Zašto?
2 minuta kasnije.
Zašto?
1 minut kasnije.
Zato što ste u 2011. umrli, Ema...
Zašto tako kažete?
Zato što je istina. Nažalost.
Lažete...
1 minut kasnije.
Lažete!
Zbunjena, ona je pričekala još pet minuta dok se novi mejl nije pojavio na njenom ekranu. Bio je od Metjua, ali sadržao je samo jedan atačment u PDF formatu. Ona ga je sa zebnjom otvorila.
Radilo se o članku iz Vajt Plejnz Dejli Vojs, lokalnim novinama jednog grada iz njujorškog predgrađa.
DRAMA NA VAJT PLEJNZU:
žena se bacila pod voz

Mlada žena od trideset četiri godine ubila se juče popodne, nešto poslije 15 časova, bacivši se pod voz u Vajt Plejnzu. Nort Rejlroud, koji saobraća na pravcu Vasaik-Njujork, samo što je bio odmakao jedan kilometar od stanice, kad se na izlasku iz krivine žena bacila pod lokomotivu voza. Iznenađen, mašinovođa je povukao kočnice, ali nije mogao da učini ništa da bi spriječio dramu.
Stigavši istovremeno na lice mjesta, policija i hitna pomoć mogli su samo da konstatuju užasni bilans: raskomadano tijelo mlade žene beživotno je ležalo na pruzi.
Žrtva, Ema L., porijeklom iz Njujorka, brzo je identifikovana zahvaljujući dokumentima pronađenim kod nje kao i svojeručno napisanom pismu koje se nalazilo u njenom novčaniku i u kome objašnjava razloge njenog očajničkog poteza.
Psihički labilna, mlada žena je već niz godina posjećivala terapeuta.
Poslije drame, željeznički saobraćaj je bio prekinut u oba smjera tokom dva sata, vrijeme koje je bilo potrebno da se izvrše sudske procedure i ukloni tijelo.
Tek nakon 17 časova normalno je uspostavljen saobraćaj na liniji Harlem.
Vajt Plejnz Dejli Vojs – 16. avgust 2011.
* * *


Ema je osjetila kako joj se steže grlo. Drhtavica ju je paralisala na nekoliko sekundi. Preneražena, ona je zatvorila svoj ekran i žurno izašla iz bolnice. Na parkingu je počela da trči kao da bježi od smrti. Pogled joj se maglio. Izgubljena i uspaničena, kretala se nasumično ulicama, pognute glave, pokošena strahom. Odbljesci sunca na snijegu miješali su se sa njenim suzama, dajući joj iskrivljenu sliku njenog okruženja. U svojoj jurnjavi, ona je oborila neke pješake i prešla široku glavnu ulicu usred saobraćaja, uz zvuke silnih sirena i mnoštvo psovki. Iznemogla i bez daha, zavukla se u prvi kafić na koji je naišla.
Smjestila se u dnu prostorije i na trenutak ostala klonula na stolici. Kad se konobarica približila stolu, obrisala je oči, skinula kaput i zatražila votku tonik. I prije nego što su joj poslužili piće, grozničavo je pretražila svoj ranac u potrazi za lijekovima. Srećom, uvijek je kod sebe imala svoj «apotekarski ormarić». Bili su joj poznati proizvodi i doze: dvije tablete benzodijazepina i nekoliko kapi hlorpromazina. Progutala je svoj koktel anksiolitika i neuroleptika i, magijom hernije, gotovo trenutno pronašla prividnu ravnotežu. Dovoljnu, u svakom slučaju, da bi izvadila kompjuter i pročitala članak koji najavljuje njeno samoubistvo.
Bješe to čudan osjećaj: saznati vijest o sopstvenoj smrti iz popodnevnih novina... Čudno, ali ne iznenađujuće. Tako je, znači, ona opet bila prešla na djelo. I taj put nije omanula.
Tako je, djevojko, ako ništa drugo bar učiš iz svojih grešaka, mislila je cinično. Tačno, voz je efikasniji od pilula i sječenja vena...
Pogledala je datum novina: samoubistvo je izvršila 15. avgusta sljedeće godine, u punom jeku ljeta. Momenat koga se najviše bojala u Njujorku: kada joj je sparno vrijeme izazivalo nesnosne glavobolje koje su joj kvarile raspoloženje.
Ali nije važan datum. Već dugo je živjela s tom mišlju da okonča svoje dane tako da je to moralo da se desi kad-tad. Sjetila se svoje prve samoubilačke krize koja joj se dogodila u životu. To stanje joj se zauvijek urezalo u pamćenju. Nepodnošljiva psihička patnja kojoj nije mogla da se odupre. Beznađe koje ju je u potpunosti preplavilo. Krajnja usamljenost, smetenost, potpuna obuzetost njenog bića panikom. Samouništenje njene svijesti morbidnim mislima nad kojima nije imala kontrolu.
Njen prelazak na djelo nije imao ničeg racionalnog. Prikupivši posljednju snagu, napustila je borbu, izabravši tu posljednju slobodu koja to istinski nije bila. Ponovo je zatvorila kompjuter, obrisala nos papirnom salvetom i naručila još jedan koktel. Sada su lijekovi proizvodili svoje puno dejstvo. Svi ti hemijski molekuli koje je godinama gutala, bar su imali zasluge što su brzo djelovali i pružali joj oslonac koji je sprečavao da potone. Pokušala je da sagleda stvari iz novog ugla. A šta ako taj šok ima spasiteljsku dimenziju? Najzad, najava njenog samoubistva može da se analizira kao posljednja šansa koju joj život pruža. Ona će takođe izigrati budućnost. Nije imala želju da se ubije. Niti želju da završi raskomadana u vilicama voza. Pobijediće svoje demone. Svog demona. Već dugo zna svoju Ahilovu petu, izvor njenih nemira: taj osjećaj samoće i napuštenosti koji je uništava. Sjetila se rečenice Emili Dikinson, koju je zapisala u svoj rokovnik kada je bila u gimnaziji: «Da bi vas progonili duhovi, nisu vam potrebni ni soba ni kuća, mozak obiluje hodnicima od kojih se ne zna koji je zavojitiji» Emu su progonili samoća i nesigurnost u ljubavi. Svake večeri se osjećala još ništavnija, zbog toga što se vraća kući a da nema nikoga da je tu čeka. Bio joj je potreban sređen život. Stabilan tip, dijete, kuća. Još od mladosti je vrebala, čekala tog čovjeka koji bi je razumio. Ali on nije došao. I izvjesnost da neće ni doći ju je izjedala. Danas je bila sama. Biće sama i sutra i prekosutra. I crknuće sama.
Međutim, ovog popodneva, nešto joj je govorilo da se ne predaje i njen budući ideal pokazao se najednom u svojoj kristalnoj prozračnosti: željela je isti tip života kao Kejt Šapiro.
Još preciznije, željela je život Kejt Šapiro.
Da zauzme njeno mjesto.
Zamisao se polako razlivala njenim bićem u nekakvoj mješavini užasa i očaranosti.
Ponovo je pomislila kako je čitava ta priča započela. Razgovorom na daljinu, tokom koga je bila dovoljno rječita da bi se svidjela Metjuu. Zavela ga je onim što jeste. Uspjela je da mu se svidi do te mjere da ju je već sutradan pozvao u restoran. Nije oklijevao da sjedne na avion za Njujork samo da bi večerao s njom. Sada je bila sigurna: da su uspjeli da se sretnu kao što su namjeravali, oni bi se zaljubili jedno u drugo. Ona bi u njegovom srcu zamijenila Kejt. Bila bi dobra majka Emili. Voljena žena Metjuu.
Jedino što je Kejt živa.
Ali ne zadugo.
Odbacila je svaki osjećaj krivice.
Nije ona odlučivala o toj smrti.
Bila je to sudbina, slučaj, život. Bog, možda, ako postoji...
Otpila je gutljaj alkohola nastavljajući sa svojim razmišljanjem. Dok je bila u takvom stanju uzbuđenosti, ideje su u zbrci navirale sa svih strana, da bi se potom lagano postavile na mjesto, poput djelića slagalice, i poprimile smjer smislenog ponašanja. Ovoga puta, radilo se o neizbježnom borbenom planu. On se zasnivao na jednostavnoj konstataciji: «Metju iz 2011.» nije imao nikakvu moć nad njom pošto je ona do tada umrla. Bila je to dobra strana smrti: činila vas je nedodirljivim. Metju je, dakle, bio razoružan, bez načina da izvrši pritisak na nju ne bi li je primorao da spasi Kejt.
I ona to neće učiniti.
Dopustiće da se nesreća desi. Ignorisaće njegove mejlove, vratiće se u Njujork, nastaviće da radi i čekaće da prođe vrijeme. Neće se ubiti narednog avgusta. Jer od sada je imala jako dobar razlog da ostane u životu...
Sada je razumjela zašto je Metju imao njen kompjuter u vlasništvu, a ako se ne ubije, njen brat neće naslijediti njene stvari i neće znači moći da preproda njen laptop, te Metju neće moći da ga kupi. Što je značilo da je nikada neće kontaktirati mejlom u decembru 2011.
Da li je ovaj scenario izvodljiv? Situacija u kojoj se danas nalazila prkosila je svakoj logici. U naučno fantastičnim filmovima i romanima nikada ništa nije razumjela u vezi sa zatvorenim krivuljama vremenskih paradoksa. Ali njen brat, koji je predavao fiziku na univerzitetu, pričao joj je o naučnicima koji zastupaju stanovište o postojanju jednog paralelnog univerzuma sa našim, štaviše višestrukog univerzuma u kojem se čitava lepeza mogućih događaja ostvaruje na različitim vremenskim linijama.
Postojala je, vjerovatno, «vremenska linija» na kojoj bi ona mogla da sretne udovca Metjua, koji ne bi imao nikakvo sjećanje na njihove prethodne razgovore. Metjua, koji bi umio da je voli. Metjua koji već ima kćerkicu i o kojoj bi ona umjela da se stara.
Zadovoljno je odlučila da se drži plana. Platila je račun i vratila se u hotel. Još nije bio počeo da pada mrak, ali ona je navukla zavjese. Vrtjelo joj se u glavi. Strahujući od novog haosa u svojoj glavi, progutala je dvije tablete anksiolitika i otišla pravo u krevet.
* * *


2011
Tata, mogu li da gledam SOS Fantome!
Metju je podigao pogled sa ekrana.
Leškareći na kauču ispred televizora, Emili je već progutala dvije kesice M&M’s umjesto doručka.
– Gledala si taj film već deset puta...
– Da – smijala se. – Ali obožavam da ga gledam kad si ti tu! Tada se ne bojim!
– Dobro – predao se on.
Iz daljine je posmatrao kako odlazi i stavlja DVD u čitač i pušta video «kao odrasla».
Bio je to prvi dan školskog raspusta i djevojčica je ustala kasno. Danas je odlučio da popusti uzde – open bar što se tiče bombona i televizije po volji – više zbog udobnosti nego iz ubjeđenja. Svu njegovu energiju upijala je zapravo Ema Lavenštajn.
Metju se mnogo ljutio na sebe. Suviše kasno je shvatio da je pogriješio što je iskalio bijes na jedinu osobu koja može da mu vrati ženu. Kako je mogao sebi da dozvoli da pobjesni, znajući da je Ema psihički nestabilna? Upravo joj je poslao dvije poruke s izvinjenjem, ali nije dobio odgovor. Sada je preko puta sebe imao nestabilnu ženu koja prijeti da postane nekontrolisana. Neko ko je imao izrazito odlučujuću prednost u odnosu na njega. Dok je mlada žena imala širom odriješene ruke u ispravljanju budućnosti, on nije mogao da utiče ni na šta. Od sada je bio osuđen da čeka gospođicu Lavenštajn da ponovo počne da kontaktira s njim.
Ovakva neravnopravna situacija bila mu je nepodnošljiva. Bio je 22. decembar. Imao je na raspolaganju samo još dva dana da bi spriječio udes zbog koga je izgubio Kejt. Sklopio je oči i obuhvatio glavu rukama da bi se bolje skoncentrisao. Ema je bila mrtva, naravno, ali bilo je možda još ljudi do kojih, joj je stalo i kojima je mogao da je ucijeni. Ali ko? Njen brat Danijel? Loš izbor. Po onome što je shvatio, brat i sestra se baš nisu mnogo voljeli. Njeni roditelji? Danijel mu je rekao da im je majka umrla a da im otac boluje od uznapredovale Alchajmerove bolesti. Prijatelji? Očigledno ih nije imala.
To je jedina osoba koja me nikada nije iznevjerila...
Rečenica se sama nametnula kao da mu je Ema šapnula na uho.
Njen pas! Njen čuveni Klovis!
Bio je još u životu!
Čim je ovoga postao svjestan, povratilo mu se raspoloženje. Upravo je pronašao neoborivo sredstvo kojim će uticati da mu se Ema javi!
Ustao je sa barske stolice i ugasio televizor daljinskim upravljačem.
– Idi brzo da se obučeš, dušo, idemo u šetnju!
– Ali moj film...
– Gledaćeš ga večeras, mrvice.
– Ne, hoću sad da gledam!
– A ako ti kažem da idemo po jednog psića da bismo ga čuvali za vrijeme raspusta?
Djevojčica je poskočila od sreće.
– Je l’ to istina, tata? Imaćemo psa? Odavno želim jednoga! Hvala! Hvala!
* * *


Hoćete da vam pomognem da kidnapujete jednog psa?
– Da, Ejpril. Tvoja pomoć će biti dobrodošla u ovoj delikatnoj operaciji – potvrdio je Metju.
– A iz kog razloga želiš to da učiniš? – upitala je mlada žena, ustajući od svog radnog stola.
– Sve ću da ti ispričam u kolima – uvjeravao ju je Metju.
– I uz to idemo mojim kolima?
– Teško da bih mogao da vučem pseto na gepeku svog bicikla.
Stajao je pred njom, držeći kćer za ruku, s metalnom kutijom za alat koja mu je bila spuštena kraj nogu.
– Znaš da se zbog toga ide u zatvor, Metju?
– Bićemo dovoljno snalažljivi da nas ne uhvate. Zbog toga mi je potreban tvoj seksi mozak.
– Ako misliš da ćeš tom vrstom komplimenata...
– Hajdemo sada, molim te. Vrlo mi je važno.
– Psi ujedaju, to znaš?
– Radi se o sasvim malom psu.
– Koliko malom?
– Sjećaš ga se možda: pas brata Eme Lavenštajn. Vidjela si ga tokom garažne rasprodaje na travnjaku.
– Šar-pej! I još pitaš da li ga se sjećam! To nije pas, Metju. Taj ker je težak bar 40 kilograma i prava je mišićava lopta!
Emili je ispustila ruku svog oca i potrča da obgrli Ejpril oko struka.
– Preklinjem te, Ejpril, pomozi nam! Pomozi nam! Odavno želim psa. Molim te! Molim te!
Galeristkinja je odmjerila Metjua kao da mu prigovara.
– Nemaš prava da se koristiš djetetom! – dobacila je zgrabivši svoj kaput.
* * *


Metju je sjeo za volan Kamara. Vozilo je napustilo centar Bostona i pošlo u pravcu Belmonta.
– Dobro, sad mi objasni? – zahtijevala je Ejpril.
Sačekao je da stigne do semafora; tu se okrenuo ka Emili i pružio joj slušalice.
– Hoćeš malo da slušaš muziku, dušo?
Naravno da je htjela!
Sačekao je da njegova kći stavi slušalice na uši da bi mogao da informiše Ejpril o svojim namjerama. Pustila ga je da završi svoje izlaganje prije nego što je zaključila:
– Dakle, misliš da ćeš kidnapovanjem tog jadnog psa vratiti ženu?
– Da, na indirektan način, kao što sam ti upravo objasnio.
– Ne vjerujem ni najmanje u čitavu tu priču s kompjuterom preko koga možeš da komuniciraš kroz vrijeme.
– A kako objašnjavaš Vitoriov film s videonadzora, novinski članak o kazinu...
– Ništa ne objašnjavam – prekinula ga je. – I hoću da ti pomognem zato što si mi prijatelj, ali mislim da niko nikada nije vratio mrtve u život i da niko nikada neće. Kejt je mrtva. Više je nećeš vidjeti, Mete, i zbog toga mi je veoma žao. Njen nestanak te je slomio, ali u jednom određenom trenutku treba pustiti ljude da odu. Ne kači se za tu glupu ideju, molim te. Počeo si da se osjećaš bolje. Kupovina tog kompjutera prouzrokovala je ponovnu krizu; ako nastaviš tim putem, još više ćeš sebi nauditi a naročito ćeš nanijeti štetu svojoj kćerki.
Metju je natmureno pogledao svoju prijateljicu i do Belmonta s njom više nije progovorio ni riječi. Kao i prethodnog dana, on se parkirao pred kućom s drvenim trijemom male stambene četvrti. Na sreću, Emili je bila zaspala na zadnjem sjedištu. Metju i Ejpril su izašli da osmotre mjesto. Bilo je četiri sata popodne. Ulica je bila pusta. Metju je krenuo do ulaznih vrata i pozvonio da bi se uvjerio da je kuća prazna. Nije bilo odgovora osim lajanja šar-peja, koji je kao pravi dobar pas čuvar pojurio ka ogradi da bi uplašio posjetioce i spriječio ih da priđu suviše blizu kuće.
– Zdravo, Klovis – dobacio mu je Metju.
– Ne samo da nije mali pas, nego će još da uzbuni čitav kraj. Dobro, imaš li bar neki plan?
– Naravno – odgovorio je, vadeći iz džepa kaputa jednu plastičnu kesu.
– Šta ti je to? Smrdi ko đavo!
– To su dvije šnicle, razmrznute u mikrotalasnoj, od kojih sam napravio kuglice mesa...
– ... i u njih stavio pilule za spavanje – naslutila je Ejpril. – Baš originalno.
– Ljekar mi je to prepisao kad je Kejt nastradala. Ostalo mi je nekoliko tableta.
– Nećeš nikada uspjeti na taj način – bila je sigurna ona. – A tvoj plan B?
– Naravno da ću uspjeti.
Odmahnula je glavom.
– Pod pretpostavkom da pas ne ispovraća tvoje kuglice i da si ih stavio u dovoljnoj količini, trebaće mu tri sata da se uspava, a biće još i omamljen. Dotle će se njegov gazda vratiti ih će neko od njegovih susjeda pozvati pajkane.
– Ne budi malodušna. Pokušaću. – odlučio je Metju, hitnuvši dvije debele kugle mesa s druge strane ograde.
Klovis ih je dugo sumnjičavo njušio. Nejasno podozriv, progutao je polovinu jedne, ali ne baš oduševljen ukusom, odmah ih ostavio i počeo da laje dvostrukom žestinom.
– Šta sam ti rekla?
– Sačekajmo nekoliko minuta u kolima – predložio je Metju.
Strpili su se u tišini dugih četrdeset i pet minuta, bez ikakvog rezultata. Izgledalo je kao da im se pas podsmijava, vjerni Kerber koji čuva vrata Pakla. Mrak se polako spuštao. I njih je počeo da hvata drijemež kad su se od psihodelične zvonjave Ejprilinog telefona trgnuli. Galeristkinja je odbila poziv, ali se Emili drhteći probudila.
– Jesmo li stigli, tata? Jesmo li kod kuce? – upitala je trljajući oči.
– Jesmo, dušo, ali... Nisam siguran da se on slaže da pođe sa nama.
– Obećao si mi... – počela je ona prije nego što je briznula u plač.
Metju je uzdahnuo i izmasirao sljepoočnice.
– Sam si to tražio – dobacila mu je Ejpril prijekornim tonom. – To će te naučiti da...
Odjednom je nakratko prekinula s pričom da bi uzviknula:
– Ej, Mete, gdje je pas?
Bacio je pogled kroz prozor. Bio je dovoljan trenutak nepažnje pa da Klovis najednom nestane.
– Pojma nemam, ali odoh da vidim.
Izašao je iz kola i otvorio prtljažnik da bi došao do kutije s alatom koju je ponio sa sobom. Dohvatio je ogromna klješta koja mogu da presjeku žicu.
– Ostaviću prtljažnik otvoren – upozorio je. – Upali motor za svaki slučaj.
On se približi ulaznim vratima koja su u produžetku imala jednu drvenu i jednu žičanu ogradu. Kliještima je presjekao sve čelične niti žičane ograde i krenuo travnjakom.
– Klovis?
Krenuo je oprezno sve do odmorišta na stepeništu.
– Klovis? Dobra kuco...
Ništa.
Napravio je krug oko kuće i otkrio tijelo psa, nepomično, optuženo pored jedne velike kućice za pse od oslikanog drveta.
Sranje, nadam se da nije mrtav...
Kleknuo je i uzeo ga u naručje.
Majku mu, težak je tri tone!
Poslije nekoliko koraka, osjetio je da šar-pej počinje mlitavo da se koprca. Ejpril je bila u pravu: lijekovi za spavanje su ga umrtvili. Ali mnogo je balavio, srećom nije imao snage da ujede...
Metju je potrčao ka izlazu. Sa svojim «tovarom» se provukao kroz prosječeni otvor na ogradi.
Bez mnogo nježnosti, ubacio je psa u prtljažnik i zauzeo svoje mjesto pored Ejpril.
– Uzmi volan, idemo! – viknuo je svojoj podstanarki.
– Bravo, tata! Bravo! – pljeskala je Emili dok je Kamaro kretao uz škripu točkova.
* * *


21 čas
Na povratku kući, zaustavili su se u jednoj prodavnici životinja da bi kupilli povodac, krokete i posudu za hranu. Kad se pas povratio u kući, Metju je očekivao najgore: zavijanje, agresivno lajanje, štaviše da ih napadne. Naprotiv, Klovis je otvorio jedno oko, zabrundao nekoliko puta, malo se kotrljao po parketu a onda se nemamo smjestio na kauč, kao da je oduvijek živio u toj kući. Kada se u potpunosti povratio, obišao je dnevni boravak. Oči su mu bile žive, reakcije pozitivne. Cijela porodica je provela veče igrajući se sa njim i milujući ga. Emili je bila na sedmom nebu, a Metju se borio da je stavi na spavanje. Da bi pristala da se popne u sobu, Metju je morao da joj obeća na desetinu puta da će Klovis biti tu i sutradan.
Čim je ostao sam u salonu, on se smjestio ispred ekrana i prešao na drugu fazu svoga plana. .
– Dođi, Klovis, dođi, dobra moja kuco! – mamio ga je s posudom kroketa.
Životinja se uzverala na stolicu na koju je Metju dodao nekoliko jastuka da bi mu omogućio da bude na dobroj visini.
– Pogledaj ekran! Vidjećeš ponovo nekoga ko te odavno nije vidio! Lijepo mu se nasmiješi.
Pokrenuo je aplikaciju za videokonferenciju na kompjuteru. Kako je softver zahtijevao, ukucao je lozinku. Snimani veb kamerom, njegov lik i lik psa pojavili su se na ekranu. Da bi započeo video poziv, uzeo je Emin mejl, kliknuo i sačekao nekoliko sekundi.
Jedno zvonjenje.
Dva zvonjenja.
Tri zvonjenja...
* * *


2010
Ema se teško budila iz svog sna u koji je bila utonula zahvaljući lijekovima.
Bacila je pogled na svoj mobilni, ali nije on zvonio. Bio je to kompjuter koji je ostavila uključen.
Pogledala je na sat, podigla pokrivač i napravila nekoliko nesigurnih koraka da bi došla do stola.
Na ekranu je treperila ikonica «Face Time», signalizirajući dolazni poziv od Metjua Šapira. Nikada nije koristila ovu aplikaciju, ali kliknula je da preuzme poziv.
Mada to nije očekivala, pojavio se lik njenog psa! Bio je to Klovis, s njegovom punjenom njuškom, njegovom glavom ko u nilskog konja, malim usađenim očima i mišićavim tijelom, prekrivenim naborima zbog kojih je ličio na plišanu igračku.
– Klovis!
Ali šta njen pas radi u 2011. u kući Metjua Šapira?
Odjednom se kadar kamere pomjerio ulijevo, na Metjuovo lice i poprsje.
– Dobro veče, Ema. Kako ste? Jeste li se malo smirili?
– Koju igru sad igrate, pobogu?
– Kao što možete da konstatujete, upoznao sam se sa vašim cukijem. Kako bješe vi ono kažete? Ah, da: «Jedina osoba na svijetu koja me nikada nije iznevjerila.« Stalo vam je do njega, zar ne?
– Ti si jedan...
– Dobro de, nećemo da se vrijeđamo. Meni je, recimo, stalo do moje žene i mislim da niste dobro procijenili moju riješenost da je pronađem.
Metju je pomjerio ruku da bi dohvatio nešto na radnoj površini. S jednog držača za noževe, povukao je jedno dugačko sječivo od tridesetak centimetara i zavitlao njime pred kamerom.
– Ovo je nož za meso, Ema. Vidjeli ste sječivo: kruto i oštro. Lijep komad, njemački kvalitet... Imam i ovaj drugi alat: zovu ga kineska satara. Idealna za pripremanje kotleta.
– Ako samo dlaka zafali mom psu, ja ću vas...
– Šta ćete učiniti, Ema?
Ostala je bez glasa. Metju je prešao u napad:
– Vidite, Ema, vrlo mi je neugodno: mnogo volim životinje. Vaš Klovis je stvarno dobra njuška i mnogo se sviđa mojoj kćerki, ali ako ne obećate da ćete učiniti sve što je potrebno da spriječite Kejtinu nesreću, neću oklijevati ni sekunde. Rasporiću vašeg psa. Isijeći ću mu stomak i izvadiću mu crijeva. I to ću uraditi pred ekranom da ne biste prepustili ni trunku te scene. Trajaće dugo. Dugo i bolno. Neću to uraditi s radošću, Ema, ali ako mi ne ostavite izbor...
– Gade jedan!
– Razmislite, ali razmislite brzo, Ema...
Počela je bijesno da viče na njega kad je Metju prekinuo vezu i slika izgubila.

Peti dan



12
The other woman

Mrtvi pripadaju onima među živima, koji ih traže na najopsesivniji način.
Džejms ELROJ

Sutradan
23. decembar 2010.
9 časova ujutru
Snijeg se bio otopio. Vazduh je bio suv i hladan, ali sunce je blaženo i pobjednički sijalo na metalnoplavom nebu Bostona.
Ema je dunula u ruke da se ugrije. Svijetla para izašla joj je iz usta i podigla se pred njenim očima prije nego što se raspršila u vazduhu.
Već deset minuta je koračala gore-dolje pred ulaznim vratima Hart Centra, vrebajući kraj Kejtinog dežurstva. Jedva je obuzdavala zijevanje. Noć je bila nemirna, ali uprkos manjku sna, misli su joj bile jasne. Juče je pod dejstvom šoka, zbog pročitanog novinskog članka koji najavljuje njeno samoubistvo, bila izgubila razum i posrnula u gotovo zločinačko ludilo. Danas se toga stidjela, ali bilo je ovako: užasni teret samoće izvlačio je ponekad iz nje ono najgore. Osjećaj koji gori od nepravde, ljubomora koja ju je izjedala i vodila ka najmračnijim mislima. Ali ona nije ubica, već samo obična budala kojoj nedostaje ljubav i koja je željela da ostane malo duže u jednoj priči unaprijed osuđenoj na propast.
Metjuova intervencija i scenario sa Klovisom poslužili su da je prizovu pameti i natjeraju je da uhvati korak sa realnošću, a ovoga jutra ona je bila čvrsto odlučila da posluša glas razuma. Pronaći će rješenje da bi se izbjegao taj Kejtin kobni udes 24. decembra. Provela je noć razmišljajući o neizbježnom načinu da se spriječi sudar. Za sada joj nije sinula nijedna jednostavna ideja, ali imala je još vremena.
Hladnoća joj je kočila ruke i noge. Lupkala je nogama o zemlju da bi se ugrijala. Jedan veliki kamion za prikupljanje krvi sa znakom Crvenog Krsta bio je parkiran nasred parkinga. Nešto dalje, na jednim pokretnim metalnim kolicima prodavala su se topla pića i perece. Ema je stala u red da bi naručila čaj kad je opazila Kejt kako izlazi na automatska vrata da bi napustila zgradu. S mobilnim telefonom na uhu, mlada doktorka je i dalje bila u bolničkom mantilu, čiji su krajevi svijetloplave tkanine virili ispod tamnog ogrtača.
S Emom za petama, Kejt je sišla niz stepenice, prešla parking žurnim korakom i napustila krug bolnice. Ema ju je pratila sve do stanice Habvej u Ulici Kembridž gdje se nalazio samouslužni sistem bicikala. Očigledno je Kejt bila naviknuta na ovu vrstu prevoza. Ona je izvadila svoju pretplatiničku kartu i sjela na bicikl.
Dok je Kejt navlačila rukavice, stavljala kapu i vezivala šal, Ema je platila na automatu šest dolara da bi dobila casual membership card, karticu koja joj je omogućila da i ona iznajmi bicikl. Sačekala je da Kejt pokrene pedale te je krenula za njom, držeći razumnu distancu da je ne bi izgubila iz vida i da bi ujedno izbjegla da bude opažena.
Prvih pet stotina metara sveli su se na vožnju putem kojim je išla prethodnog dana samo u obrnutom smjeru. Držeći jednom rukom guvernalu, Ema je navukla čarape preko pantalona da joj se ledeni vazduh ne bi podvukao do listova. Na raskmici ulice Hanover doktorka nije krenula ulicom koja vodi ka italijanskom kvartu, već je išla duž Siti Hola prije nego što će krenuti jednom prometnom ulicom koja vodi u Fenjul Hol i Kvinsi Market. Zahvaljujući sportskoj vožnji i nekoliko prekršaja, uspjela je da se dosta brzo izvuče iz te turističke zone. U Kolambas Parku dugo je išla u jednom smjeru, lukavo izbjegavajući prepreke, zatim je živahno vozila po trotoarima da bi se izgubila ka luci i morskoj fasadi grada. Bilo je tek 9.20h kad je parkirala bicikl na kraju Long Uorfa, preko puta crnog izloga koji je izgleda bio od irskog paba.
Ema je zaustavila bicikl na pedeset metara, prije nego što je stigla do kraja nasipa. Da li je smjela da rizikuje i uđe za Kejt u bar? Naslonila je bicikl na jednu uličnu svjetiljku, uzela lanac-čelični kabl i obmotala ga oko stuba prije nego što će ga zakačiti. Prešla je pješice nekoliko metara koji su je odvajali od mora.
U svojim raskošnim godinama, Long Uorf je bio glavni mol jedne od najživljih trgovačkih luka u svijetu. Danas se pristanište preobrazilo u elegantnu marinu s kaldrmisanim ulicama, s mnoštvom restorana i kafea. Bila je to, naravno, polazna tačka trajekata koji su opsluživali brojna ostrva bostonskog zaliva i gradove Salem i Provinstaun.
Kad je stigla do kraja drvenog šetališta, Ema je zakloa oči rukama da je ne bi zaslijepilo sunce. Sijalo je već dva sata i sad se već uzdizalo visoko na nebu, sipajući kišu zasljepljujućih zvijezda na površinu okeana. Od pogleda je zastajao dah: galebovi, vjetar, stari brodići koji plove na talasima, opojni beskraj. I vazduh s pučine koji je okrijepio mladu ženu i ulio joj hrabrost da uđe u pab.
* * *


S gredama na plafonu, obloženim zidovima, s vitražima, pikadom i prigušenom svjetlošću, rustični dekor kafića Gejtvej bješe tipičan i odisao je toplinom. Noću bi mjesto oživjelo uz zvuke tradicionalne muzike i litarskim kriglama Ginisa[18], kojima se uz kucanje nazdravljalo, ali ujutru je to postajao gostoljubiv i miran kafić u kome se služio doručak lučkim radnicima. Ema je zaškiljila i za kratko vrijeme primijetila Kejt kako sjedi sama u jednom separeu u dnu prostorije sa šoljicom kafe.
Na jednoj tabli bilo je naznačeno da prvo treba naručiti pa tek onda sjesti. Ema je strpljivo sačekala iza jednog kršnog tipa u košulji drvosječe i s mornarskom kapom, koji nakon nekoliko sekundi ode s poslužavnikom zatrpanim ribom i čipsom, slaninom, kobasicama i prženim jajima. Ona se zadovoljila čajem i tostom i otišla da zauzme mjesto na klupi u separeu blizu Kejtinog stola.
Šta je doktorke radila na tom mjesta, pošto je čitavu noć provela na poslu? Zašto se nije vratila pravo kući poslije svog dežurstva?
Posmatrajući je sa svog mjesta, Emi se učinilo da je umorna, da joj se na licu ogleda nespokojstvo. S očima koje ne miruju, Kejt je neprestano bacala poglede čas na ekran telefona, čas na ulazna vrata. Očigledno je čekala nekoga i taj sastanak nije bio bezazlen. Ema se začudila zbog ove promjene. Zavodljiva i vedra porodična žena koju je pratila prethodnog dana, pretvorila se u biće koje izjeda strepnja i kome se zbog toga grozničavo grče ruke.
Natjerala je sebe da okrene glavu da njeno posmatranje ne bi izgledalo suviše napadno, i zahvaljujući odrazu zidnog ogledala, nije joj promakao ni najmanji pokret doktorke. Kejt je izvadila flanelsku kipiću iz tašne i pudrijeru. Očistila je lice, ponovo se nervozno našminkala, namještajući nekoliko pramenova kose, koji su joj se razbarušili usljed vožnje biciklom. Zatim je ustala i nestala u pravcu toaleta.
Ema je shvatila da treba da djeluje. Kejt je ponijela sa sobom svoju tašnu i telefon, ali ostavila je ogrtač na klupi. Ema je duboko udahnula prije nego što je krenula. Mirno je ustala i načinila nekoliko koraka kao da se i ona zapućuje ka toaletu, ali u posljednjem trenutku je zastala kod Kejtinog stola. Moleći se da niko u tom momentu ne pogleda ka njoj, pretražila je džepove ogrtača. Ruka joj je naišla na nešto hladno i metalno. Privezak za ključeve.
Adrenalinsko pražnjenje prostrajalo joj je tijelom. Provjerila je da li su i ključevi od kola na privesku i izustila nečujni povik:
Imam ideju!
Da bi spriječila nesreću, ona će jednostavno ukrasti ključeve čuvene Mazde kupe, koju je Kejt trebalo da vozi u dramatičnoj noći. Zatim će ukrasti kola, ostaviće ih na tri stotitne kilometara odatle, zapaliće ih ili će ih gurnuti u provaliju.
Ako nema kola, nema ni nesreće!
Dograbila je ključeve i prošla kroz bar da bi napustila objekat prije nego što se Kejt vrati. Ubrzala je korak i pognula glavu da joj se pogled ne bi ukrstio s tuđim pogledom, ali u svom užurbanom bjekstvu, naletjela je na klijenta koji je upravo naručio piće za šankom. Istrpio je sudar, ali prosuo je pola šoljice kafe na poslužavnik.
Ema je počela da se izvinjava.
– Izvinite, stvarno mi je žao, ja...
Bio je to visok i vitak tip, kratke svijetle kose, u crnim farmerkama, platnenim patikama, rolci i kožnoj jakni s kragnom od ovčjeg krzna. Lice mu je bilo duguljasto, s bradom od tri dana i uokvireno naočarima za sunce s plavim ramovima.
– Nije važno! – uvjerio ju je on i ne pogledavši je.
Požurivši da nestane, Ema je osjetila olakšanje što se izvukla bez posljedica. Prije nego što je odgurnula vrata, nije mogla da odoli, a da ne okrene glavu i još jednom baci pogled.
U dnu prostorije, čovjek se pridružio Emi.
Grlio ju je.
Ljubio ju je.
* * *


To nije moguće.
Prestala je da se kreće i ostala kao ukopana, nesposobna da načini i najmanji pokret. Kejt nije mogla da ima ljubavnika. Ema je ponovo škiljila. Sigurno se vara, loše tumači određene gestove. Možda je taj čovjek samo član porodice, njen brat ili...
– Mogu li da vam pomognem, mlada damo?
Iza šanka, gazda ju je sumnjičavo posmatrao.
– Odlučite se. Ili ostajete ili idete. Na kraju će vas neko udariti vratima posred nosa.
– Ja... Treba mi papirna salveta.
– A to, trebalo je da tražite. Evo.
Zgrabila je svežanj salveta koje joj je ovaj pružao i vratila se da sjedne za sto, upinjući se da bude što je moguće diskretnija. Refleksivno je izvadila telefon, prebacila ga na kameru i postavila na sto da bi snimala scenu.
Srce joj je snažno udaralo u grudima. Pomislila je na Metjua koji je idealizovao svoju ženu. Na scenu kojoj je prisustvovala juče: to porodično zajedništvo koje se širilo oko ovog para. Kako je moguće do te mjere glumiti osjećanja?
Ne, nešto se tu nije uklapalo. S obzirom na posvećenost koju je Metju i dalje gajio prema svojoj ženi i nakon njene smrti, izgledalo je malo vjerovatno da je ova bila zaljubljena u dragog čovjeka. Šapiro nije bio glup, primijetio bi to, bilo je očigledno. Ali da nije slijep za stvari koje ne želi da vidi?
Gospode Bože!
Više nije znala šta da misli. Pokušala je sebe da ubijedi da Kejt i misteriozni neznanac nisu ljubavnici, mada je njihovo ponašanje ipak bilo nedvosmisleno: promiskuitet, isprepletani prsti, pogledi prikovani jedno za drugo. Kejt se čak prepustila milovanju lica i kose ovog tipa.
Ema je provjerila da li njen telefon i dalje snima. Scena kojoj je prisustvovala činila se do te mjere nadrealnom da je morala da sačuva neki trag o tome.
Tip je bio u ranim četrdesetim. Imao je ponešto sofisticiranu i krhku ljepotu. Spoljašnjost koja nije bila potpuno strana Emi...
Nije mogla da čuje šta pričaju, ali nije bilo sumnje da su oboje bili zaokupljeni. Čime? Da li je i muškarac bio oženjen? Da li su pokušavali da ubijede jedno drago da napuste svoje dotične supružnike? Ova nagađanja vratila su Emu na njenu priču i bolne uspomene na vezu sa Fransoom.
Odagnala je svoje misli i odjednom postala svjesna opasnosti. Pab je bio skoro prazan. Na kraju će opaziti njeno postupanje. Isključila je telefon i diskretno se povukla.
Ledeni vazduh joj je prijao. Udahnula je nekoliko puta da bi se povratila. Nije željela da ide biciklom, te se zaputila ka jednom taksiju u nizu vozila koja su strpljivo čekala pred ulazom u hotel Mariot.
Šteta zbog depozita za bicikl!
U trenutku kad je ulazila u vozilo, shvatila je da su na Kejtinom privesku za ključeve nesumnjivo i ključevi od porodične kuće. Imala je dakle mogućnost da se ušunja u dom Šapirovih i to odredište je dala taksi vozaču. Stigavši na Luizburg Skver, napravila je jedan krug oko kuće, pitajući se da li su Metju i njegova kći unutra. Pomislila je na mogućnost da pozvoni na vrata i provjeri, ali je odustala od toga.
Nema svrhe da «Metju iz 2010.» sazna da ja postojim...
Takođe je zapazila mali stiker nalijepljen na prozoru koji je označavao da postoji alarmni sistem.
Sranje...
Ključevi joj neće biti od velike pomoći ukoliko se urlajuća sirena oglasi nekoliko sekundi pošto bude otvorila vrata.
Zapamtila je ime firme za ugradnju alarmnih sistema prije nego što je krenula natrag da ne bi skretala pažnju. U želji da na miru razmisli, ona se sklonila u jednu prodavnicu sitnih kolača u Ulici Čarls. Bilo je to hibridno mjesto s retro ambijentom koje je svojim klijentima pružalo mogućnost degustacije poslastica dok sjede za šankom od sirovog drveta. Ema je sjela na jednu barsku stolicu i izvadila kompjuter. Zbog formalnosti, naručila je kafu i parče čizkejka prije nego što će se konektovati i u imeniku na internetu potražiti broj telefona Šapirovih. Pozvala je i naišla na sekretaricu. Porodična poruka u kojoj je i mala Emili dala svoj doprinos. Prekinula je i pozvala u još nekoliko navrata da bi se uvjerila da je kuća prazna. Zatim je kontaktirala Imperator i tražila da razgovora sa Romualdom Leblanom.
– Trebaš mi, bubašvabo.
– Baš sam htio da vas zovem, gospođice Lavenštajn.
– Imaš li nešto novo povodom moje priče?
– Poslao sam neke vaše mejlove Džerodu. To je moj prijatelj informatičar. Najdarovitiji koga znam. Rekao mi je da su početkom dvijehiljaditih, na brojnim forumima, neki internet surferi ostavljali poruke, tvrdeći da dolaze iz budućnosti i da su putnici kroz vrijeme. Razumije se, to su bile neslane šale, ali u vašem slučaju, situacija je drugačija: vremenski skok zabilježen na serverima je vrlo zbunjujući elemenat i moj prijatelj nije u mogućnosti da ga objasni. Žao mi je.
– Uradio si sve što si mogao, hvala. Zapravo, zovem te zbog nečeg drugog. Ako ti dam adresu jedne kuće u Bostonu kao i ime firme za ugradnju alarmnih sistema, da li bi umio da ga deaktiviraš?
– Da ga «deaktiviram»? – mehanički je ponovio štreber. – Šta u stvari pod time podrazumijevate?
– Ti to mene zezaš ili šta? Da li bi znao da neutralizuješ alarmni sistem na daljinu?
– Ne, to je nemoguće. Kako mislite da to uradim?
– Mislila sam da ništa nije nemoguće s tvojim kompjuterima...
– To nikada nisam rekao – počeo je da se brani.
Ona ga je izazivala:
– U redu, razumjela sam. Ti si jak samo na riječima, ali kad treba preći na djela, nema te više...
– Hej! – branio se. – A zahvaljujući kome ste dobili termin kod frizera?
– Ne govorimo o terminu kod frizera! Govorim ti o nečem mnogo težem.
– Ah ja nisam mađioničar – gotovo se pravdao Romuald.
– Dajem ti adresu, imaš li čime da je zapišeš?
– Ah rekao sam vam da...
– Imaš li čime da je zapišeš?
– ‘Ajde – uzdahnuo je.
– Metju i Kejt Šapiro. Žive u Bostonu, na raskrsnici Ulice Maunt Vernon i Ulice Vilou. Firma koja im je ugradila alarm zove se Blu Vočer. Sjedište joj je u Nidamu u Masačusetsu.
– I šta hoćete da uradim s tim?
– Šta god hoćeš, samo požuri. Za petnaestak minuta ja ću svratiti u tu prokletu baraku. Ako se ne snađeš, pajkani će da me ukebaju i bićeš odgovoran za moje hapšenje.
Prekinula je vezu, ne ostavivši mu vremena da odgovori. Bila je svjesna da je tinejdžeru dala težak zadatak, ali uzdala se u njegovu inteligenciju.
Otpila je gutljaj kafe i uzela zalogaj kolača. Mislila je da nije gladna, ali poslasticu je pojela s dobrim apetitom. Sve vrijeme dok je jela čizkejk, gledala je film koji je maločas snimila telefonom. Zvuk se nije mogao čuti, slika je bila malo mračna i isprekidana, snimano je s velike daljine, ali prizori nisu ostavljah ni najmanju nedoumicu o prirodi odnosa između Kejt i misterioznog neznanca.
Ko je bio taj čovjek? Kolega hirurg? Prijatelj para? Zašto je Ema i dalje imala taj utisak da joj fizički izgled ovog tipa nije potpuno nepoznat?
Dvoumeći se kako da postupi, mlada žena je prebacila film s telefona na svoj kompjuter prije nego što je otvorila imejl. Zatrpana pitanjima, počela je da piše poruku Metjuu a onda je stala. Pod izgovorom da otkriva istinu, ima li ona pravo da uzburkava prošlost? Da se beskrajno upliće u intimu jedne porodice koju i ne poznaje? Da oživljava bol čovjeka, koji ionako ne uspijeva da prežali svoju suprugu?
Osim ako ta žena nesumnjivo nije ikona koju on obožava...
S prstom na tač pedu kompjutera, ona je pročitala svoju poruku i oklijevajući još nekoliko sekundi konačno pritisnula na SEND.
* * *


2011.
Obožavam te, kuco! – uzviknula je Emili, šmugnuvši u kuhinju sa šar-pejom za petama.
Lijep miris tople čokolade lebdio je u vazduhu. Istovremeno dok je listala novine na svom tabletu, Ejpril je jednim okom nadzirala šerpu koju je podgrijavala na indukcijskoj ploči. Iza svog ekrana, Metju je umornih očiju već satima vrebao Emin odgovor na njegov jučerašnji ultimatum.
Mala djevojčica se uzverala na barsku stolicu da bi sjela pokraj oca.
– Klovisova posuda je prazna. Mogu li da mu sipam krokete?
Metju je mumlajući odobrio.
– Uradićemo to zajedno – obećala je Ejpril, sipajući mlijeko u jedno čanče. – Ali dotle popij tvoju čokoladu.
Postavila je šolju pored djevojčice.
– Vodi računa, vrlo je topla!
– Stavila si mi i male maršmeloue! Njam! Hvala, Ejpril.
Metju je prekorno podigao obrvu na ovu podstanarkinu namjeru.
– Polako malo sa slatkišima, je l’ važi? Mala će na kraju postati Mišelinčić!
– Božić je, tata! – povikala je djevojčica.
– Dobar izg...
Zvonjenje, koje je najavilo da stiže elektronska poruka, prekinulo ga je usred rečenice. Pogled mu je skliznuo na ekran. Pogledao je Eminu poruku u provokativnom tonu.
From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Object: Poznajete li istinski svoju ženu?
Dragi Metju,
Drago mi je da znam da Vaša kćerkica mnogo voli mog Klovisa. On je vjeran i privržen pas. Možda će Vas to čuditi, ali zaista sam presrećna što je kod Vas. Nijednog trenutka nisam pomislila da ćete mu nauditi. Vi ste dobar čovjek, Mete, i ne vidim da biste bili u stanju da mučite tu jadnu i nedužnu životinju.
Mnogo sam oklijevala da Vam pošaljem ovaj kratki film u atačmentu. Nadam se da Vas neće mnogo povrijediti. Oprostite mi, molim Vas, zbog ovakvog uplitanja u Vaš intimni život, ali znate li ko je čovjek u društvu Vaše žene?
Ema
O čemu priča? – zapitao se kopirajući dokument na radnom stolu. Zatim je kliknuo da bi startovao film.
Poslije nekoliko sekundi pojavila se nejasna slika na ekranu.
– Šta gledaš, tata? – upitala je Emili, naginjući se prema ekranu.
– Pazi, mrvice – upozorila ju je Ejpril – da ne pro...
Prekasno.
Do vrha puna šolja čokolade prevrnula se na kompjuter, prosuvši na tastaturu 400 mililitara vrele i ljepljive tečnosti.
Slika je stala a ekran pocrnio.
Metju je očajnički pogledao kćer iskolačenim očima. Srce mu se steglo u grudima, disanje zaustavilo, a suze od bijesa navrle na oči: upravo je izgubio jedino sredstvo komunikacije s Emom.
Jedini način da spasi ženu.

13
Pred ogledalom

Život ima potrebu za iluziijama, to jest za neistinama koje se smatraju istinama.
Fridrih NIČE

Boston, 2010.
Bip, bip, bip...
Ulazeći u kuću, Ema je bila pokrenula blagi zvučni signal koji je ličio na sonar.
Zatvorila je vrata i okrenula se ka kućištu alarma. Bilo je nemoguće ukucati kod da bi se deaktivirao sistem: nije znala koji je.
Bip, bip, bip...
Još koliko vremena preostaje prije nego što tihi zvuk detektora ustupi mjesto ozbiljnijem signalu? Pokušala je da proguta pljuvačku, bezuspješno. Grlo joj se sušilo, čelo vlažilo znojem. Ostala je nepomična nekoliko sekundi, poput osuđenika koji čeka kaznu dželata. Najzad, upozoravajuće bipkanje se prekinulo i zaglušujuće zavijanje sirene je zatreslo zidove.
Vloiiiiing! Vloiiiiing! Vloiiiiing!
Ma koliko da je očekivala ovaj talas, snažno zvonjenje je kod nje prouzrokovalo strepnju koja joj je prostrujala venama. Osjetila je da je hvata panika. Počela je da drhti. Krv joj je pulsirala u sljepoočnicama sve jače. U tom trenutku, počeo je da joj vibrira telefon u džepu. Javila se i počela da govori što je mogla glasnije da bi prikrila zvuk zvonjenja.
– Alo.
– Gospođa Kejt Šapiro?
– Da, ja sam.
– Firma za alarme, Blu Vočer, upravo smo...
– Moj alarm, da, znam, žao mi je. Mora da je moj muž promijenio kod a da me nije obavijestio. Možete li da ga zaustavite?
– Ne prije nego što izvršimo postupak provjere upotrebe.
Vloiiiiing! Vloiiiiing! Vloiiiiing!
Ako Romuald nije mogao da deaktivira sistem na daljinu, ipak je uspio da prodre u server preduzeća. Neprimjetno je promijenio broj koji će kontaktirati u slučaju da se pokrene zvonjenje, zamijenivši broj Kejtinog i Metjuovog mobilnog jednim jedinim brojem, Eminim. Takođe je uspio da iskopira tajne odgovore na tri pitanja iz dosijea u kompjuteru, neophodne radi utvrđivanja vjerodostojnosti sagovomika i prekidanja sirene.
– U kome gradu su se sreli vaši roditelji? – upitao je službenik.
Ema je spustila pogled da bi pročitala odgovore koje joj je poslao Romuald i koje je hemijskom olovkom zablježila na podlaktici.
– U Sankt Peterburgu.
– Koji je vaš omiljeni film kad ste bih dijete?
– Avanture Bemara iBjanke.
– Kako se zvala vaša najbolja drugarica dok ste studirali?
– Džojs Vilkinson – odgovorila je ona bez oklijevanja.
Istog trenutka sirena je prestala da zavija.
– Zahvaljujemo, gospođo Šapiro. Ubuduće zamolite muža da vas obavijesti u slučaju promjene koda.
Ema je završila razgovor i obrisala graške znoja sa čela. Krenula je ka prozoru, ali ostajući zaklonjena iza zavjese. Ništa za sada nije unosilo pometnju u Luizburg Parku, ali bojala se da to neće potrajati.
Šta ako pajkan zazvoni na vrata? Ili ako se Met ili Kejt iznenada vrate kući? Odbacila je tu pomisao i počela da istražuje.
Njen bijes usmjeren prema Kejt ju je motivisao i kao prvu dobru posljedicu imao je to što ju je izveo iz njenog depresivnog stanja, budeći u njoj želju da se bori, za sebe, za svoju budućnost, za Metjua...
Ema nije tačno znala šta traži. Potvrdu o Kejtinom nevjerstvu? Neki pokazatelj koji bi je naveo na pravi trag da identifikuje misterioznog neznanca? U svakom slučaju, morala je da vidi šta je iza prividne spoljašnjosti. Da zaviri u podsvijest kuće: u plakare, ormare, fioke, kompjutere, podrum...
Prizemlje je bilo uređeno kao potkrovlje sa velikim salonom i otvorenom kuhinjom. Grijanje je širilo ugodnu toplotu. Prostorija je bila prijatna, gostoljubiva, porodična. Pored kauča, lijepa božična jelka s treperavim svjetlima, na šanku kuhinje, mrve od hljeba, tegla džema koju su zaboravih da sklone, dječji crtež do pola obojen, Njujork Tajms od tog dana otvoren na dodatku o kulturi.
Na zidovima i u ramovima poredanim po policama mogle su se vidjeti brojne fotografije članova porodice, od kojih su crno-bijeli snimci predstavljali, sigurno, Kejt kao dijete: lijepa plavokosa djevojčica i njena majka pored klavira ili kako šetaju, držeći se za ruke ulicama nekog ruskog grada – nesumnjivo Sankt Peterburga. Potom davni snimci u boji: krhka tinejdžerka kako pozira ispred Spejs Nidla i kasnije, kao mlada, gotovo prozirna studentkinja, u džinsu i s rancem na travnjaku koji se prostire ispred tornja Univerziteta Berkli. Skokom kroz vrijeme, od stidljive studentkinje došlo se, dakle, do mlade žene sigurne u sebe. Bila je to današnja Kejt, onakva kakvu je bila zapazila, doktorku sigurnu u sebe, lijepe spoljašnjosti, kako pozira sa kćerkom i mužem.
Ovi snimci pokretali su mnoga pitanja, ali Ema je svoju analizu ostavila za kasnije. Posegla je za telefonom i posvetila tri minuta slikanju svih okačenih fotografija u prostoriji. U kuhinji je takođe zapamtila jedan trag Kejtinog sedmičnog rasporeda, zakačenog na panou od plute.
Privremeno napuštajući prizemlje, procijenivši da je previše eksponirano, ona se popela na prvi sprat.
On se sastojao od velike prostorije za roditelje, bez mnogo dekoracija, dva kupatila, u čijem produžetku je soba za garderobu, dječja soba i jedna gotovo prazna prostorija koja je predstavljala kancelariju.
Bračna soba je bila preplavljena knjigama, postavljenim na samom podu s obje strane kreveta. Na lijevoj strani, filozofski eseji \'7bŽivot Svetog Avgustina, Ničeove misli...), na desnoj, naučna izdanja \'7bHirurgija srčane insuficijencije, Kongenitalne kardiopatije, Vještačka krv i matične ćelije...). Nije teško pogoditi gdje je čije mjesto...
Pogled na bračni krevet raspalio je kod Eme žar ljubomore. Ona je nervozno pregledala police i pretražila fioke komode. U jednoj je pronašla pasoše para. Otvorila je prvi: Metju Šapiro, rođen 3. juna 1968. u Bengoru (Mejn), zatim drugi: Ekaterina Ljudmila Svatkovski, rođena 6. maja 1975. u Sankt Peterburgu (Rusija).
Kejt je Ruskinja...
To objašnjava plavu kosu, svijetle oči, tu hladnu i daleku ljepotu...
Zvuk motora automobila začuo se sa ulice. Uplašivši se da se par vraća, ona je bacila pogled kroz prozor – lažna uzbuna – prije nego što je nastavila svoju potragu.
Nije gubila vrijeme u Metjuovom kupatilu, ali se zadržala u «gospođinom». Pootvarala je vratanca, fioke i pregrade sveg namještaja. Glavni elemenat – viseća polica – bila je prepuna kozmetičkih proizvoda: krema, losiona, šminke. U drvenoj oslikanoj pregradi, koja je služila kao apotekarski ormarić, pronašla je plastične tube, na kojima je pročitala etikete (aspirin, paracetamol, ibuprofen), bočice 70% alkohola, fiziološki rastvor, oksigenizovanu vodu. Iza kutija sa hanzaplastima i kompresama, naišla je na neočekivano otkriće. Molekuli sa složenim, ali poznatim nazivima, antidepresivi, anksiolitici i lijekovi za spavanje. Ema nije mogla da vjeruje rođenim očima: i Kejt je imala iste đavolje «prijatelje». Na nekoliko sekundi osjetila je čudno olakšanje.
Uprkos spoljašnjem izgledu, Kejt nije bila vedra i vesela žena kakvom ju je zamišljala. Bila je nesumnjivo kao ona: uznemirena, anksiozna, možda povredljiva. Da li je njen muž znao za sadržaj apotekarskog ormarića? Vjerovatno ne, inače doktorka ne bi tako brižno poredala tube. A i Metju nije izgledao kao tip čovjeka koji će da prevrće po stvarima svoje žene.
Nastavila je svoju istragu, ulazeći u prostoriju s vješalicama.
Moj san...
Bio je to savršeni garderober: prostran, prozračan, rafiniran i funkcionalan. Klizna vrata od svijetlog drveta smjenjivala su se sa staklenim pločama i površinama s ogledalima koja su još više uvećavala prostor.
Sa svjesnom radoznalošću, metodično je počela da vadi svaku vješalicu, da pretražuje svaki ormar, pregledava svaku fioku, podiže hrpe odjeće, ispituje desetine pari cipela i komada veša. Postavljene uza zid, jedne ljestvice od tamnog drveta i stepenik omogućavah su da se pristupi najvišim dijelovima. Ona se popela da bi pretresla i taj sadržaj garderobera. Ubrzo je spustila ruku na kožnu jaknu koja je bila sklopljena i odložena na najvišoj polici. Bila je to iznošena motociklistička jakna s kragnom od ovčjeg krzna. Ista kakvu je nostio Kejtin «ljubavnik» onoga jutra! Ema ju je pažljivo pretresla. Opipala je postavu. U jednom od unutrašnjih džepova pronašla je izblijedilu fotografiju. Bila je to Kejtina fotografija, s obnaženim grudima, od prije petnaestak godina. U seksi provokativnoj pozi mlade žene od jedva navršenih dvadeset godina, koja s rijetkom smjelošću gleda u objektiv. Ema je okrenula fotografiju u potrazi za posvetom, ali ništa nije pisalo na poleđini.
Njeno uzbuđenje je raslo. Kao što je to i prethodno činila, trag snimka je sačuvala u telefonu prije nego što ga je vratila u džep jakne, koju je potom uredno sklopila.
Sada valja krenuti...
Da bi umirila savjest, otišla je da baci pogled na posljednji sprat. Ovaj dio kuće nije zagrijavan. U njemu se nalazila, otprilike, gostinska soba, još jedno kupatilo i dvije velike, još nedovršene, prostorije.
Ponovo je sišla u prizemlje i prošla još jedan krug. Najednom stočiću od intarziranog drveta nalazio se porodični kompjuter. Već ga je bila primijetila maloprije, ali mislila je da je zaštićen lozinkom.
Nikad se ne zna...
Pomjerila je miša da bi uključila spravu. Ekran se otvorio na Kejtinom dokumentu. Nije bilo lozinke, ni zaštite.
Znači nema interesantnih informacija, pomislila je ona.
Ipak je pretražila različite foldere. Kejt je očigledno koristila kompjuter samo u profesionalne svrhe. Bio je prepun članaka, dokumenata, filmova u vezi sa hirurgijom i srčanim malformacijama. Isto je bilo i sa istorijom pretraživanja na intemetu i elektronskom poštom. Jedino skretanje s tog medicinskog univerzuma bile su Avanture jedne Bostonke, jedan «lično izrađeni» blog o dobrim adresama u Bostonu (restoranima, kafićima, radnjama...) koje je doktorka izgleda s manjom ili većom revnošću posjećivala. Ema je zabilježila adresu sajta na podlaktici i pokušala da otvori Metjuova dokumenta. Ni on nije bio zaštićen ništa više nego njegova žena. Očigledno je vladalo povjerenje kod para, bar po ovom pitanju. Ema se predala istoj analizi, ali nije pronašla ništa značajno. Bilo je tu, međutim, više stotina fotografija, bez reda skupljenih u jednom folderu. Ona je počela da ih razgleda, ali bilo ih je previše da bi ih sve vidjela. Zavukla je ruku u džep svog kaputa da bi uzela svoj svežanj ključeva. Njen privezak je bio jedna mala metalna boca, koja predstavlja bocu kalifornijskog pino mara. Reklamni predmet koji su joj dali tokom posjete jednom vinogradarskom imanju. Kad se odvrne gornji dio boce, pojavljuje se USB priključak. Ema ga je stavila u kompjuter da bi prekopirala fotografije, ostavljajući mogućnost da ih kasnije na miru pogleda. Kopiranje je bilo u toku kad je začula brujanje motora. Izvukla je USB, ne čekajući, i prišla prozoru.
Sranje...
Ovoga puta bili su to Metju i Kejt koji su se parkirali odmah ispred ulaznih vrata.
Suviše kasno da zbriše!
Jedino rješenje: da se iskrade.
Krenula je stepeništem koje vodi u sobe, u trenutku kad su se ulazna vrata otvorila.
Sa sprata je mogla jasno da čuje glasove Metjua i Kejt. Uplašila se i pobjegla u bračnu sobu. Pokušavajući da pravi što je moguće manju buku, podigla je spušteni prozor. Bacivši još jednom pogled na prostoriju, primijetila je iz daljine, u garderoberu, nešto što je nije iznenadilo prvi put, ali sada ju je čudilo. Zašto su drvene merdevine bile postavljene uza zid? Stepenik koji je koristila bio je sasvim dovoljan da bi se došlo do najviših polica. Zastala je i ponovo se odšunjala do prostorije s vješalicama.
I zašto su merdevine od tamnog drveta dok je sav namještaj na spratu od svijetlog drveta?
Ema je podigla pogled ka plafonu i uprkos glasovima para koji su dopirali iz salona, postavila je merdevine i uzverala se uz prve prečage.
Merdevine ne služe da se dođe do vješalica, već da se stigne do... plafona.
Stigavši do posljednjih prečaga, Ema je gurnula gipsanu ploču lažnog plafona. Pruživši ruku, napipala je nešto. Remen, ili prije kaiš od torbe. Povukla je i ispala je jedna ogromna platnena torba. Očajničkim potezom, pošlo joj je za rukom da je pridrži.
Bješe to obična putna torba, od crvenog plastificiranog platna, s bijelim logom na kome je «zarez» jedne čuvene sportske marke. Torba je bila teška, napunjena skoro do pucanja. Oslonivši je na ravni dio merdevina, ona ju je na brzinu otvorila, pogledala unutra i iznenađena onim što vidi, umalo je nije ispustila.
Srce je počelo ubrzano da joj kuca. Osluškivala je korake koji se penju uz stepenice.
Vratila je torbu u skrovište, namjestila ponovo lažni plafon, sišla sa merdevina i vrtoglavom brzinom projurila kroz prostoriju. Prozor na sobi je bio ostao otvoren. Ona ga je opkoračila, spustila se na gvozdene požarne stepenice i pobjegla što je noge brže nose.
* * *


Boston, 2011.
9.45h
Tastatura kompjutera kupala se u toploj čokoladi.
– Izvini, tata, stvarno mije žao! Izvini! Izvini! – molila je mala Emili, shvativši razmjere katastrofe.
Metju je u skoku ustao sa stolice, isključio aparat i iskrenuo ga vertikalno da bi ljepljiva tečnost otekla.
– Nisam namjerno! – izvinjavala se djevojčica u Ejprilinom naručju.
– Naravno, dušo – pokušala je da je utješi.
Ne progovarajući ni riječi, Metju je brisao kompjuter jednom krpom.
Šta da radi?
Srce mu je snažno udaralo. Morao je da uradi nešto. Brzo.
Ejpril je izvadila iz svoje torbe nekoliko jastučića vate za skidanje šminke i pružila ih Metjuu da bi dovršio čišćenje tastature.
– Misliš li da je unutrašnjost kompjutera oštećena?
– Bojim se da jeste.
– Ali ne mora da znači – pokušala je da ga umiri. – Prošle godine, upao mi je mobilni telefon u wc šolju. Kad sam ga osušila i izvadila SIM karticu, uspjela sam da ga uključim i dan-danas radi!
Metju je razmislio. Nema svrhe da rasklapa kompjuter. Nije se razumio bog zna kako u informatiku. Pokušao je da uključi mašinu a onda se predomislio.
To je najbolji način da izazove kratak spoj i izgori komponente...
– Odnijeću ga kod servisera – odlučio je gledajući na sat. – Možeš li da pričuvaš Emili još jedan sat?
Pozvao je taksi, na brzinu se istuširao, obukao farmerke, džemper, debeli kaput i izašao na ulicu s kompjuterom u jednom malom kožnom koferu.
Doći u neku Eplovu radnju na dva dana pred Božić, bio je znak njegove pometenosti. Mekbuk ionako nije više bio pod garancijom. Zatražio je od vozača da ga odveze do jednog malog preprodavca u ulici iza Harvard Skvera. U tu radnju odlazili su pojedini njegovi studenti.
Radnja tek što se otvorila i Met je očigledno bio prva mušterija. Iza pulta je jedan bivši hipik debelih obrisa završavao svoj doručak.
S dobrih šezdeset, imao je sijedu grivu i nosio je otkopčan kožni prsluk preko majice s kubanskom zastavom. Stomak mu se prelivao preko izblijedilih farmerki, koje je držao široki kaiš.
– Mogu li da vam pomognem, šefe? – upitao je brišući mrvice kristal šećera od krofhe, koje su se zalijepile na njegovu gustu bradu.
Metju je izvadio kompjuter iz malog kofera, stavio ga na pult i ispričao šta se desilo.
– Otkud vam ideja da topao napitak stavite blizu kompjutera! – povikao je prodavač.
– Moja kći. Ima četiri i po godine i...
I dalje pametujući, stari mu nije dozvolio da dovrši rečenicu.
– Mislim da je topla čokolada najgora supstanca koja može da se prospe na kompjutersku opremu.
Metju je uzdahnuo. Nije došao ovdje da mu neko drži lekciju.
– Dobro, je l’ možete da mi pomognete ih ne?
– Da pogledam. Ako matična ploča nije otišla, mislim da bi bar trebalo promijeniti kućište. Ali s obzirom na to koliko će to da košta, pitam se da li je isplativo. Nije vam baš nova ova vaša mašina.
Oči su mu se dopola gubile iza malih okruglih naočara s metalnim okvirima.
– Ima veliku sentimentalnu vrijednost. Možete li da ga otvorite?
– Uradiću to. Da vam spremim račun za sljedeću nedjelju?
– Sljedeću nedjelju? Nikako! Taj kompjuter mi treba danas.
– A, to će biti teško, šefe.
– Koliko?
– ...?
– Koliko tražite da krenete odmah da ga radite?
– Misliš da novcem možeš sve da kupiš, šefe? Misliš da ti tvoja lova daje sva prava?
– Prestanite da glumite Če Gevaru i prestanite da me nazivate šefom.
Prodavač se malo zamislio i na kraju predložio:
– Ako si spreman da naredaš pet Bendžamina[19], možemo da razgovaramo. Tvoj problem, na kraju krajeva...
– Odlično. Daću vam taj novac, samo prionite odmah na posao.
Naoružan šrafcigerom, stari je odvrnuo aluminijumsko kućište i počeo da čisti unutrašnje dijelove rastvorom izopropilnog alkohola, savjesno uklanjajući sve tragove čokoladnog mlijeka, vodeći računa da ne ošteti elektronske spojeve.
– Treba po svaku cijenu izbjeći da prilikom uključivanja kompjutera toplota ne pretvori šećer čokolade u karamelu – objasnio je mrmljajući sebi u bradu.
Čim je završio ovu operaciju, uključio je nekakvu staru halogenu lampu s bakarnim reflektorom.
– Za sušenje komponenti nema ničeg boljeg.
– Koliko vremena treba sačekati? – bio je nestrpljiv Metju.
– Strpljenje je najvažnija osobina, šefe. Idi ti po moju lovu i vrati se za jedno četrdeset i pet minuta. Očigledno je hard disk netaknut. Za dodatnih 200 dolara, mogu da ti napravim kopiju tako da možeš bar tvoje podatke da spaseš.
Tip je bezobrazno koristio situaciju, ali Metju nije ni pokušao da se pogađa, žaleći što život njegove žene od sada zavisi od sposobnosti ovog beskrupuloznog zelenaša.
– OK, vidimo se uskoro.
Izašao je na ulicu, zaustavio se kod prvog automata da bi uzeo 700 dolara i poslije nekoliko koraka ušao u jedan od brojnih kafića na Harvard Skveru. Srušio se na jedno sjedište, sav obeshrabren.
Šta će se sada desiti? Čak i da mu kompjuter proradi, ništa Metjuu nije garantovalo da će ponovo uspjeti da uspostavi kontakt sa Emom. Njihov dijalog kroz vrijeme držao se o koncu, tankom, iracionalnom, gotovo magičnom... Ali koji je rizikovao da se otopi u toploj čokoladi! Pomislio je na posljednji Emin mejl. Njene posljednje rečenice urezale su mu se u sjećanje:
Mnogo sam oklijevala da Vam pošaljem ovaj kratki film u atačmentu. Nadam se da Vas neće mnogo povrijediti. Oprostite mi, molim Vas, zbog ovakvog uphtanja u Vaš intimni život, ah znate li ko je čovjek u društvu Vaše žene?
Ovaj ton mu se nije sviđao. Šta je time mislila? Da ga Kejt vara? Da je film o kome je riječ, kompromitovao njenu čast? Ne, to je nemoguće. Nikada nije sumnjao u ljubav svoje žene i nikada ništa nije narušilo njihovo povjerenje, ni prije ni nakon njene smrti.
Metju je srknuo kafu i stao da razmišlja kao đavolji advokat.
Možda njihov seksualni život nije bio više tako uspješan kao na početku njihove veze. Bio je vatren, onda je vrlo brzo došlo rođenje Emili. Ali stvari su ponovo krenule svojim tokom. Možda manje intenzivno nego na početku, ali zar to nije bila zajednička sudbina većine parova?
Nastavio je da muči sebe. A šta ako je Kejt imala ljubavnika? Odmahnuo je glavom. Zar je poželjela da ga ima kad nije imala vremena za to! Kejt je radila danonoćno, sve vrijeme. Strahovite sate u bolnici nastavljala je čitanjem i pisanjem medicinskih članaka i knjiga. Ono malo slobodnog vremena provodila je sa njim i sa Emili.
Zamišljeno je protrljao bradu. Poslije ženine smrti, otarasio se sve njene odjeće. Kamion Vojske spasa odnio je sve njene stvari, a da on nije ništa probrao da se ne bi izlagao dodatnom bolu. Bio je primoran jedino da složi Kejtina dokumenta nakon njene smrti. Što se tiče finansija, imali su zajednički račun i nije primijetio nikakav iznenađujući trošak. Ničeg sumnjivog nije bilo ni u folderima njenog kompjutera. Jedina stvar koja ga je zaprepastila bili su antidepresivi koje je pronašao u kupatilu. Zašto mu Kejt o tome nije nikada govorila? On je to pripisao njenoj opterećenosti na poslu. Možda je trebalo temeljnije da ispita...
* * *


Imaš li moje parice, šefe?
Metju je pružio starom hipiku sedam novčanica od po 100 dolara koje je ovaj odmah strpao u izblijedile farmerke.
– Je l’ u redu? – upitao je, pokazujući komponente koje su se i dalje sušile pod reflektorom lampe.
– Aha, sad ćemo sve ovo da montiramo – rekao je gestikulirajući dok priča.
Operacija je potrajala još dobrih petnaest minuta, po čijem je isteku prodavač objavio svečanim tonom:
– Sada valja ukrstiti prste, šefe.
Pritisnuo je dugme za uključivanje i desilo se čudo. Kompjuter je počeo da radi, začulo se zujanje, a potom se pojavio zahtjev da se ukuca lozinka.
Alelujal
Tastatura na dodir je savršeno funkcionisala. Metju je s olakšanjem ukucao kod koji je sistem prihvatio.
– Pravi ste srećnik! – povikao je hipik.
Metju se napravio da nije čuo ovu njegovu primjedbu. Otvorio je folder, zatim jednu aplikaciju. Krenuo je da se konektuje na internet kad se ekran odjednom ukočio i pocrnio.
Nestade sve.
Pokušao da ga ponovo upali.
Nije se moglo ništa učiniti.
– Sprženo je – potvrdio je prodavač. – Bilo je previše lijepo da bi bilo istinito.
– Ali mora da nešto može da se uradi. Da se zamijene komponente ili pak...
– Samo bez mene šefe. Tvoja mašina je mrtva. Takav je život.
Pružio mu je eksterni hard disk.
– Izvukao sam iz tvog kompjutera sve što se moglo spasti. To je najhitnije, zar ne?
Ne.
To nije najhitnije...

14
Ekaterina Svatkovski

Ne poželi žene Bližnjega svoga.
Egzodus, 20.17

Boston, 2010.
11 časova ujutru
Nebo se naoblačilo zaprepašćujućom brzinom. Blistavo sunce na početku prijepodneva ustupilo je mjesto debelom sedefastom velu iz koga su uskoro počele da padaju prve pahulje. Sada se fin i gust snijeg u kovitlacima spuštao na ulice Saut Enda.
Ema je sklanjala sniježne kristale koji su joj se hvatali po kosi i jače je stegla kapuljaču. Hodala je već dvadesetak minuta. Izašavši iz kuće Šapirovih, svratila je u svoj hotel, ali soba još nije bila spremna. Tada je odlučila da se malo prošeta i razmisli na svježem vazduhu. Nažalost, hladnoća je bila tako britka da joj se činilo da joj se oduzima mozak.
Stigla je do ugla Kopli Skvera i Ulice Bojlston gdje se uzdizala svečana zgrada javne gradske biblioteke. Bez oklijevanja se popela stepenicama ispred ulaza i ušla u raskošni hol ukrašen freskama i statuama.
Neko bi pomislio da se nalazi u italijanskoj renesansnoj palati. Nasumično je napravila nekoliko koraka, prolazeći pored prijemnog pulta i biletarnice – na kojoj su se prodavale ulaznice za jednu privremenu izložbu – da bi stigla u jedno malo unutrašnje dvorište, koje je podsjećalo na trijem nekog samostana. Prateći uputstva čuvara, prošla je obezbjeđenje i krenula velikim mermernim stepeništem koje je vodilo do čitaonice.
Bejts Hol je bila monumentalna prostorija, koja se prostirala na gotovo sedamdeset metara dužine pod ogromnim zasvođenim plafonom. I s jedne i s druge strane sale bilo je naredano desetine stolova od tamnog drveta, na kojima su se nalazile mesingane lampe s opalnim abažurom.
Ema se smjestila s kraja sale da bi iskoristila dnevnu svjetlost. Izvadila je svoj telefon i laptop i bacila se na posao, pokušavajući da pretrese sve «dijelove dokaza» koje je prikupila tokom svoje ekspedicije.
Prva stvar koja intrigira: Kejtino rusko porijeklo, ili bolje one koja je amerikanizovala svoje ime, a koja se u stvari zvala Ekaterina Ljudmila Svatkovski.
Rođena 6. maja 1975. u Sankt Peterburgu (Rusija).
Pogledala je Kejtine fotografije iz djetinjstva. Sa šest ili sedam godina, vidjelo se gdje pozira pored jedne pijanistkinje – van sumnje, njene majke – u koncertnim dvoranama ili salama za probu. Zatim su se dvije žene mogle vidjeti na snimcima napolju, na kojima su se katkad pojavljivali zvonici s karakterističnim kupolama pravoslavne arhitekture. Malo kasnije, oko jedanaeste ili dvanaeste godine, dekor se mijenja. Sive tonove Sjeverne Venecije zamjenjuju sivi tonovi smaragdnog grada. Ema je u mislima rekonstruisala taj put: egzil iz Sankt Peterburga u Sijetl.
Zagledana u daljinu, Ema se pogladila po bradi a potom ukucala na Guglu: «Svatkovski + pijanistkinja». Kejtina majka je imala pravo na sopstvenu stranicu Vikipedije.
S radoznalošću ju je pročitala.
Ana Irina Svatkovski (12. februar 1954. Sankt Peterburg – 23. mart 1990. Sijetl) bila je ruska pijanistkinja. Preminula je usljed komplikacija vezanih za multiplu sklerozu.
Čudo od djeteta u sviranju klavira, ona studira na konzervatorijumu Rimski-Korsakov u Sankt-Peterburgu, gdje je podučavaju najveći majstori ove ustanove.
Započinje svoju solističku karijeru sa šesnaest godina s Prvim koncertom Rahmanjinova, u pratnji Sanktpeterburškog orkestra. Potom gostuje na brojnim festivalima i odlazi na najprestižnija mjesta, poput Berlinske filharmonije ih njujorkškog Karnegi Hola. Za Dojče Gramofon snima svoju prvu ploču: Sonata u B molu Franca Lista. Ploča će ostati kao apsolutna referenca njenog rada.
Dok se briljantna karijera otvara pred njom, njena sudbina se mijenja 1976: multipla skleroza počinje da napreduje pošto je rodila kćerku. Komplikacije ove bolesti su je primorale da zapostavi svoj koncertni život. Početkom osamdesetih godina ona odlazi u Sjedinjene Države na liječenje, ali umire 1990, provevši svoje posljednje godine u bijedi.
Ema je zamislila Kejtino djetinjstvo i početak mladosti. Težak život u stranoj zemlji, krivicu zbog vjerovanja da je ona odgovorna za majčinu bolest, potom trauma zbog njene smrti, koja je vjerovatno uticala da se mlada Kejt opredijeli za ljekarsku karijeru. Izračunala je, potpomažući se prstima, ako je njena majka umrla 1990, Kejt je tada imala samo četrnaest ih petnaest godina. Ko ju je podizao od tog vremena? Njen otac? Možda, ali nijedna bilješka ni fotografija nisu ukazivale da je postojao.
Sljedeći snimci bih su veseliji. Na njima se vidjela Kejt na prestižnom Univerzitetu Berkli, često u društvu iste mlade žene, studentkinje indijanskog porijekla. Čuvena Džojs Vilkinson, zapitala se Ema, misleći na posljednje «tajno pitanje» firme za alarmne sisteme. Nešto drugo ju je golicalo: na ovim snimcima Kejt je očigledno imala između osamnaest i dvadeset godina, ali crte njenog lica nisu potpuno iste kao danas. Ema je prebacila fotografije na kompjuter da bi ih na velikom ekranu uporedila sa skorijim slikama. Preobražaj je bio očigledan, ali ne pretjeran: jabučice nešto uzdignutije, simetričnije lice. Mlada žena je sasvim sigurno prošla kroz ruke nekog estetskog hirurga. Ali iz kog razloga? Zašto biste željeli da postanete «više nego savršeni» kad ste već tako lijepi?
Možda je zbog neke nesreće bila neophodna korektivna hirurgija?
Ostavila je pitanje da lebdi u vazduhu, ne mogavši da da odgovor na njega, zatim se zagledala u glamurozni snimak, koji je takođe prebacila na ekran svog kompjutera. Jedva nešto starija nego na prethodnim fotografijama, Kejt je izazivački gledala u objektiv. Ruku prekrštenih preko poprsja, dopuštala je da se nazre oblik njenih grudi, ne skrivajući ni stomak ni njenu ženstvenost na pomolu. Fotografija je odisala zbunjujućom senzualnošću.
Čemu služi to da možeš da dobiješ svakog tipa čim zapucketaš prstima, pitala se Ema kao da se obraća Kejt. Da li je život lakši? Da li se dožive isti ljubavni jadi, isti nemiri zajednički svim smrtnicima?
Nesumnjivo, ako je suditi po lijekovima koje je pronašla u njenom apotekarskom ormariću...
Namrštila se i primakla lice ekranu, uveličavajući fotografiju. U to vrijeme, Kejt je nosila tetovažu na gornjem dijelu lijeve ruke. Znak koji se ne nalazi ni najednom drugom snimku. Je li to bila privremena ih trajna tetovaža? Bilo je nemoguće reći. Međutim, možda je Ema mogla da nasluti motiv. Pomoću tač peda, izdvojila je zonu crteža, stavila je u prvi plan i dodatno uveličala. Slika konja sa jednim spiralno uvijenim rogom ocrtala se na ekranu.
Jednorog...
Napravila je kopiju simbola ne znajući da li taj element ima jednostavno mitski karakter ih stvarnu važnost. Zatim je sklonila pogled sa ekrana i protrljala kapke. Kroz prozor biblioteke primjećivala je kako pada snijeg u sve gušćim pahuljama. Od ovog prizora je zadrhtala. Ovdje je, međutim, bilo fino. Grijanje je brujalo. Pogodno za razmišljanje, mjesto je ulivalo sigurnost, bilo je gotovo tako toplo i intimno, uprkos svojim džinovskim proporcijama, kao da je neki stari engleski klub smješten sa cijelim svojim inventarom u neku katedralu. Ema se zakačila za detalje koji su je smirivali: hiljade knjiga u raskošnim povezima na policama, šuškanje stranica dok se okreću, škripanje olovaka po papiru, zvuk tipki kompjutera koje ovlaš dodiruju.
Ona je najednom osjetila potrebu da bude zaštićena. Jer otkrivši crvenu sportsku torbu u lažnom plafonu kuće Šapirovih, ona je bila svjesna da je vidjela nešto što nikada nije smjela da vidi. Nešto što može da bude mnogo opasno.
Zatvorila je oči i u mislima ponovo prošla kroz tu scenu. Čim je otkopčala rajsferšlus, naletjela je na desetine svežnjeva novčanica od sto dolara. Na brzinu je izračunala. Čitava torba je bila teška bar pet kila. Koliko je teška jedna novčanica od 100 dolara? Jedva gram? Torba je dakle morala da sadrži otprilike 500 000 dolara...
Pola miliona...
Kakva to osoba posjeduje pola miliona dolara sakrivenih u plafonu svoje sobe za garderobu? – zapitala se ona, posmatrajući Kejtinu fotografiju, čije su oči izgledale kao da je probadaju.
Ko si ti zaista, Kejt Sapiro?
Ko si ti zaista, Ekaterina Ljudmila Svatkovski?
* * *


Ema je pokupila svoje stvari. Spremala se da spakuje kompjuter u torbu kad se prisjetila da još nije pogledala Metjuove fotografije koje je uzela sa porodičnog PC-a. Ubacila je USB priključak, za svaki slučaj. Prebacivanje je bilo prekinuto zbog dolaska Metjua i njegove žene, ali više stotina snimaka je ipak uspjelo da se iskopira. Ona ih je brzo pregledala, ne idući hronološkim redom: scene iz svakodnevnog života, koje prikazuju sliku srećnog porodičnog života usredsređenog oko male Emili. Ema je ubrzala pregledanje da bi otišla dalje u prošlost: prije rođenja djevojčice, prije braka Metjua i Kejt. A ono što je otkrila, zaprepastilo ju je: prije nego što je sreo Kejt, Metju je bio oženjen! Na desetinama fotografija pojavljivala se jedna niska brineta, mršava, duge kose često upletene u kiku. Čak se i na slikama rijetko osmjehivala. Lice joj je bilo fino, često nepomičnog i ozbiljnog izraza, zbog čega je Ema pomislila da se radi o intelektualki, staromodnoj učiteljici ili iskompleksiranoj bibliotekarki.
Pustila je da se redaju slike, sve dok nije naišla na fotografije s vjenčanja. Bile su veoma stare, ah se radilo o skeniranim snimcima. Na jednoj od njih, vidio se džinovski desert pripremljen za događaj: torta na sprat, ružičastobijela, s puno šlaga. U kvadratu od marcipana stajao je natpis:
Sara + Met 20.
mart 1996.

Zahvaljujući internetu, Ema je uspjela da uđe u trag izvjesnoj «Sari Šapiro», koju je pronašla u internet izvještaju o jednoj školskoj ekskurziji na koju su išli učenici četvrtog razreda jedne osnovne škole u Roksberiju. Dokument je bio od prije šest godina, ali Ema je za svaki slučaj pokušala da pozove školu. Mada je bio period školskog raspusta, u sekretarijatu su odgovorili na njen poziv. Sara Šapiro jeste podučavala u toj školi. Poslije razvoda je vratila svoje djevojačko prezime – Higins – i tražila premještaj u drugu školu. Emi su dali ime jedne osnovne škole u Vatapanu. Novi poziv. Novi sekretarijat. Ne samo da je Sara Higins podučavala ovdje, već je osnovna škola i dalje okupljala siromašnu djecu tokom božićnog raspusta. Baš u ovom trenutku, Sara je vodila djecu iz škole na opštinsko klizalište u Vatapanu...
* * *


Boston, 2011.
11.15h
Metju se vratio kući, uznemiren i skrušen. Otvorio je vrata i pronašao zakačenu cedulju na tabli od plute:
Otišle smo da napravimo jedan krug do božićnog bazara u ulici Maribora. Ako budeš dobar, donijećemo ti flašu jabukovače!
Ljubimo te.
Emili + Ejpril.
Klovis, šar-pej, prišao je da se protrlja o njegovu nogu. Metju ga je zamišljeno pomazio po glavi. Pas je bio prevrnuo svoju činiju sa vodom; on mu je napunio, sve vrijeme razmišljajući. Laptop je bez daljnjeg bio pokvaren, ali još uvijek je mogao da koristi stari kućni PC da bi očitao hard disk. Dakle, on se smjestio za intarzirani stočić na kome se nalazio porodični kompjuter. Priključio je eksterni hard disk koji mu je dao stari hipik i otpočeo svoju pretragu. Pošto je eksterna memorija bila skoro prazna, nije mu dugo trebalo da otvori folder s video snimkom (IMG_5662. MOV) koji je tražio.
Pustio je film, očigledno sniman mobilnim telefonom i ostao skamenjen tri minuta, koliko je trajao snimak. Nije vjerovao svojim očima! Kejt je bila pripijena uz jednog čovjeka koga nije poznavao. Ljubili su se, milovali, gledali zaljubljeno poput tinejdžera.
– NE!
Dograbio je prvi predmet koji mu je došao pod ruku – porcelansku šolju prepunu olovaka – i tresnuo je o zid. Zvuk lomljenja uplašio je Klovisa koji se sakrio ispod niskog stola. Metju je zatvorio oči, stavio lice među ruke i dugo ostao tako preneražen. Uništen.
To nije moguće...
Podigao je glavu. Mora da postoji neko objašnjenje. Čak i najočigledniji prizori mogu ponekad da imaju skriveni smisao. Prvo, od kog datuma je film? U svojoj poruci Ema kaže da ga je upravo snimila. Znači bilo je to 23. decembra 2010. ujutru, što znači samo jedan dan prije Kejtine nesreće i smrti. Zatim mjesto. Drveni elementi ga podsjećaju na Gril 23 ili Mekintis u koje su išli ponekad, ali kad se pogleda malo bolje, ogledalo i zidni sat se ne uklapaju sa ove dvije adrese. Tip: visok, plava kratka kosa, crna kožna jakna. Da li ga poznaje? Možda, ali nije mogao da poveže njegovo lice s nekim imenom. Njihovo ponašanje, najzad, nešto što je najteže podnio. Kejt je voljela tog čovjeka, to je toliko upadalo u oči. Njihovo zajedništvo je bilo očigledno, dah im se miješao, njihova dva srca prožimala je ista strast. Otkada traje ova veza? Kako to da nije posumnjao?
Stisnuo je pesnicu obuzet bijesom i ogromnim razočaranjem. Kejt, ljubav njegovog života, izdala ga je i on to saznaje tek sada, godinu dana poslije njene smrti! Osjećanje izdaje ustupilo je mjesto gađenju. Još uvijek u šoku, on se odvukao do verande i otvorio staklena vrata. Trebalo mu je svježeg vazduha, kao roniocu koji je isuviše dugo ostao u apneji. Ubrzano je disao, noge su mu se oduzimale i on se srušio na jednu baštensku stolicu. Tijelo mu je podrhtavalo od jecanja, suze su mu tekle niz lice, a da nije mogao da ih zaustavi. Kiseli okus mu se pojavio u ustima.
Odjednom se iz salona začuo povik.
– Tata, tata, kupili smo ti jabukovaču i medene kolačiće u obliku čovječuljka! – povikala je Emili izletivši na terasu.
Baci mu se u naručje i on spusti lijepo lice svoje kćerkice u jamicu ispod vrata, brišući istovremeno suze rukavom.
Ejpril primijeti da je žalostan i ispitivački ga pogleda.
– Pri-ča-ću ti – podijeli tiho riječi na slogove kako bi ona mogla da mu pročita sa usana.
– Jesi li uspio da popraviš kompjuter, tata?
Odmahnuo je glavom.
– Ne, mrvice, ah nije strašno.
– Žao mi je – rekla je obarajući tužno pogled.
– Takve stvari se dešavaju, srce. Svi prave greške. To će ti služiti za nauk sljedeći put.
– Da, sigurno! – odgovorila je podižući svoje lijepo lice ka suncu.
Kao i uvijek, previše svjetlosti bi je nagnalo na kijanje.
– Na zdravlje, bebo.
– Nisam više beba!
To kijanje...
Metju je zaškiljio, potom se skamenio, prikovan na mjestu zbog jednog sjećanja koje mu je poput munje bljesnulo pred očima.
* * *


Šest mjeseci ranije, 4. jula 2011. na dan nacionalnog praznika, prihvatio je bio poziv Rakel Smit, jedne od svojih koleginica na Harvardu, koja je organzovala roštilj u svojoj vikendici na Kep Kodu: bivšem svjetionku na kraku morskih stijena, s okeanom koji se pruža u nedogled. Dok su se muškarci bavili roštiljem, žene su ćaskale pored vode a djeca se igrala u svjetiniku, pod nadzorom jedne porodične dadilje.
– Ko želi piletinu? Ko će hot-dog? – povikao je svima Dejvid Smit, jedan simpatični tip, uvijek jednako raspoložen, koji je radio kao ljekar opšte prakse u Čarlstaunu.
Odjednom su četiri djevojčice istrčale iz svog skrovišta i pohitale ka hrani. Bio je predivan ljetnji dan. Sunce je jako pržilo. Stigavši na svjetlost, Emili je stavila ruku na usta i kihnula u nekoliko mahova.
– To joj se dešava svaki put kad iz sjenke izađe na sunce – primijetio je Metju. – Čudno je, zar ne?
– Ne uzbuđuj se – rekao mu je Dejvid. To je poznati fenomen: od svjetlosti kija otprilike svaka četvrta osoba. To je beningna genetska osobenost. U medicini se to naziva fotosenzitivno refleksno kijanje.
– Kako to objašnjavaš?
Ljekar je zavitlao u vazduhu svojom dugačkom viljuškom sa šniclom, kao da se nalazi pred crnom tablom.
– Dobro, vidiš, optički nervi se nalaze blizu velikog nerva u glavi: nerv trigeminus koji kontroliše senzibilitet čitavog lica. On, primjera radi, omogućava proizvodnju suza i pljuvačke kao i izraze lica. I upravo ovaj nerv pokreće kijanje.
– U redu – prihvatio je Metju.
Dejvid je nastavio pokazujući na sunce.
– Tokom naglog dotoka svjetlosti kod izvjesnih osoba se javlja interferencija između dva nerva: svjetlost stimuliše optički nerv koji stvara “kratak spoj” sa nervom trigeminusom i izaziva kijanje.
– Kao dva elektična provodnika?
– Razumio si, ortak.
– I siguran si da nije opasno?
– Apsolutno! To je samo urođena anomalija glavnog nerva. Uostalom, sigurno i ti patiš od ovog problema, je l’ tako?
– Ne, uopšte, nikada to nisam osjetio.
– Onda je Kejt to morala da ima, sigurno.
– Zašto?
– Zato što se to naziva autosomno dominantni tip nasljeđivanja.
– Šta to znači?
– Da svaka osoba koja pati od ove anomalije ima bar jednog roditelja koji pati od nje. Znači, ako to nisi ti, onda je to obavezno Kejt. Evo, uzmi šniclu prije nego što zagori.
Metju je klimnuo glavom i udaljio se na nekoliko trenutaka. Zamišljen. Tokom četiri godine, nijednom, ni jedan jedini put nije vidio Kejt kako kija na svjetlosti...
– Tata, gledaj moj veliki hot-dog! – povikala je Emili, bacajući mu se u naručje i u svom zanosu poprskavši očevu košulju kečapom. Oh...
– Ništa strašno, dušo, samo povedi računa, praviš mnogo nagle pokrete.
Obrisao je fleku od soka od paradajza sa odjeće, razmišljajući sve vrijeme o onome što mu je ispričao ljekar. Zatim je odlučio da sebe ne muči time i potisnuo je tu epizodu veoma duboko u svom sjećanju.
* * *


Sada mu je ova scena naglo iskrsnula pred očima.
Povratak u sadašnjost. Povratak bijesu. Naglom uništenju životne snage usljed ovog emotivnog šoka. Tjeskobi svakako. Užasna sumnja se kap po kap slivala u njemu. A šta ako Emili nije njegova kći? Vratio je film unazad. Upoznao je Kejt u oktobru 2006. Po onome što mu je saopštila, Emili je začeta 29. oktobra. Rođena je osam mjeseci kasnije, 21. juna, na dan kad počinje ljeto. Beba rođena mjesec dana ranije je bila uobičajena stvar. Jedino što Emili uopšte nije izgledala kao prijevremeno rođena beba: 3,4 kila na rođenju, dugačka 52 centimetra, nije dugo ostala na posmatranju u bolnici. Ali tada se on, sav radostan što je postao otac, nije iznenadio zbog ovih «detalja».
– Jesi li dobro, tata? Hoćeš li da probaš tvoj medeni kolačić?
Emilino pitanje ga nije u potpunosti prenulo iz njegovih misli.
– Kasnije, dušo – promrmljao je on.
Okrenuo se ka Ejpril i, ne dajući joj ni najmanje objašnjenje, rekao:
– Moram da trknem na jedno mjesto.
* * *


Boston, 2010.
12.30h
Taksi je ostavio Emu na ulici Somerset, u srcu Vatapana. Smješten na krajnjem jugu Bostona, kvart nije bio vrsta mjesta kome turistički vodiči posvećuju nekoliko stranica. Zbog snijega, ulice su bile skoro puste. Ema nije osjetila da je u opasnosti, ali okruženje nije bilo baš najsjajnije: male zgrade od cigli koje čekaju na renoviranje, skladišta, kuće sa limenim krovovima, zidovi pretrpani grafitima i drvene ograde oko zapuštenog zemljišta.
Idući avenijom, u potrazi za klizalištem, ona je nabasala na grupu klošara koji su zaposjeli trotoar da bi se grijali oko plamena iz zapaljenog bureta, dok su vadili limenke piva skrivene u kesama od kraftpapira. Uvrede natopljene alkoholom poletjele su za njom u prolazu, ali trebalo je da ih bude više da bi se ona uplašila ili odustala.
Najzad je stigla do zgrade sa gradskim klizalištem. Gigantski metalni hangar sa fasadom «prefarbanom» tagovima uličnih heroja kvarta. Ema je uletjela unutra. Kupila je kartu da bi mogla da uđe u salu, ah sišla je pravo do klupa, ne prošavši kroz garderobu.
Dječji poklici su bučno odzvanjali u ograđenom prostoru. Na ledu je polovina površine bila rezervisana za grupu školaraca od šest ili sedam godina koji su pratili početni kurs hokeja koji im je držao mladi učitelj. Dvije učiteljice su pratile trening, podižući klince koji padaju, zakopčavajući im klizaljke, podešavajući im kacige ih štitnike za koljena.
Ema se približila ivici zaleđene površine. Između dvije učiteljice odmah je prepoznala Saru Higins. Bila je ošišana sasvim kratko i izgubila je još nekoliko kilograma. Obučena u farmerke i džemper sa krupnim petljama, očigledno je izgledala nešto starija nego na fotografijama.
– Gospođo Šapiro?
Ona se naglo okrenula kao da je doživjela električni udar i prikovala pogled za Emu, oduzevši se. Otkad je niko nije tako oslovio?
– Ko ste vi? – upitala je učiteljica, približavajući se ivici na klizaljkama.
– Metjuova prijateljica. Mislim da je u problemu i željela bih da mu pomognem.
– To se mene ne tiče.
– Imate li da mi posvetite pet minuta?
– Ne sada. Vidite i sami da radim.
– Zaista je važno – navalila je Ema.
Sara je pomirljivo uzdahnula.
– Malo poviše je neka vrsta bifea. Čekajte me tamo. Pridružići vam se za petnaestak minuta.
* * *


Dvadeset minuta kasnije
Bila sam udata skoro deset godina za Metjua, ali poznajem ga mnogo duže – počela je Sara prije nego što je otpila gutljaj čaja.
Sjedeći naspram nje, Ema ju je slušala s pažnjom, nervozno gnječeći slamka koja je lebdjela u njenoj čaši koka-kole.
– Upoznali smo se 1992. u klupama univerziteta u Masačusetsu. Metju je studirao filozofiju, a ja pedagogiju.
– Ljubav na prvi pogled?
– Recimo da je to prije bila intelektualna privlačnost. Čitali smo iste knjige, dijelili iste ideje, imah ista politička ubjeđenja. Uostalom, poljubili smo se prvi put one večeri kad je prvi put izabran Bil Klinton. Oboje smo bili dobrovoljci u njegovom komitetu za podršku...
Sara je okrenula glavu i nakratko zatvorila oči. Sve je to danas izgledalo tako daleko.
Ema ju je podstaknula:
– Razveli ste se prije četiri godine, je l’ tako?
– Malo ranije. Sve se odigralo na surov način, zapravo. Vrlo neočekivano.
– Brak vam je prolazio kroz krizu?
– I nije. Živjeli smo mirno, bili smo srećni. Bar sam ja bila srećna.
– Metju je otišao preko noći?
Sara se nervozno osmijehnula.
– To je pravi izraz, zaista. Jedno veče se vratio kući, priznao mi je da je sreo jednu ženu u koju se zaljubio i da želi da živi s njom. Bio je riješen, siguran u sebe. Nije mi ostavio izbor.
– Je l’ ta žena bila Kejt?
– Naravno! Upoznao ju je nekoliko dana ranije u bolnici. On se povrijedio makazama, orezujući vrt, i ona ga je njegovala. A još sam ja bila navalila da ga tog dana odvezem u hitnu pomoć! Metju je tvrdio da to nije baš ništa i nije želio da ide...
Ema nije mogla da se suzdrži da je ne grdi:
– Niste se borili da ga zadržite?
Sara je slegnula ramenima.
– Jeste li vi dobro pogledali tu ženu? Nisam imala oružje za borbu. Bila je mlađa, ljepša, uspješnija od mene. I zatim, tokom godina smo bezuspješno pokušavali da dobijemo dijete, dok...
Ostala je bez glasa, ali je nastavila:
– Metju je romantičan i idealista. Kad je sreo Kejt, on je bio uvjeren da je sreo svoju srodnu dušu. I očito ga je i ona voljela. Možda čak i više nego ja. U svakom slučaju, znala je bolje od mene da mu to i pokaže.
Sada su joj se već suze caklile u očima.
– Neko vrijeme sam mislila daje sve to prolazna avantura, a onda, kad sam saznala da je Kejt trudna, shvatila sam da je konačno kraj između Metjua i mene.
Odjednom je grupa djece svojom grajom preplavila bife. Sara je pogledala na sat i ustala.
– Dobro, moram da idem. Zašto tvrdite da Metju ima problem?
– Ja... ne mogu to još da vam kažem. Jeste li ostali u kontaktu sa njim?
Sara je odmahnula glavom.
– Šalite se? Ove posljednje godine su mi kao košmar i tek počinjem da se oporavljam od tog razvoda. Nisam ni riječ progovorila sa Metjuom već četiri godine i namjeravam da tako i ostane.

15
Bolne istine

Istine koje najmanje volimo da čujemo su one koje su nam od najveće koristi da ih saznamo.

Kineska poslovica
Boston, 2010.
17 časova
Bila je noć. Snijeg se taložio na ulicama Bostona u debelim i tihim slojevima. Krupne paperjaste pahulje padale su na šoferšajbne taksija prije nego što bi ih rastjerali moćni brisači. Jedno vozilo stiglo je u Ulicu Bojlston i ostavilo Emu ispred hotela For Sizons. Portir joj je pomogao da izađe iz automobila i otpratio je sa svojim kišobranom sve do hotelskih vrata.
Udubljena u svoje misli, mlada žena je prošla kroz hol ne zaustavljajući se. Dok se kretala ka liftovima, pozvao ju je glavni recepcioner:
– Gospođo Lavenštajn, vaš bratanić je stigao prije sat vremena. Postarao sam se da ga smjestimo u susjednoj sobi vašeg apartmana.
– Moj bratanić? Kako to, moj bratanić?
Popela se do sedmog sprata i ušla u svoju sobu da bi tu otkrila. .. Romualda Leblana.
Ležeći na kauču, grickao je čips iz minibara i pijuckao gazirani sok iz konzerve. Uključio je zvučnike, na kojima su se nalazile slušalice, odakle je treštala neka pjesma Džimija Hendriksa.
– Bubašvabo?
Ema se osvrnula oko sebe. Klinac je donio sa sobom čitavu svoju skalameriju: kofer, ranac, torbu... Čak je i njegova bespilotna letjelica bila položena na niskom stolu u salonu.
– Šta ti radiš ovdje? – upitala ga je, utišavajući zvuk muzike.
– Došo sam da vam pomognem – odgovorio je tinejdžer punih usta.
– Da mi pomogneš oko čega?
– Mislim da imate problem: ne dolazite više na posao, dobijate čudne imejlove, ušunjavate se kod ljudi... Očigledno sprovodite neku istragu.
– I šta se to tebe tiče?
– Tiče me se jer na kraju uvijek dođete da tražite pomoć od mene.
Ema ga je pogledala škiljeći. Nije griješio, ali nije htjela da ide tom logikom.
– Slušaj, dečko, vrlo ljubazno od tebe, ali učinićeš mi zadovoljstvo i uzećeš svoje stvari i otići odavde, smjesta!
– Zašto?
– Prvo, zato što si maloljetan. Zatim, zato što si na američkoj teritoriji ilegalno i što se u Francuskoj tvoji roditelji vjerovatno brinu za tebe. Konačno, zato što imam dovoljno svakojakih problema pa ne moram još i tebe da trpim!
Ustao je s kauča u jednom skoku, riješen da ne ode.
– Ali mogu da vam pomognem u istrazi! Udvoje ide brže i bolje se razmišlja. Uostalom, većina velikih istražitelja radi u tandemu: Šerlok Holms i doktor Votson, Betmen i Robin, Starski i Hač, Bret Sinkler i Deni Vajld.
– Dobro, nećeš valjda sve da mi ih redaš! – iznervirala se Ema.
– Lois i Klark, Hit-Gerl i Big Dedi, Ričard Kasi i Kejt Beket... – nastavio je Romuald, nabrajajući naveliko.
– SAD JE DOSTA! – povikala je. – Rekla sam ti ne. A ne znači ne!
Izvadila je kompjuter iz torbe, postavila ga na sto i podigla ekran.
– Pomogao si mi, tačno je i hvala ti na tome. Za trud ću da ti poklonim povratnu kartu za Pariz. Spremna sam i da ti platim noćenje u hotelu, ali u Hiltonu na aerodromu, ne ovdje.
Štreber je bijesno počeo da gunđa. Da bi pokazala da misli ozbiljno to što kaže, Ema je povukla kursor i konektovala se na sajt Delta Erlajnsa.
– Čekajte! – zatražio je Romuald.
Ema se zaustavila.
– Šta sad?
– Ta fotografija! – uzviknuo je pokazujući kompjuter.
Bila je to zaustavljena slika na ekranu iz scene snimljene u pabu na kojoj je Kejt u društvu svog «ljubavnika».
– Šta? Znaš tu ženu?
– Nju ne, ali njega svakako da!
Ema je osjetila jezu u stomaku kao grub hitac adrenalina.
– Slušam.
– Taj tip je Nik Fič. Prava legenda ijedan od najmisterioznijih i najbogatijih poslovnih ljudi na svijetu.
* * *


Boston, 2011.
Ležeći na mekanom lejzi begu u društvu svog psića, Emili je gledala svoj omiljeni film: čuvene SOS Fantome.
– Baš je strašno, a, Klovise? – šalila se ona privijajući se uz šar-peja.
Sjedeći na jednoj od stolica koje okružuju kuhinjsko ostrvce, Metju je bio zadubljen u čitanje uputstva za set koji je upravo kupio u jednom dragstoru u Ulici Čarls. Ejpril ga je gledala prekorno i preneraženo.
Ništa nije jednostavnije od utvrđivanja očinstva u Sjedinjenim Državama. Za svotu od 30 dolara, možete bez recepta kupiti set u jednoj od oko dvadeset hiljada apoteka u zemlji. Čak ih i neki megamarketi imaju u prodaji.
Test je dostupan svakome: bilo je dovoljno da obezbijedite dva uzorka oljuštenih ćelija, uzetih sa unutrašnje strane obraza pomoću neke vrste velikih vatiranih štapića. Prvi uzorak je očev a drugi djetetov.
Metju se prvi odvažio. Zavukao je vatirani štapić u usta i tridesetak sekundi je trljao unutrašnju stranu obraza, prije nego što je tutnuo uzorak u jednu kesicu predviđenu za to, na kojoj je unaprijed popunio štampani obrazac. Zatim je iz džepa sakoa izvadio kutiju slatkiša koje je kupio u prodavnici.
– Dušo, hoćeš gumene medvjediće?
– Stvarno, kupio si mi ih? – povikala je djevojčica, razrogačivši oči.
Ustala je sa svog lejzi bega i potrčala ka njemu.
– Hvala, tata!
– Ali prvo, moraš da uradiš j ednu vježbicu.
– Koju?
– Prava sitnica, vidjećeš, otvori usta.
Djevojčica je pristala i on je nježno ponovio operaciju da bi joj uzeo nekoliko ćelija kože.
– Brojim do trideset i dobićeš svoje medvjediće, važi? 1, 2,3...
Ejpril ga je ošinula pogledom punim bijesa i prezira.
– Stvarno si bijedan – promrmljala je.
Nije je udostojio čak ni odgovora.
– ... 28,29 i 30. Bravo, mrvice, stvarno si zaslužila tvoje bombone.
– Mogu da poslužim i Klovisa?
– Samo malkice da proba – dopustio je, stavljajući Emilin uzorak u drugu kesicu.
Zatim je sve stavio u jednu treću zaštitnu kesu s mjehurićima, priključivši svoje uplatnice (159 dolara za laboratoriju kao i dodatnih 99 dolara da bi se analiza obavila istog dana). Poduhvat je okončao napisavši ime laboratorije:
InfinitGene
425 Orchid Street
West Cambridge, MA 02138

Kupujući test, on je namjerno izabrao jednu laboratoriju u Masačusetsu da bi analiza bila obavljena što je moguće brže i da bi mu rezultate poslali imejlom još isto veče, prije ponoći. Postojao je međutim deadline: laboratorija je morala da primi uzorke do 14 časova.
Pogledao je na sat.
13.10h.
Bilo je naravno prekasno za UPS ili FedEx, ali je još uvijek mogao sam da odnese kolima pošiljku u laboratoriju. Čak i dok se provuče kroz saobraćaj, biće tamo za manje od pola sata.
– Možeš li da mi pozajmiš Kamaro, Ejpril?
– Možeš li da odjebeš, Metju?
Na drugom kraju prostorije, Emili je spremno reagovala:
– Ne treba pričati ružne riječi, Ejpril! – izgrdila ju je mala djevojčica, zapušivši uši šar-peju.
Metju je navukao kaput i uzeo svoj mali kofer.
– Tim gore, uzeću taksi na ulici Bikon – rekao je, stavivši veliku pošiljku pod mišku.
* * *


Ostavši sama, Ejpril je pokušala da se savlada. Morala je, kako zna, da spriječi svog prijatelja da napravi glupost.
Približila se napunjenom jastuku na kome su se Emili i Klovis izležavali.
– Moram da te ostavim samu nekoliko minuta, srce, obećaj mi da nećeš da praviš gluposti, u redu?
Pomalo uznemirena, djevojčica je grickala usne.
– Da se ne igram sa šibicama, je l’ to?
– Ostani mirno i gledaj SOS Fantome i čekaj dolazak Mišelina. To je tvoj omiljeni dio, zar ne?
Ćutke je potvrdila.
Ejpril je zatim pokazala kažiprstom u pravcu šar-peja.
– A ti, nilski konju, tebi je u interesu da dobro čuvaš stražu!
Uzela je svoju jaknu, pokupila ključeve od kola i izašla na Luizburg Skver. Kamaro je bio parkiran s druge strane parka. Upalila je auto i krenula pravo da bi se domogla Ulice Čarls, zatim je prošišala kroz semfor na raskrsnici, odakle je mogla da se uključi na ulicu Bikon.
Ako je Met uzeo taksi na aveniji, morao je da bude još tu u okolini. Ejpril je vozila slalom među vozilima, odmjeravajući putnike na zadnjem sjedištu taksija svaki put kad bi naišla na neki.
Ubrzo, nakon petsto metara, ona je primijetila Mejua u jednom Kliner kehu, jednom od onih hibridnih taksija koji su se u posljednje dvije-tri godine namnožili u gradu. Naglo ubrzavši, stigla je do njega i pokazala znak prijatelju da bi ga navela da izađe. Ali Metju nije bio voljan da posluša. Naprotiv, nagnuo se prema vozaču da ga zamoli da ubrza vožnju.
Ejpril je uzdahnula i usporila da bi se premjestila iza Tojote. Pustila je da taksi stigne na gvozdenu konstrukciju mosta Harvard, a onda je ubrzala. Poslije nekoliko metara, dva vozila su se kretala opasno jedno uz drugo, gotovo da se okrznu. Vozač taksija se tada uplašio i odlučio da pređe u desnu traku.
– Izađite iz mog vozila! – naredio je Metjuu. – Upašću u nevolju zbog vas.
Ejpril se već bila parkirala iza green cab-a...
Metju je pokušao da ubijedi vozača da nastavi vožnju, ali on nije htio ni da čuje, i na pola odrađene ture krenuo je put centra grada.
Ejpril je uključila stop svjetla i zatvorila vrata Kamara uz koncert mnogih zvučnih upozorenja. Bilo je opasno i strogo zabranjeno parkirati se na jednoj od četiri trake na mostu.
– Hajde, Met, vratimo se kući – doviknula mu je sustigavši ga na rampi rezervisanoj za šetače i džogere.
– Ne dolazi u obzir! Što se miješaš, pobogu?
– Šta ćeš dobiti time što ćeš uraditi taj test očinstva? – upitala je Ejpril, povisivši glas ne bi li nadjačala saobraćajnu buku. – Da li ćeš manje voljeti Emili ako nije tvoja biološka kći?
– Naravno da neću, ali ne želim da živim u laži.
– Razmisli dobro, Mete – pokušala je da ga posavjetuje, stavljajući mu ruku na rame.
– Razmislio sam. Imam pravo na istinu. Želim da shvatim šta se desilo sa Kejt. Želim da znam zašto me je varala i sa kime.
– Kejt je mrtva, Mete. Vrijeme je da to prihvatiš. Proživio si srećne godine sa njom i štagod da se desilo ranije, tebe je izabrala da budeš otac njenog djeteta.
Met je saslušao argument, ali njegov bol je bio prevelik.
– Ne razumiješ. Kejt me je varala. Imao sam potpuno povjerenje u nju. Napustio sam ženu zbog nje, ja sam...
– Nisi više volio Saru, već dugo vremena – prigovorila mu je.
– Nije važno. Za četiri godine dozvolio sam da u moj život uđe nepoznata žena, neko za koga sam vjerovao da ga poznajem. Treba da znam ko je ona zapravo bila. Treba da istražim o njoj.
Ejpril je zgrabila Metjua za kragnu i nemilosrdno ga protresla.
– Ali ona je mrtva, dođavola! Probudi se! Zašto da gubiš vrijeme prekopavajući po tuđoj prošlosti?
– Da bih je stvarno upoznao – odgovorio je istrgnuvši joj se.
– A mene, da li me zaista poznaješ? – upitala je, mijenjajući neočekivano tok razgovora.
On se namrštio.
– Da, mislim da te poznajem. Najzad, ti si mi najbolja drugarica i...
– Šta zapravo znaš o meni, Mete?
– Pa, rođena si blizu San Dijega. Roditelji su ti držali antikvarnicu. Studirala si umjetnost na UCLA[20], ti si...
– To je ono što sam ti ispričala, ali to nije istina. Moja majka je vjerovatno spavala sa pola muškaraca iz Nevade i nikada nije mogla da mi kaže ko mi je otac. Nije držala antikvarnicu: bila je pijanica koja nikad ništa nije uradila sa svojim životom, osim što je obmanjivala ljude i šljokala. Umjetnost? Nisam je studirala na univerzitetu nego u Čoučili, najvećem ženskom zatvoru u Kaliforniji. Da, Mete, bila sam u zatvoru.
Zbunjen, Metju je pogledao svoju podstanarku u oči. Na nekoliko sekundi je čak pomislio da se šali, ali to nije bio slučaj.
– Nije baš kao u Dikensovoj priči – nastavila je Ejpril – ali imala sam komplikovano adolescentno doba i mladost: loše društvo, rano bježanje od kuće i droga. Mnogo droge. Jedno vrijeme sam bila spremna da uradim bilo šta da bih došla do nje. Zaista bilo šta.
Suza je odjednom potekla mladoj ženi niz obraz. U glavi su joj na površinu isplivali bolni i ponižavajući prizori kao bujica, ali ona ih j e potisnula.
– Silazak u pakao me je očigledno odveo u zatvor. U dvadeset i drugoj godini, pajkani su me uhapsili poslije nasilne krađe. Dobila sam tri godine zatvora u Čoučili. Eto ko sam ja u stvari...
Zastala je da bi došla do daha, sklonila pramen kose, koji joj je od vjetra poigravao pred očima.
– Ali nisam samo to – nastavila je na kraju ona. – Ja sam takođe ona žena koja se borila da bi dobila drugu šansu, koja je otpočela svoj život na drugom kraju države, koja nije pipnula drogu već deset godina i koja je uspješno osnovala sopstvenu umjetničku galeriju.
– Mogla si da mi se povjeriš – prihvatio je Metju. – Zašto mi to nisi rekla odmah na početku?
– Zato što treba ići naprijed. Zato što je prošlost prošlost. Zato što mrtve treba ostaviti sa mrtvima.
Metju je oborio glavu. Ejpril ga je konačno ubijedila.
– Zaustavi se na tome. Ne izlaži se riziku da sve dovedeš u pitanje i da sebi dodatno naneseš patnju. Spoljašnji izgled često vara i Kejt nikada neće biti u mogućnosti da ti pruži svoju verziju činjenica. Ostavi je, neka ima koristi od te sumnje. Testom očinstva i prekopavanjem Kejtinog života, napravio bi samo dvije žrtve: tebe i tvoju kćerkicu. Okreni stranicu, Mete, preklinjem te.
Otupio, očiju punih suza, Metju je prepustio mali kofer Ejpril. Ona je iz njega izvadila laptop i pošiljku namijenjenu laboratoriji. S vrha mosta, iz sve snage ih je hitnula u rijeku. Potom je pomogla Metjuu, potpuno skrhanom, da sjedne u Kamaro da bi ga vratila kući.
* * *


Jaka struja rijeke Čarls odnijela je kesu sa uzorcima, koja se brzo utopila u Atlanskom okeanu. Što se kompjutera tiče, on je porinuo u hladne vode, odakle ga niko nikada više neće izvući, čime je konačno spriječena svaka nova komunikacija između Metjua i Eme.
* * *


Samo što stvari nisu tako jednostavne.

Četvrti dio
ŽENA NIOTKUDA



16
Crni princ

Čuvajte tajnu, ona će vas sačuvati.

SOLOMONOVE ODE, 8
Boston, 2010.
18.30h
Zen i svijetao, japanski restoran je zauzimao lijep prostor u prizemlju hotela. Ema i Romuald su se probili sve do bara sa sušijem i sjeli jedno pored drugog na barske stolice.
Romuald je izvadio tablet računar iz svog ranca i pružio ga Emi, kako bi stekla uvid u dokumenta koja je skinuo s intemeta.
– Nik Fič je negdje na sredini, između Stiva Džobsa i Marka Zukerberga – otpočeo je tinejdžer. – Iako nije poznat široj javnosti, on je prava legenda u svijetu informatike.
Dok je slušala mladog Francuza, Ema je stala da pregleda njegovu kratku biografiju.
Nikolas Patrik, zvani Nik Fič, rođen 9. marta 1968. u San Francisku, je informatičar i direktor američke firme, osnivač, predsjednik i generalni direktor firme Fič Inc.
Haker
Sa sedamnaest godina, zbog opklade sa drugom, uspio je da uz pomoć kompjutera sa svog univerziteta uđe na servere NASA-e, koje bije glas da su najbolje zaštićeni na svijetu. Nekoliko dugih minuta on šeta po mreži vladine agencije, a da nije ukrao ni jedan jedini podatak. U danima koji slijede, policija mu šalje poziv za sud na Univerzitet Berkli. Biće osuđen, nekoliko mjeseci kasnije, za ilegalni upad u jedan informatički sistem. Zbog njegovih godina i činjenice da ništa nije ukradeno, dobio je blažu kaznu suda, koji ga je osudio na dva mjeseca zadržavanja u popravnom domu, uz godinu dana zabrane pristupa kompjuteru.
Ovaj tip je imao skoro istu mladost kao ti – primijetila je Ema.
– Niste mogli da mi date ljepši kompliment! – uzviknuo je Romuald, nasmiješivši se od uveta do uveta.
Sav radostan, uhvatio je jedan temaki s jeguljom i strpao ga u usta.
Restoran je funkcionisao po principu kaitena[21]: jela se nižu na jednoj pokretnoj traci koja vijuga kroz čitavu prostoriju, pozivajući klijente da se sami posluže. Pod providnim zvonima, specijaliteti su bili poredani u male tanjire različitih boja zavisno od njihove cijene.
Ema je naručila čaj i nastavila da pregleda biografiju Kejtinog ljubavnika.
Kreator video igrica
Početkom devedestih godina, Nik Fič je postao poznat kao tvorac Obećane zemlje, strateške igrice u realnom vremenu, smještene u svijetu heroja i fantazije. Igrač tu predstavlja konjanika, Crnog princa, branitelja Tri zemlje, koji se bori da odbije napade ratobornih stvorenja i zavjere neprijatelja Kraljevstva. Licenca za igricu je prodata, za rekordni iznos, izdavaču Didžital soft. Različite verzije biće puštene do 2001.
Stvaranje operativnog sistema
Dok je još student, Nik Fič razvija originalni operativni sistem, Jednorog, čiji izvorni kod odlučuje da objavi na internetu, učinivši ga time slobodnim i besplatnim. Društva za razvojne tehnologije počinju tada da ga koriste, umnožavaju i poboljšavaju. Platforma postepeno dobija reputaciju stabilnosti i pouzdanosti, ali njena popularnost ostaje ograničena na mali svijet informatike.
Stvaranje Fič Inc.
Da bi razvio sistem Jednorog, Nik Fič stvara sopstvenu strukturu, Fič Inc, društvo koje se stara da novim pristalicama što više olakša korišćenje operativnog sistema i učini ga boljim za igrice. Fič Inc. postaje ekskluzivni distributer Jednoroga, komercijalizujući brojne servise vezane za softver, poput tehničke podrške, savjetovanja i obuke zaposlenih. Pojedini «Jednorožani» od samog početka, zamjeraju tada Fiču da hoće da transformiše svoj operativni sistem u prost i standardizovan proizvod. Ova komercijalnija logika donosi međutim plodove, pošto Jednorog postepeno postaje softver koji uspijeva da konkuriše Vindouzu, glavnom proizvodu Majkrosofta. Mada je malo korišćen na personalnim kompjuterima, Jednorog će se na serverima firmi, navigacionim sistemima GPS-a i naročito smartfonu izboriti za svoj lavovski dio.
Ta žena je bomba! – uzviknuo je Romuald.
Ema je podigla glavu da bi ustanovila da se tinejdžer dokopao njenog laptopa.
– Ne ustručavaj se. Samo preturaj po mojim stvarima!
– Znači to je ona, Kejt Šapiro? – upitao je, okrećući ekran u pravcu nje. – Žena tipa koji vam šalje poruke iz budućnosti?
– Da, to je ona.
– Pomislio bi čovjek da je... Anđeo – izustio je, ne odvajajući oči od Kejtine fotografije.
One najsenzualnije fotografije. Ona na kojoj je bila s golim grudima, prekrštenih ruku preko prsa.
Ema ga je pogledala potcjenjivački.
– Muškarci... Koliko god da vam je godina, svi ste isti, to je očajno.
Romuald je i dalje ostao otvorenih usta, prilijepljen za Kejtinu drsku ljepotu. Ema se iznervirala:
– Prestani da balaviš pred tom djevojkom, smiješan si. Štaviše, imala je korektivne zahvate! Pogledaj! – pokazala mu je, prikazujući mu niz drugih snimaka.
– Tačno – priznao je – ali nije manje lijepa zbog toga. Ona je u vezi sa Nikom Fičom, zar ne?
Razrogačila je oči.
– Zbog čega to misliš?
– Zbog tetovaže jednoroga na lijevoj ruci. Ta mitska životinja je oduvijek Fičov simbol. Najprije za video igricu, koju je kreirao sa osamnaest godina, zatim kasnije za ime njegovog operativnog sistema. To je, uostalom, danas logo njegove firme.
– Jednorog – promrmljala je Ema.
Licome na francuskom... Ovaj mali pokvarenjak ima pravo... – pomislila je nastavljajući da čita.
Trijumf Jednoroga u firmama, administracijama i vladinim agencijama.
Masovno instaliran na servere firmi, sistem Jednorog oprema, takođe, američku vojsku. Za vrlo kratko vrijeme, Fič Inc. je postao privilegovani i nezaobilazni partner Odsjeka za odbranu. Od 2008. stotine smartfona i tablet računara američkih vojnika, primaju modifikovanu verziju Jednoroga. Pentagon je, naime, procijenio da je ovaj operativni sistem najsigurniji za njegovo osoblje u slanju osjetljivih i povjerljivih dokumenata sa nekog konektovanog aparata.
Operativni sistem takođe oprema i borbene bespilotne letjelice vazduhoplovne snage SAD-a, kao i sistem upravljanja razaračima i lansirnim projektilima u mornarici.
Privatni život
Nazvan Crni princ zbog svoje video igrice i svog nepromjenljivog stila u oblačenju (crne farmerke, tamna rolka i kožna jakna), Nik Fič je zagonetna i netradicionalna ličnost.
Direktor firme je tajanstven čovjek koji od 1999. nije dao više nijedan intervju novinama i koji je oduvijek štitio svoj privatni život. «lmati poznato ime, a nepoznato lice, to mi baš odgovara», objašnjavao je magazinu Vajrd tokom svog posljednjeg razgovora. Ljubitelj džeza i savremene muzike, poznat je po tome što posjeduje veliku kolekciju nadrealističkih djela koje je okupio na jednoj stalnoj izložbi u okviru UC Umjetničkog muzeja Berkli.
Prema časopisu Forbs, njegova imovina je danas procijenjena na više od 17,5 milijardi dolara.
Ema je podigla glavu s tablet računara i izmasirala kapke. U šta se uvalila? Informatički genije koji je postao milijarder, imperija izgrađena na novim tehnologijama, američka vojska... Njeno «istraživanje» o Kejt odvelo ju je do zavojitih puteva na koje nije ni pomišljala.
Ima li sve ovo smisla? – zapitala se ona, najednom obeshrabrena. Koje je moje pravo da istražujem o toj ženi? Šta radim ovdje uoči Badnje večeri, zatvorena u hotelu s debeljuškastim tinejdžerom, podjednako udarenim kao ja? Ovo je patetično...
Iza pulta, ona je na trenutak osmotrila pomnu kretnju kuvara, koji je stavljao pirinač na list norija prije nego što će ga garnirati surimijem, avokadom i krastavcem i konačno ga urolati u maki. Zatim joj se pogled spustio na Romualda. Zalijepljen za ekran, lik nije podizao glavu, osim kada treba da dohvati tanjirić koji prolazi ispred njega: karpaćo Sen-Žak, topli suši, temaki s morskim ježom, noga džinovske krabe...
– Znaš da nisi obavezan da probaš cio jelovnik iz restorana...
Zaokupljen svojom potragom, trebalo mu je nekoliko trenutaka da odreaguje.
– Pogledajte ovo – rekao je, okrećući kompjuter ka Emi. – Vrlo intrigantno...
Na ekranu je bio otvorio mnoštvo prozorčića: fotografije Kejtinog lica prije i poslije njene estetske hirurške operacije. Romuald je obilježio snimke, označavajući ih s nekoliko poteza i u raznim veličinama.
– Šta je intrigantno?
– Ipak je čudno podvrgnuti se operaciji estetske hirurgije kad si tako lijep i mlad, zar ne?
– Da, i ja sam o tome razmišljala. Naročito zato što su ispravke minimalne.
– Da i ne. Naime, onako prepravljeno, Kejtino lice poštuje sve kanone ljepote.
– Govoriš o proporcijama?
– Da. Postoje matematičke studije o «savršenoj ljepoti». Naučnici su pokušali da razumiju zašto se neka lica odmah dopadnu. I uspjeli su da dokažu da savršena ljepota prati matematički algoritam.
– Algoritam?
– Skup pravila koja se zasnivaju na simetriji lica i poštovanju određenih proporcija.
– Otkud ti to znaš?
– Završio sam srednju školu prirodnog smjera. Jedan profesor nam je dao da prostudiramo članak iz Nauka & Život na ovu temu i to me je privuklo. Ali ove teorije nisu nove: one slijede uputstva koja su bila poznata još u vrijeme Leonarda da Vinčija.
– Pored simetrije lica, koja su druga pravila?
– Ako se dobro sjećam, razmak između zjenica mora da bude nešto manji od polovine ukupne širine lica. A razmak između očiju i usta mora da bude nešto veći od trećine razdaljine između korijena kose i brade.
– I to je ovdje slučaj ?
– Da. Kejtino lice je postiglo neku vrstu «optimalnih proporcija savšenstva». To objašnjava njenu privlačnost. Kejt je bila gotovo savršena, a postala je «više nego savršena».
Ema je upamtila ovu informaciju.
Stalno toliko pitanja, a uvijek premalo odgovora...
– Po vašem mišljenju, zašto je to uradila? – upitao je tinejdžer, krišom spustivši na poslužavnik tanjir manga.
– Nemam pojma: da bi se svidjela nekom muškarcu, da bi imala više samopouzdanja...
Progutao je komade voća takvom brzinom da se umalo nije zadavio. Ema se razljutila:
– Od čega se plašiš, čovječe? Da će neko da ti mazne klopu? Ponašaj se normalno, nije ti više šest godina!
Povrijeđeno je slegnuo ramenima.
– Idem u toalet – rekao je, silazeći sa stolice.
– Samo tako, viči što glasnije da čuje cio restoran. Možda bi trebalo da staviš poruku na fejsbuk da bi upozorio tvoje drugare, a?
– Nemam drugare – uzvratio je, oborivši glavu i udaljavajući se.
– Rasplakaćeš me, Kalimero. Pridruži mi se u hotelskom bara. Moram da popijem dva-tri koktela da bih mogla da te podnesem.
Potpisala je račun i potom i ona ustala, spakovala kompjuter u torbu i ponijela mladićevu zimsku jaknu.
* * *


Bar For Sizons je imao izgled starog engleskog kluba: veliki kamin, drvene ploče od sekvoje, kauči od velura, biblioteka, bilijarski sto i prigušeno svjetlo. Obavezno je za Božić jedna velika činija egnoga[22] stajala na pultu. Ema se sručila na jednu fotelju Česterfild i naručila kajpirošku.
Mada nije izgledalo da je tako, ona nije bila nezadovoljna Romualdovim neočekivanim prisustvom. Štreber je bio vanzemaljac, živahan, pun ideja. Mogao je da joj bude od dragocjene pomoći ako ona uspije da kanališe njegovu inteligenciju.
Vidjevši da je riješen da joj se priključi u istrazi, ostavila je svoje samoljublje po strani i sve mu ispričala, od svog zaljubljivanja u Metjua, preko razmjene mejlova sve do pretraživanja kuće Šapirovih onog jutra, spomenuvši i epizodu u kazinu i otkrivanje Kejtinog nevjerstva. Ništa nije sakrila od njega, čak ni epizodu o svom «samoubistvu», ni otkriće sportske torbe, skrivene u lažnom plafonu, koja sadrži ne manje od pola miliona dolara.
Sada je iskoristila odsustvo tinejdžera da bi mu pretresla džepove zimske jakne. Među štanglama čokolade otkrila je mnoštvo interesantnih stvari. Prvo, povratnu voznu kartu Njujork-Skarsdejl, bogatog predgrađa Menhetna. Transportna karta je probušena prethodnog dana. Polazak u 10.04h, povratak na brzinu, u 13.14h. Na jednom post-itu, pronašla je ime i adresu Mišel Berković, generalne direktorke Imperatora. Ona je živjela u Skarsdejlu sa svojim mužem, finansijerom sa Vol Strita i svoje dvoje djece. Berkovićeva je bila upravnica, ohola i ne baš srdačna, koja je imenovana u Imperatoru nakon odlaska Džonatana Lamperera. Šta je, dakle, išao Romuald da radi jedne nedjelje kod porodice Berković?
Druga čudna stvar bila je avionska povratna karta za Pariz, aerodrom Šari de Gol. Putovanje je imalo datum... današnji. Ema je zatvorila oči da bi razmislila. To objašnjava kako se tinejdžer tako brzo iskrcao u Bostonu sa svim svojim stvarima. Njegov prtljag je već bio spakovan jer se spremao da krene u Francusku, ali morao je da odgodi svoje putovanje kad ga je ona bila pozvala da deaktivira alarmni sistem Šapirovih. Nije znala kako da protumači taj njegov gest, te je pohitala da vrati sva njegova dokumenta u džepove jakne.
Donijeli su joj njen koktel koji je ona popila naiskap. Mješavina votke i limuna nježno joj je palila jednjak. Taman se spemala da naruči još jedan, kad je primijetila Romualda kako ulazi na vrata bara.
Dala mu je znak, ali je on nije ni primijetio. U svom filmu, očiju spuštenih na mobilni telefon, tipkao je po svojoj maloj tastaturi.
Kakva generacija... Neprestano za ekranom, s telefonom ili tabletom nakalemljenim kao da su im produžetak tijela... Ali jesam li ja mnogo drugačija?
Romuald je psovao server, mrmljao nejasno izvinjenja i konačno spazio Emu.
– Mogu li da probam vaš koktel? – upitao je, sjedajući naspram nje.
– Ne, ti si dijete a djeca ne piju alkohol. Uzmi limunadu ili toplo mlijeko...
– Dijete? Pfff. Siguran sam da svi misle da smo par.
– Da, samo ti sanjaj...
On se uozbiljio.
– Dobro, razmislio sam. Nedostaje nam pouzdan izvor o Kejtinoj mladosti. Tu je ključ misterije: možete razumjeti ljude tek kad shvatite njihovu prošlost. To je pravilo bez izuzetka – objavio je svečano.
– Kao da slušam svog psihijatra – uzdahnula je Ema. – Ali hajde nastavi, baš bih voljela da vidim šta imaš da kažeš na tu temu.
– Kladim se da njena idila s Nikom Fičom nije od juče. Čak sam siguran da je on snimio tu fotografiju – tvrdio je on, pokazujući glamurozni crno-bijeli snimak, koji je prebacio na svoj smartfon. Onaj na kome je Kejt nosila tetovažu jednoroga.
– Moguće je – priznala je Ema.
– Trebalo bi da pronađemo staru Kejtinu drugaricu i ispitamo je.
– Koju staru drugaricu?
– Prisjetite se: među tri pitanja za deaktivaciju alarma, bilo je jedno koje se odnosi na ime njene najbolje drugarice tokom studija.
– Tačno – rekla je, podvrćući rukav da bi pročitala odgovore koje je zapisala na podlaktici.
– Simpatičan vam je notes, imao sam isti kad mi je bilo osam godina....
– Umukni, njuškalo – izgrdila ga je Ema. – Djevojka se zove Džojs Vilkinson. Ali trebaće nam sati dok je ne pronađemo. Uz to, ta žena je danas sigurno udata i...
– Trebaće nam tri minuta – presjekao ju je Romuald.
Konektovao se na vebsajt Berklija, ali je pristup podacima koji se tiču bivših đaka bio zaštićen.
– Ne možeš da ga hakuješ?
– Ne prostim pucketanjem prstiju, ah uradiću to na klasičan način.
Tinejdžer je jednostavno ukucao «Džojs Vilkinson + MD» na monitoru za pretragu, koji je gotovo trenutno izbacio traženu informaciju.
– Ima jedna Džojs Vilkinson, profesor neuroloških nauka, sa zvanjem Ph. D. koje dodjeljuje Univerzitet Stanford. Išla je u Medicinsku školu Berkli od 1993. do 1998.
– To je ona, sigurno!
– Ona je specijalista za Alchajmerovu bolest – dopunio je on, prelazeći preko informacija sa stranice. – Šlag na tortu: radi na Brejn end Memori Institutu, organizaciji koja zavisi od MIT-a”, specijalizovanog u istraživanju cerebralnih bolesti.
Ema se ujela za usnu od uzbuđenja. Bilo je suviše lijepo da bi bilo istinito: MIT je imao svoje prostorije na Kembridžu, na samo nekoliko desetina kilometara od Bostona...
– Džojs je na faksu bila sa Kejt, to je bila njena najbolja drugarica, možda čak i cimerka. Treba da odete da je ispitate.
– To i hoću, ali zašto bi ona odgovorila na moja pitanja? Nemam načina da je primoram da mi odgovori.
– Treba je zaplašiti. Ljudi pričaju s policijom.
– Za slučaj da nisi zapazio, ja sam somelijer, ne pajkan.
– Ništa zato. Mogu da vam napravim policijsku legitimaciju vjerodostojniju od prave.
Ema je odmahnula glavom.
– Danas je 23. decembar. Džojs je vjerovatno na odmoru.
– Postoji samo jedan način da to saznamo – presjekao ju je tinejdžer.
On se konektovao na sajt Instituta za mozak i okrenuo sa svog telefona broj na centrali.
– Na vas je red – rekao je, pružajući telefon Emi.
– Brejn end Memori Institut, mogu li da vam pomognem? – upitala je žena na centrali.
Ema se malo nakašljala da bi pročistila grlo.
– Dobar dan, mogu li da dobijem lokal doktorke Vilkinson?
– Ko je traži?
– Euh... njena majka – odgovorila je, zatečena.
– Ostanite na vezi, prebaciću vam je.
Ema je brzo prekinula vezu.
– Bar znamo da se nalazi na poslu – rekla je, podižući ruku da bi zatražila račun iz bara.
Zatim je upitala Romualda:
– Jesi li bio ozbiljan za policijsku legitimaciju?
Klimnuo je glavom.
– Postoje štampači u boji dobrog kvaliteta u Biznis Centru. Nađimo se tamo za pet minuta.
Dok je odlazio, ona je pogledala svoju poštu. I dalje nije bilo nikakvog odgovora od Metjua na njenu jutrošnju poruku. To je bilo čudno. Čekajući račun, razmislila je o svim događajima koji su joj preokrenuli život ovih posljednjih dana.
Kako sam smjela da se upustim u ovaj vrtlog?
Potpisala je priznanicu koju joj je pružio konobar a potom se pridružila Romualdu.
* * *


Smješten pored recepcije, Biznis centar je bio veliki prostor namješten foteljama i zatvorenim separeima koji su opremljeni kompjuterima, štampačima i faksom. Ema je pronašla Romualda kako radi u jednom boksu.
– Nasmiješite se! – zatražio je, usmjeravajući ka njoj objektiv foto aparata na svom telefonu. Treba mi vaša slika. Više volite FBI ili BPD[23] karticu?
– BPD je kredibilnije.
– U svakom slučaju, valjalo bi da promijenite te vaše krpice. Ne djelujete u njima kao policajka.
– E sad bih ti rekla kako djeluju moje krpice!
Smjestila se pored njega i, posmatrajući ga kako radi, iznijela mu svoje sumnje:
– Možda smo na potpuno pogrešnom putu. Možda Kejt nema apsolutno ništa da se zamjeri.
– Šalite se? Neko ko krije pola miliona dolara u bankarskim novčanicama u lažnom plafonu nužno ima nešto da mu se zamjeri. Trebalo bi saznati odakle dolazi taj novac i naročito šta s njim planira.
– Šta predlažeš?
– Imam jednu malu ideju, ali potrebna mi je oprema...
Odlučila je da se povjeri štreberu i pružila mu je jednu od svojih kreditinih kartica.
– OK, kupi šta god hoćeš. Podigni gotovinu ako je neophodno.
Zatim je ponovo podigla rukav svoje košulje da bi pročitala šta je napisala na podlaktici.
– Ah, da, ima nešto o čemu bih željela da se raspitaš. Kejt ima jedan blog koji se zove Avanture jedne Bostonke. Na sajtu su popisane adrese dobrih restorana i radnji. Baci pogled na to. Nešto mi čudno izgleda u tonu ili prezentaciji...
– U redu, pogledaću – obećao je, zabilježivši adresu.
Potom se bacio na štampanje lažne policijske legitimacije na kartonskom papiru i pažljivo ga isjekao:
– Izvolite, poručnice – rekao je, pružajući Emi dragocjenu propusnicu.
Ema je klimnula glavom, konstatujući kvalitetno odrađeni posao tinejdžera, potom tutnula legitimaciju u novčanik.
– Bićemo u kontaktu, OK? Nemoj da praviš gluposti i zovi me ako naiđeš na problem.
– Capito – odgovorio je, namignuvši joj i protresavši svoj telefon.
* * *


Na ulici Bojlston snijeg je i dalje padao u jednakom ritmu, usporavajući saobraćaj. Ali Bostonci nisu bili spremni da se predaju pred ovom nepogodom. Naoružani lopatama, čuvari su čistili snijeg ispred ulaza u zgrade, dok su zaposleni u opštini sipali so na kolovoz i regulisali saobraćaj.
U blizini hotela For Sizons nalazio se jedan tržni centar. Ema je tu obavila svoju namjensku kupovinu: farmerke, čizme, rolku od kašmira i kožnu jaknu.
U kabini za probu, osmotrila je svoj preobražaj, pitajući se da li je uvjerljiva.
– Poručnik Ema Lavenštajn, bostonska policija! – rekla je, pokazujući legitimaciju pred ogledalom.

17
Mladić sa ekranima

Naša sloboda se gradi na onome što drugi ne zna o našem životu.
Aleksandar SOLŽENJICIN

Boston, 2010.
19.15h
Sniježne pahulje su se gomilale na Romualdovim naočarima.
Tinejdžer je skinuo okvire i obrisao ih rukavom svog džempera. Vratio je naočare na nos, zaključivši da ne vidi ništa bolje. S naočarima ili bez njih, svijet mu je uvijek izgledao zamagljen, taman i komplikovan.
Priča mog života...
Bar jednom je pokušao da radi po nekom redu. Vraćajući se s aerodroma, on je bio primijetio zgradu s velikim informatičkim natpisom, džinovsku prozirnu kocku smještenu na Ulici Bojlston. Tu je trebalo da uđe. Trotoar je prijetio da se pretvori u klizalište. On se okliznuo nekoliko puta i u posljednjem trenutku uhvatio, najprije za uličnu svjetiljku, zatim za saobraćajni znak. Konačno je stigao pred ogromnu staklenu fasadu koja se uzdizala na tri nivoa. Na dva dana od Božića radnja je bila otvorena sve do ponoći. Ličila je na mravinjak. Užurbana i gusta gomila umalo da pokoleba štrebera. Kao i svaki put kad bi se zatekao u sličnoj situaciji, on je osjetio da mu naglo nadolazi tjeskoba. Srce je počelo ubrzano da mu lupa u grudima a ledeni znoj da mu se sliva sa strane. S vrtoglavicom koja polako uzima maha, pokušao je da se izvuče iz te ljudske plime, zaputivši se stepenicama od pleksiglasa, najosjetljivijeg mjesta radnje koje je povezivalo tri sprata.
Stigavši gore, počeo je da diše malo bolje i postepeno je uspio da smiri svoju anksioznost. Stao je u red i strpio se nekoliko minuta prije nego što se prodavač pozabavio njime. Čim je uspostavio kontakt, tinejdžer je umio da se pokaže ubjedljivim: ne samo što je znao šta hoće, već je raspolagao i gotovo neograničenim kreditom. Izabrao je, dakle, vrlo moćan kompjuter, kupio nekoliko ekrana, kao i brojne dodatke, kablove i produžetke. Sve ono o čemu je oduvijek sanjao. Pošto su provjerili valjanost njegove platne kartice, prodavnica je prihvatila – vidjevši iznos kupovine i blizinu hotela – da mu u roku od sat vremena isporuči svu robu.
Ponosan što je dobro odradio prvi dio svoje misije, Romuald se vratio u For Sizons. Stigavši u hotel, pozvao je rum servis, naručio hamburger Rosini sa tartufima, parče torte Švarcvald i lajt kolu da bi umirio savjest.
Čim mu je isporučena kompjuterska oprema, priključio je slušalice na zvučnike, isprogramirao prigodnu plejlistu (Led Cep, Blu Ojster Kalt, Vizer...) i proveo čitavo veče konfigurišući aparate.
Tu, u toplini sobe, zaštićen brujanjem mašina, bio je u svom svijetu. Volio je kompjutere, pribor, klopu i duga usamljenička bjekstva u sajens fikšn ili fantastične knjige. Naravno, stalno se osjećao usamljenim. Vrlo usamljenim. Tuga je naglo nadolazila kao talas koji se valja izdaleka, hvatala ga za gušu i dovodila ga na ivicu suza.
Svuda se osjećao loše, nikada stvarno na svom mjestu, nesposoban da izgleda opušteno. Roditelji su mu, kao i psiholog koji ga je pratio, stalno ponavljali da treba da «ide ka drugima», da se «bavi sportom», da «stiče drugove i dragarice». Ponekad, da bi im učinio zadovoljstvo, pristajao je da napravi neke napore koji nikada nisu donosili plodove. Suviše je zazirao od ljudi, njihovog pogleda, njihovog mišljenja, udaraca koji su mogli da ga rastuže. Onda bi sačekao da odapnu nekoliko strijela na njega i vraćao bi se ponovo u svoj oklop, koji je skovao još u djetinjstvu.
Završio je sa instaliranjem, dovršavajući svoju koka-kolu. Ujedno je bio uzbuđen i izgubljen zbog ove situacije. Šta on to radi u Bostonu, na šest hiljada kilometara od kuće, u nevjerovatnoj sobi luksuznog hotela sa ženom koju jedva da poznaje i koja tvrdi da prima mejlove iz budućnosti?
Dopustio je jednostavno da ga vodi instinkt. U Emi je prepoznao nekakvu stariju sestru, možda podjednako iščašenu i usamljenu kao što je on. Nazirao je da iza svojih zadirkivanja ima dobro srce. Naročito je osjećao da je pred pucanjem i prvi put u životu je imao utisak da nekome može biti koristan. Mada je možda bio jedini koji je to znao, ali osjećao je da u sebi ima snage i inteligencije koji samo čekaju da dođu do izražaja.
Sada su njegovi prsti letjeli preko tastature kao pješadija u opsadi neprijateljske tvrđave.
U Njujorku je vidio svog prijatelja Džeroda kako se krišom probija na prvi nivo Domein Avernes Sistema, sistema za globalni nadzor grada, koji u realnom vremenu koristi kamere Menhetna. Odatle je zapamtio nekoliko manipulacija. Dovoljno da se obruši na sopstvenu metu: informatički sistem Masačusets Dženeral Hospitala.
Borba je bila duga, ali zahvaljući žestini, njemu je pošlo za rukom da preuzme kontrolu nad intranetom i svim kamerama za video nadzor bolničkog centra. Nastavio je sa hakovanjem, dobivši ovlašćenje da pristupi svim medicinskim podacima pacijenata, kao i profesionalnim dosijeima i rasporedu svih članova osoblja.
Mehanički je provjerio i Kejtin. Doktorka je završila svoj dan i počinjala s radom tek sutra ujutru u osam časova: prijepodne u glavnoj zgradi Hart Centra, popodne i uveče u Dječjoj bolnici Džamajka Plejna u jugozapadnom predgrađu Bostona.
Romuald je načinio napor da se sjeti šta mu je ispričala Ema: na izlazu sa parkinga dječje bolnice Kejt je udario kamion za isporuku brašna. Slijedeći isto «uputstvo», trebalo mu je petnaestak minuta da hakuje informatički sistem sa odjeljenja ustanove. Proveo je gotovo čitav sat, šetajući od kamere do kamere da bi «se upoznao» sa mjestima, zatim se dosjetio Kejtinog bloga za koji mu je Ema tražila da ga pogleda.
On se konektovao, dakle, na Avanture jedne Bostonke. Radilo se o amaterskom blogu, nekoj vrsti kataloga dobrih adresa koje doktorka savjetuje. Tu su se prije svega nalazile preporuke restorana, kafića i radnji, svaki članak je bio ilustrovan s jednim ili više snimaka. Romuald je proveo pola sata u pregledanju tekstova po redu kojim su objavljivani. Tokom čitanja nešto ga je začudilo: raznolikost tona u tekstovima. Pojedini su bili vrlo pismeni, drugi pak napisani u mnogo opuštenijem stilu i prepuni pravopisnih grešaka. Bilo je teško povjerovati da je ista osoba sastavila sve te tekstove. S druge strane, kako žena poput Kejt – koja živi za svoj posao – nalazi vremena za tolike izlaske?
Produbljujući svoja istraživanja, tinejdžer je pronašao da su tekstovi sa sajta zapravo samo «copy-paste» s drugih blogova. Kejt se očigledno zadovoljila da napravi duplikate članaka drugih autora.
Ali u kom cilju?
Ovoga puta je zapeo. Posvetio je još nekoliko minuta čitanju komentara sa bloga. On nije bio toliko posjećen, mada je izvjesni «Jonas2», revnosni posjetilac sajta, ostavljao kratke komentare za svaki članak: «interesantan, svidjelo nam se što smo saznali nešto više», «već znamo to mjesto», «nevažan restoran», «dobro smo se častili, hvala na savjetima!»
Romuald je zijevnuo. Sve ovo mu je postajalo nejasno. Za svaki slučaj, poslao je svom drugaru informatičaru, Džerodu, link bloga s kratkom bilješkom u kojoj ga moli da provjeri da li nalazi nešto čudno na sajtu. Rekao mu je da je hitno i obećao mu 1000 dolara kad obavi posao.
Bilo je više od 1 čas izjutra kad se uspavao pred ekranima.

18
Poručnik Lavenštajn

Žena je kao kesica čaja, nikad ne znaš koliko je jaka sve dok ne uđe u vrelu vodu.
Elinor RUZVELT

Boston, 2010.
Sa svojom strukturom dvostruke spirale koja svijetli u noći, staklena zgrada Instituta za mozak i memoriju ličila je na džinovski molekul DNK.
Staklena vrata zdanja otvorila su se sa jakim daškom vazduha. Ema je samouvjereno krenula ka prijemu.
– Poručnik Lavenštajn, bostonska policija – predstavila se, – isukavši legitimaciju.
– Šta možemo da učinimo za vas, poručniče?
Ema je zatražila da razgovara sa Džojs Vilkinson.
– Najaviću vas profesoru – odgovorila je hostesa, podignuvši slušalicu. – Samo trenutak molim.
Pomalo nervozna, Ema je raskopčala rajsferšlus na; svojoj jakni i napravila nekoliko koraka u holu, čiji su opalni i mliječni zidovi odavali utisak kao da se krećete po svemirskom brodu. Sa svake strane zida, sjajni panoi su prikazivali scene iz skorije istorije instituta, koji je u cjelini bio posvećen izučavanju najmisterioznijeg i najfascinantnijeg organa koji postoji.
Ljudskog mozga...
Projekat ustanove za neuronauke bio je jasan: okupiti neke od najvećih istraživača na planeti da bi se dalje istražile bolesti nervnog sistema (Alchajmer, šizofrenija, Parkinsonova bolest...).
– Poručniče, pođite za mnom, molim vas.
Ema je u stopu pratila recepcionerku.
Nečujni lift, u obliku staklene kapsule, odvezao ih je na posljednji sprat kule. Na kraju jednog staklenog hodnika nalazio se potpuno providni prostor: radno mjesto Džojs Vilkinson.
Naučnica je podigla pogled sa laptopa kad je Ema kročila u njenu kancelariju.
– Uđite, poručniče. Molim vas – rekla je, pokazujući joj rukom mjesto ispred nje.
Kao što se to moglo naslutiti po fotografijama, Džojs Vilkinson je bila indijanskog porijekla. Njena zagasita koža i kratka, kao gagat crna kosa, činila je kontrast sa svijetlim i nasmijanim pogledom, koji je svjetlucao iza finih naočara sa prozirnim okvirima.
Ema joj je pokazala legitimaciju, ne trepnuvši.
– Zahvaljujem što ćete mi posvetiti nekoliko minuta vašeg vremena, profesore.
Džojs je klimnula glavom. Pod raskopčanim ljekarskim mantilom, nosila je jednostavne platnene pantalone kaki boje i džemper s krupnim petljama, koji joj je davao gotovo dječji, dječački izgled. Njeno četvrtasto i mladoliko lice izazivalo je simpatije.
Prije nego što je sjela, Ema je bacila pogled oko sebe po prostoriji. Zidovi su bili obloženi ravnim ekranima, na kojima se prostiralo desetine planova presjeka ljudskih mozgova.
– Pomislio bi čovjek da su u pitanju slike Endi Vorhola – primijetila je, ukazujući na žive boje markera koji označavaju cerebralnu aktivnost, što je «žive» snimke učinilo gotovo veselim.
Džojs je objasnila:
– Radi se o medicinskoj studiji sprovedenoj u Južnoj Americi na nekoliko hiljada osoba iz jedne šire porodice, čiji članovi imaju nasljednu predispoziciju da razviju Alchajmerovu bolest.
– I kakvi su zaključci?
– Pokazuje da se prvi znaci bolesti javljaju preko dvadeset godina prije prvih simpotoma.
Ema je prišla veoma blizu jednom snimku. Pomislila je na svog oca, u završnoj fazi bolesti, hospitalizovanog u jednoj ustanovi u Nju Hempširu. Kao odjek na njena razmišljanja, Džojs joj je povjerila:
– Moj očuh je razvio jedan prijevremeni oblik ove bolesti. To mi je upropastilo djetinjstvo, ali je i odredilo moj poziv.
«Policajka» je nastavila razgovor:
– Mozak... Sve se dešava unutra, zar ne? – rekla je pokazujući na svoju lobanju. – Električni signali, veze među grupama neurona.. .
– Da – odgovorila je Džojs, smiješeći se. – Mozak rukovodi našim odlukama i određuje naše ponašanje i naša mišljenja. Razvija svijest koju imamo o našem okruženju i nama samima i ide dotle da čak određuje način na koji ćemo se zaljubiti!
Imala je topao, pomalo promukao glas. Moćni šarm. Ljekarka je klimnula glavom, vrteći se u svojoj fotelji.
– Vrlo uzbudljiva tema, ali niste zato došli da me vidite, zar ne, poručniče?
– Naime, ovdje sam zato što bostonski policijski department vodi istragu u kojoj se pojavljuje ime Kejt Šapiro.
Džojs je pokazala da je primjetno iznenađena.
– Kejt? Za šta je osumnjičena?
– Ni za šta ozbiljno – uvjerila ju je Ema. – Kejt nije glavna osoba koju cilja naša istraga. Ne mogu da vam kažem ništa više za sada, ali zahvaljujem vam na vašoj saradnji.
– Kako mogu da vam pomognem?
– Tako što ćete mi odgovoriti na nekoliko pitanja. Kada ste sreli Kejt prvi put?
– Pa, bilo je to... 1993. – potvrdila je računajući na prste. – Bile smo obje đaci na prvoj godini DžMP.
– DžMP?
– Džoint Medikal Program Univerziteta Berkli. Radi se o jednom od najprobranijih medicinskih kurseva u zemlji, koji traje pet godina. Tri godine mastera iz nauke na univerzitetu i dvije godine stažiranja na različitim bolnicama u Kaliforniji.
– Na univerzitetu ste bili njena najbolja prijateljica, zar ne?
Džojs je zaškiljila u tišini, puštajući da sjećanja polako izrone iz prošlosti.
– Da, sigurno. Dijelile smo istu sobu tokom tri godine na Berkliju, prije nego što smo iznajmile mali stan u San Francisku na dvije godine. Zatim smo se preselile u Baltimor da bismo tu otpočele stažiranje.
– Kakva je Kejt bila u to vrijeme?
Doktorka je slegnula ramenima.
– Kao i danas, pretpostavljam: lijepa, ambiciozna, inteligentna, obdarena čeličnom voljom... Zaista, vrlo obdarena. Nikada nisam vidjela nekog ko može tako brzo i tako dugo da radi. Sjećam se da je vrlo malo spavala i imala nevjerovatnu moć koncentracije. Bila je nesumnjivo najbolji đak iz naše klase.
– Odakle je došla?
– Iz jedne male katoličke gimnazije iz Mejna, čije sam ime zaboravila. Prije Kejt nikada niko iz te ustanove nije bio primljen na DžMP. Sjećam se da je njen rezultat iz cjelokupnog testa iz škole bio najviši otkad je ustanovljen taj ispit. I mogu da se opkladim da ga još do dana današnjeg niko nije premašio.
– Kako ste se sprijateljile?
Džojs je raširila ruke.
– Mislim da nas je bolest naših roditelja zbližila. Kejt je izgubila majku, koja je bolovala od multiple skleroze. Bile smo obje odlučne u tome da život posvetimo borbi protiv neurodegenerativnih bolesti.
Ema se namrštila.
– Vi ste to i uradili, ali Kejt nije. Ona je postala kardiohirurg.
– Da, naglo je promijenila smjer 1999. usred naše druge godine u Baltimoru.
– Hoćete da kažete da je prekinula stažiranje na drugoj godini neurologije da bi se preusmjerila na hirurgiju?
– Tako je: kako je bila jako dobar student, Džon-Hopkins[24] je pristao da joj odobri prebacivanje tokom trajanja godine da bi se priključila stažiranju na hirurgiji.
– Koji je bio razlog ove promjene?
– Ni dan-danas ne bih mogla da vam kažem. Uostalom, počev od tog datuma naši putevi su se razišli i naš odnos je postao labav.
Ema je bila uporna.
– Kad razmislite, zaista ne vidite ništa što je moglo da prouzrokuje tu odluku?
– To se desilo prije deset godina. Imale smo samo dvadeset i četiri godine u to vrijeme. A potom, u medicini nije rijetkost da studenti mijenjaju usmjerenje u hodu.
– Ipak, ovdje se radilo o životnom zalaganju. Rekli ste da je Kejt bila riješena da se posveti karijeri neurologa.
– Znam dobro – nadovezala se Džojs. – Nešto značajno se očigledno desilo u njenom životu te godine, ali ja zaista ne bih umjela da Vam kažem šta.
Ema je dograbila hemijsku olovku, koja je stajala na kancelarijskom stolu i zapisala datum «1999.» na svoju podlakticu sa sljedećim pitanjem: «koji događaj u Kejtinom životu?»
– Želite li papir, poručniče?
Ema je odbila i nastavila svoje «ispitivanje»:
– Da li je Kejt izlazila sa tipovima u to vrijeme?
– Imala je neku magnetsku ljepotu zbog koje su joj se mnogi udvarali. Na najprozaičniji način: svi mladići su balavili pred njom i maštali da je odvuku u krevet.
– Ne odgovarate mi na pitanje – insistirala je Ema. – Sa kime je izlazila?
Uznemirena, Džojs je očevidno pokušavala da zaštiti intimu svoje bivše prijateljice.
– To je njena lična stvar, zar ne?
Da bi uklonila njenu obzirnost, Ema je pojasnila svoje pitanje:
– Izlazila je sa Nikom Fičom, je l’ tako?
Džojs je ispustila neprimjetni uzdah olakšanja. Zadovoljna što nije odala Kejtinu tajnu, rekla je u povjerenju:
– To je tačno, Nik je bio Kejtina velika ljubav.
– Otkada su se zabavljali? – upitala je Ema da bi iskoristila načetu temu.
– Od devetnaeste godine. Bih smo druga godina na Berkliju kad je Fič došao da održi predavanje na univerzitetu. Kejt ga je već ranije bila srela. Ona je, dakle, otišla da razgovara sa njim nakon seminara i počeli su da se viđaju. Njihova ljubavna priča je počela 1994. Fič je već u to vrijeme bio legenda. Imao je vjerovatno dvadeset i pet ih dvadeset i šest godina i zarađivao je mnogo novca od industrije video igrica. U to doba se u svijetu slobodnih softvera naveliko pričalo o Jednorogu.
– Ko je znao za njihovu vezu?
– Vrlo malo ljudi. Čak niko, po mom mišljenju, osim Nikove majke i mene. Fič je uvijek bio vrlo diskretan po pitanju svog ličnog života. Pravi paranoik. Nećete pronaći nijednu fotografiju niti jedan snimak na kome se vide zajedno. Nik se za to starao.
– Otkud ta paranoja?
– Nemam predstavu. U svakom slučaju, to je bilo duboko usađeno u njemu.
Ema je napravila kratku pauzu. Ta paranoja se loše uklapala sa filmom koji je snimila istog jutra svojim mobilnim telefonom. Zašto su se Kejt i Nik sreli u pabu u kome je bilo ko mogao da ih vidi?
– Koliko vremena je trajala njihova veza?
– Nekoliko godina, ali bila je to nejasna veza. «Prati me, ja ti bježim; bježiš od mene, ja te pratim.» Shvatate?
– Vrlo dobro, nažalost – uzdahnula je Ema.
Džojs se nasmiješila i nastavila:
– Po onome što mi je povjerila, Kejt je mnogo patila zbog Nikove nestalnosti. Prebacivala mu je što se dovoljno ne trudi. Jednog dana bi se pokazao kao veoma zaljubljen, da bi već sutradan postao nekako dalek. Raskidali su nekoliko puta, ali su na kraju uvijek završavali zajedno. Ona je bila pravi akrobata i učinila bi bilo šta za njega, uključujući i tu glupu operaciju estetske hirurgije.
Ema je osjetila trnce u stomaku. Bila je u pravu...
– Koje je godine to bilo?
Džojs je ponovo stala da računa na prste.
– Tokom ljeta 1998. na kraju naše prve godine stažiranja, nekoliko mjeseci, dakle, prije nego što je Kejt promijenila specijalnost.
– Po vašem mišljenju, da li je uradila tu operaciju da bi se dopala Fiču?
– Da, to mi se čini očiglednim. U to doba, Kejt nije shvatala zašto je Nik gura od sebe. Nije imala više samopouzdanja. Ta operacija je bila očajnički potez.
Ema je promijenila temu.
– Do kada su se Kejt i Nik viđali?
Džojs je odmahnula glavom.
– Ne znam pouzdano. Kao što sam vam rekla, izgubile smo jedna drugu iz vida kada je Kejt promijenila put. Slale bismo povremeno jedna drugoj poneki imejl, ali bilo je gotovo s povjeravanjem. Poslije Baltimora ona se vratila u San Francisko da bi završila svoje stažiranje, zatim je pratila obuku iz kardio hirurgije u Njujorku. Prije pet godina zaključila je svoju specijalizaciju kao šef klinike za transplantaciju srca u Bostonu i odmah uspjela da dobije mjesto na MDžH.
Ema je spremno dočekala odgovor.
– Našle ste se znači obje u istom gradu u istom trenutku?
– Skoro. Ja sam došla na Brejn Institut prije tri i po godine.
– Pretpostavljam da ste pri dolasku ovdje ponovo potražili staru prijateljicu...
Osjetivši blagu neprijatnost, Džojs je sačekala nekoliko sekundi prije nego što je odgovorila.
– Da, kontaktirala sam je i otišle smo na piće ujedan kafić u Bek Beju. To je bilo nekoliko mjeseci poslije njenog porođaja. Rekla mi je da je veoma srećna, vrlo zadovoljna svojim porodičnim životom i vrlo zaljubljena u svog muža, profesora filozofije na Harvardu.
– Jeste li joj povjerovali?
– Nisam imala nijedan razlog da to ne učinim.
– Jeste li ponovo pričale o Niku?
– Ne, nije bio trenutak. Upravo se bila vjenčala i dobila dijete. Nisam htjela da je vraćam u prošlost.
– Da li ste se ponovo vidjele?
– Predložila sam joj, ali mi ona nikada nije odgovorila na imejlove ili telefonske pozive. U jednom trenutku sam digla ruke.
Džojs je uzdahnula i tišina je zavladala prostorijom. Ema je okrenula glavu prema prozoru. Škiljeći, razabrala je rijeku, crnu i tamnu, koja teče ispod.
– Vrlo dobro. Hvala na saradnji – rekla je ustajući.
Ustala je i Džojs.
– Ispratiću Vas, poračniče.
Ema je krenula za naučnikom u hodnik, potom u lift.
– Zaista ne možete da mi kažete za šta se Kejt tereti? – bila je uporna Džojs, pritisnuvši dugme da bi sišle u prizemlje.
– Prerano je, žao mi je. Zamolila bih vas takođe da nikome ne pričate o našem razgovoru.
– Kako vi kažete. Iskreno se nadam da se nije desilo ništa ozbiljno, ali ma šta da je Kejt uradila, ima jedna stvar koju biste morali da imate u vidu: kad se nečega lati, ona to radi inteligentno i odlučno. I ide do kraja. Ima samo jednu manu, jednu slabu tačku.
– Ljubav?
– Van svake sumnje. Kejt je i sama govorila da osjeća kako se njena ruska duša budi onda kad je zaljubljena i da je tada spremna na najveće ispade. Vjerujte mi, to nije šala.
Džojs joj je pružila vizitkartu kad su stigle u hol instituta.
– Ukoliko vam budu potrebne još neke informacije, slobodno me pozovite, poručniče.
– Hvala. Samo još posljednje pitanje: da li bi Kejt bila sposobna da uradi nešto da bi se osvetila Niku?
Džojs je raširila ruke u znak nemoći. Dvije žene su nastavile da razgovaraju još dobrih pola sata pri mliječnoj svjetlosti Brejn Instituta.
Konačno je Ema izašla u noć. Bilo je kasno. Snijeg je prestao da pada, ali je polarna hladnoća ledila kampus.
Nijednog taksija na vidiku. Koračala je sve do stanice Kendal/MIT i ušla u metro do Bostona.
Odgurnuvši vrata hotelske sobe, ugledala je Romualda kako spava ispred načičkanih ekrana, glave položene na svoje prekrštene ruke.
Ona je radoznalo pogledala informatičku instalaciju, razrogačivši oči. Tinejdžer je preobratio sobu u impresivni glavni štab službe bezbjednosti.
Nečujno je napustila sobu i vratila se u hotelski bar.
U to doba noći mjesto je brojalo samo nekoliko klijenata.
Naručila je novu kajpirošku i pijuckala, razmišljajući o onome što joj je ispričala Džojs Vilkinson prije nego što su se rastale.
O prvom susretu Kejt i Nika.

19
Peruanska besmrtna partija

Ljubavne riječi su kao odapete strijele lovca.
Jelen nastavlja da trči i ne zna se odmah da li je smrtno ranjen.
Moris MAGR

Devetnaest godina ranije
Februar 1991.
Kejt ima šesnaest.godina – Nik dvadeset i tri
Restoran na benzinskoj pumpi blizu St. Helensa u Oregonu.
Pada snijeg. Sala je gotovo prazna. Jedina mušterija dovršava jaja na oko, igrajući partiju elektronskog šaha. Iza pulta vrlo mlada konobarica sluša album Nevrmajnd koji se vrti na čitaču CD-a. Knjiga iz biologije je otvorena pred njom, ona izgleda potpuno zaokupljena čitanjem, mada se njeno tijelo neprimjetno njiše u ritmu muzike.
– Gospođice! Možete li mi donijeti još jednu kafu, molim vas?
Kejt podiže glavu s priručnika, uzima kuvalo koje se grije na svom postolju i kreće ka mušteriji. Uslužuje ga, izbjegavajući da sretne njegov pogled. Pažnju joj privlači partija šaha u završnici. Ona se ugrize za jezik, oklijeva da mu skrene pažnju, da prekrši princip koji je sama sebi zadala: da se što je moguće dalje drži od muškaraca. Konačno, kad vidi gdje uzima jednu figuru na tabli, ona istupa i upozorava ga:
– Ostavite topa i zaboravite na rokadu[25].
– Molim? – upitao j e Nik.
Glas mu je melodičan i razdragan. Prvi put ona ga zaista gleda. Obučen je u crno, ali lice mu je prijatno a kosa mu se sija kao med.
– Na ovom potezu, nije dobro vršiti rokadu – objašnjava ona, sigurna u sebe. – Bolje igrajte s konjem na e7.
– A zašto tako?
– Sad ste na desetom potezu, zar ne?
Nik gleda tablu i potvrđuje:
– Tačno.
– Dakle, ta konfiguracija igre prati model jedne čuvene partije: peruanske besmrtne partije šaha.
– Nikad čuo za to.
– To je međutim vrlo poznata partija – primjećuje ona s izvjesnom popustljivošću.
Njega pak zabavlja drskost djevojke.
– Prosvijetlite me.
– Nju je 1934. u Budimpešti prikazao peruanski velemajstor Esteban Kanal. Mat u četrnaest poteza, uz žrtvovanje kraljice i dva topa.
On je jednim pokretom ruke poziva da sjedne.
– Pokažite mi to.
Ona se preispituje, ali na kraju zauzima mjesto naspram njega i počinje da pomjera jednu po jednu figuru, komentarišući na brzinu svoje poteze:
– Dakle, ako pravite rokadu, pijun vašeg protivnika će pojesti vašeg na b4, potom će vaša kraljica pojesti njegovog topa na a1, u redu? Zatim će se njegov kralj premjestiti na d2 i tu nemate izbora: vaša kraljica mora da uzme njegovog topa na h1. Njegov uzima jednog od vaših pijuna na c6, primoravajući vas da mu pojedete kraljicu i partija se završava matom kad se laufer premjesti na a6.
Nik ostaje zapanjen. Kejt ustaje i završava svoju demonstraciju, pobliže objašnjavajući:
– To je Bodenov mat.
Pomalo povrijeđen, on gleda tablu, igrajući iznova partiju u svojoj glavi.
– Ne, čekajte! Zašto moja kraljica mora da pojede topa?
Ona sliježe ramenima.
– Ako je ovo bilo prebrzo za vas, odigrajte partiju na mini. Vidjećete da je to jedino održivo rješenje.
Prevazilazeći poniženje koje je pretrpio, on joj predlaže da odigraju jednu partiju, ali ona baca pogled na sat i odbija njegov predlog.
Posmatra je kako se vraća iza pulta, kad se pojavljuje gazda restorana.
– U redu je, Kejt, možeš da ideš – dobacuje čovjek, pružajući joj novčanicu od 10 dolara.
Djevojka stavlja novac u džep, skida kecelju, vraća knjigu u ranac i prelazi prostoriju da bi izašla.
Nik je doziva:
– Hajde, jednu partijicu za 10 dolara! – navaljuje, spuštajući novčanicu na sto. – Prepuštam vam bijele!
Kejt gleda novčanicu, oklijeva četvrtinu sekunde, potom sjeda i kreće pijunom.
Nik se smiješi. Prvi potezi se odigravaju za kratko vrijeme. Kejt brzo shvata da će dobiti partiju i da do toga čak može brzo da dođe, ali nešto u njoj se opire. Gotovo nesvjesno, ona namjerno ne igra neke poteze da bi produžila igru. Za nekoliko trenutaka ona sebe primorava da ne gleda kroz prozor da ne bi vidjela sniježne pahulje koje se kovitlaju na nebu. Zna da napolju šiba vjetar, štipa hladnoća, strah, neizvjesnost. Zna da će prije ih kasnije morati da pronađe hrabrosti da se suoči sa njima, ali za sada ona sebi dozvoljava predah sa ovim crnim princom zlatne kose, uljuljkana muzikom, u pomalo ljepljivoj toplini restorana.
– Vraćam se – dobacio je Nik ustajući.
Ona ga posmatra kako ide ka toaletu. Vraća se nakon dva minuta i služi se šoljicom kafe, kao da je kod kuće, prije nego što će ponovo sjesti. Oboje vuku svoje poteze sve sporije. Ona produžava svoje zadovoljstvo još dobrih pet minuta prije nego što naglo završava stvar. U tri poteza, Nik više nema kud.
Šah-mat.
– Gotovo – kaže ona teškim tonom, stavljajući u džep novčanicu sa stola.
Sad ona ustaje i uzima svoju torbu.
– Čekajte – traži on. – Pružite mi revanš.
– Ne, gotovo je.
Ona odlazi, zatvarajući vrata za sobom. On je prati pogledom kroz staklo. Njene posljednje riječi mu odzvanjaju kao eho u glavi.
Gotovo je...
– Gospode, ko je ta djevojka? – pita, idući prema pultu.
– Nemam pojma – odgovara gazda. – Mislim daje Ruskinja. Jutros sam je zaposlio.
– Njeno ime?
– Ne sjećam se više. Neko komplikovano. Rusko, šta li. Ovdje je zovu «Kejt».
– Kejt – ponavlja Nik, mrmljajući kao za sebe.
On diže obrve, vadi novčanik iz džepa svojih farmerki i ostavlja novčanicu da bi izmirio račun. Zatim oblači svoju debelu jaknu, vezuje šal i traži ključeve od kola najprije u džepu pantalona a zatim jakne.
– Sranje!
– Šta? – pita gazda.
– Pokupila mi je ključeve od kola!
* * *


Istog dana
Pet sati kasnije
Kucanje na vratima budi Nika iz sna. On otvara oči, gleda oko sebe. Treba mu nekoliko sekundi da se sjeti gdje se nalazi (u maloj sobi pomalo sumornog motela u Oregonu) i zašto (zato što je bio dovoljno glup da bi dozvolio da mu jedna klinka digne ključeve od kola dok on ima vrlo važan sastanak u San Francisku kroz nekoliko sati...).
– Da? – pita on, otvarajući vrata.
– Gospodine Fič? Ja sam Gabrijel Alvarez, pomoćnik u kancelariji šerifa okruga Kolumbija. Našli smo vaš auto i lopova.
– Stvarno? Mogu li da ga brzo pokupim? U velikoj sam žurbi i...
– Dođite, odvešću vas.
Auto 4X4 pomoćnika šerifa teško se probija kroz noć. Snijeg je prestao da pada, ali je put i dalje vrlo klizav.
– Šta ste koji đavo dolazili u našu nedođiju? – grdi ga Gabrijel Alvarez.
– Prisustvovao sam jednoj konvenciji za video igrice u Sijetlu. Vozio sam putem da se vratim u San Francisko kad je počeo da pada snijeg i...
– Video igrice, stvarno? Moj klinac provodi sate pred tim čudima. To nam garantuje lijepu generaciju bezmozgovaca.
– O tome se raspravlja – odgovorio je Nik oprezno. – A moja kola? Gdje ste ih pronašli?
– Skrivena u šumskom rastinju, u jednoj šumi na dvadeset kilometara odavde. Djevojka je spavala unutra.
– Kako se zove?
– Ekaterina Svatkovski. Ima šesnaest godina. Po onome što nam je rekla, živjela je u kamp-prikolici sa svojom majkom u Belviju. Majka joj je umrla prije dva mjeseca. Djevojka je odbila da bude smještena u porodici i pobjegla je iz doma kome je dodijeljena. Otada se bespravno useljava gdje god stigne.
– Šta će biti s njom?
– Bojim se ništa dobro. Kontaktirali smo socijalne službe, ali to neće riješiti problem.
– Možda bi trebalo da povučem tužbu?
– Radite šta hoćete.
– Da li bih mogao da razgovaram sa njom?
– Ako vam to odgovara, ali upozoravam vas: stavili smo je u ćeliju, da je malo zastrašimo, ipak...
* * *


Nik gura vrata ćelije.
– Zdravo, Kejtlin. Brrr! Ovdje je da ti se sledi guzica.
– Gubite se!
– Polako! Šta je tvoj problem?
– Majka mi je umrla, otac je nestao, nemam love, nemam gdje da spavam: je l’ vam se sviđa opis?
On sjeda pored nje na drvenu klupu okačenu na zid ćelije.
– Zašto odbijaš da ideš u neku porodicu ili dom?
– Ostavite me! – viče ona, udarajući ga po ramenu.
Da bi se odbranio, on joj zadržava pesnice.
– Smiri se, pobogu!
Ona ga prkosno gleda i odgurkuje na ivicu klupe.
– Ali šta planiraš da radiš na ovoj hladnoći? – nervira se on. – Da beskonačno boraviš u ovom trulom kraju?
– Pustite me, dođavola.
– Pandur mi je pokazao tvoj ranac. Vidio sam tvoje knjige iz biologije. Želiš dapostaneš ljekar, zar ne?
– Da, uspjeću u tome.
– Ne. Ne, ako ne ideš na predavanja.
Ona okreće glavu da on ne bi primijetio suze koje joj naviru na oči. Zna da je on u pravu. Stidi se.
– Dopusti da ti pomognem – traži on.
– Da mi pomogneš? Zašto biste mi vi pomogli? Čak se ni ne poznajemo!
– To je tačno – priznaje. – Ah kakve veze ima? Osobe koje najbolje poznajem su one koje najviše prezirem.
Ona ostaje nepokolebljiva.
– Rekla sam da neću. Ljudi vam nikada ne pomažu besplatno. Ne želim da vam išta dugujem.
– Nećeš mi ništa dugovati.
– Tako uvijek kažu u početku...
On vadi svoju šahovsku tablu iz torbe i mijenja temu.
– Hoćeš da mi priuštiš revanš?
– Vi se nikada ne predajete! – uzdiše ona.
– Mislim da je to dobra osobina koju ti takođe imaš, Kejtlin.
– Prestante da me zovete tako! U šta igramo ovog puta?
– Ako ti pobijediš, ja se gubim – predlaže on.
– A ako vi pobijedite?
– Dopustićeš da ti pomognem.
Ona šmrče. On joj pruža papirnu maramicu.
– OK – odlučuje ona. – Poslije svega, ako želite drugu rundu. .. Vi uzmite bijele.
On se smiješi, stavlja pijune na tablu i pomjera prvu figuru. Ona čini isto.
– Istina je da je ovdje da se smrzneš – kaže ona drhteći.
– Uzmi moju jaknu – predlaže on.
Ona sliježe ramenima.
– Nema potrebe.
On ustaje i stavlja joj kožnu jaknu na ramena.
Ona se pripija uz nju i popušta:
– Teška je tonu, ali je super topla.
Nastavljaju partiju. Dok igraju u tišini, ona shvata da bojazan i zaziranje polako nestaju. Međutim, miris straha je utisnut u nju još odmalena: strah da joj ne umre majka, strah da ne izgube stan, strah da ne ostane sama na svijetu...
Ona zatvara oči i donosi odluku koja je oslobađa tereta: izgubiće partiju. Dopustiće da joj pomogne ovaj vitez koji je došao niotkuda.
Ona to još ne zna, ali upravo proživljava odlučujući momenat u svom životu.
U godinama koje će uslijediti, hiljade puta će iznova vraćati film o svom prvom susretu sa Nikom Finčom. Prvim čovjekom koga će voljeti. Jedinog. Svaki put kad bude imala potrebu za ohrabrenjem ili kad bude osjetila da njena odlučnost jenjava, ona će snagu pronaći misleći iznova na taj magični i neočekivani trenutak kada je Nik ušao u njen život. Na taj dan kad je odlučila da će mu zauvijek pripadati, «i u dobru i u zlu, i u bogatsvu i u siromaštvu, i u zdravlju i u bolesti, i u sreći i u bolu. Sve dok ih smrt ne razdvoji».
– Šah-mat – izgovara on premještajući kraljicu.
– U redu, drugu ruku ste dobili.
Zadovoljan, on joj spušta ruku na rame.
– Dobro, slušaj me dobro, Kejtlin: povući ću tužbu i pozvati mog advokata. Dotle te molim da budeš mirna, OK?
– Vašeg advokata?
– On će te izvući odavde i pomoći da izbjegneš porodice i domove. Srediće da stekneš pravo da nastaviš školovanje na St. Džozef Koledžu.
– Šta je to?
– Jedna mala katolička gimnazija koju drže časne sestre. Tu sam i ja išao u školu. To je idealno mjesto ako zaista želiš da radiš.
– Ali kako ću da vam...
– Imaćeš pravo na tri godine školovanja, sa svim plaćenim troškovima – presjeca je on. – Imaćeš smještaj, hranu i sve pogodnosti. Imaćeš da se baviš samo učenjem. Ako budeš ozbiljna, to će te odvesti do medicinske škole. Poslije će biti stipendija i na tebi je da se snađeš. Je l’ važi?
Ona u tišini prihvata, a potom pita:
– Ništa vam neću dugovati?
On odmahuje glavom.
– Ne samo da mi ništa nećeš dugovati, već nikada više nećeš čuti za mene.
– Zašto to radite?
– Da ne bi mogla da kažeš da ti nije pružena šansa – odgovara on kao da je to očigledno.
Stavlja šahovsku tablu u svoju torbu, ustaje da krene i gleda na sat.
– Kasnim, Kejtlin, čekaju me u San Francisku. Srećan sam što smo se sreli. Čuvaj se.
On odlazi, ostavljajući joj njegovu jaknu. Da li je namjerno zaboravio ih previdio da je uzme, ona će je čuvati do kraja života.

Peti dio
IZBOR ZLA



Šesti dan



20
Živo sjećanje

Muškarci više vole plavuše zato što plavuše znaju šta muškarci više vole.
Merilin MONRO

Boston
24. decembar 2010.
7.46h
Sunce je izašlo iznad Bostona, bacajući zrake na hotelsku sobu od čega se metalna površina polica presijavala. Zaslijepljen odbljeskom, Romuald je prinio ruku očima i naglo okrenuo lice da bi izbjegao svjetlost.
Trebalo mu je malo više vremena da se razbudi. Grlo mu je bilo suvo, nos zapušen a trnci su mu prolazili kroz ruke. Prilikom ustajanja, primijetio je da su mu svi zglobovi ukočeni. Napravio je nekoliko koraka da bi dohvatio flašu mineralne vode sa niskog stočića, ali se spotakao i pao svom težinom, prostrvši se koliko je dugačak preko svoje putne torbe. Podigao se, povrijeđen, i pokušao da napipa naočare.
S okvirima na nosu zapazio je da Eme nema u sobi. Pogledao je na sat i uznemirio se. Svakako nije želio da propusti Kejtin dolazak u bolnicu.
Jednim pritiskom na tipku tastature aktivirao je svoje ekrane i otkucao, kao na klaviru, nekoliko šifrovanih redova da bi se pojavile slike sa kamera za nadzor spoljnog parkinga.
Potom je pozvao Emu.
– Jesi dobro spavao, bubašvabo? – upitala gaje sva zadihana.
– Gdje ste vi?
– Na posljednjem spratu teretane. I za tebe bi bilo dobro da malo mrdneš da bi sagorio tu mast.
– Nemam vremena – spretno je izbjegao pitanje. – Ako vas istraga i dalje zanima, bilo bi vam bolje da je odmah nastavite.
– U redu, stižem.
Tinejdžer se počešao po glavi, pomno prateći prizore.
U nekoliko pokreta je preuzeo kontrolu nad kamerama. Od sada je mogao ne samo da ima pristupa posmatranju, već i da zumira i usmjerava aparate po svojoj volji. Tako je pregledao čitavu zonu parkirališta napolju: Kejtina kola još nisu bila stigla.
Sa flašom vode u ruci i peškirom oko vrata, Ema je kročila u prostoriju.
– Ima li nešto novo? – upitala je, odgurnuvši vrata.
– Još ništa, ali uskoro će kucnuti čas. – A kod vas?
Ema je obrisala znoj sa lica, prije nego što će tinejdžeru ispričati pojedinosti svoje istrage od prethodnog dana. Romuald je saslušao mladu ženu sa zanimanjem, sve vrijeme držeći oko na monitorima. Odjednom ju je prekinuo.
– Ovaj tip, je l’ to Kejtin muž? – rekao je, pokazujući jednog muškarca koji parkira motor.
Ema se približila ekranu. Štreber je imao pravo.
Metju je upravo stavljao katanac na stari Trijumf.
– Šta on tu radi, sam?
– Uskoro će stići i njegova žena – naslutila je Ema.
I stvarno, za manje od jedne minute, stari kabriolet mazda prošao je kroz rampu parkinga da bi se parkirao pored motora.
– Možeš li da zumiraš?
Romuald se potrudio i slika crvenih otvorenih kola našla se preko čitave površine ekrana. Sa svojom karoserijom zaobljenih formi, sjedištima sa visokim naslonom, farovima koji se dižu i spuštaju, kao i hromiranim ručkama, vozilo je imalo prepoznatljive obrise među hiljadu drugih. Danas su se ređe mogli vidjeti, ali Ema se sjeća da je devedestih godina na hiljade ovakvih modela preplavljivalo puteve čitavog svijeta.
Kejt je otvorila vrata, izvukla se iz kabrioleta i zaputila prema mužu.
– Bože dragi! – izustila je Ema, pokazujući ekran. – Pogledaj ovo!
Romuald je skinuo naočare za kratkovidost i prilijepio lice na nekoliko centimetara od monitora.
Obučena u elegantnu kišnu kabanicu stegnutu u struku, doktorka je krenula ka Metjuu.
U lijevoj ruci je nosila tešku crveno-bijelu sportsku torbu.
* * *


Dok je vjetar šibao preko njega, parking se presijavao pod suncem. Jedan veliki kamion za prikupljanje krvi sa znakom Crvenog krsta uparkiravao se na sredini asfalta pod visokim transparentom:
Dajte da biste spasili život

Metju je dunuo u ruke da bi se zagrijao.
– Stvarno ti je stalo da mi vade krv od ranog jutra? – uzdahnuo je u pravcu svoje žene.
– Naravno! I ja sam to juče uradila – uvjeravala ga je Kejt. – Danas je na tebe red.
– Ali znaš da sam se uvijek plašio igala!
– Prestani s tim cirkusom, dušo! Mogao bi toliko da mi učiniš svakih šest mjeseci! Znaš dobro da moja služba organizuje tu akciju sa Crvenim krstom. To je najmanja stvar za koju dajemo primjer da bismo naveli druge članove bolničkog osoblja.
– Ali ja ne radim ovdje!
– Hajde, Mete, da to brzo odradimo, a onda da se častimo finim doručkom u kafeteriji. Reći ćeš mi kako ti se sviđaju njihove palačinke sa sirupom od javora.
– U tom slučaju – nasmiješio se on – teško je odbiti.
Držeći se za ruke, oni su se popeli uza stepenice mobilne jedinice.
Unutrašnjost kamiona je bila udobno namještena. Grijanje je bilo odvrnuto na najjače. Na radiju, uključenom na lokalnoj stanici, čule su se božićne pjesme.
– Zdravo, Meri – dobacila je Kejt sekretarici koja je sjedila za malim kancelarijskim stolom prostora za prijem.
– Dobar dan, doktore Šapiro.
Već godinama su Met i Kejt davali krv u Crvenom krstu. Zaposleni je imao samo da ukuca njihovo ime u softver pa da se pojave njihovi dosijei. Par je, dakle, brzo mogao da pristupi zoni prikupljanja koja je obuhvatala četiri donorska mjesta.
– Kako si, Vogn? – upitala je Kejt, pozdravljajući svog kolegu. – Poznaješ mog muža, zar ne?
Odgovorni ljekar jedinice je potvrdio i pozdravio par.
– Metju misli da si vrlo surov – našalila se Kejt. – U stvari, više bi volio da mu ja zabodem igle u kožu. Tako smo se i upoznali!
– Dobro, ostavljam vas, golupčići – predložio je Vogn, ne znajući zapravo kako da protumači stvar. – Idem na kafu. Obavijesti me kad budete završili.
Dok je ljekar odlazio, Metju je skinuo kaput i zavalio se u jednu od spuštenih fotelja.
– Nisam znao da imaju ovakve igrice – našalio se on, zadižući rukav na košulji.
– Nemoj mi reći da te to malkice ne uzbuđuje – rekla je, navlačeći sterilne rukavice.
Kejt je dezinfikovala ruku svog muža pomoću vate natopljene alkoholom. Zatim mu je vezala steznik oko bicepsa da bi mu iskočila vena na unutrašnjoj strani lakta.
– Stisni pesnicu.
Metju je pristao i okrenuo glavu da ne bi vidio iglu dok se zabada.
– Šta je u toj torbi? – upitao je, pokazujući na crvenu torbu. – Nikada je nisam vidio.
– Moja trenerka i patike – odgovorila je Kejt, podešavajući plastični džep koji je počinjao da se puni krvlju.
– Počinješ da treniraš?
– Da, ići ću možda u bolničku salu od dvanaest do jedan popodne. Stvarno treba da počnem da vježbam. Jesi li mi vidio guzu?
– Meni se sviđa tvoja guza!
* * *


Ema je grizla nokte.
– Svašta, zašto se izlaže riziku i šetka se naokolo sa torbom u kojoj je 500 000 dolara?
– Mislite da njen muž zna?
Ema je odmahnula glavom.
– Ne vjerujem.
Spuštenog lica, Romuald se nervozno vrtio po sobi.
– Sigurno nije izašla s lovom da bi je položila u banku.
Prišao je i sjeo kraj Eme, i zajedno su u tišini piljili u ekran sve dok nisu spazili par kako izlazi iz kamiona.
Zahvaljujući sistemu za videonadzor, ispratili su Šapirove do hola i kroz bolničke hodnike sve do kafeterije.
– Šteta što ne možemo da čujemo šta pričaju – primijetila je Ema.
– Vi baš nikada niste zadovoljni! – gunđao je Romuald, shvativši opasku kao zamjerku.
– U svakom slučaju, Kejt i dalje ima novac – primijetila je Ema, pokazujući sportsku torbu koju je doktorka spustila na stolicu pokraj nje.
Tokom dobrih petnaest minuta ostali su prikovani za ekran. Ali nisu vidjeli ništa više od para koji upravo doručkuje.
– Prave mi zazubice s njihovim palačinkama – požalio se tinejdžer kao da nije jeo tri dana.
Ema je bila očajna.
– Znaš da u životu postoje i druge sfere interesovanja osim klope i kompjutera?
Romuald se ujeo za jezik a potom skrenuo razgovorna drugu temu.
– Stvarno se stiče utisak da su zaljubljeni. Teško je povjerovati da ona ima ljubavnika, a?
– Tačno – prihvatila je Ema – dobro umije da glumi...
Poslije petnaest minuta par je ustao. Kejt i njen muž su se zaljubljeno poljubili i napustili kafeteriju svako za sebe.
Metju je pokupio svoj motor sa parkinga, dok je Kejt otišla u garderobu za hirurge – u kojoj je ostavila sportsku torbu u svoj ormarić – prije nego što će se popeti u operacioni blok.
Romuald je pogledao raspored doktorke, koji je skinuo sa servera.
– Počinje dan sa zamjenom srčane komore a nastavlja zatim na aneurizmi grudne aorte. Želite da ostanete da gledate?
– Ne, hvala. Ništa se više neće desiti sve do podneva, a već sam vidjela sve epizode Grejsine anatomije.
– Ja sam baš ogladnio od ovih palačinki – ponovio je prostodušno Romuald.
– Je l’ to podsvjesna poruka da ti platim doručak? – nasmiješila se Ema.
– Možda – rekao je štreber, sliježući ramenima, zadovoljan što ga je prozrela.
– Pa dobro, pobijedio si, pošto sam i ja gladna, mogu samo da ti kažem: idemo na klopu.
* * *


U kariranom sakou i sa hipster bradom, konobar je donio na sto dva kapućina, čija je pjena formirala srce krem boje koje je podrhtavalo na površini.
Ema i Romuald su se smjestili u mali kafić u Ulici Bojlston, na dva koraka od njihovog hotela.
Sa svojim zelenim biljkama, vintidž stolovima, stolicama od sirovog drveta i retro lampama, mjesto je na prvi pogled odisalo gotovo pastoralnom atmosferom.
Ema je promiješala svoj Birčer musli s jogurtom, sve vrijeme gledajući, ne bez izvjesne nježnosti, Romualda koji je svjesno sipao pola posude sirupa, od javora preko svojih palačinki.
– Treba nešto da mi objasniš, Romualde.
– Šve š’o ževite – obećao je punih usta.
– Što si došao u Sjedinjene Države?
On je progutao zalogaj palačinke, koji je progurao s velikim gutljajem kapućina.
– Već sam vam rekao: pošao sam za djevojkom koja je došla u Njujork da radi za stan i hranu...
– ... i koja te je ostavila čim je stigla, da, tako si mi rekao. Ali oboje znamo da je to laž, zar ne?
– Naravno da je istina! – pobunio se on.
– Čak i da je tako – rekla je – zašto se onda ne javljaš roditeljima?
– Javljam se – odgovorio je mladi čovjek, gledajući netremice u svoj tanjir.
– Ne, nije tačno. Pozvala sam ih sinoć. Premrli su od brige. Nisi im se javljao već tri nedjelje.
– Ah... kako ste pronašli njihov broj ?
– Oh, ništa posebno, je l’ tako? Misliš da samo ti umiješ da barataš kompjuterom!
– Niste imali pravo da to radite – zamjerio joj je.
– Bar sam ih smirila. Nego, reci mi jednu stvar: zašto si ostao u Njujorku ako te je ta djevojka stvarno ostavila? Zašto se nisi vratio u Francusku da nastaviš školu?
– Zato što mi je preko glave i Bona i roditelja, kako to ne možete da razumijete?
– Da, u redu, ali šta je s odlukom da ostaneš u Sjedinjenim državama, mogao bi da putuješ, upoznaješ zemlje, nađeš podesniji i bolje plaćen posao. To ti je bilo nadomak ruke, ti si promućuran. Umjesto toga, proveo si petnaest dana životareći na stažiranju u Imperatoru, radeći nešto što ne voliš. Zašto?
– Pustite me s vašim pitanjima. Niste pajkan.
– Jesam pomalo otkad imam ovu lijepu legitimaciju koju si mi ti izradio. I kao svaki dobar policajac koga treba poštovati, imam još jedno pitanje: šta si išao da radiš prošle nedjelje u Skarsdejl kod Mišel Berković, generalne direktorke Imperatora?
Odmahnuo je glavom.
– Nikada nisam kročio tamo.
– Prestani da me smatraš budalom – zaprijetila mu je, stavivši na sto voznu kartu koju je bila pronašla u njegovom džepu.
– Preturali ste mi po džepovima? Nemate pravo!
– Je l’ da, a čime se još baviš tako skriven iza ekrana i kamera? Provodiš čitave dane u pretresanju tuđih života. U njihovom posmatranju i narušavanju njihove privatnosti.
– Ali to činim da bih vam pomogao – stao je da se brani.
– I ja tebi hoću da pomognem. Zašto si išao kod Mišel Berković?
– Zato što je to moja majka.
Ona je zakolutala očima i iznervirala se zbog njega.
– Koju ćeš glupost još da izvališ? Razgovarala sam s tvojom majkom sinoć! Zove se Mari-Noel Leblan. Radi u... Primarnom fondu za zdravstveno osiguranje u Bonu – potvrdila je, čitajući bilješke koje je zapisala na podlaktici.
Romuald je skrenuo pogled prema širokom prozoru i utonuo u čudni muk.
Ema ga je uhvatila za rame i protresla.
– Ej, slanino! Hoćeš da mi objasniš?
Ispustio je dugačak uzdah i protrljao oči. Više bi volio da je na drugom mjestu, ali dio njega je priželjkivao da se oslobodi tereta tajne.
– Prije tri godine – počeo je on – preturajući po stvarima moje majke, otkrio sam da sam usvojen na rođenju.
Ema se iznenađeno prenula.
– Roditelji ti to nikada nisu rekli?
– Ne, ali ja sam naslućivao.
– Kako?
– Po malim stvarima, razmišljanjima, primjedbama, ćutanju zbog koga su me zabrinuli...
Ema je naslutila ono što slijedi.
– Pokušao si da pronađeš tvoje biološke roditelje?
– Trebalo mi je dvije godine. Prvo sam se snašao i ukrao dosije iz porodilišta u Oseru, ali kao što sam strahovao, u njemu nije pominjan identitet moje majke. Zatim sam hakovao službu Socijalne pomoći za djecu Generalnog savjeta Kot Dora. Ni tu nisam ništa pronašao. Prepreka je uklonjena kad sam uspio da se infiltriram u sistem Nacionalnog savjeta za pristup ličnom porijeklu. Uhvatio sam poruke iz kojih sam saznao da se moja biološka majka porodila pod X u 1993. U to vrijeme se zvala Mišel Rusel. Stalnim provjerama naišao sam na njen trag. Ona je počela novi život u Sjedinjenim Državama. Udala se za bankara i uzela njegovo prezime, Berković. S njim ima dvoje djece. Kad sam vidio da upravlja administrativnom službom Imperatora, odlučio sam da odem u Njujork i pokušam da uspostavim kontakt. Imao sam potrebu da je vidim, da pričam s njom. To je bilo jače od svega. Opsesivno. Morao sam da saznam odakle sam...
– Dobro, i šta se desilo?
– Baš ništa. Uspio sam da se zaposlim. Svakog jutra sam je sretao u kancelariji, ali ona nikada nije podigla glavu ka meni.
– Normalno. Kako si mislio da...
– Poslije petnaest dana, riješio sam da joj priznam istinu. Došao sam do njene adrese preko platnih spiskova restorana. Sačekao sam vikend i kupio voznu kartu za Skarsdejl. Stigao sam nešto nakon jedanaest časova. Morao sam da pješačim dobrih pola sata od stanice do njihovog kvarta. Bilo je hladno, padala je kiša i bio sam pokisao. Noge su mi drhtale, srce je udaralo kao da će da iskoči. Konačno sam zazvonio na vrata i ona mi ih je otvorila. Ustuknula je, gotovo kao da joj se gadim. Mislim da je zbog moje vlažne odjeće i mog smiješnog izgleda pomislila da sam skitnica.
– I onda?
– Onda sam joj rekao...
* * *


Dobar dan, gospođo Berković.
– Dob... dobar dan... ko ste vi?
– Ja sam Romuald Leblan. Radim u PR službi Imperatora. Vi ste me zaposlili.
– Ah da, sjećam se, francuski stažista. Šta želite?
Ostavila je otvorena vrata. Kroz otškrinuta vrata zapazio sam udoban salon, Božićnu jelku. Čuo sam muziku, radosne usklike djece. Osjećao sam miris ukusnog jela koje se upravo sprema.
Tokom gotovo jednog minuta nisam prestajao da je gledam u oči. Do posljednjeg trenutka sam bio ubijeđen da će me prepoznati. Da će prepoznati sličnost u mojim crtama ili u mom glasu. Ali ništa. Ona je stajala pred strancem. Nametljivim tipom.
– Dobro, sad je dosta – iznervirala se Mišel Berković. – Nećete mi tu stajati kao ukopani s blentavim izrazom. Odlazite ili ću zatražiti od muža da zovne policiju.
Klimnuo sam glavom. Oklijevao sam, a onda sam joj rekao:
– Ja sam vaš sin.
Najprije su joj se crte sledile, zatim joj se lice izobličilo.
– O čemu pričaš? – uznemirila se ona.
Zatvorila je vrata za sobom, a zatim načinila nekoliko koraka da bi me nagovorila da je pratim do vrta.
– Slušaj, ne znam ko ti je napričao te gluposti, ali to nije tačno.
Stavio sam ruku u džep i pružio joj dokumenta koje sam s mukom sakupio, između ostalog i dosije o usvajanju iz Dječje pomoći gdje se pominje njeno ime.
Pregledala je dokument i vidio sam kako počinje unezvjereno da gleda. Nije prestajala da se okreće, u strahu da joj se ne pridruže muž ili neko od djece. Došao sam po ljubav, a ona mi je pružila samo strah.
Vratila mi je dokument i otpratila me do ulice. Objasnila mi je da je to rođenje samo «greška iz mladosti». Imala je samo osamnaest godina i nije odmah primijetila da je trudna. Očigledno je preduzela mjere predostrožnosti, ali...
* * *


Pretpostavljam da si je pitao ko ti je otac.
– Ni sama nije znala. «Tip za jedno veče» tvrdila je, vojnik koga je srela u baru u Bezansonu. U to vrijeme bila je sama, ali imala je ambicije: po svaku cijenu je htjela da napusti istok Francuske i ode da studira u Sjedinjene Države. I nije dolazilo u obzir da sebi otežava s djetetom...
– Je l’ ti postavila pitanja o tebi?
– Nijedno. Razumio sam da želi da zna što manje. Objasnila mi je da ni njen muž niti djeca nisu u toku sa tim periodom njenog života i da je veoma važno da nikada ništa ne saznaju, jer takvo otkriće može da razbije čitavu porodicu. Zatim se izgubila nakratko. Kada se vratila, u rukama je držala karnet čekova. Zatražila je od mene da se sutradan ne vraćam u restoran na posao i dala mi ček na 5000 dolara. Pružila mi ga je kao da smo sada kvit i naredila da nikada više ne pokušavam da je ponovo vidim. Vratila se u kuću i zatvorila vrata. Ja sam ostao tamo, dotučen, sasvim sam na kiši.
Zatim sam hodao do stanice, ček sam bacio u jednu kantu za otpatke i riješio da se vratim u Francusku. Vi ste me pozvali u trenutku kad sam pakovao kofere...
– Žao mi je što se tako desilo, Romualde. Ali pokušaj da pronađeš dobre strane u tome. Tvoji pravi roditelji su te zapravo podigli, to vrlo dobro znaš. I sada bar znaš koji su tvoji biološki roditelji. Možeš da kreneš naprijed i...
Zvonjenje tinejdžerovog mobilnog telefona prekinulo je Emino izlaganje.
Romuald je pogledao u ekran i odlučio da odgovori. Bio je to Džerod.
Javio se, razmijenio nekoliko riječi sa informatičarem i iskolačio oči.
– Moramo da se vratimo u hotel što prije – rekao je, navlačeći jaknu.
– Šta se dešava?
– Znam kako je Kejt došla do 500 000 dolara.

21
A girl on the run

Svoju ruku preobražavamo stavljajući je u neku drugu... Pol ELIJAR

Boston
24. decembar 2010.
9.43h
Ne dirajte taj kompjuter!
Kad su se vratili u hotelsku sobu, sobarica je bila u jeku rasprave sa svojim menadžerom, kome je upravo ukazala na Romualdovu čudnu informatičku instalaciju.
– Gospođo, iskreno mi je žao, ali hotelske eletrične utičnice nisu predviđene da podrže čitavu ovu opremu – rekla je Emi upravnica sprata, pokazujući isprepletane kablove i produžetke. Biću primorana da vas zamolim da uzmete i...
– Sve ćemo isključiti – obećala je Ema, izbacujući dvije žene napolje.
Zatvorila je vrata i pritisnula prekidač da bi aktivirala signal «Ne uznemiravaj».
– Dobro, hoćeš da mi objasniš? – upitala je, pridružujući se tinejdžeru iza njegovog zida od ekrana. – Kako je Kejt uspjela sebi da obezbijedi toliki novac?
Romuald se konektovao na internet da bi stavio svoj imejl na veliki ekran.
– Sjećate se Kejtinog bloga : Avanture jedne Bostonke?
– Očigledno.
– Kao što ste mi savjetovali, dobro sam proanalizirao sajt, ali nisam pronašao ništa uvjerljivo. Za svaki slučaj, poslao sam link Džerodu, zamolivši ga da se pozabavi problemom.
– Tvom pajtosu informatičara?
– Da. Obećao sam da ćete mu dati 1000 dolara ako otkrije nešto...
– Baš si velikodušan s tuđim novcem – rekla je zajedljivo. – Ali dobro si uradio.
– Najprije je zapazio da su fotografije malo teške za ovu vrstu bloga.
– A poslije?
– To ga je navelo da provuče foldere kroz različite softvere za dešifrovanje.
– Dadešifruje, šta? – upitala je Ema, sjedajući na ivicu prozora.
Romuald se okrenuo na stolici ka njoj.
– Jeste li već čuli za kriptografiju?
– Stenografiju?
– Kriptografiju. To je tehnika kojom se jedna slika prikriva dragom bezazlenom numeričkom slikom.
Ema je zaškiljila.
– Čekaj, to mi baš nije jasno... O tome su nedavno govorili u vijestima, zar ne?
– Da, to je jedna od tehnika koje je koristilo deset ruskih špijuna koji su uhvaćeni u Sjedinjenim Državama prošlog ljeta. Putem interneta su dostavljali povjerljiva dokumenta u Moskvu, maskirajući ih fotografijama sa godišnjeg odmora. Takođe su spominjali kriptografiju sutradan poslije atentata 11. septembra. FBI je uvijek stavljao do znanja da su Bin Ladenovi ljudi koordinisali svoje napade razmjenjivanjem šifrovanih fotografija na forumima za razgovor koji izgledaju bezazleno.
– Sve to je stvarno nevidljivo za golo oko?
– Savršeno nemoguće da se otkrije.
– Ali kako je to moguće? Kako može da se umetne slika u neku drugu?
– To nije mnogo komplikovano. Postoje brojni softveri koji omogućavaju tu operaciju. Ukratko, tehnika se sastoji u tome da se neprimjetno modifikuje vrijednost svakog piksela slike.
Ema je uzela jednu stolicu i sjela pored tinejdžera.
– Ništa ne razumijem. Budi jasniji.
– Dobro, znate šta su pikseli?
– Kvadratići koji sačinjavaju slike?
On je potvrdno klimnuo glavom a potom nastavio svoje razmišljanje.
– Svaki piksel sastoji se od tri okteta: jedan oktet za crvenu komponentu, jedan oktet za zelenu komponentu i jedan oktet za plavu komponentu. Ove tri boje raspolažu s 256 nijansi. To čini ukupno 256x256x256, što će reći preko šesnaest miliona boja, je l’ me pratite?
Nije baš uspijevala da prati, ali je pokušala da to ne pokaže. Romuald je nastavio:
– Oktet se sastoji od 8 bita. Štos je dakle u tome da se koristi jedan bit u svakom oktetu koji sačinjava svaki piksel slike. Na tom nivou, degradiranjem bita, neznatno se mijenja slika, a da to nije vidljivo golim okom...
Ema je konačno uhvatila nit ovakvog rezonovanja.
– I koristi se oslobođeni prostor za skladištenje drugih podataka.
Tinejdžer je zadivljeno zviznuo.
– Nije loše za nekog ko se služi podlakticom kao notesom! – rekao je, zadovoljno se osmijehnuvši od uveta do uveta.
Ona ga je potapšala po ramenu i nastavila:
– Ali kakve to veze ima sa Kejt?
– Kejt je koristila svoj blog kao mrtvo poštansko sanduče[26]. Sve fotografije koje je postavila na svoj sajt bile su šifrovane.
– Ali šta su htjeli da sakriju?
– Vidjećete, zaprepašćujuće je.
Romuald je prikazao prvu sliku.
– Vidite ovu fotografiju? Kejt ju je postavila da bi ilustrovala jedan članak o poslastičamici na Nort Endu.
Ema se sjećala ovog snimka, na kome je bio jedan izlog s obiljem šarenih kolača.
Romuald je pritisnuo tipku tastature i novi prozor se pojavio na monitoru.
– Evo šta od nje postaje kad se izvuče skrivena slika.
Na ekranu se onda pojavila ne fotografija u pravom smislu, već prije neka vrsta plana sa matematičkim formulama i linijama informatičkog koda.
Ema je napravila grimasu.
– Šta je to?
– Ako se ja pitam, to je prototip. Shema jednog pronalaska prije izrade, ako tako više volite. Možda detektora pokreta. Ali najzanimljivije je ovo.
Zumirao je fotografiju i naglasio kontrast da bi se pojavio logo koji predstavlja stilizovanog jednoroga.
– Ovaj dokument pripada Fič Inc.-u! – povikala je Ema. – Misliš da se Kejt bavi industrijskom špijunažom?
Uz Džerodovu pomoć, proveli su ostatak jutra u dešifrovanju fotografija s bloga. Najstarije su se ticale skica inženjera iz Fič Inc.-a, koji su radili na revolucionarnom detektoru pokreta, koji je prostim pokretom prstiju mogao da stupi u interakciju s ekranom kompjutera.
– Kao Tom Kruz u Suvišnom izvještaju – zabavljao se Romuald.
Drugi folderi ticali su se beta verzije jednog softvera koji može trenutno da prevede svaki tip zvučnog dokumenta. Ali najosjetljiviji materijal se nalazio skriven u najskorijim fotografijama. Radilo se, naprosto, o izdijeljenim dokumentima koji se odnose na kontrolni sistem američkih borbenih dronova MQ1 Predator i MQ9 Riper: najsofisticiranije oružje američke vojske. Ono koje je sada bilo korišćeno u udarima na Avganistan.
Tehnološke i vojne tajne...
Ema je osjetila kako joj se grči stomak.
Kejt je očigledno iskoristila blizinu Nika Fiča da bi mu ukrala industrijske tajne, koje je poslije sigurno preprodala po basnoslovnoj cijeni konkurentskoj firmi ili državi koja je željela da sazna određene vojne tajne Sjedinjenih država.
– Tome su služili komentari ostavljani na blogu! – naslutio je Romuald, kao da je čitao njene misli. «Nevažno», «Zanimljivo, voljeli bismo više da saznamo o tome»... Radilo se o tome da se doktorka usmjeri u svojim istraživanjima. Da joj se kaže koje su informacije korisne, a koje ne. Da se navede da ispita određene tragove tako što će obezbijediti druga dokumenta.
Ema je razmijenila nespokojni pogled s tinejdžerom. Oboje su osjetili kako istovremeno skaču i adrenalin i opasnost. Kao da su junaci nekog kriminalističkog filma, njihova «istraga» je širila svoje pipke u neočekivanim sferama. Na teritorije na koje ne bi smjeli nikada da kroče.
Dođavola...
Obuzeta strahom, zatvorila je oči i poduprla rukama bradu.
Kako je došla dotle? Prije pet dana, jednostano je odgovorila na mejl jednog profesora filozofije, na čiji je šarm pala. Sve što je željela to je da nađe momka! A to ju je odvelo do umiješanosti u destruktivni zaplet koji ju je u potpunosti prevazilazio. Iza prividnog, lijepo uređenog života Metjua i Kejt, otkrila je stvarnost sačinjenu od laži i opasnih tajni. Do sada je imala sreće, ali što je više napredovala u istraživanju, to je više naslućivala da je vreba opasnost.
– Sve ovo nas ne vodi stvarno naprijed – primijetio je Romuald. – Kejt je morala da preuzme ogromne rizike da bi sebi pribavila ova dokumenta. A sve što znamo o njoj jeste da ona nije podmitljiva žena. Lova nije njen pokretač, to je sredstvo da sebi obezbijedi nešto drugo.
– Nešto što košta pola miliona dolara... – promrmljala je Ema. – Treba zapravo da otkrijemo šta Kejt namjerava s tim novcem.
Tek što je završila svoju rečenicu kad je Romuald dograbio naočare.
– Vjerujem da ćemo odmah saznati – povikao je, pokazujući jedan od ekrana.
Bilo je skoro trinaest časova. Kejt je bila završila svoje dvije operacije.
Njihove oči prelazile su s ekrana na ekran, prateći doktorku od operacione sale sve do bolničkih hodnika. Vidjeli su gdje se zaustavlja pred svojim ormarićem i uzima sportsku torbu.
– Idem tamo! – povikala je Ema, oblačeći svoju jaknu.
– Ali...
Zgrabila je svoj ranac, telefon i izletjela iz sobe.
– Ne gubi je iz vida! – naredila je Romualdu prije nego što je zalupila vrata.
* * *


Brže!
Ema je jurila krupnim koracima da bi stigla pješice do bolnice, Izlazeći iz hotela, pošla je desno da bi stigla do Ulice Čarls, jedne od najprometnijih ulica grada, koja je razdvajala Boston Komona od Pablik Gardena, dvije zelene površine grada. Sledila se od hladnoće već prvih sekundi. Koračala je uz vjetar koji joj je pekao lice. Prilikom svakog udaha, njene nozdrve, dušnik i bronhije izgledali su kao da se pune ledom.
Nastavila je tako još više od dvjesta metara, ubrzavši korake. U nadi da će dobiti na vremenu, skrenula je desno i ušla u park da bi se popela dijagonalno ka istoku. Mučila se. Boljeli su je svi mišići. Njena pluća su tražila kiseonik koji ona više nije uspijevala da im obezbijedi. Kao za inat, đonovi njenih čizmica bili su klizavi a njene tijesne farmerke su je sprečavale da trči brzo. Ranac joj je posebno bio težak i pri svakom pokretu, kućište kompjutera ju je udaralo dolje u bubrege.
Brže!
Kad je izašla na Ulicu Džoj trebalo joj je nekoliko sekundi da se orijentiše. Htjela je da krene odmornija, ali bila je na ivici snage. Vrtjelo joj se u glavi, hladnoća joj je štipala oči, a grudi su joj goijele. Posrćući, ona se spotakla o ivicu trotoara.
Ne zaustavljaj se! Ne sada...
Na ivici sloma, uprkos oštrom bolu koji joj se širio kroz grudni koš, ona je uspjela da nastavi svoju trku. Znala je da ako sada stane, neće pronaći Kejt na vrijeme.
Tri stotine metara koji su je dijelili od ulaza u bolnicu bili su najteži. Stigavši u Ulicu Kembridž, izvukla je telefon. Povraćalo joj se. Od vrtoglavice joj se maglio vid.
– Gdje je ona, Romualde? – viknula je, prilijepivši mobilni za uho.
Kašljala je. Imala je želju da legne na trotoar.
– Izgubio sam je! – žalio se tinejdžer. – Kejt je napustila bolnički krug. Više nije u polju kamera!
– Sranje! Kuda je izašla?
– Ulicom Blosom, u nivou Holidej Ina, prije nepuna dva minuta.
Ema je pogledala unaokolo. Vidjela je početak ulice, nije bilo čak ni sto metara. Kejt je bila sasvim blizu. Osjećala ju je.
– Kako je obučena?
– Ima i dalje ljekarski mantil i uzela je kišnu kabanicu.
Bez daha, s rukama na koljenima, Ema je nastavljala da diše, dok su kolutovi pare izlazili s njenih usana.
Mantil, kišna kabanica kao mastika...
Pokušala je da razabere odjeću među pješacima koji su se tiskali na trotoaru, ali u to doba dana je gomila ljekara, medicinskih sestara i bolničara koristila pauzu za doručak u restoranima i okolnim fast fudovima.
Bijeli mantili, zelenkaste «pidžame», rozikastonarandžaste uniforme...
Obrisala je kapljice znoja koje su joj se skupile pred očima. Odjednom je, za tren oka, u gužvi koja se kretala ka Hol Fuds Marketu primijetila jednu crvenu tačku, na pedeset metara pred sobom.
Sportska torba...
Uzbuđenje je gotovo trenutno izbrisalo umor i Ema je skupila posljednju snagu da bi stigla do hipermarketa.
– Ostani na vezi, bubašvabo! Pronašla sam Kejt!
* * *


Ema je uletjela u hipermarket i zaputila se prema doktorki krupnim koracima. Bila je sama i još uvijek je nosila putnu torbu na ramenu. Sve vrijeme držeći Kejt u vidnom polju, Ema se bez teškoće utopila u gomilu. Sa svojim širokim izborom bio-proizvoda, Hol Fuds je ciljao na imućniju i ekološku klijentelu. Na nekoliko sati od Badnje večeri nizale su se Božićne pjesme a mjesto je bilo dupke puno. Na ulasku u radnju, u jednoj velikoj zoni, organizovanoj kao kafeterija, moglo je da se uzme osvježenje ili da se ruča na licu mjesta, tako što ćete se poslužiti u bifeima ili na pultovima koji nude kuvana jela, suši i đevreke.
Stigavši na nekoliko metara od doktorke, Ema je počela u stopu da prati Kejt. Ubacila se u red u baru sa salatama, uzela ovalni tanjirić, poslužila se asortimanom svježe salate i klica, izabrala bocu kombuhe i platila svoju hranu na jednoj od kasa za tu namjenu.
Zatim je pratila Kejt u dugačkoj sali brzog restorana gdje su klijenti mogli da degustiraju svoj obrok, posmatrajući sve vrijeme ulične priredbe kroz veliko prozorsko okno.
Prostorija je bila prepuna. Ljudi su se tiskali i laktali da bi našli mjesto da sjednu za jednim od zajedničkih stolova sa drvenim stolicama.
Ambijent je bio kao u kantini s raznovrsnom ponudom. S pomalo prenaglašenom srdačnošću, ljudi su ustajali i sami odlazili da podgriju svoja jela u mikrotalasnim pećnicama koje su im stajale na raspolaganju. Ovdje je, međutim, vrijeme bilo dragocjeno. Jelo se brzo: gotovo jelo koje se jede s nogu u simpatičnoj vrevi prije povratka na posao u bolnicu ili u kancelarije Vest Enda. Idealno mjesto da čovjek prođe neopažen.
Gledajući Kejt kako se provlači među stolovima, Ema je shvatila da ova ima sastanak. Doktorka je sjela na kraju jednog stola, na stolicu koju je jedan čovjek rezervisao, stavivši svoj kaput na nju. Ema je pokušala da se približi, ali je jedino slobodno mjesto bilo na oko šest metara odatle. Dva dugačka stola su ih dijelila a okolna buka je smanjivala gotovo na nulu svaku nadu da čuje njihov razgovor.
Baksuz!
Ona se smjestila i zaškiljila da bi bolje razabrala pridošlicu. Čovjek od pedesetak godina, kratke prosijede kose, obučen u tamno, svedeno, prugasto odijelo. Njegov pogled plavosive boje, hladan i proziran, savršeno se slagao sa njegovim ledenim licem koje kao daje isklesano u mermeru.
– Čuješ me, bubašvabo?
U nekoliko rečenica, Ema je izvijestila Romualda o situaciji.
– O Bože! Njemu će predati torbu! Moram apsolutno da čujem šta pričaju!
– Treba samo da se približite – odgovorio je Romuald s druge strane linije.
Iznervirala se.
– Jesi li ti gluv! Objasnila sam ti da NE MOGU! A i Kejt mi je već presjekla put u nedjelju i juče ujutru. Na kraju će me zapaziti.
– OK, ne nervirajte se... – uvrijedio se tinejdžer.
– Romualde, nije trenutak da se igraš srditih tinejdžera, treba da mi pomogneš! Oni govore jedno drugom dosta stvari. Ako imaš neku ideju, sad je vrijeme za nju!
Tinejdžer je pustio da prođu tri sekunde, a onda uzviknuo:
– Vaš telefon! Postavite ga na pod i okrenite ga u njihovom smjeru. Ja ću ih snimiti.
Odmahnula je glavom.
– Stvarno ti fali neka daska! – procijedila je kroza zube. – Kako misliš da će to da funkcioniše?
Grizla je nokte od uznemirenosti. Ali, nemajući kud, poslušala je savjet štrebera. Spustila je svoj mobilni na parket od svijetlog drveta, praveći se kao da vezuje pertle i nogom ga odgurnula poput pljosnatog kamena.
Mobilni je počeo da klizi po podu kao po staklu, prošao ispod stolica i nogu koje vise, zatim se zaustavio pod velikim stolom gdje je Kejt ručala s nepoznatim čovjekom.
Početnička sreća...
Napeta i zgrčena na stohci, Ema je u dva gutljaja ispila svoju flašu fermentisanog čaja, moleći se u sebi da niko ne primijeti telefon. Njena molitva je brzo uslišena pošto su kroz manje od tri minuta Kejt i nepoznati muškarac istovremeno ustali.
I ona je ustala, diskretno pokupila svoj aparat pred iznenađenim pogledima ljudi koji su sjedili za stolom, i izašla za njima.
* * *


Ema je napustila hipermarket vrtoglavom brzinom.
– Jesi li razumio šta su govorili, Romualde?
– Ne baš – izvinio se tinejdžer. – Razgovor se nije čuo zbog žamora gomile. Moram da prečistim snimak.
– Navali onda! – zapovijedila je, zalupivši mu slušalicu.
Dok je doktorka ponovo kretala ka bolnici, nepoznati čovjek je krenuo suprotnim putem. Ema je odlučila da pođe za čovjekom koji je pokupio crvenu torbu s 500 000 dolara.
Posmarala ih je, njega i Kejt, tokom čitavog susreta i bila je sigurna da do razmjene nije došlo: čovjek je uzeo novac, ali ništa joj zauzvrat nije dao.
Ko je taj tip? Šta je obećao Kejt za sav ovaj novac?
Čovjek je išao Ulicom Kembridž nekoliko stotina metara. Ema ga je u stopu pratila, ostajući uvijek na razumnoj razdaljini. Gomila je bila gusta. Boston je vibrirao u božičnom ritmu. Velika avenija je bila ukrašena stotinama svjetiljki. Nije bilo nijednog drveta ni jedne ulične svjetiljke bez girlande, nijedne fasade na kući koja nije bila uljepšana vijencem božikovine ili kuglama imele. Punili ruku, mnogi prolaznici su izgledali veselo i prepuštali su se prazničnom ushićenju. Čak je i ledeni vjetar, raznoseći mirise jelki, cimeta i pečenog kestenja na svoj način učestvovao u toj radosnoj atmosferi.
Stigavši na stanicu Boudoin, Ema je povjerovala da će čovjek uzeti metro, ali umjesto toga on je prešao ulicu i popeo se u autobus br. 18. Emi je takođe pošlo za rukom da u posljednjem momentu uskoči, koristeći svoj «LinkPass», kartu za prevoz koju je kupila prethodnog dana, vraćajući se sa sastanka sa Džojs Vilkinson.
Dok je autobus krećao, pronašla je jedno izdvojeno mjesto, tri sjedišta iza čovjeka koga je uhodila. On se nije pomjerio tokom čitave vožnje, gledajući netremice kroz staklo urbani pejzaž koji je promicao pred njegovim očima.
Autobus je napravio veliki kružni luk da bi stigao do Ulice Park. Prošao je pored Boston Komona i Pablik Gardena na sjeveru, zatim ubrzao prema zapadu na Komonvelt Aveniju. Prešao je više od jednog kilometra u prometnoj ulici zasađenoj brijestovima i kestenovima kada je čovjek ustao i uputio se ka zadnjim vratima autobusa.
Ema je vidjela kako silazi na stajalištu u Ulici Gloučester i iskoristila kretanje gomile da i ona napusti autobus, a da ne bude primijećena. Išla je u stopu za njim, hodajući na stotinak metara prema jugu da bi došla do Ulice Bojlston.
Ulica BekBej gdje se nalaze luksuzni hoteli...
Čovjek je ušao u hol St. Fransisa, čija je fasada od stakla i cigle kombinovala modemu raskoš sa viktorijanskim šarmom bostonskih građevina. Emi je bio poznat ovaj prestižni hotel. Naročito njegov restoran, koji je prethodne godine dobio treću Mišlenovu zvijezdu. Pratila je neznanca sve do lifta i u posljednjem trenutku uletjela za njim u kabinu. Pustila ga je da stavi svoju karticu – da bi deblokirao staklenu kabinu – i pritisne dugme trećeg sprata.
– I ja idem na isti sprat – rekla je kao da se pravda.
Samo ju je pogledao i ništa nije odgovorio, odmjerivši je od glave do pete.
Ovoga puta me je provalio...
Staklena kapsula se otvorila ka hodniku sa itisonom. Čovjek čak nije pokazao dovoljno pristojnosti da joj ustupi prolaz. Bez oklijevanja je krenuo desno. Ema je načinila nekoliko koraka u suprotnom smjeru i okrenula se pola sekunde prije nego što su se vrata sobe zaključala. Upamtila je broj i spustila se liftom do hola u prizemlju.
Upravo u trenutku kad su se vrata zatvarala, dobila je ideju o strategiji za otkrivanje identiteta «misterioznog čovjeka».
* * *


Sala restorana St. Fransis bila je pravi dragulj, opremljena u jasno modernom stilu. Svi elementi dekora naginjali su ka paleti krem i srebrnastih tonova, počev od satenskih paravana u sva četiri ugla prostorije, sve do metalnih vezova koji su visili na garnišnama. Čak je i monumentalni luster, ukrašen izbrušenim kristalima, bacao odsjaje boje slonovače.
– Dobro došli, gospođo, imate li rezervaciju? – upitao je šef sale.
– Nisam došla da ručam. Moram hitno da razgovaram sa vašim somelijerom, Mikaelom Bušarom.
– Samo trenutak, molim vas.
Ema je sačekala manje od minuta prije nego što je mladi somelijer došao da joj se pridruži.
– Lavenštajnova? Šta radiš ovdje? – upitao je njen kolega iz Kvebeka.
Nisu bili prijatelji, ali su se često sretali na seminarima, degustacijama i konkursima.
– Zdravo, Mikael. Treba mi tvoja pomoć.
– Sad sam u velikoj gužvi. Znaš kako je. Da popijemo kasnije piće? – predložio je.
Ona mu se približila i insistirala:
– Žao mi je što te ometam, ali stvarno je hitno.
– OK, kaži brzo.
– Možeš h da se raspitaš i saznaš identitet klijenta iz sobe 321?
– Pretpostavljam da se šališ? A šta ćemo sa diskrecijom prema našim klijentima? Je l’ i vi tako tretirate vaše u Imperatoru?
– Molim te, Mikael, vrlo je važno. Pozovi recepciju ih vratara.
– Ali mogu da izgubim posao!
– Ne pretjeruj, tražim ti samo njegovo ime!
– A šta ja dobijam u cijeloj stvari?
– Ne znam. Šta želiš? Da ti ga malo popušim, sad odmah iza kuhinjskih vrata?
Namjerno je povisila glas i nekoliko klijenata se okrenulo.
Kanađanin je preblijedio i odvukao Emu u hol.
– Ne smaraj me, Lavenštajnova! Stvarno si bolesna!
– Idi na recepciju i pronađi mi ime tipa iz sobe 321. Molim te!
Nerado je pristao. Razgovor je bio kratak. Za manje od dva minuta on se vratio kod Eme i izustio:
– Tip je odsjeo pod imenom Oleg Tarasov. Je l’ sad u redu?
Izvadila je hemijsku iz džepa svog ranca.
– Hvala na saradnji, dragi kolega – rekla je, ispisujući njegovo ime na unutrašnjosti podlaktice.
– Jebi se, Lavenštajnova – odgovorio joj je Mikael, okrenuo se i otišao.
* * *


Romualdove oči su sijale jarkim plamenom iza ekrana. Upravo je učitao audio snimak na svom kompjuteru i spremao se da ga očisti, uklanjajući smetnje.
Pokrenuo je odgovarajući softver kojim je otvorio jedno prozorče stvarajući konfiguraciju tajmlajna. Preslušao je snimak da bi izolovao jedan dio na kome je buka u pozadini neprekidna i uporna. Poslužio se tim uzorkom da bi odredio parametar «profila» buke, jasno identifikujući njenu frekvenciju i decibele. U drugoj etapi je označio cjelinu da bi na nju primijenio suzbijanje buke.
Tinejdžer je ponovo preslušao početak zvučnog zapisa, ali nije bio oduševljen rezultatom.
Lakše je u televizijskim serijama...
Ne obeshrabrujući se, on je još dobrih petnaest minuta nastavio da čeprka po vokalnim frekvencijama, poigravajući se njihovim amplitudama ne bi li došao do zadovoljavajućeg rezultata.
Zatim je ponovo pustio snimak.
A od onoga što je čuo, sledio se...
* * *


Ema se smjestila u baru St. Fransis na jednoj stolici blizu ulaza odakle je mogla da ima pogled na hol u slučaju da Tarasov odluči da izađe. Naručila je jednu kajpirošku, zatim izvadila svoj kompjuter i konektovala se na bežični internet hotela.
Bila je uznemirena. Sada je bila potpuno upletena u istragu. Nikada do sada nije imala taj osjećaj. Adrenalin i uzbuđenje satjeravali su je u njene tjesnace, davali joj smjelost.
Ukucala je «oleg tarasov» na pretraživaču. Bilo je mnogo mogućnosti: profili na Fejsbuku, Linkedln-u, VK[27]... Prešla je na «Google images» i, divnog li iznenađenja, naišla gotovo trenutno na jednu od fotografija Olega Tarasova koga je tražila. Na snimku je bio mlađi dobrih deset godina, ali i tada je imao onaj isti hladnokrvni izraz lica kao da je izliven u mermeru. Slika je dalje vodila na referentni sadržaj internet bioskopa: sajt Internet Movie Database. Ako je vjerovati filmskoj internet bazi podataka, Oleg Tarasov je važio za «kaskadera» i «koordinatora kaskaderskih skokova» na impresivnom broju akcionih filmova devedesetih godina. Većina nije bila remek-djelo, daleko od toga: televizijski filmovi, serije drugorazredne produkcije, niskobudžetni trileri koji mora da su i u to vrijeme izašli direktno na VHS-u ih DVD-u. Skoro uvijek je radio sa svojim bratom Vasilijem, a specijalnost braće su, izgleda, bih kaskasderski skokovi na motorima. Njihova «umjetnička» karijera se okončala desetak godina ranije, ali s nekoliko klikova, Ema je uspjela da im uđe u trag u Los Anđelesu gdje su se očigledno preorijentisali na ličnu bezbjednost. Prema vebsajtu njihove agencije, Tarasovi su od sada radili na nadziranju i zaštiti osoba.
Taman je izvadila telefon da pozove Romualda i obavijesti ga o svom otkriću, kad ju je štreber preduprijedio. Čak nije sačekala da se završi prvo zvonjenje da bi se javila.
– Jesi li pronašao nešto, bubašvabo?
– Da – odgovorio je on bezbojnim glasom.
– Jesi li to vidio duha ih šta?
– Očistio sam traku snimka – počeo je on.
– Dobro, i?
– Pustiću vam da čujete. To je... jezivo.
Ema se namrštila. Priljubila je telefon uz desno uho i zapušila lijevo da joj ništa ne bi promaklo iz ovog razgovora.
Kejt: Novac je u torbi. Ispoštovala sam doslovno svoje obaveze: druga isplata od 500 000 dolara. Pet stotina kompaktnih svežnjeva s novčanicama od 100 dolara.
Oleg: A ostatak?
Kejt: Dobićete ga čim se budem uvjerila da je posao obavljen tačno po mojim instrukcijama.
Oleg: Dakle, to je za večeras?
Kejt: Da, ali morate apsolutno da čekate moj poziv da biste stupili u akciju. A to neće biti prije 21 čas. Ako vas ne kontaktiram, nećete preduzeti ništa, je l’ to jasno?
Oleg: A mjesto?
Kejt: Napisala sam vam podsjetnik na ovom USB priključku. Mjesto se zove «korniš[28]». To je betonska rampa, uzana, jednosmjerna, iza stanice Džekson Skver u Džamajka Plejnu. Ona omogućava da se izbjegnu saobraćajna petlja i semafori, ali ljudi je izbjegavaju zbog marginalaca, droge i opštinske zabrane.
Oleg: Sigurni ste da neće biti nikoga?
Kejt: Nikada se ne može biti siguran ni u šta, ali na ovoj hladnoći će i dileri i narkomani ostati zavučeni u kuće. Treba li da vam ponovim modus operandi?
Oleg: Ne, razumio sam.
Kejt: Zabilježili ste adresu?
Oleg: Da, jesam.
Kejt: Da se razumijemo: ako tačno ne pratite proces, naš dogovor pada u vodu.
Oleg: Shvatio sam, kao što rekoh. Samo još jedna stvar: koji je identitet osobe koju treba da ubijem?
Kejt: Radi se o čovjeku na ovoj fotografiji. Zove se Metju Šapiro. To je moj muž.

22
Grupa Helsinki

Smrt je dug koji se plaća samo jednom.
Vilijem ŠEKSPIR

Emino srce je snažno udaralo. Tokom više od jednog minuta, ona je ostala bez glasa, primajući vijest sa zaprepašćenjem, nesposobna da izgovori i najmanju rečenicu.
Kejt je angažovala plaćenog ubicu da ukloni Meta...
Ali iz kog razloga? Zato što ga više nije voljela i zato što je htjela da živi sa Nikom? Nemoguće, ne ubijaju ljude zbog toga. Dovoljno je razvesti se. Htjela je da joj kći bude isključivo pod njenim nadzorom? Ni ovo nije moglo da se održi. Novac? Po onome što je shvatila, Metju nije imao imetak, a Nik je bio jedan od najbogatijih ljudi u zemlji. Šta onda? Osveta?
Ema je pokušala da sredi svoje misli. U šta je bila sigurna? Kejt nikada nije prestala da voli svoju veliku ljubav iz mladosti, Nika Fiča. Poslije dugog perioda razdvojenosti, ona je očigledno obnovila vezu s njim, ali je i iskoristila taj promiskuitet da bi mu ukrala povjerljive informacije, koje je po svemu sudeći preprodala po unosnoj cijeni kako bi mogla da priušti usluge jednog plaćenog ubice i eliminiše svog muža.
Ovo je priča za budale...
Mora da je postojala neka veza između svih ovih događaja, ali za sada joj je izmicala. Ema je stavila glavu među ruke. Potiljak joj je bio ukočen, noge i grudni koš bolni.
Jedno drugo pitanje ju je mučilo. Zašto je u 2011. Met i dalje u životu? Zašto kaskader na kraju nije uspio da ga eliminiše?
– Jesi li još na vezi, Romualde? Pusti mi da još jednom preslušam snimak, molim te.
Tinejdžer je pristao. Ema se zaustavila na ovoj rečenici:
«(...)morate apsolutno da čekate moj poziv da biste stupili u akciju. A to neće biti prije 21 čas. Ako vas ne kontaktiram, nećete preduzeti ništa, je l’ to jasno?»
Ona se sjetila onoga što joj je Metju ispričao. Vozač kamiona sa brašnom koji je udario u kola njegove žene, one čuvene večeri kad je nastradala, stalno je tvrdio da je ona držala mobilni u ruci. A Metju je mislio da je Kejt u tom trenutku zvala njega da bi ga obavijestila da je konačno uspjela da pokrene mazdu. A Kejt je zapravo pokušavala da pozove plaćenog ubicu da bi mu dala zeleno svjetlo. Poziv koji, zahvaljujući udesu, nikada nije obavljen.
Met je izvukao živu glavu samo zato što mu je žena nastradala prije nego što je mogla da obavi taj kobni poziv.
Život za smrt...
Bacajući neprestano pogled ka holu hotela, ona je prenijela Romualdu svoje razmišljanje, a ovaj ju je sa zanimanjem saslušao. Sada su imali puno elemenata, putokaza, dokaza, ali osnovno im je izmicalo: Kejtina motivacija. To je bila karika koja nedostaje, ona koja bi rasvijetlila smisao čitave te užasne stvari.
– A Kejt? Šta je s njom? – na kraju je upitala Ema.
– Kao što je predviđeno, uzela je kola i samo što je stigla u dječju bolnicu u Džamajka Plejnu.
– Ništa drugo?
– Bila je jedna stvar, možda ne tako bitna... – počeo je tinejdžer.
– Kaži mi.
– Kada se vratila iz Hol Fudsa, Kejt je požurila da pogleda svoje poslovne imejlove i jedina poruka koju je otvorila i odštampala bila je ona koja se ticala analiza krvi njenog muža.
– Onih koje je Metju uradio jutros u kamionu Crvenog krsta?
– Da. Čudno je da su njoj poslali rezultate, zar ne?
– Nemam pojma. Ne poznajem procedure. Imao si pristupa toj poruci?
– Imam pristupe svim imejlovima svih članova osoblja – podsjetio je sa trunkom ponosa.
– Onda mi je pošalji na moj imejl.
* * *


Metjuovi rezultati analize krvi nalazili su se na dvije strane. Amater u toj oblasti, Ema se unijela, pokušavajući da sakupi svoje krhko znanje ne bi li se snašla usred nepoznatih riječi i komplikovanih cifara. Na čelu liste, hematološki rezultati: crvena krvna zrnca, hemoglobin, hematokriti, VGM, bijela krvna zrnca, limfociti, pločice, brzinasedimentacije, gvožđe, feritin...
Mlada žena je prelazila s jednog reda na drugi, nadajući se da će naići na neki trag, upoređujući Metjuove rezultate sa rasponom parametara koji prate svaku pretragu.
Nastavila je s biohemijskim rezultatima: glikemija, kreatinin, mokraćna kiselina, enzimi, gama GT, transaminaze, TSH, dobar holesterol, loš...
Jetra, štitna žlijezda, bubrezi... Sve je izgledalo normalno...
Pročitala je sve a da ništa posebno nije primijetila... osim jednog malog okvira u desnom uglu dokumenta u kome je naznačeno:
Rijedak eritrocitni fenotip
– Grupa Helsinki –

Ema se uspravila na stolici.
Grupa Helsinki? Šta to znači?
Zagledala se u ekran, očekujući okidač koji se nije pojavio. Ovi posljednji dani bili su jezivi, ali oni su je oslobodili straha i primorali da izađe iz svog oklopa da bi dokazala odvažnost. Međutim, tu je zapela. Bila joj je potrebna pomoć nekog biologa ih ljekara, ali nijednog nije poznavala.
Okrenula se licem ka prozoru, uzdišući. Sunce u rano popodne napravilo je lapavicu na ulici, bacajući odsjaje po brojnim sniježnim brežuljcima koji bjehu rasuti po trotoaru.
Mada ju je mučio početak migrene, bila je potpuno budna duhom. Pregledavajući u mislima svoj imenik, ona se dosjetila da muž njenog psihologa vodi jednu laboratoriju za medicinske analize u Aper Vest Sajdu. Njegova laboratorija je bila u istoj zgradi kao i kabinet njegove supruge, ali Ema nije s njima u kontaktu još odonda kad je par dolazio jedno veče u Imperator na večeru. Problem je što je Margaret Vud bila na godišnejm odmoru u Aspenu. Ema je imala njen broj mobilnog telefona, ali psihoterapeutkinja nije nikada direktno odgovarala na pozive svojih pacijenata, a još manje kad je na odmoru. Pokušala je uprkos svemu i naletjela, ništa iznenađujuće, na sekretaricu, na kojoj je ostavila poruku s molbom da je nazove što prije jer je «pitanje života ili smrti», kako je pobliže objasnila. Mora da je psihoterapeutkinja pomislila da se ova upravo sprema da skoči sa Bruklinskog mosta jer ju je kontaktirala za manje od minut. Ema se izvinila i objasnila da joj je hitno potrebna jedna bitna informacija koju samo njen muž može da joj obezbijedi.
– Ja sam na vrhu planine Aspen sa skijama na nogama, ali ako vam je stalo da se čujete sa Džordžom, on je ostao u dnu piste da pijucka burbon u taverni Ajaks. Šaljem vam njegov broj mobilnog.
* * *


Gospodine Vud?
– Ja sam.
– Izvinite što vas uznemiravam dok ste na odmoru, ah zovem vas po preporuci vaše žene.
– Hum, hum... – mumlao je čovjek, slabo zainteresovan.
– Možda me se sjećate: Ema Lavenštajn. Bila sam vaš somelijer tokom jedne večere prošle godine u restoranu Imperator.
Na ovo podsjećanje, glas Džordža Vuda je postao veseliji.
– Sjećam se jako dobro. Divno veče. Dijelom zahvaljujući vama. Savjetovali ste mi izvanredni porto uz moj rokfor.
– Tačno.
– Quinta do Noval, ako se ne varam.
– Da, Quinta do Noval Nacional, berba 1987.
– Izgleda da je godina 1964. još bolja.
– Tačnije 1963. – ispravila ga je Ema. – To je legendama godina, ali iz nje je ostalo još samo nekoliko boca. Ako bi vas to radovalo, pokušaću da vam nabavim jednu. Gospodine Vud, imala bih nekoliko pitanja za vas, ako vam to nije problem.
– Naravno, djevojko, sve što želite.
Ema se nagla nad ekran da ne bi pogriješila u izgovoru.
– Šta znači «rijedak eritrocitni fenotip»?
– Ah, krv, odmah nije više tako glamurozno kao s vinom, zar ne? Mada nisu naša zanimanja tako daleka kao što izgledaju: «Pijte, jer ovo je moja krv...», kako je govorio naš prijatelj!
Ponesen ovom svojom dosjetkom, on se grohotom nasmijao.
– Dakle, «rijedak eritrocitni fenotip»? – ponovila je Ema pokušavajući da prikrije nestrpljenje.
– To je naprosto žargon koji koriste biolozi da bi označili jednu rijetku krvnu grupu.
– Koliko rijetku?
Džordž Vud se malo nakašljao da bi pročistio grlo.
– Hm, poznat vam je princip krvnih grupa, Ema?
– Da, u stvari, kao i svima. Znam četiri velike grupe: A, B, AB i O. Kao i princip pozitivnog i negativnog rezus faktora.
– To je tek početak, a zapravo je mnogo kompleksnije nego to. Malo ljudi to zna, ali postoje određeni pojedinci koji nisu ni A, ni B, ni AB, ni O.
– Zaista?
– Da, njihova krvna grupa se naziva «Bombaj», po imenu indijskog grada gdje su naučnici prvi put naišli na tu specifičnost. Druge osobe nisu ni rezus pozitivne ni rezus negativne. Tada govorimo o fenotipu Rh nula. A to su samo dva primjera među ostalima. Da uprostim, rijetka krvna grupa se definiše odsustvom jednog ili više antigena koje obično nalazimo u sistemima drugih grupa.
Glas profesora Vuda je ponovo postao pun života. Očigledno je nalazio zadovoljstvo u pokazivanju svoga znanja.
– Zbog svoje specifičnosti, ovi fenotipoviproizvode određeni tip antitijela koja rizikuju, na primjer, da izazovu reakcije odbacivanja u slučaju transfuzije ih transplantacije. «Bombaji», naročito, mogu da prime samo krv koja ima potpuno iste karakteristike kao njihova.
Mlada žena je konačno postavila pitanje koje je izletjelo sa njenih usana:
– A «grupa Helsinki», da li vam to nešto govori?
Biolog se isprekidano nasmijao od zadovoljstva.
– Ah, grupa Helsinki, naravno! Grupa još ređa nego te vaše boce portoa iz 1963! Pod ovaj naziv svrstavaju se svi pojedinci koji imaju kombinaciju više ekstremno rijetkih eritrocitnih fenotipova. Koliko mi je poznato, svega dvanaestak osoba, koje pripadaju ovoj grupi, zabilježeno je na čitavoj američkoj teritoriji.
I Metju je jedan od njih...
Ema je osjetila kako je preplavljuje uzbuđenje. Migrena je prestala. Nije još tačno znala kako, ali bila je sigurna da ključ misterije leži u ovoj vrlo rijetkoj krvnoj grupi koju je imao Metju.
– Još samo posljednje pitanje, profesore, a onda vas ostavljam da uživate u svom odmoru: pod kakvim okolnostima se otkriva da neko nosi rijedak fenotip?
– Pa, to se može desiti u mnogim prilikama: praćenje trudnoće, odbacivanje tokom transfuzije, malo naglašenije fenotipiranje kod pacijenta davaoca krvi. Kada laboratorija primijeti rijetku grupu, ona mora to da objavi u nacionalnim podacima.
– Mnogo vam hvala, profesore, bili ste mi od velike pomoći.
– Računam na vas za onu moju bocu portoa – podsjetio je on u polušali.
– Obavezno!
* * *


Ema je ponovo osjetila kako joj srce tuče. Našla je informaciju za kojom traga od samog početka! Iako još nije razumjela domet svega ovoga, bila je sigurna da je Metjuovo pripadanje grupi Helsinki epicentar misterije koja lebdi oko Kejt.
Ostani smirena...
Da bi joj se misli slegle, Ema je usredsredila svoju pažnju na sedefaste i kao pelin zelene odraze koji su se na suncu prelivali na dnu njene čaše. Odlučila je da napravi kratak pregled onoga što je znala o Kejt i Metjuu. Počela je s rekonstrukcijom toka njihovog upoznavanja. Skupila je uspomene, sjetila se riječi Sare, prve Šapirove žene.
Jesen 2006: Met se nalazi u bolnici, pošto se posjekao baštenskim makazama. U hitnoj pomoći, put mu se ukršta sa Kejt, koja je tog dana dežurna. Rađa se simpatija, ona ga njeguje, ušiva nekoliko šavova.
I nesumnjivo mu uzima krv...
Mlada žena je otišla još dalje u svom razmišljanju: ako je Kejt dobro uradila testove krvi, ona je onda po rezultatima otkrila da Metju pripada izvanredno rijetkoj krvnoj grupi: grupi Helsinki. Nekoliko dana potom, ona izlazi sa njim, a samo nakon nekoliko mjeseci od njihovog susreta, ona se udaje za njega.
Ali zašto?
Ema je podigla glavu i ugledavši «kaskadera» prekinula svoja razmišljanja. Oleg Tarasov je upravo ostavio karticu na recepciji i kretao se ka izlazu.
Pognula se nad stolicom, nadajući se da je nije primijetio i pratila ga pogledom što je duže mogla...
S telefonom prilijepljenim za uvo, napustila je bar i trčećim korakom izašla iz St. Fransisa.
– Romualde? Tarasov se upravo sprema na put. Pokušaću da ga pratim, ostani na vezi. Došla sam do nevjerovatnog otkrića.
– I ja, imam nešto da vam ispričam.
– Kasnije, ja... O Bože!
– Šta se dešava?
– Mislim da je u autu!
Prinijela je ruku očima da bi se zaštitila od odsjaja. Van svakog očekivanja, šofer je iz voznog parka hotela upravo bio dovezao masivni bordo pikap s impozantnim krstastim znakom na kome je srebrni ovan. Pružio je ključeve ogromnog kamioneta Tarasovu koji je odmah sjeo za volan.
Zatečena, Ema je pogledom očajnički potražila taksi. Zamolila je šofera da joj pomogne, ali pikap se već utopio u saobraćaj, iščezavajući polako iz njenog vidnog polja.
Sranje!
– Izgubila sam ga, Romualde! Zbrisao je ka parku.
– Ulica Bojlston?
– Da.
– Šta vozi?
– Ogroman bordo dodž, ali...
– Mogu ja da ga pratim!
– Ne! Šta to pričaš? Ne pravi glu...
* * *


Tinejdžer je navukao svoju debelu zimsku jaknu s krznenim okovratnikom i tutnuo mobilni u džep. Izletio je u žurbi iz sobe, jureći niz stepenice kao da mu život od toga zavisi. Prolazeći u trku kroz hol luksuznog hotela, umalo nije oborio staru gospođu koja se teško kretala čvrsto se držeći za svoju hodalicu, spotakao se o njenog čupavog maltezera i oborio konobara sa sprata koji je na poslužavniku nosio čaše za šampanjac.
– Pardon, žao mi je, izvinite, ja...
Ustremio se ka izlazu iz hotela For Sizons. Tu je primijetio portira, utegnutog u tamnu uniformu sa zlatnim dugmićima, kako pomaže jednoj porodici da istovari prtljag.
Bar jednom, ne postavljaj sebi pitanja...
Motor vozila je još radio. U djeliću sekunde Romuald se smjestio na sjedište vozača i naglo ubrzao. Vrata su se zatvorila dok je SUV ostavljao nekoliko tragova guma uz škripu točkova.

23
Linija srca

Ko ne bi mogao da zadrhti pri pomisli na nesreće koje može da izazove jedna jedina opasna veza.
Šoderlo de LAKLO

Čim je izbio na aveniju, Romuald je imao bordo pikap u svom vidnom polju. Iz džepa je čuo krčanje Eminog urlanja jer je i dalje bila na vezi. Stavio je telefon na uvo.
– Zaustavljaj ta kola i vraćaj se smjesta u hotel! – povikala je Ema.
Hodala je brzim koracima, gurajući prolaznike na Ulici Bojlston da bi stigla do hotela.
– Razumiješ li šta ti govorim?
– Ovo nam je jedini konkretni trag!
– Voziš ukradena kola, a ne znaš da voziš!
– Nije tačno, znam!
– Izazvaćeš udes i završićeš u ćorci!
– Ne dolazi u obzir da odustanem.
Ovog puta, Romuald joj je zalupio slušalicu.
Prvi put otkako se poznaju, Ema je istinski postala svjesna opasnosti u koju je uvukla tinejdžera. Uvlačeći ga bez razmišljanja u svoju istragu, nije ni na šta drugo mislila. Sada je bila užasnuta zbog svoje neobazrivosti, ali bilo je prekasno: izgubila je svaku kontrolu nad mladim Francuzom.
Kročila je u hol For Sizonsa i zaputila se ka liftovima. Trebalo je da se smiri. Da se sabere. Da ponovo popriča sa tinejdžerom. Ponovo je okrenula njegov broj. Javio se.
– Tu si, bubašvabo? Dobro, slušaj, u redu je. Prati tog tipa. Ali naređujem ti da voziš oprezno da te ne bi primijetio ni on ni pajkani. Ne izlaži se nikakvom riziku i ne izlazi iz kola ni pod kakvim izgovorom, je l’ jasno?
– Da, mama.
– I da mi više nikada nisi zalupio slušalicu!
Romualdov telefon je ispustio piskutav zvučni signal. Dečko je pogledao u ekran: simbol je označavao da mu je baterija pri kraju, još samo 7% punjenja.
Došlo mu je bilo da čupa kosu. Kako je on, koji provodi život između telefona i kompjutera, mogao da bude tako nemaran?
– Skoro mi se ispraznila baterija – požalio se. – Zovem vas ponovo čim bude nešto novo.
* * *


Ema je ušla u sobu bijesna na samu sebe, izmoždena krivicom i nemoći. Ništa više nije mogla da učini da bi pomogla Romualdu osim da se moli.
Borila se da je ne preplave emocije. Štreber je napustio sobu u brzini, ostavivši upaljene ekrane i aktivne aplikacije. Ona je sjela u svoju fotelju i pogledala ispred sebe. U trenutku odlaska Romuald je baš bio pretraživao arhive Volstrit Žurnala. U jednom prozorčetu je bio otvorio jedan od brojnih članaka koji je dnevni list iz ekonomije posvetio Niku Fiču. Dokument nije bio skorijeg datuma: iz 2001. članak je bio dugačak koliko agencijska depeša, ali je njegova sadržina bila interesantna.
Afera Nika Fiča
Dok udarni proizvod, Jednorog, iznova doživaljava uspjehe, da li firma Fič Inc. još uvijek ima kapetana na brodu?
«Šta se dešava s Nikom Fičom?» Pitanje lebdi na svim usnama u Silikonskoj dolini. Produženo odsustvo suosnivača i prvog akcionara u sjedištu firme počinje, naime, da intrigira.
Još gore: već dva mjeseca, poput hjenog školarca, Fič «bježi» sa glavnog odbora kao i sa prezentacija novih proizvoda stručnjaka za razvojne tehnologije.
Neuobičajeno odsustvo za ovog neumornog radnika koje izaziva nespokoj kod investitora i obara kurs firme na Berzi.
Upitan na ovu temu, PR grupe je u jednom saopštenju potvrdio da «je sve u redu» u životu Nika Fiča, da je on samo preležao teži bronhitis i da će se vrlo brzo vratiti na svoje radno mjesto.
Ema je kliknula na druge linkove sajta. Fič se očevidno lijepo vratio na posao narednih dana. Berzanski kurs je ponovo ostvario vrtoglavi skok i informacija se postepeno izgubila u memorijama i meandrima intemeta.
Ema je ponovo pročitala kraj članka.
Teži bronhitis? Ma nemoj...
Odmahnula je glavom i zatvorila oči da bi se skoncentrisala.
A šta ako je Nik stvarno bio bolestan?
Postepeno su se neka prazna polja popunjavala.
Bolest, krv, medicina, zdravlje...
Toliko elemenata, koji su se sada poput perli nizali na Arijadninu nit što je vodila postepenom razrješenju njene istrage.
Ema je otvorila oči i pogledala ostale ekrane.
Intranet bolnice...
Prišla je tastaturi i dohvatila miša. Trebalo joj je dobrih pet minuta i nekoliko poteza da bi shvatila kako se pristupa dosijeima pacijenata i tu je izvršila pretrage pomoću ključne riječi.
Najprije je ukucala «Nik Fič».
Nijedan odgovor.
Sanjaš, djevojko...
Onda je pokušala novi zahtjev: «Grupa + Helsinki».
Dosije jednog pacijenta se pojavio na ekranu.
Osjetila je da će srce da joj iskoči. Nikada nije bila tako blizu istine.
Radilo se o izvjesnom P. Marku, trenutno hospitalizovanom na odjeljenju kardiologije u Džamajka Plejnu.
Kliknula je da otvori dokument. Čim je pročitala ime bolesnika, dijelovi slagalice su se složili u njenoj glavi.
Čovjek se zvao Princ Mark.
Princ Mraka, Mračni Princ: Crni Princ...
Bio je to Nik Fič. Poslovni čovjek je trenutno ležao hospitalizovan u Bostonu na Kejtinom odjeljenju kardiologije!
Preneražena ovim otkrićem, koliko grozničavo toliko i usplahireno, Ema je s pažnjom stala da pregledava medicinski dosije. Trebalo joj je vremena da shvati suštinu. A zaključak do koga je došla ju je skamenio.
Fič je rođen sa jednom komorom: ozbiljnom urođenom srčanom malformacijom koja je sprečavala dovoljan dotok kiseonika u krv, praveći od njega «plavu bebu», cijanozno dijete koje nije bilo sigurno da će doživjeti odraslo doba.
S osam godina, bio je podvrgnut privremenoj intervenciji da bi mu se poboljšalo snabdijevanje krvi kiseonikom, praćeno dvjema novim operacijama na otvorenom srcu sedam godina i deset godina kasnije.
Iako je zahvaljući ovim operacijama ostao, u životu, one su samo odložile rok: prije ili kasnije, da bi nastavio da živi, trebalo bi mu presaditi novo srce. Takoreći nemoguće presađivanje, s obzirom na njegovu izvanredno rijetku krvnu grupu, tu famoznu grupu Helsinki. S četrdeset i dvije godine, Nik Fič je dakle bio neka vrsta čuda. Godinama je u najvećoj tajnosti bio predmet pomnog ljekarskog nadzora. Nesumnjivo se bio zakačio za život sa čeličnom voljom i dobrom dozom sreće. Ali sada je njegovo srce slabilo.
Ema je kliknula na tač ped da bi pregledala dokument. Posljednje bilješke označavale su da je Fič hospitalizovan prije dvadeset i četiri sata i čekao je na transplantaciju srca.
Ovog puta, čovjek je istrošio sve kečeve u rukavu: bilo je presađivanje ih smrt.
* * *


Romuald se koncentrisao na vožnju. Prepao se kad je «njegov» SUV naglo zakočio na crvenom svjetlu u Ulici Bikon. Trebalo mu je vremena da ponovo krene i na trenutak je pomislio da je izgubio kaskaderov trag. Ali pronašao je vatrenocrveni pikap na expresswayu, koji je obilazio oko centra grada sa sjeverozapadne strane.
Saobraćaj je nakratko, bio usporen zbog zastoja na petlji autoputa kojim se dolazi na Interstejt 93. Ovoga puta, dok su se vozila kretala branik uz branik, on je dobro obratio pažnju da se ne pređe u mijenjanju brzina. U Francuskoj je sa svojim ocem bio započeo vozačku obuku u pratnji, ali nikada ni na trenutak nije pomislio da će se tako brzo naći sam za volanom automobila.
Saobraćaj je ubrzo postao prohodan. Romuald se kretao za bordo pikapom, držeći ga na liniji nišana i trudeći se da ne bude primijećen. Sada je dodž brzo išao u pravcu sjevera. U petnaest minuta prošli su rezervat Midlseks Fels, okružen hrastovima, bijelim borovima i orahom, zatim je kamionet skrenuo ka istoku, nekih desetak kilometara prije nego što će ponovo krenuti na sjever sporednim putevima.
Idući ka Louelu – nekada bogatom industrijskom gradu – tinejdžer se trudio da vozi na dobroj razdaljini od svoje «mete». Od ljepote pejzaža je zastajao dah. Sunce je dodirivalo horizont, presjecajući nebo žuto-narandžastim trakama koje su se spajale u buket oivičen svjetlosnim prstenom. U nedogled su se prostirale široke mhječnobijele površine, istačkane svjetlucanjem jezera ih srebrne bujice vodenog toka.
U trenutku kada je Romuald to najmanje očekivao, pikap je naglo skrenuo udesno i zašao na uzan put jelove šume.
Ali gdje ide?
Tinejdžer se parkirao sa strane i pozvao Emu da je izvijesti o svom položaju.
* * *


U Bostonu, sunce samo što je zašlo za oblake. U polusjenci sobe, Ema je dugo ostala u tišini. Vrijeme je oko nje bilo stalo. Uprkos očiglednim činjenicama, ona je teško prihvatala zastrašujuću istinu koju je upravo otkrila: Kejt je planirala da ubije muža da bi ljubavniku obezbijedila srce.
U njoj je sve ključalo, ali malo po malo, sve je postajalo užasno jasno. Informacije koje je dobijala već nedjelju dana, nadovezivale su se jedna na drugu da bi načinile potku opasne zamke. Portret jedne žene ocrtavao se u njenoj glavi. Jedna žena, zaljubljena do ludila, koja je stavila svoju inteligenciju u službu monstruoznog plana.
U Eminoj glavi razmotavao se film. Prizori, scene kojima nije prisustvovala, ali koje je bila kadra da rekonstruiše ne do njihovih detalja, već do njihove istine.
Sredina devedesetih godina. Kejt i Nik proživaljavaju bumu strastvenu ljubav. Njih dvoje su stvoreni jedno za drugo i da se vole. Magnetska ljepota, mladost, živa inteligencija. Opčinjeni su jedno drugim. Njihova priča je jaka i jedinstvena. Ona se rađa tokom tog čuvenog prvog susreta o kome joj je ispričala Džojs Vilkinson, jednog sniježnog dana, u restoranu na benzinskoj pumpi na autoputu. Priča koju Kejt mora da uzdigne iznad svega: dan kad je njen život poljuljan, dan kad su se prepoznali, dan kad ju je Nik spasio...
Ali Nik ima tajnu: srčanu bolest za koju zna da je fatalna i koju krije od najranijeg djetinjstva. Možda zato što ne želi da ga sažaljevaju, naročito zato što ne želi da izgubi kontrolu nad svojom firmom. Zna da može da umre u svakom trenutku i ne želi da nametne to breme i taj bol Kejt. Onda se povlači, čini je nesrećnom pošto je primorava da se i ona udalji od njega. Kejt je očajna. Gubi samopouzdanje, ne razumije zašto je Nik odgurkuje od sebe i ide dotle da se podvrgava estetskoj hirurškoj operaciji u nadi da će ga ponovo osvojiti.
Šta se potom dešava? Nesumnjivo, Nik shvata da se pogrešno ponaša i da treba da razotkrije istinu onoj koju voli. Otkriće koje će mlada žena primiti kao nekakvo olakšanje. Ne samo da je Nik i dalje zaljubljen u nju, već ona od sada ima mogućnost da ga spasi. Otkriće koje je navodi da naglo prekine stažiranje na neurologiji da bi se okrenula hirurgiji srca. Početak novog života, u potpunosti posvećenog poslu, medicinskom istraživanju i praćenju Nikovog zdravlja. Njeni radovi su briljantni i istražuju više oblasti – imuno-supresivne tretmane, genetsko modifikovanje krvnih grupa... – ali ne donose rezultate koji u kratkom roku mogu da pomognu Niku. Jer uvijek nailazi na istu prepreku: jedino bi presađivanje moglo da spasi čovjeka koga voli, a ona zna da će Fičova specifična krvna grupa izazvati odbacivanje svakog organa koji potiče od pojedinca koji ne pripada grupi Helsinki.
* * *


Dokle se može ići iz ljubavi?
Daleko.
Vrlo daleko.
Ali postoji granica preko koje je malo osoba spremno da se odmetne.
Kejt je zakoračila preko nje.
Kako je posrnula? Šta je bio okidač? I tu je Ema, kao nekim čudnim oponašanjem, bila gotovo u stanju da «vidi» scenu kao na bioskopskom platnu.
Jesen 2006. Usred dežurstva, kome nema kraja, jedan pacijent, nešto šarmantniji od ostalih, dolazi u hitnu pomoć bolnice. Tip se posjekao baštenskim makazama. To je bio mladi profesor filozofije. Stvarno kul tip, inteligentan i zabavan. Kejt se stara o njemu i zašiva mu nekoliko šavova. Ona osjeća da mu se sviđa, ali tip je uzoran. Međutim, on ne može da se uzdrži a da ne započne igru zavođenja. Sa njom se svi muškarci ponašaju tako. Iako se time ne diči, ona zna da ima ono nešto što druge nemaju. To joj ne laska, to je ne umiruje. Već odavno ona vodi jednu drugu bitku. Jedan drugi rat.
Međutim, tog popodneva nešto je popustilo u njoj. Šta se zaista dešava? Možda je dan bio naporan, a Metju je uspio da je nasmije, možda je osjetljiva na njegovu kulturu, možda se baš i ne trudi da joj se udvara te ona ne osjeća da je u opasnosti. Tada prihvata da ode na koka-kolu s njim.
Početak je mjeseca oktobra. Miholjsko ljeto u punom jeku. Zlatno sunce sipa svoje zrake na bolnički parking na kome je parkiran kamion Crvenog krsta za davanje krvi. Njih dvoje su tu, ispijaju limenku gaziranog soka. Kao što ima običaj sa svima, Kejt pokušava da ubijedi svog pacijenta da da krv. Pokazuje mu članak, objašnjava mu da ona rukovodi tom akcijom, da bi bilo simpatično da i on uzme učešće. On je sluša, a da je zapravo i ne sluša. Gleda kako sklanja pramen njene plave kose iza uha. Pomišlja na Grejs Keli u starim Hičkokovim filmovima. Pita se postoji li tip koji ima sreće da se svakog jutra budi kraj te žene. I namah postaje ljubomoran. Već traga za šansom da je ponovo vidi. Čini mu se ljupkim što ona toliko navaljuje na njega da da krv. On joj odgovara da je već jeo. Ona mu kaže da nije strašno. On uzvraća da se boji igala. Ona mu predlaže da bude uz njega. On popušta sa uživanjem.
Potom njihovi životi nastavljaju svojim tokom. Možda su razmijenili brojeve telefona, ali nije sigurno. U Kejtinoj glavi, sjećanje se neće dugo održati. Već počinje da iščezava kad dva dana kasnije, ona otkriva rezultate analize krvi.
Najprije ne vjeruje svojim očima i traži od laboratorije da ponovi rezultate na drugom uzorku. Rezultat je potvrđen: Metju odista pripada grupi Helsinki! Metju je rođen iste godine kad i Nik. Ima istu morfologiju. On je «savršeni donor» .
Kako da u tome ne vidi znak s neba? Nevjerovatnu priliku koja se nikada više neće ponoviti.
Šta se onda dešava u Kejtinoj glavi tačno u tom trenutku? Šta osjeća kada shvata da je jedini način da spase čovjeka koga voli da postane ubica?
Kako se prelazi granica između ljubavi i ludila?
* * *


Telefon je zvonio nekoliko trenutaka u prazno prije nego što se Ema prenula iz svojih misli.
– Da, Romualde. Gdje si ti?
– Na desetak kilometara južno od Louela. Kaskaderov pikap je upravo zašao na šumsku stazu.
– U redu. Tip sigurno ima neku kolibu ili nekakvo skrovište u tom dijelu. Sada kad znamo gdje se krije, vrati se navrat-nanos u hotel.
Tinejdžer je oklijevao. Ema je čula zvuk motora SUV-a kako još radi.
– Vrati se, Romualde. Imam puno toga da ti ispričam. Treba da donesemo jednu odluku.
Ali tinejdžer je nije slušao.
– Romualde, molim te!
Dečko je obrisao naočare. Nije mogao sada da se zaustavi, usred posla. Ne saznati šta je na kraju puta za njega bi značilo pomanjkanje hrabrosti, lični poraz.
Ponovo je stavio naočare i nagazio papučicu.
– Idem da vidim – dobacio je Emi. – Ostajem na vezi.
Bacio je pogled na bateriju – «3%» – zatim se i on zavukao u šumu. Staza je bila prekrivena debelim slojem snijega, ali su ogromne gume dodža dobro krčile prolaz.
Što se više zavlačio to je postajalo sve mračnije. Sunce je nestalo, skriveno gustinom četinara. Krivudao je tako u polutami nekih pola kilometra.
Na drugom kraju veze, Ema je bila pretrnula.
– Još si tu, bubašvabo?
– Da, ali stižem u ćorsokak.
Tinejdžer je zgrčio ruke na volanu. Na kraju staze dodž je bio napravio poluokret i stajao je naspram njega.
– Pikap je tu, ali...
Zaškiljio je.
– Ali šta?
– Mislim da nema nikoga za volanom.
– Romualde, dođavola, kreći brzo nazad!
– Da, mislim da je pametnije – priznao je.
Sada je zaista bio uplašen. Za nekoliko sekundi šuma je postala mračna i činilo se kao da se zatvara nad njim. Pokušao je da krene unazad, ali put je bio uzak i vozilo se zaglibilo u snijeg.
Sranje...
Znoj je počeo mu se sliva niz čelo. Podigao je ručnu i izašao na hladnoću. Šuma je bila zaogmuta plaštom tišine. Nekoliko pahulja se odvajalo sa grana i lelujalo u vazduhu.
– Ima li koga? – upitao je drhtavim glasom.
Nije bilo odgovora.
Načinio je nekoliko koraka da bi se približio pikapu i pogledao kroz staklo.
Niko.
Zapazio je da vrata nisu zaključana. Spremao se da ih otvori kad je začuo škripanje snijega pod nečijim koracima. Naglo se okrenuo i u tren oka spazio crnu priliku koja se obrušila na njega.
Otvorio je usta da bi vikao, ali ga je kundak nekog oružja udario u glavu.
I on je izgubio svijest.
Ema je bila čula naizmjenične tupe zvuke i uspaničila se.
– Bubašvabo? Čuješ me? – upitala je krajnje usplahirenim glasom. – Objasni mi šta se dešava, Romualde! Molim te!
Očiju punih suza, ona više nije mogla da nastavi da ga moli. Samo se čuo jednolični ton zvonjenja.
Veza je bila prekinuta.

Šesti dio
PREKO GRANICE



24
Heroji i kukavice

Žali one koji se boje jer sami stvaraju svoje sopstvene strahove.
Stiven KING

Noć je bila pala kada je bordo pikap stigao u blizinu industrijske zone Nju Hartlanda, između Nešua i Salema, na granici Nju Hempšira i Masačusetsa.
Na prvi pogled, mjesto je bilo zaštićeno, kako žičanom tako i drvenom ogradom, ali nedovoljno za onoga ko stvarno želi da prodre u pojas. Dodž je prošao ispred glavnog ulaza, zaobišao dio koji ide duž puta i lagano se popeo manje primjetnom šljunkovitom alejom da bi stigao pred tešku metalnu kapiju obmotanu lancem. Kaskader je naglo prikočio, izašao iz kola naoružan polugom za obijanje vrata i makazama za metal. Pri svjetlosti farova trebalo mu je samo nekoliko sekundi da obije bravu dvokrilnih vrata. Uskočio je u kabinu kamiona i nastavio put.
Stiješnjeno između rijeke i stare željezničke pruge, mjesto je postepeno pripalo državi tokom dvijehiljaditih godina. Kamionet je prolazio kroz odvratni pejzaž koji se prostirao na nekoliko hektara: napušteni hangari i skladišta, fabrike sa zazidanim prozorima, zapušteno zemljište.
Za volanom pikapa, Oleg Tarasov je ušao u jedan dugačak hangar u kome su se nekada nalazile klanice Okruga Hilsborou. Objekat je bio posljednji u zoni na koji je stavljen katanac prije tri godine i jedan dio lokala, koje je otkupio neki investitor, bio je još uvijek snabdjevan strujom.
Opština je bila pokušala da obnovi mjesto, razrađujući sa privatnim investitorima projekte parcelisanja i prostora za kulturno oživljavanje i razonodu, ah zbog ekonomske krize ništa nije zaživjelo. Tereni su i dalje bili zapušteni, lokali bez namjene a zgrade ruinirane, na veliku sreću beskućnika, bandi i narkomana.
Tarasov je iskočio iz vozila i pritisnuo prekidače. Treperava svjetlost je slabo obasjala skladište.
Nimalo ga ne štedeći, stao je da vuče Romualdovo tijelo po zemlji i udario mu nekoliko šamara da bi se ovaj osvijestio.
Bezuspješno.
Tarasov je bio uznemiren. Ispitao je pažljivo pasoš klinca, koji je našao u jednom od njegovih džepova pantalona: bio je maloljetan i stranac. Iz kog razloga ga je pratio od St. Fransisa? Da li je to imalo veze s nagodbom koju je trebalo da izvrši te noći? U mislima je vratio film od tog dana. Trgnuo se, sjetivši se mlade žene koja je ušla sa njim u lift hotela. Sada kad o tome razmišlja, bio je siguran: ponašala se čudno. Da li ga je i ona pratila? Ali zašto? On je, međutim, bio ispoštovao sva pravila opreznosti. Kao i obično, slaba karika nagodbe je bio izdavalac naređenja. Oklijevao je da pozove Kejt Šapiro, ali dil je bio jasan: nema poziva, nema kontakta, nema tragova. Prosto i jednostavno izvršenje onoga što je dogovoreno. On se zapitao da li obećana suma vrijedi truda da nastavi dalje. Zaključio je potvrdno. Žena je bila korektna. Već mu je bila isplatila dva puta po 500 000 dolara. Nije znao kako je nalazila svu tu lovu i to nije bila njegova stvar, ali imala je pristupa kešu. Mnogo keša. I neoznačene novčanice. Preostalo mu je da pokupi još milion dolara. Odlučio je, dakle, da ide do kraja svoje nagodbe.
Dok je čekao mogućnost da ispita dečka koji je nepomično ležao na zemlji, još uvijek u nesvijesti, kaskader je dohvatio jednu čeličnu stolicu, skinuo paučinu i sjeo za jedan metalni sto. Prinio je cigaretu ustima, zapalio je i položio kutiju šibica na sto. Izbacujući prvi oblak dima, izvadio je noutbuk iz svog malog kofera, otvorio ga i pregledao detaljni dosije iz koga je strpljivo obnavljao sve informacije o čovjeku koga je trebalo da ubije.
* * *


Romuald je počeo polako da opaža narandžastu svjetlost koja mu je titrala pred očima. U glavi mu je odzvanjalo potmulo brujanje dok mu je istovremeno oštar bol probadao lobanju. Bio je položen na tvrdoj i ledenoj zemlji. Pokušao je da se pridigne, ali shvatio je da su mu ruke vezane užetom.
Gdje sam to ja?
Kada se stvarno osvijestio, shvatio je da se nalazi u hangaru s običnim betonskim zidovima, osvijetljenom turobnom svjetlošću. Kratkim trzajem pokušao je da se oslobodi svog poveza, ali najlonsko uže mu se urezalo u kožu. Lice mu se izobličilo od bola i shvatio je da neće uspjeti da se oslobodi.
Dok su mu suze navirale na oči, spazio je čovjeka koji mu se približava odlučnim korakom. Načinio je napor da sjedne, čak pokušao da se podigne, ali Tarasov mu je čizmom pritisnuo grudi.
– Ne mrdaj!
Prestravljen, tinejdžer se čak nije usudio ni da ga pogleda.
– Zašto si me pratio? – upitao ga je, pritiskajući klincu trup cipelom.
Romuald je zatvorio oči i sav se sklupčao.
– ZAŠTO? – zaurlao je Tarasov, tako silno da je tinejdžer briznuo u plač.
Van sebe, Rus ga je šutnuo u rebra. Romuald je od toga počeo isprekidano da diše, a onda, kad je istrpio prvi udarac, počeo je napadno da kašlje.
S užasnom snagom Tarasov ga je zgrabio za jaknu i odvukao u jednu prostoriju bez prozora, gdje su zidovi i plafon obloženi metalom. Kaskader je ostavio Romualda, koji se svom težinom stropoštao na zemlju i zatvorio vrata za sobom. Klincu nije trebalo dugo da shvati gdje se nalazi. Ledeni vjetar šibao mu je lice. Podigao je pogled. Hladan vazduh izbijao je iz cijevi ogromnog evaporatora. Bio je zatvoren u hladnjači.
* * *


Boston
Fina prodavnica, Zelig Fud
Metju je gurao kolica, pokušavajući da se probije do dijela sa voćem i povrćem.
– Brže, tata, brže! – cičala je Emili, držeći se čvrsto za sjedište kolica.
Metju je pomilovao kćer po obrazu i uzeo vezicu peršuna, svežanj listova estragona, vlasac i mladi luk.
Na zaokretu kod jedne police, konačno ih je ugledao: krompiriće sa Nuarmutijea koje je njegova žena obožavala. Obišao je bio već pola grada u potrazi za ranim voćem i povrćem, ali nije uspio da ugleda ovu divotu. Bilo mu je stalo da ovo veče bude savršeno. Spremio je praznični obrok sastavljen od svih omiljenih Kejtinih jela. Uprkos prevelikoj cijeni, uzeo je veću količinu krompira, provjerio na spisku da li nedostaje još nešto i zaputio se ka kasama.
– Tata, zaboravili smo piće za Djed Mraza! – povikala je Emili.
– Da, u pravu si – rekao je, zaokrenuvši.
U rashladnim vitrinama, oni su zajedno izabrali tetrapak ptičjeg mlijeka.
– Dodaćemo i punu čašu burbona. Djed Mraz to mnogo voli, a po ovako hladnom vremenu, to će mu dobro doći – dodao je namignuvši kćerki.
– Dobra ideja! – smijala se ona.
I Metju se isto tako nasmijao, podsjetivši sebe da slučajno ne zaboravi da popije jednu čašu prije nego što Emili sutradan ujutru dođe u salon.
* * *


Hladnoća je ledila Romualdovo tijelo. Sklupčan kao lopta, s koljenima savijenim uz grudi, on je bio zabio lice u krznenu kapuljaču svoje zimske jakne. Pogledao je na sat. Više od dvadeset minuta je bio u hladnjači. Polomljene drvene palete bile su naslagane u uglu lokala. Brzo ga je obišao. Na zidovima je bila buđ i rđa. Nemoguće je bilo zaustaviti hlađenje iznutra. Nemoguće otključati vrata.
Očajnički je dunuo u svoje rake u pokušaju da ih zagrije. Drhtao je, usne su mu podrhtavale, zubi cvokotali. Srce mu je ubrzano udaralo, kao poslije dužeg napora.
U početku je skakutao sjedne noge na drugu da se ne bi smrzao na licu mjesta, ali hladnoća je postajala sve jača, od nje je sve trnulo, probijala mu se kroz odjeću, ježila njegove udove s guščjom kožom.
Odjednom, kad se više nije nadao, zvuk dekompresije nadjačao je jednolično brujanje prostorije s hladnjačom. Vrata su se otvorila i kaskader je lagano krenuo ka njemu, s pištoljem u jednoj a nožem u drugoj ruci.
– Užas jedan ova hladnoća, zar ne? – rekao je naginjući se prema tinejdžeru. – Prije nego što je čovjek iskusi, ne može ni da zamisli koliko je to mučenje.
Jednim rezom oštrice noža presjekao je konopac koji je izranjavio Romualdove zglobove. Tinejdžer je gotovo puzeći izašao iz hladnjače.
Tarasov ga je ispratio pogledom. Znao je kakve komplikacije izaziva nagla promjena temperature. Romuald je imao isprekidan dah. Kašljao je zvučno, trljao je sebi ramena, ruke, lice, ali mu je i dalje bilo hladno. Jedino su mu veliki udisaji toplijeg vazduha donosili malo olakšanje.
Tarasov ga je samo nekoliko trenutaka ostavio na miru.
– Neću da ti postavljam pitanje deset puta – upozorio ga je. – Alternativa je prosta: ili ćeš mi smjesta odgovarati ili se vraćaš u hladnjaču odakle više nikada nećeš izaći.
Zatvorenih očiju Romuald je i dalje dahtao. Tarasov je nastavio sa svojim prijetnjama:
– Misliš da je ono što si upravo preživio pakao, ali varaš se. To je tek početna poslastica. Razmisli dobro: ti si usred nedođije. Možeš da vičeš koliko god hoćeš, niko te neće čuti. Ako ne progovoriš, crknućeš sasvim sam, sporo i na surov način.
Romuald je otvorio oči, bacio brz pogled unaokolo. Nigdje izlaza da bi se nadao da može da pobjegne. Nikakvo mjesto gdje bi se sakrio.
Rus se namjestio ispred njega.
– Pitam te posljednji put: zašto si me pratio?
Tinejdžera uhvati novi napad kašlja.
Tarasov je postao, nestrpljiv i ščepao ga za kosu.
– Hoćeš da mi odgovoriš?
Skupljajući svu svoju energiju, Romuald je naglo pognuo glavu i na prepad udario njome napadača iz sve snage u grudni koš.
Iznenađen, Rus je istrpio napad. Tinejdžer je to iskoristio i krenuo da trči, ali kaskader je jednim udarcem noge osujetio njegov zalet.
– Mislio si da ćeš otići tek tako?
Romuald je pao svom težinom na metalni sto, na koji je Tarasov položio svoje stvari.
U sekundi se ubica bacio na njega i pretukao ga. Direkt u stomak, kroše, lakat u rebra: udarci su pljuštali bez predaha. Batine su se nastavile šutiranjem kad je Romuald pao na zemlju.
Kad se oluja stišala, tinejdžer, pretučen, nije imao snage da se podigne. Tarasov ga je uhvatio za jaknu i ponovo ga odvukao do hladnjače.
Иди к черту – urlao je dok je zatvarao metalna vrata.
Uvjerio se da su vrata dobro zaključana i vratio se u glavni magacin. Podigao je sto koji je tinejdžer bio oborio, pokupio kompjuter, paklu cigara i ključeve. Provjerio je da mu noutbuk nije polomljen i stavio ga u svoju torbu koju je spustio na mjesto suvozača u pikapu. Izvadio je cigaretu i pogledao na sat.
Kasnije, pomislio je vraćajući cigaretu u paklu.
Zaputio se u dno hangara koji je izlazio na niz boksova zaštićenih metalnim vratima. Otvorio je prvi u kome je bio parkiran motor, koji je izgledao kao čoper iz sedamdesetih godina: Harli-Dejvidson «Fat Boy» s hromiranim, vatrenožutim trupom.
Izvukao je motor iz «garaže» i odvezao ga na svjetlost: bila je to mašina s ogromnim rezervoarom, širokim točkovima, s agresivnom viljuškastom polugom i perforiranim diskovima.
Provjerio je da li je njegov Glok u holsteru, na desnoj strani grudi, zatim je ubacio manje oružje u futrolu na gležnju. Navukao je kacigu i veliku jaknu prije nego što će uzjahati svog čeličnog konja. Dao je gas i aktivirao prijemnik GPS-a na instrument-tabli kako bi unio tečne koordinate kuće Metjua Šapira. Gotovo istog trenutka je sistem za geolokalizaciju izračunao različite maršrute da bi se došlo do Bikon Hila. Tarasov je izabrao najbržu. Navukao je rukavice, ponovo pogledao na sat i produžio do ulaza u skladište. Tu je pritisnuo prekidač da bi isljučio svjetlo i napustio je bivše klanice.
* * *


Motor se izvukao s krivudavih puteva koji su okruživali Uindham i jurio je Interstejtom 93 u pravcu Bostona. S vjetrom koji mu je duvao u lice, Oleg Tarasov je vozio sa otvorenim vizirom dok ga je umirivao zvuk dvocilindra. Saobraćaj je bio začuđujuće prometan. Tim ritmom biće u gradu za manje od četrdeset minuta.
Ostajući i dalje usredsređen na vožnju, zaključio je svoju neuobičajenu nagodbu koju je trebalo da izvrši. Bilo je mnogo jednostavnije prosvirati metkom glavu Metjuu Šapira ili mu prerezati grlo jednim potezom noža. Ali Kejt Šapiro je bila vrlo jasna: nije htjela oružje. Jer bi vatreno oružje ili nož neizostavno značili policijsku istragu. A njoj je apsolutno bilo stalo da policajci ostanu van te «stvari». Još tog popodneva, ona mu je ponovila da ostatak isplate ugovorene sume zavisi od toga da li će se plan odvijati tačno onako kako je ona predvidjela: njen muž mora da strada u teškoj saobraćajnoj nesreći. Nesreći koja će prouzrokovati traumatizam lobanje praćen cerebralnom hemoragijom.
Oleg je progutao pljuvačku. Kejt ga je izabrala zato što je u mladosti, u Rusiji, bio započeo studije medicine i radio kao medicinski tehničar. Nije mu dakle bio problem da jasno razumije instrukcije doktorke: da totalno i bespovratno uništi centralni nervni sistem koji se nalazi u lobanji Metjua Šapira, s tim da ostali dio tijela ostane neoštećen. Drugim riječima, simulirati nesreću da bi mu se uništio mozak, ali očuvali organi. U slučaju cerebralne smrti, srce može i dalje da kuca tokom više od dvadeset i četiri sata, jer aparati za reanimaciju omogućavaju da se održi dotok kiseonika u krv.
Tarasov je imao princip da nikada ne pokušava da razumije motivacije svojih klijenata. Nije ih ni osuđivao. Svako uvijek ima svoje razloge. To ne mijenja stvar: od makijavelističkog plana koji je smislila ova žena podilazila ga je jeza. Čak je do te mjere išla u detalje da je sama predložila mjesto nezgode. A to je bila prokleto dobra ideja...
«Korniš» je bila jedna uska betonska rampa koja se nalazila ne na padini litice, već na uzdignutom terenu, koji je omogućavao da se zaobiđe saobraćajna petlja. Ako biste znali da postoji, uštedjeli biste dragocjeno vrijeme od Konoli Avenije do Ulice Roup, male prometne ulice iza stanice Džamajka Plejn.
Mada konfiguracija puta ne dozvoljava veliku brzinu, za dvije posljednje godine, trojica motociklista su stradala. Za to su krive metalne bankine duž puta, na čiju opasnost udruženje motociklista nije propustilo da ukaže. Uzrok je razdaljina između barijere i zemlje: prazan prostor od pedeset centimetara koji lako može da se preobrati u giljotinu ako, poslije iskliznuća, motociklista prođe nesretno ispod barijere. U razmaku od nekoliko mjeseci, dva čovjeka su ovako doživjela užas da im se kaciga zaglavi u međuprostor bankine, dok je jedan drugi u punoj brzini udario ujedan od štabova ovih bezbjednosnih barijera. Ove tri smrti na istom mjestu su opomenule opštinski tim. Tada je započela rasprava u cilju poboljšanja bezbjednosti ove dionice. Dok do toga ne dođe, opština je skinula sa sebe odgovornost, zabranivši taj put za motore.
Ali koje stvarno poštovao tu zabranu?
Prema riječima Kejt, nije ni njen muž...
Oleg je spustio vizir na kacigi. Bacio je pogled u retrovizor i izašao iz kolone da bi pretekao niz kamiona. Mnogobrojni saobraćajni znakovi ukazivali su na blizinu grada. Udvostručio je pažnju da ne bi propustio izlaz 26 u pravcu Storou Drajva. Kako mu je pokazivao njegov GPS, vozio je expresswayem koji je išao duž rijeke Čarls sve do odvajanja za Ulicu Bikon. Krenuo je u pravcu Kopli Skvera, ušao u Ulicu Maunt Vernon i stigao do Luizburg Skvera. Zatim je parkirao motor pod drvećem na trgu, skinuo kacigu i stavio cigaretu među usne. Prevrnuo je džepove, ali nije uspio da nađe kutiju šibica. Frustriran što ne može da zapali jednu, osorno je pogledao prozor koji mu je označila Kejt Šapiro.
Kroz staklo je naizmjenično razlikovao obrise jednog čovjeka i jedne male djevojčice.
Bilo mu je neugodno, ali za manje od dvadeset minuta, taj čovjek će biti mrtav.
* * *


Jesu li mi lijepi crteži? – upitala je Emili, pružajući svome ocu tri lista iz bloka.
Met ih je pažljivo pogledao: usred simfonije toplih boja isteklih iz vrha flomastera, jasno su se raspoznavah irvasi koji vuku saonice Djed Mraza, jedna princeza i Snješko Bjelić. Nije loše za djevojčicu od tri i po godine.
– Predivno je dušo! – rekao je oduševljeno, milujući je po kosi. – Mama će biti srećna da vidi kako si lijepo naslikala naš jelovnik. Hoćeš li da ga staviš na sto?
Emili je pristala i odjurila u dio sa trpezarijom, popela se na stolicu i spustila u svaki od tri tanjira meni od te posebne večeri, koji se sastojao od omiljenih jela njene majke:
Ohlađeni karpaćo Sen-Žak sa kavijarom
Supa od artičoke uz male brioše sa tartufima
Ostrige Rokfeler
Kuvani jastog iz Mejna i krompirići sa Nuarmutijea
Torta sa pekan orasima i čokoladom

Vodi računa da ne padneš! – dobacio je Metju, nadzirući je iz daljine.
Obrisao je ruke o kecelju, obnavljajući istovremeno u svojoj glavi sastojke za nadjev da bi garnirao svoje ostrige Rokfeler: bijeli luk, peršun, estragon, vlasac, slanina, prezle, maslinovo ulje, kajen biber...
Met je pogledao na zidni sat. Sada bi trebalo da se pojavi Kejt. Provjerio je da li je stavio bocu šampanjca da se hladi, koju je čuvao za ovu priliku, zapitao se da li da počne da zagrijava rernu, prekontrolisao kako mu se kuvaju krompirići...
– Tata, gladna sam! – požalila se Emili.
Podigao je pogled. Djevojčica se vratila da se igra odmah pored jelke.
– Za nekoliko minuta, dušo – uvjerio ju je on.
Girlande koje su svjetlucale mijenjale su boje od ružičaste, srebrne i plave, stvarajući bajkoviti prsten oko njegove kćeri, zbog čega je hčila na princezu.
– Slikaću te pored jelke i poslaću je mami da bi malo požurila – odlučio je.
Taman je dohvatio telefon kad je ovaj počeo da vibrira u njegovim rukama.
Bila je to njegova žena.

25
U dolini sjenki

Nevolja nas, poput žestokog vjetra, ometa da idemo kuda želimo,
ogoljuje i ostavlja suočene sa nama samima kakvi jesmo,
a ne kakvi mislimo da jesmo.
Artur GOLDEN

24. decembar 2010.
Džamajka Plejn (predgrađe Bostona)
20.59h
Bolnička soba se kupala u bijeloj svjetlosti. Čekajući na presađivanje, Nik Fič se nalazio u komi. Od sada je život poslovnog čovjeka zavisio samo od vještačkog respiratora prikopčanog kraj kreveta. Kejt je škiljeći provjerila da li je dobro priključena infuzija, konstante i ispravan rad elektrokardiografa. Zatim se nagnula i brzo spustila poljubac na usta svog ljubavnika.
Do skorog viđenja. Ne brini. Ja se staram o svemu.
Zatvorila je oči da bi prikupila svoje rezerve energije, zatim duboko udahnula, skinula bijeli mantil i izašla iz sobe.
Samo ne ustuknuti. Pratiti plan.
Pošla je liftom do prizemlja i pozdravila rijetke kolege koje je susrela na hodniku koji vodi u hitnu pomoć.
Ne gubiti vrijeme.
Kao što je očekivala, u bolnici je bilo mirno. Osim rana od noža za ostrige, za Badnje veče bilo je mnogo manje gužve nego uveče 31. decembra. Čak je i prostorija za odmor, uprkos svojim ukrasima, izgledala nekako dosadno.
Iz svog ormarića Kejt je pokupila kaput, tašnu i mobilni telefon. Prvo je nazvala svog muža. Obratila mu se, hodajući sve vrijeme, prolazeći dugačkim providnim hodnikom koji vodi do parkinga, igrajući besprekomo svoju ulogu uzorne supruge, prateći savršeno svaku Metovu reakciju.
– Zdravo, dušo. Izlazim ovog časa iz bolnice, ali kola su i dalje u kvaru na parkingu! – slagala je. – Kao i uvijek, bio si u pravu: stvarno treba da se otarasim te krntije.
– Rekao sam ti hiljadu puta... – primijetio je Metju.
– Ali toliko sam vezana za njih, za moju staru mazdu kupe. Znaš da je to prvi auto koji sam mogla sebi da priuštim kad sam bila studentkinja.
– To je bilo devedesetih godina, srce moje, a i u to vrijeme je već bio «polovnjak»...
– Pokušaću da uzmem metro.
– Šališ se? U kraju je u ove sate previše opasno. Uzimam motor i dolazim po tebe.
– Ne, stvarno, previše je hladno. Pada nekakva susnježica, nije pametno, Mete!
Vrlo dobro je znala da će on biti uporan. Pustila ga je da igra svoju ulogu muškarca zaštitnika prije nego što mu je «popustila».
– U redu, ali vodi računa onda! Čekam te – rekla je, prolazeći kroz automatska vrata.
Spustila je slušalicu i izašla na parking.
Hladnoća je počela da joj štipa lice, ali ona to nije ni osjetila.
* * *


21.03h
Samir Narahejem je dao kontakt ključem na svom kamionu-cisterni i napustio kraj s fabrikom brašna Olvit u zapadnoj industrijskoj zoni Džamajka Plejna.
Obavljao je svoju posljednju isporuku prije nego što će se vratiti kući i pridružiti svojoj ženi Sajano. Dan je bio dug i težak. Samir, normalno, nije trebalo da radi za Badnje veče, ali gazda mu je telefonirao u bezizlaznom položaju početkom jutra da bi od njega zatražio da pod hitno zamijeni jednog vozača koji ne odgovara na poziv. Iako su on i njegova supruga planirali da provedu dan u porodičnom okruženju, Samir se nije usudio da odbije «predlog» svoga šefa. S ekonomskom krizom i Sajaninom trudnoćom nije bio trenutak da rizikuje da izgubi posao.
U svakom slučaju bio je u frci...
Pogledao je na sat na instrument-tabli.
Ne smijem da gnjavim!
Trebalo je da do 22 časa isporuči svoj tovar brašna jednoj fabrici u Kvinsiju, južno od Bostona.
Samir je malo ubrzao, kršeći propisana ograničenja.
Nije ni sanjao da će kroz nekoliko munuta ubiti nekoga svojim kamionom...
* * *


21.05h
Kejt je krenula napolje ka parking mjestima da bi došla do svojih kola. Stigavši na mjesto broj 66, sa zaprepašćenjem je vidjela da je prazno. Ukrali su joj kupe!
Nemoguće!
Bila je parkirala kola na uobičajenom mjestu kad je stigla početkom popodneva, bila je sigurna u to!
Osjetila je kako je obuzima bijes i dvoumila se koji korak da preduzme. Trebalo je da pozove plaćenog ubicu da bi mu dala zeleno svjetlo prije nego što Met napusti kuću. Ali uspjeh plana je zavisio i od toga da ona bude prva na mjestu «nesreće».
Htjela je po svaku cijenu da nadgleda dolazak hitne pomoći i vješto iskoristi manjak osoblja za Božić. U prvo vrijeme je računala da odigra na kartu dvostrukog statusa ljekara i žrtvine supruge. Zatražiće da zadrži Metjuovo tijelo «pod nadzorom» sve do bolnice, pojuriće da uradi angiografiju kojom će potvrdtiti cerebralnu smrt, sama će osigurati da njegovo srce bude vještački održavano u stanju funkcionicanja i brzo će regulisati probleme koji se tiču saglasnosti za doniranje organa. Jutros nije zaboravila da provjeri da se u novčaniku njenog muža nalazi kartica za doniranje organa koju ga je ubijedila da napravi prije tri godine. Znala je da će medicinski odbor upravo njoj postaviti pitanje i zatražiti da donese odluku: muž joj je održavao daleke veze sa roditeljima, koji žive na Floridi, i nije imao drugu porodicu u Bostonu.
Plan će joj uspjeti pod uslovom da se stvari ubrzaju. Čim princip uzimanja organa bude utvrđen, laboratorija će pristupiti dobijanju serumološog rezultata i ustanoviće stanje organa zahvaljući medicinskoj bazi podataka. Tolika ispitivanja koja će ih usmjeriti na potencijalne i kompatibilne primaoce. Nik je bio na listi prioriteta, «crvenoj listi», i biće odmah identifikovan. Već dva mjeseca je ona vrebala rasporede timova i, kako neće moći lično da operiše Nika, obezbijedila je da dežurni kardiohirurg te noći bude jedan od najboljih ljekara u bolnici.
Danima, mjesecima, godinama, sve je planirala.
Osim da će joj ukrasti kola na ovom prokletom parkingu...
Ne gubiti prisebnost.
Kejt nije predvidjela ovu vrstu teškoće, ali morala je da sačuva prisebnost. Kao u šahu. Sjetila se rečenice Tartakovera, majstora ove discipline: Taktika se sastoji u tome da znate šta treba uraditi kad nešto može da se uradi. Strategija se sastoji u tome da znate šta treba uraditi kad ništa ne može da se uradi.
Trčećim korakom je odjurila do kabine s čuvarom zaduženim da motri na parking i prijavila je krađu vozila.
– Nemoguće, gđo. Ja dežuram od podneva. Napamet znam vaš kabriolet i mogu da vam garantujem da nije izašao iz kruga bolnice.
– Ali vidite da nije više tamo!
– Zato što ste ga parkirali na nekom drugom mjestu! To se dešava svakodnevno. Prošle nedjelje je doktor Stem takođe mislio da su mu ukrali porše, a on je bio došao na posao taksijem!
– Ah nisam valjda luda!
– Nisam to rekao, doktore! Baciću pogled na donje nivoe – potvrdio je, pokazujući monitore kamera za nadzor.
To je to...
Kejt se već bila okrenula i otišla kad ju je čuvar pozvao.
– Evo ga ovdje vaš kupe, gđo. Na nivou 3, mjesto 125! – objavio je, pokazujući joj ekran, dok mu se na licu ocrtavao pobjednički osmijeh, kao da kaže: Ovi ljekari, svi su izgubjeni slučajevi...
Kejt je zaobišla liftove i sjurila se niz stepenište koje je vodilo do podzemnog parkinga.
Onaj kreten od čuvara je imao pravo. Mazda kupe je bila parkirana na posljednjem nivou.
Kako je to bilo moguće? Imala je mjesto sa svojim imenom na toj površini. Ovdje štaviše nikada nije bila. Neko joj je premjestio kola, to je sigurno. Ali zašto? Da li je to imalo veze sa svežnjem ključeva koje je izgubila početkom sedmice? Pitanja su se tiskala u njenoj glavi, ali ona je odlučila da ih ignoriše.
Pogledala je u telefon: «nedostupna mreža». Normalno, nalazila se u suterenu.
Otključala je bravu na kolima, upalila ga i napustila podzemni parking. Čim je izašla na površinu, pojurila je svom brzinom sve do izlaza. Prije nego što je izašla na put, nakratko je pozvala Olega Tarasova da bi mu konačno dala zeleno svjetlo.
Dok se utapala u saobraćaj, primijetila je u svom retrovizoru kamion-cistemu kako skreće na uglu avenije, u suprotnom smjeru od nje.
* * *


Stara industrijska zona Uindhema
21.08h
Prostorija s hladnjačom bila je u potpunom mraku.
Romuald je kresnuo još jednu šibicu, izvađenu iz kutije koju je uspio da ukrade ubici kad ga je ovaj premlatio. Naivno je povjerovao da će mu možda biti od koristi, ali u ledenom skladištu nije bilo ničega što bi se moglo zapaliti. Naslagane drvene palete bile su previše vlažne da bi mogle da gore.
Jedno drvce se zapalilo, proizvodeći slabu svjetlost koja je tinjala samo nekoliko sekundi.
Potom je prostorija ponovo utonula u mrak.
Samrtna hladnoća obavijala je tinejdžera, stezala ga je za gušu, ledila mu lice, oduzimala nos i uši. Ledeni dah štipao mu je ruke, uvlačeći mu se u svaki dio tijela, prodirući sve do srži u kostima. Nevidljivi neprijatelj protiv koga nije mogao da se bori.
Pošto je u početku bio ubrzan, njegov srčani ritam je sada postao mnogo sporiji. Drhtanje i strah su se stopili u užasni umor. Osjećao je kako ga postepeno izdaje snaga. Bio je iznemogao. Da ne bi pao u stanje letargije, sebi je zadao cilj da na, otprilike, svakih deset minuta upali po jedno zrnce šibice i držao se tog obreda.
Stopala i noge su mu bili ukrućeni, kao u tetanusnim grčevima. Na času biologije je naučio da krv, da bi se izborila sa hipoglikemijom, napušta ekstremitete tijela da bi očuvala dvije svetinje, srce i mozak.
U glavi je osjećao smušenost, kao da će svakog časa da se onesvijesti. Nije uspijevao da otvori usta ili progovori i misli su mu postajale usporene. Bronhije su mu bile opterećene, ali više nije imao snage čak ni da kašlje. Jedva da je uspijevao da i dalje diše.
Ni u jednom od svojih košmara nije zamišljao da hladnoća može da bude toliko jaka. A kaskader je bio u pravu: najužasnija je svijest o tome da niko neće doći da vas izbavi. Saznanje da ćete crknuti sami, u mraku, u surovim mukama.
* * *


Boston, Bikon Hil
21.09h
Za manje od minut nakon što je spustio slušalicu, Oleg Tarasov je primijetio Metjua Šapira kako silazi niz stepenice pred kućom. Rus je stavio kacigu i rukavice, ne ispuštajući iz vida mladog profesora. Vidio je kako sjeda na motor a njegovo stručno oko odmah je zapazilo model: Trijumf Tajger Kab s kraja pedesetih godina, divno renoviran, sa njegovim okruglim farom, niskim sjedištem i vatrenocrvenim hromom.
Pustio je Šapira da malo odmakne, dao gas na svom Harliju i pošao za njim.
* * *


21-11h
Žureći da se nađe sa ženom, Metju je u punoj brzini prošao kroz grad. Kvart koji je poznavao kao svoj džep, vožnja koju je obavio na stotine puta. Ulica Čarls, Ulica Bikon, Ulica Arlington... Uprkos slaboj susnježici, njegov stari motor je prianjao uz asfalt i dobro se držao puta. Još više je ubrzao u Kolambasu, prostranoj prometnoj ulici koja se proteže pravo i koja povezuje centar sa Saut Endom, Roksberijem i istokom Džamajka Plejna. Bilo je još rano, ali grad je bio pust. Svjetlost dekoracija se stapala sa svjetlošću kancelarija i prodavnica. Srebrni anđeli su bili zakačeni na uličnim svjetiljkama, girlande sa zvijezdama su blistale s hiljadu iskrica a čudni fosforescentni krugovi obavijali su drveće, stvarajući futurističku atmosferu.
Približavajući se perifernim kvartovima, rasvjeta je postajala sve ređa. Metju je osjetio kako mu se motor zanio dok je prebrzo ulazio u kružni tok iznad stanice Džekson Skvera. Uspio je bez teškoće da ga stabilizuje, zatim je obišao stanicu i kročio na «korniš», betonsku rampu između Ulice Roup i Konoh Avenije, ulice u kojoj se nalazila Kejtina bolnica. Teorijski, ova prečica je bila zabranjena za motore, ali nikad nije vidio nijednog policajca da sastavlja zapisnik na tom mjestu. Ipak, vozio je oprezno zbog nestabilnog zemljišta. Nešto malo prije nego što će stići do oštre krivine, primijetio je u svom retrovizoru drugog motociklistu koji mu se previše približavao, sjedeći na ogromnom, sređenom Harliju.
Far ga je zaslijepio.
Nemam želju da se trkam, pomislio je, usporivši i sklanjajući se udesno da bi ga propustio. Kruzer je izašao iz trake da bi ga pretekao ali u posljednjem trenutku je naprasno skrenuo. Prednji točak Harlija udario je u zadnji točak Trijumfa od čega je ovaj izgubio ravnotežu. Iznenađen silinom udara, Metju je izgubio kontrolu nad svojim motorom.
Posljednjim refleksom okrenuo je guvernalu i blokirao zadnji točak da bi oborio motor koji je otklizao po raskvašenom asfaltu i zaglavio se među prečkama metalnih barijera. Zbačen sa Trijumfa, Metju se otkotrljao na zemlju. Kacigom je udario nekoliko puta u beton, a jedna noga mu je poprečno udarila u stub koji je podupirao bankine, prije nego što je ostao nepomično da leži. Trebalo mu je desetak sekundi da shvati šta mu se dešava. Ležeći na zemlji, pokušao je da ustane i jauknuo od bola. Bila mu je slomljena desna noga. Oslonio se na bankinu i podigao kacigu. Čim je oslobodio lice, Metju je spazio vozača čopera kako se ustremljuje na njega, naoružan bejzbol palicom.
Čovjek je već bio zamahnuo ka njemu, speman da mu slomi vrat...
* * *


Dva hica Tejzera pogodila su Rusa u potiljak, izazivajući električno pražnjenje koje ga je dotuklo. On se grubo srušio, kao udaren gromom.
Obučena u crne helanke i kožnu jaknu, Ema je iskoristila oduzetost ubice da ga razoruža.
– Jesi dobro? – upitala je hrleći ka Metjuu.
Podigao je pogled ka toj ženi koja je preko lica imala navučenu tamnu zimsku kapu i koja se pojavila niotkuda da bi mu spasila život.
– Ali... Šta se dešava?
– Vaša žena! – povikala je Ema. – Hoće da vas ubije!
– Šta? Šta buncate! Ko ste vi?
Ema nije imala vremena da odgovori.
Dva okrugla blještava fara probila su se kroz noć. Kejtina mazda kupe parkirala se pored Harli-Dejvidsona. Doktorka je izašla iz kola i hladnim pogledom osmotrila situaciju.
Ništa se nije odigralo po planu.
– Dušo! – pozvao ju je Metju.
Kejt ga nije ni pogledala. Pitala se samo ko je ta žena s izgledom Žene mačke koja joj je upravo upropastila plan.
Rješavati probleme jedan po jedan.
Nagnula se nad Tarasovim i primijetila pogotke Tejzera zadate na potiljku. Paralizovanog nervnog sistema, ubica je nepokretno ležao na asfaltu, naprežući se da dođe sebi. Pretražujući po unutrašnjem džepu Olegove jakne, ona je pronašla ono što je tražila: Glok 17 od polimera, sa šaržerom. Kejt je uzela automatski pištolj u ruke i opalila u pravcu Eme da bi je primorala da uzmakne. Opružene ruke, vertikalno u odnosu na tijelo, prstiju zgrčenih na obaraču, Kejt se kretala ka svome mužu.
Još uvijek mogu da spasim Nika. Metak u glavu će ubiti Metjua, ali će sačuvati njegovo srce.
– Kejt, šta to radiš, dušo? Šta to...
– Umukni! – urlala je. – Ne nazivaj me dušo! Ti me ne poznaješ. Ne znaš ništa o meni. NIŠTA!
Okončaću moje dane u zatvoru, ali Nik će živjeti...
Lice lijepe doktorke se bilo izobličilo. Izgubila je svoju privlačnost i ljepotu da bi se pretvorila u porcelansku masku, bijelu i hladnu. Samo su joj oči gorjele, zapaljene bijesnim plamenom. Poput robota, nastavila je da hoda prema mužu.
– Voljela bih da ti objasnim, Mete, ah ti to ne bi mogao da razumiješ.
Ema se bila sklupčala na suprotnoj ivici puta. Škiljeći, ona je primijetila kaskadera kako se očajnički trudi da ustane. Tada je primijetila holster privezan za Tarasov gležanj. Nešto joj je škljocnulo u glavi. Otpuzala je do njega i izvukla mu iz futrole Smit i Veson 36. Rukama je obuhvatila kundak i ispružila ruku da bi nanišanila Kejt.
Nema se vremena za postavljanje pitanja.
Cijev Kejtinog Gloka bila je uperena u glavu njenog muža, a Emina se pružala u pravcu doktorke. Dvije žene su bile spremne da opale.
Ema se pomolila da ne zadrhti.
Prva je povukla obarač.
* * *


Pogođena u grudi, Kejt je pala unazad. Tijelo joj se zanjihalo iznad bankine i ona se stropoštala niz strmu padinu provalije.
Duga tišina, gotovo nestvarna, uslijedila je poslije pucnja.
Odbačena na zemlju zbog žestine trzaja, Ema je nekoliko sekundi ostala drhteći, u šoku, bez glasa.
Oleg Tarasov je bio uspio da se teškom mukom uspravi i shvatio da je za njega najbolje da napusti mjesto. Bez kacige, popeo se na Harli, dao gas i pobjegao u suprotnom smjeru od onog kojim je došao.
Poslije pedesetak metara, na raskrsnici, kamion s brašnom Samira Narahejema udario je direktno u njega.
* * *


Ema se pribrala. Ugledala je Metjua na nekoliko metara od sebe, potpuno klonulog, u stanju šoka. Ali živog.
Romuald!
Otrčala je sve do olupine motora i iščupala GPS koji je bio dvostruko pričvršćen vrlo jakom prianjajućom gumom. Zatim se vratila nazad i uskočila u Kejtina kola.
* * *


Čim je ušla u kola, skinula je zimsku kapu i konsultovala sistem za geolokalizaciju. Kao što se nadala, sprava je zadržala u memoriji posljednje vožnje koje je ubica obavio. Upalila je kola i uz škripu točkova napustila «komiš».
Boston je bio pust. Uključila se na 1-93 sa sjevera i počela da vozi auto-putem, oglušujući se o sve bezbjednosne propise i opreznost. Bilo ju je briga za ograničenja, patrole, opasnost. Ništa nije bilo važno osim Romualda.
Pod uslovom da mu se ništa nije desilo...
Vozila je s gasom do daske pola sata a onda je izašla s auto-puta kod Uindhema, na granici Masačusetsa i Nju Hempšira. Pustila je da je vodi GPS, idući sporednim putevima sve dok nije izbila u pojas stare industrijske zone.
A sada?
Ema je pogledala u ekran navigatora: strelica je označavala da zona odredišta nije daleko, ali je nedostupna kolima. Ostavila je upaljene farove i izašla iz kola. Taj dio puta je bio u potpunom mraku. Nije mogla da vidi mnogo, osim visoke žičane ograde koja se uzdizala pred njom. Odlučila je da se uzvere uz mrežu golim rukama. Prelazeći s druge strane ograde, jedan kraj žice, oštar kao nož, zabio joj se u gornji dio ruke i rasparao joj kožu na najmanje pet centimetara.
Od bola se zateturala. Osjetila je kako joj krv lije ispod džempera i jakne, ali nije htjela da žali nad svojom sudbinom. Odbacila se i otkotrljala na zemlju. Zatim je ustala i zatrčala se da bi se uzverala na vrh jedne kosine odakle je uspjela da razabere fantomski grad. Stare fabrike i napuštena skladišta pružah su se u nedogled. Mjesto je bilo nadrealno. Pravi dekor za filmove strave i užasa. Nekoliko vagona se kotrljalo po staroj željezničkoj pruzi. Od fijukanja vjetra škripale su stare metalne instalacije. Izobličene siluete prijetile su da iskoče iza svake barake. Dolina sjenki koja se sigurno prostirala na pet ih šest hektara.
Kako da pronađe Romualda u ovom lavirintu gvožđurije i lima?
– Romualde! Romualde! – povikala je više puta, ali vjetar i snijeg su ove povike odnijeli u ništavilo.
Pogledom je potražila neki putokaz ili detalj na osnovu kojeg bi mogla da se orijentiše, ali nije se vidjelo ni na tri metra.
Sklanjajući pahulje koje su joj se kačile na lice, služeći se mobilnim telefonom kao lampom, trčala je do iznemoglosti, naspram vjetra, krećući se prema sjeveroistoku industrijske zone. Tarasov je nesumnjivo tražio najudaljenije mjesto od puta da bi tu ostavio svoja kola. Odjednom ju je nekakva buka zaustavila. Upravo je prešla preko šljunka. Osvijetlila je zemlju, dolazeći do daha.
Nekakav put se peo sve do džinovskog skladišta.
Krenula je naprijed nekoliko koraka da bi osvijetlila zarđalu tablu:
REGIONALNE KLANICE
OKRUG HILSBOROU

Ponovo je nastavila da trči sve do glavne zgrade. Tu je opazila tragove točkova, koje je polako prekrivao snijeg. Srce je počelo snažno da joj udara u grudima. Ovdje je neko skoro dolazio.
Odgurnula je svom snagom visoka klizna vrata, na koja se ulazilo u prostoriju, i zatvorila ih za sobom da vjetar ne bi ulazio.
– Romualde!
Mjesto je bilo obavijeno tamom, ali čulo se brujanje grijanja ili klimatizacije.
Ema je pritisnula prekidač i blijedo svjetlo se raspršilo, otkrivajući skoro prazno skladište s golim betonskim zidovima.
Na sred zgrade, prepoznala je kaskaderov bordo pikap.
Prišla je kamionetu i pogledala unutra.
Niko.
Zažalila je što nije ponijela sa sobom kaskaderov mali kompaktni revolver.
– Romualde?
Na kraju glavne prostoriije, hodniku obliku lakta izlazio je na niz gvozdenih vrata. Prva su bila od neke prazne prostorije. Ostala su bila zaključana. Sklopila je oči, ali njena obeshrabrenost nije potrajala ni sekundu.
Odlazeći, ubica se pobrinuo da sve ugasi.
Osim...
Sum generatora!
Ona se vratila unazad, pokušavajući da prepozna izvor buke. Zujanje je dopiralo iz hladnjače. Jako je počela da lupa u metalnu pregradu.
– Romualde?
Ne, to je nemoguće. Nije tu...
– Romualde? To sam ja, Ema, čuješ li me?
Pokušala je da otvori vrata, ali uzalud. Sagnuvši se, primijetila je jedan dio od sjajnog čelika u obliku guvernale. Skroz ga je okrenula i rashladna prostorija se otvorila.
Zahvaćena polarnim dahom, pojurila je unutra.
– Romualde!
Pri svjetlosti telefona, usred pomrčine, spazila je krznenu kapu tinejdžerove zimske šuškave jakne.
Pojurila je ka njemu. Ležao je beživotno. Skupivši svu svoju snagu, počela je da vuče da bi ga izvadila iz samrtnog hladnjaka i odvela na okolnu temperaturu. Stavila je telefon na spikerfon i pozvala 911 da zatraži kola hitne pomoći da preuzmu pacijenta s hipotermijom.
Čekajući pomoć, tražila je znakove disanja koje nije našla, puls koji nije mogla da uhvati jer je bila previše nervozna. Romualdova koža je bila olovne boje, modra, mrtvačka.
Sranje!
Nije imala ni najmanji pokrivač da ga ugrije. Onda se dosjetila pokreta za preživljavanje koje je bila naučila nekoliko mjeseci ranije, tokom jednog seminara koji su morali da prate svi zaposleni u Imperatoru. Seminar koji joj se tada učinio debilnom i beskorisnim, i ne pomišljajući ni na trenutak da će joj to jednog dana možda koristiti. Srećom, vježbe koje je izvela na lutki sad su joj se vraćale u punoj jasnoći. Položila je tinejdžera potpuno ravno, postavila se na koljena pored njegovog grudnog koša, podigla mu džemper i postavila dlan svoje desne ruke na donji dio grudne kosti. Drugu ruku je stavila preko prve. Ispruženih ruku, pritisnula je svom težinom, zabijajući ruke u Romualdove grudi, zatim se uspravila prije nego što će nastaviti ciklus kompresije i opuštanja, da bi podstakla cirkulaciju krvi u tinejdžerovom tijelu.
I jedan i dva i tri! Jedan i dva i tri!
Izbrojala je trideset kompresija, zatim je tinejdžeru dala dva puta vještačko disanje, usta na usta.
Nemoj da umreš!
S bijesom u srcu, ponovo je otpočela ciklus masaže srca, pokušavajući da zadrži pravilan ritam.
I jedan i dva i tri...
Pri svakom pritisku na grudni koš, rizikovala je da mu slomi rebra.
I jedan i dva i tri...
Vrijeme je bilo stalo. Ema je bila drugdje. Vodila je rat Onaj koji život započinje protiv smrti.
Nemoj da umreš, Romualde! Nemoj da umreš!

Godinu dana kasnije...



Replay

Ako je istina da možemo da živimo samo jedan jedini dio onoga što je u nama,
šta se dešava s ostatkom?
Paskal MERSIJE

Univerzitet Harvard
Kembridž
19. decembar 2011.
Amfiteatar je bio prepun, ali bilo je tiho.
Kazaljke na bronzanom brojčaniku starog zidnog sata pokazivale su 14.55h. Čas filozofije koji je držao Metju Šapiro bližio se kraju.
Zvuk zvona je oslobodio studente. Metju je spakovao svoje stvari, obukao kaput, zavezao šal i izašao na kampus. Čim se našao napolju, zamotao je jednu cigaretu i prešao Jard.
Park se kupao u lijepoj jesenjoj svjetlosti. Već deset dana su posebno blaga temperatura za to doba godine i izdašno sunce nudili stanovnicima Nove Engleske miholjsko ljeto, utoliko prijatnije što je kasnilo.
– Gospodine Šapiro! Hvatajte!
Metju se okrenuo u pravcu glasa koji ga je pozvao i po intuiciji podigao pogled. Ragbi lopta mu se približavala.
On ju je uhvatio, s takvom preciznošću, i u skoku je dobacio natrag kvorterbeku koji ju je tražio. Zatim je izašao iz kruga univerziteta kroz ogromni portal koji je izlazio na Harvard Skver.
Upravo je bio zakročio na pješački prelaz da bi došao do stanice metroa kada se jedan stari Ševrolet Kamaro uz zaglušujuću buku pojavio na uglu Masačusets Avenije i Ulice Pibodi. Mladi profesor je odskočio i ustuknuo da ga ne bi zgazio jarko crveni kupe koji se uz škripu guma zaustavio tik pored njega.
Prednje staklo se spustilo i ukazala se riđokosa Ejpril Ferguson, njegova podstanarka nakon ubistva njegove žene.
– Hello, tamnokosi ljepotane, da te povezem?
– Više volim da se vratim javnim prevozom – odbio je on. – Voziš kao u video igricama!
– Hajde, ne glumataj s tim tvojim strahovima. Odlično vozim i ti to znaš!
– Nemoj da navaljuješ. Meni je stalo do života! Želio bih da izbjegnem da moja kći postane siroče s četiri i po godine.
– O, u redu je! Ne pretjeraj! Hajde kukavice, požuri! Blokirala sam saobraćaj!
Požurivši zbog zvuka sirena, Metju je pomirljivo uzdahnuo i otvorio vrata da bi uskočio u ševrolet.
Tek što je vezao pojas, kad je uprkos svim pravilima bezbjednosti kamaro napravio opasni poluokret da bi vrtoglavom brzinom pojurio ka sjeveru...
– Boston je na drugoj strani! – pobunio se on, hvatajući se za vrata.
– Samo zaobilazim preko Belmonta. To je na deset minuta. I ne brini se za Emili. Zamolila sam njenu bebisiterku da ostane sat vremena duže.
– Kako si smjela! Upozoravam te, ja...
Mlada žena je žurno prebacila za dvije brzine a zatim naglo dala gas što je Metjua presjeklo usred riječi. Kad je ponovo smanjila na normalnu brzinu, ona se okrenula ka njemu i pružila mu blok za crtanje.
– Zamisli, možda imam klijenta za Utamarovu sliku – rekla je.
Ševrolet je napustio univerzitetsku četvrt. Krenula je bržim putem koji je išao duž Freš Ponda prije nego što će stići u Belmont, jedan rezidencijalni gradić na zapadu Bostona. Ejpril je unijela adresu u GPS i stala da ga slijedi sve do otmene i poznate zone s vikendicama. Uprkos jasnoj zabrani, kamaro je pretekao školski autobus i parkirao se u jednoj tihoj ulici s mnoštvom drveća.
– Ideš li sa mnom? – upitala ga je, uzimajući, blok za crtanje.
Metju je odmahnuo glavom.
– Radije bih da te sačekam u kolima.
– Gledaću da požurim koliko mogu – obećala je, popravljajući šminku u retrovizoru.
– Ne misliš li da pretjeruješ? – zadirkivao ju je on.
– «Nisam loša, samo sam tako nacrtana» – mazno je izgovorila, oponašajući repliku i glas Džesike Rebit.
Zatim je ispružila svoje beskonačno duge noge utegnute u helanke i izašla iz kola.
Ostavši sam, Metju je bacio pogled preko puta ulice. Jedna majka je sa svoje dvoje djece ukrašavala dvorište prazničnim dekoracijama. Shvatio je da je Božić kroz nekoliko dana i ta istina ga je bacila u nekakvo panično stanje. Sa užasom je uvidio kako se nazire prva godišnjica od Kejtine smrti: taj kobni 24. decembar 2010. kada se njegov život survao u patnju i nepodnošljivu tjeskobu.
Od ubistva njegove žene, život mu se pretvorio u košmar. Kako da reagujete kad saznate da se ona s kojom dijelite život već četiri godine, majka vaše male djevojčice, udala za vas samo zato da bi vas ubila? Da bi Vas ubila samo zato da bi presadila Vaše srce i spasila svog ljubavnika. Kako živjeti od sada? Kako i dalje vjerovati ljudima? Kako se ponovo usuditi da živite s nekom ženom?
Metju je uzdahnuo. Samo ga je kći spriječila da potone u ludilo i da se ubije. Kad je događaj izašao u javnost, odmah poslije smrti Nika Fiča, morao je da se bori da zaštiti Emili od radoznalih novinara. Postojao je jedan posebno mučan period kada ga mediji nisu ostavljali na miru. Izdavači su mu predlagali luđačke sume da bi ispričao svoju priču, a Holivud je htio da ekranizuje njegovu tragediju. Da bi pobjegao od ovih uljeza, ozbiljno je tada pomišljao da napusti Masačusets, ali je bio previše vezan za Boston, svoju kuću i studente. Od prije nekoliko nedjelja, stvar je počela da se stišava u medijima. To nije umanjilo njegovu nevolju, ali bar je osjećao da je zbacio teret jedne bolesne popularnosti.
Preko malih stvari se polako vraćao u život: šetnja po sunčanom danu s Emili, fudbalska utakmica sa njegovim studentima, posebno dobra šala koju je izvalila Ejpril.
Ali ova blagodet je bila krhka. Bol je vrebao, spreman da ga ščepa za gušu, ponavljajući vječno ista pitanja na koja nema odgovora. Kako prihvatiti da su najljepše godine vašeg života bile samo maskarada? Kako povratiti samopouzdanje pošto ste izigrani na takav način? Kako pronaći riječi da biste takvu situaciju objasnili Emili?
Metju se znojio. Srce mu je jako udaralo u grudima. Spustio je staklo na kamaru, potražio tabletu anksiolitika u džepu svojih farmerki i stavio je pod jezik. Lijek se polako topio u njegovim ustima, donoseći mu hemijsku pomoć koja je polako rastvorila njegovu uzrujanost. Da bi se potpuno smirio, osjetio je potrebu da puši. Izašao je iz kola, zaključao vrata i načinio nekoliko koraka na trotoaru prije nego što je pripalio cigaretu i povukao dugačak dim.
* * *


Zatvorenih očiju, lica okrenutog ka jesenjem lahoru, on je uživao u svojoj cigareti. Bilo je još uvijek lijepo vrijeme. Sunce se provlačilo kroz grane. Ostao je tako nepomičan nekoliko trenutaka prije nego je otvorio oči. U dnu ulice, nekakva gomila se okupila pred jednom kućom. On se radoznalo približio jednoj brvnari, tipičnoj za Novu Englesku: prostranoj kući s drvenim trijemom, sa šiljatim krovom i mnogobrojnim prozorima. Ispred kuće je, na travnjaku, bila organizovana neka vrsta rasprodaje.
Metju se pomiješao sa radoznalom gomilom koja je trgovala starom robom na sto metara kvadratnih travnjaka. Prodaju je vodila jedna lijepa mlada žena, brineta nježnog i nasmijanog lica. Kraj nje je jedan šar-pej boje pijeska glodao gumenu kost.
Među neobičnim predmetima, Metju je opazio jedan laptop: Mekbuk pro, ekran od petnaest inča. Nije bila posljednja verzija tog modela, već ona prethodna ili čak ona prije nje. Približio se i osmotrio mašinu iz svakog ugla. Aluminijumsko kućište sprave dobilo je lični pečat zahvaljujući jednoj naljepnici od vinila, zalijepljenoj na poleđini ekrana, koja je predstavljala stilizovanu i seksi Evu. U dnu ilustracije, mogao se pročitati potpis «Ema L.», s tim što se nije moglo pouzdano znati da li se radi o umjetniku koji je nacrtao figuru ili o bivšoj vlasnici kompjutera.
Zašto da ne, pomislio je on, gledajući etiketu. Njegov stari Pauerbuk je crkao krajem ljeta. Bio mu je potreban jedan novi laptop, ali već tri mjeseca kako neprestano odlaže taj izdatak za kasnije.
Predmet je bio procijenjen na 400 dolara. Smatrao je da je suma razumna.
Prišao je mladoj ženi zaduženoj za prodaju i pokazao na Mek.
– Ovaj kompjuter radi, zar ne?
– Naravno. To je moj stari laptop. Formatiran je hard disk i instalirana nova verzija operativnog sistema. Kao nov je!
– Nisam siguran... – oklijevao je.
– Mislite da hoću da vas pređem? – počela je da ga zadirkuje.
Metju joj je uzvratio osmijehom. Pružila mu je vizitkartu.
– Slušajte, evo šta predlažem: ako u roku od šest mjeseci kompjuter bude imao i najmanji problem, ja ću preuzeti na sebe da vam ga popravim. Moj najbolji prijatelj se odlično razumije u informatiku.
Metju je pogledao vizitkartu:
Ema Lavenštajn.
Glavni somelijer
Imperator
30 Rokfeler Plaža Njujork, NY 10020
Radite u restoranu Imperator?
– Da, jeste li tu već jeli?
– U jednom drugom životu – spretno je izbjegao odgovor, odagnavši jednu uspomenu koja ga je previše podsjećala na njegov brak sa Kejt.
Šar-pej je došao da se očeše o njegovu nogu i veselo zalajao.
– Zove se Klovis i reklo bi se da mu se mnogo sviđate! – oduševljeno je rekla Ema.
Met je pomilovao životinju. Sunce se provlačilo kroz grane.
– Moja kći sanja da ima ovako malog psa kao što je vaš – nasmiješio se on.
– Koliko godina ima?
– Četiri i po.
Ema je klimnula glavom.
– Imate li djece? – upitao je.
– Ne još.
Osjetio je da je postavio previše intimno pitanje i ustuknuo.
– Znači živite u Njujorku...
– I vraćam se tamo za nekoliko sati – rekla je, gledajući na sat. – Došla sam da pomognem bratu, ali ne bi valjalo da propustim avion.
Metju je oklijevao još nekoliko sekundi prije nego što se odlučio.
– U redu, uzimam ga – potvrdio je, pokazujući spravu.
Pogledao je u novčanik. Imao je kod sebe samo 310 dolara.
Bilo mu je neprijatno i nije se usudio da pregovara, ali mlada žena ga je odobrovoljila.
– U redu je, ustupiću vam ga po toj cijeni!
– To je jako ljubazno od vas – odgovorio je, pružajući joj novčanice.
Izdaleka je dao znak Ejpril, koja je upravo stizala na travnjak. Ema mu je pružila kompjuter, koji je stavila u originalnu ambalažu.
– Dakle, neću oklijevati da vas pozovem ako mi kompjuter ne bude radio – zaključio je Metju, mašući vizitkarticom.
– Ako slučajno poželite da mi se javite ranije, ne smatrajte se obaveznim da čekate da se mašina pokvari – usudila se da izgovori.
Nasmiješio se da bi prikrio svoje iznenađenje i pridružio se Ejpril.
Došli su do kola. Metju je insistirao da on vozi i stigli su u Boston, zaglavljeni u zastojima. Nijednog jedinog trenutka nije prestajao da misli na tu Emu Lavenštajn.
* * *


Boston
Kvart Bikon Hil
20 časova
Metju je ušuškao Emili i pogasio svjetla, osim noćne lampe okačene iznad kreveta. Prije nego što je odškrinuo vrata, još jednom je zagrlio svoju kćer, obećavši joj da će Ejpril svratiti da joj poželi laku noć.
Zatim je sišao niza stepenice koje su vodile do salona. Prizemlje kuće oblivala je prigušena svjetlost. On se nagnuo kroz prozor i za trenutak stao da posmatra električne girlande koje su treperile, okačene na gvozdenoj ogradi parka. Zatim je prešao u kuhinju i izvadio pakovanje svijetlog piva. Otvorio je jednu flašu i uzeo novu tabletu anksiolitika.
– Hej, lijepi dečko, vodi računa o toj vrsti mješavine, može biti opasno! – opomenula ga je Ejpril.
Na vrtoglavo visokim potpeticama, nosila je ekscentrični, ali šik komplet, koji naginje fetišizmu. Vezala je bila kosu u punđu i stavila sedefasti puder, koji je isticao njen karmin boje krvi.
– Nećeš sa mnom? Idem u Gan Šat, novi pab blizu keja. Njihova praseća glava pržena u ulju je da se ubiješ. A tek mohito, neću ni da ti spominjem. U ovom trenutku tamo izlaze najljepše djevojke u gradu.
– Predlažeš mi znači da ostavim svoju kćer od četiri i po godine da bih išao da ispijam mohito u nekom baru za lezbače.
Prilično ljuta, Ejpril je namjestila svoju široku manžetna-narukvicu s utisnutim purpurnim arabeskama.
– Prije svega, Gan Šat nije bar za lezbejke – iznervirala se ona. – A pritom sam ozbiljna. Mete, prijaće ti da izađeš, vidiš svijet, da ponovo pokušaš da se svidiš ženama, vodiš ljubav...
– Ali kako misliš da se ponovo zaljubim? Moja žena ...
– Ne pokušavam da poreknem traumu koju si preživio zbog Kejt, Mete, ali ako želiš da prevaziđeš to iskustvo, treba da ideš naprijed, da se prodrmaš, da sebi makar daš šansu da ponovo zavoliš život.
– Nisam još speman – tvrdio je.
– Vrlo dobro, neću da te tjeram – predala se i, zakopčavši džemper, zalupila vrata za sobom.
Ostavši sam, Metju je pretražio po zamrzivaču i pronašao pakovanje prekriveno injem. Gurnuo je picu u rernu, podesio tajmer i pronašao utočište na kauču. Imao je potrebu da bude sam. Nije mu bio potreban niko da ga razumije ni da ga tješi. Želio je samo da umiri svoj bol, imajući za jedine pomoćnike vjernu kutiju lijekova i njegovu dragu Koronu.
Međutim, čim je sklopio oči, slika mlade žene sa garažne rasprodaje ukazala mu se začuđujuće jasno. Njena talasasta kosa, nasmijan pogled, lijepe pjegice, vragolast osmijeh, njen drzak glas koji mu je dobacio:
Ako slučajno poželite da mi se javite ranije, ne smatrajte se obaveznim da čekate da se mašina pokvari.
Odjednom je sve postalo očigledno: imao je strašnu želju da ponovo vidi tu ženu.
On se uspravio, smjestio se za drveni kuhinjski šank, na koji je položio svoj novčanik u kome se nalazila vizitkarta:
Ema Lavenštajn... Kako bi bilo da je pozovem sad odmah i ponudim joj da izađemo u restoran?
Oklijevao je jedan trenutak. Mora da je u avionu za Njujork, ali ipak može da joj ostavi poruku.
Ukucao je prve cifre njenog broja na svom telefonu, a zatim zastao. Ruke su mu drhtale.
Čemu ovo? – zapitao se, i dalje obuzet istim sumnjama. Nije bilo svrhe da jedno drugom pričaju priče. On više nije vjerovao u par, u zajedništvo, u podijeljene emocije. Osjetio je kako ga obuzima bijes.
Četiri godine...
Četiri godine je živio sa nepoznatom osobom, kriminalcem, pakosnom ženom koja se njime poigrala kao s pajacom.
Samo sat vremena prije nego što je planirala da ga ubije, on joj je još pripremao njena omiljena jela! On nije bio Kejtina žrtva, već bijedna ništarija, jadni glupak koji je dopustio da bude nasamaren kao budala. Ne samo da je zaslužio to što mu se desilo, nego je zbog toga trebalo da ispašta do smrti!
Od bijesa je razbio telefon o zid, popio tablete sa gutljajem alkohola i vratio se da legne na svoj kauč.
* * *


Njujork
Sutradan
21. decembar 2011.
Hej!
Sjedeći na jednoj klupi na Vašington Skver Parku, Ema je mahnula u pravcu Romualda.
Mladić joj se pridružio, zagrlio je i dao jednu kesu od kraft papira.
– Svratio sam kod Mamoun s da kupim falafele[29]. Probaj, ovo je da prste poližeš!
Sjeo je kraj nje i razmotali su svoje sendviče.
Za godinu dana, Romuald se izmijenio. Mali debeljuškasti Francuz je postao lijep i elegantan mladić, student prve godine na Njujorškom univerzitetu. Poslije nevjerovatne pustolovine koju su zajedno preživjeli, Ema i on su od sada bili sjedinjeni vrlo jakom vezom i viđali su se po nekoliko puta sedmično. Ema je pomogla Romualdu da se nastani na Menhetnu i zanimala se za njegove studije.
– Jesi li razmislio povodom tvoje orijentacije? – upitala ga je, zagrizavši pitu. – Ono je bila šala, što si mi rekao prekjuče?
– Ne uopšte, hoću da postanem psihijatar. Ili policajac.
– Ti?
– Da, danas mislim da su ljudska bića mnogo interesantnija od kompjutera. Njihove ljubavne priče, nagoni za osvetom ih nasiljem...
Ona mu se saučesnički nasmiješila.
– Izvrsni su ti sendviči – rekla je punih usta.
– Mislio sam da ćeš ti donijeti vino – našalio se on. – S čašom burgonja mora da je strava!
Namignula mu je. Nastavio je:
– Dobro, dosta si me slušala! Kako si se provela na putu u Boston?
– Ne baš onako kako sam očekivala – napravila je grimasu mlada žena.
– Jesi li ponovo vidjela Metjua?
– Da, došao je na garažnu rasprodaju i čak je kupio moj kompjuter. Bila sam uzbuđena, bilo je toliko čudno vidjeti ga poslije toliko vremena.
– Znači, pričali ste!
– Kratko.
– Nije te prepoznao?
– Ne, i bolje je tako! Prije godinu dana vidio me je samo na nekoliko minuta i to s natučenom zimskom kapom.
– Jesi li mu ostavila telefon i adresu?
– Da, ali me nije pozvao.
– Pozvaće – uvjerio ju je Romuald.
– Ne vjerujem – odgovorila je. – Možda je tako bolje, uostalom.
– Ali zašto mu ne ispričaš istinu?
– To je nemoguće, znaš dobro. Prvo zato što je istina nevjerovatna, a i zato što...
– Šta?
– Je l’ bi ti mogao da se zaljubiš u ženu koja je ubila majku tvoje kćeri?
– Ali si mu i spasila život, Ema!
Mlada žena je slegnula ramenima i skrenula pogled da Romuald ne bi primijetio da su joj se oči zacaklile. Njena zbunjenost nije potrajala. Već je ispitivala svog prijatelja o njegovim ljubavima. Romuald je napredovao iz dana u dan u osvajanju Erike Stjuart, studentkinje filozofije sa Harvarda, tri godine starije od njega, koju je sreo na farmers market-u na Junion Skveru mjesec dana ranije i u koju se ludo zaljubio. U početku mlada djevojka nije obraćala pažnju na njega: ni za šta na svijetu ne bi pristala da izlazi sa nekim mlađim. Romuald je uspio da nađe njenu adresu i, po Eminom savjetu, počeo da joj piše po jedno pismo svakoga dana. «Pravo» pismo, pisano nalivperom na papiru za pisma. Pošto zavođenje pismima nije bilo mladićeva jača strana, Ema se, poput Sirana de Beržeraka često latila pera umjesto njega. I taj zajednički osvajački poduhvat «kao nekad» urodio je plodom. Ne samo da se Erika upustila u igru, već je upravo prihvatila Romualdov poziv na večeru, u Imperatoru, sljedeće subote.
– Znaš da se čeka po tri mjeseca da bi se dobio sto u restoranu – napomenula mu je Ema ozbiljnim tonom.
– Da, znam – uzvratio je ljutito. – Ah mislio sam da...
– Naravno da ću ti pomoći da dobiješ mjesto! Lijep sto pored prozora s pogledom na Empajer Stejt Bilding!
On joj je srdačno zahvalio, a ona ga je pješice otpratila sve do zgrade univerziteta.
* * *


Boston
13 časova
Metju je završio s džogingom sav zadihan. Trčao je više od jednog sata, praveći pun krug oko basena rijeke Čarls, izdržavši sve do MIT-a prije nego što je krenuo nazad ka Pablik Gardenu.
S rukama na koljenima, savijenih leđa, zastao je da bi došao do daha prije nego što pređe preko travnjaka Boston Komona.
Dok su mu noge podrhtavale a stomak se stezao, nije uspijevao da uspori otkucaje srca u grudima. Šta mu se to dešavalo?
To nije imalo veze s naporom. Otkako je ustao, jedan novi osjećaj ga je preplavljivao; opojni i neočekivani osjećaj koji ga je našao zatečenog. Šta god da je radio, gdjegod da je išao, Ema Lavenštajn mu nije izlazila iz glave. Nije mogao da pobjegne. Nije mogao da se otrgne. I to prisustvo je od njega pravilo nekog drugog čovjeka koji je izašao iz ljušture i koji je konačno sposoban da krene ka sutrašnjem danu. Uvidio je ono što je bilo očigledno...
Sjeo je na jednu klupu i posmatrao metalnoplavo nebo, odbljeske sunca na površini jezera, i prepustio lice milovanju povjetarca.
Oko njega su se igrala djeca.
Život je ponovo bio tu.
* * *


Pošto se rastala sa Romualdom, Ema je uzela taksi da bi se vratila u Imperator i provela početak popodneva sa svojim timom da bi se dogovorili koja će vina predložiti gostima uz božićna i novogodišnja jela.
U 15 časova telefon joj je zavibrirao u džepu. Diskretno je pogledala.
From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Object: Poštena igra
Draga Ema,
Ovu poruku Vam šaljem imejlom s Vašeg starog kompjutera. Odlično radi. Tražeći izgovor da Vas kontaktiram, mislio sam da ga pokvarim, ali sam odustao od te laži i riješio da igram pošteno. Dakle, nešto bih da Vam predložim.
Znam jedan mali italijanski restoran u Ist Villidžu – Broj 5 – južno od Tompkins Skver Parka. Drže ga Vitorio Bartoleti i njegova žena, koji su oboje moji prijatelji iz djetinjstva. Idem da večeram kod njih svaki put kad se zateknem u Njujorku.
Za jednog iskusnog somelijera ne znam kakva je njihova vinska karta, ali ako volite aranćini ala bolonjeze, zapečene lazanje, taljatele u raguu i sicilijanski kanoli, onda bi ta adresa trebalo da Vam se svidi.
Da li prihvatate da izađete na večeru sa mnom večeras? 20 časova?
Met.
Ema je osjetila da će srce da joj iskoči iz grudi. Istog trena je odgovorila:
Bilo bi mi veoma drago, Metju.
Vidimo se večeras onda!
P.S: Obožavam lazanje i aranćini...
I tiramisu takođe!
* * *


Alo, bubašvabo?
– Na času sam, Ema... – šapatom reče Romuald.
– Treba da mi pomogneš. Konektuj se na sajt Akahiko Imamure.
– Frizer? Opet?
– Da, treba mi termin za dva sata.
– Ali riješio sam da se smirim i da se više ne bavim uhođenjem...
– Ili ćeš to da uradiš ili se možeš oprostiti od tvoje rezervacije u Imperatoru s Erikom.
* * *


Ponesena blagom euforijom, Ema je izašla na Rokfeler Plažu i pošla na Petu Aveniju sve do radnje Bergdorf Gudman.
Imala je utisak da je u koži neke glumice koja drugi put snima scenu, ali ovoga puta se nadala da će moći da promijeni kraj filma. Ignorišući prodavačice, prošetala se među rafovima velike njujorške prodavnice. Iako se moda bila malo promijenila od prošle godine, pronašla je ono što je tražila: kaput od brokata sa svilenom tkaninom protkanom zlatom i srebrom, kao i par cipelica od zmijske kože, sa ljubičastim odsjajem i vrtoglavim potpeticama.
Čim je obavila kupovinu, izašla je iz radnje i kako je bilo lijepo vrijeme, pješice je otišla do salona Akahika Imamure. Nakon dva sata imala je potpuno istu frizuru kao i prošle godine: kosu podignutu u punđu sa spiralnim uvojcima koja je njeno lice učinila svjetlijim i istakla njene svijetle oči i ženstvenost.
Pozvala je taksi da bi se odvezla do Ist Vilidža. U kolima je shvatila da joj se tresu ruke. Izvadila je neseser sa šminkom i upotpunila svoj izgled s malo rože rumenila, zlatnom sjenkom na kapcima i koralno crvenim ružom.
Dok se šofer zaustavljao pred Brojem 5, sumnja i nespokoj su ponovo izbili na površinu. A šta ako ni ovoga puta Metju ne bude tamo?
Ema se vratila godinu dana unazad i izmjerila pređeni put.
Dokle se može nekažnjeno ići u varanju sudbine? Koju će cijenu platiti zato što je htjela da prkosi zakonima vremena i izbjegne zlu kob?
To će ubrzo saznati. Platila je vožnju, izašla iz kola i odgurnula vrata italijanskog restorana.
Dok joj je srce snažno udaralo, prošla je kraj prijemnog pulta, ne zaustavljajući se. Restoran je bio topao i intiman, baš kao što joj je ostao u uspomeni. Popela se drvenim stepenicama koje su vodile na međusprat sa zasvođenim plafonom. Stigavši gore, krenula je ka stolu s kraja koji je nadvisivao glavnu salu.
Metju je bio tu.
Čekao ju je.

Zahvaljujem

Ingrid.
Esteli Tuze, glavnom somelijera u Merisu.
Dr Silvi Anžel i Dr Aleksandru Labrosu.
Bemaru Fiksou, Edit Leblon i Katrin de Laruzijer.
Valeri Taj fer, Žan-Polu Kamposu, Brunu Barbetu, Stefani Le Fol i Izabel de Šaron.

[1] Kampus je prostor na kome se nalazi koledž ili univerzitet zajedno sa okolnim zgradama koje mu pripadaju i u kojima su smještene učionice, biblioteke, laboratorije, studentski domovi i parkovi. Termin se koristi i za poslovne i bolničke cjeline. – Prim. prev.
[2] Vozilo koje koristi dva izvora snage – električni motor i standardni motor sa unutrašnjim sagorijevanjem. – Prim. prev.
[3] Cosy (eng.) udoban, prijatan. — Prim. prev.
[4] Mitoman (grč.) onaj koji pokazuje bolesnu sklonost ka izmišljanju stvari i događaja i pretjerivanju u njihovom prikazivanju. –Prim. prev.
[5] TriBeCa, skraćenica od Triangle below Canal Street, kraj u Donjem Menhetmi, Njujork. – Prim. prev.
[6] A Shelter from the Storm.
[7] Massachusetts Genral Hospital, velika javna univerzitetska bolnica u Bostonu.
[8] Vrste vina. – Prim. prev.
[9] Brownstone, braon pješčani kamen nekada popularan kao građevinski materijal. Termin se ovdje odnosi na kuće u nizu napravljene od ovog materijala. — Prim. Prev.
[10] Kolači od krabe, čuveni specijalitet. – Prim. prev.
[11] Citat koji se pripisuje Lori Konan, francusko-kanadskoj spisateljici.
[12] Tačnost je učtivost kraljeva – izjava Luja XVHI (1755-1824). –Prim.prev.
[13] Žena je varljiva, poput pera na vjetra...
[14] Kifla kao za hotdog punjena jastogom.
[15] Modna pista. — Prim. prev.
[16] Voćni aperitiv. — Prim. prev.
[17] Medical College Admission Test je standardni prijemni ispit koji polažu studenti koji žele da upišu medicinske fakultete u Sjevernoj Americi.
[18] Popularno irsko pivo, porijeklom iz pivnice Artura Ginisa (1725-1803). —Prim. prev.
[19] Novčanice od 100 dolara.
[20] Kalifornijski univerzitet, Los Anđeles.
[21] Kaiten, suši restoran u kome se jela služe na pokretnoj traci. – Prim. prev.
[22] Piće slično „ptičjem mlijeku" (šnenoklama), spravljeno na bazi mlijeka, šećera, jaja, pavlake i ruma.
[23] Odsjek bostonske policije.
[24] Univerzitetska bolnica u Merilendu.
[25] U šahu, rokada je pokret koji dozvoljava da se u jednom potezu zamijene mjesta topu i kralju da bi se zaštitio kralj.
[26] U jeziku špijunaže, mrtvo poštansko sanduče je mjesto koje se koristi za tajno razmjenjivanje dokumenata, a da ne mora da dođe do fizičkog susreta.
[27] Vkontakte, najpopularnija društvena mreža u Rusiji.
[28] Korniš (fr.) panoramski put. –Prim. prev.
[29] Falafel – kroketi od leblebija ili boba, tradicionalno arapsko jelo. – Prim.prev.