Gijom Muso-Central Park

Alisa, mlada pariska policajka, i Gabrijel, američki džez pijanista, bude se na klupi u Central parku, lisicama vezani jedno za drugo. Oni se ne poznaju i ne sjećaju se njihovog susreta. Noć prije Alisa je bila na zabavi sa drugaricama, dok je Gabrijel svirao klavir u klubu u Dablinu. Nemoguće? A ipak… Toliko pitanja… Kako su se našli u ovako opasnoj situaciji? Odakle krvave mrlje na Alisinoj košulji? Zašto jedan metak nedostaje iz njenog pištolja? Alisa i Gabrijel nemaju izbora- moraće da se udruže kako bi shvatili šta se sa njima desilo i kako na najbrži način da se vrate svojim normalnim životima. Istina koju će otkriti izmijeniće njihove živote iz korijena.

Stvari koje vam izmiču imaju veću važnost od onih koje posjedujete.

Somerset Mom





PRVI DIO



Vezani lisicama



1

Alisa



Vjerujem da u svakom čovjeku postoji neki drugi čovjek.

Nepoznati čovjek, Zavjerenik, Prepredenjak.

STlVEN KING



Najprije silovit i oštar nalet vjetra udara u lice.
Blago šuštanje lišća. Udaljeni žubor potoka. Tihi cvrkut ptica. Prvi zraci sunca koji se naziru kroz veo još spuštenih očnih kapaka.
Potom pucketanje granja. Miris vlažne zemlje. One na kojoj truli lišće. Gusti i moćni zapisi sivog lišaja.
Nešto dalje, neodređeno i neskladno brujanje, kao u snu.
Alisa Šefer je s teškoćom otvorila oči. Zasljepljivala ju je svjetlost dana koji se tek rađa, jutarnja rosa vlažila joj je odjeću. Oblivena ledenim znojem, cvokotala je. Grlo joj je bilo suvo, a u ustima je imala snažan ukus pepela. Zglobovi su joj bili umrtvljeni, udovi ukočeni, duh otupio.
Kad se podigla, shvatila je da leži na jednoj rustičnoj klupi od sirovog drveta.
Odjednom je sa zaprepašćenjem otkrila da je tijelo muškarca, krupno i robusno, sklupčano uz njen bok i da svom težinom naliježe na nju.
Alisa je vrisnula i srce je naglo počelo ubrzano da joj lupa. U pokušaju da se oslobodi, srušila se na zemlju, zatim se na isti način uspravila. Tek tada je primijetila da joj je desna ruka vezana lisicama za lijevu ruku tog nepoznatog čovjeka. Ustuknula je, ali čovjek je i dalje ostao nepokretan.
Sranje!
Srce joj je snažno udaralo u grudima. Bacila je pogled na sat: brojčanik njenog starog Pateka je bio izgreban, ali mehanizam je i dalje radio i kalendar na njemu je označavao: utorak 8. oktobar, 8 časova.
Zaboga! Ali gdje sam ovo, zapitala se, brišući rukavom znoj sa lica.
Pogledala je oko sebe da bi procijenila situaciju. Nalazila se usred pozlaćene jesenje šume, sa svježim i gustim šumskim rastinjem i raznovrsnim biljem. Divlji i tihi proplanak okružen hrastovima, gustim žbunjem i stjenovitim brežuljcima. Nigdje nikoga, a s obzirom na okolnosti, tako je bez sumnje bilo poželjnije.
Alisa je podigla pogled. Svjetlost je bila lijepa, blaga, gotovo nestvarna. Svjetlucavi zraci su se probijali kroz lišće ogromnog plamenog bresta čije je korijenje izbijalo na površinu pokrivača od vlažnog lišća.
Šuma u Rambujeu, Fontenblo,Vensenska šuma, nagađala je u sebi.
Impresionistička slika kao sa razglednica čija je idiličnost bila u suprtonosti sa naglim i strašnim nadrealističkim buđenjem pored potpunog neznanca.
Obazrivo se nagnula naprijed da bi bolje razabrala njegovo lice. Bilo je to lice muškarca između trideset pet i četrdeset godina, s razbarušenom kestenjastom kosom i bradom koja se pomalja.
Leš?
Kleknula je i prislonila mu tri prsta uz vrat, desno od adamove jabučice. Pošto je osjetila puls pritisnuvši mu vratnu arteriju, smirila se. Tip je bio u nesvjesnom stanju, ali nije bio mrtav. Neko vrijeme ga je posmatrala. Da li ga poznaje? Neka protuva koju je možda strpala u ćorku. Prijatelj iz djetinjstva koga ne može da se sjeti? Ne, njegove crte joj ne govore apsolutno ništa.
Alisa je sklonila nekoliko plavih pramenova koji su joj padali preko očiju, a potom je osmotrila metalne narukvice kojima je bila vezana za tu osobu. Bio je to standardni model s dvostukom bravom koju koristi veliki broj policijskih službi ili privatno obezbjeđenje širom svijeta. Čak se najvjerovatnije radilo o njenom sopstvenom paru lisica. Alisa je potražila po džepu svojih farmerki u nadi da će u njemu pronaći ključ.
Nije ga bilo. Međutim, osjetila je pištolj, zavučen u unutrašnji džep svoje kožne jakne. Misleći da je pronašla svoje priručno oružje, s olakšanjem je stegla rukohvat pištolja. Ali to nije bio sig sauer koji koriste policajci iz kriminalističkog odreda. Radilo se o gloku 22 od polimera za koji nije znala otkud joj. Htjela je da provjeri šaržer, ali to je bilo teško s jednom sputanom rukom. Ipak je uspjela u tome izvijajući se i vodeći pritom računa da ne probudi neznanca. Jedan metak je očigledno nedostajao.
Dok je baratala pištoljem postalo joj je jasno da je rukohvat umrljan osušenom krvlju. Potpuno je razmaknula jaknu da bi ustanovila da joj se tragovi zgrušane krvi nalaze i na oba kraja košulje.
Jebote! Šta sam to uradila?
Alisa je izmasirala kapke svojom slobodnom rukom. Sada joj je nesnosna migrena pulsirala u sljepoočnicama, kao da su joj nevidljive stege pritiskale lobanju. Udahnula je duboko da bi odagnala strah i pokušala da ponovo sastavi sjećanja.
Prethodne večeri je izašla u provod sa tri drugarice na Jelisejska polja. Mnogo je pila, čašu za čašom po koktel barovima: Munlajt, Le Truazjem Etaz, Londonderi... Četiri prijateljice su se rastale oko ponoći. Sama je otišla do kola parkiranih u podzemnoj garaži na aveniji Frenklin-Ruzvelt, zatim...
Crna rupa. Neprozirna koprena obavijala je njen um. Mozak joj je vrtio informacije u prazno. Memorija joj je bila paralizovana, zaleđena, blokirana tim posljednjim prizorom.
Hajde, potrudi se, dođavola! Šta se poslije dogodilo?
Jasno je vidjela sebe kako plaća mjesto na automatu, zatim kako silazi stepenicama na treći nivo. Previše je pila, to je sigurno. Došla je do svog audija teturajući se, otključala vrata, smjestila se na sjedište i...
Dalje ništa.
Uzalud je pokušavala da se koncentriše, neprobojan zid joj je pregrađivao pristup sjećanju. Hadrijanov zid podignut ispred njenih misli, čitav Kineski zid naspram uzaludnih pokušaja.
Progutala je pljuvačku. Odjednom se uspaničila. Ta šuma, krv na njenoj košulji, oružje koje nije njeno... Nije se radilo o običnom mamurluku sutradan. Ako se ne sjeća kako je stigla ovdje, to sigurno znači da su je drogirali. Neki imbecil joj je možda sipao GHB2 u čašu! To je bilo vrlo moguće: kao policajka, ovih posljednjih godina bila je suočena sa nekoliko slučajeva u kojima je korišćena droga za silovanje. Sa tom mišlju negdje u svojoj glavi počela je da vadi sve iz džepova: novčanik i policijska legitimacija su joj bili nestali. Više kod sebe nije imala ni lična dokumenta, ni novac provoda, niti mobilni telefon.
Nevolja se nadovezala na strah.
Jedna grana je pukla i jato grmuša je prhnulo. Nekoliko riđih listova se uskovitlalo u vazduhu i okrznulo Alisino lice. Zakopčala je rajsferšlus jakne služeći se lijevom rukom i pridržavajući gornji dio odjeće bradom. Tada je na dlanu ruke opazila blijedi natpis ispisan hemijskom olovkom; slijed brojeva pribilježenih na brzinu, poput đačkog podsjetnika koji se polako briše:
2125558900 

Kakvi su ovo brojevi? Da li ih je ona zapisala? Moguće, ali nije sigurno..., prosudila je na osnovu rukopisa.
Nakratko je zatvorila oči, smetena i preplašena.
Nije se predavala. Po svemu sudeći, te noći se odigrao strašan događaj. Ali, ako se ona više uopšte nije sjećala te epizode, muškarac za koga je bila privezana ubrzo će joj osvježiti pamćenje. Bar se tome nadala.
Prijatelj ili neprijatelj?
Pošto to nije mogla da zna, vratila je šaržer u glok i napunila poluautomatsko oružje. Slobodonom rukom je uperila pištolj u pravcu svog pratioca prije nego što ga je grubo prodrmala.
- Ej! Ej ti! Budi se!
Čovjek je teško dolazio svijesti.
- Mrdnite, stari! - požurivala ga je drmajući ga za rame. Trepnuo je i zijevnuo stavivši ruku preko usta prije nego što se s mukom uspravio. Kad je otvorio oči, ustuknuo je, krajnje zaprepašćen što mu je cijev oružja na nekoliko centimetara od sljepoočnice.
Pogledao je Alisu razrogačenih očiju, potom je okretao glavu na sve strane, otkrivajući unezvijereno šumski pejzaž koji ga je okruživao.
Nakon nekoliko sekundi zaprepašćenja, progutao je pljuvačku a zatim otvorio usta da bi pitao na engleskom:
- Ali ko ste vi, zaboga? Šta radimo ovdje?

2

Qabrijel



Svako od nas nosi u sebi nekog nespokojnog stranca.

BRAĆA GRIM



Neznanac je govorio sa snažnim američkim akcentom, umekšavajući skoro u potpunosti slovo r.
- Gdje smo ovo, dođavola? - i dalje je insistirao mršteći se. Alisa je ponovo stegla prste oko rukohvata pištolja.
- Mislim da bi to vi meni trebalo da kažete! - odgovorila mu je na engleskom, približavajući mu cijev gloka ka sljepoočnici.
- Ej, lakše malo, važi? - upitao je dižući ruke. - I spustite oružje: opasne su te spravice...
Još uvijek bunovan, pokazao je bradom na ruku zarobljenu čeličnom narukvicom.
- Zašto ste mi stavili ovo? Šta sam ovog puta uradio? Tuča? Opijanje na javnom mjestu?
- Nisam vam ja stavila lisice - odgovorila je.
Alisa ga je detaljno osmotrila: nosio je tamne farmerke, patike konvers, plavu nagužvanu košulju i strukirani sako. Ispod svijetlih i lijepih očiju, upalih od umora, imao je podočnjake.
- Nije baš toplo - požalio se uvukavši vrat u ramena. Spustio je pogled ka ručnom zglobu da bi vidio koliko je sati, ali njega nije bilo.
- Sranje... Koliko je sati?
- Osam sati ujutru.
Nekako je uspio da izvrne džepove i tada se pobunio:
- Pa vi ste mi sve pokupili! Moju lovu, novčanik, telefon,..
- Nisam vam ništa ukrala - poče da ga uvjerava Alisa. - I mene su opelješili.
- A imam i prokletu čvorugu - ustanovio je trljajući zadnji dio lobanje slobodnom rukom. - Ni to niste vi, naravno? - požalio se, ali ne očekujući uistinu odgovor.
Pogledao ju je krajičkom oka: obučena u uske farmerice, s kožnom jaknom ispod koje su virili krajevi košulje umrljane krvlju, Alisa je bila vitka plavuša od tridesetak godina, s ovlaš zategnutom punđom. Lice joj je bilo grubo, ali skladno - visoke jagodice, mali nos, prozračan ten - a oči su joj, cakleći se od bakarnog odraza jesenjeg lišća, snažno sijale.
Bol ga je prenuo iz posmatranja: osjećaj pečenja na unutrašnjoj strani podlaktice.
- Šta je sad opet? - uzdahnula je ona.
- Boli me - namrštio se. - Kao da sam povrijeđen...
Gabrijel zbog lisica nije mogao da skine sako ili zavrne rukave na košulji, ali se izvio i uspio da primijeti neku vrstu zavoja koji mu steže ruku. Svježe postavljeni zavoj koji je propuštao tanak mlaz krvi koji mu se slivao do ručnog zgloba.
- Dobro, hajde da prekinemo s glupostima, sada! - iznervirao se. - Gdje smo ovo? U Viklou?
Mlada žena je zavrtjela glavom.
- Viklou? Gdje je to?
- Šuma na jugu - uzdahnuo je.
- Na jugu čega? - upitala je.
- Vi se to zafrkavate sa mnom? Južno od Dablina!
- Pogledala ga je iskolačivši oči. 
- Stvarno mislite da smo u Irskoj?
- Uzdahnuo je.
- A gdje bismo inače mogli da budemo?
- Pa u Francuskoj, pretpostavljam. Blizu Pariza. Rekla bih da smo u šumi u Rambujeu ili...
- Prestanite da pričate gluposti! - presjekao ju je. - I ko ste vi, uostalom?
- Ženska s pištoljem, dakle ja postavljam pitanja. - Izazivački ju je pogledao, ali je shvatio da ne drži situaciju u šaci. Zaćutao je.
- Zovem se Alisa Šefer, policijski kapetan kriminalističke brigade Pariza. Provela sam veče sa prijateljicama na Jelisejskim poljima. Ne znam gdje smo niti kako smo se našli ovdje, vezani lisicama jedno za drugo. I pojma nemam ko ste vi. Sad ste vi na redu.
Poslije nekoliko sekundi oklijevanja, neznanac je odlučio da otkrije svoj identitet.
- Ja sam Amerikanac. Zovem se Gabrijel Kejn i džez pijanista sam. Živim u Los Anđelesu, ali sam često na putu zbog koncerata.
- Šta je posljednje čega se sjećate? - požurila je ona. Gabrijel je nabrao obrve i zažmurio da bi se bolje koncentrisao.
- Pa evo... Sinoć sam svirao sa svojim basistom i saksofonistom u Braun Šugaru, džez klubu u kvartu Tempi Bar, u Dablinu.
U Dablinu... Ovaj tip je ćaknut!
- Poslije koncerta sam se smjestio u bar i možda sam malo pretjerao sa koktelom Kuba libre - nastavio je Gabrijel otvorivši oči.
- A onda?
- Onda...
Lice mu se namreškalo i ugrizao se za usnu. Očigledno mu je bilo podjednako teško kao i njoj da se sjeti svog završetka večeri.
- Slušajte, ne znam više. Čini mi se da sam se zakačio s nekim tipom kome se nije sviđala moja muzika, zatim sam flertovao s nekim ribama, ali sam se toliko bio ubio da bih uopšte mogao da nabacim neku.
- Vrlo otmeno. Vrlo elegantno, zaista.
Odmahnuo je rukom na ovaj prigovor i ustao sa klupe, primoravajući i Alisu da učini isto. Naglo cimnuvši podlakticu, ona ga je primorala da ponovo sjedne.
- Napustio sam klub oko ponoći - potvrdio je. - Jedva sam stajao na nogama. Pozvao sam taksi na keju Aston. Poslije nekoliko minuta zaustavilo se jedno vozilo i...
- Išta?
- Ne znam više - priznao je. - Mora da sam dao adresu svog hotela i srušio se na sjedište.
- A poslije?
- Ništa, kažem vam!
Alisa je spustila oružje i zaćutala na nekoliko sekundi, koliko joj je vremena trebalo da svari ove loše vijesti.
Očigledno da ovaj tip nije bio u stanju da joj razjasni njenu situaciju. Naprotiv.
- Jeste li svjesni da je sve što ste mi upravo ispričali jedna obična laž? - nastavila je uzdahnuvši.
- A zašto?
- Zato što smo u Francuskoj, pobogu!
Gabrijel je osmotrio šumu koja se prostirala oko njih: divlje rastinje, gusto žbunje, stjenovite padine obrasle bršljanom, zlatna kupola načinjena od jesenjeg lišća. Pogledom je obuhvatio oguljeno stablo jednog džinovskog bresta na kome je ugledao dvije vjeverice koje su se utrkivale, penjući se brzim skokovima i prelazeći s grane na granu u potrazi za plavim kosom.
- Spreman sam da se opkladim u šta hoćete da nismo u Francuskoj - dobacio je češkajući se po glavi.
- U svakom slučaju, postoji samo jedan način da to saznamo - ljutnula se Alisa vraćajući pištolj i tjerajući ga da ustane sa klupe.
Napustili su proplanak da bi zašli u rastinje koje se sastojalo od gustog šipražja i veoma lisnatih grmova. Držeći se jedno za drugo, prešli su brdovito šumsko rastinje, slijedili jedan put uzbrdo, zatim su se spustili niz obronak, pridržavajući se za stjenovite izbočine. Trebalo im je dobrih deset minuta da bi uspjeli da se izvuku iz ovog šumskog lavirinta, preskačući uske potočiće i grabeći brojnim vijugavim stazama. Napokon su izbili na jednu usku asfaltiranu aleju oivičenu drvećem koje je tvorilo biljni svod nad njihovim glavama. Što su više napredovali betoniranom stazom, to su sve prisutniji bili zvuči civilizacije.
Poznato brujanje: sve jača gradska vreva...
S nekim čudnim predosjećajem, Alisa je povela Gabrijela prema sunčanom snopu u lišću.
Izašavši na čistinu, uputili su se ka onome što im je ličilo na strmu travnatu obalu neke vodene površine.
Tada su ga ugledali.
Čelični most koji se u širokom luku ljupko pružao preko jednog od rukavaca jezera.
Dugački most krem boje, ukrašen arabeskama i suptilno dekorisan vazama s cvijećem.
Poznati prelaz koji se mogao vidjeti u stotinama filmova.
Most Bou.
Nisu bili u Parizu. Ni u Dablinu.
Bili su u Njujorku.
U Central parku.

3

Zapadni central park



Želimo istinu, a u sebi nalazimo samo neizvjesnost.

BLEZ PASKAL



- Za ime Boga! - uzdahnuo je Gabrijel, dok se na Alisinom licu oslikavala preneraženost.
Mada je bilo teško prihvatiti ovakvu realnost, sada više nije bilo nikakve sumnje. Probudili su se u srcu Rembla, najdivljijeg mjesta u Central parku. Prave pravcate šume od petnaest hektara koja se pružala sjeverno od jezera.
Srca su im udarala kao jedno, gotovo da iskoče iz grudi. Približavajući se obali, stigli su do jedne aleje u kojoj je bilo živahno, u tipično uzavrelom parku početkom jutra. Tu su ljubitelji džoginga skladno kohabitirali sa biciklistima, sljedbenicima tai-ćija i običnim šetačima koji su došli da izvedu svoje pse. Svijet zvukova tako karakterističan za grad izgledao je kao da im je iznenada ekspolodirao u ušima: brujanje saobraćaja, sirene automobila, vatrogasne i policijske sirene.
- Ovo je suludo - promrmljala je Alisa.
Potpuno uzdrmana, mlada žena je pokušala da razmišlja. Morala je da prizna da su oboje, i ona i Gabrijel, mnogo pili prethodne večeri, do te mjere da su zaboravili šta im se noćas izdešavalo. Ali bilo je nezamislivo da je neko mogao da ih ukrca na avion protiv njihove volje. Često je dolazila u Njujork na odmor sa Sejmurom, svojim kolegom i najboljim prijateljem. Znala je da let Pariz-Njujork traje nešto više od osam sati, ali s razlikom u vremenu, taj razmak je spao na dva sata. Kad bi polazili zajedno, Sejmur bi najčešće rezervisao let u 8:30 h s aerodroma Šarl de Gol koji bi stizao u Njujork u 10:30 h. Takođe je zapazila da posljednji avion na duge relacije kreće iz Pariza nešto prije 20 časova. A ona je prethodne večeri u 20 časova još uvijek bila u Parizu. Gabrijel i ona su, dakle, doputovali privatnim letom. Pod pretpostavkom da su je u Parizu stavili u avion u 2 sata ujutru, ona bi stigla u Njujork u 4 sata po lokalnom vremenu. Dovoljno da se probudi u Central parku u 8 sati. Teoretski, to nije bilo nemoguće. U realnosti, bila je druga priča. Čak i za privatni avion, administrativne formalnosti za ulazak u Sjedinjene Države i dalje su ostale duge i komplikovane. Ništa se nikako nije uklapalo.
- Oups, sorry!
Jedan mladić na rolerima ih je upravo gurnuo. Izvinjavajući se, bacio je zbunjen i sumnjičav pogled u pravcu lisica.
Alarmni signal se upalio u Alisinoj glavi.
- Ne možemo i dalje da stojimo ovdje ukipljeni i blenemo kao budale - uplašila se ona. - Za manje od minut imaćemo policiju za vratom.
- Šta predlažete?
- Uhvatite me za ruku, brzo!
- A?
- Uhvatite me za ruku kao da smo zaljubljeni par i pređimo most! - požurila ga je.
Pristao je i krenuli su preko mosta Bou. Vazduh je bio oštar i suv. Na čistom nebu u
pozadini ocrtavali su se obrisi luksuznih zgrada Zapadnog central parka: dvije kule bliznakinje San Remo, mitska fasada Dakote, art-deko apartmani Mažestika.
- U svakom slučaju, moramo da se prijavimo vlastima - nastavio je Gabrijel hodajući i dalje. 
- Dabome, idite mečki na rupu!
Uzvratio je napad:
- Slušajte glas razuma, mala...
- Nazovite me još jedanput tako i zadaviću vas ovim lisicama! Stezaću vam šiju dok ne izdahnete. Mrtav čovjek mnogo manje lupeta, vidjećete.
Ignorisao je prijetnju.
- Pošto ste Francuskinja, idite makar po savjet u svoju ambasadu!
- Ne prije nego što shvatim šta se stvarno sinoć dogodilo.
- Kako god, ne računajte na mene u izigravanju bjegunca. Čim izađemo iz parka, idem pravo u prvu stanicu policije na koju naiđemo da ispričam šta nam se dešava.
- Jeste li glupi ili to namjerno radite? U slučaju da niste primijetili, imamo lisice na rukama, dečko! Nerazdvojive, neraskidive, povezane silom stvari! Dakle, dokle god ne nađemo načina da polomimo naše lance, vi ćete raditi ono što ja radim.
Most Bou je obezbjeđivao prijatan prelazak između divljeg rastinja Rembla i brižljivo uređenih vrtova južno od jezera. Stigavši do kraja mosta, krenuli su putem koji je išao duž vodene površine sve do granitne kupole fontane Čeri Hila.
Gabrijel je insistirao:
- Zašto odbijate da pođete sa mnom do policije?
- Zato što poznajem policiju, zamislite.
Džezer se pobunio:
- Ali s kojim pravom me uvlačite u svoju frku?
- Kako to, moju frku? Možda sam u govnima, ali i vi ste sa mnom do guše.
- Ne, jer ja sebi nemam šta da prebacim!
- Ma nemojte? A na osnovu čega možete tako nešto da tvrdite? Mislila sam da ste sve zaboravili iz te vaše noći...
Odgovor je izgleda izveo Gabrijela iz ravnoteže.
- Znači, nemate povjerenja u mene?
- Apsolutno ne. Vaša priča o baru u Dablinu ne pije vodu, Kejne.
- Kao ni vaša o izlasku na Jelisejska polja! Uz to, vama su ruke skroz krvave. Imate i pištolj u džepu i ...
Presjekla ga je:
- Po ovom pitanju, imate pravo. Ja imam pištolj, znači zavezaćete i radićete tačno ono što vam kažem, OK?
Slegnuo je ramenima i duboko i ljutito uzdahnuo.
Progutavši pljuvačku, Alisa je osjetila kao da je nešto peče iza grudne kosti, kao da joj je mlaz kiseline poprskao jednjak. Stres. Umor. Strah.
Kako da se izvuče iz ove neprilike?
Pokušala je da sredi svoje misli. U Francuskoj je početak popodneva. Pošto je nisu vidjeli u kancelariji, tipovi iz njene istražne grupe sigurno su se zabrinuli. Sejmur je sigurno pokušao da je dobije na mobilni. Njega prvenstveno mora da kontaktira i od njega zatraži da sprovede istragu. U svojoj glavi je počinjala da pravi listu svega onoga što treba provjeriti: 1) prikupiti snimke nadzornih kamera sa parkinga Frenklin-Ruzvelt, 2) napraviti spisak svih privatnih aviona koji su nakon ponoći poletjeli iz Pariza u pravcu Sjedinjenih Država, 3) pronaći mjesto na kome je ostavljen njen audi, 4) provjeriti da li zaista postoji taj Gabrijel Kejn kao i osnovanost njegovih iskaza...
Zbog ovih istražnih radnji koje je isplanirala, malo se oraspoložila. Već dugo vremena je adrenalin koji se u njoj stvarao zahvaljujući poslu, bio njeno glavno gorivo. Istinska droga koja joj je u prošlosti upropastila život, ali koja joj je danas davala jedini valjani razlog da ustane svakog jutra.
Udahnula je punim plućima svjež vazduh Central parka. 
S osjećajem olakšanja pošto je policajka u njoj opet uzela stvar u svoje ruke, počela je da osmišljava istražnu metodu: pod njenom komandom Sejmur će voditi istragu u Francuskoj, dok će ona istraživati na licu mjesta.
I dalje s rukom u ruci, Alisa i Gabrijel su bez oklijevanja stigli do vrta u obliku trougla kojim se izlazilo iz parka sa zapadne strane. Policajka je krišom bacala poglede u pravcu muzičara. Apsolutno je morala da sazna ko je zaista taj čovjek. Da li mu je ona lično stavila lisice? Ukoliko je tako, iz kog razloga?
Sad je i on nju pogledao razmetljivo.
- Dobro, šta onda predlažete?
Odgovorila mu je pitanjem:
- Da li imate poznanike u ovom gradu?
- Da, čak imam jednog odličnog prijatelja, saksofonistu Kenija Foresta, ali loše se poklopilo: on je trenutno na turneji u Tokiju.
Sada je drugačije formulisala pitanje:
- Znači ne znate nijedno mjesto gdje bismo mogli da pronađemo alat da bismo se otarasili ovih lisica, presvukli ili istuširali?
- Ne - priznao je. - A vi?
- Ja živim u Parizu, da vas podsjetim!
- „Ja živim u Parizu, da vas podsjetim!" - stao je da je imitira kao neko džangrizalo. - Slušajte, ne vidim kako to možemo da izvedemo a da ne odemo u policiju: nemamo love, nemamo rezervnu garderobu, nemamo čime da dokažemo svoj identitet...
- Prekinite sa žalopojkama. Hajde za početak da nađemo neki mobilni telefon, važi?
- Pa rekao sam vam da nemamo ni prebijene pare! Kako mislite da to izvedemo?
- To bar nije komplikovano: samo treba da ga ukrademo.

4

Vezani lisicama



U središtu svake teškoće krije se mogućnost.

ALBERT AJNŠTAJN



Napuštajući javni park, Alisa i Gabrijel su izbili na Zapadni central park, aveniju koja je išla duž parka. Napravili su nekoliko koraka na trotoaru i osjetili da ih je istog trenutka ponijela gradska bujica: sirene žutih taksija koji su svom brzinom jurili ka Midtaunu, povici prodavaca hotdoga, zvuci pneumatskih bušilica radnika iz gradskog komunalnog koji su popravljali kanalizacije.
Nema se vremena za gubljenje.
Alisa je zaškiljila da bi bolje odmjerila okruženje. S druge strane avenije uzdizala se impozantna fasada Dakote u boji pijeska, zgrade pred kojom je prije trideset tri godine ubijen Džon Lenon. Zgrada je bila u neskladu s okruženjem: sa svojim malim kulama, zabatima, prozorčićima i malim balkonima, ocrtavala je gotičku siluetu na nebu Menhetna.
Srednji vijek u jeku XXI vijeka.
Na trotoaru je jedan ulični preprodavač bio smjestio svoju opremu i prodavao turistima majice i natpise s likovima bivših članova Bitlsa. Mlada žena je primijetila jednu grupu adolescenata na desetak metara ispred nje: bučne Špance koji su se slikali pred zgradom. I nakon trideset godina mit je i dalje funkcionisao...
Poslije nekoliko sekundi posmatranja, ona je primijetila svoju „metu" i razradila detaljni plan napada. Pokretom brade je Gabrijelu označila grupu.
- Vidite onog mladog momka koji razgovara telefonom?
On se počešao po potiljku.
- Kojeg? Polovina njih ima mobilni prislonjen na uvo.
- Mali debeljko s naočarima i paž frizurom u dresu Barse.
- Ne mislim da je mnogo hrabro da napadnemo dijete...
Alisa je prasnula:
- Ne izgledate mi baš kao da ste svjesni u kolikom smo sranju, Kejn! Ovaj tip ima bar šesnaest godina i nije riječ o tome da ga napadnemo, već samo da pozajmimo njegov telefon.
- Crkavam od gladi - požalio se. - Zar ne bi bilo bolje da maznemo jedan hotdog?
Prostrijelila ga je pogledom.
- Prestanite da se pravite pametni i slušajte me dobro. Hodaćete priljubljeni uz mene. Kad stignemo do njega, gurnućete me ka njemu, čim budem zgrabila telefon, smjesta kidamo.
Gabrijel se složio klimanjem glave.
- Izgleda lako.
- Lako? Vidjećete kako je lako trčati s lisicama...
Događaji su se dalje odigrali kao što je Alisa predvidjela: iskoristila je iznenađenost adolescenta da bi se dokopala njegovog telefona.
- Trčite sada! - dobacila je Gabrijelu.
WALK: treperilo je zeleno svjetlo za pješake. Iskoristili su to da bi prešli aveniju i zamakli u prvu poprečnu ulicu. Trčanje s lisicama se pokazalo gorim od onoga čega se Alisa pribojavala. Pored teškoće da usaglase ritam trčanja, bila je tu i razlika u njihovoj visini i bolovi od čeličnih narukvica koje su im se, pri svakom zaletu, usijecale u kožu na zglobovima ruku.
- Jure nas! - povikao je Gabrijel bacivši pogled unazad. Alisa se i sama okrenula i primijetila grupu španskih adolescenata kako su se dali u potjeru za njima.
Nema šanse...
Jednim pokretom glave sporazumjeli su se da ubrzaju još više. 71. ulica je bila velika ali mirna, tipična za Aper Vest Sajd, oivičena elegantnim brownstones-ima od crvenog pješčanika. Nije bilo nijednog turiste, trotoari su u njoj bili široki, što je paru omogućilo da brzo protrče kroz stambeni blok koji je razdvajao dvije avenije. I dalje za njihovim petama, adolescenti su ih sve više pritiskali, vičući za njima ne bi li uzbunili prolaznike i naveli ih da im se pridruže u hajci.
Avenija Kolambas.
Ponovo gužva: radnje su otvarale svoje izloge, kafići se punili, studenti izlazili iz susjedne stanice metroa.
- Lijevo! - povikao je Gabrijel naglo skrenuvši.
Promjena pravca je iznenadila Alisu. Bilo joj je teško da održi ravnotežu i vrisnula je osjetivši kako joj se čeljusti lisica zarivaju u kožu.
Sišli su niz aveniju prema jugu, odgurkujući pješake, obarajući nekoliko stalkova, umalo pregazivši i jednog jorkširskog patuljastog šnaucera.
Previše svijeta.
Osjećaj vrtoglavice. Nesvjestica. Probadanje koje razdire bokove. Da bi izbjegli gomilu, pokušali su da pređu nekoliko metara na kolovoz.
Loša zamisao...
Umalo da ih jedan taksista udari. Nagazivši na kočnicu, vozač je dugo držao sirenu i uputio im sijaset psovki. Pokušavši da se ponovo popne na pločnik, Alisa se saplela na ivicu trotoara.
Ponovo joj je narukvica lisica zasjekla zglob. Zanijela se i tresnula na zemlju, povukavši prilikom pada i Gabrijela sa sobom i ispustivši mobilni telefon oko koga su se toliko namučili.
Sranje!
Brzim pokretom, Gabrijel je ščepao mobilni.
Diži se!
Ustali su i ponovo bacili pogled na svoje progonitelje. Mada se grupa bila rasula, dva adolescenta su im i dalje bila za petama, učestvujući u jurnjavi po Menhetnu odakle su se nadali da će izaći kao pobjednici i neizostavno zadiviti drugarice po povratku.
- Ove bitange brzo trče! - bjesnio je Gabrijel. - Isuviše sam ja star za ove budalaštine!
- Potrudi se još samo malo! - zatražila je Alisa primoravši ga da nastavi s trkom.
Svaki novi korak bio je mučenje, ali oni su grabili dalje. S rukom u ruci. Deset metara,
pedeset metara, sto metara. Isprekidani prizori iskakali su im pred očima: šahte koje se puše i čija se para uzdiže ka nebu, čelične stube koje idu duž fasada od opeke, dječje grimase kroz stakla školskih autobusa. I uvijek to smjenjivanje zgrada od stakla i betona, to izobilje firmi i reklamnih panoa.
67. ulica, 66. ulica.
Ručni zglobovi su im bili krvavi, jedva su dolazili do daha od trčanja, ali su i dalje hitro grabili. Nošeni adrenalinom i za razliku od klinaca koji su im bili za petama, uspjeli su da smognu snage. Stupali su sigurnije, trčali su gipkije. Stigli su do mjesta na kome Brodvej siječe Kolambas. Avenija se tada preobražavala u džinovsku raskrsnicu, stecište tri glavne ulice s četiri kolosijeka. Jedan pogled je bio dovoljan da se razumiju.
- Sad!
Rizikujući u potpunosti, naglo su prešli raskrsnicu po dijagonali, uz složno škripanje guma i sviranje sirena. 
Između 65. i 62. čitav zapadni dio Brodveja bio je zauzet kulturnim kompleksom Linkoln centra, izgrađenog oko Metropoliten opere. Alisa je podigla pogled da bi se orjentisala. Visoka nekoliko spratova, jedna džinovska lađa od stakla i čelične mreže imala je istureni šiljati pramac sve do sredine avenije.
Prepoznala je hol škole Džulijard ispred koje je već bila prošla sa Sejmurom. Iza prozirne fasade, mogli su se primijetiti plesni koraci balerina kao i unutrašnjost studija u kojima su vježbali muzičari.
- Podzemni parking opere! - dobacila je ona pokazujući na betonsku rampu koja je ponirala u zemlju.
Gabrijel je pristao. Provukli su se u unutrašnjost od betona izbjegavajući vozila koja su se pela ka izlazu. Stigavši na prvi podzemni nivo, upotrijebili su posljednju snagu da bi prešli parkiralište svom dužinom i krenuli jednim od izlaznih stepeništa koja izlaze tri bloka dalje, u malu enklavu Demraš parka.
Kad su se konačno našli napolju, sa olakšanjem su ustanovili da su njihovi progonitelji nestali.
Naslonjeni na bedem koji je opkoljavao esplanadu, Alisa i Gabrijel nisu mogli da dođu do daha. Oboje su bili u goloj vodi i oduzeti od bolova.
- Dodajte mi telefon - grcala je ona.
- Dođavola, ja... ja sam ga izgubio! - povikao je stavivši ruku u džep.
- Ne mogu da vjerujem, vi...
- Šalim se - utješio ju je pružajući joj smartfon.
Alisa ga je pogledala kao da bi ga najradije ubila i spremala se da ga žestoko izgrdi kad je najednom osjetila metalni ukus u ustima. Uhvatila ju je vrtoglavica. Osjetila je kako joj se od mučnine podiže želudac i ona se nagnula preko jedne žardinjere da bi ispovraćala žuč.
- Treba da popijete vode.
- Treba nešto da pojedem.
- Lijepo sam vam rekao da maznemo jedan hotdog!
Oprezno su krenuli dalje ka javnoj fontani da bi utolili žeđ. U Demraš parku, omeđenom Njujork Siti Balejom i staklenim lukovima ogromne Metropoliten opere, bilo je dovoljno gužve da bi iko na njih obraćao pažnju. Na platou ispred, radnici su bili uposleni montiranjem šatora i podijuma zbog defilea koji treba da se održi.
Poslije nekoliko gutljaja vode, Alisa je ščepala telefon, provjerila da nije slučajno zaštićen šifrom i ukucala Sejmurov broj mobilnog.
Čekajući da se uspostavi veza, stavila je telefon u udubljenje na ramenu i stala da masira potiljak. Srce joj je i dalje jako udaralo u grudima.
Odgovori, Sejmure...
Sejmur Lombar je bio zamjenik u istražnoj grupi kojom je rukovodila Alisa. Sačinjena od pet drugih policajaca, „grupa Šefer" je dijelila četiri male kancelarije na trećem spratu u broju 36, Ke dez Orfevr.
Alisa je pogledala na sat da bi uzela u obzir vremenski razmak. U Parizu je sada bilo 14:20h.
Policajac je odgovorio nakon što je tri puta zvonilo, ali je zbog graje u njegovoj pozadini razgovor bio otežan. Ako Sejmur nije na terenu, sigurno je još uvijek na doručku.
- Sejmure?
- Alisa? Pa gdje si ti, zaboga? Ostavio sam ti nekoliko poruka.
- Na Menhetnu.
- Ti... ti se to zezaš sa mnom?
- Moraš da mi pomogneš, Sejmure.
- Mnogo te loše čujem. 
Isto je važilo i za nju. Prijem je bio loš. Isprekidan. Glas njenog zamjenika joj je dopirao nekako izvitopereno, gotovo s metalnim zvukom.
- Gdje si ti, Sejmure?
- U Kavo di Paleu, na trgu Dofin. Slušaj, vraćam se u kancelariju i zovem te opet za pet minuta, OK?
- Važi. Je l' ti se prikazao broj?
- Da.
- Super. I požuri. Imam posla za tebe.
Frustrirana, Alisa je završila razgovor i pružila mobilni džez muzičaru.
- Ako hoćete nekoga da pozovete, učinite to sada. Dajem vam pet minuta. Ajde brzo.
Gabrijel ju je čudno pogledao. Uprkos hitnoj i opasnoj situaciji, on nije mogao da izdrži a da se ne nasmije.
- Je l' uvijek pričate s ljudima tim autoritativnim tonom?
- Nemojte da me gnjavite - obrecnula se na njega. - Hoćete li ovaj telefon ili ne?
Gabrijel je dohvatio uređaj i razmislio nekoliko sekundi.
- Pozvaću svog prijatelja Kenija Foresta.
- Saksofonistu? Rekli ste da je u Tokiju.
- Uz malo sreće, vjerovatno je ostavio ključeve od stana susjedu ili kućepaziteljki. Znate li koliko je sada sati u Japanu? - upitao je ukucavajući broj.
Alisa je izračunala na prste.
- Rekla bih da je 10 sati uveče.
- Majku mu, mora da je usred koncerta.
U stvari, Gabrijel je naletio na sekretaricu i ostavio poruku u kojoj objašnjava da je u Njujorku i obećava da će pozvati kasnije.
Vratio je Alisi telefon. Ona je pogledala na sat uzdahnuvši.
Požuri malo, Sejmure!- molila je stiskajući smartfon među prstima. Bila je odlučna da ponovo pozove svog zamjenika kada je spazila niz cifara ispisanih hemijskom olovkom na dlanu svoje ruke. Zbog znojenja su počeli polako da se brišu.
- Da li imate ideju šta ovo može da bude? - upitala je otvorivši dlan pred Gabrijelovim očima.
2125558900

- Otkrila sam ove cifre jutros kad sam se probudila. Međutim, ne sjećam se da sam ih ispisala.
- Vjerovatno je telefonski broj, zar ne? Dajte mi da vidim. Znam! - uzviknuo je Gabrijel. - 212 je pozivni za Menhetn. Recite mi, jeste li sigurni da ste policajka?
Kako sam to mogla da previdim?
Ignorisala je njegovo zadirkivanje i pozvala broj u letu. Javili su joj se čim je prvi put zazvonilo.
- Hotel Grinič, dobar dan. Kendis vam stoji na usluzi. Kako mogu da vam pomognem?
Hotel?
Alisa je razmišljala iz petnih žila. Otkud ova adresa? Možda je u njemu bila nakratko odsjela? Nije imalo nikakvog smisla, ali vrijedilo je pokušati.
- Mogu li dobiti sobu gospođice Alise Šefer, molim vas?
S druge strane veze recepcionarka je zaćutala a zatim odgovorila:
- Mislim da nemamo nijednog gosta s takvim imenom, gospođo.
Alisa je insistirala:
- Mislite ili ste sigurni?
- Sasvim sigurna, gospođo. Žao mi je.
Alisa nije čak imala vremena ni da završi razgovor kad se na ekranu ukazao Sejmurov broj kao poziv na čekanju. Odgovorila je svom zamjeniku i ne potrudivši se da se zahvali svojoj sagovornici.
- Jesi li u kancelariji, Sejmure?
- Stižem - odgovorio joj je zadihanim glasom. - Ta priča o Njujorku, reci mi da je šala.
- Nije, na žalost. Imam malo vremena i moraš da mi pomogneš kako znaš i umiješ.
Za manje od tri minuta, ona mu je ispričala o svemu onome što joj se dogodilo prethodne večeri: o izlasku sa drugaricama u barove na Jelisejskim poljima, kako je izgubila sjećanje otkako je došla na parking, o njenom buđenju u Central parku, o tome kako je vezana lisicama za potpunog neznanca i najzad o krađi mobilnog telefona da bi ga pozvala.
- Ne, nešto mutiš. Šta to izvodiš, Alisa? Ovdje imamo puno posla. Sudija hoće da te vidi: odbio je naše zahtjeve za saslušanja povodom slučaja Sikar. Što se tiče Tajandijeove, ona...
- Slušaj me, zaboga! - urlala je.
Oči su joj bile pune suza i bila je na ivici nerava. Čak i s drage strane Atlantika, njen zamjenik mora da je osjetio slabost u njenom glasu.
- Nije šala, jebote! U opasnosti sam i mogu da računam samo na tebe!
- U redu. Smiri se. Zašto nećeš da odeš u policiju?
- Zašto? Zato što u džepu svoje jakne imam pištolj koji nije moj, Sejmure. Zato što mi je krv po cijeloj košulji. Zato što nemam ni jedan dokument kod sebe i Eto zašto! Stipaće me u ćorku ne pokušavajući da saznaju nešto više.
- Neće ako nema leša - prigovorio je policajac.
- Ni u to nisam baš sigurna. Treba najprije da otkrijem šta mi se desilo. I pronađi načina da se otarasimo ovih lisica!
- Šta hoćeš da učinim?
- Majka ti je Amerikanka. Imaš rodbinu ovdje, poznaješ ljude.
- Moja majka živi u Sijetlu, to odlično znaš. U Njujorku od rodbine imam samo jednu staru tetku. Sitnu staricu koja živi povučeno na Aper Ist Sajdu. Nas dvoje smo je zajedno posjetili prvi put kad smo došli na Menhetn, sjećaš se? Ona ima devedeset pet godina, ne vjerujem da ima testeru za metal pri ruci. Neće ti ona pomoći.
- Ko će onda?
- Čekaj da razmislim. Možda imam ideju, ali prvo moram da obavim jedan razgovor prije nego što te uputim na pogrešnu adresu.
- OK, pozovi me opet, ali požuri, preklinjem te.
Završila je razgovor i stisnula pesnice. Gabrijel ju je pogledao u oči. Po podrhtavanju tijela svoje „partnerke", mogao je da osjeti mješavinu bijesa i frustracije koji su kiptjeli u njoj.
- Ko je tačno taj Sejmur?
- Moj zamjenik u kriminalističkoj brigadi i takođe moj najbolji prijatelj.
- Jeste li sigurni da u njega možemo imati povjerenja?
- Apsolutno.
- Ne razumijem najbolje francuski, ali nisam osjetio da mu se pretjerano žuri da vam pomogne...
Nije mu odgovorila. On je nastavio.:
- A hotel, ništa niste saznali?
- Ne, kao što ste mogli da čujete, pošto prisluškujete razgovore.
- Na ovoj razdaljini teško da može da bude drugačije! Gospođa neka mi oprosti na indiskreciji s obzirom na okolnosti - branio se on podsmješljivim tonom. - I kao što ste me maločas podsjetili, niste samo vi u neprilici!
I bjesno je okrenula glavu da bi izbjegla Kejnov pogled.
- Dođavola, prestanite da me tako odmjeravate. Zar nemate još neki poziv da obavite? Nekoga da upozorite: ženu, djevojku...
- Ne. Jedna djevojka u svakoj luci, to je moj moto. Slobodan sam kao vazduh. Slobodan kao muzičke note koje polijeću s mog klavira.
- Jeste: slobodan i sam. Dobro poznajem takve tipove.
- A vi, imate li muža ili dečka?
Izbjegla je pitanje okrenuvši glavu, ali on je osjetio da je dirnuo u nešto osjetljivo.
- Ne, ozbiljno, Alisa: jeste li udati?
- Nosite se, Kejn.
- Da, razumio sam, vi ste udati - zaključio je. Pošto nije poricala, on se okomio:
- Zašto ne pozovete muža?
Ponovo je stegnula pesnice.
- Brak vam je u krizi, zar ne? Nije ni čudo s vašim groznim karakterom...
Pogledala ga je kao da joj je zario nož u stomak. Potom je zaprepašćenje ustupilo mjesto bijesu.
- Zato što je mrtav, glupane!


* * *

Ljut zbog toga što je ispao nespretan, Gabrijel se snuždio. Prije nego što je uspio da joj se izvini, užasno zvonjenje - nevjerovatna mješavina salse i električnog zvuka - začulo se iz telefona.
- Da, Sejmure?
- Imam rješenje za tvoj problem, Alisa. Sjećaš li se Niki Nikovski?
- Osvježi mi pamćenje.
- Kad smo došli u Njujork za posljednji Božić, posjetili smo jedan kolektiv savremenih umjetnika...
- U jednoj velikoj zgradi blizu keja, je l' to?
- Da, u kvartu Red Huk. Nadugačko smo raspravljali s jednom umjetnicom koja je pravila serigrafije na čeličnom limu i aluminij umu.
- I ti si na kraju kupio od nje dva dijela za tvoju kolekciju - sjetila se ona.
- Da, to je ona, Niki Nikovski. Ostali smo u kontaktu i upravo sam s njom razgovarao telefonom. Njen atelje se nalazi u jednoj staroj fabrici. Ona ima odgovarajući alat za lisice i spremna je da ti pomogne.
Alisa je uzdahnla s olakšanjem.
Uhvatila se za tu utješnu novost i predstavila svom zamjeniku plan borbe:
- Treba da sprovedeš istragu sa svoje strane, Sejmure. Za početak pokupi trake s nadzornih kamera s podzemnog parkinga na aveniji Frenklin-Ruzvelt. Raspitaj se da bi saznao da li su mi kola i dalje tamo.
Policajac je ukopčao:
- Rekla si mi da su ti pokrali sve stvari, dakle mogu da pokušam da uđem u trag tvom mobilnom kao i kretanjima na tvom bankovnom računu.
- U redu. I raspitaj se o svim privatnim letovima koji su vjerovatno krenuli iz Pariza za Sjedinjene Države tokom noći. Počni sa Le Buržeom, zatim proširi listu na sve poslovne aerodrome u pariskom regionu. Pokušaj takođe da nađeš informacije o izvjesnom Gabrijelu Kejnu: američkom džez pijanisti. Provjeri da li je sinoć svirao u jednom klubu u Dablinu, u Braun Šugaru.
- Informacije o meni? - pokušao je da je prekine Gabrijel. - Ne, vi ste stvarno drski!
Alisa mu je dala znak da ućuti i nastavila je da da je uputstva svom zamjeniku:
- Ispitaj i moje drugarice, nikad se ne zna: Karin Pejet, Maliku Hadad i Šamiju Čuaki. Bili smo zajedno na pravnom fakulteta. Naći ćeš njihovu adresu u kompjuteru u mojoj kancelariji.
- OK. 
Odjednom se nečega sjetila.
- U svakom slučaju pokušaj da vidiš možeš li da uđeš u trag jednom pištolju. Glok 22. Daću ti serijski broj.
Pročitala mu je slijed slova i cifara koje su bile ugravirane na oružju.
- Zabilježio sam. Učiniću sve što mogu da bih ti pomogao, Alisa, ali treba da obavijestim Tajandijeovu.
Alisa je zažmurila. Slika Matilde Tajandije, komesara odsjeka, koja je rukovodila kriminalističkom brigadom, prošla joj je kroz glavu. Tajandijeova je nije mnogo voljela i to je bilo uzajamno. Poslije „slučaja Erik Von", pokušala je više puta da je ukloni iz broja 36. Do sada su se njeni pretpostavljeni tome protivili, prvenstveno iz političkih razloga, ali Alisa je znala da joj se pozicija u toj službi i dalje ljulja.
- Ni govora - bila je izričita. - Izuzmi ostale iz te priče i snađi se da ovo odradiš sam. Spasila sam te neprilika dovoljno puta da bi mogao da preuzmeš bar minimalni rizik za mene, Sejmure.
- OK - prihvatio je. - Zovem te čim budem imao novosti.
- Ja ću tebe zvati. Neću još dugo moći da zadržim ovaj telefon, ali pošalji mi adresu i telefon Niki Nikovski SMS-om.
Alisa je završila razgovor i nakon nekoliko sekundi na ekranu smartfona se prikazala adresa slikarkinog ateljea. Kliknuvši na hiperlink, naišla je na aplikaciju geopozicije.
- Red Huk nije baš blizu - primijetio je Gabrijel nagnuvši se nad plan.
Alisa je pomno gledala u ekran i prstom pomjerala površinu na dodir da bi bolje shvatila gdje se nalazi. Atelje se nalazio u jugozapadnom dijelu Bruklina. Uzaludno je bilo nadati se da će tu stići pješice. Ni javnim prevozom, uostalom.
- A nemamo ni novca da bismo platili kartu za bus ili metro - primijetio je Gabrijel kao da joj je pročitao misli.
- Šta onda predlažete? - upitala ga je izazivački.
- Ništa posebno: ukrašćemo kola - potvrdio je. - Ali ovoga puta pustite mene, važi?

* * *


Na uglu avenije Amsterdam i 61. ulice bila je mala slijepa ulica stisnuta između dvije stambene zgrade.
Gabrijel je snažnim udarcem lakta slomio staklo starog mini morisa. Alisi i njemu je trebalo više od četvrt sata da bi pronašli neki auto parkiran na skrovitom mjestu i dovoljno starog godišta da bi ga upalili „na stari način" .
Bio je to prastari dvobojni ostin kuper s čija je karoserija bila sjajno kestenjasta a krov bijel. Čuveni model s kraja šezdesetih koji je neki kolekcionar izgleda brižljivo renovirao.
- Jeste li sigurni da znate šta činite?
Gabrijel je izbjegao odgovor.
- A u šta čovjek uopšte može da bude siguran u životu?
Provukao je ruku kroz staklo i otvorio vrata automobila. Suprotno onome što se može povjerovati iz filmova, krađa automobila pomoću spajanja kablova za paljenje nije sitnica. A još je komplikovanije nekome ko nosi lisice.
Gabrijel je sjeo na mjesto vozača, zatim se spustio ispod volana od aluminijuma i lakovanog drveta, dok se Alisa pravila kao da razgovara sa njim, oslonjena na prozor.
Instinktivno su bili podijelili uloge: ona je čuvala stražu dok je on petljao oko mašine.
Oštrim udarcem je izvalio ugrađenu plastičnu masku koja oblaže stub upravljača. Svojom slobodnom rukom je skinuo plastični dio da bi mogao da dođe do kablova. Iz jednog pohabanog plastičnog cilindra ispala su tri para žica različite boje.
- Gdje ste to naučili?
- U uličnoj školi, Kvart Inglvud, na jugu Čikaga.
Osmotrio je pažljivo svežanj kablova da bi odredio koji par aktivira akumulator. 
- Ovo je kabl koji napaja cijelo električno kolo vozila - objasnio je pokazujući dvije žice kestenjaste boje.
- Ne mogu da vjerujem! Nećete mi valjda sada držati kurs iz mehanike!
Uvrijeđen, izvukao je kablove iz cilindra, ogolio im krajeve i spojio ih da bi aktivirao prekidač za paljenje. Instrument tabla se istog časa upalila.
- Požurite malo, dođavola! Jedna žena nas je primijetila sa balkona.
- Mislite da je lako samo s jednom rukom! Volio bih vas da vidim!
- Vi ste se maločas hvalili svojom „uličnom školom".
Pod pritiskom i zanemarujući svaku opreznost, Gabrijel je zubima ogolio kablove za paljenje motora.
- Bolje mi malo pomozite umjesto što se žalite! Uzmite ovu ovdje žicu. Protrljajte je blago s mojom. Eto, tako...
Njihovo rukovanje je izazvalo varničenje i čuli su kako se motor upalio. Nakratko su se saučesnički pogledali da bi zapečatili tu malu pobjedu.
- Brzo - zapovijedila je ona gurnuvši ga unutra u kabinu. - Ja ću da vozim.
- Ne dolazi u obz...
- To je naređenje - presjekla ga je ona. - I u svakom slučaju, nemate izbora! Ja ću da držim volan a vi mijenjajte brzine.

5

Red Huk



Neke stvari se bolje uče u mirno doba a druge

kad je olujno vrijeme.

VILA KATER



Sa bojama Njujorškog policijskog odsjeka, jedan ford taurus se parkirao na uglu Brodveja i 66. ulice.
Požuri, Majk!
U vozilu je dvadeset četvorogodišnja Džodi Kostelo postajala nestrpljiva lupkajući prstima po volanu.
Mlada policajka je počela da radi u njujorškoj policiji početkom mjeseca i njen posao daleko od toga da je bio onoliko uzbudljiv koliko se tome nadala. Ovog jutra, nije proteklo ni četrdeset pet minuta otkako je došla na posao, a već je osjećala da je ne drži mjesto. Njen patrolni sektor, zapadno od Central parka, pokrivao je jedan bogati kvart, previše miran za njen ukus. Za petnaest dana, njena aktivnost se svodila na to da daje obavještenja turistima, da trči iz sve snage za kradljivcima, da sastavlja zapisnik vozačima koji previše žure i obračunava se sa pijanicama koji povraćaju rakiju na javnom mjestu.
Kao za inat, dodijelili su joj za partnera pravu karikaturu: na šest mjeseci od penzije, Majk Hernandez je bio je pravo pravcato bure. Pristalica što manjeg naprezanja, mislio je samo na klopu i zdušno se trudio da što manje radi, umnožavajući „pauze za krofne", „odmore za hamburgere", „predahe za koka-kolu" ili naklapajući i s najmanjim povodom s trgovcima i turistima. Prilično lična vizija policije iz susjedstva...
E pa sad je stvarno dosta, iznervirala se Džodi. Ne treba mu valjda dva sata da bi kupio krofne!
Uključila je stop svjetla i izašla iz kola zalupivši vrata. Spremala se da uđe u radnju da bi izgrdila svog partnera kad je spazila grupu od šest adolescenata koji su trčali u njenom smjeru.
- Ladron, ladron !
Odlučnim tonom im je naredila da se smire prije nego što pristane da sasluša ove španske turiste koji su natucali engleski. Najprije je povjerovala da se radi o najobičnijoj krađi mobilnog telefona i spremala se da ih pošalje da podnesu tužbu u 20. okrugu kad joj je jedan detalj privukao pažnju.
- Jesi li siguran da su tvoji lopovi imali lisice na rukama? - upitala je onog što je istovremeno izgledao najmanje glup i najružniji: dečka koji je nosio fudbalski dres, sa okruglom facom, naočarima za kratkovidost i asimetričnom paž frizurom.
- Siguran sam - odgovorio je Španac, dok su to bučno potvrdili i njegovi drugari.
Džodi je zagrizla donju usnu. Bjegunci?
Teško je u to povjerovati. Kao i svakog jutra, primila je izvještaje o pokrenutim istragama i potjernice, koje su joj poslale njene kolege iz Biroa patrolnih službi i niko nije odgovarao opisu dvoje lopova.
Vodeći se svojom intuicijom, izvadila je iz gepeka kola svoj lični tablet računar.
- Koja ti je marka telefona, mladiću?
Saslušala je njegov odgovor i konektovala se na proizvođačev servis cloud computing. Zatim je zatražila od adolescenta da joj kaže adresu njegove elektronske pošte kao i odgovarajuću lozinku.
Čim je aktivirala tu aplikaciju, ona joj je omogućila da pristupi pošti korisnika, njegovoj listi kontakata kao i da odredi poziciju uređaja. Džodi je dobro poznavala tu operaciju jer ju je koristila šest mjeseci ranije u sopstvenom ljubavnom životu. Jednostavnim rukovanjem uspjela je da uđe u trag odlascima njenog bivšeg dečka kod ljubavnice i tako dobije potvrdu njegovog nevjerstva. Pritisnula je ekran na dodir da bi otpočela proceduru. Plava tačka je zatreperila na planu. Ako sajt funkcioniše, onda se telefon ovog klinca trenutno nalazi nasred Bruklinskog mosta!
Dva lopova se očigledno nisu bila zadovoljila da ukradu samo telefon. Maznuli su i kola i sad su pokušavali da napuste Menhetn!
U njenoj glavi, optimistične misli su odagnale dosadu: nada da konačno radi na pravoj istrazi i mogućnost unapređenja koje bi moglo da joj otvori vrata ka boljoj službi.
U teoriji, ona je mogla da pusti svoju informaciju na radio frekvencije Njujorškog policijskog odsjeka kako bi neka bruklinska patrola uhapsila osumnjičene. Ali nije ni najmanje željela da joj ovaj slučaj izmakne.
Bacila je pogled na Dankin Donats. Majk Hernandez se i dalje nije pojavljivao.
Šteta...
Smjestila se za volan, stavila rotaciju, uključila sirenu i pravac Bruklin.

* * *


Opkoljen vodom, stari dokerski kvart se nalazio na kraju poluostrva na zapadu Bmklina.
Mini moris je stigao na kraj ulice Van Brant, glavne prometne ulice koja je prolazila kroz Red Huk od sjevera do juga i završavala se slijepom ulicom. Poslije toga, put je ustupao mjesto ograđenoj i napuštenoj industrijskoj zoni koja je izlazila direktno na kejove.
Alisa i Gabrijel su se parkirali duž izlokanog trotoara. I dalje zarobljeni lisicama, izašli su iz vozila na ista vrata. Uprkos jakom suncu, ledeni vjetar je šibao pejzaž.
- Ovdje je da se slediš! - žalio se džezer podigavši kragnu na svom sakou.
Alisa je postepeno počinjala da prepoznaje mjesto. Ljepota neravnog industrijskog pejzaža, napušteni magacini, gomila dizalica, teretni brodovi i barke na istom mjestu.
Utisak da ste na kraju svijeta koji jedva da remete sirene trajekata.
Posljednji put kada je došla ovdje sa Sejmurom, kvart se tek bio oporavljao od prolaska uragana Sendi. Nadošla voda je tada bila poplavila podzemne prostorije i prizemlje smještene suviše blizu okeana. Danas se činilo da je većina štete uspješno otklonjena.
- Atelje Niki Nikovski se nalazi u ovoj zgradi - pokazala je Alisa, označivši jednu impozantnu konstrukciju od cigle koja, sudeći po silosima i dimnjaku, mora da je bila značajna manufaktura iz vremena industrijskog sjaja Bmklina.
Krenuli su u pravcu zgrade koja je prkosila otvorenom moru. Kejovi su bili gotovo pusti. Ni sjenke od nekog turiste ili šetača. Nekoliko obnovljenih malih kafića i radnji bili su poredani u ulici Van Brant, ali još uvijek nisu bili podigli svoje zastore.
- Ko je u stvari ta žena? - upitao je Gabrijel opkoračivši kanalizacionu cijev.
- Top-model koja se proslavila devedesetih godina.
Jedan plamičak se upalio u džezerovim očima.
- Prava manekenka?
- Malo vam treba da se uzbudite, zar ne? - odgovorila mu je prekornim tonom.
- Ne, samo me čudi ta promjena zanimanja - odgovorio je pomalo uvrijeđen.
- U svakom slučaju, njene slike i skulpture počinju da dobijaju na cijeni kod galerista.
- Vaš prijatelj Sejmur je amater u savremenoj umjetnosti?
- Da, on je i istinski kolekcionar. Tu strast mu je prenio otac kao i veliko nasljedstvo koje mu omogućava da je zadovolji...
- A vi? 
Slegnula je ramenima.
- Ja se u umjetnost uopšte ne razumijem. Ali svako neka radi ono što umije: ja imam svoj raspored potjere.
Nabrao je obrve.
- A koga hvatate?
- Kriminalce, razbojnike, ubice.
Stigavši pred staru fabriku, jedno vrijeme su ćutke stajali prije nego što su primijetili da gvozdena vrata kroz koja se ulazi u prizemlje nisu zatvorena rezom. Krenuli su liftom s rešetkama koji je više ličio na teretni lift i pritisnuli su dugme posljednjeg sprata. Kabina se otvorila na jednu betoniranu platformu koja je vodila do metalnih protivpožarnih vrata. Morali su da zvone u nekoliko navrata prije nego što je Niki došla da im otvori.

* * *


Debela kožna kecelja, debele rukavice, slušalice protiv buke, štitnik za lice i crne naočare. Privlačna figura bivše manekenke gubila se u odjeći savršenog kovača.
- Dobar dan, ja sam Alisa Šefer. Moj prijatelj Sejmur je vjerovatno...
- Uđite, požurite!.- prekinula ju je Niki podigavši masku i zadimljena stakla. - Da vas upozorim, briga me za vaše priče, ne želim da budem umiješana u to. Skinuću vam lisice i odmah odlazite, je l' jasno?
Potvrdno su klimnuli glavama i zatvorili vrata za sobom.
Mjesto je više ličilo na kovačnicu nego na slikarski atelje. Osvijetljena samo dnevnom svjetlošću, bila je to beskrajna prostorija, na čijim su zidovima visile najrazličitije alatke: čekići svih veličina, lemilice i aparati za zavarivanje. Vatrene žeravice koje su se crvenile u kovačnici ocrtavale su narandžaste konture oko nakovanja i žarača.
Prateći u stopu Niki, kretali su se po sirovom parketu i probijali kako su znali i umjeli među metalnim kompozicijama koje su zapremale prostor: monotipi urađeni serigrafijom sa purpurnim i oker odrazima koji blješte na čeliku, skulpture od zarđalog gvožđa čije su linije od varenog čelika prijetile da probiju plafon.
- Sjedite tu - naredila je skulptorka pokazavši dvije udubljene stolice koje je stavila prije njihovog dolaska.
Požurivši da završe s tim, Alisa i Gabrijel su zauzeli mjesto s jedne i druge strane jednog postolja. Dok je Niki zašrafljivala brašnu ploču na brusilicu, zatražila je od njih da zategnu lanac lisica u stegi mengela. Potom je uključila mašinu koja je počela da vibrira uz strahovitu buku i približila se dvojici bjegunaca.
Disk je presjekao lanac za manje od tri sekunde i veza je naglo prekinuta. Nekoliko jakih udaraca šiljatim dletom su konačno razlabavili brave čeličnih narukvica.
Najzad, uzdanula je Alisa masirajući bolan i krvav ručni zglob.
Promrmljala je nekoliko riječi zahvalnosti, ali ju je Nikovska osorno prekinula:
- Sada brišite! - zatražila je pokazavši vrata.
Sa olakšanjem što su najzad oslobođeni, par je poslušao.

* * *

Našli su se na keju s osmijehom na usnama. Ovo oslobađanje im nije davalo odgovor ni na jedno od njihovih pitanja, ali je označavalo jednu etapu: ponovno osvajanje samostalnosti, prvi stepenik u približavanju istini.
Kao da su se oslobodili balasta, malo su prošetali dokovima. Sada je vjetar bio blag. Nebo, i dalje podjednako plavo, bilo je suprotnosti sa strogom post-industrijskom pozadinom: napušteno zemljište, niz hangara i skladišta. Pogled je svakako bio zadivljujuć. Jednim pogledom mogao se obuhvatiti čitav njujorški zaliv od Kipa slobode sve do Nju Džersija.
- Hajde, ja častim kapućino! - predložio je Gabrijel veselim glasom pokazavši na jedan majušni kafić koji je smješten u starom tramvajskom vagonu ispisanom grafitima. 
Alisa je pokopala njegov entuzijazam.
- A čime ćete platiti svoju kafu? Planirate i nju da ukradete?
Napravio je grimasu, povrijeđen što ga realnost nadilazi. Potom je šakom obuhvatio ruku. Bol koji je osjetio još prilikom buđenja, sada je postajao sve jači.
Gabrijel je skinuo sako. Rukav njegove košulje bio je umrljan krvlju. Podvrnuo je tkaninu i opazio zavoj koji mu pritiska podlakticu: široka platnena kompresa natopljena zgrušanom krvlju. Kad ju je sklonio, otkrio je groznu povredu koja je odmah krenula da krvari. Čitava podlaktica mu je bila izbrazdana sječivom. Na svu sreću, usjeci nisu bili duboki. Rezovi koji su ocrtavali ...
- Niz cifara! - povikala je Alisa pomažući mu da zaustavi krvarenje.
Urezan u njegovu kožu, broj 141197 je izbijao iz krvavih usjeka.
Gabrijelov izraz lica se izmijenio. Za nekoliko sekundi, olakšanje zbog dobijene slobode pretvorilo se u izraz nespokoja.
- Kakva je sad ovo šifra? Počinje da me izluđuje ova bolesna priča!
- Ovoga puta to svakako nije broj telefona - ocijenila je Alisa.
- Da nije možda datum? - zapitao se on loše raspoložen i navlačeći sako.
- 14. novembar 1997... Moguće.
Ogorčen, potražio je pogled mlade Francuskinje.
- Slušajte, ne možemo i dalje ovako da lutamo, bez dokumenata i novca.
- Šta predlažete? Da odemo u policiju, kad ste upravo ukrali kola?
- Ali to je zbog vas!
- Oh, kakva neustrašivost! Pravi ste džentlmen! Pazite, s vama je lako, uvijek je u pitanju tuđa greška. Počinjem dobro da vas upoznajem.
Pokušao je da ne pada u vatru i odustao je od svađe.
- Znam da ima neka registrovana zalagaonica u Čajnataunu. To je adresa koju ponekad popunjavaju džezeri onda kad su prinuđeni da založe svoj instrument.
Nanjušila je zamku.
- A šta hoćete da mu ostavimo? Vaš klavir?
Kiselo se osmijehnuo i pogledao ručni zglob Parižanke.
- Jedino što imamo je vaš sat...
Ustuknula je za nekoliko koraka.
- To, stari, ne može ni u snu.
- Ma hajde, to je Patek Filip, zar ne? Mogi bismo za njega da izvučemo bar...
- Rekla sam vam ne! - viknula je. - To je bio sat mog muža.
- Šta drugo, onda? Nemamo ništa osim ovog mobilnog.
Vidjevši ga kako vitla telefonom koji je bio izvadio iz džepa, umalo se nije zadavila.
- Zadržali ste telefon? Rekla sam vam da ga bacite!
- Ni govora! Previše smo se namučili da ga ukrademo! I to je za sada sve što posjedujemo. Još može da nam posluži.
- Ali s time mogu da nam uđu u trag u roku od tri minuta! Zar nikada ne čitate policijske romane? Zar nikada ne idete u bioskop?
- U redu je, opustite se. Ovo nije film.
Dok je otvarala usta da bi ga uvrijedila, ona se zaustavila. Nošeno vjetrom, „dvotonsko" zavijanje ju je navelo da okrene glavu. Sledila se na nekoliko sekundi pred bljeskovima crvenog svjetla koji su padali na put.
Sirena je urlala, rotacija je bila upaljena, policijsko vozilo se kretalo u njihovom smjeru.

* * *


- Dođite! - viknula je stegnuvši Gabrijela za ruku.
Uputili su se ka mini morisu. Alisa je skliznula na sjedište i krenula. Ulica Van Brant bila je slijepa ulica i dolazak policajaca im je oduzimao svaku mogućnost da pobjegnu 
onuda odakle su došli.
Svaku mogućnost da pobjegnu, ukratko... Jedino pribježište: kapija s gvozdenim šipkama kroz koju se izlazilo na kejove. Na žalost, bilo je zakatančeno jednim lancem.
Nema drugog izbora.
- Vežite pojas - zapovijedila je krenuvši uz škripu guma.
Ruku zgrčenih oko volana, Alisa je ubrzala prvih trideset metara i zaletjela se mini morisom između dva krila kapije. Lanac je spao uz buku gvožđurije i kola su pojurila po kaldrmi starog tramvajskog kolosjeka koji je opkoljavao napuštenu fabriku.
Zabezeknuti Gabrijel je spustio staklo i bacio mobilni kroz prozor.
- Sada je malo kasno! - psovala je Alisa pogledavši ga krvnički.
Sjedeći na nekoliko centimetara od zemlje, mlada žena je imala utisak da vozi igračku. Sa svojim uskim donjim dijelom i majušnim točkovima, kuper se drmusao na neravnoj i izobličenoj zemlji.
Bacila je pogled u retrovizor. Nije se iznenadila primijetivši da su policijska kola krenula u potjeru za njima putem pored samog mora. Alisa je vozila kejovima stotinak metara sve dok nije spazila jednu ulicu nadesno. Tu se zavukla. Asfalt na kome se našla i dugačka prava linija omogućili su joj da nagazi gas da bi u punoj brzini popela prema sjeveru. U to doba dana saobraćaj je postajao sve gušći u tom dijelu Bruklina. Alisa je prošla dva puta uzastopce kroz crveno, umalo ne izazvavši saobraćajni udes, ali ne uspjevši time da se otrese policijskog presretača koji je sad još više ubrzao.
Mini moris nije bio baš slika i prilika komfora, ali održavao se na putu. Jureći, starudija je uz škripu guma uletjela u punoj brzini u krivinu, da bi krenula ka najprometnijoj ulici kvarta.
Alisa je u retrovizoru spazila prijeteću rešetku Taurusa koji se približavao.
- Odmah su iza nas! - upozorio je Gabrijel okrenuvši glavu.
Alisa se spremala da uđe u tunel koji je vodio do brzog kolosjeka. Iskušenje da se utopi u saobraćaj je bilo veliko, ali na auto-putu mini moris neće biti u stanju da se bori sa motorom V8 presretača.
Uzdajući se u svoj instinkt, Alisa je zakočila i naglo okrenula volan usljed čega je vozilo otišlo na pješačku rampu koja omogućava radnicima na održavanju da pristupe krovu podzemnog prolaza.
- Ubićete nas! - urlao je Gabrijel stežući iz sve snage kopču na svom pojasu.
S jednom rukom na upravljaču, s drugom zgrčenom na mjenjaču, Alisa je vozila dvadesetak metara po šljunku. Kola su počela da se zaglibljuju kad je uspjela da ih izvuče skrenuvši na betonirani uzani put koji ide ka Kob Hilu.
Bilo je manje od jedan ...
Okret volana ulijevo, udesno, promjena brzine.
Kola su izašla na trgovačku ulicu s mnoštvom živopisnih radnji: mesara, italijanska piljarnica, poslastičarnica, pa čak i berberin usred posla!
Previše je svijeta ovdje.
Njihov progonitelj im je uvijek bio za petama, ali Alisa je koristila veličinu kupera da bi vozila slalom među vozilima, ne bi li što brže napustila tu prolaznu ulicu i došla do stambene zone.

* * *

Sada se pejzaž izmijenio. Industrijska pozadina Red Huka ustupila je mjesto mirnom predgrađu: crkvica, školica i mala dvorišta ispred nizova kuća od crvenog pješčanika, svih istovjetnih.
Uprkos uskim ulicama, Alisa nije smanjila brzinu, stiskajući i dalje gas do daske, glave priljubljene uz šoferšajbnu, u potrazi za idejom. Iza stakla je pejzaž promicao velikom brzinom. Kabina mini morisa bila je prilično neudobna. Pri toj brzini, svaki put kad bi Alisa mijenjala položaj, čulo bi se pucketanje zbog čega se sticao utisak da će se kabina raspasti.
Odjednom je ukočila kad su prošli pored jedne uličice. Naglo je krenula unazad i strahovitom brzinom se zavukla u prolaz.
- Ne ovuda, ovo je zabranjeni smjer!
Kao za inat, jedan kombi za dostavu blokirao je saobraćaj od sredine puta.
- Usporite! Zabićemo se u poštanski kamion!
Oglušivši se na ovaj povik, Alisa je ubrzala što je više mogla i popela se mini morisom na trotoar. Već preopterećeni, amortizeri su popustili. Alisa je pritisla sirenu i na silu oslobodila prolaz, bacivši pogled na spoljni retrovizor. Onemogućena da ih prate, policijska kola su se našla direktno naspram kamioneta.
Nekoliko sekundi spokoja!
I dalje na trotoaru, autić se popeo uz ulicu i naišao na asfaltni put pošto je skrenuo desno na nalegnutim točkovima.
Uputili su se ka jednom engleskom vrtu okruženom gvozdenom ogradom: Kobi Hil parku.
- Znate li gdje smo? - upitala je Alisa usporivši vožnju duž kapije.
Gabrijel je tumačio saobraćajne znakove.
- Krenite desno da bismo stigli do avenije Atlantik. Uradila je kako je rekao i izašli su na četiri kolosjeka: prometna ulica koja prolazi kroz Njujork od istoka do zapada počev od okoline aerodroma JFK sve do obala Ist Rivera.
Alisa je odmah prepoznala put. Tuda su ponekad prolazila taksi vozila na putu do aerodroma.
- Sad smo blizu mosta za Menhetn, je li tako?
- On nam je iza leđa.
Napravila je polukrug i uključila se na Interstejt. Uskoro je primijetila petlju na autoputu koja vodi na Menhetn. Sivkasti stubovi visećeg mosta nazirali su se u daljini. Dvije čelične kule zategnute isprepletanim kablovima i užadima.
- Iza nas!
Policijska kola su ih u stopu pratila. Previše kasno da promijene pravac.
U ovom stadijumu, imali su samo dva rješenja: da krenu ka Long Ajlendu ili da se vrate na Menhetn. Krenuli su ka isključenju 29A da bi stigli na most. Sedam saobraćajnih traka, četiri kolosjeka metroa i jedna biciklistička staza: Menhetnski most je bio gorostas koji je gutao putnike i vozila u Bruklinu da bi ih ponovo ispljunuo na obale Ist Rivera.
Odjednom se kolovoz suzio. Prije nego što stignu do ulaska na most, trebalo je da krenu jednim betonskim prelazom koji se ocrtavao kao dugačka krivina.
Mjesto je bilo zakrčeno i kola su morala da se kreću dodirujući se branicima. Pošto se zaglavila u saobraćaju, Alisa je uključila stop svjetla kao što su uradila i ostala vozila. Policajci su bili na stotinak metara iza njih. Uzalud su uključili sirenu, na tom dijelu puta, prolaz je bio isuviše uzan da bi se vozila pomjerila i propustila ih da prođu. Ali par bjegunaca više nije imao šansi da se izvuče.
- Sad smo gotovi - ocijenio je Gabrijel.
- Ne, možemo da pređemo most.
- Razmislite malo: već imaju našu potjernicu i sada znaju naša kola. Čak i da uspijemo da prođemo, druga patrolna kola će nas sačekati na izlasku s mosta!
- Spustite malo ton, OK? Podsjećam vas da su nas pronašli zahvaljući vama! Rekla sam vam bila da zavrljačite taj prokleti telefon.
- OK, zasrao sam - popustio je on.
Zažmurila je nekoliko sekundi. Nije mislila da policajci već znaju njihov identitet i najzad to nije ni bilo važno. Međutim, Kejn je bio u pravu za ono što je rekao: problem je bilo njihovo vozilo. 
- Imate pravo.
Vidjevši da se saobraćaj malo dalje prorjeđuje, ona je odvezala pojas i otvorila vrata.
- Držite volan - naredila je Gabrijelu.
- Šta, ali... ispada da sam sad ja u pravu?
- Naša kola nisu dovoljno neupadljiva. Hoću da pokušam nešto.
Iznenađen ovim, zgrčio se da bi promijenio mjesto. Na obilaznici koja je vodila na most, kola su i dalje miljela. Škiljio je da ne bi izgubio Alisu iz vida. Ideje ove djevojke nisu prestajale da ga iznenađuju. Provlačila se neuhvatljivo kroz zakrčeni saobraćaj. Najednom ga je uhvatila panika vidjevši je kako vadi pištolj iz svoje jakne. Dospjela je do starog modela honde akord bež boje.
Prosječna kola, shvatio je najednom.
S oružjem u šaci, upravila je pištolj ka staklu. Putnica je izašla ne postavljajući suvišna pitanja. Dala se u bjekstvo tako što je preskočila ogradu i krenula niz travnatu kosinu koja se spuštala više od dvadeset metara.
Gabrijel nije mogao a da ne zvizne u znak divljenja. Okrenuo se. Policijska kola bila su na suprotnoj strani, u podnožju obilaznice. S te razdaljine, teško da su mogli da razlikuju bilo šta.
Sad je i on napustio mini moris i priključio se Alisi u hondi u trenutku kada je saobraćaj ponovo krenuo.

* * *


Gabrijel joj je namignuo i napravio se kao da se žali da bi malo opustio atmosferu:
- Taman sam počeo da se vezujem za malog engleza! Bolje je išao od ove krntije.
Pod dejstvom stresa, Alisine crte lica su ogrubjele.
- Umjesto što se glupirate, bacite pogled na pregradu za rukavice.
Učinio je to i otkrio ono što mu je nedostajlo još otkako se probudio: paklicu cigareta i upaljač.
- Hvala Bogu! - rekao je pripalivši jednu cigaretu. Povukao je dva dugačka dima i pružio je Alisi. Ne ispuštajući volan, povukla je i ona jedan dim iz cigarete. Opori ukus duvana joj je udario u glavu. Morala je pod hitno nešto da pojede ili će se onesvijestiti.
Otvorila je prozor da bi udahnula malo svježeg vazduha. S desne strane, blještali su hiljadama svjetala neboderi Midtauna, dok su je s njene lijeve strane, dugačke stambene zgrade Louer Ist Sajda podsjećale na pozadinu starih policijskih romana koje je proždirao Pol, njen muž.
Pol...
Odagnala je svoje uspomene i pogledala na sat. Bilo je prošlo već više od sat vremena kako su se probudili nesvjesni u parku.
Otada, njihova istraga se nije pomakla ni za mali prst. Ne samo da je misterija ostajala netaknuta, već su se pridodala i druga pitanja da bi situacija postala još zamršenija. I još opasnija.
Njihova istraga je morala da se ubrza, a po tom pitanju se Gabrijel nije varao: nisu mogli ništa naročito bez novca.
- Dajte mi adresu vaše zalagaonice - zatražila je ona dok su kola stizala na Menhetn. 

6

Čajnataun



Starenje u suštini nje ništa drugo nego

kad se više ne bojite svoje prošlosti

STEFAN CVAJG



Kola su prošla Boveri i zaokrenula u ulicu Mot. Alisa je našla mjesto ispred jedne kineske radnje s ljekovitim biljem. Nije bilo mnogo prostora, ali je ona uspjela da se besprekorno uparkira i uglavi između dostavnog kamioneta i food truck-a koji je prodavao dim sum.
- Ako me sjećanje dobro služi, zalagaonica se nalazi malo niže niz ulicu - objasnio je Gabrijel zalupivši vrata honde.
Alisa je krenula u stopu za njim nakon što je zaključala kola.
Ne gubeći vrijeme, pošli su glavnom ulicom u kvartu. Ulica Mot je bila jedna uska ulica koja je vrvjela od svijeta i brujala od živosti; koridor zgrada od tamne cigle, sa čeličnim stepenicama, koji prolazi kroz Čajnataun od sjevera do juga.
Na trotoaru je bio niz najrazličitijih radnji sa izlozima prekrivenim ideogramima: saloni za tetovažu i akupunkturu, prodavnice nakita, butici s imitacijama luksuzne robe, piljarnice i restorani koji isporučuju gotova jela, u čijim su se izlozima nalazili oklopi kornjača iznad kojih je visila hrpa lakiranih pataka okačenih na kuke.
Ubrzo su stigli ispred jedne sive fasade na kojoj je bila džinovska neonka u obliku zmaja. Reklama Pawn Shop - Buy - Sell - Loan treperila je na jutarnjoj svjetlosti.
Gabrijel je gurnuo vrata zalagaonice. Alisa ga je pratila kroz turobni hodnik koji je izbijao na veliku salu bez prozora, sa sivo-zelenim svjetlom. U njoj se osjećao zadah memle i zaparloženog znoja.
Na metalnim policama bile su nagomilane stotine neobičnih predmeta: televizori s ravnim ekranom, firmiran i modeli ručnih torbi, muzički instrumenti, preparirane životinje, apstraktne slike.
- Vaš sat - zatražio je Gabrijel pružajući ruku.
Stojeći pokraj zida, Alisa je oklijevala. Poslije smrti njenog muža, otarasila se, nesumnjivo prebrzo, svih ličnih stvari - odjeće, knjiga, namještaja - svega što ju je podsjećalo na čovjeka koga je toliko voljela. Sada joj je ostao samo još njegov sat: Patek Filip od roze zlata sa kalendarom i mjesečevim mijenama koji je Pol naslijedio od svog djede.
Poslije tolikih mjeseci, časovnik je postao neka vrsta amajlije, nevidljiva spona koja ju je povezivala sa sjećanjem na Pola. Alisa je nosila hronometar svakog dana, ponavljajući svakog jutra postupke koje je nekada činio njen muž: pritezala kopču kožne narukvice oko zgloba ruke, navijala krunicu, brisala brojčanik. Predmet ju je smirivao, davao joj utisak - pomalo vještački, naravno, ali tako utješan - da je Pol i dalje negdje sa njom.
- Molim vas - insistirao je Gabrijel.
Krenuli su u pravcu pulta zaštićenog nekakvom blindiranom staklenom pregradom iza koje je stajao mladi azijat, koji je ličio na androgina i izgledao njegovano: stepenasto ošišana kosa, uske farmerke, štreberske naočare, otkopčan strukirani sako ispod koga je nosio fluorescentnu majicu na kojoj su se nazirali likovi Kejt Haring.
- Šta mogu da učinim za vas? - upitao je Kinez sklanjajući pramen kose iza uveta.
Njegova spremnost da usluzi odudarala je od prljavog ambijenta kojim je mjesto odisalo. Alisa je sa žaljenjem skinula sat i spustila ga na pult.
- Koliko? 
Zajmodavac je zgrabio nakit i osmotrio ga sa svih strana.
- Imate li neki dokument koji dokazuje autentičnost ovog predmeta? Sertifikat na primjer?
- Nemam kod sebe - promrmljala je mlada žena strijeljajući ga pogledom.
Zaposlenije malo naglo rukovao hronografom, igrajući se kazaljkama, vrteći krunicu.
- Vrlo je krhko - prekorila ga je ona.
- Podešavam datum i sat - pravdao se on ne dižući glavu.
- Pokazuje tačno vrijeme! Dobro, sad je dosta! Uzimate ga ili ne?
- Daću vam 500 dolara - predložio je Azijat.
- Vi ste ludi! - prasnula je Alisa otevši mu sat iz ruku. - To je kolekcionarski primjerak! Vrijedi sto puta više!
Spremala se da napusti radnju kad ju je Gabrijel zadržao za ruku.
- Smirite se! - naredio joj je odvukavši je u stranu. - Ne radi se o tome da prodate sat vašeg muža, razumijete? To je jednostavno stavljanje u zalog. Doći ćemo da ga pokupimo čim riješimo našu stvar.
Odmahnula je glavom.
- Ni govora. Naći ćemo drugo rješenje.
- Nema drugog rješenja i vi to znate! - odsječno je izgovorio podigavši glas. - Slušajte, vrijeme nam izmiče. Moramo nešto da pojedemo da bismo dobili snagu, a bez novca nećemo moći ništa da preduzmemo. Izađite da me sačekate napolju i pustite mene da se cjenjkam s ovim tipom.
Alisa mu je s gorčinom pružila sat-narukvicu i izašla iz radnje.
Tek što je izašla na ulicu, zapahnuo ju je miris začina, dimljene ribe i kiselih šampinjona koji nekoliko minuta ranije nije ni primijetila. Od svih ovih isparenja odjednom joj je pripala muka..Od grčeva se presamitila i bila je primorana da se nagne naprijed da bi ispovraćala žutu i kiselu žuč, koju je njen prazan želudac izbacio. S blagom vrtoglavicom, ona se uspravila oslanjajući se na zid.
Gabrijel je imao pravo. Morala je obavezno nešto da pojede.
Protrljala je oči i postala svjesna da joj se suze slivaju niz obraze. Osjećala je kako gubi tlo pod nogama. Ovaj kvart ju je pritiskao, tijelo je prijetilo da je izda. Sada su je stigli napori koje je nešto ranije ulagala.
Njen zglob sa posjekotinama se upalio, mišići su joj bili užasno bolni.
Naročito se osjećala veoma usamljeno, obuzeta tugom i očajem.
Zasljepljujući flešbekovi su prštali u njenom umu. Epizoda sa satom je oživjela bolnu prošlost. Ponovo se sjetila Pola. Njihovog prvog susreta. Opčinjenosti koju je tada bila osjetila. Na tu žestinu koju ljubav nosi sa sobom: snagu koja je u stanju da poništi sve strahove.
Uspomene su izbijale na površinu, kuljale u njenom biću snažno kao gejzir.
Uspomene na srećne dane koji se više neće vratiti.


Sjećam se...

Tri godine ranije


Pariz
Novembar 2010.

Bujice vode, lije kao iz kabla.
- Skreni desno, Sejmure, to je tu: ulica Svetog Tome Akvinskog.
Brisači koji stalno rade tamo-amo jedva uspjevaju da uklone potoke kiše koji su se obrušili na Pariz. Uprkos gumenim lamelama koje čiste, gotovo u istom trenutku opet se na šofreršajbni stvara prozirna zavjesa. 
Naša službena kola bez policijskih oznaka napuštaju bulevar Sen Žermen da bi zamakla u usku ulicu koja izlazi na trg sa crkvom.
Nebo je crno. Od sinoć oluja sve potapa. Pred nama izgleda kao da se pejzaž razliva. Crkveni zabat je iščezao u oblacima. Ornamenti i bareljefi se gube u magli. Jedino se još kameni anđeli zaklonjeni u uglovima naziru u ovom potopu.
Sejmur obilazi oko malog trga i parkira se u zoni za dostavu baš preko puta ginekološke ordinacije.
- Misliš li da ćeš se dugo zadržati?
- Dvadesetak minuta, obećavam. Ginekolog mi je potrvrdio sastanak putem mejla. Dala sam mu do znanja da sam u škripcu s vremenom.
On provjerava svoje poruke na ekranu telefona.
- Slušaj, ima jedna kafeterija malo poviše. Idem sebi da kupim sendvič dok te čekam i pozvaću službu da bih saznao dokle su Savinjon i Kriši stigli u saslušavanju.
- OK, šibni mi poruku ako budeš imao nešto novo. Do viđenja i hvala ti što si me dopratio - rekla sam je zalupivši vrata za sobom.
Kiša pljušti po meni iz sve snage. Podižem jaknu preko glave da bih se zaštitila od kiše i pretrčavam deset metara koliko ima od kola do ljekarske ordinacije. Sekretarici je potrebno skoro minut da mi otvori. Kad konačno uspijevam da uđem u hol, shvatam da je na telefonu. Daje mi jedva primjetno znak kao da bi se izvinila i upućuje me u čekaonicu. Otvaram vrata prostorije i padam s nogu u jednu od kožnih fotelja.
Od jutros živim košmar zbog neke odvratne urinarne infekcije koja se naglo pojavila. Strašno mučenje: bolovi u donjem stomaku, piški mi se na svakih pet minuta, nepodnošljivo peckanje pri svakom mokrenju, i čak povremeno prisustvo krvi u urinu.
I kao za inat, može se reći da je palo stvarno u pogrešan dan. Posljednja dvadeset četiri sata, moja grupa je bila na svim frontovima. Zlopatimo se da bismo izvukli priznanja od jednog ubice protiv koga nemamo jake dokaze, a upravo se pojavio novi slučaj: ubistvo žene koja je pronađena mrtva kod kuće, u jednoj buržujskoj zgradi u ulici Fezandri, u 16. arondismanu. Mlada učiteljica, divljački zadavljena parom čarapa. Sada je 15 časova. Sejmur i ja smo na mjestu zločina već od 7 sati jutros. Sami sprovodimo istragu po komšiluku. Ništa nisam jela, imam mučninu i osjećaj da mokrim žilete.
Dohvatam pudrijeru koja mi se još uvijek vuče po torbi i pred ogledalom pokušavam da malo sredim frizuru. Glava mi je kao zombiju, odjeća mi je skroz mokra i imam utisak da smrdim na pokislo kuče.
Dišem duboko da bih se smirila. Nije mi prvi put da patim od bolova.
Premda je užasno bolno, znam da se to dobro liječi: jedna doza antibiotika i dan kasnije svi simptomi će nestali. Opsjedala sam apoteku preko puta mog stana, ali apotekar nije htio ništa da mi da bez recepta.
- Gospođica Šefer?
Muški glas me je prenuo i upravila sam pogled s pudrijere na bijeli mantil. Umjesto žene koja je bila moj ginekolog, tu sada stoji zgodni dasa, zagasite kože, četrvrtastog lica uokvirenog plavom talasastom kosom i ozarenog nasmijanim očima.
- Ja sam doktor Pol Malori - predstavlja se on namještajući okvir naočara.
- Ali ja imam zakazano kod doktorke Ponsele...
- Moja sestra je na odmoru. Mora da vas je obavijestila da je ja mijenjam.
Nerviram se.
- Nije uopšte, naprotiv: potvrdila mi je zakazani termin mejlom.
Vadim telefon i tražim poruku na ekranu kao dokaz. Ponovo je pročitavši, shvatam da tip ima pravo: samo sam ovlaš preletjela preko poruke, primjetivši potvrdu termina, ali ne i obavještenje o odlasku na odmor.
Sranje. 
- Uđite, molim vas - predlaže blagim glasom.
Oklijevam onako smetena. Previše dobro poznajem muškarce da bih ikada ijednog poželjela za ginekologa. Oduvijek mi je izgledalo očigledno da je žena prije u stanju da razumije drugu ženu. U pitanju je psihologija, senzibilitet, intimnost. I dalje na oprezu, ipak idem za njim u ordinaciju, potpuno riješena da ne odugovlačim razgovor.
- Vrlo dobro - kažem. - Biću direktna, doktore: treba mi samo antibiotik da bih izliječila neki cistitis. Doktorka Ponsele mi obično prepisuje jednu dozu antibiotika, lijek...
On me gleda mršteći se i presijeca moju tiradu:
- Oprostite, ali ne biste valjda da napištete recept umjesto mene, zar ne? Razumjećete da ne mogu da vam prepišem antibiotik, a da vas ne pregledam.
Pokušavam da savladam svoj bijes, ali shvatila sam da će stvari biti komplikovanije nego što sam zamišljala.
- Kažem vam da imam kronični cistitis. Ne morate da postavljate drugu dijagnozu,
- Nema sumnje, gospođice, ali ovdje sam ljekar ja.
- U stvari, ja nisam ljekar. Ja sam policajka i imam posla preko glave! Dakle, nemojte da gubim vrijeme s glupim vaginalnim testom koji će trajati satima!
- Upravo će se tako desiti - kaže pružajući mi čašicu za urin. - I prepisaću vam takođe da uradite citobakteriološki pregled u nekoj laboratoriji.
- Tvrdoglavi ste, časna riječ! Dajte te antibiotike pa da završimo s ovim!
- Slušajte, budite razumni i prestanite da se ponašate kao narkoman! Ne postoje samo antibiotici u živom.
Najednom, osjećam se u isti mah umorno i glupo. Ponovno probadanje kida mi donji dio stomaka. Nagomilani umor otkako sam stupila u kriminalističku brigadu navire u meni kao vulkanska lava. Previše neprospavanih noći, previše nasilja i užasa, previše nemogućih fantoma koje treba uloviti.
Osjećam se kao da sam na ivici snage, ispražnjena. Treba mi sunce, topla kupka, nova frizura, ženstvenija garderoba i dvije nedjelje odmora daleko od Pariza. Daleko od mene same.
Gledam ovog tipa, elegantnog, uglađenog, vedrog. Njegovo lijepo lice je odmorno, osmijeh mu je blag, izgleda ljupko dok se iščuđava. Njegova nevjerovatna plava talasasta kosa me izluđuje. Čak i njegove sitne bore oko očiju su da odlijepiš. A ja se osjećam ružnom i glupom. Smiješna glupača koja s njime priča o svojim problemima s bešikom.
- Pijete li dovoljno vode, inače? - nastavlja on. - Znate li da se polovina cistitisa može izliječiti jednostavnim unošenjem dva litra vode dnevno?
Više ga i ne slušam. U tome sam jaka: moja obeshrabrenost nikada ne traje dugo. Poput bljeskova, sjećanja naglo iskrsavaju u mojoj glavi. Leš te žene na mjestu zločina jutros: Klara Matiren, divljački zadavljena najlonskom čarapom. Njene iskolačene oči, lice sleđeno od užasa. Nemam prava da gubim vrijeme. Nemam prava da se prepuštam razonodi. Moram ubicu da satjeram u tjesnac prije nego što se odvaži da opet ubije nekoga.
- A fitoterapija? - pita lijepi plavušan. - Znate li da biljke mogu biti od velike koristi, naročito sok od jarebike.
Pokretom istovremeno naglim koliko neočekivanim, odlazim za njegov sto i kidam neispisani recept iz njegovog bloka.
- U pravu ste, sama ću ispisati recept!
Toliko je zaprepašćen da ne pokazuje ni nagovještaj namjere da me u tome spriječi.
Okrećem se u mjestu i odlazim zalupivši vrata.

* * *

Pariz, 10. arondisman
Mjesec dana kasnije decembar 2010. 7 časova ujutru

Audi juri kroz noć i dolazi na trg Kolonel-Fabijen. Svjetlosti grada se odražavaju na
impozantnom talasu od betona i stakla sjedišta Komunističke partije. Vlada polarna hladnoća. Odvrćem grijanje na najjače i krećem preko kružnog toka da bih stigla do ulice Luj-Blan. Palim radio prelazeći kanal Sen Marten.
- Frans Info, 7je časova, o najnovijim vijestima izvještava vas Bernar Tomason.
- Dobar dan, Florans, dobar dan svima. Na ovo Badnje veče, vremenske nepogode i dalje prijete da budu glavna vijest dana. Francuski meteorološki zavod je, naime, upravo dao narandžasto upozorenje , strahujući od znatnih snježnih padavina koje bi trebalo da pogode Pariz krajem prijepodneva.
Dolazak snijega jako će ometati saobraćaj na Ile - de- Fransu...
Prokleti doček. Proklete porodične obaveze.
Na svu sreću da Božić pada samo jedanput godišnje. Ali za mene je i taj jedan put previše.
U taj jutarnji čas, Pariz je sačuvan od oluje koja se najavljuje, ali mir će kratko potrajati. Koristim rijedak saobraćaj da bih projurila vrtoglavom brzinom ispred stanice Gar de Lest i krećem bulevarom Mažanta, prelazeći velikom brznom 10. arondisman od sjevera ka jugu.
Prezirem majku, prezirem sestru, prezirem brata. I mrzim ova godišnja okupljanja koja se uvijek preobraze u košmar. Berenis, moja mlađa sestra, živi u Londonu gdje drži umjetničku galeriju na ulici Nju Bond. Starija Fabris, radi u finansijama u Singapuru. Svake godine, sa muževima i djecom, prave dvodnevnu pauzu u vili moje majke, blizu Bordoa, da bi tu proveli Božić prije nego što odlete prema egzotičnim i osunčanim destinacijama: Maldivima, ostrvu Mauricijus, Karibima.
(...) Bizon Fite zato snažno preporučuje da izbjegavate vožnju svojim kolima u pariskom regionu kao i u pograničnim departmanima na zapadu. Upozorenje kojeg je izgleda teško držati se ovog Badnjeg dana. Prefektura takođe izdaje vrlo važno upozorenje, strahujući da već početkom večeri snijeg ne prede u poledicu, kada temperature padnu ispod nule.
Ulica Reomir, zatim ulica Bobur: prelazim Le Mare sa zapada i izlazim ispred trga na kome se nalazi Gradska opština, koja je zatrpana svjetiljkama. U daljini, obrisi dva masivna tornja i vrh Notr Dama ocrtavaju se u mraku.
Svake godine, uz neke male izmjene, odigrava se ista pozorišna predstava u ova dva dana: moja majka će na sav glas hvaliti uspješnost Berenis i Fabris, njihov izbor u životu, njihovu karijeru. Obeznaniće se pred njihovom dječurlijom, hvaleći njihovo vaspitanje i uspjeh u školi. Razgovori će se uvijek vrtjeti oko istih tema: imigracija, fiskalna glavobolja, sav taj french bashing.
Za nju, za njih, ja ne postojim. Ja nisam njihova. Ja sam nekakav dečko sfalinkom, bez elegancije, bezznakova raspoznavanja. Promašena funkcionerka. Ja sam kći mog oca.
Teškoće u saobraćaju prijete da se prošire na određene linije metro a i RER-a. Isto važi i za avio saobraćaj. Za Pariske aerodrome na pomolu je crni dan, s hiljadama putnika koji će ostati blokirani na zemlji.
Ove velike snježne padavine zaobići će, međutim, dolinu Rone kao i oblast mediterana. U Bordou, Tuluzu i Mar seju, temperature će se kretati između 15 °C i 18 °C. Za to vrijeme, u Nici i Antibima moći ćete da ručate na terasi, s obzirom da će se živa u termometru popeti na 20 °C. 
Dosta mi je da me osuđuju ove budale. Dosta mi je njihovih koliko predvidljivih toliko čestih primjedbi:
„Još nisi našla nekog tipa?"
„Nisi spremna da ostaneš u drugom stanju..."
„Zašto se oblačiš kao džak?"
„Zašto živiš kao neka tinejdžerka?"
Sita sam njihovih vegetarijanskih obroka da bi sačuvale liniju i bile dobrog zdravlja: njihovog zrnevlja za ptice, njihove odvratno neukusne kinoe, njihovih tofi galeta, pirea od karfiola.
Polako ulazim u ulicu Kutelri da bih prešla kej preko mosta Notr Dam. Mjesto je magično: s lijeve strane, istorijske zgrade bolnice Otel-Dje, s desne strane fasada Zatvora i krov Sat - kule.
Svako od ovih okupljanja u porodičnoj kući mi daje utisak kao da smo se vratili trideset godina unazad, ponovo otvara rane iz djetinjstva i lomove iz mladosti, čini da ponovo iskrsnu bratski sukobi, oživljava apsolutnu usamljenost.
Svake godine kažem sebi da je to posljednji put i svake godine ponovo tonem u isto. A da zaista i ne znam zašto. Jedan dio mene me tjera da definitivno porušim mostove, ali drugi dio bi dao sve samo da im vidi izraze lica onog dana kad se budem pojavila obučena kao princeza, s tipom koji ispunjava sve uslove.
Lijeva obala. Jurim duž keja, zatim zaokrećem nalijevo u ulicu De Sen-Per. Usporavam, palim stop svjetla i parkiram se na uglu ulice De Lil. Zalupim vrata na kolima, navlačim svoju narandžastu traku za intervencije i zvonim na interfon jedne lijepe nedavno renovirane zgrade.
Pritiskam palcem dugme tokom tridesetak sekundi. Ideja mi se rodila u glavi početkom sedmice i od mene iziskivala da odradim nekoliko istraživanja. Znam da upravo činim ludost, ali svijest o tome nije dovoljna da bi me odvratila.
- Da, ko je? - pita još nerazbuđeni glas.
- Pol Malori? Sudska policija, hoćete li da otvorite, molim vas.
- Šta, ali...
- Policija, gospodine, otvorite!
Jedna od teških krila ulaznih vrata se otvaraju uz škljocanje. Ostavljam lift i penjem se trkom preskačući stepenike sve do trećeg sprata, gdje lupam na vrata.
- Evo, evo!
Čovjek koji otvara je zaista moj lijepi ginekolog, ali ovoga jutra ne izgleda tako kočoperno: u gaćicama i staroj majici, razbarušene plave kose, s licem na kome se očituje iznenađenost, umor i nespokoj.
- Hej, pa ja vas poznajem, vi ste...
- Kapetan Šefer, kriminalistička brigada. Gospodine Malori, obavještavam vas da odlazite u pritvor počev od sada, četvrtka 24. decembra u 7:16 h ujutru. Imate pravo da...
- Izvinite, ali to mora da je neka greška! Za šta sam osumnjičen, molim vas?
- Falsiflkovanje i korišćenje falsifikata. Molim vas pođite za mnom.
- Je l' to neka šala?
- Nemojte da me primoravate da pozovem kolege da se popnu, gospodine Malori.
- Mogu li barem da navučem pantalone i košulju?
- Hajde, samo brzo. I ponesite debelu jaknu, grijanje ne radi dobro u našim prostorijama.
Za to vrijeme dok se on oblači, bacam pogled unutra. Osmanski stan je preobražen u neku vrstu ateljea s oplemenjenim dekoracijama. Srušeno je nekoliko pregradnih zidova, ishoblovan parket u obliku riblje kosti, ali očuvana su dva mermerna kamina i gipsani ukrasi.
Iza jednih vrata, umotanu u čaršav, primjećujem mladu riđokosu ženu od dvadesetak godina koja me gleda razrogačenih očiju. Čekanje se oteglo.
- Brže malo, Malori! - dovikujem udarajući u vrata. - Ne treba vam deset minuta da biste navukli gaće!
Ljekar izlazi iz kupatila skockan od glave do pete. Neosporno je ponovo postao divan i sada na sebi ima sako od tvida, pantalone koje se sužavaju na dolje, kišni mantil od gabardina i par gumenih čizmica. Izgovara nekoliko riječi da bi umirio svoju riđokosu i prati me niz stepenište.
- Gdje su vam kolege? - pita me kad smo izašli na ulicu.
- Sama sam. Neću valjda da mobilišem odred elitnih jedinica da bih vas izvukla iz kreveta...
- Ali ovo ovdje nije policijski auto?
- To je policijski auto bez oznaka. Ne pitajte mnogo i uskačite naprijed.
On oklijeva, zatim konačno sjeda pored mene. Krećem i vozimo se u tišini dok počinje da se razdanjuje. Prelazimo 6. arondisman i Monparnas prije nego što se Pol odluči da pita:
- Sad ozbiljno, kakav je ovo cirkus? Znate da sam mogao da podnesem tužbu protiv vas prošlog mjeseca zbog krađe ljekarskog recepta! Možete samo da zahvalite mojoj sestri: ona me je odvratila iznalazeći niz olakšavajućih okolnosti po vas. Da budem iskren, čak je koristila za vas riječ „udarena" .
- I ja sam se raspitala o vama, Malori - kažem vadeći iz džepa fotokopirana dokumenta.
On otvara hrpu papira i počinje da čita mršteći se.
- Šta je u stvari ovo?
- Dokazi da ste napravili lažne potvrde o primanju na stan u korist dvije Malijke bez papira kako bi one mogle da podnesu zahtjev za boravak.
On ne pokušava da porekne.
- Pa šta? Solidarnost i humanost su zločin?
- U pravu se to naziva „falsifikovanje i korišćenje falsifikata". Kažnjava se s tri godine zatvora i 45000 eura novčane kazne.
- Mislio sam da nema dovoljno mjesta u zatvoru. A otkada se kriminalistička brigada bavi ovakvom vrstom poslova?
Više nismo daleko od Monruža. Presijecam bulevar De Marešo, idem jednim dijelom periferije, zatim putem A6 da bih došla do „Akvitanije" , autoputa koji povezuje Pariz i Bordo.
Kada primijeti skretanje za Visu, Pol zaista počinje da se brine.
- Ali gdje me tačno vozite?
- U Bordo. Sigurna sam da volite vino...
- Ne, ne mislite valjda ozbiljno!
- Provešćemo Badnje veče kod moje majke. Bićete jako lijepo primljeni, vidjećete.
On se okreće, gleda da li ih neko prati, pokušava da se našali da bi sebe umirio.
- Pronašao sam: u kolima je kamera. Imate program skrivene kamere kod policajaca, je li tako?
Nastavljajući s vožnjom, koristim nekoliko minuta da bih mu odvažno objasnila poduhvat koji mi je na pameti: zaboraviću na njegovu priču s lažnim potvrdama o stanovanju, a zauzvrat on će pristati da glumi mog vjerenika tokom Badnje večeri.
Nekoliko dugih sekundi, on ćuti i ne ispušta me iz vida. Najprije je potpuno nepovjerljiv sve dok ne shvati:
- O Bože, najgore je to što se vi uopšte ne šalite, zar ne? Stvarno ste smislili čitavu ovu zamku zato što nemate hrabrosti da odbranite svoje životne izbore pred svojom porodicom. Da čovjek ne povjeruje! Vama ne treba ginekolog, vama treba psihoanalitičar.
Istrpjela sam napad i nakon nekoliko minuta tišine, vraćam se na zemlju. U pravu je, naravno. Ja sam obična kukavica. I najzad, šta sam tačno očekivala? Da mu bude zabavno to što učestvuje u mojoj maloj predstavi? Odjednom se osjećam kao kraljica budalaština. To je moja jaka i moja slaba tačka: slušam instinkt više nego razum. Tome dugujem to što sam uspjela da razriješim neke teške istrage što mi je omogućilo da uđem u Kriminalističku brigadu s trideset četiri godine. Ali ponekad moja intuicija omane i budem izbačena iz kolosijeka. Ideja da predstavim ovog tipa mojoj porodici sad mi se čini podjednako smiješna i neumjesna.
Crveneći se od stida, predajem se:
- U pravu ste. Meni... meni je žao. Okrenuću i vratiću vas kući.
- Zaustavite se najprije na prvoj benzinskoj pumpi. Rezervoar vam je skoro prazan.

* * *


Punim pun rezerovar supera. Prsti mi se lijepe, a od isparenja benzina vrti mi se u glavi. Dok se vraćam do kola, otkrivam da Pol Malori više nije na sjedištu suvozača. Podižem glavu i primjećujem kroz staklo prostora koji se renovira kako mi upravo napadno daje znake da mu se pridružim.
- Naručio sam vam čaj - kaže mi predlažući mi da sjednem.
- Loš izbor, pijem samo kafu.
- To je bar jednostavno - osmjehuje se i ustaje da bi otišao do automata da mi uzme piće.
Nešto me kod ovog tipa zbunjuje: neka flegmatična crta, vrlo nalik engleskom džentlmenu, način da zadrži određen nivo u svim okolnostima.
Vraća se nakon dva minuta stavljajući ispred mene čašu kafe i kroasan uvijen u papirnu salvetu.
- Nisu tako dobre kao kod Pjera Ermea8, ali su manje loše nego što se da naslutiti po njihovom izgledu - uvjerava on da bi opustio atmosferu.
Da bi naizgled potkrijepio svoje riječi, on zagriza svoje pecivo i diskretno zijevne.
- Kad čovjek pomisli da ste me izvukli iz kreveta u 7 sati! Taj jedini put kad sam mogao da se izležavam do mile volje!
- Rekla sam da ću vas vratiti. Još uvijek ćete imati vremena da se vratite u krevet svojoj dragani.
Otpija gutljaj čaja i pita:
- Priznajem da vas ne razumijem najbolje: zašto želite da provedete Božić sa ljudima koji vam očigledno više nanose bol nego što vam čine dobro?
- Zaboravite, Malori. Kao što rekoste, niste vi psihijatar.
- A vaš otac, šta on o svemu tome misli?
Poklopim ga odgovorom.
- Moj otac je odavno umro.
- Prestanite da mi pričate pričice! - viče on pružajući mi svoj smartfon.
Gledam u ekran znajući unaprijed šta ću na njemu ugledati. Dok sam točila gorivo, Malori se konektovao na internet. Ne iznenađuje što ga je potraga odvela do jedne stare vijesti od prije nekoliko mjeseci u kome se spominju prestupi moga oca.

Bivši „superpoficajac"Akn Šefer

osuđen na dvije godine zatvora.


Prije tri godine, njegovo hapšenje je izazvalo pravi zemljotres u okviru lilske policije. 2. septembra 2007. komesar odsjeka Alen Šefer je uhapšen kod kuće rano ujutru od strane policijaca SGI koji su od njega tražili da podnese izvještaj o obavljanju svojih dužnosti i ljudima s kojima se viđao. 
Poslije višemjesečne istrage, unutrašnja kontrola policije je objelodanila da postoji sistem korupcije velikih razmjera i pronevjera koje je izvršio ovaj službenik s visokim činom Sudske policije Sjevera.
Policajac stare škole, koga su poštovale i kome su se štaviše divile njegove kolege,
Alen Šefer, priznao je tokom trajanja pritvora da je skliznuo na „lošu stranu" održavajući prijateljske odnose s više ljudi poznatih po velikom kriminalu. Toliko je bio zastranio da je čak potajno sklanjao kokain i kanabis prije nego što se zaplijenjena količina zapečati kako bi snabdjeo svoje doušnike.
Juče je Sud za prekršaje u Lilu proglasio bivšeg policajca krivim za „pasivnu korupciju" , „ udruživanje sa zločincima", „trgovinu narkoticima" i „povredu profesionalne tajne"...

Oči mi se pune suzama i brzo sklanjam pogled s ekrana. Napamet znam nečasna djela mog oca.
- Najzad, vi ste samo sitno njuškalo!
- Vi mi to kažete? Ne zamjerite, ali rugao se kotao loncu...
- Dobro, otac mi je u ćorki, pa šta?
- Zar ne bi možda njega trebalo da odete da posjetite za Božić?
- Gledajte svoja posla!
On nastavlja i dalje.
- Mogu li da vas pitam gdje je zatvoren?
- Šta vas se to uopšte tiče?
- U Lilu?
- Ne, u Luinu, kod Eks-an-Provans. Tamo gdje mu živi treća žena.
- Zašto ne odete da ga vidite?
Uzdahnem i povisim ton:
- Zato što više ne govorim sa njim. Zbog njega sam poželjela da se bavim ovim poslom. On mi je bio uzor, jedina osoba u koju sam imala povjerenja a on je to povjerenje iznevjerio. Lagao je sve oko sebe. Nikad mu to neću oprostiti.
- Vaš otac nije nikoga ubio.
- Ne možete to da razumijete.
Bijesno ustajem u jednom skoku, čvrsto riješena da se iščupam iz klopke u koju sam samu sebe gurnula. On me zadržava za ruku.
- Hoćete da ja pođem s vama?
- Slušajte, Pol, veoma ste ljubazni, veoma učtivi i očigledno sljedbenik dalaj-lame, ali mi se ne poznajemo. Zasrala sam s vama i izvinila sam se. Ali ako jednog dana budem poželjela da vidim oca, to ću uraditi bez vas, OK?
- Kako hoćete. Ipak, Božić je period praznika... nije li tada možda pravi trenutak?
- Smarate me. Nismo u Diznilendu.
Jedva primjetno se osmjehuje. Međutim, protiv svoje volje čujem sebe kako mu objašnjavam:
- Čak kad bih to i željela, ne bih mogla. Ne može se tek tako banuti u posjetu u zatvoru. Potrebno je odobrenje, potrebno je...
Okomio se.
- Vi ste policajka. Možete to da regulišete telefonom.
Na kraju se vraćam u njegovu igru i odlučujem da ga testiram.
- Hajde da se uozbiljimo, Eks-an-Provans je sedam sati kolima. Zbog snijega koji pada u Parizu, nećemo moći da se vratimo u prijestonicu.
- Hajde da pokušamo! - dobacio je. - Ja ću da vozim.
- Počinje da mi gori u grudima. Gubim stabilnost i dvoumim se nekoliko sekundi. Željela bih da popustim pred tom ludom idejom, ali nisam sigurna koji su moji pravi motivi. 
Da li me stvarno vodi želja da ponovo vidim oca ili perspektiva da ću provesti nekoliko sati s tim neznancem koji me očigledno neće osuditi ma šta da kažem ili uradim?
Tražim njegove oči i sviđa mi se ono što u njima vidim.
Bacam mu ključeve koje on hvata u letu.
Evri, Oser, Bon, Lion, Valans, Avinjon...
Nastavljamo našu nadrealnu plovidbu duž autoputa Sunca. Po prvi put nakon dugo vremena, opustila sam se pored nekog muškarca. Puštam ga da radi kako hoće; prepuštam se. Slušamo pjesme na radiju i jedemo keks peti ber i čokoladni keks. Svuda su mrvice i sunce. Imam osjećaj kao da sam na odmoru, u Provansi, na Mediteranu. Osjećaj slobode.
Svega onoga što mi je potrebno.

* * *

Tačno je 13:30h kad me Pol ostavlja ispred ulaza u zatvor u Luinu. Čitavim putem odbijala sam tu ideju o sučeljavanju sa svojim ocem. Stojeći nepomično pred strogom fasadom s koje me nadgledaju kamere za nadzor, više nema povratka nazad.
Ponovo izlazim pola sata kasnije, u suzama, ali s olakšanjem. Što sam ponovo vidjela oca. Što sam razgovarala sa njim. Što sam posijala sjeme izmirenja koje mi sada više ne izgleda nemoguće. Ovaj prvi korak je nesumnjivo bio najbolja stvar koju sam uradila za posljednjih nekoliko godina. I to dugujem čovjeku koga jedva poznajem. Nekome ko je umio da vidi u meni nešto drugo od onoga što sam željela da mu pokažem.
Ne znam šta krijete, gospodine Malori, da li ste podjednako uvrnuti kao ja ili ste naprosto nesvakidašnji tip, ali hvala.
Oslobođena tereta, polako tonem u san u kolima.

* * *


Pol mi se smiješi.
- Jesam li ti rekao da moja baba ima kuću na Amalfitanskoj obali? Jesi li već išla u Italiju za Božić?
Kad sam otvorila oči, upravo smo bili prešli italijansku granicu. Sada smo u San Remu i sunce baca posljednje zrake. Daleko od Pariza, Bordoa, kiše i broja 36.
Osjećam njegov pogled na sebi. Imam utisak da ga oduvijek poznajem. Ne razumijem kako je jedna tako prisna veza mogla da se izatka tako brzo među nama.
Postoje rijetki trenuci u životu kada vam se otvore jedna vrata i život vam ponudi susret koji više niste očekivali. Susret sa bićem s kojim se dopunjujete, koje vas prihvata onakvim kakvi ste, koje vas uzima u cijelosti, koje nazire i prihvata vaše kontradikcije, strahove, osjećaje, bijes, mračnu blatnjavu bujicu koja teče u vašoj glavi. I kroti je. Onaj koji vam pruža ogledalo u kome se više ne bojite da se pogledate.

* * *



Dovoljan je jedan tren. Jedan pogled. Jedan susret. Da se život preokrene. Prava osoba u pravom trenutku. Saučesnički hir slučaja.
Proveli smo Badnje veče u jednom hotelu u Rimu.
Sutradan smo išli duž Amalfitanske obale, prešli Dolinu zmaja sve do visećih vrtova Ravela.
Pet mjeseci kasnije, bili smo vjenčani.
U maju sam saznala da čekam dijete.

* * *



Ima trenutaka u životu kada se jedna vrata otvore i kada vam život sklizne u svjetlost. Rijetki trenuci kada se nešto u vama otvori. Lebdite u bestežinskom stanju, jurite autoputem bez radara. Izbori postaju jasni i jednostavni, odgovori zamjenjuju pitanja, strah ustupa mjesto ljubavi.
Treba iživjeti ovakve trenutke. Rijetko potraju. 

7

Pad u prašinu



Uvijek možemo više od onoga što misdmo da možemo.

ŽOZEF KESEL



Čajnataun
Danas
10:20h

Žamor gomile. Isparenja sušene ribe od koga se čovjeku prevrće želudac. Škripa metalnih vrata.
Gabrijel je izašao iz zalagaonice i zakoračio u ulicu Mot. Primijetivši ga, Alisa se brzo prenula iz svojih sjećanja.
- Jeste li dobro? - upitao ju je naslućujući njenu uznemirenost.
- Dobro sam - uvjerila ga je. - Dakle, kako je prošlo sa satom mog muža?
- Izvukao sam 1600 dolara - potvrdio je ponosno mašući svežnjem novčanica. - I obećavam vam da ćemo ga brzo preuzeti. Dotle, vjerujem da smo stvarno zaslužili da doručkujemo.
Ona se složila i požurili su da napuste Čajnataun i odu na pitomije pločnike Boverija. Krenuli su avenijom prema sjeveru, hodajući osunčanom stranom ulice.
U ne tako dalekoj prošlosti, ovaj dio Menhetna je bio razbojnički kraj, stjecište narkomana, prostitutki i beskućnika. Sada je to postalo gostoljubivo, šik i interesantno mjesto. Ulica je bila svijetla i prozračna, arhitektura raznolika, izlozi šaroliki. Među zgradama od pješčanika, malim radnjama i restoranima ocrtavali su se čudni obrisi Nju Mjuzeuma. Njegovih sedam spratova ličilo je na gomilu kutija za cipele naslaganih jedne na druge u nestabilnoj ravnoteži. Njegove odsječne linije i boja fasade - besprekorno bijela uhvaćena u srebrnkaste konopce - odudarao je od patiniranog dekora Louer Ist Sajda.
Alisa i Gabrijel su gurnuli vrata Pepermil Kofi Šopa, prvog kafea koji im se našao na putu.
Smjestili su se u jednom separeu na dvije kožne stolice krem boje koje su stajale jedna naspram druge. Zidovi s bijelim pločicama, gipsanim ukrasima, velikim izlogom, s parketom od masivnog hrasta: istovremeno ugodno i rafinirano, mjesto je odisalo toplinom i bilo je potpuna suprotnost gužvi u Čajnataunu. Probijajući se kroz veliko staklo, lijepa jesenja svjetlost obasjavala je salu od čega su se presijavali automati za espreso iza šanka.
Na sredini svakog stola, uglavljen u jedan žljeb, tablet računar je omogućavao gostima da konsultuju meni, surfuju na internetu i imaju pristupa određenom izboru novina i časopisa.
Alisa je pregledala jelovnik. Od gladi joj imala tolike grčeve u želucu da je čula kako joj krče crijeva u stomaku. Naručila je kapućino i đevrek sa lososom; Gabrijel se odlučio za jedan kafe late, uz sendvič Monte-Kristo.
Sa prslukom, kravatom i šeširom Stetson Fedora, konobar otmenih manira im je ubrzo poslužio narudžbinu.
Bacili su se na svoje jelo i sasuli kafu gotovo u jednom gutljaju. Alisa je u nekoliko zalogaja smazala ono malo peciva sa lososom, pavlakom, vlascem i komoračem. Povrativši snagu, zažmurila je i pustila da je uljuljkuj u stare arije bluza koje su se čule iz radio aparata od lakiranog drveta. Bio je to pokušaj da se isključi i „pravilno usmjeri neurone", kako je obično govorila njena baka. 
- Sigurno nam je nešto promaklo - rekao je Gabrijel gutajući posljednje mrvice svog sendviča.
Iz daljine je dao znak barmenu da ponovo donese isto. Alisa je otvorila oči i priklonila se mišljenju svog pratioca.
- Treba sve početi od nule. Napraviti spisak naših indicija i pokušati da ih iskoristimo: broj telefona hotela Grinič, niz cifara koje su urezane na vašoj podlaktici...
Zaustavila se u svom zanosu. Jedan vrlo maljav poslužitelj upravo se trgnuo primijetivši mrlje krvi na njenoj košulji. Diskretno je podigla rajsferšlus na svojoj jakni.
- Predlažem da podijelimo novac - sugerisao je Gabrijel izvadivši iz svog džepa 1600 dolara koje mu je dao Kinez. - Nije dobro sve staviti na jednu gomilu.
Položio je pred Alisu osam novčanica od po 100 dolara. Mlada žena ih je opipala i složila u uzani džep svojih farmerka. Tada je tek osjetila mali pravougaoni kartonski smotuljak u dnu džepa. Nabrala je obrve i otvorila ga za stolom.
- Pogledajte ovo!
Radilo se o ceduljici tiketa za garderobu, kao što ih daju u garderobama velikih restorana ili ostavama za prtljag po hotelima. Gabrijel se nagnuo naprijed: na tiketu je stajao broj 127. Ispisana tananim slovima, dva isprepletana slova H i G tvorili su diskretni logo.
- Hotel Grinič! - povikali su u isti glas. U jednoj sekundi nestalo je malodušnosti.
- Hajdemo! - dobacila je mlada žena.
- Ali još nisam ni probao moj pomfrit!
- Krkaćete kasnije, Kejn!
Alisa je već pretraživala na tabletu na dodir adresu hotela, dok je Gabrijel regulisao njihov račun za šankom.
- Na raskršću ulice Grinič i Nort Mur - dobacio joj je dok se vraćao prema njoj.
Dograbila je nož koji se nalazio na stolu i krišom ga tutnula u džep svoje jakne; on je svoj sako prebacio preko ramena. I izašli su u isti korak.
Honda se zaustavila iza dva taksija parkirana u dvostrukom redu. U samom srcu Trajbeka, hotel Grinič je bio visoka zgrada od cigle i stakla koja se uzdizala na nekoliko metara od obala rijeke Hadson.
- Malo niže postoji parking, u ulici Čembers- potvrdio je Gabrijel pokazujući znak. - Idem da se parkiram i...
- Ne dolazi u obzir! - odsječno je rekla Alisa. - Idem sama a vi me čekajte ovdje s upaljenim motorom, da bih osigurala jedan izlaz u slučaju da nešto krene loše.
- A ako se ne vratite za petnaest minuta, šta da radim? Da zovem policiju?
- Ja sam policija! - odgovorila je izašavši iz kola. Vidjevši je kako se zapućuje prema ulazu, jedan portir joj je oslobodio prolaz osmijehnuvši joj se. Ona mu je zahvalila klimanjem glave i ušla je u hol.
Alisa je krenula u diskertno luksuzno predvorje koje se produžavalo elegantim salonom - bibliotekom koja se kupa u blagoj svjetlosti. Kauč česterfild i platnene fotelje bile su raspoređene oko jednog velikog kamina u kome su gorjela dvije ogromne cjepanice. Nešto dalje, iza stakla se moglo nazreti untrašnje dvorište koje podsjeća na Italiju.
- Dobrodošli, gospođo, šta mogu da učinim za vas? - upitala je mlada žena čija se odjeća utapala u neobičan i trendi dekor: debeli okviri naočara, šarena suknja, košulja sa geometrijskim dezenom, bakarnocrveni porub, tanak i vazdušast.
- Došla sam po prtljag - obavijestila je Alisa pruživši joj tiket sa brojem.
- Naravno. Trenutak, molim.
Pružila je tiket svom pomoćniku koji se izgubio u maloj susjednoj sali da bi se iz nje pojavio trideset sekundi kasnije s crnom akten tašnom, na čijoj se dršci nalazila samoljepljiva narukvica koja je nosila broj 127.
- Izvolite, gospođo. 
Previše je lijepo da bi bilo istinito, pomislila je Alisa dočepavši se malog kofera.
Odlučila je da okuša sreću.
- Voljela bih da saznam identitet osobe koja je ostavila ovaj kofer u ostavi za prtljag.
Mlada žena iza prijemnog pulta se namrštila.
- Pa, gospođo, mislila sam da ste to bili vi, inače vam ga nikad ne bih dala. Ako to nije slučaj, zamoliću vas da budete ljubazni i vratite mi ga...
- Njujorška policija, detektivka Šefer! - dobacila je Alisa ne prikrivajući se. - Trenutno istražujem...
- Mislim da imate prilično francuski akcenat za njujorškog policajca - prekinula ju je službenica. - Pokažite mi vašu ličnu kartu, molim vas.
- Ime klijenta! - zahtijevala je Alisa podignuvši ton.
- Sad je dosta, zovem upravu!
Shvativši da je izgubila u duelu, Alisa je krenula da se povuče. Stežući dršku kofera, brzim koracima je prevalila razdaljinu koja je dijeli od izlaza i prošla je uspješno pored portirove straže.
Samo što je zakoračila na trotoar, kad se začulo zavijanje alarma. Prodorna sirena od preko 100 decibela, zbog čega su svi pogledi prolaznika postali uprti u Alisu.
Uspaničena mlada žena tada je postala svjesna da zvonjava ne dopire iz hotela, kao što je najprije povjerovala, već iz... samog kofera.
Potrčala je nekoliko metara po trotoaru, tražeći pogledom Gabrijela i kola. Spremala se da pređe ulicu kad ju je na mjestu oborio strujni udar.
Ošamućena, isprekidanog daha, ispustila je kofer i grubo se srušila na asfalt.

DRUGI DIO



Bolna sjećanja



8

Bolna sjećanja



Naša prava nesreća, međutim,

Nije u onome što nam godine ukradu

Već u onome što nam ostave na odlasku.

VILIJAM VORDSVORT



Sirena je još neko vrijeme nastavila da zavija, a onda je isto tako naglo prestala kao što je i počela.
Srušena na asfaltu, Alisa je imala muke da se povrati. Zujalo joj je u ušima. Vid joj je bio zamućen, kao da joj je neko prevukao mrenu preko očiju. Još uvijek omamljena, nazrela je sjenku iznad sebe.
- Ustaj!
Gabrijel joj je pomogao da se podigne i otpratio je do kola. Smjestio ju je na suvozačevo sjedište i vratio se da pokupi kofer koji je pao malo dalje na trotoar.
- Brzo!
Okrenuo je ključ i naglo krenuo. Jedan zaokret volanom udesno, jedan ulijevo, i stigli su na Vest Sajd Hajvej, najzapadniju aveniju grada koja ide duž rijeke.
- Dođavola, primijetili su nas! - viknula je Alisa izlazeći iz magle u koju ju je uronio strujni udar.
Bila je blijeda kao krpa, povraćalo joj se i imala je ubrzano lupanje srca. Noge su joj klecale i gorušica joj je pekla grudi.
- Šta vam se desilo?
- U akten tašni je bila sprovedena struja, dobro ste vidjeli! - odgovorila je bijesno. - Neko je znao da smo u hotelu i aktivirao je iz daljine alarm i strujni udar.
- Postajete paranoični...
- Voljela bih da ste vi dobili ovaj strujni udar umjesto mene, Kejn! Uzalud bježimo ukoliko neko u stopu prati svaki naš korak!
- Ali kome u stvari pripada taj kofer?
- Nisam mogla da saznam.
Kola su jurila punom brzinom prema sjeveru. Sunce se razlivalo na horizontu. Na rijeci su se mogli vidjeti trajekti i jedrilice koje klize po Hadsonu, neboder Džersi Sitija, metalni tremovi nekadašnjih pristaništa.
Gabrijel je izašao iz trake da bi pretekao kombi. Kad je okrenuo glavu prema Alisi, ustanovio je da se mlada žena dokopala noža koji je ukrala u kafeu i cijepala postavu svoje kožne jakne.
- Prestanite, poludjeli ste!
Uzdajući se u svoj instinkt, nije ga čak ni udostojila odgovora. U žaru svog zanosa, zgrčila se da bi izula čizmice i uz pomoć sječiva, uspjela da odvali prvu štiklu.
- Alisa, šta zaboga izvodite?
- Evo šta sam tražila! - odgovorila je mašući pobjednički majušnom kutijicom koju je upravo izvukla iz druge potpetice.
- Mikrofon?
- Ne, minijaturni GPS sistem. Tako su nas lokalizovali. A kladim se da i vi imate isti u jednoj od vaših gilja ili u postavi svog sakoa. Neko nas prati u realnom vremenu, Kejn. Treba oboje da promijenimo krpice i cipele. Sada! 
- Važi - predao se, gledajući zabrinuto.
Alisa je otvorila prozor i bacila spravu za špijunažu kroz prozor prije nego što je dograbila akten tašnu. Bio je to krut kofer od glatke kože s duplom kodiranom bravom. Namjerno ili ne, elektrifikacija drške je sada bila dezaktivirana. Pokušala je da je otvori, ali nije uspjela zbog sistema zaštite.
- Začudilo bi me da je suprotno - psovao je Gabrijel.
- Kasnije ćemo pronaći načina da slomimo brave. Dotle pronađite neko neupadljivo mjesto da bismo kupili nove prnje.
S otežalim kapcima, Alisa je masirala sljepoočnice. Migrena joj se vraćala; oči su je pekle. Pretražila je pregradu za rukavice da bi došla do para starih naočara za sunce koje je bila primijetila nešto ranije. Stavila je okvire u obliku mačjih očiju na čijim su se drškama nalazile šljokice. Raznolikost arhitekture ovog dijela grada ju je hipnotisala i od toga joj se vrtjelo u glavi. U daljini, kao džinovska otvorena knjiga položena na stubovima, prepoznala je plavkast obris hotela Standard, koji se uzdizao iznad Haj Lajna. Geometrijske linije modernih konstrukcija od stakla i aluminijuma i one malih zgrada od kestenjaste cigle starog Njujorka koje su se i dalje tavorile u svom prvobitnom stanju sudarale su se na haotičan način.
U daljini, poput sedefastog lednika, jedna prozračna zgrada nepravilnih oblika razbijala je ski/line i oblivala krajolik nestvarnom svjetlošću.

* * *


Lunjali su zakratko između Mitpeking Distrikta i Čelsija, sve dok nisu otkrili jednu radnjicu u 27. ulici koja je pretežno držala neiskorišćenu američku vojnu garderobu i nešto krpica. Čitavom dužinom, ta jedina prostorija bila je pravo vašarište u kome se vojna odjeća nalazila pored kompleta kreatora koji su sada bili na popustu.
- Mrdnite malo, Kejn - naložila mu je Alisa ulazeći u prodavnicu. - Nismo pošli u šoping, kapirate?
Pročeprkali su među odjećom i obućom: vojničke čizme, platnene poluduboke cipele, pilotske jakne, debeli zimski duksevi, kamuflažne jakne, opasači, palestinske marame...
Alisa je na brzinu pronašla jednu crnu rolku, usku majicu, farmerke, novi par čizmica i vijetnamku boje mastike.
Gabrijel je izgledao izbirljiviji.
- Odlučite se više! - požurivala ga je. - Evo, uzmite ovo i ovo - rekla je dobacivši mu jedne pantalone kaki boje i izblijedjela pamučnu košulju.
- Ali nije tačno moja veličina, ni moj stil!
- Nije subota veče i ne idete da se udvarate cicama, Kejn - uzvratila je otkopčavajući svoju košulju da bi se svukla.
Džezer je kompletirao svoju odjeću parom cokula i dužom jaknom s ovčjim krznom. Alisa je takođe primijetila jednu torbu od debljeg platna koji se zatvara s dva kožna remena i stari holster da bi mogla da nosi svoj glok na diskretniji način. Kako nije bilo kabine za probu, presvlačili su se na nekoliko metara jedno od drugog. Gabrijel nije mogao da izdrži a da ne baci iskosa pogled na Alisu.
- Nemoj da koristiš priliku da bi pario oči, prljavi perverznjaku! - ukorila ga je prekrivši stomak vunenim džemperom.
Pošto je mlada žena pretjerala sa šalom, Gabrijel se pokunjio i okrenuo kao uhvaćen na djelu. Pogled na nešto ga je međutim upravo sledio: posmatrajući Alisino tijelo, primijetio je veliki ožiljak koji je izgleda išao od pubisa sve do pupka.

* * *

- Daću vam sve za 170 dolara - obavijestio ih je vlasnik radnje, ćelav i zdepast džin sa ogromnom bradurinom u stilu ZZ Topa.
Dok je je Gabrijel završavao sa obuvanjem, Alisa je izašla na ulicu i bacila u kontejner cjelokupnu njihovu odjeću. Sačuvala je samo krajičak tkanine svoje košulje umrljane krvlju.
Indicija koja bi mogla da se pokaže dragocjenom, mislila je tutnuvši ga u svoju vojnu torbu.
Ugledala je jednu prodavnicu s druge strane trotoara. Prešla je kolovoz i ušla u samoposlugu. Našla je toaletne maramice da bi se obrisala, ibuprofen za svoju glavobolju i flašicu mineralne vode. Dok se približavala kasi, jedna misao joj je prošla kroz glavu. Vratila se, obišla rafove i na kraju naišla na mali prostor posvećen telefoniji. Pregledala je različite proizvode jednog telefonskog operatera koji je nudio modele bez pretplate. Izabrala je najobičniji uređaj koji se nalazio u jednom paketu za 14,99 dolara i kupila takođe jednu pripejd karticu od sto dvadeset minuta razgovora koji se mogu iskoristiti u narednih devedeset dana.
Kad je ponovo izašla sa kupljenim stvarima, bila je iznenađena što duva vjetar. Uprkos suncu koje je sijalo, snažni naleti vjetra brisali su ulicom, noseći opalo lišće i valjajući oblake prašine. Prinijela je ruku licu da bi se zaštitila. Nalakćen na haubu automobila, Gabrijel ju je posmatrao.
- Čekate nekoga? - počela ja da ga zadirkuje. Mahnuo je svojom starom cipelom ispred njenog lica.
- Svakako ste bili u pravu: i u mojoj cipeli se nalazila jedna bubica.
Poput koškarkaša, bacio je patiku u kantu. Odbila se i pala u kontejner.
- Trojka - zaključio je.
- Dosta, jeste li završili sa svojim djetinjarijama? Možemo li da idemo?
Pomalo povrijeđen, podigao je kragnu svoje jakne i slegnuo ramenima, poput dječaka koga su upravo izgrdili.
Alisa je sjela za volan i spustila papirnu kesu iz samoposluge kao i svoju platnenu torbu na zadnje sjedište, pored akten tašne.
- Treba da pronađemo način da otvorimo ovaj kofer.
- Time ću se ja pozabaviti - uvjerio ju je Gabrijel vezujući pojas.

* * *


Da bi se što je moguće više udaljili od svoje odjeće sa prisluškivačima, odvezli su se nekoliko kilometara prema sjeveru, prelazeći Hels Kičen sve do 48. ulice. Zaustavili su se u jednoj slijepoj ulici koja je gledala na zajednički park u kome je grupa djece brala tikve i bundeve pod nadzorom njihove učiteljice iz škole.
Kvart je bio miran. Nije bilo ni turista ni gužve. Do te mjere da je bilo teško povjerovati da se nalaze u Njujorku. Parkirali su se pod požutjelom krošnjom jednog javora. Probijajući se kroz granje, narandžasti sunčevi zraci su pojačavali taj utisak spokoja.
- Koja je vaša ideja za kofer? - upitala je Alisa stiskajući ručnu.
- Obićemo obje brave uz pomoć noža koji ste ukrali. Izgleda da nisu mnogo čvrste.
- Imate bogatu maštu - uzdahnula je.
- Možda imate bolju ideju?
- Ne, ali vaša neće nikada funkcionisati.
- To ćemo tek da vidimo! - rekao je izazivački okrenuvši se da bi dohvatio akten tašnu sa zadnjeg sjedišta.
Ona mu je dala svoj nož i gledala, poput sumnjičave posmatračice, njegove pokušaje da proturi oštricu u usjek kofera. Svi su bili uzaludni. U jednom trenutku, Gabrijel je izgubio strpljenje, iznervirao se i htio da ga na silu razbije, ali nož mu je iskliznuo i plitko zasjekao dlan ruke.
- Jao!
- Zaboga, koncentrišite se malo! - ljutnula se Alisa. Gabrijel se predao. Uozbiljio se. 
Nešto ga je očigledno tištilo.
- Koji je vaš problem? - napao ju je.
- Vi.
- Ja?
- Maloprije, u prodavnici polovne garderobe, vidio sam ožiljaka koji imate na stomaku... Šta vam se zaboga desilo?
Alisino lice se najednom smračilo. Zaustila je da uzvrati, ali savladana krajnjim umorom, okrenula je glavu i protrljala kapke uzdahnuvši. Ovaj tip će joj prouzrokovati samo probleme. Prozrela ga je još od prvog trenutka...
Kad je ponovo otvorila oči, usna joj je drhtala. Bol se pomaljao. Sjećanja su se vratila.
Živa.
- Ko vam je to uradio, Alisa? - bio je uporan. Gabrijel je osjetio da zadire u opasnu zonu. Pokušao je da opravda svoju radoznalost.
- Kako mislite da se izvučemo iz ove neprilike ako nemamo povjerenja jedno u drugo? Alisa je otpila gutljaj mineralne vode. Odbijanje da se suoči sa prošlošću se izgubilo.
- Sve je počelo u novembru 2010. - počela je ona. - Ubistvom jedne mlade učiteljice koja se zvala Klara Matiren...


Sjećam se...

Dvije i po godine ranije Godina krvi i bijesa



Novo ubistvo žene u zapadnom dijetu Pariza


(Le Parizjen, 11. maj 2011.)

Natali Rusel, stjuardesa od dvadeset šest godina, pronađena je jutros zadavljena u svom domu u ulici Mesonije, mirnoj ulici u 17. arondismanu. Mladu ženu, koja je živjela sama, susjedi su opisali kao „mirnu osobu, o kojoj nisu kolale priče, stalno odsutne od kuće zbog prirode njenog posla ". Njen komšija sa sprata sreo ju je nekoliko sati prije ubistva: „ Bila je lijepo raspoložena i radovala se što je dobila mjesta za koncert Stinga koji je trebalo da se održi sutradan u Olimpiji. Nije mi se uopšte učinilo da joj prijeti opasnost. "
Prema izvorima bliskim istrazi, više svjedoka tvrdi da je vidjelo čovjeka kako navrat-nanos odlazi sa mjesta zločina i bježi na skutera na tri točka marke pjađo. Počinitelj je čovjek srednje visine, mršav i visok, sa tamnom kacigom.
Centralna uprava sudske policije je sprovela istragu. Prema prvim konstatacijama, krađa nije glavni motiv ubistva, iako je, izgleda, mobilni telefon žrtve ukraden.
Ovo ubistvo neobično podsjeća na ubistvo Klare Matiren, mlade učiteljice iz 16. arondismana, svirepo zadavljenje najlon čarapom u novembru 2010. Upitan povodom ovoga, državni tužilac je ukazao da na ovom stepenu istražitelji ne zanemaruju nijedan putokaz.

* * *


Ubistva u zapadnom dijelu Pariza:

policija strahuje da se radi o serijskom ubici.


(Le Parizjen, 13. maj 2011.)
Prema povjerljivim saopštenjima jednog istražitelja, naučne analize su pokazale da je najlonska čarapa kojom je zadavljena stjuardesa Natali Rusel po svemu sudeći pripadala Klari Matiren, mladoj učiteljici ubijenoj u novembru 2010.
Sve do sada držana u tajnosti od strane policije, ova činjenica će izazvati užasnu lančanu povezanost među žrtvama. Putokaz koji će usmjeriti istražitelje na tragove fetišiste čiji se modus operandi zasniva na ubijanju korišćenjem čarapa prethodne žrtve.
U policijskoj prefekturi za sada odbijaju da potvrde ovaj novi element.

* * *


Novo ubistvo žene u 16. Arondismanu


(Le Parizjen, 19. avgust 2011.)
Mod Morel, medicinska sestra iz Američke bolnice u Neiju, ubijena je preksinoć u svom stanu na aveniji Malakof. Kućepazitelj zgrade je jutros pronašao tijelo mlade žene svirepo zadavljene parom čarapa.
Premda policija odbija da to službeno zaključi, ova pravilnost upućuje na to da postoji očigledna veza između tog ubistva i onih počinjenih u novembru 2010. i prošlog maja u 16. i 17. arondismanu.
Iako motiv ubistava ostaje nerazjašnjen, istražitelji su ubijeđeni da su tri žene dovoljno poznavale svog napadača i imale povjerenja u njega. Žrtve su, naime, pronađene u svom stanu a da nisu ustanovljeni nikakvi tragovi provale. Druga zbunjujuća stvar: mobilni telefoni svih žrtava i dalje nisu pronađeni.

* * *


Ubistva u zapadnom dijetu Pariza:

sve jasniji trag serijskog ubice.


(Le Parizjen, 20. avgust 2011.)
Poslije svirepog ubistva Mod Morel, medicinske sestre iz Američke bolnice u Neiju, ubijene prije tri dana, istražitelji danas više nemaju ni najmanju sumnju o povezanosti između ovog ubistva i druga dva ubistva počinjena u istom opsegu od mjeseca novembra 2010.
Upitani o eventualnoj akciji serijskog ubice, državni tužilac je bio primoran da prizna da su ,,tri ubistva, naime, slična po načinu na koji su izvršena". Par čarapa kojim je ubijena gospođa Morel pripadao je zapravo Natali Rusel, stjuardesi koja je ubijena ovog proljeća, i koja je i sama zadavljena parom čarapa koje su pripadale učiteljici Klari Matiren.
Ovaj element je doveo do preispitivanja sudskog postupka o ovim zločinima. Slučajevi su pregrupisani i odsada su pod nadleštvom jednog istog
istražnog sudije. Upitan sinoć povodom ovoga u televizijskom dnevniku na Frans 2, ministar unutrašnjih poslova nas je uvjerio da će ,,sva rasploživa sredstva u ljudstvu i opremi biti mobilisana da bi se pronašao počinilac ili počinioci ovih zločina".

* * *


Ubistva u zapadnom dijelu Pariza:

Pritvoren jedan osumnjičeni


(Le Parizjen, 21. avgust 2011.)
Vozač taksija koji se tereti kao ozbiljno osumnjičeni u istrazi o serijskim ubistvima počinjenim od novembra u lijepim kvartovima prijestonice, pojavio se na sudu i stavljen je u pritvor u petak uveče. Pretragom njegove kuće pronađen je mobilni telefon Mod Morel, posljednje žrtve.

* * *


Oslobođen vozač taksija!


(Le Parizjen, 21. avgust 2011.)
(...) Čovjek je mogao da obezbijedi alibi za sva ubistva.
Policajcima koji su ga ispitivali, on je potvrdio da je povezao Mod Morel nekoliko dana ranije i da je mlada žena naprosto izgubila telefon u njegovom taksiju.

* * *


Novo ubistvo žene šokira zapadni dio Pariza


(Le Parizjen, 9. oktobar 2011.)
Viržini Andre, razvedena bankarska službenica, majka malog dječaka, pronađena je jutros zadavljena u svom stanu na aveniji Vagram. Tijelo je pronašao njen bivši muž koji je došao po njihovog trogodišnjeg sina nad kojim su imali zajedničko starateljstvo.

* * *


Strah se nadvio nad gradom:

stotine policajaca učestvuje u hajci na ubicu iz zapadnog dijela Pariza


(Le Parizjen, 10. oktobar 2011.)
Ovo je nestandardna potraga koja mobilise stotine policajaca u progonu ubice koji za sada nema ni imena ni lica, ali koji već jedanaest mjeseci teroriše žene samice koje žive u 16. i 17. arondismanu.
Kakva veza postoji između Klare Matiren, učiteljice, zadavljene 12. novembra 2010, Natali Rusel, stjuardese, ubijene 10. maja 2011, Mod Morel, medicinske sestre, pronađene mrtve 18. avgusta i Viržini Andre, bankarske službenice, ubijene prošle nedjelje? Neudatih ili razvedenih mladih žena čija su prošlost i mreža veza pobliže ispitani od strane istražitelja, a da oni za sada nisu naišli na ozbiljan trag.
Četiri ubistva izvršena na potpuno isti način.
Četiri žrtve koje nisu u vidljivoj vezi, ali koje su izgleda sve dovoljno bliske sa svojim ubicom da bi mu otvorile vrata svog stana.
Ova serija ubistava pobuđuje nerazumijevanje i užas od strane stanovnika ova dva arondismana glavnog grada. Da bi umirili stanovništvo, preferktura je umnožila patrole i intervencije, ohrabrujući građane da dojave bilo kakvo sumnjivo ponašanje.

Sjećam se...

Dvije godine ranije


Pariz
21. novembar 2011.
Metro Soferino, 7. arondisman,
Kratkog daha, penjem se s mukom uz stepenice stanice. Na vrhu stepenika, pravo u lice udara me jak vlažni nalet vjetra. Otvaram kišobran nasuprot vjetru da bih izbjegla ponovni udar. Trudna sam već sedam i po mjeseci i imam zakazan pregled na klinici sa Roz- Me, babicom koja treba da me prati tokom porođaja.
Mjesec novembar je bio samo jedan dugačak mračni i kišni tunel. Ovaj početak poslijepodneva nije izuzetak. Ubrzavam korak. Bijele fasade u ulici De Belšas blješte pod pljuskom.
Stopala su mi otečena, leđa mi otpadaju, imam bolove u zglobovima. Teško podnosim višak težine koju uzrokuje trudnoća. Toliko sam se ugojila da mi je potrebno da mi Pol pomogne u vezivanju pertli na cipelama! Pantalone mi se usjecaju u donji stomak, prinuđena sam da nosim samo haljine. Noću loše spavam i svaki put kad hoću da ustanem iz kreveta, primorana sam da se okrenem na stranu prije nego što uspijem da spustim noge na pod.
Kao za inat, od prije nekoliko dana, ponovo imam mučnine i napade umora koji me nenadano obore.
Srećom, ima samo dvjesta metara između izlaza iz metroa i ulice Le Kaz. Za manje od pet minuta stigla sam na kliniku. Otvaram vrata, javljam se na prijemu i pod prekornim pogledima drugih pacijenata poslužujem se kafom iz automata u čekaonici.
Potpuno sam slomljena od umora. Stomak mi poskakuje, kao da prskaju ogromni mjehuri, kao da se neki talasići valjaju u utrobi. Što je Polu mnogo zabavno kad se desi kod kuće.
Što se mene tiče, stvar je komplikovanija. Trudnoća je nevjerovatno stanje, magično, ali ne uspijevam da mu se prepustim. Mom uzbuđenju se uvijek suprotstavlja neko potmulo nespokojstvo, neki loš predosjećaj i bolna pitanja: ne znam da li ću biti dobra majka, bojim se da se ne desi da mi dijete ne bude zdravo, strahujem da neću umjeti da se bavim njime...
Već jednu sedmicu sam teorijski na porodiljskom odsustvu. Pol je odradio svoj dio posla namjestivši sobu za bebu i stavivši nosiljku u moja kola. A ja sam planirala da uradim puno toga - da kupim prva odjelca, kolica, kadicu, proizvode za njegu i toaletu - ali sam neprestano odlagala ove planove za kasnije.
Istina je da nikada nisam zaista prestala da radim na istrazi. Mojoj istrazi: o te četiri žene zadavljene u zapadnom dijelu Pariza. Moj tim je bio zadužen za rješavanje prvog ubistva, ali smo omanuli. Poslije toga je slučaj postao mnogo značajan i izmakao nam je. Sklonili su me na stranu, ali sam i dalje blokirana tim licima sleđenim od užasa. Na to mislim sve vrijeme. Opsesija koja mi kvari trudnoću i sprečava da pravim planove za budućnost. Pretresam iste prizore, dorađujem iste hipoteze, gubim se u nagađanjima, neumorno se navraćam na nit slučaja.

* * *


Nit...
Pronaći nevidljivu nit koja spaja Klaru Matiren, Natalie Rusel, Mod Morel i Viržini Andre. Iako je niko još nije primijetio, veza nužno postoji. Ove četiri žene imaju nešto zajedničko što trenutno izmiče svim istražiteljima.
Čak i meni.
Naročito meni.
Znam da mi je očigledno pred očima i ta izvjesnost mi zagorčava život. Ako ga ne uhapsimo, čovjek će nastaviti da ubija. Jedanput, dvaput, deset puta... On je oprezan, neprimijetan, neuhvatljiv. Ne ostavlja nikakav trag, ni otisak ni DNK. Niko ne može da objasni zašto su mu četiri žrtve otvorile vrata bez bojazni, kad je već protekao dobar sat otkako je palo veče. Nemamo ništa osim nejasno svjedočenje u kome se spominje pojedinac sa crnom kacigom i koji bježi na skuteru na tri točka, kakvih ima na hiljade u pariskom regionu.
Još jedna kafa iz automata. Duva promaja i hladno je. Rukama držim čašu u potrazi za malo toplote. Pogleda izgubljenog u daljini, po hiljaditi put vrtim film o događajima, recitujem u sebi slijed činjenica kao mantru.
Četiri žrtve: četiri žene koje žive same. Tri su neudate a jedna je razvedena majka. Isto geografsko područje. Isti način na koji su ubijene.
Dugo vremena su novine nazivale ubicu „ubica kradiljivac telefona" . I sami policajci su na početku mislili da je on krao mobilne telefone od svojih žrtava da bi izbrisao određene kompromitujuće tragove: pozive, filmove, fotografije... Ali ova hipoteza nije bila održiva. Svakako, smartfone druge i treće žrtve dugo nisu uspijevali da pronađu. Ali suprotno onome o čemu su pisale novine, to nije bio slučaj ni za prvu niti za posljednju žrtvu. I ako stjuardesin uređaj nikada nisu pronašli, medicinska sestra je svoj naprosto zaboravila u taksiju.

* * *


Gledam u sopstveni telefon. U njemu sam zapamtila na stotine fotografija ove četiri žrtve. Ne one morbidne scene zločina, već prizore iz njihovog svakodnevnog života koje sam skinula sa njihovih kompjutera.
Pregledam snimke da bih se uvijek vratila na fotografije Klare Matiren. Prve žrtve, učiteljice: one za koju možda osjećam da sam joj najbliža. Jedna od poza me je naročito dirnula: to je tradicionalna fotka odjeljenja koja datira iz oktobra 2010, snimljena u školskom dvorištu. Svi učenici predškolske grupe vrtića u školi Žolio-Kiri okupljeni su oko svoje vaspitačice. Slika je puna života. Dječja lica me očaravaju. Neki su veoma ozbiljni dok su drugi komični: blesavi osmijesi, prsti u nosu, magareće uši... U sredini među njima, Klara Matiren sa iskrenim osmijehom. To je mlada žena za koju se može nazreti da je povučena, plave ravno podšišane kose. Ona nosi otkopčan mantil boje mastike preko vrlo elegantnog kompleta s pantalonama i svilenom barberi maramom na kojoj se prepoznaje čuvena marka. Kombinacija odjeće koju je posebno voljela pošto se nalazi i na drugim snimcima: tokom vjenčanja jedne drugarice u maju 2010. u Bretanji, tokom boravka u Londonu u avgustu iste godine i čak na njenoj posljednjoj fotografiji, koju je nekoliko sati prije njene smrti uhvatila kamera za video nadzor u ulici Fezandri. Prelazim s jedne poze na drugu da bih svaki put naišla na istu omiljenu odjeću: mantil, kostim working girl, marama barberi uvezana poput šala. Dok se zadržavam duže vremena na posljednjoj, jedan detalj mi upada u oči po prvi put: marama nije ista. S tri prsta zumiram ekran na dodir da bih se u to uvjerila. Rezolucija nadzorne kamere je loša, ali sam praktično sigurna da je šara drugačija.
Na dan svoje smrti, Klara nije nosila svoju omiljenu maramu.
Osjećam kako me podilazi lagana jeza.
Detalj bez značaja?
Mozak kreće da mi radi u pokušaju da nađe racionalno objašnjenje. Zašto je Klara Matiren promijenila maramu tog dana? Možda ju je pozajmila nekoj prijateljici? Možda ju je dala na hemijsko čišćenje? Možda ju je izgubila?
Možda ju je izgubila....
Mod Morel, druga žrtva, je takođe izgubila nešto: svoj telefon koji je na kraju pronađen u taksiju. A mobilni telefon Natali Rusel - za koji su još uvijek vjerovali da je ukraden - možda ga je i ona izgubila?
Izgubljeno.
Dva telefona, jedna marama....
A Viržini Andre? Šta je ona izgubila?
Život.
Ali šta još? Ostavljam foto album na mom telefonu da bih obavila jedan poziv i okrećem Sejmurov broj.
- Zdravo, ja sam. U vezi sa ubistvom Viržini Andre, da li znaš da li se negdje u postupku spominje neki predmet koji je možda nedavno zaturila?
- Alisa! Na odmoru si, zaboga! Pozabavi se pripremanjem dolaska tvoje bebe!
Ignorišem prigovore.
- Sjećaš li se ili ne?
- Ne, pojma nemam o tome, Alisa. Više ne radimo na tom slučaju.
- Možeš li da mi nabaviš broj njenog bivšeg muža? Pošalji mi ga na mobilni. Ja ću ga lično pitati.
- U redu - uzdiše on.
- Hvala, stari.
Tri minuta nakon završetka razgovora, pojavljuje mi se Sejmurov SMS na ekranu. Pozivam Žan-Mark Andrea u letu i ostavljam mu poruku na sekretarici, zamolivši ga da mi se javi što je moguće prije.

* * *


- Gospođa Šefer! Još ste i pješice došli! - proziva me Roz-Me gledajući me razrogačenih očiju.
Ona je s ostrva Reunion, korpulentna je i s jakim kreolskim naglaskom, koja me svaki put kad dođem da je vidim malo izgrdi kao da sam mala djevojčica.
- Ma ne, nisam! - kažem prateći je do jedne od sala na trećem spratu gdje drži pripremu za porođaj.
Traži da legnem, zatim me izvjesno vrijeme pregleda, uvjerava me da je grlić još dobro zatvoren, da nema opasnosti od prevremenog porođaja. Zadovoljno konstatuje da se beba okrenula i da više nije u sjedećem položaju.
- Glava je dobro smještena nadolje a leđa bebe su s lijeve strane. To je idealan položaj! Čak je počela polako da se spušta.
Stavlja mi senzore sa kaiševima na goli stomak i uključuje monitor koji bilježi srčani ritam bebe i kontrakcije u materici. Čujem otkucaje srca moga sina.
Uzbuđena sam, oči mi se pune suzama, ali mi istovremeno neko mučna drhtavica pritiska grudi. Potom mi Roz-Me objašnjava postupak koji treba da slijedim kad budem počela da osjećam kontrakcije, normalno kroz nekih četiri do pet nedjelja.
- Ako se dešavaju na svakih deset minuta, uzmite lijek Spasfon i sačekajte pola sata. Ako bol prođe, znači da se radilo o lažnoj uzbuni. Ako i dalje traje i ako...
Osjećam kako mi telefon vibrira u džepu jakne, nedaleko od mene. Prekidam babicu, ustajem i naginjem se da bih uzela mobilni.
- Žan-Mark Andre - javlja se glas iz aparata. Pregledavajući poruke na sekretarici, ja sam...
- Hvala što ste me pozvali, gospodine. Ovdje kapetan Šefer, jedan od policijskih službenika koji sprovode istragu o ubistvu vaše bivše žene. Sjećate li se da li je onih dana koji su prethodili smrti vaše žene, ona nešto izgubila?
- Izgubila šta?
- Ne znam tačno, bilo šta. Neki odjevni predmet? Nakit? Novčanik?
- Kakve to veze ima s njenim ubistvom?
- Možda nikakve, ali moramo da istražimo sve tragove. Znači ne znate da je išta izgubila?
Jedno vrijeme razmišlja, a zatim:
- Da, tako je...
Zastao je usred rečenice. Osjećam da je ganut, ali se povratio i objašnjava:
- To je, uostalom, jedan od razloga zbog koga smo se posljednji put prepirali kad mi je ostavila našeg sina. Prebacivao sam joj što je zaturila Gasparovog plišanog medu, omiljenu igračku bez koje on ne uspijeva da zaspi. Viržini je tvrdila da je izgubila igračku u parku Monso. Govorila mi je o službi izgubljeno-nađeno, ali...
Izgubljeno-nađeno...
Osjećam kako srce počinje ubrzano da mi lupa u grudima. Od čistog adrenalina.
- Čekajte, gospodine Andre, hoću da budem sigurna da sam dobro razumjela: Viržini je otišla do Biroa izgubljeno-nađeno ili je planirala da tamo ode?
- Ona mi je rekla da je već bila išla i da je popunila formular kako bi je pozvali ukoliko pronađu plišanu igračku.
Ne mogu da vjerujem rođenim ušima.
- U redu, hvala. Pozvaću vas ako bude bilo novih elemenata. - Skidam elektrode, ustajem i užurbano se ponovo oblačim. - Izvinite, Roz-Me, ali moram da krenem.
- Ne! To je neozbiljno, gospođo Šefer. U vašem stanju, vi ne biste...
Već sam odgurnula krila vrata i u liftu sam. Uzimam telefon da bih pozvala taksi. Čekam lupkajući nogama u holu. Ovo je moja istraga.
Moj ponos ponovo isplivava na površinu. Pomišljam na sve te desetine pajkana u Kriminalističkom odsijeku koji su ispitali uzduž i poprijeko raspored kretanja žrtvi i koji su možda previdjeli nešto najvažnije.
Nešto što sam ja upravo otkrila...

* * *

36, ulica De Morijom 15. arondisman,
odmah iza parka Žotž-Brasens
Taksi me ostavlja ispred kancelarija Biroa izgubljeno-nađeno: jedne lijepe zgrade iz dvadesetih godina, od roze cigle i bijelog kamena. Iako služba zavisi od Policijske prefekture Pariza, to je administrativna struktura u kojoj ne radi nijedan policajac i u nju nikada nisam kročila.
Pokazujem svoju legitimaciju na prijemu i tražim da me primi šef. Dok strpljivo čekam, bacam pogled oko sebe. Iza šaltera, desetine službenika prima bez razlike one koji su došlli da predaju predmet koji su pronašli na javnom mjestu i one koji su došli da pokupe nešto
svoje ili da prijave šta su izgubili.
- Stefan Dalmaso, drago mi je.
Dižem glavu. Raštrkani gusti brkovi, obješeni obrazi, male okrugle naočare u boji: šef u ulici De Morijon ima simpatičnu facu i jak marsejski akcenat.
- Alisa Šefer iz Kriminalističkog odsjeka.
- Drago mi je. Hoće li uskoro? - pita on gledajući me u stomak.
- Za mjesec i po dana, možda i ranije.
- Dijete, i to vam izraste u čovjeka! - dobacuje on pozivajući me da pođem za njim u njegovu kancelariju.
Stižem do prostrane prostorije uređene kao mali muzej u kome su izloženi najčudniji predmeti koje je služba pronašla: jedna Legija časti, proteza za nogu, ljudska lobanja, metalni komad koji potiče iz Svjetskog trgovinskog centra, urna u kojoj se nalazi pepeo mačke, sablja jakuze , pa čak i... jedna vjenčanica.
- Ovo nam je donio jedan taksista prije nekoliko godina. Povezao je jedan par koji su upravo stavili burme na prste. Mladenci su se tokom vožnje posvađali i raskinuli - objašnjava Stefan Dalmaso.
- Vi ste na čelu jedne prave Ali-Babine pećine...
- Većinom nam donose novčanike, naočare, ključeve, telefone i kišobrane.
- Impresivno - kažem bacivši pogled na svoj sat.
- Imam tone anegdota, ali pretpostavljam da vam se žuri - nagađa on pozivajući me da sjednem. - Dakle? Čemu dugujem posjetu Kriminalističkog odsjeka?
- Radim na jednom slučaju o ubistvima. Htjela bih da znam da li je izvjesna Viržini Andre dolazila kod vas ovih dana.
- Šta je tražila od nas?
- Dolazila je da vidi da li ste pronašli plišanog medu njenog sina koji je izgubljen u parku Monso.
Sjedeći na fotelji s točkićima, Dalmaso se približava svom stolu i pritiska jednu tipku na tastaturi da bi aktivirao svoj kompjuter.
- Viržini Andre, kažete? - pita sučući brkove. Potvrdno klimam glavom.
Počinje pretragu na softveru.
- Ne, žao mi je, nismo primili ni jedan zahtjev pod ovim imenom tokom posljednjeg mjeseca.
- Možda je prijavila gubitak internetom ili telefonom.
- Pronašao bih je. Svi zahtjevi su obavezno zavedeni u našim bazama podataka. Naši službenici popunjavaju direktno formulare na kompjuteru.
- Čudno, njen muž mi je potvrdio da je predala dosije kod vas. Možete li da provjerite i tri ostale osobe, molim vas?
Ispisujem imena na blokčiću sa spiralom koji stoji na stolu i okrećem rokovnik.
Dalmaso dešifruje moj rukopis i uspješno unosi tri zahtjeva: „Klara Matiren", „Natali Rusel", „Mod Morel".
- Ne, nema nijednog od ova tri.
Osjećam ogromno razočaranje. Potrebno mi je nekoliko sekundi da bih prihvatila svoju grešku.
- Dobro, šteta. Hvala vam na pomoći.
Dok ustajem da bih krenula, osjećam bockanje i prinosim ruku stomaku. Beba se i dalje pretjerano mrda. Udara veoma jako u moj stomak, kao da želi da ga rastegne. Osim ako to nisu kontrakcije... 
- Jeste li dobro? - brine se Dalmaso. - Hoćete li da vam pozovem taksi?
- Da, molim vas - kažem ponovo sjedajući.
- Klodet! - dovikuje sekretarici. - Nađite mi vozilo za gospođicu Šefer.
Ozbiljnog i ljutitog izgleda, ženica s užasnom riđom bojom kose stupa u kancelariju dva minuta kasnije, držeći u ruci šoljicu koja se puši.
- Taksi će stići svakog časa - uvjerava ona. - Hoćete li malo čaja sa šećerom?
Prihvatam napitak i postepeno dolazim k sebi. Ne znajući zašto, ženica me i dalje mrko gleda. Kao iz vedra neba, jedno pitanje mi najednom pada na pamet.
- Gospodine Dalmaso, zaboravila sam da vas pitam: da li neko od vaših zaposlenih posjeduje skuter na tri točka?
- Ne koliko mi je poznato. To je više za muškarce, zar ne? A kao što ste mogli da ustanovite, većina naših zaposlenih su žene.
- Erik dolazi na jednoj od svojih mašina - prekida nas sekretarica.
Gledam Dalmasa u oči.
- Ko je Erik?
- Erik Von je privremeno zaposlen. Radi kod nas tokom raspusta, u periodima kad je špic ili kad neko od naših službenika produžava bolovanje.
- Da li je danas tu?
- Ne, ali ćemo ga opet angažovati za Božić.
Kroz staklenu pregradu sa žljebovima u kancelariji nazirem taksi koji me čeka na kiši.
- Imate li njegovu adresu?
- Pronaći ćemo vam je - uvjerava me on pružajući prazan post-it svojoj sekretarici.
Ovaj novi elemenat je raspalio plamen u meni. Ne želim da gubim vrijeme. Žvrljam na brzinu moj broj telefona i moj mejl na Dalmasovom rokovniku.
- Potražite u kojim je periodima Von radio kod vas u ove dvije posljednje godine i pošaljite mi ih na mobilni ili na moj imejl, molim vas.
Uzimam ljepljivi papirić za poruke koji mi pruža „Klodet", zalupim vrata za sobom i nestajem u kolima.

* * *


Kabina taksija smrdi na znoj. Radio trešti, a brojilo već označava 10 evra. Dajem adresu vozaču - zgrada u ulici Paran-de-Rozan, u 16. arondismanu - i odlučno zahtijevam da utiša svoj uređaj. Gleda na to s visine sve dok mu ne pokažem svoju policijsku legitimaciju.
Imam groznicu, tresem se, oblivaju me talasi vrućine.
Moram da se smirim. Odmotavam u glavi scenario izgrađen na nevjerovatnim pretpostavkama, ali u koje želim da vjerujem. Erik Von, službenik u Birou za nađene stvari, služi se svojim položajem da bi tipovao svoje buduće žrtve. Klara Matiren, Natali Rusel, Mod Morel i Viržini Andre, put sve četiri ukrstio se sa njegovima, ali on nikada nije unio njihov formular u softver službe. Zbog toga se njihova imena ne pojavljuju. Uspio je da zadobije njihovo povjerenje, da one pričaju sa njim, prikupljajući maksimum informacija: zna njihovu adresu, zna da žive same. Poslije tog prvog susreta, pušta da prođe nekoliko dana, a potom odlazi kod svoje žrtve, pretvarajući se da donosi nađeni predmet. Na njihovu nesreću, četiri žene smatraju normalnim da ga puste da uđu. Čovjek nikada ne zazire od onoga ko donosi dobru vijest. Osjećaju olakšanje što su pronašle svoju omiljenu maramu, svoj mobilni telefon ili plišanog medu svog sina. Dakle, otvaraju vrata, čak iako je već prošao 21 čas.
Ne, mora da se varam. Koliko šansi ima da je ovo održivo? Jedna u hiljadu? Mada...
Vožnja je brza. Pošto su krenula bulevarom Viktor Igo, kola prolaze ispred bolnice Žorž Pompidu i prelaze Senu, nedaleko od vrata Sen-Klua.
Ne upuštaj se sama u to... 
Niko ne zna koliko ja, da razrješenje kriminalističke istrage nikada nije individualni posao. To je uhodana i kodifikovana procedura, plod dugotrajnog timskog rada. Zbog toga strašno želim da pozovem Sejmura i da mu prenesem ono što sam otkrila. Oklijevam, zatim rješavam da čekam dok ne primim datume tokom kojih je Erik Von radio u Birou za nađene stvari.
Telefon mi vibrira. Gledam u poruke. Dalmaso mi je poslao Vonov raspored u ekselu. Kliknem na moj ekran, ali fajl ne može da se otvori.
Nekompatibilan format.
Sranje...
- Stigli ste.
Prijatan kao zatvorska vrata, vozač me ostavlja nasred jednosmjerne uličice, stiješnjene između ulice Bualo i avenije Mocart. Kiša još jače počinje da pada. Voda mi se sliva niz vrat. Osjećam težinu bebe, vrlo nisko i vrlo teško, tako da mi je sve teže da hodam.
Okreni se i vrati se.
Među kućama grada i malim zgradama, primjećujem jednu sivkastu zgradu s brojem koji mi je pokazala sekretarica. Tipična građevina iz sedamdesetih godina: grozna betonska zgrada koja po čitavoj dužini naružuje ulicu.
Pronalazim ime „Von" na zvoncem i pritiskam dugme.
Niko se ne javlja.
Na ulici, na mjestu rezervisanom za dvotočkaše, ima jedan motor, stari čapi jamaha i skuter na tri točka.
Uporno zvonim i pritiskam svu dugmad sve dok mi jedan stanar zgrade ne otvori vrata.
Bilježim sprat na kome stanuje Von, zatim se penjem stepenicama bez žurbe. Ponovo počinjem da osjećam kao neke udarce nogom u stomaku. Udarce nogom koji su znak uzbune.
Znam da upravo činim veliku glupost, ali nešto me tjera da nastavim naprijed. Moja istraga. Ne palim svjetlo. Penjem se stepenik po stepenik u mraku.
Šesti sprat.
Vrata kod Vona su odškrinuta.
Vadim pištolj iz torbe čestitajući sebi samoj što sam imala intuiciju i ponijela ga sa sobom. Stežem rukohvat pištolja objema rukama.
Osjećam kako mi znoj pomiješan sa kišom curi niz leđa i kičmu. Vičem:
- Erik Von? Policija. Ući ću.
Guram vrata, i dalje s obje ruke stegnute oko rukohvata. Krećem se naprijed kroz hodnik. Pritiskam prekidač, ali struja je isječena. Napolju kiša dobuje po krovu.
Stan je naizgled prazan. Nema svjetla, skoro da nema namještaja, nekoliko kutija slavljenih na sam pod u salonu. Ptičica je očigledno odlepršala.
Moja napetost opada. Skidam desnu ruku s pištolja da bih zgrabila telefon. Dok ukucavam Sejmurov broj telefona, osjećam nečije prisustvo iza sebe. Ispuštam telefon i naglo se okrećem da bih spazila muškarca, lica skrivenog iza kacige. Otvaram usta da bih vrištala, ali prije nego što izađe ijedan krik, osjećam sječivo noža kako mi se zariva u meso.
Sječivo koje upravo ubija mog sina.
Von udara u moj stomak iznova i iznova.
Noge mi se oduzimaju i stropoštavam se na pod.
Nejasno osjećam da mi on upravo svlači čarape. Potom osjećam kao da padam u nesvijest, nošena rijekom mržnje i krvi. Posljednje na šta mislim je na mog oca. Preciznije, na ta rečenicu koju je istetovirao na podlaktici:
Najveće đavolovo lukavstvo je da vas ubijedi da ne postoji. 

9

Riversajd



Forever is composedof nows.

(Zauvijek se sastoji od sadašnjih trenutaka.)

EMILI DIKINSON



Heis Kičen, Njujork,
Danas 11:15h
Alisa je završila svoju priču prije jedan minut. I dalje u šoku, Gabrijel je ćutao. Potražio je neku utješnu riječ, ali, iz straha da ne ispadne nespretan, više je volio da nastavi da ćuti.
Škiljeći, mlada žena je gledala u prazno, kroz požutjelo lišće nošeno vjetrom. Gradska vreva je izgledala daleko. Gotovo da se mogao čuti poj ptica ili šum fontane koja je dominirala u centru malog vrta. Oživljavanje prošlosti pred tim neznancem bilo je bolno, ali katarzično. Poput seanse kod psihoterapeuta. Odjednom se stresla od jednog tako očiglednog detalja koji je neočekivano iskrsao.
- Znam kako da otvorimo kofer! - uzviknula je od čega se njen susjed trgnuo.
Zgrabila je akten tašnu i položila je na koljena.
- Dvije brave osigurane dvostukim kodom s tri šifre - konstatovala je.
- Sigurno - prihvatio je razrogačivši oči. - I šta onda? Nagnula se nad njim da bi mu podvrnula rukav košulje, gdje se ukazao niz cifra urezanih sječivom:
141197

- Da se opkladimo?
Provjerila je kombinaciju pomjerajući različite točkice, a potom je obje brave povukla istovremeno. Začulo se škljocanje i kofer se otvorio.
Prazno.
Bar naizgled. Alisa je opazila jednu rasklopivu pregradu odvojenu rajsferšlusom. Pomjerila je pokretni dio da bi dospjela do duplog dna i otkrila mali neseser od kestenjasto- oker krokodilske kože.
Konačno!
Drhtavim rukama otvorila je putnu torbicu povukavši za jezičak. U kutiji s postavom, iza trake lastiša, bio je pričvršćen veliki medicinski špric, sa jednom iglom na kojoj je stajala zaštitna plastična kapica.
- Kakva je to stvarčica? - upitao je Gabrijel. Ne vadeći špric iz futrole, Alisa ga je proučavala izbliza. U debelom dijelu cilindrične pumpe, vrlo svijetla plava tečnost presijavala se na suncu. Lijek? Droga? Dvadeset mililitara nepoznatog seruma...
Frustrirano je povukla mesingani rajsferšlus. Da se nalazi u Parizu, mogla bi da da na analizu ovu supstancu, ali ovdje je to bilo nemoguće.
- Da bismo saznali dejstvo ove stvarčice, morali bismo da imamo hrabrosti da je ubrizgamo... - dobacio je Gabrijel.
- Da budemo dovoljno ludi da je ubrizgamo - ispravila ga je Alisa.
Dohvatio je svoj sako i stavio ruku iznad očiju da bi se zaklonio od sunca.
- Na kraju ulice je jedna telefonska govornica - rekao je pokazujući prstom. - Pokušaću ponovo da pozovem svog prijatelja saksofonistu u Tokiju.
- OK, čekam vas u kolima. 
Alisa je gledala Gabrijela kako se udaljava sve dok nije stigao do telefona. Iznova je imala taj obeshrabrujući osjećaj da joj mozak radi u prazno, dok ga žestoko bombarduju pitanja bez odgovora.
Zašto se Gabrijel i ona nisu sjećali ničega što se desilo prošle noći? Kako su dospjeli u Central park? Čija je krv na njenoj košulji? Gdje je nabavila ovaj pištolj? Zašto je nedostajao jedan metak u šaržeru? Ko joj je napisao na dlanu ruke broj telefona hotela? Ko je sječivom zasijecao Gabrijelovu ruku?
Zašto su sproveli struju kroz ovaj kofer? Šta se nalazilo u tom špricu?
Od ovog mora pitanja zavrtjelo joj se u glavi.
Alisa u zemlji sranja...
Pokušala je da ponovo nazove Sejmura da bi saznala da li je nešto pronašao na nadzornim kamerama parkinga i pariskim aerodromima, ali je znala da njenom prijatelju treba više vremena da bi sproveo svoju istragu. Do tada je valjalo da ona preuzme inicijativu. Da radi ono što joj najbolje ide od ruke: da vodi istragu.
Da vodi istragu sredstvima kojima raspolaže.
Jedno patrolno vozilo pojavilo se na raskrsnici i krenulo polako niz ulicu. Alisa je spustila pogled moleći se da je ne primijete. Ford kraun je prošao isped nje ne zaustavivši se. Neočekivana opomena koju nije olako shvatila. Proteklo je više od jednog sata otkako su oteli hondu. Njena vlasnica je imala dosta vremena da prijavi krađu i sigurno neće oklijevati da dostavi policajcima opis auta i broj tablica. Bilo je previše riskantno zadržati ga.
Pošto je donijela odluku, Alisa je skupila svoje stvari - ukradeni nož iz kafea, paket mobilne telefonije, kutija ibuprofena, vlažne maramice, neseser u kome se nalazi špric, parče košulje umazane krvlju - i sve je to nagurala u svoju torbu. Stavila je holster, tutnula glok u njega a zatim izašla iz kola ostavivši ključeve na sjedištu.
Da vodi istragu sredstvima kojima raspolaže.
Šta bi učinila kad bi bila u Parizu? Počela bi sa uzimanjem otisaka sa šprica koje bi dala da obrade u automatskoj bazi digitalnih otisaka.
Ali šta je ovdje mogla da uradi? Dok je prelazila trotoar da bi se priduržila Gabrijelu, u glavi joj je iskrsla jedna neobična ideja.
- Uspio sam da dobijem Kenija - saopštio je sa širokim osmijehom. - Ako nam je potrebno, moj prijatelj je rad da nam ustupi svoj stan u Astoriji, u Kvinsu. Nije baš u susjedstvu, ali bolje išta nego ništa.
- Hajde, Kejn, put pod noge! Izgubili smo dosta vremena. I nadam se da volite pješačenje jer moramo da ostavimo kola.
- A gdje idemo?
- Nasmiješila mu se.
- Na jedno mjesto koje će vam se sigurno svidjeti, pošto ste sačuvali dječji duh.
- Hoćete li da mi kažete nešto pobliže?
- Bliži se Božić, Gabrijele. Vodim vas da kupite igračke! 

10

Otisci



Vaš neprijatelj je vaš najbolji učitejj.

LAO CE



Alisa i Gabrijel su se provukli među turistima na prostoru ispred ulaza u Dženeral Motors Bilding, na uglu Pete avenije i 59. ulice.
Odjeveni u olovne vojnike, dva portira sa oznakom FAO Švarc primali su uz širok osmijeh posjetioce te stare njujorške institucije.
U najvećoj robnoj kući igračaka na Menhetnu, već se tiskala gomila. Gotovo u cjelosti namijenjeno plišanim igračkama, prizemlje je predstavljalo cirkusku šatru sa životinjama u prirodnoj veličini koje bježe iz cirkusa: lavovi koji riču, tigar koji skače kroz plameni obruč, slon na kome jašu tri majmuna u uniformama lakeja. Nešto dalje, jedan prostor je predstavljao unutrašnjost jaslica. Prerušene u medicinske sestre, službenice su u svom naručju nosile bucmaste lutke bebe koje nevjerovatno podsjećaju na one prave.
- Hoćete li mi konačno reći kog đavola tražimo ovdje? - žalio se Gabrijel.
Alisa se napravila da ga ne čuje i krenula pokretnim stepenicama. Dok je mlada žena prelazila sprat trčećim korakom, džezer je bezbrižno prolazio kroz prostor, posmatrajući klince što ga je pomalo zabavljalo. Neka djeca su skakutala po dirkama jednog džinovskog klavira postavljenog na sam pod, druga su tražila od roditelja da ih fotografišu pored ličnosti iz Star Wars-a koje su napravljene od lego kockica i visoke dva metra. Neka su, pak, prisustvovala pozorištu lutaka u stilu Mapet šoua.
I dalje prateći u stopu Alisu, Gabrijel je njuškao po policama, dozvoljavajući sebi da se nakratko vrati u djetinjstvo: figurice dinosaurusa, slagalice Ravensburger od pet hiljada dijelova pazla, plejmobil, metalni autići, električni vozovi, kružni lavirinti.
Pravi raj za dječake i djevojčice.
U prostom za prerušavanje, on je prilijepio lažne brkove poput Gručo Marksa, stavio na glavu šešir Indijane Džons i pridružio se Alisi u dijelu „obrazovanje i nauka". Vrlo koncentrisana, policajka je strpljivo proučavala kutije sa igrama: mikroskope, teleskope, komplete za hemičare, plastične skelete s organima koje treba staviti na pravilno mjesto itd..
- Ako slučajno naiđete na bič...
Podigla je glavu prema njemu i sa zaprepašćenjem pogledala njegovo smiješno odijelo.
- Nikako da prestanete da izigravate pajaca, Kejn?
- Kako mogu da vam pomognem?
- Zaboravite - odbrusila mu je.
Povrijeđen, on se udaljio prije nego što se nakon nekoliko trenutaka ponovo vratio.
- Kladim se da ovo tražite - rekao joj je pokazujući joj jednu kartonsku kutiju ilustrovanu fotografijom jedne popularne televizijske serije.
Najprije je nezainteresovano pogledala igračku koju joj je pružao - Postani i ti jedan od eksperata, set za upoznavanje sa forenzikom, 29,99 dolara - zatim je zgrabila kovčežić da bi proučila njegov sadržaj: žutu traku za obilježavanje mjesta zločina, lupu, detektivsku legitimaciju, lijepak, gips radi uzimanja tragova koraka, kesice za uzimanje uzoraka, crni prah, magnetnu četkicu...
- Upravo to nam je potrebno - priznala je ona iznenađeno. Da bi obavila svoju kupovinu, Alisa se priključila dugačkom redu na kasi na prvom spratu. Tek kad je silazila pokretnim stepenicama ka prizemlju ugledala je Gabrijela. Džezer je trampio svoj filcani šešir Indijane Džonsa za cilindar čarobnjaka Mandraka.
Ogrnut crnim plaštom, izvodio je brojne trikove pred publikom čiji prosjek godina nije bio iznad šest. Alisa ga je posmatrala nekoliko sekundi, koliko dekocentrisana toliko i očarana ovim smiješnim dobroćudnim tipom. S umješnoću i očiglednim zadovoljstvom, vadio je iz svog šešira svakojake plišane životinje: zeca, tukana, mače, ježa, mladunče tigra...
Njen blagonaklon pogled ubrzo se ipak pomutio. Prisustvo djece je još uvijek bilo teško podnošljivo za Alisu, bacajući joj pravo u lice činjenicu da nikada neće ponuditi flašicu svome sinu, da ga nikada neće voditi u školu, na fudbal ili džudo, nikada ga neće učiti da se brani i suoči sa svijetom.
Trepnula je nekoliko puta da bi rastjerala suze koje su joj navirale na oči i načinila je nekoliko koraka u pravcu Gabrijela.
- Prestanite da izigravate klovna, Kejn! - naredila mu je povukavši ga za ruku. - Podsjećam vas da nam je policija za petama!
Jednim širokim pokretom, „mađioničar" je zbacio plašt i vratio svoj cilindar na policu sa kostimima za prerušavanje.
- Mandrakov duboki naklon! - dobacio je poklonivši se, praćen smijehom i aplauzima klinaca.

* * *



Smješten na aveniji Medison, iza katedrale Svetog Patrika, Pergoleze kafe je bio jedan od najstarijih dinners mjesta na Menhetnu. Sa svojim stolovima od ultrapasa i stolicama od zelenog skaja, izgledalo je kao da je izašlo pravo iz šezdesetih godina. Ako spolja kafeterija i nije izgledala ništa posebno, ona je svojim brojnim stalnim gostima pružala poslastice u vidu hrskavih salata, ukusnih hamburgera, benedikt jaja ili pastramija na ulju od tartufa.
Paolo Mankuzo, stari vlasnik, donio je lično na jednom poslužavniku narudžbinu koju je postavila mlada žena s francuskim akcentom i njen pratilac: dva lobster rolsa , dva fišeka domaćeg pomfrita i dvije flaše badvajzera.
Tek što su ih poslužili, Gabrijel se bacio na hranu i dograbio je punu šaku svog pomfrita: bili su reš isprženi i posoljeni kako se samo poželjeti može.
Sjedeći preko puta njega, Alisa se zadovoljila s nekoliko zalogaja svog sendviča prije nego što je napravila mjesta na stolu. Stavila je na njega ispred sebe svoju torbu i otkopčala dva remena prije nego što je dohvatila mali neseser koji je pronašla u koferu. Obuhvatila je špric papirnom salvetom, oprezno rukujući da bi ga izvukla iz njegovog kožnog omotača, a zatim se dala na posao.
Nakon što je pocijepala plastičnu ambalažu seta za forenziku, ona je zgrabila prah, četkicu i jedanu kesicu za uzimanje uzoraka.
- Jeste li svjesni da su to najobičnije igračke? - prigovorio je džezer.
- To će biti više nego dovoljno.
Pošto je očistila ruke vlažnom maramicom, Alisa je počela da ispituje kvalitet svakog sastojka. Crni prah na bazi ugljenika i fine čestice gvožđa odlično će poslužiti. Uronila je kraj magnetne četkice u malu staklenu bocu koja sadrži prah i njime obojila špric. Prah se nahvatao na aminokiseline koje izlaze kroz pore na koži, koje su bile u kontaktu sa glatkom podlogom plastike i postepeno je otkrila nekoliko jasnih otisaka. Alisa je lupnula medicinski instrument noktem da bi s njega spao višak praha. Ispitala je sve tragove, očigledno skorašnje. Jedan od njih se naročito izdvajao: gotovo potpuni otisak kažiprsta ili srednjeg prsta.
- Isijecite mi jedan komad ljepljive trake - zatražila je. Gabrijel je dohvatio kolut.
- Ovoliko?
- Malo više. I gledajte da napravite izuzetak i ne uprljate ljepljivu površinu! 
Dohvatila je parče ljepljive trake i stavila preko traga prstiju vodeći računa da se ne naprave vazdušni mjehurići. Zatim je odlijepila traku da bi fiksirala otisak, dohvatila je reklamni podmetač na kome je stajalo njeno pivo, okrenula ga i zalijepila ljepljivu traku na čistu kartonsku površinu. Palcem je jako pritisnula da bi prenijela otisak na karton.
Kad je skinula ljepljivu traku, jasan i crn otisak se ocrtao na bijeloj površini podmetača za čašu. Alisa je zaškiljila da bi ispitala splet brazdi. Naslagane linije i izbočine ocrtavale su isti atipični motiv: otisci u obliku lukova, isprekidani majušnim ožiljkom u obliku krsta.
Pokazala je rezultat Gabrijelu i zadovoljno tutnula podmetač u jedan džep.
- U redu, sve to je baš lijepo - priznao je - ali čemu sve to? Morali bismo da skeniramo otisak i svakako ga stavimo u bazu podataka?
Alisa je pročeprkala nekoliko krompirića razmišljajući naglas:
- Stan vašeg prijatelja u Kvinsu...
- Da?
- Tamo ćemo vjerovatno naći kompjuter i internet konekciju.
- Internet, možda. Ali ako i ima neka mašina, to je možda laptop koji je vjerovatno ponio sa sobom u Tokio. Znači, ne računajte previše na to...
Razočarenje se oslikalo na licu mlada žene.
- Kako da stignemo tamo? Taksijem, metroom, vozom...
- Gabrijel je podigao pogled.
Na zidu iznad njihovog stola, među mnogobrojnim fotografijama slavnih ličnosti koje poziraju u društvu gazde, primijetio je stari plan grada zakačen na tablu od plute.
- Nalazimo se pored stanice Grand Central - rekao je pokazujući kažiprstom na karti.
Grand Central Stejšn... Alisa se sjećala te neuobičajene stanice koju joj je pokazao Sejmur tokom jednog od njihovih boravaka u Njujorku. Njen partner ju je vodio na ostrige i škampe u Ojster bar, čuveni restoran s morskim plodovima koji se nalazi u velikoj zasvođenoj sali u suterenu. Prisjećajući se te posjete, neočekivana ideja joj je pala na pamet. Pogledala je plan; Gabrijel je imao pravo: Grand Central je bio bar dva bloka od dinner-a.
- Idemo! - dobacila je listajući sa stolice.
- Šta, već? Ne uzimamo desert? Vidjeli ste njihov cheesecake!
- Ne smarajte me, Kejn.

* * *

Ušli su na stanicu na ulaz koji se nalazi na uglu Park avenije i 42. ulice i izašli su na ogromni glavni hol u kome su bili poređani šalteri i automati.
U centru se nalazio kiosk biroa za informacije, čuveni sat s četiri bakarna i opalna brojčanika koji služi kao mjesto sastanaka za zaljubljene već preko stotinu godina.
Mada nije bila tu da bi izigravala turistu, Alisa nije mogla da odoli da zadivljeno ne posmatra mjesto.
Ovo sigurno nema nikakve sličnosti sa stanicama Gar di Nor ili Sen-Lazar, pomislila je mlada policajka podignvši glavu. Neka jesenja svjetlost, blaga i umirujuća, izlivala se s velikih bočnih vitraža bojeći hol žutim i oker tonovima.
Pod ogromnim svodom, visokim gotovo četrdeset metara, hiljade zvijezda oslikanih na tavanici davalo je utisak da se nalazite pod sazvežđem u vedroj noći. Odavde je Keri Grant pobjegao za Čikago u filmu Sjever sjeverozapad, ovdje je De Niro sreo Meril Strip u Zaljubljivanju.
- Pođite za mnom - naredila je ona glasom dovoljno jakim ne bi li nadjačala okolnu galamu.
Probila se kroz gomilu s Gabrijelom koji ju je u stopu pratio da bi se popeli stepenicama koje vode na istočni balkon Mejn Konkursa, Odavde, s prvog sprata, pružao se odličan pogled na čitav hol, koji je izgledao još prostraniji.
U ovom veličanstvenom ambijentu, gotovo pod otvorenim nebom, jedna velika
informatička firma smjestila je bila jednu od svojih prodavnica. Alisa se provukla između stolova od svijetlog drveta na kojima su bili predstavljeni najistaknutiji proizvodi te marke: telefoni, slušalice za mobilni, kompjuteri, tablet računari. Iako osigurani protiv krađe, jedan dobar dio opreme bio je pristupačan. Posjetioci - pretežno turisti - konsultovali su svoje mejlove, surfovali na vebu ili slušali muziku uz pomoć haj-teh slušalica.
Trebalo je brzo djelovati; policajci i službenici iz obezbjeđenja bili su svuda unaokolo. Alisa se postarala da prođe neopaženo među mnoštvom radnika u crvenim košuljama koji su obilazili izložbeni prostor i prišla je jednom stolu za demonstracije.
Pružila je svoju torbu Gabrijelu.
- Izvadite mi podmetač - naredila je.
Dok je on to obavljao, ona je pritisla jednu tipku na tastaturi MacBook Pro-a sličnom onom koji je imala kod kuće. Jednim klikom pokrenula je program kojim se aktivira kamera koja se nalazi gore, u centru uređaja, zatim je dohvatila podmetač koji joj je pružao Gabrijel. Smjestivši se ispred ekrana, napravila je nekoliko snimaka otiska iz različitih uglova. Uz pomoć softvera za retuširanje koji je bio instaliran na kompjuteru, ona je mijenjala kontrast i osvjetljenje da bi dobila što je moguće bolju fotografiju za analizu, potom se konektovala na svoj nalog.
- Možete li da se postarate za naše karte? - predložila je. Sačekala je dok se Gabrijel nije udaljio u pravcu automata da bi počela da sastavlja mejl za Sejmura. Kako je stvar bila hitna, njeni prsti su letjeli po tastaturi.

To: Sejmur Lombar
Subject: Pomoć
Trom: Alisa Šefer

Sejmure,
Više nego ikad potrebna mi je tvoja pomoć. Pokušaću da te nazovem za nepunih sat vremena, ali do tada moraš kako znaš i umiješ da ubrzaš svoja istraživanja.
1. Jesi li uspio da dođeš do nadzornih kamera s parkinga i aerodroma?
2. Jesi li pronašao moja kola? Ušao u trag mom mobilnom? Provjerio posljednja kretanja na mom bankovnom računu?
3. Dokle si stigao s istragom o Gabrijelu Kejnu?
4. U prilogu ti šaljem fotografiju otiska prsta. Možeš li pod hitno da ga provučeš kroz bazu otisaka?
Računam na tebe.
Tvoja prijateljica,
Alisa.

11

Mali Egipat



(...) znam da zadržim ljude tek onda kad pođu.

DIDJE VAN KOVELART



Astorija
Sjeverozapad Kima
Podne
Jesenja svjetlost obasipala je plato ispred ulaza u stanicu.
Alisa i Gabrijel napuštaju osunčanu esplanadu da bi se utopili među mušterije tržnice smještene pod metalnim stukturama nadzemnog metroa. Par je uhvatio liniju metroa na Grand Centralu, sve do avenije Leksington, zatim lokalni ekspresni voz sve do bulevara Astorija. Putovanje je trajalo samo dvadesetak minuta, ali bila je to potpuna promjena. Tradicionalne zgradice od cigle zamijenile su zgrade od stakla i čelika, dok su energija i bučan život Menhetna ustupili mjesto gotovo provincijski mirnom načinu življenja.
Vazduh je bio prezasićen izvrsnim mirisima maslinovog ulja, isjeckanog bijelog luka i svježe nane. Izlozi su obilovali lignjama i hobotnicama na žaru, musakom, suvlakijem, baklavama, vinovom lozom i kiflicama s feta sirom. Specijalitetima koji vam bude apetit i koji ne ostavljaju nikakvu sumnju: Astorija je bila istorijski grčki kvart Njujorka.
- Znate li makar adresu? - upitala je Alisa vidjevši Gabrijela kako se dvoumi kojim pravcem krenuti.
- Dolazio sam ovdje samo jedanput ili dvaput - branio se džezer. - Sjećam se da su prozori stana gledali na ulicu Stajnvej.
- Ime ulice predodređeno za muzičara - bilo je zabavno Alisi. Raspitali su se kod jednog starog čovjeka koji je prodavao goveđe ražnjiće s lovorovim listom koje je pekao na roštilju.
Slijedeći njegova uputstva, prešli su dugačku ulicu s mnoštvom drveća i gradskih kuća koje se dodiruju, čime podsjećaju na određene londonske kvartove. Zatim su krenuli jednom trgovačkom ulicom koja je vrvjela od gužve. U kosmopolitskom ambijentu, grčke gostionice, vegetarijanski delikatesi, tezge sa ćevapima, japanski kaiten-suši i korejske piljarnice nalazile su se skladno jedne pored drugih. Prava gastronomska mješavina načičkana duž nekoliko gradskih blokova.
Kad su stigli u ulicu Stajnvej, granice su se još više bile pomjerile. Ovoga puta s druge strane Mediterana, tačnije u Sjevernu Afriku.
- Od prije nekoliko godina, ljudi nazivaju ovaj kvart Mali Egipat ili Mali Maroko - pojasnio je Gabrijel.
Zaista, uz malo mašte, moglo se lako povjerovati da ste se teleportovali usred arapskog svijeta, na neki suk u Kairu ili Marakešu. Miomirisi meda i jela tajine lebdjeli su svuda u ulici i u tom dijelu kvarta, barovi s nargilama bili su brojniji od grčkih taverni. Prošli su ispred jedne džamije u zlatnim tonovima, jedne halal mesare i jedne vjerske knjižare. U njihovim razgovorima, arapski i engleski su se gotovo prirodno miješali.
- Mislim da je to ovdje - rekao je Gabrijel stigavši do jednog brounstone-a svijetle fasade, s prozorima koji se podižu i koji su se nalazili iznad jedne berberske barake.
Pristup zgradi nije bio zaštićen nikakvim digitalnim kodom. Nije bilo lifta. Uspeli su se stepeništem brzim hodom, zaustavivši se na trećem spratu da bi pokupili ključeve od gospođe Čauš, vlasnice zgrade koju je Keni obavijestio putem telefona.
- Prilično je šik ovdje, zar ne? - dobacio je Gabrijel pri ulasku na potkrovlje. 
Kenijeva garsonjera je bila jedan prostrani dupleks sa širokim otvorenim prostorom, koji presijecaju metalne grede. Alisa je i sama krenula naprijed, osmotrila zidove od cigle, visoke tavanice, pod od uglačanog betona i zastala pred velikim prozorom odakle se pružao očaravajući pogled na Hadson.
Posmatrala je rijeku čitav minut, a zatim je bacila svoju torbu na jedan veliki sto od masivnog hrasta, oko koga su se nalazili jedna klupa od sjajnog metala i dvije rasparene fotelje.
- Mrtva sam - izustila je sručivši se na jedno od sjedišta.
- Znate šta? Napuniću vam kadu! - predložio je Gabrijel.
- Molim? Ne, ne treba. Treba da radimo nešto drugo a ne...
- Ali oglušujući se na njena protivljenja, džezer je već bio nestao na spratu.
Alisa je uzdahnula i ostala jedan dugi trenutak nepomična, zavaljena u jastucima. Odjednom ju je stigao umor. Trebalo joj je nekoliko minuta da bi podnijela dejstvo stresa i fizičkih napora koji su se nagomilali od tog halucinirajućeg buđenja usred parka. Čim je osjetila da joj je bolje, ustala je i pretražila kuhinjske ormariće u potrazi za kuvalom. Stavila je vodu da proključa, a dotle je prošetala po salonu, gledajući nehotično naslove knjiga u biblioteci (Hari Kruz, Hanter Tompson, Trevanijan... ), časopise položene na nizak stočić, apstraktne i minimalističke slike okačene na zidove.
Svijetlo i prostrano mjesto kupalo se u bojama minerala razlivajući se u hiljade nijansi, od sive do bež. Dobar kompromis između industrijskog stila i onog „švedskog sve-u- drvetu". Blizina rijeke, asketska i ogoljena dekoracija, blaga svjetlost doprinosili su stvaranju ušuškane atmosfere čaure.
Pogledom je potražila kompjuter, modem za internet konekciju ili fiksni telefon.
Ništa.
U sredini jedne činije, primijetila je ključeve od auta zakačene na privesku ukrašenom srebrnim konjem u galopu.
Mustang...? - zapitala se dograbivši svežanj.
Na povratku u kuhinju, pronašla je u jednom ormaru genmaiču, zeleni japanski čaj pomiješan sa prženim i ekspandiranim pirinčanim zrnima. Spremila je sebi jednu šolju. Napitak je bio originalan - svježe note zelenog čaja činile su kontrast s aromom lješnika i pirinčanih žitarica - ali nije se moglo piti. Prosula je sadržaj kuvala u sudoperu, zatim je otvorila staklena vrata vinskog ormara, uglavljenog pored frižidera. Njihov domaćin je očigledno bio ljubitelj dobrih vina. Povrh nekoliko kalifomijskih pino noara, skupljao je vrhunska francuska vina. Zahvaljujući svom ocu, Alisa je imala dobro znanje iz enologije. Spazila je Šato-Margo iz 2000, Ševal-Blan iz 2006, Montroz iz 2005... Taman je htjela da otvori vino Le Sentestef kad se predomislila opazivši burgundijsko vino: La Taš iz 1999. iz oblasti La Romane-Konti. Neprocjenjiva boca iz berbe koju nikada nije okusila. Odagnala je sve racionalne motive iz kojih ne bi trebalo da pije nektar, otvorila je bocu i nasula sebi veliku čašu koju je najprije posmatrala prije nego što ju je prinijela ustima. Lijepo granatno ruho, moćnog mirisa u kome se miješaju note raže, crvenih bobica i čokolade.
Nije mi bila potrebna šolja čaja, već ovo!
Otpila je gutljaj burgundijskog vina, uživala u svakoj njegovoj nijansi crvenog voća i začina. Vino joj je gladilo nepce i zagrijevalo stomak. Ispraznila je čašu i odmah sebi rezervi sala još jednu.
- Ako bi gospođa izvoljela da se popne, kupka joj je spremna - naglašeno ju je obavijestio Gabrijel sa međusprata.
- Da vam sipam jednu čašu?
- Šta! Otvorili ste bocu? - uspaničio se on silazeći svom brzinom niz spiralno stepenište.
- Stvarno ste nesavjesni, gospođo Opuštena! Znate li koliko košta to vino? 
- Oh u redu je, Kejn, ne morate da mi dijelite lekcije iz bontona!
- Čudnog li načina da zahvalimo mom prijatelju na gostoprimstvu! - nastavio je.
- U redu je kad vam kažem! Nadoknadiću mu vaše jebeno vino!
- Čime? Platom policajca?
- Tako je! Nego, znate li da li vaš drugar ima kola?
- Keni je vlasnik nekog starog auta, da. Mislim da ga je dobio na pokeru.
- Imate li predstavu na kom se mjestu nalazi?
- Nemam pojma.
Dobivši najednom ideju, Gabrijel je prošao kroz salon da bi se nagnuo na jedan od prozora koji gledaju na dvorište posuto šljunkom. Bilo je parkirano desetak kola oko jednog centralnog betoniranog ostrvceta. Zaškiljio je i razabrao različite modele.
- Možda je ovaj ovdje - rekao je pokazujući na jednog šelbija bijele boje ukrašen sa dvije plave trake.
- Pa dobro, idite da provjerite - zatražila je dobacivši mu ključeve.
Pobunio se.
- E, prestanite da mi izdajete naređenja! Nisam jedan od vaših potrčkarala!
- Požurite, Kejn, stvarno su nam potrebna kola.
- A vi idite da se potopite u vašu kupku, stara, stvarno vam je potrebno da se opustite!
Povisila je ton.
- Da se nikada više niste usudili da me nazovete st...
Nije uspjela čak ni da dovrši rečenicu: Kejn je već bio izašao zalupivši vratima.
Na spratu je kupatilo bilo spojeno sa ,,master bedroom" uređeno u stilu hotelskog apartmana. Alisa je sjela na krevet i otvorila svoju platnenu torbu. Uzela je telefonski set i skinula zaštitnu plastičnu foliju. Komplet je sadržao mobilni telefon, punjač, hands-free opremu kao i uputstvo za upotrebu. Na dnu kutije, pronašla je plastificiranu karticu sa serijskim brojem uređaja.
Priključila je telefon u struju. Na ekranu se pojavila ikonica koja pokazuje kredit od deset minuta. Pritisnuvši dugme za pozivanje, naišla je na prethodno nasnimljen broj: broj vokalije koji je od nje tražio da ukuca serijski broj svog uređaja.
Uradila je to. Metalni glas sekretarice zatražio je potom od nje da ukuca pozivni broj zone u kojoj namjerava da koristi telefon. Prisjećajući se šta joj je rekao Gabrijel, sastavila je broj 212, pozivni broj Njujorka. Gotovo u istom trenutku dodijelili su joj broj telefona koji je dobila putem SMS-a. Čim je aktivirala uređaj, završila je s njegovim formatiranjem unijevši broj sa pripejd kartice, čime je odmah dobila sto dvadeset minuta razgovora.
Načela je svoj kredit pozivajući Sejmura na mobilni, ali nabasala je na sekretaricu.
Pozovi me na ovaj broj čim budeš mogao, Sejmure. Stvarno mi je potrebna pomoć. Uradi to što prije, molim te.

* * *


Alisa je potom prešla u kupatilo koje je od sobe odvojeno samo jednom pregradom od staklenih kvadrata. Prostorija je bila ukrašena u retro stilu iz pedesetih godina: pod je bio s crno-bijelim pločicama, kada na bakrenim nožicama, starinski lavabo, vintidž keramičke slavine, namještaj od bojenog drveta sa ukrasnim okvirima.
Kejn je održao riječ: pod debelim oblakom od pjene čekala ju je kupka s mirisom lavande. Kakav čudan tip...
Alisa se svukla pred velikim nagnutim ogledalom od kovanog gvožđa i zagnjurila u vodu. Toplota joj je ubrzala krvotok i probudila sve pore na koži. Mišići su joj se opustili, bolno probadanje u zglobovima se ublažilo. Mlada žena je disala punim plućima. Imala je utisak da je nosi vreli i blagotvorni talas i na nekoliko sekundi se u potpunosti predala izdašnoj opuštajućoj kupki. 
Zatim je zaustavila disanje i zaronila glavu pod vodu.
Pod uticajem alkohola koji joj je prodirao u krv i temperatre kupke ona je lebdjela između stanja dremljivosti i potpune obamrlosti. Protivrečne misli prolazile su joj kroz glavu. Zbog gubitka memorije postala je grozničava. Još jednom je Alisa pokušala da rekonstmiše prethodno veče. I dalje ta ista crna rupa koja ju je sprečavala da priđe svojim uspomenama. Na početku su se dijelovi slagalice lako uklapali: barovi, kokteli, drugarice, parking na aveniji Frenklin-Ruzvelt. Zatim njen put do kola. Vještačko plavičasto zeleno svjetlo suterena. Osjeća se otupjelo, zanosi se. Sebe jasno vidi kako otvara vrata malog audija i smiješta se za volan... Ima nekog pored nje! Sada se toga sjeća. Lice koje iznenada izranja iz sjenke. Čovjek. Pokušava da razazna njegove crte lice, ali one nestaju pod sedefastom maglom.
Najednom, talas uspomena seže dublje u vremenu, nošen strujom rijeke čije je izvorište u srcu bola.


Sjećam se...

Dvije godine ranije


Sjećam se.
Ili prije će biti, zamišljam.
21. novembar 2011.
Kraj jednog kišnog poslijepodneva u ljekarskoj ordinaciji mog muža. Njegov pregled prekinut je telefonskim pozivom:
„Dokor Pol Malori?Ovdje služba grudne kirurgije bolnice Otel-Dje. Vašu ženu su upravo dovezli kod nas. U teškom je stanju i..."

* * *


U panici, Pol uzima kaput, promuca nekoliko riječi objašnjenja svojoj sekretarici i navrat-nanos napušta ordinaciju. Uzima svoju staru đulijetu, parkiranu kao i svakog dana na ivici trotoara pred zgradom Uprave za nekretnine grada Pariza. Kiša je potpuno razgnjecala kaznu koju svakodnevno pokupi zbog nepravilnog parkiranja. Pali kola, oblilazi oko trga da bi stigao do ulice Di Bak.
Već je pala noć. Ovo je jedan prljavi jesenji dan zbog koga mrzite Pariz, pakao u metastazi, zagađen, prenaseljen, zaglibljen u sitnoj kiši i tuzi. Bulevar Sen-Žermen, kola se sporo kreću. Svojim rukavom Pol briše paru koja se skuplja na šoferšajbni alfa romea. Svojim rukavom Pol briše suze koje mu se slivaju niz obraze.
Alisa, beba... Recite mi da to nije istina.
Otkako je saznao da će postati otac, on živi u oblacima. Toliko je već otišao u budućnost: prve flašice, šetnje po Luksemburškom parku, kule od pijeska na plaži, prvi dan u školi, fudbalski tereni nedjeljom ujutru... Niz slika koje se upravo rastapaju u njegovoj glavi.
Odvraća ove morbidne misli i pokušava da ostane pribran, ali emocija je isuviše snažna i tijelo mu se trese od jecaja. Bijes se miješa sa bolom. Plače kao malo dijete. Zaglavljen na semaforu, pobješnjelo udara pesnicom u volan. U glavi mu i dalje odzvanjaju riječi interniste dok opisuje zastrašujuću realnost: „Ne mogu da krijem od vas da je ozbiljno, doktore: napad hladnim oružjem, ubodi nožem u abdomen... "
Pali se zeleno svjetlo. Kreće vrtoglavom brzinom i naglo okreće volan da bi prešao u kolonu za autobusima. Pita se kako je sve to moglo da se dogodi. Zašto je njegova žena, s kojom je ručao ovog podneva u jednom malom bifeu u ulici Gizard, pronađena ranjena nožem u jednom jezivom stanu u zapadnom dijelu Pariza dok je trebalo da provede poslijepodne sa babicom zbog pripreme za porođaj? 
Slike su se ponovo ređale u njegovoj glavi: Alisa koja leži u lokvi krvi, ekipa hitne pomoći koja hitno stiže, ljekar na terenu koji konstatuje stanje: ,,Pacijentkinja nestabilna, sistolni pritisak 9, ubrzani puls 100/min, očne spojnice bez boje. Intubiraćemo je i postaviti venske puteve. "
Pol farovima skreće pažnju, pretiče dva taksija i sprema se da skrene lijevo. Jedino što je bulevar Sen-Mišel blokiran policajcima zbog nekih demonstracija. Stiska vilice iz sve snage.
Dođavola, ali ovo nije moguće!
Spušta staklo da bi pričao sa policajcima, pokušava da prođe na silu, ali nailazi na njihovu nepopustljivost i nervozno odlazi psujući ih.
Bijesan zvuk sirene jednog autobusa ga trgne dok se uključuje na bulevar Sen-Žermen a da nije uključio žmigavac.
Mora da se smiri. Da usmjeri svoju energiju na spašavanje svoje žene. Da joj pronađe ljekara koji je sposoban da čini čuda. Preslišava se da li poznaje nekog kolegu u bolnici Otel- Dje.
Pralavorio, možda? Ne, on radi u Bišau. Žurden? On je u Košenu, ali on ima nevjerovatno dugačak adresar. Njega treba da pozove.
Traži njegov telefon u kaputu koji stoji na suvozačevom sjedištu, ali ne može nikako da pronađe uređaj.
Stara alfa juri kroz uzani prolaz ulice De Bernarden i kreće preko mosta De Laršveše, Mostom zaljubljenih, čije su dvije gvozdene ograde prekrivene hiljadama katanaca koji sijaju u noći.
Pol škilji, pali svjetlo u kabini kola i konačno primjećuje mobilni telefon koji je skliznuo na pod. Jednom rukom pridržava volan, saginje se da bi ga podigao. Kada se uspravio, zasljepljuje ga jedan far i on, sav preneražen, primjećuje motor koji nalijeće na njega mada je most u jednom smjeru. Prekasno da bi ukočio. Pol naglo okreće volan da bi izbjegao sudar. Alfa romeo je odbačen udesno, odbija se o trotoar, polijeće i svom silinom udara u jednu uličnu svjetiljku prije nego što odvali metalne šipke mosta.
Pol je već mrtav kada njegova kola slijeću u Senu.

* * *


Sjećam se
Da sam tog istog dana
21. novembra 2011,
Iz gordosti, taštine, zaslijepljenosti,
Ubila svoju bebu.
I ubila sam svoga muža.

12

Free jazz



Život je ratno stanje.

SENEKA



Zvonjava telefona, prigušena kupkom, doprijela je do Alisinog mozga tek nakon izvjesnog vremena. Mlada žena je izronila odskočivši. Zgrabila je peškir i obavila se njime dohvativši svoj mobilni.
- Šefer - javila se ona pri uspostavljanju veze.
- Alisa? Ja sam.
- Sejmure, najzad!
- Jesi li dobro?
- Jesam, ali trebaju mi tvoje informacije da bih mogla da krenem dalje. Jesi li našao nešto?
- Dobio sam tvoj otisak. Lijepo obavljen posao. Mislim da ćemo moći da dobijemo rezultat. Odmah sam ga dao Savinjonu. Upravo ga stavlja u bazu otisaka. Imaćemo rezultate kroz pola sata.
- OK. Imaš li još nešto? Nadzorne kamere na parkingu?
- Skoknuo sam do Frenklin-Ruzvelta i mogao sam da pogledam njihove trake, ali na njima se ne vidi ništa naročito. Tvoja kola su ušla na parkiralište u 20:12h a izašla u 0:17h.
- Da li se vidim na snimcima?
- Ne, ne raspoznaješ se stvarno... Baksuz!
- Da li sam bila sama u trenutku kad sam izlazila? Da li sam ja vozila?
- To nije sigurno. Kamera je snimila tvoje registarske tablice, ali u kabini auta je polumračno.
- Majku mu, ne mogu da vjerujem! Jesi li pokušao da preradiš snimke?
- Jesam, ali se ništa ne vidi. Oprema im je jako loša. I odmah da te obavijestim, nemam ništa što se tiče aerodroma. Bez zaticanja na djelu ili molbe jednog suda drugom da preduzme pravne radnje, nemoguće je pristuputi njihovim bazama podataka ili snimcima. Bilo bi stvarno jednostavnije kad bismo upozorili Tajandijeovu...
- Ne, nikako. Jesi li ispitao moje drugarice?
- Da, sve tri. Mnogo si pila, Alisa. Zabrinule su se za tebe. Malika i Karin su predložile da te isprate, ali ti nisi htjela ni da čuješ...
- Reci mi da imaš još nešto, Sejmure...
- Da, sačuvao sam najbolje za kraj. Jesi li sama?
- Da, zašto?
- Radi se o tvom pratiocu, Gabrijelu Kejnu...Kasteli je istraživao o njemu. Nigdje nema nikakvog traga o džez pijanisti sa tim imenom.
- Nisam rekla da se radi o Rej Čarlsu ili Mišelu Legrandu. Ako ima vjernu publiku, normalno je da...
- Slušaj, poznaješ Kastelija. To je najbolji stručnjak za dokumenta u Kriminalističkom odsjeku. Da je bilo nešto, on bi pronašao, znaš i sama. Ovdje nema ničega. Nada ! Postoji tuce Gabrijela Kejnova, ali nijedan muzičar sa ovim imenom, ni na Internetu, ni među džezerima amaterima. I drži se, jer nije baš zanimljivo... 
Sejmur nije dovršio rečenicu da bi vidio njen efekat. Izgovori već jednom, čovječe!
- Rekla si mi da on tvrdi da je sinoć svirao na sceni Braun Šugar Kluba u Dablinu? - upitao je on.
- Tako mi je rekao.
- Pa dobro, lagao je. Kasteli je juče nazvao gazdu objekta: sinoć je u Šugar Klubu bilo veče salse, mamba i ča-ča-ča. Jedini koji su se pojavili na sceni bili su članovi jednog velikog orkestra kubanske muzike koji su tog istog jutra doputovali iz Havane.
Preneražena Alisa je s mukom uspijevala da prihvati informaciju. Samu je sebe iznenadila svojim pokušajem da nađe objašnjenje i odbrani Gabrijela: možda nastupa pod umjetničkim imenom? Možda pripada nekoj grupi? Možda...
- Ne znam ko je zapravo taj tip - nastavio je Sejmur. - Nastaviću da istražujem, ali dok ne otkrijemo njegov pravi identitet, čuvaj ga se.
Završila je razgovor i ostala nepomična nekoliko sekundi. Ne, njene hipoteze nisu pile vodu. Dozvolila je da je prevesla kao nekakvu početnicu. Nije se dovoljno čuvala i Kejn ju je lagao od početka njihovog susreta.
Ali iz kog razloga?
Ponovo se obukla ogromnom brzinom i spakovala svoje stvari u torbu. Sada je osjećala kako je hvata strah. Dok joj je srce ubrzano kucalo, sišla je niz stpenice s oružjem u ruci.
- Kejn? - viknula je krećući se kroz salon.
Hodala je tik uz zidove i prišunjala se do same kuhinje, grčeći ruku oko rukohvata pištolja. Ništa, potkrovlje je bilo prazno.
Na vidnom mjestu na stolu, pored boce vina, pronašla je nažvrljanu poruku na poleđini jedne koverte:
Alisa,
Pronašao sam kola, ali rezervoar je bio skoro prazan.
Otišao sam da natočim gorivo.
Čekam te u baru s nargilama s druge strane ulice.
PS: Nadam se da volite orijentalne poslastice.
Gabrijel

13

Šiša Bar



U stvari, postoje dvije vrste života (...) onaj koji ljudi vjeruju da vodite i onaj drugi.

I taj drugi pravi probleme, a mi ga žarko priželjkujemo.

DŽEJMS SALTER



Alisa je izletjela na ulicu. Stavila je bila svoj pištolj u holster i nosila torbu preko ramena. Svjež vjetar je raznosio miomirise začina, kajsije i šećera u prahu. Primijetila je Šelbija parkiranog pred šiša barom: karoserija krem boje, blistavi hrom, sportske plave trake, napadne linije. Uspavani tigar spreman da zariče.
Držeći se na oprezu, mlada žena je prešla ulicu i odgurnula vrata bara Nefertiti.
Mjesto je bilo ukusna mješavina arapskih i zapadnjačkih uticaja, sa raznovrsnom dekoracijom: tu su se mogli naći bez ikakvog reda niski stolovi, velike fotelje, jastuci izvezeni zlatnim nitima, ali i biblioteka krcata knjigama, honki-tonk klavir, jedan stari šank od cinka i patiniranog hrasta, pikado iz nekog engleskog paba...
Ambijent je bio prijatan. Kao što je to na početku mirnog i osunčanog jesenjeg popodneva. Studenti s hipster look-om, ukopani iza ekrana njihovih laptopova, vrlo inteligentno su kohabitirali sa starim Egipćanima i Magrebljanima iz kvarta i razglabali o svemu i svačemu povlačeći dim iz svojih cjevčica s vodom. Slatkasti ukusi koji su izbijali iz dima šiša miješali su se s mirisom čaja od nane, doprinoseći stvaranju jednog harmoničnog i zamamnog mirisnog mjehura.
Sjedeći za jednim stolom, Gabrijel je bio započeo partiju šaha sa nekim kosmatim štreberom, koji je nosio nevjerovatnu fluorescentno žutu rolku pripijenu uz tijelo i ljubičasti ski prsluk.
- Kejn, treba da razgovaramo.
Mladi šahista je podigao glavu i stao da se žali utanjivši glas:
- Ali, gospođo, zar ne vidite da smo usred...
- Ti, fluorescentni klinjo, briši! - naredila je srušivši šahovske figure. I prije nego što je mogao da odreaguje, ona je zgrabila studenta za krajeve njegovog zimskog prsluka i podigla ga sa stolice. Klinac se uplašio. Pohitao je da pokupi figure koje su se rasule po podu i uhvatio maglu.
- Reklo bi se da vas kupka nije smirila - žalio je Gabrijel. - Možda će vam jedna ukusna orijentalna poslastica bolje leći. Izgleda da su njihove krofne s medom i sušenim voćem izvrsne. Osim ako vam više ne prija sutlijaš? Ili šolja čaja?
Ona je mirno zauzela mjesto preko puta njega, potpuno riješena da ga suoči sa njegovim protivrječnim izjavama.
- Znate li šta bi mi pričinilo pravo zadovoljstvo, Kejn?
Slegnuo je ramenima smiješeći se.
- Kažite slobodno. Ako ja mogu nešto da učinim...
- Kad već govorimo o tome šta možete, vidite li onaj klavir tamo pravo, pored šanka?
Okrenuo se i preko lica mu je prešla sjenka nespokoja.
- Bila bih srećna da mi odsvirate nešto - nastavila je Alisa. - Najzad, nemam svakoga dana sreću da pijem čaj sa džez pijanistom!
- Ne mislim da je to dobra ideja. Smetaće gostima i...
- Hajde, ne pričajte gluposti, biće im, naprotiv, drago. Svi vole da slušaju muziku dok puše nargile.
Gabrijel se ponovo opirao.
- Klavir sigurno nije naštimovan.
- To je sitnica. Hajde, Kejn, odsvirajte mi neke standardne stvari: Uvelo lišće, Blue Monk, April in Paris... Ili još bolje: Alice in Wonderland! „Specijalna posveta": to mi ne možete odbiti!
S osjećajem nelagode, on se promeškoljio na stolici.
- Slušajte, mislim da...
- A ja mislim da ste vi džez pijanista koliko sam ja časna sestra!
Gabrijel je pro trljao kapke i duboko i pomirljivo uzdahuo. Prestao je da poriče, osjetivši olakšanje.
- U redu, slagao sam vas - priznao je, ali samo po ovom pitanju.
- A ja bi trebalo da vam povjerujem, Kejn? Ali možda „Kejn" nije vaše pravo ime?
- Sve ostalo je istina, Alisa! Zovem se Gabrijel Kejn, bio sam u Dablinu sinoć, a jutros sam se pobudio, lisicama vezan za vas, ne shvatajući ko me je doveo ovamo.
- Ali zašto ste mi ispričali te laži?
Ponovo je uzdahnuo, svjestan da minuti koji slijede neće biti laki.
- Zato što sam ja isto što i vi, Alisa. Nabrala je obrve.
- Što i ja?
- Ja sam takođe policajac.

* * *


Nastala je teška tišina.
- Ko ste vi? - upitala je Alisa nakon nekoliko sekundi.
- Specijalni agent FBI iz bostonskog regionalnog biroa.
- Je l' se vi to zajebavate sa mnom?! - planula je.
- Uopšte. I stvarno sam sinoć bio u Dablinu, u klubu Templ Bar koji se nalazi preko puta mog hotela. Otišao sam tamo na nekoliko pića da bih se opustio poslije radnog dana.
- A kog ste đavola tražili u Irskoj?
- Otputovao sam da bih se sastao sa jednim od mojih kolega iz Garda Šiokana .
- Kojim povodom?
- Povodom međunarodne saradnje na jednoj istrazi.
- Na kakvoj istrazi?
Gabrijel je otpio gutljaj čaja, da bi naizgled usporio talas pitanja i dobio na vremenu.
- O seriji zločina - izustio je napokon.
- O serijskom ubici? - navaljivala je Alisa da bi ga satjerala u ćorsokak.
- Možda - priznao je on okrenuvši glavu.
Telefon mlade žene počeo je da vibrira u džepu njene jakne. Pogledala je na ekran na kome se ukazao Sejmurov broj. Oklijevala je. Ponesena onim što joj je Kejn otkrio, nije željela da rizikuje i prekine njegovo povjeravanje.
- Trebalo bi da se javite - posavjetovao ju je Gabrijel.
- Šta vas se to tiče?
- To je vaš drugar pajkan, zar ne? Niste radoznali da saznate kome pripadaju otisci sa šprica?
Poslušala je. 
- Alo.
- Ja sam, Alisa - odgovorio je Sejmur zabrinutim glasom.
- Jesi li stavio otisak u bazu otisaka?
- Gdje si ga našla, Alisa?
- Na jednom špricu. Objasniću ti kasnije. Da li se podudario, da ili ne?
- Da, imamo jedan rezultat, ali onda smo u govnima.
- Zašto?
- Baza nam pokazuje da otisak otrpilike pripada...
- Kome pripada, dođavola?
- Eriku Vonu - odgovorio je bezbojnim glasom.
- Eriku Vonu ...
Informacija je zatekla Alisu nespremnu, kao da je dobila udarac aperkatom .
- Da, čovjek koji je pokušao da te ubije i...
- Znam ko je Erik Von, jebo te!
Zažmurila je, osjetila je kako se zanosi, ali se pribrala i oduprijela da potone.
- To je nemoguće, Sejmure - rekla je odsječnim i mirnim glasom.
S druge strane linije se začuo uzdah.
- Znam da je teško povjerovati, ali deset puta smo provjerili naše rezultate. Više od trideset tačaka se poklapa. Ovoga puta sam dužan da upozorim Tajandijeovu.
- Ostavi mi još nekoliko sati, molim te.
- Nemoguće, Alisa. Odsada sve što se tiče Vona zadire u opasnu zonu po nas. Već smo jednom zbog tebe završili u govnima na ovom slučaju.
- Vrlo obzirno s tvoje strane što me na to podsjećaš. - Pogledala je na stari zidni sat s reklamom pepsi-kole koji se nalazi iza šanka. 13:15h, po njujorškom vremenu.
- Sada je 19:15h u Parizu, je li tako? Pusti me do ponoći.
Tajac.
- Molim te!
- Nije razumno....
- I pronjuškaj još oko otiska. Sigurna sam da nije Von.
Ponovni uzdah.
- A ja sam siguran da je Von u Njujorku, Alisa. Da te traži i da je riješio da te ubije. 

14

Two people



Čudovišta zaista postoje, duhovi takođe...

Oni žive u nama i ponekad pobjeđuju...

STIVEN KING



Fine raznobojne čestice plesale su na svjetlosti.
Kroz odškrinute drvene kapke s razmaknutim roletnama probijali su se sunčevi zraci. U šiša baru je brujalo. Jake arome pomorandže, smokve i lješnika lebdjeli su u velikoj sali u kojoj je rijetka klijentela nonšalantno pušila nargile ili jela prhke kiflice gazelini rogovi.
Alisa i Gabrijel su se ćutke suočavali. Jedan mladić je prišao njihovom stolu da bi ih ponovo poslužio čajem od nane. Usluga u marokanskom stilu, gdje se čajnik odiže visoko iznad čaša prilikom sipanja kako bi se na površini fonnirao vijenac pjene.
Nalakćen na sto, Gabrijel je ukrstio šake i podupirao bradu. Lice mu je postalo grublje. Došlo je vrijeme da se razjasne neke stvari.
- Otisak sa šprica pripada Eriku Vonu ako se ne varam?
- Otkuda znate njegovo ime?
- Njega sam progonio u Irskoj.
Alisa je prikovala svoj pogled za njegov i više nije skidala očiju s njega.
- Zašto u Irskoj?
- Duga je to priča, Prije deset dana, bostonski FBI je obaviješten od strane policije Države Mejn o jednom atipičnom ubistvu počinjenom u okrugu Kamberlend. Na mjesto zločina su poslali lično mene i mog partnera, specijalnog agenta Tomasa Kriga.
- Ko je bio žrtva? - upitala je policajka.
- Elizabet Hardi, trideset jedna godina, medicinska sestra koja radi u bolnici Sebago Kotidž. Pronađena je ubijena kod kuće, zadavljena...
- ... najlon čarapom - naslutila je Alisa. Kejn je potvrdio klimanjem glave.
Alisino srce je počelo ubrzano da lupa, ali pokušala je da kanališe svoje uzbuđenje. Možda se radilo o istom potpisu kao što ga je imao Von, ali isti modus operandi ne znači nužno da je u pitanju isti zločinac.
- Poslije ubistva - nastavio je Kejn - konsultovali smo bezuspješnu bazu podataka Vajkapa . Ne bi trebalo da vam govorim, ali naši hakeri imaju mogućnost da provaljuju u baze podataka evropskih policija: njemačkog Vajklasa, francuskog Salvaka...
- Nadam se da se šalite?
- Nemojte da se iščuđavate, u ratu su sva sredstva dozvoljena - izvrdao je. - Ukratko, na taj način sam naletio na seriju zločina i napada koje je Erik Von izvršio u Parizu od novembra 2010. do novembra 2011.
- I to ste povezali?
- Tražio sam sastanak da bih razgovarao o tome sa vašim šefom, direktorkom Kriminalističke brigade.
- Matildom Tajandije?
- Trebalo je da se sastanem sa njom sljedeće nedjelje u Parizu, ali prvo sam otišao u Irsku. Uvidom u međunarodnu bazu podataka, saznao sam za drugo ubistvo koje se osam mjeseci ranije odigralo u Dablinu.
- Isti tip žrtve, isti potpis?
- Meri Mekarti, dvadeset četvorogodišnjakinja, studentkinja mastera na koledžu Triniti. Pronađena je zadavljena najlon čarapom u svojoj univerzitetskoj sobi.
- I vi mislite da je to Von?
- Očigledno je, zar ne?
- Ne.
- Izgubili smo Vonov trag u Parizu otkako vas je napao. On je otada kao duh. Francuska policija nije napredovala ni za pedalj u istrazi.
- Šta onda?
- Reći ću vam šta mislim. Von je ubica kameleon, sposoban da mijenja identitet čim se osjeti ugroženim. Mislim da je odavno napustio Pariz, da se malo zadržao u Irskoj, a da se sada nalazi u Sjedinjenim Državama.
- Sve to zato što imate posla s dva ubistva izvršena na vrlo sličan način?
- Savršeno sličan - ispravio ju je Kejn.
- Najzad, Von nije prvi ubica koji svoje žrtve davi najlon čarapom!
- Ne pravite se ludi, Šeferova: Von je ubio sve te žene koristeći čarape prethodne žrtve. U tome je specifičnost njegovog potpisa. To dobro znate!
- A vaša žrtva iz Bostona, čime je bila zadavljena?
- Rozebijelom najlon čarapom. Tačno istom kakvu je nosila irska studentkinja na dan svoje smrti!
- Suviše brzo se primate. Vaš ubica u Irskoj i Sjedinjenim Državama je obični imitator. Saučesnik, dvojnik, nekakav obožavatelj koji pomno oponaša njegove zločine.
- Copycat, je l' tako? Viđaju se svake večeri u tv serijama, ali za petnaest godina prakse, nikada ih nisam sreo. To ne postoji u stvarnosti.
- Naravno da postoji! Njujorški Zodijak, slučaj Hens...
Podigao je ruku da bi je zaustavio.
- Slučajevi stari trideset godina koji se nalaze u priručnicima kriminalistike ...
Alisa nije popuštala.
- Mislila sam da je FBI malo rigorozniji. Uvijek upadate pognute glave u klopku koju vam razapnu?
Gabrijel se iznervirao.
- Slušajte, htio sam da vas poštedim, Alisa, ali ukoliko želite neoborivi dokaz, imam jedan na raspolaganju.
- Ma nemojte?
- Znate li koji je tip čarapa nosila mlada Irkinja?
- Recite mi.
- Par čipkanih čarapa za trudnice s plavozelenih spiralnim dezenom. Par kakav ste vi nosili prije dvije godine kad vas je Von umalo ubio.
Zatišje. Ovo otkriće joj je sledilo krv u žilama. Policija nikada nije objelodanila ovu pojedinost u novinama. Kako bi neki imitator mogao da zna marku i izgled njenih čarapa?
Protrljala je sljepoočnice.
- Dobro, OK, neka bude tako. Koja je vaša teza?
- Mislim da nas je Von sjedinio da bi nas izazvao. A činjenica da smo pronašli jedan od njegovih otisaka utvrđuje me u tom ubjeđenju. Najprije vi: francuska policajka koja ga najbolje poznaje jer ga je ustrajno progonila. Vi, čije je nerođeneo dijete ubio. Vi, sa vašim bijesom i mržnjom prema njemu. Potom ja: agent FBI -a zadužen za istragu koji je naišao na njegov trag u Sjedinjenim Državama. Dva policajca protiv njega. Dva policajca riješena da mu skinu kožu, ali dva policajca sa svojim padovima i demonima, koji se začas od lovca pretvore u žrtvu. 
Alisa je razmotrila tu mogućnost s pomiješanim strahom i uzbuđenjem. Ovakva perspektiva je imala nečeg zastrašujućeg.
- Bilo da je Von iza ovih ubistava ili ne, sigurno postoji neki učenik ili dvojnik - tvrdila je ona. Sinoć ste bili u Dablinu a ja u Parizu. Na ovaj ili onaj način, trebalo je da nas ukrca na avion, a ovaj tip ne može da bude na dva mjesta u isto vrijeme.
- Slažem se s vama.
Alisa je držala glavu među rukama. Slučaj je poprimao neočekivani obrt zbog čega su već nekoliko sati u njoj kuljala traumatična sećanja i patnje protiv kojih se borila, stopu po stopu, već godinama.
- Jedna stvar mi nije jasna, Kejn: zašto ste čekali sve ovo vrijeme da biste mi otkrili svoj identitet?
- Zato što sam morao da saznam nešto više o vama, o vašoj umiješanosti i motivisanosti. Naročito mi je bilo u interesu da prikupim dovoljno informacija da bih izbjegao da me Biro povuče sa istrage. A osim toga, da vam kažem, ne podnosim ponižene ljude, a u ovoj stvari sam dopustio da me nasamare kao novajliju...
- Ali zašto ste izmislili lik džezera?
- Palo mi je na pamet onako, u trenutku. Oduvijek sam volio džez, a Keni, moj najbolji drug, je saksofonista.
- Šta sada predlažete?
- Prvo., da svratimo u hematološku laboratoriju sudske medicine na Aper Ist Sajdu da bismo ostavili uzorak krvi s vaše košulje. FBI često radi s tom stmkturom. Užasno su skupi, ali imaju najsavremeniju opremu i vrlo stručne timove. Uz njihovu pomoć mogao bi se dobiti genetski profil za dva sata.
- Dobra ideja. A zatim?
- Vraćamo se kolima u Boston, usklađujemo naše priče, idemo u FBI i govorimo im sve što znamo moleći ih da me ne izuzmu iz istrage.
Pogledala je Gabrijela i ustanovila da mu se fizionomija izmijenila otkako se razotkrio. Razdraganost džezera ustupila je mjesto ozbiljnosti jednog policajca. Mračniji pogled, grublje crte, lice sleđeno od brige. Izgledalo je kao da se ponovo upoznaju.
- Pratim vas - potvrdila je ona. - Ali pod jednim uslovom: čim stignemo u Boston hoću da budem uključena u istragu.
- To nije u mojoj nadležnosti, znate i sami.
- Službeno ili poluslužbeno, mi smo tim: vi meni vaše informacije, ja vama moje. Inače, putevi nam se ovdje razilaze i nema ništa od parčeta košulje. Uzmi ili ostavi.
Gabrijel je izvadio cigaretu iz načete paklice koju je pokupio iz honde. Upalio ju je i nervozno povukao nekoliko dimova da bi sebi dao vremena da razmisli.
Alisa ga je gledala krajičkom oka. Sada ga je konačno priznala kao jednog od svojih: zagriženi policajac, spreman na sve da bi ostao na nekom slučaju. Policajac koji mora da je proveo dobar dio svojih noći ulazeći u zločinačke umove da bi razumio njihove motive. Policajac za koga je hapšenje ubica imalo nečeg svetog.
Izvadio je ključeve šelbija i stavio ih na sto.
- Slažem se, idemo - odobrio je ugasivši cigaretu u jednoj činiji. 

15

Para bellum



Si vis pacem, para bellum.

(Ako želiš mir, spremaj se za rat.)

VEGECIJE



Rubikova Kocka visoka dvadeset metara postavljena na istočnoj strani Pete avenije.
Stiješnjena između zgrada bolnice Maunt Sinaj i muzeja grada Njujorka, hematološka laboratorija sudske medicine zauzimala je posljednji sprat jedne ultramoderne zgrade čija je kristalna fasada - sačinjena od raznobojnih staklenih ploča u obliku kvadrata - podsjećala na čuvenu trodimenzionalnu geometrijsku glavolomku.
Gabrijelu i Alisi je trebalo manje od četvrt sata da bi stigli do granice Aper Ist Sajda i Speniš Harlema. Slučajno su pogodili da dođu baš u vrijeme doručka i brojna parking mjesta su bila slobodna. Parkirali su šelbi u jednoj od ulica koje su uokviravale širok pojas u kome su se nalazili bolnica i kampus medicinske škole.
- Sačekajte me u kolima, OK?
- Mora da se šalite? Ne dolazi u obzir: idem s vama.
- U redu - uzdahnuo je Gabrijel. - Ali pustite mene da govorim. Ja vodim istragu, je l' jasno?
- Jasno, šefe - podsmijehnula se ona otvorivši vrata na autu. On je takođe izašao.
- I nema gubljenja vremena, važi? - dobacio je on pogledavši na sat na parkometru.
Alisa je ćutke klimnula glavom i krenula za njim u hol, a potom u lift. U ovo doba dana, sprat laboratorije je bio skoro pust. Iza prijemnog pulta, hostesa je dovršavala salatu od svježe sjeckanog povrća u jednoj plastičnoj posudi.
Gabrijel se predstavio i zatražio da vidi Elijan Peltije, zamjenicu direktora laboratorije.
- Ona je Francuskinja? - začudila se Alisa trgnuvši se na zvuk imena.
- Ne, Kvebečanka je. I da vas upozorim, malo je posebna - povjerio se podignuvši jednu obrvu.
- Šta to znači?
- Neću da kvarim iznenađenje.
Elijan Peltije se odmah pojavila u dnu hodnika:
- Gabi, stari moj, došao si da me upoznaš sa svojom vjerenicom?! - povikala je iz daljine.
Bila je to oniža robusna žena sijede kratko podšišane kose. Nosila je četrvrtaste naočare i raskopčani bijeli mantil preko široke crne tunike. Njeno okruglo i nježno lice podsjećalo je na lice niske babuške.
- Drago mi je što si se konačno skućio - zadirkivala ga je srdačno ga grleći.
Čuvao se da ga ne uvuče u ovu igru.
- Elijan, da ti predstavim kapetana Šefer iz Kriminalističke brigade Pariza.
- Dobar dan, lijepa moja - dobacila je zagrlivši Alisu. - Ah, ti prokleti Francuzi !
Pratili su je do njene kancelarije.
- Imamo malo vremena, Elijan. Možeš li da obaviš DNK analizu ovog uzorka krvi? Naše laboratorije su pretrpane. 
Alisa je izvadila iz svoje torbe parče štofa košulje i pružila ga Kvebečanki.
- Odmah ću dati jednom morn biologu - obećala je zgrabivši kesicu za uzimanje uzoraka. - Šta tačno tražiš?
- Genetski otisak koji se može ispitati. Možeš li to brzo da učiniš?
- Da li ti odgovara za šest sati? - predložila je ona namještajući naočare.
- Šališ se?
- Mogu da koristim minijaturne sonde i smanjim tako vrijeme za ekstrakciju DNK i njenu amplifikaciju, ali to će te skuplje koštati...
- Uradi najbrže što možeš. Čim dobiješ rezultate, pošalji ih Tomasu Krigu istovremeno sa fakturom. Želio bih da ga nazovem i obavijestim o ovome. Mogu li da se poslužim tvojom linijom?
- Ponašaj se kao kod kuće, Gabi. Odmah se bacam na posao. Nestala je ostavljajući ih same u kancelariji.
- Koji je vaš broj mobilnog? Ako nemate ništa protiv, saopštio bih ga Tomasu da bi mogao lako da nas dobije.
Alisa je odobrila i nažvrljala mu svoj novi broj na postitu koji se nalazio na stolu.
Dok je Gabrijel pozivao svog partnera, ona je izašla u hodnik. Aktivirala je svoj telefon, ukucala broj svog oca, ali je naletjela direktno na kratku poruku na njegovoj sekretarici.
„ Alen Šefer. Trenutno ne mogu da se javim. Ostavite poruku poslije zvučnog signala", tražio je grubim glasom osobe koja ne polaže mnogo na uglađenost.
- Tata, Alisa ovdje. Pozovi me čim budeš mogao. Hitno je. Veoma hitno.
Završila je razgovor. Razmislila nekoliko sekundi a onda odlučila da pozove Sejmura.
- Opet ja.
- Brinuo sam se, pobogu. Jesi li razgovarala sa Kejnom?
- Da, On tvrdi da je specijalni agent FBI-a, bostonski ogranak.
- Šališ se? Taj tip te obmanjuje, Alisa!
- Možeš da pokušaš da provjeriš, ali mislim da ovoga puta govori istinu. Istražuje jedno ubistvo koje ima sličnosti sa ubistvima Erika Vona.
- Nazvaću Šermana, tipa iz Vašingtona kome smo pomagali u slučaju Petreus.
- Hvala, Sejmure. Jesi li još uvijek u kancelariji? Imam da te zamolim za još jednu uslugu.
Pariški policajac nije mogao a da ne uzdahne. - Alisa, samo se ovim bavim od jutros!
- Htjela bih da uzmeš svoja kola i...
- Sada? To je nemoguće. Imam posla sve do 23 časa! Ignorisala je njegovo protivljenje.
- Kreni istočnim autoputem do Meca, zatim nastavi do Sargemina.
- Alisa, ima barem 350 kilometara! Nastavila je ne slušajući ga:
- Postoji jedna stara napuštena šećerana između Sargemina i Sarbura. Ne znam gdje se tačno nalazi, ali pitaj Kastelija da je lokalizuje: nema ih sigurno mnogo u regionu.
- Rekao sam ne, Alisa!
- Ponesi sa sobom baterijsku lampu, velika kliješta i fluorescentne cijevi. Pozovi me čim budeš tamo. Htjela bih da nešto provjeriš.
- To je osam sati puta da odem i da se vratim!
- Ne bih ti to tražila da nije važno. Učini to u ime našeg prijateljstva! - zamolila ga je. - Samo tebi mogu da se povjerim, dođavola!
S druge strane linije Sejmur je osjetio očaj svoje prijateljice i predao se.
- Kaži mi bar šta to treba da nađem - uzdahnuo je.
- Leš, nadam se.

* * *



Put. Brzina. 
Pejzaž koji promiče.
Surovo brujanje motora V8.
Na radiju u kolima, vječiti glas Otisa Redinga.
Ogroman broj obrtaja koji se očitava u centru staromodne instrument table.
I odbljesci ćilibara i meda u Alisinoj kosi.
Napustili su Menhetn u 14 časova, jurili putem skoro dva sata, prelazeći dobar dio Konektikata; najprije Interstejt 95, koji ide uz obalu, zatim 91, koji se penje na sjever. Saobraćaj je bio prohodan, autoput osunčan, oivičen čas jelama, čas ginkom, brestovima i bijelim hrastovima.
Zamišljeni, nisu razgovarali gotovo čitavim putem, svako utonuo u svoje misli. Svako obuzet sopstvenim brigama.
Šelbi GT je jurio kao strijela. Za volanom bolida, Gabrijel je nakratko zamišljio da je u koži mladića iz šezdesetih, ponosnog na svoj mustang, u kome vozi svoju girlfriend na posljednji film Stiva Mekvina dok slušaju pjesme Roja Orbisona ili Everli Bradersa i strahujući od sljedećeg regrutovanja koje će ga možda poslati u Vijetnam.
Okrenuo je glavu prema Alisi. Grubog i zatvorenog lica, bila je udubljena u svoje misli dok je u ruci grčevito stezala svoj telefon, u iščekivanju poziva. U svojoj vijetnamki, sa svijetlim licem, visokim jagodicama, kose prikupljene pozadi, izgledalo je da ima divlju ljepotu, gotovo ratničku. Bilo je očigledno: Alisa Šefer je bila u ratu. Ali iza grubih crta mogla se na mahove nazreti slika jedne druge žene, nježnije i spokoj nije.
Tada se zapitao kakva je bila prije. Prije drame. Nasmijana, smirena, srećna? Da li bi se mogao zaljubiti u takvu ženu da je slučajno naišao na nju na ulicama Pariza? Da li bi joj prišao? Da li bi je pogledao? Igrao se u sebi scenarija, uživajući da ide sve dublje u maštanju.
Zatim su na radiju u kolima, The Clash, U2 i Eminem zamijenili Otisa Redinga. Prekinuta je draž. Zbogom šezdesete i podsjećanje na romatiku. Povratak u realnost.
Gabrijel je trepnuo očima i spustio štitnik za sunce da bi se zaštitio od jake svjetlosti.
Ponovni pogled u retrovizoru da bi uhvatio pogled Alise koja upravo zateže punđu.
- Treba da gledate put, Kejn.
- Volio bih da mi objasnite nešto...
Oklijevao je da dovrši rečenicu. Ona je izdržala njegov pogled u ogledalu.
- Kako možete da budete sigurni da otisci na špricu nisu Vonovi?
Ljutito je slegla ramenima.
- To je pretpostavka, rekla sam vam. Nije sasvim sigurno.
- Ne potcjenjujte me: dok ga sve naše indicije optužuju, nijedan jedini put niste povjerovali da je Erik Von u Sjedinjenim Državama. Imam iza sebe na hiljade sati saslušavanja. Znam kad me neko laže, a vi to upravo činite.
Branila se slabo.
- Nemate pravo da...
- Skrećem vam pažnju da sam ja jedini policajac ovlašćen da istražuje ovaj slučaj! - prekinuo ju je povisivši ton. - Bio sam fer prema vama, dao sam sve informacije koje imam mada ni po čemu to nisam morao.
Uzdahnula je. On je nastavio:
- Tražili ste od mene da vas uključim u moj tim i da se založim za vašu stvar kod moje šefice da biste učestvovali u istrazi. Vrlo dobro, pri hvatam, čak iako time dovodim svoj kredibilitet u pitanje. Ali ako smo partneri, moramo jedno drugom sve da govorimo, OK?
Klimnula je glavom. Bila je to vrsta razgovora kakva joj odgovara.
- Dakle, ponovo vam postavljam pitanje, Alisa: kako možete da budete sigurni da otisci na špricu nisu Vonovi?
Protrljala je sljepoočnice i duboko uzdahnula prije nego što mu se povjerila:
- Zato što je Von mrtav, Kejn. Von je odavno mrtav. 


Sjećam se...

Nepune dvije godine ranije


Sjećam se.
1. decembar 2011.
Blijeda svjetlost bolničke sobe.
Zimsko sunce koje je na zalasku i koje se s mukom probija kroz roletne.
Odvratni miris antiseptika i bolničkih obroka na poslužavnicima.
Želja da umrem.

* * *


Tri sedmice su protekle od napada Erika Vona na mene i od Polove smrti. Ležim potpuno iznemogla na krevetu, izgubljeno zureći u prazno. Infuzija s antibioticima mi je priključena na podlakticu. Uprkos lijekovima protiv bolova, i najmanji pokret mi reže donji stomak. Uprkos anksioliticima i antidepresivima, i najmanja pomisao mi cijepa srce.
Kad me je Hitna pomoć odvezla u bolnicu, već sam bila izgubila dosta krvi. Uradili su mi ultrazvuk abdomena da bi potvrdili smrt bebe i utvrdili obim povreda. Ubodi noža su probili zid materice, presjekli arteriju, izazvali povrede digestivnih organa i doprle mi do tankog crijeva.
Nikada mi nije bilo potrebnije da Pol bude pored mene nego u tom trenutku. Životna potreba da osjetim njegovo prisustvo, da isplačemo sav naš bol zajedno, vezani jedno uz drugo, i da ga molim za oproštaj, oproštaj, oproštaj...
Obavijestili su me o njegovoj smrti nešto malo prije nego što su me odvezli u blok. Nešto malo prije nego što su mi otvorili abdomen da bi iz njega izvadili moju ubijenu bebu. Posljednje spone koje su me održavale u životu su tada pokidane. Urlala sam od bijesa i bola, udarajući ljekare koji su pokušavali da me smire, prije nego što sam potonula pod dejstvom anestezije.

* * *


Kasnije, poslije operacije, neki kreten od doktora mi je na određeni način rekao da sam imala „sreće". Pred kraj moje trudnoće, fetus je zauzimao toliko prostora u mom stomaku da mi je pogurao organe unazad. Moja beba je, dakle, primila umjesto mene udarce koji bi bili kobni po mene. Moja beba mi je spasila život.
I pomisao na to mi je nepodnošljiva.
Zašili su mi sve unutrašnje rane, izvadili parče crijeva. Čak su mi rekli da su uspjeli da mi sačuvaju matericu zbog eventualne buduće trudnoće.
Kao da poslije toga može da bude jednoga dana neka druga ljubav, neka druga trudnoća, neka druga beba.

* * *


Moja majka je sjela na voz da bi došla da me vidi, ali ostala je samo dvadeset minuta. Brat mi je ostavio poruku na sekretarici. Sestra se zadovljila SMS-om. Srećom, Sejmur svraća dvaput dnevno i čini što može da bi me utješio. Momci iz tridesetšestice se takođe smjenjuju, ali u njihovom ćutanju naslućujem koliko su razočarani i bijesni: ne samo da sam ih zaobišla, već sam uprskala stvar u jednoj od najznačajnijih istraga na čijem je rješavanju služba radila ovih posljednjih godina.
Iz kreveta presrećem te poglede koji ne mogu da prevare i iz kojih izbijaju gorčina i zamjeranje. Vrlo dobro znam šta svi misle: da je zbog mene Erik Von još uvijek na slobodi.
I da, ma koliko užasno bilo to što mi se desilo, ne mogu, u suštini, da krivim nikog drugog do sebe.

* * *


Plivam u medikamentoznim isparenjima pilula koje mi bolničko osoblje da je da progutam. Anestezija mozga, onesposobljavanje mog srca da osjeća je jedini lijek koji su pronašli da bi me spriječili da isiječem vene ili skočim kroz prozor.
Uprkos mojoj otupjelosti, čujem oštro škripanje vrata koja se otvaraju i ukazuje se ogromna prilika mog oca. Okrećem glavu da bih vidjela kako polako korača prema mom krevetu. Alen Šefer u svom punom sjaju: bujna prosijeda kosa, umorne crte lica, brada od tri dana. Nosi svoju nepoderivu policijsku „uniformu" - raskopčanu kožnu jaknu postavljenu krznom preko rolke, izlizane farmerke, čizme sa ravnim vrhom. Na ruci mu je stari čelični roleks dejtona - isti kakav nosi Belmondo u Strah nad gradom - koji mu je poklonila moja majka godinu dana prije mog rođenja.
- Kako se držiš, šampione? - pita privlačeći stolicu da bi sjeo pokraj mene.
Šampion. Nadimak iz djetinjstva. Nije me tako nazvao najmanje dvadeset pet godina. Iskrsava jedna uspomena: dok me je pratio, kao dijete, na teniske turnire vikendom. Tačno je da smo zajedno osvajali te kupove i trofeje, ja na terenu a on na tribinama. Uvijek je imao pravu riječ u pravom trenutku. Utješni pogled i odgovarajuću riječ. Ljubav prema pobjedi po svaku cijenu.
Moj otac dolazi da me vidi svakog dana. Najčešće uveče; ostaje sa mnom sve dok ne zaspim. On je jedini koji me pomalo razumije i ne osuđuje me. Jedini koji me brani, jer bi i on bez sumnje odreagovao isto: kao ljubitelj adrenalina, i on bi rizikovao sve, i on bi otišao sam, s oružjem u šaci, pognute glave.
- Svratio sam da se vidim s tvojom majkom u hotelu - rekao mi je otvarajući jednu kožnu fasciklu. - Dala mi je nešto što joj odavno tražim.
Pruža mi foto-album s pohabanom teksturom poveza koji je upravo izvukao iz svoje aktovke. Pravim napore da se uspravim, palim lampu iznad kreveta i okrećem stranice razdvojene kristal papirom.
Album potiče iz 1975., godine mog rođenja. Na kartonskim stranama, snimci pričvršćeni pomoću malih naljepnica nalaze se iznad naznaka ispisanih hemijskom olovkom koje su odoljele vremenu.
Prve fotografiju sežu u proljeće 1975. Tu otkrivam da je moja majka bila u sedmom mjesecu trudnoće. Zaboravila sam koliko ličim na nju. Takođe sam zaboravila koliko su moji roditelji mogli da se vole, na početku. Listanjem albuma oživljava čitavo jedno doba iz požutjelih fotografija. Tu nailazim na malu garsonjem koju su nekada dijelili, u ulici Delambr, na Monparnasu. Psihodelične narandžaste tapete u dnevnom boravku u kome se na sredini nalazi fotelja u obliku jajeta; police u obliku kocki na kojima su poredane ploče Dilana, Hendriksa i Brasensa od 33 obrta; starinski telefon od bakelita; poster Lige Sent- Etjena iz doba kad su trijumfovali.
Na svakom snimku, moj otac i majka su s osmijehom na usnama i očigledno su presrećni pri pomisli da će postati roditelji. Sve su sačuvali, sve fotografisali iz tog velikog događaja: rezultate krvi koji su najavljivali trudnoću, prvi ultrazvuk, ideje o imenima na brzinu ispisane na malom blokčetu sa spiralom: Ema ili Alisa za djevojčicu, Žilijen ili Aleksandar za dječaka.
Okrećem novu stranicu i emocija mi steže grlo. Porodilište na dan mog rođenja. Odojče koje vrišti u naručju svog oca. Ispod snimka prepoznajem majčin rukopis:
„12. juli 1975: evo naše male Alise! Mirna je na tatu i mamu!"
Na suprotnoj strani, moja narukvica s rođenja zalijepljena kao i jedna druga fotografija napravljena nekoliko sati kasnije. Ovoga puta, „mala Alisa" mimo spava u svojoj kolijevci, okružena svojim roditeljima koji imaju tamne kolutove ispod očiju, ali zvijezde u pogledu. I ponovo rukopis moje majke: 
„Novi život je pred nama. Nova osjećanja su nam preokrenula živote. Postali smo roditelji."
Gorke suze slivaju mi se niz obraze pri pomisli na osjećanja koja nikada neću doživjeti.
- Zašto mi dođavola pokazuješ ovo? - kažem mu odgurnuvši album na krevet.
Shvatam da su i mom ocu oči vlažne od suza.
- Kad se tvoja majka porodila, ja sam te prvi okupao i prvi te nahranio iz flašice - povjerio mi se. - Bio je to najdirljiviji trenutak u čitavom mom životu. Tog dana, dok sam te prvi put uzimao u svoje naručje, obećao sam ti nešto.
Zastaje nekoliko sekundi, pošto je ostao bez glasa od uzbuđenja.
- Šta si to obećao? - pitam.
- Obećao sam da dokle god budem živ, nikada nikome neću dozvoliti da te povrijedi. Da ću te štititi ma šta da se desi i ma kakve da su posljedice.
Gutam pljuvačku.
- E pa kao što vidiš, ne treba davati tu vrstu obećanja jer su neodrživa.
On uzdiše i trlja sljepoočnice da bi obrisao suze koje ne može da zaustavi, zatim vadi iz svoje aktovke kartonsku fasciklu.
Uradio sam šta sam mogao. Uradio sam šta sam morao - objašnjava pružajući mi fasciklu.
Prije nego što je otvorim, gledam ga ispitivački. Tada mi saopštava:
- Pronašao sam ga, Alisa.
- O kome govoriš?
- Pronašao sam Erika Vona.
Ostajem zabezeknuta. Bez riječi. Moj mozak odbija da registruje ono što sam upravo čula. Tražim od njega da mi ponovi.
- Pronašao sam Erika Vona. Nikada te više neće povrijediti.
Ledeni talas me parališe. Tokom nekoliko sekundi, ćutke se gledamo.
- To je nemoguće! Otkako je u bjekstvu, pola policajaca Francuske je u potrazi za njim. Kakvim čudom bi ti uspio sam da ga nađeš?
- Nije važno, uspio sam. Nerviram se.
- Ali ti si smijenjen, nisi više policajac. Nemaš više tim, nemaš više...
- Zadržao sam kontakte - objašnjava ne skidajući oči sa mene. - Momci koji mi duguju usluge. Ljudi koji poznaju druge ljude i koji i sami poznaju neke druge. Znaš kako to ide.
- Ne baš.
- Uvijek imam doušnike među taksistima. Jedan od njih je pokupio Erika Vona blizu vrata Sen-Klua iste večeri kad te je napao. Ostavio je svoj skuter kad je shvatio da je identifikovan.
Osjećam kako će mi srce svakog trenutka eksplodirati u grudima. Moj otac nastavlja:
- Taksi ga je odvezao do Sen-Sen-Deni, u Olne-su-Bua, u neki bijedni hotel blizu Trga Ženeral Leklerk.
Uzima mi iz ruku fasciklu da bi iz nje izvadio nekoliko fotografija, one koje policajci slikaju tokom neke istrage.
- Dok su svi vjerovali da je on u inostranstvu, to đubre se krilo na manje od dvadeset minuta od Pariza. U njemu je ostao pet dana pod lažnim imenom, s falsifikovanom ličnom kartom. Ograničio je svoja kretanja, ali da bi napustio zemlju, pokušao je sebi da obezbijedi lažni pasoš. Posljednjeg dana, oko 23 časa, izašao je malo na vazduh. Bio je sam, kretao se duž zidova, pognute glave, s kacigom na glavi. Tu sam naletio na njega.
- Tako, na sred ulice?
- Noću je taj kraj pust. Dva udarca gvozdenom šipkom u potiljak i glavu. Već je bio mrtav kad sam ga utovario u gepek mog rendž rovera.
Pokušavam da progutam, ali mi knedla stoji u grlu. Hvatam se za metalnu ogradu kreveta. 
- I... šta si uradio s tijelom?
- Vozio sam dobar dio noći u pravcu Lorene. Odredio sam savršeno mjesto da se oslobodim ovog monstruma: staru napuštenu šećeranu između Sarbura i Sargemina.
Pruža mi druge snimke koji me podsjećaju na dekor iz filmova strave i užasa, usred nedođije. Iza ograde s gvozdenim rešetkama, niz napuštenih zgrada. Zazidani prozori. Dimnjaci od crvene cigle koji samo što se ne sruše. Džinovski metalni rezervoari dopola utonuli u zemlju. Rasklimatane pokretne trake. Nepomični vagoni na tračnicama zaraslim u visoku travu. Bageri koji stoje zarđali.
Pokazuje prstom na slici.
- Iza zone za skladištenje, nalaze se tri kamena okna u nizu, koja su sagrađena jedno pored drugog i koja poniru u jednu podzemnu cisternu. Vonovo tijelo trune u onom u sredini. Niko ga nikada neće tu pronaći.
Pokazuje mi posljednju fotografiju. Sliku kamene ograde okna pritisnute teškom rešetkom.
- Ova osveta nam pripada - potvrđuje moj otac stežući mi gornji dio rake. - Sada će se slučaj slegnuti. Najprije zato što više neće biti ubistava. Zatim, pošto Von ima rodbinu u Irskoj i Sjedinjenim Državama, pomisliće da je u bjekstvu u inostranstvu, štaviše da je izvršio samoubistvo.
Izdržavam njegov pogled ne trepnuvši. Skamenjena sam, nesposobna da izgovorim i najmanju riječ, preplavljena snažnim suprotnim osjećanjima.
Prvi talas olakšanja smjenjuje potmuli bijes. Stiskam pesnice dok mi se nokti ne zariju u meso. Čitavo tijelo mi se grči. Suze naviru i osjećam kako mi je vatra jurnula u obraze.
Zašto mi je otac uskratio tu osvetu, moju osvetu?
Poslije smrti mog muža i moje bebe, gonjenje i ubijanje Erika Vona bio je još jedini razlog zbog koga sam mogla i dalje da se hvatam u koštac sa životom.
Sada mi više ništa ne preostaje.

TREĆI DIO



Krv i bijes




16

Tragom ubice



Užasne i krvave stvari ponekad su najljepše.

DONA TART



Nizali su se kilometri.
Izgubljen u svojim mislima, paleći cigaretu za cigaretom, Gabrijel je vozio očiju prikovanih za put.
Na jednom saobraćajnom znaku je bilo označeno: Sljedeći izlaz Hartford, potom odmah sljedećem: Boston 105 milja. Ovakvom brzinom, biće u kancelarijama FBI-a za manje od dva sata.
Čela priljubljenog uz staklo, Alisa je pokušavala da ponovo sredi svoje misli. U svjetlosti posljednjih otkrića, ona je klasirala informacije, preuređivala elemente i podatke u nekakve imaginarne dosijee koje je zatim smještala u različite pregrade svog mozga.
Jedna stvar ju je izjedala. Sejmurove riječi povodom nadzornih kamera na parkingu: snimile su tvoje registarske tablice, ali u kabini auta je polumračno.
Umirala je od želje da lično pogleda ove snimke.
Uvijek ta potreba da sve kontroliše.
Da provjeri sve pojedinosti.
Ali kako to da učini? Da ponovo pozove Sejmura? Nema svhe. Lijepo ju je upozorio: skoknuo sam do Frenklin-Ruzvelta i mogao sam da pogledam njihove trake, ali na njima se ne vidi ništa naročito. Sejmur je pogledao film, ali nije ga posjedovao. Logično. Bez odgovarajuće sudske dokumentacije, nije mogao da dođe do njega. Otišao je na parking i mora da je oštro pregovarao s tipom iz obezbjeđenja da bi pregledao traku na licu mjesta.
U mislima je preletjela svoju mrežu poznanika. Uzela je telefon i okrenula broj mobilnog telefona komesara Marešala, koji je upravljao regionalnom poddirekcijom policije za transport.
- Zdravo Frenk, ovdje Šeferova.
- Alisa? Gdje si sad? Pojavio se dugačak broj.
- U Njujorku.
- Kriminalističko ti je platilo put?
- Duga priča, objasniću ti...
- Dobro, shvatio sam. Uvijek vodiš istragu kao slobodan strijelac. Nikad se nećeš promijeniti!
- Ne, nije tačno, i zbog toga te uostalom zovem.
- Alisa, 10 sati je uveče. Kod kuće sam... Šta hoćeš?
- Snimke nadzorne kamere. Parking Vensi na aveniji Frenklin-Ruzvelt. Tražim sve što bi mogao da nađeš o sivom metalik audiju TT...
- E, odmah da te stopiram, to je privatni parking! Poslije kraće stanke nastavlja:
- Šta hoćeš da uradim?
- Ono što dobro znaš da radiš. Znaš tipove iz Parka Vensi: pregovaraj, prijeti, laskaj im. Imaš li čime da zapišeš broj tablica?
- Ne uspijevam da pratim...
- Sjećaš se kad sam uhvatila tvog klinca dok sam radila u odjeljenju za narkotike? Bio si prezadovoljan što sam mu pomogla da ne zaglavi u ćorci, zar ne? Hoćeš da te podsjetim koliko je droge imao kod sebe?
- Dođavola, Šeferova, to je bilo prije skoro deset godina! Neću valjda da budem tvoj doživotni dužnik!?
- U stvari, mislim da hoćeš. To važi vječito: pravilo kad imaš djecu, je li tako? Dobro, hoćeš li da zabilježiš ovaj broj tablica?
Marešal je uzdahnuo u znak pomirljivosti.
- Čim dobiješ snimke, pošalji mi ih na moj lični mejl, OK? I nemoj da gnjaviš: potrebni su mi još večeras.
Alisa je zadovoljno završila razgovor, a zatim je pred Gabrijelovim ispitivačkim pogledom ukratko prepričala sadržaj razgovora. Agent FBI-a je poželio da pripali novu cigaretu, ali je njegova paklica bila prazna.
- Još nemate nikakvih vijesti o vašem ocu?
Alisa je odmahnula glavom. Gabrijel je bio uporan:
- On ipak drži prvi ključ misterije. Ako vam je rekao istinu i ako je odista ubio Vona, onda se varamo u pogledu ubice.
- Mislite da to ne znam?
Gabrijel je zgužvao paklicu s pikavcima u pepeljaru.
- Ne znam zašto bi nas lagao.
Alisa je slegla ramenima.
- Možda je htio da mi pomogne da okrenem novu stranicu u životu nakon nesreće..
Sumnjičavo je iskrivio usta.
- Zbog toga bi izmislio čitavu tu priču?
- Vidi se da ne poznajete dobro mog oca.
- Ne, stvarno.
Pogledala je kroz prozor bankine auto-puta koje su promicale začuđujućom brzinom, stvarajući koridor od čelika i betona.
- Ima mane u svojim dobrim osobinama - objasnila je. - Kako me dobro poznaje, posumnjao je da ću biti spremna na sve da bih se osvetila i ubila Vona sopstvenim rukama. Nije nemoguće da je pokušao da izbjegne da ne napravim neku glupost.
- Ipak, zar nećete da pokušate da ga pozovete?
- Beskorisno je, da je primio moju poruku, pozvao bi me.
- Hajde, još ovaj poziv i ostavljam vas na miru - pokušao je on uz smiješak.
Alisa je pomirljivo uključila svoj uređaj na spikerfon i ponovo ukucala broj.
,,Alen Šefer. Trenutno ne mogu da se javim. Ostavite poruku poslije zvučnog signala ".
- Čudno što vam se ne javlja, zar ne?
- Moj otac nije tip koji provjerava mobilni telefon na svakih pet minuta. Pored toga, otkako je u penziji, probudila mu se strast prema speleologiji. U ovo vrijeme se možda nalazi sa svojim ortacima iz Kluba bivših sudskih policajaca u nekom bezdanu u Izeru ili Pirinejima.
- Nemamo sreće... - promrmljao je Gabrijel.
Tek što je Alisa prekinula vezu kad se u kabini auta začulo zvonjenje mobilnog. Hitro se javila i pitala na francuskom:
- Tata?
- Well, Fm afraid not. I’m Thomas Krieg. Gabrijel gave me your number May I...
Uključila je spikerfon i pružila telefon Kejnu. Gabrijel je iznenađeno dohvatio slušalicu.
- Tomase?
- Zdravo, Gab. Elijan Peltije mi je proslijedila rezultate DNK analize krvi pronađene nakošulji. Vratio sam podatke u Kodis , i pogodi šta? Imamo pobjednika!
Dva policajca su razmijenila poglede. Oboje su osjetili kako im srce ubrzano lupa u grudima.
Alisa je pokazala Gabrijelu jedan znak na auto-putu.
- Tomase, ima jedna oblast na auto-putu za dva kilometra. Čim se parkiram zovem te.

* * *


Gril 91 je bila jedna dugačka pravougaona zgrada, malo zastarjela, impozantno prostrana i sa spektakularnom visinom plafona, kao što se moglo naći sedamdesetih godina. Iako njeni ogromni prozori nisu gledali na Pacifik (već na parking odmorište Interstejta 91), njen geometrijski oblik i prozračnost podsjećali su više na velike kalifornijske vile nego na kuće sa kosim krovovima u Novoj Engleskoj.
Ukrašen sloganom Miles away from ordinary, zidni časovnik u bojama jednog čuvenog meksičkog piva, označavao je 16:12h. Prijatno jesenje sunce rasipalo je svoje zrake u gotovo praznoj sali. Iza šanka je jedna konobarica sanjarila slušajući saksofonistu Stena Geca.
Alisa i Gabrijel su se smjestili za jedan sto u dnu sale, što je moguće dalje od kase i bifea. Postavili su mobilni telefon na sredinu stola, uključili spikerfon i pomno slušali ozbiljan i zvonki glas Tomasa Kriga koji im je upravo opisivao u grubim crtama jedan neobični portret.
- Krv prisutna na košulji pripada izvjesnom Kalebu Danu koji ima četrdeset i jednu godinu, s dosijeom u Kodisu zbog manjih prestupa. Uhapšen je u Kaliforniji prije osam godina zbog trgovine drogom i pružanja otpora snagama javnog reda. Odslužio je šest mjeseci zatvora u Salinas Valeju, zatim se skrasio, odselio na Istočnu obalu gdje je pronašao posao. Bio je miran sve do sada.
Alisa je na brzinu hvatala, bilješke na papirnom podmetaču za jelo. Gabrijel je upitao:
- Kojim poslom se bavi?
- Noćni čuvar u jednom staračkom domu u Konkordu u Nju Hempširu.
- Zar sada u staračkim domovima zapošljavaju zatvorenike povratnike?! - začudio se Gabrijel.
- Svako ima pravo na još jednu šansu, zar ne?
Alisa je stiskala poklopac reklamne olovke koju joj je pozajmila konobarica.
- Imate li adresu gdje živi?
- Da - odgovorio je Krig. - To je brvnara u Linkolnu, između Vajt Mauntains. Šta hoćeš da uradimo, Gab?
- Ništa naročito za sada. Ispitaj stvar sa svoje strane. Ponovo ćemo pričati o tome uskoro. U Bostonu smo kroz dva sata.
- Moraću da saznam više, u svakom slučaju. Gazda vjeruje da si još u Irskoj.
- Nemoj ništa da mu govoriš za sada. Razjasniću se s njim uskoro. S tim u vezi, imaš li Danovu fotografiju?
- Šaljem ti je mejlom.
- Nemoguće, imam praistorijski telefon.
Gabrijel je bacio pogled na set na stolu na kome su se nalazili telefoni, mejl i faks restorana.
- Pošalji mi je faksom.
- Faksom? Stvar koja se koristila prije intemeta?
- Samo mi se ti podsmijevaj. Nalazim se u Grilu 91, restoranu pored puta 91, prema Hartfordu. Daću ti njihov broj. Pošalji fotografiju i dodaj adresu staračkog doma kao i Danove gajbe,
Gabrijel je izdiktirao brojeve i završio razgovor. Dva policajca su se ćutke gledala. Njihova istraga ne vodi nikuda. Previše tragova. Previše ispitivanja. Premalo niti da bi se povezali elementi bez vidljive veze. Gabrijel je razbio tišinu:
- Nismo ni mrdnuli gospode Bože! Otkud krv ovog noćnog čuvara da se nađe na vašoj košulji?
- Mislite da sam pucala na njega?
- To nije isključeno. Sami ste mi rekli da nedostaje jedan metak u šaržeru gloka.
Alisa ga je mrko pogledala.
- Je l' da? A s kojim motivom, a? Prvi put čujem da se govori o tom tipu!
Podigao je ruke uvis da bi smirio strasti.
- OK, u pravu ste, pojma nemam o tome.
Pucao je prste prije nego što je odlučio.
- Idem da kupim cigare. Ima nekakva samousluga na benzinskoj stanici. Da vam uzmem nešto?
Odmahnula je glavom i posmatrala ga dok se udaljava.
Alisa je osjetila kako ponovo počinje da je peče u želucu i penje se do jednjaka. Ustala je otišla do šanka da bi obavijestila konobaricu o tome da će stići jedan faks za njih.
- Da li ste dobro, gospođo?
- Da, da. Malo me peče zbog gastritisa. Proći će.
- Oh, i moja majka pati od toga! Hoćete li da vam spremim svjež sok od papaje? Vrlo je efikasno!
Bila je to niska plavuša nalik Barbiki koja pomalo šuška dok priča. Kostim čirlidersice joj je davao izgled kao da je izašla iz filma Groznica subotnje večeri ili iz epizode serije Gli.
- Može sok od papaje, hvala mnogo - odgovorila je ona smiještajući se na barsku stolicu. - Imate li slučajno kartu ove oblasti?
- Gosti ih ponekad zaboravljaju na stolovima. Pogledaću da li ima neka u kancelariji.
- Vrlo ljubazno od vas.
Nepuna dva minuta kasnije, Barbika se vratila sa kartom Nove Engeske.
Alisa ju je raširila na šanku. Bila je to stara dobra Mišelinova auto karta prije GPS-a, prije zavisnosti od smartfonova i interneta, prije tog doba budala gdje su se ljudi odrekli prijestola da bi postali sluge tehnologije.
- Mogu li da pišem po njoj?
- Da, vaša je: kuća časti. A evo i vašeg cijeđenog soka.
Alisa joj zahvalila s osmijehom. Sviđala joj se ta djevojka: ljubazna, jednostavna, privlačna. Koliko godina je mogla da ima: osamnaest? Devetnaest najviše? Alisa je imala trideset osam. Dvadeset godina više od nje. Pala je presuda, neoboriva: mogla bi da joj bude majka. Konstatacija koja joj se sve češće navraćala u posljednje vrijeme kad bi naišla na mlade osobe. Nalazila se na čudnoj no man's land: taj utisak da još uvijek ima dvadeset godina po onome kako se osjeća, ali dvostruko više kad je u pitanju njeno tijelo.
Prljavština vremena koje prolazi. Jedini gospodar onih koji nemaju gospodara... kako kaže jedna arapska poslovica...
Odagnala je svoje misli i usredsredila se na kartu. Da bi se orijentisala, oduvijek je imala potrebu da vizualizuje stvari. Pomoću hemijske olovke je zaokružila različita mjesta. Najprije Njujork, koji su napustili dva sata ranije i Boston, gdje se nalazio ogranak FBI-a. Sada su se bili zaustavili u Hartfordu, tačno na pola puta između dva grada. Ponovo uzima olovku: Krig im je bio rekao da Dan radi u jednom staračkom domu u Konkordu. Bilo je to mnogo sjevernije, u Nju Hempšira, na bar 250 kilometara. Krig je takođe pobliže objasnio da Dan živi u Linkolnu. Trebalo joj je skoro minut da bi pronašla mjesto na karti. Nedođija stisnuta između dva planinska masiva.
- Je l' ti poznato? - upitala je svoju novu drugaricu.
- Da, ima jedan ski-centar odmah pored: Lun Mauntain. Već sam tamo išla, sa jednim drugom.
- Kako izgleda?
- Prilično zlokobno, naročito zimi. I nije uopšte blizu. 
Policajka je klimnula glavom. U sali je bilo toliko toplo da je skinula rolku i ostala u majici.
S paklicom cigareta u ruci, Gabrijel se vratio u restoran i pridružio Alisi smjestivši se na barsku stolicu.
- Želite li nešto da poručite, gospodine?
- Da nemate možda espreso?
- Ne, žao mi je.
- Perije, možda?
- Ni to.
Alisa se ljutnula.
- Potrudite se, Kejn.
- OK, stavite mi regular coffee.
Dok mu je konobarica pripremala kafu, Gabrijel ju je odmjerio od glave do pete, zadržavajući se bez stida na najmesnatijem dijelu njene anatomije.
- Slobodno nastavite, nemojte da vam je neprijatno! - pobjesnila je Alisa.
Prevrnula je očima. Nastavila je:
- Stvarno ste isti kao svi drugi - uzdahnula je.
- Nikada nisam tvrdio suprotno - rekao je izvadivši cigaretu iz paklice i zadjenuvši je iza uha.
Alisa je bila pripremila odgovor, ali nije dobila priliku da se njime posluži.
- Mislim da je vaš faks upravo stigao - dobacila je Barbika prije nego što je nestala na nekoliko sekundi u kancelariji.
Kad se vratila do njih, držala je u ruci dvije odštampane stranice koje se potrudila da zahefta.
Dvoje policajaca su zajedno otkrili fotografiju Kaleba Dana iz sudskog dosijea.
- Bolje išta nego ništa... - izustila je razočarano Alisa. Naime, mutan antropometrički crno-bijeli snimak nije pružao bogzna šta. Dan je na njemu izgledao kao prosječan čovjek: tamno smeđe kose, srednjeg rasta, s licem na kome nema nekih karakterističnih crta i krajnje običnog izgleda. Gospodin svako. Kao zločinac Džon Dou.
- Tačno je da se baš ništa ne vidi - priznao je Gabrijel. - To bi mogao da bude bilo ko.
Policajac je savladao svoje razočarenje. Okrenuo je stranicu i naišao na adrese koje mu je Tomas Krig dodao rukom: adresu staračkog doma i adresu Danove kuće.
- Ne izgleda li vam čudno ta priča o staračkom domu koji kao čuvara upošljava zatvorenika povratnika?
Alisa nije odgovorala. Oči su joj ostale prikovane za fotografiju, pokušavajući da pronikne u „misteriju Dan".
Gabrijel je otpio gutljaj svoje kafe i namrštio se u znak gađenja.
- Možete li da mi dodate vaš telefon? Treba nešto da provjerim.
Ukucao je broj obavještenja da bi se povezao sa Centrom Sent Džozef, staračkim domom u kome je Dan radio. Predstavio se hostesi na prijemu - „specijalni agent Kejn, FBI" - i zatražio da govori sa direktorom ustanove. Kao što su sada imali običaj, Gabrijel je prebacio na spikerfon da bi i Alisa mogla da prati razgovor.
- Džulijus Mejson. Čast mi je da rukovodim ovom ustanovom. Šta mogu da učinim za vas?
Gabrijel se izgovorio rutinskom istragom da bi zatražio informacije o Danu.
- Nadam se da se ništa nije desilo Kalebu - zabrinuo se Mejson.
- Da li je sinoć bio na poslu?
- Direktor se umalo nije zadavio.
- Ali Kaleb Dan ne radi kod nas već skoro dvije godine!
- Zaista? Ni... nisam u toku. 
Gabrijel je jedva uspijevao da ostane pribran. Alisa nije mogla da izdrži da se ne nasmije: čak ni FBI nije bio u stanju da uredno ažurira svoje dosijee. Sporost i administrativne zapetljancije nisu bile rezervisane samo za Francusku.
S osjećajem nelagode, Gabrijel je nastavio odlučnim tonom svoje ispitivanje:
- Jeste li znali da je Dan imao sudski dosije kad ste ga angažovali?
- Sudski dosije? Ma hajde, prodao je nekoliko tableta sa nekim sranjem i sasuo u lice sve što je imao tupavom pajkanu koji ga je uhapsio. Jaka stvar! Sve to nije zasluživalo zatvor.
- To je vaše mišljenje.
- Da, vaše takođe.
Opet Alisin osmijeh. Tip je bio nezgodan za ispitivanje.
- Kad je radio kod vas, da li se Dan ikada ponašao čudno ili neprikladno? Ništa vam se nije učinilo neobičnim?
- Ne, naprotiv: Kaleb je bio vrlo ozbiljna i vrlo uslužna osoba. Naše osoblje i korisnici ne prestaju da pričaju hvalospjeve o njemu.
- U tom slučaju, zašto ste se rastali?
Mejson je uzdahnuo.
- Administativni savjet je želio da smanji troškove rada. Da bismo ućarili nekoliko dolara, sada se obraćamo jednoj spoljnjoj firmi za obezbjeđenje. Jeftinije je, ali mnogo bezličnije.
- Znate li da li je ponovo našao posao?
- Naravno, i to vrlo brzo, uostalom. Ja sam ga lično preporučio jednoj bolnici u Mejnu koja je tražila ozbiljnog noćnog čuvara.
- Imate li naziv te bolnice?
- Da biste mogli da ažurirate te vaše proklete dosijee i nastavite da smarate poštene građane?
- Gospodine Mejson, molim vas...
- Riječ je o bolnici Sebago Kotidž, u okrugu Kamberlend.
Dvoje policajaca su se zaprepašteno pogledali. Ista napetost im je prostrujala tijelom. Bolnica Sebago Kotidž je bila ustanova u kojoj je radila Elizabeta Ardi, medicinska sestra koju su pronašli ubijenu kod kuće deset dana ranije.

* * *


Policajci od glave do pete. Policajci do srži.
Policajci do najdubljeg dijela svog bića.
Nisu morali dugo da pričaju da bi se složili. Neće gubiti vrijeme u Bostonu. Odigraće to udvoje, kao slobodni strijelci: voziće prema sjeveru do Linkolna i lično će ispitati tog Kaleba Dana.
- Promakao mi je taj tip tokom istrage - priznao je Gabrijel. - Elizabeta Ardi je ubijena kod kuće, u svojoj kući blizu Auguste. Bila je dezaktivirala alarmni sistem, što nas je navelo na razmišljanje da je poznavala svog napadača. Ispitao sam mnogo osoba u njenom neposrednom okruženju. Njene prijatelje, kolege s posla. I sam sam otišao u Sebago Kotidž, ali mi se ime tog momka nikad nije pojavilo na tablet računaru. To nije bio neko blizak Ardijevoj, u to sam siguran.
- Za koliko vremena možemo da budemo kod njega?
Pažljivo je pogledao plan, povlačeći prstom duž linije koja vodi do Linkolna.
- Rekao bih četiri sata. Malo manje ako ne poštujemo ograničenja brzine.
- Samo toliko?
- Sve do Bredforda, možemo da idemo auto-putem, ali potom ćemo biti primorani da zađemo u planine. Kola dobro idu, ali nisu baš najnovija; brine me ulje koje je na minimumu i bacio sam pogled na rezervnu gumu: ispumpana je. Prije nego što se bacimo na posao, trebalo bi da stanemo kod nekog auto-mehaničara.
Barbika, kojoj nije promakla ni mrvica njihovog razgovora, uzviknula je:
- Moj rođak je auto-mehaničar! Mogu da ga pozovem ovdje ako hoćete?
Gabrijel je podigao jednu obrvu.
- Gdje možemo da ga nađemo?
- U Grinfildu - obavijestila ih je ona, pokazavši gradić na karti. Pogledao je plan. Bilo je udaljeno najmanje sat vremena.
- Hoće li znati da pogleda stari mustang?
- Najjednostavnije je da to vidimo s njim - umiješala se Alisa. - Pozovi ga!
Policajac se složio i Barbika je požurila na telefon.
Dok joj je Alisa saučesnički namignula, ponovo je počelo da je peče u jednjaku. Neuobičajeno snažno. Kao da je kiselina upravo razjedala sluzokožu želuca.
Kad je osjetila nadiranje metalnog ukusa u ustima, sišla je sa barske stolice i zaputila se u toalet.

* * *


Sve bih dala za dvije tablete Neksijuma!
Presamićena od mučnine, Alisa se bila nagnula nad wc šoljom. Upaljenog jednjaka, trljala je predio stomaka ne uspjevajući da umiri pečenje. Zašto je bol tako oštar? Zbog stresa? Uzbuđenja zbog istrage? Umora?
Nastavila je s masažom čitav jedan minut, zatim se podigla i oprala ruke u lavabou. Izbjegla je da pogleda u svoj odraz u ogledalu: nije imala želju da ugleda svoje oči s podočnjacima niti crte lica izobličene od iscrpljenosti. Pljusnula je malo ledene vode po licu i na trenutak zažmurila. Zašto se jutros probudila s košuljom na kojoj je krv tog Kaleba Dana? I ko je zaista bio taj čovjek? Vonov učenik koji je otprilike imao isti modus operandi da bi ubio tu medicinsku sestru?
Von lično?
Ne, zasad je odbijala da povjeruje u takvu mogućnost. Njen otac je imao sve mane na svijetu, ali nije htjela da vjeruje da je mogao da sklopi takvu laž od svih dijelova priče. Previše uvrnuto. Previše opasno. Previše riskantno. U Francuskoj su, već dvije godine, najbolji policajci neumorno i bezuspješno tragali za Vonom.
To je dokaz da je serijski ubica mrtav, pokušala je sebe da ubijedi.
Kao što će joj Sejmur to uskoro potvrditi, njegov leš je trulio na dnu bunara jedne zlokobne napuštene zgrade u jednoj zabačenoj rupi na istoku Francuske...
Voda joj se slivala do samih grudi.
Uzela je dvije papirne salvete sa stalka i obrisala vrat i dekolte gdje počinju da se naziru grudi. Osjetila je neprijatnost i spustila pogled.
I onda je to primijetila.

* * *


Strano tijelo, ugrađeno ispod njene kože, četiri ili pet centimetara ispod ključne kosti. Alisa je jače pritisnula kožu da bi istisnula predmet.
Bio je to implant u obliku velike SIM kartice: pravougaonik od centimetar-dva kvadratnih, čiji su se zaobljene ivice jasno pomaljale kad bi zategla epiderm.
Srce je ponovo počelo snažno da joj lupa i pulsiralo joj je u sljepoočnicama.
Dođavola, ko mi je stavio ovu stvarčicu pod kožu? uspaničila se.
Instinktivno je potražila tragove skorašnje operacije. Skinula je pred ogledalom majicu, poslušala i opipala svaki djelić svoga tijela: grudi, grudni koš, ispod pazuha. 
Nijedan jedini trag skorijeg reza. Ni najmanji ožiljak.
Graške znoja izbile su joj po cijelom čelu. Među pitanjima kojim je bila bombardovana, isplivala su dva.
Od kada nosi ovaj predmet?
A naročito: kakvo je njegovo dejstvo?

17

Đavolja lukavstva



Sudbina nas progoni kao čudak sa žiletom.

ANDREJ TARKOVSKI



Šelbi je napustio auto-put, ušao u kružni tok i krenuo prvim izlazom prema gradu.
Na granici Masačusetsa i Nju Hempšira, Grinfild je bio palanka zaleđena u vremenu. U dužini od dva kilometra, u Glavnoj ulici su bili koncentrisani gradska opština, pošta, sud i velika bijela crkva sa šiljatim zvonikom. Tu se takođe nalazila javna biblioteka, jedan stari bioskop na čijem se reklamnom natpisu nalazila čitava konstelacija sijaličica, bili su tu kafići, restorani i tradicionalne radnjice. Na svakoj zgradi su se vijorile zastave posute zvijezdama tipične za američku zastavu. Stars and Stripes koje su ponosno lepetale na vjetru i popodnevnom suncu.
- Stanite mi tamo - zatražila je Alisa podešavajući remen holstera.
- Ovdje? Ali Barbika je rekla da se auto-mehaničarska radnja njenog rođaka nalazi na izlasku iz grada.
- Moram nešto da kupim, Kejn.
Uzdahnuo je.
- Mislio sam da smo prestali sa tajnama...
- Ne namjeravam da vrtim palčeve dok nam popravljaju kola! Skoknuću do internet kafića. Moram nešto da provjerim.
- Šta? - upitao je podozrivo.
- Hoću da pregledam stare novinske članke o Vonu. Objasniću vam...
Auto se zaustavio na crvenom svjetlu na semaforu. Gabrijel je izvadio svoju paklicu cigareta.
- Nema internet kafića u ovoj nedođiji.
- Naći ću, Kejn.
Zamislio se nekoliko sekundi.
- OK, ostaviću vas tamo, ali pištolj ostavite u kolima.
Mlada žena nije bila očarana ovim predlogom, ali nije imala vremena za pregovore.
Na semaforu se upalilo zeleno svjetlo. Otvorila je pregradu za rukavice i tu zavukla glok sa holsterom.
- Naći ćemo se u auto-mehaničarskoj radionici - dobacila je otvarajući vrata kola.
Prešla je ulicu, stigla do trotoara preko puta i prepješačila do Siti Hola. Ispred zgrade je
primijetila plan grada istaknut ispod drvene nadstrešnice. Pomno je pretražila kartu i našla ono što je tražila: adresu medicinskog centra u Drugoj ulici.
Prednost ovih malih gradova je u tome to što je čitava infrastruktura grupisana u istom opsegu. Alisa je imala da pređe samo nekoliko stotina metara da bi stigla pred jednu novu novcatu zgradu s krajnje modernom fasadom. Vertikalni talas, metalik plav, koji je odudarao od klasične arhitekture grada.
Prošla je kroz automatska klizna vrata i ušla u hol zgrade u kome je bio okačen niz informativnih tabli. Pregledajući ih, ona je zaključila da je Medicinski centar polivalentna struktura koja okuplja široku lepezu ljekarskih pregleda: ljekare opšte prakse, specijaliste, laboratoriju za analize, rendgensko snimanje...
Alisa se predstavila na prijemu tvrdeći da je došla da obavi rendgen grudnog koša. Zatražili su joj potvrdu zakazanog pregleda, recept i broj socijalnog osiguranja. Pošto nije imala ništa od svega toga, izbacila je prvu izmišlljotinu koja je prošla kroz glavu, tvrdeći da je francuski turista koji pati od srčane insuficijencije i željela bi da uradi rutinski rendgenski snimak. Sekretarica ju je skeptično pogledala, zatim je konsultovala raspored i predložila joj da joj zakaže pregled za sutra.
- Hitno je - insistirala je Alisa. - Morala bih da idem kod radiologa i objasnim mu moj slučaj. Razumije se, platiću sve troškove.
- Pogledaću - rekla je sekretarica podigavši slušalicu. Dogovarala se dva minuta s jednim od svojih kolega a zatim je spustila slušalicu i saopštila joj:
- Razgovarala sam sa sekretaricom doktora Mičela. On će doći da vas vidi između dva pacijenta. Mogu li da dobijem vašu ličnu kartu?
- Na žalost, ostavila sam tašnu u kolima. Moj muž će mi se pridružiti i on će...
- Dobro, brzo se popnite. Čekaonica radiologije se nalazi na četvrtom.
Pritisnula je dugme da bi prošla kroz automatsku prepreku od pleksiglasa kako bi pristupila spratovima.
Lift. Novi odbor za doček. Hodnik. Čekaonica.
Prostorija je bila uljepšana svijetlim i nježnim bojama. Zidovi bijeli, podovi od laminata, stolice i niske fotelje od bukve, bez rukohvata i presvučene štofom. Jedna stara gospođa, povijena pod teretom godina, strpljivo je listala stranice nekog časopisa o poznatim ličnostima. Ispred nje je, zauzevši najveći dio kauča, sjedio jedan mladić građen kao trokrilni ormar, s nogom u gipsu i otečenim okom i igrao se na svom tabletu.
Alisa je sjela pokraj njega i započela razgovor:
- Saobraćajna nesreća?
- Američki fudbal - odgovorio je podignuvši pogled sa ekrana. - Momci iz Albanija su mi dobro naplatili prošle subote.
Lijepa faca, osmijeh ultra blistav, kristalni pogled, više nego dovoljno. Mora da su djevojke maštale o njemu. I pojedini momci.
- Tablet ti je prikačen na internet, zar ne?
- Tako je.
Alisa nije mnogo okolišala.
- Šta kažeš na to da lako zaradiš pedeset dolara?
Podigao je obrvu.
- Samo recite.
Izvukla je novčanicu iz džepa..
- Pozajmi mi tablet na pet minuta i dobijaš dolare. Lako je...
- Pucam na sto dolara.
- Nosi se.
- OK, ne ljutite se! - predao se on pružajući joj svoj iPad.
Policajka je zgrabila tablet, zatvorila aplikaciju i otvorila pretraživao da bi se naizmjenično konektovala na internet sajtove Časopisa Liberasjon, Mond i Figaro. Ma koliko to čudno izgledalo, Alisa nije znala kako izgleda Vonovo lice. Prilikom napada na nju, ubicino lice je bilo zaklonjeno kacigom. Taj posljednji prizor joj je ostao zauvijek urezan u sjećanje. Crna kaciga predatora s odsječnim linijama i oštrim ivicama; vizir s odrazima u metalik boji, filter na kacigi i aerodinamična traka ispod brade, nalik užasnom osmijehu.
Kasnije, tokom svog liječenja, Alisa se složila sa psihijatrom koji ju je pratio da ničemu ne služi da u nedogled sebi sipa so na živu ranu pabirčeći novinske članke u kojima se govori o tom slučaju. Ali ono što psihijatar nije znao, to je da je Alisa u to vrijeme bila ubijeđena da je Von mrtav.
Što danas nije bio slučaj.
Počela je pretragu i pronašla nekoliko fotografija ubice objavljenih u novinama u nedjeljama koje su uslijedile nakon tog slučaja. Tuce različitih snimaka na kojima se manje-više razgovjetno pojavljivao Erik Von. Čovjek od tridest pet godina, tamne kose, reklo bi se prijatne spoljašnosti, ali prosječnog izgleda.
Najnezgodnija je bila ta teškoća da se dobije konačni Vonov portret na osnovu različitih slika. Alisa se sjetila onih glumaca kameleona koje bi ponekad pomiješala iz jedne uloge u drugu, iz jednog filma do drugog, jer toliko su bili vični preobražajima:
Hju Džekmen, Kristijan Bejl, Kevin Spejsi, Džon Kjuzak...
Izvadila je iz džepa faks sa fotografijom Kaleba Dana i uporedila je sa snimcima. Da li su Von i Dan ista osoba? Nije bilo toliko upadljivo, ali se nije moglo isključiti.
Alisa je znala da su u današnje vrijeme sa estetskom hirurgijom mogućnosti promjene lica gotovo beskonačne. Neke od njenih kolega su se nedavno suočile sa kriminalcima koji su pribjegli tehnikama fizičkog preobražaja: rinoplastici, unošenju mezo niti u slojeve kože radi zatezanja kontura lica, otoplastici radi korigovanja defomiteta ušiju, injekcijama hijaluronske kiseline radi podizanja jagodica, dentalnoj hirurgiji radi dobijanja novog osmijeha...
Dok je vraćala tablet njegovom vlasniku, začula je kako joj vibrira telefon u džepu.
Sejmur.
Čovjek koji je mogao da okonča njen košmar.

* * *


- Stižeš li u fabriku? - upitala ga je bez uvoda.
- Ne još, jedva sam uspio da izađem iz Sargemina, na izlasku iz Pariza je bio pravi pakao, a Kasteliju je trebalo prilično vremena da lokalizuje staru šećeranu.
- Gdje se nalazi?
- Mjesto je poznato pod nazivom Kastelšajmov ćorsokak. Unio sam adresu na moj GPS, ali ništa se nije pojavilo ; sistem za geopozicioniranje ga ne propoznaje. Ne brini, na kraju ću ga naći. Problem je ova prokleta kiša. Ledeno je, lije kiša i ne vidi se na tri metra.
U pozadini je Alisa slušala glasni zvuk brisača i džinglova sa radija u autu: ,,Multipleks prenos Lige 1, to je na RTL-u!"
- Zovem te zbog nečeg drugog - nastavio je Sejmur. - Morao sam da uputim Savinjona i Kastelija u čitavu stvar. Ne mogu da tražim od njih da rade van okvira svog posla a da im ne kažem istinu. Provode noć u kancelariji ne bi li razmrsili sve te tragove koji bi nam mogli biti od koristi.
- Zahvali im u moje ime.
- Baš me je Savinjon upravo zvao povodom serijskog broja gloka 22 koji si mi jutros dala.
Progutala je pljuvačku. Taj trag je potpuno smetnula s uma.
- Da, onaj koji sam pronašla u svojoj jakni. Dakle?
- Smjesta sam pretražio kartoteku o ukradenom oružju, ali tu se ne pojavljuje. Naprotiv, kad sam razgovarao sa Savinjonom o Vonu, on je odmah ukopčao. Prije dvije godine, nakon napada na tebe, kad smo pretresali ubicin stan, pronašli smo vatreno oružje.
- I?
- Savinjon je provjerio dokumenta iz postupka: bio je to glok 22 i serijski broj odgovara.
- Čekaj, to je nemoguće. Taj pištolj je zapečaćen i ...
- Savinjon je proveo jedan sat u sali sa zapečaćenim predmetima. Od pištolja ni traga.
Dođavola...
Košmar se nastavljao.
- Moraš da mi kažeš istinu, Alisa: da li si ti uzela taj pištolj?
- Sejmure! Kako možeš da mi postaviš takvo pitanje?
- Zato što smo onda stvarno u sranju.
- Ovo je ipak prvi put da imamo probleme sa čuvanjem dokaznog materijala! Sjećaš se, prije godinu dana, onog čuvara koji je iz sale uzimao oružje i drogu i preprodavao ih? Možda je on to digao.
- Aha...
- A čak i da sam ukrala to oružje, kako bih mogla da uđem na tlo Amerike, prođem bezbjednosne i imigracione kontrole?
Čula je kako njen partner uzdiše.
- Stvarno želim da ti vjerujem, Alisa, ali zaista moramo ovu priču da izvedemo na čistac.
Osjetila je da joj nije rekao sve.
- Imaš li još nešto?
- Da, neće ti se svidjeti. Radi se o tvojim kolima.
- Jesi li ih pronašao?
- Da, na depou Šarleti. Savinjon se raspitao: službenici prefekture su ga odvukli te noći sa Lil de la Site.
- Gdje tačno?
Sejmur je duboko udahnuo vazduh.
- Pronašli su tvoj audi u 4 sata ujutru, nasred mosta Aršveše. Tačno na onom mjestu gdje je Pol doživio udes.
Potpuno iznenađena, mlada žena umalo nije ispustila telefon. U tom trenutku su se otvorila vrata čekaonice i jedan džin u bijelom mantilu je izvirio kroz okvir vrata.
- Gospođa Alisa Šefer? - prozvao je.

18

Aperkat



Omne ignotum pro terribili.

(Svaka nepoznata opasnost je užasna.)

LATINSKA IZREKA



Dr Oliver Mičel je bio ljudeskara obrijane glave i gustih obrva koje su se ocrtavale poput dva luka koja mu se spajaju iznad nosa. Uprkos krupnom stasu i neobičnoj maljavosti, on je ličio na studenta tek izašlog s fakulteta: okruglog bucmastog lica, ozaren dječjim osmijehom, u farmerkama i pohabanim patikama, u majici s natpisom Ramonsa koji je virio ispod mantila.
- Nisam najbolje razumio tu priču o srčanoj insuficijenciji - saopštio je on puštajući je da uđe u salu radiologije.
Alisa je odlučila da bude iskrena s njim.
- Slagala sam da bih došla do vas.
- Samo zbog toga! Originalno... i hrabro. Vi ste Francuskinja, zar ne? - pogodio je prepoznavši akcent.
- Da, ja sam kapetan Kriminalističke brigade Pariza. Lice mu se ozarilo.
- Stvarno? 36, Ke dez Orfevr? Kao Žil Megre?
Alisa je razrogačila oči. Razgovor je poprimao neočekivani obrt: kojim čudom je Simenonov junak banuo u razgovor s radiologom, ljubiteljem pank roka, u medicinskom centru u Grinlendu u Masačusetsu?
- Moja žena sprema doktorat iz francuske književnosti na Harvardu - objasnio je radiolog. - Njena naučna disertacija se odnosi na Pariz iz romana Žorža Simenona.
- To sve objašnjava...
- Išli smo na to mjesto prošlog ljeta. Ah, Ke dez Orfevr, Trg Dofin, konfit od pačjih bataka i krompirići spremljeni u pačijoj masti u Kavo di Pariju...
Uštinite me, ja sanjam...
Alisa je odlučila da iskoristi situaciju.
- Ukoliko vaša žena želi, mogu da vas odvedeni u obilazak tridest šestice, sljedeći put kad budete došli u Francusku.
- Vrlo ste ljubazni, ona...
- Dotle mi morate obavezno pomoći - prekinula ga je svlačeći svoju vijetnamku, rolku i majicu.
U grudnjaku je prišla radiologu da bi mu pokazala pravougaoni implant ispod kože.
- Šta je sad to? - upitao je nabravši svoje debele obrve.
- Upravo to bih voljela da saznam.
Protrljao je ruke antibakterijskini rastvorom i ispitao gornji dio Alisinih grudi, istisnuvši, pritiskom kože, mali pravougaonik sa zaobljenim ivicama.
- Da li vas boli?
- Ne toliko.
- Izgleda kao nekakav minijaturni pejsmejker. Imate li srčanih problema?
- Ne. Ne znam ni ko mi je ugradio ovu stvar, ni koliko vremena je u meni.
Ne čudeći se nijednog trenutka ovoj situaciji, ljekar je pokazao aparat za radiografiju u lijevom dijelu sale.
- Uradićemo snimak, grudnog koša da bi smo jasnije vidjeli. Alisa se složila i pratila
ljekareva uputsta: ona se skinula do pola i stala je uspravno, s licem prema ploči za snimanje.
- Priljubite se malo više. Udahnite duboko, zaustavite disanje. Eto.
Za manje od dvije sekunde, cijev smještena iza nje izbacila je nečujni prikaz iks zraka.
- Dišite normalno. Da bismo bili sigurni, uradićemo i snimak iz profila.
Ponovio je operaciju, zatim pozvao Alisu da pođe za njim do susjedne sale. Mičel se smjestio iza konzole za vizualizaciju, upalio ekran, izvršio nekoliko podešavanja kontrasta i pustio da se štampa.
- Hoće li dugo trajati? - upitala je ona.
- Ne, razvijanje snimka je trenutno.
Glomazna kockasta i kompaktna mašina je počela da podrhtava i izbacila je dva snimka. Mičel je dohvatio rendgenske snimke i zakačio ih na svijetlu zidnu tablu mijenjajući njeno osvjetljenje.
- Nikada ovo nisam vidio! - zviznuo je pokazujući bijelu pravougaonu mrlju.
- Je l' to čip? - nagađala je Alisa.
- Ne vidim najbolje kog je tipa - odgovorio je radiolog češkajući se po glavi.
- Mislila sam na čip s podacima - rekla je policajka - isti kakav koriste kod životinja. Pratila sam jednu konferenciju o tome prošle godine u okviru mog posla: izgleda da ih u Južnoj Americi imućni ljudi ugrađuju da bi ih lakše pronašli u slučaju otmice.
- Vojska sve češće to čini kod vojnika koje šalje na front - nadovezao se Mičel ne skidajući oči sa snimka. Čip skladišti sve podatke u vezi sa njihovim zdravljem. U slučaju nesreće, može se pristupiti njihovim ljekarskim dosijeima jednostavnim skeniranjem. Taj postupak postaje uobičajen, ali taj tip čipa je mnogo manji: nije veći od zrna pirinča. Vaša je znatno veća.
- Šta onda?
Radiolog je sabirao svoja znanja.
- Posljednjih godina, u medicinskim časopisima, brojne publikacije govore o istraživanjima koja bi dovela do stvaranja elektronskih čipova koji bi mogli automatski da isporučuju pravilne doze lijekova, što bi bilo vrlo korisno kod nekih patologija. To već postoji u liječenju osteoporoze, ali ako bi to ovdje bio slučaj, implant bi se nalazio kod kuka i za sada bi bio mnogo veći.
- Dakle? - postajala je nestrpljiva Alisa.
- I dalje mislim da je u pitanju mini pejsmejker.
- Nemam srčanih problema, već sam vam rekla!- iznervirala se ona.
Ljekar se vratio iza ekrana da bi uveličao zonu, uključio štampač, zatim zakačio drugi snimak na negatoskop.
- Oblik vašeg implanta nije uobičajen, ali skoro da sam siguran da je od titana - potvrdio je.
Alisa se približila licem rendgenskom snimku.
- Dobro, recimo da se radi o pejsmejkeru. Imam jednog kolegu koji ga nosi, on mora svakih sedam godina na operacioni sto da bi promijenio bateriju...
- Da, to je opeacija koja mora da se obavi na svakih šest ili deset godina. Najveći broj pejsmejkera, uostalom, koristi litijumske baterije.
Alisa je pokazala na snimak.
- Kako držati baterije ili jednu bateriju u tako malom prostoru?
Zamišljenog izgleda, radiolog je dao jednu pretpostavku.
- Vaš bez sumnje nema bateriju.
- Kako onda uređaj funkcioniše?
- Možda zahvaljujući autogenerativnom sistemu: pijezoelektrični kolektor koji bi transformisao pokrete vašeg grudnog koša u elektricitet. To spada u dio trenutno istraženih smjernica u cilju konstruisanja minijaturnih srčanih stimulatora.
Mičel je uzeo jedan plastični lenjir koji se nalazio na konzoli i poslužio se njime da bi pokazao jednu zonu rendgenskog snimka.
- Vidite li ovaj blago zaobljeni kraj koji liči na žlijeb? - Alisa je klimnula glavom. - Mislim da je to konektor koji služi za povezivanje pejsmejkera i vašeg srca preko sonde.
- A ta sonda, gdje se nalazi? - upitala je policajka.
- Nigdje, zapravo, to je ono što je čudno.
- Pa, s čime je povezan uređaj?
- Ni sa čim - priznao je ljekar. - U ovakvoj konfiguraciji ne može da pošalje električne impulse.
Alisa je sumnjičavo upitala:
- Možete li da mi ga izvadite?
- Jedan od mojih kolega bi možda mogao to da učini, ali to zahtijeva operaciju i dopunske analize.
Alisin mozak je radio sto na sat.
- Posljednja stvar: provjerila sam i nemam ni najmanji ožiljak na grudima, vratu ili pod pazuhom. Kako je neko mogao da ugradi ovo ne ostavivši ni najmanjeg traga?
Mičel se ugrizao za usnu.
- Znači da je u vama odavno...
- Nemoguće, primijetila bih - presjekla ga je ona.
- Ili su vam ga ugradili prolazeći preko nekog drugog mjesta. Pod zaprepašćenim pogledom radiologa, Alisa je otkopčala kaiš, izula čizme i skinula pantalone. Pregledala je svoje gležnjeve, noge, koljena... Kada je, na vrhu lijeve butine, primijetila providni hanzaplast, srce je počelo da joj lupa. Odlijepila je hanzaplast i otrkrila skoro neprimijetni rez.
- Tuda su vam ga ugradili - prozreo je ljekar prilazeći ožiljku. - Implant je toliko mali da su mogli da vam ga unesu putem katetera.
Alisa se neodlučno ponovo obukla. Ova istraga nije više bila samo zbunjujuća, zastrašujuća i nadrealistička, već je postajala potupuno suluda.
- Da rezimiramo, dakle ja nosim pejsmejker bez baterije, bez sonde i koji ne stimuliše ni jedan od mojih organa - ukratko je izložila.
- To je neobjašnjivo, slažem se - izvinio se Mičel. - Ali čemu služi, u ovom slučaju?
- I ja se to pitam - predao se radiolog.

19

Na strani živih



Neka se slomljenom srcu

Nijedno drugo ne zaputi

Bez te velike privilegije

Da je i samo propatilo

EMILI DIKINSON



Polako se spuštalo veče.
Do samog smrkavanja sunce je rasipalo svoje posljednje zrake plamteći poput vatrometa koje ispaljuje neki pirotehničar. Šuma je gorjela. U prvom planu, razbuktali vatreni kovitlac javora, jasenova i breza, zlatni odrazi ariša, vatrene lipe. Zatim mrkocrveno blještavilo bukvi, mješavina boje zgrušane krvi i crveni američki hrastovi, grimizna užarenost jarebike. Malo dalje, zeleni bedem jela koji nadvisuje mineralna i oštra gromada stijene.
U Grinfildu je Gabrijel napunio pun rezervoar goriva, regulisao nivo ulja i pronašao novu rezervnu gumu. Kad mu se Alisa pridružila u automehaničarskoj radionici, prenijela mu je posljednje Sejmurove informacije o porijeklu gloka i njenom audiju, koji su pronašli na mostu De Laršveše. Ona je instinktivno bila odlučila da mu ne priča o stranom tijelu koje joj je implantirano pod kožu. Više je voljela da sačeka da joj čitava stvar postane jasnija prije nego što mu saopšti taj novi nevjerovatni podatak.
Nastavili su putovanje, ali se kod Bretlboroa jedan kamion s cisternom punom goriva bio prevrnuo na kolovozu. Benzin se izlio svuda, primoravši vatrogasce i policiju da zatvore put Interstejt 91 i da ograde bezbjednosni pojas da bi izbjegli rizik od požara.
Primoran da napusti velike saobraćajnice i otisne se na sporedne puteve, šelbi se kretao sporije. Ako su u početku dva policajca i proklinjala što ih je zadesila ovakva sudbina, postepeno su se smirili pod uticajem mirnih mjesta kojima su prolazili. Uključili su bili jednu lokalnu radio stanicu koja je puštala dobre stare pjesme: American Pie Dona Meklina ; Just for Today, Džordža Harisona ; Heart of Gold, Nila Janga... Pored puta su čak od jednog proizvođača bili kupili jabukovaču i krofne s cimetom.
Skoro čitav sat su ostavili istragu po strani.
Krajolik je bio prijatan, ispresijecan stazama, prekrivenim mostovima, panoramskim pogledom i planinskim potočićima. Pretežno brežuljkast, reljef je ponekad postajao ravničarski na više kilometara. Kolovoz je tada poprimao izgled seoskog puta duž kojeg su se naizmjenično smjenjivali živopisni gradići, vječite faune i prostrani pašnjaci na kojima su pasle krave muzare.
Jedan dugi trenutak, Alisa se prepustila uspavljujućem brujanju kola. Okruženje ju je podsjetilo na raspuste u Normandiji, kad je bila mlađa.
Vrijeme je bilo stalo. Svaki put kad bi prolazili kroz neko selo, imali su taj utisak da se vraćaju stotinu godina unazad. Kao da putuju kroz razlgednicu Nove Engleske na kojoj su prikazani stari poljoprivrdni hangari, mljekare s mansardnim krovovima i vatrenim lišćem.

* * *


Draž je prekinuta kad je Alisa otvorila pregradu s rukavicama da bi pokupila holster. Tokom njenih prvih godina u policiji, podsmijevala se svojim starijim kolegama koji su nosili oružje čak i kad nisu bili na zadatku. Ali kako je vrijeme prolazilo, ona je postala kao oni: bilo joj je potrebno da osjeti težinu pištolja pored grudi da bi bila potpuno mirna, u potpunom skladu sa samom sobom.
Pištolj je bio tamo gdje ga je i ostavila, stegnut u svojoj kožnoj futroli, ali pored se nalazila dječja igračka: metalni autić s bijelom karoserijom s plavim trakama. Tačna replika mustanga šelbi u kome su se vozili.
- Šta je to?
Gabrijel je bacio pogled na igračku.
- Sitnica koja je sigurno Keniju bila zabavna, pretpostavljam.
- Maloprije nije bila tu.
Gabrijel je slegnuo ramenima.
- Mora da niste dobro vidjeli.
- Sigurna sam da je pregrada za rukavice bila prazna kad sam u njoj ostavila oružje - odsječno je odgovorila mlada žena.
- Šta je to važno? - ljutio se on.
- Mislila sam da jedno drugom sve govorimo.
Kejn je uzdahnuo.
- OK, dao mi ga je Barbikin rođak. Jedan vrlo simptičan tip, uostalom. Ima kolekciju Hot Wheels . Ima ih najmanje tri stotine. Šašavo zar ne?
- Da, tako je, šašavo... - ponovila je ne skidajući oči sa njega. Pokazao je koliko je očajan povisivši ton.
- Pa šta? Taj tip je htio da me obraduje i poklonio mi je taj autić. Uzeo sam ga da ga ne bih uvrijedio i to je sve. Bio je to običan ljubazni gest. Nećemo valjda sad cijelo veče da raspredamo o tome!
Alisa je prasnula.
- Prestanite da me smatrate idiotom! Hoćete da progutam to da ste vi i ta seljačina bili toliko simpatični jedan drugom da vam je poklonio jedna kola iz svoje kolekcije? Uz to, i dalje stoji cijena na ambalaži!
Gabrijel ju je odmjerio nervozno i mrzovoljno prije nego što je pripalio cigaru koju je bio zadjenuo za uho. Povukao je nekoliko dimova koji su namirisali kabinu auta. Pošto joj je smetao dim, Alisa je spustila staklo. I dalje nije skidala oči sa svog partnera, pomno ispitujući njegove tamne dužice, njegove crte izobličene od bijesa, nadajući se da će saznati istinu, proniknuti u misteriju.
I najednom, nametnulo se ono očigledno.
- Imate sina - promrmljala je, kao da priča sama sa sobom. Skamenio se. Nastala je tišina. Ona je bila uporna: - Za njega ste kupili ovu igračku.
Okrenuo je glavu u pravcu nje. Njegov crni pogled je sijao kao nafta. Alisa je shvatila da je stupila na opasan teren.
- Tačno je - priznao je povukavši dim iz cigarete - imam jednog malog dječaka. Htio sam naprosto da mu nešto poklonim. Je l' to zabranjeno?
Postidjevši se, Alisa se više nije osjećala prijatno niti je bila sigurna da želi da nastavi ovaj razgovor. Uprkos svemu, upitala je nježnim glasom:
- Kako se zove?
Gabrijel je pojačao zvuk na radiju i odmahnuo glavom. Nije bio predvidio taj neumjesni upad u njegovu intimu.
- Mislim da imamo druge probleme za rješavanje, Šeferova... - Maska tuge mu je prekrila lice. Trepnuo je nekoliko puta i na kraju izustio:
- Zove se Teo. Ima šest godina.
Po boji njegovog glasa, Alisa je shvatila da je tema posebno bolna. 
Dirnuta, utišala je radio i pokušala da mu kaže nešto utješno:
- Baš je lijep autić - rekla je pokazavši na šelbija. - Obradovaće se.
Kejn joj je bez obrazloženja istrgao igračku iz ruku i izbacio je kroz prozor.
- Nema svrhe. Ionako ga nikada neću vidjeti.
- Gabrijele, ne!
Ščepala je volan da bi ga prisilila da se zaustavi. Pretjerano uznemiren, naglo je zakočio, parkirao se pored puta i iskočio iz kola.
Alisa ga je posmatrala u retrovizoru kako se udaljava. Sada su se nalazili na uskom panoramskom putu koji je vijugao prema dolini. Vidjela je Gabrijela kako sjeda na jednu stjenovitu izbočinu koja se nadvijala nad ponorom kao šetalište pod otvorenim nebom. Završio je svoju cigaretu i na brzinu upalio drugu.
Alisa je izaša iz kola, pokupila minijaturni model i potom se približila Gabrijelu.
- Žao mi je - rekla je pridruživši mu se na stijeni.
- Nemojte da ostanete ovdje, opasno je.
- Ako je opasno za mene, opasno je i za vas.
Nagnula se naprijed i spazila dolje ispod jezero. Prolazna paleta jesenjih boja ogledala se jarko na vodenoj površini.
- Zašto ga ne viđate češće?
Odmahnuo je rukom kao da je razgovor o tome izlišan.
- Živi u Londonu sa svojom majkom. Duga je to priča.
Uzela mu je jednu cigaretu koju nikako nije mogla da pripali zbog vjetra. On joj je pružio svoju i u trenutku kad je to najmanje očekivala, otkrio je šta mu je ležalo na srcu:
- Nisam oduvijek radio u FBI-u. Prije nego što sam prošao na konkursu za prijem u Biro, bio sam policajac na terenu, u Čikagu.
Zaškiljio je, puštajući da mu sjećanja isplivaju na površinu.
- U tom gradu sam rođen i tu sam sreo moju ženu: oboje smo rasli u Ukrajinskom Selu, kvartu s imigrantima iz Istočne Evrope. Prilično mirnom mjestu koje se nalazi na sjeverozapadu Lupa.
- Radili ste u Odsjeku za ubistva?
- Da, ali u onom za južne kvartove, koji pokriva najkritičnija mjesta u gradu: distrikt Inglvuda, Njujork Sitija...
Povukao je dugačak dim duvana prije nego što je nastavio:
- Prljavi ćoškovi zaraženi bandama, prepušteni strahu i očaju gdje policija ne može više bogzna šta. Čitave teritorije ispresijecane malim marginalcima koji zamišljaju da su Skarfejs i siju teror pucnjavom iz automatskog pištolja.
Jedna tako daleka prošlost vraćala mu se u sjećanje. Prošlost koju bi volio da može da zadrži daleko od sebe, ali u koju je, uprkos sebi, upravo tonuo.
- Nikada nemate utisak da mi, policajci, radimo za mrtve? Ako dobro razmislimo, oni su naši pravi klijenti. Njima treba da polažemo račune. Oni nas proganjaju noću kad ne pronađemo njihovog ubicu. To mi je često prebacivala moja žena: „Ljudi s kojima provodiš najviše vremena, to su mrtvi. Nikad nisi na strani živih." Nije pogriješila, u suštini...
Alisa je prekinula Gabrijela prije nego što je završio svoj monolog.
- Nije tačno! Naprotiv: radimo za njihove porodice, za ljude koji su ih voljeli. Da bismo im omogućili da ih ožale, da bi pravda bila zadovoljena, da učinimo da ubice ne ponove svoj zločin!
Sumnjičavo je iskrivio usne i nastavio svoju priču.
- Jednoga dana, riješio sam da zaista pomognem živima. U Inglvudu sam bio u svakodnevnom kontaktu sa članovima jednog udruženja posrednika. Neobični ljudi, većinom socijalni radnici i bivši kažnjenici povratnici potekli iz kvarta, koji su ujedinili svoje snage da bi radili ono za šta smo mi, predstavnici zakona, bili postali nesposobni: da podmazujemo zupčanike, izbjegavamo konflikte, smirujemo tenzije. A naročito da spašavamo one koji bi to još uvijek mogli biti.
- Najmlađe?
- Naročito one momke i djevojke koje droga još nije potpuno uništila. Ponekad, dobrovoljci nisu oklijevali da djeluju na granici onoga što je legalno. Više puta sam im pomogao da „izvuku" mlade prostitutke iz kvarta obezbjeđujući im lažna dokumenta, nešto konfiskovanog novca tokom pojave dilera pred sudom, voznu kartu za Zapadnu obalu, adresu za stanovanje, obećao im posao...
Kao Pol... pomislila je uprkos sebi Alisa. Šuma se ogledala u Gabrijelovim očima, dajući njegovom pogledu uznemirujuću snagu.
- Ubijeđen da činim dobro, nisam dobro ocijenio u šta sam dirnuo. Bio sam odlučan da se ne osvrćem na upozorenja ili prijetnje koje sam dobijao. A trebalo je, jer se svodnici i kraljevi droge ne šale kad se obrušite na njihova sredstva rada.
Nastavio je svoju priču, ćuteći povremeno:
- U januaru 2009, mlađa sestra moje žene planirala je bila da za vikend ode na skijanje sa drugaricama da bi proslavila rođendan. Tražila je da joj pozajmimo naš džip, što smo prihvatili. I dalje vidim sebe kako joj stojeći na verandi, upravo dajem znak rukom: „Čuvaj se, Džoana! Nemoj da se igraš s opasnim pistama!" Te večeri je nosila kapicu s kićankom. Obrazi su joj se bili zarumenili od hladnoće. Imala je osamnaest godina. Bila je puna života. Sjela je za volan terenca, dala kontakt ključem. I... kola su eksplodirala pred našim očima. Gadovi iz Iglvuda nisu oklijevali da mi podmetnu eksploziv u vozilo...
Gabrijel je zastao da bi zapallio novu cigaretu s pikavcem prethodne i nastavio:
- Odmah sutradan poslije sahrane, moja žena je napustila kuću sa našim sinom. Nastanila se u Londonu gdje je živio dio njene porodice. Potom se sve odvijalo veoma brzo: tražila je razvod i uništili su me pitbulovi koje je angažovala da je brane. Optužili su me da sam nasilan, da sam alkoholičar, da posjećujem prostitutke. Namjestili su lažna svjedočenja i SMS-ove izvučene iz konteksta. Nisam uspio da uzvratim udarac i ona je dobila starateljstvo nad Teom.
Povukao je posljednji dim iz cigarete i zgnječio je na stijeni.
- Imao sam pravo da vidim sina samo dva puta godišnje. Onda sam jednog dana poludio. Otišao sam kod žene u Englesku, pokušao sam da je urazumim, ali ona je ostala pri svome. Njeni advokati su pobjesnili i dobili nalog za udaljavanje koji mi sada zabranjuje da viđam Tea.
Veo rezigniranosti zamaglio joj je pogled. Noć je padala. Počeo je da duva vjetar i postajalo je hladno. Alisa mu je od uzbuđenja spustila ruku na podlakticu, kad je iznenada zazvonio telefon i rasprsnuo se mjehur njihove bliskosti.
Pogledali su se, svjesni da se odškrinuta vrata ovog tajnog vrta upravo ponovo zatvaraju. Javila se.
- Da, Sejmure?- odgovorila je uključivši spikerfon.
- Pronašao sam šećeranu. Na licu mjesta sam. Jebo te, ovo tvoje mjesto je da odlijepiš, skroz je izolovano. Da nisu ovdje možda snimali Evil Dead?
- Opiši mi šta vidiš.
- Podsjeća na predvorje pakla.
- Nemoj da pretjeruješ.
- Povrh toga, lije ko iz kabla, a ja nisam ponio kišobran.
- Baš me briga, Sejmure! Imaš li baterijsku lampu, kliješta i fluorescentne cijevi?
- Da, da. Sve sam stavio u torbu.
Odjekujući iz spikerfona, policajčev glas je šušteći izlazio iz telefona i odzvanjao u dolini, odbijajući se o padine planina.
- Po onome što mi je rekao Kasteli, fabrika je napuštena preko trideset godina. Ja se nalazim u glavnoj zgradi. Ona je dopola srušena. Sve je uhvatila rđa i zaraslo je u travu do visine čovjeka.
Alisa je zažmurila da bi se jasno prisjetila topografije mjesta kako joj je njen otac to bio opisao.
- U redu. Izađi sa zadnje strane i potraži zonu za skladištenje. To je zgrada koja bi trebalo da liči na silos.
Proteklo je nekoliko sekundi prije nego što je Sejmur opet progovorio.
- OK, vidim nekakav visok i uzak rezervoar prekriven puzavicom. Čovjek bi pomislio da je kita zelenog džina!
Alisa nije prihvatila neumjesnu šalu.
- Zaobiđi toranj sve dok ne naiđeš na niz od tri kamena okna.
Novo iščekivanje.
- Evo ga, vidim ih. Na njih je stavljena rešetka. Alisa je osjetila da joj se otkucaji srca ubrzavaju.
- Počni od onog u sredini. Možeš li da skloniš rešetku?
- Čekaj, stavljam hands free... Dobro je, rešetka nije zavarena. Međutim, ima jedan poklopac od kovanog gvožđa ispod.
- Možeš li da ga podigneš?
- Majku mu, teško je k'o tuč! Evo ga, otvara se.
Mlada policajka je duboko udahnula.
- Šta vidiš unutra?
- Ništa...
Iznervirala se:
- Upali baterijsku lampu, jebote!
- To sam i uradio, Alisa! Nema ništa, kad ti kažem!
- Upotrijebi fluorescentnu cijev!
Čula ga je kako gunđa s druge strane linije.
- Kako li radi ova stvarčica...
Alisa je iz očaja povisila glas:
- Uzmeš svijetleći štap, presaviješ ga na dva dijela, protreseš ga da bi ga aktivirao i baciš ga na dno rupe.
Proteklo je još nekoliko sekundi, a onda je Sejmur potvrdio:
- Okno je prazno, a prolaz je potpuno nedirnut.
Dođavola, ne mogu da vjerujem!
- Koga je trebalo da pronađem? - nastavio je Sejmur. Alisa se uhvatila za glavu.
- Vonov leš.
- Ti si potupuno poludjela!
- Pogledaj u druga dva okna! - zapovijedila mu je ona.
- Rešetke su zapekle. Sigurno ih niko nije otvarao čitavu vječnost!
- Izvali rešetku pomoću kliješta!
- Ne, Alisa, neću ništa da izvaljujem. Dodijale su mi tvoje budalaštine. Vraćam se u Pariz!
Nemoćna, usred šume, na više od šest hiljada kilometara od te stare mozelske fabrike, Alisa je bijesno stisnula pesnice. Sejmur se vara. U toj fabrici postoji leš. U to je sigurna.
Spremala se da završi razgovor kad ju je s drage strane linije zaglušilo stenjanje i bujica uvreda.
- Sejmure? - uznemirila se.
Tišina. Zabrinuto se pogledala sa Gabrijelom, koji je, mada nije razumio sve što su dvoje Francuza govorilli, osjetio kako napetost raste.
- Sejmure, šta se dešava? - povikala je u slušalicu. Nastala je dugačka pauza tokom koje su u nekoliko navrata čuli metalnu škripu.
Potom je Sejmur konačno rekao:
- Jebem ti, sranje... Bila si u pravu, ima... ima stvarno neki leš!
Alisa je sklopila oči da bi zahvalila nebesima.
- Ali nije u oknu! - nastavio je policajac.
Nije u oknu?
- Tijelo je u kabini starog bagera!
Preblijedjela, Alisa je u dahu upitala:
- Je l' Von?
- Ne, neka mlada žena! Vezana je i sa povezom preko usta. Čekaj... s parom najlon čarapa, dođavola! Zadavljena je parom čarapa!
Alisa je pokušala da zadrži hladnokrvnost.
- U kom stadijumu raspadanja je leš?
- Po mraku i ovoj vodurini, skoro ništa ne vidim... Po mom mišljenju, mrtva je u vrh glave nekoliko dana.
Na Gabrijelovom licu se ogledala zbunjenost.
- Da li biste mogli da mi objasnite šta se dešava?
Alisa mu je na brzinu izložila situaciju na engleskom jeziku. Jedno pitanje je istog trena poletjelo sa usana federalnog agenta:
- Ask him what color the tights are. According to the eyewitnesses, on the day of her murder Elizabeth Hardy was wearing PINK tights .
- Koje je boje taj par čarapa, Sejmure? - upitala je Alisa.
- Teško mi je da procijenim, mnogo je mračno... Moram da prekinem vezu, Alisa, moram da obavijestim ovdašnju policiju.
- Čekaj, Sejmure! Samo mi reci koja je boja čarapa, molim te! - urlala je ona.
- Crvena, mislim...ne, prije će biti roze - pojasnio je prije nego što je prekinuo vezu.
Alisa i Gabrijel su se pogledali, skamenjeni. Košmar se nastavljao. 

20

U kući



Ljudi traže svjetlost u krhkom vrtu u kome podrhtavaju boje.

ŽAN TARDIJE



Pun mjesec u tamno plavoj noći pritiskao je nebo i prkosio oblacima.
Vladala je polarna hladnoća.
U kabini šelbija, grijanje je izduvavalo samo mlaki vazduh. Alisa je protrljala ruke da bi se zagrijala i uvukla ih u rukave džempera. Upalila je svjetlo u kabini i držala auto-kartu otvorenu na koljenima. Nagnut naprijed, smrknutog lica, Gabrijel je vozio, ruku zgrčenih oko volana. Poslije Sejmurovog poziva, vozili su se tri sata, penjući se sve više prema sjeveru. Poslije toliko dugog puta, počela je da se osjeća nepodnošljiva neudobnost šelbija: preniska sjedišta, praistorijski amortizeri, loše grijanje...
Usredsređen na vožnju, Gabrijel je ušao u oštru krivinu i ubrzao ne bi li izgurao vozilo uz strmi put koji je vijugao kroz klisuru Bijelih planina. Nisu bili naišli ni na jedno vozilo već kilometrima. Mjesto je bilo pusto.
Oko njih, priroda se nametala u svoj svojoj moći. Šuma je bila crna, prijeteća, bez nijansi. Paleta jesenjih boja ustupila je mjesto jednoličnoj boji, čitavoj od sjenki i dubokog crnila.
Na zavojima serpentina katkad bi primijetili dolinu utonulu u maglu, kao i terasasti vodopad ispod čijih su se slapova ocrtavali srebrnasti spratovi u stijeni.
Iscrpljena od umora i nedostatka sna, Alisa je preispitivala ono što joj je Sejmur upravo otkrio: ne samo da Von nije bio mrtav, nego je još i aktivan. Deset dana ranije, ubio je jednu medicinsku sestru, ovdje, u Novoj Engleskoj, a poslije nekog vremena, ponovo se vratio u Francusku da bi opet ubio i ostavio leš u staroj šećerani.
Von nije radio sam, Alisa je u to bila sigurna. Njen susret sa Gabrijelom nije bio slučajan. Von ih je oboje ujedinio da bi ih provocirao i uputio izazov. Jedino što taj užasni scenario nije mogao biti djelo usamljenog pojedinca. Ni materijalno ni logistički jedan čovjek nije mogao da uklopi sve te dijelove slagalice.
Alisa je protrljala sljepoočnice. Više nije imala jasnu predstavu, mozak joj je sve sporije radio.
Mučilo ju je, međutim, jedno pitanje: zašto ju je njen otac lagao o Vonovoj smrti?
Istrljala je ramena i obrisala paru koja je zamaglila staklo. Turobni pejzaž je uticao na nju. Osjećala je tremu u stomaku i jedino joj je Gabrijelovo prisustvo sada pomagalo da je ne uhvati panika.
Prešli su još petnaestak kilometara prije nego što su stigli pred jednu kružnu drvenu ogradu kroz koju se otvarao prolaz kroz šumu.
- To je tu! - uzviknla je Alisa podigavši oči sa karte.
Auto je skrenuo ulijevo i zamakao na šumski put oivičen jelama. Poslije stotinak metara, prolaz je postao uži, kao da je drveće pravilo zid da bi odbilo dva uljeza. Par je zamakao u tunel od rastinja. Iglice su grebale karoseriju mustanga, grane su udarale u stakla i vrata, tlo je postajalao sve nestabilnije. Neprimjetno se četinarska šuma zatvarala nad njima.
Najednom, iskrsnuvši niotkuda, jedna tamna gromada iskočila je pred kola. Alisa je vrisnula, Gabrijel je pritisnuo kočnicu i izmanevrisao volanom iz sve snage kako bi izbjegao prepreku. Šelbi se očešao o stablo jele zbog čega mu je otkinut retrovizor, prsnulo zadnje staklo i isključilo svjetlo u kabini.
Tišina. Strah. Zatim duga rika.
Los... pomislila je Alisa posmatrajući kako se udaljava silueta jedne velike životinje sa visokim rogovima u obliku lepeze.
- Je l' ništa nije slomljeno? - provjerio je Gabrijel.
- U redu je - potvrdila je Alisa. - A vi?
- Preživjeću - umirio ju je upalivši opet auto.
Prešli su pet stotina metara, sve dok nisu izbili na proplanak na kome se nalazila jedna farma.
Parkirali su šelbija u blizini kuće i ugasili farove. Mjesečeva svjetlost je bila dovoljna da bi se jasno mogla vidjeti brvnara. Bila je to pravougaona konstrukcija sa poprečnim daskama nad kojom se uzdizao običan kosi krov obložen kedrovinom. Dva prozora u potkrovlju izgledala su kao da ih podozrivo posmatraju. Kapci nisu bili zatvoreni i unutar kuće je bilo potpuna tmina.
- Nema nikoga - konstatovao je Gabrijel.
- Ili neko želi da u to povjerujemo - objasnila je Alisa. Zakopčala je dva remena svoje torbe i pružila je Gabrijelu.
- Uzmite ovo - naredila mu je dok je uzimala pištolj iz pregrade s rukavicama.
Potegnula je glok iz holstera, provjerila okvir i cijev, podigla sigurnosnu kočnicu i
postavila prst na obarač.
- Ne mislite valjda da idete u izvidnicu? - upitao je Gabrijel.
- Imate li drugo rješenje?
- Smaknuće nas!
- Da je Von htio da nas ubije, učinio bi to odavno.
Izašli su na hladnoću i krenuli prema kući. Para im je izlazila iz usta, ocrtavajući srebrnaste kolutove koji su nestajali u noć.
Zaustavili su se ispred tradicionalnog poštanskog sandučeta sa koga se mjestimično oljuštila boja.
KALEB DAN

Ime ugravirano na pločici nije ostavljalo mjesta sumnji o identitetu njenog vlasika.
- Bar se nismo prevarili za brvnaru - rekao je Gabrijel otvarajući sanduče.
Bilo je prazno. Neko je nedavno uzeo poštu. Nastavili su do verande gdje su pronašli novine.
- Dnevni list USA Tudej - primijetio je Gabrijel pošto je pocijepao zaštitnu foliju.
Spustio je primjerak na jednu staru stolicu za ljuljanje.
- Dan se znači nije vratio kući - zaključila je Alisa bacivši pogled na dnevni list.
Gabrijel je stao ispred ulaza i činilo se da oklijeva.
- S pravne tačke gledišta, nemamo nikakvog opravdanog razloga da budemo ovdje. Dan službeno nije osumnjičen ni za šta. Nemamo nalog, nemamo...
- Pa šta? - postala je nestrpljiva Alisa.
- Dakle, ako bismo mogli da uđemo u kolibu a da ne provalimo vrata...
Policajka je vratila pištolj u futrolu i kleknula ispred brave.
- Dodajte mi moju torbu.
Potražila je po torbi da bi izvadila veliku kovertu od kraft papira presavijenu na dva dijela i u kojoj su se nalazili rendgenski snimci grudnog koša, napravljeni nešto ranije u Grinfildu.
- Gdje ste to našli? - upitao je Gabrijel spazivši ljekarske snimke sa rendgena.
- Objasniću vam kasnije, Kejn. Da se kladimo da su vrata samo zatvorena? Nema razloga da se mnogo zazire od lopova iz kraja.
Alisa je umetnula kruti list između vrata i dovratka i gurnula nekoliko puta. Bezuspješno.
- Zaboravite, Šeferova, nismo na filmu: brava je zaključana.
Ali Alisa je bila uporna, podižući rendgenski snimak, tresući istovremeno vrata, šutirajući ih odsječnim pokretima na gore, sve dok se reza nije napola okrenula i omogućila otvaranje vrata.
Pobjednički je pogledala Gabrijela i opet izvadila glok. Potom su se dva policajca ušunjala u kuću.
Prva očigledna činjenica: kuća je bila zagrijevana.
Prvi zaključak: kad je napustio svoju gajbu, Dan je računao da će se brzo vratiti.
Gabrijel je pritisnuo prekidač. Unutrašnjost je bila jednostavna: neka vrsta velike lovačke kolibe, u originalnom stilu, sa podom od stare cigle, lamperijom na zidovima i peći na drva. Salon se sastojao od potpuno pohabanog ugaonog kauča i monumentalnog kamina ozidanog kamenom iznad kojeg se isticala glava prepariranog smdaća. Četiri puške su bile poredane na vidnom mjestu na naslonu za puške.
- Stare puške za lov na grlice ili jarebice - napomenuo je Gabrijel. - Ništa drugo.
Jedini ustupci modernim detaljima: amblemi Red Soksa, HD ekran, konzola za igrice, lap top i mali štampač koji stoje na stolu od neobrađenog drveta. Prešli su u kuhinju. Isti izgled: pomalo zapušteni zidovi, čelični šporet, niz starih šerpi od bakra.
Popeli su se na sprat i naišli na hodnik koji vodi u tri omanje sobe bez ikakvih ukrasa i gotovo prazne.
Vrativši se u prizemlje, dvoje istražitelja su otvorili ormare i fioke, pretresli police, izvrnuli jastuke i karirano ćebe sa kauča. Ništa, osim nešto marihuane skrivene u jednoj činiji za kompot. Teško je povjerovati da je brvnara utočište serijskog ubice.
- Čudno da nema ni jedne jedine lične fotografije - primijetio je Gabrijel
Alisa je sjela ispred laptopa i otvorila ga. Nije bilo lozinke. Kao ni softvera za fotografije, očišćena istorija posjećenih veb sajtova, nekonfigurisan softver za mejlove. Prava prazna ljuštura.
Alisa je morala da razmisli neko vrijeme. Zaključila je da Dan sigurno šalje svoje mejlove posredstvom sajta svog provajdera. Konektovala se na njega - bio je to jedini ubilježeni sajt u njegovim omiljenim sajtovima - ali tu je pronašla samo mjesečne račune, spamove i reklame.
I Gabrijel je nastavio pretragu. U jednom kuhinjskom ormariću pronašao je najlon i kolut izolir trake koje je uzeo da bi popunio slomljeno staklo šelbija. Spazio je veliki prozor na spuštanje s pogledom na zadnji dio šume. Otvorio ga je iz radoznalosti i izazvao promaju zbog koje su se zalupila ulazna vrata, koja su dotle ostala otvorena. Alisa je podigla glavu i preblijedjela.
U skoku je ustala sa stolice, primakla se ulazu i skamenila se. Na unutrašnjoj strani vrata, prikovane s tri velika zarđala eksera, stajale su tri slike koje je i dalje nosila u novčaniku.
Najprije fotografija Pola sa njegovim širokim osmijehom, načinjena na Amalfitskoj obali u visećim vrtovima Ravela. Zatim, snimak s jednog od njenih ultrazvukova. Onaj kad je bila u petom mjesecu.
Alisa je zažmurila. U sekundi su u bljesku sjećanja iskrsle sve emocije koje je bila osjetila vidjevši bebu na ekranu toga dana. Sve se već moglo vidjeti: nježni oblik lica, ovalne oči, majušne nozdrve, ručice, izvajani prstići. I magični zvuk srčanog ritma. PAPAM, PAPAM, PAPAM...
Otvorila je oči i pogledala treću sliku: bila je to njena policijska legitimacija s trobojkom. I ona je bila prikovana za vrata, ali se počinitelj gnusnog zločina postarao da je pocijepa na dva dijela.
PAPAM, PAPAM, PAPAM... Zvuk njenog sopstvenog srca koje joj je pulsiralo u grudima miješao se sa sjećanjima na otkucaje srca njenog sina. Odjednom se prostorija okrenula oko nje. Preplavio ju je talas toplote, dobila je snažnu želju da se ispovraća. Jedva da je imala vremena da osjeti da je neko pridržava i izgubila je svijest.

* * *


Tutnjala je grmljavina od koje su podrhtavala stakla. Niz crno-bijelih bljeskova munje u kući. Alisa se brzo pribrala, ali bila je blijeda kao avet. Gabrijel je izdao direktivu.
- Nemamo ništa od toga što ćemo vječito ostati u ovoj brvnari. Treba da pronađemo Kaleba Dana a ništa ne ukazuje na to da će se on vratiti ovdje.
Alisa i Gabrijel su sjeli s jedne i druge strane drvenog stola u salonu nasred koga su otvorili auto-kartu te oblasti. Federalni agent je nastavio svoje rezonovanje.
- Ili su Dan i Von jedan te isti čovjek, ili će nas Dan odvesti do Vona. Na ovaj ili onaj način, taj čovjek drži značajni dio istine.
Alisa se složila. Zatvorila je oči da bi se bolje koncentrisala. DNK analiza je pokazala da je krv na njenoj košulji Danova. Dakle, Dan je bio nedavno povrijeđen. Prošle noći ili u ranim jutranjim satima. I njegova povreda mora da je dovoljno ozbiljna da ne može da se vrati kući. Ali gdje je on sada? U nekom skrovištu, nesumnjivo... Ili u zdravstvnom centru, sasvim jednostavno.
Kao da joj je čitao misli, Gabrijel je dobacio:
- A šta ako se Dan liječi u bolnici u kojoj radi?
- Hajde da im telefoniramo da bismo provjerili - predložila je ona pritisnuvši jednu tipku da bi uključila kompjuter.
Konektovala se na internet da bi pronašla adresu i telefone bolnice Sebago Kotidž.
Pribilježila je adresu, broj telefona i pokušala da odredi njen položaj na karti.
- To je ovdje - rekla je pokazujući obalu jezera u obliku električne sijalice. - Na jedva 60 kilometara odavde.
Gabrijel je precizirao:
- Dok se tamo spustimo, ima najmanje dva sata puta.
- Hajde da pozovemo upravu bolnicu i pitamo ih da li je kod njih smješten Dan.
Odmahnuo je glavom.
- Ništa nam neće reći telefonom. Čak postoji rizik da će obavijestiti Dana.
- Onda idemo naslijepo?
- Možda ne. Imam drugu ideju. Dodajte mi vaš telefon.
Gabrijel je ukucao broj bolnice, naletio na centralu, ali umjesto da traži da razgovara s nekim iz uprave, zamolio je da ga povežu sa službom za nadzor.
- Obezbjeđenje, izvolite - saopštio je nemamo glas koji se loše uklapao sa funkcijom koju je vršio.
- Dobro veče, ovdje prijatelj Kaleba Dana. On mi je rekao da mogu da ga dobijem na ovaj telefon. Mogu li da razgovoram s njim?
- E pa, to će biti teško, momče. Kako izgleda, Kaleb je dobio metak. Ovdje mu je dobro, ali ako izađe napolje, ako razumijete šta mislim...
- Dan je ovdje? U bolnici Sebago Kotidž?
- Tako mi je rekla gazdarica, u svakom slučaju.
- Gazdarica?
- Katarina Keler, zamjenica direktora bolnice.
- A zna li se ko je pucao u njega?
- Pojma nemam. Ovdje ne vole mnogo da im postavljamo pitanja, znate.
Gabrijel se zahvalio stražaru i završio razgovor.
- Idemo brzo - rekla je Alisa. - Ovoga puta ga imamo! 
Taman je krenula da zatvori preklop laptopa kad se predomislila i stala.
- Samo trenutak.
Iskoristila je pristup internetu da bi provjerila svoje mejlove. Proteklo je više od pet sati otkako je telefonirala Franku Marešalu, komesaru iz regionalne direkcije policije za transport. Možda je on pronašao slike njenih kola na kamerama za nadzor sa parkinga u ulici Frenklin-Ruzvelt. U stvari, po ovom pitanju nije baš polagala veliku nadu u Merešalovu marljivost.
Ali prevarila se: čekao ju je jedan mejl u sandučetu.

From: Frank Marešal
To: Alisa Šefer
Subject: Nadzor Vensi/Frenklin-Ruzvelt Zdravo Alisa,
Evo snimaka nadzorne kamere koji odgovaraju registarskim tablicama koje si mi dala. Nisam mogao da zipujem video snimak koji je ostao prilično težak za slanje mejlom, ali sam ti uradio snimke ekrana. Nadam se da će ti to biti dovoljno.
Pozdrav.
Frank.

Slijedile su četiri fotografije u atačmentu.
Alisa je pomno pregledala ekran izbliza.
20:12h : dva snimka su pokazivala ulazak audija na parking. Kvalitet snimka nije bio toliko loš kako je Sejmur tvrdio. Kroz šoferšajbnu, Alisa je vrlo dobro razaznavala svoje lice i činjenicu da je bila sama.
0:17h : dvije druge fotografije svjedočile su o izlasku audija. Ovoga puta, Alisa je očigledno bila u društvu i više nije ona vozila. Sudeći prema slikama, izgledala je omamljena, skoro u nesvijesti, na suvozačevom sjedištu. Jedan čovjek je držao volan. Ako se na prvom snimku nije vidjelo lice, na drugom je imao podignutu glavu.
Alisa je otvorila fotografiju preko cijelog ekrana i zumirala je pomoću tačpeda.
Krv joj se sledila u venama.
Više nije bilo sumnje.
Čovjek za volanom audija bio je Sejmur.