Noćna smjena-Goran Tribuson

First topic message reminder :





 Istraga o ubojstvu kćerke zagrebačkog poduzetnika razotkriva mračniju stranu hrvatske poratne svakodnevice. Privatni istražitelj Nikola Banić, poznat iz tri prijašnja romana, naći će se u svijetu sumnjivog sjaja novih hrvatskih bogataša, u okruženju droge, prijevara, ratnog profiterstva, ali i loše sakrivene socijalne bijede. Tražeći odgovore na mnogobrojna pitanja Banić će razriješiti i neke svoje unutrašnje konflikte i dileme.

 
 14.


  Noću, pritvoren u zagušljivu i pretoplu ćeliju, Banić je ležao na tvrdom krevetu od grubih dasaka i promatrao ljetnu mjesečinu. Nekoć davno, valjda još u školi, čitao je knjigu u kojoj nekakav uhićeni seljak promatra mjesečinu i iz tog prizora izvlači svoj pogled na svijet. Ali Baniću pri pogledu u mjesečinu ništa pametno nije padalo na pamet, pa mu se učini da su sve važne knjige u kojima se na takav ili neki drugi način izvlači pogled na svijet zapravo velike folirancije i prenemaganja. U tri ujutro izveli su ga iz ćelije i odveli u ured, gdje mu je jedan mladi, sasvim kratko ošišani službenik uzeo osnovne podatke, a onda ga pokušao preslušati. Po nesigurnu glasu i zamuckivanju Baniću se učini da je mladić nešto poput istražiteljskog pripravnika kojemu su dali da se vježba na čovjeku koji im je bio trn u oku.
  – Kada ste saznali da je Boris Vitez zvani Grom ubio Maru Mandić? – zanimalo je kratko podšišanog mladića.
  – Vi ste novi u ovom poslu? – upita Banić ne odgovorivši na njegovo glupo i naivno pitanje.
  – Ja postavljam pitanja! – srdito će mladić ne zamjećujući da je u njegovoj ljutnji nešto komično.
  – Polako, polako... – umirivao ga je Banić. – Htio sam vas samo upozoriti na proceduralnu pogrešku. Morate me ispitivati tako da mi u lice uperite ovu svjetiljku... no, ovu tu na stolu... Zar niste gledali nijedan film u kojemu policija preslušava uhićene?
  Mladić krene desnom rukom prema svjetiljci, zatim zastane dosjetivši se, valjda, da ga Banić zafrkava.
  – Dakle, vi odbijate suradnju! – ustane mladić i prijeteći priđe Baniću.
  – To je jasno samo po sebi – mirno će Banić. – Izišao sam iz službe 1990. i prestao surađivati s policijom. Zar mislite da ću se tek tako vratiti i nastaviti surađivati?
  – Nisam mislio na to!
  – Nego na što?
  – Na pitanja! Od vas se traži da surađujete odgovarajući na moja pitanja.
  – A to! – zine Banić kao da je tek sad shvatio. – Pa, može. Pucajte!
  – Kad ste saznali da je Vitez ubio Maru Mandić?
  – To nisam saznao. To se ne može tako reći. To se može tvrditi tek nakon pravomoćnosti presude...
  Kratko ošišani drhtao je od bijesa. Vratio se za stol i zagledao u Banićev spis, smišljajući taktiku daljnjeg ispitivanja.
  – Stariji vas kolege samo zezaju – nastavi Banić. – Svi znaju da sam ja privatni istražitelj, da radim po propisima, da mi se ništa ne može natovariti, i kada vi ujutro predate svoj krasopisom pisan zapisnik, oni će vam tobože dati peticu, a zapisnik će baciti.
  Vidjelo se da u mladiću kuha, da očajnički smišlja nešto čime bi slomio nediscipliniranog ispitanika.
  – Poslušajte moj savjet – govorio je dalje Banić. – Neizmjerno bolji dojam ostavili biste kad biste im ujutro, umjesto da im date uredan zapisnik, rekli: »Dečki, nemojte me zajebavati! Što ja imam ispitivati tog svojeglavog tipa!?«
  – Imamo mi i druge metode! – priprijeti mladić neuvjerljivim glasom.
  – Mislite da imate, a zapravo ih nemate! Ima ih inspektor Dogan koji bi, da sam mu se ovako suprotstavio, razbio pola stvari u ovoj sobi, među njima i moje zube. Ali vi nemate druge metode. Sami smo tu u sobi, a ja zbog vašeg propusta nemam ni lisice na rukama. Osobno sumnjam da biste se usudili primijeniti silu riskirajući da vas možda nokautiram i izvrgnem podsmijehu kolega... Vidim po vama, vi ste samo dobar dečko koji se zabunio na satu profesionalne orijentacije...
  – Straža! – vikne mladić koji više nije mogao podnositi Banićeve drskosti.
  Umjesto stražara, na vratima se pojavi pospana faca inspektora Komara, kojega je netko vjerojatno obavijestio o tome da mu je bivši kolega priveden. Komar nije samo bio pospan nego je u žurbi obukao majicu naopako, a jedna mu je cipela bila nezavezana.
  – Hajde, Iviću, dosta si ga ispitivao. Napiši za sutra sve što si doznao, a Banić ide kući jer ovdje nema što tražiti.
  – Nisam li vam dobro savjetovao? – nasmije se Banić mladiću, koji zausti da kaže nešto, ali se na kraju ipak samo okrene i postiđen napusti sobu.
  Poslije, dok su se spuštali prema izlazu, Komar potapša Banića po ramenu i reče:
  – I ti upadaš u razna nepotrebna sranja! Čuvaj se! Dogan mi je rekao kako ima i previše dokaza za to da je Vitez ubio malu Mandićku.
  Izišli su na ulicu. Vani je već svitalo. Prvi ranojutarnji automobili jurili su vlažnim asfaltom, a preko puta policijskog ulaza stajao je kamion s kojega su radnici skidali kašete svježeg mlijeka.
  – Nije ju ubio – reče Banić pa pospano zijevne.
  Nakon neugodne noći Banića je čekalo i jednako neugodno prijepodne. Kako nije mogla pronaći netragom nestaloga Paka, gospođica Nikolić, vlasnica zgrade u prolazu kina Apolo, čekala je Banića s kojim je htjela popričati o šteti što ju je objektu nanijela eksplozija petardi. Koristeći se prokušanim sredstvima, Banić je pohvalio njezin ten, potom novi broš, pa i frizuru, iako se ono što je imala na glavi nikako nije moglo nazvati tako pretencioznim imenom. Paka, kojega je ona ovaj put odlučila definitivno istjerati, uspio je obraniti prokušanom laži da je jadnik odrastao bez oca koji je stradao na Križnom putu te da ga je poslije zlostavljao očuh, inače djelatnik zločinačke Udbe. Jasno, sve je to imalo nekakvog učinka, ali bi bilo sasvim nedostatno da joj nije ponudio kako će sam naći zidara i platiti popravak. Tek kad je to čula, bila je spremna prihvatiti sve komplimente i naširoko se raspričala, dok se Banić zbog noći provedene u ćeliji gotovo rušio od pospanosti.
  Poslijepodne se u Splendidu našao sa Santinijem, jedinim novinarom kojega je poznavao. Iako je Santini radio u državnom mediju, Banić je pretpostavljao da će znati skrovite detalje biografije Valerijana Mandića. Naravno, Santini nije osobito podnosio Banića, ali je bio njegovim dužnikom jer mu je istražitelj nekoliko puta omogućio da prvi dođe do podataka kakvi se u novinskim krugovima drže prestižnima.
  – Imam vrlo malo vremena – požali se odmah Santini srčući capuccino. – U redakciji je ludnica.
  – Nešto se događa? – upita Banić mučeći se s pivom koje je za njegov ukus bilo pretoplo. Pripadao je onima koji pivo piju na granici smrzavanja.
  – Vi ste jedini koji ne zna. Jutros je nato pokrenuo opsežne zračne udare na bosanske Srbe. U zraku su stotine aviona i raketiraju im strateške ciljeve na cijelom terenu.
  – To je odlična vijest – reče istražitelj, kojemu je i samome već išla na živce beskrajna popustljivost velike vojne mašinerije. – Ovaj put valjda neće prerano odustati.
  – Nadajmo se – otpovrne Santini. – I, eto, u vrijeme tog velikog događaja vi ste jedini koji ništa ne zna nego se zanima za Valerijana Mandića.
  – Znaju li novine išta o njemu?
  – Znaju – nasmije se Santini kao da mu je to omiljena tema. – Samo, znanja o njemu dijele se na dvije skupine: ona o kojima se piše i ona o kojima nije zgodno pisati.
  – Dobro – reče Banić. – Ono o čemu pišete manje me zanima. Znam da je dobrotvor, poduzetnik, član uglednih hrvatskih udruga u dijaspori...
  – I to je problematično! – prekine ga Santini. – U više je intervjua tvrdio kako je bio djelatan član emigrantskih asocijacija, a ja sam se, vidite, publicistički djelatno i seriozno bavio aktivnošću naše dijaspore i došao sam do sasvim drukčijih zaključaka.
  Banić se nakašlje i otpije malo mlakog piva. Znao je da se Santini bavi dijasporom trendovski, jednako kao što se desetak godina prije toga bavio nesvrstanošću i dobrobitima socijalističkog samoupravljanja, noseći na reveru Kardeljevu značkicu. Ali previše se Santinija razmiljelo naokolo a da bi netko u tome vidio nešto neobično.
  – Nijedno od hrvatskih glasila u dijaspori ne spominje njegovo ime, pojedini mu uglednici odriču bilo kakav udio u radu, a neki, jednako ugledni, tvrde čak da je radio za Esdebe. No tko će, osim samog Mandića, znati što je u svemu istina.
  – A oružje? Neki tvrde da se bavio nabavom i preprodajom oružja.
  – Sigurno se i time bavio! – složi se Santini. – Ali i to je teško dokazati jer je spretno i navrijeme izišao iz tog posla. I to je već prošlost. Bila su takva vremena, Hrvatskoj je trebalo oružje i mnogi su se bavili tim poslom. Neki su u tome požrtvovno potrošili cijeli svoj imutak, drugi su se okoristili i beskrupulozno obogatili... Mislim da je to stvar koja će se prepustiti zaboravu, nešto po čemu se neće kopkati i istraživati.
  – Tu se valjda moglo dobro zaraditi? – zanimalo je Banića.
  – I te kako – fućne Santini ne bi li pojačao dojam svog zaključka. – Pokušajte samo izračunati koliko se može dignuti na šleperu s nekoliko tisuća rumunjskih kalašnjikova koje ste platili sto pedeset maraka po komadu, a prodali ih po sedamsto. Jedini kunst bio je u tomu kako s vozilom prijeći sve te granice. Pričalo se kako je Mandiću u Austriji uhvaćen šleper s humanitarnom pomoći u kojemu su u vrećama s rižom bile ručne granate, streljivo i punjenja za protutenkovske bacače. Ali ni za dokazivanje toga nije bilo vremena.
  – U tom je poslu imao suradnika?
  – Možda – zamisli se Santini. – Govorkalo se da ne radi sam, da ima moćnog partnera, financijaša, nekoga tko zapravo upravlja i njegovim poslom, ali i njegovom sudbinom. No to je nevažno. U poslovnim transakcijama nikad se ne pita tko stoji iza koga i čija je lova zapravo u igri. To je načelo kapitalizma i u tome je njegova neizmjerna prednost.
  Banić se prisjeti Santinijeva feljtona iz osamdesetih godina u kojemu je, uz partijsko odobravanje, pisao o molohu kapitalizma, o njegovu nehumanom licu, pretpostavljajući mu visoke etičke norme radničkog samoupravljanja. Ali, jednako kao i Mandićevo mešetarenje oružjem, i taj je sadržaj bio nešto po čemu se neće kopkati.
  – A brat? – padne na pamet istražitelju. – Zna li se što o njegovu bratu?
  – Kakvom bratu!?
  – O Mihaelu Mandiću.
  – Časna riječ, prvi put čujem da ima brata. Po svemu sudeći, on mora da je anonimus. Ne znam ni čime se bavi.
  – A čime se konkretno bavi Valerijan? – upita Banić. – Navodno je iz trgovine oružjem izišao 1992.
  – Jest – potvrdi Santini. – Vlasnik je mnogih tvrtki, trgovačkih poduzeća i slično. Imena vam ništa ne bi značila. Osim toga, onome čemu je vlasnik danas, već sutra možda neće biti. Kupite jeftinu tvrtku, upropastite je dokraja i prodate zgradu za veći novac od onoga koji ste uložili u kupnju. Ali tako mora biti!
  – Svakako, svakako – zamisli se Banić. – Ohrabrujuće je kako ste uspjeli evoluirati, mislim s obzirom na ono mračno vrijeme kada ste vjerovali u radničke savjete.
  Santini pocrveni, ali ipak ne uzvrati. Bila je to situacija na kakvu se već morao naviknuti. Nažalost, neposredna prošlost nije se uvijek mogla izbrisati potezom gumice.
  – Imate li još kakvo pitanje?
  – Imam – dometne Banić. – Poslušajte ovakvu pretpostavku. Netko tko se 1991. bavio trgovinom oružjem mogao se zamjeriti mnogim ljudima, ponajprije onima koji su braneći domovinu morali to oružje kupovati. Potom onima koji iz te trgovine nisu izvukli očekivani dio profita. Stoga ne bi bilo čudno da i danas, četiri godine poslije, ima ljudi koji bi mu se rado osvetili, vidjeli ga iza rešetaka ili mu na neki drugi način napakostili...
  – Još i kako! – usklikne Santini. – Morate znati da se mogao mnogima zamjeriti. I ne samo prodajom oružja.
  Na terenu je bila osobita situacija, pomalo nalik na Divlji zapad: prazna, napuštena naselja, stoka koja luta po poljima, vrijedna imovina u kućama, nezaštićene crkve s vrijednim umjetničkim slikama, namještajem i drugim dragocjenostima. Ljudi poput Valerijana Mandića mogli su se zamjeriti mnogima, i to ne na jedan nego na tisuću načina.
  – Za tragediju njegove kćeri Mare ste čuli?
  – Kako ne!? – odvrati Santini, čak pomalo i uvrijeđen što mu se kao dobro obaviještenom novinaru postavlja takvo pitanje. – Evo, sutra ćemo i o tome imati vijest. Pročitajte Crnu kroniku. Jučer je iz mora, negdje oko otoka Raba, izvađen njezin leš.

 
 15.


  Nebom su brzo jurili niski oblaci, tako da je sunce časkom obasjavalo veliku skupinu ljudi, časkom je pak sve bilo u sumornom sivilu, tako prikladnoj scenografiji za sprovode. Nastojeći da ga što manje ljudi primijeti jer je njegova nazočnost mnogima mogla zasmetati, Banić je stajao podalje od onih što su u dugoj koloni čekali ispred krematorija kako bi iskazali sućut ocu pokojnice i najbližoj rodbini. Začudila ga je odluka Valerijana Mandića da na taj način postupi sa, kako se to kaže, zemnim ostacima svoje kćeri, jer je mislio kako je kremiranje mladih nekako neprilično. No zašto je tako mislio, ni sam nije znao objasniti.
  Ubrzo se gomila stala tiskati oko glavne dvorane krematorija, gdje je trebao početi ceremonijal opraštanja. Znajući Valerijanovu neumjerenu narav i njegovu sklonost pretjerivanju, Banić je bio siguran da će sve biti na najvišoj razini i da će trajati vrlo dugo. Vidio je kako u dvoranu ulazi djevojački zbor sav u crnome, a za njim i komorni sastav s glazbalima, koji je na sprovodima zacijelo svirao samo iznimno i samo za velik novac. Nakon petnaestak minuta iz dvorane se začula glazba, svečana i turobna, neka klasična stvar o kojoj Banić, naravno, nije imao pojma.
  Osvrne se naokolo i shvati da je ostao vani sam samcat; svi su bili u dvorani krematorija. Odluči i sam ući i iz prikrajka pogledati što se unutra događa, ali ga od te namjere odvuče poznata prilika koja se spuštala širokim stubištem prema krematoriju – pokojničin stric Mihael Mandić. Bio je u otmjenom crnom odijelu, hodao je uspravno, a vjetar mu je mrsio prosijedu kosu, tako da je odozdo, odande gdje je stajao Banić, djelovao uznosito i moćno. Prošavši pokraj istražitelja, značajnim mu pogledom pokaže da ga je zamijetio, a zatim mirnim, svečanim korakom uđe u dvoranu. Iznutra su dopirali visoki ženski glasovi pjevajući tužnu pjesmu, riječi koje Banić nije mogao razumjeti. Kako se sve to razlikovalo od kompjutorizirane glazbe iz Firsta, glazbe u kojoj je pokojnica uživala! Izvadi potom cigaretu i zapali, premda mu pušenje vani na vjetru nikada nije bilo užitak. Kad je nakon nekoliko minuta bacio opušak, spreman da krene kući, na vratima dvorane pojavi se Mihael Mandić. Sada više nije djelovao uznosito nego slomljeno; dok su mu se ramena tresla, bijelim je rupčićem brisao oči. Na kraju glasno obriše nos pa priđe istražitelju.
  – Oprostite – reče trudeći se vratiti sigurnost. – Znam da osobi moje dobi ne pristoji plač, ali kad sam tamo sred dvorane vidio taj bijeli lijes koji će u vatru... u meni se nešto slomilo i, vidite, morao sam izići...
  Banić ne odgovori; u situacijama u kojima je trebalo pokazati razumijevanje i sućut bio je krajnje nesnalažljiv i nespretan. Mihael ga uhvati pod ruku, nagne mu se do uha i glasom prisna prijatelja reče:
  – Prošećimo malo parcelama... Zanimat će me da mi ispričate dokle ste došli.
  Groblje uz krematorij bilo je razmjerno novo i maleno, tako da se cijelo moglo obići za nekoliko minuta. U usporedbi s raznolikom arhitekturom, mirnim skladom, dubokom hladovinom i starim natpisima Mirogoja, nije bilo dobar ambijent ni za šetnju, ni za meditaciju. Jasno, Baniću to nije nimalo smetalo jer Mihael Mandić nije bio osoba s kojom bi poželio provesti više vremena u šetnji i meditaciji. Mihael je, naprosto, bio klijent koji plaća, i s njim se trebalo družiti upravo u skladu s onim koliko plaća.
  – Prekjučer je policija uhitila stanovitog Borisa Viteza sa živopisnim nadimkom Grom. Nedvojbeno je da je on pisao ucjenjivačka pisma vašem bratu, a na dan ubojstva bio je u Rijeci, dakle vrlo blizu mjesta gdje se sve odigralo – pričao je Banić dok su lagano koračali šljunčanom stazicom.
  – Znate li nešto više o tom čovjeku?
  – To je gradski lumpenproleter, ako smijem upotrijebiti taj mrski marksistički izraz – ironično će Banić.
  – Smijete – dometne Mihael. – To je njemačko-latinska riječ za one koji su od vlasništva posjedovali samo proles, dakle djecu. Nema to mnogo veze s marksizmom! Latini su bili stariji od Carla Marca, kako ga je zvala moja baba Istrijanka.
  – Moram se ispričati, jer u tom slučaju nije čak ni lumpenproleter jer nema... kako ste rekli?
  – Proles – ponovi Mihael.
  – On je u velikoj novčanoj stisci, a pod utjecajem glupe televizije skovao je infantilni plan o tome kako da se domogne novca vašeg brata. Prije četiri godine bio je na banijskom ratištu, gdje se osvjedočio da se vaš brat bavi nedopustivom trgovinom oružjem. Baš se zbog toga odlučio za vašeg brata kao za gada kojemu bez pretjeranih moralnih obzira može oduzeti dvadeset tisuća »dojčmaraka«.
  – Slažem se s njegovom ocjenom samo djelomično – zamišljenim će glasom Mihael. – Moj brat jest gad, ali mu tu legitimaciju ne daje trgovina oružjem. Takva su bila vremena. Hrvatskoj je trebalo oružje, i to je ono najbitnije. Uza sav šverc, preprodaju i što ja znam... posljedak svega bio je to da se domovina ipak naoružala.
  – Želite kazati da su i nitkovi obavljali svetu dužnost?
  – Ne budite cinični! – reče Mihael zaustavivši se nasred malenoga groblja. – Uistinu su napravili čudo od ovoga! Više podsjeća na groblje kućnih ljubimaca nego na dostojanstveno počivalište ljudi.
  – Pretpostavljam da će policija, bude li dovoljno dokaza, pokušati natovariti to ubojstvo Borisu Vitezu na vrat.
  – Zašto ga tako aprioristički pokušavate izuzeti od krivnje? – začudi se Mihael Mandić. – To što je, kako kažete, lumpenproleter, drži ga dostojnim naše socijalne skrbi i sućuti. Ali, složit ćete se sa mnom, ne postoje društveni slojevi koji bi bili imuni na zločin. Ako mu se dokaže da je ubio, onda je ubio, i tu moralni obziri prestaju.
  Uzrujan njegovim pametovanjem, Banić zastane pokušavajući suzbiti bijes koji ga je u Mandićevu društvu spopadao.
  – Tvrditi da je Boris Vitez protagonist tako složenog zločina jednako je blesavo kao kad biste tvrdili da sam ja napisao Labuđe jezero ili da je vaš brat projektirao ciklotron Instituta »Ruđer Bošković«. Tu se ne radi o socijalnom statusu nego o intelektualnoj razini.
  – Volite li Labuđe jezero? – upita Mihael. – Mislim kad vam je ono prvo palo na pamet.
  – Ne, uopće ne volim opere! – ljutito će istražitelj.
  – Joj ! No, pa to je lapsus. Riječ je o genijalnom i velebnom baletu.
  – Isti vrag! – otpljune Banić premda je na groblju bilo sasvim neprilično pljuvati. – Usto, ako nije uzeo novac, tih jebenih dvadeset tisuća maraka koje je mogao uzeti, zašto bi onda ubio?
  – To je umjesno pitanje! – složi se Mihael. – No, priznajem da imate pravo. Taj siromašni nesretnik nije ubio Maru. A dragocjenosti, što je s njima? Sjećate se, molio sam vas da se raspitate za križ.
  – Vitez živi s nekom siromašnom ženom u kući u kakvu vi još nikad niste nogom kročili. U toj je kući jedina dragocjenost boca rakije... A i ona je već pri kraju.
  – Živahan opis – pogleda ga Mihael, kao da ga se dojmio njegov književni dar. – Sad bih se morao vratiti. Htio bih se maknuti odavde prije no što moj brat iziđe. Jeste li možda doznali s kim je živjela moja nećakinja?
  – Djelomično. To je sitni narkodiler, očito ne osoba s kakvom bi trebala živjeti sedamnaestogodišnja djevojka. Ime mu nitko ne zna, a nadimak mu je Princ, po onom crnom pjevaču.
  – Eto, vidite – pecne ga Mihael – ne snalazite se u operama i baletima, ali vam crni pjevač nije nepoznat.
  – I Princ je mrtav!
  – Ah, da! U tom svijetu glazbene estrade lako se gine. Verdi i Toscanini imali su povlasticu duga života, a današnji crni pjevači, napojeni drogom, alkoholom i seksualnom neumjerenošću, odlaze znatno brže. To je danak vremenu i stilu života.
  – Pjevač nije mrtav, bar koliko ja znam – ispravi ga istražitelj. – Mrtav je onaj Princ koji vam je tucao nećakinju. Upucan u čelo, a onda, poput svinjske polovice, naguran u škrinju za zamrzavanje.
  Mihael Mandić naglo zastane i pogleda ga, očito začuđen njegovom srditom izravnošću.
  – I što mi još možete kazati o tome?
  – Ništa! Time se sada bavi zagrebačka policija.
  – Onda dobro – službenim će tonom Mihael. – Vidim da niste ljenčarili. Sada, nažalost, moram otići. Čut ćemo se drugom prilikom. Treba li vam novca ili još uvijek disponirate onim predujmom?
  – Prije no što odete – reče Banić kao da je prečuo njegovo pitanje – vi biste mogli odgovoriti meni na nekoliko pitanja.
  – Može, može... ali samo kratko i jezgrovito. Vjerujte, krajnji mi je čas...
  – Vašu je nećakinju mogao ubiti samo netko tko je neprijatelj njezina oca – počne Banić. – Za nas koji smo u ovom poslu to je neka vrsta matematike. Da bih znao nešto o neprijateljima vašeg brata, prije svega moram znati nešto o njemu. Recite mi, nije li možda tamo u Njemačkoj, kako se to kaže, nagazio nekome na žulj?
  – Malo smo se družili...
  – Pričali ste vrlo nježno o njegovoj ženi, Marinoj majci.
  Mihael ga pogleda hladno i ljutito, vidjelo se da mu je dirnuo u stare rane.
  – Ako baš hoćete, imali smo kontakte sve dok je ona bila živa. Dolazili su k meni u Stuttgart, ili bih ja putovao njima u Frankfurt. Nakon njezina samoubojstva posve smo se razišli. Već iduće godine on se spetljao s bogatom udovicom, kućevlasnicom, s kojom je živio u nevjenčanom braku, što ja nisam odobravao.
  – I nju je napustio? Mislim, kad se vratio u Hrvatsku?
  – Ne, Amaliju Geiger nije napustio. Ta ima nekakvu čudnu moć nad njim. Mislim da je još uvijek redovito posjećuje.
  – Nije li ovdje? Na pogrebu?
  – Ne – zamisli se on. – Vidite, to je zaista čudno ! Amy nije tu, premda je dolazila i zbog mnogo manjih razloga. A bila je i vrlo bliska s Marom. Zbilja, kako to da nije tu?
  – Recite mi još...
  – Gospođine Baniću – odbije ga Mihael – sve ću vam kazati, ali nekom drugom prilikom. Rekao sam vam da idem. Ne želim više ostati ovdje i suočiti se s patetičnim bijesom svoga primitivnog brata. Do viđenja!
  Pozdravio je tako odrješito da ga se Banić nije usudio ni ispratiti. Promatrao ga je kako se brzo uspinje stubištem prema cesti iza koje je bilo parkiralište. Pa kad je po zvuku automobila shvatio da je Mihael otišao, i sam požuri, preskačući po dvije stube odjednom, ali onda začuje kako ga netko doziva. Okrene se i spazi mršavu ženu u jeftinoj cvjetnoj haljini kako trči za njim. Bila je to žena u čijoj je kući živio uhićeni Boris Vitez Grom.
  – Gospodine, gospodine! – govorila je sva zadihana uspinjući se strmim stubama. – Oprostite, znala sam da ćete biti ovdje pa sam vas potražila. Samo, razgovarali ste s onim finim gospodinom, pa nisam htjela smetati. Sakrila sam se među grmlje i čekala.
  – Vi ste Višnja? – reče Banić nadajući se da joj je pogodio ime.
  – Da. Višnja Knaflec – pocrveni ona. – Htjela sam vas zamoliti da pomognete mom jadnom Borisu. On je u zatvoru i molio je da ga svakako posjetite. Želi vam kazati neke važne stvari. Oh, Bože, on je u zatvoru, a mi nemamo novca za odvjetnika. Tako je sam i očajan da se bojim da ne prizna nešto što nije učinio. Recite, tuku li u istražnom zatvoru?
  – Kako se uzme – dvosmisleno će Banić. – Ako nije ništa učinio, ništa mu se neće dogoditi.
  – Ništa on nije učinio! On je samo smislio taj naivni plan i slao ta blesava pisma. Da sam ga samo mogla odgovoriti! Poslao bi pismo, a nakon toga po tri dana ne bi spavao jer ga je mučila savjest. Sve što je želio bilo je da dobije natrag svoju Sonju. Da samo vidite to krasno dijete! Bila sam jednom s njim u Lovranu i mala me nazvala mamom. Znate, ja nikad nisam imala djece, a ta mala...
  I tad se ona, ne mogavši se više svladati, rasplače, neprekidno kukajući kako njezin Boris ne bi ni mrava zgazio. Stajala je pred njim pognute glave i jecala, lica pokrivena koščatim dlanovima. Nije znao kako da joj pomogne, kako da je utješi; nije bilo ničega što ga je moglo toliko zbuniti kao ženski plač. I nekoć, kad bi se Lidija znala rasplakati, on bi neopazice šmugnuo iz sobe trpeći poslije njezina predbacivanja da je bešćutna policajčina.
  – Hoćete li mu pomoći, gospodine? – upita Višnja kad se malo pribrala. – Mi nemamo nikoga, vi ste jedina utjecajna osoba koju poznajemo...
  Jaku ste vezu našli, pomisli Banić, pa potvrdno kimne glavom iako nije imao pojma kako bi im mogao pomoći.
  – Uzmite onda ovaj mali dar – reče ona, obriše suze sa svojih velikih plavih očiju i nasmije se, radosna što će joj »moćnik« poput njega pomoći. – Uštedjela sam i kupila ih za vas.
  Gurne mu u ruku kutiju zamotanu u tanki bijeli papir, pa kako se papir malo rastvorio, on prepozna Kraševu kutiju napolitanki od pola kilograma. Znao ih je s polica trgovine, koštale su osamnaest kuna i nikad ih nije kupovao jer ništa nije tako mrzio kao napolitanke.
  – Hva... hvala – promuca Banić čvrsto stežući kutiju jeftinih keksa. Osjeti kako mu je nešto veliko zastalo u grlu, pa se u jednom trenu poboja da će se i sam, nakon tolikih godina, rasplakati.
  Vidjevši, valjda, da je i njemu teško, ona ga iznenada poljubi u obraz, okrene se i pobjegne gore prema cesti.

 16.


  Na zaslonu malog televizora što ga je gazda kafića Kico postavio iznad šanka mogao se vidjeti jedan od zapovjednika NATO pakta kako sa štapićem u ruci na karti Bosne i Hercegovine pokazuje ciljeve zračnih napada. Radio je to s jednostavnom ozbiljnošću kojom profesor zemljopisa objašnjava djeci osobitosti pojedinih regija. Nakon toga satelitskom slikom ili slikom iz zraka zorno je potkrijepljena razornost svakoga pojedinog napada. Ispred televizora sjedili su inkasator Marijan, bivši štemer Kembra u svojoj obveznoj plavoj majici s logotipom Dinama i Pako, koji se tog jutra vratio iz »ilegale«. Nakon svake snimke Pako bi uzviknuo »dva nula za nas«, pa »tri nula za nas«, i tako redom, zalijevajući svaki pogodak gemištom.
  – Ako Ameri tak nastave... – govorio je gospodin Marijan Paku – ti buš kraj ovog rata dočekal s virozom jetre!
  – S cirozom! Vrag te bedasti! – ispravi ga Pako. – Od tog mi je i stari riknut, al tek dvajst let nakon što ju je dobil.
  Banić priđe šanku i naruči kavu, a konobarica Zdenka mu u povjerenju reče:
  – Gospon Banić, dajte ga vi odvedite. Popio je već šest gemišta i stalno priča da se ubacio u nekakav biznis. Vidite one kutije...
  Banić pogleda na stolić do Paka, pa mu se lagano zavrti u glavi; ondje je stajalo pet kartonskih kutija, svaka bar dvostruko veća od kutije za cipele.
  – Detektiv! – radosno će Pako čim ga je spazio. – Dobro si obradil staru frajlu. Valjda te ni preveč koštalo. Bum ti vrnul čim zdilam ovo tu.
  Pokazivao je iste kutije na koje je Banića već upozorila konobarica. Banić sjedne za stol, a Pako dovuče novi gemišt i otvori jednu od kartonskih kutija.
  – Gle, ovo za dva meseca bacam na tržište. Planule buju kak’ alva. Dobil sam ih po deset lipa komad.
  U kutijama je bila gomila novogodišnjih, odnosno božićnih čestitki, razvrstanih prema motivima i obavijenih gumicama po pedeset komada. Pako im se nije mogao nadiviti.
  – Gle, kakav kinstleraj ! Snegović, zima na selu, sveti Nikola i drug Krampus, bor s kuglicama... dobro, kod ove se sjebal, žečeki više pašeju za Uskrs, al nema veze. Evo ti pedeset komada zabadav, sigurno imaš dost svojte za čestitat.
  Pako mu uvali svežanj čestitki, a potom natrpa kutije jednu na drugu pa, hvatajući ravnotežu poput cirkuskog ekvilibrista, iznese robu iz kafića. Čulo se još kako viče:
  – Zdenka, daj natoči još po jedan gemišt, a detektivu daj pivo! Vrnem se za deset minuta.
  Banić promiješa kavu, srkne malo, a potom rastvori svežanj čestitki. Bile su jeftine, loše otisnute, takvog formata za koji je nemoguće pronaći kuvertu, a na svakoj od njih pisalo je Sretan Božić i Nova 1995. Lakomislenom Paku netko je uvalio neprodane prošlogodišnje zalihe.
  Kembra, koji je preko Banićeva ramena virio u čestitke, ponosno reče:
  – To sam mu ja zrihtal. Kao i petarde. Imam tipa u Dubravi kaj si je za prošlu Novu godinu napravil strašne zalihe, al su ga, na nesreću, u prosincu strpali u gajbu, pa mu je sve propalo. Sad sve daje za bagatelu.
  – Ali to su čestitke od prošle godine!
  – Pa kaj!? – ljuljao se Kembra s gemištom u ruci. – Tu jednu brojku niko ne bu ni primetil!
  U deset prijepodne zaustavio se Nikola Banić ispred male bravarske radionice u Petrinjskoj ulici. Ušao je u lokal i zatekao gazdu kako se bori s gablecom koji se sastojao od pogače i debelo narezane lovačke salame.
  – Pardon, pardon – promumljao je gazda punim ustima kao da mu je neugodno što ga je mušterija zatekla za jelom. – Kaj izvoliju?
  Banić izvadi ključić što ga je našao pokraj smrznutog leša, pokaže ga gazdi i reče kako bi htio novi jer se ovome strgala drška. Zapravo, kopija mu nije trebala toliko koliko mišljenje o tome kakav bi to ključić mogao biti.
  Gazda proguta zalogaj, iz džepa plave kute izvadi naočale pa pogleda ključić.
  – Ne bu išlo – reče kao da mu je žao. – Ne delamo automobilske ključeve. Ali odvezite se do Feldbauera u Martićevoj, on se samo time bavi.
  – Kako da se odvezem kad nemam ključ? – reče Banić hineći razočaranje.
  No nije otišao u Martićevu nego ravno do istražnog zatvora, pred kojim ga je trebao čekati odvjetnik Livadić, kojega je sinoć teškom mukom uspio nagovoriti da preuzme Vitezovu obranu. Livadić je bio dvostruko ljut, prvo zato što ga je Banić nagovorio na nešto što mu se nije radilo, a potom i zato što ga je na putu do zatvora opalio nekakav bmw i razbio mu lijevi blatobran.
  – Slušaj me, Nikola, to što smo stari prijatelji ne da je ti pravo da me zivkaš u pola noći i tjeraš da zastupam nekoga tko neće moći platiti... – protestirao je Livadić čim je vidio Banića da izlazi iz svoje »četvorke«. – Osim toga, jedan je idiot prošao kroz crveno i sjebao mi auto za petsto maraka. I još je i pobjegao...
  – Jesi li sredio da nas puste do njega? – upita Banić, kao da ga se prijateljev blatobran ne tiče.
  – Jedva – promrmlja odvjetnik. – Da znaš kakve sam veze morao potegnuti!
  Nakon pola sata sjedili su u prostoriji za razgovor u koju su uskoro uveli i Borisa Viteza s lisicama na rukama. Vitez je bio zarastao u bradu, u hodu se njihao kao da je onemoćao, a po jako upalim obrazima moglo se naslutiti da odbija hranu. Stražar koji ga je doveo sjeo je u kut i počeo čitati novine, ne pokazujući nikakvo zanimanje za razgovor između Banića i uhićenika.
  – Ovo je odvjetnik Livadić – reče odmah na početku Banić. – On će vas zastupati. Dobar je čovjek, potekao iz siromašne obitelji i pravda mu je mnogo važnija od novca.
  Livadić zakoluta očima, ali ne reče ništa.
  – Mora da vas je moja Višnja strašno zagnjavila – otpočne Vitez. – Ona je tako dobra i brižna duša. Već i radi nje htio bih što prije izići...
  – Borise! – ukori ga Banić. – Dopustili su nam vrlo kratak razgovor. Ostavite Višnju na miru i recite zašto ste me zvali.
  Vitez ga pogleda zbunjeno, kao da mu je žao što i sam nije znao procijeniti situaciju, pa zatim prošapće:
  – Imate li cigaretu?
  Banić izvuče iz džepa dvije kutije Marlbora i stavi ih pred njega. Potom na isto mjesto stavi i dvije novčanice od sto kuna, znajući da će Boris i u zatvoru lako doći do cigareta bude li imao novca.
  Uhićenik drhtavim prstima pripali cigaretu, otpuhne dim, pa počne.
  – Pričao sam vam kako sam ujesen 1991. bio dragovoljac na banijskoj bojišnici. Bili smo stacionirani u selu Visovcu, nas tridesetak branitelja i nitko više, jer je selo bilo evakuirano. Oružje smo dva puta dobili od Mandićevih ljudi i nije bila tajna da su mu naši dobrotvori plaćali kalašnjikov po sedamsto ili osamsto njemačkih maraka. Mandića nisam nikada vidio, ali sam upoznao jednoga golemog tipa kovrčave kose kojega su svi zvali Tromblon. Taj je dovezao oružje i bio je neko vrijeme u selu.
  – Znam Tromblona – kratko će Banić, dok je odvjetnik Livadić sve vrijeme šutio i začuđeno pogledavao čas Banića, čas uhićenika, uopće se ne snalazeći u njihovu razgovoru.
  – Od Tromblona je važniji stanoviti Matošević. Mislim da se zvao Josip. Hoćete li zapisati njegovo ime?
  Istražitelj izvadi kemijsku olovku, otrgne poklopac Marlbora pa zapiše.
  – Matošević je od početka bio s nama, ali se s vremenom, kako se to kaže, slizao s Tromblonom i počeo raditi za Valerijana Mandića. Čini se da mu se trgovina oružjem svidjela više od stajanja u rovu, u kojemu je početkom jeseni bilo vode i do koljena. Dakle, na bojišnici je provodio sve manje vremena, a sve je više obilazio teren s Tromblonom i Mandićevim ljudima.
  – To se moglo? Mislim, s obzirom na vojnu disciplinu?
  – Moglo se – nasmije se Vitez. – Nije to bila vojska kao ova danas. Vladao je popriličan kaos, ali smo se ipak dugo održali jer su Srbi pretpostavljali da nas je bar deset puta više i da smo mnogo bolje naoružani. Ali, ruku na srce, loša organizacija bila je glavni razlog zbog kojega su nas konačno odbacili prema Sisku. Pazite, Mandićevi ljudi nisu samo trgovali oružjem, oni su razvili široku djelatnost na cijelom terenu. Čuo sam da su jednom prilikom odvezli dva kamiona stoke. Tobože su je evakuirali, a mora da su je negdje prodali... Potom se govorkalo o blagu opljačkanom po crkvama i još o koječemu što bi se danas teško moglo dokazati...
  – I što je bilo s tim Matoševićem? – prekine ga Banić jer su ga zanimale samo konkretne pojedinosti.
  – On se početkom 1992. razišao s Valerijanom Mandićem. Bio je ojađen, pričao je da ga je Mandić krvavo prevario i tvrdio je kako ima dovoljno materijala kojima ga može otpremiti na tisućljetnu robiju. Jednako je tako bio ljut i na nekog drugog čovjeka koji se vrlo čudno zvao. Mogil... ili Mogul. Tvrdio je da je on glavni mozak svega i da pred njim i Valerijan stoji mirno.
  – I je li što poduzeo?
  – Ne znam – zamisli se Vitez. – To biste vi trebali saznati. Znam samo da je jedne noći u Lici, ili na Kordunu, kamionetom neoprezno zašao u unpa zonu i da su ga Srbi uhvatili. Vidio sam ga čak na banjalučkoj televiziji, gdje su ga predstavili kao uhićenog člana ustaškoga letećeg zdruga koji je trebao upasti u srpsko selo i sve poklati. No u srpnju iste godine upao je u neku od onih razmjena zarobljenika, ali ga ja više nikad nisam vidio. Znam samo da je neko vrijeme živio u Sisku.
  – I to je sve? – upita Banić.
  On je šutio, nemajući valjda više što kazati. Banić primijeti kako mu podrhtava kut usnice, a oči mu se pune suzama.
  – Gospodine – reče on poniznim glasom – pomozite mi da se nekako izvučem odavde. Okrive li me za ubojstvo, nikad više neću vidjeti kćer.
  – Našao sam vam dobrog odvjetnika – smirivao ga je Banić. – Ali budite realni. Ako vas i ne optuže za ubojstvo, ostaju vam još anonimne prijetnje, krađa torbice i takve stvari... Trebat će iznimno mnogo vještine da vas odvjetnik izvuče s uvjetnom kaznom. Zar ne, Livadicu?
  – Napravit ćemo sve što možemo – nekako će preko volje Livadić.
  – Znam – reče Vitez. – Tješi me ipak to da sam nevin i pravedan, pa će mi i Bog pomoći. Ako je netko ubio Mandićevu kćer, onda to može biti samo Matošević. Pa i sam je to jednom rekao. Doduše, pri piću... Rekao je: tako ga mrzim da ću mu i kćer ukokati ako ne bude drugog načina...
  – Dosta je priče! – izdere se stražar koji je sve vrijeme u kutu sobe čitao novine. – Da si bio pametan, razmišljao bi prije, pa sad ne bi morao kukati.
  – A ja!? – skoči Livadić. – Ja još nisam razgovarao s njim! Konačno, ja sam mu odvjetnik!
  – Da ste htjeli, mogli ste razgovarati – bio je neumoljiv stražar. – Žao mi je, drugi put.
  Ne obazirući se na stražara, Vitez brzo ustane, strpa u njedra cigarete i sto kuna, a drugu novčanicu pruži Baniću.
  – Sto će mi biti dosta. Ako biste bili... tako dobri... pa da ovu stotku odnesete Višnji... Ona nema nikakvih prihoda... Radila je prije u tvornici trikotaže, ali su je otpustili kao višak.

 
 17.


  U dva popodne došla je Nika, bacila u kut ureda šarenu Benettonovu naprtnjaču, zavalila se u fotelj i, zabacivši dugu kosu preko naslona, zatvorila oči i duboko uzdahnula. Potom je, ne odgovorivši ni na jedno od očevih pitanja, izvadila iz njegove kutije cigaretu i zapalila je. Otpuhivala je polako kolutiće dima i djelovala poput osobe kojoj su, kako se obično kaže, potonule sve lađe. Banić ju je već vidio u trenucima mladenačke depresije i uvijek ga je iznova čudilo kako tada neodoljivo podsjeća na svoju majku.
  – Evo, imam već šest sati radnog staža – rekla je kad joj je već i samoj šutnja postala blesava.
  On shvati veliku istinu pa se obraduje, premda bi mu bilo draže da je nastavila studij.
  – Zaposlila si se! Hoćemo li to proslaviti?
  Nika bez riječi ustane, podigne naprtnjaču i krene prema vratima, jedva izustivši kako prihvaća njegov poziv.
  Odvezli su se do Šestinskog lagvića i sjeli za stol na terasi s koje je pucao širok pogled na Zagreb. U lokalu je u ovo doba bilo malo ljudi pa se moglo mirno pričati i uživati u pogledu na grad koji je ležao u dolini.
  – Što ćeš pojesti? – upita je on razmišljajući kakvo bi jelo bilo najprikladnije za tako važan dan.
  – Samo ću piti – reče ona nevoljko, lijeno se opustivši na slabom suncu koje je nakon nekoliko kišnih dana provirilo kroz oblake.
  Banić konačno shvati da nešto nije u redu. Otkako su se on i Lidija razveli, ručao je s Nikom bar jedanput u tjednu i svaki put je uživala smišljajući kamo bi mogli izići i što bi mogli pojesti.
  – Što je? – upita je on nazirući uzrok njezinoj zlovolji. – Ne sviđa ti se posao?
  – Oh, ne! Sad je već sasvim uredu. Isprva je bilo grozno, ali sada je sasvim o.k.
  – Kako!? – začudi se on. – Navikla si se već nakon šest sati?
  – Ne! – srditim će glasom Nika. – Nakon šest sati dala sam otkaz.
  – Mislim da ću i ja samo piti – uzdahne on pa pozove konobara.
  Golobradi mladić, najvjerojatnije praktikant iz ugostiteljske škole, priđe stolu, otrese mrvice sa stolnjaka, zamijeni pepeljaru, pa ih upita što će piti. Oboje u isti glas rekoše: »Pivo!«
  Iznenađena i sama tom podudarnošću, ona ga pogleda, a potom pokrije lice rukama i počne se smijati.
  – Vidiš, prava sam Banićka. Pijem pivo i pušim Marlboro.
  Zatim se nastavi smijati, a nakon nekoliko trenutaka njezin se smijeh pretvori u plač.
  – Prestani plakati! – strogo će on. – Sad više nisi Banićka!
  Nika brzo obriše suze, obriše nos, pa zgrabi kriglu s pivom koju je mlađahni konobar upravo spustio na stol.
  – Zamisli, odveli su me u skladište nekakve nove knjižnice i posjeli ispred brda od deset tisuća knjiga. Iz svake je trebalo izvaditi kartonski džepić i nalijepiti nekakav bar code. Radila sam to šest sati i pritom upropastila četiri knjige te nalijepila desetak pogrešnih bar codova. Nadzirala me debela stara vještica u crvenoj kuti koja me oslovljavala s »gospođice pomoćna knjižničarko«.
  – Tamarin ti je našao taj posao?
  – Mama je progutala knedlu i zamolila ga. Bio je užasno ponosan što mi je uspio naći tako dobro mjesto. A na tom jebenome mjestu osjećala sam se najosamljenijim stvorom na kugli zemaljskoj. Stara mi je vještica rekla kako ću, budem li dobra, nakon dvije do tri godine moći raditi i sa strankama...
  – Stani! – prekine je on. – Sada već dramatiziraš! Osjećala si se najosamljenijom na svijetu ne zato što si lijepila bar codove nego zato što te ostavio dečko.
  Ona ga pogleda kao da se čudi kako on to zna, a onda shvati da mu je sigurno Lidija to rekla.
  – Nije zbog toga – slaže ona. – Ostavio me i neka mu bude. Kao da svijet nije prepun takvih prosječnih budala!
  – Bio sam student kada me ostavila prva mačka – reče on naginjući iz krigle, svjestan da joj prvi put priča o svojim davnim ljubavima. – Znaš što sam u očaju napravio? Napisao sam pjesmu, prvu i posljednju u životu.
  – I jesi li joj je poslao?
  – Kamo sreće da jesam – gorko se nasmije. – Da jesam, ne bi je se dokopali moji cimeri. Naučili su je napamet i pola su me godine tako zafrkavali da mi se ogadila i poezija, a i ta cura. Tako sam je prebolio.
  Ona kao da je bila iznenađena, ali i zadovoljna njegovom neočekivanom iskrenošću.
  – I što je bilo u pjesmi?
  – Ne sjećam se više – zbuni se on. – Valjda ono što mora biti... sivi oblaci, kiša, suze, jesenje lišće... Sve ono što vide mladi kad ih ostavi onaj koga vole.
  – Mogli bismo ipak nešto pojesti – predloži ona, sada već u boljem raspoloženju.
  Poslije, kad su već dovršavali teleće odreske s gljivama, Nika obriše usne salvetom, pa mu se povjerljivo nagne.
  – Tata, ti bi mogao utjecati na mamu. Htjela bih van.
  – Van!?
  – Da. U inozemstvo. Ondje bih nešto radila.
  – I tamo su dosadne knjižnice... i još više bar codova.
  – Znam – nastavi ona jednako molećivim glasom – ali je sve nekako vedrije, šarenije, življe... Ne mogu više u ovom sivilu... Zar ne vidiš da svi odlaze van?
  – Ako svi vi mladi odete – odloži on vilicu i nož – ovdje će biti još sivlje.
  – Znam! Ali to nemoj govoriti meni nego njima!
  Nakon ručka napunio je automobilski spremnik na crpki na Langovu trgu i krenuo prema Sisku. Kasno popodne oblaci su se posve razišli, tako da mu je sunce neugodno tuklo u vjetrobran. Čak mu se učini da se, eto, potkraj kolovoza, ljeto vraća u svom velikom stilu. Iako se maločas ljutio na kćer, iznenada i sam poželi da je negdje drugdje, da se kupa u mirnim lošinjskim uvalama, da luta po pariškim dućanima s rijetkim pločama džeza ili da mirno leži zavaljen u sjedalo putničkog zrakoplova osam tisuća metara iznad zemlje.
  Ured sisačkoga gradskog MUP-a bio je zatvoren, pa je morao skočiti do pošte, nadajući se da će u gradskom telefonskom imeniku pronaći Matoševićevu adresu. Imenik je, nažalost, bio poprilično star i pun ulica koje su nosile nazive po narodnim herojima i partizanskim jedinicama. Mogao je staviti ruku u vatru da se više nijedna ne zove svojim starim imenom; čitao je u novinama kako su u jednom gradu, u nastupu totalne neobaviještenosti, promijenili imena i ulicama Slave Raškaj, Stjepana Konzula Istranina i Julija Klovića, misleći valjda da su mrski komunistički odličnici. Srećom, uz ime stanovite Jadranke Matošević pisalo je Zagrebačka ulica, pa je požurio da je nađe, iako nije znao je li ta Jadranka u kakvom rodu s onim Matoševićem kojega je tražio.
  Na prvom katu sasvim loše očuvane barokne zgrade bila su dvoja vrata. Na jednima je pisalo Cerjak, a na drugima ništa. Ta druga bila su zaključana i zagrađena debelim letvama koje je netko zabio preko drvenog okvira. Začuvši valjda korake što su odzvanjali dugim vlažnim hodnikom, mršavi starčić otvori susjedna vrata. Nosio je zgužvane hlače, usku vestu bez rukava i debele natikače od slame.
  – Vi ste Cerjak? – upita Banić zagledavši se u pločicu na vratima.
  – Ja sam Mustafa Čehajić od Bihaća. Tu su me smjestili. A koji si ti?
  – Tko stanuje ovdje prijeko? – preskoči Banić njegovo pitanje.
  – Tu su stanovali Ivankovići iz Kostajnice, ali su se neki dan vratili u svoje mjesto. A i mi ćemo uskoro, bude li Alahova volja.
  Iza starčevih leđa u Banića je zurilo pet-šest pari radoznalih dječjih očiju.
  – Husnija! Vodi tu djecu! – izdere se starčić na ženu u dimijama, pa zatvori vrata ostavši s Banićem na hodniku.
  – Što ćete!? Unučad... radoznala... sve bi da vidi.
  – A Matošević? – upita Banić, ne vjerujući kako će od staroga previše saznati. – Nije li tu stanovao Josip Matošević?
  – A šta ja znam tko je stanovao – slegne stari ramenima. – Kad su ovi iz Kostajnice otišli, bio je neki čovjek i pribio to na vrata. Rekao je da je stan prodan i da će prvoga netko useliti.
  S čudnom sviješću da je ovaj prokleti rat toliko izmiješao pučanstvo da više nitko nikoga neće moći naći, Banić se spusti na ulicu i uđe u susjednu gostionicu, gdje je debela konobarica posluživala tri mladića u maskirnim uniformama. Stol im je bio pun malih čaša u kakvima se poslužuju žestoka pića, ali su dečki razgovarali savršeno mirno i tiho.
  Konobarica priđe stolu za koji je sjeo Banić, pa preokrene karirani stolnjak, iako je i s druge strane bio podjednako prljav. Banić naruči pivo, zadovoljan što se i u tako neuglednim lokalima može dobiti strano pivo, pa kad mu je žena donijela bocu, on upita:
  – Nije li tamo prijeko na katu stanovao Josip Matošević?
  Ona pogleda kroz veliko staklo gostionice prema susjednoj zgradi kao da se pokušava sjetiti tko je sve tamo stanovao, pa otpovrne:
  – Tamo vam već podulje stanuju samo izbjeglice.
  – Mislim, prije rata.
  – Ne znam – ravnodušno će ona. – Prije rata živjela sam u Petrinji. Idući se mjesec vraćam i ni za što me nije briga.
  Banić se vrati svojemu pivu. Pio ga je polako, pitajući se što uopće radi u toj neuglednoj sisačkoj birtiji. I tad, umjesto da se digne od stola, osjeti da mu treba još jedno piće. Konobarica ga donese zajedno s tri nova vinjaka za dečke sa susjednog stola. Banić primijeti kako ga je jedan od vojnika lagano taknuo po nadlaktici.
  – Gospodine – reče vojnik – ako se ne varam, raspitivali ste se za Josipa Matoševića.
  – Poznajete ga? – obraduje se Banić.
  – Sasvim sam ga površno poznavao. Znam da je bio dragovoljac u Visovcu i da je stanovao tu negdje u blizini.
  – I ja sam ga poznavao – glasnije će drugi vojnik, koji je raskopčao odoru jer je u gostionici bilo toplije nego vani. – Znam da je bio svinja i kao svinja je morao skončati. Spominjali su ga oko one afere s visovačkom crkvom...
  – Kakve afere? – s pravom je zanimalo Banića.
  – Prestani, Blaž! – umiješa se prvi vojnik. – Previše si popio pa su ti svi svinje i svi su imali nekakve afere!
  – Dobro, dobro – povlačio se Blaž. – Ali, kad vam ja kažem, taj Matošević nije bio čist.
  – Ne biste li mi ipak rekli o čemu je riječ? – pitao je Banić iako je znao da tri vojnika, koji su u sebe nalili podosta vinjaka, nisu društvo koje bi po njegovoj narudžbi odgovaralo na dosadna pitanja.
  – Zaboravite to! – uvjeravao ga je prvi vojnik. – Blaž je poznat po pretjerivanjima. Matoševića nećete ovdje naći. Sjećam se samo da su ga Srbi zarobili i da je u ljetu 1992. razmijenjen, ali ga već godinama nisam vidio. Najvjerojatnije je nekamo odselio.
  – Ima li ovdje kakve rodbine?
  – Ima samo bivšu ženu. Ostavila ga je još dok je bio u zarobljeništvu. Ne znam gdje stanuje, ali je katkad vidim.
  – Biste li mi mogli ugovoriti razgovor s njom? – navaljivao je istražitelj.
  – Ne bih! – odreže vojnik. – Ponovno se udala i ima najljubomornijeg muža u ovom dijelu svijeta. Ali znate što? Možete mi dati vašu posjetnicu pa ću je pitati čim je sretnem. Ako želi razgovarati, neka vam se javi.
  Banić izvadi kemijsku olovku pa na poleđini računa napiše svoje ime i telefonski broj. Dok je to radio, vojnik ga odmjeri od glave do pete i upita:
  – Što da joj kažem, tko ste vi?
  – Istražitelj.
  – Oho! Mupovac! Onda mora pristati na razgovor – zaključi vojnik.
  – Ne mora. Ja sam privatni istražitelj.
  – Privatni istražitelj!? – začudi se vojnik. – Mislio sam da toga ima samo u filmovima.
  – Gotovo tako...
  – Znate, za nju sam čuo da je vrlo proračunana i koristoljubiva osoba. Doći će vam na razgovor samo ako shvati da joj se to isplati.
  – Evo, isplatit će se – reče Banić, pa na papiriću ispod svoga telefonskog broja napiše »500 kn«. – Vi je, čini se, dobro poznajete?
  – On ju je jebo! – naceri se Blaž, ali se odmah smiri, vidjevši kako ga je vojnik na kojega se ta neukusna šala odnosila strogo pogledao.
  Poslije, kad se vraćao u Zagreb, cesta je već utonula u mrkli mrak, a po banijskim se kotlinama raširila gusta magla, po čemu se dalo zaključiti da je popodnevno sunce značilo sve prije no povratak ljeta. Negdje oko Buševca suludom ga brzinom prestigne tamni džip zagrebačke registracije koji nestane iza zavoja. Ljutit na luđaka koji divlja po cesti, Banić pojuri ne bi li mu pročitao brojeve s tablica, pa, izišavši iz zavoja, samo što ne naleti na njega. Zakoči iz sve snage i zaustavi se metar ispred vozila.
  Pokraj džipa koji je prepriječio cestu stajale su dvije poznate prilike, debeli Vakum, koji je povremeno radio na rampi ispred ulaza u Mandićevu vilu, i kovrčavi Tromblon. Obojica su bila sve prije no ugodni sugovornici, pogotovo kad se nađete s njima noću izvan naseljena mjesta.
  Banić iziđe iz auta i priđe im bliže, trudeći se da ne pokaže ni najmanji strah. U jednom je trenu pomislio uzeti revolver što ga je držao u polici na vratima, ali se ipak predomislio shvativši da je takav neugodni razgovor bolje završiti bez vatrene potpore.
  – Gazdu zanima zašto i dalje njuškate, unatoč tomu što vam je otkazao usluge – reče Tromblon unijevši mu se toliko u lice da je mogao osjetiti težak zadah iz njegovih usta.
  – Posjetio sam bratića u Sisku – slaže Banić, svjestan da to Tromblon neće progutati.
  – Znam ja kome ste pošli – nadmoćnim će glasom kovrčavi snagator. – Ako se ne opametite, moglo bi sve završiti jako loše. I ne slutite u kakvim se govnima možete naći.
  – Možda u škrinji za zamrzavanje... – tiho će istražitelj , pazeći hoće li to na Tromblonovu licu izazvati kakvu reakciju.
  Tromblon ostade miran. Vakum je sada nešto petljao oko Banićeve »četvorke«; mora da je pripadao onima kojima je slaganje rečenica neizrecivi mentalni napor, pa je izvadio nož kojemu je bio vičniji.
  – Gospodine Baniću – govorio je Tromblon i dalje sasvim miran. – Nosim vam poruku od gazde koji vas pozdravlja i savjetuje vam da prestanete zabadati nos u stvari koje vas se ne tiču. S Marinom smrću ovdje za vas više nema posla. Zaboravite sve i ne tražite više Matoševića!
  Ipak je izrekao to ime, pomisli Banić, sve više svjestan da je Matošević ključ svega. Iznenada začuje tup udarac i šištanje zraka, pa se okrene prema Vakumu koji je upravo bio zabavljen gumama njegova renaulta. Nemilosrdno je probušio tri, pa kad je s nožem u ruci prišao četvrtoj i zamahnuo, njegov se vrisak prolomio kroz noć.
  – Što je? – vikne Tromblon i potrči prema »četvorki«.
  – Jebem mu mater! – opsuje Vakum pokazujući krvavi dlan. – Porezao sam se.
  – Idiote, kako si se mogao opet porezati!? – derao se Tromblon. – Tebi čovjek ništa ne može povjeriti.
  Banić se zlurado nasmije zaboravljajući da će bijesni Vakum to primijetiti. No bilo je prekasno i ništa se više nije moglo ispraviti. Vakum zaurla od bijesa, baci se na onu četvrtu gumu i stade je tako bijesno ubadati nožem da su od nje, nakon nekoliko časaka, ostali samo nepravilni gumeni komadići. A zatim se, jednako bijesan, uspravi, priđe Baniću i iz sve ga snage opali šakom po ustima. Istražitelj se skljoka u jarak pokraj ceste i tu ostane ležati znajući da je tako najpametnije. Kroz visoki korov vidio je kako se Mandićevi trogloditi udaljavaju prema džipu, ulaze unutra, i kako crvena pozicijska svjetla njihova vozila nestaju u noći. Potom je ustao, opipao krvave usne i zube koji su se klimali te krenuo prema prvim kućama ne bi li odande pozvao službu za vuču vozila.

 18.


  Bavljenje istražnim poslovima, bezobzirno njuškanje po tuđoj privatnosti, upadanje u razne bedaste, pa katkad i opasne situacije, zahtijevalo je određenu količinu profesionalne hrabrosti. Po svemu sudeći, istražitelj Nikola Banić nije bio kukavica premda je od djetinjstva robovao jednom strahu pred kojim je bio posve nemoćan – strahu od zubara. Zbog toga je i najmanje zahvate na svojim zubima povjeravao samo prijatelju, zubaru Fistriću, kojega su svi zvali Doc i za kojega je bio siguran da mu neće pipnuti nijedan zub dok mu detaljno ne objasni što će raditi i vještom ga retorikom ne uvjeri kako sve to neće ni najmanje boljeti.
  Zubara Fistrića zatekao je kako se, odradivši smjenu, sprema kući. Spazivši Banića kako, smrznut od straha i s rupčićem na ustima, ulazi u ordinaciju, Fistrić smjesta navuče bijelu kutu i sjedne ga na zubarski stolac. Znajući da sad dolaze oni najgori trenuci u životu, Banić se grčevito uhvati za rukohvat stolca i upre molećiv pogled u zubara. Zatim polako i neodlučno otvori usta.
  – Dobro su te opalili – reče Fistrić pa mu mekim, anđeoskim pokretom opipa zube. – Ova dva će se s vremenom učvrstiti, ali dvojku ti moram izvaditi.
  – Zav baf movaf vaditi...? – izusti istražitelj otvorenih usta. – Ali savo s injekcijov!
  – Stari, ja tebe uopće ne kužim! – ljutio se zubar. – To kad su te zviznuli moralo te sigurno boljeti deset puta više nego vađenje.
  – Naglo me lupio! – reče Banić ispljunuvši krvavu slinu u pljuvačnicu. – A ti bi mi to vadio onako natenane. Ako me i ti opališ pa ta dvojka ispadne, bit će mi draže nego da je polako vadiš.
  – Jebem mu! – opsuje Fistrić, pa iz ormara izvadi bocu viskija i dvije čašice. – Časna riječ, ti si mi najbolji prijatelj i najgori pacijent! Jednom si mi pao u nesvijest, a drugi put sam ti morao dati injekciju na mrtav zub. Sto posto bez živca! Hajde, popit ćemo, pa ćemo onda vaditi.
  – Znaš da ne smiješ piti – upozori ga Banić znajući da su mu liječnici zabranili i samu pomisao na alkohol.
  – Kako ne bih pio kad popizdim!? – ljutio se zubar. – Zabranili su mi piti, ali su mi zabranili i pacijente kakav si ti!
  Pola sata kasnije već se vraćao na Britanski trg, usta utrnulih od injekcije koju mu je Fistrić nakon silnih natezanja ipak dao. Buconjićevom se dovezao do Trga, a potom, između skela i rovokopača, jedva uspio stići do Rokova perivoja, gdje je ostavio auto. Spustivši se potom do pošte, spazi svoju bivšu ženu kako, ispred kuće u kojoj je stanovala, živahno razgovara s dosta mlađim muškarcem. Tip je imao podulju neurednu kosu, široku košulju, traperice i pomalo trapavo držanje, ali na onaj šarmantan način na kakav se furao francuski glumac Depardieu. Što ona ima s njim pričati, pomisli, zaboravljajući kako se bivšeg muža takve stvari, pogotovo nakon petogodišnje razdvojenosti, ne bi smjele uopće ticati. A Lidija se baš raspričala, povremeno se čak i smijala, prstima se igrajući gumbom na mladićevoj košulji. Mogao bih sad otići do njih i objasniti se s tipom, pomisli Banić. Čak kad bi se i potukli, držao je da ima određenu prednost jer mu je injekcija još uvijek djelovala, tako da udarac po zubima ne bi ni osjetio. I dok je tako razmišljao, Lidija se okrene i uđe u haustor, a dugokosi tip pođe za njom. Isprva pomisli i sam krenuti za njima, ali se u pravi čas predomisli. Napipa cigarete u džepu, žudno zapali jednu, pa preko žalosno razrovanog trga krene prema kinu Apolo. Usput je zavirio u kafić Kico, ali ondje nije bilo ni Paka ni gospodina Marijana. Produži stoga do ureda, popne se u stan i dobro se istušira. Potom pronađe bocu vinjaka, koji je uistinu rijetko pio, pa popije nekoliko gutljaja. Injekcija je još uvijek djelovala i rana od izvađenog zuba nije ga pekla. Upali mali televizor i počne gledati popodnevne vijesti. Tvrdeći da su srpski gubici golemi, NATO je, kao što se moglo i očekivati, privremeno obustavio zračne udare. Nekoliko je oporbenih političara shvatilo da je hdz njihova prirodna sredina u kojoj će se moći pravilno razvijati, pa su odlučili ostaviti svoje domicilne stranke i o tome su sada raznježeno pričali pred kamerama. Zbog blistavih uspjeha u »Oluji« Predsjednik je odlikovao između dvadeset i trideset tisuća ljudi, a gospodarstvena situacija bila je sve bolja i bolja, o čemu je brzim, teško razumljivim rečenicama govorio prvi čovjek Vlade. Banić otpije još samo malo vinjaka, pa se prisjeti kako se s Komarom dogovorio da će se vidjeti na ručku. Pogleda na sat, bilo je petnaest do dva, tako da mu je do sastanka ostalo samo četvrt sata. Ugasi televizor baš u trenu kada je smiješni voditelj, koji je u vijestima glumio meteorologa, tumačio razloge užasno loše polovice ljeta, pa navuče traperice, zgrabi sa stolca vjetrovku i potrči nadajući se da će do obližnjeg Fijakera stići navrijeme.
  U miru masivnoga drvenog separea Komar je već sjedio i mazao na kruh pivnički sir.
  – Naručio sam nam kuhane nogice s hrenom – reče, pa zagrize namazani kruh.
  – Teško da ću moći jesti – pipne se Banić po bolnim usnama otkrivši da je Fistrićeva anestezija prestala djelovati.
  – Malo moraš! – nagovaračkim će tonom Komar. – A što ti je to s usnom?
  – Naletio sam na zatvorena vrata – slaže Banić gledajući u tanjur s kuhanom svinjskom nogom koju je konobar upravo stavio pred njega.
  Komar se zdušno prihvati objeda. Vilicom i nožem vješto je skidao kožice i hrskavicu s kosti i trpao ih u usta. Potom, nemajući drugog izbora, zgrabi nogicu prstima i počne je glodati, odvajajući sitne koščice na tanjur.
  – Jesi li se raspitao? – upita ga Banić ne pokazujući nikakvo zanimanje za ono što mu se hladilo u tanjuru.
  – Jesam. Znaš, ne sjećam se da smo ikada ručali zajedno a da povod tomu nisu bile informacije koje si trebao od mene.
  Govoreći, Komar je upro svinjsku nogu prema Baniću, kao da mu njome prijeti.
  – Priznao sam da te iskorištavam – umirivao ga je Banić. – Ti si moj dobar, a ja sam tvoj loš prijatelj.
  – Mogu li? – upita Komar pokazujući vilicom i nožem na Banićev tanjur.
  Banić gurne svoj objed na njegovu stranu, pa naruči dva velika piva.
  – Iako je Dogan dosta radio na njemu, Vitez nije ništa priznao – reče Komar mljaskajući. – Znaš, kao siromašno slavonsko dijete odrastao sam na kuhanim nogicama.
  I dogurao do sto dvadeset kila, pomisli Banić, ali ne reče ništa.
  – Iako nema pravog alibija – nastavi Komar – sve okolnosti govore protiv pretpostavke da je ubio malu...
  – To znam – prekine ga Banić. – Molio sam te da saznaš sve o onom smrznutome.
  Komar napravi kiselo lice kao da mu ta slika kvari tek, a zatim pokuša obrisati ruke papirnim ubrusom. Škrob iz kuhane svinjetine lijepio se za papir i salveta se u njegovim rukama posve poderala. Ali ni to, čini se, nije smetalo njegovu neukrotivom apetitu.
  – Sada bismo mogli kotlovinu s policama – reče on.
  – Samo uzmi – kazao je Banić i otpio malo piva. Bilo je ledeno i godilo mu je natečenoj usni.
  – Onaj smrznuti je stanoviti Princ. U podzemlju ga poznaju kao trgovca narkoticima na sitno. Mali žohar koji velikim kanalima samo smeta, plete se drugima pod noge... Ali bar do ovog trena nitko mu ne zna pravo ime niti odakle je. Zamisli, nije imao nikakvu, ali baš nikakvu osobnu ispravu. Face mu nema u kartotekama, otisci prstiju su nepoznati, kao da je pao s Marsa. Čak je i auto što ga je vozio ukraden prije šest mjeseci. Hej, zašto i ti nisi naručio kotlovinu? Pa moraš nešto jesti!
  Tanjur s kotlovinom se pušio i Komar je radosno buljio u nj. Ljepljivim prstima punim ostataka papirne salvete on uhvati vilicu i nož te počne rezati meso.
  – Tog smo Princa našli nakon anonimne dojave.
  Banić se nakašlje, a Komar nastavi nemajući pojma o tome tko je zapravo bio anonimni dojavljivač.
  – Otkrilo se da je s pokojnom kćeri Valerijana Mandića bio u ljubavnoj vezi. Zamisli taj spoj: kći bogatoga i uglednog poduzetnika i mali anonimni diler. Mogu ti kazati da moramo biti presretni s našom djecom...
  – Jeste li mu objavili sliku u novinama?
  – Jesmo – odvrati Komar, pobirući gusti sok komadom kruha nabodenim na vilicu – ali se nitko nije javio. Nije ni čudno! Slikali su ga kad se odmrznuo i fotos je bio strašan. Hoćemo li još gulaš juhu? Mislim, na kraju...
  – Previše je...
  – Imaš pravo – složi se Komar hvatajući kriglu piva na kojoj je već bilo mnogo slijepljenih komadića salvete.
  – Jeste li otkrili tko ga je ubio? – upita Banić znajući da je u stanu ostao revolver na kojemu su morali biti otisci nečijih prstiju.
  – I to se zna – dometne Komar važno. – U stanu smo našli revolver s prigušivačem, a na njemu otisaka koliko želiš.
  – Čijih otisaka?
  – Mare Mandić! Pokojne Valerijanove kćeri. Ona ga je ubila hicem u čelo. I tu se krug zatvara jer je, kao što ti je poznato, i klinka mrtva.

 
 19.


  Zavod se nalazio u malim, skučenim, dotrajalim i sasvim nedostatnim prostorijama u jednoj od uskih uličica Gornjega grada, i ako je istina da vlast prema pojedinim ustanovama postupa majčinski, a prema drugima maćehinski, bio je pravo zapostavljeno nahoče. Hodnici su bili nakrcani starim visokim metalnim stelažama, koje su bile upravo nabijene nabreklim sivim registratorima, a prostor od vrha do stropa bio je ispunjen debelim fasciklima nalik na pretrpane herbarije. Čovjek bi se morao dobrano pomučiti kad bi u tu prašnu, vlažnu arhivu, što je vonjala na plijesan, htio strpati samo još jedan jedini list.
  Nikola Banić uđe u ured, u kojemu stanje, čini se, nije bilo nimalo bolje. U malenoj prostoriji, tri puta dva metra, stajao je radni stol s kompjutorom, a oko njega nepregledno, kaotično more registratora, spisa, knjiga i kataloga. Za kompjutorom je sjedio službenik, zacijelo ne previše star, ali s debelim naočalama na nosu i bez ijedne vlasi na glavi. Po čudnoj zvonjavi, piskanju i zveckanju što su se čuli s kompjutora, čini se da je igrao neku igru. Iza njegovih leđa, između dva metra visokih redova naslaganih spisa, bio je pribijen crno-bijeli poster Cheta Bakera, slika koju Banić, začudo, nije dotad vidio. Na njoj je slavni trubač i pjevač čučao, na glavi mu je bio trošni kožni šešir, u ruci truba, a noge su mu bile bose. Banić se obraduje kao da je noću u Patagoniji nabasao na dečke iz svog kvarta; svaku sobu na čijem je zidu slika Cheta Bakera doživljavao je kao vlastiti dom.
  – Ne znam tu sliku – upre Banić prstom u poster na zidu.
  Čovjek se trgne, ugasi kompjutor, okrene se prema slici, a potom se nasmije.
  – Nije baš poznata. Snimljena je 1975. u Citta di Castellu. Nakon dugog vremena Chet ponovno u Europi. Mislim da je tada svirao i s Donom Cherryjem. Znači li vam Baker nešto?
  – Isuse! – uzdahne Banić pa sjedne na metar visoku hrpu vodoravno naslaganih registratora. – Kad umrem, to će mi svirati na sprovodu.
  Ćelavi se službenik nasmije pa pritisne gumb na kasetofonu koji je stajao odmah do kompjutora. Iz malog zvučnika razlije se nešto savršeno, suhi rasuti zvuk glasovira i ravni trubački solo turoban do mučnine.
  – Vjerojatno niste došli zbog Cheta Bakera – reče službenik kvrckajući polako po tipkovnici ugašenog kompjutora.
  – Čuo sam da se ovdje mogu dobiti podaci o štetama nastalim u Domovinskom ratu.
  – Kakve vas štete zanimaju?
  – Pa, kako bi se to reklo... one nastale na kulturnim dobrima, odnosno na vjerskim objektima...
  – U kojem ste svojstvu došli?
  – Vjerojatno ne bi bilo dostatno da kažem kako sam običan znatiželjnik... Recimo da sam novinar.
  – Tad biste svakako imali novinarsku iskaznicu – lukavo ga pogleda službenik Zavoda.
  – Zametnuo sam je...
  – Dobro – lupne službenik rukom po stolu. – Reći ću vam što vas zanima ako pogodite tko ovo svira. Naravno, uz Bakera.
  – Russ Freeman – lupi Banić i sam sumnjajući da je pogodio. – Ili onaj koji je umro vrlo mlad od droge... onaj klavirist...
  – Bravo! – pohvali ga službenik iako nije rekao ime pokojnog klavirista. – Dick Twardzik ! Znate li da je ovo raritetna snimka? Dobio sam je prošli tjedan iz Amerike, jasno, na vinilnoj ploči.
  – U jesen 1992. na Baniji, negdje nedaleko od Visovca, zbila se nekakva afera... nešto je ukradeno... – reče Banić jednim uhom još uvijek slušajući Bakerov solo.
  – Za novinara raspolažete s vrlo malo indicija.
  – Nisam novinar – prizna Banić; činilo mu se nepriličnim lagati jednom uvjerenom ljubitelju Cheta Bakera, još k tome vlasniku rijetkih vinilnih snimaka. – Ja sam privatni istražitelj.
  – Izvrsno! – oduševljeno će ljubitelj Bakera. – Džez je moja prva fascinacija, a druga su krimići. Volite li Chandlera?
  – Nažalost, ne poznajem gospodina – s nelagodom će Banić. Nekoć je davno, još u gimnaziji, morao pročitati Zločin i kaznu, ali je sumnjao da bi to moglo proći kao krimić.
  – No, dobro – pomirljivo će službenik. – Što se može!? Nitko nije savršen! Možda ste čitali Conana Doylea?
  Banić zaniječe glavom premda mu se učinilo da je tu ili neku sličnu stvar jednom čitao u stripu, ali više ni u to nije bio siguran.
  Ćelavi se službenik sagne pa otvori najdonju ladicu svoga radnog stola i iz nje izvadi trošnu knjižicu, ne deblju od stotinjak stranica. Puhne na nju kako bi skinuo prašinu, a potom je dobaci Baniću. Naslov je bio ispisan goticom, tako da ga istražitelj uopće nije mogao pročitati. Shvativši da ga je doveo u neugodnu situaciju, ćelavi ustane, priđe do istražitelja i uzme mu knjigu iz ruke.
  – Ovo vam je raritet veći od Bakerove ploče! Helmut Gniers, Der Schatz Mitteleuropas, tiskao Zimmermann Verlag 1907. u Beču. Blago Srednje Europe. Naslov malo preambiciozan za područje koje je pokojni kunsthistoričar obišao. Dobar je uvid imao u južnu Austriju, Slovačku i Moravsku, Češku je gotovo posve ispustio, a od hrvatskih krajeva, sudeći po sadržaju, obišao je velik dio Vojne krajine, Hrvatsko zagorje i Podravinu. Daleko od toga da je to cijela Mitteleurope! No stari Gniers poznavao je mnoga naša blaga bolje no što ih mi danas poznajemo.
  Ne shvaćajući zašto mu službenik tako podrobno priča o staroj knjižici, Banić se zagleda u njegove prste pod kojima su se pojavljivale sličice starih kaleža, krstionica, crkvenog namještaja i sličnih stvari.
  Službenikova se pozornost zaustavi na stranici na kojoj je bilo nekoliko jednostavnih crteža iznad kojih je pisalo »Wiszowetz«.
  – Evo ga! – usklikne službenik, veseo što je našao pravu stranicu. – Kao što sâm piše, bio je u rujnu 1901. i na Baniji, u selu Visovcu. Ondje se nalazila crkva Blažene Djevice Marije. Evo, potanko opisuje tloris crkve, namještaj osrednje vrijednosti, lijepe vitraže na prozorima iznad oltara i... i onda mu se pozornost zaustavlja na ovome...
  Banić se zagleda u sliku koju mu je pokazivao. Predočivala je pojednostavnjeni crtež križa s brojnim ukrasima, ali od čega je križ i kakvi su ukrasi, to se iz slike nije dalo razaznati.
  – Bijelo zlato, safiri, rubini i čipkasti zlatni ukrasi koji nadilaze i današnje dosege kovinarske vještine... Gniers ga drži srednjoeuropskim draguljem koji premašuje gotovo sve što je vidio i smatra ga neprocjenjivom vrijednošću. Mislite li da su oni u Visovcu znali što posjeduju, da su čitali Gniersovu knjigu?
  – I koliko... – počne Banić bojeći se da će kao apsolutna neznalica u tim stvarima ispasti bedast – koliko to može vrijediti?
  – Kad biste ga stavili na vagu – nasmije se službenik Zavoda – onako kao što se stavlja junetina, zacijelo bi vrijedio mnogo, ali ne previše. No čitali ste valjda o bjelokosnom križu što ga je Mimara prodao Thomasu Howingu, odnosno njujorškom Cloisteru.
  – Je... jesam... – promuca Banić nesigurno.
  – Tad vam je jasno – tumačio je službenik. – Kad biste kljovu od koje je napravljen prodavali po težini, dobili biste nekoliko dolara. A Mimara ga je prodao za šesto tisuća dolara, i još se taj Howing hvalio kako je dobro prošao. A sudeći po ovome što piše Gniers, visovački križ ne bi trebao biti manje vrijedan, dapače...
  – I gdje je sad?
  – Tko!? – začudi se službenik.
  – Taj križ?
  – Pa to je afera za koju ste se zanimali! Zar ne znate? Krajem listopada 1991. naš je čovjek dobio zadatak da obiđe kombijem sve dostupne crkve u napuštenim banijskim selima i pokupi crkvene dragocjenosti kako bismo ih sklonili na sigurno. Neke su crkve već bile pokradene, iz nekih su crkvene vlasti uspjele skloniti ono najvrednije, a u Visovcu se dogodilo to da je župnik umro od moždane kapi, a da to nitko nije znao.
  – Kako nije znao?
  – Lijepo! Selo je bilo prazno, branitelji su bili u šumi dva kilometra južnije i imali su svojih briga, a crkva je bila zaključana jer je župnik umro. No naš je čovjek imao na popisu i visovačku crkvu, pa je provalio vrata i uspio potrpati sve što je od trajnije vrijednosti.
  – Spasio je križ?
  – Privremeno – reče službenik pa ugasi kasetofon, izvadi kasetu i stavi je u plastičnu kutiju. – Te se večeri nije vratio u Zagreb, pa ga je drugo jutro potražila policija. Znate, dobar dio područja bio je pod učestalom srpskom vatrom, pa smo se s pravom bojali...
  – I što se dogodilo?
  – Ne znate!? – gotovo se razljutio službenik. – O tome su pisale sve novine. Našli su ga ustrijeljenog nekoliko kilometara od Visovca. Ležao je u jarku uz cestu, a kombi je nepovratno nestao. S njim i visovački križ!
  – Strašno – tiho će istražitelj.
  – Da, strašno! – složi se službenik. – Ali kad bih vam sad podrobno pokazao što je sve uništeno, ukradeno ili nestalo u ovom užasnom ratu, na visovački biste križ manje mislili. Pa kad još pomislite kako je svaki ljudski život višestruko vredniji od najizvrsnije umjetnine, upadate u takav relativizam u kojemu za umjetnine i križeve više nema mjesta.
  – Je li tko bio optužen ili osumnjičen? – upita Banić.
  – Sumnjam. To je bila posebna godina! Bilo je mnogo važnijih poslova i brojni su nitkovi iskoristili tu okolnost. Evo, pogledajte ove kataloge!
  Službenik uzme sa stola hrpicu knjižica različitih formata i tutne ih Baniću u ruke, a on ih raširi kao što se šire svježe kupljene karte u pokeru. Naslovi su im bili na različitim svjetskim jezicima, ponajviše na njemačkome.
  – Na nekim aukcijama umjetničkih predmeta, osobito onima u Njemačkoj, već su se nekoliko puta pojavile umjetnine nelegalno otuđene iz hrvatskih crkava. Ministarstvo vanjskih poslova uspjelo je za neke pokrenuti postupak restitucije, ali o mnogima nemamo pojma. Pogotovo o onima što se prodaju privatnim, tajnim kanalima, onako iz ruke u ruku.
  – A visovački križ? Nije li se i on pojavio na kojoj od aukcija?
  – Ne – otpovrne službenik. – S obzirom na njegovu vrijednost, za lopove bi to bilo preopasno.
  – Hvala, pomogli ste mi – reče Banić vraćajući mu kataloge, pa pozdravi i krene prema vratima.
  – Nešto ste zaboravili! – zaustavi ga službenik.
  Ne znajući na što misli, Banić se okrene. Čovjek mu pruži plastičnu kutiju s kasetom.
  – Gniersovu vam knjigu ne mogu pokloniti, ali kasetu s Bakerom i Twardzikom mogli biste uzeti. Ionako kod kuće imam ploču.
  Ne vjerujući da ima takvu sreću, Banić uzme kasetu, a službenik dometne:
  – Uputa o uporabi piše na kutiji.
  I uistinu, na kutiji je bila žuta etiketa na kojoj je neurednim slovima pisalo: slušati noću.

 
 20.


  Ponovno je padala kiša i puhao hladan vjetar, a posljednji su se turisti na brzinu pakirali i vraćali s Jadrana; od ljeta se više nije imalo što očekivati. Britanski trg, pokraj kojega je stanovao Nikola Banić, i dalje je bio raskopan i nitko nije znao kako će na kraju izgledati. Sudeći po onome što su napravili Cvjetnom trgu, ništa se dobro nije moglo očekivati. Gradovi su dočekivali svoje postrojbe koje su se slavodobitno vraćale iz pretposljednjeg boja Domovinskog rata, a s radija i televizije raspirivan je propisani optimizam u svemu.
  Nikola Banić je bio sve sigurniji u to da su Boris Vitez i njegova nevjenčana žena Višnja tek tužna socijalna epizoda u niski ubojstava u koju nikako nije mogao proniknuti. Tragedija prijekoga i ne baš preinteligentnoga bivšeg ratnika koji se umorio tražeći pravdu za koju je mislio da mu pripada bila je u čudnoj koincidenciji. Beskrajno naivno počeo je ucjenjivati bogatuna životom njegove kćeri, i ne sluteći da je njezina smrt već predviđena nekim drugim zločinačkim planom. Kakav je taj drugi plan, Baniću nije bilo jasno, premda je bilo podosta indicija da je djevojka postala žrtvom stanovitog Matoševića, koji se na taj način osvetio njezinu ocu zbog nekih mutnih i davnih razloga. Ali zašto je malodobna djevojka ubila svog bezimenog ljubavnika? I to tako hladno, gotovo profesionalno, s revolverom na koji je bio pričvršćen prigušivač? Zar je moguće da se između ucjene, leša u škrinji za zamrzavanje i utopljene djevojke dogodilo toliko podudarnosti i da sve to nije u nekoj čvršćoj uzročno-posljedičnoj vezi?
  Vozio je polako skliskim i vlažnim gradskim ulicama koje su, kao i uvijek kad je padala kiša, bile krcate i zagušene automobilskim prometom. Iako je vrijeme kad ljudi odlaze na posao već poodavno prošlo, na križanjima se beskrajno dugo čekalo jer je većina semafora bila pokvarena. Ljutit na gužvu, na prometnu regulaciju, na prokleti auto, Banić iznenada spazi slobodno mjesto u zapadnom dijelu Masarykove ulice, pa naglo zaustavi auto i iziđe iz njega, premda je u tom trenu kiša počela padati još jače. Na Cvjetnom trgu kupio je »Večernji list« i stavio ga na glavu kako ne bi previše pokisnuo, držeći da je, eto, i od tih novina nekakva korist. U Oktogonu ga je zaustavila žena s djetetom rekavši:
  – Gospodine, mogu li vas nešto pitati?
  Pa kad je zastao, ona je počela s pričom o tome kako joj je kuća izgorjela, muž stradao, poduzeće propalo, a dijete se baš zaželjelo kifle koja košta samo sedam kuna. I prosjaci su, shvati on, zbog rastuće konkurencije morali pribjegavati sve novijim taktikama. Najstrašnije je bilo to što su vremena bila takva da su i najbizarnije prosjačke priče mogle biti istinite. Dao je tih sedam kuna prekoravajući se što se polako pretvara u lakovjernu hodajuću karitativnu ustanovu koja dijeli sve i ne misli na vlastiti bankrot koji joj se nezaustavljivo približava poput jurećeg vlaka.
  Kad je stigao do Martićeve ulice, kiša je prestala, ali ni od toga nije bilo velike koristi jer je već bio skroz mokar. Ušao je u Feldbauerovu bravariju, pa kako u lokalu nije bilo nikoga, stavio je na pult onaj ključić što ga je našao pokraj dobro rashlađenog Prinčeva leša i sjeo na stolac koji je bio pokraj pulta.
  Nakon nekoliko minuta u lokal uđe gazda, niski nabildani čovjek sa zaliscima kakvih se ne bi postidio ni Elvis Presley iz lasvegaskog razdoblja.
  – Vozite opel Asconu? – upita gazda i uđe u radni dio lokala.
  – Ne – otpovrne Banić, misleći da je gazda ljut što je netko parkirao Asconu na njegovu ulazu. – Vozim »četvorku«, a ostavio sam je u Masarykovoj zbog prometne gužve.
  – Čiji je onda ovo ključ? – upita gazda, pokazujući na ključić što je ležao na pultu.
  – Moj.
  – Tko tu koga zeza? – ljutio se bravar. – To nije ključić od »četvorke« nego od Ascone. Da je ovaj dio od bakelita malo širi, mogao bi biti i od Vectre, ali nije! Nema sa mnom zafrkancije, izrađujem automobilske ključeve dvadeset godina i mogu žmireći, dakle samo pipajući, razlikovati više od dvjesto vrsta. Onda, vozite li renault 4 ili Asconu? Odlučite se!
  – Dobro, vozim Asconu – pomirljivo će Banić, iako je dobro znao da nikad u životu neće imati dovoljno novca za takav auto.
  – Trebate duplikat?
  Banić kimne potvrdno, a gazda uzme metalnu matricu, gurne je u stroj i za pola minute izvuče gotovu kopiju.
  – Sigurni ste da je od Ascone? – upita istražitelj izvlačeći iz džepa dvadeset kuna koliko je koštao posao.
  – Kao da vam je žao...
  – Ah, ne, ne – nasmije se Banić, iako mu je uistinu bilo žao. Jedina stvar što ju je izvukao iz stana u kojemu je ubijen Princ bila je bezvrijedna! Ključić je očito pripadao ubijenome i bio je od onog automobila parkiranoga nedaleko od kuće.
  Vraćajući se preko Jelačićeva trga, kojega je još uvijek po navadi zvao Trgom Republike, naleti na nekoga koga bi u ovoj prilici radije izbjegao. Nosila je žutu mladenačku plastificiranu vjetrovku kakvu nose jedriličari i narančastu kapu s velikim šiltom. Mašući mu otvorenim kišobranom, veselo ga je zvala da se skloni od kiše.
  – Lidija, otkud ti?
  – Čudiš se kao da smo se sreli na Manhattanu, a ne stotinjak metara od kuće – reče ona, pogledavši ga od glave do pete. – Isuse, Nikola, skroz si mokar. Prehladit ćeš se.
  Da bar hoću, pomisli on, poželjevši za sebe, umjesto ovog blesavog rintanja za antipatičnog klijenta, bolesnički krevet u kojemu se obaviješ toplom dekom i uživaš u vlastitoj vrućici dok ti neka dobra duša donosi topli čaj, vitamine i mirisne naranče. Ali, nažalost, u njegovu stanu nije bilo ni dobre duše koja bi to radila, ni vitamina, ni naranči, ničega osim jeftinih konzervi i ledenog piva.
  Jedva je pristao da ga ona povede na kavu, pitajući se zašto ljudi čim se sretnu odlaze lokati tu glupu crnu tekućinu.
  – Vidim da si skroz down – reče ona promatrajući ga kako, onako mokar i odsutan, prolijeva kavu i trese pepeo cigarete pokraj pepeljare. – Jedan od tvojih loših dana. Što te muči?
  – Ovo! – odvrati on pokazujući joj ključić što ga je netom dao kopirati. Jasno, ona to nije mogla shvatiti, ali je dobro znala da njegovu zlovolju može izazvati i mnogo manja stvar od ključića. Uzme mu cigaretu pa se nasmije.
  – Ti si najčudniji čovjek kojega sam ikad poznavala. Unatoč tome, nikad nisam mislila da će to između nas...
  I tu se ona naglo ugrize za usnicu kao da se pobojala da bi on mogao pogrešno protumačiti njezine riječi. Povuče stoga jedan dubok dim cigarete koju je oduvijek držala prejakom, pa skrene na drugu temu.
  – Nika stalno priča o tome kako će otići u inozemstvo. Isprva sam mislila da je to samo retorika, ali sad se počela raspitivati po agencijama. Znaš, ma koliko to izgledalo nestvarno, mislim da će nam ipak otići u London.
  On je pogleda kao da mu je nejasno što je mislila s onim »da će nam otići«, a ona nastavi.
  – Čini se da joj je jedna agencija pronašla neku pristojnu obitelj gdje bi čuvala dvoje djece i imala stan i hranu te tjedni džeparac od pedeset funti. Ti misliš da je to dobro?
  On ne reče ništa; mislio je da je najbolje ne misliti ništa, da treba zažmiriti, zaspati, sakriti se i pustiti sve da ide onako kako ide.
  – A što misli onaj tvoj?
  – Koji moj!? – Lidija ga srdito pogleda.
  – Onaj Gérard Depardieu. Vidio sam vas neki dan kako ulazite u tvoj haustor.
  – Gérard Depardieu! Ha, ha, ha! – smijala se ona tako glasno da su ih počeli pogledavati ljudi stisnuti oko ostalih stolova. – Depardieu! Baš ću mu reći! To će ga silno oraspoložiti. To je Ivan, kolega s posla.
  – Ah, tako – reče on ironično. – Kako mi to nije palo na pamet!?
  – Nikola! – upilji ona pogled u njega. – Zar je i to moguće? Ti da si ljubomoran?
  – Slušaj, Lidija! – reče on uzrujano želeći se što prije maknuti iz lokala koji ga je zbog svojih staklenih stijena podsjećao na akvarij. – Što god mi kazali, Nika će napraviti po svome. Onda je bolje da je podržimo u njezinoj odluci.
  Misleći da je to dovoljno, on brzo plati račun i krene prema izlazu, a ona ga lagano uhvati za mokri rukav.
  – Čekaj! Kiša je, ionako idemo u istom smjeru.
  – Ne! Ono kamo ja idem ne znam može li se uopće nazvati smjerom! – odbrusi on i iziđe na kišu, da bi se već nakon nekoliko koraka postidio vlastite patetike.
  Željan tople kupke, sredstva protiv glavobolje i dubokog sna, zaboravio je na auto što ga je ostavio nekoliko ulica dalje i ušao u prolaz kina Apolo. Prolaz je bio posve prazan, samo je jedan viši muškarac u tamnom baloneru i s crnim kišobranom ponad glave nervozno šetkao između Banićevih vrata i Pakova prozora.
  – Oprostite! – reče uljudno muškarac s kišobranom. – Stanujete li ovdje?
  – Da – otpovrne Banić.
  – Onda sigurno poznajete bitangu koja stanuje do vas!
  – Površno – odgovori istražitelj shvativši da se čovjek nedvojbeno zanima za Paka.
  – Gdje je? Čekam ga ovdje već dva sata.
  Shvativši u pravi čas o čemu bi se moglo raditi, Banić odluči da je najpametnije slagati.
  – Mislim da je mobiliziran. Nema ga već dulje...
  – A u koju postrojbu? – upita čovjek, sve neraspoloženiji. – Spreman sam otići na bojišnicu, naći ga i pred svima ga ustrijeliti kao psa!
  Banić nemoćno slegne ramenima, zagledan u tipa kojemu je lice bilo sve rumenije. Iako to Banić nije očekivao, čovjek mu se odluči izjadati.
  – Ja sam Škoro... Čuli ste valjda za mene? Pola prodajnih štandova koji se za Božić postave po gradu pripadaju meni. Imam najveći izbor božićnog nakita, čestitaka i slične robe. Ovaj tu gad uvalio mi je petnaest tisuća božićnih čestitaka za prošlu godinu. Znate, dobro sam pregledao svu robu, ali mi ni na kraj pameti nije bilo da je stara. Dobro vidite da na njima piše 1995., ali vam ništa ne pada napamet...
  – Je li ih moguće nekako redizajnirati? – nevješto će Banić, sve u želji da pomogne Paku. – Mislim, da nekako prepravite samo tu zadnju brojku.
  – Redizajnirat ću ja njega, a ne brojku! – stegne čovjek šake pokazujući da s njim nema šale. – Ako ga vidite, recite mu da do utorka vrati lovu i preuzme čestitke, inače neće doživjeti ni Božić, a kamoli Novu godinu!
  Banić obeća, iako je pretpostavljao da je taj posao za gospodina Škoru sasvim izgubljen i da je Pako sigurno već spiskao novac, pa uđe u svoj stan i otvori toplu vodu nad tuš-kadom. I baš kad se htio svući, zazvoni telefon.
  – Dobar dan, ja sam Jadranka Balić – govorio mu je glas iz slušalice.
  – Ne poznajem nikakvu Jadranku Balić – otpovrne Banić misleći kako je žena najvjerojatnije pogriješila broj.
  – Znam da me ne poznajete. Dobila sam vaš broj od jednog vojnika. Ja sam bivša žena Josipa Matoševića. Zovem vas iz Siska i spremna sam doći u Zagreb ako mi nadoknadite troškove.
  – Nadoknadit ću – spremno će Banić.
  – Ali na pravedan način – dometnu ona. – Onoliko koliko ste napisali.
  – U redu je – reče on ne sjećajući se više koliki je iznos napisao na papiriću što ga je dao vojniku.

 
 21.


  Onaj dio neba koji se mogao vidjeti kroz veliki prozor prvog kata hotela Dubrovnik tako se zamračio da su u prostoriji morali upaliti svjetlo. Iz tmastih oblaka što su podrhtavali neprekidnim svjetlucanjem munja naglo se izlije pravi prolom oblaka. Ljudi s Trga bježali su na sve strane, brže i paničnije no što su to radili prije četiri godine za vrijeme zračnih uzbuna. Uskoro su na otvorenome ostali samo tramvaji i kolporter, koji je od naglog pljuska pokušavao spasiti svoj improvizirani kiosk s ovećom količinom šarenog tiska.
  Jadranka Balić sjedila je za stolom i polako srkala vermut koji joj je naručio Banić. Znao je da mu se nikad ne bi mogla svidjeti osoba koja pije vermut, i promatrajući je, bio je sve sigurniji da je ta pretpostavka točna. Imala je nešto više od četrdeset godina, visoko čelo i pomalo rošavo lice s brojnim kozmetičkim intervencijama. Iako malo predebela, nosila je usku ružičastu majicu koja joj je isticala prevelike grudi i uske zelene tajice koje nisu mogle skriti celulit. Na prstima je imala gomilu, zacijelo jeftinog prstenja, a oko vrata podosta svjetlucave bižuterije, koja je pri svakom njezinu pokretu zveckala. Govorila je sporo i držala se jako važno rabeći često strane riječi, uglavnom na sasvim pogrešnim mjestima.
  – Otkad je počeo taj rat, jako sam ga rijetko viđala. Pretpostavljala sam da se bavi nečim nedopuštenim jer je stalno imao uza se seriozne svote novaca, ali dugo nisam znala da taj kapital potječe od trgovine oružjem. Ne, Matošević i ja nismo se dobro slagali jer smo imali obrnuto disproporcionalne naravi karaktera. On je bio neuk, a ja intelektualka, s gotovo perfektuiranom srednjom školom.
  – Po kojim se bojištima kretao?
  – Josip je uglavnom bio u Visovcu, na Baniji, a poslije se zbog te trgovine kretao i u širem dijapazonu.
  – Čuli ste za Valerijana Mandića?
  – Da – otpovrne ona nakon kraćeg premišljanja. – Mislim da je za njega radio. I za nekakvog Mogula, sve dok se Mandić i Mogul nisu posvadili.
  – Tko je Mogul?
  – Mogul!? – zamisli se ona. – Zvali su ga Mogul, ali mu pravo ime ne znam. Navodno je taj bio krucijalno iznad svih njih, čak i iznad Valerijana Mandića. Ali, rekla sam vam, rijetko je dolazio kući i malo je govorio. U oralnom pogledu moj vam je bivši muž bio strašno suzdržan, ne biste ni riječ iz njega izvukli.
  Banić se zamisli. Sve što je napirlitana primitivka govorila o događajima iz 1991. bilo je zanimljivo, ali nedostatno. U njezinim riječima nije bilo onog svjetla koje bi događajima dalo novo značenje i uklopilo ih u smislenu cjelinu.
  – Sjećate li se iz tog vremena nečega osobito zanimljivog, nečega neobičnog u njegovim postupcima? Nije li se zbog nečeg ljutio, nije li tvrdio da ga je netko izigrao, prevario ili slično?
  – Sjećam se – otpovrne ona, pa srkne još malo slatkog vermuta. Banića podiđe jeza pri pomisli da bi ga netko mogao natjerati da pije nešto poput vermuta.
  – Čega?
  Ona odloži čašu pa na stol stavi svoju plastičnu torbicu, otvori je i iz nje izvuče cedulju koju je Banić ispisao u sisačkoj birtiji. Na papiru je pisalo »500 kn«.
  – Ah, kako sam mogao zaboraviti!? – lupne se istražitelj po čelu pa iz džepa izvadi zgužvanu hrpu novca. Odvoji pet novčanica i stavi ih pred nju. Ona krene kao da će ih pokupiti, ali joj on zaustavi ruku.
  – No, što je bilo?
  – Negdje u listopadu ili studenom iznenada je došao kući iz Visovca u velikom volkswagenovu kombiju. Unio je u kuću zaključanu metalnu kutiju s navodno važnom dokumentacijom i sakrio je u kuhinji ispod podne daske. Rekao je da ta dokumentacija vrijedi enormno novca i da o tome nikome živom ne smijem kazati ni riječi, čak ni pod ultimativitetom smrti.
  – Ultimativitetom smrti... – ponovi tiho Banić čudeći se njezinu načinu izražavanja.
  – Zatim su on i sin utjerali kombi u garažu i noću ga prekolorirali u maskirne šare. Imali su čak i druge registarske pločice koje su pričvrstili na kola.
  – Odakle mu kombi?
  – Ne znam – odgovori ona. – Valjda ga je ukrao... zaključujem to po tom konspirativnom prebojavanju. Nisam ga ni pitala, jer mi ne bi ni odgovorio. Ili bi me možda ošamario...
  – Tukao vas je?
  – Tu i tamo. Ne stalno, nego ovisno o trenutnom momentu sentimenta.
  – Da, da – zamisli se Banić. Priča o prelakiranom kombiju bila je vrijedna, možda svih petsto kuna.
  – Ujutro je otišao s tim kombijem. Poslije se još jedanput javio telefonom i pitao me je li ptica u gnijezdu.
  – Što je to trebalo značiti?
  – Pa, jesu li dokumenti još uvijek u kuhinji ispod daske. Po onome što je pričao mogla sam zaključiti da se konfliktno posvadio s Mandićem i Mogulom i da će im tim dokumentima nanijeti nekakvu štetu, ali ne znam kakvu. Da, još je rekao: zapaprit ću im, neka me se dobro čuvaju!
  – I što je bilo dalje? – zanimalo je Banića.
  – Mogu li dobiti još jedan vermut? Ovaj put tamni.
  Banić naruči još jedno piće, a ona nastavi.
  – Gospodine Baniću, iz vaše sam ponude razabrala da moji putni troškovi ne ulaze u ovih petsto kuna.
  – Svakako – reče Banić, vadeći još sto kuna. – Je li ovo dosta, ili ste možda iz Siska došli avionom?
  – Nisam! – naljuti se ona. – Ali sam od stanice išla taksijem, a moram se, dakako, i vratiti, što ukupni konto maksimira još za jedanaest kuna.
  – Svakako, i to ćemo benevolentno subvencionirati – složi se Banić posluživši se njoj svojstvenim riječima, pa iz džepa izvadi petnaest kuna.
  – Zacijelo ste i taksistu dali četiri kune napojnice – reče on ne učinivši ništa dok je ona kupila novac i trpala ga u torbicu.
  – Početkom 1992. s kamionom je zalutao i naletio na srpsku patrolu u unpa zoni. Srbi su ga odmah aterirali i odveli u neki od svojih sabirnih logora. Šest mjeseci nisam o njemu čula ni glasa. A zatim se u srpnju, ili kolovozu, javio telefonom, rekavši da je upravo razmijenjen i da će tokom noći doći kući. I da, pitao me imam li još uvijek one dokumente.
  – Ptica je još bila u gnijezdu?
  – Bila je – nasmije se Jadranka. – Ali ja više nisam bila! Znate, nije ga bilo šest mjeseci i meni se dogodilo ono što nisam mislila da će se dogoditi. Zaljubila sam se u drugog muškarca koji mi je bio sličniji po habitusu karaktera, tako da mi uopće nije odgovaralo da se Josip vrati kući.
  – Ipak je došao? – zanimalo je Banića.
  – Nije. Rekla sam svom novom... da se distancirano udalji, da me ostavi nasamo i obećala mu da ću Josipu kazati sve, da imam drugog, da tražim razvod... i tako. Čekala sam ga cijelu noć budna, ali nije došao. Nakon dva dana pročitala sam u novinama da je stradao u automobilskoj nesreći pokraj Karlovca. To je na jedan način bilo strašno, a na drugi... to je zapravo bio za mene izlaz.
  – A dokumenti? Oni što ih je sakrio u podu? Biste li ih mogli prodati meni? Evo, platio bih...
  – Već sam ih prodala – prekine ga ona baš u trenu kad je smišljao koliko ponuditi. – Isti dan urgentno su stigli Mandićevi ljudi i zatražili metalnu kutiju. Ponudili su mi pet tisuća maraka. Ja sam rekla da je to premalo i da tražim deset. Onda su me išamarali, pa sam dokumente na kraju morala prodati za tri tisuće.
  Ona se snuždi pa otpije malo tamnog vermuta. Vidjelo se da još uvijek nije prežalila te dvije tisuće maraka.
  – Kakvi su to bili dokumenti? – upita Banić.
  – Nažalost, nikad ih nisam vidjela, čak ni onako na brzinu, optički...
  – Evo, ja bih žrtvovao još jedno dvjesto kuna kada biste mi rekli.
  – Stvarno ne znam, gospodine! Nisam ih vidjela. Ne morate mi dati dvjesto kuna, ali možda biste mi mogli dati još sto. Cijelo me vrijeme muči nisam li ipak prejeftino prodala ono što znam.
  – Što ćete! To je pitanje koje nikome od nas ne da mira – uzdahne Banić, ne vjerujući da će od nje imati još kakve koristi. Isprva je s velikim nadama slušao njezinu priču, koja je ipak imala razočaravajući svršetak. Naime, Josip Matošević, kojega je držao mogućim ubojicom Mandićeve kćeri, bio je već mrtav i stoga sasvim nezanimljiv za istragu.
  No u tom mu trenu ipak nešto padne na pamet.
  – Spominjali ste sina.
  – Jest – reče ona. – Sada već, Boga mi, ima dvadeset pet godina. Oduvijek je bio bolesno privržen ocu. Htio je s njim na bojišnicu, ali mu otac nije dao. Bojao se za njega. Nakon što je Josip stradao u nesreći, Slaven se gotovo razbolio od tuge. Nije htio prihvatiti činjenične fakte i kontinuitetno je fantazirao o tome kako tata nije imao nesreću nego ga je netko ubio. Tvrdio je da zna tko i da će mu se krvavo osvetiti.
  – Slaven... to vam je sin?
  – Da. Slaven Matošević – reče ona kao da se čudi što to Baniću nije jasno.
  – I gdje je sad?
  – Slaven!? – reče ona s blagim prizvukom tuge u glasu. – Ne znam. Nije se slagao s mojim novim mužem pa je prije dvije godine otišao. Ne znam kamo. Nikad mi se više nije javio. Pretpostavljam da je negdje u inozemnoj dijaspori. Znate, na mene je, intenzivno je talentiran i osobito darovit. Sigurno je daleko dogurao.
  – Imate li možda njegovu sliku? – kopkao je Banića crv sumnje.
  – Imam – otpovrne ona. – Tri godine staru, ali se otad nije mogao jako promijeniti. Jako vam je važna ta slika?
  – Jest! Jako! – reče Banić shvativši odmah da se zaletio.
  – Onda vam je mogu prodati za dvjesto kuna jer imam još jednu sličnu kod kuće – nasmije se ona pa iz torbice izvadi fotos veličine razglednice.
  – Može za sto? – cjenkao se on.
  – Nažalost, ne može! Slika je u koloru.
  Banić opsuje u sebi, pa izvadi dvjesto kuna znajući da će uskoro, nastavi li tako, morati k antipatičnom poslodavcu po još novca.
  Jadranka uredno presavine dvije stotke, stavi ih u torbicu, a nakon toga preda Baniću fotografiju.
  On je pogleda i zadrhti. Bila je to amaterska, ali prilično oštra portretna fotografija ljepuškastoga plavokosog nasmijanog mladića u crnoj dolčeviti. Iako ga je vidio u sasvim drugačijoj situaciji, istražitelj odmah prepozna te crte lica. Slaven Matošević bio je zapravo Princ.

 
 22.


  Naravno, istražitelj nije rekao Jadranki Balić kako se njezin sin neće vratiti iz bijelog svijeta kao imućan čovjek blistave karijere. Prešutio je njegov sitni biznis s narkoticima i strašan kraj na minus šesnaest stupnjeva, ne stoga što bi mislio da će to nju jako ganuti, već zato što je to držao poslom policajaca. Kad-tad morat će otkriti njegov identitet i s lošim vijestima krenuti u potragu za najbližom rodbinom.
  Poput šarenih kaleidoskopskih stakalaca, razne su se pretpostavke u najrazličitijim kombinacijama rojile Banićevom glavom. Slaven Matošević odabrao je za sebe neobičnu masku princa Ecstasyja, kokaina i drugih slatkih bombončića na koje nasjeda mladež, dolutao u Zagreb i sasvim sračunano zaveo sedamnaestogodišnju kćer bogatog poduzetnika. Tad ga je počeo i ucjenjivati, tko zna čime i tko zna kako, s obzirom na to da se Valerijan poodavno prije toga domogao metalne kutije s dokumentacijom koja bi ga mogla kompromitirati. I kakvi su to dokumenti mogli biti? Možda oni koji pružaju jasan uvid u njegovo profitersko poimanje rodoljublja, dakle u trgovinu rumunjskim kalašnjikovima i drugim stvarčicama što proizvode buku i mrtvace. I tad ga je Mara ubila, u velikom stilu, revolverom s prigušivačem, baš kao na filmu kakve je mogla posuđivati u zagrebačkim videotekama. Ali zašto? Teško je vjerovati kako je to učinila da zaštiti oca; njihovi svjetovi mora da su već odavno bili nepovratno odvojeni: droga i techno glazba nisu imali baš nikakve veze s prešvercanim šleperima i ispod cijene otkupljenim dionicama. I pošto ga je ubila, Mara se odlučuje skloniti na neko vrijeme. Odlazi u Rijeku, potom na Krk, pa u creski hotel i na kraju u hladnu, duboku vodu noćnog zaljeva. Čijom voljom i od čije ruke? Zar je postojao netko tko bi bio voljan osvetiti Princa, toga anonimnog provincijskog otpadnika?
  Navečer je nevrijeme prestalo i daleko na obzorju pojavili su se okrajci vedrog neba što je nestajalo u zagasitom crvenilu sutona. Nikola Banić zaustavi auto ispred tuškanačkog zdanja svoga privremenog poslodavca Mihaela Mandića. Dvorišna vrata opet su bila poluotvorena, a do njih se nalazio poštanski sandučić pun publikacija koje je vjerojatno nagurao poštar. Banić zaviri kroz prorez sandučića, ali žigove na omotnom papiru nije mogao pročitati. Stoga odustane od bezrazložne radoznalosti pa pođe putićem prema kući, čudeći se što ni na jednom prozoru nema svjetla. Kao što je i očekivao, ulazna su vrata bila zaključana. Požalivši što je došao nenajavljen, pomisli vratiti se, ali se ipak predomisli, pa pođe prema velikim metalnim vratima smještenima desetak metara od ulaznih. Po svemu sudeći, bio je to ulaz u podrum. Uhvati kvaku i začudi se vidjevši da su vrata otključana. Otvori ih polako i pred njim se nađoše diskretno osvijetljene stube koje su vodile u prostoriju ispod kuće. I tad se začuje glasan pucanj, u kojemu je, kao nekadašnji iskusni policajac, odmah prepoznao revolver velikog kalibra. Zastane zbunjen, čak pomalo i uplašen, da bi već u idućem trenu, kad su se začula još tri hica zaredom, shvatio o čemu je riječ. Spusti se stubama i nađe se na početku dvadesetak metara dugačkoga betonskog hodnika u kojemu je Mihael Mandić napravio svoju privatnu podzemnu streljanu. U dnu streljane bila je kartonska meta na pokretnoj žici, a na početku pult ispred kojega je stajao Mihael sa štitnicima na ušima. Držeći objema rukama veliki Magnum, gađao je u crno poprsje u dnu hodnika. Ispalivši šest metaka, Mihael pritisne gumb, a mehanizirana meta krene prema njemu. Skine štitnike s ušiju i uhvati metu promatrajući rezultat gađanja. Tad primijeti Banića i prijekorno ga pogleda.
  – Trebali ste se najaviti.
  Banić se zagleda u metu, gotovo svi pogoci bili su grupirani u predjelu glave.
  – Bravo! – tiho će Banić. – Možda bi bilo još bolje da ste umjesto siluete postavili bratovu fotografiju.
  – Nekad sam bio i bolji ! – hvalio se Mihael kao da ne primjećuje Banićevu ironiju. – Prije tridesetak godina nastupao sam i na državnim prvenstvima. Hoćete li vi pokušati?
  Mihael mu pruži revolver i kutiju s mecima, pa cinično primijeti:
  – Znate ga valjda napuniti...
  – Ne, hvala – branio se Banić. – Rijetko se služim revolverom. Vjerojatno bih se osramotio.
  Mihael slegne ramenima, pogasi svjetla na streljani, pa ga povede gore u kuću. I dok je Banić sjedio na onom istom trosjedu, domaćin opere ruke, pa iz hladnjaka u hodniku izvuče dvije limenke plzenjskog piva i stavi ih na stol. Banić odbije ispričavši se glavoboljom. Bilo je to pivo koje je najviše volio, ali ono što jako voliš ne možeš dijeliti s ljudima koji ti se više ni najmanje ne sviđaju.
  Odluči biti kratak i vrlo izravan.
  – Mladić kojega je vaša nećakinja ubila zove se Slaven Matošević i sin je Josipa Matoševića. Govori li vam što to ime?
  Mihael se zagleda u njega, pa zatim, kao da želi skrenuti razgovor u druge vode, počne:
  – Bolje bi bilo da o tome što manje pričamo. Kako vrijeme prolazi, sve sam više u mislima s jadnom Marom i to me većma boli taj gubitak. A vi kao gavran kopkate samo po ranama, po onome što boli. Znate li koga Shakespeare naziva gavranom?
  – Nisam zamijetio koga – suho će Banić koji je, doduše, znao za pisca Shakespearea, ali se češće družio s istoimenim rolama za blinker. – Josip Matošević harao je po Baniji s vašim bratom i njegovim ljudima. Bavili su se koječime, što se mene ne tiče, i vaš mu se brat toliko zamjerio da je imao dobrih razloga da mu se osveti.
  – Mislite li da bi on mogao biti ubojica?
  – Ne mislim, jer je stradao još 1992. Ali imao je sina koji je podosta znao, pa je i on mogao krenuti u Zagreb da namiri dug. Međutim, i on je mrtav.
  – Kažete da je 1991. radio za Valerijana?
  – Da. I za stanovitog Mogula. Govori li vam to ime što?
  – Govori – reče on poigravajući se neotvorenom limenkom piva. – To je vladar iz Timurova roda. Taj je rod vladao u Indiji u šesnaestom ili sedamnaestom stoljeću. Ne znam više točno, ali ako hoćete, mogu provjeriti u Povijesti svijeta...
  – Da! – prekine ga Banić. – Mogul je indijski vladar, a Valerijan su biljne kapljice za srce. Tako vi pristupate stvarima, ironično i mistifikatorski.
  – Mistifikatorski!? – nasmije se on. – Prilično smion izraz za bivšeg policajca. Primjećujem da vam se od našega posljednjeg susreta zamjetno proširio rječnik. Idete li na kakve tečajeve? Ako idete, i ako ste zaokupljeni gradivom, ne biste smjeli zaboraviti zašto sam vas unajmio... da pronađete Marina ubojicu. Jeste li u tome uspjeli?
  – Nisam – odvrati Banić mirno. – I ozbiljno sumnjam da ste me zbog toga angažirali.
  Mihael ustane i počne uzrujano hodati po sobi. Naviri se kroz prozor, a potom navuče zastore. Baniću je ponovno bilo drago što ga je uspio izbaciti iz ravnoteže. Slutio je da je otišao korak predaleko, da je počeo razgovarati s poslodavcem onako kako se to ne čini, da je saznao previše te da se zbog svega toga njihova suradnja nezaustavljivo bliži kraju.
  – A zbog čega sam vas to, molim vas lijepo, angažirao ako ne zbog Marina ubojice!?
  – Kako zbog čega!? – vrpoljio se Banić u trosjedu. – Pa zbog križa.
  – Ah, da! – odmahne on rukom kao da je riječ o nevažnoj sitnici. – Zaboravite na to!
  – Je li to križ iz crkve u Visovcu? Onaj koji Gniers drži draguljem srednjoeuropske crkvene umjetnosti?
  – Kakve crkve? Nikad nisam čuo za Visovac. Ja sam živio u Njemačkoj! Poznajem sva sela oko Stuttgarta, ali o domaćim selendrama nemam pojma! – ljutio se Mihael.
  – Dobro! Dakle, za Visovac niste čuli! Ali, upozoravam vas, ako se taj križ pronađe, njegov će aktualni vlasnik imati strašno ozbiljne razgovore s ovdašnjom policijom. Jer, iza križa stoje pljačka i ubojstvo. Policija će na tome toliko ustrajati da se vlasnik neće moći skriti, recimo, ni u Frankfurtu, ni u Stuttgartu...
  – Vi ste drski! – izdere se Mihael. – Uistinu nemam pojma ni o kakvom križu iz Visovca. Osim toga, razrješujem vas svih poslova zbog kojih sam vas angažirao! Kako se samo usuđujete!? Križ o kojemu sam vam govorio u materijalnom je i umjetničkom smislu bezvrijedan, ali je za mene važan u afektivnom smislu. Ako to vaša pragmatična policijska pamet uopće može dokučiti. Osim toga, već mi je vraćen.
  – Oho! – iznenadi se Banić. – Konačno i jedna dobra vijest! Rado bih ga vidio. Znate, kad se čovjek uzaludno potuca od nemila do nedraga, rado bi vidio zbog čega je to morao raditi.
  – Neću vam ga pokazati – zbuni se Mihael. – Ne zaslužujete! I jeste li konačno shvatili, naš je poslovni odnos prestao prije pet minuta! Recite samo, dugujem li vam što?
  – Pa, znate – premišljao je istražitelj – ne biste vjerovali koliko su informacije danas skupe... Nitko ti ništa neće kazati prije no što otvoriš lisnicu.
  Ljutito mrmljajući, Mihael ode do radnog stola i donese dvije tisuće maraka koje stavi ispred Banića.
  – Hoće li to biti dovoljno?
  – Trebate li priznanicu? – nasmije se Banić, što njega još više razljuti. – Mislim, zbog troškova i prijave poreza.
  – Ne trebam – prosikće Mihael. – A sumnjam i da se uopće znate potpisati.
  Banić uzme bez riječi dvije novčanice, spremi ih u džep, pa tiho i bez pozdrava napusti kuću Mihaela Mandića.
  Kad je izlazio na ulicu, krcati mu poštanski sandučić ponovno zapne za oko. Znao je da je već dovoljno udaljen od kuće i da će ga Mihael, čak i ako gleda s prozora, teško zamijetiti, pa izvuče nožić i spretno razvali bravu. Unutra je bilo mnogo tiskanica, uglavnom kataloga raznih kuća koje se bave trgovinom umjetninama, a na poleđini jednoga od njih bio je jasno otisnut logotip tvrtke Amy Geiger – art & deco.

 
 23.


  Navečer se u prolaz kina Apolo vratio stari ilegalni ratnik Pako. Bio je dobre volje iako je oko oka imao tamnu modricu, po čemu se dalo zaključiti da nije uspio izbjeći susret s gospodinom Škorom.
  – Detektiv, imaš možda neangažiranih petnaest kuna? – upitao je ispijajući hladni gemišt kojim ga je u Kici počastio Banić.
  Istražitelj izvadi novce i odbroji mu petnaest kuna, a on, spazivši hrpu novca, brzo dometne:
  – I još osam za pljuge.
  Zgrabivši novac, ostavio je gemišt i brzo otrčao na Ilicu.
  Banić naruči još jedno pivo, pa upita konobaricu:
  – Zdenka, što mu je?
  – Ne znam tko ga je sredio – odvrati ona brišući šank. – Došao je danas popodne i opet nudi nekakvih petnaest tisuća čestitaka. Kaže da imaju mali feler, ali neće reći kakav. Ima još toliko do Božića, ja mislim da se on u taj posao bacio prerano.
  – Što se tiče tih čestitaka, bacio se prekasno – reče Banić zagonetno, a Zdenka se okrene i uključi televizor. Na ekranu se mogao vidjeti sumorni, poluosvijetljeni studio u kojemu je šest predstavnika vlasti razglabalo o nekom vrlo važnom problemu. Vodila se oštra i neizvjesna polemička bitka između onih koji su tvrdili da je plan Vlade u tom smislu jako dobar i onih koji su ustrajavali na tvrdnji da je odličan. Voditelj se držao neutralno tvrdeći da je plan izvrstan. Ne obazirući se na polemičke iskrice, u lokal ude Pako, sav zajapuren. Na nosu su mu bile tamne naočale koje su mu otežavale kretanje u ionako mračnom prostoru, ali je zbog njih djelovao nekako ponosnije.
  – Vidiš, samo petnaest kuna – reče taknuvši lagano kažiprstom okvir naočala. – Kaj se ne isplati?
  Banić mu se zagleda u lice; naravno, sada se modrica oko oka jedva nazirala.
  – Odakle ti?
  – Tu, pedeset metara dalje... u Ghetaldusu...
  – Ne izmotavaj se! Odakle ti šljiva? – ljutito će Banić.
  – Ah, to! To je samo mali poslovni rizik – odvrati on neodređeno pa se vrati svom gemištu. – Al platil sam Kembri gemišt i on bu tipu nabil po šljivu na svako oko.
  – Ma nemoj! Kembra se zadnji put tukao prije dvadeset godina. Sad ima kilu i bolesnu prostatu.
  – Pa je – dosjeti se Pako. – Od onog gemišta triput je išel pišat. Jebi ga, al sam je rekel da bu tipa već zbombardiral.
  U devet navečer, baš kad se presvukao odlučivši izići, zazvonio je telefon. Bila je Nika; glas joj je djelovao sigurno i radosno, ni traga onoj sumornosti kojom je opisivala svoj šestosatni radni staž pomoćne knjižničarke.
  – Dobila sam posao! Javila se jedna obitelj iz londonskog Wimbledona. Čuvat ću im djecu i malo pospremati. Čekaju me da dođem. Zamisli, čak sam govorila engleski s gospođom!
  – I kad ideš? – zadrhti mu glas. Negdje u sebi još se uvijek nadao da će se predomisliti i nastaviti studij.
  – Za koji dan. Danas su mi avionski poslali kreditno pismo. A onda na aerodrom i ravno u London! Strašno se veselim.
  – Ako se veseliš ti, veselim se i ja – reče tonom u kojemu nije bilo ni trunka veselja.
  – Napravi brzo popis svih onih crnaca koji zavijaju na saksofonu – šalila se ona. – Sve što ti nedostaje odmah ću ti nabaviti i poslati.
  – Ma, pusti to – branio se od njezine ljubaznosti. – Najprije kupuj sebi, ja mogu i pričekati. Trebaš li novca?
  U slušalici nastane podulji muk, a zatim se ona, pomalo okolišajući, javi.
  – To sam te baš htjela pitati. Mama je trenutačno dekintirana, a avionska karta košta šeststo maraka.
  – Dobro.
  – I možda... možda... – nastavi Nika kao da joj je neugodno – možda sto maraka za prvu ruku... za podzemnu i...
  – Dat ću ti tisuću – predloži on.
  – Super! – oduševljeno će ona. – I Tamarin mi je obećao dvjesto...
  – Čekaj ! – vikne Banić. – Dat ću ti tisuću dvjesto da ne moraš žicati od njega.
  Ali Nika je već, radosna i uzbuđena, spustila slušalicu.
  Kasno navečer sjedio je u malom i mračnom džez-klubu na Gornjem gradu. Klub je bio zapravo jednostavna i skromna adaptacija većeg podruma s golim ciglastim zidovima i svodovima. Sjedio je sam u najdubljem i najmračnijem kutku prostorije, za stolom na kojemu je veoma brzo uspio nanizati četiri prazne pivske boce. Unatoč tomu što je prekinuo suradnju s antipatičnim poslodavcem i tako se ponovno našao sred preobilja slobodnog vremena, osjećao se neizrecivo mučno. Posao je bio završen, ali ništa nije bilo ni jasno, ni pospremljeno na svoje mjesto. Usto, glazba je bila nepodnošljivo loša. Gitarist, basist i bubnjar razmjerno su uspješno stvarali atmosferu, pridonoseći ugodnom ozračju, ali je idiot od saksofonista pretjerivao sa svojim solom, ne mičući se s podija i po desetak minuta. Banić je oduvijek držao da je solo misterij, eliksir doziran na kapaljku, da solist mora znati doći u pravom trenutku i povući se čas prije no što se to očekuje, stvarajući tako napetost i iščekivanje potrebno za novi ulazak. Na ovom je istome mjestu prije dvadesetak godina gledao Freddyja Hubbarda, koji je osamdeset posto koncerta proveo postrance, uz kriglu piva, ali onih dvadesetak posto trubačkog sola bili su dovoljni da te griju godinama i ne zaboravljaju se cijeloga života.
  Kada je pacer sa saksofonom počeo štreberski precizno svirati Parkerov Autumn in New York, Banić se izvuče iz svog kutka, plati i iziđe na svjež noćni zrak. Disao je punim plućima misleći kako je svježi zrak, čak i za okorjelog pušača, neusporedivo bolji od lošeg džeza. Doskora iz kluba iziđe i teturavi tip koji se osloni o zid i pobljuje.
  – Previše pića? – dobaci Banić sažalno.
  – To je od glazbe – procijedi čovjek pijanim glasom pokušavajući rupčićem očistiti mrlje na nogavicama. – Jeste li čuli taj solo? Tip je šizofrenik kojemu se gubica zalijepila za pisak. Ako je kompozicija pečenka, onda je solo začin. Pospeš malo i ideš dalje.
  Banić se nasmije, zadovoljan što još netko na ovom blesavom svijetu misli kao on. Pa makar samo i o džezističkom solu. Potapša pijanca po ramenu i krene dolje prema Jelačićevu placu.
  Ne znajući ni sam kako se i zašto to dogodilo, iznenada, kad je već bio u Radićevoj ulici, jedna mu smiona i nesvakidašnja misao padne na pamet. Iz iskustva je znao da bizarne noćne misli treba provjeriti odmah, dok su još svježe i dovoljno šašave. Požurio je prema glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici, nadajući se da još radi.
  Nasreću, pošta je bila otvorena cijele noći i bila je posve prazna. Ušao je u odjel međunarodnoga telefonskog prometa i ondje zatekao samu i snenu plavokosu službenicu, tako brižljivo dotjeranu i našminkanu kao da se večeras spremila za kazalište, a ne za rad u noćnoj smjeni.
  – Imate li strane telefonske imenike? – upita je ljubazno.
  – Kako se uzme – otpovrne plavuša. – Ako tražite broj nekoga iz Gabona ili Burkine Faso, onda nemamo. Ali ako trebate nešto uobičajenije, možda bi se našlo.
  – Frankfurt – reče on.
  – Odmah ćemo vidjeti – reče ona pa se uputi do police na kojoj su ležale hrpe stranih telefonskih imenika. – Samo, nisu baš novi.
  Prevrtala je teške knjižurine, uglavnom prilično oštećene, govoreći više za sebe: Beč, Rim, Zürich, Düsseldorf, München... aha, evo ga! Vratila se do pulta i tresnula pred Banića debelu knjigu oštećenih rubova i presavijenih uglova.
  – Frankfurt je iz 1992. Jedan od novijih imenika. Jučer smo bacili Trst iz 1966. Nikoga se više nije moglo dobiti.
  Banić odnese imenik do visokog stola, okrene ga prema svjetlu i počne ga prelistavati. Na samom početku pronađe tvrtku art & deco. Zapiše broj i adresu pa krene dalje. Negdje pri sredini knjige nalazile su se dvije Amalije Geiger, jedna u Philosophenwegu 14, a druga u Schillerstrasse 18. Srce mu brže zakuca. Uz tvrtku art & deco i uz ime ove druge Amalije Geiger stajali su isti telefonski broj i ista ulica.
  Vrati službenici telefonski imenik, stavi pred nju papirić s brojem i zamoli je da ga nazove.
  – Možete i sami – zijevne ona, pa mu ispred broja napiše predbroj za Njemačku. – Eno tamo, u kabini sedam!
  S papirićem u ruci Banić uđe u kabinu i podigne slušalicu iz koje se čuo ravnomjeran zvuk slobodne linije. Kao da još uvijek premišlja, pričeka nekoliko časaka, a zatim polako okrene onih četrnaest brojeva što su bili napisani na papiriću.
  Čuo je kako telefon na drugoj strani, tisuću i pol kilometara dalje, dugo i uporno zvoni, a onda je netko ipak podigao slušalicu.
  – Ja! Bitte?– rekao je tanani ženski glasić koji nije mogao pripadati staroj osobi kakva je bila Amalia Geiger.
  Ne usuđujući se uporabiti svoj katastrofalno loš njemački, Banić je oklijevao, pa kad se već pobojao da će žena spustiti slušalicu, protisne nesigurnim glasom:
  – Frau Geiger, bitte!
  Mlađahni glas odgovori:
  – Tante Amy ist im Badezimmer...
  Istražitelj vrati slušalicu na njezino mjesto i osloni se o stijenku telefonske kabine u kojoj je bilo tako toplo da mu se tanak mlaz znoja počeo slijevati niz čelo. Srce mu je snažno tuklo, a ruke drhtale. Bio je siguran da sada zna sve.
  Izišao je iz kabine, platio razgovor, a potom u obližnjoj prodavaonici, koja je također radila cijele noći, kupi dva sendviča i šest limenki piva. Petnaestak minuta nakon toga bacio je to na pod svoje »četvorke«, a zatim povukao čok, upalio motor i krenuo.
  Drugi put ovoga traljavog ljeta vozio se na more.

 
 24.


  Rano ujutro sjedio je na obali i promatrao sivo, kao staklo ravno more. Bilo je posve tiho, zrak je bio vlažan i pun mirisa crnogorice. Ustane potom i priđe olupini žutog fiata koji su nakon očevida ostavili na obali, na mjestu gdje je vjerojatno sletio u vodu. Ostaci auta bili su u jadnom stanju, ljudi su tijekom vremena pokupili sve što se dalo skinuti. Pod poklopcem nije više bilo motora, kotači su bili skinuti i odneseni, sjedala također, čak je netko izvadio i radiokasetofon. Može li se radio uopće osposobiti nakon što je neko vrijeme bio u morskoj vodi, pitao se Banić, ali mu nikakav odgovor nije padao na pamet. Obiđe auto pa spazi da su čak i retrovizori nestali, a zatim se vrati, sjedne na kamen s kojega je maločas ustao, pa se zagleda u more. Zapijukalo je nekoliko galebova, a nakon toga se začulo i tiho pljuskanje vesala. Ubrzo se pred istražiteljem pojavi stari drveni čamac u kojemu je stajao koščati ribar u plavom puloveru i polako udarao veslima po morskoj površini.
  – Dobar dan – pozdravi ribar, s čuđenjem promatrajući Banića kako bez ikakva vidljiva razloga u rano jutro sjedi na obalnom kamenu. – Što tu radite?
  – Ništa – odvrati istražitelj. – Gledam ovu olupinu. Pokrali su iz nje sve što se dalo odnijeti.
  – Takvi su ljudi – reče ribar zaustavivši barku. – Vi ste neki rod djevojci koja je ovdje stradala?
  – Ah, ne, ne – smete se Banić. – Samo sam došao... Znate li da su prije desetak dana pronašli njezino tijelo?
  Ribar sjedne na krmeni dio svog čamca, izvadi iz džepa lulu i počne je minuciozno čistiti. Potom uspe duhan što ga je držao u vrećici vezanoj za struk, pa zapali. Tek nakon što je povukao nekoliko dimova, udostoji se progovoriti.
  – A gdje?
  Banić ustane i upre prstom u daljinu, prema otoku koji se jedva nazirao u sivoj daljini.
  – Tamo. Blizu Raba. Odnijele su je morske struje.
  – Ma nemojte!? – reče ribar s ironijom i prezirom u glasu. – To su valjda zaključili Slavonci!
  – Ne razumijem – zbuni se Banić. – Zašto baš oni?
  – Zato što oni znaju sve o tovu svinja i sijanju pšenice, a ništa o morskim strujama. Ako se utopila ovdje, onda su je struje mogle odnijeti samo dolje na jug. Tamo negdje prema onoj punti.
  Stari je slobodnom rukom pokazivao negdje u daljinu, dok je u drugoj sveudilj držao lulu. Mjesto koje je pokazivao bilo je daleko od Raba.
  – Ako su nekoga našli blizu Raba – nastavi ribar – taj se, bogme, nije mogao utopiti ovdje. To je jasno kao dan.
  – Tko bi onda mogao biti taj koga su našli kod Raba?
  – Dragi će Bog znati! – zaključi ribar. – Znate koliko se ljudi utopi za vrijeme sezone? Koliko ih usmrte gliseri, koliko njih odluta na daskama za jedrenje, koliko ih doživi srčani udar sunčajući se na zračnom jastuku? Jedno je sigurno: nema te struje koja bi nešto odavde odnijela na Rab. Vjerujte meni, imam šezdeset šest godina i sve sam ih proveo ovdje na otoku.
  Pola sata kasnije Banić uđe u creski hotel, onaj isti u kojemu je proveo noć kad su napali Maru Mandić. Hotel je već bio zatvoren za goste, ali je njegovim predvorjem prolazilo mnogo radnika koji su ga pripremali za dugo zimovanje. Sezona je bila tako očajno loša da se od rujna, osim praznih soba i gubitaka, ništa drugo nije moglo očekivati.
  Imao je sreću, pa je već s ulaza spazio recepcionarku Maju, koja mu je one noći ljubazno ustupila ključ sobe broj dvjesto dva. Začudo, nije ga se više sjećala, ili se samo pravila da ga je zaboravila zbog svih neugodnosti što ih je imala zbog zločina u hotelu.
  – Ne mogu vam dati podatke o hotelskim gostima – rekla je službeno, ne prekidajući rad na spisima u koje se udubila.
  – Zanima me samo tko je boravio u sobi dvjesto tri noću s petnaestoga na šesnaesti kolovoza.
  – Razumijete li vi hrvatski? – reče ona posve neljubazno. – Takve podatke može dobiti samo policija. Ali vi ne!
  – Čak i kad bih bio spreman odužiti se – pokuša on s podmićivanjem.
  – Čak ni tada – hladno će ona.
  I baš kad je smišljao kakvu bi još taktiku mogao upotrijebiti, ne bi li je smekšao, nju pozove netko s drugog kraja hotelskog predvorja.
  – Evo me odmah! – vikne ona i potrči.
  Nemajući drugog izbora, Banić spazi recepcijsku knjigu na desnom rubu pulta, zgrabi je i počne brzo prelistavati. Sasvim je lako pronašao šesnaesti kolovoza. U koloni koja je počinjala brojkom 203 pisalo je Ana i Marko Marković. Pokraj imena nije bilo ni brojeva osobnih iskaznica, ni brojeva putovnica, po čemu se moglo zaključiti da su uzeli sobu ne pokazavši nikakve isprave. Ana i Marko Marković, pomisli Banić, smiješno, to je nešto kao Mary i John Smith! Zaklopi knjigu i krene prema izlazu, primijetivši kako se ljutita Maja vraća. Bio je siguran da ga je vidjela kako zaviruje u knjigu.
  Ideju što ga je mučila bilo je veoma teško provjeriti, jer je na Lošinju bilo previše hotela. Pretpostavljao je da bi mogli postojati tragovi koji od creskoga vode do nekoga od lošinjskih hotela. Onaj tko je te noći bio s Marom morao je bar do jutra ostati na Cresu ili Lošinju, jer noću nije bilo trajekta kojim bi se vratio na Krk, odnosno na kopno.
  Hotel Zlatna uvala na Lošinju bio je otvoren, čak je u njemu bilo i ponešto turista koji su uglavnom šetali uz obalu izbjegavajući kupanje u moru koje se previše rashladilo. Prišao je recepcionaru i zamolio ga da mu pokaže tko je sve one noći boravio u hotelu. Jasno, momak je imao spreman odgovor.
  – Samo uz policijski nalog.
  Ponašaju se kao da rade u vojnim bazama ili nuklearnim elektranama, pomisli Banić, i više nego ljutit na hotelsku diskreciju. Izvadi potom iz džepa sto maraka i stavi ih na pult pred recepcionara. On shvati smisao njegove ponude, nasmije se i namigne, ispričavajući se kako mora na nekoliko minuta skočiti do kuhinje. Kad je ostao sam, Banić uzme knjigu gostiju, nađe datum koji ga je zanimao i prstom prođe preko imena svih onih koji su boravili u hotelu. Nije pronašao ništa sumnjivo, a uz sva su imena bili uredno zabilježeni brojevi iskaznica ili putovnica. Razočaran, sklopi knjigu i krene prema izlazu, a zatim se predomisli, vrati se i pokupi s pulta svojih sto maraka, misleći kako se ovih dana uistinu naplaćao tuđih korisnih i nekorisnih informacija. Primijetivši da na pultu više nema novčanice, recepcionar je viknuo za njim, ali se Banić nije ni osvrnuo znajući da mu ne može ništa.
  Recepcija u Aurori bila je prazna, tako da se knjigom gostiju mogao drsko poslužiti prije no što je recepcionar došao i shvatio o čemu je riječ.
  Kasno popodne stigao je i do hotela Punta u Velom Lošinju, zaustavivši auto na parkiralištu pokraj jednoga od brojnih teniskih igrališta. Spustio se do hotela i naišao na zaključana vrata; hotel je već bio zatvoren. Pokuša na druga, ali i ona su bila zaključana. Izvadi iz džepa kovanicu od pet kuna i lupne njome nekoliko puta po staklenim vratima. Iz dubine mračnog prostora pojavi se mladić u plavoj kuti, koji mu otključa.
  – Hotel ne radi. Mi samo sređujemo električne instalacije – tumačio mu je čovjek u kuti brišući istodobno kvaku koju je zaprljao umazanim prstima.
  Banić brzo izvuče iz džepa svoju American Express karticu, pokaže je sasvim nakratko električaru i grubo se izdere:
  – Policija! Smjesta me odvedite do recepcije!
  – Ali, ja ne smijem... morao bih zvati nekoga iz uprave...
  – Mladiću! Stvar je hitna! Ne tovarite si tuđe probleme na leđa! Moram samo časkom zaviriti u recepcijske knjige.
  Istražitelj je djelovao tako autoritativno da je mladić ustuknuo i odveo ga do recepcije. Pobojavši se da bi dokumentacija već mogla biti pospremljena i zaključana, zađe brzo iza pulta i počne tražiti. Srećom, knjiga na kojoj je pisalo »kolovoz« bila je još tu. Podigne je na pult i počne listati.
  Mladi ga je električar neko vrijeme promatrao, a zatim je pomalo neodlučno prišao telefonu i podigao slušalicu.
  – Koga zovete? – upita ga strogo istražitelj.
  – Dir... direktora hotela – zamuca električar. – On bi morao biti obaviješten o ovome...
  – Hoćete li da vas uhitim? – priprijeti mu Banić jedva svladavajući smijeh.
  Električar spusti slušalicu, okrene se i zagleda prema moru koje se s recepcije dobro vidjelo. Oblaci su se razišli i ono je bilo nježno plave boje kao u najboljim danima ljeta.
  Na stranici što se odnosila na šesnaesti kolovoza među brojnim domaćim i stranim prezimenima bili su upisani i gosti Ana i Marko Marković, jasno – bez ikakve oznake koja bi se odnosila na osobne dokumente. A odmah do njihovih pisalo je i treće ime, ime čovjeka koji je prenoćio s njima u istoj sobi. Taj treći zvao se Aldo Kokot, i Banić se odmah prisjeti da je to pravo ime čovjeka kojega su svi zvali Tromblon!

 25.


  Na odjelu prodaje karata u nevelikoj zgradi riječke zračne luke na Krku sjedila je dobrodušna crnka pedesetih godina, koja je izgledala poput žena koje sav život vode neravnopravnu bitku sa suvišnim kilogramima. Imala je kosu uvijenu u staromodnu punđu, lice joj je bilo dobrano namazano, a velike su joj grudi visjele gotovo do kompjutorske tipkovnice. Žustrim kretnjama pravoga poslovnog čovjeka Banić dođe do njezina stola pa se bez dopuštenja zavali u niski fotelj od skaja. Crnka mu uputi pogled ocvale femme fatale.
  – Vi ste nekoć išli u zagrebačku Petu gimnaziju? – veselo upre prstom u nju Banić.
  Ona zbunjeno zaniječe glavom.
  – Nemojte mi samo reći da niste Nives Novak!
  – Nisam – prošapće ona i dalje se čudeći.
  – Isuse! Nevjerojatno! A takva sličnost! Cijela je škola bila luda za Nives Novak. Plesati s njom bio je san svakoga gimnazijalca. Ljepotica nad ljepoticama! Kad sam vas spazio, rekao sam samome sebi: Bože, gle, Nives radi na krčkom aerodromu! Kako se malo promijenila!
  Njezine se usne razvuku u širok osmijeh, godile su joj njegove riječi.
  – Ako i niste Nives – odmahne on rukom kao da to nije važno – ondje gdje ste išli u gimnaziju mora da ste žarili i palili. Sigurno ste hodali po pločniku napravljenome od slomljenih srdaca jadnih gimnazijalaca.
  Ona počne hihotati tako da su joj grudi lupkale po tipkovnici.
  – Pa jest. Dečki su se zanimali... Bila sam mršavija...
  – Ma, haj’te, molim vas! – prekine je Banić. – Čemu mršavija!? Ako čovjek i navuče koju kilicu, u našoj je to dobi samo plus. Znate, kad čovjek prođe tridesetu, nauči cijeniti volumen.
  – Ah, prošla sam ja i četrdesetu, a kamoli ne tridesetu! – porumeni ona, ne priznavši da je najvjerojatnije prešla i pedesetu.
  – Nevjerojatno! – napasnički će Banić. – Najprije tvrdite da niste školska ljepotica Nives Novak, a sad kažete da ste prešli četrdesetu. Pa vi me obmanjujete!
  – Ne, ne – cerekala se i dalje. – A što gospodin treba?
  – Ma, nema veze! – odmahne on pa se zagleda u nju kao da je opčinjen. – Zapravo, nešto što mi vi možete dati. Popis putnika koji su letjeli s ovog aerodroma sedamnaestog kolovoza. Je li uopće tog dana bilo letova?
  Ona otkuca nešto na tipkovnici, pa reče:
  – Samo jedan, u devet ujutro. Za Frankfurt...
  – Eto vidite – opet će on. – Trebao bih taj popis. Čekam našeg odvjetnika da mi donese pismenu dozvolu Ministarstva prometa.
  – Čime se bavite?
  – Agent sam osiguravajućeg društva. Jednome od putnika na tom letu nestala je prtljaga s osobito vrijednim dokumentima. Slušajte, zbilja niste Nives Novak?
  – Da bar jesam! – nasmije se ona, a zatim se vragolasto nagne prema njemu. – Zamislimo da jesam Nives Novak... Tad bih vam sigurno dala taj popis i bez službene dozvole.
  On je pogleda gotovo zaljubljeno, a ona pritisne tipku na tipkovnici i iz laserskog pisača što je bio na stolu lagano iscure dva lista s popisom putnika na liniji Krk-Frankfurt.
  Među imenima tridesetak putnika za koje nikad nije čuo nalazilo se i ime stanovite Helge Geiger.
  Jedva se oslobodivši debele prodavačice avionskih karata, koja je navaljivala da zajedno skoknu u Njivice na škampe, Banić se odveze do male krčke bolnice, gdje se uputi na odjel patologije. Ondje je doznao da je leš pokojne Mare Mandić ležao baš u toj zgradi, da ga je identificirao otac, a da je mrtvozorničku dokumentaciju sredio patolog, doktor Livio Ivančić. Na nesreću, patologa nije bilo u službi jer je bio na bolovanju. Jedan mu je bolničar dao Ivančićevu adresu i otpratio ga do auta.
  – Od čega boluje? – upita Banić, a bolničar se nasmije, pa prinese palac ustima kao da želi kazati kako patolog boluje od alkoholizma.
  – Loče kao smuk, pa je svaki čas na bolovanju. Ovo će mu valjda biti posljednje. Govorka se da mu je ravnatelj već potpisao rješenje o otkazu.
  Banić uđe u auto i upali motor.
  – Ako trebate nešto od njega – dobaci bolničar – nemojte ići bez boce, i to nečega žestokog.
  Livio Ivančić stanovao je na kraju mjesta, u kući što je neodoljivo podsjećala na jeftiniju vikendicu. Ispred kuće, podignute uz more, ležao je izvučen čamac kojega je netko počeo bojiti, a uz sam ulaz nalazile su se dvije otvorene crne kante za smeće ispunjene uglavnom praznim bocama.
  Patologov je stan bio u beskrajnom neredu, činilo se da nijedna stvar nije na svome mjestu; stol je bio pun ostataka hrane, rublje je ležalo na krevetu, ispred televizora bilo je porazbacanih knjiga, prljavih čarapa i praznih kutija cigareta, a polupana prozorska okna bila su pokrpana crnom plastikom vreća za smeće.
  Livio Ivančić, suhonjav čovjek svijetle bradice i popucalih žilica na licu, sjedio je za stolom i glave oslonjene o dlanove zurio u prazno. Ni najmanje ga nije uzbudio Banićev dolazak. Kao ni većini pijanaca, ni njemu se starost nije mogla procijeniti po izgledu, zacijelo je bio mnogo mlađi no što bi čovjek rekao.
  Banić stavi pred njega bocu škotskog viskija, pa mu sjedne nasuprot. Patologove oči sijevnuše; ako se činilo da ne primjećuje došljaka, bocu je svakako uočio. Odvrne metalni čep, pomiriši, otpije iz boce pet, šest gutljaja pa pogleda u istražitelja.
  – Nemam čistih čaša – reče – ali se nadam da vi ionako ne pijete.
  – Ne pijem – umiri ga Banić. – Cijela je boca samo za vas.
  – Dakle, radost je ponovno ušla u moj dom – zaključi on ironično pa još jedanput dobro potegne iz boce. Čini se da je bio kralj uništavanja žestokog alkohola. – Čime mogu platiti vašu dobrotu?
  – Pričom – kratko će Banić. – Budete li pričali lijepo, zorno i istinito, ostavit ću vam ovo...
  Rekavši to, Banić stavi na stol sto maraka.
  – Znate li koliko se viskija može kupiti za tu novčanicu? Četiri boce.
  – Jebeš viski! – s gađenjem će patolog. Za te se pare može kupiti desetak boca »badića«.
  Banić je znao taj izraz iz žargona zagrebačkih pijanaca, »Badić« je bio najjeftiniji Badelov vinjak, lošeg okusa, ali ubojit. Bio je posljednje utočište pijanaca koji su vino i pivo držali nekom vrstom dječje hrane, a za pravu »žesticu« nisu više imali novca.
  – Prije otprilike tjedan dana obducirali ste utopljenu Maru Mandić i napisali izvještaj ili dijagnozu... ne znam kako to već zovete.
  – To zovemo »papirima«! – nasmije se on nježno gladeći bocu.
  – Tko je identificirao leš?
  – Njezin otac.
  – A kako ga je identificirao? Mislim, je li leš uopće bio u stanju koje omogućuje jednostavnu identifikaciju?
  Na njegovu se licu pojavi nešto kao grč, pa brzo dograbi bocu i ponovno potegne. Žuta tekućina klokotala je u boci koja je već bila gotovo do polovice prazna. Zatim podrigne, pa se mutnim očima zagleda u istražitelja.
  – Uopće nije imala lica. Uništila ga je elisa glisera. A stari je samo prišao i odmah rekao da je to ona, njegova kći Mara.
  Banić zastane; stvari o kojima je pričao patolog bile su mu sve čudnije. Odluči biti posve izravan.
  – Kad ste pisali te svoje »papire«, je li tko od vas tražio da nešto promijenite, da nešto prepravite, falsificirate... ?
  Patolog ga lukavo pogleda, vidjelo se da je svjestan da su došli do krucijalnog dijela priče.
  – E, to vrijedi i više od deset »badića«! – promrmlja Ivančić.
  – Pa dobro, možda bih dodao za još koju bocu.
  – Da, ali ako vam sve ispričam, svjedočit ću protiv sebe. Ono što se dogodilo kažnjivo je i zbog toga se može lako ostati bez posla.
  – Bolničar s vašeg odjela rekao mi je kako vam je ravnatelj već potpisao otkaz.
  – Pička im materina! – opsuje patolog, pa zalije srdžbu s još malo škotskog viskija, očito nesretan što se razina pića tako brzo smanjuje. Pripadao je onima koje bi žestokim alkoholom valjalo opskrbljivati vodovodom. – Zapravo, na neki ih način i razumijem. Nisam im baš od velike koristi, iako bar ne mogu uprskati vlastite pacijente. Oni su, kako vam je poznato, ionako mrtvi. Ha, ha, ha! No, stavite na stol i tu dodatnu lovu. Utopljeničin otac bio je široke ruke. Platio mi je dva soma maraka.
  – Za što vam je platio? – upita Banić, vadeći još sto kuna.
  – Da u papirima prepravim podatke o kosi, građi tijela, madežima i takvim pizdarijama. Da bi opis utopljenice što više odgovarao njegovoj kćeri.
  – Znači, to nije bila njegova kći?
  Patolog uzme sa stola Banićevu kutiju Marlbora, pa izvuče cigaretu i zapali je.
  – Vi ste baš neki gospodin! Pušite skupe cigarete i kupujete uvozni viski. Da ste za te pare kupili »badić«, sad bih još imao bocu i pol goriva. Po vama vidim da me prezirete i da vam se gadim. Ali da ste tolike godine radili moj posao, možda biste i vi sad lokali denaturirani špirit. Jeste li ikad vidjeli kako izgleda karcinom jetre u poodmakloj fazi ili rak želuca koji je veći od tog istog želuca, ili bar lice koje je samljela elisa glisera? Roditelji su me natjerali na tu jebenu medicinu, premda sam htio biti violinist.
  Unatoč pijanstvu, djelovao je tako uvjerljivo da je Baniću u jednom trenu bilo čak i drago što je Nika napustila taj studij.
  Patolog koji je htio postati glazbenik ustane i nesigurnim korakom priđe ormaru s kojega skine prašnu violinu i gudalo. No ipak nije zasvirao jer je bio tako pijan da bradom nije uspio pridržati donji kraj violine. Zatim ljutito baci violinu i gudalo pod krevet, pa se teturajući vrati do stola i sjedne.
  – Što ja znam je li mu to bila kći!? U papirima sam napisao da jest i sve podatke prilagodio, za što mi je pošteno platio dvije tisuće maraka, koje sam već uspio zapiti. I uopće me zbog toga ne peče savjest. Ako čovjek ne želi da mu lijepa i skupa obiteljska grobnica zjapi prazna, zašto mu ne bismo ugodili?
  Banić je sjedio i razmišljao. Prvo što mu je palo na pamet bila je ekshumacija, ali se dosjetio da je Valerijan Mandić dao tijelo kremirati. Bilo je teško ne pomisliti da je to učinio sračunano. Pogleda zatim prema patologu, ali on je u međuvremenu pao u dubok alkoholičarski san. Glava mu je ležala na stolu, a neoprano je posuđe brujalo od njegova glasnog hrkanja.
  Predvečer se Nikola Banić zaustavio ispred Doma za nezbrinutu djecu u Lovranu, gdje je odmah potražio ravnateljicu. Slagao joj je da je odvjetnik Borisa Viteza te da bi htio vidjeti njegovu kćer i uručiti joj novac što joj ga šalje otac. Ravnateljica ga je pogledala s prezirom i tek nakon podužeg nagovaranja dopustila mu da s malom provede nekoliko minuta u domskom parku pod paskom dežurnog bolničara.
  Sonja je bila sitna, nježna šestogodišnja djevojčica duge svijetle kose skupljene u rep. Bila je odjevena u lošu domsku odjeću, zacijelo prikupljenu po skladištima humanitarne pomoći. Imala je velike smeđe oči i govorila je plaho i polako, kao da se boji ljudi, što, s obzirom na iskustvo koje je s njima stekla, nije bilo ni čudno.
  – Sonja, pozdravlja te tata i šalje ti ovo da si kupiš bombona. A pozdravlja te i teta Višnja.
  Mala pogleda u novčanicu od dvjesto kuna koju joj je pružio Banić, pa demonstrativno stavi ruke na leđa.
  – Tata se nada da će te uskoro posjetiti. No, hoćeš li uzeti novac?
  – Neću! – reče ona tiho dok su joj se u očima caklile suze. – Rekla sam mu da mi pošalje onakav veliki kasetofon kakav imaju crnci. Nikad nisam imala nešto s čega bih mogla slušati glazbu. A on šalje novac. Neću novac!
  Banić se zamisli; tko zna hoće li njezin otac ikad u životu imati novca za jedan ghetoblaster kakve su uistinu nosili crnci u američkim filmovima. Nije znao kako postupiti; iako je i njegova Nika svojedobno imala šest godina, nikad nije znao kako postupati s djecom, kako ih na nešto privoljeti, što reći kad te najviše zbune.
  Vidio je strogu ravnateljicu kako izlazi iz domske zgrade i nešto šapće nabildanom bolničaru, koji nakon toga odmah požuri do Banića, zgrabi Sonju za ruku i odvuče je u tužnu i dosadnu sigurnost doma.
  Nije znao što je uzrok tom naprasnom postupku, sve dok se ravnateljica nije vratila i prišla mu. Gledao ju je zbunjen, još uvijek držeći onih dvjesto kuna što ih je mala odbila uzeti.
  – Upravo nas je obavijestila zagrebačka policija da je Boris Vitez danas pobjegao iz istražnog zatvora. Upozorili su nas da pazimo na malu jer pretpostavljaju da bi mogao doći ovamo i oteti je – reče ravnateljica strogim i nadmoćnim glasom, pa ga odmjeri od glave do pete, baš kao da sumnja da je i on sudionik te akcije.
  – Kako otac može oteti vlastitu kćer!? – začudi se Banić.
  – Može! I te kako! Ima roditelja koji uopće ne zaslužuju djecu! – odbrusi ona pa se ljutito okrene i vrati u zgradu.

 26.


  Neugodno ga je iznenađenje čekalo kad je ostavio auto na Rokovu perivoju i spustio se na Britanac. Zaklonjen iza rovokopača koji je sudjelovao u velikoj preobrazbi trga, spazio je kako na uglu ispred bivše knjižare ćaskaju Mandićev pas Vakum i oniži tip lombrozovske fizionomije. Pričekao je nekoliko minuta, ali se Vakum i njegov sugovornik nisu maknuli s mjesta. Načas bi prekinuli razgovor, diskretno se osvrnuli svaki na jednu stranu, a potom bi nastavili razgovarati. Banić se oprezno provuče do Konzumove zgrade, koju su također obnavljali, pa pogleda prema prolazu kojim je na putu do stana morao proći. Ispred prolaza, oslonjen o ogradu uz tramvajski kolosijek, stajao je, s rukama u džepovima, Aldo Kokot Tromblon i nervozno pušio cigaretu za cigaretom. Bilo je nedvojbeno da sva trojica nekoga čekaju, i nije trebalo mnogo pameti pa da se zaključi koga. Znajući da sada ne smije kući, Banić se okrene i pođe prema Rokovu perivoju, ali ga u tom trenu zaustave veseli ženski glasovi.
  – Nikola! Konačno! – dozivala ga je bivša žena Lidija.
  – Tata, pa gdje si dosad? – veselila se Nika.
  Banić se okrene i spazi ih kako izlaze iz zgrade u kojoj su stanovale. Nika je teglila dvije goleme športske torbe, a na leđima je imala svoju omiljenu Benettonovu naprtnjaču.
  Provjerivši jesu li ga Vakum i onaj tip primijetili, Banić polako priđe Niki i Lidiji.
  – Nigdje te nema, a Nika upravo putuje! Ima avion u jedanaest i trideset, a checking je bar sat ranije. Računala sam s tim da ćeš je ti odvesti.
  – Razumije se da hoću! I sâm idem na aerodrom... putujem službeno u Frankfurt – opravdavao se Banić. – Nisam se stigao javiti.
  – Ideš službeno u Frankfurt!? – zadirkivala ga je Nika. – Da nisi promijenio posao?
  – Nisam – zlovoljno će on, pa uzme težu od njezinih torbi i povede ih gore na Rokov perivoj. Kad je uspio potrpati sve torbe u prtljažnik, Nika i Lidija su se izgrlile i izljubile.
  – Ti nećeš s nama? – upita Banić.
  – Ne mogu – odvrati Lidija. – Mi smo se već oprostile, sad je na vama red...
  Rekavši to, ona im mahne, pa krene prema Britancu. Zatim na tren zastane i dovikne kćeri:
  – Svakako se javi čim stigneš u London!
  Jasno, njemu nije rekla da se javi čim stigne u Frankfurt.
  U zgradi zračne luke bilo je malo ljudi. Bila je vrlo slaba sezona, s malo letova i malo putnika. Nika je stala u nevelik red kako bi predala prtljagu, a on je požurio do ureda Croatia Airlinesa i kupio kartu za Frankfurt. Taj je let bio najavljen za dvanaest sati.
  Stigao je prije nje u aerodromsku kafeteriju i zauzeo stol. Pogleda kroz staklene stijenke u siv, mutan dan i osjeti neku čudnu, tešku tugu. Nika konačno odlazi i više neće biti njihovih zajedničkih nedjeljnih ručkova, neće mu više dolaziti kasno noću i gnjaviti ga svojim problemima, neće ga više zafrkavati zbog njegovih čarobnjaka saksofona... Čak će se i Lidija osjetno manje javljati jer neće biti Nike koja ih je ipak na neki način vezala u tu neobičnu razvrgnutu zajednicu. On uzdahne, naruči dva piva, pa izvadi novac i odbroji tisuću dvjesto maraka.
  – Ti nisi predao prtljagu? – reče Nika sjedajući za stol.
  – Nemam prtljagu. Obećao sam ti lovu – pokaže on na novčanice što su ležale na stolu. – Oprosti što nisam prije...
  – Nema veze – veselo će ona. – Sve je u redu. Mama je posudila za kartu pa njoj vrati šeststo maraka.
  Nika izdvoji šest novčanica i gurne ih pokraj čaše, a ostalo strpa u džep.
  – Nemaš lisnicu?
  – Ne – odvrati ona.
  – Hoćeš li da ti kupim jednu? Ima ih tu u giftshopu...
  – Ne treba – nasmije se ona. – Rekla sam ti da sam prava Banićka. Ni ti je nikad ne nosiš.
  Imala je pravo; kako je vrijeme prolazilo, uviđao je kako je nepogrešivom preciznošću pokupila sve njegove loše osobine. Sjedio je i promatrao je. I sad kad je pred njima ležalo vrijeme duge razdvojenosti, nikako mu nije padalo na pamet o čemu bi mogli razgovarati. Primijetivši njegovu zbunjenost, shvaćajući da mu ovaj rastanak pada mnogo teže nego njoj, Nika lagano položi svoj dlan na njegovu ruku i zagleda mu se u oči.
  – Tata, jesi li napravio popis džez-kaseta?
  – Nisam stigao – otpovrne on tiho. – Više bi me veselilo da ih i sama počneš slušati nego da ih kupuješ meni.
  – Zamisli! – reče ona. – Sinoć sam na radiju slušala emisiju o nekakvom Lesteru Youngu. Bilo je tako lijepo i tužno da sam pomislila kako vukovi samotnjaci poput tebe takvu glazbu uopće ne bi trebali slušati.
  Shvatio je da blefira, da nije slušala Lestera Younga i da je to samo vješt uvod u nešto što namjerava reći.
  – Pa sam mislila... – nastavi ona s prekidima –... da bi bilo lijepo... da se ti i mama malo zbližite... mislim sad kad ste sami kao duhovi...
  Htio je primijetiti kako mama nije sama, ali mu se to učinilo glupim i neprikladnim, pa umjesto toga svrne pogled na susjedni stol za kojim je drijemao slijepac s crnim naočalama, čiji je bijeli štap bio oslonjen o stolac. Putuju li i slijepi avionom, upita se, a potom se odmah nasmije gluposti vlastite pomisli.
  – Mislim da bi se ona htjela pomiriti – nastavi Nika s pričom kakve je on nerado slušao, pogotovo ako se od njega tražio kakav stav ili pak odgovor. – Shvatila sam to između redaka. Često govori o tebi... te Nikola bi rekao ovo, te Nikola to ne bi nikad te... Zamisli, sinoć mi je, ne znam više zbog čega, ljutito odbrusila kako sam se trebala ugledati u oca.
  – Dobro je što nisi – odvrati on, paleći cigaretu.
  – Tata, ne mogu te gledati ovako dešperatnoga! – unese mu se ona u lice. – Razvedri se, ne odlazim u Patagoniju ili Kamerun! Pisat ću ti, čut ćemo se telefonom, doći ću za Božić, ti ćeš doći u London...
  – Možda bi u Scotland Yardu bilo kakvog posla za mene – popusti Banić pred kćerinim navaljivanjem pa se nasmije.
  – Eto, vidiš! – prihvati ona njegovu šalu. – Osim toga, to je grad Sherlocka Holmesa!
  Mutnim glasom razglas je najavljivao let za London, pozivajući putnike da krenu prema izlazu broj četrnaest. Nika popije ostatak piva pa ustane.
  – Čuj, za rastanke je najbolje da traju što kraće!
  Složivši se s tom mudrošću, Banić ustane pa krene za kćerkom.
  – Niste platili – vikao je za njima konobar.
  – Odmah se vraćam – dobaci mu Banić, koji još nije ni popio svoje pivo.
  Ispred ulaza četrnaest bilo je pet, šest ljudi, tako da za ulazak u bescarinsku zonu nije trebalo dugo čekati. Vidjevši ubrzo da ispred nje više nikoga nema, Nika izvuče iz džepa putovnicu pa se, prije no što će proći, okrene ocu. Stajali su tako nekoliko časaka kao da premišljaju hoće li se poljubiti, a onda on, misleći valjda da je tako prikladnije, podigne ruku i oni se pozdraviše udarcem dlanova, onako kako to čine košarkaši nakon važnog time outa.
  Malo kasnije sjedio je u kafeteriji za istim stolom i dopijao pivo. Znao je da će uskoro najaviti i njegov let i bio je spreman na taj poziv. Nije imao nikakve prtljage; sve što je nosio bila je putovnica, karta i novac.
  Slijepac do njegova stola odložio je naočale na stol, a bijeli mu je štap pao na pod. Nije li mu zlo, pomisli Banić, ali se po njegovu tihom i ravnomjernom hrkanju ipak dalo zaključiti kako je sve u redu i kako je samo zaspao.
  – Mogu li sad naplatiti? – upita konobar koji je prišao stolu.
  Banić odbroji novac i plati, naručivši za svaki slučaj još jedno pivo. I tad spazi nešto što ga je moralo uznemiriti. Nekoliko metara ispred ulaza za međunarodne letove stajao je Tromblon ruku nabijenih u džepove svjetlucave crne vjetrovke. Banić je nazirao da kovrčavi gorostas u džepu drži revolver, pa kad su im se pogledi na čas sreli, bio je siguran i u to da je ovamo došao baš radi njega, Banića.
  Ali, zamijeti uskoro istražitelj, Tromblon nije bio sam; negdje na pola puta između kafeterije i ulaza četrnaest šetkala je golema figura Vakuma, drugog Mandićeva snagatora.
  Znao je da su ovamo mogli doći samo zbog dva razloga: ili da ga privedu gazdi, ili da ga samo spriječe da odleti u Frankfurt. Zacijelo su ga zamijetili još na Britanskom trgu i pratili do zračne luke.
  Razglas pozove putnike na liniji Zagreb – Frankfurt.
  Banić se počne vrpoljiti u stolcu koji mu je odjednom postao neudobnim. Morao je odmah nešto poduzeti, ali nije znao što. Sad kad mu se činilo da je sve shvatio, nije mu bilo druge – morao je ući u taj zrakoplov! Ali, sudeći po svemu, i Valerijan Mandić je shvatio da on sve zna.
  I tad spazi kako kroz glavna ulazna vrata prolazi policajac, pa u trenu odluči što mu je činiti. Pazeči da ne probudi slijepca, zgrabi bijeli štap što je ležao pokraj stolca i ukočena hoda, ravnomjerno lupkajući štapom po podu, iziđe iz kafeterije i priđe policajcu.
  – Oprostite, dobri gospodine – reče Banić, trudeći se da mu pogled djeluje što beživotnije – putujem u Frankfurt, a ne znam gdje je ulaz broj četrnaest. Biste li me vi odveli?
  – Svakako – uslužno će policajac, primi ga pod ruku i povede.
  Začas se pred njima stvori Tromblon koji zaustavi ljubaznog policajca.
  – Pustite, ja ću ga povesti... mi smo u rodu... zar ne?
  Banić osjeti kako mu noge klecaju; ako policajac nasjedne, propao je.
  – Kako hoćete – naivno će policajac, spreman da prepusti slijepca njegovu rođaku.
  Banić snažno zamahne bijelim štapom i iz sve snage opali Tromblona po prstima. Potom se izdere:
  – Blaž! S tobom više nemam što razgovarati! Rekao sam ti što sam imao! Ne odričem se svog dijela nasljedstva! Gospodine, molim vas da me vi povedete, jer ne želim biti u društvu ovoga pohlepnog nasilnika.
  Iako pogleda uprtog u jednu točku, mogao je vidjeti ljutito Tromblonovo lice i njegove stisnute šake. Ali u nazočnosti policajca gorostas se ipak nije usudio pribjeći sili. Odmaknuo se u stranu i pustio ih da prođu. Pa kad su već bili pred službenikom koji je pregledavao putovnice i karte, Banić se okrene policajcu i pruži mu bijeli štap.
  – Hvala vam, gospodine! Molim vas da ovaj štap odnesete u kafeteriju i vratite ga mojem slijepom prijatelju koji je zadrijemao za stolom. Prepoznat ćete ga po tamnim naočalama.
  – Kako!? – zbuni se policajac, ali ipak prihvati štap. – Zar ga rabite zajednički?
  – Dobro ste pogodili! – reče Banić pružajući putovnicu službeniku. – Mi nismo bogati nego siromašni slijepci!

 
 27.


  Kuća u Schillerstrasse 18 bila je visoka trokatnica. U prizemljuje bio lokal iznad čijeg je ulaza pisalo art & deco. Fasada kuće morala je biti nedavno obojena, tako da se žutosmeđa zgrada isticala među drugim, pretežito sivim zdanjima. Banić plati taksistu koji ga je ovamo dovezao s frankfurtskog aerodroma, pa se uputi prema ulazu, pokraj kojega se nalazila pločica s jasnom naznakom da Amalia Geiger stanuje na drugom katu. Kako u zgradi nije bilo dizala, uspeo se do drugog kata i pozvonio. Čuo je brze korake kako odzvanjaju parketom, a zatim su se vrata otvorila i pred njim se našla Mara Mandić, živa da življa nije mogla biti.
  – Siesind?– upita Banić, nadajući se da se to baš tako kaže i da će ga djevojka razumjeti.
  – Ich bin... – zagleda se ona u njega kao da se čudi njegovu lošem naglasku. – Ich bin Helga Geiger.
  – A ja sam Nikola Banić, istražitelj iz Zagreba – reče on, zadovoljan što ju je uspio iznenaditi i uplašiti.
  Ona isprva pocrveni, a potom brižne u plač:
  – Nisam ga ja ubila! Nisam! Zašto mi nitko ne vjeruje?!
  Rekavši to, ona odjuri hodnikom, a Banić, kako je zaboravila zatvoriti vrata, uđe u stan. Prolazio je polako dugim hodnikom u kojemu je bilo mnogo predmeta, naslaganih i prekrivenih bijelom tkaninom. Mučen znatiželjom, odigne kraj jedne plahte i ugleda hrpu slika oslonjenih o zid. Većina slika prikazivala je postaje križnog puta.
  Spusti tkaninu i krene dalje, našavši se ubrzo pred pritvorenim vratima iza kojih se čulo zveckanje čaša.
  – Uđite, čekamo vas! – dopro je do njega glas iz sobe. On otvori vrata i uđe.
  Primaća soba u kojoj se našao bila je puna stilskog namještaja, umjetničkih predmeta i slika, i sve se to dobrano razlikovalo od smeća kojim je Marin otac pokušao uresiti svoje zagrebačko obitavalište. Amalia Geiger bila je vitka plavokosa žena, zacijelo starija od pedeset godina, po čijim se smirenim i pravilnim crtama lica dalo zaključiti da je u mladosti bila prava ljepotica. Nosila je male naočale zlatnih okvira, i to joj je davalo pomalo školnički i strog izraz. Sjedila je u iznimno dobro očuvanom bidermajerskom trosjedu, uza svog ljubavnika Valerijana Mandića, koji se raširio u sjedalu, odjeven u odijelo boje trule višnje i s kravatom koja nije pristajala ni uz boju odijela, ni uz boju košulje. Čekali su ga tiho i staloženo, kao što suci očekuju optuženika. Ispred njih bio je stolić s natočenim kristalnim čašama, a ispred stola – stolac koji je zacijelo bio namijenjen došljaku.
  Nikola Banić sjedne za stol i veselo pogleda Valerijana.
  – Napravili ste tako prekrasan pogrebni festival, da je prava šteta što vam je kći živa. Osobito me se dojmio stol s omiljenim pokojničinim jelima. Znate, bio sam na tolikim sprovodima i zadušnicama, ali nigdje, baš nigdje nisam vidio da se netko dosjetio napraviti nešto tako originalno.
  Valerijan ga pogleda smrknutim pogledom, dok je Ami Geiger, koja vjerojatno nije razumjela taj egzotični jezik, mirno sjedila i sveudilj šutjela.
  – Priznajem da sam vas podcijenio. Izvolite piće – reče Valerijan.
  – Hvala! U tome sam strašno izbirljiv. Ne pijem sa svakim, pogotovo ne s onima koji su me htjeli iskoristiti kao figuru u svojoj prljavoj igri.
  – Kako to mislite? – upita Valerijan, gledajući kako je Banić odgurao čašu što je bila ispred njega.
  – Lijepo. Mislim da sam sve shvatio. Imali ste strašne probleme s djetetom. Upala je u loše društvo, počela se drogirati, a onda je čak i ubila čovjeka s kojim je živjela. Dakle, pred njom je bila sasvim loša budućnost, a pred vama sramota i društveni skandal. Niste znali kako se iz svega toga izvući. I tad vas je nadahnula naivčina koja vam je slala pisma, tvrdeći kako će vam ubiti kćer. Odlučili ste inscenirati ubojstvo, a njegove posljedice srušiti na leđa tog čovjeka. Zove se Boris Vitez i upravo je pobjegao iz istražnog zatvora. Ne bi bilo čudno da vas odluči potražiti.
  – I što je bilo dalje? – upita Valerijan, praveći se da ga Banićeve pretpostavke zabavljaju.
  – On vam je pisao ta pisma jer vas je držao gadom od kojega nije nemoralno uzeti dvadeset tisuća maraka. Znao je, naime, za sve vaše prljave poslove na Baniji, znao je koliko ste plaćali i po koliko prodavali kalašnjikove, mine, bacače i slične drangulije...
  – To je prošlost koja vas se ne tiče! – prekine ga Valerijan.
  – Znam – mirno će istražitelj – previše vas je u tome sudjelovalo, a da bi se danas po tome kopkalo. To se mene zbilja ne tiče. Ali me se i te kako tiče način na koji ste upotrijebili mene.
  – Kako sam vas to upotrijebio?
  – Poslali ste me u Rijeku da vam pazim na kćer. Slijedio sam njezin auto sve do creskog hotela, ne znajući da je ona ostala na Krku, kako bi sutradan s lažnim dokumentima odletjela u Frankfurt. A onda je ono dvoje u hotelu odigralo predstavu. Lupali su po stvarima, parali posteljinu i poprskali sve Marinom krvlju, koju su morali donijeti u bočici ili šprici. Pretpostavljam da im je u toj igri bio osobito drag onaj dio scenarija u kojemu su morali i mene klopiti po glavi. Gurnuli su potom auto niz strminu u more, prešli u auto onog vašeg Tromblona, koji ih je tamo čekao da ih odveze do hotela u Velom Lošinju. Zamislite, taj vaš idiot dao je da mu u hotelsku knjigu upišu pravo ime!
  – Nikad nije bio previše bistar – prizna Valerijan. – Ali što mislite pod tim da sam vas iskoristio kao figuru u igri?
  – I to je jednostavno – nastavi Banić. – Cijeli je plan mogao uspjeti tek ako postoji nekakav očevidac, netko tko je vidio sve, osim onoga bitnog, budala koja će alarmirati policiju vičući kako je napadnuta i oteta Mara Mandić. Tu sam ulogu odigrao ja... i to vrlo uspješno. No to nije kraj. Vaša je mašta išla tako daleko da ste poslije osigurali čak i leš, koji ste dali kremirati i tako zapečatili stvar za vijeke vjekova. Dali ste pijanoj ruini od patologa dvije tisuće maraka, ne sluteći da će sve izbrbljati za desetak puta manju svotu. Recite mi, znate li tko je Princ? Znate li identitet čovjeka kojega je vaša kći ubila?
  Valerijan podigne pogled. Začudo, činilo se da o tome nema pojma.
  – On je sin Josipa Matoševića s kojim ste tržili po Baniji i s kojim ste se tako posvadili da je on upro sve snage ne bi li vas uništio. Stradao je u automobilskoj nesreći nakon što je izišao iz srpskog zatočeništva. Postoji dovoljno indicija da ste i tu nesreću aranžirali vi ili netko od vaših troglodita.
  – To biste teško dokazali – izusti Valerijan, pa se nagne prema Ami i počne joj nešto brzo govoriti na uho, naravno, na njemačkome.
  – I znate li, konačno, gdje je taj visovački križ? I za njim su ostali leševi, što je najbolji znak da ste tim putem prošli vi.
  – Čuo sam da vas je angažirao moj dragi brat – počne on. – Sigurno vam je o meni napričao kojekakve stvari. On je veliki mistifikator i fantast. No zacijelo vam nije rekao da je imao ljubavnu vezu s mojom bivšom ženom, koja se ubila kad joj je okrenuo leđa...
  Tu Valerijan zastane, vidjelo se da se zaletio i da taj dio vlastite prošlosti drži bolnijim od onog banijskoga. Otpije malo iz kristalne čaše, pa nastavi:
  – A ja sam ga jednako trpio, slušao i prisiljavao se da prijeđem preko sveg zla koje mi je nanio. Sve dok se 1992. nismo konačno razišli. Dakle, on vam je morao ispričati i to o tom križu...
  – Prema mojim spoznajama, tog se križa dokopao Josip Matošević. Ubio je vozača kombija i opljačkao puno vozilo crkvenih umjetnina.
  – Ne želim o tome slušati! – povisi glas Valerijan. – Matošević me ucjenjivao dokumentacijom o prodaji oružja. Utuvio si je u glavu da me time može upropastiti. Poslije sam te papire otkupio od njegove bivše žene, ali ni za kakav križ nisam čuo. Matošević je radio i za moga brata.
  – A čime se bavio vaš brat?
  – To pitajte njega. On vas je angažirao! – odbrusi Valerijan, tako da se odmah vidjelo kako o tome više neće kazati ni riječi.
  – No, što kažete na moju priču? – upita Banić. – Jesam li sve shvatio?
  – Većinu – reče Valerijan nakon što je dobro promislio. – Shvatili ste, da tako kažem, tehnički dio priče, ali ne i njezin ljudski, emotivni sadržaj. Možete li zamisliti u kakvom sam se položaju našao kad sam otkrio da mi kći živi s trgovcem droge, kad sam shvatio da se drogira, da je napustila školu... Znao sam da ću je spasiti samo ako je posve istrgnem iz te sredine i pružim joj priliku za novi život na nekom drugom mjestu. I onda k tome još i to ubojstvo...
  U taj se čas vrata susjedne sobe otvore i na njima se pojavi uplakana Mara, koja je zacijelo čula njihove posljednje riječi. Histeričnim je glasom vikala:
  – Dosta! Nisam ga ubila! Nisam!
  Ami Geiger ustane, uhvati je odlučno za ruku i izvuče iz sobe, dok se ona i dalje derala da nije ubila Princa.
  – Uistinu niste znali da je taj Princ Matoševićev sin? – upita ga Banić.
  – Nisam. Ne znam čime bih vam se mogao zakleti.
  – I nije vas ničim ucjenjivao?
  – Ne – reče on uvjerljivo, pa nastavi, zadovoljan što mala više nije u sobi. – Toga me dana netko anonimno obavijestio da je Mara u velikom škripcu i dao mi onu trešnjevačku adresu. Kad smo ušli u taj stan, ona je bila bez svijesti, očito drogirana, a taj je gad ležao u sobi na tepihu prostrijeljene lubanje. Bila mi je sasvim prihvatljiva pretpostavka da ga je ona, drogirana, ubila. Pokupili smo njezine stvari i odveli je; sutradan se više ničega nije sjećala, ali je neprekidno tvrdila da ga nije ubila. Sad više ni sam ne znam.
  – Niste li možda stavili leš u škrinju za duboko zamrzavanje? – upita Banić.
  – Isuse! – zgrozi se on. – Zašto bih uradio nešto tako suludo!?
  – Jeste li možda našli revolver kojim je ubijen?
  – Ne. Sve smo pregledali.
  – I kuhinju?
  – Pa naravno! Nigdje nije bilo revolvera. Mislio sam da ga je mogla ubiti, zatim sakriti revolver ili ga baciti van, a potom uzeti injekciju i... Psihološki mi je to bilo uvjerljivo...
  Banić se zamisli; to što je čuo bila je nova činjenica koja je na sve bacala sasvim drukčije svjetlo. Policija je imala revolver s Marinim otiscima prstiju, a Valerijan, koji je bio tamo neposredno nakon ubojstva, nije vidio ništa.
  Ne obazirući se na to što se istražitelj duboko unio u vlastite misli, Valerijan nastavi.
  – Zaboravite na banijske poslove, zaboravite na Josipa Matoševića... Sve je to prošlost koje se i sam stidim i koju više nikad ne bih ponovio. Shvatite moj ljudski problem. Morao sam spasiti kćer, i u tome sam uspio. Zadovoljan sam, iako sam svjestan da sam pritom povrijedio druge ljude...
  Banić ga pogleda, začuđen njegovim mekim, gotovo molećivim tonom. Nije pripadao ljudima koji komuniciraju na takav način. Valerijan nastavi.
  – Ako vi progovorite, sve što sam poduzeo bit će uzaludno. Helga Geiger bit će ponovno Mara Mandić i morat će se suočiti sa svim posljedicama mladenačke nepromišljenosti i nedostatnog odgoja koji sam joj dao. Pa zar me ne razumijete, gospodine Baniću? Znam da i vi imate kćer!
  Banić pomisli na Niku koja možda upravo sada luta londonskim ulicama i traži adresu svojih poslodavaca.
  – Evo, ja bih bio spreman za vašu šutnju platiti dvadeset tisuća maraka.
  Istražitelj ga pogleda strogo i on ustukne.
  – Oprostite, znam da ne pripadate onima koji se mogu kupiti. Ali, recimo, taj Boris Vitez, on je tražio upravo toliku svotu... Znate li zašto?
  – Trebao mu je novac kako bi dobio starateljstvo nad kćerkom.
  – Odlično! Zar ne bi bilo pravedno da uzmete tih dvadeset tisuća za njega? Svi bismo se osjećali pravednima i korisnima.
  Valerijan ustane i ode u drugu sobu. Nije se vraćao desetak minuta. Hoće li me prvi put u životu potkupiti nitkov, razmišljao je Banić, neprekidno s istim prizorom pred očima, s uplakanom Višnjom koja mu pruža kutiju jeftinih keksa.
  Mandić se vrati i šutke stavi na stol dvadeset novčanica po tisuću maraka. Nikola Banić je dugo razmišljao, znajući da se odluke poput ove donose jedanput ili dvaput u životu i da nakon njih ništa više nije isto. A potom, valjda i sam želeći da što prije prekine tu mučnu situaciju, ustane, uzme novčanice i brzo napusti stan Amalije Geiger.
  I kad je već izišao na ulicu, začuje kako se na drugom katu otvaraju prozori, pogleda gore i spazi lice Mare Mandić.
  – Gospodine! – vikne ona. – Zaliven je u gips!
  Nije znao što mu to želi poručiti, i baš kad je htio zapitati, gore na prozoru pojavi se Amalia Geiger, koja povuče djevojku unutra i ljutito zalupi prozorskim oknima.
  »Zaliven je u gips«, stalno je u sebi ponavljao tu besmislenu rečenicu, lutajući frankfurtskim ulicama u potrazi za slobodnim taksijem. I tad se zaustavi ispred velikog izloga prodavaonice elektroničke robe. Točno pred njim stajao je veliki radiokasetofon, pravi pravcati crnački ghetoblaster.

 28.


  Inspektor Vinko Dogan dremuckao je za stolom pokraj prozora i uživao u suncu koje je jutros, nakon nekoliko kišnih dana, ponovno odlučilo malo zagrijati grad. Trgnuo se kad su vrata ureda tresnula, a zatim se iskreno iznenadio spazivši na njima Nikolu Banića. Ne čekajući da mu to Dogan predloži, Banić odlučno uđe i sjedne za stol, prekriživši noge i zapalivši cigaretu. Zanijemivši od takve drskosti, Dogan se zavali u stolac čekajući da mu Banić objasni razlog svojega dolaska.
  – Slušaj, Vinko, mi smo sve prije nego dobri prijatelji. Ali kad su ljudi razumni, mogu trgovati čak i kad ne trpe jedan drugoga.
  – O kakvoj bi trgovini moglo biti riječi kad smo ti i ja u pitanju? Ja trgujem samo robom profesionalne kvalitete, a ti si, nažalost, samo amater, privatnik, hobist...
  – Zar zbilja imaš tako loše mišljenje o meni? – začudi se Banić.
  – Da si ostao u službi, imao bih mnogo bolje mišljenje! Dvije su me godine šefovi gnjavili da te nagovorim na povratak koji si ti, tvrdoglav kao mazga, stalno odbijao. I sad si otvorio nekakav ured u kojemu si osuđen na amatersku razinu... Imaš li kompjutorizirane kartoteke, možeš li napraviti daktiloskopsku analizu, možeš li rekonstruirati balističku putanju, usporediti metak i cijev, i što ja znam...
  – Ne mogu – prizna Banić. – Svejedno imam nešto čime bismo mogli trgovati.
  – Što imaš? – upita Dogan.
  – Identitet onog Princa... onog kojega ste našli u škrinji za zamrzavanje...
  – Kako ti to znaš? – rasrdi se Dogan pa opali šakom po stolu. – To je istražna tajna! Tko ti je rekao?
  – Ja sam ga našao – prizna Banić – i anonimno vas obavijestio.
  – I ti se to usuđuješ ovako mirno priznati! Znaš li da bih te mogao uhititi.
  – Mogao bi, ali nećeš. Kolege bi ti se smijale kad bi doznale da sam tamo bio prije tebe...
  Dogan ljutito stisne usnice i nastavi ga promatrati.
  – No, zanima li te Prinčev identitet ili ne? – upita Banić.
  – Zanima.
  – E, onda slušaj ! Rodom je iz Siska, imao je dvadeset pet godina i zvao se Slaven Matošević. Otac mu je stradao u prometnoj nesreći 1992., a majka mu još uvijek živi u Sisku. Zove se Jadranka Balić, preudala se i ne zna da joj je sin mrtav.
  – Čekaj, čekaj! – vikao je Dogan pokušavajući sve zapisati. – Bitango! I sve si to uspio doznati!
  – Jest. I bez kompjutoriziranih kartoteka i balističkih putanja – dometne Banić zlurado. – A ako te zanima tko bi mogao biti u to upleten, pripazi malo na stanovitog Mihaela Mandića, Marina strica.
  – Što znaš o njemu? – upita Dogan.
  – Gotovo ništa – odvrati Banić. – Ali ako ga malo pritisneš, sigurno ćeš štošta saznati. Znaš da mi amateri nemamo tih sredstava, nama se svi smiju, tjeraju nas s kućnog praga i odbijaju govoriti...
  – Ako nisi lagao, puno si mi pomogao – mirnijim će glasom Dogan. – Ali ako si lagao, onda me se čuvaj!
  – Čuvam te se ionako...
  – A što tebe zanima?
  Banić ustane, ne znajući odakle da počne. Znao je da će Dogan ponovno planuti.
  – Tamo u tom stanu na Trešnjevci našli ste revolver s otiscima pokojne Mare Mandić.
  – Dakle, i to znaš – zaškrguće Dogan zubima.
  – Zanima me je li metak kojim je ubijen mladić neosporno ispaljen iz tog revolvera.
  – Slušaj me, Baniću! – ustane i inspektor Dogan. – Ti si prokleto njuškalo s kojim ne valja imati posla! Ni sam ne znaš da si sada dirnuo u moju najveću sumnju. Taj Princ ubijen je hicem u glavu. Metak je napravio prostrijelnu ranu i izišao na zatiljku.
  – A je li ispaljen iz revolvera koji ste našli?
  – Što ja znam?! – rasrdi se Dogan. – Prekopali smo cijeli stan sto puta, a da jebeni metak nismo našli. Očito ga je ubojica odnio, tako da ne znam iz kojeg je revolvera ispaljen.
  Zadovoljan što je doznao sve što ga je zanimalo, Banić pođe prema vratima, ali se onda zaustavi sjetivši se da još nešto mora pitati.
  – A što je s Borisom Vitezom? Čuo sam da vam je zbrisao.
  – Idiot! – promrmlja Dogan. – Skočio je kroz prozor istražnoga... s drugog kata. Dan prije no što su ga trebali pustiti. Izvukao bi se s uvjetnom, a ovako si je na glavu natovario i bijeg, i krađu automobila, i uništenu imovinu...
  – Čekaj! – zaustavi ga Banić, iznenađen njegovim riječima. – Što se dogodilo?
  – Zbrisao je iz zatvora, ukrao novi bmw i zapalio prema Rijeci. Valjda je htio u Lovranu pokupiti kćer. Kod Skrada je sletio s ceste, napravio na bmw-u totalku, a sam završio u šok-sobi. Ne zna se hoće li ostati živ.
  Rastužen tom činjenicom, Banić nabije ruke u džepove pa iziđe iz policijske zgrade, uporno misleći kako stvari opet idu svojim propisanim redom: bogati će se izvući uz pomoć love, a siromasi, oni će jedini nagrabusiti...
  Čim je zaustavio auto ispred kuće na Trešnjevci, bio je siguran da je gospođa Kobasić već primijetila njegov dolazak. Pozvonio je na njezinim vratima, a ona ga je pozdravila gotovo kao starog prijatelja.
  – Oho, gospon policajac... Ste vidli kaj se strašno dogodilo tu poleg mene? Jedva sam uspjela pronać nove podstanare. I uredno sam ih prijavila, tak da se ne morate nikaj živcirati. Samo, prosim vas da pred novim podstanarima ne pripovedate nikaj o ubojstvu! Oni ništ ne znaju.
  – U redu – složi se odmah Banić. – Zanima me što ste napravili sa stvarima onih koji su tu prije stanovali.
  – A kaj bi napravila!? Ionak je namještaj moj. Ono ostalo su vaši pregledali pa sam sklonila dole u drvarnicu.
  – Može li se to pogledati? – živne Banić.
  – Zakaj ne!? Pričekajte sam da zgasim plin jer pečem faširance. A moram zeti i ključ.
  Ona se brzo vrati s ovećim snopom ključeva. Spustili su se do dugačkog hodnika koji je zaudarao na piljevinu i u kojemu je bilo nekoliko drvarnica s vratima od jelovih letava. Gospođa Kobasić otključa veliki hrđavi lokot i pusti Banića u drvarnicu. Na polici, prekrivene starim tepihom, ležale su stvari koje su nekoć pripadale Mari i Princu. Bilo je tu nešto rublja, stripova, dva para cipela, pidžama, džezva i nekoliko okrhnutih šalica, pribor za brijanje i druge koještarije. U staroj kutiji za cipele ležao je ružan keramički križ s potpisom anonimnog autora i tobožnjom godinom izrade. Banić izvuče iz džepa nožić i njime zagrebe po križu. Zarez je bio dubok i jasan i Banić odmah shvati da nije riječ o keramici nego o prelakiranom gipsu.
  – Biste li mi prodali taj križ? – upita Kobasićku koja je pozorno promatrala što to radi.
  – Ni moj – reče ona. – A i kak bi prodavala policiji? Bili ste jako fer prema meni, pa si ga samo zemite. Al nemojte nikom reć. Kaj je, morti, vredan?
  – Nije – nasmije se Banić pa stavi kutiju s križem pod ruku.
  I tad, ispod kutije u kojoj je ležao križ, zamijeti presavijenu stranicu dnevnih novina. Bila je već požutjela i oštećena te se činilo da je vrlo stara. Banić je rastvori; bila je to stranica športske rubrike »Vjesnika« iz 1968. godine. U donjem desnom kutu stranice nalazio se i verzalni naslov Mogul opet najbolji!, a ispod naslova sličica mnogo mlađega, ali ipak prepoznatljivog Mihaela Mandića. Legendu ispod slike netko je označio žutim markerom. Pisalo je: Mihael Mandić, popularni Mogul, ponovno osvojio Zlatnu metu – streljački kup gradova.

 29.


  U sumrak utonuli posjed i kuća Mihaela Mandića djelovali su pomalo sablasno, i Banić nije znao je li tom ugođaju pridonijela osobita svjetlost Sunčeva zalaska ili činjenice koje je netom doznao o vlasniku. Uđe kroz odškrinuta vrata i pođe stazicom koja je vodila prema ulazu u kuću. Svjetla na katu su gorjela, i to je bio pouzdan znak da je Mihael kod kuće. I tada, na livadici između tamnih čempresa, Banić spazi automobil i dugu gumenu cijev koja je vijugala kroz travu. U tome što je netko predvečer prao auto nije bilo ništa neobično, ali je svakako bilo neobično to što je i Mihael Mandić posjedovao opel Asconu. Doduše, ne zelenu, nego sivu. Osupnut tom spoznajom, Banić se vrati do svoje »četvorke« i počne kopkati po polici pričvršćenoj o vrata. Nadao se da je ključić što ga je svojedobno dao kopirati još uvijek negdje u autu. S olakšanjem odahne kad shvati da ga nije izgubio, pa požuri do Ascone koja se sušila na travnjaku. Gurne ključić i otključa vrata. Zatim ih s veseljem ponovno zaključa, pa opet otključa.
  Strpa ključić u džep pa krene prema kući, ali nakon desetak metara zastane, pa se još jedanput vrati do svog auta. Sablastan izgled zdanja sada je protumačio kao znak, zavuče stoga ruku u pretinac ispod upravljača, napipa revolver, uzme ga i zatakne za pojas. Zakopča potom vjetrovku i krene prema kući, nadajući se kako ga Mihael sve ovo vrijeme nije promatrao s prozora.
  Mihael Mandić sjedio je u svom dnevnom boravku nagnut nad šahovsku ploču. Kad je Banić ušao, trgnuo se, a lice mu se odmah smrknulo.
  – Igrate šah? – dobrodušno će Banić, kao da se prošli put među njima ništa nije dogodilo i kao da su još uvijek u poslovnom odnosu.
  – Rješavam probleme. To je najbolja vrsta intelektualne gimnastike.
  – Čudno – zastane Banić ispred vitrine u kojoj je bilo mnoštvo lijepih malih predmeta: satova u keramičkoj oplati, srebrnih zdjelica za slatkiše, prstenja s gemama i sličnih stvari – znao sam da je Mogul streljački as, ali nisam imao pojma da se razumije i u šahovske probleme.
  – Sad ste saznali – hladno će Mihael. – I što tražite ovdje? Koliko se sjećam, ja sam vas otpustio. Niste li možda ponovno počeli raditi za moga odvratnog brata?
  – Nije više potrebno da glumite mržnju – nasmije se Banić. – Znam da ste s bratom u mnogo boljim odnosima no što se to prije činilo. Ili ste bar bili do 1992. Tek tada ste se ozbiljno posvadili. Ne znam je li to bilo zbog pljačke crkvenog blaga ili zbog nečega drugog, ali znam da je Matošević dovezao vama sadržaj kombija koji je poslije prelakirao maskirnim bojama.
  – Kakav Matošević!? Kakav kombi!? – bunio se on.
  – Ne budite tako stereotipni! Vama pristaje neka originalnija reakcija, vi ste čovjek od duha i ukusa. Pitate kakav Matošević! Pa da vas podsjetim. Josip Matošević, koji je za vas i vjerojatno po vašem naputku došao do visovačkog križa. Otac Slavena Matoševića, koji vam je uz pomoć vaše nećakinje uspio otuđiti taj križ i njime vas ucjenjivati. Zanima me samo je li prijetio da će križ odnijeti policiji i tako vas optužiti ili ga je zanimala samo lova.
  Sjedeći skrušeno za stolom, Mihael je djelovao nemoćno i izgubljeno. Zacijelo se nije nadao da će istražitelj uspjeti iskopati toliko neugodnih stvari. Porušio je nehajno nekoliko figura na ploči i nijemo se zapiljio u Banića.
  – No, dobro, nije važno na koji vas je način ucjenjivao. Važno je kako ste mu odlučili odgovoriti. Naime, odlučili ste da je najbolje zbrisati ga s lica zemlje. Saznali ste gdje živi i otišli ste tamo na Trešnjevku, baš u trenu kad su Mara i Princ otplovili u šareni heroinski san. Ubili ste ga revolverom s prigušivačem, pregledali dobro stan, ali križ niste našli. Da samo znate kako vam je bio blizu!
  – Gdje je bio? – upita on naglo, možda i nesvjestan da je na taj način priznao sve za što ga je Banić optužio.
  – To dolazi poslije – reče Banić prišavši stolu sa šahovskim figurama. – Pretpostavljam da ste nakon toga telefonski, jasno, anonimno, obavijestili brata da mu je kći u vrlo opasnoj situaciji. On je brzo stigao, odvukao kćer i pokupio njezine stvari. Nakon toga, ili možda dan kasnije, vi ste ponovno otišli na Trešnjevku, podmetnuli revolver s otiscima prstiju vaše nećakinje i uzeli metak koji je prošao kroz Prinčevu glavu. Naime, da ste ga ostavili, policija bi odmah zaključila da nije ispaljen iz revolvera na kojemu su Marini otisci.
  – Vi ste fantast! Odakle mi revolver s Marinim otiscima prstiju?
  – Ne pravite se nevješti – potapša ga Banić po ramenu. – Da onog dana nisam vidio vašu podrumsku streljanu, ne bih ni ja znao. Unatoč očevoj zabrani, Mara vas je posjećivala. Pretpostavljam da su podzemna streljana i pucanje iz revolvera za poludivlju sedamnaestogodišnju balavicu zavodljiva zabava.
  – Kako biste dokazali sve te ludosti? Baratate samo indicijama. Znate li da je Hamletova tragedija bila to što je baratao samo indicijama?
  – Molim vas! – rasrdi se Banić. – Nije vrijeme za Hamleta! Dokazao bih vrlo jednostavno. Odgovaralo vam je da se leš pronađe što kasnije. Kad ste došli podmetnuti revolver s tuđim otiscima prstiju, strpali ste leš u škrinju za duboko zamrzavanje. Mora da ste se dobrano nateglili. Sedamdesetak kila nije lako nositi. Samo, tad ste izgubili ovo.
  Banić izvadi iz džepa automobilski ključić i pokaže ga Mandiću.
  – Maločas sam ga isprobao dolje na travnjaku. Besprijekorno otvara i zatvara vašu Asconu.
  – Sve su to pretpostavke! – odmahne on rukom kao da ga omalovažava. – Nijedan sud na svijetu ne bi to što ste nabrbljali prihvatio kao dokaz!
  – A bi li prihvatio visovački križ?
  – Gdje vam je križ?
  Banić izvuče ispod vjetrovke ružan crni križ napravljen od lakiranoga gipsa, a Mihael se grohotom nasmije.
  – I to je po vama visovački križ, budalo!
  – Bio je u Prinčevu stanu, ali vi niste na nj obratili pozornost. Sad ćete vidjeti kako se izvode dokazi.
  Rekavši to, Banić snažno zamahne i lupi križem po masivnoj ploči stola. Šahovske figure odlete na sve strane, a gipsani križ prsne i r padne se na više komada. Mihael Mandić skoči zapanjen i zagleda se u fino zlatno tkivo križa koji se oslobodio gipsane oplate.
  – Isuse, ipak... – prošapće Mihael pa krene kao da će uzeti križ, ali ga Banić spretno odgurne u stranu.
  Mihael popravi košulju i kravatu, a zatim se nadmoćno nasmije, unatoč tomu što je Banić izvadio revolver.
  – Sklonite to! Najprije ćemo razgovarati i pokušati se nagoditi.
  – Nema nagodbe! – bijesno će istražitelj.
  – Čini vam se kako nema zato što i ne znate što vam se nudi – mirno će Mandić sjedajući u fotelj ispred stalka na kojemu su bili televizor i videorekorder. – Moram vam objasniti neke pojedinosti naše dosadašnje suradnje o kojima vi, nažalost, nemate pojma. Vidite, prije no što sam vas angažirao pretpostavio sam da biste vi uz taj križ mogli otkriti i neke, nazovimo ih tako, neugodne pojedinosti, pa sam odlučio uvući vas u jednu zgodnu klopku. Nekoliko dana prije no što sam vas unajmio posjetio vas je moj čovjek... moj suradnik Viki... Uđi, Viki!
  Na vratima dnevne sobe pojavi se čovjek sa šijom Mikea Tysona i s Magnumom u ruci.
  – Bacite tu igračku! – zareži došljak, a Banić poslušno ispusti revolver na parket.
  – Sjećate li se Vikija? – dobrodušno će Mihael.
  Banić je dobro pamtio fizionomije. Viki je bio onaj isti tip koji mu se predstavio kao odvjetnik Hercegović i poslao ga u stanoviti Omniart da preuzme memorabiliju.
  – Omniart je jedna od mojih tvrtki – objašnjavao mu je Mandić. – Bavila se poslovima o kojima ne bi bilo pametno razgovarati. Reći ću vam samo to da je s pravom zapela za oko financijskoj policiji. Dan prije no što su došli njihovi inspektori moji su ljudi uspjeli počistiti svu dokumentaciju i izbrisati kompjutorske diskove. Sutradan smo prijavili provalu tvrdeći da smo čisti kao suza i da nam je to podmetnula konkurencija. Progutali su našu priču, to više što smo uspjeli dokazati kako bi nekima od naših izravnih konkurenata svakako odgovarao nestanak Omniartovih poslovnih papira. Zamršeno, zar ne?
  Banić se s gorčinom prisjeti kako je tupavo tumarao prostorijama Omniarta, a nakon toga bezuspješno tražio odvjetnika Hercegovića.
  – Tvrtka koja ima veliki promet i trguje s inozemstvom, sasvim vam je jasno, morala je imati moderno osiguranje. U Omniartu su bile skrivene kamere koje su se uključivale čim bi netko ušao u prostoriju. Kad je došla policija, tvrdili smo da je spretni provalnik onesposobio alarm i odnio videokasetu, što bi, naravno, pravi profesionalac i učinio. Jasno, bila je to mala, slatka laž. Hoćete li vidjeti što je na kaseti?
  Mihael Mandić uzme daljinski upravljač, uključi televizor, a potom pusti vrpcu. Užasnut, Banić spazi sebe kako zaviruje u registratore, kako nešto prčka po kompjutorima, kako potom odlazi u drugu prostoriju... Iako nije bilo tako, slika je bila jasan dokaz da je upravo on počistio dokumentaciju inkriminirane tvrtke.
  – Vidite li sad da je u ovom slučaju nagodba sasvim realan izlaz? – govorio je Mihael Mandić, premotavajući vrpcu na početak. – Vi meni ključić, križ i šutnju, a ja vama, naravno, ovu lijepu videokasetu. U vašoj će video-kolekciji biti veći hit nego u mojoj.
  Banić se svali u fotelj ne znajući što da radi. Nije mu bilo jasno kako se dao navući na tu glupariju u Omniartu.
  – Viki – obrati se Mihael svom partneru – gospodin će sigurno pristati. Donesi koju bocu hladnog piva pa da proslavimo.
  Viki se nasmije pa krene prema hodniku.
  I tad se dogodi nešto što Banić ni u snu ne bi očekivao. Došavši do hodnika, uz tresak i psovku, Viki jaukne, potom uzdahne, pa se sruši na pod, a revolver što ga je držao u ruci odleti i nestane pod ormarom. Ponad Vikija stajao je Vinko Dogan, koji ga je upravo oborio s nekoliko nemilosrdnih udaraca. Viki se skvrči, uhvati za želudac i zastenje, a Dogan ga još jedanput opali cipelom po licu, tako da se čulo krckanje zubi. Prvi put u životu Banić je bio oduševljen brutalnošću bivšeg kolege. Dogan izvuče revolver, uđe u sobu pa se obrati Mihaelu.
  – Vjerujem da ćete biti mirni i sasvim praktični.
  Na vratima iza inspektora već su stajala i dva policajca. Dogan im se okrene i naredi:
  – Odnesite ovo smeće bez zuba u auto, a elegantnom gospodinu stavite lisice!
  Jedan od policajaca izvadi lisice i priđe Baniću, a inspektor se izdere na njega:
  – Ne njemu! Zar ti on izgleda kao elegantni gospodin!?
  Policajac slegne ramenima pa lisice stavi na ruke Mihaela Mandića.
  Tren kasnije, kad su već bili dolje pred ulazom, Banić upita Dogana:
  – Došli ste u pravi čas. Kako ste znali?
  – Kako smo znali!? – otpljune Dogan u travu. – Nismo znali. Moji su te pratili otkako si otišao od mene.
  Dogan spremi revolver u futrolu pod pazuhom, pa krene prema uličnim vratima, dok je Banić kaskao za njim. U jednom času inspektor se okrene i izdere se na njega.
  – Kamo?
  – Pa idem van.
  – Idiote! – unese mu se u lice ljutiti Dogan. – Sve sam čuo! Idi brzo natrag i skloni onu jebenu kasetu. Zar želiš da te sutra netko zajebava zbog toga?

 
 30.


  S prozora kućice u Grebengradskoj razlijevala se žuta svjetlost slabe žarulje po neuglednom dvorištu punom vode i blata. Zaobišavši mlake, Banić pokuca na vrata, na kojima se trenutak kasnije pojavi bolećivo blijedo lice s velikim plavim očima.
  – Vi ste – tiho će Višnja pa ga pusti unutra.
  Banić uđe, odmota mokri najlon i iz njega izvadi veliki radiokasetofon pa ga stavi na drveni stol. U sirotinjskom ambijentu Višnjine izbe kromirani ghetoblaster s četiri velika zvučnika i gomilom tipki, displeja i oznaka djelovao je sasvim nestvarno.
  – Sonja je željela baš takav – izusti Višnja, sa strahopoštovanjem gledajući golemu spravu koja proizvodi glazbu.
  – To je za nju. Obećao sam joj ga u Lovranu – slaže Banić – i donio sam ga iz Njemačke.
  Višnja bojažljivo takne sjajnu kromiranu dršku i povuče prstom po njoj.
  – Poludjet će od veselja. Kako ste samo pažljivi!
  – Kako je Boris?
  Ona sjedne za stol i pogleda ga praznim pogledom. Zacijelo već umornoj od noćnih plačeva, oči su joj bile suhe, ali su joj prsti lagano podrhtavali.
  – Nadaju se da će ipak ostati živ... ali nije sigurno. A ako i ostane, dobit će najmanje godinu dana. Tako je rekao odvjetnik Livadić.
  – Zašto je to napravio?
  Ona pokrije lice dlanovima kao da se i sama pita zašto je učinio nešto tako nerazumno nepotrebno.
  – Sutra ću ga posjetiti.
  – Nemojte – reče ona. – Ionako nije pri svijesti.
  – Mogu li kako pomoći? – upita on.
  – Hvala, ali ne treba. Tako smo dugo naokolo moljakali pomoć, a svi su bili gluhi. Sada sam odlučila da više nikoga ništa ne molimo. Ustrajat ćemo i boriti se sami. Pa ako uspijemo, dobro, ako ne uspijemo, onda je to valjda usud i Božja volja. To je ionako njihov svijet, mi samo živimo u njemu!
  – Višnja, nemojte očajavati – reče on izvadivši iz džepa kuvertu s novcem što ga je uzeo od Valerijana Mandića. – Ovdje je dvadeset tisuća maraka. Gospodinu Mandiću, ocu pokojne Mare, strašno je žao što je vaš Boris morao proći kroz sve ovo, što je uhićen iako je i prema njegovu mišljenju sasvim nevin, pa je odlučio da vam u dobroj vjeri pomogne. Vidite, uvijek se u svijetu nađe i pokoja dobra duša koja je voljna pomoći onima u nevolji.
  – Što mi imamo s njim? – podigne ona glas. – Zašto bi nam on davao novac?
  – Zato što je izgubio kćer i što razumije vaše patnje – reče Banić osjećajući već blago gađenje zato što ga okolnosti tjeraju da tako govori o običnom nitkovu. A potom, pobojavši se da će razgovor krenuti neželjenim smjerom, ustane i brzo iziđe.
  Bio je već na dvorišnim vratima kad je Višnja s kuvertom u ruci izišla na kućni prag.
  – Gospodine! – rekla je odlučno. – Idite tom čovjeku i vratite mu njegov novac! Recite mu da nas ne može kupiti i da se na nama ne može vježbati dobročinstvo. A kad bi se i moglo, svakako mu recite da je prekasno!
  Rekavši to, ona baci kuvertu koja padne u mokru travu, a zatim se ponosno okrene i zalupi vratima.
  Banić je stajao nekoliko časaka na kiši, a zatim je pošao prema automobilu. Nadao se da je njezin patetični odgovor posljedica trenutka te da će se poslije smiriti i pokupiti kuvertu što je ležala na kiši u mračnom dvorištu. Nadao se, ali više ni u što nije bio siguran.
  Unatoč kiši, večer u gradu bila je nekako živahna, ceste su bile pune automobila, mnogo pješaka šetalo je s kišobranima u ruci i zastajkivalo pred šarenim, osvijetljenim izlozima, iz usputnog kina izlazila je svjetina, a u restoranu do kina nije se mogao vidjeti slobodan stol. Iako je to bila sasvim obična kasna ljetna večer, djelovala je nekako svečano i blagdanski. Čak su i radijske vijesti bile dobre. Srbi su pristali na ozbiljne mirovne razgovore u Americi, u čemu su mnogi komentatori nazirali početak kraja rata na ovim prostorima. Banić osjeti čudan mir i zadovoljstvo čovjeka koji je upravo završio posao do posljednjeg detalja.
  I u Kicu je vladala nesvakidašnja, gotovo pijana živost. Cijeli je lokal bio zasut velikim brojem božičnih čestitaka koje su, poput velikih četvrtastih konfeta, prekrile pod i sve stolove. Usred grupice ljudi stajao je razdragani Pako, koji je iz kartonske kutije vadio čestitke i bacao ih u zrak. Gospodin Marijan sokolio ga je u tome dok mu je bivši štemer Kembra sa šanka dodavao gemišt za gemištom.
  Banić priđe šanku i upita Zdenku:
  – Koji mu je vrag?
  – Slavi. Kinooperater Apola otišao je u invalidsku, pa su ga pozvali natrag. Od prvoga opet radi u kinu.
  – To zvuči tako pametno da mi djeluje pomalo nestvarno – zamisli se Banić, pa naruči pivo.
  Spazivši ga, Pako vikne:
  – Zdenka! I detektivovo pivo stavi na moj račun!
  Banić se nasmije, uzme pivo i ode do stola koji je bio uza sam prozor. Pijuckao je i gledao van na kišu koja je prala prazni prolaz Apola. Čudno je to, pomisli, kako u tom kinu, desetak metara od stana, zapravo nikad nije gledao nijedan film.
  – Si čul novost? – upita ga Pako koji mu je prišao i prijateljski ga potapšao po ramenu.
  – Jesam. Drago mi je da si se opametio.
  – Da. Al’ ne baš skroz. Znaš, u ovu sam proslavu uletil pomalo napamet, pa se nadam da buš mi došel s jedno tristo kuna. Jasno, dok ne dobim prvu plaću.
  – I to je bolje nego da ti posuđujem za mokre petarde – promrmlja Banić, pa mu pruži tri stotke.
  – Gle, eno ti bivše žene! – upozori ga Pako nagnut nad prozor. – Već je treći put tu. Mora da još uvijek trza na tebe kad te traži po takvoj kiši.
  Banić ostavi pivo i brzo iziđe.
  Kao u nekom starom filmu, osvijetljena crvenim neonom Apola, Lidija je stajala pred njim s kišobranom u ruci i u lijepom svijetlom kišnom kaputu koji još nikad nije vidio na njoj.
  – Došla sam ti reći da se Nika javila. Zvala je i tebe, ali te nikako nije mogla zateći kod kuće.
  – Kad sam prokleta skitnica – nasmije se on pa joj uzme kišobran iz ruke. – Otpratit ću te, a ti pričaj. Što kaže mala?
  Lidija ga uhvati pod ruku i oni krenuše prema zgradi u kojoj su proveli najveći dio zajedničkog života.
  – Ma lajala je gotovo pola sata – veselo je pričala Lidija. – Ne znam što će reći ti ljudi, već im je prvi dan nabila takav telefonski račun. Uglavnom, tamo je sve jako fino, čuvat će petogodišnje blizance, Davida i Grahama, koji su je zavoljeli na prvi pogled... i tako. Ima svoju sobicu s televizorom, popodne ima slobodno, krasan pub joj je u blizini, a navečer će na tečaj jezika...
  – Znači, sve je idealno – zadovoljno će on.
  – Pa... ne baš... Znaš, na kraju se rastužila i uhvatila ju je nostalgija. Rekla je da je ondje sve perfa... ali da bi dala sve da joj je ponovno deset godina i da opet živimo svi zajedno na Britancu...
  Ona umukne, a ni on nije znao što na to kazati.
  – Ah, da – reče on kao da mu je tek sad palo na pamet. – Moram ti dati šesto maraka koje sam joj obećao za avionsku kartu. Izdala te i rekla mi da si morala posuđivati.
  – Jesam – nasmije se ona. – Ne ide mi baš najbolje. Tvrtku nam je kupio nekakav bogati poduzetnik i sad nas pokušava rastjerati niskim plaćama.
  – Zove li se možda Mandić? – upita on vadeći iz džepa zgužvane novčanice.
  – Ne! Zašto bi se zvao Mandić!? – odgovori Lidija.
  – Ništa... tako... – promrmlja on, izdvojivši šeststo maraka, shvativši da mu gotovo ništa nije ni ostalo.
  – Mogao si mi dati i sutra – reče ona uredno spremajući novac u torbicu.
  – Tko zna kad ćemo se opet vidjeti – odvrati on, svjestan da je opet rekao nešto posve neprilično.
  Stajali su već ispred njezinih vrata.
  – Ako me zatrebaš, slobodno me nazovi – reče on pomalo nesigurnim glasom, ne bi li popravio dojam.
  – Hoćeš li malo gore? Nisi dugo bio – prošapće ona, a njemu se učini kako su u njezinu prijedlogu skrivene i neke tajne primisli.
  – Možda koji drugi dan – zbuni se on.
  – Što je? Da nemaš opet noćnu smjenu?
  – Ne, ne! – odvrati on, pokušavajući naći kakvu zgodnu izliku. – Idem se istuširati i ispavati. Pogledaj kako sam mokar!
  – Kako hoćeš – nasmije se ona, mahne mu veselo rukom i nestane u mračnoj veži.
 

  Zagreb, zima 1995./96.