Vedrana Rudan - Crnci u Firenci

Portretirajući riječku obitelj koja se teško nosi sa stvarnošću, i ne opraštajući nijednom njezinu članu mane i slabosti, Vedrana Rudan ispričala je priču koja duboko uznemiruje, bez obzira na to što je često praćena smijehom. Svi likovi u romanu sami iznose svoju verziju osobne i obiteljske drame: otac je izašao iz rata s dijagnozom PTSP-a; majka radi kao kućna pomoćnica u Italiji i ljubuje sa svojim gazdom da bi sinu mogla platiti školovanje u SAD-u; kćerka je trudna i razmišlja o abortusu; sin se vratio iz SAD-a, gdje je ostavio ženu i dijete jer ne može bez hrvatskog zalaska sunca; nona je ogorčena jer je uvjerena da bi svi najradije da je nema…

A tu su i dva fetusa kojima je Vedrana Rudan također dala glas i natjerala ih da se i prije rođenja bore za opstanak.

01. Ujak


Na Delti, to je najveće parkiralište u gradu, čekali smo autobus.
Ne volim dodire, grljenja i ljubljenja, ipak sam nonu držao oko ramena. Možda zato da je bura ne odnese. Imam metar devedeset, moja nona nema metar šezdeset, pokraj nas je stajala putna torba i neki ljudi. Šutjeli smo. Ja sam jednom ili dva puta, ne mogu biti precizan, pogledao u noninu ljubičastu kosu. Pravi je doživljaj iz ptičje perspektive gledati nonino ružičasto tjeme. Gledaš tako u to tjeme i misliš, da nije toga tjemena ne bi bilo tvoje mame, da nije tvoje mame ni tebe ne bi bilo. Ružičasto tjeme je prapočetak.
Sasvim iskreno, najiskrenije, nisam vezivao nonino ružičasto tjeme uz nekakav prapočetak, ovoga mi se časa čini da bi bilo lijepo da sam to tada učinio. Glupo je samo reći, gledao sam u nonino ružičasto tjeme a ne dodati nešto toplo. Kad bih baš govorio istinu rekao bih, vidio sam nonino ružičasto tjeme i pomislio na smrt i srarost. Samo starost ima tanku kosu, samo starost pokazuje ružičasto tjeme. A da govorim istinu i samo istinu, rekao bih, gledao sam u nonino ružičasto tjeme i mislio, kad će najzad doći jebeni autobus.
A onda je došao autobus. Šofer je otvorio bunker, ubacio sam noninu torbu u rupu, pomogao joj da se popne.
Šofer mi je rekao: “Bez brige, mi ćemo paziti na gospođu.”
Sjela je pokraj prozora.
Kad je autobus krenuo, ona je gledala mene, ja sam gledao nju. Veselo sam joj mahao objema rukama, ona je micala prstima desne ruke.

02. Blizanci


“Spavaš?”
“Ne.”
“Volio bih imati ime. Ako dobijem ime, postat ću osoba, ako postanem osoba, abortus će biti ubistvo. Nitko ne voli biti zločinac.”
“Plod jest osoba, rekao je na televiziji fra Jerko u emisiji S Bogom iz dana u dan.”
“Ja sam osoba, ja sam osoba...”
“I ja sam osoba.”
“Mi smo dvije osobe.”
“Važno je, jako je važno kad znamo imena leševa. Svaki leš treba imati ime, zločin mora imati ime, to su rekli u emisiji Hrvatski ratni zločini.”
“Naše ubistvo neće biti hrvatski ratni zločin. Nismo Srbi i više nema rata.”
“Mi jesmo Srbi.”
“Kako možemo biti Srbi, nemamo ime, nismo osobe? A kad budemo ljudi, ako... Čuješ kako mi drhti glas koga nemam kad izgovaramo ovo 'ako'?”
“Čujem kako ti drhti glas koga nemaš kad izgovaraš ovo 'ako'.”
“A kad budemo ljudi, bit ćemo Hrvati, naša se mama krstila i pričestila!”
“Ali to ne zna ni naša baka ni naša nona.”
“Kakve to veze ima?”
“Naš tata je Srbin.”
“Srbin, a zove se Damir? Naš tata je Slovenac!”
“Tko zna da li je naš tata Slovenac kada mu je mama Mađarica?”
“Kako znaš da je mama našeg tate, naša baka po ocu, Mađarica kad ne znamo da li je naš tata Slovenac ili Srbin? Kako znaš?”
“Pretpostavljam.”
“Ti si glupi plod, kad nas mama rodi...”
“Ako nas rodi.”
“Kad nas mama rodi, ako nas rodi, za tebe će mama na televiziji reći, rodila sam dijete s posebnim potrebama.”
“Zašto na televiziji?”
“Zato što na televiziji stalno govore o djeci s posebnim potrebama, a ako mama ne bude na televiziji govorila da ima dijete s posebnim potrebama nitko joj neće pomoći da se lakše brine za dijete s posebnim potrebama. Ako dijete s posebnim potrebama nije na televiziji onda nema posebne potrebe i mama ga mora zadržati, a tako će izgubiti muža, a drugoga nikad, nikad više neće naći jer će biti samohrana majka djeteta s posebnim potrebama.”
“Što je to dijete s posebnim potrebama?”
“Da nisi buduće dijete s posebnim potrebama znao bi što je to dijete s posebnim potrebama.”
“Naša mama je rekla onoj Koki, tucnuo me Slovenac, ne idem na pilates, bole me leđa.”
“Mama tatu zove 'Slovenac' zato jer joj nije htio platiti picu, ja mislim ovih dana.”
“Kakve veze ima Slovenija s picom?”
“I ti ćeš biti, ako se rodiš, dijete s posebnim potrebama. Naša će mama roditi, ako rodi, dvoje djece s posebnim potrebama. Jadna mama.”
“Jadna mama.”
“Da li je naša mama kurva?”
“Nije lijepo tako govoriti o mami. Ti ćeš kad se rodiš, ako se rodiš, biti nesigurni muškarac, ženomrzac koji će čitav život htjeti jebati djevice.”
“Naša je mama kurva zato što se jebe s našim neprijateljima Srbima, zato ja mislim da je naša mama kurva, a ne zato što sam ja budući nesigurni muškarac koji će htjeti jebati djevice. Što su djevice?”
“Djevice su žene koje nisu kurve. Mama se ne jebe sa Srbima, jebe se sa Srbinom, to je velika razlika, naš otac nisu Srbi, on je Srbin, jedan!”
“To mi je nepodnošljivo, htio bih da mi je otac Hrvat. Ne želim biti mali Srbin u Hrvatskoj, ako budem mali Srbin u Hrvatskoj.”
“Hrvatska je naša domovina, ne smijemo već u majčinoj utrobi biti opsjednuti predrasudama, nije pristojno misliti ružno o domovini koju nismo upoznali. Treba upoznati domovinu da bi je više volio, njena mora, njena jezera, njene planine, više cvijeća, manje smeća, tralalalala, naša obala je najljepša na svijetu, ovdje ljetuju kraljevi i carevi i princeza od Monaka, njen muž je pijanac, slušaj emisiju Hrvatska, raj na zemlji...”
“Ja ne volim domovinu koja će mi možda biti domovina.”
“Ne seri!”
“Ne deri se, ja sam samo plod.”
“Ti si zlobni plod. To što ti radiš, to je uključivanje obrambenog mehanizma. Ne možeš podnijeti da će te ubiti majka koja živi u tvojoj domovini. Misliš da su sve mame lude za bebama, zato plivaš i govoriš kako je naša mama kurva. Kad kurva ubije, onda to ima smisla, kada majčica ubije, onda je to stres. A koja je razlika između kurve i mamice? Meni je potpuno svejedno da li ću kao buduća krema izaći iz kurvine ili mamine pičke.”
“Kakva buduća krema?”
“Buduća krema.”
“Šutim jer očekujem odgovor.”
“Priznaj da si buduće dijete s posebnim potrebama.”
“Ja sam buduće dijete s posebnim potrebama.”
“Od abortiranih beba radi se krema protiv celulita.”
“Što je celulit?”
“Priznaj pa ću ti reći.”
“Ja sam buduće dijete s posebnim potrebama, ja sam buduće dijete s posebnim potrebama.”
“Celulit je Narančina kora, mi ćemo biri borci protiv Narančine kore, Narančina kora je Neprijatelj, Narančina kora je Zlo, slušaj televiziju!”
“Ako budem krema nikad neću gledati u hrvatski zalazak sunca.”
“Voliš hrvatski zalazak sunca a ne znaš što je hrvatski zalazak sunca.”
“Naš ujak se vratio iz Amerike jer mu je nedostajao hrvatski zalazak sunca, želim vidjeti hrvatski zalazak sunca.”
“Naš ujak se vratio iz Amerike zato jer je kukavica koja se nije mogla nositi sa životom, patetični drkadžija, bio je premalen za Ameriku, cvilio je kako ne može bez sunca koje pada, tako nešto može srati samo svojoj mami, našoj baki, sve su mame slabe prema sinovima.”
“Onda će i naša mama biti slaba prema nama.”
“Naša mama ne zna da li ćemo biti sinovi ili kćeri, ni mi to ne znamo, naša mama ne zna ni da postojimo a i vremena su drugačija. Mame više nisu slabe prema svojoj dječici.”
“Da li smo mi Slovenci ili Srbi?”
“Smijem se i govorim ti, nije bitno, glavno da smo živi i zdravi.”
“Sereš, 'glavno da je živo i zdravo', to je samo fraza. Hrvatici je bitno da je živo i zdravo i da je Hrvat.”
“Hrvatici? Tko je Hrvatica? Ne postoji Hrvatica. Postoji ljudsko biće, naša mama je ljudsko biće koje voli sve ljude dobre volje, ne pravi razliku između Slovenaca, Srba i Hrvata.”
“Znam što želiš reći, profesor monetarne je Hrvat.”
“Ne, nisam to mislio teći, ne želim o tome govoriti, prestani!”
“Misliš, ako se o nečemu ne govori, toga nije bilo. Našu mamu je pojebao i profesor monetarne, Hrvat, u srijedu.”
“Kako znaš?”
“Rekla je Mikici. I Mikicu je pojebao taj profesor iz monetarne, Mikica je dobila tri, naša mama labuda. Labud je...”
“Znam da je labud i ptica koja pliva i dvojka u indeksu, kada labudica čuči na jajima u velikom gnijezdu na velikom jezeru labud je uz nju i možda joj nosi hranu u kljun, zašto misliš da sam retardiran, postoji i ptica kos.”
“Naša mama...”
“Ne volim kad na taj način govoriš o našoj mami.”
“Naša mama je rekla onoj Mikici da ju je pojebao onaj iz monetarne i ona Mikica je rekla našoj mami da ju je pojebao onaj iz monetarne.”
“Ništa nisi razumio. Kamo bi završio onaj iz monetarne kad bi svaku pojebao. Pojebati znači zajebavati na ispitu, rijetko pojebati znači pojebati. I Mikicu i našu mamu je onaj iz monetarne zajebavao na ispitu. Mama je morala naučiti: 'U svakoj bilanci aktiva a jednaka je pasivi pe odnosno, a jednako pe. Dekompenzacijom aktive i pasive dobivamo: a jednako a na es plus a na de, pritom je a na de jednako ka. Pe jednako pe na es plus pe na de. Pritom je pe na de jednako en em plus en pe. Presijecanjem bilance na deviznu i domaću komponentu proizlazi da je neto-potraživanje banaka u stranoj valuti e na es jednako razlici između deviznih potraživanja i devizne obaveze banaka, e na es jednako a na es minus pe na es'.”
“Jadna mama, neka je onome iz monetarne dala pičke, neka je kurva.”
“Olako se razbacuješ uvredama, stalno govoriš kako je naša mama kurva, to je ružno.”
“Ako se o mami ne govori da je kurva, da li mama prestaje biti kurva? Postoji li samo izrečeno? Što kurvu čini kurvom, kurvanje ili govorenje?”
“Nije normalno, nije normalno ovako govoriti ako si plod, ako si mjehurić.”
“Što je normalno? Tko će nam reći što je normalno? Da li smo normalni samo ako govorimo ono što većina misli da bismo trebali govoriti? Većina misli da plodovi ne govore, dakle, plodovi ne govore, mi ipak govorimo? Da li govorimo ako većina tvrdi da ne govorimo?”
“Postoje li likovi iz bajke?”
“Ne postoje likovi iz bajke.”
“A kako znaš za likove iz bajke ako ne postoje likovi iz bajke?”
“Priče nisu stvarnost, bajke nisu život.”
“Što je život, što je bajka, tko postoji?”
“Postoje ljudi koji hodaju, govore, slikaju, pišu, čitaju, igraju nogomet, grle mamin vrat.”
“Da li je odlazak na službeni put smrt?”
“Nije. Imaš telefon, pisma, fotografije na mobitelu, internet.”
“Ali internet i telefon nisu zagrljaj, nisu poljubac, glas iz daljine u tvom uhu nije život.”
“Ne moraš nekoga drapati da bi osjetio kako on živi, službeni put nije smrt.”
“Što je smrt?”
“Smrt je kad se ne javljaš na mobitel, kad ne možeš poslati sms, kad te pokojnik ne ljubi u uho.”
“Nema smrti. Mene svatko može poljubiti u uho, a nemam uho, ni mene nema. Kužiš? Nema me, a postojim. Smrt je samo službeni put u zemlju bez telefonskih i internetskih veza.”
“Ako nema smrti, zašto se bojimo abortusa? Zašto se bojimo abortusa, ako nas nema. A ako nas ima?”
“Da nas ima, da zaista jesmo, da postojimo kao dva krhka ploda, ne bismo ovako razgovarali. Nema nas, opustimo se.”
“Ako nas nema možemo razgovarati o svakoj temi. Samo oni koji misle da ih ima biraju temu. Da bi bili stvarni i normalni.”
“Naša mama će se kad-tad pojebati za labuda, kad-tad.”
“Naša baka davi mamu, kad ćeš imati kruh u svojim rukama, kad ćeš doći do svoga kruha...”
“Što je svoj kruh, kakav je to kruh?”
“Mama će se tucnuti s profesorom da bi došla do svoga kruha i uzeta ga u svoje ruke, ne može više izdržati pritisak vezan uz taj kruh.”
“To ne znači da će naša mama biti kurva, ako se tucne zbog toga svoga kruha. Borba za kruh je borba za opstanak, nauči prepoznati razliku između borbe za opstanak i kurvanja. Moramo biti tolerantni prema našoj mami, mama je uvijek jedina na svijetu, ako je mi ne budemo voljeli bez obzira na sve, tko će je voljeti? Mi smo krv njene krvi, ona je krv naše krvi.”
“Što je krv, što je krv?”
“Tekućina. Previše spavaš, zato ne znaš što je krv, život prolazi pokraj tebe, ako nas mama abortira, prije nego ti kliješta dotaknu tjelešce, pitat ćeš se, što sam čuo, ništa.”
“Mnogo spavam, takav mi je bioritam, nisu svi ljudi isti.”
“Mi nismo ljudi. Naša baka rekla je našoj mami: 'Okej, ne miješam se, hodaj s kim hoćeš, ali ne razumijem kako si danas, u ovo vrijeme, ubola baš troprstoga? Tvoja potreba da stalno provociraš jača je od pameti', rekla je naša baka našoj mami.”
“Naš tata ima tri prsta?”
“Svi Srbi imaju tri prsta.”
“Pobrojimo prste pa ćemo znati da li smo Srbi ili Slovenci ili Hrvati.”
“Mi nemamo prste.”
“A koliko prstiju imaju Hrvati?”
“Manje od tri ili više od tri.”
“A Slovenci?”
“Slovenci vole more, slušao sam Dnevnik, Slovenci su opet ušli u naše more, oni su naši neprijatelji.”
“Naša mama je rekla našoj baki, sereš, mama!”
“To je ružno.”
“A zašto se naša baka miješa u intimni život naše mame? Svatko ima pravo na svoj izbor, ljubav je slijepa.”
“I mi smo slijepi, da li smo mi ljubav?”
“Ne, samo čekamo da nam oči narastu. 'Kćeri', rekla je naša baka našoj mami, 'čitavom su narodu rane friške'...”
“Što su friške rane?”
“Ne znam. 'Kćeri moja, ljudi su osjetljivi, čitavom su narodu rane friške, jedno je voljeti nekoga, drugo je s njim provesti život, imati djecu'...”
“Mama, nikad neću imati djece!”
“To je rekla naša mama?!”
“To je rekla! I još je naša mama rekla svojoj mami, našoj baki: 'Ne namjeravam s njim provesti život'.”
“Naša mama će napustiti našega tatu? Mi ćemo biti ostavljena djeca samohrane majke?”
“Nije rekla da će ostaviti nas.”
“Ako mama ostavi tatu onda ćemo mi biti neostavljena djeca samohrane majke i ostavljenog oca.”
“Ako...”
“Ako.”
“To će biti strašno, majka Hrvatica, dva mala nenapuštena Srbina...”
“Ili dva mala nenapuštena Slovenca...”
“Ili dva mala nenapuštena Htvata...”
“Možda će naša mama napustiti našeg tatu kad budemo veliki?”
“Možda će naš tata napustiti našu mamu kad budemo veliki?”
“A možemo se i krstiti, ako nam je tata Srbin, pa će nam u krsnom listu pisati, otac, rimokatolik.”
“Sve možeš učiniti, krv svoju ne možeš promijeniti, mi možemo biti rimokatolici, ali našim će žilama...”
“Ako...”
“Ako.”
“Našim će žilama teći polusrpska krv.”
“Ili poluslovenska.”
“Ili čista hrvatska.”
“Što je to krv?”
“Tekućina.”
“Ako mama bude išla na abortus da li će nas abortirati zato što smo Srbi ili zato što smo Slovenci?”
“Abortirat će nas zato jer smo plodovi, nismo ljudi, abortus nije ubistvo to je kontracepcija. Jedno je ubiti nešto bez imena, drugo je ubiti nešto što se nekako zove.”
“Ja sam u depri. Ajmo se nekako zvati, ajmo postati osobe.”
“Ajmo.”
“Tko ti se od njih najviše sviđa?”
“Nitko.”
“Tko se tebi od njih najviše sviđa?”
“Nitko.”
“Meni se sviđa mačak Petar Krešimir.”
“I meni se sviđa mačak Petar Krešimir.”
“Ja ću biti Petar, ti ćeš biti Krešimir.”
“Da sam ličnost koja ima svoje ja, rekao bih ti, ja ću biti Petar, ti ćeš biti Krešimir.”
“Da li je okej da imamo mačje ime?”
“Mačje ime je Muci - Muci. Njihov mačak ima ime hrvatskoga kralja.”
“Da li je okej da mačak ima ime hrvatskoga kralja? Da li je okej da budući mali Srbi imaju ime hrvatskoga kralja?”
“Ako smo mi budući mali Hrvati, onda je okej.”
“Ovo su preteški razgovori za dva ploda koja možda hoće, a možda i neće postati ljudi.”
“O čemu mogu razgovarati dva ploda a da to bude normalan razgovor dvaju plodova? Zašto bi nama abortus morao biti jedina tema? To je predrasuda. Svi veliki umovi najprije su bili plodovi. Ako naša mama skuži da nismo dva bezlična mjehurića koja plutaju u mraku, ako skuži da smo Petar i Krešimir, dva velika uma, omekšat će srce njeno.”
“Što je srce?”
“Komad mesa.”
“Da sam buduće dijete s posebnim potrebama pitao bih te “to je komad, što je meso?”
“Mama ne zna da smo mi Petar i Krešimir, bojim se, ući će kliješta u njen trbuh.”
“Zašto kliješta, što su kliješta?”
“Čuo sam na televiziji, kliješta.”
“I ja slušam televiziju, čuo sam, pletaća igla.”
“Slušao si Vremeplov, pletaće igle su prošlost, kliješta će nam doći glave. Ona lome male ruke, lome male noge i sitnu glavu, djetešce pati i vrišti u mutnoj vodi.”
“Nemamo ni ruke, ni noge, ni malu glavu, možda voda nije mutna, nećemo patiti.”
“Narast ćemo, dobit ćemo glavu. Tko sam ja, Petar?”
“Ne, ti si Krešimir.”
“Bojim se, Petre moj.”
“Nemoj se bojati.”
“Plodna voda treperi zato jer se smijem.”
“Zašto se smiješ?”
“Smiješno mi je, nemamo ni ruku ni nogu a imamo strah? Strah postoji i u ljudima kojih nema? Strah je jači od čovjeka? Možda mi nismo budući ljudi, možda smo dva srraha u pećini?”
“To je patetično i smiješno i pretenciozno, dva komada nečega koji jedva da su nešto i koji nikad neće postati nešto raspravljaju o strahu, što je strah, što je čovjek? Ne volim preseravanja. Devedeset i pet posto strahova se ne ostvaruje.”
“Mama je rekla našoj baki, devedeset i devet posto strahova se ne ostvaruje, tako piše u knjizi Ne mari za male stvari.”
“Zašto je mama noni uvećala postotak kad u knjizi Ne mari za male stvari piše da se devedeset i pet posto strahova ne ostvaruje?”
“Zato da joj vjeruje. To je knjiga za ljude, mi nismo ljudi, Pero.”
“Ti si Pero, ja sam Krešo.”
“A ako nismo muškarci, ako smo buduće žene? U Kini se ubijaju buduće žene, na televiziji su rekli, dobro jutro, ovo je emisija Svijet danas, u Kini se ubijaju nerođene žene...”
“Nismo u Kini, imamo sreću, mi smo u Hrvatskoj, tu ubijaju buduće žene samo ako već imaju dvije male žene, onda čekaju dečkića, pa kažu, glavno da je živo i zdravo, treća sreća. Ako im rani ultrazvuk pokaže da je treća sreća mala žena, idu na abortus.”
“Naša mama nema djece, ona nas neće ubiti zato što smo žene, ubit će nas zato što smo buduća mala djeca.”
“Promijeni temu, mama, mala djeca, abortus... Umukni, želio bih plutati u miru i slušati glazbu...”
“Mala djeca su skupa. Pelene, mala djeca seru u pelene do četvrte godine. Dječicu ne možeš ostaviti na autoputu kad ideš na godišnji, zato ljudi vole pse. Zimi ti griju noge na kauču i ubijaju depru a ljeti ih, kad ideš na godišnji, ostaviš u zahodu benzinske pumpe na autocesti Zagreb-Split. Psi su ušli u modu. Plutamo u krivo vrijeme.”
“Pelene su papirnate, mame ih ne peru, zato ne stavljaju djecu na tutu, djeca koja četiri godine ne idu na tutu okov su oko mamina vrata. Nitko još nije rekao istinu o papirnatim pelenama. S jedne strane je to za čovječanstvo veliki korak naprijed, milijuni majki ne stružu dječja govna s pamuka, s druge strane djeca sve dulje i dulje seru u papir i pretvaraju mamu u roba koji svijetom hoda s torbom punom pampersica. Ide glas od usta do usta, mlade mame imaju mlade prijateljice, moje dijete još sere u pelene, a ima pet godina, tako ide glas od usta do usta, svatko voli slobodu, zato ima mnogo abortusa.”
“Što je sioboda?”
“Sloboda se krvlju plaća, mnogi su svoje živote dali za slobodu, slušaj emisiju Hrvatska danas.”
“Da li ćemo mi naše živote dati za slobodu?”
“Mi nećemo naše živote dati, nama će naše živote uzeti, to je drugo.”
“Šta će biti od nas ako budemo abortus?”
“Ponovit ću jer si mi možda brat. Stavit će nas u frizer i pretvoriti u kremu proriv celulita.”
“Što je celulit?”
“Narančina kora.”
“U rat protiv Narančine kore idu našim mrtvim tijelima? Tko je Narančina kora? Zašto se sami ne bore?! U prljavom ratu protiv Narančine kore koriste tijela ljupkih malih plodova koji nemaju tijelo ali bi imali tijelo da nisu topovsko meso u prljavom ratu protiv Narančine kore?”
“Ponavljaš 'prljavi rat protiv Narančine kore'. Što je top, što je meso, što je topovsko meso? Zašto im je Narančina kora neprijatelj?”
“Svi su neprijatelji isti, žare, pale, siluju starice i djevojčice, otvaraju velike markete, prodaju mobitele i novac i čistu vodu u plastičnim bocama, kradu naftu i dižu London u zrak. Pobijedite Narančinu koru! Uništite Narančinu koru! Smrt Narančinoj kori! Zašto ne slušaš televiziju? Naša smrt bit će smrt za Narančinu koru.”
“Možda je Narančina kora sloboda, bit ćemo heroji, dat ćemo život za slobodu.”
“Ako je Narančina kora sloboda ne treba ići u rat, nitko ne ratuje protiv slobode, svi ginu za slobodu. Bojim se Narančine kore, ne treba mi sloboda, nisam heroj, hoću živjeti! Želim biti rob! Mnoge su mame pune, tko zna u koliko mutnih voda plivaju bića poput nas?”
“Da li plivamo u mutnoj ili bistroj vodi?”
“Zašto mi, zašto mi? Kina je prenapučena, Indija je prenapučena, samo Hrvata ima sve manje i manje...”
“I Afrikanaca ima sve manje, njih jedu glad i sida, Afrikanci umiru ili bježe iz Afrike pa odlaze u Firencu i tamo, kada pada kiša, čekaju turiste koji izlaze iz turističkih autobusa pa im prodaju kišobrane. Veliki kišobran deset eura, mali kišobran pet eura. Prodaju i rolexe, stopedeset eura i vuiton torbice, možeš se cjenkati. Vodička u turističkim autobusima uvijek kaže turistima, gospodo, u Italiji ima mnogo prodavača tamne kože, cjenkajte se, cjenkajte se.”
“Kako znaš?”
“To je naša baka pričala našoj noni dok si ti spavao u trbuhu naše mame koja je spavala na kauču u kuhinji. Nona je zaboravila da joj je to pričala naša baka. Čuo sam kako telefonira i govori: 'U Firenci je bila drugarica Radojka pa mi je rekla da veliki crnci prodaju kišobrane, htjela bih otići u Firencu.'“
“Zašto naša nona ne zna tko joj šta govori?”
“Hrvatska je siromašna zemlja, ako se rodimo bit ćemo gladni, Ameri će kod nas otvoriti svoje baze, sve će gladne djevojke postati kurve, jebat će se s bolesnim Amerima zato što su gladne, postat će gladne majke, zato što su se jebale s bolesnim Amerima dobit će sidu, umrijet će bolesne majke, umrijet će bolesna dječica.”
“Kakve veze ima naša nona s Amerima?”
“Nikakve.”
“Ima li zdravih Amera?”
“Nema.”
“Ti si isključiv i pun mržnje, ne volim te! Mrziti Amere je linija manjeg otpora. Svi osjećamo potrebu za Velikim Neprijateljem, ljudi ne razumiju život, zato za sve okrivljuju Amere, oni su najveći, oni su najjači, dakle, oni su najveća govna. Naš ujak je rekao našoj mami, mrziti Amere je trendi. Ne volim trendove. Bolje i abortus nego živjeti u svijetu kojim vladaju trendovi.”
“Bolje da Hrvati umru nego da poput crnaca turistima prodaju velike kišobrane za deset kuna, male za pet, rolexe i vuitone, bolje da crknu.”
“Hrvati su bijelci, bijelci ne prodaju rolexe.”
“A ako nismo Hrvati, ako smo Slovenci ili Srbi, ako smo naši neprijatelji? Bilo bi dobro da se rodimo pa da budemo gladni i siromašni, pa da nas pojebu Ameri, pa da obolimo od side ili da nas muslimani dignu u zrak pa da crknemo. Hrvatska bi tako ostala bez dva neprijatelja.”
“Želim živjeti, želim živjeti, želim postati ljudsko biće i umrijeti gladan i bolestan od side, želim poginuti u autobusu na kat punom turista koji kruži Londonom!”
“Hrvata ima sve manje i manje, Hrvati umiru od starosti, ostat ćemo samo nas dvojica, okruženi Kinezima i Bosancima, radit ćemo u prodavaonicama sve po osam kuna, u dućan će ulaziti samo Fata, Mujo i Haso. Slušaj Dnevnik!”
“U Splitu se u jednoj noći rodilo šezdeset beba.”
“O tome ti i govorim!”
“ U jednoj noći! Hrvati neće nestati, slušaj Dnevnik!”
“Televizija laže, u Splitu se u jednoj noći rodilo šezdeset Bosanaca, njihove mame brisnule su iz Bosne roditi u Split da bi njihove bebe dobile hrvatsko državljanstvo, slušaj našu baku!”
“Tko su Bosanci?”
“Ne znam.”
“Naša baka ne voli djecu, rekla je mami, 'ako rodiš, ne računaj na mene.”
“Što je rekla naša mama?”
“Naša mama je rekla, 'zaboga, nisam dijete, imam dvadeset i pet godina, ako do sada nisam ostala trudna, neću ni sad. Znam što je kontracepcija.'“
“Što je kontracepcija?”
“Tišina u pećini.”
“'Pazi da se ne zajebeš', rekla je naša baka našoj mami, 'i ja sam znala što je kontracepcija, pa...' 'Pa', rekla je naša mama... 'Pa, razgovaramo, kćeri moja.' 'Mogla si me abortirati', rekla je naša mama. 'Mogla sam', rekla je naša baka, 'ali nisam.' 'Kaješ se', rekla je naša mama. 'Ne', rekla je naša baka, vi ste moje najveće bogatstvo. Tebe, kćeri, jako volim, samo mi ti šalješ poruke na mobitel. Oba poroda bili su najsretniji trenuci u mom životu. Kad sam ugledala njegove male ruke, dlačice na palčevima na njegovim malim stopalima...' 'Više voliš brata nego mene', rekla je naša mama našoj baki. 'Nije istina', rekla je naša baka, 'samo sam njegove dlačice na njegovim malim palčevima na njegovim nožicama vidjela prije nego tvoje dlačice...' 'Dobro, dobro', rekla je naša mama, 'što si na meni najprije ugledala?' 'To je bio čudan doživljaj', rekla je naša baka, 'nikad to neću zaboraviti, ležala sam u krevetu, dan iza poroda, sestra mi je prišla i uručila prekrasnu djevojčicu crne kose, dugih trepavica, trepavice kao male metlice... Oh, sestro, rekla sam, to je najsretniji trenutak u mom životu! Uzela sam u ruke prekrasno stvorenje, u kutu sobe zaurlala je jedna gospoda, to nije moje dijete, to nije moje dijete... Skužila sam, došla je sestra, htjela mi je oteti bebu, rekla sam, sestro, kako je krasna ova djevojčica. I vaša je lijepa, rekla je sestra i uzela bebu, a dala mi tebe...'“
“Naša baka govori kužim, skužila, tako govore djevojke.”
“'Hvala, mama', rekla je naša mama. 'Zašto si nervozna', rekla je naša baka. 'Sve si moje sitne dlake zaboravila', rekla je naša mama. 'Sjećam se kako sam te jedne noći namazala Viksom. Kašljala si i kašljala, kašljala i kašijala...' 'Mama, skrati, žuri mi se', rekla je naša mama našoj baki. 'Uvijek ti se žuri, previše si živčana, optužuješ me da te ne volim, da pravim razliku među djecom, a kad pokušam nešto reći u svoju obranu, iako ni jednoj majci takva obrana ne treba, onda...' 'Dobro, mama, kašljala sam i kašljala...' 'Kašljala si, prsa sam ti namazala Viksom, odjednom si se ukočila, bila si tvrda poput cjepanice, shvatila sam da si umrla, bilo mi je teško, kao nikad u životu, obuzela me jeza, ostala sam bez svoga djeteta... To su bili neki od najtežih trenutaka u mom životu, dok nisi opet došla k sebi i kašljala i kašljala... Ni jedna majka ne pravi razliku među djecom, i on i ti ste moja djeca, jednako vas volim, moja krv, moje meso...'“
“Što je krv, što je meso?”
“'Dobro, dobro, okej', rekla je naša mama. I još je našoj baki rekla, 'daš mi za pramenove...”
“Što su pramenovi?”
“'Daš mi za pramenove', rekla je naša mama. 'Ne mogu vjerovati svojim ušima', rekla je naša baka, 'ja se ubijam u Trstu čuvajući staru Emu, ima devedeset godina, noću viče, mama, mama, zarađujem dvadeset eura dnevno, vikendi mi nisu plaćeni, a ti tražiš da ti platim pramenove?! Radim za stanarinu, plaćam struju, plaćam vodu, vidi moju kosu...' 'Što fali tvojoj kosi', rekla je naša mama našoj baki.”
“Zašto naša baka govori našoj mami ono što naša mama zna? Mama zna da baka radi u Trstu i da plaća režije, naša se baka ponavlja, naša je baka dosadna žena.”
“Ja volim našu baku, ona se krvavo probija kroz život i cijelu porodicu nosi na svojim krhkim plećima...”
“Ti misliš da ću te ja sada pitati, što su krhka pleća, ti misliš da sam ja glup i da mene treba abortirati, a tebe ostaviti, to je kompliciran zahvat, i što to znači, biti glup? Možda sam ja pametan, a ti glup? Tko je taj doktor koji će našoj mami reći, gospodo, ovaj lijevo je dijete sa posebnim potrebama, ovaj drugi je genije? A ljudi se i ne dijele na kretene i genije, uglavnom su svi ljudi negdje između, jako je teško doktorima odrediti koje dijete mora abortirati, ako više djece pliva u vodi, nema toga doktora, a i plivamo, mijenjamo pozicije.”
“Ovo je politički nekorektan govor, ljudi se ne bi smjeli zajebavati na temu nerođenih kretena i dječice s posebnim potrebama, sad si zaboravio gdje si stao, zbunio sam te.”
“'U depri sam, mama', rekla je naša mama našoj baki, 'zato mi trebaju pramenovi.'“
“Što su pramenovi?”
“U depri si? Ti', rekla je naša baka. Naša mama je plakala. 'Da nisi u drugom stanju', rekla je naša baka.”
“To je rekla?!”
“To je rekla.”
“Kako zna?! Ja se bojim naše bake!”
“Ne zna, nagađa, trudnice su uvijek depresivne.”
“Nisu samo trudnice. Čitava je Hrvatska na helexu, slušaj Laku noć, Hrvatska.”
“Što je helex?”
“Progutaš, pa se opustiš.”
“Hoću helex! Hoću helex!”
“Helex nije za trudnice, slušaj Poslijepodne s doktorom Markom. 'Uzimanje alprazolama tijekom trudnoće može štetno utjecati na dijete', to su riječi doktora Marka.”
“Naša baka rekla je našoj mami, 'evo, uzmi, zlato moje, ne plači, tu ti je dvijesto kuna.' 'Za pramenove mi treba dvijestošezdeset kuna', rekla je naša mama našoj baki.”
“Pramenovi su jako skupi. Da li ćemo mi biti najsretniji trenuci u životu naše mame?”
“Skačeš s teme na temu, stavi se u njen položaj. Naša mama studira četvrtu godinu treću godinu ekonomije, naš tata je diplomirao hoteljerstvo, prodaje nekretnine i nema ni zdravstveno ni staž ni socijalno, a mama radi u kazalištu lutaka, vodi mame i dječicu od stolice do stolice i viče, pšššššššš, kad neki klinac zaurla, Pinokijo, kaka mi se! Naša baka pere zube staroj gospodi Emi, a svaki dan jede samo paštu i salsu, a naš djed je bio dragovoljac i zato stalno sjedi u sobi i gleda u daljinu, posljedice Domovinskog rata, nema penzije, a tata i mama našeg tate, ako su oni tata i mama našeg tate, i ako je nas tata naš tata, žive u dijelovima Hrvatske od posebne skrbi, oni su Srbi koji su ostali, svi su drugi Srbi otišli, tamo su došli Bosanci, oni ne znaju brati bademe nego sijeku čitave grane, pa onda s mrtvih grana beru bademe, mama i tata našeg tate, ako su to mama i tata našeg tate i ako je naš tata naš tata, stalno govore tko se vratio, a tko je kuću prodao, kome su obnovili, a kome nisu. Jednoj našoj tetki, ako je ona naša tetka, zove se Desa, obnovili su kuću, sama živi u toj obnovljenoj kući, svake joj noći lupaju na vrata i urlaju, četnikušo, četnikušo, zato je naša tetka Desa u ludnici u Zadru, Hrvatska je zemlja u tranziciji, u njoj živi tri posto mafijaša i sto posto sirotinje, mi smo dva buduća abortusa, naša mama nema izbora, ako nas rodi, netko će joj noću lupati po vratima i urlati, četnikušo, ćetnikušo, pa će završiti u ludnici, a mi ćemo biti siročad u domu za siročad, stalno ćemo stajati na ulazu, a kad se maknemo od ulaza, onda će nas u podrum povući jedan gospodin koji tamo radi kao kućni majstor i stavit će nam veliki kurac u riticu, najprije tebi, onda meni, zato jer ćemo biti u domu od Caritasa, samo Caritas u svoje domove prima retardirane i Srbe, pa ćemo čekati da nas netko usvoji, a nitko nas neće usvojiti, ljudi ne vole usvajati pojebanu dječicu, takva dječica imaju traume za cijeli život, noću ne spavaju, pišaju u krevet i stalno su na sudu, moraju odgovarati, da li ti je onaj stolar stavio kurac u malu riticu ili si to izmislio, srpsko govno...”
“Sereš, sereš, sereš! Srbi više nisu tema u Hrvatskoj, možda smo mi Slovenci, a možda smo i Hrvati, govoriš kao hipersenzibilni Srbin, ti si Srbin, ja Hrvat, slušao sam na televiziji, jedna je gospoda rodila i crnca i bijelca. U Hrvatskoj se dobro živi, naši roditelji su mladi, pred njima je život, nikome nije lako na pragu života, oni imaju fakultete, neće nas poslati u Caritas, tamo su samo hendikepirani i dječica pijanih kurvi, naša mama ne pije, ako prva trudnoća završi abortusom, majke više ne mogu imati djecu, to je rekao fra Jerko u Laku noć, katolici, i još je rekao, 'nepošteno je i nepravedno, a protiv svake ljubavi i dobtote, kad se netko izvrgava mogućnosti da postane bilo otac, bilo majka, ako svom možebitnom djetetu nije osigurao pravu i trajnu očinsku i majčinsku ljubav. Kod svakog seksualnog odnosa postoji, makar i minimalna, mogućnost da partneri postanu roditelji zajedničkog djeteta. Bilo koje mjere za izbjegavanje začeća mogu zakazati, tako da kod seksualnog odnosa uvijek postoji makar i mala mogućnost začeća novog djeteta. Svako upuštanje u seksualne odnose izvan i bez međusobne slobodno i osobno odabrane, nježne, trajne, radosne, angažirane, pune poštovanja prema sebi i drugome, neopozive, bezuvjetne, ozbiljne i zrele ljubavi između mogućih roditelja novog djeteta, nepošteno je, nepravedno i protiv najobičnije i svakodnevne ljubavi i dobrote. Predbračni i izvanbračni seksualni odnosi su uvijek nepošteni i nepravedni i izdaja su muškosti i ženskosti seksualnih partnera.' Tako je govorio fra Jerko.”
“Lijepo sam ti rekao, naša je mama kurva i nije glavno da smo živi i zdravi. Da li smo živi i zdravi? To još ne znamo, nemamo ruke, nemamo noge, nemamo glavu. Ako se rodimo bez ruku i nogu nećemo biti zdravi, naša će nas mama uvaliti u Caritasov dom i nikad neće reći, moj porod je bio najsretniji trenutak u mom životu.”
“Zašto su žene najsretnije u životu samo ako rode dijete s rukama i nogama? To je diskriminacija, svi su ljudi jednako dobri, i crni i bijeli i žuti, pa i ako nemaju ni ruku ni nogu. Svaka mama voli svoje čedo.”
“Sinoć je skupina skinhedsa izubijala tri dječaka tamne kože na Trgu bana Jelačića, rekli su u Dnevniku.”
“Što je ban Jelačić? Mi nismo crnci!”
“Kako znaš, još nemamo kožu.”
“Znam, ne možemo biti i crnci i Srbi i Slovenci i Hrvati, to ne ide jedno s drugim, to bi bilo previše za dva mala ploda. I nesreća ima svoje granice.”
“Ja sam čuo da u Hamburgu živi crnkinja, Srpkinja, a tata joj je Židov.”
“Znaš čega se najviše na svijetu bojim?”
“Znam.”
“Čega?”
“Ultrazvuka.”
“Kako znaš?”
“I ja se najviše na svijetu bojim ultrazvuka.”
“Na pregled ultrazvukom treba čekati mjesecima.”
“Ne ako ideš privatno.”
“Naša mama nema love, ako nema love za pramenove, nema ni za ultrazvuk.”
“Što su pramenovi?”
“Najgore je kad ultrazvuk pokaže jedno, a rodi se dvoje.”
“Za koga je to najgore?”
“Mama je rekla baki, 'vidjela sam Sandru, jadna cura, dvoje vozi u kolicima, potpuno su različiti, jedan se stalno dere, curica bi spavala...' 'Da li je Sandra bila na ultrazvuku', pitala je naša baka. 'je, rekli su joj da je sve okej, kužiš, normalno, tek na porodu su ugledali dvije glave, umjesto jednu...' 'Današnji doktori su kreteni', rekla je baka, 'jebeni kreteni. Zlato', rekla je našoj mami, 'ne radim na tebe pritisak, ja te ipak preklinjem, dok ne diplomiraš...' 'Mama, trudnoća mi nije na kraj pameti, ja tebe preklinjem da sjašeš, kad god spomenem nečiju bebu, padaš u bedaru. Mama', rekla je naša mama svojoj mami, našoj baki, 'nemam drugu temu, sve cure oko mene ili su trudne ili govore o trudnoći.' 'Srce', rekla je naša baka našoj mami, 'to su te godine, to će proći, to je samo još jedna kriza u životu izazvana predrasudom kako sve žene moraju rodili, ako izađeš iz krize bit ćeš na konju, treba izdržati, kad vidiš bebu u kolicima prijeđi na drugu stranu ceste.'“
“Što je konj?”
“Naša je baka prava bič, bič, bič, faking bič!”
“Što je faking bič?”
“Žena u američkom filmu.”
“Mi nismo u američkom filmu, naš predsjednik Tuđman je rekao, ovo je Hrvatska, slušaj Vremeplov.”
“Ovdje svi govore fak, fak, maderfaker, fakju, vauuuu, jes, jes, gou houm, maj svit houm, super, jeeee. Ako se rodim, otići ću u Ameriku, znam engleski,”
“Kao naš ujak?”
“Kao naš ujak.”
“Zašto se vratio naš ujak?”
“Ti ćeš biti, ti ćeš biti dijete s posebnim potrebama. Sa slušalicama na ušima vježbat ćeš pamćenje, uz tebe će biti gospoda Paula koja vježba s takvom dječicom, prijepodne. Popodne gospoda Paula bere gljive na otoku Krku. Naš je ujak našoj mami rekao, želio sam gledati hrvatski zalazak sunca.”
“Što je zalazak sunca?”
“To je Hrvatska!”
“Što je našem ujaku rekla naša mama?”
“Tak zalazak, svima si nam zajebao život, prodali smo kuću da bi ti otišao u Ameriku i ostvario američki san, trebao si sebi kupiti veliku kuću, nama stanove, plaćati nam avionske karte da možemo otići u Diznilend, vratio si se među nas podstanare. Za koji kurac nisi na vrijeme skužio koliko ti jebeni sumrak znači?' 'Koliko čovjeku sumrak znači skuži kad ga izgubi, da sam znao, ne bih otišao, nešto sam naučio', rekao je naš ujak našoj mami. 'Cijeli život plaćam tvoje školovanje, koristiš to što te stara voli više nego mene, da je meni platila školovanje u Beču i Americi nikad se ne bih vratila u crni hrvatski sumrak', to su riječi naše mame njenom bratu koji je naš ujak i koji se vratio iz Amerike da bi gledao hrvatski zalazak sunca. 'Kreni', rekao je ujak našoj mami, 'još ti nije kasno, kreni ti u Ameriku.' 'Čime', rekla je naša mama, 'treba letjeti do Amerike, na čemu ću letjeti, na kurcu?' 'To', rekao je ujak, 'to! Da sam žensko znao bih iskoristiti svoje resurse.'“
“Što su resursi?”
“Pička.”
“'Nađi mi bogatog komada', rekla je naša mama, 'gdje su?' 'Evo ti američki ratni brod u luci, navuci tange, otkrij pupak, kreni sestro u američki san!' Ja nisam prostitutka', rekla je naša mama.”
“Što je prostitutka?”
“Prostitutke su žene i Hrvatice kojima će ovih dana Hrvatska dati sindikat, staž, socijalno, mirovinsko, muškarci kad jebu žele jebati nešto zdravo, nešto što ima pečat, muškarci će 'jebati hrvatsko', prati akcije Hrvatske gospodarske komore.”
“Zašto naša mama nije prostituka?”
“Zato jer studira, studentice imaju socijalno.”
“Da li naša mama ovoliko spava jer nije prostitutka i zato jer ima socijalno?”
“Sve trudnice dugo spavaju.”
“Zašto je tata ne zove?”
“Isključila je mobitel.”
“Sutra idemo na ispit.”
“Ako ne otkaže.”

03. Nona


UNUK MI JE DAO ovu kazetu. “Nona, pritisni ovo, pa ovo, pa govori. Kad završiš, pritisni ovo, pa ovo. To je američki projekt. Ispituju hrvatsko tržište. Dobit ćeš pedeset eura. Govori o sebi.” Tko sam ja?
Zovu me nona. Svaka “nona” je dobra starica meka srca. Nisam takva nona, ni druge none nisu takve, poznajem mnoge none, ni jedna nema dobro, meko srce, sva su naša srca tvrda i suha, skaču u čudnom ritmu, većina nas pije atenolol.
Ne osjećam se krivom zbog pedeset eura koje ću dobiti ako vam prodam svoj život. Prekasno sam shvatila da je priča o prodaji života samo manipulacija trgovaca životima. Kao i priča o kurvama. Cijeli sam život slušala ružne priče o ženama koje su pičkom stizale do zvijezda. Kurve! Kurve? Žao mi je što je moja pička bila tako malo u prometu. Zanemarivo. Kad sam ja bila mlada, djevojke koje su se kurvale s Nijemcima navlačile su svilene čarape, odlazile zubarima, na glavi su imale trajne, nosile su lijepe cipele, a mi smo, poštene, smrdljive i bezube, kroz šumu bauljale za drugovima i trijebile sebi i njima uši. Nakon rata, naše znanice, njemačke i talijanske kurve, samo su promijenile kurac. Umjesto njemački lizale su partizanski. Njemačke kurve danas su udovice partizana. Mislite da je ovaj jezik neprimjeren noni? Kad se samo sjetim što ste radili i što radite crncima i muslimanima? Zašto bih morala birati riječi kad vama govorim?!
A s druge strane, nije pristojno srati u tanjur iz koga jedeš. Pedeset eura sitna je lova? A tko će meni dati brdo love? Starici u osamdesetoj? Iz američke perspektive biznis koji ti donese pedeset eura kurac je od biznisa... Sve prostote pokupila sam od svojih unuka, kad sam sama doma, često sam doma sama, govorim, “aj u kurac”, “aj u pičku materinu”, “jebo ti pas mater”, “jebo ti pas njušku”, to me opušta. Volim biti ono što jesam, dosta mi je glume, zašto bih i pred sobom morala glumiti nonu iz priče, onu koja samo živi za svoje unuke i praunuke. Boli me kurac za njih. Sve su mi oteli. Ja znam da ne živim za njih, a oni misle da živim protiv njih. S vama mogu igrati otvorenih karata, vi ste najveća govna na svijetu, kad se s kurvom spava, ne pere se kurac. Drugarica Radojka koja je spavala i s Talijanima i s Nijemcima i s drugom Pilepićem danas živi u vili, a njen je sin bio predsjednik općinskog komiteta. Jučer sam vidjela u Gloriji, drug Pilepić je sjedio u crkvi u prvom redu dok je pop krstio njegovog unuka koji se zove Domagoj. Domagoj? A sin mu se zvao Dragiša. Ime je dobio po pokojnom drugu Dragiši koji je bio najbolji prijatelj druga Pilepića. Danas se Dragiša zove Ljubo, a mali, ćelavi zove se Domagoj. Dok nisam otišla u partizane padalo mi je na pamet da bih mogla biti kurva. Bila sam djevojčica kad sam ih gledala kako se drapaju s Talijanima, pa Nijemcima. I ja sam htjela jesti čokoladu i imati prave cipele. Ali moja je majka odlazila u šumu, pomagala je partizanima, nikad mi nije rekla zašto, ja sam morala biti uz nju. Prestrašile su me picajzle, zato nakon rata nisam postala kurva. Malo se pisalo o picajzlama u partizanima. A vidite, meni su promijenile život. Bilo je strašno gledati moje drugarice kako češu tjeme i međunožje. Imala sam pedeset godina kad sam saznala da postoji prašak. Većina žena skuži koliko joj vrijedi pička tek kad ona postane bezvrijedna. I u doba moje mladosti biti samo seksualni objekt nije bilo na cijeni. Smetalo me kad bi mi muškarci upućivali mokre poglede. I u ratu i u miru. Osjećala sam se oslinjeno. Da se opet rodim... Ovako misle sve starice. Većina žena tek kad se osuše saznaju koliko su za sebe mogle učiniti mokre. Samo mokra žena vrijedi. Vi ste Amerikanci majstori glume. Prodajete svijetu, hvala bogu nitko vam ne vjeruje, kako ste jedini svjetski Crveni križ. Dobri dečki.
Mislite, izgubila sam nit, kakve veze imaju dobri dečki i pričanje stare pičke? Ima veza. Ne postoje dobri dečki, dobre mame, dobre kćeri, dobri starci. Svaki je čovjek zao na svoj način. To sam shvatila tek nakon ovog rata. Osjećala sam se krivom kad god bih poželjela ubiti kćerku ili zatući unuku. Mislila sam, bolesna sam, sve su moje vršnjakinje dobre, sve osim mene. Staricama nitko ne daje priliku da govore istinu o sebi. Mediji su zatvoreni za none, osim za one none koje glume none iz priča. Zato sam nabila onako veliki telefonski račun. Htjela sam saznati kakve su none iz života. Da sam znala da se međumjesni impulsi računaju kao međugradski, da sam znala da je čitava Hrvatska jedna zona ne bih bila toliko telefonirala. Danas znam da je telefoniranje u Hrvatskoj najskuplje na svijetu. Kad je došao račun rekla sam kćeri: “Zlato, ne zovem nikoga, nitko ne zove mene, ja sam, zlato, stara, bolesna žena.”
Naručili su ispis, potcrtali brojeve koje sam ja nazvala i to mi tutnuli pod nos.
“Onda”, rekla mi je kći, “imaš li jedno suvislo objašnjenje zašto si nazivala sve te silne babetine? O čemu si s njima razgovarala? Zašto ih nisi pozvala da se nađete negdje vani? Mogle ste klepetati za manje para! Ne bacaj novac, štedi ga za put u Firencu o kome toliko govoriš!”
Sjedila sam za stolom, ona na kauču, šutjela sam, bojala sam se očiju gospode koju sam rodila i koja me gledala mojim očima kad su bile mlade, imam fotografiju. Nisam joj rekia: “Tko bi mi platio put u Firencu o kome toliko govorim, prodala sam kuću, uzeli ste sve pare, potrošili i zaboravili na to, nikad mi ne date deset dinara za kavu, nemam ni jedan svoj dinar, ovdje sam podstanar kod podstanara, uzeli ste mi i penziju koja mi je ostala iza pokojnog muža. Kravo, ne znaš s kim razgovaraš, nisam ti ja dobra nona, nema dobrih nona, sve hrvatske none mrze svoju djecu koja su ih pokrala i unuke koje su odgojile.”
Nisam to rekla ali sam plakala dok me moje dijete gledalo. Te su suze bile gluma prave none koja igra nonu iz glupih priča za preglupu unučad jadnih nona koje glume none iz priča. Rekla sam: “Dobro, ja ću platiti taj račun!” Strašno me zaboljelo, jezivo me zaboljele baš me stislo u grudima, odvukla sam se u sobu i uštrcala u usta nitroglicerina iako mu je rok istekao. A inače ga štrcam samo kad je vlaga devedeset i osam posto ili kad se penjem uz stepenice do svoje doktorice. Uštrcala sam nitroglicerin...
Dobro, priznat ću, moja kći je negdje pročitala da je sprej bolji od tabletice, ona mi ga je nabavila iz Austrije, što jest jest, ali tome je spreju istekao rok. Sto puta sam joj rekla: “Spreju je istekao rok, nikad od vas ništa ne tražim, ja sam skromna žena, molim te, kupite mi novu bočicu...”
Rekla je: “Kad lijeku i istekne rok može trajati još nekoliko godina.” Krava. Ponaša se prema meni kao vi i Evropa prema nesvrstanima.
Ja sam rekla: “Dobro, ja ću platiti taj račun.”
“Čime”, vrištala je moja kći, zgrabila je glavu među ruke, spustila je među noge, vidio joj se sijedi izrast.
Nisam joj rekla: “Ofarbaj kosu.” Da je mala djevojčica, da sam ja mlada mama, vukla bih je za kosu po kuhinji. I glavom bih joj tresnula o zid. Odnos snaga se promijenio, moram biti oprezna.
Da li je ikad igdje napisana ili izrečena istina o starcima? Vještica je jedina starica koja u literaturi pokazuje što starice misle o onima na kojima svijet ostaje. I što oni na kojima svijet ostaje misle o starici i starcima. Jadna je žena skončala u kotlu vruće vode jer se nije mogla nositi s jačima. Dvoje u punoj snazi na jednu sirotu staricu?! Starce se baca u kotao s vrućom vodom jer starci ne mogu mijenjati svijet. Ali ni mladi ne mogu promijeniti svijet. Većina ljudi na ovome svijetu kupa se u vrućoj vodi i misli kako će iskočiti iz kotla pa se umotati u debeli frotir. Glupani! Idioti i kreteni! Kad si star znaš da nisi među onima koji drže kuhaču u ruci i miješaju, miješaju. Da imam love opušteno bih gledala sirote plivače, nemam love ali ću je dobiti. Otići ću u Firencu! Otići ću u Firencu! Čula sam divne priče o Firenci. Nisam putovala. Svijet sam vidjela samo na televiziji. Da sam među noge u pravo vrijeme ugrabila pravoga druga ne bih u osamdesetoj sanjala o izletu autobusom. Vidjela sam druga Tita kako se vozi u kadilaku, nekoliko puta, mahale smo mu i moja kći i ja. Ne kažem da me trebao jebati drug Tito ili Bakarić ili Kardelj. I oni niže pozlcionirani vodali su svoje žene okolo. Pročitala sam u Gloriji kako je unuka predsjednika jugoslavenskog sindikata učila engleski u Londonu kada je imala pet godina?! A ja sam rublje prala na ruke do sedamdeset i druge. Tako žive sve žene koje gutaju priču kako se pičkom ne trguje. Pička je sve što žena ima, rok trajanja joj je kratak, ako je ne iskoristiš na vrijeme nećeš nikad. Žene se dijele na one koje su pičku prodale za dobru lovu i one koje su je uvalile badave.
Žalim za prošlim vremenima. Bilo nas je osamnaest milijuna. Kad bi neki naš mornar ušao u mračnu krčmu na Madagaskaru, tamošnji pijanci bi ga uvijek pitali: “Where are you from?”
On bi rekao: “Tito, Jugoslavija.”
Svima u krčmi sve bi odmah bilo jasno.
Kad bi danas neki hrvatski mornar sišao s broda, ne silazi, brodovi prevoze kontejnere, mornari ne odlaze u luke.
Kad bi danas neki naš mornar sišao sa hrvatskog broda, ne silazi, nema hrvatskog broda.
Kad bi danas nekog našeg mornara crnac koji u Firenci prodaje kišobrane kada tamo pada kiša pitao, da je Firenca na moru, “where are you from”, i kad bi on rekao, “Kroejša”, onda bi crnac šutio i šutio. Onda bi našem mornaru bez riječi uvalio ili veliki kišobran za deset eura ili mali za pet. To mi je na telefon pričala drugarica Anđelka kad je umrla drugarica Maca. Hrvatska ne postoji. U Firenci se na štandovima prodaju pregače. Na njima su Musolini i Pinokijo i kurac i jaja od Mikelanđelovog Davida. Ja kurac zovem kurac zato što razgovaram s vama Amerima. Da razgovaram s finim ljudima kurac bih zvala “miš.” Postoji li situacija u normalnom životu u kojoj bih ja s nekim raspravljala o kurcu koga bih zvala “miš”? Nema takve situacije. Stare gospode opsjedaju druge teme.
Drugarica Anđelka mi je rekla: “Koji su to idioti! Na pregače staviti Musolinija?! Firenca je uvijek bila crvena! Naše je vrijeme prošlo. A i taj Davidov miš koji se ušuškao među malešnim jajima... Drugarice Nado, to i nije neka reklama za muški rod. Mali, majušni, da ne može manji biti, a pregaču proda je crnac visok dva metra. Sve žene iz autobusa su rekle, bilo bi bolje da je na pregači njegov miš a Davidova jaja. Umro je drug Miro. Bio je nosilac Spomenice četrdeset i prve, imao je pravo na počasni pluton a dao se zakopati u tihoj sućuti...”
Drugarica Anđelka je zaboravila, Bolonja je bila crvena, ne Firenca. I moja kći je bila u Firenci. Htjela bih da mi kći izađe iz glave, opsjeda me. Rodila sam je pedeset i pete. Nosili su mi je na podoj na posao, bila sam direktorica dječjeg vrtića, dala sam otkaz kad je dobila kozice, pa šarlah, pa upalu pluća. S nama je živjela moja majka koja je izgubila kuću u ratu, živjeli smo u Opatiji, u krasnom stanu, gazdarica kojoj su stan oteli živjela je u potkrovlju, mi na prvom katu, stan je pokraj one velike crkve u Opatiji, onda je moja majka dobila kuću kao odštetu za kuću koju su joj zapalili Nijemci, moja majka i ja smo bile žrtve fašističkog terora. A danas, danas u Hrvatskoj žrtvama fašističkog terora ne plaćaju ništa. Ja šutim o tome, ne komentiram, nitko od mojih ukućana ne misli da su ljudi koji su živjeli u zapaljenim hrvatskim kućama žrtve fašističkog terora. Srbi nisu žrtve, Hrvati nisu fašisti, boli me ta podjela na Srbe i Hrvate, svi smo mi u šumi bili drugovi. Drugarica Anđelka je Srpkinja, nikad nikome to nije smetalo, u ratu se zvala drugarica Andelija, a sad je sin izdržava, jako joj je dobar, ne nedostaje joj mlijeka od ptice... Moji vršnjaci i ja često spominjemo kako nam s našom djecom ne fali ni ptičjega mlijeka.
(Akome nedostaje ptičje mlijeko? Kakvo je to mlijeko? Starci ne bi uopće smjeli piti mlijeko, ni ptičje ni kravlje. Nauka je dokazala da je kravlje mlijeko idealno piće samo za krave, ali ta bi istina mogla uništiti industriju mlijeka, zato se poznati slikaju s bijelim rubom oko namazanih ustiju. Slavnim crncima to najbolje stoji.)
Što sam htjela reći?
Krave se hrane pesticidima i antibioticima i hormonima, mlijeko kod većine ljudi izaziva alergiju i proljev, posebno su osjetljivi ljudi krvne grupe A, ja imam krvnu grupu A. Svi nas truju. Da, to ptičje mlijeko. Ptice su leteći virusi i bakterije. Izazivaju najstrašnije boleštine, od kokošje gripe do herpesa i pitaj boga čega, pa ipak, kad želiš nekome reći da ti je dobro, govoriš, ne fali mi ni ptičjega mlijeka. Ljudi su glupani! Idioti i kreteni! Ne bih se smjela uzrujavati, onaj sprej je prastar, angina pectoris će me udaviti.
Ptičurine su me povukle u krivom pravcu, htjela sam reći, moja se ratna drugarica, gospoda Anđelka, prije ovoga rata zvala drugarica Anđelija. Vama Amerikancima razlika između Anđelije i Anđelke nije najjasnija. Vi se palite na boju. Postoje bijeli i crni. Bijeli se dijele na bijelo smeće i sjajnobijele, crni su crni i kad su svijetlosmeđi. Ta drugarica Anđelija telefonira okolo i govori, ovdje gospoda Anđelka. Sin ima brodogradilište, iako je Srbin, nevjesta ima prodavaonicu namještaja, ona je Hrvatica, jako su joj dobri. Anđelka putuje, sada je i ja zovem Anđelka. Donosi mi danske kekse u limenoj kutiji, donijela mi je i čokoladne bombone iz Venecije, nosi mi i čaj u limenoj kutiji, jako volim limene kutije.
Poludim kad mi kaže: “Ako ti treba koji dinar, reci. Ne bih ti htjela dati pa da se uvrijediš.” Ne može me prevariti. Stara, škrta krava mi ne želi dati dinar, samo se voli prikazivati dobrom. Oni koji daju ne prave uvode i ne računaju da bi se danas netko u Hrvatskoj mogao uvrijediti ako mu dobaciš neki dinar.
Kravetina Anđelija glumi dobricu pa i ja glumim bakicu. “Ne, hvala, Anđelka, kao da jesi. Moji su mi dobri kao kruh, ne fali mi ni ptičjega mlijeka.”
Gospoda Anđelka nije glupa. Da je glupa zvala bi se Anđelija, a njen sin Srbin ne bi bio vlasnik brodogradilišta, trunuo bi u nekoj ličkoj rupi u mračnoj šumetini, gledali smo o tome na televiziji. Uskoro ću moći platiti telefon. Kupit ću mobitel na karticu da ova moja govna ne vide da imam novaca. Imaju mačka koji se zove Petar Krešimir po nekakvom hrvatskom kralju.
Rekla sam im: “Zašto se ne bi zvao Ivan Goran Kovačić? On je naš najveći pjesnik, ubila ga je četnička kama, bio je Hrvat, toliko vam je bitno da svi budete Hrvati, ima Hrvata i Hrvata, Kovačićevu Jamu su preveli i Japanci i Kinezi, za Petra Krešimira nitko živ nije čuo osim glupe učiteljice povijesti koja za njega zna danas, ali nije znala pred dvadeset godina.”
Uzalud.
Kod toga me mačka ne smeta samo ime. Stalno ga nose doktoru, mršav je, izgleda poput upitnika, ja ga zovem Šiljak.
Rekla sam im: “Ima gliste, odvezite ga nekamo, previše trošite, dvjesto dinara svaki put kad odete na pregled, strašno ždere a stalno je mršav, zašto za te pare koje dajete veterinaru ne kupite meni nitroglicerin u spreju, uvijek netko ide u Austriju...”
“Nona”, rekla mi je unuka, “nije moguće da si ljubomorna na Petra Krešimira? Totalno si podjetinjila.”
Šutila sam. Živimo u svijetu kojim vladaju kućni ljubimci. Mala Kika, ona je unuka druga Josipa, imala je mačka Tomislava. Kad je crknuo imao je petnaest godina, plakali su kao da im je umrlo sve na svijetu.
“Drugarice Nado”, rekao mi je drug Josip, “jedino što mi je ostalo od pokojnog Tomislava to je ovaj komadić repa.” Pokazao mi je komadić repa od pokojnog Tomislava.
“To nije lijepo”, rekla sam, “odrezati mrtvom mačku komadić repa i pretvoriti ga u privjesak za ključeve, to nije ljubav. Kako ćeš se pomiriti sa svojom smrću ako se ne možeš pomiriti sa smrću mačka? Druže Josipe, ne bismo se smjeli toliko vezivati, mi koji smo na odlasku. Nas smrt voljenih mačaka jače boli.”
“Nisam na odlasku”, rekao mi je drug Josip, “svaki dan gledam osmrtnice, mrtvaci su sve mlađi i mlađi. Drugarice Nado, nema naših vršnjaka u osmrtnicama.”
“Druže Josipe”, rekla sam, “naših vršnjaka tamo nema jer su ili davno mrtvi ili imaju škrtu djecu. Ružno je što si pokojnom Tomislavu odrezao komadić repa, jadna životinja.”
U gluhe uši.
A kad malo bolje pomislim, lijepo je imati nekoga čiji komadić želiš zadržati i nakon njegove smrti. Možda to jest ljubav, to nemirenje s gubitkom. Da me netko pita kome bih od svojih ukućana odrezala komad nečega i držala ga u torbici pokraj lijekova... Kad bi postojala takva jedna anketa, danas nas anketiraju stalno i na sve teme, kad bi me netko pitao, gospodo, čiji biste komadić repa... pramen... Izvukla bih se: “Draga djevojko”, (ankete rade mlade cure), “ne mogu zamisliti smrt mojih najdražih.” Vama ću reći, vi to možete razumjeti, čitava vaša povijest je ubijanje, dlake s glava mojih ukućana rade bih čupala nego rezala.
Gdje sam stala?
Frižider je stalno prazan, u njemu samo poluotvorene konzerve mačje hrane, izvlače ih pola sata prije nego ih Šiljku tutnu pod nos, drže ih na sobnoj temeperaturi, paze da mu se ne prehlade crijeva i gliste koje se u njima rastežu. Kad je počeo rat moj se zet javio kao dobrovoljac. Zašto? A zašto mene nije jebao Kardelj ili Milentije Popović?
Kći mi je rekla: “Prodajmo kuću, ajmo u podstanare, platit ćemo malome školovanje na američkom fakultetu u Beču, tamo studira Gadafijev sin, kad diplomira naći će dobar posao u Libiji, svima će nam biti bolje.”
Ni dan danas ne znam da li je to s Gadafijevim sinom bila istina ili me uhvatila na trik znajući koliko su mi na srcu Tito i nesvrstani. Djeca su jako maštovita kada treba opljačkati roditelje. Uvijek mi se sviđao Gadafi, ako je bio dobar Titu, bio je i meni. Tito je bio veliki čovjek, to se zaboravilo. Kad su mi rekli da je Petar Krešimir bio velik, rekla sam im: “Veći od Tita?” Ostali su bez riječi.
Unuk je rekao: “Okej, nona, neka se naš mačak zove Tito.”
Moja kći misli, ja mislim da moja kći misli, da ja nju na neki svoj čudan način volim, i nju i njenu djecu, samo sam mrzovoljna jer me muči osteoporoza. Ne muči me osteoporoza. Ja vas pitam, pitam vas ja, zašto bih ja njih voljela na neki svoj čudan način a bila mrzovoljna zbog osteoporoze od koje ne bolujem? Ne, ne volim ih ni na kakav način. Opljačkali su me, unesrećili, šutim o tome i serem okolo o ptičjem mlijeku. To je najviše što mogu učiniti za te svinje. Nadam se da će ovo ostati među nama i da moj unuk nije lagao kad je rekao da će kazetu staviti u posebnu kutiju koja će se automatski zatvoriti. Ja njemu kazetu, on meni pedeset eura. Sigurna sam, dat će mi dvadeset eura i reći da ja do ovog posla ne bih došla bez njega. Meni je i dvadeset eura veliki novac, iako ću uskoro... Prodali su moju kuću. Nakon dvije ili tri godine, slučajno sam čula, ne razgovaraju kad sam u blizini, u Beču nije studirao Gadafijev sin. Bilo mi je jako teško. Sve što je moja majka dobila kao žrtva fašističkog terora dala sam svom djetetu u dobroj vjeri i postala prosjakinja.
Drug Pilepić mi je rekao, nazvala sam ga kad je umrla drugarica Branka: “Drugarice Nado, tko će te prevariti ako neće tvoj.” Njegov sin prodao je njegovu veliku kuću, drugu Pilepiću kupio je garsonijeru.
(Ako me pratite, mislit ćete kako ne znam što govorim, malo prije sam rekla kako drug Pilepić ima veliku kuću, sada govorim kako ju je prodao. U mom životu postoje dva Pilepića, mogla sam jednom promijeniti ime da ne miješate ljude i da ne mislite kako sam senilna i kako mi se ne može vjerovati, namjerno nisam jednom Pilepiću promijenila ime. Prestara sam da bih ugađala Amerikancima, lažem samo domaćima.)
“Neka je on sretan”, rekao mi je drug Pilepić, “meni malo treba, moja Pavica je umrla, nonićima ništa nije teško učiniti za svoju djecu i unuke.”
Drug Pilepić sere, nikome ne priča kako je živjeti ispod ploče, peti kat bez lifta. Nonićima i nonama je ovako zato jer međusobno ne razgovaramo iskreno. Da iz naših razgovora izbacimo ptičje mlijeko a uključimo bolove koje osjećamo dok nam naša stara djeca lome kosti koje nije pojela osteoporoza sve bi bilo drugačije. Kome to reći? Kako razgovarati s lažljivim, patetičnim, prestrašenim govnom, govorim o onom drugom Pilepiću.
Htjela sam mu reći: “Druže Pilepiću, mene nećeš prevariti, ti se svoga sina bojiš, strah nije dobrota.”
Ništa nisam rekla jer je moj unuk došao na vrata i rekao: “Opet smo na telefonu, ako mama dozna ubit će te.”
Rekla sam: “Mene je nazvao drug Pilepić, ne ja njega.”
“Drug”, nasmijao se moj unuk, “kakav drug, ne postoje više drugovi, nona.”
“Otkada”, rekla sam, “pred dvije godine drug Gadafi je na školovanje u Beč poslao svoga sina druga, a ti mi govoriš kako drugova više nema...” Možda sam ga pogledala pogledom koji nije bio pogled none, on me pogledao pogledom unuka koji gleda nonu koja nije nona.
Nikad nisam iskrena s mladunčadi svoje mladunčadi, držala sam slušalicu u ruci, onoga dana kada me unuk onako pogledao, rekla sam drugu Pilepiću: “Druže Pilepiću, moram prekinuti, unuk je na vratima sobe, ne smijem telefonirati kad su oni u blizini, brane mi jer je skupo.”
Tužio me mojoj kćeri.
Rekla mi je: “Mama, zašto okolo sereš da ne smiješ telefonirati? Paranoična si, to je smiješno, što će ljudi teći?”
Rekla sam: “Ne znam što mi je bilo, ja sam stara, bolesna, nervozna, nemoćna, senilna žena. Sudite mi kao takvoj.”
“Mama”, rekla je moja kći, “ovdje ti nitko ne sudi, mi samo od tebe očekujemo da uzmeš u obzir koliko košta telefoniranje, ja u Italiji ne mogu zaraditi koliko vi ovdje možete potrošiti.”
“Da li sam ti ja najveći trošak”, pitala sam.
“Nisi”, rekla je, “ali si trošak. I najmanji trošak je preveliki trošak kad se nema love. Ne budi hipersenzibilna, pomozi mi da izađemo iz ovog sranja, tvoja zloba i tvoje nazivanje kojekakvih partizana ne može pomoći. Ponavljam, sretnite se negdje u kafiću pa razgovarajte.”
A da sam joj rekla, koga mogu pozvati u kafić kad nemam za kavu, onda bi mi rekla, pričajte u parku. Ne volim parkove, bojim se pasa. Moja prijateljica, drugarica Maša, ima psa pasmine crni vuk, velik je kao tele. Poklonio joj ga je sin kad je otišao u Kanadu. “Neka ti se nade, mama, da te zaštiti od drogiranih klinaca u parku.” Drugarica Maša nikad nije odlazila u park dok nije dobila crnog vuka koji se zove Beba. Svi se boje crnog vuka Bebe. Nikad se ni jedan drogeraš nije približio mojoj prijateljici kojoj se ne bi mogao približiti i da nije imala crnog vuka Bebu, dok nije imala Bebu dane je provodila na balkonu... Drugarica Maša se na stepenicama u svojoj zgradi saplela o crnog vuka Bebu, pala i slomila bedrenu kost. Leži u bolnici u Lovranu, srećom, njezin sin ima novaca. Ja jednom godišnje idem u Lovran, tamo su najbolji doktori, idem zbog kičme, moj pranećak je tamo doktor, zove se Dušan, nije Srbin. U našem kraju ima jako mnogo Dušana i Radovana, svi su Hrvati. Dobili su srpska imena po našim drugovima Srbima s kojima smo se skupa borili dok smo bili drugovi i dok smo se skupa borili.
“Mama”, rekla mi je kći, “kad si u bolnici, druga si žena. Ti si jedino biće kome je ljepše u bolnici nego doma.”
“Boli me kičma, oni me masiraju”, rekla sam, “zato mi je bolje ovdje nego doma.”
Nisam rekla, “ako mi je bolje u bolnici nego doma, to govori nešto o mom domu.”
Ne volim se svađati s mojom kćerkom, rijetko joj kažem: “Cijela je kuća na meni dok si ti u Italiji, ja tvojoj djeci kuham paštu bolonjeze iako sam u godinama u kojima bi oni morali kuhati meni, kad tebe nema doma. Dala sam vam kuću, sve sam vam dala, a sada sam vam teška, a ja ne mogu živa u grob, da mogu, otišla bih.” Svi bi starci ponekad morali biti patetični i puniti stare oči vodom. Nikad joj ne spomenem muža koji po čitave dane sjedi u sobi, puši i bulji. Vidjela sam da bulji jer sam jednom ušla u sobu, mislila sam da je soba prazna, htjela sam promijeniti posteljinu, sjedio je kraj prozora i gledao u zid kuće preko puta, nije čuo da sam ušla. On je mlad čovjek, najlakše je buljiti i pušiti, ni nama poslije rata nije bilo lako, nismo buljili i pušili, odlazili smo na radne akcije, gradili pruge i ceste. Kad su mojoj prijateljici, drugarici Ani, odveli muža na Goli otok, tražili su od nje da ga se odrekne i razvede. Nije htjela. Jednom sam je, čini mi se da je bila četrdeset i deveta, vidjela kako mete Bulevar Marxa i Engelsa. Bilo je šest ujutro, mela je smetlarskom metlom, a bila je profesorica.
“Kako si, drugarice Ana”, pitala sam drugaricu Anu, a mogla sam proći pokraj nje, ne pitati je ništa, sa ženama informbiroovaca koje se nisu htjele rastati nije trebalo razgovarati. Ipak sam je pitala: “Kako si, drugarice Ana?”
Drugarica Ana je digla pogled s Bulevara Marxa i Engelsa. Rekla mi je: “Dobro sam. Jutros sam ovdje bila već u tri pa sam dobila najbolju metlu. Lakše mi je mesti kad je metla dobra.”
A njezin pokojni muž bio je sveučilišni profesor, a drugarica Ana je bila profesorica i mela je onaj Bulevar Marxa i Engelsa koji se danas zove Bulevar oslobođenja i nikad, nikad nije pala u depresiju. I danas je živa, čujemo se kad ona nazove. Ima krasnu kćer, profesoricu koja dobro zarađuje, ne otima joj penziju, drugarica Ana može telefonirati koliko hoće. Danas dižemo kredite i plaćamo strance da nam grade ceste. Nakon oslobođenja, na pravo oslobođenje mislim, sami smo gradili i pjevali, da nam živi živi rad. Da netko mome zetu da kramp u ruke ne bi bio u depresiji. Danas su svi u depresiji i svi bolesni od raka. Kad neka prijateljica moje kćeri oboli od raka, a sve su bolesne od raka, onda moja kći kaže: “Bože dragi, rak kosi samo mlade.” Zaboravlja da je davno bila mlada, pedeset godina nije mladost, ali ja znam što ona želi reći. Želi reći da bi bilo logično da ja imam rak jer imam osamdeset. Ali ja nikad nisam živjela u stresu, ni pušila, ni pila, ni gutala antibejbi pilule, ni odlazila na abortuse, a sve su to rizični faktori. Teško je živjeti okružen ljudima koji jedva čekaju da crkneš. Sad mi je palo na pamet, možda je i to rizičan faktor? Ovi će mi gadovi doći glave!
Nikad joj nisam rekla: “Sve se vraća, sve se plaća, sve ste stavili na jednu kartu, na Gadafija, a Gadafi je, to sada znamo, terorist. To vam je božja kazna, nitko od nas ne vjeruje u Boga, ali On se osvećuje i nevjernicima.”
Nisam vam rekla, nos brišem platnenim maramicama. “Nona, zašto ne upotrebljavaš papirnate maramice?” Kako odgovoriti na to pitanje? Gadim im se. Zato ja svoje maramice iskuhavam, kad nikoga nema doma, malo deterdženta za bijelo, kuham ih u loncu u kome oni kuhaju špagete. Isperem ga dobro, stalno jedu špagete, ne bih htjela da zbog ostatka deterdženta previše seru. Ja bih morala prati školjku i ono ispod daske. Nisu me otkrili. Kako iskuhavati maramice kad nemaš pravi lonac? Svoje maramice ne smijem miješati s njihovim bijelim rubljem. Šiljak ovoga časa skače po kuhinjskim elementima, zna da ne smije, oni mu to ne dozvoljavaju, obliže sve šalice i lonce. Neću ga tjerati. Tko sam ja da se obračunavam s Petrom Krešimirom? Zbog vas ga zovem Petar Krešimir, inače ga zovem Šiljak. Neka im oblizuje šalice, ako dobiju bolest mačjeg ugriza ispadat će im limfne žlijezde iz tijela, znam jedan takav slučaj, rekla sam im za taj slučaj, ne puštajte mačka u kuću, ispast će vam limfne žlijezde. Uzalud. Petar Krešimir ovoga časa leži u velikoj zdjeli za salatu. Ja imam svoju zdjelicu za salatu, u nju ne može stati, ne bih htjela da meni ispadaju limfne žlijezde iz tijela. Tko bi me njegovao, nitko. Sada Petar Krešimir grebe crveni, umjetni mak, puna nam je kuća umjetnog cvijeća.
“To je neukusno”, rekla sam, “kao da smo na groblju.”
U gluhe uši. “Mama, to je svileno cvijeće, to nije kič.”
Kako bilo, crveni svileni mak više nije što je bio, Petar Krešimir me gleda, ja ga tjerati neću. Radi, care, što te volja.
(Mislite da sam skrenula s neke teme? Unuk mi je rekao: “Nona, ne opterećuj se, nema neke teme, tema je život.”)
Sada Petar Krešimir liže džezvicu u kojoj oni ujutro griju mlijeko, neka liže, neka liže, odvratna životinja! Nosač glista! Kad smo sami doma, Petar Krešimir i ja, hranu mu stavim u posudicu pa pustim na balkon onog debelog narančastog mačka. Debeljko halapljivo guta. Petar Krešimir me gleda i čeka od mene pomoć, odvratna životinja. Kad nema narančastog u blizini . Petru stavim u posudicu smrznutu hranu, pokraj posudice čašu slatke vode, pa se skupe ose. Još ga nikad ni jedna nije ubola, to ne znači da jednom neće.
Moj ratni drug mi je rekao, on ima jednog ratnog druga koji je poznavao druga Tita prije našeg rata. Taj je drug rekao mom ratnom drugu: “Miro, ovaj naš Tito nije onaj Tito, ovaj Tito je lažni Tito.” To mi je drug Miro šaptao pred deset dana kada sam gledala ogrtač za kupanje, na tržnici, samo sam gledala.
Sigurno ćete se čuditi zašto se tako čudno smijem, smijem se tako jer još nisam stavila zube, jutro je, imam dva para zubiju. Jedne od četrdeset i devete, druge od ove godine, našli su neku vezu, dobila sam ih besplatno jer od četrdeset i devete nisam tražila nove. Starima jedem, novi mi služe kad idem doktorici po recepte ili na tržnicu gledati košulje na kvadrate i onaj ogrtač. Luda sam za košuljama na kvadrate.
Rekla sam mom ratnom drugu Miru: “Druže Miro, nema veze da li je naš drug Tito bio pravi ili krivi, svi smo ga voljeli, svi smo dobro živjeli, svi smo plakali kad je umro, nogometaši su se bacali po igralištu, urlikali od boli i grizli zelenu travu, a cijeli svijet je došao na pogreb. Tko zna da li bi nam život bio tako lijep da je umjesto onoga Tita bio pravi Tito, ako naš Tito nije bio pravi Tito?”
Drug Miro mi je rekao: “Drugarice Nado, žalosno je da ja sa svojom penzijom hranim i kćerku i unuka, a bivši zet je jučer pozvao moga unuka na ručak i predstavio mu jednu gospodičnu, rekao mu je da je to ozbiljna veza, da su stupili u spolne odnose, on i ta gospodična, i da će se oženiti u crkvi.”
Ja sam rekla: “Druže Miro, svatko od nas ima svoju priču.”
“Drugarice Nado”, rekao mi je drug Miro, “vaša je kćerka udana, nije razvedena, vaš zet je fin gospodin, vi ne hranite njih, oni hrane i paze vas.”
“Slušajte”, rekla sam, “da se razumijemo, meni s njima ne fali ni ptičjega mlijeka.”
Unuk mi je rekao: “Nona, bilo bi super kad bi Amerima nešto citirala, ispast ćeš pametnija.” Ne volim ljude koji citiraju, oni su mi dosadni, moj unuk poznaje Amerikance, bio je godinama u Americi, potrošio je na školovanje moju kuću koju smo majka i ja dobile kao žrtve fašističkog terora. Moj drug Maroje posudio mi je knjigu “Sa zrnom soli”, kupio ju je u Beogradu, tamo mu živi sin, u njoj su samo citati. Listam, nešto sam potcrtala, listam, kada nađem, onda ću vam citirati.
Mogla bih vam citirati i Pascalove misli, imamo ih na polici, visoko su, knjiga je debela, bojim se da mi padne na glavu, pa da ja padnem, pa da slomim bedrenu kost, pa da doktor kaže mojoj kćeri ono što je rekao sinu moje drugarice Ane. Rekao mu je: “Gospodine, hoćete li da vašu mamu operiramo tako da preživi ili...”
Sin moje drugarice Ane rekao je doktoru: “Tako da preživi” i dao mu hiljadu eura. Zato je moja drugarica Ana još živa i zdrava. (Nemojte se čuditi kako to da ja govorim hiljadu a ne tisuću, ja sam uvijek govorila hiljadu i govorit ću hiljadu.)
Da liječnik moju kćer pita: “Gospođo, hoćete li da operiramo vašu mamu tako da preživi, ili...”, rekla bi: “Gospodine doktore, učinite najbolje”, a ne bi mu dala ni dinara.
Listam, listam onu knjigu “Sa zrnom soli.” Ništa mi se ne sviđa. Ovo ću vam reći, moja unuka je u drugom sranju, to još nitko ne zna, ne zna ni ona, mene ne može prevariti.
Našla sam citat koji će se svidjeti vama Amerikancima. “Ljubi druge, ako želiš da te ljube.”
Seneka sere jer ne zna s kim živim.

04. Baka


Ne vjerujem sinu. “Stara, ovo je američki projekt, dobit ćeš pedeset eura, govori istinu i samo istinu, ako budeš lagala, Ameri neće platiti.”
Zvoni poštar... Karte iz Križevaca i sto kuna iz Zadra. Moj se sin bavi trgovinom kartama na kojima su šarene ptice. A ja sam mislila da će biti predsjednik Evrope. Naučio je čitati u drugoj godini, latinske nazive brontosaura i dinosaura znao je u četvrtoj, o starcu Filemonu i njegovoj ženi Baukidi koji stanovaše u bijednoj kućici pričao mi je prije nego je krenuo u školu.
Joško je u spavaćoj sobi. “Onda, majčice, što kaže Glorija, tko je koga?”
Vikendom, kad sam doma, čitam Gloriju. Sin čita Williama Blakea. “Oče, oče, kamo to ideš, uspori korak svoj. Reci svom malom dječaku, oče, jer ću zalutat, joj. Mračna bje noć, a oca nema, u močvaru kroz mrak, dječak sve jače gazi i plače, magla se diže u zrak.”
Blake, stalno se vuče po kući, moj sin ima čudan ukus. Glorija me manje opterećuje. Priča o Onasisu i Kalas. Kalas je bila svjetska zvijezda kad je srela bogatog patuljka. Zaljubila se, hvalio se prijateljima, nije mogla dočekati da stignemo do hotela, popušila mi ga je u autu, gledao sam obrijani šoferov potiljak dok sam svršavao. Nije to pisalo u Gloriji, nisu spominjali ni gledanje ni potiljak, sigurno je bilo tako. Muškarci, kad svršavaju, tupo bulje. Gdje još čovjek danas može pročitati ovakvu priču iz života? Kako kraće i jasnije reći kakve su muškarci svinje? Neodoljivi jebači koji osjećaju neodoljivu potrebu da o tome seru okolo. Da li je itko čuo Kalasinu priču? Kalas je klečala u autu? Držala u ustima neoprani Onasisov kurac? Ili ga je ipak isprala šampanjcem? A šofer? Pregrada je bila od mutnog stakla? Šoferu se digao? Priče o seksu uvijek su muške priče. Ja ne mogu bez Glorije, sin ne može bez prastarog kretena Blakea i interneta. Ima li razlike? Osjećala sam strahopoštovanje prema internetu dok se nisam priključila. Govoriti ću, govoriti, govoriti, govoriti, a onda izvući traku, baciti je u vatru i gledati kako se plastika kovrdža. Kaljeva peć ima stopet godina, to je jedino što smo izvukli iz kuće koju smo prodali. Pećar mi je rekao: “Gospodo, morate promijeniti vratašca, vidite kako su zakrivljena, ne dihtaju dobro, potrošit ćete mnogo drva.”
“Ne”, rekla sam, “želim da ostanu stara vratašca, neka se vidi židovska zvijezda.”
“Židovska zvijezda vam je s unutrašnje strane vratašca, nitko je ne vidi osim onoga tko otvara vrata, vi ste doma samo vikendom, svake ćete zime potrošiti dva metra drva više da bi židovsku zvijezdu gledao netko kome nije do toga. Skinite ta vrata, stavite nova, stara zadržite pa gledajte u njih kad osjetite potrebu.” Pećar je mislio da sam luda. “Gospodine”, rekla sam, “ja vas plaćam, ne tražim savjete ni psihološku pomoć, samo vi ostavite vrata.”
“Ljutite se bez potrebe, ja vam samo želim pomoći.”
“Ne”, rekla sam, “ostavite stara vrata.”
Mrzim, mrzim, mrzim kad mi žele pomoći ljudi od kojih ne tražim pomoć. Mrzim, mrzim, mrzim majstore! Zašto svi majstori misle? I zašto se ja bojim svih majstora? Tih samopouzdanih, preskupih drkadžija? Ponosna sam na sebe, ostala su stara vrata, ne zbog židovske zvijezde, Židove držim jednakim gadovima kao što su to Rusi ili Mađari, vrata volim jer su stara. Peć bez starih vrata ne bi bila ona peć koja me grijala u kući koju smo prodali. “Ne plači nad onim što ne može plakati nad tobom”, to je Sofiji Loren u njenoj autobiografiji rekao Vittorio De Sica. Da li je po kriterijima moga sina Vittorio De Sica dovoljno velik ili bih ipak trebala citirati Churchila? Što je govorila debela, smrdljiva pijančina koja je dobila Nobela za književnost, a možda se i varam? Volim gledati u staru peć na kojoj ne vrište novi detalji. Sve je oko mene novo. Grad, muž, majka, djeca, zemlja. Moje prijateljice su moje nove prijateljice, sluškinje, uglavnom Poljakinje i Ruskinje. Nemaju kompjuter. Sin mi je iz Amerike donio laptop. Kupio ga je mojim parama. Surfam i tražim lijekove protiv depresije. Čitam Doktora u kući i tekstove o depri. Na helexu sam. “Alprazolam, benzodiazepin koji u posljednjih petnaest godina u SAD-u sve više stječe popularnost u odnosu na valium, može se prepisati za liječenje tjeskobe. Do 17% američke starije populacije prekomjerno koristi ili zloupotrebljava lijekove na recept poput ovoga, koji im pomaže da zaspu i da se osjećaju smirenima. Pokušate li ih skinuti s ovog lijeka, to može izazvati gubitak pamćenja, zaboravljivost, prekomjernu pospanost i nespretnost. U Engleskoj i Walesu zajedno, u razdoblju od 1990. do 1996. godine 1623 ljudi je umrlo od predoziranja heroinom, morfijem i ostalim opijatima, dok je istodobno 1810 ljudi umrlo od benzodiazepina.” Colors, moj najdraži časopis, broj 47, zove se Ludilo. PTSP... Ništa nisam o PTSP-u našla u Colorsu. Naši toliko drkaju o tome, a na ekranu, kad ukucaš PTSP, osvanu fotografije predsjednika i dopredsjednika kninskog udruženja peteespeovaca, kolika je temperatura ovoga časa u Kninu, na kninskoj se tvrđavi vijori hrvatska zastava. Koga boli kurac kolika je ovoga časa temperatura u Kninu?
Zašto na svakom koraku gledamo u mjerače temperature? Sto to govori jebenim peteespeovcima?
“Bez psovki”, rekao je sin, “ne podnosim kad starije žene psuju poput nadrkanih klinaca. To je jezivo neukusno, citiraj nekoga, budi pametna, učini nešto za Hrvatsku, impresioniraj Amere.”
Idu mi na kurac ljudi poput moga sina koji čitaju totalno otkačene pisce pa okolo dave citatima. Moja kći sakuplja latinske poslovice. “Inter spem et metum.” Djeca su mi bolesna. Mrzim mudre izreke. Danas su svi mogući citati ionako složeni u knjigama ili na Mreži. Ne moraš čitati da bi citirao, možeš samo čitati citate pa citirati. Evo, na Netu sam tražila rak dojke i našla citat, šef odjela za rak dojke njujorškog Memorial Sloan-Kettering Cancer Centra rekao je, “trebali bismo odoljeti žrtvovanju života samo zbog troškova.” To mi je super citat. A tko je čuo za toga gospodina Cliforda Hudisa? Tko danas citira doktore za rak? Nitko osim žena koje ga imaju i onih poput mene koje ne znaju da ga imaju. Možda najpametnije rečenice izgovaraju ljudi koje nitko ne citira?
Ovo mi je super, “blago normalnima, tim čudnim bićima.” To je rekao Roberto Fernandey Retamar, kubanski pjesnik.
“Moja majka je i najbolje i najgore što mi se ikada dogodilo.” To je rekao Jorge Luis.
“Radim sam, mislim sam. Ja sam tih čovjek.” To je rekao Juan.
“Poludim kad mi ljudi kažu da sam kurva”, to je rekla Raquel.
Od čega vi bolujete?
“Četiri bijele tablete i jedna zelena svaki dan”, to je rekao Didier.
“Neki se rode, neki će umrijeti, neki se smiju, a neki će plakati”, to je rekao Michael Raul.
“Upoznali smo se jučer, poljubili se danas, a vjenčat ćemo se sutra”, to je rekla Elena.
“Čega se bojiš?”
“Bojim se vanjskog svijeta jer je tamo Rafael, a njega ne želim vidjeti.”
“Ali ti si Rafael.”
“Sad razumijem čega se bojim.”
“Ono što želim više od ičega jest da odem na more”, to je rekla Pina Valona.
Što fali ovim citatima? Čitajte Colors, ljudi! Sve su to rečenice koje su izgovorili ljudi u ludnicama diljem svijeta. Ima li razlike između tih rečenica i onoga što govore omiljeni pisci moga sina?
Jutros sam u grad otišla pješke. Na stepenicama sam susrela susjedu. “Imate dobru boju kose.”
“Super kako se možete penjati uz stepenice, ja pješke idem samo nizbrdo”, rekla sam.
“To nije dobro za koljena”, rekla je susjeda.
“Imate njegovane ruke, bez pjega”, moje riječi.
“Spržila sam pjege, imate doktoricu na Korzu, dvjestošezdeset kuna, spržila sam i pjege na licu i vratu i sitne bradavice. Paljenje staračkih pjega ulaganje je u dušu. Kad padne krasta, vidiš ružičastu mrlju, pomisliš, ha, još živim, samo mi je kora stara, kad spalim koru, izaći će moja sakrivena mladost. Osjećam se poput djevojke zato jer sam spalila starost. Koja ste krvna grupa?”
“A plus”, rekla sam.
“Izbjegavajte meso i sve mliječne proizvode. Mlijeko će vam izazvati gljivice, gljivicama je gnijezdo u maternici, kad se perete, gljivice vam krenu na ruke, zato su vam ruke u takvom stariju. Pijte acedofil, ne prečesto, jednom ili dva puta tjedno, acedofil je smrt za gljivice, ako ni to ne pomogne, šutnite tri vaginalete u otvor.” Taknula mi je rame, ona je krenula uzbrdo, ja nizbrdo.
Ne smijem paliti stare pjege i sitne bradavice, to mogu žene koje ne rade u Italiji, samo dokone gospode pale starost, kad spališ pjegu napravi ti se krasta, krasti treba dva tjedna da bi otpala, ne možeš svijetom hodati krastava lica, ne danas kada se toliko zna o sidi, kako ljudima objasniti, ove kraste nisu sida, to je buduća mladost. Acedofil mi izaziva proljev. Voljela bih zapamtiti taj razgovor i osjećaj koji me drmnuo kad mi je susjeda taknula rame. Meni malo treba. Nije li zvuk glasa moje susjede u mom sjećanju važniji od Pascalovih misli? Kako mi Pascal može pomoći ako se u mojoj maternici ugnijezdi milijun gadnih gljiva? Taj Pascal, knjižurina je ogromna, pokojni Pascal vjerojatno nije bio glupan, mogla bih ga dohvatiti s police. Knjiga počiva u debeloj prašini, a ja mrzim, baš mrzim, baš mrzim životne istine u kratkim rečenicama. Nisam čitala velike knjige, ne znam engleski, to nešto o meni govori. Kad je moj sin bio u Americi kao srednjoškolac i ostao bez para, nazvala sam njegovu stanodavku koju je on morao zvati mama jer je tamo bio besplatno, moja me kći slušala dok sam govorila, “tenk ju misiz for ol ju ar dujing for maj san, plis, giv to him handert dolars, aj vil put dis mani on jour bil.”
Kći je vrištala. Tekst pamti i danas. Često me zove Mama Bil. Toliko ga je puta ponovila da će mi dovijeka zvoniti u glavi. “Mama”, urlala je, “mamaaaaa...”
Zašto volimo svoju djecu? Danas mi je rođendan, nitko se toga nije sjetio, pedeset i peti. Patologinja Renata je rekla: “Velik broj ljudi umire na rođendan, nitko ne zna zašto.”
Ne osjećam se loše što nikako ne znači da neću ovoga časa capnuti, ili iduće godine na rođendan. Opsjednuta sam strahom od smrti i boleština. Otvorila sam Operu, zato govorim punim ustima, volim marcipan. Magda, Poljakinja, radi sa mnom u Trstu, poklonila mi je mačku od sijena, sjedim u kuhinji, stara je kod doktora, kći leži na kauču. Jebena, mala trudnica. Držim nos u varšavskoj mački, miris sijena vraća me u djetinjstvo. Sjećam se kako sam s bakom, majkom pokojnog oca, sakupljala suhu travu i malim je drvenim vilama nekamo bacala. Na stog? Na hrpu? Moja je baka bila brbljava žena, voljela je ogovarati i smijati se, kad bi se smijala, dlanom bi pokrila usta, gledala me malim, plavim očima. Djed je bio visok, noge je svake večeti prao u lavoru, na glavi mu je bila kapa, nije je smio skinuti, plavila bih od straha i urlanja. Bojala sam se njegove obrijane glave. Baka i ja spavale smo na visokom krevetu, prazne, staklene bočice na noćnom ormariću, moj je djed bio pomorac. Svako je jutro ovčje mlijeko kipjelo u kotliću, gledala sam u vatru. Uvečer su ovce odlazile u štalu, zvonca su zvonila, zrak je bio mokar, i trava. Nedostajala mi je majka koja je živjela u kući pokraj mora, bakina je kuća bila na brdu. Vidiš one šatore, tamo pokraj onih šatora žive mama i nona. U šatorima su bili austrijski i njemački turisti. “Bite reket, bite luftmadrac, bite reket, bite, bite, bite...” Mi djeca stajali smo u dugačkom repu i čekali kad će Nijemac maknuti platnena vrata i nekome od nas pružiti reket, lopticu ili madrac. Sretnici bi jurili prema moru i treskali se potrbuške na zračne jastuke ili reketom mlatili lopticu koja je imala krilca od plastične čipke. Nelagoda, sram, užitak. Djed je umro od raka prostate, mogao se spasiti. Doktori su mojoj noni preporučili operaciju, ništa mu nije rekla, valjda ga se htjela riješiti. Nekad su liječnici istinu o stanju pacijentovog zdravlja govorili samo rodbini. Danas je drugačije, zato mnogi prežive rak. Dugo se mučio. Kod none sam voljela jesti maslo. Žuti namaz koji nije bio putar mazala sam na vrući kruh. Gotovo svake večeri nona i ja bismo otišle do njene prijateljice koja je imala staru majku. Starica je bila u krevetu, na potiljku klupko sijedih dlaka. Ja sam gledala u vatru, i danas u vatru mogu buljiti danima, baka i prijateljica pričale su priče koje nisam razumjela. Vraćale bismo se noću. Nona i ja na uskom, šumskom puteljku. Ona hoda ispred mene, u ruci drži fenjer, ja, mrtva od straha, mrak me užasavao, capam za njom, zvjezdano nebo, oko nogu trava u kojoj se skrivaju šumske jagode koje ne vidim i crvi koji zeleno svijetle. Bakinoj prijateljici dolazio je visok muškarac. Lijevao je crno vino u mlado grlo, imao je lijepe zube, visoke jagodice i crnu, kovrdžavu kosu. Prvi muškarac u mom životu. Kad sam odrasla viđala sam ga u kanalu pokraj milicijske stanice. Kosa mu je bila paperje, lice purpurno. Jednom mu ga je izgrizao pas. Zvao se Viki, veliki, pjegavi pas. Viki je bio jedini pas u Dragi. Vlasnik psa bio je šumarski inžinjer, žrtva je bio lokalni pijanac, nitko nije mislio da bi Viki trebao nositi brnjicu. U mom su djetinjstvu i psi i ljudi bili mnogo slobodniji. Ponekad bih na pijanca naletjela u čekaonici našeg liječnika, u kutu je stajala porculanska, okrugla pljuvačnica, na zidovima čekaonice visjeli su natpisi, ne pljuj na pod! Hrakali bi muškarci i žene pa pljuvali u porculan. Tko je praznio posudu? Tko ju je prao? Buljio bi u mene praznim, trijeznim pogledom, uvijek je bio trijezan kad bi išao doktoru, mislim na onog pijanca. Na djedovom sam pogrebu nosila bijele ljiljane, njihov mi je smrad u nosu. Baka je jedne noći sanjala kako je djed zove, ujutro je to ispričala svome sinu, bratu moga pokojnog oca, poslijepodne se srušila pokraj jedne od ovaca. Ovce, pijanac, Austrijanci, Nijemci, šatori, šumske jagode i pokojni Viki.
Čuda čini mačka izrađena od poljskog sijena? Poljsko sijeno? Ne mislim na osušenu travu koja je nekad na polju rasla, nos držim u travi koja je nedavno rasla u Poljskoj. Kuhinjski elementi su prljavi. Čini nam se da smo ovdje privremeno, nema smisla otapati sitne, žute, masne točke. Rekla sam kćeri: “Zlato, kupatilo je pravi svinjac.”
“Zlato”, rekla mi je kći, “reci to sinu ili mužu.”
“Zlato”, rekla sam joj, svima govorim zlato, nekima zato jer se ne mogu sjetiti imena, drugima da im ne bih slomila vrat, “zlato”, rekla sam, “tvoj je tata bolestan, brat je prljavac, nona stara, trudi se koliko može, mene nema.”
“Okej, mama, cijenim to, super je što se ne dereš, uvalit ću kupatilo u domestos, blistat će poput kapljice kiše na rostfraj šipki sušila za rublje, govorim o sušilu koje sam kupila u Metrou.”
Nasmijale smo se a ne znam zašto. Da nismo sinu platili studij na američkom fakultetu u Beču kupatilo bi bilo čisto. Zašto sam sina poslala na studij u Beč? Čula sam da tamo studira Gadafijev sin. Ljudi koji skupa studiraju na američkom fakultetu zauvijek ostaju prijatelji. Ne sjećam se nikoga s kim sam ja studirala, Viša upravna, studij uz rad. Kampus je drugo, postoje filmovi o američkim kampusima. Zelena trava, studentski apartmani za dvije ili dvojicu, biblioteka, profesori na uređenim stazicama, nose naočale i sakoe od samta s kožnatim zakrpama na rukavima... O mojoj višoj školi nitko neće snimiti film. Bila je u centru grada, više nije škola, danas je privatna ambulanta za kožne bolesti. Popisani haustor, market na uglu, pijanci po klupama, profesori koji često kasne ili ne dolaze jer negdje imaju bolju tezgu... Svi studenti budući referenti. Godinama sam radila kao referent. Pogledat ću na internet, tko je referent? Ništa, piše ili na ruskom ili na engleskom. Bila sam sigurna, moj će se visoki, lijepi sin i Gadafijev sin skompati i postati braća. Ostalo će biti povijest. Kad se moj sin upisao na američki fakultet u Beču muslimani nisu bili na ovakvom glasu, da su bili, Gadafi mi ne bi pao na pamet, sve bi bilo drugačije. Pokušavala sam iz sina izvući dokaz da se uklopio, slizao s bogatima. Jednom mi je spomenuo da ga je neki Beograđanin koji je dolazio na faks u ručno napravljenom BMW-u pozvao u bordel u Bratislavu. Pušenje dvjesto maraka, sat seksa tristo maraka, noć petsto maraka, kokakola pedeset maraka.
“Zašto mi to pričaš”, rekla sam. “Moraš znati kako ti živi sin, stara, sve mi je bilo plaćeno, popio sam samo kokakolu.”
Smijao mi se, rugao. Pa opet Amerika. Studijska godina dvadeset tisuća dolara. Koja sam ja bila luđakinja?!
Joško odlazi u kupatilo. U kupatilu je. Pije vodu. Mnoge su moje znanice ostale bez muževa. U miru su ih muževi mlatili do smrti. Onda je došao rat pa su neke od tih muževa pobili četnici, njihove su udovice, doduše zanemariv dio, dobile krasne stanove.
“Ima boga”, rekla je moja mama, “sirotice će odahnuti, ipak je tužno da hrvatske bračne krize moraju četnici rješavati, doduše, u moje vrijeme nije bilo ni takve pomoći sa strane.”
Joško izlazi iz kupatila. Ulazi u svoju sobu koja je prije rata bila naša. Naravno da moja mama i djeca paze na njega, čuvati peteespeovca i danju i noću znak je pristojnosti. Tko su ti ljudi? Kad dignu u zrak samo sebe, to je okej, to više nije ni vijest u crnoj. Međutim, oni često u svoja usta uvaljuju prevelike bombe, dižu u zrak pola naselja.
Nisam zla, umorna sam, ne mogu više, dosta mi je Trsta i gospode Eme. Za večeru malo mlijeka i žuti griz. Voće kupujem samo za sebe, od svoga novca, gospodi Emi ponekad dam mandarinku, iako preko volje. Uvečer gospoda Ema popije tablete, a ja sjedim u njenom dnevnom boravku, gledam gole Talijanke kako plješću TV vodirelju koji plješće publici da bi publika pljeskala njemu i pitam se gdje su moja djeca, zašto je moja mama živa, tko je muškarac u našoj spavaćoj sobi, a opet, bolje mi je nego Magdi. Njen muž loče u Varšavi, kći joj se za lovu vuče po Zagrebu, postat će voditeljica na televiziji, diplomirala je kroatistiku, hrvatski govori bolje od bilo koga koga znam i intenzivno se jebe s pravim likovima. Kako će dobiti posao u Hrvatskoj ako nema državljanstvo? Ili ga je dobila a Magda mi to taji? Selim od parkinsa do alchajmera.
Ništa nisam znala o ratu kad mi je Joško rekao da se sam javio. Gledala sam i Sutjesku i Neretvu i Kozaru ali se nisam sjećala detalja. Partizani su gladovali, nisu imali uniformi, osim kape na glavi i petokrake koje su prišivale mlade partizanke. Joško je krenuo u rat u mjesto tridesetak kilometara udaljeno od Grada, uniforma šarena, trebao je dolaziti vikendom, četnici su na gradić bacali bombe, rata prsa o prsa nije trebalo biti. Da ti će te ubiti bomba dok igraš karte u nekoj praznoj srpskoj kući ili podrumu božja je volja, četnici ništa nemaju s tim. Čovjeka može pregaziti i smetlarski kamion ispred kuće, ako ima rođendan, a na kamionu nema retrovizora. Bila sam sigurna da će se Joško vratiti živ. Davno sam gledala onaj film Povratak ratnika. Muž ode u rat, Vijetnam, čini mi se, ona je Jane Fonda, a možda i nije, stvarno sam zaboravila da li joj je on bio muž prije rata ili je na njega naletjela poslije rata? Vojnik se iz frke vratio u kolicima. Sjedio je u njima, ona je ležala, on ju je lizao, ona svršavala. Ta mi je slika sijevala u glavi dok sam Jošku mahala s prozora, Mirko je došao po njega, na front su otišli njegovim autom. Zašto ga nisam otpratila do auta i zagrlila? Zato jer njegov odlazak u rat nisam držala sudbonosnim činom. Treba li ozbiljno shvaćati rat koga vode vojnici koji imaju pravo na slobodan vikend? U najgorem slučaju, mislila sam, Joško će biti u kolicima i lizati me. Ionako ne vjerujem u orgazam bez jezika. Više ne spavam s Joškom. Njegov psihijatar mi je rekao: “Pokušajte seksom, možda se otvori.” Seks nikad nisam držala antibiotikom širokog spektra. Poslušala sam psihijatra da ne bi pomislio da ne dajem sve od sebe. Primorka sam, opsjednuta tuđim mišljenjem. Što će ljudi reći? Što će psihijatar reći ako ne kupim crveno čipkasto rublje i ne zajašem na Joška? Ne znam koga pitati, zašto je seksi crveno čipkasto rublje napravljeno od sintetike koja kod svih žena izaziva gadan svrab i iscjedak? Zato jer su modni kreatori zlobni pederi? Ili je sintetika kruća pa bolje diže spuštene guzice? Svileno rublje djeluje čedno, ako je na čvrstom tijelu, i viskoza može izbezumiti mužjaka samo kad je na tijelu gimnazijalke. Zato sintetika? Zajahala sam Joška kao kurva koja je u sobu ušla bez poziva pa gurnula među svoja raskrečena stara bedra mušteriju koja ima beznadnih problema s erekcijom ali ne brine zbog toga. Nemoguća misija, ali ja slušam doktore. Ipak, jebeš bolesnika koji ne želi lijek. Preciznije, ne jebi bolesnika koji ne želi terapiju jebanjem! Trudila sam se, grudnjak mi je imao debele žice, nosila sam tange, bolno su mi se zabile u guzicu. “XXL nikad nismo imali, gospodična, imamo samo novogodišnji model, ove crvene”, rekla mi je zlobna prodavačica, metar osamdeset, pedeset kila, naglasila je ono “gospodična.”
“Okej”, rekla sam, “uzet ću te novogodišnje, poklon kćeri za rođendan.”
Kuja je znala da lažem jer sam kupila crveni grudnjak osamdeset i pet C. Taj XXL nije bio XXL. Bile su to male crvene gaćice, zajebancija koja se debelim, starim ženama stavlja pod bor. Dakle, objahala sam Joška, pa sjahala. Lizala sam mu jaja i oko jaja, nekad je to volio, pa odustala. Nisam mu uvalila one ružičaste kuglice, to je nemoguće učiniti bez pomoći žrtve. Zaboravila sam reći, on je pušio, otpuhivao mi je dim u oči, žmirio, tresao pepeo na plahtu... Na filmu su peteespeovci normalniji. Trude se da ugode. Žele se uklopiti. Samo na filmu su peteespeovci u kolicima i ližu. U životu su u kolicima njihove žene, one ližu li ližu, orgazma nigdje. Ne znam što bih rekla, ne mislim da bih uopće nešto trebala govoriti, mogla bih i ne srati u kazetu. Kad čovjeka drmne neka frka vrati se u prošlost u kojoj frke nije bilo, pa mu je žao što je u frci, a kad nije bio u frci nije znao da nije u frci pa je i tada bio u frci. Ha, što bi o mojoj rečenici mislio moj sin koji voli prastarog majmuna Blakea? Možemo li svi biti Blake? Da li je moja rečenica lošija od rečenice gadnog Blakea? Samo zato jer je nesuvisla i nije izrečena za buduća, daleka vremena? Govorim za vatru. Nitko me u vječnosti neće citirati. To ne znači da me nema, ima me, a nisam Blake?! Zašto sam se uhvatila Blakea? “Tjeraj svoja kola i svoj plug preko mrtvačkih kostiju.” Ljubomorna sam na pokojnika koji je čitav život srao mudre misli?! Dobro, htjela sam reći, Joško sjedi tamo u onoj sobi, puši, šuti i bulji, ja bih se ovdje u kuhinji trebala sjećati boljih dana i biti na rubu ludila jer me muž više ne hvata za guzicu. Proveli smo skupa mladost, plesali u Opatiji, brodom odlazili na Rab, golubovi su mi u Veneciji jeli iz ruku, tada se za golubove nije znalo da su krilati štakori. Ta bi sjećanja morala ubiti boga u meni, trebalo bi plakati i plakati i plakati... Ne plače mi se i ne osjećam nostalgiju za plesovima u Opatiji, boli me kurac za muškarca koji puši dva metra dalje mene, bilo bi mi drago da se ubije tako da ne digne kuću u zrak, podstanari smo, stan nije osiguran. To nisu pristojne misli, pristojno je obilaziti liječnike, tražiti savjete, grliti peteespeovca oko vrata kad se petkom vratiš iz Trsta. Ne znam. Baš ne znam. Svi su bili tamo, otići u rat bio je čin pristojnosti. Da su muškarci znali što ih čeka Hrvatska bi danas bila neslobodna na drugačiji način. Što smo dobili? Što je nama naša borba dala? Sigurna sam da bih ja bila u Trstu i da je hrvatska službena himna Tamo daleko ili Bože pravde. Domovina je igračka u rukama male skupine velikih razbojnika, Potpuno je svejedno kakve kape momci nose. Šajkača, partizanska kapa, traka sa hrvatskim grbom, američka zastava kao marama oko glave... Muškarcima se to ne može objasniti. Izmanipulirani majmuni, vode i vojnici, gubitnici i dobitnici. Žene su samo kurve koje se vuku za muškarcima ratnicima, muškarcima osvajateljima dalekih livada, gmižu kola prekrivena platnenim krovom, vuku ih dva debela, rogata vola, u bačvama je prljava voda, u vodi rublje, kola se kreću, voda u bačvi drhti, rublja se pere. Netko je gledao vesterne i izmislio perilicu. To je jedino dobro što je svijet dobio od osvajačkih pohoda. “Želim da moja žena i moja djeca žive u miru i slobodi.” Kreteni. Kao da ima mira i slobode. Očevi svojoj djeci iz rata dovlače samo PTSP. Ratni zločinci, ratni profiteri, razbojnici, silovatelji, lopovi, kardinali, oni žive u obranjenoj Hrvatskoj. Ostali odlaze iz Hrvatske da bi preživjeli. Ljudi ništa ne kuže. Najteže je živjeti u obranjenoj zemlji u miru i slobodi. Obranjena zemlja, mir i sloboda pomažu ti da skužiš besmisao života. Blaženi rat. Strah od smrti čovjeka sprečava da se opusti, skoncentrira i ubije. Malo ima samoubojica u ratnim vremenima, boje se bombi i snajpera. U ratu se raduješ svakom danu, život ti vrijedi milijun dolara, trenuci su vječna sreća. Sarajlije se ukokavaju i umiru od raka danas, u miru i slobodi. Jebeš mir i tone slobodnih trenutaka. A jedna je moja znanica jučer umrla, jučer je bila srijeda, umrla je od raka pluća, Ančica je bila uz nju u četiri popodne, umrla je u pet, ta je pokojna gospoda, ne želim joj reći ime, rekla Ančici: “Nemaš pojma, nemaš pojma kako bih htjela živjeti.” A ta je moja znanica kojoj ne želim reći ime, kad je ćula da će umrijeti, dala uspavati maltezera Rufija da siročić ne opterećuje njenu djecu dok se ona vuče po kemoterapijama. Pred smrt je bila kost i koža, ona joj je prijateljica stavljala pelene među noge, pa bi je pridigla, i onda gotovo nosila do kafića koji se zove Poljubac, tamo su pile makjato. A? A?!!!! Nisam u hropcu, zato sam sita Poljakinja i Ruskinja i Rumunjki i autobusa i jeze koja se na mene baca u tuđim sobama i drži me za grlo i govori mi diši, diši, diši, diši, duboko diši, pa ću otići, diši, diši... Diši, diši, diši, diši... “Gospodo, pretjerujete s tim helexima, malo popustite”, rekao je doktor Nikolić.
“A kad se jeza spusti na moj vrat, čime ću je otjerati, dragi doktore, metlom?”
Otišli smo u onaj novi kafić na rivi, projektirala ga je Koka, Nelina prijateljica. Gledao je u trajekt. Rekla sam: “Stari, ako malo bolje pogledaš, ovo nema smisla. Rat je gotov. Mnogi su ostali bez kuća, bez glava, bez najdražih, mi smo svi preživjeli.” Bila sam uvjerljiva, na nogama sam imala nove čizme, životna radost ohrabrena helexom prštala je iz mog tijela u novom kaputu. “Djeca su nam zdrava, naći ćeš posao, sin radi, kći će diplomirati, dignut ćemo kredit i kupiti lijepi stan.” Planovi, planovi, planovi, bolje sutra, ja ga vidim, ja ga gledam, digni glavu, jebeš trajekt, jebeš cipele, digni glavu! Jebeš uspomene, ružne ratne slike, četnike otvorena trbuha, crve u gnjiloj rani, svinje koje jedu nogu najboljeg prijatelja, jebeš prošlost, borba za slobodu je iza nas, mi smo slobodni i sretni i kao novi u novoj zemlji u novom svijetu, bolje nam sutra baš veselo namiguje, a ti gledaš u cipele, stari! Diži glavu, čovječe! Popit ću malo vode, suha su mi usta, jedva govorim. Na trajekt se penjao volvo karavan, crveni. Magda mi je pričala, ruska mafija u Varšavi krade volvoe, nikad crvene, ruski mafijaši ne vole crvenu boju. “Da li si koga ubio?” Joško se nasmijao. “Eto vidiš, koliki su ubijali pa su...” Htjela sam reći “normalni”, nisam to rekla. “Pa su... pa su... prešli preko toga”, rekla sam. “Rat jest ubijanje, ako ti ne ubiješ njega, on će tebe. Ako si i ubio nekoga, ako si ih ubio deset, ja ti opraštam.” Kužite, ja. Majka Terezija, ja, Kardinal, ja, Papa. Grešniče, šta si učinio, učinio si, ego te oslobađam svega sranja. Samo se sredi i ne radi mi pizdarije! “Ubijanje u ratu nije zločin, to je samoobrana. Oni su napali nas, ne mi njih. Imaj to na umu. Nisi zločinac, svi ste vi heroji.” Srala sam baš onako kako treba. Ubijanje u ratu i jest herojski čin. Koji je kurac tim muškarcima? Najprije okićeni cvijećem i s pjesmom na usnama krenu klati, a onda se vraćaju doma sjebani jer ih je klanje bacilo u depru. A za koji ste kurac uopće krenuli? Da li ste bili ludi prije rata ili ste kasnije poludjeli? Svi se ubijte! Svi do jednoga! Sve dok ste živi, mi, vaše žene, moramo vam liječiti rane iako pojma nemamo gdje vas boli. Jesmo li vas mi poslale u mrku vukojebinu? Ili je to bio zov Domovine? Jebe se vama. Otišli heroji, vratili se leševi koje mi moramo godinama oživljavati metodom pokušaja i pogrešaka.
“Ne seri”, rekao mi je Joško. Zaprepastila sam se. Tako zarežati?! A opet, progovorio je, postigla sam nešto. Od mene se očekuje da skačem oko luđaka, moram imati živce od rostfraj žice, nikad popizditi, ne govoriti, smiri se, smiri se, to heroje uznemiruje. Oni su obranili Domovinu, zato im se ruke tresu, a ja samo pokušavam održati brod na površini dok gledam u oko tajfuna koji se možda zove Ivan. Joško je buljio. Na nogama je imao cipele koje sam mu donijela iz Trsta, Clarks, engleske.
Joško je moj prvi luđak i moj prvi peteespeovac. I zadnji. Sin mi je oslobođen vojske. Samo sam jednom išla u Joškovu ambulantu po lijekove. Doktorica je bila neka klinka. Mladi doktori čitaju, uče, nisu izgubili entuzijazam, vjerujem samo mladim doktorima. Gledala me plavim očima, dvadeset i sedam, dvadeset i osam godina.
“Gospodična”, rekla sam, “ja više ovako ne mogu. Ima li nade?”
“Poznajem gospodina”, rekla je klinka, “odbija svaku terapiju, ne želi razgovarati, vjerojatno je proživio strašne stvari.”
“Ne vjerujem”, rekla sam, “tamo gdje su oni bili jedva da se ratovalo.”
Doktorica je rekla: “Nemamo svi isti prag tolerancije. Neke ljude ubija pravi rat, kad kažem pravi rat mislim na rat kako ga svi zamišljamo, pucanje, klanje, rušenje zapaljenog krov? na glavu, umiranje najboljeg prijatelja na rukama, čekanje u podrumu da neprijatelj razvali vrata i ubode ti bajunet u grkljan... Rat ima i drugo lice.”
“Koje?”
“Ne znam”, rekla je doktorica, “u najgorem su stanju oni za koje nam govore da nisu omirisali rat. Tko zna što je proživio vaš muž? Na vašem mjestu imala bih strpljenja, dala bih mu šansu.”
“Draga moja, ne mogu biti s njim strpljiva, ne mogu ga godinama gladiti po tužnoj glavi i čekati da mi povjeri svoje mračne tajne. Nitko ne gladi moju tužnu glavu, kome ću ja povjeriti svoje mračne tajne, ja moram raditi.”
“Svi moramo raditi “ , rekla je mlada doktorica.
“Vi ste prava sretnica, tako mladi a već imate posao”, stajala sam na vratima ambulante.
“Nemam, dvije godine zamjenjujem doktoricu vašeg muža, ona ima stalni posao. Danas sam dala otkaz.”
“Dobro je moći dati otkaz u Hrvatskoj”, držala sam kvaku u ruci.
“Dobila sam posao jer doktorica priprema magisterij. Država doktorici daje plaću za mene. Trebala sam dobivati četiri i pol tisuće kuna mjesečno i svaki dan raditi. Radila sam jednom ili dva puta tjedno, platila bi mi sto kuna po danu, moju je plaću strpala u džep. Glavno da imaš staž i socijalno, rekla je.”
“Tužite je, dogovorite se s odvjetnikom na postotak”, kvaku sam čvrsto držala, “kužim, onda nikad više ne biste dobili posao u Hrvatskoj.”
“Računam s tim, odlazimo u Sloveniju”, mlada doktorica radosno me gledala. “Položila sam slovenski jezik. To je prvi korak.” Smijala se i pokazivala bijele zubiće. “Dok smo prevodili hrvatski tekst na slovenski, bilo nas je iz čitave Jugoslavije, preko zvučnika su nam puštali glazbu iz serije Otpisani. Imam sinčića i muža koji radi za tri tisuće kuna, profesor fizike, stan plaćamo tisuću kuna, Slovenija nam je jedina nada.”
“Vi ste borac”, ispustila sam kvaku iz ruke, “ja svoju djecu vučem kroz život, znate, ja radim u Italiji iako se to možda ne vidi.” U ruci sam držala Vivienne Westwood torbicu.
“Moja mama radi u Austriji”, rekla je doktorica. “Ne smijemo ljude koje smo voljeli kad su bili mladi i zdravi ostavljati na cjedilu kad obole. Bolest nije izdaja”, doktorica je skinula naočale s malenog lica.
“Moj muž nije bio u prvim redovima, nekoliko je mjeseci proveo u gradiću blizu grada u kome živimo, na gradić su padale bombe, oni su se sakrivali u podrumima, sigurna sam, glavu bih dala da nisu vidjeli četničku njušku”, možda sam ponavljala tekst. “Čini mi se”, brzo sam govorila, čekaonica je bila puna ljudi, neki virus, “muškarci sebi mogu pokloniti slabost pa je onda sebi i poklanjaju, on je izdao nas, ne mi njega. Žene nemaju pravo na PTSP”, u zraku se vrtio moj glas poput lude trake muholovke.
“Sve će biti okej”, rekla je doktorica, “nađite u svome mužu nešto od onog starog...”, pogledala je u karton, “Joška.”
Ja sam plakala, ni stari me Joško nije zanimao, išao bi mi na kurac da se probudio, a ovaj nikako da zaspi. Doktorica se digla, tapšala me po ramenu, slaba sam na tapšanja po ramenu i otpratila do vrata.
Otvorila sam pismo koje je mome sinu stiglo iz Amerike. Moja je unučica žuta. Da, da, da, da! Da pišem knjigu o životu, svi danas pišu knjige, pokazala bih je prijateljici, čitaj, ona bi rekla: “Ej, aj ne pretjeruj! Srbin ti jebe kćer a živiš u Hrvatskoj, unuka ti je žuta, tko će povjerovati u tu priču, priguši svjetlo, stara!”
Da ja pišem knjigu ne bih se opterećivala jačinom svjetla. Lagati da bi u priču povjerovali oni koji ne mogu izaći na kraj s istinom? U životu mi se može dogoditi Žutilo i Srpče, u knjizi ne smije? Sto je književnost? Slika svijeta u koju kupci knjiga mogu povjerovati? A moja unučica jest i mala i žuta, ne može žuća biti, ružna poput žalosna psa koji od žutice boluje u mokrom kontejneru. Oko kontejnera kore od banane i krvava kokošja glava i masni papir i naslovnica Glorije, Predsjednik bulji u božićni cvijet. Tko sretniji od mene da nema te male, ružne njuškice. Gleda u mene kosim rezovima. Bilo bi mi draže da je crnkinja, da liči na neku bebu iz Mississipi u plamenu. Vidjela sam milijun prekrasnih crnih beba. I na našoj se televiziji vrti reklama. Crna ruka mlijekom miluje crnu riticu i malešno, tamno rame. A onda bljesne kovrdžava glavica! Johnson and Johnson. Ritice svih boja mazite Johnsonom and Johnsonom. I na kaučima Ikee sjede prekrasna tamna djeca. Majka moje unučice nimalo ne liči na Halle Barry, mislim, Kineskinja nije ljepotica. Ne bih htjela ni da mi Halle Barry bude nevjesta, ima šećernu bolest, bode se četiri puta dnevno, dijabetes je nasljedan, od male Kineskinje možda je gora mala crnkinja koja ima šećernu bolest. Halle je lijepa jer joj je mama bjelkinja. I moj je sin bijelac, a Tanja nije lijepa. Ta sigurno nikad neće svijetu pokazivati zube s Oscarom u ruci. Zašto se mala Kineskinja zove Tanja? A kad sam ga pitala da li ima djece, nije mi rekao: “Kći mi je žuta.” Dobro, mala se rodila kad je on bio doma, možda i ne zna da postoji, ja mu neću otkriti što bi ga zvalo tata da je ostao sa ženom. “Amerikanka je.” Znala sam da ima žutih Amerikanki, ali žute Amerikanke nisu samo “Amerikanke.” Moj sin je lažljivac. Više od svega voljela bih ubiti u sebi ljubav prema djeci. Ako ih volim? Sve što činim za njih možda je samo ulaganje u moj duševni mir? Moj duševni mir? Nema mira u mojoj duši. Već sam govorila o djeci i duši i miru? Da li sam već govorila o ljubavi prema djeci i duševnom miru? Opsjeda me potreba da budem suvisla, da moj sin ne pizdi dok ovo bude slušao, a neće ovo slušati, bacit ću kazetu u vatru, rekla sam već, topit će se traka. Vatra gori u peći, Petar Krešimir capa po sudoperu, iz lonca izvlači kiseli kupus, kći spava snom trudnice koja ne zna da je trudna. Petar Krešimir voli kiseli kupus, a kujica Kesi lješnjake. Luda sam za kujicom Kesi. Ima trinaest godina, kad sjediš za stolom stavi ti šape na koljena, gleda te starim očima, onda ja iz zdjelice izvučem jedan lješnjak, Kesi ga zgrabi zubima, u kutu sobe lješnjakovo srce oslobodi kore, proguta, pa opet stavi šapice na koljena, gleda starim očima, obrve su joj sijede i brkovi. Čija je Kesi? A to je bitno?
“Mama”, rekao je sin, “vratio sam se, ne mogu bez hrvatskog zalaska sunca.” Popušila sam, mogu shvatiti samo suvisle rečenice. Postoje ljudi koji vole zalaske sunca, nisu oni krivi što se o izlascima više govori pa su normalni samo oni koji vole žarke zore. Tolerantna sam, ima različitih ljudi. Pomalo je preverzno da zalaske sunca voli čovjek koji ne voli svoje dvije žute Kineskinje. I zalazak sunca je žut.
Znam da nisam duhovita. Šefica mu je kuja, odbijaju mu od plaće ako zakasni minutu, kad tadi čitav dan ne plaćaju mu prekovremeno. Ne diže glas, nitko od tih mladih ljudi koji skupa s njim dvanaest sati dnevno bulje u ekran kompjutera ne izlaze na cestu kad je Prvi maj. Bježe od borbe, gledaju svoje očeve, vide što čovjeku može donijeti pobjeda. Ne postoji ni sutta koje bi im razvaljivalo mozak. Dobro jutro, kompjuter, dobar dan, pica, laku noć, ženo, krevet. Dobro jutro, kompjuter, dobar dan, pica, laku noć, ženo i djeco, krevet. Dobro jutro... Doživotni stambeni kredit, dijete koje ide na gitaru, nogomet, tenis, engleski, njemački, ruski, logopedu, ortodontu, psihologu, dermatologu... Djecu od malena treba pripremiti da zdravi, obrazovani i ravnih zuba odu iz Hrvatske. Mnoga mala djeca pate od gljivica, treniraju u bazenima s prijavom vodom, njihovi roditelji misle da će se preko gljivica besplatno dokopati nekog američkog kampusa.
Kad sam sjahala s Joška, ono sam crveno sintetičko rublje bacila u smeće, jezivo sam alergična na sintetiku, pičku sam oplahnula otopinom acidiborici. Ovaj život je nepodnošljiv! Nepodnošljiv? A da nisam ja malo preosjetljiva i hiperbolična i lijena? Osoba koja nema smisla za organizaciju.
Seka plaća ludnicu petsto eura mjesečno, njen muž tamo šeće u vrtu, ludnica je na otoku. Sekin muž ne može brisnuti. Na trajektnom pristaništu su jako oprezni, otočani nikad u svoj auto ne uzimaju nepoznatog autostopera, luđaci mogu samo plivajući stići do druge obale. Nisu toliko ludi da bi skakali u more.
Elizabeta je imala infarkt. Odvezli su je u bolnicu. Osam žena u jednoj sobi. Jedna piša i sere pod sebe. Druge u gusku. Ako je prozor otvoren, ona koja leži pokraj prozora urla zbog propuha. Ako je prozor zatvoren, sve umiru od smrada. U kupatilu postoji veliko željezno korito koje svim ženama na katu služi kao umivaonik, a svim medicinskim sestrama kao mjesto u koje izlijevaju žuti sadržaj plastičnih guski. Smrad je jeziv, rigaš dok pereš zube. Na ženskom odjelu postoje dvije zahodske školjke. Jedna stoji u kutu, neupotrebljiva, doći na red i sjesti na drugu naučna je fantastika. Na tuš kabini postoje vrata koja se samo oslanjaju na zid. Nekoj je ženi, dok se tuširala, pozlilo, oslonila se na prislonjena vrata, pala, krvava ušla u sobu. Žene su urlale, a sestre popizdile. Čemu vriska zbog malo krvi? Popodne je u bolesničku sobu ušla nova pacijentica i pitala u kojem od kupatila je bide. Elizabeta mi je rekla: “Urlale smo od smijeha. Urlale!”
Sestra je rekla: “Gospodo, ne smijte se tako jako, dobit ćete aritmiju, to ne bi bilo dobro, čuvajte zdravlje!”
Jebote! I smijeh nas ubija! Sebi često kažem, stara, glavno da smo svi živi i zdravi, u sisi nemaš čvor, u mozgu nemaš krvi, dignut ćeš stambeni kredit. Život je odabir. Sam odlučuješ, horor ili Moje pjesme, moji snovi.
Sinoć sam načula, i naši će vojnici ubijati u Iraku, Iranu i ostalim dalekim zemljama, širit će američki mir. Vidim ludu sliku. Naši muškarci odlaze velikim brodom tamo daleko, djevojke i žene ih prate, žene s bebama u rukama. Jedna beba svome tati, budućoj hrpi spaljenih kostiju, pruža žuti gerber. Hrvatska će ostati bez muškaraca. Što ako se svi ovi žuti i crni i smeđi koji danas preko Hrvatske bježe na Zapad zaustave u našoj maloj zemljici punoj žena gladnih kurca? Ti će se divljaci ulogoriti ovdje, bez papira, a naši će dečki, zato jer imaju papire, odlaziti u američke ratove. Nestat ćemo. Hrvatska će biti napučena malim, šarenim guzičicama. Nijedna beba neće biti bijela. Tek tada će u Hrvatskoj biti nebitno tko je Srbin, tko Hrvat. Moja unučica je žuta. Moja Hrvatska već je promijenila boju.
Ovo nitko neće preslušavati, ovo je psihoterapija, kad budem rekla sve što me jebe, spalit ću kazetu, to sam rekla, kaljeva peć ima sto i pet godina i židovsku zvijezdu na vratašcima, zato nisam promijenila vratašca kad je pećar preslagivao peć. Nisam htjela nova vrata, volim stare predmete. Zajebala sam se, ova su vrata zakrivljena, trošimo previše drva. Da li da kažem ili da ne kažem da znam da se ponavljam? Reći ću, znam da sam već govorila o vratašcima. Primorke su, i to sam rekla, opsjednute dojmom. Kazetu nikad nitko neće preslušavati, ipak me jebe da li će netko o meni misliti kako sam baba koja se ponavlja?! Teško je živjeti opterećen potrebom da se svima svidiš i ispuniš njihova očekivanja. Znam da od mene nitko ništa ne očekuje osim love, briga bilo koga da li ću kroz život hodati kao papiga ili šutljiva ptica. Postoji li šutljiva ptica? Ne volim ptice, osim kad nebom lete, ali visoko, visoko. Najdraži su mi ždralovi koje nisam nikad vidjela.
Pećar mi je rekao: “Na vrijeme sam vam govorio, lijepo sam vam govorio dok sam preslagivao peć, promijenite vrata. Sada je kasno, ne možete promijeniti samo vrata, moramo čitavu peć preslagati, to vam se ne isplati. Lijepo sam vam govorio, gospodo, vrata su zakrivljena, niste kupili ni rešetku i to sam vam rekao. Ljudi ne slušaju što im govorim.”
Ne bih smjela govoriti o tome, nikad se ne zna, netko bi se mogao dočepati ove kazete prije nego se pretvori u plastični prah i pepeo. Ej, stara, stani, ne idi dalje! Hrvatica koja se okolo jebe, a ima bolesnoga muža, takva bi babetina morala imati osjećaj odgovornosti. Ameri ne mogu snimiti milijun ispovijesti. O Hrvaticama će suditi kad preslušaju nekoliko desetaka ili stotina kazeta. Svaki je iskaz strašno bitan. Istina je jedna, ogromna većina Hrvatica nisu kurve a te nemaju priliku govoriti u američku kazetu. Zato bismo mi koje govorimo morale paziti. Da se ne misli da su Hrvatice kurve, kad nisu. Kurve u Hrvatskoj su sidom i hepatitisom zaražene Ukrajinke. One šire strah i trepet kad o tome osvane tekst u novinama. Onda tisuće dečki krene na pregled, smire se ili uznemire, pa crknu. Nema lijekova u Hrvatskoj.
Reći ću što radim u Italiji. Zašto mi je sin uvalio ovu kutiju? Želi me upoznati? A da mu ovu kazetu poklonim za rođendan? Čeliči se, zlato! Nije tvoja mama ono što misliš, ako misliš ono što ja mislim da misliš. Ako misliš drugačije, već si čelični dečko, kazetica će ti biti samo informacija, popis dodataka jelu koje njušiš a ne znaš zašto tako miriše. Da li bi priča o mom tucanju sa sinom gospode Eme mogla uništiti unutrašnju stabilnost moga sina? Što je to unutrašnja stabilnost? Vanjska je kad nisi šepav. Danas ogromna većina ljudi ne šepa, kukove djeci pregledavaju odmah nakon rođenja, potencijalni šepavci među nogama nose brdo pelena, mame vježbaju s njima a oni bolno kriče... Zato se analizira samo unutarnja... Unutrašnja... Nutarnja... stabilnost. Moja potreba da govorim pravilno je bolesna. O unutarnjoj stabilnosti se govori jer je unutra. Ljudi vole čeprkati. Da li je moj sin stabilan? Ako je stabilan, moja ga priča ne bi zaljuljala. Ako se ljulja, dugo se ljulja i zauvijek će se ljuljati, ne mogu zgrabiti uže njegove ljuljačke. A kako to da su sinovi osjetljivi na majčina tucanja sa strane, ako su sinovi osjetljivi na majčino tucanje sa strane? Pretpostavljam, nisam čitala, istraživanja su pokazala... Zašto sinove majka kurva uznemiruje, ako ih uznemiruje? Što naši sinovi osjećaju prema nama majkama? Naši su sinovi muškarci, njihova je idealna žena djevica koja se odlično jebe, idealna majka je djevica koja se jednom pojebala da bi njih rodila, a onda joj je pička zauvijek zarasla.
Ja se jebem s Antoniom. On je sin gospode Eme. Naše tucanje nije počelo kao tucanje u engleskim serijama u kojima gospodin sobaricu hvata za pičku, obara na krevet, ona prema kamermanu širi oči, on otkopčava hlače. Zašto bih ja širila oči, Antonio je i niži i lakši od mene, nema šanse da bi svojim tjelašcem mogao pritisnuti moje tako da bih se bespomoćno koprcala, užasnuto buljila i strašila da će mi grubom silom razoriti djevičnjak. Njegove su naočale bile na noćnom ormariću, pokraj mojih. Da se razumijemo. U filmovima i pričama gazde love sirote sluškinje pa ih obljubljuju, dobar, stari izraz, pa ih isplaćuju i odbacuju. Kad on smiri lepršanje njihovih nogu i ostavi im lovu na ormariću, njihove oči pune suza gledaju u tu lovu i ne žele je, što je lova prema izgubljenom djevičanstvu? Filmovi o gazdama i sluškinjama krcati su djevica. Sluškinja sam petnaest godina, nikad nisam čula da negdje u Italiji služi neka djevica. Da služi, pročulo bi se. Antonio i ja smo njegovim kolima odlazili u našu omiljenu, majušnu, istarsku gostionicu. Tamo bismo jeli gulaš s njokima ili meso ispod peke, na odlasku smo prstom pokazivali naš idući ručak, pijetla na debeloj, smeđoj kokoški ili sitno jare koje se motalo oko crnih nogu crne mame. U automobilu smo se, siti, dodirivali naočalama. Jedva sam ga odvukla u krevet.
Bila sam sigurna da sve gazde, kad pojebu sluškinju, ostave nešto na noćnom ormariću. U Italiji ne plaćaju u kešu. Ako si imalo korektan, ja jesam korektna, ne možeš mušteriji koju si uvjerio da se s njom ne jebeš kao s mušterijom, reći, slušaj, hoću keš, neću torbicu. Netko je muškarcima rekao, prava se ljubav ne plaća novčanicama, dečkići vole vjerovati u pravu ljubav one koja pod njima leži ili na njima stenje. Ne da mi se spominjati i one dvije druge poze. Ako muškarac misli da si kurva neće ti platiti jer si kurvetina. Kad mu se čini da si luda za njim ne plaća jer bi te njegov novac mogao povrijediti. U muško-ženskim odnosima ključni je problem kako od muškarca izvući dio love koju inače daje svojoj poštenoj ženi, majci dvoje djece, biću koje nije kurva i koje ga bezuvjetno voli i samo se s njim jebe, uvijek iz ljubavi, nikad da bi dobila suglasnost da od svoje plaće smije kupiti ogrlicu od umjetnog koralja. Jadni muškarci. Često se pitam da li sam Joška ikad voljela i što je ljubav? Ne podnosim muža, a morala bih, on je heroj i borac za slobodu. A da li bi se od njega očekivalo da me snažno voli da sam ovoga rata ja u zrak digla dva, za Hrvatsku slobodu ključna velika mosta i u akciji ostala bez ruku i nogu? Možda žene ne idu u rat zato jer muškarci nikad ne bi jebali ratne vojne invalide kojima je od bitnih organa samo pička ostala? Ratne vojne invalide?!. Ne postoji imenica ženskog roda koja označava ženu kojoj nedostaje nekoliko organa ili vijuga. Ne postoji ratna vojna invalidica. Muškarci su jako osjetljivi i kao ratni vojni invalidi i kao mogući jebači ratnih vojnih invalidica. Da žene idu u rat to bi bio kraj svijeta. Tko bi jebao invalidicu?
Ma, mi žene baš i nemamo nekih problema s muškarcima s kojima idemo u krevet. Volimo ih na najkraću moguću stazu, onda ih ostavimo ili žmirimo dok ne svrše, dignemo se, operemo zube i pičku. Sinovi su problem. Lude smo za njima onoliko koliko oni za nama nisu. O toj ljubavi nema pjesama ni serija ni filmova. Žene nisu autori, a muškarci tu ludu ljubav podrazumijevaju, misle da je toliko banalna da o njoj ne treba ni pjevati ni govoriti ni slikati ni svirati ni pisati. Čudni su naši sinovi. Bića utopljena u majčinu ljubav. Moja prijateljica svoga sina glasno zove Ljubav Majčina. Ljubav Majčina ima deset godina, o takvom sinu govoriti kao o Ljubavi Majčinoj još ne zvuči perverzno. Malome sinu smiješ otvoreno tepati. Ja moga sina, kad o njemu govorim, stalno o njemu govorim, zovem moj sin. To ljudima zvuči dovoljno hladno i normalno. Kad kažem moj sin, šaljem okolo poruku, davno sam rodila, nisam više mama, digla sam ruke od tog nepoznatog muškarca koji mi se sve manje sviđa. Kad kalem moj sin, želim reći, ljudi, ljudi, govorim, moj sin, moj sin, moj sin..., malo m u moj, malo s u sin. A moj sin je uvijek moj sin. Jedino ljudsko biće koje mi čuči u srcu, pliva u želucu, skače u grlu, škaklje oči.
Antonio i ja smo se pojebali dok je njegova mama omamljena ležala u svom krevetu i ogromnoj peleni. Malo, bijelo, mekano tijelo, to je Antonio. Golom muškarcu uvijek moraš reći neku lijepu riječ o njegovom velikom kurcu. Antoniov kurac nije ni velik, ni mali, kurac ko kurac, kako mu tepati na talijanskom? Ja govorim njemački, ali ni na njemačkom ne znam razgovarati s kurcem. Toliko se žena kurva, nigdje priručnika ni rječnika?! Natucati talijanski dok u rukama držiš talijanski kurac?! A ne smiješ šutjeti. Muškarci uvijek od nas traže da u krevetu mrmljamo, odgovaramo na pitanja, da li ti je lijepo, reci, teci, kaži nešto. Kako govoriti s ustima punim kurca, ne postoji studija koja je na ovo odgovorila. Mrmljala sam: “Ma, ma, porko dio, ke kaco, ma ke kaco, porko dio, ma, orko dio ke kaco!”
U ušima su mi zvonile talijanske riječi koje su u mom djetinjstvu ribari puštali iz usta kad bi gledali u mrežu koju im je razderao dupin. A da sam Hrvatu govorila: “Bog prasac, opa, koji kurac, bog prasac, jebem mu boga”?
Jebe se njima što mi izgovaramo dok oni jebu. Bitno im je da zbog ogromnog užitka ne možemo pod kontrolom držati organ za govor. Siroti dečki.
Dok sam glumila orgazam, udala sam: “Aaajuuuutooooo...” Bila sam nježna ženica koju je za nježni gležanj zgrabio morski pas. Moji su gležnjevi otečeni, zajebavaju me bubrezi, ni cirkulacija mi nije najbolja, svidio mu se moj urlik.
Rekla sam, Antonio mi nikad ne daje keš. Da sam to znala da li bih mu ikad otkopčala samtarice, skinula bokserice i fafala mu ga dok je on stajao, obuven, cipele Church, crne? Pušim za torbice, parfeme i kaput četiri konfekcijska broja manji, za kćer. Sin mi ima nogu četrdeset i sedam, njega ne mogu obuvati, Joško nosi Antonijeve cipele. Za njih se ne jebem, dobivala sam ih i prije nego sam legla. Volim s Antoniom izaći iz malog hotela i ući u Firencu. U Firenci gledam visoke crnce. Kad pada kiša prodaju kišobrane. Male za pet eura, velike za deset. Bili smo i u Ferrari. Kroz nju gmiže rijeka. U njoj leži debeli som. Četvrtak je, dućani ne rade, ljudi su na biciklima, Antonio sjedi na terasi kafića, kokakola 5,20 eura, točena, kava 2,5 eura. Tamo sam kupila poster, Audrey Hepburn, gleda me, ovoga časa, maslinovo lišće oko njenog lica, umrla je u šezdeset i nekoj, od raka, skrećem pogled, gledam lice svoje usnule kćeri. Bijelo, svijetlosmeđa kosa, pune usne.
Kćeri moja, nije vrijeme za rađanje u zemlji u kojoj crnci ne prodaju kišobrane, a Kinezi preko nje trče u Italiju.
Neka spava. Poljubit ću je u čelo, tamo gdje joj se kovrdža onaj čuperak.

05. Blizanci


“Utopit ćemo se. Udavit ću se u plodnoj vodi koja bi me trebala zaštititi?! Zašto se trudnice jebu i ovako svršavaju? Svakoj bi mami dobrobit njenog djeteta trebala biti na prvom mjestu. Najprije beba, onda užitak...”
“Naša mama se ne jebe, ovo nije orgazam, mama i tata prodaju nekretninu, dvosobni s dnevnim, prvi kat, pogled na more, peterokatnica, ravni krov, bez lifta. Mama riga.”
“Utopit ćemo se, zašto mama riga, zato jer je trudnica?”
“Bilo je ovako. Mama i tata i kupac ušli su u stan, dvosobni s dnevnim, prvi kat, pogled na more, tata je mami rekao, idi sa mnom, stan kupuje lik, ti pokazuj stan, uvijek je bolje da komad pokazuje stan kada stan kupuje lik. Mama i tata i lik ušli su u stan, dvosobni s dnevnim, prvi kat, pogled na more, tata je rekao mami: 'Super je kad čovjek prodaje ovakav stan, jebote, sve ima, ima pogled, čovjeku ne treba lift, a opet nisi nisko, nitko ti ne gleda u tanjur, ima i balkon, jebeno je što je stari prodaju oglasio na sve strane, nema agencije u gradu koja ga ne prodaje, iza nas dolaze drugi, potrudi se, ubij se, jebote, devedeset tisuća eura, tri posto plaća stari, dva posto lik, računaj, pet puta devet.' Mama je tati rekla: 'Još ovaj put, to mi je turbo tlaka, mrzim taj tvoj posao, nitko ti ne plati kad prodaš stan, dogovore se međusobno, nadu nekog nadri-pisara da im napravi ugovor, kako ti to jebanje nije dopizidilo?' 'Stara, ne pizdi, prepusti to meni, ajde, još danas...' Mama je rekla: 'Ti znaš kako sam osjetljiva na smradove. Zašto ti ljudi uvijek kuhaju neki kurac? Ili tripice, ili prže ribu, ti znaš kako ne mogu podnijeti riblji smrad. Zadnji put, to ti nikad neću zaboraviti!' 'Turbo si osjetljiva', rekao je tata, 'ako pomogneš meni, pomoći ćeš nama, ne davim te često.' 'Koji ti posao imaš, fak', rekla je mama. 'Ovaj stari je fin gospodin', rekao je tata mami, 'sveučilišni profesor, ostao je udovac, prodaje ovo, ide u manji.' 'Ide u manji', rekla je mama, 'kakav manji, gdje će naći manji, nema malih stanova.' 'Želi promijeniti kraj, ovdje stalno niču nove zgrade, tu je i kamionsko parkiralište, kafići i barovi rade cijelu noć, ima drogiranih klinaca i kurvi, stalno se puca, bar jedan leš tjedno leži ispred markera, stan je super i pogled na more je super, nono bi htio kupiti nešto na istoku.' 'Na istoku, stari se razbolio', rekla je mama, 'to je najljepši i najmirniji dio grada. Autobusi tamo stalno voze, uvijek prazni, nema droge, nema nebodera, samo vile i dječja igrališta i ambutante na svakom koraku i bolnica i kafići i ona crkva, volim kada ono zvono lupa, to mi je super romantika, stari je dobro izabrao, jesi li mu rekao da mali stan na istoku košta koliko njegova dva?' 'Nisam', rekao je tata, 'nisam Crveni križ, nisam na ovome svijetu da pomažem ljudima i otkrivam velike istine, živim za jedan, dva, tri, četiri, pet ili šest posto. Za drugo me boli kurac' 'Super', rekla je mama, 'takvoga te volim, tko o nama vodi računa, koga briga za nas, staro govno je prodaju oglasilo na sve strane umjesto da tebi da ekskluzivu, uzeo bi mu manje, tko ga jebe. Kad proda ući će u gajbu goru i manju od ove i još će morati dignuti kredit.' 'Hahahaha', nasmijao se tata, 'volim kad si opuštena i kad te boli kurac, ako budemo kroz život išli opušteni i ako nas bude bolio kurac, svijet će biti naš.' 'Ne bih htjela provesti život s muškarcem koga stalno boli kurac', rekla je mama. 'Stara', rekao je tata, 'ako prodaš ovaj stan, vidjet ćeš šta je zdrav kurac. Samo se opusti.' Onda je jedan gospodin mami i tati rekao: 'Dobar dan, malo sam zakasnio, gledao sam jedan drugi stan, na istočnom dijelu.' Tata je rekao: 'Na istočnom dijelu?!! Ne mogu vjerovati?! Nemojte nikad kupiti stan na istoku, svi ti stanovi su u blizini koksare i termoelektrane, zrak je jezivo zagađen, svi psi na istoku imaju leukemiju, mala djeca imaju probleme s plućima, okej, vi nemate djece...' 'Imam dvoje djece', rekao je gospodin. 'U vrtovima raste crvena blitva, tamo je najveći postotak raka u Hrvatskoj, a u Hrvatskoj je najveći postotak taka u Evropi, dakle, na istoku je najveći postotak raka u Evropi, samo se o tome ne govori...' 'Koksara je srušena', rekao je gospodin. 'Dragi gospodine', rekao je tata, 'zagađena je zemlja, tamo je i termoelektrana.' 'Tetmoelektrana je daleko, ne osjeća se gore ništa.' 'Najgore je zagađenje koje se ne osjeća i ne vidi', rekao je tata, 'ovaj vam je stan fenomenalan, imate pogled na more, to je vrlo bitno, živjeti u gradu na moru a ne vidjeti more nema nikakvog smisla, ovo je miran kraj, peterokatnice, liftovi se ne kvare, vama i ne treba lift, prvi kat se uvijek najviše traži.' 'Raspored je super', rekla je mama, 'šezdeset kvadrata, a dvosobni s dnevnim i samo devedeset tisuća eura.' 'Devedeset tisuća eura nije mali novac, mladi ste, ne znate što znači devedeset tisuća eura.' 'Mladi smo', rekla je mama, 'ali znamo kako se kreću cijene u gradu. Devedeset tisuća eura nije veliki novac za ovakav stan, ako ste nešto gledali na istoku, ove veličine, onda znate o čemu govorimo. Tamo biste za ovakav stan platili stopedeset tisuća eura.' 'Kako to da su stanovi na istoku skupi, a tamo je tako zagađeno kako govorite', rekao je gospodin. 'Zato što to ljudi ne znaju', rekla je mama, 'tamo vam psi umiru od leukemije...' 'To ste mi već rekli', rekao je gospodin, 'gdje je stan?' Onda su ušli u dvosobni s dnevnim boravkom, prvi kat, pogled na more, peterokatnica bez lifta. Vlasnik stana, onaj gospodin profesor, pitao je mamu i tatu: 'Hoćete vi pokazati ili ću ja?' 'Ja ću', rekla je mama. 'Evo, vidite, ovo vam je lođa, fenomenalan pogled na more, super je, niste visoko, ne treba vam lift, a opet, nitko vam se ne može popeti na balkon. Loda je super, tu možete biti i kad kiša pada, gospodin je montirao rendu, možemo je otvoriti ako hoćete...' Gospodin je rekao: 'Nema potrebe, hvala.' 'Gospodin ima i satelitsku antenu', rekla je mama, 'možete gledati i srpske programe i serije...' 'Ne zanimaju me srpski programi', rekao je gospodin. 'Dobro', rekla je mama, 'na tim vam programima ima puno sporta, nisu samo serije, imate stalno utakmice...' 'Ne zanima me sport', rekao je gospodin. A ovo je kuhinja', rekla je mama, 'klasična, uvijek je dobro kad je kuhinja klasična, kad je odvojena od boravka, ne širi se smrad po kući, kad se kuha, dok gospoda kuha, vi možete imati mir u boravku... 'Ja kuham', rekao je gospodin. 'To je super', rekla je mama, 'danas svi moderni muškarci kuhaju, to je super, nadam se da ću jednom naći muža koji će kuhati, ja ne volim kuhati, ali bi bilo super da jedanput uselim u stan koji bi imao ovako super klasičnu kuhinju, vidite, možete i iz kuhinje u lodu, tu vam može stati stol i četiri stolice, živimo u krasnom kraju, ovdje možemo sedam mjeseci biti na balkonu...' 'Gospodična, ajmo dalje', rekao je gospodin. 'A ovo je dječja soba', rekla je mama, 'malo je mala, ali roditelji često uzmu manju sobu za sebe, roditeljima ne treba velika spavaća soba, što treba staviti u roditeljsku sobu, samo krevet i ormar, možete dati napraviti ormare do stropa, danas samo u prodavaonicu namještaja donesete tlocrt sobe, ostalo je njihova briga, super je da je soba na sjeveru, da se čovjek ljeti ne kuha, i dobro je da je pogled na stijenu, da vam nitko ne bulji u krevet, prostor je uvijek intimniji kad vam nitko ne gleda u njega, soba se čini malo mračna, samo se čini, uostalom, kome treba svjetlo u spavaćoj sobi, ujutro se digneš, uvečer zaspiš, to bi bilo to...' 'Gospodična, ajmo dalje', rekao je gospodin. 'A ovo je veća soba, vidite kako je super velika, tu mogu stati dva kreveta, dva pisaća stola, dva kompjutera, dva ormara, uvijek je bolje kad svako dijete ima svoj ormar, tako ima više reda i kad gospoda ujutro sprema djecu za vrtić, lakše nade stvari...' 'Ja sam razveden', rekao je gospodin, 'žena mi ne da djecu.' 'Okej', rekla je mama, 'onda vam ova soba može biti radna i garderoba, a manja soba vam može biti spavaća...' 'Imam ured', rekao je gospodin, 'ne treba mi radna soba.' 'Sve više muškaraca radi i u uredu i doma, moj tata je odvjetnik, on ima ured u gradu, svoj, privatni, u pješačkoj zoni, kupio ga je preko nas, treći kat, zato je bio jeftiniji, najskuplji su stanovi i poslovni prostori na prvom katu, svi traže prvi kat, najteže je naći prvi kat, kad ga svi traže, prvi kat je super, ne treba ti lift, a opet, s druge strane, nisi na cesti, ne gleda ti svatko u tanjur, imaš intimnost, još ako je stan s pogledom na more...' 'Idemo dalje', rekao je gospodin. 'Ako hoćete', rekla je mama, 'možemo vam pokazati podrum, podrum je super, ima šest kvadrata, samo vaš, nema ona ružna vrata kao neki podrumi u gradu, želim reći, to nije samo šest kvadrata s drvenom pregradom, ne, ne, na podrumu su vrata drvena, ovako lijepa kao na stanu, ovo je novija zgrada, super održavana, vidjeli ste kako je stepenište čisto, ovdje vam žive fini ljudi, stariji, nema male djece, nitko noću ne urla, nema ni drogiranih klinaca, samo stariji ljudi, fin svijet, i gospodin je profesor, stan prodaje jer mu je prevelik, živi sam, da mu nije prevelik nikad ne bi odavde otišao, ni u ludilu...' 'Kamo će odseliti gospodin?' 'Traži neki manji u ovom kraju, problem je što u ovom kraju nema mnogo stanova, malo će se namučiti, danas je problem naći stan u ovom kraju, svi hoće ovamo jer ljudi vole pogled na more, kakvog smisla ima živjeti u najljepšem dijelu Hrvatske, u kraju na moru a biti u stanu koji nema pogled na more, gospodinu je stan prevelik, traži manji u ovom kraju, samo ga ovaj kraj zanima, ovo je fenomenalan kraj, više vrijedi ovaj pogled nego vila u na istoku gdje možeš samo crknuti od raka...' 'Znam gospodična da tamo psi umiru od leukemije', rekao je gospodin. 'Okej', rekla je mama, 'neću se ponavljati. Ovo je hodnik, ovo je više ulazni prostor nego hodnik, možete staviti zidne ormare od poda do stropa, možete...' 'Već ste rekli, samo treba u prodavaonicu namještaja odnijeti tlocrt', rekao je gospodin. 'Ima vam fenomenalnih zidnih ormara, već gotovih, baš za ulazne prostore, u prodavaonici talijanskog namještaja kod kazališta....' 'Idemo dalje', rekao je gospodin. I onda je mama rekla: 'A ovo je kupatilo, tenovirano nedavno, sve je novo, od pločica i sanitarija do pipa, na podu su vam pločice koje samo izgledaju kao male keramičke pločice, a zapravo su komadići mramora, vidjet ćete, cottoveneto i sassi del piave, tako nešto se rijetko vida, gospodin ima jako puno ukusa, nažalost, ovaj mu je stan prevelik, traži manji, ali samo u ovom kraju, ovo je krasan, miran kraj, s rijetkim pogledom na more, mi smo rekli gospodinu, gospodine, teško ćete ovdje naći stan, bilo kakav, naročito ne manji, odustanite od prodaje, mi smo iskreni, ne lažemo, žao nam je kad čovjek pogriješi pa proda ovako krasan stan u nadi da će naći manji na ovom području, ili ako misli kupiti stan na istoku, tamo...' Mama je otvorila vrata kupatila: 'Izvoli...' Pa je udahnula, pa je rekla... nešto je rekla, ne znam što, pa je ušla u kupatilo i zatvorila vrata i rigala, rigala, rigala... Kad je izašla iz kupatila, u stanu su bili samo gospodin profesor i naš tata, tata je rekao gospodinu profesoru: 'Hvala lijepa, čut ćemo se telefonom za koji dan.' 'Da li će onaj kupiti stan, šta misliš', pitao je gospodin profesor. 'To se nikad ne zna', rekao je tata, 'teško je ovdje prodati stan, tu je kamionski terminal, ima puno barova, kurvi i droge, ljudi nisu glupi a i devedeset tisuća eura je strašna lova za šezdeset kvadrata.' 'Dragi moj”, rekao je gospodin profesor, ovaj pogled više vrijedi nego čitav stan, to se ne može usporediti s nekretninom koja nema pogled na more, živimo u najljepšem dijelu Hrvatske, u kraju pokraj mora, ali što to čovjeku vrijedi ako ne vidi more. I ovo je čist kraj, mislim ekološki, na istoku je jako zagađeno, tamo blitva niče crvena, čak i psi umiru od leukemije...' 'Dobro, dobro', rekao je tata, 'nemojmo pretjerivati. Doviđenja.' Pa je mami rekao: 'Jesi sada dobro, idemo.' Onda smo bili pred ulazom u zgradu, peterokatnica, bez lifta, onda je mama rekla tati: 'Ne kužim, ne kužim! Zna da će mu doći kupac, zna da će doći agent, a onda se tri sekunde prije posere i ostavi govno u školjci. Ti ljudi nisu normalni.' 'To je zato jer je potražnja veća od ponude, pridržat ću ti čelo', rekao je tata. Tata mami drži čelo, mama riga pokraj ulaza u peterokatnicu bez lifta, ravan krov, pogled na more.”

06. Mama


Haj, Amerčine! Bilo bi super kad bih mogla vjerovati da ovo govorim za vas. Poslala bih vas u kurac, jarančine jedne.
Šta je? Mislite da možete jebati cijeli svijet i prodavati okolo priču o lovu na pobunjenike? Ej, tko vama nije pobunjenik? Svi koji imaju nafte su vam pobunjenici. A onda treba pobunjenike izbrisati s lica zemlje i oteti im naftu. Tako vi šupkovi i gadovi i smradovi spašavate svijet. Stalno serete kako ratujete protiv terorizma. Svatko tko nosi turban vama je terorist. Tko su teroristi? Oni koji se zalijeću u vaše nebodere? A zašto se vi zalijećete u potleušice širom svijeta? Zašto su vaša zalijetanja mirotvorstvo, a uzvraćanje udarca terorizam? Samo zato jer ste jači? Zato ste fakeri jer ste najjači? Ne kužite nešto. I nositelji turbana i Čečenke s bombama oko tankog pasa nemaju što izgubiti. Tko vam garantira da neki od nas sprženih neće napraviti bombicu koja će faking Kuglu dignuti u faking atmosferu ili stratosferu ili neki drugi kurac tamo gore? Tko vam to garantira? Prepotentni partibrejkeri. Život bi bio super, super bi bio život da nema vas i Rusa i Kineza, jebo mene pas ako to nije istina...
Pričam u spidu, popizdim kad se sjetim Amerčina, okej, napaljena sam bez veze, uvijek je u povijesti netko bio najjači. Ništa se novo ne dešava. Da ne vladaju Ameri, vladali bi Kinezi. Ako si žensko, isti ti je kurac tko vlada. Ništa nemam protiv Amera osobno. Ne volim Moć, to je moj problem. Meni idu na kurac i fakeri koji ne daju ženama da izađu na zrak. Čitam ja šta rade Afganistankama. Ne puštaju ih iz kuće, udaju ih za starce, ne smiju u školu. Komadi su skužili, nema im spasa, okolo traže petrolej i šibice pa se pale. Onda čovjekoljupci na Zapadu preko svojih medija skupljaju lovu, grade po Afganistanu posebne ambulante za spaljene Arganistanke. Najplemenitiji su Francuzi koji tamo šalju specijalne zavoje, kad se njih s rane skine ne deru kožu, a štite spaljeno meso. Mediji pišu, kao ugljen crne Afganistanke super su zadovoljne francuskim zavojima, da nema Francuza one bi... Da, one bi umrle, to jest dogodilo bi im se ono što su htjele da im se dogodi. Mrzim bogate koji sitnom lovom gase ogroman plamen, a sami su ga zapalili. Jebe me i spoznaja da kapitalizam baš i nije sistem u kome je uspjeh samo stvar izbora. Radi, radi, radi, uči, uči, uči... Kad diplomiraš... Ja ću diplomirati da staru skinem s kurca.
A ovo s ovom kazetom, ovo kužim. Moj dobri brat je bez komada, misli da sam popušila njegovu spiku, pa ću ja sad, je li, ići u detalje, ispričati nekoliko vrućih priča iz seksualnog života, a on će u tišini sobe svoje milovati dečkića. Moš mislit! Skužila sam te.
Slušaj, ne znam zašto ti ovo treba, da ti treba - treba ti, ne bi mi unaprijed dao pedeset eura da ti ne treba, a ne bi ni ja srala u mikrofon da mi ne treba pedeset eura, možda si puko, skrenuo, ošo, nema veze, nafukao si me i ja ću ispuniti zadatak. Samo da znaš, ponavljam, za razliku od tebe koji se u životu baš i nisi naradio, ja sam bila u stotinama kuća i znam kako se rade ankete i znam da nitko ne kaka u kazetu i da se tako ne ispituje tržište. Dobro, okej, pustimo to. Sto od mene hoćeš? Da ti iskreno kažem što mislim o tebi, životu, Hrvatskoj? A zašto te to zanima? Napisat ćeš doktorsku disertaciju?! Opet si se uvalio u nekakve analize. Vidim po tome što ti doma stalno stižu knjige. Proučavaš Čovjeka? Jebote! Kako je tebi bog lijepo dao!
Frnja me je, frnja me je i pred tobom i pred samom sobom, ipak ću reći, izjeda me ljubomora kad se tebe sjetim. Sto puta sam o tome razmišljala. Onako, uz kakao koga bi mi donosile tetice u Četiri lava. One stepenice u Četiri lava su koma. I erkondišn im je sranje. Zimi griju za popizdit. Jedino tamo. A kad izađeš iz kuće, kako možeš znati da ćeš naletjeti na frendicu koja bi baš u Četiri lava, a ti na sebi imaš kilo vune jer si planirao popiti nešto na terasi. Četiri lava su ljeti okej, a ona mala koja tamo poslužuje prava je šuga. Zašto u kafićima nema više konobara? Same kuje oko nas.
Viš, ovo nije okej, da se mi žene ne volimo i ne podržavamo i da smo jedna drugoj bič, gadura, kučka, kuja, šuga. To nije okej. Vi muškarci ste kompa. Od malena vas vode na nogomet, košarku, tata vas okolo pokazuje svojim dečkima, dečki slave kad im se rodi sin. Mi pičke, umjesto da učinimo nešto na tu temu, da se udružimo, da slavimo kad rodimo curicu, da je tičamo, koka, sve žene su ti sestre, ne! Svaka mi je žena bič dok ne dokaže suprotno, a od sto, stopet mi nikad ne dokažu suprotno. Okej, i ja sam za ostale bič, kužim to, samo bih htjela da se to promijeni, ako jednom rodim kćer da ne budem u bedu do posljednjeg trena lajfa mog. Kao što je naša stara u bedu kad se sjeti mene. Osjećam to. Stalno mi nešto sere i zamjera i tura pod nos kako radi u Trstu. Kao da zbog mene ili za mene radi u Trstu.
Ja bih se snašla i bez nje. I snaći ću se. Damir i ja tražimo gajbu. Koje se gajbe nude, ej! Koje se gajbe nude, čovječe! Zahod u vrtu, perilica za rublje u njihovoj ljetnoj kuhinji, kuhinjica, soba i WC dvjestopedeset eura! Jebote, ej! I još moraš tražiti vezu u Burzi da oglase pročitaš noć prije. Ko jebe staru, samo ću joj reći, stara, našli smo gajbu, ako ikad nađemo gajbu, više ne radiš za mene, bok, stara. Kad si ti u pitanju, glas se ne diže, a Trst ne spominje. Ni kuća koju su prodali da bi ti mogao drkati kurac Gadafijevom sinu. Slušaj, slušaj koliko može biti glupa mater?! Poslati sina na američki fakultet u Beč, sve nas dovesti na prosjački štap da bi ti upoznao jebenog muslića koji je sin Terorista s velikim T. Upoznati Gadafijevog sina pa onda u Libiji naći posao?! Danas okolo loviti muslimane kao da su džekpot? Danas loviti muslimane kad svi hrvatski Dževadi Muslimsalibegunovići govore da su Slovenci?! Takva pizdarija može pasti na pamet samo retki. Retki kojoj trebaju rešetke, debilkuši koja bi doživotno trebala biti pod kontrolom, samo majci koja ima sina može tako nešto pasti na pamet.
Ništa nemam protiv muslimana, mislim da su jednako sranje kao i svi ostali ljudi, svi smo smradovi. Samo, čovjek mora ići ukorak s vremenom. Nećeš se u Varšavi četrdeset i neke tucati sa Židovom, ili u Americi četrdeset i neke ljuljati Japanca ili se u Londonu u podzemnoj jebati s muslimanom ili u Hrvatskoj dvijetisuće i neke roditi Srbina. Ma, ne seri! Misliš da te ne čujem.
A zašto se ja tucam sa Srbinom?
Prvo i prvo, jedno je tucati se, drugo je roditi Srpče. Drugo i drugo, očekivao si da ću reći, treće i treće. Ko te jebe! Drugo i drugo, njegova je baka s Hvara, dakle, nije stoposto u kurcu. Stara mu je Srpkinja i otac i djed, ali baka mu je naša. Misliš da je sranje ovako analizirati krv komada koji te jebe, razgovarati o tome? Da je došlo novo vrijeme, da je ovakva spika aut? Ti si tolerantan, u tvom srcu ima ljubavi za sve ljude dobre volje ma koje vjere bili? Tu veselu šprehu prodaj nekom drugom. U tvom srcu gori veliki plam velike ljubavi samo prema sebi samome. Takvog faking sebeljupca nisam u životu ubola. A za sve je kriva naša stara.
“Znate, gospodo, moj je sin diplomirao dva fakulteta. Psihologiju u Beču, informatiku u Americi.”
Pauza. Pauza. Pauza.
Jer ona druga gospoda ne zna šta bi rekla. Njen sin nije diplomirao psihologiju u Beču a informatiku u Americi. A ako imaš takvog sina, sirota ženo, doma ti sjedi babun i pokazuje gostima crvenu guzicu, ako babuni imaju crvenu guzicu?
Ili šuti jer ima kćer, šuti babetina, šuti gubitnica nad gubitnicama?!
Jednom nas je na Korzu srela neka njena frendica, blablablabla. “Tko si ti”, pitala je baba.
Smješkala sam se. Tko je jebe ako se ne kuži na prvi pogled. Moja, naša stara je rekla: “To mi je kći, narasla je, ostarila, promijenila se, je li?”
“Nisam znala da imaš i kćer”, rekla je babetina.
“A”, rekla sam ja, “gospodo, to se u našoj familiji taji, prije ćete doznati da moja mama ima sifilis nego kćer.”
Ušutjele su, okej, malo sam pretjerala, ali kako možeš imati frendicu iz djetinjstva koja zna gdje ti je sin i što je studirao i kad je diplomirao i zna da ti je muž lud doma u sobi i da si sluškinja u Trstu, jebote, sve ti je poznato, samo ne znaš da ti frendica ima kćer?! Da sam u intimnim odnosima s našom starom rekla bih joj: “Stara, tvoj sinčić, osim što ima dva fakulteta, u Americi ima i dvije Kineskinje. Ima dvije žutice za koje ga boli kurac. Da li zato što su žutice ili zato što su dvije ili zato što mu je jednostavnije igrati one jebene karte nakon onog njegovog bijednog posla, ne znam. Pitaj ga, možda zna zašto je napustio dva para kosih očiju.”
Ali ja nisam intimna sa svojom starom, intimna sam samo s tobom, sve mi pričaš jer znaš da moja usta nisu, Sezame, otvori se. Dao si mi pedeset eura, to cijenim i tome se čudim, prvi put ti meni daješ lovu, prvi put ne žicaš, šupčino!
Žao mi je, žao mi je ko psu što ova kazeta neće doći do Amera. Rekla bih im, rodit ću dijete, odgojit ću ga tako da život potroši na ubijanje Amera i Rusa i Kineza, toliko mi vas je pun kurac. Već od pete godine dat ću ga u školu za teroriste, neka diže u zrak Vašingtone i Njujorke i Londone i Pekinge i Moskve i Kijeve, ako je Kijev u Rusiji, i ostale američko-rusko-kineske vukojebine u kojima rastu bića koja trošite okolo da bi tisuću vaših pizdeka moglo reći, super je našim kurčevima gurati Kuglu vamo-tamo. Okej, još furate taj film, ali ne kužite da je Kugli pun kurac. Ja ću biti mama, već ima takvih mama, bit će na milijune mama koje će rađati dečkiće i curice samo da bi skinuli Kuglu s vaših kurčeva. Okej, svi ćemo odletjeti u neku stratosferu, jasno mi je. Živim za taj dan, fijuuuuuu! Nadam se da će minutu prije smaka svijeta na našim ekranima biti CNN ili BBC, a neka će mala novinarka kurva vrištati, terorizam, terorizam, a neki će posljednji Bush popravljati tamnocrvenu kravatu prije nego stane za govornicu, a neće kužiti da neće stići do govornice, čitav će svijet odbrojavati, sedam, šest, pet, četiri... Kad Ameri odbroje nula, prije će je odbrojiti nego mi, zbog razlike u vremenu, ja ću vidjeti facu gadnog Busha kako se raspada u milijun trulih komadića...
Okej, pustimo bolju budućnost, ima vremena, ne žuri mi se roditi sitno biće. Želim još malo živjeti solo, vidjeti o čemu se ovdje radi. Danas sam opet dobila labuda, moj je indeks labuđe jezero. Nema veze, rekla sam sebi. stara, labud do labuda, diploma, pa ćeš se zaposliti, i brat ti se zaposlio, pa ćeš lijepo zarađivati tri tisuće kuna... Čuj, bez zajebancije, stari, nisi normalan, faking si lud. Vratiti se iz Amerike i sletjeti u Kroejšu. Jasno mi je da si izašao iz Amerike, ali zašto nisi krilima zaklepetao prema Holandiji ili nekoj drugoj zemlji punoj ljubavi za strance. Jučer sam na cesti srela Serda. Živi u predgrađu Amsterdama, pobjegao je odavde kad je bila frka oko rata, tamo su mu dali papire, oženio je neku Bosančicu, ima dijete pa su mu dali holandsku kuću na kat, radi... Kužiš? I znaš šta mi je rekao?
“Sve bi bilo super da živimo u boljem kvartu, pun mi je kurac one Turadi koja se mota oko nas. Klinac mi živi u jezivom okruženju.” Kužiš?! Turad?! A Turad su Bosanci koji su brisnuli od istog rata iz nekad jedne zemlje?!
Rekla sam mu: “Stari, kako ne kužiš, svatko od nas je nekome Turčin, tvoja Bosančica nikad neće biti nešto što bih ja strpala u topli zagrljaj, sva će tvoja djeca meni biti Turad, meni, čistoj Hrvatici.”
Nije znao da me Srbin jebe, zato mi je rekao: “Nisi normalna, stara, ej, spržena si totalka, moja žena je Hrvatica iz Bosne.”
“Tvoja žena je Bosanka, čuj kako govori, kriteriji za Ture ti ne drže vodu, tebi ona nije Ture jer ju fukaš, zato nisi objektivan, kad progledaš skužit ćeš da je Ture Ture i kad ti rodi malo Ture za koje ti misliš da nije Ture jer je tvoje Ture pa ne vidiš da je Ture? Nije samo tuđe Ture Ture! Progledaj Serđo, odjebi veliko i malo Ture dok još imaš vremena, odseli iz kvarta i zemlje pune tulipana i Turadi, dođi u Kroejšu, među čiste, među svoje, vidjet ćeš hrvatski zalazak sunca, pitaj moga brata zašto se vratio, on koji je diplomirao.” Pa sam mu rekla za ona tvoja dva kurčeva fakulteta.
A Serdo mi je rekao, bili smo na Korzu, u rukama je držao kraški pršut, koji kurac ljudi vide u pršutu, od njega dobijem prišteve, to znaš, Serdo mi je rekao: “Ne vidim tamo ni sunca ni mjeseca, klima je koma, ledeno, puše, kiša, depra, radim od jutra do sutra”, radi u nekakvoj banci na kompjuterima, “to nije život.”
“Ej”, rekla sam, “dobio si posao, dobio si kuću, nemaš kredita, klinci tamo odlaze u školu u četvrtoj godini, ne jašu te, imaš doktore besplatno, mamografije, ženama otkriju rak i prije nego im uđe u sisu, u ovom gradu od raka u sisama umiru moje vršnjakinje, nitko ne zna zašto, šta hoćeš ti?”
Rekao je: “Jebeš sve, puno se radi, to nije život, na ulicama je gužva samo na Kraljičin rođendan, a vidi ovo.” Fakat, stajali smo nasred Korza, smetali smo milijunima koji su se valjali oko nas.
“Nisi normalan”, rekla sam, “nije ovo zemlja što je nekad bila. I ovdje se radi.” Pa sam mu ispričala tvoj slučaj. Rekla sam mu: “Vidi moga brata, ima”, rekla sam mu koliko fakulteta imaš, spomenula Ameriku i Beč i prosjek, “a radi za Austrijance, šefica mu je prava bič, njih sedam sjedi u istoj sobi, za kompjuterom su od osam do osam, svake večeri pogledavaju jedan u drugoga jer nije pristojno izaći iz firme prerano. Tamo su u trendu, furaju kapitalizam s ljudskim likom, šefici govore ti, mogu nositi dugu kosu i dolaziti na posao u starim trapericama, u uredu drže mačića i papagaja. Rade neke programe za firme, njihovi šefovi firmama za projekt zaračunaju stotinu satova rada, a moj brat i kompa moraju posao napraviti za dvadeset sati. Plaća je tajna, da pisnu kolika im je plaća dobili bi otkaz. Govore da je tako u svijetu iako tako više nije u svijetu.
U Njemačkoj je provaljeno da je pizdarija oko tajne plaće samo poslodavčev štos da radnike manje plati. Kad se u Germaniji ta tajna razbila došlo je na vidjelo, žene za isti rad imaju trideset posto manju plaću nego frajeri. Moj brat nema ni svetka ni petka”, rekla sam onom Serdu s onim kraškim pršutom u ruci. “ Šefica ga zove doma u svako doba dana i noći, oni koji imaju mobitel od firme još su u većoj frci. Nema sindikata, nema prava na postavljanje glupih pitanja. A da se njih sedam, koliko ih se u toj firmi jebe s kompjuterima, udruži i ufura u štrajk, firma bi preko noći ošla u kurac ili bi im morali dignuti plaće. Ali, ovdje smo svi usrani, nitko ne uključuje sivobijelu meku masu, ako radiš, dobit ćeš kreditnu karticu, pa ćeš moći na tri rate kupiti tenisice. Šefica kurvetina sjedi u sobi do njihove, s njima komunicira samo mailom. Ako ujutro zakasne pet minuta odbije im od plaće petnaest kuna, ne računa to da rade dvanaest sati.” I još sam onom Serdu rekla za onaj tvoj slučaj. Kad ste ti i onaj kolega nešto zajebali pa ste to morali prekovremeno popraviti, pa je šefica tvom kompanjonu platila prekovremeno, pa mu odbila prekovremeno, pa je dobio samo plaću, a tebi je odbila petsto kuna od plaće jer nisi dobio prekovremene jer ih nisi tražio.
Serdo mi je rekao: “Ne kužim.”
Pa sam mu rekla: “Stari, moj je brat nešto zajebao, pa je radio subotu i nedjelju i to popravio, skupa s onim drugim likom, pa je drugi lik dobio prekovremene, pa je njemu odbila prekovremene, dobio je cijelu plaću, a moj brat...”
“Ne kužim”, rekao je Serdo, držao je onaj pršut, a Šipac je solio kukuruz, tamo kod Kraša. Klip je bio u listu.
“Idi u kurac”, rekla sam ja.
Rekao je: “Zašto ti brat ne ode u drugu firmu ili van?”
“Koju drugu firmu”, rekla sam, “u Hrvatskoj ne postoji druga firma. Jedina je firma prva firma, druga firma je biro. Njegova će ga šefica jebati dok ih smrt moga brata ne rastavi. Neće ih rastaviti njena smrt zato jer moj brat nije agresivan, a da bi trebalo zatući kuju, ttebalo bi. Ali, ovdje svi znamo, postoje samo kuje, ako ubiješ jednu, stiže druga.”
“A zašto se tvoj brat vratio?”
Nisam mu htjela spominjati onu pizdariju oko zalaska hrvatskoga sunca, ni one Kineskinje. Rekla sam: “Iz zdravstvenih razloga, ima upalu prostate.”
“Tako mlad”, rekao je Serdo.
“Ovdje svi imaju upalu prostate”, rekla sam, “pijemo zatrovanu vodu, ne vraćaj se, Sergej.”
Pa je ošo s pršutom u lijevoj šaki. Jebe mi se ako se kaže šaci.
Serem u ovu kazetu jer sam fer igračica, platio si, a ne da mi se kakati. Kad ovako pričam o svom životu dobro vidim koji je to faking život. Koje su moje šanse da jednom sjedim uz rub bazena, dvoje dječice platinaste kose jašu na mastifu, muž otresa mokru kosu na moj osunčani, ravni trbuh, sluškinja mi nosi koktel tekila sanrajs? Šanse su mi nula zarez nula nula nula. A to je zato jer ne znam izabrati muškarca. I za koji sam se ja krasni kurac krstila i pričestila? Da mi stara zna odrekla bi me se preko lokalnog lista. Otišla sam onom popu jer se želim uklopiti. Popovi su stvarno govna.
Suzi mi je rekla: “Luda si što imaš s njima posla, nama su ukrali kuću.”
Suzi je godinama živjela sa svojom starom u Americi, nona im je bila ovdje. Dva puta godišnje dolazile su ovamo, nona nije htjela preko Bare. Suzi mi je ispričala, bile smo u Četiri lava, koje su tamo stepenice, trebalo bi to objaviti, da cure ne plaćaju abortus, samo neka se sunovrate niz one štenge, ostalo će platiti Socijalno.
Suzi mi je pričala: “Nona je slomila kuk, susjedi su nas nazvali, moja stara je bila van sebe ali nismo mogle odmah doći. Zvala je doktore, rekli su, gospodo, bit će okej. Susjedi su doktorima odnijeli lovu i rekli neka nonu operiraju tako da ostane živa. Kad starci u Hrvatskoj slome kuk doktori pitaju rodbinu, da li želite operaciju da gospodin preživi ili... Pa rodbina odluči. Mi smo poručili doktorima, neka nam nonica preživi. Da li su susjedi platili, ili su našu lovu strpali u džep, pitaj boga. Javili su nam da je nonica umrla, došli smo doma, spalili je, prijavili smrt, preko veze naručili ostavinsku, pa otkrili da je naša nona partizanka sve ostavila Crkvi. To joj je u bolnici u šok sobi bila posljednja želja. Moja stara je skoro umrla. Ali na sudu je bila riječ moje stare koja živi u Americi protiv ugovora o doživotnom uzdržavanju u rukama časne i suca. Časna se brinula za našu bolesnu baku tri dana, toliko je doktorima i časnoj trebalo da od bake izvuku autogram pa da je onda ubiju.”
Pitala sam Suzi: “Koja je to bolnica, koji doktori, pozvat ću našu nonu u Četiri lava pa je pustiti niz stepenice. Voljela bih vidjeti lice časne kad od moje none izvuče autogram pa krene na sud...”
“E, jesi luda”, rekla mi je Suzi, “oni dolaze starcima informirani, bezemljaši i beskućnici mogu crkavati u bolnicama na dugačko i široko, nijedna božja sluškinja neće im kapnuti vode na suha usta, pardon, oni i ne stižu u bolnicu.”
“Ti si neobjektivna”, rekla sam, “samo zato što ste ostali bez kuće, zato olajavaš sve časne i popove i liječnike. To nije okej.”
“Nije”, rekla je Suzi, “a sada popovi prodaju našu kuću preko oglasa, mama će je kupiti na tuđe ime, da ne skuže, kad bi skužili, digli bi cijenu, vidiš da ipak ima pravde.”
“Ti vidiš da ima pravde”, rekla sam, “ti si bila nepovjerljiva, ne ja, ja vjerujem u pravdu.” Nisam je pitala zašto netko tko živi preko Bare kupuje kuću u Kroejši, da mi je spomenula zalazak hrvatskog sunca izrigala bih se na katu Četiri lava. Kako tamo griju, to je ludilo.
Dva dana prije pričesti pop nam je rekao: “Recite svojim kumovima da donesu vina i kolača i da ne troše na poklone svojoj kumčadi, neka nagrade Crkvu. Dolje na raskrižju, vidjeli ste, skinuli smo starog Isusa, istrulio je totalka, to je bio drveni Isus, stavit ćemo novoga, većega, a to košta, dragi moji. Novi Isus nije jeftin.”
“Koliko moramo dati”, pitala sam.
“Prema savjesti, gospodična”, rekao je pop. Tada još nisam znala što se Suzi dogodilo s nonicom koja je slomila kuk pa izgubila i život i kuću, pa sam Miki dala, Miki mi je kuma, sto kuna da dâ popu za novog Isusa.
Drugo sam htjela reći. Krstila sam se i pričestila, ubila bi me stara da zna, ubila, none se ne smijem ni sjetiti, zato jer sam se htjela udati u crkvi. Baš sam htjela vjenčanicu i crkvu i rižu i oldtajmer pred crkvom i buket. A ako se udam za Damira, nema šanse da ćemo se vjenčati u katoličkoj crkvi. On nije napaljeni Srbin pa nema šanse da ću šetati ni okolo njihovog oltara i da će mi nešto na glavu stavljati debeli, bradati majmun, gledala sam film “Moje debelo grčko vjenčanje”, nema šanse. Ali neće biti ni katoličke gorile, nema šanse. U posljednje vrijeme stalno ponavljam, nema šanse. Nema šanse da se toga oslobodim. Vuna mi je, kasni mi menga. Luda sam od straha, prvi mi put kasni menga. Znam da nisam trudna, sise su mi otekle, uvijek mi oteknu pred menzis, nije to to, ne bih pizdila da nisam čula da je Mirela ostala u drugom stanju iako je buljila u mejbibejbi. Čemu čovjek može danas vjerovati? I to baš sad? Ne želim se bacati u bedaru zbog lažne uzbune, samo se pet posto briga ostvaruje, devedeset i pet posto briga se ne ostvaruje, otići ću ginekologici.
Ako bude frka, idem na abortus, dragi brate, ovu ćeš kazetu preslušavati samo ako ne budem išla na abortus.
Svoju intimu ne mislim rastezati.
Svoj bolesni nos nećeš ubosti u moju pičku.

07. Blizanci


“Ej, Pero, ćuješ što naša mama govori? Ej, Pero, čuješ što naša mama govori? Spavaš, ej, Pero?”
“Ne spavam, plačem.”
“Kako možeš plakati kad nemaš oči, kako možeš plakati kad nemaš suze, kako možeš plakati kad nemaš trepavice, kako možeš plakati kad znaš da sam prestrašen i da ne smiješ plakati pred bratom koji se boji?”
“Ne znam.”
“Nemoj plakati, Pero, dečki ne plaču.”
“A možda sam ja buduća curica.”
“Mi smo buduća krema!”
“Ne volim takav razgovor, ne ljuti me, ne straši me!”
“Draži si mi ljut nego plačljiv. I šanse Židova u koncentracijskim logorima bile su nula, pa ih je pet preživjelo, a jedan je o svom preživljavanju napisao nekoliko knjiga.”
“Da, a onda se ubio, zvao se Levi.”
“Levi je bio lud, onako se u koncentracijskom logoru boriti za život na život i smrt, a onda preživjeti pa se ubiti.”
“Morali bismo učiti od Levija. Ni jedna borba na život i smrt za život nije vrijedna borbe na život i smrt za život.”
“Prestrašen sam, zato te ne mogu pratiti, ti si samo plod, zašto si tako pretenciozan, što želiš reći, ako može kraće, ako može jasno.”
“Depresija ubija i heroje.”
“Da li smo mi heroji?”
“Nismo Židovi.”
“Ako nismo Židovi, ajmo se boriti na život i smrt za život, ako preživimo, nećemo se ubiti jer nismo Židovi.”
“Ako se budemo borili na život i smrt za život bit ćemo heroji, heroji su depresivni, pa ćemo se ubiti.”
“Kad se rodimo, ako se rodimo, kakvog smisla ima boriti se za život na život i smrt, a onda se ubiti? Vidi našeg djeda koji nije Židov ali jest heroj. Bulji, puši, guta tablete, jednoga će dana ugristi bombu. Zamisli da nas naša mama rodi, nakon dugih i mučnih razgovora sa samom sobom, pa nas rodi, pa nas zavoli, pa uvali svakoga u svoj majušni krevetac, pa krene u prizemlje u market po pampersice, plave, za nas dvojicu, ako budemo dečkići. Ona na kasi plaća karticom, pampersice su ružičaste jer se plave prodaju po normalnoj cijeni, a ružičaste su akcija...”“Ne bih volio biti djevojčica.”
“Pa naša mama čeka da joj ženska koja sjedi za kasom. ..”“Što je kasa?”
“Ne znam.”
“Pa mama čeka da joj ženska koja sjedi za kasom vrati karticu... Buuuuuuuuuuum!”
“Što je?”
“To je naš djed ugrizao bombu, nije znao da nas dvojica u dječjim krevetićima čekamo da nam se mama vrati iz marketa...”
“Ti nisi normalan. Ti mi samo želiš zgaditi život prije rođenja. Skužio sam, bojiš se abortusa, bojiš se abortusa, bojiš se abortusa, zato sereš i optužuješ djeda za ubistvo koga će možda biti, a možda i neće. Šta je? Šta je, usrani, šutljivi plodu? Šta je?”
“Bojim se abortusa. Sve bih mogao preživjeti, abortus ne mogu da me ubiješ. U pravu si, jezivo se bojim abortusa.
Strah inhibira, moramo se opustiti i gledati na svijet koji će nas možda okruživati onako kako taj svijet to zaslužuje. Tko je naša majka? Ona je esesovka koja će bez da trepne ubiti dvoje buduće dječice.”
“Ako mi nismo Židovi, onda ona nije esesovka.”
“Esesovci nisu ubijali samo Židove, ubijali su i Cigane, samo se o tome ne govori, nema filmova o podavljenim Ciganima, Cigani nemaju love za filmove o svojoj herojskoj smrti.”
“Ne seri po Židovima, ti si antisemita.”“Ne brani našu mamu, to nas neće nikamo odvesti.”
“Ne želim na budući život gledati tvojim očima, mi nismo jednojajčani blizanci, opsjednut si potrebom za dominacijom. Želim se radovati životu, neka je kakav je, samo je jedan život, ako mi ga u utrobi zgadiš, pa ako se rodimo, bit ću depresivno dijete s kojim će mama stalno imati problema, ne želim svoju mamu unesrećiti, ja volim našu mamu.”
“Sto je mama, tko je mama? Pun si predrasuda, popušio si priču kako je samo jedna mama, zato je treba voljeti iako se hladno sprema krenuti ginekologu, dobiti nalaz i platiti ubojicu.”
“Govoriš kao katolički pop, katolička crkva se prema ženama odnosi kao Hitler prema Židovima, njima su sve žene koje idu na abortus ubojice.”
“One i jesu ubojice, popovi jedino zaboravljaju svi su ljudi ubojice, i muškarci i žene. Muškarcima opraštaju njihova ubistva, proglašavaju ih herojskim djelima i borbom za slobodu. Katolički popovi abortuse osuđuju zato jer sitne plodove ubijaju žene. Katolički popovi su ženomrsci, nemoj mi ih spominjati, nemoj me uspoređivati s njima, kad narastem, ako narastem, kad se rodim, ako se rodim, zbog te ću ti uvrede razvaliti glavu.”
“Naša se mama krstila i pričestila, ako se rodiš poslat će te u crkvu, tamo ćeš pjevati, aleluja, aleluja, aleluuujaaaa, u majušnu riticu pop će ti uvaliti kurčinu, nikome to nećeš ispričati jer nećeš biti siguran da li je to okej ili nije. Iz ritice će ti teći krv.”“Ne seri! Hrvatska više nije ono što je nekad bila, nazvat ću Plavi telefon, oni pomažu dječici, i u Hrvatskoj se otkrilo da postoje nasilnici koji uživaju mučiti malu djecu, djeca stalno o tome slušaju, ako se rodim, ako me bude jebao pop, sve ću ispričati mami, mama će pozvati novinare, slikat ćemo se za naslovnu stranicu, mama i ja, moje će oči biti pokrivene trakom, da me ne prepoznaju dječica iz vrtića, i popove oči će biti prekrivene trakom, da ga ne prepozna naš tata.”
“Da li se kaže popove oči ili popovske oči?”
“Ti ćeš biti, kad se rodiš, ako se rodiš, sitničavo biće opsjednuto pizdarijama u najtežim životnim situacijama. Žene ne vole takve muškarce. Ostavit će te žena. Reći će ti, ostavljam te jer se na tebe ne mogu osloniti, sad kad nam je najteže, kad nemamo love i ne možemo platiti ratu za stan, ti si kupio Camel cipele jer si vidio reklamu u Nacionalu.”
“Sereš, žene novog kova ne oslanjaju se na muškarce, to je prastara špreha, ja ću, ako se rodim, biti trendi muškarac, farbat ću kosu i mazati je gelom i kupovati skupe cipele i mobitele, ja ću se oslanjati na žene. Moderne žene to vole.”
“Svađamo se u majčinom trbuhu, njenom utrobom šire se loše vibracije, ljutimo našu mamu koja će nas ubiti zato jer će biti loše volje, a loše će volje biti jer je mi ljutimo. Kužiš, mi smo dvojica samoubojica koji su mali plodovi, zato su glupi pa ne kuže da će biti samoubojice koje će se ubiti pune žudnje za životom. Ubit ćemo sami sebe iz nehaja, kao kad se malo dijete doma, samo u boravku, igra omčom od zavjese, stavi je oko vrata pa skoči kroz prozor. A onda mama urla, zašto sam prala pod u kupatilu, zašto sam uključivala perilicu, ionako je danju struja skupa, zašto sam ga pustila samog, ubila sam ga, ubila sam ga, ubila sam ga!”
“Neće reći, zašto sam uključivala perilicu iako je skupa struja, pretjeruješ.”
“Ti si naivan, ne kužiš da baš život piše najstrašnije priče, kako znaš što može reći majka luda od bola dok joj obješeno dijete visi preko prozora?”
“Pustimo to, čuješ me, pustimo to, kako ne kužiš, analiziranjem zla koje će se možda dogoditi radimo protiv svojih interesa. Morali bismo promijeniti temu, razgovarati o lijepim stvarima, kužiš?”
“Stalno govoriš kužiš, kužiš, to me čini nervoznim.”
“Dobro, neću više. Kakav će nam biti život, ako se rodimo.”
“Rodit ćemo se!”
“Kakav će nam biti život kad se rodimo? Na porodu će biti mnogo doktora oko nas, uvijek je frka kad se rađaju blizanci, ako živimo u gradu koje ima normalno rodilište.”
“Što je normalno rodilište?”
“Kad ima struju, vodu i kad stropovi ne padaju na glave tek rođenih beba.”
“Kako je to strašno, bića koja su se jedva spasila od kirete stradaju od cigle?!”
“Stalno ti govorim, treba se bojati života, ne kirete.”
“Ti si depresivno biće, kad se rodiš bit ćeš borac dragovoljac, gledat ćeš u zid druge kuće i dignuti svoju u zrak.”
“Depresivna je i naša baka a nije dragovoljac, ti si glupan koji će odlaziti u specijalnu školu posebnim kombijem, vozit će ga muškarac koji je dobio otkaz u gradskom prijevozu jer je stalno bio pijan, proći će kroz crveno, naša nona će našoj mami držati ruku na ramenu, obje će biti u crnini, nona će reći mami, možda bolje da je tako, jadničak, pamet mu nije bila jača strana.”
“Gdje ćeš biti ti?”
“Ja ću pomagati grobaru.”

08. Nona


Tresem se čitavo jutro. Sama sam doma, Joško je u svojoj sobi, vidjela sam ga, puši i bulji u onu zgradu, jednoga će nas dana zapaliti. Zvala me drugarica Radojka, preko mobitela. Njen sin je kolumnist u velikom listu, svaki dan joj donosi sve moguće novine, dobiva ih badave, drugarica Radojka to čita pa okolo javlja tko je umro, danas su umrle drugarica Branka i drugarica Mira. A mlade su od mene. U Hrvatskoj živi tisuću i četiristo ljudi starijih od sto godina. Četiristo muškaraca i tisuću žena. Što ako poživim još dvadesetak godina?
Doduše, krug je sve uži, u meni ipak ima životne radosti, dobila sam veselu vijest koju sam dugo, dugo, dugo čekala. Negdje sam pročitala, najsretniji i najstariji ljudi ne žive na Kavkazu i ne piju kiselo mlijeko, ne podnosim mlijeko, ja sam krvna grupa A, podrigujem od kiselog mlijeka, glasno kad sam sama doma, tiho kad je netko od njih u blizini. Nitko ne voli slušati staricu koja podriguje. Najstariji ljudi žive u najskupljoj pariškoj ulici, zaboravila sam kako se ta avenija zove, sigurno nije Peta, to je u Njujorku. A zašto tamo ljudi najduže i najkvalitetnije žive? Naglasak je na kvaliteti. Nije lijepo živjeti dugo ako živiš ovako kao ja. Da živim u Parizu, u onoj ulici, to bi bio pravi život. Oni starci tamo dobro žive zato jer su bogati. Novac je ono što život čini podnošljivim. Shvatila sam to kasno ali ne i prekasno. Ne, ne. Dobra vijest je stigla! Danas u deset i jedanaest minuta.
Najprije ću vam nešto reći o drugarici Radojki, vi imate strpljenja. Unuk mi je rekao, nona, Amerikanci se stalno smiješe, govore dobar dan, kako ste, tamo te nitko ne šalje u kurac, ljudi su jako ljubazni. Zato ću vam polako sve ispričati o dobroj vijesti. Ne žuri se vama, ne žuri se meni. Drago mi je, o drugarici Radojki govorim, da me nazove uvijek kad netko od drugarica ili drugova umre, ali mi jako smeta kad priča o sinu. Stalno priča o sinu. Moj Mirko, moj Mirko, bio je na televiziji, pročitat ću ti kraj njegove kolumne, opet su ga zvali na televiziju, neka im je rekao, poslao ih je kamo treba, svinje! A svinje su političari koje Radojkin Mirko napada u svojoj kolumni.
Ja šutim i slušam, šutim i slušam. Slušam i šutim i ništa ne govorim. Da me drugarica Radojka ne nazove ne bih znala tko je umro, a kad netko od mojih umre, onda smijem telefonirati koliko me volja. Ako kažem, umrla je drugarica Lidija, ona još nije umrla, ali oni ne znaju kako se zovu moje drugarice, onda me ozbiljno pogledaju, kao da im je žao što je umrla drugarica Lidija, i kao da im je žao što je smrt drugarice Lidije najava moje smrti, govna bešćutna, pa smijem telefonirati. Kad netko od mojih umre najprije izrazim saučešće onome tko je ostao, ako je drug - drugu, ako je drugarica — drugarici. Onda popričamo o starim danima. Ako je umro drug ili drugarica kome su već mrtvi drugarica ili drug, samo kažem u slušalicu, ovdje drugarica Nada, moje iskreno saučešće. Samo kažem, moje iskreno saučešće, jer mi se javljaju nepoznati ljudi i mladi glasovi, unuci, praunuci, svi su nervozni... Ne bih rekla sućut da me kolju, da me kolju ne bih rekla, moja sućut. Ako i je saučešće srpska riječ, nikad ne bih rekla sućut. Sućut je ustaška riječ. Ne kažem da bih htjela biti Srpkinja, nisam Srpkinja, samo ne volim ustaše i nikad neću reći sućut! Kažem, moje saučešće, pa spustim slušalicu. Ne čitam novine jer ih u našoj kući nema, zato sam zahvalna drugarici Radojki. Ipak, bilo bi mi draže da mi po nekome pošalje novine nego da mi čita što joj je sin napisao. Drugarica Radojka ima šećer i trombozu, noge su joj u zavojima, jako je debela, ne izlazi iz stana. Crveni križ joj donosi hranu. Nikad, nikad se ne bih htjela spustiti na taj nivo da mi netko nosi hranu iz javne kuhinje.
Drugarica Radojka je rekla: “To je hrana preko veze, hrana je za vrtiće, nije iz pučke kuhinje.”
Nisam joj rekla, da sam joj rekla: “Tužno je da nekom djetetu oduzimaš hranu, a sin ti je kolumnist”, nikad me više ne bi nazvala pa ne bih znala da je umrla drugarica Branka.
Ovo je iskren plač, bile smo kao sestre. Nos brišem u papirnati ubrus, sve su mi maramice prljave, stalno je netko od njih doma, ne mogu ih kuhati u onom loncu za špagete, Petar Krešimir pokušava ući kroz balkonska vrata, pritvorila sam ih da bi bilo malo zraka. Neću ga pustiti u boravak, gadi mi se ta dlakava šaka glista.
Htjela sam vam reći za onoga sina drugarice Radojke koji je kolumnist. U Hrvatskoj ima jako puno kolumnista koji se svakoga dana, ili jednom tjedno, dižu na zadnje noge protiv vas Amerikanaca, protiv rata u svijetu i siromaštva i bijede i nepravde u Hrvatskoj. Ja ne čitam novine, ponekad bacim oko na neku knjigu, moj ih unuk stalno donosi. Neću vam reći u kojoj sam knjizi ovo pročitala, da ova kazeta dođe u njihove ruke shvatili bi da ulazim u njihove sobe i tamo prčkam po njihovim stvarima. Kći bi me ubila da zna da sam vidjela fotogtafiju na kojoj je ona s nekim malim gospodinom, smiju se u kameru. Gospodin je za glavu niži od moje kćeri, nadam se da će joj platiti to što je drapa na Markovom trgu. Ona, kao da ima deset godina, drži ispružen dlan, dva joj goluba kljucaju po ruci. Sto puta sam joj rekla, hiljadu sam joj puta rekla, tvoja ljubav prema životinjama doći će te glave. Golubovi su leteći štakori, navući će neku boleštinu, leći u krevet, ja ću je morati njegovati.
Znam jedan slučaj, to je slučaj moje drugarice Radmile, njena kći je stalno na nju vikala: “Mama, daj se sredi, prodaj taj jebeni stan na šestom katu, jedva do tebe plazimo, ti, zasada, normalno hodaš, ali kad se razboliš, tko će ti dolaziti svaki dan tri puta, prodaj sran, prodaj stan.”
Drugarica Radmila nije prodala stan jer ga nije mogla dobro prodati. Za stan od sedamdeset kvadrata na šestom katu, bez lifta, mogla je dobiti novac kojim bi kupila garsonijeru. “Neću u gajbu”, rekla je drugarica Radmila.
Da skratim, to sam zapravo htjela reći, njena je kći umrla od raka debelog crijeva, a drugarica Radmila se još penje. Raduju me te priče iz života koje imaju hepiend. Neka se zna da hepiend ne postoji samo na filmu.
Da, ne volim onoga kolumnistu, ne volim kolumniste. Svi vole kolumniste jer misle da su to neki borci za narodna prava. A kakav si ti borac za narodna prava, stalno si na zadnjim nogama, a dobivaš trideset hiljada dinara mjesečno plus kartica, plus mobitel, plus utjecaj pa možeš krasti hranu djeci iz vrtića, ići doktoru preko reda, dobivati besplatne parfeme i knjige i novine. Idem u dječju sobu, moj unuk i moja unuka spavaju skupa u krevetu, soba je u strašnom neredu, ne ulazim u nju osim ako sam sigurna da neće doći doma, pa malo pročitam unukin dnevnik i bacim oko na unukove knjige. Unuk čita knjigu, reći ću vam, ovu kazetu ću staviti u kutiju, kutija će se automatski zatvoriti pa moj unuk neće doznati da mu švrljam po krevetu. Knjiga se zove “Bijeda blagostanja”, napisao ju je Pascal Bruckner, gospodin je Francuz, o kolumnistima je napisao ono što i ja mislim. “Budući da su rijetki oni koji mogu dugo izdržati nepijateljstvo bližnjih, nepokorni snobizam u sebi spaja slavu i spokoj. Okomiti se na društvo, vraćati se svake večeri kući i lijegati na počinak: tako se grade nove akademske karijere. Nedodirljivih raskošnika cijelo je mnoštvo, a govore u ime siromašnih i isključenih. Novi val bezbrižnih parija koji uspijevaju osuđujući strašno ropstvo masa i, zadovoljni, napreduju na toj ekskomunikaciji.”
I da imam novca, sada ću ga imati, ne bih ga trošila na novine i kolumniste koji u moje ime urlaju, a u svoj džep trpaju veliku lovu. Urtanje moćnih protivnika sistema toliko je glasno da sam željna malo tišine. Zašto mi istinu o mom jadnom životu govore oni koji dobro žive? A mene nitko ne sluša. Ja moram vama Amerikancima govoriti tko sam. A i ti napadi, ovo ne govorim zbog onih pedeset eura koje ćete mi dati, uostalom, dat ću ih unuku, sad si to mogu priuštiti, ti napadi na Ameriku postali su dosadni. Svi napadaju Ameriku. A što bi Amerika dobila kad bi se kugla zemaljska raspala? Ameri su posadili sidu u Africi, upalu pluća u Kini, uništit će Evropu, kradu naftu Iraku i Iranu, pregazit će Rusiju, krenuti na Kinu... Amerika je agresor, čitav ostatak svijeta je žrtva? Ne navijam za vas i ne volim vas, samo mi se čini da stvari nisu tako jednostavne. Kakve su stvari zaista, ne znam. I ne bih voljela da moj unuk krene u rat na drugi kraj svijeta da bi se borio za američke interese. A upravo o tome piše sin drugarice Radojke i ne slaže se s tim. Dobro, ja se ipak pitam, kakva je razlika između smrti mladoga čovjeka koji za američke interese gine u Iraku i smrti mladoga čovjeka koji od droge i gladi i depresije umire u rodnom gradu? Naglasak bi trebao biti na smrti, ne na geografiji. O suštini nitko ne piše i ne govori.
Bila sam kratka, kad. me nazvala drugarica Radojka. Dobro, javila mi je za one dvije mrtve drugarice, na tome sam joj zahvalna, ali kolumnu nisam slušala do kraja. Rekla sam: “Nije mi dobro, uštrcat ću si nitkoglicerin.”
“Jesu li ti kupili novi sprej”, pitala je drugarica Radojka.
“Jesu”, lagala sam. Olajavam svoje ukućane i govorim što mi rade, svi znaju da je mome nitroglicerinu u spreju istekao rok. Morala bih biti bolja. Novac me promijenio. Da, novac čini ljude boljima. To vidim po sebi. Sada kad sam bogata mogu si priuštiti dvije konzerve Ensure Plus dnevno. Znate li što je Ensure Plus? To su američke konzerve koju hrvatski specijalisti propisuju teškim bolesnicima. Postoji okus vanilije i okus čokolade. Te su konzerve odlične jer ne motaš kuhati. Samo promućkaš i popiješ. Jednom su mi to kupili kad sam se oporavljala od gripe. Kasnije sam čula kako moja kći nekome govori na telefon, digla se iz mrtvih, jednostavno, iz mrtvih se digla. Da smo znali možda joj to ne bismo bili uvalili. Krava. Treba piti dvije konzerve dnevno, ako si star i nemoćan onako kako sam ja stara i nemoćna. Svaka konzerva šesnaest kuna, trideset i dvije kune dnevno puta trideset...
“Stara”, rekla mi je kći, “uz najbolju volju, mi ti to ne možemo plaćati a ne možemo doći do recepta. To propisuju samo specijalisti, takvu vezu nemamo. Uostalom, sve je to samo kemija, pitaj boga koliko je to zdravo, namazi si kruha i margerina, to ti najviše voliš.”
Ja najviše volim putar. Drugarici Anki je pokojni muž, Filip se zvao, on nije bio u partiji, stalno je govorio drugarici Anki: “Manje putra, Anko, udavit će te holesterol, šta fali margerinu?” Drugarica Anka je uvijek jela putar, i danas ga jede, a pokojni Filip je prije smrti pročitao u prilogu Zdravlje, izlazi subotom, margerin ubija. Drugarica Anka je iz novina izvukla prilog Zdravlje, toga dana kada ga je pokojni drug Filip pročitao, da se pokojni Filip ne bi uznemirio, bio je jako nervozan čovjek. Ali pokojni Filip je otišao u zahod i našao Zdravlje na televizoru. Uvijek je imao problema sa stolicom, znao mi je reći: “Drugarice Nado, teško je čitav život nositi sa sobom ovoliki teret.” Tada nije bilo konzervi Ensure Plus, od njih čovjek sere kao galeb. Možda su baš zato zdrave, čovjeka oslobađaju od otrova, spasila sam se od kada su moje usne takle rub konzerve, morala bih lijevati sadržaj u šalicu ili čašu, ali čovjek nikad ne zna tko može naići i pitati, šta to piješ, nona, zato ja izlijem konzervu u usta, na brzinu, ne pada mi teško na želudac, ne bi bile toliko skupe i ne bi se do njih tako teško dolazilo da ne vrijede. Ni mrtva vam ne bih rekla kako do njih dolazim. Kad je pokojni Filip izašao iz zahoda, nakon sigurno sat vremena, rekao je drugarici Anki: “Anko, pročitao sam Zdravlje, umirem, margerin mi je došao glave.” Imao je osamdeset i sedam godina, pokojni Filip.
Uzet ću novac, spremiti ga u malu limenu kutiju u kojoj je bio čaj pa izvlačiti deset po deset eura... To mi je palo na pamet, to je stvarno dobra ideja. A Ensure Plus neću kupovati. Dat ću specijalisti tristo eura, on meni recept, pa ću kantice dobivati badave. Reći ću da sam recepc dobila preko drugarice Radojke. Oni ne smiju znati da imam novac, oteli bi mi ga. Kupit ću mobitel i telefonirati koliko me bude volja, na karticu. Kupit ću i kućni ogrtač, ne na tržnici ispod kuće, ne, ne, nego Svilanit, u robnoj kući. Drugarici Radojki ću reći da kaže mojima kako će mi ona platiti put u Firencu. Nećemo skupa sjesti u autobus, ona ima trombozu i noge u zavojima, sama ću krenuti u Firencu i gledati velike crnce kako prodaju pregače s onim jajima. Neka uživo vidim da je nekome gore nego meni a da taj nije učesnik NOB-a. A kad mi crnac visok dva metra bude za kišobran tražio deset eura, valjda će padati kiša, dat ću mu petnaest, a kad mi on bude htio za onih pet dati mali kišobran, reći ću mu: “Nou, nou, nou, tenk ju!”
Bože, kako sam dobro raspoložena! A sad ću vam reći zašto. Nazvala me drugarica Meri. Rekla je: “jesi sama?”
“Jesam”, rekla sam, “možemo razgovarati dugo i na miru, ako nosiš dobre vijesti, odbij mi od cijene.”
“Nosim dobre vijesti”, rekla je drugarica Meri.
Ja sam plakala i plakala.
“Ne plači”, rekla je Meri, “tako je moralo biti, ne budi tužna.”
“Nisam tužna”, rekla sam, “plačem od sreće, sada ne mogu govoriti. Ja ću zvati tebe, ako račun bude prevelik, oni će sigurno tražiti ispis, reći ću da si mi rekla da je umrla Ana pa da sam ti izrazila saučešće.”
“Ana je umrla”, rekla je drugarica Meri, “davno, ne možeš im lagati, otkrit će.”
“Neće”, rekla sam, “baš njih briga za moje drugarice, nisam znala da je Ana umrla.”
Pa smo prekinule vezu. Čim sam prekinula vezu, odmah sam se smirila. Papirnatim ubrusom obrisala sam nos i lice, pustila sam Petra Krešimira u kuhinju, čitavu sam konzervu istresla u njegovu zdjelicu, gledala sam kako halapljivo jede. Jadna, gladna, mršava životinja. Kad dobijem novac, reći ću im: “Odvedite ga pravom doktoru, ovo više ne može ovako. Stalno jede, mršav je kao upitnik, danas svemu ima lijeka, samo treba platiti.” Ako me pitaju odakle mi novac, nešto će mi pametno pasti na pamet, novac bistri mozak. A mogu, kad budem sama, pozvati taksi, danas je taksi jeftin ako imaš novaca, pa sama odvesti Petra Krešimira na pregled. Košaru imamo. Petar Krešimir je skočio na kauč na koji ne smije skočiti, uvijek pazim da ne leži na kauču, dok je on lizao stražnje noge, nazvala sam drugaricu Meri. Ona mi je rekla: “Slušaj, poznaješ gospodina Jerka?”
“Ne”, rekla sam.
“On je sin od druga Tomice.”
Prestrašila sam se, umro je i drug Tomica?! Danas su umrle dvije drugarice, nešto je strašno u zraku.
“Nije umro drug Tomica”, rekla je drugarica Meri, “umro je njegov sin Jerko.”
“Strašno”, rekla sam, “mi nismo bili tako depresivni kad smo bili mladi.” Htjela sam joj ispričati kako je ona moja drugarica mela Bulevar Marxa i Engelsa koji se danas zove Bulevar oslobođenja, ali me drugarica Meri prekinula.
“Nije depresija, poginuo je u sudaru.”
“Prokleti alkohol”, rekla sam, “gori je od raka.”
“Nije alkohol”, rekla je drugarica Meri, “prekjučer je puhala ona strašna bura, valjda si je čula.”
Nisam je čula, ali ne volim okolo govoriti kako mi je malo oslabio sluh, kad to kažeš, ljudi oko tebe odmah urlaju, to mrzim. Mrzim i slušne aparate, sada imam novaca, ipak neću kupiti slušni aparat. Neka se deru oni koji mi nešto žele reći. “Da”, rekla sam, “strašna bura.”
“Jedan se balkon srušio na auto pokojnoga Jerka baš kad je u njemu bio pokojni Jerko.”
“Strašno”, rekla sam.
“Bog mu daj duši lako”, rekla je drugarica Meri koja nekad nije spominjala boga. Prešla sam preko toga. “Neću te puno daviti, ne želim trošiti tvoj novac...” Rekla je tvoj novac. To je bio dobar osjećaj, dobar je osjećaj kad netko misli da ti imaš svoj novac. “Drug Tomica će kupiti grob tvoje majke.”
Da sam u rukama imala platneni rupčić bila bih zaplakala od sreće. U rukama sam imala onaj komad papira, alergična sam na papir, zato sam vodu iz nosa vratila u usta pa progutala. “Koliko”, rekla sam.
“Dvije i pol tisuće eura”, rekla je drugarica Meri.
“Kad će biti isplata”, pitala sam.
“Kaparu već imam, petsto eura, isplata danas ili sutra, po potpisivanju kupoprodajnog ugovora kod notara. Odmah, keš.”
“Što će biti s kostima?”
“O tome nismo razgovarali, ali, vjerojatno, možeš birati, ili će ih nekamo preseliti, mogu ih i ostaviti neka budu gdje jesu.”
“Dobro”, rekla sam, “neka ih ostave tamo, samo neka mi donesu fotografiju, da imam uspomenu.”
“Bez brige”, rekla je drugarica Meri, “zdravo.”
“Zdravo”, rekla sam.
A sad sjedim za kuhinjskim stolom, govorim u ovu kutiju, Petar Krešimir guta drugu konzervu. Ne pamtim kad sam bila toliko radosna. Ne zanima me, baš me briga što ćete misliti o meni. Ipak, morate znati, moje majke nema dvadeset i pet godina. Posljednjih godina tražila sam ljude koji će joj čistiti grob i nositi na njega cvijeće zato jer mi živimo u gradu udaljenom od groblja šezdeset kilometara. Pred pet godina uskočila je drugarica Meri koja stanuje u svojoj kući, blizu groblja. Njena djeca imaju svoje kuće, zato drugarica Meri živi u svojoj. Pet godina drugarica Meri briše grob moje majke i stavlja na njega cvijeće. Ne kažem da sam joj to plaćala ali sam mislila kako bi je trebalo za to platiti. To me žderalo, konačno ću je moći platiti. Nisam mogla ići na to groblje. Objasnite mi, kako može grob udaljen šezdeset kilometara posjećivati osoba bez dinara u džepu? Kako ga može posjećivati i brisati betonsku ploču mokrom pa suhom krpom? Kako?
Ja ću vam reći. Nikako.
A, među nama, što čovjeku znači grob onih kojih više nema? Da li je moja majka u mom sjećanju življa zato jer leži pod pločom? Da li bih je zaboravila da ne leži tamo gdje leži? Ne smijete zaboraviti, ja to nikad nisam zaboravila, moja je pokojna majka bila prava kuja. Tukla me kad sam bila mala, čupala mi pramenje s glave, nije me puštala u školu, voljela je brata više nego mene iako brat za nju nikad ništa učinio nije. Čitav sam život o njoj brinula. Podrigivala je noću, patila od teških migrena danju, to vam nisam rekla, jako sam loše živjela sa svojim mužem, majka me prisilila da s njim ostanem. “Tko će nas hraniti, kćeri moja”, govorila bi. Nikad nisam imala hrabrosti maknuti se od nje, bila sam uz nju vezana poput robijaša za kuglu. Ne tražim alibi. Ne mislim se pravdati i govoriti okolo kako sam grob prodala jer mi je majka bila zla žena. Ne, ne. Grob sam prodala jer sam htjela, prije smrti, osjetiti miris novca. Želim zgrabiti novčanice u ruke, gniječiti ih, njuškati, spremiti u limenu kutiju, poklopiti kutiju poklopcem, pa je otklopiti, pa poklopiti, pa otklopiti, pa izbrojiti.
Da, ući ću u dućan, tamo je, na Korzu, i reći: “Dobar dan, željela bih malo bolji mobitel, ako može model s malo većim brojkama.”
“Za unuku ili unuka, kome je rođendan”, prodavač će se smiješiti.
“Za mene, gospodine”, reći ću. Odlučit ću se za Nokiju, malo stariji model, ni preskup ni jeftin. Nikad ne bih kupila mobitel kojim se može fotografirati. Kome bih slala fotografije? Koga bih fotografirala? Kako znam kakav mobitel želim, to vas zanima. Već sam bila u onoj prodavaonici, kao da sam znala da će me nazvati draga, draga Meri. Još ću vam nešto reći. Imati svoj grob potreba je onih koji se ne mogu pomiriti s vlastitom smrtnošću i koji i nakon smrti žele kontrolirati svoje bližnje i nabijati im osjećaj krivice ako jednom mjesečno ne mašu krpom, ako u fiksiranu vazu stalno ne stavljaju svježe cvijeće a na Dan mrtvih najdeblje krizanteme.
Gadi mi se ta potreba moje majke, uvijek mi se gadila, da me i nakon smrti gleda preko oka. “Znaš da volim ruže, stavi mi na grob ružu, stavi mi na grob ružu!” Nikad nije voljela plastično cvijeće. Jedna ruža petnaest dinara. Plus autobus tamo, vamo, plus gradski autobus, tamo, vamo. Danas sam stara, gradski autobus mi je besplatan, nije uvijek tako bilo, prigradski autobus bih morala platiti. Umorna sam od moje pokojne majke, dosta mi je! Oslobodit ću se i nje i groba. Sloboda su novac i mobitel i limena kutija i konzerva Ensure Plus. Uostalom, u moru je grob mladog Kenedija, zvali su ga Džon-Džon. Ako mladi Džon-Džon može počivati u moru, mogu i ja. Reći ću mojima: “Spalite me, pepeo prospite u more pokraj Opatije.” Ako ne umru prije mene. Ovo se samo malo šalim, ovo što čujete, to je moj smijeh, u ustima imam zube za izlazak jer ću izaći i malo zaviriti u onu prodavaonicu mobitela. Više vam ništa neću reći, sretni i bogati ljudi ne osjećaju potrebu da svoju intimu rastežu na sve strane. Novac liječi i ubija potrebu za ljutitim govorenjem. Pozdravlja vas opuštena, sretna gospoda i želi vam gud lak. Samo još ovo, palo mi je na pamet ovaj tren. Sada imam novaca, za koji ću mjesec krenuti u Firencu, kad se vratim mogla bih uzeti taksi i nakon mnogo, mnogo godina otići majci na grob s ružom u ruci. Ja sam stara, senilna, patetična, nesuvisla starica? Mislite o meni što hoćete. Spomenula sam odlazak na grob i ružu u ruci da budem bolja u vašim očima, da pomislite, jadna nonica, prodala je grob svoje majke da bi došla do love i kupila ružu koju će staviti na grob svoje majke koga je prodala da bi mogla kupiti ružu. Ako to nije dirljivo ne znam što je dirljivo. Dragi moji, ljudska potreba da ne budeš ono što jesi zadnja umire.

09. Mama


Ej, ovo još nitko ne zna. Stari, bacit ću kazetu u plavo Jadransko more, dok je još plavo, dok ga ne pojebe ruska nafta. Nekome moram reći. Jebote!
Trudna sam.
Koje sranje.
Doktorica mi je rekla, nema šanse da je greška. A analiza krvi, a mrtva žaba koja reagira na nešto, čula sam ili čitala, jedino se pomoću mrtve žabe može reći jes or nou.
“Pustite žabu”, rekla je doktorica, “radujte se djetetu.”
Ej, radujte se djetetu?!
Dlanovi su mi bili led i prsti na stopalima, a imala sam nove čizme, još su mi na nogama, imaju ludilo masnice, do koljena su. Jebote! Gdje su mi papirnate maramice? Jebote! Fak, fak, fak! A sad čizmom mrvim mejbibejbi! Da je ovo pravna država mom bi djetetu do diplome jebena firma plaćala odštetu! A kad bi klinac diplomirao, onda bih mu rekla, kad je pir, nek je pir, kreni na magisterij! Ej, ni rodila nisam a već ga šaljem na magisterij. Ni rodila nisam, neću ni roditi, a moj je klinac najpametniji na svijetu. Diploma? Magisterij? Kako znam da ne nosim klinca tupoga poput pogleda moga tate? Ili klinku? Ja o nerođenom djetetu razmišljam kao o sinu magistru? Naravno da nisam zdrava. Ima li zdravih u ovoj zemlji? Radujte se djetetu! A sestra me tapšala po ramenu. Mrzim kad me dotiču stranci.
“Tko je umro”, htjela sam je pitati.
“Još nitko nije umro, ali hoće”, htjela sam reći!
Nisam plakala, pred onim kravama, ni pitala za detalje, kad mogu abortirati, gdje se moram naručiti. Ne bi bilo okej to pitati, a šake su ti pune letaka. Tek rođena beba najednom zaljubljeno gleda u tatu i mamu, mama gleda među noge, opuštena, valjda su joj uvalili epiduralnu, tata ima masku na licu, da nema, njegove bi se suze pomiješale s maminom krvlju i paperjem na glavici sitnog, crvenog, krvavog čeda koje je još vezano vrpcom uz mamu, leži među njenim nogama i zaljubljeno gleda. Gleda kurac. Kako može krvavo klupko zaljubljeno gledati kad pojma nema među čijim je nogama?! Da zna možda bi pobjeglo natrag u pičku ili se udavilo pupčanom vrpcom. Kurvetine, manipulatorice, borkinje za natalitet! Trebala sam im reći, ne nosim dijete, nosim Srbina, gdje bih mogla abortirati, to bi razumjele, kuje! Ili je Hrvatska demografski toliko u kurcu da je došlo vrijeme, rodi bilo šta, samo rodi, nek nas ima, kasnije ćemo lako Srbina premazati hrvatskom mašću.
“Ne pušiti, ne piti”, rekla je doktorica.
“I ne pretjerano jesti”, rekla je sestra, “nakon poroda kilogrami se teško skidaju, zbog dojenja ćete morati normalno jesti, nikakve dijete, bolje odmah pripaziti.”
Koje kurve! Namjerno mi u mozak uvaljuju sliku mene s bebom na prsima. Uskoro ću biti jebena Madona ili mama Lempicka. Tamnokosa mama umotala se u ružičasti komad svile, tamnokoso, debelo, rumeno dijete siše, drži bucmasto lice na maminim prsima, mama s tri prekrasna, dugačka prsta pridržava sisu i bradavicu, dva mamina prsta su na gornjem dijelu sise. Odsutno gleda, totalno je opuštena i skoncentrirana, ružičasti su joj i nokti i ruž, beba je umotana u komad tačkastog, bijelog platna. Batist? Majka i dijete... Lempickina mama je raskošna, bogata, skockana ljepotica, volim Lempicku, imam i njen poster Autoportret,
Lempicka sjedi u zelenom Bugatiju. Okej je roditi ako si Lempicka, kad imaš love i jedina ti je briga da ti boja noktiju odgovara tonu ruža. Nisam ja Lempicka, jebiga! Jedva sam do ovih čizama došla. Gledam u ove tri mašnice kao Petar Krešimir ujutro u otvorenu konzervu. Znam da su moje, a ne mogu vjerovati. Ne odustajem od nade da se možda krava zajebala. Nikad se nisam tucnula a da prije toga nisam pljunula na ono staklo. Buljili smo skupa da bismo bili stoposto sigurni. Da ne preuzme odgovornost samo jedno od nas. Što sad? Koga bih mogla nazvati? Ne da mi se okolo srati kako ću ubiti dijete. To nikad nije bik) u modi. Danas je to totalka aut. Da živim u priči mogla bih o tome popričati s majkom. S mamom. U priči u kojoj živim tata bi bio bolji izbor. Bar me ne bi čuo. Stara mi je ionako luda što me jebe Srbin. Okej, kužim, ali ja bih otišla na abortus i da me pojebao praunuk Ante Pavelića. Da me pojebao Sveti Josip koji je pojebao djevicu Mariju, da znam da ću roditi Isusa, otišla bih na abortus. Dobro, Josip nije pojebao Mariju, toliko znam, uostalom, platila sam sto kuna da bi Isusa opet mogli razapeti na većem i ljepšem križu, tamo na onom raskrižju, jedna cesta vodi za Rijeku, druga za Opatiju, a uska cestica za Kastav. Jebote! Serem o prometu umjesto... Da li je moguće da u mom ravnom trbuhu koji je, aleluja, ravan, na mamu sam debeljuškasta, da li je moguće da se ispod ove daske, čak mi se i bočne kosti naziru, toliko sam se istesala... Bočne kosti, da li se te kosti zovu bočne kosti... Da li je moguće... Jebote! Gledam Sopranos, disati, disati, disati, govori psihijatrica gangsteru Sopranu kad debeljko tresne u frku pa mu prijeti napadaj panike. Okej, dišem, dišem, dišem... Okej, nisam u panici, ali sam trudna! Moja nona mi je sto puta ispričala kako su bila teška vremena, ona je ipak rodila moju mamu, tada su svi rađali iako ničega nije bilo, ni ulja ni šećera ni platna. Moja nona je, kad se rodila moja mama, dobila na poklon pedeset metara platna pa joj je neka teta Milka šila benkice i nešto drugo što se stavlja na sitno tjelešce. A kad je moja mama bila sitna djevojčica, onda je moja nona u nekom dućanu dobila dvije litre ulja i dvije kile šećera zato što je imala moju mamu, pa je moju mamu pedeset i neke držala za ručicu, onda se moja mala mama otrgnula iz ruke moje none, pa je nekamo krenula, nona je ispustila ono ulje i onaj šećer, sve se pretvorilo u kašu od stakla, ulja i šećera, moja nona to nikad nije zaboravila. Ona vremena su bila tako teška da su ti dvije litre ulja i onaj šećer značili uspomenu koja traje preko pedeset godina. Da li je moja nona, kad mi je to pričala, znala da će me zajebati mejbibejbi, bit ću u bedari do grla, u tim će mi trenucima, tojest sada, padati na pamet kako se moja mama rodila u teškom vremenu, ipak se rodila, zato, zlato, život je za hrabre, ne posustaj, rodi, nikad nije bilo lako...
Teško da je moja nona, dok mi je pričala tu priču, imala na umu mene ovakvu, danas, sada i ovdje. Teško. Moja nona je digla ruke od mene, ne vidi me i ne čuje, opsjednuta je sobom, totalka. Razmišlja što bi pojela, koga bi nazvala, kome bi izrazila saučešće i da li joj je doktorica dala baš sve lijekove ili kutiju manje. Višak lijekova nosi u apoteku na kraju grada pa mijenja lijekove koje je dobila na recept za lijekove koje ne može dobiti na recept. A onda doma računa koliko je apotekar na njoj zaradio.
Mogu li ja razgovarati s mojom mamom? Što bih joj mogla reći a da ne poludi?
“Znala sam”, rekla bi, “znala sam, još mi samo to treba. Radim kao stoka, sluškinja sam u svojoj pedeset i petoj, svi biste crkli od gladi da mene nema, svi jašete na meni, ni ti ni brat ni vaš ludi otac ne uzimate svoj život u svoje ruke, dokle, dokle, dokle ćeš kćeri moja računati na mene?!
Imaš dvadeset i pet godina, studiraš sedam, diplomirati nećeš nikad, posao naći nećeš nikad, jedino što ti je pošlo za rukom je ostati u drugom stanju. Kćeri moja, među nama, to svakoj može poći za rukom. Nije problem ostati u drugom stanju, biti pametan znači ne ostati u drugom stanju. Ajde, sjedni, sjedni tu, sjedni za jebeni stol! Slušaj me! Znaš kako živimo, objasni mi, tko će hraniti to siroto dijete? Tvoj muž? Diplomirani ekonomist, jebeni Srbin koji nikad u Hrvatskoj neće dobiti pristojan posao, bar ne idućih sto godina. Okej, neće ga dobiti zato što je ekonomist, ne zato što je Srbin, okej, okej! Činjenica je da nikad neće dobiti pristojan posao. Ni ti, ako ikad diplomiraš, nećeš dobiti posao. Dakle, svake ćete subote ujutro svi ovdje u kuhinji čekati da se pojavim na vratima i da vam udijelim nekoliko eura. A beba će, posrana, kmečati na rubu kauča. Čekat ćete da ja dođem, da joj ja donesem pampersice za crvenu, upaljenu, malu guzicu! Razmisli, nemaš pedeset godina, još petnaest godina možeš biti bez djeteta. Danas žene prvo dijete rađaju u četrdesetoj. One pametne ne rađaju! Iskoristi život da bi nešto napravila za sebe, ne protiv sebe. Djeca su muka, kugla oko gležnja, zlo, stres, trauma. Vidi me, vidi mene, vidi mene, pička ti materina! U pedeset i šestoj hranim dvoje djece, da imam mlijeka u sisama natezali biste moje dugačke, stare sise! Prokletnici! Ubojice! Još ću ti nešto reći. U Italiji sam vidjela žene koje služe u sedamdeset i petoj godini. Rade da bi prehranile odrasle unuke. Kćeri moja, zašto misliš da ću do smrti odlaziti u Trst da bi ti mogla rađati bez stresa?” Fak! Okej!
Ne trebaju mi takvi razgovori.
“Dišite, dišite, dišite”, rekla je ona psihijatrica Sopranu. Okej, dišem, dišem, dišem, nisam u panici, neću biti ni prva ni zadnja, malo ću pitati okolo, Damiru ništa neću reći. Moj trbuh je moje tijelo i moj problem. Koliko to košta, jebote! To mi je sad palo na pamet!

10. Blizanci


“Eto vidiš. Čuješ? Krešo? Spavaš?”
“Ja nisam Krešo.”
“Dobro.”

11. Baka


Jutros sam bila u Dragi. Htjela sam uskočiti u prijeratni život. Teško je živjeti u svom gradu okružen ljudima koji tvoj jezik govore na čudan način. Mi smo za naše nove, prve susjede “komšije.” Komšije?!
Kakav odvratni izraz!
Sve što vidim, sve što gledam, ništa ne prepoznajem. Zato sam sjela u autobus i krenula u Dragu. Autobus koji je, od kako znam za sebe, vozio do Drage, više tamo ne vozi. Sišla sam na novom autobusnom okretištu, vratila se u centar gradića koji je nova posljednja stanica lokalnog autobusa i čekala uz rub ceste. Možda će me netko prepoznati i stati. Nitko me nije prepoznao, zaustavio se pulski autobus. To me obradovalo, godinama sam se vozila pulskim autobusima, ne staju u centru Drage, ali su uvijek bili udobniji od lokalnih krntija. Stigla sam, sišla i krenula prema plaži. Volim jesen u Dragi. Sve su kuće ostale na svojim mjestima, i hoteli i market. Bio je zatvoren. Bar je bio otvoren, bar je uvijek otvoren. Kavu mi je donijela nepoznata konobarica u nepoznatoj šalici. Kratku, dobru, poznatu kavu, možda je mašina za kavu predratna? Vidjela sam malu prodavaonicu gdje sam kao dijete kupovala novine, bilježnice i cigarete za mamu. Ribarnica je bila prazna, barke su se gibale u maloj luci. I koćarice. Ni jedne jedine nepoznate barke.
“Dobar dan”, rekla sam Paolu. Nešto je promrmljao, nikad nije bio od velikih riječi. Da ti je Paolo mrmljao jer me prepoznao, ili je želio biti pristojan, odgovoriti strankinji? Bacila sam oko na kuću koju smo prodali. Ista stara kuća. Krenula sam na plažu. Prva plaža je najveća. U onoj zgradi pokraj novog hotela živjeli su učitelji. Tamo sam učiteljici glazbe žicala parkete, a Zbor Crvene armije je urlao... Danas moj sin sluša Zbor Crvene armije, Armijaši ovih dana stave pedeseti rođendan, jako ih hvale na Amazonu, neki je muzički kritičar napisao da čovjek, kad ih čuje, poželi krenuti na Čehoslovačku.
Sin me nazvao i rekao mi: “Stara, samo sam za tebe spržio Crvene. 'On The March', 'Katusha', 'Varshavianka', Song Of The Plains', 'Kossack's Song', Volga Boatman', 'Kalinka'...” Nazive pjesama napisao mi je na engleskom, moj sin ne zna ruski, a engleski mu je bliži nego hrvatski. Jes!
Vidjela sam kanal u kome je ležao pijanac moje mladosti. Onaj kome je Viki izgrizao lice. Rat nije zatrpao sve kanale! Zvučalo bi ludo da sam pokraj kanala stala i rekla mu: “Ej, kanalu, super je da postojiš, ti si živi dokaz da sam i ja jednom postojala onakva kakve me više nema.” To ne bi bito normalno. Tako razgovarati s kanalom? Vidjela sam Vikija, šareni pas, i pijanca, leži na boku, krvava ruka, purpurno lice, tanka kosica na mokrom čelu. Osmjehnula sam se tako da onaj sa strane, ako naiđe, pomisli kako se osmjehujem mirnom moru, lijepom danu, pogledu na Cres, ne pijancu iz djetinjstva.
Da je bila subota, bila je nedjelja, onda bih pred zgradom općine, tamo još stoji, i crkva je ostala crkva, da nije bila nedjelja, da je bila subota, ne bih krenula prema plaži nego prema općini, uvalila se među žene koje su doma ostavile pregače, i među djecu, i čekala. Iz zgrade općine izašao bi harmonikaš, pa neki muškarci u tamnim odijelima, žene u svijetlim haljinama, mladenci. Ona bi u rukama držala cvijeće, on bi cvijeće imao pribadačom pričvršćeno za rever sakoa. Jedna žena u svijetloj haljini bacala bi djeci konfete, djeca bi se valjala po asvaltu i grabila ih. Kad sam bila dijete ostajala sam na nogama. Moja je mama bila opsjednuta čistoćom i glistama. Keti je za mene dizala bonbone, njen je tata vozio veliki kamion. Da je bila subota svatovi bi izlazili iz crkve, ne iz općine! Danas se nitko ne vjenčava na općini. Sve što mi se dešava jednom će biti nostalgija? Što me čeka ako će ovo biti nostalgija? Što je nostalgija? Žal za ttenutkom kad nam srce nije grijao prizor koji će nam srce grijati pedeset godina kasnije? Kako ovoga časa veselo živjeti buduću nostalgiju? Moja frizerka Aleksandra je rekla: “Svaka naša fotografija s vremenom postaje odlična fotografija.”
Legla sam na plažu. Potrbuške. Glava prema moru, noge prema milicijskoj stanici koja više nije stanica, ni učitelji tu ne žive, stanovi su prodani, Zbor Crvene armije danas pjeva mome sinu, meni su preglasni. Zašto sam legla na zimsku plažu? Osjećala sam se strankinjom. Stranci nisu ludi ako leže na zimskoj plaži i njuškaju sol u zraku. Stranac je lud samo doma. Na plaži nije bilo ni jedne daske. Kad sam bila mala zapuhalo bi jugo ili bura, krenuli bismo na plažu, noge su nam bile u gumenim čizmama, daske bi se valjale do nas na visokim sivim ili tamnoplavim valovima, privlačili smo ih kukom koja je bila na dugačkom štapu i nosili doma. Lov na daske jedna mi je od najdražih uspomena. A kad sam bila mala i lovila te daske, nisam bila luda od sreće. Hladno, prsti mokri i ledeni, čavao u dlanu, znali smo se potući oko veće daske, drva za ogrijev bita su skupa. Ponekad bi more do nas dovaljalo prezervative. Pribili bismo ih uz usne i puhali u njih. Mame su nam usta prale sapunom.
Digla sam se, pa lagano, putem uz more, krenula prema ostalim plažama. Veliki spomenik palim borcima nosi plastični vijenac, tamo su i stepenice koje vode u Grad. Penjala sam se sat vremena. Volim Grad. Star je nekoliko stotina godina. Poznate kuće i kamene uličice. Mnogi su odselili jer su od Talijana za trideset kvadrata dobili lovu kojom su pedeset kilometara dalje kupili kuću. Gradove ne mijenjaju bombe, gradove uništavaju doseljenici. Bombe su mi draže od stranaca koji me dave. Sve izbjegle Hrvate koji su provalili u moj kraj moram pozdraviti i shvatiti i voljeti, njihov je dolazak posljedica rata, oni su žrtve. Nijemce i Talijane koji su pokupovali moje najljepše gradiće moram poštovati jer imaju lovu. Mrzim, mrzim, mrzim strance.
Rekla sam mu: “Dobar dan, Bruno.” Nije mi odgovorio. Išli smo skupa u razred, ima veliku glavu, zvali smo ga Globus. On je mene zvao Brkica jer je moj otac nosio brkove. Jednom sam ga digla u zrak i njegovu veliku glavu nabila na proculansku vješalicu. Globus je u bolnici ostao nekoliko tjedana. Nisam više bila Brkica. Koji osjećaj! Nabiti nečiju glavu na porculansku vješalicu!
Krenula sam prema groblju. U rukama nisam imala ni cvijeće ni krpu kojom bih mogla obrisati grob moje none, u torbici uvijek imam papirnate maramice. Grob se nalazi uz rub staze, uz njega raste visoki čempres. Tamo je duboka rupa. U njoj su iglice. Nema ni fotografije. Na njoj je moja nona prela vunu i smijala se plastičnim zubima. Meni se smijala, ja sam je snimila. Buljila sam u rupu. Tražila nonine kosti. Da smo plaćali godišnju taksu grob ne bi bio raskopan? Bila sam u strašnoj depri? Moderno je biti depresivan u svijetu koji te jebe raskopanim grobom, živim majkama, neuspješnom djecom, ratom, multinacionalnim kompanijama, Amerima, muslimanima koji nas žele umlatiti, katoličkim popovima koji propovijedaju mir i ljubav a bave se biznisom i jebanjem djece, Židovima koji svakoga dana pate sve više i više, žutima koji će nas podaviti... Utvrdit ću gradivo: moje none više nema u grobu ili je ima na krivi način, moj je muž lud, evo ga tamo u sobi, moj mačak Petar Krešimir kašlje, curi mu nosić, na lijevoj nožici ima početak šuge, nemam ni za veterinara ni za mast lamisil kojom se liječi mačja šuga, moja se kći pojebala sa Srbinom i spava snom buduće srpske kurve, moj se sin vratio iz Amerike i robija u sobi sa sebi sličnima dok nekakva papiga krešti, imam žutu unuku. Svjetska situacija nije ružičasta. Ameri nam prijete, Kinezi se razmnožavaju poput štakora, svi ćemo se utopiti u žutom tsunamiju, muslići su krenuli i na Evropu. Nafte je sve manje. Živimo u svijetu strave i užasa. Hrana je puna otrova, voda je zagađena, multinacionalne kompanije u Južnoafričkoj Uniji sirotim su crnjama naplatile dugove u izvorima pitke vode. Danas im u bocama prodaju nekad njihovu vodu, oni je ne mogu platiti, zato crkavaju ili žedni ili otrovani. U Dalmaciji radnike truju azbestom, dječica se igraju u azbestnoj prašini, i ona će umrijeti, umiru i žene koje u blizini tvornice sjede u kioscima i prodaju novine. Vlasnik tvornice potplaćuje doktoricu, ona bolesnima piše lažne nalaze, druga doktorica govori na televiziji da radnici tamo “umiru da bi preživjeli.”
Možda je dobro što mi je unučica Kineskinja, nekad je bilo dobro ljudima koji su imali rodbinu u Americi, slala im je šarene ljetne haljine i košulje obrasle palmama. Samo zdravi ljudi mogu bijesno analizirati strahote života u današnjem svijetu u kome smrt u tebe ulazi kroz usta, pluća, oči. Ali, kad smrt u tebe ude, kad te škaklje iznutra dok ti u žilu ulazi otrov iz šeste boce, boli te kurac što će Kinezi doći, Ameri ući u još jednu zemlju u kojoj ima nafte, Rusi kupiti najljepše hrvatske vile, Nijemci otvoriti megamarket na dječjem igrališta, Londončani ostati bez glave, najbolji prijatelji bez posla, bakine kosti bez pokrivača...
Kiki je otpala kosa s glave, obrve i trepavice i spolne dlake. Vesela je jer su joj u infuziju uvalili nešto protiv povraćanja a to nije morala posebno platiti. Zdravi žive u nadi da će netko u njihovo ime promijeniti gadni svijet.
Kad imaš rak samo želiš preživjeti kemoterapiju. Drago mi je što nemam rak. Kupit ću žute cipele i zelenu torbu.

12. Djed


“Stari, ovo je za Amere, reci nešto, dobit ću pedeset eura.”
Moj sin ne očekuje da ću srati u ovu kazetu. Želi pokazati kako misli da sam normalan. Samo luđak danas u Hrvatskoj neće prodati svoj život za pedeset eura. Volim svoga sina zato jer ga moja priča ne zanima, čovjek želi zaraditi nešto, ne drkati nad mojim košmarima.
Košmarima?
“Kad iz sebe izbacite što vas muči, sve će biti drugačije, gospodine, sve će biti kao nekad.”
Što me muči, što će biti drugačije ako bude kao nekad?
Da li je vraćanje na staro promjena na bolje?
Drugačiji čovjek je bolestan čovjek?
Ako te ljudi više ne prepoznaju to je znak da s tobom nešto nije u redu?
Možda su bolesni oni koji se ne mogu prilagoditi svijetu u kome žive ljudi koji su se promijenili?
“Ne prepoznajem te više”, govori mi žena.
Da li je to dobro ili loše?
Ljudi se dijele na dobre stare i loše nove?
Nisam ni dobar ni loš ni bolestan, drugi sam čovjek. Ne vraćam više ispijeno pivo u grlo, ne gledam utakmicu Hrvatska-Srbija, ne svršavam kad naši otkinu glavu njihovima, dosta mi je otkinutih glava!
Dosta mi je otkinutih glava!
Ha, ovo zvuči baš veteranski, dosta mi je otkinutih glava, kao, nagledao sam se ja otkinutih glava, pun kurac otkinutih glava kucao je na moje blatne čizme...
Nisam vidio ni jednu otkinutu glavu. Neću se time hvaliti. Kakav je to rat ako se u njemu ne kotrljaju glave?!
Kakav je ovo šum, to te muči, prevodilac?!
Drkam.
A ako imaš više od sedamnaest i drkaš, bolestan si! Postoji literatura o tome. Normalni ljudi ne drkaju ako uz sebe imaju rupu u koju u pravilnim razmacima moraju uštrcati smjesu.
Okej, prevodilac, okej! Stišat ću se. Izdtkat ću se pa ću biti tiši.
Eto, čuješ, slušaš me, kako ćeš to prevesti na engleski? Govorit ću samo za tvoje uši. Zaradi nešto, mali.
“A vaš seksualni život, gospodine, normalan?”
“Što znači normalan seksualni život?”, pitao sam doktoricu.
“Ne postoji pravilo, to je individualno...”
“Ako ne postoji pravilo zašto od mene očekujete ocjenu moga seksualnog života, ja ne znam što je normalan seksualni život.”
Prevodilac, trebao bih ti reći kako doktorica izgleda, gdje smo sjedili, ordinacija, zvonjava telefona, otvaranje i zatvaranje vrata, bolnički šumovi, hodnici... Ne da mi se. Jebeš detalje. Ako si plaćen po količini, izmisli doktoricu, stavi joj velike sise, daj joj trideset godina, posadi trešnju u cvatu pod prozorom njene radne sobe, meni stavi osmijeh na lice, njoj zainteresiran pogled. Zabavi se, stari, ako prevodiš, znači da ne drkaš, ako ne drkaš, zdrav si, majstore! Nitko te neće nikad pitati: “A vaš seksualni život, normalan?” Jebote!
Jack Nicholson!
Jacka Nicholsona je mama rodila kad je bila gotovo djevojčica, onda je nekamo brisnula, odgojila ga je baka, a rekla mu je da je mama, on je nešto osjećao, nije znao što, čitav je život bio napet, zato je drkao. Drkao je drkao, drkao, drkao, doktor mu je rekao, to je znak nemira i bolesti. Onda je pod stare dane doznao priču o mladoj mami i baki koja ga je odgojila kao da mu je mama, saznao je da su dvije najvažnije osobe u njegovom životu, sestra koja mu je bila mama i mama koja mu je bila baka, lažljive kuje, Nicholson drka i dan danas. To o Nicholsonu pročitao sam u nekom ženskom listu u doktoričinoj čekaonici. Ne drkam često.
Da li se slučajno po stoliću u onoj čekaonici motaju članci o Nicholsonu i drkanju?
Ništa nije slučajno. Stari se Jack šezdesetak godina liječi a i dan danas satima navlači staru kožicu preko obješene glavice.
Kad je čovjek zdrav?
Što je znak zdravlja?
Doktori su ludi.
Da sam pred doktoricu stavio posudicu punu sperme, da sam joj rekao: “Gospodo, ovo je izašlo iz moga tvrdog kurca, samo normalni ljudi imaju tvrd kurac”, šta bi rekla?
“Gospodine, da li ste drkali ili ste to žličicom pokupili s trbuha vaše supruge? Ako je odgovor a, dođite opet sutra, ako je odgovor be, zbogom, gospodine Zdravko.”
Moraš priznati, stari, ni tvoja mama ni tvoj tata nisu znali, kad su se okolo hvalili kako si, hvala bogu, diplomirao, da ćeš se baviti ovim poslom. Nisu znali što će referentice u Zavodu za zapošljavanje govoriti nezaposlenoj gospodi koja su izašla iz rata. “Dragi moj, danas nitko ne može birati posao. Komunizam je iza nas, došlo je novo vrijeme, znate li kolika je dobra plaća u Vojvodini?”
“Boli me kurac za Vojvodinu, gospodo”, rekao sam.
Nasmiješila mi se onako kako mi se smiješe ljudi koji misle da imam bombu u džepu, svi misle da imam bombu u džepu, ja živim u Zemlji Smješkova. “Ne ljutite se”, nije me gledala, grebla je nokat na palcu lijeve ruke, “htjela sam reći, postoje zemlje u kojima se još teže živi. U Pekingu je dnevnica dva eura.”
“Boli me kurac za Peking, gospodo”, rekao sam. Da je pod radnim stolom imala dugme koje se pritisne ako ti je s druge strane stola gospodin izvan kontrole, bila bi pritisnula dugme. Nije bilo dugmeta. Zene koje rade u zavodima za zapošljavanje jeftine su kuje. Koga briga da li će letjeti u ztak ili ostati na stolici koja bi se vrtjela da joj nije pokvaren mehanizam. “Neka vam stave dugme”, rekao sam, “osjećat ćete se bolje. U Vojvodini ljudi poput vas mogu pritisnuti dugme, u Pekingu svaki čovjek poput vas ima tri dugmeta.” Gledala me, morala me gledati, ostavila je onaj nokat, možda im piše u priručniku, gledajte ih u oči, povremeno, dugme nije pritiskala, nije ga bilo, ja sam stavio ruku u džep, nasmiješila mi se onako kako se smiješe usrani ljudi. Nasmijao sam se onako kako se smiju hrvatski dragovoljci u miru. “Draga gospodo, vaše kolegice u Vojvodini i Pekingu nisu tako paranoične. Svrbi me lijevo jaje, zato mi je ruka u džepu, dovidenja, gospodo.”
“Vi ste se dragovoljno prijavili?”
“Vi ste se prijavili dragovoljno?”
“Gospodine, vi ste bili dragovoljac?”
Piši, stari! Šetao sam rivom, četiri popodne. Zašto sam u rujnu devedeset i prve bio na rivi u četiri popodne? Gospodo, ne znam odgovor na to pitanje. Na rivi je bio veliki, prazan autobus. Pokraj njega su stajala dva muškarca i pušila. Zašto sam im prišao?
Gospodo, ne znam odgovor na to pitanje. Ona dva muškarca dovezla su iz Zadra prazan autobus. U moj grad i njegovu okolicu pobjegli su muškarci, građani grada Zadra. Pobjegli su od rata, ne jedan, stotine budućih palih heroja ušlo je u moj grad. Šofer i onaj drugi čekali su da vojna policija pronađe sakrivene buduće lešine. Muškarci se daju privesti na ratište samo u filmovima. U životu je svaki grad Zadar, s onom sam dvojicom bio do devet uvečer. Ulov je bio nikakav. Tada nisam bio ovo što sam danas. Mislio sam da postoji Hrvatska, sloboda, domovinski rat, dezerteri, heroji. Da mi je slika praznog autobusa znak.
Kreni, kreni, kreni, ako se svi sakrijemo, tko će obraniti zemlju?
U čijoj će zemlji živjeti tvoja djeca?
Samo se ti kesi, prevodilac! Lako je danas, kad mjesec dana radiš za sto eura, biti pametan. Trebalo je biti pametan u rujnu devedeset i prve.
Što znači biti pametan?
Ne šetati rivom u krivo vrijeme?
Ne prilaziti velikom, praznom autobusu?
Ne biti uz njega do devet uvečer?
Ne gledati njegovo debelo, prazno tijelo kako odlazi prema jugu i namiguje crvenim očima?
Kako znati, kako pogoditi koji će te korak odvesti u pičku materinu?
Da li je moj korak bio ulazak u pičku materinu ili početak spoznaje tko sam?
Da sam ja bio novinar u Dalasu da li bih krenuo u onu vukojebinu braniti Hrvatsku?
Ne bih. A u onoj sam vukojebini upoznao novinara iz Dalasa. Tamo je bio i ginekolog. Ni ginekolozi ne moraju u rat ako neće.
“Zašto ste se dragovoljno javili?”
Tebi sam rekao, prevodilac, zašto sam se sam javio, nikome drugome ne spominjem veliki autobus i lijevi žmigavac koga je šofer uključio kad je s rive skrenuo na glavnu cestu. Nije me briga što oni misle. Ljudi dijele ljude na normalne i luđake. Što god kažu normalni to je znak da su normalni, što god kažu ludi, to je znak da su ludi. A nitko ne zna tko su normalni, tko ludi. Otišao sam u onaj gradić misleći da je rat uniforma, crta bojišnice, svi su govorili o toj crti, tamo oni, ovdje mi, pucaju oni, mi se branimo, njima dopizdi, odu doma, samo luđaci će život provesti na crti bojišnice da bi došli tamo gdje ih nitko ne želi. Živimo u svijetu medija, četnicima je moralo biti jasno da su im šanse nikakve. Čitava povijest priča je o pobjedi Zla nad Dobrim i četnici su išli u jugoslavensku osnovnu školu. Partizani su pasli travu i pobijedili debele Nijemce. Krivonogi, mali Vijetnamci uništili su visoke, dobro naoružane Amerikance, Židove su trijebili onako kako se trijebi žohare, opstali su. Da, postavlja se ključno pitanje, da li su četnici znali na kojoj su strani. Život je zajeban. U jednoj su priči Židovi Židovi, u drugoj su priči Palestinci Židovi. Dok rat traje ljudi ne znaju tko su Židovi. Pobjednici znaju tko su Židovi. Htio sam pomoći Dobru za koje su mi rekli da je Dobro. Moj prvi susret s Poviješću uživo. Bio sam ljut.
Kako bi svijet izgledao kad bi svi muškarci bili Zadrani?
Priznajem, priznajem, priznajem! Kasno. Čekaj malo, stari! Čekaj, ne prevodi još! Što znači priznajem, priznajem?
Priznajem što?
Grešku?
Zabludu?
Ja sam pogriješio?
U čemu?
Procjeni?
Kakvoj?
Hrvatska nije ono što sam mislio da će biti kad je ja oslobodim?
Sto sam mislio da će Hrvatska biti kad je ja oslobodim?
Demokratska zemlja u kojoj će u ljubavi i blagostanju živjeti slobodni ljudi?!
Nakon svega što danas znamo ti i ja, slušaš me, prevodilac, u rat sam krenuo lud, iz rata se vratio zdrav. Jebote!
“Kako vaš seksualni život, gospodine?”
Tko daje ludoj doktorici pravo da meni, zdravom čovjeku, postavlja suluda pitanja?
Luđaci su većina, jači su, oni daju dijagnozu. Na sudu sam rekao: “Bio sam u onoj grupi koja je strijeljala, ali nisam pucao.”
Kužiš, prevodilac?
Ti si u streljačkom vodu koji puca na civile, svi pucaju u te civile, samo ja u zrak. A baš je tako bilo. Još je nekoliko njih govorilo da su pucali u zrak. Uhvatio me smijeh, na onom sudu.
Sudac je možda trebao postaviti pitanje: “Ej, ako ste svi pucali u zrak, tko je pobio onih sto civila?”
Šuti sudac, šutimo mi. Ne želim biti ratni zločinac. Nisam dovoljno velik ratni zločinac da bi me to pretvorilo u heroja.
“Pucao sam u zrak, morao sam pucati, cijev puške mi je morala biti topla. Da mi je cijev bila hladna, ubili bi me.”
Sudac nije pitao: “Tko bi vas ubio, gospodine?” Kako je bilo, kako je bilo?
Tu sam priču ispričao mnogo puta, svi misle da me baš to promijenilo. Neki su ljudi izjavljivali u zapisnik kako su, kad smo se vraćali s mjesta gdje smo ih pobili, rigali, ridali, čupali kosu. Bio sam u tom autobusu, prevodilac. Medu nama, prevodilac, toga je rigan ja bilo više u zapisniku nego u autobusu. Čitava rigotina mogla bi stati u papirnatu maramicu, ako bi netko uopće našao rigotinu na podu onoga autobusa. Možda se netko od nas jednostavno ishrakao. Svi smo pušili. Ne treba miješati hrakanje i tužno riganje. Istinu je teško naći. Kome se da nositi na analizu sluz s poda autobusa koji se valjao onom vukojebinom u listopadu devedeset i prve?
Samo u američkim serijama forenzičari rade prekovremeno, ako me dobro shvaćaš, prevodilac. Želim reći, drama je drama samo u kazalištu, na filmu, na televiziji i u hrvatskim novinama, petnaest godina kasnije. Tamo u šumi, sve je bilo jednostavno. Oni ljudi, njih stotinjak, sišli su s kamiona, civili, bilo je i žena, mrak, hladnjikavo, mi smo tamo došli autobusom, nismo znali kamo idemo, ali smo shvatili što se od nas očekuje kad smo se postrojili u vod. Bum, bum, bum. Nazad u autobus.
Ej, prevodilac, ovo mi je prvi put sad palo na pamet, moj su život obilježili autobusi. U paklu ću biti kondukter. Kad sam bio mali htio sam biti kondukter. Oni su tada bili vratašcima odvojeni od putnika koji su se guzili u paklenoj gužvi, imali su svoju stolicu i samo svoj prostor, mogli su se besplatno voziti, urlati, “sredina naprijed”, tražiti lovu od staraca i starica, danas se starci u mom gradu voze besplatno, zaustaviti autobus ako netko ne bi platio, nekad su kondukteri bili jaki muškarci, nikoga se nisu bojali. Nema više konduktera, ti, prevodilac, i ne znaš o čemu govorim. Civile su lovili po stanovima i danju i noću. Budi pažljiv, prevodilac, sišao sam s autobusa, opet sam u gradiću. Neki su Srbi brisnuli na vrijeme, većina ipak nije. Kad smo pobili one ljude čulo se da u podrumima još ima srpskog smrada. Onu su malu našli u drugoj turi. Stari, da sam ja pisac, jebote, ej, prevodilac, da sam ja pisac, napisao bih knjigu o tome kako smo jebali onu malu. Ali, kad bih napisao knjigu o jebanju curice u ovom ratu, podmetnuli bi mi da pljujem po Domovinskom ratu koji nije bio jebanje curica nego...
Ako ovaj rat nije bio jebanje curica, zašto smo pojebali onu curicu?
Da smo ona i ja bili na filmu o našem Domovinskom ratu nju bi pokušali pojebati četnici, ja bih došao, pobio četnike, spasio malu, stavio joj svoju staru ruku na mlado rame i predao je svome sinu. U filmu o oslobodilačkom ratu curice uvijek jebe četnik. U pravom ratu četnika nisam vidio, a pojebao sam onu malu. Svi smo je jebali.
Svi?
Svi koji smo se našli u onoj sobi. Uveo ju je onaj što se vratio iz Amerike da bi se ovdje borio za Hrvatsku. Bilo je kao na filmu. Gledala je izbezumljeno, ne traži od mene boju očiju, bila je u trapericama, sjećam se jer smo joj ih jedva skinuli. Onaj doktor joj je držao noge, ja sam joj svlačio majicu preko glave. Tresla se i vrištala kroz vunu. Onda joj je Grobar na ruke stavio lisice. Ja sam joj skinuo grudnjak preko glave. Imala je grudnjak bez kopče. Bacili smo je na onaj ležaj. Nisam bio prvi. Grobar joj je pritiskao ramena, u usta smo joj stavili krpu, doktor joj je držao jednu nogu, novinar drugu. Kasnije joj nije trebalo držati noge. Jebiga, pravo je pitanje kako mi se mogao dignuti na curu koja mi je mogla biti kći i koju je jebalo deset muškaraca prije mene. Smrad sperme bio mi je i u nosu i u očima. Stavio sam joj ga, uhvatio je za riticu, privukao k sebi, noge su joj mlohavo visjele, nije se batrgala, i svršio isti čas. Izvukao sam ga, vratio u hlače, onda joj ga je uvalio onaj iza mene.
Da sam pisac morao bih se sjetiti milijun detalja. Kako je žmirkala na svjetlu, u sredini sobe, pitala, što hoćete od mene, dozivala mamu kad su je nabijali na kurčeve, dok joj nismo uvalili krpu u usta... Morao bih napisati i kako to da mi se digao u onom svinjcu, kako se osjeća čovjek kad jebe dijete...
Nije bila mrtva, kad je zadnji svršio, neki su joj drkali na trbuh, onaj ju je doktor umotao u deku, prebacio preko ramena i izašao, što bi reko pjesnik, u mračnu i hladnu noć. Napili smo se i gledali jedan drugome u oči, nije nam bilo neugodno, prevodilac, samo na filmu i u romanima muškarci se osjećaju krivi kad pojebu susjedovu kćerkicu. U životu nam se samo na takve i diže. Prevodilac, iskoristi ovu priču, nauči nešto. U idući oslobodilački rat kreni samo ako misliš ubijati civile i jebati djevojčice. Ako ti se ne ubija civile i ne jebe djevojčice, ostani doma. Ali, vjeruj meni, treba probati, spoznati samoga sebe. Svi oko mene misle kako patim jer me guze strašne slike i osjećaj krivice. Prevodilac, patim zato što više ne smijem jebati curice s krpom u ustima i pucati u civile u tamnoj noći. Jebeno je dobar osjećaj kad ti je u ruci puška a s druge strane grupa koja te usrana gleda i misli kako je sve samo film. To mi fali. Ne želim vrtiti film, želim se vratiti u njega. Ubijati, jebati, svršavati u male Srpkinje, brisati mokri kurac, želim osloboditi Hrvatsku, prevodilac.

13. Blizanci


“Spavaš?”
“Ne.”
“Ako smo male Srpkinje, ako se rodimo, naš će nas vlastiti djed pojebati, kad budemo mlade cure.”
“Neće, danas je mir u Hrvatskoj, ovdje nema mladih Srpkinja, naš nas djed neće pojebati ako smo male Srpkinje, ako se rodimo. U miru se u Hrvatskoj siluju samo mlade Hrvatice.”
“A ako smo mlade Hrvatice, da li će nas onda pojebati naš djed zato jer će naš djed u miru jebati mlade Hrvatice?”
“Neće. Naš djed u miru drka.”
“Naš je djed ratni zločinac.”
“Nije. Silovanje u ratu nije zločin, to je borba za slobodu drugim sredstvima.”
“Da li je svaka borba za slobodu jebanje curica?”
“Svaka.”
“Ne bih htio biti curica.”
“Ni ja ne bih htio biti curica i vikati mama, mama, dok me jebu vojnici prljava kurca.”
“Kako znaš da je vojnicima kurac prljav?”
“Slušao sam rat na televiziji. Stalno pada kiša, oni su u rovovima, u rovu je blato, ne mogu vojnici biti prljavi a imati čist kurac.”
“Da li je lakše kad te u ratu jebe borac za slobodu čista kurca?”
“Vjerojatno je to isti kurac.”
“Ružno je psovati.”
“Kako znamo što je naš djed govorio u kazetu? Gdje smo bili kad je naš djed govorio u kazetu? Da li je naša mama s nama u trbuhu sjedila pokraj svoga tate dok je govorio u kazetu? Nije.”
“Opsjednut si logikom i potrebom da sve objasniš. Što je istina? Zašto bismo morali paziti na logiku? Kome moramo biti uvjerljivi? Ti si budući, banalni dosadni čovjek, ne volim te.”
“Ja želim znati kako nas dvojica znamo što naš djed govori u kazetu. U svojoj je sobi bio sam. Potrebno je objasniti kako znamo što je naš djed govorio u kazetu?”
“Kome moramo bilo što objašnjavati?”
“Sve mora biti jasno.”
“Nikad ništa nije jasno. Kako objasniti potrebu našeg djeda da svoj prljavi kurac uvuče u srpsku pičku mlade djevojke, da bude deseti u redu, da čeka, slini, drhti, uvuče ga, svrši, izvuče ga, a onda gleda kako onaj liječnik s mladim budućim lešom odlazi u hladnu i mračnu noć. Ima li to logike? Da li je to normalno? Može li se u to vjerovati? A to se dogodilo. Ako se u to može vjerovati bez ispitivanja i dokazivanja, kome mi moramo polagati račune? Zašto bismo odgovarali na pitanje, gdje ste bili, dečki, kad je vaš djed govorio u kazetar.”
“A možda nismo dečki?”
“A možda nismo dečki.”
“A ja sam mislio i mislio i mislio i čuo sam, u Argentini djevojke na kasama u megamarketima smiju u zahod samo kad imaju menstruaciju i nose crvene trakice na rukavu da se zna da smiju u zahod, ja se ne želim roditi, ako sam curica, i nositi crvenu trakicu na rukavu i sjediti iza kase.”
“Hrvatska još nije Argentina, ako i budemo iza kase, bit ćemo u toplome, u Hrvatskoj je mir, mir, mir, brate, mir, vojnici nas neće jebati.”
“Jebat će nas šef smjene.”
“Ja ću biti dečko i bit ću šef smjene!”

14. Ujak


Ja sam kompjuteraš , ja sam stjuardesa. Stjuardesa nije konobarica nego svjetska putnica, ja nisam šljaker nego junak dvadeset i prvog vijeka. Važan je dojam. Nikad sebe nisam gledao u drugom oku, znam da sam šljaker. Šefica mi je prava kuja. Stalno ponavljaju, plaća je tajna, tko bude govorio o plaći dobit će otkaz. Da slučajno dođete u našu firmu, da uđete u jebenu prostoriju gdje sjedimo vidjeli biste, okolo se mota mačkica Alma, na prozorima svatko odnos ima svoj cvijet, ja imam dva kaktusa, u kavezu je papiga Marija, veselje na sve strane. Radimo od osam ujutro do osam uvečer. Ako zakasnimo minutu dignu nam petnaest kuna, prekovremene ne plaćaju, daju nam slobodne dane koje ne možemo iskoristiti jer firmi lose ide, na godišnji ne smijemo jer vlasnik misli da ne radimo dovoljno. Ne znamo tko nam je vlasnik. Gospodin koji s nama komunicira preko šefice govori da je vlasnik što ne mora biti istina. Ne bunimo se. U Gradu su se dogovorili, čini mi se i u Hrvatskoj, ne možeš zaraditi više od četiri tisuće kuna mjesečno, zato je potpuno svejedno da li buljiš u ekran u uredu gdje su Marija i Alma ili tamo gdje su kanarinac i kujica. Neki su otkačili. Zeljko mlati ženu, to ga opušta. Riki se ubija pišući ljudima horoskope...


Sad bih morao izmisliti neko treće ime, možda Pino, i reći što taj Pino radi zato jer mu je pun kurac kompjutera i šefice i firme i milih životinja. Eto, ne ide mi. Znam, kad se nabraja, ne znam zašto, mora se nabrojiti nečega tri... Ne smije se reći, Žeijko mlati ženu, Riki gaji marihuanu... Treba dodati Pina da bi misao dobila na težini. Ne da mi se izmišljati imena, nemam pojma da li neki Željko mlati ženu, valjda mlati. Riki je kriminalac, dobio je deset mjeseci robije zbog dilanja droge, to sam jutros vidio u novinama, produžili su mu pritvor, ne poznajem Rikija. Pino je ribar koji je u mom djetinjstvu vršama lovio škampe. Teško mi je nekom liku koji ne lovi ribu uvaliti ime Pino. Pino su vtše, škampi, more. Nisam rekao, vrše, škampi, morao sam dodati more?! Barba Pino stoji u svojoj barci i vesla. Želio sam naučiti veslati stojećki. Ne znam veslati stojećki. Studirao sam u Beču. Najveći umovi su studirali u Beču. To im uvijek piše u biografiji, studirao u Beču od do. Moji bečki dani, to je mogla biti knjiga. Želim reći, mislio sam da sam rekao, a nisam, htio sam napisati knjigu o svom životu. Počeo sam pisati knjigu o svom životu. Svi danas pišu knjige. Biti kompjuteraš je besmisleno i stresno. Čovjek ne može biti samo kompjuteraš. Znam dječjeg kirurga, operirao mi je kilu, on je napisao kuharicu. Sam je fotografirao jela. Kužite? Ljudi su više od buljenja u ekran dok mala mačka mjauče, papiga krešti, kaktusi šire bodlje na rubu prozora. Mačka, papiga, kaktusi... Jen, dva, tri. Kad sam ušao u Beč? Kad odletio u Ameriku? Sve sam to strpao u svoju knjigu, a onda na Internetu naletio na recept, što mora imati zanimljiva knjiga. Mora biti i tužna i vesela i imati neku frku. U mom je životu bilo strašnih frka, nisi platio stanarinu, čekaš da ti stara pošalje lovu, automat ti neće karticu, u podzemnoj si, oni u Beču su opaki, nemaš kartu... To su jeze koje ti rasturaju život. Knjiga o vožnji podzemnom bez karte još nije napisana. Ali gdje je tu leš, seks? Jebeš vožnju, jebeš i kompjuteraša bez mašte! A možda sam kompjutetaš zato jer nemam mašte? Koga ubiti, zašto, kako rasplesti priču da bi se čitatelji valjali od smijeha, plakali i napeto očekivali kraj? Počeo sam.


Haj, narode, ja sam Seki!


Ne zovem se Seki i nisam baš neki veseljak, zovem se Dragutin po nekom pokojnom svećeniku koji je mojoj staroj bio nešto, ujak ili stric, ubili su ga talijanski fašisti, jedna mala ulica nosi ime našeg Dragutina. Dragutin je ime koje ne zvoni. Haj, ja sam Dragutin... Zato sam napisao, haj, ja sam Seki!' Haj mi je ttebalo da bi sve zvučalo nekako veselo. Krenuo sam. Nisam u stanju lagati, to mi je velika mana, mučilo me to što se zovem Dragutin pa sam izbrisao, haj, ja sam Seki i napisao, haj, zovu me Seki. Tu sam se zadržao jedno tri dana. Da li objasniti narodu tko me zove Seki. Svi me zovu Seki? Samo mama? A zašto me mama zove Seki? Tko je narod da bih ja njemu polagao račune? Zovu me Seki, jebi se, narode! Najteže mi je padala potreba da budem logičan i da napišem ono što bi čitatelji mogli povjerovati, A meni su se dešavale nevjerojatne stvari. Da li napisati onako kako je bilo? Svi će reći, aj, ne seri, stari, ne pretjeruj. Ili lagati? Ne ide mi laganje. Kad pišeš knjigu o svom životu treba od nečega početi. Od rođenja? Sto ja znam o svom rođenju? Da li majka na porodu osjeti da rađa Velikog Dečka? Moja stara dolazi iz Italije vikendom, iz nje sam se izvukao, porod nije trajao dugo, oko vrata mi nije bila omotana vrpca, nisam se pokakao u plodnu vodu pa to progutao, nitko se nije borio za moj život ni izbezumljeno čekao na moj prvi plač. Danas su u Hrvatskoj u modi tekstovi o bebama koje se odmah nakon poroda bore za život a onda umru jer je dežurni liječnik gledao nogometnu utakmicu Hajduk i netko drugi. Ne pratim sport. Svaka hrvatska dnevna novina koja drži do sebe jednom mjesečno ima na naslovnici mrtvu bebu kojoj iz nosa vire cjevčice.
“Porod ko porod”, rekla je moja stara. Evo teme? Majka hladnjikava, sin željan ljubavi, cijeli život želi majčinu ljubav, ona jedva da ga primjećuje, a kad je on pita, kako je bilo kad si me rađala, majka kaže: “Porod ko porod.” Zaplet? Sin na kraju knjige ubija majku zato jer mu je rekla: “Porod ko porod.” A ono između “poroda ko poroda” i mrtve mame?


Haj, narode!


Jako mi se sviđao ovaj veseli početak. Haj, narode! Danima me mučilo da li Narod velikim ili malim slovom. Ako se obraćam hrvatskom narodu, onda je veliko slovo, ako...
Bit ću internacionalni pisac.


Haj, narode! Moja stara baš nije vodila računa o obavezama, uvijek je sa mnom na cijepljenja jurila u zadnji čas, doktorica bi govorila, gospođo, trebali ste doći ranije, zato sam kod doktorice bio prijepodne onoga dana kada sam prvi put krenuo u školu poslijepodne. Jeziv stres. Stajao sam gol na zelenom i hladnom linoleumu, doktorica me gledala, sestra me stavila na vagu, imao sam dovoljno kila, izmjerila me, bio sam jako dugačak za svoje godine, u sobu je ušla medu cinska sestra, u rukama je držala veliku injekciju, krenula je prema meni, urlao sam i urlao, ooooo... Skočio sam mami u zagrljaj, mama to nije očekivala, vrijeme je istjecalo, u zraku se osjećao naboj, prvi put u prvi razred, svi smo bili nervozni, i mama i baka, tata je bio na poslu, ja sam bio gol u maminom naručju.
“Zašto se tako dere”, pitala je doktorica moju mamu.
“Prestrašio se injekcije.”
“Nećeš dobiti injekciju, vidiš da je sestra otišla u drugu sobu, ono je injekcija za ispiranje ušiju”, doktorica me gledala gadnim očima...
Gledao sam u tekst na ekranu svoga kompjutera. Gadnim očima? Da li je dovoljno napisati gadne oči? Likove treba opisivati. Majku, oca, nonu, sestru. Majka mi je visoka, tamnosmeđa kosa, tamnosmeđe oči... Sestra mi je visoka, tamnosmeđa kosa, tamnosmeđe oči... Baka mi je bila visoka, sijeda kosa, tamnosmeđe oči... Tamnosmeđe oči, tamnosmeđe oči... Previše ponavljanja. A zašto bih morao mijenjati boju očiju članovima moje porodice a pišem knjigu o članovima moje porodice? Ako na glavu moje majke stavim svijetlu kosu to neće biti ista osoba. Moja majka je žena koja ne farba kosu. Ne mogu je zamisliti kao izblajhanu plavušu. Ni kao prirodnu plavušu. Prirodnim plavušama, kad ostare, kosa postane prljavožuta. Ne volim stare prirodne plavuše. Piscu je teško kad su mu ženski likovi najuža rodbina. Žene nisu samo kosa i oči, one su sise, koljena, bedra, vrat. Pisac mora na svoje ženske likove baciti muški pogled. Pogled jebača. Kako na nonu gledati okom jebača? Ili na mamu, sestru? Čak ni sestra me nikad nije privlačila. A kojim bi okom pisac trebao gledati svoje muške likove? Moj otac je visok, krupan, kosa smeđa, oči... Nema šanse. Vratit ću se u ambulantu, onoj doktorici gadnih očiju koja mi je rekla da je ona injekcija stvar kojom se peru uši.


“Moj sin to nije mogao znati”, rekla je moja mama i malo me stegla. Ponovit ću, sjedio sam joj gol u naručju.
“Prestrašen je”, rekla je moja mama.
“Čega se bojiš”, pitala je doktorica.
Šutio sam.
“Obuci se i obuj! Sâm”, rekla je doktorica mojoj mami. “Jeste li primjetili da mu motorika nije razvijena?”
“Koja motorika”, rekla je moja mama dok mi je navlačila cipele.
“Motorika. Dijete predškolske dobi moralo bi znati samo vezati vezice na cipelama.”
“Zna”, rekla je moja mama, “ali je ovako brže.”
“Sjedni”, rekla mi je doktorica. “Šta je ovo?” Dugačkim je štapom pokazivala medvjedića na plakatu. Šutio sam. “A šta je ovo?” Pokazivala je na avion. Šutio sam. “Razmisli”, rekla je. Šutio sam.
“Prestrašen je”, rekla je moja mama. Opet se štap vratio na medvjedića. Šutio sam. “Boji se”, rekla je moja mama.
“Čega”, rekla je doktorica.
“Štapa, možda”, rekla je moja mama.
“Znaš li razliku između nebodera i kuće”, pitala je doktorica. Šutio sam. “Što kokoš nosi”, pitala je.
“Perje”, rekao sam. Napisala je nešto na komad papira, uvalila to u kuvertu, zalijepila i predala mojoj staroj.
“Uznemiren je”, rekla je moja mama.
“Ovo je za njegovu drugaricu”, rekla je doktorica.


Ja jako volim pečenu kokoš s krumpirićima. Nona mi je rekla: “Prvi je dan škole, nona će ti ispeći kokoš.” Bio sam veseo kad smo otišli doma. Za stolom je sjedio naš susjed Stjepan. Nona je poslije pričala mami. “Stavila sam kokoš na stol, kad je ušao Stjepan. 'O, kod vas lijepo miriše.' 'Poslužite se', rekla sam mu. Nije mi bilo na kraj pameti da će sjesti za stol. Stavila sam pred njega tanjur, u kokoš je ubo onu pozlaćenu vilicu koju su ti kumovi poklonili za vjenčanje i pojeo kokoš.”
Nona je plakala dok je to govorila mami, ja sam na mamu čekao kod ulaznih vrata, mama je noni rekla: “On nije zdrav.”
Meni je rekla: “Hej, Seki, hoćeš komad kruha?” Ja sam uzeo u ruku komad kruha, torba mi je bila na leđima, drugu ruku sam stavio u maminu ruku...


Ovaj me tekst gledao s ekrana, a...


Nisam otišao u školu s komadom kruha u ruci. Stjepan nije pojeo cijelu kokoš. I nije se zvao Stjepan nego Tomi. Ali samo netko tko se zove Stjepan mogao bi pojesti kokoš djetetu koje prvi put kreće u školu. Tomi to ne bi učinio. Ostavio mi je dva batka, onaj Tomi, ja najviše volim batke. Bio sam sit, oprao sam zube, otišao u školu bez kruha u ruci, mama je hodala pokraj mene, nisam svoju malu ruku držao u njenoj... Kakva je bila moja torba? A moja mala ruka? Suha? Mokra? Vlažna? A mamina ruka? Kakve veze imaju ruke s prvim školskim danom? Da li mi se išlo u školu? Trebalo bi opisati malu zgradu pokraj stare crkvice. I dvorište. I dječju ciku i vrisku, ako je bilo cike i vriske. Svaki pisac koji opisuje svoj prvi školski dan morao bi imati ili slonovsko pamćenje ili bujnu maštu. Nemam ni jedno ni drugo. A naboj, nagovještaj nečeg mračnog u daljini?


Nakon mjesec ili dva, moja je drugarica rekla mojoj mami: “Ja sam ipak vašeg sina premjestila u zadnju klupu, prevelik je za prvu.”
“Zašto je bio u prvoj klupi”, pitala je moja mama. “Zato jer je njegova doktorica napisala da je on dijete kome treba posebna pažnja, meni se čini da je normalan.”
Sjetio sam se. Sad je vidim! Vidim učiteljicu! Visoka, crvenokosa, velike, visoke, okrugle grudi, bijeli zubi, pune usne, zapamtio sam joj i ime! Zvjezdana, zvala se Zvjezdana! Super! Nju bih danas mogao gledati očima jebača. Tko zna da li ona danas zaslužuje pogled jebača? Velike, okrugle grudi ne mogu biti visoke nakon dvadeset godina. Kako jebački pogled baciti na dugačke sise izjebane trudnoćama?


“Krava”, rekla je moja mama mojoj noni, “jebena krava!” Mislila je na doktoricu. “Idem dolje, razbit ću joj gadnu njušku!”


Idem dolje...


Ubijalo me da li dolje traži objašnjenje? Treba li napisati da se dječja ambulanta nalazila na nižoj nadmorskoj visini od kuće u kojoj smo živjeli? Te su kuće bile na istoj nadmorskoj visini, naša kuća i ambulanta, u toj ambulanti je danas banka, mojoj se mami samo činilo da je ambulanta dolje. Pravi bi pisac znao ocijeniti ulogu nadmorske visine u knjizi o životu pisca.


“Smiri se”, rekla je nona, “to ti je zato jer uvijek svakamo ideš u zadnji čas. Da si s djetetom išla na pregled šest mjeseci prije, nitko ne bi bio nervozan. Krava”, rekla je nona naglo, “a naš Seki je čitao kad je imao dvije godine.”


Seki? Svaki put kad bih naletio na Sekija zastao bih, tko je jebeni Seki?


Nikad nisam išao u vrtić. Možda se zato nisam uklapao.
Što sam htio reći? Veliko je pitanje da li se klinac koji je krenuo u prvi razred ubija razmišljanjem o uklapanju i neuklapanju. I da li je ova rečenica sasvim jasna? Nikad nisam išao u vrtić, možda se zato nisam uklapao?


(Napisati to odmah iza rečenice, “Smiri se”, rekla je nona, “to ti je zato jer uvijek svakamo ideš u zadnji čas. Da si s djetetom išla na pregled šest mjeseci prije, nitko ne bi bio nervozan. Krava”, rekla je nona, “a naš Seki je čitao kad je imao dvije godine.” Pa onda... Nikad nisam išao u vrtić... )


Kakve veze ima neodlazak u vrtić sa živčanom nonom? Pisac mora voditi računa i o najsitnijem detalju. Njegovi sedmogodišnji junaci ne bi smjeli biti opterećeni problemima koji dave školske psihologe. A opet, da li pisac, kad opisuje svoj život u prvom razredu, piše kao klinac koji ide u prvi razred ili kao pametni gospodin kome je sve jasno? Nikad o sebi nisam mislio kao o pametnom gospodinu ali s velikim naporom čitam knjige koje kao da je pisao neki klinac. Osim toga, lagao sam, ja sam ipak nekoliko dana išao u vrtić. To se poklopilo s proslavom Osmog marta. Svatko od nas trebao je stati na pozornicu i pred svim onim ženama nešto lijepo reći svojoj mami. Ne volim, nikad nisam volio razmjenjivati nježnosti javno. Rekao sam: “Draga moja mama”, pa stao. I popisao sam se, ali to nikad ne bih stavio u knjigu o mom životu. Teta me nakon nekoliko godina odvukla s pozornice, ljudi su se smijali i pljeskali, mama mi je u zahodu skinula gaćice i rekla da to nije ništa, kad smo izašli iz vrtića moju je ruku držala u svojoj, žuljala me teniska, vrtić nije bio blizu kuće. Plakao sam i govorio mami kako me boli noga. Mama mi nije vjerovala, zato smo u dječju bolnicu otišli tjedan dana kasnije. Kirurg joj je rekao: “Gospođo, niste normalni! Djetetu se prst zagnojio do kosti, jeste li mu vi majka ili žena koja ga čuva?.”
Mama je plakala, zaboravio sam da li sam i ja plakao. U knjizi o svom životu opisao sam i kako mi je Kuki torbom razbio glavu. Dečko se zvao Josip, Josip je ime koje ubija tekst oko sebe, Josip je tupadžija, zaštitnik radnika, čuvar glupih kompjuteraša, može ti Josip napraviti išta uzbudljivo? Zato se Josip u mojoj knjizi zvao Kuki. Taj Josipkuki bacio mi je u glavu svoju tešku torbu. Krv mi je šiknula iz glave, drugarica me odvela u ambulantu, sašili su mi glavu. Kad sam došao doma uši su mi bile krvave. Zato je moja majka rekla, kad sam joj rekao da mi je torbu u glavu bacio Kuki, ja sam rekao Josip, mama mi je rekla, to neću nikad zaboraviti: “Ubij ga, pička mu materina!”
Drugi dan je k nama došla Kukijeva mama, rekla je mojoj mami: “Gospodo!” U vrijeme drugarica nikad ljuta mama ne bi drugoj mami rekla: “Drugarice!” Kukijeva mama rekla je mojoj mami: “Gospodo, jeste li vi vašem sinu rekli da ubije moga sina Kukija?”
“Jesam”, rekla je moja mama.
Kukijeva mama je jezivo plakala. Rekla je: “Seki”, nije rekla Seki, rekla je: “Dragutin je oborio moga sina na pod, a onda ga kamenom udario u glavu.”
“Gdje je vaš sin”, pitala je moja mama.
“U bolnici, bore se za njegov život.”
“Jadno dijete”, rekla je moja mama. Htjela je zagrliti Josipovu mamu, Kukijeva se mama odmaknula i otišla doma. Kad sam došao doma mama mi je rekla: “Pazi tako da nekoga ne ubiješ.” To se stvarno dogodilo i to je super epizoda, Kuki je preživio, da nije, bio bi to početak uzbudljivijeg života...
Mučilo me, kako dalje? Kako sebe, klinca koji je na pragu života obećavao da će postati nasilnik, korak po korak voditi kroz život, srednja škola, dilanje droge, silovanje Koke iz prve klupe, dilanje droge, silovanje Mukija iz treće klupe, dilanje droge, fakultet, vožnja u bečkoj podzemnoj bez karte...


A početak rata? Tri ratna druga. Kome zvono zvoni. Mladi lavovi. Od sada do vječnosti. Kvaka 22. Početak rata? Smisao i besmisao života, smisao i besmisao rata? Koliko bi pisaca u zlatu platilo da je moglo živjeti u zemlji u kojoj je vrištao onakav rat? Tisuće mrtvih, stotine tisuća prognanih, dim, suze, krikovi, leševi... Jebiga. Svi su kričali i mrtvi padali daleko od mog rodnog grada. Sjećam se samo jedne uzbune, jedne sirene. Bio sam u marketu, uuuuuuuuuuuuu, izašao sam iz marketa i otišao doma kad sam čuo eeeeeeeee. Od rata mi je ostao samo ludi otac. Nije to malo, neki bi pisci u zlatu platili da u sobi imaju ludog oca koji stalno bulji u zid susjedne kuće. U zlatu bi to platili! Treba li to plaćanje u zlatu toliko puta ponavljati? Bulji, sjedi, puši, šuti. I? Pa? Onda? Što mu mogu uvaliti? Možda je ubio bespomoćnu staricu na kućnom pragu, a njenom je paraliziranom mužu odsjekao glavu sjekirom? Da li krv iz odsječene glave paralizirana čovjeka teče? Kaplje? Šiklja? Postoji li neko dijete ispod kreveta, mali unučić koji će dovijeka imati traume? Da li ubiti i dječačića? Kako? Nožem? Sjekirom s koje kaplje djedova krv? Kamo će otići moj otac? Ako nekamo ode, da li će otići sa sjekirom u ruci? Bez sjekire? Obrisati će krvave ruke? O hlače? Kakve hlače? Šarene? Tamnosmeđe? Traperice? Da li će klati zimi, ljeti, u proljeće? U šumi? Na čistini? U štali? Koje će životinje biti u štali? Ako bude ubijao u štali, što radi u štali krevet pod kojim je dječačić? A djevojčica? Bolje djevojčica! Kakve joj oči staviti na lice? Velike i prestrašene, to je okej. Ali koju boju? Tamnoplave, svijetloplave? Obavezno svijetloplave i bijelu kosicu. Belgijski su pedofili toliko poznati, fotografije njihovih petogodišnjih žrtava opće su mjesto, ne možeš ubiti djevojčicu ako joj kosa nije plava. A kako maloj Ličanki ofarbati kosu? Gdje su petogodišnje Ličanke s kosom boje lana? Smije li pisac prijeći svaku granicu? Pomiješati Brisel i Došendabar? Što bi joj moj otac mogao raditi? Silovati je... Nema šanse! Ni u ludilu ne bih svome ocu dozvolio da u mojoj knjizi pojebe Belgijanku iz ličke vukojebine. Ni za Nobelovu nagradu! Kako se moj otac nakon svega osjećao? Nakon čega? Ako izbacim djevojčicu i dječaka, ne da mi se opisivati ni muke nepokretnog starca... Ubiti staricu koja brine o paraliziranom mužu i prestrašenom unučetu sranje je koje se vjerojatno dogodilo ali biti pisac ne znači javljati okolo da ti je otac ratni zločinac. Ubiti staricu... Možda ipak? Razmišljao sam. Zašto je lik opsjednut ubijanjem starice? Zato što nije do kraja pročitao Dostojevskog? Ima li smisla pisati knjigu o frkama majmuna koji nije do kraja pročitao Dostojevskog? Da bi se napisalo knjigu o muškarcu koji nije pročitao Dostojevskog treba pročitati Dostojevskog. Nisam ga pročitao, slušao sam o njemu. Ako čovjek pročita Dostojevskog kako pisati o čovjeku koji nije pročitao Dostojevskog?


Srednja škola. Imao sam dugu kosu, tražili su da odrežem dugu kosu, moja mama je rekla direktoru škole: “Neka odreže kosu kad on to bude htio.” Menije rekla: “Seki, budi dobar đak tako da tvoj stav mogu braniti pred starim idiotom.” Bio sam odličan đak, moju su kosu ostavili na miru.


Gdje je tu naboj? Ne možeš u knjizi koja mora biti tužna, smiješna i strašna raspredati o kosi koja raste na glavi klinca srednjoškolca. Boja kose? Tamnosmeđa. Imao sam seboreju, nisam znao da je to bila alergija na regenerator, vrhovi su mi bili ispucani... Čuo sam, svi su ćuli, svaka je puška ubojita u ruci onog Vuka. Činilo mi se da sam i bez puške i bez ruku, jebeš Vuka invalida, tko će čitati njegovu autobiografiju, dokumentarci o invalidima negledivi su i na Dan invalida.


Seks?


Miki je ležala gola pokraj mene...


Koja Miki? Cura koju smo u srednjoj školi zvali Miki nikad, na moju sreću, nije gola ležala uz mene. Jeziv komad. Dorotea je ležala gola pokraj mene. Dobro, Dorotea koju smo ne znam zašto zvali Željka, ležala je gola uz mene, tucnuli smo se, o tome sam mogao pisati, Željka je u Kanadi. Da sam je nazvao Miki nitko je ne bi prepoznao, oni koji znaju Miki znali bi da to nije Miki, oni koji znaju Doroteu, ne bi im palo na pamet da je traže u curi koja se zove Miki...


Kako pisati o seksu?


Osjećao sam kako se moj veliki, debeli kurac mučno probija kroz njeno krhko, vruće tijelo...


Željka nije bila krhka, imala je sedamdeset kila, malo sam i rekao, nisam se mučno probijao, moj je kurac komotno išao svojim putem, da budem sasvim iskren, činilo mi se da je moj kurac i pretanak i prekratak za misiju koju je vodio, inače, imam velik kurac, možda...
Da budem baš sasvim, sasvim iskren, svršio sam prije nego sam ušao, Dorotea nije očekivala moj ulazak, ni svršavanje. Čudila se mrlji na mojim hlačama, ne bih u knjigu uvalio pogled kojim me gledala Dorotea koju smo zvali Željka.


Njemu se dignuo, ona se smočila, lizao joj je..., ona je njemu..., dok je ona vrištala iz njega je kuljala debela rijeka guste sperme...


Nikad tako nešto nisam mogao čitati. Ne znam. Bojim se žena, prava mi je muka pisati o susretu njihovih spolnih organa s mojim kurcem koji je, to sam već rekao, zaista ogroman.


A rat? Veliki Hrvatski Oslobodilački Rat u nevinim očima tankog srednjoškolca duge kose? Mi, budući vojnici, u trećem srednje dobili smo papirić. Nacionalnost?
Napisao sam, “neopredijeljen.”
Nikad staru nisam vidio takvu. Urlikala je. “Svaki jebeni hrvatski Srbin okolo sere kako je Hrvat, crkve su pune Srba koji u repovima čekaju da im katolički pop za tisuću maraka poprska stare, ćelave glave, a ti, jebeni kretenu, ti, Hrvat, pišeš kako si 'neopredijeljen'?! Jebala te 'neopredijeljenost'! Kad kreneš u rat bit ćeš na prvoj crti, svi 'Hrvati' će ti gledati u jebena neopredijeljena leđa! Kad mi te doma donesu neće mi reći da li su te ubili oni straga ili oni sprijeda, prokleti majmune!”
“Stara”, rekao sam, “ne želim napisati 'Hrvat', kome je to bitno? Što to nekome o meni govori? Što znači biti 'Hrvat? Tko je 'Hrvat'?”
“Ne seri”, rekla je moja stara, “ne želim razgovarati s tobom, ne želim analizirati tvoj postupak, nećeš napisati da si 'neopredijeljen', nećeš! Hrvat znači ostati živ. 'Neopredijeljeni' su samo glupi Srbi koji nemaju tisuću maraka a imaju ime i prezime koje se ne da krivo shvatiti.” Tresla se. “Okej”, rekla je, “želiš Amigu?”
Sanjao sam Amigu, bio sam lud za kompjuterima. “Želim Amigu.”
“Dobro”, rekla je Stara, “kupit ću ti Amigu ako napišeš da si Hrvat.”
“To je ucjena, to nije fer.”
“To je prijedlog”, rekla je moja stara.
“Okej”, rekao sam. Dobio sam Amigu i osjećao se kao govno. Stara se užasno bojala rata, zato su me poslali u Ameriku u četvrti razred. Teksas. Bio sam najbolji u razredu, školi, pokrajini, Teksasu. O meni su pisale novine, a Američko zrakoplovstvo mi je na američku kućnu adresu poslalo prijedlog, plaćat će mi školovanje, dati zelenu kartu, dođi, samo dođi... Odbio sam i vratio se doma, a mogao sam bacati bombe na Beograd i napisati hrvatsku Kvaku.
Kad sam se vratio iz Amerike leševi su bili normalna pojava. Stara je bila opsjednuta mojim mrtvim tijelom. Nisam nostrificirao svjedodžbu američke srednje škole. Ionako ne bih mogao položiti prijemni ni na jednom hrvatskom fakultetu.
“Ubit će te, ubit će te”, stara me gledala tamnocrvenim očima. Čula je da se Gadafijev sin školuje na američkom fakultetu u Beču, prodali su noninu kuću i šutnuli me u Beč.


Moji bečki dani... Da li bi netko čitao tu knjigu? Devedeset i četvrta ili neka druga godina, nisam siguran, zaboravljam. Stan mi je iznajmio Srbin iz Beograda, on je stanovao na trećem katu, Kiko i ja na drugom, veliki stan. Ne, Kiko se ne zove Kiko. Miki Četnik, onaj koji nam je iznajmio stan, onaj koji je stanovao na trećem katu, kužim da pisac ne bi trebao dva puta pisati kako je Miki Četnik stanovao na trećem katu, ali ja imam strašan problem, opsjednut sam mišlju da su čitatelji glupi, da im neke stvari treba ponoviti. To je mojoj knjizi strahoviti usporavalo ritam. Onaj Miki Četnik s trećeg kata bio je na heroinu, bio je na svemu. Na polici je držao staklenu glavu, na staklenoj glavi šubara, na šubari kokarda, na zidu poster, Draža Mihajlović u nadnaravnoj veličini. S nama je studirao i Crnogorac, zvali smo ga Masni, jednom je od male Hercegovke koja je u kantini kuhala kavu posudio žličicu, vratio ju je iskrivljena repa. Mala Hercegovka je urlala. Da li je dovoljno reći, mala Hercegovka. Oči, usta, nos, zubi, stas? Strašno me zamara opisivati likove, uočavati sitne detalje na njihovim licima i tako ih učiniti stvarnijima. Koliko bi pomoglo kad bih rekao da je mala Hercegovka imala madež pokraj nosa, s lijeve strane. Mnogo? Čitatelju bi njen lik bljesnuo pred očima? Ja se ne sjećam kakvo je lice imala mala Hercegovka, da me ubijete pojma nemam, madež je imao profesor Indijac koji nam je uvaljivao izlete u Izrael i masno ih naplaćivao. Nigdje Gadafijevog sina. Srbi, Srbi, Srbi, Rusi, Rusi, Rusi i nešto sitno Hrvata. Profesori su uglavnom bili menadžeri poznatih kompanija, na našem su faksu predavali zbog šminke. S nekima smo bili na “ti”, troškovi dvadeset tisuća maraka godišnje... Krao sam toaletni papir iz zahoda. Nekoliko sam tjedana živio u nekoj katoličkoj jazbini, besplatno, ali su me izbacili jet sam prespavao božićnu misu. A onda sam otišao na faks u Ameriku.


Moji američki dani.,. Život u kampusu, malo skuplji apartman, za dvojicu, diplomirao informatiku, oženio Kineskinju. To bi mogla biti tema. Zašto sam oženio Kineskinju, kako smo se našli? Prava istina je da smo se našli preko interneta, ona je bila nesretno udana u Indiani, ja nesretno sam u Hrvatskoj. U Hrvatskoj sam bio nekoliko mjeseci prije nego sam krenuo u St. Louis diplomirati informatiku, starci su ostali bez love. A onda je stara digla kredit u nekoj austrijskoj banci, preko veze. Zašto sam se zaljubio u udanu Kineskinju? Znam zašto sam je ostavio. Kad sam otišao iz Amerike nisam znao da čeka dijete. I da sam znao ne bih ostao, naš je dogovor bio jasan, tako da nema beba. Kakva je bila Kineskinja? Ovo nije lijepo, kad si pisac u velikoj si frci, reći ili ne reći istinu o sebi? Ako lažeš, to se osjeti, ako pišeš istinu, ne osjećaš se najbolje. Želim reći, Kineskinja se razvela, čim smo se vidjeli u onoj Angoli, država Indiana, zgrabili smo jedno drugo i tako je ostalo godinu dana. Okej, reći ću, ljudski je o sebi misliti dobro, meni se činilo kako bi Kineskinja trebala biti sretna što me uhvatila. Moja stara je mislila, nije znala da mi je žena Kineskinja, rekao sam da sam oženio Amerikanku, Što je bila istina... Moja stara je mislila da sam boga uhvatio za bradu jer sam u paketu dobio i ženu koju sam volio i zelenu kartu. Dakle, stara je mislila da sam dobro prošao, ja sam mislio da je Kineskinja dobro prošla jer je uhvatila bijelca. Da li u knjizi moju staru pisati kao stara ili Stara? Ona ni danas nije stara, nikad je nisam zvao Stara, uvijek mama, kad bih je zvao... A što je Kineskinja mislila? Rekla mi je što misli. Ne odmah, ne direktno, nakon godinu dana, postepeno, da me ne boli. Kako nisam pisac, to mi je sve jasnije, ne znam na pravi način opisati svoju ljubav prema Kineskinji koja je krenula od jezive potrebe da je stalno držim uz sebe do jezive potrebe da se maknem zauvijek. Bit ću precizan. Citirat ću što mi je govorila.
“Bijelci jedu tešku hranu.”
“Bijelci jedu prezačinjenu hranu.”
“Bijelci bi morali paziti što jedu.”
“Bijelci se jako znoje i smrde jer ne paze što jedu.”
Trebalo mi je nekoliko mjeseci, gotovo godina dana da skužim, Kineskinja ne govori o “bijelcima”, ona govori o meni. Jebote! A ja sam mislio, nikad to ne bih bio nigdje priznao ni napisao, ja sam mislio, to sam već rekao, da sam Kineskinji džek pot. Ubilo me to. Baš me tresnulo. A onda sam jednoga jutra u ogledalu uhvatio svoje lice. Skoncentrirano. Tamnosmeđa kosa, tamnosmeđe oči. U ruci mi je bio brijač kojim sam jednom tjedno brijao pazuha i dlake na prsima. U nosnicama mi je bio smrad kupusa što ga je kuhala moja Kineskinja kojoj nikad nisam rekao da ne podnosim ni kupus ni njegov smrad. Vratio sam se doma. Mislim, u Hrvatsku. Eto, to je moj problem, ako kažem “vratio sam se doma”, to nije precizno, moram dodati “mislim, u Hrvatsku”, kao da su čitatelji glupani. Uzalud. Takav sam. Precizan.
Kakva je zemlja Amerika? Neću napisati knjigu o Americi, bila bi politički nekorektna. Ameri žive u tankim kućama. Kuće su im dobro izolirane zato čovjek ima dojam da živi u pravoj kući. A svačija šaka može probiti zid njihovih kuća. Ameri su uglavnom jezivo, zastrašujuće debeli. Radio sam u jednoj firmi u kojoj smo mogli kupiti jeftine majice s logom. Imali su i brojeve XXXXL. Uglavnom rade u firmama koje od njih očekuju da s klijentima budu susretljivi do krajnjih granica. Ako klijent, nezadovoljan puzanjem roba, ode konkurenciji, rob dobija otkaz. Ljudi koji rade u fastfood restoranima u posebnoj su pilani. Mušterije te jebu na sve moguće načine, neke traže big mac s umakom od whoppera. Svi koji su živjeli u Americi znaju kakva je to kombinacija. Kad u svom restoranu odradiš svoje, odeš na drugo mjesto gdje ti drugome jebeš mater. Cijela se Amerika vrti u krugu nadrkanih slugu i nadrkanih gospodara. Posebno su mi išle na kurac njihove mnogobrojne udruge. Ne postoje bolesnici koji nemaju svoju udrugu koja štiti njihova ugrožena prava. Debeli, mršavi, bezubi, oni s previše zubiju, bezoki, krivooki... Predstavnici svih tih udruga stalno čitaju novine, prate TV program ili gledaju filmove. A onda popizde ako se netko negdje naruga debelima koji šepaju na lijevu nogu. Još moram nešto reći o kućama. Visina trave u tvom vrtu govori tko si. Ako je trava tvoga doma visoka petnaest centimetara a daščara ti nije obojana, šalješ poruku, u kurcu sam. Ako ti je travica visoka pet centimetara, kuća ima svježu boju, uredno plaćaš rate, možda ćeš ostvariti američki san i u pedesetoj otplatiti drvenu baraku koju držiš vilom. Jedna se radnica u tvornici ribe u novinama hvalila da je u pedeset i sedmoj uselila u prikolicu neopterećenu kreditom?! Prikolica je koštala deset tisuća dolara. Do kamene kuće stignu rijetki, o njima čita cijeli svijet, o njima se snimaju filmovi. I američki crnci u filmovima imaju pun frižider.


A što sam radio u Americi, ja diplomirani psiholog i informatičar? U tvornici sam zavarivao neke komadiće, tristo komada na sat, jedan komadić staviš uz dtugi, uvališ u mašinu, pritisneš pedalu, devet sati stajanja na nogama, 8,5$ po sam, zdravstveno dobiješ nakon tri mjeseca. Kad se spoje dva komadića metala iskre ti pale ruke kroz rukavice, iz zvučnika trešti glazba za white trash, jedan dan rock, drugi dan country. Ako izdržiš više od tri mjeseca zdravstveno ti pokriva liječenje bolesti koje nemaju veze s “prethodnim stanjem.” A “prethodno stanje” su bolesti koje sa sobom unosiš u firmu. Njihovo liječenje firma ne plaća.
Rekao sam, živjeli smo u Angoli u Indijani, tamo postoji i mjesto koje se zove Waterloo, ima i Peru i French Lick, Francuski Liz. Raznosio sam novine. Od dva ujutro do osam ujutro. Kineskinja je vozila, ja sam novine uvaljivao u plastiku pa bacao na travnjak. Dok nam auto nije crknuo. Radio sam u Burger kingu, od pet ujutro. Kad bih bar znao i mogao opisati kako sam se osjećao kad sam ulazio u frižider, u toj je ogromnoj komori bilo minus pet, ja u kratkim rukavima. Izvukao bih nekoliko vreća jaja i preselio ih u obični frižider. Jaja su bila “doručak”. Da ste vidjeli ta “jaja”! Žuto, smrznuto brdo. Gotovi hamburgeri drže se na toplome sedam minuta, ako ih nitko ne naruči, onda se bacaju. To se ne radi. Kad nema gužve čekaju i dvadeset, trideset minuta dok se nekome ne uvale. Najveća je navala bila između jedanaest i dvanaest. Tamo sam izdržao tri mjeseca, bio je to drivethru, 7,70$ na sat.
Iz Angole koja ima oko dvije tisuće stanovnika preselili smo u Fort Wain, to je oveći grad, živjeli smo u crnačkoj četvrti. Tamo sam bio jedini bijelac, bilo je okej jer američki crnci Evropljane drže crncima. Dva sam mjeseca radio u meksičkom restoranu brze hrane u vrijeme “zatvaranja”. Od deset uvečer do dva ujutro. Večeru sam mogao nositi doma, ali Kineskinja nikad nije htjela jesti bjelačka jela. “Bjelačka jela”? Za Kineskinju su, to sam zaboravio reći, svi bili “bijelci”. I najtamniji Meksikanac i najcrnji crnac. Zašto je zovem Kineskinja? Nepodnošljivo mi je otkrivati svoju intimu, a ne da mi se lutati po Internetu i naći neko kinesko žensko ime koje nije njeno.
Najljepše mi je bilo u tvornici plastičnih kutija. Crnci i bijelo smeće. Satnica 8,25$. Naletio sam na lika iz neke Bjelokosti, pitao me odakle sam, ovo je ofucano do pakla, rekao mi je da je on štovatelj pokojnoga Tita?! Radilo se od sedam do petnaest, tvornica je bila ograđena žicom, ja sam jednom napravio brdo tih plastičnih kutija i postao “radnik mjeseca”. Fotografija “radnika mjeseca” godinu dana visi na zidu tvornice. Žao mi je što nemam tu fotografiju. Šef i ja. Šef u kuti, na džepiću izvezeno ime i prezime, Tom Carboni. Ja u bijeloj majici kratkih rukava. Tom je Talijan, ne zna talijanski i nikad nije bio u Italiji. Pet mjeseci. Onda sam našao bolji posao. Socijalni radnik, 13$ dolara po satu, 25.000$ godišnje, nakon šest mjeseci zdravstveno i socijalno, naravno, ni oni mi ne bi pokrili “prijašnje stanje”. Moj je posao bio po crnačkim četvrtima loviti maloljetne trudnice i prisiliti ih da s mojom firmom potpišu ugovor. Ja ću ih posjećivati, voziti ih doktoru, voditi njih i bebe u zoološki vrt, donositi im pelene, rijetko novčani bon i hranu. Moja je firma bila privatna ali je imala ugovor s državom. Ubijali smo se preklinjući crnkinje da ostanu uz nas i prime od nas pomoć. Koliko drogiranih trudnica i beskućnica toliko od države para. To su bile uglavnom cure od trinaest do osamnaest godina. Firma je do klijentica dolazila preko bolnica i rodilišta. Jednom me jedna od njih prijavila da smrdim na pivu. Ja ne pijem, nikad i ništa, ipak sam jedva sačuvao posao. Cure su uglavnom živjele bez telefona, struje i vode. U crnački bih geto, tamo se ubijalo sto ljudi dnevno, odlazio kombijem od firme dugačkim sedam metara. Da li je bitno to što je kombi bio dugačak sedam metara? Nisam imao svoj auto, crnci su me gledali i nisu baš vjerovali svojim očima. Jednom sam stao na nekom raskršću i pitao crnce za adresu klijentice. Kad sam to pričao Amerima rekli su mi, čovječe, nije moguće. Bio sam jedini bijelac koji je ikad tamo ušao i spustio staklo na prozoru automobila. Ni crna policija nije ulazila. Te su klijentice, sve odreda, u meni gledale i mušku i bijelu svinju. A ja sam trebao steći njihovo povjerenje jer mi je od toga ovisio život. Svakoga te dana netko odbije a moraš sačuvati deset do petnaest klijenata.
Bježale su od mene, zatvarale vrata, odlazio bih k njima bez najave, u nemoguća doba dana i noći, i preklinjao ih da mi se na anketnom listu potpišu. Ta su me odbijanja razarala. A onda sam od svoje Kineskinje saznao da bijelci smrde. Možda bi svijet izgledao drugačije kad bi bijelci saznali što o njima misle crni i žuti. Ne znam. Mene je previše znanja slomilo. Nazvao sam staru, poslala mi je novac, vratio sam se. Staroj sam rekao da želim gledati hrvatski zalazak sunca. To mi je rekla Mima, ona je na Floridi, jednom tjedno mi je slala poruku, “željela bih gledati zalazak sunca u Gradu”. Stara je popušila priču, popušila bi i bilo koju drugu, Mima mi i danas jednom tjedno šalje poruku, “kakav je zalazak sunca u Gradu”. Onda ja izađem iz jebene firme, pa pogledam u sunce, ako Mima vodi računa o razlici u vremenu, ako ne, napišem joj, “stara, sunce još nije zašlo”. Jadna Mima, jučer mi se javila, tajfuni, valovi od milijun metara, zaključana je u podrumu i boga moli da je ne odnese neki hurikan. Strašno me smeta što spavam u sobi sa sestrom, u istom krevetu. Možda će uskoro odseliti. Sinoć sam na štandu na Korzu kupio dugačku zmiju od krpe, kad bih lagao rekao bih da sam je kupio za malu Kineskinju kojoj ću se kad-tad vratiti. Nema veze s istinom. Volim krpene igračke i dugačke zmije. Ne volim Kineskinje i ne osjećam krivicu zbog toga. Htio sam reći, nije da u mom životu nema materijala za knjigu, meni ipak nije išlo. Nikako.
A baš sam želio biti pisac. Zato sam svakome od mojih uvalio kazetu. Ako ja imam priču ima je i moja nona i moja stara, ima je sestra i moj otac. Neka govore. Oni su rekli ono što su rekli. Otac ništa nije rekao. Preslušao sam sve te priče, što dodati, što izbrisati? Ubiti oca? Možda je ipak bolje ubiti majku. Ona jest depresivna ali nitko ne očekuje da bi se mogla objesiti ili skočiti pod vlak. U Hrvatskoj se godišnje ubije devetsto ljudi, zašto se ne bi ubila i moja stara? To bi moglo biti moguće, a ipak bi iznenadilo čitatelje moje knjige. Svi očekuju da će se koknuti otac dragovoljac, a kokne se majka hraniteljica? Kako ubiti staru? Infarkt kosi žene u klimakteriju. Uhvatit će se za sise kojima me dojila, hroptat će kratko i srušiti se mrtva. Samoubistva uvijek traže objašnjavanja i detaljnu analizu depre. Da li sestru poslati na abortus? Ili je pustiti da rodi?
Upravo krećem u klub igrati Magic. Trenutno sam sto trideset i sedmi u Hrvatskoj. Jučer sam prodajom karata zaradio tristo kuna. Preko interneta naručujem karte iz cijelog svijeta. Konji oko mene su prelijeni da bi to radili. Glupi Ameri su mi znali na koverti napisati vrijednost pa sam plaćao carinu, sada pišu da mi je to poklon pa je okej. Nije to neka luda zarada ali je sve bolja. U Magicu postoji veliki broj karata i nove stalno izlaze. Igrači mogu sami složiti svoj špil kako im odgovara. U igri postoje i arhetipovi - vrste špilova koji postoje godinama i mijenjaju se kako dolaze nove karte. Često se igraju kontrola, uništavanje zemalja i agresiva. U kontroli igrač reagira na protivnikove karte i onemogućava igranje moćnih čarolija i ignorira nebitne dok ne iscrpi protivnika i onda pobijedi po kratkom postupku. Kako igrači mogu odigrati jednu “zemlju” po krugu (zemlje su ravnice, planine, močvare, šume i otoci), a zemlje su resursi za igranje čarolija, strategija uništavanja zemalja je jaka po tome što se protivniku onemogućava igranje čarolija - jer nema resursa - a u međuvremenu ga protivnička vojska postepeno uništava. Agresiva se svodi na jednostavnu taktiku - što prije stvoriti što veću vojsku i pobijediti protivnika prije nego što se snađe. Da bi špil bio uspješan, izuzetno je bitno da bude fokusiran - da ima strategiju koja ga vodi, jer u suprotnom dobijemo nestabilan špil. Na turniru u subotu igrao sam špil koji je izuzetno nefokusiran: imao je mogućnosti stvaranja brze (ali slabe) vojske i istovremeno elemente kontrole kojima se protivniku onemogućuje da bilo što radi. Bio je kombinacija bijele, plave i crne magije što je obično recept za brzu propast igrača koji se pojavi na turniru s tom kombinacijom. Ipak, imao sam sreće. Moj prvi protivnik igrao je crvenu magiju, a moji srebrni vitezovi su imuni na crvenu magiju. On ih nije mogao gađati munjama niti zaustavljati vojskom pa su ga dva viteza riješila u nekoliko poteza. Nakon toga sam igrao protiv špila koji je kombinirao crvenu i zelenu magiju. Opet su u igru došli vitezovi kojima nije mogao ništa, a ubrzo sam mu trajno onemogućio da bilo što odigra ili me napadne i idućih nekoliko poteza je nemoćno gledao kako ga mlati srebrni vitez kojeg sam za ovu priliku opremio mačem vatre i leda. Treći protivnik je bio malo opasniji, što je bilo za očekivati jer se uspješnije igrače iz prvih rundi uvijek spaja tako da pobjednici imaju više izazova, a poraženi igraju s poraženima i veća im je šansa da će imati barem jednu pobjedu. Moj treći protivnik je igrao izuzetno agresivnu kombinaciju plave i zelene. Zelena ima opasne zvijeri, a plava kontrolu, pa je krenuo s malim gušterima i psima i istovremeno me sprečavao da odigram vitezove. U drugoj partiji (igra se na dvije dobivene) iz mojih rezervnih karata ubacio sam nekoliko karata koje koristim samo protiv protivnika kao što je on. Imao sam sreću da sam u drugoj partiji jednu od tih karata odigrao u prvom potezu, a u trećoj partiji ga je zatukao čarobnjak s mačem vatre i leda. U finalu sam igrao protiv protivnika koji igra iznimno dosadnu kontrolu. Njegova strategija se svodi na onemogućavanje protivnika da odigra bilo što, a onda na napad neuništivim metalnim peharima koje oživi čarolijom. Pored toga ima i čarolije koje protivniku kradu vojsku pa mi je u prvoj partiji preuzeo Uzvišenog anđela i time me pobijedio. Slabost kontrola je što su spore pa sam u uzvratnoj partiji izbacio jaka stvorenja koja mi je mogao ukrasti i po kratkom postupku ga pobijedio s više slabih srebrnih vitezova i čarobnjaka. U trećoj partiji smo se mrcvarili oko pola sata, ali mu je presudio moj otok kojeg sam čarolijom pretvorio u letećeg duha, a njegova vojska ne leti.
Stavljam ruksak na leđa i krećem.

15. Blizanci


“ Kad budem velik krenut ću na tebe malim gušterima i psima i vitezovima.”
“Kad narastem ubit ću te nožem!”
“Ne zna da li će poslati sestru na abortus ili neće.”
“Ubit će našu bakicu.”
“Da li smo mi likovi u njegovoj glupoj knjizi ili smo buduće bebe ili budući abortusi?”
“Ako smo likovi, onda nas nema, mama nas neće roditi ili će nas roditi.”
“A ako nas ima onda će nas abortirati.”
“Ako smo likovi, onda će nas ujak ubiti ili ostaviti, ali nas neće biti pa to nije bitno.”
“Ako nas ima onda će nas mama ili ubiti ili ostaviti, onda je to bitno.”
“Ako smo likovi, naš je ujak zlikovac, ako smo plodovi, naša je mama ubojica.”
“Misliš da je naš ujak dobar pisac?”
“Nije. Sere u kazetu, snima okolo nevine ljude, lupa u kompjuter pizdarije, zašto bi netko čitao njegovu priču kad su sve priče iste? Djedovi su ubijali u ratu, bake robijaju u miru, prabake kukaju i žale za starim vremenima, mame studiraju, a nikad neće dobiti posao, tate prodaju nekretnine lopovima koji ne plaćaju proviziju, ujaci koji imaju dva fakulteta i prošli su svijet misle da su Markovi Tvenovi i Džekovi Londonovi i kockari i trgovci i ubijaju svoje mame i nevine nećake. Koga može zanimati to sranje? A o onom najhitnijem, o tome se ne govori i ne piše.”
“Što je bitno?”
“Bitno je da smo mi u maminom trbuhu, naša se stara sprema raširiti noge i poslati nas u frizer. O frci nerođenih ljudi još nije napisana knjiga. Zašto o tome nitko ne piše?”
“Glup si. Samo nerođeni znaju muke nerođenih, nemamo ruke, čime ćemo pisati?”
“Slušao sam televiziju, jedan je gospodin napisao knjigu nogama.”
“Naš im je ujak pokrao kazete.”
“Nemoj mi objašnjavati poznato.”
“Ono što je govorio djed neće objaviti.”
“Neće!”
“Bilo bi super kad bi to objavio, ako svakoj knjizi treba leš. Ubit će nam bakicu, nikad nećemo vidjeti našu bakicu, a ima leš mlade Srpkinje, ima i silovanje, to se uvijek prodaje, sve je to odbacio, ubit će našu bakicu koja se muči u Italiji.”
“Naša se bakica i jebe u Italiji s muškarcem koji nije naš djed ni otac našeg ujaka, to ga smeta. Sinovi su osjetljivi na mame.”
“Zašto će ubiti našu baku koja u Italiji nikad nije svršila, samo glumi orgazam, jebe se za kruh i nosi doma novac svima nama, naša baka nije kurva, ona je hraniteljica, a ima mrtvu Srpkinjicu...”
“Ratni leš se ne računa. Silovanje i ubijanje u ratu nikoga ne uzbuđuje, od toga ne možeš napraviti seriju. Zamisli, mlada odvjetnica zastupa interese roditelja male Srpkinje u sudnici obloženoj drvom... To ne bi išlo jer su onoj maloj naši, prije nego ju je djed pojebao, ubili tatu i mamu. Koga bi u seriji o ubijenoj Srpkinjici zastupala mlada, anoreksična odvjetnica? Tko bi od rodbine skočio odvjetnici oko vrata kad bi odvjetnica dobila spor protiv Države Hrvatske, nekoliko milijuna kuna. Djed i baka od male ne bi mogli biti u sudnici, oni danas žive u Prokuplju...”
“Što je Prokuplje?”
“Eto vidiš. Nitko ne bi gledao tu seriju, nitko ne bi čitao knjigu o izjebanoj Srpkinjici kojoj djed i baka žive u Prokuplju a nemaju pravo na penziju jer nemaju hrvatske dokumente, a nemaju hrvatske dokumente jer po njih moraju osobno doći u Hrvatsku, a njima se ne dolazi jer je put skup i jebeš zemlju u kojoj su ti ubili djecu i izjebali unuku pa je zatukli...”
“Samo Srbin može biti tako nadrkan, kad se rodim pjevat ću u svom krevetiću, 'Ubi, ubi Srbina'!”
“Bojim se, u našem će ujaku pobijediti ljubav prema majci, ubit će nerođene nećake, svinja jedna!”
“Kad bi mogao birati između svoje smrti i smrti svoje bake, za što bi se odlučio?”
“Ja sam plod, sitni plod, plodovi ne odlučuju, mi smo objekt, odlučio bih se za smrt naše bake, ona je stara, pred nama je život.”
“I ja bih se odlučio za smrt naše bake, mi smo ubojice.”
“Tužan je ovaj razgovor, kako smo mali, a kako nas ozbiljne teme dave, umjesto da se veselimo porođaju, maminom i tatinom osmijehu, ležanju u krevetićima, maminim toplim, punim sisama...”
“Da li će imati dovoljno mlijeka za obojicu?”
“Slušao sam na televiziji, kozje mlijeko ima mnogo antibiotika, koza je mila životinja, mršava, sisa joj je topla, kad pastir krene musti koze, one stanu u red i čekaju da im uzme mlijeko, to su pametne životinje koje brste grane i sise pune mlijekom punim antibiotika koji je prirodan pa ne izaziva alergiju ni proljev, ljudi koji piju kozje mlijeko otporni su na tuberkulozu.”
“To je lijepa priča, bilo bi mi toplo oko srca da imam srce. Kad mi naraste srce sjetit ću se priče o toploj kozjoj sisi pa će mi se zagrijati malo srce.”
“Vidiš kako si osjetljiv i drag, ti si buduće toplo ljudsko biće. Zašto nas žele ubiti i mama i ujak...”
“Knjiga mora biti priča o životu, tko će je čitati i kupovati ako nije priča o životu, a priča o životu je priča o lešu. Slušaj televiziju, slušaj Dnevnik. Samo mrtvi su vijest.”
“Slušao sam televiziju. Mrtvi plodovi ne mogu pobijediti Narančinu koru. Učenjaci su otkrili, Narančina kora je nepobjediva, Zlo je neuništivo, može se ublažiti ljekovitim blatom. Ljekovito blato se dobiva tako da se pomiješa glina s algama iz sjevernih mora koje se suše na sjevernom vjetru, a onda pretvore u prah i pepeo i pomiješaju s onom glinom, čovjek koji je to otkrio živi u Italiji, kad je to otkrio ostavio je prvu ženu koja je bila gospoda u godinama, oženio se mladom djevojkom, rekao je na televiziji, žena mi je mlada, sada sam češće doma, ovaj će brak biti čvršći...”
“To je revolucija, to će spasiti milijune nevinih života, to će uništiti industriju abortusa! Spašeni smo, spašeni smo!”
“Zašto će se baka ubiti držeći se za sise kojima je dojila našeg ujaka? To je ružno. Svaka žena treba dojiti svoje malo čedo. Ako sin ubije mamu tako da se ona drži za sise kojima ga je dojila, to neće biti dobro. U Hrvatskoj sve mame moraju dojiti, majčino mlijeko je najzdravije, ako mama ne puši i ako se ne drogira i ako ne jede hranu punu konzervansa. Ako naš ujak ubije svoju mamu a našu baku tako da se ona uhvati za sise, moglo bi se dogoditi da buduće mame koje budu čitale ujakovu knjigu odbiju dojiti svoje čedo, a majčino mlijeko je najzdravije ako mama ne puši, ako se ne drogira, ako ne jede hranu punu konzervansa.”
“Buduće mlade mame ne čitaju glupe knjige, one hvataju muža i budućeg oca svoje bebe koju će dojiti jer je majčino mlijeko najzdravije, ako mama ne puši, ako se ne drogira i ako ne jede hranu punu konzervansa.”
“Neka baka skoči s onoga visokoga zida kojim je opasan onaj stari grad u kome je bio grob naše praprabake, neka je nadu nakon tri tjedna.”
“Zašto bi jadna mrtva baka morala toliko dugo čekati da je nadu njeni najmiliji?”
“Zato jer njeni najmiliji ne znaju gdje bi je tražili. Bilo je na televiziji, jedan se gospodin objesio tamo gdje su on i njegova žena i dvoje dječice svake subote roštiljali.”
“Naša baka i naš djed i naša mama i naš ujak nisu nikad u šumici roštiljali, zato će našu baku tako kasno naći.”
“Kako znaš da naša mama i naš djed i naša baka i naš ujak nisu nikad u šumici roštiljali? Sve porodice moraju u šumici roštiljati. Zašto šutiš?”
“Skrenut ću s teme jer ne znam da li su naša mama i naš ujak i naša baka i naš djed u šumici roštiljali. Zato pitam da li će pogreb naše bake platiti ujak ili nona?”
“Za knjigu bi bilo bolje da ga plati nona, tako bi nonu dragi Bog kaznio jer je prodala majčin grob.”
“Da li je grijeh prodati majčin grob?”
“Nije, ali mora se zatvoriti neki krug, moraju se sastati početak i kraj. Nona je na početku spominjala prodaju groba, na kraju pisac mora raščistiti priču o grobu.”
“Totalno je nevjerojatno da bi neka nona prodala grob svoje mame da bi mogla nabaviti recept za konzerve Ensure Plus.”
“Ali to je istina!”
“Istina je uvijek totalno nevjerojatna, zato u knjigama nema istine.”
“Ali to je istina! Naš ujak je ispričao istinitu priču o našoj noni svinji samo da bi na kraju knjige mogao bakin pogreb platiti noninim novcem. Zašto naš ujak želi kazniti našu nonu i prikazati je u lošem svjetlu iako je naša nona prodala grob svoje mame da bi pila Ensure Plus i malo dulje poživjela? Naša nona nije svinja, ona voli život, ona želi kupiti mobitel. Svi žele imati mobitel, to je normalna ljudska potreba.”
“Naš je ujak pisac bez mašte. Kako će naš djed podnijeti smrt naše bake?”
“Dobro.”
“A kako će završiti knjiga našega ujaka?”
“Ujak i naša mama i naša nona i nas dvojica u maminom trbuhu i urna s pepelom naše bake i ribar Pino, svi ćemo barkom otići na pučinu, tamo će naš ujak istresti bakin pepeo u more, pa ćemo se vratiti u mjesto bakinog djetinjstva, barba Pino, ribar, veslat će stojećki.”
“To je dobar detalj, to će biti dirljivo s tim veslanjem stojećki, naš ujak je oduvijek htio naučiti veslati stojećki.”
“Da.”
“Da li je kraj knjige, svi mi izlazimo iz barke i odlazimo u daljinu, a idućeg dana naša mama kupuje dječju robicu?”
“Ne.”
“A kakav je kraj knjige?”
“Naš ujak grli baku oko ramena, to se dešava ispred kafića koji je stalno otvoren, zove se Bar, baka plače i govori ujaku, 'ti si odslušao sve one naše kazete, reci mi, zlato, što je bila posljednja želja moje kćeri?”
“'Nona', reći će naš ujak našoj noni, 'mamina posljednja želja je bila, neka moja mama ode gledati crnce u Firenci'.”
“Oooooh, da imam oči plakao bih, da imam ruke, izvukao bih maramicu iz hlačica, da imam hlačice. A tko će platiti nonin put u Firencu?”
“Naš će ujak dignuti nenamjenski kredit preko svoje banke, pet posto kamata, tečaj vezan uz švicarski franak, to su najniže kamate u Hrvatskoj ali je tečaj vezan za švicarski franak koji će stalno rasti, naš ujak će se zajebati jer nema smisla za biznis.”
“A kamo juri naša mama? A zašto joj srce ovako tuče? A zašto se voda oko nas uzburkala? A zašto su valovi ovako visoki? Ovo je spontani pobačaj?! Ovo je spontani pobačaj!”
“Nije, ovo je orgazam.”
“Pero, Perooo...”
“Ja sam Krešo, ti si Pero.”
“Kako može ovako svršavati dijete kome će brat ubiti majku?”