Zašto psujem - Vedrana Rudan

Ovu knjigu posvećujem svim čitateljima bloga.
Bez vas moj bi život bio opaki davež.
Poseban pozdrav najvjernijim komentatorima
Ismetu Jašareviću, Mikiju Mausu, duleboyu, mr blondu, matijavidu, ya... i Slavenu Hrvatinu.

PROLOG ILI
ZAŠTO PSUJEM

Nekima od mojih čitatelja psovanje ide žestoko na kurac. Poštujem njihov stav. Evo nekoliko rečenica u osobnu „obranu“. Moj blog nije sponzoriran, on je samo moj. Svi koji misle da sam tajna kolumnistica Glasa koncila jako su se zajebali. Želim reći, kad nešto ili nekoga pošaljem u kurac, nisam u sukobu interesa nego u sukobu sa svijetom i samom sobom.
Čujem neke od vas. Ako si u sukobu sa svijetom i samom sobom, frustrirana stara babo opsjednuta kurcem, jebanjem i pičkom, kakve to jebene veze ima s nama? Zašto zagađuješ internet, zašto zbog tvojih prostakluka svaki put moramo popizditi? Reći ću nešto što će vas jako začuditi, vas koji pizdite: ovaj blog nije obavezna lektira za prvopričesnike i djevice koje peru svoje spolovilo pred prvi snošaj.
Što je, po vama nekima, nećudoređe? To je kad stara žena šalje u kurac svijet oko sebe. Žena s naglaskom na „stara“ trebala bi biti doma, čuvati unučiće, od penzije pomagati djecu, smiješiti se i smješkati urbi et orbi jerje stara žena i stara pičkurina a stara pičkurina, to svi znamo, na tržištu ne vrijedi ništa? Stara ženaje zakurac, neka u miru, ako ima love da kupi apaurin, čeka smrt da joj se, najzad, klinci u pedesetoj usele u gajbu.
Jesam stara, jesam žena ali nepriznajem tu tezu ijebe mi se što vi neki o tome mislite. Sve dok dišemja sam ljudsko biće koje na svom blogu, čitatega besplatno, smije pisati što mu padne na pamet. O, kakoje to blažen osjećaj! Ijoš nešto. Zaštoje kuracpsovka a ne spolni organ ilijedan od organa koji ima veze s rakom prostate, slabim ili jakim mlazom, pravljenjem djece, izazivanjem užitka ili paklene dosade?
Zašto je pička psovka a ne spolni organ koji ima veze s rađanjem slatkih beba, gljivičnim upalama, upalama mjehura, ponekad s vrhunskim užitkom, kad je nositelj kurca novi dečko u gradu, ili bijesom kad se mužu s kim si u
braku četrdeset godina dignejedne srijede baš u vrijeme kadje tvoja omiljena serija na teveu?
Zašto je jebanje prostota? Ono može biti i nešto što ti grije i dušu i tijelo. Jebanjem se prave djeca koja će ti idućih pedesetgodina piti krv, toje dobro, svi smo mi mazohisti. Jebanjem možeš zaraditi neki dinar... Osjećam, izraz dinar ide vam na kurac jer spominjanje riječi dinar asocira na Jugoslaviju a vi mrzite sve štojejugoslavensko. Jugonostalgičare poput mene s velikim biste guštom poslali u pizdu materinu. Bože, koji divljaci. Nisam jugonostalgičarka iako ova Hrvatska sa mnom spolno opći takogrubo da sam dobila kroničnu upalu rodnice. S vremenom će to sigurno prerasti u rak.
Vraćam se na temu babe mojih godina. Ja sam ponosna nositeljica titule
„baba mojih godina“. Živa sam, zdrava u skladu sa svojim godinama, jebana, tucana, kresana, gužena od ovog režima kome ne mogu ništa. Ako zaista mislite, vi neki, da nemam čak ni pravo sve i svakoga oko sebe slati u kurac zatojer vas neke to uznemirava, mogu vam samo poručiti, vi meni ne idete na kurac.
Dapače.
Ponekad me dovodite do sladostrašća.

I

ČEMU SLUŽE ŽENE?




JA ŽENA, JA MAMA, JA NONA, JA PUNICA,
JA SVEKRVA, JA MAĆEHA


Koliko žena u meni ima?! Tko sam u stvari ja? Ona ženska koja mrzi kuhanje a ipak četiri puta tjedno u kipuću vodu baca torteline kupljene u marketu pa na njih istresa umak od rajčice iz staklene boce pa onda njen muž to pojede. I još mora reći, bože, rođena si s kuhačom u ruci.
Ta žena pokušava u sebi ubiti strah da će joj muž otići s nekom mlađom i tvrdom. Hvata ga na cesti za ruku, neka svi vide, on je moj, moj, moj, iako imam deset kila previše, sijedu kosu ispod smeđe, bolnu kralježnicu i osjećaj da ću se jednoga dana ipak probuditi i u izlogu vidjeti curu koja trenutno zarobljena u meni urla, pusti me van, kravo stara!
Ta žena je mama koja ne može shvatiti da je mama ljudima koji više nisu mladi. Zove ih telefonom nekoliko puta dnevno, govori im kako puše jak, hladan vjetar, cesta je zaleđena, pazite preko zebre, stavite kapu na glavu, ne vozite auto, autobusi voze redovno, što ste danas kuhali, ne jedite često picu, nemojte otići iz Hrvatske, bit će bolje, vani ćete dobiti posao ali ćete biti stranci dovijeka i predaleko od mame.
Eto, to sam ja.
Naravno da volim zeta, on je otac moje unuke.
Naravno da volim nevjestu, ona je žena moga sina.
Naravno da volim dijete svoga muža, to je dijete moga muža.
Naravno da volim unuku iako ne zna što znači riječ ne. Ima nekoliko kaputa, bezbroj majičica, tajica, čarapa, jaknica, kapica, rukavičica... Njena je majka imala jedan kaputić. Zna uključiti aparate koji će joj na ekran dovući životinje, živine, zvijeri, vještice, zmajeve. Sva se ta čudovišta bore do posljednje kapi nečega. Ubijaju, kolju, vrište, stenju... Da sam joj ja mama... Žao mi je, nisam nona iz priče. Svoju unuku viđam rijetko, čuvam je nikad. Zapamtit će to, šteta što raste bez none. A raste bez none jer su noni bitni internet i knjige i putovanja i filmovi i pisanje.
Vrijeme leti. Muž, djeca, unučica, zet, posinak, nevjesta... Što smo mi jedno drugom pitaj boga. Ne razgovaramo na tu temu jer je život težak, treba platiti račune i poreze i kredite i odlaske u markete. Nema se vremena za analize.

Baš imam problem. Toliko je žena u meni, ni jednu nisam upoznala, baš onako, upoznala do kraja. Danas čerečim jednu, sutra drugu, prekosutra treću... Ni s jednom nisam zadovoljna. Ipak, sretna sam da nas toliko ima. Da sam samo jedna ja, jedna jedina, sigurna sam da s tom gospođom ne bih mogla nikako izaći na kraj. U velikom društvu čovjek se izgubi pa mu bude lakše.

JA SAM MAMA, VELIKA MAMA


Živimo u svijetu u kome je trendi baviti se borbom za prava manjina. Na dostojanstven život imaju pravo crnci u Americi, bijelci u Južnoafričkoj Uniji, šepavi, grbavi, pederi, djeca sa posebnim potrebama, starci, djeca bez roditelja, psi lutalice, napuštene mačke... Jedina skupina koja diljem svijeta nema baš nikakvo pravo na pravo da ne bude zlostavljana su žene. Siluje ih se jednako u Indiji i Švedskoj, vrijeđaju se preko svih mreža, dečki ih mlate u svakoj školi u svakom dijelu kugle zemaljske.
Mlate ih i siluju očevi i muževi, siluju ih i prijatelji i znanci i neznanci i vojnici sa kojima se zajedno bore u Afganistanu i civili, kanadski ragbijaši... Muževi im uvaljuju nož u grlo a zatim budu pušteni na slobodu jer su u trenutku ubojstva bili pod stresom. Ubiti majku, sestru, ženu, djevojku ni u jednoj zemlji nije zločin koji će potresti svijet zato jer svijetom vladaju muškarci.
U dobra stara vremena žene su znale odakle im prijeti opasnost pa su ili ostajale u kući, neka ih siluje samo onaj tko s njima živi, ili bi izašle iz kuće pa bar vidjele njušku svog zlostavljača. Nije neka radost ali možeš živjeti u nadi, ako si ambiciozna, da ćeš mu kad tad doći glave. Danas kad više živimo u virtualnom nego u realnom svijetu, ako danas uopće postoji realni svijet, svaku ženu vješt zlostavljač može rastezati kako ga volja.
Zakonom ništa nije definirano. Zato je najnormalnije da se ispod fotki naših uspješnih žena na netu izdrkavaju bolesnici širokoga spektra. Naše su pjevačice, slikarice, sportašice, i ne samo naše, „kurve“, najblaže rečeno, „koje treba jebati“, još blaže rečeno. Svi portali žive od lajkova i lajkanja a do njih je najlakše doći ako objaviš fotku žene koja je nešto u životu učinila.
Mužjacima svih zemalja ženski je uspjeh ono preko čega oni jednostavno ne mogu prijeći a da ga sakriveni iza izmišljenog imena ne izvuku, da li samo virtualno, i dobro izdrkaju. Zanimljivo je da muškarci svoju izlučevinu doživljavaju kao uvredu. Nikad nam nitko nije objasnio zašto. Možda se ipak negdje u dubini duše, s pravom, sami sebi gade?
Odvratno je biti žena. Nekad su mužjaci spaljivali vještice. Danas djevojčice tjeraju na samoubojstvo objavljujući o njima gadosti na netu. Ima li tome lijeka? Jedan od načina kako bi žene mogle zaštititi sve buduće žene je da prestanu rađati. Od danas dovijeka. Kako je nemoguće dovesti tri žene u skupinu koja će

se boriti za isti cilj, odgajane smo da jedna drugoj budemo muškarac, ovu ideju
treba odjebati.
Kako si ipak pomoći? Svaka bi majka od starta trebala sa majčinim mlijekom u kćer cijediti spoznaju da su svi muškarci svinje. Kad kći malo naraste, morala bi je upisati na tečaj borilačkih vještina. One kojima se ne da provoditi dane u dvorani morale bi od svoje pete naučiti baratati nožem. U petoj nožić, u petnaestoj nož, u dvadesetoj pištolj. Štitnike za uši na uši, nekoliko sati obuke i to bi bilo to.
Svaka bi žena iz mamine sise morala izvući i spoznaju da joj, da bi bila normalna, ne treba muškarac. Muškarci su u našim životima bitni koliko i papirnata maramica. Jebeš vjenčanicu, vjenčanje, princa, dječurliju... Boriti se treba za svoj krov nad glavom, za svoj ključ, za život u miru i veselju sa samom sobom.
Ako ipak rodiš pa ti se dogodi sin, pred tobom je zadatak velik k’o neboder. To nešto, što među nogama ima to što ima, treba krvavim radom, korak po korak, od nečega što je predodređeno da postane smeće pretvoriti u toplo ljudsko biće. U nekoga tko nije ženomrzac. Za svaku je ženu koja rodi sina to apsolutno najveći izazov u životu i najveća pobjeda ako to postigne.
Žene koje su odgojile muškarce koji vole i poštuju žene istinske su heroine svakog vremena. Ponosna sam što sam jedna od njih. Moj sin je muškarac koji voli žene, bori se za njihova prava i sve je ono što drugi oko njega nisu. Samo zbog toga ja se svom odrazu u ogledalu svako jutro poklonim i kažem: „Ženo, carice!“

KATEINA GUZICA


Žene su lako kvarljiva roba. Najviše vrijede između petnaeste i devetnaeste. Kad navrše dvadeset i pet lagano su načete, u tridesetoj prezrele. Hvata ih panika. Nije lako šetati gradom i nalijetati na ugašene muške poglede. U četrdesetoj, iako znaju da su otpisane, skraćuju suknje, pumpaju sise, ugrađuju umjetne jagodice, u guzicu umeću silikonske polulopte, sve u jalovoj nadi da će izgledati kao da im je dvadeset i devet.
Mi smo, otkako jesmo, komad mesa. Muškarci su potpuno drugačija bića. U pubertet ulaze u četrdeset i petoj kad su poželjni ali premladi, sazrijevaju u šezdeset i petoj, u sedamdesetoj im ni jedna ne može odoljeti. Kad bogati riknu u devedesetoj, njihove se dvadesetpetogodišnje udovice dave u suzama jer su, ni mlade ni stare, ostale bez muškarca. Što je žena bez muškarca?
Naivčine misle da kroz ženski pakao prolaze samo žene iz susjedstva. Nije tako. Pratite slučaj Kate? Valjda ste svi vidjeli golu guzicu buduće kraljice? Britanski tabloidi nisu htjeli otkupiti fotografije da ne bi povrijedili svoju princezu. Zato se njemački Bild raspištoljio. Zahvaljujući internetu svijet je najprije vidio Kateine sise koje je pokazivala suncu na nekom francuskom balkonu. Pred nekoliko je tjedana u Australiji šutirajući loptu otkrila trbuščić.
Radi li se o nezgodama, ili... Da Kate nije željela pokazati svoju riticu, ne bi u nevidljivim tangama stajala pod elisama helikoptera. Postoje načini kako sačuvati guzicu od pogleda svijeta ako to želiš učiniti. Kate to ne želi jer je i ona samo jadna žena koja je navršila trideset i drugu.
Žene u trideset i drugoj nikad ne računaju da imaju trideset. One galopiraju prema četrdesetoj. Još ako si žena muškarca kome bi legla svaka starija od petnaest i mlada od dvadeset i dvije, kužimo da nam Kate svojom golom guzicom, sisama i ravnim trbuhom poručuje, nemam trideset i dvije, vidite me, imam petnaest.
Nemaš, Kate, nemaš. Ista si poput nas. Misliš da nisi jer imaš dobro dupe i ravan trbuh. Zato si gola gledala u francusko sunce, gola hodaš pod elisama helikoptera, staješ uz rub vodoskoka koji riga vruću paru iz podzemlja i obnažuje ti duge, lijepe noge. Ipak, uskoro, i ti ćeš izbjegavati helikopterske elise u širokom krugu.

Kad normalna žena diže ruke od sebe? U kojim godinama? Nikad. Između dvije kemoterapije luta gradom u potrazi za ludim rupcem, u šezdeset i petoj nokte na kvrgavim prstima premazuje ljubičastim lakom, stalno smo na dijeti, sve od sedam do devedeset i sedam.
Da li nam Kate treba pokazivati golu guzicu i sise ili bi bilo bolje da je ostala pokrivena? Neka se otkrila. Jednom će imati dokaz da je vrijedila. Gledam svoje gole fotke iz sedamdeset i druge. Dugačke noge, gole sise, ležim na leđima jer mi je prednjica bila bolja od stražnjice. Na nudističkoj plaži? Što vam pada na pamet? Na običnoj plaži. Jebeš našu golotinju u dvadeset i nekoj ako je baš svi ne vide.
Svaka žena zna da je konzerva na kojoj piše „najbolje upotrijebiti do
četrdesete“. Zato, Kate, požuri! Još te nismo vidjeli na ginekološkom stolu.

KAKO KRASAN DAN


Svakoga dana na netu gledam naše ženske „zvijezde“ kako se, sirotice, muče da u četrdeset i nekoj izgledaju poput djevojčica koje će za koju godinu, kad navrše sedamnaest, izgubiti djevičanstvo. Koji napor ulažu te ženske da bi izgledale onako kako one zamišljaju da izgleda djevica pred danom D.
Svakodnevno višesatno vježbanje. Izgladnjivanje do padanja u nesvjest. Ekstenzije do guzice koje će ujutro, kad fanovima pošalju svoj prvi selfi „bez šminke“, pokriti njihovo savršeno, dvanaestogodišnje tijelo. Plastične sise. Plastične jagodice. Dražestan nosić kakav ti u familiji nikad nitko nije imao, leće boje ljubičice, u guzici dvije lopte koje se nikad neće objesiti. Lice bez bora jer ga i nema, najveći dio je odrezan a ostatak se skriva iza ušiju.
Četrdesetogodišnja djevojčica ne može biti djevojčica ako „špicom“ ne prošeće u haljinici koja jedva da joj pokriva one lopte. Svoje štapiće uvaljuje u cipele koje nisu cipele nego skulpture. Dvije trakice na petnaest centimetara visokim petama. „Djevojčica“ kad ležerno krene na „jutarnju kavicu“, ispod njene fotke u nekoj od Glorija uvijek piše da odlazi na „jutarnju kavicu“, u ruci drži najnoviji kožnati krik. Te sirote žene koje sve imaju umjetno osim mozga, da im bar on nije prirodan, muče se poput životinja u cirkusu. Uzalud, moje curke, uzalud.
Svi napori koje ulažete da biste smrti poručile da u vašem slučaju mora doći dvadeset godina kasnije besmisleni su. Nova fasada ne može spriječiti urušavanje trule kuće. Doduše, vi koje pjevate a nemate glasa, vi koje vodite teve emisije a lobotomirane ste, vi koje se bavite politikom a jedine vještine koje ste savladale su prazno blebetanje i plesanje oko štange, vaše ulaganje u gladac da bi se sakrio jadac još i ima nekog smisla.
Ali što je s nama, normalnim ženama? Kad ćemo mi sebi i drugima priznati da imamo četrdeset i jednu godinu? Onda kad promijenimo čip u glavi. Kad krenemo mužjake pretvarati u partnere a ne ih bespogovorno prihvaćati kao gospodare. Kad sebi priznamo da nisu plastične sise ono na čemu ćemo odletjeti do zvijezda. Kad sebi damo pravo da budemo ljudska bića s viškom kilograma i manjkom kose.
Sva ta ubadanja, stavljanja hladnih obloga na podljeve, čekanja da lice splasne i da se hematomi povuku, paljenje kapilara na bedrima, navlačenje

perike na paperje koje je nekad bilo kosa, ljepljenje umjetnih trepavica koje djeluju kao da su prave, nose se stalno, umjetne obrve, napumpana usta...
Čemu? Čemu, jebote! Neke od nas imamo unuke, mnoge od nas imamo kćeri, kakvu im poruku šaljemo? U životu mogu uspjeti samo ako su lutke do smrti? Tkonam to poručuje? Muškarci? Ne bih rekla. I oni sve više sebe pretvaraju u ono što misle da bi morali biti. Nisam mogla vjerovati svojim očima kad sam u nekoj ženskoj reviji vidjela našeg nogometnog selektora „prije“ i
„poslije“. „Prije“ je imao kvrgu na nosu, a „poslije“ ima nosić kakav nosi i
Angelina Jolie.
Nisu, dakle, muškarci oni koji od nas žena traže da budemo napuhana čudovišta. Kozmetička industrija i ostale industrije ljepote vrte milijarde na našem osjećaju nesigurnosti. Prodaju nam tezu kako je samo lijep čovjek ljudsko biće. Svi koji imaju kvrgu na nosu gubitnici su i kad im za uspjeh u životu trebaju samo dvije spretne, krive noge.
Odustajem i nisam jedina. Sve više žena u svijetu prestalo je farbati kosu, rezati podbratke, zatezati lice i uštrcavati u njega pizdarije. Ne ubijaju se dijetama, nose široke majice kratkih rukava, na stopalima birkenstockice i baš ih briga što je mladost iza njih. I ja ću za šest mjeseci postati sjedokosa cura.
Odlučila sam, radovat ću se životu ma kakav on bio. Svakome od nas ovaj bi dan mogao biti posljednji. Koliko ima smisla potrošiti ga na rastezanje u nekom centru za mučenje?

PREVIŠE ME IMA


Sve žene u civiliziranom svijetu moraju odgovoriti na isto pitanje. Tko je ona debela žena koja me gleda iz ogledala? Kad će odvratna baba u preuskim trapericama uskočiti u pravu mene? Tko sam prava ja? Prava ja sam ja iz moga vremena. Jedna je američka spisateljica rekla da žene mojih godina, imam šezdeset i pet, nikad ne smiju izreći riječi „u moje vrijeme“ jer će tako svijetu reći da vrijeme u kome žive nije njihovo. I nije. Ovo vrijeme nije moje. Moglo bi postati moje kad bih se potrudila. Trebala bih svoj život uzeti u svoje ruke. Nikad ne treba odustati. Svi su problemi rješivi. Možeš biti mlada ili stara. Ti si ta koja biraš želiš li ulicama hodati u tuđem ili u svom vremenu.
Imam podbradak, sise trpam u minimajzere koji ništa ne minimaliziraju, navlačim levisice koje ravnaju trbuh i dižu guzicu, ali moja guzica i moj trbuh namjeru traperica ne prepoznaju. U moje vrijeme prsti su mi bili poput paukovih nožica. Danas ne mogu na svoje kobasice nataknuti ni jedan prsten iz mog vremena. Ipak, nisam stalno nesretna.
Kad sam daleko od izloga i ogledala, kad uspješno izbjegnem svaki susret sa starom, ogorčenom ženom širokih, mesnatih bokova, ja sam cura u mom vremenu. Visoka, tanka. Metar sedamdeset i šest, pedeset i četiri kilograma. Vremena se mijenjaju. Danas bi moja idealna težina bila četrdeset i pet kilograma.
Mnoge žene svoje živote drže pod kontrolom. Ne želim biti šaka jada okružena svojim vršnjakinjama iz kojih kulja mladost. Krhkost, krhkost, krhkost! Krhka sam, dakle postojim! Vi ste debele i ne slažete se sa mnom? Gubitnice! Jeste li ikad vidjele uspješnu, mršavu ženu koja misli da nema četiri kilograma viška? Eto vidite.
Žena nikad nije dovoljno mršava. Davno je to rekla gospođa Simpson koja je Engleskoj ukrala kralja. Da li bi to mogla učiniti da je imala četrdeset kilograma viška? Promijenila je povijest samo zato jer je bila kost i koža. Navodno je u nekom bordelu na Dalekom istoku naučila pičkom dizati igle s površine stola. I to joj je pomoglo da obezglavi Englesku. Možete li zamisliti ženu od osamdeset kila, moja težina, kako čuči na bilo kom stolu? Ja se na njega ne bih mogla popeti. O hvatanju igala da se ne govori.

Krava! Ja sam krava! Tupo, sisato biće koje živi u Hrvatskoj. Ne znate gdje je Hrvatska? To je mala zemlja bogu iza nogu u kojoj ipak sve žene žele ono što žele žene u Njujorku ili Parizu. Mi želimo tijelo bez ijedne dlake. Mi želimo biti kosti prekrivene tankom, bijelom kožom.
Jedna od nas uspjela je u tome. Poznata teve voditeljica već mjesecima ne silazi s naslovnih stranica svih hrvatskih revija i portala. Žena je nakon bezbroj izgubljenih bitaka dobila rat. Širi ruke, skače u zrak i vrišti: „Ja mogu ući usuknjicu koju sam nosila kad mi je bilo jedanaest. Ja mogu navući hlačice koje sam nosila kad mi je bilo deset!“
Mora da je krasan osjećaj biti u četrdeset i petoj i uznemireno čekati nekoga tko će te za tri godine deflorirati. Defloracija je prema svim istraživanjima ključni trenutak u životu svake žene. Kod defloriranja većina je žena gola ili polugola. Ležati u predebelom tijelu i očekivati orgazam? Prema najnovijim istraživanjima, svaka žena u intimnom dodiru s muškim tijelom mora doživjeti orgazam jer on skida kilograme i tako unosi mir u duše ženske. Ako si debela ne možeš svršiti, na tu je temu napisano tisuće studija, ako ne možeš svršiti ne možeš ni smršati. Pakleni krug u kome se vrti svaka žena od četrnaeste do devedeset i četvrte.
Smijemo li odustati od igre? Ostati djevice? Opustiti se i žderati što nam padne na pamet? Debele svršavati trljajući se o nešto što nije muškarac? To nije moguće! Žena bez muškarca ne postoji. Moraš imati nekoga tko će te jebati da bi te ljudi držali normalnom. Da bi našla nekoga tko će te jebati, moraš imati tijelo djevojčice. Da bi imala tijelo djevojčice, moraš ući u suknjicu iz osnovne škole. Ako u pedesetoj ne izgledaš kao maloljetnica, tvoj život nema nikakvog smisla.
Hrvatska teve voditeljica o kojoj vam govorim postala je ljudsko biće kad je uskočila u onu haljinicu. Daje intervjue, pokazuje sise koje su neodoljive zato jer ih nema, njene su noge štapići koje sebi želi svaka žena. Ona je samu sebe stvorila iz devedeset kila masti. Istopila se, nestala je da bi nastala.
Hrvatska je mala zemlja. Ponosi se svojom teve voditeljicom jer svi građani Hrvatske vide da ono što je učinilanaša građanka ne može učiniti, primjerice, prva dama Amerike. Gospođa Obama nikad neće ući u haljinicu iz svog djetinjstva. Amerikancima je njezin poraz nepodnošljiv pa su joj zato dodijelili titulu Najljepše Nadlaktice Amerike. Nije to to zato žena najmoćnijeg čovjeka na svijetu poručuje ženama: jebeš obrazovanje, jebeš pamet, sve jebeš ako imaš veliku guzicu. Vježbaj! Vježbaj! Vježbaj! Gladuj! Gladuj! Gladuj!
Neke debele žene, vreće nesreće, govore kako se ne bismo smjele svesti na vješalice za haljine koje su kreirali pederi opsjednuti guzičicama dječačića. Debele žene su zlobne jer su debele. Homoseksualce nazivati pederima nije korektno, ali to nije sve. Ne vole svi pederi guzice dječačića, većina ih voli guzice

nabildanih komada. Bila sam u Berlinu na paradi pedera, i ja homoseksualce zovem pederima jer sam debela.
Na onim šarenim kolima - svaka od svjetskih banaka sponzorirala je jedna kola - plesali su prekrasni muškarci. Visoki, boje čokolade, mlijeka, putra, neki su imali samo bijelu trakicu oko međunožja, stavljali su sebi sličnima jezike u usta. Ni na jednim kolima nisam vidjela anoreksičnog klinca. Pederi, dakle, ne vole dječje guzičice. Tko ih voli?
A tko voli žene? Tko voli žene debele poput mene? Muškarci koji žive sa slavnim kosturima u pravilu jebu sisate dadilje svoje dječice? Koga kosti i mi buduće kosti želimo zavesti? Žene su naša meta. Žene. Naš jedini i vječni pravi neprijatelj. Hranimo se njihovom ljubomorom, bijesnim pogledima, nesrećom koju vidimo u očima žene utrpane u traperice broj 42, evropski. Muškarci nas zanimaju samo kao predmet kojim dokazujemo svoju normalnost. Toliko su nam nebitni da su nam dobri u svim oblicima.
Dok mi na kurvinjski visokim petama nosimo tijelo djevojčice koje se iz dječjeg vrtića uputilo u baletnu školu, oni smiju biti totalno opušteni. Muškarci ne stare. Clint Eastwood je u svojoj osamdeset i četvrtoj najveći jebač u gradu. Sean Connery, njegov vršnjak, jedva drži kurac u hlačama. Kirk Douglas rođen 1916. jebe i u invalidskim kolicima. Muškarci imaju neograničen rok trajanja.
Oni to znaju. Zato ni jednom pedesetogodišnjaku na kugli zemaljskoj ne pada na pamet svoje tijelo uvlačiti u hlačice u kojima se igrao u pijesku iako te hlačice njegova mama čuva. Mame ne čuvaju haljinice svojih kćeri jer se boje da će doći dan kada ih na sebe neće moći navući.
Treba ipak reći da mi žene, koliko god bile očajne, nikad ne gubimo nadu. Gledamo haljinice iz svog djetinjstva, lupamo nogom o pod i sikćemo: „Postani nešto, postani nešto, postani nešto, kujo, bit ćeš netko!“
Većini se muškaraca jebe kako izgledaju. Oni svoje trbušine s ponosom nose, na svakom koraku opušteno dižu košulje i češkaju svoju dlakama obraslu burad, pišaju pokraj svake ceste iako im je kurac majušan.
Da li ću ja ikad, ikad postati lutka? Da li ću ikad postati sretno ljudsko biće koje će žalosnim ljudskim bićima svoga spola veselo pred nosom klepetati kostima? Ovoga trena pokušavam na sebe navući svoju trudničku haljinu iz sedamdeset i pete. Ne ide pa ne ide. Kakav strašan, kakav jeziv osjećaj. Previše me ima. I zato me nema.

MILOST KUJAMA!


Kad u Indiji ili na nekom drugom nama predalekom kraju svijeta dvojica divljaka siluju ženu, to u Hrvatskoj postaje vijest koja prekida sve programe, prevedeno na razumljiv hrvatski jezik, brejking njuz. Bože, kakvi divljaci žive tamo daleko i predaleko? Kad u Hrvatskoj raspomamljeni mužjak koji je u slobodno vrijeme policajac, Mario Slabinjac, iz automatskog oružja ubije bivšu ženu Blaženku Slabinjac i njenog partnera Ivicu Hajdukovića, to i nije neka vijest.
Naše vladare nije uzbudila čak ni činjenica da je dugogodišnji zlostavljač pucao na automobil u kome je bilo i troje djece. Razumljivo. U Hrvatskoj žene imaju status štakora. Dok provode život u kanalizacijskoj cijevi nikome ne smetaju, kad požele izaći na svjetlo tresnu ih po glavi. Kod nas je ubijanje žena istovremeno i nacionalni sport i deratizacija.
Zašto je to tako? Zato jer građanke Hrvatske nikad nisu digle glas prosvjeda. One misle, u njih ne ubrajam sebe i nekoliko meni sličnih, da je naš ropski status nešto što se podrazumijeva. Moramo biti sretne ako nas partner samo tresne a ne i ubije jer nismo vrijedne ni osmrtnice čije će objavljivanje platiti naš, najzad zadovoljeni, ubojica.
Same smo krive. Ne pružamo otpor. Slabinjac je godinama maltretirao ženu i urbi et orbi najavio da će je ubiti. Zašto to pokojna Blaženka nije ozbiljno shvatila? Mogla je ubiti ona njega kad je znala da joj baš nitko neće pružiti zaštitu. Nije to učinila jer je u Hrvatskoj ubijanje kućnog ubojice društveno neprihvatljivo.
Sjetimo se slučaja Magaš. Magašica je ubila muža, ostala je bez djeteta, zabranjen joj je bio ulazak u Zadar, a istina o liku i djelu njenog „uglednog“ muža nikad nije izašla na svjetlo dana. Ne bi se uklopila u priču. Zato smo mjesecima čitali kako se „udana žena i majka“ usudila otići na ples bez muža. Ipak, ako mi same ne uzmemo svoj nož u svoje ruke, baš nam nitko neće pomoći.
Da je Blaženka Slabinjac ubila svinju, odrobijala bi ga i djeca bi imala majku. Ovako... Svi hrvatski napaljeni mužjaci koji svoje žene drže komadima mesa, nečim što im služi da bi im uručilo svoju plaću, kuhalo, pralo i rađalo djecu, moj

će recept dočekati zapjenjene njuške. Za miloga boga. Imamo sudove, suce,
sutkinje, centre za socijalni rad, policiju, uljuđena smo zemlja.
Hrvatska? Uljuđena zemlja? Da jesmo, nakon ovog, tko zna koga po redu ubojstva žene koja je samo pokušala napustiti hrvatskog policajca, ministar unutarnjih poslova, onaj Ostojić, ponudio bi ostavku. Predsjednikbi je vlade, onaj Milanović, prihvatio. Koja sam ja glupača.
Nisu hrvatske žene homoseksualci. Nisu hrvatske žene ni oni koji mrze homoseksualce. Jedino te dvije grupe građana uznemiruju našu vlast. Prvima treba osigurati uvjete za paradu, drugima onemogućiti da se referendumom izbore da pravo na brak imaju samo žena i muškarac. Zašto je to tako? Zato jer žene u čitavom svijetu, što otvoreno što prikriveno, osim iznimaka koje potvrđuju pravilo, imaju status predmeta s ograničenim rokom trajanja.
Danas se u Hrvatskoj desilo nešto strašno. Nepoznat netko zlostavljao je kuju. Omotao joj je par hulahopki oko vrata. Danima je crkavala gladna, žedna, ujedana od buha i krpelja. Možemo li tako u Evropu?, zapomažu portali. Ne možemo. Pod hitno treba zaštititi kuje. Ali samo one koje imaju četiri noge.

SRETAN NAM DAN SILOVANIH


Danas će nama koje među nogama imamo ono što nas čini ropkinjama muškarci čestitati Dan. Jednom na godinu u svim civiliziranim zemljama svijeta žene imaju Dan. Dobivaju cvijeće, na televiziji gledamo kako su se pred sto i vise godina naše prabake borile za ovo u čemu mi uživamo danas.
Imamo pravo na kuhanje, glačanje, čišćenje, brigu o djeci, starcima, širenje nogu kad nam nije do toga, rezanje klitorisa, kamenovanje, bacanje kiseline u oči, spaljivanje, dobivanje metka u glavu, davljenje, izbijanje jednog ili oba oka, oduzimanje djece, manje place, oduzimanje prava na plaćen rad.
Ne tako davno, Hrvatska je bila u ratu. Naše su žene tada dobile priliku da svoju Domovinu brane ležeći pod neprijateljskim vojnicima. Neke su legle
„samo“ jednom, druge su za Domovinu izdržale desetak vojnika. Često su
njihova djeca gledala kako im se majke bore za slobodu.
Znamo da su hrvatski ratnici heroji. I oni koji su silovali i oni koji nisu bili u ratu, generali koji su civile pojili kiselinom, general koji je ženi pucao u glavu. Svi uživaju u visokim mirovinama i slavi. Svaka u ratu ili za vrijeme rata izgubljena muška dlaka velika je ko kuća. Naše silovane žene nisu ništa izgubile, naprotiv, one su ga dobile. Zato nemaju pravo ni na mirovinu ni na status ni na PTSP. Predsjednik im ne uručuje ordenje, za miloga boga, kakva bi to zemlja bila koja bi to nešto slavom ovjenčala?
I tako od pećine do danas. Ljudska se bića dijele na mužjake koji tlače i ženke koje se ne mogu obraniti jer su fizički slabije i siromašne. Može li se išta promijeniti? Ne može jer smo mi s majčinim mlijekom popile tezu da smo za naše gospodare hodajuća provokacija?
Neka nam je. Nama građankama Hrvatske ne pada na kraj pameti da se, primjerice, u ovo predizborno vrijeme odreknemo cvijeća, slinavih poljubaca i još slinavijih govora naših političara. Zašto se ne bismo udružile, pritisnule te licemjerne gadove koji zaboravljaju da ih je rodila žena i da je i njihovu djecu žena rodila.
Učinimo nešto za žene silovane u ratu. Obeščašćene su, napuštene i
popljuvane. I one i njihova djeca koja će doživotno nositi „grijeh“ svojih matera.
Znaju se imena zločinaca koji su im uništili živote, ali nikome ne pada na
pamet da ih se proglasi ratnim zločincima i da im se sudi. Znamo poslovicu, pas

ni u ratu ne nasrne dokkuja ne mahne repom. Treba li to posebno naglašavati? Zar to nije svima jasno? Babetine su same krive za ono što im se dogodilo. Ako ih to toliko proganja, zašto se ne ubiju? Glumice.
Što možemo učiniti mi žene koje smo u Domovinskom ratu silovane preko svojih delegatkinja? Možemo krenuti na Sabor i Vladu, vrisnuti, heroji nisu samo oni koji su u ratu izgubili nogu, ruku ili život, heroine su i žene koje su izgubile dostojanstvo.
Mislite da je to tako teško? Možda i jest jer je problem u nama. Očekujemo da muškarci koji vladaju našim životima učine nešto za dobro svojih ropkinja. Ali bar danas, danas kad je naš Dan, probudimo one nafrakane spodobe u Saboru koje će se u uskim kostimićima, nasađene na visoke pete kesiti u kameru. Neka se sjete da su žene, ma koliko bile muškarci.
Mi to možemo. Želimo li to? Suosjećamo li sa svojim sestrama? Ili sve mi ipak negdje duboko u sebi mislimo da smo niža bića kojima se dešava ono što zaslužuju? Ako je tako, onda danas primimo ružu, nasmiješimo se našem krvnom neprijatelju i recimo sebi, vidi, vidi, kako krasno, dobila si cvijet, kurvetino.

OPET SAM DJEVICA


Jučer me nazvala novinarka. „Gospođo Rudan, što mislite o Pedeset nijansi sive?“ Jebote! Nisam pročitala knjigu, valjda jedina u civiliziranom svijetu, nisam gledala film. Kakve to veze ima? Ne mogu ja, „poznata osoba“, ne misliti o onome o čemu svi misle. Priznala sam svoj grijeh. S druge strane nečega, žice ne, signala... Nastao je muk. Zaprepaštena novinarka pristojno me pozdravila.
Uključila sam Gugl. Priča je jako zanimljiva. Djevica ode intervjuirati
„karizmatičnog tajkuna“ koji je još i „mladi poduzetnik“. Ta virgointaktica se smrtno zaljubi u tog karizmatika, ali on se ne da. Oće da ona s njim potpiše ugovor pa će onda oni na ne znam koliko stranica igrati sadomazo igrice.
Djevica? Tajkun? Ja sam bila djevica za vrijeme Jugoslavije. U Jugoslaviji nije bilo „karizmatičnih tajkuna“ kojima bih ja poželjela pokloniti djevičanstvo. Nije bilo ni „mladih poduzetnika“. U moje vrijeme veliki igrači bili su Stane Dolanc, Kardelj... Zaguglajte taj dvojac i zamislite mene u sedamnaestoj kako s njima potpisujem ugovor. Za neznalice, Stane Dolanc je imao tristo kila a Kardelj tristo boleština. Želim reći, novinari ne bi smjeli na svaku temu daviti
„poznate“ ne uvažavajući njihove godine i totalno nepoznavanje materije. Nismo
svi Puhovski. Ili sam ipak u krivu?
Djevičanstvo je nešto na što se muški pale. Kad sam bila mlada, nekoliko sam puta izgubila djevičanstvo. Moji nekarizmatici, mladi nepoduzetnici, svršili bi prije nego počeli. Ja bih svaki put bolno stenjala a onda bi me „poslije“ neki od njih pitali, da li boli, ja bih rekla, boli. I tako do tridesete. Kad sam upoznala svog prvog muža, danas sam u sretnom braku s četvrtim, mome je djevičanstvu odzvonilo. Ne možeš biti majka troje djece i djevica. Među nama, možeš. Kad bih se kresala s ljubavnicima, nikad u svom gradu, pretužno bih zavijala jer sam znala što vole.
Zašto moderne muškarce djevičanstvo ukrućuje na isti način kao i dečke iz mog vremena? Zato jer muškarci vole biti „učitelji“? Zato jer su muškarci naši gospodari kojima svaka od nas, da bi ih usrećila, mora citirati fenomenalnu Gabi Novak: „Rekoh tebi da si prvi k’o što rekoh dosad svima, pusti me da spavam.“
Kad sam bila djevica, strašno mi je išlo na djevičnjak što svaki put na nekoj livadi, u parku, na plaži, u jebenoj Jugoslaviji nitko živ nije imao stan od tristo kvadrata u kome bi djevice pojio šampanjcem, moram drečati poput ovce kojoj

vuk čupa vunu s leđa. Ti moji dragi, uvijek bi to došlo do mene, hvalili bi se idući dan kako su mi skinuli „junfer“. Znalo je biti zanimljivo kad bi se u društvu našlo nekoliko mojih skidača junfera. Gledali bi jedan drugoga a ja bih gledala njih i pušila. Da, tada sam još pušila.
Da mi je netko rekao, kad sam ja bila djevica, ono, baš djevica, da će djevičanstvo vječno biti u modi, rekla bih mu da je poremećen. Sve napreduje, ne mogu samo muškarci dovijeka ostati kreteni. Pa ipak... Doduše, knjigu o djevici i poduzetniku napisala je ženska. Možda se ženske nisu promijenile? One misle da je na cijeni ono što zapravo nije? Ili jest? Knjiga je prodana u milijardu primjeraka.
Imam visok tlak od koga me zna boljeti glava, često vozim sobni bicikl, zbog cirkulacije, koljena mi škljocaju. Ali ja sam bila kod doktora Zambellija, najbolji estetski kirurg u Hrvatskoj, posebnim koncem dignuo mi je lice, spalio staračke pjege, kiselinom napunio ruke, nema više debelih, plavih žila. Usne mi je pretvorio u maline. Zato imam velikih problema. Dok sama šećem ulicama grada koji nije moj, prilaze mi muškarci.
Pred tri tjedna legla sam mladom poduzetniku i karizmatičnom tajkunu iz
Bjelovara. Zambelli mi je ugradio sise „suze“ koje djeluju mnogo prirodnije od
„jabuka“. Bože, raspadala su mi se leđa, trnule ruke, u glavi mi je bubnjalo. Moji bolni krici čuli su se u recepciji iako nam je soba bila na drugom katu. „Ja sam ti prvi, mala?“„Jesi“, jedva sam to izgovorila a onda pod jezik stavila tableticu koja sprečava infarkt.
Ne znam kako je onoj curi u Nijansama, ali biti djevica u šezdeset i šestoj
zna biti naporno za popizdit.

PROSLAVA MATURE


Prijateljica i kuma pokazale su mi fotke s maturalne zabave svojih sinova. Dva prekrasna, visoka, mršava dečka prvi put u životu utegnuta u odijela vratila su me nekoliko desetljeća unazad. Da li je moguće da današnja djeca osjećaju isto uzbuđenje koje smo mi osjećali pred sto godina? Hotel Kvarner u Opatiji, kristalni luster, svirali su Opatijski suveniri koji, navodno, još sviraju? A stariji su od mene! Tko ih diže na stejdž?
Čemu proslava mature? Iza tebe su najljepše godine života, zato se toga treba prisjećati svakih pet ili deset godina, pozvati fotografa lokalnog lista a onda uvući trbuh u drugom redu?
Vrijeme dok sam išla u srednju školu u mojim je sjećanjima noćna mora. Fizika, matematika, kemija, nacrtna geometrija, biologija, latinski... Da mi testove iz matematike nije pisao poznati hrvatski sportski novinar Željko Kesovija, još bih sjedila u prvom razredu gimnazije.
A tek profesorice? Jedna je od nas tražila da naučimo udžbenik napamet. Druga je bila časna sestra koja je suknjama mela pod. Treća je znala doći pijana na sat pa nas onda pitati kako je Aristotel zvao čovjeka. Da ženska nije bila alkoholičarka, ne bih zapamtila da je Aristotel čovjeka zvao zonpolitikon.
Da, žabi smo žiletom radili carski rez. Zašto? Ljubavni život mi je bio bijedan. Oni koji su se meni sviđali nisu me vidjeli, oni drugi uporno su me pozivali u opatijski park. Strašno je biti srednjoškolka a nemati dečka. I još imati četrdeset i osam kilograma na metar sedamdeset i pet u vrijeme kada je anoreksija kao ideal ljepote bila daleka budućnost.
Bez sisa, koščata, krakata, viša od većine onih koji su mi prilazili, gmizala sam kroz polugodišta i godišta luda od straha. Da li će me pitati ustav? Što je tlocrt? Bokocrt? Kome treba bokocrt? Frizeri su bili loši. U điru su bili vikleri i hauba. U dućanima ničega. Trst je bio obećani grad za one koji su imali love. Nisam bila među njima.
Da, morali smo nositi kute. Crne poput mraka u tunelu. I nismo smjele imati namazana usta. I nismo smjele u školu dolaziti u hlačama. I nismo smjeli Opatijom šetati poslije devet sati uvečer. Kasnije su to ukinuli. A najlonke su se krpale. Hulahopke su bile nešto što se željno čekalo.

Prvi poljubac. U holivudskim filmovima cure su ostajale bez daha od užitka. A ja sam u usta primala neželjene komade krepanoga mesa sa okusom mesnog doručka.
Ocjene se nisu poklanjale. U prvi nas je razred bilo upisano trideset i dvoje, maturu je polagalo nas osamnaest. Na maturi je palo njih šesnaest jer je profesorica koja je, već sam rekla, znala potegnuti, na maturalni ispit došla ili pijana ili trijezna. Odahnula sam kad sam izašla izzgrade strave i užasa. Nikad kasnije u životu nisam toliko strahovala.
Danas gledam djecu mojih prijateljica. Smiješe se u objektiv onako kako sam se ja smiješila. Što im je u glavi? Jesu li toliko opaki koliko se govori i piše? Profesore prebijaju, buše im gume na automobilima, drže nož pod vratom, traže pet nula jer sve ispod toga ne igra? Njihovi roditelji više love troše na instrukcije nego na hranu.
Da me ubijete, ne znam zašto slavimo maturu. Četiri smo godine sjedili u klupama s ljudima koje nismo sami izabrali. Netko nam je prodao priču da su te četiri godine obilježile naš život, ako ne odemo na proslavu mature nismo normalni. Ove ću godine možda i otići. Imam vruću temu.
Moja unučica najzad može izgovoriti glas „r“. Moram curama i dečkima čija sam imena zaboravila reći da „riba ribi grize rep“ više nije problem. Zna sva slova, čita, ima samo tri godine, ja imam visok tlak i aritmiju i bole me leđa i nešto me probada lijevo u sredini.
Možda će biti dobro. Čovjeka raduje kad svoje tegobe i radosti može istresti pred ljude dobre volje. Ali... Što ako i ti danas meni nepoznati ljudi imaju unučad? Možda su operirali prostatu ili rak? Njihove će priče biti napetije. Opet neću biti u prvom redu.
Dok drugi slave prošlo svršeno vrijeme, ja pokušavam zaboraviti gimnazijski horor kome nikako da istekne rok trajanja. Perverzna sam ženska. Danas živim svoje najljepše dane.

IDEM NA GODIŠNJI


Trebala bih se radovati godišnjem, ali... U kakav kupaći kostim uvući trudnu foku? Dvodijelni jer u njemu tijelo dobiva više vitamina de? Jednodijelni jer žena na plaži treba učiniti nevidljivima široke bokove, obješenu guzicu, viseće male grudi, viseće velike grudi, trbuh, celulitična bedra, tamnoplave i ružičaste kapilare u punom cvatu...
Kad živiš u katoličkoj zemlji, burka ne dolazi u obzir. Šteta, ona bi za mene bila pravi izbor. Ipak, dvodijelni! Kad... U jednom hrvatskom dnevniku ugledala sam poznatu teve voditeljicu, bar petnestak godina mlađu od sebe. Ženska na teveu izgleda fenomenalno, ali na plaži... Bujne grudi vriju iz grudnjaka, preko ruba gaća visi komad mesine.
Na fotkici do te, ista gospođa raspuštene kose obavijena pareom izgleda poput svoje kćeri. Pareo! Moram nabaviti pareo! Na tržnici sam našla šest kvadratnih metara krpe optočene zlatnim šljokicama. Pokrilo me od pete do glave. Pareo! Zašto se ne nosi i ljeti i zimi i u proljeće i na jesen, na tržnici i u Hrvatskom saboru?
Ipak, jednodijelni! Nisam znala da jednodijelni kostimi ne pokrivaju. Imaju i drugih mana. Ako su bez košarica, sise pretvaraju u XXXL pice. Oni s košaricama toliko dignu mliječne žlijezde da one nositeljicu podsjete na davno prohujala vremena kad je svijetom hodala sretno neokovana i mislila da će tako ostati dovijeka. Postoje i jednodijelni kostimi s prednje strane zatvoreni do vrata a leđa i guzica na sebi jedva da imaju krpicu.
Odustala sam od traženja kostima dok ne pripremim teren koji namjeravam i otkriti i pokriti. Ušla sam u salon za depilaciju. Od cure kojoj bih mogla biti baka saznala sam da je jedina opcija koja se danas nosi „brazilka“. Za neznalice, ako ih uopće ima, moje međunožje mora izgledati poput onoga u bebe. Pazuha također. Listovi moraju biti glatki. Nikome na plaži tko me bude slučajno okrznuo pogledom ne smije pasti na pamet da je na meni ikad rasla jedna jedina dlaka.
Morala sam odlučiti želim li da me cura odere voskom ili posebnom smjesom, kombinacija meda i šećera, tako nešto. Kad dlake skidate voskom onda vam opaka cura ne garantira da nećete urlati, ova nova tehnika je mnogo blaža, „gotovo bezbolna“. „Tom smjesom možete skinuti i brkove da ne dolazite

dvaput.“„Brkove? Ali ja nemam brkove.“„Smjesa pomaže i ženama koje ih
nemaju.“ Kuja!
Dok sam poluluda od brige i gladi, do ponedjeljka moram smršati sedam kilograma, obilazila robne kuće i tražila mjesto gdje se dlake čupaju za manje od petsto kuna po džbunu, moj je muž sjedio na terasi u kupaćim gaćama starim devet godina. Gledao je teve i češkao trbuh obrastao dlakama. Rekla sam mu da se dlake više ne nose, ni u nosu, ni u ušima, ni na trbuhu ni među nogama ni na nogama ni na leđima ni na prsima...
Otkrila sam mu da bi onom čarobnom smjesom meda i nečega trebao premazati čitavu trupinu, međunožje posebno jer đoko u spaljenoj zemlji izgleda dva centimetra dulji. U gluhe uši. Ipak si je vlastoručno iščupao busen dlaka među nogama kad je neki Eduardo ili Edbardo dao dva gola. Zaboravila sam kome. Da žene vole nogomet, ne bi radile dvanaest sati dnevno sedam dana u tjednu da bi mogle platiti premazivanje brežuljka medom i još nečim.
Izračunala sam, moje ukazanje na plaži koštalo bi me dvije tisuće i šesto kuna. Zato sam odlučila da ćemo muž i ja krenuti u planine. Obrijala sam noge tek toliko da oni iz Hrvatske gorske službe spašavanja, kad me nađu, ako me nađu, ne padnu u nesvjest. Moj muž se već danima ne brije jer je na godišnjem. Drage moje ćelave čitateljice i dlakavi čitatelji, kako ću ja bez vas do kraja mjeseca?

ŽENA BEZ ŽICE


Sinoć me nazvala prijateljica. Bila je van sebe. „Našla sam rješenje za tvoj problem! Definitivno se više ne nosi ravna guzica. Jesi gledala finale Roland Garrosa?“
„Nisam.“
„Zaguglaj ga i baci oko na guzicu Serene Williams. To je to!“
Zaguglala sam. Nema šanse, nema šanse da bi itko na Korzu, gledajući me s leđa, pomislio da sam Serena. Jest da ću uskoro navršiti šezdeset i četiri godine i da me muškarci ne zanimaju, ali žena i dok se trza u samrtnom hropcu mora biti seksi.
Zato sam jutros krenula u potragu za guzicom Serena. „Usput“, rekla je Ela,
„ne zaboravi kupiti minimajzer. Minimajzeri su super. Sve ono što visi utrpaš u košarice pa umjesto duge, meke petice dobiješ tvrdu, malu trojku.“
Meni zaista trebaju sva ženska ortopedska pomagala ovoga svijeta jer mi depresiju ubija samo žderanje bijelog Lindta LES GRANDES 32% MANDELN. Ušla sam u prodavaonicu.
Prodavačica mi je bez da sam je išta pitala uručila par košarica okovanih čeličnim žicama koje ti se u rebra zabiju poput drške vilice ali ti sise zato u trenu postanu loptice neskočice. Za Serenu prodavačica nikad nije čula. Nazvala sam Elu da mi mobitelom pošalje fotku njene pozadine. U međuvremenu sam na sebe navlačila sve što bi me moglo pretvoriti u 40. Četrdeset je čarobni broj koji čini granicu između prihvatljive debeljuce i slonice.
Srećom, danas je u Rijeci bilo samo plus sedamnaest, u prodavaonici je bilo još hladnije jer im se pokvarila klima pa nisam kolabirala navlačeći na svoje razlivene obline oklope svih mogućih oblika. Jedni stežu samo do pojasa. Nije to to jer sve ono što istisnu utrpaju pod grudi tako da ti se novooblikovana trojka spoji s debelom kobasicom.
Rekla sam prodavačici za problem ali ona je već u rukama držala oklop do sisa. Taj stegne i kobasicu. Navukla sam ga. Možda je to najzad ipak bio 40, ali nisam mogla provjeriti. Traperice su mi bile na podu kabine, sagnuti se bila je nemoguća misija. Srećom, u kabini je bilo dodatno ogledalo koje je pokazivalo da mi je trbuh ravan poput tave koju se na popustu može dobiti za 99,99 kuna, uz nju ide i besplatna spužvica. Ali guzica...

Serena s takvom guzicom nikad u Parizu pehara vidjela ne bi. Jedva sam sa sebe skinula 40. U međuvremenu mi je stigla poruka koja je prosvijetlila prodavačicu. Uručila mi je gaće uz koje je bila montirana lopta napravljena od štepane pjenušave gume. Zakoračila sam u njih. Nažalost, na fenomenalnu guzicu nisam mogla navući traperice.
„Morate promijeniti garderobu, ova guzica idealna je za seksi haljine od satena, vruće hlačice, mini bikini...“„Razmislit ću.“ Krenula sam prema muškom odjelu. Moj muž je visok metar šezdeset i ima devedeset i sedam kilograma. Nikad mu nitko nije rekao da bi morao biti tanji jer muškarci nisu tijelo, oni su mozak.
Ipak sam zatražila da mi pokažu sve modele gaća koje debelog, proćelavog šezdesetogodišnjaka pretvaraju u Novaka Đokovića. Ona žena nikad nije čula ni za Đokovića. Sama sam morala na vješalici naći oklop koji ravna muške trbušine a stršeće sise sedmice pretvara u ravne dvojke. Željela sam naći i gaće koje će imati ugrađena mala jaja od spužve i veliki, štepani kurac u poluerekciji. Uzalud.
„Još niste dobili novu mušku kolekciju?“
„Sve su muške kolekcije iste, oni vole biti komotni.“
A mi? Zašto mi volimo oklope? Zašto mi naše izdojene šezdeset-i-nešto- godišnje sise moramo pretvoriti u sisice koje još nije takla muška ruka? Zato jer nas muškarci prestanu voljeti kad navršimo trideset i drugu? Zato jer svijetom vladaju muškarci koje boli kurac kako im u gaćama stoji kurac?
Mi ne postojimo bez žica, plastike, silikona i štepane spužve? Mi nismo netko, mi smo nešto zato jer je devedeset i devet posto svjetske moći i love u rukama bića koja nose obične gaće. Među nama, uvalila sam se u tu grupu. Moje sise slobodno vise, guzica također. Baš me briga, moj muž ionako ne gleda tenis.

LJETO


Gotovo je. Najavljuju vrućine. Ovaj vikend planiram odlazak na plažu. Imam vezu u salonu Best Head pa nisam u panici. Zapustila sam se jer sunce nikako da svane. Nije da jednom tjedno ne brijem noge i pazuha, nokti su mi ljubičaste kandže. Sve je to ipak zimski đir. Zrela sam za generalku. Srećom, čupaju na rate. Što me čeka? Čeka me ono što i vas.
Pedikura. Uvalit ću stopala u posudu punu pjene i moliti boga da u njoj ne partijaju gljivice, da mi cura koja će mi rezati kožicu oko noktiju ne uvali skalpel u prst, da odaberem pravu boju noktiju. Ljubičastu? Nježnoružičastu? Jarkocrvenu? Prozirnu? Nije lako odlučiti jer svaka od boja šalje drugačiju poruku.
Ljubičasta? Opakija sam nego misliš. Nježnoružičasta? U meni čuči djevica. Muškarci su ludi za djevicama i kad one imaju preko šezdeset. Jarkocrvena? Pogledaj mi nokte, bejbi! Njima ću ti razderati kožu na leđima, derat ćeš se poput svinje dok trči dvorištem sa nožem u vratu.
Mnogi muškarci vole žene koje imaju snažnu osobnost. Prozirna? Ljudi, evo, učinila sam što moram.
Depilacija je za mene uvijek neka vrsta Desanta na Drvar. Operaciju planiram dugo i u dubokoj tajnosti. Tu su i dvojbe. Za koju se odlučiti? Kod klasične smjesa se maže u smjeru rasta dlaka a dlake se čupaju suprotno od smjera rasta. Egipatska smjesa se maže suprotno od smjera rasta a dlake se čupaju u smjeru rasta. Razlika je drastična.
A što s preponama? Postoji operacija „prepone“, čupa se samo ono što viri iz bikini gaćica. „Brazilijana“ te nakon paklenih muka pretvara u curicu. Sva si glatka. Ni na guzici ti ne smije biti ništa osim ostatka šećera ako se odlučiš za
„egipatsku“. Ta ima neku vezu sa šećerom, ali kemija mi nikad nije bila jača
strana pa ne bih ulazila u detalje.
Svaka normalna žena će urediti i nausnicu, Vuk Karadžić look davno je izašao iz mode. Koliko će me koštati iskakanje iz divljakinje u civiliziranu žensku? Imam popust pa ću platiti samo nekih sedamsto kuna, bilo bi jeftinije da se nisam odlučila za šećer i Egipat.
Zašto sam opsjednuta dlakama? Koje kretensko pitanje. Ne pratite statistike.
Ako te prekrivaju dlake, rizik da ćeš nakon trideset godina braka ostati bez muža

penje se na zastrašujućih 70%. Naravno da to nije sve. Od žena koje danas traže rastavu bezdlako je čak 90,2%. Višak dlaka jednako manjak samopouzdanja i obrnuto.
Prelomila sam. Nokti na nogama bit će mi žarkocrvenoružičasti jer u meni čuče i kurva i djevica. Jebe me jedino što imam problema sa kukovima pa i ljeti i ziminosim ortopedske cipele. Nema veze! Onaj tko mi ih skine znat će s kim ima posla.
Jedva se krećem, jedva dišem ali sa ponosom javljam, ja sam i na pragu sedamdesete samo žena u kojoj žena umire posljednja.

MOJE IME JE SALO, VEDRANA SALO


Moja mi je znanica rekla da joj je muž najbolje prijateljice uvalio spolnu bolest. To nešto ima latinsko ime i nogice. Od iste ženske nitko ni kliještima ne bi mogao izvući podatak koliko je teška. Mi žene smo ono što pokazuju naše kućne vage. Ako na metar sedamdeset i šest, moja visina, imaš pedeset i devet kila, onda si ljudsko biće, ako imaš... smeće si koje je od sebe diglo ruke debele poput kravljih bedara. Nitko od debelih ne jede. Ili jede poput ptičice. Jučer sam zapisala što ptičica pojede da bi došla do... kilograma.
Ujutro progutam žlicu maslinovog ulja da me zasiti. Kad me zasiti, uvalim u usta komadić bijele čokolade, pa još jedan, pa... Kad pojedem čokoladu, osjetim neodoljivu potrebu za slatkim. Zato u sebe ubacim pakovanje datulja. Ti plemeniti plodovi pomogli su Kleopatri da osvoji najmoćnije mužjake svoga doba. Ne bi ih osvojila da nije bila kost i koža, ne bi bila kost i koža da nije jela datulje i kupala se u kobiljem mlijeku. Gdje ću ja naći kobilu? Tko bi je muzao?
Banane su pune kalija. Obožavaju ih majmuni, a još nikad nitko nije vidio debeloga majmuna. Svakoga dana pijem frappe. Dvije banane, tri marelice, košarica malina, pedeset grama sirupa od višanja i malo mlijeka. Izbjegavam mlijeko, ono je idealno piće samo za krave i deblja. Kad u organizam unesem makar kap mlijeka, osjetim neodoljivu potrebu za slatkim. U takvim trenucima žvačem srpske dječje keksiće, neću vam reći kako se zovu zato jer nisu hrvatski, na kutiji mladunče od srne. Lane je kost i koža, poručuje mi, ne bih ja ovako izgledalo da ne jedem srpske dječje keksiće.
Ručamo krajnje dijetalno. Komadić puretine pržen na kapljici ulja, brdo salate i to bi bilo to. Moj muž zastupa teoriju da komad torte još nikad nikoga nije ubio. Ne kupujem torte osim one u obliku Zlatokose, Pepeljuge i Pepe Pig. Kad nam unuk navrati da ne pati gledajući u prazan frižider. Kinder jaja čuče sakrivena u ladici moga noćnog ormarića, nije dobro da djeca jedu previše slatkoga. Jučer smo nakon ručka pojeli pola Pepeljuge. Cura je mršava pa ne deblja.
Gladan čovjek ne smije u krevet. Moj muž voli uvečer, dok gleda televiziju, gricnuti malo kikirikija, onih dijetalnih. Naučna ispitivanja su pokazala da u posudicama u kojima su grickalice ima vise tragova mokraće nego na vrhu kurca, zato moj muž sjemenke jede samo doma i zato ih ja ne jedem.

Uglavnom ne večeramo osim kad smo jako gladni. U trenucima krize narežemo malo kulena, sitno sira, napravimo i zdjelu salate s jogurtom ili kiselim vrhnjem. Salata ne deblja. Ni dijetalna kola ni dijetalna piva ni dijetalno vino. Nakon večere uvijek osjetim neodoljivu potrebu za slatkim. Sinoć sam pojela Pepeljugine noge i komad guzice, muž joj je pojeo glavu.
U krevetu, prije nego zaspim, pročitam nekoliko stranica knjige. Volim proučavati povijest. Bože, kako su se napatile one žene Henrika Osmog. Nikad ženama nije bilo lako. Danas kad nas dijele na odvratne hrpe sala i na bića koja osvajaju svijet klepećući kostima, možda nam je teže nego ikad? Uvijek kad Henrik Osmi naredi da se nekoj sirotici odrubi glavu, ja pojedem kinder jaje. Kinder jaje je puno kalcija.
Zašto nisam ptičica kad jedem ko ptičica? Zašto moram biti ptičica?

NAJDUŽA NOĆ


Nadam se da mi posljednja noć u životu neće biti horor kakav su mi najduže noći. Većina ljudi, da bi pobjegla od sebe i onih oko sebe, izlazi iz kuće pa na nekom trgu, izluđena petardama, pijano odbrojava deset, devet, osam...
Kad stignu do nule u ustima, ako nemaju sreće, osjete poznati jezik, ako imaju malo sreće neki nepoznati, ali ne mlohav poput kuhanog jezika mrtvog goveda. Kod tih najdužih noći najgore je to što, htio ili ne htio, pogledaš unazad, pa se streseš, ili unaprijed, pa te oblije hladan znoj. Što me čeka, što me čeka? Gore ne može? Gore uvijek može.
Nisam htjela pisati o noći kojaje preda mnom. Već je dvadeset i pet godina provodimo skupa. On i ja. Dvadeset i pet godina! Ne bi me to previše uzbuđivalo da neki dan nisam gledala film Ljubav. Režirao ga je Michael Haneke a glavne uloge igraju Jean-Louis Trintignant i Emmanuelle Riva. Pobrao je sve moguće nagrade. Priča banalna. Dvoje starčadi koje je zajedno provelo pedeset godina susreće se s bolešću i smrću.
Ona umire gubeći razum i kontrolu nad tijelom, razdiru je bolovi, ne može komunicirati sa okolinom jer joj je moždani udar razorio većinu vitalnih funkcija, on se s tim nikako ne može pomiriti. Ona je bila i jest ljubav njegova života. Umjesto da se bori, odbija jesti i piti i još mu se podrugljivo kesi kad joj on kaže kako će umrijeti ako ne bude pila.
Ljubav u najstrašnijem i najljepšem obliku. Ljubav velika poput Svemira, bezuvjetna, nepodnošljiva, strašna. Zabrinula sam se. Čovjek s kojim ću provesti najdužu noć moja je najveća ljubav. Jednoga dana, ako ne budem imala sreće i krenula u mrak prva, možda ću mu mijenjati pelene, siliti ga da pije meni za ljubav, učiti da govori, trpati mu u usta kašicu od breskve. On će me bijesno gledati čvrsto stisnutih usta.
Pitam se, dok u mene bulje kazaljke na satu, da li je u najduljoj noći bolje biti uz svoju jedinu ljubav ili uz nešto što živi pokraj tebe, nikad s tobom. To nešto te već godinama ne zanima, ne uzbuđuje, ne ljuti. Jedva čekaš nestanak toga nečega. Sve bi svoje dao da crkne sad, ovoga trena, da nestane kao dim ili zadnji hropac.

Možda bi bilo mnogo podnošljivije u najdužoj noći gristi pečeno svinjsko uho uz čovjeka koga ne voliš? Da li je život pokraj komada nevoljenog mesa manje bolan? Manje stresan? Pojma nemam. Zaboravila sam kako je to nekad bilo.
Zapalila sam sve mostove za sobom i odlučila se za Ljubav. Za Ljubav dok nas smrt ne rastavi. Ljubav koja ne umire kad netko od nas ima temperaturu, povraća, mjeri tlak, odlazi na hitnu, strahuje od besparice, starosti, bolesti, smrti u mukama, kredita.
Znam da na ovome svijetu ima jako malo ljudi koji su imali mogućnost izbora, sretna sam što sam među njima, ali, eto, uvijek me na početku najdulje noći za vrat zgrabi tuga. Zašto se i najljepše ljubavi moraju pretvoriti u jutro kad će on ili ona biti živ ili živa a tako strašno mrtav ili mrtva?
Hoće li on prvi otići? Ili ću na moju veliku sreću to ipak biti ja? Kako će preživjeti onaj tko ostane? U filmu Ljubav glavni se junak otrovao plinom. U našoj kući nema plina. Da, morala bih odjebati crne misli u najduljoj noći i biti sretna što uz sebe imam biće koje upravo stavlja suđe u mašinu, a onda će postaviti stol i izvući iz pećnice pola kokoške ispečene na „njegov“ način.
Novoj ćemo nazdraviti šampanjcem Krug, nije mi rekao kako je do njega došao, pa krenuti prema našoj dvadeset i šestoj najduljoj noći. Neki iza sebe nemaju ni jedne lijepe noći. Sretna sam, sretna, sretna. Život treba živjeti, ne čerečiti ga na sastavne dijelove ni kad ti u ponoć petarde razaraju uši? Ionako...
Želim da iduće godine, drage moje i dragi moji, zagrlite vrat koji volite.

ČEMU SLUŽE ŽENE?


Žene moraju buljiti u ekran ultrazvuka. Kad im doktorica kaže, kako krasna curica, uvijek će reći, moj muž želi curicu, rekao mi je, ne dolazi doma bez curice. Kad rode, žene moraju provjeriti noge svoje kćeri. Jesu li dovoljno dugačke? Neće valjda imati noge na sestru od tate? Kratkonoga, debela ženetina nikako da nekoga nađe.
Žene moraju dojiti, dojiti i samo dojiti. Do sedme godine svoje bebe. Na osmi rođendan, kad joj kći kaže, daj mi moju prijateljicu, mama ima pravo izvući dugačku sisu ispod majice i reći, još danas i gotovo. Žene su sluškinje državi. Odgajaju, hrane i održavaju na životu robove i ropkinje koji će, kad navrše osamnaest, glasati za razbojnike i crkavati za njihovo bolje sutra.
Žene, mlade, visoke, vitke, usisivač su sperme moćnih muškaraca. Moć muškarca je upravno proporcionalna s brojem dugonogih komada koji mu plešu u krilu dok mu na hlačama ne osvane mrlja. Žene usisavaju i svoje manje moćne partnere da bi se oni osjećali moćnijima. Fafaju i svojim ljubavnicima. Dečki su jezivo frustrirani, imaju dvoje djece i ženu svojih godina s kojom su od faksa.
Žene služe djeci, njemu, njegovim roditeljima i svojim roditeljima kao psiholozi, psihijatri, brisačice guzica svih godišta, kuharice, spremačice, učiteljice, tješiteljice, njegovateljice, od pelenskog osipa do dekubitusa. Bez kćeri stara majka ječi u staračkom domu u gluhe uši, bez nevjeste njegova mama rijetko viđa juhu, da nema žene on nikad ne bi spoznao koliko se dobro jebe njegova cura.
Žene doma nose plaću. Rade ili u Hrvatskoj ili u nekoj od susjednih zemalja. Da one ne rade u Italiji kao čuvarice ludih nona, da doma ne nose minimalac, da ne rade tri posla, jedan na „radnom mjestu“, drugi doma, treći kod gospođe koja guta vlasniku lanca marketa, njihovi muževi ne bi mogli odlaziti u kladionice.
Žene služe da bi se ljudska bića mogla dijeliti na „jači“ i „slabiji“ spol. Slabiji spol ima među nogama ono što ga, po njemu, povremeno čini jačim. Da slabiji spol zna da ga ono što ima među nogama povremeno ne čini jačim, na trenutak bi sjeo s prljavom krpetinom u ruci i razmislio. Čemu služe žene? Odgovor mu oči kopa. Žene služe da bi ih jebali svi oko njih a najviše one same.

Svaka žena koja razmišlja o tome čemu služe žene ne služi ničemu. Žene ne smiju razmišljati. One moraju imati dobro dupe, duge noge, biti dovijeka mlade i u svakom trenutku spremne da se bace na koljena i razvale labrnju.
Ima žena koje ne žele biti doživotne pušačice kurca. Takve žene ili ne znaju čemu služe žene ili su muškarci maskirani u žene.

II

ČEMU SLUŽE MUŠKARCI?




MOJA UNUKA ZOVE SE ANITA


Tisuću sam mu puta rekla da mrzim kad mi stavlja jezik u uho. Uzalud. Odakle muškarcima podatak da su uši erogena zona? Imam problema s ušima. Osjetljiva su na vlagu, čim mi kod pranja kose voda uđe u uši dobijem gadnu bolest. Odvratno perutanje koje nije psorijaza. Isto se dešava kad mi on u ušnu školjku uvali jezik. S njim o tome ne mogu razgovarati. Muškarci ne vole razgovor o boleštinama. Zato ja sada pod njim ležim s vatom u ušima. To ima i jednu manu. Da nisam gluha čula bih kako stenje pa onda po tipu zvukova koje ispušta detektirala kad je pri kraju a kad ga od orgazma dijeli sekunda. Gluha, s vremena na vrijeme bacam pogled na njegove oči, pokrivaju ih kapci. Ne glasa se? Možda se tiho glasa? Mi smo na startu.
Glava mi je u ormaru. Njuškam svoje košulje. Brojim ih. Četrdeset i tri šarene bebe veselo me gledaju. Bijele, zelene, crvene, ružičaste, blijedozelene, boje vode, crne, imam čak i jednu boje zemlje. Tupa, tamnosmeđa košuljetina. Ne smijem je izbaciti iz ormara jer je to poklon moga muža. Bože, pomislila sam kad mi ju je uručio, ti ništa ne znaš o meni. Tamnosmeđa košulja. Hrpa zemlje pokraj svježe iskopanog groba.
Jezikom istražuje moje lijevo uho. Uporan je. Što ako mi izvuče vatu iz uha? Moj je strah besmislen ali ipak prisutan. Ja sam u onom dućanu u Berlinu. Sigurno znate gdje se prodaju cipele Trippen. To je nevjerojatno, ta priča o cipelama Trippen. Nikad je nisam uspjela skužiti. Koža talijanska, izrađuju se u Italiji a cipela njemačka. Neuništiva, nepoderiva. Imam dvanaest modela njihovih cipela, šest pari gležnjača, dva para čizmi. Moj me muž pita zašto kupujem toliko neuništivih stvari kad imam samo jedan život. Njegova je teza da život treba posvetiti uništavanju. Zato pije. Prodavaonica Trippen u Berlinu dovodi me do orgazma. Dobro, pretjerujem, ali činjenica jest da sam trenutno vlažna dok okružena draguljima šećem od para do para. Berlin je krasan grad. Bar jednom u tri mjeseca provedemo vikend u Berlinu. Ima mnogo spomenika i zelenih površina i dijeli se na istočni i zapadni. Ljudi misle da istočni dio ima više duše. Ne volim razgovarati s ljudima, čak ni o Berlinu. Dok klepeću, ja svoje prste rastežem u Trippen cipelama. Imaju ugrađen uložak, da sam osoba koja mnogo voli hodati, hodanje mi ne bi bilo problem. Njihove čizme. Morali biste jednom na noge navući njihove grube, crne, prijeteće čizme. Kad ih navučeš na

nogu, osjetiš poriv da se esesovačkim korakom uputiš prema nekom logoru. A onda osjetiš nevjerojatnu mekoću. Ti nisi esesovka, ti si obična ženica koja samo šalje poruku, ostavite me na miru! Ne ližite mi uši!
Prilazi mi prodavač, crna majica, crne, uske hlače, crne tripenice na golim stopalima. Pramen u tri nijanse žute boje pokriva mu desno oko. Blistav osmijeh. Otvara katalog. Odmah sam ih ugledala. Sandale boje volujske krvi. „To je to“, govori, „morate ih naručiti, još nisu stigle.“
Nije on spomenuo izraz „volujska krv“, dečko sigurno u životu nije vidio vola. Mene njihova tamnocrvena boja podsjeća na boju volujske krvi. Ne ljudske, ne kokošje. Baš volujske. Onako tamna, gusta. Nikad nisam vidjela vola na samrti s nožem u vratu, ali tako krupna životinja sigurno ne izbacuje iz tijela barbika- ružičastu tekućinu. Listam katalog. O, Bože! O, Kriste! Crne gladijatorke koje možeš nositi i uz večernju haljinu i na traperice. Ne navlačim na sebe večernje haljine, ne izlazimo uvečer. Želim reći, da ja nisam ja, da sam ja netko tko na tijelu nosi bijeli saten i hoda kroz ljetnu noć golih ramena i golih leđa, kombinacija satena i crnih gladijatorki bila bi hladno oružje.
„To su muške“, govori peder.
Peder? U pravu ste. Homoseksualac.
„A kakve to veze ima?“, govorim ja.
Liže mi pazuha. Mrzim kad me netko škaklje. Svoju potrebu da ga pošaljem u kurac pretvaram u sladostrasan uzdah. Nježno mu glavu mičem prema sisama. Sise su erogena zona, pazusi nisu. Zašto on to ne zna? Hela mi je rekla da bih morala biti počašćena činjenicom da se mom mužu na mene diže nakon trideset godina braka. On je sveučilišni profesor i može pojebati svaku curu koja mu dođe na ispit. Hela misli da s vremena na vrijeme i pojebe nešto mlado. Ne znam. I ja sam profesorica. Nikad s vremena na vrijeme ne pojebem nešto mlado. Hela je moja najbolja prijateljica.
„Ah“, uzdišem, „ah!“ Zaista se trudim, želim da na sisama ostane čim duže.
Imam velike sise i zbog toga masu problema.
U prodavaonicama grudnjaka za mene su najbolji grudnjaci oni kakve nosi Serena Williams. Volim čipku, žicu, podstavljene košarice. Moj grudnjak i moje gaćice moraju biti iste boje. Pokojna baka Tilda uvijek mi je govorila da žena izvan kuće treba izgledati uredno i ispod odjeće. „Što ako ti pozli na cesti? Doći će kola hitne pomoći, okupit će se ljudi, ljudi vole gledati ljude koji leže na cesti, liječnik će ti raskopčati bluzu ili s tebe skinuti haljinu. Što bi ljudi rekli kad bi na tebi vidjeli ofucani crni grudnjak i isprane, sive pamučne gaćice?“ Moja nona Tilda bila bi ponosna na mene. U mojim ladicama nema ispranog rublja. Doduše, ponekad nosim zeleni grudnjak i šarene gaćice, ali na njima uvijek

mora biti nešto u tonu one zelene s grudnjaka. Volim kad mi na gaćicama
lepršaju leptiri.
Muž grize lijevu bradavicu, dudla, liže, lizucika... Ja sam u najpoznatijoj zagrebačkoj prodavaonici grudnjaka. To je ona u Masarykovoj ulici. Tko je Masaryk? Opaki vojskovođa koji je pobio milijun ljudi? A danas se u njegovoj ulici prodaju grudnjaci. Da je živ, poludio bi. Generali su osjetljivi na takve stvari. Volim ovu prodavaonicu jer u njoj možeš kupiti i najluđi model u najvećoj veličini. Grudnjake posute šljokicama, grudnjake od tanke mreže, grudnjake koji imaju samo žicu, ona drži grudi koje se gole naziru kroz odjeću. Gole, a ne vise. Čudno je to kako ja volim na sebe navlačiti kurvinjske grudnjake a do seksa mi nije. Možda nije ni kurvama? Trenutno smo na pola puta. Svršit moram kad mi jezikom krene obrađivati međunožje ili kad mi ga stavi. Nije predvidiv. Do tada, imam vremena.
Tražim od prodavačice da mi pokaže najnovije modele. Aleluja, aleluja! Netko je otkrio ljubičastu. Onu ljubičastu koju nose kardinali, ne znam u kojoj prilici, nisam vjernica, to je boja trake na pogrebnom vijencu kad umre netko u mojim godinama. Mrtvoj djeci stavljaju na vijenac bijelu traku. Ne volim ni bijelo pamučno rublje ni mrtvu djecu. Ipak ga, kad sam doma, navlačim na sebe jer ne izaziva alergiju. Kardinal ljubičasta, mrtvac ljubičasta! To! Imaju moj broj grudnjaka, 85D. „Molim vas gaćice iste boje.“ Problem je s tim gaćicama od sintetike, moraš ih na sebe navući zbog kola hitne pomoći, onog liječnika i ljudi koji će te polugolu gledati kako ležiš na asfaltu. Sve te prekrasne gaćice koje skupljaju razlivenu guzicu u tvrdu loptu moraju biti od sintetike, svila ne može učiniti čuda. S druge strane, sintetika kod mene i svih ostalih žena izaziva upalu rodnice. Zašto nitko o tome ne govori? Uz svaki lijek piše koje su mu nuspojave. Gaćice koje kupujemo su antidepresiv, trebalo bi pisati da izazivaju češkanje, osip i da nakon upotrebe koja traje duže od pola sata moraš u sebe ubacivati vaginalete veličine kokošjeg jajeta. Trgovci ne kuže da bi umetanjem letka u kutiju kod žena probudili osjećaj kako netko o njima brine. Mi volimo kad se o nama brine. U svakoj od nas gljivičarki čuči drhtava djevojčica. Voli me, voli me, budi dobar prema meni. Taj listić s upozorenjem mogli bi dodatno naplatiti. Ipak to ne čine. Kupujem pet grudnjaka. I pet pari otrovnih gaćica. Moj muž ima neki problem sa nosom. Septum ili tako nešto. Spomenuo mi je to na početku naše veze. Kad smo prvi puta spavali, njegov orgazam čula sam kao roktaj svinje. Već sam rekla da ništa ne znam o volovima. Ni svinje mi nisu uža specijalnost. U nekim sam filmovima čula kako rokću, ali nikad ni jedan divlji vepar ni u jednom filmu nije zaroktao onako kako je to učinio moj muž kad je prvi put svršio sa mnom. Tada mi nije bio muž a ja sam samoj sebi rekla da mi i neće biti jer me njegovo glasanje prestravilo. Onda mi je objasnio da ima taj problem s

nosom. Čovjek ne rokće zato jer je perverzan. Nije korektno odbacivati ljude samo zato jer im kost u nosu nije zarasla kako treba, ako je to septum? Ipak, taj me roktaj uvijek strese. Muž trenutno ubrzano diše i mrsi mi kosu. Ne volim to češkanje koje njemu tako mnogo znači.
Koji je to osjećaj, ručno, sapunom oprati grudnjak koji si platila sto pedeset eura. Bože, volim te sapune. Volim te sapune! One okrugle, umotane u papir koji izgleda poput čipke. Na tom je papiru otisnut profil žene s bogatom punđom na labuđem vratu. Moja je kosa rijetka, izmučena višegodišnjim farbanjem, nisam imala dovoljno dlaka za punđu ni pred četrdeset godina. Ipak, palim se na žene s punđom, one bez podbratka i ravna nosa. Moj je nos krumpirast, sto sam ga puta mogla operirati, ali nisam. Strah od narkoze uvijek mi je bio veći od želje za ljepotom. Sapun je omotan u svileni papir boje lavande. U ladici imam bar pedeset tih sapuna.
„Zašto skupljaš tolike količine sapuna?“
„Bojim se rata. Sjećaš se kako za vrijeme rata nigdje nisam mogla kupiti ručno rađeni sapun pa smo morali odlaziti u Italiju? Ni u Trstu ih nismo mogli naći jer su u Trstu propale sve fine prodavaonice, Kinezi su osvojili Trst. Što ako nas napadnu Kinezi? Prat ću se sapunom od dvadeset centi?“
Neki govore da će Kinezi osvojiti svijet. Kako će to podnijeti moja koža i moje
donje rublje?
Jezikom mi obrađuje pupak. Doktor mi je rekao da imam pupčanu kilu,
hernia umbilicalis, i da moram biti oprezna.
„Kako oprezna?“
„Gospođo, morate biti oprezni.“ Liječnici ne govore puno.
Zaguglala sam „pupčana kila“. To zna biti opako. Ako u kilu zapnu crijeva, to
može izazvati zapletaj crijeva i smrt.
On uporno liže ono što me može ubiti a ja mu ne smijem reći koliko se bojim, zato stenjem onako kako stenju porno-glumice dok im ga on stavlja u šupak. Zapravo, stenjem onako kako bi te porno-glumice stenjale dok im ga on stavlja u šupak da nisu prije vođenja ljubavi u sebe uvalile neko sredstvo protiv bolova. Ja, za razliku od onih sirotica, stenjem bolno. Muž shvaća poruku. Ne znam zašto muškarci toliko vole analni seks sa ženama? Nemaju hrabrosti sebi priznati da su homoseksualci? Jesu li svi muškarci pederi, oprostite, homoseksualci koji nemaju hrabrosti to priznati ni sebi ni drugima pa zato rastežu naše guzice? Moju nisu.
I moj je muž pokušavao nekoliko puta. „Vidi“, govorio bi, „vidi njih. Žene uživaju.“
Ženske u porno-filmovima zaista su strastveno stenjale dok bi im mesnata palica ulazila u čmar, ali ja im nisam previše vjerovala. A onda sam sasvim

slučajno naletjela na tekst o tome kako se sirotice pripremaju na scene analnog seksa. Danima moraju klistirom čistiti crijevo da bude sterilno čisto dok im nekakav obdareni crnac uvaljuje svoju motku. Politički sam nekorektna jer insinuiram da samo crnci među nogama nose motke? Što je to što radim, vrijeđanje crnaca ili bijelaca? Mužu sam pokazala tekst. Rekla sam da ne želim danima prije seksa s njim sjediti na zahodskoj školjci.
Ležim na leđima. Kad me prevrnuo? Liže mi vrat. Da nemam vatu u ušima, čula bih u kojoj smo fazi, ali ja imam vatu u ušima. „Otvori oči“, govorim.
Njegove me plave oči gledaju onako kako me inače gledaju kad je daleko od orgazma. Smiješim mu se entuzijastično, onako kako se inače smiješim kad sam daleko od orgazma. Uvijek se trudimo uskladiti naše orgazme i uvijek uspijevamo u tome. To mu jako puno znači.
„Priznaj, voliš ovo, priznaj!“
„Volim ovo.“ Ovo?
Koje „ovo“ ja volim?
Volim predbožićni Beč. Raskošni lusteri njišu se nad Kertnericom, u nosu miris punča, dućani blješte. Moja se unuka zove Anita. Kad je imala dva mjeseca, u Beču sam joj kupila haljinicu za doček Nove godine. Srebrnu. Njena majka i ja nikad nismo bile bliske. Moja kći je haljinicu ostavila u kutiji. Anita je Novu godinu dočekala u krevetiću, u pidžami na kojoj se raširila odvratna Hello Kitty. Japanska mačka bez ustiju. Mačkurina tupa pogleda.
„Nemaš mašte“, rekla sam. Moja mi kći nikad ne odgovara.
Sjećam se kako smo se muž i ja jednog predbožićnog bečkog jutra posvađali pred jednim od ogromnih muzeja. On je inzistirao da odemo na izložbu Maljeviča, njegovu prvu izložbu izvan Rusije, a ja sam htjela kupiti krasnu torbicu marke Bree, prodavaonica je u blizini muzeja.
„Maljevič? Tko je jebeni Maljevič?“ Izgovorila sam to kao da znam tko je Maljevič. Nisam znala tko je Maljevič. Ne volim slikarstvo, ne volim muziku. Tišinu volim. Kupila sam torbu marke Bree, onaj najobičniji, vječni model. Crna, jednostavna torba od najfinije kože. Svaka od njihovih torbi ima i držač ključeva. Ušla sam u onaj muzej s Bree preko ramena.
„Vidi“, rekao je muž, „Crvena konjica.“
Crvena konjica. Slika je zastrašujuća. Crveni konjanici jure na crvenim konjima. Maljevič mi je otkrio istinu o muškarcima. Glupani bezglavo jure a pojma nemaju ni zašto ni kamo. „Hvala, ljubavi“, poljubila sam ga u vrat,
„Maljevič je čudo.“
„Volim te“, govori muž, „volim te! Reci, reci da i ti voliš mene!“

Čudno. Oni od nas očekuju da s njima razgovaramo uvijek kad su nam usta puna. Što ću učiniti? Izvući ga iz usta pa mu reći da ga volim ili ga zadržati u ustima i samo promumlati nešto?
„Mrammmra.“
Da li me je čuo, da li me je razumio?
Reži: „Voliš li me? Voliš li ti mene onoliko koliko ja volim tebe?“
Želim ga izvući iz usta pa mu jasno i glasno odgovoriti: „Da, i ja volim tebe, dragi.“
U seksu jasno izgovaranje riječi nije seksi. Zato dudlam i mičem glavu gore- dolje, gore-dolje. Ipak ga izvlačim iz usta, licnem mu glavu, vratim ga među zube pa ulazim u prodavaonicu torbi. Onu pokraj rijeke. Ne, ne može se ta prodavaonica usporediti ni s kojom u Firenzi, Firenza je grad u moru torbi. Torbe. Torbe. Torbe. Moja, možda, ipaknajveća ljubav. Kožnate, plastične, platnene, gumene...
Imam torbicu izrađenu od konjske kože. „Krasan konjić“, nježno je rekla prodavačica, „dlaka blista poput meda u staklenoj tegli koja za sunčanog dana stoji na rubu prozora.“ Pjesnikinja.
Jučer sam u izlogu prodavaonice, one na rivi, vidjela jednu boje leda. Ili boje mladog goluba. Golubovi mi se gade, leteće štakorčine, ali ta mladogolubije siva... Možete je nositi uz bilo koju kombinaciju. Ulazim u prodavaonicu, usta su mi puna sline. Gutam, smirujem se pa normalnim glasom od prodavačice tražim da mi pokaže torbu koja je jučer bila u izlogu.
„Prodana je, gospodo.“
Prodana. Kako prodana? „Kako prodana?“
„Prodana.“
Želim maloj kuji razvaliti njušku, ali znam da ne bih bila u pravu. Zašto je jučer nisam kupila? Nisam ja jedina u ovom gradu koja zna koliko je boja leda nosiva. A onda sam na polici u lijevom kutu prodavaonice ugledala blistavi, crni dijamant. Ni prevelika, ni premala, torba i za radost i za žalost. Majka mi je na umoru, sve moje crne torbe su na neki način ili prevesele ili preotkačene za tu priliku. Ne mogu majci na pogreb otići s torbom sa koje se smiješi Audrey Hepburn. Imam i crnu torbu u obliku ogromne cipele. Lak je nekako banalan i presvečan. Majčin pogreb nije svečanost. Ja jako volim svoju majku i želim poslati ljudima na pogrebu upravo takvu poruku. Ja jako volim svoju majku. Zato kupujem crnu ljepoticu. Alke boje bakra, ima dvije ručke ali se može nositi i preko ramena i preko trbuha. Na majčinom ću je pogrebu nositi u ruci. Koža je mekana ali ne tanka, sjajna ali nikako vulgarna, diskretno blista, blista onako kako blista suza... Ne volim svoju majku iako je to nepristojno. Različite smo. Čitav je život gledam u trapericama ili trenirci. Nikad nije nosila grudnjak, na

usta stavila ruž, na lice kremu. Muškarci je nisu zanimali, ne znam što o meni misli. Voli cvijeće i životinje. Moga je oca ostavila odmah nakon moga rođenja. Jako je mršava i stalno me pita da li umire. Inzistira na odgovoru jer sam joj davno obećala da ću s njom iskreno razgovarati kad bude umirala. Rekla sam joj da ću joj reći: „Umireš, mama.“
„Da li umirem?“, pita me nešto iz hrpe kostiju u pamučnoj trenirci. Žena koja
o njoj brine gleda kroz prozor.
„Mama, budi strpljiva. Ružne misli će ti usporiti oporavak.“
„Ružne misli? Ja ne mislim da je smrt nešto ružno, obećala si, želim znati.“
Žena gleda kroz prozor, osjećam kako joj se koče ramena, ona bi joj rekla
istinu da je dobro ne plaćam.
Odlučila sam. Moja mama je čitav život bila zapuštena žena. Kad umre bit će najljepši leš na svijetu. Dogovorila sam sve sa ženom koja oblači mrtvace. Gospoda Rita će na nju navući svileno rublje, malu crnu haljinu, na noge cipele s visokom petom. Oko vrata ću joj staviti ogrlicu od ohridskih bisera. Neću štedjeti na mrtvoj majci.
Liže mi prste. Osjećam, ne gledam ga ali osjećam kako on gleda mene. Mrzim kad mi liže prste ali mu uzdahom poručujem da je slinjenje mojih prstiju upravo to što me vodi, što će nas odvesti do finala na Wimbledonu. Dah mu je kratak, ali ne izrazito kratak, kad mi obliže sve nokte lagano će ga uvući u mene, gurnuti ga nekoliko puta, ja ću strastveno mrdati guzicom, tako rade sve žene kad ih lomi strast van svake kontrole, a onda ćemo, nakon nekoliko sekundi, zadovoljno ležati na leđima i držati se za ruke. Pitat će me da li mi je bilo lijepo. Ja ću šutjeti. On će inzistirati. Reći ću mu da mi je bilo predobro da bih o tome naširoko razglabala. Gurnut ću mu glavu u pazuh.
Tamo, odmah pokraj taxi stanice, postoji prodavaonica sitnica za kuću. Volim sitnice za kuću iako u kući već imam sve sitnice za kuću. Ulazim. Rostfraj kutija! Stoji sama na staklenoj polici. U njoj posložene plastične daske. Ta kutija i te daske izgledaju kao kartoteka. Kartoteku više ne možete vidjeti ni u jednom uredu. Pojeli su je kompjuteri. Kartoteka. Možda ste je vidjeli u starim kriminalističkim filmovima? Sekretarica, često sijeda, mojih godina, prčka po kartonima, u njima traži ključni podatak koji će pomoći njenom šefu da otkrije ubojicu. Nekad sekretarica u krimi-filmu svome šefu nije bila lutka za napuhavanje s rupom u sredini. Detektiv je bio zapušteni muškarac, pušio je i pio, rijetko se kupao, na košulji su mu se znale ukazati mrlje znoja. U pretpovijesti, dok je na filmskoj traci sve bilo crno i bijelo, ubojica je maštovito ubijao i zajebavao detektiva. Danas su ubojice dosadni, krvoločni likovi, žrtve su rasporena ili raskomadana trupla oko kojih se motaju forenzičari s maskama na licu. Nimalo ne suosjećam s hrpama mesa oko kojih lete muhe a detektiv mi u

pauzi između dvadeset tucanja pokazuje pločice na trbuhu. Muškarci koji danas u filmovima igraju glavne uloge sve su češće ono što su glavne glumice oduvijek bile. Dobro oblikovano ništa.
Volim retro-stvari. Brojim. U kutiji četiri daske. Bijela, svijetloplava, crvena i zelena. Na zelenoj dasci zelenapločica, na pločici mrkva. Na blijedoplavoj riba, na crvenoj odrezak, na bijeloj...
Prilazi mi prodavačica.
„Što je ovo?“, pokazujem na bijeli komadić plastike.
„To je oznaka daske za sjeckanje toplog mesa.“ Bože, koja ljepota!
„Molim vas“, govorim prodavačici...
Prodavaonicu u tom času zatrese strašan potres. Naš grad, živim u Rijeci, na trusnom je području. Otvaram oči. Moj muž rokće.
Isuse! Prvi put nismo svršili istovremeno.

DA SAM JA DEČKO


Bila mi je godišnjica braka. Za muža sam pripremila njegovo omiljeno jelo, kuhanu janjeću glavu. Životinja je bila porijeklom s Malih Srakana. Male Srakane su otočić kraj Lošinja. Majke kovrdžavih životinja tamo pasu slanu travu u nezagađenom okolišu a moj muž voli slano iako ne smije jer ima visok tlak. Međutim, doktor mu je rekao, ako jedete sol iz jagnjeće - a možda mu je rekao janjeće - glave, tlak će vam ostati normalan.
Gledale su me kuhane oči sirote životinje koja bi možda lizala mamin trbuh da nismo slavili onih četrdeset godina. Zašto smo skupa? Zato jer ni jedno od nas nije imalo hrabrosti ispuniti životni san: ne živjeti zajedno četrdeset godina. Da li ćemo proslaviti četrdeset i prvu godišnjicu braka? Teško.
Imam samo šezdeset četiri godine i čitam Story. Preko noći sam postala Žena Koja Ima Plan. Pročitala sam intervju s Hrvojem Hegedušićem koji u svojoj sedamdeset i osmoj kaže: „Svima nam treba da budemo voljeni.“ Jes!
Moj najdraži šansonijer je napustio ženu od sebe mlađu dvadeset godina, kako ta žena prekrasno pjeva, i krenuo u novi život.
Nabavio je brod u Novom Vinodolskom, iz teksta se iščitava da će se na tom brodu ljuljati sa ženskom od sebe mlađom jedno pedeset godina. „Ljubav moraš zaslužiti i predati joj se. Pa koliko traje da traje.“ To, majstore! Ploviti treba! Ljubiti treba! A ne kuhati ovčje glave. Nema medija koji nije pozdravio herojski čin našeg Hrvoja. Očekivano.
Ljudi vole čitati priče o herojima. Priče o poznatim jebačima. Nisam poznata pa mediji moju životnu priču neće pratiti, ali to je manje bitno. Hegedušić mi je prodao recept za sreću. Treba ostvariti svoje snove. Moj san je bio sa susjedovim tridesetogodišnjim sinom, sa mojom je kćeri išao u vrtić Pčelica, motorom krenuti na put oko svijeta. Mali je lud za motorima a ja za njim. Da na plaži vidite u kupaćim gaćama njega i moga muža, sve bi vam se samo reklo.
Znam da me voli jer me mjesecima molio da mu kupim motor od tristo ili šesto konja, zaboravila sam. Nabavila sam kacigu, naočale za deleko i za blizu u jednom komadu, kožnati kombinezon rađen po mjeri, a krenula sam i na hormonalnu terapiju. Nije da ne osjećam nikakvu spolnu želju, žene u šezdeset i nekoj zapravo su miljama daleko od prezrelosti, ali ništa ne želim prepustiti slučaju.

Ginekolog mi je rekao da će tablete koje moram piti tri puta dnevno od mene učiniti lavicu u krevetu, na plaži, pokraj puta, pod šatorom i na ostalim lokacijama koje vole bajkeri. Da sam šutjela, za moj bi plan znali samo on i ja. Sve sam ispričala kćeri. Ne biste vjerovali. Rekla mi je da sam stara, luda krava. Da ona to ne može vjerovati.
Da imam unučad. Da četrdeset godina imam muža. Da koji mi je kurac. Da šta će reći susjedi? Da kako će ona hodati cestom? Da šta će reći njeni prijatelji? Da kako će to preživjeti tata? Da će moju unučad izbaciti s baleta, plesa, hokeja.
Bila sam uporna. Rekla sam da je Hegedušić rekao, ljubav moraš zaslužiti i
predati joj se. Koliko traje da traje.
„Jebo te Hegedušić, nisi ti Hegedušić. Ti si žena! Stara žena!“
„Hegedušić je od mene stariji petnaest godina.“
„Muškarci nikad nisu stari, muškarci su zreli. Naučna istraživanja su pokazala da su seksualno najmoćniji u devedesetoj, a žena je u trideset i petoj stara kanta. To ti nitko nije rekao?“
„Nije.“
Eto. Zato ovo pišem u ludnici. Pitaj boga da li mi je komp uopće uključen u struju. Kad je moja kći liječnicima ispričala na što se spremam, strpali su me u košulju koja se otkopčava sa stražnje strane. Oduzeli su mi poslovnu sposobnost, postavili staratelja za poseban slučaj a mojim su prijateljima rekli da sam umrla. Pomozite mi! Spasite me! Potpišite peticiju da me puste na slobodu! Ja samo želim zaslužiti ljubav i predati joj se. Koliko traje da traje.

GDJE STE, ŽOHARI?


Moj muž je meni drugi muž a ja sam njemu druga žena. Živimo skupa, živjeli smo skupa trideset godina. Kad smo se sreli, istoga smo časa shvatili da smo jedno drugome ljubav života i da nas samo smrt može rastaviti, ali privremeno.
On je ženi dao nogu, ostavio joj stan i sve u njemu. Ja sam dala nogu mužu, nisam mu ostavila pola kuće, još se za nju borim. Hrvatski sudovi jesu malo spori, ali je pravda dostižna. Moj unuk će dobiti moju polovicu kuće na svoj osamnaesti rođendan. Jučer je slavio drugi.
Počeli smo zajednički život u neboderu u podstanarskom stanu. Potpuno praznom. Njegov mu je prijatelj poklonio dva madraca obložena trideset godina starom spermom, tko zna kojih donora. Ništa nas nije smetalo.
Kad smo se jedne večeri vraćali u stan, ušla sam prije moga ljubavnika i uključila svjetlo. Tisuće žohara žurno je potražilo svoj topli dom. Žohari su moja noćna mora. Najodvratnija bića na svijetu.
Pa ipak sam ušla u onaj stan i legla na one madrace. Ništa, ništa, ništa i ništa me nije uznemiravalo. Nije me bilo briga ni za djecu koja su ostala s ocem, nisu mi nedostajali ni borovi koji su rasli u mom vrtu i koji su mi značili mnogo više od bivšeg muža. Kasnije su borovi umrli od tuge za mnom.
Djeca su me pitala zašto sam ih ostavila, rekla sam im da će shvatiti kad se razvedu. Danas imam dvoje krasne razvedene djece ali nisam sigurna da svoje nove partnere vole onoliko koliko sam ja pred trideset godina voljela moga.
Već sam vam rekla da me je napustio zbog sirotice koja mi nije ni do koljena, onda se vratio opuštena repa, primila sam ga nazad u ime dobrih sjećanja. Ostao je tri mjeseca.
Stalno je bio jako loše volje iako sam glumila da jedva čekam da s njim uskočim u krevet i kuhala sam mu omiljena jela. Njoke od kruha u lovačkom umaku, janjetinu ispod peke, orade na žaru, kupila sam ih u Metrou, gdje ih kupuju vrhunski opatijski restorani.
Naravno da sam promijenila boju kose. Najbolja hrvatska modna kreatorica Lela Draganić sašila mi je nekoliko ludih komada. Sako boje crvenoga vina, crnu jaknicu koja mi skida devet kilograma, crvenu haljinu za doček Nove godine...
Nećemo skupa dočekati Novu godinu jer je on jučer ušao u našu kuću, djelovao je izgubljeno, ovaj kapitalizam grize a mi nismo više mladi. Na stol sam

mu stavila teleći odrezak u posteljici od rukole i karameliziranog luka, sitne rajčice glumile su srce.
Bijeli stolnjak, božićni cvijet...
„Nisam gladan“, rekao je. I: „Nema smisla. Ovaj put odlazim i više se ne vraćam.“
Smrznula sam se pa odledila. U trenutku. Već sam imala jednu utakmicu u
nogama.
„Odlaziš? Odi! Tko te jebe!“ Pobacala sam hranu u kantu za smeće. Nije otišao, nego se zavalio u Ikeinu fotelju koju mi je kupio za pomirenje. Siva, napravljena prema njihovom starom modelu iz pedesetih. U originalu još uvijek sjedi vlasnik Ikee, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, poznat po tome da se ne razbacuje lovom.
Sjećam se kad mi ju je nakon pomirenja unio u kuću. Više me je usrećila ona nego njegov povratak. Ipak smo se na njoj kresnuli. Ja u znak zahvalnosti, on zbog osjećaja krivice. Čudno kako se muškarcima može dignuti na sve teme.
Volim kupovati namještaj, stalno skidati slike sa zidova pa vješati nove, trenutno su svi zidovi naše kuće prekriveni ženama Nikoline Ivezić. Najviše mi se sviđa ona na kojoj žena-konobarica nosi na pladnju odrubljenu glavu bivšeg muža. Da li sam vam to već rekla?
Iz džepa je izvukao neke papire. „Pogledaj.“ Nisam imala naočale. On ih je našao. „Vidi.“ Fotografija krasne kuće, tlocrt dvosobnog stana, balkon, pogled na more, kupatilo, blistavi ormarići, na balkonu cvijeće.
„Odlično“, rekla sam, „kad seliš?“
„Ja sam mislio da bi se ovaj stan mogao tebi svidjeti?“
„Meni?“
„Ja imam kuću.“
„Mi imamo kuću. Slušaj, ti odlaziš, svojoj si bivšoj ako se sjećaš, tisuću si se puta time hvalio, ’sve ostavio’, ’otišao sam samo sa koferom u ruci’, zašto ne nađeš kofer i ne odeš?“
„Druga su vremena. Ali, ako zaista želiš ostati u kući, možeš me isplatiti...“
„Čime?“
„O tome ti govorim. Ja ću tebe isplatiti ovim stanom.
„Ti si sve ove godine štedio, preciznije, krao od naše zajedničke love da bi
danas imao svoj stan kojim ćeš me ’isplatiti’? Koje si ti jebeno smeće. Odlazi!“
„Čuj, budi razumna. Zašto da odvjetnici na nama zarađuju? Pogledaj stan,
ako ti se svidi, brzo ćemo se dogovoriti.“
Otišla sam, potpuno šokirana. Stan je zaista lijep. I ima pogled na more, ono
što sam oduvijek željela. I dvije krasne sobe. I hrastov parket i klimu i tendu...
„To je njezin stan?“

„Da“, izgovorila je životinja žalosno me posmatrajući. Njemu je sve ovo teško padalo. Njemu? Gadu kome će ostati naša kuća i nova pička, ona prije ove nije bila useljiva.
„A gdje je namještaj?“
„Sutra možemo skočiti do Ikee, izaberi što god hoćeš, evo metra.“ U ruci je držao žuti metar i pružao mi tužnu šaku. „Ti izaberi, ja ću te voziti, onda ću naručiti kamion, tvoje stvari ćemo prebaciti ovamo...“
„Tko mi?“
„Šta mi?“
„Rekao si da ćemo mi moje stvari prebaciti. Tko mi?“
„Ti sigurno nećeš.“
„Ona i ti?“
„Ni ona i ja, postoje ljudi koji organiziraju selidbe. Sjećaš se kad smo mi useljavali u ono potkrovlje pa je naš kum dobio kilu noseći termopeć na sedmi kat?“ Svinja se nasmijala na sav glas.
„Neću“, rekla sam.
„Nećeš?“
„Neću.“
„Sjeti se. Od bivšeg muža otišla si gole guzice, a danas odlaziš i ulaziš u krasan stan. Što nedostaje ovom jebenom stanu?“
„Žohari“ rekla sam, „i tridesetogodišnja sperma.“

MUKE PO SEKSU


„Barem svakih devedeset dana jednom. To će vam poboljšati cirkulaciju, ubrzati rad crijeva, nećete toliko podrigivati.“ Doktor Nikolić je meni i mom mužu propisao terapiju seksom. „Nikako ne odbaciti lijekove koje pijete ali, kako sam rekao, svakih devedeset dana...“ Izašli smo iz ordinacije blago ošamućeni.
Četrdeset i pet smo godina u braku, imamo djecu i unučad i jako se volimo. Što ne znači da nam je posljednjih nekoliko godina padalo na pamet kresanje u bilo kakvom obliku. Moj je muž bio kapetan, pomorac kome su kurve svih boja brodićima dolazile do broda urlajući kako su „virdžin“. Doma bi se vratio nakon šest mjeseci učiteljici koja ga je jedva dočekala. Tada se učiteljice nisu ukrcavale ni na kakve brodove vrišteći kako su „virdžin“ iako smo živjeli u gradu na moru u čiju su luku ulazili ogromni brodovi. Želim reći, pred četrdesetak godina ja sam bila opsjednuta seksom onoliko koliko je moj muž bio opsjednut, možda, osjećajem krivice. Ali danas...
Seks me uopće ne zanima. Odlučila sam! Devedeseti dan je padao u četvrtak. Dok budem ležala pod mojim mužem i svoj obješeni trbuh trljala uz njegov, vratit ću se u prošlost i vrtjeti film star četrdeset i tri godine.
Kad sam ja bila učiteljica, jednom godišnje smo s djecom morali ići
„Putevima AVNOJ-a“. U autobusu su u pravilu bili samo žene i tri muškarca. Nastavnik tehničkog odgoja, nastavnik fizičkog odgoja i šofer. Nastavnik tehničkog odgoja bio je izrazito šepav, nekad djecu s problematičnim kukovima nisu vodili na pregled odmah nakon poroda. Nastavnik fizičkog odgoja volio je samo osmašice, a šofer je bio... šofer. Učiteljica i šofer? Nikad!
A onda smo jedne godine s puta prema „Putevima AVNOJ-a“ skrenuli prema Plitvicama. Te je godine u autobusu bio klinac koji je u našoj školi na određeno vrijeme predavao muzički. Zaista je izgledao kao man in black. Kad me je, svirajući na gitari, pitao što bih mu radila da je on drvosječa a ja dama... Iza jednog slapa, dok su djeca vrištala a jedno palo s čamca u vodu, ja sam drvosječi pokazala sve što mu jedna dama može učiniti na skretanju s puteva prema AVNOJ-u. Klinac se izgubio iz mog života, ali je ostao nezaboravljen.
U četvrtak se moj muž poput životinje mučio protiv podrigivanja. Hripao je. Ja sam se na Jezerima valjala s klincem koji je izgledao kao man in black. Zaista je ličio na Johnnya Casha. „If I were a carpenter, and you were a lady...“

Uzalud, na Plitvičkim jezerima zemlja je bila tvrda, jedna me vlažna grana tresnula po čelu, bojala sam se da na nas ne naleti neko od naše unučadi. Muževljevo dahtanje me strašilo. Što ako u borbi za život umre na meni? Kako ću ga zbaciti sa sebe? Ima sto dvadeset kila. Da sam bar kupila onaj mobitel s velikim brojkama i crvenim dugmetom koje, kad ga pritisneš, uključi sirenu koja mrtve iz groba diže. Ne! Ja sam baš htjela iPhone. A stalno mu puca veza.
Onda sam na radiju čula da je moja najjjjjjjjjjdraža, ma baš najjjjjjjjjdraža pisačica Alice Munro dobila Nobela. Mahala sam guzicom poput luđakinje, željela sam se muža osloboditi pod hitno. On je to krivo shvatio pa kratko zaroktao. Zagrlila sam mu prastari vrat i šapnula: „Volim te.“
Ovoga trena po stoti put čitam Služba, družba, prošnja, ljubav, brak. I uživam. Baš uživam. Preda mnom je devedeset dana slobode. Nije to malo dana. U našim godinama to može čak prerasti u doživotnu slobodu.
Doživotno Slobodan! Kako to mora biti krasan osjećaj. Čitati, Munro, čitati Munro, čitati Munro. A sirotani se oko tebe moraju jebati.

DANAS JE SEDMI MART


Kad sam se rodila, moj je otac bio očajan. Žensko. Kad se rodila moja pokojna sestra, svijet mu se srušio na mužjačku glavu. Zadrti Primorac opsjednut strahom da mu doma rastu čak dvije buduće kurve maltretirao nas je na sve moguće načine. Kaišem, šakama, opakom jezičinom.
Jezičina je i najviše boljela. Bio je siguran da će nas mlaćenjem pretvoriti u izvrsne kuharice, u mom se slučaju zajebao, jako, vezilje, pletilje i krojačice. Ne znam da li je očekivao da mu rodimo unuke, ako jest bio je siguran da ćemo roditi djecu i biti djevice.
Sto puta mi je knjigu iščupao iz ruke urlajući kako mi ona „neće kruha dat“. Ovo mi nije prvi put da se obračunavam s mrtvim ocem. Žao mi je što i mrtav u meni budi ubilački bijes. Jednom sam ga pokušala ubiti. Nije mi uspjelo i lagala bih kad bih rekla da žalim zbog toga.
Zašto mi otac ne izlazi iz glave? Ne volim ga mrtvoga onako kako ga nisam voljela živoga zato jer je u mene usadio tezu da su svi muškarci u suštini svinje koje samo rokću na različite načine. Žao mi je što iz svoje kože ne mogu.
O mužjacima, zahvaljujući činjenici da sam okružena muškarcima koji s mužjacima veze nemaju, razmišljam samo s vremena na vrijeme. Ne želim si trovati dane koji su mi preostali. Nažalost, kad se približi Osmi mart, ne mogu a da posebno žestoko oko sebe ne osjetim strašnu mržnju koju hrvatski gadovi u sebi za nas čuvaju kao zjenicu oka svog.
Davno sam spoznala da pripadam vrsti koju ona druga vrsta želi umlatiti na tisuću maštovitih načina. Ja se ne dam. Oni mrze mene, ali ni u ludilu toliko koliko ja mrzim njih. Na svoga sam oca. Kad volem - volem, kad ne volem... Mrzim. I uvijek pružam otpor. Na ovome svijetu ne postoji muškarac koga volim više nego sebe ili, ne daj bože, bezuvjetno. Ili će biti sve po mom ili neće biti!
Mislite da ja i nisam neka ženska, da sam zapravo muško? Nema šanse. Ja sam prava ženska, drago mi je da sam ženska i nema tog mužjaka koji će u meni probuditi osjećaj krivice jer ne mogu pišati stojećki.
Nije sve u pišanju. Ima nešto i u ogromnoj ljubavi koju osjećam prema sebi i svojim sestrama. Znam da nam nikad svaki dan neće biti Osmi mart. Imamo sitnije šake, manje kila i manje mržnje u sebi. Slabije smo, nema veze, ali u borbi

je spas. Treba sutra proslaviti Osmi mart. Velika je stvar biti žena. Velika ko kuća. Zato, cure, zabavite se sutra.
Zašto pišem danas? Zato jer ću se večeras napiti i najvjerojatnije prespavati
naš praznik.

DAN ŠTAKORA


Prije nekoliko je godina jedan od hrvatskih mužjaka na sudu pobio nekoliko žena. Bio je van sebe jer je njegova kućna robinja odlučila išetati iz kaveza. Da se nikad ne zaboravi, hrvatske žene su dobile Dan protiv zlostavljanja žena, ako se to tako zove, a to je danas. Portali, pisani mediji i televizije objavljivat će
„zastrašujuće podatke“. Koliko ih se ubije godišnje, koliko prebije, teško tjelesno ozlijedi, lako tjelesno ozlijedi, koliko imamo sigurnih kuća, koliko bismo trebali imati sigurnih kuća...
Nećemo čuti na koliko godina robije se u pravilu osuđuju ubojice bivših kućnih ljubimaca jer to i nije neki podatak. Ubojice su uvijek, pustimo one koji samo lakotjelesno udaraju, u afektu. A kad si u afektu, to ti je olakotna okolnost. Ima raznih vrsta afekata. Može li normalan muškarac ne biti u afektu kad mu konobarica pijanome kaže da se smiri? Zbog toga je ovih dana ugledni dubrovački „domoljubni pjesnik“, skraćeno pjesnik, konobarici razvalio glavu. Još uvijek ne znamo, nećemo ni saznati, kakve je sve povrede zaradila konobarica na radnom mjestu jer to nije podatak. Podatak je da je pjesnik objavio zbirku pjesama. Može li biti kriv čovjek koji se bavi pjesništvom i još domoljubnim? Da je ono malo govno šutjelo, ne bi dobilo batine. Da je šutjelo, možda bi pjesnik napisao još jednu pjesmu. Žene znaju ubiti pjesnika u pjesniku pa zato pjesnici u njima ubijaju boga. Jebala ga domovina.
A onaj koji je pred mjesec dana ženi odrezao nos, razvalio grkljan, bla, bla, bla... Može li tako nešto učiniti normalan čovjek? Eto vidite. Da ga nije isprovocirala, imala bi i nos i grkljan i još bi mogla gutati miksanu hranu. A onaj...
Pun mi je kurac priča iz života hrvatskih žena. Socijalne službe im otimaju djecu jer nemaju posla a ni love kad ih muž otjera iz kuće. Adrese tajnih kuća znaju svi hrvatski zlostavljači. Hrvatske političarke već dvadeset godina ništa ne čine da bi pomogle svojim sestrama zato jer im prebijene i pokojnice nisu sestre. Jebe se njima za zakone i ženska prava. Fotkaju se u mrežastim čarapama, plešu oko štange, lupetaju i na engleskom i na hrvatskom, putuju svijetom za tisuće eura mjesečno i poduzećima u vlasništvu njihovih muževa osiguravaju poslove s državom. One koje se bave socijalom na sebi nose haljine od nekoliko tisuća kuna, o torbama, za koje izjavljuju da su kopije, da se ne govori. Naše političarke

sjede u Saboru desetljećima. Prije ćemo se riješiti osiromašenog urana iz
Jadrana nego njih. One su Hrvatski Saborski Zlatni Stafilokok.
Na hrvatskim sudovima odjebane žene čekaju na pravdu desetljećima. Kad je dobiju, to se dogodilo ovih dana jednoj bijednici, osamdeset-i-nešto-godišnji muž ju je umlatio. Kad hrvatski mužjak ostane bez ženke svojom ili njenom voljom, ona ne prestaje biti njegovo vlasništvo. Njeno pravo na doživotnu robiju osiguravaju joj svi hrvatski zakoni, političari, socijalne službe, sudovi... Hrvatske žene se u Jebenoj Našoj tretira poput štakora.
Kad god napišem nešto na ovu temu, jave mi se mužjaci koji mi poručuju kako je naše žensko „verbalno“ zlostavljanje gore od noža. Ženski jezik je ugriz anakonde, nož u srce, vađenje očiju bez anestezije, čupanje noktiju, lijevanje tekućeg metala u grlo...
Slažem se sa žrtvama našeg verbalizma. Pate, jako pate. Treba im skratiti muke. Zato molim zlostavljačice da promijene metodu. Nemojte ih verbalizirati, razvalite im sjekirom glavu dok na kauču pijani ili trijezni hrču. Ako nemate sjekire, valjda imate onaj široki nož kojim se sjecka... Ja sam zaboravila čemu koji nož služi jer već dvadeset i pet godina živim bez inspiracije. Što nikako ne znači i da sam došla do imovine koju sam u pokojnom braku stekla. Dvadeset i pet godina vučem se po sudovima! Ej?! DVADESET I PET GODINA!
Nisu svi muškarci isti? Ovo nije tekst o muškarcima. Ovo je tekst o krupnom
otpadu.

ĐOKAD


Ne mislim da su svi muškarci niža bića, ali svi muškarci jesu jadna bića. Posebno kad krene proljeće. Zašto siročići baš u proljeće moraju biti seksualno hiperaktivni? Ovih dana svakih pola sata gledamo reklame koje će jadničcima pomoći da njihov đoko bude tvrd poput armiranog betona.
Farmaceutska industrija im šalje poruku. Moraš jebati u sedamdesetoj onako kako si jebao u sedamnaestoj. Međutim... Čula sam da dečki imaju prostatu. To je neka žlijezda koja im otekne pa između četrdeset pete i sto pete otežano piške. Zato im se stalno nude prostamin, prostatin, prostasol, prostamol. Frka je velika jer pišanje ima neke veze s tucanjem. Muškarci bi mogli bez pišanja, bez kresanja nikako.
Zanimljive su te reklame. Vidiš sijedog muškarca, pedeset i pet mu je godina tek. U jednom trenutku tužno gleda u gumeno crijevo iz kojega kapi tužno padaju na suhu travu, onda vrtlar u sebe ubaci prostamlaz. Kakva promjena, čovječe?! Iz cijevi štrcne tako visoko da susjedu opere krov od kuće. Svo to zalijevanje vrta nekako je ponižavajuće. Zašto dečki ne mogu progutati direktnu poruku? Zato jer im je netko rekao da sve na svijetu stalna mijena jest osim čvrstoće njihova kurca.
Onaj sredovječni gospodin na našoj je televiziji vlažio vrt prošle godine. Ove je bolje prošao. Na ekranu se najprije ukaže fenomenalna dvadesetogodišnja ženska guzica u crnoj, uskoj miniminiminisuknji. Noge dugačke dva metra stupaju prema klupi u parku na kojoj ih čeka sjedokosi muškarac. Ne vidimo ženi glavu, što će ženi glava, u prvom je planu Njegov osmijeh. Veseljak se znakovito smije jer zna što čeka Noge kad on proguta dokoplex.
U tom džordžu... Da, definitivno, bolje zvuči džordž nego đoka. U tom džordžu postoje, nemojte me držati za riječ, anatomija mi nije jača strana, nekakve vene i arterije. Neke od tih žila koje bi trebale biti široke se sužavaju a one koje bi trebale biti uske se proširuju. Kurac te promjene tumači kao zapovijed: moraš biti puž i spavati zimski san do smrti!
Zato on, umjesto da se, kad u blizini osjeti suprugu svoga vlasnika, pretvori u bejzbol palicu, ostaje šaka jada. Njegov šef to ne tumači onim sužavanjima i proširivanjima, nego uzrok vidi u mlohavoj guzici svoje žene. Kreće u lov na tvrđe i tuđe meso. Vjeruje da je tvrdoća zarazna a tuđe meso pužomor.

Najnoviji primjer iz života. Predsjednik Obama sindrom puža liječi, navodno, krešući jedinu preživjelu Kenedicu koja je američka ambasadorica u Japanu. Bila je predražesna curica na pogrebu svoga oca. Bože, kako vrijeme leti!
Elem, kad vlasnici uspavanih slinavaca shvate da im jedino kemija može pomoći, krenu gutati tvrdoplexe, udriplexe i prodriplexe dok ih smrt od žena ne rastavi.
Zašto pišem o ovoj temi? Zato jer sam žena, dakle, privilegirano biće. Nama se nakon četrdesete baš ništa ne dešava. U strop možemo jednako strastveno gledati kao i u četrnaestoj i razmišljati o košuljici.
Kupit ćemo je u Haendemu kad, ako, puž, najzad, pljucne.

O MIŠEVIMA


Jučer je to bilo. Uskočila sam u auto, stala na semaforu i ugledala grupu klinaca s torbama na leđima. Gubitnici. Završit će osnovnu školu, krenuti u srednju, diplomirati, zaposliti se a onda će im netko jebati mater. Izrodit će djecu koja će s torbom na leđima krenuti u školu, iz automobila će ih gledati žena mojih godina kojoj je pun kurac svega.
Moja kći ima šeficu kuju koja je u svoj petogodišnji plan ubacila jebanje podređenih. Nitko iz grupe robova ne diže glas. A kad sam ja bila mlada... Ne, nisu vremena bila druga, ljudi su bili drugi. Nisu svi bili miševi. Ne razumijem moju djecu miševe. Kad ih čujem kako kukaju, poželim odšetati do njihovih firmi i popričati sa onim kujama i nedojebanim klincima robovlasnicima.
Jednoj od kuja rekla bih da moje dijete više neće tucati. Što je potucala, potucala je! Gledala bih je ravno u oči, pazila da naš razgovor nitko ne može čuti, to bi bilo malo teško jer su sve sobe u modernim firmama pod kamerama... Uhvatila bih je ispred zgrade. I dala joj do znanja da ću joj, ako se ne opusti, slomiti vrat. I slomila bih joj ga.
Pojma nemam zašto moja i vaša djeca sve ovo trpe. Od koga su naučila stajati spuštene glave i mahati repom kad im se približi njihov osobni zlostavljač ili zlostavljačica? Pokušavam svojoj djeci objasniti da se od agresije mogu obraniti samo agresijom. Prebij agresora, ubij ga. Ako ne možeš sam, plati nekome. Ja ću ti dati lovu. Kad bi svako naše dijete svoga zlostavljača i kujetinu razbilo, priča bi se promijenila. Jebeš pušenje priča, kad jednom u Hrvatskoj dobiješ otkaz, više nećeš nikad...
Više nećeš nikad... Što više nećeš nikad? Kuji lizati gadnu guzicu? Šefu pušiti neopranog đokadina? Čujem moju djecu, čujem vašu djecu, ne živi se od stava, živi se od plaće. A što možete vi s tih vaših četiri tisuće kuna? Koliko vam ostane kad platite vrtić, najam, struju, vodu... Zaista mislite da vam se isplati svakoga dana gutati hrpu masnih govana?
Pružite otpor! I robovlasnici su samo hrpa mesa i kostiju. Trenutno ste u prednosti jer su navikli da se ponašate poput dreka na cesti. Pružite otpor, kukavice jebene! Sačekajte ih uvečer nakon posla, tresnite ih toljagom po glavušini, šutnite ih nogom u glavu dok budu ležali na asvaltu i molili milost.

Da, budite obučeni u tamno, imajte na glavi kapuljaču i rukavice na rukama. Policija vas nikad neće otkriti jer hrvatska policija, to je strogo čuvan podatak, nikad nikoga ne uhvati. Idućeg se jutra čudite zašto je kuja u bolnici. Dok on ili ona budu liječili rane, pobrinite se da se dočepate njihovog mjesta. A onda, oprez. Od firme do kuće voziti se kolima. Nikad biti sam na cesti. Platiti zaštitare koji će čuvati i vas i vašu dječicu.
Da li je to smisao života? Pretvoriti se iz bijednog miša u podlu svinju? Ima li nešto između? Nema! Moja dva miša nisu sama izabrala život koji žive. Očajni su, ali ne žele moju pomoć. Misle da će pravda pobijediti na kraju. Tko ih jebe. Znam adrese, znam kuda se kreću, znam kada izlaze iz firme a imam i palicu. Štakora i štakoricu pretvorit ću u hrpu kože, dlaka, kostiju i krvi.
JA NISAM MIŠ!

ODJEBI, DRAGI


Sudeći po tekstovima u novinama i na portalima, za nas žene ljeto je godišnje doba kad se moramo posebno potruditi da bismo Ga zadržale. Postoji nekoliko tisuća načina. Danas sam saznala da bih morala muža s vremena na vrijeme pogledati „onako teleći“ i „onako zaljubljeno“, nepoznati autor tvrdi da sam ga tako gledala pred dvadeset i pet godina.
Jako je dobro za vezu kad žena partnera „vragolasto“ na sred ceste potapše po guzici. Muškarci vole vragolanke. Svaka normalna žena zna i da ga ujutro, odmah nakon buđenja, mora zgrabiti za đoku jer je baš u tu uru njegova zvijer najproždrljivija. Tko nam garantira da On ujutro više želi seks od pišanja? Da, ovo sam zaboravila, svaka bi žena bar jednom mjesečno partnera trebala dočekati obučena u seksi grudnjak, haltere, na nogama šiljate pete kojima će Ga ubadati u leđa dok On bude orgazmično tulio: „Tooooooooo, Katarina!“ Tko je Katarina?
U tiskovinama i na portalima ne mogu naći tekst „Kako Je zadržati“. A recepti postoje. Kad se skupa vratite s posla, baciti se na kauč i reći: „Jebote, kako te želim, dragi!“ On će odgovoriti: „Ja bih nešto pojeo.“ Na to morate reći:
„I ja bih nešto pojela, ljubavi moja jedina.“ On bi trebao krenuti prema
štednjaku dok bi ga po guzici šibao „onako teleći“ i „onako zaljubljen“ pogled.
Kad se odmorite, krenite prema sobi i presvucite se u prljavu ljetnu haljinicu bez rukava, vratite se na kauč, dignite noge na stolicu, listajte Gloriju u kojoj Katica ponosno nosi budućeg kralja pa, dok žvačete tunu i list salate, izgovorite:
„Vidi, zlato, super je ovaj tekst ’Kako Je zadržati’. Svaki muškarac koji želi ostati sa svojom dragom mora kuhati njena omiljena jela, povremeno na nju baciti bikovski pogled, dočekati je jednom mjesečno u svilenim tangama koje će na ključnom mjestu imati glavu tigra, biti opran, vragolast pa je zgrabiti za sisu na večeri s prijateljima, glačati, donositi doma plaću, ubacivati prljavu odjeću u mašinu, kuhati svaki dan, oslobađati suđe od ostataka hrane i uvaljivati ga u suđericu... Mili, sviđa ti se riječ suđerica? Voditi djecu u vrtić, izvoditi djecu iz vrtića, dizati se noću kad dijete krene pišati, kakati, kašljati ili bi htjelo sladoled od jagoda. Ženu muškarac može zadržati ako svoju majku zadrži u njenoj kući a oca osobno vozi na utakmicu ili snimanje kuka. Ženu muškarac može zadržati i

ako đoku drži u gaćama svaki put kad se ona strovali u krevet u pola jedan
ujutro.“
Eto savjeta za dečke koji Nju žele zadržati. Vidite, nijedan od njih nas ne želi, a mi ipak navlačimo haltere i štikle? Zašto nam nikad nitko nije rekao: „Cure, za sreću je potrebno jedno.“

ČEMU SLUŽE MUŠKARCI?


Čemu služe muškarci? Ima milijun odgovora. Da nema njih ne bismo tupo buljile u mobitel i pitale se, da li još uvijek važi ona prastara, na njemu je da trči, na meni da se spotaknem. Neću nazvati prva, neću nazvati prva, neću nazvati prva... Pa onda nazovemo.
Da nema muškaraca, ne bismo imale djecu i proklinjale do smrti sate kad smo na ginekološkom stolu urlale ili samo stenjale, epiduralna je zakon, dok iz nas nije izašlo tri i pol kile mesa. Jebeno meso nikako da dobije dvojku, da diplomira, da se uda, da se oženi, da zaradi nešto, da se odseli, da se iseli...
Da nema muškaraca, ne bismo znale što su sud i sudovanja. Stan u kome živimo bio bi naš, alimentacija nam ne bi život značila, ne bismo glačale košulje, prale smrdljive majice ako je opsjednut treninzima, gledale prijenose nogometnih utakmica i snookera. Nekako nam je postalo normalno buljiti u bolesnike kako trče za loptom ali snooker... Snooker, jebote! Štap, loptica, rupa, polumrak, napeta guzičica u sjajnim hlačama...
Da nema muškaraca, ne bismo čitavo stoljeće čitale studije, autori muškarci, koji je ženski orgazam pravi orgazam. Genitalni? Klitoralni? Naučile smo. Klitoralni je lažni orgazam, perverzni orgazam, tako svršavaju žene koje nisu prave žene, vaginalistice su normalne. Sve dečki znaju. Zato u svakom filmu vidimo kako ona sladostrasno vrišti čim joj ga on stavi, a stavi joj ga, ako mu nije žena, već u uskom hodniku njene majušne garsonijere. Jebe se njemu za njezin klitoris kad zna da žena doživi orgazam čim joj ga uvuče.
Da nema muškaraca, ne bismo odlazile na Traumu da nam vilicu spoje žicom ni na hitni trakt da nam isperu želudac. Da nema muškaraca, ne bismo pušile priču kako nam je najsretniji dan u životu kad u bijelom, s krpom dugačkom tri metra koja se vuče za nama, izgovaramo „da“ nečemu bez čega smo nešto.
Da nema muškaraca, nikad ne bismo morale vaginalno svršiti a život bez svršavanja nema smisla. Razvaljena labrnja, deriščad o kojoj sama brineš, kronični nedostatak love... Nema veze, tvoj smisao života jest pod hitno naći nekoga tko će ti ga uvaliti, najprije neslužbeno a onda službeno. Sve koje u to ne vjeruju neka pogledaju bilo koji film, bilo koju seriju ili dokumentarac o Prvom svjetskom ratu.

Gotovo je! Ovih su dana dvije ženske izmislile vibrator koji se prilijepi uz klitoris, ne trebaju ti ruke, sve sam radi. Nešto kao onaj usisivač u obliku diska. Istovremeno tvoj muškarac može biti u tebi i baviti se sobom. Dok vibrator vibrira, možeš opušteno razmišljati o čemu te volja. Kupit one gležnjače ili ne? A onu zelenu dasku na kojoj se sjecka samo povrće? Ne bi se smjelo na istoj dasci mlatiti po mesu i povrću. Oh, oh, oh, svršavam, kad će on, najzad, roknuti?
Aleluja, aleluja. Nema više glume, nema više, tu, lijevo, malo desno, ne, prema sredini... Jebote, ja sam frigidna, da li će nazvati, zašto ne zove... Gotovo je! Uskoro će žene željne seksa vibrić u obliku žabe staviti na klitić pa totalno opušteno gledati u mob. Zvat će? Neće zvat? Tko ga jebe, svršaaaaaaavaaaaaaaaaaaaam!
Čemu služe muškarci? Pitajte ribu želi li za rođendan bicikl.

III

ČEMU SLUŽE DJECA?




DJECA #1


Prva godina:„Daj mi sisu!“
Četvrta godina:„Pljunuo sam tetu u vrtiću jer je glupa.“
Peta godina:„Svi u vrtiću imaju ljepši mobitel od mene.“
Sedma godina:„Učiteljica je krava. Da, ja ću stalno biti na netu i bit ću i bit ću i bit ću! I ti si krava!“
Četrnaesta godina:„Ako me budeš tlačila, pljusnut ću te.“
Petnaesta godina:„Ne seri! Danas svi puše marihuanu.“
Šesnaesta godina:„Boli me kurac za zakon. Bit ću vani dok me bude volja!“
Osamnaesta godina:„Zašto pizdiš? Položit ću maturu na jesen.“
Devetnaesta godina:„Tvoja je ideja bila da upišem faks, tvoj je i problem tko će to platit.“
Dvadeset osma godina:„A vi ste srali da nikad neću diplomirat!“
Trideseta godina:„Nećemo poklone, dajte nam lovu.“
Trideset prva godina:„Mali će kod vas biti preko vikenda.“
Trideset druga godina:„Koji će vam kurac tako veliki stan? Dignite kredit pa
si kupite garsonijeru. Nas je troje, vas je dvoje.“
Trideset treća godina:„Imaš koju kunu? Rak? Danas svi imaju rak.“
Četrdeseta godina:„Daj nešto love, moramo malome platiti instrukcije,
profesori su mu kreteni.“
Četrdeset prva godina:„Stvarno nemate ni kinte? Na koji kurac trošite? A
nama je crknuo auto.“
Četrdeset peta godina:„Ovaj starački dom je prva liga. Žohar na salati? Ne
jedi salatu.“
Četrdeset šesta godina:„Stara, ako si zaista tako žalosna, skoči kroz prozor.
Kako bi se tek osjećala da ti je klinac u pritvoru.“
Pedeseta godina:„Stvarno te boli? Koga danas ne boli? Ne zajebavaj!“

DJECA #2


Htjela sam bebe više nego išta na ovome svijetu. Mirišljave, dva zuba gore, dva zuba dolje, debele nogice. Željela sam da mi kikotavi smijeh mojih beba bude muzika na grobu.
Kad sam dobila djecu spoznala sam Ljubav. Nije izgledala kako sam je zamišljala. Kad bih u tri ujutro u dječjim krevetićima ugledala svoju mrtvu djecu, tresla bih ih dok ne bi krenula vrištati. Ipak dišu! Koja sreća! Često sam umirala. Jednom kad sam sina izgubila u robnoj kući, drugi put kad mi je kći nestala na plaži, stoti put kad sam u deset ujutro vidjela dvadesetogodišnjeg sina kako se vraća iz života iako sam ja te noći, dok sam vrtila brojeve bolnica, policije i mrtvačnice, deset puta bila na njegovom pogrebu.
Neki ljudi tvrde da bebe prestaju biti bebe u osamnaestoj. U osamnaestoj?! Koja glupost! Drugi su sigurni, djeca prestaju biti djeca kad diplomiraju, kad nađu posao, kad odu od kuće. Tada više ne treba brinuti što jedu, kad jedu, da li jedu, jesu li zaista prestala pušiti i izlaziti zimi iz kuće bez kape na glavi.
Moja djeca su diplomirala, zaposlila se, imaju vlastitu djecu, što nikako ne znači da nisu bespomoćne bebe. Sijeda kosa moga sina ništa ne govori o njegovoj dobi. Nazivam ih bar tri puta dnevno. Da nije mene, ne bi znala da će danas poslijepodne biti pljuskova iako to tako ne izgleda. Jutros sam im u šest rekla da moraju uzeti kišobrane. On se zahvalio a ona je rekla da je gnjavim. Kako to misliš, ja te gnjavim? Ja te gnjavim? Može li majka gnjaviti djecu, svoju djecu?
On misli da dijete u četrdeset i drugoj nije dijete?! Ona misli da dijete u trideset i sedmoj nije dijete?! Ja sam vas rodila, vi ste moja djeca! Što si danas kuhala? Ti znaš da bi morala izbaciti mlijeko iz prehrane i odvesti sina doktoru? Blijed je, možda mu nedostaje željeza? Zašto bih išla psihijatrici koja je mama tvoje najbolje prijateljice pa mi neće ništa naplatiti?
Bila sam kod psihijatrice jer želim pokazati svome djetetu da ga doživljavam ozbiljno. Kad se majka tako odnosi prema svojoj bebi, jača njeno samopouzdanje. Psihijatrica mi je rekla da sam majka kvočka, previše sam posesivna, ne dam odraslim ljudima da slobodno lete. Odrasli ljudi? Da je moj sin odrastao čovjek, ne bi odlazio na plažu bez zaštitne kreme. Da je moja kći odrasla osoba, ne bi u kafiću naručivala kokakolu sa ledom. Rekla sam joj sto

puta što je kokakola i kako dečki iz ledomata vade kockice leda. Prstima. Postoje istraživanja o tome koliko muškaraca nakon obavljanja nužde pere ruke. Nula posto. Istraživanja pokazuju i da u kockici leda ima više bakterija nego u zahodskoj školjci. Moje dijete ne želi znati da joj je glava u torbi svaki put kad naruči kokakolu sa ledom.
Psihijatrica me ne razumije. Nije istina da sam majka kvočka. Ja svoju djecu volim i znam razliku između ljubavi i potrebe za kontrolom! Čula sam je kako urla u slušalicu: „Molim te, uzmi taksi, nemoj dijete ti voziti u vrtić, znaš da ti vožnja ne ide. Kakve to veze ima što vozačku dozvolu imaš dvadeset i pet godina?“ Današnja djeca ne bi smjela voziti. Promet je strašan.
Da li bih ponovno rodila da znam ovo što danas znam? Naravno. Ako budem živa i zdrava do šezdesetog rođendana moga sina i pedeset i petog moje kćeri, moj će život biti ispunjen. Lijegat ću prestravljena, budit se prestravljena. Život bez ljubavi nema smisla.

ZAŠTO RAĐAMO?


Zašto rađamo? A tko će nas voditi u bolnicu kad u sedamdesetoj slomimo kuk? Kome ćemo godinama govoriti da je On svinja, kad nas ostavi otac našeg djeteta? Da nismo rodile, neke od nas nikad ne bi upoznale sreću koja te zgrabi kad ti dijete stupi na pozornicu i tamo dvadeset minuta bude gerber u vazi.
Zašto rađamo? Zato jer idućih četrdeset godina svaki dan možemo same sa sobom razgovarati i analizirati kako se može najveća ljubav pretvoriti u očaj. One koje ne rode žive u vječnom muku jer, kako je znala reći moja nona, u životu nemaju ni žalosti ni radosti. Postoji milijun razloga zašto se većina od nas ipak odluči ili se odlučila ne popiti pilulu i krenuti u avanturu koja će ti na neki od milijun načina doći glave.
Rodila sam. U koju grupu ja spadam? U nekoliko od njih. Željela sam bića koja će me vječno voljeti onako kako su me voljela kad su imala četiri godine. Zajebala sam se. Da se opet rodim... Imala bih djecu. Čovjek u mojim godinama stalno sa sobom nosi mobitel koji mu zazvoni onoliko puta koliko često svome djetetu napiše poruku, nazovi me, hitno je! Kakav bi mi život bio bez zvonjave?
Ja volim djecu. Mrzim kad ih se u medijima naziva „Slatki Trbuščić“ ili
„Jedva Vidljivi Trbuščić“. Ženu koja se „mjesec dana nakon poroda“ ukazala na pozornici u mrežastim čarapama tanka poput vlati trave slavi se poput boginje. Zašto moderna žena uporno želi biti i trudna i ravna? Koja je uloga djece u životu trudnica dasaka?
Za gospođu Pitt djeca su ilustratori njene vjenčanice i šarena ekipa s kojom se okolo fotka da bi svijetu pokazala da se može biti i svjetska glumica i političarka, žena koja svakoga dana nekoliko sati provede u teretani i Majka. Ništa ne znamo o vojsci dadilja njene djece. Najvećoj zvijezdi na našem estradnom nebu dijete služi kao modni dodatak. Nešto što tatu drži na kratkoj uzici. Lutak koji ima kravatu u boji mamine haljine. Poznate, uspješne žene ne bi smjele biti majke jer karijera i majčinstvo baš i ne idu skupa?
Jebeno je biti mama. Nesretnice koje beskrajno vole svoju djecu pate od kroničnog nedostatka sna i prava na dva slobodna sata dnevno. Poznate mame možda osjećaju laganu nelagodu dok svoje dijete ljube kad su fotografi u blizini a ono pruža ručice dadilji ili noni.

Jebeno je i dijete biti. Žena koja te je rodila svakoga dana u tjednu ostavlja dio sebe iza kase u nekom marketu. Mama ti može biti i užasnuta zvijezda koja zna da u četrdeset i petoj mora imati dvadeset dok joj ti, za potrebe snimanja, guraš malu glavu u ekstenzije.
Da smo već u trbuhu znali tko je nosačica vode u kojoj smo se praćakali, mnogi od nas bi se veselo utopili. Da su neke prije začeća znale da je „djetetu ljubav najpotrebnija onda kad je najmanje zaslužuje“, kako jednom reče Erma Bombek, danas bi u torbi nosile mobitel koji nikad neće zazvoniti.
Kome je gore? Ribi ili bazenu?