Čarls Dikens-Velika očekivanja

26 Poglavlje
Dogodilo se, kako je Wemmick unaprijed rekao, te sam ubrzo imao prilike usporediti stan moga skrbnika s onim njegova blagajnika i namještenika. Kada sam iz Walwortha došao u poslovnicu, moj je skrbnik bio u svojoj sobi i umivao ruke mirisavim sapunom. Dozove me k sebi te pozove mene i moje prijatelje na ručak, na što me je Wemmick već prije pripremio. — Bez ikakvih ceremonija — glasio je uvjet — i nipošto u večernjem odijelu! Recimo — sutra.
Zapitah, kamo da dođem (jer nisam imao ni pojma gdje stanuje). Budući da mu je jedno od glavnih načela bilo nikada ništa ne priznati, reče:
Dođite ovamo, ja ću vas povesti sebi kući. — Spomenut ću tom prilikom da je svaki put prao ruke poput kakva ranara ili zubara kad bi otpremio stranku. U sobi je imao pregradak, gdje je mirisalo na sapun kao u kakvoj parfumeriji. Na vratima je između dvije prečke bio pričvršćen velik ručnik da ga se moglo potezati gore i dolje. Jaggers bi umivao ruke i onda ih trljao i brisao duž čitava ručnika kad god bi došao iz policijske sudnice ili ispratio klijenta iz sobe. Kada sam se idućeg dana u šest sati s prijateljima pojavio kod njega, čini se da je prije toga bio zaposlen nekim osobito zamršenim i mračnim slučajem, jer ga zatekosmo gdje, s glavom zaturenom u pregradak, umiva ne samo ruke, nego i lice, a čak je ispirao grlo. Štoviše, kada je to završio i dobro se istrljao po svoj dužini svog pokretnog ručnika, prije no što je obukao kaput, izvadio je još i nožić da ispod nokata ostruže sve što je moglo još preostati od onog slučaja.
Kada smo izašli, na ulici su se kao obično šuljali ljudi, koji su očigledno nestrpljivo čekali da s njim govore; no u mirisu sapuna, što je poput nekog oblaka lebdio oko njegove osobe, bilo je nečeg tako uvjerljivog da su ljudi za taj dan odustali od svoje namjere. Koračajući u pravcu zapada, svaki čas bi ga neko lice iz ulične svjetine prepoznalo, a kad god bi se to dogodilo, on bi u razgovoru sa mnom povisio glas, no inače ne bi ni na koji drugi način nekoga prepoznavao ili se osvrtao na to kad bi ga netko drugi prepoznao.
Poveo nas je u Gerrard Street, u četvrti Soho, do neke kuće na južnoj strani ulice. Bila je to prilično gospodska kuća, ali zapuštena, te je bilo krajnje vrijeme da je nanovo okreče, a i prozori su bili prljavi. Izvadi ključ, otvori vrata, i mi udosmo u kameni, mračan i pusti trijem, kroz koji je
rijetko kada tko prolazio, a zatim dospjesmo tamnosmedim stepenicama do triju tamnih usporednih soba u prvom katu. Drvena je zidna oplata bila ukrašena rezbarenim vijencima, i dok je domaćin stajao među tim girlandama da nam zaželi dobrodošlicu, dosjetih se na kakve su omče bili nalik ti zavojiti vijenci.
Večera je bila spremljena u najljepšoj sobi; druga je bila soba za oblačenje, a treća spavaonica. Obavijestio nas je da je čitavu kuću unajmio, ali da se rijetko kad služi ostalim prostorijama, osim onih što ih vidjesmo. Stolni je pribor bio solidan — srebrnine, dašto, nije bilo — a pokraj njegova stolca nalazio se masivan pokretan stol, na kojem je bilo različitih boca, vrčeva i četiri zdjele voća za zasladu. Opazio sam da je sve vrijeme sam točio i svime nas posluživao.
U sobi se nalazio ormar s knjigama. Vidio sam po natpisima na njima da im je sadržaj krivični postupak, krivično pravo, biografije zločinaca, parnički zapisnici, zakoni i slično. Sav je namještaj bio solidan i dobar, baš kao njegov sat i lanac. No sve je imalo neki službeni pečat. Nigdje nije bilo vidjeti nečega što bi služilo samo za ukras. U kutu je stajao stolić sa spisima i svjetiljkom sa sjenilom, kao da je sa sobom ponio i svoju poslovnicu da bi ponekad, uvečer, mogao i kod kuće nastaviti rad.
Budući da je dosad jedva i opazio moja tri druga — jer smo samo on i ja hodali zajedno — sada je, davši znak zvoncem, stajao na sagu pred kaminom i promatrao ih pronicavim pogledima. Na moje veliko iznenađenje, kao da se uglavnom, ako ne isključivo, zanimao za Drummlea.
Stavivši mi svoju golemu ruku na rame, odvuče me do prozora i zapita:
Pipe, ne mogu razaznati jednog od drugoga. Tko je onaj Pauk?
Pauk? — začudih se.
Da, ono mrljasto, koprcavo, mrzovoljasto čeljade?
To je Bentley Drummle — odgovorih — a onaj tamo s nježnim licem je Startop.
Ne mareći ni malo za »onog tamo s nježnim licem«, produži: — Zove se Bentley Drummle? Taj mi se mladić sviđa.
Odmah je zapodjenuo razgovor s Drummleom, a nije ga ni najmanje smetalo što je bio tako spor, trom i mučaljiv. To ga je očito podstrekavalo da iz njega izvlači riječi. Promatrao sam ih, kadno između njih i mene prođe gazdarica noseći prvo jelo na stol.
Bila je to, po mome računu, žena četrdesetih godina, ali je mogla biti i starija no što sam mislio. Povisoka, gipka i okretna, neobično blijeda, s velikim izblijedjelim očima i bujnom kosom. Ne bih znao reći nije li možda patila od neke teške srčane mane, te su joj usne bile rastvorene kao da dašće, a na licu joj se odražavalo čudno nenadano uzbuđenje. Znam da sam prije nekoliko dana bio u kazalištu i gledao Macbetha{42} i da me je njezino lice podsjećalo na lica obasjana odsjevom žarke vatre, što sam ih vidio kako izniču iz kotla Vještica.
Stavi jelo na stol, lako se dotače prstom lakta moga skrbnika, upozorivši ga da je večera spremljena, i nestane. Zauzesmo mjesta oko okrugla stola, i moj skrbnik posadi sebi s jedne strane Drummlea, a s druge Startopa. Jelo što ga je gazdarica donosila na stol bilo je sastavljeno od odlične ribe, zatim isto tako odlične ovčetine i jednako odlična pileća pečenja s umacima, vinom i svime što poželjesmo, a sve od najbolje vrste i izabrano. Posluživao nas je domaćin uzimajući jela s pokretnog stola, i pošto bi nas podvorio, postavio bi opet sve na prijašnje mjesto. Jednako je za svako novo jelo dijelio svojim gostima čiste tanjure, noževe i viljuške, a suđe i pribor od prijašnjeg jela odlagao bi u dvije košarice, što su se nalazile na podu do njegove stolice. Kod stola se pojavljivala samo gazdarica i nije bilo druge posluge. Unosila je svako jelo, a meni se njezino lice vazda pričinjalo kao da se pomalja iz kotla vještica. Mnogo godina poslije zapazio sam jezovitu sličnost na nekom drugom licu, ni po čemu nalik na tu ženu, osim što mi se lepršava kosa ukazala iza vrča sa zapaljenim alkoholom u mračnoj odaji.
Potaknut da obratim osobitu pažnju gazdaričinu licu zbog njegova neobična obličja, ali i s razloga što me je Wemmick na nju prije bio upozorio, opazih kako su oči te žene, kad god bi se nalazila u sobi, bile nadasve pažljivo uprte u mog skrbnika, i kako bi smjesta povukla ruke sa zdjele, koju bi stavila preda nj, oklijevajući, kao da se boji, da bi je mogao pozvati natrag, a ujedno očekujući da će joj nešto reći kada bi bila u njegovoj blizini. Naslućivao sam da je on toga svjestan i da postoji neki razlog zbog kojeg je drži u toj neizvjesnosti.
Večera se primicala kraju, i svi smo bili dobro raspoloženi. Premda je moj skrbnik naizgled samo pratio teme naših razgovora, a nije ih sam postavljao, ipak sam znao da je izvlačio iz nas priznanja o najslabijim crtama naših karaktera. Što se mene tiče, zatekoh se kako razotkrivam svoju sklonost da trošim i raskošno živim, a usto da postanem
Herbertovim zaštitnikom, hvališući se sjajnim nadama za budućnost još prije nego što sam bio svjestan da sam uopće usta otvorio. Tako je bilo i s ostalima, a u prvome redu s Drummleom. Prije nego što je riba bila odnesena sa stola, već je domaćin od njega bio izmamio priznanje da sve ostale promatra sa zavišću i sumnjičavošću.
Kad je sir iznesen na stol, poveo se razgovor o našim veslačkim junačkim podvizima, i mi stadosmo Drummlea bockati što bi uvečer zaostajao za nama puzeći poput gmaza. Drummle priopći domaćinu da mu je milije da je što dalje od nas umjesto u našem društvu. Što se tiče veslačke umjetnosti, da je kudikamo spretniji od nas, a u pogledu snage mogao bi nas mlatiti kao praznu slamu. Moj je skrbnik kao nekom neviđenom silom uspio da ga zbog te sitnice natjera gotovo do bjesnila. Bentley je naposljetku razgolitio i napeo ruku da pokaže mišice, a tada smo i mi zavrnuli rukave i pokazivali mišice da je zaista bilo smiješno.
U to je vrijeme gazdarica pospremila stol; moj se skrbnik na nju nije osvrnuo, već se napola okrenuta lica podbočio o naslon svoje stolice i grickao kažiprst, pokazujući toliki interes za Drummlea da to nikako sebi nisam mogao objasniti. U času kada je gazdarica ispružila ruku nad stolom, Jaggers iznenada poklopi svojom ručetinom njezinu, kao da ju je ulovio u zamku. Učinio je to tako neočekivano i vješto da mahom prekidosmo svoje ludo nadmetanje.
Kad već govorite o snazi — reče Jaggers — pokazat ću vam što je ruka. Molly, pokaži im svoj ručni zglob.
Njezina je uhvaćena ruka ležala na stolu, a drugu je stavila brzo iza leđa. — Gospodaru — reče tihim glasom, dok su njezine oči pažljivo i molećivo bile uprte u njega — nemojte!
Ja ću vam pokazati ručni zglob — ponovi Jaggers s nepokolebljivom odlučnošću. — Molly, pokaži im svoj ručni zglob.
Gospodaru — opet promrmlja ona — molim vas!
Molly — reče Jaggers i ne pogledavši je, nego uporno zureći u suprotnu stranu sobe — pokaži im oba ručna zgloba. Hajde, pokaži!
Skine ruku s njezine pa joj iskrene zglob. Ona izvuče drugu ruku, a zatim ispruži obje, jednu do druge. Drugi je zglob bio posve iznakažen — s dubokim brazgotinama uzduž i poprijeko. Držeći ruke ispružene, skine pogled s gospodina Jaggersa i pažljivo pogleda redom svakog od nas.
To je snaga! — upozori Jaggers prelazeći hladnokrvno kažiprstom
preko ispupčenih tetiva.
Malo je muškaraca, koji u ručnim zglobovima imaju snagu što je ima ta žena. Začudna je snaga stiska ovih ruku. Imao sam prilike promatrati mnoge ruke, ali nikada ni u muškarca ni u žene ne vidjeh jače ruke.
Dok je nehajno i promatrački izgovarao te riječi, žena je i dalje gledala sve nas koji smo tu sjedili. Tek što doreče posljednju riječ, ona ga ponovno pogleda. — Dosta, Molly — reče Jaggers i lako joj klimne glavom — svi su ti se divili, pa sad možeš ići. — Žena povuče ruke te izađe iz sobe, a gospodin se Jaggers lati vrčeva s pokretnog stola, napuni svoju čašu te stane svima točiti vino.
Najavi nam: — Gospodo, u devet i pol moramo se rastati. Molim vas da se do tog vremena što bolje zabavljate. Drago mi je što vas vidim na okupu. Gospodine Drummle, pijem ovu čašu u vaše zdravlje! — Ako je namjeravao Drummlea natjerati da još jače očituje svoju pravu ćud, posvećujući mu naročitu pažnju, onda mu je to savršeno uspjelo. U odbojnoj gordosti Drummle je sve uvredljivije pokazivao svoju mrzovolju i prezir prema nama, dok nije postao savršeno nepodnošljiv. Kroz sve promjene njegove ćudi gospodin Jaggers je svejednako pokazivao čudnovato zanimanje za nj. Kao da je uistinu poslužio za to da zasladi Jaggersovo vino.
Rekao bih da smo u mladenačkoj neumjerenosti i suviše pili, a znam da smo odveć govorili. Spopao nas je naročit bijes kada nam se Drummle prostački rugao kako se razbacujemo novcem. To me je izazvalo te sam mu s više srdžbe nego takta dobacio da je nepristojan kada baš on o tome govori, kome je Startop otprilike prije nedjelje dana u mojoj nazočnosti posudio novac.
Pa — odvrati Drummle — dobit će svoj novac.
Nisam imao namjere reći da neće — upadoh mu u riječ — ali biste mogli, bar ja tako mislim, držati jezik za zubima kada je riječ o nama i o našem novcu.
Vi tako mislite! — odvrati Drummle. — O, Gospode!
Rekao bih — nastavim s namjerom da budem što oštriji — da vi nikome od nas ne biste posudili ni prebijene pare kad bi nama što ustrebalo.
U pravu ste — povladi Drummle — ni jednom od vas ne bih
posudio ni sikspens{43}. Nikome ne bih posudio ni sikspens.
Ja bih rekao da je posuđivati od nekog u takvim okolnostima prilično prljavo!
Vi biste to rekli — ponovi Drummle. — O, Gospode!
To me je toliko ozlojedilo — to više što sam uvidio da baš nikako ne mogu doskočiti njegovoj otresitoj tupoglavosti — te sam, ne obazirući se na Herbertova nastojanja da me zadrži, planuo:
Gospodine Drummle, kad je već razgovor o tome, reći ću vam što se dogodilo između Herberta i mene kada ste uzajmili novac.
Ne želim znati što se dogodilo između Herberta i vas — progunda Drummle. — Mislim da je nadodao, progundavši još tišim glasom: »neka vas đavo odnese, pa da vas bestraga nestane«.
Ipak ću vam reći — nato ću ja — svejedno želite li vi to ili ne želite znati. Kada ste strpali novac u džep, sretni što ste ga dobili, vidjesmo da vas je to očito neobično zabavljalo što je Herbert bio tako popustljiv te vam je posudio novac.
Drummle prasne u smijeh. Sjedio je s rukama u džepu, smijući nam se u lice, dignuvši obla ramena, pokazujući sasvim otvoreno da je to živa istina i da nas sve prezire kao glupu magarad.
Nato mu Startop očita bukvicu, ali s više takta no što sam ja to učinio, te ga opomene neka se vlada pristojnije. Kako je Startop bio živahan i bistar mladić, a Drummle sušta protivnost tome, Drummle je uvijek bio kivan na njega smatrajući ga sama po sebi osobnom uvredom. I sada se grubo i neotesano okomi na nj, dok je Startop nastojao razgovor skrenuti na nešto drugo, našalivši se malo tako da smo se svi morali smijati. Ljuteći se zbog toga malog uspjeha više nego zbog ma koje druge uvrede, Drummle bez prethodne prijetnje ili opomene izvuče ruke iz džepova, otpusti ramena i uz psovku dohvati veliku čašu. Bio bi je tresnuo svom protivniku u glavu da je domaćin nije spretno uhvatio baš u času kada ju je već dignuo s tom namjerom.
Gospođo — reče Jaggers, pažljivo stavljajući čašu na stol i izvlačeći zlatnu repetirku za masivni lanac — neobično mi je žao što vam moram kazati da je točno pola deset.
Na taj mig svi poustadosmo da pođemo. Prije no što stigosmo do kućnih vrata, već je Startop Drummleu govorio »stari druže« kao da se
ništa nije dogodilo. No »stari drug« se nije nimalo obazirao na taj pokušaj pomirenja, štoviše, odbio je hodati po istoj strani ceste do Hammersmitha. Herbert i ja ostadosmo u gradu i vidjesmo kako idu ulicom, svaki na svojoj strani: Startop više naprijed, a Drummle zaostajući u sjeni kuća, što je uvelike podsjećalo na njegovo uobičajeno veslanje iza našega čamca.
Kako vrata još nisu bila zatvorena, pomislim da načas ostavim Herberta i potrčim stepenicama gore da još nešto kažem svome skrbniku. Našao sam ga u sobi za odijevanje, pokraj čitava brda cipela, kako temeljito pere ruke poslije našeg posjeta.
Priopćih mu da sam se vratio da mu izrečem svoje žaljenje što su se dogodile male neugodnosti i da se nadam da me zbog toga neće suviše prekoriti.
Koješta! — usklikne umivajući lice, govoreći kroz kapljice vode — nije to ništa, Pipe.
Ipak sviđa mi se taj Pauk.
Sada se bio okrenuo prema meni, tresući glavom, pušući i brišući se ručnikom.
Drago mi je da vam se sviđa, gospodine — dobacih — ali meni ne.
Ne, ne — povladi moj skrbnik — i nemojte se mnogo s njime družiti. Izbjegavajte ga što je više moguće. Ali sviđa mi se, Pipe. To je pravi tip. Kad bih bio prorok ...
Kad je podigao glavu, naši se pogledi sretnu.
Nisam prorok — reče, zagnjurivši duboko glavu u nabore ručnika i trljajući svom snagom uši. — Pa vi znate što sam! Laku noć, Pipe.
Laku noć, gospodine.
Otprilike mjesec dana nakon toga završilo se zauvijek Paukovo školovanje kod gospodina Pocketa, pa je svima u kući, osim gospođi Pocket, odlanulo kada se vratio u svoje obiteljsko gnijezdo.

27 Poglavlje
Dragi g. Pipe,
pišem vam po želji g. Gargerya da bih vam saopćila da on putuje u London u društvu g. Wopslea, te bi se veselio, ako bi mu bilo dopušteno, da vas posjeti. On bi vam htio doći u pohode u Hotel Barnardn utorak u devet sati; ako vam to ne bi bilo neugodno, molim za obavijest. Stanje vaše sirote sestre je prilično nepromijenjeno otkako ste otišli od nas.
Govorimo o vama svake večeri u kuhinji, pa se u čudu pitamo, što li činite i govorite. Ako je to odveć preuzetno, a vi oprostite za ljubav onih jadnih minulih dana. Za sad ništa više, dragi g. Pipe, od
Vaše uvijek zahvalne i odane službenice Biddy.
P. S. On me usrdno moli da vam napišem »ala će to biti veselo«. Veli da ćete vi to već razumjeti. Nadam se i ne sumnjam da će vam biti drago da se s njim sastanete, iako ste sada džentlmen, jer je u vas uvijek bilo dobro srce, a on je vrlo, vrlo vrijedan čovjek. Pročitala sam mu sve osim ove posljednje kratke rečenice, i on me usrdno moli da vam još jedanput napišem »ala će to biti veselo«.
Primio sam pismo poštom u ponedjeljak izjutra, i prema tome je zakazani sastanak imao biti sutradan. Dopustite da vam u tančine iskreno priznam sve što sam osjećao očekujući Joeov dolazak. No, nisam osjećao nikakvu radost, iako su nas vezale tolike zajedničke uspomene, već priličnu uznemirenost. Izvjesni strah i čudnu smušenost. Da sam mogao spriječiti njegov dolazak, plativši neku svotu novaca, ja bih to sigurno bio učinio. Najviše me je tješila pomisao da dolazi u Barnard's Inn, ne u Hammersmith, te se neće sastati s Bentley Drummleom. Nisam imao ništa protiv toga da ga vide Herbert i njegov otac, koje sam poštivao, ali bi moja osjetljivost bila teško pogođena ako bi došao pred oči Drummleu, koga sam prezirao. I u toku čitava života obično pokazujemo naše najveće slabosti i podlosti baš zbog ljudi koje najviše preziremo.
Počeo sam sve nešto ukrašavati i dotjeravati sobe na nepotreban i nepodesan način, a pokazalo se da to hvatanje u koštac s Barnardom stoji mnogo novaca. Sobe nisu ni izdaleka više bile takve kakve sam ih našao, te sam imao čast zapremati nekoliko važnih stranica u knjizi narudžaba nekog tapetara iz susjedstva. U posljednje sam vrijeme već bio dotjerao tako daleko da sam, štoviše, primio u službu neko momče u čizmama kao
vjernog roba i podanika — i to u čizmama s posuvraćenim sarama — a ne bi bilo sasvim neopravdano ustvrditi da sam zbog njega uludo tratio dane. Pošto sam postavio na noge to čudovište (izvukavši ga iz porodična smetišta moje pralje) i obukao mu modar kaput, prsluk boje kanarinca, bijelu kravatu, krem hlače i već spomenute čizme, uvjerio sam se da je imao malo što da radi, ali je mogao čudo toga pojesti, te je s tim svojim dvjema strašnim osobinama postao prava napast u mom životu.
Ovaj je osvetnički fantom dobio naređenje da u utorak u osam sati ujutru dođe na dužnost u predsoblje (što je zapremalo dvije kvadratne stope, koje mjere su mi zaračunali za sag), a Herbert je predlagao neke stvari za zajutrak, za koje je mislio da će Joeu prijati. Osjećajući iskrenu zahvalnost prema njemu što je bio tako brižljiv i obazriv, u meni se bila porodila neka čudna, napola pritajena sumnja, da se on ne bi bio tako uzvrpoljio da je Joe došao k njemu u pohode.
Bilo kako bilo, ja sam u ponedjeljak uvečer došao u grad da dočekam Joea, te sam ujutro rano ustao i dotjerao sobu za stanovanje i stol za doručak što sam ljepše znao i umio. Na nesreću je izjutra sipila sitna kiša, pa ni anđeli nebeski ne bi uspjeli prikriti činjenicu da je Barnard, poput divovskog dimnjačara, ispod prozora ronio čađave suze.
Kada se približio odlučni čas, najradije bih bio pobjegao, ali je osvetnik, prema dobivenom naređenju, stajao u predsoblju, a uskoro sam čuo Joea na stepenicama. Prepoznao sam Joea po njegovu teškom tabanju po stubištu — jer su mu paradne čizme uvijek bile prevelike — i po vremenu što mu je trebalo da pročita imena na ostalim stubištima dok se uspinjao. Kada je napokon zastao pred našim vratima, čuo sam kako je prstom prelazio preko bojom ispisanih slova moga imena, a zatim sam zaista čuo kako je dahtao kroz ključanicu.
Najzad je jedanput kucnuo u vrata, i Pepper{44} — ovim se karakterističnim imenom prezivalo ono osvetničko momče — najavi: — Gospodin Gargery. — Mislio sam već da nikada neće prestati s brisanjem obuće i da ću morati izaći i povući ga s rogožine, kadli najzad ipak uđe.
Joe, kako si Joe?
Pipe, kako si, Pip?
Njegovo je pošteno lice bilo sasvim zajapureno i blaženo se sjalo, a klobuk mu se nalazio na podu između njega i mene, dok me je držao za obje ruke, koje je neprestano dizao i spuštao kao da sam neki najnoviji
patentirani uzorak pumpe.
Drago mi je što te vidim, Joe. Daj mi svoj klobuk.
Joe ga oprezno dohvati objema rukama kao ptičje gnijezdo s jajima, pa ni za živu glavu da se rastane s tim komadom svojine, te nastavi govoriti stojećki u vrlo neugodnom stavu pokraj svoga klobuka.
Ala si narastao — zadivi se Joe — i profinio se i pogospodio — Joe je časkom razmišljao prije no što se dosjetio tih riječi — i, vjere mi, sad si na diku i ponos kralju i domovini.
A ti si, Joe, upravo odlično.
Hvala Bogu — reče Joe. — Ja sam dobro da ne može bolje. A tvojoj sestri nije gore nego što joj je bilo. A Biddy je vazda dobro i zdravo. A ni prijatelji nisu loše, a moglo bi se reći da su dapače vrlo dobro. Tek se Wopsle malo skljokao.
Za sve je to vrijeme (a svejednako budno pazeći na svoje ptičje gnijezdo) Joe kolutao i prevrtao očima po sobi promatrajući izvezene cvjetiće na mojem kućnom ogrtaču.
Malo se skljokao, Joe?
E da — reče Joe, snizujući glas — ostavio je Crkvu i pošao u glumce. A kao glumac dospio je i u London, zajedno sa mnom. I on želi — nastavi Joe, uzimajući ptičje gnijezdo načas pod lijevu ruku, dok je pipkajući desnom tražio valjda neko jaje — molim, bez uvrede, da ti to predam.
Uzeh što mi Joe dade te vidjeh da je zgužvani program nekog malog londonskoga kazališta, najavljujući, i to baš ovog tjedna, prvi nastup proslavljenog Provincijskog Glumca Amatera, Roscijevske slave{45}, jedinstveni nastup u najznamenitijoj tragediji našega Narodnog Barda, koji je izazvao golemu senzaciju u lokalnim kazališnim krugovima.
Jesi li, Joe, bio na njegovoj predstavi? — zapitah.
Bio sam — odvrati uvjerljivo i svečano Joe.
Je li bila velika senzacija?
Pa — reče Joe — prilična. Svakako su se mnogi nabacivali korom od naranče. Osobito onda kada mu se ukazao Duh. Prosudite sami, gospodine, može li netko onako od srca glumiti kad mu neprestance, dok razgovara s Duhom, dovikuju »Amen!« Netko je na svoju nesreću mogao prije biti i službenik Crkve — produži Joe, spuštajući glas da bi zvučilo
što uvjerljivije i osjećajnije — ali to još nije razlog da ga se u takvu trenutku zbunjuje. Hoću time reći, ako ni duh nečijeg rođena oca ne može zainteresirati ljude, a što bi ih onda uopće moglo interesirati, gospodine? A osobito onda kada mu je na njegovu nesreću žalobnički klobuk tako malen da mu ga crna perjanica poteže s glave, ma kako on nastojao da ga pridrži.
Joeovo se lice oduljilo kao da je i on ugledao Duha, i po tome sam znao da je ušao Herbert, koji mu je pružio ruku; no Joe je ustuknuo, te je i dalje držao svoje ptičje gnijezdo.
Sluga pokoran, gospodine — pozdravi ga Joe — i nadam se da ste vi, i Pip, i... — uto mu pogled pade na Osvetnika, koji je stavljao na stol prženi kruh. Joe je očito namjeravao da mladog džentlmena pribroji našem krugu, pa sam mu, mršteći se, stavio do znanja da se vara, i tako ga samo još više zbunio. — Hoću kazati da se nadam da ste vas dvojica u dobru zdravlju u toj tijesnoj rupi. Jer to je, možda, po londonskom shvaćanju vrlo dobar hotel — produži Joe povjerljivo. — Vjerujem da je odlična kuća, no što se mene tiče, ne bih u njoj držao svoje svinjče — bar ne onda kad bih ga htio dobro utoviti, pa da mi se pečenka poslije samo rastapa u ustima. Pošto je tako laskavim riječima pohvalio naš stan, pokazujući povremeno sklonost da me naziva »gospodinom«, Joe se, kada ga pozvah da sjedne za stol, ogledavao posvuda po sobi ne bi li otkrio kakvo zgodno mjesto gdje bi mogao odložiti svoj klobuk. Kao da u čitavoj Božjoj prirodi ima vrlo malo prikladnih mjesta gdje bi njegov klobuk mogao otpočinuti. — Napokon ga posadi na krajnji ugao kaminske police, odakle je svaki časak padao na tlo.
Pijete li čaj, ili kavu, gospodine Gargery? — upita ga Herbert, koji bi jutrom uvijek sjedio na čelu stola.
Velika hvala, gospodine — nato će Joe, sav uštapljen od glave do pete. — Pit ću, što vi sami izvoljevate piti.
Što velite za kavu?
Velika hvala, gospodine — odvrati Joe, očito razočaran ovom ponudom — budući da ste vi tako ljubazno izabrali kavu, ne bih htio biti suprotna mišljenja. Ne čini li vam se da kava pomalo uzbuđuje?
A vi uzmite čaja — zaključi Herbert i naspe mu šalicu.
Uto se klobuk otkotrlja s kaminske police, i Joe skoči sa stolice, digne ga i ponovno stavi baš na isto mjesto kao da je najsigurniji znak dobrog odgoja što će se čas zatim opet otkotrljati na pod.
Kada stigoste u grad, gospodine Gargery?
Bješe li to jučer poslije podne? — začudi se Joe kašljucnuvši u šaku, kao da je od svog dolaska već imao vremena da se zarazi hripavcem.
O ne, nije bilo jučer, to jest, da, bilo je jučer. Da. Bilo je to jučer poslije podne. — (Pritom kao da osjeća redom mudrost, olakšanje i strogu nepristranost.)
Jeste li već što vidjeli od Londona?
Pa, jesam, gospodine — odvrati Joe — ja i Wopsle pođosmo pravo da vidimo Blackingov magazin, ali nam se učini da ni izdaleka nije nalik na sliku što se nalazi na crvenim reklamama po dućanskim vratima. Hoću reći
nadoda Joe — da je slika i suviše arhitektitonična.
Bio sam zaista uvjeren da bi Joe tu riječ (koja je po mom mišljenju bila vrlo prikladna za neke zgrade što sam ih znao) tako dugo žvakao dok se ne bi pretvorila u pravu pjesmu, da nije srećom njegovu pažnju privukao klobuk što se upravo bio otkotrljao. Taj je napor zaista iziskivao neprestanu pažljivost, brzinu pogleda i ruke vrlo nalik na osobine što se traže od kriketskog{46} vratara. Joe se osobito proslavio i istaknuo izvanrednom vještinom, jureći čas za klobukom i hvatajući ga vrlo spretno baš onda kada umalo što nije pao na pod, čas opet zaustavljajući ga naprosto usred pada, odbacujući ga i loptajući se njime po svim kutovima sobe. Klobuk je samo letio i odbijao se od tapeta, dok Joe napokon nije morao prekinuti igru. Klobuk je najzad bućnuo u kablić za ispiranje suda, a nato sam bio tako slobodan da ga spremim na sigurno mjesto.
Ovratnici na njegovoj košulji i kaputu bili su tako čudesni da nije moguće o njima raspravljati — to su bile dvije nerješive tajne. Zašto je Joe morao do te mjere stegnuti vrat prije nego što je smatrao da je dolično odjeven? Zašto je mislio da mora proći muke čistilišta kad obuče nedjeljno odijelo? Zatim je pao u neobjašnjivo razmišljanje, držeći viljušku između tanjura i usta, buljeći očima na sve strane. Davio se od napadaja silnog kašlja, sjeo tako daleko od stola, te su mu zalogaji češće padali pod stol nego što su stizali u usta, a pravio se kao da uopće ne padaju — pa sam zaista bio sretan kada je Herbert otišao u City.
Nisam bio ni toliko pametan, ni toliko dobronamjeran da uvidim kako je sve moja krivica. Joe se ne bi od mene tuđio da sam bio srdačniji prema njemu. Osjećao sam kako sam postao nestrpljiv i zle volje, i u takvu raspoloženju samo još podjarivao moju razdraženost.
Budući da smo sad nas dvojica sami, gospodine — započe Joe.
Joe — prekidoh ga zlovoljno — kako me možeš nazivati gospodinom?
Joe me časkom pogleda, i u njegovim sam očima pročitao jedva primjetljiv prijekor. Koliko god su njegova kravata i njegov okovratnik bili smiješni, ipak sam u njegovu pogledu osjetio neku dostojanstvenost.
Budući da smo sad nas dvojica sami — odvrati Joe — a ja nemam namjeru ni mogućnosti ostati dulje od nekoliko minuta, ja bih sad završio
ili u najmanju ruku kazao što me je nagnalo na to te sada imam čast da budem tu. Da nisam imao samo tu jedinu želju — produži objašnjavaj ući kao obično sve što je htio reći nadugo i naširoko — da ti budem od koristi, ja sad ne bih imao čast ćaskati s gospodom u njihovu stanu.
Ne bih volio da još jedanput vidim onaj pogled u njegovim očima i stoga se nisam nimalo bunio protiv tona kojim je govorio.
Dakle, gospodine — nastavi Joe — evo, kako je bilo. Onomad bio sam kod Ladard, Pipe — kad god bi se u njemu nanovo budila nježnost, zvao me je Pip, a kad god bi ga spopala uljudnost, zvao bi me gospodine
kadno se u svom hintovu došepiri Pumblechook. Zbog istog tog Pumblechooka — udari Joe u druge žice — kadikad mi se strašno naježuri kosa, kad po čitavom gradu trubi na sva usta kako se s vama družio kada ste bili mali i da ga i vi sami smatrate svojim negdašnjim drugom u igri.
Glupost! Pa ti si, Joe, bio moj drugar.
Sasvim tako mislim i ja, Pipe, premda to sad i nije više važno, gospodine — potvrdi Joe i malko nakrivi glavu. — No, Pipe, taj isti Pumblechook, čije ponašanje stremi hvalisanju, dođe kod Ladard k meni (nemate pojma, gospodine, koliko radnom čovjeku godi lula duhana i pinta piva — a ne škodi zdravlju), i evo što mi reče: »Joseph, gospođica Havisham želi govoriti s tobom.«
Gospođica Havisham, Joe?
»Ona želi«, tako reče Pumblechook, »govoriti s tobom.« —Joe sjedne i zakovrne očima prema stropu.
No, Joe? Molim te, nastavi.
Sutradan gospodine — produži Joe, gledajući u mene kao da sam bogzna kako daleko — pošto sam se umio, pođoh posjetiti gospođicu A.
Gospođicu A., Joe? Gospođicu Havisham?
Tako i kazah, gospodine — odvrati Joe s advokatskom formalnošću kao da sastavlja oporuku — gospođica A., inače Havisham. I evo što mi reče: »Gospodine Gargery, jeste li u pismenoj vezi s gospodinom Pipom?« Kako sam imao od tebe pismo, mogao sam s pravom reći: »Jesam.« (Kada sam se, gospodine, vjenčao s vašom sestrom, rekoh: »Da«, a kada sam odgovorio tvojoj prijateljici, Pipe, rekoh: »Jesam.«) Nato će ona: »Hoćete li mu reći da se Estella vratila kući, te bi se veselila da ga vidi.«
Osjetih kako mi je lice planulo kada sam pogledao u Joea. Nadam se da je bar donekle porumenjelo i s razloga, što sam postao svjestan da bih s Joeom bio zacijelo srdačnije postupao da sam znao zašto je došao.
Biddy je — produži Joe — malo oklijevala kada sam došao kući i zamolio je da ti napiše poruku. Biddy predloži: »Znam da će se veseliti ako mu tu vijest usmeno kažete. Kako se bliže božični blagdani, a htjeli biste ga vidjeti, pođite vi samo!« I time sam završio, gospodine — zaključi Joe ustajući sa stolca — i ja ti, Pipe, želim svako dobro i napredak da bi postao velik i slavan čovjek.
Nećeš valjda sada otići, Joe?
Hoću — nato će Joe.
Ali ćeš se vratiti na ručak?
Ne, neću — odvrati Joe.
Naše se oči sukobiše, i sve se ono »gospodine« rasplinu i iščezne iz srca toga poštenjaka kada mi je pružio ruku.
Pipe, stari druže, cijeli je život samo niz rastanaka, svarenih u jedno, ako dopustiš da tako kažem. Jedan je kovač, drugi limar, poneki zlatar, a pokoji kotlar. I kod tih je ljudi neizbježivo da svaki ide svojim poslom, a odlaske treba primati onako kako nam se nameću. Ako je danas došlo do kakvih zabuna, sve je to moja krivica. Nas dvojica nismo od onoga soja da bismo jedan pokraj drugog mogli boraviti u Londonu, niti ma gdje drugdje, osim ondje gdje smo sami i gdje nam je sve znano i gdje se kao drugovi dobro razumijemo. Nikad više nećeš na meni vidjeti to odijelo, ali ne zbog povrijeđene taštine, već što hoću da se osjećam kao čovjek, a u tom se odijelu ne osjećam. Izvan kovačnice, kuhinje i močvara, ne osjećam se kao čovjek. Kad me zamisliš s mojom kovačkom pregačom, s čekićem u ruci, ili bar s lulom u ustima, nećeš naći toliko grješki na meni kao sada. Uzmimo da me uopće poželiš vidjeti, a ti dođi i zaviri kroz prozor kovačnice, pa ćeš vidjeti kovača Joea kraj staroga nakovnja, sa starom
progorjelom pregačom, kako marljivo radi svoj stari posao. Glup sam, vrlo glup, ali se nadam da mi je napokon ipak uspjelo da kažem bar približno ono što je pravo i istina. A sad, Bog te blagoslovio, Pipe, stari druže, Bog te blagoslovio! Nisam se prevario kada sam prije naslućivao kako u njemu ima neke dostojanstvenosti. Nije više bio smiješan u svom odijelu izgovarajući te riječi, kao što ne bi bio ni onda smiješan kad bi se u njemu pojavio pred licem svoga Stvoritelja. Nježno se dotače moga čela i izađe. Čim sam se dovoljno pribrao, pojurih za njime tražeći ga po susjednim ulicama, ali je nestao.

28 Poglavlje
Razumije se da sam sutradan morao otputovati u naš grad, kao što je bilo jasno da sam u prvom nastupu kajanja odlučio da moram stanovati u Joeovoj kući. No pošto sam osigurao sebi mjesto do kočijaševa sjedišta na diližansi, što je sutra polazila, svratio kod Pocketovih i došao natrag, već sam se bio malko pokolebao u pogledu one druge odluke, pa počeo izmišljati razloge i izlike da odsjednem kod Modrog vepra. Bio bih samo na smetnji u Joeovoj kući; nisu se meni nadali, te me ne bi čekala postelja; bio bih odveć daleko od kuće gospođice Havisham, pa kako je ona čangrizava i hirovita, možda joj to ne bi bilo po volji. Sve varalice svijeta nisu ništa prema onima koji varaju sami sebe, i s takvim sam smicalicama sam sebe zavaravao. Čudnovato je to: bilo bi sasvim pojmljivo da, ne sluteći ništa zla, primim od nekog lopova lažni polukrunaš kao pravi; ali da lažni novac, što sam ga iskovao, smatram dobrim — to je ipak previše! Neki ljubazni stranac stavi pod ključ moje novčanice pod izlikom da ih uzima u sigurnu pohranu, pa mi ih ukrade i vrati mi umjesto njih ljuske od oraha! No što je njegova majstorija prema mojoj sljepariji kada stavljam pod ključ vlastite ljuske od oraha, pa ih izdajem kao pravi novac!
Odlučivši da odsjednem kod Modrog vepra, uvelike sam se kolebao bih li sa sobom poveo i Osvetnika. Bila je vrlo zanimljiva pomisao kako se moj Plaćenik, koji me stoji toliko novaca, šepiri pod trijemom poštanskog dvorišta kod Modrog vepra. A bilo bi upravo veličanstveno da ga onako kao slučajno prikazem u krojačkoj radnji, pa da onaj nepristojni Trabbov momčić samo zine od čuda. No, u drugu ruku, Trabbov momak mogao bi se i prisno sprijateljiti s njime, pa mu svašta izbrbljati o meni, ili — poznavajući Trabbova šegrta kao vucibatinu bez ikakvih obzira i stida — mogao bi izviždati Plaćenika nasred Glavne ulice. A mogla bi za nj saznati i moja dobročiniteljica, pa mi zamjeriti. Ukratko, odlučih da Osvetnika ne povedem sa sobom.
Rezervirao sam mjesto u popodnevnoj kočiji, a kako je već bila nastala zima, trebao sam stići na odredište tek dva-tri sata pošto se zamrači. Trebalo je da u dva sata krenemo s Cross Keysa. Stigoh onamo ranije, te mi preosta još četvrt sata do odlaska. Sa mnom se nalazio i Osvetnik brinući se o meni, ako se ta riječ može primijeniti na nekoga koji je svakom prilikom, kad god je mogao, izbjegavao to učiniti.
U ono su vrijeme običavali otpremiti robijaše do pristaništa diližansom. Često sam slušao o njima kao o putnicima, te sam ih i sam više puta vidio na glavnoj cesti gdje sjede na krovu putničkih kola, a okovane noge im se klate u zraku. Nisam stoga imao razloga začuditi se kada mi je Herbert, došavši me ispratiti u poštansko dvorište, prišao i rekao da će sa mnom putovati dva robijaša. No ja sam imao neki svoj razlog, koji sada više i nije bio aktualan, da fizički protrnem kad god bih čuo riječ robijaš.
To te valjda, Handel, ne smeta? — upita me Herbert.
O ne!
Mislio sam kao da ti nisu baš po volji?
Ne bih mogao reći da su mi po volji, a vjerujem, niti tebi. No ne smetaju mi.
Pogledaj! Eno ih — upozori me Herbert — upravo izlaze iz točionice. Kojeg li ružnog i gadnog prizora!
Bit će da su častili stražara, jer je s njima bio i uzničar, i sva su trojica izlazila brišući rukom usta. Oba su robijaša bila zajedno okovana lisičinama, a na nogama im bješe gvožde — nalik na ono što sam tako dobro upamtio. Njihov je čuvar imao za pojasom dva pištolja, a pod pazuhom je nosio čvorugavu toljagu. Dobro se slagao s njima. Stajao je s dvojicom robijaša kraj sebe i promatrao kako se zaprežu konji. Djelovao je kao da su robijaši dva primjerka zanimljive izložbe, koja još taj čas nije bila svečano otvorena, a on njihov kustos. Prvi je robijaš bio viši i krupniji i, prema tajanstvenom zbivanju i u svijetu robijaša i u svijetu slobodnih, kao da je po sebi razumljivo što mu dadoše manje odijelo. Njegove su ruke i noge bile nalik na velike jastuke za jednako goleme igle, a kažnjenička ga je odjeća strašno unakaradila. Uza sve to prepoznah ga na prvi pogled po njegovu napola zatvorenom oku. Tu je stajao čovjek, kojega sam vidio jedne subotnje večeri na klupi uz ognjište kod Tri vesela lađar, i koji je nišanio u mene svojom nevidljivom puškom!
Brzo se uvjerih da me do tog časa nije prepoznao, kao da me uopće još nikad u životu nije vidio. Pogledao je prema meni, i njegovo je oko procijenilo moj zlatni lanac, a zatim je onako mimogred pljunuo i nešto rekao drugom robijašu, našto se obojica nasmijaše i okrenuše uz zveket zajedničkih okova na drugu stranu te se zagledaše u nešto drugo. Velike brojke na leđima, nalik brojevima na kućnim vratima, njihov grub i ružan izgled nalik životinjama, njihove lancima povezane noge, omotane džepnim
rupcima kako bi ublažili pritisak gvozda, te kako su svi odvraćali poglede i držali se podalje od njih — sve je to (kako je Herbert spomenuo) dopunjavalo tužnu sliku dvojice propalica.
No to još nije bilo najgore. Doznasmo da je neka obitelj, koja se selila iz Londona, platila sva sjedišta na krovu, te da nije bilo drugog mjesta za dvojicu robijaša do na prednjem sjedištu iza kočijaša. Neki je goropadni džentlmen, koji je kupio četvrto mjesto na tom sjedištu, strahovito planuo i vikao da to znači prekršaj ugovora kada ga trpaju u društvo s takvom zločinačkom bandom, i da je to zatorno, pogubno, bestidno, besramno i ni sam više ne znam što još. Uto je kočija bila spremna, a kočijaš postao nestrpljiv. Svi smo se već spremali da se popnemo, a i robijaši su se s čuvarom bili približili vonjajući čudno na krušnu kašu, grubu vunenu tkaninu, konoplju i kamen za čišćenje peći, koji zadasi prate svakog robijaša.
Nemojte se toliko jediti, gospodine — reče čuvar razbješnjelom putniku. Ja ću sjesti do vas. Smjestit ću ih s druge strane sjedišta. Ne će vam, gospodine, smetati. Ne ćete ni osjetiti da su tu.
Nemojte mene kriviti — progunda robijaš, kojeg sam prepoznao. — Ja ne želim sa vama. Ja sam vrlo rado spreman ostati tu. Što se mene tiče, ja ću svakom drage volje odstupiti svoje mjesto.
I ja svoje — osorno prihvati drugi robijaš. — Kad bi mene pitali, ja ne bih nikome od vas bio na smetnji. — Obojica su se smijala, pa stadoše zubima drobiti orahe pijuckajući ljuske oko sebe — kao što bih, mislim, i ja od srca rado učinio kad bih se nalazio na njihovu mjestu i bio prezren od svih.
Najzad su se svi složili u tome da srditom džentlmenu nema pomoći: ili putovati u društvu tih namjernika, ili ostati. Tako se, svejednako prigovarajući, pope na svoje mjesto, a čuvar smjesti do njega, dok su se robijaši uzverali kako su bolje znali i umjeli. Robijaš, što sam ga bio prepoznao, sjedio je iza mene tako da sam osjećao njegov dah na potiljku.
Zbogom, Handel! — dovikne mi Herbert kada kola krenuše. Pomislih da je prava sreća za mene što mi je našao drugo ime umjesto Pip. Ne mogu riječima iskazati s kolikom sam nelagodnošću osjećao
robijašev dah ne samo na potiljku, nego i duž čitave kralježnice. Bilo mi je
kao da mi se neka jetka kiselina provlači kroz samu srž tako da sam škrgutao zubima. Robijaš kao da je jače i mnogo bučnije disao i dahtao od
drugih, pa sam osjećao kako sve više uvlačim ramena na jednu stranu u nastojanju da se zaštitim.
Vrijeme bijaše dozlaboga vlažno i hladno, a ona su dvojica proklinjala studen. Tek što smo malo poodmakli, svi smo bili kao obamrli, a kad smo za sobom ostavili drumsku gostionicu, svi smo zadrijemali, drhtali i ušutjeli. I mene je prevario san dok sam u glavi prevrtao misao bih li tome bijedniku vratio dvije funte, prije no što ga izgubim iz vida, i kako bih to najbolje upriličio. Kad sam zaglavinjao naprijed, kao da ću naglavce među konje, nalik na plivača koji skače u vodu, prestravljeno se trgnem, razbudim se i ponovno stanem o tome razmišljati.
Bit će da sam dulje spavao no što sam mislio jer, premda pri nestalnoj svjetlosti i zbog promjenljivih sjenki naših svjetiljaka nisam išta mogao u mraku razabrati, ipak sam po hladnom i vlažnom vjetru, što je puhao u nas, naslućivao močvarnu krajinu. Nagnuvši se naprijed, da bi se ugrijali i obranili od vjetra, bili su mi robijaši sada još bliže nego prije. Prve riječi što ih izmijeniše, kada sam došao k svijesti, bile su iste, o kojima sam i ja razmišljao: »Dvije novčanice po jednu funtu.«
Kako ih je dobio? — upita robijaš, kojeg nikad prije nisam vidio.
Odakle da znam? — odvrati drugi. — Nekako ih je smotao. Bit će da su mu ih prijatelji dali.
Volio bih — nadoda drugi, ogorčeno proklinjući studen — da ih sada imam uza se.
Dvije novčanice po jednu funtu, ili prijatelje?
Dvije novčanice po jednu funtu. Prodao bih sve prijatelje koje sam imao za jednu od tih novčanica, i mislim da bi bio sjajan posao. A dalje? Rekao ti je dakle...?
Rekao je, dakle — nastavi robijaš, kojega sam prepoznao — sve smo završili za pola minute iza hrpe drvene građe u brodogradilištu — »bit ćeš sada pušten na slobodu!« Da, tako je i bilo. Pitao me bih li htio pronaći dječaka koji ga je nahranio i sačuvao njegovu tajnu, i dati mu dvije novčanice po jednu funtu? Pristao sam. I to sam izvršio.
Još si veća budala od njega — progunda drugi. — Ja bih novac bio utrošio na vino i naljoskao se zajedno s brodskom posadom. Mora da je bio naivčina. Hoćeš reći da te nije poznavao.
Nije ni pojma imao tko sam. Bio je iz druge bande i s drugog broda.
Bio je ponovno suđen što je pobjegao iz zatvora, pa je postao Doživotni.
{47}
A jesi li, velemožni gospodine, samo onda radio na kopnu u onom kraju?
Samo onda.
A što kažeš za to mjesto?
Prokleto mjesto. Glibovita obala, magla, močvara i tlaka, ili — tlaka, močvara, magla i glibovita obala.
Proklinjali su najpogrdnijim riječima to mjesto i gunđali tako dugo dok se nisu izgundali, te više nisu imali što reći.
Kako sam prisluškivao razgovor, zacijelo bih sišao s kola i ostao nasred pusta i mračna druma da nisam bio uvjeren kako robijaš ni ne sluti tko sam. Ne samo da mi se obličje posve promijenilo, nego sam bio i sasvim drukčije odjeven, a također u sasvim drugom položaju nego onda, te nije bilo nimalo vjerojatno da će me prepoznati, ako mu slučajno pritom ne bi netko drugi pomogao. Sama činjenica što smo se zajedno vozili tom kočijom, bila je neobična te me ispunjala čudnom zebnjom da bi me robijaš, kad bi slučajno čuo moje ime, mogao svakog časa prepoznati. Stoga odlučih izaći iz kola čim stignem do grada, da se tako njega riješim. Tu sam namjeru uspješno i izvršio. Moja se mala ručna torba nalazila u kočijaškom sanduku pod mojim nogama i trebalo je samo odškrinuti zasun pa je izvući. Bacio sam je ispred sebe van, skočio za njom i ostao kod prve ulične svjetiljke na prvom kamenu gradskoga pločnika. Robijaši su putovali dalje kočijom, i znao sam na kojem će ih mjestu neopaženo skinuti s kola i otpremiti do rijeke. U svojoj sam mašti vidio barku s robijaškom posadom kako ih čeka na kraju stepenica maloga gata, pokrivena sluzavim muljem, i kao da ponovno čujem ono osorno: »Ej! Veslajte!« poput zapovijedi psima — i ponovno vidjeh zlokobnu Noeovu lađu kako leži na mračnoj vodi.
Ne bih mogao reći čega sam se bojao, jer je moj strah u isti mah bio neodređen i nejasan, ali ipak sam se veoma bojao. Na putu do gostionice osjećao sam kako sam sav drhtao od straha, koji je bio mnogo jači od obične bojazni pred mrskim ili neugodnim prepoznavanjem. Uvjeren sam da se drhtanje ne bi moglo opaziti, te da se u meni, samo na nekoliko minuta, nanovo probudila ona jeza iz ranoga djetinjstva.
Gostionica Modri vepar bila je prazna, i ne samo da sam bio naručio
večeru nego sam, štoviše, počeo već i jesti kad me je konobar napokon prepoznao. Čim se ispričao zbog svoje nepažnje, upitao me bi li poslao Bootsa po gospodina Pumblechooka?
Odgovorih: — Ne, nipošto ne.
Konobar (isti, koji je isporučio Svečani protest trgovačkih putnika onoga dana kada sam bio primljen u šegrte) kao da se uvelike začudio, pa je iskoristio prvu priliku da mi stavi upravo pod nos stari zamazani primjerak lokalnih novina, te sam ga dohvatio i pročitao ovaj odlomak:
»U vezi s nedavnom romantičnom karijerom mladog zanatlije iz naše okolice (koji događaj, uzgred budi rečeno, pruža upravo divnu temu majstorskom peru sugrađanina TOOBYJA, zasad u cijelom svijetu još nepriznatog pjesnika naših novina!) neće zacijelo za naše čitatelje biti sasvim nezanimljiva vijest da je prvi zaštitnik, drug i prijatelj mladića, bila neobično od svih cijenjena ličnost, koja se usto bavi još trgovinom žita i sjemenja, a čiji se izvanredno prikladni i prostrani magazini nalaze u Glavnoj ulici na vrlo zgodnom mjestu za sve mušterije na sto milja uokrug. Nije baš sasvim neznačajno za naše osjećaje što iznosimo činjenicu kako je On bio Mentor{48} našega mladoga Telemaha, jer je dobro znati da se u našem gradu rodio čovjek kojemu spomenuti mladić ima zahvaliti svoju sreću. Da li namrštene obrve naših gradskih Mudraca, ili sjajne oči naših Ljepotica žele znati tko je taj mladić? Vjerujemo da je Quintin Matsvs bio Kovač od Anversa{49} (VERB.SAP.{50}).«
Uvjeren sam, a to je uvjerenje zasnovano mojim mnogim iskustvima, kad bih u danima svoga blagostanja pošao na Sjeverni pol, da bih i tamo naišao na nekoga, putnika, Eskima ili civiliziranog čovjeka, koji bi mi rekao da je Pumblechook bio moj prvi zaštitnik i da svoju sreću imam njemu zahvaliti.

29 Poglavlje
Uranih i iziđoh van. Kako je bilo još prerano da odem gospođici Havisham, lutao sam poljima s one strane grada koja vodi prema njezinoj kući. Prema Joeovoj strani mogu i sutra poći. Čitavo sam vrijeme razmišljao o svojoj dobročiniteljki i stvarao bajne slike u vezi s planovima što ih je za mene smislila.
Posvojila je Estellu, a tako reći i mene, te je zacijelo nakanila da nas dvoje združi. Meni je namijenila zadaću da popravim zapuštenu kuću, da sunčeve zrake opet prodru u zamračene odaje, ure otkucavaju vrijeme, hladna ognjišta zaplamsaju, pa da skinem paučinu, uništim gamad — ukratko da izvršim sjajna djela kraljevića iz priče i uzmem kraljevnu za ženu. Zastao sam kada sam prolazio pokraj kuće. Od sunca opaljeni zidovi od crvene opeke i tamnozeleni bršljan, koji je granjem i viticama isprepleo i same dimnjake kao mišićavim otvrdjelim rukama, sačinjavali su divnu, privlačivu, tajanstvenu priču, čiji sam junak bio ja, a Estella je bajku nadahnula svojom dušom i bila njezino srce. Iako me je bila svega zaokupila, sve su moje misli i nade bile posvećene njoj, a njezin utjecaj na moj mladenački život i značaj bio svemoćan — ipak joj nisam, pa ni toga romantičnog jutra, pridavao vrline, koje nije imala. Spominjem to ovdje s jasno određenom namjerom, jer to je ključ zagonetke, čije će vam rješenje omogućiti da me slijedite po mom zamršenom labirintu. Prema mojem iskustvu, ljubavnik nije uvijek onakav kako ga obično zamišljamo. Živa je istina da čim sam zavolio Estellu, volio sam je kao muškarac. Volio sam je, jer mi se činila neodoljivom. Jedanput zauvijek: znao sam, na svoju nesreću, često i prečesto, iako ne uvijek, da sam je volio suprotno zdravom razumu, jer mi ništa nije bilo obećano. Unatoč izgubljenom miru, beznadnosti, svojoj nesreći, svim obeshrabrenjima. Jedanput zauvijek: nisam je manje volio unatoč tome što sam sve to znao i nije nimalo utjecalo na moje osjećaje prema njoj, nego što bih je volio da sam iskreno vjerovao kako je Estella najsavršenije ljudsko biće.
Udesio sam šetnju tako da stignem pred kuću u vrijeme u koje sam prije dolazio. Kada sam nesigurnom rukom pozvonio, okrenuo sam vratima leđa i nastojao suspregnuti dah i bar donekle utišati kucanje srca. Čuo sam kako su se otvarala pokraj na vrata i približavali dvorištem koraci; no pretvarao sam se da ništa ne čujem, pa ni onda kada su već vrata zaškripala, okrećući se na zahrđalim šarkama.
Trgoh se kad se netko dotače mojega ramena i okrenuh se. Trgnuh se još jače kada se nađoh licem u lice s momkom u pristojnu sivu odijelu. To je bio čovjek, kojega sam najmanje očekivao kao vratara u kući gospođice Havisham.
Orlick!
O, mladi gospodine, više se toga promijenilo, ne samo vi. Uđite, uđite. Meni je naređeno da vrata nikad ne ostavljam otvorena.
Uđoh, a on zalupi i zaključa vrata i izvuče ključ iz brave. Pošto je nekoliko koračaja hodao preda mnom, prema kući, okrene se ravno k meni i objasni mi: — Tu sam sada!
Kako si došao ovamo?
Došao sam — odbrusi — pješice. A moju su škrinju vozili po mom naređenju na toliko pokraj mene.
A jesi li došao ovamo zauvijek?
Pa, mladi gospodine, nisam valjda došao da nešto dignem, pa onda kidnem.
U to baš nisam bio tako čvrsto uvjeren. Imao sam dovoljno vremena razmišljati o njegovu odgovoru, dok je tromo povlačio svoj teški pogled s pločnika, pa duž mojih nogu i ruku, sve do moga lica.
Upitah ga: — Dakle si napustio kovačnicu.
Pa zar to izgleda kao kovačnica? — odvrati Orlick, pogledavajući uvrijeđena lica oko sebe. — A jesam li ja nalik na kovača?
Zapitah, koliko ima tomu što je napustio Gargeryjevu kovačnicu.
Jedan je dan ovdje tako nalik na drugi — odgovori — da vam to ne bih mogao reći, a da prije ne sračunam. Čini mi se da sam došao poslije vašeg odlaska.
To znam i bez tebe, Orlick.
Eh! — dobaci nehajno — ta vi ćete postati učenjak.
U to smo vrijeme došli do kuće, te sam razabrao da se njegova soba nalazi baš iza onih pokrajnih vrata s prozorčićem što je gledao na dvorište. Kako je bila omalena, donekle je nalikovala na sobice u kojima sjede pariški vratari. Na zidu su visjeli ključevi, do kojih je sada objesio i ključ od ulaznih vrata. Njegova je postelja, pokrivena prostirkom od sašivenih krpa, stajala u maloj udubini u zidu. Sve je bilo prljavo, stiješnjeno i pospano, kao kavez puha; a i sam je, ispriječivši se tromo u sjeni zakutka
do prozora, također nalikovao na puha — što je zaista i bio.
Nikad prije ne vidjeh te sobe — dobacih — a prije nije bilo ni vratara.
Nije — potvrdi Orlick — dok se ne dosjetiše da su u kući bez zaštite, a pokazalo se da je kraj opasan. Posvuda se naokolo skitaju robijaši, lopovi i svakojake vucibatine. Preporučiše me, jer znam drugome vratiti milo za drago, i ja sam mjesto primio. To je lakši posao nego puhati u mijeh i udarati čekićem. Zaista je nabijena.
Oko mi je zapelo za pušku s kundakom okovanim mjedu, što je visjela nad kaminom, a njegove su me oči pratile.
Ne želeći produžiti razgovor, nabacih: — Da pođem do gospođice Havisham?
Odvrati: — Živa me spalite, ako bih vam znao reći! — te se najprije protegne, a zatim strese. — Dalje od tog mjesta ne dopiru naređenja koja primam, mladi gospodine. Ja s tim čekićem udaram samo u to zvono, a vi produžite hodnikom dok na nekoga ne naiđete.
Zapitah: — Misliš da me očekuju?
Dva puta me živa spalite ako bih vam znao reći! — glasio je odgovor.
Nato se uputih dugim hodnikom, kojim sam nekad prolazio u svojim nezgrapnim cipelama, a on udari u zvono. Dok je još zvuk zvona odzvanjao, naišao sam na kraju hodnika na Sarah Pocket, koja bi zbog mene sada redovito požutjela i pozelenjela.
Oh! — usklikne — zar vi, gospodine Pipe?
Da, ja, gospođice Pocket. Drago mi je što vam mogu javiti da su gospodin Pocket i cijela njegova obitelj zdravi.
A jesu li postali malo pametniji? — zapita Sarah i sažalno zakima glavom. — Bilo bi bolje za njih da su pametniji, nego da su zdravi. O Matthew, Matthew! Vi, gospodine, znate kojim ćete putem?
Prilično, jer sam se mnogo puta u tami uspinjao po tim stepenicama. Sada sam išao gore u lakšim cipelama nego nekoć i pokucao kao što sam običavao na vrata sobe gospođice Havisham. — To je Pipovo kucanje — čuo sam odmah njezin glas — uđi, Pipe.
Sjedila je na svojoj stolici blizu starog stola, odjevena u staru haljinu, a obje je ruke prekrižila na štapu, naslanjajući se o njih bradom, s očima
ustremljenim u vatru. Blizu nje, u ruci s bijelom cipelom što nikad nije bila nošena, pognute glave jer je gledala cipelu, sjedila je elegantna dama koju nikad nisam vidio.
Udi, Pipe — pozove me gospođica Havisham i nastavi nešto gunđati ne dižući glave i ne gledajući oko sebe — uđi, Pipe. Kako si, Pipe? Ljubiš me u ruku kao da sam kakva kraljica, eh? No? — Iznenada me pogleda, pokrenuvši samo oči i ponovi istovremeno mračno i zaigrano: — Dakle?
Čuo sam, gospođice Havisham — pozdravih je prilično zbunjeno — da ste bili ljubazni te me zvali da vas posjetim, i evo, ja sam smjesta došao.
Dakle?
Dama, koju nikad prije nisam vidio, diže svoje oči i vragoljasto me pogleda, i tada opazih da su to Estelline oči. Bila se tako izmijenila, postala još mnogo, mnogo ljepša i ženstvenija, i u svemu tako divna da sam se pored nje osjećao nepromijenjen i zaostao. Gledajući u nju, bilo mi je kao da sam se ponovno pretvorio u onog beznadnog, beznačajnog i prostog dječačića. Svladao me je osjećaj da se sve više udaljujem od nje, da sam nevrijedan, a ona nedokučiva za mene!
Pruži mi ruku. Promucah kako mi je drago što je ponovno vidim i da sam već dugo, dugo iščekivao taj trenutak.
Čini li ti se da se mnogo promijenila, Pipe — upita gospođica Havisham, gledajući onim pohlepnim pogledom i lupkajući štapom po stolici, koja je stajala između njih dvije, kao znak da tu sjednem.
Gospođice Havisham, kada sam ušao, nisam ništa opazio ni na njezinu licu ni u njezinu liku što bi me podsjetilo na Estellu, no sada se sva nekako čudno opet pretvara u onu staru...
Što? Valjda nećeš reći — u onu staru Estellu? — prekine me gospođica Havisham. — Bila je ponosita, vrijeđala te, a ti si htio pobjeći od nje. Ne sjećaš li se?
Zbunjeno odgovorih da je to bilo davno i da se onda nisam znao pametnije vladati, i sve tako nešto. Estella se savršeno sabrano smješkala i upadne da nimalo ne sumnja kako sam se dobro vladao, a ona da je bila vrlo nepodnošljiva.
Je li se on promijenio? — upita sad gospođica Havisham poigravajući se s Estellinom kosom.
Silno — odvrati Estella gledajući u mene.
Sada je manje beznačajan i prost? — doda gospođica Havisham poigravajući se s Estellinom kosom.

Estella se nasmije, pogleda cipelu što je držala u ruci, ponovno se nasmije, pogleda mene te stavi cipelu na pod. Još je uvijek sa mnom postupala kao s dječakom, no usto ipak nastojala da me očara.
Sjedili smo u istoj sanjivoj odaji, pod starim čudnim utjecajima, koji su nekoć tako snažno djelovali na me, i saznao sam da se Estella upravo vratila iz Francuske i da se sprema u London. Oduvijek ponosita i odrješita, znala je te osobine uskladiti sa svojom ljepotom, te bi bilo nemoguće i neprirodno — barem po mojem mišljenju — odvojiti ih od njezine ljepote. Bilo je zaista nemoguće odijeliti je od moga prokletoga žudenja za novcem i gospodstvom, koje me je uznemirivalo u dječačkim godinama — mojih posve pogrešnih aspiracija, zbog kojih sam se prvi put zastidio svoga doma i Joea — i svih priviđenja, u kojima se njezino lice javljalo u odsjevu vatre, izbijalo iz željeza na nakovnju i iskrsavalo u noćnoj tami kroz drveni prozor kovačnice i opet se rasplinulo. Riječju, bilo mi je nemoguće da je sada upravo kao i nekoć odvojim od najdubljeg bivstva svoga života.
Dogovorismo da ću s njima provesti ostatak dana, vratiti se navečer u hotel, a sutradan izjutra otputovati u London. Pošto smo neko vrijeme razgovarali, gospođica Havisham nas pošalje u zapušten vrt da malo prošetamo; a kad se naskoro vratismo, pozove me da je malko provozam kao u davno prošla vremena.

Estella i ja udosmo u vrt na ista vratašca kroz koja sam bio zalutao prilikom svoga sukoba s bljedolikim mladim džentlmenom, sadašnjim Herbertom. Išao sam, sav dršćući u duši, obožavajući sam rub njezine haljine, a ona mirna i sabrana i zacijelo ne obožavajući rub moje odjeće. Kada smo se približili mjestu borbe, zastane i reče:
Mora da sam bila čudno malo stvorenje kada sam se onoga dana sakrila i promatrala borbu; ali to sam zaista učinila i upravo uživala.
Vi ste me bogato nagradili.
Uistinu? — odvrati nehajno, kao da je na to i zaboravila. — Sjećam se da mi je vaš protivnik bio vrlo mrzak, jer sam se ljutila što su ga doveli ovamo da mi dosađuje svojim društvom.
Nas smo dvojica sada veliki prijatelji — napomenuh.
Uistinu? Mislim da se sjećam da vas njegov otac podučava?
Da. — Žalio sam što sam to morao priznati, jer je bilo nekako djetinjasto, a već je dovoljno jasno postupala sa mnom kao s nekim dječakom.
Otkako se promijenila vaša sudbina i nade za budućnost, promijenili ste i prijatelje — dobaci Estella.
Naravno — suglasih se s njome.
I nužno — nadoda oholo — ljudi, koji su nekoć bili prikladno društvo za vas, danas više nisu.
Sumnjam da je u mojoj svijesti preostalo još malo čežnje i namjere da posjetim Joea, pa ukoliko sam to osjećao, rasplinulo se poslije ove primjedbe.
U ono vrijeme niste ni slutili, kakva vas sreća čeka? — produži Estella, zamahnuvši malo rukom, što je značilo »u ono vrijeme borbe«.
Nisam, uistinu.
Hodajući jedno uz drugo, duboko sam osjećao kontrast između njezina savršena i odlučna vladanja i moje mladenačke nevrijednosti. Taj bih žalac još bolnije osjećao da se nisam smatrao uzrokom takva odnosa, jer sam bio izabran za nju i njoj dosuđen.
Vrt je bio tako bujan i zarastao korovom, da se teško po njemu hodalo, i pošto smo dva triput u krug prošetali, izadosmo ponovno u pivovarsko dvorište. Pokazao sam joj sasvim točno mjesto gdje sam je prvog dana vidio hodati po bačvama. Pogledavši hladno i bezbrižno na onu stranu, zapita: — Zar ja? — Podsjetio sam je na mjesto odakle je bila izašla iz kuće i dala mi meso i piće, a ona zaniječe: — Ne sjećam se. — Zapitah je:
Ne sjećate se kako ste me natjerali u plač?
Odgovori mi: — Ne, ne sjećam se — i odmahne glavom, gledajući oko sebe. Tvrdo vjerujem da me je to, što se više ničega nije sjećala i sve zaboravila, ponovno natjeralo da plačem, ali u duši, a najljuće peče suza što se ne vidi.
Morate znati — reče Estella, vladajući se prema meni kao vrlo
odlična i lijepa žena — da nemam srca, što možda utječe na pamćenje.
Nekako promucah da sam slobodan u to posumnjati. To znam bolje od nje. Takva ljepota, a bez srca, ne može postojati.
Svakako da je i u mene srce, što bi se moglo prostrijeliti ili probosti
prizna Estella — i da bih umrla kad bi prestalo kucati. Uostalom, znate što mislim. U mome srcu nema nježnosti — suosjećanja — osjećaja — ništa od takvih besmislica.
Što se rađalo u mojoj duši dok je mirno preda mnom stajala i pažljivo gledala u mene? Nešto što sam zapažao u gospođice Havisham? Ne. U njezinim je pogledima i pokretima ponekad bila sjenka sličnosti s gospođicom Havisham. To često vidimo kod djece, koja su neprestano u društvu odraslih i žive zajedno s njima samotnim životom. Kad djeca odrastu, ta sjenka poprima neobičnu sličnost s licima koja su inače sasvim drugog obličja. Ponovno se zagledah u Estellu, i premda me je još svejednako promatrala, ta se moja pomisao već bila rasplinula. Što je to dakle bilo?
Ozbiljno govorim — produži Estella, a da pritom nije mrštila čela (jer je bilo glatko), ali joj se lice smračilo. — Budemo li često zajedno, bit će bolje da već sada vjerujete u to što sam rekla. Ne! — prekine me gordo, tek što sam zaustio. — Nikome nisam poklonila svoje simpatije, jer uopće ne znam što je to.
Čas zatim našli smo se u pivovari, u kojoj se već tako dugo nije radilo. Pokaže na visoku galeriju, odakle je prvog dana moga boravka u kući iščezla ispred mojih očiju, te mi napomenu da se sjeća kad je bila gore i mene gledala gdje sav prestravljen stojim dolje. Dok sam očima pratio njezinu bijelu ruku, opet sam ugledao ono zagonetno priviđenje. Kako sam se nehotice trgnuo, ona se dlanom dotače moje ruke. U istom se trenu avet ponovno rasplinu i iščezne.
Što je to bilo!?
Što se dogodilo? — upita Estella. —Jeste li se opet uplašili?
Plašio bih se kad bih povjerovao u to što maločas rekoste — odgovorih da bih skrenuo misli na drugo.
Dakle se ne plašite? Dobro. Rekla sam vam što sam vam imala kazati. Gospođica Havisham vas uskoro očekuje na negdašnjem mjestu, iako mislim da bi to, kao i druge stare navike, trebalo prestati. Prošetajmo još jedanput vrtom, a zatim ćemo se vratiti u kuću. Dođite! Ne želim da
danas ronite suze zbog moje okrutnosti; bit ćete moj paž: naslonit ću se o vaše rame. Skut se njezine lijepe haljine povlačio po zemlji. Sada ga je jednom rukom pridržavala, a drugom se lako naslanjala na moje rame dok smo šetali. Prošetali smo dvaput triput uokrug korovom zaraslog vrta, a meni se pričini kao da je sve u cvijetu i punoj krasoti. Da je zeleni i žuti drač, izrastao iz raspuklina staroga zida, bio i najdivnije cvijeće što je ikad cvalo, ne bih ga s većom ljubavlju zadržao u uspomeni.
Medu nama nije bilo razlike u godinama koje bi nas dijelile jedno od drugoga. Bili smo gotovo istih godina, iako je ona u tim godinama bila zrelija od mene. Iako sam bio sav blažen i duboko uvjeren da je moja dobročiniteljica odlučila da budemo svoji, ipak sam patio što je Estella u svojoj ljepoti i vladanju bila tako nepristupačna. Luda li dječaka!
Napokon se vratismo u kuću. Iznenadih se kad sam saznao da je moj skrbnik poslom došao do gospođice Havisham i da će se vratiti na večeru. Dok smo šetali, upališe u sobi svijeće u hladnim kracima starih svijećnjaka, gdje je stajao stol prekriven truležom, a gospođica Havisham već je čekala na mene sjedeći u naslonjaču na kotače.
Bilo je kao da naslonjač koturamo u prošlost kada smo kao nekad stali polagano obilaziti oko stola na kome se svadbena gozba raspadala u prah i pepeo. U toj pogrebnoj odaji s likom kao iz groba, što se uvalio u naslonjač ustremivši oči u Estellu, djevojka je bila još ljepša i sjajnija nego prije i još me je više opčarala.
Vrijeme je brzo prolazilo, te se bližio čas rane večere. Estella izađe da se preobuče. Zastali smo blizu središta dugoga stola, i gospođica Havisham ispruži smežuranu ruku i položi je na požutjeli stolnjak. Prije no što će izaći, Estella se osvrne na vratima, a gospođica Havisham usrdno i strastveno poljubi svoju ruku i dobaci joj cjelov, a ta je njezina kretnja bila upravo strašna.
Pošto je Estella izašla, a nas dvoje ostali sami, šapne:
Zar nije krasna, ljupka, i divna rasta? Obožavaš li je?
Gospođice Havisham, svaki tko je vidi mora je obožavati! Sjedeći u naslonjaču, ogrli me rukom i privuče mi glavu do svoje. — Ljubi je, ljubi, ljubi! A kako se vlada prema tebi?
Prije nego što sam mogao odgovoriti (ukoliko bi mi uopće bilo moguće odgovoriti na to mučno pitanje), ponovi: — Ljubi je, ljubi je, ljubi! Ljubi je, ako te voli; ljubi je, ako ti zadaje boli, kida srce — a rane će biti to
ljuće, što je srce jače — ti je ljubi, ljubi, ljubi!
Nikad ne vidjeh toliko strasno priželjkivanje kao što je izbijalo iz njezinih riječi. Osjećao sam kako su od siline, što je prožimala tu ženu, nabrekle žile mršave ruke što me je ogrlila.
Čuj me, Pipe! Posvojila sam je da bude ljubljena. Odgojila sam je i dala školovati da bude ljubljena. Nastojala sam da se razvije u to što je sada da bude ljubljena. Ljubi je!
Toliko je puta izgovorila tu riječ da nije bilo sumnje kako zna što govori, ali kad bi ta toliko puta izgovorena riječ umjesto ljubavi bila — očaj — osveta — ili grozna smrt — ne bi s njezinih usana ni onda zvučila kao strašnija kletva nego što je sada.
Reći ću ti — produži istim naglim, strastvenim šapatom — što je prava ljubav. To je slijepa odanost, samoponiženje koje ne preza ni od čega, bezuvjetna pokornost, tvrda vjera i povjerenje u onu koju voliš žrtvujući joj i srce i dušu — kao što sam ja učinila — makar ti sam i cijeli svijet vjerovali u nešto drugo!
Pošto je izgovorila te riječi i završila ih divljim krikom, obuhvatio sam je oko pasa, jer se bila uspravila u naslonjaču, zaogrnuta haljinom kao mrtvačkim plaštem, udarivši štapom po zraku kao da bi najradije i sama udarila o zid i pala mrtva na zemlju.
Sve je to trajalo tek nekoliko trenutaka. Kada sam je opet povukao u naslonjač, osjetih poznati miris i, obrnuvši se, ugledah svoga skrbnika.
Uvijek je nosio uza se (mislim da to još nisam spomenuo) neobično veliki džepni rubac od skupocjene svile, koji mu je u praksi bio od velike koristi. Gledao sam ga kako bi znao silno zastrašiti klijenta ili svjedoka rastvarajući ceremonijalno rubac kao da će se toga trena useknuti; zatim bi zastao, kao da zna da neće imati vremena to učiniti, jer će klijent ili svjedok još prije sve priznati. Priznanje bi zaista odmah slijedilo kao nešto po sebi razumljivo. Kada sam ga sada ugledao u sobi, držao je u rukama taj značajni džepni rubac i gledao u nas. Čim su nam se pogledi sukobili, malo pošuti u tome položaju i naprosto dobaci: — Zbilja čudno! — Zatim prinese rubac nosu i čvrsto se usekne.
Gospođica Havisham ga je opazila istog časa kad i ja, a bojala se njega kao i svi ostali. S velikim se naporom svladavala i promucala kako je točan kao uvijek.
Točan kao uvijek — ponovi, prilazeći k nama. (— Kako ste Pipe?
Da vas malo provozam, gospođice Havisham? — Jedanput uokrug?) Došli ste, dakle, Pipe?
Rekoh mu kako sam prispio, jer je gospođica Havisham željela da dođem vidjeti Estellu, našto mi odgovori: — Ah, to je vrlo fina mlada dama! — Počeo je voziti gospođicu Havisham u stolici gurajući je svojom velikom rukom, zadjenuvši drugu u džep od hlača, kao da je džep krcat nekih tajni.
Kada je zastao, zapita me: — Pipe, koliko ste često prije vidjeli Estellu?
Koliko često?
Dakle! Koliko puta? Deset tisuća puta?
Zacijelo toliko puta nisam.
Dva puta?
Jaggers — umiješa se gospođica Havisham, a meni odlanu. — Ostavite Pipa na miru, pa pođite s njime na večeru.
Posluša i pipajući oko sebe pođosmo zajedno niz mračne stepenice. Na putu do udaljenih prostorija s druge strane popločena dvorišta upita me koliko sam puta vidio gospođicu Havisham kod ručka, ostavljajući kao obično mogućnosti da odgovorim nešto između jedanput i stotinu puta.
Promislih i odgovorim: — Nikada.
Nećete je nikad ni vidjeti, Pipe — odvrati, mršteći se i smješkajući se u isti mah. — Otkako živi tim životom, nije još nikad dopustila da je netko promatra pri jelu. Tumara noću naokolo i jede što joj dođe pod ruku.
Molim vas, gospodine — prekidoh ga — dopuštate li da vas nešto upitam?
Dopuštam — pristade — ali i vi ćete meni dopustiti da vam možda uskratim odgovor. Pitajte! Je li Estellino prezime Havisham, ili... ? — nisam imao što dodati. Ili... ?
Je li Havisham?
Da, Havisham.
Uto stigosmo do stola gdje smo imali večerati, a tu su nas već čekale Estella i Sarah Pocket. Gospodin Jaggers je sjedio u pročelju, Estella nasuprot njemu, a ja okrenut licem svojoj zeleno-žutoj prijateljici. Vrlo smo dobro večerali, a posluživala nas je sluškinja, koju prilikom svojih prijašnjih posjeta nikad nisam vidio, ali koja je možda — koliko mi je bilo
poznato — sve to vrijeme boravila u toj tajanstvenoj kući. Poslije večere staviše pred mog skrbnika bocu odabrana stara porto vina (očigledno je vrlo dobro znao iz koje je godine vino), a obje nas dame ostaviše nasamo{51}.
Nigdje nisam opazio da je gospodin Jaggers tako uporno šutio kao pod tim krovom. Oči mu nikad nisu zamicale, i jedva da je za vrijeme večere jedanput pogledom svrnuo na Estellu. Kad bi nešto govorila, slušao bi je i odmah odgovorio. Koliko sam vidio, nije je nikad ni pogledao. Ona je, naprotiv, s velikim interesom i radoznalošću, da ne kažem nepovjerenjem, pogledavala u njega, no na njegovu se licu nije zapažalo da je tome pridavao i najmanju pažnju. Za čitavo je vrijeme večere osobito uživao u tome da Sarah Pocket još više pozeleni i požuti, spominjući u razgovoru sa mnom moja velika očekivanja, koja su se imala ispuniti; no i pritom nije ničim pokazivao da to čini svjesno, štoviše, ispalo je kao da iz mene, koji nisam ništa zla slutio, izvlači sve podatke — što je zapravo i činio.
Kada smo ostali sami, činilo mi se da sve nešto izmišlja i laže, jer je zapadao u proturječje s informacijama što mi ih je davao, da je zaista čak i meni dozlogrdilo. Kad nije imao ništa drugo pri ruci, uzeo bi štoviše i svoju čašu vina na »unakrsno preslušavanje«. Držao ju je između sebe i svijeće, mirišući i kušajući porto vino, mućkajući ga u ustima prije nego što će gutnuti, da zatim ponovno napuni čašu i opet je uzme na »unakrsno preslušavanje«, dok nisam postao nervozan, kao da znam da će mu vino odati nešto što bi moglo biti nepovoljno za me. Tri-četiri puta pomislih da započnem razgovor, no kad god bi vidio kako se spremam da mu nešto kažem, gledao bi u mene, s čašom u ruci, mućkajući gutljaj vina u ustima, kao da želi pokazati kako nema smisla da ga nešto pitam jer su mu puna usta pa neće moći odgovoriti.
Držim da je gospođica Pocket bila svjesna toga da joj gledajući mene prijeti opasnost da pomahnita od bijesa ili možda strgne kapu — nekakvu vrlo ružnu krpu od muslina — i da po podu razastre svoju kosu, što zacijelo nikad nije izrasla na njezinoj glavi. Kada smo se poslije uputili u sobu gospođice Havisham, gdje smo nas četvoro igrali whist{52}, nije se više pojavila. Gospođica Havisham je u pauzama za vrijeme kartanja uzela najljepše komade nakita s toaletnog stolića i fantastično njima ukrasila Estellinu kosu, grudi i ruke. Zapazih da je čak i moj skrbnik ispod gustih obrva pogledavao Estellu, i malo ih uzdigao kada se našla pred njim u svoj
svojoj dražesti, u raskošnom prelijevanju odbljesaka i boja.
Neću spominjati kako je uzimao naše adute, izbacujući male sitne karte na kraju svake runde, pred kojima je trnula slava naših kraljeva i kraljica, niti ću što reći o tome što sam osjećao, opazivši kako nas gleda, kao da smo sve troje lako odgonetljive male zagonetke, koje je već odavna riješio. Najviše me je mučilo proturječje između njegove hladne ličnosti i mojih osjećaja prema Estelli. Ne zbog toga što sam znao da nikad neću moći s njim o njoj razgovarati, niti zbog toga što ne bih podnio da zbog nje škripne cipelom, a poslije razgovora s njome umije ruke — ne, već zato što se djevojka, koju sam obožavao, nalazila samo korak— dva od njega i što su se moji osjećaji nalazili u istoj sobi s njegovima — zbog toga sam trpio strašne muke.
Kartali smo do devet sati, i pošto je bilo dogovoreno da ću biti obaviješten o Estellinom odlasku u London da bih je sačekao na poštanskoj postaji, oprostih se s njome i, dotaknuvši se samo njezine ruke, odoh.
U Modrom vepru moj je skrbnik spavao u sobi do moje. Još su mi duboko u noć šumjele u ušima riječi gospođice Havisham: »Ljubi! ljubi! ljubi!« Izmijenio sam ih tako da sam ih mogao ponavljati govoreći po sto puta u svoje uzglavlje: »Ljubim je, ljubim je, ljubim!« Nato me svega obuze silna zahvalnost što je bila dosuđena meni, negdašnjem kovačkom šegrtu, a zatim pomislih, kada će se početi zanimati za me, jer zasada, bojim se, nije se nimalo oduševljavala tom sudbinom. Kada ću probuditi u njoj srce, koje je sada nijemo i spava?
O, jadna li mene! Mišljah da su moji osjećaji veliki i plemeniti, a nikad ne pomislih da je bilo nisko i podlo što sam izbjegavao Joea, znajući da bi ga Estella prezirala. Još jučer su u mojim očima zbog Joea suze previrale, koje su se, oprosti mi, Bože!, tako brzo, prebrzo osušile.

30 Poglavlje
Dok sam se ujutro u Modrom vepru oblačio, odlučio sam poslije zrela razmišljanja reći svome skrbniku kako sumnjam da bi Orlick bio pravi čovjek na povjerljivu mjestu u kući gospođice Havisham. — Pa naravno, Pipe, da nije — potvrdi moj skrbnik, uživajući već unaprijed u zadovoljstvu što će mi moći priopćiti nešto općenito u tom pogledu — čovjek, koji zauzima neko povjerljivo mjesto, nikad nije na svom mjestu.
I kao da se raspoložio što izuzetno ni to povjerljivo mjesto nije zauzimao čovjek na svom mjestu, slušao je sa zadovoljstvom, dok sam mu pričao sve što sam znao o Orlicku. — Vrlo dobro, Pipe — odluči, kada sam završio — smjesta ću poći onamo i isplatiti vašeg prijatelja. — Bio sam prilično u strahu zbog tog namjeravanog kratkog postupka, jer po mom je mišljenju trebalo malo pričekati, štoviše, natuknuo sam da s tim našim prijateljem možda i neće biti tako lako izaći na kraj.
Hoće — tješio me moj skrbnik, razmatajući džepni rubac sa savršenim pouzdanjem. — Htio bih ga vidjeti da se sa mnom o tome prepire.
Kako smo imali zajedno otputovati u London tek podnevnom diližansom, strahovao sam za vrijeme čitava doručka od Pumblechooka da sam jedva držao šalicu u ruci. Iskoristio sam priliku i rekao da ću se prošetati londonskim drumom, dok gospodin Jaggers bude u gradu obavljao poslove, pa neka bude ljubazan i obavijesti kočijaša da ću putem ući u kola i zauzeti mjesto. Tako mi je bilo moguće da odmah poslije doručka pobjegnem iz Modrog vepra. Zaobišavši nekoliko milja uokrug Pumblechookovu kuću, i to sa stražnje strane, i hodajući poljem, izbih ponovno na Glavnu ulicu, podalje od opasnog mjesta, pa se osjetih prilično sigurnim.
Bilo je veoma zanimljivo što sam se opet nalazio u tihom, starom gradu, i nije mi bilo krivo kad su me tu i tamo ljudi prepoznavali i za mnom zurili. Dva-tri trgovca izletješe čak iz svojih dućana i zapute se nekoliko koračaj a ispred mene niz ulicu da se zatim vrate, kao da su nešto zaboravili, te ponovno prođu licem u lice pokraj mene — pa ne znam tko je od nas tom prilikom lošije odglumio svoju ulogu, oni ili ja — oni, jer nisu imali po što da se vrate, ili ja, što sam se pretvarao da nisam ništa zapazio? Ipak je moj položaj bio pun dostojanstva i ni najmanje se nisam
loše osjećao sve dok Sudbina nije htjela da se sukobim s onim najgorim lopovom, Trabbovim momkom.
Hodao sam izvjesno vrijeme, gledajući niz ulicu, i spazio Trabbova momka kako mi dolazi u susret lupkajući po leđima praznom modrom vrećom. Pomislih kako će najbolje biti da mu se nehajno zagledam u lice, kao da i ne znam tko je, te ću tako najuspješnije ugušiti njegovu zlu namjeru; tako mu pođoh u susret, gledajući ga kako spomenuh. Već sam sebi čestitao na uspjehu, kadno koljena Trabbova momka najednom udariše jedno u drugo, kosa mu se nakostriješi, kapa padne s glave, a čitavim mu tijelom prođe drhtaj, te zatetura nasred ulice, dovikujući ljudima: »Držite me! Strašno se bojim!« Pretvarao se kao da umire od strave i skrušenosti, što je tobože u njemu izazvala moja dostojanstvena pojava. Dok sam prolazio pokraj njega, zubi su mu cvokotali i sa svim se znacima krajnje poniznosti svali u prašinu.
S mukom sam to podnosio, ali došlo je još i gore. Nisam bio odmakao ni dvjesta koračaja, kadli na svoj najveći užas, snebivanje i srdžbu ponovno spazih kako Trabbov momak ide prema meni, izbivši iza obližnjeg ugla na cestu. Modru je vreću prebacio preko ramena, a oči su mu se krijesile kao da zaista žuri za poslom. Po njegovu se lakom i brzom hodu razabiralo kako je čvrsto odlučio da pođe ravno u Trabbov dućan. Trgnuv se prestrašeno, kad me je ponovno ugledao, i opet ga spopade mahnitanje; taj put se okretao i počeo teturajući obigravati sve naokolo mene, dok su mu koljena još jače klecala. Rukama je lamao kao da me zaklinje neka mu se smilujem. Hrpa gledalaca s najvećim je veseljem pozdravljala njegove patnje, a ja sam bio do krajnosti smućen.
Nisam stigao dalje niz ulicu, ni do poštanskog ureda, kadli ponovno spazih Trabbova momka, gdje je, izbivši na ulicu pokrajnjim putem, sunuo preda me. Taj se put sasvim izmijenio. Ogrnuo se modrom vrećom tako da je nalikovala mojem zimskom kaputu te mi se približavao, šepireći se na suprotnoj strani pločnika, praćen veselom družinom mladih prijatelja, kojima je, odmahujući im rukom, od vremena do vremena dovikivao: »Ne poooznajem vas!« Ne da se riječima iskazati kako me je Trabbov momak razdražio i natjerao u bjesnilo kada je prolazeći pokraj mene povukao uvis ovratnik košulje, zakovrčio kosu na sljepoočicama, zabio ruke u bokove i cerekao se, zavrćući laktove, vrpoljeći se čitavim tijelom i dovikujući pratiocima, smiješno otežući riječi: »Ne pooznajem vas! Duše mi ne poooznajem!« Sramota je dosegla vrhunac kada me je grakćući progonio
preko mosta, a njegovo je graktanje nalikovalo na snuždene krikove ptice, koja me je poznavala dok sam još bio kovač, i tako sam napuštao grad tako reći prognan u polje.
Nije mi niti danas jasno što sam, osim da sam ubio Trabbova momka, mogao drugo činiti, no trpjeti i otrpjeti. Da sam se s njime dohvatio nasred ulice ili bilo kako drukčije pokušao oprati ljagu osim krvlju iz njegova srca, sve bi bilo zaludu i samo bi me ponizilo. Bio je usto dječak, kojega nitko nije mogao ukrotiti. Bijaše neranjiva guja, što izmiče, a satjerana u škripac, poskoči i pakosno sikćući šmugne između krotiteljevih nogu. Sutradan sam međutim prvom poštom obavijestio gospodina Trabba da gospodin Pip ne može više biti mušterija krojača, koji zaboravlja izvjesne obzire što ih duguje društvu, zaposlujući u dućanu dječaka kojega sav pošten svijet smatra oličenjem odvratnosti.
Diližansa, u kojoj se nalazio gospodin Jaggers, došla je na vrijeme, pa zauzeh mjesto na vanjskom gornjem sjedištu i sretno stigoh u London — ali ne i zdravo, jer mi se srce kidalo od boli. Čim sam prispio, pokajnički sam poslao Joeu bakalara i bačvicu kamenica (kao naknadu što ga nisam posjetio), a zatim sam se uputio u Barnard's Inn.
Zatekoh Herberta kako večera hladno meso. Bijaše sretan što sam se vratio. Poslavši Osvetnika u restoran da nešto nadokupi za večeru, osjetih kako treba da još večeras sve svoje tajne povjerim prijatelju i najboljemu drugu. Bilo bi posve nemoguće povjerljivo razgovarati dok se Osvetnik nalazi u holu, zapravo predsoblju ključanice za prisluškivanje, i zato ga poslah u kazalište. Jedva bi se našao bolji dokaz ropskog odnosa prema mojemu tlačitelju od mojega pribjegavanja kojekakvim smicalicama, samo da bih ga nekako zaposlio. Dotjerao sam čak tako daleko da sam ga ponekad slao do Hyde Park Cornera da pogleda koliko je sati.
Povečeravši i ispruživši noge na kaminskoj ogradi, započeh: — Dragi Herberte, moram ti priopćiti nešto neobično važno.
Dragi Handel — odvrati — znat ću poštovati i cijeniti tvoje povjerenje.
Tiče se mene — produžih — i još nekoga.
Herbert prebaci nogu preko noge, zagleda se u vatru, zabacivši glavu malo u stranu, i pošto je neko vrijeme uzalud čekao, svrati pogled opet na mene jer sam još sveudilj šutio.
Nastavih, položivši mu ruku na koljeno: — Herberte, ljubim —
obožavam — Estellu.
Mjesto da bude preneražen, odgovori mi kao da je to nešto po sebi razumljivo: — Lijepo. A što dalje?
Dalje, Herberte? Zar je to sve što mi imaš reći? I ništa drugo?
Mislim, što još? — nato će Herbert. — To mi je naravno poznato.
Odakle znaš?
Odakle znam? Pa, od tebe, Handel.
Nikad ti to ne rekoh.
Nisi mi rekao! Nisi mi rekao kad si ošišao kosu, ali imam oči pa mogu i sam vidjeti. Otkad te znam, uvijek si je obožavao. Zajedno s ručnom torbom donio si amo i svoje obožavanje.
Nisi rekao! Pa govorio si sve vrijeme o tome. Kada si mi ispričao povijest svoga života, kazao si mi sasvim jasno da si je stao obožavati čim si je prvi put ugledao, a tada si bio zaista još vrlo mlad.
To je za me bilo novo i ugodno saznanje, pa nastavih: — Istina, nikad je nisam prestao obožavati. Sada se vratila kao neobično lijepa i elegantna djevojka. Jučer sam je vidio. I prije sam je obožavao, a sada dva puta više.
Baš si sretan, Handel — reče Herbert — što su te izabrali za nju i njoj dosudili. Ne dodirujući zabranjenu temu, možemo među sobom mirne duše reći da je bez sumnje tako. A znaš li kako Estella prima tvoje obožavanje?
Tužno odmahnuh glavom: — Tisuće je milja daleko od mene.
Samo se strpi, dragi Handel; ima i za to vremena. Nego htio si mi još nešto povjeriti?
Stid me je reći — odgovorih — pa ipak nije veće zlo o tome govoriti nego to misliti. Kažeš da sam sretan. Pa jesam, dabome. Još jučer sam bio kovački šegrt. A sada sam — što da kažem što sam — danas?
Valjan mladić, ako ti nedostaje prava riječ — dopuni Herbert, osmjehnuvši se i potapšavši me po ruci — valjan mladić, koji u isti mah naglo i bojažljivo nasrće i oklijeva, pun životne snage, a ujedno voli sanjariti. Čudna mješavina jednoga i drugoga.
Načas sam zašutio da bih razmislio je li zaista u mom karakteru takva mješavina. Sve u svemu nisam se baš nikako slagao s tom analizom, ali nisam našao potrebnim da se o tome raspravlja.
Nastavih: — Kada se, Herberte, danas pitam što sam, reći ću ti što mislim. Kažeš da sam sretan. Znam da nisam ništa učinio čime bih se izdigao iz svoga prijašnjega života i da me je jedino Sudbina izdigla; a to znači biti vrlo sretan. Pa ipak, kada pomislim na Estellu ...
(— A kada ti ne misliš na nju? — ubaci Herbert, s očima uprtim u vatru; a ja sam smatrao da je vrlo lijepo i puno razumijevanja što je rekao.)
Onda, dragi Herberte, ne mogu ni izreći kako se osjećam ovisan, nesiguran i izložen stotinama slučajnosti. Izbjegavajući zabranjenu temu, kako ti malo prije reče, mogao bih ipak ustvrditi da ostvarenje svih mojih očekivanja zavisi od postojanosti volje ličnosti (čije ime ne spominjem). A to je u najboljem slučaju neizvjesno i nedostatno, ako samo približno znaš kakva su. — Rekavši to, olakšao sam dušu od misli koje su me oduvijek sad jače, sad slabije tištale, a nesumnjivo najviše od jučer.
Čuješ, Handel — odvrati Herbert po svome običaju veselo i pun nade — čini se da pod utjecajem ljubavnih osjećaja zagledavamo darovanom konju u zube, i to još s povećalom. A često mislim da, koncentrirajući svu pažnju na zube, ne vidimo najbolje osobine životinje. Zar mi nisi rekao da te je odmah u početku tvoj skrbnik, gospodin Jaggers, upozorio, da te čeka mnogo više od pustih očekivanja? Pa da ti to nije rekao, iako bi to — priznajem — bilo gotovo nevjerojatno, zar bi ti mogao vjerovati da je upravo gospodin Jaggers od svih ljudi u Londonu onaj koji bi s tobom održavao sadašnje veze kad ne bi imao za to čvrstih razloga? Potvrdih da ne mogu poreći da je to vrlo snažan dokaz, a rekoh to (kako to ljudi često kažu u sličnim slučajevima) kao da mi je zapravo žao što moram priznati istinu — kao da bih je htio zanijekati.
Mislim da je to zaista snažan dokaz — ponovi Herbert — i držim da bi bio u velikoj neprilici kad bi morao pronaći jači, a što se tiče ostalog, potrebno je da sačekaš vrijeme, koje je tvoj skrbnik odredio, kao što on mora sačekati vrijeme, što mu ga je njegov klijent odredio. Navršit ćeš dvadeset i prvu godinu prije nego što saznaš na čemu si, a tek onda ćeš možda dobiti neka dalja razjašnjenja. Svakako se to vrijeme sve više približuje, jer očekivani čas mora konačno ipak nastupiti.
Kakav si ti optimist — uskliknuh sa zahvalnošću, diveći se njegovoj vedroj ćudi.
Moram biti optimist — nato će Herbert — jer drugo što osim
optimizma gotovo i nemam. Uostalom, moram priznati da ono nekoliko razboritih riječi, što sam ti ih malo prije rekao, ne potječu od mene, već od moga oca. Jedina primjedba, kojom sam čuo da komentira tvoj slučaj, bio je zaključak: »Ta je stvar savršeno ispravna, jer se inače gospodin Jaggers ne bi njome bavio.« A sada, prije nego što ću reći o svome ocu ili o njegovu sinu i tebi se povjeriti, kao što si se ti meni, moram ti načas postati ozbiljno neugodan — upravo odvratan. Usprotivih se: — To ti neće uspjeti.
Bogme hoće! Jedan, dva, tri — i sada da vidiš, dragi Handel — nastavi, i premda je govorio vedrim tonom, ipak je mislio ozbiljno — sve sam to vrijeme što tu, ispruživši noge na kaminskoj ogradi, pričamo, razmišljao o tome da Estella zacijelo ne može biti uvjet za tvoje nasljedstvo, ako to tvoj skrbnik nikada nije spomenuo. Ako sam dobro razumio što si mi ispričao, nije je uopće nikada, ni izravno ni neizravno, spomenuo? Nije, recimo, ni natuknuo da tvoj dobročinitelj ima možda određene namjere u pogledu tvoje ženidbe.
Nikada.
Handel, duše mi i na časnu riječ, zaista ne mislim na onu da se lisici neće grožđa jer je kiselo. Ali kako te još ništa ne veže za nju, pitam te, bi li se mogao nje odreći? Ta rekoh ti da ću postati neugodan.
Okrenuh glavu, jer mi poput šuma udara vjetra s mora, što puše preko drevnih močvara, obuze dušu osjećaj, nalik na ovaj od kojeg sam trnuo onog jutra kada sam napuštao kovačnicu, a magla se svečano dizala uvis, i položio ruku na seoski putokaz. Časkom je među nama zavladala šutnja.
Da, dragi Handel — nastavi Herbert kao da smo sve to vrijeme govorili, a ne čas prije šutjeli — pitanje je vrlo ozbiljno, jer je taj osjećaj uhvatio dubok korijen u grudima dječaka, kojega su priroda i prilike učinile romantičnim. Sjeti se njezina odgoja, sjeti se gospođice Havisham. Sjeti se kakva je sama (— sada sam postao odvratan, i ti se zacijelo zgražaš nada mnom! —). Sve to može imati mučnih posljedica.
Znam Herberte — odvratih, svejednako okrenute glave — ali nemoćan sam.
Ne možeš se otkinuti od nje?
Ne. Ne mogu nikako!
Ne možeš ni pokušati, Handel?
Ne. Ne mogu nikako!
Pa dobro — produži Herbert, snažno se strese kao da se prenuo iza sna, te poče čarkati vatru; — sada ću se potruditi da budem opet ugodniji!
Pohoda po sobi, povuče zavjese, stavi stolice na mjesto, pospremi knjige i ostalo što je ležalo naokolo, pogleda u predsoblje, zaviri u kutiju za pisma, pa se vrati do stolice kod kamina i sjedne obuhvativši objema rukama koljeno lijeve noge.
Hoću ti, Handel, kazati koju o mome ocu i njegovu sinu. Nažalost nije potrebno da ti sin moga oca reče da se u kući moga oca ne gospodari baš osobito sjajno.
Uvijek ima svega u obilju, Herberte — ubacih da kažem nešto ohrabrujuće.
O da! A to će, vjerujem, s najvećim odobravanjem potvrditi i smetlar, a u mornarskoj su zadruzi, u ulici otraga, istoga mišljenja. Da govorimo ozbiljno, jer je tema prilično ozbiljna: znaš upravo, kao i ja, kako je. Držim da je nekoć bilo drukčije, kada moj otac još nije digao ruke od svega, ali to je bilo pa prošlo. Zapitao bih te jesi li možda u svom kraju ikad opazio kako djeca iz brakova, koji baš nisu najsretniji, uvijek žude da što prije i sama sklope brak? Pitanje je bilo tako čudno da sam mu odgovorio pitanjem: — Uistinu?
Ne znam — prizna Herbert — a to je ono što bih baš želio znati. Kod nas je, bez sumnje, tako. Moja sirota sestra Charlotta, najstarije dijete poslije mene, umrla je prije svoje četrnaeste godine, mogla bi nam poslužiti kao najbolji primjer. Isto i mala Jane. U želji da se smiri u braku, kao da je dosada provela svoj kratki vijek u neprestanom promatranju obiteljske sreće. Mali Alick, u dječjoj haljinici, već je sve potrebno poduzeo da danas sutra stupi u brak s pristalom mladom djevojkom iz Kewa. I zaista, mislim da smo svi osim bebe zaručeni. Zapitah: — Dakle
i ti?
Da — odvrati Herbert — ali to je tajna.
Uvjeravao sam ga da ću čuvati tajnu i molio da mi iskaže čast i kaže daljnje potankosti. Govorio je tako razumno i osjećajno o mojoj slabosti, pa sam sada želio nešto čuti o njegovoj jakosti.
Smijem li te upitati za njezino ime?
Zove se Clara.
Živi u Londonu?
Da. Trebalo bi možda spomenuti — nastavi Herbert, koji se nekako čudno pokunjio i smješkao otkako smo zapodjenuli taj zanimljivi razgovor
da prema besmislenim majčinim nazorima o braku stoji duboko ispod naše društvene razine. Njezin je otac snabdijevao putničke brodove namirnicama. Držim da je bio blagajnik na brodovima.
A što je sada? — zapitah.
Sada je invalid — odvrati Herbert. A živi... ?
Na prvom katu — dovrši Herbert. Nisam uopće ni mislio da to pitam, jer sam želio saznati od čega živi. — Nisam ga nikad vidio, jer otkako poznajem Claru, nikad nije izišao iz svoje sobe. Zato ga neprestano čujem. Radi strašnu galamu i udara o pod nekim strašnim alatom. — Gledajući u mene i nasmiješivši se na to od srca, Herbert je opet živnuo i, bar neko vrijeme, bio stari veseljak.
A nadaš li se da ćeš ga jednom ipak vidjeti? — upitam.
Svakako! Neprestano se nadam da ću ga vidjeti — odvrati Herbert jer kad god ga čujem, uvijek očekujem da će se stropoštati kroz strop. Ne znam kako dugo mogu tavanske grede izdržati.
Pošto se još jedanput srdačno nasmijao, povjeri mi da je istoga časa kada je stao stvarati »kapital«, namjeravao djevojku uzeti za ženu. Zatim pridoda bjelodanu istinu koja obeshrabruje: — Ali znaš, ne mogu je ženiti dok se još »ogledavam«.
Zureći u vatru, razmišljao sam o tome kako je ponekad teško sagledati mogućnost da se taj »kapital« stvori i pritom sam turio ruke u džepove. Presavijeni komad papira u džepu privuče moju pažnju i tada razabrah da je to program što sam ga dobio od Joea, kojim se najavljuje nastup proslavljena provincijskoga amatera, roscijevske slave. Uskliknuh sasvim nesvjesno:
Duše mi, pa to je večeras!
To je mahom izmijenilo temu našega razgovora te brzo odlučismo otići na predstavu. Pošto sam se obvezao da ću tješiti i pomagati Herbertu u pitanju njegova srca, svim djelatnim i nedjelatnim sredstvima, i pošto mi je Herbert rekao da me njegova vjerenica već po čuvenju poznaje i da će me upoznati s njome, zapečatismo srdačnim stiskom ruke naše uzajamno povjerenje. Zatim smo utrnuli svijeće, zapretali vatru, zaključali vrata i
krenuli u potragu za gospodinom Wopsleom i Danskom{53}.

31 Poglavlje
Kad stigosmo u Dansku, zatekosmo kralja i kraljicu te zemlje kod primanja dvorana. Sjedahu u naslonjačima, visoko postavljenima na kuhinjskom stolu. Sve je dansko plemstvo bilo nazočno, i to: mladi plemić u čizmama od jelenje kože što ih je naslijedio od orijaškog pretka; nadalje, časni Velikaš prljava lica, koji kao da je tek u poodmakloj dobi stekao plemstvo i, naposljetku, danski cvijet viteštva, neko čeljade s češljem u kosi i bijelim svilenim čarapama na nogama, kojemu se po svemu vidjelo da je žensko. Moj je talentirani sugrađanin stajao smrknut po strani, s prekrštenim rukama, te poželjeh da bi mu uvojci i glava bili prirodniji.
U toku igre došlo je do različitih malih i čudnovatih dogodovština. Čini se da je pokojnog kralja te zemlje mučio kašalj ne samo dok je umirao, nego mora da ga je sa sobom ponio u grob i sada ga ponovno donio na svijet. Kraljevski je duh usto nosio oko žezla omotani avetinjski rukopis, u koji je ponekad zagledao, i to sa strahom i sa sklonošću da zaboravi što je imao reći, a to je uvelike podsjećalo na to, da je zapravo mrtav. To je, mislim, bio razlog što je publika s galerije dovikivala Duhu: »Okreni list!«
a Duh je taj savjet primio kao najveću uvredu. Također se posve jasno vidjelo da kraljevski duh iskrsava iza najbližega zida, a svaki bi se put pojavio s licem kao da je u dugom razdoblju prevalio neizmjernu daljinu. To je izazivalo smijeh umjesto straha. Kraljica Danske, neobično debela dama, imala je po mišljenju gledalaca previše mjedi na sebi, premda je prema historijskim podacima bila hladna i kruta kao mjed. Dijadem joj je bio pričvršćen za bradu širokom trakom toga metala, kao da pati od gorde zubobolje; a kako je imala na sebi i pas i narukvice od mjedi, u sav su je glas nazivali »Bubanj«. Plemeniti je mladić s djedovskim čizmama od jelenje kože bio nedosljedan: nastupao je, tako reći, bez predaha kao iskusan pomorac, putujući glumac, grobar, svećenik i kao najvažnije lice u mačevalačkoj borbi na kraljevskom dvoru. Svojim je iskusnim očima i oštrinom zapažanja prosuđivao valjanost svih lijenih udaraca mačevima. Napokon je svima dojadio, štoviše — izazvao je opće zgražanje, koje se pretvorilo u gađanje orasima— kada su ga prepoznali u ulozi svećenika, koji uskraćuje crkveni sprovod. Ofelija je u svome ludilu tako polako pjevala i otezala, pa kad je na koncu konca skinula, savila i odbacila svoj bijeli muslinski veo, neki je mrzovoljasti gledalac u prvom redu galerije, pritisnuvši i hladeći nos na željeznoj ogradi, nestrpljivo zarežao: »Sad, kad
će beba na spavanje, hajdemo na večeru!« To je, da se najblaže izrazimo, bilo do krajnosti nepristojno.
Sve te upadice odražavale su se vrlo šaljivo na mom nesretnom zemljaku. Kad god bi kolebljivi Kraljević nešto zapitao ili izrekao sumnju, publika bi mu uvijek priskočila u pomoć. Tako su, na primjer, na pitanje je li plemenitije u duši pritajiti bol, jedni urlali »Da«, a drugi: »Ne«, dok su poneki, koji su dijelili oba mišljenja, vikali: »Baci pismo-glava!« Rasprela se među slušačima čitava rasprava. Kada je zapitao što rade nesretnici koji gmižu ni na nebu, ni na zemlji, počeše ga hrabriti, dovikujući mu:
»Čujmo!« Kada se pojavio u neurednim čarapama (što se vidjelo po tome da su se od česte upotrebe pri vrhu bile malo srozale, a on ih, po mom mišljenju, glačalom ispravljao), zametnu se na galeriji razgovor je li mu noga tako blijeda od prepaćena straha pred Duhom. Kada je uzeo u ruku sviralu, posve nalik na crnu frulicu, koja je čas prije svirala u orkestru, a sada mu je pružiše kroz kulisu — svi jednodušno zatražise: »Rule Britannia«{54}. Opomenuvši glumca da ne maše rukama, mrzovoljasti mu gledalac odbrusi: »Ali ni ti nemoj tako loše glumiti! Ti si još gori od njega!« Moram nažalost dodati da su pri svakoj upadici pozdravljali gospodina Wopslea burnim smijehom.
No najveće su ga muke čekale na groblju, što je bilo nalik na prašumu s malom praonicom rublja, s jedne strane, i vratima nalik na brklju, s druge strane. Čim je publika ugledala gospodina Wopslea, zaogrnuta širokim crnim plaštem, gdje podigavši brklju dolazi na pozornicu, stade prijateljski opominjati grobara: »Pozor! Dolazi pogrebnik pogledati kako napreduješ u poslu!« Držim da je opće poznato u svakoj civiliziranoj zemlji da gospodin Wopsle nije mogao naprosto vratiti lubanju, pošto je dulje vremena nad njom mudrovao i držao je u rukama, a da ne otare prste u bijeli ubrus, što ga je izvadio iz pršnjaka; čak su i tu nedužnu i potrebnu gestu popratili povikom: »Ej, konobar!« Trenutak, kada uniješe mrtvo tijelo da bude pokopano (u praznom crnom lijesu od kojega je iznenada odskočio poklopac), bio je znak za opću veselost, a ta se još povećala kada među nosačima otkriše poznato lice. Taje veselost pratila gospodina Wopslea i za njegove borbe s Laertom između ruba orkestra i groba, i nije popustila ni onda kad je prevalio kralja s kuhinjskog stola i, napokon, polagano umirući, bio sasvim mrtav.
Isprva smo pokušavali da barem malo plješćemo gospodinu Wopsleu, no kako nismo imali nikakva uspjeha, odustali smo od toga. Sjedili smo,
pateći muke zajedno s njime, no ipak smo se smijali razvalivši usta od uha do uha. Neprestano sam se i protiv volje smijao, jer je čitava igra bila smiješna. Unatoč tome nesvjesno sam osjećao kako se interpretacija gospodina Wopslea ističe nečim zaista originalnim. Ne zbog toga što smo bili stari znanci, nego zato što je izgovarao riječi vrlo polako, tužno, spuštajući i dižući vrlo jednolično glas kako nitko ni u kakvoj prilici ni u životu, ni na samrti ni o čemu ne bi govorio. Kada se tragedija završila, a njega pozvali pred zastor i izviždali, predložih Herbertu: — Pođimo smjesta, jer bismo ga inače mogli susresti. — Pojurismo bržebolje niz stepenice, ali ipak ne dovoljno brzo. Pokraj vrata stajao je neki Židov s neprirodno gustim crnim obrvama. Njegovi se pogledi sukobiše s mojim u času kad smo se približili, a kad smo došli do njega, zapita nas:
Gospodin Pip i njegov prijatelj? Gospodin Pip i prijatelj priznadoše da su to oni.
Gospodin Waldengarver bi se — produži Židov — veselio kad biste mu iskazali čast da ga posjetite.
Waldengarver? — ponovih — kadno mi Herbert šane u uho: — Bit će da je to Wopsle.
Pa naravno. Da pođemo za vama? — zapitah.
Molim, potrudite se samo nekoliko stepenica. — Pošto smo ušli u pokrajni prolaz, naš se vođa osvrne i upita: — Kako vam se svidio? Ja sam ga oblačio.
Ne bih znao reći je li nalikovao na bilo što drugo osim na sudionika na pogrebu; samo što mu je o vratu na modroj vrpci visjelo još veliko dansko sunce ili zvijezda, tako da je izgledao kao da ga je osiguralo neko čudno društvo za osiguranje protiv požara. Odgovorih, međutim, da je bio u svemu odličan.
Kad je pristupio grobu — nastavi naš vodič — znao je vrlo upadljivo iskoristiti plašt. Ali kada je u kraljičinoj odaji ugledao duha, činilo mi se iza kulisa da je trebao s više efekta pokazati svoje čarape.
Pristojno sam se složio s njime, a zatim sva trojica upadosmo kroz mala, prljava pokretna vrata u nekakvu zagušljivu škrinju, što se nalazila tik iza vrata. Tu je gospodin Wopsle upravo skidao sa sebe dansku odjeću, a za nas je preostalo upravo toliko prostora da smo, ostavivši poklopac ili vrata škrinje širom otvorena, mogli, zagledajući jedan drugome preko ramena, promatrati gospodina Wopslea.
Gospođo — dočeka nas gospodin Wopsle — ponosim se što vas vidim ovdje. Nadam se, gospodine Pip, da ćete mi oprostiti što sam poslao po vas. Sretan sam da vas poznajem još iz prošlih vremena, a kazališna je umjetnost oduvijek imala priznato pravo na plemenite i imućne ljude.
Međutim je gospodin Waldengarver, sav u znoju i zadihan, pokušao skinuti sa sebe crninu danskoga kraljevića.
Svucite čarape, gospodine Waldengarver — naredi mu njihov vlasnik—jer ćete ih upropastiti, a ako ih uništite, upropastit ćete i trideset i pet šilinga. Ni sam Shakespeare nije nikad ukrasio par finijih čarapa. Sjedite mirno na stolici i prepustite ih meni.
Rekavši to, poklekne i stane driješiti svoju žrtvu; i jadnik bi se zacijelo naglavce prevrnuo zajedno sa stolicom u času kad mu je prvu čarapu strgnuo s noge, samo što nije uopće mogao pasti, jer nije bilo dovoljno mjesta.
Sve do toga trenutka bojao sam se nešto reći o predstavi. Uto nas gospodin Waldengarver samozadovoljno pogleda i zapita: — Gospođo, kako vam se svidio moj nastup?
Stojeći iza mene, Herbert uskliknu (munuvši me u isti mah u leđa):
Divota! — te i ja ponovih: — Divota!
A kako vam se, gospođo, svidjela moja interpretacija uloge? — nastavi gospodin Waldengarver, iako ne savršeno, a ono ipak prilično pokroviteljskim tonom.
Herbert se javi iza mojih leđa (sunuvši me opet u rebra): — Veličanstveno i realistički! — te i ja hrabro potvrdih, kao da je to moje originalno mišljenje, od kojega nipošto ne mogu odstupiti: — Veličanstveno i realistički!
Drago mi je, gospođo, što ste potvrdili ono što i ja mislim — suglasi se gospodin Waldengarver dostojanstveno, mada je baš u tom trenutku bio pritiješnjen uza zid, držeći se grčevito za stolicu.
Nato se javi onaj što je pred njim klečao: — Moram vam ipak reći, gospodine Waldengarver, u čemu vaša interpretacija nije uspjela. Pazite dobro! Reći ću vam što mislim, i ne marim što drugi kažu. Kad god pokazujete nogu u profilu, loše interpretirate Hamleta. Posljednji Hamlet, kojega sam oblačio, činio je na pokusima istu pogrešku, sve dok ga nisam natjerao da na svaku golijen stavi po jednu veliku crvenu krpu. Za vrijeme
posljednjeg pokusa pošao sam, moj gospodine, u gledalište, u posljednji red parketa, i kad god bi pokazao nogu u profilu, dok je govorio svoj tekst, viknuo sam: »Ne vidim krpe!« i na premijeri — savršeno je interpretirao svoju ulogu.
Gospodin Waldengarver mi se osmjehne kao da hoće reći: »Vjeran sluga — pa ne marim, što je malo luckast«; a zatim će naglas: — Moje je shvaćanje uloge za ovu publiku više klasično i promišljeno, no ta će se publika već popraviti, da, popravit će se.
Herbert i ja potvrdismo u isti mah: — Nema sumnje da će se popraviti.
Jeste li zapazili, gospodo — produži gospodin Waldengarver — da se na galeriji nalazio gledalac, koji se izrugivao svetom obredu — hoću da kažem — predstavi?
Kukavno potvrdismo kako nam se čini da smo ga zaista vidjeli, pa nadometnuh: — Bez sumnje je bio pijan.
Nipošto, gospodine — usprotivi se Wopsle — nije bio pijan. Za to se već njegov gazda pobrinuo. Ne bi mu dopustio da se napije.
Poznajete li njegova gazdu? — upitah.
Wopsle zatvori sasvim polagano oči te ih opet otvori kao da vrši neku ceremoniju. — Mora da ste opazili — produži — onog glupo nametljivog magarca s promuklim grlom i s licem na kojem se tako jasno odražava podlost i zloba, a koji je odigrao — mogu reći uz mnoge grube grješke — (ako dopustite da se poslužim francuskom riječi) — rolu Klaudija, kralja Danske.
Taj je, gospođo, njegov gazda. Eto, tako je kod nas glumaca!
Nisam jasno znao bih li više žalio gospodina Wopslea da sam ga zatekao očajna. Ali sam ga i sada toliko žalio da sam upotrijebio priliku, kada se okrenuo da navuče naramenice — jer nas je zbog toga izgurao pred vrata — da upitam Herberta pristaje li da Wopslea povedemo kući na večeru. Herbert se suglasi sa mnom da bi bilo lijepo kada bismo to učinili. Stoga ga pozvah, i on zaogrnuvši se sve do očiju, pođe s nama u Barnard's Inn. Uvelike smo se trudili da mu ugodimo, te se zadržao kod nas sve do dva sata izjutra. Raspričao se o svome uspjehu i iznosio planove za budućnost. Ne pamtim pobliže kakvi su planovi bili, ali se uglavnom sjećam da je počeo time kako će oživjeti dramu, a svršio s njezinom propašću, i to utoliko prije što će poslije njegove smrti nastati potpuna praznina bez nade za njezin daljnji opstanak. Poslije svega toga legoh sav
ojađen na počinak. U svom sam jadu mislio na Estellu i usnio strašan san da su se sva moja očekivanja izjalovila, da sam se morao vjenčati s Herbertovom Clarom i glumiti Hamleta s Duhom gospođice Havisham pred dvadeset tisuća gledalaca, a da nisam znao ni dvadesetak riječi iz te drame.

32 Poglavlje
Jednoga dana, kada sam bio zaokupljen knjigama i gospodinom Pocketom, primio sam poštom pismo, pa me je već sam omot uvelike uzbudio, jer sam naslutio čija je ruka napisala adresu, mada još nikad nisam vidio rukopisa. Bez svakoga formalnoga natpisa, kao Dragi gospodine Pip, ili Dragi Pipe, ili Dragi gospodine, ili Dragi — bilo tko mu drago — glasilo ovako:
»Prekosutra stižem popodnevnom diližansom u London. Držim da smo se dogovorili da ćete me dočekati? Bilo kako bilo, tako misli gđica Havisham, i ja vam to javljam po njezinoj želji. Gospođica vas Havisham pozdravlja,
Vaša Estella.« Da je bilo vremena, zacijelo bih naručio nekoliko odijela za tu zgodu; no tako sam se morao zadovoljiti s onima što sam ih imao. Odmah sam
izgubio svaku volju za jelo i nisam našao mira ni počinka dok nije osvanuo
taj dan. Ni onda nisam mogao jesti, niti se smiriti, jer mi je bilo gore nego prije. Stadoh obilaziti oko putničkoga ureda u Wood Streetu, u Cheapsideu, još prije nego što je diližansa krenula od Modrog vepra iz našega grada. Iako sam to savršeno točno znao, ipak sam smatrao potrebnim da putnički ured više od pet minuta odjednom ne puštam iz vida. Pošto sam tako ludo proveo prvih pola sata stražarenja, koje je imalo potrajati četiri do pet sati, naletio je na me gospodin Wemmick.
Pozdravi me: — Ej, gospodine Pipe, kako ste? Nikad ne bih pomislio da prolazite ovuda. Objasnih mu da čekam nekoga koji treba da stigne diližansom, a zatim ga zapitah što ima novo u Tvrdi i kako je Starom.
Hvala, oboje je da ne može bolje — odgovori Wemmick — a osobito Stari. Baš je divan otac. O sljedećem će rođendanu navršiti osamdeset i dvije godine. Ako susjedi ne budu prigovarali, a moj top izdrži, nakanio sam ispaliti osamdeset i dva hica. Uostalom, o tome nećemo govoriti u Londonu. Što mislite, kuda sam se zaputio?
Zapitah: — U poslovnicu? — jer je pošao tim smjerom.
Onamo ću poslije — odvrati Wemmick. — Sada idem u Newgate. Baš sada vodimo parnicu zbog grabeža bankovne pošiljke. Bio sam tamo na cesti da malo pogledam mjesto gdje je zločin izvršen, a sada treba progovoriti riječ-dvije s našim klijentom.
Nato ću ja: — Je li vaš klijent izvršio grabež?
Ta Bog vas vidio, dakako da nije — odvrati Wemmick vrlo suho. — Ali ga zbog toga optužuju, kao što bi mogli i vas ili mene optužiti. Obojicu bi nas mogli optužiti.
Ali ni jedan od nas nije optužen — ubacih.
Pi! — usklikne Wemmick i stavi mi kažiprst na prsa. — Baš ste mudra glavica, gospodine Pipe! Biste li htjeli zaviriti u Newgate? Imate li malo slobodna vremena?
Bilo je mnogo slobodna vremena, pa mi je odlanulo kada sam čuo njegov prijedlog, usprkos tome što se to baš nimalo nije slagalo s mojom pritajenom željom da ne pustim izvida putnički ured. Promucavši da ću propitati ima li vremena da pođem s njim, uđem u ured, gdje sam saznao od činovnika, čije sam strpljenje dobrano iskušao, točno vrijeme kada će diližansa najranije stići, a to sam, uostalom, isto tako dobro znao kao i on. Vratih se gospodinu Wemmicku i pogledavši na sat, pretvarao sam se da me je primljeno obavještenje neobično iznenadilo, te prihvatih njegovu ponudu.
Za nekoliko minuta bili smo u Newgateu. Prošavši kroz vratarsku ložu, gdje je pored »Kućnog reda« visjelo nekoliko pari lisičina, uđosmo u samu zgradu tamnice. Za onda su tamnice bile dozlaboga zapuštene. Daleko je još bilo do vremena kad će nastupiti pretjerana reakcija kao posljedica svakoga društvenoga zla, a to je uvijek najteža i dugovječna kazna. Zločinci nisu bili bolje smješteni ni hranjeni od vojnika (da i ne govorimo o ubožarima) i rijetko bi kad prouzrokovali požar u tamnicama s oprostivom namjerom da poboljšaju ukus svoje kaše. Bilo je vrijeme posjeta kada me je Wemmick uveo. Nekakav je služitelj obilazio i raznosio pivo, a uznici su u pregradama iza rešetki kupovali pivo i razgovarali s prijateljima. Bila je to slika prljavštine, rugobe, nereda i tjeskobe.
Činilo mi se da se Wemmick kreće među uznicima upravo kao vrtlar među svojim biljkama. To mi je prvi put palo na um kada je ugledao
»mladicu«, što je preko noći iznikla, i zapitao: — Gle! Kapetan Tom? Zar vi ovdje? Čudnovato! — a zatim: — Je li to tamo iza čatrnje Black Bili? Nisam vas posljednja dva mjeseca posjetio! Kako ste? — Kad bi se zaustavio pred rešetkama i slušao što mu poneki, i uvijek pojedinačno, bojažljivo došaptavaju, Wemmick je stisnutih usta poput poštanske škrabice gledao u njih dok su govorili, kao da osobito pažljivo promatra
koliko su njegove biljke narasle, otkako ih je posljednji put vidio, a koje će procvasti u punome cvijetu tek onda kad dođu na suđenje.
Bio je vrlo popularan, i vidio sam da vodi »prijateljski« dio Jaggersova poslovanja, iako se i on donekle vladao prema uznicima poput Jaggersa, što im nije dopuštalo da u ophođenju s njim prijeđu izvjesne granice. Prepoznavanje svakoga pojedinoga klijenta pokazao bi time što bi kratko klimnuo glavom, s obje ruke namjestio šešir malo udobnije, zatim još čvršće zatvorio svoju poštansku škrabicu i ruke turio u džep. Jedanput ili dva puta došlo je do kraćeg natezanja s klijentom zbog naplate odvjetničkoga honorara. Gospodin bi Wemmick, ustegnuvši ruke što dalje od ponuđene, ali nedostatne svote novaca, nato rekao: — To vam je, mladiću, uzalud; ja sam samo podređeni namještenik. Ne mogu primiti. Ne cjenkajte se s namještenikom. Ako ne možete, dragi mladiću, smoći sav potreban novac, bit će bolje da potražite samoga šefa. Znajte da u toj profesiji ima sva sila šefova, a posao koji se možda jednome ne isplaćuje, rado će preuzeti drugi. To vas savjetujem kao podređeni namještenik. Ne trudite se zaludu. Čemu? Tko je sada na redu?
Tako smo hodali po Wemmickovu rasadniku, kadli se obrati meni, upozorivši me: — Pogledajte uznika s kojim ću se rukovati. — To bih svakako bio učinio sve da me i nije upozorio, jer dosad još nikome nije pružio ruku.
Tek što doreče, u jednom se kutu rešetki pojavi krupan, stasit uznik (kojeg i sada dok pišem vidim pred očima) u otrcanu kaputu maslinove boje. Neobična mu je bljedoća pogasila crvenilo s lica, a oči su mu nemirno lutale dok je nastojao učvrstiti pogled. Dotače se rukom prljava šešira, prekrivena slojem masti kao hladna goveda juha i — napola ozbiljno, napola šaljivo — pozdravi po vojnički.
Zdravo, pukovniče! Kako ste? — odzdravi mu Wemmick.
Dobro, gospodine Wemmick.
Učinili smo sve što je bilo moguće, ali kraj takva dokazna materijala bili smo, pukovniče, nemoćni.
Da, gospodine, dokazi su bili prejaki — ali meni je svejedno.
Dakako — nato će hladnokrvno — vama je svejedno. — Zatim se obrati meni: — Služio je u vojsci Njegova Veličanstva. Borio se kao vojnik na ratištu, a poslije se otkupio iz vojske. Zapitah: — Zaista? — a uznik upre oči u me, zatim uvis iznad moje glave, pogleda oko sebe te se,
prešavši rukom preko usana, nasmije.
Mislim, gospodine, da ću se u ponedjeljak svega riješiti — dobaci Wemmicku.
Možda — odvrati moj prijatelj — no tko će to znati.
Drago mi je što ste mi dali priliku da se, gospodine Wemmick, s vama oprostim — nastavi uznik i ispruži ruku kroz rešetke.
Hvala — nato će Wemmick, stegnuvši mu ruku — i vama zbogom, pukovniče.
Da novac, što sam ga imao uza se u času hapšenja, nije bio lažan — produži pukovnik ne puštajući Wemmickovu ruku — ja bih vas zamolio da mi iskažete čast da nosite još jedan prsten — u znak zahvalnosti što ste se toliko o meni brinuli.
Primam umjesto prstena vašu dobru volju — uzvrati Wemmick. Uostalom, bili ste veliki ljubitelj golubova. — Uznik pogleda prema nebu.
Čuo sam da ste odgajali golubove — prevrtače. Biste li mogli po nekom prijatelju poslati par, ako vam više ne služe?
Bit će po vašoj želji, gospodine.
Hvala — zaključi Wemmick — pazit ću ih dobro. Dobar dan, pukovniče. Zbogom! — Ponovno se rukovaše, a na odlasku mi Wemmick objasni: — Kovao je lažan novac, a dobro razumije svoj zanat. Vrhovni sudac za kriminal donio je sudsku odluku, i u ponedjeljak će zacijelo biti pogubljen. Bilo kako bilo, par golubova je nosivo vlasništvo. — Rekavši to, osvrne se, baci još jedan pogled na usahlu biljku, a zatim se, izlazeći iz dvorišta, ogleda kao da razmišlja kakvu bi sadnicu sada stavio na prazno mjesto.
Kada smo kroz vratarsku ložu izašli iz tamnice, uvjerili se da ključari isto tako visoko cijene mojega skrbnika kao i oni koje čuvaju. — Gospodine Wemmick — zapita ključar, koji nas je zadržao između dvaju izlaznih vrata načičkanih čavlima i šiljcima, pomno zaključavajući prva, prije nego što će otključati druga — što kani gospodin Jaggers poduzeti u slučaju ubojstva na obali? Hoće li to proglasiti umorstvom iz nehata ili što?
Zašto ne pitate njega? — odvrati Wemmick.
Tko bi se usudio! — ustuknu ključar.
Eto, svi su tu jednaki, gospodine Pipe — produži Wemmick
obraćajući se meni, a pritom razvuče otvor svoje poštanske škrabice. — Mene će svašta upitati, jer sam tek podređeni činovnik, ali ih nikada nećete zateći da bi nešto pitali mojega šefa.
—Je li mladi džentlmen uči ili vježba u vašoj poslovnici? — upita ključar, keseći se zbog Wemmickove dosjetljivosti.
Evo ga opet, jeste li vidjeli? — usklikne Wemmick. — Ta rekoh vam! Još nije pravo dorekao ni prvo pitanje i već mi kao podređenom namješteniku stavlja drugo? Pa, recimo da je gospodin Pip jedan od onih koje spomenuste?
E onda — ponovno se nakesi ključar — vrlo dobro poznaje gospodina Jaggersa.
Eh! — usklikne Wemmick, prekoravajući u šali ključara — nijemi ste poput vaših ključeva kada stojite pred mojim šefom, to vi dobro znate. Pustite nas van, stara lijo, ili ću reći šefu neka podnese prijavu protiv vas što ste nas bez ovlaštenja zadržali u zatvoru.
Ključar se nasmije i oprosti se s nama. Dok smo silazili niz stepenice, svejednako se smijao stojeći kod prozorčića na vratima načičkanim šiljcima.
Upamtite, gospodine Pipe — šapne mi Wemmick ozbiljno u uho, da bude još povjerljivije — mislim da je od svega što gospodin Jaggers radi najpametnije što sam sebe tako visoko cijeni. Uvijek se dostojanstveno izdiže. Njegovo je uzvisivanje ravno njegovim izvanrednim sposobnostima. Taj se pukovnik ne usuđuje s njim oprostiti, upravo kao što se ni ključar ne usuđuje da o nekom procesu njega nešto pita. Za to ubacuje — između svoje uzvišenosti i njih svog podređenog namještenika, i tako ih dušom i tijelom dobiva sasvim pod svoju vlast, razumijete li?
Oštroumlje moga skrbnika već mi se otprilike duboko usjeklo u pamet. Pravo da kažem, zaželjeh — i ne prvi put — da imam drugog, manje sposobnog skrbnika.
Rastadoh se s Wemmickom kod poslovnice u Little Britainu, gdje su se kao obično šunjali ponizni molitelji, sve čekajući ne bi li gdje ugledali gospodina Jaggersa. Vratih se na svoje stražarsko mjesto u ulicu gdje se nalazio putnički ured, imajući pred sobom još puna tri sata. Vrijeme mi je prolazilo u neprestanom razmišljanju kako je čudno što me sa svih strana okružuju sjene tamnice i zločinstva, s kojima sam se prvi put sreo još u djetinjstvu, jedne zimske večeri u našim pustim močvarama. U dva su se
maha ponovno pojavile, izbijajući kao mrlje koje su izblijedjele, ali nisu nestale. Sada mi te sjene opet zacrnjuju budućnost i sreću. Dok su mi se takve misli vrzle po glavi, sjetih se krasne, mlade, ponosite i odlične Estelle kako mi dolazi u susret. Sa zgražanjem sam sebi predočio strašnu razliku između tamnice i nje. Volio bih da me Wemmick nije sreo, ili da nisam pristao poći s njim, tako da danas, upravo danas, moj dah i odijelo ne bi bili okuženi zadahom Newgatea. Lunjajući gore-dolje, stresao sam tamničku prašinu s nogu i s odijela i udisao svježi zrak da raskužim pluća. Pri pomisli na onu koja je imala doći, još sam se uvijek osjećao okuženim kad je diližansa najedanput bila tu. Svijest mi je još bila uprljana sjećanjem na rasadnik gospodina Wemmicka, kadno ugledah njezino lice na prozoru kočije i ruku koja mi je domahivala.
Kakva li je bila ta bezimena sjena što je u tom trenutku opet preletjela nada mnom?

33 Poglavlje
U krznom opšivenoj putničkoj odjeći pričinila se Estella čak i meni još nježnijom i ljepšom nego ikad prije. Vladala se srdačnije prema meni, nego što je dosada običavala, pa zaključih da se u toj promjeni vidi utjecaj gospođice Havisham.
Stajasmo u dvorištu putničke gostionice dok mi je pokazivala komade svoje prtljage. Kada se sabrah, sjetih se da uopće ne znam kamo Estella putuje, jer sam međutim — osim nje — na sve drugo zaboravio.

— Putujem u Richmond — objasni mi Estella. — Rekoše mi da postoje dva Richmonda, jedan u Surreyu, a drugi u Yorkshireu. Putujem u surreyski Richmond. Ima deset milja do njega. Trebam uzeti kočiju, a vi ćete me pratiti. Evo moje novčarke da podmirite izdatke. Morate uzeti moju novčarku! Nemamo izbora, pa se moramo pokoravati naređenjima. Nije nam dopušteno postupati po vlastitoj volji.
Kada me pogledala, pružajući novčarku, ponadah se da se u njezinim riječima krije dublji smisao. Izgovorila ih je prezirno, ali bez zle volje.
— Treba poslati po kočiju, Estella. Biste li htjeli ovdje malo otpočinuti?
— Da, malo ću otpočinuti i popiti čaj, a vi ćete se brinuti o meni. Provuče svoju ruku pod moju, kao da tako mora biti, a ja zamolih konobara, što se zablenuo u kočiju, kao da je još nikad u životu nije vidio, da nas povede u posebnu gostinjsku sobu. Konobar nato izvuče ubrus, kao neki čarobni ključ bez kojega nikada ne bi mogao naći put uz stepenice, te nas uvede u neku tamnu škulju gostionice. U njoj se nalazilo ogledalo što umanjuje (sasvim suvišno, kad pomislimo na veličinu same škulje), bočice s octom i uljem u posudi za umak i nečije drvene cokule. Pošto sam prigovorio tome mračnom skloništu, odvede nas u drugu prostoriju, u kojoj se nalazio stol, za kojim je moglo ručati trideset osoba. Na ognjištu je ležao sagorjeli list bilježnice pod šakom ugljene prašine. Stresavši glavom zbog ugašene vatre, primi narudžbu koja je glasila: »Samo malo čaja za damu«, te vrlo potišten iziđe iz sobe.
Po zadahu sobe, oštre mješavine smrada iz staje i mesnih juha, zaključih, a i sada još mislim, da je prometno odjeljenje poduzeća slabo uspijevalo, a promućurni vlasnik kuhao konjetinu za potrebe opskrbnog odjeljenja. Bilo mi je međutim svejedno kakva je soba, samo kad se u njoj nalazila Estella. Mislio sam da bih u toj sobi s njome mogao proživjeti sav svoj vijek. (Znajte da se onda nisam osjećao nimalo sretnim, i to sam dobro znao.)
— Kome putujete u Richmond? — zapitah Estellu.
— Živjet ću — odgovori — i to vrlo skupo, kod dame koja ima mogućnosti — ili bar tvrdi da ima — da me vodi u društvo i upozna s ljudima, da mi pokaže svijet i mene pokaže svijetu.
— Smatram da ćete uživati u zabavama i u tome što će vam se svi diviti?
— Nadam se da hoću.
Odgovorila je tako nehajno da sam dodao: — Govorite o sebi kao o nekom stranom licu.
— Odakle znate kako govorim o stranim licima? Molim vas — produži uz vragoljasti smiješak — nemojte misliti da ćete me vi poučavati. Govorim kako znam. Kako napredujete s gospodinom Pocketom?
— Sasvim dobro, u najmanju ruku... — Osjetih da mi izmiče prilika.
— U najmanju ruku? — ponovi Estella.
— ... u najmanju ruku isto tako kao ma gdje drugdje, daleko od vas.
— Ludi dječače — nato će Estella sasvim sabrano — kakve su to besmislice? Bit će da je vaš prijatelj gospodin Matthew vredniji od ostalih članova porodice?
— Kudikamo vredniji. Nije nikome neprijatelj...
— Nemojte dodati »osim samome sebi« — ubaci Estella. — Mrzim takve ljude. Koliko sam čula, zaista je nesebičan i nepristupačan sitničavoj zavisti i zlobi?
— To mogu s punim pravom potvrditi.
— Ali ne možete s punim pravom isto reći za ostale članove porodice
nastavi Estella, klimajući glavom, dok joj je lice u isti mah bilo ozbiljno i podrugljivo. — Dosađuju gospođici Havisham, svašta joj pričaju i podmeću na vašu štetu. Paze na vas, prikazuju vas u lošem svjetlu, pišu pisma o vama (ponekad anonimna). Vi ste najveća muka u njihovu životu, a sve drugo kao da ih uopće ne zanima. Ne biste mogli ni zamisliti koliko vas ti ljudi mrze.
Nadam se da mi ne mogu naškoditi — nato ću ja.
Mjesto odgovora Estella prasne u smijeh. To me je veoma začudilo i zabezeknuto je pogledah. Kada se smirila — a nije se smijala tek tako, nego s pravim užitkom — rekoh joj bojažljivo kako sam obično s njom razgovarao:
Nadam se da se ne varam, kako se ne biste veselili kad bi mi naškodili.
Ne, nipošto, nipošto ne, budite u to uvjereni — nastavi Estella.
Vjerujte da se smijem što im ne uspijevaju njihove namjere. Kad samo pomislim na te ljude, u društvu s gospođicom Havisham, i na muke kojima su uz nju izvrgnuti! — Ponovno se nasmije, pa i sada, pošto mi je objasnila zašto se smije, pričinio mi se njezin smijeh vrlo čudnovatim, jer nisam mogao posumnjati u njezinu iskrenost, a ipak je za tu priliku smijeh bio pretjeran. Pomislih da će tome biti neki drugi meni nepoznati razlog. Pogodila je moju misao i odgovorila na nju.
Pa čak ni vi ne biste tako lako shvatili — protumači mi Estella — koliko mi godi kada vidim da su poremećeni planovi tih ljudi i kako uživam u smiješnim situacijama u koje padaju. Niste poput mene od
najranije mladosti odgojeni u toj čudnoj kući. Niste — potišteni i bespomoćni — trebali, kao ja što sam morala, svoju dječju pamet izoštravati protiv njihovih spletaka, što su ih sakrivali pod maskom ljubavi, suosjećanja i kojekakvih lažnih nježnosti. Niste malo pomalo široko rastvarali svoje velike dječje oči, upoznavajući sve jasnije licemjernu Sarah Pocket, koja je — kad bi se noću probudila — unaprijed smišljala spletke. A ja — jesam.
Estella se sada nije više smijala. Ta su joj sjećanja izbijala iz dna duše. Kad bi se sve moje nade u jedan mah ispunile, ne bih želio da je pogled, kojim je popratila svoje riječi, bio namijenjen meni.
A zatim nastavi: — Reći ću vam dvoje. Prvo, iako poslovica kaže da kap po kap vode i stanac kamen izdube, vjerujte da ti ljudi nikad neće — niti bi u stotinu godina mogli — potkopati povjerenje gospođice Havisham prema vama, pa bilo to zbog kakve sitnice ili nečeg važnoga. Drugo, mene smatraju uzrokom što im je uzalud sav trud i sve podlosti da vas pred njome ocrne. Evo ruke da je tako!
Budući da mi je veselo pružila ruku — a njezino je mračno raspoloženje bilo tek prolazno — prihvatio sam je i prinio k usnama. — Ludi dječače — usklikne Estella — zar se nikad nećete opametiti? Ili ste me poljubili u ruku onako kao što sam vam nekoć dopustila da me poljubite u lice?
Kako je to bilo? — zapitah.
Treba trenutak razmisliti. Dopustila sam vam da me poljubite u znak prezira prema onim ulizicama i spletkarima.
Ako priznajem da sam vas poljubio u ruku s onim istim osjećajem, hoćete li mi dopustiti da vas ponovno poljubim u lice?
To ste trebali pitati prije nego što ste me poljubili u ruku. Ako baš hoćete, dopuštam.
Sagnuh se, a lice joj je ostalo mirno poput kipa. — A sad — reče Estella, kliznuvši istog trenutka od mene kad se dotakoh njezina obraza — trebate se pobrinuti da dobijem čaj i da me otpremite u Richmond.
Zaboljelo me kad je sa mnom stala govoriti kao da je naše prijateljstvo tek nametnuta dužnost, a mi tek dvije lutke. Uostalom, sve mi je u našem drugovanju zadavalo boli. Kako god bi sa mnom razgovarala, nikad nisam osjetio potpuno povjerenje, niti su se u meni budile kakve nade. Ipak sam je volio i bez povjerenja, i bez nada. Zašto da još ponavljam tisuću puta?
Uvijek je bilo tako.
Pozvonih da donesu čaj, i konobar se pojavi s čarobnim ubrusom te stane malo pomalo unositi pedesetak dodataka tome okrjepnom napitku, ali od čaja ni traga. Kao pod pritiskom teška tereta i s licem mučenika, napokon dotetura konobar u sobu, noseći na čajnom poslu— žavniku šalice, tanjuriće, pladnjeve, noževe, viljuške (i velike noževe za rezanje mesa), žlice (različite veličine), soljenke, meki omaleni čajni kolač, vrlo brižljivo pokriven velikim željeznim poklopcem, zatim »Mojsiju u šašu«
to jest komadić gnjecava maslaca okružena čitavom šumom peršina — blijedu napudranu glavu kruha, trokutne kriške pržena kruha s otiscima roštilja kuhinjskog ognjišta i, naposljetku, trbušastu obiteljsku žaru. Prekinuvši zatim predstavu, vrati se poslije odulje stanke s košaricom dragocjena sadržaja: naime grančicama. Zagnjurio sam ih u vrelu vodu i uz pomoć svih priprema i dodataka iscijedio za Estellu šalicu — ni sam ne znam čega.
Plaćajući račun, sjetismo se konobara, ne zaboravismo kućnog sluge, a ni sobarica ne osta praznih ruku. U jednu riječ, sve smo živo u kući obdarili da je bilo i prezira i zavisti — a Estellin novčanik postao mnogo lakši — te sjednuvši u kočiju, krenusmo na put. Zakrenuvši u Cheapside, kola su kloparala kroz Newgate Street i uskoro se nađosmo pod zidinama, kojih sam se toliko stidio.
Kakva je to zgrada? — upita me Estella.
Pretvarao sam se kao da je u prvi čas ne prepoznajem, a onda joj rekoh. Pošto je pogledala zgradu, a zatim povukla glavu u kočiju, promrmlja: — Bijednici! — Ni za što na svijetu ne bih bio priznao da sam posjetio tu zgradu.
Skrenuvši razgovor na drugu temu, rekoh: — Gospodin Jaggers je poznat po tome što je bolje upućen u tajne ovoga mjesta od ma koga u Londonu.
Mislim da je u svaku tajnu bolje upućen od ma koga drugog — doda tihim glasom Estella.
Držim da ste navikli da ga često viđate?
Otkako pamtim, navikla sam da ga vidim u neodređenim vremenskim razmacima. No ni sada ga ne poznajem bolje nego onda kada još nisam pravo znala ni govoriti. Kakvo je vaše iskustvo s njime? Jeste li mu se približili?
Odvratih: — Pošto sam se navikao na njegovu sumnjičavost, sasvim se dobro slažemo.
Jeste li se sprijateljili s njime?
Večerao sam kod njega.
Zamišljam — produži Estella sa zebnjom — da je njegova kuća neobična.
Zaista je neobična.
Pričajući o mom skrbniku, trebao sam u razgovoru biti oprezan. Možda bih joj opisao kako je bilo na večeri u Gerrard Streetu da nas iznenada nije zablještila jaka plinska svjetlost. Činilo se da je sve prožeto neobjašnjivim osjećajem, što sam ga već prije osjetio; a kada smo izašli iz kruga svjetlosti, bio sam nekoliko trenutaka sav smućen, kao da sam prošao kroz vatru munja. Zapodjenusmo drugi razgovor, uglavnom o putu, kojim smo prolazili, i o londonskim četvrtima, koje su ležale s jedne i s druge strane. Veliki joj je grad bio gotovo nepoznat, jer sve do svoga odlaska u Francusku nije dospjela dalje od kraja u kome je živjela gospođica Havisham. Prilikom odlaska i povratka samo je proputovala kroz London. Upitah je nije li dužnost moga skrbnika da se za nju brine dok boravi ovdje, na što mi odlučno odgovori: — Bože sačuvaj! — i ništa više.
Bilo je nemoguće ne opaziti kako nastoji da me privuče k sebi. Nastojala je biti zavodljiva, u čemu bi uspjela i da se nije trudila. Nisam bio zbog toga nimalo sretniji. Sve da i nije sa mnom govorila kao da su drugi već unaprijed odlučili da pripadamo jedno drugome, osjećao sam da je čvrsto nakanila ovladati mojim srcem, ali ne iz nježnosti, nego zato što je željela da ga slomi i odbaci.
Prolazeći kroz Hammersmith, pokazah joj kuću gospodina Matthewa Pocketa te dodadoh da nije odviše daleko od Richmonda pa se nadam da ću je ponekad posjetiti.
O da, morate me posjetiti, morate doći kad za to bude prilike.
Moram vas spomenuti ukućanima. Oni, zapravo, već znaju za vas. Zapitah je nije li domaćinstvo u kojem će odsada živjeti veliko.
Nije. Samo dvoje, majka i kći. Mislim da majka pripada odličnu društvu, iako nije nesklona povećanju svog dohotka.
Čudim se da se gospođica Havisham htjela ponovno tako brzo
rastati s vama.
To je, Pipe, dio plana gospođice Havisham za moju budućnost objasni Estella, uzdahnuvši kao da ju je svladao umor. — Morat ću joj uvijek pisati, redovito je posjećivati i obavještavati o uspjesima, što ćemo ih postići ja i dragulji, jer je sada gotovo sav nakit moj.
Prvi put me je nazvala imenom. Učinila je to, dašto, namjerno znajući da ću to pohraniti u srcu kao neko blago.
Stigosmo brzo i prebrzo u Richmond. Naš je cilj bila kuća blizu gradskog travnjaka. Tiha, drevna zgrada, u koju su se nekad često navraćali gosti da prisustvuju velikim svečanostima, napudrane dame u krinolinama, s madežom na obrazu, i kavaliri u zlatom izvezenim kaputima, zavraćenim čarapama, nabranim ogrlicama i mačevima. Staro je drveće pred kućom bilo neprirodno i vještački potkresano, i podsjećalo je na krinoline, vlasulje i ukrućene skutove; ali i njih je već čekalo određeno mjesto u dugačkoj povorci mrtvih, kojoj će se ubrzo pridružiti.
Zvono, kojemu je glas starački podrhtavao — a rekao bih da je u svoje vrijeme ukućanima često objavljivalo: »Evo zelene krinoline«, »Evo mača s balčakom posutim draguljima«, »Evo cipelica s crvenim potpeticama i modrim dijamantom« — ozbiljno zazveči na mjesečini, a dvije služavke u haljini trešnjeve boje dolepršaše da dočekaju Estellu.
Njezini su kovčezi ubrzo nestali u veži. Pruži mi ruku, osmjehne se, zaželi mi laku noć, i ona iščezne. Ostadoh i dalje pred kućom razmišljajući kako bih bio sretan da živim ovdje s njome, premda sam znao da pokraj nje nikada nisam bio sretan, nego uvijek samo jadan.
Uđoh bolna srca u kola, koja će me natrag odvesti u Hammersmith, a izidoh još s težim jadom na srcu. Stigavši do naših vrata, vidjeh malu Jane Pocket, gdje se u pratnji svoga malog kavalira vraća kući s dječje zabave. Zavidao sam njezinu malom kavaliru, iako je još stajao pod okriljem dadilje Flopson. Gospodin Pocket je bio izišao održati predavanje. Predavao je, naime, neobično zabavno o kućnoj ekonomiji, a njegove su rasprave o odgoju djece i postupku sa služinčadi smatrali najboljim priručnicima o tim temama. Gospođa Pocket je ostala kod kuće, a imala je neke male neprilike, jer su bebi dali da se igra s kutijom igala kako bi mališan bio miran za vrijeme nepredviđene odsutnosti Millerove (u društvu svoga rođaka iz pukovnije Gardijske pješadije). Nestalo je više igala nego što se moglo smatrati probitačnim za zdravlje pacijenta tako nježne
konstitucije, bilo da ih primijeni izvana, ili proguta kao lijek za jačanje.
Kako je gospodin Pocket bio s pravom slavan po svojim zaista sjajnim praktičnim savjetima i po svojem zdravom gledanju na svijet, po svojoj razboritosti, zaželjeh mu povjeriti tajnu svoga srca. Kad sam slučajno pogledao gospođu Pocket kako sjedi i čita knjigu o plemićkim titulama, pošto je kao univerzalni lijek za bebu prepisala »postelju!« pomislih — ipak, radije neću.

34 Poglavlje
Pošto sam se navikao na velika očekivanja, stadoh nesvjesno zapažati kako utječu na mene i moju okolinu. Nastojao sam da njihov utjecaj na moj karakter što bolje skrijem pred svojim saznanjem, ali sam vrlo dobro znao da nije baš najbolji. Neprestano sam osjećao tjeskobu zbog svoga vladanja prema Joeu. A savjest mi nije bila čista ni zbog Biddy. Kad bih se
poput Camille — noću prenuo iza sna, pomišljao bih s nemirom u duši kako bih bio mnogo sretniji i zadovoljniji da nisam nikad ugledao lice gospođice Havisham, već da sam se razvio do muževnosti, zadovoljan kao Joeov ortak u čestitoj i drevnoj kovačnici. Koliko sam puta uvečer, sjedeći sam samcat kraj kamina, pomišljao kako zapravo nema ljepše vatre od one u vignju i kuhinjskom ognjištu u rodnoj kući.
Estella je bila nerazdruživo povezana sa svom tjeskobom i uznemirenošću moga duha, tako da sam se zbunio kada sam pokušavao prosuditi do koje sam mjere sam bio uzrokom toga duševnoga stanja. A to će reći, da ni u slučaju da nije bilo velikih očekivanja, a ja neprestano morao misliti na Estellu, ne bih mogao doći do zaključka da bih bolje prošao. Lakše je, međutim, bilo prosuditi koliki je utjecaj moj položaj vršio na druge. Opazio sam — iako možda dosta maglovito — da ni na koga nije povoljno djelovao, a najmanje na Herberta.
Kako sam se navikao na rasipnost, i njega sam, jer je bio od prirode bezbrižan, natjerao da troši preko svojih mogućnosti. Izopačih njegov priprosti život i naruših mu mir tako da je zbog toga često strahovao i požalio što čini. Nisam se nimalo kajao što sam ostale članove Pocketove obitelji nehotice natjerao na bijedne intrige kojima su se bavili. Te su im sitničave podlosti bile prirođene, pa da ih ja nisam podstaknuo, probudio bi ih u njima bilo tko drugi.
No u Herbertovu je slučaju bilo nešto sasvim drugo, i često osjetih grižnju savjesti pri pomisli da sam mu učinio vrlo lošu uslugu kada sam njegove skromno namještene sobe nakrcao neskladnim, raskošnim pokućstvom i stavio mu na raspolaganje Osvetnika s pršnjakom, žutim poput kanarinca.
Prilično sam se zadužio, jer sam poslije malih udobnosti neizbježivo tražio sve veće. Tek što bi nešto počeo, Herbert bi se odmah poveo za mnom tako da je uskoro i on zapao u dugove.
Na Startopov smo prijedlog zatražili da budemo primljeni u klub po imenu Zebe iz Luga. Nikad nisam otkrio cilj kluba, ukoliko nije bio taj da njegovi članovi svakih četrnaest dana jedanput vrlo skupo večeraju, pa da se poslije večere što je moguće jače posvađaju i svoj šestorici konobara pruže priliku da se na stepenicama naljoskaju. Znam da su vesele društvene večeri jednako nepromjenljivo svršavale, tako da od prve uvijek iste zdravice ni Herbert ni ja nismo ništa drugo razumjeli doli: »Gospođo, neka sadašnji duh dobra drugarstva što među nama vlada zauvijek nadjača svaki drugi osjećaj među Zebama iz Luga.«
Zebe su ludo trošili novac (hotel, u kojem smo večerali, nalazio se u Covent Gardenu), a prva Zeba, koju sretoh, bio je Bentley Drummle.
U to je vrijeme lunjao po gradu u lakim kočijama, naveliko oštećujući stupove na uličnim uglovima. Ponekad bi naglavce izletio iz kočije preko zaštitnog pokrivača, a jednom sam ga prilikom vidio kako je i protiv volje bubnuo pred vrata Luga — poput vreće ugljena. Ovdje malo hrlim unaprijed, jer još nisam bio Zeba, niti sam mogao biti prema svetim pravilima društva dok ne postanem punoljetan.
Pouzdajući se u svoje vrelo prihoda, rado bih bio na sebe preuzeo Herbertov dio troškova; no Herbert je bio ponosan, pa mu takva što nisam mogao predložiti. I tako je na svakom koraku zapadao u teškoće i nastavio se »ogledavati«. Kako smo se postupno bili navikli da se kasno vraćamo kući iz društva u kojem smo provodili noć, opazio sam kako za vrijeme doručka očajnim pogledima zirka oko sebe, oko podneva bi u njegovim očima iskrsnulo malo nade, a poniknuo bi kad bi dolazio na večeru, i gotovo odmah poslije večere živnuo kao da negdje u daljini jasnije nazire Kapital. Oko ponoći tek što nije Kapital ostvaren, a oko dva sata izjutra ponovno bi zapao u duboko očajanje, pričajući da će kupiti pušku i otići u Ameriku, uglavnom s namjerom da prisili bizone neka budu temelj njegove sreće.
Polovicu bih tjedna obično proveo u Hammersmithu, a kada sam bio u Hammersmithu, stalno sam posjećivao Richmond, i to, uzgred rečeno, sam. Herbert bi često dolazio u Hammersmith kada sam ondje boravio, pa mislim da je tada njegov otac ponekad nejasno naslućivao kako za njegova sina još nije kucnuo odlučni čas, što ga je neprestano očekivao. No u sveopćem prevrtanju te obitelji činilo se da će se i Herbert već nekako iskoprcati iz takva života. U međuvremenu je gospodin Pocket sve više
sijedio i sve češće pokušavao da se, hvatajući se rukama za kosu, izdigne iz neprilike u koju je upravo zapao. A gospođa Pocket je klupčicom za noge rušila sve članove obitelji, jednoga za drugim, čitala knjigu plemićkih titula, gubila džepni rupčić, pričala nam o svome djedu i najmlađe poučavala u kotrljanju, dok ih ne bi, kad bi joj u glavu sunulo, otkotrljala u postelju.
Kako sam se sada općenito raspričao o razdoblju svoga života, u kome sam namjeravao utrti put što je ležao preda mnom, možda će biti najbolje da dopunim opis pričajući o svakidašnjim našim navikama i kako smo provodili dane u Barnard's Innu.
Trošili smo koliko god smo mogli, a za svoj smo novac dobivali što su nam manje drugi za nj mogli dati. Bili smo uvijek višemanje utučeni, a većina je naših znanaca bila u istom raspoloženju, no među nama je vladala vesela praznovjerica da se stalno dobro zabavljamo, premda je bila tužna istina da se nikad nismo zabavljali. Moje je duboko uvjerenje da je napokon naš slučaj bio posve običan.
Herbert se svakog jutra, uvijek s novim pouzdanjem, išao »ogledavati« u City. Cesto sam ga posjećivao u mračnoj stražnjoj sobi, u kojoj se nalazio u društvu tintarnice, klina za šešir, čabra za ugljen, kutije s vrpcama za spise, kalendara, pisaćeg stola, stolica i ravnala, i ne sjećam se da sam ga ikad vidio da radi što drugo nego da se »ogledava«.
Kad bismo svi zdušno kao on izvršavali ono što smo nakanili, onda bismo živjeli u Idealnoj Državi. Mislim da jadnik nije imao nikakva drugoga posla osim da svakog popodneva u izvjesno vrijeme ode u Lloyd{55} — a to je činio kao da po dužnosti izvršava neki obred, javljajući se ondje svome šefu. Koliko sam mogao razabrati, nije s Llojdom imao nikakva drugoga posla nego da se odande opet vrati. Kad bi osjetio da mu je položaj osobito kritičan, pošao bi na Burzu te bi ondje ulazio i izlazio i među sakupljenim burzovnim magnatima izvodio figure neke vrste žalobnog narodnog plesa. »Jer«, kako mi Herbert jednom reče, vraćajući se kući na večeru poslije jedne takve osobite zgode, »po mom mišljenju, Handel, zgodna prilika neće potražiti tebe, nego je ti moraš sam potražiti
a to sam i učinio.«
Da nismo bili tako prisni prijatelji, mislim da bismo se svakog jutra uzajamno mrzili. U to sam vrijeme pokajanja neopisivo mrzio naše sobe i nisam mogao gledati Osvetnikovu livreju, koja mi se u tim trenucima činila
skuplja i besmislenija nego u svih ostalih dvadeset i četiri sata. Kako smo sve više zapadali u dugove, doručak je postajao sve mršaviji i mršaviji; a kad su nam jednoć u vrijeme doručka (pismeno) prijetili zakonskim mjerama, »što je«, kako bi valjda moje lokalne novine napisale, »bilo u izvjesnoj mjeri u vezi s nekim nakitom«, pošao sam tako daleko u svome bijesu te sam Osvetnika zgrabio za njegov plavi ovratnik i prodrmao ga da mu je nestalo tla pod nogama — tako da je u punom smislu riječi lebdio u zraku, nalik na Kupida{56} u čizmama — jer se drznuo samo i pomisliti da smo se zaželjeli žemičaka.
U izvjesnim časovima — to jest u neizvjesnima, jer su o našem raspoloženju zavisili — znao bih reći Herbertu kao da sam nešto osobito otkrio: »Dragi Herberte, loše nam se piše.«
Tada bi Herbert iz dna duše odgovorio: »Dragi Handel, ne znam, hoćeš li mi vjerovati, no — čudna li slučaja! — baš te iste riječi bile su i meni na jeziku.«
»E, Herberte«, odgovorio bih mu nato, »hajde da onda pregledamo naše račune.«
Uvijek smo osjećali veliko zadovoljstvo, »što smo se za tu svrhu naročito pripremali«. Vazda sam mislio, evo to je posao, samo se tako može pogledati u oči zbilji i samo se tako može neprijatelja ščepati za gušu. Znam da je Herbert mislio baš kao i ja.
Onda bismo za večeru nešto osobito naručili, s bocom u kojoj također nije nešto svakidašnje da bi nam pamet ojačala i mi s uspjehom mogli izvršiti zadatak. Kad bismo povečerali, povadili bismo snop pera, izdašnu zalihu crnila i omašnu hrpu papira za pisanje i bugačice. Jer se nekako neobično lagodno osjećaš kad imaš pred sobom obilje pisaćeg pribora.
Dohvatio bih onda arak papira i gore preko čitave širine napisao »Popis Pipovih dugovanja«, pomno dodao oznaku mjesta Barnard's Inn i datum. Herbert bi također dohvatio arak papira, te bi uz slične formalnosti po čitavoj širini napisao »Popis Herbertovih dugovanja«.
Nas bismo se dvojica onda zagledali u gomilu porazbacanih papira pokraj sebe, što su prije toga bili ubačeni u ladice, utrpani u džepove, napola nagorjeli, jer smo njima napaljivali svijeće, ili bi tjednima bili zataknuti za ogledalo, ili inače oštećeni. Škripanje nas je naših pera uveliko osvježavalo, te sam ponekad teško razlikovao tu hvalevrijednu proceduru od stvarnog plaćanja dugova. U pogledu karakternosti kao da je
i jedno i drugo bilo otprilike jednako vrijedno pohvale.
Pošto bismo neko vrijeme tako pisali, upitao bih Herberta kako napreduje u poslu. A na to bi se Herbert obično počešao po glavi, gledajući pokajnička lica u brojke koje su se sve više nagomilavale.
»Cifre rastu, Handel«, rekao bi Herbert, »života mi, rastu«.
»Samo hrabro, Herberte«, odvratio bih mu pišući neumornom upornošću. »Pogledaj u oči stvarnosti. Tako je dugo gledaj, dok je ne pobijediš.«
»To bih i učinio, Handel, samo kad ona meni ne bi tako pobjednički zurila u oči.«
No moja odlučnost ipak nije ostala bez učinka, i Herbert bi se opet latio posla. Naskoro bi ponovno prestao raditi pod izlikom da nema pri ruci Cobbov, Lobbov ili Nobbov račun, već prema tome kakve je dugove baš izračunavao.
»Onda, Herberte, stavi približnu svotu, onako okruglo.«
»Ala si bistar!« odgovorio bi Herbert. »Tvoje su poslovne sposobnosti zaista izvanredne.«
U to sam i ja bio uvjeren. Ja sam sam sebe u tim prilikama proglasio prvorazrednim poslovnim čovjekom — točnim, odlučnim, energičnim, bistrim i trijeznim. Kad bih sva dugovanja unio u popis, svaku sam stavku usporedio s računom i obilježio kvačicom. Upravo sam uživao kada sam pun ponosa označivao stavku po stavku. Kada ne bih više imao što obilježiti kvačicom, presavio bih najednako sve račune, ubilježivši na poleđini potrebne podatke, pa ih simetrično svezao u snop. Onda bih isto učinio i s Herbertovim računima (koji
je skromno izjavio da nije takav administrativni genij kao ja) i osjećao kako sam sredio njegove poslove.
Moja se poslovna praksa odlikovala još jednom značajnom osobinom, koju sam nazvao »ostaviti maržu«{57}. Recimo, na primjer, da su Herbertovi dugovi iznosili stotinu šezdeset i četiri funte, četiri šilinga i dva penija, rekao bih mu: »Ostavi maržu i napiši dvjesta funti.« Ili, recimo, da je svota mojih dugovanja iznosila četiri puta toliko, ja bih onda stavio maržu i napisao sedam stotina. Neobično sam cijenio mudrost ove marže, no zagledajući se u prošlost, moram priznati da smatram kako je to bila samo skupocjena varka. Jer mi bismo se odmah dalje zaduživali do
potpunog iznosa marže, a kat-kad, osjećajući slobodu i tobožnju aktivnost naše bilance, dobrano se približili novoj marži.
No poslije takvih preispitivanja računa slijedilo bi neko zatišje, smirenje, neko krjeposno zabašurivanje, što mi je na izvjesno vrijeme pružalo mogućnost da o sebi imam najbolje mišljenje. Zadovoljan zbog učinjenih napora i moje metode, a polaskan Herbertovom pohvalom, sjedio bih pred njegovim i mojim snopovima računa, simetrički poređanima na stolu, na kojem se gomilao pisaći pribor, i osjećao sam se više kao da sam neka banka, negoli privatno lice. Kod takvih bismo se svečanih zgoda zaključavali da nam nitko ne bi smetao. Jedne večeri, kada sam ponovno utonuo u takvo stanje blaženog mira, začusmo kako je netko u razrez na vratima ubacio pismo i ono palo na tlo. — Za tebe, Handel — reče Herbert, koji je izišao i vratio se s pismom — i nadam se da nije ništa nepovoljno. — To je dodao zato što je omot imao crni obrub i bio zapečaćen velikim crnim pečatom.
Pismo je bilo potpisano s Trabb i drug i sadržavalo tek toliko da sam vrlo poštovani gospodin, a oni da imaju čast izvijestiti me da je gospođa Gargery preminula u Gospodinu prošloga ponedjeljka u šest sati i dvadeset minuta uvečer, te da bi bilo poželjno prisustvovati pogrebu sljedećeg ponedjeljka u tri sata poslije podne.

35 Poglavlje
Bilo je prvi put da se na putanji moga života rastvorila raka, i čudesan je bio jaz što je sada zjapio sred pitomine kojom sam se dotad kretao. Danju i noću prividao mi se lik moje sestre kako sjedi kraj kuhinjskog ognjišta. Da je ona s tog mjesta iščeznula, bilo je nešto što moj um nije mogao shvatiti. Donedavno nisam nikada o njoj mislio, ili samo vrlo rijetko, a sada mi se javljahu najčudnije predodžbe kako mi dolazi u susret ulicom, ili kako će sad na zakucati na vrata. I u mojim je sobama, s kojima nije imala baš nikakve veze, mahom zavladala posmrtna praznina, i stalno mi se činilo da čujem zvuk njezina glasa ili gledam pokret njezina lica ili lika kao da je još živa i da je često boravila u tim prostorijama.
Ma kakva me sreća čekala u životu, nikad ne bih bio mogao pomišljati na sestru s velikom nježnošću. No mislim da postoji i bol kajanja, koji vas obuzme bez obzira na veličinu nježnosti. Pod utjecajem toga bola (a možda i u naknadu za nedostatak nježnijih osjećaja) obuzela me bijesna srdžba protiv napadača zbog kojeg je moja sestra toliko propatila. Osjećao sam da bih mogao, samo da sam imao dovoljno dokaza u ruci, progoniti svojom osvetom Orlicka ili bilo kojega drugoga do nakraj svijeta.
Napisavši Joeu pismo, u kojem sam mu izrekao suosjećanje i saopćio da ću prisustvovati pogrebu, provodio sam naredne dane u onom čudnom duševnom stanju, koje sam letimično spomenuo. Krenuh zarana i stigoh do Modrog vepra dovoljno rano da se pješke zaputim do kovačnice.
Opet je bilo krasno ljetno vrijeme, i hodajući tako, pred mojim su očima živo iskrsavale slike iz davnih dana kada sam bio malo bespomoćno stvorenje, a moja sestra sa mnom postupala s najvećom strogošću. No te su se slike pomaljale, ublažene blagim tonovima, te je i sama »Golicaljka« izgubila oštrinu svojih udaraca. Sada je i sam dašak krasuljka i djeteline došaptavao mome srcu da će doći dan kada će mi mila biti pomisao da se i drugima, na šetnji u sunčanom sjaju, razblažilo srce sjećajući se mene.
Napokon stigoh nadomak kuće i vidjeh da su je zaposjeli Trabb i drug i priredili pogrebnu svečanost. Do ulaznih su vrata stajala dva bez razloga turobna lica, a svako je od njih upadljivo u ruci držalo u crno zavijenu štaku — kao da bi pogled na takvu napravu ikome mogao pružiti utjehe. U jednom sam od njih prepoznao konjušara, kojega su u Vepru izbacili iz službe zato što je neke mladence na dan njihova vjenčanja izvrnuo u jamu
piljevine, jer je bio pijan te je jahao objesivši se konju oko vrata s obje ruke. Sva su se seoska djeca i većina žena divila čuvarima u žalobničkoj crnini i zatvorenim prozorima na kući i kovačnici; a kada sam pristupio, jedan od čuvara (onaj konjušar) lupne o vrata — što je trebalo značiti da sam ja i suviše slomljen od prevelike tuge i da više nemam snage sam kucati na vrata.
Neki drugi čuvar u žalobničkoj crnini (tesar, koji je nekoć za okladu pojeo dvije pečene guske) otvori vrata i povede me u najljepšu sobu. Tu je gospodin Trabb zauzeo najljepši stol, razvukao sve njegove umetke i priredio s mnoštvom crnih pribadača neku vrstu crnoga Bazara{58}. U trenutku moga dolaska upravo je bio okitio nečiji šešir dugim crnim trakama poput kakve afričke bebe, i sada je ispružio ruku prema mom šeširu. No ja, naopako shvativši njegov pokret i sav zbunjen od svega što se oko mene zbivalo, prihvatim mu ruku i stegnem je sa svim znacima toplog suosjećanja.
Jadni je dragi Joe, sav utegnut u tijesni, crni ogrtač sa širokim vrpcama, svezanima ispod brade, sjedio podalje od drugih na pročelju stola, gdje ga je gospodin Trabb, kako se činilo, bio posadio kao glavno ožalošćeno lice. Kada se sagnuh k njemu i upitah: — Kako si, dragi Joe? — odgovori mi:
Pipe, stari druže, ti si je poznavao kada je bila zoržena, nalik na ... — stegne mi ruku i više ni cigle riječi ne prozbori.
Biddy, vrlo lijepa i skromna u crnoj haljini, hodala je mirno tamo-amo i svuda je pomagala. Pošto sam rekao Biddy nekoliko riječi, jer sam smatrao da sada nije pravi trenutak za razgovor, pošao sam i sjeo do Joea i u čudu se pitao u kojem se dijelu kuće nalazi — ona — moja sestra. Kako je sav naš salon mirisao na slatke kolače, potražih očima stol s jestivom. Jedva sam ga nazreo, jer sam se najprije morao naviknuti na sumorno svjetlo, no zatim sam ga ipak zamijetio. Na njemu je bila razrezana torta od šljiva, te kriške naranča, sendviči, kolačići i dva vrča, a vrlo sam dobro znao da služe kao ukras i nikad u životu nisam vidio da su se upotrebljavali u drugu svrhu. Jedan je bio napunjen vinom iz Oporta, a drugi vinom iz Xeresa. Stojeći kraj stola, zapazih onoga puzavca Pumblechooka u crnome ogrtaču s nekoliko lakata crnih traka na klobuku. Čas je trpao u sebe zalogaje, čas opet pravio ponizne kretnje kako bi privukao moju pažnju. Tek što je u tome uspio, odmah prijeđe na drugu stranu k meni (zadišući me dahom španjolskog vina i mrvica kolača) te me prigušenim glasom zamoli: — Smijem li, dragi gospodine? — pa to i učini
i stegne mi ruku. Zatim sam vidio gospodina i gospođu Hubble. Ova se posljednja bila smjestila u kut, shrvana od bola, kako to već priliči, i nije mogla govoriti. Svi smo trebali »nastupiti« u povorci, i Trabb nas je sada razmještavao u posebne smiješne skupove.
Kada su nas u gostinjskoj sobi dva po dva »vrstali«, kako je to gospodin Trabb nazivao, a jezovito je podsjećalo na pripreme za nekakav avetinjski ples, došapne mi Joe: — Reći ću ti, Pipe, kazat ću ti, gospodine, mnogo bih je radije ponio do crkve na svojim rukama s još trojicom ili četvoricom prijatelja, koji bi došli drage volje i spremnih ruku. Rekoše da bi me susjedi zbog toga prezreli i smatrali da nismo pokojnici odali dužno poštovanje.
— Sve džepne rupčiće van! — poslovno povikne u tom trenutku gospodin Trabb prigušenim glasom. — Izvaditi rupčiće! Spremni smo!
I tako smo svi povadili džepne rupčiće, pritisnuli ih na lice kao da nam je krv potekla iz nosa, te izašli sve dva po dva: Joe i ja, Biddy i Pumblechook, gospodin i gospođa Hubble. Zemne ostatke moje sirote sestre iznesoše na kuhinjska vrata. Prema pogrebničkom obredu trebalo je da se šest nosača guše, hodajući zastrti pod golemim crnim pokrovom s bijelim rubom, pa je čitava ta skupina nalikovala na slijepo čudovište s dvanaest ljudskih nogu, koje se kloparajući i teturajući polako naprijed kreće, predvođeno dvojicom čuvara — konjušarom i njegovim drugom.
Susjedstvo je, međutim, bilo nadasve zadovoljno što je sve bilo tako udešeno i divilo nam se kada smo prolazili selom. Mlađi i snažniji općinari pohrlili bi od vremena do vremena naprijed, presjekli nam put i vrebali nas na nekom zgodnom mjestu. U takvim bi trenucima oni živahniji među njima uzbuđeno uzvikivali kad bi se naša povorka pojavila iza okuke ceste, gdje su nas sačekivali s: »Evo dolaze! Evo ih!« I samo je malo trebalo, te bi nas bili pozdravili s burnim: »Živjeli!« Za sve to vrijeme odvratni Pumblechook, koji je išao iza mene, nepodnošljivo mi je dosađivao, jer mi je u znak osobite brige cijelim putem neprestano popravljao trake na šeširu i nabore ogrtača. Također me je spopadao bijes pri pomisli na gospodina i gospođu Hubble, kako su neobično ponositi i tašti, što su sudionici tako odlične povorke.
I gle, pred nama se jasno ocrtavahu močvare, a nad njima se isticahu jedra brodova na rijeci. Udosmo na groblje sve do grobova mojih neznanih roditelja »Philipa Pirripa, preminulog člana ove župe i također Georgiane,
žene gore spomenutoga«. Tu moju sestru tiho spustiše u raku, dok su visoko nad njom pjevale ševe, a povjetarac obasipao zemlju divnim sjenkama oblaka i drveća.
O vladanju svjetovnog Pumblechooka želim samo još to spomenuti, da je za sve vrijeme ukopa njegova pažnja bila upravljena meni. Čak i onda kada su se čitale one uznosite riječi, što svakog čovjeka podsjećaju na to kako nije ništa donio sa sobom na svijet i ništa neće ponijeti u grob, i kako je sve prolazno kao sjenka i nigdje se ne može ustaliti, čuo sam kako je zakašljao i spomenuo slučaj mladića koji je neočekivano došao u posjed velikog bogatstva. Kada smo se vratili kući, bio je toliko drzak da mi kaže kako bi želio da je moja sestra mogla razumjeti kako joj služim na čast, i da natukne da bi se smatrala sretnom što sam to postigao po cijenu njezina života. Nakon toga je do dna iskapio preostalo španjolsko vino, a gospodin Hubble ono iz Oporta, a obojica su razgovarala (otada sam se uvjerio da je to običaj kod takvih prilika) kao da su od sasvim drugoga soja, no što je bila pokojnica, i da su poznati besmrtnici. Konačno je otišao s gospodinom i gospođom Hubble — u to sam uvjeren da iskoristi tu priliku i provede ugodnu večer, pričajući kod Veselih lađara kako je on utemeljitelj moje sreće i moj najprvi dobročinitelj.
Pošto su se svi razišli i kada su Trabb i njegovi ljudi — osim njegova momka, za kojim sam se ogledavao — potrpali svoje smiješne preobuke u vreće i također otišli, postalo je u kući podnošljivije. Uskoro smo zatim Joe, Biddy i ja sjeli uz hladnu večeru. Večerali smo u najljepšoj sobi, a ne u staroj kuhinji, a Joe je tako jako pazio kako barata nožem, viljuškom, soljenkom i ostalim priborom da smo svi bili vrlo ukočeni. No poslije večere, kada sam ga nagovorio da pripali lulu, i s njima malo prošetao oko kovačnice, pa kad smo onda zajedno sjeli na kamenu gromadu pred kućom, mnogo smo se bolje osjećali. Opazio sam da se Joe nakon pogreba utoliko preobukao što je učinio neki kompromis između nedjeljnog i radnog odijela, pa je taj dragi drug opet prirodno izgledao i onako kakav je zapravo bio.
Veoma se obradovao kad ga upitah bih li mogao prespavati u svojoj sobici, a i ja sam se tomu veselio; osjećao sam, naime, da sam tim zahtjevom izvršio veliko dobro djelo. Kada su se večernje sjene sve jače stale spuštati, iskoristih priliku da s Biddy malo prošetam po vrtu i da se malo porazgovaramo.
Biddy — započeh — mislim da si mi trebala pisati o tim tužnim događajima.
Mislite, gospodine Pip? Bila bih pisala da sam držala da treba.
Ne smatraj da želim biti neprijazan prema tebi, Biddy, kada ti kažem da si trebala na to misliti.
Mislite li, gospodine Pip?
Bila je tako mirna, sabrana, staložena i razborita, da nikako nisam htio da opet zaplače. Gledajući je neko vrijeme kako oborenih očiju ide pored mene, odustao sam od te teme.
Mislim, draga Biddy, da će ti sada biti teško ovdje ostati?
O, gospodine Pipe, ovako ne mogu ovdje ostati — odvrati Biddy glasom koji je u isti mah izražavao žaljenje i mirnu odlučnost. — Govorila sam s gospođom Hubble i sutra ujutru odlazim k njoj. Mislim da će nama dvjema već uspjeti da se pobrinemo za gospodina Gargeryja dok se malo ne snađe.
A kako ćeš živjeti, Biddy? Ako ti treba nešto no...
Kako ću živjeti? — ponovi Biddy i presječe moje pitanje, a krv joj mahom šikne u lice. — Reći ću vam, gospodine Pip. Nastojat ću da dobijem mjesto učiteljice u novoj školi koju ovdje grade, a uskoro će biti dovršena. Svi će me susjedi preporučiti, i nadam se da znam biti marljiva i strpljiva te da ću sama moći svašta naučiti dok budem druge poučavala. Trebate znati, gospodine Pip — nastavi Biddy, i smiješak preleti preko njezina lica kada me je pogledala — nove škole nisu više kao one stare, no otada sam mnogo štošta od vas naučila, a bilo je vremena da se odonda još i usavršavam.
Mislim da ćeš se ti, Biddy, uvijek usavršavati, u bilo kakvim se prilikama nalazila.
Eh, osim u lošim crtama mojega karaktera — promrmlja Biddy. U tome nije bilo nekog prijekora, već samo neodoljiva pobuda da naglas misli. Pa dobro! Odlučih odbaciti i tu temu razgovora. Tako sam s Biddy još malo dalje pošetao i šutke promatrao njezine oborene oči.
Biddy, nisam čuo pojedinosti kako je umrla moja sestra.
Nema tu mnogo što reći o sirotici. Osjećala se loše, kako je to ponekad bivalo — iako se u posljednje vrijeme njezino stanje prije poboljšalo, negoli pogoršalo — kad se nakon četiri dana oporavila, uvečer,
upravo u vrijeme užine, izgovori sasvim jasno: »Joe.« Kako već dugo vremena nije progovorila ni riječi, otrčah i dozvah iz kovačnice gospodina Gargerya. Pokazivala mi je znakovima kako želi da sjedne uz nju i da joj ruke stavim oko njegova vrata. To sam i učinila, a ona nasloni glavu o njegovo rame, sasvim mirna i zadovoljna. Odmah zatim ponovno reče:
»Joe« i jedanput: »Oprosti«, a jedanput: »Pip«. I više uopće nije pridizala glave, i točno jedan sat kasnije položismo joj glavu na njezinu postelju jer vidjesmo da je mrtva.
Biddy je plakala; vrt po kome se širila sve gušća tama, puteljak između živica, i zvijezde što su upravo nicale na nebu, sve se to maglilo pred mojim očima.
I ništa se nikad nije saznalo, Biddy?
Ništa.
Znaš li što je s Orlickom?
Sudeći po mrljama na njegovu odijelu, mislim da radi u kamenolomu.
Onda si ga svakako vidjela?... Zašto gledaš u ono mračno stablo za živicom?
Vidjeh ga ondje one noći kada je umrla.
I to nije bilo posljednji put što si ga vidjela, Biddy?
Ne; vidjela sam ga tu dok smo ovdje šetali. To nema nikakve svrhe
reče Biddy, uhvativši me za ruku kada sam htio poletjeti naprijed pa vi znate da vas ne bih prevarila; bio je tu samo jednu minutu, a zatim nestao.
Saznavši da je taj nitkov još uvijek progoni, obuze me strahoviti bijes i osjetih mržnju prema njemu. Rekoh joj to i da neću štedjeti ni novca ni truda dok ga ne protjeram iz toga kraja. Malo-pomalo navela me je da mirnije razgovaramo te mi je pričala kako me Joe voli i kako se on nikada nije ni na koga žalio — nije rekla na mene, jer nije bilo ni potrebno; znao sam što ona misli — i kako je uvijek po svom običaju jakom rukom, blagim riječima i plemenitim srcem ispunjavao svoje dužnosti.
Odgovorih: — Zaista, bilo bi vrlo teško iznaći pohvalne riječi koje on ne bi zavrijedio, i mi ćemo, Biddy, češće o tome razgovarati jer ću se, dakako, odsada češće ovamo navraćati. Ne mislim Joea ostaviti sama.
Biddy je šutjela.
Biddy, zar me ne čuješ?
Čujem, gospodine Pip.
Ne osvrćući se na to da mi odgovoriš »gospodin Pip« — što po mom mišljenju nije ni najmanje lijepo od tebe — što ti, Biddy, zapravo misliš?
Što zapravo mislim? — bojažljivo upita Biddy.
Biddy — nato ću odlučno i samosvjesno — hoću da znam što si time htjela!
Time htjela?
Molim te, ne odgovaraj kao jeka — otpovrnuh. — Prije, Biddy, nisi običavala odgovarati kao jeka.
Nisam običavala! — usklikne. — O, gospodine Pip! Običavala!
Pa dobro! Pomislih da će valjda bolje biti da o tome više ne govorimo. Pošto smo, šuteći, još jedanput obišli vrt, ponovno se vratih na glavnu temu.
Biddy — započeh — spomenuo sam kako ću češće dolaziti u posjet Joeu, a ti si moje riječi primila sa značajnom šutnjom. Budi tako dobra, Biddy, i reci mi zašto.
Jeste li baš posve uvjereni da ćete mu zaista tako često dolaziti u pohode? — upita Biddy, zastavši na uskom vrtnom puteljku, obasjana svjetlošću zvijezda, i uprijevši u me pronicavi pogled svojih iskrenih očiju.
O, Bože moj! — uskliknuli, kada sam, sav očajan, uvidio da joj ne mogu doskočiti. — To je uistinu loša karakterna crta! Ne reci mi, molim te, Biddy, ništa više! To me jako vrijeđa.
To je bio razlog koji me je prisilio da se za vrijeme večere nisam pokušavao približiti Biddy, i kada sam pošao gore u svoju nekadašnju sobicu, oprostio sam se s njom što sam mogao hladnije u svom duševnom jadu, sjećanju na groblje i na događaje današnjeg dana. Svaki put kad me je noću obuzeo nemir, a to je bilo svakih četvrt sata, razmišljao sam o tome kako je Biddy bila sa mnom neljubazna i koliku mi je uvredu i nepravdu nanijela.
Trebao sam krenuti rano ujutru. Iziđoh u cik zore i, neprimijećen, zavirih kroz jedan od drvenih prozora kovačnice. Tu sam nekoliko minuta prostajao, gledajući Joea, koji se već bio latio posla, zdravljem i snagom ozarena lica, kao obasjana suncem života koje ga još čeka. Zbogom, dobri moj Joe! Ne, nemoj brisati ruku — ako Boga znaš, pruži mi svoju
pocrnjelu ruku! Doći ću opet uskoro, i često!
Što prije, to bolje, gospodine — odvrati Joe — a kad god došao, bit ćeš mi dobrodošao, Pipe!
Biddy me je čekala kod kuhinjskih vrata s lončićem upravo namužena mlijeka i s kriškom kruha. — Biddy— rekoh, pružajući joj ruku na rastanku — ne ljutim se na te, ali me boli što si me uvrijedila.
Ne, ne, neka vas ništa ne boli — zaklinjala me iskreno ganuta neka samo mene boli ako sam se nedostojno ponijela.
I taj se put dizala magla pri mojemu odlasku. Ako je to bilo navještenje, a sve se bojim da je bilo, da se više neću vratiti, i da je Biddy bila u pravu, mogu reći samo to da se to zbilja obistinilo.

36 Poglavlje
Herbert i ja zapadali smo iz zla u gore. Naši su dugovi rasli, a mi smo preispitivali svoje financijsko stanje, »ostavljali marže« i upuštali se u slične uzorne transakcije. Hoćeš — nećeš, vrijeme je po svome običaju odmicalo, a ja postao punoljetan, te se tako ispunilo Herbertovo proročanstvo da prije svoje punoljetnosti neću znati na čemu sam.
I Herbert je postao punoljetan osam mjeseci prije mene. Kako mu punoljetnost nije ništa sa sobom donijela, nije taj događaj u Barnard's Innu proizveo nikakvu veću senzaciju. Moj dvadeset i prvi rođendan iščekivasmo s mnogim nadama i već se unaprijed veseleći, jer smo obojica mislili da će moj skrbnik tom prilikom svakako reći nešto jasno i određeno.
Pobrinuo sam se da oni u Little Britainu dobro znaju kada mi je rođendan. Uoči toga dana primio sam od Wemmicka službeno priopćenje da bi gospodinu Jaggersu bilo drago kad bih ga poslije podne toga značajnog dana posjetio. To nas je uvjerilo da se nešto veliko sprema, i neobično sam se usplahirio kad sam kao oličenje točnosti pošao u poslovnicu svoga skrbnika. U prednjoj prostoriji čestitao mi je Wemmick. Kao slučajno protare nos s presavijenim komadom finoga papira, i bilo mi je vrlo milo kad sam ugledao taj papir. No više ništa ne reče o njemu, već mi dade glavom znak da uđem u sobu skrbnika. Bio je mjesec studeni, i moj je skrbnik stajao pred vatrom, naslonjen leđima na ogradu kamina, držeći ruke ispod skutova kaputa.
Pozdravi me: — No, Pipe, danas vam moram reći gospodine Pipe.
Čestitam vam, gospodine Pipe.
Rukovali smo se — njegov je stisak ruke bio uvijek kratak — i ja sam mu zahvalio.
Sjednite, gospodine Pipe — ponudi me skrbnik.
Kad sam sjeo, a on ostao u prijašnjem položaju, gledajući namršteno u svoje cipele, osjećao sam se u nezgodnoj situaciji, koja me je podsjećala na ona davna vremena kad sam bio posađen na nadgrobni kamen. One dvije sablasne posmrtne maske na polici nalazile su se nedaleko od njega, a činilo se kao da se glupo i grčevito naprežu sudjelovati u razgovoru.
A sada, mladi prijatelju — otpoče moj skrbnik, kao da sam svjedok na sudu — moram vam reći riječ-dvije.
Izvolite, gospodine.
Što mislite — reče gospodin Jaggers, naginjući se naprijed da pogleda na pod, a zatim, zabacujući glavu, da pogleda u strop — što mislite, koliko trošite na svoje izdržavanje?
Koliko trošim, gospodine?
Koliko — ponovi gospodin Jaggers, svejednako gledajući u strop — trošite? — A zatim pogledom zaokruži po sobi, pa zastane s džepnim rupcem u ruci na pola puta do nosa.
Ja sam tako često ispitivao svoje financijsko stanje da više nisam imao o njemu ni pojma, ukoliko sam ga ikad imao. Morao sam nevoljko priznati da mi nije moguće odgovoriti na to pitanje. Čini se da se taj odgovor svidio gospodinu Jaggersu, jer napomenu: — To sam i mislio! — pa se, očito zadovoljan, usekne.
No, pošto sam ja vama postavio pitanje, imate li, prijatelju — produži gospodin Jaggers — vi mene što pitati?
Za mene bi svakako bilo veliko olakšanje ako bih vam postavio nekoliko pitanja, gospodine, ali nisam zaboravio vašu zabranu.
Postavite mi jedno pitanje — reče gospodin Jaggers.
Hoće li mi danas biti rečeno tko je moj dobročinitelj?
Neće. Postavite drugo pitanje.
Hoće li mi uskoro biti otkrivena ta tajna?
Pustite to, zasad — opet će gospodin Jaggers — i pitajte nešto drugo. Pogledah oko sebe i vidjeh da se sada tom pitanju više ne da izbjeći.
Hoću li nešto primiti, gospodine? — Nato gospodin Jaggers pobjednički usklikne: — Mislio sam da ćete me konačno to pitati! — i pozove Wemmicka u sobu da mu donese onaj komad papira. Wemmick se pojavi, preda mu papir i nestane.
A sada, gospodine Pipe — produži gospodin Jaggers — molim vas, pripazite malo. Vi ste kod nas dizali novac u prilično izdašnoj mjeri i vaše se ime vrlo često pojavljuje u Wemmickovoj blagajničkoj knjizi. No vi bez sumnje imate i dugova?
Nažalost moram to potvrditi, gospodine.
Znate da to morate potvrditi? — zapita gospodin Jaggers.
Da, gospodine.
Neću vas pitati koliko dugujete, jer ni sami ne znate, a kad biste i znali, ne biste mi rekli: naveli biste manji iznos. Da, da, prijatelju — usklikne gospodin Jaggers, mašući kažiprstom da bi me zaustavio kad je vidio kako se spremam prosvjedovati — posve je prirodno što mislite da biste mi rekli istinu, no vi to ne biste učinili. Oprostit ćete, ali znam to bolje od vas. Jeste li me razumjeli? Vrlo dobro. Dakle, rastvorite papir i recite mi što je.
To je bankovna uputa — odgovorih — na pet stotina funti.
To je bankovna uputa — ponovi gospodin Jaggers — na pet stotina funti. Zaista lijepa svotica, kako mi se čini. Ne mislite li i vi tako?
Ta kako bih inače mogao!
O! Ali odgovorite na moje pitanje — ustraja gospodin Jaggers.
Svakako.
Svakako, dakle mislite da je to lijepa svotica. I ta lijepa svotica pripada vama, Pipe. To je dar za vaš rođendan, kao zalog toga što očekujete, i s godišnjim iznosom te lijepe svote — i ni od čega više — trebate živjeti dok se ne pojavi darovatelj, koji vam je namijenio cijeli imutak. To znači da ćete odsad sasvim samostalno raspolagati svojim novcem te od Wemmicka primati sto dvadeset i pet funti svakog četvrtgodišta, dok ne dođete u vezu sa samim darovateljem, a ne više s njegovim posrednikom. Kako vam već prije rekoh, ja sam samo obični posrednik. Izvršujem naloge koje primam, i za to sam plaćen. Smatram da su nerazboriti, ali nisam plaćen da dajem svoje mišljenje o njihovoj valjanosti.
Počeo sam izricati zahvalnost svome dobročinitelju na njegovoj velikoj darežljivosti, kadli me gospodin Jaggers prekine. — Nisam plaćen, Pipe — odsiječe hladno — da ma kome saopćim vaše riječi. — Zatim energičnom kretnjom skupi skutove svoga kaputa, baš kao što je s istom energijom završio svoje razlaganje, te osta stajati, mršteći se na svoje cipele, kao da očekuje da bi one mogle poduzeti nešto protiv njega.
Načas zašutjeh, a zatim nastavih: — Maloprije sam vas nešto upitao, gospodine Jaggers, a vi ste željeli da to pitanje ostavim za poslije. Nadam se da mi nećete zamjeriti ako vam pitanje ponovim?
Što je to bilo?
Trebao sam znati da mi nikada ne bi priskočio u pomoć, no ipak mi je
bilo nelagodno pri duši kad sam ponovno morao formulirati pitanje: Je li vjerojatno — oklijevajući promucah — da će moj dobročinitelj, izvor mojega imutka, o kojem ste govorili, gospodine Jaggers, uskoro ... — tu sam zašutio.
Da će uskoro — što? — upita gospodin Jaggers. — Znate da pitanje nije do kraja izrečeno.
... uskoro doći u London — dometnuh tražeći pravu riječ — ili me nekud drugamo pozvati?
Slušajte — odvrati gospodin Jaggers, uprijevši prvi put svoje tamne, upale oči u me — trebamo se sjetiti mojih riječi, što sam vam ih rekao one večeri kada smo se prvi put sreli u vašem selu. Što sam vam onda rekao, Pipe?
Rekli ste, gospodine Jaggers, da bi moglo proći mnogo godina prije nego što se ta osoba pojavi.
Eh, baš je tako — potvrdi gospodin Jaggers — glasio moj odgovor.
Kada smo jedan drugome pogledali pravo u lice, osjetih kako uzbuđenije dišem u neodoljivoj želji da iz njega izmamim neku izjavu. A kada osjetih da sve uzbuđenije dišem i vidjeh da je to i on opazio, znao sam da sada ima manje mogućnosti nego ikad prije da nešto iz njega izmamim.
Držite li još sada da bi do tog vremena moglo proći nekoliko godina, gospodine Jaggers? Gospodin Jaggers stane mahati glavom, ali ne u znak da to poriče, nego općenito odbijajući svaku pomisao da bi njega ma što moglo natjerati da odgovori na to pitanje; a obadvije strašne iscerene posmrtne maske gledale su me u trenutku kad su moje oči odlutale k njima, kao da se više ne mogu uzdržati pa će sad, na kihnuti.
De, de! — reče gospodin Jaggers, grijući se po poleđini svojih bedara zagrijanim nadlanicama — bit ću iskren prema vama, prijatelju Pipe. To se pitanje ne smije meni postaviti. Bolje ćete me razumjeti kad vam kažem da bi to pitanje moglo mene kompromitirati. Pa, neka bude! Bit ću s vama još iskreniji. Reći ću vam još nešto.
Ušutio je i sagnuo se tako duboko nad cipele da je za vrijeme nastale stanke bio u stanju gladiti listove svojih nogu.
Kad vam se ta osoba otkrije — produži gospodin Jaggers pa se ispravi i protegne — onda ćete s njim urediti svoje poslove. Kad vam
otkrije tajnu svoje ličnosti, moja će zadaća biti završena i neću više ništa morati znati o tome. To je sve što vam imam reći.
Gledali smo jedan drugome u oči dok nisam poniknuo pogledom i zagledao se zamišljeno u pod. Iz njegovih sam se posljednjih riječi uvjerio da mu gospođica Havisham iz bilo kojih razloga nije povjerila svoju nakanu da Estella bude mojom ženom, da joj on to zamjerava i osjeća se povrijeđenim, ili da se uistinu ne slaže s njezinom namjerom te ne želi s time ništa imati. Kad sam ponovno podigao pogled, opazio sam kako me je cijelo vrijeme promatrao, što je i nadalje činio.
Ako je to sve, što imate reći, gospodine — zaključih — onda nemam više što reći.
Povladi mi klimanjem glave pa izvuče sat, što je bio strah i trepet svih lopova, te me upita gdje ću večerati. Odgovorih — kod kuće s Herbertom.
Kao neizbježni nastavak upitah ga bi li nam iskazao čast da pođe sa mnom, a on odmah prihvati moj poziv. No svakako je zahtijevao da zajedno pođemo pješice kako bi spriječio da zbog njega učinim posebne
pripreme. Prije toga morao je još napisati nekoliko pisama i (razumije se) oprati ruke. Zato ubacih da ću poći u prednju prostoriju malo porazgovarati s Wemmickom.
Kad se onih pet stotina funti spustilo u moj džep, zapravo mi pade na um misao, koja mi se već češće vrzla po glavi, a meni se činilo da je Wemmick prava osoba s kojom bih se o tome posavjetovao.
Već je bio zaključao blagajnu i spremao se za odlazak kući. Ustao je od stola, uzeo oba voskom pokapana svijećnjaka i postavio ih usporedo s usekačima na kamenu ploču blizu vrata da ih tamo utrne; zapretao je vatru i već pripremio šešir i zimsku kabanicu, pa se sada svom snagom busao u prsi ključem od blagajne, što je smatrao gimnastikom poslije dnevnog rada.
Gospodine Wemmick — započeh — htio bih vas zamoliti za savjet.
Mnogo mi je stalo do toga da svome prijatelju učinim uslugu.
Wemmick još čvršće stisne razrez svoje poštanske škrabice i odmahne glavom kao da želi pokazati kako će njegovo mišljenje biti čvrsto protiv takve štetne slabosti.
Taj prijatelj — produžih — nastoji steći uspjeh u trgovačkom poslovanju, ali nema novca te je obeshrabren teškoćama na koje nailazi u početku svoje karijere. Želio bih, dakle, da mu nekako pomognem
prebroditi početne teškoće.
Gotovim novcem? — upita Wemmick sušim glasom od najsuše piljevine.
S nešto malo gotovine — odgovorih, sjetivši se s osjećajem nelagodnosti pravilno složena snopa papira kod kuće — s nešto malo gotovine i, možda, s nekim predujmom na očekivani imutak.
Gospodine Pipe — nato će Wemmick — htio bih, ako mi dopustite, da zajedno na prstima prebrojimo mostove preko Temze, sve tamo do Chelsea Reacha. Da vidimo: tu vam je Londonski most — jedan, Southwark — dva, Blackfriars — tri, Waterloo — četiri, Westminster — pet, Vauxhall — šest. — Poslije svakoga je mosta učinio na svom dlanu znak kvačice bradicom blagajničkog ključa. — Kako vidite, možete birati između tih šest.
Ne razumijem — rekoh.
Izaberite jedan, gospodine Pipe — odvrati Wemmick — pa pođite na taj most i bacite preko njegova glavnog luka svoj novac u Temzu, pa ćete znati gdje je propao. Ako ga uzajmite prijatelju, također ćete znati gdje je propao, ali će vam to biti neugodnije i od manje koristi.
Rekavši to, njegova su se usta tako raširila da bih mogao bez po muke ubaciti čitave novine u tu njegovu poštansku škrabicu.
Time ste me jako obeshrabrili — priznah.
To sam i htio — reče Wemmick.
Po vašem mišljenju, dakle — zapitah ga malo ljutito — ne bismo nikada smjeli...
.. .uložiti pokretni imutak u nekog prijatelja? — doreče Wemmick.
Ne, nipošto ne. Ukoliko se ne želimo otarasiti toga prijatelja — no u tom se slučaju opet postavlja pitanje — koliko se pokretna imutka isplati potrošiti da ga se otarasimo.
I to je — nato ću ja — vaš dobro promišljeni savjet gospodine Wemmick?
To je — odvrati on — moj dobro promišljeni savjet što vam ga dajem u toj poslovnici.
Ah tako! — uskliknuli i stadoh na nj navaljivati, jer sam mislio da sam našao izlaz. — A biste li mi u Walworthu dali isti savjet?
Gospodine Pipe — odvrati dostojanstveno — Walworth je
Walworth, a poslovnica je poslovnica. Baš kao što je Stari — Stari, a gospodin Jaggers je gospodin Jaggers. Ne smijemo ih brkati. Moje walworthske osjećaje morate saznati u Walworthu, a u toj poslovnici možete doznati samo moje službene osjećaje.
Vrlo dobro — odgovorih s velikim olakšanjem — računajte dakle s time da ću vas potražiti u Walworthu.
Bit ćete tamo dobro došli, gospodine Pipe — otpovrnu Wemmick.
Razgovarali smo prigušenim glasom, dobro znajući da moj skrbnik ima zečje uši. Kad se sada pojavio na vratima, brišući ruke ručnikom, Wemmick obuče kabanicu, spreman da utrne svijeće. Sva trojica zajedno izadosmo na ulicu, i sišli do kućnog praga, Wemmick skrene na jednu stranu, a gospodin Jaggers i ja pođosmo na drugu.
Nisam mogao a da te večeri više puta ne poželim da gospodin Jaggers ima nekog Staroga u Gerrard Streetu, ili kakav top, ili nekoga ili nešto što bi ublažilo liniju njegovih namrštenih obrva. Prilikom svog dvadeset i prvog rođendana i prvoga dana punoljetnosti bilo mi je tako nelagodno pri duši razmišljajući kako zapravo ni ne vrijedi živjeti na svijetu gdje su svi ljudi, prema njegovim riječima, sumnjivi i sumnjičavi. Bio je tisuću puta pametniji i bistriji od Wemmicka, a ipak bih tisuću puta više volio da je Wemmick bio kod mene na večeri. U društvu gospodina Jaggersa postadoh duboko melankoličan ne samo ja, jer mi poslije njegova odlaska i Herbert priznade, zureći u vatru, da se osjećao tako potišteno i svjestan krivice kao da je počinio zločinstvo, a zaboravio pojedinosti toga čina.

37 Poglavlje
Smatrajući nedjelju najprikladnijim danom da upoznam walworthske osjećaje gospodina Wemmicka, posvetih iduće nedjeljno popodne hodočašću u Tvrdu. Došavši pred zidine, vidjeh kako se vije Union Jack{59} i da je pokretni most povučen uvis. Nisam se dao zastrašiti tim znacima izazovna prkosa, nego sam zazvonio na vratima, a Stari me je vrlo miroljubivo dočekao.
Moj sin je, rekao bih, imao na umu — pozdravi me starac pošto je učvrstio most — da ćete možda navratiti k nama i poručuje vam da će se uskoro vratiti sa svoje popodnevne šetnje. Moj je sin vrlo točan u svojim šetnjama. Vrlo je točan u svemu taj moj sin.
Klimao sam glavom starom džentlmenu, kao što bi mu valjda i sam Wemmick klimao, a onda uđosmo i sjedosmo kraj kamina. — Vi ste se, gospodine, s mojim sinom upoznali — započe starac cvrkutavim glasom, grijući ruke na vatri — zacijelo u njegovoj poslovnici? — Kimnuo sam glavom. —Aha! Čuo sam, gospodine, da je moj sin izvanredna sila u poslu. — Žestoko sam zaklimao glavom. — Da, da, to mi i drugi govore. Bavi se pravom? —Još jače sam klimao glavom. — To je tim čudnije — doda starac — jer nije bio školovan za pravnika, nego za »vinskog bačvara«.
Radoznao da čujem što stari džentlmen misli o slavnom gospodinu Jaggersu, zaurlah mu to ime u uho. Bijah u najvećoj neprilici kad se nato srdačno nasmijao i vrlo živahno odgovorio:
Ta naravno! Imate pravo! — Pa ni danas još nemam pojma što je pod time razumio ili kakvu je šalu mislio da sam mu ispričao.
Kako nisam mogao tu sjediti i vječno glavom klimati, a ne poduzeti ništa, čime bih privukao njegovu pažnju, zagrmio sam mu u uho pitanje je li i on prije bio »vinski bačvar«. Izvikujući tu oznaku iz petnih žila po više puta i tupkajući starog džentlmena u prsi da bih mu objasnio povezanost između toga zvanja i njega, konačno je uspio shvatiti što sam mislio.
Nisam — reče stari džentlmen — bio sam skladištar, skladištar. Najprije tamo — činilo se da hoće reći tamo u dimnjaku, ali vjerujem da mi je time htio priopćiti da je to bilo u Liverpoolu — a zatim u Cityju, tu u Londonu. No kako sam imao manu — jer trebate znati, gospodine, da sam malo nagluh...
Nijemim sam znakovima odglumio da me to neobično čudi. — ...Da, malo nagluh — produži. — Budući da mi je s vremenom ta mana stala smetati, on se, moj sin, počeo baviti pravom i vodio o meni brigu, te je sve malo pomalo privredio ovo odlično i krasno imanje.
No da se vratim na ono što ste malo prije rekli — nastavi starac te se ponovno stane od sveg srca smijati — ja mogu, dakako, samo reći: »Ne! U pravu ste!«
Skromno sam se i u čudu pitao bi li mi uz najveći napor bilo uspjelo nešto kazati što bi bilo samo napola tako smiješno kao šala, koju je on zamišljao da sam mu je ispričao, kadno se trgoh od nekakva iznenadnog škljocanja u zidu na jednoj strani kamina, te opazih kako se uz štropot sablasno otvara maleni drveni preklopak, na kome je bilo ispisano JOHN. Starac, prateći moj pogled, pobjednički usklikne: — Moj sin se vratio kući! — te obojica izađosmo i pođosmo do pokretnog mosta.
Zaista biste dali ne znam što samo da vam je bilo vidjeti Wemmicka kako mi s druge strane opkopa domahuje pozdrave, premda smo se s najvećom lakoćom mogli preko jarka rukovati. Stari je toliko uživao dižući pokretni most da mu nisam ni ponudio svoju pomoć nego sam mirno stajao na svome mjestu, sve dok Wemmick nije stupio na drugu stranu opkopa i upoznao me s gospođicom Skiffins, damom koja ga je pratila.
Gospođica Skiffins bila je drvenasta izgleda, a usta su joj bila baš kao i u njezina pratioca nalik na poštansku škrabicu. Mogla je biti dvije do tri godine mlađa od Wemmicka, a po mome je sudu imala i nešto pokretna imutka. Haljina joj je od pasa pa naviše, i sprijeda i straga, bila tako skrojena da je njezino tijelo vrlo nalikovalo na dječjeg zmaja, a mogao bih reći da joj je kostim bio malko pretjerano narančaste boje, a rukavice i suviše jarko zelene. No kao da je bila dobra duša, a Starome je iskazivala osobitu pažnju. Nije dugo trebalo te sam otkrio da je često posjećivala Tvrdu, jer kad smo ušli i pošto sam Wemmicku čestitao zbog umješno smišljene naprave, kojom je Starome najavljivao svoj dolazak, on me zamoli da načas svratim pažnju na zid s druge strane kamina i nestane. Začas opet škljocnu i nekakva se druga vratašca štropotom otvoriše, a na njima je bilo ispisano »Gospođica Skiffins«. Zatim se »Gospođica Skiffins« poklopi, a »John« klopotom otvori, a onda se »Gospođica Skiffins« i »John« hučno rastvoriše u isti mah i konačno se opet zajedno poklopiše. Kad se Wemmick vratio, pošto je te mehanizme bio stavio u
pogon, rekoh mu koliko se divim ovim napravama, a nato će on: — Pa znate, Staroga to veseli i dobro mu služi. I bogme, gospodine, vrijedno je spomenuti da nikome od svih ljudi što ulaze na ta vrata nije poznat mehanizam tih naprava, osim Starome, gospođici Skiffins i meni!
A sve je to gospodin Wemmick sam načinio — nadoda gospođica Skiffins — u svojoj glavi zamislio i svojim rukama izradio.
Dok je gospođica Skiffins skidala šeširić (zelene je rukavice zadržala na rukama čitavu večer, kao vanjski i vidljiv znak da je u kući bilo stranog svijeta), Wemmick me pozove da se malo prošetamo po imanju i vidimo kako otok izgleda zimi. Uvjeren da to čini zato da bi mi pružio priliku za razgovor o njegovim walworthskim osjećajima, ja sam se, tek što smo izašli iz Tvrde, time i okoristio.
Pošto sam pomnjivo razmislio o tome, načeo sam temu, kao da ranije ništa nisam ni spomenuo. Napomenuo sam Wemmicku da mi je mnogo stalo do Herberta, i ispričao kako smo se prvi put sreli i potukli. Rekao sam dvijetri riječi o Herbertovu domu, o njegovu karakteru, pa kako nema drugih novčanih sredstava osim onih koja mu daje otac, što je u isti mah i neizvjesno i neredovito. Natuknuo sam nešto o koristi i prednosti, što sam ih imao u prvo vrijeme od njegova društva, kada sam bio još neotesan i bez svakoga znanja, i da bi Herbert zacijelo bolje bio prošao bez mene i mojih velikih očekivanja. Ne spominjući ni izdaleka gospođicu Havisham, ipak sam natuknuo kako smo se možda zajednički natjecali za sreću, koja je mene zapala, i kako sam čvrsto uvjeren da je u njega plemenita duša, u kojoj nema ni trunka podle sumnjičavosti, osvetljivosti, ni zlobe. Radi svega toga (rekoh Wemmicku) i jer je Herbert moj drug i prijatelj, kojega neobično volim, želio bih da tračak moje sreće i njega ozari. Tražim savjet od Wemmicka, koji je iskusan, poznaje ljude i poslove, kako bih najbolje uspio da novčanim sredstvima pokušam pomoći Herbertu da dođe do nekog prihoda — recimo sto funti godišnje, tako da ne gubi svaku nadu i postane malodušan — pa da malo pomalo isplatim svotu, koja bi bila potrebna da postane ortak u nekom malom poduzeću. Na kraju sam zamolio Wemmicka neka uzme u obzir da bi se ta pomoć morala pružati uvijek bez Herbertova znanja, tako da se u njemu ne bi nikad porodila ni najmanja sumnja, i da nemam nikoga na svijetu, od koga bih mogao tražiti savjeta. Stavljajući mu ruku na rame, završio sam riječima: — Morao sam se vama povjeriti, iako znam da će vam to zadati posla; no vaša je krivica što ste me uopće ovamo doveli.
Wemmick je trenutak šutio, a onda kao iznebuha izvali: — Znate, gospodine Pipe, moram vam nešto reći. Baš je to vraški lijepo od vas.
Onda obećajte da ćete mi u tom dobrom djelu pomoći — rekoh.
Nažalost — odvrati Wemmick, odmahujući glavom — to nije moj posao.
Niti je ovo vaša poslovnica! — dometnuh.
Tako je — odvrati Wemmick. — Pogodili ste upravo gdje treba. Nataknut ću na glavu svoju ćepicu za razmišljanje, i držim da će se sve što namjeravate postupno moći izvršiti. Skiffins (to je njezin brat) je računovođa i posrednik. Potražit ću ga i prihvatit se posla.
Hvala vam tisuću puta.
Naprotiv — branio se on — vama hvala, jer iako smo ovdje svoji i strogo privatna lica, moglo bi se reći da tu ipak ima nesvgatske paučine oko nas, koju ovo otpuhuje.
Pošto smo još malo u tom smislu razgovarali, vratili smo se u Tvrdu, gdje smo našli gospođicu Skiffins kako priprema čaj. Odgovorna dužnost prženja kruha bila je povjerena Starome, i taj je sjajni stari džentlmen s tolikom predanošću obavljao taj posao da mu je prijetila opasnost od sljepoće. Nije to bio nikakav redoviti obrok, na koji smo se spremali, nego preobilna stvarnost. Stari je nagomilao već čitav stog prženica s maslacem, te sam ga jedva nazirao iza te gomile, što je cvrla na željeznom stalku, obješenom za gredu stropa, dok je gospođica Skiffins kuhala čaj, jak kao punč, pa se svinjče u kocu iza kuće uvelike uzvrpoljilo i opetovano pokušavalo pridružiti našem čašćenju.
Zastava je bila spuštena i top ispaljen baš u pravi čas, i osjećao sam se tako lagodno i odrezan od svega ostalog walworthskog svijeta kao da je obrambeni jarak trideset stopa širok i isto toliko dubok. Ništa nije narušavalo mir u Tvrdi, osim što bi se povremeno sa štropotom rastvarali
»John« i »Gospođica Skiffins«, jer su se vratašca zbog nekog kvara u mehanizmu sama od sebe rasklapala, što je neugodno djelovalo na moje živce, dok se nisam na to privikao. Po metodičnim kretnjama gospođice Skiffins razabrao sam da je svake nedjelje uvečer ovdje kuhala čaj. Nagađao sam s priličnom sigurnošću da je starinska pribadača s obličjem nimalo poželjne žene neobično ravna nosa, i veoma tankim mlađakom pokraj te glave, bila komad »pokretnog imutka«, što ga je dobila na dar od Wemmicka.
Pojeli smo sav prženac i popili sav čaj, te je bio pravi užitak promatrati kako smo se svi poslije toga zagrijali i omastili brade. Osobito je Stari nalikovao na časnog poglavicu divljačkoga plemena, koji se čas prije sav natrljao uljem. Pošto samo se časak odmarali, gospođica Skiffins je — u odsutnosti male služavke, koja je čini se uvijek nedjeljom poslijepodne odlazila k svojima — prala čajno suđe, i to tako amaterski i kao prava dama, samo za zabavu, da to nikoga od nas nije smetalo. Tada je ponovno navukla rukavice, a mi posjedali oko vatre, i Wemmick predloži: A sada, Stari, roditelju moj, da čujemo malo što novine pišu.
Dok je Stari vadio naočale, Wemmick mi objasni da se pridržavaju toga običaja i da stari džentlmen osjeća neobično zadovoljstvo kada može naglas čitati novosti. — Neću se ispričavati, jer ima malo toga u čemu može uživati — je li tako, Stari moj?
Tako je, John, tako je — odvrati starac, shvativši da je njemu nešto govorio.
Samo mu povremeno klimnite glavom kada s novina pogleda u vas
upozori Wemmick — i bit će sretan kao kralj. No, Stari, mi smo svi već veoma radoznali.
Čitanje Staroga podsjećalo me je na tečaj pratetke gospodina Wopslea, samo što je bilo čudnije i ugodnije jer je dolazilo kao kroz ključanicu. Kako je tražio da mu se svijeće što bliže primaknu, te samo što glavu ili novine nije turio u plamen, trebalo ga je neprestano čuvati kao kakvu barutanu. No Wemmick bijaše jednako neumoran i pažljiv u svojoj opreznosti, a Stari je samo čitao i čitao ni ne sluteći koliko mu je puta pri tom bio spašen život. Kad god bi u nas pogledao, pokazivali smo najveće zanimanje i začuđenost sve klimajući glavom dok ne bi nastavio s čitanjem.
Kako su Wemmick i gospođica Skiffins sjedili jedno do drugoga, opazio sam da su se usta gospodina Wemmicka polako i postupno razvlačila, što je bilo savršeno u skladu s kretnjom njegove ruke, koja se polako i postupno ovijala gospođici Skiffins oko pasa. Poslije izvjesnog vremena vidio sam kako se njegova ruka pomalja s druge strane gospođice Skiffins, no u tom ga trenu gospođica Skiffins zaustavi svojom zelenom rukavicom, skidajući sa sebe njegovu ruku kao da je dio njezine haljine, i vrlo je energično stavi na stol ispred sebe. Najčudnije što sam ikada vidio, bila je hladnokrvnost gospođice Skiffins dok je to radila. Kad bih mogao
pomisliti da je tek nesvjesno radila, vjerovao bih da je bio samo mehanički pokret.
Naskoro opazih da je Wemmickova ruka ponovno počela nestajati i pomalo iščezavati iz vida. Čas zatim opet mu se usta stadoše rastezati. Bio sam neko vrijeme kao začaran i gotovo u bolnoj neizvjesnosti, kadli vidjeh gdje se njegova ruka opet pojavila s druge strane struka gospođice Skiffins. Kao i prije, gospođica Skiffins spretno poput hladnokrvna šakača smjesta skinu taj pojas ili Afroditin cestus{60} i stavi ga na stol. Uzmemo li da je stol predstavljao stazu krjeposti, s pravom smijem izjaviti da je čitavo vrijeme dok je Stari čitao, Wemmickova ruka svakog časa zalutala sa staze krjeposti, a gospođica Skiffins ju je onamo vraćala.
Napokon je čitanje Staroga uspavalo, te je zapao u lak san. To je bio trenutak da Wemmick iznese kotlić, poslužavnik s čašama i crnu bocu s porculanskim čepom u vidu nekakva crkvenoga velikana, rumena i vesela lica. S pomoću tih sredstava priredio nam je neko toplo piće, a i Stari je, koji se ubrzo opet probudio, dobio čašicu. Gospođica Skiffins je piće smiješala, te opazih da su ona i Wemmick pili iz iste čaše. Dakako da mi nije ni na um palo ponuditi gospođici Skiffins da je pratim kući. Držao sam da će, s obzirom na okolnosti, najbolje biti da prvi krenem. To sam i učinio i srdačno se oprostio sa Starim poslije ugodno provedene večeri. Prije no što je minulo tjedan dana, primio sam iz Walwortha kratku vijest od Wemmicka, kojom me obavještava kako se nada da mu je uspjelo nešto učiniti u vezi s onom stvari koja nas se tiče u osobnom i privatnom svojstvu i da će mu biti drago ako ga zbog toga naskoro opet pohodim. I tako sam ponovno krenuo u Walworth, i opet i opet onamo odlazio, te se s Wemmickom više puta sastao u Cityju, ali u Little Britainu, ili ma samo u njegovoj blizini, nikada nisam ni jednom riječi spomenuo taj posao. Završilo je tako da smo pronašli mladoga trgovca ili brodskog mešetara, koji je tek nedavno otpočeo posao, a trebao mu inteligentan suradnik, kao i kapital, pa bi mu danas-sutra i ortak dobrodošao. Taj trgovac i ja potpisali smo različite tajne dokumente što su se odnosili na Herberta. Trgovcu sam u gotovu isplatio polovicu od mojih pet stotina funti i obvezao se na dalja plaćanja, neka prema određenim danima isplate moga dohotka, ostala kad budem gospodar svojega imutka. U tome je posredovao brat gospođice Skiffins, dok je Wemmick bio duša toga posla, ali se nikad nije osobno pokazivao.
Sve je to bilo tako vješto udešeno da Herbert ni ukoliko nije mogao
posumnjati da sam ja u to umiješan. Nikada neću zaboraviti njegova blažena lica kada se jednog popodneva vratio kući i rekao mi kao osobito važnu novost da je upoznao nekog Clarrikera (tako se zvaše taj trgovac), kako je Clarriker pokazao za nj naročito zanimanje i kako je po Herbertovu mišljenju napokon kucnuo njegov čas. Iz dana u dan, kako su njegove nade rasle, a lice sve više sjajilo, svakako je sve to jače osjećao da sam mu najbolji prijatelj, jer mi je neobično teško bilo sakriti suze pobjedničkog ganuća kada sam ga vidio tako sretna. Naposljetku, kad je sve bilo dovršeno, Herbert stupio u Clarrikerov posao, i cijelu večer pričao, sav uzbuđen od radosti i ponosan zbog uspjeha, zaista sam plakao kad sam legao u postelju, misleći na to kako su moja velika očekivanja ipak nekome nešto dobro donijela.
Veliki događaj, što je bio prekretnicom u momu životu, iskrsava sada pred mojim očima. No prije nego što ću ga ispričati i sve one promjene što su otada nastale, moram posvetiti jedno Poglavlje Estelli. To nije mnogo pomislimo li kako je dugo ona ispunjavala čitavo moje srce.

38 Poglavlje
Bude li se ikad u tihoj staroj kući kraj travnjaka u Richmondu poslije moje smrti pojavio duh, bit će to svakako moj. Oh, kako li je često noću i danju po toj kući obilazio nemirni moj duh, dok je tamo Estella boravila. Gdje god se nalazilo moje tijelo, moj je duh neprestano lutao oko te kuće, lutao i samo lutao.
Dama, po imenu gospođa Brandley, kod koje je Estella stanovala, bila je udovica, a imala je kćerku, nekoliko godina stariju od Estelle. Majka je naizgled bila mladolika, kćerka ostarjela; majčino je lice bilo rumeno, kćerkino žuto; majka lakomislena, a kćerka pobožna. Bile su, što ono kažu, na lijepom položaju u društvu, polazile mnogima u posjete, a mnogi njima. Između njih i Estelle bilo je malo ili gotovo nikakve duhovne povezanosti, ali eto, postojao je sporazum da su one potrebne njoj, a ona njima. Gospođa Brandley bila je prijateljica gospođice Havisham još prije negoli se ova povukla od svijeta.
U kući gospođe Brandley i izvan nje trpio sam zbog Estelle svakovrsne teške muke. Priroda našeg odnosa omogućila mi je da joj budem prijatelj, ali mi ipak nije davala nikakve prednosti, što me je dovodilo do bjesnila. Služila se sa mnom kao sredstvom da draži svoje ostale poklonike. I samo prijateljstvo između nje i mene uvijek je primala s prezirom. Da sam joj bio tajnik, sluga, polubrat, siromašni rođak— ili mlađi brat njezina budućega muža — ne bih se osjećao dalje od svojih nada kao sada kad sam joj bio tako blizu. Privilegij, što sam je smio zvati imenom, a i ona je mene imenom zvala, pod tim je prilikama samo povećavao moje muke. Iako tek pretpostavljam da je to njezine ostale poklonike gotovo natjeralo u bjesnilo, posigurno znam da je to gotovo natjeralo i mene.
Imala je bezbroj poklonika. Nema sumnje da sam u svojoj ljubomornosti svakoga muškarca, koji joj se približio, smatrao njezinim poklonikom, a i bez toga imala ih je previše.
Često sam je viđao u Richmondu, čuo o njoj u gradu, a također često sam vozio nju i Brandleyeve u čamcu. Bilo je izleta, svečanih priredaba, predstava, opera, koncerata, društvenih sastanaka i svakojakih zabava — gdje sam joj neprestano bio za petama — a svakom sam prilikom bio samo na mukama. Nisam u njezinu društvu proživio ni jednog sretnog sata, a ipak sam dvadeset i četiri sata na dan mislio samo na to kako bih bio
sretan kad bih do smrti mogao ostati pokraj nje.
Za to vrijeme našega druženja — a trajalo je, kako će se uskoro vidjeti, vrlo dugo, barem mi se tada činilo — obično je sa mnom razgovarala tako kao da nam je druženje bilo nametnuto. Bilo je trenutaka kada bi se nenadano okanila toga tona i ostalog vladanja prema meni, kao da me žali.
Jedne večeri, dok smo sjedili kraj prozora u kući, u Richmondu, i mrak sve više osvajao, a ona promijenila svoj ton, upita me: — Pipe, Pipe, zar nikad nećete poslušati savjet da se čuvate?
Čega?
Mene.
Mislite li, Estella, da bih se trebao čuvati vaših čari?
Mislim li? Ako ne znate što mislim, onda mora da ste slijepi. Trebao sam odgovoriti kako se obično misli da je ljubav slijepa, ali sam se uvijek osjećao sputanim — a to je bila jedna od mojih muka, i ne najmanja — smatrajući kako ne bi bilo nimalo plemenito da joj se namećem kad je znala da joj ništa drugo ne preostaje osim da se pokorava gospođici Havisham. Uvijek sam strahovao da je to njezino saznanje u vrlo teškom neskladu s njezinim ponosom, a ja zbog toga predmet buntovne borbe u njezinu srcu.
Odgovorih: — Svakako me ovaj put niste opomenuli, jer ste mi pisali da dođem do vas.
Istina — potvrdi Estella uz hladan, nehajan smiješak, od kojeg sam se uvijek sledio. Zagleda se malo u suton, što se vani hvatao i produži:
Došlo je vrijeme kada gospođica Havisham želi da jedan dan proboravim u Satisu. Morate me odvesti tamo i natrag — ako vam je po volji. Ona bi voljela da ne putujem sama, a ne želi primiti u kuću moju sobaricu, jer se jezovito plaši da je takav svijet ne bi ogovarao. Možete li me pratiti?
Mogu li vas pratiti, Estella!
Dakle možete? Onda, molim, prekosutra. Sve troškove trebate podmiriti mojim novcem. Jeste li čuli uvjet pod kojim možete sa mnom poći?
I moram se pokoriti — zaključih.
To su bile sve pripreme za taj posjet, kao i za ostale poslije ove. Gospođica Havisham mi nije nikada pisala, niti sam ikada vidio njezina
rukopisa. Prekosutra otputovasmo onamo i nađosmo je u sobi gdje sam je prvi put ugledao, a suvišno je spomenuti da se u kući Satis ništa nije promijenilo.
Bila se još strasnije zagrijala za Estellu nego onda kad sam ih posljednji put zajedno vidio. Hotimice sam se poslužio tom riječju, jer je zaista bilo nečega strašnog u njezinu energičnom pogledu i kako je grlila Estellu. Očima je gutala Estellinu ljepotu, njezine riječi i svaku kretnju, te sjedila grickajući svoje drhtave prste dok ju je promatrala, kao da proždire to divno stvorenje, koje je bila odgojila.
Svrne očima s Estelle na mene, a njezin pronicavi pogled kao da mi je u dušu prodirao i kopkao po mojim ranama. — Kako postupa s tobom, Pipe; kako postupa s tobom, Pipe? — ponovno bi me zapitkivala živahno i radoznalo poput vještice, čak i u Estellinoj nazočnosti.
No najsablasnija je bila uvečer, kada smo sjedili kraj treptave vatre. Uhvatila bi Estellu ispod ruke, grčevito stiskala njezinu šaku u svojoj, i pozivajući se na to o čemu ju je Estella redovito obavještavala u svojim listovima, iznuđivala imena muškaraca koje je Estella opčarala i zapitkivala o njihovim prilikama. Gospođica Havisham je uživala u nabrajanju tih imena kao stvorenje smrtno ranjeno i zamračena uma, te bi pritom drugu ruku položila na štaku, na nju se bradom podnimila i u me upiljila svoje mrke oči, što su se žagrile: prava, pravcata avet.
Ma kako me to činilo bijednim i nevoljnim i budilo u meni gorki osjećaj zavisnosti, pa čak i poniženja, jasno sam u tome vidio da je Estelli bilo suđeno biti gospođici Havisham sredstvo da iskali svoju mržnju i osveti se muškarcima. Estella nije smjela postati mojom prije nego što bude neko vrijeme služila njezinu hiru. U tome sam vidio razlog što je već unaprijed bila namijenjena meni. Poslavši je u svijet da opčara muškarce, da ih muči i da im nanosi zlo, gospođica Havisham ju je poslala u pakosnu uvjerenju da je izvan dohvata svih poklonika, te da je svima koji igraju na tu kartu suđeno da izgube. Vidio sam da gospođica Havisham svojom izopačenom pronicavošću također i mene muči baš zato jer je pobjednička nagrada bila upravo meni određena. Vidio sam u tome razlog zašto su me tako dugo puštali po strani i što moj skrbnik nije htio izrijekom priznati da mu je taj plan poznat. Riječju, vidio sam u tome gospođicu Havisham, kakvu sam je ponekad gledao i kakva mi je uvijek lebdjela pred očima, a vidio sam u tome i jasnu sjenu zamračene, kobne kuće, u kojoj je krila svoj život pred
sunčanom svjetlošću.
Svijeće što su osvjetljavale njezinu sobu bile su zataknute u zidne svijećnjake visoko iznad poda i uvijek mutno gorjele kao svaka umjetna svjetlost u rijetko provjetrenom zraku. Gledajući oko sebe svijeće i njihovu mutnu, blijedu i nejasnu svjetlost, sat što nije otkucavao ure, požutjele i smežurane krpe vjenčane haljine, porazbacane po stolu i podu, i sam strašni lik gospođice Havisham, čiju je sablasnu sjenu vatra na zidu i na stropu uvećala, vidio sam u svemu ponovljenu sliku, što ju je moja mašta stvorila i sada pred mojim očima odrazila. Mislima odlutah u veliku odaju s druge strane hodnika, gdje je bio postavljen stol, i tu sam vidio svoju duševnu sliku tako rekavši ispisanu po naborima paučina na središnjem ukrasu stola, gmizanju pauka po stolnjaku, u trčkanju miševa, čija su majušna srca drhtala dok su bježali da se skriju iza zidne oplate, i u puzanju i zastajkivanju žohara po podu.
Prilikom ovog posjeta dogodilo se da su se Estella i gospođica Havisham porječkale. Bilo je to prvi put što sam ih vidio u zavadi.
Sjedili smo kraj vatre, kako sam to malo prije opisao, a gospođica Havisham još je uvijek držala Estellinu ruku pod svojom i grčevito stiskala njezinu šaku, kad se Estella poče malo— pomalo oslobađati njezina zagrljaja. Više no jedanput pokazala je već i prije gordu nestrpljivost, pa bi se moglo reći da je te znakove fanatične ljubavi samo podnosila, ali ih je nerado primala i uzvraćala.
Što! — uzviknu gospođica Havisham, sijevnuvši na nju očima — zar sam ti dojadila?
Sama sam sebi malko dojadila — odvrati Estella, oslobađajući ruku i odmičući se do velike kaminske ograde, gdje je stala i zagledala se u vatru.
Istinu reci, nezahvalnice! — vikne gospođica Havisham gnjevno, udarajući štapom o pod — dojadila sam ti.
Estella je savršeno mirno pogleda i ponovno spusti pogled na vatru. Njezin dražesni lik i lijepo lice izražavahu hladnokrvnu ravnodušnost prema razbuktalom bijesu one druge žene da je gotovo graničilo s okrutnošću.
Srce ti je od kamena! — usklikne gospođica Havisham. — Nemaš uopće srca!
Što? — zapita Estella, naslonjena na veliku kaminsku ogradu, ne
mijenjajući svoje ravnodušno držanje i samo mičući očima. — Zar me vi prekoravate što nemam srca? Vi?
A zar nije tako? — glasio je bijesni odgovor.
Morali biste znati — reče Estella — da sam takva kakvom ste me vi učinili. Vas ide hvala, ali i pokuda; vi ste uzrok svih mojih uspjeha, ali i svih mojih neuspjeha; ukratko, gledajte me onakvu kakva jesam.
O, pogledaj ti nje! Pogledaj ti nje! — vikala je ogorčeno gospođica Havisham. — Pogledaj ti nje, kako je tvrda srca i nezahvalna na samom ognjištu gdje sam je othranila! Gdje sam je privinula na svoje jadno srce, kada je još krvarilo od teških rana, i gdje sam je godinama obasipala nježnošću!
Mogu bar u najmanju ruku reći da sve to nisam tražila — nato će Estella — jer u ono vrijeme jedva da sam i prohodala i znala govoriti. No što zapravo želite? Bili ste prema meni vrlo dobri, i sve što imam dugujem vama, ali — što zapravo tražite od mene?
Ljubav! — odvrati druga.
Imate je.
Nemam! — zaniječe gospođica Havisham.
Pomajko — odvrati Estella, uvijek jednaka u svojoj nehajnoj ljupkosti, uvijek mirna, dok je druga povisila glas, a onda ostala uvijek jednaka, odolijevajući provali srdžbe, ili izljevu nježnosti — pomajko, rekla sam da vam dugujem sve što imam. Sve što imam pripada vama. Kažite samo jednu riječ, i vratit ću vam sve što ste mi dali. Osim toga nemam ništa. Pa ako tražite od mene da vam dam ono što mi ni vi sami niste nikad dali, ne mogu učiniti nešto što nije moguće, ma koliko bila zahvalna i poslušna.
Zar joj nikad nisam dala svoje ljubavi? — vikne gospođica Havisham, okrenuvši se u svome bijesu k meni. — Zar joj nisam dala svoju žarku ljubav, koja je sve to vrijeme bila bolno povezana ljubomorom i ljutim bolom? A ona tako sa mnom razgovara! Neka me nazove ludom! Neka me samo nazove ludom!
Zašto da vas nazovem ludom — odvrati Estella — i to baš ja? Zar ima netko koji samo približno tako dobro poznaje vaše namjere kao ja? Zar ima netko koji samo približno tako točno zna kao ja kako vam je pamćenje dobro? Ja, koja sam sjedila kod toga ognjišta baš na toj istoj
stoličici, što je još i sada tu pokraj vas, slušajući o čemu ste me poučavali i gledajući vam u lice, što je bilo tako čudno, a ja sam se njega tako bojala?
Brzo si to zaboravila! — jadala se gospođica Havisham. — O tako si brzo zaboravila to vrijeme!
O ne, nisam zaboravila — odvrati Estella. — Nisam zaboravila, već pohranila u svom pamćenju. Jesam li vas ikad iznevjerila u onom što ste me učili? Jeste li ikad opazili da sam vaše pouke zanemarila? Jeste li ikad doživjeli da sam pripustila ovamo išta — i do tace se svojih grudi — što ste vi zabranili? Budite pravedni prema meni!
Tako ponosita, o tako ponosita! — jadala se gospođica Havisham, zagladujući objema rukama sijedu kosu što joj je padala u lice.
A tko me je učio da budem ponosita? — zapita Estella. — Tko pohvalio kad sam naučila biti ponosita?
Tako okrutna, o tako okrutna! — jadala se gospođica Havisham, poravnavajući kao maloprije svoju kosu.
A tko me je učio da budem okrutna? — nastavi Estella. — Tko pohvalio kad sam naučila biti okrutna?
Ali ponosita i okrutna prema menil — gotovo cikne gospođica Havisham, ispruživši obje ruke. — Estella, Estella, o Estella — ponosita i okrutna prema menil
Estella ju je časkom mirno promatrala kao da se čudom čudi, ali u nje nije bilo drugog znaka uzbuđenja, a kad je taj trenutak prošao, ponovno se zagleda u vatru.
Ne mogu zamisliti — reče Estella dižući oči, pošto je časkom pošutjela — zašto ste tako nerazboriti kad vam nakon duge odsutnosti dođoh u pohode. Nikad nisam zaboravila nepravde što su vam ih nanijeli, i tko je svemu krivac. Nikada nisam iznevjerila vas, ni vaše pouke. Nikada nisam pokazala bilo kakvu slabost, zbog koje bih se morala sama osuditi.
Zar bi to bila slabost da mi uzvraćaš moju ljubav? — usklikne gospođica Havisham. — Pa da, naravno, ona bi to nazvala slabošću!
Domišljam se — nato će zamišljeno Estella, pošto je opet časkom mirno i kao u čudu gledala gospođicu Havisham — da gotovo razumijem kako je do toga došlo. Da ste svoju pokćerku odgojili u mračnom zatočenju ovih odaja, ne dopuštajući joj da ikada sazna da postoji danja
svjetlost, pri kojoj ni jedan put nije vidjela vašeg lica — to da ste učinili, pa onda bilo iz kojeg razloga htjeli da shvati što je danja svjetlost i sve što je s njom u vezi, zar biste se razočarali i ljutili kad ne bi ništa shvatila?
Gospođica Havisham, podnimivši se rukama, prigušeno je stenjala i savijala se na stolici, ali nije odgovarala.
Ili — reče Estella — a to je još bolji primjer, da ste je od samog početka, kad je počela misliti, svom energijom i uvjerljivošću misli učili da postoji nešto kao danja svjetlost, ali da je samo zato stvorena da joj bude neprijatelj i zatornik, i da je treba uvijek mrziti, jer je vas uništila, a mogla bi zaslijepiti i nju ako se ne bude protiv nje borila — to da ste učinili, a onda zaželjeli da je iz bilo kojeg razloga kao nešto sasvim prirodno uvedete na danju svjetlost, a ona to ne bi mogla podnijeti — zar biste se razočarali ili ljutili?
Gospođica Havisham je sjedila i slušala (ili se samo tako činilo, jer joj nisam mogao vidjeti lica), ali još uvijek nije odgovarala.
I zato — reče Estella — morate me primiti takvom kakvom ste me odgojili. To niti je moj uspjeh, niti moj neuspjeh, ali oboje zajedno — to sam ja.
Gospođica Havisham se, ne znam ni sam kako, smjestila na podu među izblijedjelim vjenčanim ostacima, što su bili po njemu razasuti. Iskoristih taj trenutak — što sam ga već spočetka tražio — da izađem iz sobe, i davši rukom znak Estelli, zamolio je da pripazi na gospođicu Havisham. Kad sam izlazio, Estella se još jednako naslanjala na veliku kaminsku ogradu na istom mjestu, gdje je sve to vrijeme stajala. Sijeda kosa gospođice Havisham bila se prosula po podu među ostalim vjenčanim olupinama, pružajući žalostivu sliku.
Potištena sam srca hodao više od sata po dvorištu, pivovari i zapuštenom vrtu, obasjanom zvjezdanom svjetlošću. Kad sam se napokon odvažio vratiti u sobu, našao sam Estellu gdje sjedi uz koljeno gospođici Havisham, zakrpavajući s nekoliko uboda igle poderine što su se raspadale, a koje su me često podsjećale na izblijedjele krpe starih zastava koje sam vidio visjeti u katedralama.
Poslije smo se Estella i ja kartali kao nekad — samo što smo sada bili vješti i igrali neke francuske igre — i tako je prošla večer, te pođoh na počinak.
Ležao sam u zasebnoj kući s druge strane dvorišta. To je bilo prvi put
što sam prenoćio u kući Satis, ali san nikako da mi dođe na oči.

Proganjale su me bezbrojne gospođice Havisham. Ona je bila s ove strane jastuka, pa s druge strane, kod uzglavlja postelje, do nogu, iza odškrinutih vrata sobe za odijevanje, u njoj, u sobi nad njom i u ono pod njom — svuda i svagdje. Na kraju krajeva, kad se noć polako došuljala do blizu dva sata, osjetio sam kako nikako ne mogu naći počinka na svome ležaju i da moram ustati. Stoga se digoh, obukoh, prođoh dvorištem u dugi kameni hodnik s namjerom da odem u izvanje dvorište, da se tamo prošetam i smirim. No tek što stupih u hodnik, utrnuh svijeću, jer ugledah gospođicu Havisham kako promiče poput sablasti i tiho jeca. Pođoh za njom u izvjesnoj udaljenosti i vidjeh kako se uspinje stepenicama. U ruci je držala golu svijeću, koju je vjerojatno bila izvadila iz jednog svijećnjaka u svojoj sobi, te mi se pri toj svjetlosti pričinila sasvim sablasna. Stojeći na dnu stubišta, osjetih zadah plijesni što je dopirao iz odaje gdje je bila priređena vjenčana gozba, ali ne opazih da je otvorila vrata. Čuo sam kako po njoj hoda i prelazi u svoju sobu, pa opet natrag u onu odaju, a pritom neprestano jeca. Poslije nekog vremena pokušao sam izaći i vratiti se, ali nisam mogao ni jedno ni drugo, dok se nisu pojavili prvi traci svitanja i pokazali mi kuda da stavim ruke. Sve to vrijeme, kad god bih se približio stubištu, čuo sam tapkanje njezinih koračaja, vidio kako gore zamiče svjetlost i čuo njezino neprestano tiho jecanje. Sutradan se nisu prije našega odlaska ponovile razmirice između nje i Estelle, niti ikada više u sličnim prilikama; a bilo ih je, koliko se barem sjećam, u svemu četiri. Ni u vladanju gospođice Havisham prema Estelli nije došlo ni do kakvih promjena, osim što se, po mom mišljenju, njezinim dosadašnjim značajnim osobinama pridružio sada još i neki strah.
Nemoguće je okrenuti list u knjizi moga života, a da prije ne spomenemo ime Bentleyja Drummlea, jer kad bi bilo moguće, ja bih to vrlo rado učinio.
Prilikom jednog obaveznog sastanka Zeba, na kojemu su se po običaju učvršćivali osjećaji dobroga drugarstva kroz opće neslaganje, predsjedatelj je Zeba pozvao na red čitav Lug zato što gospodin Drummle nije još nazdravio ni jednoj dami, a to je prema strogim društvenim pravilima spomenuti ptić imao učiniti, jer je toga dana na njemu bio red. Pričini mi se da se nekako gadno kesi na mene, dok su vrčevi kružili, no budući da se nismo baš suviše voljeli, nije u tome bilo ništa naročito. Kako li sam se neugodno iznenadio kad je pozvao društvo da pozdrave izabranicu njegova
srca — Estellu!
Koju Estellu? — zapitah.
Ne tiče vas se — odvrati Drummle.
Estellu iz... ? — nato ću ja. — Dužni ste da nam kažete odakle je vaša dama. — A to mu je kao Zebi zaista bila dužnost.
Iz Richmonda, gospođo — dodade Drummle, ne obazrevši se na me
ljepotica kojoj nema ravne.
Baš taj glupi ništavac mnogo zna o ljepoticama, kojima nema ravnih!
došapnuh Herbertu.
Poznajem damu — dobaci mu Herbert preko stola pošto su svi ispili čaše u njezino zdravlje.
I ja je poznajem — nadometnuh užarena lica.
Uistinu? — začudi se Drummle. — Oh, gospode!
To je bio jedini odgovor — osim da razbije čaše ili tanjure — što je ta grdosija mogla u takvoj ili sličnoj prilici da dade, no mene je toliko razbjesnio kao da je odgovor bio naoštren zagrižljivom duhovitošću, te sam smjesta ustao i izjavio kako držim da je velecijenjena Zeba samo zbog svojega bezobrazluka doletjela u taj Lug — uvijek smo upotrebljavali da
»Zebe dolijeću u Lug« kao pristalu primjenu parlamentarnog izričja — doletjela, dakle, u taj Lug da bi nazdravila dami, o kojoj mu ništa nije poznato. Gospodin Drummle nato skoči te me upita što mislim time reći, na što sam mu kratko odbrusio i odgovorio kako vjerujem da zna, gdje će me naći.{61}
Je li moguće da se u jednoj kršćanskoj zemlji prijeđe preko toga, a bez krvava obračuna, o tome je među Zebama vladalo podvojeno mišljenje. Svakako se debata o tom pitanju tako zaoštrila da je najmanje još šest velecijenjenih Zeba reklo drugoj šestorici kako vjeruju da im je poznato gdje će njih naći. No konačno bi odlučeno (budući da je Lug bio ujedno i Časni sud) da gospodin Pip kao džentlmen i Zeba treba izjaviti žaljenje,
»što se nije znao obuzdati i pao u vatru«, ukoliko bi gospodin Drummle mogao od strane te dame iznijeti i najmanji pismeni dokaz, iz kojeg bi proizlazilo da ga ima čast poznavati. Bilo je dogovoreno da se taj dokaz mora podnijeti sutradan (kako se ne bi goruće pitanje naše časti ohladilo zbog odlaganja); i drugi se dan Drummle pojavio s kratkim, uljudno napisanim priznanjem Estelle da je imala čast već poviše puta s njime
plesati. Tada, naravno, nisam drugačije mogao, nego izjaviti žaljenje »što se nisam znao obuzdati i pao u vatru«, te sam bio prisiljen odustati od svake pomisli da protivnika izazovem na dvoboj. Drummle i ja siktali smo jedan na drugoga od bijesa cijeli jedan sat, dok se Lug zapleo u svakojaka proturječja bez glave i repa te konačno izglasao da se nazdravi drugarskim osjećajima, koji su tako lijepo i začudnom brzinom uhvatili korijena među članovima.
Pričam sve to onako olako, ali za mene to nije bilo baš tako lako. Nemam riječi kojima bih mogao iskazati koliko me je boljela pomisao da je Estella pokazala ma i najmanju simpatiju prema ovom svakog prezira vrijednom, nespretnom, mrzovoljnom, glupom klipanu, koji je bio daleko ispod svake prosječnosti. Još sam i dan-danas uvjeren da samo iz plemenitih pobuda i nesebične ljubavi prema Estelli nisam mogao podnijeti pomisao da je bilo u kakvoj vezi s tim nitkovom. Nema sumnje da bih se nesretnim osjećao da je bilo prema kome pokazivala neke simpatije, no bio bih manje nesretan da je predmet njezine pažnje bio nje dostojniji.
Nije mi bilo teško saznati, kao što sam zaista brzo i saznao, da joj je od nekog vremena Drummle bio vazda za petama i da mu ona to nije branila. Nije dugo potrajalo, i on ju je stao neprestano slijediti, pa smo se nas dvojica svakog dana susretali. On je nekako nedotupavno i tvrdoglavo u tome ustrajao, a jednako i Estella; čas bi ga hrabrila, čas ostavljala bez svake nade; sad bi mu se gotovo umiljavala, sad gotovo otvoreno pokazivala svoj prezir; čas bi se prema njemu vrlo prijateljski vladala, čas se gradila kao da ga se jedva i sjeća.
Pauk je, kako ga je gospodin Jaggers nazvao, bio međutim navikao strpljivo čekati u zasjedi kao pravi pauk. Usto je imao tvrdoglavo povjerenje u novac i u svoju odličnu obitelj, što bi mu ponekad dobro poslužilo — nadomještajući mu nedostatak smišljenosti i odlučnosti. I tako je Pauk nepopustljivo i mrko bdio nad Estellom i odagnao s njezina puta mnoge druge vrednije primjerke svoga roda, te bi često raširio svoje krake i mahom se u pravi čas pred njom stvorio.
Prilikom neke društvene plesne zabave (u ono su vrijeme posvuda običavali priređivati javne plesove), gdje je Estella svojom ljepotom u zasjenak bacila sve ostale ljepotice, taj se klipan Drummle bio tako uz nju prikrpio, a ona ga tako strpljivo podnosila, da sam odlučio s njom povesti riječ o njemu. Ugrabih prvu priliku, dok je čekala na gospođu Brandley da
je otprati kući i dok je sjedila podalje od ostalih između nekog cvijeća, spremna na odlazak. Bio sam u njezinu društvu, jer sam je gotovo uvijek pratio na takve priredbe i odande kući.
Jeste li se umorili, Estella?
Prilično, Pipe.
I mora da ste se umorili.
Recite radije da se ne bih smjela zamoriti, jer moram još napisati redovni izvještaj za kuću Satis prije nego legnem na počinak.
Izvještaj o noćašnjem uspjehu? — upitah. — Zaista vrlo bijedan uspjeh, Estella.
Kako to mislite? Uopće ne znam da sam postigla neki uspjeh.
Estella — rekoh — pogledajte onog svata tamo preko u uglu, koji gleda ovamo na nas.
Zašto da gledam? — zapita Estella ne gledajući onamo nego u mene.
Što ima na tom svatu tamo na uglu — da se poslužim vašim riječima — da bih ga trebala pogledati?
Da, zaista, upravo to vas htjedoh zapitati — odvratih. —Jer je čitavu večer letio za vama.
Moljci i svakovrsna gamad lete oko upaljene svijeće — otpovrnu Estella bacivši na nj pogled — ali se svijeća od toga ne može obraniti!
Da, svijeća ne može — potvrdih — ali zar ni Estella?
Pa — nasmije se te će, pošto je časak pošutjela — možda. Da.
Kako god hoćete.
Ali, Estella, ta slušajte što vam govorim. Teško mi je kad gledam kako potičete nade u čovjeka kakav je Drummle, kojega svi preziru. Znate da ga preziru.
Pa?
Znate da mu je duša isto tako ružna kao i vanjština. Pun je mana, naprasit, glup i mračan tip.
Pa? — opet će ona.
Znate da su mu jedine odlike — novac i smiješno rodoslovlje šupljoglavih predaka; je li tako?
Pa? — ponovno zapita, a svaki put kad bi to rekla, njezine su se divne oči sve jače širile.
Da bih svladao teškoću, što mi ju je zadavala tom jednoslovčanom riječju, preuzeo sam je od nje i ponovio odlučnim naglaskom: — Pa! Pa to je baš ono što me toliko muči.
Da sam međutim mogao zamisliti da je poticala nade u Drummlea s namjerom da mene — baš mene — muči, bilo bi mi odlanulo; no ona mi je, po svom običaju, stavila do znanja da mogu potpuno odbaciti tu pomisao.
Pipe — produži, prelazeći pogledom po čitavoj dvorani — ne budite tako ludi da vas to muči. To bi možda drugima moglo zadavati muke, a možda sam to s tom namjerom i učinila. No suvišno je o tome gubiti riječi.
Da, suvišno je — otpovrnuh — jer ne mogu podnijeti da ljudi govore: »Gle, kako se ponižava, razbacujući se svojim dražima i čarima zbog običnog prostaka, najgoreg u čitavom skupu!«
Ja to mogu podnijeti — dobaci Estella.
O Estella, ne budite tako ponosni i nepopustljivi.
Sad mi govorite da sam ponosna i nepopustljiva! — usklikne Estella i zalama rukama. A čas prije rekoste mi da se ponižavam zbog jednog prostaka!
Nema sumnje da to činite — brzo joj upadoh u riječ jer sam vidio da ste mu baš večeras dobacivali poglede i osmijehe s kakvima nikad niste usrećili — mene.
Zar dakle hoćete — zapita Estella, okrenuvši se iznenada k meni, čvrsta i ozbiljna, da ne kažemo srdita pogleda — da vas obmanem i uhvatim u stupicu?
Zar ga, Estella, obmanjujete i spremate mu stupicu?
Da, i još mnoge druge — sve osim vas. Evo gospođice Brandley.
Neću više ništa reći.
A sada, pošto sam napisao Poglavlje o temi koja je ispunjavala moje srce i zadavala mu boli i samo boli, nesmetano prelazim na događaj, koji je već dulje vrijeme nada mnom lebdio, a koji se pripremao mnogo prije no što sam znao da na svijetu postoji Estella, još u danima kada je njezina dječja pamet bila unakažena pogubnim zahvatima gospođice Havisham.
Tešku su kamenu ploču, koja se prema kazivanju istočnjačke priče imala svaliti na raskošni ležaj u punom jeku pobjedničkog slavlja, polako izvukli iz kamenoloma; na milje su daleko polako izdubli žlijeb za uže što će ploču držati; ploču polako povukli uvis i namjestili u krov; pričvrstili
uže i provukli ga nekoliko milja daleko kroz užljebinu do velikog željeznog koluta.
Sve je bilo pomno i s velikim naporom izvedeno, a kada kucnu čas, probudiše u gluho doba noći sultana, dadoše mu u ruke naoštrenu sjekiru, kojom je trebalo odsjeći uže od velikog željeznog koluta: sultan zamahnu, uže se razdvoji i odletje, a kamena ploča pade. Tako se i sa mnom dogodilo. Sve su pripreme u blizini i daleko od mene bile dovršene i bile usmjerene prema jednom cilju; pa kad je kucnuo čas — udarac pade i strop se moje tvrde svali na mene.

39 Poglavlje
Bile su mi dvadeset i tri godine. Od mojega je dvadeset i trećeg rođendana prošla nedjelja dana a da nisam više ni jedne riječi čuo koja bi me pobliže uputila u tajnu mojih velikih očekivanja. Proteklo je više od godine dana otkada smo napustili Barnard's Inn i nastanili se u Templeu{62}. Sobe su nam bile u Garden Courtu, dolje uz rijeku.
Gospodin Pocket i ja razvrgli smo prvobitni odnos, premda smo i dalje ostali dobri prijatelji. Usprkos svojoj nesposobnosti da se u ma čemu ustalim — nadam se da je to bilo samo posljedica toga što je pitanje mojih sredstava bilo nestalno i nezavršeno — ipak sam volio knjigu, te sam čitao svaki dan po nekoliko sati. Herbertov je posao i dalje dobro napredovao, a kod mene je sve bilo onako kako sam opisao na kraju prijašnjeg poglavlja.
Herbert je poslom otputovao u Marseilles. Bijah sam i osjećah sjetu usamljenosti. Malodušan i plašljiv, jer sam već dugo živio u nadi da će sutra ili iduće nedjelje sve prepreke biti uklonjene s puta, i svaki put se nanovo razočarao, mnogo mi je nedostajalo radosno lice prijatelja, koji je vazda bio spreman odgovarati na moja pitanja.
Vrijeme je bilo odvratno: bura i vlaga, bura i vlaga, i blata, blata, mnogo blata u svim ulicama. Nad Londonom se dan za danom vukla teška maglena koprena s istoka, pa i sad se još povlačila kao da se tamo vječno komeša čitav kaos oblaka i vjetrova. Nenadani su zapusi vjetra tako bjesnjeli da su s visokih zdanja u gradu pootkidali olovne krovne ploče, a na selu poobarali stabla i porastrgali platnena krila vjetrenjača, dok su s morske obale stizali kobni glasovi o brodolomu i smrti na pučini. Ovo su mahnitanje vjetra popratili silni pljuskovi kiše, a dan koji se upravo bio ugasio, kad sam sjeo da čitam, bio je gori od svih ostalih.
Od toga je vremena Temple bio pregrađivan, i sada više ne izgleda tako usamljen kao nekad, niti je tako izložen rijeci. Stanovali smo na najvišem katu posljednje kuće, a vjetar, koji je hujao s rijeke, ove je noći potresao kućom kao da tutnji paljba iz topova ili huči razbješnjelo more. Kada se s vjetrom oborila i kiša te stala bubnjati o prozorska okna, činilo mi se, kad sam u njih upro oči, kao da se nalazim navrh svjetionika o koji se sa sviju strana razbija razulareni bijes oluje. S časa na čas prokuljao bi dim kroz otvor kamina kao da se boji napustiti kuću po tom noćnom nevremenu. Kad sam otvorio vrata i pogledao na stubište, vidio sam da su svjetiljke
utrnute; a kad sam, zaklonivši lice rukom, zavirio kroz crne prozore (nisam ni pomisliti smio da ih imalo odškrinem kraj takva vjetra i pljuska), vidio sam da su i dvorišne svjetiljke ugašene. Svjetiljke po mostovima i na obali jezivo su treperile, dok je vjetar zanosio plamene jezike od vatre ugljena na teglenjacima poput užarenih crvenih krpa u kiši.
Čitao sam, sa satom na stolu, namjeravajući zaklopiti knjigu u jedanaest sati. Kad sam je zaklopio, ure na katedrali sv. Pavla i na mnogim drugim crkvama u Cityju otkucavale su jedanaest, neke u sav glas, neke tiše, a neke kao da ih prate. Vjetar je čudno razbijao zvukove, a ja osluškivao i mislio kako ih vjetar napada i kida, kad začuh bat koraka po stepenicama. Nije važno zbog kakve sam se lude pomisli nervozno lecnuo, te sam lupkanje koraka doveo u vezu sa svojom pokojnom sestrom. To je trajalo samo časak, a onda sam ponovno oslušnuo i čuo kako se koraci, dolazeći bliže, spotiču. Sjetivši se, da su svjetiljke na stubištu utrnute, dohvatih svjetiljku za čitanje te izađoh na hodnik. Ma tko bio, što se nalazio dolje, sada je stao, ugledavši moju svjetiljku, i sve je utihnulo.
Netko je dolje, zar ne? — povikah gledajući niz stepenice.
Da — ozva se odozdo iz mraka nečiji glas.
Koji kat tražite?
Najgornji. Gospodina Pipa.
Ja sam taj. Zar se nešto dogodilo?
Ništa se nije dogodilo — odvrati glas, i čovjek se nastavi uspinjati. Stajao sam nad ogradom stepenica s ispruženom svjetiljkom, a on je polako ulazio u krug moje svjetiljke. Bila je to svjetiljka sa sjenilom, koja služi samo kod čitanja, i krug je njezine svjetlosti bio vrlo malen tako da je neznanac bio samo načas osvijetljen. U tom sam mu trenu vidio lice, za mene strano, okrenuto prema meni, kako u me gleda s nekim nerazumljivim ganućem i veseljem.
Kako se čovjek naprijed pomicao, pomicao sam i ja svjetiljku te sam razabrao da nije bio oskudno odjeven, samo da mu je odijelo grubo kao u putnika na pomorskom putovanju, kosa čeličnosive boje, i da će mu biti oko šezdeset godina. Bio je mišičav, čvrstih nogu, lica preplanula od sunca i ogrubjela od nevremena. Kad se uspeo na pretposljednju i posljednju stepenicu, obojicu nas je zahvatila svjetlost, pa sam se zabezeknuo vidjevši kako pruža prema meni obje ruke.
Molim, što izvolite? — upitah.
Što izvolim? — ponovi zamišljeno i oklijevajući. — O da. Ako dopustite, objasnit ću vam po što sam došao.
Želite li ući?
Da — odvrati — želio bih ući, mladi gospodine.
Moje je pitanje bilo prilično neprijazno, jer mi baš nikako nije bilo po ćudi što se njegovo lice tako blaženo sjajilo kao da me prepoznaje. To mi nije bilo po ćudi, jer se po tome moglo naslutiti da očekuje kako ću se i ja poveseliti tome susretu. Uveo sam ga u sobu, iz koje čas prije izađoh, stavih svjetiljku na stol i zamolih ga, što sam uljudnije mogao, da mi kaže što želi.
Ogledavao se neobično čudno po sobi. S lica mu se odražavalo iznenađenje i radost, kao da i sam ima zasluga za sve čemu se divi — pa skine grubu kabanicu i šešir. Tada opazih da mu je tjeme smežurano i ćelavo i da mu je duga, čeličnosijeda kosa izrasla samo na sljepoočicama. No nisam ništa vidio po čemu bih mogao naslutiti tko je. Baš naprotiv, čas zatim sam uočio kako je ponovno pružio ruke prema meni.
Što zapravo želite? — zapitah u dvoumici, da nije možda lud.
Spusti pogled i desnicom protare glavu. — Čovjek se razočara — progovori promuklim, prepuklim glasom — pošto je u dalekoj tuđini taj čas očekivao i najzad stigao kud ga je srce vuklo. Ali niste vi krivi — ni vi ni ja. Za pola ću vam minute sve reći. Molim vas, samo pola minute.
Sjeo je na stolicu ispred vatre, pokrivši čelo svojim velikim od sunca pocrnjelim i žilama ispruganim rukama. Tad sam ga pažljivo promatrao i kao da mi je nešto na njemu bilo poznato, ali ga ipak ne mogoh prepoznati.
Nema tu nikoga? — zapita, pogledavši preko ramena.
A ja njemu nato: — Zašto to pitate vi, stranac što u to doba noći dolazi u moj stan?
Mudra glavica — odvrati, mašući glavom nekom namjernom srdačnošću, koja mi je bila sasvim nerazumljiva, a u isti me mah neobično ljutila — eh, baš mi je drago što ste postali takva mudra glavica! No nemojte me dati zatvoriti, jer biste se poslije ljuto pokajali.
Odustao sam od namjere, koju je pogodio, jer sam ga — prepoznao. Ni sada još nisam otkrio na njemu ništa poznato, ali ipak sam ga — prepoznao! Da su vjetar i dažd pomeli sve protekle godine i sve što se otad dogodilo, i bacili nas na grobište, gdje smo se prvi put našli licem u
lice u tako nejednakom položaju, ni onda ne bih bio jasnije prepoznao svoga robijaša, no što sam sada kad je sjedio na stolici pred vatrom. Nije bilo potrebno da izvadi i da mi pokaže turpiju, niti da uzme rubac i sveže oko glave; nije se trebao rukama obujmiti i grijati promrzlo tijelo, ni da dršćući prošeta po sobi, osvrćući se za mnom — pa da ga prepoznam. Prepoznao sam ga prije no što mi je tako pomogao, iako čas ranije još nisam ni slutio tko je. Vrati se do mjesta gdje sam stajao, i ponovno pruži obje ruke prema meni. Ne znajući što da radim — jer sam bio tako zapanjen, da sam izgubio prisebnost — protiv volje prihvatim njegove ruke. On ih usrdno stegne, prinese k usnama, poljubi, i nije ih ispuštao.
Bio si tako plemenit, mali moj — započne. — Plemeniti Pip! I ja to nikad nisam zaboravio!
Kako se sada u svome vladanju izmijenio, te se činilo da će me i zagrliti, stavih mu ruku na prsi da bih ga držao podalje od sebe.
Stanite! — rekoh. — Pustite to! Ako ste mi zahvalni zbog toga što sam učinio kao malo dijete, nadam se da ste iz zahvalnosti prema meni stali živjeti poštenim životom. Ako ste se došli zahvaliti, to nije bilo potrebno. No vi ste me međutim ipak pronašli, i zato mora da u vama ima nešto dobro kad ste osjetili potrebu da ovamo dođete, i stoga vas ne tjeram od sebe. Ali zacijelo ćete shvatiti da — ja ...
Njegov je ukočeni pogled, uperen u mene, toliko zaokupio moju pažnju da su mi riječi zamrle na jeziku.
Rekao si — nato će on, pošto smo se časkom šutke motrili — rekao si da ću zacijelo shvatiti — a što ću ja zacijelo shvatiti?
... kako ne želim obnoviti ono davnašnje slučajno poznanstvo pod tim izmijenjenim prilikama. Drago mi je što mogu vjerovati da ste se pokajali i promijenili prijašnji način života. Drago mi je što vam to mogu reći. Drago mi je što ste mislili da mi morate zahvaliti, pa ste se vratili da to učinite. No naši se putovi ipak razilaze. Prokisli ste, a bit će da ste i umorni. Hoćete li nešto popiti prije nego što odete?
Razriješio je svoj vratni rubac i stajao promatrajući me oštrim pogledom i grickajući rogalj rupca. — Mislim — odgovori jednako držeći rogalj u zubima, netremice gledajući u mene — mislim da hoću nešto popiti prije no što odem, i hvala ti.
Na stoliću se nalazio poslužavnik s pićem. Donio sam ga k stolu kraj vatre i pitao ga što želi popiti. On se bez ijedne riječi dotače jedne boce, i
ne gledajući je, a ja mu namiješah malo ruma s vrelom vodom. Nastojao sam da mi pritom ne dršću ruke, dok se je zavalio u naslonjač i još uvijek držao u zubima dublji zaprljani kraj rupca — očito na nj sasvim i zaboravivši — ali je tako svoj pogled bio upiljio u me da sam teško svladavao drhtanje ruku. Kad sam napokon postavio preda nj čašu, začudih se kad vidjeh da su mu oči zalivene suzama.
Sve dotad sam stajao da bih mu time jasno pokazao želju neka što prije ode. Videći raznježena namjernika, i ja sam se bio raznježio i osjetio
trunak pokajanja. — Nadam se — rekoh, brzo usuvši malo i sebi u čašu, primaknuv još jednu stolicu do stola — da nećete pomisliti kako sam baš sada htio biti surov prema vama. To mi nije bila namjera, pa zato oprostite, ako sam bio. Želim vam svako dobro i sreću!
Kad sam čašu prinio ustima, začuđeno pogleda u rogalj rupca, što mu je ispao iz usta kad ih je otvorio, pa ispruži ruku. Prihvati čašu, gucne, te prijeđe rukavom preko očiju i čela.
Zapitah ga: — Kako živite?
Imao sam tamo u novom svijetu farmu ovaca, bio stočar i usto još svašta drugo — odvrati — tamo, onkraj mora, mnogo tisuća olujnih milja daleko odavde.
Nadam se da ste imali uspjeha?
Uspio sam da je pravo čudo. I drugi pođoše sa mnom u svijet pa uspješe, ali ni jedan tako kao ja. Pročuh se sa svojih uspjeha.
Drago mi je da to čujem.
Nadao sam se da ćeš to reći, mali moj!
Ne zaustavljajući se da bih shvatio smisao tih riječi, kao i ton kojim su bile izrečene, svrnem na drugu temu, koja mi je taj čas došla na pamet.
Jeste li ikad vidjeli glasnika što ste mi ga poslali — zapitah — otkako ste mu povjerili onu dužnost?
Nikad mi nije došao pred oči. Tome se nisam mogao ni nadati.
Izvršio je vjerno svoj zadatak i izručio mi dvije novčanice od po jedne funte. Tada sam, kako znate, bio siromašan dječarac, pa je to za mene bio gotovo mali imutak. No poput vas, i ja sam odonda uspio, i zato ćete mi dopustiti da vam ih vratim. Moći ćete njima nekom drugom siromašnom dječaku pomoći. — Izvadih novčanik.
Promatrao me je kako sam novčanik stavio na stol i otvorio ga, a promatrao me i onda kada sam izlučio dvije novčanice od po jedne funte. Bile su nove i čiste, a ja sam ih zagladio na stolu i preko stola njemu pružio. Svejednako u me gledajući, stavi jednu na drugu, savi ih po duljini, zatim ih malo zavrne, pa zapali na plamenu svjetiljke, a pepeo strese na poslužavnik.
Ako mi dopustiš — reče zatim sa smiješkom, nalik na mrštenje, i s mrštenjem, nalik na smiješak — bit ću tako slobodan da te pitam kako si uspio otkad smo se ti i ja sreli u onim močvarama gdje smo drhtali na
ledenom vjetru?
Kako? Eh!
Iskapi čašu, ustane i stane kraj vatre, naslonivši se teškom, od sunca pocrnjelom rukom na kaminsku policu. Jednu nogu stavi na rešetku da bi je osušio i ugrijao, a promočena cipela poče se pušiti. No nije gledao ni u mene, ni u vatru. I tek tada sam počeo drhtati.
Kad su mu se usne rastvorile te sam smogao nekoliko jedva čujnih riječi, silio sam se da mu kažem (iako mu to nisam mogao sasvim objasniti) kako treba da naslijedim imutak.
A smije li ovakav ološ kao ja upitati — kakav imutak? Prezajući promucah: — Ne znam.
A smije li ovakav ološ kao ja upitati čiji imutak? Ponovno promucah prezajući: — Ne znam.
A kako bi bilo da pokušam pogoditi — produži robijaš — koliki je tvoj dohodak otkako si postao punoljetan? Prvi je broj — pet?
Dok mi je srce neskladno lupalo kao udarci teška bata, skočih sa stolice i stajah, uhvativši se jednom rukom za naslon, sav smućen, gledajući u njega.
Što se tiče skrbnika — nastavi — jer trebalo je da tu bude neki skrbnik ili nešto slično dok si bio još maloljetan, možda je to neki odvjetnik? A sada, da vidimo koje je početno slovo imena toga odvjetnika. Da nije možda J?
Pred očima mi je sinula čitava istina o mome položaju, a sva razočaranja, opasnosti, sramota i svakojake posljedice srušile su se na me takvom silinom, te sam od toga bio tako smrvljen, da sam jedva hvatao dah.
Zamisli — produži — da je davalac naloga toga odvjetnika, čije ime započinje sa J., a ime mu je možda Jaggers — zamisli da je doputovao preko mora u Portsmouth, te se tamo iskrcao i zaželio doći k tebi. Gas prije si rekao: »No vi ste me međutim ipak pronašli.« No, dakle, da ti rečem kako sam te pronašao? Pa, pisao sam iz Portsmoutha nekome u London da mi javi tvoju adresu. Kako se dotični zove? Pa, Wemmick.
Ne bih mogao ni riječi izustiti da mi se radilo i o glavi. Stajao sam s jednom rukom na naslonu stolice, a s drugom na prsima, gdje me je nešto davilo kao da ću se ugušiti — stajao sam tako i smućeno gledao u njega,
grčevito se uhvativši za stolicu, jer se sve oko mene stalo okretati i prevrtati. On me pridrža, dovuče do sofe, podmetne mi jastuke i spusti se preda mnom na koljeno i posve mi se unese u lice licem, što sam ga tako dobro poznavao i pred kojim me jeza hvatala.
Da, Pipe, mali moj, ja sam od tebe stvorio džentlmena! Ja sam to učinio! Onda sam se bio zakleo, ako se ikad dočepam jedne gineje — bit će tvoja. Poslije sam se zakleo, ako ikad špekulacijama namlatim novaca
bit će tvoj. Teško sam živio da ti uzmogneš lako živjeti. Radio sam najteže poslove, samo da ti ne ustrebaš raditi. Pa što zato, dragi moj mali? Zar ti ja zbog toga govorim da mi budeš zahvalan? O, nipošto. Govorim to da znaš da je ono pašče sa smetišta, za kojim su podigli hajku, a ti ga od gladi spasio, sačuvalo glavu i dotjeralo dotle da je moglo od nekoga stvoriti džentlmena — a ti, Pipe, ti si taj!
Tako sam se zgrozio od došljaka, toliko se njega bojao, a bio mi je toliko odvratan da sam pred njime jače ustuknuo nego da je bio strašna zvijer.
Pogledaj, Pipe. Ja sam ti kao drugi otac. Ti si mi kao sin — više od rođenog sina. Štedio sam novac samo da bi ti imao što trošiti. Kada sam živio kao najmljeni pastir u usamljenoj kolibi i nisam vidio čovječjeg lica, već samo ovčje glave, te sam najzad bio već i zaboravio kako izgleda lice muškarca ili žene, uvijek mi je bilo pred očima tvoje lice. Koliko sam puta bacio nož dok sam ručao ili večerao, te rekao: »Evo mog malog, i on gleda u mene dok jedem i pijem!« Vidio sam te često ondje, često, i tako živo kao što sam te gledao onda u zamagljenoj močvari. »Ubio me Bog« — rekao sam svaki put — i izišao da to ponovim pod vedrim nebom — »ako se ikad dočepam slobode i novca i od maloga ne učinim džentlmena!« I učinio sam ga džentlmenom. Ta pogledaj se samo, mali moj! Gledaj te sobe, u kojima bi mogao lord stanovati! Lord? Eh, razbacivat ćeš se novcima i s lordovima se kladiti, a imat ćeš ih više od njih!
Govorio je tako strastveno i s toliko pobjedničkog uvjerenja, a znajući da sam gotovo izgubio svijest, nije ni opazio kako me se doimaju njegove riječi. To mi je bila jedina, iako malena utjeha.
Pogledaj, mali moj! — produži, izvukavši mi sat iz džepa i okrećući prsten na mojoj ruci prema sebi, dok sam se odmicao od njegova dodira, kao da me se guja dotakla — zlatan sat, i prava ljepota; to je valjda znak da si pravi džentlmen! Dijamant, sav optočen rubinima: i to mora da je
znak da si pravi džentlmen! Pogledaj odijelo, ljepše ne bi mogao nabaviti! Pa i tvoje knjige — doda, ogledavajući se po sobi — na stotine ih se gomila po tim pustim policama, i sve ih čitaš, je li tako? Vidjeh da si čitao kada sam ulazio. Ha, ha, ha! Sve ćeš ti to meni naglas čitati, dragi moj mali! A bude li što na stranom jeziku, što ne razumijem, s tobom ću se ponositi kao da sam sve razumio.
Opet je uhvatio obje moje ruke i prinio ih usnama, dok se meni ledila krv u žilama.
Ne napreži se, ništa ne govori, Pipe — reče pošto je opet prešao rukavom preko očiju i čela, a ja začuo krkljanje u njegovu grlu, što sam tako dobro upamtio. Bio mi je to strasniji što je sve to govorio s najvećom ozbiljnošću. — Bit će najbolje da se samo odmaraš, dragi moj mali. Ti nisi tako priželjkivao taj čas kao ja, nisi bio na to spreman kao ja. Pa zar ti nikad nije palo na pamet da bih to mogao biti ja?
O ne, ne, nije nikad — promrmljam — nikad, nikad!
No, eto vidiš, ipak sam to bio ja. I nitko o tome ništa ne zna, samo ja i gospodin Jaggers.
I više nitko? — upitah.
Ne — potvrdi, začuđeno me pogledavši — ta tko bi? A postao si baš naočito momče, dragi moj mali! A nisi li se već zagledao u nečije krasne oči — a? Postoji li negdje par krasnih očiju, na koje ti je milo pomišljati?
O, Estella, Estella!
Tvoje će biti, dragi moj mali, ako ih za novac možeš kupiti. Ne velim da ih džentlmen kao ti ne bi mogao i sam osvojiti, ali novac će ti ipak pomoći, dragi moj mali. Ali sada da dovršimo priču. Kada sam živio kao pastir u kolibi, moj mi je gazda (kad je umro, a bio je isto što i ja) ostavio svoj novac, i ja postah slobodan i počeh na svoju ruku raditi. Posvuda sam imao uspjeha. A svaki svoj uspjeh postizavao sam za tebe.
»Neka Gospod upropasti moj posao«, govorio sam svaki put kad bih nešto započeo, »ako to ne učinim za moga dječaka!« I sve mi je divno polazilo za rukom. Kao što sam ti maloprije rekao, postao sam zbog tebe slavan. Ono što mi je moj gazda ostavio, i zarada prvih godina rada, to je bio novac što sam ga najprije poslao — a sve za tebe — gospodinu Jaggersu, kad te je prvi put potražio, kako sam ga uputio u svome pismu.
O, da nikad nije došao! Da me je barem ostavio u kovačnici — nimalo
zadovoljna, ali ipak, prema danas, sretna!
A onda, dragi moj mali — pazi sad — bila mi je nagrada, što sam znao da potajno stvaram džentlmena. Prokleti konji kolonista mogli su me po miloj volji zasipati prašinom dok sam hodao, a ja samo govorim sam sebi: »Stvaram džentlmena, kakav ti nikad nećeš biti!« Kad oni sebi došaptavaju: »Još prije nekoliko godina bio je robijaš, a sada, koliko god imo' sreće, neznalica je i prostak!« a ja samo sam sebi velim: »Mada nisam džentlmen i nemam nikakva znanja — ipak imam jednog džentlmena. Svi vi imate i zemlje i stoke, ali tko od vas ima džentlmena, odgojena u Londonu?« I ta mi je misao davala snage. I ta mi je misao lebdjela pred očima, i da će doći dan kada ću ugledati svoga malog dječarca i ovdje, u Londonu gdje živi, otkriti mu tko sam.
Stavi mi ruku na rame. Protrnuh pri pomisli da je ta ruka možda omaštena krvlju.
Nije mi, Pipe, lako bilo ostaviti onaj kraj, a bilo je skopčano i s opasnostima. No ja nisam popuštao, i što je stvar teža postajala, to sam više bio nepopustljiv, jer moja je odluka bila čvrsta i nepokolebljiva. I napokon sam uspio. Uspio, dragi moj mali!
Pokušao sam srediti misli, no bio sam omamljen. Po svemu se samom meni činilo da više pazim na vjetar i pljuštanje kiše, nego na njegove riječi, pa ni sada nisam mogao razlikovati te šumove od njegova glasa, iako je huka bila jaka, a on taj čas umuknuo.
Gdje ćeš me smjestiti? — upita me odmah zatim. — Moram se, dragi moj mali, negdje smjestiti.
Za spavanje? — upitah.
Da. I hoću dugo i čvrsto spavati — odgovori —jer me je mjesecima i mjesecima bacalo more i kvasilo.
Moj je prijatelj i drug — odgovorih, ustajući sa sofe — otputovao.
Morat ćete se smjestiti u njegovoj sobi.
Neće se valjda sutra vratiti?
Ne — odgovorih s najvećim naporom gotovo nesvjesno — sutra ne.
Jer, čujde, dragi moj mali — nastavi, snizivši glas i upirući vrlo značajno dugim svojim kažiprstom u moje grudi — trebamo biti oprezni.
Kako to mislite — oprezni?
Dođavola, to znači smrt!
Što znači smrt?
Otpremili su me na doživotnu robiju. Vratiti se — znači smrt. I suviše je njih pobjeglo posljednjih godina. Kad bi me ščepali, omastio bih ličinu.
Samo je to još trebalo: taj nesretnik, koji me je godinama obasipao svojim zlatom i srebrom, stavio je život na kocku samo da bi došao k meni, i sada je njegov život bio u mojim rukama! Da sam ga volio, a ne grozio se od njega, da sam osjetio ne znam kakvo divljenje i privrženost prema njemu, umjesto što sam se grčio od gnušanja, ne bi mogla biti veća strahota. Naprotiv, bilo bi mi lakše, jer bih ga onda, a bilo bi i prirodno, iz svega srca nastojao spasiti.
Prva mi je briga bila da zatvorim prozorske kapke, tako da se izvana ne bi mogla vidjeti nikakva svjetlost, a zatim da zatvorim i zaključam vrata. Dok sam to radio, stajao je kod stola, pio rum i grickao kolačiće, a gledajući ga tako zaposlena, ponovno sam vidio svoga robijaša u močvari kako jede svoj doručak. I gotovo mi se pričinilo da će se sad sagnuti i stati turpijom piliti po svojim negvama.
Pošto sam otišao u Herbertovu sobu i zaključao sva vrata što vode na stubište i ostavio nezaključana samo ona koja tu sobu spajaju s onom u kojoj smo razgovarali, upitah ga bi li htio leći u postelju. Potvrdi, ali me zamoli da mu dam nešto od svoje »gospodske preobuke«, da je ujutro obuče. Donijeh traženo rublje i priredih ga za njega; a krv mi se u žilama ponovno ledila kad me je primio za obje ruke da mi zaželi laku noć.
Ni sam ne znam kako sam od njega otišao; podstaknuo sam vatru u sobi gdje smo zajedno boravili, te sjedoh uz kamin, bojeći se leći u postelju. Više od jednog sata bio sam tako smućen te nisam mogao misliti; i tek kad sam počeo misliti, shvatio sam svu svoju nesreću i jad, i da je brod, na kojemu sam plovio, pretrpio brodolom.
Sve tobožnje namjere gospođice Havisham bile su samo tlapnja i san, a Estella nije za mene određena. Trpjeli su me u kući Satis samo kao puko sredstvo, kao žalac za bockanje lakomih rođaka, ko lutku s umjetnim srcem, na kojoj su se vježbali dok nije bilo druge: — to su bile prve rane koje su me zapekle. No najljuću i najdublju ranu zadade mi pomisao da sam Joea ostavio zbog robijaša, koji je bogzna kakva zločinstva počinio, pa će ga svakako iz ovih soba, gdje sada sjedim i razmišljam, odvesti i pred ulazom u Old Bailey objesiti.
Sada se ni po koju cijenu ne bih htio vratiti Joeu, niti bih se vratio Biddy: i to, čini mi se, samo zato ne, jer je osjećaj da sam se tako bijedno prema njima ponio bio jači od svih ostalih razloga. Nema te zemaljske mudrosti koja bi mi pružila onu utjehu kakvom bi me oni utješili u svojoj prostodušnosti i prijateljskoj vjernosti. Ali nikad, nikad više neću moći popraviti ono što sam učinio.
U svakom sam bijesnom udaru vjetra, u svakom nasrtaju kiše čuo progonitelje. Bio bih se u dva navrata mogao zakleti da se netko došaptavao i zakucao na vanjska vrata. Obuzet tim strahom, stao sam zamišljati ili se prisjećati da sam dobio tajanstvene opomene o dolasku toga čovjeka. Da sam posljednjih tjedana susretao na ulici neka lica nalik na njegovo. Da je takvih lica sve više bilo, što je on preko mora bliže dolazio. Da mi je njegov zao duh nekako slao te glasnike i da je u ovoj olujnoj noći napokon i sam došao i činom potvrdio što je unaprijed javio.
Tim se uskomešanim mislima pridružilo i sjećanje kako sam svojim djetinjskim očima vidio da je očajno naprasit i čuo da je drugi robijaš neprestano ponavljao kako ga je pokušao ubiti.
Ta gledao sam ga dolje u jarku, kad se poput divlje zvijeri borio s protivnikom i htio ga rastrgati. Iz takvih se sjećanja uz svjetlost vatre u ognjištu u meni porodio nesvjesni osjećaj groze i straha da je možda opasno biti nasamo s njime pod istim krovom, u gluho doba usred olujne noći. Taj se osjećaj groze i straha sve više širio, dok nije ispunio cijelu prostoriju te me natjerao da dohvatim svijeću i pođem pogledati tu svoju strašnu moru.
Zavezao je glavu rupcem, a lice mu je u snu bilo mirno i spokojno. Sasvim je mirno spavao, iako mu je na uzglavlju ležao pištolj. Umiren, tiho sam izvadio ključ, stavio ga s druge strane u ključanicu i zaključao vrata prije no što ću ponovno sjesti kraj ognjišta. Malo sam pomalo spuznuo sa stolice i napokon ležao na podu. Kada sam se probudio, a sve me vrijeme dok sam spavao nije ostavila svijest o mome jadu, s istoka su s crkvenih tornjeva ure izbijale pet sati; svijeće dogorjele, vatra se u kaminu ugasila, a huk je vjetra i kiše pojačavao neprobojnost crne pomrčine.
Tako se završava drugo razdoblje Pipovih velikih očekivanja.

Treće razdoblje Pipovih očekivanja
40 Poglavlje

Ova sreća što sam morao poduzeti sve mjere opreza (koliko je bilo moguće) za sigurnost mojega gosta, kojega sam se toliko bojao, jer kad sam se probudio, ta je misao potisnula sve druge misli u pozadinu.
Bilo je očito da ga je nemoguće stalno kriti u sobama. To se nije dalo učiniti i svaki bi takav pokušaj morao neminovno pobuditi sumnju. Istina, sada više nisam imao Osvetnika u službi, ali se o meni brinula neka starija žena raspaljive ćudi, pomognuta od nekakvog živahnog čeljadeta u dronjcima, što ga je nazivala nećakinjom. Sakrivati jednu sobu pred njima značilo bi podstaći njihovu radoznalost i maštu. Obje su imale slabe oči, a to je po mom mišljenju bila posljedica neprestanog zavirivanja kroz ključanice, i uvijek bi se onda pojavile kad ste ih najmanje trebali. To im je, osim što su bile kradljive, zapravo jedina osobina u koju ste se mogli pouzdati. Kako te žene ne bi pomislile da se tu krije kakva tajna, odlučio sam im ujutru reći da mi je sasvim neočekivano došao ujak sa sela.
Tu sam odluku stvorio kad sam se, pipajući oko sebe, šuljao u mraku, u potrazi za svjetlom. Kako nikako nisam mogao natrapati na ono što mi je bilo potrebno, odlučio sam sići do susjedne vratarske lože i noćobdiju zamoliti neka pođe sa mnom gore s lampom. Kad sam pipajući silazio niz stepenice, spotakoh se o nešto, a bio je to čovjek, koji se šćućurio u jednom kutu.
Kako mi nije odgovorio kad sam ga upitao što tu radi, nego je šutke izmicao mojim rukama, potrčao sam u ložu i natjerao noćobdiju da brže bolje dođe sa mnom, ispričavši mu na povratku što se dogodilo. Kako je vjetar još jače bjesnio nego prije, nismo htjeli da nam se utrne plamen u lampi dok bismo pripaljivali svjetiljke po stubištu, te smo odmah uz pomoć svjetlosti lampe, od prizemlja do tavana pretražili čitavo stubište, ali našli nismo nikoga. Tada mi pade na pamet da se onaj čovjek možda ušuljao u moj stan, pa sam, zapalivši svijeću na plamenu noćobdijine lampe, a njega ostavivši pred vratima, pomno pretražio sobe, štoviše i onu u kojoj je spavao moj gost, kojeg sam se toliko bojao. Sve je bilo tiho i u mom stanu zacijelo nije bilo nikoga.
Uznemirivala me pomisao da se na stepenicama nalazio neki uhoda, i to baš noćas, te zapitah noćobdiju, dok sam ga na vratima ponudio čašicom rakije, je li možda otvorio vrata kojemu od gospode što su očito vani
večerali. Nadao sam se da ću možda tako dobiti neko umirujuće razjašnjenje. — Jesam — odgovori: — trojici, i svakom u drugo doba noći. Jedan stanuje u Fountain Courtu{63}, a druga dvojica u Prolazu. Vidio sam kako su sva trojica otišla kući. Jedini čovjek koji stanuje u kući, u kojoj se nalazi moj stan, već je nekoliko tjedana boravio na selu, i taj se zacijelo nije noću vratio, jer smo vidjeli vrata njegova stana zapečaćena kad smo se uspinjali stepenicama.
Noćas je takvo vrijeme — reče noćobdija vraćajući mi čašu — te je neobično malo ljudi prošlo na moja vrata. Ne sjećam se da bi poslije jedanaest još netko naišao osim one trojice džentlmena, koje sam spomenuo, i stranca, koji je vas tražio.
Da — progunđam — moj ujak.
Je li bio kod vas, gospodine?
O da, da.
I onaj drugi, koji je bio s njim? Ponovih: — Drugi, koji je bio s njim?
Mislio sam da se nalazio u njegovu društvu — odvrati noćobdija. — Stao je kad je on stao da se kod mene raspita, a naprijed je krenuo kad je on pošao dalje.
Kakav je bio taj drugi?
Noćobdija mu nije obratio naročitu pažnju; po njegovu je mišljenju radnik; koliko se prisjeća, nosio je ispod tamne kabanice odijelo prašnjave sive boje. Noćobdija je, prirodno, svemu tome pridavao manje značenje od mene ali, dakako, nije poput mene imao razloga da ga smatra važnim.
Kad sam ga se otarasio, a smatrao sam to najpametnijim što sam mogao učiniti, ne upuštajući se u dalja objašnjavanja, veoma sam se uznemirio dovodeći u vezu te dvije okolnosti, od kojih je svaka za sebe bila sasvim nedužna. Recimo da je netko, tko je vani večeravao, ili kod kuće, a nije prošao kroz vrata toga noćobdije, zalutao na moje stepenice i ondje zaspao; — ili je možda moj bezimeni gost nekoga sa sobom poveo da mu pokaže put. Pa ipak, uzevši zajedno te dvije okolnosti, činile su se veoma zloguke, pogotovo meni otkako sam u posljednjih nekoliko sati postao sumnjičav i strašljiv.
Upalih vatru, koja je u te jutarnje sate gorjela blijedim drhtavim plamenom, i kraj nje ponovno zapadoh u drijemež. Činilo mi se da sam svu
noć prokunjao, kadno ure s tornjeva stadoše otkucavati šest. Budući da je do svanuća bilo punih sat i po, opet sam se zaveo u san. Čas bih se prenuo s nelagodnim osjećajem, a u ušima mi brujio šum beznačajnih riječi, a čas mi se opet činilo da od huke vjetra u kaminu čujem grmljavinu, dok napokon nisam pao u dubok san, iz kojeg me je iznenada trgla danja svjetlost.
Sve to vrijeme nisam dospio svoj položaj razmotriti, niti sam to sada mogao. Nisam imao snage da se bavim takvim mislima. Bio sam posve potišten i utučen, ali nekako nesuvislo. Lakše bih bio stvorio slona, nego ma kakvu osnovu za budućnost. Kad sam rastvorio kapke i zagledao se u vlažno, olujno, olovnosivo jutro i pošetao iz sobe u sobu i sav dršćući ponovno sjeo kraj vatre, čekajući da se pojavi dvorkinja — mislio sam kako li sam bijedan, a pritom sam jedva znao zašto se i koliko se vremena tako osjećam, niti sam znao koji je dan, ni tko sam zapravo ja, koji o tome razmišljam.
Napokon uđe stara žena sa svojom nećakinjom (glavu ove druge jedva da biste mogli razlikovati od njezine prašnjave metle) i nemalo se začudiše kad ugledaše mene i vatru u kaminu. Rekao sam im da je noćas prispio moj ujak i da sada spava, pa treba i za njega spremiti doručak. Umirih se i obukoh dok su lupale po pokućstvu i podizale prašinu, i ponovno se nađoh
kao u snu ili polusnu — gdje sjedim kraj vatre, čekajući — Njega — da dođe na doručak.
Zamalo se vrata otvore, i on izađe. Nisam mogao podnijeti da ga gledam, te pomislih kako je pri danjoj svjetlosti još strašniji.
I ne znam — započeh tihim glasom, kad je sjeo k stolu — kako da vas zovem. Rekoh da ste mi ujak.
Dobro si učinio, dragi moj mali! Zovi me ujak.
Zacijelo ste na brodu uzeli neko ime?
Da, dragi moj mali. Uzeo sam ime Provis.
Namjeravate li ga zadržati?
Pa namjeravam, dragi moj mali. To je ime kao svako drugo — ukoliko ti ne bi želio da se drukčije nazivam.
Kako vam je pravo ime? — šaptom ga zapitah.
Magsvitch — odgovori isto tako tiho — a krsno mi je ime Abel.
A za što su vas odgojili?
Da postanem gad, dragi moj mali.
Odgovorio mi je sasvim ozbiljno i upotrijebio tu riječ, kao da je oznaka za neko zvanje.
Kad ste noćas došli u Temple... — rekoh i ušutih i u čudu se zapitah je li to zaista noćas bilo, a činilo mi se da je tako davno.
Da, dragi moj mali?
Kada ste ušli na vrata i pitali noćobdiju za moj stan, je li netko bio s vama.
Sa mnom? Ne, nije, dragi moj mali.
Ali netko je bio tamo?
Na to baš nisam pazio — odgovori u sumnji — jer se nisam posve dobro razaznao u kući. No mislim da je zaista još netko zajedno sa mnom ušao.
Poznaju li vas u Londonu?
Nadam se da ne poznaju! — odvrati i kažiprstom naglo zaokruži oko svoje šije, da mi je od toga u isti mah postalo vruće i mučno.
A jesu li vas prije poznavali u Londonu?
Ne baš posvuda, dragi moj mali. Zadržavao sam se većinom u okolici.
Jeste li bili u Londonu — osuđeni?
Kada? — upita i oštro me pogleda.
Posljednji put. Potvrdi klimajući glavom.
Tada sam upoznao gospodina Jaggersa. Bio je moj odvjetnik. Bilo mi je na jeziku da ga pitam zbog čega je bio suđen, no u taj čas dohvati nož, zamahne njime i s riječima: »A to što sam učinio, odradio sam i skupo platio!« naklopi se na doručak.
Proždrljivo je jeo, te je bilo vrlo neugodno gledati, a sve je činio nezgrapno, bučno i halapljivo. Otkako sam ga vidio pri jelu u močvarama, izgubio je nekoliko zubi. Kad bi zalogaj žvakao u ustima, naherivši glavu da bi s najjačim kutnjacima razgrizao hranu, bio je strahovito nalik na staro izgladnjelo pseto. Da sam u početku imao imalo teka, sad bi mi prisjelo i sjedio bih baš kao sada — osjećajući nesavladivu odvratnost, te natmureno gledao u stolnjak.
Ja sam ti, dragi moj mali, velik žderonja — nabaci kao da se
pristojno ispričava pošto je dovršio s jelom — ali to sam oduvijek bio. Da se nisam rodio kao veliki proždrljivac, možda ne bih ni dospio u tako velike neprilike. A tako ti je to i s duhanom: moram pušiti. Kad sam onkraj mora prvi put pošao na nadnicu kao pastir, sve mi se čini da bih se i sam pretvorio u glupu, melankoličnu ovcu i bio bih poludio da nisam imao uza se lulu duhana.
Rekavši to ustane od stola, segne rukom u džep grubog vunenog haljetka, te izvuče kratku crnu lulu i pregršt duhana, što ga zovu kržak{64}.
Nabivši lulu, gurne ostatak natrag, kao da mu je džep pretinac. Zatim dohvati mašicama žeravicu i pripali lulu, a onda se na sagu pred ognjištem okrene leđima prema vatri te ponovno, kao što je to volio činiti, ispruži obje ruke prema meni.
Zibajući moje ruke gore dolje, dok je dimio iz lule, produži: A to je taj džentlmen što sam ga stvorio? Onaj pravi pravcati! Radujem se kad te takva gledam, Pipe. Tražim samo to da budem uza te i da te gledam, dragi moj mali!
Čim sam mogao, oslobodio sam ruke i osjetio kako polako uspijevam misliti o svom položaju. Što od mene traži i kako je to teško, shvatio sam tek onda kada sam čuo njegov promukli glas i gledao, sjedeći, u njegovu smežuranu ćelavu glavu, te poput čelika sivosijedu kosu na sljepoočicama.
Ne želim vidjeti svog džentlmena kako klipše po uličnom blatu; njegove cipele ne smiju biti blatom uprljane. Moj džentlmen, Pipe, mora imati konje! Jahaće konje i konje za kočiju, a također i konje za poslugu. Zar da useljenici imaju konje (i to, molim lijepo, punokrvne, o Gospode!), a moj londonski džentlmen da ih nema? Ne, ne! Pokazat ćemo mi njima tko smo i što smo, Pipe, nije li tako?
Izvadi iz džepa podebelu lisnicu, nabijenu novčanicama, te tresne njome o stol.
U tom novčaniku ima dosta za trošenje, dragi moj mali. Evo, tvoje je. Sve što je moje, nije moje, već tvoje. Ništa se ti ne boj. Odande, gdje sam to stekao, doći će i više toga. Vratio sam se u stari kraj da vidim kako džentlmen troši pare kao pravi džentlmen. To će biti moja radost. Sva moja radost — da vidim kako on troši. I neka ih sve đavo odnese! — završi, gledajući oko sebe i glasno pucnuvši prstima. — Neka ih sve đavo odnese, počevši od suca s vlasuljom, pa do useljenika što dižu prašinu.
Pokazat ću im da si bolji džentlmen od čitave te bagre zajedno!
Stanite! — povikah gotovo mahnit od straha i gađenja. — Želim s vama govoriti. Želim znati što nam je činiti. Želim znati kako da vas očuvam od opasnosti, koliko kanite ostati i što namjeravate.
Čuj me, Pipe — nastavi, uhvativši me za ruku, i odjednom se sav promijeni i posta nekako ponizan. — Posluhni de što ću ti prvo reći. Čas prije nisam znao što govorim. To što rekoh, bilo je podlo, da, podlo. Molim te, Pipe — zaboravi! Neću više biti podao.
Prvo — nastavih gotovo stenjući — kakve mjere opreznosti treba poduzeti da vas ne bi prepoznali i uhitili!
Ne, dragi moj mali — produži tonom kao maločas — to nije prvo. Najprije treba govoriti o mojoj podlosti. Nisam se ja badava toliko godina mučio da stvorim džentlmena, a da ne bih znao što mu dugujem. Slušaj me, Pipe. To što rekoh, bilo je podlo, da, podlo. Zaboravi to, dragi moj mali!
Osjećaj nečeg jezovito smiješnog natjera me da se nervozno nasmijem, kad mu odgovorih: — Pa i jesam zaboravio. Ako Boga znate, ne govorite svejednako o tome!
Da, da, no znaš — tvrdoglavo proslijedi — nisam ja, dragi moj mali, došao iz daleka svijeta da ti kazujem podlosti. A sad, nastavi, dragi moj mali. Rekao si...
Kako da vas čuvamo od opasnosti kojoj ste se izložili?
Pa znaš, dragi moj mali, ta opasnost i nije baš tako velika. Ukoliko me tko ponovno ne oda, ta opasnost ne znači bogzna što. Tu je Jaggers, i tu je Wemmick, a tu si sada i ti. A tko bi me mogao odati?
Ne prijeti li možda opasnost da vas netko slučajno ne susretne na ulici i ne prepozna? — zapitah.
Pa — nato će on — takvih baš nema mnogo. Niti namjeravam dati oglas u novine da se neki A. M. vratio iz Botany Baya{65}. A od tog je vremena prošlo već mnogo godina i tko bi odatle imao neke koristi? Pa ipak, znaš, Pipe, da je opasnost bila i sto puta veća, ja bih te došao vidjeti, upamti, došao bih usprkos svemu!
A dokle ćete ovdje ostati?
Dokle? — začudi se, izvadivši crnu lulu iz usta, a donja mu se vilica spusti kad je sada zurio u mene. —Ja se ne vraćam. Došao sam zauvijek.
A gdje ćete stanovati? — zapitah. — Što ćemo učiniti s vama? Gdje
ćete biti na sigurnom.

Dragi moj mali — odvrati — pa za novac možeš kupiti vlasulje da maskiraš glavu, prah za kosu, očale, crno odijelo, sportsko, i što god zaželiš. I drugi su se tako prerušili i bili sigurni, pa mogu i ja sada. A gdje ću i kako ću stanovati, reci mi, dragi moj mali, što ti o tomu misliš.
Sada sve to olako uzimate — priklopiti — ali ste još noćas drukčije govorili kad ste se kleli i govorili da to znači smrt.
I sada se kunem da to znači smrt — prizna uzevši ponovno lulu u usta — i to smrt konopcem nedaleko odavde, nasred ulice, i moraš znati da je upravo tako. Pa što sad kad sam već ovamo došao? Došao sam i tu sam. Vratiti se bilo bi isto tako zlo kao i ovdje ostati — pa još i gore. A osim toga, Pipe, tu sam, jer sam htio biti — zbog tebe, godinama nisam imao nikakve druge želje. A što se tiče opasnosti kojoj se izvrgavam, ja sam ti već stara ptica, koja je posvuda smjelo letjela kada je bila još malo ptice, i zato se ni sad ne bojim sjesti na strašilo. Ako u njemu čuči smrt, pa nek bude i neka mi se javi, ali prije no što je ne vidim licem u lice, ja u nju ne vjerujem. A sad, daj da opet malo pogledam svoga džentlmena.
Ponovno me primi za obje ruke i stane promatrati udivljenim pogledom vlasnika, a usto je s velikim zadovoljstvom neprestano odbijao dimove.
Shvatio sam da ne mogu ništa pametnije učiniti nego mu negdje u neposrednoj blizini naći miran stan, kamo bi se mogao useliti kad se Herbert vrati, a očekivao sam ga za dva — tri dana. Bilo mi je jasno da je neizbježno i potrebno da tu tajnu povjerim Herbertu bez obzira na to što ću osjetiti izvanredno olakšanje ako je s njim podijelim. No gospodinu Provisu (odlučio sam da ga tim imenom zovem) to nije bilo baš tako jasno, i pridržao je sebi pravo da da svoj pristanak tek pošto ga bude vidio i stekao povoljan sud o njemu. — Pa čak i onda, dragi moj mali — doda, vadeći iz džepa malo Sveto pismo, zatvoreno kopčom, sasvim zamašćeno mrljama— morat će se zakleti.
Tvrditi da je moj strašni dobročinitelj posvuda sa sobom nosio tu crnu knjižicu samo da bi se ljudi, kad se ukaže potreba, na nju zaklinjali, značilo bi ustvrditi nešto što nisam nikada sa sigurnošću ustanovio, ali ipak smijem reći da se drugom takvom prilikom nikad nije njome poslužio. Sama je knjiga izgledala kao da je ukradena iz neke sudnice, i možda je upravo činjenica što je poznavao njezinu povijest i imao izvjesna iskustva u pogledu te knjige, učvrstila u njemu vjerovanje u njezinu moć kao
čarobno sredstvo i u isti mah amajliju. Kad ju je sada prvi put izvadio, sjetio sam se kako me je prije mnogo godina tamo na grobištu prisilio da se na nju zakunem i kako mi je sinoć govorio da se on sam na nju zaklinje kad god bi tamo prijeko u svojoj osami stvorio neku odluku.
Kako je sada bio obučen u pomorsko putničko odijelo sa širokim hlačama te nalikovao na prodavača papiga i cigara, najprije sam s njime razmotrio pitanje kakvo će odijelo obući. Bio je duboko uvjeren da su kratke hlače — do koljena vrlo prikladna nošnja za prerušavanje, te je u glavi već zamislio čitavo odijelo, koje je namjeravao obući, a u kojem bi bio nalik na nešto između dekana i zubara. Trebalo je mnogo muke da napokon prihvati moj prijedlog da obuče odijelo u kojem će izgledati kao imućniji farmer; dogovorismo se da će nakratko ošišati kosu i malo napudrati glavu. Kako ga moja dvorkinja i njezina nećakinja još nisu vidjele, odlučismo da se pred njima neće dotle pokazati dok njegova izmijenjena vanjština ne bude sasvim dovršena.
Možda će se nekome pričiniti da nije nimalo teško donijeti odluku o tim mjerama opreznosti, no kako sam bio posve smućen, da ne rečem izvan sebe, odužilo se to pitanje, te sam tek oko dva ili tri sata poslije podne izišao da pozavršavam sve potrebno. Trebalo je da sve vrijeme moje odsutnosti ostane zaključan u stanu i da nipošto nikome ne otvori vrata.
Znao sam pristojnu kuću u Essexovoj ulici, okrenutu stražnjim dijelom prema Templeu, u kojoj su se iznajmljivale sobe, a nablizu da bih s prozora mogao nekoga odande dozvati. Najprije se zaputih u tu kuću i srećom mi je uspjelo da za svog ujaka, gospodina Provisa, unajmim drugi kat. Zatim zaređah od dućana do dućana da kupim sve što treba kako bismo izmijenili njegovu vanjštinu. Pošto sam to obavio, uputio sam se u Little Britain po vlastitom poslu. Gospodin Jaggers je sjedio za svojim stolom, no vidjevši da sam ušao, odmah ustane i postavi se pred kamin.
A sad, Pipe — započne — budite na oprezu.
To i hoću, gospodine — odvratih, jer sam putem dobro razmislio što mislim reći.
Ne kompromitirajte sebe — nastavi gospodin Jaggers — nemojte nikoga kompromitirati. Jeste li me razumjeli? — Nikoga! Ništa mi ne govorite, ništa ne želim znati; nisam radoznao.
Vidjeh, dakako, da je znao da je onaj nesretnik došao.
Želim se, gospodine Jaggers, samo uvjeriti da je ono što mi je rečeno
istina. Nemam nikakve nade da nije istina, ali neka mi barem bude dopušteno da to provjerim.
Gospodin Jaggers klimne glavom. — Dakle, jeste li kazali »što mi je rečeno« ili »o čemu sam obaviješten«? — upita, naherivši glavu i ne gledajući u me, nego u pod, kao da osluškuje. — »Rečeno« bi značilo da vam je nešto usmeno rečeno. A znate, iz New South Walesa{66} ne može vam netko osobno nešto reći.
Reći ću »obaviješten«, gospodine Jaggers.
Dobro.
Po osobi, koja se zove Abel Magwitch, obaviješten sam da je to moj dobročinitelj, koji mi je bio tako dugo nepoznat.
To je onaj — potvrdi gospodin Jaggers — u New South Walesu.
I samo on? — upitah.
I samo on — odvrati gospodin Jaggers.
Nisam tako nerazborit, gospodine, da bih pomislio da ste vi uopće odgovorni za moje zablude i pogrešne zaključke; no uvijek sam mislio da je to bila gospođica Havisham.
I sami rekoste, Pipe — nato će gospodin Jaggers, uperivši svoj hladni pogled u me i grickajući kažiprst — ja za to uopće nisam odgovoran.
Pa ipak se, po svemu, činilo, gospodine, da je ona — branio sam se oborenih očiju.
Ni trunke dokaza, Pipe — presiječe gospodin Jaggers, mašući glavom, poduhvativši skute svojega kaputa. — Ne sudi ništa po izgledu, već primi za istinito samo ono što je dokazano.
To vam je najbolje pravilo.
Nemam ništa više reći — dodadoh, uzdahnuvši, pošto sam neko vrijeme šutke stajao. — Provjerio sam ono što mi je bilo rečeno i time sam završio.
I pošto je tako Magwitch — u New South Walesu — napokon otkrio tajnu svoje ličnosti — nastavi gospodin Jaggers — vi ćete, Pipe, sada razumjeti da sam se čitavo vrijeme, što sam s vama bio u poslovnoj vezi, uvijek strogo držao činjenica. Je li vam to sasvim jasno?
Sasvim, gospodine.
Rekao sam Magwitchu u New South Walesu — kada mi je prvi put pisao iz New South Walesa — da nikad ne smije očekivati kako ću odstupiti od načela da se uvijek strogo držim činjenica. Rekao sam mu i drugu mjeru opreznosti. Činilo mi se kao da mi je izdaleka htio natuknuti da bi vas želio posjetiti tu u Engleskoj. Upozorio sam ga da me nipošto dalje ne upućuje u svoje namjere, jer da nema baš nikakvih izgleda da bi ga pomilovali. Osuđen je na doživotno progonstvo, i njegov bi se povratak u domovinu smatrao zločinstvom, zbog čega bi ga kaznili najvećom kaznom što je zakon predviđa. Upozorio sam na to Magwitcha — naglasi gospodin Jaggers, gledajući oštro u mene — i pisao mu to u New South Wales. Bez sumnje se prema tome i ravnao.
Bez sumnje — potvrdih.
Wemmick me je obavijestio — nastavi gospodin Jaggers, svejednako oštro gledajući u mene — da je primio list, datiran u Portsmouthu od nekog useljenika imenom Purvis ili...
Ispravih: — Ili Provis.
... ili Provis — hvala, Pipe; možda je Provis? Znate li da je Provis?
Da — glasio je moj odgovor.
Znate da se zove Provis. Dakle pismo, datirano u Portsmouthu od nekog useljenika imenom Provis, koji je u ime Magwitcha tražio da mu se dostave podaci o vašoj adresi. Koliko znam, Wemmick mu je smjesta poštom poslao vašu točnu adresu. Vjerojatno vam je Provis dao ona obavještenja o Magwitchu — koji živi u New South Walesu?
Da, Provis — odgovorih.
Zbogom, Pipe — zaključi gospodin Jaggers pružajući mi ruku bilo mi je drago što smo se vidjeli. Kad budete pisali Magwitchu — u New South Walesu — ili došli s njime u vezu preko Provisa, budite tako dobri pa spomenite da ćemo sve obračune i priznanice naših računa, što smo ih tako dugo vodili, dostaviti vama zajedno sa saldom, jer još uvijek preostaje saldo u vašu korist. Doviđenja, Pipe!
Rukovali smo se, a on nije svoj prodirni pogled skinuo s mene dok mu nisam nestao iz vida. Osvrnuh se s vrata. Još uvijek me je oštro gledao, a one dvije posmrtne maske kao da su se upinjale da rastvore očne kapke i da kroz nabrekla grla procijede: »O, velika li čovjeka!« Wemmick je bio izašao, pa da je i sjedio za svojim stolom, ne bi mogao ništa za mene uraditi. Vratio sam se ravno u Temple, gdje sam zatekao strašnog Provisa
kako pije rum pomiješan s vodom i spokojno puši svoj kržak.
Sutradan doniješe odijelo što sam ga naručio, i on ga obuče. Na svoju sam žalost vidio da mu je to što je obukao lošije pristajalo od onog što je prije imao na sebi. U moga je gosta bilo nečega zbog čega bi se, po mome mišljenju, izjalovio svaki pokušaj da se preruši. Što sam ga dulje i bolje nastojao prerušiti, to je više nalikovao na bjegunca što se šunja po močvarama. Bez sumnje se tako prividjelo mojoj uznemirenoj mašti samo zato što je njegovo lice i držanje sve više podsjećalo na bjegunca kakva sam ga nekad poznavao; ali ipak mi se činilo da jednu nogu vuče za sobom, kao da su na njoj još uvijek teške negve, i da je u svojoj srži od glave do pete pravi pravcati robijaš.
Osim toga, samotničko je živovanje u kolibi ostavilo tragove na njemu i dalo mu divljački izgled, što ga nikakvo prerušavanje ne bi moglo ublažiti. Usto je i život, što ga je poslije vodio među ljudima kao ožigosan čovjek, ostavio na njemu svoj trag, a najjače se na njemu zapažao strah čovjeka koji sada nastoji izmaći progonu i skriti se. Iz svake njegove kretnje — kada bi stajao, sjedio, jeo, pio, ili se uvučenih ramena i sav zagrbljen podavao teškim mislima, vadio veliki preklopni nož s rožnatim drškom i brisao oštricu o nogavicu hlača, pa onda sjeckao zalogaje, ili prinosio krhke čaše i pehare ustima, kao da su glomazne čuture, rezao krišku kruha i zamakao je u ostatak mesne juhe, kupeći preostale mrve i brišući njima tanjur sve uokrug, kao da želi do dna iskoristiti što mu je dodijeljeno, a zatim otirao prste u kruh i progutao ga — iz svake ste njegove kretnje i tisuću drugih nebrojenih primjera, što su se u svakoj minuti svakog bogovetnog dana javljali, posve jasno mogli prepoznati robijaša, roba, zločinca.
Njegova je zamisao bila da napraši kosu, i ja sam na to pristao, pošto je on pristao da ne obuče kratke hlače. Kad je naprašio glavu, rekao bih da je najviše nalikovala na naličeno lice mrtvaca, jer je ispod tanke naslage pudera snažno izbijalo sve ono što bi najbolje bilo prikriti i prigušiti. Tek što smo pokušali, već smo od toga i odustali, i njegova je prosijeda, podrezana kosa ostala nenaprašena.
Ne mogu riječima iskazati kakvu je, u isto vrijeme, strašnu zagonetku predstavljao za mene. Kad bi uvečer zaspao, grčevito stišćući ručne naslone stolice rukama, isprepletenima nabreklim žilama, a ćelava mu glava, išarana dubokim mreškama, klonula na grudi, sjedio bih i zagledao
se u njega u čudu se pitajući što li je taj čovjek počinio? Pripisivao sam mu sva zločinstva, unesena u kriminalne registre, i upravo nagonski osjećao želju da skočim i pobjegnem. U meni je svakim satom sve jače raslo zgražanje pred tim čovjekom, da u prvim mučnim časovima svoga jada, usprkos svemu što je za mene učinio i zbog mene stavio na kocku, zacijelo ne bih odolio nagonu da nisam znao da će se Herbert uskoro vratiti. Jedanput sam noću zaista skočio iz postelje i stao oblačiti najlošije odijelo, u namjeri da naprečac napustim njega i sve što je moje i da se kao obični vojnik javim u indijsku vojsku.
Sumnjam da bi mi avet bila strašnija kad bi mi se tu ukazala u mojim pustim sobama uz neprestan huk vjetra i šum kiše za dugih večeri i još duljih noći. Avet ne bi mogla biti zbog mene uhićena i obješena, a pomisao da ga to može zateći, i strah da će se to zaista dogoditi, još su povećali moju grozu. Ukoliko nije spavao ili slagao neki zamršeni pasians svojim istrcanim i zamazanim kartama — zabavljen tom igrom, kakve nikad prije ni poslije nisam vidio, i pritom bilježio dobitke, zabadajući nož u stol — ukoliko dakle nije ni spavao, niti slagao pasians, zamolio bi me da mu čitam: — »Dragi moj mali, nešto na stranom jeziku.« — Udovoljih njegovoj želji, a on od svega toga nije ni riječi razumio. Stao bi pred kaminom i promatrao me kao da me čitavom svijetu pokazuje, a ja bih kroz prste ruke, kojom sam zaslanjao lice, vidio kako nijemom igrom pozivlje pokućstvo u sobi da se divi mojoj vještini. Znanstvenik iz priče, kojega progoni nakaza, što ju je bezbožnim čarolijama sam stvorio, zacijelo nije bio nesretniji od mene, jer mene je progonio stvor koji me je učinio čovjekom, a s tim sam većim gađenjem bježao od njega što mi se više divio i jače me volio.
Osjećam, kad o tome pričam, kao da je trajalo čitavu godinu, a potrajalo je svega pet dana. Čekajući neprestano Herberta, usudio sam se izaći tek kad bi se smračilo da Provisa povedem u šetnju na svježem zraku. Napokon jedne večeri, pošto smo bili povečerali i ja, sav iscrpljen i iznemogao zadrijemao — provodio sam naime vrlo nemirne noći, a moj je počinak bio isprekidan teškim snovima — trgne me iza sna vrlo poznati bat koračaja po stepenicama.
Provis, koji je također spavao, skoči, probuđen od buke što je podigoh, i čas zatim vidjeh kako bijesnu nož u njegovoj ruci.
Umirite se! To je Herbert! — dobacih mu, i već je Herbert banuo u
sobu, rumen i svjež poslije šest stotina milja putovanja po Francuskoj.
Handel, dragi druže, kako si i kako si mi još? Meni je kao da sam izbivao dvanaest mjeseci! A bit će da i jesam, jer si mi se nekud utanjio i ublijedio! Daj mi ruku!... Oho! Izvini...
Spazivši Provisa, zastade kad je poletio prema meni da mi pruži ruku. Provis je polagano spuštao u džep nož i netremice oštrim pogledom motrio Herberta, dok je u drugom džepu nešto tražio.
Herberte, dragi prijatelju — stadoh mu objašnjavati, zatvarajući dvostruka vrata, dok je on samo zapanjeno zurio — dogodilo se nešto čudnovato. To je — moj posjetitelj.
Sve u redu, dragi moj mali! — upadne Provis, pristupajući s onom malom crnom knjigom s kopčom, te se obrati Herbertu. — Uzmite je u desnu ruku! Neka vas strijela Božja namjestu ubije ako ikad samo pisnete o toj tajni! Poljubite knjigu!
Učini što od tebe traži — rekoh Herbertu. I tako Herbert, gledajući u mene prijateljskim pogledom, u kojem se odražavala nelagodnost i čuđenje, izvrši što mu je bilo naređeno, a Provis se odmah s njime izrukova i reče: — Sada ste, znate, pod zakletvom. I možete me krivokletnikom nazvati ako Pip i od vas ne učini džentlmena!

41 Poglavlje
Uzalud bih pokušao opisati Herbertovo čuđenje i uzbuđenje kad smo on, Provis i ja posjedali oko vatre i ja mu ispripovijedao svu svoju tajnu. Dosta je reći da sam na Herbertovom licu vidio odraz svojih vlastitih osjećaja, a među njima vrlo jasno i gnušanje, što sam osjećao prema čovjeku koji je za me toliko dobra učinio.
Pobjednički pogled u njegovim očima, kojim je pratio moju pripovijest, bio bi već po sebi dovoljan razlog da mene i Herberta odbije od sebe da nije bilo još i drugih. Osim dosadnog optuživanja sama sebe da je poslije svoga povratka bio jednom zgodom »podao« — o čemu je, tek što sam ja dovršio, počeo nadugo i naširoko tumačiti Herbertu — nije mu uopće ni na um palo da bih ja mogao smatrati kako s ostvarenjem mojih velikih očekivanja nešto nije u redu. Njegovo se hvalisanje da je od mene stvorio džentlmena i da se vratio da bi mi pomogao živjeti kao džentlmen, potpomognut njegovim izdašnim novčanim sredstvima, odnosilo na mene baš kao i na njega samoga. Bio je sebi već utuvio u glavu da je to za nas obojicu najveća čast i da se time možemo uvelike podičiti.
No, ajde, posluhnite, Pipov prijatelju — obrati se Herbertu, pošto se već raspričao — vrlo dobro znam da sam jednom zgodom poslije svoga povratka bio pola minute podao. A Pipu rekoh kako znam da sam bio podao. Ali ne brinite za to. Ja ne bih mogao od Pipa stvoriti džentlmena, niti od vas, kad ne bih znao što vama obojici dugujem. Dragi moj mali, i ti, Pipov prijatelju, pouzdajte se obojica u mene da sam na svoju njušku stavio brnjicu. Poslije onih pet minuta, kad sam se prenaglio i podlo govorio, nisam više skinuo brnjice i nikad je više neću skinuti.
Zacijelo — povladi mu Herbert, ali čini se da mu to baš nije bila naročita utjeha, pa osta zabezeknut i neraspoložen. S mukom smo iščekivali čas da ode u svoj stan, a nas ostavi nasamo, no očito je bio ljubomoran, pa nas nije ostavljao i još je dugo kod nas ostao. Bilo je o ponoći kada sam ga odveo iza ugla u Essexovu ulicu i sretno ga dopratio sve do mračnih vrata. Kada su se vrata za njim zatvorila, osjetih olakšanje prvi put poslije one noći kad je došao k meni.
Kako se nikad nisam mogao osloboditi nelagodna sjećanja na neznanca na stubištu, uvijek sam se pomno ogledavao kad bih svoga gosta izveo iz kuće i opet dopratio do njegova stana, pošto bi se zamračilo, pa sam se
tako i sada ogledavao. U velikom ćeš se gradu teško riješiti sumnjičavosti da te prati uhoda, kad u duši osjećaš da ti kakva opasnost prijeti. Ni ja nisam mogao sam sebe uvjeriti kako ljudi oko mene uopće ne mare kud se krećem. Rijetki su prolaznici išli svaki svojim putem, a kad sam se vraćao u Temple, ulica je bila pusta. Nitko nije s nama izišao na vrata, niti sa mnom ušao. Kad sam prolazio pokraj česme, vidio sam prozore na Provisovu stanu, što gledaju na dvorište, zatvorene i rasvijetljene, a kada sam časkom postajao u veži gdje sam stanovao, prije no što ću se popeti uza stepenice, bilo je u Garden Courtu sve tiho i obamrlo, kao i na stubištu po kojemu sam se uspinjao.
Herbert me dočeka raskriljenih ruku, i nikad još ne osjetih tako snažno sreću što znači imati prijatelja. Pošto mi je rekao nekoliko umjesnih riječi utjehe i ohrabrenja, sjedosmo da razmotrimo pitanje: »A što sada?«
Kako je stolica, na kojoj je Provis sjedio, ostala na istom mjestu gdje i prije — jer je Provis običavao uvijek sve ostaviti na istome mjestu kao da je u kasarni, naizmjence baratajući lulom, svojim kržakom, nožem, igrom karata i koječim drugim, kao da sve te stvari leže pred njim na polici — kako je njegova stolica, dakle, bila na mjestu gdje je i prije stajala, Herbert nesvjesno sjedne na nju, ali se u istom trenutku digne, odgurne je i posegne za drugom.
Poslije nije imao prilike reći da mu je moj dobročinitelj antipatičan, a ni meni se nije pružila zgoda da mu priznam kako je i meni odvratan. No rekosmo to jedan drugome bez i jedne riječi.
A što sada? — upitah Herberta kad je sjeo i smirio se na drugoj stolici.
Dragi, jadni Handel — odvrati, uhvativši se za glavu — tako sam smućen da ne mogu ništa misliti.
I ja sam bio, Herberte, poslije prvoga udarca. Pa ipak, nešto bi trebalo poduzeti. Nakanio je da se baci u neke nove troškove — da kupi konje, kočije i svakakve raskošne stvari. Trebalo bi to nekako spriječiti.
Hoćeš li time reći da ne možeš primiti od...?
Pa, zar mogu? — ubacih kad je Herbert načas zastao. — Pomisli, tko je! Pogledaj ga, kakav je!
Obojica protrnusmo i protiv svoje volje.
Bojim se, Herberte, da mi je, kako god je strašno, silno privržen,
neobično privržen. Je li ikad itko bio takve hude sreće?
Dragi, jadni Handel! — ponovi Herbert.
Nastavih: — Ako odsad i ne primim više od njega ni prebijene pare, pomisli koliko mu već dugujem! Usto sam zapao u teške dugove — i preteške za mene — sada kad više ništa ne očekujem, a po svome odgoju nisam sposoban ni za kakvo zvanje, nisam nizašto.
No, no, no! — protivio se Herbert — ne reci da nisi nizašto.
A kakve su moje sposobnosti? Znam samo jedno za što bih bio sposoban, a to je otići u vojnike. I možda bih bio već i pošao, da me nije zadržala nada da ću se moći prijateljski i iskreno s tobom posavjetovati.
Bio sam, razumije se, posve skršen, a Herbert, gradeći se kao da to i ne opaža, toplo mi stegne ruku.
Začas nastavi: — Dragi Handel, to nije nikakvo rješenje ako odeš u vojnike. Kad bi se odlučio odreći se svoga dobročinitelja i njegove pomoći, pretpostavljam da bi to učinio u nekoj slabašnoj nadi da ćeš mu jednog dana moći vratiti ono što mu duguješ. Ta nada ne bi bila baš velika kad bi pošao u vojnike! A osim toga bilo bi smiješno. Mnogo bi se bolje snašao u Clarrikerovu poduzeću, premda je poduzeće malo. Znaš, na putu sam da danas — sutra postanem njegov ortak.
Jadnik! Nije ni slutio čijim novcem.
No još je nešto posrijedi — produži Herbert. — Provis je neobrazovan, ali odlučan, koji je sebi već odavno utuvio u glavu fiksnu ideju. A usto mi se čini (možda se i varam) da je naprasite ćudi i spreman na sve.
Znam da je takav— odvratih. — Reći ću ti kako sam se u to uvjerio. I ispričah mu događaj prilikom susreta s drugim robijašem, što ga u svom kazivanju nisam bio spomenuo.
Eto vidiš — reče Herbert — razmisli o ovom. Vraća se ovamo uz opasnost po život da ostvari svoju fiksnu ideju. U času samog ostvarenja, pošto se toliko namučio i načekao, ti mu sada rušiš tlo pod nogama, uništavaš njegovu zamisao i oduzimaš njegovu novcu svaku vrijednost. Zar ne vidiš što bi mogao učiniti ako se razočara?
Vidim, Herberte, i sanjam o tome otkako je došao one kobne noći. Ništa ne zaokuplja tako snažno moju dušu kao pomisao da bih mogao dopustiti da ga uhvate.
Budi uvjeren — potvrdi Herbert — da postoji opasnost da će to zaista i učiniti. U tome je njegova moć, kojom nad tobom vlada dotle dok je u Engleskoj. Ako ga napustiš, dao bi se zaista uhvatiti, ne mareći više ni za što.
Pri toj pomisli, koja me je već od samog početka morila, protrnuh od strave. Kad bi se obistinila, bio bih u neku ruku sam sebe smatrao njegovim ubojicom. Nisam dulje izdržao na stolici, već sam stao šetati tamo-amo po sobi. Rekoh Herbertu da bih se, ma kako nedužan bio, međutim, i onda smatrao krivim kad bi Provisa prepoznali i protiv njegove volje uhvatili. Već sam sada nesretan kad je na slobodi i uza me, te bih kudikamo volio da sam ostao u kovačnici i tamo radio do kraja svoga života nego ovo što sam dočekao!
Ali na pitanje: »A što sad?« trebalo je ipak odgovoriti.
Prvo je i najvažnije što moramo učiniti — predloži Herbert — da ga otpremimo iz Engleske. Ti ćeš morati s njim, i pod tim će uvjetom možda pristati.
No kamo god ga ja otpremio, hoću li moći spriječiti da se vrati?
Dragi moj Handel, zar nije očito da u neposrednoj blizini Newgatea postoji mnogo veća opasnost da će, ako prekineš s njime, iz očaja srnuti u propast, nego ma gdje drugdje? Kao razlog da ga odavde maknemo mogao bi nam sada poslužiti onaj drugi robijaš ili koja druga zgoda iz njegova života.
Opet smo na istom! — uzviknuh, zastavši pred Herbertom i ispruživši ruke kao da u njima držim svu beznadnost toga slučaja. — Ne znam ništa o njegovu životu. Gotovo da poludim kad tu uvečer sjedim i pred sobom gledam njega, tako usko povezana s mojom srećom i nesrećom, a ipak o njemu ništa drugo ne znam osim da sam dva dana u svome djetinjstvu strahovao od tog bijednog propalice.
Herbert ustane, uzme me pod ruku, pa stadosmo polako šetati zureći u šare saga.
Handel — započe Herbert i stane — jesi li čvrsto odlučio da više ne primaš ništa od njega?
Jesam! Da si na mome mjestu, ti bi zacijelo isto odlučio?
I uvjeren si da moraš s njime raskinuti?
Herberte, zar je uopće potrebno da me to pitaš?
Ti dakle osjećaš, a to je i sasvim razumljivo, dužnost da mu moraš
koliko do tebe stoji — spasiti život, što ga je zbog tebe stavio na kocku da ga ne odbaci od sebe. Onda ga moraš otpremiti iz Engleske prije no što i prstom makneš, da i sebe izvučeš iz tih neprilika. Kad ga jednom otpremiš, onda u ime Božje gledaj da i sebe iz njih izvučeš, a mi ćemo, dragi stari druže, zajedno svladati sve teškoće.
Bila mi je utjeha kad smo nato jedan drugom pružili ruku i pošetali gore dolje, premda ništa drugo nismo riješili.
Herberte — započeh — da se vratimo na pitanje kako da doznamo nešto o njegovu životu. Po mome mišljenju postoji samo jedna mogućnost. Moram ga posve otvoreno pitati.
Da, tako je. Pitaj ga — povladi Herbert — kad sutra sjednemo za doručak, jer je opraštajući se od Herberta najavio da će doći k nama na doručak. Stvorivši tu odluku, pođosmo na počinak. Sanjao sam o njemu najstrašnije sne i probudio se nimalo osvježen.
Opet me obuze strah, koji je noću nestao, da će ga otkriti kao odbjegla robijaša koji se vratio. Dok sam bio budan, taj me strah nikad nije ostavljao.
Došao je u dogovoreno vrijeme, izvadio džepni nož i prihvatio se jela. Bio je pun osnova »kako će stvoriti pravog džentlmena, koji će živjeti kao pravi džentlmen«, navalio na mene da se što prije i izdašnije poslužim njegovim novčanikom, što ga je kod mene ostavio. Smatrao je naše sobe i svoj stan samo privremenim boravištem i savjetovao me da se smjesta pobrinem da pronađem neke »fine jaslice« blizu Hyde Parka, gdje će ponekad i on moći »krnjiti«. Kad je završio s doručkom te stao brisati nož o nogavice hlača, rekoh mu bez prethodna uvoda:
Pošto ste sinoć otišli, ispričao sam prijatelju o borbi u močvari, u kojoj vas zatekoše vojnici kad mi pristigosmo. Sjećate li se?
Sjećam li se? — usklikne. — I još kako!
Htjeli bismo nešto čuti o onom čovjeku — i o vama. Čudno je što mi o njemu, a osobito o vama, nije mnogo više poznato od onoga što sam sinoć ispričao. Zar ne bi baš sada bila zgodna prilika da nešto više saznamo?
Dobro! — prista nakon kratkog razmišljanja. — Vi ste, Pipov prijatelju, kako znate, pod zakletvom?
Svakako — odvrati Herbert.
I što god ja rekao, da znate — zaintači — zakletva važi za sve.
Razumijem i bit će tako.
I upamtite! Što god sam učinio, odradio sam i skupo platio — tvrdoglavo zaključi.
Tako je.
Izvadi crnu lulu i počne je puniti crnim kržakom, kadno mu pogled pade na ono malo duhana, isprepletena među prstima. Kao da je pomislio da bi mu to moglo zamrsiti nit pričanja, vrati duhan, zatakne lulu u zapučak kaputa, položi ruke na koljena, a zatim pogledavši srdito u vatru, posuti nekoliko trenutaka, pogleda u nas te započne pričati kako slijedi.

42 Poglavlje
Dragi moj mali, i vi, prijatelju Pipov! Neću da vam bogzna što pričam o svome životu. To neće biti ni pjesma ni bajka. Nego ću vam sve kratko i jasno kazivati, i da biste me razumjeli, reći ću vam odmah onako po naški: bio sam u bajboku, pa opet na slobodi, na slobodi, pa opet u bajboku, i tako redom. Eto, sada znate. To vam je gotovo sav moj život sve do vremena kad me otpremiše na galiju nakon što mi Pip posta prijateljem.
Prošao sam kroz sito i rešeto, čudo što su sve sa mnom radili — jedino me još nisu objesili. Držali me pod ključem poput skupocjena srebrna čajna kotlića. Vozili me u uzničkim taljigama čas amo, čas tamo, protjerivali me sad iz ovog, sad iz onog grada; čepio sam u kladama i bio išiban i ispremlaćen. Ako vi ne znate gdje sam se rodio, bogme ni ja ne znam. Prvi put sam upoznao život tamo dolje u Essexu kradući repu da ne skapam od gladi. Netko me ostavio na cjedilu — kotlar neki — i ponio sa sobom sve, a mene prozebla ostavio kraj ugašene vatre.
Znao sam da se zovem Magwitch i da mi je krsno ime Abel. Kako sam znao? Baš onako kao što sam znao da se one ptice u grmlju zovu zebe, vrapci i drozdovi. Mogao sam pomisliti da su sve to neka lažna imena, ali eto, kad ptičja nisu bila lažna, zašto da bude baš moje ime?
Koliko se sjećam, nikad da se nađe duša koja bi se pobrinula za maloga Abela Magwitcha, i gola i bosa, i gladna. Ili bi ga ljudi tjerali od sebe, ili sa sobom poveli. Eto, tako sam rastao i djetinjstvo provodio da me je uvijek netko sa sobom vodio.
Tako je to bilo, a kad sam postao deran, sav u dronjcima, bio sam jadniji od ma kojeg drugog mališana što ga ikad vidjeh, iako se nisam gledao u ogledalo, jer je tek malo kuća bilo s pokućstvom u koje sam ikad ušao. Već tada me proglasiše okorjelim zločincem. »To vam je okorjela ptičica«, govorili bi tamničari posjetiteljima, pokazujući u me prstom;
»moglo bi se reći da taj mali samo u tamnici živi«. A onda bi se ljudi zagledali u me, a ja bih se zagledao u njih. Neki su mi od njih izmjerili glavu — a bilo bi bolje da su mi izmjerili želudac — drugi davali knjižice, koje nisam znao čitati, ili držali govorancije, koje nisam razumio. A uvijek su mi se prijetili đavlom. Ali što sam dođavola mogao uraditi? Pa morao sam nečim natrpati želudac, je li tako? Međutim, vidim da zapadam u
podlost, a ja znam što se pristoji. Ne bojte se, dragi moj mali, i vi, prijatelju Pipov, da ću opet govoriti podlosti.
Tako sam se skitao, prosjakao i kraduckao, a ponekad radio, kad bi mi dali kakav posao — iako se to i nije tako često dešavalo, kao što bi mislili, jer — ruku na srce — ni vi me ne biste u ono vrijeme baš rado zaposlili. Bijah pomalo zvjerokradica, pomalo težak, pomalo taljigaš, pomalo poljski radnik, pa trgovac pokućarac, i tako bijah sve i svašta, a zarada gotovo nikakva sve dok nisam odrastao i postao čovjek. Odbjegli me vojnik u nekoj krčmi kraj ceste, do grla umotan u prnje, naučio čitati, a neki me cirkuski gorostas, što je prodavao za peni svoj potpis, naučio pisati. Otada me više nisu tako često kao dotada zatvarali, no ipak sam još dosta puta svoje odležao.
Na konjskim trkama u Epsomu upoznao sam se prije nekih dvadeset godina s čovjekom, čiju bih lubanju volio zdrobiti poput račjeg kraka ovim tu vatraljem kad bih je sad našao pred ovom kaminskom rešetkom. Pravim se imenom zvao Compeyson, i to je taj, dragi moj mali, s kojim si me vidio da sam se uhvatio u koštac u jarku, a o čemu si sve po istini ispričao svome prijatelju, pošto sam sinoć od vas otišao.
Taj je Compeyson izigravao džentlmena, a završio je i neke škole i bio obrazovan. Bio je sladak i gladak kad bi razgovarao s odličnom gospodom. A i izgledao je naočito. Bilo je to uvečer, uoči velikih trka, kad sam se našao s njime na trkalištu pod šatrom, gdje su me poznavali. Sjedio je s još nekim za stolom kad sam ušao, a gazda (koji me poznavao, a bio veliki ljubitelj konjskih trka) pozove ga k sebi i reče: »Mislim da će to biti onaj pravi, koji vama treba« — a to sam bio ja.
Compeyson me vrlo pomno promotri, a ja opet njega. Na njemu je sat, i lanac, i prsten, i igla u kravati, a odijelo baš pristalo.
»Sudeći po vašoj vanjštini, niste u posljednje vrijeme imali baš mnogo sreće« — započe Compeyson.
»Pravo rekoste, gospodaru, no i inače me sreća baš ne služi.« — (Svoju sam posljednju kaznu izdržao u tamnici Kingston, i to zbog skitnje. Ne kažem da nisam mogao biti suđen i zbog nečega drugog, ali eto, onaj put je bilo samo zbog skitnje.)
»Sreća je promjenljiva«, reče Compeyson, »možda će se i vama nasmijati.«
»Nadam se da hoće«, odgovorih, »a bilo bi i vrijeme.«
»Što znate raditi?« zapita Compeyson.
»Jesti i piti«, odbrusih, »ako mi nađete što za jelo.«
Compeyson se nasmije, ponovno me vrlo značajno odmjeri, da mi pet šilinga i naruči me na isto mjesto za sutra uvečer.
Sutra uvečer ja opet na isto mjesto, a Compeyson me uzme za svog čovjeka i ortaka. A što je bio posao, u kojem je trebalo da budemo ortaci? Compeysonov su posao bile prevare, krivotvorenje potpisa, proturanje ukradenih novčanica i sve takvi i slični pothvati. Compeyson se bavio svakojakim podvalama, uvaljivao druge, a da se sam nikad ne uvali, drugi mu vadili kestenje iz vatre, a onda bi svoje pomagače ostavio na cjedilu. U njega nije bilo više srca nego u željezne turpije, bio je hladan kao smrt, a pamet je u njega bila kao u samog đavla.
Compeyson je imao još jednog ortaka, koga su zvali Arthur, ali to mu nije bilo pravo ime, već nadimak. Bio je na samrti, nije ga bilo što vidjeti — sjenka od čovjeka. On i Compeyson gadno su prije nekoliko godina podvalili nekoj staroj dami i tom prilikom namlatili gadne pare. No Compeyson se kladio na trkama i kockao, i spiskao bi i samog gospoda Boga. A Arthur je umirao, umirao u bijedi, u strahu i užasu. Compeysonova žena (često ju je znao izudarati) brinula se za Arthura kad bi uhvatila malo vremena, a Compeyson se nije brinuo ni za koga.
Arthurova mi je sudbina trebala poslužiti kao opomena, no nije, i priznajem da nisam bio nimalo sentimentalan — jer kakvih bi koristi imao od toga, dragi moj mali, i vi, Pipov prijatelju? I tako sam se udružio s Compeysonom i bio samo bijedno oruđe u njegovim rukama. Arthur je stanovao u potkrovlju Compeysonove kuće (tamo blizu Brentforda), a Compeyson bi točno bilježio svaku paru koju bi izdao za njegovo izdržavanje za slučaj da Arthur ikada ozdravi i može odraditi svoj dug. No Arthur je uskoro podmirio svoje račune. Kad sam ga drugi ili treći put vidio, upao je kasno uvečer u Compeysonovu sobu, a na njemu samo košulja od flanela, kosa mu sva mokra od znoja, pa rekao Compeysonovoj ženi: »Sally, ona je zaista tamo gore kod mene i ne mogu je se otarasiti. Sva je u bjelini«, veli, »s bijelim cvijećem u kosama, i strašno je ljuta. Preko ramena joj mrtvački plašt, pa mi govori da će me njime oko pete ure izjutra pokriti.«
Nato će Compeyson njemu: »Budalo, zar ne znaš, da ima tijelo od krvi i mesa? Pa kako je onda bila tu, a nije ušla ni kroz vrata, ni kroz
prozor, niti se uspela stepenicama?«
»Ne znam kako je amo došla«, nato će Arthur i sav se trese od užasa, »ali, evo stoji u kutu, pri dnu moje postelje, i strašno je ljuta. A tamo gdje joj se srce slomilo — ti si ga slomio! — crvene se kaplje krvi.«
Compeyson grubo odsiječe, ali je uvijek bio kukavica. »Odvedi tog plačljivog bolešljivca«, naredi ženi, »a ti joj, Magwitchu, molim te, pomozi!« No on sam mu nije ni blizu prišao.
Compeysonova žena i ja otpremismo ga opet u postelju, no on je strašno buncao. »Ta pogledajte je!« vikao je. »Maše mi mrtvačkim plaštem! Zar je ne vidite? Pogledajte joj oči! Zar nije strašno gledati je tako ljutom?« A zatim povika: »Bacit će plašt na mene, a onda sam gotov! Oduzmite joj plašt, uzmite joj ga!« Grčevito se uhvatio za nas, a sve jednako je s njom razgovarao i odgovarao na njezina pitanja, dok nisam i ja već stao vjerovati da je pred sobom vidim.
Compeysonova je žena bila već navikla na nj i dala mu neki napitak, koji je trebao rastjerati njegov grozni strah, i malo se pomalo smirio. »O, sad je otišla! Je li njezin čuvar došao po nju?« — »Da«, reče Compeysonova žena. — »Jeste li mu rekli da je zatvori i zaključa?« »Da.«
»A hoće li joj oduzeti onaj strašni plašt?« — »Hoće, hoće, sve je kako treba.« — »Dobra si duša«, reče, »nemoj me napustiti, samo me ni za što nemoj napustiti, i mnogo ti hvala!«
Ležao je sasvim mirno sve do nekih pet minuta do pet, a onda uz vrisak skoči i ciknu: »Evo je! I opet nosi mrtvački plašt. Ide k postelji. Držite me, vas dvoje — svaki s jedne strane — ne dajte da me dotakne plaštem! Ha! Ovaj put me nije pogodila! Ne dajte da mi ga prebaci preko ramena. — Diže me! — Držite me!« nato se sam snažno izdigne i — bio je mrtav.
Compeyson se nije mnogo žalostio i smatrao je da je tako najbolje za obje strane. Obojica se odmah latismo posla, ali sam se najprije morao zakleti (bio je vrlo oprezan i lukav!) na svoju knjigu — na ovu crnu knjižicu, na koju mi se i tvoj drug morao zakleti.
Neću opširno pričati o svemu što je Compeyson smišljao, a ja izvodio — jer to bi trajalo čitav tjedan — ja ću vam, dragi moj mali, i ti, Pipov prijatelju, samo to reći da me je tako zapleo u svoje mreže da sam mu postao pokorni rob. Uvijek sam bio kod njega zadužen, uvijek me držao u šaci, uvijek za nj radio, uvijek se nalazio u opasnosti. Bio je mladi
od mene, spretniji, obrazovan i u svemu pet stotina puta pametniji od mene, a milosti nije znao. Moja je cura, u ono teško vrijeme s... — Ali ne! Nju nisam spominjao —
Zbunjeno se ogledavao, kao da je zaboravio na kojem je mjestu stao u knjizi svojih sjećanja, a zatim ponovno okrene lice k vatri i položi još čvršće ruke na koljena; zatim ih diže i ponovno spusti na koljena.
Nije potrebno da vam o tom pričam — reče i opet zaokruži pogledom po sobi. — One godine s Compeysonom bile su možda najteže u mom životu. Rekavši to, rekao sam sve. Jesam li ti pričao kako samo mene optužiše zbog zločinstva dok sam radio zajedno s Compeysonom?
Odgovorili da nije.
E, pa zaista me optužiše — produži — i osudiše. Eh, da su me uhapsili pod nekom sumnjom, a i to se dogodilo dva-triput u onih četiri-pet godina, koliko je naše ortakovanje trajalo, ali nije bilo dokaza. Napokon su nas obojicu, i mene i Compeysona, uhapsili — zbog zločinstva i optužili da smo u svijet rasturili ukradene novčanice. Compeyson će meni: »Svaki neka se brani za se, a između nas nije bilo nikakve povezanosti«, i to je bilo sve. A bio sam takva pusta sirotinja da sam morao prodati sva svoja odijela osim onoga što je baš na meni bilo prije no što sam mogao dobiti Jaggersa.
Kad su nas izveli na optuženičku klupu, opazio sam prije svega kako je Compeyson izgledao baš kao pravi džentlmen sa svojom kovrčavom kosom, crnim odijelom i bijelom kravatom, a ja kao pravi bijednik i prostak. Kad je počelo preslušavanje i dokazni postupak skraćen, kao da je sve već unaprijed bilo dogovoreno, vidio sam da se sve svaljuje na mene, a on kao da i nije kriv. Za vrijeme dokaznog postupka shvatio sam kako se sve mota samo oko mene. Uvijek su tražili da se ja zakunem, uvijek je izišlo da je sav novac bio samo meni isplaćen i ja bio pokretač i imao svu korist od svega. No kada je obrana dobila riječ, onda mi je puklo pred očima i sva podvala postala jasna, jer je Compeysonov odvjetnik govorio:
»Vaše Gospodstvo i gospodo, pred vama stoje dvojica, jedan pored drugoga, i bit će vam odmah na prvi pogled posve jasno da su dva posve različita tipa: jedan, stariji, loše je odgojen, i o njemu ćete samo najgore čuti; a drugi, mladi, dobro odgojen, gotovo se i ne spominje u tim poslovima i samo je osumnjičen. Prvi, stariji, neprestano se spominje, i
njegova je krivica uvijek dokazana. Zar može biti sumnje tko je od njih dvojice kriv, a ako su obojica, tko je više?« I sve tako. Kad je stao opisivati naše karaktere, nije li odvjetnik spomenuo kako je Compeyson polazio škole, kako su mu drugovi sve same uvažene ličnosti, i kako je Compeyson član tih i tih klubova i društava gdje ga svi poznaju, a sigurno ne po zlu? A nije li za mene rekao kako sam već i prije bio suđen i kako sam s kraja na kraj po cijeloj zemlji dobro poznat po svim popravilištima i zatvorima? A kad smo mi optuženici dobili riječ, nije li Compeyson tako lijepo umio govoriti izvikujući: oh! i ah! — prinoseći svaki čas rubac na lice, a ponekad uplećući i stihove u svoj govor — a ja? Ja sam bio onaj koji je samo mogao reći: »Gospodo, taj je čovjek pokraj mene najveći lopov pod kapom nebeskom!« A kada se čitao zaključak porotnika, nisu li predložili blažu kaznu za Compeysona, jer da njegov karakter nije zao i da je dospio samo u loše društvo i jer je sve odao što zna o meni — dok su za mene samo rekli: »Kriv je!« A kad ja Compeysonu rekoh: »Čekaj, dok izađemo, razbit ću ti njušku!« nije li onda Compeyson zaklinjao suce da ga uzmu u zaštitu, te su dva ključara stala između njega i mene? A kada su nam čitali osudu, nije li Compeyson dobio sedam, a ja četrnaest godina? A nije li sudac izrazio svoje žaljenje zbog njega, jer je mogao i bolje u životu uspjeti; i nije li sudac u meni prepoznao okorjelog zločinca, pakosna i nasilna, koji će sigurno još i gore svršiti?
Zapao je u sve žešće uzbuđenje, no onda ga zatomio, dva-triput udahnuo zraka, svaki put gutnuo slinu, pa ispruživši prema meni ruke, rekao da me umiri: — Neću opet postati podao, dragi moj mali!
Pao je tako u vatru, da je izvadio džepni rupčić, otro lice, glavu i potiljak, pa tek onda mogao produžiti.
Rekao sam Compeysonu da ću mu razbiti njušku i zakleo se neka mi Gospod razbije moju ako to ne učinim. Bili smo na istoj galiji, i dugo mi nije uspijevalo da ga se dočepam, iako sam pokušao. Napokon mu se jednom prikučih iza leđa te mu odrapih zaušnicu da bi se okrenuo oko svoje osi i ja mu mogao razbiti njušku, kadno me spaziše i zgrabiše. Bajbok na tom brodu nije bio baš tako neprobojan za čovjeka koji se razumije u bajboke, i koji zna plivati i roniti. Umakao sam na obalu i tu sam se među grobovima skrivao i zavidio onima koji su tu ležali i sav svoj jad već preturili preko glave, i tad sam prvi put susreo svog malog!
Pogleda me očima, punima ljubavi, tako da mi je postao gotovo
odvratan, premda sam ga uvelike žalio.
Od mog sam maloga saznao da je i Compeyson pobjegao i da se nalazio tu u močvarama. Duše mi, sve mi se čini da je pobjegao od užasnog straha preda mnom, i ne znajući da sam ja umakao na obalu. Bio sam mu za petama dok mi nije pao šaka. I razbio mu njušku. »A sad«, rekoh, »ne marim što će sa mnom biti, ali ću učiniti ono što je za te najstrašnije — otpremit ću te natrag na galiju.« I bio bih otplivao natrag, vukući ga za sobom za kosu, ako drukčije ne bi išlo, i bio bih ga dovukao na galiju i bez onih vojnika.
Razumije se da je on i nakon toga bolje prošao od mene jer, kako rekoše, u njega je dobar karakter. On da je preda mnom pobjegao, kad je bio već napola izludio od straha i jer sam mu prijetio da ću ga ubiti. Njegova je kazna bila laka. Mene su bacili u okove i ponovno izveli pred sud i osudili na doživotnu robiju u progonstvu. Nisam ostao do kraja života, dragi moj mali, i vi, Pipov prijatelju, jer, kako vidite, sad sam tu.
Ponovno je brisao lice kao malo prije, a zatim polako izvadio zamršeni čupak — dva duhana iz džepa, izvukao lulu iz zapučka, polako je napunio i stao pušiti.
Je li mrtav? — upitah poslije kratke šutnje.
A tko to, dragi moj mali?
Compeyson.
Budi uvjeren, ako živi, onda se nada da sam ja mrtav — zaključi, a oči mu okrutno sijevnuše.
Nikad više nisam čuo za nj.
Herbert je olovkom nešto zapisivao po unutrašnjoj strani neke knjige. Polako mi preko stola dogurne knjigu, dok je Provis gledao u vatru i pušio, i ja pročitah:
Mlađi se Havisham zvao Arthur. Compeyson je onaj čovjek koji je gospođici Havisham očitovao ljubav.
Zatvorih knjigu, jedva primjetno klimnuh Herbertu i spremih knjigu; ali ni jedan od nas ne reče ni riječi; obojica se zagledasmo u Provisa gdje stoji kraj ognjišta i puši.

43 Poglavlje
Zašto da sada odmah sebe ne zapitam u kojoj je mjeri moj strah od Provisa u vezi s Estellom? Zašto ne idem ravno naprijed svojim putem, već tratim vrijeme, uspoređujući svoje negdašnje raspoloženje, kada sam se, iščekujući Estellu na poštanskoj stanici, nastojao osloboditi onog tamničkog zadaha — sa sadašnjim kad razmišljam o provaliji, koja dijeli Estellu u svoj njezinoj gordosti i ljepoti od odbjegla robijaša povratnika, kojega skrivam u svojemu stanu? Moj put zato neće biti lakši, niti će se zato sve bolje završiti. Robijašu se neće pomoći, niti će meni biti smanjena krivica.
Poslije njegova pričanja u meni se začeo neki novi strah, ili bolje reći, njegovo je pričanje dalo oblik i cilj strahu, koji me već prije bio obuzeo. Ako Compeyson još živi i otkrije njegov povratak, nisam nimalo smio sumnjati o posljedicama do kojih će zbog toga doći. Ni jednom od njih dvojice nije bilo tako jasno kao meni da Compeyson osjeća pred njim smrtni strah; i teško bi se dalo zamisliti da bi ma tko, opisan kao što je Compeyson bio nama, oklijevao da se sigurno i bez opasnosti zauvijek oslobodi smrtnog neprijatelja time što bi postao doušnik. Nikad nisam i nikad neću — tako sam bar odlučio — ni s ciglom riječi spomenuti Provisu Estellu. Herbertu sam rekao da prije svoga odlaska u inozemstvo moram vidjeti Estellu i gospođicu Havisham. To je bilo uvečer onoga dana kad nam je Provis ispričao svoju priču. Odlučio sam idući dan poći u Richmond, i pošao sam.
Kad sam se pojavio u kući gospođe Brandley, pozvaše Estellinu sobaricu, i ona mi reče da je Estella otišla na selo. Kamo? Kao obično, u kuću Satis. Ne kao obično, rekoh, jer još nikada nije onamo pošla bez mene. A kada se vraća? U odgovoru je bilo nekog suzdržljivog oklijevanja, što me je još više zapanjilo, a sam je odgovor glasio kako sobarica misli da će se njezina gospodarica samo još jedanput, i to na kratko vrijeme, navratiti ovamo. Iz toga mi je postalo jasno samo to da je postojala namjera da mi ništa ne bude jasno, i tako se vratih kući, ponovno sasvim dotučen.
Pošto se Provis vratio kući (ja bih ga uvijek ispraćao i pritom se pažljivo ogledavao), slijedilo je još jedno noćno savjetovanje s Herbertom, poslije kojeg smo zaključili da nećemo ništa reći o namjeravanom odlasku
u inozemstvo, sve dok se ne vratim od gospođice Havisham. U međuvremenu smo Herbert i ja, svaki za sebe, trebali razmisliti što bi bilo najbolje navesti kao razlog toga putovanja: da izmislimo neku izliku za naš tobožnji strah, jer smo posumnjali da se Provis nalazi pod paskom, ili da predložim to putovanje, jer još nikad dosad nisam bio u inozemstvu. Obojica smo znali da će na sve pristati, ma što ja predložio. Složili smo se u tome kako se nije smjelo ni pomisliti na to da još dulje vremena ostane u svom sadašnjem opasnom položaju.
Idući se dan nisam skanjivao da se licemjerno pretvaram kako sam Joeu neopozivo obećao da ću ga pohoditi; no ne bih zazirao ni od kakve licemjernosti da se poslužim Joeom ili njegovim imenom. Za moje je odsutnosti Provis morao biti vrlo oprezan, a Herbert paziti na njega, kao što sam ga ja pazio. Morao sam izostati samo jednu noć, a za nagradu za njegovo strpljivo čekanje ispunit će mu se odmah poslije moga povratka želja da od mene učini još većeg i bogatijeg džentlmena. Meni je tada, a kako sam poslije doznao, i Herbertu, palo na um kako bi bilo najbolje putovati brodom da bismo ga na taj način spriječili da počne svašta kupovati i trošiti.
Pošto sam tako sve uredio da mogu otputovati gospođici Havisham, krenuo sam još prije zore ranom jutarnjom diližansom, te smo se našli na cesti izvan grada kada se dan počeo sa svih strana šuljati oprezno i oklijevajući, plačljivo i dršćući, zaogrnut poput prosjaka dronjcima rastrganih oblaka i prnjama magle. Kad je diližansa stala pred Modrim veprom poslije vožnje kroz kišu, što je sitno sipila, što mislite — koga sam ugledao kako izlazi na vrata da vidi tko je stigao diližansom? Bentleyja Drummlea s čačkalicom u ruci!
Budući da se pravio da me ne vidi, i ja sam se pretvarao da ne vidim njega. Ali ni jednom od nas dvojice nije mnogo koristilo što smo se tako pretvarali, to manje što smo obojica ušli u kavanu, gdje je on upravo bio dovršio svoj doručak, a ja naručio da mi donesu moj. Na mene je kao otrov djelovao kad sam ga vidio u gradu, jer sam vrlo dobro znao zašto je ovamo došao.
Hinio sam da čitam nekakve prastare, sasvim uprljane novine, u čijim domaćim vijestima nije bilo ništa ni upola tako jasno čitljivo, kao što su bile jasne mrlje od kave, ukiseljenog povrća, ribljeg umaka, soka od pečenke, rastopljenog maslaca i vina, čime su bile posve poprskane, kao
da su bolovale od nekakvih neobičnih ospica — i sjedio za stolom, dok je on stajao pred ognjištem. Malo pomalo sve sam jače osjećao da me vrijeđa što stoji pred ognjištem, te sam ustao, odlučivši da se i ja ogrijem. Morao sam rukom segnuti iza njegovih nogu, kada sam prišao kaminu uzeti vatralj i razgrnuti vatru, no svejednako sam se pravio da ga ne poznajem.
Zar me baš namjerno ne želite primijetiti? — zapita Drummle.
O! — odvratih s vatraljem u ruci — zar ste to vi? Kako je? Čudio sam se tko to pušta da se vatra ugasi.
Rekavši to, snažno sam pročarkao vatru, a zatim sam stao rame uz rame s gospodinom Drummleom i ustobočio se, leđima okrenut vatri.
Upravo ste stigli? — počne gospodin Drummle, odgurnuvši me malo ramenom.
Da — potvrdih, odgurnuvši njega malo ramenom.
Prokleto gnijezdo — reče gospodin Drummle. — Mislim da ste vi iz tog kraja?
Da — rekoh. — Čuo sam da je vrlo nalik na vaš Shropshire.
Ni najmanje — usprotivi se Drummle.
Nato gospodin Drummle pogleda u svoje cipele, a ja u svoje, a onda Drummle pogleda u moje cipele, a ja u njegove.
Jeste li već dugo ovdje? — zapitah ga odlučivši da ni za pedalj ne odstupim od svog mjesta kraj ognjišta.
Dovoljno dugo da mi dotuži — odvrati Drummle, tobože zijevajući, ali također odlučan da ne odstupi od svoga mjesta.
Hoćete li dugo ostati ovdje?
Ne znam — odgovori gospodin Drummle. — A vi?
Ne znam — uzvratih.
Osjetih golicanje u krvi, te bih Drummlea tresnuo u prozor da me je i dalje pokušavao svojim ramenom samo još za dlaku odgurnuti u stranu; a isto tako da bi i on mene tresnuo u najbliži sanduk da sam svojim ramenom nastavio gurkanje. Malo je zažviždukao. A i ja isto tako.
Mislim da se tu proteže čitav niz močvara? — zapita Drummle.
Da. Pa što onda? — nato ću ja.
Gospodin Drummle pogleda u me, zatim u moje cipele, pa uzdahne:
Oh! — i nasmije se.
Vama je do smijeha, gospodine Drummle?
Nije — odgovori — nije baš osobito. Idem malo jahati. Hoću malo istražiti te močvare, onako za zabavu. Rekoše mi da su tu same zabačene selendre. I čudne male krčmice — i kovačnice — i slično. Konobaru!
Molim, gospodine.
Je li moj konj spreman?
Već su ga doveli pred vrata, gospodine.
Ej, čujte, gospodine! Dama danas neće izjahati; vrijeme je odveć loše.
Razumijem, gospodine.
A neću ovdje ručati, jer odlazim na ručak onoj dami.
Razumijem, gospodine.
Zatim me Drummle, kako god je inače bio trom, pogleda pobjedničkom drskošću na licu kao u buldoga i probode do srca, te natjera u takav očaj da bih ga najradije bio obuhvatio objema rukama (kao što se u onoj priči veli za razbojnika da je uhvatio staru damu) i posadio na vatru.
Bilo nam je obojici sasvim jasno da se ni jedan od nas ne može maknuti od ognjišta sve dok nam netko treći ne pritekne u pomoć. Stajali smo pred ognjištem rame uz rame, dodirujući se petama, ne odstupajući ni za pedalj. Kroz kišu, koja je sipila, nazirao se konj pred vratima; moj su doručak donijeli na stol, Drummleov iznijeli, konobar me zvao da se prihvatim jela; klimnuo sam glavom, ali obojica nepokolebljivo ustrajasmo svaki na svom mjestu.
Jeste li odonda bili u Lugu? — zapita Drummle.
Odgovorih mu: — Ne, dosta mi je Zeba od posljednjeg puta što sam bio ondje.
Bješe li to onda kad smo bili različita mišljenja?
Da — odvratih kratko i odsječno.
No, no! Još ste dobro prošli — cerekao se Drummle. Trebali ste se bolje obuzdati.
Gospodine Drummle — nato ću ja — niste zvani da mi o tome dajete savjete. Kad se ja već ne mogu obuzdati (a time još nije rečeno da se onom prilikom nisam umio obuzdati), ipak ne razbijam čaše.
Ja ih bome razbijam — prizna Drummle.
Pogledavši ga jedanput-dvaput, a u meni je sve kipjelo od pritajena bijesa, dobacih mu:
Gospodine Drummle, nisam tražio taj razgovor i ne vjerujem da je imalo ugodan.
U to sam uvjeren — uzvrati naduto preko ramena — nije mi baš nimalo stalo do toga.
I stoga bih vam — nastavih — ako dopustite, predložio da ubuduće više ne podržavamo nikakvih veza.
Sasvim moje mišljenje — suglasi se Drummle — to bih ja vama bio predložio, a što je još vjerojatnije — i učinio — i bez vašeg prijedloga. Ali nemojte gubiti duševnu ravnotežu. Ta niste li i bez toga već dosta izgubili?
Što mislite time reći, gospodine?h
Konobar! — povika Drummle umjesto svakog odgovora. Konobar se pojavi.
Čujte, gospodine. Jeste li me dobro razumjeli da mlada dama neće izjahati i da ću ručati kod nje?
Sve sam razumio, gospodine!
Pošto je konobar dlanom opipao čajnik, koji se brzo hladio, i pogledao me očima punim molbe, te izišao, Drummle je, pazeći da se ramenom ni za dlaku ne bi odmaknuo od mene, izvadio cigaru iz džepa, odgrizao vršak i nije ni po čemu pokazivao namjeru da se makne s mjesta. Gušeći se i kipteći od bijesa, osjetio sam da ćemo, padne li još samo jedna riječ, neminovno morati spomenuti i Estellino ime, a ja ne bih mogao otrpjeti da ga on izusti; i stoga sam uporno zurio preda se u zid, kao da nema nikoga u sobi, sileći se da šutim. Nije moguće reći dokle bismo ustrajali u tom smiješnom položaju da nisu u kavanu upala tri imućna seljaka — predvodio ih je, mislim, konobar — i otkopčavajući zimske kabanice i trljajući ruke, pojurili prema ognjištu, a mi morali pred njima ustuknuti.
Vidio sam kroz prozor kako je Drummle uhvatio svoga konja za grivu, pa nespretno i brutalno uzjahao i, ukoso sjedeći u sedlu, odjahao. Mislio sam da je već otišao, kadno se vrati dozivajući nekoga da mu pripali cigaru u ustima, jer ju je zaboravio pripaliti. Ne bih mogao reći odakle se pojavio neki momak u prašnjavosivom odijelu, da li iz dvorišta gostionice, ili s ulice, ili odnekle drugdje, i pružio mu što je tražio. Ali kada se Drummle sagnuo sa sedla i smijući se pripalio cigaru, mahnuvši pritom
glavom prema kavanskim prozorima, uleknuta ramena i razbarušena kosa momka, koji mi je bio okrenut leđima, podsjetiše me na Orlicka. Kako sam toga trenutka bio i suviše zle volje, a da bih mario za to je li to on ili nije, niti bih se poslije svega što se dogodilo dotakao doručka, samo sam poslije putovanja umio lice i ruke i zaputio se do stare kuće, pune uspomena, koju kamo sreće da nikad ni vidio nisam.

44 Poglavlje
U sobi gdje je stajao toaletni stolić, a na zidovima gorjele voštanice, našao sam gospođicu Havisham i Estellu. Gospođica Havisham je sjedila na divanu blizu ognjišta, a Estella na jastuku do njezinih nogu. Estella je nešto plela, a gospođica Havisham ju je gledala. Kad sam ušao, obje podigoše oči i obje opaziše da sam se nekako promijenio. To sam vidio iz pogleda što ih izmijeniše.
Koji li je vjetar tebe ovamo donio? — dočeka me gospođica Havisham.
Iako je netremice gledala u mene, ipak sam opazio da je zbunjena. Estella presta načas plesti i, ne skidajući s mene očiju, ponovno se lati pletiva. Činilo mi se da u kretnjama njezinih prstiju čitam jasno, kao da mi je sama ispričala znakovima gluhonijemih kako već zna da sam otkrio tko je zapravo moj dobročinitelj.
Gospođice Havisham — odgovorih — pošao sam jučer u Richmond porazgovarati s Estellom; i saznavši da je nju neki vjetar donio ovamo, došao sam za njom.
Gospođica Havisham mi već treći ili četvrti put dade znak da sjednem, pa sjedoh na stolicu kraj toaletnog stolića, na kojoj sam je često viđao da sjedi. Usred tih ruševina do mojih nogu i oko mene to kao da je danas bilo baš pravo mjesto za mene.
To što sam imao reći Estelli, gospođice Havisham, reći ću i pred vama — za nekoliko trenutaka. Neće vas iznenaditi, niti će vam biti krivo. Nesretniji sam no što ste vi to ikad mogli samo i zaželjeti.
Gospođica Havisham nije s mene skidala pogleda. Po pokretima Estellinih prstiju, dok je plela, mogao sam vidjeti da sluša što govorim, premda me nije ni pogledala.
Pronašao sam svoga dobročinitelja. To nije sretno otkriće i ne daje mi nade da ću se obogatiti, steći časti ili položaje, velik imutak ili što slično. Postoje razlozi, zbog kojih ne smijem ništa više reći. To nije moja tajna, već nekoga drugoga.
Časkom sam zašutio, gledajući u Estellu i razmišljajući kako da nastavim, a gospođica Havisham ponovi: — To nije tvoja tajna, već nekoga drugoga? I što dalje?
Kad ste prvi put naredili da me ovamo dovedu, gospođice Havisham, dok sam još pripadao onom selu tamo — a volio bih da ga nikad ni napustio nisam — držim da sam zapravo ovamo došao poput bilo kojeg dječaka koji je slučajno ovamo upao — kao neko služinče da posluži nekoj želji ili hiru i da za to bude plaćeno?
Tako je, Pipe — odvrati gospođica Havisham, svejednako potvrđujući glavom — baš tako.
I da je gospodin Jaggers...
Gospodin Jaggers — presiječe gospođica Havisham odlučnim glasom — nije s time bio ni u kakvoj vezi i o svemu tome nije ništa znao. To da je moj odvjetnik, a ujedno i vašeg dobročinitelja, to je slučajnost. On je u jednakim odnosima s mnogim drugim ljudima, i do takve je slučajnosti moglo sasvim lako doći. Bilo kako bilo, tako se dogodilo a da to nitko nije namjerno želio.
Svatko bi na njezinom isušenom licu mogao vidjeti da sve dosad nije ništa zatajivala ili što izbjegavala.
No kad sam zapao u zabludu, u kojoj sam tako dugo ostao, vi ste me, priznajte, u njoj još i podržavali? — upitah je.
Jesam — odvrati, opet odrješito klimajući glavom. — Ja sam te u njoj još i podržavala.
Je li to bilo obzirno?
A tko sam ja — vikne gospođica Havisham, udarajući štapom o pod, planuvši tako neočekivano od jarosti da ju je Estella preneraženo pogledala — a tko sam ja da bih morala biti obzirna.
Moj je prijekor bio bez osnove, a nisam ga ni namjeravao izustiti. To sam joj i rekao kad se poslije provale bijesa predala teškim mislima. A ona će nato: — No, no, no! A dalje?
Obilno ste me nagradili za moju nekadašnju službu u toj kući — nastavih da bi ublažio njezin gnjev jer ste za mene platili naukovinu, a ona sam pitanja postavio samo poradi svoje osobne upućenosti. Što sad slijedi ima drugu (i nadam se mnogo nesebičniju) svrhu. Podržavajući moju zabludu, vi ste — ne zamjerite, gospođice Havisham — time kažnjavali svoje sebične rođake, osvećivali im se, ili ćete se možda poslužiti kojim drugim izrazom koji bi jasnije mogao označiti vaše namjere! —Jesam. Pa oni su to htjeli! A i ti si to htio. Zna se kakav je moj život bio, pa čemu bih
se ja još bila mučila da njih ili tebe zaklinjem da odustanete od svoje zablude! Sami ste sebi postavili zamke. Ja vam ih nisam postavila.
Sačekavši da bi se pomalo smirila — jer i te je riječi naglo i bijesno izbacila — ja sam produžio.
Upao sam, gospođice Havisham, u obitelj koja je s vama u rodu, i neprestano sam u njoj živio otkako sam došao u London. Znam da su upravo tako nedužno bili u istoj zabludi kao i ja. I bio bih lažac i podlac kad vam ne bih rekao, bez obzira na to je li to za vas prihvatljivo ili nije, vjerovali vi to ili ne vjerovali, da nanosite veliku nepravdu kako gospodinu Pocketu, tako i njegovu sinu Herbertu, ako smatrate da bi oni mogli biti ma što drugo nego plemeniti, pošteni, iskreni i nesposobni za bilo kakvu podvalu i podlost.
Oni su vaši prijatelji — ubaci gospođica Havisham. Odgovorih: — Od svoje mi volje postadoše prijatelji, i to baš onda kad su s pravom mogli misliti da sam ja zauzeo njihovo mjesto kod vas, i kada mi, po mom mišljenju, Sarah Pocket, gospođica Georgiana i gospođa Camilla nisu bili prijatelji.
Bilo mi je drago kad sam vidio kako su ona dvojica porasla u njezinim očima kad sam ih usporedio s ostalima. Časkom me je oštro promatrala, a onda mirno reče:
Što tražiš za njih?
Samo to — rekoh — da ih ne bacite u isti koš s ostalima. Oni su, doduše, od iste krvi, ali, vjerujte, značaj im nije isti.
Svejednako oštro me promatrajući, gospođica Havisham ponovi:
Što tražiš za njih?
Kako vidite, nisam tako prepreden — priznah, odgovarajući na njezino pitanje i svjestan da sam malko porumenio — a da bih mogao, sve kad bih i htio, pred vama sakriti da nešto tražim. Ako biste, gospođice Havisham, mog prijatelja Herberta mogli obdariti izvjesnom svotom novca, kojom bi mu bilo pomognuto za cijeli život — ali po samoj biti te stvari bilo bi potrebno da se to uradi bez njegova znanja — ja bih vam kazao kako da to učinite.
Zašto je potrebno da se to učini bez njegova znanja? — upita me, naklopivši ruke na štap da bi me što pozornije mogla promatrati.
Zato — odvratih — jer sam mu i ja prije dvije godine počeo
pomagati bez njegova znanja, a ne želim da se sazna za tu moju tajnu. Ne mogu reći što me priječi da do kraja izvršim svoju namjeru. To je dio one tajne koja nije moja, već nekoga drugoga.
Sve malo pomalo skidala je oči s mene i zagledala se u vatru. Sred tišine i svjetlosti svijeća što su se polako talile činilo se da je prošlo dosta vremena dok je napokon digla pogled s vatre, trgnuvši se od štropota užarena uglja što se raspadao, te se ponovno zagleda u mene — isprva kao duhom odsutna — a zatim motreći me sa sve većom pažnjom. Za sve to je vrijeme Estella bila zabavljena svojim pletivom. Kad je gospođica Havisham svu svoju pažnju obratila meni, upita, kao da uopće nije bilo zastoja u našem razgovoru: — A dalje?
Estella — obratim se sada njoj, nastojeći da svladam drhtanje svoga glasa — vi znate da vas volim. Znate da vas već dugo iz svega srca volim. Čuvši te riječi, pogleda mi u lice, i dok su joj prsti i dalje prianjali uz
posao, motrila me nepromijenjenim mirom. Vidio sam kako je gospođica
Havisham naizmjence pogledavala čas mene, čas nju.
Rekao bih to i ranije da nisam živio u svojoj dugotrajnoj zabludi. Ona je u meni izazivala nade da nas je gospođica Havisham namijenila jedno drugom. Dok sam mislio da vam je suđeno prikloniti se tome, nisam htio to reći. Ali sada to moram.
Ne mijenjajući izraz lica i svejednako pokrećući prste oko pletiva, odmahne glavom.
Znam — produžih, odgovarajući na tu kretnju — znam. Nemam nikakve nade, Estella, da ću vas ikad nazvati svojom. Ne znam što će se sa mnom dogoditi, i to možda naskoro, u kakvu ću bijedu pasti ili kuda će me moj put nanijeti. No ipak vas volim. Volio sam vas od prvog trenutka kad sam vas ugledao u toj kući.
Gledajući me savršenim mirom i mičući prstima, ponovno odmahne glavom.
Gospođica Havisham bi bila okrutna, strahovito okrutna da se poigravala s osjetljivošću sirota dječaka i mučila me sve te godine ispraznom nadom i uzaludnim nastojanjem, svjesna posljedica kojima će uroditi ono što čini. Ali ja mislim da ona toga nije bila svjesna. Mislim, Estella, da usred svog vlastitog jada nije pomišljala na moju nevolju.
Vidio sam kako je gospođica Havisham stavila ruku na srce, dok je naizmjence pogledavala čas u Estellu, čas u mene.
Čini se — reče Estella vrlo mirno — da postoje neki osjećaji, neka osjetila — ni sama ne znam kako da ih nazovem — koja ne mogu shvatiti. Kad mi vi kažete da me volite, ja razumijem smisao vaših riječi, ali ništa više. No vaše riječi ne uzbuđuju moje srce, i ja ostajem hladna. Uopće ne marim za ono što mi govorite. Pokušala sam vas upozoriti na to, je li tako? Pokunjeno rekoh: — Da.
Da. No vama nije bilo stalo do mojih opomena, jer ste vjerovali da ne mislim ozbiljno. Zar ne, da ste to vjerovali?
Vjerovao sam i nadao se da nije moguće da to mislite. Vi, Estella, tako mlada, slobodna i lijepa! To zacijelo nije prirodno.
Kod mene je prirodno — odvrati. A zatim nadoveže, naglašujući svaku riječ: — Moja je narav tako stvorena. I priznavši vam to, učinila sam veliku razliku između vas i svih ostalih ljudi. Više ne mogu učiniti.
Je li istina — zapitah — da se Bentley Drummle nalazi u gradu i da vam udvara?
Živa je istina — odgovori ona, a u njezinim se riječima odražavala ravnodušnost i krajnji prezir za tog čovjeka.
I da ga vi još bodrite u njegovu nastojanju, da jašete s njim, i da će on upravo danas doći k vama na ručak?
Kao da se malko iznenadila što sam to znao, no ipak je ponovno rekla:
Živa istina.
Vi ga, Estella, ne možete voljeti!
Sada se prvi put umiriše njezini prsti kada je prilično srdito odvratila:
Što sam vam rekla?! Zar usprkos tome i sada još vjerujete da ne mislim ono što kažem?
Vi se nećete udati za nj, Estella?
Pogleda prema gospođici Havisham i časkom je razmišljala, držeći pletivo u rukama. Onda reče: — Zašto da vam ne kažem istinu? Udat ću se za njega.
Pokrio sam lice rukama, no ipak mi je uspjelo da se bolje svladam no što sam očekivao, uzevši u obzir bolnu tjeskobu koja me je obuzela kada sam čuo njezin odgovor. Skinuo sam ruke s lica, a gospođica Havisham mi se u tom času pričinila tako sablasna da mi se u srce usjeklo usprkos mojoj ljubavnoj smetenosti i tuzi.
Estella, mila, mila moja Estella, nemojte da vas gospođica Havisham
natjera na sudbonosni korak. Odbacite me zauvijek — i dobro znam da ste to i učinili — ali budite ženom čovjeka vrednijeg od Drummlea. Gospođica Havisham vas daje njemu kao znak najvećeg prezira i uvrede za toliko drugih muškaraca, dostojnijih od njega, koji vas obožavaju, i za ono nekoliko, koji vas iskreno ljube. Između one nekolicine možda ima jedan koji vas isto tako žarko voli, iako ne tako dugo kao ja. Uzmite njega, i meni će biti lakše zbog vas!
Moja ju je ozbiljnost nekako začudila i kao da je osjetila i neku samilost, ukoliko me je uopće mogla shvatiti.
Ja ću se — ponovi blažim glasom — udati za nj. Već se vrše pripreme za moje vjenčanje, i uskoro ću se vjenčati. Zašto tako uvredljivo govorite o mojoj pomajci? To što sam naumila činim svojevoljno.
Estella, zar ćete se svojevoljno baciti u naručaj tome nitkovu?
A kome da se bacim u naručaj? — odvrati ona s osmijehom. — Zar da se bacim u naručaj čovjeku koji bi brzo i prebrzo osjetio (ukoliko to muškarci mogu osjetiti) da za mene ništa ne znači? Eto tako! Gotovo je. Već ćemo nekako živjeti i ja i moj muž. A što se tiče sudbonosnog koraka, kako vi to rekoste, gospođica Havisham je htjela da pričekam i da se još ne udam; no meni je dotužilo živjeti životom koji za mene ima vrlo malo čara, i vrlo sam rado spremna na promjenu. Ne recite ništa više. Nas dvoje se nikad nećemo razumjeti.
Takav podli nitkov, takav praznoglavi nitkov! — salijetao sam je u očaju.
Ne bojte se, ni ja za njega neću biti neka blagodat s neba — reče Estella — ne, nipošto ne. No, evo moje ruke! Da se sad rastanemo, vi, dječak—sanjalo... ili muškarac?
O Estella! — odgovorio sam, dok su gorke suze naglo kapale na njezinu ruku, ma koliko sam nastojao da ih zadržim — i kad bih ostao u Engleskoj uzdignute glave poput ostalih, zar bih vas mogao gledati kao Drummleovu ženu?
Koješta — odvrati ona — koješta. To će začas proći.
Nikad, Estella!
Poslije nedjelje dana više nećete ni misliti na mene.
Ni misliti na vas! Vi ste dio moga bića, dio moga ja. Vaša mi je slika lebdjela pred očima u svakom retku što sam ga pročitao otkako sam prvi
put došao ovamo kao priprost dječarac, čijem ste srcu već onda zadavali boli. Nazirao sam vas u svim vidicima, koji su se otad preda mnom otvarali — na rijeci, na brodskim jedrima, u močvarama, u oblacima, za vidjela i u mraku, u vjetru u šumama, na morskoj pučini, po ulicama. Sve lijepe misli, koje su otad u meni nicale, bile su s vama udružene. Kamenje najčvršćih londonskih zdanja nije nimalo stvarnije od stvarnosti vaše nazočnosti, kojim ste djelovali na mene tu, i svagdje, i zauvijek; i vaša je ruka nemoćna da poruši bilo jedno, bilo drugo. Estella, vama je suđeno da sve do posljednjeg daha moga života ostanete dio moga bića, dio ono malo dobra u meni i dio zla.
No ja vas dovodim u vezu samo s onim što je dobro u meni, i takvu ću vas uvijek vjerno pamtiti, jer ma kako ljut bio bol, koji sad osjećam, vi ste mi zaista učinili kudikamo više dobra nego zla. O, Bog vas blagoslovio, Bog vam oprostio!
Ne znam kako sam, zanesen svojom nesrećom, promucao te riječi. Ta je rapsodija izvirala iz mene kao mlaz krvi iz unutrašnje rane i izlila se van. Prinio sam njezinu ruku do svojih usana, nekoliko trenutaka oklijevao i odjurio. Otad sam se uvijek sjećao — a naskoro sam za to imao još i više razloga — da me je Estella gledala samo sa snebivanjem, dok avetinjski lik gospođice Havisham, s rukom stalno na srcu, kao da se sav rastvarao u ukočen sablastan pogled samilosti i kajanja.
Sve što bješe ode unepovrat! Toliko je toga bilo i zauvijek prošlo da je, kad sam izišao na vrata, i danja svjetlost potamnjela otkako sam bio ušao. Neko sam se vrijeme skrivao iza živica po pokrajnim puteljcima, a onda krenuo na put da pješke stignem u London. Jer dotada sam se već toliko pribrao da sam mogao razmisliti i sam sebe uvjeriti kako je nemoguće vratiti se u gostionicu i ondje se susresti s Drummleom, ili sjediti u kočiji, pa da netko sa mnom zapodjene razgovor, te da će biti najbolje za me da se hodajući do iznemoglosti zamorim.
Bilo je poslije ponoći kad sam prelazio preko Londonskog mosta. Prolazeći zamršenim spletom uzanih ulica, koje su se u ono vrijeme protezale prema zapadu uz obale rijeke kod Middlesexa, najbliži mi je put do Templea bio tik uz riječnu obalu kroz Whitefriars. Očekivali su me tek sutradan, no imao sam ključeve, pa ako je Herbert već legao, mogao sam i ja leći u postelju a da ga pritom ne uznemirim.
Kako sam rijetko ulazio na whitefriarski prolaz nakon što bi vrata
Templea bila zatvorena, a bio sam sav poprskan blatom i iznuren, nisam zamjerio noćnom vrataru što me je vrlo pomnjivo promatrao kad je odškrinuo vrata da me propusti. Da bih mu pomogao da se prisjeti, rekao sam svoje ime.
Mislio sam da ste to vi, ali nisam bio sasvim siguran. Imam za vas poruku, gospodine. Glasnik koji ju je donio rekao je da je izvolite pročitati pri svjetlosti moje vidjelice{67}.
Uvelike sam se iznenadio tom zamolbom i primio poruku. Adresa je glasila: Philip Pip, Esquire{68}, a povrh toga bile su ispisane riječi MOLIM OVDJE PROČITATI. Otvorio sam omot, noćni je vratar podigao uvis vidjelicu, i pročitao napisano Wemmickovim rukopisom: NE IDITE KUĆI.

45 Poglavlje
Čim sam tu opomenu pročitao, skrenuo sam s vrata Templea i najkraćim putem pošao u Fleet Street, gdje sam u to pozno doba ipak još našao kočiju i odvezao se do konačišta Hummums u Covent Gardenu. U ono ste vrijeme ondje mogli u svako doba noći dobiti postelju; i sobar me pusti unutra kroz otključana vratašca u prolazu, upali svijeću, prvu na redu na njegovoj polici, i povede me ravno u spavaću sobu, prvu na redu na njegovu spisku. Bila je to nekakva nadsvođena komora u prizemlju otraga, a postelja je s baldahinom na njoj nalikovala na despotsku neman, što se raskrečila širom čitave prostorije. Jednom od svojih samovoljnih nogu zagazila je u ognjište, a drugom u vrata, prignječivši bijedni stolić za umivanje na upravo božanski pravičan način.
Pa kako sam bio zatražio svjetiljku za noć, sobar je prije no što je napustio sobu donio dobru, staru, primitivnu luč{69}, iz onih dobrih starih krjeposnih vremena — stvarcu nalik na tanahnu palicu, koja odmah prepukne čim je dotakneš, kojom nikad ništa ne možeš osvijetliti, a zataknuta je, kao da je zatvorena u samici, u dno visoka limena tornjića s isprobušenim okruglim škuljama, koje po zidovima šaraju uzorke nalik na razrogačene oči što netremice bulje u tebe. Kad sam dospio u postelju i ležao ranjavih nogu, iznuren i jadan, uvidio sam da neću moći sklopiti oči, kao što mi ne bi uspjelo zatvoriti oči tom luđačkom Argusu{70}. I tako smo kroz pomrčinu u gluho doba noći zurili jedan u drugoga.
Teške li noći! Puna strahovanja, tako zloguka i tako duga! Soba je tako negostoljubivo zaudarala na hladnu čađu i zagrijanu prašinu, a kada sam pogledao gore u kutove tavanice nad glavom, pomislih, koliko li se modrih zujara iz mesarnica, uholaža sa sajmišta i ličinki sa sela ovdje smjestilo čekajući iduće ljeto. To me je navelo na pitanje je li koja od tih životinja dolje bubnula, i tad zamislih kako već osjećam lako draškanje po licu — a ta vrlo neugodna zamisao sugerirala mi je i neko drugo, još odvratnije gmizanje po leđima. Pošto sam tako neko vrijeme ležao budan, čuli su se oni čudesni glasovi što se javljaju u tišini. Ormar je šaputao, kamin je uzdisao, stolić za umivanje puckao, a u pretincu komode ponekad bi zabrujala struna na gitari. I gotovo u isto vrijeme pojavio se i u očima na zidu novi izražaj, a u svakom krugu svjetlosti što je piljio u mene vidio sam ispisane riječi NE IDITE KUĆI.
Ma kakvi bili ti noćni glasovi i ta noćna maštanja što su me salijetali, ništa nije moglo odagnati ono NE IDITE KUĆI. Upletalo se u svaku moju misao, kao neki tjelesni bol. Nedavno sam pročitao u novinama kako je neki neznani džentlmen došao u Hummums, legao u postelju te se ubio, pa ga sljedećeg jutra našli mrtva, ogrezla u krvi. Kroz glavu mi sune misao da je zacijelo noćio u toj istoj nadsvodenoj komori, gdje se sad ja nalazim. Skočih iz postelje da se uvjerim kako nigdje nema tragova krvi; zatim otvorih vrata i bacih pogled po hodnicima i nađoh donekle smirenje ugledavši u daljini poznato svjetlo, jer sam znao da kraj njega drijema sobar. Sve to vrijeme vrzle su mi se u glavi misli zašto ne smijem kući, što se kod kuće dogodilo, kad ću smjeti doma i ne prijeti li Provisu kod kuće kakva opasnost, te bih rekao da u toj glavi više nije bilo mjesta ni za kakve druge misli. Čak i onda kada sam mislio na Estellu, i kako smo se danas zauvijek rastali, i kad sam sebi dozivao u pamet okolnosti našega rastanka, svaki njezin pogled i svaki ton njezina glasa i micanje njezinih prstiju dok je plela — čak i onda sam usto neprestano razmišljao o onoj opomeni: »Ne idite kući.«
Kad sam se najzad zavezao u lak san od same duševne i tjelesne iscrpljenosti, ta se opomena preobrazila u zamagljen glagol koji sam morao sprezati. Zapovjedni način, sadašnjost: ne idi kući, ne idite kući, ne dajte nam ići kući. Zatim pogodbeni način: možda neću kući i ja ne mogu kući; i ja ne bih smio, ne bih mogao, ne bih htio, i ne bih trebao ići kući — sve dok nisam osjetio da ću sve pobrkati, te sam se otkotrljao na drugu stranu uzglavlja i ponovno se zagledao u krugove svjetlosti na zidu što su zurili u mene.
Naredio sam da me probude u sedam sati, jer je bilo sasvim razumljivo da moram, prije no što posjetim ma kog drugog, poći najprije do Wemmicka, kao što je bilo razumljivo, i to da ću u tom slučaju morati apelirati samo na njegove walworthske osjećaje. Meni je odlanulo kad sam izašao iz te sobe, u kojoj sam proveo tako tešku noć, i nije trebalo po drugi put pokucati na vrata da skočim sa svog nelagodnog ležaja.
U osam sati ugledao sam puškarnice Tvrde. Kako je mala sluškinja slučajno baš tada ulazila u Tvrdu s dvije vruće zemičke, ja sam u njezinu društvu ušao kroz stražnja vratašca, prešao preko pomičnog mosta i dospio, a da me nitko nije najavio, do Wemmicka koji je upravo spremao čaj za sebe i za Staroga. Kroz otvorena vrata vidio sam malo podalje Staroga u postelji.
Ej, gospodine Pipe! — dočeka me Wemmick. — Vratili ste se dakle kući?
Da — odgovorim — ali nisam išao kući.
Tako je i trebalo — povladi, trljajući ruke. — Ostavio sam kod svakih vrata Templea za vas pismenu poruku, onako nasumce. A na koja ste vrata prispjeli?
Rekoh mu.
Tokom dana obaći ću sva vrata i uništiti pisma — reče Wemmick;
postoji dobro pravilo po kojem ne treba nikad ostavljati za sobom neki pismeni dokazni materijal ako se tome može izbjeći, jer ne znate tko i kada bi se mogao na vašu štetu njime poslužiti. A sada ću biti malko drzak. Biste li bili ljubazni pa ispekli tu kobasicu za Staroga?
Odgovorih da ću to učiniti s osobitim uživanjem.
Onda možeš poći svojim poslom, Mary Anne — reče Wemmick maloj sluškinji — a mi ćemo tako ostati nasamo, zar ne, gospodine Pipe?
dometne, namignuvši mi pošto je mala otišla.
Zahvalio sam mu na prijateljstvu i brizi, i naš se razgovor nastavio prigušenim tonom dok sam pržio kobasicu za Staroga, a on mazao maslac na kriške njegove zemičke.
No, gospodine Pipe — počne Wemmick — znate da se nas dvojica razumijemo. Mi smo sada privatna lica, a i ranije smo se već bavili povjerljivim poslom. Drugo je naše službeno mišljenje. Sada smo neslužbeni.
Srdačno sam na to pristao. Bio sam tako uzbuđen da mi se već upalila kobasica Staroga poput zublje, te sam je morao ugasiti.
Jučer sam izjutra slučajno čuo — produži Wemmick — na mjestu, kamo sam jednom i vas poveo, jer i kad smo sami, preporučuje se da ne spominjemo imena, ako se to da izbjeći...
Da, bolje je tako — potvrdih. — Razumijem vas.
Ondje sam slučajno jučer izjutra doznao — nastavi Wemmick — da se izvjesna osoba, za koju se ne bi moglo reći da nema baš nikakve veze s kolonijama i da nema pokretna imutka — zapravo ne znam tko bi to mogao biti — nećemo mu spomenuti imena...
Nije potrebno — ubacih.
... da se dakle malo pobunila u izvjesnom kraju svijeta, kamo mnogi
ljudi odlaze, ali ne baš s drage volje, već u neku ruku na državni trošak...
Dok sam promatrao njegovo lice, kobasica je Staroga planula kao vatromet, a to je uvelike poremetilo i moju i Wemmickovu pažnju, pa sam ga zbog toga molio za oproštenje.
... iščeznula iz onoga kraja, te se poslije toga o njoj ništa više nije čulo. Po tome — nastavi Wemmick — ljudi su svašta zaključili i stali štošta nagađati. Također sam čuo da su vas u vašem stanu u Garden Courtu, u Templeu, uhodili i da bi vas opet mogli uhoditi.
A tko? — upitao sam ja.
Ne bih htio o tome govoriti — reče Wemmick izbjegavajući odgovor
jer se to možda ne bi slagalo s mojim službenim dužnostima. To sam čuo, kao što sam jednom na tom mjestu čuo i mnoge druge čudne stvari. Ja vam to ne govorim kao obavijest koju sam od nekoga primio. Čuo sam na svoje uši.
Uzeo je od mene viljušku i kobasicu i lijepo metnuo doručak Staroga na mali poslužavnik. Prije no što će ga staviti preda nj, uđe u sobu Staroga s čistim bijelim ubrusom, sveže ga pod bradu starog džentlmena, poravna uzglavlje, povuče mu noćnu ćepicu malo u stranu, davši mu upravo vragoljast izgled. Zatim vrlo pažljivo stavi preda nj zajutrak i zapita: — Sve u redu, Stari? A na to mu dobro raspoloženi Stari odgovori: — Sve u redu, Johne, mali moj, sve u redu! — Čini se da je postojao prešutni sporazum, da Stari nije u stanju za pokazivanje, te da ga treba smatrati nevidljivim; gradio sam se kao da savršeno ništa ne zapažam što se oko mene događa.
Zapitah Wemmicka kad se vratio: — To što me uhode u mom stanu (a jedanput sam već imao razloga da u to posumnjam) u uskoj je vezi s izvjesnom osobom o kojoj ste mi govorili? Wemmick je bio ozbiljan: — Koliko je meni o tom poznato, ne bih se usudio to ustvrditi. To jest, ne bih se usudio reći da je isprva bilo u vezi. No bit će da sada jest, ili će biti, ili postoji velika opasnost da bude.
Vidio sam da zbog podaničke vjernosti prema Little Britainu oklijeva da kaže sve što zna, a ja sam sa zahvalnošću razumio kako se već time, što je rekao, iznevjerio svojim načelima, te nisam smio dalje navaljivati. No poslije kratkog razmišljanja kraj ognjišta rekoh mu da bih mu rado postavio pitanje, a on će mi po svojoj uviđavnosti odgovoriti ili uskratiti odgovor, jer sam uvjeren da će pritom ispravno postupiti. Prekinuo je
doručak i prekrstivši ruke cupkao rukave košulje (sjediti bez kaputa bio je za njega pojam domaće udobnosti), te klimne glavom u znak da postavim pitanje.
Čuli ste za nekog zločinca po imenu Compeyson? Odgovori, ponovno klimnuvši glavom.
Je li živ? — Još mi jednom klimnu glavom.
Je li u Londonu? — Opet klimne glavom, grčevito stežući otvor usne poštanske škrabice, klimne po posljednji put i opet se lati doručka.
Kako je ispitivanje sada završeno — reče Wemmick, naglašujući riječi da bih se znao prema tome ravnati — kazat ću vam što sam učinio kad sam čuo što mi je došlo do ušiju. Pošao sam do Garden Courta da vas ondje nađem, a kako vas nisam našao, otišao sam do Clarrikerove poslovnice da ondje nađem gospodina Herberta.
I našli ste ga? — upitam sa strepnjom.
I našao sam ga. Izbjegavajući spomenuti ma čije ime ili ispričati bilo kakve pojedinosti, stavio sam mu do znanja da će biti najbolje opazi li ma koga u blizini vašeg stana ili neposredno u susjedstvu — bio to Tom, Jack ili Richard, da ukloni toga Toma, Jacka ili Richarda.
I našao se u čudu što da radi?
I našao se u čudu što da radi, i to tim više što sam mu rekao svoje mišljenje da bi bilo opasno kad bi se zasad pokušalo ukloniti Toma, Jacka ili Richarda nekamo suviše daleko. Gospodine Pipe, reći ću vam nešto. U tim prilikama nema zgodnijeg mjesta od velikog grada, kad ste već u njemu. Ne napuštajte suviše rano svoje skrovište. Pritajite se. Sačekajte dok se stvari slegnu prije no što pokušate bježati, pa makar i u inozemstvo.
Zahvalio sam mu na dobrom savjetu i upitao ga što je Herbert učinio. Wemmick nastavi: — Pošto je Herbert pola sata bio sav zbunjen,
izradio je neki plan. U povjerenju mi je rekao da se udvara mladoj dami,
koja ima — kako je zacijelo i vama poznato — bolesnog tatu, prikovanog uz postelju. Taj je tata nekoć bio brodski opskrbnik, pa mu staviše postelju do izbočena prozora, odakle može vidjeti kako brodovi plove uz rijeku i niz rijeku. Po svoj prilici poznajete mladu damu?
Odgovorih: — Ne poznajem je osobno.
Zapravo je zazirala od mene, jer sam rasipnik i da samo loše utječem na
Herberta. A kada joj je Herbert prvi put predložio da je sa mnom upozna, primila je tako hladno taj prijedlog da mi je Herbert morao priznati pravo stanje stvari i kako će trebati još malo pričekati dok me bude mogao s njom upoznati. Kada sam se krišom stao brinuti za Herbertove poslove, mogao sam to lako i s filozofskim mirom podnositi; a on i njegova vjerenica nisu dakako pokazivali naročitu želju da kod njihovih sastanaka bude nazočan i treći. Premda sam bio uvjeren da sam porastao u Clarinim očima, i premda smo mlada dama i ja već odavno redovito preko Herberta izmjenjivali poruke i pozdrave, ipak je još nikad nisam vidio. Nisam, međutim, htio Wemmicku dosađivati takvim pojedinostima.
Kako se kuća s izbočenim prozorom — doda Wemmick — nalazi uz rijeku, tamo kod Poola{71}, između Limehousea{72} i Greenwicha, a čini se da njome upravlja neka vrlo čestita udovica i u njoj iznajmljuje namješten stan u prvom katu, upitao me je gospodin Herbert smatram li to prikladnim privremenim boravištem za toga Toma, Jacka ili Richarda. E pa, meni se to učinilo vrlo prikladnim, i to iz tri razloga, koje ću vam odmah reći. Prvo. Daleko je od svih mjesta kamo vi dolazite, i prilično udaljeno od uobičajene vreve na ulicama i uličicama. Drugo. Da i ne odlazite onamo, Herbert će vas uvijek moći obavijestiti da Tomu, Jacku ili Richardu ne prijeti nikakva opasnost. Treće. Poslije izvjesnog vremena, i kad se ukaže najzgodnija prilika, a vi biste željeli Toma, Jacka ili Richarda nezamjetno ukrcati na neki strani brod, evo ga spremna baš na pravom mjestu.
Uvelike ohrabren tim razumnim razlozima, po stotinu puta zahvalih Wemmicku i zamolih ga da produži.
No, dakle, gospodine moj! Gospodin Herbert se energično prihvatio posla, te je sinoć do devet sati već bio smjestio toga Toma, Jacka ili Richarda — svejedno koga, ni vama, ni meni nije do toga stalo da znamo
i to na sveopće zadovoljstvo. Ljudima, kod kojih je prije stanovao, bilo je rečeno da je pozvan u Dover, i zaista je krenuo doverskom cestom, a poslije udario drugim smjerom. A pri svemu tome još je i ta velika prednost da je sve to učinjeno bez vas i u vrijeme kada je svaki, tko se možda zanima za vaše kretanje, morao znati da ste mnogo milja daleko i zabavljeni drugim poslom. To otklanja sumnju i čini zbrku; pa sam s istog razloga preporučio čak i to da vi u slučaju da biste se sinoć vratili, ne pođete kući. To pravi još veću zbrku, a vama je potrebna što veća zbrka.
Wemmick je završio s doručkom, pa pogleda na sat i stane oblačiti
kaput.
A sad, gospodine Pipe — zaključi s rukama još uvučenim u rukave kaputa — učinio sam vjerojatno najviše što sam mogao; no ako mogu još više učiniti — s walworthskog gledišta i kao privatno lice i neslužbena osoba — bit će mi drago. Evo adrese. Nema nikakve opasnosti da prije nego pođete kući večeras sami onamo odete da se uvjerite kako je s Tomom, Jackom ili Richardom sve u najboljem redu. I to je jedan od razloga zbog kojih sinoć niste smjeli otići kući. Ali kad jednom budete kod kuće, ne vraćajte se više ovamo, iako ste mi uvijek dobrodošli, gospodine Pipe — uto je već bio provukao ruke kroz rukave, i ja sam se s njime rukovao — naposljetku, dopustite da vam najtoplije preporučim važnu stvar. — Položi mi ruke na ramena i svečanim šapatom izusti: — Iskoristite večeras priliku da dođete u posjed njegove pokretne imovine. Ne znate što mu se može dogoditi. Nipošto ne dopustite da njegova pokretna imovina propadne.
U sto muka da objasnim Wemmicku kako ja rasuđujem o tome, na kraju sam propustio to učiniti.
Vrijeme je — reče Wemmick — i moram ići. Ako nemate prečeg posla, preporučio bih vam da ovdje ostanete sve do sumraka. Izgledate vrlo umorno, pa biste se zaista dobro okrijepili kad biste dan proveli sa Starim u potpunom miru. A dobili biste i komadić, sjećate se, svinjčeta?
Dakako — potvrdih.
Dobili biste, dakle, i komadić toga. I kobasica, što ste je ispržili, bila je od njega, a čitavo je svinjče bilo u svakom pogledu odlično. Okusite komadić, pa makar samo zato što ste stari znanac. — Zbogom, Stari! — veselo se oprosti s ocem.
Dobro, Johne, dobro sinko! — guknu starac iz sobe.
Naskoro se kraj Wemmickova ognjišta zanesoh u san. Stari i ja zabavljali smo jedan drugoga gotovo čitav dan time što smo pred kaminom drijemali. Za ručak smo imali svinjski bubrežnjak s povrćem iz Wemmickova vrta. Ljubazno sam Starome klimao glavom kad god to ne bih propustio učiniti zbog toga što sam drijemao. Kad se sasvim zamračilo, ostavih Staroga da čarka po vatri spremajući prženicu. Po broju sam čajnih šalica i po pogledima, što ih je upravljao na ona dvoja vratašca u zidu, zaključio da očekuje gospođicu Skiffins.

46 Poglavlje
Odbilo je osam sati prije no što sam došao duž obale u kraj, prožet sasvim ugodnim mirisom iverja i strugotina, gdje su radili brodograditelji i tesari što su izrađivali jarbole, vesla i grede. Sav taj dio obale uz gornji i donji Pool, niže Londonskog mosta, bio mi je nepoznat, pa kad sam krenuo niz riječnu obalu, uvjerio sam se da mjesto koje tražim nije ondje gdje sam mislio i da ga nije baš nimalo lako naći. Zvalo se Mili Pond Bank{73} kod Chink's Basin; a jedini mi je putokaz bila užara Old Green Copper RopeWalk{74}.
Ne mari koliko sam puta zalutao među nasukanim brodovima, što su ležali na popravku po dokovima, koliko je tu bilo brodskih olupina, koje su rastavljali na komade, koliko gliba i mulja i ostalih nanosa plime, koliko gradilišta za gradnju novih brodova i rastavljanje starih, pa zahrđalih sidara, zarinutih u zemlju poslije mnogih godina službe, koliko brežuljaka i čitavih brda nagomilanih bačava grade, koliko užara, a ni jedna od njih Old Green Copper. Pošto sam mnogo puta promašio cilj, zaostajući ili idući predaleko, iznenada sam iza jednog ugla nabasao na Mili Pond Bank. To je mjesto bilo prilično svježeg izgleda s obzirom na okolnosti, jer se vjetar, pušući s rijeke, mogao tamo uskovitlati. Tu su se izdizala dva-tri stabla i stršili ostaci urušene vjetrenjače; tu je bila užara Old Green Copper RopeWalk, čije sam izdužene i stiješnjene obrise nazirao u mjesečini, zajedno s nizom drvenih naprava za sukanje užadi, zabijenih u zemlju, koje su bile nalik na prastare grablje za sjenokošu što su prestarjele i izgubile svoje zupce.
Odabravši između ono malo čudnovatih kuća na Mili Pond Banku jednu s drvenim pročeljem i tri reda izbočenih zaokruženih prozora (drugo su izbočeni četverouglasti prozori), pogledao sam na ploču na vratima i pročitao: »Gda Whimple«. Budući da sam to ime tražio, pokucao sam, a nato se javi neka postarija, prijazna i gojazna žena. No smjesta ju je zamijenio Herbert, koji me je bez riječi uveo u gostinjsku sobu i zatvorio vrata. Bilo mi je nekako čudno pri duši kada sam ugledao meni tako dobro znano lice, koje kao da je tu sasvim kod kuće u toj za mene sasvim tuđoj sobi u neznanom kraju. U čudu sam ga promatrao baš kao i onaj trougaoni ormar u kutu sa staklenim i porculanskim posuđem, morske školjke na kaminskoj polici i bojadisane bakroreze po zidovima, što su prikazivali
smrt kapetana Cooka{75}, porinuće broda u more, i Njegovo Veličanstvo Kralja Georgea Trećega na terasi u Windsoru, s vlasuljom kao u paradnog kočijaša, u kožnatim hlačama do koljena i posuvraćenim čizmama.
Sve je dobro, Handel — započe Herbert — on je sasvim zadovoljan, samo te već nestrpljivo očekuje. Moja je zaručnica kod svojega oca, pa ako želiš pričekati dok siđe, upoznat ću te s njome, i onda ćemo zajedno gore. To je njezin otac.
Začuo sam neko prijeteće gunđanje nad glavom, a bit će da se na mom licu opažalo čuđenje.
Bojim se da je nepopravljivi stari obješenjak — objasni Herbert smješkajući se — ali ga još nikad nisam vidio. Zar ne osjećaš zadah ruma? Uvijek pije rum.
Rum? — zapitah.
Da — odvrati Herbert — pa ćeš razumjeti kako to ublažava njegovu kostobolju. Usto tvrdoglavo čuva sve namirnice gore u svojoj sobi, pa ih sam dijeli kad kome što ustreba. Drži ih na policama povrh glave, i bogme ništa ne da je dok ne odmjeri. Mora da mu je soba nalik na dućan brodskog opskrbnika.
Dok je govorio, gunđanje se pretvorilo u otegnuto rikanje, a zatim opet utihnulo.
Pa drukčije i ne može biti — produži Herbert, objašnjavajući tu galamu — kad čovjek pošto— poto želi da sam nareže svaku krišku sira. S kostoboljom u desnoj ruci, s bolima u čitavu tijelu od uloga, neka ne misli da će lako razrezati masni gloučesterski sir, a da se pritom ne ozlijedi. Čini se da se prilično teško ozlijedio, jer je još jedanput bijesno zaurlao.
Prava je blagodat za gospođu Whimple da je dobila Provisa za stanara u gornjem katu — doda Herbert — jer je razumljivo da većina ljudi ne bi trpjela takvu galamu. Čudno mjesto, zar ne, Handel?
I zaista je mjesto bilo čudno, ali neobično uredno i čisto.
Gospođa je Whimple — nato će Herbert kada sam mu to potvrdio
domaćica kojoj nema para, i zaista ne znam što bi moja Clara bez njezine majčinske pomoći. Clara nema majke, Handel, i nikoga svoga na čitavom svijetu osim tog staroga Gunđala.
Pa valjda se ne zove tako, Herberte?
Ne zove se — brzo će Herbert — tako ga samo ja zovem. Njegovo je ime gospodin Barley. Ali kakve li sreće za sina mog oca i moje majke što voli djevojku koja nema nikakve rodbine i koja nikad neće ni sebe ni druge kinjiti zbog svoje porodice!
Herbert mi je već i prije često govorio, a sada me na to podsjetio, da se s gospođicom Barley upoznao u vrijeme kad je dovršavala naobrazbu u nekom hammersmithskom zavodu, a kad su je pozvali kući da njeguje bolesnog oca, i on i ona povjeriše svoje osjećaje gospođi Whimple, koja im je bila kao majka i otad podupirala njihovu ljubav i njome ravnala isto tako dobronamjerno kao i diskretno. Sporazumješe se da starom Barleyju ne mogu povjeriti takve nježne osjećaje, jer je bio savršeno nesposoban razmotriti ma koje pitanje većeg psihološkog značenja, osim kostobolje, ruma i skladišta brodskog opskrbnika.
Dok smo tako prigušenim glasom razgovarali, a tavanska greda je stalno podrhtavala od režanja starog Barleyja, vrata se otvoriše i u sobu stupi vrlo lijepa, vitka, crnooka djevojka od nekih dvadeset godina s košaricom u ruci; Herbert joj nježno uzme košaricu iz ruke i pocrvenjevši predstavi mi je kao Claru. Bila je zaista neobično dražesna djevojka, te ste lako mogli zamisliti da gledate zarobljenu vilu, koju je okrutni ljudožder, stari Barley, prisilio da mu služi.
Pošto smo malo porazgovorili, upozori me Herbert, pokazujući na košaricu sa sažalnim i nježnim smiješkom: — To je večera sirotice Clare, što joj svaku večer dijeli. To je njezin obrok kruha i sira, a to njezin rum
što ga ja ispijam. To je sutrašnji doručak gospodina Barleya, što je odredio da mu ga sutra skuha. Dva rebarca ovčetine, tri krumpira, nekoliko zrnca graška, malo brašna, dvije unce maslaca i sav taj crni papar. Sve se to pirja i još sasvim vruće jede, i bome mi se čini da je to odličan lijek protiv kostobolje!
Bilo je nešto neobično i simpatično u Clarinu držanju kad je pogledavala u te zalihe, u svaki komadić koji bi Herbert spomenuo; nešto umilno i ljupko u njezinoj povjerljivoj i stidljivoj nedužnosti kad ju je Herbert zagrlio nešto tako milo i blago u njezinome biću, kojemu je trebalo zaštite od staroga gunđala Barleyja u potkrovlju na tom nasipu vodeničnog jaza kod Chink's Basina i užare Old Green Copper, da ne bih ni za sav novac u novčaniku, što ga još nikad nisam ni otvorio, pristao da se veza između nje i Herberta raskine.
Promatrao sam je sa zadovoljstvom i divljenjem, kadno se ono rezanje ponovno pretvori u urlik, a odozgo dopre strahovito luparanje, kao da neki div svojom drvenom nogom pokušava probušiti strop i svaliti se na nas. Nato Clara reče Herbertu: — Dragi, tata me traži! — te trkom odjuri.
Evo ti nesavjesna morskog psa— reče Herbert. — Što misliš, Handel, što sad hoće?
Ne znam — odgovorih. — Možda nešto popiti?
Pogodio si! — usklikne Herbert, kao da sam odgonetnuo pitanje od izvanredne važnosti.
Na stolu mu stoji badnjić s već namiješanim grogom. Čekaj malo, pa ćeš čuti kako ga Clara pridiže u postelji da malo gucne. — Evo sad! —još jedan urlik, koji je završio otegnutom trešnjom. — A sad — objavi Herbert, pošto nasta tajac — sad pije. Evo — opet će Herbert, dok se rezanje ponovno odbijalo o tavansku gredu — sad je ponovno polegao na leđa!
Clara se uskoro zatim vrati i Herbert me otprati gore do našeg štićenika. Prolazeći mimo vrata gospodina Barleyja, čusmo iz sobe promuklo gunđanje, koje se dizalo i padalo poput vjetra. Naprezao se da otpjeva sljedeću popijevku, u koju sam stavio riječi »Gospode« i
»blagoslovi« umjesto onih njegovih posve protivnog značenja.
Oj, brode, ooooj! Blagoslovljene vam oči, evo starog Bili Barleyja, blagoslovljene vam oči! Evo starog Bili Barleyja, gdjeno leži poleđice, tako mi Gospoda! Gdjeno leži poleđice poput stare uginule svoje{76}, po moru što pluta, gdjeno leži tvoj stari Bili Barley, blagoslovljene vam oči! Ooooj! O Gospode!
Kako mi Herbert reče, nevidljivi se Barley zabavljao sam sa sobom i danju i noću tražeći tako utjehe, a za vidjela bi često zurio kroz teleskop pričvršćen za njegovu postelju da uzmogne pogledom lutati po čitavoj luci.
U dvjema malim zračnim sobama punim svježine na najgornjem katu kuće, gdje se gospodin Barley slabije čuo nego dolje, zatekoh Provisa, koji se ondje bio udobno smjestio. Nije bio nimalo iznenađen i kao da nije osjećao ništa što bi bilo vrijedno spomena. Učini mi se da se nekako smekšao — ne bih ni sam znao reći kako, a ni poslije, kad god sam pokušao, nisam sebi mogao protumačiti zašto je takav bio, tek — bio je smiren.
Kako sam se čitav dan odmarao, imao sam prilike razmišljati te sam
čvrsto odlučio da mu ništa ne spomenem o Compeysonu. Jer po tome što mi je bilo poznato, mogla bi ga mržnja prema Compeysonu inače natjerati da ga pronađe i tako sam sebe upropasti. Kad smo Herbert i ja zajedno s njime sjeli kraj ognjišta, upitao sam ga stoga, prije svega ostalog, uzdali se u Wemmickovo mišljenje i u vrelo njegovih informacija.
O da, dragi moj mali! — odgovori, ozbiljno klimnuvši glavom. — Jaggers zna sve.
No dakle, govorio sam s Wemmickom — rekoh — i došao sam vam reći kakve mi je mjere opreza preporučio i što mi je savjetovao.
To sam doslovce i učinio, prešutjevši samo to što sam čas prije spomenuo. Ispričao sam mu da je Wemmick u newgateskim uzama saznao (ne bih mogao reći da li od službenika ili od zatvorenika) da je na Provisa pala neka sumnja i da se oko moga stana vrzu uhode. Wemmick zato savjetuje da se neko vrijeme pritaji, a ja da se držim podalje od njega. Rekoh mu što je Wemmick kazao o njegovu prebacivanju u inozemstvo i dometnuh da ću kada za to bude vrijeme, naravno s njim poći, ili odmah za njim, već prema tome što će Wemmick smatrati najsigurnijim. Što će poslije toga biti, u to pitanje nisam dirao, a i meni je samom bilo zaista nejasno i nisam još bio s time načisto, pogotovu sada kad sam ga vidio smirena, a u očitoj opasnosti, kojoj se zbog mene bio izvrgao. Rekoh mu neka sam prosudi ne bi li naprosto bilo smiješno ili od toga još i gore kad bih u tim neizvjesnim i teškim prilikama promijenio svoj način života i sada više trošio negoli prije?
On to nije mogao poreći i zaista je u svemu bio vrlo razborit. Priznao je da je njegov povratak bio pustolovan pothvat, a to je oduvijek i sam znao. Zato neće ništa poduzeti što bi taj pothvat mogao učiniti očajničkim podvigom, a za svoju osobnu sigurnost nimalo se ne boji kad ima tako pouzdane pomagače.
Herbert se bio zagledao u vatru i razmišljao, pa sada izjavi da se, čuvši Wemmickove savjete, nečem dosjetio, o čemu bi bilo vrijedno povesti računa. — Obojica smo dobri veslači, Handel, te bismo ga u pravi čas mogli odveslati niz rijeku. Ne bismo onda trebali najmiti ni čamac, ni veslače i bar donekle izbjegli tome da pobudimo sumnju. A potrebno je da se čuvamo svake takve mogućnosti. Ne mari kakvo je godišnje doba! Zar ne misliš da bi bilo pametno kad bi već sada držao čamac kod Templegata i mi stali veslati uz rijeku i niz rijeku? Budemo li redovito veslali, tko će
onda naslutiti naše namjere? Ako to učinimo dvadeset ili pedeset puta, tko će onda na nas posumnjati kad to učinimo po dvadeset i prvi ili pedeset i prvi put?
Svidio mi se plan, a Provis je njime bio upravo oduševljen. Odlučismo da ga izvedemo, i da nas Provis nikad ne smije prepoznati kad zaplovimo ispod Londonskog mosta i proveslamo čamcem kraj nasipa Mili Pond Bank. Usto se sporazumjesmo da će svaki putkad nas ugleda, a kod njega bude sve u redu, sasvim spustiti zavjesu na prozoru što je okrenut prema istoku. Pošto smo dovršili savjetovanje i o svemu se dogovorili, ustao sam da pođem, upozorivši Herberta da će biti bolje ako ne krenemo zajedno kući, pa ću ja stoga otići pola sata prije njega. — Nije mi drago što vas tu ostavljam — rekoh Provisu — iako nimalo ne sumnjam da ste ovdje sigurniji nego u mojoj blizini. Zbogom!
Dragi moj mali — odvrati, stežući mi ruke — ne znam kad ćemo se opet vidjeti i ne volim čuti zbogom. Reci laku noć!
Laku noć! Herbert će održavati redovitu vezu između vas i mene, i budite uvjereni da ću biti spreman u pravi čas. Laku noć! Laku noć!
Zaključismo da je najbolje ako ostane u svojim sobama i ostavismo ga pred njegovim vratima na hodniku stubišta. Držao je svijeću nad ogradom stepenica da bi nam osvijetlio put. Osvrnuvši se na njega, sjetio sam se prve noći po njegovu povratku kad se moja sreća okrenula, a ja ni slutio nisam da bi mi ikad pri rastanku s njime moglo biti tako teško oko srca kao što mi je sada bilo.
Stari je Barley režao i mrsio kletve kad smo ponovno prolazili pokraj njegovih vrata, i kao da nije prestajao, niti mislio prestati. Kad smo stigli do dna stepenica, upitah Herberta je li unajmio stan na ime Provis. Odgovori mi da to nipošto nije učinio, i stanar se zove gospodin Campbell. Također mi je objasnio da je sve što se o Campbellu zna samo to da je upućen njemu (Herbertu), a da mu je naročito mnogo do toga stalo da se što bolje za Campbella pobrinu i da živi što povučenije. Zato kad smo ušli u gostinjsku sobu, gdje su gospođa Whimple i Clara sjedile za svojim poslom, nisam ništa spomenuo o tome da je i meni mnogo stalo do gospodina Campbella, nego sam to prešutio.
Kada sam se oprostio s lijepom, milom, crnookom djevojkom i sa ženom, koja je svojom majčinskom ljubavlju bdjela nad ovim vjernim ljubavnim parom, osjetih kako se Old Green Copper RopeWalk nekako
sav izmijenio. Makar stari Barley bio star kao Adam i kleo kao čitava četa vojničina, ipak je tu bilo toliko svježe mladosti, povjerenja i nade da je čitav Chink's Basin bio preplavljen tim osjećajima. A onda se sjetih Estelle i našega rastanka i pođoh sav sjetan kući.
Kao uvijek dotad, u Templeu je bilo sve spokojno i tiho. Prozori su soba na onoj strani, gdje je još donedavno stanovao Provis, bili mračni i tihi, a Garden Courtom nije prolazio nitko živ. Prošao sam dvaput-triput pokraj česme prije no što sam se popeo stepenicama, koje vode do mojega stana, i bio sasvim sam. To je isto rekao i Herbert kad je, vrativši se kući, prišao mojoj postelji — jer sam odmah legao na počinak, svladan umorom i malodušnošću. Otvorivši zatim prozor, pogleda van u mjesečinu te mi potvrdi da na pločniku vlada svečana tišina kao u bilo kojoj crkvi u to doba noći.
Sutradan se pobrinuh da nabavim čamac. To sam ubrzo učinio, i čamac dopremiše do templeskog pristana tako da sam za minutu-dvije mogao doći do njega, zatim sam stao odlaziti na rijeku zbog treninga i vježbe: ponekad sam, a ponekad s Herbertom. Često sam polazio na rijeku po lošem vremenu, kiši i susnježici, no pošto sam se nekoliko puta provezao čamcem, nitko više nije na me obraćao osobitu pažnju. Isprva sam se držao Blackfriarskog mosta, ali kako se vrijeme plime i oseke mijenjalo, više sam se držao Londonskog mosta. U ono se doba zvao Stari londonski most, i to je mjesto u izvjesno vrijeme plime i oseke bilo na zlu glasu kao opasno zbog struja i plićaka. No ja sam u pravi čas dobro umio »sunuti« ispod mosta i zatim zaveslati između brodova u Poolu, niz vodu sve do Eritha{77}. Kad sam se prvi put provezao kraj Mili Pond Banka, Herbert i ja smo veslali svaki sa dva vesla i oba smo puta na polasku i povratku vidjeli da se zavjesa na prozoru s istočne strane spušta. Herbert bi gotovo svake nedjelje najmanje triput onamo dolazio, a da nikad nije ni spomena bilo o kakvoj opasnosti. No ipak sam znao da ima razloga za uznemirenost i nisam se mogao otresti osjećaja da sam pod paskom. A ako te jedanput taj osjećaj obuzme, neprestano će te progoniti. Ne bih znao reći koliko sam posve nedužnih prolaznika osumnjičio da me slijede i uhode.
Ukratko, bez prestanka sam strahovao zbog onog nepromišljenog čovjeka koji se skrivao. Herbert mi je kat-kad znao reći kako uživa kad uvečer stoji kraj jednog od naših prozora, a plima tjera valove niz rijeku, pa pritom zamišlja kako sva ta voda juri prema Clari. Ja sam, međutim, sa zebnjom u srcu pomišljao da rijeka teče prema Magwitchu, i kako bi svaka
crna mrlja na njezinoj površini mogla biti progonitelj, koji hitro, pritajeno i sigurno plovi prema njemu da ga uhvati.

47 Poglavlje
Nekoliko je nedjelja prošlo a da se ništa nije izmijenilo. Čekali smo na Wemmicka, a od njega ni traga ni glasa. Da ga nisam poznavao izvan Little Britaina i da nisam uživao povlasticu da sam u prijateljskim odnosima s onima u Tvrdi, možda bih sada posumnjao u njega; no poznavajući ga dobro, ni načas nisam na to pomislio.
Moje su materijalne prilike postale beznadne i više nego jedan vjerovnik navalio je na mene da mu platim dug. I sam osjećah nestašicu novca (mislim gotovog novca u džepu) što bih rješavao tako da sam poneki nakit, do kojeg mi nije bilo baš osobito stalo, pretvarao u novac. No bilo mi je posve jasno da bi bila nesavjesna prevara kad bih u tim neizvjesnim okolnostima i s tim nesigurnim izgledima u budućnost još i dalje uzimao novac od svog dobročinitelja. Stoga sam mu po Herbertu poslao novčanik, u koji nisam ni zavirio, da ga kod sebe spremi, a pritom osjećao zadovoljstvo — iskreno ili hinjeno, ni sam pravo ne znam — što nisam više nijedanput iskoristio njegovu darežljivost otkako mi je povjerio tko je.
Kako je vrijeme odmicalo, ja sam sve teže patio od sumnje da se Estella udala. Bojeći se izvjesnosti, iako sam bio uvjeren da je to istina, nisam uzimao novine u ruke i zamolio Herberta (kojemu sam priznao pod kakvim se okolnostima odigrao naš posljednji sastanak) da je nikad preda mnom ne spominje. Ni sam ne znam zašto sam tako čuvao tu posljednju bijednu krpicu rastrgana i u vjetar bačena plašta nade! A zašto si i ti, koji čitaš ove retke, učinio sličnu nedosljednost lani, prošlog mjeseca, ili minulog tjedna?
Jadan je bio život što sam ga proživljavao, a velika tjeskoba, koja je nad svima vladala, izdižući se iznad svih ostalih kao visoka planina što sve ostale oko sebe nadvisuje, nikad nije iščezla ispred mojih očiju. Pa ipak nije bilo novih razloga za strahovanje. Ma skočio ja iz postelje, još sav obuzet stravičnim osjećajem da su ga uhvatili, ili prisluškivao kada se Herbert u gluho doba vraćao, nisu li njegovi koračaj i brži nego inače, pa ga nose kao na krilima zlogukih vijesti — ipak je sve išlo svojim tokom i još jače djelovalo na mene. Osuđen na mirovanje i stalno strahovanje i strepljenje u neizvjesnosti, veslao sam tamo-amo u svome čamcu i čekao, čekao kako sam najbolje znao.
Plima je gdjekad bila takva da se nisam uz vodu mogao vratiti kući i probiti kroz virove što su bijesno kipjeli oko nadsvodenih stupova i potpornjaka Londonskog mosta. Tada bih ostavio čamac u pristanu blizu Carinarnice, s nalogom da mi ga poslije dopreme do templeskog gata. Nisam to nerado činio, jer su se tako ljudi u tom obalnom okolišu privikavali na mene i na moj čamac. Ta je nevažna činjenica bila povod dvaju susreta koje vam moram sada ispričati. Jednog sam se popodneva koncem veljače u sumrak iskrcao u tom pristanu. Odveslao sam sve do Greenwicha u vrijeme oseke, a vraćao se s plimom. Dan je bio sunčan i pun vedrine, no poslije zalaska sunca pala je magla, te sam bio primoran da pri povratku s najvećom pažljivošću pronalazim put između brodova. I pri odlasku i pri povratku vidio sam u njegovu prozoru signal »Sve u redu«.
Kako je uvečer bilo ružno vrijeme, a ja prozebao, odlučio sam se odmah okrijepiti večerom; a kako bi me, da sam pošao kući u Temple, čekali samo dugi časovi potištenosti i samoće, nakanio sam poslije večere poći u kazalište. Teatar se, u kojem je gospodin Wopsle postigao onaj sumnjiv uspjeh, nalazio negdje blizu obale (sada ga više nema), i odlučio sam poći tamo. Bilo mi je jasno da gospodinu Wopsleu nije uspjelo preporoditi Dramu, već naprotiv, prije bi se moglo reći da je pripomogao njezinu propadanju. Za njega se iz kazališnih plakata znalo da je bio vjerni Crnac, a u vezi s djevojčicom plemenita roda i nekim majmunom. A Herbert ga je vidio u ulozi nekog pljačkaškog Tatarina, crvena lica poput opeke, sa smiješnim navikama i golemim šeširom, posutim zvončićima.
Večerao sam u jednoj od »geografskih« pečenjarnica, kako smo ih Herbert i ja običavali nazivati, gdje su u razmaku od pola lakta bile po stolnjacima naslikane zemljopisne karte od tragova pivskih vrčeva, a na svakom nožu utisnute zemljopisne oznake od ostataka umaka i soka od pečenke. Teško ćete se i dan danas na čitavom teritoriju Lorda Mavora{78} namjeriti na pečenjarnicu koja ne bi bila »geografska«. Tako sam proveo vrijeme drijemajući nad mrvicama kruha, zurio u plinske svjetiljke i preznojavao se u vrelom zapahu večera. Uskoro se prenuh i pođoh na predstavu.
Tamo sam gledao poštenjačinu božmana{79} u službi ratne mornarice Njegova Veličanstva— bijaše sjajan momak, iako bih volio da mu mjestimice hlače nisu bile pretijesne, a opet drugdje preširoke. Svima je
podređenima nabijao kape preko ušiju, iako je bio veoma plemenit i odvažan, a ni da čuje da bi netko plaćao porez, premda je bio žarki rodoljub. U džepu je imao kesu novaca, nabreklu poput vrećice u kojoj se kuha puding, pa se uz pomoć toga novca u najvećem slavlju oženio mladenkom u bijeloj spavaćici. Cjelokupno se stanovništvo Portsmoutha sleglo na obali (prema posljednjem popisu njih devet na broju), trljalo ruke i s ostalima se rukovalo i pjevalo: »Pijmo ga! Pijmo ga!« Jedan garavi čistilac palube, u kojega je duša bila upravo tako crna kao i glava
»polene«{80} (kako je javno pred svima izjavio božman), nije, međutim, nikako htio pjevati: »Pijmo ga!«, niti ma što drugo raditi što su mu drugi predlagali, pa je nagovorio još dvojicu čistilaca da svima napakoste. A to su tako temeljito proveli (jer su njihove porodice bile znatno politički utjecajne) da je pola večeri prošlo dok se opet sve razmrsilo. To opet treba zahvaliti malenom čestitom kramaru s bijelim šeširom, crnim dokoljenicama i crvenim nosom, koji se bio sakrio u zidni sat s utezima, odande prisluškivao, a onda izišao i odostrag maznuo utegom i oborio svakoga kojega nije mogao uvjeriti onim što je prisluškivajući načuo. To je bio povod za nastup gospodina Wopslea (dosada se još ništa nije o njemu čulo), koji se sada pojavio sa zvijezdom Reda podvezice kao opunomoćenik s najvećim ovlaštenjima, ravno iz Ministarstva mornarice, naredio da se sva trojica čistilaca smjesta odvedu u zatvor i izjavio da je božmanu donio Union Jack{81} kao mali znak priznanja za njegove zasluge. Božmana je pritom prvi put iznevjerilo junačko držanje, najponiznije je otro Union Jackom suze, zatim se raskuražio i pozdravio gospodina Wopslea s »Vaše blagorode«, zamolio za dopuštenje da ga prihvati za ruku. Gospodin Wopsle mu je milostivo i dostojanstveno pružio ruku, a božman ga smjesta povede u mračni zakutak, dok su svi ostali uz gajde zaplesali. Iz tog je zakutka nezadovoljno promatrao publiku i spazio mene.
Drugi je komad bio najnovija božična lakrdija. U prvom me je prizoru upravo bolno dirnulo kad mi se pričinilo da sam otkrio gospodina Wopslea u crvenim vunenim čarapama i neobično pretjerana luciferskog obličja, s čupercima crvenih resa od zavjese umjesto kose, gdje u rudniku kuje gromovne strijele i premire od kukavštine kad mu se gospodardiv (vrlo promukao) vratio kući na večeru. No umalo zatim se pojavio u dostojnijem obličju: dobri je naime Duh mladenačke ljubavi trebao pomoći
protiv roditeljske surovosti neprosvijećena seljaka, koji se protivio izabraniku kćerina srca, te je vreću brašna iz prvog kata svalio na predmet
njezine ljubavi — pa je taj Duh zazvao mudrog Čarobnjaka. Taj se pojavio odozdo od antipoda{82}, prilično nesiguran na nogama, očito poslije prebrza putovanja, a to nije bio nitko drugi nego gospodin Wopsle s velikim šiljastim šeširom na glavi i s knjigom čarolija pod pazuhom. Kako je čitava uloga na zemlju iskrslog čarobnjaka uglavnom bila da ostali govore, pjevaju, ispružene glave jure prema njemu, oko njega plešu i da ga osvjetljuju raznobojnim plamenovima, ostajalo mu je podosta dokonog vremena. Uvelike sam se iznenadio kad sam spazio da ga je utrošio na to što je sav od čuda zapanjen samo netremice zurio u mene.
Gospodin Wopsle je tako neobično upadljivo u mene piljio kao da su mu se u glavi uskomešale misli, koje su ga sasvim smutile da nisam razumio što to znači. Sjedio sam i o tome razmišljao, kad se već odavno u velikoj stražarskoj kući uzdigao nebu pod oblake, i još uvijek nisam znao što to znači. Kad sam sat kasnije izašao iz kazališta i našao ga gdje me čeka pred vratima, još uvijek sam samo na to mislio. — Kako ste? — pozdravih ga rukujući se s njim, a zatim se zajedno zaputismo niz ulicu. — Opazio sam da ste me vidjeli.
Da sam vas vidio, gospodine Pipe! — odvrati. — O da, svakako sam vas vidio. Ali još je netko bio s vama?
Još netko?
Zaista sasvim neobično — čudio se gospodin Wopsle, a pogled mu ponovno bludio u daljinu — pa ipak, mogao bih se zakleti da je bio on.
Sav uzbuđen zaklinjao sam gospodina Wopslea da mi objasni što misli.
Bih li ga prepoznao da vas nije bilo tamo — produži gospodin Wopsle, svejednako zamišljen — ne bih mogao ustvrditi, a ipak mislim da bih ga prepoznao.
I nehotice sam se oko sebe ogledavao, kao što sam bio već navikao kada bih išao kući; jer sam od tih tajanstvenih riječi protrnuo.
O! Sad ne može biti u blizini — uzvikne gospodin Wopsle. — Otišao je prije mene. Vidio sam ga kad je izlazio.
Imao sam dovoljno razloga da budem sumnjičav, pa sam čak posumnjao i na tog jadnog komedijanta. Bojao sam se da mi ne podvali i izmami neko priznanje. Zato sam samo gledao u njega kad smo zajedno dalje išli, ali nisam ni riječi procijedio.
Isprva sam imao ludu misao da je s vama u društvu, gospodine Pipe,
dok nisam opazio da vi i ne slutite kako poput sablasti sjedi iza vas.
Opet sam kao maloprije protrnuo, ali sam odlučio da zasad još ne govorim, jer sam iz njegovih riječi razabrao da bi me mogao na to navesti da njegove riječi dovedem u vezu s Provisom. Bio sam, dakako, savršeno siguran i uvjeren da Provisa nije ondje bilo.
Bit će da ste u čudu zbog mene, gospodine Pipe; zaista vidim da i jeste. Ali i jest veoma čudnovato! Teško da ćete povjerovati što ću vam reći. Teško da bih i sam povjerovao, kad biste vi meni rekli.
Zaista? — upitah.
Zaista ne bih vjerovao. Gospodine Pipe, sjećate li se još Božića u davno prošla vremena kad ste bili još pravo dijete, a ja bio na ručku kod Gargeryja, pa došli neki vojnici na vrata i tražili da im se popravi par lisičina?
Sjećam se vrlo dobro.
A sjećate li se da je zatim došlo do hajke za dvojicom robijaša, i da smo i mi sudjelovali, i da vas je Gargery uprtio na leđa, a ja predvodio, a vi muku mučili da me pratite ukorak?
Sjećam se svega vrlo dobro. — Sjećao sam se bolje no što je mislio
osim ovog posljednjeg.
Sjećate se da smo onu dvojicu našli u jarku, gdje su se žestoko bili pograbili, da je jedan od njih izvukao teških batina i da mu je onaj drugi sve lice iznakazio?
Sve mi je živo pred očima.
I da su vojnici upalili luči, da su onu dvojicu uzeli u sredinu, i da smo pošli s njima da bismo vidjeli kako će se sve završiti, gazeći kroz mračne močvare, dok su im lica bila obasjana plamenom buktinja, toga se naročito sjećam — lica obasjanih plamenom, a oko nas se širila noćna pomrčina?
Da — potvrdih — sjećam se svega toga.
No, dakle, gospodine Pipe, jedan od te dvojice robijaša sjedio je večeras iza vas. Vidio sam ga preko vaših ramena.
»Samo mirno!« pomislih, a onda ga upitah: —A što mislite, kojeg ste od te dvojice vidjeli? Spremno odvrati: — Onoga kojemu je sve lice bilo iznakaženo; kunem vam se da sam ga vidio! Što više na njega mislim, to sam sigurniji da je bio on.
Vrlo čudno! — nato ću ja, pretvarajući se što sam bolje znao kao da me se ništa ne tiče. — Zaista vrlo čudno.
Nemam riječi da iskažem sve veći nemir što me je obuzimao u toku razgovora, ili čudnu i naročitu stravu, od koje sam trnuo pri pomisli da je Compeyson sjedio iza mene »poput sablasti«. Jer ako samo nekoliko trenutaka nisam mislio na nj, otkako je počelo to skrivanje, bilo je baš u onim momentima kad mi je bio najbliže. Pomisliti da sam bio tako nesmotren i neoprezan, uza svu svoju budnu pažnju, bilo je isto kao da sam pred njim zaključao čitav red od stotinu vrata, a onda ga ugledao tik pokraj sebe. A nisam mogao ni u to posumnjati da je tamo bio, jer sam i ja tamo bio, i da je opasnost uvijek blizu i aktivna, makar se pojavila samo u obliku sjenke što kruži oko nas.
Postavljao sam gospodinu Wopsleu neka pitanja kao: Kada je onaj robijaš ušao? To mi nije znao reći; vidio je mene, a preko mojih ramena njega. Prepoznao ga je tek onda, pošto ga je neko vrijeme promatrao, ali ga je već na prvi pogled maglovito doveo u vezu sa mnom i znao da je nekako povezan sa mnom još iz vremena kad sam živio na selu. Kako je bio obučen? Gospodski, ali na njemu nije ništa bilo što bi se isticalo; koliko se sjeća, u crno. Je li i u kolikoj mjeri njegovo lice bilo iznakaženo? Po svoj prilici nije. I ja sam vjerovao da nije bilo iznakaženo, jer iako sam bio zamišljen i nisam osobito promatrao ljude iza mene, mislio sam da bi iole iznakaženo lice ipak privuklo moju pažnju.
Pošto mi je gospodin Wopsle rekao sve čega se sjećao, ili što sam mogao izvući iz njega, i ja ga dolično počastio malom zakuskom poslije svih napora večeri, mi se raziđosmo. Bilo je između dvanaest i jednog sata kad sam stigao do Templea, i sva su vrata bila zatvorena. Nikoga nije bilo u blizini kad sam ulazio i pošao kući.
Herbert je već bio kod kuće, te smo se pokraj vatre vrlo ozbiljno posavjetovali. Ali ništa se nije dalo učiniti, već samo obavijestiti Wemmicka o tome što sam saznao i podsjetiti ga da čekamo na njegov mig. Bojao sam se da bih ga mogao kompromitirati ako bih odveć često odlazio u Tvrdu, pa sam mu sve to poručio pismeno. Napisao sam to prije no što sam legao u postelju, a onda izašao i pismo otposlao poštom, ali ni ovaj put nije bilo nikoga u blizini. Herbert mi je povladio da nismo ništa mogli učiniti, osim da budemo vrlo oprezni. A to smo zaista i bili — mnogo oprezniji nego prije, ako je to moguće. — Što se mene tiče, ni
jedanput se nisam približio Chink's Basinu, osim kad sam čamcem onuda prolazio, a i onda sam pogledavao na Mili Pond Bank, kao što sam i u sve ostalo gledao.

48 Poglavlje
Drugi od dvaju susreta, spomenutih u posljednjem poglavlju, dogodio se otprilike nedjelju dana poslije prvoga. Tom sam prilikom ponovno ostavio čamac u pristanu niže Londonskog mosta. Bilo je sat ranije nego onog prvog popodneva, i kolebajući se gdje da večeram, odlunjao sam u Cheapside i bez cilja šetao, a zacijelo sam bio najnemirniji u čitavoj užurbanosti i vrevi, kadno me netko prestigne i stavi mi svoju tešku ruku na rame. Bila je ruka gospodina Jaggersa, i on je provuče ispod moje.
Budući da idemo istim smjerom, Pipe, mogli bismo zajedno. Kuda ste se uputili?
Mislim da ću u Temple — rekoh.
A ne znate sigurno? — upita gospodin Jaggers.
Pa — veselo odvratih, jer sam bar jedanput bio u povoljnijem položaju pri takvom preslušavanju napreskok — zaista ne znam, nisam još ništa odlučio.
Namjeravate li na večeru? — upita gospodin Jaggers. — To ćete mi, mislim, ipak moći reći?
Mogu vam reći da namjeravam.
A jeste li s kime urekli sastanak?
I to vam mogu reći: slobodan sam.
Onda — predloži gospodin Jaggers — hajde večerajte sa mnom. Već sam se želio ispričati, kadli nadometne: — Doći će Wemmick. —
I tako sam ispriku izmijenio u pristanak — jer ono nekoliko riječi, kojima sam počeo, moglo je biti uvod u jedno kao i u drugo — i mi prodosmo kroz Cheapside te zakrenusmo u Little Britain, dok su po dućanskim izlozima svjetla iskrsavala blistavim sjajem, a upaljači uličnih svjetiljaka jedva nalazili mjesta gdje bi postavili ljestve usred te popodnevne gužve i užurbanosti. Skakali su gore dolje, trčali unutra i van i ubacivali u maglu što se zgušćivala više crvenih očiju od one luči u tornjiću što je bacala bijele oči po sablasnom zidu Hummums konačišta.
U poslovnici u Little Britainu su kao obično pisali pisma, umivali ruke, usekivali svijeće i zaključivali blagajne, što je značilo da je dnevni posao završen. Dok sam dokon stajao kraj kamina gospodina Jaggersa, u odsjaju plamena što je nemirno plamsao, one su dvije posmrtne maske na polici
izgledale kao da sa mnom igraju demonsku igru skrivača; a dvije jeftine, debele uredske svijeće, što su tmurno obasjavale gospodina Jaggersa, dok je u kutu nešto pisao, bile su ukrašene sigama prljava voska, poput mrtvačkog pokrova u spomen bezbrojnim obješenim klijentima.
Odvezli smo se utroje fijakerom u Gerrard Street, i tek što stigosmo, već nas poslužiše večerom. Premda mi nije bilo ni na kraj pameti da natom mjestu samo i jednim migom aludiram na walworthske osjećaje gospodina Wemmicka, ipak ne bih bio imao ništa protiv toga da sam s vremena na vrijeme mogao uloviti pokoji njegov prijazni pogled. No to nije bilo moguće. Pogledao bi u gospodina Jaggersa čim bi ovaj digao pogled sa stola, i bio je prema meni tako suhoparan i hladan kao da su postojali Wemmick blizanci, a ovaj tu bio onaj drugi, meni nepoznati.
Wemmick, jeste li poslali ono pisamce gospođice Havisham gospodinu Pipu? — upita ubrzo gospodin Jaggers, pošto smo počeli večerati.
Ne, gospodine — odvrati Wemmick — baš je trebalo biti otpremljeno poštom, kada ste gospodina Pipa doveli u poslovnicu. Evo ga.
On ga pruži svom šefu umjesto meni.
To pisamce sadrži dva retka, Pipe — objasni gospodin Jaggers, izručivši ga meni — a gospođica Havisham poslala ga je meni, jer nije znala vašu točnu adresu. Ona mi reče da bi se htjela s vama sastati zbog male poslovne stvari koju ste joj spomenuli. Poći ćete k njoj? — Potvrdih:
Da — preletjevši pogledom pisamce, u kojem je stajalo baš ono što je rekao.
Kad kanite poći?
Imam neke neodložne obveze — odvratih, pogledavajući u Wemmicka koji je trpao zalogaje ribe u otvor svoje poštanske škrabice — te ne znam kako ću s vremenom. Mislim da ću odmah krenuti.
Znate — obrati se Wemmick gospodinu Jaggersu — ako će gospodin Pip smjesta na put, onda nije potrebno da napiše odgovor.
Shvativši to kao mig da bi bilo najbolje da bez odlaganja krenem na put, odlučio sam poći sutra, te im tako i rekoh. Wemmick ispije čašu vina i pogleda u gospodina Jaggersa, strogo i zadovoljno u isti mah, ali ne u mene.
I tako je, Pipe, naš prijatelj Pauk zaigrao igru — ubaci gospodin
Jaggers — i dobio čitav ulog!
Mogao sam to samo potvrditi.
Eh! To je bistar momak — svoje vrste — no možda mu neće sve poći od ruke kako želi. Na kraju će pobijediti onaj koji je jači. Ali onaj jači treba tek da se nađe. Bude li se izrodio i počeo je tući...
Pa vi zacijelo, gospodine Jaggers — prekinem ga užarena lica i usplamtjela srca — ne mislite da bi mogao biti takva hulja da to učini?
Nisam to ni tvrdio, Pipe. Uzeo sam to kao mogućnost. Bude li se izrodio i počeo je tući, onda će njegova snaga prevagnuti; no ako to postane pitanje umnih sposobnosti, onda će on izvući tanji kraj. Bilo bi zaludu unaprijed izreći mišljenje o tome kako će se taj momak razviti pod tim prilikama, jer to je kao »glava pismo« između dva moguća rezultata.
Smijem li vas upitati koja su to dva rezultata?
Momak kakav je naš prijatelj Pauk — odgovori gospodin Jaggers — ili drugog bije, ili pred drugim gmiže. On može gmižući režati, ili gmizati a da pritom ne reži; no svakako ili bije, ili gmiže. Pitajte Wemmicka što on o tome misli.
Ili bije, ili gmiže — reče Wemmick i ne osvrćući se na mene.
Dakle, pijmo u zdravlje gospođe Bentley Drummle — reče gospodin Jaggers uzimajući vrč odabrana vina sa svog pokretnog stola za serviranje i puneći naše i svoju čašu — i daj Bože da se pitanje nadmoći u tom braku riješi na zadovoljstvo gospođe! Jer na zadovoljstvo i gospođe i gospodina nikad se neće riješiti. De, de, Molly, Molly, ala si ti danas spora, Molly! Bila je tik uz njega kada ju je prekorio, i upravo stavila jelo na stol; maknuvši ruke sa zdjele, nervozno ustukne korak dva mucajući neku ispriku. A izvjesne kretnje njezinih prstiju privukoše moju pažnju.
No, što je? — upita gospodin Jaggers.
Ništa. Samo me je ono o čemu smo govorili — priznah — bolno dirnulo.
Njezini su se prsti micali, kao da je nešto plela. Stajala je i gledala u svoga gospodara, kao u dvoumici smije li otići, ili joj je imao još nešto kazati, te bi je mogao pozvati natrag ako sada ode. Pogled joj je bio vrlo pažljiv. Nema sumnje da sam nedavno jednom vrlo značajnom zgodom vidio baš takve oči i ruke.
On je otpusti, i ona šmugne iz sobe. No njezin je lik ostao pred mojim
očima kao da se još uvijek nalazi u sobi. Gledao sam u te ruke, gledao u te oči, gledao u te valovite kose, uspoređujući ih s onim drugim rukama, drugim očima, drugim kosama koje sam poznavao, i mislio kako bi one mogle izgledati poslije dvadeset godina burnoga života u braku sa surovim mužem. Opet sam pogledao u ruke i oči gazdaričine, sjećajući se neobjašnjivog osjećaja koje me je obuzelo kada sam šetao — ali ne sam
po onom u korov zaraslom vrtu i napuštenoj pivovari. Sjećao sam se da me je obuzeo isti osjećaj kad sam promatrao lice koje je gledalo u mene, i ruku koja mi je domahivala iz prozora poštanske kočije; i kako sam sve to jednim mahom i munjevito ponovno oćutio kad sam se vozio u kočiji — ali ne sam — kroz mračnu ulicu, te nas je iznenada obasjala jarka svjetlost. Sjećao sam se kako mi je jedna karika u misaonoj vezi uspomena pomogla da u kazalištu identificiram onog čovjeka, i kako je takva jedna karika, koje prije nije bilo, sada bila umetnuta kad sam nasumce i trenutačno s Estellina imena prešao na prste s pletivom i one pažljive oči. I s potpunom sigurnošću osjetih da je ta žena Estellina majka.
Gospodin Jaggers me je vidio s Estellom, pa nije vjerojatno da nije shvatio osjećaje koje nisam mislio kriti. Klimnuo je glavom kad sam rekao kako me je to o čemu smo razgovarali bolno dirnulo, potapšao po leđima, ponovno svima natočio vina i opet se prihvatio jela.
Još se samo dva puta gazdarica pojavila, zadržavši se u sobi vrlo kratko vrijeme, i gospodin Jaggers je s njom bio vrlo strog. Ali njezine su ruke bile Estelline ruke, njezine oči Estelline oči, i da se još sto puta pojavila, nisam mogao biti ni više, ni manje siguran da je moje uvjerenje zasnovano na istini.
Večer je bila dosadna, jer kad god bi Wemmicku natočili čašu, on bi je ispijao kao da vrši neki obvezatni posao — baš kao što bi primao, kad je tome bilo vrijeme, i svoju plaću.
Gledajući netremice u svoga šefa, sjedio je stalno spreman za preslušavanje napreskok. Što se tiče količine vina, njegova je poštanska škrabica gutala sve s istom ravnodušnošću s kojom ostale poštanske škrabice gutaju ubačena pisma. S mog je gledišta bio onaj drugi, meni nepoznati Wemmick blizanac, i samo je po vanjštini bio nalik na walworthskog Wemmicka.
Rano smo se oprostili i zajedno otišli. Čim smo, pipajući između velike zalihe cipela gospodina Jaggersa tražili svoje šešire, odmah sam osjetio da
je meni poznati Wemmick— blizanac već na putu da se vrati; i jedva što smo prešli desetak koračaja niz ulicu Gerrard u pravcu Walwortha, već sam osjetio kako hodam ispod ruke s onim pravim blizancem, dok se onaj drugi već bio rasplinuo u noćnom zraku.
No dakle! — reče Wemmick — i to je završilo. Divan bi to čovjek bio, samo kad ne bi bio tako nalik na samog sebe; jer osjećam kako se moram sav utegnuti kad s njim večeram — a više mi prija kad večeram neutegnut.
Pomislim da je ta karakteristika vrlo točna, pa mu to i izjavih.
Ne bih to rekao nikome osim vama — odvrati. — Znam da se ono, o čemu mi govorimo, neće dalje pročuti.
Upitao sam ga je li ikada vidio pokćerku gospođice Havisham, gospođu Bentley Drummle. Odgovori mi da nije. Izbjegavajući biti odveć odrješit, poveo sam najprije razgovor o Starome, pa o gospođici Skiffins. Kad sam spomenuo gospođicu Skiffins, izgledao je nekako tajanstven, te je zastao nasred ulice, useknuo se, zaklimao nekako kićeno glavom, ne bez malo pritajene hvalisavosti.
Wemmick— otvorih razgovor — sjećate li se kako ste mi se prije no što sam prvi put pošao u kuću gospodina Jaggersa rekli da dobro pogledam njegovu gazdaricu?
Zar vam to rekoh? — začudi se. — Ah da, bit će da sam to rekao. Vrag me odnio, sad znam da sam vam to rekao. Osjećam da se još nisam sasvim raskravio.
Nazvali ste je ukroćenom divljom zvijerkom.
A vi — što biste vi rekli?
Isto. Wemmick, kako ju je gospodin Jaggers ukrotio?
To je njegova tajna. Ona živi kod njega već mnogo godina.
Volio bih da mi ispričate njezinu priču. Meni je osobito do toga stalo da je saznam. Pa vi znate da o onom o čemu mi razgovaramo, neće nitko ništa saznati.
Pa — odvrati Wemmick — meni nije poznata njezina priča — to jest nije mi baš sve poznato. No ispričat ču vam što znam. Mi smo, dakako, sada sasvim privatna i neslužbena lica.
Svakako.
Prije nekih dvadeset godina toj su ženi sudili u Old Baileyu zbog
umorstva, ali su je oslobodili. Bila je vrlo lijepa, mlada žena, i vjerujem da u njezinim žilama teče malo i ciganske krvi. No, bilo kako bilo, ta je krv, kad bi uskipjela, bila zaista vruća, kako i sami lako možete zamisliti.
Ali su je oslobodili?
Branio ju je gospodin Jaggers — odvrati Wemmick, pogledavši me vrlo značajno — i vodio je tu parnicu da je bilo pravo čudo. Slučaj je bio beznadan, a on je u ono vrijeme tek započeo svoju karijeru, ali je parnicu tako vodio da su mu se svi divili; zapravo bi se moglo reći da ga je ta parnica učinila slavnim. On je danima, i to u toku mnogo dana, radio s policijskim uredom, boreći se čak i protiv toga da bude utamničena; a na suđenju, gdje nije mogao raditi sam, bio je pomoćnik odvjetnika ali je — kako su svi znali — davao sve bitne podatke. Umorena je osoba bila neka žena najmanje deset godina starija od nje, veća i kudikamo jača. Posrijedi je bila ljubomornost. Obje su živjele skitničkim životom, a ta žena tu iz Gerrard Streeta spanđala se, štono vele, vrlo mlada s nekim protuhom i bila prava aždaja kad bi postala ljubomorna. Umorenu ženu, koja je po godinama zacijelo bolje pristajala onome muškarcu, našli su u jednom štaglju u Hounslow Heathu. Tu je došlo do žestoke prepirke, možda i do borbe. Na njoj su se vidjele modrice i ogrebotine, haljina joj bila razderana, a bit će da ju je netko najzad uhvatio za gušu i zadavio. Treba znati da nisu postojali nikakvi uvjerljivi dokazi, po kojima bi se neko drugo lice osim te žene moglo dovesti s tim u vezu, i gospodin Jaggers je svoju obranu zasnovao na nevjerojatnosti da bi ta žena bila kadra to izvesti. Budite uvjereni — reče Wemmick, uhvativši me za rukav— da on nikada nije svraćao pozornost sudaca na snagu njezinih ruku, iako to ponekad sada čini.
Ja sam naime Wemmicku ispričao kako nam je Jaggers za vrijeme one večere pokazivao njezine ručne zglobove.
No dakle, dragi moj gospodine! — nastavi Wemmick — slučajno, sasvim slučajno, razumijete? — ta je žena u vrijeme kada su je uhapsili bila tako vješto odjevena da je izgledala mnogo slabija nego što je zapravo bila; a naročito je svima ostalo u sjećanju kako su njezini rukavi bili tako spretno udešeni te su joj ruke izgledale upravo slabašne. Na njezinom su se tijelu isticale samo jedna ili dvije modrice — što za skitnicu nije nikakvo čudo — ali su joj nadlanice bile razgrebene, te je nastalo pitanje jesu li to bili tragovi noktiju? Međutim je gospodin Jaggers tu stvar tako
prikazao da je ona s mukom sebi krčila put kroz trnje, koje nije dosizalo do njezina lica, ali nije mogla prodrijeti kroza nj, a da pritom ne ozlijedi ruke. I zaista su joj pod kožom našli poneki iver toga trnja, te je to bilo spomenuto u toku dokaznog postupka, baš kao i činjenica da se prilikom istrage ustanovilo kako je netko gazio kroz trnje, te su tu i tamo našli krpice njezina odijela i krvave mrlje. No najsmjelija mu je tvrdnja bila ova: kao dokaz njezine ljubomore pokušalo se ustvrditi da na nju pada teška sumnja kako je u isto vrijeme, kad je bilo izvršeno umorstvo, u svom mahnitom bijesu ubila dijete kojemu su bile otprilike tri godine, a koje je imala s tim čovjekom, a htjela mu se tako osvetiti. Evo, kako je gospodin Jaggers postavio tu stvar: »Mi tvrdimo da ti tragovi ne potječu od noktiju i mi ukazujemo na ono grmlje. Vi ipak tvrdite da su to tragovi noktiju te ujedno postavljate hipotezu da je ona umorila svoje dijete. Prema tome, morate prihvatiti i zaključke što se mogu izvesti iz te hipoteze. Ako dakle dopuštamo mogućnost da je ubila svoje dijete, i da ju je dijete, grčevito se hvatajući za njezine ruke, ogreblo — što slijedi iz toga? Zašto joj onda ne sudite zbog čedomorstva? Pitam vas, zašto ne? U tom slučaju, ako vam je baš stalo do tih ogrebotina tvrdimo, da ste to, koliko je nama o tome poznato, objasnili vjerujući da te ogrebotine niste tek izmislili samo da biste dokazali svoju tvrdnju!« Sve u svemu, gospodine moj reče Wemmick
—gospodin Jaggers je za porotnike bio odveć tvrd orah,
I oni su popustili.
I otada je stalno u njegovoj službi?
Da. No ne samo to — reče Wemmick — čim su je oslobodili, pošla je k njemu u službu i već onda je bila ukroćena kao što je sada. Otad je svašta naučila što joj je potrebno pri izvršavanju njezinih dužnosti, no ovako ukroćena bila je već od samog početka.
Sjećate li se je li dijete bilo muško ili žensko?
Kažu da je bila djevojčica.
Večeras mi nemate ništa više reći?
Ništa. Primio sam vaše pismo i uništio ga. I ništa više. Srdačno smo jedan drugome zaželjeli laku noć, a ja sam pošao kući i imao o mnogo čemu razmišljati, ali nisam osjećao nikakva olakšanja od tereta svojih prijašnjih misli.

---------------------------------------------


49 Poglavlje
Stavivši pisamce gospođice Havisham u džep da mi posluži kao vjerodajnica, što se tako brzo ponovno pojavljujem u kući Satis, ukoliko bi se ona u svojoj hirovitosti čudila da sam opet došao, krenuo sam sutradan onamo kočijom. No izašao sam kod gostionice uz cestu, pa doručkovao ondje, te ostatak puta prešao pješice, jer sam namjeravao nezapažen ući u grad putovima gdje nije bilo mnogo svijeta, i otići isto tako.
Jarka je danja svjetlost već bila potamnjela kada sam prolazio duž dvorišta iza Glavne ulice iz kojih je dopirala tiha jeka. U zakucima ruševina, gdje su nekoć stari redovnici imali svoje blagovaonice i vrtove i gdje su se sada između tvrdih zidina stiskali bijedni štaglji i štale, vladala je gotovo isto takva tišina kao u grobovima starih redovnika. I zvonjava s crkve kao da je zvučala tužnije i udaljenije nego ikad dosad kad sam žurno odmicao putem, izbjegavajući da me tko vidi; a isto je tako brujanje starih orgulja dopiralo do mene kao pogrebna muzika; a gavrani, što su lebdjeli nad surim tornjem i njihali se na ogoljelom granju visokog drveća u samostanskom vrtu, kao da su mi dovikivali da se grad promijenio i da je Estella zauvijek odavde nestala.
Neka starija žena, koju sam već prije znao kao jednu od služavki, što su stanovale u zasebnoj zgradi s druge strane stražnjeg dvorišta, otvorila je vrata. Kao nekoć, stajala je upaljena svijeća u mračnome hodniku, i ja je dohvatih i sam pođoh uza stepenice. Gospođica Havisham nije bila u svojoj sobi, nego se nalazila u većoj odaji s druge strane stubišnog hodnika. Pošto sam uzalud kucao, provirih na vrata; i tu sam je ugledao gdje sjedi na rasklimanoj stolici tik uz ognjište, izgubljena u snatrenju, zureći u vatru zapretanu pepelom. Ušao sam, kao što sam to i prije tako često činio, i stao uz staru kaminsku ogradu, gdje me je mogla vidjeti kad podigne pogled. Izgledala je tako očajna i usamljena, te bih zacijelo i onda osjetio samilost da mi je nanijela i veći bol od onoga zbog kojega sam je mogao optužiti. Dok sam tako stajao, žalio je i pomišljao kako sam u toku vremena i ja postao dio kobne sudbine ove kuće, njezin se pogled zaustavi na meni. Zurila je u mene, a onda reče tihim glasom: — Je li to java ili san?
To sam ja, Pip. Gospodin Jaggers mi je dao vaše pisamce, i nisam gubio vremena.
Hvala ti, hvala.
Pošto sam još jednu rasklimanu stolicu primaknuo ognjištu i sjeo, opazio sam neki nov izraz na njezinom licu: kao da me se boji.
Željela bih — započe — nastaviti razgovor o onoj stvari koju si spomenuo kada si posljednji put bio tu, i ujedno ti pokazati da nisam od kamena. No možda uopće ne možeš više vjerovati da u mom srcu ima ljudskih osjećaja.
Kada sam rekao nekoliko riječi da je umirim, ispruži drhtavu desnu ruku kao da me se htjela dotaći; no povuče je prije no što sam shvatio njezinu namjeru ili znao kako da se vladam.
Kazao si, zauzimajući se za prijatelja, da mi možeš reći kako bih mogla učiniti nešto korisno i dobro. Nešto, do čega ti je mnogo stalo; je li tako?
Nešto, do čega mi je vrlo mnogo stalo.
O čemu se radi?
Stao sam joj objašnjavati tajnu kako je došlo do onog kompanjonstva. Tek sam počeo govoriti, kadli sam po njezinim pogledima zamijetio da ona, udaljujući se od predmeta našeg razgovora, razmišlja o meni, a ne o tome što sam joj govorio. Bit će da je zaista bilo tako, jer kada sam zašutio, potrajalo je dulje vremena dok je opazila da sam umuknuo.
Zar si prestao govoriti — upita zatim, i kao prije činilo se da me se boji — jer me toliko mrziš te ne podnosiš da sa mnom razgovaraš?
Ali ne, ne — odgovorih — kako možete takva što i pomisliti, gospođice Havisham! Zašutio sam, jer sam mislio da ne slušate što govorim.
Možda i nisam slušala — odvrati, hvatajući se za glavu. — Počni iznova i daj da gledam u nešto drugo. Stani! Sad može.
Stavi ruku na štap, onako odrješito kako je to kat-kad prije činila, i zagleda se u vatru, prisiljavajući se pažljivo slušati. Nastavio sam sa svojim objašnjenjem i rekao kako sam se nadao da ću svojim novcem do kraja moći izvršiti poslovnu transakciju, ali se moje nade izjaloviše. Podsjetio sam je da joj o tome ne mogu dati nikakvih objašnjenja, jer je to važna tajna druge osobe.
Tako! — zagunda potvrđujući glavom, ali ne gledajući u me. — A koliko bi novaca trebalo da se plati njegov udio u tom poslu?
Prilično sam se bojao reći, jer je svota bila velika. — Devet stotina funti.
Ako ti dadnem novac u tu svrhu, hoćeš li čuvati moju tajnu, kao što si svoju čuvao?
Da, čuvat ću je isto tako vjerno.
I bit će ti lakše pri duši?
Mnogo lakše.
Jesi li sada jako nesretan?
Postavila mi je to pitanje, još uvijek ne gledajući u me, ali sa sućuti dotad meni nepoznatoj. U prvi čas ne mogoh odgovoriti, jer me je glas izdao. Stavila je i lijevu ruku na dršku štapa i položila na nju glavu.
Daleko sam od toga da budem sretan, gospođice Havisham, ali ima i većih razloga za uznemirenost od onih za koje znate. To su one tajne koje sam spomenuo.
Nakon nekog vremena ona ponovno diže glavu i zagleda se u vatru.
To je plemenito što kažeš da imaš i drugih razloga da budeš nesretan. Je li to istina?
Nažalost, i još kako.
Zar ti, Pipe, mogu samo tako pomoći da pomognem tvome prijatelju? Ako uzmemo da je to već učinjeno, zar nema ničega što bih mogla učiniti za tebe?
Ništa. I hvala vam što ste me to upitali. I još veća hvala zbog tona kojim ste me upitali. Ali za mene ne možete ništa učiniti.
Ustane tada sa stolice i stane pogledom tražiti pribor za pisanje po zapuštenoj sobi. Nije ga našla, pa izvadi iz džepa požutjeli snop pločica od slonove kosti, uokvirenih u istrtu pozlatu, te stane po njima pisati olovkom optočenom istrtom pozlatom, koja joj je visjela o vratu.
Još si uvijek u dobrim odnosima s gospodinom Jaggersom?
Jesam. Sinoć smo zajedno večerali.
Ovo je nalog za njega da ti isplati novac, kojim možeš po volji raspolagati u korist svoga prijatelja. Ja uza se nemam novaca, ali ako želiš da gospodin Jaggers o tome ništa ne sazna, ja ću ti novac poslati.
Hvala, gospođice Havisham. Nemam ništa protiv toga da ga primim od njega.
Pročitala mi je što je napisala, i sve je bilo točno i jasno i očito napisano s namjerom da se niukoliko ne bi moglo posumnjati da se želim okoristiti tim novcem. Uzeo sam pločice iz njezine ruke, a ta je ruka opet zadrhtala, i još jače zadrhtala kad je skinula lanac, o koji je bila pričvršćena olovka, i položila ga u moju. Sve je to učinila i ne pogledavši me.
Moje je ime ispisano na prvoj pločici. Ako bi ikad mogao ispod mog imena napisati: »Ja joj praštam«, makar se moje slomljeno srce doonda već davno raspalo u prah — molim te, učini to!
O, gospođice Havisham — odgovorih na to — to već i sad mogu učiniti. Bilo je bolnih zabluda, a i ja sam živio zaslijepljenim i nezahvalnim životom; i meni trebaju oprost i usmjerenje mnogo previše a da bih osjećao ogorčenost prema vama.
Prvi put otkako je odvratila lice od mene, okrenula ga je prema meni, i ja sam se od čuda sav zapanjio i, mogao bih reći, zaprepastio kada je sad preda mnom pala na koljena, uzdižući sklopljene ruke prema meni, kao što je zacijelo njezina majka pridizala njezine ručice kad je njezino jadno srce bilo još mlado, čisto i netaknuto.
Sav sam protrnuo gledajući je kako preda mnom kleči sijede kose i ispaćena lica. Zaklinjao sam je da ustane i zagrlio da joj pomognem. Samo je stezala moju ruku, koja joj je bila na dohvatu, pritišćući na nju glavu, plačući. Nikad je prije nisam vidio plakati, i u nadi da će joj to olakšati bol, sagnuo sam se nad njom bez riječi. Sad više nije klečala, već ležala na podu.
Oh! — očajnički je naricala — što sam učinila! Što sam učinila! Ako mislite na to koliko ste mene povrijedili gospođice Havisham, mogu vam odgovoriti: vrlo malo. Volio bih je pod bilo kojim okolnostima. Je li se udala?
Da.
Pitanje je bilo suvišno, jer sam već vidio da je pusta kuća još više opustjela.
Što sam učinila! Što sam učinila! — Lomila je ruke, čupala sijede kose, svejednako uzvikujući: »Što sam učinila!«
Nisam znao što joj odgovoriti, ni kako je utješiti. Znao sam vrlo dobro da je počinila strašno zlo što je prihvatila djevojčicu, pokornu njezinoj volji, s namjerom da od nje stvori biće kojim će se osvetiti za svu divlju
mržnju, što joj je zagorčala život zbog prezrene ljubavi i povrijeđena ponosa. No isto sam tako dobro i to znao da je — izagnavši danje svjetlo od sebe
odagnala neizmjerno više toga; da je — zarobivši i isključivši samu sebe — isključila ujedno i tisuću prirodnih blagotvornih utjecaja; da je njezin um, podavajući se tužnim mislima u osami, obolio kao što to uvijek biva, mora biti i uvijek će biti kada se netko buni protiv postojećeg poretka Stvoritelja. Pa zar sam je mogao gledati bez samilosti, videći je kako je sada za kaznu sva skršena, tako nemoćna i nesposobna da živi na ovoj našoj zemlji, kamo ju je sudbina postavila, usred jalove tuge, koja joj je postala glavna manija, nalik na jalova kajanja, grizodušja, samoponiženja i na ostale unakažene taštine što su oduvijek bile kazna i prokletstvo na ovom svijetu?
Sve dok neki dan nisi s njom progovorio i ja u tebi vidjela ogledalo, koje mi je pokazalo sve ono što sam i ja sama nekoć osjetila, nisam znala što sam učinila. O, što sam učinila! Što sam učinila! — I to je ponavljala dvadeset, pedeset puta: »Što sam učinila!«
Gospođice Havisham — rekoh, kada je utihnuo njezin plač — ne mislite više na mene i neka vam savjest bude mirna. No Estella je nešto drugo. Ako možete popraviti samo mali djelić onog u čemu ste pogriješili, kad ste prigušili njezinu pravu narav, to će biti bolje nego da sto godina jadikujete nad prošlošću.
Da, da, to znam. Ali, Pipe, mili moj! — Ta njezina nova usrdnost bila je prožeta ozbiljnom, ženstvenom samilošću prema meni. — Mili moj! Samo to mi vjeruj: kad je došla k meni, namjeravala sam je spasiti od jada kakav je moj. Da, isprva nisam namjeravala ništa više.
Dobro, dobro! — rekoh — nadam se da je tako.
No kako je rasla i sve se više razvijala u pravu ljepoticu, postupno sam postala sve više zla. Laskavim riječima, draguljima, mojim poukama i s tim mojim likom pred njezinim očima kao strašnim primjerom, koji potvrđuje i još jače ističe istinitost moga naučavanja, uspjelo mi je ukrasti njezino srce i umjesto njega usaditi grudu leda.
Bolje bi bilo — nisam mogao a da joj ne kažem — da ste joj ostavili njezino ljudsko srce, pa makar joj ga ljudi poslije i ranili i slomili.
Na to me je gospođica Havisham neko vrijeme gledala smućenim pogledom, a zatim opet stala jadikovati: »Što sam učinila!«
Kad bi poznavao čitavu priču mog života — branila se ona — imao bi više smilovanja i razumijevanja.
Gospođice Havisham — odgovorio sam što sam mogao obzirnije — mislim da mogu reći da mi je poznata vaša životna priča i da sam je poznavao već onda kad sam prvi put napustio ovaj kraj. Osjetio sam veliko sažaljenje prema vama i vjerujem da sam razumio i nju i njezine utjecaje. Daje li mi to što se zbilo među nama pravo nešto vas zapitati o Estelli? Ne o njoj sada, nego kad je ovamo došla.
Sjedila je na podu, s rukama na rasklimanoj stolici, i prislonila glavu na ruke. Kad sam to rekao, pogleda me i reče: — Nastavi.
Čije je dijete Estella? Ona zatrese glavom.
Ne znate? Ponovno zatrese glavom.
No gospodin Jaggers ju je poslao ili donio ovamo?
Donio ovamo.
Hoćete li mi reći kako je do toga došlo?
Odgovorila je prigušenim šapatom i oprezno: —Već sam dugo tavorila u tim odajama, odijeljena od ostalog svijeta (ni sama ne znam koliko; a ti znaš, ovdje ure ne otkucavaju vrijeme), kad sam mu rekla da bih željela malu djevojčicu, koju bih odgojila i voljela i zaštitila od sudbine poput moje. Prvi put sam ga vidjela kad sam poslala po njega da bi u moje ime ovo mjesto pretvorio u smrtnu pustoš, znajući ga iz novina još prije no što sam se povukla od svijeta. Obećao mi je da će potražiti kakvo siroče. Jedne ju je noći donio ovamo usnulu, a ja sam je prozvala Estella.
Mogu li znati koliko joj je tada bilo godina?
Dvije ili tri. Ona sama zna samo to da je bila siroče i da sam je ja posvojila.
Bio sam posve uvjeren da je ona žena bila njezina majka, i nije mi trebalo nikakva dokaza da tu činjenicu prihvatim kao provjerenu istinu. Mislio sam da je ta povezanost svakom morala biti jasna i očita.
Čemu sam se mogao još nadati ako bih produljio taj razgovor? Što se tiče Herberta, ja sam uspio; gospođica Havisham rekla mi je sve što je znala o Estelli; ja sam rekao i učinio sve čime sam mogao umiriti njezinu savjest. Nije važno kojim riječima smo se rastali; ali rastali smo se.
Sumrak se hvatao kad sam silazio niza stepenice na prirodni zrak. Doviknuo sam ženi, koja mi je otvorila vrata kad sam ulazio, neka se
zasad još ne da smetati, jer ću prije odlaska još malo naokolo prošetati. Slutio sam, naime, da nikad više neću ovamo navratiti i da je svjetlost dana što je umirao baš prava rasvjeta za moj posljednji pogled na to mjesto.
Prolazeći pokraj gomile bačava, po kojima sam nekad davno hodao, a otad su mnoge kiše i godine preko njih prohujale, na mnogim ih mjestima izgrizle i ostavile barice i jezerca po onima što su uspravno stajale, uputio sam se u vrt, zarastao u korov. Obišao sam ga svega; bio iza onog ugla, gdje smo se Herbert i ja bili dohvatili; hodao stazama, po kojima smo Estella i ja šetali. Sve je bilo hladno, pusto i turobno!
Svrativši na povratku u pivovaru, pritisnuo sam zahrdalu kvaku vratašca što vode u vrt i prošao kroz njih. Izašao sam na suprotna vrata — koja su se sada teško otvarala, jer je vlažno drvo bilo nabreklo i uvinulo se, a šarniri popustili, na pragu bujale gljive — te se okrenuh da bacim još jedan pogled unazad. U trenutku ove površne kretnje čudesnom je jasnoćom iskrsla jedna dječja uspomena i meni se učini da vidim kako gospođica Havisham visi o gredi. To je priviđenje bilo tako živo te sam stajao ispod grede, prožet jezom od glave do pete, prije no što mi postade jasno da je to bila slika mašte, premda sam zaista u tom času bio ondje.
Turobnost mjesta i vremena i veliki užas priviđenja, koje je doduše samo časkom potrajalo, ispuniše me neopisivim strahom kad sam izašao između rastvorenih vratnica ulaza, gdje sam nekoć čupao kosu nakon što mi je Estella gotovo iščupala srce. Idući dalje u prednje dvorište, oklijevao sam da li da zovnem ženu da me pusti kroz vrata, čiji je imala ključ, ili da najprije pođem gore, pa da se na svoje oči uvjerim je li kod gospođice Havisham sve onako kao što je bilo kad sam je ostavio. Odlučio sam se za potonje i pošao gore.
Zavirio sam u sobu gdje sam je ostavio, i vidio sam je gdje sjedi okrenuta leđima na rasklimanoj stolici na kaminskoj prostirci uz vatru. U trenutku kad sam povukao glavu da bih se opet tiho udaljio, vidio sam kako je suknula žarka svjetlost. Istog sam trenutka spazio kako vrišteči trči prema meni, sva zahvaćena razbuktalim plamenom, koji se povijao nad njezinom glavom isto tako visoko kao što je i sama bila visoka.
Imao sam na sebi zimsku kabanicu s dva plašta, a na ruci još jedan debeli ogrtač. Da sam sve to skinuo sa sebe, u hipu bio kod nje, zaogrnuo je, bacio na pod i sa svim je tim pokrio — da sam povukao sa stola veliki
stolnjak, a zajedno s njime zbacio sa stola onaj kup truleži sa sredine stola i sve ostale gnjusne stvari što su se tu raspadale, da smo se nas dvoje našli na podu i borili se kao dva očajna neprijatelja, i da je ona, što sam je jače pokrivao i stezao, to očajnije vriskala i nastojala da se oslobodi — da se sve to dogodilo, znao sam tek po posljedicama, ali nipošto po onome što sam osjećao, mislio ili znao da činim. Ništa nisam znao dok nisam postao svjestan da nas dvoje ležimo na podu do velikog stola i da zrakom ispunjenim dimom lebde pahuljice još užarena puhora, što su još čas prije bile njezina izblijedjela vjenčana haljina.
Zatim sam pogledao oko sebe i spazio prestravljene kukce i pauke kako bježe po podu, i služinčad, što je s vriskom i krikovima bez daha banula na vrata. Još uvijek sam je svom snagom pritiskao o pod kao sužnja koji bi mogao pobjeći; i sumnjam da sam uopće znao tko je ona, ili zašto smo se borili, je li vatra gorjela ili je bila ugašena, dok nisam vidio pahulje puhora, sada već ugasle, a što su prije bile njezina haljina, kako oko nas trepere kao kapi crne kiše.
Bila je bez svijesti, i bojao sam se da je sada takvu odnesu ili samo dotaknu. Poslali smo po liječnika, i sve dok ovaj nije došao, držao sam je čvrsto rukom kao da sam ludo zamišljao (a mislim da sam zaista zamišljao) da bi se plamen, kad bih je pustio, ponovno razbuktao i svu je spalio. Kad je liječnik s još nekim prispio i ja ustao, začudio sam se kad sam opazio da su mi obje ruke bile vatrom opržene, jer dotad o tome nisam imao ni pojma budući da nisam ništa osjetio.
Pošto su je pregledali, rekoše da je zadobila teške ozljede, koje međutim same po sebi nisu nimalo beznadne, ali da opasnost uglavnom prijeti od živčanog sloma. Po liječnikovoj su uputi donijeli njezinu postelju u tu sobu i prostrli joj ležaj na velikom stolu, jer su joj tu najlakše mogli previti rane. Kad sam je ponovno sat kasnije ugledao, zaista je ležala na istome mjestu, po kome je — kako sam je nekoć vidio — udarala štapom, i čuo kako govori da će to jednog dana biti njezin odar.
Iako je, kako mi rekoše, njezina haljina bila spaljena do posljednje krpice, ipak je sačuvala nekadašnji sablasni vjerenički izgled, jer su je sve do grla bili pokrili bijelim pamukom, a preko toga prebacili tanku bijelu plahtu, i kako je ležala, još uvijek je bila sablasno nalik na nešto što je blistalo, te se preobrazilo.
Ispitujući služinčad, saznao sam da se Estella nalazi u Parizu, i liječnik
mi je morao obećati da će je prvom poštom obavijestiti. Preuzeo sam na sebe dužnost da to javim porodici gospođice Havisham s namjerom da se obratim samo gospodinu Matthewu Pocketu i da njemu na volju prepustim kome će od ostalih to prenijeti. To sam učinio sutradan, čim sam se vratio u grad, preko Herberta.
Te je večeri u jednom navratu govorila suvislo o tome što se dogodilo, iako s izvjesnom jezivom živahnošću. Oko ponoći stala je bulazniti, a zatim se sve pomalo završilo time što je bezbroj puta tihim i svečanim glasom govorila: »Što sam učinila!« i »Kada je došla k meni, namjeravala sam je samo spasiti od jada kakav je moj!«, a zatim: »Uzmi olovku i napiši ispod moga imena: Ja joj praštam!« Ni jedanput nije izmijenila red tih rečenica, ali ponekad bi izostavljala pokoju riječ u ovoj ili onoj rečenici, nikad je ne zamjenjujući drugom, već bi uvijek ostavila prazninu i nastavila idućom riječi.
Kako ovdje nisam mogao biti ni od kakve pomoći, a u blizini vlastitog doma još sam jače osjećao razlog za strahovanje, što ga nije moglo odagnati ni njezino bulažnjenje, odlučio sam u toku noći da se ranom jutarnjom diližansom vratim, tako da ću milju ili dvije pješice ići, pa ću izvan grada sjesti u kola. Bilo je otprilike šest sati izjutra kad sam se nagnuo nad nju i usnama se dotaknuo njezinih usana, koje su kod tog cjelova i dalje izgovarale riječi: »Uzmi olovku i napiši ispod mojega imena: Ja joj opraštam.«

50 Poglavlje
U noći mi dva ili tri puta izmijeniše zavoje na rukama, a ujutro još jedanput. Lijeva mi je ruka bila jako opržena sve do lakta, a manje opasno sve do ramena. Bilo je vrlo bolno, ali plamen se širio tim pravcem, pa sam bio zahvalan da nije bilo još i gore. Desnica je bila manje opržena i mogao sam micati prstima. Bila je dakako u zavoju, no ipak manje nezgodno od lijeve šake i ruke, koju sam držao u povezu tako da sam kaput mogao samo ogrnuti kao plašt, prebaciti ga preko ramena i pričvrstiti pod vratom. Plamen mi je bio zahvatio kosu, ali poštedio glavu i lice.
Pošto je Herbert otišao u Hammersmith posjetiti oca, vratio se u naš stan i čitav se dan predao mojem njegovanju. Bio je nježniji od svake bolničarke; u određeno je vrijeme skidao zavoje, zamakao ih u tekućinu za ublažavanje boli, što je bila spremljena, i opet ih strpljivo i pažljivo stavljao na ruku, zbog čega sam mu bio duboko zahvalan.
Isprva, dok sam mirno ležao na divanu, bilo mi je očajno teško, rekao bih gotovo nemoguće odagnati sliku blistava plamena žara, njegovo huktanje i praskanje i oštri zadah paljevine.
Ako bih trenutak zadrijemao, probudili bi me krikovi gospođice Havisham i vidjeh je kako trči prema meni, preko glave u plamenu. Te sam duševne patnje mnogo teže podnosio od tjelesnih bolova; a Herbert je to zapazio i činio sve i sva da bi zaokupio moju pažnju.
Nijedan od nas nije govorio o čamcu, a obojica smo na to mislili. To se jasno po tome vidjelo što smo izbjegavali govoriti o čamcu i prešutno se sporazumjeli — bez prethodna sporazumijevanja — da treba nastojati kako bih se mogao služiti rukama već za nekoliko sati, a ne tek za nekoliko tjedana.
Prvo što sam Herberta upitao, kad sam ga ugledao, bilo je naravno to je li dolje na riječnoj obali sve u redu. Pošto mi je to posve pouzdano i veselo potvrdio, nismo više o tome razgovarali sve dok se dan nije počeo gasiti. Tada se Herbert, dok je mijenjao zavoje, i to više pri svjetlosti vatre u kaminu, nego po danjoj svjetlosti, sam od sebe vrati na tu temu.
Handel, sinoć sam puna dva sata prosjedio kod Provisa.
Gdje je bila Clara?
O, mila moja mala! — oduševljeno će Herbert. — Čitavu se večer vrzla gore dolje poslužujući Gunđalo. Čim bi mu načas nestala s očiju,
odmah bi stao lupati štapom o pod. Ipak ne vjerujem da će još dugo poživjeti. Koliko zbog ruma s paprom — toliko zbog papra s rumom — no svakako vjerujem da će njegovu lupanju skoro biti kraj.
A onda ćeš se oženiti, Herberte?
A kako bih se inače mogao pobrinuti za to drago dijete? — Položi ruku na naslon divana, dragi moj dečko, a ja ću sjesti tu pored tebe i tako oprezno skidati zavoj da nećeš ni osjetiti kad ga skinem. Govorio sam o Provisu. Znaš li ti, Handel, da on postaje sve bolji.
Pa rekoh ti kako mi se čini da se smekšao otkako sam ga posljednji put vidio.
Da, rekao si, i to je istina. Sinoć je bio vrlo razgovorljiv i ispripovijedao mi je još mnogo štošta o svome životu. Sjećaš se da nam je pričao kako je pobjegao iz zemlje, jer je imao velikih neprilika zbog nekakve žene.
Boli li te?
Trznuo sam se, ali ne pod dodirom njegovih ruku. Protrnuo sam od njegovih riječi.
Ja sam to već i zaboravio, Herberte, no sad se prisjećam kad si mi spomenuo.
No dakle! Otkrio mi je taj dio svojega života, a bio je to mračan i strašan život. Da ti pričam? Ili bi te sada suviše uznemirilo?
Svakako pričaj, sve riječ po riječ.
Herbert se sagne da bi me bolje vidio, kao da nije očekivao da ću mu tako naglo i željno odgovoriti na njegov upit. Zapita: — Glava ti je hladna?
dotakavši se moga čela.
Umirih ga: — Savršeno. Kaži mi, dragi moj Herberte, što ti je Provis ispričao.
Čini se — započne Herbert — ... eto vidiš, taj sam ti zavoj sasvim bez bola skinuo, a sad ću staviti onaj rashlađeni — malo si protrnuo, dragi moj dečko? No odmah će biti ugodno! — Čini se da je bila mlada žena, ljubomorna i osvetljiva, osvetljiva, Handel, do krajnjih granica.
Do kojih krajnjih granica?
Do — umorstva. Je li zavoj na tom osjetljivom mjestu odveć hladan.
Nisam ga ni osjetio. — Kakvo umorstvo? Koga je umorila?
Pa, možda se njezin čin i ne bi smio nazvati tim strašnim imenom — nastavi Herbert — ali ipak, sudili su joj zbog umorstva, a gospodin Jaggers ju je branio, i s tom se obranom proslavio, pa je i Provis za nj saznao. Žrtva je bila neka druga, snažnija žena; došlo je do borbe — u nekom štaglju. Ostalo je neobjašnjeno tko je zapodjenuo kavgu i kako se borba vodila, pošteno ili podlo; no kako se završila, to je svakako bilo jasno, jer su žrtvu našli udavljenu.
Jesu ženu proglasili krivom?
Ne, oslobodili su je. — Jadni moj Handel, zaboljelo te!
Nitko nema nježnije ruke od tebe, Herberte. — Dakle? Što je zatim bilo?
Mlada žena, koju je sud oslobodio, i Provis imali su dijete — produži Herbert — malo dijete, koje je Provis neobično volio. Baš uoči one noći kad je bila zadavljena žena — povod te ljubomore — kako ti već spomenuh, ta je mlada žena načas došla k Provisu i zaklela se da će dijete ubiti (koje je s njom živjelo) i da ga on nikad više neće vidjeti; zatim je nestala. — Eto, sad je ruka s težom ranom opet lijepo u povezu, pa preostaje samo još desna ruka, a to će mnogo manje boljeti. To ću lakše obaviti pri ovoj slaboj rasvjeti, jer mi je ruka sigurnija kad ne vidim tako jasno bolne opekline. — Ne osjećaš valjda boli u plućima, dragi moj dečko, jer meni se čini da prebrzo dišeš?
Možda, Herberte. — Je li žena izvršila ono na što se bila zaklela?
To je najstrašniji dio Provisova života. Da, izvršila je.
To jest, ona tvrdi da je to izvršila.
Pa svakako, dragi moj dečko — začuđeno odvrati Herbert te se ponovno naprijed nagne da bi me bolje vidio. — On mi je sve ispričao. Nemam drugih podataka.
Da, zacijelo nemaš.
Ele — nastavi Herbert — Provis ništa ne kaže o tome je li loše ili dobro postupao s majkom djeteta; ali je četiri ili pet godina dijelila s njime onaj bijedni život, o kojem nam je pričao ovdje uz ognjište. Čini se da ju je žalio i da je bio strpljiv prema njoj. I od straha da bi ga mogli pozvati svjedočiti protiv nje zbog čedomorstva te tako postati uzrokom njezine smrti, skrivao se (ma koliko se i žalostio zbog djeteta) i maknuo im se s očiju, kako reče, izbjegavajući ljude i sudnicu. O njemu se govorilo samo
kao o nekom čovjeku zvanom Abel, zbog kojeg je došlo do ove tragedije ljubomore. Pošto je bila oslobođena, nestala je, i tako je on izgubio dijete i majku toga djeteta.
Htio bih znati...
Strpi se još časak, dragi moj dečko — reče Herbert — moja je priča pri kraju. Onaj zloduh Compeyson, najveća od svih hulja, znao je da se Provis u to vrijeme krije i zašto se krije. To što je znao, poslije je dakako iskoristio da kao prijetnja visi nad Provisovom glavom i prisilio ga da za njega još više radi, a za manju plaću. Sinoć sam posve jasno vidio da je to najviše podbadalo Provisovu mržnju prema Compeysonu.
Htio bih znati — zapitah — i to što točnije, Herberte, je li rekao kada se to dogodilo?
Što točnije? Onda počekaj malo, dok se sjetim što je rekao. Kazao je »Prije nekih dvadesetak godina i gotovo odmah nakon što sam počeo raditi za Compeysona.« Koliko ti je godina bilo kad si nabasao na nj na onom malom groblju?
Mislim da još nisam bio navršio sedmu.
To se dakle dogodilo tri ili četiri godine prije toga, pa kad je tebe ugledao, sjetio se svoje male djevojčice, koju je tako tragično izgubio, a bila bi u to vrijeme tvojih godina.
Poslije kratke šutnje naglo ga zapitah: — Herberte, možeš li me bolje vidjeti pri svjetlosti prozora li vatre?
Pri svjetlosti vatre — odgovori Herbert te mi se ponovno približi.
Pogledaj me.
Pa ja te i gledam, dragi moj dečko.
Dotakni me.
Evo, dotičem te, dragi moj dečko.
Ne smatraš li da imam vrućicu ili da mi inače glava nije sasvim u redu poslije sinoćnje nesreće?
Ne, dragi moj dečko — uvjeravao me Herbert, pošto me je neko vrijeme promatrao. — Prije bih rekao da si uzbuđen, ali sasvim si priseban.
Znam da sam sasvim priseban. Onaj čovjek, kojega skrivamo dolje na obali rijeke, to je Estellin otac.

51 Poglavlje
Ne znam kakav mi je cilj lebdio pred očima da sam svim silama nastojao otkriti tko su Estellini roditelji. Ubrzo će se vidjeti da je to pitanje tek onda dobilo jasne obrise kad ga je postavila mudrija glava od moje.
Poslije tog važnog razgovora s Herbertom obuze me grozničava želja da to pitanje izvedem na čistac. Da stoga ne smijem mirovati i da moram poći do gospodina Jaggersa i saznati svu istinu. Zaista ne znam jesam li osjećao kako sve to radim zbog Estelle, ili sam se radovao što mogu onoga, do čijeg spasa mi je toliko stalo, ozariti bar tračkom romantičnosti, koja je tako dugo mene obasjavala. Može biti da je potonje bilo bliže istini.
Bilo kako bilo, te me je noći Herbert jedva zadržao da ne pođem u Gerrard Street. Uspjelo mu je savladati moje nestrpljenje samo time što me je prekorio kako bih se po svoj prilici samo još jače razbolio i bio nesposoban baš u trnutku kada bjegunčeva sigurnost bude ovisila o meni. Pošto smo se poslije mnogo natezanja sporazumjeli da ću sutra, ma što se dogodilo, poći do gospodina Jaggersa, ja sam najzad popustio i pristao ostati mirno kod kuće i dopustio mu da njeguje moje ozljede. Sutradan rano izadosmo obojica, i na uglu Giltspur Streeta, blizu Smithfielda, rastao sam se s Herbertom, koji je krenuo u City, a ja pošao u Little Britain.
Gospodin Jaggers i Wemmick bi povremeno pregledavali račune, kontrolirali namire i sređivali spise. U takvim bi zgodama Wemmick donio knjige i spise u sobu gospodina Jaggersa, a jedan od činovnika s prvoga kata sišao bi u prednju sobu poslovnice. Našavši toga jutra toga činovnika na Wemmickovu mjestu, već sam znao što se događa, a nije mi bilo krivo što ću naći gospodina Jaggersa i Wemmicka zajedno, jer će se tako Wemmick moći i sam uvjeriti da nisam ništa rekao što bi ga moglo kompromitirati.
Što sam se pojavio s rukom u zavoju i s kaputom tek prebačenim preko ramena, samo je koristilo mojoj namjeri. Iako sam gospodinu Jaggersu, čim sam se vratio u grad, poslao kratku obavijest o svemu što se dogodilo, ipak sam mu sada morao sve potanko ispričati. Kako se radilo o izuzetnom slučaju, nismo razgovarali poslovno i suhoparno kao obično, niti se u razgovoru tako strogo pridržavali načela dokaznog postupka kao dosada. Dok sam opisivao nesreću, Jaggers je po svom običaju stajao pred ognjištem. Wemmick se u svojoj stolici zavalio natrag, zurio u mene s
rukama u džepovima hlača, i držao pero vodoravno u svojoj poštanskoj škrabici. Dvije okrutne posmrtne maske, koje su u mojim mislima uvijek bile povezane sa svakim službenim poslom, kao da su grčevito premišljale osjećaju li možda baš u tom trenu zadah paljevine.
Pošto sam sve ispričao i odgovorio na njihova pitanja, pokazao sam punomoć gospođice Havisham, po kojoj sam imao primiti devet stotina funti za Herberta. Očne su se šupljine gospodina Jaggersa još više suzile kada sam mu pružio one pločice, no odmah ih je dodao Wemmicku s nalogom da ispostavi ček koji će on potpisati. Kad se to obavljalo, gledao sam u Wemmicka dok je pisao, a gospodin Jaggers je, njišući se s peta na prste u svojim sjajno ulaštenim cipelama, gledao u mene. — Žao mi je, Pipe — izjavi, kad sam stavio u džep ček što ga je potpisao — što ne možemo ništa učiniti za vas.
Gospođica Havisham bila je tako dobra te me upitala — odvratih — bi li mogla i za mene nešto učiniti, no rekao sam joj: Ne.
Pa, svatko mora sam znati što mu je činiti — zaključi Jaggers. Vidio sam kako su Wemmickove usne nijemo izgovarale riječi »pokretni imutak«.
Na vašem mjestu ne bih joj rekao: Ne — nato će Jaggers — no svatko mora sam najbolje znati što mu je činiti.
Svatko mora sam znati — doda Wemmick s očitim prijekorom gledajući u mene — kako se pokretni imutak ne pušta iz ruku.
Mislio sam da je sada došao pravi trenutak da povedem razgovor o tome što mi je bilo na srcu, pa se okrenuh gospodinu Jaggersu i rekoh:
Ipak sam, gospodine, nešto zamolio gospođicu Havisham. Molio sam je da mi da neke obavijesti o svojoj pokćerci, i ona mi je rekla sve što je znala.
Zaista? — začudi se Jaggers, naginjući se naprijed da bi pogledao u svoje cipele, a onda se opet uspravi. — Eh! Ne vjerujem da bih to učinio da sam bio na mjestu gospođice Havisham. No ona mora najbolje znati što joj je činiti.
Znam, gospodine, više o pokćerci gospođice Havisham nego što ona sama zna. Poznajem njezinu majku.
Gospodin Jaggers me upitno pogleda i ponovi: — Majku?
Vidio sam njezinu majku u ova posljednja tri dana.
Uistinu? — reče Jaggers.
A i vi ste je, gospodine, vidjeli. A vidjeli ste je i poslije toga.
Zbilja? — opet će Jaggers.
Možda mi je o Estellinoj povijesti čak više poznato nego vama. Poznajem i njezinoga oca. Gospodin Jaggers izmijeni svoje držanje — odviše je sam sobom vladao da bi se to na njemu opazilo — ali nije mogao sakriti da sada pažljivije sluša. To me je uvjerilo da ne zna tko joj je bio otac. Tu je sumnju još jače potvrdilo Provisovo priznanje (kako ga je Herbert meni priopćio) da se od svakoga krio. Dodao sam tomu još i činjenicu da je Provis tek neke četiri godine poslije toga postao Jaggersov klijent, kad više nije bilo razloga da ispituje njegov identitet. Dosad nisam bio siguran da je to bilo nepoznato gospodinu Jaggersu, ali sada sam bio posve siguran. Zapita me: — Dakle, Pipe, poznajete oca mlade dame?
Da, odvratih, zove se Provis — iz New South Walesa.
Čak se i Jaggers trgnuo kad sam izgovorio te riječi. Trgnuo se gotovo nezamjetno, brzo svladao i pomnjivo prigušio uzbuđenje, ali se ipak trgnuo, iako je tu kretnju nastojao prikriti vađenjem džepnog rupca. Ne mogu reći kako je Wemmick primio moju izjavu, jer sam se bojao da baš toga trena pogledam u njega da Jaggers u svojoj dovitljivosti ne bi otkrio kako smo nas dvojica o tome razgovarali, a da on to ne zna.
A čime vi to, Pipe, možete dokazati? — upita Jaggers vrlo hladno, prinoseći džepni rubac nosu, no zastavši na pola puta. — Da li to Provis tvrdi?
Ne tvrdi — odgovorih — i nikad to nije ni tvrdio, te niti ne zna, niti vjeruje da njegova kćerka živi.
Barem ovog puta trik s džepnim rupcem nije upalio. Moj je odgovor bio tako neočekivan, da je Jaggers džepni rubac stavio opet u džep, odustavši od uobičajene predstave, prekrižio ruke i pogledao strogo i pažljivo u mene, premda mu je lice ostalo nepromijenjeno.
Nato sam mu ispripovijedao sve što sam znao i kako sam to saznao; samo što sam ga ostavio u uvjerenju da sam to što znam od Wemmicka saznao od gospođice Havisham. U tom sam pogledu zaista bio vrlo oprezan. Niti sam gledao Wemmicka, sve dok nisam u cijelosti ispričao što sam imao reći, te sam neko vrijeme šutke ukrštavao poglede s gospodinom Jaggersom. Kad sam naposljetku pogledao prema Wemmicku, opazio sam da je izvadio pero iz svoje poštanske škrabice i zagledao se u stol.
Eh! — reče napokon gospodin Jaggers, polazeći prema spisima na stolu. — Do koje smo stavke došli, Wemmick, kada je gospodin Pip ušao:
Nisam mogao otrpjeti da me tako baci u stranu, te sam ga gorljivo, gotovo ogorčeno stao zaklinjati da bude prema meni iskreniji i muževniji. Podsjetili ga na varave nade kojima sam se podavao i koje su tako dugo potrajale, i na to što sam najzad otkrio. Natuknuh mu da je moja duševna ravnoteža u opasnosti. Rekoh mu da zacijelo zaslužujem malo njegova povjerenja kao uzvrat za povjerenje koje mu maloprije ukazah. Rekoh mu da ga ne krivim niti sumnjičim i da imam u njega povjerenja, te tražim samo to da potvrdi što je istina. A ako me pita zašto to tražim i po čemu mislim da imam na to pravo, reći ću mu, iako znam da takvi jadni snovi za nj baš ništa ne znače, kako već odavno svim srcem volim Estellu, pa iako sam je izgubio i moram živjeti kao onaj što oplakuje svoje najmilije, meni je još uvijek sve što se odnosi na nju više priraslo srcu i draže od ma čega drugog na svijetu. Videći da gospodin Jaggers stoji sasvim mirno i šuti, a moje usrdne molbe naizgled sluša posve ravnodušno, okrenuh se Wemmicku i rekoh: — Wemmick, znam da ste dobra srca. Vidio sam vaše domaće ognjište, tako udobno i drago, i vašeg starog oca, i sve one nedužne, vesele i zabavne načine kojima osvježavate svoj život poslovnog čovjeka. Zaklinjem vas, kažite gospodinu Jaggersu koju dobru riječ za me i objasnite mu kako bi, s obzirom na okolnosti, trebao sa mnom biti otvoreniji!
Nikad nisam vidio da su se dva muškarca tako čudno zagledala kao gospodin Jaggers i Wemmick poslije mojega neočekivana govora. U prvi mi mah sunu kroz glavu zlokobna slutnja da će Wemmick smjesta biti otpušten iz službe; no ta se slutnja rasplinu kad sam vidio kako se Jaggersova ukočenost rasplinula u nešto nalik na smiješak, a Wemmick postao odvažniji.
Što znači sve to? — zapita Jaggers. — Vi i — stari otac, vi i — i neki veseli, zabavni načini?
Što zato? — odvrati Wemmick — što smeta ako se njima ne služim ovdje u uredu?
Pipe — u čudu će Jaggers, stavljajući mi ruku na rame i sasvim se otvoreno osmjehujući — taj čovjek mora da je najprepredenija varalica u čitavom Londonu.
Ni govora — odvrati Wemmick sve odvažnije — mislim da bi se to
moglo reći za vas.
Ponovno se onako čudno zagledaše kao maloprije, a svaki se pritom još uvijek bojao da ga onaj drugi ne navuče na tanak led.
Vi i — prijatno domaće ognjište? — zapita Jaggers?
Pa kako se to ne kosi s mojim radom — odvrati Wemmick — neka bude tako. Ali kad vas ovako gledam, gospodine, ne bih se ni najmanje čudio kad biste potajno i vi smišljali i pravili planove da danas — sutra i vi imate prijatno i drago domaće ognjište kada vam sav taj posao jednom dojadi.
Gospodin Jaggers klimne dvaput — triput glavom, kao da se prisjeća i zaista uzdahne. — Pipe — započe — nećemo tu pričati o »varavim snovima«; vi o tome više znate od mene, jer ste tek nedavno o tome stekli iskustva. Hajde sad da prijeđemo na drugo. Izložit ću vam slučaj, ali upamtite da to nije nikakvo priznanje!
Čekao je dok mu izjavim da sam savršeno razumio kako to neće biti nikakvo priznanje s njegove strane.
Dakle, Pipe — produži Jaggers — uzmite taj slučaj. Recimo da je neka žena skrivala svoje dijete u okolnostima kakve ste spomenuli, i morala je to priznati svojem pravnom savjetniku, koji joj je predočio kako je potrebno da on zna što je s djetetom, da bi imao što odrješenije ruke u toku same obrane. Uzmite slučaj da mu je u isto vrijeme bilo povjereno da nade neko dijete, što ga neka ekscentrična i bogata dama hoće posvojiti i odgojiti.
Shvaćam, gospodine.
Uzmite slučaj da je živio u atmosferi zla i da je, što se djece tiče, vidio samo to da se rađaju u velikom broju i gotovo sigurno propadaju. Uzmite slučaj da je često gledao kako su u sudnicama za kriminalne delikte javno pred publikom sudili djeci; uzmite slučaj da je iz prakse znao da su tu djecu bacali u tamnicu, bičevali, deportirali, zapuštali, izbacivali iz ljudske zajednice, odgajali sa svim preduvjetima za vješala, te su ta djeca svoj život na vješalima i završavala. Uzmite slučaj da je imao razloga da gotovo svu djecu, koju je viđao u svom svakodnevnom poslovnom životu, smatra mrijestom, iz kojeg će se razviti ribe, što će uplivati u njegovu mrežu — da budu optužena, branjena, da postanu žrtvom krive zakletve, da postanu siročad, da budu upropaštena.
Shvaćam, gospodine.
Uzmite slučaj, Pipe, da se u toj gomili namjerio na malu lijepu djevojčicu, koja je mogla biti spašena; za koju je otac mislio da je mrtva, a nije se usudio ni prstom maknuti da bi došao do svoga prava; a pravni je zastupnik nad majkom te djevojčice imao moć da joj kaže:
»Znam, što ste učinili i kako ste učinili. Postupali ste tako i tako, i učinili to i to da biste izbjegli sumnji. Ušao sam u trag svakom vašem koraku i mogu vam reći kako je bilo.
Rastanite se s djetetom, ukoliko ne bi bilo potrebno da ga pokažemo na sudu da bi vas oteretili. U tom slučaju pokazat ćemo ga sudu. Prepustite dijete meni, a ja ću učiniti sve da budete riješeni krivice. Budete li spašeni, i vaše će dijete biti spašeno; ako nastradate, dijete će ipak biti spašeno!« Uzmite slučaj da je sve to bilo učinjeno i da je žena bila oslobođena.
Sve mi je savršeno jasno.
Ali i to da to nije nikakvo priznanje s moje strane?
I to da to nije nikakvo priznanje s vaše strane.
I Wemmick ponovi njegove riječi: — Nikakvo priznanje.
Uzmite slučaj, Pipe, da su razbuktale strasti i smrtni strah malko poremetili um te žene i da je, kad je došla na slobodu, bila tako zastrašena od svijeta da je kod tog odvjetnika tražila utočište. Uzmite slučaj da ju je on uzeo k sebi, ugušujući svaku provalu njezine nasilne ćudi kad god bi bljesnula samo iskra pritajene vatre u njoj, i pokazao joj svoju nadmoć na spomenuti način. Shvaćate li taj nasumce izmišljeni slučaj?
Potpuno.
Uzmite slučaj da je ta djevojčica odrasla i da su je udali zbog novca. I da majka još živi. I da otac još živi. I da majku i oca, ne znajući jedno za drugo, dijeli tek nekoliko milja, četvrtmilja, ili — ako baš hoćete
samo nekoliko koračaja. I da je ona tajna još uvijek tajna, osim što ste vi o njoj nešto naslutili. Razmotrite sami taj slučaj, i to vrlo pažljivo.
Svakako.
Neka i gospodin Wemmick vrlo pažljivo razmotri taj slučaj. I Wemmick reče: — Svakako.
Zbog koga biste tu tajnu odali? Zbog oca? Mislim da se on ne bi mnogo promijenio prema majci. Zbog majke? Mislim da je, počinivši takvo djelo, sigurnija ondje, gdje se sada nalazi. Zbog kćerke? Ne mislim da bi
joj to dobro došlo kad bi saznala tko su joj roditelji i o tome obavijestila svoga muža, pa da ponovno bude povučena u blato i sramotu, i to po svoj prilici zauvijek, pošto je dvadeset godina od toga bila sačuvana. No dodajte tome još da ste je vi, Pipe, voljeli i učinili je predmetom onih
»varavih snova«, koje je sanjalo mnogo više ljudi no što ste vi kadri zamisliti, pa ću vam reći da bi bilo najbolje kad biste uzeli sjekiru u lijevu zavijenu ruku i sebi odsjekli desnicu, a onda pružili sjekiru gospodinu Wemmicku da vam odsiječe i lijevu; kad biste malo bolje razmislili o tome, vi biste to zaista odmah i učinili. Pogledao sam Wemmicka, koji je izgledao vrlo ozbiljan. Stavio je vrlo ozbiljno kažiprst na usta. Učinio sam isto. A tako i gospodin Jaggers. — A sad, Wemmick — reče Jaggers, poprimivši svoje uobičajene navike — kod koje smo ono stavke bili stali kad je ušao gospodin Pip?
Kako sam još malo ostao dok su nastavili radom, opazio sam da nekoliko puta izmijeniše čudne poglede, kojima su se prije bili gledali, samo što je sada svaki od njih dvojice postao sumnjičav, da ne kažem svjestan da se pred drugim razgolitio i pokazao kao sentimentalan i neposlovan čovjek. I baš su stoga, čini mi se, bili nepopustljivi jedan prema drugome: gospodin Jaggers se neobično diktatorski vladao, a Wemmick bi se uporno opravdavao kad bi načas iskrslo neko imalo nejasno pitanje. Još ih nikad nisam vidio da se tako odnose jedan prema drugome, jer su se inače zaista vrlo dobro slagali.
Na sreću im je odlanulo kada se u taj čas kao naručen pojavio Mike, onaj klijent s krznenon kapom, koji je običavao rukavom brisati nos, a kojeg sam vidio upravo onog dana kad sam se prvi put pojavio između ova četiri zida. Taj tip, koji kao da se neprestano nalazio u škripcu, ili on sam ili netko od njegovih (a to je ovdje značilo u Newgateu), došao je javiti kako je njegova najstarija kćerka uhapšena pod sumnjom da je krala po dućanu. Rekao je tužnu vijest Wemmicku, a gospodin Jaggers je dostojanstveno stajao pred kaminom, uopće ne ulazeći u razgovor, a u Mikeovu je oku slučajno zatreptala suza.
Što ste naumili? — upita gotovo sa zgražanjem Wemmick. — Zašto ste došli ovdje cmizdriti?
Nisam došao cmizdriti, gospodine Wemmick.
Jeste — prodere se Wemmick. — Kako se samo usuđujete! Ne možete se tu pojaviti ako niste u stanju prestati prskati naokolo poput
lošeg pera. Što vi zapravo mislite?
Pa čovjek ne može obuzdati svoje osjećaje, gospodine Wemmick — zaklinjao ga Mike.
Svoje — što? — upita Wemmick upravo bijesno. — Recite to još jedanput!
Slušate, čovječe — reče Jaggers, pristupivši korak naprijed i pokazujući prstom u vrata. — Van iz mog ureda. Ovdje neću trpjeti nikakve osjećaje. Van!
I tako se jadni Mike skrušeno povuče, a gospodin Jaggers i Wemmick kao da između sebe ponovno uspostaviše dobre odnose te se latiše posla, osvježeni kao da su netom ručali.

52 Poglavlje
Sa čekom u džepu pošao sam iz Little Britaina do brata knjigovođe gospođice Skiffins; a kad je brat knjigovoda gospođice Skiffins pošao u Clarrikerovu poslovnicu i doveo Clarrikera ravno k meni, zaključio sam na svoje veliko zadovoljstvo dogovoreni posao. To je bilo jedino dobro djelo što sam ga poduzeo i do kraja izvršio otkako mi je prvi put bilo rečeno da me čeka ostvarenje mojih velikih očekivanja.
Clarriker me je tom prilikom obavijestio da poslovi tvrtke neprestano napreduju te da će sada moći otvoriti malu podružnicu na Istoku, jer se za to pokazala prijeka potreba, da se poslovi mogu razviti, i da će Herbert kao novi kompanjon poći onamo da njom upravlja. Vidio sam da bih morao biti spreman rastati se od svoga prijatelja čak i da sam bio u sređenijim prilikama. Sada sam dakako osjećao kao da moje posljednje sidro gubi uporište, te ću uskoro biti prepušten na milost i nemilost bijesu vjetra i valova.
No nalazio sam utjehe u radosnom osjećaju kako će se Herbert jedne večeri vratiti kući i pričati mi o tim promjenama, ni ne sluteći da to za mene nisu nikakve novosti, i živim mi bojama slikati kako će povesti Claru Barley u zemlju Tisuću i jedne noći, i kako ću i ja krenuti da im se pridružim (valjda s karavanom deva), i svi skupa ćemo ploviti Nilom i gledati svakojaka čudesa. Nisam bio nimalo optimističan u pogledu svog sudjelovanja u tim divnim planovima, ali sam osjećao kako se Herbertovi izgledi brzo ostvaruju, te da će kćerka staroga Billa Barleyja uskoro biti sretno zbrinuta bude li se ovaj i nadalje tako ustrajno služio rumom i paprom.
Ušli smo u mjesec ožujak. Iako rane nisu pokazivale nikakvih opasnih simptoma, mojoj je lijevoj ruci trebalo tako dugo vremena da prirodno zacijeli, te još uvijek nisam mogao obući kaput. Desna mi je ruka prilično zacijelila, samo je malo iznakažena, ali sam se mogao njome služiti.
Jednog ponedjeljnog jutra, dok smo Herbert i ja sjedili za doručkom, primio sam poštom ovo pismo od Wemmicka:
»Walworth. Spalite, čim pročitate. Početkom ove nedjelje, ili recimo u srijedu, mogli biste učiniti ono što vam je poznato ako biste imali volje pokušati. A sad to spalite.«
Pošto sam pismo pokazao Herbertu, a zatim bacio u vatru — ali ne
prije no što smo ga obojica znali napamet — razmišljali smo o tome što nam je činiti. Jer sada dakako nismo više mogli smetnuti s uma moju fizičku nesposobnost.
O svemu sam dobro razmislio — reče Herbert — i mislim da sam nadošao na bolju ideju nego uzeti čovjeka s obale Temze. Uzmi Startopa. Dobar momak, iskusan veslač, voli nas, a poduzetan je i pošten.
Pomišljao sam na nj više nego jedanput.
Ali do koje mjere bi ga ti uputio u našu tajnu?
Samo malo toga mu je potrebno reći. Neka misli da se tu radi tek o nekoj šali, ali koja mora ostati tajna sve dok ne svane ono jutro. Onda mu kaži da imaš nekih važnih razloga da Provisa otpremiš u inozemstvo. Ti ćeš s njim?
Naravno.
Kuda?
Prilikom mnogih tjeskobnih razmišljanja o tom pitanju, meni se činilo gotovo nevažnim u koju ćemo luku otputovati — Hamburg, Rotterdam ili Anvers — svejedno kud, samo da ga otpremimo iz Engleske. U obzir je dolazio svaki strani parobrod koji bi nas presreo na rijeci i dopustio nam da se ukrcamo. Uvijek sam namjeravao da ga u čamcu odvezem što dalje niz rijeku: u svakom slučaju dalje od Gravesenda{83}, koji je bio kritično mjesto u slučaju kakve potrage ili istrage, ako bi vlasti nešto posumnjale. Kako strani parobrodi kreću iz Londona u vrijeme plime, mi smo naumili da se u vrijeme oseke spustimo niz rijeku te se pritajimo u nekom zabitnom kutiću dok ne dođe čas da do veslamo do jednog od tih brodova. Kad bismo se prethodno propitali, mogli bismo prilično točno izračunati vrijeme kada će se taj brod približiti mjestu gdje bismo se mi skrivali.
Herbert je na sve pristao, te smo odmah poslije doručka izašli kako bismo sve istražili. Saznali smo da bismo se vjerojatno najbolje poslužili parobrodom, koji je plovio za Hamburg, te smo svoje namisli uglavnom usmjerili prema tom brodu. No pribilježili smo i ostale parobrode, koji su u vrijeme iste plime imali krenuti iz Londona, i bili smo zadovoljni time što smo znali kako su građeni i pod kojom su zastavom plovili. Zatim smo se rastali na nekoliko sati: ja, da bih nabavio potrebne putovnice, a Herbert, da bi potražio Startopa u njegovu stanu. Obojica smo bez ikakve smetnje obavili sve što nam je bilo obaviti, i kada smo se u jedan sat ponovno sastali, ispričali smo jedan drugome da je sve izvršeno. Što se
mene tiče, ja sam se snabdio putovnicama; Herbert je bio kod Startopa, a ovaj se bio najspremnije odazvao da nam se pridruži.
Dogovorili smo se da će njih dvojica veslati svaki s jednim parom vesala, a ja kormilariti; naš je štićenik imao mirno sjediti na svom mjestu; kako nam se nije žurilo, mogli bismo na taj način dosta brzo odmicati. Dogovorili smo se da Herbert neće večeras doći kući na večeru prije no što ode do Mili Pond Banka, da neće uopće ići tamo sutra uvečer, u utorak; i s Provisom sve utanačiti da u srijedu siđe do nekog gata tik uz kuću kada opazi da se približujemo, ali ne prije. Sve treba s njim još večeras dogovoriti, i nipošto nećemo više s njim komunicirati prije nego što ga primimo u čamac.
Pošto smo obojica dobro utuvili u glavu ove mjere opreznosti, pošao sam kući.
Otključavajući vanjska vrata stana, našao sam pismo u kutiji za listove, upućeno meni. Pismo je bilo vrlo uprljano, premda nije bilo loše napisano. Netko ga je osobno ubacio (naravno za vrijeme moga izbivanja), i evo što je bilo napisano:
»Ako se ne bojite doći večeras ili sutra uvečer do starih močvara u devet sati i doći do kućice kod brane blizu vapnenice, onda svakako dođite. Ako su vam potrebne obavijesti o vašem ujaku Provisu, bit će najbolje da dođete, da nikome ne kažete ništa o tome te da ne gubite vrijeme. Morate doći sami. Donesite pismo sa sobom.«
Već prije no što sam primio pismo, u sebi sam nosio težak teret. A što mi je sad bilo raditi, to nisam znao. A najgore je što se moram brzo odlučiti, ukoliko ne želim zakasniti na popodnevnu diližansu, s kojom bih na vrijeme stigao još večeras. Nisam mogao ni pomisliti da pođem sutra uvečer, jer bi to bilo i suviše blizu času bijega. A s druge strane, nisam znao je li to ponuđeno obavještenje možda od velike važnosti za sam bijeg.
Da je bilo i mnogo vremena za razmišljanje, mislim da bih ipak bio pošao. Nemajući gotovo nimalo vremena za razmišljanje — po svojoj sam uri vidio da će diližansa krenuti za pola sata — odlučio sam krenuti. Zacijelo se ne bih bio dao na put da u pismu nije bio spomenut moj ujak Provis; ta je činjenica poslije Wemmickova pisma i jutrašnjih priprema za put prevagnula. Kada si uzbuđen pak se žuriš, teško da ćeš jasno shvatiti sadržaj ma kakvog pisma, pa sam i ja još dvaput ponovno morao pročitati tajanstvenu poruku, dok sam sasvim mehanički utuvio u glavu opomenu
kako je potrebno da sve učinim u tajnosti. Isto sam tako mehanički ostavio Herbertu olovkom napisano pisamce, u kojem mu javljam da sam odlučio pohitati do gospođice Havisham i natrag da bih se uvjerio kako joj je, jer ću uskoro otputovati, a ne znam kako ću dugo izostati. Preostalo mi je jedva još toliko vremena da uzmem zimsku kabanicu, zaključam stan i požurim najkraćim prijekim putovima do poštanske stanice. Da sam uzeo kočiju i odvezao se ulicama, ne bih na vrijeme došao na cilj; no pohitavši prečacima, stigoh do diližanse baš u času kada je izlazila iz dvorišta. Bio sam jedini putnik, a kada sam se pribrao, već sam se truckao, zatrpan u sijeno sve do koljena.
Otkako sam primio ono pismo, nisam zbilja bio sasvim pri sebi. Silno sam se iznenadio, pogotovo jer sam pismo primio u jutarnjoj strci i užurbanosti. Ta je jutarnja uskomešanost bila tako velika, jer me je Wemmickova poruka, iako sam je već tako dugo i sa zebnjom čekao, najzad ipak iznenadila. Čudio sam se sada sam sebi što se nalazim u kolima, te posumnjao jesam li uopće imao opravdanog razloga da budem tu, i stao razmišljati bih li skočio iz kočije i odmah se vratio kući. Uvjeravao sam sebe kako je sasvim neopravdano obazirati se na anonimne opomene, ukratko, stao sam se probijati kroz sve faze proturječja i neodlučnosti, kroz koje po mom mišljenju prolaze gotovo svi kojima se žuri. Ipak je činjenica što je Provis bio spomenut imenom, nadvladala sve ostalo. Već sam i prije razmišljao, kada to još nisam znao — ukoliko se to može nazvati razmišljanjem — da nikad ne bih sam sebi oprostio ako bi Provis nastradao zbog toga što nisam pošao.
Već je pao mrak kada smo stigli, a putovanje mi se činilo tako dugo i dosadno jer, kako sam sjedio u kolima, ništa nisam vidio, a na vanjsko sjedište nisam mogao zbog ozljeda. Izbjegavajući Modri vepar, odsjeo sam u drugorazrednoj gostionici na kraju grada i naručio večeru. Dok su je spremali, pošao sam u kuću Satis i propitao se za zdravlje gospođice Havisham: bilo joj je još uvijek vrlo zlo, premda su smatrali da kreće nabolje.
Gostionica je nekoć bila sastavni dio starinske crkvene zgrade, i večerao sam u nekoj osmerokutnoj blagovaonici nalik na krstionicu. Kako nisam mogao sam rezati jelo, učinio je to umjesto mene stari gostioničar sjajne ćelave glave. Tako se među nama zametnuo razgovor i on me je ljubazno zabavljao pričajući mi moju vlastitu životnu priču — dakako u popularnoj verziji, prema kojoj je Pumblechook bio moj dobročinitelj još u
najranijem djetinjstvu i kovač moje sreće.
Poznajete li toga mladića? — upitah ga.
Poznajem li ga? — ponovi gostioničar. — Poznajem ga još odonda kad ga nije bilo što vidjeti.
Navraća li ponekad u svoj rodni kraj?
O da, kadikad navraća — potvrdi gostioničar — posjećuje svoje bogate prijatelje i okreće leđa čovjeku kojemu ima sve zahvaliti.
A tko je to?
Onaj o kome govorim — nato će gostioničar — gospodin Pumblechook.
A je li još prema kome nezahvalan?
Bio bi bez sumnje kad bi mogao — odvrati gostioničar — ali ne može. A zašto? Jer ima sve zahvaliti samo Pumblechooku.
Pumblechook to kaže?
Kaže li? — začudi se gostioničar. — Nema potrebe da to govori.
Ali govori li to?
Kad biste ga o tome slušali govoriti, krv bi vam se pretvorila u vinski ocat, moj gospodine — zaključi gostioničar.
Pomislih: »Ali ti, Joe, dragi Joe, ti nikada o tome ne govoriš. Ti, Joe, samo patiš i jednako voliš, ti se nikad ne tužiš. Ni ti, krotka moja Biddy!«
Pri toj vašoj nesreći nešto vam je apetit oslabio — reče gostioničar, pogledajući u moju povezanu ruku ispod kaputa. — Pokušajte malo mekši komad.
Ne, hvala — otklonih, okrenuh se od stola i zanijeh se kraj vatre u teške misli. — Ne mogu više jesti. Molim vas, odnesite to.
Nikad moja nezahvalnost prema Joeu nije pretrpjela tako bolan udarac kao taj što mi ga je zadala drskost lažljivca Pumblechooka. Što je on neiskreniji, to je Joe iskreniji; što je on podliji, to je Jeo plemenitiji.
Dok sam sat ili više pred vatrom snatrio, osjećao sam u srcu dubok i posve zaslužen prijekor. Prenuh se kad začuh izbijanje sata, još uvijek potišten malodušnošću i grižnjom savjesti.
Ustao sam i pričvrstio kaput, prebačen preko ramena, te izašao. Već prije sam po džepovima tražio ono pismo, za slučaj da mi zatreba, ali ga nisam mogao naći. Bilo mi je nelagodno pri duši kad pomislih da mi je
zacijelo palo u slamu u kočiji. Međutim sam vrlo dobro znao da je mjesto sastanka kod kućice stražara brane blizu vapnenice u močvarama, u devet sati. Zaputio sam se sada ravno prema močvarama, jer više nisam smio ni časa časiti.