Čarls Dikens-Velika očekivanja

53 Poglavlje
Bila je mrkla noć, iako se dizao pun mjesec kad sam napuštao ograđena zemljišta i krenuo put močvara. Iza njihovih crnih obrisa protezala se traka nebeske vedrine, jedva toliko široka da u se primi crveni veliki mjesec. Poslije nekoliko trenutaka uzdigao se iz polja svjetlosti i stao usred gomile brdolikih oblaka.
Vjetar je tužno gudio po zlogukim močvarama. Stranac bi ih zacijelo smatrao nepodnošljivima, pa čak su i mene pritisnule tolikom težinom da sam oklijevao i već bio napola spreman krenuti natrag. Dobro sam ih poznavao i našao bih put kroz njih i sred noći još mračnije od ove, pa kako sam već bio tu, nisam našao izlike da krenem natrag. Dođoh ovamo protiv volje, protiv volje nastavih svoj put.
Nisam pošao pravcem svoga negdašnjega doma, niti onim kojim smo progonili robijaše. Leđima sam bio okrenut galijama tamo u daljini, kad sam dalje krenuo, i premda sam kao nekad vidio svjetla na uskim pješčanim prevlakama, viđao sam ih preko ramena. Poznavao sam vapnenicu isto tako dobro kao i staru Tvrđavu, no jedna je bila od druge na milje daleko; pa da je noćas na tim dvjema mjestima gorjela svjetlost, prostirala bi se između njih duga traka pusta obzorja.
Isprva sam morao za sobom zatvarati vratašca ograda i povremeno zastati, dok bi goveda, što su ležala po zajaženim stazama, poustajala i nespretno odbježala u travu i trščake, no ubrzo kao da sam ostao posve sam u prostranoj nizini.
Trebalo je još pola sata dok sam se približio vapnenici. Vapno je izgaralo, odišući teškim zagušljivim zadahom, ali su vatre bile zapretane i napuštene, a nigdje ni jednog radnika. U neposrednoj se blizini nalazio maleni kamenolom, baš na mom putu gdje su toga dana radili, što sam razabrao po porazbacanom alatu i tačkama.
Uspevši se ponovno iz ove jame do razine močvara — jer je glibovita staza vodila kroz tu dolinu — ugledah svjetlost u staroj kućici čuvara brane. Pospješih koračaje i pokucah na vrata. Dok sam čekao da mi se netko javi, opazio sam da je brana napuštena i razbijena, a drvena kućica s krovom od crijepa kao da neće više dugo moći odolijevati nevremenu, ako još uopće može; da je sav glib i mulj pokriven vapnom, i kako zagušljive pare iz peći za paljenje vapna sablasno kuljaju prema meni. Još uvijek se
nitko nije javljao, pa ponovno pokucah. Opet ništa, i ja pritisnuh kvaku.
Popusti pod pritiskom ruke, i vrata se odškrinuše. Zavirivši unutra, ugledah na stolu upaljenu svijeću, klupu i slamaricu na niskoj postelji na kotačima. Kako je gore bio sjenik, povikah: — Ima li koga ovdje? ali nitko se ne odazove. Tada pogledah na sat, i kad vidjeh da je devet sati prošlo, ponovno viknuh: — Ima li koga ovdje? — Kako se još uvijek nitko nije odazvao, izašao sam van, ne znajući što da radim.
Kiša je stala sve jače padati. Vidjevši isto što sam i prije vidio, vratih se u kuću i stajah upravo pod strehom, gledajući u noć. Dok sam razmišljao kako je tek malo prije netko morao biti tu i da će se brzo vratiti, jer inače ne bi gorjela svijeća na stolu, pade mi na um da pogledam je li stijenj bio dug. Kad sam se okrenuo da to utvrdim i uzeo svijeću u ruku, ona se ugasi od nekog jakog udarca. Prvo je bilo što sam zatim shvatio da me je netko ulovio čvrstom omčom, koju mi je iza mojih leđa bacio preko glave.
A sad — reče uz kletvu prigušeni glas — sad te konačno imam!
Što to znači? — povikah nastojeći da se oslobodim. — Tko je to?
Upomoć, upomoć!
Ne samo da su mi ruke bile čvrsto stegnute uz tijelo, već mi je pritisak na ranjenu ruku zadavao još i strahoviti bol. Osjetih kako mi neki snažni čovjek čas rukom, čas prsima pritiskuje usta da bi prigušio moje krikove. Neprestano sam osjećao vrući dah u neposrednoj blizini i bezuspješno se otimao u mraku, dok me je netko čvrsto privezivao uza zid. — A sad — reče prigušeni glas, izustivši još jednu kletvu — ako još jedanput vikneš, brzo ću te dokrajčiti!
Napola bez svijesti i osjećajući mučninu od bola što mi je zadavala ozlijeđena ruka, od čuda sav zapanjen, a ipak svjestan kako bi ta prijetnja vrlo lako mogla biti izvršena, prestao sam zapomagati te pokušao makar samo malo osloboditi ruku. Međutim, bio sam previše čvrsto vezan. Osjećao sam se kao da mi ruku, koja je prije bila ispržena, sada kuhaju.
Nenadano nesta noćne svjetlosti i zavlada crna pomrčina, pa naslutih da je napadač zatvorio prozorske kapke. Naslijepo tapkajući ubrzo je napipao kremen i ocal, koji su mu trebali, te stao kresati da užeže svjetlost. Napinjao sam pogled, gledajući u iskre što su padale na trud, u koji je puhao i puhao, držeći drvce u rukama, ali vidio sam mu samo usne i plavu glavicu na drvcetu. A i to tek nejasno. Trud je bio vlažan — što na ovom
mjestu nije bilo nimalo čudno — i iskre su se jedna za drugom gasile.
Nije mu se žurilo, te ponovno kresnu ocalom o kremen. Kada se iskre u gustom roju osuše oko njega, mogao sam mu vidjeti ruke i dio lica te razabrati da sjedi nagnut nad stolom, i ništa više. Čas zatim ponovno sam ugledao njegove usne što su puhale u trud, a zatim planu svjetlost i pokaza mi — Orlicka.
Ne znam koga sam očekivao, ali svakako ne njega. Vidjevši ga, znao sam da se nalazim u opasnom škripcu, i nisam skidao očiju s njega.
Sa zapaljenim je drvcetom vrlo oprezno upalio svijeću i bacio drvce ugazivši nogom plamen. Zatim pomakne podalje od sebe svijeću, tako da bi me dobro vidio, skrsti ruke na stolu i zagleda se u me. Razabrao sam da sam bio privezan za uspravne ljestve, nekoliko pedlja podalje od zida, a ta ja naprava — na tom mjestu — služila za penjanje na sjenik.
A sad — reče, pošto smo se neko vrijeme mjerili očima — sad te konačno imam.
Odveži me. Pusti me!
Ah! — odvrati. — I još kako ću te pustiti. Pustit ću te da odeš na mjesec, pustit ću te i na zvijezde. Samo sve u svoje vrijeme.
Zašto si me ovamo domamio?
Zar ne znaš? — zapita, ošinuvši me strašnim pogledom.
Zašto si me napao u mraku?
Jer hoću sam sve pozavršavati. Jedan bolje čuva tajnu od dvojice.
O, ti zlotvore, zlotvore moj!
Bilo je toliko zlobe u njegovu držanju, dok je sjedio s prekriženim rukama, položenim na stol, mahao glavom i uživao u svojem uspjehu, naslađujući se prizorom što sam mu ga pružio, da sam protrnuo. Gledao sam ga bez riječi, a on uto segne rukom u kut pokraj sebe, pa izvuče pušku s okovanim kundakom.
Poznaješ li to — zapita, uzevši me tobože na nišan. — Znaš li, gdje si to već vidio? Govori!

Znam — odgovorih.
Zbog tebe sam izgubio mjesto. Da, zbog tebe. Govori!
Zar sam mogao drukčije?
To si učinio, i već bi to bilo dosta. No kako si se usudio stati između mene i djevojke koju sam volio?
Kada sam to učinio?
A kada nisi? Ti si bio onaj koji si starog Orlicka vazda kod nje
ocrnjivao.
Sam si to činio. Bio si takav da si morao doći na zao glas. Ne bih ti mogao naškoditi da ti nisi sam sebi.
Lažeš. »Sve ću poduzeti i neću žaliti troška, samo da ga istjeram iz toga kraja.« Zar ne? — naglasi, ponavljajući riječi što sam ih Biddy izrekao prilikom našeg posljednjeg sastanka. — A sad ću ja tebi nešto reći. Nikad ti se ne bi tako isplatilo da si me odavde istjerao kao baš noćas. Ah! Pa da si potrošio i dvadeset puta više nego što imaš, sve do posljednjeg groša! — Kad mi se prijetio svojom ručetinom i režao na me poput tigra, osjetih da je to istina.
Što si sa mnom nakanio?
Nakanio sam — reče, tresnuvši svom snagom pesnicom o stol, a zatim ustane da pojača dojam svoje geste — nakanio sam da ti oduzmem život!
Nagnu se naprijed, zureći u mene, polako otvori zgrčenu pest, rukom otare usta, kao da mu za mnom zazubice rastu, i opet sjedne.
Oduvijek, još kad si bio dijete, bio si starom Orlicku na putu. Ali ćeš mu se ove noći maknuti s puta. Dosta mu je tebe. Svršeno je s tobom.
Znao sam da stojim na rubu groba. Načas sam se očajnički ogledao po toj klopci ne bih li gdje ugledao i najmanju priliku za bijeg, no sve je bilo uzalud.
I ne samo to — reče prekriživši ponovno ruke na stolu — hoću da s lica zemlje nestane i najmanji trag od tebe, sve do najsitnije koščice. Bacit ću tvoje tijelo u peć za paljenje vapna — na svojem bih ramenu odnio i dvojicu takvih kao što si ti — pa neka onda ljudi sebi razbijaju glavu što se s tobom dogodilo, ali nikad neće ništa saznati.
Moj je mozak nevjerojatnom brzinom zamišljao sve posljedice takve smrti. Estellin bi otac vjerovao da sam ga napustio, uhvatili bi ga, i umro bi optužujući mene. I sam bi Herbert u mene posumnjao kad bi pokušao dovesti u sklad pismo što sam za nj ostavio s činjenicom da sam se samo načas zadržao pred vratima kuće gospođice Havisham.
Joe i Biddy ne bi nikad saznali kako mi je te noći bilo teško pri srcu; nitko ne bi nikad saznao što sam propatio, kolikom su iskrenošću bile prožete moje namjere i kroz kakve sam smrtne tjeskobe prolazio. Smrt koja mi je prijetila bila je strašna, ali mnogo strasniji od smrti bio je strah
da će me poslije smrti po zlu spominjati. Moje su se misli tolikom brzinom vrzle da sam već vidio kako me preziru čitava pokoljenja, koja će se tek roditi — Estellina djeca i djeca njezine djece — dok taj nitkov još nije dorekao posljednju riječ.
A sad, kurjače — dometnu — prije no što te ubijem kao svaku drugu zvijer — a to je ono što sam naumio, a zato sam te i vezao — hoću te se još dobro nagledati i malo uživati. O zlotvore, zlotvore moj!
Sune mi kroz glavu misao da opet viknem upomoć, premda nitko nije mogao bolje od mene znati kako je to mjesto u pustoj osami i kako je bilo beznadno nadati se u pomoć. Dok je tako sjedio i gledao me s divljim uživanjem, mene je prožimao toliki bijes i prezir da su moje usne ostale nijeme. Ponajprije odlučih da neću od njega tražiti milosti i da ću, prije no što umrem, posljednjim svojim slabim snagama pokušati da mu se oduprem. Iako sam se u tim strašnim posljednjim časovima već u mislima bio pomirio sa svima ljudima na svijetu i skrušeno zamolio Nebo za oprost, a moje se srce rasplakalo pri pomisli da se ni s kim nisam oprostio i da se nikad više neću moći oprostiti od svojih najdražih, niti se s njima objasniti, ni zamoliti ih da se smiluju mojim jadnim zabludama — ipak bih, već umirući, ubio tog nitkova, samo da sam mogao.
Bio se napio, a oči su mu bile crvene i zakrvavljene. Oko vrata mu je visjela limenka, kao što sam ga davno viđao da nosi oko vrata obješeno jelo i piće. Prinio je limenku usnama i srknuo gutljaj žestokog napitka. Osjetih zadah ljute rakije, od koje mu je lice planulo rumenilom.
Kurjače! — nastavi, ponovno skrstivši ruke. — Stari će ti Orlick sada nešto reći. Ti si ubio svoju goropadnicu sestru. — Prije nego što je polako oklijevajući dorekao te riječi, ja sam, kao i ranije, nevjerojatno brzo u mislima preletio čitav napadaj na moju sestru, njezinu bolest i smrt.
To si ti učinio, razbojnice! — odvratih.
Kažem ti, ti si je ubio — tvojom je krivicom ubijena — odbrusi, dohvativši pušku i zamahnuvši kundakom kroz prazninu između nas. — Prišao sam joj iza leđa baš tako kao večeras i tebi. Ja sam je maznuo po glavi! Ostavio sam je, uvjeren da je mrtva. Da je u blizini bila vapnenica za paljenje vapna, kao što se sada tu nalazi, ona se ne bi više osvijestila, ali to nije stari Orlick učinio, nego ti. Bio si maza, a njega su mučili i tukli. Mučili su i tukli staroga Orlicka, eh? Sad ćeš za to ispaštati. Ti si to učinio, i za to ćeš sada ispaštati!
Ponovno nagne limenku i još se više razbjesni. Vidio sam po nagibu limenke da je gotovo prazna. Bilo mi je posve jasno da je ispijao bocu kako bi smogao odvažnosti da sa mnom obračuna. Znao sam da svaka preostala kap znači jedan tren mojega života. Znao sam da će kad se pretvorim u dio pare, što je malo prije kuljala prema meni poput moga duha, koji me je opominjao na opasnost — učiniti isto kao i u slučaju moje sestre — pojuriti u grad, gdje će ga vidjeti kako se naokolo šunja i opija po krčmama. Moje su misli za njim brzale u grad, moja je mašta zamišljala ulicu kojom prolazi, uspoređivala svjetlost i život ulice s pustom močvarom i bijelom parom, što se nad njim povlači, i u koju ću se već doonda rasplinuti.
Dok je izgovorio desetak riječi, u mislima sam uskrisio godine, nebrojene minule godine, a to što je govorio pretvaralo se preda mnom u slike, a ne samo u prazne riječi. Mozak mi je tako uzbuđeno i razdraženo radio da nisam mogao zamisliti neko mjesto, a da ga u isti mah ne vidim, niti ljude, a da ih odmah živo ne predočim. Nemam riječi da iskažem živost tih slika, a ipak sam ga sve to vrijeme s najvećom napetošću motrio
a tko da ne motri s najvećom pažnjom tigra koji se sprema na skok! — pa mi nije izmakao ni najmanji pokret njegovih prstiju.
Kada je drugi put gucnuo, ustade s klupe na kojoj je sjedio i odgurne stol. Zatim dohvati svijeću i, zaklanjajući plamen svojom krvničkom rukom tako da sva svjetlost na mene padne, stade preda me, gledajući me i naslađujući se tim pogledom.
Kurjače, reći ću ti još nešto. To je bio Orlick o kojeg si se one noći spotaknuo na stepenicama.
Vidio sam stepenište s utrnutim svjetiljkama. Vidio sjene glomaznih stubišnih ograda, sjene što ih je noćobdijina svjetiljka odražavala po zidovima. Vidio sam sobe što ih nikad više vidjeti neću, s napola otvorenim vratima i otvorenim vratima tamo, sa svakim pojedinim dijelom namještaja.
A zašto je stari Orlick bio tamo? I to ću ti još reći, kurjače. Ti i ona lijepo ste me protjerali iz ovog kraja, što se tiče lagodnog života, pa sam se združio s novim ljudima, s novim gospodarima. Jedan od njih piše moja pisma kad ustreba — valjda nemaš ništa protiv toga? — piše za me pisma, kurjače! Taj, bome, umije pisati i nije šeprtlja kao ti. Utuvio sam sebi u glavu da te moram ubiti, i ta me misao nije napustila otkako si ovdje bio
na sprovodu svoje sestre. Nisam vidio mogućnosti kako da se bez opasnosti tebe domognem, pa sam te u stopu pratio da saznam sve putove kojima se krećeš. Jer stari je Orlick sam sebi govorio: »Ovako ili onako, nekako će mi već pasti u šake!« Eh, i dok sam tebe tražio, naišao sam na tvog ujaka Provisa, a?
Mili Pond Bank i Chink's Basin i Green Copper RopeWalk, sve mi je bilo jasno i živo pred očima! Provis u svojim sobama, gdje ugovoreni znak više nije bio ni od kakve koristi, lijepa Clara, ona poput majke dobra postarija žena, stari Bili Barley poleđice — sve je to hitro promicalo ispred mojih očiju po brzicama moga života, koje su jurile prema moru.
Eh, pa čak i ujaka imaš! Ta poznajem te još iz Gargeryjeve kovačnice, kad si bio mali kurjačić, da bih te onakva slabačka zdrobio između kažiprsta i palca i nogom caknuo u stranu tvoj leš (često sam na to pomišljao kad bih te nedjeljom viđao gdje švrljaš među okljaštrenim drvećem); a tada nisi nalazio nikakve ujake. Baš nisi! Ali kad je stari Orlick saznao da je tvoj ujak Provis, dok je prije mnogo godina lutao po tim močvarama, po svoj prilici nosio one negve na nogama, koje je stari Orlick našao pa prepilio i čuvao sve do dana kada je s njima umlatio tvoju sestru kao bika, a to namjerava i s tobom učiniti... a?... kada je to saznao... a?... Dražeći me divljački, sune mi posve blizu svijeću pod nos, te sam zabacio glavu u stranu da mi plamen ne bi opržio lice.
Aha! — usklikne on i nasmije se pošto je ponovio tu kretnju — žežen kasu hladi! Stari je Orlick znao da si se opekao. Stari je Orlick znao da si spremao ujaka Provisa prokrijumčariti iz zemlje. Stari je Orlick tebi u svemu dorastao i znao je da ćeš večeras doći! A sad ću ti još nešto reći, kurjače, a onda će svemu biti kraj. Ima još jedan koji je isto tako dorastao tvom ujaku Provisu kao stari Orlick tebi. Neka se čuva njega kad jednom izgubi nećaka! Neka se čuva njega kad nitko živ neće moći pronaći ni krpice odijela, ni najsitniju koščicu od kostura njegova dragog rođaka. Da, ima netko koji ne može i neće da živi u istoj zemlji s Magwitchom — da, ja znam njegovo ime! — i koji je o Provisu imao tako točne obavijesti dok je Provis još živio u tuđini da odande nije mogao neopaženo pobjeći i njega izložiti opasnosti. Možda je baš to taj koji umije tako vješto pisati i nije šeprtlja kao ti. Magwitchu, čuvaj se Compeysona i — vješala!
Opet zamahnu svijećom prema meni, začadivši mi kose i lice, te načas obnevidjeh, a onda mi okrenu svoja krupna leđa i stavi svijeću na sto. U
mislim izrekoh molitvu; u mislima sam bio s Joeom, Biddy i Herbertom prije no što se opet okrenu prema meni.
Između stola i suprotnog zida bilo je nekoliko stopa slobodnog prostora. Na tom se mjestu sada klackao naprijed pa natrag. Njegova se velika snaga isticala još jače nego ikad prije dok se tako gegao, s rukama opuštenim niz tijelo, mršteći se na me mrkim pogledima. U meni se ugasio i posljednji tračak nade. U meni je sve divljom brzinom previralo, a slike što su umjesto misli prolijetale preda mnom, bile su čudesno žive. Ipak sam jasno shvatio da mi nikad ne bi sve to rekao da nije odlučio za koji čas ubiti me i izbrisati iz ljudskog sjećanja. Iznenada stane, izvadi čep iz limenke i baci ga od sebe. Premda je bio lagan, učinilo mi se kao da je olovnica lupila o pod. Polako je klokotao gutljaj za gutljajem, dok je sve više i naviše naginjao limenku, a u to vrijeme uopće nije gledao u mene. Posljednje je kapi alkohola izlio na dlan i polizao ih. Onda se uz strašne kletve odjednom bijesno uzvrpolji, odbaci limenku i zasta; a u njegovoj ruci ugledah kameni malj s dugačkim teškim drškom.
Nisam odustao od toga što sam bio odlučio, nego bez i jedne riječi uzaludna zaklinjanja iz petnih sam žila kriknuo i svom se snagom počeo otimati. Mogao sam micati samo glavom i nogama, a to sam činio što sam jače mogao, sve dotad ni ne znajući da sam tako jak. U istom trenutku začuh glasove koji su odgovarali na moju viku, vidjeh neke likove i blijesak svjetlosti što je prodrla kroz vrata. Čuo sam neke glasove i galamu i vidio kako se Orlick kao iz vode iskobeljao iz gužve s nekim ljudima, u jednom skoku preskočio stol i odjurio u noć. Kad sam se osvijestio, opazio sam da su me odvezali i da na istom mjestu ležim na podu, a da mi glava počiva na nečijim koljenima. Kada sam se probudio iz mrtvila, moje su oči netremice gledale u ljestve o zidu — zurile su u njih i prije no što sam bio toga svjestan — i tako mi se polagano vraćala svijest, i znao sam da se nalazim na istom mjestu gdje sam se bio onesvijestio.
Isprva sam bio prema svemu ravnodušan, te nisam ni glavu okrenuo da bih vidio na koga sam je naslonio, već sam ležeći gledao u ljestve, kadli između njih i mene iskrsne lice. Lice Trabbova momka.
Mislim da je s njime sve u redu! — reče mirnim glasom Trabbov momak. — Ali kako je samo blijed!
Na te se riječi naže lice onoga koji me je pridržavao nad mojim, i tada vidjeh da je moj spasitelj...
Herberte! Gospode Bože!
Samo polako — mirio me Herbert — i oprezno. Nemoj se uzbuđivati.
I naš stari drug Startop! — uskliknem, kad se i on naže nada mnom.
Sjeti se, pri čemu će nam pomagati — upozori me Herbert — pa budi miran.
Na tu se opomenu trgoh i skočih, no u tili se čas svalih na tlo od bolova u ruci. — Valjda
nismo promašili ugovoreni čas, Herberte? Koja je to noć, noć uoči... ? Kako dugo sam tu? — Bila me obuzela zlokobna slutnja da ležim na tom mjestu već dugo vremena — jedan dan i cijelu noć — dva dana i dvije noći — možda i više.
Još nije prevalila noć. Još traje noć od ponedjeljka na utorak.
Hvala Bogu!
A sutra, u utorak, odmarat ćeš se cijeli dan — doda Herbert. — Ali sveudilj stenješ, dragi moj Handel. Jesi li zadobio kakvu ozljedu? Možeš li stati na noge?
Da, da — potvrdih. — Mogu hodati. Ne boli me ništa osim ove bolne ruke.
Skinuše mi zavoj i učiniše sve što se dalo. Ruka je bila silno natečena i upaljena, te sam jedva podnosio i najmanji dodir. No oni rastrgaše džepne rupce i od njih načiniše nove zavoje, pa mi onda najpažljivije staviše ruku opet u povez dok ne stignemo u grad i ne nabavimo ljekovitu hladnu tekućinu da je stavimo na ranu. Uskoro zatvorismo vrata kućice čuvara brane, i već smo se vraćali kroz kamenolom. Trabbov momak — sada Trabbov momak dugonja — išao je pred nama s vidjelicom, a to je bila ona svjetlost koju sam vidio kako je sinula na vratima. No otkako sam posljednji put vidio nebo, mjesec je za dobra dva sata bio poodmakao na svojoj putanji, i noć je, iako je bila kišovita, ipak bila mnogo jasnija. Bijela je para iz peći za paljenje vapna bježala od nas kad smo onuda prolazili. I kao što sam prije u mislima izgovarao molitvu za pomoć, sada sam izgovarao molitvu zahvalnicu.
Pošto sam Herberta usrdno molio da mi ispriča kako mi je pritekao u pomoć — isprva mi je to glatko odbio, uporno zahtijevajući da šutim — saznao sam da mi je u našem stanu, kad sam se navratnanos žurio, ispalo
pismo i da ga je našao tek što sam otišao kad je došao kući sa
Startopom, kojega je sreo upravo na putu k meni. Uznemirio ga je već sam sadržaj pisma i to tim više što je postojalo neko proturječje između toga pisma i onog što sam ga u brzini za nj bio ostavio. Kako se njegova uznemirenost nakon četvrt sata razmišljanja nije smanjila, već povećala, uputio se do poštanske stanice, zajedno sa Startopom, koji se sam ponudio da će ga pratiti, da se raspita kada kreće prva naredna kočija. Saznavši da je poslijepodnevna kočija već otišla, i osjećajući da se njegova uznemirenost pretvara u pravu zabrinutost, jer su se pred njim ispriječile takve zapreke, odluči da pođe za mnom u posebnoj kočiji. Tako su on i Startop stigli do Modrog vepra, potpuno uvjereni da će me tu naći ili dobiti neku obavijest o meni. Budući da me nisu našli, niti primili kakve poruke od mene, pošli su do kuće gospođice Havisham, gdje su izgubili moj trag. Nato su se vratili u hotel (nema sumnje da je to bilo baš u vrijeme kada sam slušao popularnu verziju svoje vlastite životne povijesti) da bi se malo okrijepili i našli vodiča koji će ih otpratiti kroz močvare. Medu besposlenim svijetom, koji je zastajkivao pod trijemom Modrog vepra, slučajno se nalazio i Trabbov momak — dosljedan svojoj staroj navici da se svagdje nađe gdje mu nije bilo mjesto. On me je vidio kako sam odlazeći od kuće gospođice Havisham krenuo u pravcu krčme gdje sam večerao. I tako je Trabbov momak postao njihov vodič, i s njim su se uputili do kućice čuvara brane, samo što su krenuli do močvara putem kroz grad, koji sam ja izbjegavao. Ele, kako je Herbert za vrijeme puta mislio i o tome da su me možda ipak dozvali ovamo s nekom iskrenom namjerom koja bi mogla poslužiti u Provisovu korist, i dosjetivši se da bi u tom slučaju svako upletanje moglo samo škoditi, ostavio je vodiča i Startopa na rubu kamenoloma, te je sam pošao naprijed, prikradajući se i šunjajući se dvaput — triput oko kućice nastojeći se uvjeriti je li unutra sve u redu. Kako nije mogao ništa drugo razabrati do nejasnog Zagora dubokog i potmulog glasa (to je bilo zacijelo onda kada je moj um bio zaokupljen tolikim mislima), napokon je stao čak i u to sumnjati jesam li uopće tu, kadno sam kriknuo, a on u odgovoru na moje uzvike sunuo unutra, a odmah za njim i druga dvojica.
Kada sam ispričao Herbertu što se dogodilo u kućici, htio je da smjesta odemo do jednoga od gradskih sudaca neka izda nalog za uhićenje. No već sam bio promislio kako bi nas to zadržalo u gradu ili primoralo da se poslije vratimo, a to bi moglo imati kobnih posljedica za Provisa. Nitko
nije mogao poreći da bi moglo doći do kakvih zapleta, i mi smo odbacili svaku pomisao da se zasad damo u potjeru za Orlickom. Pod tim smo okolnostima smatrali da je najpametnije stvar na laku ruku objasniti Trabbovom momku. On bi se, po mom dubokom uvjerenju, sigurno bio razočarao kad bi saznao da me je svojom intervencijom spasio od smrti u vapnenici. Neću reći da je Trabbov momak bio zloban, ali je u njemu bilo i previše životne energije i po svojoj je ćudi neprestano tražio promjene i uzbuđenja na bilo čiji tuđi račun. Dao sam mu na rastanku dvije gineje (čime je bio vrlo zadovoljan), i rekao da žalim što sam ikad o njemu loše mislio (što ga se baš nimalo nije dojmilo).
Kako je srijeda već bila blizu, odlučismo da se sva trojica u posebnoj kočiji još iste noći vratimo u London, to više što ćemo biti odavde daleko, prije no što ljudi stanu prepričavati noćašnju pustolovinu. Herbert je nabavio veliku bocu ljekarije za moju ruku, i pošto je u toku cijele noći njome namakao moje rane, bilo mi je moguće putem podnositi bolove. Već je svitalo kad smo stigli do Templea, pa sam odmah legao u postelju i proležao cijeli dan.
Dok sam ležao, spopao me užasan strah da ću oboljeti pa neću biti sutra nizašto sposoban, te sam se i sam čudio kako se već od tog straha nisam onesposobio. Uza sve duševne muke što sam ih propatio, to bi se zacijelo i dogodilo da nije bilo nadčovječnog napora u meni za sutrašnji dan. Očekivao sam ga s tolikom tjeskobom, jer je tako sudbonosan, a uspjeh toga dana nedokučivo skriven, iako je bio sasvim blizu.
Posve je bila razumljiva mjera opreznosti da taj dan ne budemo ni u kakvoj vezi s Provisom, a to je samo još povećalo moju uznemirenost. Prenuo bih se pri svakom koraku i najmanjem šumu, pomislivši da su ga pronašli i odveli, i evo sada dolazi glasnik da mi to javi. Uvjeravao sam sebe da znam da su ga uhvatili; da u mojoj slutnji ima nešto više od straha, i da već unaprijed osjećam ono što se zaista bilo dogodilo, i to mi se nekako tajanstveno objavilo. Dok je dan odmicao, a loše vijesti nisu stizale, i dok se dan gasio i spustio mrak, svega me je obuzeo zloslutni strah da će me bolest još prije nego što svane sasvim svladati. Ruka mi je gorjela, glava šumjela i bilo mi je kao da sam već u bunilu.
Brojio sam sve do najvećih brojeva, izgovarao odlomke proze i stihova koje sam poznavao ne bih li se uvjerio kako sam još pri svijesti. Pokatkad bi moj izmučeni um zatajio, te bih malo zadrijemao, ili na sve zaboravio;
poslije takvih trenutaka trgnuo bih se i sam sebi govorio: »Evo, sad je došlo, poludio sam!«
Cijeli su dan nastojali da ostanem posve miran, neprestano mi mijenjali obloge i davali hladne napitke.
Kad god bih zaspao, budio sam se s istim osjećajem, kao u kućici čuvara brane, da je prošlo mnogo vremena i da smo promašili priliku da ga spasimo. Oko ponoći sam ustao iz postelje i pošao k Herbertu, uvjeren da sam prospavao dvadeset i četiri sata i da je srijeda minula. To je bio posljednji napor živčane razdraženosti, kojom sam sam sebe iscrpljivao, jer sam poslije toga usnuo čvrstim snom.
Srijeda je svanjivala kad sam pogledao kroz prozor. Već su blijedjela treperava svjetla po mostovima, a rađanje je sunca na obzorju bilo nalik na plameno more. Preko rijeke, još sveder tamne i tajanstvene, pružali su se mostovi, sada u hladnosivoj boji, tu i tamo na najvišim mjestima obasjani odsjevom nebeskog požara. Dok sam gledao preko zbijenih krovova, između kojih su se pogdje-gdje izdizali crkveni tornjevi i kule, i stršili u toj neobičnoj prozračnosti, sunce je odskočilo, i kao da je sada netko s rijeke skinuo koprenu, sva je voda blistala od milijuna iskrica. A kao da je i s mene pala neka koprena, osjećao sam se snažan i zdrav.
Herbert je još spavao u postelji, a naš stari suučenik počivao na divanu. Nisam se mogao bez tuđe pomoći obući, ali sam podjario vatru koja je još tinjala, i spremio im kavu. Ubrzo se prenuše, čili i bodri, i tada smo pustili da kroz prozor ude oštar jutarnji zrak i gledali kako plima još uvijek valja riječne valove prema nama.
Kada se plima okrene u devet sati — reče veselo Herbert — čekaj nas i budi spreman tamo kod Mili Pond Banka!

54 Poglavlje
Svanuo jedan od onih ožujskih dana kada sunce jarko žari, a hladni vjetar tako puše da je na suncu već ljeto, a u sjeni još zima. Obukli smo tople vunene kratke kapute, a ja sam uzeo još torbak. Od svih svojih ovozemaljskih dobara potrpao sam u torbak samo nekoliko najpotrebnijih stvari. Kamo ću poći, što ću činiti, ili kada se vratiti, bilo mi je sasvim nepoznato; a s takvim pitanjem nisam uopće naprezao um, jer su se sve moje misli kretale tek oko toga kako da spasim Provisa. Samo kad sam načas zastao kod vrata i osvrnuo se, u čudu sam se pitao pod kakvim ću promijenjenim prilikama opet ugledati te sobe, ukoliko ih uopće budem ikad više vidio.
Odšetali smo do Templeskog gata i ondje postajkivali kao da ni sami još nismo odlučili hoćemo li zaploviti rijekom. Bio sam se dakako pobrinuo da čamac bude spreman i sve u redu. Pošto smo tobože malo oklijevali na očigled dvojice-trojice amfibijskih bića što su bila zaposlena na gatu, uđosmo u čamac te se otisnusmo od obale: Herbert na pramcu, a ja kod kormila. Bilo je oko osam i pol sati — vrijeme kad nadolazi plima.
Evo što smo naumili. Kako je plima počinjala u devet i trajala sve do tri, namjeravali smo veslati za njom kad okrene, sve dok se ne zamrači. Tada ćemo već dospjeti u prostranu ravnicu niže Graversenda između Kenta i Essexa, gdje je rijeka široka i samotna i gdje samo malo ljudi stanuje uz obale, a na kojima je tu i tamo poneka krčma, od kojih bismo jednu izabrali da se u njoj odmorimo. Tu smo namjeravali prenoćiti. Ona će dva parobroda za Hamburg i Rotterdam krenuti iz Londona u četvrtak ujutro oko devet sati. Po položaju gdje ćemo se u to doba nalaziti mogli bismo znati u koje vrijeme će naići. Javili bismo se prvom, pa ako nas bilo s kojeg razloga ne bi htio ukrcati, ostala bi nam mogućnost da nas drugi primi. Karakteristična obilježja obaju brodova bila su nam poznata.
Osjećao sam toliko olakšanje što napokon izvršujemo našu osnovnu zamisao, da sam jedva pojmio u kakvom sam se teškom položaju nalazio još prije nekoliko sati. Svježi zrak, sunčana svjetlost, kretanje po rijeci i kretanje same rijeke — brazda što ju je ostavljao čamac kao da je suosjećala s nama, podstrekivala i hrabrila — sve me je to ispunjalo novim nadama. Mučila me pomisao što sam u čamcu od tako male koristi: no jedva da biste našli dva bolja veslača od dvojice mojih prijatelja, i
veslali su jednomjernim zaveslajima od jutra do mraka.
U ono je vrijeme plovidba parnih brodova po Temzi bila kudikamo slabija od današnje i viđalo se mnogo više barki obalnih stanovnika. Teglenjaka, jedrenjaka ugljenara{84} i obalnih trgovačkih brodova bilo je možda isto toliko koliko i danas, ali parnih brodova, bilo velikih, bilo malih, niti dvadesetina od današnjeg broja. Kako je bilo još rano, toga je jutra bilo mnogo »samaca«{85} što su se vrzli tamo-amo, i mnoštvo teglenjaka, koji su se za vrijeme oseke spuštali niz rijeku; plovidba po rijeci između mostova u otvorenom čamcu bila je u ono vrijeme mnogo lakša i običnija nego danas, i mi smo brzo odmicali između mnogih šajki i čunova.
Brzo smo prošli ispod starog Londonskog mosta i pokraj ribarnice Old Billingsgate{86}, s barkama punim ostriga i Holanđana, pokraj White Towera i Traitor's Gatea, i promicali pokraj brodova, nanizanih u dugim redovima. Tu su bili parobrodi iz Leitha, Aberdeena i Glasgowa, krcali i iskrcavali robu, a nama su se činili neobično visoki, kad smo ih gledali s čamca klizeći uz njihove bokove. Bilo je bezbroj ugljenara i radnika koji su istovarivali ugljen, a što su s mostića za pristajanje skakali na palubu kao protuteža tovarima ugljena što su se dizali iz broda da se onda uz silan štropot sruče niz bok lađe u teglenjake. Tamo je usidren ležao parobrod za Rotterdam, koji je sutra trebao krenuti na put, a mi smo ga sada imali dobro na oku, a tu za Hamburg koji je također trebao sutra otploviti, te smo sada upravo prolazili ispod njegova kosnika{87}.I sada sam, sjedeći na krmi, mogao vidjeti Mili Pond Bank i njegov gat, a srce mi je stalo jače udarati.
Je li tamo? — upita Herbert.
Još nije.
Tako je pravo! Prema našem dogovoru ne smije stići prije nego što nas ugleda. Vidiš li njegov signal?
Odavde se ne može jasno vidjeti, no mislim da sad vidim signal. — A sad — vidim njega! Veslajte obojica! Samo oštro, Herberte. Na vesla!
Tek se načas dotakosmo stepenica, a on skoči u čamac i odmah se opet otisnusmo. Imao je na sebi mornarsku kabanicu i u ruci crni platneni torbak te je nalikovao riječnom peljaru da moje srce ne bi moglo bolje zaželjeti.
Dragi moj mali! — pozdravi me i stavi mi ruku na rame, kad je sjeo
na svoje mjesto. — Dragi moj, vjerni mali, dobro si to pripremio. Velika ti hvala! Velika ti hvala!
Ponovno smo prolazili kroz guste redove usidrenih brodova: izbjegavali zahrđale sidrene lance, iskrzane kudjeljne konope, plutače što su poskakivale po valovima, rastrgane košare što su se prije no što će potonuti čas još držale na površini, razasuto iverje i strugotine po valovima, rezali naslagu ugljene prašine što je plivala povrh vode, prolazili ispod »polene«{88} Johna iz Sunderlanda koji je govorio u vjetar (po navici mnogih Johnova), pa ispod Batsy iz Yarmoutha s neobično punašnim grudima i izbuljenim očima koje su joj dva palca stršile iz očnih šupljina, prolazili pokraj brodogradilišta, odakle je dopirala lupa čekića, škripa pila koje su rezale drvo, zveket strojeva što su udarali u neznane predmete, pokraj šmrkova uvedenih u brodove što propuštaju vodu, pokraj brodskih vitlova u pogonu, brodova što su kretali prema moru, a s čijih su ograda pomorci urlali kletve prema lučkim radnicima koji su im uzvraćali, prolazili smo tako između brodovlja i najzad uplovili u vode gdje je bilo mirnije, gdje su brodski »mali« mogli napokon uvući bokobrane{89} jer ih više nisu trebali bacati tamo-amo niz bokove broda koji se ljuljao po uzbibanoj vodi i gdje su se dotad uvučena jedra mogla razapeti da vjetar ponese brod.
Na gatu, gdje smo ga uzeli u čamac, pa sve odonda pažljivo sam se ogledavao neću li negdje ugledati kakav sumnjiv znak da se u nas sumnja. Ništa nisam opazio. Zacijelo nas nije niti prije niti sada itko promatrao, niti je itko slijedio naš čamac. Da je za nama bio drugi čamac, pristao bih uz obalu i tako prisilio onaj drugi da nastavi svojim putem, ili da pokaže svoje namjere. No mi smo bez najmanje smetnje produžili put.
Na njemu je bila mornarska kabanica i, kako sam već bio spomenuo, posve je pristajao uz okolinu kao uobičajena pojava u njoj. Bilo je začudno kako je od svih nas on najmanje bio u strahu. (Možda to treba pripisati njegovu dosadašnjem ružnom životu.) Nije bio ravnodušan, jer mi je rekao kako se nada da će u stranome svijetu vidjeti svoga džentlmena kao jednoga od najuglednijih. Po mome shvaćanju, nije naginjao na to da klone duhom ili da se prepusti sudbini, ali nije znao da se na pola puta ukloni opasnosti. Kad bi se u njoj našao, gledao bi joj oči u oči, ali se unaprijed ne bi uzbuđivao.
Kad bi ti znao, dragi moj mali — rekao je — što za mene znači da
mogu tako sjediti kraj svog maloga i pušiti lulu, pošto sam danima čamio između četiri zida, zavidao bi mi. Ali ti ne znaš što to znači.
Mislim da poznam čari slobode — odgovorih.
Ah — reče on, ozbiljno klimajući glavom. — Ali ne poznaš kao ja. Trebaš odležati u zatvoru, dragi moj mali, da bi znao poput mene... ali neću opet biti kukavac.
Pomislih kako je to nedosljedno jer bi bio spreman za neku veliku ideju žrtvovati slobodu, pa čak i život staviti na kocku. Zaključih da je možda sloboda bez opasnosti i suviše daleko od života na koji je bio navikao, da bi za nj isto značila što i drugima. Nisam bio daleko od istine, jer uskoro nastavi otpuhnuvši nekoliko dimova:
Eto vidiš, dragi moj mali, kad sam bio onkraj mora, uvijek sam pogledavao ovamo, pa mi je tamo već bilo dotužilo iako sam se sve više bogatio. Svatko je znao za Magwitcha, i Magwitch je mogao ići kud god ga je volja, i zbog toga nije nikoga glava zaboljela. Ali tu, dragi moj mali, tu već više pazena mene, to jest više bi pazili kad bi znali gdje sam.
Ako sve dobro prođe — rekoh — za nekoliko sati bit ćete opet sasvim slobodni i sigurni. Uzdahnuvši duboko, odvrati: — Nadam se.
I mislite da će tako biti?
Uroni preko ruba čamca ruku u vodu i smiješeći se doda, a lice mu poprimi nježniji izraz što sam ga već poznavao:
Da, bit će da tako i mislim, dragi moj mali. Čudio bi se da sam još mirniji i bezbrižniji nego što sam sada. Ali — plovimo tako lako i ugodno po vodi, pa možda stoga tako mislim. I uz dim lule upravo sam pomislio da ne možemo sagledati kraj idućih nekoliko sati, kao što ne možemo sagledati ni dno ove rijeke u čiju sam vodu uronio rukom. A ne možemo ni njezino strujanje zadržati, baš kao što ne mogu zadržati ni ovo. Eto vidiš, protječe mi između prstiju i mahom nestaje! — doda, podignuvši ruku s koje je kapala voda.
Da nemate taj izraz lica, činilo bi mi se da ste nešto malodušni, nabacih.
Ni najmanje, dragi moj mali! To je zbog toga što tako mirno plovimo i što voda oko pramca žubori kao da pjeva neki nedjeljni psalam. A možda polako i starim.
Ponovno stavi lulu u usta, lice mu se smiri, i sjedio je spokojan i
zadovoljan kao da smo već daleko od Engleske. Ipak je pokorno poslušao i najmanji savjet, kao da je neprestano strahovao. Kad smo pristali uz obalu da uzmemo u čamac nekoliko boca piva, te je i on htio izići, a ja mu natuknuo da će biti najsigurnije za nj ako ostane gdje je, zapita me: — Misliš, dragi moj mali? — i opet mirno sjedne na svoje mjesto.
Zrak je nad rijekom bio hladan, ali dan vedar, a mi se veoma radovali suncu. Plima je snažno nadirala, i trudio sam se da iskoristimo svaku struju, te su nas jednomjerni zaveslaji vesala snažno naprijed tjerali. Dok je plima malo pomalo nezamjetljivo opadala, sve više smo odmicali od obližnjih šumaraka i brežuljaka i ulazili u sve veće plićake između glibovitih prudova, no još nas je plima nosila kad smo bili već podalje od Gravesenda. Kako je naš štićenik bio ogrnut mornarskom kabanicom, hotimice sam prošao udaljenosti od jedne ili dvije duljine čamca pokraj Carinarnice smještene na splavi i tako dospio izvan dohvata struje, pokraj dva broda s iseljenicima i ispod pramca broda s čijih su nas kaštela na pramcu gledali vojnici. Plima je uskoro stala opadati, usidreni su brodovi počeli dizati sidra i naskoro se zatim okretati i čitavo je brodovlje pokraj nas zaplovilo koristeći novu struju da stigne do Poola, dok smo se mi držali obale izbjegavajući, što smo više mogli struju, i klonili se plićaka i pješčanih prudova.
Naši su veslači bili odmorni, jer su povremeno puštali da struja minutudvije nosi čamac pa im nije bilo potrebno više od četvrt sata odmora. Pošli smo na obalu po kliskom kamenju da pojedemo i popijemo što smo ponijeli sa sobom, a onda se malo ogledali. Okoliš je bio nalik na moj močvarni kraj, sve sama jednolična nizina s mutnim obzorjem, dok je vijugava rijeka zakretala i zakretala, velike se plutajuće bove same okretale i okretale, a sve ostalo bilo mirno i pusto kao poslije brodoloma. Sada je i posljednja skupina brodova oplovila posljednji rt, put kojega smo mi plovili; posljednji je zeleni teglenjak sa smeđim jedrom natovaren slamom krenuo za brodovljem. Nekoliko je barki, nalik na prve dječje crtarije čamaca, natovarenih sovrnjom{90}, ležalo u glibu. Poput bogalja stajao je u plićaku na običnim gredama malen,
pogrbljen svjetionik, kao da se podupire na štake i hodulje usred gliba; iz gliba su stršile sluzavim muljem oblijepljene motke; iz gliba je stršilo sluzavim muljem oblijepljeno kamenje; iz gliba su stršili crveni putokazi i vodokazi; u glib se bio otkliznuo stari plutajući gat i nekakva straćara bez krova; i sve je oko nas bilo zamrlo u glibu.
Opet smo se otisnuli od obale i plovili kako smo bolje znali i umjeli. Sada je veslanje bilo mnogo napornije, ali su Herbert i Startop bili ustrajni te su veslali i veslali do zalaza sunca. Tada nas je nadošla voda već malo izdigla tako da nam je pogled mogao zahvatiti kraj. Vidjelo se crveno sunce nad niskom razinom obale, zastrto grimiznom maglicom koja se brzo pretvarala u mrak. Vidjela se pusta močvarna nizina, a tamo se daleko uspinjala zemlja, te se činilo kao da između humaka i nas nema nikakvog života, osim što je tu i tamo u našoj blizini kružio poneki sjetni galeb.
Kako je noć brzo osvajala, a uštap se već bio mijenio, te će se mlađak tek kasno pomoliti, malo smo se posavjetovali, samo malo, jer je bilo jasno da nam je bilo ploviti do prve krčme na osamljenu mjestu. I tako se oni ponovno prihvatiše vesala, dok sam se ja ogledavao ne bih li gdje zapazio nešto nalik na kuću. Četiri-pet dugih milja smo tako ustrajali ne progovorivši gotovo ni riječi. Bilo je vrlo studeno i brodugljenar koji je prolazio mimo nas s vatrom što se dimila i buktjela u brodskoj kuhinji pričinio nam se kao toplo domaće ognjište. Sad je već pao mrak kakav će potrajati sve do jutra. Slaba svjetlost koja nam je svijetlila kao da nije dolazila s neba već više iz same rijeke kad bi u nju zaronila vesla razbijajući blistave odsjeve rijetkih zvijezda.
U tim je turobnim trenucima očito svima nama ovladala misao da nas progone. Kako je plima nadolazila, valovi su u nejednakim razmacima teškim udarcima zapljuskivali obalu. Kad god bismo začuli taj šum, jedan ili drugi svakako bi se trgnuo i pogledao u tom smjeru. Tu i tamo struje su u obali izlokale male zaljeve, i svi smo sumnjičavo gledali ta mjesta. Koji put bi se jedan od nas tiho javio: »Kakav je to šum?« ili drugi zapitao: »Je li ono tamo čamac?« Zatim bi među nama zavladala mrtva tišina, a ja bih sjedio i nevoljko mislio na to kako vesla neobično jako škripe u svojim škarmovima{91}.
Napokon ugledasmo nekakvo svjetlo i krov, a odmah zatim stazicu duž obale načinjenu od kamenja pokupljenog tu na mjestu. Ostavivši ostale u čamcu, iziđoh na obalu te se uvjerih da svjetlost dopire iz rasvijetljenog prozora neke krčme. Bilo je to dozlaboga prljavo mjesto i, rekao bih, dobro znano krijumčarima, ali je u kuhinji gorjela vesela vatrica, a bilo je sušene slanine i jaja za jelo i različitih pića. Bile su i dvije sobe s po dvije postelje, »kakve su da su«, štono gazda reče. U kući nije bilo nikoga osim gazde, njegove žene i nekog prosijedog muškarca, lađara, izvjesnog Jacka, koji je bio tako sluzav i blatan kao da je motka za mjerenje vodostaja.
S tim sam pratiocem sišao opet do čamca, pa smo se svi iskrcali, ponijevši sa sobom vesla, kormilo, čakiju i ostalo, te izvukli čamac da preko noći bude na obali. U slast smo pojeli večeru kraj kuhinjskog ognjišta, a zatim rasporedili gdje će tko spavati: Herbert i Startop u jednoj sobi, a ja sa svojim štićenikom u drugoj. Uvjerili smo se da se domaćin pomno pobrinuo da ni dašak svježeg zraka ne dopre u te sobe, kao da je zrak opasan po život. Ispod kreveta bilo je toliko prljavog rublja i kojekakvih kutija te ne bih mogao ni zamisliti da obitelj toliko toga posjeduje. Ipak smo smatrali da smo dobro prošli, jer teško da bismo našli osamljenije mjesto.
Poslije večere ugodno smo se odmarali kraj ognjišta, a Jack lađar je sjedio u kutu i na nogama imao nabrekle čizme. Dok smo zalagali jaja i slaninu, hvalisavo nam je pokazao te čizme što ih je prije nekoliko dana skinuo s nogu utopljenika — pomorca, kojega je voda izbacila na obalu. Zapita me, jesmo li sreli šajku na četiri vesla, koja je s plimom plovila uz rijeku? Kad mu zanijekan, pripomenu da se zacijelo vratila niz vodu, pa ipak — doda — krenula je uz rijeku kad se odavde otisnula.
Mora da su se iz nekog razloga predomislili — zaključi Jack — pa se vratili.
Rekoste šajka na četiri vesla? — zapitah.
Četverac — potvrdi Jack — s još dvojicom osim veslača.
Jesu li se tu iskrcali?
Došli su amo s kamenim vrčem od dva galona da uzmu piva. Eh, da mi je bilo sasuti im malo otrova u pivo — reče Jack — ili neku vrašku medicinu, što bi im onako ljudski pročistila crijeva!
Zašto?
Znam ja zašto — na to će Jack. Govorio je nekako promuklo, kao da mu je sve grlo bilo oblijepljeno muljem.
Misli — objasni krčmar, čovjek zamišljen, s vodnjikavim očima, koji kao da je imao veliko pouzdanje u svoga Jacka — misli da su što nisu.
Znam ja dobro što mislim — odsiječe Jack.
Misliš, Jack, da su to carinici? — upita krčmar.
Da — reče Jack.
Onda se varaš, Jack.
Da ne bi!
Poslije tog svog neodređenog odgovora i u bezgraničnom uvjerenju da je u pravu, Jack izuje jednu od svojih nabreklih čizama, zaviri u nju, te lupkajući njome po kuhinjskom podu istrese iz nje nekoliko kamenčića, pa je opet navuče. Sve je to učinio kao da je toliko u pravu te može raditi što ga je volja.
Pa što su onda po tvom mišljenju učinili sa svojim pucetima, Jack?
upita gazda, pomalo uskoleban.
Učinili s pucetima? — odvrati Jack. — Bacili u vodu. Progutali.
Posadili da im iznikne salata. Učinili s pucetima!?
Ne budi drzak, Jack — prekori ga gazda bolećivim i ganutljivim glasom.
Carinik zna što će učiniti sa svojim pucetima — reče Jack, izgovarajući s najvećim prezirom tu zazornu riječ — kad mu smetaju pri njegovoj raboti. Dva se putnika u četvercu ne šetkaju i bez cilja vozaju po rijeci, plimom niz vodu, a osekom uz vodu, sa strujom i protiv struje — ako nije posrijedi Carinarnica. — Rekavši to s prezirom, iziđe a krčmar, ostavši bez svoga pouzdanika, nije smatrao uputnim nastaviti razgovor.
Od toga nam je razgovora postalo svima, pa i meni, vrlo nelagodno pri duši. Zloguki je vjetar zavijao oko kuće, nadošla je plima zapljuskivala obalu, i bilo mi je kao da smo zatvoreni u kavezu i ugroženi. Šajka na četiri vesla što tako neobično unaokolo plovi, tako da je čak pobudila pozornost, bila je zloslutan znak i nisam se te pomisli mogao osloboditi. Pošto mi je uspjelo nagovoriti Provisa da pođe gore i legne u postelju, izišao sam sa svoja dva druga (Startop je već bio upućen u čitav podvig) i održali smo još jedno vijećanje. Raspravljali smo o tome da li da ostanemo u kući sve do dolaska parobroda, što bi moglo biti oko jedan poslije podne, ili da u rano jutro krenemo dalje. Uglavnom smo smatrali da će biti bolje ostanemo li gdje smo sada, sve do sat-dva prije dolaska parobroda, pa tek onda isplovimo u pravcu njegova puta, prepuštajući se plimi da nas lagano nosi. Odlučismo da ćemo tako učiniti i vratismo se u kuću na počinak.
Legao sam u postelju gotovo sasvim obučen i spavao nekoliko sati dubokim snom. Kada sam se probudio, počelo je puhati i cimer krčme (lađa) škripio je i lupetao štropotom koji me strašio. Ustavši tiho, jer je moj štićenik još čvrsto spavao, pogledao sam kroz prozor odakle se
vidjela staza po kojoj smo izvukli čamac na kraj. Pošto su mi se oči navikle na svjetlost mjeseca zastrta oblacima, spazih dvojicu ljudi koji su pregledavali naš čamac. Prošli su ispod prozora, ne gledajući ni u što drugo, i nisu krenuli dolje na gat koji je, koliko sam vidio, bio prazan, već udarili kroz močvaru u pravcu Norea{92}.
U prvi sam mah poželio pozvati Herberta i pokazati mu onu dvojicu koji su odlazili. No pošto sam malo razmislio, prije nego što ću ući u njegovu sobu u stražnjem dijelu kuće, do moje, i sjetio se da je za njega i Startopa dan bio mnogo naporniji negoli za mene, odustao sam. Vrativši se prozoru, vidio sam onu dvojicu kako prolaze močvarom. Ubrzo sam ih, međutim, pri toj slaboj svjetlosti izgubio iz vida, pa kako sam bio sav prozebao, legoh da o svemu razmislim i ponovno zaspah.
Ustali smo rano. Dok smo se prije doručka sva četvorica ushodali tamo-amo, smatrao sam da im moram ispričati što sam vidio. Pa i sada je naš štićenik od svih nas bio najmanje zaplašen.
Vrlo je vjerojatno — sasvim mirno ubaci — da su ljudi iz Carinarnice i da nemaju o nama ni pojma. — Pokušao sam sam sebe uvjeriti da je tako, a doista je vrlo lako moglo i biti. Predložio sam, međutim, da on i ja pješice pođemo do udaljenog rta, što smo ga vidjeli, i da nas tamo, ili što bliže tom mjestu, preuzme čamac oko podneva.
Zaključiše da je to dobra mjera opreznosti, pa on i ja krenusmo odmah poslije doručka ne rekavši ni riječi u gostionici.
Pušio je lulu dok smo hodali, a ponekad bi zastao da me potapša po ramenu. Mogao bi tko pomisliti da meni — a ne njemu — prijeti opasnost, te me sada hrabri. Govorili smo vrlo malo. Kad smo se približili rtu, zamolim ga da ostane u zaklonu dok sam ja krenuo u izviđanje jer su se noćas baš prema onom rtu ona dvojica zaputila. Posluša me, i ja pođoh dalje sam. Podalje od rta nije bilo nikakva čamca, niti je igdje u blizini bilo čamaca izvučenih na kraj, niti tragova da su se ljudi ovdje ukrcali. Plima je, međutim, bila visoka te je možda pokrila tragove njihovih stopa.
Kada je iz daljine izvirio iz svog zaklona i vidio kako mu šeširom mašem da se pridruži, priđe. Tu smo čekali, čas ležeći na nasipu, zaogrnuti kaputima, čas opet hodajući da bi se ugrijali, sve dok nismo ugledali naš čamac kako nam se iza okuke približuje. Brzo smo se ukrcali i zaveslali prema putu parobroda. Bilo je tada deset minuta do jedan te smo se stali ogledavati ne bismo li gdje ugledali pramen dima.
Bilo je već jedan i pol prije no što smo ugledali dim parobroda, a zatim smo uskoro vidjeli dim još jednog broda. Kako su se primicali punom brzinom, priredili smo naša dva torbaka, iskoristivši priliku da Herbertu i Startopu kažemo zbogom. Svi smo se srdačno izrukovali, a niti Herbertove ni moje oči nisu ostale sasvim suhe kadli ugledah šajku na četiri vesla kako je malo podalje od nas sunula iz svoga skloništa pod nasipom veslajući u istom pravcu kao i mi. Između nas i parobrodskog dima ispriječio se još komad obale, jer je na tom mjestu rijeka zaokretala okukom; no onda smo ugledali brod, koji je plovio ravno prema nama. Doviknuo sam Herbertu i Startopu neka zaveslaju uz struju, tako da bi nas oni s broda mogli vidjeti kako čekamo da nam se približe, a Provisa sam zaklinjao neka sjedi sasvim mirno, umotan u svoju kabanicu. On mi veselo odgovori: — Pouzdaj se u me, dragi moj mali — sjedeći mirno kao kip. U to nam je vrijeme šajka, kojom su upravljali vrlo iskusni ljudi, presjekla put, pustila da joj se približimo i okrenula se nama bokom. Ostavljajući samo toliko slobodnog mjesta da bi vesla mogla raditi, ostajala je tako, postrance plutajući nasumce kad bismo mi nasumce plutali, zamahujući veslom kad bismo mi zaveslali. Jedan od dvojice neveslača upravljao je kormilom motreći nas pozorno — kao što su to činili i svi veslači; drugi je neveslač i bio sav zakukuljen baš kao Provis, i kao da se sve više smanjivao i došaptavao neke upute kormilaru dok nas je promatrao. Ni u jednom čamcu nije pala ni jedna riječ.
Startop je poslije nekoliko minuta mogao razabrati koji će parobrod prvi stići do nas i on mi, sjedeći nasuprot meni, prigušenim glasom dobaci
Hamburg! — Brod se vrlo brzo približavao, i klopot je lopata njegovih kotača postajao sve jači i jači. Bilo mi je kao da je sjena lađe već pala na nas kadli se šajka zovom oglasi. Ja im se javih.
Imate prognanika — povratnika — reče čovjek koji je kormilario.
To je taj, umotan u kabanicu. Zove se Magwitch, iliti Provis. Imam nalog da ga uhapsim, i pozivam ga da se preda, a vas da mi pritom pomognete!
Ne izdavajući nikakve glasne zapovijedi momčadi, u isti čas natjera šajku ravno na nas. Učiniše samo nagli zaveslaj naprijed, uvukoše vesla, sunuše poprijeko, te nam polegoše uz bok — a sve to u tren oka, te nismo ni znali što se oko nas zbiva. To je izazvalo veliku pometnju na parobrodu i čuo sam zapovijed da se zaustave kotači, i kako su se zaustavili, i osjetio kako brod neodoljivo juri na nas. Istog sam trenutka vidio kako je kormilar
šajke položio ruku na rame hapšenika, vidio kako su se oba čamca od snažnih udara valova okrenula, i napokon kako su svi mornari na palubi parobroda uzbuđeno potrčali naprijed.
Istog sam časa vidio i to kako je hapšenik skočio, sagnuo se preko svoga hvatača i strgnuo kaput s ramena onog drugog neveslača u šajci. U isti čas sam vidio da je to otkrito lice — lice onog drugog robijaša iz davnašnjih dana. Usto sam vidio kako se lice nagnulo natrag, blijedo od stravična straha, i to će mi uvijek ostati u sjećanju. Začuh jezovit krik s palube parobroda i glasan pljusak vode i osjetih da čamac ispod mojih nogu tone.
Samo načas mi se činilo da sam se hvatao u koštac s tisuću mlinskih jazova i tisuću svjetlaca, a nakon toga trenutka povukli su me u šajku. Tu je bio Herbert i Startop, ali naš je čamac nestao, a nestala su i oba robijaša.
Što zbog vike s palube parobroda i bijesnog puštanja pare, što zato jer je parobrod krenuo dalje, a i mi također, isprva nisam razlikovao nebo od vode, ni lijevu od desne obale, no momčad je velikom brzinom šajku dovela u pravi položaj, i snažno zaveslavši nekoliko puta naprijed ustaviše vesla, gledajući uzbuđeno i bez riječi u vodu po krmi. Uskoro se na površini ukazalo nešto crno što je struja nosila prema nama. Nitko ne reče ni riječi, ali kormilar digne ruku, te svi stadoše polako unatrag veslati, držeći tako čamac neprestano u istom pravcu. Kada je ono crno došlo bliže, vidio sam da je to Magwitch koji je plivao, ali ne slobodno. Povukoše ga u čamac i smjesta mu staviše lisičine na ruke i negve na noge.
Zaustavili su šajku i bez riječi i vrlo pažljivo nastavili pogledima pretraživati površinu. No sada se približavao rotterdamski parobrod, i očito ne shvaćajući što se dogodilo, približio se punom brzinom. Dok smo zazvali brod i zaustavili ga, oba su parobroda već bila poodmakla od nas, a mi smo se dizali i padali u uzbibanoj vodi njihovih brazda. Jedan od mornara je i dalje ostao na straži kada se voda već dugo smirila i oba parobroda nestala; no svi smo znali da više nema nikakve nade.
Napokon smo odustali od daljih pokušaja te uz obalu veslali prema gostionici koju smo tek nedavno napustili, gdje su se svi nemalo začudili kad su nas ugledali. Tu sam mogao pružiti nešto olakšanja Magwitchu — ne više Provisu — koji je zadobio vrlo tešku ozljedu na prsima i duboku
ranu na glavi.
Ispričao mi je da je po njegovu mišljenju dospio ispod kobilice parobroda i bio ranjen u glavu u trenutku kad je htio izroniti. Ranu na prsima (zbog koje mu je disanje zadavalo velikih bolova) zadobio je kako misli — udarivši o bok šajke. Ne može sa sigurnošću reći što je zapravo učinio s Compeysonom, ali u trenutku kada ga je uhvatio za kaput da bi se uvjerio je li to on, taj je zlikovac teturajući skočio na noge i natrag posrnuo te su obojica pala u vodu. Kako je on (Magwitch) iznenada pao u vodu, dok se njegov hvatač naprezao da ga zadrži u čamcu, čamac se zajedno s nama izvrnuo. Šapatom mi je ispričao kako su njih dvojica potonula, dohvativši se u mahnitom bijesu u koštac, te je u vodi došlo do borbe, a on se oslobodio, zadao udarac i otplivao.
Nikad nisam imao razloga posumnjati u potpunu istinitost toga što mi je ispripovjedio. Činovnik, koji je upravljao šajkom, isto je tako prikazao kako su ona dvojica pala iz čamca. Kad sam činovnika zamolio za dopuštenje da promijenim hapšenikovo prokvašeno odijelo kakvom god odjećom, koju bih mogao kupiti tu u gostionici, odmah je pristao; samo je dodao da mora sve zaplijeniti što je hapšenik sa sobom nosio. Tako je novčanik, što sam ga nekoć imao u rukama, sada dospio u ruke činovnika. Nadalje mi je dopustio pratiti hapšenika u London, ali je to uskratio dvojici mojih prijatelja.
Jack iz Lađe primio je sve upute na kojem je mjestu utopljenik nestao, i on se latio potrage za lesom na svim mjestima gdje je bilo najvjerojatnije da će biti izbačen na obalu. Kad je čuo da je utopljenik imao čarape na nogama, njegovo zanimanje za pronalaženjem tijela kao da je još poraslo. Bit će da mu treba desetak utopljenika da se obuče od glave do pete; i možda je to bio razlog što su pojedini komadi njegove odjeće bili u različitom stanju raspadanja.
Ostali smo sami u krčmi, sve dok nije nadošla plima, i tada su Magwitcha odnijeli dolje do šajke i ukrcali ga. Herbert i Startop imali su se vratiti kopnom u London čim im se pruži prilika. Bolan je bio rastanak, i kada sam sjeo uz Magwitcha, osjetio sam da je to odsad moje mjesto, dokle god bude živio.
Sada je nestalo sve odvratnosti što sam je ikad prema njemu osjećao, te sam u tom progonjenom, izranjenom i okovanom biću vidio samo čovjeka koji je želio da bude moj dobročinitelj i koji je čitav niz godina s velikom
ustrajnošću gajio prema meni samo osjećaje ljubavi, zahvalnosti i velikodušnosti. Vidio sam u njemu samo boljega čovjeka nego što sam ja bio prema Joeu.
Što se više hvatala noć, to je teže i bolnije disao, a često nije mogao zatomiti stenjanje. Nastojao sam ga udobnije smjestiti da počiva na ruci kojom sam se mogao služiti, no strašna je bila pomisao što u dnu duše nisam žalio da je tako teško ranjen, jer bi nesumnjivo najbolje bilo da umre. Nisam sumnjao da još živi velik broj ljudi koji su mogli i bili spremni da ga prokažu. Nisam se nadao da će biti prema njemu milostivi. Prema njemu, kojeg su prilikom suđenja prikazali u najgorem svjetlu, koji je nakon toga pobjegao iz tamnice te ponovno suđen i vratio se pošto je bio deportiran kao robijaš, osuđen na doživotnu robiju, i skrivio smrt čovjeka koji je uzrokovao njegovo hapšenje.
Dok smo se vraćali prema zalasku sunca, od kojega smo se jučer udaljavali kada smo na put pošli, i naše se nade sasvim rasplinule, rekoh mu kako me boli kada pomislim na to da se samo zbog mene vratio.
Dragi moj mali — odvrati — sasvim sam zadovoljan što sam se na to odvažio. Vidio sam svoga malog, i znam da može postati džentlmen i bez moje pomoći.
Ne, ne. Razmišljao sam o tome dok smo bili jedan uz drugoga. Ne, ne. Bez obzira na to što sam želio da to postanem, sada sam shvatio što mi je Wemmick bio natuknuo. Predviđao sam da će njegov imutak nakon osude pripasti državi.
Slušaj, dragi moj mali — progovori. — Za džentlmena bit će sad najbolje da se za nj ne zna da spada k meni. Dođi mi u posjet samo s Wemmickom — kao slučajno. Kad će me, kao već toliko puta prije, posljednji put pod zakletvom preslušavati, ti sjedni tako da te mogu vidjeti
i to je sve što tražim.
Uvijek ću biti uz vas — obećah — kad god mi to dopuste. Dao Bog, i ostat ću vam isto tako vjeran kao što ste vi meni bili!
Osjetio sam kako je njegova ruka zadrhtala u mojoj; pokrenuo je lice ležeći na dnu čamca, i opet sam začuo kako mu je u grlu nešto zakrkljalo kao nekoć davno — samo tiše i smirenije, kao što je sada sve na njemu bilo. Bilo je dobro što je to spomenuo, jer me je podsjetio na ono čega bih se inače tek onda sjetio kad bi možda bilo prekasno: da ne treba nikad saznati kako su se izjalovile njegove nade da me učini imućnim.

55 Poglavlje
Idući su ga dan odveli na policiju i bili bi ga odmah predali sudu da nisu morali poslati u unutrašnjost po nekog starog pomorskog časnika s robijaške galije, s koje je nekoć pobjegao, a taj je trebao potvrditi njegov identitet. Nitko nije u to sumnjao, ali Compeyson, koji je namjeravao nastupiti kao svjedok, plutao je mrtav na valovima rijeke, a slučajno baš u to vrijeme nije bilo u Londonu ni jednog uzničkog službenika koji bi mogao dati potrebno svjedočanstvo. U noći po svom dolasku pošao sam ravno u privatni stan gospodina Jaggersa da osiguram njegovu pomoć. Gospodin Jaggers mi je izjavio da u pogledu uhapšenika ne može ništa obećati. To je bila posljednja nada, ali mi on reče da suđenje neće potrajati dulje od pet minuta kad nastupi svjedok, i da nema sile na svijetu koja bi mogla spriječiti osudu. Rekao sam gospodinu Jaggersu svoju namjeru da ništa ne kažem Provisu o sudbini njegova bogatstva. Gospodin Jaggers je bio sa mnom nezadovoljan i ljutio se što sam dopustio da mi blago
»promakne kroz prste«, te dodao kako bismo uskoro trebali uložiti utok te
svakako nastojati dobiti bar jedan dio toga novca. Ali nije preda mnom tajio činjenicu da ima mnogo slučajeva u kojima se zapljena ne bi izvršila, no da u našem slučaju nema nikakvih okolnosti koje bi opravdale takvu nadu. To mi je bilo sasvim jasno. Nisam bio u rodu sa zločincem, među nama nije postojala nikakva zakonom priznata veza; prije hapšenja nije dao ništa napismeno, niti što u moju korist odredio, a bilo bi sasvim uzalud kad bi to sada učinio.
Nisam imao nikakva prava, i jedanput sam za svagda odlučio, a poslije pritom uvijek i ostao da nikad neću žaliti što sam odustao od jalova pokušaja da to pravo steknem.
Čini se da se s pravom moglo vjerovati kako se utopljeni prokazivač nadao da će mu dio zaplijenjenog imutka biti dodijeljen kao nagrada i da mu je nekako uspjelo dobiti točne podatke o Magwitchovim poslovima. Kad su mnogo milja dalje od mjesta gdje se utopio, našli njegovo strašno iznakaženo tijelo i identificirali ga samo po onome što su mu izvadili iz džepova, zabilješke u njegovoj presavijenoj lisnici bile su čitljive. Medu tima bilo je ime banke u New South Walesu, gdje je bila uložena izvjesna svota novaca, kao i opis nekih zemljišta od velike vrijednosti. Obje su se stavke nalazile u popisu što ga je Magwitch dao gospodinu Jaggersu dok je bio u zatvoru, vjerujući da ću ja baštiniti taj imutak. Njegova
neupućenost ipak je konačno jadniku jednom koristila. Nikad nije posumnjao da moje nasljedstvo u rukama gospodina Jaggersa ne bi bilo posve sigurno.
Nakon što je državni odvjetnik tri dana čekao na svjedoka s robijaške galije, svjedok je došao, i istraga je bila brzo dovršena. Odlučeno je da će mu biti suđeno na idućem sastanku suda koji će zasjedati za mjesec dana.
Jedne večeri u tim crnim danima moga života Herbert je sav snužden došao kući i rekao mi:
Dragi Handel, sve se bojim da ću te uskoro morati napustiti. Budući da me je njegov ortak već unaprijed o tome obavijestio, manje sam se iznenadio nego što je očekivao.
Promašili bismo divnu priliku kad bih sada odgodio odlazak u Kairo, i meni je silno žao, Handel, što ću morati otputovati baš sada kad sam ti najviše potreban.
Herberte, ti ćeš mi uvijek biti potreban, jer ću te uvijek voljeti, ali sada mi nisi potrebniji no ma kojom drugom zgodom.
Bit ćeš tako usamljen.
Nemam vremena da na to mislim — odgovorih. — Pa ti znaš da uz njega provodim svaki slobodni čas kad mi dopuste da budem kod njega, i da bih cijeli dan bio s njim kad bih mogao. A kad odem od njega, znaš da i tada neprestano mislim samo na njega.
Pomisao na strašan položaj, u koji je Magwitch zapao, bila nam je tako jezovita da o tome nismo jasnijim riječima govorili.
Prijatelju dragi — nastavi Herbert — blizu je čas rastanka, jer ćemo se zaista morati vrlo skoro rastati — oprostit ćeš mi ako te sad uznemirujem tvojim osobnim prilikama. Jesi li pomišljao na svoju budućnost?
Nisam, jer me je strah misliti na bilo kakvu budućnost.
Ali pomisao na svoju budućnost ne možeš odbaciti, ti to doista, dragi Handel, ne smiješ učiniti. Volio bih kad bi se o tome htio sa mnom porazgovoriti, ukoliko ti može pomoći nekoliko prijateljskih riječi.
Hoću — pristadoh.
U našoj podružnici, Handel, potreban nam je...
Vidio sam kako u svojoj tankoćutnosti izbjegava pravu riječ, te dodah:
.. .namještenik.
Namještenik. Nadam se da je posve vjerojatno da će s vremenom postati i ortak (baš kao što je i namještenik, tvoj znanac, postao). No dakle, Handel... ukratko, prijatelju dragi, hoćeš li doći k meni?
U njegovu je držanju bilo nešto tako milo, srdačno i privlačno kad je rekao »No, dakle, Handel«, kao da započinje važan poslovni razgovor, no najedanput promijeni glas, pruži mi svoju čestitu desnicu, pa nastavi kao pravo đače:
Clara i ja smo već toliko puta o tome razgovarali — produži Herbert
sirota me je mala upravo večeras sa suzama u očima molila da ti kažem kako će, ako pristaneš s nama živjeti kad budemo zajedno, sve učiniti da budeš sretan i da te uvjeri da je prijatelj njezina muža i njezin prijatelj. Mi bismo se, Handel, tako lijepo slagali!
Najsrdačnije sam zahvalio i njoj i njemu, i onda dodao kako još ne mogu obećati da ću mu se pridružiti kako mi to prijateljski predlaže. Prvo, moje su misli toliko zaokupljene da ne mogu o tome mirno razmišljati. Drugo... Da! Drugo, u mojim je mislima bilo nekoga neodređenog oklijevanja, a pri kraju te posve obične pripovijetke vidjet će se zašto.
Ali ako misliš, Herberte, da bi bez štete za sam posao mogao malo pričekati na moj odgovor...
Kako god želiš — usklikne Herbert. — Šest mjeseci, godinu dana!
O, ne tako dugo — rekoh ja. — Najviše dva-tri mjeseca.
Herbert je time bio veoma obradovan i kad smo naš ugovor potvrdili stiskom ruke, doda da mi sada mirne duše može reći da će po svoj prilici krajem ove nedjelje morati otputovati.
A Clara? — zapitah.
Draga moja mala — odvrati Herbert — vjerno će obavljati svoju dužnost prema ocu, dokle god bude živ. No neće zadugo. Gospođa Whimple mi je povjerila da otac već doista odlazi na drugi svijet.
Ne želim biti bešćutan — ubacih — ali za njega je najbolje da ode.
Nažalost si u pravu — nato će Herbert. — A onda ću se vratiti po svoju dragu malu, pa ćemo se ja i moja draga mala vjenčati u najvećoj tišini u prvoj crkvi. Nemoj zaboraviti da sretna moja djevojčica ne potječe iz odlične porodice, dragi moj Handel, i nikada nije listala po Plemićkom almanahu, te nema ni pojma tko joj je djed. Oh, sretna li sina moje majke!
U subotu te iste nedjelje oprostio sam se s Herbertom, prepunim velikih
nada, ali sjetnim i žalosnim što me ostavlja, kad je sjeo u poštansku kočiju koja vozi između Londona i luke. Uđoh u kavanu da napišem Clari pisamce i javim joj da je otputovao i da je od svega srca stotinu puta pozdravlja, a zatim pođoh u svoj opustjeli dom, ukoliko je ta riječ na mjestu, jer sada više i nije bio moj, i nigdje više nisam imao doma.
Na stepenicama sam se sastao s Wemmickom. Upravo je silazio, pošto je uzalud kucao na moja vrata. Od pokušaja bijega, koji je tako zlokobno svršio, pa sve naovamo, nismo se nasamo vidjeli. Došao je kao privatno i neslužbeno lice da mi u nekoliko riječi objasni naš promašeni pothvat.
Pokojni je Compeyson — započe Wemmick — malo pomalo uspio gotovo do dna proniknuti u naš pothvat. Iz razgovora njegovih ortaka, koji su dospjeli u zatvor (njegovi su ortaci vazda dospijevali u zatvor), saznao sam ono što me je nagnalo da vas obavijestim. Naćulio sam uši, gradeći se nevješt, sve dok nisam saznao da je odsutan. Mislio sam da je sada kucnuo pravi čas za pokušaj bijega. Mogu se samo domišljati da je to bio dio njegove lukave osnove da kao prepredeni lopov po običaju zavede u bludnju vlastite pomagače. Nadam se da me ne krivite, gospodine Pipe? Vjerujte da sam vam od svega srca nastojao pomoći.
Ja vam od srca vjerujem, Wemmick, i velika vam hvala na svoj vašoj brizi i prijateljstvu.
Hvala vam, najljepša hvala. To je težak udarac — produži Wemmick, češkajući se po glavi. — Uvjeravam vas da već dugo nisam bio tako razočaran kao sada. A najviše mi je žao za gubitak golema pokretna imutka. O, Bože, Bože!
A meni je, Wemmick, najviše žao jadnog vlasnika tog imutka.
Da, svakako, svakako — brzo će Wemmick. — Razumije se da vas nitko ne može zbog toga prekoriti što ga žalite, te bih i sam rado platio pet funti da ga izvučemo iz te kaše. Evo, kako ja gledam na stvar. Pokojni je Compeyson već unaprijed bio obaviješten o njegovu povratku i zato tvrdo odlučio da ga prokaže, pa ne vjerujem da biste ga mogli spasiti. Ali se pokretni imutak doista mogao spasiti. To je razlika između imutka i njegova vlasnika, razumijete li? Pozvah Wemmicka u stan da se okrijepi čašom groga prije no što će pješke natrag u Walworth. Primio je moj poziv. Dok je ispijao umjerenu količinu, koju je sebi priuštio, iznebuha me, pošto se malko bio uzvrpoljio, zapita:
Što velite na to da sam naumio u ponedjeljak poći na jednodnevni
dopust, gospodine Pipe?
Pa, mislim da takva što zacijelo niste učinili posljednjih dvanaest mjeseci.
Prije bi se moglo reći — posljednjih dvanaest godina — nato će Wemmick. — Da. Uzet ću dopust. Štoviše: poći ću malo u šetnju. Štoviše: zamolit ću vas da i vi pođete sa mnom.
Upravo sam se htio ispričati kako baš tih dana nisam nimalo dobro društvo, kadli me Wemmick preteče.
Znam kako ste zauzeti — reče — i znam kako ste neraspoloženi, gospodine Pipe. No ako biste ikako mogli da mi iskažete tu uslugu, smatrao bih se osobito počašćenim. Bit će tek kratka šetnja u rane jutarnje sate. To će (zajedno s doručkom na šetnji) trajati od osam do dvanaest. Ne biste li se mogli potruditi pa da to nekako udesite.
Učinio mi je u različitim zgodama već toliko usluga da je to, što je od mene tražio, zaista bio vrlo neznatno čime bih mu se mogao odužiti. Obećao sam mu da bih mogao — i da ću nekako udesiti — a on se toliko obradovao mojemu pristanku da sam se i sam radovao. Na njegovu izričitu molbu obećao sam da ću doći po njega u Tvrdu u ponedjeljak u osam i pol sati izjutra, i nato smo se rastali.
U ponedjeljak izjutra točno u dogovoreni sat pozvonio sam na vratima Tvrde. Otvorio mi je sam Wemmick: opazio sam da je bio bolje odjeven nego obično i imao otmjeniji šešir. Unutra su nas čekale dvije čaše mlijeka pomiješane s rumom i dva kolačića. Čini se da je Stari bio uranio jer, pogledavši u njegovu sobu, vidio sam da je njegova postelja prazna.
Kada smo se okrijepili mlijekom s rumom i kolačima i krenuli u šetnju, nemalo sam se začudio kad sam vidio da je Wemmick uzeo na rame prut za udicu. — Pa nećemo valjda pecati ribu? — zapitah. — Ne ćemo — odgovori Wemmick — ali volim šetati s prutom na ramenu.
To mi je bilo nekako čudno, ali ništa ne rekoh, i mi krenusmo na put. Zaputili smo se prema Cambenvell Greenu, a kad smo došli blizu, Wemmick iznenada usklikne:
Oho! Evo crkve!
U tome nije bilo ništa čudnovato, pa ipak sam se nemalo začudio kad me pozva, kao da mu je sinula sjajna ideja:
Ajmo ući!
Kad smo ušli, Wemmick je ostavio prut za udicu u trijemu, osvrćući se na sve strane, zatim je duboko segnuo u džep kaputa i izvadio papirnati zamotuljak.
Oho! — usklikne. — Evo rukavica! Obucimo ih!
Rukavice su bile od bijele srneće kože, a njegova se poštanska škrabica širom razjapila, pa sam stao ozbiljno sumnjati da se nešto sprema. Moja se sumnja pretvorila u izvjesnost kad sam ugledao Staroga kako se pojavio na pokrajnim vratima i pratio damu.
Oho! — ponovno će Wemmick. — Evo gospođice Skiffins! Ajmo se vjenčati!
Ta je šutljiva djeva bila odjevena kao svaki dan, osim što je upravo u tom trenutku skidala zelene kožne rukavice i navlačila bijele. Stari je također bio zabavljen istim mučnim pripremama prije nego što će se prinijeti žrtva na oltar Braka. Stari se džentlmen međutim pritom toliko znojio da je Wemmick smatrao potrebnim da ga leđima prisloni o stup, a sam da stane iza stupa, pa da mu odande počne navlačiti rukavice, dok sam ja Starog džentlmena obuhvatio oko pasa da bi se s potrebnom snagom mogao oduprijeti ovom navlačenju. Tim dovitljivim postupkom savršeno nam je uspjelo navući mu rukavice.
Pošto su se pojavili pastor i crkvenjak, poređaše nas ispred sudbonosne oltarske ograde. Čuo sam kako je Wemmick, vjeran svom načelu da pokaže kako sve čini bez prethodnih priprema, prije početka samoga obreda rekao, vadeći nešto iz džepa prsluka: — Oho! Pa tu je prsten! Nastupio sam kao mladoženjin svjedok ili djever, a crkveni je podvornik, maleni hromi čovječuljak, s baršunastom ćepicom kao u bebe, pokušavao odglumiti ulogu najprisnijeg prijatelja gospođice Skiffins. Dužnost je Staroga bila da izvede djevojku i preda mladoženji. Pritom je nehotično dao povod svećeniku da se sablazni, a to se dogodilo evo ovako: Kad je pastor upitao: Tko udaje ovu ženu za toga muža? — stari džentlmen nije imao ni pojma da je obred već tako daleko poodmakao, i samo je blažena lica pogledavao u Deset zapovijedi na oltaru. Nato pastor ponovi: — TKO udaje ovu ženu za toga muža? — Stari se džentlmen još uvijek nalazio u stanju svakog poštovanja vrijedne zanesenosti i mladoženja iza glasa vikne, kako je običavao razgovarati s ocem: — No dakle, Stari, pa ti znaš: tko udaje... ? — A na to Stari hitro povladi još prije no što je odgovorio da je on udaje: — Dobro, Johne, dobro moj mali! — Pastor je sada ušutio
tako zlogukim mukom da sam se već načas pobojao da se naše vjenčanje toga dana uopće neće dokončati.
Ipak se dokončalo, pa kad se dokončalo, pa kad smo izlazili iz crkve, Wemmick skine poklopac s krstionice, ubaci bijele rukavice te opet stavi poklopac. Gospođa Wemmick bila je brižnija od njega i već mislila na budućnost, pa stavi svoje bijele rukavice u džep i pritom navuče zelene.
A sada, gospodine Pipe — javi se Wemmick dok smo izlazili, pobjednički prebacivši preko ramena prut za udicu — da vas nešto upitam: bi li itko pomislio da je to svatovska povorka?
Doručak je bio naručen u ugodnoj maloj gostionici, milju-dvije daleko usred humovita kraja iza Cambenvell Greena. U sobi je bio i stol za igranje bagatela{93} za slučaj da netko zaželi malo razonode poslije ozbiljnog obreda. Ugodno je bilo gledati kako gospođa Wemmick sada više ne skida Wemmickovu ruku kad bi je obujmio oko pasa, nego mirno sjedi na stolici s visokim naslonom poput violončela u svome sanduku, i dopušta da je Wemmickove ruke obuhvate, kao što bi se i spomenuto milozvučno glazbalo prepustilo gudačevu zagrljaju.
Doručak je bio odličan, a kad god bi se tko nećkao da se prihvati jela, Wemmick bi ga nudio:
Uzmite samo, sve je naručeno i plaćeno! — Nazdravio sam mladencima, Starome, Tvrdi, a pri odlasku pozdravio mladu, razveseljavajući društvo kako sam najbolje znao.
Wemmick me isprati do vrata, te sam se ponovno s njim rukovao i zaželio mu svaku sreću.
Hvala, velika hvala! — reče Werrimick tarući ruke. — Ne možete ni zamisliti kako se razumije u peradarstvo. Poslat ćemo vam nekoliko jaja da sami prosudite. Čujte, gospodine Pipe! — zovnu me da se vratim, te potiho šapne: — Molim vas, sve to što se zbilo tiče se samo mojih walworthskih osjećaja.
Razumijem. Nije poželjno da se o tome priča u Little Britainu — potvrdih.
Wemmick klimne glavom. — Poslije onoga što ste mu nedavno o meni natuknuli, gospodin Jaggers bi još mogao pomisliti da sam pobenavio ili nešto slično.

56 Poglavlje
Otkako je bio izručen sudu, pa sve do početka suđenja, ležao je teško bolestan u tamnici. Slomio je dva rebra, koja su mu ozlijedila jednu stranu pluća, te je mučno i uz velike bolove disao, a bolovi su se svakim danom povećavali. Posljedica ozljede je bila da je samo šaptao, te ga se jedva moglo razumjeti; i zato je vrlo malo govorio. No u svako je doba bio spreman slušati me, te mi je postala najpreča dužnost govoriti mu i čitati sve ono što je po mom mišljenju za nj bilo najbolje da čuje.
Bio je suviše teško bolestan da ostane u zajedničkom zatvoru, pa su ga već poslije prvog ili drugog dna prenijeli u bolnicu. To mi je dalo priliku da budem s njim, što inače ne bi bilo moguće. Da nije bio tako bolestan, bili bi ga stavili u okove, jer su ga smatrali nepopravljivim bjeguncem iz zatvora i koječim drugim.
Viđao sam ga doduše svakoga dana, ali samo nakratko; i stoga je bilo dovoljno vremena između redovitih sastanaka da se na njegovu licu zamjetljivo odrazi svaka i najmanja fizička promjena. Ne sjećam se da sam ijedanput opazio da bi mu zdravlje krenulo nabolje.
Naočigled je venuo, iz dana u dan pomalo slabio, i sve je krenulo nagore od prvoga dana kad su se vrata tamnice za njime zatvorila.
Pokorno se pomirio sa sudbinom kao čovjek koji je već sasvim iznemogao. Po njegovu vladanju i ono dvije-tri riječi, što ih je ponekad teškom mukom šapatom izgovarao, ponekad mi se činilo da razmišlja je li mogao postati boljim čovjekom da je živio u sretnijim okolnostima. Ali nikada nije pokušao da time sebe opravda, ili da izbriše prošlost, koju mu je vječni usud bio dosudio.
Dvaput-triput se dogodilo da je poneki od njegovih čuvara u mojoj nazočnosti natuknuo nešto o njegovoj ozloglašenosti. Tada bi smiješak preletio preko njegova lica, a očima bi pogledao s pouzdanjem u me kao da je uvjeren da sam već odavno, kad sam bio još malo dijete, imao prilike vidjeti da je i u njemu postojao tračak mogućnosti iskupljenja. Inače je u svemu bio ponizan i skrušen i nikad nisam čuo da bi se žalio.
Kada se približio dan suđenja, Jaggers je podnio molbu za odgodu do sljedećeg zasjedanja suda. Učinio je to očito u uvjerenju da njegov klijent neće tako dugo živjeti, ali je molba bila odbijena. Najzad je došao dan suđenja, a kada su ga izveli pred suce, dopustili su mu da sjedi. Sud se
nije protivio da priđem sasvim blizu optuženičkoj klupi i da ga držim za ruku koju mi je pružio.
Suđenje je bilo kratko i veoma jasno. Rekoše sve što se moglo reći njemu u prilog — kako se promijenio i prihvatio posla te po zakonu i u poštenju stekao imutak. Ali ni s kakvim se riječima nije dalo poreći da se neovlašteno vratio s robije, pa sada stoji pred svojim sucem i porotnicima. Bilo je nemoguće da mu se za to sudi a da ne bude proglašen krivim.
U to je vrijeme bio običaj (imao sam jezovitu priliku da ga upoznam kod tog sudskog zasjedanja) da posljednji dan zasjedanja proglase osude, a završni učinak bilo je čitanje smrtnih kazni. Da mi se nije u sjećanje urezala neizbrisiva slika, koja još i sada lebdi pred mojim duhovnim očima, jedva bih povjerovao, čak i sada, kad pišem ove retke, da sam gledao trideset i dvoje muškaraca i žena, koje su izveli pred suca da zajedno saslušaju osude. Prvi je između njih trideset i dvoje bio on. Sjedio je da se u njemu ne bi ugasio posljednji plamičak života.
Cijeli prizor ponovno iskrsava preda mnom u jarkim bojama onoga časa, sve do kapljica travanjske kiše na prozorima sudnice, što su treperile obasjane tracima proljetnog sunca. Ono trideset i dvoje muškaraca i žena stisnulo se na optuženičkim klupama, a ja sam stajao u kutu ispred ograde i držao njegovu ruku u svojoj. Jedni su bili prkosni, drugi prestravljeni, neki su jecali i plakali, ponekad rukama skrivali lice, a bilo ih je koji su tmurno pogledavali oko sebe. Ponekad bi koja od okrivljenih žena vrisnula, ali su te krikove brzo utišali, pa je opet zavladao tajac. Šerifi{94} s velikim lancem i kitom cvijeća{95}, ostala službena lica u čudnim i smiješnim odijelima, sudski glasnici, vratari, velika galerija dupkom puna svijeta — velika kazališna publika — sve je gledalo kada su ono trideset i dvoje svečano izveli pred suca. Zatim im se sudac obrati. Od svih tih bijednih stvorenja, rekao je, napose treba spomenuti jednoga, koji je tako reći još odmalena stalno dolazio u sukob sa zakonom. Pošto je opetovano bio zatvaran i kažnjavan, naposljetku je osuđen na nekoliko godina progonstva. Počinivši neobično smiona nasilja, uspjelo mu je pobjeći i bio je ponovno osuđen na doživotnu robiju u izgnanstvu. Neko se vrijeme činilo da je uvidio svoje zablude kada je, prognan, daleko od mjesta svojih nekadašnjih zlodjela, počeo živjeti mirnim i poštenim životom. Ali u jednom sudbonosnom trenutku, ne mogavši odoljeti svojim naklonostima i strastima zbog kojih je već odavno postao prava pokora za ljudsku
zajednicu, napustio je luku mira i pokajanja i vratio se u zemlju iz koje je bio prognan. Pošto je ubrzo bio prokazan, uspjelo mu je neko vrijeme kriti se od čuvara Pravde, a kada je napokon bio uhvaćen u bijegu, odupro im se u borbi i — sam najbolje zna da li hotimice ili zaslijepljen od bijesa — prouzrokovao smrt svoga prokazivača koji je poznavao sav njegov život. Kako je za povratak u zemlju, koja ga je prognala, predviđena kazna smrti, a u njegovu slučaju postoje još i otežavajuće okolnosti, treba se pripremiti na smrt.
Sunce je prodiralo kroz velike prozore sudnice i kapljice kiše na staklu, te bacalo širok snop svjetla između ono trideset i dvoje i suca povezujući ih u cjelinu. Možda je neki od nazočnih pritom pomislio kako će i jedni i drugi savršeno izjednačeni neizbježno stupiti pred većeg suca, kojemu je sve znano i koji ne može pogriješiti. Ustavši načas, tako da mu se lice jasno ocrtavalo u tom snopu svjetla, uznik izjavi: Vaše Gospodstvo, primio sam smrt od Svemogućega, ali pokorno sagibam glavu pred vašom osudom
te opet sjedne. Čulo se šaputanje i ušutkivanje, a sudac nastavi govoriti što je još ostalima imao reći. Pošto su svi propisno bili osuđeni, neke su izveli van, dok su drugi nehajna koračaja izlazili bijedno pokušavajući da se drže hrabro; poneki su klimali glavom prema galeriji, dvojica-trojica su se rukovala, a ostali grickali vlat majčine dušice, što je bila razastrta po podu. On je išao posljednji, jer su mu morali pomoći da ustane sa stolice, a mogao je samo polako hodati i neprestano je držao moju ruku u svojoj, dok su ostale odvodili i publika ustajala (popravljajući odijelo, kao što čine u crkvi ili na sličnom mjestu) i pokazivala na ovog ili onog zločinca, a najviše baš na njega i na mene.
Iz svega sam se srca nadao i molio se da umre još prije nego što vrhovni sudac kaznenog sudišta donese konačnu odluku, no u strahu da bi se to moglo odugovlačiti, počeo sam još iste noći sastavljati molbu za ministra unutrašnjih poslova, navodeći sve što mi je poznato o osuđeniku, i kako se samo zbog mene vratio. Pisao sam što sam mogao većim žarom i poletom, pa kad sam završio i otposlao, napisao sam još i druge molbe na utjecajne ličnosti, za koje sam se nadao da će osjetiti najviše samilosti, pa i samome kralju. Nakon osude više sam dana i noći neumorno radio na tim molbama, te bih samo onda otpočinuo kad bi me svladao umor, pa bih sjedeći na stolici zadrijemao. Kad sam ih otposlao, nisam mogao a da i sam ne odem na mjesta gdje su bile predane, kao da će ih moja blizina ispuniti većom nadom i smanjiti njihovu bezizglednost. Još me dan-danas
za olujnih i hladnih proljetnih noći one sumorne ulice zapadnih četvrti Londona, sa svojim dvoredima mrkih zatvorenih gospodskih kuća i dugim nizom svjetiljaka, ispunjaju bolećivom tugom kad se sjetim tih svojih obilaženja.
Dnevni su posjeti koji su mi bili dopušteni bili kraći, jer je sada bio pod strožom paskom.
Kada sam opazio, ili samo sebi zamišljao, da je na mene pala sumnja kako mu namjeravam donijeti otrova, zamolio sam da me pretresu još prije no što bih sjeo uz njegovu postelju, i rekao činovniku, koji se vazda tu nalazio, da sam na sve spreman, samo da ga uvjerim kako nemam nikakve zle namjere. Nitko nije bio okrutan ni prema njemu, ni prema meni. Trebalo je izvršiti izvjesne dužnosti, pa su te dužnosti bile i izvršavane, ali ne grubo. Činovnik me je stalno uvjeravao kako je osuđeniku sve gore, a i drugi bolesni uznici u toj sobi i oni uznici koji su ih njegovali (zločinci koji su, hvala Bogu, bili blaga srca!) uvijek su potvrđivali ta obavještenja.
Kako su dani odmicali, sve češće sam zapažao da sasvim mirno leži, gleda u bijeli strop bezizražajna lica, a tek načas bi mu živnulo kad bih mu rekao koju riječ, te se onda ponovno gasilo. Katkad je bio gotovo ili sasvim nemoćan da govori. Odgovarao bi na moja pitanja samo slabim stiskom ruke, a ja sam malo pomalo naučio razumjeti što mi je htio reći.
Prošlo je deset dana kadli opazih na njemu veću promjenu nego dosad.
Oči su mu bile uprte u vrata i sinuše u trenutku kad sam ušao.
Dragi moj mali — reče kad sam sjeo uz njegovu postelju. — Mislio sam da kasniš. No znao sam da nećeš zakasniti.
Došao sam upravo na vrijeme — odvratih — čekao sam pred vratima kaznionice.
Uvijek čekaš pred vratima, dragi moj mali?
Da, jer ne bih htio izgubiti ni trenutak vremena.
Hvala ti, dragi moj mali, hvala. Bog te blagoslovio! Ti me nikad nisi napustio, dragi moj mali!
Šutke mu stegoh ruku, jer nisam zaboravio kako sam jednom bio naumio da ga napustim.
A što je najljepše — nastavi — bio si prema meni još bolji kad su se crni oblaci nadvili nada mnom, nego kad je sunce sjalo. To je ono najljepše od svega.
Ležao je poleđice i vrlo teško disao. Što god on činio i koliko god me je volio, svjetlost je svaki čas stala iščezavati s njegova lica, a spokojni se njegov pogled, uprt u bijeli strop, zamaglio.
Osjećate li danas velike bolove?
Ni na što se ne tužim, dragi moj mali.
Vi se uopće nikad ne tužite.
To su bile posljednje riječi. Osmjehnuo se, i razumio sam njegov stisak ruke: želio je podići moju i položiti je na svoje grudi. Položih je, i on se ponovno osmjehne i stavi obje svoje ruke na moju.
Tako smo ostali, a vrijeme je za posjete bilo već prošlo. Osvrnuvši se, vidjeh kraj sebe upravitelja zatvora, koji mi došapne: — Ne morate još otići. — Usrdno mu zahvalih i upitah: — Smijem li mu nešto reći, ukoliko će me čuti?
Upravitelj stupi u stranu i glavom dade znak činovniku da se udalji. Iako su se nečujno povukli, ta je promjena na nj djelovala i s njegova se spokojna pogleda, uprta u bijeli strop, diže koprena, pa upre u me oči pune ljubavi.
Dragi Magwitch, konačno vam ipak moram reći. Čujete li što vam govorim?
Osjetih slabašan stisak na ruci.
Imali ste nekoć dijete koje ste voljeli i izgubili. Osjetih malo jači stisak.
Ostala je na životu i našla utjecajne prijatelje. Ona živi. Prava je dama i vrlo lijepa. A ja je volim!
Posljednjim slabim naporom, koji bi ostao bez uspjeha da mu nisam pomogao, diže moju ruku i prinese usnama. Onda je nježno pusti ponovno pasti na njegove grudi i pokrije je svojim rukama. Posljednji mu se spokojni pogled, uprt u bijeli strop, a zatim u mene, ugasi, i njegova glava tiho klonu na grudi.
Sjećajući se riječi koje smo zajedno čitali, spomenuh se one dvojice koji skupa pođoše u hram da se mole, i znadoh da uz njegovu smrtnu postelju nisam mogao izustiti ljepših riječi od ovih: — O Gospode, smiluj se grješniku!

57 Poglavlje
Budući da sam sada ostao sasvim sam, obavijestio sam o svojoj nakani da ću iseliti iz stana u Templeu čim istekne zakonski rok stambenog ugovora, i da ću dotle dati stan u podnajam. Odmah sam u prozore stavio oglase. Zapao sam, naime, u dugove i ostao gotovo bez novca, i ozbiljno se uznemirih zbog položaja u kojem sam bio. Trebalo bi prije napisati, da bih se ozbiljno uznemirio, da sam imao dovoljno snage i sabranosti jasno vidjeti bilo kakvu činjenicu osim te da sam se vrlo opasno razbolio. Uzbuđenje posljednjih dana pomoglo mi je da odgodim bolest, no time je nisam mogao odagnati. Znao sam da me je sada shrvala, a za drugo što gotovo i nisam znao, pa sam i za samu bolest tek slabo mario.
Dan-dva ležao sam na divanu, ili na podu — ili bilo gdje, već prema tomu gdje bih se slučajno svalio — s teškom glavoboljom i jakim bolovima u udovima, bez ikakva cilja, bez trunka snage. Tada se spustila noć, kojoj kao da nikad neće biti kraja, prepuna zebnje i strave, a kada sam se ujutro pokušao u postelji pridignuti i razmisliti o njoj, uvjerio sam se da mi to nije bilo moguće.
Jesam li u gluho doba noći zaista bio u Garden Courtu, naslijepo tapajući i tražeći čamac, za koji sam držao da je tamo — jesam li dva ili tri puta došao k sebi na stubištu, zaprepašten od užasa i ne znajući kako sam iz postelje dospio ovamo jesam li se zaista osvijestio u trenutku kad sam upaljivao svjetiljku, obuzet mišlju da se on uspinje stepenicama, a da se svjetlo ugasilo — je li me uistinu mučio neki razgovor, smijeh i stenjanje, a pritom napola sumnjao da se ti glasovi izvijaju iz mojega grla
je li se doista nalazila velika željezna peć u mračnome kutu sobe, dok je nečiji glas neprestano vikao da u njoj sagorijeva gospođica Havisham
to su bile misli, koje sam pokušavao srediti i dovesti u sklad s razumom kad sam toga jutra ležao u postelji. Ali između mene i tih tlapnja prokuljao bi dim iz peći za paljenje vapna i pobrkao mi sve misli, te sam napokon upravo kroz taj dim vidio dvojicu ljudi gdje me promatraju.
Prenuvši se, upitao sam ih: — Što želite? Ne poznajem vas.
Gospodine — odvrati jedan od njih, sagne se i dotakne se moga ramena — to ćete, rekao bih, ubrzo saznati. No zasad ste uhapšeni.
Koliko dugujem?
Što dvadeset i tri funte, petnaest šilinga i šest penija, gospodine.
Mislim da je to račun od draguljara.
Što da radim?
Bilo bi najbolje da pođete k meni kući — odvrati jedan od njih. Imam vrlo lijepu kućicu. Pokušao sam se pridići i obući. Kad sam im se opet obratio, stajali su malo podalje od postelje i gledali u mene. Još sam uvijek ležao u postelji.
Pa sami vidite u kakvom se stanju nalazim — rekoh — da mogu, pošao bih s vama, ali sam doista nemoćan. Ako me povedete odavde, mislim da ću putem umrijeti.
Možda su mi odgovorili, ili pobijali moju tvrdnju, ili me pokušali uvjeriti da mi i nije tako hrđavo kao što mislim. Kako ih se jedva sjećam, ne znam što su učinili osim što su odustali da me povedu sa sobom.
Da me je tresla groznica i da su me izbjegavali, prepatio teških muka, često gubio svijest, da se činilo kao da se vrijeme duži u beskonačnost, brkao najnemogućnije ličnosti sa samim sobom, sebe zamišljao kao opeku u kućnom zidu, a u isto vrijeme zaklinjao da me sklone s vrtoglave visine gdje su me zidari bili položili, da sam čelični zamašnjak golema stroja što huči i šišti u bezbroj okretaja nad ponorom, a u isto vrijeme da sam sebe kumim neka zaustavim stroj i razmrskam zamašnjak koji sam bio ja — da sam prošao sve te faze bolesti — svega sam se sjećao, sve sam to nekako znao u tim trenucima. U isto sam vrijeme i to znao da sam se kat-kad borio sa živim ljudima, misleći da su ubojice, a onda bih iznenada shvatio kako mi ti ljudi samo dobro žele, pa bih iscrpljen padao u njihovo naručje i puštao ih da me stave u krevet. Ali povrh svega sam znao da je postojala neka stalna naklonost tih ljudi — čija bi lica, u trenucima kada sam izgarao u vatruštini, poprimala najčudesnije oblike, a tijelo raslo u vis i u šir — prije svega, kako rekoh, znao sam da je postojala neka neobična naklonost kod tih ljudi da se prije ili poslije preobraze u biće nalik na Joea.
Pošto sam prebolio krizu, stao sam zapažati kako je to jedino nepromijenjeno svojstvo bolesti dok su se sva ostala promijenila. Tko god bi se ukazao, konačno bi se uvijek pretvorio u Joea. Noću otvorim oči — i vidim Joea u naslonjaču uz postelju. Danju otvorim oči — i vidim opet Joea gdje sjedi u sjeni rastvorena prozora i puši lulu. Zatražim neko osvježujuće piće, a dobrostiva ruka koja pruža čašu — opet je Joeova. Kad ugasim žed, padam opet nauznak na jastuk, a lice što se s toliko
nježnosti i nade naginje nada mnom — opet je Joeovo.
Napokon se jednog dana odvažim i zapitam: — Je li to Joe? I drugi, dobro znani glas mi odgovori: — On, stari druže!
O, Joe, kidaš mi srce! Gledaj me bijesnim pogledom, Joe. Udari me, Joe. Reci mi kako sam nezahvalan. Ne budi tako dobar sa mnom!
Jer Joe je od radosti što sam ga prepoznao sada položio glavu na uzglavlje uz moju i zagrlio me.
Da, dragi stari moj Pipe, stari druže — reče Joe — nas smo dvojica uvijek bili prijatelji. A kad poozdraviš, kad se zajedno malo provozamo — ala će to biti veselo!
Nato Joe pođe do prozora, leđima meni okrenut, i stane brisati suze. Kako sam bio sasvim iznemogao, te nisam mogao ustati i poći do njega, ostao sam ležati šapćući pokajničkim glasom: — Bog ga blagoslovio! Neka Bog blagoslovi tu dobru kršćansku dušu!
Kada sam zatim Joea opet ugledao kraj svoje postelje, njegove su oči bile crvene, ali ja sam ga držao za ruku, i obojica smo bili sretni.
Kako dugo, Joe?
Hoćeš kazati, Pipe, kako dugo boluješ, stari druže?
Da, Joe.
Sad je konac svibnja, Pipe. Sutra je prvi lipnja.
A jesi li sve vrijeme bio tu, dragi Joe?
Gotovo sve vrijeme, stari druže. Jer kako rekoh Biddy, kada sam dobio vijest pismom, a pismo sam dobio od poštara koji je prije bio samac, a sada je oženjen, a plaća mu je mala, a mora toliko hodati, a đonovi su bogme skupi, ali on i ne mari što nije bogat, jer njegova je jedina i najveća želja bila samo brak...
O, kako je divno što te opet slušam, Joe! No ja sam te prekinuo. Što si rekao Biddy?
Rekao sam — nato će Joe — kako si sada među samim stranim ljudima, i kako smo uvijek bili prijatelji, pa u takvom času moji posjeti možda i neće biti tako nepoželjni. A Biddy, evo što ona reče: »Ne gubi vremena, idi k njemu.« Evo to — skupivši po svom običaju sve zajedno
to su bile Biddyne riječi. »Ne gubi vremena«, veli, »idi k njemu.« Ukratko, ne bih rekao veliku laž — doda Joe, pošto je časkom duboko razmišljao — ako kažem da je mlada djevojka rekla: »Ne gubi vremena,
ne čekaj ni minutu više.«
Tu Joe naglo prekine svoj izvještaj, te mi reče da se sa mnom ne smije mnogo razgovarati i da ja u stalnim vremenskim razmacima moram, htio ili ne htio, uzeti malo hrane, te da mu se u svemu moram pokoravati. Tad sam ga poljubio u ruku i ležao sasvim mirno, dok je on nastavio sricati poruku Biddy, šaljući joj i moje pozdrave.
Očito je Biddy naučila Joea pisati. Dok sam ležao u postelji i u njega gledao, opet mi onako malaksalom potekoše suze radosnice, videći s koliko se ponosa latio pera. Pošto su skinuli zavjese, moju su postelju zajedno sa mnom odnijeli u gostinjsku sobu, jer je bila najprostranija i najzračnija. Iznijeli su sag i pazili da soba bude uvijek čista, i danju i noću provjetrena. Joe je sjeo za moj pisaći stol, koji je bio gurnut u kut i sav pretrpan nekakvim bočicama, te se dao na svoj važan posao: prvo je izabrao pero iz pernice, kao iz neke ogromne škrinje s alatom, zatim zasukao rukave, kao da će baratati teškom željeznom motkom ili kovačkim čekićem. Joe se morao lijevim laktom čvrsto oduprti o stol i desnu nogu daleko unatrag ispružiti prije nego što je mogao započeti, a kad je zatim zaista započeo, svaki bi potez prema dolje povlačio tako polagano kao da je crta od šest stopa duljine, dok sam pri svakom potezu prema gore čuo kako pero sve u šesnaest škripi i pršti. Nekako je čudno zamišljao da se tintarnica nalazi baš na onom mjestu gdje nije bila, i stalno je pero umakao u prazno, a činilo se da je zadovoljan postignutim uspjehom.
Koji put bi se spotaknuo o neki pravopisni kamen smutnje, no uglavnom mu je posao lijepo polazio od ruke, pa pošto se potpisao i sa svoja dva kažiprsta obrisao posljednju mrlju i otro prste o tjeme glave, ustao je i naginjao se nad stolom, promatrajući iz raznih kutova s najvećim zadovoljstvom svoje djelo što je pred njim ležalo.
Da sam i mogao mnogo govoriti, ipak sada nisam htio previše pričati, jer nisam želio da se Joe nelagodno osjeća, te sam za sutra odgodio propitivanje o gospođici Havisham. Odmahnuo je glavom kad sam ga upitao je li se oporavila.
Je li mrtva, Joe?
Pa znaš, stari druže — reče Joe tonom kao da se ispričava i želi da mi postupno kaže istinu — pa ne bih bas tako rekao, jer to je odveć krupna riječ; no ona nije više...
...na životu, Joe?
Da, tako nekako — potvrdi Joe — nije više na životu.
Je li se dugo mučila, Joe?
Bit će jedno tjedan dana (ako ćemo pravo) pošto si obolio — nastavi Joe, još uvijek vjeran svojoj odluci da mi samo postupno kaže što se dogodilo kako se ne bih uzbuđivao.
Dragi Joe, jesi li saznao što je bilo s njezinim imutkom?
Pa, stari druže — odvrati Joe — čini se da je veći dio namijenila, hoću reći ostavila, gospođice Estelli. No dan-dva prije nego što se dogodila ona nesreća, napisala je svojom rukom da ostavlja svotu od ohlađenih četiri tisuće funti gospodinu Matthewu Pocketu, što misliš, Pipe, zašto je baš njemu ostavila tu svotu od četiri tisuće ohlađenih funti? »Zbog Pipove izjave o gorespomenutom Matthewu.« I to svotu od ohlađenih četiri tisuće funti, Pipe!
Nikad nisam saznao od koga je Joe čuo za tu živopisnu oznaku temperature onih četiri tisuća funti, ali se činilo da je ta svota pod takvom oznakom rasla u njegovim očima, i on je očigledno uživao u tvrdnji da su to bile ohlađene funte.
Ta me je vijest uvelike obradovala, jer je bila konačna potvrda o jedinom izvršenom dobrom djelu što ga učinih. Upitao sam je li još kome od svih rođaka nešto namijenila.
Gospođici Sarah — reče Joe — ostavila je dvadeset i pet funti godišnjeg dohotka da bi imala za pilule, jer boluje od žuči, gospođici Georgiani dvadeset pet funti u gotovu, gospođici... kako se zovu one divlje zvijeri s grbom na leđima, stari druže?
Kamile! — rekoh, čudeći se što će mu sada to.
Joe klimnu glavom. — Gospođici Kamili — i tada sam odmah shvatio da misli Camillu — ostavila je pet funti da kupi sebi vidjelica kako bi se raspoložila kad se probudi u noći.
Sve što mi je nabrojio bilo je tako točno da mi je bilo sasvim jasno kako se u Joeove informacije mogu mirne duše pouzdati. — A sad — nadoveže Joe — još nisi dovoljno jak, stari druže, da bi danas mogao primiti još neke novosti, ma i jednu samo. Stari je Orlick provalio u neku kuću.
U čiju? — upitah.

Uvjeravam te, samo u kuću čovjeka koji je nešto odveć veliki
hvastavac — objasni Joe kao da se ispričava — ali ipak, Englezova je kuća njegova tvrđava{96}, a u tvrđavu se može provaljivati samo u ratna vremena, i kakvi god bili grijesi toga čovjeka, u srcu je ipak bio trgovac žitom i sjemenjem.
To je, dakle, Pumblechookova kuća u koju su provalili?
Baš njegova — potvrdi Joe — uzeše novac iz tezge i novac iz blagajne, naljoskaše se njegovim vinom i nakrkaše njegovih jestvina. Ispljuskaše ga i povlačiše za nos, privezaše ga uz stup postelje i naravnaše leđa, i začepiše mu usta procvjetalim sadnicama e da ne bi zapomagao. Prepoznao je Orlicka, i Orlick se nalazi u općinskom bajboku.
Ovako, sve malo pomalo, upuštali smo se u sve dulje razgovore. Dugo je trajalo dok sam ojačao, no snaga mi se polako i sigurno ipak vraćala, a Joe je bio uz mene, pa sam zamišljao da sam opet onaj mali Pip.
Joeova je nježnost divno odgovarala mojim potrebama, pa sam se pod njegovom paskom osjećao kao dijete.
Sjedio bi kod mene i povjerljivo i prostodušno sa mnom razgovarao kao nekoć i nenametljivo se brinuo za me da sam gotovo vjerovao kako je sav moj život poslije minulih dana kraj staroga kuhinjskog ognjišta bio samo tlapnja grozničave bolesti, koju sam sada prebolio. Vodio je o svemu brigu umjesto mene, osim o kućanstvu. Za taj posao najmio je vrlo pristojnu ženu, pošto je staru dvorkinju isplatio odmah po svom dolasku. »Jer sam je, Pipe«, znao bi često reći da bi mi objasnio zašto je to bez mojeg dopuštenja učinio, »ulovio baš u trenutku kada je upravo načela tvoju rezervnu posteljinu kao neko bure piva i stala vaditi perje da ga strpa u čabar i proda. A poslije toga zacijelo bi načela i posteljinu, na kojoj ležiš. Usto je malo pomalo odnosila u loncu za juhu i zdjeli za povrće ugalj i vino i sav alkohol iz tvojih wellingtonskih čizama{97}.«
S uzbuđenjem smo očekivali dan kada ću moći kolima krenuti u šetnju, upravo kao što smo nekoć očekivali dan kad sam postao njegovim šegrtom. A kada je taj dan došao i otvorena kočija stigla u Prolaz, Joe me je svega toplo umotao, uzeo u naručje, odnio dolje i posadio u kola kao da sam još uvijek ono majušno bespomoćno stvorenje koje je tako darežljivo obasipao ljubavlju svoga plemenitog srca.
Joe sjede do mene, i odvezosmo se na ladanje, gdje je ljeto već prosulo svoje bogatstvo po drveću i travi, a zrak se ispunio slatkim ljetnim mirisima. Bila je slučajno nedjelja, pa kad sam vidio oko sebe svu tu
ljepotu i pomislio kako je sve raslo, bujalo, a sitno se poljsko cvijeće rascvalo i pjev se ptica danju i noću orio pod žarkim suncem i sjajnim zvijezdama, dok sam ja jadan, bolan u svojoj postelji ležao — i samo sjećanje na bolest poremeti mi mir. Ali kad začuh zvonjavu nedjeljnih zvona i još se jedanput oko sebe osvrnuh na svu razbujalu krasotu, osjetih kako sam za sve to malo i premalo zahvalan — i još odveć slab da uopće oćutim zahvalnost — i položih glavu na Joeovo rame kao nekoć davno kad bi me poveo na sajam ili nekud drugdje, a što bi bilo suviše za moje dječje osjećaje.
Naskoro sam se umirio, te smo razgovarali kao nekad kad smo ležali u travi na starom zaravanku. Joe se nije baš nimalo promijenio. Ostao je u mojim očima isti kakav je nekad bio. Jednako jednostavno vjeran i isto tako jednostavno pošten.
Kada smo se vratili, on me diže iz kola i na rukama ponese, bez ikakva napora, kroz dvorište i stepenice, te se sjetih onog značajnog Božića kad me je na leđima nosio kroz močvare. Još se nismo ni jednom riječju dotakli moje izmijenjene sudbine, niti sam znao koliko je u to upućen. Bio sam tako malodušan, a prema njemu sam osjećao toliko povjerenje te nisam smogao snage uvjeriti se je li potrebno da mu što spominjem kad sam ništa o tome ne govori. —Jesi li čuo, Joe — upitah ga te večeri nakon duljeg razmišljanja, dok je kod prozora pušio lulu — tko je bio moj dobročinitelj?
Čuo sam — odvrati Joe — da nije bila gospođica Havisham, stari druže.
A jesi li čuo, tko je bio, Joe?
Pa, kako da kažem, čuo sam, Pipe, da je to bio neki muškarac, koji je poslao onoga koji ti je dao one novčanice kod Veselih lađara, Pipe.
Da, tako je bilo.
Čudno! — reče mirno Joe i posve spokojno.
Jesi li čuo, Joe, da je umro? — upitah ga začas sa sve većim nepovjerenjem.
Tko? Onaj što je poslao novčanice? Da.
Mislim — reče Joe poslije dugog vremena i kao izmičući, pogledavajući u klupu pod prozorom — da sam zaista nešto načuo što je u neku ruku bilo s tim u vezi.
Jesi li što čuo o okolnostima pod kojima je umro?
Ništa naročito, Pipe.
Ako bi htio čuti, Joe... — počeh, kadno Joe ustane i priđe k meni na divan.
Slušaj, der, stari druže — reče Joe nagnuvši se nada mnom. — Nas smo dvojica vazda bili najbolji prijatelji, je li tako, Pipe?
Bilo me stid da mu na to odgovorim.
No, dobro dakle — nastavi Joe kao da mu jesam odgovorio — to je u redu, i u tome se slažemo. Pa zašto onda, stari druže, da ulazimo u takve stvari kad je za nas dvojicu sasvim suvišno? I bez toga postoji koješta među nama o čemu možemo razgovarati. O, Gospode! Kad se samo sjetim tvoje jadne sestre i njezine durnovitosti! Zar se više ne sjećaš Golicaljke?
I te kako, Joe.
Slušaj, stari druže — dometne Joe. — Učinio sam što sam mogao da stanem između tebe i Golicaljke, ali nisam uvijek mogao izvršiti što sam kanio. Jer kad bi tvoja jadna sestra naumila da te mlati, onda nije bilo tako važno — objašnjavao je Joe na svoj uobičajeni način — što bi i mene dohvatila kad bih ja stao između nje i tebe, već da bi ti onda valjda izvukao samo još ljućih batina. Ja sam to dobro vidio. Ne bi smetalo da dotičnika netko počupa za zaliske, ili da dobije malo po glavi (slobodno me je ona i čupala i bila), i to ne bi smetalo da stane između nje i tebe da spase mališana od kazne. No kada toga mališana još više stanu mlatiti usprkos tome što je dotični dopustio da njega samog malo počupaju i vreznu po leđima, onda se dakako dotičnik lecnuo, pa se pitao: »Koje koristi od toga što si podmetnuo svoja leđa? Ja bome vidim samo zlo što od toga nastaje«, mislio je dotičnik, »a nikakve koristi.« Pitam te, dragi moj gospodine, jesi li ti vidio nešto korisno u njegovu upletanju?
Veli dotičnik? — odvratih, kad je Joe čekao da i ja nešto kažem.
Veli dotičnik — potvrdi Joe. — Je li u pravu dotičnik?
Dragi Joe, uvijek je u pravu.
E, onda, stari druže — zaključi Joe — drži se toga što si rekao. Ako je vazda u pravu (iako uglavnom nije), onda je u pravu i kad kaže ovo: — Uzmimo da si ikad, kad si bio mali, sačuvao neku malu tajnu za sebe te si to onda činio stoga što si znao da je želja J. Gargeryja da te spasi od Golicaljke veća od njegove moći. Zato ne misli više na svoju tajnu, jer je
suvišno između dva prijatelja, kao što smo ti i ja, da razgovaramo o nepotrebnim stvarima. Biddy je prije moga odlaska imala sa mnom mnogo muke (jer strašno sporo mislim) dok me je uvjerila da stvar treba s toga gledišta promatrati, i gledajući je s tog gledišta doći do zaključka koji sam ti kazao. I pošto sam i jedno i drugo učinio — nastavi Joe, sav blažen zbog svog logičnog umovanja — evo što će ti dobar prijatelj reći. Naime: ne treba se previše uzbuđivati, već moraš dobiti večeru, čašu vina s vodom i leći u postelju.
Tankoćutnost, kojom je Joe odbacio tu temu, i blaga i umjesna taktičnost, kojom ga je Biddy — brzo me pregledavši svojom ženskom bistrinom — na to pripremala, duboko su se utisnuli u moju dušu. Međutim, nisam mogao razabrati je li Joe znao za moje veliko siromaštvo i kako su se sva moja velika očekivanja rasplinula poput magle nad našim močvarama kada grane sunce.
Još je nešto bilo u Joeu što nisam isprva, kad se stalo javljati, razumio, ali nisam nažalost doskora zamijetio: što sam se više i bolje oporavljao, to je Joeova srdačnost prema meni pomalo popuštala. Dok sam bio nemoćan i sasvim zavisan od njega, nazivao me je starim imenima, onim dragim
»stari Pipe, stari druže«, što mi je u tim trenucima zvonilo u ušima kao zvuči glazbe. I ja sam se prema njemu vladao kao nekad davno, sretan i presretan što mi je za to dao prilike: Pa ipak, premda sam se i dalje tako vladao, Joe se jedva zamjetno bio nekako promijenio. Dok sam se isprva tome čudio, ubrzo sam stao shvaćati da sam ja tome uzrok i da je na meni sva krivica.
O! Ta zar nisam dao Joeu povoda sumnjati u moju postojanost i misliti da ću ga odbaciti u svojoj sreći i ohladnjeti prema njemu? Zar nisam priprostom srcu Joeovu dao povoda da nagonski osjeti kako će njegov utjecaj na mene to više slabiti što ću biti jači, i da je zato bolje da se mene okani još na vrijeme, prije no što se sam grubo otrgnem od njega?
Bilo je to prilikom mojega trećeg ili četvrtog izlaska u šetnju po vrtovima Templea kad sam, oslanjajući se na Joeovu ruku, sasvim jasno spazio tu promjenu u njemu. Sjedili smo u toploj i blistavoj sunčanoj svjetlosti i gledali rijeku; kad smo ustali, nasumce sam rekao:
Pogledaj, Joe! Mogu već sasvim lijepo hodati. No, vidjet ćeš kako bez ičije pomoći hodam.
Samo bez pretjerivanja, Pipe — upozori me Joe — no bit će mi
drago, da vas vidim u snazi, gospodine.
Posljednja me riječ zaboljela, a zar sam mogao prigovoriti? Hodao sam samo do vrtnih vrata i tada se pretvarao da sam slabiji no što sam ustvari bio i zamolio Joea da mi pruži ruku. On mi je pruži, ali je bio zamišljen.
A i ja sam bio zamišljen; jer u mojim je pokajničkim mislima iskrsavalo zbunjeno pitanje kako spriječiti ovu promjenu u Joeu, koja je bivala sve veća. Ne kanim prešutjeti kako sam se stidio prikazati mu svoje novčano stanje onakvim kakvo jest i na što sam spao. Nadam se da moje oklijevanje nije bilo sasvim nedostojno. Znao sam da će mi htjeti priskočiti u pomoć svojom malom ušteđevinom, a znao sam i to da to ne smije učiniti i da to ne mogu dopustiti. Obojica smo te večeri bili zamišljeni. No prije nego što smo pošli na počinak, odlučio sam pričekati do prekosutra, jer sutra je nedjelja, te ću s novim tjednom započeti i novi život. U ponedjeljak ujutru razgovarat ću s Joeom o toj promjeni, odbacit ću i posljednji ostatak suzdržljivosti, povjerit mu sve svoje nakane (ono drugo još nije bilo sazrelo) i zašto još nisam odlučio otputovati Herbertu. Tada će toj promjeni zauvijek biti kraj. Kako sam postao vedriji, tako je i Joe, te se činilo kao da je i on u suglasnosti sa mnom stvorio neku odluku.
U nedjelju je bio miran dan te smo se izveli u okolicu, a zatim hodali po poljima.
Joe, zahvalan sam što sam bio bolestan — započeh razgovor.
Dragi, stari moj Pipe, stari druže — vi ste se gotovo sasvim oporavili, gospodine.
To su za mene bili značajni dani, Joe.
Za mene također — odvrati Joe.
Zajedno smo proveli dane, Joe, koje nikad neću zaboraviti. Znam da je i nekoć bilo divnih dana koje sam, istina, neko vrijeme zaboravio, no ove posljednje nikad neću zaboraviti.
Pipe — odvrati Joe, a pritom je bio malo usplahiren i uznemiren — bilo je veselih dana. A što je među nama bilo, dragi gospodine, bilo je.
Navečer, kad sam već bio legao, uđe Joe u moju sobu, kao što je svake večeri običavao dok sam se oporavljao. Upitao me osjećam li se zaista tako dobro kao izjutra.
Da, dragi Joe, sasvim tako.
I osjećaš se sve to bolje, stari druže?
Da, dragi Joe, svakim danom sve bolje.
Joe potapša pokrivač na mom ramenu svojom velikom poštenom rukom i reče glasom, koji mi se činio malo promuklim: — Laku noć.
Kad sam ujutro ustao, osvježen i još bodriji, čvrsto sam odlučio da bez otezanja sve ispričam Joeu. Htio sam mu sve reći još prije doručka. Obući ću se, poći u njegovu sobu i iznenaditi ga; jer to je bilo prvi put da sam uranio. Otišao sam u njegovu sobu, ali ga tamo nije bilo. Ne samo da nije bilo njega, već je i njegova torbaka nestalo.
Pohitao sam do stola gdje smo obično doručkovali, i tu sam našao pismo. Evo njegova kratka sadržaja:
»Ne želim se nametati i otputovao sam, jer si sada opet zdrav, dragi Pipe, i bit će ti bez mene ugodnije.
Jo.
P. S. Ostat ćemo zauvijek najbolji prijatelji.«
Pismu je bila priložena potvrda na plaćeni dug i troškove, zbog čega sam imao biti uhapšen. Sve do toga trena sasvim sam neosnovano smatrao da je moj vjerovnik povukao tužbu ili odgodio postupak do mog potpunog ozdravljenja. Nikad nisam ni u snu pomišljao na to da je Joe platio dug; no Joe ga je platio, i potvrda je bila na njegovo ime.
Što mi je sad preostalo, nego da pođem za njim u dragu staru kovačnicu, da mu sve povjerim i pokajnički objasnim, te da ondje olakšam dušu i srce i otkrijem brižno čuvanu drugu tajnu, koja je isprva tek nejasno iskrsnula u mojim mislima, a zatim se pretvorila u tvrdu odluku?
Ta je odluka bila da pođem do Biddy i da joj pokažem kako sam se ponižen i pokajnički vratio, i da joj kažem kako sam izgubio sve u što sam se nadao, i podsjetim je na naše davne povjerljive razgovore kad sam se prvi put osjećao tako nesretnim. A zatim ću joj reći: »Biddy, mislim da si me jednoć mnogo voljela, kad je moje zabludjelo srce, premda je odlutalo drugamo, osjećalo kraj tebe veće spokojstvo i više dobrote no što je to ikad poslije osjećalo. Ako bi me opet mogla samo upola toliko zavoljeti kao nekad, ako bi me mogla primiti usprkos svim mojim nedostacima i razočaranjima što su se srušila na mene, ako bi me mogla primiti kao što se prima dijete koje se pokajalo (a ja se, Biddy, doista kajem baš kao dijete, željno blagih riječi i blage ruke) — nadam se da sam sada dostojniji tvoje ljubavi — iako ne mnogo, a ono bar malo. I ti ćeš, Biddy, odlučiti o tome hoću li raditi s Joeom u kovačnici, ili pokušati naći neko drugo
zvanje negdje u unutrašnjosti, ili ćemo zajedno poći u daleki svijet, gdje mi se pruža povoljna prilika, a otklonio sam je kad mi je ponuđena, jer sam najprije htio čuti tvoj odgovor. A sad, draga Biddy, ako mi kažeš da si voljna sa mnom proći kroz život, taj će život za mene postati bolji, kao što ću i ja postati bolji i svim silama nastojati da i tebi život učinim ljepšim.«
To je bila moja odluka. Pošto sam se još tri dana oporavljao, odvezao sam se u svoj rodni kraj da svoju odluku provedem u djelo; a sada mi preostaje još samo da vam ispričam kako sam u tome uspio.

58 Poglavlje
Vijest da je moj veliki imutak posve propao, doprla je do mog rodnog mjesta i pročula se po okolici prije nego što sam onamo stigao. Uvjerio sam se da su u Modrom vepru već u sve bili upućeni, te se i vladanje ukućana prema meni uvelike promijenilo. Dok su u Vepru u doba mog uspona neumorno nastojali da pridobiju moju naklonost, sada kad sam izgubio svoj imutak, svi su prema meni bili savršeno hladni.
Bila je večer kad sam stigao vrlo umoran od puta što sam ga prije tako često lako prevaljivao. U Vepru mi nisu mogli dati sobu na koju sam bio navikao, jer je bila zauzeta (valjda od nekog s očekivanjima), već su mi dodijelili vrlo skromnu sobicu na dvorišnoj strani, s pogledom na golubove i poštanska kola. No ja sam tu, gdje su me bili smjestili, spavao čvrstim snom, kao da sam ležao u najraskošnijoj odaji koju bi mi mogli u Vepru dodijeliti. A zacijelo sam sanjao isto što bih sanjao i u najljepšoj spavaonici.
U zoru, dok su pripremali doručak, odšetao sam do kuće Satis. Tiskani oglasi bili su pribijeni na vratima i pričvršćeni na malim krpama, izvješenima po prozorima, i objavljivali javnu dražbu namještaja i kućnih potrepština koja će se održati iduće nedjelje. Sama je kuća trebala biti srušena i prodana kao stari građevni materijal. Pivovara je bila obilježena naherenim slovima ispisanim krečom kao OBJEKT BR. 1; onaj dio glavne zgrade, koja je tako dugo bila zatvorena, kao OBJEKT BR. 2. Drugi dijelovi zdanja bili su također označeni kao prodajni objekti, a sa zidova je bio pokidan bršljan da bi se tako našlo mjesto za natpise. Mnogo je granja s već uvelim lišćem ležalo po prašnjavoj zemlji. Ušao sam načas kroz otvorena vrata i ogledavao se s nelagodnim osjećajem stranca koji tamo nema što tražiti; vidio sam namještenika dražbovatelja kako hoda po bačvama i broji ih da ih sastavljač kataloga unese u popis. Taj je s perom u ruci upotrijebio kao stol za pisanje naslonjač na kotačima, što sam ga tako često gurao iz sobe u sobu, pjevušeći pjesmu o Starom Clemu.
Kad sam se vratio na doručak u kavanu kod Vepra, našao sam gospodina Pumblechooka u razgovoru s gostioničarom. Gospodin Pumblechook (čiji se izgled nakon one noćne pustolovine nije nimalo nabolje promijenio) čekao je na mene i pozdravio me ovim riječima:
Mladiću, žalim što vas vidim u tako bijednom stanju. No zar se
moglo što drugo očekivati? Zar se moglo što drugo očekivati?
Kad je ispružio ruku veličanstvenom kretnjom čovjeka koji prašta, ja je, skršen bolešću i nesposoban da se s njim prepirem, stisnuh.
Williame — naloži gospodin Pumblechook konobaru — metnite čajni kolač na stol. — Evo, do čega je došlo! Moralo je do toga doći!
Mršteći se, sjeo sam za doručak. Gospodin Pumblechook se nagnuo nada mnom i stao mi nalijevati čaj — prije no što sam stigao dohvatiti čajnik— a pritom se držao kao dobročinitelj koji je odlučio da do kraja bude dosljedan u svome plemenitom nastojanju.
Williame — naredi natmurena lica gospodin Pumblechook — stavite malo soli. U bolja vremena — obrati se meni — mislim da ste uzimali šećera? A jeste li uzimali mlijeka? Pa naravno. Šećera i mlijeka. Williame, donesite malo dragušca{98}.
Hvala — kratko odgovorih — ne jedem dragušca.
Ne jedete dragušca? — začudi se gospodin Pumblechook, uzdišući i klimajući glavom kao da je to i očekivao i kao da je moje odbijanje dragušca bilo u skladu s mojim padom. — Istina. Ne jedete priproste plodove zemlje. Ne, Williame, ne treba donijeti dragušca.
Nastavio sam doručkovati, a gospodin Pumblechook je neprestano stajao nada mnom tupo zureći i zasopljeno dišući kao uvijek.
Gotovo sama kost i koža! — glasno je umovao gospodin Pumblechook. — Pa ipak, kad je odavde odlazio (mogu reći — s mojim blagoslovom), i ja ga na odlasku skromno počastio onim što sam imao, bio je rumen kao jabuka!
To me je podsjetilo na čudesnu razliku između puzavog podilaženja kad mi je pružao ruku i govorio: »Smijem li?« i nametljive blagosti, kojom je upravo sada pružio prema meni svojih pet debelih prstiju.
Ha! — nastavi, pružajući mi kruh s maslacem. — A hoćete li poći Josephu?
Tako vam nebesa — povikah, planuvši i protiv volje — što se vas tiče kuda idem? Ostavite taj čajnik!
To je bilo najgore što sam mogao učiniti, jer je Pumblechooku dalo priliku koju je tražio.
Da, mladiću — dočeka me i ispusti ručku spomenutog predmeta, pa ustukne korak-dva od stola i stade tumačiti gostioničaru i konobaru koji su
stajali kod vrata — doista neću više dirati u taj čajnik. U pravu ste, mladiću. Ovoga puta ste zaista u pravu. Sasvim zaboravljam na sebe što se toliko zanimam za vaš doručak, jer želim da vaše tijelo, iscrpeno pogubnim posljedicama rasipnosti, nađe novih snaga u zdravoj hrani vaših predaka. Pa ipak — nastavi Pumblechook, pokazujući u me ispruženom rukom — to je taj s kojim sam se igrao u sretnim danima njegove mladosti! Ne recite mi da je nemoguće, jer vam kažem da je to on!
Ona su dvojica odgovorila potmulim mrmljanjem. Konobar kao da je bio naročito tronut.
To je taj — produži Pumblechook — kojega sam vozao u svojoj kočiji. Taj što sam ga gledao kako ga njegova sestra odgaja »svojim rukama«. Taj, čijoj sam sestri, pošto se udala za mog rođaka, postao ujakom, jer se ona po majci zvala Georgiana Marija, i neka porekne ako može!
Čini se da je konobar bio uvjeren da to ne mogu poreći, pa je time moj slučaj postao još beznadniji.
Mladiću — nastavi Pumblechook, i po svome običaju unese mi se u lice — spremate se k Josephu. Pitate me, što se to mene tiče kamo idete? A ja vam velim, gospodine, da idete k Josephu.
Konobar se nakašlja kao da me diskretno pozivlje da objasnim to pitanje.
Ele — reče Pumblechook, a sve to s licem koje te je dozlaboga moralo razdražiti, jer je govorio kao da nešto brani, što je bilo savršeno uvjerljivo i jasno — reći ću vam što da kažete Josephu. Ovdje je nazočan plemeniti vlasnik Vepra, čovjek znan i poštovan u cijelome gradu, a tu je i William, čije je očevo ime, ako se ne varam, Potkins.
Da, gospodine, ne varate se — potvrdi William.
U njihovoj prisutnosti, mladiću — nastavi Pumblechook — reći ću vam što da kažete Josephu. Recite mu: »Josephe, danas sam vidio svoga prvog dobročinitelja i kovača moje sreće. Ne spominjem, Josephe, nikakvo ime, no tako ga od milja svi dobri ljudi u gradu zovu, i ja sam ga, dakle, vidio.«
Kunem se da ga tu ne vidim — odgovorih.
Možete i to reći — odbrusi Pumblechook. — Kažite mu da ste mi to rekli, pa će se valjda i sam Joseph od čuda zapanjiti.
Eh, tu se ljuto varate — odvratih. — Sasvim sam drugog mišljenja.
Recite mu — nastavi Pumblechook — »Josephe, vidio sam tog čovjeka, i on se ne srdi na tebe, niti na mene. Zna tvoj karakter, Josephe, i dobro poznaje tvoju tupoglavost i neukost, a poznaje, Josephe, i moj karakter. Zna kako sam nezahvalan. Da, Josephe«, reći ćete — i pritom Pumblechook zatrese glavom, mašući rukom prema meni — »on zna kako u mene nema ni trunka ljudskog osjećaja zahvalnosti. On to zna, Josephe, kao što to nitko ne bi mogao znati. Ti to, Josephe, ne znaš, jer nikada nisi imao ni povoda za to, no onaj to dobro zna.«
Ma kako to blesavo magare bilo naduto, ipak me je iznenadilo da ima toliko drskosti sve mi to skresati u brk.
Reći ćete: »Josephe, dao mi je kratku poruku koju ću ti sada ponoviti. A ta je da u mojem padu vidi prst Providnosti. Prepoznao ga je, Josephe, čim ga je ugledao, i jasno pročitao prijetnju. Taj je prst, Josephe, ispisao sljedeće: To mu je kazna, jer je bio nezahvalan prema svom prvom dobročinitelju i kovaču njegove sreće. No taj čovjek, Josephe, reče da ne žali što je učinio. Baš nimalo. Učinio je što je bilo pravo, i dobro i plemenito, i sve bi to i drugi put učinio.«
Šteta — ubacih, pošto sam dovršio prekinuti doručak — što taj čovjek nije rekao što je učinio i što bi on i drugi put učinio.
Gospodaru Vepra — obrati se sada Pumblechook gostioničaru — i vi, Williame! Nemam ništa protiv toga da po cijelom gradu razglasite ako hoćete da je bilo pravo, dobro i plemenito što sam učinio, a da bih sve to i drugi put učinio.
Do rekavši, Pretvorica obojici stegne ruku i dostojanstveno napusti kuću, a ja ostah više začuđen nego ushićen vrlinama njegova neodređenog
»sve to«. Uskoro i ja izađoh, i kad sam prolazio Glavnom ulicom, vidio sam ga kako na vratima svoga dućana pred izabranim krugom slušalaca drži predavanje (bez sumnje o istoj temi), a ti su me ljudi neprijaznim pogledima šibali dok sam prolazio suprotnom stranom ulice.
Tim je ugodnije bilo svratiti do Biddy i Joea, čija je strpljiva blagodat u opreci s tim drskim lašcem zasjala još ljepšim sjajem nego prije, ukoliko je to uopće bilo moguće. Polako sam išao prema njima, jer su mi noge još bile slabe, ali sa sve većim olakšanjem što sam se više njima približavao, a udaljivao od drskog razmetanja i neiskrenosti.
Lipanj je bio pun raskošne miline. Nebo bilo plavo, a ševe visoko
uzlijetale nad zelenim žitom. Čitav mi je kraj bio kudikamo ljepši i smireniji no što sam to ikad prije osjetio. Put su mi kratile mnoge zamamne slike života, kojim ću odsad ovdje živjeti, i promjene nabolje u meni, kad će uza me stajati duša koja će me pratiti, a čiju sam prostodušnu vjernost i zdravi razum već upoznao. Te su slike u meni budile nježne osjećaje, jer se moje srce od tog povratka razblažilo, te sam osjetio u sebi promjenu kao putnik, koji se mučno i bosonog vraća kući s daleka putovanja, pošto je dugo godina lutao po svijetu.
Nikad nisam vidio školu u kojoj je Biddy bila učiteljica. Zaobilazni puteljak, kojim sam ušao u selo da bih ostao nezamijećen, doveo me je do te zgrade. Razočarah se kad vidjeh da je praznik. Nigdje blizu djece, a Biddyna škola zatvorena. Nadao sam se i zamišljao da ću je zateći zaposlenu dnevnim dužnostima prije nego što ona mene ugleda, a ta se nada sada izjalovila.
Kovačnica je bila posve blizu, te sam krenuo prema njoj u hladovini zelenih miomirisnih lipa osluškujući hoću li čuti Joeova čekića. Već sam ga davno morao čuti, i dugo je vremena prošlo otkako sam zamišljao da ga čujem, dok sam se uvjerio da sam se prevario i da je posvuda tišina. Tu su bile lipe, tu glog, i tu kesteni i njihovo je lišće skladno šuštalo kad bih zastao da osluškujem, ali povjetarac ljeta u punom jeku nije do mene donosio zvek Joeova čekića.
I ne znajući zašto, gotovo sam se bojao doći nadomak kovačnice, a kad sam je ugledao, vidio sam da je zatvorena. Ni blijeska vatre, ni blistanja rasprštalih iskara, ni rike mijeha; sve zatvoreno, sve tiho.
Ali kuća nije bila opustjela, i kao da je netko bio u gostinjskoj sobi, jer su na prozoru lepršale bijele zavjese, a otvoreni je prozor bio okićen šarenim cvijećem. Došao sam tiho onamo i htio da zavirim preko cvijeća u sobu, kadno se preda mnom stvoriše Joe i Biddy držeći se ispod ruke.
Biddy u prvi mah krikne, kao da je ugledala moj duh, ali je već narednog trenutka bila u mojem zagrljaju. Gledajući je, plakao sam, a i ona je plakala kad je ugledala mene; ja, jer je bila tako svježa i mila; ona, jer sam bio tako blijed i iscrpen.
Eh, draga Biddy, kako si lijepa!
Da, dragi Pipe.
A i ti, Joe, kako si se dotjerao?
Da, dragi stari Pipe, stari druže.
Gledao sam ih oboje, jedno pa drugo, a onda...
Danas je moj vjenčani dan — usklikne Biddy, izvan sebe od sreće
udala sam se za Joea! Odvedoše me u kuhinju, i ja sam položio glavu na stari stol od jelovine. Biddy je jednu moju ruku prinijela svojim usnama, dok je okrepljujuća Joeova ruka počivala na mojem ramenu. — Nije bio dosta jak za to iznenađenje, draga moja — reče Joe. A Biddy doda: — Trebala sam na to misliti, dragi Joe, no sreća me je preplavila. — Oboje su bili presretni što me vide, tako ponositi i ganuti što sam k njima došao, i tako ushićeni što sam slučajno navratio da toga dana budu savršeno sretni!
Prvo što sam osjetio bilo je veliko zadovoljstvo što Joeu nisam ni riječi lanuo o svojoj pritajenoj nadi. Koliko puta mi je, dok je za vrijeme moje bolesti boravio uz mene, to priznanje već bilo na jeziku. Ta on bi to svakako saznao da je samo još sat dulje ostao kod mene!
Draga Biddy — rekoh — imaš najboljeg muža na svijetu, a da si ga vidjela kraj moje bolesničke postelje, ti bi... Ali ne, ne bi ga mogla više voljeti no što ga već sada voliš.
Ne, zaista ne bih mogla — potvrdi Biddy.
A ti, dragi Joe, imaš najbolju ženu na svijetu, i ona će te usrećiti, kao što si to i zavrijedio, dragi moj dobri, plemeniti Joe!
Joe je gledao u mene uzdrhtalih usana i bez sustezanja prekrio rukom oči.
A oboje, i ti, Joe, i ti, Biddy, kako ste danas bili u crkvi, te ste se u slozi i ljubavi izmirili s čitavim svijetom, primite moju poniznu zahvalnost na svemu što ste za me učinili, i oprostite što sam vam dobro zlim uzvratio. A kad vam kažem da odlazim za manje od jednoga sata, jer uskoro napuštam zemlju, i da neću mirovati dok vam ne uzmognem vratiti novac kojim ste me spasili od tamnice, vjerujte mi, dragi Joe i Biddy, ma vratio vam i tisuću puta taj dug, nikad neću pomisliti da bih vam se ikad mogao odužiti!
Te su ih riječi ganule do suza i oboje su me zaklinjali da o tome više ne govorim ni riječi.
Ali moram vam još nešto reći. Dragi Joe, nadam se da ćeš imati djecu, koju ćeš voljeti, i da će za zimskih večeri tu kraj ognjišta sjediti mališan, i možda će te podsjetiti na drugog dječačića, koji je zauvijek nestao iz toga kutka. Ne reci mu, Joe, da sam bio nezahvalan; ni ti, Biddy,
da sam bio hladna srca i nepravedan; kažite mu samo to da sam vas oboje duboko poštivao, jer ste oboje bili tako dobri i iskreni, i da sam rekao da će svakako postati mnogo bolji čovjek od mene, jer je vaše dijete.
To ja — odvrati Joe, još uvijek skrivajući rukom oči — njemu neću reći, Pipe, ni to, ni nešto nalik na to. Niti će to Biddy reći. Niti ma tko drugi.
A sad, recite mi oboje da mi praštate, iako znam da ste mi u velikoj dobroti svojega srca već oprostili! Dajte mi da čujem riječi vašeg praštanja, pa da njihov zvuk ponesem sa sobom kako bih smireno mogao pomisliti da vam se vratila vjera u mene i da ćete me ubuduće sačuvati u ljepšoj uspomeni.
O dragi, stari Pipe, stari druže — usklikne Joe. — Sam Bog zna da ti praštam, ako ima išta da ti oprostim!
Amen! I sam Bog zna da ti i ja praštam! — odazva se Biddy kao jeka.
A sad me pustite gore da još jedanput vidim svoju sobicu i da tamo malo otpočinem, a pošto ću s vama sjesti za stol da zajedno jedemo i pijemo, pođite zatim sa mnom, dragi Joe i Biddy, sve do putokaza, prije no što sebi zaželimo posljednji zbogom!
Prodao sam sve što sam imao i stavio na stranu koliko god sam mogao da bih se nagodio s vjerovnicima — koji mi dadoše podulji rok da ih u cijelosti isplatim — a onda sam otputovao Herbertu. U toku mjeseca napustio sam Englesku, a poslije dva mjeseca postao namještenik tvrtke Clarriker i drug te za četiri mjeseca preuzeo prvo samostalno vođenje poslova. Jer tada se tavanska greda na stropu gostinjske sobe na Mili Pond Banku prestala tresti od divlje vike staroga Billa Barleya i konačno se smirila, a Herbert otputovao da se vjenča s Clarom, a meni je bila ostavljena na brigu Istočna podružnica sve dok se ne vrati zajedno s njom.
Protekoše mnoge godine prije no što postah ortak tvrtke; ali sam sretno živio s Herbertom i njegovom ženom, premda sam živio skromno sve dok nisam otplatio dugove, a sve to vrijeme dopisivao sam se s Biddy i Joeom. I tek kad sam postao ortak tvrtke — Clarriker je odao Herbertu moju tajnu, izjavljujući kako je tajna Herbertova kompanjonstva već dosta dugo teretila njegovu savjest i da napokon mora reći istinu. On ju je i rekao, a moj je dobri drugi bio isto toliko tronut koliko iznenađen, ali je naše prijateljstvo ostalo nepomućeno, iako je među nama postajala ta
dugogodišnja tajna. Ne mogu dopustiti da mislite kako smo bili neko veliko poduzeće, ili da smo zgrnuli grdne novce. Nismo se upuštali u velike pothvate, ali je naša tvrtka bila na dobru glasu i lijepo smo zarađivali. Mnogo toga treba zahvaliti Herbertu, jer je bio uvijek dobre volje, neumoran i spreman za posao tako da sam se često u čudu pitao kako sam ikad mogao pomisliti da je nesposoban, dok mi jednog dana nije sinula spoznaja da možda nije on bio nesposoban, nego ja.

59 Poglavlje
Prošlo je jedanaest godina otkako sam svojim očima vidio Joea i Biddy
iako sam ih tamo na Istoku često gledao u svojoj mašti — kad sam jedne prosinačke večeri, sat-dva pošto se uhvatio mrak, tiho pritisnuo kvaku na starim kuhinjskim vratima. Pritisnuo sam ih tako tiho da me nitko nije čuo, i ja sam neopažen zavirio. Tu na svom starom mjestu uz kuhinjsko ognjište, čil i jak kao prije, iako malo osijedio, sjedio je Joe i pušio lulu; a tamo u kutu, zagrađen Joeovim koljenom, sjedio sam na svojoj stoličici i gledao u vatru — opet ja!
Tebi u čast nazvali smo ga Pip, stari druže — reče Joe ushićeno kada sam sjeo s druge strane djeteta (ali mu nisam pomrsio kosu) — i nadali se da će postati malo nalik na tebe, a čini nam se da i zaista i jeste.
I meni se tako činilo, i iduće sam ga jutro izveo u šetnju, te smo naveliko razgovarali i slagali se da je bila milota. Odveo sam ga onamo na groblje i posadio na izvjesni nadgrobni kamen, a on mi je s tog uzvišenog mjesta pokazao, koji je kamen posvećen uspomeni Philipa Pirripa, pokojnog člana ove župe i također Georgiane, supruge gore spomenutoga.
Biddy — napomenuh, kad sam poslije večere s njom razgovarao, dok joj je mala djevojčica spavala na krilu — danas sutra morat ćeš mi dati Pipa, ili mi ga barem posuditi.
Ne, ne — odvrati blagim glasom Biddy. — Moraš se oženiti.
To mi govore i Herbert i Clara, no ne vjerujem, Biddy, da hoću. Ja sam se tako udomio u njihovoj kući, pa ne mislim da je to vjerojatno. Postao sam već okorjeli neženja.
Biddy pogleda svoje dijete i prinese mu ručicu svojim usnama, a zatim stavi svoju dobru majčinsku ruku, s kojom se dotakla djeteta, u moju ruku. U toj kretnji i u lakom pritisku vjenčanog prstena bilo je nečega što je bilo vrlo rječito.
Dragi Pipe — upita Biddy — jesi li siguran da više ne tuguješ za njom?
Ne — mislim, Biddy, da ne tugujem.
Reci mi, kao staroj dobroj prijateljici, jesi li je baš sasvim zaboravio!
Draga Biddy, ništa nisam zaboravio od onog što je zauzimalo važno
mjesto u mojemu životu, jer pamtim čak i nevažne stvari. No taj jalovi san, kako sam to nekoć nazivao, sasvim se rasplinuo, sasvim i zauvijek!
Pa ipak, dok sam govorio te riječi, znao sam da sam potajno namjeravao još iste te večeri, sam i samo radi nje, obići mjesto one stare kuće. Da, baš tako. Radi Estelle.
Čuo sam da je bila vrlo nesretna u životu, da je živjela rastavljena od muža, koji je s njom postupao vrlo okrutno i došao na zao glas kao oličenje oholosti, škrtosti, okrutnosti i podlosti. A čuo sam i za smrt njezina muža kojega je usmrtio konj što ga je mrcvario. I tako je ona prije dvije godine postala slobodna i, s obzirom na to koliko mi je malo bilo znano, možda se ponovno udala.
Kako se kod Joea rano večeralo, bilo je dosta vremena, a da nisam trebao skratiti razgovor s Biddy da se još prije mraka odšetam do davno znanog mjesta. No kako sam na putu zastajkivao, razgledajući stara mjestanca i sjećajući se prošlih vremena, dan se bio već sasvim ugasio kada sam stigao na ono mjesto.
Tamo nije više bilo ni kuće, ni pivovare, nikakve zgrade, ostao je samo zid staroga vrta. Opustjelo je gradilište bilo ograđeno običnim letvama, a kada sam pogledao preko ograde, vidio sam kako su poneki ostaci bršljana ponovno uhvatili korijenje, zeleno se povijajući po humcima urušenog zida. Vratašca ograde bila su odškrinuta; ja ih otvorih i uđoh.
Hladna srebrnasta maglica razastirala se u taj pozni popodnevni sat, a mjesec još nije izašao da je rasprši. No ponad magle blistale su zvijezde, mjesec se spremao da poskoči, i večer nije bila mračna. U mislima sam mogao zamijetiti gdje su se nekoć nalazili pojedini dijelovi stare kuće, gdje vrata, gdje bačve. A kada sam sve to u mašti vidio pred sobom i pogledao na pustu vrtnu stazu, spazio sam neku samotnu pojavu.
Ta mi je pojava dala na znanje da me je primijetila dok sam se približavao. Kretala se prema meni, no sada je stala. Dolazeći bliže, vidio sam da je lik žene. Približivši se još više, kao da se htjela okrenuti, no onda zastane puštajući da joj se primaknem. Tada se trže, kao uskolebana silnim iznenađenjem, izusti moje ime, a ja uskliknem:
Estella!
Mnogo sam se promijenila. Čudim se da ste me prepoznali. Svježina njezine ljepote je uistinu nestala, ali joj je ostala neopisiva gordost i neopisiv čar: privlačna draž koju sam otprije poznavao. Ali što prije nikad
nisam vidio, bio je tužan i ublaženi sjaj u njezinim nekad tako oholim očima, a ono što prije nikad nisam osjetio, bio je prijateljski stisak nekad tako bešćutne ruke.
Sjedosmo na obližnju klupu, i tada rekoh: — Čudno je, Estella, što se nakon tolikih godina ovdje ponovno susrećemo na mjestu našeg prvog sastanka! Često navraćate ovamo?
Odonda nisam nikad ovdje bila.
Ni ja.
Mjesec se počeo hvatati neba, a ja sam se sjetio njegova smirena pogleda, uprta u bijeli strop. Mjesec se stao dizati, i ja sam se sjetio kako mi je stisnuo ruku kada sam mu govorio posljednje riječi što ih je prije smrti čuo.
Estella prva prekide šutnju koja je između nas nastala.
Tako sam se često nadala da ću se vratiti i namjeravala sam to učiniti, no mnoge su me okolnosti u tome spriječile. O, jadno, jadno, staro mjesto!
Prve mjesečeve zrake taknuše srebrnastu maglu, a iste zrake taknuše i suze što kapnuše s njezinih očiju. Ne znajući da sam ih opazio, i nastojeći da ih svlada, tiho me upita:
Zar se niste, dok ste se šetali, pitali kako je sve to propalo.
Jesam, Estella.
Zemljište pripada meni. To je jedini dio imanja koji nisam napustila. Sve ostalo mi je malo pomalo izmicalo iz ruku, ali to sam zadržala. Sve te godine jada i čemera jedino sam se tome opirala.
Hoće li se ovdje ponovno nešto sagraditi?
Hoće na kraju krajeva. Došla sam se ovamo oprostiti od tog mjesta prije no što dođe do promjene. A vi — zapita glasom srdačnog zanimanja za dalekog putnika — vi još uvijek živite u inozemstvu?
Još uvijek.
I, sigurna sam, dobro.
Radim prilično naporno da smognem potrebno za pristojan život i stoga... Da, dobro.
Često sam na vas pomišljala — reče Estella.
Doista?
U posljednje vrijeme vrlo često. Prošle su mnoge duge i čemerne godine kad sam odgonila sjećanje na ono što sam odbacila, kad nisam znala za njegovu vrijednost. No otkako mi dužnosti i obaveze opet dopuštaju da se toga sjećam, ja sam tom sjećanju ponovno dala pristup u svoje srce.
Ja sam u svom srcu sjećanje na vas uvijek sačuvao — odgovorili. I opet zašutjesmo kadli ona ponovno progovori.
Nisam ni slutila — produži Estella — da ću se, opraštajući se s tim mjestom, i s vama oprostiti. Vrlo mi je drago što mi se ta prilika pružila.
Drago vam je, Estella, što se opet rastajemo? Za mene je spomen na naš posljednji rastanak uvijek bio sjetan i bolan.
Ta vi mi rekoste — odvrati vrlo ozbiljno Estella — »Bog vas blagoslovio, Bog vam oprostio!« Pa ako ste mi to mogli onda reći, zacijelo nećete oklijevati da mi to i sada kažete — sada kad me je patnja bolje poučila od svih pouka, te sam shvatila što je vaše srce nekoć osjećalo. Bila sam skršena i slomljena, ali se nadam da sam se u bolju pretvorila. Budite blagi i dobri prema meni, kao što ste nekoć bili, i recite mi da smo prijatelji.
I jesmo prijatelji — odgovorih, ustavši i nagnuvši se nad njom kada se dizala s klupe.
I ostat ćemo prijatelji, ako budemo i daleko jedno od drugoga — reče Estella.
Primio sam je za ruku, i tako pođosmo s tog opustjelog mjesta. I kao što su se davno nekad jutarnje magle dizale kad sam prvi put napuštao kovačnicu, tako se sada dizala večernja magla, i u posljednjim titrajima dana što se gasio nigdje ne vidjeh sjenke koja bi nam prijetila ponovnim rastankom.

POGOVOR
Velika očekivanja jedan je od najčitanijih i čitateljima najdražih romana Charlesa Dickensa (1812—1870), kojega smatraju najistaknutijim engleskim pripovjedačem 19. stoljeća, odnosno epohe realizma. Realističko predočivanje, međutim, samo je jedan od oblika njegova književnog postupka, pa se Dickens u mnogomu ističe vrlo samosvojnim osobinama između velikih europskih suvremenika uz koje ga se često veže (sa Stendhalom, Hugoom i Balzacom u Francuskoj, Gogoljem, Dostojevskim i Tolstojem u Rusiji, a u Engleskoj ponajprije s Georgeom Eliotom i W. M. Thackeravjem). Rođen u obitelji državnog činovnika niskog ranga, nije imao prilike da se školuje u jednoj od elitnih ustanova, koje su gotovo automatski osiguravale buduću karijeru svojim pripadnicima. Dapače, kad mu je bilo dvanaest godina, otac mu je dospio u dužnički zatvor, a on sam morao se zaposliti u radionici u kojoj se proizvodila mast za čišćenje cipela. To je za njega bi traumatski doživljaj, odjeke kojega nalazimo u opisu dječjih sudbina u mnogim njegovim djelima. Nakon rada u odvjetničkoj kancelariji Dickens je dvadeset godina, naučivši stenografiju, postao novinski izvjestitelj iz britanskog parlamenta. Usporedo s tim pročuo se po svojim izvrsnim i zabavnim feljtonima o londonskoj svakodnevici u novinama »Evening Chronice« i
»Monthly Magazine«, od kojih je nastala njegova prva knjiga, Bozove
crtice (Sketches by Boz, 1836), a kao majstor pripovjedne komike priznat je već zbog svoga prvog romana Picktvickovci (Pickiuick Papers), koji je najprije izišao u nastavcima, u dvadeset mjesečnih svezaka, a zatim kao knjiga, 1837.godine.

{1} Joe se često služi riječima i izrekama koje autor kat-kad piše velikim početnim slovom, a tako su prenesene i neke druge riječi. — Prev.
{2} Igra riječima: cross u engleskom znači križ i zle volje. — Prev.
{3} Presa (za valjanje rublja). — Prev.
{4} Iz Shakespeareove tragedije Julije Cezar. — Prev.
{5} William Collins (1721 — 1759), engleski pjesnik, koji je tek nakon smrti postao slavan svojim Odama. — Prev.
{6} Dječja kartaška igra (beggarmyneighbour) igrači naizmjence otkrivaju po jednu kartu. — Prev.
{7} 12 penija = 1 šiling; 20 šilinga = 1 funta. — Prev.
{8} Clement (Klement), zaštitnik kovača. — Prev.
{9} 1 gineja = 21 šiling. — Prev.
{10} Pogrešno pisano George. — Prev.
{11} Glavno lice drame koju autor ovdje prepričava. — Prev.
{12} Ozloglašena stara londonska tamnica. — Prev.
{13} Ime londonske četvrti. — Prev.
{14} Bojište kod istoimenog gradića u grofoviji Leicester, gdje je 1485. kralj Rikard
III. pao u borbi protiv grofa od Richmonda, koji je poslije postao kralj Henrik VIII. Aluzija na Shakespeareovu tragediju Rikard Treći. — Prev.
{15} Grad u grofoviji Sommersetshire. Također aluzija na prizor iz jedne tragedije.
Prev.
{16} Ulica u Londonu gdje se nalazi policijski sud. — Prev.
{17} Neprevediva igra riječima. U engleskom jeziku postoji izvjesna sličnost između spomenutih riječi (npr. baker — pekar ili bacon — slanina). — Prev.
{18} Suvremenik Aristofanov, u antičkoj komediji i kod Shakespearea tip čovjekomrsca. — Prev.
{19} Rimski patricij koji je bio prognan jer je predložio ukidanje tribunata; poveo je vojsku protiv Rima, ali je odustao na molbu svoje majke i žene (oko 491. g. pr.
Kr.); istoimena Shakespeareova drama. — Prev.
{20} Riječi iz teksta zakletve koju polažu porotnici. — Prev.
{21} U originalu imena tih dvaju pasa glase Brag (hvastati se, hvališa) i Holdfast (kuka; prema tome Držiga). Odvjetnik Jaggers zastupa, kako se vidi, mišljenje da je bolje uzeti što ti se da, nego odlikovati se nesebičnošću. — Prev.
{22} Lice iz engleske bajke. — Prev.
{23} Vruć napitak od piva, rakije i šećera. — Prev.
{24} Starinske su kočije bile vrlo glomazne i visoke, te se ulazilo i izlazilo pomoću preklopnih stepenica. — Prev.
{25} Na tom su se trgu usred Cityja nekoć vršila smaknuća, a u Dickensovo je doba bila tamo govedarnica. — Prev.
{26} 2 i pol šilinga. — Prev.
{27} Lord Chiefjustice zvao se nekoć predsjednik glavnog sudišta za civilne parnice (Court of Common Pleas). — Prev.
{28} Bartolomejev prolaz. — Prev.
{29} Amalija. — Prev.
{30} Prvobitno značenje engleske riječi inn je krčma, gostionica, hotel; no tom se riječi označuje i veliko zdanje ili kompleks zgrada, npr. The Inns of Courts znači Odvjetnička komora. — Prev.
{31} Georg Fridrich Handel (1685 — 1759), njemački kompozitor koji je djelovao i u Engleskoj i odlučno utjecao na tamošnji muzički razvoj. — Prev.
{32} Poslovno središte Londona. — Prev.
{33} U drugorazrednim londonskim kazalištima moglo se prije kupiti ulaznice u pola cijene (poslije 9h uvečer). — Prev.
{34} Znamenita Westminsterska opatija iz 13. stoljeća gdje su krunjeni i pokopani engleski kraljevi i znamenite ličnosti. — Prev.
{35} Gospodar, mladi gospodin — naslov kojim je osobito služinčad nekoć nazivala dječake otmjenih porodica. — Prev.
{36} Patentom od 1611. najviša nasljedna titula nižeg engleskog plemstva. — Prev.
{37} Jedna od najznamenitijih srednjih škola u Engleskoj. — Prev.
{38} Slavno englesko sveučilište u istoimenom gradu. — Prev.
{39} U Engleskoj domaćin kod stola reže i dijeli pečenku. — Prev.
{40} (Old) Bailey, sjedište glavnog kaznenog sudišta u londonskom Newgateu. — Prev.
{41} Starinski džepni sat koji izbija satove. — Prev.
{42} Glavno lice istoimene Shakespeareove tragedije. — Prev.
{43} Sikspens: novčić od šest penija. — Prev.
{44} U engleskom jeziku pepper znači papar i zapapriti (nekome). — Prev
{45} Quintus Roscius Gallus, slavni rimski glumac. — Prev. Shakespeareova tragedija Hamlet. — Prev.
{46} Cricket, engleska sportska igra. — Prev.
{47} Onaj koji je osuđen na doživotnu robiju. — Prev.
{48} Prijatelj Odisejev i odgojitelj sina mu Telemaha; otuda: učitelj, savjetodavac.
Prev.
{49} Quintin Massys (Matsvs, Messys), nizozemski kovač i graver (rođen oko 1466), kojega su kasniji pisci zabunom identificirali s istoimenim slikarom iz Anversa. — Prev.
{50} Kratica latinske poslovice: VERBUM SAPIENTI SAT = Pametnu riječ dosta (pametan će čovjek odmah razumjeti). — Prev.
{51} U otmjenom engleskom društvu dame poslije ručka ili večere idu u salon, dok gospođa ostaju još neko vrijeme u blagovaonici pijući i pušeći, te se tek poslije pridruže ženskom društvu. — Prev.
{52} Engleska igra karata (vist) u kojoj igraju četiri igrača sa 52 karte; preteča današnjeg bridgea (bridža). — Prev.
{53} Shakespeareova tragedija Hamlet odigrava se na danskom kraljevskom dvoru.
Prev.
{54} Vladaj, Britanijo, engleska narodna himna; riječi J. Thomsona, muzika Th. Arnea (1739). — Prev.
{55} Od konca 17. stoljeća udruženje osiguravatelja brodova, nazvano prema trgovačkom listu čuvenog londonskog novinara Edwarda Lloyda Lloyd's News; od 1834. internacionalni zavod za klasifikaciju brodova. — Prev.
{56} Latinski: požuda, Amor, bog ljubavi. — Prev.
{57} Rub, suvišak (novca). — Prev.
{58} Orijentalni sajam; no ta riječ ujedno znači dobrotvorna zabava. — Prev.
{59} Popularni naziv za britansku državnu zastavu. — Prev.
{60} Pojas oko Afroditina struka za koji se vjerovalo da joj daje osobit čar. — Prev.
{61} To jest: gdje me mogu naći njegovi svjedoci da me izazovu na dvoboj. — Prev.
{62} Londonski Temple je nekoć bio sjedište viteškog reda Templara (osnovan 1119., ukinut 1312.), zatim sjedište dvaju pravničkih kolegija. — Prev.
{63} Jedan dio zgrade Templea. — Prev.
{64} U originalu Negrohead (crnačka glava) vrsta lošeg kaučuka; u prenesenom smislu loš duhan — kržak. — Prev.
{65} Zaljev u istočnoj Australiji, 8 km od Sidneyja; nekoć kažnjenička kolonija. Taj zaljev otkrio je Banks 1770. i učinio ga kažnjeničkom kolonijom, koja je, međutim, uskoro bila premještena u Port Jackson, no i ta kolonija je još dugo zadržala
pogrešno ime Botany Bay. — Prev.
{66} Dio Australije gdje se nalazi spomenuti zaljev Botany Bay. — Prev.
{67} Fenjer, ručna lampa (lampaš). — Prev.
{68} Vrlo poštovani gospodine (naslov na pismima). — Prev.
{69} U originalu: rushlight, svijeća sa stijenjem od rogoza. — Prev.
{70} U grčkoj mitologiji div sa stotinu očiju, vječno budan. — Prev.
{71} Dio Temze niže Londonskog mosta. — Prev.
{72} Ime jedne istočne četvrti Londona. — Prev.
{73} Nasip vodeničnog jaza. — Prev.
{74} Radionica u kojoj se izrađuju brodska čela (metalna užad, kojom se jarboli pričvršćuju za palubu). — Prev.
{75} James Cook (1728 — 1779), slavni engleski moreplovac i istraživač; ubili su ga urođenici u zaljevu Karakakua na Havajima. — Prev.
{76} Morski list — vrsta morske ribe. — Prev.
{77} Gradić na desnoj obali Temze, 25 km niže Londonskog mosta. — Prev.
{78} Naslov gradonačelnika Londona i nekih drugih većih engleskih gradova. — Prev.
{79} Najstariji podoficir na starim jedrenjacima. — Prev.
{80} Ukrasna glava na kljunu starih jedrenjaka. — Prev.
{81} Popularni naziv za britansku državnu zastavu. — Prev.
{82} Antipodi (prema grčkom: protivunošci), stanovnici mjesta na dijametralno suprotnom kraju Zemljine kugle. — Prev.
{83} Stari grad na južnoj obali Temze gdje se u svoje vrijeme nalazila velika carinarnica za sve brodove koji su plovili Temzom. — Prev.
{84} Brod za prijevoz ugljena. — Prev.
{85} Čamac s jednim veslačem. — Prev.
{86} Trg u Londonu gdje se prodaju ribe. — Prev.
{87} Kosi jarbol na kljunu broda. — Prev.
{88} Drveni kip na kljunu jedrenjaka. — Prev.
{89} Bokobran služi za zaštitu brodskog boka prilikom pristajanja; izrađuje se od užeta kao mrežasta pletnjača i ispuni plutom. — Prev.
{90} Kamenje, pijesak ili bilo koji materijal koji se na prazne jedrenjake ukrcavao radi stabilnosti broda kako bi mogao sigurnije ploviti do luke, gdje će krcati teret.
Prev.
{91} Skaram, drveni klin ili paljak o koji je pričvršćeno veslo. — Prev.
{92} Nore, pješčani prud na ušću Temze. — Prev.
{93} Vrsta starinskog malog biljara. — Prev.
{94} Od kralja imenovani najviši sudski činovnik engleske grofovije; svaka po jednog šerifa, samo London dvojicu. — Prev.
{95} Kita mirisnog cvijeća kojom se prigušivao smrad sudnice. — Prev.
{96} Prema poslovici My house is my castle. (Moja kuća — moja tvrđava.) — Prev.
{97} Čizme s visokim sarama; vrsta visokog vrča. — Prev.
{98} Biljka (Senecio vulgaris) od koje se priređuje salata. — Prev.