Anđelika 12

First topic message reminder :


ANĐELIKA NA PUTU NADE



Anđelika u Salemu u Novoj Engleskoj. Tu rađa blizance Raimond-Rogera i Gloriandre. Dobivaju obavijest da je otac Sebastien d'Orgeval, koji je autor svih urota protiv njih, umro mučeničkom smrću od irokeške ruke. Honorinu ostavlja u školi sestre Marguerite Bourgeoys u Montrealu. Tu pronalazi svog brata Josselina koji je pobjegao u Ameriku prije tridesetak godina.

42.
NOVO ISPITIVANJE PORUČNIKA D'ENTREMONTA SUDBINA KRALJEVIH DJEVOJAKA
Odjevena u laganu bijelu svilenu haljinu i ogrtač s ovratnikom, Andelika je izišla iz stana gospođe de Campvert koja ju je pozvala na partiju karata i zakusku s hladnim mesom i salatom. Prije toga je bila u biskupiji, što ju je podsjetilo na davne dane u Quebecu.
Prišao joj je neki narednik u dolami strijelaca i uručio joj poruku policijskog poručnika Garreau d'Entremonta. Trebala je slijediti narednika u prefekturu; stvar je hitna.
Andelika je pristala, što je narednik popratio izrazima uljudnosti, ali takvima koji nisu dopuštali odlaganje.
Garreau d'Entremont je u svom mračnom kabinetu više nego ikad podsjećao na zgrčena vepra.
Imala je dojam da je njezina bijela haljina doslovno unijela svjetlo u tu sjenu i polumrak kabineta.
Savršeno sam sretan što vas vidim, gospođo. Koliko je mogla vidjeti, uopće se nije promijenio.
Znam da će vaš boravak među nama biti kratak, pa nisam oklijevao...
Dobro ste učinili.
Nedvojbeno mu je bilo neugodno zbog svega što joj je kanio reći. Završio je istragu o brodolomu Jednoroga kod Gouldsboroa. Dobio je izvještaj da je na brodu bilo dvadeset sedam Kraljevih djevojaka. Dobro se sjeća da se govorilo kako su sve spašene, ali nekim čudom u Quebec je stiglo samo petnaest ili šesnaest djevojaka.
Gdje su ostale?
Neke su se nastanile u našim naseljima u Francuskom zaljevu.
Garrea je kimanjem glave iskazivao svoje zadovoljstvo. Rekao je da je bio siguran da će ona razriješiti tu zbrku. No s najvišeg mjesta dobio je nalog da sazna sve potankosti o djevojkama.
Evo, iz Pariza je stigao ovaj popis svih dvadeset sedam mladih žena: imena, prezimena, starost, rodno mjesto i tako dalje. Molim vas da za svaku napišete što je bilo s njom.
Andelika se pobuni.
Nisam ja nikakav sudski službenik i nemam nikakvu želju posvetiti se tom činovničkom poslu. Nije li dovoljno što smo ih spasili, pobrinuli se za njih i doveli ih ovamo, barem većinu?
Tako je. U Quebecu ima djevojaka koje ste doveli kako bi se udale. Morate tražiti da vam se povrati novac koji ste dali kao miraz.
To uopće nije važno. Grof de Peyrac i ja stoput radije ćemo prihvatiti trošak nego se opet miješati u tu priču.
To je nemoguće.
Zašto bi to bilo nemoguće?
Bilo bi sumnjivo da ne tražite novac koji vam francuska administracija nudi.
U kojem smislu sumnjivo?
Pitat će za razloge zbog kojih ne želite ispostaviti račun i tražit će potankosti. Osim toga, nije samo jedan brod izgubljen u toj ekspediciji, već tri.
Tri? To je nešto novo. Mogu vam samo potvrditi da se samo Jednorog razbio na našoj obali.
To nitko ne poriče. Ali oni tvrde da ste ih vi konfiscirali i da je to bio gusarski čin. Nisu li to dva borda koja je gospodin de Ville d'Avray prisvojio kao »ratni plijen«?
Anđelika je pocrvenjela. To su dva gusarska broda Ambroisininih suučesnika.
Dobro znate da se radi o brodovima izvan zakona koji su pustošili Francuskim zaljevom. Intendant Carlon bio je svjedokom borbe koju smo vodili kako bismo ih spasili od uništenja.
Znam! Znam! Nažalost, gospodin Carlon je u osjetljivom položaju koji mu ne dopušta da se izjasni ako ne želi pasti u nemilost.
To ne baca sjenu na sve što je učinio prethodnih godina kao jedan od najboljih intendanata Nove Francuske. Poslušajte moj savjet i ispitajte ga. On će vam bolje odgovoriti nego ja.
Dvojim u to.
Ne razumijem vas. Gospodine policijski poručniče, što želite od mene?
Da razjasnite nejasnoće. Kad god dobijem neke obavijesti, u njima se spominje vaše ime. Nedavno sam saznao da se vojvotkinja de Maudribourg nije utopila u brodolomu... i da je kasnije ubijena u Gouldsborou... što vas čini odgovornom za njezinu smrt!
Smijala bih se da stvar nije tako žalosna - reče Anđelika nakon kratke stanke. - Možete li mi reći tko vam je prenio tu klevetu?
To su glasine...
Ah, vi i vaše glasine! Koji je vaš znak? Astrološki znak - objasni ona, vidjevši da je podignuo obrve.
Kentaur, Strijelac - promrmlja on nevoljko.
Sad bolje shvaćam zašto mi se sviđate usprkos svom lošem ponašanju, jer to je i moj znak.
Činilo se da se nasmiješio.
Strijelac je ustrajan. Mi stojimo svim kopitima na zemlji.
I gledamo prema nebu kad nas rastuži težina ljudske gluposti. Gospodin Garreau d'Entremont uzeo je neko pismo i zamišljeno rekao:
Bio je to časni otac d'Orgeval, veliki isusovac koji je umro kao mučenik. On vas je optužio, ponajprije vas. Uvijek je pridavao manju važnost teritorijalnim posezanjima grofa de Peyraca nego vašem utjecaju u našim krajevima.
Ali to je ludo! Kako je mogao znati za brodolom? Mi smo donijeli tu vijest, a kad smo stigli u Quebec, već je bio otišao kod Irokeza.
Poslao je poruke u Francusku koje je primio časni otac Duval u Parizu, opći isusovački koadjutor, i časni otac Marquez, nadstojnik isusovaca u Francuskoj.
Zašto se on umiješao?
Mislim da je u nekom rodu s vojvotkinjom de Maudribourg.
»Znam« - zamalo je odgovorila Anđelika. »Njegova sestra po mlijeku.« Ambroisine je rekla: »Bilo nas je troje proklete djece, on, Zalili ja.«
Anđelika se uplaši da joj se osjećaji vide na licu. Napola se okrenu prema prozoru odakle je dopiralo mutno svjetlo kroz gusto granje ljeta.
Ponovit ću pitanje, gospodine d'Entremont. Kako je to mogao tako brzo saznati kad je bio tako daleko, kod Velikih jezera? Nemoguće! Zar ima dar vidovitosti?
Premda nije nemoguće da je to saznao dok je bio kod Velikih jezera, dodat ću i ovo: Sebastien d'Orgeval bio je uzvišena duha i bio je obdaren moćima koje su uglavnom nedostupne ljudima: levitacijom, vidovitošću, a možda i sveprisutnošću. Jedno je sigurno. Uvijek je sve znao.
Anđelika mu se naruga:
Nemojte mi reći da vi, za kojeg sam vjerovala da ste upoznati s Descartesovom filozofijom koja poziva na razum i oslanja se samo na materijalne dokaze, da se vi služite metodama naših djedova! Sjećam se kako ste me optužili da sam ubila grofa de Varangea, Sotoninog sljedbenika, jer vam je to došapnuo čarobnjak iz Donjega grada Crveni Vrag i onaj drugi Sotonin sljedbenik, Varangeov prijatelj grof de Saint- Edme.
Koji je također nestao bez traga - doda Garreau d'Entremont. - To je još jedan otvoreni slučaj. Trebao bih utvrditi okolnosti njegove smrti.
Za koju sam možda opet ja odgovorna? - upita ona, ne bez sarkazma.
Doista. Otac d'Orgeval držao vas je odgovornom za to u svojoj posljednjoj poruci koju je povjerio ocu de Marvilleu nekoliko sati prije svoga mučeništva.
On! Opet on!
Predvidio je njezin bijes. No nije joj vidio lice jer je bila okrenuta prema prozoru. Razaznavao je samo njezin profil i trepavice koje su treptale.
Optuživao me je do smrti - promrmlja ona. - Ne nalazite li da u takvoj žudnji za progonom i osudom nekoga koga nikad nije vidio ima nešto neobjašnjivo?
Ili pak nešto posve jasno! Ako je otac d'Orgeval iz pouzdanih izvora znao sva vaša djela i procijenio da je moja dužnost da ih kaznim.
A taj pouzdani izvor je njegova vidovitost, gospodine policijski poručniče?
Dakako, nije!
Stavio je neku kutijicu na stol, pokazao je Anđeliki izdaleka i zaključao je u ladicu.
Ovo su pisma koja mi je dao prečasni Duval i ona nisu takva da bi se razmatrala na svjetovnom sudu.
Ali ipak na njima temeljite svoja uvjerenja?
Da.
Ona je i dalje gledala kroz prozor.
Znao je da laže. A što je drugo mogla? Zar ga može okriviti što je vrstan policajac? A oni nisu neprijatelji. Zlo nije ni u njemu ni u njoj. Oboje žele pobjedu pravde, pobjedu dobra, vladavinu Božjega mira, ili barem Kristovoga, a ona ipak u njegovim očima predstavlja tko zna kakvu opasnost.
Kakva šteta! - promrmlja ona.
Što želite time reći?
Veselila sam se što ću vidjeti moje prijatelje u Quebecu. Znala sam da će mi kratkoća putovanja dopustiti samo kratke susrete, ali nisam ni sanjala da me želite vidjeti samo da biste me optužili. Zacijelo znate kakvu pomoć moj suprug pruža gospodinu de Frontenacu na rijeci Saguenay. Morala sam se rastati od njega i sama nastaviti prema Montrealu. Sama sam, tužna, nemirna i moje prijateljstvo prema vama je iznevjereno.
Primijetila je da su mu šake stisnute i da drhti od nemoćna gnjeva.
Kad sam bila u prolazu prema Montrealu, rekli su mi da ste na poljima.
Pa i bio sam! Bio sam na svom gospodarstvu. Vratio sam se jer me je sluga upozorio da je brod donio važne vijesti iz Francuske.
A odakle su zapravo došle te vijesti?
On je očajno premetao papire i sveske koji su mu zakrčivali stol.
Iz ureda gospodina Colberta, kao i uvijek.
Jedno je sigurno, gospodine d'Entremont. Kralj je opet naš prijatelj. Ako se gospodin Colbert krije iza tih nečuvenih kleveta, on je to učinio bez kraljeva znanja. Garreau d'Entremont je nastavio:
Zamišljate da vas Nova Francuska još voli. Ali ona se mogla i predomisliti. Ljudi su možda zaboravili vašu velikodušnost, darove i usluge. A ja nikad nisam vjerovao da ste nedužni!
I on se iznenada tako blago i prijateljski nasmiješio da ju je uspio zbuniti.
Slušajte, ja sam u nemogućoj situaciji. Preklinjem vas, gospođo, dajte mi popis svega što znate o tim mladim ženama. To je formalnost. Neće vam biti teško, a meni će dati vremena da otkrijem zašto su tako uporni u želji da vas obeštete.
Dobro - reče ona rezignirano - kad me tako molite, učinit ću što mogu. Mislim da zna kome ću se obratiti kako bih popunila praznine u vašem upitniku. Ali ništa vam više ne mogu obećati.
Dok je izlazila, na licu mu je lebdio onaj isti smiješak pun opraštanja i popuštanja.

Nije htjela odlagati posjet Delphini du Rosoy, udanoj za simpatičnoga Gildasa de Majeresa.
Sretan osmijeh mlade žene kad ju je ugledala izbrisao se kad je čula razlog njezina dolaska.
Zašto ste tako problijedjeli? - upita Anđelika želeći umanjiti važnost pitanja.
Opet govoriti o tim strašnim stvarima? Nikad! - prosvjedovala je sirota Delphine i zamalo joj zalupila vratima pred nosom.
Anđelika ju je umirivala.
Meni to nije ništa draže no vama, ali Garreau d'Entremont je bijesan. Čini se da je dobio neke prijetnje iz Francuske. Treba samo napisati sve podatke o svim djevojkama koje su se iskrcale s Jednoroga, a ja to ne mogu bez vas. Hrabro, Delphine.
Na posao - reče Anđelika. - Gospodin d'Entremont nije loš čovjek, ali ne bi bio na tom poslu da nema prirodnu sklonost dovoditi bližnjega u nepriliku. To je njegov način služenja Bogu i kralju.
Ali odakle to obnovljeno zanimanje za našu sudbinu?
Društva odgovorna za vaš put u Novu Francusku žele znati što se dogodilo s vama i s plodovima njihove velikodušnosti.
Ne razumijem zašto bi si bilo koje društvo uzimalo pravo istraživati što se dogodilo. Ekspediciju je gotovo u potpunosti financirala vojvotkinja de Maudribourg, a neka društva dala su samo neke dozvole koje se ne izdaju pojedincima.
Dakle, to su njezini nasljednici?
Nije ih imala. Osim toga, miraz smo dobile od vas i gospodina de Peyraca, a ne od kralja, pa se čudim što sad traže pojedinosti kako bi vam vratili novac.
To je doista čudno. Prenijet ću vaše mišljenje gospodinu d'Entremontu koji smatra da naša odluka da ne tražimo nikakav povrat novca može biti sumnjiva. A sad, molim vas, pogledajte ovaj popis. Je li potpun i je li vas doista bilo točno dvadeset sedam?
Doista nas se toliko ukrcalo u Dieppeu - potvrdi Delphine koja je uzela pero i počela ga šiljiti - ali samo nas šesnaest došlo je u Quebec pod vašom zaštitom.
Delphine je uzela list papira i počela pisati imena, dodajući uz svako ime nekoliko riječi koje su opisivale što se dogodilo djevojkama koje su stigle u Quebec.
Anđelika je zadovoljno promatrala, jer su djevojke uglavnom doživjele sretnu sudbinu.
Jeanne Michaud udala se za nekog muškarca iz Beauporta i već je poklonila brata i sestru svom siročetu Pierreu. Henriette je otišla u Francusku s gospođom de
Baumont, što čini njezinu budućnost svijetlom. Catherine de la Motthe živi u Trois Rivieres; pozdravila ih je kad su putovali u Montreal.
Tko je ova Lucile d'Ivry? - začudi se Anđelika.
To je crnkinja. Uporno je htjela udati se za nekog vojvodu ili princa. Govori se da se napokon zaručila za nekog policajca. Ne znam što će biti s tim.
Delphine je potom s mukom napisala imena jedanaest odsutnih. Gotovo je drhtala.
Marie-Jeanne Delille je mrtva - rekla je zaustavivši se kod njezina imena. Vidjevši Anđelikin upitan izraz lica, dodala je:
To je ona koju su zvali Marie-la-Douce.
Velika Barssempuyeva ljubav.
Trebala se udati za njega. Bila je siroče poput mene, ali iz dobre građanske obitelji. Možda ima rodbinu koja želi znati što joj se dogodilo. Što da napišem?
Smrt nesretnim slučajem za vrijeme jednog pristajanja. Ne mislim da će se zanimati za nju. Ali možemo naznačiti da je njezin grob u Tidmagoucheu. Vidim i ime Julienne Denis, supruge Aristidea Beaumarchanda.
Obje su se popustljivo nasmiješile.
Upišimo ga kao pomoćnog apotekara opće bolnice u Quebecu, to će biti dovoljno ugledno zanimanje. Ali sad sam se prisjetila da su se u Port-Royalu tri naše drugarice sakrile kod gospođe de la Roche-Posay kad su nas Englezi zarobili. Gospođa de Maudribourg bila je u rukama Engleza i nije ih mogla potražiti. Bila je bijesna.
One su konačno ostale u Port-Royalu - objasni Anđelika. - Germaine Maillotin, Louise Perrier i Antoinette Trouchu. Mogu vam dati imena njihovih muževa. Još tri su ostale u Gouldsborou. - Doći ćemo i do njih.
Delphine ustade i upali svijeću. Čelo joj je bilo znojno.
Još jedna je umrla tijekom toga putovanja u Boston: Aline Charmette. Groznica ili morska bolest, ne znam. Ili je to bilo u Heveu, gdje nas je iskrcao zapovjednik Phips. Ne, ipak je bilo na brodu. Sad se sjećam. Taj grozni Englez bacio je njezino tijelo u more.
Sedam.
Gospodin de Peyrac spasio nas je u Heveu i odveo nas u Tidmagouche. Ondje je pala odluka da se tri naše drugarice vrate u Gouldsboro.
Priznajem da se toga ne sjećam.
Boravak u Tidmagoucheu ostao joj je u zbrkanom sjećanju.
Žalile su što se nisu sakrile kod gospođe de la Roche-Posay - reče Delphine. - Gospodin de Peyrac dopustio im je da se vrate na Neustrašivom pod zaštitom gospodina i gospođe Malaprade, koji su vodili Honorinu. Dao im je pismo za gospodina Paturela o tome. Znam da im je htio dati miraz, jer su bile bez ičega.
Ona uzdahnu.
Kako žalim za Gouldsboroom. Pomalo je zastrašujuće zbog svih onih heretika i gusara, ali ubrzo vas zavede srdačnost koja ondje vlada. Gospodin guverner Paturel tako je dobar. Bio nam je kao otac.
Da, da - reče Anđelika prisjećajući se da je Delphine nekoć gajila nježne osjećaje prema guverneru. - Dakle, i te tri smo udali.
A ova, Marie-Paule Navarin, nije li ona ostala na istočnoj obali i udala se za nekog Akadijca?
Približile su se kraju; policijski ravnatelj zacijelo će biti zadovoljan.
Jeste li uračunali Petronille Damourt, vašu čuvaricu, u tih dvadeset sedam žena?
Ne. Riječ je samo o našoj skupini mladih žena i djevojaka, koje je gospodin Colbert poslao za neženje u Kanadi.
Onda se čini da je to samo deset, a ne jedanaest žena koje nisu došle u Quebec. Nedostaje nam jedna.
Da! Nedostaje Henriette Maillotin - dosjeti se Delphine.
No nije li se ona vratila u Francusku s gospođom de Baumont?
Ne, ono je bila Henriette Goubay, a ne Henriette Maillotin, Germainena sestra. A ona... Ne znam što se dogodilo s njom.
Dakle, bile su dvije Henriette.

43.
DVIJE HENRIETTE
Anđelika shvati da je zavela u bludnju malenu Germaine u Port-Royalu.
Ali što se onda dogodilo sestri Germaine Maillotin? U Delphininom pogledu iskrila je panika.
Rekla sam vam da ne znam. Znam samo da je bila s nama u Tidmagoucheu. Svađale smo se. Bila je vezana za gospođu de Maudribourg i nije mogla podnijeti da je osuđuju niti prihvatiti da je naša dobročiniteljka priznala svoje zločine na mrtvom tijelu svog brata Zalila. Rekla je da je vojvotkinja žrtva zavjere, da su je namjerno izludili. I sama je bila kao luda i morala sam je silom odvući u zaklon kad su stigli Indijanci.
A poslije?
Primijetila sam da nije više s nama koje smo trebale ići u Quebec kad smo već bili na moru i plovili preko Zaljeva svetog Lawrencea.
Zašto me niste tada upozorili? Delphine prijeđe rukom preko čela.
Ne znam više. Bile smo tako potresene... Valjda sam mislila da se vraća u Gouldsboro s Malapradeovima. A poslije, vjere mi, nije bilo prilike. U Quebecu su nas primili kao šesnaest Kraljevih djevojaka i tad je taj broj bio važan. A ja sam se trudila što brže zaboraviti te užase.
Što mislite, kad ste je posljednji put vidjeli?
Kako da se prisjetim nakon toliko godina? - uzdahnu Delphine. - Sigurna sam da je bila s nama u utvrdi u kojoj nas je gospodin Nicolas Parys okupio kad smo pobjegle od Indijanaca. Bunila se i htjela priteći u pomoć gospođi de Maudribourg. Silom smo je odvukle u zaklon. Sjećam se da se gospodin Parys zainteresirao za njezino stanje. Izvana su dopirali strašni krici jer su Indijanci skalpirali sve koji nisu uspjeli pobjeći. Drhtale smo i mislile da nam je stigao posljednji čas. Pa ipak, mogu tvrditi da nisam napuštala njezino uzglavlje jer sam bila zabrinuta za nju pa tako znam da je bila s nama kad je opasnost prošla i kad smo mogle izići. Ti sati urezali su mi se u sjećanje21.
Tijekom tog pokolja Anđelika je bila s Yolandom i Lijepom Marcellinom pred vratima kuće u kojoj je počivala ranjena demonka, a Piksarett je, noseći krvave skalpove, zastao pred njom, nadmoćan u svojoj ironiji.
»Znam što je iza ovih vrata, ali ostavljam ti život jer je tvoje pravo da tako odlučiš!«
objavio je. Prije no što se udaljio, dobacio joj je:
»Bila je tvoja neprijateljica! Njezin skalp pripada tebi.«
Tijekom noći vojvotkinja je uspjela pobjeći, ali, ranjena, nije dospjela daleko. Idućeg jutra našli su njezino tijelo, napola požderano od divljih životinja.
Zar su u uzbuđenju zaboravili mladu Henriette Maillotin?
Jesu li je oteli Indijanci? - upita Delphine.
Ne. To bi se doznalo. No nešto mi je palo napamet. Rekli ste da se stari Nicolas Parys zanimao za nju. Možda ju je naveo da ode s njim u Europu.

21 Vidi: Anđelika i demonka
Pih!
To bi se moglo očekivati od njega.
Ali ne i od Henriette. Osim ako ne bi bila pijana ili drogirana. Nije bila pretjerano inteligentna, premda je bila šarmantna. Lako se na nju moglo utjecati, bila je poput gline u rukama vojvotkinje de Maudribourg.
A zašto ne bi dala da stari Parys utječe na nju? Htjela bih da to bude objašnjenje i da je živa, a ne da nam ostane ta tajna njezina nestanka.
To gore - promrmlja Delphine mršteći se. Anđelika ju je promatrala i opazila njezin prazan pogled.
Ne dajte da vas mašta svlada. Začas ćemo je pronaći u Gouldsborou. Kad se vratim, ispitat ću gospodina Paturela. Možda će mi reći da se udala za nekoga gusara s Neustrašivoga i da plovi plavim morima Kariba.
Delphine se blago nasmiješi.
Iz vaših usta u Božje uši.
Ne mučite se više. Pomalo ćemo se uvjeriti da je sve u redu.
Ali kad je Anđelika htjela uzeti papire, Delphine je uhvati za ruku.
Oh, gospođo, moram vam reći cijelu istinu... Ne mogu vam prešutjeti jednu potankost, premda nije jasna, a možda ni stvarna. Radi se o snomorici koja me stalno proganja. Obuzeta vojvotkinjinom trgičnom smrću, vidjela sam je kako trči kroz šumu, zapazila sam plavetnilo njezina ogrtača, njezin žuti prsluk i crvenu suknju. Osjećala sam da joj slijedi smrt i nisam je dozivala. No nakraju nisam mogla izdržati i kriknula sam. Ona se okrenula i vidjela sam je... ali to nije bila ona. Bio je to netko drugi! Nisam mogla razabrati tko je ta žena koja je trčala kroz šumu, ali sigurno znam da to nije bila ona. Bila je to neka druga žena koja se odjenula u njezinu odjeću... i koja je htjela umrijeti... umjesto nje!
Delphine kliznu u naslonjač, iscrpljena.
To je kao san, ružan san. Možda ćete me smatrati ludom, ali kad god zaboravim na životnu bijedu i sreća se stidljivo začne u meni, taj san me budi. Moj suprug uzalud je pokušavao ohrabriti me da objasnim prirodu toga sna čija stalnost dokazuje da on ima u meni čvrsto korijenje koje valja iščupati. Ali nisam mogla ništa reći i plakala sam mu na ramenu. Nisam o tome razgovarala s djevojkama jer sam znala da se nijedna ne želi prisjećati prošlosti. A sad znam da sam se bojala ispitivati ih. Mislim da moj san upozorava na istinu.
Anđelika se prisiljavala da govori mirno.
Ništa čudno, nakon vaših iskustava s tom ženom. Ali zašto tu moru tako tumačite?
Zato jer je to jedino logično objašnjenje nestanka Maillotinove.
Ne dajte da vam se san pomiješa s uspomenama. Je li ona toga dana doista nosila tu odjeću?
Jest! Sama sam joj pomogla da se odjene. Anđelika nije više htjela uranjati u te lude priče.
Delphine je priznala da je često razmišljala o djevojkama gospođe de Maudribourg i da je svaki put zastala na imenu Henriette Maillotin, o kojoj nitko više nije govorio, koje se, činilo se, samo ona sjećala.
Oduvijek sam znala.
Što to?
Da je Henriettin nestanak u vezi s nestankom gospođe de Maudribourg. Ona joj je pomogla da pobjegne iz kolibe u kojoj ju je čuvala Marcelline.
Uz pretpostavku da su tako pobjegle i dospjele do šume, gdje bi se mogle skriti?
Kod suučesnika, ili pak u divljini, kod Indijanaca... Žene poput njih uvijek nađu suučesnike.
Našli su vojvotkinjino tijelo.
Izobličeno. Prepoznali su samo odjeću.
Delphinin glas bio je težak i uvjerljiv. Tvrdila je:
Tako je bilo. Ubili su Henriettu, izobličili je do neprepoznatljivosti i ostavili je divljim šumskim životinjama, odjenuvši je u vojvotkinjinu odjeću kako bismo vjerovali da je to njezina smrt.
Ako je grob u Tidmagoucheu grob sirote ubijene djevojke, to znači da je Ambroisine možda živa negdje na kugli zemaljskoj.
A što je onda bilo s njom?
Pobjegla je. Otišla je iz Amerike.
Kojim brodom?
Onim Nicolasa Parysa.
Anđelika osjeti kako joj srsi prolaze cijelim tijelom i kako joj se kosa diže na glavi. Sve se slagalo.
Prisjetila se staroga Nicolasa Parysa na ukrcaju, nestrpljivog i svadljivog. Brod je čekao na sidrištu da se magla digne kako bi mogli isploviti. U njegovoj unutrašnjosti skrivala se Ambroisine za koju su smatrali da je mrtva i pokopana.
Ali, ako je živa, zar se ne bi prije pojavila?
Ne mislim da bi. Naprotiv, držim da su ove godine bile prekratke da bi povratila, tko zna, možda mir i zdravlje, ili svoju uništenu ljepotu. Možda je izgradila novi lik, smislila nove zamke i počela povlačiti konce svoje osvete.
Umirite se! Nepotrebno se uzbuđujete.
Ne! Poznajem je. Dobro je poznajem.
Sumnjam da je živa. Vratila bi se.
Još se može vratiti.
Delphine je govorila o vojvotkinji u sadašnjem vremenu, kao i sestra Magdalena, vidovnjakinja koja je upotrebljavala i futur: »Arhanđeo će se uzdignuti jednoga dana i zapovjediti gnjusnoj zvijeri da uništi demonku...« Anđelika je bila napomenula:
»Izražavate se kao da i dalje hara ovom zemljom, kao da još nije završila svoju paklenu misiju. Mala redovnica pogledala ju je uplašenim pogledom iza svojih okruglih naočala22.
Obnova afere s Jednorogom možda je njezin novi udarac - predloži Delphine.
To bi me čudilo. Ništa u riječima gospodina d'Entremonta nije dalo naslutiti da se iza te istrage krije neka osoba te vrste. To je samo dovršenje dugog i dosadnog administrativnog posla. Ti činovnici smijali bi se do suza da znaju kakve drame su izazvali svojim cjepidlačenjem.

44.
NOVO ČUDO MALENE ERMELINE ZBOGOM QUEBEC
Anđelika je izišla iz Delphininog doma. Čekale su da prestane kiša i izbjegavale neugodnu temu. Donijele su odluku. Više neće govoriti o tome.
Ako vas budu ispitivali, pošaljite radoznalce intendantu Carlonu. On mora braniti karijeru i znat će sačuvati glavu. A vi se bavite svojom srećom i svojim zdravljem. Kako to da još niste majka? Zar ne želite djecu?
Delphine je gotovo kriknula: dijete!
Bio je to njezin najdraži san, san koji je uljepšavao njezin život siročeta. Ali još je progoni nesreća. No ona i Gildas se vole.

22 Vidi: Anđelika u Quebecu
Anđelika joj je dala imena nekih biljaka koje se mogu kupiti u ljekarni i upute kako da ih smiješa i pripremi.
Zatim je Delphine željela slušati o blizancima.
Anđelika se upustila u opisivanje Gloriandre i Raimon Rogera, njihova napretka i pothvata: tema je bila neiscrpna.
Ne mislite na prošlost - ustrajala je Anđelika kad su se rastajale. - Tako biste samo sebe kaznili. Ona je tako mrzila sreću! Pijte čajeve koje sam vam preporučila. Začet ćete i bit ćete sretni.
Mlada žena se napokon nasmiješila.
Vi iscjelitelji imate u svojim rukama život i smrt, zdravlje i bolest, ljubavnu sreću i patnju, začeće i jalovost. Shvaćam zašto vas mrze oni koji žele da sva moć bude u rukama muškaraca i njihove savjesti.
Sunce se probilo kroz oblake i lišće je blistalo poput porculana.
Velika rijeka bila je nalik na zlatno jezero. Sve je bilo mirno. No Anđelika se pitala je li njezino srce osuđeno na to da se nikada ne smiri.
Iza sebe začula je sitne korake.
Ermeline! Malena debeljuškasta djevojčica!
Više nije bila tako malena. Narasla je i bila je velika djevojčica.
Oh, malo moje dijete, nemoj nikad izgubiti svoju svjetlost - reče Anđelika i zagrli je
nemoj nikad izgubiti svoju tajnu! Jedeš li još uvijek onako dobro?
Dijete se smijalo i gledalo je bez riječi. »Istina je. Njezina majka pisala mi je da nikad ne govori.« Nijema, ali čarobna, činila se da je u dobru zdravlju. Bila je sretna poput leptira i činilo se da uživa u svemu što vidi. Vragolast plamen sjajio se u očima punima radosnih iskrica kojima se nije mogla točno odrediti boja: jezerska voda ili sunce.
Nisi se promijenila. Kakva sreća! Ermeline, očajna sam jer nemam bombona. Ali tako sam sretna što te vidim. - Njezine riječi tako su zabavljale Ermelinu da se smijala poput zvončića.
»Tako sam joj htjela donijeti bombona« - predbacivala si je Anđelika. Pomislila je na misao viteza de Lomenie-Chamborda koju je izrekao kad je darovao Honorini luk i strijele. »Volimo nevinost. A samo nevinost to i zaslužuje.«
To nije prvi put da je Ermeline potrčala u njezin zagrljaj. Dogodilo se to i onog burnog dana kad kao da je htjela poletjeti.
A evo i dojilje Perrine, uzbuđene kao i tada.
Vratili su se svi - reče joj crna dojilja.
Ja odlazim sutra, ali poslat ću vam Kouassi-Baa kako biste mogli malo razgovarati s njim, Perrine. Zbogom, Ermeline, draga moja! - reče Anđelika nevoljko se opraštajući. Bila je sretnija što je vidjela Ermelinu nego da ju je cijeli grad svečano dočekao.
»Malena djeca su čudna« - pomislila je udaljujući se - »ali su i čudesna. Dugo ostaju tajnovita i obuzeta nepoznatim. Zato ih volim i zato me očaravaju.«
Glas nalik na flautu uzvikivao je iza nje:
Doviđenja! Doviđenja, sunce!
Ermeline joj je objema rukama slala poljupce.
Što su svi d'Entremonti i Ambroisine i njihova mračna kola mržnje i straha u usporedbi s ovim? Imaju li oni moć usporedivu s ovom srećom?
Oh! Draga prijateljice, mislila sam na vas i sad vas vidim kao prikazu... Bila je to gospođa Le Bachoys.
Prekinula sam vas u slanju poljubaca nebu...
Ne. Samo sam se opraštala s malom Ermelinom.
Te večeri Kouassi-Ba otišao je vidjeti Perrine-Adele. Morao je brzo odlučiti. No za njega nije bilo dvojbe. Gospodin de Peyrac čeka i on mora ostati uz gospođu de
Peyrac dok se ne pridruži suprugu. A što bi bilo s Ermeline i ostalom djecom kad bi tako brzo izgubili Perrine-Adele?
Bilo je šteta tako brzo odlučivati o pitanjima ljubavi, ali nisu imali vremena.
Gospođa de Mercouville rekla je kako je očito da se sve dogodilo kao i prvi put. Kad je Anđelika prvi put došla u Quebec, Ermeline je prohodala. Ovaj put je progovorila! Ni ovaj put neće manje zahvaljivati Svetoj Ani. Ako nekakva irokeška flota ne dođe iz Tadoussaca.
Upravo to želim doznati - reče Anđelika. - Moj suprug je na rijeci Saguenay, što me je lišilo njegova društva. Razumjet ćete da sam nestrpljiva da mu se pridružim i saznam kako je to svršilo.
Molovi su bili puni ljudi kao i onoga dana kad je prvi put došla u Quebec.
Vratite nam se! Vratite nam se!
Ljudi su zaneseno mahali rupcima i kapama.
Vratite nam se! Vratite nam se!
Anđelika opazi okruglo lice gospođe Le Bachoys, uvijek tako veselo, koje je ovaj put bilo prožeto tugom. Mahala je velikom lepezom od perja kao konačni pozdrav, kao da je vidi posljednji put. »Zašto? Zašto?«
Brodovi se polako otisnuše i usmjeriše prema sjeveru. Kliznuli su pokraj Orleanskog otoka nalik na zaspaloga kita, otoka na kojem vlada čarobnica Guillemette. Potom su opet ugledali Quebec i njegovu srebrnu krunu, rt Tourmente u daljini, a posve blizu bila je kapelica Svete Ane.

SEDMI DIO
NA RIJECI
45.
JOŠ MNOGO SRETNIH DANA
Kako su plovili nizvodno, rijeka se širila sve dok se nisu izgubili u prostranstvu mora. Anđelika je najradije bila na pramcu i promatrala obzorje na kojem će se za koji dan sresti sa svojim suprugom.
Morski vjetar nanosio joj je raspršene slane kapljice na usne.
Pustila je da joj misli lutaju. Pokušala je sjetiti se koja je bila posljednja arkana, kad je Ruth Summers izvukla ludu. Uzalud je naprezala pamćenje.
Zašto je bila tako nerazumna da nije željela saznati kraj seanse, koji bi joj možda otkrio što je čeka, što joj spremaju sjajni čovjek i svećenica, koji su zasad
»pobijeđeni«. Dvije prve zvijezde otkrile su joj neke sitnice: ljubav koja pobjeđuje, uvijek ljubav koja pobjeđuje! Mnogo muškaraca: ljubav te štiti. I sunce: kralj te i dalje štiti.
Ruka Ruth Summers otkrivala je »ploče« sa simboličnim bojama: crveno za tijelo, bijelo za duh.
Otkad se vratila u Wapassou, željela je zaboraviti Salem i njegova čuda.
Ne zaborav nego dojam nestvarnosti prianjao je uz obrise tih dviju plavokosih vila koji su bili pomiješani s ekstatičnim slikama iz njezine »smrti«. Vidjela ih je u deliriju. S naporom ih je izvela na površinu života.
Ja nisam vaša vjerna prijateljica, sirote moje čarobnice. Ja sam nezahvalna francuska papistica koja, zbunjena vašom jedinstvenošću, pokušava što manje se sjećati koliko duguje tako bizarnim i ukora vrijednim bićima. Ali vi niste bile san. Moji blizanci oživjeli su u vašim rukama!
Ne! Događaji u Novoj Engleskoj koji su joj omogućili da bolje razumije što je pretrpio njezin brat Josselin nisu bili zrak. Bile su to osobe od krvi i mesa koje su izgradile svijet pun mistične groznice. I Ruth i Naomi imaju svoje mjesto u njemu. One se ne bune. O progonima, zlostavljanjima i uvredama govore kao o nužnom zlu, kao o životnoj boli na američkim obalama.
Izliječile su toliko ljudi, a umrle su na vješalima, proklete, osramoćene. A nitko se ne boji Ambroisine, pobožne dobrotvorke.
Ljudi nisu slijepi. Oni su samo mlitavi, kukavice koje nemaju istinsku žudnju za pravdom i ljubavlju.
Dok su joj misli tako kružile, u njoj je rasla nestrpljivost da vidi Joffreya.
On je nalik njoj. Njemu može sve reći. Povjerila mu je svoje sumnje o Ambroisini. Uvijek je nasmiješen i uvijek je ohrabruje.
Ako je vojvotkinja de Maudribourg živa, raspolaže li moćima da ih uništi? Je li okončana njezina misija s isusovcem, njezinim prijateljem iz djetinjstva?
No danas više nitko ne može ugroziti njihovu ljubav. Čak je i zemlja poprimila drukčiji izgled. Stranci iz Gouldsboroa izgradili su naselja i pokrenuli gospodarstvo u Francuskom zaljevu te promijenili odnose snaga.
Tijekom nekoliko godina Joffrey de Peyrac postao je sudac u sukobima sjevernoameričkih naroda: Francuza, Engleza i indijanskih naroda irokeškog i algonkinskog podrijetla.
Tako je željela vidjeti ga, čuti, dotaknuti, znati da je živ i zdrav. Kad je jednog jutra Tadoussac bio na vidiku, obuzela ju je panika.
»Što ako nije tu? Ako mu se nešto dogodilo kod Irokeza? Ako ga je Outtake ubio?« Je li ondje?
Anđelika nije uspijevala mirno držati dalekozor na očima. Slika se napokon uoštrila.
To je on.
To je on! Ne, nije on!
A što biste htjeli? - reče gospodin d'Urville i uze joj instrument. - Savršeno jasno vidim gospodina de Peyraca, a malo dalje je i gospodin Perrot. Vojnici i mornari su na kopnu i na brodovima. Svi su mirni.
Više nema dvojbe. To je on, njezin kralj, domovina i utočište. Tijekom cijelog putovanja u Montreal mučili su je neopravdani strahovi. Zašto? Zato što bez njega diše tek napola.
Čim je čamac s Duge pristao, potrčala je prema njemu i zagrlila ga ne mareći za ljude oko njih.
Nije važno što se ne ponaša suzdržano poput velike francuske dame. Tadoussac, stara krznarska postaja, vjerojatno je posljednje mjesto na kojem bi trebalo paziti na lijepo ponašanje.
Njihova ljubav možda je za ostale izvor čuđenja ili pak zavisti, ali ona uglavnom drugima predstavlja jamstvo sigurnosti, vječnosti i uspjeha.
Što je s Irokezima?
Bili su ondje, dolazili su s jezera Mistassini. Outtake im je bio na čelu. Dočekao me je i rekao: »Ticonderoga, između nas postoji nevidljiva nit koja se nikad neće prekinuti i koja seže preko rijeka, pustinja i planina.«
Mnogo su govorili i popušili mnogo lula, a Outtake je predao grofu de Peyracu wampum koji je kazivao:
»Ova ogrlica drži moje riječi: neću voditi rat s Francuzima. Dok god budu vjerni bijelom čovjeku iz Wapassoua, onom-koji-sipa-gromove, Ticonderogi, mom prijatelju.«
Pokazalo se da nada s kojom je Anđelika došla u Novi svijet, nada da će započeti novi život i izbrisati stari, nije bila tek iluzija.
Ptice nesreće sve su dalje od njih.
Prestali su samo mračni duhovi dvaju bića koje je pohodila smrt. Ili barem tako misle živi...
A Anđelika se nikad nije prestala bojati da će ti mrtvaci nastaviti borbu protiv nje s više moći no što su je imali dok su bili živi.
Nije li u tome bilo »poitouovskog praznovjerja«, kao što je govorio Joffrey, koji se smiješio kad mu je govorila o svom strahu da demonka nije poginula u Tidmagoucheu. Ptice mraka ipak lete oko svjetlosne aure njihova života. Crna krila zamračuju sjaj svjetlosti sunca koje se rađa.
Samo ona ih vidi. One potvrđuju njezine slutnje da još nije sve riješeno, da će još biti iskušenja koja će morati pretrpjeti, ali to dvoje neslomljivih neprijatelja, bili živi ili mrtvi, nikad ih neće pobijediti.
Ona i Joffrey dosegnuli su obale unutarnje vedrine i vjere da ih nitko ne može otjerati odatle. Pred njima je još mnogo sretnih dana.