Budenbrokovi

Propadanje jedne obitelji


PRVI DIO



PRVO POGLAVLJE


»Šta je to? — Šta — je to...«
»Da, vranića mu, c’est la question, ma très chère demoiselle«.
Konzulica Buddenbrook, koja je sjedila kraj punice na sofi ravnih linija, bijelo lakiranoj i ukrašenoj zlatnom lavljom glavom sa svijetložutom presvlakom, baci pogled na muža što je sjedio u naslonjaču pokraj nje, pa priskoči u pomoć svojoj maloj kćerki koju je djed kraj prozora držao na koljenima.
»Tony«, reče, »vjerujem da me je bog...«
A mala osmogodišnja nježno građena Antonija, u haljinici od sasvim lagane svile koja se prelijevala u bojama, držeći svoju ljepuškastu glavicu malo u stranu od djedova lica, gledala je po sobi svojim modrosivim očima koje nisu ništa vidjele i, naporno razmišljajući, ponovila još jednom: »Šta je to?« A zatim lagano izgovorila: »Vjerujem, da me je bog«, pa onda brzo dodala razvedrena lica: »... stvorio zajedno sa svim svojim stvorovima«, i odjednom kao da je došla na neku klizavu nizbrdicu odgudila, sva sjajna od sreće i bez zaustavljanja, cijeli članak vjerno po katekizmu koji je baš nedavno, anno 1835, ponovo ispravljen izašao s odobrenjem visokog i premudrog senata. Kad se jednom uputiš, pomisli ona, to ti je isti osjećaj kao kad se zimi s braćom voziš na malim saonicama niz »Jeruzalemski brijeg«; čovjek pri tom ništa ne misli i ne može se zaustaviti sve kad bi i htio.
»Uz to odijelo i cipele«, govorila je, »jelo i piće, kuću i dvor, ženu i dijete, polje i stoku...« Kod tih riječi stari je gospodin Johann Buddenbrook naprosto prasnuo u smijeh, u ono njegovo jasno, suzdržljivo hihotanje, koje je već imao spremno u potaji.
Smijao se uživajući što može ismijavati katekizam, pa je vjerojatno zbog toga i poduzeo ovaj mali ispit. Zapitkivao je o polju i stoci Toninoj, htio saznati pošto daje vreću pšenice i ponudio joj da stupi s njim u poslovne veze. Njegovo lice, okruglo, ružičasto preliveno i dobronamjerno, kome ni uz najveći napor nije mogao dati izraz zlobe, bilo je uokvireno snježnobijelom napudranom kosom, a nešto kao jedva primjetni perčin padalo je na široki ovratnik njegova kaputa mišjesive boje. U svojoj sedamdesetoj godini nije se iznevjerio modi svoje mladosti, samo što nije više nosio obrub između dugmeta i velikih džepova, ali nikad u svom životu nije obukao dugačke hlače. Njegov široki dvostruki podbradak počivao je, s izrazom ugodnosti, na bijelom jabotu od čipaka.
Svi su se pridružili njegovu smijehu, uglavnom iz poštovanja prema glavi obitelji. Gospođa Antoinetta Buddenbrook, rođena Duchamps, hihotala je baš kao i njen muž. Bila je korpulentnija dama s debelim, bijelim kovrčama preko ušiju, a njezina je haljina sa svijetlosivim i crnim prugama bila bez ukrasa, znak da je jednostavna i skromna; svojim još uvijek lijepim i bijelim rukama držala je na krilu mali baršunasti pompadour. Crte njena lica postale su kroz godine na čudesan način slične crtama njezina muža. Samo oblik i živahna tama njenih očiju govorahu nešto malo o njenom poluromanskom podrijetlu; po djedu potjecala je iz francusko-švicarske obitelji, ali je bila rođena u Hamburgu.
Njena snaha, konzulica Elizabeta Buddenbrook, rođena Kröger, smijala se je smijehom Krögerovih, koji je započinjao nekim prskavim usnenim glasom, pri čemu bi podbradak pritiskivala na grudi. Kao svi Krögerovi ovi bila je izvanredno elegantna pojava, pa iako se ne bi mogla nazvati ljepoticom, ipak je svakome ulijevala osjećaj jasnoće i pouzdanja, kako svojim jasnim i razboritim glasom, tako i svojim mirnim, sigurnim i blagim kretnjama. Njenoj crvenkastoj kosi, koja je navrh glave bila podignuta u malu krunu, a u širokim umjetnim kovrčama počešljana preko ušiju, odgovarala je izvanredno nježna bijela put s ponekom sitnom sunčanom pjegom. Najkarakterističnije na njenom licu, s nešto predugim nosom i malenim ustima, bilo je pomanjkanje nekog udubljenja između donje usnice i brade. Njen kratki pršnjak široko nabranih rukava iznad uske suknje od lagane, svijetlim cvjetićima posute svile, ostavljao je slobodnim vrat savršene ljepote, ukrašen vrpcom od atlasa, na kojoj je blistala kompozicija velikih briljanata.
Konzul se ponešto nervoznom kretnjom nagnuo naprijed na svom stolcu. Nosio je kaput boje cimeta sa širokim reverima i rukavima u obliku čunjeva koji su se tek ispod zglobova sužavali oko ruke. Njegovo tijesno prilegnute hlače od bijele tkanine koja se mogla prati imale su s vanjske strane crnu prugu. Oko visoke tvrde ogrlice u koju je upadao njegov podbradak, bila je omotana svilena kravata, tako debela i široka da je ispunjavala cijeli izrez šarenog prsluka. Imao je malo upale, plave i pažljive oči svog oca, premda je njihov izraz bio možda više sanjarski; no crte su njegova lica bile ozbiljnije i oštrije: isticao se jak i zavinut nos, a obrazi, upola zasjenjeni plavim kovrčavim zaliscima, bili su mnogo manje zaobljeni nego u staroga.
Madame Buddenbrook obrati se svojoj snahi, stisne joj rukom lakat, nasmiješi se, bacivši pogled u njeno krilo, i reče: »Da, Bethsy, takav je uvijek mon vieux«.
Konzulica samo šutke priprijeti svojom nježnom rukom, tako da joj je zlatna narukvica lagano zazvečala, a zatim učini jednu njoj svojstvenu kretnju rukom od ruba usana gore prema frizuri, kao da vraća vlas koja je onamo bila zalutala.
Konzul, međutim, reče glasom u kom je bilo i učtivog smijeha i prijekora:
»Ali oče, opet ismijavate najsvetije stvari...«
Sjedili su u »odaji krajolikâ« u prvom katu prostrane stare kuće u Mengovoj ulici koju je tvrtka Johann Buddenbrook prije nekoga vremena kupila i u kojoj je obitelj stanovala tek odnedavna. Čvrste, elastične tapete, odijeljene od zidova praznim prostorom, prikazivale su prostrane krajolike, nježno obojene — kakve je boje bio i tanki sag prostrt po podu — idilične slike po ukusu 18. stoljeća, s veselim vinogradarima, radinim oračima i pastiricama, ukrašenim lijepim vrpcama, a držahu, na obalama bistrih voda, u svome krilu čiste jaganjce ili se cjelivahu s nježnim pastirima.Na većini slika mogao se vidjeti žućkasti zalaz sunca, što je bilo u skladu sa žutom presvlakom bijelog lakiranog pokućstva i sa žutim svilenim zastorima na oba prozora.
S obzirom na veličinu sobe, nije bilo previše pokućstva. Okrugli stol s tankim, ravnim i malo pozlaćenim nogama nije stajao pred sofom, nego uza suprotni zid, prema malom harmoniju gdje je na poklopcu ležala kutija za flautu. Osim visokih stolaca pravilno poredanih duž zida, nalazio se uz prozor samo još stolić za šivanje i, nasuprot sofi vrlo krhak raskošni secrétaire prekriven ukrasnim predmetima.
Kroz staklena vrata, sučelice prozorima, mogao si u polumraku zaviriti u trijem sa stupovima, dok su s lijeve strane od ulaza vodila bijela dvokrilna vrata u blagovaonicu. S druge strane pucketala je peć u polukružnoj udubini iza umjetnički izdjelanih vrata od blistava kovana željeza.
Jer bilo je zarana zahladnjelo. Napolju, s druge strane ulice, već je sada, sredinom listopada, požutjela krošnja mladih lipa koje su okruživale groblje uz Marijinu crkvu, a oko golemih gotičkih kutova i uglova crkve zviždao je vjetar i šibala sitna ledena kiša. Za volju staroj gospođi Buddenbrook već su bili umetnuti dupli prozori.
Bio je četvrtak, dan kad bi se redovno svake druge sedmice sastajala obitelj. No danas su na sasvim »običan« ručak, osim članova obitelji koji su stanovali u gradu, pozvali još nekoliko dobrih kućnih prijatelja. I sada, u četiri sata poslije podne, sjedili su u sumraku koji se spuštao, i očekivali goste...
Mala Antonija nije se od djeda dala zbuniti u svojoj vožnji saonicama, nego je, samo malo povrijeđena, još jače naškubila gornju, uvijek malo prćastu usnicu. Sad je stigla na podnožje »Jeruzalemskog brijega«, ali kako se nije mogla odmah zaustaviti u svom spuštanju, odjurila je još malo preko cilja...
»Amen«, reče. »Ja znam nešto, djede.«
»Tiens. Ona zna nešto«, povika stari gospođin i stade se pokretati, kao da ga radoznalost grize po čitavom tijelu. »Jesi li čula, mama? Ona zna nešto. Može li mi tkogod reći...«
»Ako udari vruće«, govorila je Tony dalje i podvlačila svaku riječ pokretom glave, »onda je munja. Ako pak udari hladno, onda je grom«.
Zatim prekrsti ruke i zagleda se u nasmiješena lica kao čovjek, siguran uspjeha. Ali se gospodin Buddenbrook razljuti na tu mudrost i zatraži da mu svakako kažu, tko je djetetu ulio takvu glupost u glavu, pa kad se pokazalo da je to bila Ida Jungmann, koju su nedavno doveli kao odgojiteljicu iz Marienwerdera, morao je konzul uzeti Idu u zaštitu.
»Vi ste prestrogi, tata; zašto u tim godinama ne bi smjela imati svoje Čudesne predodžbe o tim stvarima...«
»Excusez, mon cher... Mais c’est une folie. Znaš da mi je odvratno takvo zaglupljivanje dječjih mozgova. Što, grom udara? Onda nek odmah pukne. Dosta mi je te vaše Pruskinje...«
Stvar je bila u tome, što stari gospodin nije bio naročito sklon Idi Jungmann. On nije bio ograničen čovjek. Vidio je dosta svijeta, trinaeste godine vozio se je četveropregom u južnu Njemačku, kupujući kao vojni dobavljač žito za Prusku, bio je u Amsterdamu i u Parizu, a, kao prosvijećen čovjek, smatrao je da ne treba osuđivati sve ono što se događa izvan zidova njegova rodnog grada sa šiljatim zabatima. No, osim u trgovačkim poslovima, on je više od svog sina, konzula, povlačio stroge granice u društvenim odnosima i bio suzdržljiv prema strancima. Stoga je, kad su jednog dana njegova djeca s puta po Zapadnoj Pruskoj dovela u kuću, kao neku vrstu malog Isusa, tu mladu djevojku — tek sad je ušla u dvadesetu godinu — neko siroče, kćerku nekog svratištara koji je umro baš pred dolazak Buddenbrookovih u Marienwerder, konzul je zbog te svoje bogougodne podvale morao izdržati grdno objašnjavanje s ocem, pri čemu je stari gospodin govorio gotovo isključivo francuski i niskonjemački... Uostalom, Ida Jungmann pokazala se vrlo vrijedna u kućanstvu i općenju s djecom, a bila je u stvari veoma pogodna za svoj položaj u ovoj kući zbog svoje lojalnosti i svojih pruskih pojmova o staleškim stupnjevima u ljudskom društvu. Bila je osoba aristokratskih načela koja je na dlaku tačno znala razliku između najboljih i boljih krugova, između srednjeg staleža i nižeg srednjeg staleža. Bila je ponosna što kao odana službenica pripada najboljim krugovima i nerado je gledala kad bi Tony sklopila prijateljstvo s nekom suučenicom koja se prema ocjeni gospodične Jungmann mogla ubrojiti samo u bolji srednji stalež.
U tom trenutku pojavila se ta Pruskinja u trijemu i ušla kroz staklena vrata: prilično visoka koščata djevojka u crnoj haljini, glatko začešljane kose i poštena lica. Vodila je za ruku malu Klothildu, izvanredno mršavo dijete u opravici od katuna sa cvjetićima, pepeljastom kosom bez sjaja i nijemim izrazom lica usidjelice. Potjecala je iz jedne sasvim siromašne pobočne loze, bila je kći od nećaka starog gospodina Buddenbrooka koji je živio kraj Rostocka kao upravitelj imanja, uzeli su je u kuću na odgoj, jer je bila Antonijina vršnjakinja i poslušno stvorenje.
»Sve je spremno«, reče gospodična Jungmann, kotrljajući mučno »r« u svome grlu, jer ga isprva uopće nije mogla izgovoriti. »Klothildica je vrijedno pomagala u kuhinji, Trina nije gotovo ništa morala raditi...«
Gospođin Buddenbrook podrugljivo se smješkao u svoj jabot zbog Idina čudnog izgovora, a konzul pomilova svoju malu nećaku po obrazu i reče:
»Tako je pravo Thilda. Stoji pisano: Moli i radi. Naša Tony trebala bi se ugledati u tebe. I suviše često sklona je neradu i nestašnosti.«
Tony spusti glavu i pogleda odozgo na djeda, jer je dobro znala da će je, kao uvijek, uzeti u obranu.
»Ne, ne«, reče on. »Gore glavu, Tony, courage. Ne pristaje sve svakome. Svatko na svoj način. Thilda je vrijedna, ali ni nas ne treba omalovažavati. Zar to nije raisonable, Bethsy?«
Obraćao se je svojoj snahi, jer se ona obično slagala s njegovim ukusom, dok je gospođa Antoinetta u većini slučajeva, više iz obzira nego uvjerenja, pristajala uz konzula. Tako su obje generacije, kao u chassé-croisé, pružale jedna drugoj ruke.
»Vi ste veoma dobri, tata«, reče konzulica, »Tony će se truditi da postane pametna i dobra žena... Jesu li dječaci došli iz škole?« upita Idu.
Ali gotovo u isti mah povika Tony, koja je s pomoću postranog ogledala na prozoru s djedovih koljena vidjela na ulicu:
»Tom i Christian upravo dolaze kroz Petrovu ulicu... i gospodin Hoffstede... i stric doktor...«
Zvona crkve sv. Marije počela su otkucavati neki koral: pang, ping, ping, pung, prilično bez takta, da čovjek zapravo nije mogao razabrati što bi to trebalo biti, ali ipak vrlo svečano; pa kad zatim malo i veliko zvono počeše veselo i dostojanstveno pričati da je četiri sata, začula se i odozdo kroz vežu oštra zvonjava s unutarnjih kućnih vrata, a malo zatim ušli su odista Tom i Christian zajedno s prvim gostima, pjesnikom Jean-Jacquesom Hoffstedeom i kućnim liječnikom doktorom Grabowom.

DRUGO POGLAVLJE


Gospodin Jean-Jacques Hoffstede, gradski poeta koji je i za današnju priliku nosio u džepu pregršt stihova, nije bio mnogo mlađi od starog Johanna Buddenbrooka, a oblačio se po istom ukusu, samo je boja njegova kaputa bila zelena. Bio je tanji i pokretniji od svog starog prijatelja, a imao je male živahne, zelenkaste oči i dug, šiljast nos.
»Hvala lijepa«, rekao je, pošto se rukovao s gospodom, a pred gospođama — osobito pred konzulicom koju je izvanredno poštivao — izveo nekoliko svojih najbiranijih naklona, naklona koje nova generacija nikako više ne umije izvesti a koje je popratio svojim ugodnim, mirnim i uslužnim osmijehom. »Hvala lijepa, velepoštovano društvo, na prijateljskom pozivu. Ova dva mlada čovjeka«, a kod tih riječi pokazao je na Tomu i Christiana koji su stajali kraj njega u plavim bluzama, opasani kožnim remenima, »susreli smo, doktor i ja, u Kraljevoj ulici, baš kad su dolazili iz škole. Divni momci, gospođo konzul. Tom, solidna i ozbiljna glava, mora postati trgovac. O tom ne može biti sumnje. Međutim Christian mi se čini pomalo vjetrogonja. Zar ne? Malo incroyable... Ali ipak ne krijem svoj engouement. Držim, da će se dati na studije; duhovit je, blistava uma...« Gospodin se Buddenbrook posluži iz svoje zlatne burmutice i reče: »Majmun je on. Zašto da odmah ne postane pjesnik, je li Hoffstede?«
Gospodična Jungmann navuče zastore na prozorima i soba ostade rasvijetljena malo nemirnim, ali diskretnim i ugodnim svjetlom svijeća na lusteru od kristala i na svijećnjacima, koji su stajali na malom secrétairu.
»Hajde, Christiane«, reče konzulica, a zlatom joj zabljesnule kose, »što si učio danas poslijepodne?« Pokazalo se da je Christian imao pisanje, računstvo i pjevanje.
Bio je dječačić od sedam godina, već sada gotovo smiješno sličan svom ocu. Imao je iste pomalene, okrugle i upale oči; već se sada mogao razabirati isti oštro izbočeni i savinut nos, a nekoliko crta ispod jagodica već je sada nagoviještalo da oblik njegova lica neće zauvijek ostati djetinjski bucmast.
»Strašno smo se smijali«, počeo je brbljati, a njegove su oči lutale po sobi od jednog do drugog. »Pazite samo što je gospodin Stengel kazao Siegmundu Köstermannu.« Nagnuo se naprijed, klimao glavom i govorio uporno i uvjerljivo preda se: »Izvana, moje dobro dijete, izvana si uglađen i ulizan, da; ali iznutra, moje dobro dijete, tamo si crn...« To je izgovorio tako da je ispustio »r«: mjesto »crn« rekao »cen« — a pri tom se na njegovu licu odražavala odvratnost prema toj nutarnjoj gnusobi s toliko uvjerljive komike, da su svi prasnuli u smijeh.
»Pravi majmun«, ponovi stari Buddenbrook smijući se. Gospodin je Hoffstede bio silno oduševljen.
»Šarmantno«, uskliknuo je. »Nenadmašivo. Treba poznavati Marcellusa Stengela. Nije li takav? Ne, zaista izvrsno.«
Thomas, koji nije imao taj dar, stajao je pokraj svog mlađeg brata i smijao se bez zavisti i od srca. Zubi mu nisu bili osobito lijepi, bili su maleni i žućkasti. Ali nos mu je bio naročito lijepo formiran, i dječak je po očima i obliku lica mnogo bio nalik na djeda.
Društvo se smjestilo što na stolice, a što na sofu; pričali su s djecom i razgovarali o ranoj zimi, o kući... Gospodin Hoff-stede divio se krasnoj tintarnici od s£vraškog porculana u obliku lovačkog psa s crnim pjegama koja je stajala na secrétairu. Doktor Grabow, čovjek konzulovih godina, čije se duguljasto, dobroćudno i blago lice smješkalo između rijetkih zalizaka, razgledavao je međutim kolače, mliječne kruščiće s grožđicama i napunjene soljenke, koje su bile izložene na stolu. To su rođaci i prijatelji poslali obitelji »sol i kruh« povodom seobe u novi stan. Da bi se pak vidjelo da ti pokloni ne dolaze iz neuglednih kuća, poslali su mjesto kruha poslastice u kojima je bilo mnogo mirodija, pa su zbog toga bile teško probavljive; sol je bila u posudicama od masivnog zlata.
»E, tu će biti posla za mene«, reče doktor pokazajući na slatkiše i šaljivo prijeteći djeci. Zatim podigne, klimajući glavom, jednu dragocjenu posudu za sol, papar i gorušicu.
»Od Lebrechta Krögera«, smješkajući se reče gospodin Buddenbrook. »Uvijek kulantan, dragi moj gospodin rođak. Ja mu nisam ništa takvo poslao na poklon kad je sagradio vilu pred gradskim vratima. Ali uvijek je bio takav... otmjen, široke ruke, pravi kavalir à la mode...«
Nekoliko je puta kućom odjeknula zvonjava. Stigao je pastor Wunderlich, čvrst stari gospodin u dugačkom crnom kaputu. Imao je napudranu kosu i bijelo, dobroćudno, veselo lice u kojemu su žmirkale sive, živahne oči. Kao dugogodišnji udovac računao se među neženje iz starog vremena, kao i dugonja Grätjens, burzovni mešetar koji je stigao zajedno s njim. Ovaj je stalno držao pred okom svoju mršavu ruku, savijenu u obliku dalekozora, kao da ocjenjuje neku sliku. Bio je opće priznati poznavalac umjetnosti.
Stigoše i senator doktor Langhals sa svojom ženom, dugogodišnji prijatelj doma, a ne treba zaboraviti ni trgovca vinom Köppena, sa širokim tamnocrvenim licem, koje se smjestilo između visoko podstavljenih rukava, kao ni njegovu, isto tako krupnu suprugu.
Već je prošlo pola pet kad su napokon prispjeli Krögerovi, i stari, i njihova djeca: bračni par konzula Krögera sa sinovima Jakobom i Jürgenom koji su bili vršnjaci Thomasa i Christiana. A gotovo u isti čas s njima došli su i roditelji konzulice Kröger, veletržac drvom Oeverdieck sa ženom, stari i nježni bračni par; pred ušima cijelog svijeta tepali su jedno drugome kao mlađi zaručnici.
»Fini ljudi uvijek kasne«, reče konzul Buddenbrook i poljubi ruku svojoj punici.
»Ali onda dođu da ih je puna kuća...« i Johann Buddenbrook pokaže širokim pokretom na Krögerovu rodbinu, dok se je rukovao sa starim.
Lebrecht Kröger, kavalir à la mode, visoka otmjena pojava, nosio je malo napudranu kosu, ali je inače bio odjeven po novoj modi. Na njegovu prsluku od baršuna ljeskala su se dva reda puceta od dragog kamenja. Njegov sin Justus, sa malim zaliscima i šiljasto ufitiljenim brkom, nalikovao je mnogo svom ocu i po stasu i po vladanju; imao je i jednake, oble i elegantne kretnje ruku.
Nisu ni posjedali nego su stajali vodeći provizorne i lake razgovore, u očekivanju glavne stvari. A stari Johann Buddenbrook požurio se da ponudi svoju ruku gospođi Köppen i viknuo glasom koji su svi mogli čuti:
»Dakle, ako smo pri apetitu... mesdames et messieurs...«
Gospodična Jungmann i djevojka za serviranje otvoriše bijela dvokrilna vrata blagovaonice i, polako, u lagodnosti punoj pouzdanja, pokrenulo se društvo. Kod Buddenbrookovih mogao si uvijek sa sigurnošću računati na dobar zalogaj.

TREĆE POGLAVLJE


Pošto su svi poustajali i krenuli, mlađi domaćin posegne za lijevom stranom grudi gdje je zašuštao neki papir. Društvenog smiješka odjednom nesta s njegova lica koje poprimi napet i zabrinut izraz, a na sljepoočicama mu zaigraše mišići kao da stišće zube. Uputi se tobože prema blagovaonici, no zastade i potraži pogledom majku koja je zajedno s pastorom Wunderlichom među posljednjima htjela prijeći u drugu odaju.
»Pardon, dragi gospodine pastore... samo dvije riječi, mama«. I kad mu pastor bodro kimnu glavom, povede staru gospođu natrag u »odaju krajolikâ« i odvede je do prozora.
»Da ne duljim, stiglo je pismo od Gottholda«, reče brzo i tiho, gledajući u njene tamne oči koje su ga pomno promatrale, te izvadi iz džepa presavijen i zapečaćen papir. »To je njegov rukopis. Već treće pismo, a samo mu je na prvo tata odgovorio... Što da radim, stiglo je u dva sata, i trebalo je da ga odavna predam ocu. No zar da mu danas pokvarim raspoloženje? Što mislite, još uvijek ga mogu pozvati?...«
»Ne, imaš pravo, Jean, počekaj s time...«, reče gospođa Buddenbrook i po svom običaju naglo uhvati sina za ruku. »Što bi mogao pisati«, doda zabrinuto. »Mladić neće da popusti, uporno zahtijeva onaj iznos kao odštetu za svoj dio kuće... Ne, ne, Jean, još ne... Možda večeras, prije spavanja...«
»Što da radim?« ponovi konzul kimajući pognute glave. »Već sam često htio moliti oca da popusti. Ne bih htio da ljudi misle kako sam se ja, njegov polubrat, ugnijezdio kod roditelja i kako spletkarim protiv Gottholda... Ni pred ocem ne smijem takav ispasti. Ali da kažem iskreno... konačno, ja sam kompanjon. Osim toga plaćamo, Bethsy i ja, zasad posve normalnu stanarinu za drugi kat... Što se tiče moje sestre u Frankfurtu, s njom smo se nagodili. Njezin muž primat će sada, za tatina života, odstupninu, koja iznosi samo četvrt kupovne cijene... To je povoljan posao koji je tata lako i dobro izvršio, a vanredno je koristan s gledišta tvrtke. A što se tata tako negativno odnosi prema Gottholdu, to je...«
»Ne, glupost, Jean. Tvoj je odnos prema toj stvari posve jasan. Nego Gotthold drži da se ja, njegova maćeha, brinem samo za svoju djecu i da mu navlas otuđujem oca. Eto, to je žalosno...«
»Ali sam je kriv«, gotovo glasno usklikne konzul, pa zatim, pogledavši prema blagovaonici, nastavi tiše: »Sam je kriv za ovaj žalosni odnos. Eto prosudite. Zašto nije bio razuman? Što se morao vjenčati s onom gospodičnom Stüwing i s onim... dućanom...« Konzul se kod te riječi srdito i zbunjeno nasmije. »To je očeva slabost, ta njegova antipatija prema dućanu, ali je ipak trebalo, da Gotthold poštuje tu malu taštinu.«
»Ah, Jean, najbolje bi bilo, da tata popusti.«
»Ali zar mu ja to mogu savjetovati?« Šapne konzul i uzbuđeno prinese ruku čelu. »Lično sam zainteresiran, pa bih stoga morao reći: Oče, plati. Ali ja sam i kompanjon, moram zastupati interese tvrtke, pa ako tata ne misli da je dužan zbog neposlušna i buntovna sina smanjiti obrtni kapital... Ta to je više od 11.000 talira! Mnogo je to novaca... Ne, ne mogu ga na to nagovarati... ali ni odgovarati... Neću da se miješam u to. Samo mi je scena s ocem désagreable...«
»Večeras, Jean. Hajd’mo sada, čekaju nas...«
Konzul spremi pismo u unutrašnji džep, ponudi majci ruku i tako prekorače prag jarko rasvijetljene blagovaonice, gdje se društvo upravo bilo smjestilo oko dugačkog stola.
Na plavim tapetama, između visokih stupova, gotovo su se plastično isticali bijeli likovi bogova. Crveni zastori na prozorima bili su spušteni, a u svakom kutu dvorane gorjelo je po osam svijeća u visokim pozlaćenim kandelabrima, ne računajući one koje su bile u srebrnim svijećnjacima na stolu. Iznad golemog buffeta, nasuprot »odaji krajolikâ«, visjela je velika slika koja je predstavljala neki talijanski zaliv. Njeni su se magličasto plavi tonovi osobito lijepo isticali pri toj rasvjeti. Glomazne sofe s krutim naslonima, presvučene crvenim damastom, stajale su uza zid.
S lica gospođe Buddenbrook nestalo je svakog traga zabrinutosti i nemira čim se smjestila između staroga Krögera, koji je sjedio na čelu stola, i pastora Wunderlicha.
»Bon appetit«, reče ona živo, srdačno kimnuvši glavom i preleti pogledom preko čitavog stola, sve do djece...

ČETVRTO POGLAVLJE


»Kako rekoh, svaka čast, Buddenbrook«, začu se kroz opći razgovor gromki glas gospodina Köppena, kad služavka golih crvenih ruku, u debeloj prugastoj suknji, s bijelom kapicom na zatiljku, poče uz pomoć gospodične Jungmann i konzuličine djevojke iz gornjega kata, servirati gostima vruću juhu od zelja s prženim kruhom. Svi stadoše pažljivo jesti.
»Svaka čast. Sve je tako prostrano i otmjeno, moram reći, ovdje se može živjeti, moram reći...«
Gospodin Köppen nije se družio s prijašnjim vlasnicima ove kuće. Tek se nedavno obogatio, nije potekao iz patricijske obitelji, i još se na žalost nije uspio riješiti nekih pučkih izraza i poštapalica, kao što je ponavljanje onog »moram reći«. Osim toga izgovarao je »čas« umjesto »čast«.
»A nije ni bilo skupo«, primijeti suho gospodin Grätjens koji je to morao znati, i stade podrobno promatrati zaliv kroz šaku savijenu kao durbin.
Smještavajući goste domaćini su ispremiješali uzvanike koliko je bilo moguće, da bi lanac rođaka prekidali kućnim prijateljima. No nije im uspjelo da to dosljedno provedu, te su stari Oeverdieckovi, kao obično, sjedili gotovo jedno drugome na krilu i srdačno jedno drugome kimali glavom. Stari je Kröger sjedio kao na prijestolju, visoko i uspravno, između senatorice Langhals i gospođe Antoinette, dijeleći svoje geste i diskretne šale objema damama.
»Kad je ono kuća sagrađena?« zapita gospodin Hoffstede iskosa preko stola starog Buddenbrooka, koji se jovijalnim i pomalo podrugljivim tonom zabavljao s gospođom Köppen.
»Anno... čekaj... oko 1680, ako se ne varam. Uostalom, moj sin tačnije pamti takve datume...«
»Osamdeset i druge«, potvrdi konzul, nagnuvši se naprijed. Sjedio je on prema kraju stola, bez dame, pokraj senatora Langhalsa. »Dovršena je zimi 1682. Ratenkamp i drug počeli su tada sjajno prosperirati... žalosno je propadanje te tvrtke posljednjih dvadeset godina...«
Nastao je opći tajac, koji je potrajao pola minute. Svi su gledali u svoje tanjure i sjećali se nekoć odlične porodice, koja je podigla ovu kuću i stanovala u njoj, da bi zatim osiromašila, propala i nestala netragom.
»E, žalosno«, reče mešetar Grätjens. »A kad čovjek pomisli, koja ih je ludost upropastila,.. Eh, samo da se Dietrich Ratenkamp nije bio uortačio s onim Geelmaackom... Ja sam se, bog mi je svjedok, zaprepastio kad je taj počeo gospodariti. Znam iz pouzdanog vrela, moja gospođo, kako je on Ratenkampu iza leđa jezivo špekulirao i kako je šakom i kapom dijelio mjenice i akcepte na ime tvrtke... Onda je došao kraj... banke su postale nepovjerljive, nije bilo pokrića... Ne možete to zamisliti... Da li je tkogod uopće nadzirao skladišta? Zar Geelmaack? Živjeli su godinama bez računa. Ali Ratenkamp se ni zašto nije brinuo...«
»Bio je kao paraliziran«, reče konzul. Lice mu je poprimilo turoban i zatvoren izraz. Nagnuo se naprijed, prevrtao žlicu po juhi i s vremena na vrijeme pogledavao prema čelu stola svojim malim, okruglim i upalim očima.
»Živio je kao da ga je pritisla mora, a to je i razumljivo, što ga je ponukalo da se poveže s Geelmaackom koji nije donio u posao gotovo nikakav kapital i koji nije uživao ni najbolji glas? Mora da je osjetio potrebu da na nekoga prebaci dio užasne odgovornosti, jer je osjećao da su kola krenula nizbrdice i da ih nitko ne može zadržati. S tom je tvrtkom bilo svršeno, ta je stara porodica bila passée. Wilhelm Geelmaack zadao joj je jamačno samo posljednji udarac...«
»Vi dakle držite, cijenjeni gospodine konzule«, reče pastor Wunderlich uz oprezan smiješak i natoči svojoj dami i sebi crnog vina, »da bi se sve desilo onako kao što se i desilo, sve da i nije bilo Geelmaacka i njegova divljeg vršljanja?«
»To pak ne mislim«, reče konzul zamišljeno, ne obraćajući se nikome napose. »Ali vjerujem da se Dietrich Ratenkamp nužno i neizbježno morao svezati s Geelmaackom, da bi se izvršila sudbina... Mora da ga je na to nagnala neumoljiva sila. Uvjeren sam da je on donekle znao što radi njegov ortak i da nije bio potpuno neobaviješten o stanju u svom skladištu. No kao da se skamenio...«
»No, assez Jean«, reče stari Buddenbrook i odloži žlicu. »To je opet neka od tvojih ideja...«
Konzul se rastreseno osmijehne i nazdravi svome ocu. Alebrecht Kröger reče:
»Ostavimo to, mislimo radije na veselu sadašnjicu.«
Pri tom oprezno i elegantno dohvati grlić svoje boce bijelog vina kojoj je na čepu bio mali srebrni jelen, nagne je malo i pažljivo promotri etiketu C. F. Köppen, pročita i kimne trgovcu vinom: »Pa da, što bismo mi bez vas«.
Djevojke su mijenjale zlatom obrubljene tanjure od meissenskog porculana; za to vrijeme je gospođa Antoinetta tačno pratila njihove kretnje, a gospodična Jungmann davala naređenja u lijevak one cijevi što je spajala blagovaonicu s kuhinjom. Služavke su nudile goste ribom. Pastor se Wunderlich posluži i reče:
»Ta vesela sadašnjica ipak nije sama po sebi razumljiva. Mladi ljudi, koji se ovdje s nama starima raduju, jamačno i ne misle da je ikad moglo biti drugačije. Mogu kazati da sam često sâm imao udjela u sudbini naših Buddenbrookovih... Uvijek, kad vidim ove predmete« — i on se obrati gospođi Antoinetti dohvativši sa stola tešku srebrnu žlicu — »moram pomisliti da li to nije jedan od onih komada što ih je Ljeta Gospodnjega 1800. imao u ruci naš prijatelj, filozof Lenoir, sergeant Njegova Veličanstva cara Napoleona... Sjećam se onog našeg susreta na ulici, je li, milostiva gospođo?«
Gospođa Buddenbrook pogne glavu zbunjeno se nasmiješi sjećajući se događaja. Na dnu stola Tom i Tony koji nisu htjeli jesti ribe i koji su pažljivo pratili razgovor odraslih, povikaše gotovo u jedan glas: »Dajte, pričajte, bako!« No pastor, koji je znao da ona ne voli sama pričati o tom pomalo neugodnom događaju, započe još jednom, mjesto nje, staru priču koju bi djeca saslušala i po stoti put, a koju možda još neki nisu poznavali...
»Dakle, ukratko: jednog poslijepodneva u mjesecu studenom, a bilo je hladno i kišovito da bog sačuva, vraćam se tako s nekog posla Alfovom ulicom i razmišljam o teškim vremenima. Kneza Blüchera nije više bilo, Francuzi su ušli u grad, ali se jedva primjećivalo uzbuđenje koje je vladalo. Ulice su bile puste, ljudi su se oprezno povukli u svoje kuće. Mesaru Prahlu, koji je držeći ruke u džepovima stajao na pragu svoje kuće i gromkim glasom viknuo: »To je previše, previše...« jednostavno su, tras, prosvirali glavu... Hajde, pomislim ja, da skoknem časkom do Buddenbrookovih. Neće biti naodmet da ih malo ohrabrim: gospodin boluje od crvenog vjetra, a gospođa ima sigurno mnogo posla i muke sa smještajem vojnika.«
»I u tom času, tko mi dolazi u susret? Naša mnogo poštovana gospođa Buddenbrook. Ali u kakvom stanju? Juri bez šešira po kiši, jedva se ogrnula šalom, više juri i posrće no što hoda, a frizura joj je potpuno razbarušena... Ne, to je istina milostiva gospođo! Jedva da se moglo govoriti o nekoj frizuri.«
»Koje li ugodne surprise. Velim ja i dopustim sebi da gospođu, koja me uopće ne vidi, uhvatim za rukav, jer ne slutim ništa dobro. Kamo žurite tako, draga gospođo? Ona me opazi, pogleda me i izusti bez daha: »To ste vi... Ostajte zbogom. Svemu je kraj. Bacit ću se u rijeku.«
»Sačuvaj bože, velim ja i osjećam, kako blijedim. To nije mjesto za vas, draga gospođo. Ta šta se desilo? — i držim je čvrsto koliko mi poštovanje dopušta. Šta se desilo? poviče ona i sva se strese. Bacili su se na srebrninu, Wunderlich. To se desilo. A Jean ima crveni vjetar i ne može mi pomoći. A ne bi ni mogao pomoći, sve da i ne leži. Kradu moje žlice, moje srebrne žlice, to se desilo, Wunderlich, a ja ću skočiti u rijeku.«
»Ja, dakle, zadržim našu prijateljicu i govorim joj što se govori u takvim slučajevima, Courage, velim, courage, draga, draga gospođo. Sve će opet biti dobro. I govorit ćemo zajedno ljudima, saberite se, zaklinjem vas, idimo. I vodim je natrag njezinoj kući. Gore u blagovaonici nađemo vojnike, kao što ih je gospođa bila ostavila: dvadesetak ljudi koji se motaju oko velikog sanduka, u kome je srebrnina.«
»Kome se od vas, moja gospodo, mogu obratiti? zapitam uljudno. A oni se stanu smijati. »Svima nama, tatice«. No zatim istupi neki dugonja, sa crnim ulaštenim brkovima i velikim crvenim rukama koje su virile iz opšivenih rukava. Lenoir, predstavlja se on i salutira lijevom rukom, jer u desnici drži 5 ili 6 srebrnih žlica, sergeant Lenoir. Šta želi gospodin?«
»Gospodine časniče, velim ja ciljajući na point d’honneur. Zar vašem visokom činu dolikuje da se bavite takvim stvarima?... Grad se nije opro Caru... »Šta ćete? odgovori on. To je rat. Ljudi trebaju takav pribor...«
»Morali biste imati obzira«, prekinem ga, jer sam se nečemu dosjetio. »Ova dama«, kažem ja, jer što sve čovjek ne kazuje u takvom položaju, »gospodarica ove kuće nije Njemica; ona je gotovo vaša zemljakinja, Francuskinja«. »Šta, Francuskinja?« ponovi on. I pomislite što je dodala ta vojničina? »Emigrantkinja dakle?« reče on. »Pa onda je ona protivnica filozofije!«
»Ostao sam zabezeknut, ali se suzdržah od smijeha. Vi ste, rekoh, učen čovjek, kako vidim. Ponavljam, ne čini mi se dostojno vas da se bavite takvim stvarima«. Časkom je šutio, zatim iznenada pocrvenje, baci svojih šest žlica u sanduk i poviče: »Pa tko vam kaže, da sam kanio nešto drugo nego da malo pogledam te žlice? Zgodne su to stvari. Kad bi netko od naših ljudi ponio koji komad za uspomenu...«
»No, oni su ipak ponijeli sa sobom još dosta uspomena. Tu nije pomagalo da se čovjek poziva na ljudsku ili božju pravdu... Oni zaista nisu poznavali drugog boga, do onog strašnog malog čovjeka...«

PETO POGLAVLJE


»Vi ste ga vidjeli, gospodine pastore?«
Ponovo su izmijenili tanjure. Pojavila se golema šunka u tijestu, crvena kao cigla, sušena, pa kuhana, sa smeđim, kiselkastim umakom luka kozjaka i takvim količinama variva, da bi se svi mogli najesti iz jedne jedine zdjele. Lebrecht Kröger se primi tranširanja. Ležerno i podignutih laktova, ispruživši duge kažiprste duž hrpta noža i viljuške, pomno je rezao sočne komade. Na stol je izneseno i remek-djelo konzulice Buddenbrook, »ruski lonac«. Neka reska mješavina konzerviranog voća koja je imala okus po alkoholu.
"Ne, pastor Wunderlich na žalost nikad nije vidio Bonaparta. Ali stari Buddenbrook i Jean-Jacques Hoffstede vidjeli su ga posve izbliza. Prvi u Parizu, neposredno prije ruske vojne, prilikom neke smotre u dvorištu Tuileriâ, a drugi u Danzigu...
»Ne, bogami, nije se činio nimalo dobrodušan«, reče Hoffstede, podigavši obrve, i stavi u usta zalogaj što ga je na viljušci složio od šunke, kelja i krumpira. »Uostalom, kažu, da je onda bio prilično raspoložen. U Danzigu ja kružila jedna šala... Pričalo se da je čitavog dana hazardirao s Nijemcima, i to ne baš bezazleno, a navečer se kartao sa svojim generalima. »N’est-ce pas, Rapp«, rekao je i zagrabio sa stola šaku zlatnika, »les Allemands aiment beaucoup ces petits Napoléons?« — »Oui, Sire, plus que le Grand!«, odvratio mu Rapp.«
Svi se nasmijaše, jer je Hoffstede dobro ispričao anegdotu i pri tom čak malo odglumio carevu mimiku — a stari Buddenbrook reče:
»No bez šale, kapu dolje pred njegovom osobom. Bio je velik čovjek.«
Konzul ozbiljno zavrti glavom.
»Ne, ne, mi mlađi ne shvaćamo više kako se netko može klanjati čovjeku koji je ubio vojvodu Enghiena i koji je u Egiptu poklao osam stotina zarobljenika...«
»Moguće je sve to pretjerano i iskrivljeno«, reče pastor Wunderlich. »Možda je vojvoda bio lakouman gospodin i buntovnik, a što se tiče zarobljenika, to je po svoj prilici zakonito ratno vijeće, nakon zrela razmišljanja, zaključilo da je potrebno te ljude smaknuti...« I on stade pričati o nekoj knjizi koja je izašla prije nekoliko godina, a koju je on čitao, djelo nekog carevog tajnika, koja da zaslužuje punu pažnju.
»Svejedno«, ostajao je konzul pri svom, čisteći svijeću koja je treperila u svijećnjaku pred njim. — »Ja to ne shvaćam; ne shvaćam kako se ljudi mogu diviti tom nečovjeku. Kao kršćanin, kao čovjek koji vjerski osjeća, ne nalazim u svom srcu mjesta za takva čuvstva.«
Lice mu je poprimilo tih, sanjarski izraz, čak je malo nakrivio glavu — dok se gotovo činilo kao da se njegov otac i pastor Wunderlich jedan drugom osmjehuju jedva primjetno.
»Da, da,« smiješio se fino Johann Buddenbrook, »ali mali Napoleoni nisu bili loši, što? Moj se sin više oduševljava Louis-Phillippom«, doda zatim.
»Oduševljava?« Ponovi Jean-Jacques Hoffstede, malo podrugljivo... — »Čudna kombinacija. Philippe Égalité i oduševljavanje...«
»Pa meni se čini da bismo od srpanjske monarhije mogli, tako mi boga, mnogo naučiti...« Konzul je govorio ozbiljno i živo. »Ustavna monarhija u Francuskoj odnosi se prijateljski prema novim praktičnim idealima i zahtjevima vremena, i potpomaže ih... a to je neobično pohvalno...«
»Praktični ideali... No, da...« Stari se Buddenbrook igrao zlatnom dozom, davši kratak odmor svojim lalokama. »Praktični ideali... Ne, ja nisam za to.« Od velikog je negodovanja zapao u dijalekt. »Sad sve samo niču obrtni zavodi, pa tehnički zavodi, pa trgovačke škole, a gimnazija i klasično obrazovanje odjednom su gluposti, bêtises, i cijeli svijet ne misli na drugo nego na rudnike... i industriju — i kako će zaraditi novaca... Krasno je sve to, veoma krasno. Ali pomalo stupide u drugu ruku, može čovjeku i dodijati, zar ne?... Ne znam, zašto me sve to uzbuđuje... ništa nisam rekao, Jean... Srpanjska monarhija dobra je stvar.«
No senator Langhals, kao i Grätjens i Köppen, stali su na konzulovu stranu... Jest, zaista treba odati čast i priznanje francuskoj vladi i sličnim nastojanjima u Njemačkoj... Gospodin je Köppen opet izgovorio »čas«. Za vrijeme jela još se mnogo više zarumenio i upravo se čulo kako teško diše. Lice pastora Wunderlicha naprotiv ostalo je blijedo, fino i živahno, mada je s užitkom ispijao čašu za čašom.
Svijeće su polako, polako izgarale i katkad, kad bi im se plamen povio i ustreptao na propuhu, širio se od njih po stolu fini miris voska.
Sjedili su na teškim stolcima s visokim naslonom, jeli teškim srebrnim priborom teške, dobre stvari, pili uz to teška, dobra vina i kazivali svoje mišljenje. Uskoro prijeđu na poslove te pri tom nehotice stanu sve više i više zapadati u dijalekt, u onaj udobni nezgrapni način, koji je — rekao bih — izražavao i trgovačku kratkoću i nehaj imućnika, pri čemu su ponekad s dobroćudnom samoironijom i pretjerivali. Nisu govorili »na burzi« već »burza«, pri čemu su gotovo gutali ono »r« i pravili zadovoljno lice.
Dame nisu dugo pratile njihovo raspravljanje. Glavnu je riječ među njima povela gospođa Kröger; objašnjavala je veoma zavodljivo kako se najbolje mogu spremiti šarani u crvenom vinu — »kad ih lijepo razrežete na komade, moja draga, stavite ih s lukom, klinčićima i dvopekom u tavu, dodate malo šećera i žlicu maslaca, pa ih onda stavite na vatru. Ali nemojte ih ni za boga prati, draga moja, sva krv mora ostati u njima...«
Stari je Kröger začinjao razgovor prijatnim dosjetkama. A konzul Justus, njegov sin, koji je sjedio pored doktora Grabowa, prema kraju stola u blizini djece, stao se šaliti s gospodičnom Jungmann. Ona je žmirkala svojim smeđim očima i, držeći po svom običaju nož i viljušku uspravno, micala ih lagano tamo-amo. Čak su i Oeverdieckovi postali življi i glasniji. Stara je konzulica izmislila novu riječ od milja za svog muža: »Dobra moja ovčica«, govorila mu je i sve tresla kapicom od razdraganosti...
Razgovor se usredotočio na jedan predmet, kad je Jean-Jacques Hoffstede načeo svoju omiljelu temu: put po Italiji, na koji se prije petnaest godina bio dao s nekim bogatim rođakom iz Hamburga. Pričao je o Mlecima, o Rimu i Vezuvu, govorio o Villi Borghese, gdje je pokojni Goethe napisao jedan dio svog »Fausta«; zanosno je opisivao Renésansne zdence koji osvježuju putnika, i uredno podrezane drvorede, gdje je tako ugodno šetati. Tad netko spomenu veliki zapušteni vrt što ga Buddenbrookovi posjeduju odmah iza gradskih vrata.
»Jest, vjere mi«, reče stari. »Još se srdim što se svojedobno nisam mogao odlučiti da ga dam pristojno urediti. Nedavno sam opet onuda prošao — prava je sramota, ma prašuma. A kako bi to bilo fino imanje kad bi se trava njegovala, a stabla lijepo obrezala u obliku kugle ili kocke...«
Ali konzul se tome odlučno usprotivi.
»Zaboga, tata! Ja volim ondje ljeti boraviti, a sve biste mi pokvarili kad bi lijepu prirodu tako jadno potkresali.«
»Ali ako ta priroda meni pripada, nemam ja onda, vranića mu, pravo da je uredim kako ja hoću...«
»Ah, oče, kad ondje ležim u visokoj travi pod bujnim grmljem, meni se čini kao da ja pripadam prirodi i kao da nemam ni najmanje pravo nad njom...«
»Krischane, nemoj previše jesti«, poviče iznenada stari Buddenbrook. »Thildi to ne škodi... Ta cura može gutati kao sedam težaka...«
I zaista, bilo je pravo čudo kakve je sposobnosti razvijalo pri jelu to tiho, mršavo dijete, dugog starmladog lica. Kad su je pitali da li želi po drugi pun juhe, odgovorila je otegnuto i smjerno: »D-a, mo-lim.« Odabrala je dvaput po dva najveća komada ribe i šunke i pojela uz to i čitavo brdo priloga. Brižna i kratkovidna nagnula se nad tanjur i mazala sve, polako, tiho i velikim zalogajima. Na riječi staroga domaćina odgovorila je samo otegnuto, ljubazno, začuđeno i prostodušno: »O bože, striče«. Nije se dala smesti, bez obzira na to da li joj prija i da li joj se izruguju; kusala je s instinktivno-izrabljivačkim tekom siromašnog rođaka za bogatim stolom, gdje se može badava jesti. Smješkala se tupo i trpala na tanjur dobre zalogaje — strpljiva, uporna, gladna i mršava.

ŠESTO POGLAVLJE


Tada iznesu na stol, u dvjema velikim kristalnim zdjelama, plettenpudding; bila je to u slojeve poredana mješavina od badema, malina, biskvita i kreme od jaja. Na dnu je stola međutim zaplamtjelo: to su djeca dobila svoju najmiliju poslasticu, gorući plumpudding.
»Tomo, sine, budi tako dobar«, reče Johann Buddenbrook i izvuče iz džepa od hlača veliki svežanj ključeva. »U drugom podrumu desno, druga polica, iza crnog bordeauxa, dvije butilje, znaš.«
Thomas, koji se u to razumio, otrči i vrati se s posve prašnim i paučinom opletenim bocama. A čim je iz tog neuglednog ruha potekla u male čašice za desertno vino stara malvazija, žuta kao zlato i slatka kao grožđe, dođe do pastora Wunderlicha trenutak da ustane. Razgovor prestade. A on, sa čašom u ruci, otpoče zdravicu ugodnim frazama. Glavu je malo nakrivio, na blijedom licu titrao mu je fin, šaljiv osmijeh, a slobodnom je rukom pravio cifraste male pokrete, dok je govorio slobodnim i ležernim tonom, kojim se volio služiti i s propovjedaonice... »Pa hajde, udostojte se, vrli moji prijatelji, da popijemo zajedno čašu ove odlične kapljice za zdravlje i sreću naših velepoštovanih domaćina u njihovu novom prekrasnom domu — u zdravlje porodice Buddenbrookâ i svih prisutnih kao i odsutnih članova... Vivant, živjeli«.
»Odsutni članovi?« razmišljao je konzul, klanjajući se u pravcu čaša, kojima su mu nazdravljali. »Zar misli samo one u Frankfurtu i možda Duchampsove u Hamburgu, ili stari Wunderlich ima neke skrovite misli...« Ustane, da se kucne s ocem, pri čemu mu srdačno pogleda u oči.
Tada se diže mešetar Grätjens. Njegova je zdravica trajala dulje, ali kad je napokon bio pri kraju, podigao je čašu i nazdravio kreštavim glasom firmi Johann Buddenbrook i njenom daljem napretku, procvatu i uspjehu na diku rodnoga grada.
Johann se Buddenbrook zahvali na ljubaznim riječima, prvo kao glava obitelji, a zatim kao stariji šef trgovačke kuće, i pošalje Thomasa po treću butelju malvazije, jer se pokazao kao kriv račun da će dvije dostajati.
Govorio je i Lebrecht Kröger. Dozvolio je sebi da pri tom sjedne, jer je to djelovalo još kulantnije i samo je najljubaznije gestikulirao glavom i rukama dok je napijao u zdravlje obih domaćica, gospođe Antoinette i konzulice.
A kad je završio, i kad je već gotovo nestalo plettenpuddinga i malvazija bila na izmaku, tad ustane polako i kašljucajući gospodin Jean-Jacques Hoffstede, pozdravljen sveopćim »Ah«... Djeca, tamo na dnu stola, upravo zapljeskaše od veselja.
»Da, excusez nisam mogao drukčije«, reče dodirujući lagano svoj šiljasti nos i vadeći iz džepa od kaputa list papira... Duboki muk zavlada u dvorani...
List, što ga je držao u ruci, bio je dražesno išaran, a s ovala na vanjskoj strani, koji je bio obrubljen crvenim cvijećem i mnogim zlatnim zavijucima, pročita riječi: »Povodom prijateljskog posijela s porodicom Buddenbrook na veseloj svečanosti posvećenja njihove novostečene kuće. Listopad 1835.«
Zatim okrene list i započe svojim već pomalo drhtavim glasom:

Poštovani, nek se čuje
skromne moje pjesme poj,
i nek hvala odjekuje
božjem daru, kući toj.

Prijatelju sijedu, staru
i supruzi časnoj mu
i djece mu nježnom paru
posvećujem pjesmu tu.

Marnost i ljepota žene
pred oč’ma su našim sad:
Venus Anadyomene
i Vulkana vrijedni rad.

Zla sudbina nek ne muti
život vaš pun radosti
svaki dan vam nek uputi
uvijek nove blagosti.

Radovat ću se, radovati beskrajno
Budućoj vašoj svakoj sreći
I ta će želja u meni biti trajno
To vam pogled moj sad može reći.

Poživ'te sretno u ovom sjajnom domu
A'l uspomenu sačuvajte na nas
I na onog koji u pustinjačkom stanu svomu
Za vas napisa ove retke danas.

On se nakloni, a dvoranom zaori urnebesno odobravanje. »Šarmantno, Hoffstede«, usklikne stari Buddenbrook. »U tvoje zdravlje. To je zaista bilo dražesno.«
A kad se konzulica kucnula s pjesnikom, njezinu je nježnu put oblilo posve fino rumenilo, jer joj nije izmaklo da se on, kod stiha »Venus Anadyomene«... uljudno naklonio prema njoj.

SEDMO POGLAVLJE


Opća veselost je dostigla svoj vrhunac i gospodin Köppen stade osjećati izrazitu potrebu da otkopča nekoliko dugmeta na svom prsluku. Ali to na žalost nije smio učiniti, jer čak ni stara gospoda nisu sebi dopuštala da nešto takva učine. Lebrecht Kröger sjedio je još na svome mjestu jednako uspravno kao pri početku jela, pastor Wunderlich ostao je blijed i uglađen, stari se Buddenbrook doduše malo zavalio, ali se inače besprijekorno vladao, a samo se na Justusu Krögeru primjećivalo da se malo opio.
No kud se djenuo doktor Grabow? Konzulica ustade posve neupadljivo i ode, jer su se na dnu stola bila ispraznila mjesta gospodične Jungmann, doktora Grabowa i Christiana, a iz trijema je dopiralo nešto kao prigušen jauk. Iziđe brzo iz dvorane iza djevojke koja je bila servirala maslac, sir i voće. — I zaista, ondje u polutami, na okrugloj tapetiranoj klupi oko srednjeg stupa sjedio je, ležao ili se zgrčio mali Christian i tiho stenjao, da čovjeku pukne srce.
»O bože, milostiva«, reče Ida koja je s doktorom stajala pokraj djeteta. »Malome je tako strašno zlo...«
»Meni je mučno, mama, meni je vraški mučno«, jadikovao je Christian poigravajući nemirno okruglim upalim očima, iznad prevelika nosa. Ono »vraški« prostenjao je samo zbog prekomjerna očajanja, no konzulica reče:
»Ako se budemo služili takvim riječima, onda će nas dragi bog kazniti još većim mukama.«
Doktor Grabow mu opipa bilo, njegovo dobro lice kao da je postalo još dulje i blaže.
»Malo se prejeo... ništa opasno, gospođo konzulice«, tješio je on. I onda produži polagano pedantnim poslovnim tonom: »Najbolje će biti da odmah legne... Malo praška za djecu, možda šalica čaja od kamilice, da se oznoji... I stroga dijeta, gospođo konzulice. Kako rekoh, stroga dijeta. Malo pečenog goluba i malo žemičke...«
»Neću goluba«, poviče Christian izvan sebe. »Nikad više neću jesti. Meni je mučno, meni je vraški mučno«. Činilo se upravo kao da mu ta krupna riječ ublažava boli, tako ju je usrdno izgovarao.
Doktor se Grabow nasmiješi blago, gotovo sjetno. Oh, i te kako će momčić opet jesti. Živjet će kao što svi žive. Poput svojih predaka rođaka i znanaca provodit će dane sjedeći, a četiri put dnevno trpat će u sebe birana teška, dobra jela. No, pomozi bože. On, Friedrich Grabow, sigurno neće izmijeniti život i navike svih tih valjanih, imućnih i bezbrižnih trgovačkih porodica.
Doći će, kad ga pozovu, preporučit će strogu dijetu za dan-dva, malo pečenog goluba, komadić žemičke. Da, da, i mirne će ih savjesti uvjeravati da je to ovoga puta samo sitnica. Mada je još mlad, već je u svojoj ruci držao ruku pokojeg čestitog građanina koji je smazao posljednji sušeni but, posljednjeg punjenog purana, i otišao bogu na istinu, bilo da ga je smrt zatekla i iznenadila za uredskim stolom, bilo da se je najprije neko vrijeme mučio u svom solidnom starom krevetu. I onda ljudi kažu: kaplja, uzetost, nenadana i nepredviđena smrt... Pa da, a on, Friedrich Grabow, mogao bi nabrojiti sve one mnoge slučajeve kad to »nije bilo ništa«, kad ga možda nisu ni pozvali, kad ih je samo poslije ručka, kad bi se vratili u poslovnicu, spopala neka laka i čudnovata vrtoglavica... No, božja volja. On, Friedrich Grabow, sigurno nije čovjek koji bi prezirao punjenog purana. Ona šunka danas u tijestu s umakom od vlašca bila je delikatna, vraga ne, i onda kad su svi već jedva disali, onaj plettenpudding, bademi, maline i preliv od jaja, pa da... »Stroga dijeta, kako rekoh, gospođo konzulice. Malo pečenog goluba, komadić žemičke,.

OSMO POGLAVLJE


Ondje unutra, u blagovaonici, počeli su ustajati od stola.
»Na zdravlje, mesdames et messieurs, nek je blagoslovljeno. U susjednoj prostoriji čeka ljubitelje duhana cigara, a sve nas gutljaj kave i — ako je gospođa danas široke ruke — Čašica likera... Biljari u stražnjim odajama stoje, razumije se, svima na raspolaganje. Jean, ti ćeš povesti goste u stražnji dio kuće... Gospođo Köppen, bit će mi čast...«
Zadovoljni i sjajno raspoloženi vratili su se ćaskajući i želeći jedan drugom prijatan ručak, kroz velika dvokrilna vrata u »odaju krajolikâ«. No konzul nije pošao onamo, već je odmah stao okupljati oko sebe gospodu koja su željela igrati biljara.
»Nećete li se, oče, odvažiti na jednu partiju?«
Ne, Lebrecht Kröger će ostati kod gospođa, ali Justus može ići, ako hoće... I senator Langhals, Köppen, Grätjens i doktor Grabow pridružiše se konzulu, dok je Jean-Jacques Hoffstede obećao da će doći kasnije: »Poslije, poslije. Johann Buddenbrook svirat će na flauti, hoću da pričekam... Au revoir, mes~ sieurs...«
Prolazeći kroz trijem šestorica gospode začuše iz »odaje krajolikâ« prve zvukove flaute koju je konzulica pratila na harmoniju: neka mala, zvonka, dražesna melodija koja je značajno lepršala kroz prostrane odaje. Konzul je osluškivao dok su god zvukovi dopirali do njega. Da je bar mogao ostati u »odaji krajolikâ«, pa se u naslonjaču, slušajući glazbu, prepustiti snovima i osjećajima — ali eto, domaćinska dužnost...
»Donesi nekoliko šalica kave i cigare u dvoranu za biljar«, reče služavci koja je prolazila hodnikom.
»Da, Lina, kavu, je li? Kavu«, ponovi gospodin Köppen glasom koji je dolazio iz puna želuca, i pokuša je uštinuti u crvenu nadlakticu. Ono »k« izgovorio je tako grleno, kao da već guta i srče.
»Uvjeren sam da vas je gospođa Köppen vidjela kroz staklena vrata«, reče konzul Kröger.
Senator Langhals zapita: »Dakle tu gore stanuješ ti, je li, Buddenbrook?«
Desno su vodile stube u drugi kat, gdje su se nalazile spavaonice konzula i njegove porodice, ali i s lijeve strane stubišta prostirao se još čitav niz odaja. Gospoda su pušeći silazila niz široke stepenice s probijenom ogradom od bijelo lakirana drva. Konzul se zaustavi na terasi međukata.
»Ovdje u polukatu nalaze se još tri sobe«, objasni on, »doručkovaonica, ložnica mojih roditelja i gotovo neupotrebljena soba koja gleda na vrt; duž njih je uski hodnik... Ali sprijeda! — Da, teretna kola prolaze kroz vežu i voze onda preko čitavog posjeda sve do Pekarskog dola«.
Široka veža, u kojoj su odzvanjali koraci, bila je popločana velikim kamenim kvadratima. Kraj nutarnjih vrata, kao i na drugom kraju, nalazile su se uredske prostorije, dok je kuhinja, iz koje se još uvijek širio kiselkasti miris umaka od luka kozjaka, bila lijevo od stuba kraj ulaza u podrum. Preko puta kuhinje, prilično visoko, izbočile su se čudne, nezgrapne, ali uredno lakirane drvene izbe: djevojačke sobe, do kojih su vodile samo neke okomite stepenice iz veže. Pored njih stajalo je nekoliko golemih, starih ormara i jedan rezbareni sanduk.
Kroz visoka staklena vrata izlazilo se preko nekoliko posve niskih stepenica, prohodnih za kola, u samo dvorište, gdje je nalijevo stajala mala praonica. Odavde se prostirao pogled na lijepo uređen vrt, koji je sada bio jesenski siv i vlažan. Lijehe su bile zaštićene od mraza slamnatim hasurama. Vrt se na donjoj strani završavao »portalom«, pročeljem vrtne kućice u stilu rokokoa.
No gospoda krenu preko dvorišta i pođu lijevim putem, između dva zida, pa preko drugog dvorišta do stražnje zgrade.
Odande su kliske stube vodile u neki nadsvođeni podrum s podom od ilovače. Ta je prostorija služila kao ambar, a s vrha visjelo je na čekrku čvrsto uže koje je služilo za podizanje vreća. No oni pođu nadesno uz čiste stepenice u prvi kat, gdje konzul otvori gostima bijela vrata dvorane za biljar.
Gospodin se Köppen posve iznuren sruši na jednu od krutih stolica duž zida prostrane odaje koja je djelovala golo i strogo.
»Zasad ću samo gledati«, usklikne i strese sitne kapljice kiše sa svog fraka. »Đavô me odnio, pa to je čitavo putovanje po vašoj kući, Buddenbrook«.
Kao u »odaji krajolikâ«, tako je i ovdje gorjela peć iza mjedene rešetke. Kroz tri visoka i uska prozora vidjeli su se mokri, crveni krovovi, siva dvorišta i zabati kuća...
»Hoćemo li partiju karambola, gospodine senatore?«, zapita konzul skidajući biljarske štapove sa stalka. Zatim obiđe stolove i zatvori rupe na oba biljara. »Tko će s nama? Grätjens? Doktor? Ali right, Grätjens i Justus, vi onda uzmite drugi stol... Čuješ, Köppen, i ti moraš igrati«.
Trgovac vinom ustane i, otpuhujući gusti cigarski dim, stane osluškivati jako udaranje vjetra kako fijuče između kuća, šiba kišom prozore i zavija zaplićući se u peći.
»Prokletstvo«, reče i otpuhne ponovo dim. »Misliš li, Buddenbrook, da Wullenwewer može ući u luku? Baš pasje vrijeme...«
Jest, iz Travemündea ne stižu baš najbolje vijesti, to je potvrdio i konzul Kröger dok je trljao kredom kožni vršak svoga štapa. Oluje na svim obalama. Ni dvadeset i četvrte nije, bogami, bilo mnogo gore, kad je bio preplavljen Petrograd... No, evo i kave.
Posluženi, srknu gutljaj i počnu igrati. Tada povedu riječ o carinskom savezu... Oh, konzul je Buddenbrook bio oduševljen pristaša carinskog saveza.
»Kakva zamisao, moja gospodo«, usklikne, pogodivši kuglu, i okRené se živahno prema drugom biljaru, gdje je pala prva riječ o tom. »Trebalo bi da i mi pristupimo prvom prilikom...«
Ali gospodin Köppen nije bio tog mišljenja, on je upravo soptao od opozicije.
»A naša samostalnost? A naša nezavisnost?«, zapita uvrijeđeno, poduprijevši se borbeno o svoj štap. »I šta ćemo s tim? Zar bi Hamburgu palo na pamet da sudjeluje u tom pruskom izumu? Da se možda odmah damo uklopiti, je li, Buddenbrook? Bože sačuvaj! Baš bih htio znati, što će nam taj carinski savez? Zar nije sve u redu?...«
»Da, za tebe, Köppen, s tvojom crvenikom. Može se možda još i s ruskim proizvodima, to ne poričem. Ali osim toga ništa se ne uvozi. A što se tiče izvoza, pa da, izvozimo, istinabog, nešto malo žita u Holandiju i Englesku... Ah, ne, na žalost nije sve u redu. Ovdje su se, bog sam zna, nekoć sklapali drugačiji poslovi... a u carinskom savezu bili bi nam otvoreni Mecklenburg i Schleswig-Holstein... Ne da se ni izračunati, kako bi procvali naši inokosni poslovi...«
»Ali molim vas, Buddenbrook«, započe Grätjens, nagne se čitavom svojom duljinom nad biljar i stane pažljivo ciljati namještajući tak na koštunjavoj ruci, »ovaj carinski savez... ja to ne shvaćam. Ta naš je sistem tako jednostavan i praktičan, zar ne? Carinjenje tovara na temelju građanske zakletve...«
»Lijepa stara ustanova«, morade priznati i konzul.
»No zbilja, gospodine konzule, — što vi smatrate lijepim?« Senator se Langhals pomalo srdio: »Ja doduše nisam trgovac... ali iskreno govoreći — ne, to s građanskom zakletvom sve se više profanira, moram reći. To se pretvorilo u puku formalnost, preko koje se prelazi prilično olako... a država biva prikraćena... Pričaju se zaista nezgodne stvari. Ja sam uvjeren da bi odluka senata o ulasku u carinski savez...«
»Onda će izbiti konflikt.« — Gospodin Köppen lupi u nastupu gnjeva štapom o pod. Izgovarao je »kumflikt« i sasvim je prestao paziti na izgovor. »Kumflikt, ja vam to govorim. Ne, ne čast i poštovanje, gospodin šenatur, al vami se ne može pomoći, bog nas čuvaj«, i stade žestoko i vatreno govoriti o komisijama za prijeporna pitanja, o dobrobiti države, o građanskoj zakletvi i o suverenim državama.
Sva sreća što je u taj čas stigao Jean-Jacques Hoffstede. Ušao je ruku podruku s pastorom Wunderlichom — dva čila i vedra stara gospodina iz bezbrižnijih vremena.
»Evo, vrli moji prijatelji«, započne on, »imam nešto za vas, malu šalu, nešto veselo, jednu pjesmicu polag francuskoga... čujte«.
Smjesti se udobno na stolcu, nasuprot igračima koji su se poduprli o svoje štapove i naslonili na biljar. Izvuče iz džepa listić, stavi dugi kažiprst s pečatnim prstenom na šiljast nos i pročita veselim, naivno epskim naglaskom:

S Pompadourkom gordom u veselom času,
Izvezô se naški maršal je u kasu,
Frelon, vidjev par taj, vikne: »Tako valja!
Gle, mač i korice našeg dobrog kralja.«

Gospodin Köppen zabezeknu se časkom, pa se okani i »kumflikta« i dobrobiti države, te se stane smijati s ostalima, da se orila dvorana. A pastor je Wunderlich stajao kraj prozora i — sudeći po tome kako su se tresla njegova ramena — tiho je hihotao.
Ostadoše još neko vrijeme zajedno ovdje straga u dvorani za biljar, jer je Hoffstede imao u zalihi još više šala te vrste. Gospodin Köppen otkopčao je čitav prsluk; bio je izvrsno raspoložen, jer se ovdje prijatnije osjećao negoli u blagovaonici za stolom. Svaku bi pointu popratio šaljivim nisko njemačkim izrazima i s vremena na vrijeme sav blažen recitirao poluglasno: »S Pompadourkom gordom u veselom času...«
U njegovu oporom basu pjesmica je zvučila nekako čudno.

DEVETO POGLAVLJE


Prilično kasno, oko jedanaest sati, počelo se gotovo istovremeno razilaziti društvo, koje se još jednom bilo skupilo u »odaji krajolikâ«. Pošto je milostivo primila sve poljupce u ruku, konzulica je odmah pošla gore u svoje sobe da vidi kako je bolnom Christianu. Nadzor nad djevojkama koje su spremale suđe povjerila je gospodični Jungmann, a gospođa se Antoinetta povukla u polukat. Međutim je konzul otpratio goste niza stube, pa preko veže kroz kućna vrata sve do ulice.
Britki vjetar gonio je kišu ukoso. Stari Krögerovi, umotani u debele bunde, zavukoše se brže-bolje u svoju veličanstvenu kočiju koja ih je već dugo čekala. Žuta svjetla uljanica, koje su pred kućom gorjele na motkama, a onamo dalje visjele o lancima napetima preko ulice, nemirno su titrala. Ovdje-ondje stršali su dijelovi kuća na ulicu koja se strmo spuštala prema rijeci Travi; pred nekim su se kućama nalazile terase ili klupe. Vlažna se trava probila između loše popločene kaldrme. Crkva sv. Marije, tamo prijeko, bila je sva zavijena u sjenu, mrak i kišu.
»Merci«, reče Lebrecht Kröger i stisne ruku konzulu koji je stajao kraj kola. »Merci, Jean, baš je bilo fino.« Onda zalupe vrata i kočija od tutnji. Pastor Wunderlich i mešetar Grätjens zahvališe se i pođoše svojim putem. Gospodin Köppen u ogrtaču s petostrukom pelerinom, s ogromnim sivim cilindrom na glavi i svojom krupnom suprugom pod rukom, reče najdubljim basom: »’bar veče, Buddenbrook. Hajde ’nutra, nemoj se prehladiti. Baš ti hvala. Već odavno nisam tako jeo. A moja crvenika po četiri, a? ’ku noć, nanovo...«
Bračni par pođe s konzulom Krögerom i njegovom porodicom prema rijeci, dok su senator Langhals, doktor Grabow i Jean-Jacques Hoffstede krenuli protivnim pravcem...
Konzul Buddenbrook zastade časkom na nekoliko koraka od kućnih vrata. Ruke je turio u džepove svijetlih hlača, i, drhteći pomalo od zime u suknenom kaputu, osluškivao je kako se koraci gube u pustim, mokrim, slabo rasvijetljenim ulicama. Zatim se okRené i pogleda sivo pročelje kuće sa zabatima. Oči mu se zaustave na geslu starinskim slovima uklesanom nad ulazom — Dominus providebit. Pognuvši malo glavu, uđe i zaključa pažljivo kućna vrata, koja glomazno škripnuše. Povuče zasun i na bravi unutrašnjih vrata, pa pođe polagano vežom, u kojoj su odjekivali koraci. Kuharicu koja je zveckajući čašama na poslužavniku silazila niz stube, zapita: »Trina, gdje je gospodin?«
»U blagovaonici, gospodine konzule...« Lice joj se zacrvenilo kao njene ruke, jer je bila sa sela, pa bi se lako zbunila.
On pođe gore i već se u mračnome trijemu maši rukom za džep na prsima gdje je šuškao papir. Onda uđe u dvoranu. Ostaci svijeća gorjeli su još u jednom kandelabru u uglu i osvjetljivali raspremljeni stol. Kiselkasti miris umaka uporno je ostajao u zraku.
Tamo otraga, ispred prozora, hodao je mirno gore-dolje Johann Buddenbrook, držeći ruke na leđima.

DESETO POGLAVLJE


»No, sine Johanne, kud si se uputio?« On se zaustavi i pruži sinu ruku, bijelu, malo prekratku, ali fino izmodeliranu ruku Buddenbrookovih. Njegov krepki lik, na kome se bjelasala samo napudrana vlasulja i čipkasti jabot, izdvajao se nejasno u titravom svjetlu od tamnog crvenila zastora.
»Još nisi umoran? Ja šećem ovdje i slušam vjetar... Pogano vrijeme. Kapetan Kloht je na putu iz Rige...«
»Oh, oče, s božjom pomoći sve će sretno proći.«
»Mogu li se u to pouzdati? Naravno, ako si ti per tu s gospodinom bogom...«
Konzulu odlane malko, kad je vidio da je otac dobro raspoložen.
»Dakle, da prijeđem na stvar«, započe, »nisam vam htio zaželjeti samo laku noć, tata, nego... Ali ne smijete se naljutiti, molim. Nisam vam htio dodijavati ovim pismom — stiglo je danas popodne. U ovo prijatno veče...«
»Monsieur Gotthold, voilà.« Stari se gradio kao da ga modrikasta, zapečaćena hartija što ju je dohvatio, ostavlja posve hladnim. »Gospodinu Johannu Buddenbrooku sen, na ruke... Ima conduite tvoj gospodin polubrat. Jesam li onomadne uopće odgovorio na njegovo drugo pismo? A on piše treće...« Ružičasto lice sve se više smrkavalo dok je prstom trgao pečat i brzo razvijao tanki papir. OkRené se malo u stranu, tako da mu je svijećnjak osvijetlio pismo i energično udari sudlanicom po njemu. Činilo se kao da već u samom rukopisu ima nešto odmetničko i buntovno, jer dok su ostali Buddenbrookovi pisali sitno, tanko i koso, ova su slova bila visoka, uspravna i mjestimično zadebljana, mnoge su riječi bile potcrtane brzim, uzvitim potezom pera.
Konzul se povuče malo u stranu do zida, gdje su stajali stolci. Ali ne sjede, jer je otac stajao, samo se, promatrajući staroga, nervozno uhvati za jedan od visokih naslona. Otac je nagnuo glavu i namršten čitao mičući brzo usnama...
»Oče! Vjerojatno se s nepravom nadam da će Vaš osjećaj pravičnosti biti toliko jak da ocijenite koliko je ogorčenja u meni izazvala činjenica da je moje drugo, tako hitno pismo koje se odnosi na stvar Vama dobro poznatu, ostalo bez odgovora, tako da sam samo na prvo primio otpis (neću ni da spominjem kakav). Moram Vas upozoriti da je upornost kojom Vi produbljujete jaz što, žalibože, postoji među nama, grijeh koji će Vas jednom teško teretiti pred božjim sudom. Dosta je žalosno što ste se još onda tako okrutno i potpuno odbili od mene kad sam se, isto protiv Vaše volje, slijedeći glas svoga srca, vjenčao sa svojom sadašnjom suprugom i preuzimanjem trgovine s otvorenim dućanom povrijedio Vašu neizmjernu oholost. Ali način na koji me sada tretirate vapi u nebo, i ako možda smatrate da ću se ja zadovoljiti Vašom šutnjom i biti miran, onda se ljuto varate. — Kupovna cijena Vaše nove kuće u Mengovoj ulici iznosila je 100.000 kurantnih maraka, a poznato mi je nadalje da Vaš sin iz drugog braka i kompanjon Johann kod Vas stanuje u svojstvu najmoprimca, s time da poslije Vaše smrti uz posao preuzme i kuću kao isključivi vlasnik. S mojom polusestrom u Frankfurtu i njenim mužem nagodili ste se, u to neću da ulazim. Ali što se tiče mene, Vašeg najstarijeg sina, to idete u svojem nekršćanskom gnjevu tako daleko da mi naprosto uskraćujete ma kakav iznos u ime odštete za moj dio kuće. Šutke sam prešao preko toga što ste mi prilikom moje ženidbe i etabliranja isplatili samo 100.000 kurantnih maraka i oporučno mi jednom zauvijek dopitali u nasljeđe ciglih 100.000. Tada još nisam bio dovoljno upućen u Vaše imovno stanje; sada, međutim, vidim stvari jasnije, i budući da se ne trebam smatrati principijelno razbaštinjen, to imam u ovom posebnom slučaju pravo na naknadu štete u iznosu od 33.335 kurantnih maraka, što će reći na jednu trećinu od kupovne cijene. Neću da nagađam, kakvim osude vrijednim utjecajima mogu zahvaliti postupak koji sam dosele morao trpjeti, ali ja protestiram protiv njega svim osjećajem kršćanina i poslovnog čovjeka, koji zna što je pravičnost i uvjeravam Vas po posljednji put da Vas ja, ako se ne odlučite da poštujete moje opravdane zahtjeve, više odsele neću moći cijeniti ni kao kršćanina, ni kao oca, niti kao poslovnog čovjeka. Gotthold Buddenbrook.«
»Oprosti, ako mi ne čini nikakav plaisir da ti otkantam još jednom ovu litaniju. Voilà.« I Johann Buddenbrook jarosnom kretnjom dobaci sinu pismo.
Konzul uhvati papir kad mu je dolepršao do visine koljena. Smetenim i tužnim pogledom pratio je očeve korake. Stari gospodin dohvati dugo gasilo za svijeće, koje je stajalo prislonjeno kraj prozora i, uspravan i ljutit, uputi se duž stola u protivni ugao prema kandelabru.
»Assez, kažem. N’en parlons plus, tačka. Idemo spavati. En avant«, jedan plamen za drugim nestajao je u nepovrat pod malim metalnim lijevkom, pričvršćenim na vrhu motke. Samo su još dvije svijeće gorjele kad se stari ponovo okrenuo prema sinu, koga je jedva razabirao na drugom kraju sobe.
»Eh bien, što stojiš tu i šutiš? Nešto ipak moraš reći.«
»Što da kažem, oče? — Zbunjen sam...«
»Ti se lako zbunjuješ«, dobaci Johann Buddenbrook zlobno, mada je i sam znao da ta primjedba nije sasvim tačna i da je njegov sin i ortak često znao odlučnije od njega zagrabiti i iskoristiti priliku.
»Osude vrijedni utjecaji...« nastavi konzul. »To je prvi redak što sam uspio odgonetnuti. Ne shvaćate li, oče, kako me to muči? On nam predbacuje da postupamo nekršćanski.«
»Zar te ovo bijedno piskaranje prestrašilo, je li?« Johann Buddenbrook prilazio mu je gnjevno bliže, vukući za sobom gasilo. »Nekršćanski. Ha, moram priznati — ukusno je to pobožno srebroljublje. Kakva ste čudna čeljad vi mlađi ljudi... Zaista! Puna vam je glava kršćanskih i fantastičnih floskula... i... idealizma. A mi stari smo podrugljivci bez srca... — Pa onda ta srpanjska monarhija i praktični ideali... — i radije starome ocu saspete na glavu najgrublje budalaštine nego da se odreknete kojih hiljadu talira... I kao poslovan čovjek će blagoizvoljeti da me prezire. Pa neka. Baš kao poslovan čovjek znam što su faux-frais, — faux-frais,« ponovi srdito grlenim pariškim izgovorom slova »r«. »Taj egzaltirani klipan, moj sin, ne bi mi za to bio nimalo odaniji kad bih se ja ponizio i popustio...«
»Oče dragi, što da vam odgovorim? Neću da bude u pravu kad govori o »utjecajima«; kao suvlasnik, ja sam interesiran i baš ti stoga ne bih smio savjetovati da ustraješ na svom stanovištu, pa ipak... Ja sam isto tako dobar kršćanin kao i Gotthold, pa ipak...«
»Pa ipak. Jest, bogami, Jean, imaš pravo, da kažeš pa ipak. Kako zapravo stoje stvari? Onda kad se zacopao u svoju gospodičnu Stüwing, kad mi je pravio scenu za scenom i na koncu, usprkos mojoj strogoj zabrani, sklopio tu mésalliancu, ja sam mu pisao: Mon très cher fils, ti se ženiš sa svojim dućanom. Tačka. Neću te razbaštiniti, neću praviti nikakav spectacle, ali našem je prijateljstvu kraj. Evo ti 100.000 kao miraz, još ti 100.000 zapisujem u oporuci, ali s time basta, to je tvoja otpravnina, više ni šilinga. — Na to je šutio. Što ga se, tiče što smo mi pravili poslove? Što ćete, ti i tvoja sestra, dobiti dobru porciju više? Što smo od nasljeđa, koje vama pripada, kupili kuću?...«
»Kad biste shvatili, oče, u kakvoj se dvoumici nalazim. Za ljubav porodične sloge morao bih vam savjetovati... ali...« Konzul tiho uzdahne, naslonjen na stolac. Johann se Buddenbrook podbočio na motku za gašenje i pažljivo zirkao u nemirnu polutamu, ne bi li ispitao izraz sinova lica. Pretposljednja je svijeća dogorjela i sama se ugasila, još je samo jedna tinjala, tamo u dnu sobe. Na mahove iskrsnuo bi na tapeti visok, bijeli lik koji se mirno smiješio, i opet bi nestajao u tami.
»Oče — ovaj me odnos s Gottholdom tišti«, tiho reče konzul.
»Glupost, Jean, samo nikakvih sentimentalnosti. Što te tišti?«
»Oče... mi smo se danas zajedno radovali, proslavili smo lijep dan, bili smo ponosni i sretni, jer smo bili svjesni, da smo nešto stvorili, da smo nešto postigli... Da smo našu tvrtku, našu obitelj podigli do jedne visine na kojoj uživa najveće priznanje i ugled... Ali, oče, ovo grdno neprijateljstvo s mojim bratom, vašim najstarijim sinom... Zgrada koju smo milostivom pomoći božjom podigli, ne bi smjela imati nikakvu pukotinu, ma kako skrovita ona bila. Obitelj mora biti složna, jednodušna, oče, inače nevolja kuca na vrata...«
»Floskule, Jean. Lakrdije. Tvrdokorni deran...«
Nastala je šutnja. Posljednji je plamen padao sve niže i niže.
»Što radiš, Jean?« zapita Johann Buddenbrook. »Više te uopće ne vidim.«
»Računam«, odgovori konzul suho. Svijeća zaplamsa, te stari vidje kako se mladi uspravio i upro ravno u titravi plamičak pogled, hladan i pažljiv, kakav nije imao čitavo popodne. — »S jedne strane: ako date Gottholdu 33.335 i 15.000 onima u Frankfurtu, to iznosi ukupno 48,335. S druge strane: ako date samo 25.000 onima u Frankfurtu, to predstavlja za tvrtku dobitak od 23.335. Ali to nije sve. Ako isplatite Gottholdu neku odštetu za njegov dio kuće, kršite načelo, i on prema tome svojedobno nije bio potpuno isplaćen, te može, kad vi umrete, zahtijevati jednako nasljeđe kao moja sestra i ja. To će onda za tvrtku predstavljati gubitak od stotine hiljada, s kojim ona može računati, s kojim ja, kao budući isključivi vlasnik, ne mogu računati... ne, tata«, zaključi on energično odmahnuvši rukom i još se više uspravi. »Moram vam savjetovati da ne popustite.«
»Eto vidiš. Tačka. N'en parlons plus. En avant. U postelju.«
Posljednji plamičak ugasnu pod metalnim lijevkom. Po gustoj tami pođu obojica kroz trijem. Vani, kod ulaza u drugi kat, stisnuli su ruke jedan drugome.
»’ku noć, Jean... Hajde, courage. To su ti tako, neugodnosti... Do viđenja sutra na doručku.«
Konzul se pope uza stube u svoj stan, a stari, pipajući rukom ogradu, siđe u polukat. Prostrana stara kuća, pomno zaključana, utonu u mrak i tišinu. Mirovahu ponos, nade i strahovanja, dok je vani kiša rominjala u pustim ulicama, a jesenji vjetar hujao oko zabata i uglova.

DRUGI DIO



PRVO POGLAVLJE


Dvije i pô godine kasnije počelo je proljeće već sredinom travnja — ranije no ikada. U isto vrijeme desilo se nešto, što je starog Johanna Buddenbrooka nagnalo da pjevucka od zadovoljstva, a njegova sina ispunilo radošću.
Jedne nedjelje prije podne, oko 9 sati, sjedio je konzul u doručkovaonici za velikim, smeđim secrétairom pored prozora. Svedeni pokrov stola bio je podignut s pomoću domišljatog mehanizma. Pred konzulom ležala je debela kožna mapa puna dokumenata, ali on je bio izvadio iz nje samo jednu svesku s prešanim koricama i zlatorezom i, revno pognut, pisao svojim tankim, sitnim i brzim rukopisom. Pisao je neumorno i bez prekida, tek što bi kadgod umočio guščje pero u tešku kovnu tintarnicu.
Oba su prozora bila otvorena. Iz vrta — gdje je blago sunce sjalo na prve pupove, i gdje je nekoliko sitnih ptičjih glasova jedno drugom bodro odgovaralo — pirkao je proljetni dašak, pun svježih i nježnih mirisa i s vremena na vrijeme lagano i nečujno podizao zastor. Prijeko na stolu bliještalo je sunce na bijelom lanenom stoljnjaku na kome je ostala pokoja mrvica, i poigravalo u malim, sjajnim krugovima i skokovima na pozlati šalica koje su imale oblik mužara.
Oba krila spavaonice bila su otvorena te se odande čuo glas Johanna Buddenbrooka koji je za se posve tiho pjevušio prema starom i šaljivom napjevu:

Muž se dobar, mužić skladan
Kuha juhu, dijete njiše.
Takav muž je ljubeznost sama
I kao naranča on miriše.

Sjedio je pored male kolijevke sa zavjesama od zelene svile koja je stajala uz konzuličin visoki krevet s baldahinom, i jednom rukom jednolično njihao zipku. Konzulica i njen suprug privremeno su se, zbog lakše posluge smjestili ovdje dolje, dok su otac i gospođa Antoinetta spavali u trećoj sobi polukata. Gospođa je Antoinetta, s pregačom preko prugaste haljine i čipkastom kapom na gustim bijelim kovrčama, upravo raspoređivala na stolu flanelsko i laneno rublje.
Konzul Buddenbrook jedva da je i pogledao u drugu sobu, toliko je bio zaokupljen svojim poslom. Lice mu je poprimilo ozbiljan i, od pobožnosti, gotovo bolan izraz. Usta su mu bila poluotvorena, bradu je malo objesio, a oči bi se od vremena do vremena zamaglile. Pisao je:
»Danas, 14. travnja 1838, ujutro, u 6 sati moja je draga žena Elisabetha rođena Kröger, milostivom pomoći božjom, sretno je rodila kćerkicu koja će na sv. Krstu dobiti ime Klara. Odista, Gospod joj je tako milostivo pomogao mada je prema izjavi doktora Grabowa porod nastupio nešto prerano, a ni prije toga nije bilo sve u najboljem redu, te je Bethsy morala trpjeti velike boli. Oh, gdje ima takav bog, kao što si ti, Gospode Sabaote, koji pomažeš u svim nevoljama i opasnostima i koji nas učiš da pravo spoznamo tvoju volju, e bismo te se bojali i vjerno izvršavali tvoje želje i tvoje zapovijedi. O Gospode, uputi i vodi sve nas, dok god živimo na zemlji...« Pero je klizilo dalje, glatko i brzo izvodeći tu i tamo po koju cifrastu trgovačku vijugu, a iz retka se u redak obraćalo bogu. Dvije stranice dalje, stajalo je:
»Namijenio sam svojoj najmlađoj kćeri premiju od 150 kurantnih talira. Vodi je ti, o Gospode, svojim putovima i pokloni joj čisto srce, kako bi jednom mogla ući u dvorove vječnog mira. Jer mi dobro znamo kako je teško vjerovati čitavom dušom u to da je dragi slatki Isus sav naš, jer naše zemaljsko, malo i slabo srce...« Tri stranice dalje napisao je konzul »Amen«, ali je pero klizilo naprijed. Uz finu škripu klizilo je još preko mnogo stranica i pisalo o blagotvornom izvoru koji krijepi umorna putnika, o svetim Spasiteljevim ranama iz kojih kapa krv, o uskoj i o širokoj stazi i o velikoj slavi božjoj. Ne može se poreći da bi konzul katkad, nakon ove ili one rečenice, osjetio sklonost da stavi tačku, odloži pero i pođe k svojoj supruzi ili prijeko u poslovnicu. Ali kako? Zar mu smije tako brzo dojaditi razgovor s Tvorcem i Uzdržavateljem? Kako bi time Gospoda prikratio kad bi već sada prestao pisati... Ne, ne, upravo zato da bi sebi nametnuo pokoru zbog tog nepobožnog prohtjeva, navodio je još dulje odlomke iz Svetoga pisma i molio za svoje roditelje, svoju ženu, djecu i sebe, molio i za svoga brata Gottholda. Napokon, poslije zadnje izreke iz biblije i posljednjeg trostrukog amena, pospe papir zlatnim pijeskom, nasloni se natrag i odahne.
Prebacivši nogu preko noge, polagano je listao unatrag, da bi ovdje-ondje pročitao neke podatke i razmatranja, svoje zapise, i ponovo se sa zahvalnošću obradovao spoznaji da ga je uvijek i u svakoj opasnosti božja ruka očigledno štitila. Imao je tako jake boginje da su svi ljudi mislili da će umrijeti, ali se ipak spasio. Jednom je — još kao dječak — prisustvovao pripremama za neku svadbu. Varili su mnogo piva (tada je, naime, još postojao stari običaj da se pivo vari kod kuće), te je pred vratima stajalo veliko vjedro za varenje piva. I eto, ono se prevalilo i udarilo dnom dječaka uz toliku tresku i takvom snagom, da su susjedi istrčali iz kuća, a šestorica su teškom mukom uspravila to vjedro. Dječakova glava bila je prignječena, i krv mu je ćurkom tekla po čitavom tijelu. Odniješe ga u neki dućan, te kako je još davao neke znakove života, pozvaše liječnika i vidara. No oca su tješili, neka se pomiri s božjom voljom, jer je nemoguće da dječak ostane živ... a čujte: Svemogući je blagoslovio lijekove i pomogao da potpuno ozdravi. — Pošto je konzul u sjećanju ponovo proživio taj nesretni slučaj, dohvati još jednom pero i napiše iza posljednjeg amena:
»Da, Gospode, dovijeka ću te slaviti.«
Drugi put, kad je kao momak bio u Bergenu, bog ga je izbavio iz velike opasnosti na vodi. »Za vrijeme jakih struja«, čitao je u zapisima, »kad dolaze lađe sa sjevera, imali smo velike muke da se probijemo između brzih jedrenjaka i dospijemo do našeg pristaništa. Tada mi se desilo slijedeće: stajao sam na rubu brodice, nogom sam se upro o drvena ragna, a leđima o jedrenjak, da bih privukao bliže brodicu. Na moju nesreću pukla su ragna od hrastovine, o koja sam se upirao nogama, i ja se strmoglavim u more. Izronim prvi put, ali nitko nije bio dosta blizu, da bi me mogao dohvatiti. Izronim po drugi put, no brodica mi prijeđe preko glave. Bilo je tamo dovoljno ljudi, koji su me željeli spasiti, ali su se morali najprije otiskivati, da jedrenjak i brodica ne prijeđu preko mene. A sve njihovo otiskivanje ipak ništa ne bi pomoglo, da se u tom trenutku nije samo od sebe prekinulo uže na jednom jedrenjaku, pa ga je struja zanijela a ja, zahvaljujući božjoj providnosti, dobio mjesta. Sa svih strana ljudi su se bili nagnuli nad vodu, i mada sam treći put izronio tek toliko da mi se samo kosa vidjela, jednome čovjeku, koji je ležao sprijeda na brodici pođe za rukom da me uhvati za kosu, a ja ga zgrabih za ruku. Međutim, kako se on sam nije mogao održati, vikao je i zvao tako glasno da su ga drugi čuli, brzo uhvatili za bedra i snažno držali, tako da je sačuvao ravnovjesje. I ja sam se čvrsto držao, iako, me ugrizao za ruku, tako da me, napokon, ipak spasio...« Iza toga slijedila je veoma dugačka molitva zahvalnica, koju je konzul pročitao suznim očima.
»Morao bih mnogo štošta spomenuti«, stajalo je na drugom mjestu, »kad bih bio voljan da otkrivam svoje strasti, ali...«
Konzul prijeđe preko toga i stade čitati pokoji redak iz vremena, kad se oženio i prvi put postao otac. Ova veza, iskreno govoreći, nije bila baš ono što ljudi nazivaju brakom zbog ljubavi. Otac ga je bio potapšao po ramenu i upozorio na kćerku bogatog Krögera, koja bi donijela firmi znatan miraz. On se od sveg srca složio s tim i otad je uvijek poštivao svoju suprugu, kao drugaricu koju mu je bog povjerio...
A ni drugi brak njegova oca nije bio drugačiji.

Muž se dobar, mužić skladan
Kuha juhu, dijete njiše...

pjevušio je sada tiho u ložnici. Šteta što otac ima tako malo smisla za ove stare zapise i papire. On stoji objema nogama u sadašnjosti i ne zanima se mnogo za prošlost porodice, premda je nekoć svojim ponešto cifrastim rukopisom ipak dopisao nekoliko bilježaka u debeli svezak sa zlatorezom. Te su se bilješke odnosile uglavnom na njegov prvi brak.
Konzul rasklopi te stranice, deblje i hrapavije od papira što ga je on sam umetnuo, i već počele žutjeti... Jest, mora da je Johann Buddenbrook tu prvu suprugu, kćerku nekog trgovca iz Bremena, nježno ljubio. Čini se da je ona nepuna godina što mu je suđeno provesti s njome, bila najljepša u njegovu životu. »L’anneé la plus heureuse de ma vie«, pisalo je tamo podvučeno kovrčavom valovitom crtom, i pored opasnosti da gospođa Antoinetta to pročita...
No onda je došao Gotthold. Dijete je Josefinu upropastilo... Čudne su bile primjedbe na hrapavom papiru. Kao da je Johann Buddenbrook, iskreno i iz dna duše, zamrzio to novo biće od onoga trenutka kad je ono svojim prvim drskim pokretima zadalo majci strašne bolove. Mrzio je dijete, kad je ono živo i zdravo došlo na svijet, dok je Josefina izdahnula zarivši u jastuk glavu, u kojoj nije ostalo ni kapi krvi. Kao da tom bezobzirnom uljezu koji se snažno razvijao i spokojno rastao, nikad nije oprostio što je ubio majku... Konzul to nije mogao razumjeti. Ona je umrla, mislio je, vršeći svetu dužnost žene, i ja bih svoju ljubav prema njoj bio nježno prenio na biće kojemu je poklonila život, i koje mi je na rastanku ostavila... Ali on, njegov otac, uvijek je gledao u svom najstarijem sinu samo bezbožnog zatornika svoje sreće. A kasnije je uzeo za ženu Antoinettu Duchampsovu, djevojku iz bogate i veoma ugledne hamburške porodice, a njih je dvoje živjelo jedno pored drugoga, poštivajući se i pazeći.
Konzul je listao po bilježnici, čitao je sasvim pri kraju sitne događaje iz života svoje djece, kad je Tom imao ospice, a Antonija žuticu, i kad je Christian prebolio male boginje, čitao je o raznim putovanjima u Pariz, Švicarsku i Marienbad, gdje je bio sa svojom suprugom. Listajući unatrag došao je do zaderanih pergamentskih listova sa žutim mrljama koje je stari Johann Buddenbrook, očev otac, ispisao svijetlosivom tintom i širokim zavijenim pismenima. Ove su bilješke počinjale dalekosežnim rodoslovljem u kom je bila prikazana glavna loza obitelj. Tu je stajalo kako je koncem XVI stoljeća neki Buddenbrook, prvi za koga se znade, živio u Parchimu, a njegov sin postao vijećnik u mjestu Grabau; kako se neki dalji Buddenbrook, krojač po zanatu, oženio u Rostocku, kako je »vrlo dobro stajao« — to je bilo potcrtano — i izrodio svu silu djece, što žive, što mrtve, kako bi se upravo desilo... Zatim, kako je jedan, koji se već zvao Johann, prebivao kao trgovac u Rostocku, i kako je napokon, poslije mnogo godina, konzulov djed došao ovamo i osnovao žitarsku tvrtku. O ovome su se pretku već znali svi podaci. Bilo je tačno zabilježeno kad je imao koprivnjaču, a kad prave boginje. Bilo je također uredno zapisano kad je pao s trećeg kata na pušnicu i ostao živ, mada je pri tom mogao lupnuti o mnoštvo balvana, i kada ga je spopala žestoka groznica s buncanjem. Tim je bilješkama bio dodao mnoge dobre savjete za svoje potomke. Među ovima udarao je u oči jedan, pažljivo ispisan visokim, gotičkim pismom i uokviren: »SINE MOY, PO DANU S RADOSTJU OBAVLJAJ SVOJE POSLOVE, ALI RADI SAMO TAKVE DA NOĆU MIRNO SPAVATI MOŽEMO«, a zatim je slijedilo potanko dokazivanje da je stara biblija, štampana u Wittenbergu, njegova svojina i da ima prijeći na njegova prvenca, pa opet na njegova najstarijeg sina...
Konzul Buddenbrook privuče kožnu mapu, da bi izvadio iz nje i pročitao ovaj ili onaj sačuvani papir. Bilo je tu prastarih, požutjelih, rastrganih pisama koja su brižne majke pisale svojim sinovima zaposlenima u tuđini, a na koja su primaoci zabilježili: »U redu primio i sadržaj uvažio.« Bilo je tu građanskih povelja s grbom i pečatom slobodnog i hanseatskog grada, policâ, čestitki u stihovima i pisama od kumova. Bila su tu dirljiva poslovna pisma što ih je, recimo, sin iz Amsterdama ili Stockholma pisao ocu i ortaku, a javlja: da može biti miran što se tiče žita, jer je ono prilično osigurano; ujedno ga moli da smjesta pozdravi njegovu ženu i djecu. Bio je tu i poseban dnevnik konzulov o njegovu putu po Engleskoj i Brabantu, a bakrorez na koricama te bilježnice prikazivao je zamak s »Lawnmarketom« u Edinburghu. Tu su bila, kao žalosni dokumenti, i opaka Gottholdova pisma ocu, a napokon, kao veseli završetak, i posljednja prigodna pjesma Jean-Jacquesa Hoffstedea.
Začu se fina brza zvonjava. Iznad secrétaira visjela je slika zagasitih boja koja je predstavljala neki starinski trg. U toranj na toj slici bila je umetnuta prava ura koja je, upravo sada, na svoj način otkucavala 10 sati. Konzul zatvori porodičnu mapu i pomno je pohrani u stražnjem pretincu. Zatim pođe u spavaću sobu.
Ovdje su zidovi bili obloženi tamnom tkaninom s velikim cvjetovima, od istog materijala kao i visoki zasloni porodiljina kreveta. Soba je kao odisala oporavkom i mirom nakon pretrpljenog straha i boli. Zrak je bio još malo ugrijan od peći i prožet smjesom mirisa kolonjske vođe i lijekova. Kroz spuštene zastore prodiralo je samo prigušeno svjetlo.
Dvoje starih, jedno pored drugoga, nagnulo se nad kolijevku i posmatralo kako dijete spava. A konzulica u elegantnom haljetku od čipaka, s besprijekorno očešljanom crvenkastom kosom, još malo blijeda, ali sa sretnim osmijehom, pruži svom suprugu lijepu ruku na kojoj je i sada tiho zveckala zlatna narukvica. Pri tom je po svom običaju, iskrenula dlan što je više mogla, što kao da je pojačalo srdačnost njene kretnje..,
»No, Bethsy, kako si?«
»Izvrsno, izvrsno, dragi moj Jean.«
Držeći njenu ruku u svojoj približio je, stojeći nasuprot roditeljima, svoje lice djetetu koje je naglo i šumno hvatalo zrak. Jedan se trenutak prožimao toplim dobroćudnim i ganutljivim mirisom kojim je ono odisalo. »Bog te blagoslovio,« reče tiho i poljubi čelo malog bića kojeg su žuti, naborani prstići tako očajno naličili na kokošje noge.
»Divno je pila,« reče gospođa Antoinetta. »Pogledaj samo, krasno napreduje...«
»Hoćete li mi vjerovati, slična je Netti?« Lice Johanna Buddenbrooka danas je upravo sjalo od sreće i ponosa. »Ima sjajne crne oči, nek me đavo...«
Stara se gospođa skromno branila. »Ah, kako se već sada može govoriti o nekoj sličnosti. Ideš li u crkvu, Jean?«
»Jest, već je 10 sati, — skrajnje je vrijeme, Čekam djecu...«
Uto se začuše i djeca, Bučila su nepristojno na stubištu, te se razabiralo i psikanje Klothilde koja ih je ušutkivala. Onda su naišli u sobu u krznenim kaputićima, jer je u crkvi sv. Marije svakako još bilo zimijivo. Ušli su tiho i oprezno, prvo, zbog male sestrice, a drugo, jer se prije službe božje čovjek mora sabrati. Lica su im bila rumena i uzrujana. Svečanog li dana. Roda, na svaki način neka roda sa čvrstim mišićima, donijela je osim sestrice još svakakvih krasnih stvari: novu školsku torbu od tuljanove kože za Thomasa, veliku lutku s pravom — to je baš ono neobično — s pravom kosom za Antoniju, šarenu slikovnicu za uljudnu Klothildu — koja se, uostalom, mirna i zahvalna, gotovo isključivo posvetila kesicama s bombonima što su također stigle — a za Christiana potpuno kazalište lutaka sa Sultanom, Smrću i Vragom... Poljubili su majku i dobili dozvolu da brzo i oprezno još jednom zavire iza zastora od zelene svile. Otac je dotle prebacio pelerinu i uzeo u ruke molitvenik te oni pođoše s njime u crkvu, šutke, i odmjerena koraka. Pratila ih je prodorna krika novog člana obitelji koji se iznenada bio probudio...

DRUGO POGLAVLJE


Kad se bližilo ljeto, možda već u svibnju ili lipnju, Tony bi se Buddenbrook uvijek preselila k djedu i baki izvan grada, i veoma bi se tome radovala.
Krasan je bio život tamo vani, u raskošnoj vili s prostranim pobočnim zgradama, nastambama za poslugu, kolnicama i golemim voćnjakom, povrtnjakom i cvjetnjakom koji se spuštao strmo sve do rijeke. Krögerovi su živjeli gospodski pa iako se ovo blistavo bogatstvo razlikovalo od solidnog, pomalo nezgrapnog blagostanja u kući njenih roditelja, bilo je očito da je kod djeda sve bar za dva stupnja sjajnije negoli kod kuće. A to se mlade gospođice Buddenbrook duboko doimalo.
Ovdje nitko nije ni pomišljao na to da bi ona štogod radila u kući ili čak u kuhinji. Ni u Mengovoj ulici, doduše, djed i mama nisu na to polagali mnogo važnosti, ali su je otac i baka dosta često opominjali da briše prašinu i savjetovali je da se ugleda u smjernu, pobožnu i marljivu sestričnu Thildu. Feudalne sklonosti majčine porodice budile su se u maloj gospođici kad bi sa stolice za njihanje izdavala zapovijedi sobarici ili slugi... Pored ovih, služahu još kod starog gospodskog para dvije djevojke i jedan kočijaš.
Ma što ljudi govorili, ipak je ugodno kad se čovjek ujutro probudi u velikoj spavaćoj sobi, obloženoj svijetlom tkaninom, i pri prvom pokretu ruke dodirne teški atlasni pokrivač. Nije to mala stvar doručkovati u sobi s terasom, u koju kroz otvorena staklena vrata struji jutarnji zrak, i dobiti za zajutrak, umjesto kave ili čaja, šalicu čokolade, jest, svakog dana čokoladu kao na rođendan, i k tomu debelu krišku sočna kolača s grožđicama.
, Međutim, izuzevši nedjeljom, Tony je uvijek morala posve sama doručkovati, jer su djed i baka obično silazili kad je ona već davno bila u školi. Tako bi ona, pošto je pojela kolač i popila čokoladu, dohvatila torbu s knjigama, odskakutala preko stepenica terase i odlazila kroz lijepo njegovani vrt pred kućom.
Bila je zaista dražesna, ta mala Tony Buddenbrook. Ispod slamnatog šešira prirodno joj se kovrčala bujna plava kosa koja je s godinama bivala sve tamnija. Malo prćasta gornja usna podavala je malom lišcu sa sivkastoplavim, živim očima neki izraz drskosti, koji je imala i čitava njena mala graciozna pojava. Vitke nožice u snježnobijelim čarapama koračale su elastično i s mnogo samopouzdanja. Mnogi su ljudi poznavali kčerkicu konzula Buddenbrooka i pozdravljali je kad bi izišla na vrtna vrata i pošla drvoredom kestenova. Kakva piljarica, na primjer: pod velikim slamnatim klobukom sa svijetlozelenim vrpcama, koja je svojim kolicima vozila iz sela u grad, doviknula bi joj prijazno: »Dobro im jutro, frajlice.« A visoki nosač Matthiesen koji je prolazio u crnom odijelu s kratkim, širokim hlačama, bijelim čarapama i cipelama s kopčama, čak je iz poštovanja skidao svoj rutavi cilindar...
Tony bi zastala malko, da počeka svoju susjedu Julchen Hagenström, s kojom je običavala ići do škole. Bilo je to dijete malo uzdignutih ramena, velikih, sjajnih, crnih očiju, a stanovala je u vili nedaleko Krögerovih, vili potpuno obrasloj divljom lozom. Njen otac, gospodin Hagenström, čija se porodica tek nedavno doselila, oženio se nekom djevojkom iz Frankfurta koja je imala neobično gustu crnu kosu i nosila najveće briljantne naušnice u gradu; uostalom, bila je rođena Semlinger. Gospodin Hagenström, — suvlasnik izvozničke tvrtke Strunk i Hagenström — pokazivao je mnogo revnosti i ambicije u gradskim poslovima, ali je svojom ženidbom neugodno iznenadio i odbio od sebe ljude strožih tradicija, kao što su bili Möllendorpfovi, Langhalsovi i Buddenbrookovi, a i bez obzira na to nisu ga baš naročito voljeli, pored sve njegove okretnosti u odborima, kolegijima, u pravnim vijećima i sličnim tijelima. Činilo se, da mu je cilj protusloviti kod svake prilike članovima starosjedilačkih porodica, lukavo pobijati njihovo mišljenje, a svoje provesti u djelo, da bi na taj način dokazao da je mnogo sposobniji i potrebniji od njih. Konzul Buddenbrook izjavio je o njemu: »Hinrich je Hagenström nametljiv s tim svojim komplikacijama. Čini se, da je na mene osobno kivan, jer gdje god stigne stvara mi smetnje... Danas je došlo do prepirke na sjednici središnjeg odbora za pomoć siromasima, onomadne u financijskom odjelu...« A Johann Buddenbrook je dodao: »Staro zabadalo.« Drugi su put otac i sin sjeli za stol srditi i potišteni... Što se dogodilo? Ah, ništa... izmakla im se velika narudžba raži za Holandiju, Strunk i Hagenström ugrabili su je njima ispred nosa. Lisac vam je to, taj Hinrich Hagenström... Tony je suviše često slušala takve izjave, a da bi mogla biti naklonjena Julkici Hagenström. Išle su zajedno u školu, prosto zato što su bile susjede, ali većinom su se zadirkivale.
»Moj otac ima tisuću talira«, rekla bi Julchen i vjerovala, da strašno laže. »Da l’ i tvoj možda... ?«
Tony je šutjela od zavisti i poniženja. Zatim bi rekla posve mirno i kao uzgred:
»Jutros, je moja čokolada bila strašno fina. Što ti, Julchen, zapravo doručkuješ?«
»Čekaj, da ne zaboravim,« odvraćala je Julchen, »hoćeš koju od mojih jabuka? Brus. Baš ti ne dam ni jednu.« I pri tom je stiskala usne, a crne joj se oči zacaklile od uživanja.
Katkad je s njima išao u školu Julkičin brat Hermann, nekoliko godina stariji od njih. Julchen je imala još jednog brata koji se zvao Moritz, no taj je bio boležljiv pa je učio kod kuće. Hermann je bio plav, ali mu se tubast nos spuštao nad gornju usnu. Osim toga, stalno je mljackao, jer je disao samo na usta.
»Glupost«, rekao bi on. »Tata ima mnogo više nego tisuću talira.« No najzanimljivije bilo je na njemu to da nije nosio u školu kruha, već neke kisele hljepčiće: meko jajoliko mliječno pecivo s grožđicama u koje bi on još obilno natrpao kobasice od jezika ili guščja prsa... Takav mu je, eto, bio ukus.
Za Tony Buddenbrook bilo je to nešto novo. Kiselo pecivo s guščjim prsima — to mora ići u tek. Pa kad joj je dao da zaviri u njegovu limenu kutiju, nije mogla sakriti želju da i ona okusi jedan komad. Jednog jutra reče Hermann:
»Ne mogu ti od ovog ništa ustupiti, Tony, ali sutra ću donijeti jedan komad vise i bit će tvoj, ako mi ti dadeš nešto za uzvrat.«
Idućeg jutra izađe, dakle, Tony u drvored i počeka pet časaka, ali Julchen nije dolazila. Počeka još jednu minutu, a tad se pojavi Hermann sam. Kutiju je držao za remen, mahao njome amo-tamo i pri tom tiho mljackao.
»Evo,« reče, »ovdje je kisela žemička s guščjim prsima: uopće nema masti na njima — čisto meso... — Šta ćeš mi dati za to?«
»Pa, — recimo jedan šiling?« predloži Tony. Stajali su nasred drvoreda.
»Šiling...« ponovi Hermann. Onda proguta slinu i reče:
»Ne, hoću nešto drugo.«
»Šta to?« upita Tony, bila je spremna dati sve Što može za tu poslasticu...
»Hoću poljubac,« vikne Hermann Hagenström, ogrli Toniku objema rukama i stade je nasumce ljubiti, a da joj nije dohvatio lica, jer je veoma spretno zabacila glavu. Lijevu ruku s torbom upre u grudi, a desnom ga tri do četiri puta svom snagom ćuši... On uzmakne posrćući, ali u istom trenutku iskoči iza nekog stabla sestra Julchen, kao crni vražićak. Sikteći od bijesa, baci se na Tony, trgne joj šešir s glave i očajno je izgrebe po obrazima... Taj je događaj gotovo dokrajčio njihovo drugovanje.
Uostalom, Tony zacijelo nije zbog plašljivosti uskratila poljubac mladome Hagenströmu. Bila je prilično drsko stvorenje i zadavala je svojom nestašnošću podosta briga roditeljima, naročito konzulu. Mada je imala bistru glavicu i lako učila u školi sve što se od nje zahtijevalo, njezino ponašanje nije nikako zadovoljavalo, pa je napokon sama upraviteljica škole, zvala se je gospođica Agathe Vermehren, osvanula u Mengovoj ulici. Znojeći se pomalo od neprilike, uljudno je svjetovala konzulici da ozbiljno ukori svoju kćer, jer se ona opet, usprkos mnogim ljubaznim opomenama, očigledno ogriješila o dobro vladanje na ulici.
Nije smetalo to što je Tony, prolazeći gradom, svakoga poznavala i sa svima čavrljala. Konzul je to čak odobravao, jer se po tome vidjelo da dijete nije naduveno, već da ima smisla za druževnost i da voli bližnje. Verala se zajedno s Thomasom u ambarima pored rijeke Trave, gazila po zobi i pšenici koja je bila razastrta po tavanima, brbljala s radnicima i s pisarima koji su sjedili u malim, tamnim uredima u razizemlju, pa je čak i pomagala vani kod vitla za dizanje vreća. Poznavala je mesare koji su u bijelim pregačama i s koritima prolazili Širokom ulicom. Poznavala je mljekarice koje su dolazile s limenim kantama sa sela i katkad bi se povezla s njima komad puta. Poznavala je sjedobrade majstore u malim, drvenim zlatarskim dućančićima, ugrađenima u arkade tržnice, prodavačice riba i piljarice na trgu kao i služnike koji su žvakali duhan po uglovima ulica... Vrlo dobro i lijepo...
Ali onaj blijedi, golobradi čovjek neodređene dobi koji obično izjutra šeće Širokom ulicom i žalobno se smiješi, nije kriv što pri svakom iznenadnom poviku — kao »ha« ili »ho« — mora poskakivati na jednoj nozi. A Tony ga nagoni da skakuće, čim ga spazi. Nadalje, nije lijepo da čovjek onu posve sitnu ženicu s velikom glavom koja ima običaj da po svakom vremenu drži nad sobom razapet golem, rupičast kišobran, stalno žalosti uzvicima kao: »Gospođa kišobranka« ili »Pečurka«. Za osudu je također pojaviti se s dvije ili tri drugarice, isto takve vragolanke, kao što je i sama, pred kućicom stare lutkarice Lize koja u uskom prolazu kod Petrove ulice trguje vunenim lutkama, a ima zaista upadljivo crvene oči — i ondje iz petnih žila pozvoniti, pa, kad stara iziđe, tobože ljubazno upita, ne stanuje li možda ovdje gospodin i gospođa Pljuvačnica, te onda pobjeći uz glasnu ciku i viku... A sve je to radila Tony Buddenbrook, i to, kako se činilo, posve mirne savjesti. Kad bi joj naime koja od njenih žrtava zaprijetila, valjalo je vidjeti kako bi ustuknula jedan korak, zabacila lijepu glavu s prćastom gornjom usnom i napola uvrijeđeno, napola podrugljivo dobacila: »Pih,« kao da to kaže: »Usudi se da digneš ruku na mene. Ja sam kći konzula Buddenbrook a, ako to možda još ne znaš...«
Išla je gradom, kao kakva mala kraljica koja ima pravo da bude ljubazna ili okrutna, prema raspoloženju i voljici.

TREĆE POGLAVLJE


Jean-Jacques Hoffstede zaista je tačno ocijenio sinove konzula Buddenbrooka.
Thomas, koji je već od rođenja bio određen za trgovca i budućeg vlasnika tvrtke i pohađao realno odjeljenje stare škole s gotičkim svodovima, bio je pametan, žustar i razborit mladić koji se, uostalom, veoma dobro zabavljao kad bi Christian — koji je išao u gimnaziju i bio isto tako nadaren, ali manje ozbiljan — neobično vješto oponašao profesore, osobito valjanog gospodina Marcellusa Stengela što je predavao pjevanje, risanje i slične zabavne predmete.
Gospodin Stengel, iz čijih je džepova na prsluku uvijek virilo kojih pola tuceta divno zašiljenih olovaka, nosio je vlasulju riđu kao lisičja dlaka i otvoren, svijetlosmeđi kaput što mu je dopirao gotovo do gležanja, a njegova je tvrda ogrlica bila tako visoka da mu je pokrivala čak i sljepoočice. Bio je on oštrouman i dosjetljiv čovjek koji je volio filozofski bistriti pojmove, kao na primjer: »Treba da nacrtaš pravac, dobro moje dijete, a što si ti učinio? Potegnuo si crtu.« Izgovarao je »pauc« umjesto »pravac«. Ili nekoj lijenčini: »Ti sjediš u trećem razredu ne godine, već ja ti kažem, godinama.« Pri tome je izgovarao »te-ćem« umjesto »trećem,« a »godine« je zvučalo gotovo kao »godne«. Najmilija mu je nastava bila da na satu pjevanja vježba s učenicima lijepu pjesmu »Zelena šuma«, pri čemu je nekoliko đaka moralo izići na hodnik da bi, kad zbor zapjeva: »Idemo veselo kroz polja i šume...« posve tiho i oprezno poput jeke ponovili zadnju riječ. Međutim, kad bi tu dužnost povjerio Christianu Buddenbrooku, njegovu bratiću Jürgenu Krögeru, ili njegovu prijatelj u Andrij i Gieseckeu, sinu glavara vatrogastva, oni bi umjesto da izvedu nježnu jeku, bacili niza stepenice kantu za ugljen. Za kaznu su onda morali od četiri sata popodne sjediti u zatvoru u stanu gospodina Stengela. Ondje je bilo prilično ugodno. Gospodin Stengel bi dotle već sve zaboravio i naredio svojoj gazdarici da đacima Buddenbrooku, Krögeru i Gieseckeu donose »po« jednu šalicu kave, na što bi otpustio mladu gospodu...
Zaista, ti odlični učenjaci, koji su pod svodovima stare zgrade nekadašnje samostanske škole vršili svoju službu, pod ljubaznom upravom humanog starog ravnatelja koji je šmrkao burmut, bili su bezazleni i dobroćudni ljudi. Slagali su se u tome da nauka ne isključuje vedrinu, i nastojali su vršiti svoju dužnost blagohotno i ugodno. Tako je u srednjim razredima predavao latinski jedan bivši propovjednik, neki pastor Hirte. Bio je to visok gospodin s kestenjastim zaliscima i živim očima. Kao da je smatrao za sreću svog života što mu je ime suglasno s naslovom, pa je uživao u tome da učenici što češće prevode riječ pastor. Najmilija mu je uzrečica bila »bezgranično ograničen«, i nikad nitko nije dognao da li je to bila svjesna šala. A kad je želio potpuno zbuniti đake, poslužio bi se vještinom da usnice posve uvuče u usta pa ih onda naglo izbaci, tako da se čuo prasak kao kad izleti čep iz šampanjske boce. Volio je šetati dugim koracima po razredu i pojedinim đacima vanredno slikovito pričati cijeli njihov budući život, i to izričito sa svrhom da malo razbudi njihovu maštu. No zatim bi počeo ozbiljno raditi, to jest, ispitivati stihove što ih je doista spretno sastavio o pravilima za genus — izgovarao je »Genuss« — i za svakojake druge teške konstrukcije. Izgovarajući te stihove, pastor je Hirte, upravo likujući, naglašavao ritam i rimu...
Tomino i Christianovo dječaštvo... o tome se ne može navesti ništa značajnije. U to je vrijeme sjalo sunce u kući Buddenbrookovih: poslovi u kontorima sjajno su tekli. Ponekad je naišla i pokoja oluja, mala nezgoda, kao ova:
Gospodin Stuht u Zvonarničkoj ulici, krojački majstor, čija je supruga kupovala stara odijela i kretala se uslijed toga u najotmjenijim krugovima, gospodin Stuht, kome je trbuh bio prekriven vunenom košuljom pa se u čudnovatoj zaobljenosti spuštao nad hlače... taj gospodin Stuht sašio je mladoj gospodi Buddenbrook dva odijela. Ona su zajedno stajala sedamdeset maraka, ali je na želju mlade gospode krojač pristao da naprosto stavi u račun osamdeset, a njima da preda ostatak. Bio je to mali posao... istina ne baš sasvim čist, ali nimalo neobičan. No nesreća je bila u tome da je neka zla kob htjela da sve to izađe na vidjelo, te se gospodin Stuht morao pojaviti u privatnom uredu konzulovu u crnom kaputu nad vunenom košuljom. Tom i Christian podvrgnuti su u njegovu prisustvu strogom preslušavanju. Gospodin je Stuht stajao raskoračen pored konzulova naslonjača, ali pognute glave i u stavu punom poštovanja. U tom je stavu održao blagozvučan govor da je to »taka stvar«, da će on biti zadovoljan ako primi svojih sedamdeset maraka, kad je pošlo naopako. Konzul se grdno naljutio zbog te zgodice, no pošto je ozbiljno promislio, došao je do zaključka da mora povisiti sinovima džeparac, jer stoji pisano: Ne uvedi nas u napast. Bilo je očito da Thomas Buddenbrook više obećaje negoli njegov brat. Vladao se uravnoteženo i bio razborito-vedar, Christian činio nekako hirovit. S jedne strane imao je naklonost za neku glupu komiku, a s druge je opet znao na najčudniji način prestrašiti čitavu obitelj...
Sjede oni tako za stolom, već jedu voće i uz jelo lijepo razgovaraju. Odjednom Christian vrati na tanjur nagrizenu breskvu. Problijedio je u licu i iskolačio okrugle, upale oči iznad prevelika nosa.
»Nikad više neću jesti breskve,« reče.
»Zašto, Christiane?... Kakva je to besmislica! Što ti je?«
»Zamislite, kad bih nepažnjom... progutao ovu veliku košticu, pa kad bi mi zapela u grlu... i ja ne bih mogao više disati... pa bih skočio i strašno se gušio... a i vi biste svi poskakali...« Iznenada zastenje kratko »oh«, puno užasa, nemirno se uzdigne sa stolca i okRené kao da će pobjeći.
Konzulica i gospođica Jungmann zaista skoče.
»Za boga miloga, Christiane, ta nisi je valjda progutao?« Jer on se drži sasvim tako kao da je zaista progutao košticu.
»Ne, ne«, veli Christian i pomalo se umiruje, »ali da sam je progutao.«
Konzul, također blijed od straha, počinje sada grditi, a i djed udara indignirano po stolu i zabranjuje takve lakrdije... Ali Christian doista dulje vremena ne jede bresaka.

ČETVRTO POGLAVLJE


Nije samo staračka slabost staru gospođu Antoinettu Buddenbrook jednog hladnog dana u siječnju — otprilike šest godina pošto se obitelj doselila u Mengovu ulicu — zauvijek oborila u visoki krevet s baldahinom u spavaonici na polukatu. Stara je gospođa gotovo do posljednjeg časa bila krepka i nosila uspravno i dostojanstveno svoje guste bijele uvojke. Zajedno s mužem i svojom djecom posjećivala je najvažnije večere što su ih priređivali u gradu, a kad bi Buddenbrookovi pozivali goste, nije u reprezentaciji zaostajala za svojom elegantnom snahom. Ali jednog ju je dana, posve iznenada, spopala neka tako reći neodređena bolest. Iz početka je imala samo laki crijevni katar, protiv kojega je doktor Grabow propisao malo pečenog goluba i žemičku. No ta kolika, praćena povraćanjem, nevjerojatnom joj je brzinom oduzimala snagu i dovela je u neko stanje blage iznemoglosti, tako da su se svi prepali.
Kad je zatim doktor Grabow rekao konzulu nekoliko ozbiljnih riječi vani na stubištu, kad su pozvali još jednog liječnika — nekog zdepastog, crnobradog čovjeka tmurna pogleda, i on stao dolaziti i odlaziti pored doktora Grabowa, tada se tako reći promijenilo lice kuće. Svi su stali hodati na prstima i zabrinuto šaputati, a kola više nisu smjela prolaziti kroz vežu. Kao da se uselilo nešto novo, strano, izvanredno... neka tajna što su je čitali jedan drugome iz očiju. Pomisao na smrt uvukla se u kuću i nijemo zavladala prostranim odajama.
Pri tom nisu smjeli skratiti ruke, jer su došli gosti. Bolest je trajala kojih četrnaest ili petnaest dana, a nakon sedam dana stigao je iz Hamburga brat bolesnice, stari senator Duchamps s kćerkom. Nekoliko dana kasnije prispjela je i konzulova sestra s mužem, bankarom iz Frankfurta. Sva su ta gospoda odsjela u kući, pa je Ida Jungmann imala pune ruke posla da se brine o raznim spavaćim sobama i sprema doručke s racima i portskim vinom, dok se u kuhinji uvelike peklo i pržilo,..
Gore, pored uzglavlja bolesnice sjedio je Johann Buddenbrook i držao mlohavu ruku svoje stare Nette. Podignutih obrva i s malo opuštenom donjom usnom nijemo se zagledao nekud preda se. Zidni sat kucao je prigušeno i u dugim razmacima, a još bi rjeđe, kratko i nekako površno, uzdahnula i bolesnica... Neka crna sestra pripremala je kod stola ljekoviti čaj, kojim su još htjeli pokušati. S vremena na vrijeme ulazio bi nečujno koji član porodice i opet nestajao.
Možda se stari sjećao kako je prije četrdeset i šest godina prvi put sjedio uz samrtnu postelju svoje supruge. Možda je uspoređivao divlji očaj što je tada bjesnio u njemu, sa smirenom sjenom kojom je sada — eto, i sam već star — promatrao izmijenjeno bezizražajno i strašno ravnodušno lice ove stare žene koja mu nikad nije donijela veliku sreću, niti mu ikad nanijela velike boli, već je mudro i uglađeno proživjela uz njega tolike godine, a sad isto tako polako odlazi.
Nije mnogo razmišljao, samo je, kimajući u duhu neprestano lagano glavom, gledao na svoj život i na život uopće, koji mu se odjednom činio tako dalek i čudan. Ta bučna i suvišna vreva usred koje je nekoć stajao, a koja se nezamjetno udaljila od njega, te sada iz daljine odjekuje u njegovu uhu koje kao u čudu osluškuje... Katkad bi izustio poluglasno:
»Čudno, Čudno.«
A kad je zatim gospođa Buddenbrook izdahnula, kratko i bez borbe, kad su u blagovaonici, gdje je održano opijelo, nosači podigli cvijećem okićeni lijes i teško ga iznijeli — njegovo se raspoloženje nije više promijenilo, nije čak ni zaplakao. Tek je i dalje, lagano i začuđeno, kimao glavom, a ono »čudno«, što je izgovarao uz smiješak, postalo je njegovom najmilijom uzrečicom... Nema sumnje, i Johann Buddenbrook bližio se svome kraju.
Počeo je sjediti nijem i odsutan u krugu porodice, a kad bi koji put uzeo na krilo malu Klaru da joj, recimo, otpjeva neku od svojih starih, šaljivih pjesmica, kao na primjer:

Juri omnibus kroz grad...

ili

Gle, na stijeni bumbar sjedi...

znao bi iznenada zašutjeti i, kao da je pod utjecajem nekog dugog i mutnog slijeda misli, spustiti unučicu na pod. Onda bi zaklimao glavom i promrmljavši: »Čudno!« odvratio pogled... Jednog dana reče:
»Jean, assez, znaš?«
I naskoro su počeli kružiti gradom uredno otiskani formulari s dva potpisa, kojima Johann Buddenbrook senior ima čast objaviti, da zbog po odmaklih godina napušta svoju dosadašnju trgovačku djelatnost. Uslijed toga od danas prenosi tvrtku Johann Buddenbrook, koju je njegov pokojni otac osnovao Anno 1768, s čitavom aktivom i pasivom, pod istim imenom na svog sina i dojakošnjeg ortaka, Johanna Buddenbrooka, kao jedinoga vlasnika, uz molbu da mnogostrano njemu iskazano povjerenje poklone njegovu sinu... S veleštovanjem — Johann Buddenbrook senior, koji više neće potpisivati.
Po objavi ovog saopćenja, kad stari više nije htio zaviriti u kontor, njegova je zamišljenost i apatija svakog dana bivala sve veća. Jedna mala proljetna prehlada dostajala je da ga sredinom ožujka, svega nekoliko mjeseci nakon ženine smrti, baci u krevet. A zatim, jedne noći, došao je čas kad se porodica okupila oko njegove postelje, a stari rekao konzulu:
»Mnogo sreće, Jean. I uvijek — courage.«
Pa Tonu:
»Pomaži svom ocu,«
A Christianu:
»Daj da bude nešto od tebe.«
Na to je zašutio, pogledao sve redom i, rekavši posljednji put: »Čudno«, okrenuo se zidu...
Sve do kraja nije spomenuo Gottholda, ni ti se najstariji sin odazvao kad ga je konzul pismeno pozvao da posjeti oca na samrti. No idućeg jutra, posve rano, prije no što su razaslane posmrtnice, kad se konzul uputio niza stepenice da u uredu svrši najpreče poslove, desilo se nešto čudnovato. Gotthold Buddenbrook, vlasnik platnare Siegmund Stüwing i drug u Širokoj ulici, prolazio je brzim koracima kroz vežu. Bilo mu je četrdeset i šest godina, bio je omalen i debeljkast, a njegovi gusti, pepeljastosivi zalisci bili su protkani sijedim nitima. Imao je kratke noge i nosio široke vrećaste hlače od grubog kockastog sukna. Penjao se uza stube u susret konzulu i pri tom, pod obodom siva šešira, visoko dignuo obrve, a onda ih pustio da se skupe.
»Johanne«, zapita visokim ugodnim glasom, a da nije pružio bratu ruku, »kako mu je?«
»Noćas je preminuo«, tronuto odgovori konzul i uhvati brata za ruku kojom je ovaj držao kišobran. »On, najbolji otac.«
Gotthold spusti obrve tako duboko, da mu se vjeđe sklopiše i nakon kraće šutnje reče odlučno:
»Ništa nije izmijenjeno... sve do kraja, Johanne?«
Konzul smjesta ispusti njegovu ruku, čak se povuče za jednu stepenicu, a njegove okrugle, upale oči ostanu jasne, pa odgovori:
»Ništa.«
Gottholdove obrve otpute se ponovo pod obod šešira. S naporom je pogledao brata.
»A čemu se mogu nadati od tvoje pravednosti?« zapita tiše.
Sad i konzul obori oči, no zatim, ne dižući pogled, učini onaj odlučni pokret rukom odozgo nadolje te odvrati tiho i odrešito;
»U ovom teškom i ozbiljnom trenutku pružio sam ti ruku kao brat, ali što se tiče poslovnih stvari, to mogu s tobom govoriti kao šef uvažene tvrtke kojoj sam danas postao jedinim vlasnikom. Od mene ne možeš ništa očekivati što bi se protivilo obavezama koje mi nameće ovo svojstvo. Moja ostala čuvstva moraju šutjeti.«
Gotthold je otišao... Međutim, na pogreb — kad se već u sobi na stubama i po hodnicima skupila sva sila rođaka, znanaca, poslovnih prijatelja, članova deputacija, nosača žita, činovnika i radnika iz ambara, a svi fijakeri grada zakrčili Mengovu ulicu — na pogreb je ipak došao, čemu se konzul iskreno obradovao. Čak je doveo sa sobom i suprugu rođenu Stüwing, i svoje tri već odrasle kćeri: Friederiku i Henriettu, koje su bile duge i mršave, i najmlađu, osamnaestogodišnju Pfiffi, koja se činila suviše mala i debela.
Pored rake, porodične grobnice Buddenbrookovih pred gradskim vratima, tamo na kraju grobljanskog luga, pastor Kölling iz Marijine crkve, krupan čovjek debele glave i sirov u govoru, pohvali umjeren i bogoljuban život pokojnikov, suprotstavljajući ga životu »razbludnika, žderonja i pijanica«, baš tako se izrazio, mada su neki ljudi vrtjeli glavom sjećajući se diskrecije nedavno preminuloga starog Wunderlicha. A onda — pošto su dovršene žalobne svečanosti i formalnosti — onih 70 do 80 fijakera stalo se vraćati u grad — ponudio se Gotthold Buddenbrook da će pratiti konzula, jer da želi govoriti s njim u četiri oka. I gle: ondje, pored polubrata na stražnjem sjedalu visoke, prostrane, nezgrapne kočije, prebacivši kratke noge jednu preko druge, pokazao se pomirljiv i blag. Sve više i više uviđa, kazao je, da konzul mora postupati onako kako postupa, a on ne želi da sačuva lošu uspomenu na oca. Odriče se svojih zahtjeva, to prije što uopće namjerava napustiti poslove i povučeno živjeti od svog nasljedstva i onoga što mu još preostaje.
Trgovina platnom ne veseli ga mnogo, a veoma slabo prosperira, te se ne bi mogao odlučiti da još više uloži u taj posao... »Nije mu donijelo blagoslova što je prkosio ocu«, pomisli konzul i u duhu pobožno uzdigne pogled prema nebu. Gotthold je vjerojatno isto mislio.
A kad stigoše u Mengovu ulicu, pođe zajedno s bratom gore u do ručkovaonicu gdje zajedno popiše po jednu čašicu starog konjaka, jer su bili prozebli stojeći u fraku dugo na svježem proljetnom uzduhu. Zatim je Gotthold progovorio nekoliko uljudnih i ozbiljnih riječi sa svojom snahom, pogladio djecu i otišao, ali se idućeg »dječjeg dana« pojavio vani kod Krögerovih u vrtnom paviljonu... Već je počeo likvidirati.

PETO POGLAVLJE


Jedno je boljelo konzula, naime, da otac nije mogao doživjeti ulazak najstarijeg unuka u tvrtku, što se zbilo već oko Uskrsa iste godine.
Thomas je imao šesnaest godina kad je prestao polaziti školu. U posljednje je vrijeme mnogo porastao i otkad se je krizmao (kad mu je pastor Kölling sočnim izrazima preporučio umjerenost), počeo je nositi pravo muško odijelo, što ga je činilo još većim. Oko vrata visio mu je dugi zlatni lanac za sat, koji mu je ostavio djed. Na njem je bio obješen zlatan medaljon s grbom obitelji: sumoran grb koji je prikazivao nepravilno isprugano polje, ravno močvarno zemljište s osamljenom i ogoljelom vrbom na obali. Još stariji pečatni prsten, koji je već vjerojatno nosio imućni krojač u Rostocku, prešao je, zajedno s velikom biblijom, u konzulove ruke.
Sličnost s djedom bila je kod Tome isto toliko izrazita kao kod Christiana sličnost s ocem; naročito njegov okrugli, čvrsti podbradak i fino građeni ravni nos bili su sasvim djedovi. Nosio je u stranu počešljanu kosu, koja je bila zagasito plava. Dva njena pramena isticala su se nad uskim i upadljivo žilicama isprepletenim sljepoočicama, pa su, u opreci s njima, njegove duge trepavice i obrve, od kojih je jednu volio samo podići uvis, bile neobično svijetle i bezbojne. Kretnje, način govora, pa i njegov smijeh pri kom je otkrivao svoje prilično loše zube, sve je to bilo mirno i staloženo. Pripremao se za svoj poziv ozbiljno i revno...
Bio je to izvanredno svečan dan kad ga je konzul, nakon prvog doručka, poveo sa sobom u urede, da ga predstavi gospodinu Marcusu, prokuristu, te gospodinu Havermannu, blagajniku, i ostalom osoblju. Zapravo je Toma bio već odavno sa svima u prijateljskim odnosima... Pa kad je onda prvi put sjedio na pokretnom stolcu pred pultom i imao pune ruke posla sa žigosanjem, odlaganjem i prepisivanjem, i kad ga je otac poslije podne odveo i dolje k rijeci, u ambare »Lipa«, »Hrast«, »Lav« i »Kit«, gdje se je Toma zapravo već odavno osjećao kao kod kuće, ali ga je sad predstavio kao suradnika...
Odao se požrtvovno radu i ugledao se u tihu, žilavu marljivost svog oca koji je, stisnuvši zube, radio i zapisivao brojne molitve za božju pomoć u svoj dnevnik. Valjalo je opet privrijediti znatna novčana sredstva koja je uslijed očeve smrti izgubila »tvrtka«, taj gotovo nadzemaljski pojam... U jedno kasno veče konzul je u »odaji krajolikâ« govorio s konzulicom dosta podrobno o tim stvarima.
Bilo je pola dvanaest, a djeca i gospodična Jungmann već su spavali u sobama kraj hodnika, jer je drugi kat sada bio prazan, i samo bi ga od vremena do vremena upotrebljavali za goste. Konzulica je sjedila na žutoj sofi kraj muža koji je, s cigarom u ustima, razgledavao tečaje u gradskom vjesniku. Nagnuta nad svileno vezivo, lagano je pokretala usnice brojeći iglom niz bodova. Kraj nje je, na gizdavom stolčiću za šivanje sa zlatnim ornamentima, gorjelo šest svijeća u svijećnjaku; luster je visio taman.
Johann Buddenbrook ulazio je, malo-pomalo, u sredinu četrdesetih godina, a u posljednje je vrijeme očito ostario. Činilo se kao da su njegove male, okrugle oči još dublje upale, a veliki povinuti nos i jagodice još se jače isticahu; na sljepoočicama kao da je njegovu pepeljasto plavu, brižno razdijeljenu kosu nekoliko puta dotakla resica za pudranje. Konzulica pak bila je pri kraju tridesetih godina, ali je vrlo dobro uščuvala svoju ne izričito lijepu, ali svakako sjajnu pojavu. Njena bijela put bez sjaja, posuta mjestimičnim pjegama od sunca, nije izgubila nimalo od svoje nježnosti. Riđa, s mnogo umijeća počešljana kosa ljeskala se u svijetlu svijeća. Pogledala je malo postrance svojim svijetlomodrim očima, i rekla:
»Htjela bih ti nešto predložiti; dragi moj Jean, da malko razmisliš; naime, da l’ ne bi bilo zgodno uzeti i slugu... Došla sam do tog zaključka. Kad pomislim, kako moji roditelji...?«
Konzul spusti novine na koljena i dok je vadio cigaru iz usta, poprime mu oči ozbiljan izraz; ta radilo se o novčanim izdacima.
»Da, draga moja, ljubljena Bethsy«, stao je odugovlačiti uvod, da bi sredio svoje prigovore. »Slugu? Nakon smrti pokojnih roditelja zadržali smo u kući sve tri djevojke, da ne govorimo o gospodični Jungmann, pa mi se čini...«
»Ah Jean, kuća je tako velika da je to upravo fatalno. Kažem: Lina, drago dijete, u stražnjem dijelu kuće nismo već dugo brisali prašinu, ali ja neću poslugu suviše umarati, ionako se moraju napregnuti iz petnih žila da bi ovdje sprijeda bilo sve čisto i uredno... Sluga bi bio veoma prikladan za dobave i poruke i slične stvari... Lako je naći nekog valjanog čovjeka sa sela koji je s malim zadovoljan... A da, dok ne zaboravim. Jean: Luisa Möllendorpf namjerava otpustiti svog Antona, a ja sam vidjela s kakvom sigurnošću servira...«
»Moram priznati«, reče konzul i stade se nelagodno vrtjeti na svom sjedištu, »da mi je ta misao tuđa. Mi sada ne idemo nikuda, i ne primamo nikoga...«
»Ne, ne, ali nas ljudi ipak često posjećuju. To nije moja krivica, dragi Jean, iako se ja tome, kako i sam znaš, od srca radujem. Dođe tvoj neki tako poslovni prijatelj izvana, ti ga pozoveš na ručak, on nije uzeo sobu u hotelu i, razumije se, prespava kod nas. Onda opet dođe neki misionar, pa ostane kadgod i po osam dana... Druge nedjelje očekujemo pastora Mathiasa iz Kannstatta... Pa onda, kratko rečeno, plaće su tako neznatne...«
»Ali se gomilaju, Bethsy, Plaćamo već četiri osobe u kući, a zaboravljaš velik broj ljudi u službi tvrtke...«
»Zar zbilja ne možemo nasmagati novaca da držimo slugu?« nasmiješi se konzulica i pogleda muža, zabacivši malo glavu u stranu. »Kad mislim na poslugu mojih roditelja...«
»Tvoji roditelji, draga Bethsy! Ne, sad odista moram pitati: da li si ti načisto s tim, kakvo je naše stanje... ?«
»Nisam, to je istina Jean... Vjerojatno nemam dovoljno uvida...«
»No, tome je lako doskočiti«, reče konzul. Namjesti se zgodno na sofi, prebaci nogu preko noge, povuče dim iz cigare i otpočne, malo zažmirivši, redati neobičnom okretnošću svoje brojke:
»Kratko i jasno: pokojni otac posjedovao je svojevremeno, prije udaje moje sestre, okruglo i netto 900.000 kurantnih maraka, ne računajući, kako se samo po sebi razumije, zemljišni posjed i vrijednost tvrtke. 80.000 otišlo je za sestrin miraz u Frankfurt, a 100.000, kad se Gotthold etablirao; ostaje 720,000. Zatim kupnja ove kuće. Ona je, i pored primitka za malu kuću u Alfovoj ulici, sa svim popravcima i nabavama, stajala punih 100.000; ostaje 620.000, kao odšteta isplaćeno je u Frankfurt 25.000; ostaje 595.000. Tako bi to izgledalo prilikom očeve smrti, da svi ti izdaci nisu tokom godina bili donekle izravnani dobitkom od okruglo 200.000 kurantnih maraka. Cjelokupni imetak iznosio je dakle 795.000. Onda je opet otkinuto 100.000 za Gottholda, a 267.000 otišlo u Frankfurt. To iznosi, ako odračunam još nekoliko hiljada maraka raznih manjih zapisa, koji su u smislu očeve oporuke isplaćeni bolnici Sv. Duha, blagajni zaklade za udove trgovaca itd., oko 420.000, s tvojim mirazom za 100,000 više. To je po prilici naše imovno stanje u okruglim brojkama i bez obzira na razne manje fluktuacije imetka. Mi nismo tako silno bogati, draga moja Bethsy, a pri tom još moramo uzeti u obzir da je posao doduše smanjen, ali da su poslovni troškovi ostali jednako visoki, jer cijela struktura tvrtke ne dopušta smanjenje izdataka... Jesi li mogla slijediti moja izlaganja?«
Konzulica, krzmajući malo, potvrdi kimanjem glave. »Vrlo dobro, dragi moj Jean«, reče, premda nije sve razumjela i nikako nije mogla shvatiti zašto bi sve te velike svote bile zapreka da uzme slugu.
Konzul povuče cigaru tako da se zažarila, zabaci glavu i otpuhne dim, pa nastavi:
Ti misliš da možemo, kad bog jednom pozove tvoje drage roditelje, očekivati još nešto znatnije. — To je tačno. Međutim, ne smijemo time računati odviše neoprezno. Znam da je tvoj otac imao dosta gubitaka, i to, kako je poznato, krivnjom Justusovom. Justus je izvanredno drag čovjek, ali, eto, nije baš jako vješt u poslovima. A pretrpio je i nezaslužene udarce. Kod nekoliko mušterija imao je vrlo nezgodnih gubitaka. Posljedica slabljenja temeljne glavnice bio je skup novac u transakcijama s bankarima, pa je tvoj otac morao nekoliko puta znatnijim svotama priskočiti u pomoć, da bi spriječio nesreću. Te se stvari mogu ponoviti. Znaš — oprosti mi, Bethsy, što govorim iskreno — ona vedra životna lakoća koja tako ugodno djeluje kod tvog oca, koji nema više nikakve veze s poslovima, rđavo pristaje tvom bratu, koji je poslovan čovjek... Ti me razumiješ... Znaš... on nije dovoljno oprezan... dosta je nagao, a hoće mu se samo velikih poslova. Uostalom, tvoji se roditelji — a to me iskreno veseli, ne odriču ničega... oni vode gospodski život... kako... odgovara njihovim prilikama...« Konzulica se blago smješkala; poznala je predrasude svoga muža s obzirom na elegantne naklonosti svoje porodice.
»Dosta«, nastavi on i odloži ostatak cigare u pepeonik, »što se mene tiče, ja se uglavnom uzdam u to da će mi Gospod očuvati snagu, da mogu, uz njegovu milostivu pomoć, imovno stanje tvrtke uzdignuti opet do prijašnje visine... Nadam se, draga Bethsy, da sad imaš jasniju sliku...?«
»Potpuno, Jean, potpuno«, požuri se konzulica da odgovori, jer je za večeras odlučila smetnuti s uma misao na slugu. »Ali, hajdemo spavati. Zar ne? Već je veoma kasno...«
Uostalom, poslije nekoliko dana, kad se konzul dobro raspoložen vratio iz ureda, ipak je stvorena odluka, da angažiraju Möllendorpfova Antona...

ŠESTO POGLAVLJE


»Tony će u penzionat, i to kod gospođice Weichbrodt«, rekao je konzul Buddenbrook tako odrešito, da je pri tom i ostalo.
Kako smo već nagovijestili, bilo je naime razloga da roditelji budu mnogo manje zadovoljni s njom i s Christianom negoli s Tomom, koji se darovito uživljavao u posao, i s Klarom, koja se snažno razvijala, i sa siroticom Klothildom, koja je svojim apetitom morala u svakom izazvati radost. Što se tiče Christiana, bilo bi još najmanje zlo što je gotovo svako poslije podne morao popiti šalicu kave kod gospodina Stengela. — Konzulica, kojoj je to već dozlogrdilo, zamolila je jednog dana kićenim pisamcem gospodina učitelja da je zbog dogovora posjeti u Mengovoj ulici. Gospodin se Stengel pojavio u svojoj nedjeljnoj vlasulji, sa svojim najvišim okovratnikom i prslukom punim olovaka, zašiljenih kao koplja, pa je s konzulicom sjedio u »odaji krajolikâ«, dok je Christian u blagovaonici potajno prisluškivao razgovoru. Vrijedni odgojitelj izlagao je svoje nazore, rječito, premda malo zbunjeno, govorio je o velevažnoj razlici između »pravca« i »crte«, spomenuo je lijepu zelenu šumu i kantu za ugljen, a za vrijeme posjeta upotrebljavao stalno riječ »toga radi«, za koju kao da je smatrao da najbolje pristaje otmjenoj okolini. Četvrt sata kasnije pojavio se konzul, protjerao Christiana i izrazio gospodinu Stengelu svoje živo žaljenje što mu njegov sin daje povoda da bude nezadovoljan... »O, sačuvaj bože, gospodine konzule, molim najpokornije. Bistra glavica, veseo svat, to je učenik Buddenbrook i — toga radi... Samo malo nestašan, ako smijem reći... Hm... i toga radi...« Konzul ga je uljudno proveo kroz cijelu kuću, a zatim se gospodin Stengel oprostio... Ali sve to nije bilo zlo.
Zlo je bilo kad su saznali slijedeće: učenik Christian Buddenbrook dobio je jedne večeri dopuštenje da s nekim dobrim prijateljem ode u gradsko kazalište, gdje su prikazivali »Wilhelma Tella« od Schillera. Ulogu Tellova sina Waltera igrala je mlada dama, neka gospođica Meyer de la Grange, koja je bila poglavlje za sebe Imala je naime običaj da na pozornici nosi, bez obzira da li je to odgovaralo njenoj ulozi ili nije, broš od briljanata za koje su svi znali da su pravi, a koji joj je, što je također bilo opće poznato, poklonio mladi konzul Peter Döhlmann, sin pokojnog veletršca drvom iz Prve bedemske ulice pred Holstenskim gradskim vratima. Konzul Peter ubrajao se u onu vrstu gospode koju su u gradu nazivali suitierma — kakav je, na primjer, bio i Justus Kröger — što znači da je njegov način života bio pomalo raspušten. Bio je oženjen, imao je čak i malu kćerku, ali je bio već dulje vremena u svađi sa suprugom i živio sasvim kao neženja. Imetak, koji mu je ostavio otac, bio je dosta znatan, pa premda je tobože dalje vodio posao, pričalo se da ipak troši od osnovne glavnice. Obično je bio u »klubu« ili u gradskom podrumu, gdje bi u podne jeo, a svakog su ga jutra oko 4 sata vidjeli negdje na ulici. Često je putovao u Hamburg, tobože poslovno. Ali u prvom redu bio je revnostan ljubitelj kazališta; nije propuštao nijednu predstavu i pokazivao osobni interes za glumačko osoblje. Gospođica Meyer de la Grange bila je najnovija među mlađim umjetniciama, što ih je posljednjih godina odlikovao svojim briljantima...
Ali prijeđimo na stvar. Ta mlada dama bila je kao Walter Tell — i u toj je ulozi nosila svoj briljantni broš — nadasve dražesna. Glumila je tako dirljivo, da su učeniku Buddenbrooku od nutarnjeg oduševljenja navrle suze na oči, te se toliko zanio da je počinio nešto na što su ga mogli navesti samo prejaki osjećaji... Naime, za vrijeme odmora kupio je u cvjetarnici preko puta buket cvijeća za marku i 8 i pol šilinga. I taj se deran od četrnaest godina, s predugim nosom i malim, upalim očima, uputio s buketom u prostorije iza pozornice, pa, kako ga nitko nije zaustavljao, naišao pred vratima neke garderobe na gospođicu Meyer de la Grange, koja je tamo stajala u razgovoru s konzulom Peterom Döhlmannom. Konzul je od smijeha gotovo lupio o zid,kad je ugledao kako se približava s buketom. Međutim, novi se suitier naklonio pred Walterom Tellom što je bolje znao, predao mu cvijeće, klimnuo lagano glavom i izgovorio glasom koji je zvučio gotovo tužno od iskrenosti: »Gospođice glumili ste tako divno!«
" »Vidi, vidi, tog Krischana Buddenbrooka«, zagrohota konzul svojim vulgarnim izgovorom. Ali gospođica Meyer de la Grange podigne svoje lijepe obrve i upita:
»Zar sin konzula Buddenbrooka?«, zatim s mnogo blagonaklonosti pomilova novog obožavatelja po obrazu.
To su bile činjenice koje je Döhlmann još iste večeri ispričao u »klubu«. Priča se vanrednom brzinom pronijela po cijelom gradu, te doprla čak i do ušiju školskog ravnatelja, koji je povodom toga imao poseban razgovor s konzulom Buddenbrookom. Što on misli o svemu tomu? A konzul nije bio toliko ljut, koliko, u pravom smislu riječi, slomljen i utučen... Kad je sve saopćio konzulici, sjedio je u »odaji krajolikâ« tako reći shrvan.
»I to je naš sin, tako se razvija...«
»Jean, zaboga, tvoj bi se otac tome nasmijao... Ispričaj samo stvar u četvrtak kod mojih roditelja, tata će se izvrsno zabavljati...«
Sad konzul plane. »Ha, pa da! Uvjeren sam da će se zabavljati, Bethsy. On će se radovati, da njegova lakomislena krv i njegove bezbožne sklonosti žive dalje, ne samo u Justusu, onom suitieru, nego očigledno i u jednom od njegovih unuka... Sto mu jada... ti me prisiljavaš da tako govorim... Odlazi k onoj... osobi... Svoj džeparac troši na jednu lorettu. On još ne razumije, dakako, ali očituje se sklonost. Sklonost se očituje...«
Zaista, bio je to težak slučaj, a konzul je bio zaprepašten, to više, što se i Tony, kako smo već kazali, nije vladala najuzornije. Istina, tokom godina odrekla se uživanja da zadirkuje onog blijedog čovjeka i posjećuje lutkaricu Lizu, ali je sve više pokazivala sklonost da na neki izazovni način diže glavu i sve je više dolazila do izražaja njena opaka sklonost oholosti i taštini, osobito nakon ljetnih mjeseci provedenih vani kod djeda i bake.
Jednog ju je dana konzul, na svoju veliku žalost, iznenadio, kako zajedno s gospodičnom Jungmann čita Claurenovu »Mimili«. Prelistao je knjižicu i šuteći je zaključao zauvijek. Malo zatim izašlo je na vidjelo da je Tony — Antonija Buddenbrook — šetala pred gradskim vratima sama s jednim gimnazijalcem, nekim prijateljem njene braće. Gospođa Stuht — ona ista koja se kretala u najboljim krugovima — primijetila je to dvoje i prilikom kupovanja starog odijela kod Möllendorpfovih natukla povodom toga da doista i gospodična Buddenbrook dolazi u godine, u kojima... a gospođa senatorica Möllendorpf ispričala je sve to u šali konzulu. Tim šetnjama je sad došao kraj. Ali se zamalo doznalo, da Mademoiselle Tony iz onih šupljih stabala, tamo iza gradskih vrata, koja su bila tek nešto ispunjena žbukom, podiže male listiće ili ih tamo ostavlja, a listići su dolazili od istog gimnazijalca ili su bili njemu namijenjeni. Kad su to otkrili, bilo je jasno da petnaestgodišnju Tony valja staviti pod strožu pasku, u neki penzionat, i to baš u penzionat gospođice Weichbrodt, na Mlinarskoj ledini broj 7.

SEDMO POGLAVLJE


Tereza Weichbrodt bila je grbava, toliko grbava, da nije bila viša od stola. Navršila je četrdeset i jednu godinu, no kako nikad nije polagala na to da se dopadne svojom vanjštinom, oblačila se kao dama od 60 ili 70 godina. Na sijedim podloženim kovrčama nad uhom nosila je kapicu sa zelenim vrpcama, koje su padale niz uska pleća, kao u djeteta. Na njenoj bijednoj crnoj opravici nikad nitko nije primijetio ni najneznatniji ukras... osim velikog ovalnog broša sa slikom njezine majke na porculanu.
Mala gospođica Weichbrodt imala je pametne, oštre, smeđe oči, malo zavinut nos i uzane usnice, koje bi znala stisnuti veoma odlučno... Uopće, i njen sitni lik i sve njene kretnje izazivale su, doduše malo smiješan, ali ipak poštovanja vrijedan dojam. Tome bi pripomogao u velikoj mjeri i njezin govor. Pokrećući živahno i na mahove donju vilicu i klimajući brzo i uvjerljivo glavom, govorila je tačno i bez primjese dijalekta, jasno, određeno i brižljivo, naglašujući svaki suglasnik. Zvučno izgovaranje vokala čak je i pretjerivala do te mjere, da, na primjer, nije govorila »maslac«, nego »moslac«, pa čak i »muslac«, a svog je psića, koji je tvrdokorno štektao, zvala ne »Bobby«, nego »Babby«. Kad bi kojoj učenici dobacila: »Dijate, ne budi taako glopa«, i pri tom kratko dvaput udarila zgrčenim kažiprstom o stol, djelovalo je to bez sumnje snažno. A kad bi Francuskinja Mademoiselle Popinet, uz kavu, uzela previše šećera, znala se gospođica Weichbrodt na osobit način zagledati u strop, jednom rukom tipkati po stolu, i reći: »Ja bih uzala cijalu šećernicu«, tako da bi gospođica Popinet jako pocrvenjela...
Kao dijete — bože moj, kako je sitna morala biti kao dijete — Tereza Weichbrodt sama je sebe zvala »Sesemi« i očuvala tu promjenu svog imena. Dopuštala je također boljim i vrijednim učenicama, kako internistkinjama, tako i eksternistkinjama, da je tako zovu. »Zovi me Sesemi, dijete moje!« rekla je odmah prvog dana Toniki Buddenbrook, i pri tom je cmoknula kratkim poljupcem u čelo. »Volim da me tako zovu.« A njena starija sestra, gospođa Kethelsen, zvala se je Nelly.
Gospođu Kethelsen, kojoj je bilo oko četrdeset i osam godina, ostavio je njezin pokojni muž bez ikakvih sredstava za život, pa je stanovala kod sestre u maloj sobici na gornjem katu, a jela za zajedničkim stolom. Oblačila se slično kao i Sesemi, ali protivno njoj bila izvanredno visoka, a na mršavim ručnim zglobovima nosila je vunene narukvice. Nije bila učiteljica, nije znala biti stroga, cijelo njeno biće bijaše mješavina bezazlenosti i tihe vedrine. Kad bi koja gojenica gospođice Weichbrodt napravila kakvu psinu, prasnula bi u dobrodušan smijeh koji je u svojoj srdačnosti zvučio gotovo kao naricanje, dok Sesemi ne bi kucnula o stol i tako prodorno uzviknula »Nelly«, da je zvučilo kao »Nally«. Tad bi preplašeno zašutjela.
Gospođa Kethelsen pokoravala se svojoj mlađoj sestri, dozvoljavala je da je izgrdi kao dijete, ali zapravo ju je Sesemi iz sveg srca prezirala. Tereza Weichbrodt bila je načitana, gotovo učena djevojka, vodila je u sebi ozbiljne, iako sitne borbe, da bi sačuvala vjeru svog djetinjstva, svoju pozitivnu religioznost i pouzdanje da će jednoć onkraj groba primiti odštetu za ovaj teški i tmurni život. Gospođa Kethelsen bila je naprotiv neuka, nevina i naivna duša. »Dobra moja Nelly«, znala bi govoriti Sesemi, »bože moj, pa ona je dijete, nikad nije pala u sumnju, nikad se nije morala sama sa sobom boriti, ona je sretna...«
U ovim riječima bilo je isto toliko omalovažavanja, koliko i zavisti. To je bila jedna slaba, iako oprostiva crta Sesemina karaktera.
U visokom prizemlju kuće — kakvih ima u predgrađu — sagrađene od crvenih opeka, a koju je okruživao lijepo njegovani vrt, nalazile su se učionice i blagovaonica, a u gornjem katu, kao i u potkrovlju bile su spavaonice. Gospođica Weichbrodt nije imala velik broj pitomica, jer je primala u penzionat samo odraslije djevojke, a vodila je i za eksterne učenice samo prva tri razreda. Osim toga Sesemi je strogo pazila na to da u njen dom uđu samo kćeri iz kuća kojih je otmjenost izvan svake sumnje... Tony Buddenbrook dočekana je, kako smo već spomenuli, nježno, pa je za večeru Tereza spremila čak i »biskupa«, crveni slatki punč, koji se pio uhlađen, a ona ga je pripremila majstorski. »Još malo beskupa?« pitala je srdačno klimajući glavom... a to je zvučilo tako tečno, da nitko nije mogao odoljeti.
Gospođica Weichbrodt sjedila je na čelu stola, na dva jastuka sa sofe, i upravljala ručkom energično i pažljivo. Oštro bi mogla uspraviti zakržljalo malo tijelo, pozorno prateći sve, kuckati o stol, uzvikivati »Nally« i »Babby«. Jednim jedinim pogledom oborila je u prah Mademoiselle Popinet, koja je upravo bila namjerila da uzme sav žele hladne teleće pečenke. Toniki je bilo određeno mjesto između dviju pitomica: između Armgarde von Schilling, plave i snažne kćeri nekog veleposjednika iz Mecklenburga, i Gerde Arnoldsen, koja je bila iz Amsterdama. Bila je to elegantna i pomalo egzotična pojava s gustim tamnocrvenim kosama, nablizu položenim smeđim očima, i bijelim, lijepim, malo oholim licem. Sučelice preko stola brbljala je Francuskinja, koja je naličila crnici i nosila ogromne zlatne naušnice. Na donjem kraju stola sjedila je, s kiselim smiješkom na usnama, mršava Engleskinja Miss Brown, koja je također stanovala u kući.
Lako su se sprijateljile uz pomoć Sesemina biskupa. Mademoiselle Popinet pričala je da ju je prošle noći opet mučila mora... Ah, quelle horreur. Tad bi obično vikala »Pomosi, pomosi! Tati, tati... tako da bi svi poskakali iz kreveta. Pokazalo se, dalje, da Gerda Arnoldsen ne svira klavir kao ostale pitomice, nego violinu, i da joj je tata — njena majka nije više živjela — obećao pravog stradivarija. Tony nije bila muzikalna, kao većina Buddenbrookvih i svi Krögerovi. Nije raspoznavala ni korale koje su svirali u Marijinoj crkvi... Oh, orgulje u Nieuwe Kerk u Amsterdamu imaju vox humana, ljudski glas, koji divno zvuči. — Armgarda von Schilling pričala je o kravama kod svoje kuće.
Ta Armgarda izazvala je od prvog časa najdublji dojam kod Tonike, i to zato što je bila prva djevojka-plemkinja koju je srela. Zvati se von Schilling, koje li sreće. Njeni roditelji posjeduju najljepšu staru kuću u gradu, djed i baka su otmjeni ljudi, ali ipak, zovu se sasvim prosto »Buddenbrook« i »Kröger«, a to je zaista velika šteta. Unuka profinjenog Lebrechta Krögera plamtjela je u divljenju Armgardinim plemstvom i u potaji katkad pomišljala kako bi to divno von zapravo mnogo bolje pristajalo njoj — jer Armgarda, bože moj, ne zna čak ni cijeniti svoju sreću. Hodala je okolo sa svojom debelom pletenicom, svojim dobroćudnim modrim očima i svojim otegnutim meklenburškim izgovorom i nije ni mislila o svom plemstvu: nije nimalo nastojala da bude otmjena. Ta riječ »otmjen« veoma se duboko ugnijezdila u Toninoj glavici, i ona ju je, kao znak priznanja, primjenjivala na Gerdu Arnoldsen,
Gerda je bila ponešto apartna; imala je u sebi nešto osebujno i strana. Voljela je, usprkos Seseminih prigovora, češljati ponešto upadljivo svoju prekrasnu riđu kosu. Mnogi su smatrali glupim što svira na violinu — a pri tom valja znati da je »glupo« bio vrlo oštar i težak izraz. Međutim, svatko se morao složiti s Tonikom u tom da je Gerda Arnoldsen otmjena djevojka. Njena je pojava bila za njene godine, potpuno razvijena; njene navike, stvari, što ih je posjedovala — sve je bilo otmjeno: na primjer, njezin toaletni pribor od bjelokosti, koji je potekao iz Pariza, a Toni ga je naročito znala cijeniti, jer se i kod njene kuće moglo naći različitih predmeta što su ih njeni roditelji ili djed i baka donijeli iz Pariza i veoma cijenili.
Između ove tri mlade djevojke ubrzo su se razvile prijateljske veze: polazile su isti razred, a stanovale zajedno u najvećoj spavaonici na gornjem katu. Kako su bili zabavni i ugodni oni časovi, kad su se u deset sati spremale na spavanje i pri svlačenju čavrljale. — Poluglasno, to se razumije, jer je u pokrajnjoj sobi Mademoiselle Popinet već počela sanjati o provalnicima... Ona je spavala zajedno s malom Evom Ewers, Ham-buržankom, kojoj se otac, umjetnički entuzijast i sabirač umjetnina, preselio u München.
Smeđe isprugani kapci na prozorima bili su spušteni, niska, crveno zasjenjena svjetiljka gorjela je na stolu, lak miris ljubica i svježeg rublja ispunjavao je sobu zajedno s ugodnim, blagim raspoloženjem umora, bezbrižnosti i snatrenja.
»Bože moj«, rekla je Armgard, koja je napô svučena sjedila na rubu svog kreveta, »kakvom lakoćom govori doktor Neumann. Jednostavno uđe u razred, stane kraj katedre i govori o Racinu
»Ima lijepo, visoko čelo«, primijeti Gerda koja je pred ogledalom, između dva prozora, pri svijetlu dviju svijeća, raščešljavala kose
»Pa ti si i počela o njem govoriti samo da bi to čula; postojano piljiš u njega svojim modrim očima, kao da...«
»Ljubiš li ga?« upita Tony. »Moji se žniranci naprosto ne daju razvezati; molim te, Gerda, tako... Da li ga ljubiš, Armgard? Pa udaj se za njega, on je vrlo dobra partija, postat će profesor na gimnaziji.
»Bože, vi ste odurne. Ja ga uopće ne ljubim. A sigurno je da se neću udati za kakvog učitelja, nego za veleposjednika...«
»Plemića?« Tony ispusti čarapu koju je držala u ruci i zagleda se zamišljeno u Armgardino lice.
»To još ne znam, ali će svakako morati da ima veliko imanje... Oh djeco, kako se veselim tome. Ustajat ću u pet sati i voditi gospodarstvo...« Navukla je pokrivač na se i snatreći gledala u strop.
»Pred njenim se duhovnim očima pojavilo pet stotina krava, reče Gerda promatrajući prijateljicu u ogledalu.
Tony još nije bila gotova sa svlačenjem, ali je već unaprijed spustila glavu u jastuke, prekrstila ruke ispod zatiljka, pa i ona zamišljeno promatrala strop.
»Ja ću se, to se razumije, udati za trgovca«, rekla je. »Morat će imati mnogo novaca, da se možemo otmjeno smjestiti. To dugujem svojoj obitelji i firmi«, doda ozbiljno. »Da, vidjet ćete, sve ću ja to urediti.«
Gerda je dogotovila svoju noćnu frizuru i čistila široke, bijele zube, a pri tom se služila svojim ručnim ogledalom od bjelokosti.
»Ja se vjerojatno neću uopće udavati«, rekla je s malim naporom, jer joj je smetao prašak od metvice. »Ne shvaćam zašto bih? Ja to nikako ne želim. Otići ću u Amsterdam i svirati s tatom duo, a poslije ću živjeti kod udate sestre...«
»Prava šteta«, uskliknu Tony živahno. »Zaista šteta, Gerda.
Ti bi se morala ovdje udati i zauvijek ostati ovdje. Slušaj, na primjer, mogla bi se udati za jednog od moje braće...«
»Zar za onog s dugim nosom?« upita Gerda i zijevnu lakim, dražesnim i nemarnim uzdahom, pri čem je držala pred ustima ručno ogledalo.
»Ili za drugoga, to je svejedno... Bože, kako biste lijepo uredili stan. To bi morao izvesti Jakobs, tapetar Jakobs iz Ribarske ulice, on ima otmjen ukus. Ja bih vas svaki dan posjećivala...«
Ali uto se začuo glas gospođice Popinet: »Ah, voyons, mes-dames! U krevet, s’il vous plâit. Večeras se još nećete udati.«
Nedjelje i ferije provodila je Tony u Mengovoj ulici ili vani kod djeda i bake. Kakva sreća, kad je na Uskrsnu nedjelju bilo lijepo vrijeme, pa su mogli tražiti jaja i zečiće od marcipana u golemom Krögerovu vrtu. A ljetne ferije na moru, gdje stanuješ u lječilišnom domu, pa table d’hôte, kupanje, jahanje na magarcu... A nekih godina, kad bi konzul pravio dobre poslove, poduzimali su i veća putovanja. Pa onda Božični blagdani, kad su se po triput dijelili darovi: kod kuće, kod djeda i bake i kod Sesemi, gdje bi onda navečer biskup tekao potokom... Ipak je najdivniji bio Badnjak kod kuće, jer je konzul mnogo polagao na to da se sveto badnje veče proslavi pobožno, u sjaju i dobrom raspoloženju. Kad bi svečano nastrojeni čekali u »sobi krajolikâ«, dok su se posluga i razni stari i siromašni ljudi, kojima je konzul stiskao ruke, modre i crvene od zime, gurkali u trijemu, odjednom bi izvana zaorio četveroglasni pjev dječaka iz kora crkve sv. Marije, i čovjeku bi srce stalo udarati brže, toliko je sve to bilo svečano. I dok se je kroz visoka, bijela dvokrilna vrata već osjećao miris bora — konzulica bi iz stare obiteljske biblije s golemim slovima polako stala čitati božična poglavlja. Zatim, kad je vani zamuknula pjesma, svi bi zapjevali staru božičnu popijevku O Tannenbaum i uputili se u svečanoj povorci kroz trijem u blagovaonicu, u prostranu odaju s kipovima koji se isticahu na tapetama. Ondje se dizalo, do stropa, bijelim ljiljanima ukrašeno božično drvo, puno sjaja, svjetla i mirisa, a stol s darovima protezao se od prozora do vrata. U isto vrijeme svirahu vani, na tvrdo zamrznutom snijegu po ulicama, talijanski orguljaši. A s Vijećničkog trga dopirao je žagor božičnog sajma. Osim male Klare sva su djeca smjela prisustvovati kasnoj večeri u trijemu, na kojoj je bilo šarana i punjenih purana u nepojmljivim količinama...
Ovdje treba spomenuti da je Tony Buddenbrook posjetila i dva mecklenburška imanja. Nekoliko ljetnih sedmica proživjela je sa svojom prijateljicom Armgardom na posjedu gospodina von Schilinga, Čije se imanje prostiralo uz obalu nasuprot Travemündea, na drugoj strani zaliva. A drugi put otputovala je sa sestričnom Thildom na imanje, gdje je gospodin Bernhard Buddenbrook bio upravitelj. To se dobro zvalo »Jalovina« — i nije donosilo ni prebite pare, ali kao boravište za vrijeme praznika nije bilo naodmet.
Tako su redom prolazile godine i, sve u svemu, Tony je sretno proživjela vrijeme svoje mladosti.

TREĆI DIO



PRVO POGLAVLJE


Jednog popodneva u lipnju sjedilo se, malo poslije pet sati, u vrtu pred »portalom«, gdje se popila i kava. Unutra u bijelo okrečenoj prostoriji vrtne kućice s visokim ogledalom na zidu, po čijoj su površini bile naslikane ptice u letu, i dvjema bijelo lakiranim vratima u dnu, koja, kad ih pomnije razmotriš, uopće nisu vrata i imaju samo naslikane kvake, zrak je bio prevruć i zagušljiv, pa su iznijeli napolje prosto izrađeni namještaj od čvoravog, obojenog drveta.
Konzul, njegova supruga, Tony, Thomas i Klothilda sjedili su u polukrugu za okruglim prostrtim stolom na kome se bjelasalo posuđe servisa, dok je Christian malo postrance s nesretnim izrazom lica, spremao za školu drugi govor Ciceronov protiv Katiline. Konzul je bio zauzet svojom cigarom i »Vjesnikom«. Konzulica je ispustila iz ruku svileno vezivo i s osmijehom promatrala malu Klaru koja je s Idom Jungmann tražila po tratini ljubice, jer kadgod se tamo mogla naći i pokoja ljubica. Tony, naslonivši glavu na obje ruke, udubila se u čitanje Hoffmannovih priča o »Serapionovoj braći«. Thomas ju je sasvim oprezno škakljao jednom vlati trave po zatiljku, ali ona se, iz razboritosti, gradila kao da to ne primjećuje. Klothilda, u haljini od katuna s cvjetićima, mršava, staračkog izgleda, sjedila je na svom mjestu i čitala pripovijest kojoj je naslov glasio: »Slijepa, gluha i nijema, a ipak sretna i blažena«. Pri čitanju bi katkad sastrugala na kup mrvice biskvita na stoljnjaku, zahvatala ih sa svih pet prsti i oprezno jela.
Nebo, pokriveno gdjegdje s nekoliko nepomičnih oblaka, počelo je blijediti. Vrt usred grada, sa simetričnim stazama i gredicama, sunčao se u svom šarenilu i redu na popodnevnom suncu. Dah vjetra donosio je s vremena na vrijeme do obitelji miris rezeda koje su rasle po rubovima lijeha.
»Dakle Tom«, reče konzul dobro raspoložen i izvadi cigaru iz usta, »onaj posao s tvrtkom Van Henkdom i drug, o čem sam ti govorio, dobro se razvija.«
»Koliko plaća za raž?« upita Toma s puno interesa i prestane uznemirivati Toniku.
»Šezdeset talira za tisuću kila... Nije loše, zar ne?«
»To je izvrsno.« Tom je znao, da je taj posao vrlo povoljan.
»Tony, tvoje držanje nije comme il faut, primijeti konzulica, na što Tony, ne dižući oči s knjige, spusti jedan lakat sa stola.
»Ništa ne mari,« reče Tom. »Ona može sjediti kako hoće, uvijek će ostati Tony Buddenbrook. Thilda i ona neosporno su najljepši članovi obitelji.«
Klothilda se silno zapanji: »Bože, Tom?« reče, a bila je naprosto nerazumljivo, kako je mogla toliko razvući ove kratke slogove. Tony je šutke dočekala ovu primjedbu. Tomi nije bila dorasla, tu nije bilo pomoći. On bi na svaki način našao neki odgovor, i svi, koji se vole smijati, bili bi na njegovoj strani. Samo je oštro odahnula zrak raširenim nosnicama i malko podigla ramena. Ali kad je konzulica počela govoriti o plesu kod konzula Huneusa, koji se imao domala održati, i nabacila nešto o novim lakovanim cipelama, spustila je Tony i drugi lakat sa stola i pokazala živahan interes za stvar.
»Vi samo pričate i pričate,« poviče Christian tužno, »a ovo je tako strašno teško. I ja bih želio biti trgovac...«
»Ti želiš zapravo svaki dan nešto drugo,« reče Tom. Uto se s dvorišne strane pojavi Anton. Nosio je posjetnicu na poslužavniku, i svi su ga gledali s očekivanjem.
»Grünlich, trgovački agent«, čitao je konzul. »Iz Hamburga. Ugodan čovjek, toplo preporučen, sin pastora. S njim sam u poslovnim vezama. A ima još nešto... Antone, kaži gospodinu — ti nemaš ništa protiv toga, Bethsy? — da se potrudi ovamo.«
Kroz vrt je, prilično kratkim koracima i malo naprijed ispružene glave, dolazio čovjek srednjeg stasa. Mogle su mu biti trideset i dvije godine, a držao je štap i šešir u jednoj ruci. Nosio je zelenožuto pamučno odijelo s dugim skutima i sive končane rukavice. Lice pod svijetloplavom prorijeđenom kosom bilo je ružičasto i nasmiješeno. Kraj jedne nosnice imao je upadljivu bradavicu. Brada i gornja usnica bile su obrijane, ali zalisci se, prema engleskoj modi, spuštahu duboko u lice. Ti takozvani favoriti bili su izrazito zlatnožute boje. — Već izdaleka izveo je svojim velikim svijetlosivim šeširom neku kretnju u znak odanosti...
Posljednjim, vrlo dugačkim korakom prišao je sasvim blizu, opisao gornjim dijelom tijela polukrug, i na taj se način poklonio svima.
»Smetam, upadam u krug obitelji«, govorio je mekim glasom i finom suzdržijivošću. »Imamo u ruci dobru knjigu, prijatno čavrljamo... Moram moliti za oproštene.«
»Dobro ste došli, poštovani gospodine Grünlich«, reče konzul koji je, kao i oba njegova sina, ustao i stisnuo gostu ruku. »Drago mi je, da vas mogu pozdraviti i izvan ureda u krugu svoje obitelji. Gospodin Grünlich, Bethsy, moj vrijedni poslovni prijatelj... moja kćerka Antonija... moja nećaka Klothilda... Thomasa već poznajete... ovo je moj drugi sin Christian, gimnazijalac...«
Gospodin Grünlich odgovarao je sa svoje strane naklonom na svako ime.
»Kao što rekoh«, nastavi, »ne želim biti nametljiv... Dolazim u poslovnim stvarima, pa ako smijem zamoliti gospodina konzula da se sa mnom malo prošeta po vrtu...«
Konzulica odgovori:
»Iskazat ćete nam pažnju, ako ne budete odmah razgovarali o poslovima nego malo posjedili u našem društvu. Izvolite sjesti.«
»Hvala hiljadu puta«, reče gospodin Grünlich uzbuđeno. Zatim se spusti na rub stolca koji je Toma donio, smjesti se sa šeširom i štapom na koljenima, pogladi rukom jedan zalizak i lagano se nakašlje, što je nekako zvučilo kao: »He-e-hm«. Sve je to izazivalo dojam kao da hoće reći: »Evo, ovo je uvod. A što sad?«
Konzulica preuze glavni teret razgovora:
»Vi ste iz Hamburga?« upita nagnuvši glavu malo u stranu, dok je vezivo počivalo u njezinom krilu.
»Tako je, gospođo konzulice«, odvrati gospodin Grünlich i iznova se pokloni. »Stanujem u Hamburgu, ali mnogo putujem, veoma sam zauzet poslovima, moj je posao vanredno živahan... He-e-hm... To zaista smijem reći.«
Konzulica digne obrve i načini ustima kretnju kao da kaže s naglaskom punim poštovanja: »Tako?«
»Neumorna djelatnost meni je uvjet života«, doda gospodin Grünlich, napola okrenut prema konzulu i nakašlje se ponovo kad primijeti pogled što ga je gospođica Antonija upravila u njega, hladni, ispitivački pogled, kojim mlade djevojke mjere nepoznatu mladu gospodu, a izraz im je takav da se čini kao da bi se svakog časa mogao pretvoriti u prezir.
»Mi imamo rođake u Hamburgu«, reče Tony samo da nešto kaže.
»Duchampsove«, objasni konzul, »porodica moje pokojne majke.«
»Upućen sam potpunoma«, požuri s odgovorom gospodin Grünlich. »Imam čast da me ta gospoda donekle poznaju. Svi su oni sjajni ljudi, ljudi od srca i duha... He-e-hm. Odista, kad bi u svim obiteljima vladao duh koji vlada u ovoj, bilo bi bolje na svijetu. Tu čete naći vjeru u boga, milosrđe, pobožnost srca, ukratko pravi duh kršćanstva, što je moj ideal. A rečena gospoda umiju to dovesti u sklad s plemenitim svjetovnim duhom, otmjenošću, sjajnom elegancijom, sve što mene, gospođo konzulice, osobno uvijek očarava.«
Tony je mislila: »Otkud poznaje moje roditelje? Govori im ono što žele čuti...« A konzul reče odobravajući:
»Taj dvostrani ukus najbolje pristaje svakom čovjeku.« A konzulica nije mogla odoljeti želji da gostu, uz tiho zveckanje narukvice, pruži ruku i pri tom iskRené dlan veoma srdačno.
»Govorite mi iz dna duše, poštovani gospodine Grünlich« reče.
Na to se gospodin Grünlich pokloni, uspravi se na stolcu, pogladi svoj zalizak i nakašlje, kao da je htio reći: »Hajde, da nastavimo.«
Konzulica nabaci nekoliko riječi o svibanjskim danima četrdeset i druge, koji su bili onako strašni za rodni grad gospodina Grünlicha. »Zaista,« odvrati gospodin Grünlich, »taj požar bio je teška nesreća, žalosna kušnja. Šteta je iznosila 135 milijuna, da, to su prilično tačno izračunali. Uostalom, ja sa svoje strane dugujem providnosti duboku zahvalnost... nisam ni najmanje postradao. Požar je najviše bjesnio u župama Sv. Petra i Nikole. Kakav prekrasan vrt«, prekine svoje pričanje, pošto se, uz kretnju zahvalnosti, poslužio konzulovom cigarom, »uzevši u obzir, da je u gradu, neobično je prostran. Kakvog li samo raznobojnog cvijeća... O, bože moj, moram priznati svoju slabost za cvijeće i prirodu uopće. Onaj, turčinak tamo prijeko krasi uvelike...«
Gospodin Grünlich hvalio je otmjeni izgled kuće, hvalio je uopće cijeli grad, hvalio je i konzulovu cigaru i imao za svakoga koju ljubeznu riječ.
»Smijem li se usuditi da vas zapitam što čitate, Mademoiselle Antonija?« obratio se djevojci nasmiješen.
Tony iz bogzna kakvog razloga odjednom namršti obrve i odgovori ne gledajući gospodina Grünlicha:
»Serapionovu braću, od Hoffmanna.«
»Zbilja! Taj je književnik napisao odličnih stvari«, reče gost. »Ali molim za oproštenje, zaboravio sam ime vašeg drugog gospodina sina, gospođo konzulice?«
»Christian.«
»Krasno ime. Volim, ako se smijem izraziti«, i gospodin se Grünlich ponovo obrati kućedomaćinu, »volim imena, koja sama po sebi pokazuju da ih nosi kršćanin. U vašoj je obitelji, kako mi je poznato, nasljedno ime Johann... Tko ne bi pri tom pomislio na najmilijeg učenika Gospodnjeg. Ja, na primjer — ako smijem sebi dozvoliti tu primjedbu«, nastavio je Grünlich rječito, »zovem se, kao i većina mojih predaka, Bendix — ime koje treba uzeti kao dijalektalnu skraćenicu od Benedikt. A šta vi čitate, gospođine Buddenbrook? A, Ciceron. Teška lektira, djela velikog rimskog govornika. Quo usque tandem, Catilina... he-e-hm... jest, ni ja nisam još potpuno zaboravio svoju latinsku školu...«
Konziul reče:
»Ja sam, protivno od mog pokojnog oca, uvijek prigovarao što mlade glave neprestano pune grčkim i latinskim. Ima toliko ozbiljnih i važnih stvari koje su potrebne kao priprema za praktičan život...«
»Upravo iskazujete moje mišljenje, gospodine konzule,« požuri se odgovoriti gospodin Grünlich, »prije no što sam ga mogao sam izreći. Teška i, zaboravio sam dodati, ne potpuno neprijeporna lektira. Bez obzira na sve drugo, sjećam se nekoliko upravo sablažnjivih mjesta u tim govorima...«
Kad je nastupila pauza pomisli Tony: »Sad sam ja na redu.« Pogled je gospodina Grünlicha počivao na njoj. I zaista, došao je red na nju. Naime, gospodin Grünlich poskočio je odjednom na svom sjedištu, učinio kratku, grčevitu, ali ipak elegantnu kretnju nikom prema konzulici i počeo uzbuđeno šaptati:
»Molim vas, gospođo konzulice, pogledajte... gospođice zaklinjem vas,« izusti potom glasno, kao da je Tony te riječi trebala čuti, »ostanite još trenutak u tom položaju... gledajte,« nastavi opet šaptom, »kako sunce igra u kosi vaše gospođice kćerke? — Nikad nisam vidio ljepšu kosu,« izgovori onda odjednom kao za sebe i sav se uozbilji od ushita, kao da razgovara s bogom ili sa svojim srcem.
Konzulica se milostivo nasmiješi, a konzul reče: »Nemojte curi puniti glavu taštinama,« a Tony opet šutke namršti obrve. Nakon nekoliko časaka gospodin Grünlich ustane.
»No, neću vas dalje inkomodirati, ne, zaboga, gospođo konzulice, neću dulje smetati. Došao sam poslovno... ali tko bi mogao odoljeti... sad me zove dužnost. Ako smijem zamoliti gospodina konzula...«
»Nije potrebno da vas uvjeravam,« reče konzulica, »koliko bih se radovala ako biste se za vrijeme svoga boravka zadovoljili s tim da pod našim krovom...«
Gospodin Grünlich zanijemi na čas od zahvalnosti. »Zahvaljujem vam, gospođo konzulice, od sveg srca,« reče s izrazom ganutosti. »Ali ne smijem zloupotrebiti vašu ljubaznost. Zauzeo sam nekoliko soba u hotelu Grad Hamburg...«
»Nekoliko soba«, pomisli konzulica, a to je bilo baš ono, što je trebalo pomisliti, prema osnovi gospodina Grünlicha.
»Na svaki način,« završi ona pruživši mu još jednom srdačnom kretnjom ruku, »nadam se da se nismo vidjeli posljednji put.«
Gospodin Grünlich poljubi konzulicu u ruku, zastane časak, da mu i Antonija pruži svoju, što se međutim nije dogodilo, opiše trupom polukrug, stupi velikim korakom natrag, još se jednom pokloni pa onda, zabacivši glavu, jednim zamahom stavi šešir na nju i udalji se s konzulom...
»Prijatan čovjek«, reče ovaj kad se vratio u krug obitelji i opet zauzeo svoje mjesto.
»Meni se čini glupan,« uze sebi Tony slobodu da rekne oštrim naglaskom.
»Tony, bože moj, kakvo je to mišljenje!« poviče konzulica gotovo ogorčeno. »Mladić tako kršćanskih nazora!«
»Dobro odgojen svjetski čovjek«, dopuni konzul. »Ti ne znaš što govoriš.« — Dešavalo se kadikad da bi roditelji na taj način izmijenili svoja stanovišta. Onda su bili to sigurniji da su doista složni.
Christian frkne dugačkim nosom i reče: »Kako je velevažan... Prijatno čavrljamo. Nismo uopće razgovarali. Turčinak krasi uvelike. Onda se gradi kao da glasno razgovara sam sa sobom... Smetam... moram moliti za oproštenje... Nikad nisam vidio ljepšu kosu...« Christian je tako sjajno oponašao gospodina Grünlicha da se i konzul morao nasmijati.
»Da, pravi se odviše važan,« otpoče iznova Tony. »Neprestano govori o sebi. Njegov je posao živahan, on ljubi prirodu, on voli ova ili ona imena, on se zove Bendix... Htjela bih znati, što se to nas tiče?... Govori sve to samo da sebe istakne,« poviče odjednom sasvim bijesno. »Govori tebi, mama, i tebi, tata, samo ono što vi rado slušate, da vam se ulaska.«
»To mu ne možeš zamjeriti, Tony,« reče konzul strogo, »čovjek se nađe u nepoznatom društvu, trudi se da se prikaže s najbolje strane, bira riječi, nastoji kako bi se svidio — sve je to jasno...«
»Nalazim, da je dobar čovjek,« reče Klothilda blago i razvučeno, iako je ona bila jedina osoba kojoj gospodin Grünlich nije poklonio nikakve pažnje. Thomas se suzdržao od suda.
»Dosta,« zaključi konzul, »on je dobar kršćanin, vrijedan, radin i fino obrazovan čovjek, a ti, Tony, velika djevojka od osamnaest i domala devetnaest godina, prema kojoj se vladao učtivo i galantno, ti bi odista morala obuzdati svoj jezik. Svi smo mi slabi ljudi, a ti si, oprosti, zaista posljednja koja bi smjela da podigne kamen... Tom, na posao.«
Ali Tony je mrmljala za sebe: »Zlatnožuti zalisci,« i pri tom namrštila obrve, kao što je već nekoliko put učinila.

DRUGO POGLAVLJE


»Kako sam se iskreno rastužio, gospođice, što vas nisam našao kod kuće,« pristupi nekoliko dana kasnije gospodin Grünlich Toniki, kad ju je sreo na uglu Široke ulice i Mengove ulice, kad se vraćala iz grada. »Uzeo sam sebi slobodu da iskažem poštovanje vašoj gospođi mami i bolno me se dojmilo što vas nisam sreo... a sad sam tako sretan, jer sam vas ipak sastao.«
Gospođica se Buddenbrook bila zaustavila kad je gospodin Grünlich počeo govoriti, ali njene poluzatvoRené oči odjednom su potamnjele i nisu se dizale više no do prsa gospodina Grünlicha. Oko njenih usana igrao je podrugljiv i savršeno nemilostiv smiješak mlade djevojke, kojim muškarca ocjenjuje i odbacuje... Njene se usne pomaknuše — što da odgovori? Ha, mora naći riječ koja će jednom zauvijek survati u nepovrat tog Bendixa Grünlicha, uništiti ga... Ali mora biti zgodna, duhovita, umjesna riječ koja će ga kao trn raniti, a u isto vrijeme imponirati.
»Ta sreća nije obostrana,« reče pogledom koji je još uvijek bio uperen u prsa gospodina Grünlicha. Zatim, pošto je odapela tu finu otrovnu strijelu, ostavi ga na mjestu, zabaci glavu i, rumena od ponosa zbog svoje sarkastične vještine u govoru, otputi se kući, gdje je morala saznati da su za iduću nedjelju pozvali gospodina Grünlicha na teleću pečenku...
Došao je zaista. Došao je u svečanom kaputu, ne sasvim po najnovijoj modi, ali veoma finom, zvonolikom i naboranom, koji mu je davao otmjen i solidan izgled — uostalom sav ružičast i nasmiješen, s brižljivo razdijeljenom rijetkom kosom te namirisanim i raščešljanim zaliscima. Jeo je ragoût od školjaka, juhu Julienne, prženi morski list, teleću pečenku s krumpirom u vrhnju, cvjetaču, nabujak od maraskina i raženi kruh s rokforskim sirom. Za svako jelo iznosio poneku novu pohvalnicu koju je umio na fin način kazati. Dignuo bi, na primjer, uvis žličicu za dessert, zagledao se u neki kip na tapeti i govorio glasno, ali tobože sam za sebe: »Oprosti mi, bože, ali ne mogu drukčije. Već sam s užitkom pojeo veliki komad, ali ovaj je nabujak tako divno uspio. Moram dobrostivu domaćicu zamoliti još za jedan komadić.« Pa bi zatim šaljivo zažmirio prema konzulici. Razgovarao je s konzulom o poslovima i o politici, i pri tom iznosio ozbiljna i valjana načela. S konzulicom je ćaskao o kazalištu, društvenom životu i toaletama, našao je pokoju ljubaznu riječ i za Thomasa, Christiana, sirotu Klothildu, pa čak iza malu Klaru i gospodičnu Jungmann... Tony je šutjela, a on sa svoje strane nije poduzimao ništa, da joj se približi; samo ju je katkad, naherivši glavu, promotrio pogledom u kom je bilo i žalosti i bodrenja.
Kad se je gospodin Grünlich te večeri oprostio, još je bio pojačao dobar dojam koji je izazvao njegov prvi posjet. »Savršeno odgojen čovjek«, rekla je konzulica. »Pravi kršćanin i čovjek vrijedan poštovanja«, rekao je konzul. Christian je sad još bolje znao oponašati sve njegove kretnje i govor, a Tony je namrštenih obrva zaželjela laku noć, jer je neodređeno slutila da nije posljednji put vidjela tog gospodina koji je tako neobično brzo osvojio srca njenih roditelja.
I doista, ono poslije podne kad se vratila iz nekog društva mladih djevojaka, našla je gospodina Grünlicha kako se ugnijezdio u »odaji krajolikâ« i tamo čitao konzulici iz romana »Waverley« od Waltera Scotta. — Čitao je primjernim izgovorom, jer su ga putovanja radi njegovih živahnih poslova bila dovela i u Englesku, kako je sam izjavio. Tony sjedne postrance s nekom drugom knjigom u ruci, a gospodin Grünlich upita mekim glasom: »Vašem ukusu, gospođice, zacijelo ne odgovara ovo što čitam?« Na što ona, zabacivši glavu, odgovori nešto oštro i sarkastično, kao: »Ni najmanje.«
Ali se on nije dao zbuniti, počeo je pričati o svojim prerano umrlim roditeljima, govorio je o svom ocu koji je bio propovjednik, pastor, uzor-kršćanin, ali i savršen svjetski čovjek... Na kraju krajeva gospodin je Grünlich ipak otputovao u Hamburg, a Tony nije bila prisutna kad je došao u oproštajni posjet. »Ida,« rekla je gospodični Jungmann, koja je bila njena povjerljiva prijateljica, »onaj je čovjek otišao,« ali Ida Jungmann odgovorila je: »Još ćeš ti vidjeti, mala moja!«
Osam dana kasnije odigrala se u sobi za doručkovanje ona scena... Tony je sišla u devet sati i začudila se što je još zatekla konzula kraj konzulice za stolom. Pošto je pustila da je poljube u čelo, sjela je na svoje mjesto, sva svježa, gladna i s očima crvenim od spavanja, uzela šećer i maslac i poslužila se sirom koji je bio začinjen zelenim lukom.
»Baš je lijepo, tata, što sam te jedanput zatekla,« reče, uzimajući ubrusom vruće jaje i otvarajući ga žličicom za čaj.
»Čekao sam danas na našu pospanku,« odvrati konzul, koji je pušio cigaru i savijenim novinama uporno lupkao po stolu. A konzulica je polako i gracioznim kretnjama dovršila svoj doručak, pa se onda podbočila na naslon sofe.
»Thilda već radi u kuhinji,« nastavi konzul značajno, »a i ja bih već bio za svojim poslom kad ne bismo tvoja majka i ja imali da razgovaramo s našom kćerkicom o ozbiljnoj stvari.«
Tony, punih usta kruha s maslacem, upre pogled u lice ocu pa majci u kom je bilo radoznalosti i straha.
»Pojedi najprije, dijete moje,« reče konzulica, a kad Tony unatoč tome odloži nož i povika: »Reci mi odmah, molim te, tata,« ponovi konzul, koji nikako nije prestajao da se igra s novinama: »Jedi.«
Dok je Tony u potpunoj tišini, bez teka, pila kavu i jela jaje i zeleni sir s kruhom, počela je slutiti o čem se radi. Jutarnja svježina izgubila se, s njenog lica, problijedjela je malo, zahvalivši se otklonila med i domala tihim glasom izjavila, da je gotova...
»Moje drago dijete,« reče konzul, pošto je još trenutak šutio, »pitanje o kom moramo razgovarati s tobom, sadržano je u ovoj poslanici.« Sad je, umjesto novinama, lupkao po stolu velikim, plavkastim listovnim omotom. »Ukratko: gospodin Bendix Grünlich, koga smo svi upoznali kao valjanog i ljubaznog gospodina, piše mi da je za vrijeme svog boravka ovdje osjetio duboku naklonost prema našoj kćeri, pa po svim pravilima prosi njezinu ruku. Šta misli o tom naše dobro dijete?«
„Tony se naslonila oborene glave, a desnom je rukom lagano okretala srebrni kolut za ubrus. Iznenada podigne oči, oči koje su postale sasvim tamne i bile pune suza. Ucviljenim glasom prozbori:
»Što hoće taj čovjek od mene — ? Što sam mu nažao učinila — ?« Potom brižnu u plač. Konzul dobaci svojoj ženi pogled, i malo zbunjen stane promatrati praznu šalicu.
»Draga Tony,« reče konzulica blago, »Čemu to uzbuđivanje? Možeš biti sigurna, zar ne, da tvoji roditelji žele samo ono što je za te najbolje, pa ti ne mogu savjetovati da odbiješ životno osiguranje koje ti se nudi. Eto vidiš, pretpostavljam da ti još ne gojiš prema gospodinu Grünlichu nikakvih dubljih osjećaja, ali to će doći, vjeruj mi, to dolazi s vremenom... Mladom stvorenju, kao što si ti, nikad nije jasno što zapravo hoće... u glavi je isto takva zbrka kao i u srcu. Treba srcu dati vremena, a glava neka bude spremna da primi savjete iskusnih ljudi koji prema osnovi vode brigu o našoj sreći...«
»Ne znam ništa o njem,« izusti Tony očajno i pritisne na oči mali bijeli ubrus od batista koji je bio umrljan jajima. »Znam samo da ima zlatnožute zaliske i živahan posao...« Njena gornja usna, koja je podrhtavala od plača, izazivala je neizrecivo dirljiv dojam.
S pokretom iznenadne nježnosti konzul primakne svoj stolac i stane je, smiješeći se, milova i po kosi.
»Mala moja Tony,« reče, pa šta bi ti i mogla znati o njemu? Ti si dijete i ne bi o njem znala više da je boravio ovdje ne četiri, nego pedeset i dvije nedjelje... Ti si djevojčica koja još nema oči za ovaj svijet i koja se mora osloniti na oči drugih ljudi koji tebi žele dobro...«
»Ne razumijem... ja ne razumijem...« jecala je Tony bespomoćno i povijala svoju glavu kao mačkica pod rukom koja ju je milovala. »Došao je ovamo... rekao svakom nešto ugodno... pa opet otputovao... i piše da mene... ne razumijem... kako može... Šta sam mu nažao učinila?« Konzul se ponovo nasmiješi:
»To si već jednom rekla, Tony, i baš to pokazuje tvoju djetinju smetenost. Moja kćerkica ne smije nipošto misliti da je želim prisiliti ili mučiti... sve se ovo može razmotriti u miru, mora se razmotriti u miru, jer je ozbiljna stvar. To ću zasad i odgovoriti gospodinu Grünlichu, pa niti ću odbiti niti ispuniti njegovu molbu... Ima tu mnogo stvari o kojima treba promisliti... Tako... i da li gledamo ispravno? U redu! Sad će tata na posao. — Adieu, Bethsy...«
»Do viđenja, dragi moj Jean.«
»Tony, ipak moraš uzeti još malo meda,« reče konzulica, kad je ostala sama s kćerkom koja je nepomično, oboRené glave, sjedila na svom mjestu. »Čovjek mora dovoljno jesti...«
Malo-pomalo pa usahnuše i Tonikine suze. Glava joj je gorjela i bila puna misli. Bože, koje li situacije! Ta znala je da će jednog dana postati žena nekog trgovca, da će sklopiti dobar i koristan brak, kako odgovara ugledu obitelji i tvrtke. Ali sada se odjednom, i to po prvi put, desilo da je netko zaista i sasvim ozbiljno hoće uzeti za ženu. Kako da se čovjek vlada u takvoj prilici? Pred njom, pred Tony Buddenbrookovom, iskrsnuli su odjednom svi oni tako strašno važni izrazi o kojima je dosad samo čitala: radi se o njenom »da«, o njenoj »ruci«... »za cijeli život«... Bože, kako se njezin položaj odjednom promijenio.
»A ti mama?« upita. »Dakle me i ti nagovaraš da dam svoj pristanak.« Trenutak je oklijevala zbog riječi »pristanak«, jer joj se ta riječca činila suviše naduvena i zbunjivala je, ali onda ju je, prvi put u svom životu, izustila dostojanstveno. Počela se je malo stidjeti svoje smetenosti u prvom času. Ni sad joj se, kao ni prije deset minuta, nije udaja za gospodina Grünlicha činila manje besmislena, ali joj se počela sviđati važnost njenog novog položaja.
Konzulica reče:
»Nagovarati, moje dijete? Zar te je tata nagovarao? On te nije odgovarao, to je sve. A bilo bi neodgovorno od njegove kao i od moje strane, kad bismo to činili. Veza koja ti se, evo, nudi, u pravom je smislu ono što se zove dobra partija, draga moja Tony... Došla bi u Hamburgu u sjajne prilike i živjela gospodski...«
Tony je sjedila nepomično. Pred njom se pojavilo nešto kao svileni zastori na vratima u salonu njezina djeda i bake... Da li bi kao Madame Grünlich pila ujutro čokoladu? Ne bi se priličilo da takvo što upita...
»Kako ti je već otac rekao: imaš vremena da promisliš,« nastavi konzulica. »No moramo te upozoriti da se takva prilika da nađeš svoju sreću, ne pruža svaki dan, i da bi ovaj brak bio upravo ono što tebi dužnost i sudbina propisuje. Da, dijete moje, moramo te i na to upozoriti. Put koji se danas pred tobom otvara, to je put koji ti je propisan, to i sama dobro znaš...«
»Da,« reče Tony zamišljeno. »Svakako.« Bila je svjesna svojih dužnosti prema obitelji i prema firmi, i bila je ponosna zbog tih dužnosti. Ona, Antonija Buddenbrook, pred kojom je nosač Matthiesen duboko skidao svoj rutavi cilindar i koja je, kao kćerka konzula Buddenbrooka, hodala kroz grad kao mala kraljica, bila je sva prožeta poviješću svoje obitelji. Već onaj krojač u Kostocku veoma je dobro stajao, a odonda je uspon bivao sve sjajniji. Njezin je poziv da sjaj obitelji i tvrtke Johann Buddenbrook unaprijedi na svoj način, i to tako da se bogato i otmjeno uda... Tomo radi na tom djelu u svom uredu... Da, ova vrsta partije bila je zacijelo ono pravo, ali baš gospodin Grünlich... Vidjela ga je pred sobom, njegove zlatnožute zaliske, njegovo ružičasto, nasmijano lice s bradavicom na rubu nosa, njegove kratke korake, činilo joj se kao da osjeća njegovo vuneno odijelo i čuje njegov meki glas...
»Znala sam dobro,« reče konzulica, »da smo pristupačni mirnim izlaganjima... Da li smo možda već stvorili kakvu odluku?«
»O, bože sačuvaj,« poviče Tony i naglasi »o« naglim ogorčenjem. »Kakva besmislica, udati se za Grünlicha! A stalno sam mu se izrugivala zajedljivim primjedbama... ne shvaćam uopće, kako me još može trpjeti. Ipak bi morao imati malo ponosa...«
I pošto je to izrekla, počne cijediti med na krišku seljačkog kruha.

TREĆE POGLAVLJE


Te godine Buddenbrookovi nisu otputovali na odmor, ni za vrijeme Christianovih i Klarinih školskih praznika. Konzul je izjavio da je suviše zauzet poslovima, a i neriješeno pitanje Antonjino bilo je razlog da su ostali u Mengovoj ulici, čekajući što će biti. Gospodinu Grünlichu poslali su vrlo diplomatsko pismo što ga je napisao konzul svojom rukom, ali je dalji razvoj događaja sprečavala Tonina tvrdoglavost koja se očitovala u veoma djetinjskim oblicima. »Sačuvaj me bože, mama,« rekla je. »Ne mogu ga podnijeti,« i pri tom je na najoštriji način naglasila srednji slog posljednje riječi i izuzetno ga ispravno izgovorila. Ili bi izjavila svečano: »Oče...« — inače je Tony obično govorila »tata« — »nikad neću dati svoj pristanak...«
Stvar bi vjerojatno još dugo vremena ostala na toj tački, da se nije, možda desetak dana nakon onoga razgovora u doručkovaonici — bilo je to sredinom srpnja — dogodilo slijedeće...
Bilo je poslije podne — modrikasto, toplo popodne. Konzulica je bila izišla, a Tony je sjedila sama uz prozor u »odaji krajolikâ«, čitajući neki roman, kad joj Anton donese neku posjetnicu. Još prije no je dospjela pročitati ime, stupi u sobu gospodin u svečanom zvonolikom kaputu sa žutozelenim hlačama. Razumije se, bio je to gospodin Grünlich, a njegovo je lice izražavalo takvu nježnost kao da vapi za pomoć.
Tony prestravljena skoči sa stolca i učini kretnju kao da će pobjeći u blagovaonicu. Kako da sad razgovara s gospodinom koji ju je zaprosio? Srce joj je lupalo da iskoči i jako je problijedjela. Dok je znala da je gospođin Grünlich daleko, bili su za nju ozbiljni razgovori s roditeljima, i izvanredna važnost njene osobe i njene odluke, neka vesela igra. Ali sad je opet ovdje. Stoji pred njom; Što će se dogoditi? Osjećala je opet da će zaplakati.
Brzim koracima, raširenih ruku, s glavom nagnutom u stranu, išao je gospodin Grünlich prema njoj. Držao se kao čovjek koji hoće reći: Evo me. Ubij me, ako hoćeš. Uskliknuo je: »Kakve li providnosti. Nalazim baš vas, Antonijo.« Rekao je »Antonijo«.
Tony s romanom u ruci stajala je uspravno kraj stolca. Naprći usne i progovori dubokim ogorčenjem, naglašavajući svaku riječ. A svaku je riječ popratila kretnjom glave odozdo prema gore:
»Šta - vam - pada - na - pamet.«
Usprkos tome suze su je već gušile u grlu.
Gospođin je Grünlich bio suviše zanesen, da bi se obazirao na tu upadicu.
»Zar sam mogao dulje čekati?... Nisam li se morao vratiti ovamo?« pitao je energično. »Prije nedjelju dana primio sam pismo vašeg dragog gospodina oca, pismo koje mi je dalo nade. Zar sam mogao još dulje ostati u neizvjesnosti, gospođice Antonija? Nisam mogao dulje izdržati... skočio sam u kola... pojurio sam ovamo... uzeo nekoliko soba u hotelu Hamburg... - i evo me, Antonijo, da iz vaših usta čujem posljednju odlučnu riječ koja će me učiniti sretnijim no što uopće mogu iskazati.«
Tony se ukočila, a suze joj presahle, toliko se bila pRenérazila. Tako je dakle djelovao oprezni očev list koji je trebao ma kakvu odluku odložiti na neodređeno vrijeme. Promucala je tri četiri puta:
»Varate se, varate se...«
Gospodin Grünlich privukao je naslonjač sasvim blizu do njenog sjedišta kraj prozora, sjeo pa i nju prisilio da se ponovo spusti na stolac, te nagnut naprijed, držeći svojom rukom njezinu, koja je bila neotporna zbog smetenosti, nastavio uzbuđenim glasom:
»Gospođice Antonija... od prvog časka, od onog popodneva... kad sam vas prvi put u krugu vaših ugledao, tako otmjenu, tako ljupku pojavu, kao da snivam... otad je vaše ime neizbrisivim pismenima zapisano u mom srcu...« Popravio se i rekao »usječeno«. »Od onog dana, gospođice Antonija, moja je jedina, moja vruća želja, da zadobijem vašu lijepu ruku za cijeli život... Ono što mi je list vašeg dragog gospodina oca dao samo kao nadu, to ćete vi sada pretvoriti u sretnu izvjesnost... zar ne? Smijem li računati s vašom isto takvom sklonošću... zaista i sasvim sigurno... Pri tom je uhvatio i drugom rukom njezinu i zagledao se duboko u njene od straha rašiRené oči. Danas nije imao končane rukavice; njegove su ruke bile dugačke, bijele i išarane nabreklim plavim žilama.
Tony je ukočeno piljila u njegovo ružičasto lice, u bradavicu na njegovu nosu i u njegove oči, modre kao oči guske.
»Ne, ne,« istisla je brzo i preplašeno. Zatim je još dodala: »Ne dam vam svoj pristanak.« Trudila se da govori odlučno, ali je već plakala.
»Čime sam zaslužio vaše sumnje i vaše oklijevanje?« upita on vrlo dubokim, gotovo prijekornim glasom. »Vi ste djevojka koju čuvaju i maze pažnjom punom ljuba vi... Ali ja vam se kunem, jest, ja vam dajem svoju mušku riječ da ću vas nositi na rukama, da kao moja supruga nećete oskudijevati ni u čemu, da ćete u Hamburgu voditi život, koji je vas dostojan...«
Tony skoči na noge, oslobodi svoju ruku i dok su joj curkom potekle suze, poviče sva očajna:
»Ne... ne... pa već sam kazala ne. Dajem vam košaru, zar ne razumijete, bože nebeski?...« Ali i gospodin Grünlich ustane. Pokroči korak natrag, raširi ruke tako da je oba dlana ispružio prema njoj i reče ozbiljno, kako doliči časnu i odlučnu čovjeku:
»Znate li vi, Mademoiselle Buddenbrook, da ne smijem dopustiti da me tako vrijeđate?«
»Pa ja vas ne vrijeđam, gospodine Grünlich«, reče Tony, jer je požalila što se je toliko bila ražestila. Bože moj, zar se baš njoj moralo to desiti. Drukčije je zamišljala snubljenje. Vjerovala je da treba samo reći: »Vaša prosidba čini mi čast, ali ja je ne mogu prihvatiti,« pa da bude sve u redu...
»Vaša prosidba čini mi čast,« rekla je koliko joj je bilo moguće mirno, »ali ja je ne mogu prihvatiti... Tako, a sad vas moram... ostaviti, oprostite, nemam više vremena.«
Ali joj gospodin Grünlich stane na put.
»Vi me odbijate?« upita muklo.
»Da,« reče Tony, ali iz obazrivosti doda: »na žalost«...
Na to gospodin Grünlich uzdahne duboko, učini dva velika koraka natrag, nagne trup na stranu, upre kažiprst prema sagu, i vikne grozovitim glasom:
»Antonijo!«
Za trenutak stajali su jedno prema drugome, on iskreno ljutit, u zapovjedničkom stavu, Tony blijeda i zaplakana, drhtava, s vlažnim rupčićem pred usnama. Najzad se okRené i, s rukama na leđima, stade velikim koracima mjeriti odaju, kao da je kod kuće. Zatim zastane kod prozora i uze gledati kroz okna u sumrak koji se počeo spuštati.
Tony pokroči lagano i pomalo oprezno prema staklenim vratima, ali jedva da je stigla do polovice sobe, a već je gospodin Grünlich bio opet kraj nje.
»Tony,« izgovorio je sasvim tiho i prihvatio nježno njenu ruku... a onda se stao spuštati... spuštati polagano na zemlju, na koljena. Oba zlatnožuta zaliska počivahu sada na njenoj ruci.
»Tony,« ponovio je, »pogledajte me evo... dotle ste me doveli... imate li vi srce koje osjeća?... Saslušajte me... vidite pred sobom čovjeka koji je uništen, upropašten, ako... jest, koji će od jada umrijeti,« prekinuo se nekom užurbanošću, »ako prezrete njegovu ljubav. Ovdje ležim pred vama, imate li srca da mi kažete: vi ste mi odvratni?«
»Ne, ne,« reče Tony iznenada utješljivim glasom. Suze su prestale teći, bila je ganuta i obuzela ju je samilost. Bože moj, koliko je mora ljubiti, kad tu stvar, njoj pomalo stranu i ravnodušnu, tjera tako daleko. Zar je moguće da ona to doživljuje? Istina, u romanima se mogu čitati takve zgode, ali sad eto u svagdašnjem životu kleči pred njom gospodin u svečanom kaputu i vapi... Misao da se uda za njega činila joj se naprosto besmislicom, jer je smatrala gospodina Grünlicha malo budalastim. Ali, bogami, u ovom času nije bio nimalo budalast. Njegov glas, njegovo lice izražavahu istinski strah, iskrenu i očajnu molbu.
»Ne, ne,« opetovala je nagnuvši se sva tronuta nad njega, »niste vi meni odvratni, gospodine Grünlich, kako možete tako što reći... ali sad ustanite... molim...«
»Ne želite me ubiti?« zapita je ponovo, a ona reče još jedanput glasom gotovo materinski utješljivim:
»Ne, ne...«
»To je riječ,« povikne gospodin Grünlich i skoči na noge. Ali čim spazi Toninu preplašenu kretnju, spusti se još jednom na koljena i izusti uplašeno, da bi je umirio:
»Dobro, dobro... ne govorite sad ništa više, Antonijo... dosta zasad o toj stvari, molim vas... opet ćemo o tom govoriti... drugi put... drugi put... zbogom za danas... zbogom... ja ću se svratiti... zbogom...«
Naglo ustane, zgrabi sa stola svoj veliki sivi šešir, poljubi je u ruku i odjuri kroz staklena vrata.
Tony vidje, kako u trijemu uzima svoj štap i nestaje u hodniku. Stajala je posred odaje potpuno smetena i iscrpljena, držeći u klonuloj ruci vlažni rupčić...

ČETVRTO POGLAVLJE


Konzul Buddenbrook reče svojoj supruzi:
»Kad bih samo mogao zamisliti ma kakav delikatni razlog zbog kojeg se Tony ne može odlučiti da prihvati tu vezu! Ali ona je dijete, Bethsy, željna zabave, pleše na balovima, dopušta, i to vrlo rado, da joj se mladići udvaraju, jer zna da je zgodna i da je iz dobre obitelji... možda potajno i nesvjesno i sama traži, no ja je poznajem, ona, kako se to kaže, nije još uopće otkrila svoje srce... Da je čovjek zapita, okretala bi glavu amo-tamo i mislila, mislila... ali ne bi znala koga da spomene... Ona je dijete... vrapčić, vjetropir... Ako pristane, naći će što joj pripada, moći će se zgodno smjestiti, za čim upravo teži, a za nekoliko dana ljubit će svog muža... On nije ljepotan, ne po bogu, zaista nije ljepotan... ali je ipak u najvećoj mjeri dostojan, a čovjek ne može na kraju krajeva zahtijevati da ovca ima pet nogu, ako dopuštaš da upotrijebim trgovački izraz... Ako želi čekati dok naiđe neki koji je lijep, a uz to dobra partija — pa bože pomozi. Tony Buddenbrook neće ostati kratkih rukava. Međutim s druge strane... postoji neki riziko, a, da se opet izrazim po trgovački, ribari se svaki dan, ali se svaki dan ne izvlači riba... Ja sam se jučer prije podne, prilikom duljeg razgovora s Grünlichom, koji je prosi doista ustrajnom ozbiljnošću, zagledao u njegove knjige... on mi ih je pokazao... Knjige, Bethsy, da ih kao sliku metneš u okvir. Izrazio sam mu svoje potpuno zadovoljstvo. Njegove stvari stoje vrlo dobro za tako mlad posao, vrlo dobro. Njegov imutak iznosi oko 120.000 talira, što je očito samo privremena osnovica, budući da svake godine lijepo zarađuje... a i ono, što kažu Duchampsovi, kod kojih sam se propitao, ne zvuči loše: njegove prilike nisu im doduše poznate, ali živi gentlemen like, kreće se u najboljem društvu, a njegov je posao poznat kao živ i veoma razgranat... Ono što sam doznao od drugih ljudi iz Hamburga, kao na primjer od nekog bankara Kesselmeyera, također me potpuno zadovoljilo. Ukratko, kako ti je poznato, Bethsy, ne mogu drugo nego da poželim od srca taj brak koji bi mogao koristiti i obitelji i firmi. Bože moj, žao mi je zaista što je dijete u tako mučnom položaju da navaljuju na nju sa svih strana, da hoda naokolo sasvim pokunjeno i gotovo više i ne govori, ali ja se nikako ne mogu odlučiti da Grünlicha jednostavno odbijem... jer još nešto, Bethsy, a to ne mogu nikad dovoljno ponoviti: tako mi boga, posljednjih godina nismo dobro prošli, to jest... Ne kažem, da nije bilo blagoslova, sačuvaj bože; ne, vrijedan rad donosi poštenu nagradu. Poslovi se odvijaju mirno... o, suviše mirno, i to samo zato što im pristupam krajnjim oprezom. Nismo bitno uznapredovali otkako je otac preminuo. Sadanja vremena zaista nisu povoljna za trgovca... ukratko, čovjek pri tom nema mnogo radosti. Naša je kćerka zrela za udaju i podobna da načini partiju koja svima izgleda korisna i odlična — neka se dakle uda. Nije probitačno čekati, nije probitačno, Bethsy. Razgovaraj još jednom s njom, ja sam je danas poslije podne nagovarao što sam bolje mogao...«
Tony je bila u mučnom položaju, u tom je konzul imao pravo. Nije više govorila »ne«, ali nije mogla izustiti ni ono »da« — bog neka joj pomogne. Ni sama nije pravo razumjela zašto ne može sebe prisiliti da pristane.
A međutim, sad bi je poveo u stranu otac da joj kaže koju ozbiljnu riječ, a onda bi je opet pozvala majka da sjedne kraj nje i tražila od nje konačnu odluku. Stric Gotthold i njegova obitelj nisu bili upućeni u stvar, jer su se uvijek odnosili malo podrugljivo prema Mengovoj ulici. Ali čak Sesemi Weichbrodt saznala je za stvar i korektnim izgovorom savjetovala Toniki da pristane: pa i gospodična Jungmann je govorila: »Tonkice, mala moja, nemoj biti zabrinuta, ostat ćeš u prvim krugovima...,« Toni nije mogla posjetiti ni toliko omiljeli salon sa svilenim zastorima, tamo vani pred gradskim vratima, a da stara gospođa Kröger ne bi odmah počela: »A propos, što to čujem, nadam se, da ćeš biti raisonable, mala...« Jedne nedjelje, kad je s roditeljima i s braćom sjedila u crkvi sv. Marije, govorio je pastor Kölling sočnim izrazima o onom mjestu iz biblije, gdje se kaže da žena treba ostaviti oca i majku i poći za mužem — i pri tom odjednom postao agresivan. Prestravljena, Tony je podigla oči prema njemu, ne gleda li možda u nju... Ne, hvala bogu, okrenuo je debelu glavu na drugu stranu i propovijedao onako općenito iznad glava pobožnog skupa; pa ipak bilo je i suviše jasno da je to novi napadaj na nju, i da je svaka riječ bila namijenjena njojzi. Mlađahnu, još djetinjastu ženu, objavljivao je on, koja još nema vlastite volje i vlastiti sud, a ipak se opire savjetima punih ljubavi od strane roditelja, valja kazniti; nju će Gospod ispljunuti iz svojih usta... i kod tog izraza, jednog od onih za koje se pastor Kölling oduševljavao i sa zanosom ih izgovarao, pogodio je Toniku ipak prodorni pogled njegovih očiju, popraćen kretnjom punom grožnje... Tony primijeti, kako je otac, koji je kraj nje sjedio, uzdigao ruku kao da hoće reći: »No, ne tako žestoko...« Nije moglo biti sumnje da su se on ili majka sporazumjeli s pastorom Köllingom. Crvena i zgurena sjedila je na svom mjestu s osjećajem da cijeli svijet gleda u nju, a iduće nedjelje odbila je najodlučnije da ide u crkvu.
Šuteći kretala se naokolo, nije se više mnogo smijala, gotovo je sasvim izgubila apetit, a katkad bi uzdahnula da ti srce pukne, kao da se bori sa nekakvom odlukom, da bi najzad bolno pogledala svoje mile i drage... Čovjek se morao ražaliti nad njom. Vidljivo je mršavjela i gubila svježinu. Napokon reče konzul:
»Ne može dulje tako, Bethsy, ne smijemo dijete maltretirati. Mora malo na ladanje, da se smiri i razmisli, vidjet ćeš, opametit će se. Ja se ne mogu osloboditi od posla, a ferije su skoro pri kraju... Ali svi mi možemo posve dobro ostati kod kuće. Jučer je slučajno bio ovdje stari Schwarzkopf iz Travemündea, Diederich Schwarzkopf, glavar brodskih sprovodnika. Ja sam nešto natuknuo, i on je s uživanjem izrazio spremnost da uzme curu na neko vrijeme k sebi... Ja ću mu dati malu odštetu... Tamo bi imala ugodno kućno društvo, mogla bi se kupati i udisati svjež zrak, i mogla bi sama sa sobom izaći načisto. Tom će je pratiti, i sve će biti u redu. Bolje da to bude sutra nego kasnije...
Tu zamisao prihvatila je Tony radosno. Istina, jedva je viđala gospodina Grünlicha, ali je znala da je u gradu, da s roditeljima pregovara i da čeka... Bože moj, mogao bi se svakog dana opet pred njom pojaviti da viče i da vapi. U Travemündeu i u stranoj kući bit će sigurnija... Stoga je žurno strpala svoje stvari u kovčeg, i onda, jednog od posljednjih dana u srpnju, ušla zajedno s Tomom, koji je bio određen da je prati, u veličanstvene Krögerove karuce, doviknula svima »zbogom«, i u najboljem raspoloženju odvezla se kroz gradska vrata. Odahnula je.

PETO POGLAVLJE


Put za Travemünde vodi uvijek ravno, skelom preko vode, pa onda opet ravno. Oboje su dobro poznavali put. Siva cesta brzo je izmicala pod kopitima kojima su muklo i u taktu udarali meklenburški debeli dorati Lebrechta Krögera, premda je sunce pržilo a prašina skrivala oskudan izgled. Izuzetno su ručali u jedan sat, a brat i sestra krenuli su tačno u dva sata. Prema tome stići će nešto nakon četiri sata, jer ako najamna kočija treba tri sata, to Krögerov Jochen ima dovoljno častoljublja da prevali put za dva sata.
Tony je snatrila, uljuljana u polusan, pod velikim, ravnim slamnatim šeširom i žućkastim, čipkama optočenim suncobranom od sivog končanog tkiva, kao što je bila i njena jednostavno skrojena laka haljina. Suncobran je naslonila na stražnji pokrov kola... noge u cipelama s ukrštenim vrpcama i bijelim čarapama prebacila je ljupko jednu preko druge, sjedila je udobno i elegantno naslonjena, kao da je stvorena za karuce.
Tom, već u dvadesetoj godini, pomnjivo odjeven u tkaninu modrosive boje, gurnuo je slamnati šešir na zatiljak i pušio ruske cigarete. Nije visoko porastao, ali su mu brci, tamniji od kose i obrva, počeli snažno izbijati. Po svom običaju malo je podigao jednu obrvu i gledao u oblake dima i u stabla kraj ceste koja su izmicala pored njih.
»Još se nikad nisam toliko radovala što idem u Travemünde kao sada... Prvo, s raznih razloga... Tom, ne treba nipošto da se podruguješ; voljela bih da mogu par zlatnožutih zalizaka ostaviti iza sebe još nekoliko milja više... zatim, to će biti sasvim novi Travemünde, tamo na obali kod Schwarzkopfovih... uopće neću imati veze s kupališnim gostima... Poznam ih i suviše... a nisam nimalo raspoložena za to društvo... ondje bi taj... koji se svud ugura... pazi samo, jednog bi dana iskrsnuo preda mnom s umiljatim smiješkom...«
Tom odbaci cigaretu i izvadi drugu iz kutije. Na poklopcu kutije bila je umjetnički gravirana trojka koju su napali vuci: poklon jedne konzulove mušterije iz Rusije. Ove cigarete, te male, oštre stvarce sa žutim piskom, bile su Tomina strast, pušio ih je u velikim količinama i imao loš običaj da uvlači dim duboko u pluća, tako da bi pri govoru polagano kuljao napolje.
»Da, da,« reče, »Što se toga tiče, u kupališnom parku vrvi sve od Hamburžana. Konzul Fritsche, koji je kupio cijelo kupalište i sam je Hamburžanin... Sada, čini se, pravi sjajne poslove, kaže tata... uostalom, izgubit ćeš mnogošta ako ne budeš nikako sudjelovala... Peter Döhlmann je tamo, to se razumije, u ovo vrijeme nikad ne ostaje u gradu; njegov posao ide, čini se, sam od sebe pasjim korakom... komično zaista... No... A nedjeljom će sigurno ujak Justus doći malo napolje i posjetiti ruletu. Onda, tamo su Möllendorpfovi i Kistenmakerovi, mislim u punom broju, pa Hagenströmovi...«
»Ha, naravno. Kako bi moglo bez Sare Semlinger...«
»Uostalom, ona se zove Laura, dijete moje, valja biti pravedan.«
»Zajedno s Julkicom, razumije se... govori se da će se Julkica ovoga ljeta zaručiti s Augustom Möllendorpfom, a Julkica će to izvesti. Onda će i oni konačno ući u prve krugove... Znaš, Tom, sve se u meni buni. Ta dotepena porodica...«
»Tja, bože dragi... Strunk i Hagenström razvijaju se poslovno sve bolje... a to je glavno...«
»Razumije se, a zna se i kako... laktaški, znaš.. bez mrve kulantnosti i otmjenosti... Djed je rekao za Hinricha Hagenströma: Njemu se i vol oteli, to su bile njegove riječi...«
»Ma da, da, no to je sad svejedno. Glavno je zarađivati, to se svakom upisuje u dobro. A što se tiče tih zaruka, one su sasvim korektan posao. Julkica će ući u obitelj Möllendorpf, a njihov će se August lijepo smjestiti...«
»Ah... uostalom, ti hoćeš da me naljutiš, to je sve... Prezirem te ljude...«
Tom udari u smijeh. »Bože moj... svijet će se morati s time pomiriti, znaš li? Kao što je nedavno tata rekao: Oni su se uzdigli... dok su na primjer Möllendorpfovi... I onda ne može se poreći da su Hagenströmovi sposobni. Hermann je već veoma koristan u poslu, a Moritz je usprkos svojoj grudobolji sjajno završio školu. Kažu da je vrlo pametan i studira pravo.«
»Lijepo... ali ipak se radujem da barem još ima porodica koje se ne moraju pred njima savijati, i da na primjer mi, Buddenbrookovi, ipak...«
»Tako«, reče Tom, »samo nemojmo sad početi da se hvališemo. Svaka obitelj ima svoje ranjave tačke,« nastavio je tiše, pošto je bacio pogled na široka leđa Jochenova. »Na primjer, dragi bog neka zna kako stoje poslovi ujaka Justusa. Tata uvijek klima glavom kad govori o njemu, a djed Kröger morao je, mislim, nekoliko puta priteći u pomoć velikim iznosima... A i sa sestrićima nije sve u redu. Jürgen, koji bi htio studirati, nikako ne stiže da položi maturu... A priča se da s Jakobom, koji radi kod Dalbecka i druga u Hamburgu, nisu nimalo zadovoljni. Nikad ne izlazi na kraj sa svojim novcem, premda je vrlo dobro snabdjeven, a ono što mu ujak Justus uskrati, šalje mu ujna Rozalija... Ne, ja smatram, nitko ne treba da podigne kamen... Uostalom, ako hoćeš da se mjeriš s Hagenströmovima, trebalo bi da se udaš za Grünlicha...«
»Jesmo li sjeli u ova kola, da razgovaramo o tom? Da, da. Možda bi zaista to trebalo učiniti. Ali sad neću misliti o tom. Naprosto hoću zaboraviti. Sad se vozimo Schwarzkopfovima. Koliko se sjećam, ja ih nikad nisam vidjela... Sigurno su to zgodni ljudi?...«
»Oh, Diederich Schwarzkopf, taj ti je čovjek i pol... To jest, ne govori uvijek tako, već samo kad je popio više od pet čaša groga. Jednom, kad je bio u kontoru, otišli smo zajedno u Mornarsko društvo... pio je kao duga. Njegov se otac rodio na brodu koji je plovio za Norvešku, i kasnije bio kapetan na toj pruzi. Diederich je polazio škole. Zapovjedništvo nad pilotima to ti je odgovorno i prilično dobro plaćeno mjesto. On je stari morski vuk... ali uvijek galantan prema damama. Pazi samo, on će ti se udvarati.«
»Ha, a njegova žena?«
»Njegovu ženu ni ja ne poznam. Ali bit će zacijelo ugodna. Uostalom, tamo je i sin koji je za moje vrijeme derao klupe u sedmom ili osmom razredu; sada vjerojatno studira... Pogledaj, eno more. Još slabih četvrt sata... Kroz aleju mladih bukovih stabala provezli su se komad puta tik uz more koje se plavo i mirno ljeskalo na suncu. Pojavio se okrugli žuti svjetionik; neko vrijeme pucao je vidik na zaliv i bedeme, na crvene krovove gradića i na malu luku s jedrima i katarkama brodića. Zatim su prešli između prvih kuća, ostavili iza sebe crkvu i provezli se obalom duž rijeke do ubave male kuće s verandom koja je bila gusto obrasla vinovom lozom.
Zapovjednik-pilot Schwarzkopf stajao je pred svojim vratima i skinuo mornarsku kapu, kad su se kola stala približavati. Bio je krepak, krupan čovjek manjeg rasta s crvenim licem, vodenoplavim očima i srebrenkasto-oštrom bradom, koja se kao lepeza protezala od jednog uha do drugog. Njegova malo nakrivljena usta, u kojima je držao lulu, i izbrijana gornja usna koja je bila tvrda, crvena i zaobljena, ostavljahu dojam dostojanstva i čestitosti. Ispod otvorenog, zlatnim rojtama ukrašenog kaputa bjelasao se prsluk od pikea. Stajao je raskoračen i s malo isturenim trbuhom.
»Baš mi je čast, gospođice, da ste se udostojali da budete neko vrijeme kod nas... E, što je pravo, pravo je...« Oprezno je podigao Toniku iz kola. »Moj naklon, gospodine Buddenbrook. Kako gospodin tata? A gospođa konzulica?... E, baš mi je drago... no, neka vaša gospodstva izvole ući. Čini mi se, kao da je moja žena spremila malu užinu. — Odvezite kola u Pedersenovu krčmu«, obrati se kočijašu, koji je unio kovčege u kuću, »tamo će konji biti sasvim dobro smješteni... Vi ćete prenoćiti kod nas, gospodin Buddenbrook?... Ma, kako ne. Konji se moraju odmoriti, a prije mraka i onako ne bi mogli stići u grad...«
»Da, znate, ovdje čovjek stanuje bar tako lijepo kao tamo vani, u lječilišnom hotelu«, izjavi Tony četvrt sata kasnije, kad su sjedili za stolom na verandi i pili kavu. »Kakav divan zrak. Dovle se osjeća miris morske trave. Užasno se radujem što sam opet u Travemündeu.«
Između stupova verande, obraslih zelenilom, pružao se pogled na široku rijeku koja se svjetlucala u suncu, s lađicama i pristanišnim mostovima, sve tamo do skelarske kuće na »Priwalu«, isturenom poluotoku Mecklenburga. Široke zdjelaste šalice s plavim rubom bile su neobično glomazne u poredbi s krhkim, starim porculanom kod kuće, ali stol — na Toninu mjestu stajala je kitica poljskog cvijeća — bio je privlačan, a vožnja je potakla apetit.
»Da, gospodična će se pobrinuti da se ovdje oporavi«, reče kućedomaćica. Malo mi se činite izmučeni, ako smijem tako reći, to dolazi od gradskog zraka, pa onda od zabava...«
Gospođi Schwarzkopf, pastorskoj kćeri iz Schlutupa, moglo je biti oko pedeset godina, a bila je za glavu niža od Tonike i prilično nježne građe. Njena još crna, glatko i uredno počešljana kosa bila je obuhvaćena mrežicom širokih očica. Imala je na sebi tamno smeđu haljinu s malim, bijelim pletenim ovratnikom i isto takvim manžetama. Bila je čista, blaga i prijazna i neprestano je nudila mliječni kruh s grožđicama koji je sama ispekla, a koji je ležao u čunastoj košarici, okružen skorupom i šećerom, maslacem i medom u saću. Košaricu je resio obrub bisernog pletiva što ga je izradila mala Meta, učtiva osmogodišnja djevojčica koja je sjedila kraj svoje majke u kockastoj opravici. Njena joj je laneno plava pletenica kao ukočena lebdjela u zraku.
Gospođa Schwarzkopf ispričavala se zbog sobe koja je bila priređena za Toniku, a u kojoj se ona već bila malo dotjerala... Tako je jednostavna...
»Ne, baš je draga,« reče Tony. »Gleda na more, a to je najvažnije«, i pri tom umoči četvrtu krišku mliječnog kruha u svoju kavu. Tom je sa starim razgovarao o »Wullenweweru« koji se upravo nalazio u doku...
Odjednom stupi na verandu neki mladi čovjek od kojih dvadeset godina. Skine pusteni sivi šešir i, porumenjevši, nakloni se pomalo nespretno.
»No, sine,« reče peljarski zapovjednik, »došao si kasno...« Zatim je predstavio: »Ovo je moj sin —«, izgovorio je nekakvo ime koje Tony nije razumjela. »Studira za doktora... a sad je na ferijama kod kuće...«
»Veoma mi je milo«, reče Tony, kako su je naučili. Tom ustade i pruži mu ruku. Mladi Schwarzkopf nakloni se još jednom, odloži knjigu, porumeni još jednom i zauzme mjesto za stolom.
Bio je srednjeg rasta, prilično tanak i plav, što je najviše moguće. Brčići, koji su mu počeli izbijati, bezbojni kao i kratko ošišana kosa što je pokrivala njegovu duguljastu glavu, jedva su se primjećivali. Tome je potpuno odgovarala izvanredno svijetla boja puti, koža kao porozni porculan, koja bi se kod najneznatnijeg povoda prelila svijetlim crvenilom. Plavetnilo njegovih očiju bilo je tamnije nego u oca, ali su one imale isti, ne odviše živahni, dobroćudno-pozorni izraz. Crte lica bile su pravilne i prilično zgodne. Kad je počeo jesti, pokazali su se dobro formirani gusti zubi, blistavi i sjajni kao uglađena bjelokost. Uostalom, nosio je sivu zatvorenu bluzu s jezičcima na džepovima a u krstima bila stisnuta gumom.
»Da, molim za oproštenje, zakasnio sam«, reče. Govorio je malo tromo i hrapavo. »Čitao sam malo na obali i nisam u pravi čas pogledao na sat.« Potom je žvakao šutke i samo s vremena na vrijeme mjerio Toniku i Tomu odozdo prema gore.
Kasnije, kad je domaćica još jednom prisilila Toniku da se posluži, rekao je:
»Med u saću možete uzeti mirne duše, gospođice Buddenbrook... To je čisti naravni proizvod... pri tom čovjek zna što jede... Da, zaista, morate čestito jesti... Ovaj zrak troši čovjeka... ubrzava izmjenu tjelesne tvari... Ako ne budete dovoljno jeli, oslabit ćete...« Imao je neki naivni i simpatični običaj da se pri govoru naginje naprijed i pokatkad gleda pri tom neku drugu osobu, a ne onu kojoj su riječi upućene.
Majka ga je nježno slušala, a poslije ispitivala na Toninom licu dojam koji su izazvale njegove riječi. Međutim, stari Schwarzkopf reče:
—»Ne paradiraj, gospodine doktore, s tvojom izmjenom tvari... Mi to ne abadiramo... našto se mladić nasmija i, porumenjevši, ponovo pogleda na Tonikin tanjur.
Zapovjednik je nazvao sina nekoliko puta imenom, ali ga Tony nikako nije mogla razumjeti. Zvučalo je nekako kao »Moor« ili »Mord«... bilo je nemoguće tačno razabrati, jer je stari izgovarao sve riječi razvučeno kao u domaćem dijalektu.
Kad su prestali jesti, i kad je Diederich Schwarzkopf, koji je široko rastvorio kaput nad bijelim prslukom, žmirkajući s uživanjem na suncu, počeo pušiti kratku lulicu, kao i njegov sin, a Tom se ponovo posvetio svojim cigaretama, tad su se mladi ljudi upustili u živahan razgovor o prošlim školskim zgodama, a Tony im se veselo pridružila. Došao je red i na gospodina Stengela... »Trebaš povući prauc, a što ti radiš? Ti vučeš crtu...« Šteta, što Christian nije prisutan, on to umije mnogo bolje...
U jedan mah reče Tomo sestri, pokazujući na cvijeće koje je stajalo pred njom:
»Gospodin Grünlich bi rekao: To krasi uvelike.«
Našto ga Tony, crvena od gnjeva, gurne u rebra i baci plašljivi pogled na mladog Schwarzkopfa,
Danas su pili kavu neobično kasno i dugo ostali zajedno za stolom. Bilo je već pola sedam, a nad »Priwaknn« već se počeo spuštati sumrak, kad je glavar ustao.
»Dakle, neka vaša gospodstva izvinu,« reče. »Imam još posla preko u pilotskoj stanici... Večera je u osam, ako vam je po volji... ili za danas malo kasnije, što misliš, Meta?... A ti —«, i opet je izgovorio ime, » — nemoj biti na smetnju... Ded samo izađi i zabavljaj se opet sa svojim kostima... Gospodična Buddenbrook će sigurno htjeti da raspremi svoje kovčege... Ili ako vaša gospodstva žele da odu na obalu... Samo nemoj smetati.«
»Zaboga, Diederich, a zašto da ne ostane još malo«, reče gospođa Schwarzkopf blago i prijekorno. »A ako gospodstva žele da odu na obalu, zašto da ne pođe s njima? I on ima ferije, Diederich... Zar da nema baš ništa od naših gostiju?«

ŠESTO POGLAVLJE


U malenoj, čistoj sobi, u kojoj je namještaj bio presvučen svijetlim katunom, posutim cvjetićima, probudila se Tony drugo jutro s poduzetnim, radosnim osjećajem kojim čovjek otvara oči u novom životnom položaju.
Sjela je na krevet, obviv rukama koljena i zabaciv raskuštranu glavu, te žmirkajući stala promatrati uski, sjajni trak danjeg svjetla koji je između zatvorenih kapaka prodirao u sobu. Dokonim uživanjem počela je prebirati po jučerašnjim doživljajima.
Jedva da je i jedna misao dotakla osobu gospodina Grün-licha. Grad, odvratni prizor,u »odaji krajolikâ«, opomene obitelji i pastora Köllinga, sve je to bilo daleko... Ovdje će se sad svako jutro probuditi potpuno bezbrižna... Ovi Schwarzkopfovi divni su ljudi... Sinoć su zbilja pili bowlu od naranče i kucali se za sretan zajednički boravak. Bili su veoma raspoloženi. Stari je Schwarzkopf pričao pomorske zgode, a mladi je govorio o Göttingenu, gdje studira... Zaista je čudno da još uvijek ne zna njegovo ime. Napeto je pazila da ga sazna, ali za večerom nisu ga više zvali imenom, a ne bi se vjerojatno dolikovalo da je zapitala. Napregnuto je razmišljala. Bože moj, kako se zove mladić? Moor... Mord... ? Uostalom, prilično joj se sviđa taj Moor ili Mord. Smiješi se tako dobroćudno-lukavo, kad hoće vode, a umjesto riječi izgovara nekoliko slova s brojkama, pa stari naprosto bjesni. Da, pa to je znanstvena formula za vodu... istina ne za ovu vodu, jer ta tekućina iz Travemündea zacijelo je mnogo kompliciranija. Svakog trenutka može čovjek u njoj naći kakvu morsku algu... Visoke vlasti imaju svoje posebne pojmove o slatkoj vodi... Zato ga je otac ponovo ukorio, jer je s omalovažavanjem govorio o vlastima. Gospođa Schwarzkopf stalno je pazila da li Tonino lice izražava divljenje, a govorio je zaista amizantno, u isti mah veselo i učeno... Prilično se je trudio oko nje taj mladi gospodin. Ona se žalila da joj kod jela udari vrućina u glavu, misli da ima suviše krvi. A šta je on odgovorio? Pozorno ju je promjerio i rekao: »Istina, arterije na sljepoočicama pune su krvi, ali to ne isključuje mogućnost da u glavi nema dovoljno krvi ili dovoljno crvenih krvnih tjelešaca... Možda ste ponešto malokrvni...
Kukavica iskoči iz izrezbarenog zidnog sata i zakuka mnogo puta glasno i promuklo. »Sedam, osam, devet«, brojila je Tony,»napusti krevet.« Skoči s kreveta i rastvori kapke. Nebo je bilo malo oblačno, ali je sijalo sunce. Pogled je pucao preko polja s tornjem svjetionika daleko iznad namreškanog mora. S desne strane more je u obliku luka bilo omeđeno meklenburškom obalom, ali se u zelenkastim i modrim trakama protezalo u daljinu sve dok se ne bi sa zamagljenim horizontom slilo u jednu cjelinu. »Poslije ću se kupati,« pomisli Tony, »ali najprije treba pošteno doručkovati, da ne oslabim zbog izmjene tvari...« i ona se sva nasmiješena stade brzim i zadovoljnim kretnjama prati i oblačiti.
Bilo je nešto iza pola deset kad je napustila sobu. Vrata sobe, u kojoj je spavao Tom, bila su otvorena. On se rano izjutra opet bio odvezao u grad. Već ovdje gore u prilično visoko sagrađenom katu, u kojem su bile same spavaonice, mirisalo je na kavu. Činilo se kao da je to karakteristični miris male kuće. Bivao je sve jači što više se Tony spuštala stubama s jednostavnom neprorezanom drvenom ogradom i dalje išla hodnikom koji je prolazio kraj dnevne sobe, blagovaonice i glavareva ureda. U haljini od bijelog pikea, svježa i u najboljem raspoloženju, izašla je na verandu.
Gospođa Schwarzkopf, sama sa sinom, sjedila je za stolom za doručkovanje, koji je bio djelomično već raspremljen. Preko smeđe haljine vezala je plavu kockastu pregaču. Pred njom je stajala košarica s ključevima.
»Molim hiljadu puta za oproštenje, gospodična Buddenbrook,« rekla je i ustala, »što nismo čekali. Mi se rano dižemo, mi priprosti ljudi. Ima stotinu poslova koje treba svršiti. Schwarzkopf je u svom uredu... Jelte, gospodična se ne ljuti?«
I Tony se stala ispričavati. »Nemojte misliti da uvijek tako dugo spavam. Savjest me grize. Ali sinoćna bowla...«
Sad se mladi sin kuće stane smijati. Stajao je kraj stola s kratkom drvenom lulicom. Pred njim su ležale novine.
»Jest, vi ste krivi,« reče Tony, »dobro jutro... Stalno ste se kucali sa mnom... sad sam zaslužila da dobijem hladnu kavu. Trebalo bi da sam već doručkovala i da sam se već okupala...«
»Ne, to bi bilo za mladu damu prerano. U sedam sati voda je bila prilično hladna, jedanaest stupnjeva... to malo bridi nakon tople postelje...«
»A odakle znate da želim mlačnu kupelj, monsieur?« S tim Tony sjedne za stol. »Vi ste, gospođo Schwarzkopf, sačuvali za me toplu kavu... ali natočit ću sebi sama... mnogo hvala!«
Domaćica je promatrala kako gošća jede prve zalogaje.
»A gospodična je dobro spavala prvu noć? Da, bože moj, naši su madraci punjeni morskom travom... mi smo priprosti ljudi... A sad vam želim dobar tek i ugodno prije podne. Gospodična će sigurno sresti mnogo poznanika na obali... Ako vam je ugodno, može vas moj sin otpratiti. Oprostite, što vam ne pravim dulje društvo, ali moram prigledati u kuhinju. Imamo pečenu kobasicu... Dajemo onako kako možemo.«
»Ja se držim meda u saću«, reče Tony, kad oboje ostadoše nasamo. »Znate, onda čovjek bar zna što jede.« Mladi Schwarzkopf ustane i stavi lulu na ogradu verande.
»Ali, pušite samo. Ne, nimalo me ne smeta. Kad doma sjednem za doručak, sva je soba već puna dima tatine cigare... Recite mi,« upita odjednom, »je li istina da jedno jaje vrijedi isto toliko koliko četvrt funte mesa?«
On porumeni preko ušiju. »Hoćete li da me ismijavate, gospođice Buddenbrook?« zapita napola u smijehu, a napola srdito. »Sinoć mi je još otac očitao bukvicu zato što sam gnjavio svojom strukom, što sam se pravio važan, kako reče...«
»Ali, pitala sam sasvim bezazleno.« Tony načas prestane jesti od zaprepaštenja. »Pravite se važan. Kako može nešto tako reći... Htjela bih štogod naučiti... Vidite, bože moj, ja sam guska... Kod Sesemi Weichbrodt uvijek sam bila među najljenijima. A mislim da vi mnogo znate...« U sebi je pomislila: »Pravi se važan? Čovjek se nađe u nepoznatom društvu, trudi se da se pokaže s najbolje strane, bira riječi, nastoji kako bi se svidio — to je bar jasno...«
»No da, u nekom smislu to se poklapa,« odvrati on polaskano. »Što se tiče nekih hranijivih sastojina...«
Zatim su — dok je Tony nastavila doručkovati, a mladi Schwarzkopf pušiti lulu, stali brbljati o Sesemi Weichbrodt, o Toninom boravku u penzionatu, o njenim prijateljicama, Gerdi Arnoldsen, kojo je sad opet u Amsterdamu, i Armgardi von Schilling. Njena se bijela kuća mogla vidjeti s obale, bar pri lijepom vremenu ...
Kasnije, pošto je prestala jesti i brisala usta, zapitala je Tony pokazujući na novine:
»Ima li što novo u njima?«
Mladi se Schwarzkopf nasmije te zaklima glavom podrugljivo i sažalno.
»Ah, ništa... Pa šta bi i moglo stajati u njima?... Znate, taj gradski vjesnik bijedan je listić.«
»O?... Ali tata i mama uvijek su ga držali...«
»No da,« reče i porumeni... »i ja ga čitam, kako vidite, jer nemamo ništa drugo pri ruci. Ali da veletržac, konzul taj i taj, namjerava proslaviti svoj srebrni pir, to zaista nije jako uzbudljivo... Da, da... Vi se smijete... Ali trebali biste čitati druge novine. Hartungove novine iz Königsberga... ili Rajnske novine... tamo biste našli drugih stvari. Može pruski kralj govoriti što hoće...«
»A što on govori?«
»Da... ne... to ne mogu citirati pred mladom damom...« Ponovo porumeni. »Izrazio se prilično nemilostivo o štampi,« nastavi s nekako usiljenim ironičkim podsmijehom koji je Toniku načas dirnuo neugodno. »Štampa se ne odnosi veoma obzirno prema vladi, znate, ni prema plemićima, ni popovima, ni veleposjednicima... Zna i suviše spretno vući za nos cenzuru...«
»No, a vi, kako se vi odnosite prema plemićima?«
»Ja?« upita on i zbuni se... Tony ustane.
»No, o tom moramo razgovarati drugi put. Kako bi bilo da sad odem na obalu? Vidite, nebo je postalo gotovo sasvim plavo. Danas sigurno neće padati kiša. Osjećam neodoljivu želju da opet jednom skočim u more. Hoćete li me otpratiti?—«

SEDMO POGLAVLJE


Stavila je na glavu veliki slamnati šešir i otvorila suncobran jer je vrućina bila velika, iako je s mora pirio lagan povjetarac. Mladi je Schwarzkopf koračao kraj nje u svom sivom pustenom šeširu, s knjigom u ruci, i promatrao je kadgod sa strane. Prošli su obalom i prošetali kroz lječilišni park s pošljunčenim stazama i nasadima, u kom nije bilo ni glasa ni sjene. Paviljon za glazbu, skriven među četinarama, stajao je šutke nasuprot lječilišnom hotelu, slastičarnici i obim švicarijama povezanih dugim trijemom. Bilo je oko pola dvanaest, kupališni gosti još su se zacijelo zadržavali na žalu.
Njih dvoje prijeđu preko dječjeg igrališta s klupama i velikom njihaljkom, prođu izbliza kraj zgrade toplog kupališta i upute se svjetioničkim poljem. Sunce je pržilo travu, izvlačilo iz nje onaj vrući, sočni miris djeteline i zelenja, u kom su se jatile i poigravale zujave plave muhe. Od mora dolazio je monotoni prigušeni šum, a u daljini bi se, s vremena na vrijeme, zabjelasala morska pjena.
»Šta to zapravo čitate?« upita Tony.
Mladić uze knjigu u obje ruke i brzo je prolista odostrag naprijed.
»Ah, nije to ništa za vas, gospođice Buddenbrook. Sve samo krv, i crijeva, i jad. Vidite, baš ovdje se govori o plućnom edemu, po naški se to zove plućna nabujica. Pri tom su naime alveole ispunjene nekom vodenastom tekućinom... to je veoma opasno, i dešava se prilikom upale pluća. Ako je jako zlo, čovjek više ne može disati i jednostavno umre. A sve je to pisano sasvim hladno, onako s visoka...
»O, pfuj... Ali kad netko hoće postati doktor... Ja ću se pobrinuti, da budete naš kućni liječnik, kad se doktor Grabow jednom povuče u mir... Vidjet ćete...«
»Ha... A što čitate vi, gospođice Buddenbrook, ako smijem pitati?«
»Je li vam poznat Hoffmann?« upita Tony.
»Onaj s kapelnikom i zlatnim lancem? Da, to je vrlo lijepo... Ali, znate, ipak nekako više za dame. Muškarci danas moraju čitati druge stvari.«
»Sad vas moram nešto zapitati,« reče Tony, pošto su prevalili nekoliko koračaja i ona stvorila odluku. »Naime, kako se vi zovete zapravo krsnim imenom? Još ga nijedanput nisam razabrala... to me formalno čini nervoznom. O tom sam upravo mozgala...«
»Vi ste o tom mozgali?«
»Pa da — nemojte mi sad još otežavati stvar. Ne pristoji se da vas to pitam, ali, razumije se, radoznala sam... Uostalom, i ne moram saznati sve dok živim.«
»No, zovem se Morten,« reče on i porumeni kao još nikad.
»Morten? Lijepo ime.«
»Dakle, lijepo...«
»Pa da, bože moj... ipak je ljepše nego da se zovete Petar ili Pavao. To je nešto osobito, nešto inozemno...«
»Vi ste romantični, Mademoiselle Buddenbrook, previše ste Čitali Hoffmanna. Stvar je sasvim jednostavna. Moj djed bio je napola Norvežanin i zvao se Morten. Po njem su me krstili. To je sve...«
Tony je oprezno gazila kroz visoki, oštri šaš koji je rastao na rubu gole obale. Pred njima se protezao red drvenih kupališnim paviljona s čunjastim krovovima, između njih su se mogle vidjeti kupališne »košare« od slame postavljene bliže prema vodi. Oko ovih su se u vrućem pijesku utaborile pojedine porodice: dame s plavim cvikerima za zaštitu od sunca i s knjigama iz posudbene knjižnice, muški u svijetlim odijelima koji su dokono crtali štapovima likove po pijesku, od sunca opaljena djeca s velikim slamnatim šeširima a igrala se lopaticama, valjala, kopala, da nađu vodu, pekla kolače u drvenim kalupima, bušila tunele, praćakala se bosonoga po plitkoj vodi i puštala lađe da plove... S desne strane pružala se je u more drvena zgrada kupališta.
»Sad idemo ravno do paviljona Möllendorpfovih,« reče Tony, »idimo malo postrance.«
»Rado... ali vi ćete se zacijelo priključiti gospodi... Ja ću sjesti tamo otraga na kamenje.«
»Priključiti... da, da, svakako im moram reći dobar dan. Ali to mi je vrlo neugodno, morate znati. Ja sam došla ovamo da nađem mir...«
»Mir? a od koga?«
»Eto sad. Od koga...«
»Slušajte, gospođice Buddenbrook, i ja vas moram nešto zapitati... ali drugom prilikom, kasnije, kad bude vrijeme a to. A sad mi dopustite da vam kažem: Adieu. Sjest ću tamo otraga na kamenje...«
Bilo je to poveće društvo prema kome se Tony uputila, dok je Morten Schwarzkopf krenuo udesno, prema velikim kamenim blokovima koje je kraj kupališta zapljuskivala voda. Grupa se utaborila pred paviljonom Möllendorpfovih, a bila je sastavljena od porodica Möllendorpf, Hagenström, Kistenmaker i Fritsche. Osim konzula Fritschea iz Hamburga, koji je bio vlasnik svih kupališnih uređaja, i Petra Döhlmanna, suitiera, u njoj su bile isključivo dame i djeca. Bio je radni dan, pa je većina gospode bila u gradu kod svojih poslova. Konzul Fritsche, stariji gospodin, glatko izbrijana, distingvirana lica, gore se u otvorenom paviljonu zabavljao dalekozorom upravljenim u jedrenjak koji se razabirao u daljini. Peter Döhlmann, u slamnatom šeširu široka oboda, s uokrug podrezanom mornarskom bradom, stajao je ćaskajući u društvu dama, koje su ležale na pokrivačima u pijesku ili sjedile na malim stolcima od platna: gospođa senatorica Möllendorpf, rođena Langhals, koja se igrala lornjonom s dugačkim drškom, a glava joj je bila neuredno okružena sijedim vlasima; gospođa konzulica Kistenmaker s kćerkama i konzulica Fritsche, sitna dama koja je nosila kapicu, a u kupalištu vršila ulogu domaćice. Crvena i umorna, nije mislila ni na što drugo nego na réunione, dječje plesove, lutrije i izlete jedrilicama... Njena družbenica sjedila je malo podalje. Djeca su se igrala kraj vode.
Kistenmaker i sin bila je trgovina vinom koja se je uzdigla i počela posljednjih godina istiskivati iz mode E. F. Köppen. Oba sina, Eduard i Stephan, već su radili u očevoj trgovini. — Konzul Döhlmann nije nipošto imao fine manire, kao na primjer Justus Kröger. Bio je prostodušan suitier, odlikovao se dobroćudnom grubošću, pa je sebi mogao dozvoliti neobično mnogo u društvu, jer je znao da ga svi, a osobito dame, vole kao originalna čovjeka, zbog njegovog komotnog, drskog i bučnog vladanja. Kad je prilikom jednog ručka kod Buddenbrookovih prošlo duže vremena dok se pojavilo neko jelo, pa je domaćica postala zbunjena, a nezaposleno društvo mrzovoljno, uspostavio je dobro raspoloženje, zaurlavši preko cijelog stola svojim širokim, bučnim glasom: »Tako sam daleko, gospa konzulica.«
Istim tim glasnim i grubim tonom pričao je u taj čas dvosmislene anegdote koje je začinjao dijalektnim niskonjemačkim izrazima... Senatorica Möllendorpf, sva izvan sebe od smijeha, doviknula mu je nekoliko puta: »Bože moj, gospodine konzule, prestanite bar na časak.«
Hagenströmovi su dočekali Tony Buddenbrookovu hladno, a ostalo društvo vrlo srdačno. I sam konzul Fritsche sišao je niz stepenice paviljona, jer se nadao da će barem iduće godine Buddenbrookovi pripomoći da se kupalište napuči.
»Sluga vaš, gospodična,« reče konzul Döhlmann, što mu je bilo moguće finije, jer je znao da gospođica Buddenbrook ne voli odviše njegove manire.
»Mademoiselle Buddenbrook.«
»Vi ovdje?«
»Fino.«
»A otkada?«
»Kakva čarobna toaleta.« Govorili su »carobna«.
»A gdje stanujete?«
»Kod Schwarzkopfa.«
»Kod pilotskoga glavara?«
»Originalno.«
»Nalazim da je to užasno originalno.« — Govorili su »uzasno«.
»Stanujete u gradu?« pitao je konzul Fritsche, posjednik kupališnog hotela, a pri tom nije dao naslutiti da mu je to veoma neugodno...
»Hoćete li nam učiniti zadovoljstvo kod idućeg réuniona?« pitala je njegova supruga.
»Došli ste samo na kratko vrijeme u Travemünde?« reče druga neka gospođa...
»Ne nalazite li, draga, da su Buddenbrookovi malo previše ekskluzivni?« obrati se sasvim tiho gospođa Hagenström senatorica Möllendorpf.,.
»A još se niste kupali?« upita netko. »Koja se još od mladih dama nije danas kupala? Marica, Julkica, Lujzica? Samo se po sebi razumije da će vas vaše prijateljice pratiti, gospođice Antonija...«
Nekoliko se mladih djevojaka odvoji od društva i pođe s Tonikom da se kupa, a Peter Döhlmann ne mogne odoljeti želji da prati dame uz obalu.
»Bože, sjećaš li se još kako smo nekada išle zajedno u školu?« pitala je Tonika Julkicu Hagenström...
»O, da. Vi ste uvijek igrali zlobnicu,« reče Julkica sa samilosnim osmijehom.
Išli su prema kupalištu iznad obale, po mostiću izrađenom od dvije po dvije naporedo položene daske. Kad su prolazili pokraj kamenja na kom je sjedio s knjigom u ruci Morten Schwarzkopf, kimnula mu je Tony izdaleka nekoliko puta brzim pokretom glave. Netko je zapitao: »Koga pozdravljaš, Tony?«
»Oh, to je mladi Schwarzkopf,« reče Tony, »dopratio me je ovamo...«
»Sin pilotskoga glavara?« upita Julkica Hagenström i baci oštar pogled svojih jasnih crnih očiju na Mortena koji je sa svoje strane pomalo melankolično mjerio elegantno društvo. Međutim Tony reče glasno: »Jedno žalim, naime, da ovdje nije... na primjer August Möllendorpf... Mora da je prilično dosadno na plaži u obične dane.«

OSMO POGLAVLJE


Tako su za Tony Buddenbrookovu otpočeli lijepi dani, zabavniji i ugodniji no što ih je ikada proživjela u Travemündeu. Procvala je, ništa je više nije tištilo, stara drskost i bezbrižnost opet uđoše u njen govor i njene kretnje. Konzul je uživao gledajući je, kad bi nedjeljom dolazio u Travemünde s Tomom i Christianom. Tada bi jeli table d’hôte, pili uz zvukove kazališne glazbe kavu pod platnenim natkrovljem slastičarnice i unutra u dvorani promatrali ruletu, oko koje su se tiskali veseljaci, kao Justus Kröger i Peter Döhlmann. Konzul ne bi nikad igrao.
Tony se sunčala i kupala, jela pečenice s umakom od metvice i išla na duge šetnje s Mortenom: cestom do susjednog sela, duž obale sve do uzvisine s »pomorskim hramom«, odakle se pružao daleki vidik na more i kopno; ili gore u šumicu koja se prostirala iza kupališnog hotela, a gdje je na vrhu visjelo veliko zvono koje je pozivalo goste k stolu... ili bi veslali preko Trave do »Priwala«, gdje se moglo, kako kažu, naći jantara...
Morten je bio zabavan pratilac, premda su njegovi nazori bili žestoki i nezgodni. O svim stvarima imao je spreman strog i pravedan sud, koji bi odlučno izricao, mada bi pri tom porumenio. Tony se je žalostila i korila ga kad bi malo nespretnom ali gnjevnom gestom izjavio da su svi plemići idioti i bijednici; no bila je ponosna što pred njom otvoreno i s povjerenjem iznosi svoje nazore o kojima pred roditeljima nije govorio... Jednoć joj je rekao: »Moram vam još to ispričati: u mojoj sobici u Göttingenu imam cijeli cjelcati kostur... znate sve ljudske kosti, onako za nevolju povezane s malo žice... No, a na taj kostur navukao sam staru redarstvenu uniformu... Ha, nije li to sjajno? Ali za ime božje, nemojte to reći mom ocu.«
Nije se moglo izbjeći da se Tony češće sastaje sa svojim gradskim poznanicima na žalu ili u kupališnom parku, da je odvuku na ovaj ili onaj sastanak ili izlet. Tad bi Morten »sjedio na kamenju«. To kamenje postalo je od prvog dana neki određen pojam za njih dvoje. »Sjediti na kamenju« značilo je »biti osamljen i dosađivati se«. Kad bi naišao neki kišni dan koji bi nadaleko i široko zavio more u sivi veo, tako da se je potpuno stopilo s niskim horizontom koji bi razmekšao obalu i preplavio putove, tad bi Tony znala reći: »Danas moramo oboje sjediti na kamenju... to jest na verandi ili u dnevnoj sobi. Ne preostaje drugo, Morten, nego da mi svirate vaše studentske popijevke, premda mi je to užasno dosadno.«
»Da,« rekao je Morten, »sjednimo... ali znate, kad ste vi ovdje, onda više nema kamenja...« Tako šta ne bi rekao u prisutnosti očevoj, a majka je smjela čuti.
»Što sad?« pitao bi peljarski zapovjednik, kad bi iza objeda Tony i Morten gotovo u isti mah ustali i spremali se da odmagle.... »Kamo, mlada gospoštijo?«
»Da, gospođica Antonija mi je dozvolila da je malo pratim do morskog hrama.«
»Tako, dozvolila ti je? A kažite, sine moj, filius, ne bi li na kraju krajeva ipak bilo prikladnije da ostaneš u svojoj sobici i ponoviš živčani sistem? Sve ćeš zaboraviti dok se vratiš u Göttingen...«
Ali gospođa Schwarzkopf prozborila bi blago: »Bože moj, Diederich, a zašto da ne ode s njom? Dozvoli mu da ide. Ta ima ferije, pa zar da baš ništa nema od našeg posjeta?« — Tako bi otišli.
Išli su obalom, nisko dolje uz more, tamo gdje plima kvasi pijesak i gdje je on izglačan i stvrdnut, da se može bez muke po njem koračati tamo gdje leže rasute male, obične, bijele školjke, i one druge, duguljaste, velike što se prelijevaju poput opala, a između njih žutozelena morska trava, s okruglim, šupljim plodovima koji pucketaju kad ih zdrobiš; pa morske meduze, jednostavne vodenkaste, ali i crvenožute otrovne, koje oprže nogu ako ih dirneš pri kupanju ..,
»Hoćete li čuti kako sam prije bila glupa?« rekla je Tony. »Htjela sam iz, meduza izvući šaRené zvjezdice. Odnijela sam cijelo mnoštvo meduza u rupčiću kući i uredno ih složila na balkonu, da se na suncu ispare,.. onda bi zvjezdice morale ostati... No lijepo... Kad sam ih opet pogledala, bila je tamo prilično velika mokra mrlja. Mirisalo je pomalo na gnjilu morsku travu...«
Išli su, a pratio ih je ritmički šum dugih valova; u lice im je udarao svježi, slani vjetar koji dolijeće slobodno i bez zapreka, zaglušuje uši i izaziva prijatnu vrtoglavicu, neku prigušenu omamu... Išli su u prostranom spokojstvu mora, što tiho zapljuskuje i što svaki i najmanji sušanj, bliski ili daleki, izdiže do nekog tajanstvenog značenja...
Nalijevo prostirali su se razriveni obronci od žute ilovače i sitnog kamenja koji su se, jednolični, pružali u more i zakrivali zavoje obale. Tu negdje stali bi se uspinjati, jer je obala postala previše kamenita, da gore kroz nisku šumu produže strmim putem do morskog hrama. »Morski hram« bio je okrugli paviljon, izgrađen od sirovih, korom obraslih debala i dasaka koje su s unutrašnje strane bile isprekrižane zapisima, inicijalima, srcima, pjesmicama... Tony i Morten sjeli bi na usku, grubo istesanu klupu u dnu jedne od odijeljenih komorica koje su gledale na more, a u kojima je mirisalo drvo kao u kabinama kupališta.
Bilo je tu gore tiho i svečano u to popodnevno doba. Nekoliko je ptica cvrkutalo, a tihi šum drveća stapao se sa šumom mora koje se širilo tamo duboko dolje, dok se na dalekoj pučini razabiralo jedrilje neke lađe. Zaklonjeni od vjetra koji je sve dotle igrao oko njihovih ušiju, odjednom su počeli osjećati tišinu; ona je izazivala sjetno raspoloženje u njima,
Tony je tražila obavijest: »Dolazi ili odlazi?«
»Kako?« zapita Morten svojim tromim glasom... Pa, kao da se probudio iz neke duboke odsutnosti, doda naglo: »Odlazi. To je Načelnik Steenbock koji plovi za Rusiju. — Ne bih htio s njim,« nastavi nakon kratke pauze, »Mora da je ondje još gore nego kod nas.«
»Tako,« reče Tony. »A sad ćete opet početi s plemićima, Morten; čitam vam na licu. Nije lijepo od vas... jeste li ikad poznavali nekog plemića?«
»Ne«, povika Morten gotovo ljutito. »Hvala bogu.«
»Da, da. Eto vidite? A ja jesam. Istina, jednu djevojku, Armgardu von Schilling, odanle prijeko, o kojoj sam vam već pričala. Dakle, ona je bila dobroćudnija nego vi i ja, jedva je znala da je von, jela je suhe kobasice i govorila o svojim kravama...«
»Zacijelo ima izuzetaka, gospođice Tony,« reče gorljivo. »Ali slušajte... vi ste mlada dama, vi sve promatrate osobno. Poznate jednog plemića i kažete: Pa on je vrijedan čovjek! Sigurno... ali ne treba poznati nijednoga, da čovjek osudi sve. Radi se o principu, znate, o samoj ustanovi. Da, sad morate zašutjeti... Kako? Zar se netko treba samo roditi, da bude odabranik i plemenitaš... koji smije s prezirom gledati na nas ostale... koji ni uza sve zasluge ne možemo stići do njegove visine?...« Morten je govorio s nekim naivnim i dobroćudnim ogorčenjem, pokušao je također gestikulirati, ali je uvidio da su mu kretnje nespretne, pa je odustao. Ipak je nastavio govoriti. Bio je u pravom raspoloženju. Sjedio je nagnut naprijed, s jednim palcem između dugmeta na bluzi, i nastojao dati svojim dobrodušnim očima prkosni izraz... »Mi, buržoazija, treći stalež, kako su nas dosad zvali, mi hoćemo da postoji još jedno jedino plemstvo, ono koje se temelji na zaslugama; mi više ne priznajemo trulo staro plemstvo; mi niječemo sadanji staleški poredak... Mi želimo da svi ljudi budu slobodni i ravnopravni, da nitko ne bude podložan jednom čovjeku, nego da svi budu pokorni samo zakonima... Ne smije više biti ni privilegija ni samovolje... Svi treba da budu ravnopravna djeca države, i kao što više ne postoji posredništvo između svjetovnjaka i dragog boga, tako neka i građanin bude u neposrednom odnosu prema državi... Mi tražimo slobodu štampe, obrta i trgovine... Hoćemo da svi ljudi imaju mogućnost konkurencije bez povlastica i da zasluge budu nagrađene. Ali mi smo podjarmljeni, začepili su nam usta. Šta sam ono htio reći? Da, pazite: prije četiri godine obnovljeni su savezni zakoni o sveučilištima i o štampi — lijepi zakoni! Ne smije se pisati, ne smije se naučavati istina koja možda nije u skladu s postojećim poretkom... razumijete?... Istina se tlači, ne može doći do riječi... A zašto? Za volju idiotskog zastarjelog, rasklimanog poretka, koji će morati ipak, prije ili kasnije, biti uklonjen, što svatko zna. Mislim da vi uopće ne možete shvatiti tu gnusobu. Policijsko nasilje, glupo, surovo i promjenljivo, dotrajala vlast bez ikakvog razumijevanja za nove vrednote duha. Ne, bez obzira na sve drugo, hoću da kažem samo još jedno... Pruski kralj počinio je veliku nepravdu. Tada, trinaeste godine, kad su Francuzi bili u zemlji, pozvao nas je i obećao nam ustav... mi smo se odazvali, mi smo oslobodili Njemačku...«
Tony, koja ga je, podbočivši rukom bradu, promatrala sa strane, ozbiljno je načas pomislila da li je on osobno mogao pripomoći da se istjera Napoleon.
»... ali mislite li vi da je obećanje ispunjeno? Nije. Sadašnji je kralj lijeporječiv, on je sanjar, romantik, kao i vi, gospođice Tony... Jer jedno morate imati na umu: kad su filozofi i pjesnici opet jednom upravo prevladali neku istinu, neki nazor, neki princip, i s njima svršili, tada se polako javlja kakav kralj, koji je baš dotle stigao, koji smatra da je baš to ono najnovije i najbolje i koji misli da se prema tome mora ravnati...
Da, tako je to s kraljevstvom. Kraljevi ne samo da su ljudi, oni su najvećma prosječni ljudi, oni su uvijek nekoliko poštanskih milja zaostali... Ah, Njemačkoj se dogodilo isto što i mnogim „burševima” koji su u vrijeme ratova za oslobođenje imali srčanu i oduševljenu mladost, a sada su postali bijedni filistri...«
»Da, da,« reče Tony. »U redu. Ali dozvolite mi da vas jedno upitam. Što se upravo tiče vas? Pa vi uopće niste Prus .,
»Pa to je sve isto, gospođice Buddenbrook. Da, zovem vas vašim porodičnim imenom, i to namjerno... A trebao bih upravo kazati Demoiselle Buddenbrook, da istaknem vaše puno pravo. Zar su možda kod nas ljudi slobodniji, ravnopravniji, bratskiji nego u Pruskoj? Brane, ograde, aristokracija — ovdje kao i tamo... Vi imate simpatija za plemiće... Da li da vam kažem zašto?... Jer ste i sami plemkinja... Da, zar to još niste znali?... Vaš je otac veliki gospodin, a vi ste princesa. Ponor dijeli vas od nas ostalih koji ne spadamo u krug vladajućih porodica. Možete po koji put s nekim od nas malo šetati uz more, radi oporavka, ali kad se opet vratite u svoj krug povlaštenih i izabranih, onda čovjek može sjediti na kamenju...« Njegov je glas postao čudnovato uzbuđen.
»Morten,« reče Tony žalosno. »Dakle ste se ipak ljutili kad ste sjedili na kamenju. Pa ja sam vam ponudila da ću vas predstaviti...«
»Oh, vi opet gledate na stvar kao mlada dama, previše osobno, gospođice Tony. Pa ja govorim principijelno. Kažem da kod nas ne vlada bratstvo i čovječnost, kao ni u Pruskoj... A kad bih govorio osobno,« nastavio je nakon kratke pauze tišim glasom iz kog nije nestalo one čudnovate uzbuđenosti, »onda ne bih mislio na sadašnjost nego radije na budućnost... kad budete jednoć kao Madame ta i ta konačno isčeznuli u vašem otmjenom svijetu i... čovjek će cijeli život prosjediti na kamenju...«
On zašuti, a i Tony je šutjela. Nije više gledala u njega, nego na drugu stranu, u zid od dasaka pokraj sebe. Dosta dugo vladala je strahom prigušena tišina.
»Sjećate li se,« poče opet Morten, »da sam vam jednom kazao da bih imao da vam postavim neko pitnje? Da, to mi je u glavi, morate znati, od prvog popodneva kad ste stigli ovamo... Nemojte nagađati... nemoguće je da naslutite što mislim. Pitat ću vas drugi put, kad bude prilika, nije hitno, mene se zapravo ne tiče, samo radoznalost... Ne, danas ću vam odati jednu tajnu, nešto drugo... Pogledajte ovo.«
Pri tom Morten izvuče iz džepa bluze okrajak nekakve uske vrpce s mnogobrojnim prugama i pogleda Toniku u oči s izrazom pobjedonosnog iščekivanja.
»Vrlo lijepo,« reče ona bez razumijevanja. »Šta znači to?«
Morten odgovori svečano: »To znači da u Göttingenu pripadam studentskom savezu — eto, sad znate. Imam i kapu s istim bojama, ali nju sam za vrijeme ferija nasadio kosturu u policijskoj odori... jer je ovdje ne bih smio nositi... razumijete me?... Mislim da se mogu pouzdati da me nećete odati? Kad bi otac saznao za tu stvar, bilo bi zlo...«
»Ni riječi, Morten. Ne, u mene se možete pouzdati... Ali ja ne znam ništa o toj stvari... Vi ste svi u zavjeri protiv plemstva?... Šta hoćete vi?«
»Hoćemo slobodu,« reče Morten. »Slobodu?« pitala je ona.
»Pa da, slobodu, znate, slobodu...« ponovio je i pri tom napravio neodređenu, malo nespretnu, ali oduševljenu kretnju pokazujući rukom prema vani, pa dalje preko mora, i to ne prema onoj strani, gdje je meklenburška obala skučavala zaliv, nego onamo, gdje je bilo otvoreno more koje se u sve užim zelenim, modrim, žutim i sivim prugama protezalo lako uzburkano, veličanstveno i nedogledno prema zasjenjenom horizontu... Tony je očima slijedila smjer njegove ruke: zajedno su gledali u istu daljinu, i samo malo, pa bi se srele njihove ruke koje su počivale jedna uz drugu na gruboj drvenoj klupi. Dugo su šutjeli, dok je šum mora mimo i tromo dopirao do njih... I Tony je odjednom osjetila da je ujedinjena s Mortenom u jednom velikom, neodređenom razumijevanju, punom slutnje i čežnje, razumijevanju onoga što znači »sloboda«.

DEVETO POGLAVLJE


»Zar nije čudno, Morten, da se čovjek na moru ne može dosađivati. Pokušajte na ma kom drugom mjestu tri ili četiri sata ležati na leđima besposleno, čak i bez jedne misli...«
»Da, da... uostalom, moram priznati, gospođice Tony, da sam se prije kadgod i dosađivao, no to je bilo prije nekoliko nedjelja...«
Stizala je jesen, naišao je prvi jaki vjetar. Sivi, tanani, rastrgani oblaci lepršali su užurbano preko neba. Mutno, razrovano more bilo je nadaleko i naširoko prekrito pjenom. Veliki, snažni valovi valjali su se sve bliže, neumoljivim i strašnim mirom, veličanstveno se prebacivali, tvoreći tamnozeleni, metalnoplavi luk i bučno se rušili na pijesak.
Sezona je bila sasvim na izmaku. Dio obale, gdje su inače vrvjeli kupališni gosti, a gdje su sada djelomično već razgradili kupališne paviljone, kao da je zamro usprkos još nekim zaostalim kupališnim košarama. Ali Tony i Morten smjestili bi se poslije podne u kakvom udaljenom predjelu: tamo gdje su počinjale žute glinene stijene i gdje su udarci valova prskali vodenu pjenu visoko na »Galebovu hrid«. Morten je izgradio za nju brežuljak od čvrsto nabijenog pijeska: na nj se je naslanjala leđima u mekom, sivom jesenjem kaputu s velikim pucetima, a noge u cipelama s unakrsnim trakama i bijelim čarapama prebacila je jednu preko druge. Morten je ležao postrance, okrenut prema njoj, podbočivši rukom bradu. Od vremena do vremena nad morem bi strelovito proletio galeb; čuo bi se njegov krik grabljivca. Promatrali su zelene vodene stijene, obrasle morskom travom, koje su se prijeteći približavale i razbijale o kamenu hrid koja im se suprotstavljala... u onom ludom, vječnom urnebesu koji omamljuje, koji nas čini nijemima i ubija osjećaj vremena.
Napokon učini Morten kretnju, kao da budi sam sebe, i upita: »No, sad ćete valjda doskora otputovati, gospođice Tony?«
»Ne... Kako to?« reče Tony odsutna duhom i bez razumijevanja.
»Pa, bože moj, već je deseti rujna... moje ferije se i onako približavaju kraju... Kako dugo može to još trajati. Veselite li se društvenim zabavama u gradu? Recite! Zacijelo su zgodna ona gospoda s kojom plešete... Ne, ni to nisam htio pitati. Sad mi morate na nešto odgovoriti,« reče i, kao da se naglo na nešto odlučio, poravna donju čeljust i pogleda nju: »To je pitanje s kojim sam tako dugo otezao... znate? No. Tko je gospodin Grünlich?«
Tony se trgnu, naglo mu pogleda u lice, a zatim joj oči stanu lutati kao čovjeku koga podsjećaju na neki davni san. Pri tom u njoj oživi osjećaj koji je okusila nakon prosidbe gospodina Grünlicha: osjećaj važnosti vlastite osobe.
»To želite znati, Morten?« upita ozbiljno, »onda ću vam kazati. Bilo mi je doduše veoma neugodno kad je Thomas prvo poslije podne spomenuo to ime, ali kako ste ga već čuli... Dakle: gospodin Grünlich, Bendix Grünlich, to je poslovni prijatelj mog oca, dobro situiran trgovac iz Hamburga koji je zaprosio moju ruku... Ali ne,« dobaci naglo povodom kretnje Mortenove, »ja sam ga odbila, nisam se mogla odlučiti da mu dadem svoj pristanak za cijeli život.«
»A zašto na... ako smijem pitati?« reče Morten nespretno.
»Zašto? O bože, jer ga ne mogu podnijeti«, poviče ona gotovo ogorčeno... »Trebali ste ga vidjeti kakav je, kako se vlada. Između ostalog, imao je zlatnožute zaliske... potpuno neprirodne. Uvjerena sam da ih je češljao praškom kojim se pozlaćuju božični orasi. Osim toga bio je neiskren. Ulagivao se mojim roditeljima i upravo bezobrazno govorio baš ono što su željeli čuti...«
Morten je prekine.
»Ali što to znači... morate mi još jednom reći... što znači: „To krasi uvelike”?«
Tony se stade nervozno i prigušeno smijati.
Da... tako je govorio, Morten. Ne bi rekao: „to je lijepo” ili „to je zgodno”, nego „to krasi uvelike”... Tako je bio budalast, vjerujte, a uz to je bio veoma nasrtljiv. Nije mi dao mira, premda sam uvijek postupala s njim ironično. Jednom mi je napravio scenu i gotovo zaplakao... molim vas: muškarac, koji plače.«
»Mora da vas je mnogo ljubio,« reče Morten tiho.
»Ali što se to mene tiče?« povika ona u čudu i okRené se na svom pješčanom brežuljku...
»Vi ste okrutni, gospođice Tony... Jeste li uvijek okrutni? Kažite mi... niste mogli trpjeti tog gospodina Grünlicha, no jeste li ikada imali naklonosti prema nekom drugom... Ponekad razmišljam: nemate li možda srce od leda? Jedno hoću da vam kažem... To je toliko istina, da bih se mogao zakleti pred vama: Muškarac koji plače zato što vi nećete da znate za njega, nije budalast... eto, to je. Nisam siguran, nikako nisam siguran, da li ne bih i ja... Vidite, vi ste razmaženo, otmjeno stvorenje... Ali zar uvijek ismijavate ljude, koji vam leže do nogu? Imate li zaista srce od leda?«
Nakon kratke veselosti otpoče odjednom Tonina gornja usna podrhtavati. Uprla je u njega dva velika, rastužena oka koja se lagano počela cakliti od suza i rekla tiho: »Ne, Morten, to vi mislite o meni?... Ne smijete tako o meni misliti.«
»Pa ja i ne mislim,« povika Morten kroz smijeh u kom se moglo razabrati ganuće i mučno suzdržano radosno kliktanje...
Prebacio se sasvim, tako, da je sad ležao kraj nje potrbuške, uhvatio, podbočivši se na laktove, objema rukama njezinu i gledao joj ravno u lice svojim kao čelik plavim, dobroćudnim očima, sav očaran i oduševljen.
»A vi... vi me nećete ismijavati, ako vam kažem da...«
»Znam, Morten,« prekine ga ona tiho, gledajući postrance svoju slobodnu ruku koju je lagano otvarala i puštala da joj meki bijeli pijesak curi kroz prste.
»Vi znate... A vi... vi, gospođice Tony,..
»Da, Morten... Mnogo vas cijenim. Veoma ste mi dragi. Volim vas više od svih drugih koje poznajem.«
On se uspravi, učini nekoliko kretnja rukama, i nije više znao što da radi. Skoči na noge i odmah se opet baci na tle kraj nje, i povika glasom koji je zapinjao, koji je podrhtavao, koji se prekidao i opet postao blag i zvučan od same sreće: »Ah, hvala vam, hvala. Vidite, sada sam tako sretan kao još nigda u svom životu...« A onda poče ljubiti njene ruke.
Odjednom reče tiše: »Vi ćete doskora otputovati u grad, Tony, a moje će ferije završiti za četrnaest dana, onda moram natrag u Göttingen. No hoćete li mi obećati da ovo poslijepodne ovdje na obali nećete zaboraviti, dok se ne vratim... dok postanem doktor... i budem mogao moliti kod vašeg oca za nas dvoje, pa ma kako teško bilo? I da u međuvremenu nećete uslišati nikakova gospodina Grünlicha?... O, neće trajati dugo, vidjet ćete! Ja ću raditi kao... o, lako je to...«
»Da, Morten,« izjavi ona sretno i odsutno, promatrajući njegove oči, njegova usta i njegove ruke koje su držale njenu... On je povuče još bliže, na svoje grudi, i upita prigušeno, glasom kao da moli: »Nećete mi na to... ne smijem to... potkrijepiti...?«
Ona ne odgovori, čak ga i ne pogleda, samo nečujno prikuči trup, naslonjen na pješčanu uzvisinu, prema njemu, a Morten je poljubi u usta polako i dugo. Zatim su zurili u pijesak u protivnim smjerovima i silno se zastidjeli.

DESETO POGLAVLJE


Velecijenjena gospođice Buddenbrook! Koliko vremena ima da dolje potpisani nije smio vidjeti lice najdražesnije djevojke? Ovo nekoliko redaka neka Vam kaže da to lice neprestano lebdi pred njegovim duhovnim očima, da je za vrijeme ovih beskonačnih i plačnih sedmica neprekidno mislio na ono divno popodne u salonu Vaših roditelja, kad ste pustili da Vam izmakne obećanje, istina polovično i još stidljivo, ali ipak puno duhovne okrepe. Odonda su prošle duge nedjelje, za vrijeme kojih ste se povukli od svijeta, da biste se sabrali i samu sebe ispitali, pa sad s pravom mogu očekivati da je vrijeme kušnje završeno. Na dnu potpisani uzima sebi slobodu da Vama, velecijenjena demoiselle, pošalje s veleštovanjem priležeći prsten, kao zalog svoje neumrle nježnosti. S najpokorni]im komplimentima i najljubeznije ljubeći Vam ruke bilježim se
Njihove Visokoblagorodnosti najodaniji
Grünlich.

Dragi tata! Bože, kako sam se naljutila. Upravo sam primila priloženi list i prsten od Gr., pa me sad boli glava od uzrujanosti i ne znam ništa bolje nego da obje stvari pošaljem Tebi. Gr. neće da me razumije, a ono što tako poetično zove „obećanjem”, naprosto ne postoji, pa te moram usrdno zamoliti da mu ipak ukratko razjasniš da sam ja sada još tisuću puta manje spremna i voljna nego prije šest nedjelja da mu dam svoj pristanak za cijeli život, i neka me on napokon ostavi na miru. Ta on se pravi smiješan! Tebi, najboljem ocu, mogu priznati da sam drugdje obvezana, i to prema nekom koji me ljubi i koga ja ljubim, toliko da se uopće ne da iskazati. O tata! O tom bih mogla ispuniti mnogobrojne arke papira. Govorim o gospodinu Mortenu Schwarzkopfu koji hoće postati liječnik i koji će, čim postane doktor, zaprositi moju ruku. Ja znam dobro da je običaj udati se za trgovca, ali eto. Morten spada u onaj drugi red, ugledne gospode, među učene ljude. On nije bogat, što je svakako za tebe i mamu važno, ali moram ti reći, dragi tata, da samo bogatstvo ne čini uvijek čovjeka sretnim. S tisuću poljubaca ostajem Tvoja poslušna kćerka
Antonija
P. S. Prsten je, koliko vidim, slabe kakvoće i prilično je tanak.

Draga moja Tony! Tvoje sam pismo ispravno primio. S obzirom na njegov sadržaj, saopćujem Ti da po dužnosti nisam propustio gospodinu Grünlichu, u dostojnoj formi, saopćiti Tvoje gledište, ali rezultat je bio takav da me je iskreno potresao. Ti si odrasla djevojka, i sad se nalaziš u tako ozbiljnom položaju u svojem životu, da ne smijem ustuknuti pred tim da Ti nabrojim posljedice koje može donijeti sa sobom kakav nepromišljeni korak s Tvoje strane. Gospodin Gr. pao je naime nakon mojih riječi u očaj, pa je uzviknuo da te toliko voli i da ne bi mogao preboljeti Tvoj gubitak te da je voljan sebi oduzeti život, ako bi Ti ustrajala u svojoj odluci. Budući da ono što mi pišeš o nekoj drugoj naklonosti ne mogu ozbiljnim smatrati, to Te molim da savladaš svoju uzrujanost radi priposlanog prstena i u sebi sve još jednom punom ozbiljnošću procijeniš. Prema mom kršćanskom uvjerenju, draga kćeri, dužnost je poštivati osjećaje drugih ljudi, i mi ne možemo znati da li Ti nećeš jednom biti pozvana na odgovornost pred najvišim sucem, što je čovjek čije si osjećaje tvrdokorno i hladno prezrela, počinio grijeh protiv vlastitoga života. Jedno pak, što sam Ti usmeno već često natuknuo, htio bih Ti sada dozvati u pamet i radujem se što mi se pruža prilika da Ti to pismeno ponovim. Jer premda usmena riječ djeluje možda i življe i neposredni je, pisana se riječ odlikuje drugim svojstvima: čovjek ima vremena da dobro promisli prije nego je stavi na papir, ali onda to stoji i može u tom obliku i kontekstu — a jedno je i drugo pomno smišljeno i sračunato — uvijek djelovati i kada god se čita jednaki dojam pobuditi. — Mi nismo, draga moja kćeri, za ono rođeni što kratkovidnim očima gledamo kao svoju vlastitu malu, osobnu sreću, jer mi nismo raspuštena, slobodna, sama za sebe stojeća stvorenja, već smo karike u lancu, i nije moguće zamisliti nas, onakve kakvi jesmo, bez niza onih koji su nam prethodili i pokazivali nam putove, time što su sa svoje strane strogo, i ne obazirući se ni lijevo ni desno, išli stopama prokušanih i časnih predaja. Tvoj se put, sve mi se čini, već nekoliko nedjelja pruža pred Tobom, jasno i oštro ocrtan, i Ti ne bi bila moja kći, ne bi bila unuka Tvog u krilu božjem počinuloga djeda i uopće ne bi bila dostojan član naše obitelji, kad bi ozbiljno naumila da sama, tvrdoglavo i nestašno, ideš svojim vlastitim neurednim stazama. Ja Te molim, draga moja Antonijo, da to odvagneš u srcu svojemu.
Tvoj a majka, Thomas, Christian, Klara i Klothilda (ova posljednja provela je nekoliko sedmica kod svoga oca na dobru Jalovina), a također, i gospodična Jungmann pozdravljaju Te od sveg srca; svi se mi radujemo đa ćemo doskora opet moći privinuti Te u svoj naručaj.
U vjernoj ljubavi
Tvoj otac

JEDANAESTO POGLAVLJE


Kiša je padala kao iz kabla. Nebo, zemlja i voda slili su se u jedno, a udarci vjetra zahvatili su kišu i bacali je u prozorska okna, tako da po njima nisu tekle kapljice nego potoci, pa su okna bila neprozirna. Jauci i očajni glasovi odjekivali su u dimnjacima...
Kad je Morten Schwarzkopf malo nakon objeda s lulicom stupio na terasu da razmotri kakvo je nebo, stao je pred njega neki gospodin u dugom, uskom, žutokariranom ulsteru i sivom šeširu. Pred kućom čekala je zatvorena najamna kočija: krov joj je bio sav sjajan od vode, a kotači jako poprskani blatom. Morten je osupnut piljio u ružičasto došljakovo lice. Imao je zaliske koji su bili posuti praškom kojim se pozlaćuju božični orasi.
Gospodin u ulsteru gledao je žmirkajući Mortena kao što gledaš slugu koga vidiš i ne vidiš, a onda upitao mekanim glasom: »Može li se govoriti s gospodinom pilotskim glavarom?«
»Svakako...« promuca Morten, »mislim da moj otac...«
Sad ga gospodin promjeri. Oči su mu bile plave kao oči guske.
»Jeste li vi gospodin Morten Schwarzkopf?« upita.
»Da, gospodine,« odgovori Morten trudeći se da dade licu izraz odlučnosti.
»Gle, gle, odista...« primijeti gospodin u ulsteru, pa onda nastavi: »Budite tako dobri, mladi čovječe, i najavite me svojem gospodinu ocu. Moje je ime Grünlich.«
Morten provede gospodina preko verande, otvori mu zdesna u hodniku vrata i kRené u dnevnu sobu da obavijesti oca. Pošto je gospodin Schwarzkopf izašao, sjedne mladić kraj okruglog stola, nasloni se laktima na njega i stade, ne gledajući u majku, koja je kraj zamagljenog prozora bila zauzeta krpanjem čarapa, hiniti da je zadubljen u čitanje »bijednog listića« koji nije znao javljati o drugom nego o srebrnom piru konzula tog i tog. — Tony se odmarala gore u svojoj sobi.
Peljarski zapovjednik uđe u svoj ured s licem čovjeka koji je zadovoljan s objedom što ga je pojeo. Kaput uniforme bio je otkopčan nad njegovim bijelim prslukom. Na crvenom licu oštro se ocrtavala ledena i siva mornarska brada. Njegov jezik čeprkao je s uživanjem među zubima, pri čem su njegova usta, koja bi inače davala tako solidan izraz, poprimala najpustolovnije oblike. Pokloni se odmjereno, na mah, zadovljno i samosvjesno, kao da kaže: »Tako se to zacijelo radi.«
»Molim,« reče, »na službu vašem gospodstvu.«
Gospodin Grünlich pokloni se obzirno, spustivši malo kutove usana. Pri tom izusti tiho: »He-e-hm.«
Ured je bio prilično malena soba. Zidovi su joj bili do nekoliko stopa visine obloženi drvom, a inače pokrečeni i goli, bez tapeta. Na prozoru, po kojem je neprestano bubnjala kiša, visjele su žute zadimljene zavjese. Desno od ulaznih vrata stajao je dug prostrt stol, pokriven papirima, a nad njima je na zidu bila obješena velika karta Evrope i manja Istočnog mora. Nasred stropa visio je lijepo izrađen model broda s razapetim jedrima.
Zapovjednik primora gosta da sjedne na povijenu sofu, presvučenu crnim raspucanim voštanim platnom, nasuprot ulaznim vratima, a sam se udobno smjesti, prekrstivši ruke preko trbuha, u drvenom naslonjaču. Gospodin Grünlich sjedio je u sasvim zakopčanom ulsteru, držeći šešir na koljenima, na samom rubu sofe, ne dodirujući naslona.
»Moje je ime, ponavljam, Grünlich, Grünlich iz Hamburga. Kao preporuku napominjem da se smijem nazvati bliskim poslovnim prijateljem veletršca konzula Buddenbrooka.«
»Alaboner, čast mi je, gospodine Grünlich. Ali ne bi li se gospodin smjestio malo udobnije? Možda čašicu groga nakon vožnje? Sad ću viknuti u kuhinju...«
»Slobodan sam primijetiti,« izusti gospodin Grünlich mirno, »da je moje vrijeme odmjereno, da me moja kola čekaju i da sam prinužden, da zamolim samo dvije riječi razgovora.«
»Na službu vašem gospodstvu,« ponovi gospodin Schwarzkopf malo osupnuto. Zavlada muk.
»Gospodine glavaru,« poče gospodin Grünlich, potrese odlučno glavom i naglo je pri tom zabaci. Onda zašuti ponovo, da bi potkrijepio učinak svojih riječi i stegne usta tako čvrsto da su bila nalik na novčanu kesu sapetu gajtanima.
»Gospodine glavaru,« ponovi i doda naglo, »stvar radi koje dolazim k vama tiče se neposredno mlade dame koja, ima nekoliko sedmica, stanuje u vašoj kući.«
»Gospodična Buddenbrook?« upita gospodin Schwarzkopf.
»Svakako,« odvrati gospodin Grünlich muklo i oboRené glave, a kutovi njegovih usana napuniše se krutim naborima.
»Ja... smatram za potrebno da vam objasnim,« nastavi pomalo pjevuckajući, dok su njegove oči nadasve pažljivo lutale po sobi a onda zapele na prozoru, »da sam prije nekog vremena zaprosio ruku upravo ove demoiselle Buddenbrook, da posjedujem potpunoma obostrani pristanak roditelja, i da mi je sama gospođica, premda zaruke još nisu u punoj formi zaključene, dala nedvoumnim riječima pravo na svoju ruku.«
»Bože pravedni?« upita gospodin Schwarzkopf živo, »još ništa nismo znali o tome. Čestitam, gospodine Grünlich. Iskreno vam čestitam. Tu ćete dobiti nešto izvrsno, taman što vam treba...«
»Vrlo sam obvezan,« reče gospodin Grünlich hladnim naglaskom. »Međutim, ono što me«, nastavi pjevuckati povišenim glasom, »što me u toj stvari dovodi k vama, vrlo poštovani gospodine glavaru, jeste okolnost da su usprkos toj vezi u najnovije vrijeme iskrsle teškoće, i da te teškoće... dolaze iz vaše kuće — ?« Posljednje riječi izgovorio je upitnim naglaskom, kao da je htio reći: »Zar je moguće ono što sam načuo?«
Gospodin Schwarzkopf odgovorio je samo time što je svoje prosijede obrve dignuo visoko u čelo, a objema rukama, opaljenim, plavim maljama obraslim, mornarskim rukama, čvrsto obuhvatio naslone svoga stolca.
»Da, zaista, tako čujem,« govorio je gospodin Grünlich tužnom sigurnošću. »Čujem da je vaš sin, gospodin studiosus medicinae, dozvolio sebi... istina ne namjerno... da zadre u moja prava, čujem da je iskoristio ovdašnju prisutnost gospođice, da joj izmami neka obećanja...«
»Što?« poviče zapovjednik i pri tom se snažno odupre o naslone stolca te skoči na noge... »Da mu... Ma, to je previše...«
U dva koraka bio je kod vrata, rastvorio ih širom i zagrmio u hodnik glasom koji bi nadjačao i najstrašniju huku valova: »Meta, Morten! Dođite ovamo; dođite oboje! Oboje!«
»Bilo bi mi veoma žao,« progovori gospodin Grünlich i fino se nasmiješi, »ako isticanjem svojih starijih prava remetim vaše očinske osnove, gospodine glavaru...« Diederich Schwarzkopf se okRené i zagleda ukočeno u Grünlicha svojim oštrim plavim očima koje su bile optočene sitnim borama, kao da se uzalud trudi da shvati smisao njegovih riječi.
»Gospodine«, reče zatim glasom koji je zvučio kao da mu je netom gutljaj groga opržio grlo... »Ja sam jednostavan čovjek i ne razumijem se u takva naklapanja i finese... Ali ako možda mislite da... no... onda ću vam kazati... gospodine, da ste na krivom putu i da se grdno varate. Znam tko je moj sin, a znam i tko je gospodična Buddenbrook, i imam previše poštovanja i previše ponosa u srcu, gospodine moj, da bih kovao takve očinske planove. A sad govorite, odgovorite! Što je to zapravo, a? Što to zapravo čujem, je li?«...
Gospođa Schwarzkopf i njen sin stajali su na pragu, prva ne sluteći ništa, zabavljena namještanjem svoje pregače, Morten s izrazom okorjelog grešnika... Gospodin Grünlich nije nipošto ustao kad su ušli, ustrajno je ostao na rubu sofe, uspravan i miran u svom zakopačnom ulsteru.
»Ponio si se dakle kao balavac?« izdere se zapovjednik na Mortena. Mladić je držao palac između dugmeta od bluze, namrštio oči te od prkosa čak na duo obraze.
»Da, oče,« rekao je, »gospođica Buddenbrook i ja...«
»Tako, dakle, čut ćeš ti od mene, ti budalo, ludove, zvekane... I da se sutra gubiš u Göttingen, jesi li razumio? Sutradan. I da je sve to djetinjarija, besmislena djetinjarija, i punktum.«
»O bože, Diederich,« ubaci gospođa Schwarzkopf i sklopi ruke, »pa to se, ne može samo tako reći. Tko zna...« Onda zašuti; moglo se vidjeti, kako se ruši lijepa nada pred njezinim očima.
»Gospodin želi razgovarati s gospođicom?« obrati se glavar grubim glasom gospodinu Grünlichu.
»Ona je u svojoj sobi. Spava,« izjavi gospođa Schwarzkopf sažalno i ganuto.
»To mi je žao,« reče gospodin Grünlich mada mu je malo odlanulo, i ustane. »Uostalom, ponavljam da mi je vrijeme odmjereno i da me kola čekaju. Slobodan sam,« nastavi i opiše šeširom pred gospodinom Schwarzkopfom nekakav pokret odozgo nadolje, »da vam, gospodine glavaru izrazim svoje puno zadovoljstvo i priznanje s obzirom na vaš muževni i karakterni postupak. Preporučujem se, moje poštovanje, adieu.«
Diederich Schwarzkopf nipošto mu ne pruži ruku: trgne samo teškim svojim trupom koji se nagnu naprijed, kao da je htio reći: »Tako se to zacijelo radi.«
Između Mortena i njegove majke izađe gospodin Grünlich kroz vrata odmjerenim korakom.

DVANAESTO POGLAVLJE


Thomas se pojavi s Krögerovim karucama. Kucnuo je čas.
Mladi gospodin stigao je u deset sati prije podne i prigrizao nešto sa Schwarzkopfovima u dnevnoj sobi. Sjedili su zajedno kao prvog dana, samo što je ljeto minulo, što je bilo suviše hladno i vjetrovito da sjede na verandi i što nije bilo Mortena... On je bio u Göttingenu. Tony i on nisu se mogli ni pristojno oprostiti. Glavar je prisustvovao rastanku i rekao: »Tako, punktum, hajd.«
U jedanaest uđoše brat i sestra u kola, na koja je odostraga bio remenjem pričvršćen Tonin veliki kovčeg. Ona je bila blijeda; drhturila je u svom mekanom jesenjem kaputu, drhturila od zime, umora, putne nervoze i neke sjete koja bi s vremena na vrijeme iznenada navirala u njenu dušu i punila joj grudi ljutim osjećajem bola. Poljubila je malu Metu, stisnula ruku kućedomaćici i kimnula glavom gospodinu Schwarzkopfu, kad je rekao: »No, nemojte nas zaboraviti, gospođičice. I ne uzmite ništa za zlo, a?«
»Tako, i sretan put, i preporučite nas gospodinu tati i gospođi konzulici...« Tad škljocmi brava na vratima, debeli dorati povukoše, a dvoje Sehwarzkopfa počeše mahati rupčićima...
Tony stisnu glavu u kut kola i stade gledati kroz prozor. Nebo je bilo bjeličasto naoblačeno, rijeka Trava valjala je kratke valove koji su užurbano hitali pred vjetrom. Na mahove prskale su sitne kapljice po staklima. Na obali sjedili su ljudi pred kućama i krpali mreže, bosonoga djeca strčala bi se i radoznalo promatrala kola. Ti ostaju ovdje...
Kad su kola prošla kraj posljednjih kuća, nagnu se Tony naprijed, da još jednom baci pogled na svjetionik, zatim se zavali natrag i sklopi oči koje su bile umorne i osjetljive. Od uzbuđenja nije te noći gotovo ni oka stisnula, rano je ustala, da spremi svoje kovčege, i nije mogla doručkovati. U suhim ustima imala je neki bljutav okus. Osjećala se toliko iznemogla, da nije čak ni pokušavala zaustaviti suze koje su joj svaki čas polako i vruće navirale na oči.
Tek što je sklopila kapke, već se opet stvorila u Travemündeu na verandi. Vidjela je živo pred sobom Mortena Schwarzkopfa, kako s njom razgovara i pri tom se, po svom običaju, naginje naprijed i od vremena do vremena gleda dobroćudno i pozorno nekog drugog kako se smije, pokazujući svoje lijepe zube kojih očigledno nije ni svjestan... i sa svim tim uđe joj u dušu mir i vedrina. Nastojala je da se sjeti svega što je u mnogobrojnim razgovorima čula i naučila od njega; godila joj je pomisao da će — to je svečano obećala samoj sebi — sve to pohraniti u duši kao nepovredivu svetinju. Da je pruski kralj počinio veliku nepravdu, da je gradski vjesnik bijedan listić, jest, čak i to, da su prije četiri godine savezni zakoni o sveučilištima obnovljeni, sve to bit će odsada poštovanja vrijedne i utješne istine za nju, tajno blago koje će po volji moći promatrati kad god bude htjela. Nasred ulice, u krugu obitelji, kod jela mislit će o tom... Tko zna? Možda će krenuti putem koji joj je propisan i poći za gospodina Grünlicha, to je sasvim beznačajno, ali kad joj on bude nešto govorio, ona će odjednom pomisliti: »Ja znam nešto, što ti ne znaš... Plemići su — načelno govoreći — vrijedni prezira.
Smiješila se u sebi zadovoljno... No tad je odjednom u škripi kotača razabrala potpuno, nevjerojatno živom jasnoćom, Mortenov govor; mogla je razlikovati svaki slog njegova dobroćudna, malo troma i hrapava glasa, čula je tjelesnim ušima, kako je rekao: »Danas moramo oboje sjediti na kamenju, gospođice Tony...« Ta je mala uspomena nadvlada. Grudi joj se stegnuše od sjete i bola, bez otpora potekoše joj suze... Zgurena u svom kutu, pritisnula je rupčić objema rukama na lice i gorko zaplakala.
Toma, s cigaretom u ustima, gledao je ponešto bespomoćno na cestu.
»Jadna Tony«, reče napokon i stade je milovati po ogrtaču. »Od srca te žalim... vidiš, ja te dobro razumijem. Ali šta da se radi? Takve stvari mora čovjek preturiti. Vjeruj mi zaista... i ja to znam...«
»Ah Tom, ništa ti ne znaš,« jecala je Tony.
»No, nemoj to kazati. Sad je na primjer već sigurno da ću početkom iduće godine otići u Amsterdam. Tata ima mjesto za me... kod van Kellena i druga... Tad ću se morati oprostiti na dugo, dugo...«
»Ah, Tom. Rastanak s roditeljima i braćom. To nije ništa.«
»Da...« reče on prilično razvučeno. Uzdahnu kao da je htio još nešto reći, ali ostane šuteći. Prebaci cigaretu iz jednog kuta usta u drugi, podigne jednu obrvu i okRené glavu na stranu.
»A sve to ne traje dugo,« poče opet nakon nekog vremena. To se slegne. Čovjek zaboravi...«
»Ali ja baš neću da zaboravim,« vikne Tony sva očajna. »Zaboraviti... pa zar je to neka utjeha?«