Budenbrokovi

ŠESTO POGLAVLJE


U jesen reče doktor Langhals, zaigravši lijepim očima, kao kakva žena: »Živci, gospodine senatore... sve su to samo živci. A ni cirkulacija krvi nije baš uvijek kako bi trebala da bude. Smijem li vam nešto savjetovati? Bilo bi dobro da se ove godine još malko odmorite! Onih nekoliko nedjelja što ste ih ljetos proveli na moru, nije vam, naravno, moglo mnogo pomoći... Sada je konac rujna, sezona u Travemündeu još traje, još nisu otišli svi gosti, idite onamo, gospodine senatore, i sjedite još malo na žalu. Četrnaest dana ili tri tjedna mogu mnogo koristiti...«
I Thomas je Buddenbrook pristao bez pogovora. A kad su njegovi čuli za tu odluku, ponudio se Christian da ga prati.
»Idem s tobom, Thomas«, reče bez okolišenja. »Nadam se da ti nije krivo.« Mada je to senatoru bilo i te kako krivo, pristao je i na to bez pogovora.
Stvar je bila u tome da je Christian sada više nego ikada raspolagao svojim vremenom, jer je zbog slabog zdravlja bio prisiljen da ostavi i posljednju trgovačku djelatnost, agenturu za šampanjac i konjak. Srećom više nikad nije vidio čovjeka koji u sumraku sjedi na njegovoj sofi i kima glavom. Ali povremeno »trganje« na lijevoj strani pogoršalo se, koliko je to bilo moguće, a pratila ga je još sva sila drugih smetnji koje je Christian pažljivo promatrao, pa ih namreškana nosa svima i svakome opisivao. Još uvijek su mu često, dok bi jeo, mišići za gutanje otkazivali poslušnost, te je, sa zalogajem u grlu, sjedio i kolutao malim, okruglim, duboko usađenim očima. Još uvijek ga je često znao spopasti neodređen i nesavladiv strah da će mu se odjednom ukočiti jezik i ždrijelo, da će mu se oduzeti udovi, pa čak da će mu stati mozak. Istina, ništa mu se nije oduzelo, ali zar nije strah od paralize bio gotovo gori od nje same? Iscrpno je pričao, kako je jednog dana, kad je spremao čaj, približio zapaljenu šibicu otvorenoj boci špirita, umjesto da zapali samovar, tako da zamalo što nije poginuo strašnom smrću i on i svi ostali ukućani, pa možda i sami susjedi... To je već bilo suviše. Ali naročito je iscrpno i živo opisivao, trudeći se da bude što jasniji, neku gadnu anomaliju koju je u posljednje vrijeme opazio na sebi, a koja se sastojala u tome da u određene dane, to jest pri određenom vremenu i duševnom raspoloženju, ne može gledati otvoren prozor, a da ga ne obuzme grozna i posve neopravdana želja da skoči napolje... neki divlji, gotovo neodoljivi nagon, neka vrst bezumne i očajne obijesti! Jedne nedjelje, kad su svi zajedno ručali u Ribarskom dolu, stao je opisivati kako je jednom, skupivši svu moralnu snagu, morao otpuzati na rukama i nogama do prozora, da bi ga zatvorio... Ali tada su svi viknuli, i nitko više nije htio da ga sluša.
Ove i slične stvari konstatirao bi s nekim jezovitim zadovoljstvom. Ali ono što nije opazio ni ustanovio, čega nije bio svjestan, pa se zatim stalno pogoršavalo, bila je činjenica da mu nedostaje osjećaj takta i da ga s godinama sve više gubi. Već je bilo nezgodno što je u porodičnom krugu pričao takve anegdote, kakve bi, u najboljem slučaju, mogao pričati u klubu. Ali bilo je i neposrednih znakova da ga napušta osjećaj tjelesnoga stida. Želeći da pokaže Gerdi, kako su čvrste njegove engleske čarape i koliko je, uostalom, omršavio, nije se stidio da pred njom podigne visoko iznad koljena široku kariranu nogavicu... »Vidi, kako sam omršavio... Zar to nije neobično i čudno?« rekao je zabrinuto i, namreškana nosa, pokazao na koščatu i veoma iskrivljenu nogu u bijelim, vunenim gaćama, pod kojima se kukavno ocrtavalo mršavo koljeno...
Kako smo rekli, napustio je trgovačku djelatnost, ali se ipak trudio da na razne načine ispuni one satove koje nije provodio u »klubu«. Naročito je volio istaknuti, kako usprkos svim smetnjama nikad nije posve prestao raditi. Usavršavao se u jezicima, a nedavno je, bez ikakve praktične svrhe, samo zbog nauke, stao da uči kineski, te se čitavih četrnaest dana neumorno time bavio. Sada je upravo »upotpunjavao« neki englesko-njemački rječnik koji mu se činio nepotpun. No kako mu je i onako već bila potrebna mala promjena zraka, a, napokon, kako je i bilo bolje da senator ne putuje posve sam, to ga ovaj posao nije mogao zadržati u gradu...
Oba su brata otputovala na more. Kiša je lupkala o krov kočije, dok su se oni gotovo bez riječi vozili cestom koja je bila sva jedna velika lokva. Christianu su oči lutale, kao da sluša nešto sumnjivo; Thomas se zavio u ogrtač i drhtao od zime. Oči su mu bile umorne i crvene, a ufitiljeni vršci brkova kruto su stršili na obje strane ispred blijedih obraza. Tako su stigli popodne u kupališni park, gdje su točkovi zaškripali na poplavljenom šljunku. Stari mešetar Siegismund Gosch sjedio je u staklenoj verandi glavne zgrade i pio grog s rumom. Ustao je psiknuvši kroz zube, te su sjeli za njegov stol da i oni popiju nešto toplo, dok im odnesu kovčege u sobe.
I gospodin Gosch bio je još kupališni gost, uz nekolicinu ljudi: bila je tu neka engleska obitelj, neka neudata Holanđanka i neoženjeni Hamburžanin, koji su sada po svoj prilici malo spavali prije table d’hôte, jer je, svagdje vladala grobna tišina, i samo se čulo kako kiša pljušti. Neka oni spavaju, ako hoće, Gospodin Gosch ne spava danju. Sretan je kad može noću ugrabiti nekoliko sati besvijesti. Ne osjeća se dobro, ovo kasno liječenje morskim zrakom poduzeo je protiv drhtavice, drhtavice u udovima... prokletstvo! Jedva da može držati čašu groga, i — sotona! — samo katkada još može pisati, te njegov prijevod cjelokupnih djela Lope de Vege strahovito zapinje. Bio je veoma potišten i hulio je bez pravog veselja. »Sve će vrag odnijeti!« govorio je, i činilo se da mu je to postalo omiljelom izrekom, jer ju je stalno ponavljao, često bez ikakve veze.
A senator? Šta je njemu? Kako dugo misle gospoda ostati ovdje?
Oh, doktor Langhals ga je poslao ovamo zbog živaca, odgovorio je Thomas Buddenbrook. On je, naravski, poslušao, usprkos gadnom vremenu, jer što sve čovjek neće učiniti od straha pred liječnikom! A zbilja se osjeća slabo. Ostat će, dok mu ne bude bolje...
»Uostalom, i ja se vrlo loše osjećam«, reče Christian zavidno i ogorčen time što Thomas govori samo o sebi. Upravo je htio podnijeti izvještaj o čovjeku koji kima glavom, o boci špirita i otvorenom prozoru, kad njegov brat ustane i pođe da vidi sobe.
Kiša nije popuštala. Razrovala je tlo i plesala skakutavim kapljicama po moru koje se, gonjeno jugozapadnjakom, povlačilo od obale. Sve je bilo zavijeno u sivo. Parobrodi su prolazili kao sjene ili uklete lađe i nestajali na mutnom horizontu.
Sa stranim su se gostima sastajali samo za stolom. Senator i mešetar Gosch odlazili su u šetnju u kišnim kabanicama i kaljačama, dok je Christian u slastičarnici s prodavačicom pio švedski punch.
Dva ili tri puta popodne, kad se činilo da će granuti sunce, pojavio se na table d’hôte nekoliko znanaca iz grada koji su voljeli da se zabavljaju nezavisno od svojih obitelji: senator doktor Giesecke, Christianov školski drug, i konzul Peter Döhlmann koji je, uostalom, slabo izgledao, jer je upropaštavao zdravlje pretjeranom upotrebom Hunyádi-Janósa Tada bi gospoda sjela u ogrtačima pod platneni krov slastičarnice, preko puta paviljona za glazbu, u kojemu se više nije sviralo. Pili su kavu, probavljali ručak od pet jela, gledali jesenji kupališni park i razgovarali...
Govorili su o događajima u gradu, o posljednjoj poplavi kad je voda prodrla u mnoge podrume i kad su donjim ulicama plovili čamci, o nekom požaru, o tome kako je izgorjela neka šupa u luci, o izboru jednog senatora... Prošle sedmice izabrali su za senatora Alfreda Lauritzena, suvlasnika tvrtke Stürmann & Lauritzen, kolonijalna roba en gros & en détail, a senator Buddenbrook se nije slagao s time. Sjedio je umotan u ogrtač s ovratnikom, pušio cigarete i tek sada se umiješao u razgovor. On nije glasao za gospodina Lauritzena, reče. Nema sumnje da je Lauritzen vrlo pošten čovjek i vrijedan trgovac; ali on pripada srednjem staležu, imućnijem srednjem staležu, njegov je otac još svojom rukom vadio slane sleđeve iz bačve, zamatao ih i prodavao služavkama... a sad je ušao u senat trgovaca namalo. Njegov djed, djed Thomasa Buddenbrooka, posvadio se sa svojim najstarijim sinom, jer se taj sin oženio s vlasnicom dućana; tako je to nekad bilo. »Ali niveau se spušta, jest, društveni se niveau senata spušta, senat se demokratizira, dragi Giesecke, a to nije dobro. Nije dovoljno da čovjek bude samo sposoban trgovac: po mom mišljenju ne bismo smjeli prestati da zahtijevamo nešto više od toga. Kad zamislim u vijećnici tog Lauritzena s velikim nogama i mornarskim licem... ta me pomisao vrijeđa, nešto se u meni buni. To se protivi osjećaju stila, ukratko, neukusno je.«
Ali senator Giesecke našao se uvrijeđen. Napokon, i on je samo sin starješine požarne čete... »Ne, čast zasluzi. Zato smo republikanci. Uostalom, bolje bi bilo da ne pušite toliko, Buddenbrook, ništa nemate od morskog zraka.«
»Da, sad ću prestati«, reče Thomas Buddenbrook, baci pisak od cigarete i sklopi oči.
Razgovor se tromo vukao, dok je kiša, koja je neizostavno opet počela padati, zastirala vidik. Poveli su riječ o posljednjem skandalu u gradu, o veletrgovcu Kassbaumu, P. Philipp Kassbaum i drug, koji je krivotvorio mjenice i dospio u zatvor. Nisu se nimalo zgražali: nazvali su glupošču djelo gospodina Kassbauma, kratko se nasmijali i slegli ramenima. Senator doktor Giesecke pričao je da je veletrgovac zadržao dobro raspoloženje. U svom novom boravištu zatražio je odmah toaletno ogledalo koje mu je nedostajalo u njegovoj ćeliji. »Ja neću ovdje nekoliko godina, već mnogo godina«, rekao je, »pa moram valjda imati ogledalo.« — I on je nekoć bio đak pokojnog Marcellusa Stengela, kao Christian Buddenbrook i Andreas Giesecke,
Nitko nije okom trepnuo, ali se nasmijaše kratko kroz nos. Siegismund Gosch naruči grog od ruma takvim naglaskom, kao da hoće reći: »Baš mi je do tog pasjeg života!«... Konzul Döhlmann junački je praznio bocu rakije, a Christian je opet pio švedski punch što ga je senator Giesecke naručio za sebe i za nj. Nije dugo potrajalo, i Thomas je Buddenbrook opet počeo pušiti.
Mlitavim, prezimim i skeptično-nehajnim tonom, sumorni i tromi od jela, od pića i od kiše, govorili su o poslovima, o poslovima svakog pojedinog; ali ni ta tema nije nikoga oživjela.
»Čovjeka to ne veseli« reče Thomas Buddenbrook, teško uzdahnuvši i zabaci glavu kao da mu se nešto gadi.
»A vi, Döhlmanne?« zapita senator Giesecke i zijevnu... »Sasvim ste se odali rakiji, je li?«
»A kome da se odam?« reče konzul. »Svakih nekoliko dana zavirim u kancelariju. Brzo sam gotov s poslom. Ćelavu je glavu lako obrijati.«
»I onako su svi važniji poslovi u rukama Struncka i Hagenströma«, primijeti tmurno mešetar Gosch, koji se nalaktio daleko na stol i naslonio pakosnu staračku glavu na ruku.
»Tko će se s njima? Teško je psa nadlajati«, reče konzul Döhlmann, izgovarajući hotimice te riječi tako prostački da je svatko morao biti neprijatno dirnut takvim beznadnim cinizmom. »No, a vi Buddenbrook, da li vi još štogod radite?«
»Ne«, odgovori Christian, »ja više ne mogu raditi« I bez ikakva prijelaza, naprosto zato da pokaže kako shvaća raspoloženje koje je zavladalo, i iz potrebe da to raspoloženje probudi, i nakrivivši šešir na čelu, počne odjednom govoriti o svome kontoru u Valparaisu i o Johnny Thunderstormu... »Ha, ta zapara. .. Sveti bože!... Raditi? No sir, kako vidite, sir!« Uz to su svome šefu puhali dim od cigarete u lice. Sveti bože!... Mimikom i kretnjama nenadmašivo je oponašao drsko izazovnu i u isti mah dobroćudno nemarnu mlitavost. Njegov se brat nije ni maknuo.
Gospodin Gosch pokuša prinijeti ustima grog, ali ga sikteći spusti natrag na stol i udari se šakom po nepokornoj ruci, našto opet trgne čašu do tankih usana, prolije većinu tekućine, a ostatak bijesno izlije u grlo.
»Ah, vi sa svojim drhtanjem, Gosch!« reče Döhlmann. »Morali biste se jednom osjećati kao ja, pa da vidite. Taj prokleti Hunyádi-Janós... Crkavam, ako dnevno ne popijem litru, na to sam spao, a ako je popijem, onda pogotovo crkavam. Znate li vi, kako je to kad čovjek nikad, ni jedan dan, ne može da probavi ručak... mislim, kad ga osjeća u želucu?...« I iznese nekoliko odvratnih pojedinosti o svome stanju koje Christian Buddenbrook sasluša jezivim zanimanjem i namreškana nosa, da bi odgovorio kratkim i živim opisom svog trganja.
Kiša je još jače padala. Padala je gusto i okomito i rominjala jednoliko i beznadno u tišini kupališnog parka.
»E život ništa ne valja«, reče senator Giesecke koji je popio vrlo mnogo.
»Meni je dosta toga života«, reče Christian.
»Sve će vrag odnijeti!« reče gospodin Gosch.
»Eno, ide Fiken Dahlbeck«, reče senator Giesecke.
To je bila vlasnica krava. Prošla je s vedricom za mlijeko i nasmiješila se gospodi. Imala je kojih četrdeset godina, bila je punašna i drska.
Senator je Giesecke pogleda podivljalim očima.
»Pazi ta prsa!« reče, a konzul Döhlmann nadoveza na to veoma paprenu šalu koja je izazvala u gospode kratak i nazalno prezriv smijeh.
Onda zovnuše konobara.
»Ispio sam čitavu bocu, Schröder«, reče Döhlmann. »Možemo baš platiti. Prije ili kasnije moramo to i onako učiniti... A vi, Christiane? No, za vas valjda plaća Giesecke«.
Ali tada živnu senator Buddenbrook. Sjedio je, zamotan u ogrtač, s rukama u krilu i cigaretom u uglu usana i gotovo nije sudjelovao u razgovoru; odjednom se uspravi i reče oštro: »Zar nemaš novaca kod sebe, Christiane? Onda ćeš dopustiti da ja platim tu sitnicu.«
Otvoriše kišobrane i izađoše, da se malo prohodaju.
Gospođa bi Permaneder znala posjetiti brata. Tada bi se odšetali do »Galebove hridi« ili do »Morskog hrama« pri čemu bi Toniku Buddenbrook, s nepoznatih razloga, uvijek obuzelo neko oduševljenje i neodređen buntovni zanos. Voljela je isticati slobodu i jednakost sviju ljudi, osuđivala svaku stalešku hijerarhiju, žestoko napadala privilegije i samovolju te izrijekom zahtijevala da zasluga bude jedino mjerilo kojim prosuđujemo ljude. Zatim je govorila o svom životu. Dobro je govorila, a njezin se brat izvrsno zabavljao slušajući je. Ovo sretno čeljade nije, otkako je na svijetu, trebalo ništa, ama baš ništa progutati i šutke pregorjeti. Ni na jednu laskavu riječ, ni na jednu uvredu koju joj je život kazao, nije odgovorila šutnjom. Sve, svaku sreću, svaki jad što su je zadesili, popratila je i izrazila bujicom banalnih i djetinjasto važnih riječi koje su potpuno zadovoljavale njenu potrebu za priopćivanjem. Želudac joj nije bio posve zdrav, no srce je bilo lako i slobodno — nije ni znala kako je slobodno. Nikakva neizgovorena riječ nije nju mučila; nju nije tištio nikakav nijemi doživljaj, i zato je nije mučila ni prošlost. Znala je da je imala buran i težak život, ali nije bila ni potištena, ni umorna, jer doista nije vjerovala da je tako. Međutim, kako je to bila opće priznata činjenica, iskorišćivala ju je, razmetala se i govorila o svom životu nadasve ozbiljna lica... Grdila je i s iskrenom srdžbom nabrajala imena osoba koje su štetno utjecale na njen život — pa prema tome i na život obitelji Buddenbrook — a kojih se broj s vremenom znatno povećao. »Plači-Trieschke! Grünlich Permaneder! Tiburtius! Weinschenk! Hagenströmovi! Državni tužitelj! Severinka! Sve jedan gori od drugoga, Tomo, bog će ih jednom kazniti, ja u to čvrsto vjerujem!«
Kad su stigli do »Morskog hrama«, već se spuštao sumrak; bila je već prava jesen. Stajali su u onom dijelu koji je bio okrenut prema zalivu. Mirisalo je na drvo, kao u kabinama kupališta, a grubo istesani zidovi bili su prekriti natpisima, inicijalima, srcima i stihovima. Jedno pored drugoga gledali su preko vlažnozelenog obronka i uske, kamenite obalne pruge na uzburkano more.
»Široki valovi...« reče Thomas Buddenbrook. »Kako dolaze i razbijaju se, dolaze i razbijaju se, jedan za drugim, bez kraja, bez svrhe, jednolično i besciljno. A ipak to čovjeka umiruje i tješi, kao sve što je jednostavno i nužno. Sve više volim more... Možda sam nekoć samo zato više volio brda, jer su mnogo dalje. Sad ne bih želio ići onamo. Mislim da bih se bojao i stidio. Planine su hirovite, nepravilne, mnogostruke... sigurno, osjećao bih se previše slabim i sićušnim. Ima ljudi kojima je draža monotonija mora. A koji su to ljudi? To su oni koji su dugo i duboko, možda i preduboko, gledali u našu nutrinu koja je tako zamršena, pa traže od vanjskih stvari u prvome redu jednostavnost... Nije to ništa što se čovjek po brdima mora hrabro penjati, dok na moru mirno počiva na pijesku. Poznam pogled kojim se čovjek divi brdima i kojim gleda more. Sigurne, prkosne* sretne oči pune poleta, čvrstoće i borbenosti lutaju s jednog vrhunca na drugi, a na pučini mora, gdje se talasi valjaju mističnim fatalizmom i ubijaju volju za pokret, snatri zasjenjen i beznadan pogled čovjeka koji znade, koji je jednoć negdje duboko zagledao u Žalosnu zbrku... Zdravlje i bolest, to je, eto, razlika. Smjelo stupamo u Čudesnu raznolikost strmih, visokih, gudurastih pojava, da okušamo životnu snagu koja je još ne-načeta. A na Širokoj jednostavnosti vanjskih stvari počivamo, kad smo umorni od zamrŠenosti nutarnjih.«
Gospođa je Permaneder umuknula, zaplašena i neprijatno dirnuta, kao što umuknu bezazleni ljudi kad u društvu netko iznenada kaže nešto dobro i ozbiljno. »Takve se stvari ne govore!« mislila je uprvši pogled u daljinu, da ne bi susrela njegove oči. I da bi ga nijemo zamolila za oproštenje što se stidi za njega, uvukla je njegovu ruku pod svoju.

SEDMO POGLAVLJE


Stigla je zima, Božić je prošao, i došao je siječanj, siječanj 1875. Snijeg koji je, pomiješan pijeskom i pepelom, pokrivao pločnik, nalik na izgaženu masu, ležao je s obje strane ceste u velikim hrpama koje su bivale sve sivlje, sve razrovanije i šupljikavije, jer se temperatura digla iznad ništice. Pločnik je bio mokar i blatan, a sa zabata je kapalo.
Ali iznad svega toga prostiralo se čisto, svijetloplavo nebo, i bilo je kao da milijarde svjetlosnih atoma svjetlucaju poput kristala, poigravajući na toj pozadini.
U centru grada bilo je živahno, jer je bila subota i sajamski dan. Ispod šiljastih lukova arkada gradske vijećnice smjestili se mesari koji su krvavim rukama vagali svoju robu. A na samom trgu, oko zdenca, prodavale su se ribe. Ondje su sjedile krupne žene koje su, držeći ruke u olinjalim krznenim mufovima, grijale noge uz mangale i čuvale svoje hladne i vlažne zarobljenike. Nesputanim riječima nudile su svoju robu kuharicama i domaćicama koje su prolazile pored njih. Nije postojala opasnost da čovjek bude prevaren. Kupci su mogli biti sigurni da će dobiti svježu robu, jer su gotovo sve ribe još bile žive — masne, mišićave ribe... Nekima je od njih bilo dobro. Stisnute, ali ipak spokojne, plivale bi u vedru vode i nisu morale trpjeti. Druge su opet ležale na dasci, strahovito izbuljenih očiju, micale su škrgama, mučile se te snažno i očajnički udarale repom, dok ih prodavačica ne bi najzad zgrabila te im, uz škripu, šiljastim krvavim nožem prerezala grlo. Duge i debele jegulje previjale su se i uvijale u fantastične figure. U dubokim kacama vrvjele su i crn jele se rakovice. Katkad bi se pokoji snažni iverak grčevito skupio u luđom strahu, odbio bi se daleko od daske i pao bi na klizavi pločnik pun otpadaka, te ga je njegova vlasnica morala loviti i strogim riječima negodovanja privesti natrag dužnosti...
U Širokoj ulici bio je oko podne veliki promet. Dolazili su učenici s torbicama na leđima, ispunjavali atmosferu smijehom i brbljanjem i grudali se polurastopljenim snijegom. Mladi trgovački naučnici iz dobre obitelji, s danskim mornarskim kapama ili u elegantnim odijelima po engleskoj modi, s mapom za spise pod rukom, prolazili su dostojanstveno, ponosni što su se oslobodili realke. Staloženi i veoma zaslužni građani sijedih brada, kojih je izraz lica odavao čvrsto nacionalno-liberalno uvjerenje, hodali su mašući štapom i pažljivo gledali u fasadu od pocakljenih opeka na gradskoj vijećnici, pred kojom je stajala dvostruka straža. Senat je, naime, bio okupljen. Dva vojnika u kabanicama, s puškom na ramenu, koračahu amo-tamo propisanom udaljenošću, hladnokrvno, po blatu i bljuzgavici. Sastali bi se u sredini pred ulazom, pogledali se, rekli koju riječ i opet odlazili svaki na svoju stranu. Katkad bi naišao kakav oficir, podignuta ovratnika, s rukama u džepovima; išao je za nekom »frajli— com« i usput se kočoperio pred mladim damama iz dobre kuće. Tada bi vojnici stali svaki pred svoju stražarnicu, ogledali svoju uniformu i pozdravili puškom... Još će mnogo vremena proći dok budu morali odati počast senatorima, kad počnu izlaziti. Sjednica traje tek tri-četiri sata. Vjerojatno će ih prije izmijeniti...
Ali tada, odjednom, jedan od vojnika začuje kratko, diskretno psikanje iz unutrašnjosti zgrade. U istom se trenutku zacrveni u portalu frak senatorskog podvornika Uhlefeldta, s trorogom i malini paradnim mačem. Silno se užurbao, kliknuo tiho »Pozor!« i hitro se opet povukao. Već se čulo kako unutra odzvanjaju koraci popločanim hodnikom, i kako se netko približava...
Vojnici zauzmu stav, sastave pete, ukrute vrat, isprse se, postave pušku k nozi i dignu je »na počast« s nekoliko spremnih pokreta. Između njih prođe prilično brzo, podigavši svoj cilindar, gospodin srednjeg rasta koji je malko podigao jednu od svojih svijetlih obrva, i kome su ispred blijedih obraza stršili ufitiljeni vrhovi brkova. Senator Thomas Buddenbrook napuštao je danas zgradu mnogo prije završetka sjednice.
Zakrenuo je nadesno. Nije, dakle, pošao prema svojoj kući. Korektan, besprijekorno uredan i elegantan, on je, kao obično, malo skakutao u hodu dok je išao niz Široku ulicu pozdravljajući i odzravljajući na sve strane. Imao je bijele glacé-rukavice, a pod lijevom rukom nosio je štap sa srebrnim drškom. Ispod debelih suvrataka njegove bunde vidjela se bijela kravata. Ali na njegovu brižno dotjeranom licu vidjelo se da je neispavan. Neki su prolaznici opazili da su mu iznenada navrle suze na pocrvenjele oči i da je stisnuo usne nekako posve čudno, oprezno, i pri tom iskrivio lice. Katkad bi progutao slinu, kao da su mu usta puna tekućine, i tada se po pokretima mišića na obrazima i sljepoočicama moglo zaključiti da je čvrsto stisnuo zube.
»Šta je, Buddenbrook, zar ti markiraš sjednicu? Kakva je to novost?« reče mu na uglu Mlinarske ulice netko, koga nije vidio gdje dolazi. To se iznenada pojavio pred njim Stephan Kistenmaker, njegov prijatelj i štovatelj koji je u javnim pitanjima uvijek pristajao uz njegovo mišljenje. Imao je prosijedu okruglo podrezanu bradu strašno guste obrve i dug nos s proširenim porama. Pošto je zaradio lijep imutak, napustio je prije nekoliko godina trgovinu vinom koju je preuzeo i vodio dalje njegov brat Eduard. Otada je živio kao privatnik, ali, kako se toga u stvari pomalo stidio, hinio je stalno kao da je strahovito zaposlen. »Satrh se radeći!« rekao bi pogladivši se po prosijedoj, kovrčaljkom onduliranoj kosi. »Ali zašto smo na svijetu nego da se satremo od posla?« Čitave je sate važna lica stajao na burzi, mada nije imao ondje ama baš nikakva posla. Vršio je bezbroj nevažnih dužnosti. Nedavno je postao upraviteljem gradskog kupališta. Marljivo je fungirao kao porotnik, mešetar, izvršitelj oporuke i brisao pri tom znoj sa čela.
»Pa sjednica još traje, Buddenbrook«, ponovi on »a ti ideš u šetnju«.
»Ah, ti si to«, reče senator tiho, mičući preko volje usnama... »Po čitave minute ništa ne vidim. Imam užasne bolove.«
»Šta te boli?«
»Zub. Već od jučer. Noćas nisam ni oka stisnuo... Još nisam bio kod zubara, jer sam jutros imao posla, a onda nisam htio propustiti sjednicu. Ali sad više ne mogu izdržati, pa idem Brechtu.«
»Koji te zub boli?«
»Ovaj dolje lijevo... Kutnjak... Valjda je šupalj... Ne mogu izdržati... Zbogom, Kistenmaker! Razumjet ćeš da mi se žuri...«
»Zar misliš da se meni ne žuri? Imam strašno mnogo posla... Zbogom! Uostalom, želim ti da se toga što prije riješiš! Daj ga izvaditi! Najbolje je odmah vaditi,..«
Thomas Buddenbrook krene dalje stišćući zube, iako ga je od toga još više boljelo. Bila je to divlja, žestoka bol što žeže, pakosna muka koja se od bolesnog kutnjaka proširila na čitavu lijevu stranu donje vilice. Upala mu je kucala u čeljusti užarenim batićima, tako da mu je vatra udarila u glavu, a suze na oči. Neprospavana noć strahovito mu je nadražila živce. Malo prije, dok je govorio, morao je skupiti sve snage da ga ne bi izdao glas.
U Mlinarskoj ulici uđe u neku kuću premazanu žutosmeđom uljenom bojom i popne se u prvi kat, gdje je na vratima stajala mjedena pločica s natpisom »Zubar Brecht«. Nije ni vidio služavku koja mu je otvorila vrata. U hodniku je bilo toplo i mirisalo je na beefsteak i cvjetaču. Onda je odjednom udahnuo oštar vonj kojim je odisala čekaonica u koju su ga uveli. »Molim, sjednite... jedan momang!« viknuo je glas neke starice. To je bio Josephus, koji je u dnu sobe sjedio u svojoj sjajnoj krleci te koso i zlobno zurio u došljaka svojim malim otrovnim očicama.
Senator sjedne za okrugli stol i pokuša čitati pošalice u jednom broju šaljivo-satiričkog lista, ali odmah s gađenjem zaklopi list, pritisne na obraz hladno srebra drška na štapu, sklopi zapaljene oči i zastenje. Naokolo je sve bilo tiho, samo je Josephus uz škripu i pucketanje grickao svoje rešetke. Gospodin Brecht je držao da i onda, kad nije zaposlen, mora pustiti pacijenta da čeka.
Thomas Buddenbrook naglo ustane, dohvati s jednog stolića bocu i popije čašu vode koja je imala miris i okus kloroforma. Zatim otvori vrata koja su vodila u hodnik, te poviče razdraženo: »Ako nešto hitno ne zadržava gospodina Brechta, onda neka bude tako dobar da se malo požuri. Mene jako boli zub.«
Odmah zatim pojave se na vratima ordinacije sivkasti brkovi, kukasti nos i zubarova ćela. »Izvolite«, reče. »Izvolite«, poviče i Josephus. Senator se odazove pozivu, ali se nije ni osmjehnuo. »Težak slučaj!« pomisli gospodin Brecht i problijedi.
Obojica prođu brzo kroz svijetlu sobu do zubarskog stolca s jastučićem za glavu i naslonima od zelenog pliša koji je stajao ispred jednoga od dvaju prozora. Thomas Buddenbrook sjedne, objasni kratko o čemu se radi, zavali glavu i zatvori oči.
Gospodin Brecht povisi malo stolac i stade kopkati po zubu s pomoću ogledalca i čelične šipke. Ruka mu je mirisala na bademov sapun, a dah na beefsteak i cvjetaču.
»Morat ćemo vaditi«, reče nakon nekog vremena i još viče problijedi.
»Samo vi vadite«, reče senator i još jače stisne vjeđe.
Nastala je stanka. Gospodin je Brecht nešto pripremao kod ormara i izabirao instrumente. Zatim se opet približi pacijentu.
»Malo ćemo namazati«, reče i odmah poče provoditi tu nakanu u djelo. Obilno premaže desni nekom tekućinom oštra mirisa. Potom tiho i usrdno zamoli senatora da se ne miče i da širom otvori usta; onda se dade na posao.
Thomas Buddenbrook je objema rukama čvrsto stegnuo baršunaste jastučiće. Jedva da je i osjetio kad su mu kliješta zahvatila zub, ali po škripi u ustima i po sve bolnijem i sve žešćem pritisku koji je ćutio u čitavom tijelu, zaključi da je sve na najboljem putu. »Pomozi bože!« pomisli. »Sad ide sve svojim tokom. Raste i raste, dok ne postane neizmjerno i nepodnošljivo, dok ne dođe katastrofa, užasna, neljudska bol, koja para kao da te netko čupa za mozak... Onda je sve gotovo; mora se dakle strpjeti, mora počekati.«
To je potrajalo tri do četiri sekunde. Gospodin Brecht je, dršćući, napeo sve snage, i ta se napetost prenijela na cijelo tijelo Thomasa Buddenbrooka. Izdigao se malo sa sjedala i čuo je neko tiho ječanje u zubarovu grlu. Odjednom osjeti strašan udarac, potres, kao da mu lome šiju, i začuje kako se nešto krši i kako puca. Naglo otvori oči... Pritiska je nestalo, ali mu je tutnjilo u glavi, a bol je bjesnjela i žegla u upaljenoj čeljusti. Jasno je osjećao da to nije ono što je trebalo da bude, da to nije pravo rješenje, već neka preuranjena katastrofa kojom se stvar samo pogoršala... Gospodin se Brecht povukao. Blijed kao smrt, naslonio se na ormar za instrumente i rekao: »Kruna... To sam i mislio.«
Thomas Buddenbrook ispljune malo krvi u modru pljuvačnicu kraj sebe, jer su desni bile ozlijeđene. Onda zapita polu-svjesno: »Šta ste mislili? Šta je s krunom?«
»Kruna se slomila; gospodine senatore... Bojao sam se toga... Zub je izvanredno pokvaren... No bila mi je dužnost da pokušam...«
»A šta sada?«
»Prepustite sve meni, gospodine senatore...«
»Šta ćete učiniti?«
»Moramo izvaditi korijene. S pomoću ključa... Ima ih četiri...«
»Četiri? To znači, da morate četiri puta vaditi?«
»Na žalost.«
»No za danas je dosta!« reče senator i htjede se brže dignuti, ali ostade sjedeći i nasloni glavu.
»Dragi gospodine, ne smijete od mene zahtijevati neka junaštva«, reče. »Nisam baš osobito jak... Za danas sam, na svaki način, gotov... Hoćete li biti tako dobri i časkom otvoriti ovaj prozor.«
Gospodin Brecht to učini i odvrati: »Bilo bi mi vrlo drago, gospodine senatore, kad biste htjeli doći sutra u bilo koje doba, pa da dotle odgodimo operaciju. Moram priznati, i sâm sam... Ako dopustite, još ćemo malo isplahnuti i nečim namazati, da bismo zasad ublažili bol...«
Isplahnuo je i premazao senatoru bolno mjesto, a zatim ga je, blijed kao krpa, posljednjim snagama ispratio, nemoćno i žalosno sliježući ramenima.
»Momang... molim!« povikao je Josephus dok su prolazili kroz čekaonicu, i vikao je još i onda dok je Thomas Buddenbrook silazio niza stepenice.
S pomoću ključa... da, da, to će biti sutra. A što sada? Otići će kući i odmorit će se, pokušat će zaspati. Kao da je živčana bol popustila, samo ga je nešto muklo i teško peklo u ustima. Dakle kući... I pošao je polako ulicama, mehanički odzdravljajući ljudima koji su ga pozdravljali. Pogled mu je bio zamišljen i nesiguran, kao da razmišlja o tome kako se zapravo osjeća.
Stigne do Ribarskog dola i stade se spuštati lijevim pločnikom. Nakon dvadesetak koračaja pozli mu. »Moram prijeko u onu gostionicu, da popijem konjak«, pomisli i stupi na cestu. Ali kad je stigao otprilike do sredine ceste, desi se ovo: Učinilo mu se kao da je neka neodoljiva sila zgrabila njegov mozak, zavitlala ga, i vrtjela sve većom, sve strašnijom brzinom, u velikim, manjim, pa sve manjim koncentričnim krugovima, da bi ga konačno nezadrživom, brutalnom i nemilosrdnom silom tresnula o kameno središte tih krugova... Izveo je pola okreta i raširenih ruku lupio glavom o mokar pločnik,
Kako je ulica bila vrlo strma, gornji mu je dio tijela ležao dosta niže od nogu. Pao je na lice, ispod kojega se odmah stvorila lokva krvi. Šešir mu se otkotrljao niz cestu. Bunda mu se uprljala blatom i bljuzgavicom. Njegove ruke u bijelim glacé-rukavicama ležale su u kaljuži.
Tako je ležao i ostao ondje, sve dok nije došlo nekoliko ljudi i okrenulo ga.

OSMO POGLAVLJE


Gospođa se Permaneder penjala uz glavno stubište. Jednom je rukom pridigla sprijeda haljinu, a drugom je pritiskivala o obraz veliki, smeđi muf. Više je jurila i posrtala no što je hodala; šešir je stavila nahero, obrazi su joj gorjeli, a iznad malo prćaste gornje usne izbile su joj kapljice znoja. Mada nije srela nikoga, neprestano je govorila u žurbi. S vremena na vrijeme izdvajala se iz njezina šapta pokoja riječ koju je od straha izgovarala glasnije... »Nije to ništa...« govorila je. »Ništa to ne znači... Dragi bog neće dopustiti... Zna on, što radi; u to čvrsto vjerujem... Sasvim sigurno, to ništa ne znači... Ah, Gospode, svakoga ću se dana moliti...« Od straha je blebetala same gluposti, jurila stubama do drugog kata i pohitala hodnikom...
Vrata koja vode u predsoblje, bila su otvorena. Ondje izađe pred nju njena snaha.
Lijepo, bijelo lice Gerde Buddenbrook posve se iskrivilo od užasa i gađenja, a njene nablizu položene, smeđe oči, okružene modrikastim sjenama, žmirkale su srdito, zbunjeno i gadljivo. Kad je prepoznala gospođu Permaneder, brzo joj je mahnula ispruženom rukom, zagrlila je i sakrila lice na njeno rame.
»Gerda, Gerda, šta je!« poviče gospođa Permaneder. »Šta se dogodilo!... Šta znači sve to! Srušio se, kažu? Bez svijesti?... Kako mu je?... Dragi bog neće dopustiti najgore... Reci mi, molim te, za boga miloga...«
Nije dobila odmah odgovor, samo je osjetila kako se Gerda sva trese. A onda je čula kako šapće na njenom ramenu...
»Kakav je bio, kad su ga donijeli!« razabrala je Tony. »Čitavog života nije mogao vidjeti na sebi ni zrnca prašine... To je poruga i podlost, ovakav kraj...!
Začuje se prigušen šum. Otvorila su se vrata kabineta za oblačenje, a na pragu se pojavi Ida Jungmann u bijeloj pregači, s nekom zdjelom u rukama. Oči su joj bile crvene. Ugleda gospođu Permaneder te se pognute glave skloni s puta, da je propusti. Naborana joj je brada drhtala.
Visoki zastori s cvjetićima zalepršali su na propuhu, kad je Tony sa svojom snahom ušla u spavaću sobu. Vonj karbola, etera i drugih ljekarija dune im u lice. U širokom krevetu od mahagonija, pod crvenim jorganom, ležao je Thomas Buddenbrook nauznak u vezenoj noćnoj košulji. Njegove poluotvorene oči bile su ugašene i izvrnute, pod raščupanim brkovima micale su mu se usne kao da tepaju, a s vremena na vrijeme zakrkljalo bi mu u grlu. Mladi doktor Langhals nadvio se nad njega, skinuo mu s lica krvav zavoj i umočio novi zavoj u posudicu, koja je stajala na noćnom ormariću. Zatim je prislonio uho na bolesnikova prsa i opipao mu bilo... Na stolčiću podno kreveta sjedio je mali Johann, vrtio mornarsku petlju i zamišljena lica slušao kako otac hropće za njegovim leđima. Uprljano odijelo visjelo je negdje preko stolca.
Gospođa Permaneder čučne pored kreveta, uhvati bratovu ruku koja je bila hladna i teška, i zagleda mu se u lice... Počela je shvaćati da dragi bog, znao ili ne znao što čini, svakako želi »najgore«.
»Tomo!« zakuka. »Zar me ne poznaješ? Kako si? Zar hoćeš da nas ostaviš? Ta nećeš nas valjda ostaviti!? Ah, ne smiješ to učiniti...«
Ništa se nije dogodilo, što bi sličilo nekom odgovoru. Pogledala je doktora Langhalsa tražeći pomoć. No on je gledao u zemlju svojim lijepim očima, a njegovo je lice s nekom samodopadnošću izražavalo volju dragoga boga...
Ida Jungmann vratila se u sobu, da pomogne ako gdje treba pomoći. Pojavio se i stari doktor Grabow, te duga i blaga lica svima stisnuo ruku, promatrao bolesnika, mašući glavom, i činio sve što je već doktor Langhals učinio prije njega... Vijest o bolesti proširila se strelovitom brzinom po čitavom gradu. Stalno je zvonilo dolje na vratima, i čulo se čak u spavaću sobu kako se ljudi propitkuju za senatorovo zdravlje. Nepromijenjeno, nepromijenjeno... svi su dobili isti odgovor.
Oba su doktora držala da treba svakako pozvati za noć milosrdnu sestru... Poslali su po sestru Leandru, i ona je došla. Na njenu licu nije bilo ni traga kakvom iznenađenju ili strahu, kad je ušla u sobu. I ovaj put je tiho odložila kožnatu torbu i ogrtač te se blago i prijazno dala na posao.
Mali je Johann sate i sate sjedio na stolčiću, gledao sve što se dešava i slušao grlene zvukove. Zapravo bi morao ići na privatni sat iz računstva, ali je shvaćao da pred ovakvim događajima moraju umuknuti kaputi od kamgarna. I na školske je zadaće pomislio samo časkom, i to podrugljivo... Katkad, kad bi mu prišla gospođa Permaneder i zagrlila ga, lio bi suze, ali većinom je treptao suhih očiju, kao da mozga o nečem što ga odbija. Disao je nepravilno i oprezno, kao da očekuje onaj miris, onaj strani, a ipak tako neobično poznat i blizak vonj...
Oko četiri sata stvori gospođa Permaneder odluku. Zamoli doktora Langhalsa da pođe s njome u susjednu sobu, prekriži ruke, zabaci glavu, pokušavajući ipak da pritisne bradu na prsa.
»Gospodine doktore«, reče, »jednu stvar možete učiniti, i za to vas molim! Recite mi pravu istinu! Ja sam žena koju je život očeličio... Navikla sam da podnosim istinu, vjerujte mi!... Hoće li moj brat živjeti do sutra? Govorite otvoreno!«
Doktor Langhals odvrati lijepe svoje oči, zagleda se u nokte i stade govoriti o ljudskoj nemoći i o tome kako mu je nemoguće kazati sa sigurnošću da li će gospodin brat gospođe Permaneder proživjeti ovu noć, ili će ga već idućeg trenutka bog pozvati k sebi...
»Onda znam što mi je činiti«, reče ona, izađe i pošalje po pastora Pringsheima.
Pastor se pojavi napola u ornatu, bez nabrane ogrlice, ali u dugom talaru, dobaci sestri Leandri hladan pogled i spusti se pored kreveta na stolac koji su mu donijeli. Zamoli bolesnika da ga prepozna i da ga časkom sasluša. Pošto taj pokušaj ostade bez uspjeha, obrati se izravno bogu, oslovi ga na stiliziranom franačkom narječju i poče da mu govori modulirajući glasom, čas muklim, čas oštro akcentuiranim vokalima, dok se na njegovu licu mračni fanatizam izmjenjivao s blagim zanosom... Slušajući kako on to masno i vješto izgovara slovo r, mali je Hanno stekao čvrsto uvjerenje da je pastor netom pio kavu i jeo žemičke s maslacem.
Reče da ni on, a ni ostali prisutni više ne mole za život miloga i dragoga, jer vide da je božja sveta volja da ga pozove k sebi. Samo ga mole da mu se smiluje i da mu udijeli blagu smrt... Onda, poantirajući uspješno, izgovori još dvije molitve koje se obično govore u takvim slučajevima, pa ustane. Stisne ruku Gerdi Buddenbrook i gospođi Permaneder, objema rukama primi glavu malog Johanna i, dršćući od turobne usrdnosti, gledaše čitavu minutu u njegove spuštene trepavice. Zatim pozdravi gospođicu Jungmann, dobaci sestri Leandri još jedan hladan pogled i povuče se.
Doktor Langhals svratio se malo kući, a kad se vratio k bolesniku, našao je još sve pri starom. Progovorio je nekoliko riječi s bolničarkom i opet otišao. I doktor Grabow se još jednom navratio, blagim licem pogledao što se dešava i nestao. Thomas Buddenbrook je i dalje, ugasla oka, micao usnama i ispuštao grlene glasove. Pao je sumrak. Zimsko se nebo malo zarumenjelo i blago je obasjalo kroz prozor okaljano odijelo koje je visjelo negdje preko stolca.
U pet sati učinila je gospođa Permaneder nešto nesmotreno. Sjedeći nasuprot svoje snahe, počela je odjednom, sklopljenih ruku; grlenim i povišenim glasom, recitirati neke stihove. »O, skrati mu, Gospodine, muke«, govorila je, a svi su je nepomično slušali — »ojačaj mu noge i ruke, dok ga smrt...« Tako je predano molila, da se uvijek bavila samo onom riječi koju je upravo izgovarala, i nije ni pomišljala na to da tu kiticu ne zna do kraja i da će poslije trećeg stiha kukavno zapeti... To se i desilo; stala je podignuta glasa, i umjesto da dovrši pjesmu, namjestila se još dostojanstvenije. Svatko je u sobi čekao i skutrio se u neprilici. Mali se Johann nakašljao tako teško, da se činilo kao da stenje. Zatim se u tišini čuo samo hropac Thomasa Buddenbrooka.
Svi su odahnuli kad je djevojka javila da je u susjednoj sobi spremljena mala večera. Ali tek što su u Gerdinoj sobi počeli jesti juhu, pojavila se na vratima sestra Leandra i ljubazno im mahnula.
Senator je umro. Tiho je zaječao dvaput ili triput, umuknuo i prestao micati usnama. To je bilo sve što se promijenilo na njemu; oči su mu već i prije bile mrtve.
Doktor Langhals, koji je stigao nekoliko minuta kasnije, prislonio je crnu slušalicu na prsa mrtvacu, dulje je vremena slušao i poslije savjesnog ispitivanja rekao: »Da, gotovo je.«
A sestra je Leandra prstenjakom blijede, nježne ruke pažljivo zatvorila vjeđe mrtvacu.
Tada se gospođa Permaneder bacila pored kreveta na koljena, zarila je lice u jorgan i glasno zaridala. Bez ustručavanja i bez sustezanja prepustila se provali osjećaja koja osvježuje i oslobađa, a koja je bila svojstvena njezinoj sretnoj naravi... Ustala je posve zaplakana lica, ali okrijepljena, olakšana srca i s potpunom duševnom ravnotežom, tako da je odmah bila kadra da misli na osmrtnice, koje treba hitno nabaviti — silnu količinu otmjeno štampanih osmrtnica...
Osvanuo je Christian. Vijest o bratovu padu zatekla ga je u klubu, i on je odmah skočio i krenuo. No, kako se bojao strašnog prizora, odšetao se daleko izvan gradskih vrata, gdje ga nitko nije mogao naći. Naposljetku je ipak došao i doznao već u trijemu da mu je brat izdahnuo.
»Ta nije moguće!« uskliknuo je i pošao šepajući i kolutajući očima uza stepenice.
Stao je pored samrtničke postelje, između sestre i snahe. Stajao je ondje, ćelave glave, upalih obraza, spuštenih brkova, s golemim kukastim nosom, na krivim i mršavim nogama, malo poguren, nešto nalik na upitnik, i upro sitne, duboko usađene oči u bratovo lice koje je bilo tako šutljivo, hladno, zatvoreno i korektno, tako nepristupačno svakom ljudskom sudu... Krajevi Thomasovih usana bili su spušteni gotovo prezirno. Eto, on, kome je Christian nekoć dobacio da neće zaplakati kad mu umre brat, sada je mrtav, naprosto je umro, a da nije rekao ni riječi. Otmjeno i besprijekorno zavio se u šutnju i nemilosrdno postidio druge, kao što je tako često činio za života! Da li je imao pravo, ili je nedostojno postupao što se uvijek hladno i prezirno odnosio prema Christianovim mukama, njegovu »trganju«, prema čovjeku koji kima glavom, prema boci špirita i otvorenom prozoru? Ovo je pitanje sada bespredmetno, postalo je besmisleno, jer je smrt hirovitom i neuračunljivom pristranošću njega odlikovala i opravdala, njega odabrala i primila, učinila ga dostojnim poštovanja i suvereno mu pribavila opći, plašljivi interes, dok je Christiana prezrela i samo će ga i nadalje zadirkivati stotinama sitnih muka i nevolja koje nitko ne poštuje. Nikad nije Thomas Buddenbrook svome bratu više imponirao nego u ovom času. Kraj je odsudan. Samo smrt sili ljude da poštuju naše boli; ona čini časnima i najtričavije patnje. »Ti si imao pravo, klanjam ti se«, pomisli Christian. Brzim, nesrpetnim pokretom klekne na jedno koljeno i poljubi hladnu ruku na jorganu. Zatim odstupi i stade švrljati i lutati pogledom po sobi.
Došli su i drugi posjetioci: stari Krögerovi, gospođice Buddenbrook iz Široke ulice, stari gospodin Marcus. Došla je i siromašna Klothilda, mršava i pepeljasta, stala pored kreveta i apatična lica sklopila ruke u končanim rukavicama. »Nemojte misliti, Tony i Gerda«, rekla je beskrajno otegnuto i žalosno, »da sam tvrda srca, zato što ne plačem. Ja više nemam suza...« I svi su joj povjerovali, vidjevši je onako beznadno prašnu i isušenu...
Najzad su se svi povukli pred nekom starom ženom, nesimpatičnim krezubim čeljadetom, koja je došla da zajedno sa sestrom Leandrom opere i presvuče mrtvaca.
* * *
Do u kasno doba noći sjedili su Gerda Buddenbrook, gospođa Permaneder, Christian i mali Johann u danjoj sobi, pod velikom plinskom svjetiljkom, i marljivo su radili za okruglim stolom. Trebalo je sastaviti popis ljudi kojima moraju poslati osmrtnice, i napisati adrese na listovne omote. Sva su pera škripala. Od vremena do vremena netko bi se sjetio još kojeg imena i dodao ga popisu... I Hanno je morao pomagati, jer je imao čitak rukopis, a valjalo se žuriti.
Bilo je tiho u kući i na ulici. Katkad bi se začuli koraci i opet bi zamrli. Plinska svjetiljka lagano je pištala, netko bi promrmljao koje ime, papir bi zašuškao. Katkad bi se svi pogledali i sjetili bi se što se dogodilo.
Gospođa je Permaneder veoma gorljivo škrabala. No, kao da je izračunala, svake bi pete minute odložila pero, podigla sklopljene ruke do usta i stala kukati. »Ne mogu to pojmiti!« jadikovala je i time odavala da polako počinje shvaćati što se zapravo desilo. »Pa sada je svršeno!« poviče sasvim neočekivane i očajnički zaridavši zagrli snahu, na što se okrijepljena vrati svome poslu.
S Christianom je bilo slično kao i s jadnom Klothildom. Još nije prolio nijedne suze i malo se stidio zbog toga. Osjećaj da ga je brat posramio i obrukao zaglušio je u njemu sva ostala čuvstva. Osim toga, kako se uvijek bavio svojim stanjima i nastranostima, postao je neosjetljiv, otupio je. Katkad bi se uspravio, prešao rukom preko ćele i uzviknuo muklo: »To je strašno žalosno!« Govorio je to samome sebi, silio se da na to misli i nastojao je da procijedi koju suzu...
Najednom se dogodi nešto što je sve prenerazilo. Mali se Johann stao smijati. Pri pisanju je naišao na neko ime koje je tako čudno zvučilo da mu nije mogao odoljeti. Ponovio ga je, šmrknuo, oborio glavu, stao se tresti i jecati i nije se mogao suzdržati. Isprva su još mogli misliti da plače, ali to nije bio plač. Odrasli su ga pogledali, ne znajući što da čine i kao da ne vjeruju... Onda ga je mati poslala spavati...

DEVETO POGLAVLJE


Zbog jednog zuba... Senator Buddenbrook umro je zbog jednog zuba, govorilo se u gradu. Ali, pobogu, od toga se ne umire! Bolio ga je zub, gospodin Brecht mu je slomio krunu, a on se poslije toga naprosto srušio na ulici. Zar je itko već čuo takvo šta?...
Međutim, to je svejedno, to je njegova stvar. Sad treba u prvom redu poslati vijence, velike vijence, skupe vijence kojima se čovjek može proslaviti, koji će se spominjati u novinskim člancima; vijence, na kojima se vidi da ih šalju čestiti ljudi koji mogu platiti. Stizali su, pritjecali su sa svih strana, od korporacija, od porodica i od pojedinaca: vijenci od lovora, od mirisava cvijeća, od srebra, sa crnim trakama i s vrpcama u bojama Grada, sa crnim slovima i sa zlatom ispisanim posvetama. I palmine grane, goleme palmine grane...
Sve su cvjetarnice pravile poslove velikog stila, pa dabome i Iwersenova, preko puta Buddenbrookovih. Gospođa Iwersen zvonila je nekoliko puta na dan na kućna vrata i predavala cvjetne aranžmane od ovog ili onog senatora, od ovog ili onog konzula, od ovog ili onog osoblja... Jednom je zapitala da li bi smjela ući i pogledati senatora. Odgovorili su joj da smije, i ona je pošla za gospođicom Jungmann glavnim stubama, bacajući nijeme poglede po blistavom stubištu.
Teško je hodala, jer je, kao obično, bila u blagoslovljenom stanju. Njena je pojava s godinama postala malo vulgarna, ali su bademaste crne oči i malajske jagodice bile lijepe, te se vidjelo da je nekoć bila neobično ljupka. — Uveli su je u salon, jer je ondje bio odar Thomasa Buddenbrooka.
Ležao je nasred prostrane i svijetle odaje iz koje su iznijeli pokućstvo. Ležao je na bijelim svilenim jastucima lijesa, odjeven u bijela svilu i pokriven bijelom svilom, u strogom i opojnom mirisu tuberoza, ljubica i stotina biljaka. Iza njegove glave, u polukrugu srebrnih svijećnjaka, stajao je na postolju, koji je bio prekrit crnim florom, Thorwaldsenov »Isus koji blagoslivlja«. Cvijeće u vijencima, košarama i kitama stajalo je i ležalo duž zidova, po podu i na jorganu; palmine grane bile su prislonjene na odar i naginjale se nad noge mrtvaca. — Lice mu je bilo mjestimično oderano, pogotovo je nos bio prignječen. Ali njegova je kosa bila počešljana kao za života, a brkovi, koje je stari gospodin Wenzel još jednom zategnuo, stršili su kruto s obiju strana bijelih obraza. Glava mu je bila malo nagnuta u stranu, među skrštenim rukama držao je križ od bjelokosti.
Gospođa Iwersen zaustavi se gotovo na vratima, odakle je žmirkala na odar. Tek kad se među zavjesama na vratima danje sobe pojavila gospođa Permaneder, sva u crnini, zaplakana, i kad ju je glasom kao da ima hunjavicu pozvala blago da priđe bliže, usudila se učiniti nekoliko koraka po parketiranom podu. Stala je prekrstivši ruke na ispupčenu trbuhu i uskim, crnim očima gledala biljke, svijećnjake, trake, svu bijelu svilu i lice Thomasa Buddenbrooka. Teško bi bilo definirati izraz njezina blijedog lica, lica trudne žene. Napokon reče: »Da...« zajeca jedanput — samo jedanput — posve kratko i nejasno, a zatim ode.
Gospođa je Permaneder voljela takve posjete. Nije se micala iz kuće i neumorno je nadgledala počasti koje su ljudi iskazivali posmrtnim ostacima njezina brata. Svojim grlenim glasom čitala bi po nekoliko puta članke iz novina koji su — kao ono prilikom jubileja — veličali njegove zasluge i oplakivali nenadoknadiv gubitak. Dočekivala je u danjoj sobi sve one koji su dolazili da izraze saučešće, dok je Gerda primala u salonu; posjetima nije bilo kraja ni konca. Konferirala je s različitim osobama radi pogreba koji je imao da bude neizrecivo otmjen. Udešavala je oproštajne scene. Pozvala je uredski personal, da se oprosti od svog šefa. Zatim je sazvala radnike iz ambara. Koračali su teško svojim glomaznim nogama preko parketa, spustili uglove usana s izrazom neizmjerne odanosti i ispunjali sobu vonjem rakije, duhana za žvakanje i fizičkoga rada. Gledali su sjajno okićeni odar i vrtjeli kape. Isprva su se čudili, a zatim su se dosađivali, sve dok jedan od njih nije smogao dovoljno hrabrosti da izađe, na što je čitava grupa odmah pošla za njim stružući nogama... Gospođa je Permaneder bila oduševljena. Tvrdila je da su mnogima potekle suze u četinjastu bradu. To naprosto nije bila istina. Nitko nije plakao. Ali, ako je ona vidjela, i ako je njoj to godilo?
I došao je dan pogreba. Hermetički su zatvorili metalni lijes, prekrili ga cvijećem i zapalili voštanice u svijećnjacima. Kuća se napunila ljudima. Okružen žalobnicima, domaćima i stranima, pastor se Pringsheim dostojanstveno uspravio do glave lijesa, a njegova je izražajna glava počivala na širokoj nabranoj ogrlici kao na tanjuru.
Neki visokokvalificirani najamnik, veoma okretan čovjek, nešto između podvornika i redatelja proslave, preuzeo je vanjsko vodstvo žalobne svečanosti. S cilindrom u ruci jurio je nečujno niz glavne stube i javljao prodirnim šaptom preko trijema, koji su upravo preplavili uniformirani porezni činovnici i nosači u bluzama, kratkim hlačama i s visokim klobucima: »Sobe su pune, ali na hodniku ima još malo mjesta...«
Onda se sve stišalo; pastor je Pringsheim počeo govoriti, i njegov se umješni organ razlijegao po čitavoj kući, ispunio je svojim modulacijama. Dok je on gore, pored Kristova kipa, kršio ruke pred licem i širio ih na blagoslov, dotle su pred kućom, pod bijelim zimskim nebom, čekala četveroprežna mrtvačka kola iza kojih su se u dugom nizu poredale ostale kočije niz ulicu, sve tamo do rijeke. A nasuprot kućnim vratima smjestila se u dva reda četa vojnika s puškom »k nozi«. Na čelu je stajao poručnik von Throta koji je, držeći u desnici isukanu sablju, bacao plamene poglede prema doksatu... Na prozorima okolnih kuća i na pločniku mnogi su ljudi istezali vrat.
Napokon nastade komešanje u predvorju, začuje se tiha poručnikova komanda, vojnici lupnu petama i zauzmu stav »na počast«, gospodin von Throta spusti sablju: pojavi se lijes. Četvorica u crnim kaputima i trorogim šeširima oprezno ga izniješe na kućna vrata. Vjetar je nosio miris cvijeća iznad glava radoznalica, kuštrao crnu perjanicu na krovu kola, poigravao se grivom konja, koji su stajali sve do rijeke, vijao crne koprene na šeširu kočijaša i paradnih konjušara. Pojedine, veoma rijetke pahuljice snijega padale su s neba u velikim, polaganim krivuljama.
Konj i mrtvačkih kola, posve za viti u crno da su im se vidjele samo nemirne oči, krenuše polako, vođeni od četvorice konjušara u crnini. Za njima pođoše vojnici, a kočije se pokrenuše, da bi se zaustavile, jedna za drugom, pred kućnim vratima. Christian Buddenbrook pope se s pastorom u prva kola. Za njima mali Johann s nekim dobro uhranjenim rođakom iz Hamburga. I polako, polako, snuždeno i svečano, vukla se i vijugala pogrebna povorka iza lijesa Thomasa Buddenbrooka, dok su se na svim kućama vijorile zastave na pola stijega... Činovnici i nosači žita išli su pješke.
Kad su lijes, i za njim žalobna povorka, krenuli grobljem, između križeva, spomenika, kapelica i golih vrba žalobnica — i približili se obiteljskoj grobnici Buddenbrookovih, već ih je ondje čekala četa vojnika i opet odala počast. Iza nekog grmlja zazvučaše prigušeni i teški ritmovi posmrtnog marša.
Opet je bila odmaknuta velika nadgrobna ploča sa plastičnim grbom porodice, opet su na rubu gologa šumarka gradska gospoda opkolila raku, u koju su sada spuštali Thomasa Buddenbrooka k njegovim roditeljima. Stajahu ondje zaslužna i imućna gospoda, stajahu pognute ili sjetno nagnute glave, a među njima se isticahu vijećnici svojim bijelim rukavicama i kravatama. Iza njih se guralo mnoštvo činovnika, nosača, službenika i ambarskih radnika.
Glazba je umuknula, pastor Pringsheim je stao govoriti. A kad su se njegovi blagoslovi izgubili u hladnom uzduhu, svi su prišli da još jednom stisnu ruku pokojnikovu bratu i sinu.
Počeo je mučni i dugotrajni mimohod. Christian Buddenbrook primao je sve izraze saučešća s onim napola rastresenim, napola smetenim izrazom lica koji mu je bio svojstven u velikim zgodama. Mali je Johann stajao pored njega u debelom mornarskom kaputu sa zlatnim dugmetima, oborio oči, okružene modrikastim sjenama, a da ni u koga nije gledao, i s osjetljivom grimasom koso zabacio glavu prema vjetru.

JEDANAESTI DIO



PRVO POGLAVLJE


Čovjek se sjeti ove ili one osobe, pomisli, što li je s njome, i onda mu odjednom padne na pamet da ona više ne šeće ulicama, da njezin, glas više ne odjekuje u općem koncertu glasova, već da je naprosto zauvijek nestala i da počiva pod zemljom, ondje pred gradskim vratima.
Konzulica Buddenbrook, rođena Stüwing, udovica strica Gottholda, umrla je. I njoj, koja je nekoć bila uzrok tako žestokom razdoru u obitelji, podala je smrt aureolu mučeništva, te su njene tri kćeri, Friederika, Henrietta i Pfiffi, držale da sada imaju pravo uvrijeđena lica primati kondolencije svojih rođaka, kao da žele reći: »Eto vidite, u grob ste je otjerali svojim proganjanjem!«... Premda je konzulica, kad je umrla, bila stara i prastara.
I gospođa je Kethelsen počivala u miru. Pošto su je posljednjih godina mučili ulozi, preminula je blago, prostodušno i s djetinjom vjerom. Njena joj je učena sestra zavidjela, jer se ona još uvijek ovda-onda morala boriti protiv malih racionalističkih napasti, i jer ju je njezina žilavija konstitucija držala još u ovoj dolini suza, premda je postajala sve grbavija i sve sitnija.
I konzul Peter Döhlmann otišao je bogu na istinu. Spiskao je na zakuske čitav imetak i konačno podlegao Hunyádi-Janósu. Ostavio je kćeri rentu od dvjesta maraka godišnje, prepustivši javnom mnjenju da je zbog pijeteta prema Döhlmannovu imenu primi u samostan sv. Ivana i tako opskrbi.
Preminuo je i Justus Kröger, a to je bilo zlo, jer sad više nitko nije sprečavao njegovu slabu suprugu da proda i posljednju srebrninu, kako bi mogla slati novaca onom izrodu Jakobu koji se skitao i lolao negdje u dalekom svijetu...
Što se tiče Christiana Buddenbrooka, čovjek bi ga uzalud tražio unutar zidina grada. Nepunu godinu nakon smrti svog brata, senatora, preselio se u Hamburg, gdje se pred bogom i pred ljudima vjenčao s damom s kojom je već odavna podržavao prisne odnose — s gospođicom Alinom Puvogel. Nitko ga nije mogao spriječiti u tome. Doduše, onim dijelom majčine baštine koji nije već unaprijed potrošio, a od čega je i onako polovica kamata odlazila uvijek u Hamburg, upravljao je gospodin Stephan Kistenmaker, prema oporuci svoga pokojnog prijatelja. Inače je Christian mogao raditi što je htio... Čim se proširio glas o njegovoj ženidbi, gospođa je Permaneder uputila gospođi Alini Buddenbrook u Hamburg dugo i dušmansko pismo koje je počinjalo s »Madame!« U njemu je birano otrovnim riječima izjavljivala da ne namjerava naslovnicu ovoga pisma i njenu djecu ikad priznati za svoje rođake.
Gospodin Kistenmaker bio je izvršitelj oporuke, upravitelj imutka Buddenbrookovih i skrbnik malog Johanna, a te je službe cijenio. One su mu pribavile neobično važno zanimanje, davale mu pravo da na burzi, sa svim znacima premorenosti, gladi kosu i uvjerava ljude kako se satire od posla... Uz to, ne valja zaboraviti da je za svoj trud veoma tačno uzimao dva posto od dohotka. Međutim, nije imao mnogo sreće u poslovima i vrlo je skore izazvao nezadovoljstvo Gerde Buddenbrook.
Trebalo je likvidirati: tvrtka je imala nestati, i to u roku od godine dana; to je bila senatorova posljednja volja. Gospođa Permaneder silno se zbog toga uzbudila. »A Johann, a mali Johann, a Hanno?« pitala je... Silno ju je razočaralo i boljelo što se njezin brat nije obazro na svog sina, jedinog nasljednika, i što mu nije htio sačuvati tvrtku. Mnogo je plakala zbog toga što će nestati časne firme, dragocjenosti, koju su četiri generacije predavale jedna drugoj u amanet, i što će se svršiti njezina povijest, dok još postoji prirodni nasljednik. Ali onda se tješila time da konac tvrtke ne mora biti i konac obitelji, i da će njen nećak započeti mlado i novo djelo, da bi ispunio svoj visoki poziv koji se sastoji u tome, da osvjetla i proslavi ime svojih predaka i da porodicu dovede do novog procvata. Ta nije uzalud tako nalik na pradjeda...
Likvidacija je, dakle, počela pod vodstvom gospodina Kistenmakera i staroga gospodina Marcusa i veoma se bijedno razvijala. Propisani rok bio je kratak, nisu ga htjeli prekoračiti ni za jedan dan, a vrijeme je hitro odmicalo. Neriješene poslove svršavali su navrat-nanos, i to nepovoljno. Prenagljene i nepovoljne prodaje redale su se jedna za drugom. Skladište i ambari unovčeni su uz velike gubitke. A što nije pokvarila pretjerana revnost gospodina Kistenmakera, to bi učinila sporost i neodlučnost staroga gospodina Marcusa, za kojega se po gradu pričalo da zimi, prije no što će izići iz kuće, brižno grije pored peći ne samo ogrtač i šešir, već i štap. Kad bi se i pružila koja povoljna prilika, on bi je posve sigurno propustio... Ukratko, gubici su se gomilali. Thomas Buddenbrook ostavio je na papiru imutak od šest stotina i pedeset hiljada maraka; godinu dana nakon otvaranja oporuke ispostavilo se, da se nikako ne mogu nadati tom iznosu...
Kružile su neodređene i pretjerane glasine o nepovoljnoj likvidaciji, a potkrepljivala ih je vijest da Gerda Buddenbrook namjerava prodati veliku kuću. Svašta se naklapalo o razlozima koji je nagone na taj korak, i o tome, kako sumnjivo i opasno kopni imetak Buddenbrookovih. Tako se desilo da je u gradu zauzela maha nepovjerljivost koju je obudovjela senatorica počela osjećati u svom kućanstvu. Isprva se tome samo čudila, no kasnije se sve više ljutila... Kad je jednog dana pričala svojoj zaovi kako neki obrtnici i trgovci bezobrazno navaljuju da im isplati veće račune, gospođa je Permaneder ostala neko vrijeme kao skamenjena, a potom je udarila u strašan smijeh... Gerda Buddenbrook bila je tako indignirana, da je čak napola odlučila da se s malim Johannom preseli u Amsterdam, k svom starom ocu, kako bi opet svirala s njime na violini. Ali je to izazvalo u gospođe Permaneder toliku buru zaprepaštenja, da se zasad morala odreći tog nauma.
Kao što se moglo očekivati, gospođa je Permaneder prosvjedovala i protiv prodaje kuće što ju je sagradio njen brat. Jadikovala je zbog neugodnog dojma koji bi to moglo pobuditi, i kukala je da će se time još više okrnjiti ugled obitelji. No ipak je morala priznati da bi bilo nepraktično i dalje stanovati u raskošnoj kući koja je bila skupa pasija Thomasa Buddenbrooka, snositi troškove oko izdržavanja, i da je prema tome opravdana Gerdina želja za udobnom malom vilom, negdje izvan grada, u zelenilu...
Gospodinu Goschu, mešetaru Siegismundu Goschu, svanuo je uzvišen i veličanstven dan. Njegovu je starost pozlatio događaj od kojega mu je čak na nekoliko sati stala drhtavica. Doživio je sreću da se može naći u salonu Gerde Buddenbrook, u naslonjaču nasuprot njojzi, i licem u lice s njome pregovarati o cijeni Buddenbrookove kuće. Snježnobijelu kosu začešljao je u lice, zurio je u Gerdu gledajući uvis i jezivo isturio vilicu, a uspjelo mu je čak da bude potpuno grbav. Pri govoru je psikao i puhao, ali su njegove riječi bile hladne i poslovne i ničim nisu odavale kako je duboko potresen. Pristao je da preuzme kuću, pružio ruku i s podmuklim smiješkom ponudio osamdeset i pet hiljada maraka. To je bilo prihvatljivo, jer je pri toj prodaji svakako valjalo računati s nekim gubitkom. Međutim, Gerda Buddenbrook morala je pitati gospodina Kistenmakera za mišljenje, te je otpustila gospodina Goscha, a da nije s njime zaključila posao. Pokazalo se da gospodin Kistenmaker ne dopušta da se itko miješa u njegovu djelatnost. Prezreo je ponudu gospodina Goscha, smijao joj se i prisizao da će dobiti mnogo više. Kleo se sve dotle, dok nije bio prisiljen prodati kuću za sedamdeset i pet hiljada maraka, kako bi uopće riješio to pitanje. Kuću je kupio neki postariji neženja koji se vratio s dalekih putovanja i namjeravao da se nastani u gradu...
Gospodin se Kistenmaker pobrinuo i za novu kuću, ugodnu malu vilu koju je možda malo preplatio, no koja je svojim položajem pred gradskim vratima, uz drvored starih kestenova, okružena lijepim vrtom i povrtnjakom, odgovarala željama Gerde Buddenbrook.,. Senatorica se preselila onamo u jeseni godine sedamdeset i šeste, sa sinom, služinčadi i jednim dijelom pokućstva, dok je drugi dio, usprkos jadikovkama gospođe Permaneder, morao ostati u kući i prijeći u posjed postarijeg neženje.
Ali to još nije bilo sve! Gospođica Jungmann, Ida Jungmann, koja je provela četrdeset godina u kući Buddenbrookovih, istupila je iz službe i vratila se u svoju zapadno-prusku domovinu, da kod rodbine provede večer svog života. Da kažemo istinu, senatorica ju je otpustila. Pošto je prošla generacija poodrasla, dobroj je duši uskoro bio povjeren mali Johann, koga je mogla čuvati i tetošiti, kome je mogla čitati Grimmove priče i pripovijedati o stricu koji je umro od štucavice. Ali sada mali Johann više nije bio malen; bio je to petnaestgodišnji momak, kome više nije mogla biti veoma korisnom, mada je još uvijek bio nježna zdravlja... A odnosi između njegove majke i nje bili su od nekog vremena prilično zategnuti. Ida u stvari nikad nije smatrala pravim i punovrijednim članom obitelji ženu, koja je mnogo poslije nje ušla u porodicu. U drugu ruku, počela je pod starost uveličavati svoje zasluge i prisvajati sebi pretjerana prava, kako to često čine stare službenice. Izazivala je negodovanje, jer je suviše isticala svoju osobu i jer je u kućanstvu štošta poduzimala na svoju ruku... Stanje je postalo neodrživo, došlo je do uzbuđenih scena, i staroj Idi bi otkazano, premda se gospođa Permaneder zauzela za nju, isto onako rječito kao što je molila za velike stambene kuće i za pokućstvo.
Ida je gorko plakala kad je došao čas da se oprosti s malim Johannom. On ju je zagrlio, zatim je skrstio ruke na leđima, odupro se na jednu nogu, a drugu postavio na vrške prstiju i gledao kako ona odlazi. Gledao je onim istim zamišljenim pogledom kojim su njegove zlatnosmeđe oči, okružene modrikastim sjenama promatrale bakino mrtvo tijelo, očevu smrt, raspadanje velikih kućanstava i mnoge druge manje vidljive događaje iste vrste... U njegovim se očima otpuštanje stare Ide logično nadovezivalo na ostale pojave rasula, izumiranja, propadanja i raspadanja, kojima je prisustvovao. Takve ga pojave više nisu iznenađivale; one ga, začudo, nikad nisu iznenađivale. Katkada kad bi digao glavu sa svijetlosmeđom, kovrčavom kosom i uvijek malo iskrivljenim usnama, pri čemu su mu se fine nozdrve osjetljivo širile, činila se kao da oprezno njuška atmosferu i zrak oko sebe i očekuje onaj vonj, onaj čudno poznat i blizak vonj, što ga na bakinu odru ni svi mirisi cvijeća nisu mogli nadjačati...
Kad se gospođa Permaneder navraćala svojoj snahi, uvijek bi pozvala nećaka i pričala mu o prošlosti i o onoj budućnosti koju će Buddenbrookovi jednom imati da zahvale božjoj milosti, pa onda njemu, malome Johannu. Što je sadašnjost bivala neugodnijom, to je ona imala veću potrebu da priča kako su otmjeno živjeli njeni roditelji i djedovi, i kako je Hannov pradjed putovao četvoropregom... Jednog dana spopali su je žestoki grčevi u želucu kad su Friederika, Henrietta i Pfiffi Buddenbrook jednoglasno ustvrdile da su Hagenströmovi cvijet društva...
Od Christiana su stizale žalosne vijesti. Činilo se da brak nepovoljno utječe na njegovo zdravlje. Sve ga više stadoše mučiti jeziva priviđenja i fiksne ideje, te se na poticaj svoje žene i nekoga liječnika sklonio u neki zavod. No tu se nije dobro osjećao; slao je svojima pisma u kojima se tužio i izražavao živu želju da izađe iz zavoda; gdje su, čini se, postupali s njime veoma strogo. Međutim, nisu ga puštali, i to je vjerojatno bilo najbolje za njega. Na svaki način, to je njegovoj ženi davalo mogućnost da nastavi svojim nekadašnjim nezavisnim životom, bez obzira i smetnji, a dabome i bez štete po praktične i idealne koristi što ih je donio brak.

DRUGO POGLAVLJE


Mehanizam budilice škljocnuo je i zazvečao vršeći neumoljivo svoju dužnost, bio je to promukao i napuknut šum, više nego čegrtanje, negoli zvonjava, jer je ura bila stara i istrošena; ali trajao je dugo, beznadno dugo, jer je budilica bila temeljito navijena.
Hanno Buddenbrook je sav protrnuo. Kao svakog jutra, utroba mu se slegla od gnjeva, jada i očaja kad je na noćnom ormariću, tik do njegova uha, tišinu naglo prekinula buka koja je bila i zlobna i srdačna i bezazlena u isti mah. Ali izvana ostade posve miran; nije se ni pomakao, samo je brzo otvorio oči, izbačen iz nekoga nejasnog jutarnjeg sna.
Bilo je još posve tamno u ledenoj sobi; nije razabirao predmete, niti je mogao vidjeti kazaljke na uri. Ali znao je da je šest sati, jer je sinoć navio budilicu za to vrijeme... Sinoć... sinoć... Dok je napetih živaca nepomično ležao nauznak i skupljao snagu da zapali svjetlo i ustane, stao se postepeno prisjećati svega što ga je jučer zaokupljalo...
Bila je nedjelja, i pošto je nekoliko dana uzastopce podnosio maltretiranja gospodina Brechta, majka ga je za nagradu povela u Gradsko kazalište, da čuje »Lohengrina«. Čitave je sedmice mislio na to veče i veselio mu se. Samo je šteta što se uvijek prije takvih svečanosti nakupe tolike neprijatnosti koje do posljednjeg trenutka zastiru slobodnu i radosnu perspektivu. Napokon je u subotu ipak nekako završila škola, a zubarski mu je stroj po posljednji puta s bolnim zujanjem bušio zube... Tako je sve prebrodio i preturio, jer je školske zadaće, ne razmišljajući mnogo, gurnuo onkraj nedjeljne večeri. Šta je značio ponedjeljak? Zar je bilo vjerojatno da će ikad svanuti? Čovjek ne vjeruje da će ikad doći ponedjeljak, kad u nedjelju uveče ima da sluša »Lohengrina«... Odlučio je da će u ponedjeljak rano ustati i svršiti te gluposti — i gotovo! Slobodno se kretao, predao se svojoj radosti, snatrio je za klavirom i zaboravio na sve muke i nevolje.
A zatim je sreća postala zbiljom. Ovladala je njime svojim svetim žarom i zanosom, obuzela ga tajnom jezom i drhtajem, iznenadnim unutrašnjim jecajem, beskrajnim i nezasitnim pijanstvom . Jeftine violine orkestra zakazale su, doduše, u samoj uvertiri, a neki debeo, uobražen čovjek pune, svijetložute brade, doplovio je nekako na mahove u svom čunu. Osim toga, u susjednoj je loži sjedio njegov skrbnik, gospodin Stephan Kistenmaker, i gunđao zbog toga što dječaka ovako zabavljaju i odvraćaju od njegovih dužnosti. Ali slatka i blažena krasota koju je slušao, uzdigla ga je iznad svega toga...
Naposljetku je ipak došao kraj. Raspjevana, blistava sreća umuknu i utrne; grozničave glave našao se kod kuće u svojoj sobi i primijetio da ga samo nekoliko sati sna dijeli od sive svagdašnjice. Tada ga je spopao jedan od onih napadaja malodušnosti, koje je tako dobro poznavao. Opet je osjetio kako ljepota boli, kako budi duboki stid i goni čovjeka u čeznutljivo očajanje, kako slabi njegovu hrabrost i sposobnost za običan život. Pritislo ga je tako strašno, beznadno i teško, da je još jednom pomislio kako ono što ga tišti mora biti nešto više negoli njegovi lični jadi; neka mòra koja mu odiskona leži na duši, i koja će ga prije ili kasnije ugušiti...
Onda je navio budilicu i spavao tako dubokim i mrtvim snom kao što čovjek spava kad bi htio da se više nikad ne probudi. I eto, došao je ponedjeljak, šest je sati, a on se nije spremio ni za jedan predmet!
Sjedne u krevetu i zapali svijeću na noćnom ormariću. Ali kako mu ruke i ramena odmah stadoše strahovito zepsti u ledenom zraku, brzo se opet zavali i pokrije jorganom.
Kazaljke su mu pokazivale šest i deset... Ah, nema smisla da sada ustane i radi, suviše je toga, gotovo za svaki sat morao bi nešto učiti: ne isplati se ni početi, i onako je već prošao rok što ga je bio sebi postavio... Pa zar je baš tako sigurno, kako mu se jučer činilo, da će danas doći na red iz latinskog ili iz kemije? Vjerojatno je, koliko to čovjek može predvidjeti. Što se pak tiče Ovida, nedavno su bili pitani oni kojima imena počinju posljednjim slovima abecede, i danas će po svoj prilici početi iz početka, slovima A i B. Ali to nije sasvim sigurno, nije izvan svake sumnje! Ta profesori katkad odstupe od pravila!
Bože mili, što li se sve ne može desiti slučajno!... I dok se podavao tim varljivim i nategnutim razmatranjima, misli su se ispremiješale, i on je opet usnuo.
Mala đačka soba bila je hladna, gola i nijema u titravom svjetlu svijeće. Nad krevetom se razabirao bakrorez Sikstinske madone, u sredini sobe stol za izvlačenje, pa neuredna i pretrpana polica za knjige, nezgrapni pult od mahagonija, harmonij i malen umivaonik. Ledene ruže cvale su na oknu; rolete nisu bile spuštene, da bi danja svjetlost što prije prodrla u sobu. A Hanno Buddenbrook spavao je prislonivši obraz na jastuk. Spavao je poluotvorenih usana i duboko spuštenih trepavica, s izrazom usrdne i bolne predanosti snu, a meke svijetlosmeđe kovrče pokrivale su njegove sljepoočice. Polako je blijedio crvenožuti sjaj plamička na noćnom ormariću, jer je kroz ledenu koru na oknu stalo prodirati u sobu čangrizavo i tmurno jutro.
U sedam sati opet se prenuo. Eto, i taj je rok prošao. Valja ustati i započeti dan — nema druge. Još svega jedan sat do početka škole. Na učenje više nije mogao ni pomišljati, valjalo se žuriti da ne zakasni. A ipak je još ostao ležati, pun ogorčenja, žaljenja i protesta, što je tako brutalno prisiljen da u ledenoj polutami napusti topli krevet i izađe među stroge, zlobne i opasne ljude. »Ah, još dvije bijedne minute, zar ne?« zapita pun nježnosti svoj jastuk. A onda, u napadaju prkosa, pokloni sebi još čitavih pet minuta, da bi još malo zažmirio, s vremena na vrijeme otvorio jedno oko i očajno pogledao kazaljku koja je išla dalje svojim putem, tupa, neosjetljiva i korektna...
Deset minuta poslije sedam skočio je i stao se u najvećoj žurbi kretati amo-tamo po sobi. Svijeća je i dalje gorjela, jer samo danje svjetlo još nije dostajalo. Kad je huknuo i rastopio jednu ledenu ružu na oknu, vidio je da je vani gusta magla.
Strašno je zebao. Katkad bi zima bolno stresla čitavim njegovim tijelom. Vršci prstiju pekli su ga i bili su tako otečeni, da nije mogao upotrijebiti četkicu za nokte. Dok je prao gornji dio tijela, ispala mu je spužva iz gotovo obamrle ruke; trenutak je stajao ukočeno i bespomoćno, pušeći se kao uznojen konj.
Napokon je ipak bio gotov. Dašćući, mutnih očiju stao je pored stola, dohvatio kožnu torbu i s ostatkom duševnih snaga koje su mu preostale u njegovu očaju, spremao u nju knjige potrebne za današnje satove. Stajao je, gledao napregnuto u zrak, mrmljao u strahu: »Vjeronauk... latinski... kemija... i trpao u torbu oštećene i tintom umrljane knjige u koricama od kartona...
Jest, mali Johann bio je već prilično dug. Navršio je petnaest godina i nije više nosio mornarsko odijelce iz Kopenhagena, nego svijetlosmeđe odijelo i modru kravatu s bijelim šarama. Na prsluku je nosio dugi i tanki zlatni lanac od sata koji je od pradjeda prešao na njega, a na prstenjaku njegove ruke koja je bila malo preširoka, ali je imala tanke prste, bio je stari, nasljedni pečatni prsten sa zelenim kamenom koji mu je sada također pripadao... Obuče debeli, dlakavi zimski kaput, stavi šešir na glavu, zgrabi torbu, utrne svijeću i pohita niza stepenice u prizemlje, pored ispunjenog medvjeda, pa skrene nadesno u blagovaonicu.
Gospođica Clementina, nova sobarica njegove majke, mršava djevojka s kovrčama na čelu, šiljasta nosa i kratkovidnih očiju, bila je već ondje i vrzla se oko stola za doručak.
»Koliko je zapravo sati?« procijedi Hanno kroz zube, mada je posve tačno znao.
»Osam manje četvrt«, odgovori mu ona i pokaže zidnu uru uskom, crvenom rukom koja kanda bijaše kostobolna. »Morate se žuriti, Hanno...« I stavi pred njega šalicu koja se pušila, te mu primakne košaricu za kruh, maslac, sol i čašicu s jajetom.
On ne reče više ništa, uzme žemičku i, stojeći sa šeširom na glavi i torbom pod rukom, poče gutati kakao. Od vrućeg ga je pića strahovito zabolio kutnjak što ga je gospodin Brecht upravo liječio... Ispije samo pola šalice, jaje ni ne dotakne, pa nakrivljenih usta promrmlja nešto što se moglo shvatiti kao pozdrav, i istrča iz kuće.
Bilo je osam manje deset kad je prošao kroz vrt, ostavio malu, crvenu vilu i pojurio nadesno, niz zimski drvored... Još svega deset, devet, osam časaka. A put je dalek. Od magle gotovo nije mogao vidjeti dokle je došao! Svom snagom uskih prsiju udisao je i izdisao tu gustu, ledenu maglu, pritiskivao jezikom zub koji ga je još pekao od vruće tekućine, i bezumno je naprezao nožne mišiće. Kupao se u znoju i u isti mah osjećao kako su mu ledeni svi udovi. Stalo ga je probadati u slabinama. Ono malo doručka bunilo mu se u želucu zbog te jutarnje šetnje, pozlilo mu je, a srce mu je tako treperilo i nezadrživo podrhtavalo da je gubio dah.
Gradska vrata, tek Gradska vrata, a za četiri minute je osam! Dok se sav u hladnom znoju, boli, mučnini i jadu probijao kroz ulice, gledao je na sve strane, ne bi li spazio još kojega đaka... Ne, ne, više nije bilo nikoga. Svi su već u školi, i upravo je počelo kucati osam sati!
Zvona su se oglasila sa svih tornjeva, a njihov je zvuk prodirao kroz maglu. Zvona Sv. Marije zasviraše u slavu dana »Vječna ti hvala, Gospode«... a svirahu s temelja krivo, kako je Hanno, očajan i bijesan, konstatirao prolazeći kraj crkve.
Nemaju ni pojma o ritmu, a nisu pravo ni ugođena... No to je najmanje, najmanje je to! Zakasnit će, sada više nema sumnje da će zakasniti. Školska ura malko kasni, ali će on ipak doći prekasno. Zureći se zurio je prolaznicima u lice. Ti ljudi idu u svoje urede, idu za svojim poslovima, a baš se mnogo i ne žure, jer im ništa ne prijeti. Neki su uzvraćali njegov zavidni i prijekorni pogled, primijetili njegovu raspuštenu pojavu, pa bi se i nasmiješili. On se silno uzbuđivao zbog tog smiješka. Šta misle ti ljudi, kako prosuđuju činjenično stanje ti sretnici koji nemaju čega da se boje? Vi ste surovi, gospodo — mislio je Hanno i najradije bi im to doviknuo — vaš se smiješak osniva na grubosti. Znate li vi da bi za nekoga bilo bolje da padne mrtav pred zatvorenim dverima koja vode u školsko dvorište?...
Uporna i bijesna zvonjava, znak da počinje ponedjeljna pobožnost, dopre do njegova uha, kad je bio još dvadeset koraka od dugoga, crvenog zida koji je bio probit dvojnim vratima od lijevana željeza, a dijelio je prednje školsko dvorište od ulice. Ne raspolažući više nikakvim silama koje bi mu dale da ubrza korak ili da potrči, opustio je gornji dio tijela, pognuvši ga naprijed, pa su noge, htjele ili ne htjele, morale također kretati naprijed, klimavo i gingavo, jer bi inače pao kako je dug i širok. Tako je, posrćući i klecajući, stigao do prvih vrata, kad je već zvonjava bila utihnula.
Gospodin Schlemiel, školski »kustos«, plećat čovjek s bradatim radničkim licem, upravo se spremao da ih zaključa: »Hajde...« reče i pusti učenika Buddenbrooka da šmugne unutra... Možda, možda je spasen. Trebalo je stići krišom do razreda, ondje u potaji dočekati konac pobožnosti, koja se održavala u gimnastičkoj dvorani i vladati se kao da je sve u redu. Sopćući teško i hvatajući zrak, satrt, obliven ledenim znojem, vukao se preko dvorišta, popločena pocakljenom opekom, a onda uđe u zgradu, prošavši kroz jedna od sporednih vrata koja su bila urešena zgodnim šarenim staklima.
Ovdje u zavodu sve je bilo novo, čisto i krasno. Udovoljeno je zahtjevima vremena; stari i trošni dijelovi bivše samostanske škole, u kojoj su još učili oci sadašnje generacije, sravnjeni su sa zemljom, da bi na njihovu mjestu iznikle nove, zračne i sjajne zgrade. Pri tom je sačuvan opći stil, a preko hodnika i trijemova svečano su se napinjali gotički lukovi. No što se tiče rasvjete i grijanja, prostranih i svijetlih učionica, udobnih nastavničkih kabineta, praktičnih uređaja u dvoranama za kemiju, fiziku, prostoručno crtanje — tu je potpuno vladao komfor sadašnjice...
Izmučen šuljao se Hanno Buddenbrook uza zid; sad se okrenuo... Ne, hvala bogu, nitko ga nije vidio. Iz dalekih koridora odjekivala je gurnjava đačko-nastavničke mase, koja se valjala prema gimnastičkoj dvorani, da bi ondje primila malu vjersku okrepu za školski rad tokom sedmice. Ovdje je sprijeda bilo sve tiho i mrtvo, a bio je slobodan i put preko širokog stubišta, pokritog linoleumom. Oprezno na prstima, zadržavajući dah i napeto osluškujući, vukao se u prvi kat, gdje se — nasuprot stubištu — nalazio njegov razred: niža sekunda realnog smjera. Vrata su bila otvorena. Stigavši na najgornju stepenicu, zagleda se nepovjerljivo u dugačak hodnik, uz koji se nizahu vrata s porculanskim pločama koja su vodila u razrede; koraknu nečujno naprijed, jedanput, dvaput, triput i — nađe se u svom razredu. Soba je bila prazna. Široki prozori — bila su tri — bijahu još zastrti, a goruće plinske svjetiljke, koje su visjele sa stropa, potiho su »kuhale«, kao kad voda uskipi. Zeleni zasloni širili su svjetlo iznad dvosjedih klupa s pultom koje se pružahu u tri kolone. Od njihova svijetlog drva odvajala se tamna katedra, učeno i rezervirano, a njoj za leđima crna zidna ploča. Donji dio zida bio je obložen drvetom, a bijele okrečene stijene, iznad drvene oplate, krasilo je nekoliko zemljopisnih karata. Druga se ploča naslonila na stalku, postrance od katedre.
Hanno pođe do svog mjesta koje se nalazilo otprilike u sredini, turi svoju mapu u pretinac, spusti se teško na tvrdo sjedalo, položi ruke na kosu plohu i namjesti na njih svoju glavu. Neizreciv osjećaj ugode stade kliziti njegovim tijelom. Ova gola i tvrda odaja bijaše nelijepa i nedraga, a srce mu je pritiskalo i čitavo današnje prijepodne koje u sebi krije bezbrojne opasnosti. No zasad je na sigurnom mjestu, fizički je zaklonjen, pa može pričekati da se događaji razviju. I prvi je sat, vjeronauk, kod gospodina Ballerstedta prilično bezazlen... Papirnati jezičac ondje na okruglom otvoru u zidu stalno je vibrirao, znak da unutra struji topli uzduh; uz to su odaju grijali i plinski plamenovi. Ah, čovjek se može fino pružiti i vlažno-ukočene udove pomalo smekšati i ugrijati, da se malko »otope«. U glavu mu udari voljka i nezdrava vrućina koja je zujala u njegovim ušima i zamagljivala mu oči...
Najednom začuje iza sebe neki šušanj, na što se nervozno trže i naglo okrenu... I gle, iza najzadnje klupe izlazio je na javu trup mladoga grofa Möllna. Mladi se gospodin napokon ispetljao te, ispuzivši napolje, pljesnuo lagano rukama da otrese prašinu, a onda pošao radosna lica prema Johannesu Buddenbrooku,
»Ah, to si ti, Hanno!« reče on. »A ja sam se onamo povukao, jer sam mislio da si dio nastavničkoga tijela, kad sam čuo korake...«
Njegov se glas prekide, bilo je primjetljivo da mutira, dok u njegova prijatelja mijenjanje glasa nije ni započelo. No protegnuo se kao i mladi Mölln, koji se nije mnogo promijenio. Još je uvijek nosio odijelo neodređene boje, na kojem je ovdje ondje manjkalo pokoje dugme, a na turu se isticala velika zakrpa. Njegove ruke nisu ni sada bile pretjerano čiste, ali su bile uske i vanredno plemenito formirane, s dugim, vitkim prstima i ušiljenim vršcima nokata. Još uvijek je njegova površno očešljana, crvenkastožuta kosa padala na besprijekorno čelo, nalik na alabaster, ispod kojeg su blistale udubljene, svijetloplave oči, bistro i živo... Kontrast između grdno zanemarene toalete i rasne čistoće toga finog lica s malko zavinutim nosom i malko prćastom gornjom usnom — sada još više udara u oči negoli nekada.
»Ali, Kai«, reče Hanno rastegnuvši usta, dok se lijevom rukom hvatao oko srca, »kako si me mogao tako prestrašiti! Zašto si ovdje gore? Zašto si se sakrio? Jesi li i ti zakasnio?«
»Bože sačuvaj«, odvrati Kai. »Već sam dugo ovdje... Znaš i sâm da ponedjeljkom čovjek jedva čeka, kad će opet u zavod... Ne, ostao sam ovdje, jer mi se prohtjelo. Nadzor je imao niži nadučitelj, koji nije žalio truda da narod stjera dolje na pobožnost. A ja sam nastojao da mu stalno budem za petama... kako se god okretao i špijao oko sebe, mistik nijedan, ja sam mu bio za leđima, sve dok nije krenuo, i tako sam mogao ostati ovdje... Ali ti,« doda samilosnim glasom i sjede do Hanna opisavši nježnu gestu... »ti si negdje trčao, jadni moj? Kao da su te psima vijali! I kosa ti se lijepi za sljepoočice...« Pri tom uze ravnalo i stade njime rahliti ozbiljno i brižno kosu maloga Johanna. »Dakle, prespavao si vrijeme?... No ja sjedim ovdje na mjestu Adolfa Todtenhaupta«, prekide Kai svoje pričanje i ogleda se oko sebe, »na posvećenom mjestu najboljega đaka! No valjda neće biti zla; drugi put neću... Dakle prespavao si...«
Hanno je opet namjestio lice na prekrižene ruke. »Bio sam sinoć u kazalištu«, reče, pošto je teško uzdahnuo.
»Zbilja, sasvim sam zaboravio!... Je li bilo lijepo?«
Kai nije dobio nikakav odgovor.
»Dobro je tebi«, nastavi, kao da ga hoće uvjeriti, »to ne bi smio smetnuti s uma. Vidiš, ja nisam još nikada bio u kazalištu, a nema nade da ću u dogledno vrijeme onamo dospjeti. Čekat ću još godine i godine...«
»Samo kad poslije ne bi čovjeku bilo tako teško«, izusti Hanno i opet uzdahne.
»Da, poznam ja taj mamurluk i bez kazališta«, odvrati Kai i pokupi šešir i ogrtač svoga prijatelja koji ležahu na podu kraj klupe, uze stvari i odnese ih nečujno na hodnik.
»Onda su ti se ispušili iz glave i oni stihovi Metamorfozâ?« opet će Kai, kad se vratio u sobu.
»Ispušili su se«, reče Hanno.
»A jesi li se možda spremio za zemljopisni ekstemporale?«
»Nisam ništa i ne znam ništa«, reče Hanno.
»Dakle ni kemiju, ni engleski! All right. Onda smo braća i bojni druzi!« Kaiu je vidljivo laknulo. »Ja sam u istoj situaciji«, izjavi prokšeno. »Nisam u subotu radio, jer je sutradan nedjelja, a u nedjelju radi pijeteta... Ne, gluposti... nisam učio uglavnom zato, jer sam imao pametnijeg posla. Jasno...« doda i naglo se uozbilji, a laka rumen prelije mu se preko lica. »Da, danas bi moglo biti veselo, Hanno«.
»Ako dobijem još jedan ukor«, reče mali Johann, »ponovit ću razred, a dobit ću ga sigurno, ako budem pitan latinski. Slovo B je na redu, tu nema pomoći, Kai...«
»Vidjet ćemo! Šta, Cezar ide u šetnju... Meni pogibli prijete samo s leđa, jer kad vide Cezarovo čelo...« No Kai nije završio svoju deklamaciju. Nije ni njemu bilo ugodno pri duši. Ustade i pođe prema katedri, sjede i uze se njihati namrštena lica, na profesorskom stolcu. Hanno Buddenbrook još je uvijek odmarao čelo na prekriženim rukama. Tako su neko vrijeme sjedili šutke.
Onda je odjednom negdje u daljini nešto muklo zazujalo, a to se zujanje prometnu brzo u glasno brujanje, koje se u pola minute opasno primaknulo...
»Narod«, reče Kai ogorčeno... »Gospode bože, kako su brzo gotovi! Ni za deset minuta nisu skratili sat...«
Siđe s katedre i krene prema vratima, da bi se pomiješao s došljacima. Hanno je pridigao samo glavu, nakrivio usta i ostao na svome mjestu.
Dođoše, stružući nogama i topćući; čuli se muški glasovi, diskanti i piskavi, iskidani organi koji upravo mutiraju; naviralo poput plime i slijevalo se hodnikom, da bi doprlo i u ovu sobu koja je odjednom bila ispunjena životom, pokretom i žagorom. U razred su ušli mlađi ljudi, drugovi Hannovi i Kaiovi, đaci niže sekunde realnoga smjera, njih dvadeset i petorica. Uputiše se, mašući rukama, ili držeći ih u džepu, na svoja mjesta, da bi otvorili svoje biblije. Bilo je tu prijatnih i »konfisciranih« lica; mladića, koji su pucali od zdravlja i mladića da se zabrineš kad ih vidiš; snažnih klipana koji će doskora postati trgovci, ili će na more, a škola im je deseta briga, — i starmalih karijerista koji briljiraju u predmetima gdje treba bubati, učiti napamet. Adolf Todtenhaupt, prvak razreda, znao je sve; otkako pamti, nije nijednome nastavniku ostao dužan odgovora. To se objašnjavalo njegovom tihom i strasnom marljivošću, a dijelom i činjenicom da se nastavnici trude da ga ne zapitaju što ne bi eventualno znao, jer bi ih to bolno dirnula i posramila: da je zatajio Adolf Todtenhaupt, njihova bi vjera u ljudsko savršenstvo bila ozbiljno uzdrmana... Imao je čudnu kvrgavu glavu, uz koju je glatka, plava kosa tijesno prianjala, crne oči s tamnim kolobarima i duge, smeđe ruke koje su virile iz prekratkih rukava njegove brižno očetkane jake. Sada je sjeo pokraj Johanna Buddenbrooka i, nasmijavši se blago i podmuklo, zaželio susjedu dobro jutro. Povodio se za modom, koja je htjela da svaka riječ bude izgovorena nehajno i drsko, a svaki glas koliko je moguće izobličen. Zatim se dao na posao, i dok je sve oko njega učilo za iduće satove, zijevalo, hihotalo ili čavrljalo u pola glasa, on je šutke bilježio nešto u školski dnevnik, baratajući perom nadasve korektno, pri čemu je vitke prste elegantno ispružio.
Nakon dvije minute začuše se vani koraci; vlasnici prednjih klupa ustadoše bez žurbe sa svojih mjesta, a dalje straga poveo bi se ovaj ili onaj za njihovim primjerom, dok se drugi nisu dali smesti, nego su se dalje bavili svojim poslovima, ne osvrćući se na gospodina profesora Ballerstedta koji je ušao u razred, objesio svoj šešir na vrata i krenuo prema katedri.
Simpatičan debeljko, četrdesetih godina, veoma ćelav, kratke riđaste brade i ružičaste puti. Njegov je izraz bio čudna smjesa svečanog dostojanstva i lagodne čulnosti koja je poigravala oko njegovih vlažnih usana. Mašio se svoje džepne bilježnice i listao u njoj šutke; no kako mir razredu nije bio uzorit, podiže glavu, ispruži ruku na pult i zamahne dvaput, triput svojom bijelom slabom šakom, pri čemu se njegovo lice malo-po-malo tako zajapurilo da se brada učinila gotovo svijetložutom. A sve zato, da bi nakon pola minute istisnuo mučno, kao da stenje: »No«... Na to je neko vrijeme tražio uzalud druge izraze prijekora, a onda se opet obratio svome notesu, smirio se i splasnuo. Takav je bio profesor Ballerstedt.
Nekoć je htio postati propovjednikom, ali ga sklonost mucanju i naklonost svjetovnim užicima potakoše da se radije posveti pedagogici. Bio je stari momak, imao je nešto imutka, nosio je na prstu mali briljant, a veoma je cijenio dobro jelo i pilo. Od svih profesora on se jedini nije družio s kolegama, nego se zadovoljavao službenim dodirom; no rado se sastajao s neoženjenim bećarima iz trgovačkih krugova, pa i s oficirima mjesne garnizone. Dvaput dnevno jeo je u najboljoj gostionici, a bio je, dabome, član »kluba«. Ako bi se noću, oko dva ili tri sata, namjerio negdje na odraslije đake, naduo bi se i zajapurio, ali bi ipak istisnuo »dobro jutro«, i time je stvar bila za obje stranke svršena... Hanno Buddenbrook nije se trebao bojati da će mu štogod nažao učiniti; nije ga, štaviše, gotovo nikad ni pitao. Vrli se nastavnik našao s njegovim stricem Christianom često i prečesto na intimno-ljudskoj liniji, pa ga ne bi zacijelo radovalo, da s njegovim sinovcem dođe u službene konflikte.
»No...« reče još jednom, ogleda se po razredu, pokrenu još jednom svoju mlohavu pesnicu s malim briljantom i zaviri ponovo u bilježnicu. »Perlemann, pregled...«
Negdje u razredu ustade Perlemann, ali se jedva primijetilo da se digao. Bio je to jedan od starmalih, »naprednijih« đaka. »Pregled«, reče tiho i uljudno, istegne vrat i bojažljivo se nasmiješi. »Knjiga Jobova dijeli se u tri dijela. Prvo, stanje Jobovo prije nego što je Gospod poslao na nj kušnju, odnosno pokoru: glava I, stih 1—6. Drugo, samo kušanje i što se pri tom dogodilo: glava...«
»Dobro, Perlemann,« prekide ga gospodin Ballerstedt, ganut tolikom uslužnošću i podatljivošću, i zapisa u svoju bilježnicu dobru ocjenu. »Heinricy, nastavite.«
Heinricy je bio jedan od onih klipana koji više nisu marili za Školu. Impozantan džepni nož, kojim se upravo bavio, turi u džep od hlača, ustane veoma čujno, spusti donju usnu i nakašlja se grubo, muškarački. Svima je u razredu bilo krivo, što je mjesto blagoga Perlemanna došao na njega red. Učenici su snivali i snatrili u toploj prostoriji, a tiho zujanje plinskih plamenova uljuljavalo ih je u polusan. Svi su bili umorni od nedjelje i svi su u hladno, maglovito jutro cvokotali zubima kad su izmiljeli iz tople postelje. Svakome bi bilo drago da je mali Perlemann čitav sat »prožuborio«, jer će Heinricy sigurno zapodjeti kavgu.
»Nisam bio u školi kad se to uzimalo«, reče osorno.

Gospodin se Ballerstedt ponovo nagne, zaklima slabom pesnicom, stade napinjati usnice zureći u mladog Heinricyja, uzdignutih obrva. Njegova je tamnocrvena glava drhtala od borbenog nastojanja, dok mu nije uspjelo da izusti »No«... čime je čar bio prekinut, a igra dobivena. »Od vas se čovjek ne može nikada ničemu nadati«, nastavi lako i gorljivo, »a uvijek vam je pri ruci neka isprika. Ako ste prošloga sata bili bolesni, mogli ste se poslije obavijestiti o građi koju smo prošli; a napokon, ako prvi dio radi o stanju prije iskušenja, a drugi o samom iskušenju, mogli ste se zbilja dosjetiti da se treći dio odnosi na stanje nakon rečenoga jada i pokore. No vama nedostaje ljubavi za stvar; vi niste samo slab čovjek, nego ste uvijek spremni da svoju slabost uljepšate i obranite. A upamtite, dok budete tako postupali, nema govora o kakvom napretku ili popravljanju. Da, Heinricy! A sad sjednite. Wasservogel, izvolite nastaviti.«
Heinricy, prkosni debelokožac, sjede uz veliki štropot i lomot, prišapne svome susjedu nešto bezobrazno i potegne opet svoju nožinu. Ustade učenik Wasservogel, dječak s upaljenim vjeđama, prćastim nosom, stršavim ušima i nagrizenim noktima. Završi masnim, gnjecavim glasom rečeni »pregled«, stade pričati o Jobu, čovjeku iz krajine Uz u zemlji idumejskoj, i što se s njime zbilo. Stari je zavjet bio rastvorio iza leđa svoga prednjaka i čitao iz knjige s izrazom savršene nevinosti i predane zamišljenosti, da bi se zatim zapiljio u jednu tačku na zidu te bi ponovio ono što je uhvatio okom, prevodeći Lutherovu prozu u bijedni moderni govor i začinjajući stanke kreketavim kašljucanjem... Bio je doista odvratan, no gospodin ga Ballerstedt pohvali srdačno za njegov trud. Tome je učeniku bilo dobro u životu, jer su ga nastavnici većim dijelom hvalili, rado i nezasluženo, da bi pokazali njemu, sebi i drugima da ih to što je ružan nipošto ne zavodi da budu prema njemu nepravedni....
Vjeronauk se nastavljao. Prozvano je još nekoliko mladih ljudi, da bi se iskazali svojim znanjem o Jobu, čovjeku iz Uza u Idumeji, a Gottlieb Kassbaum, sin propala veletršca Kassbauma, polučio je, usprkos rastrojenim kućnim prilikama, izvrsnu ocjenu, jer je tačno ustanovio da je Job imao sedam tisuća ovaca, tri tisuće kamila, pet stotina grla goveda, pet stotina magaraca i mnogobrojnu služinčad.
Onda đaci smjedoše otvoriti biblije — koje su većinom već bile otvorene — a čitanje se nastavljalo. Kad bi došli do kakvog mjesta koje se gospodinu Ballerstedtu učinilo potrebnim objašnjenja, on bi se naglo napuhnuo, rekao »dakle«... i održao, nakon uobičajenog uvoda, malo predavanje protkano općim moralnim razmatranjima s obzirom na to mjesto. Nitko ga nije slušao. U razredu je vladao pospani mir. Vrućina je bila prilična, jer se stalno ložilo, a zrak se ugrijao i od plinskih svjetiljki; bio je i prilično pokvaren, jer je u toj prostoriji disalo i isparivalo se dvadeset i pet tjelesa. Toplina, blago zujanje plamičaka i monotoni glas čovjeka koji je čitao — sve to obuze otupjele mozgove i prenese ih u tupo i blaženo snatrenje. Kai grof Mölln bio je rasklopio uz bibliju i »Nepojmljive zgode i tajanstvena djela« Edgara Allana Poea; čitao je iz te knjige naslonivši glavu na svoju aristokratsku ne posvema čistu ruku. Hanno Buddenbrook sjedio je naslonjen leđima o klupu; bio je klonuo i satrt, mlohavo je spustio donju usnu, a zamagljenim, usijanim očima pogledavao bi na knjigu Jobovu, gdje su se reci i slova rasplinjavali u crnkastu vrevu. Na mahove, kad bi se prisjetio Gralova motiva ili hoda u katedralu, spustio bi polako vjeđe i osjetio unutarnji jecaj. Njegovo je srce molilo boga da napravi čudo, pa da ovaj neopasni i spokojni jutarnji sat potraje vječno, i da mu nikad ne dođe kraj.
A ipak je došao, kako je u naravi stvari. Kreštav i pištav glas podvornikova zvona odjeknu resko školskim hodnicima i trže dvadeset i pet mozgova, koji su toplo kunjali, iz njihova snatrenja.
»Dovle«, reče gospodin Ballerstedt i zatraži razrednicu, da bi u njoj svojim potpisom potkrijepio da je toga i toga sata izvršio svoju nastavničku dužnost.
Hanno Buddenbrook sklopi bibliju, protegne se dršćući i nervozno zijevne; no kad je spustio ruke i otpustio mišiće, morade naglo i mučno udahnuti nekoliko puta, da bi svoje srce, koje se časkom bilo pokolebalo kao da mu je ponestalo snage, doveo opet u takt. Dolazio je latinski sat... Hanno se ogleda prema svome prijatelju, kao da traži pomoć, no Kai, zadubljen u svoju privatnu lektiru, kanda nije opazio da je sat dovršen. Stoga izvuče iz svoje mape Ovida, koji je bio uvezan u šarenu, ispruganu ljepenku, i otvori stranicu na kojoj su bili stihovi što ih je trebalo za danas naučiti naizust... Ne, zalud svaka nada, ti crni reci koji se, išarani znakovima olovkom, redaju jednolično jedan za drugim, a svaki je peti obilježen brojem — ne, ti stihovi zure u njega tako beznadno mutni i nepoznati, da je prekasno da ih sada kuša pobliže upoznati. Ta jedva shvaća njihov smisao, a kamoli da ijedan od tih redaka ponovi napamet. A oni, koji sa nadovezuju — a valjalo ih je za danas preparirati — uopće se ne daju odgonetnuti. Ne razumije ništa, ni jednu rečenicu!
»Što znači deciderant, patula Jovis arbore, glandes? obrati se očajnim glasom Adolfu Todtenhauptu koji se spremao za idući sat pogledavajući u latinsku vježbenicu. »Sve je to glupost! Samo da čovjeka gnjave...«
»Kako?« upita Todtenhaupt i nastavi pisati. »Žir s Jupitrova stabla... To je hrast... Da, ne znam ni ja pravo...«
»Hoćeš mi samo malo šaptati, kad dođem na red!« zamoli Hanno i odgurne knjigu. Onda, poprativši mrkim pogledom površno i neobvezatno kimanje najboljega đaka, izvuče se postrance iz klupe i ustade.
Situacija se promijenila. Gospodin je Ballerstedt napustio razred, a mjesto njega stajaše sada na katedri, uspravno i ukočeno poput vojnika, mali, jadni, izmoždeni čovječuljak s rijetkom bijelom bradom; njegov je crveni vratić virio iz uskoga preklopnog ovratnika, a jednom od bijelih kosmatih ručica držao je pred sobom cilindar, okrenuvši otvor prema gore. Đaci ga zvahu »paukom«, ali se u stvari zvao profesor Hückopp. Budući da je toga odmora imao nadzor na hodniku, morao je da prigleda i u razred da li je sve u redu. »Utrni svjetiljke, digni zavjese, otvori prozore!« reče, nastojeći da svom glasiću da zapovjednički ton, a pri tom je nespretno-energičnom kretnjom pomicao ruku, kao da pokreće ručicu za okretanje...»I svi napolje, na svježi zrak, sto hiljada gromova!«
Svjetiljke se ugasiše, zavjese poletješe uvis, bezbojna svjetlost dana ispuni prostoriju, a hladan magleni zrak stade ulaziti kroz široke prozore, dok su se đaci niže sekunde gurali kroz vrata, prolazeći kraj profesora Hückoppa; jedino je primus smio ostati u razredu.
Hanno i Kai sretoše se na vratima i krenuše zajedno udobnim stubištem, a zatim kroz elegantan prostor pred samom zgradom. Obojica su šutjeli. Hanno je bio bijedan i oronuo, a Kai duboko zamišljen. Stigavši do velikoga dvorišta, uzmu šetati gore-dolje kroz gomilu drugova različite dobi koji se kretahu veoma glasno po vlažnim crvenkastim opekama.
Ovdje je vršio nadzor mladolik gospodin sa žutom šiljastom bradicom. To je bio fini viši učitelj. Zvao se doktor Goldener, a držao je penzionat za dječake, sinove bogatih i blagorodnih veleposjednika iz Holsteina i Mecklenburga. Pod utjecajem feudalnih mladića koji su bili povjereni njegovoj brizi, mnogo se brinuo za svoju vanjštinu, čime se potpuno odvajao od svojih kolega. Nosio je šarene svilene kravate, kicoški kaputić, nategnute hlače nježnih boja, parfimirane rupčiće s raznobojnim gajtanima. Kako je bio dijete priprostih roditelja, nije mu ta raskoš pristajala, pa su se na primjer, njegove silne nožurine smiješno isticale u šiljastim cipelama s dugmetima za kopčanje. Ponosio se, bog bi znao zašto, svojim nezgrapnim i crvenim rukama koje bi neprestano trljao, sklapao i zaljubljeno ih promatrao. Glavu bi zabacio koso i pri tom žmirkao, frkao nosom i držao usta napola otvorena, kao da tom grimasom hoće reći: »Šta je to opet, je li?...« Ipak je bio previše otmjen i fin, a da ne mimoiđe, veoma distingvirano, male nepodopštine koje bi se na primjer, znale desiti na školskome dvorištu za vrijeme odmora. On ne bi vidio da je ovaj ili onaj učenik ponio sobom knjigu, da se u posljednji trenutak malo spremi za idući sat; ne bi vidio da njegovi penzionari gospodinu Schlemielu, podvorniku, daju novac da bi im donio pecivo; da se malo fizičko takmičenje između dvojice četvrtoškolaca izrodilo u tučnjavu, pa se oko njih smjesta stvorio krug stručnjaka koji promatraju što se zbiva; da ondje straga vuku nekoga »na pumpu«, da bi ga na njegovu sramotu polili vodom, jer se ponio nedrugarski, kukavno ili nečasno, pa mora biti kažnjen...
Bučna gomila kroz koju su prolazili Kai i Hanno, hodajući gore-dolje, sastojala se od valjanih i dosta neotesanih mladića. Uzrasli su u ratničkoj atmosferi pobjedonosne i pomlađene domovine, pa su u društvenom saobraćaju nadasve cijenili oporu muškost. Govorahu žargonom koji je bio prljav i odsječen, služeći se pri tom mnogim tehničkim izrazima. Tjelesna snaga i gimnastička vještina bijahu visoko u cijeni, a tko je mogao više popiti ili popušiti, uživao je veći ugled, a najprezreniji poroci bijahu mekušnost i gizdelinstvo. Koga bi zatekli s dignutim ovratnikom od kaputa, tome ne bi ginula pumpa. No tko bi se na ulici pokazao s palicom, toga bi u gimnastičkoj dvorani podvrgli javnome kažnjavanju, kako sramotnom, tako i bolnom...
Što su Hanno i Kai zajedno razgovarali, potonulo bi, čudno i strano, u buci i vrevi koja je ispunjala hladan i vlažan zrak. To se prijateljstvo bilo odavna pročulo u cijeloj školi. Nastavnici su ga tolerirali, iako nerado, jer su nazrijevali da se iza njega krije nešto pogano ili čak neka opozicija; a drugovi, ne mogavši odgonetnuti suštinu tog prijateljstva, pomirili su se s tom činjenicom koja je budila u njima i strah i gnušanje, pa su navikli da obojicu drugova smatraju outlawima i čudnovatim osobenjacima... Inače je Kai grof Mölln uživao stanovito poštovanje zbog svoje divljine i razularena neposluha, po čemu se bio i pročuo. A Hanno Buddenbrook? Ni veliki Heinricy, koji je mlatio sve i svakoga, nije se mogao odlučiti da — bilo zbog gizdelinstva, bilo zbog kukavštine — digne ruku na njega, jer bi ustuknuo pred mekoćom njegove kose, njegovim nježnim udovima, njegovim sumornim, usplahirenim ili hladnim pogledom...
»Ja se bojim«, reče Hanno svome prijatelju, zastavši kraj pobočne ograde i naslonivši se na zid. Zijevnuo je i stresao se kao da mu je hladno, skupivši revere svoga kaputića... »Ludo se bojim, Kai, sve me boli, po cijelom tijelu... A reci, je li gospodin Mantelsack čovjek koga bi se smio toliko bojati? Da, reci sam! Uh, da je taj odurni latinski sat već prošao! Da je moj ukor već zapisan u razrednicu, da sam dobio nedovoljno, i da je sve u redu. Ne bojim se ja toga, bojim se buka i skandala, jer bez toga ne ide...«
Kai se duboko zamislio. Taj Roderick Usher je najdivnija figura koja je ikad izmišljena!« reče naglo i neočekivano. »Čitao sam malo prije, za vrijeme sata... Kad bih ikada mogao napisa ti tako dobru pripovijest...«
Kai se naime bavio pisanjem. Na to je i jutros bio ciljao rekavši da ima pametnijeg posla nego da izrađuje školske zadaće, a Hanno ga je dobro razumio. Kao mali dečko volio je pričati pripovijesti, a iz te sklonosti razviše se književnički pokušaji. Nedavno je dogotovio pjesničko djelo, neku priču ili bajku, pustolovnu zgodu, bezobzirno-fantastičnu, ovijenu sumračno-žarkom atmosferom. Stvar se događala u samoj utrobi zemlje, među usijanim kovinama, u najdubljem svetištu i radilištu zemaljskom, ali u isti mah u najdubljim i najsvetijim radilištima ljudske duše, te su praiskonske snage prirode i duha zahvaćale jedna u drugu, isprepletale se i stapale, preobražavale i pročišćivale. A to je djelo bilo pisano nekim nutarnjim značajnim, tajanstvenim, ponešto pretjeranim i čeznutljivim jezikom koji je bio prožet nježnom strastvenošću.
Hanno je tu pripovijest, dabome, poznao, a bila mu je i veoma draga; no sada nije bio raspoložen da raspravlja o Kaiovim radovima ili o Edgaru Poeu. Opet je zijevnuo, a onda uzdahnuo, pjevuckajući u isti mah motiv koji je nedavno bio pronašao sjedeći za klavirom. To je tako bila njegova navika. Često bi uzdisao, duboko udišući, jer ga je na to silila prijeka potreba da svoje srce, koje nije dovoljno radilo, malko »potjera«, ne bi li zakucalo življe; a pri tom je navikao da izdisanje udesi prema kakvoj glazbenoj temi, kakvom odlomku melodije svoje ili tuđe provenijencije...
»Vidi, dolazi dragi bog!« reče Kai, »Šetka po svome vrtu.«
»Fini je to vrt«, reče Hanno i zapade u smijeh. Smijao se nervozno i nije mogao prestati; pred ustima je držao rupčić i gledao preko njega u čovjeka koga je Kai označio kao »dragoga boga«.
Bio je to direktor doktor Wulicke, koji je upravljao školom, a sada se bio pojavio na dvorištu. Silan dugonja s mekanim crnim šeširom širokog oboda, s kratkom bradom i šiljastim trbuhom, vidljivo prekratkim hlačama i ljevkastim manšetama koje su uvijek bile veoma prljave. Izraz njegova lica bio je od same ljutine gotovo bolan, dok je žurnim koracima odmicao preko pločnika od opeke i pruženim rukama pokazivao na pumpu... Voda je curila! Nekoliko đaka pojuri pred njim na-vrat-nanos, da otkloni štetu, zatvorivši dovod. No kad je to učinjeno, stajahu još dugo i gledahu zbunjeno i zastrašeno sad pumpu, a sad gospodina direktora koji se — sav zajapuren — obratio pritrčalom doktoru Goldeneru i dubokim, muklim i potresnim glasom nešto utuvljivao. Njegov je govor bio načičkan brundavim usnim neartikuliranim glasovima...
Taj direktor Wulicke bijaše strašan čovjek. Naslijedio je jovijalna i čovjekoljubijiva starkelju, za čijeg vladanja studirahu Hannov otac i stric. Umro je ubrzo nakon godine sedamdeset i prve. Tada je pozvan za direktora Wulicke, dotle profesor na nekoj pruskoj gimnaziji, a s njime je ušao i novi duh u staru školu. Gdje je nekoć klasično obrazovanje smatrano vedrom razbibrigom koja se gajila u miru i dokolici, veselo i poletno, zavladaše sada pojmovi kao: Autoritet, Dužnost, Vlast, Služba, Karijera... i postigoše najveću cijenu i dostojanstvo. »Kategorički imperativ našega filozofa Kanta« bijaše zastava kojom je direktor Wulicke pri svakoj svečanoj besjedi opasno mahao. Škola postade državom u državi, a tako je snažno u njoj zavladao prusko-službenički duh, da su se i đaci, a ne samo profesori, osjećali kao činovnici kojima je glavna briga unapređenje i milost gospodara pri kojima valja biti »dobro opisan...« Ubrzo nakon ustoličenja novoga direktora počeli su radovi oko pregradnje i preuređenja školske zgrade. Radilo se po najboljim higijenskim i estetičkim načelima, a sve je sretno dovršeno, kako je bilo zamišljeno. No nije li nekoć, kad je u tim prostorijama bilo manje novovjekovnog komfora, ali je vladalo više dobrodušnosti, više srca, vedrine, lagodnosti i simpatije — nije li nekoć ova škola bila prijatniji i korisniji zavod?
Sam direktor Wulicke bio je zagonetan, dvosmislen, tvrdoglav i ljubomoran kao strašni bog Staroga zavjeta. Bio je grozan kad bi se smiješio, užasan kad bi se naljutio. Neizmjeran autoritet kojim je raspolagao, činio ga je strašno hirovitim i neuračunljivim. Bio je podoban kazati nešto šaljivo i onda se razgoropaditi kad bi se tkogod na to nasmijao. Nijedna od kreatura koje su pred njim drhtale, nije znala kako da se prema njemu vlada. Nije preostajalo drugo, nego da ležiš u prahu i tako ga obožavaš, ne bi li luđačkom poniznošću spriječio da te ne pokosi svojom srdžbom i ne smlavi svojom velikom pravednošću...
Ime, koje mu je dao Kai, upotrebljavao je samo on i njegov prijatelj. Pazili su da ih ne čuju drugovi, jer su se bojali da ih oni neće razumjeti, bojali se ukočena i hladna pogleda u kome se ogleda nerazumijevanje, koje bi često osjetili. Ne, nije bilo ničega, u čemu bi se njih dvojica slagali sa svojim drugovima. Njima je bila tuđa i ona vrsta opozicije i osvete kojom se zadovoljavahu ostali, pa nisu marili za obične nadimke, jer su ti nadimci odisali »humorom« koji njih dvojicu nije nikako dirao, pa se ne bi mogli ni nasmiješiti. Kako je to jeftino, - prozaično i neduhovito zvati tananog profesora Hückoppa »paukom« ili kazati Ballerstedtu »kakadu«! Kako je to jadna odšteta za stegu državne službe! Za sebe i za svoga prijatelja uveo je Kai običaj da govore o svojim učiteljima spominjući samo njihova građanska prezimena s dodatkom »gospodin«. Dakle: gospodin Ballerstedt, gospodin Mantelsack, gospodin Hückopp... Time je postignuta neka odbojnost, neka ironična hladnoća, podrugljivo distanciranje, čime je naglašeno koliko su njima ti ljudi strani... Govorahu o »nastavničkom zboru«, nastojeći da zamisle pravo i živo biće, neku vrst nemani, odurnog i fantastičnog oblika. To im je bilo draga razonoda kojom bi znali ispuniti cijeli odmor. A govorahu općenito i o »zavodu« s takvim naglaskom, da bi netko mogao pomisliti da se radi o zavodu u kakvom boravi Hannov stric Christian...
Promatrajući dragog boga, koji je neko vrijeme sijao oko sebe stravu, upirao prstom u masne papire koji su ovdje-ondje ležali i pri tom užasno režao, Kai se izvrsno raspoložio. Povukao je Hanna do vrata kroz koja su nastavnici, koji će držati drugi sat, počeli ulaziti. Stojeći kraj ulaza uzeo se klanjati neizmjerno duboko jadnim i blijedim seminaristima crvenih očiju koji su ovuda prolazili, da bi stigli svojim prvoškolcima u stražnjim zgradama. Silno se prigibao, ruke je spustio, a bijednu čeljad gledao je odozdola, ponizno i predano. No kad se pojavio sijedi nastavnik matematike, gospodin Tietge, držeći na leđima nekoliko knjiga drhtavom rukom, fantastično škiljav, zguren, žut i zapljuvan — prozbori Kai zvučnim glasom: »Dobar dan, lešino!« na što se pozorno i bistro zagledao nekamo u zrak...
Uto odjeknu zvono, a đaci smjesta nagrnuše sa sviju strana prema ulazima. No Hanno se nije prestao smijati; smijao se i na stepenicama, smijao se tako žestoko da su ga njegovi drugovi, koji okružiše njega i Kaia, hladno, gotovo indignirano omjerili pogledom, kao da se čude tolikoj blesavosti...
U razredu je vladala tišina, a svi ustadoše jednodušno kad je ušao profesor doktor Mantelsack. Bio je razrednik, a red je i običaj da razrednika poštuješ i da ga se bojiš. Zatvorio je vrata i pri tom se malko pognuo, a zatim ispružio glavu, da bi vidio da li svi stoje, objesio šešir na čavao i pošao brzo prema katedri, dižući i spuštajući glavu u naglom ritmu. Zauzevši poziciju, zagleda se nešto kroz prozor i pruženim kažiprstom, na kome je bio veliki prsten pečatnjak, pročeprka nešto između svoga ovratnika i vrata. Bio je čovjek srednjeg rasta, s rijetkom, prosijedom kosom, kovrčavom jupiterskom bradom i kratkovidnim, izbuljenim očima poput safira, koje su blistale iza debelih naočari. Nosio je otvoreni žaket od mekane svilene tkanine, koju bi u struku svojim kratkoprstim i navoranim rukama volio nježno pipati. Njegove su hlače, kao i u svih nastavnika, izuzevši finoga doktora Goldenera, bile prekratke, te su otkrivale sare neobično širokih i sjajno ulaštenih čizama.
Najednom okrene glavu od prozora, uzdahne kratko i prijazno i rekne: »Da, da!« gledajući u nečujni razred i srdačno se osmjehne nekim učenicima. Bilo je očigledno da je dobre volje. Pokret olakšanja prođe razredom. O tome da li je doktor Mantelsack dobre volje ovisjelo je mnogo, ovisjelo je sve. Bila je naime poznata stvar da se svome raspoloženju prepušta nesvjesno, bez ikakve autokritike. Njegova je nepravednost bila doista vanredna po svojoj beskrajnoj naivnosti, a njegova je milost bila ljupka i nestalna kao božica sreće. Uvijek bi imao nekoliko miljenika, dvojicu ili trojicu kojima je govorio »ti« i zvao ih krsnim imenom. Tima je bilo dobro, kao da su u raju; ti su gotovo mogli govoriti što su htjeli: sve je bilo pravo; a nakon sata doktor bi Mantelsack s njima čavrljao, kao da su odrasli ljudi. No jednoga dana, možda nakon ferija, bivaš oboren, a nitko ne zna zašto, uništen, odbačen »ukinut«, a sad nekoga drugog zove doktor Mantelsack krsnim imenom. Tim bi sretnicima označivao pogreške u školskoj zadaćnici diskretno i kićeno, tako da su te radnje, ma kako bile manjkave, zadržale pristojno lice. Ali u drugim zadaćnicama haračio bi debelim i ljutitim perom, natapao ih crvenom tintom, tako da su izazivale zapušten i odvratan dojam. A kako nije brojio pogreške, nego je ocjene davao prema množini crvene tinte koja je utrošena, njegovi su mezimci bili na velikom dobitku. Postupajući tako nije mislio ama baš ništa; bio je uvjeren da je tako red, i da tu nema nikakve pristranosti. Da je tkogod smogao tužnu srčanost da protestira, proigrao bi mogućnost da ikada bude tikan i nazvan krsnim imenom. A tu nadu nije nitko gubio.
Sada je doktor Mantelsack prekrižio noge i stao listati po svojoj bilježnici. Hanno Buddenbbrook sjedio je prignute glave i pod klupom lamao rukama. B, slovo B bilo je na redu! Odmah će odjeknuti njegovo ime, on će ustati, nećeš znati nijedan stih, i doći će do skandala, do strašne katastrofe, ma kako razrednik bio dobre volje... Sekunde su se mučno protezale. »Buddenbrook«, sad će kazati »Buddenbrook«...
»Edgar!« reče doktor Mantelsack, zaklopi svoju bilježnicu, zadržavši u njoj kažiprst, i sjede na katedru, kao da je sada sve u najboljem redu.
Šta? Kako je to bilo? Edgar... To je bio Lüders, debeli Lüders, ondje kraj prozora, slovo L, koje nikako nije bilo na redu! Ma je li moguće? Doktor Mantelsack tako je dobre volje, da je prozvao jednog od svojih ljubimaca, jer mu nije do toga tko bi danas imao biti pitan...
Debeli Lüders ustane. Imao je lice kudrova i apatične smeđe oči. Premda je zapremao izvrsno mjesto i mogao bez muke čitavu lekciju pročitati iz knjige, bio je i zato prekomotan. Osjećao se odviše siguran, pa je naprosto odgovorio, da zbog glavobolje nije mogao jučer učiti.
»Puštaš me, dakle, na cjedilu, Edgare?« reče doktor Mantelsack ožalošćen. »Nećeš mi kazivati versove o zlatnom vijeku? Šteta, doista šteta, prijatelju! Glava te boljela? No meni se čini da si to trebao kazati na početku sata, prije nego što sam te prozvao... Nisi li i onomadne patio od glavobolje? Morao bi nešto poduzeti protiv te glavobolje, Edgare, morao bi se liječiti; jer vidiš, ako te bude stalno boljela glava, nije isključeno da zaostaneš u naucima... Timm, hoćete li ga vi zamijeniti?«
Lüders sjedne. Toga časa bio je općenito omražen. Jasno se vidjelo, da je razrednikova dobra volja znatno splasnula, i da će Lüders možda već idućeg sata biti zvan svojim prezimenom... Timm ustade, u jednoj od najzadnjih klupa. Plavokos dečko, seljačke vanjštine, koji je imao svijetlosmeđu jaku i kratke prste. Usta je držao otvorena u obliku lijevka, što je njegovu licu davalo gorljivo-blesav izraz. Naglim je kretnjama namještao svoju knjigu i pri tom napeto gledao preda se. Onda je spustio glavu i stao čitati otegnuto, zapinjući, monotono, kao dijete kad čita iz početnice: Aurea prima sata est aetas...
Bilo je jasno da doktor Mantelsack pita danas mimo red i pravilo, ne brinući se nimalo tko najdulje nije bio ispitivan. Sada više nije bilo tako strašno vjerojatno, da će Hanno biti prozvan; i on popusti malo svoje udove, da bi otpočinuo...
Najednom bude Timm prekinut u svojoj lektiri. Bilo da doktor Mantelsack nije recitatora razumio, bilo da se htio razgibati — ukratko, napustio je katedru i prošetao se razredom, lagodno i blago, sve dok nije, držeći u ruci svoga Ovida, stigao do kraja i stao neposredno kraj đaka, koji je kratkim, nevidljivim gestama spremio knjigu i, dabome zapeo. Hvatao je zrak svojim ljevkastim ustima, gledao razrednika svojim plavim, poštenim i preplašenim očima, ali nije mogao izustiti ni jedan jedini slog.
»No, Timm«, reče doktor Mantelsack. »Sada najednom ne ide?« Timm se uhvati za glavu, zakoluta očima i reče napokon s luđačkim smiješkom: »Tako sam smeten, gospodine doktore, kad stojite kraj mene.«
I doktor se Mantelsack nasmiješio; nasmiješio se polaskan. »No saberite se i onda nastavite«, reče blago i otputi se natrag prema katedri.
Timm se sabrao. Izvukao je opet knjigu, otvorio je gledajući nemirno po sobi kao da traži odbjeglu pamet, a onda spusti glavu i pronađe ono što je bio izgubio.
»Ja sam zadovoljan,« reče razrednik kad je Timm završio. »Dobro ste učili, o tom nema sumnje. No osjećaj za ritam u vas je oskudno razvijen, Timm. Jasno vam je gdje treba vezati riječi, izbacujući pojedine slogove, a ipak niste, hoćemo li pravo, kazivali heksametre... No, kako rekoh, bili ste marljivi, upregli ste sve svoje sile, a tko se uvijek trudi i tko radi... Možete sjesti.«
Timm sjede, sjajeći se od ponosa, a doktor Mantelsack zapisa iza njegova imena veoma dobru ocjenu. Ali što je najčudnije, toga su trenutka svi povjerovali — i nastavnik, i Timm, i svi drugovi — da je Timm dosta dobar i marljiv učenik, koji je svoju dobru ocjenu potpunoma zaslužio. Ni Hanno Buddenbrook nije se mogao oteti dojmu, premda je osjećao kako se u njemu nešto buni i kako ga podilazi gađenje... Opet je napeto osluškivao ime koje će sada zaoriti.
»Mumme!« reče doktor Mantelsack. »Još jednom! Aurea prima...?«

Dakle Mumme! Hvala budi bogu, sada je Hanno spasen! Treći put neće se taj odlomak recitirati, to nije nikako vjerojatno, a što se tiče novoga teksta, to je slovo B bilo nedavno prozivano.
Mumme ustade. Blijedi dugonja s drhtavim rukama i neobično velikim, sasvim okruglim nočarima. Bolovao je na očima, a bio je tako kratkovidan da nije mogao čitati stojećke iz knjige koja leži pred njim na klupi. Morao je stoga učiti, a on je učio. No kako je bio srdačno netalentiran, a nije se ni nadao da će danas biti prozvan, to usprkos učenju nije znao mnogo, pa je doskora zamuknuo. Doktor Mantelsack pomože mu jedanput, pomože mu drugi put oštrim glasom, pomože treći put veoma razdraženim tonom, a kako Mumme nikako da prozbori ni bijele ni crne, uskipjela je u razredniku žestoka srdžba.
»To je sasvim nedovoljno, Mumme! Sjednite! Vi ste jadna figura, to mi možete vjerovati, jadna figura i kreten! Biti glup i lijen, e to je previše...«
Mumme propade natrag u klupu. Bio je nalik na nesreću, a toga časa u sobi nije bilo nikoga koji ga nije prezirao. Opet podiđe Hanna Buddenbrooka gađenje, kao da će povratiti, i stisne mu grlo. U isto je vrijeme motrio jezovitom bistrinom što se zbiva. Doktor je Mantelsack naslikao žestokim kretnjama neki zlosretni znak iza Mummeova imena, a onda je, skupivši mrko obrve, uzeo listati po svojoj bilježnici. Srdžba ga je potakla da prijeđe na dnevni red i da pogleda na kome je danas da odgovara i da bude pitan. To je jasno! I čim je Hanno bio savladan i poražen tom spoznajom, čuo je već svoje ime, Čuo ga je kao u opakom snu.
»Buddenbbrook!« Doktor je Mantelsack rekao »Buddenbrook«, zrak je još potitravao od zvuka, a ipak Hanno nije mogao vjerovati da je to istina. U njegovim je ušima zujalo i brujalo. Sjedio je i dalje.
»Gospodine Buddenbrook!« reče doktor Mantelsack i pogleda ga ukočeno izbuljenim safirno-modrim očima, koje su blistale iza debelih stakala... »Biste li izvoljeli?«
Dobro, pa neka bude. Tako je moralo biti. Došlo je, istina, sasvim drukčije nego što je Hanno mislio, ali je ipak sada sve propalo. Sad ga je ščepalo. Hoće li biti mnogo krike i vike? Ustao je i smišljao neku glupu i smiješnu ispriku da je »zaboravio« naučiti spomenute stihove, kad li spazi, gdje mu njegov prednjak pruža otvorenu knjigu.
Njegov prednjak, Hans Hermann Kilian, bio je malen i crnomanjast, a imao je masnu kosu i široka pleća. Htio je postati oficir, a bio je tako obuzet idejom drugarstva da je samome Johannu Buddenbrooku, koga inače nije trpio, spremno pritekao u pomoć. Čak je upro kažiprstom na mjesto, gdje je trebalo početi...
A Hanno je zurio onamo i počeo čitati. Nesigurnim glasom, rastegnuvši obrve i usne, čitao je o zlatnome vijeku, kad su se pravda i poštenje gajili na svijetu bez osvetnika, bez ikakvih zakonskih propisa, slobodnom voljom. »Tada ne bješe ni straha ni kazne«, reče latinski. »Niti si pisane prijetnje mogao da čitaš na mjedenoj ploči; niti bi čeljad koja ište pravdu, strepila pred licem sučevim...« Čitao je s patničkim i gadljivim licem, čitao hotimice slabo i nesuvislo, propuštao neke sveze, premda su u Kilianovoj knjizi bile označene olovkom, pravio metričke pogreške, zapinjao i teško se probijao, očekujući svakog trenutka da će razrednik sve otkriti i da će se na nj oboriti... Lopovski užitak, kad gledaš pred sobom otvorenu knjigu, draškao mu je kožu, no Hanno je bio pun gađenja, pa je varao što je lošije mogao, e da bi prijevara bila manje podla. Onda je zašutio, nastade tajac, a Hanno se cijelo vrijeme ne usudi podići oči. Tajac je bio strašan: Hanno je tvrdo vjerovao da je doktor Mantelsack sve vidio i njegove su usne bile gotovo bijele. Napokon razrednik uzdahne glasno i reče:
»O, Buddenbrbook, si tacuisses! Nadam se da ćete oprostiti klasični ti... Znate li, što ste uradili? Ljepotu ste povukli u blato, ponijeli ste se kao Vandal, kao barbarin; u vas nema ni zere umjetničkog osjećanja, vi ste amuzičko stvorenje, Buddenbrook, to vam se vidi na nosu! Kad bih se upitao da li ste cijelo to vrijeme kašljali ili kazivali uzvišene stihove, morao bih se prikloniti prvome mišljenju. Timm je pokazao malo ritmičkog smisla, ali prema vama on je pravi genije, on je rapsod... Sjednite! nesretniče. Vi ste učili, nema šta! Ne mogu vam dati lošu svjedodžbu. Trudili ste se svojski... Čujte, zar se ne priča po gradu da ste glazbeni, da udarate u klavir? Kako je to moguće?... No, dobro je, sjednite; bili ste marljivi, a to je dobro i hvalevrijedno.«
I on zabilježi povoljnu notu u svoju džepnu bilježnicu, a Hanno Buddenbrook sjede. Ponovilo se ono s rapsodom Timmom: ni Hanno nije mogao odoljeti nastavničkoj hvali; riječi doktora Mantelsacka iskreno su ga dirnule, kao da je njima pogođen. Toga je časa ozbiljno vjerovao da je nedarovit, ali marljiv đak koji se razmjerno časno izvukao iz afere; jasno je osjećao da svi njegovi drugovi u razredu, uključivši Hansa Hermanna Kiliana, gaje isto uvjerenje. Opet osjeti nešto kao mučninu, no bio je odviše izmoren da bi o svemu tome razmislio. Blijed, tresući se kao šiba na vodi, sklopio je oči i potonuo u letargično stanje.
Doktor je Mantelsack međutim nastavljao obuku. Prešao je na stihove koji su za danas bili zadani, i prozvao Petersena. Petersen ustade poletno i hrabro, zauze borbeni stav, spreman da riskira kreševo. A ipak mu je danas bilo suđeno da propadne! Da, sudba je htjela da sat ne prođe a da se ne dogodi katastrofa, strašnija i teža od one koja je pogodila kratkovidnog Mummea...
Petersen je prevodio zavirujući od vremena do vremena na drugu stranicu, gdje zapravo nije imao što da traži; gradio se kao da ga ondje nešto smeta, pa bi prešao rukom preko stranice, puhnuo kao da hoće ukloniti kakvo vlakance ili prašinu, jer ga inkomodira. A tada se dogodi ono strašno.
Doktor je Mantelsack izveo naime — sasvim iznenada — žestoku kretnju, na koju je Petersen odgovorio sličnom kretnjom. U istom trenutku napusti razrednik katedru, skoči gotovo naglavce u razred i pohita dugim, nezaustavnim koracima prema Petersenu:
»Dajte mi knjigu,« reče ledenim glasom.
Petersen se grčevito uhvati za Ovida, podiže ga objema rukama kao da vrši neki obred, i nastavi napola uzetim jezikom: »Vjerujte mi... gospodine profesore... gospodine doktore... u knjizi nema ništa... Nemam nikakav ključ... ja nisam varao... bio sam uvijek pošten...« Tako je deklamirao.
»Dajte mi knjigu«, ponovi razrednik i tutne nogom o pod.
Na to Petersen klonu, njegovo je lice posivjelo.
»Dobro«, reče i preda Ovida, »tu je knjiga. Da, i ključ je u njoj. Pogledajte sami, tu se nalazi... Ali ga nisam upotrijebio!« poviče najednom u prazno.
No doktor je Mantelsack prečuo besmislenu laž koja je potekla iz očaja. Izvuče »ključ«, omjeri ga pogledom, kao da drži u ruci nešto pogano i smrdljivo, turi u džep, a knjigu baci prezirno natrag na mjesto. »Razrednicu«, prozbori muklo.
Adolf Todtenhaupt donese revno traženu razrednicu, a Petersen dobi ukor zbog pokušane prijevare, što će ga zadugo diskvalificirati i svakako će zapečatiti njegove nade da prijeđe o Uskrsu u višu sekundu. »Vi ste ljaga razreda«, reče doktor Mantelsack i vrati se na katedru.
Petersen sjedne. Osuda je pala; jasno se razabralo da se njegov susjed odmakao od njega; svi su ga motrili s mješavinom gađenja, samilosti i groze. Bio je oboren, propao, sâm i napušten od sviju; a sve zato što se dao upecati. O Petersenu je sada vladalo opće mišljenje, da je zaista »ljaga razreda«. Njegov je slučaj priznat i primljen bez ikakva otpora, kako su bili primljeni do znanja Timmovi i Buddenbrookovi uspjesi ili nesreća bijednoga Mummea. A Petersen se tome pridružio.
Tko je od tih dvadeset i pet mladića bio zdrave i dobre konstitucije, jak i sposoban za život — taj je primao stvari kakve jesu, nije se osjećao uvrijeđen, jer je držao, da sve tako mora biti. No bilo je očiju koje — mrko i zamišljeno — gledahu preda se... Mali Johann zurio je u široka leđa Hansa Hermanna Kiliana, a njegove zlatnosmeđe oči s modrikastim sjenama bile su pune gnušanja, otpora i straha... No doktor je Mantelsack nastavljao obuku. Prozvao je drugoga đaka, bez reda i bez sistema, Adolfa Todtenhaupta, jer je za danas potpuno izgubio volju da ispituje dubiozne učenike, a onda zapade još jednoga koji je bio osrednje pripravan, pa nije znao ni to što znači patula Jovis arbore, glandes, pa je to morao kazati Buddenbrook... Izgovorio je to veoma tihim glasom, ne digavši oči, a doktor mu je Mantelsack kimnuo za uzdarje.
»Dakle«, reče Kai, kad su s ostalim drugovima išli preko gotičkih hodnika u kemijski kabinet »Šta veliš sada, Hanno? Jer kad vide Cezarevo čelo... Imao si nečuvenu sreću!«
»Meni je mučno, Kai«, reče mali Johann. »Ja je neću, meni je od sreće mučno ..,«
A Kai je znao, da bi u Hannovu položaju isto tako osjećao. Kemijski je kabinet bio nadsvođena odaja s amfiteatralnim klupama, dugačkim stolom za pokuse i s dva ormara koji su bili puni raznih fiola. Zrak je u razredu bio potkraj sata ponovo ugrijan i pokvaren, a ovdje je bio zasićen sumporovodikom kojim se netom eksperimentiralo, pa je strašno zaudarao. Kai naglo otvori prozor, zdipi čistopisnu teku Adolfa Todtenhaupta i uze strelovitom brzinom prepisivati današnju zadaću koju je valjalo predočiti. Hanno i nekoliko drugih učenika dalo se na isti posao. Time je bila ispunjena cijela pauza, dok nije zazvonilo i dok se nije u sobi pojavio doktor Marotzke.
Kai i Hanno zvali su ga »niskim« višim učiteljem. Bio je tamnokos, srednjeg rasta i neobično žute puti; imao je na čelu dvije izrasline, tvrdu, prljavu bradu i isto takvu kosu. Uvijek se činilo kao da je neispavan i neopran, što je po svoj prilici bila varka. Obučavao je u prirodnim naukama, no glavno je njegovo područje bilo matematika, a bio je na glasu kao mudra glava u toj struci. Rado je govorio o filozofskim mjestima Svetoga pisma, a kadikad, u blagom i sanjarskom raspoloženju, udostojao bi se da tumači zagonetne stavke iz biblije osmoškolcima i sedmoškolcima, iznoseći pred njih čudnovata objašnjenja... Uz to je bio rezervni oficir, i to oduševljeni rezervni oficir. Kao činovnik i vojnik bio je kod direktora Wulickea najbolje »opisan«. Od svih nastavnika najviše je polagao na disciplinu, »obilazio« je frontu učenika, koji su stajali »u stroju«, i mjerio ih stručnim pogledom; zahtijevao je od đaka da odgovaraju kratko i odsječeno. Ta smjesa misticizma i vojničke bodrosti bijaše pomalo odvratna...
Čistopisi budu predočeni, a doktor je Marotzke išao od jednoga do drugoga, pipnuo svaku bilježnicu prstom, pri čemu bi neki učenici koji nisu ništa napisali, podmetali knjige ili stare zadaće, a on to nije opazio.
Onda započe obuka, a dvadeset i petoro mladih ljudi moralo je ponovo posvjedočiti svoju revnost u službi, tek što sada nije bio na redu Ovid, nego bor, klor ili stroncij. Hans Hermann Killian ubra hvalu, jer je znao da je BaSO4 — odnosno težac ili barit — najobičnije sredstvo za krivo vaganje. Bio je, uopće, najbolji, jer je želio postati oficir. Hanno i Kai nisu znali ništa, i doktor Marotzke ih je zapisao u svoju crnu knjigu.
Kad je završeno ispitivanje, preslušavanje i ocjenjivanje, bio je tako reći iscrpljen i svaki interes za kemiju. Doktor Marotzke dade se još malo na eksperimentiranje, stade praskati i šarene plinove razvijati, no to je bilo zato da se ispuni preostali dio sata. Na kraju je diktirao zadaću koju je valjalo naučiti do idućega sata. Onda je zazvonilo, a tako je prošao i treći sat.
Svi su bili dobre volje osim Petersena, koga je danas pogodilo; radovali su se, jer je sada dolazio šaljiv sat kojeg se nitko nije trebao bojati; bit će, štaviše, zabava i nepodopština koliko ti srce zaželi. Bio je to engleski, a poučavao je kandidat Modersohn, mlad filolog koji je — prije nekoliko sedmica — radio u zavodu kao pokusna sila. Gostovao je za engagement — kako se izrazio Kai, grof Mölln — ali nije bilo mnogo vjerojatnosti da će biti angažiran, jer su njegovi satovi bili prave đačke veselice.
Neki ostadoše u kemijskom kabinetu, a drugi se vratiše u razred: na dvorištu nije sada nitko morao zepsti, jer gore na hodniku imao je i za vrijeme odmora nadzor gospodin Modersohn, a taj se ne bi usudio nikoga poslati napolje. A valjalo je poduzeti i prikladne pripreme za njegov doček...
Kad je zvono najavilo četvrti sat, nije se galama u razredu nimalo stišala. Svi su ćeretali i klepetali, svi su radosno iščekivali predstavu koja će sada početi. Grof Mölln ponovo se zadubao u »Propast Usherâ«, podbočivši glavu objema rukama, a Hanno je sjedio mirno i šutke promatrao što se zbiva. Neki su oponašali životinjske glasove. Ovdje je netko resko zakukurikao, ondje dolje sjedi Wassexvogel i rokće upravo kao svinja, a ne može se razabrati da ti glasovi dolaze iz njegove nutrine. Na ploči se kočila velika risarija kredom, neka škiljava nakarada, djelo rapsoda Timma. A kad je napokon ušao gospodin Modersohn, nije — ma koliko se trudio — mogao za sobom zatvoriti vrata, jer je netko podmetnuo debeli češer, pa ga je Adolf Todtenhaupt morao najprije izvaditi...
Kandidat Modersohn bio je malen i neugledan; pri hodanju bi nakoso istegnuo jedno rame, a lice s rijetkom crnom bradom skupio bi u kiselu grimasu. Imao je strahovitu tremu. Žmirkao je neprestano svojim svijetlim očima, duboko udisao i pri tom otvarao usta, kao da će nešto reći, No nije nalazio potrebne riječi. Tri koraka od praga stupi na »žabicu« rijetke kakvoće, koja je tako prasnula kao da je stao na dinamit. Žestoko se stresao, a onda se mučno nasmiješio, kao da se ništa nije zbilo, stao pred srednji red klupa i zgrbio se po svom običaju, naslonivši se jednim dlanom na prvu klupu... Đaci su znali za tu omiljelu pozu, pa su taj dio klupe premazali tintom, tako da je gospodin Modersohn ukaljao svoju malu, nespretnu ruku. Hinio je da ništa ne primjećuje, sakrio mokru i crnu ruku iza leđa i rekao mekanim slabim glasom: »Red u razredu nije uzorit.«
Hanno Buddenbrook volio ga je u tom trenutku i gledao nepomično u njegovo vajno, izobličeno lice. No Wasservogelovo je roktanje bivalo sve glasnije i naravnije. Najednom zapraska grašak o prozorsko staklo, mnogo graška, odbije se i popada uz tresku i lupu natrag u sobu.
»Tuča pada«, reče netko glasno i jasno, a gospodin Modersohn kao da vjeruje, jer se naprosto povlači na katedru i traži razrednicu. Nije to činio da bi nekoga zapisao, nego zato što nije poznao učenike osim njih nekolicine — premda je u tom razredu održao pet ili šest sati — pa je bio prinužden da ih poziva iz pismenog imenika, odoka.
»Feddermann«, reče. »hoćete li, molim vas kazivati pjesmicu.«
»Nema ga!« poviče mnogo različitih glasova. A Federmann je debelo sjedio na svome mjestu i odapinjao graškova zrna u svim pravcima neobično vješto.
Gospodin Modersohn trepne i dade se u potragu za novim imenom.
»Wasservogel«, reče.
»Umro!« poviče Petersen koga je zahvatio humor očajnika. I stružući nogama, rokćući, kukuričući i smijući se posprdno — ponavljahu svi da je Wasservogel umro.
Gospodin je Modersohn opet trepnuo, ogledao se razredom, kiselo razvukao usta i zavirio po treći put u razredni imenik, tražeći svojom malom, nespretnom rukom ime koje će prozvati.
»Perlemann«, reče, kao da pravo ne vjeruje.
»Žalibože, poludio«, reče grof Kai Mölln jasno i odlučno, a rastućom krikom i vikom bude i to potkrijepljeno.
Tada ustade gospodin Modersohn i poviče u galamu: »Buddenbrook, vama ću za kaznu dati posebnu zadaću, a ako se vaš smijeh ponovi, morat ću vam podijeliti ukor.«
Onda sjede. — Da, Buddenbrook se doista bio smijao: prijateljeva dosjetka navela ga je na tih, ali žestok smijeh, koji nije mogao obuzdati. Činilo mu se, da je dobra, a naročito ga je potresao onaj »žalibože« svojom komikom. No kad se gospodin Modersohn na nj o kosio, Hanno se smirio i omjerio kandidata tihim i mrkim pogledom. Toga je časa vidio sve: svaku jadnu dlačicu njegove brade koja je svagdje propuštala bjelinu kože; njegove blijedosmeđe i beznadne oči; vidio je dvostruki par manšeta na malim i nespretnim rukama, jer su rukavi košulje bili na zglavcima isto tako dugi i široki kao prave manšete; vidio je čitavu njegovu pojavu, očajnu i jadnu. Vidio je i njegovu nutrinu. Hanno Buddenbrook bio je gotovo jedini koga je gospodin Modersohn poznao po imenu, a time se služio da ga stalno poziva na red, da mu zadaje ovo ili ono, da ga stalno tiranizira. A poznao je učenika Buddenbrooka samo zato, jer se tihim svojim vladanjem odvajao od drugih. Tu je blagost iskorišćivao, da bi mu nametao svoj autoritet koji drskim bukačima nije smio nametnuti... Čovjek ne može osjetiti ni puku samilost, da ti je smjesta ne naplate podlošću i prostotom, mislio je Hanno. Ja, eto, ne sudjelujem u toj hajci; ja vas ne mučim, ne iskorišćujem, kandidate Modersohn, jer mi se to čini brutalno i prosto. A kako mi vi uzvraćate? No tako jest, tako jest i tako će biti uvijek i svagdje — nastavljao je Hanno svoju misao, a strah i mučnina uzmu ga opet podilaziti. O, zašto se taj čovjek tako odvratno razgolio!
Konačno se pronašao učenik koji nije bio ni mrtav ni lud, a bio je pripravan da kazuje engleske stihove. Radilo se o pjesmici, zvala se: The Monkey djetinjastoj raboti kojom se htjelo zainteresirati te mlađe ljude koji će većim dijelom na more, u trgovinu ili u druga ozbiljna zvanja. Pa da to još uče napamet!

Monkey, little merry fellow,
Thou art natur's punchinello...

Bila je tu sva sila kitica, a učenik Kassbaum čitao ih je fino iz knjige. Prema gospodinu Modersohnu nije trebalo imati nikakvih obzira. A galama je bila sve žešća i žešća. Sve su noge bile u pokretu i strugale po prašnom podu. Pijevac je kukurikao, svinja je roktala, grašak je frcao. Mladići se razularili, a to ih je gotovo opojilo. Nesređeni instinkti njihovih šesnaest, sedamnaest godina sada se probudiše. Listovi s najopscenijim crtežima dizani su uvis, davani dalje, popraćeni požudnim hihotanjem...
Ali najednom je sve utihnulo. Recitator zastade. I gospodin se Modersohn uspravi i posluša. Zbivalo se nešto ljupko. Fini i čisti zvuci potekoše slatko, pametno i nježno u nenadanu tišinu. Bila je to kutija što svira, kutija koju je netko navinuo, a sad je — usred engleskoga sata — svirala: »Ti si srce srca moga«. No upravo u tom času kad je zamrla ljupka melodijica, desi se nešto grozovito... sruči se na sve prisutne okrutno, iznenadno, snažno, silno i ubitačno.
Vrata se naime naglo otvore, a da se nije prije čulo kucanje, otvore širom, a nešto visoko i strašno uđe u razred, zagunđa između usana, zakorači i stade pred školske klupe... Bio je to dragi bog.
Gospodin je Modersohn problijedio kao krpa. Onda se ušeprtljio i skinuo s katedre stolicu s ručnim naslonom, postavio ju pred klupe i obrisao svojim džepnim rupčićem. Đaci su klisnuli uvis kao jedan čovjek. Pritiskali su ruke na bokove, stali na nožne prste, prignuli glave i grizli se za jezik od puste smjernosti i mahnitog strahopočitanja. Zavladao je najdublji muk, nije se čulo ni daška. Netko je uzdahnuo od napora, ali je onda bilo opet sve tiho i mirno.
Direktor je Wulicke mjerkao neko vrijeme kolone koje odavahu počast, na što je ruke s prljavim, ljevkastim manšetama spustio, raširivši prste, kao pijanist koji široko zahvaća tipke na klaviru.
»Sjedi!« reče zatim svojim kontrabasom. Svakome je on govorio ti.
Đaci potonule u klupe. Gospodin Modersohn primakne drhtavim rukama stolac, a direktor sjede, postrance od katedre. »Izvolite samo nastaviti«, reče, a to je zvučilo isto tako strašno kao da je rekao: »Vidjet ćemo, vidjet ćemo, i jao si ga onome...«
Bilo je jasno zašto je došao. Gospodin je Modersohn trebao da se iskaže kao nastavnik, da pokaže što je niža sekunda realnoga smjera u ovo šest ili sedam sati od njega naučila. Radilo se je o Modersohnovoj egzistenciji, o njegovoj budućnosti. Kandidat je pružao tužnu sliku kad je opet stao na katedru i nekoga pozvao da ponovi pjesmu The Monkey. A kako su dosad bili samo đaci ispitivani i ocjenjivani, tako je sada istome postupku bio podvrgnut i učitelj... Ah, obje su stranke loše prošle! Dolazak direktora Wulickea bio je prepad, a nitko nije bio pripravan, osim dvojice ili trojice. Gospodin Modersohn nije mogao ispitivati cijeli bogovetni sat Adolfa Todtenhaupta koji je znao sve. A kako se u prisutnosti direktorovoj nije moglo čitati iz knjige, to je recitiranje »Majmunčeta« bijedno zapinjalo; a kad je došao na red Ivanhoe, znao je samo mladi grof Mölln nešto prevesti, i to zato što se privatno zanimao za taj roman. Ostali su jadno čeprkali po riječima, kašljali i zamuckivali. I Hanno Buddenbrook bio je prozvan, a zapeo je na prvome retku, pa ni makac. Direktor Wulicke progunđa nešto, kao da je žestoko povukao gudalom preko najdublje žice kontrabasa. Gospodin je Modersohn lamao malenim, nespretnim, tintom uprljanim rukama i stalno jaukao: »A inače je tako dobro išlo! A inače je tako dobro išlo!«
To je ponavljao i kad je zazvonilo, očajnim tonom, obrativši se napola đacima, napola direktoru. Ali dragi bog stajaše uspravan i strašan, prekrstivši ruke na prsima, stajaše pred svojom stolicom i — pošto je ledeno kimnuo glavom — zagledao se ukočeno preko čitavog razreda... Onda zapovjedi da mu dadu razrednicu i zapisa ukor zbog lijenosti svima onima koji se istakoše manjkavim ili sasvim nedovoljnim znanjem, zapisa polako i metodički šestorici ili sedmorici odjednom. I Hanno Buddenbrook bio je među ukorenima. — »Pokvarit ću ja vama vašu karijeru«, reče još direktor Wulicke i nestade.
Sat je bio gotov. Tako je moralo da bude. Da, tako je to uvijek. Kad se najviše bojiš, polazi ti gotovo sve za rukom, kao da ti se netko htio narugati; ali kad se ne nadaš nikakvom zlu, eto nesreće! Hanno dakle iduće školske godine neće prijeći u viši razred... Ustade i pođe umorna pogleda napolje, trljajući jezik o bolesni kutnjak.
Kai mu pristupi, obuhvati ga rukom i uputi se s njime u dvorište. Prolazili su kroz skupine uzbuđenih sudrugova koji su raspravljali o izvanrednim događajima. Zabrinuto i milo pogleda mu u lice i reče: »Oprosti, Hanno, što sam ono prevodio mjesto da radije šutim, pa da i mene zapiše! To je tako podlo...!«
»A ja, zar nisam bio rekao što znači patula Jovis arbore, glandes?« odvrati Hanno. »Tako je to i nikako drukčije. Pusti, Kai, tu nema pomoći«.
»Da, čini se, da nema... Dakle, dragi ti bog hoće pokvariti karijeru! Eh, onda se moraš s time pomiriti, Hanno; jer ako je to njegova nedokučiva volja... Karijera, kako je to ljupka riječ! I karijera gospodina Modersohna otišla je do stotinu đavola. Nikada neće postati višim učiteljem, siromašak! Da, ima pomoćnih učitelja, ima viših učitelja, znaš li, ali učitelja nema. To nije lako shvatiti, to je samo za odrasle; za one koji su sazreli, jer ih je poučio život! Moglo bi se reći: netko jest učitelj ili nije; kako netko može biti nadučitelj, to mi ne ide u glavu. Mogao bi čovjek stupiti pred dragoga boga ili pred gospodina Marotzkea, pa im to objasniti. No što bi se dogodilo? Primili bi to kao uvredu i smrvili te radi insubordinacije, a ti si u stvari tim svojim istupom pokazao da cijeniš njihovo zvanje kudikamo više nego oni sami... No, pusti ih, dođi, to su nosorozi, a ne ljudi!«
Šetahu dvorištem, a Hanno je rado slušao, što mu Kai priča, da bi ga rastresao, ne bi li zaboravio ukor.
»Gledaj, tu su vrata, dvorišna vrata; ona su otvorena, a vani je ulica. Kako bi bilo da izađemo i da se malko prošetamo po trotoaru? Sad je odmor, imamo još šest minuta vremena; mogli bismo se tačno vratiti. Ali da! To je naprosto nemoguće. Da li ti to razumiješ? Ovdje su vrata, ona su otvorena, nema nikakve ograde ni rešetke, ništa; a ipak je nemoguće, nemoguće je pomisliti da bi na jednu sekundu izašao napolje... Dakle, pustimo to! Nego drugi primjer. Bilo bi sasvim krivo, kad bismo rekli da je sada jedanaest i po ili tako nekako. Ne, sada nije jedanaest i po, nego sada dolazi zemljopisni sat. Tako!
A ja pitam koga mu drago: je li to život? Sve je iskrivljeno, izobličeno i nakazno... Ah, gospode bože, kad će nas ovaj zavod pustiti iz svoga ljubećeg okrilja...«
»Da, a šta onda? Ne, pusti, Kai, onda dolazi pitanje: što da počneš? Ovdje smo ipak u zavjetrini. Otkako je moj otac mrtav, smatraju gospodin Stephan Kistenmaker i pastor Pringsheim svojom dužnošću da me svakodnevno ispituju što hoću postati. A ja ne znam. Ništa ne mogu postati. Svega se bojim, svega...«
»Ma kako možeš biti tako malodušan! Ti sa svojom glazbom...«
»S mojom glazbom, Kai? Nije to ništa. Da putujem po svijetu i da sviram? Prvo, ne bi mi dopustili, a drugo — nikad neću biti dosta vješt. Ne znam ja gotovo ništa; malko fantazirati, kad sam sam, to je sve. A onda, ono potucanje po svijetu mora da je strašno. Ti si drugačiji; imaš više srčanosti, pouzdanja. Ti radiš što te je volja, smiješ se svima i svakome u brk, možeš nečim uzvratiti, jer imaš nešto u ruci. Ti ćeš pisati, pričat ćeš ljudima lijepe i čudesne zgode, a to jest nešto. Sigurno ćeš postati slavan, jer si tako spretan! U čemu je stvar? Kazat ću ti: ti si vedriji, veseliji. Katkad, za vrijeme sata, mi se znamo pogledati, kao ono kad je Petersen jedini dobio ukor od gospodina Mantelsacka, premda su svi gledali u knjigu. Isto smo toga časa pomislili, no ti se posprdno nakesiš i — bog! Jer si ponosan... Ja to ne mogu. Mene to tako umara! Htio bih spavati i sve zaboraviti. Htio bih umrijeti, Kai!... Da, nikada od mene ništa. Ne mogu ni htjeti. Ne želim ni slavan postati; bojim se, kao da to ne bi bilo pravo... Vjeruj, od mene ne može biti ništa. Nedavno je — nakon priprave za krizmu — pastor Pringsheim nekome rekao, da od mene treba dići ruke, jer da potječem iz trule, iskvarene familije...«
»To je rekao?« upita Kai napeto.
»Da, on misli ujaka Christiana koji je u Hamburgu u nekom zavodu. — Ima sigurno pravo. Samo da hoće dići ruke od mene; ja bih im bio tako zahvalan!... Imam toliko briga, i sve mi je tako teško. Uzmimo da sam se porezao, da sam se negdje ozlijedio... Rana koja će na drugome zarasti za osam dana, traje na meni četiri nedjelje. Neće da zacijeli, upali se, daje se na zlo i zadaje nerazmjerne tegobe... Nedavno mi reče gospodin Brecht da je s mojim zubima zlo i naopako, da su već gotovo svi minirani, istrošeni, ne govoreći dakako o onima, koji su izvađeni. Tako stoje stvari sada. A čime ću gristi, kad mi bude trideset, četrdeset godina? Ja se ničemu ne nadam...«
»Tako«, reče Kai i poče brže hodati, »a sad ćeš mi pričati malo o svom klaviru. Htio bih naime napisati nešto čudesno; da, čudesno... Možda ću početi već za vrijeme prostoručnog risanja. Hoćeš mi svirati danas poslije podne?«
Hanno časkom zašuti. U njegov je pogled ušlo nešto sumorno, smeteno i vruće.
»Da, svirat ću, svirat ću«, reče, »premda zapravo ne bih smio. Nego odsvirati svoje etide i sonate, pa lijepo prestati. No ja ću i opet popustiti; ne mogu se toga okaniti, premda mi je onda gore.«
»Gore?«
Hanno je šutio.
»Znam o čemu sviraš«, reče Kai. A onda zašutješe obojica.
Bili su u čudnoj dobi. Kai se jako zarumenio; piljio je u zemlju ne spustivši glave, Hanno je bio blijed i strahovito ozbiljan. Njegove zamagljene oči gledale su u stranu.
Tada gospodin Schlemiel zazvoni, i oni pođu gore.
Eto zemljopisnog sata kad će se pisati ekstemporale, veoma važan ekstemporale o području Hessen-Nassau. U razred uđe čovjek riđe brade, odjeven u dugački smeđi kaput sa skutovima. Njegovo je lice bilo bijelo, a na rukama, na kojima su pore bile širom otvorene, nije rasla nijedna dlačica. To je bio duhovit nastavnik, gospodin doktor Mühsam. Bolovao je na plućima, nekad je i krv bacao, a govorio je stalno s ironičkim prizvukom, jer je držao da je isto tako duhovit kao što je bolestan. Kod kuće je imao neku vrstu Heineova arhiva: zbirku spisa i predmeta koji su se odnosili na drskog i bolesnog pjesnika. Sada je međutim skicirao na tabli Hessen-Nassau i zamolio zatim s turobno-posprdnim smiješkom, da bi gospoda izvoljela upotpuniti tu skicu naznačivši u svojim bilježnicama sve što je u rečenoj pokrajini važno i zanimljivo. Činilo se kao da želi izvrgnuti ruglu i đake i Hessen-Nassau, a ipak to je bio veoma važan ekstemporale kojeg su se svi plašili.
Hanno Buddenbrook nije znao ništa o toj pokrajini, to jest malo ili gotovo ništa. Htio je malko zaviriti u teku Adolfa Todtenhaupta, ali Heinrich Heine koji je, svojoj patničko-uzvišenoj ironiji usprkos, veoma budno pazio na svaku kretnju, smjesta je to opazio i popratio riječima: »Gospodine Buddenbrook, dovodite me u napast da vam naložim da zatvorite svoju teku, ali se bojim da vam time ne iskažem preveliku uslugu. Nastavite«.
Ta je primjedba sadržavala dvije dosjetke. Prvo je doktor Mühsam kazao Hannu »gospodin«, a drugo je bila riječ o nekoj »usluzi«. No Hanno je i dalje jalovo mozgao nad svojom bilježnicom, a napokon je predao gotovo prazan list, na što je s prijateljima izašao.
Današnji je dan bio dakle preturen. Blago onome tko je sretno isplivao, te njegova savjest nije opterećena nikakvim ukorom. Taj će sada poletno i bezbrižno sjesti u svijetlu dvoranu i crtati pod vodstvom gospodina Drägemüllera.
Dvorana za crtanje bila je prostrana i svijetla. Sadreni odljevi prema antiki stajahu na zidnim policama, a u velikom ormaru bijaše svakojakih klada i dječjih igračaka, naročito sitnih komada pokućstva koje bi također služilo kao model. Gospodin je Drägemüller bio plećat čovjek s kratkom okruglom bradom i glatkom, smeđom, jeftinom vlasuljom koja je na zatiljku podmuklo stršila. Posjedovao je dvije vlasulje: jednu s duljom, a drugu s kraćom kosom. Kad bi dao podrezati bradu, nasadio bi onu kraću... Imao je on i drugih ideja kojima se odvajao od ostalog svijeta, a nisi mogao da mu se ne nasmiješ. Tako bi mjesto olovka govorio »olovna«, a gdjegod bi se pojavio, širio bi oko sebe uljeno-alkoholni zadah, pa su neki tvrdili da pije petrolej. Rado je zamjenjivao kolege, obučavajući u drugim predmetima; to su mu bili najljepši časovi. Onda je držao predavanja o Bismarckovoj politici koja bi popratio upornim, spiralnim kretnjama od nosa do ramena, govore, pune mržnje i straha, o socijalnoj demokraciji. »Socijalizam je pred vratima!« Uvijek je bio grčevito užurban. Sjeo bi kraj učenika, za vonjao žestoko po špiritu, lupnuo đaka po čelu svojim pečatnim prstenom i viknuo ovu ili onu riječ: »Perspektiva! Sjenčanje! Olovna! Socijalna demokracija! Sloga! Jedinstvo!« — i smjesta pohitao dalje.
Kai je toga sata radio na svom novom književnom djelu, a Hanno se zabavio time da je u duhu upravljao orkestrom, izvodeći neku uvertiru. Kada je i to bilo gotovo, pošli su u razred po svoje stvari; put kroz dvorišna vrata bio je sada slobodan,
I đaci krenuše kući.
Hanno i Kai išli su zajedno sve do male crvene vile izvan grada, noseći ispod ruke svoje knjige. Onda je mladi grof Mölln imao da prevali još dalek put do očinskoga doma. A nije nosio ni ogrtač.
Jutarnja se magla bila prometnula u snijeg koji je u velikim bijelim pahuljama padao na zemlju i pretvarao se u blato. Rastadoše se na vrtnim vratima Buddenbrookove kuće; no kad je Hanno već odmakao kroz nasade pred kućom, dotrča za njim Kai i ovije mu ruku oko vrata. »Nemoj biti očajan... I radije ne sviraj!« doda tiho. Onda njegova vitka i zapuštena pojava nestane u snježnoj mećavi.
Hanno ostavi svoje knjige na hodniku, spustivši ih na pladanj što ga je medvjed pružao preda se, i ode u dnevnu sobu, da bi pozdravio majku. Ona je sjedila na počivaljci i čitala neku žuto broširanu knjigu. Dok je stupao preko saga, pogledala ga je svojim smeđim, usko položenim očima koje su bile obrubljene modrikastim sjenama. Kad je stajao pred njom, prihvatila je njegovu glavu rukama i poljubila ga u čelo.
Zatim Hanno pođe gore u svoju sobu, gdje je gospođica Clementina priredila za njega mali doručak, opere se i nešto založi. Kad je bio gotov, uze iz ladice omotić malih, oštrih ruskih cigareta koje mu također nisu više bile nepoznate, i stade pušiti. Onda sjede za harmonij i odsvira nešto teško i strogo, neku Bachovu fugu. Najzad sklopi ruke na zatiljku i zagleda se kroz prozor u snježne pahuljice koje su nečujne lepršale padajući na zemlju. Inače nije tu bilo ništa. Pod njegovim prozorom nije se više nalazila gizdava bašča sa šumnim vodoskokom. Vidik je bio presječen sivim pobočnim zidom susjedne vile.
U četiri sata se ručalo. Gerda Buddenbrook, mali Johann i gospođica Clementina bijahu sami. Poslije ručka Hanno je u salonu spremio sve što je potrebno za muziciranje i dočekao za klavirom svoju majku. Izvodili su sonatu Opus 24 od Beethovena. Kad su svirali adagio, violina se raspjevala kao anđeo, ali je Gerda ipak skinula instrumenat s podbratka, omjerila ga nezadovoljnim pogledom i rekla da nije disponirana. Nije više htjela svirati, nego se povukla u svoju sobu da počine.
Hanno ostade sam u salonu. Priđe staklenim vratima koja su vodila na usku verandu i zagleda se na nekoliko minuta u raskvašene nasade pred kućom. Najednom uzmače, trže naglo svijetložutu zavjesu i zastre njome vrata, tako da se odaja našla u žućkastome polumraku, i pođe uzbiban prema klaviru. Tu opet stane i ostade tako nekoliko minuta, zureći ukočeno i tupo u jednu tačku. Njegov je pogled bivao tamniji, dok se nije posve zamaglio i rasplinuo... Onda sjede i poče fantazirati.
Bijaše to posve običan motiv što ga je sebi izvodio, sitnica, ništa, odlomak melodije koja nije postojala, poldrug takta. A kad je ta figura prvi put zazvučala u niskom položaju, tako snažno da se tome nitko ne bi nadao — kao da bi je trebalo objaviti pozaunama, jednoglasno i odlučno, kao pratvar i ishodište svega što će još doći — nije se moglo nikako predvidjeti šta se time htjelo reći. No kad ju je Hanno ponovio u diskantu, imala je posve drugu boju i podsjećala je u toj harmonizaciji na zahukano srebro; a pokazalo se da se raspada i propada, da nije drugo no čeznutljivo i bolno padanje iz jednog premeta u drugi... Skroman izum kratkoga daha koji je preciozno-svečanom odlučnošću, kojom je iznesen i postavljen, zadobio neku čudnu, značajnu i zagonetnu cijenu. A tad započeše burne pasaže, neumoran slijed sinkopi koje dolaze i odlaze, koje traže, lutaju, a pri tom ih razdiru krikovi kao da je neka duša teško uznemirena time što je čula, a nikako da utihne, nego uvijek novim harmonijama pita, tuži i zamire, a onda se ponavlja požudno i kao da budi nade. I sve su češće sinkope zbunjeno gurane od užurbanih triola... No tjeskobni krikovi, koji su se također čuli, poprimahu oblik, postajahu tijelo, stapahu se u jedno, postajahu melodijom, i tako dođe dotle da su, ponizni i snažni, prevladali sve ostalo, nalik na žarke vapaje puhalačkih instrumenata.
Nestalne žurbe sada je nestalo: umuknulo je lelijanje, talasanje, izmicanje, a pobjednički je zazvučao, nepokolebljivo-jednostavnim ritmom, skrušeni koral, nalik na djetinju molitvu... Svršavao se kao u crkvi. Onda dođe fermata, pa tišina. I gle, odjednom se oglasi posve tiho, nalik na diskretni sjaj staroga srebra, onaj iskonski motiv, skromno iznašašće, glupa ili zagonetna figura, ono slatko i bolno propadanje iz jednoga premeta u drugi. Tada se podiže silna uzbuna, zavlada divlja žurba kojom gospoduju snažni akcenti što podsjećaju na fanfare, izraz bijesne odlučnosti. Šta se zbilo? Šta se to sprema? Odjekuje kao lovački rogovi koji zovu na odlazak. A tada se očitova neko pribiranje, koncentracija; čvršći se ritmovi povezaše, poče nova figura, drska i zgodna improvizacija, neka lovačka popijevka, što li, nešto poduzetno i burno. No u suštini svojoj nije bila radosna, nego je bila protkana očajnom obiješću. Signali koji su iz nje zvučali, bijahu nalik na tjeskobno dozivanje, a onda bi opet i opet izronio iz svega toga, nategnutim i bizarnim harmonijama, mahnito i mučno, blaženo i slatko, onaj prvi, tajanstveni motiv... A onda nahrupiše događaji koje nitko ne bi mogao zaustaviti i kojima nitko ne bi mogao shvatiti smisao i suštinu. Bijeg od pustolovnih zvukova i ritmova, bijeg od glazbenih avantura kojima Hanno nije bio gospodar, ali su one nicale i rasle pod njegovim neumornim prstima, te ih je dječak doživljavao, a da ih prije nije upoznao... Sjedio je, nagnut malko nad tipke, rastavljenih usana; njegov je pogled bio dalek i dubok, a smeđa je njegova kosa pokrivala mekim uvojcima sljepoočice. Šta se zbivalo? Šta se doživljavalo? Da li je netko prevladao užasne zapreke, da li je ubio zmaja, popeo se na strmu stijenu, preplivao riječnu bujicu ili prošao kroz plamen? A nalik na bučan i pomalo kričav smijeh (ili tajanstveno obećanje i blaženu slutnju?) provlačio se prvi motiv, ono padanje iz jednoga premeta u drugi... Da, činilo se, kao da izaziva, draži, kao da potiče sve nove i nove napore, silne pothvate. Za njim nadođoše mahnite oktave u bijesnom zaletu, zamirahu poput krikova, a onda započe neko bujanje i nadimanje, polagani, stalni crescendo, kromatični usponi, prožeti divljom, neodoljivom čežnjom, prekidani naglim pianissimom koji bode i bridi, vija i draži, da čovjeku nestaje dah; da ga obuzima strava, jer mu se čini da tla nestaje ispod njegovih nogu, da će ga progutati žudnja... Jedanput, samo jedanput se učinilo, kao da će se iza daljine, tiho i prijekorno, začuti prvi akordi skrušenog vapaja, one pokajničke molitve, ali ih je brzo preplavila bujica kakofonija, koje se slijevaju, valjaju, naviru i uzmiču, zapljuskuju visoko, visoko, a onda padaju u bezdan, ali, rekao bih, uporno teže k jednome cilju, neizrečenoj svrsi, koja se mora ukazati, i to sada, upravo sada kad je dostignuta strašna ova kulminacija, kad se želja i žudnja prometnula u neizdržljivu žeđ koja mora biti utažena... Došlo je, jer se nije moglo više zadržati; grčevi čežnje nisu mogli dulje potrajati; došlo je kao da se razdire zavjesa, kad se nekim čudom otvaraju dveri, rastvara trnova živica, a plamene barijere padaju u prah i pepeo... Rješenje, odrješenje od muke i bola, ispunjenje, potpuno zadovoljenje — sve je najednom osvanulo, zanosni je kliktaj razriješio sve u skladno sazvučje. A slatkim i čeznutljivim ritartandom uronio je taj akord smjesta u drugi, a to je bio onaj prvotni motiv!
Što je zatim slijedilo, dade se usporediti samo s velikim slavljem, trijumfom, raspuštenim orgijanjem jedne te iste figure koja se kočoperila u svim zvukovnim nijansama, razlijevala se u svima oktavama, naglo zajecala, izdrhtala se u tremolandu, pjevala, ijukala, plakala, a sada je, odjenuta burnom i šumnom raskoši, bisernom i zvučnom raskoši orkestralne opreme, prolazila mimo poput pobjednika... Bilo je u tome nešto brutalno i tupavo, ali i vjerski-asketsko, kao da se predaješ sav i nestaješ u fanatičnom kultu te ništetne sitnarije, toga komadićka melodije, toga kratkog harmonijskog iznašašća, djetinjarije od poldrug takta... Ali i nešto grešno i kažnjivo zbog beskrajne nezasitnosti kojom je ta stvarca uživana i iskorištena; neki očajni cinizam, nešto kao spremnost da užiješ sve slasti i da propadneš; da iskapiš kupu do dna, do posljednje kapi, do gađenja i sitosti, dok napokon, napokon, u općem umoru, nakon orgijanja zažubori tihi arpeggio u molu, uspne se za jedan ton, razriješi se u duru i, turobno kolebajući, utihne.
Hanno je sjedio još nekoliko trenutaka nepomičan; bradu je spustio na grudi, a ruke položio u krilo. Bio je veoma blijed, u njegovim koljenima nije bilo nikakve snage, a oči su ga žestoko pekle. Ode u susjednu sobu, pruži se na divanu i ostade tako dugo, dugo, a da se nije ni makao.
Poslije su povečerali, na što je sa svojom majkom odigrao partiju šaha koju nitko nije dobio. Ali još nakon ponoći sjedio je u svojoj sobici za harmonijem, na kojem je gorjela svijeća. Kako ništa više nije smjelo zazvučati, svirao je u duhu, premda je odlučio da sutra u pola šest ustane, da bi izradio najvažnije školske zadaće.
To je bio jedan dan u životu maloga Johanna.

TREĆE POGLAVLJE


S tifusom je ovako:
Čovjek osjeća kako se u njemu rađa neka duševna nelagodnost koja se naglo produbljuje i pretvara u nemoćni očaj. U isto vrijeme ovlada njime fizička malaksalost koja se ne proteže samo na mišiće i na tetive, nego i na funkcije svih nutarnjih organa, a dabome i na funkcije želuca koji s gnušanjem odbija hranu. Bolesnik je veoma pospan i želio bi da spava, ali usprkos krajnjemu umoru san je bolesnikov nemiran, površan, tjeskoban i neprijatan. Mozak boli, tup je nekako i zbunjen, zavijen u maglu i prosijecan vrtoglavicom. Mukla bol prožima sve udove. S vremena na vrijeme poteče bez nekog naročitog razloga iz nosa krv. — To je uvod.
Onda dolazi žestoka tresavica koja potresa čitavim tijelom, zapliće zube teškim cvokotanjem — znak da je počela groznica koja ubrzo dostiže svoju kulminaciju. Na prsima i na trbuhu javljaju se sada crvene mrlje, velike poput graška. Pritiskom prsta možeš ih izbrisati, ali se smjesta vraćaju, čim popustiš. Bilo bjesni, broji do stotinu kucaja u minuti. Tako prolazi, uz tjelesnu toplinu od 40 stupnjeva, prva nedjelja dana.
Druge sedmice čovjek se oslobađa bola u glavi i udovima, ali je vrtoglavica postala mnogo žešća. U bolesnikovim ušima tako bruji i huji, da je cijelo to vrijeme upravo nagluh. Izraz lica postaje glup. Usta su sve češće otvorena, oči zamagljene i odsutne. Svijest je pomračena; bolesnik bi samo spavao i spavao, a često ponire, a da nije zaspao, u olovnu omamu u kojoj se gubi svijest. Međutim bulazni, a njegovo uzbuđeno fantaziranje ispunja bolesničku sobu. Njegova je mlohava bespomoćnost porasla u tolikoj mjeri, da je nečist i odvratan. I njegove desni, njegovi zubi i njegov jezik — sve je to pokrito crnkastom masom koja okužuje dah. Naduvena trbuha leži nepomično na leđima. Kliznuo je s jastuka, spustio se prema dnu postelje; njegova su koljena razmaknuta. Sve u njemu radi užurbano, naglo i površno: i njegovo disanje i puls, koji proizvodi do sto dvadeset površnih trzavih kucaja u minuti. Očni su kapci napola sklopljeni, obrazi nisu više usijani od groznice, kao na početku, nego su poprimili modrikastu boju. Crvene, graškaste pjege na prsima i trbuhu znatno su se umnožile. Temperatura doseže 41°...
Treće je nedjelje bolesnik najslabiji. Glasni je delirij utihnuo, a nitko ne može reći da li je duh bolesnikov potonuo u praznu noć, ili se otuđio tijelu, okrenuo od bolesti, pa sada boravi u dalekim, dubokim i tihim snovima koji se ne očituju nikakvim glasom ni znakom. Tijelo je međutim potpuno neosjetljivo, ništa! To je doba, kad će pasti odluka...
Kod nekih je individuuma oteščana dijagnoza posebnim okolnostima. Uzmimo, na primjer, da su se početni simptomi bolesti: nelagodnost, umor, pomanjkanje teka, nemiran san, glavobolja — javljali većinom i prije, dok je pacijent — nada svoje obitelji — bio inače potpuno zdrav. Uzmimo da ti simptomi, iako se naglo pojačavaju, nisu i ne mogu biti upadljivi, kao nešto izvanredno. Šta onda? — Valjan i učen liječnik, kao — da spomenemo jedno ime — doktor Langhals s malim crno kosmatim rukama, moći će ipak bez otezanja nazvati stvar pravim imenom, a pojava fatalnih crvenih pjega na prsima i na trbuhu rješava pitanje, potvrdivši dotadašnje bojazni. Liječnik neće kolebati što će poduzeti i kakva, će sredstva primijeniti. Pobrinut će se za što prostraniju sobu, koju valja što češće prozračiti i paziti da temperatura ne bude viša od sedamnaest stupanja. Izrijekom će odrediti najveću čistoću, a toplo će preporučiti, da se što češćim pravljenjem postelje očuva tijelo što je dulje moguće — u nekim to slučajevima nije dugo moguće — od rana, koje nastaju od ležanja. Zahtijevat će stalno čišćenje usne šupljine mokrom krpicom od platna, a što se tiče ljekarija, poslužit će se mješavinom joda i jodkalija, propisat će kinin i antipirin, a napose će odrediti laku i što krepču dijetu, budući da su crijeva i želudac teško pogođeni. Groznicu, koja bolesnika troši i iscrpljuje, pobijat će kupkama, potpunim kupeljima kojima valja podvrći bolesnika veoma često, svaki treći sat, bez prekida, danju i noću, pri čemu treba vodu ohlađivati polako, i to s nogu. A nakon svake kupke dat će brzo nešto za okrepu, da bolesnik živne, malo konjaka ili šampanjca...
No sva ta sredstva primjenjuje štono riječi odoka, kud puklo da puklo. Služi se njima, jer drži da bi mogla povoljno djelovati, ali u stvari ne zna da li njihova primjena ima kakav-takav smisao, kakvu-takvu vrijednost. Jedno mu naime nije poznato, jedno se pitanje nameće od početka bolesti, a kako ne može na nj odgovoriti, liječnik tapa u mraku sve do treće nedjelje, sve do »krize«, kad će se stvar odlučiti: ili — ili... Liječnik ne zna da li je bolest, koju zove tifusom, u tom konkretnom slučaju obična nezgoda, neugodna posljedica infekcije kojoj se pacijent mogao ukloniti i koju treba pobijati sredstvima nauke — ili je to naprosto neka vrsta raspada i rasula, obličje same smrti koja se mogla pojaviti u kakvoj drugoj maski, i protiv koje nema lijeka.
Da, tifus je takva stvar: u daleke sanje, koje potiču groznicu, u vrelu izgubljenost bolesnikovu, valja prizvati život bodrim i jasnim glasom, pozvati ga da uđe. Svjež i energičan zov dostići će duh bolesnikov koji se uputio tuđim i vrućim putovima što vode u hladovitu sjenu i mir. A čovjek napinje uši, čuvši tu svijetlu, malko podrugljivu opomenu koja mu veli neka se vrati. Opomenu koja dopire iz krajeva što ih je daleko za sobom ostavio i pomalo zaboravio. Uzavrije li na to u njemu nešto nalik na stid zbog propuštene dužnosti, a s time i čuvstvo obnovljene energije, srčanosti i radosti, ljubav i solidarnost prema šaljivom, šarenom i grubom zbivanju kojemu je okrenuo leđa — e onda će on, ma kako daleko bio odlutao, hodajući tuđom i vrućom stazom, poći natrag, odakle je došao. Okrenut će se i ponovo živjeti. Ali ako se trgne, ako protrne od straha i gnušanja, kad začuje glas života, ako to sjećanje, taj veseli, izazovni glas potakne u njemu otpor, te bolesnik trese glavom, pruža ruke iza svojih leđa, kao da se hoće obraniti i potrči stazom, koja mu se pruža kao izlaz, kao mogućnost da pobjegne — e onda je stvar jasna. Onda će umrijeti.

ČETVRTO POGLAVLJE


»Nije pravo, Gerda, nije pravo!« rekla je stara gospođica Weichbrodt valjda po stoti put, zabrinuto i prijekorno. Večeras je zauzela mjesto na sofi, sjedeći u društvu svoje bivše učenice, gospođe Permaneder, njezine kćeri Erike, sirote Klothilde i triju gospođica Buddenbrook iz Široke ulice, koje su sve posjedale oko okruglog stola u sredini odaje. Zelene vrpce njezine kapice padahu niz djetinja ramena, od kojih je jedno morala visoko uzdići, da bi mogla na ploči od stola gestikulirati. Tako se bila usitnila u svojoj sedamdeset i petoj godini!
»Nije pravo, vjeruj ti meni, Gerda, tako se ne radi!« ponavljala je gorljivo drhtavim svojim glasom, »Ja sam jednom nogom u grobu, neću više dugo, a ti me hoćeš... Ti nas hoćeš ostaviti, hoćeš se zauvijek s nama rastati... odseliti se... Da je to putovanje, da hoćeš posjetiti Amsterdam... ali zauvijek!« I ona potrese svojom starom, ptičjom glavom s pametnim, smeđim očima koje su turobno gledale u svijet. »Istina je, da si mnogo izgubila...«
»Nije izgubila mnogo, nego sve,« reče gospođa Permaneder. »Ne smijemo biti egoistični, Terezo, Gerda hoće otići i ona ide; tu nema pomoći. Došla je s Thomasom, prije dvadeset i jednu godinu, svi smo je mi voljeli, premda smo joj bili zacijelo odvratni... Da, odvratni, Gerda, nemoj poricati! Ali Thomasa, više nema i... nikoga više nema. Šta smo mi njoj? Ništa. Nas to boli, ali putuj, zbogom, Gerda, i hvala ti, što nisi već prije otputovala; onda, kad je umro Thomas...«
Bilo je to nakon večere, u jesen. Mali Johann (Justus, Johann, Kaspar) počivao je otprilike šest mjeseci, otpraćen blagoslovom pastora Pringsheima, vani na rubu grobljanskoga luga, pod križem od kamena vapnenca i pod obiteljskim grbom. Izvana je dopirao šum kiše koja je šuštala u napola ogoljelim krošnjama drvoreda. Katkad bi dunuo vjetar, a kiša bi onda udarala o stakla na prozorima. Svih osam dama bilo je odjeveno u crno.
Bio je to mali obiteljski sastanak, oproštajno veče. Valjalo se oprostiti od Gerde Buddenbrook koja se spremila da ostavi grad i da se vrati u Amsterdam, gdje će, kao nekoć, guditi sa svojim starim ocem. Nikakva je obveza nije više zadržavala. Gospođa Permaneder nije imala nikakvih argumenata kojima će tu odluku pobijati. Pomirila se sa sudbinom, ali je u dubini svoje duše bila veoma nesretna. Kad bi udovica senatora Buddenbrooka ostala u gradu, sačuvala bi svoje mjesto i svoj čin u društvu, a i njezin bi imutak ostao na licu mjesta. Obitelji bi preostalo nešto nekadašnjeg prestiža, ali tako... No bilo kako bilo, gospođa je Antonija bila gotova da drži visoko glavu, dokle god bude živjela u zemlji, i dokle god ljudi budu na nju gledali. Njezin se djed vozio četvoropregom...
Unatoč životnim burama i olujama što ih je bila preturila, i unatoč želučanoj slabosti koja ju je mučila, nitko ne bi rekao, da je navršila pedesetu. Njezina je koža malo popustila i postala maljava, a nad gornjom usnom — lijepom gornjom usnom Tonike Buddenbrook — rasle su dlačice nešto obilnije. Ali na glatkom tjemenu, koje je sada pokrivala žalobna kapica, ne bi našao ni jednu sijedu vlas.
Njena sestrična, sirota Klothilda, primila je vijest o Gerdinu odlasku kao što valja primati sve ovozemaljske stvari: ravnodušno i blago. Netom je za večerom dobrano založila, jedući tiho i neumorno, a sada je sjedila, siva i mršava kao uvijek, izgovarajući otegnuto ljubazne riječi.
Erika Weinschenk, kojoj je sada bila trideset i prva, nije također bila podobna da se uzbuđuje zbog tetkina odlaska. Doživjela je teških časova, pa je zarana stekla neku vrst rezignacije. U njenim umornim, svijetloplavim očima — očima gospodina Grünlicha — zrcalilo se predan je zbog promašena života, a jednako je zvučao i njezin pomalo ojađen glas.
Gospođice Buddenbrook, kćeri strica Gottholda, bile su pikirane kao obično i veoma kritične. Friederika i Henrietta, starije, postajale su tokom godina sve mršavije i sve šiljastije, a Pfiffi, najmlađa, koja je navršila tek pedeset i treću, činila se nekako premalena i predebela...
I stara konzulica Kröger, udovica ujaka Justusa, bila je večeras pozvana. No bila je indisponirana, a možda nije imala prikladne haljine, tko zna?
Govorilo se o Gerdinu putovanju, o vlaku kojim namjerava putovati, o prodaji vile i pokućstva, što je preuzeo mešetar Gosch. Jer Gerda nije uzimala ništa sa sobom: odlazila je, kao što je bila došla.
Onda je gospođa Permaneder stala govoriti o svom životu promatrajući ga s najvažnijeg stanovišta i raspravljajući o prošlosti i budućnosti, premda o budućnosti nije bilo mnogo što da se kaže.
»Da, kad budem mrtva, neka se i Erika odseli kamo hoće,« zborila je ona, »ali ja ne bih mogla nigdje drugdje izdržati, i dok živim, budimo složni nas nekoliko koji smo preostali... Jedanput nedjeljno doći ćete k meni na večeru... Prevrtat ćemo obiteljske papire i čitati.« — Dodirnula je mapu koja je pred njom ležala. »Da, Gerda, primam je zahvalna srca. Dakle, vrijedi?... Čuješ, Thilda?... Ja ću vas pozivati, premda bi zapravo mogla i ti, jer ako hoćemo pravo, ne stojiš ti gore od nas ostalih. Da, tako je to. Čovjek se trudi, zalijeće se i bori... a ti si fino posijedila i strpljivo sve dočekala. No ti si ipak veliko tele, draga moja Thilda, nemoj mi zamjeriti...«
»Oh, Tony«, reče Klothilda i nasmiješi se.
»Žao mi je što se ne mogu oprostiti s Christianom«, reče Gerda, i tako dođe govor na Christiana. Nije bilo mnogo nade da će ikada izaći iz zavoda kamo su ga bili smjestili, premda njegovo stanje nije zacijelo bilo tako teško, da ne bi mogao živjeti na slobodi. Ali njegovoj je supruzi današnja situacija veoma prijala, a bila je — kako reče gospođa Permaneder — u »kompaniji« s liječnikom, pa će Christian po svoj prilici zaključiti svoje dane u ludnici.
Onda je nastala pauza. Tiho, obzirno, prešlo se na nedavne događaje, a kad je spomenuto ime maloga Johanna, zavlada u sobi opet muk, pa se šum kiše pred kućom jače razabirao.
Kao da je teška neka tajna zavila Hannovu posljednju bolest, koja je, čini se, protekla neobično strašno. Govoreći prigušena glasa, u pola riječi, natuknuvši ovo ili ono — svi su pognuli glavu ili bi gledali u stranu. Onda dozvaše u pamet posljednju epizodu... posjet maloga, odrpanoga grofa, koji je gotovo silom prokrčio sebi put do bolesnikove sobe... Hanno se nasmiješio, kad njegov glas, mada inače nije nikoga više prepoznavao, a Kai mu je neprekidno ljubio obje ruke.
»Ljubio mu je ruke?« upitahu gospođice Buddenbrook iz Široke ulice.
»Da, mnogo puta.« I svi se duboko zamisliše.
Najednom gospođa Permaneder prosuzi.
»Tako sam ga voljela,« zajeca ona... »Vi ne znate, kako sam ga jako voljela... više nego vi svi... Da, oprosti, Gerda, ti si majka... Ah, bio je anđeo...«
»Sada je anđeo,« ispravi je Sesemi.
»Hanno, mali Hanno«, nastavi gospođa Permaneder, a suze potekoše niz maljave i uvele obraze... »Tom, otac, djed i svi ostali! Gdje su? Nema ih. Ah, to je okrutno i žalosno.«
»Opet ćemo se vidjeti«, reče Friederika Buddenbrook i pri tom sklopi ruke čvrsto u krilu, ponikne očima i zabode nosom u zrak.
»Da, tako kažu... Ali ima časova, moja Friederika, kada to nije nikakva utjeha, neka me bog kazni, kad ne možeš više vjerovati ni u pravdu, ni u dobrotu, ni u šta drugo. Znate, život razbija u nama koješta, a mnoga vjera i nada bijedno propada... Do viđenja... na drugom svijetu...Kad bi tako bilo...«
No tada se za stolom uspravi Sesemi Weichbrodt što je više mogla. Stala je na nožne prste, izvinula vrat, kucnula na drvenu ploču od stola, a kapica je zatreperila na njezinoj glavi:
»Tako jest!« reče svom snagom i omjeri sve prisutne izazovnim pogledom.
Stala je tu kao pobjednica u pravednom boju koji je bila čitava svog života boreći se protiv svoga školničkog razuma. Grbava, sitna, ustreptala od uvjerenja, mala, stroga i zanosna proročica.