Budenbrokovi

TRINAESTO POGLAVLJE


Onda stigoše do skele, onda zaredaše: Israeldorf sa svojom alejom, Jeruzalemski brijeg, Gradska poljana. Kola prođoše kroz gradska vrata do kojih su se zdesna izdizale zidine zatvora, prokotrljaše se Tvrđavnom ulicom i prijeđoše preko Koberga... Tony je promatrala sive kuće sa zabatima, uljene svjetiljke obješene preko ulice, ubožnicu sv. Duha, a pred njom lipe koje su bile već gotovo sasvim bez lišća. Bože moj, sve je ostalo kao što je bilo. Stajalo je ovdje nepromijenjeno i poštovanja vrijedno, dok se ona svega sjećala kao drevnog sna koji treba zaboraviti. Ovi su sivi zabati bili ono staro, uobičajeno, naslijeđeno, to ju je opet prihvatilo, i u tom mora opet živjeti. Nije više plakala, radoznalo je gledala na sve strane. Bol rastanka umrtvio se tako reći na očigled ovih ulica i davno poznatih lica u njima. Baš taj čas — kola su drndala kroz Široku ulicu — prođe nosač Matthiesen i skide duboko svoj rutavi cilindar, s tako strogim izrazom dužnosti na licu kao da je mislio: »Bogami, bio bih hulja i lopov...«
Ekvipaža skrene u Mengovu ulicu, i debeli dorati stanu, dašćući i udarajući kopitima, pred kućom Buddenbrookovih. Tom pomogne sestri pažljivo pri silaženju, dok su Anton i Lina priskočili da odvežu kovčeg. No morali su počekati da mogu ući u kuću. Troja golema transportna kola gurala su se, jedna za drugima, kroz kućne dveri, visoko natovarena punim vrećama žita na kojima se je moglo čitati crnim slovima ispisano ime tvrtke Johann Buddenbrook. Sa štropotom koji je muklo odjekivao ljuljala su se kroz prostranu vežu i preko niskih stuba u dvorište. Vjerojatno će jedan dio žita istovariti u stražnjem dijelu kuće, a ostatak prebaciti u Kita, Lava ili u Hrast... Konzul izađe iz ureda s perom za uhom, baš kad su brat i sestra stupili u vežu, i raskrili ruke u susret kćeri:
»Dobro došla kući, draga moja Tony.«
Poljubila ga je i pogledala očima koje su još bile zaplakane, a u njima se moglo čitati nešto kao stid. Ali on nije bio srdit i nije ništa napomenuo. Rekao je, samo: »Već je kasno, ali mi smo pričekali s drugim doručkom.«
Gore na vrhu stubišta stajali su u skupu konzulica, Christian, Klothilda, Klara i Ida Jungmann i pozdravili se s njom.
... Tony je prospavala čvrsto i dobro prvu noć u Mengovoj ulici i sišla idućeg jutra, dvadeset drugog rujna, osvježena i smirena, u doručkovaonicu. Bilo je vrlo rano, jedva sedam sati. Samo gospodična Jungmann bila je tamo i spremala kavu za doručak.
»Ej, ej Tonice, mala moja,« uzviknu i pogleda naokolo svojim malenim i pospanim, smeđim očima, »već tako rano?«
Tony sjede za secrétaire na kom je bio podignut poklopac. Skrstivši ruke iza glave stade neko vrijeme gledati u pločnik dvorišta, crn i sjajan od kiše, i u požutjeli i vlažni vrt. Zatim poče radoznalo prekapati po posjetnicama i listovima na secrétairu.
Tik do tintarnice ležala je dobro poznata velika bilježnica u tvrdim koricama sa zlatorezom, sastavljena od raznovrsnog papira. Mora da su je sinoć nešto trebali, tek je čudno što je tata nije spremio, kao , obično, u kožnatu mapu i spremio u posebni onaj pretinac straga.
Uzela ju je u ruke, listala po njoj, počela čitati i zadubila se u lektiru. Ono što je čitala, bile su većim dijelom obične i njoj poznate stvari, ali svaki je pisac poprimio od svog predšasnika neki svečani ton, no bez pretjeranosti, neki instinktivni i nehotično izraženi kroničarski stil iz kog je govorio diskretan, ali baš zbog toga dostojanstven respekt obitelji pred samom sobom, pred tradicijom i poviješću. Za Toniku to nije bilo ništa novo, ona se je dosta puta smjela zabaviti ovim listovima. Ali još nikad njihov sadržaj nije u njoj izazvao tako dubok dojam, kao tog jutra. Udarila joj je u glavu velevažna ozbiljnost kojom su se tu izlagale i najskromnije činjenice što su se odnosile na povijest obitelji... Nalaktila se i čitala sve većom predanošću, ponosno i ozbiljno.
Čak iz njezine vlastite male prošlosti nije manjkala nijedna potankost. Njeno rođenje, dječje bolesti, prvi polazak u školu, ulazak u penzionat Mademoiselle Weichbrodt, njeno krizmanje... Sve je bilo zabilježeno konzulovim sitnim, ispisanim, trgovačkim rukopisom brižljivo i gotovo religioznim strahopoštovanjem prema činjenicama uopće: zar nije i najneznatnija stvarca djelo boga koji je čudesno upravljao i upravlja sudbinom porodice?... Šta će se ubuduće imati još da zapiše iza njena imena koje je primila od bake Antoinette? A sve će to pozniji članovi obitelji čitati s istim pijetetom kojim ona sad prati prijašnje događaje.
S uzdahom olakšanja naslonila se na stolcu, a srce joj je svečano kucalo. Bila je puna strahopoštovanja prema samoj sebi; prožeo ju je, kao drhtavica, osjećaj vlastite važnosti, koji joj je već bio poznat, a sad ga je pojačao duh kome se upravo bila predala. »Kao karike u lancu,« pisao je tata... Da da. Upravo zato bila je i ona važna i veoma odgovorna; pozvana da djelotvorno i odlučno surađuje na povijesti svoga roda.
Počela je listati do kraja velike bilježnice, gdje je na hrapavom folio-arku konzul vlastoručno rezimirao cijelo rodoslovlje Buddenbrookovih, s preglednim podacima u zagradama i rubrikama: od sklapanja braka rodonačelnikova s kćerkom propovjednika Brigittom Schuren do vjenčanja konzula Johanna Buddenbrooka s Elisabethom Kröger 1825. godine. Iz tog braka, bilo je zapisano, rodilo se četvoro djece... a iza toga bila su jedno pod drugim navedena krsna imena s godinama i danima rođenja, kraj imena starijeg sina već je bilo zabilježeno, da je o Uskrsu 1842. stupio u očev posao kao naučnik.
Tony je dugo vremena gledala svoje ime i prazni prostor kraj njega. I tada, jednim zamahom, s nervoznom i živom grimasom, proguta slinu, a usne pri tom čvrsto stisnu: zgrabi pero, ne umoči ga, nego zarije u tintarnicu i zapisa, pritisnuvši pero kažiprstom, svojim neskladnim rukopisom, koji se koso uzdizao slijeva nadesno, dok je usijanu glavu nagnula duboko na rame: »... zaručila se 22. rujna 1845. s gospodinom Bendixom Grünlichom, trgovcem iz Hamburga.«

ČETRNAESTO POGLAVLJE


»Slažem se potpuno s vama, cijenjeni prijatelju. To je važno pitanje koje treba riješiti. Kratko i jasno: tradicionalni miraz u gotovu za mladu djevojku iz naše obitelji iznosi 70.000 maraka.
Gospodin Grünlich dobaci svom budućem tastu kratki ispitivački pogled poslovnog čovjeka.
»Zaista...« reče, a to »zaista« bilo je upravo toliko dugačko kao njegov lijevi zlatnožuti zalizak kroz koji je s pomnjom provlačio svoje prste... I spustio je vršak zaliska tek kad je izgovorio zadnje slovo od »zaista«.
»Vama je poznato, poštovani oče,« nastavi on, »duboko počitanje koje gajim za časne tradicije i načela. Ipak... da li u ovom sadanjem slučaju ti hvale vrijedni obziri ne znače pretjerivanje?... Posao se povećava... porodica cvjeta... Ukratko uvjeti postaju drugi i bolji...«
»Cijenjeni prijatelju,« odvrati konzul... »u meni vidite kulantnog poslovnog čovjeka. Bože dragi... niste mi dali da izgovorim, jer biste inače već znali da sam voljan i spreman da vam, s obzirom na prilike, izađem u susret, i da uz onih 70.000 bez okolišanja dam još 10.000.«
»Dakle 80.000...« reče gospodin Grünlich i potom načini usnama kretnju kao da je htio reći: nije previše, ali je dovoljno.
Sporazumjeli su se na najljubazniji način, a konzul je, kad je ustao, zadovoljno zveckao velikim svežnjem ključeva u džepu svojih hlača. »Tradicionalna visina miraza« iznosila je upravo 80.000.
Gospodin se Grünlich potom oprostio i otputovao u Hamburg. Tony nije osjetila naročitih promjena zbog svog novog životnog položaja. Nitko je nije priječio da pleše kod Möllendorpfovih, Langhalsovih, Kistenmakerovih i u vlastitom domu, da se na Gradskoj poljani i livadama uz Travu skliže po ledu i da prima udvaranje mlade gospode... Sredinom listopada pružila se je prilika da ode na proslavu zaruka priređenu kod Möllendorpfovih u čast najstarijeg sina i Julkice Hagenström.
»Tom,« rekla je. »Ja ne idem onamo. To je skandal.« Ali je ipak otišla i zabavljala se izvrsno.
Uostalom, potezima pera koje je dodala obiteljskoj povijesti, stekla je pravo da s konzulicom ili sama pravi po svim trgovinama u gradu kupovine većeg stila, brinući se za svoju opremu, svoju otmjenu opremu. Dane i dane sjedile su uz prozor u sobi za doručkovanje dvije švelje koje su pravile porube, vezle monograme i gutale brda seljačkog kruha sa sirom začinjenim zelenjem...
»Mama, je li stiglo platno od Lentföhra?«
»Nije, dijete moje, ali ovdje su dva tuceta ubrusa za čaj.«
»Lijepo, a on je obećao da će poslati do danas po podne. Bože, pa treba obrubiti plahte.«
»Ida, gospodična Bitterlich traži čipke za jastučnice.«
»U ormaru za rublje, u trijemu desno, Tonice, mala moja.«
»Lina...«
»Mogla bi sama skoknuti, srdašce moje.«
»O bože, ako se udajem zato da sama trčim po stubama...«
»Jesi li razmislila o vjenčanoj haljini, Tony?«
»Moirée antique, mama... Ne dam se vjenčati ako nije moirée antique.«
Prošao je listopad, studeni. Pred Božić pojavio se gospodin Grünlich, da provede Badnje veče u krugu Buddenbrook ove obitelji, a nije odbio ni poziv na proslavu kod starih Krögerovih. Vladao se prema zaručnici upravo onom nježnošću kakva se s pravom od njega mogla očekivati. Nikakve nepotrebne ceremonije; nikakve smetnje u društvenom životu; nikakve netaktične nježnosti. Kao dah diskretan poljubac u čelo u prisustvu roditelja zapečatio je zaruke... Ponekad se Tony pomalo čudila što njegova sadanja sreća nije u skladu s očajanjem koje je pokazivao zbog njenog otpora. Gledao ju je samo vedrim pogledom vlasnika... Dakako, dešavalo se kadikad, kad bi slučajno ostao nasamo s njom, da je privuče na svoja koljena, da približi svoje zaliske njenom licu i da je pita glasom koji je podrhtavao od radosti: »Ipak sam te ulovio? Zar te nisam upecao?...« Našto bi Tony odgovorila: »O bože, vi se zaboravljate...« i spretno se oslobodila.
Gospodin Grünlich vratio se odmah nakon božičnih blagdana u Hamburg, jer je njegov živahni posao nesmiljeno zahtijevao njegovu osobnu prisutnost, a Buddenbrookovi su se prećutno slagali s njim u tome da je Tony prije zaruka imala dosta, vremena da ga upozna.
Pitanje stana uređeno je pismenim putem. Tony, koja se neobično radovala velegradskom životu, izrazila je želju da se nastani u središtu Hamburga, gdje su također — i to u Bolničkoj ulici — bili uredi gospodina Grünlicha. No zaručnik je uspio muškom upornošću dobiti ovlaštenje da kupi vilu izvan grada, kod Eimsbütela... u romantičnom i donekle zabitom kraju, idilično malo gnijezdo upravo zgodno za mladi par. Procul negotiis — odista, ni on još nije sasvim zaboravio svoj latinski.
Prošao je prosinac, a početkom godine četrdeset i šeste održana je svadba. Priredili su divno »momačko« veče, na kom je učestvovalo pola grada. Tonine prijateljice — među njima i Armgarda von Schilling koja je stigla u grad u kočiji visokoj kao toranj — plesale su s Tominim i Christianovim prijateljima, među kojima je bio i Andrija Giesecke, sin vatrogasnog glavara i studiosus iuris, kao i Stephan i Eduard Kistenmaker od tvrtke Kistenmaker i sin. Plesali su u blagovaonici i na hodniku koji su u tu svrhu posuli praškom od milovke... Za tresku, uobičajenu na takvo veče, brinuo se u prvom redu konzul Peter Döhlmann, koji je o kamen ispod velikog trijema, razbijao sve zemljane lonce kojih se mogao domoći.
Gospođa Stuht iz Zvonarničke ulice opet je imala prilike da se kreće u najboljim krugovima kad je pomagala na dan vjenčanja gospodični Jungmann i krojačici pri Tonikinu oblačenju. Bog da je kazni ako je ikad vidjela ljepšu mladu. Onako debela kako je bila, klečala je na podu dižući zanosno oči, i pričvršćivala mala grančice mirte na moirée antique... To se odigravalo u sobi za doručkovanje. Gospodin Grünlich čekao je pred vratima u fraku s dugim skutovima i svilenom prsluku. Izraz njegova ružičastog lica bio je ozbiljan i korektan. Na bradavici uz lijevu nosnicu moglo se primijetiti malo pudera, a zlatnožuti zalisci bili su pomno počešljani.
Gore u trijemu sa stupovima, jer tu se imao izvršiti obred vjenčanja, sabrala se obitelj — impozantan skup. Tu su sjedili stari Krögerovi, oboje već pomalo jadni, ali kao uvijek vrlo distingvirane pojave... Tu su bili gospodin i gospođa konzul Kröger sa sinovima Jürgenom i Jakobom. Ovaj posljednji stigao je iz Hamurga kao i rođaci Duchampsovi. Tu je bio Gotthold Buddenbrook, sa svojom ženom, rođenom Stüwing, i Friederikom, Henriettom i Pfiffikom, koje se na žalost valjda nikad ne će udati... To je bila meklenburška pobočna loza koju jp zastupao Klothildin otac gospodin Bernhardt Buddenbrook, koji je stigao s »Jalovine« i razrogačnim očima promatrao nečuveno gospodsku kuću svog bogatog rođaka. Oni iz Frankfurta poslali su samo svadbene darove, jer je put ipak bio prenaporan... Mjesto njih bili su prisutni (jedini koji nisu pripadali obitelji) doktor Grabow, kućni liječnik, i gospodična Weichbrodt, Tonina prijateljica koja ju je ljubila kao majka. Sesemi Weichbrodt imala je crnu opravicu i posve nove zelene vrpce koje se spuštahu niz uvojke što su obrubljivale njeno lice. »Budi srijetna, dobro dijate,« rekla joj je, kad se Tony u pratnji gospodina Grünlicha pojavila u trijemu, podigla se na prste i pri tom je cmoknula kratkim poljupcem u čelo. — Obitelj je bila zadovoljna s mladom: zgodna, naravna i vedra, iako nešto blijeda od radoznalosti i putne treme.
Trijem je bio ukrašen cvijećem, a s desne strane bio je podignut oltar. Pastor Kölling od crkve sv. Marije obavio je vjenčanje, pa je tom prilikom jakim izrazima napose opominjao na umjerenost. Sve se odvijalo u redu i po običaju. Tony je izustila »da« naivno i dobrodušno, dok je gospodin Grünlich najprije izgovorio »he-e-hm«, da bi očistio grlo. Zatim se jelo izvanredno dobro i mnogo.
... Dok su gore u dvorani gosti, kojima je predsjedao pastor, nastavljali gozbu, konzul i njegova žena ispratiše mladi par, već potpuno spremljen za put, na mliječnomagleni snježni uzduh. Velika putna kola stajala su pred kućnim dverima natovarena kovčezima i torbama. Pošto je Tony nekoliko puta izrazila uvjerenje da će doskora doći u posjet kući i da zacijelo neće morati da čeka dok je roditelji posjete u Hamburgu, ušla je hrabro u kočiju i dala se od konzulice brižljivo zamotati u topli krzneni pokrivač. Njen se suprug također smjestio.
»Onda... Grünlich,« reče konzul, »nove čipke nalaze se u manjoj ručnoj torbi na vrhu... vi ćete ih prije Hamburga uzeti malo pod kaput, zar ne? Ona trošarina... zašto da platite, je li? Bog s vama... Zbogom još jednom, draga moja Tony. Neka te bog prati.«
»Hoćete li zaista u Arensburgu naći dobro konačište?« pitala je konzulica.
»Naručeno, premila mamice, sve je naručeno,« odgovori gospodin Grünlich.
Anton, Lina, Trina i Sofija oprostiše se od Ma’m Grünlich...
Baš su htjeli da zatvore vrata kad Toniku prevlada izvanredno ganuće. Usprkos neprilikama što ih je tim prouzrokovala, izvuče se još jednom ispod putnog pokrivača, prekorači bezobzirno koljena gospodina Grünlicha, koji stade mrmljati, i strastveno zagrli oca.
»Adieu, tata... Dobri moj tata.« I zatim mu prišapne sasvim tiho: »Jesi li zadovoljan sa mnom?«
Konzul je privine na trenutak čvrsto k sebi, a onda je malko odgurne i stegne joj obje ruke osobito snažno i usrdno...
Nakon toga sve je bilo spremno. Vrata lupnuše, kočijaš pucne bičem, konji potegnuše tako da su prozori zazvečali, a konzulica pusti da vjetar poigra njezinim rupčićem od balista, dok se kola, koja su drndajući odlazila niz ulicu, nisu počela gubiti u magli.
Konzul je stajao duboko zamišljen kraj svoje supruge koja je gracionom kretnjom stegnula krznenu pelerinu čvršće oko ramena.
»Eto, odlazi, Bethsy.«
»Da, Jean, prvo koje odlazi. — Misliš li, da je sretna?«
»Ah, Bethsy, ona je zadovoljna sama sa sobom: to je najsolidnija sreća, koju možemo postići na zemlji,«
Onda se vratile svojim gostima.

PETNAESTO POGLAVLJE


Toma Buddenbrook se spuštao niz Mengovu ulicu, a došav do »Pet kuća« nije htio da prođe gornjom stranom kroz Široku ulicu, da ne mora zbog mnogih poznanika stalno držati šešir u ruci. Držeći obje ruke u širokim džepovima svoga toplog, tamnosivog kaputa s velikim ovratnikom, prilično zaokupljen mislima koračao je po tvrdom, smrznutom snijegu koji je svjetlucao kao kristalići i škripao pod njegovim visokim cipelama. Išao je svojom posebnom stazom za koju nitko nije znao. Nebo je bilo svijetlo i jasno, plavo i hladno; zrak je bio svjež, opor i mirisav, vrijeme bez vjetra, studeno, vedro i čisto, pet stupnjeva mraza, dan kakvih ima malo u mjesecu veljači.
Toma je prošao kroz spomenutu gradsku četvrt, presjekao Pekarski jarak i prispio kroz usku poprečnu ulicu u Ribarski dol. Ovom je ulicom, koja se usporedno s Mengovom ulicom spuštala strmo prema rijeci Travi, napravio nekoliko koračaja u pravcu rijeke, dok nije stao pred malom kućom, sasvim skromnom cvjetarnicom, s uskim vratima i siromašnim malim izlogom u kom je na zelenoj staklenoj ploči bilo poredano nekoliko lonaca s biljkama lukova čama.
Uđe, a limeno zvonce gore na vratima poče štektati kao budno psetance. Unutra, pred prodavačkom tezgom, stajala je, u razgovoru s mladom prodavačicom, neka mala, debela, postarija dama u turskoj marami. Birala je između nekoliko lonaca s cvijećem, ispitivala, mirisala, prigovarala i brbljala toliko da je stalno morala brisati usta rupčićem. Toma Buddenbrook pozdravio je uljudno i stane postrance... Bila je to neka siromašna rođaka Langhalsovih, dobroćudna i brbljava usidjelica koja je nosila ime obitelji iz najboljeg društva, ali ipak nije pripadala tom društvu. Nisu je pozivali na velike ručkove i plesove nego samo na male sastanke uz bijelu kavu, a cijeli ju je svijet, s malim izuzecima, nazivao »tetka Lotika«. Držeći u rukama lonac s cvijećem zamotan u svileni papir, krene prema vratima, a Thomas, pošto ju je prinovo pozdravio, reče glasno prodavačici: »Dajte mi... molim... nekoliko ruža... Jest, svejedno... La France...«
Zatim, kad je teta Lotika zatvorila vrata za sobom i isčeznula, reče tiše: »Tako, sad ih opet odloži, Ana... Dobar dan, mala Ana. Da, danas dolazim teška srca.«
Ana je nosila bijelu pregaču na crnoj jednostavnoj haljini. Bila je čudesno lijepa. Nježna kao gazela. Imala je gotovo malajski tip lica: malo ispupčene jabučice, uske crne oči pune mekog sjaja i zagasitu žućkastu put, da joj slične ne bi našao nadaleko i naširoko. Njene ruke, iste boje, bile su uzane i neobično lijepe za djevojku koja radi u dućanu.
Ona se povuče iza tezge u desni kraj malog dućančića, kamo se nije moglo vidjeti kroz izlog. Toma pođe za njom, s ove strane tezge, nagne se naprijed i poljubi je u usta i u oči.
»Sasvim si prozebao, jadni moj,« reče ona.
»Pet stupnjeva,« odvrati Tom... »Nisam ni primijetio, hodao sam ovamo prilično tužan.«
Sjede na tezgu, zadrži njenu ruku u svojoj i nastavi: »Da. Čuješ li, Ana?... Danas moramo napokon biti razumni. Došlo je vrijeme.«
»O, bože...« izusti ona ojađeno i, zaplašena i tužna, podigne pregaču.
»Jednom nas je moralo i to stići, Ana... Tako... nemoj plakati... Bit ćemo pametni, zar ne? — Šta se tu može učiniti? Takve stvari čovjek mora preturiti...«
»Kada...?« upita Ana jecajući.
»Prekosutra.«
»O bože... zašto prekosutra? Još nedjelju dana... molim... Pet dana...«
»Ne može biti, draga, mala Ana. Sve je utvrđeno i uređeno...
Očekuju me u Amsterdamu... ne mogu produžiti ni za jedan jedini dan, ma koliko to od srca želio.«
»A to je tako strašno daleko...«
»Amsterdam? Nipošto. A misliti možemo uvijek jedno na drugo, ne? Ja ću ti pisati. Pazi samo, pisat ću ti, čim stignem onamo...«
»Sjećaš se još...« reče ona, »prije godinu i po? Na streljačkoj zabavi...«
Ushićen upade joj u riječ:
»Bože, godina i po... Mislio sam da si Talijanka... Kupio sam karanfil i stavio ga u zapučak... još ga imam... uzet ću ga, sa sobom u Amsterdam... Kakva je prašina i zapara bila na poljani...«
»Da, ti si mi donio čašu limunade iz obližnje daščare... Sjećam se svega, kao da je danas. Sve je vonjalo na masno pecivo i ljude...«
»Ali ipak je bilo lijepo. Zar nismo odmah pročitali jedno drugom u očima što je i kako je?«
»A ti si htio da se sa mnom voziš na vrtuljku... ali to nije bilo moguće; morala sam prodavati, gazdarica bi me karala...«
»Ne, nije bilo moguće, Ana, to potpuno razumijem.«
Ona reče tiho: »A to je bilo i jedino što sam ti odbila.«
On je ponovo poljubi u usta i oči.
»Adieu, moja draga, dobra, mala Ana... Da, moramo početi da kazujemo jedno drugome zbogom.«
»Ah, valjda ćeš doći sutra još jedanput?«
»Da, sigurno, u ovo vrijeme, i prekosutra ujutro, ako se ikako uzmognem izvući... Ali sad hoću jedno da ti kažem, Ana... Ja sad odlazim prilično daleko; da, ipak je Amsterdam dosta daleko... a ti ostaješ ovdje... Ali nemoj poći krivim putem Ana, čuješ li?... Jer dosad nisi išla krivim putem, to ti kažem.«
Ona je plakala u pregaču, koju je slobodnom rukom držala ispred lica.« »A ti... a ti?...«
»To sam bog zna, Ana, kako će se stvari razvijati. Čovjek ne ostaje vječito mlad... Ti si razborita djevojka... nikada nisi ništa govorila o ženidbi i sličnim stvarima...«
»Ne, bože sačuvaj... da tako nešto tražim od tebe...«
»Vidiš, prilike nose čovjeka... Ako poživim, preuzet ću posao, sklopiti dobru partiju... Da, ja govorim iskreno s tobom... na rastanku... A i ti... to tako mora... želim ti svaku sreću, moja draga, dobra, mala Ana. Ali nemoj poći po zlu, čuješ li? Jer dosad nisi, to ti kažem...«
Unutra je bilo toplo. Vlažni zadah zemlje i cvijeća ispunjao je mali dućančić. Napolju se zimsko sunce već spremalo đa zađe. Nježno, čisto, kao na porculanu naslikano blijedo večernje rumenilo resilo je nebo s one strane rijeke. Sakrivši bradu u podignut ovratnik zimskog kaputa jurili su ljudi kraj izloga — a nisu vidjeli ovo dvoje mladih koji su se u kutu male cvjetarnice opraštali.

ČETVRTI DIO



PRVO POGLAVLJE


30. travnja 1846.
Draga moja mama,
Tisuću puta hvala za Tvoj list u kom mi javljaš o zarukama Armgarde von Schilling s gospodinom von Maiboom-Pöppenrade. I Armgarda mi je poslala objavu vjeridbe (vrlo otmjeno, sa zlatnim rubom) i uz to pisala list u kojem govori ushićeno o svom zaručniku. Da je lijep kao slika i otmjene prirode. Kako sretna mora biti! Cijeli se svijet ženi; iz Münchena dobila sam objavu od Eve Ewers. Ona će se udati za direktora pivovare.
Ali sad Te moram, draga mama, nešto zapitati: naime, zašto se ovdje još ništa ne čuje o posjetu konzula Buddenbrooka? Čekate li možda na službeni poziv od Grünlicha? Nije potrebno da to činite, jer on, rekla bih, uopće ne misli na to, a kad ga pokušam podsjetiti, odgovara mi: »Da, da, dijete, tvoj je otac zaokupljen drugim poslovima.« Ili se Vi možda bojite da ćete mi smetati? O ne, ni najmanje. Ili Vi možda mislite da ćete u meni samo opet probuditi čežnju za domom? O Ti dragi moj bože, pa ja sam razborita žena, živim punim životom, sazrela sam.
Upravo sam bila na kavi kod Madame Käselau tu u susjedstvu. Ugodni su to ljudi, kao i naši susjedi s lijeve strane, zovu se Gussmann (ali kuće su prilično razdaleko jedna od druge), druževan svijet. Imamo par dobrih kućnih prijatelja, obadvojica stanuju također izvan grada: doktor Klaassen (o njem ću Ti još morati da pričam) i bankar Kesselmeyer, Grünlichov intimni prijatelj. Ne možeš zamisliti kakav je to komičan stari gospodin. Ima podšišane bijele zaliske i rijetku crnobijelu kosu na glavi koja izgleda kao pahuljice perja i leprša pri svakom dašku vjetra. Kako Čini glavom smiješne kretnje, kao da je ptica, a uz to je prilično brbljav, zovem ga uvijek »svraka«, ali mi Grünlich to brani, jer kaže da svraka krade, a gospodin Kesselmeyer da je poštenjačina. Pri hodu ide pognut i vesla rukama. Njegove pahuljice dopiru samo do polovine stražnjeg dijela glave, a odanle mu je zatiljak sav crven i raspucan. Ima u sebi nešto izvanredno veselo. Katkad me potapša po obrazu i veli: »O, dobra, mala ženice, kakav božji blagoslov za Grünlicha što je vas dobio.« Onda izvuče jedan od svojih cvikera (ima uvijek po tri uza se, privezane na duge uzice koje se stalno zapliću na njegovu bijelom prsluku) stavi ga na nos koji se pri tom sav navora, i stane gledati u me otvorenim ustima tako radosno, dok mu se ne nasmijem ravno u brk. Ali on mi to ne zamjera.
Što se tiče Grünlicha, on je mnogo zauzet; odveze se ujutro na našim malim žutim kolima u grad i često se vraća kući tek kasno navečer. Katkad sjedi kraj mene i čita novine.
Kad idemo na kakvu društvenu priredbu, na primjer kod Kesselmeyera ili kod konzula Goudstikkera na Alsterdammu, ili kod senatora Bocka u Vijećničkoj ulici, moramo najmiti kočiju. Već sam zamolila Grünlicha da nabavi zatvorena kola, jer to je ovdje izvan grada neophodno potrebno. To mi je upola obećao, ali, začudo, kao da uopće ne voli odlaziti sa mnom u društva, i čini mi se da nerado gleda kad se u gradu zabavljam s ljudima. Da nije možda ljubomoran?
Naša vila koju sam ti, draga mama, već podrobno opisala, zaista je vrlo lijepa i još se je poljepšala jer smo ponovo nabavili neko pokućstvo. Salonu u visokom prizemlju ne bi ni Ti mogla ništa prigovoriti; sav je u smeđoj svili. Pokraj njega je blagovaonica, vrlo lijepo obložena drvom, stolci su stajali 25 kurantnih maraka po komadu. Ja se obično zadržavam u »sobi maćuhicâ« koja služi i kao dnevna soba. Zatim ima još kabinet za pušenje i za kartanje. Dvorana koja onkraj hodnika zaprema drugu polovinu prizemlja, sad je dobila žute storove i izgleda zaista otmjeno. Na katu je spavaonica, kupaonica, te soba za oblačenje i za služinčad. Za žuta kola imamo malog grooma. Sa svoje dvije djevojke prilično sam zadovoljna. Ne znam da li su poštene, ali, hvala bogu, ne moram paziti na svaki groš. Ukratko, sve je kako dolikuje našem imenu.
A sada, draga mama, da Ti javim nešto najvažnije što sam sačuvala za kraj pisma. Od nekog vremena naime osjećam se malo čudno, znaš, ne sasvim zdrava, a ipak nekako drugačije. Jednom prilikom povjerila sam se doktoru Klaassenu. On je sasvim sićušan čovjek s velikom glavom i još većim šeširom. Svoju španjolsku trsku, na kojoj je kao držak okrugla koštana ploča, uvijek pritiskuje o svoju dugu kozju bradu koja je gotovo svijetlozelena, jer ju je dugi niz godina bojadisao crno. No, trebala si ga vidjeti. Uopće nije odgovorio, samo je namještao svoje naočari, treptao crvenim očicama, klimnuo mi svojim krumpirastom nosom, hihotao i mjerio me tako impertinentno, da nisam znala kamo da s djenem. Onda me je pregledao i izjavio da je sve da ne može biti bolje; samo moram piti mineralnu vodu jer sam možda ponešto slabokrvna — o mama, povjeri to dobrom tati sasvim oprezno, da može zapisati u obiteljske papire. Čim bude moguće, javit ću Ti daljnji razvoj.
Pozdravi srdačno tatu, Christiana, Klaru, Klothildu i Idu Jungmann. Tomi sam nedavno pisala u Amsterdam.
Tvoja vjerno-poslušna kći
Antonija

2. kolovoza 1846.
Dragi moj Tomo! S uživanjem sam primio Tvoj izvještaj o sastanku s Christianom u Amsterdamu; bit će da ste proveli nekoliko veselih dana. O daljnjem putu Tvog brata preko Ostendea u Englesku nema još nikakvih vijesti, ali se nadam u boga da je sretno putovao. Budući da je Christian odlučio da napusti učeno zvanje, dao bog da ne bude prekasno za njega, pa da kod svog principala Mr. Richardsona nešto čestito nauči. Neka mu trgovačka karijera bude popraćena uspjehom i blagoslovom. Mr. Richardson (Threadneedle Street) jeste, kao što ti je poznato, prisni poslovni prijatelj naše kuće. Cijenim sebe sretnim što sam oba svoja sina smjestio u tvrtkama koje su prijateljski povezane sa mnom. Blagodat te činjenice možeš Ti već sada osjetiti: veoma sam zadovoljan što je gospodin van der Kellen već U ovom četvrtgodištu povisio Tvoju plaću i što će ti i ubuduće omogućiti nuzzaradu. Uvjeren sam đa si Ti valjanim vladanjem pokazao se dostojnim iskazane Ti naklonosti i da ćeš se i dalje takvim pokazivati.
Pri svem tomu boli me što Tvoje zdravlje nije najbolje. Ono što si mi pisao o nervozi, podsjetilo me na moju vlastitu mladost, kad sam bio zaposlen u Antwerpenu i morao otputovati u Ems radi liječenja. Ako bi se pokazalo da je i Tebi potrebno nešto slično, sine moj, pripravan sam, razumije se, pripravan sam pomoći zborom i tvorom, iako, što se nas drugih tiče, izbjegavam takve izdatke u ovim politički nemirnim vremenima.
Ipak smo polovicom lipnja Tvoja majka i ja poduzeli put do Hamburga, da posjetimo Tvoju sestru Tony. Njen suprug nije nas doduše pozvao, ali nas je primio veoma srdačno i tako nam se sav posvetio ona dva dana koje smo proveli kod njega, da je zanemario svoj posao i meni jedva ostavio vremena da u gradu posjetim Duchampsove. Antonija je bila u petom mjesecu; njezin liječnik nas je uvjeravao da će sve proći normalno i povoljno.
Htio bih još napomenuti list gospodina van der Kellena iz kojeg sam s radošću razabrao da si Ti i privatim rado viđen gost u krugu njegove obitelji. Sine moj. Ti si sada u godinama kad počinješ žeti plodove odgoja koji si dobio od svojih roditelja. Neka Ti ovo posluži kao dobar savjet: ja sam u Tvojim godinama, kako u Bergenu tako i u Antwerpenu, uvijek nastojao da se pokažem uslužan i prijatan prema svojim principalklama, što mi je donijelo najveće koristi. Bez obzira na to da je časno i ugodno biti u bližim vezama s porodicom svoga starješine, čovjek na taj način zadobiva principalku kao zagovornicu koja će uložiti dobru riječ, ako nastupi ono što je moguće, ali treba svakako izbjegavati, a ipak se može zbiti, naime, da se u poslu dogodi kakav propust ili da principal ne bude sasvim zadovoljan.
Što se tiče Tvojih poslovnih planova za budućnost, njima se ja veselim s obzirom na Tvoj živi interes koji u njima dolazi do izražaja, mada ih ja ne bih mogao potpunoma odobriti. Ti polaziš sa stanovišta da je prođa onih proizvoda koje daje okolica našeg grada, kao što su žito, repica, koža i krzno, vuna, ulje, pogače od ulja, kosti itd., najnaravniji i najsigurniji posao Tvog rodnog grada, pa kaniš da se, uz komisionu trgovinu, posvetiš u prvom redu toj branši. Ja sam se također bavio tom mišlju u vrijeme kad je konkurencija u toj grani trgovine bila još neznatna (dok je sada prilično porasla) i izvršio sam nekoliko pokusa u tom pravcu, koliko su to dopuštala sredstva i prilike. Moj put u Englesku imao je uglavnom cilj da i u toj zemlji potražim veze za svoje pothvate. U tu sam svrhu putovao čak do Škotske i sklopio nekoliko korisnih poznanstava, ali sam ubrzo spoznao i opasan karakter koji bi imali izvozni poslovi, zbog čega i nije došlo do daljnjeg kultiviranja tih poslova, to više što sam uvijek držao na umu riječi opomene koje nam je namro naš predak, osnivač tvrtke: »Sine moy, po danu s radostju obavljaj svoje poslove, ali radi samo takve da noću mirno spavati možemo.«
Tog ću se načela držati kao svetinje do kraja svojih dana, premda čovjek kadikad može da padne u sumnju, kad vidi ljude koji bez takvih principa očito bolje prolaze. Mislim na Struncka i Hagenströma koji očevidno napreduju, dok naše poslovanje teče i suviše mirno. Poznato Ti je da se trgovačka kuća, nakon smanjenja uslijed smrti Tvoga djeda nije više podigla, i ja molim boga da mogu ostaviti Tebi poslove barem u njihovu sadašnjem stanju. U prokuristi Marcusu imam zaista iskusnog i opreznog pomoćnika. Samo kad bi obitelj Tvoje majke htjela malo bolje čuvati svoje groše; i ta će baština biti od velike važnosti po nas.
Ja sam prenatrpan poslovnim i gradskim stvarima. Predsjednik sam kolegija Bergenskih brodara, a sukcesivno sam biran za gradskog zastupnika u financijskom odjelu, u trgovačkom kolegiju, u računarskoj komisiji i u sirotištu sv. Ane.
Tvoja majka, Klara i Klothilda srdačno Te pozdravljaju. A i brojna gospoda: senatori Möllendorpf i doktor Oeverdieck, konzul Kistenmaker, mešetar Gosch, C, F. Köppen, a iz poslovnice gospođin Marcus i kapetani Kloot i Klötermann mole me da Ti izručim pozdrave. Božji blagoslov neka Te prati, sine moj. Radi, moli i štedi.
U brižnoj ljubavi
Tvoj otac

8. listopada 1846.
Dragi i veoma poštovani roditelji! Niže potpisan nalazi se u ugodnom položaju da Vas može obavijestiti da je Vaša kćerka, moja usrdno ljubljena supruga Antonija, sretno rodila prije pola sata. Po božjoj volji rodila se je djevojčica, i ja nemam riječi da iskažem svoje radosno uzbuđenje. Stanje drage porodilje i djeteta izvrsno je, i doktor Klaassen izjavljuje da je potpuno zadovoljan tokom stvari. I primalja, gospođa Grossgeorgis, kaže da nije bilo nikakvih poteškoća. — Moja me uzbuđenost sili da odložim pero. Preporučujem se najdostojnijim roditeljima u nježnom veleštovanju
B. Grünlich
Da je dečko, znala bih za njega vrlo lijepo ime. Ovako željela bih da se zove Meta, ali Gr. hoće Erika.
T.

DRUGO POGLAVLJE


»Jesi li slabo?« reče konzul kad je sjeo za stol i podigao tanjur kojim su pokrili njegovu juhu. »Da nisi bolesna? Šta ti je? Čini mi se kao da te nešto boli?«
Okrugli stol u prostranoj blagovaonici jako se smanjio. Osim roditeljâ sjedili su oko njega običnim danom samo gospodična Jungmann, desetogodišnja Klara i mršava, skromna Klothilda koja je jela šutke, ali ustrajno. Konzul baci pogled uokrug... sva su se lica nekako izduljila i bila zabrinuta. Šta se dogodilo? I on je bio nervozan i pun briga, jer je burza stalno kolebala zbog onih zakučastih odnosa u Schleswig-Holsteinu... No još neki drugi nemir lebdio je u zraku: kasnije, kad je Anton izašao da donese meso, saznao je konzul što se dogodilo. Trina, kuharica Trina, djevojka koja je dosad bila zgoljna vjernost i čestitost, odjednom se otvoreno pobunila. Na veliku žalost konzulice podržavala je od nekog vremena prijateljstvo, neku vrstu duhovne veze, s nekakvim mesarskim pomoćnikom, i čini se da je taj stalno zakrvavljeni čovjek na najnepovoljniji način utjecao na razvitak njezinih političkih nazora. Kad ju je konzulica prekorila zbog neuspjelog umaka od vlašca, podbočila se golim rukama o bokove i izjavila slijedeće: »Potrpite se malo, gospa konzulica, neće puno durat pa će doći novi zakon u državu, pa ću ja sjedit gore na sofi i u svilenoj robi, a vi isti ćete mene služit...« Razumije se samo po sebi da joj je konzulica smjesta otkazala.
Konzul je kimao glavom. I on je u posljednje doba mogao koješta primijetiti što je davalo povoda da se čovjek zabrine. Zacijelo, stariji nosači i radnici u hambarima bili su i nadalje dovoljno čestiti, pa nisu dali da im pune glave mušicama, ali među mlađim ljudima pokazivao je ovaj ili onaj svojim držanjem da je novi duh pobune podmuklo uspio uvući se medu njih...
U proljeće došlo je do uličnih nemira, iako je već bila izrađena osnova novog ustava koji je odgovarao zahtjevima novog vremena i koji je malo kasnije, usprkos prosjvedu Lebrechta Krögera i neke druge uporne starije gospode, na osnovu senatskog dekreta, proglašen osnovnim državnim zakonom. Izvršen je izbor narodnih zastupnika, sastalo se Gradsko veliko vijeće. Ali nije bilo mira. Kao da je svagdje ponestalo reda. Svi su tražili reviziju ustava i izbornog prava, a građani su se svađali među sobom. »Staleško načelo« govorili su jedni, a to je govorio i Johann Buddenbrook, konzul. »Opće pravo glasa« govorili su drugi, to je govorio i Hinrich Hagenström. Neki su opet vikali: »Opći staleški izbori,« a možda su čak i znali što se pod tim razumijeva. A u zraku su brujale i takve ideje kao što je ukidanje razlika između građana i stanovnika, proširenje mogućnosti stjecanja građanskog prava čak i za nekršćane... Nije dakle čudo da su Buddenbrookovu Trinu saletjele kojekave misli, kao ona o sofi i svilenoj haljini. Ah, bit će još i gore. Prijetila je opasnost da stvari pođu sasvim po zlu...
Bilo je u prvim danima listopada godine četrdeset i osme. Plavo nebo na kom je lebdjelo nekoliko laganih oblaka, bilo je obasjano srebrnobijelim sunčanim svjetlom koje, razumije se, nije više bilo toliko snažno da u »odaji krajolikâ« ne bi pucketala vatra u peći iza visokih sjajnih rešetaka.
Mala Klara, tamnoplave kose, prilično strogih očiju, sjedila je uz prozor s nekakvim vezom pred stolom za šivanje, dok je Klothilda, zabavljena sličnim radom, sjedila kraj konzulice na sofi. Premda Klothilda Buddenbrook nije bila starija od svoje udate sestrične, i navršila dakle tek dvadeset i jednu godinu, počele su se oštre crte lica već isticati na njenom duguljastom licu, a njena u razdjel jak glatko začešljana kosa, koja nikad nije bila plava nego oduvijek nekako siva, još je pojačavalo dojam da je slika i prilika usidjelice. Ona je bila zadovoljna time i nije činila ništa da to spriječi. Možda je osjećala potrebu da brzo ostari i tako se riješi svih sumnja i nada. Budući da nije imala ni prebijene pare, znala je da se širom svijeta neće naći čovjek koji bi je uzeo za ženu, pa je stoga skrušeno gledala u susret budućnosti; da u kakvoj maloj izbi životari od kakve male rente koju će joj pribaviti njen moćni stric iz kase kakve dobrotvorne ustanove za siromašne djevojke iz uglednih porodica.
Što se tiče konzulice, ona je bila zauzeta čitanjem dvaju pisama. Tony je pričala o povoljnom razvoju male Erike, a Christian je pomno izvještavao o životu i zbivanjima u Londonu, ne spominjući dabome svoju djelatnost kod Mr. Richardsona... Konzulica, koja se približila sredini četrdesetih godina, gorko se tužila radi sudbine plavojaka što tako naglo stare. Nježna put, koja odgovara riđoj kosi, počinje u tim godinama tamnjeti usprkos svim sredstvima koja bi je imala osvježiti. A i kosa bi neumoljivo stala sijediti, da nemaš, hvala bogu, recept pariške tinkture koja to sprečava za prvo vrijeme. Konzulica je odlučila da nikad ne posijedi. Pokaže li se da sredstva za bojenje kose više ne pomažu, nosit ću vlasulju koja će biti iste boje kao njezina kosa u mladosti... Na vrh njene još uvijek umjetničke coiffure bila je pričvršćena mala, bijelim čipkama optočena, svilena vrpca: početak, prvi nagovještaj kapice. Njena svilena kućna haljina širila se oko nje prostrana i nabrana, zvonoliki rukavi bili su podstavljeni uškrobljenom tkaninom. Kao uvijek zveckalo je na njenoj ruci nekoliko kolutastih zlatnih narukvica. — Bilo je tri sata poslije podne.
Odjednom se začu vika i buka, neka vrsta obijesnog pocikivanja i zviždanja, pa tutanj mnogobrojih koraka na ulici, galama koja se približavala i sve više rasla.
»Mama, što je to?« upita Klara, koja je gledala kroz prozor i preko »špijuna«. »Toliki ljudi... Što im je? Zašto se toliko vesele?«
»Bože moj,« povika konzulica, baci u stranu pisma i pojuri k prozoru. »Da nije... O, bože moj, jest, revolucija... To je narod...«
Stvar je bila u tome da je već cijeli dan vladao nemir u gradu. U Širokoj ulici već su ujutro kamenom razbili izlog tekstilnog trgovca Benthiena, premda samo bog zna kakve je veze imao izlog gospodina Benthiena s visokom politikom.
»Antune,« vikne konzulica drhtavim glasom prijeko u blagovaonicu, gdje je sluga sređivao srebrninu. »Antune, siđi dolje. Zaključaj kućna vrata. Zatvori sve. Narod...«
»Da, gospođo konzulice,« reče Anton. »No, da li smijem... ? Ja sam gospodski sluga... ako spaze moju livreju...«
»Zločesti ljudi,« izusti Klothilda tužno i polako ne prekidajući svoj ručni rad. — U tom času stiže konzul kroz trijem i uđe na staklena vrata. Nosio je ogrtač preko ruke, a šešir u ruci.
»Ti namjeravaš izaći, Jean?« upita konzulica zaprepašteno.
»Jest, draga, moram u veliko vijeće...«
»Ali narod, Jean, revolucija...«
»Ah, bože dragi, nije to tako ozbiljno, Bethsy... Svi smo u božjoj ruci. Već su prošli kraj naše kuće. Izaći ću kroz stražnju kuću...«
»Jean, ako me voliš... hoćeš da se izložiš toj opasnosti, hoćeš da nas ovdje ostaviš same... Oh, ja se bojim, ja se bojim...«
»Mila moja, molim te, nemoj se uzbuđivati... ljudi će pred vijećnicom ili na trgu malo bučiti... možda će to državu stajati još poneki prozor, i to je sve.«
»Kamo ideš, Jean?«
»U vijeće... Sigurno ću zakasniti, poslovi su me zadržali. Bila bi sramota da danas ne budem tamo. Misliš li da će tvoj otac dopustiti da ga zadrže kod kuće? Ma kako bio star...«
»Onda pođi s bogom, Jean... Ali budi oprezan, molim te. Čuvaj se... I pripazi malo na mog oca. Ako se njemu štogod desi...«
»Budi bez brige, draga...«
»Kad ćeš se vratiti?« povika konzulica za njim. »Prema tome, u pola pet, u pet sati... kako bude. Na dnevnom su redu važne stvari, pa sve zavisi od toga...«
»Ah, ja se bojim, ja se bojim,« ponavljala je konzulica i, zvjerkajući tjeskobno na sve strane, hodala odajom gore-dolje.

TREĆE POGLAVLJE


Konzul Buddenbrook prođe žurno preko svog prostranog zemljišta. Kad je stigao u Pekarski jarak, začu iza sebe korake i ugleda mešetara Goscha koji se također žurio uz Strmu ulicu, gdje će se održati sjednica. Bio je veoma dekorativan u svom plaštu. Dok je jednom svojom rukom, dugom i mršavom podigao jezuitski šešir, drugom je učinio gestu hinjene smjernosti te izusti muklo i zagrižljivo: »Gospodine konzule... ja vas pozdravljam.«
Taj isti mešetar Siegismund Gosch, neženja od nekih četrdeset godina, bio je, usprkos svome vladanju, najčestitiji i najdobroćudniji čovjek na svijetu; no bio je »lijepa duša«, umjetnik po naravi i originalan duh. Njegovo glatko izbrijano lice isticalo se svojim savijenim nosom, oštro izbočenom bradom i širokim ustima koja su na krajevima bila povinuta prema dolje. Tanke ja usnice držao stisnute s mračnim i zlobnim izrazom. Trudio se da pokazuje pred svijetom glavu divljeg, lijepog i đavoljeg intriganta — a to mu je polazilo za rukom — neku zlu, pakosnu, interesantnu i strašnu karakternu figuru, nešto između Mefistofela i Napoleona... Prosijeda kosa padala mu je niz čelo, duboko i tmurno. Iskreno je žalio što nije grbav. — Bio je nastrana i ljubazna pojava među stanovnicima starog trgovačkog grada. Pripadao je njima, jer je po propisima građanskog shvaćanja vodio mali, solidni i zbog skromnosti cijenjeni posrednički posao; ali u njegovoj uskoj, tamnoj poslovnici stajao je velik ormar s knjigama, pun pjesničkih djela na svim jezicima, a pronosili su se glasovi da od svoje dvadesete godine radi na prijevodu sveukupnih drama što ih je napisao Lope de Vega... Jednoć je na nekoj diletantskoj izvedbi Schillerova »Don Carlosa« igrao Dominga. To je bio vrhunac njegova života. — Nikad neskladna riječ nije prešla preko njegovih usana, čak u poslovnim razgovorima izgovarao je uobičajene fraze samo kroz zube i s takovom mimikom kao da hoće reći: »Huljo, ha. U grobu tvoje kunem pretke...« Bio je u neku ruku baštinik i nasljednik pokojnog Jean-Jacquesa Hoffstedea, samo je njegova narav bila mračnija i patetični ja, i nije imao ništa od šaljive vedrine koju je prijatelj starog Johanna Buddenbrooka uspio prenijeti iz prošlog stoljeća. — Jednog je dana u tren oka izgubio na burzi šest i pô kurantnih talira na dva ili tri vrijednosna papira što ih je bio kupio radi spekulacije. Tad ga je prevladala njegova sklonost k dramatičnosti, pa je odigrao čitavu predstavu. Spustio se na klupu u takvoj pozi kao da je izgubio bitku kod Waterlooa, pritisnuo zgrčenu šaku na čelo i bogohulnim kolutanjem očiju ponovio nekoliko puta: »Ha, sudbo kleta.« Budući da se je u stvari dosađivao svojim malim, neuzbudljivim, sigurnim dobicima od prodaje ovog ili onog zemljišta, to je ovaj gubitak, ovaj tragični udarac kojim ga je pogodilo nebo, njega intriganta, bio sretan slučaj kojim se nekoliko sedmica naslađivao. Kad bi ga tkogod oslovio: »Čujem da vam se desila nesreća, gospodine Gosch?... Baš mi je žao...« obično bi odgovorio: »O, poštovani prijatelju moj... Uomo non educato dal dolore riman sempre bambino.« Jasno da to nitko nije razumio. Da li je to rekao Lope de Vega? Taj Siegismund Gosch bio je nesumnjivo učen i neobičan čovjek.
»Kakvih li vremena u kojima živimo,« obrati se konzulu Buddenbrooku, koračajući kraj njega ulicom, pogrbljen i poduprt štapom. »Vremena oluje i pokreta.«
»To ste pravo rekli,« odgovori konzul. »Zaista su vremena burna. Čovjek zaista može s napetošću očekivati današnju sjednicu. Staleški princip...«
»Dakle, slušajte,« nastavi govor gospodin Gosch. »Cijeli dan bio sam vani, promatrao sam svjetinu. Bilo je u njoj divnih momaka, oči pune vatre, mržnje i oduševljenja...«
Johann Buddenbrook stade se smijati: »Baš ste vi pravi, prijatelju moj. Bit će da vam se to sviđa. Nego dopustite mi... djetinjarija je sve to. Što hoće ovi ljudi? Skupina neodgojenih mladića koji se koriste prigodom da bi se razgalamili...«
»Zacijelo. A opet ne može se osporavati... Bio sam prisutan kad je mesarski pomoćnik Berkemeyer razorio izlog gospodina Benthiena... Bio je kao panter...« Posljednju je riječ izgovorio stisnuvši zube naročito čvrsto, pa onda produžio: »Da, nitko ne može osporavati da stvar ima i svoje uzvišeno lice. Napokon nešto drugo, razumijete li, nešto nesvakidašnje, nasilno, bura i oluja, divljina... Da, narod je neuk, znam to. Ali moje srce, ovo moje srce kuca za nj...« Bili su stigli pred jednostavnu, žutom uljenom bojom premazanu kuću, gdje se u prizemlju nalazila dvorana za sjednice velikog vijeća.
Ta je dvorana bila sastavni dio pivare i gostionice za plesne zabave koju je vodila neka udovica zvana Suerkringel, a stajala je u određene dane na raspolaganje gospodi od velikog vijeća. Iz uskog, popločanog hodnika, kojemu su zdesna bile sobe restauracije, i u kom je vonjalo po pivu i jelu, ulazilo se slijeva u dvoranu. Vrata od zeleno oličenih dasaka nisu imala ni kvake ni brave, a bijahu tako uzana i niska da nitko ne bi ni pomislio da se iza njih krije tako velika prostorija. Dvorana je bila hladna, gola, slična štaglju, s okrečenim stropom na kom su stršili balvani, i okrečenim zidovima. Tri prilično visoka prozora sa zelenim križicama bijahu bez zastora. Prema prozorima izdizali su se postepeno i amfiteatralno redovi sjedišta, a u dnu bio je postavljen stol, prekrit zelenim suknom, s velikim zvonom, spisima i priborom za pisanje, određen za predsjednika, zapisničara i prisutne komesare senata. Na zidu nasuprot vratima bilo je nekoliko visokih vješalica, prenatrpanih kaputima i šeširima.
Žagor glasova udari u lice konzulu i njegovu pratiocu kad su stupili, jedan za drugim, kroz niska vrata u dvoranu. Očigledno su stigli među posljednjima. Prostor bio je pun građana koji su, držeći ruke u džepovima hlača, na leđima, u zraku, stajali u grupama i živo raspravljali. Od stodvadeset članova ovoga tijela bilo je zacijelo sto na okupu. Nekoliko je zastupnika seoskih kotara vjerojatno smatralo da je u sadašnjim okolnostima bolje ostati kod kuće.
Najbliže ulazu stajala je grupa »malih ljudi«, dva ili tri neznatna trgovca, jedan direktor gimnazije, »otac siročadi« gospodin Mindermann i gospodin Wenzel, popularni brijač. Gospodin Wenzel, onizak, čvrst čovjek crnih brkova, inteligentna lica i crvenih ruku, još je jutros brijao konzula, ali ovdje mu je bio ravnopravan. Brijao je samo u najboljim krugovima, brijao je gotovo isključivo Möllendorpfove, Langhalsove, Buddenbrookove i Oeverdieckove, a svoj izbor u veliko vijeće imao je zahvaliti svom poznavanju gradskih zgoda, svojoj sposobnosti i vještini u općenju s ljudima i, pored sve svoje poniznosti, vidno izraženoj samosvijesti.
»Zna li gospodin konzul najnovije?« viknuo je žustro i dobacio ozbiljan pogled svom pokrovitelju.
»Da li znam, a što, dragi moj Wenzel?«
»Jutros još nije bilo moguće da se to zna... Gospodin konzul neka oprosti... to je najnovije. Narod ne kreće pred vijećnicu ili na trg. Doći će ovamo da zaprijeti velikom vijeću. Urednik Rübsam nahuškao ga je...«
»Ta nije moguće,« reče konzul. Progura se između prednjih grupa prema sredini dvorane, gdje je primijetio svog tasta s prisutnim senatorima, doktorom Langhalsom i Jamesom Möllendorpfom.
»Zar je istina, gospodo?« upita, rukujući se s njima...
Doista, cijeli je zbor govorio o tom. Bukači kreću ovamo, već se mogu i čuti...
»Fukara,« reče Lebrecht Kröger hladno i prezirno. On je došao u svojoj ekvipaži. Visoka, distingvirana pojava nekadanjeg kavalira à la mode bila je u redovnim prilikama, zbog tereta njegovih osamdeset godina, malo pogrbljena; no danas je stajao sasvim uspravno, s napola zaklopljenim očima i s otmjeno i prezrivo spuštenim kutovima usana na kojima su se okomito uzdizali kratki šiljci njegovih sijedih brkova. Na crnom prsluku od baršuna blistala su dva reda puceta od dragog kamenja.
Nedaleko od ove grupe mogla se primijetiti figura Hinricha Hagenströma, bucmastog, trbušastog gospodina, s crvenkastim, prosijeđim zaliscima, debelim lancem za sat preko modro kariranog prsluka i otvorenim kaputom. Stajao je sa svojim kompanjonom Strunckom i nije nikako pozdravio konzula. Još malo dalje suknar je Benthien, koji je svojom vanjštinom odavao imućna čovjeka, sabrao veliki broj ostale gospode oko sebe i pričao im na dlaku tačno kako je to bilo s njegovim izlogom... »Cigla, pola cigle, gospodo moja. Tres... kroz staklo pa onda na balu zelenog ripsa... Bagaža... Dakle, sad je stvar države...«
Iz nekog ugla dopirao je stalno glas gospodina Stuhta iz Zvonarničke ulice koji je, u crnom kaputu navučenom preko vunene košulje, učestvovao u raspravi i neprestano ponavljao ogorčeno: »Nečuvena infamija.« Izgovarao je, uostalom »ifamija«.
Johann Buddenbrook obilazio je dvoranom da pozdravi ovdje starog prijatelja C. F. Köppena, a tamo njegova konkurenta konzula Kistenmakera, Rukovao se s doktorom Grabowom i izmijenio po nekoliko riječi s vatrogasnim glavarom Gieseckom, graditeljem Voigtom, doktorom Langhalsom, senatorovim bratom koji će predsjedavati sjednici, s trgovcima, učiteljima, odvjetnicima...
Sjednica još nije bila otvorena, ali je debata bila vanredno živa. Sva su gospoda osuđivala ono piskaralo, onog urednika, onog Rübsama za kog se znalo da je nahuškao masu... a zbog čega zapravo? Sastali su sa ovdje da utvrde da li treba u narodnom zastupstvu zadržati staleški princip ili uvesti opće i jednako pravo glasa. Senat je već predložio ovo posljednje. Što dakle hoće narod? Hoće da uhvati gospodu za gušu, to je. Do vraga, u takvu škripcu gospoda nisu bila još nikad. Okružili su komesare senata da saznaju njihovo mišljenje. Okružili su i konzula Buddenbrooka, ta on je morao znati kako se prema toj stvari odnosi načelnik Oeverdieck, jer otkako je prošle godine senator doktor Oeverdieck, šurjak konzula Justusa Krögera, postao predsjednikom senata, bili su Buddenbrookovi u srodstvu s načelnikom, a to im je u očima javnosti znatno podiglo ugled...
Odjednoć buka napolju ojača... Revolucija je stigla pod prozore dvorane u kojoj se zasijedalo. Istog trenutka sve umuknu; nitko ni da pisne. Nijemi od užasa, prekrstiše ruke na trbusima i stadoše zuriti jedan drugome u lice ili u prozore iza kojih su se izdizale šake, a razuzdana, besmislena, i zaglušna dreka »živio« i »dolje« ispunjavala je atmosferu. A onda sasvim iznenada, kao da su se pobunjenici sami preplašili svog ponašanja, zavlada i vani jednaka tišina kao u dvorani i, u dubokom muku koji je sve obuhvatio, mogla se je odanle, gdje su bila najniža sjedišta, gdje je sjedio Lebrecht Kröger, razabrati jedna jedina riječ koja je u toj šutnji odjeknula hladno, polako i značajno: »Fukara.«
A odmah zatim izusti u nekom uglu promukao i ogorčen organ: »Nečuvena ifamija.«
A onda najednom zaleprša nad skupštinom uzbuđeni, drhtavi i tajanstveni glas suknara Benthiena...
»Moja gospodo... moja gospodo... slušajte mene... Ja poznam ovu kuću... kad se čovjek uspne na tavan, tamo ima okno na krovu... Ja sam još kao dječak kroza nj pucao na mačke... Čovjek se može sasvim lako popeti na susjedni krov i spasiti...«
»Sramna kukavština,« prosikće kroz zube mešetar Gosch. Stajao je s prekrštenim rukama, naslonjen na predsjednički stol, i pognute glave ukočeno gledao na prozore pogledom koji je izazivao grozu.
»Kukavština, gospodine? Kako? Grom i pakao... Ti ljudi bacaju cigle... Meni je svega dosta...«
U tom trenutku ponovo se vani podiže buka, ali ne dosegnu više burnu visinu od malo prije; to je sada bilo strpljivo, pjenušavo, gotovo radosno zujanje, mirno i neprekidno. U tom zujanju i brujanju mogao si povremeno razabrati zvižduke i pojedinačne uzvike kao »princip« i »građansko pravo«... Članovi vijeća slušali su pobožno. »Moja gospodo«, poče nakon nekog vremena predsjednik gospodin doktor Langhals prigušenim glasom »nadam se da se slažete sa mnom da sad otvorim sjednicu...«
Taj prijedlog nije bio nikako umjestan, pa ni s koje strane nije naišao ni na najmanju potporu.
»Ja nisam za to,« reče netko takvom prostodušnom odlučnošću, da nije bilo moguće prigovoriti. Bio je to neki seljačina po imenu Pfahl, iz ladanjskog kotara Ritzerau, zastupnik sela Klein-Schretstaken. Nitko nije pamtio da je ikad čuo njegov glas u raspravama, ali u sadanjem položaju bilo je od velikog značenja i mišljenje najpriprostije glave... Neustrašivo i politički vidovito izrazio je gospodin Pfahl gledište cjelokupnog sabora.
»Sačuvaj bože,« izjavi ogorčeno gospodin Benthien. »Tamo gore na sjedištima mogu čovjeka vidjeti s ulice. Ti ljudi bacaju cigle. Ne, ne, grom i pakao, meni je svega dosta...«
»Ta prokleta vrata tako su uska,« dobaci očajno trgovac vinom Köppen. »Budemo li htjeli izaći, zgnječit ćemo se, za pet rana božjih, zgnječit...«
»Ifamija,« reče muklo gospodin Stuht.
»Moja gospodo,« poče predsjednik iznova zaklinjati, molim vas da razmislite: ja moram u roku od tri dana dostaviti vladajućem načelniku primjerak protokola današnje sjednice... Osim toga cijeli grad očekuje objavu putem... štampe... Ja svakako molim da se glasa o tom, hoće li se sjednica otvoriti...«
Ali izuzev nekih malobrojnih građana koji su podupirali predsjednika, nitko se nije našao spreman da prihvati prijelaz na dnevni red. Glasanje ne bi imalo svrhe. Narod ne treba izazivati. Nitko ne zna što on zapravo hoće. Ne treba ga briskirati ma kakvim zaključkom u bilo kojem pravcu. Treba pričekati i ne micati se. — Sat na crkvi sv. Marije otkucao je pola pet...
Jedan je drugog podržavao u odluci da strpljivo izdrže. Počeli su se privikavati na galamu izvana koja se čas pojačavala, čas opadala, prestajala, pa opet počinjala. Stali su se smirivati, smještati se udobnije, zauzimati mjesta u nižim redovima sjedišta i na stolcima... Poslovni duh ovih vrijednih građana počeo se buditi... Ovdje-ondje usudili su se da govore o poslovima, ovdje-ondje čak da pokoji i sklope... Mešetari su prišli bliže veletršcima... Opkoljena gospođa površno su razgovarala, kao ljudi koji za vrijeme žestoke oluje moraju biti zajedno, pa govore o drugim stvarima, a samo pokatkad ozbiljna lica i s puno respekta osluškuju grmljavinu. Bude pet sati, pola šest, i sumrak se stade spuštati. Od vremena do vremena poneki bi uzdahnuo, da njegova žena čeka s kavom, na što bi gospodin Benthien uzeo sebi slobodu da podsjeti na okno na krovu. Ali većina je o tom imala isto mišljenje kao gospođin Stuht koji je izjavio: »Ja sam predebeo«, i fatalistički zaklimao glavom.
Johann Buddenbrook, držeći na umu konzuličinu opomenu, zadržavao se je u blizini svog tasta i promatrao ga ja lakom zabrinutošću, kad mu je postavio pitanje: »Nadam se, oče, da vas se ova mala pustolovina nije suviše kosnula?«
Pod snježnobijelim pramenom kose nabrekle su opasno dvije plavkaste žilice na čelu Lebrechta Krögera, i dok se je jednom od svojih aristokratskih staračkih ruku igrao pucetima svog prsluka koja su se caklila opalnim sjajem, druga ruka, ukrašena velikim briljantom, podrhtavala je na njegovim koljenima.
»Ništa, Buddenbrook«, reče nekako umorno, »meni je dosadno, to je sve.« Ali se sam demantirao zasiktavši iznenada »Parbleu, Jean. Trebalo bi tom infamnom piskaralu utjerati respekt prahom i olovom... Fukara.«
Konzul promrsi, umirujući starca: »Tako... tako... Imate potpuno pravo, sve je to prilično nedostojna komedija. Ali šta da se radi? Treba prijeći preko toga slegnuvši ramenima. Pada mrak. Ljudi će se već razići...«
»Gdje su moja kola?... Hoću svoja kola,« zapovjedi Lebrecht Kröger, koji je sada bio potpuno izvan sebe. Pucao je od bijesa, drhtao cijelim tijelom. »Naručio sam ih za pet sati... Gdje su?... Sjednica se neće održati... Šta onda da radim ovdje?... Ne dam da me drže za budalu... Hoću svoja kola... Zar inzultiraju mog kočijaša? Pogledajte Buddenbrook.«
»Dragi taste, za ime boga, umirite se. Uzrujavate se... to će vam škoditi... Ma naravno... idem, idem da vidim što je s vašim kolima. I meni je toga dosta. Razgovarat ću s ljudima, pozvat ću ih da se raziđu svojim kućama...«
I premda je Lebrecht Kröger počeo protestirati, i premda je odjednom zapovjedio sasvim hladnim i prezrivim glasom: »Stoj, ovdje ostani, Buddenbrook,« konzul je pošao brzim korakom kroz dvoranu.
Tik pred malim zelenim vratima stigao ga je Siegismund Gosch, uhvatio koščatom rukom za lakat i upitao jezovitim šaptom: »Kamo, gospodine konzule?...«
Tisuću dubokih, brazda ocrtavalo se na licu mešetarovu. S izrazom divlje odlučnosti uzdignuo je svoj šiljasti podbradak gotovo do nosa, prosijeda kosa sumorno mu je padala po sljepoočicama i čelu, a glavu je uvukao tako duboko među ramena, da mu je odista uspjelo stvoriti sliku grbavca, pa je uzviknuo: »Vidite me spremna da govorim s narodom.«
Konzul reče: »Ne, prepustite to radije meni, Gosch... bit će da imam nekoliko poznanika među ovim ljudima...«
»Neka bude,« odgovori mešetar muklo. »Vi ste znatniji čovjek od mene.« Pa onda, podigavši glas, nastavi: »Ali ja ću vas pratiti, ja ću stajati uz vas, konzule Buddenbrook, pa makar me rastrgao bijes razularenih robova.«
»O, kakav dan. Kakvo veče,« uze govoriti kad su izašli... zacijelo se još nikada nije osjećao tako sretan. »Ha, gospodine konzule, evo naroda.«
Obojica su prošli kroz hodnik i stupili pred kućna vrata. Zaustavile se na najgornjoj od triju stuba koje su vodile na pločnik. Izgled ulice bio je neobičan. Bila je kao izumrla, a na otvorenim prozorima okolnih kuća koji su već bili rasvijetljeni, mogao si primijetiti znatiželjnike kako promatraju mrko mnoštvo pobunjenika koje se guralo oko zgrade velikog vijeća. To »mnoštvo« svojim brojem nije bilo mnogo veće od broja vijećnika u dvorani, a bilo je sastavljeno od mlađih lučkih i skladišnih radnika, nosača, učenika pučkih škola, nekoliko mornara s trgovačkih brodova i drugih ljudi koji su obitavali u skromnim i zabačenim dijelovima grada, po dvorištima, prečacima, prolazima i raznim zakucima. Među njima su bile i tri-četiri Žene koje su vjerojatno od ovog pothvata očekivale slične uspjehe kao Buddenbrookova kuharica. Neki bundžije, umorni od stajanja, sjeli su na rub pločnika, turivši noge u jarak kojim ja oticala voda, i jeli kruh s maslacem.
Bilo je već gotovo šest sati, ali uljene svjetiljke visjele su neupaljene na svojim lancima nategnutim preko ulice mada se je sumrak već dobrano spustio. Ta činjenica, ovaj očigledni i nečuveni prekršaj reda, bijaše prva stvar koja je konzula iskreno razljutila i ona je bila kriva što je počeo govoriti prilično kratko odmjerenim i srditim naglaskom: »Ljudi, kakve su vam to gluposti... šta vi to radite?«
Oni koji su večeravali na pločniku, skočiše na noge. Oni pozada, na drugoj strani ulice, podigoše se na prste. Nekoliko lučkih radnika u konzulovoj službi skidoše kape. Počeli su upozoravati jedan drugoga, gurati se u rebra i govoriti: »To ti je konzul Buddenbrook. Konzul Buddenbrook će govoriti. Jezik za zube, čovječe, taj ti se zna paklenski ražestiti... A onaj je mešetar Gosch, onaj što je sav naboran kao majmun!«
»Karlo Smolt,« poče konzul opet i upre svoje sitne, upale oči u nekog skladišnog radnika s krivim nogama kome su mogle biti dvadeset i dvije godine. Stajao je neposredno pred stubama. Držao je u ruci kapu, a usta su mu bila puna kruha. »No, reci nešto, Karlo Smolt. Sad je prigoda. Zijali ste cijelo bogovetno popodne.
»Je, gospodin konžul... istisnu Karl Smolt žvačući. »S tim vam je sad tako... došlo je do toga... mi sad dižemo revoluciju.«
»Kakve su ti to gluposti, Smolt?«
»Hja... gospodin konžul, ta vidite dobro... došli smo do toga da više nismo zadovoljni s državom... Tražimo novi poredak... jer tako kako jest — to ne valja ništa...«
»Slušaj me, Smolt, a i vi drugi me poslušajte! Ako imate mozga u glavi, pokupite se lijepo kući i pustite tu revoluciju i nemojte narušavati red i poredak...«
»Sveti poredak!« prekine ga gospodin Gosch sikćući.
»Red, kažem,« završi konzul Buddenbrook. »Čak ni svjetiljke nisu užgane... To s tom revolucijom ide ipak malo predaleko...«
Karl Smolt progutao je međutim svoj zalogaj i, s osjećajem sigurnosti zbog mase iza svojih leđa, sada se ustobočio i stao iznositi svoje prigovore: »Je, gospodin konžul, vi govorite tako. Ali to je, kako se reče, prinčipij od izborno pravo...«
»Sveti bože, budalo nijedna,« krikne konzul i zaboravi da i dalje govori u dijalektu, toliko je bio indigniran... »ti pričaš same gluposti...«
»Jest, gospođin konzule«, reče Karl Smolt malko uplašen: »sve je to tako kako je, ali revolucije mora biti, to je sigurno. Svuda je revolucija, u Berlinu i u Parizu...«
»Smolt, pa šta vi zapravo hoćete? Hajd’ kaži mi to!«
»Je, gospodin konžule, ja samo tako govorim: mi hoćemo samo republiku, eto tako ja govorim...«
»Ti šmokljane... pa zar je vi već nemate!«
»Je, gospodin konžule, mi bismo htjeli još jednu.«
Neki od onih što su stajali naokolo i bolje razumjeli stvari, stadoše se grohotom smijati, pa se, iako je tek neznatan broj razumio Smoltov odgovor, ta veselost širila sve dalje, dok cijelu gomilu republikanaca nije potresao dobroćudan smijeh. Na prozorima vijećničke dvorane pojaviše se radoznala lica neke gospode s vrčevima piva u rukama... Jedini kog je taj obrat događaja razočarao i zabolio, bio je Siegismund Gosch.
»No ljudi« reče napokon konzul Buddenbrook, »čini mi se da vam je sad najbolje da pođete kući.«
Karl Smolt, potpuno zbunjen od učinka koji je izazvao, odgovori: »Je, gospodin konžul, to vam je tako, mi ćemo sad pustiti državu da bude ono što hoće, a ja sam zadovoljan da se gospodin konžul ne srdi na mene, pa onda zbogom, gospodine konžule.«
Masa se stade razilaziti u najboljem raspoloženju. »Smolt, postoj za minut,« viknu konzul.
»Reci, si vidio kola Krögerovih, kočiju njihovu ispred gradskih vrata?«
»Jesam, jesam, gospodine konžule. Tako su stala. A zatim su ih odveli u dvorište gospodina konžula...«
»Onda potrči brzo, Smolt, i reci kočijašu neka odmah dođe ovamo gore, jer njegov gospodin hoće kući...«
»Na službu vam, gospodin konžul i Karlo Smolt zabaci kapu na glavu, navuče kožni zaslon duboko na oči i pohita širokim, gegavim koracima niz ulicu.

ČETVRTO POGLAVLJE


Kad se konzul Buddenbrook sa Siegismundom Goschom vratio u skupštinu gradskih zastupnika, dvorana je pružala prijatniju sliku nego prije četvrt sata. Bila ja rasvijetljena dvjema velikim parafinskim svjetiljkama koje su stajale na predsjedničkom stolu, a u njihovu žutom svjetlu sjedila su ili stajala gospoda u grupama, točila pivo iz boca u blistave vrčeve, kucala se i ćaskala bučno u najvedrijem raspoloženju. Bila je došla gospođa Suerkringel, udovica Suerkringel, srdačno se je pobrinula za svoje opsjednute goste, uvjerljivim riječima predložila malo okrepe, pošto bi opsada mogla dulje potrajati, i iskoristila burna vremena da proda znatnu količinu svog bijelog, prilično jakog piva. Upravo u času kad su oba parlamentarca ušla, nosio je sluga u košulji sa zasukanim rukavima i dobronamjernim smiješkom na usnama novu zalihu boca i, mada je bilo već prekasno da vijećnici posvete svoju pažnju pitanju revizije ustava, nije nitko pokazivao sklonosti da već sad prekine ovaj sastanak i ode kući. Bijela je kava za danas bila propala i onako...
Pošto su mnogi stisnuli ruku konzulu i čestitali mu na uspjehu, uputio se ovaj odmah svome tastu. Činilo se da je Lebrecht Kröger jedini kome se raspoloženje nije popravilo. Ohol, hladan i nepristupačan sjedio je na svom mjestu i odgovorio na vijest da baš u taj tren njegova kola stižu, podrugljivim glasom koji je podrhtavao više od ogorčenja nego od staračke slabosti: »Svjetina dakle blagoizvolijeva dati mi dozvolu da se vratim kući?«
Ukočenim kretnjama koje ni izdaleka nisu podsjećale na šarmantne geste na koje su ljudi inače bili navikli kod njega, pustio je da mu prebace krzneni ogrtač preko ramena i, kad se konzul ponudio da ga isprati, gurnuo svoju ruku pod ruku zetovu, promrmljavši nemarno merci.
Veličanstvene karuce, s dva velika fenjera na kozliću, stajale su pred vratima, gdje su, na iskreno zadovoljstvo konzulovo, već počeli paliti ulične svjetiljke, i oni uđoše u kola. Uspravan, nijem, ne koristeći se naslonom, s napola sklopljenim očima, Lebrecht Kröger je, s pokrivačem na koljenima sjedio o desnu konzulu, dok su se kola kotrljala kroz ulicu, a ispod kratkih vršaka njegova sivog brka produžavali su se kutovi njegovih spuštenih usana u dvije okomite bore koje su se protezale do podbratka. Gušio ga je i grizao bijes zbog pretrpljenog poniženja. Umorno i hladno piljio je u prazno sjedište pred sobom.
Ulice su bile življe nego nedjeljom uveče. Činilo se da vlada svečano raspoloženje. Narod je, oduševljen sretnim ishodom revolucije, tumarao zadovoljno gradom. Čak se i pjevalo, Ovdje-ondje klicala bi omladina: »Hura«, kad su kola prelazila, i bacala kape uvis.
»Držim zaista, oče, da vi cijelu stvar uzimate previše k srcu,« reče konzul. »Kad čovjek pomisli kakva je lakrdija bilo sve to... Une farce...« I da bi izmamio ma kakav odgovor ili izjavu od starog, uze živahno govoriti općenito o revoluciji. »Kad bi svjetina, koja ništa ne posjeduje, mogla doći do spoznaje kako malo u ovim vremenima koristi svojoj stvari... O bože moj, svagdje je isto. Danas popodne vodio sam kratak razgovor s mešetarom Goschom, tim čudnim čovjekom koji sve promatra očima pjesnika i pisca kazališnih komada... Vidite, taste, u Berlinu su revoluciju pripremili na čajankama estetâ. A onda se narod tukao za stvar i nosio svoju kožu na pazar... Hoće li se to narodu isplatiti?«
»Dobro biste učinili da otvorite prozor na vašoj strani,« progovori gospodin Kröger. Johann Buddenbrook baci brzi pogled na njega i požuri se da spusti staklo.
»Zar se ne osjećate sasvim dobro?« upita zabrinuto.
»Ne, nipošto,« odgovori Lebrecht Kröger strogo. »Potrebno vam je da malo založite i da se odmorite,« reče konzul i, tek da učini nešto, omota pokrivač čvršće oko koljena svog tasta.
Odjednom — ekvipaža je drndala kroz Tvrđavnu ulicu — dogodi se nešto strašno. Kad su, naime, na nekih petnaest koračaja od zidova gradskih vrata što su se jedva razabirala u polumraku, kola prolazila pokraj skupine bučnih i veselih derana, uleti u njih kroz otvoreni prozor kamen. Bio je to sasvim bezazlen kamen, jedva veličine kokošjeg jajeta, koji je u čast revolucije bacila ruka kakvog Krischana Snuta ili Heinea Vossa. Nije to bilo u zloj namjeri, a vjerojatno nije nitko ni ciljao u kola. Kamen je tiho uletio kroz prozor, tiho se odbio od prsiju Lebrechta Krögera zaštićenih debelim krznom, i otkotrljao se isto tako tiho niz pokrivač te ostao ležati u kolima.
»Derani glupi,« reče konzul srdito. »Zar se večeras svijet potpuno razulario?... Nije vas pozlijedio, taste, je li?«
Stari je Kröger šutio, tjeskobno šutio. U kolima je bilo suviše tamno, da bi se mogao razabrati izraz njegova lica. Još uspravnije, još oholije i još ukočenije nego prije sjedio je, ne dodirujući naslon sjedišta. A napokon mu se otkinu iz dubine njegove duše... polako, hladno i značajno jedna jedina riječ: »Fukara«.
Konzul ne odgovori ništa bojeći se da ga još više ne razdraži. Kola prođoše uz zaglušenu buku kroz gradske dveri, i tri minute kasnije već su bila u širokoj aleji pred željeznom ogradom s pozlaćenim šiljcima koja je okruživala Krögerov posjed. S obje strane prostranih dveri koja su vodila u park odakle se, do terase odvajao prilaz, obrubljen kestenima, gorjela su jasno dva fenjera s pozlaćenim kuglama na poklopcu. Konzul je bio zaprepašten kad je pri svjetlu pogledao svom tastu u lice. Bilo je žuto i prekrito mlohavim borama. Hladni, ukočeni i prezrivi izraz koji su usta dotad bila sačuvala, izobličio se u bijednu, iskrivljenu, obješenu i blesavu staračku grimasu... Kola se zaustaviše pred terasom.
»Pomozite mi« reče Lebrecht Kröger, mada je konzul, koji je prvi izišao, već otkrio krzneni pokrivač i pružio mu ruku i ramena, da se podupre. Vodio ga je lagano po pošljunčenom tlu ono nekoliko koračaja do sjajnog bijelog stubišta što je uzlazilo do blagovaonice. Na podnožju stuba klecnuše starcu koljena. Glava mu pade na grudi takvom težinom da je viseća donja vilica škljocnula o gornju. Oči se iskrenu i ugasnu....
Lebrecht Kröger, kavalir à la mode, bio je kod svojih otaca.

PETO POGLAVLJE


Godinu dana i dva mjeseca kasnije, u jedno maglovito, snježno jutro u siječnju godine 1850, sjedili su gospodin i gospođa Grünlich, sa svojom malom trogodišnjom kćerkom u blagovaonici obloženoj svijetlosmeđim drvom. Sjedili su na stolcima od kojih je svaki stajao 25 kurantnih maraka, i doručkovali.
Okna na prozorima bila su gotovo neprozirna od magle, nejasno su se kroz njih primjećivala gola stabla i grmlje. U niskoj peći, zeleno pocakljenoj, što je stajala u jednom kutu kraj otvorenih vrata, koja su vodila u »sobu maćuhicâ«, gdje se razabiralo lisnato bilje, pucketao je rumeni žar i ispunjavao prostor blagom toplinom, a ona je pomalo vonjala. Na protivnoj strani bile su suknene zavjese na vratima malo odvrnute, tako da si mogao virnuti u salon od smeđe svile i vidjeti visoka staklena vrata na kojima su pukotine bile zabrtvljene vatiranim svicima. Iza njih gubila se je u bijelosivoj neprozirnoj magli mala terasa. Sa strane vodio je treći izlaz na hodnik.
Preko snježnobijelog ispruganog damasta na okruglom stolu pružao se je stolni prostirač sa zelenim vezivom, prekriven zlatom obrubljenim porculanom i tako proziran, da je katkad zasvjetlucao kao sedef. Čajnik je zujao. U plitkoj košarici za kruh, koja je bila od tankog srebra i imala oblik velikog, izrezuckanog, lako zavijenog lista, ležale su žemićke i kriške mliječnog peciva. Pod zvonom od kristala bile su nagomilane male, izbrazdane kuglice maslaca, a pod drugim mogle su se vidjeti razne vrste sira, žutog, zeleno isprutanog i bijelog. Bila je tu i boca crvenog vina koja je stajala pred kućedomaćinom, jer je gospodin Grünlich jeo topao doručak.
Sjedio je s netom raščešljanim zaliscima i licem koje se u ovim jutarnjim satima činilo naročito ružičasto. Leđima bio je okrenut prema salonu i potpuno odjeven: crn kaput i svijetle tačkaste hlače, i jeo je po engleskom običaju napola prijesan kotlet. Njegova supruga držala je, doduše, da je to otmjeno, ali u isto vrijeme u krajnjoj mjeri odurno, pa se nikad nije mogla odlučiti da zbog takva doručka odustane od svog kruha i jaja, na što je bila navikla.
Tony je bila u kućnoj haljini, to je bio njezin ideal. Ništa joj se nije činilo otmjenije od elegantnog negligéa, pa kako se u roditeljskoj kući nije mogla odati toj strasti, ona joj je to više robovala kao udata žena. Posjedovala je tri takve priljubljene, nježne oprave za koje se hoće više ukusa, profinjenosti i fantazije nego za plesne toalete. A danas je obukla tamnocrvenu kućnu haljinu koja je svojom bojom bila tačno usklađena s bojom tapete. Tkanina s velikim cvjetovima bila je mekša od vate, a sva protkana maljušnim staklenim biserima iste boje, poput sitne kišice... Vodoravan i gust splet crvenih traka od baršuna, padao je od vrata, gdje je haljina bila zatvorena, pa sve do ruba.
Njena bujna, pepeljastoplava kosa, ukrašena tamnocrvenom petljom od baršuna, bila je nakovrčana iznad čela. Iako je, kako je i sama dobro znala, njena ljepota već dostigla svoj vrhunac, djetinjski, naivni i drski izraz njene malo prćaste gornje usne ostao je isti kao i prije. Kapci njenih modrosivih očiju bili su malo crveni od hladne vode. Svojim bijelim rukama, koje su bile nešto prekratke, ali fino raščlanjene kao u svih Buddenbrooka — a na zglobovima bijahu obuhvaćene mekanim baršunastim reverima — služila se je nožem, žlicom i šalicom, a njezine su kretnje bile toga dana, s bogzna koga razloga, malo odsječene i nagle.
Pokraj nje, u dječjem stolcu, nalik na mali toranj, obučena u neku pletenu bezličnu, smiješnu opravicu od debele svijetloplave vune, sjedila je mala Erika, dobro uhranjeno dijete s kratkim svijetloplavim uvojcima. Objema ručicama obuhvatila je veliku šalicu, u kojoj je njeno lišce potpuno iščezavalo, i gutala mlijeko, pa se s vremena na vrijeme mogao čuti tihi uzdah zadovoljstva.
Potom gospođa Grünlich pozvoni, i sobarica Tinka uđe iz hodnika da izvadi dijete iz tornja i odnese ga gore u dječju sobu.
»Tinka, možeš je na pola sata izvesti u šetnju,« reče Tony. »Ali ne dulje, i u debljem kaputu, čuješ li?... Magla je pala.« — Ostala je sama s mužem.
»Ti ispadaš smiješan,« reče ona iza kratke šutnje, očevidno nastavljajući prekinuti razgovor... »Imaš kakve protivrazloge? Navedi mi te protivrazloge?... Ne mogu se stalno baviti s djetetom.«
»Ti ne voliš djecu, Antonijo.«
»Ne voliš djecu... ne voliš djecu... Nemam vremena. Zaokupljena sam kućanstvom. Budim se s dvadeset misli o poslovima koje tokom dana valja posvršavati, a liježem u krevet s četrdeset misli o stvarima koje još nisu ni započete...«
»Imamo dvije djevojke. Tako mlada žena...«
»Dvije djevojke, dobro? Tinka mora prati, čistiti, spremati, posluživati. Kuharica ima posla preko glave. Ti već rano ujutro jedeš kotlete... Promisli malo, Grünlich? Erika će morati prije ili kasnije dobiti bonu, odgojiteljicu...«
»Nije u skladu s našim prilikama da već sada držimo djevojku za dijete.«
»Našim prilikama?... O bože, baš si smiješan? Zar smo prosjaci? Zar se moramo odreći najnužnijeg? Koliko mi je poznato, donijela sam ti u brak 80.000 hiljada...«
»Ah, ti i tvojih 80.000.«
»Dakako... Kad čovjek tebe sluša nije to ništa... Nije ti bilo stalo do njih... Oženio si se iz ljubavi... Dobro, no da li me još uopće ljubiš? Prelaziš preko mojih opravdanih želja. Djetetu ne treba djevojka...? O zatvorenoj kočiji, koja nam je potrebna kao svagdašnji kruh, više se uopće ne govori... Zašto onda puštaš da stalno stanujemo izvan grada, ako ne odgovara našim prilikama da imamo kola kojima bismo se mogli pristojno odvesti u društvo? Zašto ti nije nikad pravo kad dođem u grad?... Najdraže bi ti bilo da se ovdje zakopamo za vijeke vjekova i više ne vidimo živa čovjeka. Baš si kao kiseli krastavac!«
Gospodin Grünlich natoči crno vino u čašu, podigne kristalno zvono i prijeđe na sir. Ne dade uopće nikakav odgovor.
»Da li me još uopće ljubiš,« ponovi Tony... »Tvoja je šutnja tako nepristojna, da zaista mogu sebi dopustiti da te podsjetim na onu scenu u našoj odaji krajolikâ... Tada si pružao drukčiju sliku. A sada? Od prvog dana samo si navečer sjedio sa mnom, a i to samo da čitaš novine. U početku si se bar donekle obazirao na moje želje. Ali već odavno i tome je kraj. Ti me zanemaruješ.«
»A ti? Ti me upropaštavaš.«
»Ja?... Ja te upropaštavam?...«
»Da? Ti me upropaštavaš svojom lijenošću, svojim traženjem da te svi poslužuju i svojom rastrošnošću...«
»Oh? Nemoj prigovarati mojem odgoju. Kod svojih roditelja nisam morala ni prstom maknuti. Sad sam se s mukom uživjela u kućne poslove, ali mogu zahtijevati da mi ne uskratiš najnužniju pomoć. Otac je bogat čovjek, on nije mogao očekivati da ću ikada biti bez potrebnog personala...«
»Onda pričekaj s trećom djevojkom dok nam to bogatstvo donese neke koristi.«
»Zar možda želiš očevu smrt? Ja kažem da smo imućni ljudi, da nisam k tebi došla praznih ruku...«
Premda je gospodin Grünlich bio zauzet žvakanjem, on se nasmiješio; smiješio se nadmoćno, sjetno i šutke. To je zbunjivalo gospođu Tony.
»Grünlich,« reče mirnije... »Ti se smješkaš, govoriš o našim prilikama... Zar krivo sudim o našem položaju? Jesi li pravio loše poslove? Jesi li...«
U tom trenutku začu se kucanje, neko kratko bubnjanje na vratima iz hodnika, a u sobu stupi gospodin Kesselmeyer.

ŠESTO POGLAVLJE


Kao kućni prijatelj ušao je gospodin Kesselmeyer u sobu nenajavljen, ušao je bez šešira i paletoa i stao na pragu. Njegova je vanjština potpuno odgovarala opisu koji je Tony dala u jednom pismu majci. Stasom je bio malo zdepast, ni predebeo, ni previše mršav. Imao je na sebi crn, već pomalo pohaban kaput, isto takve hlače i bijeli prsluk na kom se ukrštavahu: dugi, tanki lanac za sat i dvije-tri uzice za vješanje cvikera. Na crvenom licu oštro su se isticali sijedi, podšišani zalisci koji su pokrivali obraze, dok su podbradak i usne bile obrijane. Njegova su usta bila malena, pokretna i smiješna, a u njima je imao samo dva zuba na donjoj vilici. Zastao je gospodin Kesselmeyer zakopavši ruke u okomite džepove hlača, nekako zbunjen, odsutan i zamišljen, a ona dva žućkasta, čunjasta kutnjaka pritisnuo je na gornju usnicu. Bijelo i crno paperje na njegovoj glavi lako je trepetalo, premda se nije mogao osjetiti ni najmanji dašak vjetra.
Napokon izvuče ruke iz džepova, sagne se, objesi donju usnu i s mukom oslobodi jednu uzicu za cviker koja se s ostalima bila splela na njegovim prsima. Onda jednim zamahom tisnu cviker na nos, napravi pri tom grdnu grimasu, stade mjeriti bračni par i izusti: »A-a-ah.«
Valja znati: kako se tom uzrečicom vanredno često služio, izgovarao ju je na veoma različite i vrlo osebujne načine. Znao ju je katkad istisnuti sa zabačenom glavom, nabranim nosom, širom otvorenim ustima i mlatarajući rukama po zraku, i to razvučenim nazalnim i metalnim glasom koji je podsjećao na zveku kineskog gonga, a znao ju je opet, bez obzira na ostale mnogobrojne nijanse, izbaciti kratko, uzgredno i blago, što je možda zvučilo još smješnije jer je »a« izgovarao veoma nejasno i kroz nos. Danas je izustio jedno brzo, vedro i lakim, grčevitim kimanjem glave popraćeno »A-a-a« koje je možda posljedica nekog neobično veselog raspoloženja... Ipak nije bilo tome vjerovati, jer je bila poznata činjenica: što se bankar Kesselmeyer pokazuje veseliji, to je njegovo pravo raspoloženje opasnije. Kad bi se razbacivao s tisuću »A-a-a«, svaki čas tiskao cviker na nos i puštao ga da opet padne, mlatarao rukama, brbljao i hinio, da od prekomjernog jogunluka ni sam ne zna kamo bi s djenuo, mogao je čovjek sa sigurnošću zaključivati da mu dušu izjeda zloba. Gospodin Grünlich promatrao ga je žmirkajući s neprikrivenim nepovjerenjem.
»Već tako rano...« upita.
»Da-a-a«, odgovori gospodin Kesselmeyer i stade lomatati jednom od svojih malih, crvenih, smežuranih ruku po zraku, kao da hoće reći: »Strpi se samo, bit će iznenađenja...«
»Moram s vama govoriti, i to smjesta, dragi moj.« Način njegova govora bio je vrlo komičan. Svaku je riječ valjao u ustima i izbacivao je besmislenim naponom snage svojih malih, krezubih, pokretnih usta. Slovo »r« klizilo je kao da mu je nepce namazano mašću. Žmirkanje gospodina Grünlicha postalo je još nepovjerljivije.
»Dođite ovamo, gospodine Kesselmeyer,« reče Tony. »Sjednite. Lijepo od vas što ste došli... Pazite sada. Vi ćete biti sudac u našem sporu. Baš sam se sad svađala s Grünlichom... Dakle recite: treba li trogodišnje dijete borni ili je ne treba? No?...«
Međutim, činilo se, kao da se gospodin Kesselmeyer uopće ne obazire na nju. Sjeo je, otvorio sitna usta koliko god je mogao i, frknuvši nosom, počeo čujno česati kažiprstom podšišane svoje zaliske, Što je stvaralo nervozu. Stao je, gledajući preko svog cvikera neizrecivo veselim izrazom, vršiti smotru nad elegantnim stolom za doručak, srebrnom košaricom za kruh, etiketom na boci crnog vina...
»Naime,« nastavi Tony, »Grünlich tvrdi da ga upropaštavam.«
Kod tih riječi baci gospodin Kesselmeyer pogled na Toniku, pa onda baci pogled na Grünlicha, a zatim udari u grohotan smijeh. »Vi ga upropaštavate... ?« poviknu. »Vi upro... Vi... dakle upropaštavate njega... Vi?... O bože, bože, kakav svijet... To je smiješno... To je vrlo, vrlo, vrlo smiješno.« Nakon toga pusti bujicu najraznoličnijih aa-ha.
Gospodin Grünlich, očigledno nervozan, vrpoljio se na svom stolcu. Naizmjence je povlačio svoj dugi kažiprst između ovratnika i vrata ili naglo prebirao prstima kroz svoje zlatnožute zaliske...
»Kesselmeyer,« reče. »Saberite se. Jeste li pri sebi. Ta prestanite s tim smijehom? Hoćete li vina? Hoćete li cigaru? Čemu se zapravo smijete???«
»Čemu se smijem?... Da, dajte mi čašu vina, dajte mi cigaru... Čemu se smijem? Vi, dakle, smatrate da vas vaša milostiva gospođa upropaštava?«
»Suviše voli luksuz,« izusti gospodin Grünlich ljutito. Tony nije to nikako poricala. Udobno naslonjena s rukama u krilu na baršunastim vrpcama svoje jutarnje haljine, rekla je s drsko ispupčenom gornjom usnom: »Da... Takva sam ja... Jasno... To imam od mame. Svi su Krögerovi voljeli luksuz.«
Istim mirom bila bi izjavila da je lakomislena, naprasita, osvetljiva. Njezin je izraziti obiteljski osjećaj činio da su joj pojmovi kao sloboda volje i samoodređenje bili strani i da je gotovo fatalističkim ravnodušjem uglavljivala i priznavala sva svoja svojstva... dobra i zla, bez ikakva pokušaja da ih ispravi. Ona je vjerovala, a da sama nije bila toga svjesna, da je svako svojstvo, svejedno kakvo bilo, dio nasljeđa, da predstavlja obiteljsku tradiciju i da je prema tome nešto vrijedno poštovanja, što u svakom slučaju treba respektirati.
Gospodin je Grünlich završio doručak, i miris cigare stao se miješati s toplim zadahom peči.
»Da li vuče cigara, Kesselmeyer?« pitao je kućedomaćin. »Uzmite drugu... Natočit ću vam još jednu čašu vina, želite sa mnom razgovarati? Zar je hitno? Važno?... Možda vam je ovdje prevruće?... Poslije ćemo se zajedno odvesti u grad... Uostalom, u salonu za pušenje je hladnije...« Ali ma koliko se trudio, gospodin Kesselmeyer samo je odmahivao rukom kroz zrak, kao da hoće reći: »Ništa ti to ne vrijedi, dragoviću.«
Napokon ustadoše, i dok je Tony ostala u blagovaonici da nadgleda djevojku pri raspremanju, poveo je gospodin Grünlich svog poslovnog prijatelja kroz »sobu maćuhicâ«. Išao je naprijed pognute glave, vrteći zamišljeno prstima kraj svog lijevog zaliska; veslajući rukama nestao je iza njega gospodin Kesselmeyer u pušionici.
Prošlo je deset minuta. Tony se za trenutak uputila u salon, da bi šarenom metlicom od perja isprašila sjajnu ploču od orahova drva na sićušnom secrétairu, i svinute noge velikog stola. Onda se vratila kroz blagovaonicu u danju odaju. Bilo je očigledno da Demoiselle Buddenbrook kao Madame Grünlich nije izgubila ništa od svoje samosvijesti. Držala se jako uspravno, pritisnuvši bradu malo o grudi, i gledala na sve odozgo. U jednoj je ruci nosila zgodnu lakiranu košaricu s ključevima, a drugu ležerno turila u prostrani džep svoje tamnocrvene jutarnje haljine, i ozbiljno se kretala u njenim dugim mekim naborima; ali naivni i nedužni izraz njezinih usta jasno je odavao da je cijelo to dostojanstvo beskrajna djetinjarija, nešto bezazleno i teatralno.
U »sobu maćuhicâ« vratila se s malom mjedenom kanticom za polijevanje, da natopi crnu zemlju lisnatog bilja. Veoma je voljela svoje palme koje su tako raskošno uvećavale otmjenost stana. Oprezno je pipnula jednu mladicu na debeloj okrugloj stabljici, nježno ispitivala veličanstveno rašiRené lepeze i škarama uklanjala ovdje-ondje koji požutjeli vršak... Od jednoć posluša razgovor u pokrajnom salonu, koji je već nekoliko minuta zvučio živahno, a sad je postao toliko glasan da se ovdje u odaji razabirala svaka riječ, premda su vrata bila čvrsta, a zastori na njima debeli.
»Ta ne vičite. Primirite se, za boga miloga,« čuli su se uzvici gospodina Grünlicha, a kako njegov glas nije mogao podnijeti ovaj preveliki napor, to se izobličio u kreštanje... »Eno, uzmite još jednu cigaru,« dodao je očajnom blagošću.
»Da, rado, najradije, hvala lijepa,« odgovorio je bankar, a onda je nastupila pauza, vjerojatno dok se gospodin Kesselmeyer posluživao. Zatim reče: »Kratko i jasno: hoćete ili nećete, jedno ili drugo.«
»Kesselmeyer, prolongirajte.«
»A-a-ah? Ne... hm... ne, dragi moj, nikako. O tom uopće nema govora...
»Zašto ne? Što vas goni? Ta budite razboriti, za ime božje. Kad ste već tako dugo čekali...«
»Ni dana dulje, dragoviću? No, recimo, osam dana, ali ni časa dulje. Da li se itko još može pouzdavati u...«
»Nikakva imena, Kesselmeyer.«
»Nikakva imena... lijepo. Da li se itko još može pouzdavati u vašeg mnogo poštovanog gospodina tas...«
»Nikakve oznake... Svemogući bože, ne budite glupi.«
»Lijepo, nikakve oznake. Da li se itko još može pouzdavati u jednu poznatu tvrtku s kojom vaš kredit stoji i pada, dragi moj? Koliko je izgubila kod bankrota u Bremenu? Pedeset tisuća? Sedamdeset tisuća? Sto tisuća? Još više? Da je tamo bila angažirana, grdno angažirana, to već znaju i vrapci na krovu... To je stvar predosjećanja. Jučer je bio... lijepo, nikakva imena? Jučer je bila ta poznata firma dobra i potpuno vas je štitila, premda nesvjesno... Danas je njezin kredit opao, a B. Grünlich propao. Je li to jasno? Zar vi to ne primjećujete?. .Pa vi ste prvi koji mora osjetiti ovakve promjene... Kako vas ljudi susreću? Kako gledaju na vas? Bock i Goudstikker sigurno su veoma susretljivi i puni povjerenja, ha? A kako se vlada Kreditna banka?«
»Prolongira.«
»A-a-ah? Pa vi lažete! Ja sam saznao da vam je već jučer dala nogom. Bodro i fino, da ste odmah pogledali vedrije u budućnost... Dakle, eto, vidite... Nemojte se ništa sramiti. Naravno, u vašem je interesu da mi dokažete da su ostali mirni i sigurni kao što su dosad bili... Nu... hm... dragoviću. Pišite konzulu. Čekat ću nedjelju dana.«
»Neki polog na ime otplate, Kesselmeyer.«
»Otplata ovamo, otplata onamo, čovjek prije svega uzima polog na ime otplate, ako želi da se uvjeri o nečijoj plaćevnoj sposobnosti. Zar je meni potrebno da pravim eksperimente u toj stvari? Pa ja znam i suviše dobro kakva je vaša plaćevna sposobnost. Ha-a-a-ah. Polog na ime otplate, nalazim da je to vrlo, vrlo smiješno...«
»Obuzdajte se, ne tako glasno, Kesselmeyer. Nemojte se neprestano tako prokleto smijati. Moj je položaj ozbiljan... da, priznajem, ozbiljan je, ali u toku je veći broj poslova... sve još može krenuti najbolje. Slušajte, pazite što kažem: prolongirajte, ja potpisujem 20%...«
»Nema ništa, nema ništa... vrlo smiješno, dragi moj. No... Hm... ja prodajem u pravo vrijeme. Ponudili ste mi 8%, ja sam prolongirao, onda ste mi ponudili l2 i 16%, a ja sam svaki put prolongirao. A sad, da mi ponudite i 40, ne bih ni pomislio, dragoviću, ni pomislio... Otkako su braća Westfahl u Bremenu otišla k vragu, nastoji svatko da odvoji svoje interese od dotične tvrtke, da se osigura... Kako rekoh, ja volim prodati u pravo vrijeme. Ja sam držao vaše potpise dok je bonitet Johanna Buddenbrooka bio izvan sumnje... Istina, mogao bih zaostale kamate pribiti glavnici i povisiti procente. Ali čovjek drži stvar samo tako dugo dok raste u vrijednosti ili bar solidno stoji... ali kad počne padati, onda treba prodati... Hoću reći, ja tražim svoj kapital.«
»Kesselmeyer, vi nemate srama.«
»A-a-ah, nemate srama, vrlo, vrlo smiješno. Šta vi zapravo hoćete? Morate se svakako obratiti svome tastu. Kreditna banka bjesni, a osim toga niste baš bez ljage...«
»Ne Kesselmeyer... zaklinjem vas, saslušajte me u miru... Da, ja sam iskren, priznajem vam bez okolišenja, da je moj položaj ozbiljan. Vi i Kreditna banka niste jedini... Podneseno mi je na isplatu nekoliko mjenica... Kao da su se svi urotili protiv mene.«
»Jasno, u tim okolnostima... sve dolazi u isto vrijeme...«
»Ne, Kesselmeyer, slušajte me... učinite mi ljubav, uzmite još jednu cigaru...«
»Pa ni ovu nisam popušio ni do polovice. Pustite me na miru sa svojim cigarama...«
»Kesselmeyer, nemojte sada dići ruke od mene... Vi ste mi prijatelj, jeli ste za mojim stolom...«
»A vi možda niste za mojim, dragoviću?«
»Da, da... ali nemojte mi danas otkazati svoj kredit...«
»Kredit? Još i kredit? Jeste li vi pri zdravoj pameti? Novi zajam...?«
»Da, Kesselmeyer, zaklinjem vas... malo, sitnicu... Moram samo desno i lijevo učiniti nekoliko isplata i otplata, pa ću sebi opet stvoriti dobar glas i odgodu... Podržite me, i vi ćete načiniti velik posao. Kako kažem, bezbroj poslova je u toku... Sve će krenuti najbolje... Vi znate da sam poduzetan i spretan...«
»Da, vi ste hvališa i nespretnjaković, dragi moj. Ne biste li mi, u svojoj prevelikoj dobroti, htjeli kazati što namjeravate još izmisliti?... Možda negdje u bijelom svijetu neku banku koja će vam dati cigli groš? Ili još nekog tasta?... O ne... najveći uspjeh svoje glumačke vještine već ste postigli. Tako nešto ne možete više odigrati. Moje priznanje. Na... hm... moje najveće priznanje...«
»Govorite tiše, do vraga...«
»Hvališa ste vi. Poduzetan i spretan... da, ali uvijek samo u korist drugih. Vi zaista nemate skrupula, a ipak još niste imali od tog koristi. Počinili ste mnoge lopovštine, prijevarom ste došli do kapitala, a sve to samo da bi meni mjesto dvanaest procenata plaćali šesnaest. Cijelo ste svoje poštenje bacili u more, a da od tog niste imali ni mrvu koristi. Imate savjest kao mesarsko pseto, i ipak vam ništa ne polazi za rukom. Jadnik ste vi i bijedna budala. Ima takvih ljudi: oni su vrlo, vrlo smiješni... Zašto se toliko plašite da cijelu stvar napokon iznesete pred onog dotičnog? Jer vam to sve ne može biti ugodno? Jer tada, prije četiri godine, nije sve bilo u redu, nije bilo sve čisto kao sunce, zar ne? Bojite se da neke stvari...«
»Dobro Kesselmeyer, pisat ću. Ali ako on ne bude htio? Ako i on digne, ruke?...«
»O... a-a-ah... Tada ćemo napraviti bankrot, vrlo, vrlo smiješni bankrotić, mili moj. Ja neću biti time oštećen, ni najmanje. Ja sam gotovo već došao na svoj račun s kamatama koje ste vi od vremena do vremena teškom mukom skupili... a u stečajnoj masi imam prvenstvo, cijenjeni moj... I zapamtite... Ja neću izvući kratak kraj. Ja se znam snaći ovdje među vašim stvarima, velepoštovani. Već unaprijed imam u džepu popis inventara... A-ah. Pobrinut ću se već za to da nitko ne spremi kakvu srebrnu košaricu za kruh ili kućnu haljinu...«
»Kesselmeyer, vi ste jeli za mojim stolom...«
»Dajte mi mira sa svojim stolom... Za osam dana doći ću po odgovor. Ja ću pješke u grad, malo gibanja vanredno će mi goditi. Dobro jutro, dragi moj. Radosno dobro jutro...«
Činilo se da gospodin Kesselmeyer odlazi, zaista, otišao je. Iz hodnika su mogli čuti njegove čudne korake, kao da vuče noge, i čovjek bi u duhu mogao vidjeti kako vesla rukama...
Kad je gospodin Grünlich stupio u »sobu maćuhicâ«, stajala je tamo Tony s kanticom od mjedi u ruci i pogledala mu u oči: »Što stojiš tu... što piljiš u mene...« vikne on i isceri zube, a ruke su opisivale neodređene figure u zraku, dok se trup njihao amo-tamo. Njegovo ružičasto lice nije moglo sasvim poblijediti. Bilo je posuto crvenim mrljama kao da čovjek boluje od škrleta.

SEDMO POGLAVLJE


Konzul Johann Buddenbrook stigao je u vilu u dva sata poslije podne: ušao je u salon Grünlichovih u sivom putnom ogrtaču i zagrlio kćerku nekom bolnom nježnošću. Bio je blijed, činilo se da je ostario. Njegove male oči duboko su upale u očne duplje, nos se isticao velik i oštar između upalih obraza. Činilo se, da su usnice postale tanje, a brada, koju u posljednje vrijeme nije više nosio kao dvije kovrčave pruge od sljepoočica do sredine obraza, rasla je, napola prekrita visokim ovratnikom i širokom kravatom, ispod podbratka i donje čeljusti. Veoma je posijedila, kao i kosa na glavi.
Konzul je proživio teške dane koji su ga iscrpli. Thomas je obolio na plućima i bacao krv. Gospodin van der Kellen obavijestio ga je pismom o nesretnom slučaju. Predao je poslove u oprezne ruke svog prokurista i pojurio najkraćim putem u Amsterdam. Pokazalo se da od bolesti ne prijeti njegovu sinu neposredna opasnost, ali da bi neophodno potrebna bila promjena zraka negdje na jugu, u južnoj Francuskoj, pa kako je sretan slučaj htio da je i za principalova sina bilo predviđeno putovanje radi oporavka, otpremio je oba mladića, čim je Toma bio sposoban za putovanje. Krenuli su zajedno u Pau.
Tek što se vratio kući, pogodio ga je udarac koji je za trenutak uzdrmao njegovu tvrtku do temelja. Bio je to bankrot u Bremenu, kod kojeg je »jednim potezom« izgubio 80.000 maraka... a zašto? Diskontirane mjenice izdane na Braću Westfahl vraćene su firmi, jer su kupci obustavili plaćanja. Ne da nije bilo pokrića, tvrtka je dokazala što je kadra učiniti, i to smjesta, bez komplikacija. Ali ni to nije spriječilo da konzul osjeti iznenadnu hladnoću, suzdržljivost i nepovjerenje što ih ovakav nesretan slučaj, ovakvo slabljenje prometnog kapitala, obično izaziva kod banaka, kod »prijatelja«, kod poslovnih krugova u inozemstvu...
No on je ponovo stao na svoje noge, sve brižljivo razmotrio, sve primirio, uredio i hrabro se odupro... A sad, usred borbe, usred gomila brzojava, listova i obračuna, još se i to svalilo na njega... Grünlich, B. Grünlich, muž njegove kćeri, bio je insolventan, i u jednom dugom, smušenom i izvanredno bijednom pismu moli, zapomaže i kukavno prosi pomoć od 100—120.000 maraka. Konzul je ukratko, površno i obzirno obavijestio svoju suprugu, a hladno i neobavezno odgovorio, moleći gospodina Grünlicha za sastanak s njim i sa spomenutim bankarom Kesselmeyerom u njegovoj kući, i zatim otputovao.
Tony ga je primila u salonu. Zanosila se time da prima posjete u »salonu smeđe svile«, pa kako je imala dubok i svečan osjećaj o važnosti sadašnjeg položaja, premda joj nije bilo sve jasno, to nije ni tog dana pravila iznimku poradi oca. Bila je naoko dobro; bila je lijepa i ozbiljna, a nosila je svijetlosivu haljinu sa zvonolikim rukavima, ukrašenu čipkama po grudima i na ručnim zglobovima, veoma široku krinolinu po najnovijoj modi, a na ovratniku briljantnu kopču. »Dobar dan tata, napokon te opet jednom vidim. Kako je mama? Imaš li vijesti od Tome? Odloži pa sjedni, molim te, dragi tata... Ne želiš li se malko dotjerati? Dala sam gore za te spremiti gostinjsku sobu... I Grünlich se baš presvlači...«
»Ostavi ga, dijete moje, čekat ću ga ovdje dolje. Ti znaš, da sam došao ovamo radi razgovora s tvojim mužem... veoma, veoma ozbiljnog razgovora, draga moja Tony. Je li gospodin Kesselmeyer ovdje?«
»Jeste, tata, sjedi u „odaji maćuhicâ” i pregledava album...«
»Gdje je Erika?«
»Gore, s Tinkom u dječjoj sobi, dobro je. Kupa svoju lutku ... razumije se ne u vodi... Voštanu lutku... Ukratko, kao da je zaista kupa...«
»Razumije se.« Konzul uzdahnu i nastavi: »Pretpostavljam da nisi obaviještena o položaju... O položaju svog muža?«
Sjedio je u jednom od naslonjača koji su okruživali veliki stol, dok je Tony sjedila do njegovih nogu, na malom sjedištu sastavljenom od tri poprijeko položena jastuka. Prsti njegove desnice oprezno su poigravali s dijamantima na njezinu vratu.
»Nisam, tata«, odgovori Tony, »moram ti priznati da ne znam ništa. Bože moj, znaš, ja sam guska, nemam uvida ni u što. Nedavno sam pričula nešto, kad je Kesselmeyer razgovarao s Grünlichom... Na kraju mi se učinilo kao da Kesselmeyer samo zbija šalu... On govori uvijek smiješno... Jedan ili dvaput razabrala sam tvoje ime...«
»Razabrala si moje ime? U vezi s čim?«
»Ne, o tom ništa ne znam, tata... Grünlich je od onog dana čangrizav... zapravo neizdržljiv, to moram reći... do jučer. Jučer je bio nježan i raspoložen i pitao me deset ili dvanaest puta da li ga volim, da li ću kod tebe uložiti koju dobru riječ za njega, ako te on bude nešto zamolio...«
»Ah...«
»Da... Saopćio mi je da ti je pisao, da ćeš doći... Dobro što si ovdje. Mene pomalo hvata strah... Grünlich je namjestio zeleni stol za kartanje... na njem leži mnoštvo papira i olovaka... za tim stolom imali biste održati sjednicu s Kesselmeyerom.«
»Slušaj, drago moje dijete,« reče konzul, milujući je po kosi. »Sad te moram upitati nešto, nešto ozbiljno... Kaži mi... ljubiš li ti svog muža od sveg srca?«
»Svakako tata,« odgovori Tony s tako djetinjski licemjernim licem kao što bi ga nekad pravila, kad su je pitali: »Dakle, To-ny, nećeš više nikad srditi lutkaricu Lizu?...« Konzul časkom zašuti.
»Ti ga dakle ljubiš toliko,« zapita zatim, »da ne bi mogla živjeti bez njega... ni pod kojim okolnostima... Je li? Pa i onda, kad bi se po božjoj odluci njegov položaj promijenio, ako bi zapao u takve prilike koje mu više ne bi dopuštale da ti pruža sav taj luksuz...?« I njegova ruka obuhvati površnom kretnjom pokućstvo i zastore na vratima sobe, pozlaćeni sat na stalku koji je stajao na ukrasnoj polici, ogledalo, i napokon njezinu haljinu, spustivši pri tom ruku.
»Svakako tata,« ponovi Tony utješljivijim glasom koji je gotovo uvijek poprimala kad bi netko s njom govorio ozbiljno. Gledala je pokraj očeva lica u prozor iza koga se nečujno spuštala gusta kiša nalik na koprenu. Njene su oči bile pune onog izraza koji imaju djeca kad je netko, čitajući im priče, toliko netaktičan da uplete u ta općenita razmatranja o moralu i dužnostima... izraza u kom ima i zabune, i nestrpljivosti, i pobožnosti, i zlovolje.
Konzul ju je nekoliko trenutaka šutke gledao, zamišljeno žmirkajući. Da li ga je njen odgovor zadovoljavao? O svemu je još kod kuće i na putu zrelo promislio.
Svakom čovjeku bit će razumljivo da je prva i iskrena odluka Johanna Buddenbrooka bila da svim silama nastoji izbjeći davanje bilo kakvog iznosa svome zetu. Ali kad se je sjetio kako je, da se blago izrazi, uporno zagovarao taj brak, kad mu je pao na pamet pogled kojim se je to dijete poslije vjenčanja oprostilo od njega i upitalo ga: »Jesi li zadovoljan sa mnom?« morao ga je obuzeti osjećaj krivnje prema kćeri, i morao je da prizna u sebi da ovu stvar valja riješiti potpuno po njezinoj volji. Znao je dobro da nije stupila u tu vezu iz ljubavi, ali je morao računati s mogućnošću da su ove četiri godine, navika i rođenje djeteta mogle izazvati razne promjene, da se Tony sad mogla osjećati dušom i tijelom povezana sa svojim mužem, i, s pohvalnih kršćanskih i svjetovnih razloga, odbiti svaku pomisao na rastavu. U tom slučaju, tako je razmišljao konzul, morat će pristati, da dâ svaki potrebni iznos. Istina, kršćanska dužnost i ženski ponos zahtijevaju da Tony bezuvjetno slijedi svog vjenčanog druga i u nesreći, ali ako bi zaista stvorila takvu odluku, onda on, to je jasno osjećao, ne bi imao pravo da dopusti da mu kćer bez vlastite krivice bude lišena svih udobnosti života, na koje je od djetinjstva bila navikla... Osjećao je da će u tom slučaju morati spriječiti katastrofu i štititi B. Grünlicha pa puklo kud puklo. Ukratko, na kraju njegovih razmišljanja prevladala je u njem želja da svoju kćerku, zajedno s njenim djetetom, uzme k sebi, a gospodina Grünlicha pusti da ide svojim putem. Samo neka bog ne da ono najgore. Za svaki slučaj pribilježio je i uzeo sa sobom tekst onog zakonskog paragrafa, koji daje pravo na rastavu u slučaju postojeće nesposobnosti supruga da prehranjuje ženu i djecu. Ali prije svega morao je saznati mišljenje svoje kćeri.
»Vidim,« reče, a pri tom ju je i dalje milovao po kosi, »vidim, drago dijete da si ti nadahnuta dobrim i hvale vrijednim načelima. Ipak... meni se sve čini da ti stvari ne gledaš onako kako ih, žalibože, treba gledati: naime, kao činjenice. Ja te nisam pitao šta bi ti u ovom ili u onom slučaju možda učinila, nego što ćeš ti sada, danas, odmah učiniti. Ne znam, koliko poznaješ prilike ili naslućuješ kakve su... Moja je dakle žalosna dužnost da ti kažem, da je tvoj muž prisiljen da obustavi plaćanja, da se poslovno ne može više održati... mislim da me razumiješ...«
»Grünlich je bankrot... ?« zapita Tony tiho, podigne se napola sa svojih jastuka i pograbi žurno konzula za ruku...
»Da, dijete moje,« reče on ozbiljno. »Zar to nisi naslućivala?«
»Nisam naslućivala ništa određeno...« mucala je ona. »Dakle se Kesselmeyer nije šalio...?« nastavila je zureći postrance u smeđi sag... »O bože!« poviče iznenada i klone natrag na svoje sjedište. Tek u tom času puklo joj je pred očima što se sve krije u riječi »bankrot«, sve ono što je još kao malo dijete, čuvši tu riječ, osjećala kao nešto neodređeno i strašno... »Bankrot«... To je bilo strasnije od smrti, to je značilo zbrku, slom, propast, stid, sramotu, bijedu i očajanje... »On je bankrot?« ponovila je. Ta ju je sudbonosna riječ toliko utukla i porazila, da nije mogla ni pomisliti na ma kakvu pomoć, čak ni na pomoć od svog oca.
On ju je promatrao uzdignutih obrva, svojim malim, upalim očima koje su se činile žalosne i umorne, ali su ipak odavale napetu pažnju.
»Ja te dakle pitam, draga moja Tony,« izusti blago, »da li ti smatraš da si spremna slijediti svoga muža i u siromaštvo?...« Odmah zatim morao je u sebi priznati da je tešku riječ »siromaštvo« instinktivno izabrao kao sredstvo da je zastraši, pa stoga doda: »On se može opet uzdići radom...«
»Svakako tata,« odgovori Tony. Ali to je nije spriječilo da brižne u plač. Jecala je u svoj rupčić od batista, obrubljen čipkama, na kom je bio monogram A. G. Sačuvala je potpuno svoj djetinji plač: sasvim bez ženiranja i bez cifranja. Njena gornja usna izazivala je pri tom neizrecivo ganutljiv dojam.
Otac ju je i dalje ispitivao očima. »Govoriš li ti ozbiljno, dijete moje?« upita. Ni on nije znao, što bi.
»Zar ne moram... ?« jecala je. »Pa moram...«
»Nipošto,« dobaci on živahno, ali svjestan svoje krivnje odmah se ispravi. »Ja te ne bih bezuvjetno na to silio, draga moja Tony. U slučaju da te tvoji osjećaji ne vežu nerazdvojno za tvog muža...«
Ona ga pogleda očima punih suza i bez razumijevanja.
»Kako, tata... ?«
Konzul se pomakne malo desno i lijevo i dosjeti se kako će nastaviti.
»Dobro moje dijete, možeš li vjerovati da bi me mnogo boljelo da te moram izložiti svim nepogodama i teškim neprijatnostima koje će neposredno nastupiti radi nesreće tvog muža i rasapa poduzeća i čitavog kućanstva... Ja želim da te oslobodim prvih neugodnosti i da uzmem tebe i našu malu Eriku bar zasada kući. Mislim da ćeš mi biti zahvalna za to.,
Tony je šutjela trenutak brišući oči od suza. Brižljivo je hukala u svoj rupčić, a onda ga, pritiskivala na oči, da spriječi upalu. Zatim upita odlučnim glasom, a da ga pri tom nije povisila: »Tata, je li Grünlich kriv? Je li zapao u nesreću zbog lakomislenosti i zbog nepoštenja?«
»Vrlo vjerojatno...« reče konzul. »To jest... ne... ne znam, dijete moje. Kažem ti da me još čeka odlučni razgovor s njim i njegovim bankarom...«
Činilo se, kao da Tony nije čula odgovor. Pognuta na svoja tri jastuka, naslonila je lakat na koljeno, a bradu na ruku i zamišljeno lutala pogledom po sobi:
»O, tata,« izusti tiho i gotovo ne mičući usnama. »Zar ne bi bilo bolje, da sam tada...«
Konzul nije mogao vidjeti njeno lice, ali je ono imalo isti izraz kao nekih ljetnih večeri u Travemündeu, kad bi se naslonila na prozor svoje sobice...
Jedna je ruka počivala na očevim koljenima, a dlan i prsti visjeli su mlohavo, nemajući potpornja. Tako je ruka, kao sama od sebe, izražavala neku beskrajno sjetnu i nježnu predanost, neku slatku čežnju punu uspomena, čežnju koja je lutala u daljini. »Bolje...?« upita konzul Buddenbrook. »Da se nije to dogodilo?«
Bio je spreman da iz sveg srca prizna da bi bilo bolje da nije bilo došlo do tog braka, ali Tony odgovori samo uzdahnuvši: »Ah, ništa.«
Kao da su je sasvim zaokupile njene misli da je negdje daleko i da je gotovo i zaboravila »bankrot«. Tako je konzul bio prisiljen sam izgovoriti ono što bi mu bilo draže samo potvrditi.
»Držim da pogađam tvoje misli, draga Tony,« reče, »a i ja sa svoje strane ne ustručavam se priznati da u ovom času žalim korak koji mi se prije četiri godine činio mudar i koristan... iskreno žalim. Vjerujem da pred bogom nisam kriv za to. Držim da sam radio po svojoj dužnosti, kad sam nastojao da ti stvorim egzistenciju dostojnu tvog podrijetla... Nebo je drukčije odlučilo... Nećeš valjda misliti o svom ocu da je tada lakoumno i nepromišljeno stavio na kocku tvoju sreću. Grünlich je došao u vezu sa mnom, snabdjeven najboljim preporukama, sin pastora, dobar kršćanin, svjetski čovjek... Poslije sam o njemu prikupio poslovne obavijesti koje su bile da ne može bolje. Ja sam ispitao njegove prilike... Sve je to mutno, mutno, i potrebno je još pričekati objašnjenje. Ali zar ne, ti me ne okrivljuješ...?
»Ne, tata, kako možeš tako nešto reći. Hajde, nemoj se žalostiti, jadni tata... veoma si blijed, hoćeš li da ti donesem želučane kapljice?« Ovila mu je ruke oko vrata i poljubila ga u obraze.
»Hvala ti,« reče on, »no, no... dosta... hvala ti. Da, imao sam teške dane... Što da se radi? Imao sam mnogo briga. To nas bog iskušava. Ali to ipak ne isključuje da osjećam da prema tebi nisam sasvim bez krivnje, dijete moje. Sad se sve svodi na pitanje koje sam ti već postavio, ali na koje mi nisi dovoljno jasno odgovorila. Kaži mi iskreno Tony... Jesi li u ove godine u braku zavoljela svog muža?«
Tony zaplače ponovo i pokri lice objema rukama u kojima je držala rupčić od batista, a zatim izusti kroz jecaje: »Ah... Što pitaš, tata. Nikad ga nisam voljela... Uvijek mi je bio oduran... Zar to ne znaš... ?«
Bilo bi teško iskazati što je odigralo na licu Johanna Buddenbrooka. Njegove su oči gledale preplašeno i žalosno, ali je ipak stisnuo usnice tako čvrsto da su se pojavile bore na rubovima usta i na obrazima, što bi se dešavalo kad je sklopio povoljan posao. Tiho je izgovorio: »Četiri godine...« Tonine suze presušiše odjednom. Držeći u rukama vlažni rupčić, uspravi se na svom sjedištu i reče gnjevno: »Četiri godine... ha... Katkad bi uvečer sjedio kraj mene i čitao novine u ove četiri godine...«
»Bog vam je poklonio dijete,« upadne konzul tromo.
»Da, tata... i ja mnogo volim Eriku... iako Grünlich tvrdi da ne volim djecu... Nikad se ne bih od nje rastavila... to ti kažem... ali Grünlicha... neću... Grünlicha neću... A sad je još bankrot... Ah tata, ako hoćeš mene i Eriku uzeti k sebi.... od srca rado... no, sad znaš sve.«
Konzul iznova stisne usne, bio je veoma zadovoljan. Ali još uvijek nije dodirnuo glavnu tačku: s obzirom na odlučnost koju je Tony pokazivala, taj riziko nije mu se činio velik.
»Pri svemu tom,« reče, »meni se čini da si, dijete moje, potpuno zaboravila da bi mogla doći pomoć... i to od mene. Tvoj otac već je pred tobom priznao da se prema tebi ne može osjećati sasvim bez krivice i on bi, u slučaju... da, u slučaju da se ti tome nadaš, da to očekuješ od njega, priskočio u pomoć, spriječio stečaj, jamčio hoćeš-nećeš za dugove tvog muža, i održao njegov posao...«
S napregnutom pažnjom ispitivao je njeno lice, a njezin ga je izraz ispunio zadovoljstvom. Na Tonikinom se licu odražavalo razočaranje. »O kojem se iznosu radi zapravo?« pitala je.
»To ne mijenja stvar, dijete moje... O velikom, vrlo velikom iznosu.« I konzul Buddenbrook kimnu nekoliko puta glavom kao da ga potresa težina misli na toliku svotu, »Uz to,« nastavi on, »ne smijem ti zatajiti da je tvrtka, bez obzira na ovu stvar, imala velike gubitke, i da bi isplata ovog iznosa značila za nju udarac od kog bi se teško... vrlo teško opet oporavila. To nipošto ne kažem, da bih...«
Nije završio. Tony je skočila, čak je učinila nekoliko koraka natrag, i viknula, držeći još uvijek mokri čipkasti rupčić. »Dobro, dosta, nikad.«
Izgledala je herojski. Riječ »tvrtka« je upalila. Veoma je vjerojatno da je djelovala odlučnije od same odvratnosti prema gospodinu Grunüchu.
»To ne smiješ učiniti, tata,« nastavila je sva izvan sebe. »Hoćeš li, da i ti budeš bankrot? Dosta. Nikad.«
U tom se času otvoriše polako i neodlučno vrata iz hodnika, i gospodin Grünlich uđe u sobu.
Johann Buddenbrook ustade i učini kretnju koja je značila: »Gotovo.«

OSMO POGLAVLJE


Na licu gospodina Grünlicha vidjele su se crvene pjege, ali bio je odjeven s najvećom pomnjom. Nosio je sličan crn, širok i solidan kaput i slične zelenkastosive hlače, kao u svoje vrijeme kad je pravio svoje prve posjete u Mengovoj ulici. Stao je kao da je sav omlohavio i rekao klonulim glasom, upravivši pogled u zemlju: »Oče...«
Konzul se hladno pokloni i s nekoliko energičnih pokreta dovede u red svoju kravatu.
»Hvala vam što ste došli,« doda gospodin Grünlich.
»To mi je bila dužnost, prijatelju,« odgovori konzul, »samo se bojim da će to biti jedino što sam mogao učiniti u vašoj stvari.«
Njegov zet dobaci mu letimičan pogled i zauze još mlohaviji stav.
»Čujem«, nastavi konzul, »da vaš bankar, gospodin Kesselmeyer očekuje... Koje ste mjesto odredili za razgovor? Izvolite raspolagati sa mnom...«
»Molim, budite tako dobri i pođite za mnom«, promrmlja gospodin Grünlich.
Konzul Buddenbrook poljubi kćer u čelo i reče: »Hajde gore, Antonija, svom djetetu.« Onda pođe s gospodinom Grünlichom kroz blagovaonicu u danju sobu. Njegov je zet pri tom skakutao oko njega i odmicao zastore na vratima.
Kad se gospodin Kesselmeyer, koji je stajao kraj prozora, okrenuo, crno i bijelo paperje na njegovoj glavi diglo se uvis i onda blago prileglo natrag uz lubanju.
»Gospodin bankar Kesselmeyer... veletržac, konzul Buddenbrook, moj tast...« izgovori Grünlich ozbiljno i skromno.
Na konzul ovu licu nije se pokrenula nijedna žilica. Gospodin Kesselmeyer prigne se, ruke su mu visjele naprijed, pa reče, gurajući svoja dva žuta zuba u gornju usnicu: »Sluga pokoran, gospodine konzule. Veliko mi je zadovoljstvo što vas vidim.«
»Budite tako dobri pa oprostite što ste morali čekati, Kesselmeyer«, reče gospodin Grünlich. Bio je izvanredno uljudan prema jednom i prema drugom.
»Hoćemo li prijeći na stvar?« primijeti konzul i stade se ogledavati lijevo i desno... Kućedomaćin žurno odgovori: »Molim, izvolite gospodo...«
Dok su prelazili u salon za pušenje, govorio je gospodin Kesselmeyer veoma raspoloženo: »Jeste li ugodno putovali?... A-ah, ta kiša. Da. Ružno godišnje doba, gadno, blatno godišnje doba. Kad bi htjelo pasti malo mraza, malo snijega... ali ništa! Kiša, blato... Odurno...«
»Čudnog li čovjeka,« mislio je u sebi konzul.
Usred male sobe s tapetama na kojima su bili tamni cvjetići, stajao je prilično prostran četverouglast stol pokriven zelenim suknom. Vani je kiša počela jače padati. Bilo je toliko mračno da je gospodin Grünlich odmah upalio sve tri svijeće koje su stajale na stolu u srebrnim svijećnjacima. Na zelenom su stolu ležali plavkasti poslovni listovi sa žigovima firma i izlizani, mjestimice zaderani, papiri koji su bili išarani datumima i potpisima. Osim toga bila je tu i debela glavna knjiga i pribor za pisanje: tintarnica načičkana olovkama i oštro zašiljenim guščjim perima i posipač.
Gospodin je Grünlich ulogu domaćina igrao tihom i suzdržljivom mimikom i kretnjama punim takta, kao prema gostima prilikom pogreba.
»Dragi oče, molim vas, sjednite u naslonjač,« rekao je blago. »Gospodine Kesselmeyer, hoćete li biti tako dobri da zauzmete mjesto ovdje?...«
Napokon bude uspostavljen red. Bankar je sjedio licem u lice s domaćinom, dok je konzul predsjedao u naslonjaču na široj strani stola. Naslon njegova fotelja pritiskivao je vrata prema hodniku.
Gospodin se Kesselmeyer nagne, spusti donju usnicu, razmrsi na svom prsluku jedan cviker, pričvrsti ga na nos koji pri tom stisne u nabore, i otvori širom usta. Zatim se stane češati čujno po svojim podšišanim zaliscima tako da se to čulo, pa je time izazvao nervozu, podboči ruke o koljena, zaklima prema papirima i primijeti kratko i veselo: »Aha, tu bi dakle bilo sve.«
»Dopustite da malo podrobnije razgledam stanje stvari,« reče konzul i dohvati glavnu knjigu. Ali gospodin Grünlich iznenada ispruži iznad stola obje ruke išarane nabreklim plavim žilama a koje su vidljivo podrhtavale, te poviče uzbuđenim glasam: »Jedan trenutak. Samo još trenutak, oče. Oh, dopustite mi jednu uvodnu riječ... Jest, vi ćete dobiti uvid, vašem pogledu ništa neće izbjeći... ali vjerujte mi: dobit ćete uvid u položaj jednog nesretnika, a ne krivca. Gledajte, oče, u meni čovjeka koji se neumorno borio protiv kobi, ali kojeg je ona oborila na tle, i to tako da...«
»Vidjet ću, vidjet ću,« odgovori konzul, očigledno nestrpljiv, a gospođin Grünlich povuče ruke, postajući sudbini da kRené svojim putem.
Prolazili su dugi strašni trenuci šutnje. U nemirnom svjetlu svijeća ta su tri gospodina sjedila sasvim blizu jedan do drugoga, zatvoreni između četiri tamna zida. Nije se čuo drugi pokret do šuštanja papira kojim je konzul rukovao. A padanje kiše bio je jedini šum izvana.
Gospodin Kesselmeyer turio je palce u isječke svoga prsluka, a ostalim prstima bubnjao po svojim plećima, i pogledavao neizrecivo veselo jednog pa drugog. Gospodin Grünlich sjedio je naslonivši se, položio ruke na stol i mutnim očima buljio preda se. Samo bi katkad plašljivo iskosa zirnuo na svog tasta. Konzul je listao po glavnoj knjizi, noktom prsta slijedio kolone brojaka, uspoređivao datume i olovkom nabacivao na papir sitne nečitljive cifre. Njegovo zamoreno lice izražavalo je užas zbog prilika u koje je sad »dobio uvid.« Napokon položi lijevu ruku na rame gospodina Grünlicha i reče potreseno: »Vi jadni čovječe.«
»Oče...« huknu gospodin Grünlich. Jadnom čovjeku potekoše dvije krupne suze niz obraze u zlatnožute zaliske. Gospodin Kesselmeyer pratio je najvećim interesom put ovih dviju kapljica, čak se malo i nagnuo naprijed, te stao otvorenih usta buljiti svom susjedu u lice. Konzul Buddenbrook bio je duboko ganut. Smekšala ga je njegova nesreća, pa je sada osjećao kako ga samilost zanosi, ali ubrzo nadvlada svoje osjećaje.
»Kako je to moguće,« reče klimajući glavom neutješljivo... »U tih nekoliko godina.«
»Nije to ništa,« odgovori gospodin Kesselmeyer dobro raspoložen. »Za četiri godine može čovjeka odnijeti vrag da je milina. Kad čovjek pomisli kako su još nedavno veselo skakutala braća Westfahl u Bremenu...«
Konzul ga pogleda trepćući očima, ali ga nije ni vidio ni čuo. Nije nipošto izrazio svoju pravu misao koja je kopala u njemu... »Zašto«, pitao se s nepovjerenjem, ali ipak ne razumijevajući, »zašto sve to baš sada? B. Grünlich je mogao i prije dvije, prije tri godine biti u položaju u kom je danas. To se moglo vidjeti na prvi pogled. Ali njegov je kredit bio neiscrpljiv, dobivao je novaca od banaka, uvijek bi iznova za svoje poslovne pothvate raspolagao potpisima solidnih kuća, kao što su senator Bock i konzul Goudstikker, a njegove su mjenice kurzirale kao gotov novac. Zašto baš sada, sada, sada — a šef tvrtke Johann Buddenbrook znao je vrlo dobro što je mislio pod ovim »sada« — taj slom na svim stranama, to potpuno povlačenje povjerenja, kao po dogovoru, taj jednodušni napadaj na B. Grünlicha, bezobzirno pa čak i neuljudno? Konzul bi bio i suviše naivan da nije znao da će ugled njegove firme morati da koristi njegovu zetu, ali zar je Grünlichov kredit tako potpuno, tako očevidno, tako isključivo ovisio o konzulovu? Zar Grünlich sam za se nije značio baš ništa? A informacije što ih je konzul pribavio, knjige što ih je bio ispitao?... Bilo kako bilo, njegova odluka da u ovoj stvari ni prstom ne makne bila je sad čvršća nego ikada. Prevarit će se u računu. Očigledno je B. Grünlichu uspjelo da stvori mišljenje, da je solidaran s Johannom Buddenbrookom Tu, kako se čini, užasno rasprostranjenu zabludu treba jednom zauvijek ispraviti. Pa i ovaj Kesselmeyer još će se čuditi. Ima li taj pajac savjesti? Bode u oči kako je besramno spekulirao isključivo time da on, Johann Buddenbrook, neće dopustiti da muž njegove kćeri propadne, i kako je odavno upropaštenom Grünlichu doduše davao dalje i dalje kredite, ali mu uvijek nametao sve krvavije lihvarske kamate.
»Svejedno«, reče kratko, »prijeđimo na stvar. Da ste me kao trgovca pozvali da u ovom slučaju dam svoje stručno mišljenje, tad bih na žalost morao reći da je ovo položaj, istinabog, nesretna, ali također u punoj mjeri kriva čovjeka.«
»Oče...« promuca gospodin Grünlich,
»Ovaj naslov ne prija mojim ušima,« reče konzul naglo i tvrdo. »Vaše tražbine, gospodine,« nastavi, obrativši se bankaru, »vaše tražbine prema gospodinu Grünlichu iznose šezdeset tisuća maraka...«
»Sa zaostalim i kapitalu pripisanim kamatima šezdeset i osam tisuća sedam stotina pedeset i pet maraka i petnaest šilinga,« odgovori gospodin Kesselmeyer lagodno.
»Vrlo dobro... I ni pod kojim uvjetom ne biste pristali da se strpite?«
Gospodin se Kesselmeyer naprosto stade smijati. Smijao se je otvorenih usta, na mahove, bez traga zlobe, čak dobrodušno, i pri tom gledao konzulu u lice, kao da ga poziva da se i on priključi.
Sitne, upale oči Johanna Buddenbrooka postadoše mutne, i odjednom se oko njih stvoriše crveni koluti koji su sezali do jabučica. Zapitao je samo da bi sačuvao formu, jer je vrlo dobro znao da bi odgoda od strane ovog jednog vjerovnika samo neznatno promijenila samo stanje stvari. Ali način na koji mu je Kesselmeyer to odbio, vrijeđao ga je i ogorčavao do krajnosti. Jednom jedinom kretnjom ruke odgurne daleko od sebe sve što je pred njim ležalo, naglo spusti olovku na stol i reće: »Onda izjavljujem da nisam voljan baviti se dalje ovom stvari u bilo kojem pravcu.«
»A-ha,« poviče gospodin Kesselmeyer i stade rukama lomatati po zraku... »To je riječ, tako se govori. Gospodin će konzul stvar urediti kratkim putem, bez dugih parlamentiranja. Glatko.«
Johann Buddenbrook ga nije ni pogledao.
»Ne mogu vam pomoći, prijatelju,« obrati se mirno gospodinu Grünlichu. »Stvari moraju poći svojim tokom... Ja tu ne mogu ništa učiniti. A i kako bih? Saberite se i potražite snagu i utjehu u bogu. Smatram ovaj razgovor završenim.«
Lice gospodina Kesselmeyera poprimi iznenadno ozbiljan izraz, što je djelovalo sasvim čudnovato, a zatim kimne glavom gospodinu Grünlichu kao da ga hoće obodriti. Ovaj je međutim sjedio nepomično i samo lamao dugim svojim rukama tako snažno da su prsti potiho pucketali.
»Oče... gospodine konzule,« progovori kolebljivim glasom. »Vi nećete... Vi ne možete htjeti moju propast, moju bijedu. Radi se sve u svemu o manjku od 120.000... Vi me možete spasiti, Vi ste bogat čovjek; smatrajte taj iznos kako vam drago... kao konačnu otpravninu, kao dio baštine vaše kćeri, kao zajam na kamate... ja ću raditi... vi znate da sam poduzetan i spretan...«
»Rekao sam svoju posljednju riječ,« izjavi konzul.
»Dopustite, molim... vi ne možete?« zapita gospodin Kes-selmeyer gledajući ga kroz cviker na navoranom nosu... »Ako smijem gospodinu konzulu skrenuti pažnju... to bi sad zapravo bila veoma zgodna prilika da se pokaže snaga tvrtke Johann Buddenbrook...«
»Dobro biste učinili, gospodine, da brigu za ugled moje kuće prepustite meni. Nipošto mi nije potrebno da kao dokaz svoje plaćevne sposobnosti bacim svoj novac u najbližu kaljužu...«
»Ne, odista, ne, odista. A-a-a, kaljuža, to je doista vrlo smiješno. Ali ne smatra li gospodin konzul da bi stečaj vašega gospodina zeta mogao i vaš položaj nekako krivo, nekako nezgodno osvijetliti... potamniti...?«
»Mogu vam samo još jednom preporučiti da prepustite meni da se brinem za svoj dobar glas u poslovnom svijetu,« dobaci konzul.
Gospcdin Grünlich gledao je zbunjeno u lice svog bankara i počeo iznova: »Oče... zaklinjem vas, promislite što činite... Zar je samo o meni riječ?... O, pa ja na kraju mogu... i propasti. Ali vaša kćerka, moja družica, ona, koju toliko ljubim, koju sam zadobio poslije tako ljute borbe ... I naše dijete... njeno i moje nevino djetešce. I oni da zapadnu u bijedu? Ne, oče, ja to ne bih podnio. Ja bih se ubio. Ubio bih se ovom svojom rukom... vjerujte! Pa onda, neka vas nebo riješi svake krivice.«
Johann Buddenbrook sjedio je blijed, zavaljen u naslonjač, a srce mu je burno kucalo. Po drugi put su na nj navaljivala čuvstva toga čovjeka, kojih je izraz bio skroz-naskroz prožet istinitošću; ponovo je morao, kao onda, kad je gospodinu Grünlichu priopćio pismo svoje kćeri iz Travemündea, slušati istu užasnu prijetnju i ponovo ga je potreslo ono zanesenjačko strahopočitanje što ga je njegova generacija gajila prema ljudskim osjećajima s kojim se njegov trijezni i praktični poslovni duh neprestano borio. Međutim, ta slabost nije trajala dulje od sekunde. »120.000 maraka...« ponovio je u sebi, a onda rekao mirno i odlučno: »Antonija je moja kćerka. Znat ću spriječiti da nedužna ne trpi.«
»Što hoćete time reći...?« zapita gospodin Grünlich i stade se ledeniti.
»To ćete doznati,« odgovori konzul. »Zasad nemam ništa dodati svojim riječima.« S tim ustane, smjesti energično stolac i okRené se prema vratima.
Gospodin Grünlich sjedio je nijem, ukočen, pRenéražen, a usta su mu se trzala ovamo-onamo, ali nije mogao istisnuti ni jedne riječi. No gospodinu se Kesselmeyeru nakon konzulove zaključne i konačne kretnje povratilo veselo raspoloženje... Da, sasvim ga svladalo, prešlo sve granice i bivalo naprosto strašno. Cviker mu je spao s nosa koji se podigao do samih očiju, a prijetila je opasnost da će se raspući njegova malena usta iz kojih su virila dva žuta i osamljena kutnjaka. Njegove male rumene ruke veslale su po zraku, njegovo je paperje lepršalo, a njegovo sasvim iskrivljeno i od prevelike veselosti iscereno lice sa sijedim, podšišanim zaliscima, bilo je crveno kao cinober...
»A-a-a-ha,« stao je vikati, da mu se glas prekinuo... »Nalazim da je to vrlo... vrlo smješno. Ali ipak, trebali biste promisliti, gospodine konzule Buddenbrook, prije nego što takav dražestan, takav divan egzemplar zetića bacite u grabu... Takve umješnosti, takve spretnosti ne može se više naći na cijelom širokom, predragom božjem svijetu. Aha! Prije četiri godine, kad nam je već jednom bio nož pod vratom... konop oko vrata... kako smo onda iznenada dali na burzi razglasiti naše zaruke s Mademoiselle Buddenbrook, još prije nego su zaista bile sklopljene... Svaka čast... Da... hm... moje najveće priznanje...«
»Kesselmeyer,« zakriješti gospodin Grünlich i učini nekoliko grčevitih kretnja rukama kao da tjera od sebe neku utvaru, i pobježe u jedan kut, sjedne na stolac, zakopa lice u ruke i tako se nisko zguri, da su mu krajevi zalizaka dopirali do listova. Nekoliko puta povukao je koljena uvis.
»Kako smo zapravo sve to upriličili?« nastavljao je gospodin Kesselmeyer. »Kako nam je zapravo uspjelo da ulovimo i kćerkicu i osamdeset hiljada maraka? O-ho-ho. Sve se to može aranžirati ako čovjek ima za sekser umješnosti i spretnosti, lako se to aranžira. Čovjek iznese pred gospodina tatu — pred spasitelja, vrlo zgodne knjige, najdražesnije, čiste knjige u kojima je sve u najljepšem redu... samo što nisu potpuno u skladu sa surovom zbiljom... — jer u surovoj zbilji već su tri četvrtine miraza mjenični dugovi.«
Konzul je stajao na pragu s rukom na kvaki, blijed kao smrt. Srsi su mu prolazili niz leđa. Zar je u ovoj maloj, nemirno rasvijetljenoj sobi sam s lopovom i s majmunom koji je pobjesnio od same zlobe.
»Gospodine, ja s prezirom odbijam vaše riječi,« izustio je prilično nesigurno. »Prezirem vaše sulude klevete, to više što pogađaju i mene... mene koji nisam lakomisleno gurnuo u nesreću svoju kćerku. Prikupio sam pouzdane informacije o svom zetu... sve ostalo bila je volja božja.«
Okrenuo se, nije htio ništa više čuti, otvorio je vrata, ali gospodin Kesselmeyer vikao je za njim: »Aha? Informacije? Od koga? Od Bocka? Od Goudstikkera? Od Petersena? Od Massmanna i Timma? Svi su oni bili angažirani. Svi su bili i te kako angažirani. Bili su neizmjerno sretni što im je ova ženidba donijela pokriće...«
Konzul zalupi vrata za sobom.

DEVETO POGLAVLJE


Kuharica Dora, baš ne najpoštenija žena, radila je u blagovaonici.
»Kažite, molim, gospođi Grünlich neka dođe dolje,« naredi konzul.
»Spremi se, dijete moje,« reče kad je Tony sišla. Prešao je zajedno s njom u salon. »Uredi svoje stvari najhitnije i pobrini se da i Erika bude što prije spremna za put... odvest ćemo se u grad... Noćit ćemo u hotelu i sutra krenuti kući.«
»Da tata!« reče Tony. Lice joj je bilo crveno, smeteno i zbunjeno. Pravila je rukama nepotrebne i nagle kretnje po struku, ne znajući čime da počne pripreme i ne vjerujući pravo da je istina što doživljuje.
»Što da uzmem sa sobom, tata?« pitala je uzrujano i u strahu. »Sve? Sve oprave? Jedan ili dva kovčega?... Zar je Grünlich zaista bankrot?... O bože!... A mogu li u tom slučaju ponijeti i svoj nakit?... Tata, djevojke bi trebalo otpustiti... ne mogu ih isplatiti... Grünlich mi je danas ili sutra trebao dati novac za kućanstvo...«
»Budi bez brige, dijete moje, te će se stvari ovdje urediti. Uzmi samo najpotrebnije... jedan kovčeg... jedan mali kovčeg... Stvari koje su tvoje vlasništvo, poslat će za tobom. Požuri se, čuješ li? Imamo...«
U tom trenutku rasklopiše se zastori na vratima, i u salon uđe gospodin Grünlich. Brzim koracima, raširenih ruku, s glavom nagnutom u stranu, i držeći se kao čovjek koji hoće reći »Evo me! ubij me, ako hoćeš,« jurnuo je prema supruzi i bacio se je pred njom na koljena. Njegova je vanjština poticala na samilost. Zlatnožuti zalisci bili su raskuštrani, kaput zgužvan, kravata pomaknuta, ogrlica raskopčana, a čelo se osulo sitnim kapljicama...
»Antonijo...!« uzviknuo je. »Pogledaj na me... Imaš li srce; srce koje osjeća? Čuj me... Eto pred tobom čovjeka koji je uništen, upropašten ako... da, koji će od bola umrijeti, ako ti preizreš njegovu ljubav! Evo ležim ovdje... zar možeš biti bez srca, da mi kažeš: „Odvratan si mi. Napuštam te”?«
Tony je plakala. Bilo je upravo onako kao tada u »odaji krajolikâ«. Opet je gledala to lice iskrivljeno od straha, te oči, koje su bile uprte u nju pune usrdne molbe, i opet je morala ustanoviti sa čuđenjem i ganućem da su taj strah i to zapomaganje iskreni i nehinjeni.
»Ustani, Grünlich,« reče jecajući. »Molim te, ustani, zaboga!«
I pokuša da ga digne, uhvativši ga za ramena. »Nisi mi odvratan! Kako možeš tako nešto reći...« Ne znajući šta da još kaže, okRené se bespomoćno ocu. Konzul je uhvati za ruku, nakloni se zetu i uputi se s njom prema vratima.
»Odlaziš?« poviče gospodin Grünlich i skoči na noge.
»Već sam vam kazao,« reče konzul, »da ne mogu uzeti na sebe odgovornost i svoje dijete bez ikakve krivice prepustiti nesreći, a sad još dodajem da ni vi to ne smijete. Ne, gospodine moj, vi ste proigrali pravo na moju kćerku. I budite zahvalni stvoritelju da je srce ovog djeteta sačuvao tako čisto i bezazleno, te se bez gnušanja može s vama rastati. Ostajte zbogom!«
Ali sad gospodin Grünlich izgubi vlast nad sobom. Mogao je govoriti o trenutnom rastanku, o povratku, o novom životu, i na taj način eventualno spasiti baštinu, ali njegova proračunanost, njegova umješnost, njegova spretnost — sve je bilo pri kraju. Mogao je zgrabiti veliki tanjur od bronze koji se ne da razbiti, a stajao je na polici pred ogledalom, ali on je zgrabio tanku vazu s naslikanim cvijećem koja je stajala tik do tanjura i udario njome o zemlju, da se rasprsla u tisuću komadića.
»Ha! Lijepo! Krasno!« vikao je. »Hodi samo! Misliš da ću za tobom kukati, gusko? O ne, varaš se, mila moja! Uzeo sam te samo radi tvog novca; nije ga bilo dosta, pa se sad tornjaj kući! Ja sam te sit... Sit... Sit... !«
Johann Buddenbrook izvede svoju kćer šutke napolje. Onda se još jednom vrati, pristupi gospodinu Grünlichu koji je stajao pred prozorom s rukama na leđima i zurio van u kišu, dodirne blago njegovo rame, i reče tiho, opominjući: »Saberite se. Molite se bogu.«

DESETO POGLAVLJE


U velikoj kući u Mengovoj ulici vladala je dulje vremena prigušena atmosfera, otkako sa u nju preselila Madame Grünlich sa svojom malom kćerkom. Svi su hodali »na prstima« i nerado govorili »o tom«, osim glavne junakinje koja je, naprotiv, o tom govorila strastveno rado i pri tom se doista osjećala kao riba u vodi.
Tony se s Erikom smjestila u sobama na drugom katu u kojima su prije, u vrijeme starih Buddenbrook ovih, stanovali njeni roditelji. Bila je malo razočarana što njenom tati nije ni na um palo da za nju uzme posebnu sobaricu, i proživjela je pola sata u dubokim mislima kad joj je blagim riječima razložio da joj zasada ne pristoji drugo no da živi povučeno i odrekne se društvenog života u gradu; iako po ljudskim pojmovima nije kriva za sudbinu koju joj je bog kao kušnju poslao, to joj ipak njezin položaj rastavljene žene nalaže za prvo vrijeme krajnju suzdržljivost. No Tony je posjedovala lijepi dar da se prilagodi svakom novom položaju s mnogo talenta, spretnosti i vedrine. Doskora se sama sebi svidjela u ulozi žene koju je snašla nezaslužena nesreća, pa je počela nositi tamne haljine, češljati svoju lijepu pepeljasto plavu kosu glatko, razdjeljkom, kao mlade djevojke, i tražiti odštetu za nedostatak društvenosti u tome, da kod kuće bude velevažna i da uživa zbog ozbiljnosti i značajnosti svog položaja, iznoseći bodro i veselo svoja opažanja o braku, o gospodinu Gninlichu i općenito o životu i sudbini. Nije joj svatko davao za to prilike. Konzulica je, doduše bila uvjerena da je njezin suprug postupao korektno i po dužnosti, ali ona bi, kad je Tony počela govoriti, samo ležerno podigla svoju lijepu, bijelu ruku i rekla: »Assez, dijete moje! Ne volim slušati o toj stvari.«
Klara, kojoj je bilo tek dvanaest godina, nije ništa razumjela, a i sestrična Thilda bila je isto tako glupa. »O Tony, kako je to žalosno!« bilo je sve što je znala reći razvučeno i začuđeno. Međutim, mlada žena našla je pažljivu slušateljicu u gospodični Jungmann koja je u službi najboljih krugova bila već posijedila. »Ne trebaš se bojati, Tonice, mala moja,« rekla joj je, »još si mlada, udat ćeš se opet!« Inače se posvetila, s puno ljubavi i odanosti, odgoju male Erike i pričala joj iste uspomene i pripovijesti koje su prije petnaest godina konzulova djeca napeto slušala: osobito o nekom stricu koji je u Marienwerderu umro od štucavice, jer je sebi »odbio srce«.
Najradije i najdulje ćaskala je Tony s ocem nakon objeda ili ujutro za vrijeme prvog doručka. Odjednom postao je njen odnos prema njemu mnogo intimniji nego što je bio prije. Dosad je prema njemu, s obzirom na njegov moćni položaj u gradu i na njegovu marljivu, solidnu, strogu i pobožnu djelatnost, osjećala više bojažljivo poštovanje nego nježnost, ali nakon onog objašnjenja u njenu salonu, postao joj je bliži kao čovjek, i nju je ispunjavalo ponosom i ganućem što ju je smatrao dostojnom da s njom razgovara povjerljivo i ozbiljno o onoj stvari, što je njoj samoj prepustio odluku, i što je on — dotad nedokučiv — gotovo skrušeno priznao da se ne osjeća bez krivice prema njoj. Sigurno je da Toniki takva misao ne bi nikad pala na um, ali kako ju je on izrekao, vjerovala je, i tako su njeni osjećaji prema njemu postali mekši i nježniji. Što se pak tiče konzula, on nije promijenio svoje naziranje i smatrao je da mora udvostručenom ljubavlju pružiti kćeri naknadu za teški udes.
Johann Buddenbrook nije osobno poduzeo nikakvih koraka protiv zeta koji ga je prevario. Istina, Tony i njena majka saznale su iz nekih razgovora, kakvim se nedopuštenim sredstvima služio gospodin Grünlich da bi došao do 80.000 maraka, ali konzulu nije ni na um dolazilo da stvar iznese pred javnost ili čak pred sud. Osjećao se gorko povrijeđen u svom ponosu kao poslovni čovjek i šutke je podnosio sramotu što se dao tako nezgrapno prevariti.
Na svaki način odlučno je poveo brakorazvodni postupak, čim je bio najvaljen stečaj trgovačke kuće B, Grünlich, koji je uostalom nanio znatne gubitke raznim tvrtkama u Hamburgu, a taj postupak, misao da je ona — Tony — središte istinskog procesa, bilo je ono što ju je ispunjavalo sviješću neopisivog dostojanstva.
»Oče,« govorila je, jer prilikom takvih razgovora nije nikad nazivala konzula tata. »Oče, kako stoji naša stvar? Zar ne, i ti smatraš da će sve proći dobro? Paragraf je potpuno jasan, ja sam ga tačno proučila. „Nesposobnost muža da prehranjuje porodicu...” Gospoda to moraju uvidjeti. Kad bi bio sin, Grünlich bi imao pravo da ga zadrži...«
Jednom drugom zgodom rekla je: »Još sam mnogo razmišljala o godinama što sam ih provela u braku. Ha! Dakle zato nije taj čovjek nikako htio da stanujemo u gradu, premda sam ja to jako željela. Dakle zato nije htio da imam u gradu poznanstva i da posjećujem društva. Zacijelo, u gradu je postojala veća opasnost nego u Eimsbütelu da ću saznati kako zapravo s njim stoji... O, vucibatina!«
»Ne osuđujmo... Drago dijete,« odgovorio je konzul.
Ili bi počela s važnim izrazom lica, kad je rastava već bila izrečena: »Ti si to već sigurno unio u obiteljske zapise, oče? Ne? O, onda dopusti da ja to učinim... Molim te, daj ključ od secrétaira.«
I gorljivo i s ponosom zapisala je pod retke, koje je prije četiri godine pribilježila kraj svog imena: »Taj brak bi anno 1850. u veljači pravovaljano opet razriješen.«
Iza toga odložila je pero i zamislila se načas.
»Oče,« reče, »dobro znam da ovaj događaj predstavlja ljagu u povijesti naše obitelji. Da, već sam mnogo o tome razmišljala. To je baš tako, kao da je tu u ovoj knjizi mrlja od tinte. Ali budi bez brige... moja je stvar da je opet izbrišem! Ja sam još mlada... A ne čini ti se da sam još prilično lijepa? Premda mi je gospođa Stuht, kad sam je opet vidjela, rekla: „O bože, Madame Grünlich, kako ste se postarali!” No, ne može čovjek cijeli život ostati takva guska kao što sam ja bila prije četiri godine... Razumije se, život troši čovjeka... Ukratko, ja ću se ponovo udati! Vidjet ćeš, nova, unosna partija sve će opet ispraviti! Zar ne misliš i ti tako?«
»To je sve u božjoj ruci, dijete moje! Ali ne pristoji se nikako već sada govoriti o tim stvarima.«
Počela se Tony u to vrijeme često služiti uzrečicom »kako to već biva u životu...«, i kod tih riječi »u životu« znala je tako lijepo i ozbiljno podignuti oči, da je svatko mogao naslutiti kako je ona duboko prozrela ljudski život i čovječju sudbinu...
Stol u blagovaonici još se više povećao, a Tony je dobila novu priliku da se napriča, kad se u kolovozu iste godine Thomas vratio iz Paua. Ona je od sveg srca voljela i poštovala tog brata koji je i tada, prilikom njihova povratka iz Travemündea, vidio i cijenio njezinu bol, i u kom je gledala budućeg šefa tvrtke koji će jednom postati glava obitelji.
»Da, da,« rekao je on, »nas dvoje već smo svašta proživjeli, Tony...« Nakon toga je povukao uvis jednu obrvu, prebacio rusku cigaretu iz jednog ugla usta u drugi i vjerojatno stao misliti na malu prodavačicu cvijeća s malajskim tipom lica koja se prije kratkog vremena udala za sina svoje poslodavke, i sada za svoj račun vodila dalje malu cvjetarnicu u Ribarskom dolu.
Toma Buddenbrook, još malo blijed, bio je upadljivo elegantna pojava. Činilo se da su posljednje godine potpuno dovršile njegov odgoj... Njegova figura s frizurom iznad ušiju, začetkanom u male brežuljke, s brkovima po francuskoj modi ufitiljenim i vodoravno isukanim, sa zbijenim stasom, prilično širokih ramena — sve je na njemu gotovo budilo dojam da je vojnik. Ali modrikaste i suviše vidljive žilice na njegovim sljepoočicama, od kojih se kosa razdvajala u dva razdjeljka, pa njegova sklonost tresavici protiv koje je dobri doktor Grabow uzalud vodio borbu, bijahu dokazi da mu tjelesno ustrojstvo nije baš najsnažnije. Što se pak tiče pojedinih dijelova tijela, kao što su brada, nos, a osobito ruke... izvanredne, prave Buddenbrookove ruke... U tom je još jače udarala u oči sličnost s njegovim djedom.
Govorio je francuski sa španjolskim prizvukom i dovodio u čudo svakoga zbog svoje pasije za neke moderne pisce satiričkog i polemičkog karaktera. Samo mračni mešetar gospodin Gosch imao je razumijevanja za tu sklonost, otac ju je najstrože osuđivao.
Ali to nije smetalo da u konzulovim očima uzmogneš pročitati ponos i sreću što je osjeća zbog svog najstarijeg sina. Pun ganuća i radosti pozdravio ga je doskora nakon njegova povratka kao ponovnog suradnika u svom kontoru, gdje je sada i sam nastavljao rad s većim zadovoljstvom. Bilo je to nakon smrti stare Madame Kröger, koja je preminula potkraj godine.
Smrt stare gospođe valjalo je podnijeti sabrano i uviđavno. Doživjela je vrlo visoku starost, a u posljednje vrijeme sasvim se bila povukla od svijeta. Bog ju je uzeo k sebi, a Buddenbrookovi su dobili gomilu novaca, punih 100.000 kurantnih talira koji su pojačali prometni kapital tvrtke, da se bolje nije moglo poželjeti.
Dalja posljedica ove smrti bila je da je konzulov šurjak Justus, čim je dobio u ruke ostatak svoje baštine, sit poslovnih neuspjeha, likvidirao i povukao se u mir. Justus Kröger, poznati suitier, pustopašni sin kavalira à la mode, nije bio jako sretan u životu. Svojom širokogrudnošću i svojim veselim, lakomislenim životom nikada nije mogao steći u trgovačkom svijetu siguran i solidan položaj; znatan dio roditeljske baštine bio je već unaprijed izgubljen, a u najnovije doba zadavao mu je mnogo žalosti i brige njegov najstariji sin Jakob.
Taj mladić koji je, kako se čini, u velikom Hamburgu upao u razvratno društvo, stajao je svoga oca tokom godina nepristojno mnogo kurantnih maraka. A kako se konzul Kröger ustručavao davati još više, to je njegova supruga, slaba i nježna žena, tajno slala raspuštenom sinu nove iznose, pa je dolazilo do žalosnih nesuglasica između bračnog para. A kao kruna svemu — gotovo u isto vrijeme kad je B. Grünlich obustavio plaćanja u Hamburgu gdje je Jakob Kröger bio namješten kod tvrtke Dalbeck i drug — dogodilo se još nešto drugo, nešto jezovito... Neki prijestup, nešto nepošteno. Nije se o tom govorilo, svatko se ustručavao pitati Justusa Krögera, ali se pročulo da je Jakob u New Yorku našao namještenje kao trgovački putnik i da će uskoro otputovati brodom. Jednom, prije polaska, vidjeli su ga u gradu, kamo je vjerojatno došao da osim putnog troška, koji mu je poslao otac, izvuče još nešto od matere: kicoški odjeven mladić nezdrava lica.
Ukratko, došlo je tako daleko da je konzul Justus govorio jedino o »svom sinu«, kao da ima samo jednog nasljednika, i mislio pri tom na Jürgena koji, istina, nije nikad učinio nikakav prestupak, ali je, čini se, veoma ograničen. Teškom mukom završio je gimnaziju i nalazio se od nekog doba u Jeni, gdje se, bez mnogo volje i uspjeha, posvetio pravu.
Johann Buddenbrook patio je radi tih prilika u porodici svoje žene, pa je tjeskobno iščekivao u koga će se vrći njegova djeca. Mogao se je s pravom potpuno pouzdavati u sposobnost i ozbiljnost najstarijeg sina, ali s obzirom na Christiana pisao je Mr. Richardson da je mladić, doduše, uspio na nauči engleski jezik jer je bez sumnje darovit, ali da u poslu ne pokazuje uvijek dovoljno interesa, i da se kod njeg očituje suviše velika slabost za velegradske razonode, u prvom redu za kazalište. Sam Christian pokazivao je u svojim pismima živu želju za putovanjima i molio uporno da mu dopuste da »prijeko«, to jest u Južnoj Americi, možda u Čileu, smije prihvatiti namještenje. »To je pustolovni duh,« rekao je konzul i naredio mu da i četvrtu godinu ostane kod Mr. Richardsona i tako upotpuni svoje komercijalno znanje. Nakon toga izmijenili su još nekoliko listova o njegovim osnovama, a u ljeto 1851. zaista je Christian Buddenbrook odjedrio u Valparaiso, gdje je sebi našao namještenje. Otputovao je direktno iz Engleske, a da se prije nije ni svratio kući.
Ali bez obzira na probleme svojih sinova, konzul je sa zadovoljstvom primijetio kakvom odlučnošću i kakvom samosviješću Tony brani u gradu poziciju koja joj je pripadala kao jednoj od Buddenbrookovih... iako se moglo predvidjeti da će kao rastavljena žena imati da savlada razne vrsti zluradosti i predrasuda sa strane drugih porodica,
»Ha,« viknula je, vrativši se sva crvena u licu s jedne šetnje i bacila svoj šešir na sofu u »odaji krajolikâ!«... »Ona Möllendorpfova, rođena Hagenström, ona Semlingerica, ona Julkica, ono stvorenje... No, šta misliš, mama? Ne pozdravlja me... Ne, neće da me pozdravi. Čeka da je ja prva pozdravim. Šta kažeš na to. Prošla sam u Širokoj ulici uzdignute glave kraj nje i gledala joj ravno u lice...«
»Ti pretjeravaš, Tony... Ne, sve ima svoje granice. Zašto ne bi ti prva pozdravila Madame Möllendorpf? Vi ste istih godina, a ona je udata žena upravo kao što si ti bila...«
»Nikada, mama; o bože, taj izmet!«
»Assez, draga moja; tako nedelikatne riječi...«
»O, kako da čovjeka ne obuzme bijes.«
Njena mržnja protiv te »obitelji dotepenaca« rasla je pri pomisli da bi možda Hagenströmovi mogli smatrati da imaju pravo gledati sada svisoka, kako zbog njezine nesreće, tako zbog sreće koja cvjeta tom rodu. Stari Hinrich umro je početkom godine pedeset i prve, a njegov sin Hermann — onaj Hermann s kiselim žemičkama i ćuškom — nastavio je sad, zajedno s gospodinom Strunckom, posao koji je sjajno napredovao, i oženio se, nakon nepune godine, s kćerkom konzula Huneusa, najbogatijeg čovjeka u gradu koji je svojom trgovinom drva dotjerao tako daleko da je svako od njegova tri djeteta baštinilo po dva milijuna. Hermannov brat Moritz završio je, premda je bio grudobolan, vanredno uspješno svoje nauke i smjestio se u gradu kao odvjetnik. Za njega se govorilo da je bistar, lukav i duhovit čovjek, čak i da je čovjek koji ljubi umjetnost; stekao je razgranjenu praksu. Vanjštinom nimalo nije izgledao »semlingerski«, ali je imao žuto lice i šiljaste, pokvaRené zube. Čak i u samoj obitelji bilo je potrebno boriti se uzdignute glave. Otkako se stric Gotthold povukao od posla i bezbrižno svojim kratkim nogama i širokim hlačama tumarao po svom skromnom stanu, uzimajući iz limenke bombone protiv kašlja, jer je mnogo volio slatkiše, njegovi su osjećaji prema favoriziranom polubratu tokom godina bivali sve blaži i sve više rezignirani, što mu dakako nije smetalo da, gledajući svoje tri neudate kćeri, osjeti neko tiho zadovoljstvo zbog Tonina neuspjelog braka. A što se tiče njegove žene, rođene Stüwing, a pogotovo njegovih triju starih djevica koje su sad već bile dostigle dvadeset i šest, sedam i osam godina, treba istaći da su one pokazivale za nesreću svoje sestrične i za njenu brakorazvodnu parnicu gotovo pretjeran interes, mnogo veći nego što su svojedobno bile očitovale za same zaruke i vjenčanje. Prilikom takozvanih dječjih dana, koje su nakon smrti stare gospođe Kröger opet počeli održavati u Mengovoj ulici, nije Toniki bilo lako s njima... »O bože, sirotice jadna,« govorila je Pfiffi, najmlađa, malena i debeljuškasta koja se kod svake riječi na neki šaljiv način tresla i slinila usnama, »sad je dakle izrečena presuda? Sad si dakle opet ondje gdje si prije bila?«
»O naprotiv,« dodala je Henrietta koja je, kao i njena starija sestra, bila neobično dugačka i mršava. »Tvoj je položaj sada mnogo žalosniji nego da se uopće nisi udavala.«
»To moram i ja priznati,« potvrdila je Friederika. »Ako ćemo tako, onda je kudikamo bolje nikako se ne udavati.«
»O ne, draga Friederika,« rekla je Tony zabacivši glavu. Spremala se da smisli snažan, uvjerljiv i spretan odgovor. »Možda se u tome varaš, draga moja. Znaš, ovako sam ipak upoznala život. Eto, nisam više guska, a osim toga imam još uvijek više šansa da se po drugi put udam nego mnoge druge po prvi put.«
»Taaako« kliknule su jednoglasno sestrične... izgovarale su »taaako« da bi zvučilo 9 i da tako pokažu svoju skepsu.
Sesemi Weichbrodt bila je suviše dabra i taktična, da bi i jednom riječi spomenula bilo što o tome. Tony je povremeno posjećivala svoju negdašnju odgojiteljicu u crvenoj kućici na Mlinarskoj ledini br. 7, kojoj je još uvijek stanovit broj mladih djevojaka davao živost, premda je taj penzionat polako stao izlaziti iz mode. Katkad su vrijednu staru gospođicu i pozivali u Mengovu ulicu na srneći hrbat ili punjenu gusku. Kod takve prilike podigla bi se na vrške prstiju i uzbuđeno i značajno cmoknula Toniku u čelo. Što se tiče njene neškolovane sestre, gospođe Kethelsen, ona je u posljednje vrijeme naglo gubila sluh, tako da nije razumjela gotovo ništa o Toninim dogodovštinama. Sve češće znala je, u najmanje prikladnim situacijama, upadati u svoj bezazleni smijeh koji je, po svojoj prostodušnoj srdačnosti gotovo zvučio kao tužaljka, tako da je Sesemi bila primorana stalno kucati po stolu i uzvikivati: »Nally...«
Prolazile su godina, sve više i više blijedio je dojam što ga je doživljaj kćerke konzula Buddenbrooka izazvao u gradu i obitelji. Sama Tony podsjećala se je od vremena do vremena na svoj brak, kad bi na licu male Erike, koja je rasla u dobrom zdravlju, ustanovila ovu ili onu sličnost s Bendixom Grünlichom. Ali sad je opet oblačila svijetle haljine, nosila kose u kovrčama nad čelom, i, kao nekada, posjećivala društva u krugu svojih poznanika.
Na svaki način bilo joj je veoma drago što je imala prilike da svake godine u ljeto napusti grad na dulje vremena, jer je na žalost stanje konzulova zdravlja iziskivalo sada dugotrajna putovanja radi liječenja. »Ljudi ne slute što znači ostariti«, govorio je on. »Kad napravim kakvu mrlju na hlačama, ne mogu da je ovlažim, a da odmah ne osjetim žestok reumatizam... U što se sve nije čovjek, u prijašnja vremena, mogao upustiti?« Kadikad bi ga hvatala i nesvjestica.
Putovali su u Obersalzbrunn, u Ems, u Baden-Baden, u Kissingen, a odanle su poduzeli pomalo poučno, a pomalo i zabavno putovanje, preko Nürnberga u Munchen, kroz Salzburg preko Ischla u Beč, pa preko Praga, Dresdena i Berlina kući... I premda je Madame Grünlich, zbog nervoze želuca koja se od nekog doba kod nje javljala, bila prisiljena da se u kupalištima podvrgne najstrožem liječenju, ipak je ta putovanja smatrala veoma željenom promjenom, jer nije nimalo tajila da se kod kuće pomalo dosađuje.
»O bože moj, znaš, oče, kako to biva u životu,« znala je govoriti zureći zamišljeno u strop. »Istina... ja sam upoznala život... ali baš zbog toga nije zamamno što moram stalno sjediti kod kuće kao bebica. Nadam se, tata, da ne misliš da nisam rado kod vas... Zaslužila bih batine, to bi bila najveća nezahvalnost. Ali, znaš, kako to biva u životu...«
Međutim, najviše se ljutila zbog sve religioznijeg duha koji je stao ispunjavati prostrani roditeljski dom. Konzulova pobožna ganuća sve su više izlazila na vidjelo u razmjeru s njegovim godinama i njegovom bolesti, a i konzulica je, otkako je počela starjeti, nalazila sve više zadovoljstva u tom duševnom pravcu. Molitve za stolom bile su oduvijek uobičajene u domu Buddenbrookovih, ali sad je već od dulje vremena zakon da se svakog jutra i svako veče cijela obitelj, zajedno sa služinčadi, skupi u doručkovaonici, da čuje iz usta kućedomaćina jedno štivo iz biblije. Osim toga iz godine u godinu postajali su sve češći posjeti pastora i misionara, jer je časna patricijska kuća u Mengovoj ulici, u kojoj se, uzgred budi spomenuto, izvrsno jelo, bila već odavna poznata u svijetu luteranskog i reformiranog svećenstva unutarnje i vanjske misije kao gostoljubiva luka. Stoga su iz svih dijelova domovine kod svake prilike dolazila crno obučena i dugokosa gospoda, da provedu nekoliko dana u kući... sigurni da će uvijek naići na bogoljubne razgovore, na nekoliko hranljivih objeda, i na potporu u gotovu za pobožne svrhe. A i gradski propovjednici dolazili su i odlazili kao pravi kućni prijatelji...
Tom je bio suviše diskretan i razborit da bi se nasmiješio, ali Tony se otvoreno izrugivala, jest, pa se na žalost i trudila da duhovnu gospodu izvrgne ruglu, čim joj se za to pružila prilika.
Povremeno, kad je konzulica bolovala od migRené, bila je dužnost gospođe Grünlich da se brine za kućanstvo i da sprema menu. Jednog dana, baš kad je neki strani propovjednik, čiji je dobar tek izazivao opću radost, boravio kao gost u kući, zlobno je naredila da se pripremi juha od slanine, specijalno jelo rodnoga grada, neka čorba od kiselog zelja u koju bi se zamiješao cijeli objed: butina, krumpiri, kisele šljive, pečene kruške, cvjetača, grašak, grah, mrkva i razne druge sastojine od voća. To ne bi mogao progutati nitko, tko već od malih nogu nije na to navikao.
»Ide li vam u tek? Da li vam prija, gospodine pastore?« pitala je Tony neprestano... »Ne? O, bože, tko bi mogao misliti.« I pri tom je zaista obješenjački razvukla lice i poigravala vrškom jezika po gornjoj usnici, što je običavala činiti kad je smišljala ili kad je izvela kakvu vragoliju. Debeli gospodin odloži smjerno žlicu i reče bezazleno: »Radije ću se poslužiti slijedećim jelom.«
»Da, imam još neki mali après, reče konzulica naglo... jer nakon ove juhe nije se moglo zamisliti nikakvo »slijedeće jelo«, pa je prevareni duhovnik, usprkos nekim valjušcima sa želeom od jabuka, kojim su još ponudili gosta, morao ustati od stola gladan, dok je Tony u sebi hihotala, a Tom se jedva savladavao, podigavši samo jednu obrvu...
Drugi put, pak stajala je Tony u veži, vodeći s kuharicom Trinom kućanske razgovore, kad se iz grada vraćao pastor Mathias iz Karmstatta koji je opet boravio nekoliko dana u kući. Zazvonio je na unutrašnjim vratima veže, a Trina je, pošla da otvori gacajući po seljački kao patka. Pastor, očito s namjerom da rekne nešto ljubazno i da je malo iskuša, upita prijazno: »Je l’ voliš Gospodina?«... Možda je namjeravao da joj štogod pokloni, ako ispovijedi svoju vjeru u Spasitelja, »Je, velečasni...« reče Trina neodlučno, pocrvenjevši i raskolačivši oči, »koga mislite, Staroga ili mladog?«
Madame Grünlich nije propustila da tu priču ispriča glasno za stolom, tako da se čak i konzulica počela smijati praskavim smijehom Krögerovih.
Konzul je, razumije se, upro pogled ozbiljno i indignirano u svoj tanjur.
»Nesporazumak... « promrsi smeteno pastor Mathias.

JEDANAESTO POGLAVLJE


Ovo, što se sada dalje pripovijeda, dogodilo se kasnog ljeta godine pedeset i pete, jednog popodneva u nedjelju. Buddenbrookovi su sjedili u »odaji krajolikâ« i čekali konzula koji se presvlačio dolje u svojoj sobi. Dogovorili su se s porodicom Kistenmakerovih da naprave nedjeljni izlet, šetnju u neku bašču pred gradskim vratima. Svi su, osim Klare i Klothilde koje su svake nedjelje uveče kod neke prijateljice plele čarape za malu crnačku djecu, namjeravali da tamo popiju kavu i da veslaju na rijeci, ako vrijeme bude pogodno...
»Zbog tate bi čovjek mogao skočiti iz kože,« rekla je Tony služeći se po svom običaju krupnim riječima. »Nikad ne može biti spreman u dogovoreno vrijeme. On sjedi za svojim pultom, i sjedi... i sjedi... još ovo, pa još ono mora se svršiti... Bože sveti, možda je zaista potrebno, neću da kažem nije... premda ne mislim da bismo morali još najaviti bankrot ako bi on četvrt sata ranije odložio pero. Dobro... a kad je već deset minuta zakasnio, onda se sjeti svog obećanja i požuri uza stube, preskakujući uvijek po dvije stepenice, premda znade da će mu, kad stigne gore, udariti krv u glavu i da će dobiti lupanje srca... Tako je to prije svakog sastanka, prije svakog izleta. Zar ne može ponekad imati malo vremena i za sebe? Zar ne može ustati na vrijeme i hodati polako? Lakouman je. Ja bih se sa svojim mužem jednom ozbiljno porazgovorila... Ja bih ga opomenula, mama.«
Sjedila je, obučena po modi u svilu koja se prelijeva; sjedila je na sofi kraj konzulice koja je ovaj put nosila sivu haljinu od teške rebraste svile, obrubljenu čipkama. Krajevi njene kapice od čipaka i uškrobljene lake tkanine koja je pod bradom bila pričvršćena trakom od atlasa, padali su na njene grudi. Njena glatko začešljana kosa bila je nepromjenljivo riđa. Držala je pompadour objema svojim bijelim rukama, koje su bile išarane nježnoplavim žilicama. Kraj nje se Tom zavalio u naslonjač i pušio cigaretu, dok su kraj prozora, jedna prema drugoj, sjedile Klara i Thilda. Bilo je upravo nepojmljivo, zašto jadna Klothilda tako potpuno bez uspjeha troši danomice tako dobru i tako obilatu hranu. Stalno je bivala mršavija, a njena crna haljina koja nije imala nikakva kroja, nije uljepšavala tu činjenicu. Na njenom izduženom, tihom i sivom licu, pod glatkim razdjeljkom pepeljaste kose, namjestio se ravni i porozni nos koji je na vrhu bio udebljan...
»Mislite li vi da neće padati kiša?« reče Klara. Ta mlada djevojka imala je običaj da nikad ne povisi glas kad bi nešto pitala i svakoga je gledala nekim prilično strogim pogledom. Na njenoj smeđoj haljini bila je, kao jedini ukras, mala, bijela uškrobljena ogrlica, a isto su tako bile uškrobljene njene manšete. Sjedila je uspravno, s rukama skrštenim u krilu. Služinčad se nje najviše bojala; ona je ujutro i naveče upravljala pobožnostima, jer konzul nije više mogao glasno čitati, a da ne dobije glavobolju.
»Hoćeš li večeras uzeti svoj bašlik, Tony?« pitala je Klara. »Pokisnut će. Šteta za novi bašlik. Smatram da bi bilo pametnije da odgodite šetnju..,«
»Ne,« odgovori Tony. »Doći će Kistenmakerovi. Neće biti ništa... barometar je pao suviše naglo... Bit će kakva mala nepogodica... pljusak.... ništa dugotrajno... Tata još nije gotov, lijepo. Možemo pričekati dok prođe.«
Konzulica podigne ruku kao na obranu. »Misliš li, Tom, da će biti oluje? Ah, ti znaš da se plašim.«
»Ne,« odgovori Tom. »Jutros sam u luci razgovarao s kapetanom Klootom. On je nepogrešiv. Bit će nešto pljuska... Neće biti čak ni vjetra.«
Ova druga sedmica u rujnu donijela je sa sobom zakašnjele pasje dane, uz duhanje jugo-jugoistočnjaka. Ljeto je pritiskivalo grad teže nego u srpnju. Egzotično, tamnomodro nebo bilo je svijetlo nad zabatima, a blijedo na horizontu kao u pustinji. Poslije zapada sunca u uskim je ulicama iz kuća i pločnika strujala zagušljiva vrućina kao iz peći. Danas se vjetar okrenuo u čisti zapadnjak, a u isto vrijeme desio se onaj nagli pad barometra... Još je veći dio neba bio plav, ali polako se po njem dizao skup sivo modrih oblaka, gustih i mekih poput jastuka. Tom doda: »Držim da bi bilo vrlo dobro da padne kiša. Skapat ćemo ako budemo morali hodati u tom zraku. To je neprirodna vrućina. U Pauu nisam tako nešto doživio...«
U taj tren uđe u sobu Ida Jungmann vodeći za ruku malu Eriku. Dijete je bilo sapeto u svježe uškrobljenu haljinicu od katuna, širilo oko sebe miris škroba i sapuna. Mala je bila veoma zgodna; imala je sasvim ružičaste obraze i oči gospodina Grünlicha, ali gornja usna bila je Tonina.
Dobra Ida bila je potpuno sijeda, gotovo bijela, premda je tek prošla četrdesetu. Ali to je bilo svojstvo njene porodice, i onaj stric, koga je upropastila štucavica, imao je već s trideset godina sijedu kosu. Međutim, njezine malene, smeđe oči i dalje su gledale vjerno, svježe i pažljivo u svijet. Sad je već bila dvadeset godina kod Buddenbrookovih i s ponosom je osjećala svoju neophodnost. Vodila je nadzor nad kuhinjom, smočnicom, ormarima za rublje i porculanom, vršila je važnije kupnje, čitala glasno maloj Eriki, šila joj haljine za lutke, učila s njom i išla u podne, opskrbljena paketom obloženog dvopeka, po nju u školu, da je povede u šetnju po Mlinarskom nasipu... Sve su dame govorile konzulici Buddenbrook ili njezinoj kćeri: »Kakvu vi imate gospođicu, draga moja! Bože, ta je osoba zlata vrijedna, iskreno vam kažem. Dvadeset godina... A još sa šezdeset i više bit će bodra. Ovi koštunjavi ljudi... pa one vjerne oči. Zavidim vam — draga moja.« Ali Ida Jungmann također je znala što je sama sebi dužna. Znala je tko je ona, pa kad bi na Mlinarskom nasipu kakva obična djevojka sa svojim pitomcem sjela na istu klupu i pokušala zapodjeti razgovor kao jednak s jednakim, tad bi gospođica Jungmann rekla: »Erikice, ovdje je propuh,« i udaljila se.
Tony privuče svoju malu kćerku k sebi i poljubi je u jedan rumeni obraščić, a konzulica joj pruži svoj dlan smiješeći se nekako rastreseno... jer je u strahu promatrala nebo koje je postajalo sve tamnije i tamnije. Prstima lijeve ruke nervozno je poigravala po jastuku sofe, a njene bistre oči nemirno su se svaki čas okretale prema prozoru. Erika dobi odobrenje da sjedne kraj bake, a Ida sjede, ne naslanjajući se, na prvi stolac i poče plesti. Svi su neko vrijeme šutke sjedili i čekali konzula. Bila je teška zapara. Vani je nestao i posljednji komad plavetila, a tamnosivo nebo spustilo se nisko, teško i bremenito. Boje u sobi kao da su se ugasile, kolorit krajolikâ na tapetama, žuta presvlaka namještaja i zastora, nijanse na Toninoj haljini nisu se više prelijevale, a ljudske su oči izgubile sjaj. Vjetar, zapadnjak, koji je netom još poigravao u drveću preko puta u groblju Marijine crkve, goneći u malim vrtlozima prašinu po zamračenoj ulici, sada se sasvim utišao. Jedan čas vladao je gluhi muk.
Tada, odjednom nastupi odlučan trenutak... Dogodi se nešto bezglasno, strašno. Činilo se da je omara postala dvostruko teška, činilo se da je atmosfera za sekundu počela vršiti pritisak koji se brzo povećavao, unosio strah u mozak, tjeskobu u srce i oteščavao disanje... dolje na ulici oblijetala je lastavica tako nisko da su njena krila udarala o pločnik... I taj pritisak bez raspleta, ta napetost, ta sve jača sputanost organizma postala bi nepodnošljiva da je potrajala još samo najmanji dio trenutka, da nije odmah, čim je postigla vrhunac, došlo olakšanje, kao neki skok... sitni, spasonosni prijelom koji se nečujno desio negdje, a ipak bi čovjek pomislio da ga čuje... Da se nije u istom trenu, i to kao da prije nije pala nijedna kapljica, sručio pljusak od kog se zapjenila voda u kanalima i skakala visoko u zrak po pločnicima...
Toma, koji je radi svoje bolesti naviknuo da ispituje sve reakcije svojih živaca, prignu se naprijed u tom izvanrednom časku, učini rukom kretnju prema glavi i odbaci cigaretu, pogleda naokolo sve redom da li su i oni sve to osjetili i zapazili. Činilo mu se kao da je primijetio nešto na majci, svi ostali kao da nisu bili ničeg svjesni. Sad je konzulica promatrala gustu kišu koja je potpunoma zakrila crkvu sv. Marije, i uzdahnula: »Hvala bogu!«
»Tako,« reče Tom. »Za dvije minute zahladit će. Vani će kapljice visjeti na drveću, i mi ćemo moći na verandi piti kavu. Thilda, daj otvori prozor.« Šum kiše stade većom snagom dopirati unutra. Čula se prava buka. Kao da je sve šuštalo, pljuskalo, kapalo i pjenušalo. Opet se podigao vjetar i nestašno poigravao u gustoj kišnoj kopreni, kidao je i raznosio. Svakog je trenutka bivalo lagodnije.
U taj mah, doleti Lina, sobarica Lina, trkom kroz trijem i upade tako naglo u sobu da je Ida Jungmann, kako bi je umirila, prijekorno uzviknula: »Bože, govorim uvijek...«
Linine bezizražajne oči bile su širom otvoRené, a njezine su se vilice neko vrijeme bespomoćno pokretale, dok je došla do riječi...
»A, gospa konžulka, a-a... potrčite sad hitro... a-a, ma bog moj, što sam se prestrašila...«
»Dakle,« reče Tony, »opet je nešto slupala. Vjerojatno nešto od finog porculana. Ne, mama, to tvoje osoblje...«
Ali djevojka krikne u strahu: »Nije, nije to, gospa Grünlich... da bi samo to bilo... ma to je s gospodinom tamo gore. Htjela sam mu donijeti cipele, a tamo sjedi gospodin konžul u fotelju i ne može govoriti, nego samo neprestano dahće, a ja mislim... s njime nije dobro, jer gospodin je konžul sasvim požutio...«
»Po Grabowa«, viknu Toma i gurnu je kroz vrata.
»Bože moj, o bože moj,« poviče konzulica, pokri lice rukama i poleti napolje.
»Po Grabowa... kolima... odmah,« ponovi Tony bez daha. Sletjeli su niza stube, kroz sobu za doručkovanje, u spavaonicu.
Ali Johann Buddenbrook je već bio mrtav.

PETI DIO



PRVO POGLAVLJE


»Dobro veče, Justus!« rekla je konzulica. »Kako si? Sjedni!«
Konzul Kröger zagrli je nježno i površno i pruži ruku najstarijoj nećakinji koja je također bila u blagovaonici. Sad mu je bilo otprilike pedeset i pet godina. Uz maleni brk imao je sijede zaliske koji su srasli na podbratku, dok je brada do samog podbratka bila slobodna. Preko široke i ružičaste ćele brižljivo je počešljao nekoliko oskudnih pramova kose. Široka traka crnog flora bila je pričvršćena na rukav njegova elegantnog kaputa.
»Znaš li najnovije, Bethsy?« zapitao je. »Da, Tony, tebe će to naročito interesirati. Ukratko, naše zemljište pred gradskim vratima sad je prodano... komu? Ne jednom čovjeku, nego dvojici, jer će ga razdijeliti, kuću će srušiti, i tad će sebi trgovac Benthien sagraditi nadesno, a trgovac Sörenson nalijevo neku pasju kućicu... No, bog s njima!«
»Nečuveno,« reče gospođa Grünlich, prekrsti ruke u krilu i stade zuriti u strop. »Djedov posjed! Eto, sad je imanje upropašteno. Čar je bio u tome što je sve bilo tako prostrano... što je zapravo bilo nepotrebno... ali baš to je bilo otmjeno... Veliki vrt... sve dolje do Trave... i kuća u pozadini, s ulazom za kola, s alejom kestenova... Dakle, sad će to raskomadati! Benthien će stajati pred jednim vratima i pušiti lulu, a Sörenson pred drugim. Da, i ja kažem: bog s njima, ujače Justus. Više nitko nije dovoljno otmjen da može stanovati na cijelom imanju. Dobro što djed sve to ne mora vidjeti...«
Žalobno je raspoloženje još suviše teško i ozbiljno prožimalo atmosferu, a da bi Tony mogla dati svom ogorčenju izraza glasnijim i krupnijim riječima. Bio je dan čitanja oporuke, dvije nedjelje nakon konzulove smrti; pola šest popodne. Konzulica Buddenbrook zamolila je brata da dođe u Mengovu ulicu, da bi zajedno s njom, s Thomasom i prokuristom gospodinom Marcusom razmotrio i raspravio pokojnikove odluke i imovinske prilike, a Tony je objavila svoju odluku da i ona učestvuje kod te rasprave. Taj interes, izjavila je ona, duguje firmi i obitelji. Tony se također pobrinula da taj sastanak dobije karakter konferencije, nekog obiteljskog vijeća. Spustila je zastore na prozorima i, premda su na produženom stolu za blagovanje pokrivenom zelenim suknom gorjele dvije parafinske svjetiljke, ona je zapalila još i sve svijeće u velikim pozlaćenim kandelabrima. Osim toga porazmjestila je po stolu mnoštvo papira za pisanje i zašiljenih olovaka, premda nitko nije znao Što da time radi.
Crna haljina činila je da je njen stas bio vitak kao u djevojke. Iako je, možda, najviše žalila smrt konzula s kojim se je posljednje vrijeme zbližila u najvećoj srdačnosti, i premda je još i danas, misleći na njega, dvaput briznula u plač, ipak je iščekivanje ovog malog obiteljskog vijeća, ovog malog ozbiljnog dogovora u kom je nakanila učestvovati, onako kako se priliči, pripomoglo da se obrazi njenog lijepog lica opet zarumene, da pogled oživi i da njene kretnje budu zadovoljne i važne. Konzulica je, naprotiv, bila iscrpljena od užasa, bola, od tisuću žalobnih formalnosti i pogrebnih ceremonija. Njeno lice, koje je bilo uokvireno crnim čipkama na vrpcama njezine kapice, pričinjalo se stoga još bljeđe, a svijetlomodre oči gledale su tromo u svijet. Ali u njenoj glatko začešljanoj riđoj kosi nije se još uvijek mogla primijetiti nijedna sijeda vlas... Da li ja to bila još uvijek pariška tinktura ili vlasulja? To je znala jedina gospođica Jungmann, a ona to ne bi odala ni domaćim damama.
Sjedili su pri kraju stola za blagovanje i čekali da Toma i gospodin Marcus stignu iz ureda. Bijeli i ponosni isticali su se na plavetnoj pozadini likovi bogova na svojim postoljima.
Konzulica reče: »Radi se o slijedećem, dragi moj Justuse... zamolila sam te... ukratko, radi se o djetetu, o Klari. Moj dragi pokojni Jean prepustio je meni izbor skrbnika koji je curi još za tri godine potreban... Znam, ti ne voliš da budeš prenatrpan obvezama, ti imaš dužnosti prema svojoj ženi, prema svojim sinovima...«
»Prema svom sinu, Bethsy!«
»Dobro, dobro, budimo blagi i milosrdni, Justuse! Stoji pisano: kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Sjeti se našeg milostivog oca na nebu.«
Brat je pogleda malo začuđeno. Dosad su se takve riječi čule samo iz usta pokojnog konzula...
»Dosta!« nastavi ona. »S time nisu skopčane nikakve tegobe... Htjela bih te zamoliti da preuzmeš skrbništvo.«
»Rado, Bethsy, od srca rado. Smijem li vidjeti svoju štićenicu? Malo je suviše ozbiljna...«
Pozvaše Klaru. Ušla je polako, bila je blijeda i odjevena u crno, a kretala se žalosno i suzdržljivo. Gotovo čitavo vrijeme od očeve smrti provela je u molitvi u svojoj sobi. Tamne oči bile su nepomične, činilo se kao da je ukočena od bola i straha božjeg.
Ujak Justus, galantan kao uvijek, pođe joj u susret i gotovo se pokloni pred njom dok se je rukovao. Zatim joj rekne nekoliko prikladnih riječi, a ona opet izađe, pošto ju je konzulica poljubila u nepomične usne.
»Kako je naš dobri Jürgen?« započe opet konzulica. »Kako se osjeća u Wismaru?«
»Dobro,« odgovori Justus Kröger i sjedne opet slegnuvši ramenima... »Mislim da je napokon našao svoje mjesto. On je dobar dečko, Bethsy, častan dečko, ali... kako dvaput nije uspio na ispitu, bilo je najbolje da... Pravo ga ne zanima, a mjesto kod pošte u Wismaru veoma je prikladno... No, kaži mi, čujem da se tvoj Christian vrača?«
»Da, Justus, doći će, i neka ga bog čuva na moru. Ah, to traje strašno dugo? Premda sam mu pisala odmah drugi dan nakon Jeanove smrti, ipak još nije primio pismo, a onda treba otprilike dva mjeseca dok on stigne. Ali mora se vratiti, Justuse, toliko čeznem! Tom je doduše rekao da Jean nikad ne bi dopustio da Christian napusti mjesto u Valparaisu... Ali molim te, već ima gotovo osam godina što ga nisam vidjela. Pa onda u takvim okolnostima. Ne, želim da su svi oko mene u ovim teškim vremenima... prirodno je da mati...«
»Zacijelo, zacijelo,« reče konzul Kröger, jer su njoj stale navirati suze.
»Sad je i Thomas sporazuman,« nastavi ona, »jer gdje Christianu može biti bolje nego u poduzeću njegova pokojnog oca, u Thomasovu poduzeću? Može ovdje ostati, ovdje raditi... Ah, ja se stalno plašim da će mu klima tamo prijeko nauditi...«
Uto uđe u dvoranu Thomas Buddenbrook u pratnji gospodina Marcusa. Friedrich Wilhelm Marcus, konzulov dugogodišnji prokurist, bio je visok čovjek u smeđem kaputu sa skutovima i crnim florom. Govorio je veoma tiho, krzmajući, i pomalo je mucao, važući pri tom svaku riječ. Običavao je ispruženim kažiprstom i srednjakom lijeve ruke lagano i oprezno sukati svoj crvenosmeđi brk koji je u neredu pokrivao gornju usnu ili brižljivo trljati ruke, a pri tom je zabrinuto gledao u stranu svojim okruglim, smeđim očima. To je budilo dojam kao da je potpuno smeten i odsutan, premda je uvijek pažljivo i napregnuto pratio stvari.
Thomas Buddenbrook, tako mlad, a već glava velike trgovačke kuće, pokazivao je izrazom i držanjem da shvaća ozbiljno svoju čast i dostojanstvo. No bio je blijed, a osobito su njegove ruke — na jednoj od njih sada je blistao veliki nasljedni pečatnjak sa zelenim kamenom — bile bijele kao manšete koje su virile iz njegovih crnih suknenih rukava. Neka ledena bljedoća, pa se moglo zaključivati da su mu ruke potpuno suhe i hladne. Ovalni, dobro njegovani nokti kao da su pokazivali sklonost da pomodre, a ruke su u nekim trenucima, u malo grčevitim i nesvjesnim pozama, znale poprimiti neopisivi izražaj nepristupačne osjetljivosti i gotovo bojažljive suzdržljivosti; izražaj, koji je dosad bio stran prilično širokim i građanskim, iako fino raščlanjenim rukama Buddenbrookovih i — nekako im slabo pristajao... Toma se najprije postarao da otvori dvokrilna vrata u »odaji krajolikâ«, da bi i za blagovaonicu iskoristio toplinu peči koja je tamo gorjela iza rešetke od kovana željeza.
Zatim stisnu ruku konzulu Krögeru i zauzme mjesto za stolom, sučelice gospodinu Marcusu, pri čemu je s uzdignutom obrvom dobacio prilično začuđen pogled svojoj sestri Toniki. Ali ona je zabacila glavu i položila bradu na grudi na takav način da je ugušio u sebi svaku primjedbu o njenoj prisutnosti.
»Dakle još ne smijemo reći: gospodine konzule?« zapita Justus Kröger. »Zar Nizozemska uzalud čeka da je ti zastupaš, stari dječače?«
»Da, ujače Justus, smatrao sam da je tako bolje... vidiš, mogao sam smjesta preuzeti konzulat, a i neke druge obveze; ali prvo, još sam malko premlad, a onda, razgovarao sam sa stricem Gottholdom: on se je obradovao i prihvatio.«
»Vrlo razborito mladiću moj! Veoma politički... Savršeno gentleman like.«
»Gospodine Marcus,« reče konzulica, »dragi moj gospodine Marcus!« i pruži mu ruku, izvrnuvši sasvim široko dlan prema vani, a on je prihvati lagano, s nekim opreznim i učtivim, kosim pogledom. »Molila sam vas, da dođete ovamo gore... Pa vi znate o čem se radi, a ja sam uvjerena da smo složni... Moj pokojni muž izrazio je u svojim oporučnim odredbama želju da nakon njegova odlaska u vječnost vi, gospodine Marcus, svoje vjerne i prokušane sile stavite u službu tvrtke, ne više kao plaćeni suradnik, nego kao kompanjon...«
»Zacijelo, svakako, gospođo konzulice!« reče gospodin Marcus. »Molim vas najponiznije da budete uvjereni da znam cijeniti s dužnom zahvalnošću čast koja se iskazuje mojoj osobi tom ponudom, jer sredstva koja sam ja podoban unijeti u tvrtku i suviše su neznatna. Pred bogom i pred ljudima ne znam ništa bolje, već zahvalno prihvatiti vašu i vašeg gospodina sina ofertu.«
»Dakle, Marcus, ovime vam od srca zahvaljujem za vašu spremnost da preuzmete jedan dio velike odgovornosti koja bi možda mogla biti preteška za me.« Thomas je izgovorio te riječi brzo i kao nuzgredice, i pri tom pružio preko stola ruku svom ortaku, jer njih dvojica već su se davno sporazumjeli, i ovo sve bile su puke formalnosti.
»Ortačina, otimačina... no vas dvojica zacijelo ćete dokazati neistinitost te brbljarije,« reče konzul Kröger, »A sada, djeco, da malo razgledamo što je i kako je. Ja ovdje moram voditi računa jedino o mirazu svoje štićenice, sve ostalo se mene ne tiče. Imaš li kod sebe prijepis oporuke, Bethsy? A ti, Tomo, mali pregled računa?«
»Imam ga u glavi,« reče Thomas i uze razlagati stanje, dok je pri tom povlačio svoju zlatnu olovku po stolu i, zavalivši se na stolcu, pogledavao u susjednu odaju.
Stvar je bila u tome da je imetak što ga je konzul ostavio bio znatniji, no što je itko mislio. Miraz njegove najstarije kćeri bio je, razumije se, izgubljen, a gubici što ih je tvrtka pretrpjela u godini pedeset i prvoj, u savezu sa stečajem Braće Westfahl, bili su težak udarac. A i godina četrdeset i osma, kao i sadašnja pedeset i peta, prouzrokovala je gubitke zbog nemira i ratnih zapletaja. Ali Krögerova ostavština iznosila je 400.000 kurantnih maraka, a udio Buddenbrookovih bio je punih 300.000 maraka, jer je Justus mnogo unaprijed potrošio. Iako je Johann Buddenbrook, po trgovačkom običaju, stalno kukao, ipak su gubici bili prilično izjednačeni zbog petnaestgodišnje zarade od 30.000 kurantnih talira. Imutak je dakle iznosio, bez obzira na posjed zemljišta, u okruglim brojkama 750.000 kurantnih maraka. Ni samog Thomasa otac nije uputio u tu stvar, premda je inače Toma imao uvida u poslovanje. A sada dok je konzulica mirnom diskrecijom primila sve to do znanja, dok je Tony, ljupko, dostojanstveno i blesavo gledala, preda se, ne mogavši ipak sasvim izbrisati s lica sumnju i strah, kao da se pita: »Je li to zaista mnogo? Jako mnogo? Jesmo li zaista bogati ljudi?...« Dok je gospodin Marcus lagano i naoko rastreseno trljao ruku, a konzul se Kröger očigledno dosađivao, ta je brojka što ju je izgovarao ispunjavala Tomu nervoznim ponosom, kao da ga je nešto podbolo, pa je njegovo zadovoljstvo bilo nalik na nezadovoljstvo.
»Već smo davno trebali da postignemo milijun,« rekao je glasom, koji je bio prigušen od uzbuđenja, a ruke su mu pri tom podrhtavale... »Djed je u svoje najbolje doba već raspolagao s 900.000... A koliko je odonda bilo napora, koliko lijepih uspjeha, koliko uspjelih spekulacija s vremena na vrijeme! Pa mamin miraz! Mamina baština! Da, ali to stalno cjepkanje... Bože dragi, to je u naravi stvari, oprostite što u ovom času govorim možda odviše u korist firme, a premalo familijarno... Ti mirazi, isplate stricu Gottholdu i u Frankfurt, te stotine tisuća koje smo morali izdvojiti iz poduzeća... A tada je šef firme imao samo jednog brata i sestru... Ukratko, Marcus, imat ćemo mnogo posla!«
Težnja da radi, da pobijedi i stekne moć, žudnja da ovlada srećom, zaplamtjela je nakratko, ali žestoko u njegovim očima. Osjećao je da su oči cijelog svijeta upravljene na njega i da svi čekaju hoće li znati unaprijediti prestiž tvrtke i stare porodice, ili ga barem održati na istoj visini. Na burzi je sretao ljude koji su ga kradomice mjerili pogledima, jovijalni, skeptični i malo podrugljivi pogledi poslovnih ljudi, koji kanda pitaju: »Sine moj, si ti kapac...?« Jesam, mislio je on...
Friedrich Wilhelm Marcus oprezno je trljao ruke, a Justus Kröger reče:
»Nu samo mimo, stari dječače! Vremena nisu više kao nekad, kad je tvoj djed bio pruski vojni dobavljač.«
A zatim je došlo do opširnog razgovora o velikim i malim odredbama oporuke, do razgovora u kojem su svi učestvovali, a u koji je konzul Kröger unosio dobro raspoloženje govoreći o Tomi stalno kao o »Njegovoj Visosti koja je netom preuzela vladavinu!« Rekao je: »zemljište s hambarima ostaje, prema tradiciji, svakako posjed krune.«
Uostalom, samo se po sebi razumije da su odredbe ciljale na to da se po mogućnosti sve i dalje održi na okupu, da gospođa Elisabetha Buddenbrook bude u načelu univerzalna baštinica, i da cijeli imutak ostane u poslu, pri čemu je gospodin Marcus konstatirao da kao dionik pojačava poslovni kapital sa 120.000 kurantnih. Za Tomu je privremeno kao njegov privatni imetak određeno 50.000, a isti iznos i za Christiana, ako se bude htio samostalno etablirati. Justus Kröger pokazao je živo zanimanje kad se je čitao odsječak: »Utvrđivanje iznosa koji će biti dan kao miraz mojoj usrdno ljubljenoj mlađoj kćeri Klari, u slučaju njene udaje, prepuštam ocjeni moje usrdno ljubljene žene...« »No, recimo 100.000!« predložio je i upro se u naslon stolca, prebacio nogu preko noge i objema rukama stao sukati svoje kratke sijede brkove. Bio je sušta kulantnost. No ostali su utvrdili uobičajeni iznos od 80.000 kurantnih maraka.
»U slučaju ponovne udaje moje usrdno ljubljene starije kćeri Antonije,« pisalo je dalje, »ne smije na ime miraza biti prekoračen iznos od 17.000 kurantnih talira, s obzirom na činjenicu da je već u korist prvog braka utrošeno 80.000 kurantnih maraka...« Gospođa Antonija ispruži ruke kako gracioznom tako i uzbuđenom kretnjom, da bi namjestila rukave, i podigne pogled prema stropu uzviknuvši pri tom: »Grünlich!« To je zvučilo kao ratni poklič, kao kratki zov trublje. »Znate li vi, gospodine Marcus, kako je to bilo?« zapitala je Tony. »Sjedimo mi tako bezazleno jedno popodne u vrtu... pred portalom... Znate, gospodine Marcus... pred našim portalom — dobro! Tko ti se odjednom pojavi? Neka osoba sa zlatnožutim zaliscima... Vucibatina!...«
»Dobro,« reče Toma. »O gospodinu Grünlichu razgovarat ćemo kasnije, zar ne?«
»Dobro, dobro, ali jedno moraš priznati, Tom; ti si pametan čovjek, a ja sam stekla iskustvo, znaš, iako sam još donedavno bila ograničena, da se u životu ne dešava sve kako nalaže pravda i poštenje...«
»Da...« odgovori Tom. Nastaviše, uđoše u pojedinosti, primiše do znanja odredbe o velikoj obiteljskoj bibliji, o konzulovim dijamantnim pucetima, o mnogim drugim pojedinostima... Justus Kröger i gospodin Marcus ostadoše na večeri.

DRUGO POGLAVLJE


Početkom veljače 1856, poslije osmogodišnjeg izbivanja, vrati se Christian Buddenbrook u rodni grad. Stigao je u nekakvom žutom odijelu s velikim kockama koje je pobuđivalo egzotičan dojam. Dovezao se poštanskom kočijom iz Hamburga, a sa sobom je donio »pilu« ribe pilana i dugačku šećernu trsku. Nešto rastreseno i zbunjeno podnosio je konzuličino grljenje i cjelivanje.
Takav je bio i sutradan kad je cijela obitelj izašla na groblje, izvan gradskih vrata, da položi vijenac na grob. Stajali su svi u skupu, na puteljku zasutom snijegom, pred omašnom pločom na kojoj su imena pokojnika okruživala grb obitelji, isklesan u kamenu... pred mramornim križem koji se je izdizao na rubu zimske, ogoljele grobljanske šumice. Svi su tu bili osim Klothilde, koja je boravila na imanju »Jalovina« da njeguje bolesnog oca.
Tony položi vijenac na očevo ime koje se još svježe isticalo zlatnim slovima, i usprkos snijegu klekne kraj groba, da se tiho pomoli. Crni veo poigravao je oko nje, a široka suknja okruživala ju je pomalo slikovito i poletno. Samo bog zna koliko bola i vjerske zanesenosti, a koliko koketarije ima u srcu lijepe žene kad ničice kleči u takvu položaju. Thomas nije bio raspoložen da o tome razmišlja. Christian je međutim pogledavao na sestru s izrazom u kom je bilo i poruge i straha, kao da hoće reći: Hoćeš li ti to moći opravdati? Neće li ti biti neprijatno kad ustaneš? Mučno, mučno!« Tony uhvati taj pogled kad je ustajala, ali se nimalo ne zbuni. Zabaci glavu, dotjera u red veo i suknju i kRené tako dostojanstveno i sigurno da je Christianu odlanulo.
Ako je pokojni konzul, sa svojom zanesenjačkom ljubavi prema bogu i Raspetomu, bio prvi od svog roda koji je poznavao i gajio nesvakidašnja, negrađanska, diferencirana čuvstva, onda su njegova oba sina, kako se čini, bili prvi Buddenbrookovi koji su mnogo zazirali od slobodnog i naivnog iskazivanja takvih čuvstava. Toma je, zacijelo, smrt svoga oca mnogo bolnije doživio negoli je, recimo, njegov djed osjetio gubitak svoga oca; ali zato ipak nije padao pred grobom na koljena i nikada nije, kao njegova sestra Tony, klonuo na stol, da jeca poput malog djeteta. Smatrao je u najvećoj mjeri neumjesnim kad bi Madame Grünlich velikim riječima, sva u suzama, između pečenke i desserta, gorljivo slavila karakterne odlike i samu osobu pokojnog oca. Na takve čuvstvene izljeve odgovarao je taktičnom ozbiljnošću, mirnom šutnjom i suzdržijivim kimanjem, a baš u časovima kad nitko nije mislio na pokojnika i nitko ga nije spominjao, znale su se njegove oči polagano napuniti suzama, a da se pri tom izraz njegova lica ne bi promijenio.
Christian je reagirao sasvim drukčije. Naprosto nije mogao ostati miran prilikom naivnih i djetinjskih ispada svoje sestre. Sagnuo bi se duboko nad svoj tanjur, odvraćao glavu, pokazivao potrebu da se kamogod skrije, čak je i prekidao više puta tihim, mučnim uzvicima: »Bože!... Tony«, pri čemu bi se njegov veliki nos skupio u bezbroj nabora.
Da, pokazivao je uznemirenost i smetenost, čim bi se poveo razgovor o pokojniku, i činilo se kao da se plaši ne samo nedelikatnih iskaza dubokih i svečanih čuvstava, nego da izbjegava i sama ta čuvstva.
Nitko nije primijetio da bi pustio ijednu suzu poradi očeve smrti. To što se bio otuđio nije bilo dovoljno objašnjenje. No, najčudnovatije je bilo to da bi on, mada su mu bili odvratni takvi razgovori, često molio sestru da mu u četiri oka priča, vrlo zorno i potanko, o onom strašnom popodnevu, kad je otac umro; jer je Madame Grünlich pričala najživlje.
»Bio je dakle žut?« pitao je, ne znam po koji put... »Što je rekla djevojka kad je dotrčala k vama?... Bio je dakle sasvim žut... I ništa više nije mogao reći prije smrti? A šta je još kazala djevojka? Kako je zapomagao? Ua-ua?«... Zašutio je i šutio dugo, dok su njegove malene, okrugle i upale oči brzo i zamišljeno lutale po sobi. »Užasno!« uzviknuo je najednom, i moglo se primijetiti kako ga prolaze srsi dok je ustajao. Ushodao se gore-dolje i zabrinuto zvjerkao. Dok se Tony čudila što njezin brat koji se, bog bi znao zašto, stidi kad ona glasno tuguje za ocem, sada jezivom upornošću ponavlja glasno smrtni hropac, pošto se o tom mnogo i tegobno raspitivao bod djevojke Line...
Christian nije nipošto postao ljepši. Bio je mršav i blijed. Koža mu je bila jako napeta po cijeloj lubanji, a između jabučica stršio je veliki nos, šiljast i bez mesa, a kosa na glavi bila je već prilično rijetka. Vrat mu je bio tanak i dugačak, a mršave noge jako iskrivljene... Činilo se uostalom da je najtrajniji dojam na njega učinio boravak u Londonu, a kako se je i u Valparaisu družio uglavnom s Englezima, poprimila je cijela njegova pojava nešto englesko, što mu nije loše pristajalo. Bilo je nešto od toga u komotnom kroju i trajašnoj vunenoj tkanini njegova odijela, u širokoj i solidnoj eleganciji njegovih cipela i cijelom načinu kojim je njegov jaki riđi brk nekako čangrizavo visio nad ustima, čak i njegove ruke koje su od žege dobile zagasitu, poroznu bjelinu, sa svojim okruglo i kratko podrezanim čistim noktima, podsjećale bi čovjeka, ne znajući zašto, na Engleza.
»Reci mi...« upita iznebuha, »jesi li to ikad osjetila... To se teško dade opisati... Kad progutaš neki tvrdi zalogaj, a pozadi te stanu boljeti cijela leđa sve do dolje?« Pri tom skupi nos u krute male naboje.
»Da,« reče Tony, »to je nešto sasvim obično. Popiješ gutljaj vode...«
»Tako?« odgovori on nezadovoljan. »Ne, čini mi se da ne govorimo o istoj stvari.« I nemirna ozbiljnost stane poigravati njegovim licem...
A ipak je bio prvi koji se zalagao da u kući zavlada slobodnije, manje žalobno raspoloženje. Nije nimalo zaboravio umijeće da oponaša pokojnog Marcellusa Stengela i mogao je često satima govoriti njegovim jezikom. Jednom se za stolom stao raspitivati o gradskom kazalištu... Da li je trupa dobra, šta se prikazuje...
»Ne znam,« odgovorio je Tom pretjerano ravnodušno, da bi prekrio svoju nestrpljivost. »Ja se sada ne brinem za te stvari.«
No Christian je potpuno prečuo odgovor i počeo pričati o kazalištu... »Ne mogu naprosto iskazati koliko volim ići u kazalište. Sama riječ „kazalište” čini me sretnim... Ne znam da li itko od vas pozna taj osjećaj? Mogao bih sate i sate mirno sjediti i gledati u spušteni zastor... Pri tom se radujem, kao ono kad smo kao djeca ulazili ovamo na Božić... Samo ugađanje instrumenata u orkestru! Ja bih mogao ići u kazalište samo da čujem to... Osobito mi se sviđaju ljubavne scene... Neke glumice u ulogama ljubavnica znaju uhvatiti rukama glavu ljubavnika na takav način... Uopće glumci... U Londonu i Valparaisu kretao sam se mnogo u glumačkom društvu. U prvo vrijeme bio sam zaista ponosan što mogu razgovarati s njima u svagdašnjem životu. U kazalištu pratim svaku njihovu kretnju... To je vrlo interesantno. Glumac izgovori svoju posljednju riječ, mirno se okRené i izlazi polako i sigurno, nimalo zbunjen, premda znade da su oči cijelog gledališta uprte u njegova leđa... Kako može!... Prije sam uvijek čeznuo da jednom zavirim iza kulisa — da, sad sam se tamo prilično udomaćio, to mogu kazati. Zamislite... u nekom operetnom kazalištu — bilo je to u Londonu — digao se je jedne večeri zastor, dok sam još stajao na pozornici. Razgovarao sam s Miss Watercloose... nekom gospođicom Watercloose... vrlo lijepom djevojkom! Onda se iznenada otvori gledalište... bože... ni sam ne znam, kako sam nestao s pozornice!«
Gospođa Grünlich bila je valjda jedina u njihovom malom društvancu koja se smijala, ali Christian je nastavljao, zvjerkajući naokolo.. Govorio je o engleskim pjevačicama u café-chantantima i pripovijedao o nekoj dami koja je nastupala s napudranom vlasuljom, udarala nekim dugim štapom o pod i pjevala neku pjesmu: »That’s Maria... Maria, znate, Maria je najgora od sviju... Ako neka žena počini najteži grijeh: that’s Maria! Maria , to je ono najgore... znate... to je gnusoba...« I tu je posljednju riječ izgovorio s izrazom gađenja, skupivši nos u nabore i podignuvši desnu ruku zgrčenih prstiju.
»Assez, Christian!« reče konzulica. »To nas baš nimalo ne zanima.«
Međutim je Christianov pogled lutao odsutno iznad njene glave, i on bi zacijelo bio prestao govoriti i bez njene opomene, jer dok su njegove malene, okrugle, upale oči neumorno tumarale, činilo se da je njegovo biće utonulo u duboko, nemirno razmatranje o Mariji i gnusobi...
Najednom reče: »čudnovato... katkad ne mogu gutati! Ne, nemojte se smijati. Ja držim da je to veoma ozbiljna stvar. Zamislim da možda ne mogu gutati, i onda zaista ne mogu. Zalogaj je sišao već sasvim dolje, ali sve ovo ovdje, vrat, mišići... sve naprosto zataji... Neće da se pokori volji! Da! Stvar je u tome: ja se ni ne usuđujem pravo htjeti!« Tony poviče sva izvan sebe: »Christiane! Zaboga, kakve gluposti! Ti se ne usuđuješ htjeti da gutaš... Zaista, praviš se smiješnim... Što nam tu pričaš koješta...!«
Thomas je šutio. Ali konzulica reče: »To su živci, Christiane, jest, bilo je krajnje vrijeme da se vratiš kući. Od klime tamo prijeko sigurno bi obolio.«
Nakon ručka sjeo bi za mali harmonij koji se nalazio u blagovaonici, i glumio virtuoza na klaviru. Glumio je kao da zabacuje kosu, trljao ruke i bacao poglede po sobi, gledajući najprije dolje, pa gore. Onda bi nečujno, ne dodirujući pedale, jer uopće nije umio svirati i bio sasvim nemuzikalan, kao većina Buddenbrookovih, počeo, sagnuvši se pažljivo naprijed, udarati po basovima. Izvodio bi luđačke pasaže, trzao se natrag, gledao u zanosu uvis i na kraju objema rukama moćno i ponosno zahvatio u tipke... Čak se Klara morala smijati. Njegova igra bila je savršena, puna strasti i šarlatanstva, puna neodoljive komike, one englesko-američke burleskne i ekscentrične komike, a nikako ni za trenutak nije djelovala neprijatno, jer se i on sam pri tom osjećao odviše dobro i bio zadojen samopouzdanjem.
»Oduvijek sam vrlo mnogo posjećivao koncerte,« rekao je, »gledam neizmjerno rado kako se ljudi vladaju sa svojim instrumentima!... Da, zaista je prekrasno biti umjetnik!«
Onda je počeo iznova. Ali je naglo prekinuo. Sasvim iznenada uozbiljio se, tako nenadano da se činilo kao da mu je pala krinka s lica. Ustao je, pogladio rukom rijetku kosu, povukao se na neko drugo mjesto i tamo zastao, šutljiv, čangrizav i nemirnih očiju, a na licu mu se pojavio izraz kao da osluškuje nekakav jezovit glas.
... »Christian mi se pokatkad čini čudan,« reče jedno veče Madame Grünlich svom bratu Thomasu kad su ostali nasamo... »Kako on to govori? Tako čudnovato kopa po svim pojedinostima, čini mi se... ili kako da se izrazim! Njegovo je stanovište prema svim stvarima tako čudno, zar ne...?«
»Da,« odgovori Tom, »razumijem vrlo dobro što misliš, Tony. Christian je dozlaboga indiskretan... teško se to dade izraziti. Njemu nedostaje nešto što bi se moglo nazvati ravnoteža, osobna ravnoteža. S jedne strane ne može ostati miran prema netaktičnim naivnostima drugih ljudi... Nije tome dorastao, ne umije sve to zabašuriti, gubi potpuno contenance... ali s druge strane zna opet tako izgubiti contenance, da sam počne blebetati najnezgodnije stvari i istrese ono što je najintimnije u njemu. To djeluje katkad upravo jezovito. Nije li to kao kad čovjek bunca u groznici? I onom koji bunca jednako manjka držanje i obzir... Ah, stvar je prosto u tome što se Christian bavi previde sam sa sobom, svojim nutarnjim zbivanjima... Ponekad ga zahvati prava manija da najsitnije i najdublje događaje svoje duše izvuče na vidjelo i da ih iskaže... Događaje o kojima razuman čovjek uopće ne vodi računa, za koje uopće neće da zna, i to s jednostavnog razloga što bi se stidio da ih nekom povjeri. Ima, Tony, mnogo bestidnosti u toj maniji povjeravanja!... Vidiš: i netko drugi, ne samo Christian, može reći da voli kazalište, ali će to iskazati drukčijim naglaskom, uzgredice; ukratko: skromnije. Ali Christian to izgovara s nekim naglaskom kao da kaže: »Zar moj zanos za kazalište nije nešto izvanredno, čudno i nadasve interesantno!« Bori se pri tom riječima, kao da se muči da iskaže nešto osobito fino, skriveno i neobično,..«
»Jedno hoću da ti kažem,« nastavi nakon kraće šutnje, pošto je bacio cigaretu u peć kroz rešetku od kovana željeza... »Ja sam katkad razmišljao o tom bojažljivom, taštom i radoznalom ispitivanju samoga sebe, jer sam i ja prije veoma tome naginjao. Ali primijetio sam da time postaješ rastrojen, nesposoban i nepostojan... a za mene je glavno držanje, ravnoteža. Uvijek će biti ljudi koji imaju pravo da se zanimaju sami sa sobom, da temeljito proučavaju svoje osjećaje. To su pjesnici, koji svoj unutrašnji život kojim se odlikuju znaju izraziti s mnogo tačnosti i ljepote, a time obogaćuju osjećajni svijet drugih ljudi. Ali mi smo samo obični trgovci, dijete moje, naša su samoopažanja očajnički neznatna. Za nuždu možemo dotjerati dotle, da nam ugađanje instrumenata u orkestru donosi čudno uživanje, i da se katkad ne usuđujemo imati volju da gutamo... Ah, do đavola, valja zasukati rukave i nešto stvoriti, kao naši preci...«
»Da, Tom, ti kazuješ ono što mislim. Kad pomislim da se oni Hagenströmovi sve više šepire... O bože, taj izmet, znaš li... Majka ne voli da čuje tu riječ, ali je ona na mjestu. Zar misle možda da, osim njih, nema više nijedne otmjene porodice u gradu? Ha, moram se nasmijati, znaš li, moram se glasno nasmijati...!«

TREĆE POGLAVLJE


Šef tvrtke Johann Buddenbrook omjerio je svog brata prilikom njegova dolaska podužim, pozornim pogledom, i posvetio mu prvih dana sasvim neupadljivu i tobože uzgrednu pažnju, a zatim se učini kao da je njegova radoznalost zadovoljena i njegovo mišljenje utvrđeno, premda se na njegovom mirnom i diskretnom licu nije mogao čitati nikakav sud. Razgovarao je s njim u krugu obitelji ravnodušnim glasom o ravnodušnim stvarima, i zabavljao se, kao i ostali, kad bi Christian priredio kakvu predstavu...
Nakon nekih osam dana rekao mu je: »Mi ćemo dakle zajednički raditi, mladiću moj?... Koliko mi je poznato, ti si sporazuman s maminom željom, zar ne?... No, kako ti je poznato, Marcus je postao moj kompanjon s udjelom koji odgovara visini kapitala što ga je uložio. Zamišljam da bi ti, kao moj brat, mogao zauzeti otprilike mjesto koje je on prije imao, položaj prokurista... barem reprezentativno... Što se tiče posla, ne znam koliko si napredovao u trgovačkom znanju. Držim da se nisi pretrgao od posla, je li?... Svakako će ti najbolje odgovarati englesko dopisivanje... Ali nešto te moram zamoliti, dragi moj! Budući da si šefov brat, zauzimaš, razumije se, de facto povlašten položaj među namještenicima... ali nije potrebno da ti kažem, zar ne, da ćeš im mnogo više imponirati ako se prema njima ponašaš kao prema sebi ravnima i energično ispunjavaš svoje dužnosti, nego ako budeš iskorišćivao svoje prednosti i sebi dozvoljavao razne slobode. Dakle: održavati uredovne sate i uvijek čuvati dehors, je li?...«
I potom mu učini svoj prijedlog u pogledu prokure, koji Christian prihvati bez premišljanja i bez cjenkanja: sa zbunjenim i rastresenim licem koje nije pokazivalo gramzljivosti, nego vruću želju da se stvar što prije svrši.
Idućeg dana Thomas ga uvede u kontore, i Christianova djelatnost u službi stare tvrtke poče...
Poslovi su nakon konzulove smrti išli dalje svojim neprekinutim i solidnim tokom. Ali domalo se moglo razabrati da je u poduzeću zavladao genijalniji, svježiji i poduzetniji duh, otkad je Thomas Buddenbrook držao uzde u svojim rukama. Ovdje-ondje nešto bi se riskiralo, ovdje-ondje samosvjesno bi se upotrijebio i iskoristio kredit kuće koji je pod prijašnjim režimom bio samo pojam, teorija, luksuz... Gospoda na burzi namigivala su jedan drugome: »Buddenbrook hoće da zaradi novac avec, govorili su. Ali smatrali su da je ipak sasvim dobro što mora Toma vući za sobom, kao olovnu kuglu na nogama, časnog gospodina Friedricha Wilhelma Marcusa. Utjecaj gospodina Marcusa bio je kočnica u poslovanju. Sukao je s dva prsta brižljivo svoje brkove, namještao sitničavom ljubavi za red svoj pisaći pribor i čašu vode koja je stalno stajala na njegovu pultu, i ocjenjivao stvari sa svih gledišta, a pri tom se činilo kao da je duhom odsutan. Bio mu je uostalom običaj da za vrijeme uredovnih sati pet-šest puta izlazi u dvorište i u praonicu i da turi glavu pod mlaz vodovoda, da bi se osvježio.
»Njih se dvojica upotpunjuju,« govorili su jedan drugome šefovi većih trgovačkih kuća, kao, na primjer, konzul Huneus konzulu Kistemnakeru, a taj sud dalje su ponavljali mornari i skladišni radnici, pa članovi malih građanskih obitelji, jer se je cijeli grad zanimao za to kako će mladi Buddenbrook »tu stvar uzeti u ruke«... I gospodin Stuht u Zvonarničkoj ulici rekao je svojoj ženi, koja se kretala u najboljim krugovima: »Ta dvojica se upotpunjuju, govorim ja tebi!«
No »ličnost« u poduzeću bio je ipak nesumnjivo mlađi kompanjon, to se je već vidjelo i po tom što je on umio općiti s namještenicima tvrtke, s kapetanima, poslovođama u hambarskim poslovnicama, vozarima i skladišnim radnicima. Znao je govoriti njihovim neusiljenim jezikom, a ipak pri tom održati osjetljivu distancu. Međutim, ako bi gospodin Marcus dobacio kakvom valjanom radniku: »Si me razumio?« tad je to zvučalo tako nemoguće, da bi se njegov poslovni drug, koji mu je sjedio sučelice za pultom, naprosto nasmijao, što je bio signal da cijeli ured udari u smijeh.
Želeći žarko da sačuva i poveća firmin sjaj, da bi bio dostojan njena starog imena, Thomas je Buddenbrook uglavnom volio da u svakidanju borbu za uspjeh unosi svoju ličnost, jer je dobro znao da je napravio mnogo dobrih poslova, zahvaljujući svome sigurnom i elegantnom nastupanju, svojoj ljubeznosti koja je osvajala, i svojoj spretnoj taktičnosti u razgovorima.
»Poslovan čovjek ne smije biti birokrat,« govorio je Stephanu Kistenmakeru — od tvrtke Kistenmaker i sinovi — svom nekadanjem školskom drugu, kojem je ostao duhovno nadmoćniji prijatelj, a koji je s pažnjom slušao njegove riječi, da ih zatim razglasi kao svoje vlastito mišljenje... »Za to se hoće ličnost, to je moje mišljenje. Ne vjerujem da se velik uspjeh može izvojevati s uredskog stolca... Mene barem takav uspjeh ne bi veselio. Uspjeh se ne da jednostavno izračunati za pultom... Ja uvijek osjećam potrebu da budem lično prisutan i da događajima dirigiram pogledom, ustima, gestama... Da vladam njima pod neposrednim utjecajem svoje volje, svoga talenta, svoje sreće, možeš to zvati kako ti je drago. Ali na žalost, to lično istupanje trgovca izlazi postepeno iz mode. Vrijeme korača naprijed, ali meni se čini da ono što je najbolje ostavlja za sobom... Promet je sve lakši, tečajeve možeš sve brže saznati... Smanjuje se riziko, ali s njim i profit... Da, stari su ljudi radili drukčije... Moj djed, na primjer... Onaj stari gospodin s napudranom kosom i escarpinima, vozio se četveropregom u južnu Njemačku kao pruski vojni dobavljač. I šarmirao je ljude na sve strane, izvodio svoje majstorije i zaradio nevjerojatne novce, dragi moj Kistenmakeru! — Ah, gotovo se bojim da trgovina s vremenom postaje sve banalnije zanimanje!...«
Tako se tužio kadikad, i stoga su mu upravo najmiliji bili poslovi kad bi sasvim slučajno, možda prilikom kakve obiteljske šetnje, ušao u neki mlin i s vlasnikom, koji se osjećao počašćen, ćaskao i, onako nuzgredice, en passant, u dobrom raspoloženju sklopio dobar ugovor... Njegovu ortaku bile su takve stvari strane.
... Što se tiče Christiana činilo se u prvi mah da se s istinskim žarom i uživanjem posvetio svom radu; čak se činilo da mu izvrsno prija i da ga zadovoljava. Nekoliko dana upravo je s tekom jeo, pušio svoju kratku lulicu i protezao ramena u svom engleskom žaketu, što je svjedočilo da je zadovoljan i da se osjeća voljko. Silazio je ujutro u kontor, otprilike u isto vrijeme kad i Thomas, i zauzimao mjesto kraj gospodina Marcusa, ukoso nasuprot bratu, u svom pokretnom naslonjaču, jer je on, kao i oba šefa, imao takav naslonjač. Najprije bi pročitao novine i pri tom s uživanjem popušio do kraja svoju jutarnju cigaretu. Zatim bi izvadio iz donje ladice pulta bocu starog konjaka, ispružio ruke da sebi omogući slobodu kretanja, i izustio: »Na!« i dao se čeprkajući jezikom po zubima, dobro raspoložen na posao. Njegovi engleski listovi bili su izvanredno spretni i uspješni, jer je pisao engleski isto onako, kao što je govorio, obično, nebirano, ravnodušno, bez napora i tečno.
Po svom običaju dao je u krugu obitelji oduška čuvstvima koja su ga ispunjavala.
»Trgovačko zvanje ipak je lijepo zanimanje koje zaista čovjeka čini sretnim,« rekao je. »Solidno, radišno i udobno... Ja sam se bome za to rodio. I ovako, kao namještenik tvrtke, da znate! Ukratko, ćutim se tako dobro kao nikada. Dođeš ujutro svjež u kontor, pregledaš novine, zapušiš,, razmisliš o ovom i onom, sjetiš se kako ti je dobro, popiješ čašicu konjaka, a pomalo i radiš. Dođe podne, objeduješ sa svojom porodicom, otpočineš i onda ponovo na posao... Pišeš, imaš dobar gladak čist papir s imenom tvrtke u zaglavlju, dobro pero... ravnalo, nož za papir, žigove, sve prima roba... i k tome obavljaš sve poslove, marljivo, redom, jedan za drugim, dok na kraju sve ne spremiš. I sutra je dan! I kad se uspinješ, idući na večeru, osjećaš kako si prožet zadovoljstvom... svako se udo osjeća zadovoljno... ruke se osjećaju zadovoljne...«
»Bože, Christian!« poviče Tony. »Ne budi smiješan! Ruke se osjećaju zadovoljne...!«
»Da, da! Ti to dakle nisi iskusila? Ja mislim...« I sav se usplahirio u želji da to izrazi, da objasni... »Sklopiš šaku, razumiješ li?... Nije osobito snažna, jer si umoran od posla. Ali nije vlažna... ne ljuti te... Pipa se dobro i ugodno... To je osjećaj čovjeka koji sam sebi dostaje... Možeš sjediti sasvim nepokretno, a ne dosađuješ se...«
Svi su šutjeli. Onda reče Thomas sasvim ravnodušno, da bi prikrio svoju odvratnost: »Ja mislim da čovjek ne radi, da bi...« Ali prekine rečenicu i ne nastavi. »Barem što se mene tiče, ja imam sasma druge ciljeve pred očima,« dodade na kraju.
No Christian je, lutajući pogledom uokrug, prečuo te riječi, izgubio se u mislima i otpočeo uskoro pričati nekakvu priču iz Valparaisa, neku aferu u kojoj je bilo umorstva i ubojstva, a on je osobno bio u nju upleten... »Ali u tom času trže taj momak nož...« Iz tko zna kakvih razloga Thomas nije nikada odobravao sve te priče koje bi Christian sipao kao iz rukava i koje su gospođu Grünlich izvrsno zabavljale, dok su ih konzulica, Klara i Klothilda slušale sa zgražanjem, a gospodična Jungmann zajedno s Erikom širom otvorenih usta. Običavao bi ih popratiti hladnim i podrugljivim primjedbama i očigledno se gradio skeptičan, smatrajući da Christian pretjerava i laže... što zacijelo nije bilo tačno; no pričao je veoma bujno i slikovito.
Možda Thomas nije volio slušati da je njegov mlađi brat više putovao po svijetu i više vidio od njega? Ili mu je bilo odvratno hvaljenje nereda i egzotičnog nasilja u tim pripovijedanjima o noževima i revolverima?... činjenica je da Christian nije mnogo mario što brat ne voli čuti njegove pripovijesti; bio je sam i suviše zaokupljen svojim opisima, a da bi se brinuo za uspjeh ili neuspjeh kod slušatelja. Kad bi završio, lutao je njegov pogled zamišljeno i odsutno po sobi.
Što s vremenom uopće nije došlo do dobrih odnosa između oba Buddenbrooka, to Christian zaista nije bio onaj kome bi palo na um da pokaže ili gaji kakvu pakost prema bratu, ili da sebi dopusti ma kakvo mišljenje, ocjenu ili sud o njemu. Šutke, kao da je to samo po sebi razumljivo, nije dopuštao ni najmanju sumnju o tom da priznaje nadmoć, veću ozbiljnost, veću sposobnost, valjanost i respektabilnost starijeg brata. Ali baš ta potpuna, ravnodušna i neborbena podređenost dražila je Tomu, jer ju je Christian u svakoj prilici laka srca tjerao dotle, da se je činilo kao da nadmoć, sposobnost, respektabilnost i ozbiljnost nemaju za nj nikakve vrijednosti.
Kao da uopće nije primjećivao da ga šef tvrtke sve češće i češće susreće s tihim negodovanjem. A imao je za to i razloga, jer je Christianova revnost u poslu već nakon prve sedmice, a još više nakon druge, počela znatno jenjavati. To se najprije odrazilo u tome što su pripreme za rad bivale sve dulje. Isprva se činilo kao da Christian umjetno i rafinirano hoće produžiti radost i užitak koji osjeća spremajući se na posao. No onda su se te pripreme: čitanje novina, jutarnja cigareta, čašica konjaka... protezale sve više, da bi na kraju potrajale čitavo prije podne. Zatim je došlo samo od sebe da je Christian počeo zanemarivati propise o radnom vremenu, da se ujutro pojavljivao sve kasnije sa svojom jutarnjom cigaretom, i to samo radi priprema za rad, da je u podne odlazio na objed u klub i odanle se vraćao kasno, katkada tek uvečer, a katkada nikako...
Taj klub, kojem su članovi bili većinom neženjeni trgovci, imao je u prvom katu nekoga vinskog restorana nekoliko udobnih prostorija. Tu je čovjek mogao ručati i naći se s prijateljima radi neusiljene, ali ne uvijek bezazlene zabave, jer tamo je bila i ruleta. Članovi su bili i neki oci porodica, vjetrogonje, kao konzul Kröger, a samo se po sebi razumije i Peter Döhlmann. Redarstveni senator Cremer bio je tamo »prva rupa na svirali«, kako ga je nazvao doktor Giesecke, Andrija Giesecke, sin glavara vatrogastva, Christianov stari školski drug, koji je u gradu otvorio odvjetničku kancelariju. S njim se mladi Buddenbrook doskora zbližio u obnovljenom prijateljstvu, premda je Giesecke uživao glas prilično raspuštena suitiera.
Christian, ili kako su ga gotovo svi pravo i zdravo zvali Križan, bio je već otprije poznat i sprijateljen uglavnom sa svima, jer su gotovo svi bili učenici pokojnog Marcellusa Stengela. Dočekali su ga raskriljenim rukama, jer iako ni trgovci, ni školovani ljudi nisu imali osobito mišljenje o njegovim duševnim sposobnostima, ipak su svi poznavali njegove amizantne društvene sposobnosti. I doista, tu je priređivao svoje najbolje predstave i pričao svoje najbolje priče. Pred klupskim klavirom glumio je virtuoza, oponašao engleske i prekooceanske glumce i operne pjevače i na tobože bezazlen, ali veoma zanimljiv način pričao zgode o ženama iz raznih krajeva svijeta — jer, bez sumnje, Christian Buddenbrook bio je suitier. Pripovijedao je o pustolovinama, što ih je doživio na brodovima, željeznicama, u St. Pauliu, u Whitechapelu, u prašumi... Svojim pričanjem mogao je očarati i zanijeti; riječi su mu tekle bez naprezanja, a izgovarao ih je turobno i nehajno, burleskno i pitomo, poput engleskog humorista. Pričao je o psu što su ga u kutiji poslali iz Valparaisa u San Francisco, a bio je još i šugav. Sam bog zna što je zapravo bila pointa te zgodice, no djelovala je vanredno komično kad ju je on pripovijedao. I kad bi onda svi oko njega pucali od smijeha, sjedio je on s nemirnim i nerazumljivo ozbiljnim izrazom, s dugim, zavinutim nosom, tankim predugačkim vratom i riđastom prorijeđenom kosom prekrstivši mršave izvinute noge jednu preko druge, a njegove okrugle, upale oči zamišljeno su zvjerkale uokolo. Činilo se gotovo kao da se smiju na njegov račun, kao da njega ismijavaju... Ali na to on nije ni pomislio.
Kod kuće pričao je osobito rado o svojem kontoru u Valparaisu, o nesnosnoj vrućini koja je tamo vladala, i o nekom mladom Londoncu koji se je zvao Johnny Thunderstorm, nekom probisvijetu, nekom nevjerovatnom momku koga on, »bog me ubio«, nije nikad vidio raditi, a koji je ipak bio vrlo vješt trgovac... »Bože dragi!« rekao je. »Ta vrućina! Dakle, šef ulazi u poslovnicu... mi ležimo, osam na broju kao muhe naokolo i pušimo cigarete, da bismo bar otjerali moskite. Bože dragi!
No, veli šef, vi ne radite ništa, gospodo moja?!... No, sir! veli Johnny Thunderstorm. Kako vidite, sir i pri tom svi mu dim od cigarete otpuhujemo u lice. Bože dragi!«
»Zašto zapravo govoriš neprestano: „Bože dragi?”« pitao je Thomas razdraženo. Ali to nije bilo ono što ga je ljutilo. Osjećao je, da je Christian ispripovijedio ovu pripovijest tako radosno, jer mu je pružila priliku da podrugljivo i prezirno govori o radu.
Onda bi njihova majka diskretno počela govoriti o nečem drugom.
Ima mnogo ružnih stvari na svijetu, mislila je konzulica Buddenbrook, rođena Kröger. I braća se mogu mrziti i prezirati jedan drugoga: to se događa, ma koliko to bilo strašno. Ali o tom se ne govori. To se zabašuruje. Nitko ne treba o tom ništa znati.

ČETVRTO POGLAVLJE


U svibnju se dogodilo da je stric Gotthold, konzul Gotthold Buddenbrook, sad već šezdeset godišnjak, jedne žalosne noći dobio srčani napadaj i u naručaju svoje supruge, rođene Stüwing, izdahnuo u teškoj borbi sa smrću.
Sin jadne Madame Josephine, koji je u životu izvukao kraći kraj, ako ga usporedimo s njegovom kasnije, rođenom i moćnijom braćom što su potekla od Madame Antoinette, već se je davno bio pomirio sa svojom sudbinom. On je u posljednje doba, osobito otkako mu je nećak prepustio nizozemski konzulat, bez ikakve zlobe jeo bombone za kašalj iz svoje limenke. Stari porodični spor dalje su njegovale i uzdržavale njegove dame, u obliku neke općenite i neodređene animoznosti, i to, kako njegova dobroćudna i ograničena supruga, tako i one tri vremešne djevojke, koje nisu mogle pogledati ni na konzulicu, ni na Toniku, ni na Tomu, a da im se u očima ne pojave mali otrovni plamičak...
Četvrtkom, na tradicionalne »dječje dane«, sastajali su se u četiri sata u velikoj kući u Mengovoj ulici, da tamo ručaju i provedu večer. Katkad bi se pojavila i porodica konzula Krögera ili Sesemi Weichbrodt sa svojom neškolovanom sestrom. Onda bi gospođice Buddenbrook iz Široke ulice neusiljeno, ali naročito rado povele razgovor o Toninom prošlom braku, da navedu Madame Grünlich da izgovori nekoliko velikih riječi, dok bi one dobacivale jedna drugoj kratke zlobne poglede... Ili bi ondje onako općenito zapodjele razmatranja o tom, kako je tašto i nedostojno bojadisati kosu, ili bi tražile, tobože zbog suučešća, obavijesti o Jakobu Krögeru, konzuličinu nećaku. Jadna, nedužna i strpljiva Klothilda, zaista jedina koja se morala smatrati nižom od njih, znala je iskusiti njihovu porugu, koja nipošto nije bila tako bezazlena kao ono bockanje što ga je siromašna i gladna djevojka lijeno, začuđeno i prijazno slušala svaki dan od Thomasa i Tonike. Rugale su se Klarinoj strogosti i bogomoljstvu, a doskora su otkrile, da se Christian i Thomas ne slažu baš najbolje i da, hvala bogu, ne moraju poštivati Christiana, jer je neki Petrica Kerempuh, smiješan čovjek. Što se tiče Thomasa, na kom nisu mogle pronaći ni najmanje greške, a koji ih je sa svoje strane susretao nekom obazrivom ravnodušnošću koja je, rekao bih, nagoviještala: pa ja vas razumijem i žalim vas... s njim su se ophodile zatrovanim poštovanjem. Ali o maloj Eriki, iako je bila sva ružičasta i dobro njegovana, valjalo je zaista kazati da je zaostala u rastu, što mora čovjeka zabrinuti. Našto bi Pfiffi, stresavši se i zaslinivši, upozorila, da okruni djelo, na groznu sličnost djeteta s varalicom Grünlichom.
Sad su plačući s majkom stajale oko očeve samrtničke postelje i, premda se činilo da je čak i ta smrt krivica rođaka iz Mengove ulice, ipak su poslale onamo glasnika.
Usred noći odjeknulo je zvono na kućnim vratima pred prostranom vežom, a kako je Christian došao kasno kući i slabo se osjećao, krenu Thomas sam kroz proljetnu kišu.
Stigao je upravo da vidi posljednje konvulzivne trzaje starog gospodina, a zatim je stajao dugo sklopljenih ruku u samrtničkoj sobi i gledao to sitno tijelo koje se ocrtavalo ispod pokrivala, to mrtvo lice s malo mekušastim crtama i bijelim zaliscima...
»Nisi bio baš najsretniji, striče Gottholde,« mislio je. »Prekasno si naučio praviti ustupke, imati obzira. Ali to je potrebno... Kad bih ja bio kao ti, već bih se odavna bio oženio tko zna s kim... Sačuvati dehors!... Ali jesi li ti uopće želio što drugo, osim onoga što si imao? Premda si bio prkosan i valjda vjerovao da je taj prkos nešto idealno, nije tvoj duh imao dovoljno poleta, dovoljno fantazije, dovoljno onog idealizma koji čovjeku daje sposobnost da u tihom zanosu — koji je slađi od neke potajne ljubavi i više nego ona usrećuje i zadovoljava — gaji, njeguje i uzvisi do časti, moći i sjaja neko apstraktno dobro, neko staro ime ili natpis tvrtke. Nisi imao smisla za poeziju, premda si bio toliko hrabar da ljubiš i da uzmeš ženu opirući se očevoj volji. Nisi imao ni častoljublja, striče Gottholde. Doduše, staro ime samo je građansko ime, i čovjek ga časti i gaji ako pripomaže da neka žitarska tvrtka cvjeta, ako se trudi da svoju vlastiti osobu u jednom dijeliću svijeta učini poštovanom, voljenom i moćnom... Ti si vjerojatno mislio: uzet ću za ženu Stüwingovu koju ljubim, i neću imati nikakvih praktičnih obzira, jer su oni sitničarenje i malograđanština?... O, i mi smo prilično putovali i dovoljno smo obrazovani da možemo vrlo dobro prosuditi da su granice postavljene našem častoljublju, gledane izvana i s visoka, veoma uske i bijedne. Ali sve je na svijetu samo slika, striče Gottholde. Ti kanda nisi znao da i u malom gradu možeš biti velik čovjek? Da možeš biti Cezar i u osrednjem trgovačkom gradu na Istočnom moru? Dakako, za to je potrebno nešto fantazije, nešto idealizma... a to ti nisi imao, ma što mislio o sebi.«
I Toma se Buddenbrook odvrne. Stupi do prozora, položivši ruke na leđa; inteligentno se smješkao, dok je gledao prijeko na slabo rasvijetljenu, od kiše zasjenjenu gotičku fasadu vijećnice.
***
Po prirodi stvari sad je zvanje i naslov kraljevskog nizozemskog konzula, koje je Thomas odmah nakon smrti svoga oca mogao tražiti prešlo na njega, čime se Tony Grünlich beskrajno ponosila. Na fasadi sa zabatom u Mengovoj ulici, sad se je ispod natpisa Deus providebit opet mogao vidjeti obli štit s lavovima, grbom i krunom.
Odmah po rješenju ovih poslova, već u lipnju iste godine, otputio se je mladi konzul na putovanje, poslovno putovanje u Amsterdam za koje nije mogao predvidjeti kako će dugo trajati.

PETO POGLAVLJE


Smrtni slučajevi obično izazivaju pobožna raspoloženja — ljudi se okreću nebu — pa se stoga nitko nije čudio što su se iz usta konzulice Buddenbrook, otkad je njezin suprug preminuo, mogle čuti sad ove sad one duboko religiozne fraze, što se prije od nje ne bi nikako čulo. Doskora se, međutim, pokazalo da to nije nešto prolazno, i ubrzo se u gradu pročulo da je konzulica odlučila da odaje počast uspomeni na pokojnika tako što će u prvom redu usvojiti potpuno njegove pobožne nazore o svijetu za koje je gajila simpatije već u posljednjim godinama njegova života, kad je i sama počela starjeti.
Nastojala je da prostranu kuću ispuni duhom onoga koji se preselio u vječnost, onom blagom i kršćanskom ozbiljnošću koja ne isključuje otmjenu radost srca. Jutarnje i večernje pobožnosti nastavljene su u proširenom opsegu. Obitelj bi se skupila u blagovaonici, dok je služinčad stajala u trijemu, i konzulica ili Klara pročitale bi poglavlje iz velike obiteljske biblije s golemim slovima. Zatim bi otpjevali nekoliko stihova iz molitvenika, uz pratnju harmonija na kom je svirala konzulica. Često bi umjesto biblije došao red na neku od onih knjiga propovijedi ili duhovne okrepe u crnim koricama sa zlatorezom, na neke od onih raznih kovčežića blaga nebeskog, psaltira, časova posvećenja, zvukova jutarnjeg osvježenja, i stopa hodočasničkih, koje su bile ispunjene nježnim izlivima o slatkom i preslatkom djetešcu Isusu, tako da je to bivalo bljutavo. Takvih je knjižica bila u kući sva sila.
Christian nije često prisustvovao tim pobožnostima. Prigovor koji je protiv tih duhovnih vježbi jednom prilikom iznio Thomas, sasvim oprezno, napola u šali, odbijen je blago i dostojanstveno. Što se tiče Madame Grünlich, ona se, na žalost, nije uvijek vladala sasvim korektno za vrijeme pobožnosti. Jednog jutra — baš je u gostima kod Buddenbrookovih bio neki strani propovjednik — trebao je uz neku svečanu, usrdnu melodiju pjevati riječi:

Ja sam za vrane prava strv,
pravi bogalj kljast i grešan
kom' grijeha čir izgriza crv,
kô roštilj luk na masti.
Za uho psa povuci me,
dobaci kost mi, Gospode,
na bekriju pri kraju,
obazri se u raju!

... na što je gospođa Grünlich u dubokoj potištenosti odbacila svoju knjigu i izišla iz dvorane.
No konzulica je od sebe tražila još više nego od svoje djece. Tako je, na primjer, osnovala nedjeljnu školu. U nedjelju prije podne zvonile bi razne male djevojčice iz pučke škole u Mengovoj ulici, i Stina Voss, koja je stanovala Pod zidom, i Mika Stuht iz Zvonarničke ulice, i Fika Snut sa Trave, ili iz Male jame, ili iz Anđeoskog laza, pa bi, s nakvašenom i pričešljanom kosom plavom kao žemička, prolazile kroz veliku vežu u svijetlu vrtnu sobu u stražnjem dijelu kuće, koju već dulje vremena nisu upotrebljavali za ured te su u njoj sada bile postavljene klupe. Tamo bi onda konzulica Buddenbrook, rođena Kröger u opravi od teškog crnog atlasa, s bijelim otmjenim licem i s još bjeljom kapicom od čipaka, sjela sučelice djevojkama za mali stol, na kom je stajala čaša zašećeRené vode, i podučavala ih puni sat u katekizmu.
Osim toga organizirala je »Jeruzalemsko veče«, a pri tom je, uz Klaru i Klothildu, morala, htjela-ne htjela, učestvovati i Tony. Jedanput nedjeljno za izvučenim stolom u blagovaonici, u svijetlu svijećnjaka i svijeća sjedilo je dvadesetak dama, koje su već bile u onim godinama kad se treba postarati za dobro mjestance u nebu. Pile su čaj ili kuhano vino, jele fine sendviče, kruščiće s maslacom i pudinge, čitale glasno duhovne pjesme i rasprave i dogotavljale ručne radove, koje bi onda, krajem godine, prodavali u nekom bazaru, da utržak pošalju u Jeruzalem u misionarske svrhe.
U ovom pobožnom skupu bile su uglavnom dame iz konzuličine društvene sfere. Pripadale su mu senatorica Langhals, konzulica Möllendorpf i stara konzulica Kistenmaker, dok su druge stare gospođe, koje su bile više svjetovno i profano raspoložene, kao Madame Köppen, ismijavale svoju prijateljicu Bethsy. I supruge gradskih propovjednika, kao i obudovjela konzulica Buddenbrook, rođena Stüwing, i Sesemi Weichbrodt, kao i njena neškolovana sestra, bile su članice. Međutim, pred Isusom nema staleža i razlika, pa je stoga učestvovala i sirotna i čudna čeljad, kao na primjer neko malo, smežurano stvorenje, puno straha božjeg i uzoraka za ručni rad, koje je stanovalo u ubožnici sv. Duha. Ta se starica zvala Himmelsbürger i bila je posljednja svoga roda... »Posljednja građanka neba,« nazivala je sjetno samu sebe i pri tom turala iglu za pletenje pod svoju kapicu, da se počeše.
Ali mnogo zanimljivije bile su druge dvije članice, par blizanki, dvije čudne usidjelice koje su u šeširima galantnih pastirica iz osamnaestog stoljeća i u haljinama koje su već prije mnogo godina izblijedjele, hodale po gradu, držeći se za ruke i čineći djela milosrđa. Zvale su se Gerhardt, i tvrdile su da potječu u prvoj liniji od Pavla Gerhardta. Pričalo se da nipošto nisu bez sredstava, ali su živjele najbjednije i sve dijelile siromasima... »Moje drage,« znala je primijetiti konzulica Buddenbrook, koja se kadikad zbog njih stidjela, »bog vidi naša srca, ali vaša odjeća nije sasvim u redu... Čovjek mora cijeniti samoga sebe...« One bi onda svoju elegantnu prijateljicu koja nije mogla zatajiti da je svjetska dama samo poljubile u čelo... cijelom obzirnom, ljubeznom i sažaljivom nadmoćnošću niskih prema otmjenima koji traže spas. Nisu nipošto bile glupe, i u njihovim malim, ružnim, smežuranim, papigastim glavama bile su usađene jasne, malko zamagljene, smeđe oči koje su gledale u svijet nekim neobičnim izrazom blagosti i znanja... Srca su im bila puna čudnih i tajanstvenih informacija. Znale su da u našim posljednjim časovima dolaze k nama, blaženi i raspjevani, svi naši dragi koji su prije nas otišli bogu na istinu, da nas povedu onamo. Riječ »Gospod« izgovarale su lako i izvorno kao prvi kršćani koji su još iz usta samog učitelja čuli ono: »Još zamalo i opet ćete me vidjeti!« Iznosile su najčudnije teorije o nutarnjim svjetlostima i slutnjama, o prijenosu i seobi misli... jer jedna od njih, Lea, bila je gluha, a ipak je gotovo uvijek znala o čemu je riječ.
Kako je Lea Gerhardt bila gluha, to bi, prilikom Jeruzalemskih večeri, obično ona čitala naglas. Gospođe su držale da čita lijepo i potresno. Izvukla bi iz svoje platnene mošnje prastaru knjigu koja je bila smiješno duguljasta s obzirom na svoju neznatnu širinu, a na njoj se kočio neprirodno bucmast portret njezina pretka u bakrorezu. Uhvatila bi knjigu objema rukama i, da bi sama nešto čula, započela groznim glasom koji bi odjekivao poput vjetra kad zavija u dimnjaku:

Sotona, kad me proždrijet hoće...

»No,« mislila je Tony Grünlich, »koji bi sotona htio tebe proždrijeti?« Ali ništa nije rekla; radije se bavila svojim puddingom i razmišljala o tom hoće li i ona jednom biti tako ružna kao obje gospođice Gerhardt.
Nije bila sretna, bilo joj je dosadno i ljutila se na pastore i misionare. Njihovi su posjeti nakon konzulove smrti učestali, a već su i prije bili česti. Prema Tonikinu mišljenju, imali su previše vlasti u kući i dobivali suviše novaca. To se dakako ticalo Tome, ali se on nije o tom pitanju izjašnjavao, dok bi njegova sestra s vremena na vrijeme znala mrmljati, kao za sebe, o ljudima koji izjedaju udovičke kuće, a kao izlika im služe duge molitve.
Žučljivo je mrzila tu crnu gospodu. Bila je zrela žena koja je upoznala život, nije više bila glupača, pa se nije više smatrala podobnom da bezuvjetno vjeruje u svetost njihova života. »Majko,« govorila je ona, »bog s nama; ne treba govoriti zlo o svojim bližnjima... Dobro to znam! Ali jedno ipak moram izreći, a čudila bih se, da te to život nije naučio, naime, da nisu svi koji nose crnu mantiju i govore: „Gospode, Gospode!” uvijek sasvim bez mane!«
Ostalo je neobjašnjeno što je Thomas mislio o takvim nazorima koje bi njegova sestra zastupala silnim žarom. Christian pak nije davao nikakve izjave, ograničavao se na to da tu gospodu promatra nabranim nosom, i da ih onda oponaša u klubu ili u krugu obitelji...
Ipak valja priznati da je Tony najviše trpjela od duhovnih gostiju. Jednog dana, to je prava pravcata istina, dogodilo se da je pred nju stupio neki misionar po imenu Jonathan, koji je bio u Siriji i u Arabiji, čovjek velikih prijekornih očiju i tužno spuštenih obraza, te je žalosnom strogošću pozvao da mu odgovori na pitanje, mogu li se zapravo njeni kovrčasti uvojci na čelu dovesti u sklad s kršćanskom smjernošću. O, nije jadnik računao s oštrom i sarkastičnom jezičinom Tonike Grünlich... Nekoliko je trenutaka šutjela i upravo se vidjelo kako joj mozak radi. A onda je ispalila: »Smijem li vas zamoliti, dragi gospodine pastore, da povedete brigu o svojim vlastitim uvojcima?« a zatim izašla šušteći haljinom, i pri tom malko uzdigla ramena i zabacila glavu nastojeći da ipak pritisne bradu o grudi. — A pastor Jonathan imao je očajno malo kose na glavi, moglo se zapravo reći da je njegova lubanja bila gola.
Jednoć je doživjela još veći trijumf. Naime, pastor Trieschke, Plači-Trieschke iz Berlina, koji je nosio taj nadimak jer bi svake godine po jedanput usred propovijedi na najzgodnijem mjestu stao plakati... Plači-Trieschke, koji se odlikovao blijedim licem, crvenim očima i pravim konjskim vilicama, a koji je kod Buddenbrookovih osam ili deset dana jeo kao za okladu s jadnom Klothildom i pri tom održavao pobožnosti, zaljubio se je tom zgodom u Toniku... I to ne možda u njenu besmrtnu dušu, o ne, nego u njenu gornju usnu, u njenu bujnu kosu, njene lijepe oči i njenu strojnu pojavu! I taj božji čovjek, koji je u Berlinu imao ženu i mnogo djece, nije se žacao da po slugi Antonu dade položiti u spavaćoj sobi gospođe Grünlich, u drugom katu, pisamce, uspješnu smjesu biblijskih ekstrakata i neke čudne umilne nježnosti... Ona je našla list baš kad se spremala da legne, pročitala ga i čvrstim korakom sišla niz stube u međukat, u konzuličinu spavaonicu, i tamo pri svjetlu svijeće, bez ženiranja, jasno i glasno pročitala svojoj majci dušobrižnikovo pismo. Tako je otad Plači-Trieschke bio isključen iz Mengove ulice. »Takvi su svi!« rekla je Madame Grünlich... »Ha! Svi su takvi! O bože, ja sam prije bila guska, glupača, draga moja mama, ali život mi je oteo vjeru u ljude... Većina su vucibatine... da, to je na žalost istina. Grünlich — !« I to ime zvučilo je kao fanfara, kao kratki zov trublje koje je dunula u zrak malko uzdignuvši ramena i zagledavši se u strop.

ŠESTO POGLAVLJE


Sievert Tiburtius bio je malen, slabunjav čovjek s velikom glavom. Nosio je tanku ali dugačku plavu bradu što se spuštala s obje strane lica, a bila je razdijeljena; njene krajeve bi kadikad, zbog udobnosti, prebacio preko jednog i drugog ramena. Okruglu nm je lubanju prekrivao bezbroj sasvim sitnih, vuni sličnih kovrčica. Ušne školjke bile su velike i jako su stršale, a rubovi su im bili smotani prema nutarnjoj strani, dok su vršci bili šiljasti kao u lisice. Nos mu je počivao nasred lica kao malo plosnato dugme, jabučice su bile izbočene, a sive oči, koje su obično žmirkale ponešto glupo uokrug i bile jako stisnute, mogle su se u nekim momentima silno proširiti, postati sve veće i veće, iskolačiti se, gotovo iskočiti...
To je bio pastor Tiburtius, rodom iz Hige, koji je služio nekoliko godina u srednjoj Njemačkoj i sad se, na proputovanju u svoj zavičaj, gdje ga je zapalo propovjedničko mjesto, zadržao u gradu. Snabdjeven preporukom nekog drugog brata u Kristu, koji je također nekoć jeo u Mengovoj ulici juhu od željve i šunku s umakom od vlašca, došao je da se pokloni konzulici, a ona ga pozvala da bude njihov gost cijelo vrijeme svog boravka koji je imao trajati samo nekoliko dana. Smjestio se u prostranoj gostinjskoj sobi kraj hodnika u prvom katu.
Ali zadržao se dulje no što je mislio. Prošlo je osam dana, a on još uvijek nije vidio ovu ili onu znamenitost grada, kao »Mrtvački ples« i sat s apostolima u Marijinoj crkvi, gradsku vijećnicu, »mornarsko društvo« ili sunce s pokretnim očima u katedrali. Prošlo je i deset dana, a on je nekoliko puta počeo govoriti o svom odlasku, ali bi, na prvu riječcu kojom su ga pozivali da ostane, ponovo odgodio svoje putovanje.
Bio je bolji čovjek od gospode Jonathana i Plači-Trieschkea. Nimalo se nije brinuo za kovrčave uvojke na čelu gospođe Antonije i nije joj pisao listove. Ali je zato više pažnje posvetio Klari, njenoj mlađoj i ozbiljnijoj sestri. U njenoj prisutnosti, kad bi ona govorila, kad bi odlazila i dolazila, znalo se desiti da se njegove oči silno prošire, da postanu nekako veće, da se iskolače kao da će iskočiti... Gotovo po vas dan bio je uza nju i vodio duhove i svjetovne razgovore s njome ili joj čitao naglas svojim glasom koji bi se prekobacivao iz nižih u više tonove i pomalo smiješnim i skakutavim izgovorom svog baltičkog zavičaja.
Odmah prvog dana uzviknuo je: »Smilujte se, gospođo, konzulice! Kakvo blago i kakav božji blagoslov posjedujete u svojoj kćeri Klari! Nije li to sjajno dijete!«
»Imate pravo,« odgovorila je konzulica. Ali on bi to ponavljao tako često, da ga je konzulica diskretno odmjerila svojim jasnim plavim očima, a zatim ga ponukala da govori malo podrobnije o svom podrijetlu, svojim prilikama i svojim nadama. Pokazalo se da potječe iz trgovačke porodice, da njegov stari otac živi u Rigi kao privatier od priličnog imetka koji će jednom pripasti njemu, pastoru Tiburtiusu. Uostalom, i njegova mu služba osigurava dostatne prihode.
Klara Buddenbrook imala je sada devetnaest godina, i razvila se u mladu damu trpke i osebujne ljepote, s tamnom glatko začešljanom kosom, strogim, a ipak sanjarskim smeđim očima, lako savinutim nosom, malo suviše čvrsto stisnutim usnama i visokim vitkim stasom. U kući se najbolje slagala sa svojom siromašnom, ali također pobožnom sestričnom Klothildom, kojoj je nedavno umro otac, pa je počela misliti o tom da se jednom već »smjesti«, to jest da s nekoliko svojih groša i pokućstvom što ga je naslijedila ode nekud na stan i opskrbu... Međutim, Klara nije imala u sebi ništa od Thildine razvučene, strpljive i gladne poniznosti. Baš naprotiv, u općenju s poslugom, da, čak i s braćom i s vlastitom majkom, znala bi upotrijebiti osoran ton. Već sam njezin alt, koji se je mogao energično spustiti, a nikad upitno dići, zvučio je zapovjednički te je mogao često poprimiti kratku, tvrdu, nadutu, nesnošljivu boju: bilo je to u dane kad je Klara patila od glavobolje.
Prije no što je konzulova smrt zavila obitelj u crno, ona je s nepristupačnim dostojanstvom učestvovala i na društvenim priredbama u obiteljskoj kući ili u kućama koje su bile na istoj društvenoj razini... Konzulica ju je promatrala i nije mogla sama sebi zatajiti da će biti veoma teško naći muža za ovo dijete, usprkos znatnom mirazu i Klarinim kućanskim vrlinama. Nije mogla kao životnog druga ove ozbiljne i bogobojazne djevojke sebi zamisliti nijednoga od tih skeptičnih i jovijalnih veletržaca koji su voljeli piti teško crno vino, već jedino nekog svećenika. A kako je ta misao konzulicu prijatno dirala, naišla su nježna sondiranja pastora Tiburtiusa na umjerenu, ali prijaznu susretljivost s njezine strane.
I zaista, stvar se počela odvijati najvećom preciznošću. Jednog toplog i jasnog srpanjskog popodneva izašla je obitelj u šetnju. Konzulica, Antonija, Christian, Klara, Thilda, Erika Grünlich s gospodičnom Jungmann, a u njihovoj sredini pastor Tiburtius, odšetaše daleko izvan gradskih vrata do neke gostionice, da pod vedrim nebom, na neprostrtim drvenim stolovima, jedu jagode, slatko vrhnje ili crvenu kašicu. Nakon užine rastrkali su se po velikom ograđenom, vrtu koji se je protezao do rijeke, u sjeni raznih voćaka, između žbunova ribizla i ogrozda, te gredica šparoga i krumpira.
Sievert Tiburtius i Klara Buddenbrook bili su nešto zaostali. On, mnogo niži od nje, s razdijeljenom bradom, prebačenom na oba ramena, bio je skinuo s velike glave svoj široki, slamnati šešir i vodio je s Klarom dugačak i nježan razgovor, brišući s vremena na vrijeme rupčićem znoj sa čela i gledajući je velikim očima. Najednom su oboje zastali, a Klara je, ozbiljnim i mirnim glasom, izgovorila da.
Onda, kad su se vratili, kad je konzulica, malo umorna i ugrijana, sjedila sama u »odaji krajolikâ« — vani je vladala tišina nedjeljnog popodneva koja potiče na razmišljanje — sjeo je pastor Tiburtius do nje u rumenilu ljetnog sumraka i zapodjeo i s njome dugačak i blag razgovor. Na kraju razgovora rekla je konzulica: »Dosta, dragi moj gospodine pastore... Vaša prosidba odgovara mojim materinskim željama, a i vi sa svoje strane niste loše birali, to mogu ustvrditi. Tko je mogao pomisliti da će vaš dolazak i boravak u našoj kući biti tako čudesno blagoslovljen... Neću još danas da izgovorim svoju konačnu riječ, jer se priliči da prije pišem svom sinu, konzulu, koji se momentano, kako vam je poznato, nalazi u inozemstvu. Vi putujete živi i zdravi sutra u Rigu, da nastupite svoju dužnost, a mi ćemo na nekoliko sedmica na more... Doskora dobit čete vijesti od mene, a Gospod dao da se u sreći opet vidimo.«

SEDMO POGLAVLJE


Amsterdam, dne 20. srpnja 56.
Hotel »Het Haasje«
Draga moja majko!
Upravo sam primio Tvoje sadržajno pismo i hitam da Ti najsrdačnije izrazim svoju zahvalnost na pažnji koja se sastoji u tome, što tražiš moj pristanak u poznatoj stvari; ja ga, kako se samo po sebi razumije, ne samo podjeljujem, nego dodajem i svoje najradosnije čestitke, potpuno uvjeren da ste Vi, Ti i Klara, znali dobro izabrati. Lijepo ime Tiburtius poznato mi je, i mislim da je tata stajao u poslovnim vezama sa starim. Klara u svakom slučaju dolazi u zgodan ambijenat, a čast pastorke odgovarat će njezinu temperamentu.
Dakle Tiburtius je otputovao u Rigu, a posjetit će svoju zaručnicu još jednom u kolovozu? Bit će dakle zaista veselo kod nas u Mengovoj ulici — mnogo veselije no što svi Vi predviđate, jer Vi još ne znate zbog kakvih se neobičnih razloga tako izvanredno radujem zarukama Mademoiselle Klare, i kako se neke stvari divno podudaraju. Jest, moja predobra gospođo majko, ako se danas laćam toga da s Amstele na Istočnom moru šaljem svoj velevažni consens za Klarinu ovozemaljsku sreću, to činim naprosto pod uvjetom, da uzvratnom poštom iz Tvoga pera primim isto takav consens, odnoseći se na isto takvu stvar. Dao bih tri kovana guldena, da mogu vidjeti Tvoje lice, a osobito lice naše valjane Tonike, kad budete čitali ove retke... Ali prijeđimo na stvar...
Moj maleni, čisti hotel, ima lijep izgled na kanal i leži usred grada, nedaleko burze. Poslovi zbog kojih sam ovamo došao (radi se o zapodijevanju nove dragocjene veze: ti znaš da volim takvo šta osobno urediti) počeli su se od prvog dana povoljno razvijati. Kako imam u gradu mnogo poznanika još iz doba svoga naukovanja, bio sam odmah i društveno mnogo zauzet, iako su brojne obitelji otputovale u morska kupališta. Bio sam na manjim večernjim društvenim priredbama kod Van Henkdomovih i Moelenovih, a već trećeg dana po svojemu dolasku morao sam navući galu, da bih prisustvovao svečanom dineru što ga je moj bivši principal Van der Kellen priredio izvan sezone, očito samo poradi mene. Poveo sam k stolu... hoćete li da pogađate? Gospođicu Arnoldsen, Gerdu Arnoldsen, nekadanju Toninu drugaricu u penzionatu; bili su prisutni njezin otac, veliki trgovac, a još veći virtuoz na violini, i njegova udata kćerka sa svojim mužem.
Sjećam se dobro da je Gerda, dopustite da se isključivo služim krsnim imenom — još kao sasvim mlada djevojka, kad je polazila školu kod Mademoiselle Weichbrodt na Mlinarskoj ledini, učinila na me jak dojam koji nije nikad sasvim utrnuo. Sad sam je opet vidio: višu, razvijeniju, ljepšu, duhovitiju... Oslobodite me dužnosti da opisujem njenu osobu koju ćete domalo moći gledati licem u lice, jer bi taj opis mogao biti suviše zanosan!
Možete sebi zamisliti da nam se nadalo bezbroj dodirnih tačaka za ugodan razgovor pri stolu, ali već nakon juhe napustili smo područje starih pričica i prešli na ozbiljnije i zanimljivije predmete. U muzici nisam mogao ići ukorak s njom, jer mi jadnici ne znamo o tome tako reći ništa, ali u pitanjima holandijskog slikarstva već sam se snalazio, a što se tiče književnosti razumjeli smo se potpuno.
Zaista, vrijeme je prošlo kao u letu. Nakon večere dao sam se prezentirati starom Arnoidsenu koji je postupao sa mnom birano susretljivo. Kasnije u salonu svirao je nekoliko koncertnih komada, a i Gerda se producirala. Bila je pri tom divna, i premda nemam pojma o violini, to znam ipak, da je na svom instrumentu (pravi Stradivarius) postizavala kantilenu, da su čovjeku gotovo suze navirale na oči. Idućeg dana posjetio sam Arnoldsenove u Buitenkantu. Najprije me je primila stara družbenica, s kojom sam morao razgovarati francuski, a zatim je došla i Gerda, i mi smo ćaskali, kao i dan prije, gotovo jedan sat; samo ovog smo se puta još više približili jedno drugom i više smo nastojali da se međusobno razumijemo i upoznamo. Opet smo govorili o Tebi, mama, o Toniki, o našem dobrom starom gradu i o mom poslu...
Već toga dana stvorio sam odluku koja je glasila: ova ili nikoja, sada ili nikada! Sastao sam se s njom još prilikom vrtne zabave kod svoga prijatelja Van Svindrena, a bio sam pozvan na malu glazbenu soirée kod samih Arnoldsenovih, pa sam za vrijeme iste, sondirajući teren, pokušao izjaviti se mladoj dami, na što je ona odgovorila ohrabrujući... I evo sad ima pet dana Što sam se prije podne uputio do gospodina Arnoldsena, da od njega zamolim dozvolu da snubim ruku njegove kćeri. Primio me je u svojem privatnom uredu. »Dragi moj konzule,« rekao mi je, »meni ste vi veoma dobro došli, ma koliko bi mi kao starom udovcu bilo teško rastati se od moje kćeri! Ali ona? Dosad se čvrsto držala svoje odluke da se nikad neće udati... Da li imate šansa?« Bio je vanredno iznenađen kad sam mu odvratio da mi je gospođica Gerda odista dala povoda da se ponadam. Dao joj je vremena nekoliko dana da promisli, a uvjeren sam da ju je u svom zlobnom egoizmu čak i odvraćao. Ali ne pomaže ništa: ja sam odabranik, i od jučer poslijepodne zaruke su svršena stvar.
Ne, draga moja mama, ja sada ne molim od Tebe da pismeno blagosloviš tu vezu, jer već prekosutra odlazim odavle, ali nosim sobom obećanje Arnoldsenovih da će nas u kolovozu posjetiti: otac, Gerda, a također i njezina udata sestra, pa tada nećeš moći drugo no priznati da je to baš ona prava za me. Jer valjda neće biti za Tebe razlog prigovora, što je Gerda samo tri godine mlađa od mene? Nadam se odista da nikad nisi pretpostavljala da ću dovesti u svoj dom kakvu kevicu iz kruga Möllendorpf-Langhals-Kistenmaker-Hagenström. A što se tiče »partije«?— — — Ah, gotovo me hvata strah da će mi Stephan Kistenmaker i Hermann Hagenström, i Peter Döhlmann, i stric Justus, i čitav grad lukavo namigivati, kad se pročuje za tu partiju, jer moj je budući tast milijunaš... Bože moj, što da kažem? Ima u nama mnogo polovičnosti koje se dadu tumačiti i ovako i onako. Ja zanosno volim Gerdu Arnoldsen, ali nipošto ne namjeravam kopati tako duboko u srcu, da bih otkrio da li, i u kolikoj mjeri, njezin veliki miraz, koji su mi — čim smo se upoznali — prilično cinički šapnuli na uho, pridonosi tom zanosu. Ja je ljubim, ali moju sreću i moj ponos još povećava činjenica što time, što će ona postati moja, osvajam i za tvrtku znatan kapital.
Završavam, draga majko, ovaj list koji je i onako već suviše dugačak s obzirom na okolnost da ćemo već za nekoliko dana moći govoriti o mojoj sreći. Želim Ti ugodan i koristan boravak u kupalištu i molim Te, da od moje strane pozdraviš najsrdačnije sve naše.
U odanoj ljubavi
Tvoj poslušni sin T.

OSMO POGLAVLJE


Zaista, te je godine sredina ljeta bila živahna i svečana u kući Buddenbrookovih.
Krajem srpnja stigao je Thomas opet u Mengovu ulicu i posjetio je, kao i ostala gospoda koja su bila zauzeta poslom u gradu, nekoliko puta svoju porodicu na moru, dok je Christian tamo provodio puni dopust, jer se tužio na neko neodređeno trganje u lijevoj nozi koje doktor Grabow nije znao nikako objasniti, pa je Christian o toj pojavi to više razmišljao...
»Nije neki bol... ne bi se moglo tako nazvati,« objašnjavao je mučno i pri tom gladio rukom nogu gore-dolje, frkao nos i bacao poglede na sve strane. »Neko trganje, uporno, ne prejako trganje u čitavoj nozi koje čovjeku ne da odahnuti... i to na lijvoj strani, na strani srca... Čudnovato... držim da je to čudnovato! Šta ti zapravo misliš o tom, Tomo?«
»Jest, jest...« rekao je Tom. »Pa sad imaš mira i morske kupelji...«
A onda bi Christian odlazio na more i pričao kupališnim gostima zgodice, da bi cijela plaža odjekivala od smijeha. Ili bi odlazio u kupališnu dvoranu, da sa Petrom Döhlmannom, stricom Justusom, doktorom Gieseokom i sa nekolicinom suitiera iz Hamburga igra na ruleti.
A konzul Buddenbrook posjetio bi zajedno s Tonikom, kao uvijek kad su bili u Travemündeu stare Schwarzkopfove na obali... »Dobri dan im želim, gospa Grünlich!« rekao bi glavar i od radosti progovorio u dijalektu. »Ne, počekajte trun vremena! Koliko je već vremena prošlo odonda, zar ne? A bilo nam je lijepo, sjećate li se?... Naš Morten već je dugo doktor u Breslavi te ima i lijepu praksu, fakin jedan...« Tad bi se gospođa Schwarzkopf uzvrpoljila po kući i priredila kavu, te bi užinali na zelenoj verandi kao nekada... sama što su sada bili svi stariji za punih deset godina, što su Morten i mala Meta, koja se udala za načelnika u Hoffkrugu, bili daleko, što je glavar, već sasvim bijel i prilično gluh, bio sada u penziji, što je njegova žena ispod svoje mrežice imala vrlo sijedu kosu, i što Madame Grünlich sad više nije bila guska, nego je upoznala život, što joj uostalom nije smetalo da jede velike množine meda u saću, govoreći pri tom: »To je čisti prirodni proizvod, čovjek barem zna što guta!«
Međutim, početkom kolovoza vratili su se Buddenbrookovi u grad, kao i većina drugih porodica, i tad je došao veliki čas, kad su gotovo istovremeno stigli na dulji boravak u Mengovu ulicu pastor Tiburtius iz Rusije i Arnoldsenovi iz Holandije.
Bio je veoma lijep prizor kad je konzul u »odaji krajolikâ«, prvi put doveo svoju zaručnicu i svojoj majci, koja joj je izašla u susret raskriljenih ruku i s malo nakrivljenom glavom. Gerda, stasita, visoka i bujna koračala je po svijetlom sagu ljupko, slobodno i ponosno. Ta se djevojka od dvadeset i sedam godina odlikovala elegantnom, egzotičnom, zagonetnom ljepotom koja je privlačila pažnju; bujnom tamnocrvenom kosom, nablizu položenim smeđim očima, okruženim finim modrikastim sjenama, širokim sjajnim zubima, koje je smiješeći se pokazivala, ravnim, snažnim nosom i izvanredno plemenito oblikovanim ustima. Lice joj je bilo zagasito bijele boje i malo oholo, ali ga je ipak priklonila kad je konzulica blagom usrdnošću uhvatila njenu glavu rukama i poljubila je u čelo bijelo poput snijega i bez mane... »E, dobro mi došla u našu kuću i u našu obitelj, ti moja draga, lijepa, blagoslovljena kćeri!« rekla je. »Ti ćeš ga usrećiti — ta zar već ne vidim, koliko je sretan po tebi?« I privukla je desnom rukom Thomasa, da i njega poljubi.
Još nikada nije, osim možda za djedovih dana, bilo tako veselo i bučno u velikoj kući koja je lakoćom mogla primiti velik broj gostiju. Samo pastor Tiburtius izabrao je iz skromnosti sobicu u stražnjoj zgradi, u blizini dvorane za biljar; ostali: gospodin Arnoldsen, živ, duhovit čovjek pri kraju pedesetih godina, sa sivom kozjom bradicom i ljupkim elanom u svim kretnjama, njegova starija kćerka, naoko bolešljiva dama, njegov zet, elegantni raskošnik, koji se od Christiana dao voditi po gradu, da bi zatim završili u klubu, bijahu porazmješteni po prekobrojnim prostorijama u prizemlju, pokraj trijema, u prvom katu...
Antonija Grünlich bila je sretna što je Sievert Tiburtius bio u to vrijeme jedini svećenik u roditeljskoj kući... bila je više nego sretna. Zaruke njezina ljubljenog brata, činjenica da je baš njena prijateljica Gerda bila njegova odabranica, krasni izgledi te partije, koi su obasjavali novim sjajem obiteljsko ime i tvrtku, miraz od 300.000 kurantnih maraka, o kom je nešto čula šaputati, misao što će na sve to reći u gradu, što će reći druge porodice, a u prvom redu Hagenströmovi... sve je to pripomagalo da je stalno bila ushićena. Barem triput na sat zagrlila bi strastveno svoju buduću zaovu...
»O Gerda,« uskliknula bi. »Ja te ljubim, znaš, uvijek sam te ljubila. Znam, ti me ne trpiš, uvijek si me mrzila, ali...«
»Ali molim te, Tony« odgovarala je gospođica Arnoldsen. »Zašto bih te mrzila? Smijem li te zapitati, što si mi strašno učinila?«
Međutim, s nekog nepoznatog razloga, valjda samo od prekomjerne radosti i puste želje da govori, Tony je tvrdokorno i ustrajno ostala pri tom da ju je Gerda uvijek mrzila, a da je ona uvijek uzvraćala ljubavlju — pri tom bi joj se oči napunile suzama — tu njezinu mržnju. Zatim bi povukla Tomu u stranu i kazala mu: »To si dobro izveo Tom; bože dragi, kako si sve to dobro izveo! O, da naš otac nije mogao to doživjeti... pa da čovjek ne vrišti, znaš! Da, a time je mnogo štošta izbrisano... pa i onaj čovječe čije ime ne volim spominjati...« A onda bi joj palo na pamet da Gerdu odvuče u kakvu praznu sobu i da joj strahvitom opširnošću ispriča cijelu povijest svoga braka s Bendixom Grünlichom. Isto tako razgovarala je s njom duge sata o njihovu boravku u penzionatu, o njihovim tadašnjim večernjim razgovorima, o Armgardi von Schilling u Mecklenburgu i Evi Ewers u Münchenu... Za Sieverta Tiburtiusa i njegove zaruke s Klarom gotovo se nije ni brinula, ali ovo dvoje nije za to baš ništa marilo... Sjedili su većinom nečujno, držeći se za ruke, i razgovarali ozbiljno i blago o svojoj lijepoj budućnosti.
Pošto godina korote Buddenbrookovih još nije minula, proslavljene su i jedne i druge zaruke u krugu obitelji, ali Gerda Arnoldsen postala je doskora znamenitost u gradu; da, njena osoba bila je glavni predmet razgovora na burzi, u klubu, u gradskom, kazalištu, u društvu... »Tip-top,« govorili su bećari i pucketali jezikom, jer je to bio najnoviji izraz u Hamburgu za nešto izvanredno fino, bez obzira na to da li se radilo o nekoj vrsti crnog vina, o kakvoj cigari, večeri ili bonitetu nekog posla. Ali među solidnim, čestitim i strogim građanima mnogi su kimali glavama... »Čudno... one toalete, ona kosa, ono držanje, ono lice... nekako suviše čudno!« Trgovac Sörensen izrazio se je na slijedeći način: »Ona ima pomalo ono nešto...« i pri tom se je iskrivio i namrgodio lice, kao da mu je tkogod na burzi učinio sumnjivu ofertu. Ali radilo se o konzulu Buddenbrooku... To je njemu slično. Malo je pretenciozan taj Thomas Buddenbrook, malo... drugačiji, čak drugačiji nego njegovi preci. Bilo je poznato, naročito suknar Benthien znao je to dobro, da je ne samo sva svoja fina i po najnovijoj modi sašivena odijela — a posjedovao ih je neobično mnogo: ogrtača, kaputa, šešira, prsluka, hlača i kravata — već i svoje rublje nabavljao u Hamburgu. Znalo se čak i to da je svaki dan, kadgod i dvaput na dan, mijenjao košulje i da je parfimirao džepni rubac i brkove isukane à la Napoleon III, a sve je to učinio, ne za ljubav tvrtke i reprezentacije — kući Johann Buddenbrook nije to bilo potrebno — nego zbog svoje sklonosti prema svemu, što je prefinjeno, aristokratsko... ili kako da to čovjek kaže, vrag ga odnio! Pa onda citati iz Heinea i drugih pjesnika, koje bi kadikad znao upletati u svoj govor, raspravljajući o praktičnim stvarima, poslovnim i gradskim prilikama. A sad još ova žena... Ne, zaista, i on, konzul Buddenbrook, imao je »pomalo ono nešto«... što su, razumije se, primjećivali s punim respektom, jer je obitelj bila veleštovanja vrijedna, a bonitet tvrtke izvrstan, dok sam šef, pametan, ljubazan čovjek, voli rodni grad kome će još u budućnosti s uspjehom služiti... A to je i vraški fina partija, govori se o okruglih 100.000 kurantnih talira... Međutim... A među damama bilo je takvih koje su Gerdu Arnoldsen jednostavno smatrale »glupom«, a treba znati da je »glup« bio vrlo oštra osuda.
Ali onaj koji je planuo bijesnim oduševljenjem za vjerenicu Thomasa Buddenbrooka, čim ju je prvi put ugledao na ulici, bio je mešetar Gosch. »Ha!« govorio je u klubu ili u »Mornarskom društvu«, dižući svoju čašu punča i iskrivljujući svoje intrigantsko lice jezivom mimikom, — »kakva žena, gospodo moja! Vještica i Afrodita, Brünhilda i Meluzina u jednoj osobi... Ha, život je ipak lijep!« To bi dodao neposredno zatim, a nijedan od građana koji su sjedili oko njega na teškim rezbarenim klupama starog mornarskog doma, pod modelima jedrenjaka i velikim ribama, što su visjele sa stropa... i praznili svoje vrčeve, nijedan nije razumio, kakav je događaj značila pojava Gerde Arnoldsen u skromnom životu mešetara Goscha koji je toliko čeznuo za nečim izvanrednim.
Bez obaveza, kako smo već rekli, da trati vrijeme većim svečanostima, malo društvo u Mengovoj ulici imalo je vremena da se međusobno zbliži. Sievert Tiburtius pričao je, držeći Klarinu ruku u svojoj, o roditeljima, o svojoj mladosti i svojim osnovama za budućnost; Arnoldsenovi pričali su o svom porodičnom stablu koje je uzraslo u Dresdenu, i od kojeg je samo ova jedna grana bila presađena u Nizozemsku, a tad bi Madame Grünlich zatražila ključ od secrétaira u »odaji krajolikâ« i donijela ozbiljna lica mapu s obiteljskim papirima, u koje je Thomas već bio zabilježio i najnovije događaje. S puno važnosti objavljivala bi povijest Buddenbrookovih, počevši od krojača u Rostocku koji je već bio prilično situiran, čitala bi stare pjesme povodom obiteljskih svečanosti:

Marnost i ljepota žene
pred oč'ma su našim sad:
Venus Anadyomene
i Vulkana vrijedni rad...

pri čem bi namignula na Tomu i Gerdu i prešla jezikom preko gornje usne. A iz poštovanja prema historiji ne bi nipošto preskočila ni čovjeka, čije ime nije voljela ni spominjati, ni njegov zahvat u obiteljsku povijest.
U četvrtak u četiri sata došli su redovni gosti: došao je Justus Kröger sa svojom slabašnom suprugom s kojom je živio vrlo loše, jer je ona čak u Ameriku neprestano slala novac zločestom i razbaštinjenom Jakobu... Otkidala bi naprosto od novca za kućanstvo i nije s mužem jela gotovo ništa nego heljdinu kašu. Tu nije bilo pomoći. Došle su i gospođice Buddenbrook iz Široke ulice, koje su i tom prilikom morale istini za ljubav utvrditi da Erika Grünlich opet nije nimalo odebljala, da je postala još sličnija svom ocu varalici i da konzulova zaručnica nosi prilično upadljivu frizuru... A došla je i Sesemi Weichbrodt, digla se na vrške prstiju, cmoknula Gerdu u čelo i tronuto rekla: »Budi srjetna, dobro dijate!«
Onda je kod stola gospodin Arnoldsen održao duhovitu zdravicu, punu fantazije, u čast zaručenih parova, a nakon toga, za vrijeme kave, svirao na violini, kao ciganin divlje, strastveno i vješto... Ali i Gerda je dohvatila svog stradivariusa, od kojeg se nije nikad rastajala i svojim slatkim kantilenama stala upadati u njegove pasaže, i tako su izvodili pompozni duo u »odaji krajolikâ«, kraj harmonija, na istom mjestu, na kom je nekad konzulov djed svirao na flauti svoje lake, dražesne melodije.
»Uzvišeno!« rekla je Tony sjedeći duboko zavaljena u naslonjaču... »O bože, kako je to uzvišeno!« I ozbiljno, polagano nastavila je, pridajući tome osobitu važnost, iskazivati svoja duboka i iskrena čuvstva. Pri tom bi uzdizala oči i govorila: »No, znate, kako to biva u životu... nije svakome dan takav dar! Meni je nebo to uskratilo, znate, premda sam u mnogim noćima vapila za takvom srećom... Ja sam guska, glupača... Da, Gerda, dopusti, da ti kažem... Ja sam starija i znam što je život... Ti moraš dnevno hvaliti stvoritelju, što si takvo bogodano stvorenje!...«
»... od boga dano?« reče Gerda otkrivajući u smijehu svoje lijepe, bijele, široke zube.
No poslije su se svi okupili da zajedno vijećaju o onom što je potrebno učiniti u najskorijoj budućnosti i da uz to jedu vinski žele. Zaključiše, da se krajem mjeseca ili početkom rujna Sievert Tiburtius kao i Arnoldsenovi vrate u domovinu. Odmah nakon Božića izvršit će se u trijemu najsvečanije obred Klarina vjenčanja; a svadba u Amsterdamu, kojoj će i konzulica »ako bude živa i zdrava« prisustvovati, odložit će se do početka iduće godine, da malko odahnu. Tomin otpor nije pomogao. »Molim«, rekla je konzulica i položila ruku na njegov lakat, »Sievert ima prévenir!«
Pastor i njegova zaručnica odrekli su se svadbenog putovanja. Međutim su se Gerda i Thomas sporazumjeli, da poduzmu put kroz gornju Italiju do Firence. Predviđali su da će se na putu zadržati oko dva mjeseca, a za to će vrijeme Antonija, u zajednici s tapetarom Jacobsom iz Ribarskog dola, dovesti u red zgodnu malu kućicu u Širokoj ulici što je pripadala nekom neženji koji se je preselio u Hamburg, pa je konzul već pregovarao o njenoj kupnji. O, Tony će zacijelo sve izvesti na opće zadovoljstvo! »Bit će otmjeno kod vas,« rekla je, a svi su bili uvjereni o tome.
Međutim je Christian sa svojim velikim nosom hodao na svojim tankim krivim nogama, po sobi u kojoj su se dva para vjerenika držala za ruke i gdje se nije govorilo ni o čemu drugom nego o vjenčanju, opremi i svadbenom putovanju. Osjećao je trganje, neko neodređeno trganje u lijevoj nozi, i promatrao sve prisutne ozbiljno, nemirno i zamišljeno svojim malim, okruglim i upalim očima. Na kraju je, naglaskom i govorom Marcellusa Stengela, rekao svojoj siromašnoj sestrični, koja je postarija, tiha, mršava, a gladna čak i sad nakon ručka, sjedila među tim sretnicima: »No Thilda, sad ćemo se i mi skoro ženiti, to jest... svaki za se!«

DEVETO POGLAVLJE


Otprilike nakon sedam mjeseci vratio se konzul Buddenbrook sa suprugom iz Italije. Ožujski snijeg ležao je u Širokoj ulici kad je u pet sati popodne kočija stala pred jednostavnom, uljem obojenom fasadom njihove kuće. Djeca i nekoliko građana zastadoše da vide putnike kako izlaze iz kola. Gospođa Antonija Grünlich stajala je na kućnim vratima, ponosna zbog priprema što ih je poduzela, a iza nje stajale su također, za doček spremljene, obje djevojke u bijelim kapicama, s golim laktovima, i u debelim, ispruganim suknjama; posluga, što ju je Tony iskusno odabrala za svoju za ovu.
Sva užurbana i zajapurena od posla i radosti potrčala je preko niskih stuba i odvukla u kuću Gerdu i Thomasa, grleći i ljubeći ih, čim su u svojim krznenim kaputima izašli iz kola natrpanih kovčezima...
»Dakle tu ste! Tu ste vi sretnici koji ste se nagledali svijeta! jeste li pogledali kuću: Krov joj nose stupi... ?... Gerda ti si postala još ljepša, hodi da te poljubim... da, i u usta... tako! Dobar dan, stari Tomo, dođi, i ti ćeš dobiti poljubac. Marcus kaže da je za vrijeme tvoga izbivanja ovdje išlo sve kao po loju. Majka vas očekuje u Mengovoj ulici, ali prije svega odahnite malo... Hoćete li čaja? Hoćete se okupati? Sve je spremno! Nećete se moći potužiti. Jacobs je uložio sve svoje sile, a i ja sam učinila što sam mogla...«
Zajedno su pošli u kuću, dok su sluškinje s kočijašom dovlačile kovčege. Tony reče: »Sobe ovdje u prizemlju nećete zasada a mnogo upotrebljavati... zasada,« ponovi i ovlaži vrškom jezika gornju usnu. »Ova ovdje je lijepa,« i otvori odmah zdesna od ulaza jedna vrata. »Tu je bršljan pod prozorima... jednostavno drveno pokućstvo... hrastovina... Tamo otraga, s onu stranu hodnika, ima još jedna veća. Ovdje s desne strane je kuhinja i smočnica... Ali pođimo gore. Oh, sve ću vam pokazati!«
Popeše se udobnim stepenicama po širokom tamnocrvenom sagu. Gore iza staklenih etažnih vrata ulazilo se u uski hodnik. Na nj se nadovezivala blagovaonica s teškim okruglim stolom, na kom se pušio samovar. Tapete su bile tamnocrvene i slične damastu. Uza zid stajali su rezbareni stolci od orahovine, s pletenim sjedalima od trske i masivan buffet. Tu je bila i prijatna soba za stanovanje, tapecirana sivo i odijeljena samo zastorima od tijesnog salona s naslonjačima od zeleno isprutanog ripsa i doksatom. Četvrtinu cijelog kata zauzimala je velika odaja s tri prozora. Onda su prešli u spavaonicu.
Bila je na hodniku zdesna; zastori su bili posuti cvjetićima, a golemi su kreveti bili od mahagonija. Tony se odmah uputi do malih vratašca u zidu u dnu sobe, pritisne dugme i otvori prolaz do vijugastih stuba koje su svojim zavojima vodile u prizemlje: u kupaonicu i u djevojačke sobe.
»Ovdje je lijepo. Ovdje ću ostati,« reče Gerda, spusti se u naslonjač kraj kreveta i odahne.
Konzul se nagnu k njoj i poljubi je u čelo. »Jesi li umorna? Istina, i ja čeznem, da se malo operem...«
»A ja ću se pobrinuti za čaj,« reče gospođa Grünlich, »Čekam vas u blagovaonici...« i ode onamo.
Čaj se pušio u šalicama od meissenskog porculana kad je Thomas došao prijeko. »Evo me,« reče, »Gerda želi otpočinuti još pola sata. Boli je glava. Kasnije ćemo u Mengovu ulicu... Je li sve zdravo, draga Tony? Majka, Erika, Christian? A sad,« nastavi svojim ljubaznim načinom, »primi našu najsrdačniju zahvalnost, i s Gerdine strane, za sav svoj trud, dobra moja! Kako si sve to lijepo uredila! Ništa ne manjka do nekoliko palma koje moja žena treba za svoj doksat. A ja da se postaram da nabavim nekoliko dobrih uljenih slika... Ali sad pričaj! Kako si ti, što si radila sve ovo vrijeme?«
Primakao je k sebi stolac na koji će sestra sjesti, pio polako svoj čaj i grickao biskvit dok su razgovarali.
»Ah Tomo,« odgovorila je ona. »Šta imam da radim? Moj život već je iza mene...«
»Gluposti, Tony! Ti sa svojim životom, no, bit će da se grdno dosađujemo, je li?«
»Da Tomo, grdno se dosađujem. Katkad mi je da upravo vrištim od dosade. Uređivanje ove kuće činilo mi je mnogo radosti, a nećeš vjerovati, koliko sam sretna što ste se vratili... Ali ne volim biti kod kuće, znaš li, neka me bog kazni, ako je to grijeh. Ja sam u tridesetoj godini, ali to još nije takva starost da bih morala sklopiti prisno prijateljstvo s »posljednjom Himmelsbürgericom« ili gospođicama Gerhardt ili s nekim od majčinih mračnjaka koji izjedaju udovičke kuće... Ne vjerujem im, Tom, to su vuci u jagnjećoj koži, zmijski skot... Svi smo mi slabi ljudi grešna srca, pa kad samilosno gledaju na me bijedno svjetovno dijete, ja im se smijem u brk. Uvijek sam zastupala mišljenje da su svi ljudi jednaki, i da nisu potrebni posrednici između nas i dragoga boga. A ti poznaš i moja politička načela. Želim da svaki građanin prema državi...«
»Dakle, ćutiš se osamljena?« zapita Thomas da je opet vrati na put, s kojeg je bila skrenula. »Ali slušaj, imaš Eriku?«
»Da, Tomo, i ja volim to dijete od sveg srca, premda je stanovita osoba tvrdila da ne volim djecu... Ali, vidiš... iskrena sam s tobom, ja sam prostodušna žena, govorim što mi je na srcu, ne držim ništa do fraza...«
»Što je veoma pohvalno, Tony.«
»Ukratko, žalosno je što me dijete previše podsjeća na Grünlicha... I Buddenbrookovi iz Široke ulice kažu da mu je veoma slično... Pa onda, kad je preda mnom, moram stalno misliti: ti si stara žena, imaš odraslu kćerku, život je za tobom. Jednom si nekoliko godina bila usred života, a sad možeš doživjeti i sedamdeset i osamdeset godina, ali moraš sjediti ovdje i slušati Leu Gerhardt kako čita naglas. Ta je misao za me toliko tužna, Tomo, da me sapinje u grlu, da me pritište. Osjećam još mladenački, znaš li, i čeznem za tim da se još jednom otisnem u život... I napokon: ne samo doma nego i svuda u gradu ne osjećam se sasvim dobro; jer nemoj misliti da sam slijepa, da ništa ne vidim, ja više nisam guska, imam oči u glavi. Ja sam rastavljena žena, i to mi daju na znanje, pa to je jasno. Možeš mi vjerovati, Tomo, da me neprestano peče u srcu što sam okaljala naše ime, premda nisam bila kriva. Ti možeš postići što god želiš. Možeš zaraditi mnogo novaca, postati prvi čovjek u gradu, — ipak će ljudi uvijek govoriti: Jest... uostalom njegova je sestra rastavljena žena... Julkica Möllendorpf, rođena Hagertström, ne pozdravlja me, dobro, ona je glupa guska! Ali tako je i sa svim drugim porodicama... Pa ipak, ne mogu se odreći nade, Tomo, da se sve to još može popraviti! Ja sam još mlada... Nisam li još prilično zgodna? Mama mi ne može više mnogo dati, ali ni taj novac nije naodmet. Kad bi se ponovo udala? Da ti iskreno priznam, Tomo, to je moja vruća želja. Time bi opet sve bilo u redu. Ljaga bila bi izbrisana... O bože, kad bih mogla opet naći partiju dostojnu našeg imena i mogla se opet udomiti! Misliš li da je to potpuno isključeno?«
»Sačuvaj bože, Tony! Nipošto! Nikad nisam prestao računati s tim. No držim da je prije svega potrebno da malo izađeš odavle, da živneš, da nađeš malo promjene. .
»Baš to je ono.« upade mu u riječ, »sad ti moram nešto ispričati.«
Veoma zadovoljan s tim prijedlogom Thomas se naslonio na stolcu. Već je pušio drugu cigaretu. Sumrak se sve više spuštao.
»Dakle, dok ste bili odsutni, gotovo sam uzela mjesto, mjesto kao družbenica u Liverpoolu! Da li bi se to tebi činilo strašno? Ili bar problematično?... Da, vjerojatno se ne bi dolikovalo... Ali željela sam neobuzdano da odem odavde... Ukratko, stvar je propala. Ja sam toj Missis poslala svoju fotografiju, a ona je morala da se odrekne mojih usluga, jer da sam prelijepa... u kući ima odrasli sin. „Vi ste suviše lijepi”, pisala je... ha, još se nikad nisam tako zabavila.«
Oboje se nasmijaše od srca.
»Ali sada imam nešto drugo u izgledu,« nastavi Tony. »Dobila sam poziv, pozvana sam u Munchen od Eve Ewers... da, uostalom, sada se zove Eva Niederpaur, a njezin je muž ravnatelj pivovare. Ukratko, zamolila me da je posjetim, pa namjeravam uskoro iskoristiti taj poziv. Razumije se, Erika ne bi mogla poći sa mnom. Dala bih je u penzionat kod Sesemi Weichbrodt. Tamo bi bila vrlo dobro smještena. Imaš li štogod protiv?«
»Ništa! Svakako je potrebno da dođeš u druge prilike.«
»Da, tako je!« reče ona zahvalno. »Ali sad o tebi, Tomo! Govorim stalno o sebi, ja sam zaista sebična žena! Pričaj sad ti!
O bože, mora da si jako sretan!«
»Da, Tony,« reče odlučno. Nasta kratka stanka. On otpuhne dim preko stola i nastavi: »Prije svega, mnogo se radujem što sam se oženio i osnovao vlastito kućanstvo. Ti me poznaješ: nemam sposobnosti za neženju. Momački život ima uvijek neki okus osame i bećarstva, a ja nisam bez častoljublja, kako ti je poznato. Ne smatram da je moja karijera završena ni poslovno ni, recimo tako u šali, politički... Ali čovjek može u svijetu steći pravo povjerenje, tek kao domaćin i otac obitelji. A ipak je sve visjelo o niti, Tony!... Ja sam ponešto izbirljiv. Dugo vremena smatrao sam da je nemoguće da u svijetu nađem onu koja bi mi pristajala. Ali kad sam spazio Gerdu, stvar je bila riješena. Odmah sam uvidio da je ona jedina, baš ona... premda znam da se mnogi ljudi u gradu ljute na mene zbog tog izbora. Ona je čarobno stvorenje, kakvih ima malo na svijetu. Razumije se, sasvim je drugačija nego ti, Tony, ti si jednostavnije ćudi, ti si prirodnija... Moja je gospođa sestra naprosto temperamentni ja,« nastavi, poprimajući najednom laganiji ton. »Uostalom, da i Gerda ima temperamenta, to svakako dokazuje njena svirka na violini, ali zna ponekad biti hladna... Ukratko, nju ne valja mjeriti običnim mjerilom. Ona je umjetnička narav, posebno, tajanstveno, čarobno biće.«
»Da, da,« reče Tony. Slušala je svog brata ozbiljno i pažljivo. Nisu ni pomišljali na svjetiljku, nego su pustili da ih zatekne tama.
Uto se na hodniku otvore vrata i, opkoljena sumrakom, pojavi se pred njima uspravna spodoba u nabranoj kućnoj haljini od snježnobijelog pikea. Bujna, riđa kosa obrubijivala je bijelo lice, a u kutovima blisko položenih smeđih očiju počivahu modrikaste sjene.
To je bila Gerda, majka budućih Buddenbrooka.

ŠESTI DIO



PRVO POGLAVLJE


Thomas Buddenbrook bio je gotovo uvijek sam u svojoj lijepoj blagovaonici za vrijeme prvog doručka, jer je njegova supruga navikla da vrlo kasno izlazi iz spavaonice. Obično je prije podne patila od migRené ili bila zlo raspoložena. Konzul je odmah iza doručka odlazio u Mengovu ulicu, gdje su ostali uredi tvrtke, i doručkovao drugi put u međukatu s majkom, Christianom i Idom Jungmann, tako da se s Gerdom sastajao tek u četiri sata, za vrijeme ručka.
Poslovna je djelatnost davala prizemlju još uvijek života i prometa, ali gornji katovi velike kuće u Mengovoj ulici bili su žalosno osamljeni i prazni. Mademoiselle Weiehbrodt uzela je k sebi malu Eriku kao internu pitomicu, jadna Klothilda odselila se sa svojih pet-šest komada namještaja u jeftin penzion k udovici nekog gimnazijskog profesora, »doktorici« Krauseminz; pa čak i sluga Anton napustio je kuću i prešao mladoj gospoštiji, gdje je bio potrebniji. Tako su, kad bi Christian ostao u klubu, konzulica i gospodična Jungmann sjedile u četiri sata veoma osamljene za okruglim stolom, u koji nije bila umetnuta nijedna daska radi proširenja, pa se je činio kao izgubljen u prostranom hramu blagovanja sa slikama bogova.
Smrću konzula Johanna Buddenbrooka utrnuo je društveni život u Mengovoj ulici, i konzulica više nije viđala druge goste osim članova obitelji, i to četvrtkom, a znao bi doći ovaj ili onaj duhovnik. Međutim je njezin sin s mladom svojom suprugom već prebrodio prvi svečani ručak, ručak za koji su se prostrli stolovi u blagovaonici i u sobi za stanovanje, ručak s kuharicom, najmljenim lakajima i vinom od Kistenmakera. Bila je to društvena priredba koja je počela u pet sati, a još je u jedanaest cijela kuća bila prožeta mirisima i mrmorom. Na njoj su bili svi Langhalsovi, Hagenströmovi, Huneusovi, Kistenmake-rovi, Oeverdieckovi i Möllendorpfovi, trgovci i učeni ljudi, bračni parovi i bećari. Završila je whistom i glazbenom priredbom, a o toj se večeri još osam dana govorilo na burzi veoma pohvalno. Odista, pokazalo se da mlada konzulica znade reprezentirati... Konzul je ono veče, kad su ostali sami u prostorijama rasvijetljenim svijećama, što su već dogorijovale, između ispreturanog pokućstva, u gustom, sladunjavom i teškom zadahu finih jela, parfema, vina, kave, cigara i cvijeća na toaletama i ukrasnim aranžmanima po stolovima, stisnuo njene ruke i rekao: »Hrabro si se ponijela, Gerda! Možemo biti ponosni. Takve stvari su od velikog značenja... Nipošto ne želim da se dosađujem plesnim priredbama, pa da puštam da mladići ovuda skakuću, a i nema dovoljno prostora za to. Ali ozbiljnim ljudima mora naše jelo ići u tek... Takav dîner stoji malo više... ali to nije loše uložen novac.«
»Imaš pravo,« odgovorila je ona namještajući čipke kroz koje su kao mramor bjelasale njene grudi. »I ja više volim večeru nego plesove. Mene to tako umiruje... Danas poslije podne muzicirala sam i nekako sam se čudno osjećala... A sad mi je mozak tako zamro, da bi ovdje mogao udariti grom, a ja ne bih ni trepnula...«
*
Kad je danas u pola dvanaest konzul sjeo kraj svoje majke za stol da doručkuje, pročitala mu je slijedeći list:
München dne 2. travnja 1857.
Marienplatz br. 5.
Draga moja mama!
Molim za oproštenje, jer zbilja je sramota što još nisam pisala, premda sam već osam dana ovdje; previše sam zaokupljena svime što se ovdje može vidjeti — ali o tom potom. Sad te prije svega pitam da li ste dobro svi, moji ljubljeni, ti i Tom, i Gerda, i Erika, i Christian, i Thilda, i Ida; to je najvažnije.
Ah, što sve nisam vidjela ovih dana! Tu ti je pinakoteka i gliptoteka, i dvorska pivovara, i dvorsko kazalište, i crkve, i mnoge druge stvari. Moram to usmeno ispričati, jer bih se ubila pisanjem. Već smo se kolima provezli dolinom Isara, a sutra namjeravamo otići na Würmsko jezero. Neprestano je tako, Eva je vrlo draga sa mnom, a gospodin Niederpaur, ravnatelj pivovare, prijatan je čovjek. Stanujemo na prekrasnom trgu usred grada, sa zdencom u sredini, kao kod nas na trgu, a naša je kuća sasvim blizu gradske vijećnice. Ja još nikad nisam vidjela takve kuće. Odozdo sve do gore išarana je slikama: sveci koji ubijaju zmajeve, i stari bavarski knezovi u svečanom ornatu s grbovima. Zamislite!
Da, Munchen mi se neobično sviđa. Kažu da ovaj zrak jača živce, a moj želudac zasada je potpuno u redu. S uživanjem pijem mnogo piva, to više što voda nije sasvim zdrava, ali na jelo se ne mogu pravo još priučiti. Ima premalo povrća, a previše brašna, a umaci su da se bog smiluje. Što je pravi teleći hrbat, to ovdje nitko i ne sluti, jer mesari sve razrežu, da je prava žalost. A meni mnogo fale ribe. Pa onda, zar nije ludost stalno gutati salate od krastavaca i krumpira, zalijevajući ih pivom! Moj želudac glasno rogobori.
Uopće, možete pomisliti da se čovjek mora tek priviknuti na razne stvari, jer se ipak nalazi u stranoj zemlji. Novac, na koji nije navikao, poteškoće u sporazumijevanju s običnim ljudima, s poslugom, jer ja za njih govorim suviše brzo, a oni za mene šatrovački — pa onda katolicizam, poznato Vam je da ga mrzim, smatram da nije ni zašto...«
Kod tog se mjesta konzul poče smijati, zavalivši se na sofi. U ruci je držao komad kruha namazan maslacem i pasiranim sirom.
»Jest, Tomo, ti se smiješ...« reče njegova majka i spusti nekoliko puta kažiprst desne ruke na stolnjak. »Ali meni se veoma sviđa što se ona čvrsto drži vjere svojih otaca i s gnušanjem se odvraća od takvih lakrdija koje su protivne evanđelju. Ja znam da si ti u Francuskoj i u Italiji stekao stanovite simpatije za papističku crkvu, ali to kod tebe nije religioznost, Tomo, nego nešto drugo, i ja te shvaćam. Istina, treba da budemo snošljivi, ali poigravanje ili očijukanje u najvećoj je mjeri kažnjivo kad se radi o vjeri, i ja se moram moliti bogu da tebi i tvojoj Gerdi — jer znadem da i ona nije jako čvrsta u vjeri — s godinama udijeli potrebnu ozbiljnost. Mislim da ćeš ovu primjedbu oprostiti svojoj materi.«
»Gore na zdencu,« nastavila je čitati, »koji mogu vidjeti sa svojega prozora, stoji neka Marija i katkad je okite, pa onda tamo kleče ljudi iz puka, s krunicama, i mole. To je, istina, vrlo lijepa slika, ali stoji pisano: „Neka pobožnost tvoja bude tajna.” Često ovdje možeš vidjeti redovnike, i naoko su veoma časni. Ali zamisli, mama, jučer se je kraj mene u Theatinskoj ulici provezao, u svojoj kočiji neki crkveni odličnik, možda je bio nadbiskup, stariji gospodin, — što da duljim, i taj gospodin dobacio mi je kroz prozor kočije pogled kao da je gardijski poručnik! Ti znaš, majko, ja nemam osobito mišljenje o tvojim prijateljima misionarima i pastorima, ali Plači-Trieschke zacijelo je bezazlen u usporedbi s tim crkvenim knezom, koji se vlada kao suitier...
»Pfuj!« ubaci snuždeno konzulica.
»To je ona!« reče konzul.
»Zašto, Tomo?«
»Pa nije li možda malko provocirala... da bi ga stavila na kušnju? Poznam ja Toniku! A na svaki način uživala je zbog tog uspjeha... što je vjerovatno bila namjera starog gospodina.«
Konzulica se nije htjela upuštati u raspravu, već je nastavila čitati: »Preksinoć bilo je kod Niederpaurovih društvo, bilo je vrlo lijepo, premda nisam mogla uvijek slijediti razgovor, a i ton koji je vladao u društvu bio je prilično équivoque. Bio je prisutan čak neki operni pjevač koji je pjevao nekoliko pjesama, i neki mladi slikar koji me je molio da mu dopustim da izradi moj portret, što sam međutim odbila, jer držim da to ne bi bilo u redu. Najbolje sam se zabavljala s nekim gospodinom Permanederom — da li bi ti ikad pomislila da se netko može tako zvati? — On je trgovac hmeljem, zgodan, šaljiv čovjek u staloženim godinama i neženja. Bio je moj susjed za stolom, i ja sam se držala njega, jer je bio jedini protestant u društvu, budući da njegova porodica potječe iz Nürnberga, mada je pravo münchensko dijete. Uvjeravao me da mu je ime naše tvrtke vrlo dobro poznato, i možeš sebi zamisliti, Tomo, kako me je obradovalo strahopočitanje kojim je to izgovorio. Htio je također tačno znati sve o nama, koliko nas ima braće i sestara i slično. Pitao je čak i za Eriku i Grünlicha. On dolazi katkad Niederpaurovima, a vjerojatno će i sutra ići s nama na Würmsko jezero.
Sad adieu, draga mama, ne mogu više pisati. Ako budem živa i zdrava, kako ti uvijek govoriš, ostat ću ovdje još tri ili četiri nedjelje, a onda ću vam usmeno pripovijedati o Münchenu, jer u pismu zaista ne znam gdje bih počela. Ali sviđa mi se mnogo, to mogu reći, samo bi čovjek morao dresirati kuharicu, da pravi pristojne umake. Vidiš, ja sam stara žena koja već ima život za sobom, i nemam šta više da čekam na zemlji, ali kad bi se na primjer Erika jednom kasnije živa i zdrava udala ovamo, moram reći da ne bih imala ništa protiv toga...«
Na tom mjestu opet je konzul bio prinužden da prestane jesti. Zavalio se u sofi i nasmijao se.
»Ona je nenaplativa, majko! Kad se hoće pretvarati, naprosto je nenadmašiva. Ja je volim, jer ne zna hiniti i neće nikog prevariti ni na tisuću milja...«
»Da, Tomo!« reče konzulica, »ona je dobro dijete i zaslužuje mnogo sreće...«
Zatim pročita pismo do kraja...

DRUGO POGLAVLJE


Potkraj travnja vratila se opet gospođa Grünlich u roditeljski dom, i premda je sad još jedan dio života ležao za njom, premda je opet počela stara pjesma, te je morala prisustvovati pobožnostima i na »jeruzalemskim večerima« slušati kako Lea Gerhardt čita naglas, njeno je raspoloženje bilo očigledno veselo i puno nade.
Odmah pošto ju je njen brat, konzul, dočekao na kolodvoru — stigla je preko Büchena — i ona se provezla s njim kroz Holstenska vrata u grad, nije se mogao suzdržati da joj ne napravi kompliment, da je ona — uz Klothildu — još uvijek najljepši član obitelji, na što je ona odgovorila: »O bože, Tomo, mrzim te! Na takav način rugati se staroj ženi...«
Ali ipak je to bilo tačno: Madame Grünlich bila je očuvana da ne može biti bolje, tako da bi je, s obzirom na njenu bujnu pepeljastoplavu kosu koja je s obje strane tjemena bila skupljena u jastučiće, a iznad malenih ušiju natrag začešljana, dok je na vrh glave čitavu frizuru podržavao široki češalj od kornjačevine — da bi s obzirom na izraz koji je još sačuvan u njenim modrosivim očima, na njenu ljupku gornju usnu, na fini oval i nježne boje njena lica, svatko mogao cijeniti ne na trideset nego na dvadeset i tri godine. Nosila je dugačke nadasve elegantne zlatne naušnice koje je u nešto drugom obliku nosila njena baka. Lepršava haljina, koja nije prianjala uz struk, od lake i tamne svilene tkanine, s reverima od atlasa i ravnim čipkastim naramnjacima, davala je njenim grudima dražestan izraz milote...
Bila je, kao što smo rekli, najbolje volje, te je u četvrtak, kad su došli na ručak konzul, Buddenbrookovi i dame iz Široke ulice, Krögerovi, Klothilda i Sesemi Weichbrodt s Erikom, veoma zorno pričala o Münchemu, o pivu, o rezancima kuhanim u pari, o slikaru koji ju je htio portretirati i o dvorskim ekvipažama koje su učinile na nju najdublji dojam. Onako uzgred spomenula je i gospodina Permanedera, a kad bi Pfiffi Buddenbrook dobacila neku primjedbu da su takva putovanja, istina, veoma ugodna, ali da, kako se čini, nije bilo nikakvog praktičnog uspjeha, gospoda je Grünlich umjela da to prečuje s neizrecivim dostojanstvom, zabacivši glavu i pritisnuvši ipak podbradak na grudi...
Uostalom, nekako joj je postala navika da uvijek kad bi zaječalo zvonce na nutarnjim kućnim vratima pred velikom vežom, istrči na vrh stubišta da vidi tko dolazi... Što je to imalo da znači? To je znala samo Ida Jungmann, Tonina odgojiteljica i dugogodišnja pouzdanica, koja bi kadikad rekla otprilike ovo: »Tonice, mala moja, vidjet ćeš, doći će! Pa neće valjda biti blento...«
Pojedini članovi obitelji bili su veoma zahvalni Antoniji zbog njene veselosti; raspoloženje u kući trebalo je hitno pridići, i to stoga što se odnos između šefa tvrtke i njegova mlađeg brata u toku vremena nije popravio, nego se, šta više, na žalostan način pogoršao. Njihova majka, konzulica, koja je s bolom pratila ovaj razvitak događaja, imala je pune ruke posla da kako-tako posreduje među obojicom... Christian je njene opomene da urednije dolazi u kontor primao šutljivo i rastreseno, a prijekore svoga brata je podnosio bez pogovora, ozbiljan, postiđen, nemiran i zamišljen, te bi se idućih nekoliko dana revnije posvetio engleskom dopisivanju. Sve više rastao je u starijem bratu neki razdražljiv prezir prema mlađem. Taj prezir nije nimalo popuštao zato što je Christian prigodne izlive tog prezira primao bez obrane, zirkajući zamišljeno oko sebe.
Tomin napregnuti rad i stanje njegovih živaca nisu mu dopuštali da s puno sućuti ili hladnokrvno sluša Christianove iscrpne izvještaje o pojavama njegove bolesti koje su se stalno mijenjale, pa je pred majkom i sestrom mrzovoljno izjavio da su sve to »glupi rezultati odvratnog bavljenja sa samim sobom«.
Trganje, muklo trganje u lijevoj nozi popustilo je od nekog doba uslijed raznih sredstava, ali poteškoće pri gutanju još su se uvijek često javljale za vrijeme jela. Kao najnovije pridošle su povremene neprilike u disanju, neka vrata astmatičnih tegoba koje je Christian nekoliko sedmica smatrao za plućnu tuberkulozu. Trudio se da što opširnije izvijesti svoju obitelj o suštini te bolesti i njezinom djelovanju, skupljajući pri tom veliki svoj nos u nabore. Obratiše se doktoru Grabowu. On je ustanovio da srce i pluća rade izvrsno i da poteškoće pri disanju treba svesti na tromost nekih mišića, pa je propisao, radi olakšanja respiracije, prvo upotrebu lepeze, a drugo neki zelenkasti prašak koji je trebalo potpaliti i udisati njegov dim. Christian se služio lepezom i u uredu, a na prigovor šefa odgovorio je da je u Valparaisu svaki činovnik već radi vrućine imao lepezu: »Johnny Thunderstorm... o bože dragi!« Ali kad je jednog dana u uredu, pošto se je dulje vremena ozbiljno i nemirno vrtio na stolcu, izvadio iz džepa čak i svoj prašak i gadno zadimio čitavu prostoriju, tako da je nekolicinu činovnika uhvatio žestoki kašalj, a gospodin Marcus problijedio poput krpe... tad je došlo do sukoba, do javnog skandala, do strašnog obračuna, koji bi smjesta doveo do prekida, da nije konzulica još jednom sve zataškala, mudro prokomentirala i na dobro okrenula...
Ali nije bilo samo to. Konzul je s odvratnošću pratio život koji je Christian vodio izvan kuće, i to, uglavnom, u društvu odvjetnika doktora Gieseckea, svoga školskog druga. Nije ni on bio neki licemjer ili namršteni asket. Sjećao se dobro svojih mladenačkih grijeha. Znao je vrlo dobro da njegov rodni grad, lučki i trgovački grad, nije nipošto poprište besprijekornog morala, premda poslovno uvaženi građani šeću dostojanstvena lica njegovim ulicama i lupkaju važno palicom o pločnik. Za ono vrijeme što su ga proveli sjedeći za pisaćim stolom u poslovnici ljudi nisu tražili nadoknađenje samo u teškom vinu i u teškom jelu... Ali debeli ogrtač časne solidnosti pokrivao je ta nadoknađenja, pa ako je osnovno načelo konzula Buddenbrooka bilo da valja čuvati dehors, bio je to samo znak da je i u toj stvari bio prožet nazorima svojih sugrađana. Odvjetnik Giesecke bio je od onih »učenih ljudi« koji su se voljko prilagodili životnim formama »trgovaca«, a bio je i notorni suitier, što je svatko mogao vidjeti na njemu. Ali kao i ostali ugojeni bonvivani znao je pri tom održavati pravu mjeru, izbjeći sablazan i sačuvati glas neprijeporne solidnosti svojih političkih i profesionalnih načela. Upravo su se sada razglasile njegove zaruke s jednom od gospođica Huneus. Dakle, priženit će se najboljem društvu i dobit će time znatan miraz. Živo istaknutim interesom bavio se gradskim poslovima, i pričalo se da teži za mjestom u gradskoj vijećnici, a u krajnjoj liniji i za stolicom starog načelnika doktora Oeverdiecka.
Međutim, Christian Buddenbrook, njegov prijatelj, onaj isti koji je nekoć odlučnim korakom pristupio gospođici Meyer de La Grange, predao joj kitu cvijeća i rekao: »O gospođice, kako ste divno glumili!« — Christian se, nešto radi svog karaktera, a nešto i zbog svog skitanja po svijetu, razvio u suitiera mnogo naivnije i bezbrižnije vrsti. Nije bio sklon da sebe obuzdava u stvarima srca, kao ni u drugim stvarima, da bude diskretan i sačuva dostojanstvo. Tako se, na primjer, cijeli grad zabavljao njegovim odnosom s nekom statisticom iz ljetnog kazališta, a gospođa Stuht iz Zvonaričke ulice, ona ista koja se je kretala u najboljim krugovima, pričala je svakoj dami, koja je htjela slušati, da su »Križana« opet vidjeli s onom iz »Tivolija« u pô bijela dana na ulici.
I to mu ljudi nisu zamjerili... Ti su ljudi bili toliko ogrezli u skepsi, da nisu mogli smoći dovoljno moralnog zgražanja. Christian Buddenbrook i, recimo, konzul Peter Döhlmann, koga je njegov posao, koji je gotovo sasvim propao, nagonio da se vlada na sličan nemaran način, bili su voljeni kao zabavni momci i u muškom društvu upravo neophodno potrebni. Ali nisu ih smatrali ozbiljnim ljudima, u ozbiljnim stvarima nije se s njima računalo. Bilo je značajno da su ih u cijelom gradu, u klubu, na burzi, u luci zvali samo njihovim krsnim imenima: »Krišan« i »Peter«, a zlonamjernima koji im nisu bili skloni, kao Hagenströmovi, bilo je prosto da se smiju ne »Krišanovim« pričama i šalama nego samome »Krišanu«.
Njega nije zbog toga boljela glava, nego bi se, po svom običaju, načas nemirno zamislio i onda bi slegnuo ramenima. Ali njegov brat, konzul, znao je dobro da je Christian zgodan nišan za protivnike njegove obitelji, a... tih »nišana« bilo je i onako dosta i previše. Oeverdieckovi bili su dalji rođaci, ali i ta će veza ostati bez vrijednosti nakon načelnikove smrti. Krögerovi nisu igrali više nikakve uloge, živjeli su povučeno i imali mnogo muke sa svojim sinom... Neumjesna ženidba pokojnog strica Gottholda nije bila izbrisana... Konzulova sestra bila je rastavljena žena, premda nije trebalo potpuno gubiti nadu da će se ponovo udati — a povrh svega, da mu i brat bude smiješan čovjek kojem radina gospoda s dobrodušnim i porugljivim smiješkom dopuštaju da im svojim lakrdijama krati vrijeme! I još k tomu čovjek koji se zadužuje i podnosi da ga pri kraju četvrtgodišta, kad više nema novaca, sasvim javno uzdržava doktor Giesecke... što je izravna blamaža za tvrtku.
Zagrižljiv prezir koji je Toma gajio prema svom bratu, a koji je ovaj podnosio zamišljenom ravodušnošću, dolazila je do izražaja u bezbroj finih sitnica, kakve se mogu pojavljivati samo između članova iste obitelji koji su upućeni jedan na drugoga. Kad bi se, na primjer, u razgovoru povela riječ o povijesti Buddenbrookovih, mogao je Christian pasti u zanos koji mu, uostalom, nije osobito pristajao, i govoriti ozbiljno, s mnogo ljubavi i udivljenja o svom rodnom gradu i o svojim precima. Tad bi konzul presjekao razgovor kakvom ledenom primjedbom. Nije to podnosio. Toliko je prezirao brata da mu nije dopuštao da ljubi ono što je sam ljubio. Radije bi slušao da Christian govori o tim stvarima, dijalektom Marcellusa Stengela. Jednom je čitao neku knjigu, neko povijesno djelo koje je na njega učinilo dubok dojam, pa ga je hvalio uzbuđenim riječima. Christian, nesamostalan duh, koji sam tu knjigu uopće nikad ne bi pronašao, ali sposoban da prima dojmove i pristupačan svakom utjecaju, pa tako pripremljen i disponiran za razumijevanje, također ju je pročitao i izjavio je da je divna, izlažući tačno i podrobno svoje impresije... A od toga časa ta je knjiga za Tomu bila bez vrijednosti. Govorio je o njoj ravnodušno i hladno. Gradio se, kao da ju je jedva čitao. Prepuštao je svome bratu da joj se divi sam...

TREĆE POGLAVLJE


Konzul Buddenbrook vratio se je u Mengovu ulicu iz »Harmonije«, čitaonice za gospodu, gdje je poslije drugog doručka proveo jedan sat. Ušao je sa stražnje strane, prešao brzo preko vrta popločenim hodnikom koji je vodio između zelenilom obraslih zidova i vezao stražnje dvorište s prednjim, uputio se kroz vežu i viknuo u kuhinju, je li njegov brat kod kuće i neka ga odmah obavijeste kad stigne. Zatim je prešao kroz kontor, gdje su činovnici, čim se pojavio, pognuli glave dublje u svoje račune, i ušao u poslovnicu, odložio šešir i štap, obukao svoj radni kaput i zauzeo svoje mjesto kraj prozora, nasuprot gospodinu Marcusu. Dvije su se brazde ocrtavale između njegovih napadno svijetlih obrva. Žuti pisak upola ispušene ruske cigarete nemirno se kretao iz jednog kuta usta u drugi. Pokreti kojima je prihvatio papir i pribor za pisanje bili su tako kratki i osorni, da je gospodin Marcus stao s dva prsta oprezno gladiti svoj brk i mjerio kompanjona polaganim, pažljivim pogledom, dok su mlađi činovnici pogledavali jedan drugog uzdižući svoje obrve. Šef je ljut!
Pošto je prošlo pola sata, za koje se vrijeme nije moglo čuti ništa do škripanja pera i opreznog kašljucanja gospodina Marcusa, pogledao je konzul kroz zelene zastirače na prozorima i ugledao Christiana kako ide ulicom. Pušio je. Vraćao se iz kluba, gdje je ručao i odigrao partijicu. Šešir je malko nakrivio na čelo i vrtio svoj žuti štap, koji je donio »sprijeka«, a kao glavu imao lik koludrice izdjelan od ebanovine. Bio je očigledno zdrav kao riba i veoma dobro raspoložen. Tiho pjevuckajući nekakav song ušao je u ured, rekao »Dobro jutro, gospodo«, premda je bilo vedro proljetno poslijepodne i pokročio prema svom mjestu »jer valja nešto i raditi«. Ali konzul ustane i reče, prošavši kraj njega, a da ga nije ni pogledao: »Ah... samo dvije riječi, dragoviću...«
Christian pođe za njim. Išli su prilično brzo kroz vežu. Toma je prekrstio ruke na leđima, a Christian je nehotice učinio isto i pri tom je okrenuo prema bratu svoj veliki nos koji se isticao, oštar, koščat i savinut, iznad riđih engleskih brkova što su mu visjeli preko usta između upalih obraza. Dok su išli, kroz dvorište, rekao je Toma: »Morat ćeš poći sa mnom malo u bašču, prijatelju...«
»Fino,« odgovori Christian.
Nakon toga slijedila je duga šutnja, dok su idući nalijevo izvanjskim putem, kraj »portala« u stilu rokokoa obašli vrt, u kom su počeli izbijati prvi pupoljci. Napokon reče konzul glasno, pošto je naglo uzdahnuo: »Upravo sam se strašno naljutio i to zbog tvog vladanja.«
»Mog...«
»Da — u Harmoniji su mi pripovijedali o primjedbi koju si sinoć napravio u klubu, i koja je bila tako deplasirana, tako beskrajno netaktična, da to ne mogu riječima iskazati... Blamaža nije izostala, dobio se sramotan odgovor. Jesi li pripravan da se sjetiš svega?«
»Ah,.. sada znam što misliš — tko ti je to pričao?«
»Pa to je svejedno — Döhlmann — i to, dabome, takvim glasom da sada i oni ljudi koji nisu mali tu zgodu, mogu u njoj uživati.«
»Jest, Tom, moram ti reći... stidio sam se zbog Hagenströma!«
»Ti si se zbog... Pa to je ipak.«... Slušaj sad!« viknu konzul i ispruži obje ruke preda se s dlanovima na gore, pa nagnuvši glavu u stranu stade njima lamatati, objašnjavajući: »U društvu sastavljenom od trgovaca i od učenih ljudi, izjavio si naglas da je svatko mogao čuti: „Hoćemo li pravo, svaki je poslovni čovjek lopov"... i to ti koji si sam trgovac, član tvrtke koja svim svojim silama teži da bude neokrnjena u svojoj časti i neokaljana u svojoj solidnosti...«
»Bože nebeski, Tomo, pa ja sam se šalio... Premda... uostalom...« doda Christian i nabere nos isturivši glavu. Ovako načini nekoliko koračaja.
»Šalio! Šalio!« poviče konzul. »Ja umišljam sebi da mogu razumjeti šalu, ali i sam si vidio kako su drugi šalu razumjeli. „Što se mene tiče, ja visoko cijenim svoje zvanje,” odgovorio je Herman Hagenström... A ti si tamo sjedio kao propalica, kojemu je njegovo zvanje deseta briga...«
»Da, Tomo, molim te, šta veliš na to? Uvjeravam te, najedanput je otišlo dovraga cijelo raspoloženje... Ljudi su se smijali, kao da meni daju za pravo. A tamo ti sjedi Hagenström i veli strahovito ozbiljno: „Što se mene tiče... Glupan jedan, stidio sam se zbog njega. Još sinoć kasno u krevetu razmišljao sam o tome i spopao me je neki čudan osjećaj... Ne znam, da li ti to poznaš...«
»Ne blebeći, molim te, ne blebeći,« prekide ga konzul. Drhtao je po cijelom tijelu od negodovanja. »Priznajem... priznajem ti da odgovor nije bio u skladu s raspoloženjem, da je bio neukusan. Ali čovjek mora znati birati ljude kojima govori takve stvari... ako ih baš svakako mora kazati... a ne izvrgava se u svojoj gluposti takvim moralnim ćuškama. Hagenström je iskoristio priliku da nama... jest, ne samo tebi, nego nama zada udarac, jer znaš li ti što znači njegovo: „Što se mene tiče”? Takvo iskustvo stičete zacijelo u kontoru svojega brata, gospodine Buddenbrook? To su značile te riječi, budalo nijedna!«
»Dakle... budalo... budalo...« reče Christian i nasadi zbunjeno i uznemireno lice.
»Na kraju krajeva nisi ti sam,« nastavi konzul, »ali usprkos tomu meni je svejedno, ako ti osobno ispadaš smiješan... a čime ti sve sebe ne dovodiš u taj položaj!« poviče Thomas. Bio je blijed, a na njegovim uskim sljepoočicama, s kojih je kosa na obje strane počela ispadati, mogle su se jasno vidjeti male žilice. Jednu je svijetlu obrvu podignuo, a isukani i ufitiljeni brkovi pristajahu njegovu gnjevu, kao i nemirno lomatanje rukama kojim je popratio svoje riječi, upućene doduše Christianu, ali ih je izgovarao gledajući njemu pod noge na pošljunčenu stazu...
»Ti se praviš smiješan svojim ljubakanjem, svojim harlekinadama, svojim bolestima i svojim liječenjem...«
»Oh Tomo,« reče Christian, potrese sasvim ozbiljno glavom i podigne malo nespretno kažiprst uvis... »Što se toga tiče, ti to nećeš nikad potpuno razumjeti, vidiš... Stvar je u tome... Čovjek mora tako reći biti u miru sa svojom savješću... Ne znam, da li ti je to poznato... Grabow mi je propisao neku mast za vratne mišiće... Dobro, ako je ne upotrebljavam, ako propustim da je upotrijebim, čini mi se kao da sam izgubljen i bespomoćan, postajem nemiran i nesiguran, plašljiv i rastrojen. Ne mogu gutati. Ali ako je upotrijebim, onda imam osjećaj da sam učinio svoju dužnost i da je sve u redu, savjest mi je čista, miran sam i zadovoljan, a gutam da je divota. Sama mast nema, držim, tog djelovanja, znaš... ali stvar je u tome da jedna predodžba, molim te da me pravo razumiješ može biti ukinuta samo nekom drugom predodžbom, nekom protivnom predodžbom... Ne znam, da li ti je to poznato...«
»Da — da — da!« poviče konzul i uhvati se načas rukama za glavu.
»Radi samo tako! Drži se toga! Ali ne govori o tome! Ne brbljaj o tome! Pusti druge ljude na miru s tim ogavnim potankostima! Tim se nepristojnim brbljanjem praviš smiješan od jutra do mraka. Ali to ti kažem, to ti, eto, ponavljam, da me nimalo ne uzrujava koliko osobno sam od sebe praviš budalu. Ali ja ti zabranjujem, jesi me čuo? Zabranjujem ti da tvrtku kompromitiraš na takav način kao što si to sinoć učinio.«
Christian ne odgovori ništa nego prijeđe lagano rukom preko rijetke riđe kose i poče, s tjeskobnom ozbiljnošću u licu, bespomoćno zirkati naokolo kao da je duhom odsutan. Bez sumnje, bio je još zaokupljen onim što je maloprije rekao. Zavlada muk. Tomo je šutke očajavao.
»Svi su trgovci varalice, kažeš,« opet će on. »Dobro! Zar ti je dojadilo tvoje zvanje? Zar se kaješ što si postao trgovac? Onda si izmolio dozvolu od oca...«
»Da, Tom,« reče Christian zamišljeno, »zaista, više bih volio studirati. Na sveučilištu, znaš, to mora biti vrlo zgodno... Čovjek ide na predavanje, kad mu se sviđa, sasvim po volji, sjedne, sluša, kao u kazalištu...«
»Kao u kazalištu... Ah, u Café-chantant i spadaš, ti lakrdijašu. Ja se ne šalim. To je moje najozbiljnije uvjerenje. To je tvoj tajni ideal,« uvjeravao je konzul, a Christian se nije opirao, samo se zamišljeno ogledavao.
»I ti se usuđuješ učiniti takvu primjedbu, ti koji nemaš ni pojma... upravo ni pojma o tom što je rad; koji sav svoj život provodiš u nastojanju da pomoću kazališta, bekrijanja i budalašenja sebi pribaviš neka čuvstva, osjete i stanja kojima se možeš zanimati, koja možeš promatrati i gajiti i o kojima možeš brbljati bez srama .. .«
»Da, Tomo,« reče Christian malko turobno i opet prijeđe rukom preko glave. »To je istina, to si sasvim tačno izrazio. Vidiš, to je razlika među nama. I ti voliš da pogledaš kakav kazališni komad i imao si prije, među nama budi rečeno, i svoje male pustolovine, a čitao si nekoć s uživanjem i romane i pjesme i slične stvari... Ali ti si uvijek znao da sve to spojiš s redovitim radom, s ozbiljnošću života. Vidiš, to meni nedostaje. Mene ono drugo, one trice, znaš, iscrpe od glave do pete, tako da u meni ne ostane više ništa za solidne stvari... Ne znam, da li ti to razumiješ...«
»Dakle uviđaš to!« uzvikne Toma, stade i prekrsti ruke na prsima. »Priznaješ pokunjeno, a ipak dopuštaš da sve ostane po starom! Pa jesi li ti pas, Christiane? Ta čovjek mora imati malo ponosa, bože nebeski! Ma nećeš valjda i dalje živjeti životom koji se ni sam ne usuđuješ braniti! Ali eto, takav si! To je tvoje biće. Glavno je, da stvar uvidiš, razumiješ i znadeš opisati... Ne, moja je strpljivost pri kraju, Christiane!« I konzul učini korak natrag, pri čem njegova ruka opisa žestoku vodoravnu kretnju... »Ona je pri kraju, kažem ti. Primaš plaću za prokuru, a ne dolaziš nikad u ured... Ali to nije ono što me dovodi u bjesnilo. Hodi kud te volja i prorajtaj svoj život, kao što si i dosad činio. Ali ti nas kompromitiraš, sve nas, gdje god se javiš i staviš. Ti si izrod, nezdravo mjesto na tijelu naše obitelji. Ti si za zlo ovdje u svom gradu, i kad bi ova kuća bila moja, ja bih te istjerao, istjerao bih te!« Stao je vikati, a uz to je divljom i širokom, kretnjom pokazao na vrt, dvorište, veliku vežu... Nije se više mogao svladavati. Bijes, koji se odavno gomilao u njemu, sada je eto provalio.
»Što ti pada na pamet, Tomo?« reče Christian. Spopalo ga je ogorčenje, a to je bio prilično čudan prizor. Stajao je, kao što često čine krivonogi ljudi, dijelom kao slomljen cvijet, dijelom kao upitnik, isturivši glavu, trbuh i koljena, a oko njegovih okruglih, upalih očiju koje je raskolačio što je više mogao, napravili su se, kao i kod njegova oca kad bi se naljutio, crveni koluti koji su dopirali do jabučica. »Kako govoriš sa mnom?« reče. »Što sam učinio! Otići ću sam, ne moraš me izbaciti. — Fuj!« dodade s iskrenim prijekorom i poprati tu riječ brzom kretnjom ruke, zatvarajući šaku kao da hvata muhu.
Toma začudo nije reagirao još žešće, nego je šutke spustio glavu i polako se opet uputio vrtnom stazom. Činilo se kao da mu je pravilo zadovoljstvo, da mu je upravo godilo što je napokon doveo brata u bjesnilo... Što ga je napokon prisilio na energičan odgovor, na protest.
»Možeš mi vjerovati,« progovori mirno, složivši opet ruke na leđima, »da iskreno žalim ovaj razgovor, Christiane, ali moralo je jedanput do njega doći; takve obiteljske scene strašne su stvari, no mi smo morali jedanput kazati jedan drugom svoje mišljenje... Mi možemo iskreno sve raščistiti, mladiću. Tebi se, kako vidim, ne sviđa tvoj sadašnji položaj, je li istina?«
»Tako je, Tomo, to si dobro uočio. Vidiš: u prvi mah bio sam izvanredno zadovoljan... zaista, ovdje mi je bolje nego u kakvom stranom poduzeću. Ali što mi nedostaje to je samostalnost, tako mislim... Uvijek sam ti zavidio kad sam te vidio kako tamo sjediš i radiš, jer zapravo to i nije za tebe rad, ti ne radiš jer moraš, nego kao gospodar i šef, i puštaš da drugi rade za tebe, i praviš svoje proračune, i vladaš, i slobodan si... To je nešto sasvim drugo...«
»Dobro, Christiane, zar to nisi mogao već prije reći? Slobodno ti je da se napraviš samostalan ili samostalniji. Ti znaš da ti je otac, baš kao i meni, zapisao prethodni udio od baštine, u visini od pedeset hiljada kurantnih maraka, i da se samo po sebi razumije da sam svakog časa spreman da ti isplatim taj iznos, ako ga možeš razborito i solidno upotrijebiti. Ima u Hamburgu ili bilo gdje drugdje dosta sigurnih, ali manjih poduzeća, kojima je potrebno povećanje kapitala, pa bi mogao ući u tvrtku kao ortak... Daj da svaki za sebe promislimo o toj stvari i da, kad bude prilika, govorimo s majkom. Sad imam posla, a i ti bi još ovih dana mogao, molim te, riješiti englesku korespondeciju...«
»Što misliš na primjer o H. C. F. Burmeester i drugu u Hamburgu,« zapita ga još u veži... »Izvoz i uvoz ... Poznam čovjeka. Uvjeren sam da bi rado prihvatio...«
To se desilo krajem svibnja godine pedeset i sedme. Već početkom lipnja otputovao je Christian preko Büchena u Hamburg... što je bio težak gubitak za klub, za gradsko kazalište, za »Tivoli« i za sve one koji su gajili slobodniju društvenost. Svi suitieri, među njima doktor Giesecke i Peter Döhlmann, oprostili su se s njim na kolodvoru i donijeli mu za rastanak cvijeća, čak i cigara, a pri tom se sve orilo od njihova smijeha... Bit će da su se sjećali pričica što su ih od Christiana bili čuli. Na kraju prikopčao je doktor Giesecke, uz sveopće klicanje, na Christianov ogrtač veliku kotiljonsku medalju od pozlaćena papira. To je odlikovanje potjecalo iz neke kuće u blizini luke, gostionice, koja je uvečer isticala na ulaznim vratima crven fenjer, i bila mjesto neusiljenih sastanaka koji su bili uvijek veoma veseli... a podijeljeno je za osobite zasluge Krischanu Buddenbrooku koji je odlazio.

ČETVRTO POGLAVLJE


Zazvonilo je na nutrašnjim kućnim vratima, i po svom najnovijem običaju pojavila se gospođa Grünlich na vrhu stubišta, da preko bijelo lakirane ograde poviri u vežu. Ali čim su dolje otvorili vrata, naglim se je pokretom još više nagnula naprijed, a zatim ustuknula, onda jednom rukom pritisnula rupčić na usta, drugom skupila svoju suknju i malko pognuta pojurila gore... Na stubama za drugi kat srela je gospođicu Jungmann kojoj je tako reći zamirućim glasom nešto prišapnula, na što je Ida od radosnog potresa odgovorila nešto poljski, što je zvučilo kao: »Majbošekohane!«
U isto vrijeme sjedila je konzulica Buddenbrook u »odaji krajolikâ« i plela sa dvije velike drvene igle neki šal, pokrivač ili nešto slično. Bilo je jedanaest sati prije podne.
Odjednom je stigla kroz trijem sobarica, pokucala na staklena vrata i gegajući se kao patka predala konzulici nekakvu posjetnicu. Konzulica je prihvatila kartu, popravila naočari na nosu, jer je pri ručnom radu nosila naočari, i stala čitati. Zatim je ponovo, bacila pogled gore u crveno lice djevojke, pročitala još jednom i iznova pogledala djevojku. Na kraju rekla je prijazno, ali odlučno: »Šta je ovo, draga moja? Sta to znači?«
Na karti je bilo otisnuto: X. Noppe & Comp. Riječi X Noppe i & bile su prekrižene debelom crtom plave olovke, tako da je ostalo samo Comp.
»Je, gospa konžulka,« rekla je djevojka, »dolje je jedan čovjek koji ne govori njemački, a cijeli je jako smiješan...«
»Zamoli gospodina da uđe,« rekla je konzulica, jer je sad počela shvaćati, da Comp, moli da bude primljen. Djevojka ode. Odmah zatim otvore se staklena vrata ponovo i propuste zdepastu priliku koja zastane na trenutak u osjenjenoj pozadini odaje i oglasi se nekim otegnutim zvukom, koji kao da je značio: »’ga pokoran...«
»Dobro jutro,« reče konzulica. »Izvolite pristupiti bliže.« Pri tom se rukom lako podbočila o jastuk sofe, jer još nije znala da li je potrebno da ustane...
»Slobodan sam...« odgovori gospodin, a riječi je izgovarao nekako otegnuto i kao da pjeva, dok je uljudno prignut učinio dva koraka naprijed, a zatim opet zastao i počeo se ogledavati kao da nešto traži: valjda neko sjedište ili neko mjesto, gdje bi odložio svoj šešir i štap, jer je i ta dva predmeta donio sa sobom u sobu. Držak štapa, svinut poput pandže, bio je od roga, a mjerio je bar stopu i po.
Moglo mu je biti četrdeset godina, bio je kratkonog i trbušast, nosio je široko rastvoren kaput od grubog smeđeg sukna, svijetli, cvijećem izvezeni prsluk koji je u mekom luku pokrivao njegov trbuh, a na njemu se kočio zlatan lanac za sat s cijelom zbirkom privjesaka od roga, kosti, srebra i koralja — dalje hlače neodređene sivozelene boje koje su bile prekratke i regbi izrađene od tako neobično tvrdog tkanja da su bez i jednog nabora, poput okrugle cijevi, dopirale do kratkih i širokih cipela. — Svijetloplavi, rijetki brci, koji su visjeli nad usnama kao rese, činili su da je njegova okrugla glava sa zdepastim nosom i prilično prorijeđenom, nepočešljanom kosom podsjećala na tuljana. »Mušica«, međutim, koju je strani gospodin nosio između podbratka i donje usnice, u opreci s brkovima, bila je nešto čekinjasta. Obrazi su bili izvanredno debeli, masni, naduveni i regbi uzdignuti sve do očiju koje su na taj način bile stisnute u dva sasvim uska, svijetlomodra proreza koji su na krajevima imali mnogo sitnih bora. Na tom nabreklom licu zrcalila se mješavina jarosti i poštene, bezazlene, ganutljive dobroćudnosti. Ispod malog podbratka tekla je strma linija u usku bijelu ogrlicu... linija gušastog vrata koji ne bi nikako mogao podnijeti vrlo visoke tvrde ogrlice tadašnje mode. Donji dio lica i vrat, stražnji dio glave i zatiljak, obrazi i nos, sve se to prelijevalo jedno u drugo, nekako bez forme, nalik na same jastučiće... Cijela koža na licu bila je uslijed tog bubrenja prekomjerno nategnuta; na pojedinim mjestima, kao na ušnim resicama i s obje strane nosa, bila je raspucana i crvena... Gospodin je u jednoj kratkoj, bijeloj, tustoj ruci držao svoj štap, a u drugoj zeleni tirolski šeširić s kiticom divokozine dlake.
Konzulica je skinula naočari i još se je uvijek oslanjala, napola stojećki, o jastuk sofe.
»Čime vam mogu biti na uslugu?« upitala je uljudno, ali odlučno.
Tada gospodin odloži odrešitom kretnjom šešir i štap na poklopac harmonija, protare zadovoljno ruke koje je oslobodio, pogleda konzulicu usrdno svojim svijetlim, uleknutim očicama i reče: »Molim milostivu gospođu neka mi oprosti zbog karte; nisam drugu imao pri ruci. Ja jesam Permaneder. Alois Permaneder iz Münchena. Možda je milostiva gospođa čula za moje ime od gospođe kćeri.«
Sve je to izgovorio glasno i prilično grubim naglaskom, u svom oporom bavarskom narječju, punom naglih kontrakcija, ali s povjerljivim treptanjem svojih očnih proreza koje je kanda govorilo: »Mi se već razumijemo...«
Konzulica se sada sasvim podigla i prišla mu nagnuvši glavu malo u stranu i pruživši mu obje ruke...
»Gospodin Permaneder! To ste vi? Razumije se da nam je moja kćerka govorila o vama. Poznato mi je koliko ste pridonijeli da joj boravak u Münchenu učinite ugodnim i zabavnim... A kako ste vi dospjeli u naš grad?«
»Čud’te se, jel’ te?« reče gospodin Permaneder i spusti se kraj konzulice u naslonjač koji mu je ona otmjenom kretnjom naznačila, pa poče objema rukama trljati s uživanjem svoja kratka i okrugla stegna...
»Šta ste izvoljeli reći?« upita konzulica.
»Vid’te, čud’te se!« odgovori gospodin Permaneder i prestane trljati koljena.
»Lijepo!« reče konzulica koja nije ništa razumjela, nasloni se s hinjenim zadovoljstvom i stavi ruke u krilo. Ali gospodin Permaneder primijeti to, nagnu se naprijed, opiše u zraku, bog bi ga znao zašto, nekoliko krugova, i reče velikim naponom snage: »Daklem, milostiva se čudi!«
»Da, da, dragi gospodine Permaneder, to je istina!«, odgovori radosno konzulica, i pošto je to bilo riješeno, nasta stanka... Da ispuni stanku, reče gospodin Permaneder uzdahnuvši kao da jeca: »Hja, to je križ božji!«
»Hm... šta ste izvoljeli reći... ? upita konzulica, i zagleda se malko u stranu svojim jasnim očima...
»Ma muka je to!« ponovi gospodin Permaneder izvanredno glasno i grubo.
»Fino!« reče konzulica s namjerom da održi dobro raspoloženje, pa je tako i ova tačka bila riješena.
»Smije li se pitati,« nastavi ona, »šta vas je dovelo u naše strane, dragi gospodine? Ipak je priličan put iz Münchena...«
»Neki poslić,« reče gospodin Permaneder okrećući svoju kratku ruku amo-tamo po zraku, »mali poslić, milostiva gospođo, s pivovarom Walkmühle.«
»Da, zbilja, vi ste trgovac hmeljem, dragi gospodine Permaneder. Noppe & Comp., zar ne? Budite uvjereni da sam od svog sina konzula slušala pokatkad mnogo dobra o vašoj firmi,« reče konzulica uljudno. Ali je gospodin Permaneder prekine: »Baš je tako, milostiva! Ali to nije vrijedno spomena. Neg’ ja sam neprestano mislio kako bih pohodio milostivu gospođu, pa da tako ponovo vidim gospođu Grünlich! To je već dosti, da se čo’ek ne plaši duga puta!«
»Hvala vam,« reče konzulica srdačno i pruži mu ponovo ruku iskrenuvši svoj dlan. »Ali sad moramo obavijestiti moju kćerku!« doda, ustane i priđe do izvezene trake za zvono koja je visjela kraj staklenih vrata.
»Ah, tako vam nebesa, to će biti veselje!« poviče gospodin Permaneder i mučno se okRené prema vratima zajedno sa svojim naslonjačem.
Konzulica naredi djevojci: »Draga, zamoli Madame Grünlich da dođe dolje.«
Zatim se vrati do sofe, na što se i gospođin Permaneder okRené sa svojim foteljem.
»A'l ću se veseliti...« ponovi kao da je mislima odsutan, promatrajući tapete, veliku tintarnicu od sevrskog porculana na secrétairu i čitav namještaj. Nakon toga usklikne nekoliko puta: »To je muka... To je prava pravcata muka!...« pri čemu je trljao svoja koljena i bez vidljiva razloga teško uzdisao. To je nekako ispunilo vrijeme, dok se nije pojavila gospođa Grünlich.
Ona je, dakako, malo uredila svoju toaletu, obukla svijetlu haljinu na struk i uredila frizuru. Lice joj je bilo svježije i dražesnije no igda. Vrškom jezika koketno je poigravala u jednom kutu usana...
Tek što je bila ušla, skočio je gospođin Permaneder na noge i potrčao joj u susret neizmjerno oduševljen. Sve se u njemu uzburkalo. Uhvatio joj je obje ruke, tresao ih i povikao: »A, gospa Grünlich, da vam bog da zdravlje. No, kako vam je bilo sve to vrijeme? Šta ste vi tu radili za to vrijeme? Isuse, meni je da poludim od radosti! Mislite li još katkad na naš grad München i na naša brda? Joj, da znate kakva je u nas bila veselica! Vrag me odnio ako nije bilo veselo, a sad... evo, sad se opet vidimo! A tko bi to mogao pomisliti...«
I Toni ga je pozdravila veoma živahno, privukla stolac bliže i počela s njim ćaskati o danima što su ih proveli u Münchenu... Razgovor je sad tekao bez zapreka, i konzulica ga je pratila na taj način da je katkad obzirno i bodro kimnula glavom gospodinu Permanederu, ovu ili onu njegovu izjavu prevodila na njemački književni jezik, pa se po tom svaki put, zadovoljna što je razumjela, naslonila na sofu.
Gospodin Permaneder morao je još jednom i gospođi Antoniji razjasniti razlog svog dolaska, no pridavao je očevidno tom »posliću« s pivovarom tako malo značenja, da se činilo kao da i nije radi toga došao ovamo. Nasuprot tome raspitivao se je s interesom o drugoj kćeri i o sinovima konzuličinim i davao gromko izražaja svom žaljenju radi odsutnosti Klare i Christiana, jer je uvijek želio upoznati cijelu obitelj.
O trajanju svog boravka u gradu izrazio se je vrlo neodređeno, ali kad je konzulica primijetila: »Očekujem svaki čas svog sina, konzula, na doručak, gospodine Permaneder... biste li nam učinili radost da s nama malo prigrizete... ?« prihvatio je taj poziv prije nego što ga je potpuno izgovorila, tako pripravno, kao da je čekao da bude pozvan.
Stigao je i konzul. Vidio je da je soba za doručkovanje prazna, pa je došao u radnom kaputu, užurban, malo umoran i prenatrpan poslom, da ih opomene da na brzu ruku nešto spreme... Ali čim je spazio upadljivoga gosta s golemim privjescima na satu i u kaputu od grubog sukna, kao i dlaku divokozinu na harmoniju, pažljivo je podignuo glavu, čim su mu rekli ime, koje je dosta puta čuo iz usta gospođe Antonije, smjesta je dobacio sestri letimičan pogled, a gospodina Permanedera pozdravio najodabranijom ljubaznošću... Nije ni sjeo. Odmah su sišli u međukat, gdje je gospođica Jungmann prostrla stol i pustila ključati samovar — pravi samovar, dar pastora Tiburtiusa i njegove supruge.
»Njima je lako živjeti!« rekao je gospodin Permaneder, kad je sjeo i pregledao bogat izbor hladnih jela na stolu... Počesto upotrijebio bi u govoru treće lice množine, kad bi se kome obraćao.
»Nije baš münchensko dvorsko, gospodine Permaneder, ali ipak više vrijedi nego naše domaće pivo,« reče konzul i natoči portera koji se smeđe pjenio, a sam ga je u to vrijeme običavao piti.
»Fala im lijepa, gospon sused,« reče gospodin Permaneder žvačući, a nije ni primijetio užasnuti pogled koji mu je dobacila gospođica Jungmann. Međutim porter je pio tako suzdržljivo, da je konzulica naredila da donesu iz podruma bocu crnog vina. Od njega se je vidljivo raspoložio i opet počeo ćaskati s gospodom Grünlich. Sjedio je, zbog trbuha, prilično daleko od stola, ispružio širom noge i većinom držao kratku ruku s tustom, bijelom šakom, okomito obješenu niz naslon stolca, dok bi, nagnuvši malo u stranu debelu glavu s brkovima tuljana, s izrazom mrzovoljne udobnosti i dobroćudnim treptanjem očnih proreza, slušao Tonikine riječi i odgovore.
Ljupkim kretnjama rezala je za njega gljive pečenice koje nije poznavao, i nije prezala od razmatranja o svijetu i o životu...
»O bože, gospodine Permaneder, kako je ipak žalosno da sve dobro i lijepo u životu tako brzo prolazi!« rekla je u vezi sa svojim boravkom u Münchenu, odložila za trenutak nož i viljušku i ozbiljno se zagledala u strop. Uostalom, pokušavala je kadikad oponašati bavarsko narječje, ali smiješno i nedarovito...
Za vrijeme jela netko je pokucao na vrata, i naučnik iz ureda donio je telegram. Konzul ga je čitao prebirući prstima po dugačkim vršcima svoga brka i, premda se je vidjelo da napeto razmišlja o sadržaju telegrama, upitao je pri tom vrlo veselim glasom: »Kako poslovi, gospodine Permaneder?«...
»Dobro je,« rekao je odmah zatim naučniku, i mladić se izgubio.
»O, moj gospodine susjedu!« odgovorio je gospodin Permaneder i okrenuo se prema konzulu nespretnošću čovjeka kome se ukočio i udebljao vrat, a pri tom je spustio i drugu ruku niz naslon. »Tu nema što da se govori, to je živa muka! Evo, pogledajte München — ime svoga rodnoga grada izgovarao je uvijek takova je čovjek mogao samo nagađati što je on pri tom mislio — München nije nikakav poslovni grad... Tu svaki hoće da ima svoj mir i svoj kriglec, a brzojav tamo ne čitaju pri ručku, toga tamo nema. A vi ste tu gore nekako drukčije skrojeni, vraški ste vi... Hvala lijepa, popit ću još čašicu... To je živa muka! Moj ortak, onaj Noppe, htio je da se preseli u Nürnberg, jer je tamo burza i tamo su ljudi poduzetna duha... ali ja ne ostavljam svoj München... to nikako! — šta ćemo, muka je to... Eto vidite, tu je ta prokleta konkurencija, baš prokleta... Čak će i u Rusiji uskoro početi nasađivati hmelj...«
No odjednom dobaci konzulu neobično žustar pogled i reče: »Uostalom... ja nisam ništa rekao, gospodine susjede! Sasvim je to dobar posao! Zarađujemo novac s dioničkom pivovarom kojoj je direktor Niederpaur, znate li. To je bilo sasvim malo društvo, ali smo im mi dali kredit i nešto gotovine... uz četiri posto, na hipoteku... tako da su mogli proširiti svoje zgrade... A sad dobro posluju... i naš je promet veći, a veći i godišnji prihodi — eto, tako je to!« — završi gospodin Permaneder, zahvali se na ponuđenoj cigareti i cigari, pa — s dopuštenjem domaćice — izvuče iz džepa svoju lulu s dugačkom glavicom od roga, te se, obavijen oblakom dima, upusti s konzulom u razgovor. Govorili su o poslovima, a zatim prešli na političko polje, pa je bilo govora o odnosu Bavarske prema Pruskoj, o kralju Maksu i o caru Napoleonu... Gospodin je Permaneder začinjao razgovor potpuno nerazumljivim uzrečicama, a stanke je ispunjavao, bez ikakve vidljive potrebe, uzdasima kao što su: »Eh, to su baš vragolije!« ili »Ha, lijepe su to priče!«
Gospodična Jungmann zaboravila bi od čuda žvakati, Čak i onda kad bi imala komad nekog jela u ustima, i gledala bi gosta bez riječi svojim svijetlim, smeđim očima, a pri tom je po svom običaju držala nož i viljušku okomito na stolu i lako njima poigravala. Ove prostorije još nisu slušale takve glasove, takav dim lule nije ih još ispunjavao, takvo zlovoljno-prijatna nehajnost u vladanju bila je u njima nešto strano... Konzulica, pošto se zabrinuto raspitala o napastima kojima mora biti izvrgnuta mala evangelička općina među samim papistima, zapala je ponovo u nerazumijevanje, a Tony je, kako se činilo, postala za vrijeme ručka nekako zamišljena i nemirna... Konzul se međutim zabavljao izvanredno, čak je nagovorio majku da dade donijeti još jednu bocu crnog vina, i živo je pozivao gospodina Permanedera da ga posjeti u Širokoj ulici; njegova će se žena vanredno radovati...
Puna tri sata nakon svog dolaska počeo se trgovac hmeljem lagano spremati za odlazak, istresao je lulu, ispio čašu, objavio da je ovo ili ono »živa muka« i ustao.
»Sluga pokoran, milostiva... Zbogom, gospa Grünlich Zbogom, gospon Buddenbrook...« Čuvši to, Ida Jungmann je protrnula; čak je i pocrvenjela... »Dobar dan, gospodična...« na rastanku je rekao: »Dobar dan«!...
Konzulica i njezin sin dobaciše značajne poglede jedno drugome... Gospodin Permaneder dao je na znanje da se namjerava vratiti u skromno konačište uz rijeku, gdje je bio odsjeo.
»Münchenska prijateljica moje kćeri i njen muž,« rekla je stara gospođa pristupivši još jednom gospodinu Permanederu, »daleko su, i mi vjerojatno nećemo tako skoro imati prilike da im se odužimo za njihovu gostoljubivost. Ali ako biste vi, dragi gospodine, htjeli da nam učinite radost da stanujete kod nas, dok budete boravili ovdje... bili biste nam od sveg srca dobro došli...«
Pružila mu je ruku, i gle: gospodin je Permaneder prihvatio bez premišljanja. Primio je taj poziv isto tako brzo i spremno kao i onaj na doručak, poljubio obje dame u ruku, što je nekako čudno pristajalo njegovu licu, donio iz »odaje krajolikâ« svoj šešir i štap, obećao još jednom da će odmah poslati svoje kovčege i da će se opet vratiti u četiri sata kad završi svoje poslove... pa se dao od konzula otpratiti niz stube. Ali,na nutarnjim kućnim vratima još se jednom okrenuo i progovorio, klimajući glavom u tihom oduševljenju: »Ništa mi ne zamjerite, gospon sused! Vaša je sestra uistinu tako draga cura! Zbogom i otišao je kimajući sveudilj glavom.
Konzul je osjećao hitnu potrebu da se još jednom popne gore i vidi kako se drže dame. Ida Jungmann već je trčala po kući s rubljem za postelju, da uredi jednu sobu kraj hodnika.
Konzulica je sjedila još kod stola za doručkovanje, čvrsto je uprla svoje jasne oči u neku tačku na stropu i bubnjala svojim bijelim prstima po stolnjaku. Tony je sjedila prekrštenih ruku uz prozor, nije gledala ni lijevo ni desno, nego s dostojanstvenim, čak i strogim izrazom lica, ravno preda se. Vladao je muk.
»Dakle?« upita Toma, zastavši na vratima, vadeći cigaretu iz doze s trojkom... Ramena su mu se dizala i spuštala od smijeha.
»Ugodan čovjek,« odgovori konzulica bezazleno.
»To je i moje mišljenje.« Zatim učini brzu i nadasve galantno-humorističnu kretnju prema Toniki, kao da je ponizno moli za njeno mišljenje. Ona je šutjela. Gledala je strogo preda se.
»Ali meni se čini, Tomo, da ne bi trebao toliko kleti,« nastavi konzulica malo zabrinuto. »Ako sam ga dobro razumjela, govorio je o križu i o nebesima na takav način...«
»Oh, to nije ništa, majko, ne misli on pri tom ništa...«
»Možda je i suviše nonšalantan u svom vladanju, je li, Tomo?«
»Ah, bože dragi, to je tako u južnoj Njemačkoj!« reče konzul i stade lagano piriti dim u sobu, smiješeći se svojoj majci i pogledavajući krišom na Toniku. Konzulica nije to primjećivala.
»Doći ćeš danas s Gerdom na večeru, zar ne, Tomo? Učinite mi ljubav.«
»Rado, majko! S najvećim užitkom. Iskreno govoreći, ja očekujem mnogo zabave od tog posjeta u kući. Zar ne misliš i ti? To je, napokon, nešto drugo nego tvoji svećenici...«
»Svatko na svoj način, Tomo.«
»U redu. Idem... à propos!« reče, kad je već prihvatio kvaku. »Ti si učinila na njega dubok dojam, Tony! O, izvan svake sumnje! Znaš li, kako te je tamo dolje nazvao? „Uistinu, tako draga cura”, to su njegove riječi...«
Kod ovih se riječi gospođa Grünlich okrenu prema njemu i poče povišenim glasom: »Dobro, Tomo, ti mi to kazuješ... vjerovatno ti on to nije zabranio, ali ipak ne znam da li se pristoji da mi to dostavljaš. Jedno znadem, a to želim i reći, da u ovom životu nije važno kako se nešto izgovori ili izrazi, nego kako se to osjeća i shvaća u srcu, pa ako ti ismijavaš način kako se gospodin Permaneder izražava... ako možda misliš da je on smiješan...«
»Koga? Ali Tony, nije mi ni kraj pameti! Zbog čega se zapravo uzrujavaš...«
»Assez« reče konzulica i dobaci svom sinu ozbiljan pogled, pun molbe, koji je značio: »Budi obziran s njom!«
»Nemoj se srditi, Tony!« reče on. »Nisam te htio naljutiti. Tako, a sad idem i naredit ću, da radnik iz skladišta dopremi ovamo kovčeg... Do viđenja!«

PETO POGLAVLJE


Gospodin se Permaneder uselio u Mengovu ulicu, ručao drugi dan kod Tome Buddenbrooka i njegove supruge, a treći je dan, bio je baš četvrtak, upoznao Justusa Krögera i njegovu ženu, sve dame Buddenbrook iz Široke ulice, kojima je bio strašno smiješan (govorili su »strasno«) pa je još upoznao Sesemi Weichbrodt, koja se držala prema njemu hladno, i jadnu Klothildu, i malu Eriku kojoj je predao nešto za »papati«, to jest bombone.
Uza sve mrzovoljne uzdisaje koji nisu ništa značili, nego su izvirali iz suviška komoditeta, ništa nije moglo pokvariti njegovo dobro raspoloženje. Pušio je svoju lulicu, služio se kurioznim svojim govorom i hrabro sjedio i sjedio, ustrajavši nakon ručka na svome mjestu, u najudobnijem položaju; pušio, pio i ćaskao. Pa ipak, premda je tu u tihi život staroga doma unosio neku sasvim novu i stranu notu, premda se cijelo njegovo biće kosilo sa stilom ovih prostorija, nije ničim brkao kućni red. Vjerno je prisustvovao jutarnjim i večernjim pobožnostima, izmolio je dozvolu da jednom bude prisutan u konzuličinoj nedjeljnoj školi, čak se pojavio u dvorani kad se održavalo »Jeruzalemsko veče«, da bi ga predstavili damama, ali je, naravno, kad je Lea Gerhardt počela naglas čitati, užasnut uzmakao.
Njegova pojava ubrzo je postala poznata u gradu, i u velikim kućama radoznalo su vodili razgovore o bavarskom gostu Buddenbrookovih, ali on nije imao veza ni u višim krugovima, ni na burzi, a godišnje je doba bilo po odmaklo, pa su se svi spremali da odu na more; konzul je stoga odlučio da ne uvodi gospodina Permanedera u društvo. On sam posvećivao je ovome gostu mnogo pažnje. Usprkos svojim poslovnim i gradskim obavezama našao je vremena da ga vodi po gradu, da mu pokaže sve srednjovjekovne znamenitosti, crkve, gradska vrata, zdence, trg, vijećnicu, »Mornarsko društvo«, da ga svagda i svakojako zabavi, te da ga i na burzi upozna sa svojim najbližim prijateljima... pa kad mu je konzulica, njegova majka, jednom prilikom iskazala svoju zahvalnost za njegov trud, primijetio je suhoparno: »Tja, majko, što sve čovjek ne čini...«
Konzulica nije na to odgovorila, nije se niti nasmiješila; nije ni trepnula, nego se jasnim svojim očima zagledala stranu i onda zapitala nešto sasvim drugo. Bila je uvijek podjednako srdačna i ljubazna prema gospodinu Permanederu, dok je držanje njezine kćeri bilo donekle promjenljivo. Trgovac hmeljom prisustvovao je već dvaput »dječjim danima«, jer je, premda je već trećeg ili četvrtog dana po svom dolasku izdaleka natuknuo da je njegov posao s pivovarom završen, ipak je odonda, malo-pomalo prošlo desetak dana. Svakog od tih četvrtaka gospođa je Grünlich, kad bi gospodin Permaneder govorio i mahao rukama, pogledavala plašljivo na familiju, na strica Justusa, sestrične Buddenbrook ili Tomu, crvenjela se i po nekoliko minuta sjedila ukočena i šutljiva, ili čak napuštala sobu...
Zelene storove u spavaćoj sobi gospođe Grünlich u drugom katu blago je pokretao topli dašak vedre lipanjske noći, jer su oba prozora bila otvorena. Na noćnom ormariću uz postelju s baldahinom, u čaši na sloju ulja koje je plivalo nad vodom što je ispunjavala čašu do polovine, gorjelo je nekoliko malih fitilja, a to je u velikoj sobi s visokim ravnim stolcima na kojima su jastuci, da bi se čuvali, bili prekriti sivim platnom, rasprostiralo neko blago, jednolično i slabo svjetlo. Gospođa Grünlich ležala je u postelji. Lijepa glava meko je upala u jastuke, opšivene širokim obrubom od čipaka, a skrštene ruke počivale su na prošivenom pokrivaču. Ali njene oči, odviše zamišljene da bi se sklopile, lagano su pratile lepršanje nekog velikog kukca s dugačkim tijelom, koji je po milijun puta uporno udarajući krilima nečujno kružio oko rasvijetljenog stakla. Pokraj kreveta na zidu, između dva stara bakroreza sa srednjovjekovnim vedutama grada, mogla se čitati uokvirena izreka: »Povjeri se Gospodu na svojim putovima...« No zar to može biti utjeha, kad u ponoć ležiš otvorenih očiju i moraš se odlučiti, odlučiti sam, bez ičijeg savjeta; kazati da ili ne, i time odlučiti o svom životu i još o koječem drugom?
Sve je bilo veoma tiho. Sat je na zidu kucao, katkad bi se iz pokrajnje sobe, koja je od Tonine bila odijeljena samo zastorom na vratima, čulo kašljucanje gospođice Jungmann. Vjerna Pruskinja joj je pred stolom za rasklapanje ukočeno sjedila ispod svjetiljke što je visjela sa stropa, i krpala je čarape za malu Eriku koja je spavala u toj sobi i disala duboko i mirno. Pitomice Sesemi Weichbrodt imale su sada ferije, i dijete je stanovalo u Mengovoj ulici.
Gospođa Grünlich uzdahnu i podiže se malo u krevetu te podboči glavu rukom.
»Ida?« upita prigušenim glasom, »zar još sjediš tamo i krpaš«
»Da, da, Tonice, mala moja,« oglasi se Ida... »Spavaj samo, moraš sutra rano ustati, bit ćeš pospana.«
»U redu, Ida... Probudit ćeš me dakle sutra u šest?«
»Pola sedam, dosta je rano, mala moja... Kola su naručena za osam sati. Sad spavaj dalje, da bi sutra bila svježa kako valja...«
»Ah, uopće još nisam spavala!«
»Ej, Tonice, to ne valja! Valjda ne želiš biti u Schwartauu marod? Popij sedam gutljaja vode, okreni se na desnu stranu i broji do tisuću...«
»Ah, Ida, molim te, dođi još malo ovamo. Ne mogu spavati, hoću da ti kažem, moram toliko misliti, da me zaboljela glava... I gledaj, mislim da imam groznicu, a onda opet moj želudac ili bljedica, jer žile na mojim sljepoočicama sasvim su nabrekle i pulsiraju tako da me boli, toliko su pune krvi, što međutim ne isključuje da u glavi ima premalo...«
Čulo se micanje stolca, i Idina koščata, snažna pojava, u jednostavnoj i nemodernoj smeđoj haljini, iskrsne između zastora na vratima.
»Groznica, mala moja? Daj da popipam, Tonice,.. Hoćemo malu kompresu?...«
Svojim pomalo muškim, dugim i odlučnim koracima pokroči do ormara za rublje, izvadi rupčić i umoči ga u umivaonik, pa pristupi postelji i oprezno ga položi Toniki na čelo, a zatim ga još nekoliko puta izgladi rukom.
»Hvala Ida, to godi... Ah, sjedni još malo do mene, dobra, stara Ida, ovdje na rub postelje. Vidiš, moram neprestano misliti na sutrašnji dan... Što da radim? Sve mi se vrti u glavi.«
Ida je sjela kraj nje, opet je uzela iglu i čarapu navučenu na gljivu, i rekla spustivši svoje glatko, prosijedo tjeme i prateći niti svojim neumornim, blistavim smeđim očima:
»Misliš li, da će te sutra zapitati?«
»Sigurno, Ida? O tom nema sumnje, neće propustiti tu priliku. Kako je bilo s Klarom? Također na izletu... Vidiš mogla bih tome izbjeći... Mogla bih stalno biti s ostalima i ne dati mu da budemo sami... Ali onda je s time zauvijek svršeno. On putuje prekosutra, rekao je, a doista i ne može dulje ostati, ako sutra ne bude ništa... Sutra mora pasti odluka... Ali što da kažem Ida, kad bude pitao?! Ti još nikada nisi bila udata i zapravo ne poznaješ život, no ti si čestita žena, razborita si i navršila si četrdeset i dvije godine... Možeš li mi dati savjet? Tako mi je potreban...«
Ida Jungmann spusti čarapu u krilo.
»Da, da Tonice, već sam sama o tom raspredala. Ali meni se čini da više nema što savjetovati, mala moja. On uopće više ne može otići,« (Ida je izgovarala »otiči«) »da ne razgovara s tobom i s tvojom majkom, a ako ti nisi htjela, e onda si ga morala prije pustiti...«
»Pravo kažeš, Ida, ali to nisam mogla, jer ja to napokon hoću! Ali sve me progoni misao: Još mogu uzmaknuti, još nije prekasno! Tako ovdje ležim i patim...«
»Da li ti se mili, Tonice? Kaži jedanput iskreno.«
»Da, Ida! Lagala bih, kad bih to poricala. On nije lijep, ali to nije glavno u životu, dobar je čovjek u dubini duše, i nema u njemu ni traga zlobe, vjeruj mi... Kad pomislim na Grünlicha... o bože! Govorio je stalno da je radin i okretan, a podmuklo je prikrivao svoju lopovsku narav... Vidiš, Permaneder nije takav. On je, rekla bih, previše komotan za to i uzima život prilično olako, što je u drugu ruku također pogrešno, jer sigurno nikad neće postati milijunaš, a mislim da je pomalo i sklon da se zanemari i pusti da ga voda nosi, kako oni tamo dolje kažu... Jer su svi oni takvi, i to je ono, Ida, što sam htjela reći, u tome je stvar. Naime, u Münchenu, gdje je bio među svojima, među ljudima koji su govorili i bili kao i on, tamo sam ga gotovo ljubila, tako mi se činio zgodan, srdačan i dobrodušan. I ja sam odmah primijetila da je to bilo obostrano — čemu je možda pridonijelo što me smatra za bogatu ženu, za bogatiju, bojim se, nego što jesam, jer majka mi ne može više mnogo dati, kako znaš... Ali uvjerena sam, to kod njega nije glavno... Previše novaca, to nije po njegovoj ćudi... Nego... što sam htjela reći, Ida?«
»U Münchenu, Tonice, ali ovdje?«
»Ovdje, Ida! Ti si već uočila što sam htjela reći. Ovdje, gdje je posvema istrgnut iz svoje prave sredine«, gdje su svi drukčiji, nekako stroži i ambiciozniji, tako reći dostojanstveni... ovdje se često moram ženirati radi njega; da, priznajem ti otvoreno, Ida, ja sam iskrena žena, ženiram se radi njega, premda je to ružno od mene. Vidiš... nekoliko puta jednostavno se desilo u razgovoru da je rekao »meni« mjesto »mene«, to je tako kod njih, Ida; to se dešava, to se potkrade i najobrazovanijim ljudima kad su dobro raspoloženi, to nikog ne boli, nikog ne vrijeđa, i nitko se tome ne čudi. Ali ovdje, majka ga pogleda postrance, Tom nadigne jednu obrvu, a stric Justus se strese i gotovo zarže, kako to Krögerovi uvijek čine, a Pfiffi Buddenbrook dobaci majci, ili Friederiki, ili Henrietti značajan pogled, i ja se onda sramim toliko, da bih najvoljela pobjeći iz sobe i ne mogu sebi zamisliti da bih se udala za njega...«
»Ali, Tonice! Pa živjet ćeš s njim u Münchenu.«
»U tom imaš pravo, Ida. Ali onda dolaze« zaruke, te valja proslaviti, i sada, molim ja tebe, ako se budem morala stalno sramiti pred porodicom, pred Kistenmakerovima i Möllendorpfovima i svima drugima, jer nije dosta otmjen... Ah, Grünlich je bio otmjeniji, ali je bio crn iznutra, kako je — kažu — svojedobno uvijek govorio pokojni gospodin Stengel... Ida, glava mi se okreće, molim te, namoči oblog!«
»Ali, napokon, ja to hoću,« stade opet govoriti s uzdahom olakšanja, kad je dobila svježi oblog, »jer glavna je stvar bila i ostala da opet dođem pod kapu i ne moram više leškariti ovdje kao rastavljena žena... Ah, Ida, moram u ovim danima mnogo misliti na ono vrijeme kad se Grünlich prvi put ovdje pojavio, i na scene koje mi je priredio. Pravi skandal, Ida; pa onda Travemünde, Schwarzkopfovi...« Izgovorila je to polako, a oči joj se neko vrijeme sanjarski zaustavile na zakrpanom mjestu Erikine čarape... »Pa onda vjenčanje, i Eimsbüttel, i naša kuća — bilo je otmjeno, Ida. Kad pomislim samo na svoje kućne haljine. Tako neću živjeti s Permanederom, život čini čovjeka sve skromnijim, pa doktor Klaassen, pa dijete, pa bankar Kesselmeyer... a onda svršetak... Bilo je strašno, to ti sebi ne možeš predstaviti, pa kad je čovjek imao takva grozna iskustva u svom životu... Ali Permaneder se neće upuštati u prljave stvari — to ne mogu ni pomisliti o njemu, i poslovno možemo se na njega sigurno osloniti, jer zaista vjerujem da on i Noppe prilično mnogo zarađuju s Niederpaurovom pivovarom. A ako postanem njegova žena, Ida, onda ćeš vidjeti, onda ću se već pobrinuti da postane ambiciozniji i da nas uzdigne, da se potrudi da bude na čast meni i svima nama, jer, na kraju krajeva, tu obavezu prima kad uzima jednu Buddenbrookovu.«
Turila je ruke pod glavu i uprla oči u strop.
»Da, sad je već dobrih deset godina što sam se udala za Grünlicha... Deset godina! I opet sam dotjerala tako daleko i treba da nekom dam svoj pristanak. Znaš Ida, život je strašno ozbiljan... Ali razlika je u tom, što su tada svi pridavali toj stvari mnogo važnosti, i svi me gonili i mučili, a sada svi mukom muče i drže da je samo po sebi razumljivo da ču kazati: „Da.” Jer to treba da znaš, Ida: vjeridba s Aloisom — već govorim Alois, jer, napokon, ja to hoću — nije ništa svečano i radosno; nitko ne pita za moju sreću; ulazeći u taj drugi brak, ja fino i krasno ispravljam svoj prvi brak, što se samo po sebi razumije, jer to dugujem našem dobrom imenu. Tako misli majka, a tako misli i Tom.«
»Ta kako, Tonice! Ako ga nećeš, i ako ne može da te usreći.«
»Ida, ja poznam život, a nisam više guska, imam oči u glavi. Majka... možda ona ne bi tjerala na to, jer znade jednostavno prijeći preko sumnjivih stvari i reći: Assez! Ali Tom, on to hoće. Nemoj mene učiti kakav je Tom! Znaš li, što Tom misli? On misli: bilo tko! Bilo tko, ako nije baš vucibatina! Jer ovog puta ne radi se o nekoj sjajnoj partiji, nego samo o tom da se, kako-tako, izbriše tadašnja sramota s pomoću drugog braka. Tako on misli! I čim je Permaneder stigao, on je sasvim tajno stao prikupljati poslovna obavještenja, možeš mi vjerovati, i pošto su ta obavještenja bila prilično povoljna i sigurna, to je za njega svršena stvar... Tom je političar i zna šta hoće. Tko je izbacio Christiana?... Premda je to oštra riječ, Ida, ipak je tako. A zašto? Jer je kompromitirao tvrtku i obitelj, a u njegovim očima činim i ja isto, ne postupcima i riječima nego samom svojom egzistencijom, kao rastavljena žena. On hoće da tome bude kraj i ima pravo u tom, a ja ga, tako mi boga, ipak volim i nadam se da je to uzajamno. Napokon, ja sam sve ove godine čeznula za tim da opet uđem u život, jer se dosađujem kod majke, neka me bog kazni za to, ako je grijeh, ali tek mi je trideset godina i još se osjećam mlada. Životni su darovi nejednako raspodijeljeni, jest, draga moja Ida. Ti si već u tridesetoj imala sijedu kosu, jer je tako u vašoj porodici, a tvoj ujak Prahl, koji je umro od štucavice...«
Upustila se je te noći još u razna druga razmatranja, rekla još nekoliko puta: »I na kraju, ja to hoću!« a zatim je pet sati prospavala blagim i dubokim snom.

ŠESTO POGLAVLJE


Jutarnja je magla ležala nad gradom, ali gospodin Longuet, vlasnik najamnih kočija iz Petrove ulice koji je sam glavom dotjerao pokrivenu, ali sa svih strana otvorenu kočiju u Mengovu ulicu, rekao je: »Manje od ure i sunce će se probiti,« i prema tome mogli su biti bez brige.
Konzulica, Antonija, gospodin Permaneder, Erika i Ida Jungmann zajedno su doručkovali i sad su pristizali jedan za drugim, spremni za put, da čekaju Gerdu i Thomasa. Gospođa Grünlich, u krem haljini s atlasnom kravatom, izgledala je izvrsno, usprkos kratkom noćnom odmoru; svladala je, kako se činilo, sve jade i nade, jer njezin izraz bio je miran, siguran, gotovo svečan, dok je razgovarajući s gostom polako zakapčala puceta na ljetnim rukavicama... Opet ju je obuzelo raspoloženje koje joj je bilo dobro poznato iz prijašnjih vremena. Bila je zanesena čuvstvom vlastite važnosti, značenjem odluke koja ju je dopala, sviješću da je opet došao dan koji joj nameće dužnost da svojom ozbiljnom odlukom zahvati u obiteljsku povijest. Njeno je srce kucalo življe. Ove noći gledala je u snu ono mjesto u obiteljskim papirima na kojem je nakanila zapisati činjenicu da se po drugi put zaručila... Činjenicu koja će poništiti i učiniti beznačajnom onu mrlju na listovima knjiga. Sad je napeto i radosno očekivala trenutak kad će se pojaviti Tom, a ona mu na pozdrav ozbiljno kimnuti glavom.
Konzul sa suprugom pristupio je s malim zakašnjenjem, jer mlada konzulica Buddenbrook nije bila vična da tako rano završi toaletu. Konzul je bio dobre volje i bodar. Bio je zgodan u svom svijetlosmeđem sitnokariranom odijelu. Ispod širokih revera mogli su se vidjeti rubovi ljetnog prsluka. Konzulove su se oči smiješile kad je primijetio kako se Tony svečano drži. Ali Gerda nije pokazivala nimalo nedjeljnog ili izletničkog raspoloženja: njena je morbidna i tajanstvena ljepota bila u čudnoj opreci s ljupkim zdravljem njezine zaove. Vjerojatno je bila neispavana. Zasićena ljubičasta boja, osnovna boja njene haljine, usklađivala se na sasvim neobičan način s njenom tamnocrvenom kosom, i to je bio razlog da se put njena lica činila još bjelja i većma bez sjaja. Modrikaste sjene u kutovima njezinih nablizu položenih očiju bile su dublje i tamnije nego inače. Hladno je podnijela svekrvi čelo na poljubac, prilično ironičkim izrazom pružila ruku gospodinu Permanederu, a kad je gospođa Grünlich, ugledavši nju, pljesnula rukama i uskliknula glasno: »Gerda, o bože, kako si ti opet lijepa —!« odgovorila je samo smiješkom, koji kao da je uskraćivao drugi odgovor.
Iz dna duše mrzila je pothvate kao ovaj današnji, pogotovo u ljetu, i k tomu u nedjelju. Ona, koja je držala prostorije svog stana u polumraku, u kom su zastori bili većinom spušteni, ona, koja je rijetko izlazila, plašila se sunca, prašine, praznički odjevenih malograđana, mirisa kave, piva i duhana... a iznad svega joj je bilo mrsko da se zagrijava i da joj ljudi smetaju... »Dragi moj prijatelju,« rekla je nuzgredice Tomi, kad su se bili dogovorili da učine izlet u Sehwartau i posjete Riesebusch, da bi gost iz Münchena mogao upoznati i okolicu, »ti znaš: ovakva, kakvu me je bog stvorio, ja sam upućena na mir i svagdašnjicu... Takav čovjek nije stvoren za pokrete i promjene. Zar ne, oslobodit ćete me toga...«
Ne bi se bila udala za njega, da uglavnom nije bila sigurna da će se u ovakvim stvarima suglasiti s njom.
»Da, bože dragi, imaš, naravno, pravo, Gerda! Većinom je to samo obmana da se čovjek kod takvih zgoda zabavlja... Ali ipak to čini, jer ne želi da ispane kao čudak i drugim ljudima i samom sebi. Tu taštinu ima svatko. A ti ne?... Inače čovjek može lako izazvati dojam da je osamljen i nesretan te gubi na ugledu. A onda još nešto, draga Gerda... Svi mi imamo razloga da malo udvaramo gospodinu Permanederu. Ne sumnjam, da ti razabireš situaciju. Nešto se razvija, i bila bi šteta, naprosto šteta da se ne ostvari...«
»Ne uviđam, dragi prijatelju, koliko bi moja prisutnost... ali svejedno. Kad ti želiš, neka bude... Podnijet ćemo i tu razonodu.«
»Bit ću ti iskreno zahvalan.«
Izašli su na ulicu... Zaista, već je sad sunce pomalo prodiralo kroz jutarnju maglu, svečano su zvonila zvona sv. Marije, a cvrkut ptica ispunjavao je zrak. Kočijaš podigne šešir, a konzulica mu patrijarhalnom blagonaklonošću, koja je Thomasa kadgod dovodila u nepriliku, namignu i reče neobično srdačno: »Dobro jutro, dragi prijatelju! — E onda, hajde da se ukrcamo! Sad je baš vrijeme jutarnje propovijedi, ali danas ćemo u svojim srcima slaviti Gospoda u njegovoj slobodnoj prirodi, nije li tako, gospodine Permaneder?«
»Pravo imate, gospa konzulica!«
I popeli su se jedan za drugim, preko dviju stepenica od lima, kroz uska vratašca u kola u kojima bi se moglo smjestiti i deset osoba, pa onda udobno posjedali po jastucima koji su — bez sumnje u čast gospodina Permanedera — bili išarani bijelim i modrim prugama. Zatim je brava na vratašcima škljocnula, gospodin je Longuet pucnuo jezikom i uzviknuo nekoliko puta: »Hista, ho,« njegovi mišičavi dorati povukli su, i kola se stala kotrljati niz Mengovu ulicu, uzduž Trave, pokraj Holstenskih vrata, a zatim nalijevo po cesti za Schwartau...
Polja, pašnjaci, grupe drveća, zaseoci... i već su stali tražiti ševe, jer su se njihovi glasovi razabirali u sve višoj, tanjoj, plavičastoj maglici. Toma, koji je neprestano pušio cigarete, ogledavao se pažljivo kad su se vozili kraj žita, i pokazivao gospodinu Permanederu kako se usjevi razvijaju. Trgovac hmeljom bio je upravo mladenački raspoložen; malko je naherio svoj zeleni šešir s divokozinom dlakom, balansirao svojim štapom s golemim drškom od roga na svom bijelom, širokom dlanu, pa čak i na donjoj usnici, umijeće koje je, iako stalno bezuspješno, izazivalo glasno odobravanje, osobito kod male Erike. Nekoliko je puta ponovio: »Daklem Zugspitze svakako neće biti, ali ćemo se malo pentrati; i šale ćemo imati sakramentske, što ne, gospa Grünlich?«
Zatim je počeo vrlo temperamentno pričati o planinarenju s naprtnjačom i cepinom, što je konzulica nagradila divljenjem i s nekoliko uzvika čuđenja. Onda je stao, bogzna radi kakvog spleta misli, dirljivim riječima žaliti što nema Christiana, za kog je čuo da je tako zgodan gospodin.
»Kako, kada« rekao je konzul. »Ali kod ovakvih prilika on je nenadoknadiv, to je istina. — Jest ćemo rakove, gospodine Permaneder,« viknuo je zatim dobre volje. »Rakove i rakovice iz Istočnog mora! Vi ste kod moje majke imali nekoliko puta prilike da ih okusite, ali moj prijatelj Dieckmann, vlasnik restauracije, ima ih uvijek na zalihi, najbolje kvalitete. Pa onda paprenjake, glasovite paprenjake ovog kraja. Nije li njihov glas još dopro do Isara? No vidjet ćete!«
Gospođa Grünlich zamolila je dvaput ili triput da kola stanu, da bi uz rub ceste nabrala cvijeća, maka i različka, a svaki put bi gospodin Permaneder stao upravo divljim žarom uvjeravati da će joj pomoći ali, kako se pobojavao silaska i ulaska, nije to učinio.
Erika je kliktala zbog svake vrane koja bi uzletjela, a Ida Jungmann koja je, kao i uvijek, i pri najsigurnijem vremenu, nosila dugački otvoreni kišni kaput i kišobran, pridružila bi joj se kao prava odgojiteljica koja dječja raspoloženja ne uzima samo površno, nego ih isto tako djetinjski osjeća. Smijala se neusiljeno, što je zvučilo poput rzanja, tako da ju je Gerda, koja nije imala prilike vidjeti kako je Ida u njihovoj obitelj i osijedila, nekoliko puta promatrala ponešto hladno i začuđeno.
Ušli su u Oldenburšku zemlju. Pojavile su se bukove šume, kola su prešla kroz trgovište, preko malog trga s bunarom na đeram, izašla opet u otvoreno polje, prokotrljala se preko mosta nad riječicom Au i zaustavila se napokon pred jednokatnom gostionicom »K Riesebuschu«.
Smjestila se na rubu zaravanka s travnjacima, pješčanim putovima i seoskim lijehama. Na dnu zaravanka amfiteatralno se uzdizala šuma. Pojedini proplanci bili su povezani grubo izrađenim stubama, za koje su upotrijebili korijenje stabala i kamenje što je stršilo iz zemlje, a na tim terasama bili su između drveća postavljeni bijelo obojeni stolovi, klupe i stolci.
Buddenbrookovi nisu nipošto bili prvi gosti. Nekoliko dobro uhranjenih sluškinja, pa čak i jedan konobar u masnom fraku, užurbano su koračali noseći hladna jela, limunadu, mlijeko i pivo gore k stolovima, za kojima je, mada u većim razmacima, sjedilo već nekoliko porodica s djecom.
Gospodin Dieckmann, gostioničar, u kapici sa žutim vezom i u košulji s podvinutim rukavima, došao je osobno do vrata kočije da pomogne gospodi kod silaženja. I dok je Longuet skrenuo na stranu da ispregne, rekla je konzulica: »Mi ćemo se sad najprije malo prošetati, dragi prijatelju, a onda bismo željeli, tako za jedan ili poldrug sata, doručak. Molim, naredite da nam serviraju tamo gore, ali ne previše visoko, mislim, tako, na drugoj terasi...«
»Pokažite što znate, Dieckmann,« dodade konzul. »Imamo razmaženog gosta...«
Gospodin Permaneder stane, protestirati: »Ni govora! Jedno pivo i komadić sira...«
Međutim gospodin Dieckmann nije to razumio (jer je gospodin Permaneder te riječi izgovorio bavarskim dijalektom), već je počeo okretno nabrajati: »Od svega što imamo dat ćemo ponešto, gospodine konzule... Imamo rakova, grmalja, raznih kobasica, raznih sireva, dimljene jegulje, dimljene losovine, i dimljene jesetre...«
»Dobro, Dieckmann, to ćete vi već urediti... a onda, dajte nam šest čaša mlijeka i vrč piva, je li gospodin Permaneder, ako se ne varam...?«
»Jedanput pivo, šest puta mlijeko... Slatko mlijeko, masno mlijeko, mlijeko s vrhnjem, friško mlijeko, gospodin konžul?«
»Pola i pola, Dieckmann, slatko i masno mlijeko. Dakle za jedan sat.«
I oni pođoše.
»Prva nam je dužnost da posjetimo izvor, gospodine Permaneder,« reče Thomas. »Izvor, to znači izvor Aue, a Au je mala riječica na kojoj leži Schwartau i na kojoj se nekad, u davnom srednjem vijeku, bio smjestio naš grad, dok nije izgorio do temelja — bit će da nije bio osobito trajan, znate — pa su ga ponovo sagradili na Travi. Ime te riječice izaziva u meni bolne uspomene. Kao djeca smatrali smo duhovitim da jedan drugoga štipnemo u ruku i onda zapitamo: »Kako se zove rijeka kod Schwartaua?« na što bi svaki, i protiv volje, viknuo to ime, jer ga je boljelo... Eto,« prekinuo se odjednom deset koračaja pred usponom, »netko nas je prestigao! Möllendorpfovi i Ha-genstromövi!«
I zaista, tamo gore, na trećoj etaži šumovite terase, sjedili su ponajglavniji članovi ovih dviju porodica koje su sklopile tako probitačan savez. Sjedili su uz dva sastavljena stola i jeli razgovarajući živahno. Predsjedao je stari senator Möllendoorpf, blijed gospodin s bijelim, tankim, šiljastim zaliscima: bolovao je od šećerne bolesti. Njegova žena, rođena Langhals, baratala je stalno lornjonom s dugačkim drškom, a kao uvijek sijeda je kosa neuredno stršila oko njezine glave. Bio je tu i njihov sin August, plavokos, mlad čovjek, dobro situirane vanjštine, i muž Julkice, rođene Hagenström. Ona je malena, živahna, s velikim, bistrim, crnim očima i gotovo isto tako velikim briljantima u ušima, sjedila između svoja dva brata, Hermanna i Moritza. Konzul Hermann Hagenström počeo se jako debljati, jer je vrlo dobro živio — govorilo se da odmah izjutra počinje s guščjom paštetom. Nosio je riđu, kratko striženu bradu, a njegov nos — nos njegove majke, pritisnuo je upadljivo gornju usnu. Doktor Moritz, upalih grudi i žućkastog lica, pokazivao je u živahom razgovoru svoje šiljasto, manjkavo zubalo. Oba brata bijahu sa svojim gospođama, jer i odvjetnik je već nekoliko godina bio oženjen, i to s nekom gospođicom Puttfarken iz Hamburga. Boja njene kose bila je kao boja maslaca, a crte lica izrazito bestrasne, očito po engleskom uzoru, ali izvanredno lijepe i pravilne, jer doktor Hagenström, na glasu esteta, nije sebi mogao dopustiti da uzme ružnu djevojku. I napokon, bijahu prisutni i mala kćerka Hermanna Hagenströma i mali sin Moritza Hagenströma, dvoje djece u bijelim odijelima, koje je već sada bilo zaručeno, jer Huneus-Hagenströmov imutak nije se smio raspršiti. — Svi su jeli kajganu s butinom.
Pozdravili su se tek onda kad su Buddenbrookovi, penjući se na terasu, prošli pored samog društva. Konzulica je kimnula glavom malo rastreseno i gotovo začuđeno, Toma je skinuo šešir i pri tom pomicao usne, kao da kaže nešto jako uljudno i hladno, a Gerda se naklonila rezervirano i formalno. Ali gospođin Permaneder, uzbuđen penjanjem, mahao je bezazleno svojim zelenim šeširom i viknuo gromkim glasom: »Želim im cifrasto dobro jutro!« na što je senatorica Möllendorpf uzela u ruke svoj lornjon... Tony je međutim malo uzdigla ramena, zabacila glavu, a pri tom ipak nastojala da bradu pritisne na grudi; pozdravila iz neke nedokučive visine i gledala pri tom u daljinu, ravno preko elegantnog šešira Julkice Möllendorpf s velikim obodom... Tog časa njezina je odluka postala konačna i nepokolebljiva.
»Hvala i slava bogu, Tom, da ćemo doručkovati tek za jedan sat, znaš, ne bih nikako voljela da mi Julchen broji svaki zalogaj... Jesi li primijetio kako je pozdravila? A njezin je šešir, po mom nemjerodavnom mišljenju, upravo pretjerano neukusan!«
»No, što se tiče šešira... A i tvoj pozdrav vjerovatno nije bio puno susretljiviji; uostalom, nemoj se ljutiti, od tog možeš dobiti bore.«
»Ljutiti, Tom? O, ne! Ako ti ljudi misle da su prva rupa na svirali, mogu samo da se smijem. Kakva je to razlika između te Julkice i mene, ako smijem pitati? Da ona nije dobila za muža lopova nego slabića, blentu, kako bi rekla Ida, i kad bi jednom u životu bila u mom položaju, onda bi se tek pokazalo, bi li mogla naći drugoga...«
»To znači, da ćeš ti naći drugoga?«
»Zar, „blentu”, Tomo?«
»To je mnogo bolje od lopova.«
»Ne treba da bude ni jedno ni drugo. Ali o tom se ne govori.«
»Tačno! I onako zaostajemo. Gospodin se Permaneder uspinje veoma poletno...«
Sjenoviti šumska put postao je ravan, i zamalo su stigli do »Izvora«, ljupkog, romantičnog predjela s drvenim mostom preko malog ponora, s razrovanim padinama i stablima, koja su visjela nad njima, s ogoljelim korijenjem. Zagrabili su srebrnim peharom, koji se mogao sklapati, a konzulica ga je donijela sa sobom, zagrabili iz malog, kamenog bazena tik pod otvorom vrela i okrijepili se svježom vodom, u kojoj je bilo željeza, pri čemu je gospodina Permanedera spopala galantnost, jer je uporno tražio da ga gospođa Grünlich posluži napitkom. Pun zahvalnosti opetovao je nekoliko puta: »Aha, kak je to fino!« I čavrljao obzirno i pažljvo, kako s konzulicom i Thomasom, tako i s Gerdom i Tonikom, pa čak i s malom Erikom... I sama Gerda, koja je dosad patila od suhog i vrućeg vjetra i hodajući sva se ušutjela i ukrutila od nervoze, sad je opet živnula čim su nakon ubrzanog povratka stigli opet pred gostionicu i sjeli na drugoj etaži šumske terase za stol koji se svijao od jela. Gerda je, šta više, ljubaznim frazama izrazila žaljenje što je odlazak gospodina Permanedera tako blizak: upravo sada, kad su se malo upoznali, kad se, na primjer, jasno opaža da se na obje strane sve rjeđe dešavaju nesporazumci zbog dijalekta.. Ona može tvrditi da je njena prijateljica i zaova Tony dvaput ili triput upravo virtuozno izgovorila »Bog pomagaj!«
Gospodin Permaneder propustio je priliku da na riječ »odlazak« dade ma kakav pozitivan odgovor, već je momentano posvetio svu pažnju delikatesama kojima je stol bio načičkan, a koje nije svakoga dana mogao jesti onkraj Dunava.
Nisu se žurili jedući dobre stvari, a mala se Erika gotovo najviše radovala ubrusima od papira koji su joj se činili neusporedivo ljepši od lanenih ubrusa kod kuće. Ona ih je čak nekoliko, s odobrenjem konobara, turila u džep kao uspomenu. Zatim je obitelj sjedila još dulje vremena sa svojim gostom i pričala, dok je gospodin Permaneder uz pivo pušio nekoliko sasvim crnih cigara, a konzul svoje cigarete. Ali bilo je značajno da više nitko nije mislio na odlazak gospodina Permaneder a i da uopće nisu govorili ni riječi o budućnosti. Počeli su iznositi stare uspomene i razgovarati o političkim događajima posljednjih godina. Gospodin je Permaneder pričao, pošto se prije toga bio tresao od smijeha zbog nekih anegdota iz četrdesetosme što ih je konzulica pripovijedala prema kazivanju svog pokojnog muža — o revoluciji u Münchenu i o Loli Montez za koju se je gospođa Grünlich neizmjerno interesirala. Ali onda, kad je riječ po riječ prešao prvi sat nakon podneva, kad se Erika vratila sva usopljena, natovarena krasuljkom i drugim poljskim cvijećem što ga je bila ubrala zajedno s Idom, i podsjetila ih na paprenjake koje još treba kupiti, tad su ustali da se spuste u mjesto... Ali ne prije no što je konzulica, koja je danas častila, platila račun ovelikim zlatnikom.
Pred gostionicom izdali su naredbu da kola budu spremna za jedan sat, jer su htjeli da u gradu prije večere još malo otpočinu. Onda su krenuli lagano, jer je sunce pripeklo prema niskim kućama trgovišta.
Čim su prošli most na Aui, stvorio se nekako sam od sebe i neusiljeno red, koji je održan za vrijeme cijele šetnje: naime, sasvim sprijeda išla je gospođica Jungmann; ona je kročila svojim dugim koracima, a uz nju se našla Erika, koja je neumorno trčala i hvatala bijele leptire; za njima su išli u skupu konzulica, Gerda i Thomas, a na kraju i to u maloj udaljenosti, gospođa Grünlich i gospodin Permaneder. Sprijeda je vladalo veselje, jer je djevojčica klicala od radosti, a Ida joj sekundirala svojim osebujno dubokim i dobroćudnim rzanjem. U sredini je sve troje šutjelo: Gerda, jer je zbog prašine ponovo zapala u nervoznu malodušnost, a stara konzulica i Toma, jer su bili zaokupljeni svojim mislima. Nego, i otraga je vladao muk... ali samo prividno, jer su Tony i bavarski gost razgovarali intimno prigušenim glasom. O čemu su govorili? O gospodinu Grünlichu...
Gospodin Permaneder je primijetio veoma tačno da je Erika »zbilja drago i lijepo dijete,« ali da usprkos tome nije nimalo slična majci, na što je Tony odgovorila: »Ona se vrgla u oca i, može se reći, ne na svoju štetu, jer po vanjštini bio je Grünlich gentleman — što je istina, istina je! Imao je na primjer zlaćane zaliske; sasvim originalno, takvo što nisam nikad više vidjela...«
Zatim ju je gospođin Permaneder još jedanput potanko ispitao o svemu, premda mu je Tony već kod Niederpaurovih u Münchenu prilično tačno ispričala povijest svoga braka, a naročito je iscrpno pitao za sve pojedinosti bankrota i pri tom plašljivo i samilosno žmirkao očima...
»Bio je zao čovjek, gospodine Permaneder, to mi možete vjerovati: inače me ne bi otac uzeo od njega. Svi ljudi na svijetu nemaju dobro srce, znate, to sam naučila od života, mada sam još mlada za ženu koja je već deset godina udovica ili nešto slično. On je bio zao, a Kesselmeyer, njegov bankar, bio je još gori, a uz to glup kao mladi pas... Ali... nemojte me krivo razumjeti... to ne znači da ja sebe smatram za anđela i sasvim bez krivice!... Grünlich me zanemarivao, a kad bi slučajno sjedio uz mene, čitao je novine. I varao me je, silio me da čamim u Eimsbutelu, jer bih u gradu bila saznala u kakvu je kaljužu zaglibio... Ali ja sam zaista samo slaba žena i imam svoje pogreške, i nisam sigurno uvijek sasvim korektno postupala. Na primjer, dala sam mužu povoda za brige i žalbe svojom lakomislenošću i rasipnošću i novim kućnim haljinama... Ali jedno smijem dodati: imam ispriku, a to je da sam bila dijete kad sam se udala; bila sam guska, glupača. Pomislite da, na primjer, kratko vrijeme prije svojih zaruka, nisam još znala da su prije četiri godine obnovljeni savezni zakoni o sveučilištima i o štampi. Fini zakoni, uostalom... Ah, da, veoma je žalosno, gospodine Permaneder, što čovjek živi samo jedanput, pa ne može život još jednom početi iznova; tad bi štošta izveo spretnije...«
Zašutjela je i napregnuto gledala u zemlju; dala mu je prilično spretnu podlogu da se izjasni, jer sama se od sebe nametala misao da je doduše nemoguće početi život sasvim iznova, ali da ipak nije isključeno pokušati s novim i boljim brakom. No gospodin je Permaneder propustio priliku i ograničio se samo na to da žestokim riječima grdi gospodina Grünlicha, pri čemu se »mušica« na njegovoj maloj zaobljenoj bradi nakostrušila...
»Baš je to bio odvratan nitkov! Da mi to besramno pseto sad dođe pod ruku, alaj bi ga pljusnuo...«
»Fuj, gospodine Permaneder! Ne, nemojte više grditi. Moramo oprostiti i zaboraviti: a osveta je moja, veli Gospod... pitajte samo moju majku. Sačuvaj bože... ja ne znam, gdje je Grünlich, i kako mu je bilo dalje u životu, ali ja mu želim svako dobro, premda to možda nije zaslužio...«
Stigli su u mjesto i stajali pred malom kućicom u kojoj je bila pekarnica. Zaustavili su se gotovo ne znajući i vidjeli gotovo nesvjesno, ozbiljno i odsutno, kako su Erika, Ida, konzulica, Toma i Gerda prignuti nestali kroz smiješno niska vrata dućana; toliko su bili zadubljeni u svoj razgovor, premda su dosada govorili samo o smiješnim i glupim stvarima.
Stajali su kraj nekih taraba, duž kojih se protezala dugačka uska gredica, po kojoj je raslo nekoliko rezeda. Gospođa Grünlich, pognute i malo ugrijane glave, stade izvanrednom revnošću vrškom svog suncobrana orati po crnoj rahloj zemlji gredice. Gospodin Permaneder — zeleni šešir s divokozinom dlakom spustio mu se u čelo — stao je tik do nje i sudjelovao kadikad svojim štapom pri okapanju gredice. I on je objesio glavu, ali njegove male svijetloplave, natečene oči, koje su postale sasvim bistre, čak i nešto crvene, uzdigle su se njoj pogledom u kom je bilo odanosti, žalosti i očekivanja, a s isto takvim izražajem visio je njegov resasti, čupavi brk nad usnama...
»I tako vas je sad,« reče, »prokleto strah pred ženidbom, pa nećete još jedanput probati. Zar ne, gospa Grünlich?«
»Kako je nespretan!« pomisli ona, »Pa to moram potvrditi...« Odgovorila je:
»Da, dragi gospodine Permaneder, iskreno vam priznajem, da bi mi bilo veoma teško da opet nekom dadem pristanak za cijeli Život, jer znate, život me naučio kakva je to strašno ozbiljna odluka... Mogla bih samo, kad bih bila čvrsto uvjerena da se radi o nekom zaista vrijednom i plemenitom čovjeku, čista srca...«
Tada se usudio upitati, smatra li njega za takva čovjeka, na što je ona odgovorila:
»Da, gospodine Permaneder, smatram vas takvim.«
A zatim je slijedilo samo još nekoliko tihih i kraćih riječi, koje su u sebi sadržavale vjeridbu i dozvolu gospodinu Permanederu da kod kuće govori s konzulicom i Thomasom.
Kad su se ostali članovi obitelji opet pojavili vani, natovareni mnogobrojnim velikim papirnatim kesama koje su bile napunjene paprenjacima, konzul je diskretno bacio pogled iznad njihovih glava, jer su oboje bili veoma zbunjeni: gospodin Permaneder nije ni pokušavao da to prikrije, dok se Tony zavila u gotovo majestetično dostojanstvo.
Požurili su se da stignu do kola, jer se nebo naoblačilo i prve su kapljice već počele padati.
*
Kao što je Tony pretpostavila, njen brat je već pribavio tačne podatke o Permanederovim životnim prilikama, Čim se ovaj bio pojavio. Iz njih se vidjelo da je X. Noppe &Comp. doduše osrednja, ali u svakom pravcu solidna tvrtka koja, u suradnji s pivovarom, kojom kao ravnatelj upravlja gospodin Niederpaur, postizava sasvim pristojne dobitke, i da će udio gospodina Permanedera, zajedno s Toninih 17.000 kurantnih talira, dostaje ti za dobar građanski život bez luksuza. Konzulica je bila o tom obaviještena, i — u iscrpnom razgovoru između nje, gospodina Permanedera, Antonije i Thomasa, koji je održan još uveče na dan zaruka u »odaji krajolikâ« — riješena su bez velikih poteškoća sva pitanja, pa i pitanje male Erike koja se imala, prema Toninoj želji, a uz ganutljiv pristanak njena zaručnika, također preseliti u München.
Dva dana kasnije otputovao je trgovac hmeljom — »jer bi Noppe inače psovao!« — ali već u mjesecu srpnju sastala se gospođa Grünlich opet s njim u njegovu rodnom gradu, a s njom i Toma i Gerda, jer je s njima zajedno putovala u kupalište Kreuth na četiri ili pet nedjelja, dok je konzulica s Erikom i Jungmannicom ostala na Istočnom moru. Uostalom, oba para mogoše u Münchenu pogledati kuću koju je gospodin Permaneder bio spreman kupiti u Kaufingerovoj ulici, dakle sasvim blizu Niederpaurovih — a koju je namjeravao većim dijelom izdati u najam. Bila je to izvanredno čudnovata stara kuća, s nekim stubama koje su odmah od kućnih vrata, sasvim ravno, bez podesta i zavoja, kao neke nebeske ljestve, vodile u prvi kat, a odanle si tek, idući natrag hodnikom na obadvije strane, mogao prići sobama koje su bile u pročelju.
Sredinom kolovoza Tony se vratila kući, da tokom nekoliko idućih nedjelja posveti svoju pažnju opremi. Dosta je još ostalo iz vremena njenog prvog braka, no trebalo je sve nadopuniti novim nabavama. Jednog dana stigla je iz Hamburga, odakle su naručili mnoge stvari, čak i nova kućna haljina... koja ovaj put nije bila ukrašena baršunom nego običnim suknenim trakama.
U kasnu jesen stigao je gospodin Permaneder u Mengovu ulicu; nisu htjeli stvar dulje zatezati...
Što se tiče svadbenih svečanosti, bile su baš onakve kakve je Tony predviđala, a drukčije nije ni željela: nisu stvar razglasili velikim zvonom. »Manimo se sjaja,« rekao je konzul. »Opet si udata žena, i sve je jednostavno kao da to uopće nisi prestala biti.« Razaslali su objave o zarukama u ograničenom broju — ali se je Madame Grünlich već pobrinula za to da i Julkica Möllendorpf, rođena Hagenström, dobije jednu — i odustali od bračnog putovanja, jer je gospodin Permaneder zazirao od »ganjanja po svijetu«, a Tony, koja se tek nedavno vratila s ljetnog odmora, držala je da je sam put do Münchena dosta dugačak. Obred vjenčanja, kojem ovaj put nije bio pozornicom trijem sa stupovima, nego Marijina crkva, obavljen je pred uskim obiteljskim krugom. Tony je časno nosila narančine cvjetove umjesto mirtinog vjenčića, a glavni pastor Kolling propovijedao je malo tišim glasom no nekada, ali još uvijek krupnim izrazima o umjerenosti!
Stigao je i Christian, iz Hamburga, vrlo elegantno odjeven i malo iscrpljen, ali vesela lica; pričao je da je njegov posao s Burmeesterom »tip-top«, izjavio da će se Klothilda i on vjerojatno »tek tamo gore« vjenčati, »razumije se, svaki za sebe...« — i zakasnio u crkvu, jer je morao posjetiti klub. Ujak Justus bio je veoma ganut i pokazao se, kao uvijek veoma kulantan, jer je mladencima poklonio izvanredno lijep ukrasni stalak za stol od teškog srebra... On i njegova žena gladovali su, tako reći, jer je popustljiva majka, kao i dosada, novcem za kućanstvo plaćala dugove davno razbaštinjenog Jakoba koji je sada, kako se govorilo, bio u Parizu. Gospođice Buddenbrook iz Široke ulice rekle su: »Nadajmo se da će ovaj put biti trajnije.« A neugodna je pri tom bila opća sumnja da li se zaista tome nadaju ili žele da bude obratno... Sesemi Weichbrodt izdigla se na vrške prstiju, cmoknula svoju gojenicu, sadanju gospođu Permaneder u čelo i rekla svojim najsrdačnijim samoglasnicima: »Budi srjetna, dobro dijate!«

SEDMO POGLAVLJE


Odmah ujutro, čim je ustao iz postelje i sišao zavijenim stubama iza malih zidnih vrata u prizemlje, okupao se i ponovo obukao svoj kućni haljetak, stao se konzul Buddenbrook baviti javnim poslovima. Tad bi se naime u kupaonici pojavio brijač i član gradskog zastupstva gospodin Wenzel, sa svojim crvenim rukama i svojim inteligentnim licem, noseći iz kuhinje lonac tople vode i ostale svoje potrepštine; i dok je konzul sjedio u velikom naslonjaču nagnuvši natrag glavu, a gospodin Wenzel ga sapunao da se sve pjenilo, gotovo bi se uvijek raspreo razgovor. Počinjao je, kako smo spavali i kakvo je vrijeme, ali uskoro prešao na događaje u velikom svijetu; onda bi se stao vrtjeti oko intimnih gradskih pitanja, a završavao povjerljivim poslovnim i porodičnim stvarima... Zbog toga je cijela procedura trajala prilično dugo, jer uvijek kad je govorio konzul, morao bi gospodin Wenzel otkloniti nož od njegova lica.
»Jesmo li dobro spavali, gospodine konzule?«
»Hvala, Wenzel! Lijepo vrijeme danas!«
»Mraz i malo snježne maglice, gospodine konzule. Pred crkvom sv. Jakoba dječaci su opet napravili klizalicu dugu deset metara, tako da sam malne bubnuo kad sam dolazio od načelnika. Vrag ih odnio...«
»Jeste li već vidjeli novine?«
»Da, Vjesnik i Hamburške Novosti... ništa osim Orsinijeve bombe... Užasno! Na putu u operu... Krasno društvo, oni tamo...«
»Na, mislim, nije od velikog značaja. Nema to veze s narodom, a postigli su samo to da će policija biti podvostručena, kao i pritisak na novine i slične mjere. Čuva se on dobro... Da, nema tu mira, to je istina. Uvijek mora nešto novo poduzimati, da bi se održao. Ali kako bilo — ja ga respektiram. S takvim tradicijama ne možeš bar biti „blento”, kako kaže gospodična Jungmann, a ono s pekarskom kasom i jeftinim cijenama kruha, na primjer, upravo mi je imponiralo. On bez sumnje... Čini veoma mnogo za narod...«
»Da, to je malo prije kazao i gospodin Kistenmaker.«
»Stephan? Jučer smo razgovarali o tom.«
»A stanje Friedricha Wilhelma Pruskog vrlo je loše, gospodine konzule, tu nema više spasa, kažu da će princ definitivno postati regent...«
»Oh, tu može biti iznenađenja! Wilhelm se dosada pokazao kao liberalac, a sigurno je da ne gleda na ustavnost s prikrivenim gnušanjem, kao njegov brat... Na kraju bit će da ga ipak izjeda samo tuga, jadnog čovjeka... A što ima novo iz Kopenhagena?«
»Ništa gospodine konzule! Neće. Može Savez izjavljivati da je zajednički ustav za Holstein i Lauenburg protupravan... oni tamo gore jednostavno neće da ga ukinu...«
»Da, zaista nečuveno, Wenzel! Upravo izazivaju Savezno vijeće da izvrši egzekuciju, i da je ono malo pokretnije... Ah da, ti Danci! Sjećam se da sam se još kao mali dječačić stalno ljutio zbog nekih stihova iz molitvenika koji su glasili: »Daj mi, daj njima svima, zašt' srce želju ima«, a pri tom sam uvijek u duhu čitao mjesto »daj njima« »Danima« i čudio se kako Gospod bog može i Dancima nešto dati... Budite oprezni, Wenzel, kod ovog hrapavog mjesta, samo se smijte... No, a što je s našom direktnom prugom za Hamburg? Već je bilo dosta diplomatske borbe, a bit još i više, dok oni u Kopenhagenu dadu koncesiju...«
»Da, gospodine konzule; glupo je da je i Željezničko društvo Altona-Kiel protivno, a kad dobro pogledamo, i cijeli Holstein. To je također malo prije rekao načelnik doktor Oeverdieck. Oni se vraški boje, da ne naude Kielu...«
»Razumije se, Wenzel! Takva nova veza između Istočnog i Sjevernog mora... I vidjet ćete, društvo Altona-Kiel neće prestati s intrigama. Podobni su da sagrade konkurentnu željezničku prugu preko istočnog Holsteina, Neumünster-Neustadta, da, to nije isključeno. Ali mi ne smijemo dopustiti da nas zaplaše, direktnu vezu s Hamburgom moramo imati.«
»Gospodin se konzul toplo zalaže za tu stvar.«
»Tja... koliko je to u mojim silama i koliko vrijedi moj neznatni utjecaj... Ja se interesiram za našu željezničku politiku, a to je kod nas već tradicija, jer moj je otac već pedeset i prve bio u upravnom odboru Büchenskog željezničkog društva, a to je valjda razlog da su i mene, s moje trideset i dvije godine, birali u taj odbor; moje zasluge još nisu naročite...«
»O, gospodine konzule, nakon govora gospodina konzula onomad u gradskom zastupstvu...«
»Da, malko sam ih prodrmao, a dobre volje ne fali. Znate, mogu biti zaista zahvalan što su mi otac, djed i pradjed tako poravnali put, da je veliki dio povjerenja i ugleda koji su oni stekli u gradu jednostavno prenijet na mene, jer inače ne bih mogao ništa... Što sve nije nakon četrdesetosme, početkom ovog desetljeća, učinio moj otac za reformu poštanske službe! Sjetite se samo, Wenzel, kako je u gradskom zastupstvu opominjao da treba na hamburškim diližansama uvesti poštu, i kako je, sve novim i novim prijedlozima anno 1850. tjerao senat, koji je tada bio neodgovorno spor, da se priključi njemačko-austrijskom poštanskom savezu... Što danas imamo nisku poštarinu za listove i pošiljke pod krstopletom i što imamo marke i poštanske sandučiće i brzojavne veze s Berlinom i Travemündeom, nije on posljednji kome treba to zahvaliti. Da nisu on i još neki drugi ljudi stalno gurali senat, tapali bismo valjda još i danas za danskom i Thurn-Taxisovom poštom. I zato, ako sad ja u u tim stvarima kažem svoje mišljenje, onda me i slušaju...«
»Samo bog je svjedok, gospodine konzule, da je gospodin konzul sada rekao istinu. A što se tiče hamburške željeznice, to nema sad ni tri dana što mi je načelnik doktor Oeverdieck rekao: „Ako jednom budemo tako daleko, da u Hamburgu možemo pregovarati o kupnji povoljnog zemljišta za kolodvor, onda ćemo tamo poslati i konzula Buddenbrooka; konzul Buddenbrook je kod takvih pregovora korisniji nego mnogi pravnik...” To su bile njegove riječi...«
»No, to je za me vrlo laskavo, Wenzel. Ali dajte me još malo nasapunajte na bradi, to morate bolje izbrijati.«
»Da, ukratko, moramo se ganuti! Ne kažem ništa protiv Oeverdiecka, ali on je ipak već u godinama, a kad bih ja bio načelnik, onda bi sve to išlo mnogo brže, to mislim. Ne mogu reći kako mi je drago što su počeli radovi za plinsku rasvjetu, i što će napokon nestati one fatalne uljene svjetiljke sa svojim lancima. Mogu reći da tu ima i mog udjela... A što sve treba uraditi! Jer, Wenzel, vremena se mijenjaju, a mi imamo mnoštvo obveza prema novom vremenu. Kad se sjetim svoje rane mladosti... Pa vi još bolje od mene znate kako je onda bilo kod nas. Ulice bez pločnika, a između kamenih ploča trava stopu visoka i kuće s prigradnjama koje strše na ulicu i s onim klupama... Naše srednjovjekovne zgrade bile su iznakažene nadogradnjom i naprosto se raspadale, jer, pojedini ljudi imali su doduše novaca, i nitko nije gladovao, ali država nije imala ništa, i tako se prtljalo, kako bi rekao moj šurjak Permaneder. Na popravke se nije moglo ni pomisliti. To su vam tada bile sretne generacije, koje su udobno živjele, a intiman prijatelj mog djeda, znate, dobri Jean-Jacques Hoffstede, šetao je po gradu i prevodio s francuskog male nepristojne pjesmice... Ali tako nije moglo potrajati: već se je mnogo toga promijenilo, a još će se više morati da promijeni... Nemamo više 37.000 stanovnika nego, kako znate, već više od 50.000, a i karakter grada se mijenja. Tu je pitanje novogradnja i predgrađa koja se sve više šire, i dobrih cesta; pa onda, moramo restaurirati spomenike naše slavne prošlosti. Na kraju, to je ipak samo ono izvanjsko. Glavni dio najvažnijih stvari još nije obavljen, dragi moj Wenzel, sad dolazim opet na caeterum censeo svojega pokojnog oca: carinski savez, Wenzel! Mi moramo ući u carinski savez. To više uopće ne bi smjelo biti pitanje, i vi mi svi morate pomoći u mojoj borbi za to... Kao trgovac ja to bolje razumijem od naših diplomata, a strah da ćemo izgubiti nešto od svoje samostalnosti i slobode u ovom je slučaju smiješan. Zaleđe, Mecklenburg i Schleswig-Holstein bilo bi nam otvoreno, a to je još potrebnije stoga što promet sa sjeverom nije više u našim rukama kao nekoć... Dosta... molim vas ručnik, Wenzel!« završio bi konzul. Kad bi onda još kazali koju riječ o momentanom tečaju raži, koji je zastao na 55 talira, ali još uvijek grdno naginje padu, ili možda rekli koju o kakvom porodičnom događaju u gradu, izgubio bi se gospodin Wenzel kroz prizemlje, da na ulici prolije vodu iz svoje sjajne zdjele za sapunicu, a konzul bi se zavojnim stubama popeo u spavaonicu, gdje bi Gerdu, koja se u međuvremenu probudila, poljubio u čelo i počeo se oblačiti.
Ovi mali jutarnji razgovori s oštroumnim brijačem bili su uvod u najživlje i najdjelotvornije dane, ispunjene do krajnje granice osnovama, razgovorima, trgovačkim poslovima, dopisivanjem, obračunavanjem, trčkaranjem ovamo i onamo. Zahvaljujući svojim putovanjima, svom znanju i svom širokom interesu, Thomas je Buddenbrook bio u svojem krugu mozak najmanje ograničen građanskim predrasudama, a sigurno je bio i prvi koji je osjetio, kako su uske i sitne prilike u kojima se kreće. Ali izvan granica rodnoga grada, u njegovoj široj domovini, počelo je, nakon poleta u javnom životu koji su donijele godine revolucije, razdoblje mlitavila, zastoja i reakcije. Bilo je to suviše pusto i prazno, da bi zabavilo poletna čovjeka, a konzul je imao dovoljno duha da izabere za svoje omiljelo životno geslo krilaticu o simboličkom značenju svega ljudskog djelovanja i da stavi sve svoje htijenje, znanje, entuzijazam i zamah u službu male zajednice, gdje je njegovo ime slovilo među prvima, te u službu imena i dobroga glasa tvrtke koju je naslijedio... Imao je dovoljno duha, da u isto vrijeme ismijava i uzima ozbiljno svoju taštinu koja ga nutka i podbada da u malim prilikama postigne veličinu i moć.
Čim je svršio doručak, pri kom ga je Anton posluživao, obukao bi ulični kaput i uputio se u poslovnicu u Mengovoj ulici. Tamo se nije zadržavao dulje od jednog sata. Napisao bi dva ili tri hitnija pisma i telegrama, izdao ovu ili onu naredbu, gurnuo, tako reći, veliki kotač koji je pokretao cijelim poduzećem, i prepustio nadzor nad daljim kretanjem promišljenom i opreznom gospodinu Marcusu.
Pojavljivao se i govorio na sjednicama i skupštinama, zadržavao se je u burzi pod gotičkim arkadama na Vijećničkom trgu, radi inspekcije odlazio u luku i u skladišta, pregovarao s kapetanima kao brodovlasnik... Još bi slijedili mnogobrojni poslovi, uz kratke prekide radi užurbanog doručka s konzulicom i ručka se Gerdom. Iza ručka proveo bi pola sata ležeći na divanu s cigarom i novinama, a onda radio do kasno uvečer: bilo da se bavio poslovima svoga poduzeća, bilo da se bavio javnim pitanjima, kao što su carine, porezi, gradnje, željeznice, pošta ili socijalna skrb. I na područjima koja su mu bila zapravo tuđa, i koja su u pravilu bila rezervirana za »učene ljude«, znao je sebi pribaviti uvid, a osobito u financijalnim pitanjima pokazao je vrlo brzo veliku nadarenost...
Brinuo se da ne zanemari društveni život. Doduše, njegova tačnost nije bila besprijekorna, a pojavljivao bi se redovito tek u posljednjem času, kad bi njegova supruga u velikoj toaleti čekala, a kola stajala pred kućom već pola sata; pojavio bi se s riječima: »Pardon, Gerda, znaš, poslovi...« pa bi se žurno bacio u frak. Ali na licu mjesta, na večerama, plesovima i večernjim priredbama znao je ipak pobuditi živahan interes i pokazati se kao ljubazan causeur... On i njegova supruga nisu reprezentacijom nimalo zaostajali za drugim bogatim kućama. Njegova kuhinja i njegov podrum bili su na glasu kao »tip-top«, njega su cijenili kao ljubazna, pažljiva i brižna domaćina, a duhovitost njegovih zdravica bila je visoko iznad prosjeka. Tihe večeri provodio je međutim u Gerdinu društvu, pa bi pušeći slušao njeno sviranje na violini ili čitao s njom kakvu knjigu: njemačke, francuske ili ruske pripovijesti koje bi ona odabrala...
Tako je radio i imao uspjeha, jer ugled mu je u gradu rastao, a tvrtka je imala dobre godine, usprkos smanjenom kapitalu, zbog samostalnog poslovanja Christianova i zbog Tonina drugog braka. Pa ipak, bilo je dosta stvari koje su mogle na čitave sate umrtviti njegovu hrabrost smanjiti elastičnost njegova duha i mutiti njegovo raspoloženje.
Eto Christian. Njegov kompanjon, gospodin Burmeester, naglo je u proljeće ove, 1858. godine, podlegao kapi. Njegovi nasljednici povukli su pokojnikov kapital iz tvrtke, i konzul je usrdno savjetovao bratu da je ne vodi dalje vlastitim sredstvima, jer dobro znade kako je teško održati posao izrađen na širim osnovama, ako se naglo smanji prometni kapital. Ali Christian se uporno borio da sačuva svoju samostalnost, preuzeo je aktive i pasive tvrtke H. C. F. Burmeester & Comp... pa su bile na vidiku neugodnosti.
Pa konzulova sestra Klara u Rigi... Što je njen brak s pastorom Tiburtiusom ostao bez blagoslova, moglo se još pregorjeti, jer Klara Buddenbrook nije nikad željela djece, a imala je, nema sumnje, veoma malo dara za majku. Ali njeno zdravlje bilo je, sudeći po njenim pismima i pismima njena muža, veoma slabo, a glavobolje, od kojih je već kao djevojka patila, od najnovijeg su vremena dolazile periodički, i to tako jako da su bile gotovo nepodnošljive.
To je sve bilo povod da se čovjek uznemiri. A treća briga bila je što i ovdje, na licu mjesta, još uvijek nije bilo nikakve sigurnosti da će se obiteljsko ime moći održati. Gerda je prema tom pitanju bila suvereno ravnodušna, gotovo degutirana, kao da i ne želi djece. Thomas je krio svoju žalost. Ali stara konzulica uzela je stvar u svoje ruke i povukla na stranu doktora Grabowa. »Doktore, među nama, tu treba nešto poduzeti, zar ne? Čini mi se da bi bilo zgodno malo gorskog zraka u Kreuthu i malo morskog zraka u Glücksburgu i Travemündeu. Šta vi mislite?...« A Grabow je propisao Pyrmont i Schlagenbad jer njegov prijatan recept: stroga dijeta, malo pečenog goluba i malo žemičke, u ovom slučaju ne bi dosta odlučno djelovao.
To su bile tri brige. A Tony? — Jadna Tony!