Budenbrokovi

OSMO POGLAVLJE


Ona je pisala: »Kad kažem friganci, ne shvaća me, jer to ovdje zovu „mlinci”; a kad ona kaže „karfiol”, zacijelo nećeš naći poštena kršćanina, koji će se dosjetiti, da govori o cvjetači; a kad kažem prženi krumpir, viče tako dugo „štaaa”, dok joj ne kažem „restani krumpir”, jer tako se to zove ovdje, a „štaaa", znači izvolite. A to je već druga, jer sam bila tako slobodna, da prvu „personu”, koja se je zvala Kathi, bacim napolje, jer bi odmah postala prosta. Bar mi se tako činilo, jer možda sam se i prevarila, kako naknadno počinjem uviđati. Ovdje naime čovjek nikad pravo ne zna da li su ljudi osorni ili ljubazni. Ova sadašnja, koja se zove Babette, što treba izgovarati Babett, vrlo je zgodne vanjštine; ima u sebi nešto južnjačko, a takvih ima ovdje dosta. Ima crnu kosu, crne oči i bijele zube, na kojima joj čovjek može zavidjeti. Poslušna je i zna već pod mojim nadzorom pripremiti gdjekoje naše domaće jelo, tako je na primjer jučer priredila varivo od kiselice s rozinama, ali to mi je donijelo mnogo jada, jer se je zbog tog variva Permaneder toliko naljutio na mene (premda je viljuškom iščačkao rozine), da cijelo popodne nije sa mnom ni riječi progovorio, nego je samo gunđao, i zaista, mogu Ti reći, majko, da život nije uvijek pjesma.«
Ali nisu joj samo »mlinci« i varivo od kiselice ogorčavali život... Odmah u medenim sedmicama doživjela je udarac; nešto nepredviđeno, neslućeno, nerazumljivo srušilo se na nju; događaj koji joj je oduzeo svu radost i koji nikako nije mogla preboljeti. Eto, što se dogodilo:
Pošto je bračni par Permaneder već nekoliko sedmica boravio u Münchenu, uspjelo je konzulu Buddenbrooku oporučno utvrđeni miraz svoje sestre, tj. 51.000 kurantnih maraka, pretvoriti u gotov novac, a ta je svota pretvorena u forinte, potpuno u redu prispjela u ruke gospodina Permanedera. Gospodin Permaneder uložio je taj novac sigurno i ne baš nepovoljno. Ali što je na to bez krzmanja i stida rekao svojoj supruzi, bilo je upravo ovo: »Tončika« — zvao ju je Tončika — »Tončika, meni je svega dosta. Ne treba nam više. Mučio sam se kao pas, a sad hoću svoj mir, tako mi neba! Imamo lijepi stan, a iznajmit ćemo mezanin i prvi kat. Svaki ćemo dan jesti svinjsku pečenku, ako budemo htjeli. Ne moramo živjeti jako nobl. Nije lijepo kad se čovjek nadima ili kad samo meće novce na hrpu. Meni je do mira, a svake večeri ionako imam svoju dvorsku pivovaru. Od sutra je gotovo s poslovima — ja postajem privatier.«
»Permaneder,« zaviknula je Tony po prvi put onim osobitim grlenim glasom kojim je običavala izgovarati ime gospodina Grünlicha. On je samo odgovorio: »A ti lijepo šuti!« Iz tog se izrodila svađa, kakva mora za sva vremena uzdrmati sreću braka kad izbije tako rano i tako ozbiljno i žestoko. On je ostao pobjednikom. Njezin se strastveni otpor slomio na njegovoj čežnji za »mirnim živlenjem«, i na koncu konca gospodin je Permaneder likvidirao svoj kapital u trgovini hmeljom, tako da je sad gospodin Noppe mogao na posjetnici prekrižiti plavom olovkom Comp... Odsad je Tonin suprug, kao i većina njegovih prijatelja s kojima se svako veče kartao za »štamtišom« u dvorskoj pivani i ispijao svoje redovne tri litre, sveo cijelu svoju djelatnost na to, da kao kućevlasnik povisuje stanarinu i da skromno, ali u miru reže kupone.
Konzulici je to naprosto saopćeno. Ali u listovima koje je u toj stvari gospođa Permaneder pisala bratu, mogao se čitati sav bol koji je osjećala... Jadna Tony! To je nadmašilo njene najgore bojazni. Ona je unaprijed znala da gospodin Permaneder nema nimalo one »okretnosti«, koju je u tolikoj mjeri pokazivao njen prvi suprug, ali ipak nije slutila da će tako potpuno u prah oboriti sva očekivanja što ih je još u predvečerje zaruka priznala gospođici Jungmann, i da će tako olako prijeći preko obaveze što ih je preuzeo uzimajući za ženu jednu Buddenbrookovu..,
To je trebalo preboljeti, i njena obitelj kod kuće razabirala je iz njenih listova, kako je Tony zapala u rezignaciju. Živjela je prilično jednolično sa svojim mužem i Erikom, koja je išla u školu, brinula se za svoje kućanstvo, srdačno se družila s ljudima koji su kao stanari ušli u prizemlje i u prvi kat, te s porodicom Niederpaur na Marijinu trgu, izvješćivala je kadikad o posjetu dvorskog kazališta, kamo je išla u društvu svoje prijateljice Eve, jer gospodin Permaneder nije volio »takve stvari«, pa se čak pokazalo da on, koji je u svom »ljubljenom« Münchenu proživio više od četrdeset godina, još nijedanput nije zavirio u unutrašnjost pinakoteke.
Dani su prolazili... ali je istinska radost zbog novog života prestala za Toniku, otkad se gospodin Permaneder, nakon isplate miraza, povukao u mir. Nije bilo nade. Nikad više neće moći javiti kući o nekom uspjehu, o nekom napretku. Tako, kako su stvari tekle sada, teći će bez promjene do kraja života. To ju je pritiskivalo svom težinom. A iz njenih se pisama sasvim jasno razabiralo da joj to kronično neraspoloženje najviše priječi da se uživi u južnonjemačke prilike. U nekim pojedinostima išlo je kako-tako. Naučila je da se sporazumijeva s djevojkama i dobavljačima, da kaže »mlinci« mjesto friganci i da svom mužu više ne daje jesti voćnu juhu, otkako je rekao »tko bi to posrkao«. Ali, sve u svemu ostala je tuđinka u svojoj novoj domovini, jer osjećaj da ovdje ništa nije osobito ako je netko potekao od Buddenbrookovih, stalno ju je i neprestano ponizivao, pa kad bi u pismu pripovijedala da ju je neki zidar, držeći u jednoj ruci vrč piva, a u drugoj »pušlec« rotkvice, oslovio na ulici i rekao: »Molim vas, koliko je sati, gospa susjedo?« mogao se je osjetiti, usprkos šaljivom načinu, neki prizvuk ogorčenja, i svak je mogao biti potpuno uvjeren da je zabacila glavu i da se nije udostojala toga čovjeka ni pogledati, a kamoli odgovoriti mu... Uostalom, nije joj smetalo samo pomanjkanje forme, nije joj bilo mrsko samo to što su ti ljudi tako »domaći«. Nije prodrla dublje u münchenski život, premda ju je okruživala münchenska atmosfera, atmosfera velikog grada koji je pun puncat umjetnika i građana koji ništa ne rade; ta je atmosfera podobna da čovjeka pomalo demoralizira, a Tony ju je udisala, ali bez humora, jer je često i prečesto bila potištena i zlovoljna.
Dani su prolazili... I onda se odjednom činilo kao da će ipak stići sreća, i to ona za kojom su u Širokoj ulici i u Mengovoj ulici uzalud čeznuli, jer kratko vrijeme nakon Nove godine 1859. pretvorila se u sigurnost nada da će Tony po drugi put postati majkom. Radost je tako reći titrala u njenim pismima koja su bila puna obijesnih, djetinjastih i tobože važnih rečenica, kako se već odavno nije izražavala. Konzulica je žalila što je u to vrijeme morala biti daleko od svoje kćeri, jer, izuzevši svoja ljetnja putovanja, koja su se sve više ograničavala na kupališta na Istočnom moru, nije više voljela putovati, pa je tako samo pismeno obećavala kćeri božju pomoć. No Tom i Gerda javiše da će doći na krstitke, a Tony je imala punu glavu osnova s obzirom na otmjeni doček... Jadna Tony! Taj doček bio je beskrajno tužan, a krstitke koje je sebi zamislila kao prekrasnu malu svečanost s cvijećem, bombonima i čokoladom, uopće nisu bile potrebne — jer dijete, mala djevojčica, došlo je na svijet samo za to, da prestane živjeti nakon skromnih četvrt sata za koje se vrijeme liječnik uzalud trudio da taj nesposobni mali organizam održi na životu... Kad su konzul Buddenbrook i njegova supruga stigli u Munchen, Tony još uvijek nije bila izvan opasnosti. Njezino je stanje bilo mnogo teže nego nakon prvog poroda, a njen želudac, koji bi je i prije povremeno mučio zbog nervozne slabosti, sada već nekoliko dana nije podnosio nikakve hrane. Ipak je ozdravila, a Buddenbrookovi su mogli otputovati umireni bar što se toga tiče, jer su u drugu ruku bili veoma zamišljeni. Jasno se naime pokazalo, a naročito konzulovoj pažnji nije to izmaklo da ni zajednički bol nije bio podoban da oba bračna druga opet donekle zbliži...
Dobrom srcu gospodina Permanedera nije bilo prigovora... Bio je iskreno potresen, i krupne suze potekle su iz njegovih stisnutih očica preko nabubrenog obraza u resasti tupavi brk, kad je gledao svoje mrtvo dijete, a nekoliko je puta uzdahnuo i ponovio: »Bog moj ljubljeni!«
Ali njegov komoditet nije, po Toninu mišljenju, dugo patio zbog toga; večernji sati, koje je provodio u dvorskoj pivani, utješili su ga domala, i on je »prtljao« dalje u svom udobnom, dobrodušnom, malo mrzovoljastom, a malo tupom fatalizmu oličenom u njegovoj uzrečici: »To je živa muka!«
A Tonini listovi nakon toga nisu nikad više gubili onaj prizvuk beznadnosti, pa čak i optužbe... »Ah, majko«, pisala je, »što se sve nije oborilo na me! Najprije Grünlich i bankrot, a onda Permaneder kao privatier i na kraju mrtvo dijete, čime sam zaslužila toliko nesreće!«
Čitajući te izjave kod svoje kuće, konzul se nije mogao suzdržati od smiješka, jer usprkos bola koji se očitovao u tim riječima, osjećao se je u njima i neki šaljivi ponos. Znao je da je Tony Buddenbrook i kao Madame Grünlich i kao Madame Permaneder ostala dijete, i da je sve svoje vrlo »odrasle« doživljaje doživljavala najprije kao da pravo ne vjeruje, a onda djetinjasto ozbiljno i djetinjasto važno, i što je glavno, s djetinjom otpornošću.
Nije mogla shvatiti čime je zaslužila svoje jade, jer premda se pomalo rugala prevelikoj pobožnosti svoje majke, bila je i sama njome zadojena, pa je žarko vjerovala u zasluge i u pravdu na zemlji... Jadna Tony! Smrt njenog drugog djeteta nije bio ni posljednji ni najteži udarac koji će je pogoditi...
Kad se godina 1859. približavala kraju, dogodi se nešto strašno ...

DEVETO POGLAVLJE


Bilo je jednog dana potkraj studenog, jednog hladnog jesenjeg dana kad je nebo zakrito maglom, kao da će sad snijeg, a sunce se tek s vremena na vrijeme probija kroz maglu, jednog od onih dana kad u lučkom gradu oštri sjeveroistočnjak zlobnim fijukom šiba oko crkvenih uglova i kad se vrlo lako može nabaviti upala pluća.
Kad je u podne konzul Thomas Buddenbrook stupio u »sobu za doručkovanje«, ugledao je svoju majku za stolom, kako se, s naočarima na nosu, zadubila u nekakav papir.
»Tom«, rekla je, pogledavši u njega, ali držeći papir postrance, kao da oklijeva da li da mu ga pokaže... »Nemoj se uplašiti... Nešto neugodno... Ne razumijem pravo... Iz Berlina... Moralo se nešto dogoditi...«
»Molim«, rekao je kratko. Problijedio je, a na trenutak iskočile su žilice na njegovim sljepoočicama, jer je čvrsto stisnuo zube. Ispružio je ruku veoma odlučnom kretnjom, kao da hoće reći: »Samo brže, molim, daj to neugodno bez priprema!«
Stojeći čitao je retke na papiru, podignuvši pri tom jednu od svojih svijetlih obrva i sučući brk. Bio je to telegram, koji je glasio: »Nemojte se uplašiti. Dolazim brzovozno s Erikom. Sve je svršeno. Vaša nesretna Antonija«.
»Brzovozno... pa nije roba!« reče razdraženo i pogleda konzulicu, mašući naglo glavom. »Što znači brzovozno... ?«
»To se tako kaže, Tom, to ne znači ništa. Bit će da je htjela kazati odmah ili nešto slično...«
»Pa iz Berlina? Šta radi u Berlinu? Kako je došla u Berlin?«
»Ne znam, Tom, ja još ništa ne razumijem. Brzojav je stigao prije deset minuta. Ali sigurno se je nešto dogodilo, pa moramo pričekati, da vidimo što je... Bog će dati, da se sve okRené na dobro. Sjedi, sine moj, i jedi!«
Sjeo je i mehanički natočio porter u visoku, debelu čašu.
»Sve je svršeno«, ponovio je. »Pa onda Antonija — djetinjarije...«
Zatim je šutke jeo i pio.
Nakon nekog vremena usudila se konzulica primijetiti: »Da nije štogod s Permanederom, Tom?«
On samo slegne ramenima, ne digavši pri tom glave...
Pri odlasku, držeći kvaku u ruci, reče: »Da, majko, moramo pričekati dok dođe. Neće vjerovatno htjeti da ti upadne u kuću kasno noću, pa će valjda stići tokom sutrašnjeg dana. Obavijestite me, molim...«
Konzulica je čekala iz sata u sat. Vrlo je slabo počivala te noći. Zvonila je Idi Jungmann, koja je sada spavala u posljednjoj sobi međukata, molila je da joj dade vode sa šećerom, i sjedila je dulje vremena uspravno u krevetu sa svojim ručnim radom. I prije podne drugog dana prošlo je u tjeskobnoj napetosti. Kod drugog doručka izjavio je konzul da Tony, ako dođe, može stići samo vlakom u tri, trideset i tri poslije podne, preko Buchena. U to je vrijeme konzulica sjedila u »odaji krajolikâ« uz prozor i pokušavala da čita neku knjigu. Na crnim kožnatim koricama razabirala se palmina grančica u zlatorezu.
Dan je bio kao i jučerašnji: hladno, maglovito i vjetrovito — iza blistave ograde od kovana željeza pucketala je peć. Stara bi se gospođa stresla i pogledala bi kroz prozor. Čim bi izvana čula drndanje kola. A onda, u četiri sata, kad više nije pazila i kad je gotovo već i zaboravila na kćer, nastala je dolje neka uzbuna... Naglo okRené trup prema prozoru i obriše čipkastim rupčićem vlagu s nahukanog okna: zaista, pred kućom je stajala kočija, a netko se već penjao uza stepenice...
Obuhvatila je objema rukama naslone, da bi se pridigla, ali se dosjetila boljem i opet se spustila natrag u naslonjač, a samo glavu, s gotovo odbojnim izrazom, okrenula prema kćeri koja je brzim korakom gotovo jurnula kroz sobu, dok je Erika Grünlich, koju je Ida Jungmann vodila za ruke, zastala na vratima.
Gospođa Permaneder imala je na sebi ogrtač podstavljen krznom i duguljast suknen šešir s koprenom. Bila je blijeda i naoko umorna, oči su joj bile crvene, a gornja je usna podrhtavala, kao onda kad bi kao dijete plakala. Raširila je ruke i opet ih spustila i potom pala na koljena pred majkom, zakopala lice u nabore njezine haljine i gorko zajecala. Sve je to izazivalo dojam kao da je tako, u jednom dahu, stigla ravno iz Münchena — i sad je pala, stigavši na cilj, iscrpljena, ali spasena. Konzulica je trenutak šutjela.
»Tony!« rekla je zatim nježnim prijekorom, izvukla oprezno dugu iglu kojom je Tonin šešir bio pričvršćen za njezinu frizuru, položila šešir na dasku prozora i stala milovati objema rukama bujnu, pepeljastoplavu kosu svoje kćeri, kao da je hoće umiriti...
»Šta je, dijete moje... šta se dogodilo?«
No trebalo je strpljenja, jer je prošlo prilično mnogo vremena dok je na to pitanje došao odgovor.
»Majko«, promucala je gospođa Permaneder... »Mama«... Ali to je bilo sve.
Konzulica podigne glavu prema staklenim vratima i, dok je jednom rukom grlila kćer, ispružila je drugu, slobodnu, prema unuci koja je tamo stajala zbunjena, držeći kažiprst na usnama.
»Dođi, dijete, dođi ovamo i kaži dobar dan. Narasla si, a činiš mi se jedra i zdrava, za što moramo hvaliti bogu. Koliko ti je godina sada, Erika?«
»Trinaest, bako...«
»Trista čuda! Cijela dama ..
I preko Tonine glave poljubila je djevojčicu, a zatim nastavila: »Idi sad gore s Idom, dijete moje, naskoro ćemo jesti. Ali znaš, sad mora mama govoriti sa mnom.«
Ostale su same.
»Dakle, draga moja Tony? Nećeš li prestati da plačeš? A ako nam bog šalje kušnju, treba je podnijeti sabrano. Stoji pisano: „Uzmi križ svoj na se...” Ili možda i ti želiš da odeš najprije gore, da malo počineš i da se osvježiš, pa da onda siđeš ovamo k meni? Naša dobra Jungmannica pripremila je tvoju sobu... Hvala ti za tvoj brzojav... Jako nas je preplašio...«
Prekinula je govor, jer iz nabora njene haljine dopirahu do nje isprekidani i prigušeni glasovi: »On je opak čovjek; opak čovjek je on... opak...«
Na toj snažnoj riječi zapela je gospođa Permaneder, kao da je ta riječ njome ovladala. Utisnula je lice još jače u konzuličino krilo, a ruku kraj stolca stisnula u šaku.
»Odnosi li se to možda na tvog muža, dijete moje?« upita stara gospođa nakon kraće stanke, »znam, ne bih smjela tako misliti, ali što drugo da mislim, Tony? Zar ti je Permaneder učinio nešto nažao? Imaš li razloga da se tužiš na njega?«
»Babett... !« izusti gospođa Permaneder, »Babett!« —
»Babette?« ponovi konzulica pitajući... zatim se nasloni natrag i stade svojim jasnim očima gledati zamišljeno kroz prozor. Sad je znala o čemu se radi. Opet nastade stanka, koju su prekidali Tonini jecaji, ali su i oni bivali postepeno sve rjeđi.
»Tony,« reče konzulica nakon nekog vremena, »vidim da ti je zaista nanesena bol... pa imaš razloga da se tužiš... No je li bilo potrebno da tu pritužbu izraziš tako bučno? Zar je bio potreban taj put iz Münchena ovamo, pa još s Erikom, tako da bi kod manje razumnih ljudi no što smo ja i ti mogla pobuditi dojam kao da se ne želiš više nikad vratiti mužu... ?«
»To i ne želim!... Nikad...!« viknula je gospođa Permaneder i jednim zamahom digla glavu, pogledala zaplakanih očiju, ali sasvim divlje, u lice materi i onda isto tako naglo opet sakrila glavu u naborima njezine haljine. Konzulica je međutim prečula taj uzvik.
»No sada«, nastavila je povišenim glasom i klimala lagano glavom, »sada, kad si već tu, dobro je što si došla. Jer sad ćeš moći olakšati srce i sve ćeš mi pripovijedati, i onda ćemo gledati kako bi se obzirno, oprezno i razborito dala popraviti šteta.«
»Nikad,« prekine je Tony još jednom. »Nikad!« a zatim je stala pričati, pa premda nije bila razumljiva svaka riječ, jer je govorila u konzuli činu nabranu haljinu, a sam je izvještaj bio eksplozivan i prekidan uzvicima najdubljeg ogorčenja, ipak se je iz svega moglo sasvim jednostavno razabrati ovo stanje stvari:
Oko po noći između 24. i 25. tekućeg mjeseca probudila se Madame Permaneder iz lakog sna, jer je toga dana patila od nervoznih smetnja u želucu i vrlo kasno zaspala. Razlog je bio neki neprestani šum na stubištu, neka nedovoljno prikrivena, tajanstvena buka kroz koju se čulo i škripanje stuba i kašljucavo hihotanje, prigušene riječi obrane i neki sasvim čudni glasovi kao režanje i stenjanje... Ni čas nije moglo biti sumnje o pravom značenju tog štropota... Čim je gospođa Permaneder, onako sanena, nešto načula, već je shvatila i već je osjetila da joj krv nestaje iz obraza i struji prema srcu koje se stisnulo i jedva jedvice još kucalo. Čitavu dugu i okrutnu minutu ležala je zakopana u jastuke, kao omamljena, kao ukočena, ali kako bestidni šum nije prestajao, zapalila je svjetlo drhtavim rukama, puna očaja, ogorčenja i odvratnosti napustila krevet, širom otvorila vrata i pohitala u papučama, sa svjetlom u ruci, prema prednjem dijelu do stubišta: do onih sasvim ravnih »nebeskih ljestava« koje od kućnih vrata vode ravno u prvi kat. I tamo, na najvišim stepenicama tih nebeskih ljestava, ukazala se njenim očima, koje su od užasa bile širom otvoRené, u punoj stvarnosti slika koju je u duhu mogla zamisliti još unutra, u svojoj spavaonici, dok je osluškivala taj nimalo problematičan štropot... Bilo je to neko natezanje, neko nedopušteno i nepristojno rvanje između kuharice Babette i gospodina Permanedera. Djevojka se izvijala na sve strane, držeći u rukama svežanj ključeva, a i svijeću, jer je vjerojatno radila nešto kasno po kući, i nastojala se obraniti od gospodara koji ju je držao zagrljenu i, dok mu je šešir skliznuo na zatiljak, uporno pokušavao da svoj tuljanski brk pritisne na njeno lice, što mu je kadikad uspijevalo... Kad se Antonija pojavila, kriknula je Babetta nešto kao »Ježuš-Marija-Jožef!« a »Ježuš-Marija-Jožef!« ponovio je i gospodin Permaneder i pustio djevojku iz zagrljaja — pa dok je ona gotovo istog časa na spretan način nestala netragom, stajao je on obješenih ruku, obješene glave i obješena čupava brka pred svojom ženom i mucao nešto do krajnosti besmisleno, kao: »Hja, kakvog li natezanja... Muka, živa muka«... Kad se usudio podignuti oči nje više nije bilo; našao ju je u spavaonici, napola sjedeći, napola ležeći na krevetu, gdje očajnim ridanjem neprestano ponavlja riječ: »Sramota«. Zastao je u labavom stavu, naslonjen o vratnice, mahnuo jednim ramenom naglo prema njoj, kao da je hoće prijateljski gurnuti u rebra, i rekao: »Šuti, ta šuti već jednom, Tončika! Vidi, Ramsauer Francek je večeras slavio svoj imendan... Svi smo mi malo jače potegli...« Ali jaki zadah alkohola koji se od njeg širio po sobi, doveo je njenu egzaltaciju do vrhunca. Nije više jecala, nije više bila slaba i nemoćna, njezin ju je temperament ponio i, neumjerenošću očaja, sasula mu je u lice glasno svoje gnušanje, svu svoju odvratnost i svoj korijeniti prezir kojim prezire čitavo njegovo biće i bivstvovanje... Gospodin Permaneder nije ostao dužan... Glava mu je bila ugrijana, jer je popio u čast svog prijatelja Ramsauera ne samo bezbroj »krigleca«, nego je pio i »šampusa«. Odgovarao je, davao divlje replike, razvila se svađa, mnogo strašnija nego onda kad je gospodin Permaneder uzmakao u stanje mira, i gospođa Antonija je skupila svoje stvari, da se povuče u dnevnu sobu... Ali tad je, na kraju, za njom jeknula jedna riječ, jedna njegova riječ, jedna riječ koju ona ne može ponoviti, koja nikad neće prijeći preko njenih usana, jedna riječ... jedna riječ...
To je uglavnom bio sadržaj što ga je Madame Permaneder izgovorila u nabore majčine haljine. Ali preko »riječi«, preko one »riječi«, zbog koje se one užasne noći sva njena duša, do dna, pretvorila u led, nije nikako mogla prijeći. Ona je nije ponovila, o, sačuvaj bože, ona je ne može ponoviti, uvjeravala je majku, premda konzulica nije to ni zahtijevala, nego je samo jedva primjetno, lagano i zamišljeno kimala glavom, s pogledom uprtim dolje na Toninu lijepu pepeljastu kosu.
»Da, da,« rekla je napokon, »eto, morala sam čuti žalosne stvari, Tony. I ja razumijem sve to vrlo dobro, jadna moja curice, jer ja nisam samo tvoja mama nego i žena, kao i ti... Sad uviđam, kako je potpuno opravdana tvoja bol, i koliko je tvoj muž u jednom trenutku slabosti zaboravio poštovanje koje ti duguje...«
»U jednom trenutku?!« povika Tony i skoči na noge. Učini dva koraka natrag i stane grozničavo brisati suze, »U jednom trenutku?!... Poštovanje koje duguje meni i našem imenu, to je zaboravio... to nije od prvog početka znao. Muž koji se s mirazom svoje žene jednostavno povlači u mir! Čovjek bez častoljublja, bez ambicije, bez cilja! Muškarac, kome u žilama mjesto krvi teče kaša od slada i hmelja... Da, to je moje uvjerenje... I koji se još ponizuje do takvih podlosti, kao ono s Babettom, i kad mu se to njegovo nevaljalstvo spočitne, odgovori jednom riječi... o, jednom riječi...«
Opet je stiglo do te riječi, do te riječi koju nije mogla ponoviti. No onda najednom stupi naprijed i reče iznenada s puno interesa, mirnim i blagim glasom: »Kako je to zgodno! Odakle to imaš, mama?«
Bradom je pokazala prema maloj, pletenoj košarici od trske, na ljupkom malom stalku, ukrašenom atlasnim vrpcama u kojoj je konzulica od nekog vremena običavala čuvati svoje ručne radove.
»Nabavila sam je za sebe,« odgovori stara gospođa, »potrebna mi je...«
»Otmjeno!« reče Tony promatrajući stalak i nagnuvši glavu malo u stranu, »zaista otmjeno!«. I konzuličine oči bile su uprte u taj predmet, ali ga zaokupljena dubokim mislima nije vidjela.
»Dakle, draga moja Tony,« rekla je, napokon, ispruživši još jednom ruke prema kćeri, »bilo kako bilo, sad si ovdje, i ja te primam najsrdačnijom dobrodošlicom, dijete moje. Kad se duhovi smire, lakše ćemo o svemu razgovarati... Svuci se u svojoj sobi, smjesti se udobno... Ida!?« viknula je povišenim glasom u blagovaonicu. »Daj, draga, da prostru za Madame Permaneder i Eriku!«

DESETO POGLAVLJE


Tony se odmah nakon ručka povukla u svoju sobu, jer je konzulica za vrijeme jela potvrdila njenu slutnju da Thomas zna za njezin dolazak... a činilo se da joj se jako ne žuri da se s njim sastane.
U šest sati popodne došao je konzul. Uputio se u »odaju krajolikâ«, gdje je dulje razgovarao s majkom.
»A kako ona?« pitao je. »Kako se vlada?«
»Ah, Tom, bojim se da je nepomirljiva... Bože dragi, kako je razdražena... pa onda, ona riječ... kad bih samo znala tu riječ, koju joj je — veli — dobacio...«
»Idem k njoj!«
»Učini to, sine! Ali pokucaj lagano, da se ne preplaši, i ostani miran, čuješ li? Njeni su živci poremećeni... Gotovo ništa nije jela... znaš, njen želudac... Razgovaraj s njome mirno.«
Brzo, preskačući užurbano, po svom običaju, po jednu stepenicu, popeo se u drugi kat, a pri tom je zamišljeno čupao svoj brk. Ali već kad je kucnuo na vrata, razvedrilo mu se lice, jer je odlučio da tom pitanju pristupi s humorom, koliko bude moguće.
Pošto je patnički jeknulo: »Unutra!« otvorio je vrata i našao gospođu Permaneder kako potpuno obučena leži na postelji s odvrnutim zastorima, leđima naslonjena na perinu, s bočicom želučanih kapi na noćnom ormariću, na dohvatu ruke. Okrenula se malo, podbočila glavu rukom i pogledala ga koketno-mrgodnim podsmijehom. On se pokloni vrlo duboko i opisa ispruženim rukama svečanu gestu.
»Milostiva gospođo... ! Što nam je pribavilo čast da građanka glavnog i prijestolnog grada...«
»Daj me poljubi, Tom,« odvrati ona i pridigne se, da mu pruži svoj obraz, pa se zatim opet spusti na jastuk.«
»Dobar dan, dobri moj dječače! Kako vidim, ništa se nisi promijenio od vremena vašeg boravka u Münchenu.«
»No o tom, moja draga, ne možeš suditi ovdje pri spuštenim zastorima. A na svaki način nisi trebala da mi ispred nosa ugrabiš taj kompliment, jer on, naravno, ide tebi...«
Držeći njenu ruku u svojoj, privukao je stolac do postelje i sjeo kraj nje.
»Kako sam već često rekao: ti i Klothilda...«
»Gade!... Kako je Thilda?«
»Razumije se, dobro! Madame Krauseminz brine se za nju u prvom redu, da ne gladuje. Ali to ipak ne smeta da ovdje svakog četvrtka proguta izvanredne količine, kao unaprijed, za cijelu sedmicu...«
Nasmijala se srdačno, kako se već dugo nije nasmijala, ali se onda presjekla uzdahom i upitala: »A kako poslovi?«
»Tja... čovjek se provlači. Mora biti zadovoljan...«
»O, hvala bogu, da je barem ovdje sve u redu! Ah, ja nisam nimalo raspoložena da veselo čavrljam...«
»šteta. Čovjek mora quand même sačuvati humor.«
»Ne, s tim je svršeno Tom. — Ti sve znaš?«
»Ti sve znaš...!« ponovi on, ispusti njenu ruku i jednim pokretom odgurne stolac malo natrag, »Bože sveti, kako to zvuči! Sve! Što li je sve pokopano u tom sve! Utopio sam ljubav i svoju bol ja tu, je li? Dakle, znaš,..«
Ona je šutjela. Pogledala ga je duboko začuđenim i duboko uvrijeđenim pogledom.
»Da, takvo sam lice očekivao od tebe,« reče on, »jer da ne praviš takvo lice, ne bi ni bila ovdje. Ali dopusti mi, dobra moja Tony, da ja cijelu stvar uzmem toliko olako, koliko je ti uzimaš preozbiljno, pa ćeš vidjeti da se nas dvoje korisno upotpunjujemo...«
»Preozbiljno, Tom, zar preozbiljno....?«
»Pa da, zaboga, ta nemojte igrati tragediju. Pokušajmo govoriti malo skromnije, a ne sve je svršeno i vaša nesretna Antonija! Shvati me pravo, Tony; ti znaš dobro da sam ja prvi koji se od srca radujem što si došla. Već sam odavno želio da nas jedanput posjetiš bez svog muža, da bismo mogli opet jednom razgovarati sasvim en famille. Ali da si sad došla, i to došla na ovakav način; pardon, dijete moje, to je glupost... Da... dopusti da završim! — Permaneder se je očito ponio veoma nedostojno, to je sigurno istina, i to ću mu ja dati na znanje, budi uvjerena...«
»Kakvo je bilo njegovo ponašanje, Tomo,« prekine ga ona uspravljujući se u krevetu i položivši jednu ruku na srce, »to sam mu već sama dala na znanje, i ne samo to, neka znaš. Držim, na osnovu svog osjećaja takta, da je svako novo raspravljanje s tim čovjekom neumjesno!«. Nakon tih riječi klonu opet na postelji i stade strogo i nepomično gledati u strop.
On se prignu, kao pod teretom njenih riječi, a pri tom je gledao, smiješeći se, u svoja koljena.
»Dobro, dakle neću mu pisati grubo pismo: sve po tvojoj zapovijedi. Na kraju, to je tvoja stvar, i potpuno je dovoljno, ako mu ti naravnaš glavu; kao njegova žena ti si u prvom redu pozvana da to učiniš. Uostalom, ako stvar hladno promotrimo, ne mogu se poreći i neke olakotne okolnosti. Njegov prijatelj slavi imendan, on dolazi kući u svečanom raspoloženju, suviše je dobre volje, i pušta maha svojoj željici, prilično neukusno i nedolično...«
»Toma,« reče ona, »ja te ne razumijem. Ne razumijem ton, kojim govoriš! Ti... Čovjek s takvim načelima... Ali ti ga nisi vidio! Kako ju je zgrabio u svom pijanstvu, kakav je bio...«
»Prilično smiješan, mogu zamisliti. Ali baš u tom grmu leži zec, Tony, ti ne vidiš stvar sa smiješne strane, a naravno, kriv je za to tvoj želudac. Uhvatila si muža u slabom času i vidjela si ga u smiješnom položaju... Ali zbog toga se ne bi trebala tako silno zgražati, nego bi se morala nasmijati, čime bi i on tebi postao nekako bliži... Hoću da ti kažem jedno: razumije se da nisi mogla njegova vladanje naprosto odobriti, sa smiješkom na usnama, bez ijedne riječi prigovora, sačuvaj bože. Ti si otputovala: to je bila demonstracija, možda odviše živahna, a možda je kazna i prestroga — jer ne bih ga želio vidjeti, kako sada negdje sjedi tužan i žalostan. No bilo kako mu drago, kazna je zaslužena. Stoga te ja molim samo jedno: da sve te stvari promatraš s manje ogorčenja, a s više politike... To među nama. Moram ti, napokon, natuknuti da u braku nije nipošto svejedno na kojoj strani leži... moralna premoć... razumiješ me, Tony! Nema sumnje da je tvoj muž otkrio svoju slabu stranu... Kompromitirao se, učinio je samog sebe smiješnim... smiješnim baš stoga što je njegov prestupak bezazlen, što se ne može smatrati ozbiljnom stvari... Ukratko, njegovo dostojanstvo nije više nepovredivo i svakako je na tvojoj strani neka nadmoć, pa uzmimo da je ti znaš spretno iskoristiti, onda će tvoj a sreća biti osigurana. Ako se ti dakle... recimo za četrnaest dana... Da, molim, tako dugo moram najmanje zahtijevati da ostaneš kod nas! — Dakle, ako se za četrnaest dana vratiš u München, vidjet ćeš...«
»Ja se neću vratiti u München, Tomo.«
»Kako, molim?« upita on, stegnu lice i nagnu se naprijed, prislonivši jednu ruku na uho...
Ležala je na leđima, glavom duboko u jastucima, tako da je brada nekako stršila uvis. »Nikad!« izgovorila je Tony, a potom otegnuto i glasno izdahnula zrak i stala kašljucati polako i odsječeno — neko suho kašljucanje koje kao da je postalo nervoznim običajem, a bilo je zacijelo u vezi s njezinim želučanim tegobama. Nastala je stanka.
»Tony,« reče on iznenada, ustade i spusti oštro ruku na naslon empire-stolca, »nećeš mi valjda prirediti skandal!...«
Bacila je pogled postrance i uvjerila se da je blijed i da su žilice na njegovim sljepoočicama stale pulsirati. Njezin je položaj postao neodrživ. Ona je pala u vatru i da bi rastjerala strah koji je osjećala pred njim, počela se vladati glasno i ljutito. Trgnula se, spustila noge s postelje i počela, zažarenih obraza, namrštenih obrva i s naglim pokretima glave i ruku: »Skandal, Tomo...?! Ti si mi izvolio zapovjediti da ne pravim skandal; kad me sramote, kad mi naprosto pljuju u lice?! Je li to dostojno brata?... Da, to pitanje moraš milostivo dopustiti! Obzir i takt izvrsne su stvari, zacijelo! Ali ima granica u životu, Tomo, a ja poznajem život isto tako dobro kao i ti, kad se strah od skandala počinje zvati kukavičluk, tako je! I čudim se da tebi moram to reći ja, koja sam samo guska i glupača. Da, to sam, no razumijem da me Permaneder možda nikad nije ni ljubio, jer sam stara i ružna žena, a Babette je sigurno zgodnija. Ali uza sve to nije smio zaboraviti obzire koje duguje mome podrijetlu, mome odgoju i mojim osjećajima! Ti nisi vidio, Tom, kako je izgubio te obzire, a tko to nije vidio, taj ništa ne zna, jer ne da se ispričati kako je oduran bio u onom stanju... I ti nisi čuo onu riječ koju je viknuo za mnom, za tvojom sestrom, kad sam skupila svoje stvari i izišla iz spavaonice da legnem na sofu u dnevnoj sobi... Da, tad sam morala čuti za sobom riječ iz njegovih usta... jednu riječ... riječ...! Ukratko, Tomo, da znaš, upravo ta riječ bila je razlog koji me je prisilio da cijelu noć spremam stvari, da rano ujutro probudim Eriku i odem, jer nisam mogla ostati kod muža u čijoj blizini moram biti izložena takvim riječima, i takvom se mužu, kako sam ti već kazala, neću nikad više vratiti... Ili bih morala propasti, jer ne bih vise imala samopouzdanja ni uporišta u životu!«
»Hoćeš li napokon biti tako dobra i reći mi tu prokletu riječ, da ili ne?«
»Nikad, Tomo! Nikad je neću ponoviti svojim ustima. Ja znam što sam dužna samoj sebi i tebi i ovim odajama...«
»Onda se s tobom ne da govoriti!«
»Možda, a ja bih željela da uopće i ne govorimo više o tom...«
»Pa što misliš raditi? Hoćeš li rastavu braka?«
»To hoću, Tom! To je moja čvrsta odluka. To je jedini ispravni postupak koji dugujem sebi i svom djetetu, i svima vama.«
»Dakle, to je besmislica,« reče on kao nuzgredno, okRené se na peti i udalji se od nje kao da je time stvar svršena, »Za rastavu potrebno je dvoje, dijete moje, a da će Permaneder s užitkom i odmah biti spreman na to, no ta je pomisao doista smiješna...«
»O, to prepusti meni,« odgovori ona, ne dajući se zaplašiti. »Ti misliš da će se opirati, i to radi mojih 17.000 kurantnih talira; međutim, ni Grünlich nije htio, ali je morao. Za to ima sredstava, a ja ću otići doktoru Gieseckeu, on je Christianov prijatelj, i on će mi pomoći... Zacjelo, onda je stvar bila drukčija, znam što hoćeš reći. Tad je bila „nesposobnost muža da izdržava svoju porodicu”, jest! Vidiš, uostalom, da sam dobro upućena, a ti se vladaš kao da je to prvi put u životu što se rastavljam od muža... Ali to je svejedno, Tom. Možda to zaista ne ide i možda je nemoguće, a može biti, možda ti imaš pravo. Ali to ništa ne mijenja na stvari. To ne može promijeniti moju odluku. Onda neka zadrži onih nekoliko groša — ima vrednijih stvari u životu! Mene svakako neće više vidjeti!«
Nakašljala se je... Ustala je iz postelje, sjela u naslonjač, poduprla bradu na jedan lakat, tako da su četiri zgrčena prsta čvrsto stisnula donju usnicu. U tom položaju, nagnuvši u stranu gornji dio tijela, gledala je ukočeno kroz prozor uzbuđenim i zacrvenjelim očima.
Konzul je koračao kroz sobu gore-dolje, klimao glavom i slegnuo ramenima. Napokon je stao pred njom i zalomio rukama.
»Ti si djetinjasta, Tony!« reče malodušno i molećivo. »Svaka riječ koju kažeš, naprosto je djetinjarija! Ne bi li, molim te, bar za jedan čas mogla pokušati da promatraš stvari kao odrastao čovjek?! Zar ti ne vidiš da se ponašaš kao da si proživjela nešto ozbiljno i teško, kao da te je muž okrutno prevario, izložio sramoti pred cijelim svijetom! Ali promisli samo da se zapravo ništa nije dogodilo! Da o tom vašem glupavom događaju na nebeskim ljestvama u Kaufingerovoj ulici ni živa duša nema pojma! Da ti ni svom ni našem dostojanstvu nećeš nanijeti nimalo štete, ako se u potpunom miru, možda s malo uvrijeđenim izrazom, vratiš Permanederu... baš naprotiv, da možeš nauditi našem ugledu tek ako to ne učiniš, jer tek onda ćeš iz te sitnice stvoriti nešto, tek onda ćeš izazvati skandal...« .
Ona naglo ispusti bradu i pogleda mu ravno u lice. »Sad prestani Tomo! Sad sam ja na redu! Sad slušaj mene! Kako, zar je samo ono sramota i skandal u životu što se pročuje i što dopre među ljude? O, nipošto! Tajni skandal mnogo je gori, kad u potaji ždere čovjeka i podgriza njegovo samopoštovanje! Jesmo li mi Buddenbrookovi ljudi koji samo prema vani hoće da budu tip-top, kako ovdje uvijek kažete, a između svoja četiri zida gutamo poniženja? Tom, moram se tebi čuditi! Zamisli našeg oca, kako bi on danas postupao, i onda sudi u njegovu duhu. Ne, mora vladati iskrenost i poštenje... Ti možeš svakog dana cijelom svijetu pokazati svoje knjige i viknuti: „Evo, gledajte!”... Drukčije ne smije biti ni s jednim među nama. Znam, kakvom me je bog stvorio. Ja se nimalo ne plašim. Neka samo Julkica Möllendorpf prođe kraj mene i neka samo ne pozdravi! I neka samo Pfiffi Buddenbrook sjedi četvrtkom ovdje i neka se trese od zluradosti i neka govori: „No, sad je na žalost već po drugi put, naravno oba su puta bili krivi muževi!” Ja sam se neizrecivo uzdigla nad takve stvari, Tom! Znam, učinila sam ono što sam držala da je pravo. Ali da gutam od straha pred Julkicom Möllendorpf i Pfiffikom Buddenbrook i da se dadem vrijeđati u nekulturnom pivskom dijalektu... da od straha pred njima izdržim s jednim čovjekom u gradu, gdje bih se morala pomiriti s takvim riječima i scenama kakva se odigrala na nebeskim ljestvama, gdje bih morala sasvim i bez opoziva zatajiti sebe, svoje podrijetlo, svoj odgoj i sve u sebi, samo zato da izgledam sretna i zadovoljna, — to nazivam nedostojnim, to nazivam skandaloznim, to da znaš...!«
Stade, gurnu opet bradu u šaku i uze uzbuđeno piljiti kroz prozor. On je stajao pred njom, oslonjen na jednu nogu, s rukama u džepovima od hlača, očima uprtim u nju. Ipak je nije vidio, dok je zamišljen polagano mahao glavom.
»Tony,« rekao je, »mene nećeš prevariti. Znao sam to već prije, a svojim si se posljednjim riječima odala. Ne radi se uopće o mužu. Radi se o gradu, ne radi se uopće o onoj budalaštini na nebeskim ljestvama. Važno je sve zajedno. Nisi se mogla aklimatizirati. Budi iskrena!«
»Imaš pravo, Tom!« poviče ona. Čak je pri tom poskočila i ispružila ruku ravno njemu u lice. Bila je sva crvena. Ostala je na nogama u ratobornom stavu, držeći jednom rukom naslon stolca, a drugom gestikulirajući, i započela govor, govor pun strasti koji je tekao nezadržljivo. Konzul ju je promatrao sav u čudu. Jedva da je pustila sama sebi da dahne, tako su navirale i brujale nove i nove riječi. Da, nalazila je riječi da izrazi sve, sav jad što se bio nakupio u njoj tih godina, pomalo nesređeno, ispremiješano, ali joj je uspjelo naći izražaj. Bila je to eksplozija, provala puna očajne iskrenosti... Tu je izbilo nešto što se nije moglo pobijati, nešto elementarno, o čemu se ne da raspravljati...
»Da, imaš pravo, Tomo! Ponovi to još jednom! Ha, izričito izjavljujem da nisam više glupača i da znam što treba misliti o životu. Ne, ja se više ne skamenjujem kad vidim da u životu nije sve časno i pošteno. Poznavala sam ljude kao Plači-Trieschke i bila sam vjenčana s Grünlichom, a poznam i naše suitiere ovdje u gradu. Nisam nevino dijete, hoću da ti kažem, i stvar s Babettom, sama po sebi i bez veze sa svim ostalim, ne bi me dirnula i otjerala, to mi možeš vjerovati! Već stvar je u tome, dragi moj, da je to prevršilo mjeru koja je već bila puna... Već odavno puna... Već odavno puna! Sitnica je prevršila mjeru, kad je došlo i to. Sad sam iskusila da se čak ni u tome ne mogu pouzdati u Permanedera. To je bila kruna svemu! To je izbilo dno bačvi! Zbog toga je odjedanput dozrela moja odluka da odmaglim iz Münchena, a ona je već dugo, dugo vremena dozrijevala. Tom, jer ja ne mogu živjeti tamo dolje, tako mi dragog boga i njegovih anđeoskih četa, ne mogu! Koliko sam bila nesretna, Tomo, ne možeš znati, jer i onda kad si došao u posjet nisam dopustila da išta primijetiš; ne, jer ja sam žena s mnogo takta koja ne dosađuje drugim ljudima svojim jadikovkama i koja ne iznosi svaki dan svoje srce na pazar, i uvijek sam bila od prirode zakopčana. Ali ja sam patila, Tom, patila sam svom svojom dušom, tako reći cijelim svojim bićem. Kao biljka, da se poslužim tom slikom, kao cvijet presađen u tuđu zemlju... premda ti vjerojatno misliš da ta usporedba nije na mjestu, jer sam ružna žena... ali u tuđu zemlju zaista nisam mogla doći i radije bih otišla u Tursku! O, mi ne bismo nikada smjeli otići odavle, mi iz gornjih krajeva! Mi treba da ostanemo u svojemu morskom zalivu i da pošteno zarađujemo svoj kruh... Vi ste često ismijavali moju slabost za plemiće... da, ja sam tokom ovih godina često mislila na neke riječi koje mi je prije dulje vremena rekao netko, neki vrlo pametan čovjek. „Vi imate simpatija za plemiće...” rekao je on, „da li da vam kažem zašto? Jer ste sami plemkinja! Vaš je otac velik gospodin, a vi ste princeza. Ponor vas dijeli od nas koji ne pripadamo vašem, krugu vladajućih porodica...” Da, Tom, mi sebe smatramo plemstvom i osjećamo distanciju, i stoga ne smijemo nikad pokušati živjeti negdje, gdje ne znaju ništa o nama, gdje nas ne znaju cijeniti, jer ćemo doživjeti samo poniženja, i svi će nas smatrati smiješno oholima. Da, svi su me držali smiješno oholom. Nisu mi to kazali, ali to sam osjećala svaki čas, a i zbog toga sam trpjela. Ha! U zemlji, u kojoj jedu tortu nožem, u kojoj knezovi ne znaju pravo njemački, i gdje udara u oči, kao znak da je netko zaljubljen, kad gospodin podigne lepezu dami — u takvoj zemlji vrlo je lako, Tom, izgledati ohol. Da se aklimatiziram? Ne, među ljudima bez dostojanstva, morala, častoljublja, otmjenosti i strogosti, među neurednim, neučtivim i zamusanim ljudima, među ljudima koji su u isti mah i lijeni i lakomisleni, tromi i površni... među takvim ljudima ne mogu se aklimatizirati i ne bih to nikad mogla, tako sigurno kao što sam tvoj a sestra! Evi Ewers je uspjelo... Lijepo! Ali jedna Ewersova nije jedna Buddenbrookova, a osim toga ima muža koji nešto vrijedi u životu. Ali kako je meni bilo? Zamisli se, Tomo, počni od početka i sjeti se! Ja sam odavle, iz ove kuće, u kojoj nešto znači biti marljiv i truditi se za svoj cilj, došla onamo, k Permanederu, koji se s mojim mirazom povukao u mir... Ha, to je bilo nepatvoreno, to je bilo značajno za njega, ali to je i jedino, što je pozitivno u toj stvari. Što dalje? Imalo je doći dijete! O, koliko sam se radovala! Ono bi mi bila odšteta za sve! A što se dogodilo? Ono umire! Ono je mrtvo! To nije bila krivnja Permanederova; o ne, sačuvaj bože! Učinio je sve što je mogao, čak dva-tri dana nije išao ni u krčmu, zaista! Ali i to je pogoršalo stvar. Možeš zamisliti da nisam postala sretnija nakon toga. Ali izdržala sam i nisam mrmljala. Hodala sam po svijetu neshvaćena, razvikali su me da sam ohola žena, no ja sam sebi govorila: Dala si mu pristanak za cijeli život. Malo je nezgrapan i nepokretan, prevario je tvoje nade, ali je dobronamjeran, i srce mu je čisto. A onda sam morala doživjeti ovo i vidjeti ga u onom odurnom času. A onda sam iskusila, eto, tako me krasno razumije i tako me divno respektira, da mi je čak doviknuo jednu riječ, riječ koju nijedan od tvojih skladišnih radnika ne bi dobacio svome psu! I tad sam spoznala da me više ništa ne veže, i da bi bila sramota da još dulje ostanem. A kad sam se ovdje s kolodvora vozila kroz Holstensku ulicu, prošao je nosač Nielsen i skinuo duboko svoj cilindar, a ja sam mu odzdravila: nimalo oholo nego onako kako je otac pozdravljao ljude... tako... rukom. I sad sam ovdje. I ti možeš zapregnuti dva tuceta teških konja, Tom, ali u München me više nećeš odvući. A sutra idem Gieseckeu!«
To je bio govor koji je Tony održala, a potom se prilično iscrpljena spustila u naslonjač, zakopala bradu u šaku i stala buljiti u prozorska okna.
Prestrašen, omamljen, gotovo potresen, stajao je konzul pred njom i šutio. Zatim je teško uzdahnuo, podigao ruke do visine ramena i pustio da padnu na bokove.
»Da, tu nema pomoći!« rekao je tiho, lagano se okrenuo na peti i pošao prema vratima.
Gledala je za njim s istim izrazom lica kojim ga je primila: patnički i koketno-namrgođeno.
»Tom?« upita. »Ljutiš li se na me?«
Držao je ovalnu kvaku u jednoj ruci, a drugom je umorno odmahnuo. »Ah ne! Nipošto!«
Ona ispruži ruku za njim i ispusti glavu na rame. »Dođi ovamo, Tom... Tvoj a sestra nije jako dobro prošla u životu. Sve se obara na nju... i ona u ovom trenutku nema valjda nikoga tko bi bio uz nju...«
On se vrati i prihvati njenu ruku, postrance, nekako ravnodušno i mlitavo, ne gledajući joj u lice...
Iznenada stade njena gornja usna podrhtavati... »Ti se sad moraš sam boriti«, rekla je. »Christian ti neće biti od pomoći, a sa mnom je sada svršeno... Ja sam odigrala svoje... Ni ja ti ne mogu više pomoći... Da, morate mi dati iz milosti svagdanji kruh, meni, beskorisnoj ženi... Nisam mislila da ću tako bijedno zakazati i da ti neću biti baš nikakav oslonac, Tom! Sad se ti moraš sasvim sam starati da se mi Buddenbrookovi održimo... I neka bog bude s tobom«.
Dvije suze, velike, svijetle dječje suze, stale su se kotrljati niz njene obraze na kojima su se počele već pojavljivati male brazdice.

JEDANAESTO POGLAVLJE


Tony nije besposleno tratila vrijeme, nego je uzela stvar u ruke. U nadi da će se primiriti, smekšati i promijeniti mišljenje, konzul ju je prije toga zamolio samo jedno: da bude rezervirana i da ni ona ni Erika ne odlaze od kuće. Sve bi se još moglo krenuti nabolje... Zasad je važno da se ništa u gradu ne sazna. Otkazan je i »obiteljski dan« u četvrtak.
Ali već sutradan po dolasku gospođe Permaneder primio je doktor Giesecke od nje svojeručno pismo u kojem ga moli da se potrudi u Mengovu ulicu. Primila ga je u prvome katu, u srednjoj sobi, u koju se ulazilo s koridora. Dala ju je naložiti, a na masivnom stolu poredala je, bog bi znao zašto, uz tintarnicu pisaći pribor i mnogo bijelog papira u folio-formatu koji je potjecao iz prizemlja, gdje su bile poslovnice. Zauzeli su mjesta u dva naslonjača...
»Gospodine doktore«, rekla je skrativši ruke i zabacivši glavu, tako da je uprla pogled u strop. »Vi poznate život i kao čovjek i kao pravnik, mogu dakle razgovarati s vama otvoreno!« I onda mu je otkrila sve kako se je desilo s Babettom, i ono u spavaćoj sobi, na što je doktor Giesecke sa žaljenjem izjavio da ni žalosni događaj na stubištu, ni ona neka njoj nanesena uvreda o kojoj gospođa neće pobliže da se izrazi, nije dovoljan razlog za rastavu braka.
»Dobro«, odgovorila je. »Hvala vam«.
Onda ga je zamolila da joj dade pregled zakonskih razloga za rastavu braka, i saslušala je bistre glave i s dubokim interesom podulje predavanje o ženidbenom pravu, a zatim ozbiljno i ljubazno otpustila doktora Gieseckea, »za sada«.
Otputila se je u prizemlje i prisilila konzula da se povuče s njom u svoj privatni ured.
»Toma«, rekla je, »molim te da smjesta pišeš tom čovjeku... ne volim spominjati njegovo ime. Što se tiče mog novca, o tom sam sada tačno obaviještena. Neka se izjasni. Ovako ili onako, mene više neće vidjeti. Ako pristane na zakonsku rastavu, vrlo dobro, onda ćemo pokrenuti parnicu radi polaganja računa i vraćanja moje dote. A ako se bude opirao, ni onda ne moramo očajavati, jer treba da znaš, Tom, da Permanederovo pravo na moju dotu, premda s juridičkog stanovišta predstavlja njegovo vlasništvo — što se ne da poreći — meni ipak ostavlja neka zakonska prava, hvala bogu...«
Konzul je hodao po sobi, držeći ruke na leđima, i slegao nervozno ramenima, jer je izraz lica, dok je izgovarala riječ »dota«, bio neizrecivo ponosan.
Ali on nema vremena! Bog sam znade, koliko je zaokupljen poslom, neka se malo strpi i neka izvoli još i pedeset puta stvar promisliti. On mora sutra i u Hamburg, radi neke konferencije, nekog neugodnog objašnjenja s Christianom. Christian je pisao, moli za potporu, za pomoć koju je konzulica morala odvojiti od njegove buduće baštine. Njegov posao stoji očajno, a on se, premda se stalno tuži na čitav niz bolesti, ipak, rekao bi čovjek, sjajno zabavlja po restoranima, cirkusima i kazalištima. Sudeći po dugovima koji su sad došli na javu, a mogao ih je napraviti jer nosi ime koje uživa dobar glas, živi veoma iznad svojih mogućnosti. U Mengovoj ulici, u »klubu«, pa i u cijelom gradu, bilo je poznato tko je kriv za sve to. Bila je to neka ženska, neka samostalna dama, kaj a se zvala Alina Puvogel, a imala je dvoje krasne djece. Nije Christian jedini među hamburškim veletrgovcima koji je s njom vezan prisnim i skupim odnosima... Ukratko, osim Toninih želja za rastavom ima više neugodnih stvari, a putovanje u Hamburg je hitno. Uostalom, valjda će i Permaneder dati glasa od sebe...
Konzul je otputovao i vratio se je gnjevan i utučen. A kako iz Münchena nije bilo glasa, morao je da učini prvi korak. Pisao je, pisao hladno, stvarno i malo svisoka: ne može se nijekati da je Antonija u svom bračnom životu s Permanederom bila izložena teškim razočaranjima... pa i ne ulazeći u pojedinosti, može se sve u svemu reći da u toj zajednici nije našla sreću... Njena želja da prekine tu vezu mora se učiniti opravdana svakome tko misli kako treba... Čini se, na žalost, da je njezina odluka da se više ne vrati u München, nepokolebljiva... I sad je slijedilo pitanje, što gospodin Permaneder misli o tim činjenicama...
Dani napetosti!... Onda je gospodin Permaneder odgovorio.
Odgovorio je kako nitko nije očekivao, ni doktor Giesecke, ni konzulica, ni Thomas, pa ni sama Antonija. Jednostavnim je riječima pristao na rastavu.
Pisao je da od srca žali sve što se dogodilo, ali da respektira Antonijine želje, jer i sam vidi da ona i on nisu »nikako spadali zajedno«; ako je imala teške dane s njim, neka ih pokuša zaboraviti, a njemu oprostiti... Kako nju i Eriku po svoj prilici više nikad neće vidjeti, želi i njoj i djetetu »zanavijek« svaku sreću... Alois Permaneder. — Izričito je u dodatku izjavio spremnost da odmah vrati miraz. On sam može bezbrižno živjeti s onim što ima. Ne treba mu nikakav rok, jer ne treba izvršiti nikakve poslove, kuća je njegovo vlasništvo, a rečena je svota likvidna.
Tony je bila gotovo postiđena; prvi put bila je sklona da u Permanederovu nehaju za novčane stvari vidi nešto pohvalno. Sad je ponovo stupio u akciju doktor Giesecke; stupio je u vezu sa suprugom da se pronađe razlog za rastavu. Složiše se na »obostranu nesavladivu odvratnost«, i parnica poče. — Druga brakorazvodna parnica koju je Tony pratila ozbiljno, stručno i nadasve pažljivo i revno. Govorila je o tom gdje god bi stala i pala, tako da se konzul nekoliko puta naljutio. Ali Tony se isprva nije mogla na nj obazirati. Bila je suviše zaokupljena riječima kao: uživanje, dotalni prihod, nuzgredne tražbine, odnosni prigovori... koje bi neprestano izgovarala glatko i dostojanstveno, zabačene glave i ponešto uzdignutih ramena. Od svih razlaganja doktora Gieseckea najdublje se dojmio Tonike paragraf koji je govorio o nekom na dotalnom zemljištu eventualno pronađenom »blagu«, koje se ima smatrati dijelom dotalnog imutka i u slučaju raskida braka u cijelosti vratiti. O tom blagu, koga dabome nije bilo, pripovijedala je svima i svakom: Idi Jungmann, ujaku Justusu, jadnoj Klothildi, gospođicama Buddenbrook u Širokoj ulici koje su, uostalom, saznavši za te događaje, sklopile ruke u krilu i nijemo se pogledavale. Bile su silno osupnute što su doživjele i tu zadovoljštinu... Pripovijedala je Terezi Weichbrodt, od koje je Erika opet mogla primati poduku, pa čak i dobroj Madame Kethelsen koja s više razloga nije ništa razumjela...
Napokon je stigao dan kad je odluka o rastavi postala pravomoćna. Tad je Tony izvršila posljednju formalnost, zamolila je naime od Thomasa obiteljske papire i vlastoručno ubilježila novo činjenično stanje, na što je preostalo samo jedno: da se uživi u taj novi položaj. Hrabro se privikavala. S nepotpunim dostojanstvom znala je prečuti izvanredno zlobne primjedbe gospođica Buddenbrook, i s neizrecivom hladnoćom znala bi na ulici previdjeti glave Hagenströmovih i Moliendorpfovih, a potpuno se odrekla društvenog života koji se uostalom već godinama nije odigravao u njenoj obiteljskoj kući, nego u kući njezina brata. Imala je svoj najbliži rod: konzulicu, Thomasa, Gerdu, imala je Idu Jungmann, Sesemi Weichbrodt, majčinski naklonu prijateljicu, i Eriku. Mnogo se trudila da joj dade »fin« odgoj, jer je u njezinu budućnost prenijela možda svoju posljednju i skrovitu nadu... Tako je živjela, tako je prolazilo vrijeme.
Kasnije su, a da se nikada nije otkrilo kako, pojedini članovi obitelji saznali »riječ«, onu očajnu riječ koja je one kobne noći izmakla gospodinu Permanederu. Što je rekao? — »Idi do đavola, babo musava i prljava!«
Tako je završio drugi brak Tonike Buddenbrook.

SEDMI DIO


PRVO POGLAVLJE


»Krštenje!... Krštenje u Širokoj ulici!
Sve je tu o čemu je snatrila gospođa Permaneder u danima nade, sve: u blagovaonici, kod stola — oprezno i bez buke koja bi mogla smetati svečanosti u dvorani — služavka meće slatko vrhnje u mnoge šalice pune vrele čokolade, koje su gusto poredane na golemom okruglom poslužavniku s pozlaćenim, školjkastim ručkama... dok sluga Anton reže golem kolač, a gospođica Jungmann stavlja slatkiše i svježe cvijeće u srebrne zdjele za dessert, pri čemu pozorno naginje glavu i oba mala prsta drži daleko razmaknuta od ostalih...
Još malo, i svim će ovim divotama biti poslužena gospoda kad se udobno smjeste u danjoj sobi i u salonu i nadajmo se da će dostajati za sve; ta skupila se porodica u širem smislu, ako ne baš u najširem, jer su Buddenbrookovi, po Oeverdieckovima, donekle u srodstvu i s Kistenmakerovima, a po njima opet s Möllendorpfovima, i tako dalje. Bilo bi nemoguće povući granicu!... No Oeverdieckove zastupa glava porodice, doktor Kaspar Oeverdieck, sadašnji gradski načelnik koji je već premašio osamdesetu.
Dovezao se kolima i, podupirući se o svoj štap i o ruku Thomasa Buddenbrooka, popeo se uz stepenice. Njegova prisutnost čini proslavu još svečanijom... a nema sumnje: ova je proslava dostojna da bude najsvečanije proslavljena.
Jer tamo u dvorani, pred stolićem, udešenim kao oltar, iskićenim cvijećem, iza kojega govori mlad svećenik u crnom ornatu sa snježnobijelom, uškrobljenom ogrlicom koja liči na mlinski kamen, neka visoka, jaka, dobro uhranjena žena, u bogatoj crnoj haljini s mnogo zlata, drži na svojim bujnim rukama nešto sitno, što gotovo iščezava u čipkama i atlasnim vrpcama... nasljednika! Uzdanicu porodice! Jednog Buddenbrooka! Shvaćate li, što to znači?
Shvaćate li tihi ushit kojim se prvi šapat slutnje raširio iz Široke ulice u Mengovu ulicu? Nijemi zanos kojim je, pri ovoj vijesti, gospođa Permaneder zagrlila majku, brata i — nešto opreznije — svoju snahu? I eto, došlo je proljeće godine šezdesetprve, a on je tu i prima sveti sakramenat krštenja; on, o kome su već odavno toliko govorili, koga su već godinama očekivali i davno mu se nadali, koga su izmolili od boga i namučili doktora Grabowa... on je tu i posve je neugledan.
Male se ruke igraju zlatnim gajtanima na dojkinjinu struku, a glava, u čipkastoj kapici s plavim vrpcama, leži na jastuku malo koso i nepažljivo je okrenuta od pastora. Oči, koje imaju gotovo starački izraz, žmirkaju prema dvorani i rođacima kao da nešto pitaju. U tim očima s dugim gornjim trepavicama svijetloplava se boja očevih šarenica stopila sa smeđom bojom majčinih u svijetlu, neodređenu zlatnosmeđu boju koja se mijenja prema rasvjeti, no između očiju i nosa vide se duboke, modrikaste sjene. To daje ovome lišcu, koje gotovo da se još i ne može tako nazvati, neku preranu izrazitost, i ne pristaje baš najbolje djetetu koje ima tek četiri nedjelje. Ali bog će dati da to ne bude nepovoljan znak, ta i kod majke, koja je zdrava, isto je tako... Bilo kako mu drago: on živi, i baš tome što je dječak, najviše su se veselili kad se rodio.
On živi, a moglo je biti i drugačije. Konzul nikad neće zaboraviti stisak ruke kojim je dobri doktor Grabow prije četiri nedjelje, ostavljajući napokon majku i dijete, rekao: »Budite zahvalni, dragi prijatelju, zamalo, i...« Konzul se nije usudio pitati što se to zamalo nije dogodilo. S užasom je odbijao od sebe pomisao da se s tim sićušnim stvorenjem koje su tako dugo zalud iščekivali i koje je došlo na svijet tako čudnovato tiho, moglo desiti isto što se desilo s Antonijinom drugom kćerkicom... Ali on zna da je ono prije četiri nedjelje za majku i dijete bio veoma težak čas i on se sretno i nježno naginje prema Gerdi, koja, prekrstivši lakovane cipele na jastuku od baršuna, sjedi pred njim u naslonjaču pokraj stare konzulice.
Kako je još blijeda! I kako je egzotično lijepa u svojoj bljedoći, s teškom tamnocrvenom kosom i zagonetnim očima, koje s nekom prikrivenom ironijom počivaju na propovjedniku. To je gospodin Andreas Pringsheim, pastor marianus koji je, nakon nenadane smrti starog Köllinga, već u mladim godinama unaprijeđen za glavnog pastora. Ruke je pobožno sklopio tik do uzdignute brade. Kosa mu je plava, s kratkim uvojcima, a njegovo koščato i izbrijano lice, s mimikom koja odrazuje sad fanatičnu ozbiljnost, sad opet veliki ushit, djeluje pomalo teatralno. Potječe iz Franačke, gdje je nekoliko godinama među samim katolicima čuvao malo luteransko stado, i, kako se mnogo trudio da stekne čist i patetičan izgovor, počeo je govoriti na posve čudan način, s dugim i tamnim ili oštro naglašenim samoglasnicima i zvučnim »r«.
On slavi boga tihim glasom, a onda glasnije, pa još glasnije, a porodica ga sluša: gospođa Permaneder, zavijena u dostojanstvenu ozbiljnost kojom krije svoj ushit i svoj ponos; Erika Grünlich, koja će uskoro navršiti petnaest godina — jedro djevojče uzdjenute pletenice i ružičastog lica, nalik na oca, i Christian, koji je jutros stigao iz Hamburga i zirka duboko usađenim očima na sve strane... Pastor Tiburtius i njegova žena doputovali su Čak iz Rige, da bi mogli prisustvovati ovoj svečanosti: Sievert Tiburtius prebacio je krajeve svoje duge, rijetke brade preko oba ramena, a njegove se male sive oči s vremena na vrijeme neizmjerno šire, postaju sve veće i veće, izbulje se, gotovo iskaču... pa mračna, ozbiljna Klara, stroga pogleda, koja kadgod prinosi ruku čelu, jer je boli glava... Uostalom, oni su donijeli Buddenbrookovima krasan dar: golema, uspravna, ispunjena medvjeda razjapljenih čeljusti, što ga je neki pastorov rođak ustrijelio negdje u unutrašnjosti Rusije, a koji sada stoji dolje u trijemu i drži među šapama pladanj za posjetnice.
Kröegerovima je došao u posjete njihov Jürgen, poštanski činovnik iz Rostocka: jednostavno obučen, tih čovjek. Nitko ne zna, gdje se zadržava Jakob, osim njegove majke, rođene Oeverdieck, slabe žene, koja kriomice prodaje srebrninu, da bi razbaštinjenom sinu slala novaca... Gospođice su Buddenbrook također prisutne i veoma se raduju sretnom događaju u obitelji, što međutim ne priječi Pfiffiki da primijeti kako joj se dijete čini slabo i nezdravo. To je, na žalost, morala potvrditi i konzulica, rođena Stüwing, pa i Friederika i Henrietta. A sirota Klothilda, siva, koštunjava, strpljiva i gladna, uzbuđena je riječima pastora Pringsheima i očekivanjem kolača i čokolade... Od prijatelja su nazočni gospodin Friedrich Wilhelm Marcus i Sesemi Weichbrodt.
Sad se pastor obraća kumovima i govori im o njihovoj dužnosti. Jedan je kum Justus Kröger... Konzul Buddenbrook isprva nije htio da se obrati njemu... »Nemojmo izazivati starog čovjeka da počini kakvu ludost!« govorio je. »Svakog se dana strahovito svađa sa ženom poradi sina; ono malo imutka što još ima, propada mu, i samo što se od brige i jada nije počeo zapuštati! Šta mislite? Ako ga pozovemo za kuma, poklonit će djetetu čitav pribor od masivna zlata, a neće dopustiti da mu zahvalimo!« No ujak Justus tako se uvrijedio kad su natuknuli nešto o drugom kumu — spomenuli su Stephana Kistenmakera, konzulova prijatelja — da su ipak uzeli njega, a zlatan pehar što ga je darovao, nije bio previše težak, na veliko zadovoljstvo Thomasa Buddenbrooka.
A drugi kum? To je onaj posve sijedi, dostojanstveni stari gospodin s visokim ovratnikom, u crnom kaputu od meka sukna, kome uvijek iz stražnjeg džepa viri okrajak crvenog rupca i koji sjedi u najdubljem fotelju, naslonjen na štap: gradski načelnik, doktor Oeverdieck. To je događaj, pobjeda! Neki ljudi uopće ne shvaćaju kako je došlo do toga. Bože sveti, ta jedva da su neka svojta! Mora da su Buddenbrookovi silom natjerali staroga... I doista, to je lukavstvo, mala spletka koju je konzul zamijesio zajedno s gospođom Permaneder. Zapravo, to je počelo šalom u prvoj radosti kad su majka i dijete bili izvan opasnosti. »Dječak, Tony! Tome treba da kumuje gradski načelnik«, uskliknuo je konzul. Ali ona je to shvatila i ozbiljno prihvatila, na što je i on dobro promislio i pristao da pokušaju. Tako su se obratili ujaku Justus u koji je poslao svoju ženu k njenoj snahi, udatoj Oeverdieck, ženi trgovca drvom, a ona je opet morala malo pripremiti teren kod svog starog svekra. Zatim je Thomas Buddenbrook smjerno posjetio poglavara države i uglavio stvar...
Evo, sada je dadilja skinula djetetu kapicu pa pastor, iz srebrne, iznutra pozlaćene posude koja stoji pred njime, oprezno prolijeva dvije ili tri kapi na rijetku kosu maloga Buddenbrooka. Polagano i jasno izgovara imena koja mu daje na krštenju: Justus, Johann, Kaspar. Zatim dolazi kratka molitva; rođaci prilaze redom da poljube u čelo to mirno i ravnodušno stvorenje i da mu zažele mnogo sreće... Theresa Weichbrodt posljednja je po redu, i dojkinja mora malo spustiti dijete; no zato mu Sesemi daje dva poljupca, koja su tiho cmoknula, a između prvog i drugog cjelova veli: »Drago dijate!«
Tri minute kasnije već su se skupili u salonu i u danjoj sobi, a kolači počeše kružiti. I pastor Pringsheim — s nabranom ogrlicom i u dugom talaru ispod kojeg proviruju široke, sjajno ulaštene cipele — sjedi s njima, pomalo srče hladno vrhnje s vruće čokolade i zažarena lica ležerno čavrlja što, u suprotnosti s njegovom besjedom, osobito dobro djeluje. Svakim pokretom kao da želi reći: Vidite, ja mogu prestati da budem svećenik, mogu se prometnuti u bezbrižna i vedra svjetskog čovjeka. Spretan je i znade se svakome prilagoditi. Sa starom konzulicom govori patetično, s Thomasom i Gerdom svjetovno, uz uglađene kretnje, a s gospođom Permaneder srdačnim i vedro-vragolastim tonom... S vremena se na vrijeme uozbilji, prekrsti ruke na krilu, zabaci glavu, namršti se i pravi strogo lice. Kad se smije, uvlači zrak na mahove, a zube pri tom drži stisnute, tako da se čini kao da sikće.
Odjednom nastaje na hodniku neko komešanje, čuje se kako se služinčad smije, a na vratima se pojavljuje čudnovat čestitar. To je Grobleben; Grobleben, s čijeg nosa u svako doba visi duguljasta kapljica, koja nikad ne padne. Grobleben radi u ambarima kod konzula, ali mu je poslodavac dodijelio, kao sporednu zaradu, da čisti cipele. Rano ujutro dolazi k njima u Široku ulicu, pokupi obuću koju su ostavili pred vratima, i čisti je dolje u veži. A na porodičnim se svečanostima pojavljuje u prazničkom odijelu, donosi cvijeća i, dok mu kapljica balansira na nosu, održi govor plačljivim i patetičnim glasom, na što dobiva dar u novcu. No on to ne čini zbog dara!
Obukao je crni kaput — iznošeni konzulov žaket — ali je navukao i čizme s naglavcima, a oko vrata stavio modri vuneni rubac. U ruci — suhoj, crvenoj ruci — drži veliku kitu blijedih, ocvalih ruža kojima se latice polako prosiplju po sagu. Malim, zapaljenim očima žmirka oko sebe, a da, vjerojatno, ništa ne vidi... Zastaje na vratima, drži pred sobom cvijeće i odmah počinje govoriti. Stara mu konzulica poslije svake riječi kimanjem odobrava i kratkim primjedbama nastoji olakšati govor; konzul ga promatra podigavši svijetlu obrvu, a neki članovi obitelji, na primjer gospođa Permaneder, pokrivaju usta rupčićem.
»Ja sam vam siroma’ čovjek, moja gospodo, ma srce je moje osjećajno i ono osjeća sreću i veselje mojega gospodina, konzula Buddenbrooka, koji mi je uvijek bio dobar, pa sam tako došao da gospodinu konzulu i gospi konzulici čestitam iz svega srca, a i cijeloj mnogopoštovanoj obitelji, i neka dijete uspijeva, jer to od boga i od ljudi zaslužuju, jer takvih ljudi kao što je gospodin konzul Buddenbrook nema mnogo, to je plemeniti gospodin, a naš će ih gospod za sve nagraditi...«
»Tako je Grobleben! To ste lijepo rekli. I lijepo vam zahvaljujem. A šta ćete s ružama?«
Ali Grobleben još nije dovršio, on diže svoj plačljivi glas i nadvikuje konzula.
»... naš gospod će ih za sve nagraditi, kažem ja, njega i njegovu visokopoštovanu obitelj, kad dođe do toga da stanemo pred njegovo prijestolje, jer jednoga dana moramo svi u jamu, jesmo li siromašni ili bogati, to je njegova sveta volja i odluka, a netko dobiva fini polirani lijes iz tvrda drva, a drugoga stave u neki stari sanduk, ali se svi moramo raspasti u prah... svi raspasti... svi raspasti...!«
»Ma, Grobleben, danas imamo tu krštenje, a vi nam dolazite s tim raspadanjem u prah!
»A ovdje, evo vam malo cvijeća«, završava svoj govor Grobleben.
»Hvala vam lijepa, Grobleben, ma to je previše. A koliko vas je to stajalo, čovječe? Ni takav govor već nisam dugo čuo... Evo vam, pa se danas malo proveselite!« I konzul ga potapša po ramenu i dade mu talir.
»Čujte, dobri čovječe!« reče stara konzulica. »Ljubite li svoga Spasitelja?«
»Drag mi je od svega srca, gospa konzulka, to vam je prava istina...!«
Grobleben dobiva i od nje talir, pa onda još jedan od gospođe Permaneder, na što se duboko klanja i odlazi. Samo, kako je zbunjen, opet odnosi sa sobom ruže, koliko se još nisu prosule po sagu...
Sad se oprašta gradski načelnik — konzul ga prati dolje do kočije — i time daje znak ostalim uzvanicima da treba otići, jer valja imati obzira prema Gerdi Buddenbrook. U sobama nastaje tišina. Posljednja odlazi stara konzulica s Tony, Erikom i gospođicom Jungmann.
»Da, Ida«, veli konzul »mislio sam — a i majka se s time slaže — vi ste sve nas nekoć odnjegovali, pa kad mali Johann bude nešto veći... sad još ima dadilju, a poslije nje ćemo svakako trebati nekoga za djecu, biste li vi htjeli onda prijeći k nama?«
»Hoću, gospodine konzule, ako bude po volji vašoj gospodi.«
I Gerda se slaže s ovim planom, i tako prijedlog već sada postaje odlukom.
A na odlasku, kad su već na vratima, gospođa se Permaneder još jednom okreće. Vraća se do brata, cjeliva ga u oba obraza i kaže: »To je bio lijep dan, Tomo. Već davno nisam bila tako sretna kao danas! Još Buddenbrookovima nisu sve lađe potonule, bogu hvala; tko to misli, taj se ljuto vara! Sada, kad se rodio mali Johann — tako je lijepo što smo ga opet nazvali Johann — sad mi se čini kao da će nam svanuti novo doba.«

DRUGO POGLAVLJE


Christian Buddenbrook, vlasnik tvrtke H. C. F. Burmeester i drug u Hamburgu, držeći u ruci svoj moderni sivi šešir i žuti štap s poprsjem opatice, uđe u danju sobu, gdje je Tomo sjedio uz Gerdu i čitao. Bilo je devet i pol naveče, na dan krštenja.
»Dobar večer« reče Christian, »Ah, Tomo, moram smjesta s tobom govoriti... Oprosti Gerda... Hitno je, Tomo.«
Pođoše u tamnu blagovaonicu, gdje konzul zapali plinsku svjetiljku na zidu i stane promatrati svog brata. Nije slutio ništa dobro. Osim prvog pozdrava još nije imao prilike da govori s Christianom, ali ga je danas za vrijeme svečanosti pažljivo promatrao, te je primijetio da je neobično ozbiljan i nemiran, da je jednom čak, dok je pastor Pringsheim govorio, izašao zbog nečega iz dvorane na nekoliko trenutaka... Thomas mu nije više pisao ni retka poslije onog dana u Hamburgu, kad je Christian primio iz njegovih ruku deset tisuća maraka od svog nasljedstva, da bi mogao isplatiti dugove. »Samo nastavi tako!« rekao mu je tada konzul. »Brzo ćeš ostati bez para. Što se mene tiče, nadam se da će se ubuduće naši putevi što manje križati. Moje si prijateljstvo stavljao na teške kušnje sve te godine...« Zašto je sada došao? Mora da ga je nešto hitno natjeralo...
»Dakle?« upita konzul.
»Ja više ne mogu«, odgovori Christian i spusti se postrance na jednu od stolica s visokim naslonom koje su stajale oko stola. Šešir i štap držao je među mršavim koljenima.
»Smijem li pitati, što više ne možeš i što te vodi k meni?« reče konzul koji nije sjeo.
»Ja više ne mogu«, ponovi Christian. Vrtio je glavom strahovito nemirno i ozbiljno, a male su mu okrugle, duboko usađene oči lutale po sobi. Bile su mu tada trideset i tri godine, no činio se mnogo stariji. Njegova se riđeplava kosa tako prorijedila, da je bio gotovo potpuno ćelav. Iznad veoma upalih obraza oštro su se isticale kosti, a između njih izbočio se golem luk njegova golog, koščatog, mršavog nosa...
»Kad bi samo to bilo«, nastavi on, prešavši rukom po lijevoj strani, a da nije dotakao tijelo... »To nije bol, to je muka, znaš, stalna, neodređena muka. Doktor Drögemüller u Hamburgu kazao mi je da su na toj strani svi živci prekratki. Zamisli, na čitavoj lijevoj strani svi su mi živci prekratki! To je tako čudno... katkada mi se čini kao da će me ovdje na strani uhvatiti neki grč, ili će se sve ukočiti zauvijek... Ne možeš to zamisliti... Nikad ne mogu mirno zaspati. Trgnem se, jer mi srce iznenada prestane kucati, i spopada me užasan strah... I to se dešava ne jedanput, već deset puta prije no što zaspim. Ne znam da li to poznaješ... opisat ću ti posve tačno... To ti je...«
»Ostavi to«, reče konzul hladno. »Mislim da nisi došao amo da mi to pričaš?«
»Ne, Thomas, kad bi samo to bilo; ali nije samo to! Nego poslovi... Ja više ne mogu.«
»Zar opet nešto nije u redu?« Konzul se nije ni razljutio, niti je glasnije govorio. Pitao je to posve mirno, promatrajući brata sa strane, umorno i hladno.
»Ne, Thomas. I da priznam istinu — sada je već svejedno — nikad se nisam pravo ni sredio, ni s onih deset tisuća, kao što i sam znaš... Taj mi je novac poslužio samo za to da ne moram odmah likvidirati. Stvar je u tome... Odmah nakon toga izgubio sam još na kavi... i kod stečaja u Antwerpenu... To je istina. No poslije toga više ništa nisam radio, niti sam se u šta upuštao. Ali čovjek mora živjeti... a sad imam mjenica i drugih dugova... pet tisuća talira... Ah, ti ne znaš kako sam propao! A k svemu tome još i to trganje...«
»Dakle, nisi se ni u šta upuštao!« poviče konzul izvan sebe. U tom je času ipak izgubio strpljenje. »Ostavio si kola u glibu i zabavljao se drugdje! Misliš li ti da ja ne znam kako si živio; u kazalištu, i u cirkusu, i po klubovima, i s kojekakvim ženskinjem.«
»Misliš Alinu... Da, za te stvari, Thomas, ti nemaš mnogo smisla, i možda je moja nesreća što ja imam i suviše smisla za to. Istina je da me je to suviše stajalo i da će me još dosta stajati, jer jedno hoću da ti kažem... ta braća smo... Treće dijete, djevojčica, koja se rodila prije pola godine... moja je.«
»Budalo?«
»Nemoj tako, Thomas. Budi pravedan, i kad se ljutiš na nju i na... a zašto ne bi bilo moje? A što se tiče Aline, ona nipošto nije zla žena, takvo šta ne smiješ kazati. Nikako joj nije svejedno s kim živi; ona je zbog mene prekinula s konzulom Holmom koji ima mnogo više novaca od mene, tako je poštena... Ne, nemaš pojma, Tomo, kako je to divno stvorenje! Ona je tako zdrava... tako zdrava...!« ponovi Christian držeći pred licem ruku sa zgrčenim prstima, kao onda kad je pričao o That's Maria i o razvratu u Londonu. Trebao bi da vidiš njene zube, kad se smije! Na cijelom svijetu nisam još vidio takve zube, ni u Valparaisu, ni u Londonu... Nikad neću zaboraviti ono veče kad sam je upoznao... kod Uhlicha, gdje se jedu oštrige... tada je živjela s konzulom Holmom. Ja sam malo pričao i bio sam pažljiv prema njoj... A kad sam je kasnije pred obio... tja, moj Tomo, to ti je posve drugačiji osjećaj nego kad napraviš dobar posao... Ti ne voliš da se govori o takvim stvarima, vidim to i sad na tebi, ali sad je i onako svemu kraj. Kazat ću joj zbogom, iako ću, zbog djeteta, ostat s njome u vezi... Hoću da u Hamburgu isplatim sve dugove, razumiješ li, pa da likvidiram. Ja više ne mogu. Govorio sam s majkom, i ona će mi dati pet tisuća talira unaprijed, da uredim stvari, a i ti ćeš se složiti s time, jer je ipak bolje da ljudi jednostavno kažu: „Christian Buddenbrook likvidira i odlazi u inozemstvo...” nego da bankrotiram; u tome ćeš mi dati pravo. Hoću, naime, opet da idem u London, Tomo, i da ondje primim neko mjesta. Samostalnost nikako nije za mene, to opažam sve više i više. Ta odgovornost... Kao namještenik vraćam se naveče bezbrižno kući... A u Londonu sam rado živio... Imaš li što protiv toga?«
Konzul je za vrijeme čitavog tog izlaganja bio leđima okrenut prema bratu, i, držeći ruke u džepovima, jednom nogom opisivao figure po podu.
»Pa lijepo, idi dakle u London«, reče posve jednostavno. Nije se uopće više osvrnuo na Christiana. Ostavio ga je i pošao u danju sobu.
No Christian je pošao za njim. Prišao je Gerdi koja je sama sjedila i čitala i pružio joj ruku.
»Laku noć, Gerda. Eto, Gerda, uskoro ću opet u London. Čudno, kako život čovjeka baca amo-tamo. Opet u neizvjesnost, znaš, u tako velik grad, gdje te na svakom koraku čeka neka pustolovina i gdje možeš svašta doživjeti... Čudno je to... poznaš li taj osjećaj? Uhvati te ovdje, nekako u želucu... Čudno...«

TREĆE POGLAVLJE


James Möllendorpf, najstariji trgovački senator, umro je na groteskan i jezovit način. Taj dijabetični starac izgubio je u tolikoj mjeri nagon samoodržanja, da je posljednjih, godina života sve manje i manje odolijevao strasti za slatkišima i tortama. Doktor Grabow, koji je i kod Möllendorpfovih bio kućni liječnik, prosvjedovao je svom energijom, koliko bijaše kadar, a zabrinuta je porodica blago, ali odlučno uskratila svom starješini kolače. Ali što je učinio senator? Onako duševno slomljen, on je negdje u nekoj bijednoj uličici u Maloj Gröpelgrube, Pod zidom, ili u Engelswischu, iznajmio sobu — komoru, pravu jazbinu, kamo se potajno zavlačio da jede torte... Ondje su ga i našli mrtva. Usta su mu još bila puna neprožvakanih kolača, ostaci su uprljali kaput i ležali porazbacani na siromaškom stolu. Smrt od kapi oslobodila ga je od polaganog umiranja.
Porodica se trudila da prikrije odvratne pojedinosti te smrti. No one su se brzo proširile gradom, i o njima se govorilo na burzi, u »klubu«, u Harmoniji, u uredima, među građanstvom i na plesovima, na večerama i u društvu, jer se to desilo u veljači — u veljači godine 1862 — a društveni je život bio u punom jeku. Čak i prijateljice konzulice Buddenbrook pričale su na »Jeruzalemskoj večeri« o smrti senatora Möllendorpfa, kad bi Lea Gerhardt časkom prestala čitati. Pa i male učenice nedjeljne škole, prolazeći sa strahopoštovanjem kroz veliku vežu Buddenbrookovih, šaputale su o tome, a gospodin Stuht u Zvonarskoj ulici razgovarao je nadugo i naširoko sa svojom ženom koja je zalazila u najotmjenije kuće.
No taj događaj nije mogao ostati dugo u središtu pažnje. S prvim glasinama o smrti starog vijećnika iskrslo je jedno veliko pitanje... a kad ga je prekrila zemlja, svi su se samo za to zanimali: tko će ga naslijediti?
Koje li napetosti i podzemne aktivosti! Stranac koji je došao da vidi srednjovjekovne znamenitosti i ubavu okolicu grada, ništa ne zapaža; ali kako je sve živo pod površinom! Koje li agitacije! Sukobljuju se poštena, zdrava mišljenja koja još nije nagrizla nikakva skepsa. Ljudi bučno brane svoja osvjedočenja, ispituju se i sporazumijevaju polako, polagano. Uzburkale su se strasti. Častoljublje i taština tiho rovare. Pokopane se nade bude, ustaju i bivaju razočarane. Stari trgovac Kurz iz Pekarskog dola, koji kod svakog izbora dobiva tri do četiri glasa, opet će na dan izbora dršćući sjediti u svom stanu i čekati na poziv. No ni ovoga puta neće ga izabrati, i on će i dalje, čestita obraza, lupati štapom o pločnik veoma samodopadno i napokon leći u grob s potajnim jadom što nije postao senatorom.
Kad su slijedećeg četvrtka na porodičnom ručku govorili o smrti Jamesa Möllendorpfa, gospođa Permaneder, pošto je s nekoliko riječi izrazila svoje žaljenje, stala je igrati vrškom jezika po gornjoj usni i pri tom lukavo pogledavati brata. To je dalo povoda gospođicama Buddenbrook da izmijene neopisivo zajedljive poglede i da onda sve tri, kao na zapovijed, časkom zažmire i čvrsto stisnu usne. Konzul je uzvratio lukavi smiješak svoje sestre, a zatim je skrenuo razgovor na nešto drugo. Znao je da u gradu glasno govore o onome čime se Tony u sebi zanosi.
Neka su imena spominjali i odbacivali. Druga su uzimali u obzir i rešetali ih. Henning Kurz iz Pekarskog dola bio je prestar. Trebali su svježu snagu. Konzula Huneusa, trgovca drvom, čiji bi milijuni inače svakako utjecali na izbor, nisu prema ustavu mogli izabrati, jer mu je brat bio član senata. Konzul Eduard Kistenmaker, trgovac vinom, i konzul Hermann Hagenström ostajali su na listi. No već od početka čulo se stalno uz ostala imena i ime: Thomas Buddenbrook. I što se više približavao dan izbora, to je bivalo sve jasnije da on i Hermann Hagenström imaju najveće šanse.
Nema sumnje, mnogi su pristajali uz Hermanna Hagenströmma i divili mu se. Njegova revnost u javnim poslovima, neobična brzina, kojom je tvrtka Strunck&Hagenström procvala i razvila se, konzulov raskošni način života, njegovo kućanstvo i paštete od guščjih jetara koje bi jeo za doručak, sve je to imponiralo ljudima. Taj visoki, nešto predebeli čovjek s kratkom riđom bradom i plosnatim nosom koji se spustio nad gornju usnu, bio je unuk čovjeka koga nitko, pa ni on sam, nije poznavao; a otac je, zbog bogate, ali sumnjive ženidbe, bio još gotovo nemoguć u društvu. No taj je čovjek danas bio u srodstvu s Huneusovima i Möllendorpfovima, njegovo se ime spominjalo uz imena pet ili šest najutjecajnijih porodica i uživalo jednaki ugled. Bio je, nema sumnje, značajna i uvažena ličnost u gradu. Glavna karakteristika njegova bića bila je slobodoumnost i snošljivost, a to je, eto, predstavljalo ono novo; ono što je privlačilo ljude, čime se on isticao, i što mu je u očima mnogih sugrađana osiguralo odlučan položaj. Lakoća i širina kojom je zarađivao i izdavao novac, uvelike se razlikovala od uporna i strpljiva rada ostalih trgovaca koji su se strogo držali uobičajenih principa. Ovoga čovjeka nisu sputavali okovi tradicije ni pijeteta; on je stajao na svojim nogama, a sve staromodno bilo mu je strano. Nije stanovao u jednoj od starih patricijskih kuća, gdje ti se čini da je graditelj ludo rasipao prostor, kuća s golemim kamenim trijemovima i bijelo lakiranim galerijama oko njih. Njegova kuća u Pjeskarskoj ulici — južnom produljenju Široke ulice — s jednostavnim pročeljem, premazanim uljenom bojom, racionalno iskorištenim prostorom i bogatim, elegantnim i udobnim namještajem, bila je nova i lišena svake ukočenosti. Uostalom, on je tek nedavno priredio u toj kući veliku zabavu i tom prilikom pozvao neku pjevačicu koja je inače bila angažirana u gradskom kazalištu. Ona je poslije večere pjevala pred uzvanicima, među kojima se nalazio i njegov brat, pravnik, veliki ljubitelj umjetnosti, i primila za to sjajan honorar. Nikad se Hermann Hagenström ne bi zalagao za to da građanstvo odobri veće iznose, kako bi se popravljali i održavali srednjovjekovni spomenici. Ali je činjenica da je on bio prvi, apsolutno prvi u čitavom gradu, koji je svoj stan i poslovnicu rasvijetlio plinom. Zacijelo, ako se kod konzula Hagenströma uopće moglo govoriti o nekoj tradiciji, onda je to bio neograničen, napredan, snošljiv i širokogrudan način mišljenja što ga je preuzeo od svog oca, starog Hinricha Hagenströma, a upravo su mu se zbog toga i divili.
Ugled Thomasa Buddenbrooka bio je posve druge vrsti. On nije bio sâm; u njemu su poštivali i nezaboravljene ličnosti njegova oca, djeda i pradjeda. Bez obzira na njegove lične uspjehe i u javnom životu, on je bio nosilac stogodišnje građanske slave. Najvažnija je, svakako, bila činjenica da je on tu slavu zastupao i upotrebljavao neprisiljeno, na ukusan i osobito ljubazan način. Isticao se intelektualnim obrazovanjem, koje je bilo posve neobično čak i za njegove kulturne sugrađane i izazivalo čuđenje, pa i poštovanje...
Četvrtkom su kod Buddenbrookovih, u konzulovoj prisutnosti, uglavnom spominjali skore izbore, samo kratkim i gotovo ravno dužim napomenama, pri čem je stara konzulica diskretno odvraćala svoje svijetle oči. Ali gospođa Permaneder ipak nije mogla a da se ovdje-ondje ne podiči svojim izvanrednim poznavanjem ustava; članak koji se odnosi na izbor senatora, temeljito je proučila, kao ono nekoć paragraf o rastavi braka. Govorila je o izbornim komorama, o izbornicima i o glasaćim listićima, razmatrala sve moguće eventualnosti, navodila doslovce svečanu zakletvu što je birači moraju polagati. Pričala je o »otvorenom raspravljanju« koje prema ustavu moraju provesti pojedine izborne komore, o svima onima kojih se imena nalaze na popisu,kandidata, i izrazila živu želju da smije sudjelovati u diskusiji o ličnosti Hermanna Hagenströma. Trenutak kasnije nagnula se nad tanjurić svoga brata i stala brojiti koštice od šljiva: »Plemić — prosjak — doktor — pastor — vijećnik!« reče i brzo prebaci vrškom noža na njegov tanjurić košticu, koja je nedostajala... A poslije ručka nije se više mogla suzdržati; uhvatila je konzula za ruku i odvukla ga do prozora.
»Bože, Tomo! Ako te izaberu... Ako stave naš grb u ratnu dvoranu u vijećnici... umrijet ću od veselja! Srušit ću se mrtva, samo ćeš vidjeti!«
»Slušaj, draga Tony! Malo više dostojanstva, ako te smijem zamoliti! Ta inače si dosta ponosna. Zar se ja vladam kao Henning Kurz? Mi smo i bez senatorije netko i nešto... A nadam se da ćeš ostati na životu i u jednom i u drugom slučaju.«
Međutim se nastavljahu agitacije, vijećanja i borbe mišljenja. Konzul Peter Döhlmann, suiter, — čiji je posao sasvim propao i postojao samo po imenu, koji je trošio miraz svoje dvadeset i sedmogodišnje kćeri samo na zakuske — sudjelovao je u izborima tako, da bi kod večere na koju ga je pozvao Thomas Buddenbrook, i kod iste takve večere što ju je priredio Hagenström, svaki put odnosnoga domaćina bučno i gromko nazvao »gospodinom senatorom«. A Sigismund Gosch, stari mešetar Gosch, išao je gradom kao razjaren lav i prijetio da će bez sustezanja zagušiti svakoga tko nije pripravan da glasuje za konzula Buddenbrooka.
»Konzul Buddenbrook, moja gospođo... ha! To je čovjek! Stajao sam uz njegova oca kad je godine četrdesetosme jednom riječi ukrotio gnjev pobunjene svjetine... Da ima pravde na svijetu, već bi njegov otac — već bi otac njegova oca — bio izabran za senatora...«
No ako ćemo pravo, nije u duši gospodina Goscha raspalila toliki plamen ličnost konzula Buddenbrooka, koliko pojava mlade gospođe konzulice, rođene Arnoldsen. Nemojte misliti da je mešetar ikad progovorio s njom ijednu riječ. Nije pripadao krugu bogatih trgovaca, nije jeo za njihovim stolom niti je s njima bio u društvenim odnosima. Ali, kako smo već spomenuli, tek što se Gerda Buddenbrook pojavila u gradu, već ju je spazio mrki mešetar čiji je pogled uvijek čeznutljivo tragao za nečim neobičnim. Sigurnim je nagonom uskoro osjetio da bi ova pojava mogla unijeti malo sadržaja u njegov suviše prazan život, te se dušom i tijelom odao toj ženi koja jedva da je znala njegovo ime. Otada je — kao tigar oka svoga krotitelja — kružio u mislima oko te nervozne i krajnje suzdržljive gospođe kojoj ga nitko nije predstavio. Istim podlim izrazom, istim podmuklo-poniznim držanjem skidao je pred njom na ulici jezuitski šešir, a da ona to nije očekivala... U ovom svijetu, gdje je sve osrednje, nije imao prilike da počini za tu ženu kakvo grozno bezakonje za koje bi odgovarao đavolski hladnokrvno, onako grbav i mračan, ravnodušno zaogrnut u svoj plašt! Dosadne navike te žene nisu mu dopuštale da je ubojstvom, zločinstvom i krvavim, spletkama podigne na carski prijesto. Ništa nije mogao učiniti za nju, — osim da u vijećnici glasuje za njena s pritajenom mržnjom poštovanog supruga, i da joj, možda, jednom posveti prijevod sveukupnih djela što ih je napisao Lope de Vega.

ČETVRTO POGLAVLJE


Svako ispražnjeno mjesto u senatu mora se popuniti u roku od četiri nedjelje; to propisuje ustav. Tri su nedjelje prošle otkako je umro James Möllendorpf; došao je dan izbora. Jugovina je, konac veljače.
U Širokoj ulici, pred vijećnicom — s pročeljem od pocakljenih opeka i šiljastim tornjima i tornjićima koji se ocrtavaju na bjelkasto sivoj pozadini neba, sa stepenicama koje počivaju na izbočenim stupovima, i sa šiljastim arkadama, kroz koje se vidi trg sa česmom — pred vijećnicom se popodne oko jedan sat skupilo mnoštvo ljudi. Stoje nepomično u bljuzgavici koja se pod njihovim nogama do kraja rastapa, pogledavaju jedan drugoga, pa opet gledaju preda se i istežu vratove. Jer ondje, iza onog portala, u dvorani za vijećanje, gdje stoji u polukrugu četrnaest naslonjača, izborna skupština, sastavljena od članova senata i građanstva, čeka još uvijek prijedloge izbornih komora...
Stvar se otegla. Čini se da se komore ne mogu složiti, da je borba oštra i da skupštini u vijećnici dosad nije predložena samo jedna osoba, jer bi je inače gradski načelnik odmah proglasio izabranom... Čudnovato! Nitko ne shvaća odakle potječu glasine, gdje i kako one nastaju, a ipak vijesti prodiru kroz portal na ulicu i šire se. Ondje unutra stoji gospodin Kasperisen, stariji senatski podvornik, koji sebe nikad drugačije ne naziva nego »državni činovnik«. Da li to on stišćući zube i gledajući drugamo, javlja krajem usana ono što doznaje? Sada se pronosi vijest da su u dvoranu za vijećanje stigli prijedlozi i da je svaka od triju komora predložila drugog kandidata: Hagenströma, Buddenbrooka, Kistenmakera! Daj bože, da bar opće tajno glasovanje s pomoću glasaćih listića dade apsolutnu većinu! Oni koji nemaju toplih kaljača, počinju tapkati, jer im zebu noge.
Ljudi iz sviju slojeva naroda stoje ondje i čekaju. Ima tu mornara razgolićena, tetovirana vrata, koji drže ruke u velikim, niskim džepovima od hlača; nosači u bluzama i hlačicama od crnog, sjajnog platna, nenadmašivo poštena lica; kirijaša, koji su sišli s nagomilanih vreća žita i, s bičem u ruci, čekaju na rezultat izbora; služavki u šalu, pregači i debeloj prugastoj suknji, s bijelom kapicom na zatiljku i velikom košarom koja im visi o goloj ruci; prodavačica riba i piljarica s velikim šeširima od slame, čak i nekoliko ljepuškastih vrtlarica s holandijskim kratkim kapama, kratkim suknjama i dugim, nabranim, bijelim rukavima koji izlaze iz šareno izvezenih prsluka... A između njih građani, trgovčići iz susjedstva koji su izašli bez šešira te izmjenjuju mišljenje, mladi, lijepo odjeveni sinovi trgovaca koji u očevoj trgovini ili u poslovnici nekog njegova prijatelja dovršavaju trogodišnji ili četverogodišnji nauk, pa učenici s torbama i knjigama...
Iza dvojice radnika s čupavim mornarskim bradama, koji žvaću duhan, stoji neka gospođa i veoma uzbuđeno migolji glavom, da bi između ramena tih plećatih momaka mogla viriti na vijećnicu. Umotana u neku vrstu dugoga večernjeg ogrtača, podstavljenog smeđim krznom koji iznutra pridržava objema rukama, a lice je posve zastrla gustom smeđom koprenom. Njene gumene kaljače cupkaju bez prestanka u rastopljenu snijegu.
»Bog s nama, tvoj gospodin Kurz, međutim, nije izabran«, kaže jedan radnik drugome.
»Nije, nije, ma ne moraš mi to neprestano govoriti, zvekane brbljavi. Oni sad glasuju još samo za Hagenströma, Kistenmakera i Buddenbrooka.«
»I tako se sada samo pita tko će od te trojice pobijediti one druge.«
»Ajde nam kaži koga će izabrati.«
»Znaš šta? Ja vjerujem da će izabrati Hagenströma.«
»Hoće, bome, neka te đavo nosi, tikvane.«
Zatim ispljune duhan preda se, jer zbog gužve ne može da ga izbaci u luku, podigne rukama hlače ispod opasača i nastavi: »Ah taj Hagenström, to ti je izjelica, njemu ni zrak više ne može kroz nos, tako se ugojio... Ne, ne — ako već ne može biti izabran moj gospodin Kurz, onda sam za Buddenbrooka. To je valjan momak...«
»Govori, govori što te volja, no Hagenström je mnogo bogatiji...«
»Pa o tome se ne radi, to nije u pitanju.«
»A taj Buddenbrook je paklenski fin gospodin sa svojim manšetama i svojim svilenim kravatama i s onim brcima... Jesi li ga vidio kako hoda? On ti uvijek skakuće kao ptica.«
»Čuješ ti budalo, pa nije riječ o tome.«
»Je, a on ti ima sestru koja je pobjegla od dva muža, zar ne?«... Dama u večernjem ogrtaču uzdrhta.
»A to ti je tako, ma o tome mi ništa ne znamo, i konzul tu ništa ne može.«
»Ne može, dabome« misli gospođa s koprenom i stišće ruke pod ogrtačem... »Hvala bogu!«
»A zatim«, dodaje čovjek koji je na Buddenbrookovoj strani, »sam načelnik Oeverdieck je bio kum njegovom sinu; to, bome, puno znači, pomisli...«
»Jest, jest!« misli gospođa. »Hvala bogu, djelovalo je...« Trgne se. Nova je glasina prodrla, širi se vijugavo i dospijeva do nje. Opći izbori nisu donijeli rezultata. Eduard Kistenmaker, koji je imao najmanje glasova, ispao je. Nastavlja se borba između Hagenströma i Buddenbrooka. Neki građanin primjećuje važno da će, ako kandidati dobiju podjednaki broj glasova, birati pet »izbornih sudaca« koji će odlučiti većinom glasova.
Odjednom netko vikne posve naprijed, kraj portala: »Izabrali su Heinea Seehasa!«
A Seehas je vječito pijan čovjek koji ručnim kolicima razvozi kruh! Svi se smiju i propinju na prste, da vide šaljivčinu. I gospođu s koprenom spopada nervozan smijeh i jedan trenutak tresu joj se ramena. No zatim učini kretnju, kao da kaže: Zar je sada vrijeme za šalu?... Nestrpljivo se strese i ukoči; nadalje napeto virka između ona dva radnika. Ali u istom času klonu joj ruke, a večernji joj se ogrtač sprijeda otvori. Ona ostaje spuštenih ramena, malaksala, poražena...
Hagenström! — Nitko ne zna, odakle je stigla ta vijest. Pojavila se kao da je izbila iz zemlje ili pala s neba, i to svagdje u isti mah. Tu nema pogovora. Odlučeno je. Hagenström! Dakle su njega izabrali! Nema više šta da se čeka. Gospođa s koprenom mogla je to unaprijed znati. Tako je to uvijek u životu. Sad može lijepo ići kući. Osjeća kako joj se grlo steže...
Ali to je stanje potrajalo samo trenutak. Mnoštvo se zatalasa; oni koji stoje naprijed, povuku se i potisnu one koji stoje iza njih, dok se u isti mah nešto na ulazu zacrvenje. To su crveni kaputi dvojice senatskih podvornika, Kaspersena i Uhlefeldta, koji se zajedno pojavljuju u svečanoj livreji s trorogom, bijelim jahaćim hlačama, žutim čizmama i malim paradnim mačem; probijaju sebi put kroz mnoštvo koje se povlači.
Idu kao sudbina: ozbiljno, nijemo, šutljivo, oborena pogleda, ne osvrćući se ni nadesno ni nalijevo... i kreću neumoljivo i odlučno onim pravcem što im ga propisuje rezultat izbora s kojim su upoznati. Ali ne kreću put Pjeskarske ulice, već idu nadesno u Široku ulicu!
Gospođa s koprenom ne vjeruje svojim očima. No i ljudi oko nje opazili su to. Guraju se u istom pravcu za podvornicima i govore jedan drugome: »Ne, ne, Buddenbrook, a ne Hagenström!«... I već izlaze na portal razna gospoda i u živahnu razgovoru zakreću i žure se niz Široku ulicu, da bi prvi čestitali.
Tada gospođa skupi svoj večernji ogrtač i potrča. Potrča, kako dama inače nikad ne trči. Koprena joj se pomakla i otkrila njeno zažareno lice; ali ona ne haje za to. Mada se jedna od njenih krznom optočenih kaljača stalno izmiče u bljuzgavici i grdno je sprečava u trku, ona ipak prestiže ostale. Prva stigne dio kuće na uglu Pekarskog dola, zazvoni na uzbunu, dovikne djevojci koja joj otvara vrata: »Dolaze, Kathrin, dolaze!« Pohita uza stepenice, uleti gore u danju sobu, gdje njezin brat — koji je, istina, malo blijed — odlaže novine i pruža ruku kao da se hoće obraniti... Ona ga grli i ponavlja: »Dolaze, Tomo, dolaze! Tebe su izabrali, a Hermann Hagenström propao je!«
*
To je bilo u petak. Već idućeg dana stajao je senator Buddenbrook u vijećnici, pored stolice pokojnog Jamesa Möllendorpf a, i pred skupljenim gradskim očima i odborom građana položio ovu zakletvu: »Savjesno ću vršiti svoju službu, raditi svim svojim snagama za dobro države, strogo ću se držati njezina ustava, pošteno ću upravljati javnim dobrom i u vršenju svojih dužnosti, pogotovo pri izborima, neću se obazirati ni na osobnu korist niti na rodbinstvo ili prijateljstvo. Primjenjivat ću državne zakone i biti pravedan prema svakome, bio on bogat ili siromašan. Bit ću šutljiv svagdje gdje treba biti šutljiv, a naročito ću tajiti ono što opći interesi nalažu da držim tajnim. Tako mi bog pomogao!«

PETO POGLAVLJE


Naše želje i pothvati rađaju se iz nekih potreba naših živaca, a te je potrebe teško izraziti riječima. Ono što su kod Thomasa Buddenbrooka smatrali »taštinom«, naime to što se tako brižno dotjeruje i toliko troši na odijela, bilo je u stvari nešto posve drugo. Prvobitno je to bilo samo nastojanje čovjeka akcije da se uvijek osjeća besprijekorno urednim, jer mu to daje samopouzdanja. Međutim, on sâm i ostali postavljali su sve veće zahtjeve na njegovu darovitost i snagu. Bio je pretrpan privatnim i javnim dužnostima. Kad se konstituiralo vijeće, te su se dijelile dužnosti među članovima senata, pridijeljeni su mu, kao glavni resor, porezi, ali se uz to bavio i pitanjem željeznica, carina i drugim državnim poslovima. Na hiljadu sjednica upravnih i nadzornih odbora kojima je predsjedao otkako su ga izabrali za senatora, trebalo je da bude krajnje obziran, ljubazan i elastičan i da stalno pazi da ne bi povrijedio mnogo starije ljude, te da se prividno podvrgava njihovu starijem iskustvu, a ipak da zadrži vlast u svojim rukama. Ako je usporedo s time upadljivo rasla i njegova »taština«, to jest potreba da se tjelesno osvježi, obnovi, da se nekoliko puta na dan presvuče, uredi i da povrati jutarnju svježinu, onda je to naprosto značilo — iako je Thomas Buddenbrook navršio tek trideset i sedam godina — da njegova izdržljivost opada i da se brže troši...
Kad bi ga dobri doktor Grabow zamolio da malo više počiva, odgovorio bi mu: »E, dragi moj doktore! Nisam još dotle stigao«. Time je htio reći da mora još neizmjerno mnogo raditi, prije nego što če možda dotjerati dotle da bi mogao smatrati da je na cilju i napokon uživati svoj mir. Zapravo, nije mnogo vjerovao da će to ikad biti. Nešto ga je gonilo naprijed i nije mu dalo da miruje. Čak i kad se prividno odmarao, na primjer poslije ručka, čitajući novine, vrzlo mu se po glavi hiljadu planova, dok je polagano i uporno frkao kraj zasukanog brka, a na blijedim su mu sljepoočicama iskakale žile. Uvijek je bio jednako ozbiljan i strastven, bilo da je smišljao neki poslovni manevar ili neki javni govor, bilo pak da je donosio odluku da, napokon, obnovi čitavu zalihu rublja, kako bi bar u tom pravcu bio neko vrijeme »gotov« i bez brige!
U takvim je nabavama i obnovama nalazio bar privremeno zadovoljstvo i smirenje, a mogao je sebi bez ikakvih skrupula dopustiti takve izdatke, jer je tih godina tako mnogo zarađivao, kao što je nekoć zarađivao njegov djed. Ugled tvrtke porastao je ne samo u gradu, već i izvan njega, a njegov se lični utjecaj unutar republike stalno povećavao. Neki su mu zavidjeli, a neki su se radovali njegovim uspjesima, no svi su morali priznati da je neobično sposoban i spretan. Međutim, što se njega samog tiče, uzalud se trudio da radi mirno i po redu, jer je uvijek osjećao da očajno zaostaje za svojom maštom i svojim planovima.
Tako se godine šezdeset i treće senator Buddenbrook nije samo od obijesti bavio mišlju da sagradi veliku, novu kuću. Kome je dobro, taj se ne miče. Njegova ga je grozničava aktivnost gonila na to, a sugrađani su taj pothvat mogli pripisati njegovoj »taštini«, jer je bio dio nje. Sagraditi kuću, iz osnova promijeniti vanjski život, spremati, seliti, nanovo se smjestiti i izbaciti sve, što je staro i suvišno, sve što se nagomilalo tokom godina: ta mu je misao davala osjećaj čistoće, novosti, okrepe, osvježenja i jačanja... A čini se da mu je sve to nužno trebalo, jer se dao na to svim žarom i već je imao u vidu neko određeno mjesto.
Bilo je to prilično veliko zemljište u donjem dijelu Ribarskog dola. Ondje se prodavala neka zapuštena kuća, posivjela od starosti. Vlasnica te kuće, prastara usidjelica koja je u njoj živjela posve sama, posljednji ostatak neke zaboravljene porodice, nedavno je umrla. Na tom je mjestu senator htio podići svoju kuću, te bi ga, polazeći u luku, često pažljivo promatrao. Susjedstvo je, čini se, simpatično: dobre građanske kuće sa zabatima; najskromnija među njima bila je kuća preko puta: uska zgrada s malom cvjetarnicom u prizemlju.
Mnogo se bavio tim pothvatom. Izradio je približan proračun, i premda iznos što ga je zasad odredio nije bio neznatan, držao je da ga može izdati a da se ne pretrgne. A ipak bi problijedio pri pomisli da je sve to možda beskorisno, uviđao je da je kuća u kojoj sada stanuje, zapravo dovoljno prostrana za njega, njegovu ženu, dijete i služinčad. No polusvjesne su potrebe prevladale. Želeći da ga netko opravda i učvrsti u njegovu naumu, povjerio se najprije svojoj sestri.
»Ukratko, Tony, šta misliš? Zavojite stepenice što vode u kupaonicu, sasvim su zgodne, ali, ako ćemo pravo, ta je kuća ipak samo kutijica. Nije baš reprezentativna, zar ne? A sada, kad si dotle dotjerala da postanem senator... Jednom riječi: jesam li ja to dužan sebi i svom položaju?...«
Ah, bože moj, što on sve nije dugovao sebi u očima gospode Permaneder! Bila je iskreno oduševljena i vrlo ozbiljna. Prekrižila je ruke i šetala po sobi podigavši malo ramena i zabacivši glavu.
»Imaš pravo, Tomo! Oh bože, imaš posve pravo! Tu nema prigovora, jer kad čovjek još povrh svega ima za ženu jednu Arnoldsenovu sa 100.000 talira... Uostalom, ja sam ponosna što si se najprije meni povjerio. To je lijepo od tebe! A kad već gradiš, Tomo, onda neka bude otmjena, to ti ja kažem...!
»Pa da, to i ja mislim. Neću žaliti novaca. Predat ću stvar Voigtu, i već se veselim kako ću s tobom pregledavati nacrte. Voigt ima mnogo ukusa...«
Druga osoba koju je Thomas pitao za mišljenje, bila je Gerda. Ona se potpuno suglasila s njime. Metež selidbe neće biti prijatan, ali se ona radovala što će dobiti veliku muzičku sobu s dobrom akustikom. A što se tiče stare konzulice, odmah je bila spremna da zidanje nove kuće smatra logičnom posljedicom ostalih sretnih slučajeva što ih je sa zadovoljstvom doživljavala i zbog kojih je bila zahvalna bogu. Otkako se rodio nasljednik, i konzul postao vijećnik, ona je još manje nego prije krila svoj materinski ponos, a način na koji je izgovarala »moj sin senator«, u najvećoj je mjeri dražio gospođice Buddenbrook iz Široke ulice.
Te postarije djevojke imale su zaista premalo razonode, otkako je Thomas požnjeo tako sjajne uspjehe u javnom životu. Izrugivati se četvrtkom jadnoj Klothildi pružalo im je slabu zadovoljštinu, a o Christianu — koji je posredovanjem Mr. Richardsona, svoga nekadašnjeg šefa, dobio namješten je u Londonu i odande nedavno javio telegramom luckastu želju da se oženi s gospođicom Puvogel, što mu je, naravno, konzulica najstrože zabranila... o Christianu, koji je naprosto spadao u istu kategoriju kao i Krögerov Jakob, nije se više govorilo. Zato su tražile neku odštetu u sitnim slabostima konzulice i gospođe Permaneder. Navele bi, recimo, razgovor na frizure. Konzulica je, naime, bila kadra reći i ne trepnuvši okom da ona »svoju« kosu češlja glatko... iako je moralo biti jasno svima onima koje je bog obdario zdravim razumom, a pogotovo gospođicama Buddenbrook, da se nepromjenljivo riđe vlasi ispod kapice stare gospođe već odavno ne mogu nazvati »njenom« kosom. No još se više isplatilo izazvati bratučedu, da malo priča o ljudima koji su odigrali mrsku ulogu u njenom dosadašnjem životu. Plači Trieschke! Grünlich i Permaneder! Hagenströmovi!... Ta imena, koja bi Tony izgovarala malo podignutih ramena i s gađenjem, kad bi je razdražili, odjekivala su kao zvukovi trube i godila ušima kćeri ujaka Gottholda.
Uostalom, bile su na čistu s time — i smatrale su da nikako ne mogu preuzeti odgovornost da to prešute — da mali Johann strahovito polako uči hodati i govoriti... Imale su pravo, ali valja priznati da Hanno — tako je gospođa senatora Buddenbrooka nazvala svog sina — ni u vrijeme kad je već znao prilično razgovijetno imenovati ostale članove obitelji, još nije podoban da jasno izgovori imena Friederike, Henriette i Pfiffi. Što se tiče hodanja, još mu nije uspjelo da učini nijedan samostalan korak, premda je već imao dvije godine i tri mjeseca. U to su vrijeme gospođice Buddenbrook beznadno zakimale glavom i izjavile da će ovo dijete ostati čitavog života nijemo i uzeto.
Vjerojatno su kasnije priznale, kako su se prevarile s tim žalosnim proročanstvom; ali nitko nije poricao da je Hanno nešto zaostao u razvoju. Već u prvim danima života imao je da izdrži teške borbe i svoju je okolinu držao u stalnom strahu. Došao je na svijet kao tiho slabašno dijete, a uskoro nakon krštenja spopalo ga je povraćanje s proljevom koje je trajalo svega tri dana, ali je gotovo zauvijek zaustavilo njegovo malo srce što je s tolikom mukom proradilo. Ostao je na životu, a dobri doktor Grabow trudio se da brižnom prehranom i njegom predusretne krize koje su prijetile kad počnu izbijati zubići. Ali tek što je prvi bijeli šiljak stao probijati desni, već su se pojavili grčevi koji su se kasnije vraćali u još jačoj mjeri i nekoliko puta sve zaprepastili. Opet je došlo dotle da je stari liječnik, bez riječi, roditeljima stisnuo ruku... Dijete je bilo posve iscrpljeno, a tupi, kosi pogled duboko upalih očiju govorio je o upali mozga. Činilo se gotovo da bi bilo bolje da umre.
Ipak se Hanno nekako oporavio. Počeo je opet zapažati predmete i premda je zbog pretrpjelih muka sporije učio hodati i govoriti, nije mu prijetila nikakva neposredna opasnost.
Hanno je bio tanak i prilično visok za svoje godine. Njegova svijetlosmeđa, veoma mekana kosa, stala je u to doba neobično brzo rasti i uskoro mu ja padala u posve lakim valovima na ramena njegove naborane haljinice slične pregači. Već su se počele kod njega posve jasno zapažati sličnosti s obitelji. Od samog početka imao je ruke Buddenbrookovih; široke, nešto prekratke, ali tankih prstiju, a njegov je nos bio posve nalik na očev i pradjedov, iako se činilo, da će mu nozdrve biti još nježnije. Međutim, duguljast i uzak donji dio lica nije podsjećao ni na Buddenbrookove ni na Krögerove, već na majčinu obitelj, pogotovo usta, koja su prerano — već sada — naginjala tome da ostaju zatvorena, odavajući sjetu i plašljivost... Tome se izrazu kasnije sve više prilagođivao pogled osebujnih zlatnosmeđih očiju, okruženih modrikastim sjenama...
Njegov je život počeo u znaku suadržljive nježnosti kojom ga je milovao očev pogled, brižnosti kojom je majka bdjela nad njegovim odijevanjem i njegom, obožavan od tetke Antonije, s jahačima i zvrkovima kojima su ga darivali konzulica i ujak Justus; a kad su se njegova lijepa kolica pojavljivala na ulici, ljudi bi se s velikim zanimanjem ogledavali za njima. No što se tiče dostojanstvene dadilje, gospođe Decho koja ja zasad još bila u službi, bilo je već odlučeno da se u novu kuću neće useliti ona, već da će je zamijeniti Ida Jungmann, a konzulica će potražiti novu pomoćnicu...
Senator Buddenbrook provodio je u djelo svoje planove. Nije imao nikakvih poteškoća pri kupovanju zemljišta u Ribarskom dolu, a kući u Širokoj ulici — koju je mešetar Gosch odmah zagrižljivo preuzeo — smjesta je kupio gospodin Stephan Kistemaker čija je obitelj rasla, i koji je sa svojim bratom mnogo zarađivao na crveniki. Gospodin se Voigt primio zidanja, i uskoro su mogli četvrtkom, u obiteljskom krugu, razviti njegov uredni nacrt i unaprijed gledati pročelje zgrade: prakrasnu fasadu od cigle s karijatidama od pješčanika koje nose doksat, a ravnim krovom o kome je Klothilda ljubezno i otegnuto primijetila da se na njemu može popodne užinati... Čak i pitanje prizemnih lokala u Mengovoj ulici — koji će ostati prazni, jer je konzul namjeravao preseliti i svoj ured u Ribarski dol — riješeno je brzo i veoma povoljno, jer se pokazalo da je gradsko osiguravajuće društvo spremno iznajmiti prostorije za svoju kancelariju.
Došla je jesen, sivi su se zidovi srušili. I dok je nastajala i opet prolazila zima, rasla je iznad prostranih podruma nova kuća Thomasa Buddenbrooka. Ni o čemu nisu ljudi radije razgovarali: bila im je to najzanimljivija tema. Bit će sjajna, bit će najljepša stambena zgrada nadaleko i naširoko! Zar možda u Hamburgu ima ljepših kuća?... Ali mora da je vraški skupa, i stari se konzul sigurno ne bi bio upustio u takvo što... Susjedi, građani u kućama sa zabatima, stajali su na prozoru i promatrali radnike i ljude na skelama. Veselili su se što gradnja napreduje i nastojali pogoditi kad će biti gotov krov.
I taj je dan osvanuo, i proslavili su ga kako treba. Gore, na ravnom krovu, održao je neki stari zidarski nadzornik govor i na kraju bacio iza leđa bocu šampanjca, dok se između zastava glomazno njihao golemi vijenac od ruža, zelenog lišća i šarenih listova.
Potom su u obližnjoj gostionici, za dugim stolovima, svi radnici počašćeni pivom, kruhom s maslacem, butinom i cigarama. Senator Buddenbrook sa suprugom i malim sinom, koga je gospođa Decho nosila u naručju, prošao je niskom dvoranom između stolova, zahvaljujući se na pokličima, kojima su ga pozdravljali.
Napolju su Hanna vratili u kolica, a Thomas je s Gerdom prešao preko ulice, da još jednom pogleda crveno pročelje s bijelim karijatidama. Preko puta, pred malom cvjetarnicom uskih vrata i siromašna izloga, u kojima je na ploči od zelenog stakla paradiralo nekoliko lonaca s lukovačama, stajao je Iwersen, vlasnik dućana, plav, atletski razvijen čovjek u vunenu haljetku. Kraj njega je stajala njegova žena, koja je bila mnogo sitnija, a imala južnjačko lice. Na jednoj je ruci držala dječaka od koje četiri do pet godina, drugom je polako gurkala kolica, u kojima je drijemalo manje dijete, a bilo je očito, da se opet nalazi u blagoslovljenom stanju.
Iwersen se pokloni — duboko — i nespretno, dok je njegova žena, koja nije prestala gurkati kolica, svojim crnim, bademastim očima mirno i pažljivo promatrala senatoricu, koja im je prilazila pod ruku s mužem.
Thomas se zaustavi i pokaza štapom prema vijencu na krovu.
»To ste lijepo učinili, Iwersen!«
»Nemojte mene hvaliti, gospodine senatore. To je napravila moja žena.«
»Ah!« reče senator kratko, trgne malo glavom i zagleda se vedro, čvrsto i ljubazno u lice gospođe Iwersen. I ne dodavši više ni riječi, oprosti se učtivim pokretom ruke.

ŠESTO POGLAVLJE


Jedne nedjelje, početkom srpnja — otprilike četiri nedjelje pošto se senator Buddenbrook preselio u novu kuću — pojavila se gospođa Permaneder predvečer kod svog brata. Prošla je kroz svježe kameno predvorje koje je bilo ukrašeno reljefima prema Thorwaldsenu, a vrata su nadesno vodila u poslovnicu. Pozvonila je na ulaznim vratima koja su se otvarala iz kuhinje pritiskom na neku gumenu loptu, i ondje, u prostranom trijemu, gdje je na podnožju stupa stajao medvjed što ga je poklonio Tiburtius, doznade od sluge Antona da senator još radi.
»Lijepo«, reče ona »hvala vam, Antone. Idem k njemu.«
Ali najprije prođe kraj poslovnice i pođe nadesno, gdje se iznad nje otvaralo golemo stubište. Do prvog kata vodila je ograda od lijevanoga željeza koja je u drugom katu prelazila u široku galeriju sa stupovima zlatne i bijele boje, dok je s vrtoglave visine staklenog krova visio golein, pozlaćen luster... »Otmjeno!« reče gospođa Permaneder, tiho i zadovoljno, gledajući tu svijetlu i blistavu raskoš koja je njojzi predstavljala moć, sjaj i trijumf Buddenbrookovih. No tad se dosjeti da ju je nešto žalosno dovelo ovamo, i kRené polagano prema uredu.
Thomas je bio posve sam. Sjedio je na svome mjestu do prozora i pisao neko pismo. Pogledao je sestru podigavši jednu od svojih svijetlih obrva i pružio joj ruku.
»’bar veče, Tony. Koje dobro?«
»Ah, nije dobro, Tom... Ali, znaš, stubište vam je zbilja prekrasno!... Uostalom, ti pišeš ovdje u polumraku.«
»Da... hitno pismo. — Dakle, nije dobro? Na svaki način, prošetat ćemo se malo vrtom, bit će ugodnije. Hajdemo!«
Dok su prolazili trijemom, čuli su kako iz prvog kata dopire drhtaj violinskog adagia.
»Slušaj« reče gospođa Permaneder i zastane... »Gerda svira. Oh, božanski! Bože moj, ta žena je... prava vila. Što radi Hanno?«
»Bit će da upravo večera s Jungmannovom. Nije dobro što još ne hoda kako bi trebalo...«
»Prohodat će on, Tomo, prohodat će! Jeste li zadovoljni s Idom?«
»Ah, kako ne bismo bili zadovoljni...«
Prođu kroz kameno predvorje na stražnjoj strani kuće, ostave kuhinju nadesno i izađu kroz staklena vrata preko dvije stepenice u gizdav i mirisav cvjetnjak.
»Dakle?« zapita senator.
Bilo je toplo i tiho. Večernji je zrak bio prožet mirisom koji se širio iz tačno ograđenih lijeha, a iz vodoskoka, opkoljena ljubičastim perunikama uz spokojan romon dizao se mlaz vode prema tamnom nebu na kojem su upravo zatreperile prve zvijezde. Niske stube u pozadini između dva mala obeliska vodile su do pošljunčene esplanade, na kojoj se nalazila otvorena drvena sjenica s nekoliko vrtnih stolica ispod spuštena zaklona. Zemljište je bilo s lijeve strane zidićem ograđeno od susjednog vrta, a zdesne je pobočni zid obližnje kuće bio sav obložen drvenim letvama Što su ih imale prekriti povijuše. Pored stuba i sjenice raslo je nekoliko žbunova ribizla i ogrozda, ali u čitavom je vrtu bilo samo jedno veliko stablo, kvrgast orah, lijevo, uza zid.
»Eto, o čemu se radi,« odgovori gospođa Permaneder oklijevajući, kad su polako krenuli pošljunčenom stazom oko terase. »Tiburtius piše...«
»Klara?!« zapita Thomas... »Molim te, kratko i bez okolišenja!«
»Da, Tomo, ona leži, veoma joj je zlo, a doktor se boji, da nema tuberkulozu... tuberkulozu mozga... mada mi je teško to izgovoriti. Vidiš, ovo pismo piše mi njen muž. Prilog koji je upućen majci, a koji je, veli on, istog sadržaja, treba da joj predamo pošto je prije malo pripremimo. Zatim je tu još i ovaj drugi prilog, također za majku, a pisala ga je olovkom sama Klara, i to vrlo nesigurnim rukopisom. A Tiburtius kaže da je sama pri tom rekla da su joj to posljednji reci, jer je najžalosnije to što se ona nimalo ne trudi da poživi. Ta ona je uvijek čeznula za nebom...« zaključi gospođa Permaneder brišući suze.
Senator je šutke hodao pored nje s rukama na leđima i oboRené glave.
»Ništa ne govoriš, Tomo... Imaš pravo, što da se kaže? I to se dešava baš sada, kad i Christian leži bolestan u Hamburgu.«
Tako je, naime, bilo. Christianovo se »trganje« na lijevoj strani veoma pogoršalo, a u posljednje vrijeme, u Londonu, prometnulo se u stvarnu bol, tako da je zaboravio na sve svoje manje smetnje i bolesti. Nije više znao što da radi, te je pisao majci da mora doći kući, da bi ga ona njegovala. Napustio je namještenje u Londonu i otputovao. No tek što je stigao u Hamburg, morao je leći. Doktor je ustanovio da boluje od reumatizma u zglobovima i dao ga prenijeti iz hotela u bolnicu, jer se za neko vrijeme nije moglo ni pomišljati na nastavak putovanja. Tako je, dakle, ležao u Hamburgu i diktirao bolničaru veoma sjetna pisma...
»Da« odgovori tiho senator. »Čini se da zlo ne dolazi nikad samo...«
Ona mu časkom položi ruku na rame.
»Ne smiješ klonuti duhom, Tomo. Nemaš nipošto pravo da očajavaš! Trebalo bi ti malo vedrine...«
»Jest, pobogu, trebalo bi mi.«
»Kako to, Tomo?... Reci mi, zašto si prekjučer, u četvrtak, čitavo popodne šutio, ako smijem, znati?«
»Ah... poslovi, drago dijete. Neku ne posve neznatnu partiju raži nisam baš najpovoljnije... no, kratko i jasno: veliku partiju morao sam prodati veoma nepovoljno...«
»Oh, Tomo, to se događa! Desi se danas, a već sutradan možeš opet nadoknaditi gubitak. Da te odmah ozlovolji...«
»Varaš se, Tony,« reče on odmahnuvši glavom. »Nije moje raspoloženje ispod nule, zato što imam neuspjeha. Obrnuto. Ja ne vjerujem ni u kakav uspjeh, pa ga ni nemam.«
»Ali zašto si neraspoložen?« prepade se ona. »Čovjek bi mislio... ti bi morao biti veseo, Tomo! Klara živi... sve će biti dobro, ako bog da! A inače? Evo, šećemo tvojim vrtom, i sve tako divno miriše. Tamo je tvoja kuća, ma kao u priči; Hermann Hagenström stanuje u potleušici u usporedbi s tobom! Sve si ti postigao...«
»Da, Tony, gotovo je i suviše lijepo. Mislim: još je previše novo. Još me pomalo zbunjuje, i bit će da odatle potječe moja zlovolja koja me prati u stopu i svagdje mi škodi. Svemu sam se unaprijed silno radovao, i to je veselje bilo, kao što biva, ono najljepše. Uvijek dobro dolazi prekasno, uvijek se prekasno ostvaruje kad mu se čovjek više ne može pravo radovati.«
»Ne može više radovati, Tomo! Ovako mlad!«
»Čovjek je tako mlad ili tako star, kako se osjeća. — A kad se ostvari ono što smo željeli, onda se to dešava nekako nezgrapno i prekasno; uspjeh je popraćen mnogim sitnicama koje čovjeka smetaju i ljute, sva prašina stvarnosti s kojom nije računala naša mašta, a koja čovjeka iritira...«
»Da, da... Ali kako to misliš, Tomo: tako mlad ili tako star, kako se osjeća?«
»Da, Tony... Proći će to... neraspoloženje — jamačno će proći. Ali sada se osjećam stariji no što jesam. Imam poslovnih briga, a jučer me konzul Hagenström svojim govorom u nadzornom odboru büchenske željeznice naprosto pobio, potukao, gotove me izložio općem osmijehu... Osjećam kao da mi je nešto stalo izmicati, kao da ovo nešto ne držim više tako čvrsto kao negda... Što je uspjeh? Tajna i neopisiva snaga, opreznost, spremnost... svi jest da već samim tim što postojim vršim neki pritisak na život oko sebe... Vjera da mogu utjecati na život i mijenjati ga... Sreća i uspjeh jesu u nama; moramo ih držati: čvrsto, duboko. Čim ovdje unutra nešto počne popuštati, labaviti i biva mlohavo, odmah se sve oko nas razularuje, odupire nam se, ustaje protiv nas, izmiče našem utjecaju... Onda dolazi udarac za udarcem, doživljujemo poraz za porazom, i gotovo je. Posljednjih sam dana često pomišljao na tursku poslovicu koju sam negdje pročitao: »Kad je kuća dovršena, dolazi smrt! Ne mora to baš biti odmah smrt. Ali propadanje, spuštanje... početak kraja... Vidiš Tony,« nastavi još tiše, primivši sestru ispod ruke, »kad smo krstili Hanna — sjećaš li se? — rekla si mi: »Čini mi se kao da će svanuti novo doba«. Još mi sada odzvanjaju te riječi u ušima. Činilo se tada kao da imaš pravo, jer su me izabrali za senatora, i imao sam sreće, a ovdje je nikla kuća. Ali senator i kuća su spoljašnosti, a ja znam nešto o čemu ti još nisi razmišljala, znam to iz života i iz povijesti. Znam da se često tek onda pojavljuju vanjski, vidni i opipljivi znaci i simboli sreće i uspona, kad je već u stvari sve krenulo nizbrdo. Treba mnogo vremena dok stignu ti vanjski znaci, kao svjetlo neke zvijezde ondje gore za koju ne znamo da li se upravo gasi, da li se već ugasila kad najjasnije blista...«
On umukne. Neko su vrijeme šutke hodali, dok je vodoskok rominjao u tišini, a vjetrić šaputao u krošnji velikog oraha. Tada gospođa Permaneder uzdahne tako teško, da se činilo kao da jeca.
»Kako žalosno govoriš, Tomo! Još nikad nisi tako govorio. Ali dobro je da si kazao što ti je bilo na srcu; sad ćeš lakše odagnati sve te misli.«
»Da, Tony, morat ću to svakako pokušati. A sad mi daj ona dva pisma od Klare i od pastora. Sigurno nemaš ništa protiv toga da to preuzmem i sutra ujutro sâm progovorim s majkom. Jadna majka! Ali ako je tuberkuloza, onda se moramo pomiriti sa sudbinom.«

SEDMO POGLAVLJE


»A ti me ne pitaš? Prelaziš preko mene?!«
»Postupala si dozlaboga smušeno i nerazumno!«
»Nije razum najvažnije na svijetu!«
»Oh, bez fraza, molim te!... Radi se o najobičnijoj pravednosti, na koju se ti upravo nepristojno nisi osvrtala!«
»A ja ti moram reći, sine, da se ti ne obazireš na poštovanje koje mi duguješ!«
»A ja ti, draga majko, odgovaram da nikad nisam zaboravio na to poštovanje, ali da prestajem biti sin kad umjesto svog oca, kao glava porodice, s tobom govorim o poslovnim i obiteljskim pitanjima!«...
»Hoću da prestaneš, Thomas!«
»A ne! Neću prestati, dok ne u vidiš svoju bezgraničnu ludost i slabosti«
»Ja raspolažem svojim imetkom kako ja hoću!«
»Jest, ali u granicama pravičnosti i zdrava razuma!«
»Nikad nisam mislila da bi me ti mogao tako vrijeđati!«
»Nikad nisam mislio da bi ti mogla tako bezobzirno protiv mene postupati!«
»Tomo!... Ali Tomo!« čuo se zaplašen glas gospođe Permaneder. Sjedila je kraj prozora u »sobi krajolikâ« i lomila ruke, dok je njezin brat strahovito uzrujano hodao gore-dolje po sobi, a konzulica se na sofi gušila od gnjeva i boli. Jednom se rukom nalaktila na jastuk, a drugom je lupala po stolu kad bi rekla koju žestoku riječ. Sve troje bilo je u koroti za Klarom koja više nije živjela, i sve troje bilo je blijedo i izvan sebe...
Što se to događalo? Nešto užasno, jezovito, nešto, što se i samim učesnicima činilo monstruoznim i nevjerojatnim. Svađa, ogorčena prepirka između majke i sina!
To se događalo jednoga sparnog popodneva, u kolovozu. Već desetak dana pošto je senator veoma obzirno predao majci pisma od Sieverta i Klare Tiburtius, zapala ga je teška zadaća da staru gospođu ucvili viješću o smrti njezine kćerke. Onda je otputovao na pogreb u Rigu i vratio se sa zetom Tiburtiusom koji je proveo nekoliko dana kod obitelji svoje pokojne žene, a zatim posjetio i Christiana u hamburškoj bolnici... A sada, pošto su prošla dva dana, otkako je pastor otputovao u domovinu, konzulica je, očevidno oklijevajući, saopćila sinu ovo...
»Stodvadeset i sedam hiljada pet stotina kurantnih maraka!« vikao je i mahao sklopljenim rukama ispred lica. »Pa da je samo miraz! Da je zadržao onih osamdeset hiljada, premda nemaju djece! Ali baštinu! Dati mu Klarinu baštinu! I ti mene ne pitaš. Prelaziš preko mene!«...
»Thomas, za boga miloga, budi pravedan! Zar sam mogla drugačije učiniti? Reci, zar sam mogla?... Ona, koja je sada u nebu, koja se oslobodila svih zala, piše mi na samrtnoj postelji... olovkom... drhtave ruke... »Majko,« piše, »nikad se više nećemo vidjeti na ovome svijetu, a ovo su, to jasno osjećam, moji posljednji reci... Pišem, prije no što ću zauvijek izgubiti svijest, da mome mužu pripada... Bog nas nije blagoslovio djecom; ali ono što je imalo da bude moje, da sam te preživjela, daj to, — kad i ti jednom pođeš za mnom onamo — daj ostavi njemu, da bi to uživao za svog života! Majko, to je moja posljednja molba... molba samrtnice... Nećeš mi je odbiti«... »Ne, Thomas! Nisam joj odbila molbe; nisam to mogla učiniti! Telegrafirala sam joj i ona je u miru preminula...« I konzulica gorko zaplače.
»A meni ni riječi o tome! Sve si mi prešutjela! Prešla si preko mene!« ponavljaše konzul.
»Da, prešutjela sam, Thomas. Osjećala sam da moram ispuniti posljednju želju svog djeteta na samrti... a znam da bi mi ti pokušao zabraniti!«
»Jest! Pobogu! To bih učinio!«
»A ne bi imao pravo na to, jer se troje od moje djece slaže sa mnom!«
»Oh, rekao bih, da moje mišljenje više vrijedi negoli mnjenje dviju dama i jedne bolesne lude...«
»Jednako si tvrda srca prema bratu i sestrama kao što si surov prema meni!«
»Klara je bila pobožna, ali neuka žena, majko! A Tony je dijete, — i, uostalom, do ovog časa ništa nije znala, jer bi inače u nezgodan čas nešto izbrbljala, nije li tako? A Christian?... Da, on ga je sklonio da pristane, taj Tiburtius... Tko bi to očekivao od njega? Zar još ne znaš, zar još ne shvaćaš, što je i tko je taj dovitljivi pastor? Hulja je on! Lovac na baštinu...!«
»Svi su zetovi lupeži,« reče gospođa Permaneder muklo.
»Lovac na baštinu! Evo, što čini! Putuje lijepo u Hamburg, sjedne Christianu na krevet i govori, govori... „Da”, odgovara Christian,„u redu. Nego znate, Tiburtius, kako mene trga na lijevoj strani?...” Oh, glupost i nevaljalstvo urotiše se protiv mene —!« Izvan sebe od bijesa, senator je — naslonivši se na rešetke od lijevanog željeza kraj peći — pritiskao svojim šakama čelo.
Ovaj izljev gnjeva nije bio u razmjeru s onim što se desilo! Ne, nije se on zbog onih 127.500 maraka razjario ko nikada otkako ljudi pamte. Bio je već prije razdražen, a ovaj se slučaj još samo pridružio nizu poraza i poniženja što ih je pretrpio posljednjih mjeseci u poslu i u gradu... Ništa mu više nije polazilo za rukom! Ništa se više nije pokoravalo njegovoj volji!
Zar je već došao dotle da u kući njegovih predaka u najvažnijim pitanjima »prelaze preko njega«...? Da ga neki pastor iz Rige podmuklo prevari?... On bi to bio mogao spriječiti, ali mu nisu dali prilike da okuša svoj utjecaj! Sve se odigralo bez njega! A njemu se činilo da se to prije ne bi bilo moglo dogoditi, da se prije ne bi usudilo dogoditi! To je zadalo nov udarac njegovoj vjeri u vlastitu sreću, moć i budućnost... Ovaj ispad pred majkom i pred sestrom bio je samo izraz njegove unutarnje slabosti i očaja.
Gospođa Permaneder ustade i zagrli ga.
»Ta umiri se, Tomo!« reče. »Priberi se! Pa zar je tako strašno? Još ćeš se razboljeti! Možda Tiburtius neće jako dugo živjeti... a kad umre, baština će se i onako vratiti nama! A možemo to i promijeniti, ako hoćeš! Zar se ne može izmijeniti, mama?«
Konzulica odgovori samo jecanjem.
»Ne... ah, ne!« reče senator, primirivši se i odmahnuvši rukom. »Kako je, da je! Mislite li vi da ću trčkarati po sudovima i voditi proces protiv svoje majke, pa da porodični skandal poprati još i javna bruka? Neka ide, kako je pošlo...« zaključi i kRené umorno i mlitavo prema staklenim vratima. Ondje se još jednom zaustavi.
»Samo nemojte misliti da izvrsno stojimo«, reče prigušenim glasom, »Tony je izgubila 80.000 kurantnih maraka... a Christian je, osim svojih 50.000, koje je profućkao, potrošio oko 30.000 predujma... i još će više potrošiti, jer ne zarađuje, a potrebno mu je liječenje u Öynhausenu... A sada, ne samo da zauvijek propade Klarin miraz, nego obitelj neće moći da raspolaže njenim imetkom na neodređeno vrijeme... A poslovi su slabi, očajno slabi, i to upravo odonda kad sam izdao više od sto tisuća za kuću... Ne, nije dobro, kad se u obitelji nađe povod za prizore kao åto je ovaj. Vjerujte mi — vjerujte mi jedno: da je otac živ, da je sada ovdje, sklopio bi ruke i sve bi nas preporučio božjoj milosti.«

OSMO POGLAVLJE


Rat i ratna graja, ukonačivanje i užurbanost! Pruski časnici šeću parketiranim odajama u prvome katu nove kuće senatora Buddenbrooka, ljube domaćici ruke i odlaze u klub s Christianom, koji se vratio iz Öynhausena. Dotle u Mengovoj ulici gospođica Severin, Rieckchen Severin, konzuličina nova pomoćnica, zajedno sa služavkama vuče svu silu strunjača u »portal«, stari paviljon, koji je pun vojnika.
Svagdje samo vreva, nemir, napetost! Vojnici izlaze na gradska vrata, drugi dolaze, preplavljuju grad, jedu, spavaju, zaglušuju građane bubnjanjem, signalima trube i komandama, a onda opet odlaze. Prinčevi stižu; vojska za vojskom prolazi gradom. Zatim nastaje tišina i napeto iščekivanje.
Potkraj jeseni i zimi vraćaju se pobjedonosne čete, opet tražeći konak, pa odlaze kući, dok ih građani, koji su napokon odahnuli, pozdravljaju i kliču »živio«. — Mir. Kratki mir šezdeset i pete, koji je već nosio u sebi klicu novih ratova.
A između dva rata, mali Johann svilenih kovrča, u nabranoj haljinici nalik na pregaču, igra se spokojno i mirno u vrtu, pored vodoskoka, ili na »doksatu« koji je malom estradom sa stupovima naročito za njega odijeljen od terase na drugom katu. Igra se, kako se igraju djeca od četiri i po godine... Nijedan odrasli čovjek više ne može razumjeti dubokoumnost i draž tih igara, za koje dosta ju tri kamenčića ili komad drveta na koji je kao šljem nataknut maslačak. No prije svega potrebna je za te igre čista, jaka, žarka, nevina, netaknuta i nezastrašena mašta onoga blaženog doba kad život još zazire od toga da nas dodirne, kad se ni obveze ni odgovornosti još ne usuđuju da polože na nas ruku. Potrebna je mašta blaženog doba, kad smijemo gledati, slušati, smijati se, čuditi se i snatriti, a svijet nas još ne muči nikakvim dužnostima... kad nas naši najbliži, koje bismo htjeli ljubiti, još ne kine tražeći znakove i prve dokaze da ćemo biti sposobni da vršimo te dužnosti... Ah, još malo, i nezgrapnom će se nadmoći sve na nas svaliti, da nas ugnjetava, uvježbava, nateže, prikraćuje; da nas upropasti...
Velike se stvari događale, dok se Hanno igrao. Buknuo je rat, pobjeda je kolebala i odlučila se. Rodni grad Hanna Buddenbrooka, koji je mudro pristao uz Prusku, gledao je sa zadovoljstvom kako bogati Frankfurt plaća svoju vjeru u Austriju gubitkom samostalnosti.
Međutim, kad je u srpnju, neposredno prije primirja, neka velika trgovačka kuća u Frankfurtu najavila stečaj, izgubila je tvrtka Johann Buddenbrook jednim mahom svotu od dvadeset hiljada kurantnih talira.

OSMI DIO



PRVO POGLAVLJE


Kad bi gospodin Hugo Weinschenk, koji je prije nekog vremena postao upraviteljem Gradskog društva za osiguranje protiv požara, čovjek s tankim, crnim brkovima koji su muževno i ozbiljno urasli u uglove usana, i malo spuštenom donjom usnom — njišući se samosvjesno u zatvorenu kaputu prolazio velikim trijemom iz prednjih ureda u stražnje, pri čemu je obje šake držao pred sobom, a laktovima sa strane ležerno kretao, pružao bi sliku radina i imućna čovjeka koji polučuje opće poštovanje.
U drugu ruku Erika je Grünlich navršila dvadeset godina: procvala djevojka, rumena i ljepuškasta, zdrava i snažna. Kad je slučajno silazila niza stube ili prolazila gore uz ogradu u času kad bi gospodin Weinschenk naišao — a slučaj bi to nekako često upriličio — direktor bi skinuo cilindar sa kratke, crne kose koja je već počela sijediti na sljepoočicama, jače bi se previnuo u struku svoga salonskog kaputa i pozdravio djevojku gledajući je iznenađeno i zadivljeno smeđim očima koje su smiono gledale u svijet... Na to bi Erika pobjegla, sjela na kakvu klupicu do prozora i plakala čitav sat, zbunjena i smetena.
Gospođica je Grünlich odrasla, onako kako se pristoji, pod nadzorom Therese Weichbrodt, i njezine misli nisu dopirale daleko. Plakala je zbog cilindra gospodina Weinschenka, zbog načina, kojim je on dizao i spuštao obrve kad bi je ugledao, zbog njegova kraljevskog držanja i šakâ kojima je spretno balansirao. Ali njezina majka, gospođa Permaneder, vidjela je dalje.
Već se nekoliko godina uznemiruje zbog budućnosti svoje kćeri, jer joj je kći u manje povoljnu položaju nego ostale udavače. Ne samo što gospođa Permaneder nije zalazila u društvo, nego je čak bila s njime zavađena. Pretpostavka da je u otmjenim krugovima preziru zbog toga što se dvaput rastala, gotovo je postala fiksnom idejom, pa je mislila da je potcjenjuju i pakosno gledaju i oni koji su vjerojatno bili samo ravnodušni. Na primjer, konzul Hermann Hagenström, slobodouman i lojalan čovjek, koga je bogatstvo činilo vedrim i dobrohotnim, vjerojatno bi je rado pozdravljao, da mu to nije najstrože branio pogled kojim bi ona, zabacivši glavu, odvraćala od »lica koje podsjeća na paštetu od guščjih jetara«, a koje ona »mrzi kao kugu«, da ponovimo neke od njenih jakih izraza. Tako je i Erika živjela posve odvojeno od društva svog ujaka senatora, nije pohađala plesove i imala je veoma malo prilike da se upozna s gospodom.
A ipak, gospođa Antonija — pogotovo otkako je sama »odslužila« svoje, kako bi znala reći — nije ništa toliko željela koliko to da njezina kći ispuni nade i očekivanja koja su se izjalovila majci, te da se sretno i dobro uda, da bi poslužila na čast obitelji i bacila u zaborav majčinu sudbinu. Naročito je čeznula za tim da dokaže svom starijem bratu, koji je u posljednje vrijeme pokazivao tako malo nade u budućnost, kako sreća porodice još nije iscrpljena te nipošto nije pri kraju... Njen drugi miraz, 17.000 talira, što ih je gospodin Permaneder onako uslužno vratio, čekao je na Eriku, i tek što je pronicava i iskusna gospođa Antonija opazila kako se između njene kćeri i direktora rađa nježna veza, počela je moliti boga da bi ih gospodin Weinschenk posjetio.
I on je došao. Osvanuo je u prvom katu, gdje su ga dočekale sve tri gospođe: baka, kći i unuka. Ćaskao je deset minuta i obećao da će doći jedno popodne na užinu, da se neusiljeno porazgovore.
I to se desilo, te su se bolje upoznali. Direktor je bio rodom iz Šleske, gdje mu je još živio stari otac. No činilo se da njegova porodica ne dolazi u obzir, jer je Hugo Weinschenk uglavnom self-made man. Kao u većine ljudi te vrste, njegova samosvijest nije bila prirođena ni stalna, već ponešto pretjerana. Bio je malo nepovjerljiv, nije imao savršene manire, a u konverzaciji bio je veoma ne vješt. Uostalom, njegov je kaput bio prilično malograđanskog kroja i otrcan na nekoliko mjesta.
Njegove manšete s velikim ahatnim dugmetima nisu bile posve svježe i čiste, a na srednjem prstu lijeve ruke nokat mu se, zbog nekoga nesretnog slučaja, posve osušio i pocrnio je... To je djelovalo pomalo neprijatno, ali nije mijenjalo činjenicu da je Hugo Weinschenk marljiv i energičan čovjek, dostojan najvećeg poštovanja, koji godišnje zarađuje 12.000 kurantnih maraka, i koji je u očima Erike Grünlich čak i lijep čovjek.
Gospođa je Permaneder brzo shvatila i ocijenila situaciju. Otvoreno je govorila o svemu tome s konzulicom i senatorom. Direktor Wexnschenk nije imao, kao ni Erika, nikakvih društvenih veza; njih je dvoje bilo upravo upućeno jedno na drugo, i očito je bog odredio da se nađu. Ako direktor — koji se već približavao četrdesetoj i koji je pomalo počeo sijediti — želi osnovati porodicu, što i priliči njegovu položaju i odgovara njegovim prilikama, onda bi, uzevši Eriku Grünlich, ušao u jednu od prvih porodica u gradu, a to bi mu moglo koristiti u zvanju i učvrstiti njegov položaj. A što se tiče Erikine budućnosti, to je gospođa Permaneder mogla s pravom držati da se u ovom slučaju bar neće ponoviti ono što je nju zadesilo, Hugo Weinschenk nije nimalo naličio gospodinu Permanederu, a od Bendixa Grünlicha već se po tome razlikovao što je imao solidno namješten je sa stalnom plaćom i eventualne izglede na veću karijeru.
Jednom riječi: obje su strane pokazivale mnogo dobre volje, popodnevni posjeti direktora Weinschenka učestali su, a u siječnju — siječnju godine 1867 — usudio se s nekoliko kratkih, muževnih, iskrenih riječi zaprositi Eriku Grünlich.
Otada je pripadao porodici, pohađao je »dječje dane« i bio ljubazno primljen od rodbine svoje zaručnice. Nema sumnje da je odmah osjetio da zapravo ne spada među njih; držao se još smionije, da bi prikrio taj osjećaj, a konzulica, ujak Justus i senator Buddenbrook — svi su oni — osim gospođica Buddenbrook iz Široke ulice — bili spremni da mu taktično progledaju kroz prste: nije li on vrijedna kancelarijska sila, čovjek vičan radu, a neiskusan u društvu?
Bilo je to i potrebno, jer je veoma često trebalo ubaciti koju riječ i zapodjeti razgovor, da se prekine tajac koji je nastao za obiteljskim stolom u blagovaonici, kad bi se direktor, recimo, suviše nestašno pozabavio Erikinim obrazima i rukama, kad bi, onako u razgovoru, zapitao da li je jam od naranče neki kolač — i još ono »kolač« smiono istakao, izgovorivši gotovo »kelač«; ili kad bi izrazio mišljenje da je »Romeo i Julija« drama od Schillera... Sve je on to znao izlanuti veoma živahno i sigurno, a zatim bi bezbrižno trljao ruke zavalivši se na stolcu.
Najbolje se slagao sa senatorom, koji je umio tako sigurno upravljati razgovorom o politici i o poslovima, da se pri tom nije dešavala nikakva nezgoda. No s Gerdom Buddenbrook bilo mu je potpuno nemoguće uspostaviti neki odnos. Ta mu se dama činila tako neobičnom, da nije znao o čemu bi s njome razgovarao ni cigle dvije minute. Čuvši da ona gudi, što je njemu vanredno imponiralo, ograničio se na to da je svakoga četvrtka, kad bi se sastali, šaljivo zapita: »Kako vaše gusle?« Već poslije trećeg puta senatorica je prestala da mu odgovara.
Christian je pak namreškana nosa običavao promatrati svoga novog rođaka, a idućeg dana podrobno oponašati njegovo vladanje i način govora. Drugi se sin pokojnog konzula Johanna Buddenbrooka izliječio u Öynhausenu od reumatizma, ali su mu udovi ostali malo ukočeni. Osim toga, nipošto nije nestalo povremenog »trganja« na lijevoj strani — ondje, gdje su »svi živci prekratki« — a ni ostalih smetnji: poteškoća pri disanju i gutanju, nepravilnog rada srca i sklonosti strahu zbog tog kočenja. Pa ni vanjština nije bila vanjština čovjeka koji još nije navršio četrdesetu. Posve je oćelavio, samo mu je još na zatiljku i na sljepoočicama ostalo malo rijetkih riđih vlasi, a njegove male okrugle oči koje su nemirno i ozbiljno zirkale, još su dublje upale u očne šupljine. I velik, kukast nos kao da je postao još koščatiji i još više iskakao između mršavih i blijedih obraza, iznad gustih, riđih brkova koji su visjeli nad ustima... A hlače od trajnog i elegantnog engleskog sukna klatile su se oko njegovih suhonjavih krivih nogu.
Otkako se vratio, stanovao je opet, kao nekada, u sobi u prvom katu, u kući svoje majke, ali je više bio u »klubu« nego u Mengovoj ulici, jer se ondje nisu mnogo trudili da mu ugode. Riekchen Severin, nasljednica Ide Jungmann, koja je sada upravljala konzuličinim posjedom i vodila kućanstvo — čvrsto i mlado čeljade sa sela, rumenih, bucmastih obraza i prćastih usana — uočila je, imajući kao pravi seljak smisao za činjenice, da se ne mora mnogo obazirati na ovo besposleno pričalo; čovjeka koji je čas budalast, a čas bijedan i kojeg poštovana ličnost, konzul, gleda podigavši obrvu, a ne poklanja mu nikakvu pažnju. Naprosto ga je zanemarivala i nije se brinula za njegove potrebe. »Gospodin Buddenbrook«, odgovarala je, »sad za njih nemam vremena!« Na što bi je Christian pogledao, mreškajući nos, kao da kaže: Zar se ne stidiš?... i ukočeno otišao svojim putem.
»Misliš li ti, da uvijek imam svijeću?« govorio je Toniki... »Rijetko! Većinom moram leći uz svjetlo šibice...« Ili bi opet izjavio — jer je džeparac što mu ga je majka još mogla odobriti, bio neznatan — »Teška vremena!... Eh, prije je to bilo sasvim drugačije! Šta misliš?... Sada često moram uzajmiti pet šilinga, da kupim prašak za zube!«
»Christiane!« uskliknula bi gospođa Permaneder. »Ta to je nedostojno! Šibicom! Pet šilinga! Barem nemoj o tom govoriti!« Ona se zgražala, užasavala, to je vrijeđalo njezine najsvetije osjećaje. No pri tome bi i ostalo...
Onih pet šilinga za zubni prašak posuđivao je Christianu njegov stari prijatelj Andreas Giesecke, doctor utriusque iuris. Imao je sreće s tim prijateljstvom, i ono mu je služilo na čast. Odvjetnik Giesecke, suitier, koji je znao sačuvati dostojanstvo, postao je prošle zime senatorom, kad je stari Kaspar Oeverdieck blago preminuo, a doktor Langhals stupio na njegovo mjesto. No Giesecke zato nije izmijenio način života. Otkako se oženio jednom Huneusovom, posjedovao je usred grada veliku kuću, ali svi su znali da mu u predgrađu sv. Gertrude pripada i ona mala, udobno uređena vila, obrasla zelenilom, u kojoj je stanovala posve sama neka mlada lijepa žena nepoznatog podrijetla. Iznad kućnih vrata blistala su kićeno pozlaćena slova riječi »Quisisana« i u čitavom je gradu ta mirna kućica bila poznata pod tim imenom koje su, uostalom, izgovarali s veoma mekanim »s« i vrlo pomućenim »a«. Christianu Buddenbrooku, najboljem prijatelju senatora Gieseckea, bila su otvorena vrata Quisisane, i on je ondje imao uspjeha kao što ga je imao u Hamburgu kod Aline Puvogel i, u sličnim prilikama, u Londonu, Valparaisu i mnogim drugim mjestima. Jednom je pričao neku zgodicu, drugi put malo »pohofirao« i sada je posjećivao zelenu kućicu isto tako redovito kao i senator Giesecke. Nije nam poznato da li je Giesecke to znao i odobravao, no sigurno je da je Christian Buddenbrook posve besplatno nalazio u Quisisani istu razonodu koju je senator Giesecke morao plaćati teškim parama svoje žene.
Nedugo iza zaruka Huge Weinschenka s Erikom Grünlich predložio je direktor svom šurjaku da se uposli u osiguravajućem društvu, i Christian je zaista radio četrnaest dana na blagajni tog društva. Onda se, na žalost, pokazalo da od toga ne samo da ga još jače trga na lijevoj strani, nego da su se pogoršale i ostale njegove bolesti i smetnje koje nije lako definirati. Uostalom, ispostavilo se i to da je direktor vrlo naprasit šef, i da se žaca svog šurjaka zbog neke omaške nazvati »tuljanom«... Tako je Christian bio prisiljen da napusti ovo mjesto.
Ali što se tiče gospođe Permaneder, ona je bila sretna i izražavala svoje vedro raspoloženje opaskama, na primjer, da zemaljski život ima katkada i svoje dobre strane. Doista, ona je opet procvala tih sedmica, koje su je svojom užurbanošću, brojnim planovima, brigom oko stana i grozničavom nabavom opreme i predobro podsjećale na doba njenih zaruka. To ju je upravo pomladilo i ispunilo bezgraničnom nadom i oduševljenjem. U izraz njena lica i kretnje vratilo se mnogo od dražesne obijesti njenih mladih dana. Čak je svojom veselošću pokvarila pobožno raspoloženje čitave jedne »Jeruzalemske večeri«. Bila je tako raspuštena, da je sama Lea Gerhardt ispustila iz ruku knjigu svojih predaka i gledala oko sebe velikim, nepovjerljivim očima gluha čovjeka koji ne zna što se zbiva...
Odlučili su da se Erika neće rastati od majke. Direktor se složio s time, upravo je on izrazio želju da se gospođa Antonija — bar zasad — nastani kod Weinschenkovih, kako bi neiskusnoj Eriki pomagala u kućanstvu... I baš je to budilo u njoj krasan osjećaj, kao da nikad nije postojao neki Bendix Grünlich ni neki Alois Permaneder, kao da su se rasplinuli ovi neuspjesi, razočaranja i jadi koji su je snašli u životu, i kao da može iznova i s novim nadama početi da živi. Doduše, govorila je Eriki, da mora biti zahvalna bogu što joj je predao ljubljenog čovjeka za muža, dok je ona, njena majka, prvu naklonost svoga srca morala ugušiti u dužnosti i razumu. Doduše, ona je rukom koja je drhtala od sreće u obiteljske papire zapisala Erikino ime po imenu Weinschenkova... ali ipak je ona, baš ona, Tony Buddenbrook, bila prava zaručnica. Smjela je još jednom znalački opipati zastore i sagove, pretražiti skladišta pokućstva i opreme, još jednom tražiti i uzeti u najam otmjen stan! To je ona još jednom napuštala pobožnu i prostranu roditeljsku kuću i prestajala da bude rastavljena žena. Još jednom joj se pružala mogućnost da podigne i započne nov život, koji bi mogao pobuditi opću pozornost i podići ugled obitelji... Ah, zar je ovo san? Pojavile su se kućne haljine.
Dvije kućne haljine, za nju i za Eriku, od meke tkanine s dugom povlakom i gustim redovima baršunastih traka od vrata pa sve do kraja skuta!
No nedjelje su prolazile, i vjereničko se doba Erike Grünlich primicalo kraju. Mladi par posjetio je svega nekoliko porodica, jer je direktor, kao ozbiljan i radin čovjek koji nije vičan društvenom životu, namjeravao provoditi slobodno vrijeme u intimnom krugu obitelji... Svečanoj večeri u čast zaručnika koju su priredili u velikoj dvorani kuće u Ribarskom dolu, prisustvovali su Thomas, Gerda, vjerenik i vjerenica, Friederika, Henrietta i Pfiffi, uz senatorove najbolje prijatelje. Opet se svih neprijatno dojmilo, što je direktor neprestano tapšao Eriku po dekoltiranom vratu... Svadba se približavala.
Kao i onda kad je gospođa Grünlich nosila mirte, i sada je vjenčanje obavljeno u trijemu sa stupovima. Gospođa Stuht iz Zvonarničke ulice, ona koja se kretala u najboljim krugovima, pomogla je mlađoj da namjesti nabore na bijeloj haljini od atlasa i stavi zeleni ukras. Prvi je djever bio senator Buddenbrook, a drugi Christianov prijatelj, senator Giesecke; dvije Erikine nekadašnje drugarice iz penzionata bile su djeveruše. Direktor Hugo Weinschenk izgledao je pristalo i muževno i stao na putu prema improviziranom oltaru svega jedanput na Erikinu koprenu koja se vukla za njom. Pastor Pringsheim je, sklopivši ruke ispod brade, celebrirao svečano i dostojanstveno, kao što je umio. Sve je bilo kao što dolikuje i treba da bude... Kad su mladenci izmijenili prstene, i kad su u tišini odjeknuli duboki i visoki »da« — oba malo promukla — gospođa je Permaneder, pod dojmom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti — glasno zaplakala. Još je uvijek plakala nepromišljeno i neobuzdano, kao što plaču djeca. Gospođice Buddenbrook — Pfiffi je u slavu dana stavila zlatan lančić na svoj cviker — smješkale su se nekako kiselo, kao uvijek u takvim prilikama... A gospođica Weichbrodt, Therese Weichbrodt, koja je posljednjih godina postala još mnogo manja nego prije, kojoj je o mršavu vratu visio ovalni broš sa slikom njene majke, rekla je silno energično, da se ne bi vidjelo koliko je ganuta i uzbuđena: »Budi srjetna, drago dijate!«
Slijedila je kako svečana tako i solidna gozba u krugu svijetlih božanskih likova koji su se u nepokolebljivo spokojnim pozama isticali na modroj pozadini tapeta. Potkraj ručka nestali su mladenci; pošli su na svadbeno putovanje kroz nekoliko velikih gradova... Bilo je to sredinom travnja, a u idućih petnaest dana izvela je gospođa Permaneder uz pomoć tapetara Jacobsa jedno od svojih remek-djela: otmjeno je uredila prostrani prvi kat što su ga unajmili u nekoj kući usred Pekarskog dola. Te su prostorije, raskošno okićene cvijećem, dočekale mladence. I započeo je treći brak Tonike Buddenbrook.
Jest, ova je napomena bila tačna; sam senator izrazio se tako jednog četvrtka kad Wienschenkovi nisu bili prisutni, a gospođi je Permaneder bilo drago da to čuje. Doista, sve brige oko kućanstva pale su na nju, ali je zato držala da joj pripada i sav ponos i veselje. Jednog dana kad je slučajno srela na ulici konzulicu Julchen Möllendorpf, rođenu Hagenström, pogledala ju je tako pobjedonosno i izazovno da je gospođa Möllendorpf pristala da je prva pozdravi... Ponos i radost u izrazu njena lica i u držanju pretvarahu se u svečanu ozbiljnost kad bi vodila po stanu rođake koji su došli da vide novi dom. Gotovo bi čovjek rekao da je i sama Erika Weinschenk gost koji se svemu tome divi.
Malo podignutih ramena, zabačene glave, držeći u ruci košaricu za ključeve iskićenu atlasnim vrpcama — obožavala je atlasne vrpce — gospođa je Antonija, dok su se za njom povlačili skuti njene kućne haljine, pokazivala posjetiocima pokućstvo, zastore, prozirni porculan, blistavu srebrninu, velike uljane slike što ih je kupio direktor: sve same mrtve prirode koje su predstavljale hranu i neodjevene ženske likove — takav je naime bio ukus Huga Weinschenka — a njene kretnje kao da su govorile: »Eto vidite, što sam još jednom postigla. Gotovo da je tako otmjeno kao kod Grünlicha, a svakako je otmjenije negoli u Permanedera!
Stara je konzulica došla u svilenoj haljini s crnim i sivim prugama, šireći oko sebe diskretan miris pačulija. Mirno je sve razgledala svojim svijetlim očima, i mada nije glasno izrazila divljenje, vidjelo se da je zadovoljna. Senator je došao sa ženom i djetetom: on i Gerda zabavljali su se videći kako je Tony uobražena u svojoj sreći i jedva su je spriječili da ne zaguši obožavanog malog Hanna kolačem od grožđica i vinom... Došle su i gospođice Buddenbrook i jednoglasno izjavile, kako je sve toliko lijepo da one, skromne djevojke, ne bi htjele ondje stanovati... Sirota je Klothilda došla — siva, strpljiva i mršava — i, ne obazirući se na ismjehivanje, popila četiri šalice kave, na što je pohvalila sve ostalo rastegnutim i ljubaznim riječima... S vremena na vrijeme, kad nije nikoga našao u »klubu«, osvanuo bi i Christian. Popio bi čašicu benediktinca i pričao kako namjerava preuzeti agenturu za neku tvornicu šampanjca i konjaka. U to se on razumije, a posao je lagan i ugodan. Čovjek je svoj gospodar, zapiše nešto u svoj notes i začas zaradi trideset talira. Na to je uzajmio četrdeset Šilinga od gospođe Permaneder, da bi mogao predati kitu cvijeća primadoni u Gradskom kazalištu. Bog te pita kakvom asocijacijom prešao je zatim na »Mariju« i na »porok« u Londonu, pa na priču o šugavom psetu koje je doputovalo iz Valparaisa u San Francisco u kutiji. Razigrao se i stao pričati tako živo, poletno i smiješno, da bi bio mogao pozabaviti dvoranu punu ljudi.
Oduševio se, govorio je na raznim jezicima. Govorio engleski, španjolski, sjeveronjemački i hamburški. Prikazivao je chilenske tuče noževima i lopovske afere u Whitechapelu, sjetio se svoje zalihe coupleta i otpjevao ili recitirao s upornom mimikom i neobičnim darom za gestikulaciju:

»Bezbrižno iduć' po promenadi
Dolje prema Esplanadi,
Odjednom vidješe moje oči:
Preda mnom fina cura kroči;
Suknjica plisirana, ažur,
pravi ima francuski tur,
A na glavi šešir velik kao tanjur.
Ja joj rekoh: Drago dijete moje,
Lijepi ste, zar ne bismo pod ruku
Mogli poći nas dvoje?
OkRené se ona brzo,
Pogleda me, pa mi reče:
Kad mi, momče, tako veliš —
Hajdmo kući da se sa mnom proveseliš.«

Čim je to svršio, počeo je opisivati cirkus Renz. Tako je sjajno oponašao nastupanje engleskoga clowna, da se čovjeku zaista činilo kao da sjedi pred manežem. Već se čula uobičajena vika iza zastora (»Otvorite mene vrata!«), svađa s konjušarom i zatim niz pričica na nekom razvučenom i jadnom englesko-njemačkom jeziku; pripovijest o čovjeku koji je u snu progutao miša, pa ide veterinaru, a veterinar mu savjetuje da proguta i mačku... pa priča o »mojoj baki, čiloj i krepkoj ženi«, u kojoj ta baka doživi hiljadu pustolovina na putu do kolodvora, dok joj na kraju, onako čiloj i krepkoj, vlak ne pobjegne ispred nosa... Christian je prekinuo poantu trijumfalnim: »Glazba, gospodine kapelniče!« i kao da se budi iza sna, gotovo se sam iznenadio što glazba ne upada...
Zatim je posve iznenada umuknuo, lice mu se promijenilo, a pokreti su mu omlitavjeli. Njegove male, okrugle, upale oči uozbiljile su se i stale nemirno pogledavati. Gladio je rukom lijevu stranu i kao da je slušao svoju utrobu, gdje se dešava nešto čudnovato... Popio je još jednu čašicu likera, malo se pribrao, pokušao pripovijedati još jednu pričicu i otišao prilično utučen.
Gospođa Permaneder, koja je u ono vrijeme bila uvijek raspoložena za smijeh i šalu, izvrsno se zabavljala. Razdragano je ispratila brata do stuba i obijesno mu rekla: »Zbogom, gospodine agente! Trubaduru! Zavodniče! Staro magare! Dođi nam opet skoro!« Grohotom se smijala i vratila se u stan.
Ali Christian Buddenbrook nije to ni opazio. Zamislio se. »No, rekao je, sad ću časkom do Quisisane«. Nakrivio je malo šešir i, oslanjajući se na štap s poprsjem opatice, uputio se polagano, ukočeno i pomalo šepajući niza stube.

DRUGO POGLAVLJE


Jedne večeri u proljeće šezdeset i osme godine pojavila se gospođa Permaneder, oko deset sati, u prvom katu kuće u Ribarskom dolu. Senator Buddenbrook bio je posve sam u danjoj sobi u kojoj je namještaj bio presvučen ripsom maslinaste boje. Sjedio je za okruglim stolom, osvijetljenim plinskom svjetiljkom koja je visjela sa stropa. Pred sobom je raširio »Berlinske burzovne novine« i čitao nagnuvši se malo nad stol. Između kažiprsta i srednjeg prsta lijeve ruke držao je cigaretu, a na nosu mu je bio zlatan cviker kojim se od nekog vremena morao služiti pri radu. Čuo je korake u blagovaonici, pa je skinuo cviker i napeto zurio u mrak, dok se Tony nije pomolila između zavjesa i stupila na svjetlo.
»Ah, to si ti. Dobar veče. Već si se vratila iz Pöppenrade? Kako tvoji prijatelji?«
»Dobar veče, Tomo! Hvala, Armgard je zdrava... Zar si posve sam?«
»Da, i baš mi je milo što si došla. Morao sam večerati sam kao papa, jer gospođica Jungmann nije nikakvo društvo; svaki čas se diže i bježi gore da vidi što radi Hanno... Gerda je u Kasinu. Tamo svira Tamayo. Christian ju je poveo...«
»Trista čuda! kako bi majka kazala. — Jest, Tomo, opazila sam u posljednje vrijeme da se Gerda i Christian dobro slažu.«
»I ja sam to opazio. Otkako je on stalno ovdje, više joj se sviđa. Veoma ga pažljivo sluša, kad opisuje svoje bolesti... Bože moj, to je zabavlja. Nedavno mi je rekla: »On nije građanin! On je to u još manjoj mjeri nego ti!...«
»Građanin... Građanin, Tomo?! Pa meni se čini da na čitavom svijetu nema boljega građanina od tebe...«
»No da; ne valja to tako shvatiti!... Odloži kaput, dušo draga. Pucaš od zdravlja! Je li ti prijao ladanjski zrak?«
»Sjajno!« reče ona skidajući kratki ogrtač i kapicu sa vrpcama od ljubičaste svile i spusti se veoma dostojanstveno u naslonjač kraj stola... »želudac i san, sve se popravilo za ovo kratko vrijeme. Ono mlijeko još toplo od krave, pa one kobasice i butina... čovjek se širi i raste kao stoka i žito. A onaj svježi med, Tomo — ja sam uvijek med smatrala najboljom hranom. To ti je čisti, prirodni proizvod! Tu bar čovjek znade što jede! Zbilja je lijepo što se Armgard sjetila našeg prijateljstva iz penzionata i pozvala me. A i gospodin von Maiboom bio je veoma susretljiv i ljubazan... Usrdno su me molili da ostanem još nekoliko sedmica, ali ti znaš: Erika se teško snalazi bez mene, pogotovo sada, otkako se rodila mala Elisabeth...«
»A propos, kako je djetetu?«
»Hvala, Tomo, dobro je, Bogu hvala, prilično je napredna za dijete od četiri mjeseca, iako su Friederika, Henrietta i Pfiffi držale da neće ostati na životu...«
»A Weinschenk? Kako se osjeća kao otac? Vidim ga zapravo samo četvrtkom...«
»O, ništa se nije promijenio! Vidiš, on je vrlo dobar i radin čovjek, čak je u nekom smislu i uzoran suprug. Ne mari za kavane, poslije ureda dolazi ravno kući i provodi s nama slobodno vrijeme. Ali eto, stvar ti je u tome, u četiri oka možemo konačno govoriti otvoreno, zar ne, Tomo? On zahtijeva od Erike da uvijek bude dobro raspoložena, da govori i da se šali, jer kad se vrati kući umoran i neraspoložen, veli on, onda hoće da mu žena priča o prijatnim i vedrim stvarima, da ga zabavi i razonodi, jer zato je, veli on, bog stvorio žene...«
»Budala!« promrmlja senator.
»Kako?... No, a nesreća je u tome što Erika malo naginje melankoliji. Znaš, Tomo, mora da je to od mene naslijedila. Katkad je ozbiljna i zamišljena, pa šuti, a onda on plane i prigovara joj riječima koje, iskreno govoreći, nisu uvijek osobito taktične. To ti je: suviše se često opaža da nije iz dobre obitelji, i da, na žalost, nije uživao fin odgoj. Jest, otvoreno ti priznajem: nekoliko dana prije no što sam otišla u Pöppenrade razbio je poklopac od zdjele za juhu, jer je juha bila presoljena...«
»Divno!«
»Ne, naprotiv. Ali ne smijemo ga zbog toga osuđivati. Bože moj, svatko ima neku manu, a tako vrijedan, solidan i marljiv čovjek... bože sačuvaj... Ne, Tomo, gruba spoljašnjost, a dobra jezgra nije najgore na ovome svijetu. Upravo dolazim iz prilika koje su, da ti pravo kažem, mnogo žalosnije. Armgard je gorko plakala kad smo bile nasamo...«
»Što ne kažeš! — Gospodin von Maiboom?...«
»Da, Tomo; o tome sam htjela govoriti. Mi sjedimo ovdje i čavrljamo, a zapravo sam večeras došla po vrlo ozbiljnu i važnu poslu.«
»No? Pa šta je s gospodinom Maiboomom?«
»Ralf von Maiboom je ljubazan čovjek, Tomo, ali je vjetrogonja, kartaš. Karta se u Rostocku, karta u Warnemündeu i ima više dugova nego kose na glavi. Čovjek to ne bi vjerovao, kad živi nekoliko sedmica na tom imanju! Dvorac je otmjen, i naoko sve krasno uspijeva, a mlijeka, kobasica i butine ima u izobilju. Na takvom dobru čovjek katkad ne može procijeniti kakvo je stvarno stanje... Ukratko, oni su zapravo posve propali, Tomo; Armgard mi je to priznala i strašno je plakala.«
»Žalosno.«
»I te kako žalosno. Ali stvar je u tome da me oni, kako se ispostavilo, nisu pozvali iz posve nesebičnih pobuda.«
»Kako to?«
»Kazat ću ti, Tomo. Gospodin von Maiboom treba novaca, smjesta; treba veći iznos, a kako je znao za staro prijateljstvo između njegove žene i mene, a poznato mu je da sam ja tvoja sestra, to se u nevolji obratio ženi, a ona se opet obratila meni... shvaćaš li?«
Senator se češkao prstima desne ruke po tjemenu, i malo mu se otegnulo lice.
»Mislim da shvaćam,« reće. »Rekao bih da se tvoj ozbiljan i važan posao odnosi na predujam za pöppenradsku žetvu, nije li tako? Ali sve mi se čini da ste se vi, ti i tvoji prijatelji, obratili na krivog čovjeka. Naime, prvo, ja još nikad nisam sklopio nikakav posao s gospodinom von Maiboom, a bilo bi zaista prilično čudno da zapodjenemo odnose na ovaj način. Drugo, mi smo — pradjed, djed, otac i ja — doduše ovda-onda davali gospodarima predujam, ako su inače svojom osobom i ostalim prilikama pružali neku garanciju... Međutim, prema onome što si mi netom kazala o gospodinu Maiboomu i njegovim prilikama, ne može ovdje biti ni govora o nekoj sigurnosti...«
»Varaš se, Tomo. Pustila sam te da dovršiš, ali varaš se. Ne radi se ni u kakvom zajmu. Maiboovima treba trideset i pet tisuća kurantnih maraka...«
»Ni manje ni više!«
»Trideset i pet tisuća kurantnih maraka koje dospijevaju za nepune dvije nedjelje. Nož mu je pod grlom i, da budem jasna: prisiljen je da već sada, odmah, proda žetvu.«
»Prodati je u klasu? Oh, jadan ti je on!« I senator, koji se igrao cvikerom po stolnjaku, zakima glavom. »Čini mi se da je to za naše prilike dosta neobičan slučaj,« reče. »Inače sam čuo da se takvi poslovi sklapaju u Hessenu, gdje je priličan dio seoskih gospodara u rukama Židova... Tko zna u mreže kakvog gulikože će još upasti jadni gospodin von Maiboom...«
»Židovi? Gulikože?« začudi se gospođa Permaneder... »Pa o tebi je riječ, Tomo, o tebi!«
Thomas Buddenbrook odbaci iznenada cviker na stol, tako da je još malo otklizio po novinama i naglo se okRené gornjim dijelom tijela prema sestri.
»O — meni?« zapita usnama, bez glasa. Zatim produži naglas: »Hajde spavati, Tony! Premorena si.«
»Da, Tomo, tako bi nam na veže govorila Ida Jungmann, upravo kad bismo se najbolje raspoložili. Uvjeravam te da nikad nisam bila budnija i svježija nego sada, kad sam po noći i po magli došla da ti iznesem Armgardin prijedlog — to jest, posredno, prijedlog Rolfa von Maiboom...«
»A ja ti opraštam, jer ovaj prijedlog pripisujem tvojoj naivnosti i bespomoćnosti Maiboomovih.«
»Bespomoćnost? Naivnost? Ne razumijem te, Tomo, na žalost, nikako te ne razumijem. Pruža ti se prilika da učiniš dobro djelo i da u isti mah sklopiš najbolji posao u svom životu...«
»Mani se, draga moja, govoriš same besmislice!« poviče senator i trgne se nestrpljivo. »Oprosti, ali ti zbilja možeš čovjeka svojom bezazlenošću natjerati u ljutinu! Ti dakle ne shvaćaš da je ono što mi savjetuješ nedostojno, da je to prljava makinacija? Zar da lovim u mutnome? Da čovjeka grubo opljačkam? Da iskoristim nevolju ovog posjednika, kako bi bijednika oglobio? Da ga prisilim da mi odstupi godišnju žetvu za pola cijene, kako bih mogao izvući lihvarski profit?«
»Ah, kako ti to gledaš,« reče gospođa Permaneder, zastrašena i zamišljena. I nastavi živahnije: »Ali nije potrebno, Tomo, zaista nije potrebno da to tako shvatiš! Prisiliti ga? Ta on dolazi k tebi! On treba taj novac, a želio bi da se stvar uredi među prijateljima; bez buke, da nitko ne dozna. Zato je i stupio u vezu s nama, i zato su me pozvali!«
»Ukratko, on se prevario u meni i u karakteru moje tvrtke. Mi imamo neke tradicije. U sto godina nismo sklopili takav posao, i ja ne namjeravam da započnem s manevrima te vrste.«
»Razumije se, Tomo, mi imamo svoje tradicije, svaka čast! Sigurno je da se otac ne bi upustio u to; sačuvaj bože; zar to itko tvrdi?... Ali, ma kako sam glupa, ipak znadem da si ti posve drugačiji čovjek no što je bio otac, da je dunuo drugi vjetar otkako si ti preuzeo upravu, i da si uradio štošta što on nikad ne bi uradio. To je zato, što si mlad i poduzetan. Ali bojim se da su te u posljednje vrijeme zaplašili neki neuspjesi i neprilike... i ako sada nemaš toliko uspjeha kao prije, to dolazi odatle što zbog pretjerane opreznosti i plašljive savjesnosti propuštaš povoljne prilike.«
»Ah, molim te, drago dijete, srdiš me!« reče senator oštrim glasom i stade se obraćati amo-tamo. »Govorimo o nečem drugom!«
»Da, ti si razdražen, Thomas, to vidim. Bio si to već na početku, i baš sam zato dalje govorila da ti dokažem kako nemaš pravo da budeš uvrijeđen. A ako te pitam, zašto si razdražen, to mogu sebi jedino odgovoriti da nisi sasvim nesklon da se pozabaviš tim poslom. Ja sam glupa žena, ali znam po sebi i po drugima da se čovjek samo onda uzrujava i ljuti zbog nekog prijedloga kad nije posve siguran da će mu se moći oprijeti i kad dolazi u napast da pristane na nj.«
»Veoma oštroumno«, reče senator, pregrize pisak cigarete i zašuti.
»Oštroumno? Ha, nije, to je najobičnije iskustvo što sam ga stekla u životu. Ali ostavimo to, Tomo. Neću da navaljujem. Zar te ja mogu nagovoriti na takvo šta? Nemam dosta znanja za to. Ta ja sam samo glupo čeljade... Šteta... No, svejedno. Bilo nam je mnogo stalo do toga. S jedne sam se strane bojala i žalostila zbog Maiboomovih, a s druge sam se veselila zbog tebe. Mislila sam: Tom je od nekog vremena neraspoložen. Prije se tužio, a sad se čak više i ne tuži. Izgubio je ovdje-ondje ponešto novaca, vremena su teška, i to baš sada kad se moj položaj, hvala bogu, opet popravio, i kad sam sretna i zadovoljna. Pa onda sam još mislila: to je nešto za njega, zgodna prilika, dobar posao. Time može štošta izgledati i pokazati ljudima, da tvrtku Johann Buddenbrook još nije posve napustila sreća. I da si na to pristao, bila bih jako ponosna što sam posredovala u toj stvari, jer ti znaš da je uvijek bio moj san i moja želja poslužiti našem imenu... Dosta... stvar je, znači, gotova. — Ali ljutim se kad se sjetim da Maiboom ipak na svaki način mora prodati žetvu u klasu, Tomo, a ako se ovdje u gradu ogleda, svakako će naći kupca... naći će ga... i to Hermanna Hagenströma, u tog lopova...«
»O, da, sumnjam da bi on odbio taj posao«, reče senator gorko, a gospođa mu Permaneder odvrati triput za redom: »Eto vidiš, eto vidiš, eto vidiš?!«
Odjednom Thomas Buddenbrook zakima glavom i srdito se nasmije.
»Glupo je to... Razgovaramo tako strašno ozbiljno — bar ti — o nečem posve neodređenom, nečemu to visi u zraku! Koliko znam, nisam te još ni pitao, o čemu se zapravo radi, što to gospodin von Maiboom zapravo prodaje... Ja uopće ne poznajem Pöppenrade...«
»Oh, trebalo bi naravno da otputuješ onamo!« reče ona žustro. »Začas si u Rostocku, a odanle je posve blizu! Što prodaje? Pöppenrade je veliko imanje. Znam pozitivno da daje preko hiljadu vreća pšenice... Ali pojedinosti mi nisu poznate. Kako je s raži, zobi i ječmom? Ima li po 500 vreća od svakoga? Više ili manje? Ne znam. Sve je ondje krasno, to mogu reći. Ali brojkama ti ne mogu poslužiti, Tomo, ja sam ti glupa guska. Morao bi svakako otići onamo ..
Nastala je šutnja.
»No, ne isplati se da o tome gubimo riječi«, kratko i odlučno reče senator, dohvati cviker, spremi ga u džep od prsluka, zakopča kaput, ustane i počne šetati gore-dolje po sobi brzim, odlučnim i slobodnim pokretima, da bi isključio svaki znak zamišljenosti,
Zatim se zaustavi pored stola i, nagnuvši se malo prema sestri, stade lupkati vrškom savijenog kažiprsta po ploči: »Ispričat ću ti priču, draga moja Tony, iz koje ćeš vidjeti kako se ja odnosim prema toj stvari. Znam da imaš faible za plemstvo uopće, a napose za mecklenburšku vlastelu, i zato te molim da ne zamjeriš, ako u mojoj priči jedan od tih aristokrata dobije ono što mu pripada... Znaš, među njima ima i takvih koji mnogo ne poštuju trgovce, mada ih trebaju upravo toliko, koliko trgovci njih trebaju, i koji u poslovnim odnosima suviše naglašavaju nadmoć producenta nad trgovačkim posrednikom, nadmoć koja je do neke mjere i opravdana. To su, ukratko, ljudi koji gledaju na trgovca otprilike kao na nekog Židova pokućarca kome čovjek prodaje iznošena odijela, a uvjeren je da će ga on prevariti. Laskam sebi da na tu gospodu nisam uglavnom tako djelovao; nisam pobudio dojam gulikože i pljačkaša. Znao sam se, šta više, namjeriti i na takve koji su se mnogo upornije cjenkali. Kod jednoga sam se od njih, međutim, kako ćeš vidjeti, morao poslužiti malim nasiljem da bih mu se društveno donekle približio... Bio je to gospodar Gross-Poggendorfa, o kojemu si sigurno čula, a s kojim sam nekoć imao mnoge poslove: grof Strelitz, feudalno nastrojen čovjek, da bog sačuva, sa četverouglastim monoklom... nikad nisam shvatio kako se ne poreže... s lakovanim čizmama i korbačem sa zlatnim drškom. Običavao je da gleda na mene s nedostižive visine, napola otvorenih i napola zatvorenih očiju... Moj prvi posjet kod njega bio je značajan. Stupili smo u vezu preko pisama, a zatim sam otputovao k njemu i, pošto me sluga najavio, ušao sam u radnu sobu. Grof Strelitz sjedio je za pisaćim stolom. Ja mu se naklonim, a on se samo malo pridigne sa stolca i dovrši neko pismo. Zatim mi se obrati i počne da pregovara o robi, a svejednako gleda nekud pored mene. Ja se naslonim na stolić, prekrižim ruke i noge i zabavljam se. Stojim tako kojih pet časaka i razgovaram. Nakon drugih pet časaka sjednem na stolić i mašem nogom po zraku. Nastavljamo pregovore, i poslije nekih četvrt sata mahne mi on silno milostivo rukom i veli onako, nemarno: »Uostalom, nećete li sjesti?« — »Kako?« velim ja... »Oh, nije potrebno! Već odavno sjedim.«
»Rekao si? To si rekao?« oduševljeno poviče gospođa Permaneder... Odmah je zaboravila sve što su prije govorili i potpuno se uživjela u tu anegdotu. »Odavno sjediš! To je izvrsno!«
»Pa jest. Uvjeravam te da se grof od onog trenutka posve drugačije vladao: pružao mi je ruku kad sam odlazio, molio me da sjednem... gotovo smo se sprijateljili... Ali zašto sam ti to ispričao? Hoću da te pitam: da li bih ja imao smjelosti, prava, unutarnje sigurnosti, da i gospodina von Maibooma ovako opametim, kad bi on, pregovarajući sa mnom o paušalnoj cijeni žetve, zaboravio — da mi ponudi sjesti... ?«
Gospođa je Permaneder šutjela. »Dobro je« reče zatim i ustane. »Neka bude po tvome, Tomo. Kako rekoh, neću da te nagovaram. Ti bolje znadeš što treba, a što ne treba da činiš, i gotovo. Samo vjeruj mi da sam govorila u najboljoj namjeri... U redu! Laku noć, Tomo!... Ili ne, čekaj. Moram najprije poljubiti tvog Hanna i pozdraviti Idu... Onda ću na časak još zaviriti amo...«
I ode.

TREĆE POGLAVLJE


Ona se pope u drugi kat, ostavi nadesno »doksat«, pođe pored bijelozlatne ograde galerije, prođe kroz predsoblje, kome su vrata prema hodniku bila otvorena, a iz kojeg su druga vrata na lijevoj strani vodila u senatorovu sobu za oblačenje. Zatim oprezno pritisne kvaku na vratima koja su se nalazila ravno pred njom, i uđe.
Bila je to neobično prostrana odaja. Prozori su bili zastrti nabranim zavjesama s velikim cvjetovima, stijene su bile prilično gole. Iznad kreveta gospođice Jungmann visio je veliki bakrorez u crnom okviru. Bakrorez je prikazivao Giacoma Meyerbeera, okružena likovima iz njegovih opera. Osim te slike bilo je još svega nekoliko engleskih otisaka u bojama koji su prikazivali žutokosu djecu u crvenim haljinicama i koji su bili pričvršćeni pribadačama o svijetle tapete. Ida Jungmann sjedila je usred sobe, pored velikog stola za izvlačenje, i krpala Hannove čarapice. Vjerna je Pruskinja već prevalila pedesetu, no premda je veoma rano počela sijedjeti, njena glatko začešljana kosa još nije pobijeljela, već se zaustavila kod neke neodređene sivkaste boje. Njen uspravan stas bio je koščat i krepak, a smeđe oči bile su isto onako svježe, bistre i neumorne kao prije dvadeset godina.
»Dobar veče, Ida, draga dušo!« reče gospođa Permaneder prigušeno, ali veselo, jer ju je bratova pričica veoma raspoložila. »Kako si, stara?«
»Kakva stara, Tonika? Još si ovdje?«
»Da, bila sam kod brata... po nekom neodložnom poslu... Na žalost, nema ništa od toga... Da li spava?« zapita i mahne bradom prema maloj postelji koja je stajala uz lijevi zid. Gornji kraj krevetića, prekriven zelenim nebom, bio je tik do vrata koja su vodila u ložnicu senatora Buddenbrooka i njegove žene.
»Pst«, učini Ida, »spava.« Gospođa Permaneder priđe na prstima krevetiću, oprezno podigne zavjese te se nagne da zaviri u lice svoga usnulog nećaka.
Mali Johann Buddenbrook ležao je na leđima, ali je lišće, uokvireno dugom, svijetlosmeđom kosom, okrenuo prema sobi, i čulo se kako diše u jastuk. Prsti su mu jedva virili iz suviše dugih i širokih rukava noćne košulje; jednu je ruku položio na grudi, a drugu je ispružio na pokrivaču. Katkad je lagano trzao savijenim prstima, a i poluotvoRené usne micale su se malo, kao da pokušavaju izgovoriti neke riječi. Od vremena do vremena preletjelo bi odozdo prema gore nešto bolno preko čitavog lišca. Započinjalo je drhtanjem brade, prelazilo na usta, zatreptalo na nježnim nozdrvama i trgnulo mišićima uska čela... Duge trepavice nisu mogle prekriti modrikaste sjene u uglovima očiju.
»Sniva«, reče gospođa Permaneder dirnuta. Zatim se nagne nad dijete, pažljivo ga poljubi u obraz, topao od sna, brižno uredi zavjese i priđe opet k stolu. Ondje je Ida, pri žutom svjetlu svjetiljke, navlačila drugu čarapu na gljivu za krpanje, pozorno promatrala rupu i počela je zatvarati.
»Krpaš, Ida. Čudnovato, otkako se tebe sjećam, uvijek si krpala!«
»Da, da, Tonkice... Da znaš što mališan dere otkako ide u školu!«
»Ta on je tako tiho i mirno dijete?«
»Da, da... Pa ipak.«
»Ide li rado u školu?«
»Ne, Tonkice! Više bi volio da i dalje sa mnom uči. Pa i ja sam to željela, dijete drago, jer ga ona gospoda ne poznaju tako od malena kao ja, i ne znaju kako treba postupati s njime kod učenja... često mu je teško da se sabere i brzo se umara...«
»Jadnik! Je li već dobio batina?«
»Ali ne! Mojbošekohane... ta ne mogu valjda biti tako okrutni. Kad ih mališan pogleda...«
»Kako je to zapravo bilo kad je prvi put pošao u školu? Je li plakao?«
»Jest, bogami. Vrlo lako plače... Ne glasno, ali, onako, u sebi... A onda je uhvatio tvoga gospodina brata za kaput i neprestano ga molio da ostane s njime...«
»Tako? Zar ga je moj brat odveo u školu?... Da, to ti je težak čas, Ida, vjeruj mi. Ha, čini mi se kao da je to bilo jučer! Urlala sam... uvjeravam te, urlala sam kao pas na lancu, bilo mi je strašno teško. A zašto? Jer mi je kod kuće bilo tako dobro, upravo kao i Hannu. Sva su djeca iz otmjenih kuća plakala, to mi je odmah upalo u oči, a ostala se djeca nisu nimalo žalostila i samo su zurila u nas i cerila se... Zaboga! Šta mu je, Ida —?!
Zastane u pola kretnje i okRené se prestrašeno prema krevetiću, odakle je krik prekinuo njeno brbljanje, krik pun strave koji se idućeg trenutka ponovio još bolnije i strašnije, da bi zatim za ječao još tri, četiri pet puta za redom... »Oh! Oh! Oh!« preglasan, užasnut i očajan protest, prepun jeze koji se morao odnositi na nešto što se prikazalo ili dešavalo... Idućega se trenutka mali Hanno uspravio u krevetu, tepao je nešto nerazumljivo i, razrogačivši neobične zlatnosmeđe oči, gledao ukočeno u neki posve drugi svijet, a da uopće nije vidio stvarnost...
»Ništa«, reče Ida. »To je pavor. Ah, znade biti i mnogo gore.« I mirno odloži rad, pođe dugim, teškim koracima do Hanna i položi ga opet pod pokrivač govoreći mu dubokim, umirujućim glasom
»Ah, tako, pavor...« ponovi gospođa Permaneder. »Je li sada budan?«
No Hanno nipošto nije bio budan, iako su mu oči bile širom otvoRené i ukočene, a usne se i dalje micale...
»Kako? No... no... Sad nećemo bulazniti... Što kažeš?« zapita Ida, a i gospođa se Permaneder približi, da bi čula što on to nemirno mrmlja i muca.
»Kada idem... u svoj... vrt...« izgovarao je Hanno zaplićući se, »da polijevam lukac...«
»Govori pjesmice« objasni Ida tresući glavom. »No, no! Dosta je, sad spavaj, mališu...«
»Grbav Čovo... eno gle... stane baš da kiše...« reče Hanno i uzdahne. No iznenada mu se promijeni izraz lica, oči mu se napola zatvore, stane vrtjeti glavom amo-tamo na jastuku i nastavi tihim, bolnim glasom:

Mjesečina sije,
Dijete suze lije,
Zvono ponoć kaže,
Bolne bog pomaže.

Rekavši to, zajeca; suze mu navru ispod trepavica, poteku lagano preko obraza... i to ga probudi. Zagrli Idu, ogleda se suznih očiju, zadovoljno promrmlja nešto o »teti Tony«, smjesti se udobnije i mirno zaspi.
»Čudnovato!« reče gospođa Permaneder, kad je Ida opet sjela za stol. »Kakve su to pjesmice, Ida?«
»To je iz njegove čitanke« odgovori gospođica Jungmann, »a dolje stoji: „Dječakov čarobni rog”. Čudne su... Učio ih je prije nekoliko dana i mnogo je spominjao onu o čovječuljku. Poznaješ li tu pjesmicu?... Jezovita je. Taj grbavi čovječuljak nađe se svuda, razbija lonac, pojede pekmez, krade drvo, zaustavlja kolovrat, izruguje se ljudima... i onda, na koncu, još traži da ga oni spomenu u molitvi! Da, to se, eto, dojmilo mališa. Dane i dane razmišljao je o tome. Znaš, što je kazao? Dva tri puta rekao je: »Zar ne, Ida, on to ne čini zato što je zločest, zar ne? On to čini, jer je žalostan, a onda je još žalosniji što je to učinio... Ako se budemo molili za njega, onda to više neće morati da čini« — Još večeras, kad mu je mama rekla laku noć, prije no što je otišla na koncert, pitao je da li treba moliti i za grbavog čovječuljka...«
»I molio je?«
»Nije glasno, ali vjerojatno u sebi... A o drugoj pjesmici, koja se zove „Dadiljin sat”, uopće nije govorio nego je samo plakao. Zbog svake sitnice zaplače taj mališan, i onda ne može nikako prestati...«
»Ali što je tako tužno u toj pjesmi?«
»Šta ti ja znam... Kad ju je govorio napamet, uvijek je zastao već na početku, kod onog mjesta, gdje je sada čak i u snu zajecao... A plakao je kasnije i zbog kirijaša koji već u tri sata ustaje sa slame...«
Gospođa se Permaneder ganuto nasmije, zatim se uozbilji.
»Ali reći ću ti, Ida, nije dobro, držim da nije dobro, što ga sve tako dira. Kirijaš ustaje u tri sata — pa, bože moj, zato je kirijaš! Ovo dijete — toliko već i ja znadem — naginje tome da stvari suviše produbljuje i sve uzima k srcu... To ga izjeda, vjeruj mi. Trebalo bi jednom ozbiljno da se porazgovorimo s Grabowom... Ali to ti je«, nastavi prekrstivši ruke, dok je glavu malo nagnula u stranu i zlovoljno lupkala vrhom noge po podu; »Grabow stari, a i bez obzira na to: on ima zlatno srce, on je poštenjačina, on je zbilja čestit čovjek... ali što se tiče njegovih liječničkih sposobnosti, ne držim baš mnogo do njega, Ida; oprosti mi bože, ako se u njemu varam. Evo na primjer, Hanno je nemiran, budi se noću, ima napadaje straha u snu... Grabow to zna, a ništa ne poduzima, nego se zadovoljava time da nam kaže, to je to, i da bolest nazove latinskim imenom: pavor nocturnus... Bože moj; to je vrlo poučno... Ne, on je vrlo drag čovjek, dobar nam je prijatelj, sve što hoćeš, ali nije nikakav veleum. Čovjek koji nešto znači, izgleda drugačije: takav čovjek pokazuje već u mladosti da je netko i nešto. Grabow je doživio četrdeset i osmu, bio je onda mladić. Ali misliš li ti da se ikad zanosio — slobodom i pravdom, ukidanjem privilegija i samovolje? On je učena glava, ali ja sam uvjerena da ga nimalo nisu uzbudili ondašnji savezni zakoni o sveučilištima i štampi koji su bili nečuveni! Nikad se nije razmahao, nikad se nije zaletio... Uvijek je imao dugo, blago lice; uvijek propisuje pečenog goluba i žemičku, a kad je slučaj teži, žlicu sljezova soka... Laku noć, Ida... Ah, ja vjerujem da ima i posve drugačijih liječnika!... Šteta što Gerda još nije došla... Da, hvala, još je svjetlo u hodniku... Laku noć.«
Kad je gospođa Permaneder u prolazu otvorila vrata blagovaonice, hoteći doviknuti i bratu u danjoj sobi »laku noć«, vidjela je da u čitavom nizu odaja gori svjetlo i da Thomas šeće skrstivši ruke na leđima.

ČETVRTO POGLAVLJE


Kad je ostao sam, senator je opet sjeo za stol, izvadio cviker i htio dalje čitati novine. Ali, već nakon dvije minute podigao je oči sa štampana papira i, ne mičući se, dugo gledao ravno preda se, između zavjesa na vratima, u tminu salona.
Kako se promijenilo njegovo lice kad je ostao sam; ne bi ga čovjek prepoznao! Mišići usta i obraza, inače disciplinirani i prisiljeni da se pokoravaju neprestanom naporu volje, olabavili su, omlitavili. Kao neka maska spao je s ovog lica izraz budnosti, pomnje, ljubaznosti i energije koji je već odavno samo umjetno održavao, i ono je ostalo izmučeno i umorno. Oči, koje su mutno i tupo zurile u neki predmet, a da ga nisu zapažale, zacrvenjele su se i počele suziti. Nije imao hrabrosti da pokuša još i sebe zavaravati. Glavom mu se plelo mnoštvo teških, zamršenih misli, ali je mogao zadržati samo jednu jedinu, očajnu pomisao: da je Thomas Buddenbrook s četrdeset i dvije godine iznemogao čovjek.
Udahnuvši polako i duboko, prijeđe rukom preko čela i očiju, automatski zapali još jednu cigaretu, premda je znao da mu to škodi, i poče opet gledati kroz dim u mrak... Koje li opreke između bolne mlitavosti crta lica i elegantne, gotovo marcijalne, pomno njegovane glave! Dugi, zasukani brci bili su namirisani, brada i obrazi glatko obrijani, kosa, koja je bila pažljivo počešljana kako bi prekrila početak ćele na tjemenu, tvorila je nad nježnim sljepoočicama dvije duguljaste uvale i nije više bila, kao nekada, duga i kovrčava nad ušima, već je bila kratko podšišana, da se ne bi vidjelo kako je ondje počela sijedjeti... i sam je osjećao tu suprotnost i znao je da vani, u gradu, nitko ne može znati kako je njegova živahna i elastična aktivnost u opreci s umornim bljedilom lica.
Ne može se reći da je u javnosti prestao da bude onako važna ličnost i da je postao manje potreban nego prije. Prijatelji su ponavljali, a zavidnici nisu mogli oprostiti: gradski načelnik, doktor Langhals, glasno i jasno je potvrdio ono što je već izjavio njegov prethodnik Oeverdieck, naime, da je senator Buddenbrook desna ruka načelnikova. Međutim, bilo je tako bjelodano da tvrtka Johann Buddenbrook više nije ono što je bila nekoć, da je to gospodin Stuht u Zvonarničkoj ulici mogao pričati svojoj ženi kad je o podne s njome jeo juhu od slanine... Thomas Buddenbrook je zbog toga uzdisao.
A ipak je on sam najviše pridonio tome da ljudi steknu takvo mišljenje. Bio je bogat, i nijedan gubitak što ga je pretrpio, pa čak ni onaj teški udarac šezdeset i osme godine, nije ozbiljno ugrozio tvrtku. Naravno, on je i dalje dolično reprezentirao i priređivao večere s onoliko vrsta jela koliko su gosti očekivali. Ali pomisao da ga ostaviše i uspjeh i sreća — pomisao, koju je osjećao kao nutarnju istinu, a nije se osnivala samo na vanjskim činjenicama ta ga je pomisao natjerala u neku sumnjičavu malodušnost, te je, kao nikad prije, stao štedjeti u privatnom životu i postao gotovo sitničav. Stoput je požalio što je toliko potrošio za novu kuću, jer mu je to, po njegovu mišljenju, donijelo samo nesreće. Ukinuo je ljetna putovanja; mali gradski vrt morao je nadomjestiti boravak na moru ili u planinama. Uporno je i strogo zahtijevao da obiteljski ručak bude krajnje jednostavan, što je upravo smiješno djelovalo u usporedbi s prostranom parketiranom blagovaonicom, njenim visokim i raskošnim stropom i prekrasnim namještajem od hrastovine. Neko su vrijeme kolači bili dopušteni samo nedjeljom. Vanjštinom je ostao jednako elegantan, ali je dugogodišnji sluga Anton pričao u kuhinji da senator sada samo svaki drugi dan mijenja bijelu košulju, jer da se fini lan suviše troši pranjem... Znao je on i više. Znao je još da će ga otpustiti. Gerda je prosvjedovala. Jedva da i tri sluge mogu održavati u redu tako veliku kuću. Ništa nije pomoglo: Anton, koji je toliko godina vozio Thomasa Buddenbrooka u senat, dobio je primjerenu nagradu u novcu i — otpust.
Ovim je mjerama odgovarao neveseli tempo što su ga poprimili poslovi. Ništa više nije preostalo od novoga i svježeg duha kojim je mladi Thomas Buddenbrook jednoć oživio poduzeće, a njegovu ortaku, gospodinu Friedricku Wilhelmu Marcusu, koji i onako ne bi mogao imati veliki utjecaj jer je učestvovao samo s neznatnim kapitalom — nedostajala je po prirodi i po temperamentu svaka inicijativa.
Tokom godina postao je još pedantniji te se razvio u pravog čudaka. Trajalo je i čitav četvrt sata dok bi on, gladeći brkove, iskašljavajući se i obzirno se ogledavajući, narezao cigaru i spustio njen vršak u novčarku. Nikad nije propuštao da naveče zapali još jednu stearinku na svom pultu, mada su plinske svjetiljke obasjavale svaki kutić ureda kao da je bijeli dan. Svakih pola sata ustajao je i odlazio do slavine da polije glavu. Jednog prijepodneva našla se slučajno neka prazna vreća za žito pod njegovim pultom, a on ju je držao za mačku i na radost čitavog personala nastojao da je otjera glasnim psovkama... Ne, on nije bio čovjek koji bi sada, kad mu je kompanjon iznuren, svojski prionuo i oživio poslove. Često, kao na primjer sada, dok je umorno zurio u mračan salon, obuzeli bi senatora stid i očajna nestrpljivost pri pomisli na neznatan obrt i sitničarsko poslovanje do kojih se u posljednje vrijeme ponizila tvrtka Johann Buddenbrook.
Ali, zar nije bolje tako? I nesreći jednom dolazi kraj, mislio je on. Zar nije pametnije da čovjek miruje, dok je ona u njemu, da se ne miče, nego čeka i mirno skuplja unutarnje snage? Zašto mu sada predlažu nešto što bi ga moglo prije vremena izvući iz njegove mudre rezignacije i ispuniti sumnjom i dvoumicom! Zar je došlo vrijeme? Je li to neki mig? Treba li ga to potaknuti da ustane i da se bori? Odlučnim je glasam odbio, što su od njega tražili. No je li ta stvar za nj zaista riješena, otkako je Tony otišla? Čini se da nije, jer on još uvijek sjedi i razmišlja. »Čovjek se samo onda uzrujava zbog nekog prijedloga kad nije siguran da će mu se moći oduprijeti...« Vraški je lukava mala Tony!
Šta joj je on odgovorio? Koliko se sjeća, izrazio se vrlo dobro i uvjerljivo. »Prljave makinacije... Loviti u mutnome... Brutalno iskorišćivanje... Oglobiti bijednika... Lihvarski profit...« Izvrsno! Samo je pitanje da li je u tom slučaju bilo potrebno poslužiti se tako velikim riječima. Konzul Hermann Hagenström ne bi takve riječi ni tražio ni našao. Je li Thomas Buddenbrook trgovac, čovjek djela koga ne mogu zaustaviti razne skrupule, ili je on savjesna cjepidlaka?
Jest, to je pitanje odvajkada, otkako je počeo misliti, postavljao sam sebi! Život je nemilosrdan a svojom bezobzirnošću i odsutnošću sentimentalnosti poslovni je život slika i prilika čitavog života. Da li Thomas Buddenbrook stoji onako čvrsto kao što su stajali njegovi preci, u tom surovom i praktičnom životu? Veoma često, oduvijek, imao je razloga da posumnja u to! Vrlo često, još od mladosti, morao je ispravljati svoje osjećaje prema tom životu... biti grub, podnositi grubost, a ne osjećati je kao grubost, već kao nešto što se razumije samo po sebi. Hoće li to ikad posve naučiti?
Sjetio se dojma što ga je kod njega proizvela katastrofa godine šezdeset i šeste, i neizrecivo bolnih čuvstava koja su ga tad obuzela. Izgubio je mnogo novaca... ali, ah, nije to bilo najgore, nepodnošljivo! Tada je prvi put osjetio potpuno, i to na svojoj koži, okrutnu brutalnost poslovnog života, u kojem svi dobri, blagi i ljubazni osjećaji ustupaju pred surovim, golim i tiranskim nagonom samoodržanja života, u kojem nesreća što snađe nekog čovjeka, ne izaziva ni suučešća ni samilosti u njegovih prijatelja, već samo — »nepovjerenje«, hladno, odbojno nepovjerenje. Zar to nije znao? Zar je on pozvan da se tome čudi? Koliko se kasnije, u boljim i jačim časovima, stidio što se tada za besanih noći bunio, što je, pun gađenja, neiscjeljivo pozlijeđen, ustao protiv gadne i bestidne krutosti života!
Kako je to bilo glupo! Kako su uvijek bila smiješna ta čuvstva! Kako je uopće moguće da su se ona budila u njemu? Napokon, još jednom: da li je on praktičan čovjek ili nježan fantast?
Ah, ovo je pitanje sebi postavio već hiljadu puta i odgovorio na nj ovako, kad se osjećao jak i pun pouzdanja, a onako, kad je bio umoran. No bio je suviše oštrouman i pošten, a da ne bi konačno morao priznati istinu, to jest, da u njemu ima i jednog i drugog.
Čitavoga svog života prikazivao se ljudima kao čovjek akcije; ali ako su ga s pravom takvim držali — nije li to postigao »svjesnim razmišljanjem«, kako je rekao Goethe u poznatoj izreci, koju je on volio citirati. Nekad je imao uspjeha... ali nisu li ti uspjesi proizašli iz zanosa i poleta koji je imao da zahvali razmišljanju? A to, što je sada sustao i što se čini kao da je njegova snaga iscrpljena — iako to nije zauvijek, ne daj bože — nije li to nužna posljedica ovoga neodrživog stanja, ove neprirodne i pogubne kontradikcije koja je u njemu?... Da li bi njegov otac, djed, pradjed kupili pöppenradsku žetvu na zeleno? Svejedno!... Posve je sigurno da su oni bili praktični ljudi i da su u tome bili potpuniji, jači, prirodniji i slobodniji od njega!...
Obuze ga nemir, osjeti potrebu za kretanjem, prostorom i svjetlom. Odgurne stolac, pođe u salon i zapali nekoliko plinskih plamenova na lusteru iznad stola. Zastane, te se, sukajući polagano i grčevito dugi vrh svoga brka, stane ogledavati po toj raskošnoj odaji, a da ništa nije vidio. Salon koji je zajedno s danjom sobom zauzimao čitavo pročelje kuće, bio je namješten svijetlim pokućstvom zaobljenih linija. Velik koncertni klavir, na kojemu je ležala Gerdina kutija s violinom, polica krcata notama do klavira, izrezbareni stalak i basreliefi nad vratima koji su prikazivali amorete kako sviraju, davali su mu karakter muzičke sobe. Veranda je bila puna palmi.
Senator je Buddenbrook stajao nepomično dvije-tri minute. Zatim se trgnuo, vratio se u danju sobu, prešao u blagovaonicu, pa i nju rasvijetlio. Vrzao se oko ormara za posuđe, popio čašu vode, da umiri srce, ili naprosto da nešto učini, i onda brzo, skrstivši ruke na leđima, pošao dalje u kuću. »Soba za pušenje« imala je taman namještaj i bila je obložena drvom. Automatski otvori ormarić za cigare, brzo ga opet zatvori, zatim priđe k stolu za kartanje i podigne poklopac škrinjice od hrastovine u kojoj su bile karte, blokovi i slično. Zagrabi šaku koštanih žetona, zazveča njima, zalupi poklopcem i kRené dalje.
Do sobe za pušenje bio je kabinet sa šarenim prozorčićem. U njemu se nalazilo samo nekoliko pari lakih stolića za serviranje, složenih jedan na drugi, a na njima je stajao ormarić za likere. Iza kabineta nalazila se dvorana koja je opet zauzimala čitavu širinu kuće; golema parketirana površina, četiri visoka crvenim zavjesama zastrta prozora što su gledala na vrt. Namještaj se sastojao od nekoliko teških, niskih sofa, iste crvene boje vina kao i zastori, i mnogo krutih stolica visokih naslona poredanih uza zid. Ondje je bio još jedan kamin, a iza rešetaka kao da se žari lažna žeravica, oblijepljena trakama zlatno-crvena sjajna papira. Na mramornoj ploči, pred ogledalom, stajale su dvije goleme kineske vaze...
Sada je čitav red odaja bio osvijetljen plinskim svjetiljkama, kao poslije kakve svečanosti kad i posljednji gost napusti kuću. Senator se prošeta do drugog kraja dvorane, zaustavi se pored prozora, koji je bio nasuprot kabinetu i zagleda se u vrt.
Visoko, između pahuljičavih oblaka, sjao je malen mjesec, a mlaz vodoskoka romonio je u tišini ispod nadvitih grana oraha. Thomas je pogledao sjenicu koja se nalazila na kraju vrta, pogledao je malu, bijelu terasu s dva obeliska, pravilne puteljke, svježe okopane i posute šljunkom, obrubljene lijehe i tratine... Ali sva ta kićena i nepomućena simetrija ne samo što ga nije umirila, već ga je smetala i dražila. Uhvati se rukom za kvaku na prozoru, nasloni na nju čelo i prepusti se opet svojim mučnim mislima.
Kamo vodi sve to? sjeti se napomene što ju je malo prije nabacio pred sestrom, a zbog koje se i sam naljutio, čim ju je izrekao, jer je bila posve izlišna. Govorio je grofu Strelitzu, o ladanjskim plemićima, i pri tom jasno i glasno izrazio mišljenje, kako valja priznati da je proizvođač društveno nadmoćan trgovačkom posredniku. Je li zaista tako? Ah, bože moj, ta sasvim je svejedno da li je zaista tako! Nego, zar je on pozvan da izrazi tu misao, da razmišlja o tome, uopće, da pomisli nešto takvo? Zar bi mogao zamisliti svog oca, svog djeda, bilo kojega od svojih sugrađana, kako se bavi tom mišlju i izražava je? Čovjek koji čvrsto i pouzdano stoji u nekom zvanju, poznaje samo to zvanje, znade samo za nj, cijeni samo taj posao...
Odjednom osjeti, kako mu krv udara u glavu, kako se crveni zbog neke druge, starije uspomene. Vidio je sebe gdje šeće sa svojim bratom Christianom po vrtu njihove kuće u Mengovoj ulici, zadubljen u jednu od onih žalosnih, uzbuđenih prepirki... Christian, indiskretan i lakouman kao obično, rekao je pred mnoštvom ljudi nešto neprilično, a on ga je zbog toga — gnjevan, razjaren, do krajnosti razdražen — pozvao na odgovornost. Zapravo, — rekao je Christian, — zapravo je svaki trgovac varalica... Šta? Zar se ova otužna i nedostojna izreka u biti mnogo razlikuje od onoga što je malo prije sam rekao svojoj sestri? Tada se zgražao i bijesno je prosvjedovao... Ali kako ono reče ta lukava, mala Tony? Tko se uzbuđuje...
»Ne!« iznenada glasno poviče senator, zabaci glavu, ispusti kvaku, upravo se odbije od nje i nastavi glasno: »Dosta je toga!« Zatim se iskašlje, da bi odagnao neprijatan osjećaj što ga je u njemu izazvao njegov osamljeni glas, okRené se i, pognuvši glavu i skrativši ruke na leđima, stade brzo hodati kroz sve sobe.
»Dosta je toga!« ponovi: »Moram prestati s time! Ja propadam, postajem glupaviji od Christiana!« Oh, sva je sreća što je barem svjestan stanja u kojem se nalazi! Sad će se moći popraviti! Silom!... Čekaj samo... čekaj, što su mu ono ponudili? Žetvu... Pöppenradsku žetvu u klasu? »Učinit ću to!« šapne strasno i čak strese rukom s ispruženim kažiprstom. »Učinit ću to!«
Zar to nije ono što nazivaju smjelom spekulacijom? Prilika da se kapital od, recimo, četrdeset hiljada kurantnih maraka naprosto podvostruči — da se izrazimo malo pretjerano... Jest, to je znak, mig da ustane! Radi se o početku, o prvom koraku, a riziko koji je povezan s time kao da ga oslobađa od svih moralnih skrupula. Ako uspije, bit će opet ono što je nekad bio, vratit će mu se smionost, držat će sreću i moć u onim unutarnjim elastičnim sponama...
Ne, ova će lovina na žalost izmaći gospodi Struncku i Hagenströmu! Postoji u gradu tvrtka koja u ovom slučaju svakako ima prednost, jer ima lične veze!... Zaista, ovoga su puta lične veze odlučne. To nije običan posao što ga čovjek sklapa hladno i uz uobičajene forme, činjenica da je Tony posredovala u njemu daje mu donekle karakter privatne stvari u kojoj valja postupati diskretno i pažljivo. Ne, ne, Hermann Hagenström nikako ne bi bio podesan za to!... Thomas će pri kupovanju iskoristiti konjunkturu, a i kasnije, kad bude prodavao, znat će je, pobogu, iskoristiti! S druge strane, učinit će uslugu vlastelinu koji je u nevolji, i jedino je on pozvan da to učini, jer je Tony sprijateljena s gospođom von Maiboom. Treba dakle pisati... još večeras — i to ne na poslovnom papiru s natpisom tvrtke, već u privatnom listu na kojemu je štampano samo »Senator Buddenbrook.« Valja pisati oprezno i pitati da li bi im bilo prijatno da ih posjeti idućih dana. Ipak, škakljiva je to stvar. Prilično sklizak teren, na kojemu, čovjek valja da se kreće s nekom gracijom... Da, baš zato, to je nešto za njega!
Ubrzao je korake i stao dublje dirati, časkom je sjeo, skočio opet na noge i ponovo se ushodao kroz sobe. Još je jednom promislio o svemu. Mislio je na gospodina Marcusa, Hermanna Hagenströma, Christiana i Tony, vidio je kako se zrelo pöppenradsko klasje talasa na vjetru, maštao o tome kako će tvrtka procvasti poslije toga posla, ljutito je odbacio sve sumnje i nedoumice, mahnuo rukom i rekao: »Učinit ću to!«
Gospođa je Permaneder otvorila vrata blagovaonice i do viknula: »Laku noć!« Odgovorio je a da nije ni znao. Ušla je Gerda koju je Christian dopratio do veže; u njenim neobičnim, smeđim, nablizu položenim očima blistao je zagonetni sjaj što ga je glazba u njima budila. Senator se mehanički zaustavio pred njom, nesvjesno pitao, kako je svirao španjolski virtuoz i kako je bilo na koncertu, i kazao zatim da će i on odmah poći spavati.
Ali on nije pošao spavati, već je nastavio šetnjom. Gledao je u mašti vreće pšenice, raži, zobi i ječma koje će ispuniti tavane Lava, Kita, Hrasta i Lipe, i razmišljao o cijeni — oh, svakako pristojnoj cijeni što će je ponuditi. Oko ponoći sišao je tiho u ured i, uz stearinku gospodina Marcusa, bez odaha napisao gospodinu von Maiboom u Pöppenrade pismo koje mu se — kad ga je pročitao onako grozničav i teške glave — učinilo najboljim i najtaktičnijim pismom što ga je ikad napisao.
To se desilo u noći na 27. svibnja. Sutradan je na lak i humorističan način rekao sestri da je stvar razmotrio sa svih strana i došao do zaključka da gospodina Maibooma ne može naprosto odbiti i predati ga na milost i nemilost kakvog lopova. Dne 30. svibnja otputovao je u Rostock, a odanle se najamnim kolima odvezao na selo.
Narednih je dana bio izvrsno raspoložen, hodao je elastično i slobodno, a izraz lica bio mu je vedar i ljubazan. Zadirkivao je Klothildu, od srca se smijao Christianu, šalio se s Tony, a i u nedjelju se čitav sat igrao s Hannom na »doksatu« u drugom katu pomažući mu da vitlom diže sićušne vreće žita u mali hambar ciglene boje, oponošajući pri tom mukle i otegnute uzvike radnika... Na sjednici gradskog zastupstva od 3. lipnja održao je o strašno dosadnom predmetu, nekom poreznom pitanju, tako izvrstan i duhovit govor, da su mu u svemu povlađivali, a konzul Hagenström, koji mu se protivio, pobudio je nehotice opću veselost.

PETO POGLAVLJE


Bilo s nepažnje, bilo namjerno, nije mnogo trebalo pa da senator prijeđe preko činjenice što ju je svima objavila gospođa Permaneder koja se najvjernije i najodanije bavila porodičnim papirima — činjenice da je prema dokumentima tvrtka osnovana dne 7. srpnja 1768. i da će se uskoro navršiti sto godina od toga dana.
Gotovo se tako činilo da je Thomasu bilo neprijatno kad ga je Tony uzbuđenim glasom na to upozorila. Njegovo dobro raspoloženje nije dugo trajalo. I suviše je brzo opet utihnuo i postao još šutljiviji nego prije. Usred posla znao je napustiti ured pa, obuzet nemirom, bazati vrtom. S vremena na vrijeme zastajao bi, kao da ga nešto smeta ili koči, i uzdahnuvši pokrivao oči rukom. Ništa nije govorio, nikome se nije povjeravao... A i kome bi se povjerio? Gospodin Marcus — čudnog li prizora — prvi put se u životu ražestio kad mu je njegov ortak ukratko izložio pöppenradski posao: odbio je sudjelovanje u tom pothvatu i nije htio da snosi nikakvu odgovornost. Ali svojoj sestri, gospođi Permaneder, izdao se Thomas jednog četvrtka uveče kad su se rastajali na ulici. Ona je spomenula žetvu, a on joj je samo kratko stisuno ruku i tiho rekao: »Ah Tony, volio bih da sam je već prodao!« Onda je naglo prekinuo i otišao, ostavivši gospođu Antoniju zbunjenu i zaprepaštenu... U ovom neočekivanom stisku ruke kao da je izbio očaj, a u šaptu bilo je toliko suzdržanog straha koji je, eto, provalio... No kad je Tony prvom prilikom pokušala da opet o tome razgovara, on se ogradio šutnjom. Stidio se slabosti što je njime ovladala na trenutak, bio je ogorčen zbog svoje nesposobnosti da pred samim sobom odgovara za taj pothvat...
Sada je rekao tromo i zlovoljno: »Ah, draga moja, najbolje bi bilo da hinimo kao da to ne znamo!«
»Kao da ne znamo, Tomo! Pa to je nemoguće! Posve nemoguće! Zar ti misliš da bi čitav grad mogao zaboraviti značenje toga dana?«
»Ja ne velim da je moguće; kažem samo da bih više volio kad bismo taj dan mogli proslaviti u tišini. Lijepo je slaviti prošlost kad je čovjek zadovoljan sadašnjicom i pun nade u budućnost... Ugodno je sjetiti se svojih predaka« kad čovjek zna da im je ostao vjeran, i kad je svjestan da je uvijek radio u njihovu duhu... Da je godišnjica pala u zgodnije vrijeme... Ukratko, nije mi do slavljenja...«
»Ne smiješ tako govoriti, Tomo. Ti ne misliš tako i dobro znaš da bi bila sramota, prava sramota, kad bi stota godišnjica osnivanja tvrtke Johann Buddenbrook prošla neopaženo! Ti si sada malo nervozan, a ja znadem zašto... iako zbilja nemaš razloga da budeš nervozan... Ali kad dođe taj dan, bit ćeš isto tako radostan i uzbuđen kao i mi svi...«
Imala je pravo, nisu mogli prešutjeti taj dan. Uskoro je osvanula u »Gradskom vjesniku« bilješka koja je najavljivala za dan godišnjice opširan osvrt na povijest stare i ugledne tvrtke — no gotovo i nije bilo potrebno upozoravati poštovane trgovce. Što se tiče porodice, Justus Kröger je u četvrtak prvi poveo riječ o proslavi, a gospođa se Permaneder pobrinula da poslije kolača svečano donesu na stol časnu kožnu mapu s obiteljskim dokumentima, i da, kao pripremu za svečanost, podrobno prouče datume koji su poznati iz života pokojnog Johanna Buddenbrooka, Hannova šukundjeda, osnivača tvrtke. Pobožno i ozbiljno čitala je o tome kad je imao ospice, a kada kozice, kad je pao s trećeg kata na sušnicu i kad ga je spopala zloćudna groznica, kojom je prilikom bolesnik bjesnio i bulaznio. Nije se zadovoljila time, već se vratila u 16. stoljeće, na prvog Buddenbrooka, za koga se znalo, na onoga koji je bio vijećnik u Grabauu, pa na krojača u Rostocku koji je »vrlo dobro stajao« — što je bilo podvučeno — i imao neobično mnogo što žive, što mrtve djece... »Ala je to bio sjajan čovjek!« uskliknula je i stala čitati stara, požutjela i rastrgana pisma i prigodne pjesmice...
*
Naravno, na dan 7. srpnja prvi je ujutro čestitao gospodin Wenzel.
»E, gospodine senatore, sto godina!« reče baratajući spretno britvom i remenom za brušenje, pri čem su se isticale njegove crvene šake. »A mogu kazati da sam gotovo polovicu tog vremena brijao vašu cijenjenu obitelj. Čovjek mnogo toga doživi kad je uvijek prvi koji razgovara sa šefom... I pokojni gospodin konzul bio je uvijek najrazgovorljiviji ujutro, pa me znao pitati: Wenzel, pita me on, šta držite o raži? Da je prodam, ili mislite, da će cijena još porasti?...«
»Da Wenzel, ni ja ne mogu sve to zamisliti bez vas. Vaše zvanje, kako sam već više puta kazao, ima zbilja svoje čari. Kad ujutro obiđete sve mušterije, onda ste pametniji od sviju, jer ste imali pod britvom manje-više sve šefove velikih firmi i znadete kako je koji raspoložen, a na tome vam može svatko zavidjeti; to je vrlo zanimljivo.«
»Ima u tome istine, gospodine senatore. Ali što se tiče raspoloženja gospodina senatora, ako smijem reći... Gospodin senator je jutros opet malo blijed?«
»Je li? Da, boli me glava, i po svojoj prilici neće tako skoro prestati, jer će danas, bojim se, biti dosta naporan dan.«
»I ja mislim, gospodine senatore. Interes je velik, vrlo velik. Neka gospodin senator poslije odmah pogleda kroz prozor. Čudo zastava! A dolje, nasuprot Ribarskom dolu, usidrili su se, Wullenwewer i Friederike Oeverdieck i izvjesili sve zastavice...«
»No, brzo, Wenzel, moram se žuriti.«
Senator danas nije obukao uredsku jaku, već je uz svijetle hlače odmah stavio crni, otvoreni kaput, tako da mu se vidio prsluk od bijelog pikea. Vjerojatno će prije podne doći posjeti. Još se jednom ogledao u toaletnom ogledalu, još je jednom provukao dugi vrh brkova kroz škare za kovrčanje, a zatim je pošao kratko uzdahnuvši. Gnjavaža počinje... Da je bar već prošao ovaj dan! Hoće li ostati na trenutak sam, hoće li moći na časak odmoriti mišiće lica? Gosti će stizati čitavog dana. Trebat će odgovarati taktično i dostojanstveno na čestitke stotine ljudi, pogoditi sa svakim pravu nijansu i naći prikladne riječi: pune poštovanja, ozbiljne, ljubazne, ironične, šaljive, blage ili srdačne... a od popodneva do u neko doba noći svečana večera u općinskom podrumu...
Zapravo ga nije boljela glava. Bio je samo umoran i osjećao je kako ga napušta jutarnji mir živaca i kako ga opet obuzima onaj neodređeni jad... Zašto je lagao? Kao da ga neprestano peče savjest zbog toga što se osjeća slabo i nelagodno. Zašto? Zašto?... Ali sada nije vrijeme da razmišlja o tome.
Kad je ušao u blagovaonicu, Gerda mu je živahno pošla u susret. I ona je već bila obučena za primanje. Imala je na sebi glatku suknju od škotskog sukna, bijelu bluzu, a preko nje tanak, svileni zuavski kaputić iste tamnocrvene boje kao i njena kosa. Smješkajući se otkrivala je široke pravilne zube, još bjelje od njenog lijepog lica, a danas su se osmjehivale i njene oči, nablizu položene, zagonetne, smeđe oči okružene modrikastim sjenama.
»Već sam nekoliko sati na nogama, pa možeš iz toga zaključiti kako ti oduševljeno čestitam.«
»Gle, gle! Zar te se dojmilo onih sto godina?«
»Silno!... No, možda me dira sve što je svečano... Kojeg li dana! Evo, to je, na primjer, djelo gospođice Jungmann«, i pokaže stol prostrt za doručak, okićen vrtnim cvijećem...
»Uostalom, varaš se, ako misliš da sada možeš piti čaj. U salonu te već očekuju najvažniji članovi obitelji, i to s prigodnim darom u kojemu sam i ja sudjelovala... Slušaj, Thomas, to je naravno samo početak; to su tek prvi čestitari. Neko vrijeme ću izdržati, ali prema podne ću se povući, to ti unaprijed kažem! Premda je barometar malo pao, nebo je još uvijek izazovno plavo — Što, doduše, lijepo pristaje uz zastave... jer čitav je grad okićen zastavama... no bit će strahovito vruće... hajdemo sada u drugu sobu. Tvoj doručak mora čekati. Trebalo je da ranije ustaneš. Sad moraš na tašte prebroditi prvo uzbuđenje...«
Konzulica, Christian, Klothilda, Ida Jungmann, gospođa Permaneder i Hanno bili su u salonu. Gospođa Permaneder i Hanno držali su teškom mukom svečani dar porodice, veliku spomen ploču... Konzulica je, duboko ganuta, zagrlila svog najstarijeg sina.
»Dragi sine, to je lijep dan... lijep dan...« ponovi. »Ne smijemo nikad prestati da u srcu hvalimo Gospoda za svu njegovu milost... svu njegovu milost...« Plakala je.
U njenu zagrljaju obuze senatora slabost. Bilo mu je kao da se nešto u njemu kida i napušta ga. Usne mu zadrhtaše. Osjeti nemoćnu potrebu da ostane ovako, zatvorenih očiju, u majčinu zagrljaju, na njezinim grudima, u nježnu mirisu kojim je odisala meka svila njene haljine, da više ništa ne vidi i da ništa više ne mora govoriti... Poljubi je i uspravi se, te pruži ruku bratu koji je stisne napola rastresen, a napola u neprilici, kakav je uvijek bio u svečanim prilikama. Klothilda reče nekoliko otegnutih i ljubaznih riječi. Što se tiče gospođice Jungmann, ona se samo duboko nakloni, pri čem se igrala lančićem od sata koji je visio preko plosnatih grudi...
»Dođi amo, Tomo«, reče gospođa Permaneder nesigurnim glasom, »ne možemo to više držati, Hanno i ja.« Gotovo je sama držala ploču, jer Hannove ruke nisu imale snage, i napinjući predano svu snagu naličila na mučenicu koja je pala u ekstazu. Oči su joj bile vlažne, obrazi vrlo rumeni, a vršak jezika poigravao je na gornjoj usni uz napola očajni, napola obješenjački izraz.
»Da, evo me kod vas!« reče senator. »Što je to? Hajde, spustite, naslonit ćemo je.« Nasloni ploču o zid pored klavira i, okružen svojima, stade pred nju.
U teškom izrezbarenom okviru od orahovine bili su pod staklom portreti četvorice vlasnika tvrtke Johann Buddenbrook, a pod svakim portretom bila su zlatnim slovima ispisana imena i godine. Bila je tu, preslikana sa starog uljanog platna, slika Johanna Buddenbrooka, osnivača: dug i ozbiljan stari gospodin koji je stisnutih usana strogo i energično gledao preko svoje nabrane ogrlice. Bilo je to široko i jovijalno lice Johanna Buddenbrooka, prijatelja Jean-Jacquesa Hoffstedea. Konzul Johann Buddenbrook kome je brada utonula u visoki ovratnik, širokih, navoranih usta i velika, kukasta nosa, upirao je u gledaoce produhovljene oči, pune vjerskog zanosa. Napokon, bio je tu i Thomas Buddenbrook u nešto mlađim godinama... Stiliziran, zlatan klas pšenice vijugao se između slika, pod kojima su se, također u zlatu, isticale brojke 1768. i 1868. A gore, iznad svega toga, stajalo je visokim gotskim slovima, rukopisom onoga koji je tu izreku ostavio u amanet potomcima: »Sine moy, po danu s radostju obavljaj svoje poslove, ali radi samo takve da noću mirno spavati možemo.«
Senator je, skrstivši ruke na leđima, dugo promatrao ploču.
»Da, da«, reče iznenada prilično podrugljivim tonom, »miran san dobra je stvar...« Zatim se obrati prisutnima i reče im ozbiljno, iako pomalo nehajno: »Od srca vam hvala, mili moji! To je zaista lijep i pametan dar!... Šta mislite, kamo da ga objesimo? U privatnu poslovnicu?«
»Da, Tomo, nad pisaći stol u tvojoj poslovnici!« odgovori gospođa Permaneder i zagrli brata. Onda ga odvede do prozora i pokaže mu ulicu.
Pod jarkim plavetnilom ljetnoga neba vijorile su se na svim kućama dvobojne zastave, duž čitavog Ribarskog dola, od Široke ulice pa sve do kuće, gdje su Wullenwewer i Fiederike Oeverdieck izvjesili svoje zastavice u čast brodovlasnika.
»Takav je cijeli grad!« reče gospođa Permaneder, a glas joj zadrhta... »Već sam se prošetala, Tomo. I Hagenströmovi su izvjesili zastavu! Ha, morali su... Ja bih im razbila prozore...«
On se nasmiješi, a ona ga povuče natrag do stola.
»A ovdje su telegrami, Tomo... naravski, samo, prvi, od rođaka iz inozemstva. Telegrami od poslovnih prijatelja idu u ured...«
Otvorila je nekoliko brzojava od rođaka iz Hamburga, od rođaka u Frankfurtu, od gospodina Arnoldsena i njegove porodice iz Amsterdama, od Jürgena Krögera iz Wismara... Odjednom se gospođa Permaneder sva zarumeni.
»On je na svoj način ipak dobar čovjek,« reče i pruži bratu brzojav, što ga je otvorila. Potpis je glasio: »Permaneder«.
»Ali vrijeme prolazi«, reče senator i pogleda na svoj džepni sat... »Htio bih piti čaj. Hoćete li mi praviti društvo? Poslije će biti kod nas kao u Svratinoj kući...«
Njegova žena, kojoj je Ida dala neki znak, zaustavi ga. »Čekaj časak! Thomas... znaš da Hanno mora odmah na privatni sat... Htio bi ti kazati pjesmicu... Dođi ovamo, Hanno. A sad, kad ovdje nema nikoga, nemoj se uzbuđivati!«
Mali je Johann morao i za vrijeme praznika — jer u srpnju su bile ljetne ferije — uzimati privatne satove iz računstva, da bi u tom predmetu mogao držati korak sa svojim razredom. Negdje u predgrađu Svete Gertrude, u nekoj sparnoj sobici koja nije baš najprijatnije vonjala, čekao ga je neki čovjek riđe brade i prljavih nokata, da bi s njime vježbao očajni jedanput jedan. Ali prije toga morao je tati deklamirati pjesmicu što ju je brižno s Idom naučio na doksatu drugog kata...
Naslonio se na klavir, u mornarskom odijelu iz Kopenhagena sa širokim platnenim ovratnikom, bijelim umetkom na vratu i debelim mornarskim zavojem ispod ovratnika. Tanane je noge prekrstio, a glavu i gornji dio tijela malo okrenuo s mnogo plašljive i nesvjesne ljupkosti. Prije dvije ili tri sedmice odrezali su mu dugu kosu, jer su mu se zbog nje rugali u školi ne samo drugovi već i učitelji. Ali glava mu je još bila prekrit a mekanim kovrčama koje su se spuštale na sljepoočice i na nježno čelo. Oborio je pogled, tako da su mu duge, smeđe trepavice padale na modrikaste sjene oko očiju, a stisnute usne bile su malo iskrivljene.
Dobro je znao što će se desiti. Morat će zaplakati i od plača neće moći dovršiti pjesmicu od koje se čovjeku steže srce, kao kad nedjeljom gospodin Pfühl, orguljaš, u Marijinoj crkvi svira onako prodirao i svečano... morat će zaplakati, kao uvijek kad zahtijevaju da se producira, kad ga ispituju i kušaju njegove sposobnosti i prisutnost duha, kako to tata voli činiti. Da bar mama nije spomenula uzbuđenje! Htjela ga je ohrabriti, ali osjećao je da je pogriješila. Svi ga gledaju. Boje se i očekuju kad će on zaplakati... pa kako da onda ne zaplače? Podigne trepavice i potraži Idine oči; ona se igrala lancem od sata i kimala mu glavom na svoj kiselo-srdačan način. Osjeti silnu potrebu da se privine uz nju, da je zamoli da ga odvede odavde, pa da ništa više ne čuje osim njenog dubokog glasa koji mu veli: »Umiri se, Hannochen, mališu moj, ne moraš ništa deklamirati...«
»Dakle, sinko, da čujemo«, reče senator kratko. Sjedio je u naslonjaču pored stola i čekao. Nimalo se nije smješkao — danas, kao ni inače u sličnim prilikama. Podigavši jednu obrvu, ozbiljno je motrio malog Johanna od glave do pete, a pogled mu je bio hladan.
Hanno se uspravi. Prijeđe rukom preko poliranog drva klavira, plaho pogleda sve prisutne naokolo i, malo ohrabren blagošću što je zračila iz očiju bake i tetke Tony, reče tihim, pomalo tvrdim glasom: »„Pastirova nedjeljna pjesma”... od Uhlanda.«
»Ah, dragi moj, to ti ništa ne valja!« poviče senator. »Ne valja se vješati za klavir i skrstiti ruke na trbuhu... Nemoj se naslanjati! Govori slobodno! To je prvo. Stani lijepo između zavjesa! I glavu gore... a ruke spusti i drži ih mirno...«
Hanno stane na prag danje sobe i spusti ruke. Poslušno digne glavu, ali obori pogled, tako da mu se od trepavica uopće nisu vidjele oči. Vjerojatno su već bile pune suza.
»To gospodnji je dan«, reče posve tiho, ali to jače odjekne očev glas koji ga prekide: »Prije no što počneš recitirati, moraš se nakloniti, sinko! I govori glasnije. Iznova, molim. „Pastirova nedjeljna pjesma”...«
To je bilo okrutno, i senator je dobro znao da time oduzima djetetu i posljednji ostatak držanja i otpornosti. Ali dječak ne smije dopustiti da ga netko zbuni! Ne smije se smesti! Treba da stekne sigurnosti i postane muževniji... »Pastirova nedjeljna pjesma!« ponovi neumoljivo i bodreći ga...
Ali Hanno nije mogao nastaviti. Glavu je spustio na prsa i grčevito hvatao brokatnu zavjesu malom, bijelom desnicom sa modrim žilama, što je virila iz uske manšete tamnomodra rukava na kome je bilo izvezeno sidro. Još je samo rekao: »Nigdje nikog, posve sâm...« i onda je bilo gotovo. Ponijelo ga je raspoloženje stiha. Tako se silno sažalio nad samim sobom, da ga je glas izdao, a suze su mu nezaustavno navrle na oči. Odjednom ga spopade čežnja za nekim noćima kad je bio malo bolestan; bolio ga je vrat i imao je laku groznicu, a Ida je dolazila da mu dade vode i da mu nježno stavi oblog na čelo... Nagne se na stranu, spusti glavu na ruku kojom se držao zavjese, i zajeca.
»No, to zbilja nije užitak!« oštro i srdito reče senator i ustane. »Zašto plačeš? Plakati bi trebalo što čak ni na takav dan kao što je ovaj ne možeš smoči dovoljna energije da me razveseliš. Zar si djevojčica? Šta će biti od tebe, ako nastaviš ovako? Kaniš li ti i kasnije roniti uvijek samo suze, kad budeš morao govoriti s ljudima?...«
Nikad, mislio je Hanno očajnički, nikad neću govoriti s ljudima!
»Promisli o tome do poslijepodneva,« završi senator i pođe u blagovaonicu, dok je Ida Jungmann kleknula pored svojega gojenca, brisala mu suze i mirila ga napola prijekornim, napola utješnim glasom.
Dok je senator na brzinu doručkovao, oprostili su se od njega konzulica, Tony, Klothilda i Christian. Imali su ručati danas kod Gerde zajedno s Krögerovima, Weinschenkovima i gospođicama Buddenbrook. Senator je, htio ili ne htio, morao prisustvovati svečanom ručku u općinskom podrumu, ali nije imao namjere da se suviše dugo zadrži, te se nadao, da će naveće još zateći svoje rođake kod kuće.
Popio je za okićenim stolom šalicu vrućeg čaja, žurno pojeo jedno jaje i povukao na stepenicama nekoliko dimova iz cigarete. Grobleben, koji je i sada, usred ljeta, nosio oko vrata vuneni šal, došao je iz vrta u prednji trijem i — s jednom čizmom pod lijevom rukom, a četkom za laštenje u desnoj, dok mu je s nosa visjela duguljasta kapljica — prišao je svome poslodavcu na podnožju stepenica, ondje gdje je stajao mrki medvjed s tanjurićem za posjetnice...
»E, gospođin šenator, stotinu ljeta... a jedan je ubogar, a drugi je bogat čovjek...«
»Dobro, dobro Grobleben!« senator mu turne novac u ruku u kojoj je držao četku, pa pođe kroz trijem i prostoriju za primanje koja je bila prva do trijema. U glavnoj ga poslovnici dočeka blagajnik, visok čovjek vjernih očiju, i čestita mu biranim izrazima u ime svih činovnika. Senator mu kratko zahvali i ode na svoje mjesto do prozora. Ali tek što je bacio pogled na pripremljene novine i stao otvarati pisma, već je zakucalo na vratima što vode u prednji hodnik, i pojaviše se čestitari.
Ušlo je izaslanstvo ambarskih radnika, šest ljudi koji su koračali teško i široko kao medvjedi, i s neobično poštenim izrazom lica prevrtali kape u rukama. Njihov predvodnik ispljune na pod smeđi sok duhana za žvakanje, pridigne hlače i poče govoriti bučno i tronuto o »sto let« i »još po sto«... Senator obeća, da će im ove sedmice znatno povisiti nadnicu i otpusti ih.
Došli su porezni činovnici, da čestitaju svome šefu u ime čitavog resora. Kad su odlazili, sukobili su se na vratima s grupom mornara koju su predvodila dva kormilara Wullenwewera i Friederike Oeverdieck, brodova koji su pripadali firmi i upravo se nalazili u luci. Došla je i deputacija nosača žita u crnim bluzama i kratkim hlačama, s cilindrima na glavi. U međuvremenu su dolazili pojedini građani. Pojavio se krojač Stuht iz Zvonarničke ulice, u crnom kaputu preko vunene košulje. Čestitali su razni susjedi, čestitao je i cvjetar Iwersen. Stari listonoša sijede brade i krmeljivih očiju, s naušnicama, čudak, kojega je senator, kad je bio dobro raspoložen, znao osloviti na ulici sa »gospodine nadpoštaru«, povikao je već s vrata: »Nije radi toga gospodin senator, nisam radi toga došao! Dobro znam da ljudi pričaju da će tu svatko nešto dobiti ma nisam ja radi toga došao!«
Ipak je sa zahvalnošću primio novac... Posjetima nije bilo kraja ni konca. U deset i po javila je sobarica da senatorica dočekuje u salonu prve goste
Thomas Buddenbrook napusti poslovnicu i pohita uz glavne stube. Prije no što će ući u salon, zadrža se pola minute pred ogledalom, popravi kravatu i pomiriše rupčić koji je odisao kolonjskom vodom. Jako se znojio na čitavom tijelu, bio je blijed, a ruke i noge bile su mu hladne. Već su ga gotovo iscrpli posjeti u uredu.... Uzdahne i pođe u suncem obasjanu odaju te pozdravi konzula Huneusa, trgovca drvom i peterostrukog milijunaša, njegovu suprugu, njihovu kćer i njenog muža, gospodina senatora, doktora Gieseckea. Gospoda i dame dođoše zajedno iz Travemündea, gdje su provodili srpanj; kupanje su, poput drugih otmjenih porodica, prekinuli samo u čast Buddenbrookova jubileja.
Jedva su sjedili koje tri minute na svijetlim foteljima zavojitih linija, kad je ušao konzul Oeverdieck, sin pokojnog gradskog načelnika, sa suprugom, rođenom Kistenmaker. A kad je konzul Huneus odlazio, sreo je na vratima svog brata, koji je imao jedan milijun manje, ali je bio senator.
Povorka je počela. Velika, bijela vrata ispod reljefa s amoretima koji sviraju, nisu ostajala ni jednog trenutka zatvorena. Neprestano se kroz njih vidjelo stubište, rasvijetljeno odozgo, i glavne stepenice kojima su gosti neprestano silazili i penjali se. Kako je salon bio prostran, a grupe što su se stvarale, ostajale su da razgovaraju, to je dolazilo mnogo više ljudi nego što je odlazilo. Uskoro se nisu ograničili samo na sobu, već su oslobodili služavku neprestanog otvaranja i zatvaranja vrata; ostavili su ih otvorena, te su se skupljali i na parketiranu hodniku. Žagor i brujanje ženskih i muških glasova, rukovanje, nakloni, šale i glasan, zadovoljan smijeh koji se diže između stupova i odbija o krov — veliku staklenu ploču kroz koju »upada svjetlo«. Senator Buddenbrook je čas navrh stepenica, čas opet na pragu verande i prima ozbiljne i formalno promrmljane ili srdačno dobačene čestitke. Svi dočekuju s poštovanjem gradskog načelnika, doktora Langhalsa — otmjeno dežmekasta gospodina kratkih, sivih zalizaka i umorna pogleda diplomate, kome je obrijani podbradak utonuo u bijeli ovratnik. Eto i trgovca vinom, konzula Eduarda Kistenmakera sa suprugom, rođenom Möllendorpf; s njime je i njegov brat i ortak Stephan, najvjerniji privrženik i prijatelj senatora Buddenbrooka, sa ženom, neobično zdravom kćerkom nekog veleposjednika. Udovica senatora Möllendorpf a sjedi kao na prijestolju nasred sofe u salonu; upravo stižu i njena djeca, konzul August Möllendorpf sa ženom Julchen, rođenom Hagenström. Oni čestitaju i prolaze kroz skupinu, pozdravljajući znance. Konzul Hermann Hagenström naslonio se glomaznim tijelom na ogradu i, teško dišući u riđu bradu kroz plosnati svoj nos koji se spušta nad gornju usnu, razgovara sa senatorom, doktorom Cremerom, šefom policije, kome na licu, uokvirenom prosijedim smeđim zaliscima, poigrava blag i pomalo lukav smijeh. Državni tužitelj, doktor Moritz Hagenström, došao je sa svojom lijepom ženom, rođenom Puttfarken iz Hamburga, i upravivši nekome smiješak, pokazuje svoje šiljaste i oštećene zube. Na trenutak se vidi, kako stari doktor Grabow objema rukama drži senatorovu desnicu, da bi ga odmah zamijenio graditelj Voigt, pastor Pringsheim, u građanskom odijelu — samo po duljini kaputa može se zaključiti da je posvećeno lice — penje se uza stepenice raširenih ruku i posve preobražena lica. I Friedrich Wilhelm Marcus je ovdje. Ona gospoda koja predstavljaju neko udruženje, senat, gradsko vijeće ili trgovačku komoru, dolaze u fraku. Jedanaest i po. Postalo je veoma sparno. Domaćica se povukla već prije četvrt sata...
Odjednom se odozgo s vrata začuje topot koraka i struganje cipelama, kao da mnogo ljudi odjednom prolazi kroz trijem; u isti mah odjekne čitavom kućom nešto bučno i zvonko... Svi nagrnu na ogradu i stanu se gurati na hodnik, navale na vrata salona, danje sobe i sobe za pušenje, da pogledaju dolje. A dolje se svrstala grupa od kojih petnaest do dvadeset ljudi sa glazbenim instrumentima, pod upravom nekog gospodina sa smeđom vlasuljom i sivom mornarskom bradom, koji viče, te mu se vide široki, žuti zubi umjetnog zubala... šta se dešava? Ušao je konzul Peter Döhlmann s kapelom gradskog kazališta! Već se trijumfalno penje uza stube mašući svežnjem programa!
I evo, u ovoj nemogućoj i pretjeranoj akustici, gdje se tonovi stapaju, akordi isprepliću i međusobno ukidaju, i gdje nadglašava sve ostale instrumente glasno roktanje i škripa velike bas-trube, u koju puše neki debeljko i očajnički se krevelji, počinje serenada u čast jubileja Buddenbrookovih. Najprije sviraju koral »Hvalimo Gospoda«, odmah zatim parafrazu Offenbachove »Lijepe Helene«, a zatim slijedi potpuri narodnih popjevaka... Prilično obilat program.
Kako se to Döhlmann fino sjetio! Svi mu čestitaju, i nitko nema volje da ode, dok se koncert ne završi. Gosti stoje ili sjede u salonu i na hodniku, slušaju i razgovaraju...
Thomas je Buddenbrook stajao sa Stephanom Kistenmakerom, senatorom doktorom Gieseckeom i arhitektom Voigtom s druge strane glavnih stepenica, pred vratima sobe za pušenje, pored stuba, koje vode u drugi kat. Naslonio se na zid, tu i tamo ubacio bi po koju riječ u razgovor, a inače je gledao šutke nekuda preko ograde. Postalo je još sparni je i još zagušljivije, ali činilo se da bi moglo biti kiše, jer su se na nebu skupljali oblaci, sudeći po sjenama koje su prelijetale staklenim krovom. Te su sjene tako učestale i tako brzo slijedile jedna iza druge, da bi čovjeka oči zaboljele od nestalne i titrave rasvjete na stubištu. Svakog se časa gasio sjaj pozlaćene sadre, mjedenog lustera i limenih glazbala, da bi odmah zatim opet zablistao... Samo se jednom sjena zadržala malo dulje nego inače, i čulo se kako uz praskavi šum u duljim razmacima nešto tvrdo udara pet, šest do sedam puta o staklenu ploču: nekoliko zrnaca tuče, bez sumnje. Zatim je sunčana svjetlost opet ispunila kuću odozgo do dolje.
Postoji neka vrsta potištenosti u kojoj nas ono, što bi čovjeka u normalnim prilikama ljutilo i izazvalo u njemu zdravu reakciju negodovanja, ispunjava nemoćnim, muklim i nijemim jadom... Tako se Thomas grizao zbog malog Johanna, tako se jedio zbog osjećaja što ih je u njemu budila čitava ta svečanost, a još se više ljutio zbog čuvstava koja ni uz najbolju volju nije mogao osjetiti. Nekoliko je puta pokušao da se pribere, da razvedri pogled; govorio je sebi kako je to lijepi dan koji ga nužno mora ispuniti radošću i veseljem. Ali, iako su buka instrumenata, metež glasova i prisutnost tolikih ljudi potresli njegove živce i, zajedno sa sjećanjem na prošlost i na oca, nekoliko ga puta gotovo doveli do ganuća, ipak je u njemu prevladao dojam da je sve to smiješno i neprijatno, ta drugorazredna glazba koju akustika iskrivljuje i iznakazuje, taj banalni skup što brblja o burzovnim tečajevima i dinerima... Upravo to što je u isti mah bio ganut i osjećao gađenje, izazivalo je u njemu umor i očaj...
U dvanaest i četvrt, kad je već kazališni orkestar gotovo iscrpio svoj program, desila se mala upadica koja nikako nije pomutila ni prekinula svečanost; tek je domaćin morao na nekoliko trenutaka napustiti goste, jer se radilo o poslovnim stvarima. Naime, upravo kad je glazba na časak zastala, popeo se glavnim stubama najmlađi pisar iz ureda, sav zbunjen tolikom gospodom. Bio je to sitan, veoma grbav čovjek koji se crvenio i od stida uvukao glavu među ramena još dublje no što je trebalo. Jednom od svojih neprirodno dugih, mršavih ruku, lomatao je u hodu, gradeći se sigurnim i nemarnim, a u drugoj je ruci nosio presavijen papir, telegram. Dok se penjao, nemirno je zirkao na sve strane tražeći šefa, a kad ga je spazio ondje preko, stane se probijati kroz mnoštvo gostiju, mrmljajući u žurbi isprike.
Zaista nije bilo potrebno da se toliko stidi, jer se nitko nije na nj osvrtao. Ljudi su mu se malko uklanjali s puta, a da nisu prekinuli razgovor niti ga pogledali. Jedva da je tko i opazio kako je, naklonivši se, predao senatoru Buddenbrooku telegram, i kako se senator udaljio s njime od Kistenmakera, Gieseckea i Voigta, da bi pročitao depešu. I danas, kad je većina brzojava sadržavala samo čestitke, morali su mu za vrijeme uredovnih sati smjesta i pošto-poto predati svaki telegram.
Pored ulaza u drugi kat hodnik je zakretao i protezao se duž dvorane sve do stuba za poslugu, gdje se nalazio sporedni ulaz u dvoranu. Prema stubama što vode u drugi kat bio je otvor za dizalicu kojom su dopremali jela iz kuhinje, a pored tog otvora stajao je uza zid oveći stol na kojem je služavka obično čistila srebrninu. Ondje se senator zaustavi i, okrenuvši leđa grbavom pisaru, otvori brzojav.
Odjednom mu se oči toliko rašire, da bi se zaprepastio svatko koji bi ga u taj mah vidio. Jednim jedinim, kratkim, grčevitim udisajem povuče toliko zraka, da mu se u tren oka osušilo grlo; zakašljao se.
Uspjelo mu je da izusti: »U redu.« Ali graja iza njega zaglušila je njegove riječi. »U redu«, ponovi, ali samo je prvi slog glasno izgovorio, ostalo je progutao.
Kako se senator nije ni pomakao, ni okrenuo, pa čak ni mahnuo iza leđa, grbavi se pisar još trenutak premještao s noge na nogu. Zatim se opet nespretno naklonio i uputio se niza stube za služinčad.
Senator Buddenbrook ostao je pored stola. Ruke, kojima je držao otvoren brzojav, visjele su mlitavo; još uvijek je na poluotvorena usta disao kratko, brzo i tegobno, pri čem se trupom njihao naprijed i natrag, i, tupo, kao da ništa ne shvaća, neprestano mahao glavom. »Palo je nešto gràda... nešto gràda...« ponavljao je nerazumno. Zatim stade disati dublje i mirnije, pokreti tijela mu se uspore, oči mu se napola zatvore s izrazom umora, gotovo slomljenosti i, kimajući teško i polagano, okRené se u stranu.
Otvori vrata dvorane i uđe. Polako, pognute glave, koračao je blistavim podom prostrane odaje i spustio se na drugom kraju pored prozora na jednu od tamnocrvenih sofa. U sobi je bilo tiho i svježe. Čulo se kako vodoskok žubori u vrtu, jedna je muha zujeći udarala o okno, a s hodnika je dopirao samo prigušen šum.
Umorno nasloni glavu na jastuk i sklopi oči. »Dobro je to, dobro je to«, mrmljaše poluglasno, a onda odahne umireno, kao da se oslobodio, i ponovi još jednom: »Dobro!«
Zavali se smirena izraza lica; odmaraše se kojih pet časaka. Zatim se uspravi, složi brzojav, metne ga u nutarnji džep od kaputa i ustane, pa pođe gostima.
Ali istog trenutka spusti se natrag na jastuk, zajecavši od gnušanja... Glazba... glazba je opet zasvirala, začula se blesava buka koja je trebala da bude neki galop, a u kojoj su bubanj i čineli označivali ritam koga se nisu držali ostali instrumenti, već su upadali prerano ili zaostajali: nametljiva i u svojoj naivnoj prostodušnosti nesnosna halabuka: treskanje, praskanje, zvečanje, isprekidano mahnitim pištanjem male flaute.

ŠESTO POGLAVLJE


»O, Bach! Sebastian Bach, cijenjena gospođo!« klicao je gospodin Edmund Pfühl, orguljaš u crkvi svete Marije, hodajući velikim koracima po salonu. Gerda je sjedila za klavirom i smiješila se podbočivši rukom glavu, a Hanno se smjestio na stolcu, obujmio rukama jedno koljeno i slušao... »Naravno... pravo kažete... s njime je harmonija nadvladala kontrapunkt... Kamo bi doveli, pitam ja vas, apsolutni eksperimenti harmonije? Valja se čuvati — a to ću ponavljati dok god me bude jezik služio — valja se čuvati pukih eksperimenata s harmonijom!«
Vatreno je raspravljao o tim stvarima i govorio slobodno, jer se u ovom salonu osjećao kod kuće. Svake srijede popodne pojavio bi se na pragu — visok, zdepast, malo uzdignutih ramena, u fraku kavene boje; skutovi su straga dopirali do pregiba u koljenu. Očekujući svoju partnericu, otvarao bi s mnogo ljubavi Bechsteinov klavir, sređivao note za violinu na rezbarenom pultu i preludirao časkom lako i umjetnički, zadovoljno naginjući glavu sad na jedno, sad na drugo rame.
Bio je izvanredno kosmat, te mu se zbog silnog mnoštva malih, čvrstih riđesmeđih kovrčica, prošaranih sijedim vlasima, glava činila neobično debelom i teškom, mada je čvrsto stajala na dugu vratu s jako izbočenom jabučicom koja je virila iz ovratnika. Nepočešljani, kudravi brkovi, iste boje kao i kosa, jače su mu stršili iz lica dalje nego malen, debeljkast nos... Ispod okruglih očiju, koje su bile smeđe i sjajne, koža mu je bila malko podbuhla i stvarala kesice. Kad je svirao, činilo se da gleda kroz predmete i kao da mu pogled počiva negdje onkraj njihove pojave... Ovo lice nije bilo značajno, u najmanju ruku nije odavalo neku snažnu i budnu inteligenciju. Većinom su mu vjeđe bile napola zatvoRené, obrijan podbradak često je visio mlitavo i bez volje a da se donja usna nije odvajala od gornje, što je ustima davalo mek, zatvoren, tup i predan izraz, kao u čovjeka koji slatko drijema...
Ali ova mekoća njegove vanjštine bila je u opreci sa čvrstoćom i dostojanstvom njegova karaktera. Edmund Pfühl bio je nadaleko cijenjen orguljaš, i glas o njegovoj kontrapunktističkoj učenosti proširio se i izvan zidina njegova rodnog grada. Dva ili tri konzervatorija preporučivahu za privatno učenje njegovu knjižicu o crkvenim tonalitetima, a ponegdje, gdje su orgulje slavile Gospoda, svirali su njegove fuge i njegove obradbe korala. Te kompozicije i fantazije što ih je nedjeljom izvodio u crkvi svete Marije, bile su besprijekorne, bez mane, pune neumoljiva, impozantna, moralno-logičnog dostojanstva stroge forme. Svaka im je zemaljska ljepota bila strana, a ono što su izražavale nije imalo nikakve veze sa čisto ljudskim osjećajima laika. Iz njih je progovarala, u njima je pobjedonosno trijumfirala tehnika koja je postala asketskom religijom; umijeće koje je sebi postalo svrhom, apsolutnom svetinjom. Istina je da je Edmund Pfühl prezirao dopadljivost te nije mario za lijepu melodiju. Ali, ma kako to čudno zvučalo: on ipak nije bio suhoparan ni bezosjećajan čovjek. »Palestrina!« rekao bi kategorički i silno strogo. Ali odmah zatim, dok bi na instrumentu izvodio niz arhaičnih vještina, sav bi se razblažio, zanio i utonuo u snove, a pogled bi mu počivao u nekoj svetoj daljini, kao da vidi neposredno na djelu konačnu nužnost svega zbivanja... To je pogled glazbenika, koji se čini neodređenim i praznim jer boravi u carstvu neke dublje, čistije, uzvišenije i apsolutnije logike no što je logika naših jezičnih pojmova i misli.
Ruke su mu bile velike, mekane, kao bez kostiju, i pokrivene sunčanim pjegama, a glas mu zvučao meko i muklo, kao da mu je nešto zapelo u grlu kad je pozdravljao Gerdu Buddenbrook koja bi, razmaknuvši zavjese, dolazila iz danje sobe: »Sluga sam pokoran, milostiva gospođo!«
Dok se pridizao sa stolca i, pognute glave, s poštovanjem prihvaćao ruku koju mu je ona pružala, već je ljevicom čvrsto i jasno udarao kvinte, na što bi Gerda dohvatila svog stradivarija i brzo, sigurnim sluhom, udešavala žice.
»Bachov g-mol koncert, gospodine Pfühl. Čini mi se da čitav adagio još ne ide kako bi trebalo...«
I orguljaš bi intonirao. Ali tek što bi zazvučali prvi akordi, obično bi se polako i veoma oprezno otvarala vrata od hodnika, a mali bi Johann nečujno šmugnuo preko saga do nekog naslonjača. Ondje bi sjeo, obujmio objema rukama koljena i mirno slušao zvukove i ono što su govorili.
»Što je, Hanno, došao si da se sladiš s malo muzike?« upitala bi Gerda za vrijeme pauze i pogledala ga svojim nablizu položenim, zasjenjenim očima, u kojima bi glazba zapalila vlažan sjaj...
Tada bi on ustao i uz nijemi naklon pružio ruku gospodinu Pfühlu, a on bi ga lagano i nježno pogladio po svijetlosmeđoj kosi što se mekano i ljupko uvijala oko čela i sljepoočica.
»Samo ti slušaj, sinko!« rekao bi blago, a dijete bi malo zaplašeno promatralo veliku orguljaševu »jabučicu«, kako se diže i spušta pri govoru. Onda bi se tiho i brzo vratio na svoje mjesto, kao da jedva Čeka da se nastavi svirka i razgovor.
Svirali su stavak od Haydna, nekoliko stranica Mozarta, sonatu od Beethovena. I zatim, dok je Gerda, s violinom pod pazuhom, tražila nove note, desilo se nešto neočekivano. Gospodin Pfühl, Edmund Pfühl, orguljaš u crkvi svete Marije, prešao je postepeno iz svoga slobodnog preludiranja u neki veoma čudan stil, a pri tom je u njegovim očima, koje su gledale nekamo u daljinu, zablistala stidljiva sreća... Pod njegovim prstima tonovi su bujali i cvali, preplitali se i pjevali, a iz njih se, u umjetničkoj kontrapunktici, najprije tiho i gubeći se, a zatim sve jasnije i snažnije stao uzdizati starovjerski grandiozan, čudesno svečan motiv koračnice... Uspon, preplitanje, prijelaz... a onda je upala violina u fortissimu. Uvertira iz »Majstora pjevača«.
Gerda Buddenbrook bila je strastveni poklonik nove glazbe. Kod gospodina je Pfühla naišla međutim na tako ogorčen otpor da se isprva bojala da ga nikad neće predobiti.
Kad mu je prvi put stavila na pult klavirsku adaptaciju »Tristana i Izolde« i zamolila ga da joj iz nje nešto odsvira, on je poslije dvadeset i pet taktova, skočio i sa svim znacima krajnjeg gnušanja počeo juriti amo-tamo između dok sata i klavira.
»Ja ovo neću svirati, milostiva gospođo, ja sam vaš najpokorniji sluga, ali ovo neću svirati! To nije glazba... vjerujte mi... ja sam vjerovao da se nešto malo razumijem u muziku! To je kaos! To je demagogija, blasfemija, bezumlje! To je neka parfimirana magla, u kojoj sijeva! To je kraj svakog umjetničkog morala! Neću to svirati!« Rekavši to, bacio se natrag na stolac, i dok mu se jabučica dizala i spuštala, odsvirao bi, gutajući slinu i kašljajući, još dvadeset i pet taktova, da bi onda zatvorio klavir i uzviknuo:
»Ne, gospode bože, to je previše! Oprostite mi, cijenjena gospođo, govorim otvoreno... Vi me honorirate, već mi godinama plaćate za moje usluge... a ja živim u skromnim prilikama. Ali ja se zahvaljujem na službi, ja se odričem ako me budete silili na takve bezbožnosti...! Pa dijete, eno, ondje sjedi dijete! Ušlo je tiho, da sluša glazbu! Zar želite posve otrovati njegovu dušu?...«
No, premda se strašno bunio — polako, korak po korak, zahvaljujući navici i nagovaranju, njoj je pošlo za rukom da ga predobije.
»Pfühl« govorila je ona, »budite pravedni i mirno razmotrite stvar. Vas zbunjuje što se on na tako neobičan način služi harmonijama... U usporedbi s njime, Beethoven vam se čini čist, jasan i prirodan. No sjetite se, kako je Beethoven smeo svoje suvremenike, koji su bili navikli na staro... pa čak i Bach, bože moj; prigovarali su mu da u njega nema skladnosti ni jasnoće!... Govorite o moralu... ali što vi smatrate moralom u umjetnosti? Ako se ne varam, to je suprotnost hedonizmu? E, pa to imate ovdje. Isto kao i kod Bacha. Veličanstvenije, svjesnije, dublje nego kod Bacha. Vjerujte mi, Pfühl, ova je muzika manje tuđa vašem najintimnijem biću no što i sami mislite!«
»Šarlatanstvo, sofizmi — s dopuštenjem govoreći«, mrmljao je gospodin Pfühl. Ali ona je imala pravo; ova mu je glazba bila u biti manje tuđa no što je isprva mislio. S »Tristanom« se, doduše, nikad nije sasvim pomirio, mada je na kraju veoma vješto udovoljio Gerdinoj molbi da »Ljubavnu smrt« preradi za violinu i klavir. Prve riječi priznanja našao je za neke dijelove iz »Majstorâ pjevačâ«... a onda se neodoljivo počela u njemu buditi sve veća ljubav prema toj glazbi. Nije priznavao tu ljubav, ona ga je gotovo plašila, i on se nje odricao mrmljajući. Ali njegova partnerica nije trebala više navaljivati, da bi, pošto su neko vrijeme svirali stare majstore, komplicirao svoje zahvate i uputio se vijugavim putovima leitmotiva, koji su se pleli i rasplitali, dok bi mu u očima, gotovo protiv volje, zasjala stidljiva sreća. Poslije sviranja razvila bi se obično diskusija
O odnosu ovoga umjetničkog stila prema stilovima strože forme, i jednog je dana gospodin Pfühl izjavio da smatra svojom dužnošću, premda se njega taj predmet lično ne tiče, da svojoj knjizi o crkvenom stilu doda poglavlje »o primjeni starih tonaliteta u crkvenoj i nacionalnoj glazbi Richarda Wagnera«.
Hanno je sjedio posve mirno, obujmivši ručicama koljeno, i, po svom običaju, trljao jezikom kutnjak, pa su mu usta bila malo iskrivljena. Nije skidao očiju s majke i gospodina Pfühla. Pažljivo je slušao njihovu svirku i razgovor, i tako se desilo da je, tek što se uputio u život, osjetio, kako je glazba vanredno ozbiljna, važna i dubokoumna stvar. Jedva da je razumio pokoju riječ od onoga što su govorili, a i ono što su svirali uglavnom je nadilazilo njegovo djetinje shvaćanje. Ali vjera, ljubav i strahopoštovanje gonili su ga da opet dođe i da ondje sate i sate nepomično sjedi a da se ne dosađuje.
Bilo mu je tek sedam godina kad je prvi put pokušao samostalno ponoviti na klaviru neke akorde koji su ga se veoma dojmili. Majka ga je gledala, smiješeći se, ispravljala zahvate koje je s šutljivim žarom tražio i odabirao, i objašnjavala mu zašto je potreban baš ovaj ton, da bi iz ovog akorda nastao drugi. A njegov bi mu sluh potvrdio ono što je ona govorila.
Pošto ga je neko vrijeme pustila da sam svira, Gerda Buddenbrook je odlučila da dječak uči klavir.
»Mislim da nema sklonosti da bude solist«, rekla je gospodinu Pfühlu, »i to mi je zapravo drago, jer solo-sviranje ima svoje slabe strane. Ne govorim o ovisnosti solista o pratnji, premda to nekad može predstavljati problem, i da ja nemam vas... Nego uvijek postoji opasnost da čovjek upane u virtuoznost, bez obzira na stupanj savršenstva... Vidite, ja to dobro znam po sebi, iskreno vam priznajem; ja držim da za solista muzika počinje tek onda kad dostigne vrlo visok stupanj umijeća. Napregnuta koncentracija na gornji glas, njegovo fraziranje i tonsko formiranje, pri čemu polifonija dolazi u svijest kao nešto veoma neodređeno i općenito, sve to može veoma lako u osrednje nadarenih učenika oslabiti smisao i pamćenje za harmoniju, što se kasnije teško ispravlja. Ja volim svoju violinu i prilično dobro gudim, ali u stvari više cijenim klavir... Velim samo to: dobro poznavati klavir — kao sredstvo kojim se mogu rezimirati najraznovrsnije i najbogatije tonske formacije, nenadmašivo sredstvo za muzičku reprodukciju — predstavlja za mene intimniji, jasniji i obuhvatniji odnos prema muzici... Slušajte, Pfühl, voljela bih, da ga odmah vi podučavate, budite tako dobri! Znam da u gradu imamo još dvije ili tri osobe — mislim ženske — koje daju satove, ali to su samo učiteljice klavira... Vi me shvaćate... Nije važno da se čovjek izvježba na nekom instrumentu, nego da malo nauči razumijevati glazbu, zar ne?... Pouzdajem se u vas. Vi to ozbiljnije shvaćate. Vidjet ćete da ćete imati priličan uspjeh s njime. Ima ruke Buddenbrookovih... Svi Buddenbrookovi mogu hvatati none i decime. — Samo što nikad nisu marili za to«, završi smijući se, a gospodin Pfühl izjavi da je spreman podučavati dječaka.
Otad je dolazio i ponedjeljkom poslije podne, da bi se bavio malim Johannom, dok je Gerda sjedila u danjoj sobi. Nije ga podučavao na uobičajen način, jer je osjećao da tiha i strastvena revnost djeteta zaslužuje nešto više nego da ga samo nauči malko udarati u klavir. Čim su svladali prve elemente, počeo je svom učeniku, na pristupačan i shvatljiv način, objašnjavati teoriju i upoznavati ga s temeljima nauke o harmoniji. I Hanno je razumio: tà učitelj mu je samo potvrđivao ono što je zapravo već odvajkada znao.
Koliko god je mogao, gospodin Pfühl je vodio računa o dječakovoj težnji za brzim napredovanjem. Brižno je i ljubazno nastojao da mu olakša olovne utege kojima materija sputava hod fantazije i revan talent. Nije suviše strogo zahtijevao veliku spretnost prstiju pri sviranju skala, ili bar to nije bila svrha tih vježbi. Ono, za čim je išao, i što je brzo postigao, bio je jasan, obuhvatan i siguran pregled sviju tonaliteta, unutarnje i pregledno poznavanje njihovih srodnosti i povezanosti, iz čega se uskoro razvio onaj smisao za mnoge mogućnosti kombiniranja, ono intuitivno vladanje klavijaturom koje zavodi na fantaziju i improvizaciju... Dirljivom tankoćutnošću brinuo se za duhovne potrebe malog učenika, razmaženog slušanjem; brinuo se za potrebe koje su bile usmjeRené prema ozbiljnom stilu. Nije otrežnjavao njegovo duboko i svečano raspoloženje vježbanjem banalnih popjevaka. Dao mu je da svira korale i nije puštao da jedan akord prijeđe u drugi, a da ne bi upozorio na zakonitost tog prelaženja.
Uz vezivo ili knjigu, Gerda je iza zavjese pratila tok učenja.
»Nadmašili ste sva moja očekivanja«, reče jednom prilikom gospodinu Pfühlu. »Ali ne idete li predaleko? Ne postupate li suviše neobično? Vaša je metoda, čini mi se, eminentno stvaralačka... Zaista, katkad već pokušava improvizirati. Ali ako ne zaslužuje vašu metodu, ako nije dovoljno darovit za nju, ništa neće naučiti...«
»On je zaslužuje«, odgovori gospodin Pfühl i kimne. »Katkada promatram njegove oči... svašta se u njima krije, ali usta ostaju zatvorena. Kasnije u životu, koji će mu možda još čvršće zatvoriti usta, trebat će mu neka mogućnost da se izrazi...«
Ona ga pogleda — zdepastog muzikanta s riđom vlasuljom, podbuhlih očiju, nakostriješenih brkova ispod kojih se isticala Adamova jabuka — pruži mu ruku i reče: »Hvala vam, Pfühl. Vi mu želite dobro, i danas još ni ne možemo znati kakvu mu uslugu činite.«
A Hanno je bio bezgranično zahvalan i predan đak. On, koji je, i pored svih privatnih satova, u školi tupo zurio u računicu, bez nade da će je ikad moći da razumije, shvaćao je za klavirom sve što mu je gospodin Pfühl govorio. Shvaćao je i usvajao to, kao što čovjek može primiti samo ono što je već odvajkada bilo u njemu. A Edmund Pfühl, u smeđem kaputu, činio mu se kao neki veliki anđeo koji ga svakog ponedjeljka poslije podne uzima u naručaj, da bi ga prenio iz bijedne svagdašnjice u zvučno carstvo neke blage, slatke i utješne ozbiljnosti...
Katkad bi održali sat u kući gospodina Pfühla, prostranoj, staroj kući sa zabatom i mnogim svježim hodnicima i kutovima, u kojoj je orguljaš stanovao posve sam sa starom gazdaricom. Katkad bi opet mali Johann nedjeljom smio slušati službu božju gore kod orgulja u crkvi svete Marije, a to je bilo sasvim nešto drugo nego da sjedi dolje u klupama s ostalim ljudima. Visoko gore, iznad vjernika, iznad pastora Pringsheima i njegove propovjedaonice, sjedila su njih dvojica, a oko njih su brujale silne mase zvukova koje su oni zajedno stvarali i vladali njima, jer je Hanno katkada, sav blažen i ponosan, smio pomoći učitelju pri baratanju registrima. Kad bi na koru umukla pjesma i svirka orgulja, kad bi gospodin Pfühl polako digao sve prste s tipki, i još se samo tiho i svečano gubili osnovni ton i bas — začuo bi se nakon efektne umjetničke pauze, ispod zaklona na propovjedaonici, modulirani glas pastora Pringsheima. A tada bi se znalo desiti da se gospodin Pfühl naprosto počne izrugivati propovijedi, da se stane izrugivati stiliziranom franačkom narječju pastora Pringsheima, njegovim dugim, tamnim ili oštro naglašenim vokalima; njegovim uzdasima i nagloj izmjeni mračna i preobražena izraza na njegovom licu. Tada se smijao i Hanno, tiho i usrdno-veselo, jer njih dvojica bijahu uvjereni, a da nisu jedan drugoga ni pogledali ni o tom govorili, da je ova propovijed prilično budalasto brbljanje, i da je prava služba božja ono, što pastor i njegova općina smatraju samo dodatkom za povećanje pobožnosti: naime, glazba.
Jest, gospodin je Pfühl bio svjestan toga da ti ljudi dolje u crkvenoj lađi, svi ti senatori, konzuli, građani i njihove porodice, imaju vrlo malo razumijevanja za njegovu umjetnost, i to ga je stalno peklo i grizlo. Upravo je zato volio da njegov mali učenik bude uz njega, kako bi bar njega mogao tiho upozoriti da je ono što je netom odsvirao, nešto izvanredno teško. Upuštao se u tehnički posve neobične pothvate. Sastavio je »povratnu imitaciju«, komparirao melodiju, koja je bila jednaka, bilo da je čovjek čita s početka ili s kraja, i na njoj osnovao čitavu fugu, koja se svirala »natraške«. Kad ju je odsvirao, spustio je turobno ruke na koljena. »Nitko to ne primjećuje«, rekao je beznadno mašući glavom, I onda je šapnuo, dok je pastor Pringsheim propovijedao: »To ti je rakov korak, mali moj. Ti još ne znaš što je to... To je imitiranje neke teme s kraja prema početku, od posljednje note prema prvoj... nešto prilično teško. Poslije ćeš doznati što znači ta imitacija u strogom stilu... Sviranjem natraške neću te nikada gnjaviti, neću te siliti na to... Ne mora se to znati. Ali nemoj nikad vjerovati onima koji tvrde da je to igrarija bez muzičke vrijednosti. Rakov korak naći ćeš kod velikih skladatelja sviju vremena. Samo mladi i osrednji glazbenici suviše su oholi za takve vježbe. Čovjek mora biti skroman; zapamti to, Johann.«
Na svoj osmi rođendan, 15. travnja 1869, Hanno je zajedno s majkom svirao okupljenoj porodici neku malu fantaziju, neki jednostavni motiv što ga je pronašao i koji mu se svidio, pa ga je malo proširio i razradio. Razumije se, da je gospodin Pfühl, kome je to povjerio, štošta kritizirao.
»Kakav je to teatralan završetak dječače! Ta to ne pristaje k ostalome! Početak je sasvim dobar, ali bih htio znati, molim te, kako tu odjednom iz h-dura upadaš u kvart-sekst-akord četvrtog stupnja sa sniženom tercom? To su lakrdije. I još k tome tremoliraš. To si negdje pobrao... Odakle si to uzeo? Znam već! Suviše si dobro slušao, kad sam tvojoj gospođi mami svirao neke stvari... Izmijeni završetak, sinko, pa ćeš imati, sasvim pristojnu stvarcu.«
Ali Hannu je bilo najviše stalo do tog mol-akorda i završetka, a to je njegovu majku tako zabavljalo da je pri tome i ostalo. Uzela je violinu, svirala s njime gornji glas i onda varirala, dok je Hanno jednostavno ponovio stavak, svirajući diskant u pasažama od tridesetdrugina. To je sjajno zvučalo, Hanno ju je poljubio od sreće, i tako su 15. travnja svirali taj komad pred familijom.
Konzulica, gospođa Permaneder, Christian, Klohtilda, konzul Kröger sa suprugom, gospodin i gospođa Weinschenk, gospođice Buddenbrook iz Široke ulice i gospođica Weichbrodt ručali su u čast Hannova rođendana u četiri sata kod senatora i njegove žene. Sad su sjedili u salonu, slušali i gledali dijete što je u mornarskom odijelu sjedilo za klavirom, i osebujnu i elegantnu pojavu Gerde koja je najprije na g-žici izvela divnu kantilenu, a zatim s nepogrešivom virtuoznošću razvila bujicu biserastih i pjenušavih kadenca. Srebrna žica na dršku njenog gudala blistala je u svjetlu plinskih svjetiljki.
Hanno, blijed od uzbuđenja, nije mogao gotovo ništa jesti za stolom; no sada se toliko zadubio u svoje djelo — kome će, na žalost, biti kraj za dvije minute — da se potpuno zanio i zaboravio na sve oko sebe. Ova mala skladba bila je više harmonijske nego ritmičke prirode, i veoma se čudno doimala suprotnost između primitivno djetinjih muzičkih sredstava i teškog, strastvenog, gotovo rafiniranog načina kojim su ta sredstva bila naglašena i iskorištena.
Hanno je nakrivio glavu i, kimajući polagano, značajno isticao svaki prelazni ton. Sjedeći na rubu stolice, nastojao je da s pomoću pedala i pomaka svakom novom akordu dade osjetljivu vrijednost. U stvari, ako je mali Hanno postizao neki efekat — pa makar se taj efekat ograničio na njega samog — onda je taj učinak bio više osjetljive negoli osjećajne prirode. Posve jednostavan harmonijski zahvat dobivao bi važnim ritardandom neko tajanstveno i preciozno značenje. Bilo kojem akordu, nekoj novoj harmoniji, nekom umetku, udahnuo bi iznenada neko nervozno djelovanje koje bi slušaoce iznenadilo, a koje bi postizavao zvučnim isticanjem odnosne glazbene fraze. Pri tom bi Hanno uzdizao obrve, a trupom, koji se dizao i polagano spuštao kao da lebdi, opisivao kretnju koja je pratila glazbeni izražaj... A onda kraj, ljubljeni Hannov kraj, koji je svojom primitivnom patetikom okrunio čitavu skladbu. Pianissimo u e-molu podrhtavao je zapljuskivan pasažama violine, tiho, čisto i zvonko, nalik na srebrnu pjenu... Rastao je, bujao, polako, polagano, a kad je pianissimo prešao u forte, upleo je Hanno cis, koji se vraćao osnovnom tonalitetu, i dok se Stradivarijeva violina zvučno zatalasala obrubljujući svojim šumom i taj cis, Hanno je silno pojačao disonancu i prešao u fortissimo. Svoju kompoziciju nije htio »razriješiti«, uskraćivao je to zadovljstvo sebi i slušatelj ima. Kako će je razriješiti, kakvo će to biti rješenje, kad uroni, zanosan i oslobođen, u h-dur? To će poniranje biti neopisiva sreća, preslatko zadovoljstvo, smirenje, blaženstvo i raj Ali ne, još ne! Da odgodi još časkom, da otegne to rješenje, napetost će postati nepodnošljiva, pa će to slađe i divnije biti kad čovjeku odlane... Još jednom, samo jednom da srkne ovu čežnju koja ga neodoljivo zanosi i gura naprijed; da okusi još jednom požudu koja ispunjava čitavo njegovo biće; da još jednom napne posljednjom, grčevitom nategom volje sve svoje snage, kako bi odgodio trenutak kad će se sve to ispuniti, trenutak otkupljenja, znajući dobro da je sreća samo trenutak... Hannov se trup polagano protegnuo, njegove su oči postale goleme, njegove su stisnute usnice podrhtavale, sav bi se stresao kad bi na mahove, isprekidano, uvlačio zrak kroz nozdrve... A onda je više nije mogao zadržati, slast ga je prevladala. Njegovi su mišići popustili. Mlitav, izmoren i savladan, spustio je glavu koja je klonula na rame; njegove su se oči sklopile, a turoban bolan osmijeh neizrecivog blaženstva poigravao mu je oko usana, dok je uz pomoć pedala muklo šumio, šuštao, šaputao njegov tremolo, zapljuskivan talasavim pasažama violine kojima su se pridružile i druge pasaže u basu. I tako je prešao neopazice u h-dur, uzdigao se naglo do fortissima, zabrujao, stao i umuknuo. Kao da se nešto prekinulo.
Bilo je nemoguće da ta svirka djeluje i na slušaoce onako kako je djelovala na samog Hanna. Gospođa Permaneder, na primjer, nije ama baš ništa razumjela. No vidjela je, kako se dijete smiješi, kako se naginje gornjim dijelom tijela, kako blaženo spušta na rame malu, ljubljenu glavicu... a to je duboko ganulo njeno dobro srce koje nije bilo teško uzbuditi.
»Kako taj dečko svira! Kako svira!« uzviknula je i malone plačući pritrčala djetetu i zagrlila ga... »Gerda, Tomo, on će postati neki Mozart, neki Meyerbeer, neki...« i kako se nije mogla sjetiti trećeg imena koje bi bilo toliko znamenito, ograničila se na to da izljubi svog nećaka koji je, s rukama u krilu, sjedio sav klonuo i duhom odsutan.
»Dosta, Tony, dosta je!« reče senator tiho. »Molim te, nemoj mu time puniti glavu.«

SEDMO POGLAVLJE


Thomas Buddenbrook nipošto nije bio zadovoljan s ponašanjem i razvitkom maloga Johanna.
Nekoć se oženio Gerdom Arnoldsen usprkos tome što su zabezeknuti filistri mahali glavom. Učinio je to jer se osjećao dovoljno jakim i slobodnim da bez opasnosti po svoju građansku sposobnost i umješnost pokaže otmjeniji ukus no što je bilo uobičajeno. Ali zar se vrglo samo na majku to dijete? Nasljednik, koga je tako dugo uzalud iščekivao, a koji licem i stasom mnogo podsjeća na očevu porodicu? On se nadao da će njegov sin sretnije i slobodnije nastaviti njegov životni poziv. Pa zar da taj sin ostane dušom i po naravi stran čitavoj okolini u kojoj je pozvan da živi i djeluje, čak da bude tuđ svome ocu i da se od njega tuđi...
Dosad je u Thomasovim očima Gerdino sviranje na violini predstavljalo samo neku dopunsku draž njenog osebujnog bića; nešto što je u skladu s njenim čudnim očima, koje je ljubio, s njenom gustom tamnocrvenom kosom i čitavom njenom pojavom koja je tako neobična. Međutim, sada, kad je vidio kako i njegova sina — već tako rano, od samog početka i tako potpuno — obuzima strast za glazbom, koja je njemu strana, učinila mu se ona kao neka neprijateljska sila što se postavlja između njega i djeteta, od koga je želio učiniti pravog Buddenbrooka, jaka i praktična čovjeka koji će težiti za vlašću i osvajanjem. A kako je u to vrijeme bio previše razdražljiv, činilo mu se da postoji opasnost da ga ta neprijateljska sila učini tuđincem u vlastitoj kući.
Nije mogao da se približi glazbi , kojom su se bavili Gerda i njen prijatelj, taj gospodin Pfühl, a Gerda, ekskluzivna i nestrpljiva u pitanjima umjetnosti, još mu je na zaista okrutan način oteščavala to prilaženje.
Nikad ne bi bio vjerovao da je suština glazbe toliko strana njegovoj obitelji, koliko se to sada učinilo. Djed je volio pokatkad svirati na flauti, a i on sam uvijek je rado slušao lijepe napjeve u kojima je bilo lake gracije, nekoga sjetnog razmatranja ili vedrog poleta. Ali kad bi se pohvalno izrazio o takvu komadu, mogao je biti siguran da će Gerda slegnuti ramenima, samilosno se nasmiješiti i reći: »Kako se možeš tome diviti, dragi moj? Pa to nema nikakve muzičke vrijednosti...«
Mrzio je tu »muzičku vrijednost«, tu riječ koja je za njega predstavljala samo hladnu nadutost. Bunio se protiv nje i u Hannovoj prisutnosti. Nekoliko se puta u takvoj prilici desilo da je planuo i povikao: »Ah, draga moja, čini mi se prilično bahato i neukusno kad se netko stalno poziva na tu muzičku vrijednost!«
A ona bi mu odgovorila: »Thomas, jednom zauvijek, ti nikad ništa nećeš razumjeti od muzike kao umjetnosti, i, uza sve to što si inteligentan, nikad nećeš spoznati, da je ona nešto više nego prijatna zabava poslije jela i užitak za uho. Ti u muzici ne osjećaš, što je banalno, a taj osjećaj inače imaš u dovoljnoj mjeri... a baš on je kriterij za shvaćanje umjetnosti. Već po tome možeš vidjeti, koliko ti je glazba strana, što tvoj muzički ukus zapravo ne odgovara ostalim tvojim potrebama i nazorima, što se tebi sviđa u glazbi? Neki plitki optimizam, a da naiđeš na takav bljutavi optimizam u nekoj knjizi, ljutio bi se, ili bi se srdito nasmijao i odbacio tu knjigu. Brzo ispunjenje svake želje, tek što se pojavila... Spremno i ljubazno ugađanje volji koja se jedva probudila... Zar se u životu dešava onako kako to biva u lijepoj melodiji?... To je glupavi idealizam...«
Shvaćao ju je, pojmio je što govori. Ali je nije mogao slijediti osjećajima, niti je mogao razumjeti zašto napjevi koji njega razveseljuju ili turobno diraju, nemaju vrijednosti, a skladbe koje mu se čine opore i zbrkane, imaju — kažu — toliku vrijednost. Činilo mu se da stoji pred hramom odakle ga Gerda nesmiljeno tjera... i pun jada gledao je kako ona s djetetom ulazi u taj hram.
Nije želio da itko opazi koliko ga uznemiruje što se njegov sinčić sve više udaljuje i otuđuje od njega; bilo bi mu strašno kad je tko pomislio da se on bori za naklonost djeteta. Danju gotovo nije imao vremena da se bavi dječakom, ali za vrijeme ručka vladao se prema njemu prijateljski i srdačno, s nekom dozom grubosti, da bi ga ohrabrio. »No, prijatelju«, rekao bi tapšući ga po zatiljku i sjedajući za stol pored njega... sučelice ženi... »Kako smo! Što smo radili! Učili?... I svirali na klaviru? To je dobro! Ali ne valja suviše svirati, inače gubiš volju za ostalo, pa ćeš na Uskrs propasti!« Nijedan mišić na njegovu licu nije odavao s koliko je zabrinute napetosti iščekivao, kako će Hanno primiti njegov pozdrav i kako će na nj odgovoriti; ništa nije odavalo da se u njemu nešto bolno steže kad bi mu dijete dobacilo plašljiv pogled zlatnosmeđih, osjenčanih očiju i, ne pogledavši mu u lice, nijemo se nagnulo nad tanjur.
Bilo bi upravo bezumno da se uznemiruje zbog te djetinje smetenosti. Dok su bili zajedno, recimo između jednog i drugog jela, bila mu je dužnost da se pozabavi s dječakom, da ga malo ispituje, da budi u njemu praktični smisao za činjenice... Koliko ima stanovnika naš grad? Koje ulice vode od Trave u gornji grad? Kako se zovu ambari koji pripadaju našem poduzeću? Brzo i spremno odgovori! — Ali Hanno je šutio. Ne iz inata prema ocu, ne zato da bi ga povrijedio. Ali stanovnici, ulice, pa i ambari, koji su mu bili ravnodušni u normalnim prilikama, postajali bi očajno odvratni čim bi ga netko stao ispitivati o njima. Sve ako je i prije toga bio posve dobro raspoložen i čak razgovarao s ocem — čim bi razgovor poprimio ma i neku malenu sličnost s nekim ispitom, raspoloženje mu je odmah padalo ispod nule, i nikako nije mogao odgovoriti. Suze su mu navirale na oči, usta su dobivala malodušan izraz, i obuzimalo ga je silno žaljenje što je tata tako neoprezan, pa će sada, eto, sebi i svima ostalima pokvariti ručak. Ta već bi morao znati da takvi pokušaji ne vode ničemu dobrom. Suznih je očiju gledao u tanjur, dok ga je Ida gurkala i šaptala mu... ulice i ambare. Ali, ah, to je bilo nepotrebno, posve nepotrebno! Nije ga razumjela. Ta on je sasvim dobro znao neka imena, i vrlo bi lako mogao bar donekle udovoljiti tatinim željama, kad bi to bilo moguće, kad ga nešto nesavladivo žalosno ne bi sprečavalo u tome... Trgnuo bi se od straha kad bi otac strogo uzviknuo ili udario viljuškom o podmetak za noževe. Pogledao bi majku i Idu i pokušao govoriti; ali već se kod prvih slogova gušio u jecajima. »Dosta!« povikao bi senator gnjevno. »Šuti! Neću više ništa da čujem! Ne moraš ništa govoriti! Možeš čitavog života nijemo i glupo buljiti preda se!« I ručak bi se završio u mrzovoljnoj šutnji.
Baš zbog te sanjarske slabosti, tog plača i potpune odsutnosti svježine i energije prigovarao je senator, što se Hanno tako strastveno bavi glazbom.
Hanno je uvijek bio nježna zdravlja. Naročito su mu zubi odvajkada bili uzrok mnogih bolnih smetnji i muka. Kad su mu izbijali mlječnjaci, imao je vrućicu i grčeve, te umalo nije umro. Kasnije je mnogo patio od upale desni i čireva u ustima koje mu je gospođica Jungmann, kad bi sazreli, običavala probosti pribadačom. Sada, kad su mu rasli novi zubi, trpio je još više. Bolovi su gotovo nadmašivali Hannove snage, čitave noći nije spavao, nego je samo stenjao i plakao u groznici što su je uzrokovale boli. Zubi, koji su izvana bili lijepi i bijeli kao u njegove majke, bili su faktično meki i krhki, krivo su rasli i smetali jedan drugome u rastu. Da bi se stalo na put svim tim nevoljama, morao je mali Hanno već zarana upoznati strašna čovjeka: gospodina Brechta, zubara Brechta iz Mlinarske ulice...
Već samo ime toga čovjeka jezovito je podsjećalo na šum koji nastaje u čeljusti kad se vuče, vrti i kopa, da bi se iščupali korijeni zuba, i pri samoj pomisli na to ime Hannu se srce stezalo od straha, kao da već sjedi u čekaonici. Ondje bi se zgurio u naslonjaču sučelice vjernoj Idi Jungmann, udisao oštar miris kojim je vonjala ta prostorija, i gledao ilustrirane žurnale, dok se na vratima ordinacije ne bi pojavio zubar i učtivo rekao ono »Molim, izvolite«, što je tako strašno zvučalo...
No u toj čekaonici bijaše nešto što je Hanna privlačilo; što je za njega imalo neobičnu draž: u jednome kutu, usred mjedena kaveza, sjedila je krasna šarena papiga, otrovnih očica, koja se s nepoznatih razloga zvala Josephus. Obično je govorila glasom bijesne, stare žene: »Molim sjesti... Momang...« Iako je to u danim prilikama zvučalo kao zlobno izrugivanje, ipak je Hanno Buddenbrook prema njoj osjećao neku vrstu ljubavi, pomiješanu s užasom. Papiga... velika, šarena ptica, koja se zove Josephus i znade govoriti! Zar ne bi čovjek rekao da je pobjegla iz kakve začarane šume, iz koje od Grimmovih priča koje mu je Ida čitala kod kuće?... Pa i ono »Molim«, što je gospodin Brecht govorio otvarajući vrata, ponavljao je Josephus uporno, pa bi se dešavalo čudo, da je Hanno ulazio u ordinaciju smijući se i sjedao na veliku, neprijatno konstruiranu stolicu do prozora, pored koje se nalazio stroj za bušenje.
Što se tiče samoga gospodina Brechta, veoma je naličio Josephusu, jer mu je nos bio isto onako tvrd i savinut, nad crnim prosjedim brkovima, kao kljun njegove papige. Ali najgore od svega bilo je to što je bio nervozan i što sam nije bio dorastao mukama koje je u svom zvanju morao nanositi ljudima. »Moramo pristupiti vađenju, gospođice,« rekao bi Idi Jungmann problijedivši. Zatim je Hanno, dok ga je oblijevao hladan znoj, i dok je, nesposoban da se opre i nesposoban da pobjegne, u duševnom stanju koje se ničim nije razlikovalo od duševnog raspoloženja zločinca koga vode na stratište — gledao razrogačenih očiju kako mu prilazi gospodin Brecht s kliještima u rukavu, i kako pri tom zubaru izbijaju na ćeli sitne kapljice znoja, a njegova se usta također rastežu i nakrivljuju od straha... A nakon te odvratne operacije — dok je Hanno blijed, dršćući, suznih očiju, izobličen, pljuvao krv u modru posudu koja se nalazila pored njega, — gospodin je Brecht morao na trenutak sjesti, obrisati čelo i popiti malo vode ...
Malog su Johanna uvjeravali da mu ovaj čovjek čini mnogo dobra i da mu prišteđuje mnoge još veće patnje. Ali kad je Hanno uspoređivao boli koje mu je nanosio gospodin Brecht, s pozitivnom i osjetnom koristi za koju je trebalo da mu bude zahvalan, toliko bi ono prvo prevagnulo, da je posjete u Mlinarsku ulicu morao smatrati najgorom od svih nepotrebnih muka. Zbog umnjaka, koji će poslije izrasti, trebalo je ukloniti četiri kutnjaka, koji su tek izrasli i bili bijeli, lijepi i još posve zdravi, a kako nisu htjeli premoriti dijete, trajalo je to vađenje četiri sedmice. Strašnih li dana! Ovo otegnuto mučenje, u kojem se već počinjao bojati onoga što će doći, dok se još nije oporavio od onoga što je pretrpio, prelazilo je njegove snage. Kad su mu izvadili posljednji zub, Hanno je bio toliko iscrpljen, da je obolio i odležao osam dana.
Uostalom, sve te tegobe sa zubima nisu utjecale samo na njegovo duševno raspoloženje, već i na rad pojedinih organa. Kako nije mogao dobro žvakati, često bi mu se poremetila probava, znao je oboljeti od gastričke groznice, a ti želučani poremećaji izazvali bi povremeno nepravilan rad srca, prejako ili preslabo kucanje i vrtoglavicu. Pored svega toga, mučila ga je i dalje, pa čak se i pogoršala, ona čudna bolest koju je doktor Grabow nazivao pavor nocturnus. Jedva da bi prošla koja noć, a da mali Johann jednom ili dvaput ne skoči, te da lamatajući rukama, uz sve znakove nepodnošljiva straha, ne zove u pomoć ili moli da mu se smiluju, kao da oka njega gori, kao da ga netko hoće zagušiti, kao da se dešava nešto neizrecivo grozno... Ujutro se više ničega nije sjećao. — Doktor Grabow mu je propisao da svake večeri pije sok od borovnica, ali to nije nikako pomoglo.
Smetnje kojima je bilo podvrgnuto Hannovo tijelo, i boli što ih je trpio, morale su izazvati u njemu onu ozbiljnost i preranu zrelost kojom se odlikovao taj starmali dječak. Mada je to rijetko dolazilo do izražaja, a i onda nenametljivo, kao da nadarenom dječaku dobar ukus naređuje da to potiskuje, ipak je znalo poprimiti oblik turobne nadmoćnosti... »Kako si, Hanno?« pitao bi tkogod od rođaka, njegova baka ili gospođice Buddenbrook iz široke ulice... a on bi samo rezignirano podigao krajeve usana i trgnuo ramenima pod mornarskim ovratnikom,
»Ideš li rado u školu?«
»Ne«, odgovarao je Hanno mirno i iskreno, kao da, s obzirom na ozbiljnije stvari, ne smatra vrijednim lagati u takvim pitanjima.
»Ne? Oh! Ali čovjek mora učiti: pisati, računati, čitati...«
»I tako dalje,« dodavao bi mali Johann.
Ne, nije volio ići u staru školu, tu nekadašnju samostansku školu s trijemovima i gotičkim svodovima u razredu, često je izostajao zbog bolesti i bio vrlo rastresen — razmišljao bi o kakvoj harmonijskoj vezi ili o neriješenom čudu nekoga glazbenog komada što su ga svirali majka i gospodin Pfühl — a to nije baš povoljno utjecalo na njegovo napredovanje u naukama. Osim toga, pomoćni učitelj i i seminaristi koji su podučavali u nižim razredima, izazivahu u njemu, pored straha od kazne, i prikriveni prezir, jer je osjećao da ti ljudi zauzimlju podređen položaj u društvu, da su potišteni i da ne njeguju svoju vanjštinu. Gospodin Tietge, učitelj računstva, sitan starac u masnu, crnu kaputu, koji je predavao na ovoj školi još u doba pokojnog Marcellusa Stengela, i koji je nevjerojatno škiljio, a — što je pokušavao ispraviti naočarima, okruglima i debelima poput brodskoga okna — gospodin je Tietge svakoga sata podsjećao malog Johanna, kako mu je otac vazda bio marljiv i oštrouman u računanju... Zbog stalnih napadaja kašlja gospodin bi Tietge uvijek prekrio katedru ispljuvcima.
Hanno se uglavnom tuđio od svojih školskih drugova i bio je veoma hladan prema njima, samo se s jednim prisno sprijateljio, i to već prvih dana škole. Bilo je to dijete visoka podrijetla, ali posve zapuštene vanjštine: neki grof Mölln, po imenu Kai.
Dječak je bio Hannova stasa, ali nije bio poput njega u danskom mornarskom odijelu, već je nosio siromaško odijelce neodređene boje kojem je nedostajalo pokoje dugme, a na turu je imao veliku zakrpu. Činilo se da su mu ruke, koje su stršile iz prekratkih rukava, impregnirane prašinom i zemljom, jer su bile neke nepromjenljive, svijetlosive boje; no te su ruke bile uske i neobično fine, s dugim prstima i dugim, šiljatim noktima. Poput ruku bila je i glava onako zapuštena, nečešljana i prilično zamusana — no imala je sve oznake čiste i plemenite rase. Riđeplava kosa, nemarno razdijeljena po sredini, izvijala se iznad bijelog čela, nalik na alabaster, pod kojim su blistale plave oči, duboke, ali oštre i žive. Lične kosti bile su malo izbočene, a nešto zadignuta gornja usna i uzak, posve lagano savinut nos nježnih nozdrva bijahu već sada karakteristični.
Još prije negoli je pošao u školu, vidio je Hanno Buddenbrook dvaput ili triput maloga grofa izdaleka, i to kad je šetao s Idom prema sjeveru, izvan Gradskih vrata. Ondje se, negdje daleko vani, u blizini prvog sela, nalazio mali posjed, sitno, gotovo bezvrijedno imanje koje uopće nije imalo imena. Majur se sastojao od gomile đubreta, nekoliko kokoši, štenare i bijedne zgrade nalik na kolibu, s crvenim krovom koji se veoma nisko spuštao. To je bila vlasteoska kuća, i u njoj je stanovao dječakov otac, grof Eberhard Mölln.
Bio je to čudak koji je rijetko zalazio među ljude; bavio se gajenjem kokoši, pasa i povrća i živio na svom malom posjedu, odijeljen od čitavog svijeta. Grof je bio visok čovjek u čizmama sa suvracima, zelenom kaputiću od čupave tkanine, ćelave glave, sav obrastao dugom prosijedom bradom. Uvijek mu je u ruci bio kratki bič, iako uopće nije imao konja, a ispod čupave obrve bio mu je zatisnut monokl. Osim njega i njegova sina više nije bilo nigdje u zemlji grofova Mölln. Pojedine grane te nekoć bogate, moćne i ponosne porodice postepeno su nestale, izumrle i propale, i još je živjela samo jedna tetka malog Kaia, no otac se nije s njom dopisivao. Ona je pod nekim pustolovnim pseudonimom pisala romane za porodične časopise. — Ljudi su se još sjećali kako je grof Eberhard, kad se doselio na ovo imanje izvan grada, a da bi se obranio od ljudi koji bi ga došli nešto pitati, nešto mu ponuditi ili prosjačiti, izvjesio na neko vrijeme natpis nad niskim kućnim vratima; »Ovdje stanuje grof Mölln posve sam; ne treba ništa, ne kupuje ništa i nema ništa da pokloni.« Pošto je natpis izvršio svoju zadaću, te nitko nije više dosađivao, on ga je skinuo.
Bez majke — jer je grofica umrla u porođaju, a kućanstvo je vodila neka postarija žena — odrastao je ondje Kai kao mali divljak, među kokošima i psima, i ondje ga je — iz daljine i veoma plašljivo — gledao Hanno Buddenbrook, kako poput kunića skače u kupusu, jakari se sa mladim psima i, prevrćući se naglavce, plaši kokoši.
Našao ga je opet u školi, i neko se vrijeme još plašio divlje vanjštine maloga grofa. No ubrzo je sigurnim instinktom prozreo zapuštenu vanjštinu, zapazio bijelo čelo, tanke usne, duguljaste, plave oči koje su gledale srdito i kao da se čude, i osjetio je veliku simpatiju upravo prema tom drugu. No bio je suviše suzdržljiv a da bi smogao hrabrosti da mu prvi priđe, i da nije bilo bezobzirne inicijative maloga Kaia, nikad se njih dvojica ne bi sprijateljili. Čak je maloga Johanna isprva prestrašio strastveni tempo kojim mu se Kai približio. Taj zapušteni momčić tako se vatreno borio za naklonost tihoga i elegantno obučenog Hanna, osvajao ga je s toliko bujne, agresivne muškosti, da mu on nije mogao odoljeti. Pri učenju mu, doduše, nije mogao pomoći, jer je njegovoj neobuzdanoj i slobodnoj naravi jedanputjedan bi isto tako odvratan kao i sanjarskoj smušenosti maloga Buddenbrooka, ali mu je poklonio sve što je posjedovao: staklene špekule, drvene zvrkove, pa čak i malu iskrivljenu pištolju od lima, iako je to bila njegova najljepša igračka... Držeći ga za ruku, pričao mu je za vrijeme odmora o svome domu, o psićima i kokošima a o podne ga je pratio što je mogao dalje, premda je Ida Jungmann, sa zamotkom kruha i maslaca, čekala pred školskim vratima svoga gojenca, da ga povede u šetnju. Tom je prilikom doznao da malog Buddenbrooka kod kuće zovu Hanno, te je otad svog prijatelja samo tako nazivao.
Jednog je dana zatražio da se Hanno, umjesto da pođe na Mlinarski nasip, prošeta do posjeda njegova oca, da bi vidio male zamorčiće, i gospođica je Jungmann napokon pristala da udovolji molbi. Od šetali su se do grofovskog majura, pogledali gomilu đubreta, povrće, pse, kokoši i zamorčad, te su naposljetku ušli u kuću. Ondje je u niskoj dugoj prostoriji u prizemlju sjedio i čitao za teškim seljačkim stolom grof Eberhard, slika i prilika prkosne osamljenosti. Osorno ih je zapitao, što žele...
Idu Jungmann nisu više mogli nagovoriti da se vrati onamo; uporno je zahtijevala da Kai radije posjeti Hanna, ako žele da budu zajedno, i tako je mali grof s iskrenim divljenjem, ali bez straha, prvi put stupio u prekrasnu roditeljsku kuću svog prijatelja. Otada je stao dolaziti sve češće i češće, a najzad ga je samo visoki snijeg u zimi mogao spriječiti da popodne još jednom ne prevali daleki put, kako bi proveo nekoliko sati kod Hanna Buddenbrooka.
Sjedili su u velikoj dječjoj sobi u drugom katu i pisali zadaće. Rješavali su duge računske zadaće kod kojih je, pošto bi obje strane tablice ispunili zbrajanjem, oduzimanjem, množenjem i dijeljenjem, na kraju prosto moralo izaći kao rezultat nula — a ako ne bi izašlo, onda se negdje potkrala greška koju su morali tražiti i tražiti, sve dok ne bi otkrili i uklonili malu zlobnicu. Ako su imali sreće, pogreška nije bila suviše blizu početku, jer su inače morali iznova pisati gotovo cijelu zadaću. Nadalje su se morali baviti njemačkom gramatikom, naučiti umijeće komparacije i posve čisto i ravno pisati, jedno ispod drugoga, razmatranja, na primjer: »Rog je proziran, staklo je prozirnije, zrak je najprozirniji.« Zatim su vadili pisanke za diktat, da bi proučili ovakve rečenice: »Naša je djevojka doduše puna dobre volje, ali nikad čestito ne pomete smeće s poda.« Pišući tu vježbu, punu iskušenja i zamki, bili su skloni da mjesto »djevojka« napišu »dijevojka«, da »čestito« napišu sa »ć«, smeće sa »č«, a »s poda« da spoje u jednu riječ, što su dosljedno proveli, te su sada morali pisati ispravak, a kad bi sve to svršili spremali bi stvari i sjedali na prozorsku dasku, da slušaju Idu.
Dobra im je duša čitala o Katerlischen, o onome koji je pošao u svijet da upozna strah, o Rumpelstielzchenu, Rapunzelu i žabljem kralju. Čitala je dubokim, strpljivim glasom, poluzatvorenih očiju, jer je te priče već toliko puta u životu ponovila da ih je govorila gotovo napamet i pri tom navlaženim kažiprstom mehanički okretala listove.
Međutim, ta je zabava urodila neočekivanim plodom: probudila je i stala razvijati u malome Kaiu potrebu da se takmiči s knjigom, da i sam nešto ispriča, što im je veoma dobro došlo jer su već poznavali sve štampane priče, a i Ida se katkad morala malo odmoriti. Kaieve su priče isprva bile kratke i jednostavne, no kasnije su bivale sve smjelije i složenije, a bile su to zanimljivije, što nisu naprosto lebdjele u zraku, već su polazile od stvarnosti i bacale na nju neobično i tajanstveno svjetlo... Hannu se naročito svidjela pripovijetka o zlom, ali izvanredno moćnom čarobnjaku koji je nekoga krasnog i darovitog kraljevića po imenu Josephusa pretvorio u šarenu pticu i držao zarobljena, a sve ljude mučio svojim pakosnim majstorijama. Ali već raste u zemlji odabranik koji će jednom na čelu neodoljive vojske pasa, kokoši i zamorčadi neustrašivo ustati protiv čarobnjaka i jednim udarcem mača osloboditi kraljevića i čitav svijet, a osobito Hanna Buddenbrooka. Onda će s oslobođenog Josephusa spasti čarolija, i on će se vratiti u svoje kraljevstvo i postati kralj, a Hanno i Kai bit će visoki dostojanstvenici na njegovu dvoru...
Senator Buddenbrook koji je katkada, prolazeći kroz dječju sobu, vidio prijatelje zajedno, nije se protivio tome drugarstvu, jer je bilo očito da dječaci povoljno utječu jedan na drugoga. Druženje s Hannom smirivalo je, obuzdavalo, gotovo bi čovjek rekao oplemenjivalo Kaia, koji ga je nježno volio, divio se bjelini njegovih ruku i njemu za ljubav dopustio gospođici Jungmann da mu pere ruke četkicom i sapunom. A što je Hanno postao pored Kaia nešto živahniji i pustopašniji, tome se senator Buddenbrook samo radovao, jer je bio načistu da stalna ženska paska pod kojom je živio dječak, nije podesna da u njemu probudi i razvije muška svojstva.
Vjernost i odanost dobre Ide Jungmann koja, eto, već više od tri decenija služi kod Buddenbrookovih, nije se dala naplatiti zlatom. Prethodnu je generaciju požrtvovno odgajala i njegovala; ali Hanna je nosila na rukama, obasipala ga nježnošću i pažnjom, obožavala ga i često išla do apsurda u svojoj naivnoj i nepokolebljivoj vjeri da to dijete zauzima posve izuzetan i povlašten položaj u svijetu. Kad se radilo o njemu, znala je biti nevjerojatno bezobzirna, pa i nezgodna. Kad je, na primjer, kupovala kolače u slastičarnici, nije se ustručavala da zagrabi u izložene posude, da bi mu doturila kakav slatkiš koji nije plaćala — ta slastičar se time mora osjećati počašćen! A pred kakvim zanimljivim izlogom odmah bi na svom zapadnopruskom narječju učtivo, ali odlučno zatražila da se ljudi maknu i ustupe mjesto njezinu štićeniku. On je u njenim očima bio tako izvanredno biće, da nikakvo drugo dijete nije držala dostojnim da dođe s njime u dodir. Što se tiče maloga Kaia, obostrana je naklonost nadjačala njeno nepovjerenje, a i ime ju je malo smekšalo. No kad bi na Mlinarskom nasipu sjedila s Hannom na nekoj klupi, a pridružila bi se njima druga djeca sa svojom pratnjom, gospođica je Jungmann ubrzo ustajala i odlazila izgovarajući se da je već kasno ili da je ondje »propuh«. Prema objašnjenjima što ih je davala malome Johannu, mogao je mali steći dojam da su svi njegovi vršnjaci skrofulozni i puni »zlih sokova« — samo on nije. A to nije baš povoljno utjecalo na njegovu prirođenu nepovjerljivost i povučenost.
Senator Buddenbrook nije znao te pojedinosti, ali je vidio da se njegov sin od prirode i zbog vanjskih utjecaja nipošto ne razvija u onome pravcu u kojemu bi on želio da se razvija. Da ga je mogao sâm odgajati, svakog dana i svakog sata djelovati na njegov duh! Ali nije imao vremena za to, i bolno je uviđao da njegovi prigodni pokušaji u tom smislu bijedno propadaju te još više otuđuju sina od oca i produbljuju jaz između njih. Pred očima mu je lebdjela slika, prema kojoj je želio da modelira svog sina: slika Hannova pradjeda, kakvog ga je on upoznao kao dječak — bistra glava, jovijalan, jednostavan, duhovit i jak... Zar Hanno ne bi mogao postati takav? Zar je to nemoguće? A zašto?... Da bar može suzbiti i prognati tu glazbu koja dječaka odvraća od praktičnog života, koja sigurno ne koristi njegovu tjelesnom zdravlju, a pored toga apsorbira sve njegove umne sposobnosti! Ta zar njegova sanjarska ćud ne graniči katkada s neubrojivošću?
Jednog popodneva sišao je Hanno sam u prvi kat tri četvrta sata prije objeda — ručali su u četri sata. Neko je vrijeme vježbao na klaviru, a zatim se besposleno zavalio na počivaljku u danjoj sobi. Napola ležeći, igrao se mornarskom petljom na prsima. A da ništa nije tražio, pogledao je slučajno u stranu i spazio na majčinu pisaćem stolu od orahovine otvorenu kožnu mapu — mapu s obiteljskim papirima. Nalaktio se na jastuk, naslonio bradu na ruku i časkom iz daljine promatrao te papire. Nema sumnje, tata se jutros poslije užine bavio njima i ostavio ih ondje, da bi poslije nastavio posao. Neki su papiri bili u mapi; slobodni listovi koji su ležali pored nje, bili su pritisnuti kovnim ravnalom, a veliki svezak sa zlatnim obrezom i raznim vrstama papira bio je otvoren,
Hanno je nemarno kliznuo s otomana i prišao pisaćem stolu. Knjiga je bila otvorena na onoj stranici, gdje je bilo rukom mnogih predaka, a na kraju i očevom pregledno ispisano čitavo rodoslovlje Buddenbrookovih, sa zagradama i rubrikama za pojedine podatke. Kleknuvši jednom nogom na stolac i naslonivši glavu s mekim, svijetlosmeđim kovrčama o dlan, Hanno je posmatrao manuskript malo sa strane, umorno-kritički, s nekom prezirnom ozbiljnošću, kao čovjek kome je sve to potpuno ravnodušno. Slobodnom se rukom igrao maminim držalom koje je bilo pola od zlata, a pola od ebanovine. Oči su mu lutale preko svih tih muških i ženskih imena koja su stajala jedno ispod drugoga ili jedno uz drugo, dijelom napisano starinskim kićenim slovima s velikim zavijucima, tintom koja je izblijedjela i postala žućkasta ili je nekoć obilnije potekla, pa su se na njoj zadržali ostaci zlatnog pijeska za sušenje... Sasvim na kraju, ispod imena svojih roditelja, pročitao je i svoje ime — Justus, Johann, Kaspar, rođ. 15. travnja 1861 — ispisano tatinim sitnim rukopisom, koji je brzo klizio po papiru. To mu se svidjelo. Malo se uspravi, nemarno dohvati ravnalo i pero, položi ravnalo ispod svoga imena, pa još jednom preleti pogledom preko cijele te genealoške vreve. A zatim spokojno i ne misleći ništa, mehanički, kao da je utonuo u snatrenje, povuče pažljivo zlatnim perom preko čitavog lista dvije lijepe, čiste crte: gornju malo deblju nego donju, onako, kako je morao ukrasiti svaku stranicu teke za računanje... Zatim je na trenutak sve to promatrao, nagnuvši glavu, i otišao.
Poslije ručka dozvao ga je senator i mrko se na nj izderao: »Što je to! Odakle to! Jesi li ti to učinio?«
Časkom je morao promisliti, da li je on to učinio, a potom je plašljivo i strašljivo odgovorio: »Jesam«. »Zašto si to učinio! Što te spopalo! Odgovaraj! Kako ti je to palo na pamet!« vikao je senator i udarao Hanna po obrazu savijenim sveskom.
A mali je Johann ustuknuo i prinesavši ruku obrazu promucao: »Ja sam mislio... mislio... da se više ništa neće napisati.«

OSMO POGLAVLJE


U posljednje su vrijeme članovi porodice raspravljali o nekoj novoj, veoma ozbiljnoj stvari, kad bi četvrtkom sjedili za ručkom, opkoljeni likovima bogova koji su se mirno smiješili sa tapeta. U tome razgovoru poprimala su lica gospođica Buddenbrook iz Široke ulice izraz hladne suzdržjivosti, dok mimika i kretnje gospođe Permaneder odavahu veliko uzbuđenje. Zabacivši glavu i pružajući obje ruke preda se ili uvis, govorila je srdito, s negodovanjem, ozlojeđena do dna duše. S posebnog slučaja, o kojemu je bila riječ, prešla bi na općenita razmatranja i spominjala zle ljude uopće; grlenim glasom, po kojemu bi se odmah razabralo da se ljuti, davala je maha svome negodovanju, a ti su uzvici bili nalik na reski glas trublje i zvučali otprilike kao: »Plači-Trieschke!« »Grunlich!« »Permaneder!«
Sve je to bilo isprekidano suhim, nervoznim kašljucanjem koje je bilo u vezi s njenim želučanim smetnjama. Čudan je bio novi uzvik koji se pridružio tim imenima, a koji je ona izgovarala s neopisivim prezirom i mržnjom. Glasio je: »Državni tužitelj!«
Direktor Hugo Weinschenk uvijek je zakašnjavao, jer je bio pretrpan poslovima. A kad bi ušao u dvoranu — te balansirajući šakama i njišući se neobično živahno u struku salonskog kaputa polazio na svoje mjesto, pri čem je odvažno isturio donju usnu ispod uskih brčića — razgovor bi umuknuo i za stolom bi zavladala neugodna i zagušljiva tišina. Svi su šutjeli, dok ih senator ne bi izvukao iz neprilike time što bi olako, kao da se radi o nekom bilo kakvom poslu, zapitao direktora kako stoji stvar. A Hugo Weinschenk je odgovarao da stvar stoji vrlo dobro, izvrsno, jer drugačije ne može da bude... Na što bi nehajno i veselo prelazio na neki drugi razgovor. Bio je mnogo vedriji nego prije, gledao je oko sebe veoma odlučno i sigurno, i mnogo puta pitao za zdravlje Gerdine violine, mada nije dobivao odgovora na to pitanje. Uopće, govorio je mnogo i živahno; samo je bilo neprijatno što u svojoj prostodušnosti i pretjerano dobrom raspoloženju često nije vagao riječi i pričao katkad pričice koje nisu bile na mjestu. Pripovijedao im je, na primjer, anegdotu o dadilji koja je trpjela od vjetrova, što je loše utjecalo na zdravlje djeteta koje su joj povjerili. Načinom, koji mu se bez sumnje činio humorističnim, oponašao je kućnog liječnika kako viče: »Tko to smrdi? Tko smrdi?« i nije opažao, ili je tek prekasno opažao da mu je žena pocrvenjela, da konzulica, Thomas i Gerda sjede nepomično, gospođice Buddenbrook izmjenjuju prodorne pogledi, pa čak i Rieckchen Severin na dnu stola pravi uvrijeđeno lice, i jedino se možda stari konzul Kröger tiho smije...
Šta je bilo s direktorom Weinschenkom? Taj ozbiljni, vrijedni i snažni čovjek, taj čovjek grube vanjštine koji nije sklon društvenom životu, već se uporno i savjesno bavi svojim poslom — taj čovjek nije samo jednom, već, kažu, nekoliko puta počinio teški prekršaj, pa je čak i optužen, sudski optužen da je izvodio poslovne manevre koji se ne mogu nazvati sumnjivim, nego prljavim i kriminalnim, te se protiv njega vodi istraga, i tko zna kako će se to još svršiti! — Zbog čega ga optužuju? Na raznim mjestima izbili su požari, i to veliki požari, zbog kojih bi osiguravajuće društvo prema ugovoru moralo platiti znatne iznose postradalima. Ali direktor Weinschenk je — kažu — pošto je primio od svojih agenata brze i povjerljive obavijesti o nesretnim slučajevima, dakle s očitom namjerom da prevari, proveo reosiguranje kod drugih društava i tako na njih prebacio štetu. A sad su stvar predali državnom tužitelju doktoru Moritzu Hagenströmu...
»Thomas«, rekla je konzulica u četiri oka svome sinu, »molim te... ja ništa ne razumijem. Što je s tom stvari!«
A on je odgovorio: »Pa, draga majko... Šta da ti kažem! Čini se, na žalost, da nije sve u redu. Ali s druge strane, ne bih rekao da je Weinschenk toliko kriv, koliko to neki ljudi tvrde. U modernom poslovanju postoji nešto što se zove uzanca... Vidiš, uzanca je manevar koji nije posve besprijekoran, koji se baš ne slaže s pisanim zakonom te se laiku čini nepoštenim, ali je po nekom prećutnom dogovoru uobičajen u poslovnom svijetu. Vrlo je teško reći, gdje prestaje uzanca i gdje počinje nešto gore... Svejedno... Ako se Weinschenk i ogriješio, po svoj prilici nije učinio ništa gore no što su učinili mnogi njegovi kolege koji su prošli bez kazne. Međutim... nipošto ne jamčim da če se parnica povoljno završiti. Možda bi ga u kakvom velikom gradu oslobodili optužbe; ali ovdje, gdje sve ovisi o klikama i ličnim motivima ... Trebalo je da o tome promisli, kad je odabirao branitelja. Ovdje u gradu nema istaknutih odvjetnika, eminentnih glava, s nadmoćnim i uvjerljivim govorničkim darom, koji se ne bi dali zbuniti i koji bi bili vični škakljivim pitanjima. Ali su zato naša gospoda juristi povezani zajedničkim interesima, ručkovima, u mnogim slučajevima i rodbinskim vezama, pa moraju imati obzira jedan prema drugome. Držim, da bi bilo pametnije da je Weinschenk uzeo kakvog ovdašnjeg advokata. A što je on učinio? Smatrao je potrebnim — kažem, smatrao je potrebnim, odakle bi se moglo zaključiti, da mu savjest nije čista — da pozove branitelja iz Berlina, doktora Breslauera, starog nevaljalca, prepredenog govornika, rafiniranog vještaka u pravnim pitanjima, koji je poznat po tome što je toliko i toliko lažnih bankrotera spasio od robije. On će bez sumnje veoma lukavo voditi stvar i tražiti odgovarajući honorar ... No, da li će to koristiti? Predviđam da će naši čestiti pravnici upeti rukama i nogama da pokažu, kako im ne imponira taj stari gospodin, i da će suci s mnogo više blagonaklonosti saslušati plaidoyer doktora Hagenströma... A svjedoci? Ne vjerujem da ga osoblje u njegovu uredu naročito voli i da će ga predano podržavati. Ono, što mi, koji smo mu skloni — a mislim, i on sam — nazivamo grubom vanjštinom, nije mu pribavilo mnogo prijatelja... Ukratko, majko, slutim na zlo. Bilo bi strašno za Eriku da dođe do nesreće, ali najviše bi mi bilo žao naše Tony. Vidiš, ona ima pravo kad kaže, da je Hagenström sa, zadovoljstvom preuzeo tu parnicu. Stvar se tiče sviju nas, pa ako se sramotno završi, pogodit će nas sve, jer Weinschenk pripada našoj obitelji i jede za našim stolom. Što se mene tiče, prijeći ću preko toga. Znam kako treba da se vladam. U javnosti moram pokazati da se mene čitava stvar ne tiče, ne smijem ići na rasprave — iako bi me Breslauer zanimao — i ne smijem se uopće ni za što brinuti, kako mi ne bi mogli spočitnuti da želim utjecati na ishod parnica. Ali Tony? Ne mogu ni zamisliti kako bi je to pogodilo da ga osude. Treba samo čuti kako iz njezinih glasnih protesta protiv klevete i zlobnih spletaka izbija strah... strah da nakon svih nevolja koje su je snašle, ne izgubi još i ovaj posljednji, časni položaj, dostojan dom svoje kćeri. Ah, vidjet ćeš, ona će sve to glasnije tvrditi da je Weinschenk nedužan, koliko će drugi više u to sumnjati. Ali, naravno, možda je on i nevin, posve nevin... Moramo pričekati, majko, i biti puni takta prema njemu, Toniki i Eriki. Ali ja ne slutim na dobro...«
*
U takvim okolnostima približavao se ove godine Božić. Mali Johann nestrpljiva je očekivao te neusporedive dane i uzbuđeno kidao stranice kalendara što mu ga je napravila Ida; na posljednjoj je stranici narisala božično drvce.
Predznaci su učestali... Već od prvog dana adventa visjela je u bakinoj blagovaonici velika, šarena slika krepkoga starca sa snježnobijelom bradom koji je preko ramena prebacio golemu vreću, dok je u drugoj držao šibu. Jednog jutra bili su Hannov pokrivač, prostirka i odijelo posuti svjetlucavim zlatnim listićima. Zatim, nekoliko dana kasnije, kad je tata poslije ručka ležao na počivaljci i čitao novine, a Hanno se zadubio u pjesmu o endorskoj vještici u Gerokovim »Palminim listovima«, najavili su nekog »starca« koji se »propitkuje za maloga«. Taj je starac dolazio svake godine, a ipak se Hanno i ovoga puta iznenadio. Zamolili su ga da uđe, i starac je ušao vukući noge. Imao je na sebi dugu bundu kojoj je krzno bilo iskrenuto napolje i pokriveno zlatnim iskricama i snježnim pahuljicama, isto takvu kapu, a na licu je imao crne pruge i golemu, bijelu bradu koja je, poput neprirodno gustih obrva, bila protkana sjajnim srebrnim nitima. Kao svake godine, objasnio je dubokim glasom da je ova vreća — na lijevom ramenu — za dobru djecu koja znadu moliti, i u njoj ima jabuka i zlatnih oraha, a ova šiba — na desnom ramenu — da je za zločestu djecu... To je bio Knecht Ruprecht. Naravno, nije to bio sasvim »pravi«; možda je to zapravo bio samo brijač Wenzel u tatinoj izvrnutoj bundi; no koliko može uopće postojati, bijaše to ipak on. Hanno je i ove godine, iskreno uzbuđen izmolio Očenaš, i samo je jednom ili dvaput nervozno i gotovo nesvjesno zajecao. Na to je smio zagrabiti u vreću za dobru djecu koju je starac poslije zaboravio ponijeti sa sobom...
Počeli su praznici, i prilično je sretno prošao trenutak, kad je tata pročitao ocjene, jer su đaci i na Božić dobivali svjedodžbe... Već je velika dvorana bila tajanstveno zaključana, već su došli na stol marcipan i smeđi kolači, već je u građu bilo kao na Božić. Sniježilo je, bilo je mraza, a ulicama su oštrim, bistrim zrakom odzvanjale lake ili sjetne melodije: to su se javljali talijanski verglaši koji su došli onamo radi praznika, a isticali su se baršunastim kaputićima i crnim brkovima. U izlozima su se kočili božični darovi. Oko visokog gotičkog zdenca na trgu bili su razapeti šatori božičnog sajma sa svojim šarolikim atrakcijama. Ma kuda čovjek išao, svuda je s mirisom jela, iznijetih na pazar, udisao miris blagdana.
Onda je, napokon, došlo veče, dvadeset i treći prosinca, kad su se dijelili darovi kod kuće, u Ribarskom dolu, no samo najužem krugu porodice. To je bio tek početak, uvod, predigra, jer je Badnjak uvijek cijela obitelj slavila kod konzulice. U predvečerje dvadeset i četvrtoga skupili su se u »sobi krajolikâ« svi oni koji su obično dolazili četvrtkom, a pored njih još i Jürgen Kröger iz Wismara i Theresa Weichbrodt s gospođom Kethelsen.
U teškoj svili sa crnim i sivim prugama, nježno mirišući na pačuli, stara je gospođa rumenih obraza i ražarenih očiju dočekivala goste koji su postepeno stizali, i šutke ih grlila, pri čemu su njene zlatne narukvice tiho zvečale. Te je večeri bila silno uzbuđena i šutke se tresla kao šiba na vodi. »Zaboga, majko, pa ti imaš groznicu!« rekao je senator kad je ušao s Gerdom i Hannom... »Ta mogli bismo svetkovati i bez velikih ceremonija«. No ona mu je prišapnula, dok je cjelivala sve troje: »U slavu Isusa ... A i moj dragi, pokojni Jean...«
I zaista, trebalo je održati svečani program što ga je pokojni konzul utvrdio za svetkovanje Božića. Osjećaj da je ona odgovorna da se dostojno proslavi ovo veče, kad svi treba da budu ispunjeni dubokim, ozbiljnim i usrdnim veseljem, gonio ju je da bez predaha žuri amo-tamo — iz trijema sa stupovima, gdje su se već sakupljali dječaci iz kora Svete Marije, u blagovaonicu, gdje Rieckchen Severin još kiti drvce i raspoređuje darove, na hodnik, gdje zaplašeno i zbunjeno stoji nekoliko starčića i starica, siromaha koji će također dobiti darove, pa natrag u »sobu krajolikâ«, gdje je svaku suvišnu riječ i šum kažnjavala nijemim, strogim pogledom. Bilo je tako tiho da su se čuli zvuci udaljenog organca, koji su, nježni i jasni, dopirali iz neke ulice pokrivene snijegom. Jer premda je već u sobi sjedilo i stajalo dvadesetak ljudi, u njoj je bilo tiše nego u crkvi, a raspoloženje je pomalo podsjećalo na pogreb, kako je senator vrlo oprezno došapnuo ujaku Justusu.
Uostalom, nije baš prijetila opasnost da bi kakav uzvik mladenačke obijesti prekinuo ovo raspoloženje. Već na prvi pogled moglo se opaziti da su gotovo svi članovi davno zašli u godine kada životne manifestacije poprimaju smirenije oblike. Senator Thomas Buddenbrook, čije je bljedilo u suprotnosti s njegovim živahnim, energičnim, pa čak i humorističkim izrazom lica; Gerda, njegova žena, koja je sjedila nepomično, zabacivši glavu na naslon i, okrenuvši lijepo, bijelo lice prema gore, uperila pogled svojih blizih očiju okruženih modrikastim sjenama i punih neobična sjaja, u svjetlucave staklene prizme lustera; senatorova sestra, gospođa Permaneder; Jürgen Kröger, njegov bratić, tih, skromno odjeven činovnik; njegove bratučede, Friederika, Henrietta i Pfiffi, od kojih su prve dvije postale još mršavije i dulje, a posljednja još manja i deblja, no kojima je bio zajednički stereotipan izraz lica: zajedljiv i zlonamjeran smiješak koji je, pun zlobe i skepse, uperen uvijek protiv svih ljudi i stvari, kao da stalno govore: »Zbilja? No mi zasad u to sumnjamo«...; i napokon jadna, pepeljasta Klothilda koja je mislila samo na večeru. Svi su oni već prevalili četrdesetu, dok su domaćica, njen brat Justus i njegova žena, pa sitna Theresa Weichbrodt već davno prešli šezdesetu, a staroj konzulici Buddenbrook, rođenoj Stüwing, i posve gluhoj gospođi Kethelsen bilo je već i sedamdeset godina.
U cvijetu mladosti bila je zapravo samo Erika Weinschenk. Ali moglo se opaziti kako joj se bujne grudi dižu u nečujnu, ali tešku uzdahu... kad bi joj se plave oči — oči gospodina Grünlicha — zaustavile na mužu, direktoru, čija se ošišana glava, prosijeda na sljepoočicama, tankih brčića, uraslih u krajeve usana, isticala ondje pored sofe na idiličnom krajoliku tapete... Bit će da su Eriku mučile nemirne i zbrkane misli o uzancama, knjigovodstvu, svjedocima, državnom tužitelju, branitelju i sucima. Vjerojatno nije bilo nikoga u sobi kome ne bi bile stalno na umu te ne božične misli. Činjenica da je zet gospođe Permaneder optužen, a čitava je obitelj svjesna toga da se u njenu krugu nalazi član koga optužuju da se ogriješio o zakon, o građanski poredak i poslovno poštenje i koji će možda sramotno svršiti u zatvoru, unosila je u taj skup nešto posve strano i monstruozno. Badnje veče porodice Buddenbrook s optuženikom u njihovoj sredini! Gospođa je Permaneder sjedila strogo i dostojanstveno, a gospođice Buddenbrook iz Široke ulice smješkale su se još za nijansu zajedljivije...
A djeca? Je li i taj prilično oskudan podmladak osjećao tihu jezovitost ove posve nove i dotad neznane okolnosti? Što se tiče male Elizabeth, bilo je nemoguće prosuditi njeno duševno raspoloženje. U haljinici bogato ukrašenoj atlasnim vrpcama, po čemu se mogao prepoznati ukus gospođe Permaneder, sjedila je u naručju svoje dadilje, stiskala šačicama palce, sisala jezik, ukočeno gledala preda se nešto izbuljenim očima i samo bi katkad kratko zapiskutala, na što bi je djevojka malo poljubila. A Hanno je tiho sjedio na klupici do majčinih nogu i zagledao se poput nje u prizmu lustera...
Christiana nema! Gdje je Christian? Tek sada, u posljednji čas, opaziše da još nije došao. Kretnje konzuličine, pokret ruke koji joj je bio svojstven — kao da diže s ugla usana jednu vlas prema frizuri — postali su još grozničaviji... Brzo je dala upute gospođici Severin, i djevojka je pošla kraj malih crkvenih pjevača, kroz trijem sa stupovljem, između siromahâ na hodniku, i zakucala na vrata gospodina Buddenbrooka.
Odmah zatim osvanuo je Christian. Gladeći rukom ćelu, dogegao se posve mimo, na mršavim, krivim nogama koje su malo šepale poslije napadaja reumatizma.
»Grom i pakao, djeco«, reče, »gotovo sam zaboravio!«
»Gotovo si...« ponovi njegova majka zgranuto.
»Da, gotovo sam zaboravio da je danas Božić... Sjedio sam i čitao... neku knjigu, putopis iz Južne Amerike... Bože sveti, kako li sam ja već sve božićevao u svom životu...« doda i upravo je htio da ispriča kako je jednom proveo Badnjak u nekom londonskom petorazrednom tingltanglu, kad odjednom opazi da u sobi vlada crkvena tišina, te samo namreška nos i pođe na vršcima prstiju na svoje mjesto.
»Raduj se, kćeri sionska!« zapjeva zbor dječaka. A ti dječaci — koji su se još trenutak prije tako bučno zabavljali da je senator morao stati časkom na vrata, da bi ih malo zastrašio — pjevali su sada zaista prekrasno. Zvonki glasovi koji su se, vođeni dubljim organima, jasno uzdizali kličući i slaveći Gospoda, dirali su sva srca; usidjelice su se stale blaže smješkati, stari su ljudi počeli razmišljati o svom životu, dok su oni koji su stajali usred života, na trenutak zaboravili svoje brige.
Hanno je ispustio koljeno koje je bio obujmio. Bio je posve blijed, igrao se resama klupice i poluotvorenih usta trljao jezik o jedan zub. Po izrazu lica čovjek bi rekao da zebe. S vremena na vrijeme osjećao je potrebu da duboko udahne, jer sada, kad je dvoranom odzvanjala pjesma, ovaj zvonki a-capella, srce mu se stezalo od gotovo bolne sreće. Božić... Kroz pukotinu ispod visokih, bijelo lakiranih dvokrilnih vrata što su još bila zaključana, dopirao je miris jelovine i dočaravao mu sliku čudesa ondje u dvorani koja je svake godine ponovo iščekivao s lupanjem srca, kao nedokučivu, nadzemaljsku krasotu... Šta li će tamo biti za njega? Ono što je želio, razumije se, jer to uvijek dobiva, ako mu nisu unaprijed objasnili da je želja neostvariva. Odmah će mu pasti u oči kazalište i pokazati mu put do njegova mjesta, to kazalište lutaka za kojim je toliko žudio, da ga je stavio na prvo mjesto i još debelo podvukao u popisu želja što ga je predao baki, i na koje je stalno mislio otkako je gledao »Fidelija«.
Jest, da ga odštete i nagrade za neki posjet kod gospodina Brechta, poveli su nedavno Hanna po prvi puta u kazalište, u Gradsko kazalište, gdje je u prvom redu, kraj majke, bez daha pratio zvukove i prizore »Fidelija«. Otada je sanjao samo scene iz opere; obuzela ga je takva strast za pozornicom da gotovo nije mogao spavati. S neizrecivom zavisti gledao je na ulici ljude koji su, poput njegova strica Christiana, bili poznati kao stalni posjetioci kazališta: konzula Döhlmanna, mešetara Goscha... Kako čovjek može izdržati sreću da gotovo svake večeri smije biti ondje, kao oni? Kad bi on mogao samo jedanput nedjeljno prije početka predstave zaviriti u dvoranu, čuti udešavanje instrumenata i pogledati spušteni zastor! Jer on je volio sve u kazalištu: zadah plina, sjedala, glazbenike, zastor...
Hoće li njegovo kazalište lutaka biti veliko? Veliko i široko? Kakav će biti zastor? Morat će što prije urezati rupu u nj, jer je i na zavjesi u Gradskom kazalištu bio otvor kroz koji vire glumci... Da li su baka ili gospođica Severin — jer baka nije mogla sve sama nabaviti — našle dekoracije, koje su potrebne za »Fidelija«? Već sutra će se nekud zaključati i posve sam prirediti predstavu... I već je u mašti čuo kako figure pjevaju, jer je kazalište odmah usko povezao s glazbom...
»Kliči, Jeruzalime!« završavao je zbor dječaka, a glasovi koji su, kao u fugi, išli usporedno, stopiše se mirno i radosno u posljednjem slogu. Jasni akord umukne, u trijemu i u »sobi krajolikâ« zavlada duboka tišina. Svi su članovi obitelji oborili pogled pod pritiskom te pauze, samo se direktor Weinschenk drsko i hladnokrvno ogledavao, a gospođa Permaneder nije mogla suzdržati suho kašljucanje. Konzulica polako priđe stolu i sjedne među svoje rođake na sofu koja nije više stajala kao nekoć posebno i odijeljeno od stola. Primakne svjetiljku i privuče veliku, neobično debelu bibliju s pozlaćenim obrezom koji je izblijedio od starosti. Onda namjesti naočari, odriješi obje kožne kopče, kojima je knjižurina bila zatvorena, i otvori ondje gdje je bio umetnut znak, tako da se pojavila debela, hrapava, žućkasta hartija s golemim slovima. Potom gucne šećerne vode i stade čitati božićnu glavu.
Čitala je davno poznate riječi polako i jednostavnim naglaskom koji dira u srce, a glas joj je u pobožnoj tišini zvučao jasno, ganuto i radosno. »A mir ljudima dobre volje« reče. Tek što je zašutjela, zaori u trijemu troglasno »Tiha noći, sveta noći«, i porodica u »sobi krajolikâ« pridruži se pjevanju. Pjevali su prilično oprezno, jer većina prisutnih nije imala sluha, te se ovdje-ondje čuo iz skupa pokoji duboki i sasvim krivi ton... Ali to nije smanjilo djelovanje pjesme... Gospođi su Permaneder drhtale usne dok je pjevala, jer se ta pjesma najslađe i najbolnije prima onih ljudi koji imaju iza sebe buran život, te se u kratkom zatišju svečanog časa osvrću na prošlost... Gospođa je Kethelsen tiho i gorko plakala, mada nije gotovo ništa čula.
Tada ustade konzulica. Primi za ruku svog unuka Johanna i unuku Elisabethu i pođe kroz sobu. Pridružiše im se stariji gosti, za njima krenuše mlađi, a u trijemu im se priključiše siromasi i služinčad. Svi složno zapjevaše O Tannenbaum, i dok je stric Christian naprijed nasmijavao djecu hodajući kao pajac i pjevajući budalasto O Tantebaum, uđu zabliješteni i nasmiješeni kroz visoka, širom otvorena dvokrilna vrata ravno u nebo.
Čitava dvorana, prožeta mirisom prismuđenih jelovih grančica, blistala je i sjala od nebrojenih plamičaka. Zbog nebeskoga plavetnila tapeta s bijelim likovima bogova velika se prostorija činila još svjetlijom. U moru svjetla treperili su, poput dalekih zvijezda, plamenčići svijeća, razasutih po golemoj jeli, što se — okićena srebrnim nakitom i velikim, bijelim ljiljanima, sa svjetlucavim anđelom na vrhu i plastičnim jaslicama na podnožju uzdizala gotovo do stropa između zagasito crvenih zavjesa. Na dugom i širokom stolu koji se, zastrt bijelim stolnjakom i pretrpan darovima, protezao od prozora pa sve do vrata, nalazio se niz manjih božičnih drveta, na kojima su visjeli slatkiši, a koja su također blistala od zapaljenih svjećica. Gorjele su plinske svjetiljke na zidu, a gorjele su i debele voštanice na pozlaćenim svijećnjacima u sva četiri kuta sobe. Veliki predmeti, darovi koji nisu mogli stati na stol, bili su poredani po podu. Pored jednih i drugih vrata nalazili su se manji stolovi, također zastrti bijelim stolnjakom, okićeni sjajnim drvcima i pokriveni poklonima: to su bile božićnice za služinčad i siromahe.
Pjevajući, a zaslijepljeni silnim svjetlima obiđu jednom dobro poznatu dvoranu koja im se učini stranom, prođu pored jaslica, u kojima mali voštani Isus kao da čini znak križa, i zaustave se umuknuvši na svome mjestu, pošto su bacili pogled na sve predmete.
Hanno je bio posve smeten. Tek što je ušao, potražio je grozničavim pogledom kazalište i spazio ga... Stajalo je na stolu, i učinilo mu se nevjerojatno veliko i široko, veće no što bi se bio usudio i zamisliti. Ali je mjesto bilo izmijenjeno — kazalište se nalazilo upravo na suprotnoj strani od one, gdje su se lane nalazili Hannovi darovi, pa je dječak, onako osupnut, ozbiljno posumnjao da je taj čarobni teatar njemu namijenjen. Osim toga, na podu do pozornice stajalo je nešto veliko, strano, što nije stavio u popis želja, nešto nalik na ormarić... zar je to za njega?
»Dođi amo, dijete moje, i pogledaj ovo«, reče konzulica i podigne zaklopac. »Znam, da voliš svirati crkvene pjesme... Gospodin Pfühl će te uputiti... Uvijek moraš pritiskivati nogom... nekad slabije, a nekad jače... a ruke ne smiješ podizati, nego uvijek peu à peu mijenjati prste...«
Bio je to harmonij, dražestan mali harmonij, smeđe poliran, s metalnim ručakama na obje strane, šarenim potegama i zgodnom stoličicom za okretanje. Hanno udari akord... a iz harmonija se izvi blagi zvuk orgulja, te svi prisutni podigoše pogled sa svojih darova... On zagrli baku koja ga nježno privije uza se, pa ga onda ostavi, da bi mogla saslušati zahvaljivanje ostalih.
Hanno se obrati kazalištu. Harmonij je bio prekrasan, pravi san, ali zasad još nije imao vremena da se pobliže s njime pozabavi. Osjećao je ono obilje sreće kad čovjek ne mari za pojedinosti, već sve samo površno dodirne, da bi najprije stekao pregled... Oh, na kazalištu je bila i šaptaonica, školjkasti sanduk za šaptaoca, iza kojega se veličanstveno dizao široki crveni i pozlaćeni zastor. Pozornica je bila dekorirana za posljednji čin »Fidelija«. Jadni sužnji sklapali su ruke. Don Pizarro, s jako nabranim, dimijastim rukavima, zauzeo je strašan stav. A u pozadini se ministar, sav u crnoj kadifi, žurio da bi sve spasio. Bilo je kao u Gradskom kazalištu, gotovo još ljepše, Hannu je zazvučao u ušima pobjednički zbor, finale, pa je sjeo za harmonij da odsvira odlomak što ga je bio zapamtio... Onda je opet ustao, da razgleda knjigu, toliko željenu grčku mitologiju u crvenom uvezu sa zlatnom Paladom Atenom na koricama. Jeo je iz svog tanjura slatkiše, marcipan i smeđe kolače, promatrao manje poklone, pribor za pisanje i bilježnice, i časkom zaboravio sve ostalo gledajući držalo na kojemu se nalazilo sitno stakalce koje čovjek samo treba staviti pred oko, pa da kao nekom čarolijom vidi pred sobom širok švicarski krajolik.
Sad su gospođica Severin i služavka stale raznositi čaj i biskvite, pa je Hanno imao malo vremena da se ogleda, dok je umakao i jeo. Svi su stajali oko stola ili šetali pored njega, razgovarali i smijali se pokazujući svoje darove i diveći se tuđima. Bilo je tu predmeta od najraznovrsnijih stvari: porculana, nikla, srebra, zlata, drva, svile i sukna. Na stolu su ležali u dugom izmjeničnom nizu veliki smeđi kolači, simetrično obloženi bademima i voćnim želeom, i masivni hljebovi marcipana koji su iznutra još bili vlažni. Oni pokloni koje je izradila ili okitila gospođa Permaneder — kao torbica za ručni rad, plitica za ukrasne biljke i jastuk za noge — bili su ukrašeni velikim atlasnim vrpcama.
Od vremena do vremena prišao bi tkogod malome Johannu, položio ruku na njegov mornarski ovratnik i razgledao darove s ironičnim i pretjeranim divljenjem kojim se ljudi obično čude dječjim krasotama. Jedino stric Christian nije bio ponosan kao ostali odrasli. Kad je s briljantnim prstenom na ruci, što ga je dobio od majke, prošao pored Hannova mjesta poveselio se kazalištu lutaka baš kao i njegov mali nećak.
»Grom i pakao, ala je to zgodno!« reče dižući i spuštajući zastor, pa ustukne jedan korak, da bi promotrio scenu. »Zar si to želio? To si, dakle, želio!« reče iznenada, pošto je neko vrijeme neobično ozbiljno i zadubljen u nemirne misli kolutao očima. »A zašto? Kako ti je to palo na pamet? Jesi li već bio u kazalištu?... Slušao si Fidelija? Da, to dobro daju... A sad hoćeš da ih imitiraš, je li? Da ih oponašaš, da sam izvodiš opere?... Zar je kazalište toliko djelovalo na tebe?... Slušaj me, dijete drago, poslušaj moj savjet, nemoj previše misliti na takve stvari... Teatar... i slično... Nije to dobro. Vjeruj stricu. I ja sam se uvijek suviše zanimao za te stvari, pa zato i nisam postao bogzna šta. Počinio sam velike pogreške, moraš znati...«
Govorio je ozbiljno i uvjerljivo svom nećaku, a Hanno ga je radoznalo gledao. Onda je zašutio i stao promatrati kazalište, a koščato i mršavo lice odjednom se razvedrilo. Odjednom pomakne figuru na pozornici i zapjeva muklim i kreštavim glasom koji je tremolirao: »Ah, kakav strašan zločini« pa privuče stolicu od harmonija pred kazalište, sjedne i stane izvoditi operu. Pjevajući i gestikulirajući glumio je čas dirigenta, a čas lica u operi. Za leđima mu se skupilo nekoliko članova porodice koji su se smijali, vrtjeli glavom i zabavljali se. Hanno je iskreno uživao gledajući ga. Međutim, nakon nekog vremena Christian posve neočekivano zašuti, umukne, lice mu poprimi nemiran i ozbiljan izraz, jednom rukom pogladi tjeme i lijevu stranu tijela, pa se namreškana nosa zabrinuto obrati publici.
»Eto vidite, opet je gotovo«, reče; »sad opet dolazi kazna. Uvijek mi se osvećuje, kad se malo našalim. Nije da me boli, znate, nego me nekako trga... nekako neodređeno trga, jer su ovdje svi živci prekratki. Da, svi su prekratki...«
Ali rođaci nisu shvatili ozbiljno njegove jadikovke, baš kao ni njegove šale, i jedva su mu odgovorili. Ravnodušno su se razišli, a Christian je još neko vrijeme šutke sjedio pored kazališta i promatrao ga žmirkajući zamišljeno, pa je onda ustao.
»No, dijete moje, zabavljaj se time«, reče pogladivši Hanna po kosi. »Ali nemoj previše... i nemoj zbog toga zanemariti ozbiljan rad, znaš? Ja sam počinio mnogo pogrešaka... A sad idem u klub!« dovikne odraslima. »I tamo večeras slave Božić. Do viđenja!« I ukočenih, krivih nogu uputi se kroz trijem sa stupovljem.
Svi su toga dana ručali ranije negoli obično, pa su se obilato služili čajem i biskvitima. No tek što su popili čaj, stali su ih nuditi nekom žutom zrnatom kašom u velikoj kristalnoj zdjeli. Bila je to krema od badema, neka smjesa od jaja, mljevenih badema i ružične vodice, koja je imala izvrstan tek, ali od koje je čovjeka mogao strašno zaboljeti želudac kad bi pojeo i jednu žličicu previše. Usprkos tome, i premda ih je konzulica molila da »ostave malo mjesta i za večeru«, svi su dobrano zagrabili te kreme. A Klothilda je izvodila prava čudesa. Tiho i zahvalno kusala je kremu od badema, kao da jede heljdinu kašu. Za osvježenje bilo je vinskog želea u čašama, uz koji su jeli engleski plumkake. Malo-pomalo povlačili su se s tanjurom u »sobu krajolikâ« i sjedali za stol.
Hanno je ostao sam u dvorani, jer su malu Elisabeth Weinschenk odveli kući, dok je on ove godine po prvi put smio ostati na večeri u Mengovoj ulici. Služavke i siromasi otišli su sa svojim darovima, a Ida Jungmann čavrljala je u trijemu sa Rieckchen Severin, premda je inače, kao odgojiteljica, strogo čuvala distancu prema sobarici. Svjetla su na velikom božičnom drvu dogorjela i utrnula se, te su jaslice ostale u mraku, ali su na malim drvcima još gorjele poneke svijeće, pa bi se pripalila i po koja grančica, zažarila se pucketajući i pojačala miris što je ispunjavao dvoranu. Pri najlakšem dašku zanjihao bi se pozlaćeni nakit koji je visio o drvcima, i nježno bi zazveckao. Bilo je opet tako tiho, da su se čuli prigušeni zvuci koji su dopirali kroz studeno veče iz neke daleke, ulice.
Hanno je predano uživao u božičnim mirisima i zvukovima. Podbočivši rukom glavu, čitao je mitologiju, mehanički jeo slatkiše, marcipan, kremu od badema, plumkake, jer je to dio božićevanja, a nespokojna tjeskoba koja dolazi od prepuna želuca, stapala se sa slatkim uzbuđenjem te večeri u neko sjetno blaženstvo. Čitao je o borbama koje je Zeus morao da vodi, da bi zagospodario svijetom; ovda-onda poslušao bi na trenutak što govore u drugoj sobi, gdje su podrobno raspravljali o budućnosti tetke Klothilde.
Klothilda je ove večeri bila najsretnija od sviju, i pepeljasto joj se lice preobrazilo od radosna smiješka, dok su joj svi čestitali i zadirkivali je. Glas joj se kidao od radosti i uzbuđenja. Primili su je u zakladu sv. Ivana. To joj je isposlovao senator svojim položajem u upravnom vijeću, mada su neka gospođa krišom mrmljala o nepotizmu. Govorili su o toj pohvalnoj ustanovi koja odgovara plemićkim ženskim samostanima u Mecklenburgu, Dobberthienu i Ribnitzu, a kojoj je svrha da osigura dostojnu starost siromašnim djevojkama iz zaslužnih i starosjedilačkih porodica. Sirota Klothilda došla je tako do malenog, ali sigurnog dohotka, koji će se s godinama povećati; a kad ostari i dospije u najvišu klasu, dobit će čak miran i čist stan u samostanu...
Mali se Johann zadrža neko vrijeme kod odraslih, no uskoro se vrati u dvoranu koja mu se sada — kad je bila slabije rasvijetljena i kad mu nije više ulijevala onoliko poštovanja i straha kao na početku — učini puna novih draži. Bio je to naročiti užitak švrljati ondje kao polumračnom pozornicom nakon predstave i zagledavati se iza kulisa:, pogledati izbliza ljiljane sa zlatnim prašnicima na velikoj jeli, uzeti u ruku životinje i ljudske likove iz jaslica, pronaći svijeću koja je osvjetljivala prozirnu zvijezdu iznad betlehemske štalice, i pridići stolnjak koji je visio gotovo do poda, pa vidjeti pod stolom gomilu kartona i papira za pakovanje.
Razgovor u »sobi krajolikâ« postajao je sve manje privlačan. Neminovnom nužnošću prešli su postepeno na onu neprijatnu stvar o kojoj su dotad šutjeli u čast svečane večeri, ali na koju gotovo nijedan trenutak nisu prestali misliti: na parnicu direktora Weinschenka. Sam Hugo Weinschenk držao je predavanje o tome s nekom divljom živahnošću u izrazu i pokretima. Iznosio je pojedinosti sa saslušanja svjedoka, koje je sada prekinuto zbog blagdana, živo je osuđivao predsjednika, doktora Philandera, koji i suviše pokazuje kako mu je nesklon, i suverenim podsmijehom kritizirao podrugljiv ton kojim se državni tužitelj, doktor Hagenström, obraća njemu i njegovim svjedocima. Uostalom, Breslauer je veoma duhovito pobio razne iskaze koji su ga teretili, i izričito ga uvjerava da zasad nema ni govora da bi ga mogli osuditi. — Senator je iz učtivosti postavljao poneko pitanje; gospođa Permaneder, koja je uzdignutih ramena sjedila na sofi, promrmljala bi s vremena na vrijeme kakvu strašnu kletvu protiv Moritza Hagenströma. A ostali su šutjeli kao zaliveni.
Tako su šutjeli, da je i direktor polako umuknuo. I dok je prijeko u dvorani malom Hannu vrijeme letjelo kao da je u raju, u »sobi krajolikâ« zavlada teška, zagušljiva i nespokojna tišina koja je još dočekala Christiana, kad se u osam i po vratio iz kluba, gdje je proslavio Božić s neženjama i suitierima.
U ustima mu je bio ugašen čik od cigare, a mršavi su mu se obrazi zarumenjeli. Prošao je kroz dvoranu, te reče ulazeći u »sobu krajolikâ«: »Djeco, sala je zbilja prekrasna! Čuješ Weinschenk, trebali smo zapravo danas dovesti Breslauera; on sigurno još nikad nije vidio takvo šta«.
Konzulica ga šutke prijekorno pogleda, a on joj odvrati bezazlenim i upitnim pogledom, kao da ne shvaća zašto se ona ljuti. — U devet sati sjedoše za stol.
Večerali su u trijemu, kao svake godine na badnje veče. Konzulica je usrdno izgovorila tradicionalnu molitvu:

Isuse, dođi i gost naš budi
I blagoslovi, što stol naš nudi!

i, kao svakog Božića, održala iza molitve kratak govor u kome je spomenula sve prisutne i pozvala ih da se sjete svih onih kojima ove svete večeri nije tako dobro kao obitelji Buddenbrook ... A kad su to učinili, sjeli su mirne savjesti za obilnu večeru koja je odmah počela sa šaranom u rastopljenom maslu i starim rajnskim vinom.
Senator stavi nekoliko ribljih ljuski u svoju novčarku, da ne bi cijele godine u njoj ponestalo novaca, no Christian primijeti sumorno da to ne pomaže, a konzul Kröger propusti tu mjeru opreznosti, jer se više nije trebao bojati burzovnih promjena, budući da je već odavna prestao drhtati za svoj šiling i pol. Stari je gospodin sjedio podaleko od svoje žene, s kojom već godinama gotovo i nije govorio, jer nije prestajala da potajno šalje novaca razbaštinjenom Jakobu koji je živio kao protuha i pustolov negdje u Londonu, Parizu ili u Americi — samo je ona znala tačno gdje. Namrgodio se, kad su pri drugom jelu poveli riječ o odsutnim članovima porodice, a slaba majka stala da briše oči. Spomenuli su rođake u Frankfurtu i rođake u Hamburgu, sjetili se bez gorčine pastora Tiburtiusa u Rigi, i senator je s Tony krišom napio u zdravlje gospode Grünlicha i Permanedera, koji u neku ruku također pripadaju obitelji...
Svi su pohvalili purana koji je bio nadjeven kašom od kestenja, grožđica i jabuka. Uspoređivali su ga s puranima koje su jeli prošlih godina, i ustanovili da već odavno nisu imali tako velikog tukca. Uz to su iznijeli pečene krumpire, dvije vrste variva i dvije vrste kompota, a zdjele koje su kružile oko stola, sadržavale su takve količine hrane kao da svaka od njih nije tek neki dodatak i prilog nego glavno jelo kojim se svi moraju nasititi. Pili su staro crno vino Möllendorpf ove tvrtke.
Mali Johann sjedio je između svojih roditelja i teškom mukom gutao komadić bijelog mesa s nadjevom. Nije više mogao jesti toliko kao teta Thilda, bio je umoran i nije se dobro osjećao. No bio je ponosan što smije jesti s odraslima, što je i na njegovu, umjetnički složenom ubrusu bio jedan od onih krasnih mliječnih hljepčića posutih makom, Što su i pred njim stajale tri vinske čaše, dok je inače pio iz zlatnog peharčića koji mu je ujak Kröger poklonio na krstu... No i njemu se vratio tek, kad su kasnije — dok je ujak Justus točio u najmanje čaše grčko vino, žuto kao ulje — došli na stol crveni, bijeli i smeđi ledeni baiseri. Mada su ga zubi gotovo nepodnošljivo boljeli od sladoleda, pojeo je jedan crveni, pa polovicu bijeloga, a na koncu je kušao i komadić smeđega koji je bio punjen sladoledom od čokolade. Uz to je grickao vaflice, pijuckao slatko vino i slušao strica Christiana, koji se bio raspričao.
Pričao je kako su u klubu veselo proslavili Božić. »Bože sveti!« usklikne tonom kojim je obično govorio Johnny Thunderstorm. »Pili su švedski punch kao da je voda.«
»Fuj,« primijeti konzulica kratko i obori pogled.
Ali on se nije obazirao na to. Stao je lutati očima, a misli i uspomene tako su oživjele u njemu da su mu poput sjenki prelijetale preko lica.
»Znade li tko od vas«, zapita, »kako je to kad čovjek popije suviše švedskog puncha? Ne govorim o pijanstvu, nego o onome što dolazi sutradan, o posljedicama... čudne su i odvratne... jest, čudne i u isti mah odvratne.«
»Dovoljan razlog da ih podrobno opišeš,« reče senator.
»Assez, Christiane, to nas nimalo ne zanima«, reče konzulica.
No on je to prečuo. U takvim trenucima nikad ne bi bio čuo prigovor. Neko je vrijeme šutio, a onda odjednom, kao da je sazrelo što ga je zaokupljalo.
»Zlo ti je« — reče namreškavši nos i obrati se bratu.
»Boli te glava, ni utroba ti nije u redu... no to biva i u drugim prilikama. Ali sad imaš osjećaj, da si prljav« — i Christian iskrivi lice i stane trljati ruke — »imaš osjećaj da si prljav i neopran po čitavom tijelu. Pereš ruke, ali ti to ne pomaže, one ostaju vlažne i kao nečiste, a nokti su ti nekako masni... Kupaš se, ali ni to ništa ne koristi; čini ti se da ti je čitavo tijelo ljepljivo i zamazano. Cijelo te tijelo smeta, draži te, gadiš se samom sebi... Poznaš li taj osjećaj, Tomo, reci?«
»Da, da, poznam!« reče senator i mahne rukom kao da se brani. No Christian je imao sve to manje takta, što je više stario, i nije ni pomišljao na to, kako je njegovo tumačenje svima neprijatno, i kako je nezgodno da o tome govori u ovom krugu i ove večeri. Opisivao je i dalje kako se čovjek neugodno osjeća kad popije previše puncha, i tek kad mu se učinilo da je to stanje iscrpna okarakterizirao, polako je zašutio.
Prije no što će prijeći na maslac i sir, konzulica je još jednom uzela riječ i održala mali govor. Ako se prošlih godina i nije baš sve ovako razvilo, kako su to oni kratkovidno i ludo željeli, govorila je ona, ipak preostaje dosta vidljiva blagoslova, da bi im se srce ispunilo zahvalnošću. Upravo ta mijena sreće i teške kušnje pokazuju da bog nikad nije digao ruku od njihove obitelji, nego da je upravljao i upravlja njenom sudbinom prema dubokim i mudrim namjerama koje čovjek ne može dokučiti, a bilo bi drsko kad bi to i pokušao. A sad treba da s ufanjem u srcu složno napiju u zdravlje porodice, za njenu budućnost, onu budućnost koja će se ostvariti, kad stari i stariji među prisutnima već odavno budu počivali u hladnoj zemlji... u zdravlje djece kojima je zapravo i namijenjena današnja svečanost...
A kako kćerkica direktora Weinschenka više nije bila prisutna, morao je mali Johann sam obići oko stola i kucnuti se sa svima, od bake pa sve do gospođice Severin, dok su se odrasli još i među sobom kucali. Kad je došao do oca, senator približi svoju čašu njegovoj i blago mu podigne bradu, da bi mu zagledao u oči... Ali mu ne nađe pogleda, jer su se Hannove duge, zlatnosmeđe trepavice spustile duboko, duboko, čak do nježnih, modrikastih sjena pod očima.
A Therese Weichbrodt primi mu obim rukama glavu, cmokne ga tiho u oba obraza i reče tako srdačnim naglaskom da joj bog sigurno nije mogao odoljeti: »Budi srjetan drago dijate!«
Sat kasnije bio je Hanno u svom krevetu što je sada stajao u predsoblju, u koje se ulazilo iz hodnika u drugom katu, a kome se nalijevo nalazila senatorova soba za oblačenje. Ležao je na leđima, iz obzira prema želucu koji mu se još nije pomirio sa svime što je u toku večeri morao primiti, i uzbuđeno je gledao Idu koja je došla iz svoje sobe u noćnu haljetku i mućkala u nekoj čaši. Brzo je ispio sodu bikarbonu, nakrivio lice i opet se izvalio.
»Čini mi se da ću sad tek povraćati, Ida.«
»Ni govora, Hannochen. Samo mirno leži na leđima... Eto vidiš? Nisam li ti ja nekoliko puta mahnula? Ali ti nisi htio slušati...«
»Dobro, dobro, možda će i proći... Kad će doći stvari, Ida?«
»Sutra ujutro, mali moj.«
»Neka ih unesu ovamo, da ih odmah vidim.«
»Dobro, Hannochen, ali sada spavaj.« I ona ga poljubi, utrne svjetlo i ode.
Bio je sam, i dok je mirno ležao prepuštajući se blagotvornom djelovanju sode, ponovo mu je zablistao pred zatvorenim očima sjaj dvorane s darovima. Vidio je svoje kazalište, harmonij, knjigu o mitologiji, i čuo kako negdje u daljini zbor dječaka pjeva »Kliči, oj Jeruzalime«. Sve je treperilo. Glava mu je šumjela od lake groznice, a srce mu je lupalo polagano, jako i nepravilno, jer je bilo uznemireno i kao pritiješnjeno od pobunjena želuca. Ležao je dugo ne mogavši da zaspi, umoran i uzbuđen, pun tjeskobne sreće.
Sutradan bijaše na redu treće svetkovanje, dijeljenje božićnica kod Therese Weichbrodt, i on se tome veselio kao nekoj maloj burlesknoj igri. Theresa je Weichbrodt prošle godine posve napustila svoj penzionat, tako da je sada samo gospođa Kethelsen stanovala u gornjem katu, a ona u prizemlju kućice na Mlinarskoj cesti. Grbava i slabašna ženica sve je više pobolijevala, te je smireno i kršćanskom rezignacijom držala da će je bog uskoro pozvati k sebi. Stoga je već nekoliko godina svaki Božić smatrala svojim posljednjim Božićem i nastojala, koliko su joj to slabe snage dopuštale, da što sjajnije proslavi tu svečanost koju je priređivala u svojim malim, strahovito pregrijanim sobicama. Kako nije mogla kupiti bogzna što, poklanjala je svake godine dio svoje skromne imovine i slagala pod drvce sve predmete koji joj nisu bili neophodno potrebni: ukrasne sitnarije, pribor za pisaći stol, stare knjige čudnih formata i uveza, kao »Tajni dnevnik čovjeka koji promatra samoga sebe«, Hebelove »Alemanske pjesme«, Krummacherove »Parabole«... Hanno je već dobio od nje tako sitno izdanje Pensées de Blaise Pascal da nije mogao čitati bez povećala.
»Biskupa« je bilo čitavo more, a Sesemini smeđi kolači s đumbirom bili su izvanredno tečni. No zbog uzbuđenja i predanosti, kojima je gospođica Weichbrodt svaki put slavila svoj posljednji Božić, takvo veče nikad ne bi prošlo bez nekog iznenađenja, neke nezgode, kakve male katastrofe kojoj bi se gosti nasmijali, a koja bi još povećala nijemu strastvenost domaćice. Izvrnuo bi se sud s »biskupom« i preplavio sve crvenom, slatkom, začinjenom tekućinom... Ili bi iskićeno drvce palo s drvenih nogara baš u trenutku kad su svečano ulazili u sobu... Dok je tonuo u san, Hanno je opet vidio nesretni slučaj od prošle godine. Bilo je to pred samo dijeljenje darova. Theresa je Weichbrodt s toliko zanosa pročitala božićno poglavlje, da su svi samoglasnici izmijenili mjesta. Zatim se izdvojila od gostiju i povukla do vrata, da bi im odande održala mali govor. Stajala je na pragu, grbava i sitna, stare je ruke sklopila na djetinjim grudima. Vrpce od zelene svile padale su joj s kapice na lomna ramena, a iznad njene glave, nad vratima, sjale su riječi jelovim grančicama okićenog transparenta »Slava Bogu na visini!« A Sesemi je govorila o božjoj dobroti, spomenula je da je to njen posljednji Božić, i završila riječima apostola, pozivajući sve prisutne da se raduju, pri čemu je drhtala od glave do pete, toliko je njeno malo tijelo učestvovalo u ovome pozivu. »Veselite se!« rekla je, nagnula glavu na rame i snažno je potresla. »I još vam jednom kažem: Veselite se!« Ali u tom trenutku planuo je iznad nje čitav transparent uz prasak, frku i buku, te je gospođica Weichbrodt vrisnula od straha i neslućenom gipkošću izvela veoma slikovit skok, da bi se uklonila kiši iskara koje su na nju frcale...
Hanno se sjetio kako je stara djevojka odskočila, te je obuzet tim osjećajem i razdražen nekom nervoznom veselošću, zario lice u jastuk i nekoliko se trenutaka tiho i prigušeno smijao.

DEVETO POGLAVLJE


Gospođa je Permaneder hitala Širokom ulicom. U njezinu hodu bilo je nešto opušteno i rastrojeno, tek je držanje ramena i glave donekle podsjećalo na veličanstveno dostojanstvo kojim bi se inače zaogrnula na ulici. Pritiješnjena i u najvećoj žurbi, prikupila je tako reći samo malo od toga svog dostojanstva, kao što potučeni kralj okuplja oko sebe ostatak svojih četa, da bi se s njime dao u bijeg...
Ah, nije slutilo na dobro! Njena gornja usna, ta malo prćasta i ispupčena usna, koja je nekoć još poljepšavala njeno dražesno lišće, sada je drhtala, a oči su joj se raširile od straha i gledale naprijed egzaltirano žmirkajući, kao da se i njima žuri. Ispod šešira vidjela joj se raščupana kosa, a lice joj je bilo one blijedo žućkaste boje koju je poprimalo kad bi je zabolio želudac.
Jest, u posljednje joj je vrijeme bilo loše sa želucem; četvrtkom je čitava obitelj imala prilike da opazi kako se stanje pogoršalo. Koliko god su se trudili da izbjegnu tu neprijatnu temu — razgovor se uvijek navraćao na parnicu Huge Weinschenka; sama ga je gospođa Permaneder neodoljivo navodila na to. A onda bi stala silno uzbuđeno pitati boga i ljude, kako je moguće da državni tužitelj Moritz Hagenström može noću mirno spavati! Ona to ne razumije, ona to nikad neće pojmiti... i kod svake se riječi sve to više uzbuđivala. »Hvala, ne mogu ništa jesti,« rekla bi odgurnuvši sve i pri tom podigla ramena, zabacila glavu i povukla se na visinu usamljenog negodovanja. Samo je pila hladno bavarsko pivo, na koje se navikla za vrijeme svoga münchenskog braka; lijevala je to pivo u prazan želudac koji je bio nadražen i uznemiren, te se žestoko osvećivao. Jer pri kraju ručka morala je ustati od stola, sići u vrt ili na dvorište i ondje, naslonjena na Idu Jungmann ili na Rieckchen Severin, pretrpjeti strašne muke. Povratila bi sve što je popila, ali bi se želudac i dalje bolno stezao i čitave minute ostajao zgrčen, a kako više nije imala što da povraća, dugo se gušila i mučila...
Bilo je oko 3 sata poslije podne, jednoga vjetrovitog i kišnog dana u siječnju. Kad je gospođa Permaneder stigla do ugla Ribarskog dola, zakrenula je i požurila se nizbrdo. U kancelariji preleti pogledom preko pultova sve do senatorova mjesta kraj prozora i tako molećivo mahne glavom, da je Thomas Buddenbrook smjesta odložio pero i krenuo joj u susret.
»Dakle?« zapita je on podigavši obrvu...
»Samo časak, Thomas... stvar je hitna... ne može se odgoditi.«
On joj otvori tapetirana vrata privatne poslovnice, zatvori ih za sobom pošto su oboje bili ušli, pa upitno pogleda sestru.
»Tomo«, reče ona nesigurnim glasom i zalomi rukama u krznenom mufu, »moraš to dati... privremeno položiti... moraš, molim te, predati kauciju... Mi je nemamo... Odakle da sada uzmemo dvadeset i pet tisuća kurantnih maraka?... Dobit ćeš ih netaknute natrag... ah, na žalost i suviše skoro... razumiješ ... došlo je, ono... ukratko, proces je dopro dotle, da Hagenström zahtijeva da odmah uhapse Weinschenka, ili da položimo kauciju od dvadeset i pet tisuća kurantnih maraka. A Weinschenk ti daje časnu riječ, da se neće maknuti odavde...«
»Zar je tako daleko došlo«, reče senator mašući glavom.
»Da, dotle su dotjerali, te hulje, ti bijednici...!« Gospođa Permaneder zajeca od nemoćna gnjeva i spusti se na stolac presvučen navoštanim platnom koji je stajao pored nje. »A ići će još i dalje, Tomo, tjerat će stvar do kraja...«
»Tony«, reče on i podboči rukom glavu... »Reci iskreno, vjeruješ li još uvijek da je on nevin?«
Ona zajeca nekoliko puta, pa odvrati tiho i očajno: »Ah, ne, Toma... Ta kako bih mogla vjerovati? Upravo ja, koja sam doživjela toliko zla? Već od samog početka nisam mogla pravo vjerovati, mada sam se iskreno trudila. Vidiš, životno iskustvo čovjeku nekako ne da da vjeruje u bilo čiju nevinost... Ah ne, već davno me muče sumnje u pogledu njegove čiste savjesti, a i sama Erika... ne zna što da misli o njemu... Priznala mi je plačući... smelo ju je njegovo ponašanje kod kuće. Naravski, šutjele smo... Sve se grublje ponašao... a uz to sve strože zahtijevao da Erika bude vesela, da ga rastrese, i razbijao posuđe kad je bila ozbiljna. Ne možeš zamisliti kako nam je bilo kad bi se on kasno uvečer zatvarao u sobu i tamo sate i sate provodio sa svojim spisima, a kad bismo pokucale, čule bismo kako skače i viče: „Tko je! Tko”...«
Zašutješe.
»Pa sve da je i kriv! Sve da se i ogriješio«, poče opet gospođa Permaneder jačim glasom. »Nije radio za svoj džep, nego za društvo; a osim toga... gospode bože, čovjek mora imati i nekih obzira u životu, je li Tomo? On je ušao u našu porodicu... on je naš... Ne mogu valjda strpati u zatvor jednoga od naših, svemogući bože!...«
On slegne ramenima.
»Ti sliježeš ramenima, Tomo... Ti, dakle, možeš trpjeti, možeš se pomiriti s time da se ti gadovi usuđuju tjerati mak na konac? Moramo nešto poduzeti!... Ne smijemo dopustiti da ga osude!... Ta ti si desna ruka gradskog načelnika... bože moj, ne može li ga senat odmah pomilovati?... Reći ću ti... prije no što sam došla k tebi, htjela sam otići Cremeru, pa ga moliti i preklinjati da intervenira, da nam pomogne u toj stvari... On je šef policije ...«
»Oh, dijete moje, to su ludosti.«
»Ludosti, Tomo? — A Erika? A dijete?« odvrati ona i molećivo podiže obje ruke u mufu. Onda posuti časkom, a ruke joj klonu; usta joj se rastegnu, brada se nabere i zadrhta, i dok su joj ispod spuštenih vjeđa potekle dvije krupne suze, doda posve tiho: »A ja...?«
»Oh, Tony, courage!«reče senator, ganut i potresen njenom bespomoćnošću, pa joj se približi da bi je utješno pogladio po kosi, »Još nije sve propalo. Pa još ga nisu osudili. Može sve još i dobro svršiti. Evo, zasad ću položiti kauciju, razumije se da ću je položiti. Pa onda, Breslauer je tako lukav čovjek...«
Ona plačući odmahne glavom,
»Ne, Tomo, neće to dobro svršiti, ne vjerujem u to. Osudit će ga i strpati u zatvor, a onda će nastati teška vremena za Eriku, za dijete i za mene. Potrošili smo njen miraz, uložili smo ga u opremu, pokućstvo, slike... a kad to prodamo, dobit ćemo jedva četvrtinu vrijednosti... I plaću smo uvijek čitavu trošili... Weinschenk nije ništa prištedio. Preselit ćemo se natrag majci, ako nam dopusti, dok njega ne puste iz zatvora... a onda će biti još i gore, jer kamo da se djene on, i mi s njime?... Naprosto možemo sjediti na kamenju«, završi jecajući.
»Na kamenju?«
»No da, to je tako... slikovito kazano... Ah ne, neće biti dobro. Suviše sam zla preturila preko glave... ne znam, čime sam to zavrijedila... ali ne mogu se više nadati. Sad će i Eriku zadesiti ono što se meni dogodilo s Grünlichom i Permanederom... Ali sad možeš vidjeti, sad možeš prosuditi iz neposredne blizine, kako je to, kako to snađe čovjeka, kako se sruči na njega! Je li čovjek kriv za to? Tomo, molim te, je li kriv?« ponovi i kimne mu upitno, gledajući ga očajno velikim očima punim suza. »Sve što sam poduzela, pošlo je po zlu i propalo... A bog mi je svjedok, kako sam imala dobre namjere! Uvijek sam od sveg srca željela da nešto postignem u životu i da steknem malo ugleda ... Sad i ovo propada. Tako to mora svršiti... Posljednje...«
I naslonjena na njegovu ruku kojom ju je on ogrlio tješeći je, plakala je za svojim promašenim životom u kome se, evo, ugasila i posljednja nada.
*
Nedjelju dana kasnije osudili su direktora Hugu Weinschenka na tri i pol godine zatvora i odmah ga uhapsili.
Ljudi su nagrnuli u sudnicu onoga dana kad su održani plaidoyeri, a odvjetnik, doktor Breslauer iz Berlina, govorio je, kako još nikog nisu čuli govoriti. Mešetar Siegismund Gosch siktao je još dugo od oduševljenja zbog te ironije, tog patosa, toga silnog ganuća, a Christian Buddenbrook, koji je također prisustvovao raspravi, postavio se u »klubu« iza nekog stola, položio pred sebe svežanj novina kao akte i savršeno oponašao branitelja. Osim toga, izjavio je kod kuće da je pravosuđe najljepše zanimanje, i da bi, eto, to bilo nešto za njega... Pa čak i državni tužitelj, doktor Hagenström, koji je bio ljubitelj umjetnosti i velik estet, kazao je u privatnom krugu da je zaista uživao u Breslauerovu govoru. — Ali, unatoč njegovu talentu, gradski su pravnici potapšali znamenitog odvjetnika po ramenu i dobroćudno mu kazali, da to kod njih ne pali...
Zatim, pošto su prodane stvari što su se morale prodati poslije direktorova nestanka, ljudi su u gradu počeli zaboravljati na Hugu Weinschenka. Ali gospođice Buddenbrook iz Široke ulice priznale su četvrtkom za obiteljskim stolom, kako su one odmah, čim su ugledale tog čovjeka, vidjele po njegovim očima da kod njega nešto nije u redu, da mora imati veoma prljav karakter i da neće dobro svršiti. A sada veoma žale, što su zbog raznih obzira prešutjele tu žalosnu spoznaju.

DEVETI DIO



PRVO POGLAVLJE


Oba doktora — stari doktor Grabow i mladi doktor Langhals, rođak Langhalsovih, koji je već kojih godinu dana vršio praksu u gradu — izađoše iz konzuličine spavaonice. Senator Buddenbrook pođe za njima u sobu za doručkovanje i zatvori vrata.
»Smijem li vas zamoliti gospodo... samo časak«, reče i povede ih uza stube, preko hodnika, pa kroz trijem u »sobu krajolikâ« gdje je već bilo naloženo, jer je već počelo vlažno i hladno jesenje vrijeme. »Razumjet ćete koliko sam nestrpljiv i zabrinut... izvolite sjesti. Umirite me, ako je ikako moguće!«
»Ah, moj dragi senatore!« odgovori doktor Grabow koji se, uvukavši bradu u ovratnik, udobno zavalio i rukama pritisnuo obod šešira na trbuh. Doktor Langhals — zdepast, crnomanjast gospodin šiljaste brade i naježene kose, lijepih očiju i tašta lica — postavio je cilindar pored sebe na sag i promatrao svoje neobične male ruke, obrasle crnim dlačicama... »Naravno, zasad nemamo a ma baš nikakvog razloga da se ozbiljno uznemirujemo; ta molim vas... pacijentkinja, koja je razmjerno toliko otporna kao naša cijenjena gospođa konzulica... časti mi, kao njen stari savjetodavac poznajem tu otpornost. Zaista, pravo čudo u njenim godinama... kako rekoh...«
»Da, upravo to, u njenim godinama...« reče senator nemirno i stade sukati dugi kraj brka.
»Dabome, ne kažem da će vaša draga gospođa majka već sutra moći da šeće«, nastavi doktor Grabow blago. »Vjerojatno ni na vas nije učinila taj dojam, dragi senatore. Ne može se poreći da se katar pogoršao u posljednja dvadeset i četiri sata. Nije mi se svidjela ona tresavica sinoć, a danas se pojavilo lagano probadanje sa strane i kratko disanje. Počela je mala groznica — oh, posve mala, ali ipak groznica. Ukratko dragi senatore, moramo se pomiriti s neugodnom činjenicom da su pluća malo aficirana...«
»Dakle, upala pluća?« zapita senator, gledajući čas u jednog, čas u drugog liječnika...
»Da, — pneumonia«, reče doktor Langhals i nakloni se ozbiljno i korektno.
»Svakako, mala upala na desnoj strani«, odgovori kućni liječnik. »Moramo pomno nastojati da je lokaliziramo...«
»Prema tome stvar ipak nije bezazlena?« Senator je sjedio posve mirno i nije skidao oka s govornika.
»Bezazlena? Pa... moramo, kako rekoh, nastojati da ograničimo bolest, da ublažimo kašalj, da uklonimo groznicu... no, kinin će učiniti svoje... I onda još nešto, dragi senatore... Ne smiju vas prestrašiti pojedini simptomi, molim! Ako bi bolesnica još teže disala, ako bi noćas možda iskašljavala sluz... znate, onako crvenkastosmeđu sluz, pa ako bi bilo i krvi... To je sve potpuno logično, neodjeljivo od te bolesti, posve normalno. Pripremite na to, molim vas, našu dragu, cijenjenu gospođu Permaneder koja je tako predano njeguje... A propos, kako je njeno zdravlje? Sasvim sam zaboravio da je pitam, kako joj je posljednjih dana sa želucem...«
»Kao obično. Ne znam ništa novo. Naravno, pitanje njenog zdravlja nije nam sada najpreča briga...«
»Razumijem. Uostalom... baš sam se sjetio. Vašoj gospođi sestri potreban je odmor, pogotovo noću, a sama gospođica Severin vjerojatno neće dostajati... kako bi bilo da pozovete njegovateljicu, dragi senatore? Jednu od naših dobrih katoličkih sivih sestara za koje se uvijek tako blagonaklono zanimate... Sestri nadstojnici bit će drago što vam može učiniti uslugu.«
»Vi to, dakle, smatrate potrebnim?«
»Ja to predlažem. Udobnije je... Sestre su neprocjenjive. Svojim iskustvom i razboritošću one umiruju bolesnika... upravo kod onih bolesti koje su, kako rekoh, povezane s nizom dosta neprijatnih simptoma... Dakle, da ponovim: samo bez panike, dragi moj senatore. Uostalom, vidjet ćemo... još ćemo vidjeti... Ta večeras ćemo se još jednom svratiti...«
»Posve sigurno«, reče doktor Langhals, dohvati cilindar i ustane u isti mah sa svojim starijim kolegom. Ali senator se ne diže, još nije bio gotov; htio je još nešto pitati, učiniti još jedan pokus...
»Gospodo«, reče, »još dvije riječi... Moj brat Christian je nervozan, ukratko, ne može mnogo podnijeti... Savjetujete li, da ga obavijestim o bolesti? Da mu možda... preporučim da se vrati?«
»Vaš brat Christian nije ovdje?«
»Ne, u Hamburgu je. Privremeno. Po poslu, koliko znam...«
Doktor Grabow pogleda svog kolegu; zatim se nasmije, stisne senatoru ruku i reče: »Neka on samo mirno svrši svoje poslove! Zašto da ga uzalud uznemirujemo? Ako bi došlo do neke promjene, te bi njegova prisutnost bila potrebna, recimo: da umirimo pacijentkinju, ili da joj podignemo moral... no, onda ćemo još uvijek stići... još uvijek ćemo onda stići...«
Dok su se vraćali trijemom i hodnikom i zastali časkom na terasi, razgovarali su o drugim stvarima, o politici, o potresima i promjenama što ih je uzrokovao netom završeni rat...
»No, sad dolaze dobra vremena, je li, gospodine senatore? Bit će novaca... pa ova vedrina i polet koji se svuda osjećaju...«
Senator se napola složio s time. Potvrdio je da se za vrijeme rata veoma povećao uvoz žitarica iz Rusije i spomenuo je kolike je razmjere poprimio import zobi za vojne potrebe. Ali profit se vrlo nejednako podijelio...
Liječnici odoše, a senator kRené natrag u bolesničku sobu. Razmišljao je o onome što je rekao doktor Grabow... Koliko je toga sakrio i prešutio... Osjećalo se kako se čuva da ne kaže nešto određeno. Jedina jasna riječ bila je »upala pluća«, a ta riječ nije postala nimalo utješljivija time što ju je doktor Langhals preveo na jezik znanosti. Upala pluća u konzuličinim godinama... Već sama činjenica da su dolazila i odlazila dva liječnika, pridavala je čitavoj stvari nešto tjeskobno. Grabow je to gotovo nezamjetno udesio. Kazao je, kako namjerava da se danas-sutra povuče, a kako mladi Langhals ima da preuzme njegovu praksu, to on — Grabow — voli da ga već sada katkada povede sa sobom i uvede u krug svojih pacijenata...
Kad je senator ušao u polumračnu spavaonicu, lice mu je bilo vedro, a držanje energično. Tako je navikao da brige i umor prikriva izrazom nadmoćne sigurnosti, da mu je u trenutku kad je otvarao vrata ta maska gotovo sama od sebe pala preko lica, tek što je malo napeo volju.
Gospođa je Permaneder sjedila pored kreveta s baldahinom na kojem su zavjese bile razmaknute, i držala majčinu ruku. Kad je senator ušao, bolesnica, koja bijaše poduprta jastucima, okRené prema njemu glavu i pogleda ga pažljivo svojim plavim očima. Bio je to pogled pun obuzdana mira, napregnut i prodoran; pogled kome čovjek ne može izbjeći, a kako je dolazio malo iskosa, činilo se gotovo kao da bolesnica vreba. Izuzevši bljedilo kože i grozničave crvene mrlje na obrazima, ovo lice nije odavalo nikakve znakove malaksalosti ni umora. Stara je gospođa veoma pažljivo pratila događaje, još pažljivije negoli njena okolina, jer napokon, nje se to najviše ticalo. Velikim je nepovjerenjem promatrala tu bolest i nije bila nimalo sklona da mirno legne i pusti stvari da pođu svojim tokom.
»Što su rekli, Thomas?« zapita tako odlučno i živo, da ju je odmah spopao žestoki kašalj koji je nastojala zadržati stisnuvši usne, ali je on ipak izbio i prisilio je da pritisne rukom desnu stranu.
»Rekli su«, odgovori senator kad je napadaj prošao, i pogladi je po ruci... »Rekli su da će naša draga majka za nekoliko dana moći ustati. A što sada još ne možeš ustati, znaš, to je zato što je ovaj glupi kašalj, naravno, malo nadražio pluća... nije baš upala pluća«, reče, jer je opazio da je njezin pogled postao još prodorniji... »mada ni to ne bi bilo tako strašno, ali ima mnogo gorih stvari. Ukratko, pluća su malo nadražena, kažu ona dvojica, a vjerojatno imaju pravo... Ali gdje je Severinka?«
»U apoteci«, reče gospođa Permaneder.
»Vidite, ona je opet u apoteci, a ti mi se, Tony, činiš kao da ćeš ovog časa zaspati. Ne, ne može to tako dalje. Sve ako je i za nekoliko dana... moramo pozvati njegovateljicu, zar vi ne mislite? Čekajte, odmah ću poslati nekoga da pita moju nadstojnicu sivih sestara, da li je koja slobodna...«
»Thomas«, reče konzulica oprezno, da se ne bi opet zakašljala, »vjeruj mi da izazivaš time negodovanje što stalno protežiraš katoličke sestre i pretpostavljaš ih crnim protestantskim sestrama. Jednima si pribavio direktne povlastice, a za druge ne činiš ništa. Vjeruj mi da mi se pastor Pringsheim nedavno otvoreno potužio...«
»E, to mu ništa ne pomaže. Uvjeren sam da su sive sestre vjernije, odanije i požrtvovnije od crnih. Te protestantkinje nisu prave časne sestre. Sve sama gledaju kako će se prvom prilikom udati. Ukratko, one su svjetovne, sebične, vulgarne... Sive nisu tako vezane o zemlju, jest, posve sigurno, bliže su nebu. I baš zato, što mi duguju zahvalnost, treba da uzmemo radije njih. Od kolike nam je samo koristi bila sestra Leandra, kad su Hanna boljeli zubi! Nadam se da je slobodna...«
Sestra je Leandra došla. Mirno je odložila torbicu i sivu koprenu koju je nosila preko bijele i uz blage i prijatne riječi dala se na posao, dok joj je krunica za pasom tiho zveckala. Danju i noću njegovala je razmaženu bolesnicu koja nije uvijek bila strpljiva, pa se onda povlačila, nijema i regbi postiđena zbog ljudske slabosti kojoj i ona podliježe, te odlazila kući da se malko ispava i potom opet vrati. Za to ju je vrijeme zamjenjivala neka druga sestra.
Konzulica je, naime, zahtijevala da netko bude stalno uz nju i da je dvori. Što joj je bivalo gore, to je više mislila o bolesti i zanimala se jedino za bolest koju je promatrala sa strahom i nekom neprikrivenom, naivnom mržnjom. Ta nekadašnja svjetska dama koja je tiho, prostodušno i ustrajno voljela udoban život i život uopće, odala se posljednjih godina pobožnosti i dobrim djelima... Zašto? Možda to nije činila samo iz pijeteta prema pokojnome mužu, nego ju je na to nagonila i nesvjesna težnja da izmiri nebo sa svojom snažnom vitalnošću, kako bi joj ono jednom podarilo blagu i mirnu smrt, i pored njene uporne ljuba vi prema životu. Ali eto, nije mogla umrijeti mirno. Unatoč mnogim bolnim doživljajima, njeno je držanje bilo uspravno, a oko bistro. Voljela je priređivati dobre ručkove, oblačiti se otmjeno i bogato, ne vidjeti i zabašuriti neprijatne stvari koje su je okruživale ili se dešavale u njenoj blizini. Uživala je u velikom ugledu što ga je njen najstariji sin svagdje stekao. Ta bolest, ta upala pluća napala je njeno uspravno tijelo, a da joj nikakva duševna priprema nije olakšala razorni rad... nije olakšala ono paćeničko razaranje koje nas polako i bolno otuđuje od života ili bar od prilika u kojima nam je ono bilo dano, te u nama budi slatku čežnju za krajem... za drugim prilikama ili za mirom. Ne, stara je konzulica osjećala da i pored kršćanskog načina života posljednjih godina još nije spremna da umre. Ispunjavala ju je stravom neodređena pomisao da će ta upala, ako je to njena posljednja bolest, posve samostalno, u posljednjem času i jezovitom brzinom, s pomoću tjelesnih muka skršiti njen otpor i prisiliti je na predaju...
Mnogo je molila, ali je gotovo još više — uvijek kad je bila pri svijesti — nadzirala svoje stanje, pipala bilo, mjerila groznicu, borila se protiv kašlja... No ono bijaše nemirno, groznica je bila sve žešća, pošto bi malo popustila, a bacala bi je iz zimice u vrućicu, tako da bi stala bulazniti; pogoršao se kašalj koji je izazivao unutrašnje boli i izbacivanje krvave sluzi, a disanje je bivalo sve teže. Sve je to dolazilo otuda što se upala proširila s jednog režnja desnog pluća na čitavo desno krilo. Staviše, sve je dalo naslutiti da su se već i na lijevoj strani stali javljati tragovi procesa, što ga je doktor Langhals, gledajući svoje nokte, nazvao »hepatizacijom«, a o kojem se doktor Grabow nije htio jasnije izraziti... Groznica ju je stalno mučila. Želudac je stao popuštati. Nezadržljivo, polako i sigurno izdavale su je snage.
Ona je pratila to nestajanje snage i kad god bi mogla jesti revno je uzimala koncentriranu hranu koju su joj pružali, i još je tačnije od svojih bolničarki pazila na vrijeme kad treba da uzme lijekove. Toliko ju je sve to zaokupilo da je uglavnom samo s liječnicima razgovarala; bar je samo u razgovoru s njima pokazivala iskreni interes. Posjete, koje je isprva primala: prijateljice, članice »Jeruzalemskih večeri«, stare gospođe iz društva i supruge pastora — dočekivala je apatično ili s rastresenom srdačnošću i brzo ih otpuštala. Njene se djece i rođaka neprijatno dojmila ravnodušnost kojom ih je stara gospođa susretala; činilo se kao da ih potcjenjuje, kao da im kaže: »Ta vi mi i onako ne možete pomoći!« Čak je i malog Hanna, koga su doveli jednom kad joj je bilo nešto bolje, pogladila samo ovlaš po obrazu i onda odvratila glavu. Kao da je htjela reći: »Djeco, vi ste svi dragi i mili, ali ja — ja ću možda umrijeti«.
— Liječnike je, naprotiv, dočekivala živahno i s toplim zanimanjem, da bi s njima podrobno konferirala...
Jednoga dana osvanuše stare gospođice Gerhardt; one, koje su potekle od Paula Gerhardta, Došle su u mantilama, sa šeširima nalik na tanjur i torbama za hranu koju su nosile siromasima. Nisu im mogli zabraniti da obiđu bolesnu prijateljicu. Ostavili su ih nasamo s njome, i sam bog zna što su joj govorile dok su sjedile uz njezin krevet. Kad su odlazile, oči i crte lica bile su im još vedrije, još spokoj nije i blaženi je negoli prije, a konzulica je ležala na krevetu s isto takvim očima i isto takvim izrazom lica. Ležala je posve tiho, posve mirno, mirnije no ikada, disala je polako i lagano, i upravo se vidjelo kako biva sve slabija i slabija. Gospođa Permaneder, koja je odlazak starih gospođa popratila sočnim izrazom, pošalje odmah po liječnike. I tek što se oni pojaviše na vratima, držanje se konzulice kao nekim čudom potpuno izmijeni. Živne, stade se micati, zamalo što se ne uspravi. Prisutnost tih ljudi, te dvojice liječnika oskudna medicinskog znanja, povratila ju je u tili čas na zemlju. Pruži prema njima ruke, obje ruke i poče: »Dobro mi došli, draga gospodo! Dakle, stvari stoje tako da sam danas tokom dana...«
Ali oni već odavno nisu mogli tajiti, da su obje strane pluća upaljene.
»Da, dragi gospodine senatore« rekao je doktor Grabow stisnuvši ruke Thomasu Buddenbrooku... »Nismo mogli spriječiti, proširilo se na oba krila, neću da vas zavaravam... A to je na svaki način ozbiljna stvar, pa bilo pacijentu dvadeset ili sedamdeset godina, i kad biste me danas još jednom pitali da li treba da pišete svojemu gospodinu bratu, ili da mu možda pošaljete mali telegram, ne bih vas odvraćao od toga; da, nikako vas ne bih zadržavao... Uostalom, kako je njemu? Zabavan čovjek, uvijek sam ga neobično volio... Ali zaboga, dragi senatore, nemojte izvući pretjerane zaključke iz mojih riječi! Ne da prijeti neka neposredna opasnost... ah, lud sam, što uopće spominjem tu riječ! Ali znate, u takvim prilikama valja uvijek računati onako izdaleka, valja računati sa svime, pa i s nepredvidljivim slučajnostima... Vaša cijenjena gospođa majka vanredno je ugodan pacijent. Svojski nam pomaže i nikad nas ne ostavlja na cjedilu... ne, bez komplimenta, ona je uzoran pacijent! I zato ne smijemo gubiti nade, dragi moj gospodine senatore, ne smijemo gubiti nade. Nadajmo se najboljemu!«
Ali dolazi trenutak kad se nada rodbine pretvara u nešto izvještačeno, neiskreno. U bolesniku se dešava neka promjena, u ponašanje mu se uvlači nešto što je strano njegovoj ličnosti, te nije više onakav kakav je bio za života. Iz njegovih usta izlaze neke neobične riječi, na koje ne umijemo odgovoriti, one mu kanda onemogućuju povratak i obvezuju ga da umre. Pa bio nam on i najdraže biće, nakon svega toga ne možemo više željeti da se digne i da hoda. A kad bi to ipak učinio, širio bi oko sebe stravu kao neki koji je ustao iz groba...
Pojavili su se užasni simptomi raspadanja, dok su organi još radili, jer ih je tjerala i pokretala uporna volja. Budući da je proteklo nekoliko sedmica otkako je konzulica oboljela od katara, od ležanja su joj se po tijelu otvorile rane koje više nisu zarasle, nego su se dale na zlo. Više nije spavala, jer joj boli, kašalj i teško disanje nisu dali da zaspi, a onda i zato, jer se sama borila protiv sna i grčevito nastojala da ostane budna. Samo bi na trenutak u groznici gubila svijest, ali i kad je bila pri svijesti, razgovarala je s osobama koje su odavno umrle. Jednog popodneva u sumrak rekla je iznenada glasno, malo uplašeno, ali usrdno: »Da, dragi moj Jean, ja dolazim!« Rekla je to tako neposredno, da se prisutnima naknadno činilo kao da čuju glas pokojnog konzula, kako je zove.
Stigao je Christian, vratio se iz Hamburga, gdje je bio poslom, kako je on tvrdio. Samo se kratko zadržao u bolesničkoj sobi; zatim je izišao, prešao rukom preko čela i rekao, dok su mu oči nemirno lutale: »Pa to je strašno... To je strašno. Ne mogu više izdržati.«
I pastor Pringsheim se pojavio, odmjerio je hladnim pogledom sestru Leandru i molio je uz konzuličin krevet, modulirajući glasom.
A onda, kao da će se stanje popraviti; groznica je popustila, kao da se bolesnici stala vraćati snaga, bolovi su se stišali, i ona je rekla nekoliko jasnih riječi, punih nade koje su izazvale suze radosnice u onih što su se okupili oko njene postelje...
»Djeco, ostat će nam na životu, vidjet ćete, ostat će nam na životu, usprkos svemu!« rekao je Thomas Buddenbrook. »Bit će s nama na Božić, i nećemo dopustiti da se pri tom uzbuđuje kao inače...«
Ali već iduće noći, tek što su Gerda i njen suprug legli, pozvala ih je gospođa Permaneder u Mengovu ulicu, jer se bolesnica borila sa smrću. Vjetar je duhao i gonio hladnu kišu koja je praskala o prozorska okna.
Kad su senator i njegova žena ušli u sobu, koja bijaše osvijetljena svijećama dvaju velikih stolnih svijećnjaka, zatekli su već ondje i oba liječnika. I Christiana su već dozvali, i on je sjedio negdje u sobi okrenuvši leđa krevetu s nebom i, duboko pogrbljen, naslonio čelo na obje ruke. Očekivali su brata bolesničina, konzula Justusa Krögera, kojega su također pozvali. Gospođa Permaneder i Erika Weinschenk tiho su jecale do nogu postelje. Sestra Leandra i gospođica Severin nisu više imale posla i snuždeno su gledale bolesnicu na samrti.
Konzulica je ležala nauznak, poduprta jastucima, a njene ruke — lijepe ruke s blijedomodrim žilama koje su sada strašno mršave, sama kost i koža — drhtavom su užurbanošću neprekidno gladile pokrivač. Glava u bijeloj noćnoj kapici okretala se neprestano s jezivom pravilnošću s jedne strane na drugu. Usne kao da su bile uvučene, a usta su joj se otvarala i zatvarala pri svakom mučnom pokušaju da udahne. Njene upale oči lutale su kao da traže pomoć, da bi se od vremena na vrijeme s potresnim izrazom zavisti zaustavile na kome od prisutnih koji su bili obučeni i mogli disati, kojima je pripadao život, a koji ništa nisu mogli učiniti za nju nego da prisustvuju ovome prizoru. Noć je prolazila, a da se ništa nije mijenjalo.
»Koliko to još može trajati?« tiho zapita Thomas Buddenbrook i povuče starog doktora Grabowa na drugi kraj sobe, dok je doktor Langhals upravo davao bolesnici neku injekciju. Gospođa Permaneder im se pridruži, držeći na ustima rupčić.
»Ne bih mogao tačno odrediti, dragi senatore«, odgovori doktor Grabow. »Vaša gospođa majka može preminuti za pet časaka, a može još živjeti nekoliko sati... ništa vam ne mogu reći. Radi se o zagušljivom kataru... nekoj vrsti vodenog otoka...«
»Znam to«, reče gospođa Permaneder i kimne gledajući u rupčić, dok su joj suze tekle niz obraze. »To se često dešava kod upale pluća... U plućnim mjehurićima skupi se neka vodenasta tekućina, i ako se bolest pogorša, čovjek ne može disati... Da, znam ja to...«
Senator je sklopljenih ruku gledao prema postelji s nebom.
»Mora da strahovito pati!« prošapta.
»Ne!« reče doktor Grabow također tiho, ali s velikim autoritetom, a na duguljastom i blagom licu pojave mu se odlučne bore... »To vam se samo čini, vjerujte mi, dragi prijatelju, to vam se samo tako čini! Ona je gotovo bez svijesti. Ovo, što vidite, uglavnom su refleksni pokreti... Vjerujte mi...«
A Thomas odgovori: »Dao bog!« Ali svako bi dijete moglo vidjeti po konzuličinim očima da je ona potpuno pri svijesti i da sve osjeća...
Vratili su se na svoja mjesta... Međutim je stigao i konzul Kröger i crvenih očiju sjeo pored kreveta, naslonjen na držak štapa.
Bolesnica je postala još nemirnija. Mora da je čitavim ovim tijelom, koje je bilo predano smrti, ovladao užasan nemir, neizreciv strah i jad, osjećaj beskrajne napuštenosti i bespomoćnosti od koje nema spasa. Njene oči — te jadne oči što su preklinjale, vapile i tražile — sklapale su se katkada kao da se gase, dok je ona hroptala i vrtjela glavom, ili su se opet širile toliko, da bi sitne žilice na očnim jabučicama nabrekle i zacrvenjele se kao krv. A još nije izgubila svijest!
Nešto poslije tri sata ustade Christian. »Ne mogu više izdržati«, reče i odšepa prema vratima naslanjajući se putem na pokućstvo. — Uostalom, Erika Weinschenk i gospođica Severin zadrijemale su na stolcu — vjerojatno ih je uspavalo jednolično stenjanje — a na licu su im procvale ružice.
U četiri sata stanje se još pogoršalo. Poduprli su bolesnicu i brisali joj s čela znoj. činilo se da će disanje posve zapeti, a muke su se povećale. »Nešto da zaspim...!« prostenje. »Neko sredstvo... Ali oni nisu ni pomišljali na to da joj dadu neko sredstvo za spavanje.
Iznenada stade opet odgovarati na nešto što drugi nisu čuli, kao što je to već jednom učinila. »Da, Jean, eto me uskoro!« I odmah zatim: »Da, draga Klaro, dolazim!...«
A onda ponovo započe borba... Da li se još borila sa smrću? Ne, to se ona sada borila sa životom za smrt. »Htjela bih...« dahtala je, »ne mogu... Nešto da zaspim! Gospodo, smilujte se! Nešto da zaspim...«
Čuvši ono »Smilujte se« gospođa Permaneder zarida, a Thomas tiho proštenje i uhvati se za glavu. Ali liječnici su znali što im je dužnost. Trebalo je pošto-poto i što je moguće dulje održati porodici ovaj život, a kad bi joj dali opium, ona bi smjesta i bez otpora izdahnula. Nisu liječnici zato na svijetu da pospješe smrt, već da pod svaku cijenu produlje život. Tome u prilog govore, uostalom, i neki vjerski i moralni razlozi, o kojima su im svakako govorili na univerzi, iako ih se sada nisu mogli tačno sjetiti... Jačali su srce raznim sredstvima i s pomoću sredstava za povraćanje izazvali nekoliko puta trenutno olakšanje.
U pet sati borba je bila tako strašna, da nije mogla biti strašnija. Konzulica se u grču uspravila i razrogačenih očiju pružala ruke na sve strane, kao da poseže za nekim osloncem ili za rukama što se prema njojzi pružaju. Neprestano je odgovarala na neke pozive koje je samo ona čula, a koji su rekao bi čovjek, postajali sve brojniji i sve uporniji, činilo se kao da nisu samo njen pokojni muž i kći negdje u blizini, već i njezini roditelji, svekar i svekrva i još mnogi drugi što su umrli prije nje, te za neka imena nitko u sobi ne bi bio mogao odmah kazati, na kojega se pokojnika odnose. »Da!« uzviknula bi i okretala se na razne strane... »Sad ću doći... Odmah... Za jedan čas... Da... Ne mogu... Gospodo, neki lijek!...«
U pola šest smirila se malo. A onda, posve iznenada; preko njenog ostarjelog i od boli izmučenog lica preleti neki trzaj, neko naglo zaprepaštenje i radost, velika nježnost, pomiješana sa strahom i jezom. Munjevito raširi ruke i, s izrazom bezuvjetne pokornosti i bezgranične poslušnosti, pune straha i ljubavi, poviče tako neposrednom brzinom, da se osjećalo kako nije protekao ni trenutak između onog što je čula i njenog odgovora: »Evo me!«... i izdahne.
Svi se pRenéraziše. Što je to bilo? Tko ju je pozvao, da se odmah odazvala?
Netko razmakne zavjese na prozoru i utrne svijeće, dok je doktor Grabow blago zaklopio samrtne oči.
Svi su zebli; tmurno jesenje jutro ušlo je u sobu. Sestra Leandra prekrije nekim rupcem ogledalo.

DRUGO POGLAVLJE


Kroz otvorena vrata vidjelo se kako se gospođa Permaneder u mrtvačkoj sobi zadubila u molitvu. Bila je sama i klečala je pored kreveta uz neku stolicu, a crnu je suknju raširila oko sebe po podu. Sklopljene ruke počivale su joj na sjedištu stolca dok je mrmljala pognute glave... Dobro je čula da su njen brat i snaha ušli u doručkovaonicu i da su se nesvjesno zaustavili nasred sobe, kako bi pričekali kraj molitve. No ona se nije osobito požurila zbog toga; naposljetku se još suho zakašljala, polako i svečano skupila haljinu, ustala i pošla prema Tomu i Gerdi savršeno dostojanstveno i bez ikakvog znaka zbunjenosti.
»Toma«, reče prilično oštro, »što se tiče Severinke, čini mi se da je naša pokojna majka nosila guju u njedrima.«
»Kako to?«
»Strahovito se ljutim. Čovjek bi još mogao izgubiti glavu i zaboraviti se... Ima li ta ženska pravo da nam na tako prostački način zagorčio bol ovih dana?«
»Ali što se dogodilo?«
»Prvo i prvo, strahovito je gramzljiva. Otvori ti ona ormar, izvadi majčine svilene haljine, prebaci ih preko ruke i hoće da ide. »Rieckchen, velim ja, »kamo ćete s time?« »To mi je obećala gospođa konzulica!« »Draga Severinka!« kažem i dajem joj veoma suzdržljivo na znanje da se malo prenaglila. Ali misliš li ti da to išta pomaže? Ne samo da je uzela svilene haljine, nego je još povrh toga uzela i svežanj rublja i otišla. Ne mogu se ja valjda s njome tući, zar ne?... A ne samo ona... i djevojke... iz kuće izlaze čitave košare odijela i rubenine... Služinčad pred mojim očima dijeli stvari, jer ta osoba ima ključeve od ormara. »Gospođice Severin,« kažem joj, »želim ključeve«. Znaš li što mi je odgovorila? Izjavila je jasno i glasno da ja njoj nemam ništa zapovijedati, da ona ne služi kod mene, da je ja nisam uzela u službu i da će ključeve zadržati dok ne ode!«
»Imaš li ključeve od ormara u kojem je srebrnina? Dobro. Ostalo neka voda nosi. To je neminovna pojava kad se raspada neko kućanstvo, u kojem se i onako prilično slabo gospodarilo u posljednje vrijeme. Neću da sad pravim skandale. Rubenina je stara i istrošena... Uostalom, vidjet ćemo, što još ostaje. Imaš li popise? Na stolu su? Dobro. Odmah ćemo vidjeti.«
I uđu u spavaću sobu da bi časkom tiho postajali pored kreveta, pošto je gospođa Antonija odmaknula plahtu s pokojničina lica. Konzulica je već imala na sebi svilenu haljinu u kojoj će je popodne položiti na odar u dvorani; proteklo je dvadeset i osam sati otkako je izdahnula. Usta i obrazi bijahu starački upali, jer nije imala umjetnog zubala, a brada je stršila oštro i uglato. Sve troje su, gledajući te neumoljive, duboko i čvrsto sklopljene vjeđe, s bolom pokušavali da u tom licu prepoznaju lice svoje majke. No ispod kapice, koju je stara gospođa nosila nedjeljom, bila je, kao i za njena života, tamnoriđa, glatkozačešljana vlasulja kojoj su se tako često rugale gospođice Buddenbrook iz široke ulice... Jorgan bijaše posut cvijećem...
»Već su stigli prekrasni vijenci«, reče gospođa Permaneder tiho. »Od svih obitelji... ah, naprosto svi su poslali vijence! Naložila sam da sve odnesu gore na hodnik; morate ih kasnije pogledati, Gerda i Tomo. Žalosno je i lijepo. Ovolike atlasne vrpce...«
»Šta je s dvoranom?« zapita senator.
»Naskoro će biti gotova, Tomo. Gotovo je spremna. Tapetar Jacobs se zaista potrudio. I...« ona proguta slinu... »i lijes je upravo stigao. No sada, mili moji, treba da odložite kapute«, nastavi i obzirno naravna ponjavu. »Ovdje je hladno, ali u doručkovaonici je malo naloženo... Dopusti, da ti pomognem, Gerda; s tako divnim ogrtačem valja oprezno postupati... Smijem li te poljubiti? Ti znaš da te ja volim, mada me ti nikad nisi trpjela... Ne, neću ti pokvariti frizuru, ako ti skinem šešir... Kako ti je krasna kosa! Takvu je kosu imala naša majka kad je bila mlada. Nikad nije bila tako lijepa kao ti, ali je i ona u svoje vrijeme bila naočita pojava, a ja sam tada već bila na svijetu. A sada... Zar nije istina ono što vaš Grobleben uvijek govori i svi se mi moramo pretvoriti u prah? Premda je priprost čovjek... Da, Tomo, to su glavni popisi.«
Vratili su se u susjednu sobu i sjeli za okrugli stol, a senator je dohvatio papire s popisom predmeta određenih da se podijele među najbližim baštinicima... Gospođa Permaneder nije skidala oka s bratova lica; promatrala ga je uzbuđeno i napeto. Doskora će doći na tapet teško pitanje koje se ne da otkloniti, a na koje je usredotočila svoju pažnju...
»Mislim« poče senator, »da ćemo se držati uobičajenog načela da se darovi vraćaju, i prema tome...«
Žena ga prekide.
»Oprosti, Thomas, čini mi se... Christian... gdje je on?«
»Jest, bogami, Christian!« poviče gospođa Permaneder. »Zaboravili smo na njega!«
»Zbilja«, reče senator i spusti papire. »Zar ga nećemo pozvati?«
Gospođa Permaneder pođe prema zvonu. Ali u istom trenutku pojavi se sam Christian na vratima. Uđe naglo u sobu, prilično bučno zatvori vrata i zaustavi se namršten; malim okruglim, duboko usađenim očima zirkao je na sve strane, a da ni u koga nije gledao, dok je usta pod čupavim, riđim brkovima nemirno otvarao i zatvarao... Činilo se da je razdražen i prkosno raspoložen.
»Čujem da ste ovdje« — reče kratko. »Ako mislite govoriti o stvarima, trebalo je i da mene obavijestite.«
»Upravo smo te htjeli pozvati«, ravnodušno odvrati senator. »Izvoli sjesti!«
No pri tom mu se oči zaustave na bijelim dugmetima, kojima je bila zakopčana Christianova košulja. On sam bijaše u besprijekornoj koroti; crno sukneno odijelo, široka crna kravata i snježnobijela košulja sa crnim dugmetima, umjesto zlatnih koja je obično nosio. Bit će da je Christian opazio taj pogled, jer dok je primicao stolicu i sjedao, dodirne rukom prsa i reče: »Znam da imam bijela dugmeta. Još nisam dospio da kupim crna, ili bolje reći, propustio sam, pa šta! Posljednjih sam godina često morao uzajmiti pet šilinga da kupim prašak za zube i lijegati pri svjetlu šibice... Uostalom, crna dugmeta nisu najvažnija stvar u životu. Ne marim za vanjštinu. Nikad nisam mnogo polagao na vanjštinu.«
Gerda ga je promatrala dok je govorio, a sad se tiho nasmije. Senator primijeti: »Sve mi se čini da ovu posljednju tvrdnju ne bi mogao dugo braniti, dragoviću moj.«
»Misliš? Možda ti to bolje znaš, Thomas. Ja samo kažem da mi se takve stvari ne čine važnima. Previše sam svijeta vidio i živio među različitim ljudima s različitim običajima, da bih... Uostalom, ja sam odrastao čovjek«, reče odjednom glasno, »navršio sam četrdeset i tri godine, svoj sam gospodar i zabranjujem svakome da se miješa u moje stvari.«
»Čini mi se da imaš nešto na srcu, dragi«, reče senator začuđeno. »Dugmad još nisam ni jednom riječi spomenuo, ako se ne varam. Udesi svoju korotu kako god ti je drago; samo nemoj misliti da mi imponira to tvoje jeftino pomanjkanje predrasuda...«
»Nije mi ni stalo do toga da ti imponiram...«
»Tomo... Christiane...« reče gospođa Permaneder. »Nećemo valjda govoriti ovako razdraženim tonom... danas i ovdje, kad pored nas ... Nastavi, Thomas. Darove ćemo, dakle, vratiti? To je posve u redu.«
I Thomas nastavi. Započe s većim predmetima i zadrža za sebe one koji su mu mogli poslužiti u njegovu kućanstvu: svijećnjake iz blagovaonice, veliki rezbareni sanduk koji je stajao u veži. Gospođa je Permaneder izvanredno pomno pratila njegove riječi, i čim bi se pojavila i najmanja sumnja, kome da se dodijeli neka stvar, rekla bi neusporedivim naglaskom: »Pa, ja sam spremna da to preuzmem...« i pravila takvo lice kao da je svojom požrtvovnošću zadužila čitav svijet. Izvukla je za sebe, za svoju kćerku i unuku najveći dio pokućstva.
Christian je dobio nekoliko komada namještaja, jedan stolni sat u stilu empire, pa čak i harmonij, i bio je zadovoljan s time. Ali, kad su počeli dijeliti srebrninu i rublje, pa različne pribore za jelo, zapanjio je sve svojom revnošću koja je gotovo ličila na gramzljivost.
»A ja? A ja?« zapitkivao je. »Ta molim vas, nemojte na mene sasvim zaboraviti...«
»A tko te zaboravlja? Pa ja sam ti... evo, pogledaj, već sam ti dodijelio cijeli čajni servis sa srebrnim poslužavnikom. Nedjeljni servis s pozlatom svakako može samo nama poslužiti, a...«
»Spremna sam da preuzmem pribor za svaki dan, sa ornamentima u obliku lukovice,« reče gospođa Permaneder.
»A ja?« poviče Christian sa silnim negodovanjem, kakvo ga je katkad znalo obuzeti; obrazi bi mu tada postali još mršaviji, a ta mu je srdžba veoma čudno pristajala... »I ja bih želio jedan dio stolnog posuđa! Koliko ću ja dobiti žlica i viljuški? Vidim da gotovo ništa neću dobiti!...«
»Ali, dragi moj, šta će tebi te stvari? Pa tebi one uopće ne trebaju! Ne shvaćam.... Zar nije bolje da ovakvi predmeti ostanu u porodici...«
»Pa sve da mi je samo uspomena na majku,« reče Christian prkosno.
»Dragi prijatelju«, odvrati mu senator prilično nestrpljivo... »Nije mi do šale... ali slušajući tebe, čovjek bi još mogao pomisliti da namjeravaš postaviti zdjelu za juhu na komodu, kao uspomenu na majku? Molim te, samo nemoj misliti da te mi hoćemo oštetiti. Što ćeš dobiti manje u pokretninama, to ćemo ti naravno nadoknaditi u drugom obliku. Isto vrijedi i za rublje...«
»Ja neću novaca, ja hoću rublje i posuđe.«
»Šta će ti to, zaboga miloga?«
Tada Christian odgovori nešto, zbog čega se Gerda Buddenbrook naglo okRené i omjeri ga zagonetnim svojim pogledom, senator vrlo brzo skine cviker i zagleda se ukočeno u njegovo lice, a gospođa Permaneder sklopi čak ruke. On, naime, reče: »No, ukratko, namjeravam da se prije ili kasnije oženim.«
Izgovorio je to prilično tiho i brzo, i pri tom kratko odmahnuo rukom kao da bratu nešto dobacuje preko stola. Zatim se nasloni i stade kružiti pogledom zlovoljno i uvrijeđeno, a opet nekako čudno, kao da je duhom odsutan. Šutjeli su neko vrijeme. Najzad će senator: »Valja priznati, Christiane, da si malo zakasnio s tim planovima... razumije se, ako su to uopće realni i izvedivi planovi, a ne onakvi kakve si već jednom nepromišljeno iznio pred našu pokojnu majku...«
»Moje su namjere ostale iste,« reče Christian s jednakim izrazom lica, ne gledajući još uvijek ni u koga.
»To je nemoguće. Ti da si čekao dok majka ne umre da bi...«
»Jest, imao sam toliko obzira. Čini mi se da ti zamišljaš, Thomas, da si pokupio svu taktičnost ovoga svijeta...«
»Ne znam na osnovu čega tako govoriš. Uostalom, moram se diviti opsegu tih tvojih obzira. Dan nakon majčine smrti spremaš se da joj iskažeš neposluh...«
»Jer si me povukao za jezik. A glavno je da majku više ne može uzbuditi moj korak; danas, kao ni za godinu dana... Gospode bože, Thomas, pa majka nije imala bezuvjetno pravo, nego jedino sa svog stanovišta, prema kojemu sam imao obzira dok je ona živjela. Ona je bila stara žena, žena iz drugih vremena, s drugim shvaćanjima i nazorima...«
»A ja te upozoravam da se u toj stvari moji nazori potpuno slažu s njezinima.«
»Na to se ne mogu obazirati.«
»Obazirat ćeš se, prijatelju!«
Christian ga pogleda.
»Ne!« poviče. »Ne mogu! Kad ti kažem, da ne mogu?! Valjda ja moram znati što mi je činiti. Ja sam odrastao čovjek...«
»Ah, to se samo čini da si odrastao čovjek. Ti nipošto ne znaš što ti valja činiti.«
»Znam!... U prvome redu postupam kao pošten čovjek... Pa ti i ne misliš kako stoji stvar, Tomo! Tony i Gerda su prisutne... ne možemo govoriti podrobno. Ali ja sam ti kazao da imam obaveza. Posljednje dijete, mala Gizela...«
»Ne znam ni za kakvu malu Gizelu, niti želim da znam o njoj! Uvjeren sam da ti lažu. U svakom slučaju, prema osobi kao što je ona na koju misliš, nemaš drugih obaveza do zakonskih, a njih možeš dalje ispunjavati kao i dosad...«
»Osoba, Thomas? Osoba? Varaš se u njoj! Aline...«
»Šuti!« zagrmi senator Buddenbrook. Oba su brata sada zurila jedan u drugoga; Thomas blijed i drhteći od gnjeva, dok je Christian iskolačio male, okrugle, duboko usađene oči kojima su se vjeđe iznenada zapalile i zinuo od srdžbe, tako da su mu se mršavi obrazi činili posve izdubljeni. Ispod očiju izbilo mu je nekoliko crvenih mrlja... Gerda je gledala pomalo podrugljivo sad u jednog, sad u drugoga, a Tony je kršila ruke i preklinjala: »Ali Tomo... Christian... A majka leži u susjednoj sobi!«
»Ti nemaš baš nikakvog osjećaja stida«, nastavi senator, »kad možeš... i to tako mirno spomenuti to ime na ovome mjestu i u ovim prilikama! Tvoja je netaktičnost abnormalna, upravo bolesna...«
»Ne razumijem zašto ne bih mogao spomenuti Alinino ime!« Christian se tako silno uzbudio da ga je Gerda sve pažljivije posmatrala. — »Eto spominjem je, kako čuješ, Thomas, i namjeravam da se njome oženim — jer čeznem za domom, mirom i pokojem — i zabranjujem ti, čuješ li što ti kažem, ja ti zabranjujem da se u to miješaš! Ja sam slobodan, ja sam svoj gospodar...«
»Budala si ti! Kad se otvori oporuka, vidjet ćeš koliko si svoj gospodar! Majka se za to pobrinula, razumiješ li, da ne upropastiš njezinu baštinu, kao što si već unaprijed upropastio trideset tisuća kurantnih maraka. Ja ću upravljati ostatkom tvoga imetka i kunem ti se da nikad nećeš dobiti u ruke više od jednog mjesečnog obroka.«
»No, bit će da ti sam najbolje znaš, tko je majku sklonio na taj postupak. Jedino se čudim što majka nije povjerila tu dužnost nekome koji bi mi bio bliži i tko bi gajio prema meni bratskije osjećaje nego ti...« Christian je posve izgubio glavu; stao je govoriti stvari kakve još nikad nije govorio. Nagnuo se preko stola, neprestano tuckao vrhom savinutog kažiprsta i, nakostriješenih brkova i crvenih očiju, zurio u brata koji ga je, uspravan i blijed, gledao odozgo, napola spuštenih vjeđa.
»Tako si hladan i zlonamjeran, i pun prezira prema meni« nastavi Christian, a glas mu bijaše mukao i u isti mah kreštav... — »Otkad pamtim, uvijek si bio prema meni tako hladan, da sam u tvojoj blizini stalno zebao... jest, možda je to neobičan izraz, ali ako ja tako osjećam?... Ti me odbijaš od sebe... Odbijaš me, već kad me samo pogledaš, a i to gotovo nikad ne činiš. A otkud tebi pravo na to? Pa i ti si čovjek i imaš svoje mane! Uvijek si bio bolji sin našim roditeljima, ali ako si im zaista toliko bliži od mene, onda bi trebalo i da poprimiš malo od njihova kršćanskog načina mišljenja, pa ako si već lišen svake bratske ljubavi, da bar pokažeš malo kršćanske ljubavi... Ali ti si tako tvrda srca da me čak nisi ni posjetio... ni jedan jedini puta me nisi posjetio u bolnici, kad sam u Hamburgu bolovao od upale zglobova...«
»Imam prečih briga od tvojih bolesti. Uostalom, ni moje zdravlje...«
»Ne, Thomas, tvoje je zdravlje izvrsno. Ne bi ti ovdje sjedio, kao što sjediš, da nisi zdrav kao dren u usporedbi sa mnom...«
»Možda sam bolesniji od tebe.«
»Ti da si... E, to je previše! Tony! Gerda! On kaže da je bolesniji od mene! Što! Zar si ti u Hamburgu malne umro od upale zglobova?! Zar ti poslije svake i najmanje nepravilnosti osjećaš po čitavom tijelu neku muku koja se uopće ne da opisati? Jesu li možda tebi svi živci na lijevoj strani prekratki? Autoriteti su ustvrdili da je tako kod mene! Dešava se možda tebi takvo šta, da u času kad u sumraku uđeš u svoju sobu, vidiš kako na sofi sjedi neki čovjek i kima glavom, a taj čovjek uopće ne postoji?!...«
»Christiane!« užasne se gospođa Permaneder. »Što to govoriš!... Bože moj, o čemu se zapravo prepirete? Ponašate se kao da je to neka čast biti bolestan! Ako je do toga, onda bismo na žalost Gerda i ja također imale da kažemo koju riječ!... A majka leži u susjednoj sobi...!«
»Zar ti, čovječe, ne shvaćaš«, poviče Thomas Buddenbrook žestoko, »da su sve te gnusobe posljedice i plod tvojih poroka, tvog besposličenja i toga što samo sebe promatraš?! Radi! Prestani gajiti i njegovati ta svoja stanja, prestani o njima govoriti!... Ako poludiš — a ja ti jasno i otvoreno kažem, da to nije nemoguće — neću moći ni suze proliti za tobom, jer ćeš biti sam tome kriv, ti sam...«
»Ne, niti kad umrem nećeš suze proliti.«
»Nećeš ti umrijeti,« reče senator prezrivo.
»Neću umrijeti? Dobro, dakle neću umrijeti! Vidjet ćemo tko će od nas dvojice prvi umrijeti!... Radi! A ako ne mogu? Ako ne mogu zadugo raditi, sto mu gromova?! Ne mogu dugo raditi jedno te isto, jer mi je da svisnem! Ako si ti to mogao i možeš, veseli se tome, ali nemoj druge osuđivati, jer to nije tvoja zasluga. Jednome bog daje snage, a drugome je ne da... Ali takav si ti, Thomas«, nastavi naginjući se preko stola, a lice mu se sve više krivilo i sve je jače lupao po stolu... »Ti si samo prema sebi pravedan..., ah, čekaj, nije to ono što sam htio reći i što sam htio iznijeti protiv tebe... Ali ja ne znam odakle da počnem, a ono što ti mogu kazati samo je stoti dio... ah, samo je milijunti dio onoga što mi je na srcu. Osvojio si mjesto u životu, stekao si častan položaj i tu si se sada ustobočio, pa hladno i svjesno odbijaš od sebe sve što bi te moglo za trenutak zbuniti i izbaciti iz ravnoteže, jer tebi je glavna ravnoteža. Ti si sebičnjak, jest, to si ti! Još te volim kad grdiš i psuješ i obaraš čovjeka u prah. Ali najgore je kad šutiš; najgore je kad čovjek nešto kaže, a ti odjednom umukneš i povučeš se i otklanjaš svaku odgovornost, otmjeno i nepristupačno, a drugog ostavljaš da se bespomoćno stidi... U tebe nema milosrđa, ni ljubavi, ni poniznosti... Ah!« poviče iznenada, podigne obje ruke iza glave, pa ih onda ispruži naprijed kao da odbija od sebe čitav svijet... »Kako mi je sve to dodijalo, taj takt i ta obzirnost i ravnoteža, to držanje i dostojanstvo... Došlo mi je, eto, dovle!«... Ovaj je posljednji uzvik bio u tolikoj mjeri iskren, tako je dolazio od srca i izbio tolikom snagom gađenja i odvratnosti, da je zaista djelovao porazno. Thomas je malo ustuknuo i zgurio se; gledao je neko vrijeme nijemo i umorno preda se.
»Postao sam ovakvim, kakav jesam«, reče napokon, a glas mu je odavao uzbuđenje, »jer nisam htio da budem kao ti. Ako sam te se u duši klonio, činio sam to zato jer se moram čuvati tebe, jer tvoje biće i tvoja narav predstavljaju za mene opasnost... istinu ti kažem.«
Pošuti malo, pa onda nastavi jačim i sigurnijim glasom: »Uostalom, udaljili smo se od naše teme. Održao si mi govor o mom karakteru... pomalo smušen govor u kome možda ima i zrnce istine. Ali ne radi se sad o meni, već o tebi. Baviš se mišlju da se oženiš, a ja bih ti htio po mogućnosti dokazati da to ne možeš provesti onako kako ti to zamišljaš. U prvome redu, kamate koje ću ti isplatiti, neće biti osobito veliki...«
»Aline je nešto prištedjela.«
Senator proguta i suzdrži se.
»Hm... prištedjela. Ti dakle kaniš pomiješati majčinu baštinu s ušteđevinom te dame...«
»Da, čeznem za domom i za nekim, tko će me sažalijevati kad budem bolestan. Uostalom, mi posve dobro pristajemo jedno uz drugo. Oboje smo malo zabrazdili...«
»Nadalje, da li si nakanio adoptirati njenu djecu, odnosno... priznati ih kao svoju...«
»Kanim.«
»Tako, da bi tvoj imetak, kad umreš, prešao na te ljude?« Kad je senator to rekao, gospođa mu je Permaneder položila ruku na lakat i prošaptala zaklinjući: »Thomas!... Majka leži u susjednoj sobi!...«
»Da,« odgovori Christian, »tako se i pristoji. I zato ću...«
»Ništa ti nećeš!« poviče senator i skoči. I Christian se diže, stade iza svog stolca, uhvati se za nj jednom rukom, pritisne bradu na grudi i pogleda brata napola plašljivo, a napola srdito.
»Ništa nećeš...« ponovi Thomas Buddenbrook gotovo izbezumljen od gnjeva, blijed kao krpa i tresući se na čitavom tijelu. »Dok sam ja živ, neće se to dogoditi.. kunem ti se! Pazi... Čuvaj se...! Već je suviše novaca propalo zbog nesreća, gluposti i podlosti, a da bi ti smio četvrtinu majčinog imetka baciti u krilo toj ženskoj i njenoj kopiladi!... I to, pošto se već Tiburtius dokopao jedne četvrtine!... I ovako si već dosta obrukao porodicu, čovječe, a sad hoćeš da nas srodiš s kurtizanom i da njenoj djeci dadeš naše ime! Ja ti zabranjujem, čuješ li me? Zabranjujem!« poviče takvim glasom da je soba zatutnjila, a gospođa se Permaneder plačući šćućurila u kut sofe. »I da se nisi usudio prekršrti tu zabranu, to ti ja savjetujem! Dosad sam te samo prezirao, nisam svraćao pažnju na tebe... ali ako me izazoveš, ako budeš tjerao mak na konac, onda ćemo vidjeti; tko će izvući kraći kraj! Kažem ti, pazi se! Neću više imati nikakvih obzira! Proglasit ću te infantilnim, dat ću te zatvoriti, uništit ću te! Uništiti! Razumiješ li?!...«
»A ja ti kažem...« poče Christian, i tad se zametne prepirka, rastrgana, tričava, žalosna prepirka bez pravog predmeta, kojoj je bio jedini cilj da jedan drugoga uvrijede, da se riječima krvavo rane. Christian se vratio na bratov karakter i izvukao iz daleke prošlosti pojedine crtice koje su imale dokazati, kako je Thomas sebičan, neke mučne anegdote koje Christian nije mogao zaboraviti, već ih je nosio u sebi i prožeo gorčinom. A senator mu je odgovarao pretjeranim izrazima prezira i prijetnjama koje bi poslije nekoliko časaka požalio. Gerda je lagano prislonila glavu na ruku i promatrala obojicu zamagljenih očiju i neodređena izraza lica. Gospođa je Permaneder neprestano ponavljala u očaju: »A majka leži u drugoj sobi... A majka leži u drugoj sobi...«
Christian, koji je već pri posljednjim replikama šetao po sobi gore-dolje, napokon napusti bojište.
»Pa dobro! Vidjet ćemo!« poviče divlje nakostriješenih brkova, crvenih očiju, raskopačna kaputa, s rupčićem u spuštenoj ruci, prgav i egzaltiran, pa izađe i zalupi vratima...
Senator je u iznenadnoj tišini stajao još trenutak i gledao onamo, gdje je nestao njegov brat. Onda je šutke sjeo, kratkim pokretom dohvatio papire i suhoparno riješio što je još imao da riješi. Potom se naslonio, stao sukati brkove i utonuo u misli.
Oh, kako je gospođi Permaneder srce lupalo od straha! Pitanje, ono veliko pitanje nije se više dalo odgoditi; trebalo ga je postaviti, on je morao na nj odgovoriti... ali jao, zar je sada raspoložen da postupa blago i kako nalaže pijetet...
»A... Tomo...« poče gledajući u svoje krilo; zatim ga pogleda plašljivo i pokuša da pročita njegove misli... »Pokućstvo... Ti si se, naravski, već na sve osvrnuo... Stvari koje pripadaju nama, mislim Eriki, maloj i meni... ostaju ovdje... s nama... ukratko... što je s kućom?« upita i zalomi krišom rukama.
Senator ne odgovori smjesta. Šutke je sukao još neko vrijeme brkove, sumoran i zamišljen. Potom udahne i uspravi se.
»S kućom?« zapita... »Razumije se, ona pripada svima nama, tebi, Christianu i meni... i — smiješno je reći — pastoru Tiburtiusu, jedan dio ulazi u Klarino nasljeđe. Ja ne mogu ništa sam odlučivati, nego trebam vaše odobrenje. Ali najzgodnije će biti da je što prije prodamo«, završi slegnuvši ramenima. A ipak mu je preko lica preletjelo nešto kao da se uplašio svojih riječi.
Gospođa Permaneder objesi glavu; prestane da stišće ruke, i one odjednom olabave.
»Naše odobrenje!« ponovi nakon kratke šutnje, tužno, čak i s nešto gorčine u glasu. »Bože moj, Tomo, pa ti dobro znaš da ćeš učiniti ono što budeš smatrao za pravo, i da ti se mi ne možemo opirati!... Ali ako smijemo kazati koju riječ... zamoliti,« nastavi gotovo bez glasa, a gornja joj usna zadrhta... »Kuća! Majčina kuća! Naš roditeljski dom! U kojem smo bili tako sretni! Pa da ga prodamo...!«
Senator ponovo slegne ramenima.
»Vjeruj mi, drago dijete, da me sve što možeš iznijeti i onako dira kao i tebe... Ali to nisu argumenti, već osjećaji. Jasno je što nam je činiti. Ovo veliko zemljište... što da počnemo s njime? Već mnogo godina, još od očeve smrti, propada čitava stražnja zgrada. U dvorani za biljar živi slobodno mačja porodica, a ako čovjek uđe onamo, prijeti mu opasnost da propadne kroz pod... Eh, da ja nemam kuću u Ribarskom dolu! Ali imam je, pa što ću s njome? Zar da radije nju prodam? Prosudi sama... kome? Izgubio bih bar polovicu od onoga što sam uložio u tu kuću. Oh, Tony, imamo dovoljno nekretnina, imamo ih previše. Ambare i dvije velike kuće! Vrijednost tih nekretnina gotovo nije u razmjeru s pokretnim kapitalom! Ne, valja prodati, valja prodati!...«
Ali gospođa Permaneder nije slušala, utučena i zadubljena u misli, gledala je suznih očiju u prazno,
»Naša kuća!« promrmlja... »Sjećam se još kako smo je posvetili... Bili smo ovolišni, onda. Čitava se porodica skupila. A stric Hoffstede je recitirao pjesmu... U mapi je ta pjesma... Znam je napamet. Venera Anadyomena... Soba krajolikâ! Blagovaonica! Tuđi ljudi...!«
»Da, Tony, bit će da su isto tako mislili oni ljudi koji su morali ostaviti tu kuću kad ju je djed kupio. Sve ima svoje vrijeme. Veselimo se i hvalimo bogu što još nismo dotle došli kao onda Ratenkampovi, i što ćemo otići odavde pod povoljnijim uvjetima nego što su oni otišli...«
Prekide ga jecaj, polagano, bolno jecanje. Gospođa se Permaneder tako prepustila jadu i tuzi da nije ni pomišljala na to da obriše suze što su joj tekle niz obraze. Pognula se i pogrbila, i jedna joj je vrela suza a da to nije ni primijetila kapnula na ruke koje su mlitavo počivale u krilu.
»Tomo« reče i dospje da dade tihu, dirljivu čvrstoću svojemu glasu koji se borio sa suzama. »Ti ne znaš kako mi je pri duši, ti to ne znaš. Tvoju je sestru mnogo zla snašlo u životu, mnogo je propatila. Sve se na mene sručilo, sve što se dade zamisliti... Ne znam čime sam to zaslužila. Ali sve sam preturila, a da nisam klonula duhom, Tomo, ono s Grünlichom, i ono s Penmanederom, i ono s Weinschenkom. Jer nikad, kad bi bog razorio ono što sam sagradila u životu, nisam bila posve izgubljena. Znala sam da postoji mjesto, sigurna luka, gdje se mogu skloniti od svih nevolja u životu... I ovaj put, kad je sve propalo, kad su Weinschenka odvezli u zatvor... »Majko«, rekla sam, »smijemo li se preseliti k tebi?« »Da, djeco, dođite«... Kad smo bili mali i igrali se »lovice«, Tomo, uvijek smo imali »spas«, malo mjestance, kamo smo mogli uteći, kad smo bili u opasnosti i nevolji, i gdje nas nisu smjeli uhvatiti, već smo se mogli mirno odmoriti. Majčina kuća, eto, ova kuća, bila je moj »spas« u životu, Tomo... A sada... a sad... da je prodamo...«
Nasloni se, sakrije lice u rupčić i zaplače gorko.
On joj skine jednu ruku s lica i zadrža je u svojima.
»Znam ja, Tony, sve ja to znadem! Ali budimo pametni. Naše drage majke više nema... ne možemo je vratiti u život. A što sada! Bilo bi ludo da zadržimo ovu kuću kao mrtvi kapital... ja to valjda znam, zar ne? Da učinimo od nje najamnu kućerinu?... Teško ti je, kad pomisliš da će ovdje živjeti strani ljudi; zar onda nije bolje da to ne gledaš, nego da unajmiš za sebe i za svoje malu zgodnu kućicu ili jedan kat, negdje izvan gradskih vrata, na primjer... Zar bi više voljela stanovati ovdje zajedno s nekoliko stanara?... A još uvijek imaš svoju obitelj, Gerdu i mene, i Buddenbrookove iz Široke ulice, i Krögerove, pa i gospođicu Weichbrodt... da ne govorimo o Klothildi, jer ne znam da li joj je prijatno družiti se s nama; nekako je ekskluzivna, otkako je primljena u zakladu...«
Ona uzdahne, nasmije se napola, odvrati glavu i pritisne rupčić još čvršće na oči; durila se kao dijete koga nastoje utješiti šalom. No potom odlučno otkrije lice, namjesti se i — kao što je uvijek činila kad je trebala pokazati karaktera i dostojanstva — zabaci glavu, a ipak pokuša da pritisne bradu na grudi.
»Da, Tomo,« reče pribrano i ozbiljno, trepćući zaplakanim očima u pravcu prozora, »i ja hoću da budem razborita... eto, već sam razborita. Moraš mi oprostiti... i ti Gerda... što sam plakala. To čovjeka spopadne... tako, neka slabost. Ali to je samo izvana, vjerujte mi. Dobro znate da sam ja zapravo žena koju je život očeličio. Da, Tomo, jasno mi je ono što kažeš o mrtvom kapitalu, toliko pameti imam. Ja mogu samo ponoviti da moraš učiniti ono što smatraš dobrim. Moraš za nas misliti i raditi, jer smo Gerda i ja žene, a Christian... no, njemu neka bog pomogne... Mi se tebi ne možemo protiviti, jer ono što mi iznosimo nisu argumenti, već osjećaji, to je jasno kao dan. A kome ćeš je prodati, Tomo? Misliš li da će to biti uskoro?«
»E, drago dijete, kad bih ja to znao... Ipak, bilo kako bilo... već sam jutros natuknuo nešto o tome Goschu, starome mešetaru Goschu; čini se da je pripravan da preuzme tu stvar...«
»To bi bilo dobro, da, to bi bilo vrlo dobro. Naravno, Siegismund Gosch ima svoje slabosti... To njegovo prevođenje sa španjolskog, o kojem pričaju — nikako da znam kako se zove pjesnik — malo je neobično, moraš priznati, Tomo. Ali on je bio očev prijatelj i velika je poštenjačina. A ima i dobro srce, po tome je poznat. Shvatit će da se ovdje ne radi o ma kakvoj kupovini, o nekoj bilo kakvoj kući... Što misliš, Tomo, koliko ćeš tražiti? Najmanje sto hiljada kurantnih maraka, zar ne?...«
»Najmanje sto hiljada kurantnih maraka, Tomo!« rekla je još jednom, držeći ruku na kvaki kad je njen brat sa ženom već silazio niza stepenice. Zatim, kad je ostala sama, zastala je nasred sobe, sklopila spuštene ruke tako da su joj dlanovi bili okrenuti prema dolje, i bespomoćno gledala oko sebe. Neprestano je tresla glavom u kapici od crnih čipaka i spuštala je, pod teretom teških misli, sve niže i niže na jedno rame.

TREĆE POGLAVLJE


Mali je Johann imao da se oprosti s posmrtnim ostacima svoje bake; otac je tako naredio, a on nije ni pisnuo, mada se bojao. Dan iza konzuličine teške agonije senator je za stolom — i to, kako se činilo, namjerno u prisutnosti svojega sina — oštrim riječima osudio ponašanje strica Christiana koji se odšuljao i otišao spavati kad je bolesnici bilo najgore. »To su živci, Thomas«, odgovorila je Gerda. Ali senator je pogledao Hanna — što djetetu nije izmaklo — i gotovo strogo odvratio da se to ničim ne da opravdati. Pokojna je majka toliko patila, da je trebalo da se čovjek stidi što sam ne trpi, a ne da se izvuče od ono malo patnje što je osjeća gledajući kako se ona muči. Iz toga je Hanno zaključio da mora bez pogovora pohoditi otvoreni lijes.
Kad je uoči pogreba, između oca i majke, ušao iz trijema u veliku dvoranu, učinila mu se ona stranom, kao ono na Božić. Ravno pred njime, usred polukruga sastavljenog od velikog tamnozelenog ukrasnog bilja i visokih, srebrnih svijećnjaka, bijeljela se na crnom postolju kopija Thorwaldsenova »Krista, koji blagosilja«, koja je inače stajala vani na hodniku. Svuda po zidovima treperio je na propuhu crni flor i prekrivao plavetnilo tapeta i smiješak bijelih kipova bogova, koji su inače gledali kako se u ovoj dvorani veselo ruča. Mali je Johann, u mornarskom odijelu sa crnom trakom oko rukava, stajao među rođacima, odjevenim u posve crna odijela. Omamljen mirisima što su se širili iz mnoštva cvijeća i vijenaca — s kojima se miješao jedva primjetljiv, i to samo katkada, neki drugi, strani, a ipak nekako čudno poznat i blizak miris — stajao je pored odra i gledao nepomičnu pojavu koja je ležala pred njime strogo i svečano, okružena bijelim atlasom.
Nije to baka. To je njena svečana kapica s vrpcama od bijele svile, a ispod nje je bakina riđa kosa. Ali ovaj šiljasti nos, ove uvučene usne, ova isturena brada i te žute prozirne, sklopljene ruke na kojima se vidi da su hladne i ukočene — nije to njeno! Ovo je neka tuđa, voštana lutka i jezivo je Što su je tako udesili i što je slave. Pogledavao je prema »sobi krajolikâ« kao da se ondje svakog časa mora pojaviti prava baka... Ali ona nije dolazila. Bila je mrtva. Smrt ju je zauvijek zamijenila ovom voštanom figurom koja je tako neumoljivo, tako nepristupačno sklopila vjeđe i zatvorila usta...
Stajao je na lijevoj nozi i savio desno koljeno, tako da se stopalo lagano njihalo na vršcima prstiju; jednom je rukom držao mornarski za vez na grudima, dok je drugu mlitavo spustio. Glavu sa svijetlosmeđom kosom, koja se kovrčala na sljepoočicama, nagnuo je u stranu. Skupio je obrve žmirkajući zlatnosmeđim očima koje su bile zastrte modrikastim sjenama, i gledao u lice pokojnice. Vidjelo se da ga taj prizor odbija i da nešto razmišlja. Disao je polako i oklijevajući, jer je pri svakom udisaju očekivao onaj miris, onaj strani, a ipak tako čudno poznat i blizak miris, što ga oblaci cvjetnih mirisa nisu mogli uvijek prekriti. A kad bi ga osjetio, još bi više skupio obrve, a usne bi mu za trenutak uzdrhtale... Najzad uzdahne, no taj je uzdah toliko naličio na jecaj bez suza, da se gospođa Permaneder sagne, poljubi ga i odvede odanle.
I pošto su senator i njegova žena, zajedno s gospođom Permaneder i Erikom, primili u »sobi krajolikâ« izjave sućuti kojima nije bilo kraja ni konca, pokopana je Elisabeth Buddenbrook, rođena Kröger. Stigli su rođaci iz Frankfurta i iz Hamburga i posljednji put odsjeli u kući u Mengovoj ulici. Gomila žalobnika ispunjavala je dvoranu i »sobu krajolikâ«, trijem i hodnik, kad je pastor Pringsheim od Sv. Marije, uspravan i veličanstven, stao kraj lijesa i održao pri svjetlu svijeća posmrtni govor. Izbrijano lice nad širokom, nabranom ogrlicom, na kome se sumorni fanatizam izmjenjivao s blagom ekstazom, okrenuo je prema nebu, a ruke je sklopio tik pod bradom.
Glasom koji čas uzdiže i buja, a čas opet zamire, hvalio je svojstva pokojničina, njenu otmjenost i skrušenost, njenu vedrinu i pobožnost, njeno milosrđe i blagost. Spomenuo je »Jeruzalemske večeri« i »nedjeljnu školu«. Čitav dugi, bogati i sretni ovozemaljski život pokojne konzulice zablistao je još jednom u svjetlu njegove dijalektike... A kako riječ »svršetak« treba neki pridjev, govorio je na kraju o njenom blagom svršetku.
Gospođa je Permaneder dobro znala što je u tom času dužna samoj sebi i cijelome skupu u pogledu dostojanstva i reprezentativnog držanja. Zajedno sa svojom kćerkom Erikom i unukom Elisabethom zauzela je najdivnija počasna mjesta odmah do pastora, pored uzglavlja vijencima pokrivena lijesa, dok su se Thomas, Gerda, Christian, Klothilda i mali Johann, pa stari konzul Kröger, koji je sjedio na stolcu, morali — poput rođaka drugog reda — zadovoljiti manje istaknutim mjestima. Stajala je uspravno, malo podignutih ramena, u sklopljenim je rukama držala batisteni rupčić sa crnim obrubom, a bila je toliko ponosna na prvu ulogu koja ju je dopala pri ovoj svečanosti, da je taj ponos katkada sasvim potiskivao bol i bacao ga u zaborav. Svjesna da su u nju uprte oči čitavog grada, stajala je uglavnom spuštena pogleda, tek ovda-onda nije mogla odoljeti a da ne preleti očima preko mnoštva u kojemu je zapazila i Julchen Möllendorpf, rođenu Hagenström, i njezina muža... Jest, svi su oni morali da dođu i Möllendorpfovi i Kistenmakerovi, Langhalsovi i Oeverdieckovi! Prije no što će se Tony Buddenbrook iseliti iz roditeljske kuće, morali su se još jednom skupiti ovdje, da joj usprkos Grünlichu, usprkos Permanederu i usprkos Hugi Weinschenku — iskažu svoje poštovanje i svoju sućut...!
A pastor je Pringsheim svojim posmrtnim slovom kopkao po rani što ju je smrt zadala, proračunano je iznosio svakome pred oči što je koji izgubio, a umio je izmamiti suze i ondje, gdje nikad ne bi potekle same od sebe. A oni, koje bi tako ganuo, bili su mu zato zahvalni. Kad je spomenuo »Jeruzalemske večeri« zajecale su sve stare prijateljice pokojnice, osim gospođe Kethelsen koja ništa nije čula i koja je gledala ravno preda se, zakopačno i suzdržljivo, kako to čine gluhi ljudi — i sestara Gerhardt, koje su potjecale od Pavla Gerhardta i koje su suhih očiju stajale u kutu i držale se za ruku. One su se radovale smrti prijateljice i samo joj zato nisu zavidjele, jer zavist bijaše strana njihovu srcu.
Što se tiče gospođice Weichbrodt, ona je neprestano kratkim i odlučnim akcentom brisala nos. No gospođice Buddenbrook iz široke ulice nisu plakale; to nije bio njihov običaj.
Njihova lica, iako su bila manje zajedljiva nego inače, izražavahu tiho zadovoljstvo što je smrt tako nepristrana i pravedna.
Zatim, kad je odjeknuo posljednji »amen« pastora Pringsheima, ušla su četiri nosača s crnim trorogim šeširima. Ušli su tiho, a ipak tako brzo da su se crni kaputi za njima vijorili, i dohvatili lijes. Bila su to četiri lakajska lica koja je svatko poznavao, najmljeni sluge koji su pri svakoj svečanoj večeri otmjenim krugovima raznosili teške zdjele i na hodniku ispijali iz boca Möllendorpfovo crno vino. No, bili su neophodno potrebni i na svakom pogrebu prve i druge klase, jer su bili veoma vješti u tom poslu. Dobro su znali kako su potrebni takt i brzina u trenutku kad tuđi ljudi hvataju lijes i odnose ga zauvijek ispred očiju ožalošćene porodice. S dva ili tri okretna, nečujna i snažna pokreta podigli su teret s odra, naprtili ga na ramena i, prije no što je itko stigao da shvati svu strahotu toga trenutka, već se cvijećem prekriveni sanduk odnjihao bez zatezanja, a opet odmjerenim tempom i nestao u trijemu sa stupovima.
Dame su se obzirno stale gurati oko gospođe Permaneder i njene kćeri, da im stisnu ruku, pri čemu bi promrmljale ni više ni manje no što se u takvim prilikama mora mrmljati, dok su gospoda počela silaziti i sjedati u kola...
Duga, crna povorka vukla se polagano sivim i vlažnim ulicama, kroz gradska vrata, pa duž ogoljela drvoreda, pod hladnom kišom, sve do groblja. I dok je iza polugola grmlja odjekivala pogrebna koračnica, pošli su pješke za lijesom, po raskvašenim puteljcima, donde, gdje se na rubu šumarka uzdizala goticom ispisana ploča obiteljske grobnice Buddenbrookovih s velikim križem od pješčanika na uzglavlju. Kameni pokrov groba, koji je bio ukrašen plastičnim grbom porodice, ležao je pokraj crne rake, obrubljene vlažnim zelenilom.
Bilo je spremljeno mjesto za pridošlicu. Posljednjih su dana, pod senatorovim nadzorom, malo uredili grobnicu i odmakli ostatke starih Buddenbrooka. Glazba umukne, a sanduk se po uzetima stane spuštati u ozidanu dubinu, te se tihim štropotom spusti na dno. Pastor Pringsheim, koji je dotle navukao pletene narukvice, poče opet govoriti. U svježem i tihom jesenjem zraku zvučao je njegov glas jasno, okretno i pobožno, iznad otvorena groba i pognutih ili sjetno nagnutih, glava prisutne gospode. Najzad se nagne nad raku, oslovi pokojnicu njenim punim imenom i blagoslovi je znakom križa. Kad je umuknuo, i kad su sva gospoda s rukama u crnim rukavicama stavila cilindar pred lice, da bi se tiho pomolili, provirilo je sunce između oblaka. Kiša je prestala, a uz šum kapljica koje su pojedinačno padale sa drveća i grmlja, začuo bi se katkad kratak, tanki i kao upitni cvrkut ptica.
Tada svi redom priđoše sinovima i bratu pokojnice, da im još jednom stisnu ruku.
Thomas je Buddenbrook za vrijeme tog defilea stajao između Christiana i ujaka Justusa. Njegov ogrtač od debelog i tamnog sukna bio je pokriven sitnim, srebrnastim kapljicama kiše. U posljednje je vrijeme počeo malo debljati — to je bio jedini znak starenja na njegovoj brižno njegovanoj vanjštini. Zaoblili su mu se obrazi, pred kojim su stršali ufitiljeni brkovi, no ti su obrazi bili bjelkasti, blijedi, bez krvi i života. Oči su mu bile malko crvene, dok bi umorno i uljudno gledao u lice svakog gospodina kome bi na trenutak stisnuo ruku.

ČETVRTO POGLAVLJE


Osam dana kasnije sjedio je u privatnoj poslovnici senatora Buddenbrooka malen, izbrijan starac snježnobijele kose, začešljane duboko u čelo i na sljepoočice. Pogurio se u kožnom naslonjaču za pisaćim stolom, objema se rukama naslonio na bijeli držak svog štapa, a šiljasta, izbočena brada počivala mu je na rukama. Pakosno stisnutih usana, kojima su krajevi bili spušteni, upravio je odozdo u senatora tako odvratan i prodirno-podmukli pogled, da se činilo upravo neshvatljivo zašto se senator ne kloni toga strašnog čovjeka. Ali Thomas Buddenbrook posve je mirno razgovarao s tom podmuklom i demonskom pojavom, kao s kakvim bezazlenim građaninom... Šef tvrtke Johann Buddenbrook i mešetar Siegismund Gosch raspravljali su o prodajnoj cijeni stare kuće u Mengovoj ulici.
Dugo su pregovarali, jer se senatoru činila suviše mala Goschova ponuda od 28.000 kurantnih talira, dok se mešetar kleo nebom i paklom da bi bila prava ludost povisiti taj iznos i za jedan srebrni groš. Thomas je Buddenbrook govorio o centralnom položaju i o neobičnoj prostranosti zemljišta, ali je gospodin Gosch iskrivljenih usana i uz jezovite kretnje održao predavanje siktavim i zagrižljivim glasom o strahovitom riziku što ga preuzima na sebe. Objašnjavao je sve to tako živo i uvjerljivo, da je zvučalo gotovo kao neka pjesma... Ha! Kada, kome, pošto će on preprodati tu kuću? Koliko se puta u toku stoljeća javljaju kupci za ovakvu nekretninu? Da li možda njegov vele-cijenjeni prijatelj i pokrovitelj može obećati da će sutra vlakom iz Büchena stići kakav nabob iz Indije, da bi se nastanio u Buddenbrookovoj kući? On — Siegismund Gosch — neće se moći riješiti te kuće... ostat će mu na vratu, a onda je on propao, uništen čovjek koji više neće imati kad da se podigne, jer je njemu odzvonilo, već mu je grob iskopan, iskopan mu je grob... A kako mu se taj obrat vanredno svidio, dodao je još nešto o klimavim kosturima i grudama zemlje koje muklo padaju na mrtvački sanduk.
Ipak se senator nije zadovoljio ponudom. Govorio je o tome, kako se zemljište dade izvrsno podijeliti, naglasio je svoju odgovornost prema bratu i sestri i ostao pri cijeni od 30.000 kuratnih talira. Na to je opet saslušao dobro poantirani Goschov odgovor koji ga je nervirao, a koji mu se ipak svidio. To je trajalo dobra dva sata, i u to vrijeme je gospodin Gosch imao prilike da razvije sve registre svog karakternog umijeća. Igrao je, tako reći, dvostruku ulogu, glumio je dvoličnog zlikovca. »Amo ruke, gospodine senatore, moj mlađani pokrovitelju... 84.000 kurantnih maraka... to vam je ponuda staroga, poštenog čovjeka!« govorio je slatkim glasom, nagnuvši glavu u stranu, razvukao lice poharano od grimasi u smiješak prostodušne iskrenosti i pružio veliku bijelu ruku dugih i drhtavih prstiju. Ali sve je to laž i prijevara! Svako bi dijete moglo prozreti tu dvoličnu masku, pod kojom se grozno ceri lopovska nutrina toga čovjeka...
Na kraju je Thomas Buddenbrook zatražio rok za razmišljanje i izjavio da se svakako mora posavjetovati s braćom, prije nego prihvati 28.000 talira, na što oni vjerojatno neće pristati. Onda je skrenuo razgovor na neutralno područje, raspitao se za poslovne uspjehe gospodina Goscha, za njegovo zdravlje...
Gospodinu je Goschu loše; lijepom i širokom kretnjom ruke odbio je pretpostavku da pripada među sretne ljude. Približava se tegobna starost, već je tu; kako reče, grob mu je već iskopan. Uvečer više ne može prinijeti ustima čašu groga, a da ne prospe polovicu, tako mu đavo trese rukom! Tu ne pomažu nikakve psovke... Volja više ne pobjeđuje... A ipak! Proživio je svoj vijek, ali mu život nije bio prazan. Otvorenim je očima gledao svijet. Prohujale su revolucije i ratovi, a njihovi su talasi zahvatili i njegovo srce... tako reći. Ha, pobogu, druga su to bila vremena, kad je za one historijske sjednice stajao uz senatorova oca, konzula Johanna Buddenbrooka i prkosio navali bijesne svjetine! »Ali strašno i najstrašnije...« Ne, život mu nije bio prazan, ni duševni mu život nije bio baš siromašan. Pobogu, osjetio je snagu, a kakva snaga, takav ideal, veli Feuerbach. A i sada još, i sada — duša mu nije osiromašila, njegovo je srce ostalo mlado, nikad nije prestalo i nikad neće prestati da bude sposobno za grandiozne doživljaje, da toplo i vjerno čuva svoje ideale... Ponijet će ih sa sobom u grob, to je sigurno! Ali zar su ideali za to, da budu postignuti i ostvareni? Nipošto? »Svojatat tko će zvijezdâ roj«, ali nada... ah, nada, a ne ostvarenje, nada je najljepše u životu. — L’espérance toute trompeuse qu'elle est, sert au moins à nous mener de la fin de la vie par un chemin agréable. To je kazao La Rochefoucauld, i to je lijepo, zar ne?... E, njegov velecijenjeni prijatelj i zaštitnik ne mora to znati! Koga uzdižu talasi stvarnog života, te mu čelo kruni sreća, taj ne mora da pamti takve stvari. To je potrebno onome koji negdje u dubini i tami osamljen sniva!...
»Vi ste sretni«, reče iznenada, položivši ruku na koljena senatoru, i pogleda ga vlažnih očiju... »Jest! Nemojmo griješiti i poricati to! Vi ste sretni! Vi držite sreću u rukama! Pošli ste u svijet i osvojili je snažnom rukom... snažnom mišicom!« ispravi, jer ga je smetalo što se riječ »ruka« prebrzo ponovila. Potom umukne i zagleda se u senatora sanjarskim pogledom, a da nije razabrao nijedne riječi njegova rezigniranog odgovora. Odjednom se uspravi.
»Ali mi brbljamo«, reče, »a sastali smo se radi poslova. Vrijeme je dragocjeno, nemojte ga tratiti na premišljanje! Slušajte me.... Jer ste to vi... razumijete li? Jer...« činilo se kao da će gospodin Gosch opet utonuti u lijepa razmatranja; međutim, on se trgne i, mahnuvši rukom s mnogo poleta i entuzijazma, usklikne: »Dvadeset i devet hiljada talira... Osamdeset i sedam hiljada kurantnih maraka za kuću vaše majke! Vrijedi?...«
Senator prihvati pruženu desnicu u znak pogodbe.
Kao što se moglo očekivati, gospođi se Permaneder kupovna cijena učinila smiješno niskom. Da joj je netko isplatio za kuću milijun, ona bi to smatrala samo poštenim i pristojnim; toliko su njene uspomene bile povezane uz tu kuću. Međutim, brzo se privikla na sumu koju joj je brat naveo, to više što je bila zaokupljena planovima za budućnost.
Iskreno se radovala mnoštvu dobrog pokućstva koje joj je pripalo, i premda zasad nitko nije ni pomišljao da je tjera iz roditeljske kuće, veoma se revno dala na traženje novoga stana za sebe i za svoje. Teško će joj biti da se rastane od ove kuće... dabome, već pri samoj pomisli na to navrle bi joj suze na oči. Ali s druge strane i novost i promjena imađahu svoje draži... Zar nije, kao da će se ponovo, po četvrti put okućiti? Opet je razgledala stambene prostorije, opet se dogovarala s tapetarom Jacobsom, opet se u dućanima pogađala za zastore i prostirke... Srce joj je lupalo; zaista, srce ove stare žene koju je život očeličio, jače je zakucalo!
Tako su prolazile nedjelje, četiri pet i šest nedjelja. Pao je prvi snijeg, došla je zima, u pećima je zapucketalo, a Buddenbrookovi su tužno razmišljali o tome kako će ove godine proslaviti Božić... Tada se zbilo nešto neočekivano, nešto dramatično, nešto što je sve zapanjilo; došao je preokret koji je zaslužio i pobudio sveopći interes; desilo se... udarilo je, kao grom iz vedra neba, tako da je gospođa Permaneder zastala usred svojih poslova i zgranula se!
»Thomas«, rekla je »jesam li poludila? Da možda Gosch ne bunca? Pa to nije moguće! To je previše apsurdno, previše nepojmljivo, previše...« Zašutjela je i pritisnula objema rukama sljepoočice. A senator je slegnuo ramenima.
»Drago dijete, još nije ništa odlučeno, ali se rodila misao, pojavila se mogućnost, a kad malo promisliš, vidjet ćeš da to nije nipošto nemoguće. Malo je čudno, razumije se. I ja sam ustuknuo, kad mi je Gosoh to kazao. No zašto bi to bilo nemoguće. Ta što mu stoji na putu... ?«
»Ja to neću preživjeti«, reče ona, sjedne na stolac i ostane nepomična.
Šta se zbilo? Već se javio kupac za njihovu kuću, ili bar netko tko je pokazao neki interes za tu stvar i tko je izrazio želju da jednom temeljito razgleda ponuđenu nekretninu u svrhu nastavka pregovora. A taj netko bio je gospodin Hermann Hagenström, veletrgovac i konzul kraljevine Portugala...
Kad je prvi glas o tome dopro do gospođe Permaneder, ona se je zapanjila, zgranula, pRenérazila, nije mogla vjerovati svojim ušima, nije bila kadra da dokuči tu misao u čitavom njenom zamašaju. Ali kako je to pitanje bivalo sve konkretni je i određenije kad su već najavili posjet konzula Hagenströma u Mengovu ulicu, ona se pribrala i oživjela je. Nije prosvjedovala — narogušila se. Našla je riječi, žarke i britke riječi i vitlala njima kao buktinjama i bojnim sjekirama.
»To se neće dogoditi, Thomas! Dok ja živim, neće se to dogoditi! Kad čovjek prodaje psa, brine se, kakvog će mu gospodara dati. A majčina kuća! Naša kuća! Soba krajolikâ!...«
»Ali ja te pitam, što mu stoji na putu?«
»Što mu stoji na putu? Gospode bože, što mu stoji na putu! Brda bi mu morala stajati na putu, tustome gadu, brda! Ali on ih ne vidi! Ni brige ga za to! On nema za to osjećaja! Ko da je stoka?... Odvajkada su Hagenströmovi naši neprijatelji... Stari je Hienrich zadirkivao našeg djeda i oca i pravio im poteškoće, a Hermann ti samo zato još nije ozbiljnije naškodio i podmetnuo nogu, jer nije imao prilike da to učini... Kad smo bili djeca, pljusnula sam ga nasred ceste, i to ne bez razloga, a njegova milovidna sestra Julchen zamalo te mi nije iskopala oči. To su djetinjarije... dobro! Ali oni su se podsmijehivali i veselili kad bi nas zadesila kakva nesreća, a većinom sam ja bila ona koja im je pružala to zadovoljstvo... Bog je tako htio... No koliko ti je konzul poslovno naškodio i kako te je besramno natkrilio, to sâm najbolje znadeš, Tomo, o tome ne treba da ti ja govorim. A kad se na kraju Erika ipak dobro udala, onda ih je to grizlo i nije im dalo mira, sve dok im nije uspjelo da uklone direktora i da ga njihov brat, onaj podmukli mačak, onaj sotona od državnog tužitelja, baci u zatvor... A sad se još usuđuju... ne stide se...«
»Slušaj, Tony, ponajprije, mi tu zapravo više nemamo što da kažemo; mi smo se pogodili s Goschom, a sada je na njemu da zaključi posao s kim hoće. Priznajem da bi u tome bila neka ironija sudbine...«
»Ironija sudbine? E, Tomo, to je tvoj način izražavanja! Ali ja to nazivam sramotom, udarcem posred lica, a tako bi i bilo!... Zar ne shvaćaš, što to znači? Pomisli samo, šta bi značilo, Thomas! Značilo bi: Buddenbrookovi su gotovi, propali su, oni odlaze, a na njihovo mjesto dolaze Hagenströmovi, uz bubnjeve i talambase... Nikad, Thomas, nikad neću sudjelovati u tome! Neću da potpomažem tu podlost! Neka samo dođe, neka se samo usudi doći amo da razgleda kuću. Neću ga primiti, vjeruj mi! Sjest ću sa svojom kćerkom i unukom u sobu, zaključat ću vrata i neću ga pustiti unutra, eto, to ću učiniti..
»Vladat ćeš se onako kako budeš smatrala razumnim, draga moja, ali ćeš prije razmisliti, nije li zgodno da se pomno držiš pravila pristojnosti koja su uobičajena u društvu. Zar možda misliš da bi takvim vladanjem jako pogodila konzula Hagenströma? Ljuto se varaš, dijete moje. On se tome ne bi obradovao, niti bi se naljutio zbog toga, samo bi se čudio, hladno i ravnodušno čudio... Stvar je u tome, što mu ti pridaješ osjećaje prema sebi i prema nama, kakve ti gajiš prema njemu. Varaš se, Tony! On te uopće ne mrzi. Zašto bi te mrzio? On ne mrzi nikoga. On pliva u sreći i uspjehu, pa je raspoložen i dobronamjeran, vjeruj mi. Već sam ti toliko puta objašnjavao da bi te on najljubaznije pozdravio na ulici, kad ti ne bi onako ratoborno i oholo gledala preda se. Njega to iznenađuje, možda se načas tome čudi, spokojno i pomalo podrugljivo, ali to ne može izbaciti iz ravnoteže čovjeka kome „nitko ništa ne može”... Šta mu spočitavaš? Ako me je poslovno pretekao, ako mi se ovdje-ondje uspješno opire u javnim poslovima — dobro, to znači, da je on sposobniji trgovac i bolji političar od mene... To nipošto nije razlog da toliko bjesniš! Ali vratimo se prodaji. Ova stara kuća jedva da još ima neko stvarno značenje za našu obitelj, jer je ono postepeno prešlo na moju kuću... To ti kažem, da bih te za svaki slučaj utješio. S druge strane, posve je jasno što navodi konzula Hagenströma da kupi kuću. Ti su se ljudi uzdigli, porodica raste, srodili su se s Möllendorpfovima, a što se tiče novca i ugleda, ne zaostaju za prvima u gradu. Ali nešto im nedostaje, nešto izvanjsko, za što dosad suvereno i bez predrasuda nisu marili... Historijska posveta, legitimnost da tako kažem... Čini se da ih je sada spopala želja za time, pa se sele u kuću kao što je ova, da bi se nekako „legitimirali”... Pazi, što ti kažem: konzul će se truditi da ovdje sve sačuva kako jest, ništa neće pregrađivati, ostavit će i ono Dominus providebit iznad kućnih vrata, iako valja biti pravedan i priznati da tvrtka Strunk & Hagenström ne zahvaljuje svoj procvat gospodu bogu, nego jedino njemu, Hermannu Hagenströmu«...
»Bravo, Tomo! A, kako mi to godi, kad i ti jednom kažeš nešto zlobno o njemu. Pa to je zapravo sve što želim! Bože moj, da je meni tvoja pamet, što bih ga gonila! A eto, ti...«
»Pa vidiš da mi je zaista slaba korist od moje pameti.««
»A eto, ti govoriš o svemu kao da se tebe ništa ne tiče, i objašnjavaš mi Hagenströmov postupak... Ah, rekao ti što hoćeš, srce imaš kao i ja, i naprosto ne vjerujem da te sve to tako malo dira kao što pokazuješ. Odgovaraš na moje jadikovke... možda hoćeš samo sebe da utješiš...«
»Postaješ bezobrazna, Tony. Što pokazujem, tako jest — molit ću lijepo! Sve ostalo nikoga se ne tiče.«
»Reci mi samo jedno, Tomo, zaklinjem te: zar to ne bi bilo kao neki ružan san?«
»Sigurno.«
»Kao neka mora?«
»Zašto ne.«
»Da drečiš kao jare?«
»Prestani! Prestani!«
I konzul se Hagenström pojavio u Mengovoj ulici. Došao je s gospodinom Goschom koji je sa svojim jezuitskim šeširom u ruci, zgrbljen podmukao, prošao pokraj služavke koja je predala posjetnice i otvorila staklena vrata — i ušao za konzulom u »sobu krajolikâ«.
Hermann Hagenström, u debeloj i teškoj bundi koja mu je dopirala do gležnja i bila otkopčana te se vidjelo zelenožuto zimsko odijelo od gruboga i trajnog engleskog sukna, bio je velegradska pojava, impozantan burzovni tip. Bio je tako strašno debeo da mu je ne samo podvoljak, već čitav donji dio lica bio dvostruk, što ni kratka plava brada nije mogla sakriti, čak mu se i ošišana koža na tjemenu slagala u debele nabore pri nekim pokretima čela i obrva. Nos mu se još više spljoštio na gornju usnu i teško je disao kroz brkove, a s vremena na vrijeme morao se poslužiti i ustima, pri čemu bi zinuo i obilato udahnuo. A to je još uvijek bilo spojeno laganim mljackanjem, koje je dolazilo odatle što se jezik postepeno odvajao od gornje čeljusti i nepca.
Gospođa je Permaneder problijedila kad je čula to davno poznato mljackanje. Došli su joj u pamet pecivo s kobasicom od gomoljika i strazburška pašteta od guščjih jetara, što je gotovo pokolebalo na trenutak kameno dostojanstvo njezina držanja... S crnom kapicom na glatko začešljanoj kosi, u crnoj, izvrsno skrojenoj haljini kojoj je suknja bila odozgo do dolje opšivena volanima, sjedila je prekrštenih ruku na sofi i malo podigla ramena. Kad su gospoda već ulazila, kazala je nešto posve ravnodušno i mimo svome bratu, senatoru, koji se nije usudio da je ostavi na cjedilu u ovom teškom času... Sjedila je još, dok je senator izišao pred goste do srednje sobe i srdačno pozdravio mešetara, a konzula korektno i učtivo. Zatim je i ona ustala, odmjereno se naklonila obojici odjednom, te se prilično rezervirano riječju i kretnjom pridružila bratovu pozivu, zamolivši gospodu da sjednu. Pri svemu tomu gotovo je sasvim zatvorila oči od silne ravnodušnosti.
Dok su sjedili, prvih nekoliko trenutaka govorili su naizmjence konzul i mešetar. Gospodin Gosch — s odvratno lažnom poniznošću iza koje se (svatko je to mogao opaziti) krije podmuklost — zamolio je da mu oproste što ih smeta, ali gospodin konzul Hagenström želio bi da obiđe sve prostorije, jer se zanima za kuću kao eventualni kupac... Onda je to isto drugim riječima ponovio konzul, a njegov je glas opet podsjetio gospođu Permaneder na pecivo s kobasicom. Da, zaista, obuzela ga je ta misao i brzo se razvila u želju, a nada se da će moći udovoljiti i sebi i svojima, samo ako gospodin Gosch ne namjerava učiniti suviše dobar posao, ha, ha!... Ali on ne sumnja da će se stvar dati urediti na svestrano zadovoljstvo.
Ponašao se slobodno, bezobzirno, lagodno, kao svjetski čovjek, što nije moglo da ne djeluje na gospođu Permaneder, to više što se iz kurtoazije gotovo uvijek u govoru obraćao njoj. Čak se upustio u to da iscrpno obrazloži svoju želju, kao da se ispričava. »Mjesta! Više mjesta!« rekao je. »Moja kuća u Pjeskarskoj ulici... Ne biste vjerovali, milostiva gospođo, i vi, gospodine senatore... efektivno nam postaje pretijesna; katkada ne možemo ni da se tako reći okRenémo. A da i ne govorim o gostima, bože sačuvaj. Efektivno, dosta je da se skupi porodica, Huneusovi, Möllendorpfovi, obitelj mog brata Moritza... da, efektivno smo stisnuti kao sleđevi. Dakle zašto — zar ne?«
Glas mu je izražavao lagano negodovanje, a izraz lica i kretnje ruku kao da govorahu: I sami ćete uvidjeti... zašto da to podnosim... bio bih glup, kad imam, hvala bogu, čime da to popravim.
»Zapravo sam htio počekati«, nastavi, »htio sam počekati, dok Zerlina i Bob budu trebali kuću, pa da im onda odstupim svoju, a sâm da se ogledam za kakvom većom kućom; ali... vi znate«, prekine se on, »da su moja kći Zerlina i Bob, najstariji sin mog brata, već godine i godine zaručeni... Nećemo više dugo zatezati s vjenčanjem. Još najviše dvije godine... Mladi su — to bolje! Dakle, ukratko, šta da čekam na njih i da propustim ugodim priliku koja mi se sada pruža? To efektivno ne bi imalo smisla...«
Svi su odobravali, i razgovor se malo zadržao na obiteljskom događaju, skorašnjem vjenčanju. Budući da takvi poslovni brakovi između bratučeda nisu bili u gradu ništa neobično, to se nitko nije sablaznio. Raspitali su se za planove mladoga para, planove koji su se već odnosili i na bračno putovanje... Namjeravaju da pođu na Rivijeru, u Nizzu itd. Hoće im se — pa zašto onda da ne idu, zar ne?... Spomenuli su i mlađu djecu; konzul je govorio o njima lagodno i zadovoljno sliježući ramenima. On ima petoro djece, a njegov brat Moritz četvoro Što sinova što kćeri... da, hvala lijepa, svi su zdravi. Uostalom, zašto ne bi bili zdravi — zar ne? Ukratko, dobro im je. A onda je opet stao govoriti g tome kako porodica raste, i kako im je kuća tijesna... »E, ovo je ovdje nešto drugo!« reče. »Već sam dolazeći ovamo imao prilike da to opazim — ova je kuća pravi biser, nema spora, ako se ta uporedba može održati kraj ovolikih dimenzija, ha, ha!... Pa već ove tapete... priznajem, milostiva gospođo, da se neprestano divim tim tapetama, dok govorim. Šarmantna soba, efektivno. Kad pomislim... da ste dosad imali mogućnost ovdje živjeti...«
»Živjeti, jest — uz nekoliko prekida«, reče gospođa Permaneder onim naročitim grlenim glasom kojim se katkad znala služiti.
»Prekida — no da«, ponovi konzul i nasmiješi se susretljivo. Zatim pogleda senatora Buddenbrooka i gospodina Goscha, i kako su gospoda razgovarala, primakne svoj stolac bliže sofi na kojoj je sjedila gospođa Permaneder, i nagne se k njoj, tako da joj je puhao i duhao baš pod nos. Kako je bila previše učtiva da bi odvratila glavu i uklonila se njegovu dahu, ona se ukrutila i uspravila što je više mogla, te ga je gledala odozgo, spuštenih vjeđa. Ali on nije opažao koliko je njen položaj usiljen i neugodan.
»Kako je to bilo, milostiva gospođo«, reče... »Čini mi se, da smo već jednom sklapali neke poslove? Tada se naravno radilo samo o... o čemu ono? O delikatesama, je li? A sada se radi o čitavoj kući...«
»Ne sjećam se«, reče gospođa Permaneder i još više ukoči vrat, jer je njegovo lice bilo nepristojno i nepodnošljivo blizu.
»Ne sjećate se?«
»Ne, pravo da vam kažem, ne znam ni za kakve poslastice. Maglovito se prisjećam nekog peciva s masnom kobasicom... neke zaista odvratne užine... Ne znam da li je pripadala meni ili vama... Bili smo djeca tada... Ali ovo s kućom, danas, tiče se jedino gospodina Goscha...
Dobacila je zahvalan pogled bratu, jer je on opazio njenu nevolju i priskočio joj u pomoć zapitavši gospodu, ne bi li možda željela da najprije obiđu kuću. Prihvatili su i oprostili se zasad od gospođe Permaneder, izrazivši nadu da će kasnije imati još jednom užitak da je vide... i onda je senator izveo oba gosta kroz blagovaonicu.
Vodio ih je gore i dolje, pokazivao im sobe u drugom katu kao i sobe uz hodnik prvoga kata, prizemne prostorije, pa čak i kuhinju i podrum Odustali su od toga da uđu u kancelariju osiguravajućeg društva, jer je bilo radno vrijeme. Spomenuli su novog direktora, a konzul Hagenström je dvaput uzastopce izjavio da je to zaista pošten čovjek, na što je senator umuknuo.
Zatim su pošli kroz goli vrt, sav u polurastopljenom snijegu, pogledali »portal« i vratili se u prednje dvorište, gdje se nalazila praonica. Odatle su pošli uskim, popločenim hodnikom između zidova, preko stražnjeg dvorišta, pa pored hrasta do stražnje zgrade. Ondje je bilo sve zapušteno i trošno. Između kamenih ploča u dvorištu bujala je trava i mahovina, stepenice su bile posve trošne, slobodnu mačju obitelj u biljarskoj dvorani mogli su samo usput uznemiriti, a kad su otvorili vrata, nisu unišli, jer je pod bio nesiguran.
Konzul Hagenström bio je šutljiv, i vidjelo se da mozga i kuje planove. »No da —« govorio je neprekidno, odmahujući ravnodušno, i time nagoviještao da sve to, razumije se, ne može ostati kako jest, ako on ovdje zagospodari. S istim izrazom lica zastao je časkom i na tvrdom zemljanom tlu u prizemlju, gledajući gore u puste tavane ambara. »No da —« ponovi i malko zanjiše debelo i oštećeno uže vitla sa zarđalom gvozdenom kukom koje je mnogo godina nepomično visjelo. Onda se okRené na peti.
»Najljepša vam hvala za vaš trud, gospodine senatore; mislim da smo sve vidjeli«, rekao je i gotovo više nije otvorio usta, dok su se brzo vraćali u prednju ogradu, a ni kasnije, kad su se gosti, ne sjedajući više, oprostili od gospođe Permaneder u »sobi krajolikâ«, da ih zatim Thomas Buddenbrook isprati niza stube pa preko veže. No čim su se pozdravili, i tek što je konzul Hagenström stupio na ulicu i obratio se svom pratiocu mešetaru, odmah su zapodjeli neobično živahan razgovor...
Senator se vratio u »sobu krajolikâ«, gdje je gospođa Permaneder, uspravno i stroga lica, sjedila na svome mjestu pokraj prozora. Velikim drvenim iglama plela je suknjicu od crne vune za unuku, malu Elisabethu, i s vremena na vrijeme pogledavala u ogledalo na prozoru. Thomas je zario ruke u džepove i neko vrijeme šetao gore-dolje po sobi.
»E, sad sam ga prepustio mešetaru«, reče zatim; »moramo pričekati što će od toga biti. Mislim da će kupiti sve zajedno i stanovati u prednjoj zgradi, a zemljište straga drukčije iskoristiti...«
Nije ga pogledala, nije ni promijenila uspravno držanje trupa, ni ti je prestala plesti; naprotiv, vidljivo je porasla brzina kojom su se igle kretale u njenim rukama.
»O, sigurno će kupiti, sve će on to kupiti«, reče onim svojim grlenim glasom. »A zašto ne bi kupio, zar ne? To efektivno ne bi imalo smisla.«
Podignutih obrva gledala je kroz cviker kojim se sada morala služiti pri ručnom radu, ali koji nikako nije znala dobro nasaditi. Uprla je pogled u igle koje su se vrtoglavom brzinom i uz tihi zveket vrtjele jedna oko druge.
*
Došao je Božić, prvi Božić bez konzulice. Večer dvadeset i četvrtog prosinca proslavili su u senatorovoj kući, bez gospođica Buddenbrook iz Široke ulice i bez starih Krögerovih. Kao što je Thomas Buddenbrook ukinuo redovite »dječje dane«, tako nije bio ni sklon da sakupi i obdari sve one koji su obično prisustvovali badnjim večerima kod konzulice. Pozvali su samo gospođu Permaneder s Erikom Weinschenk i malom Elisabethom, Chrisitiana, Klothildu, »gospođu iz samostana«, i gospođicu Weichbrodt, koja nije odustala od toga da dvadeset i petog održi u svojim previše ugrijanim sobicama uobičajenu božičnu svečanost, na kojima je uvijek bilo nesretnih slučajeva.
Nije bilo zbora siromaha koji su u Mengovoj ulici dobivali obuću i vunene predmete, a nije bilo ni dječaka koji su pjevali. Samo su u salonu zapjevali »Tiha noći, sveta noći«, na što je Therese Weichbrodt — umjesto senatorice koja nije voljela naglas čitati — veoma egzaktno pročitala božičnu glavu. Zatim su se uputili kroz niz soba u veliku dvoranu pjevajući u pola glasa prvu kiticu pjesme o jeli i njenim zelenim granama.
Nisu imali nikakav naročiti razlog da se vesele i da svetkuju. Lica im baš nisu sjala od sreće, a nisu ni bili osobito raspoloženi. O čemu da razgovaraju? U životu ima mnogo zla. Spominjali su pokojnu majku, govorili o prodaji kuće, o sunčanom stanu koji je gospođa Permaneder iznajmila pred Holstenskim vratima, u nekoj prijatnoj kući pored parka na Lipovcu, i o tome što će biti kad Hugo Weinschenk bude opet na slobodi... U međuvremenu je mali Johann odsvirao na klaviru neke komade što ih je uvježbao s gospodinom Pfühlom, i pratio majku koja je svirala sonatu od Mozarta. Nije svirao besprijekorno, ali je imao lijep udar. Pohvalili su ga i izljubili, ali je onda morao ići na počinak, jer je tek nedavno prebolio neki crijevni katar, pa je te večeri bio blijed i umoran.
Čak je i Christian veoma malo govorio i nije bio raspoložen za šalu. Od onog sukoba u doručkovaonici nije više spominjao ženidbu i nadalje je živio u starim, po njega ne baš časnim odnosima s bratom. Sada je gledao oko sebe i samo pokušao da u prisutnih pobudi malo razumijevanja za »trganje« na lijevoj strani. Ubrzo je otišao u klub i vratio se tek na večeru koja je bila sastavljena na tradicionalan način... Tako je prošao i taj Badnjak i Buddenbrookovi gotovo da su se tome radovali.
Početkom sedamdeset i druge raspušteno je kućanstvo pokojne konzulice. Služavke su se odselile, i gospođa je Permaneder zahvalila bogu kad je i gospođica Severin — koja je dotad na upravo nesnosan način osporavala njezin kućni autoritet — otišla sa svilenim haljinama i rubeninom. Onda su došla u Mengovu ulicu kola za selidbu, i počeli su iznositi namještaj iz stare kuće. Veliki izrezbareni sanduk, pozlaćeni svijećnjaci i ostali predmeti koji su dopali senatoru i njegovoj ženi, pRenéseni su u Ribarski dol. Christian se sa svojim stvarima preselio u trosobnu garsonijeru nedaleko kluba, a mala obitelj Permaneder-Weinschenk odselila se na Lipovac, u sunčani stan koji je bio namješten prilično otmjeno. Bio je to prijatan, mali stan, a na vratima je kitnjastim slovima na sjajnoj bakrenoj pločici stajalo: Antonija ud. Permaneder-Buddenbrook.
A tek što su ispraznili kuću u Mengovoj ulici, već se ondje pojavila četa radnika i stala rušiti stražnju zgradu, tako da se sve zamračilo od prašine starog zida... Zemljište je konačno prešlo u posjed konzula Hagenströma. Kupio ga je; čini se da je smatrao pitanjem časti da ga kupi, jer je smjesta ponudio više no što je gospodinu Goschu nudio neki kupac iz Bremena. Sada je počeo preudešavati i iskorišćivati svoje vlasništvo na onaj ingeniozan način kome su se ljudi već odavno divili. Već se u proljeće uselio sa svojom porodicom u prednju zgradu, gdje je ostavio sve, koliko je moguće, pri starom, a poslije će, kod zgode, izvršiti male popravke. Zasad je proveo samo neke promjene koje su odgovarale zahtjevima modernog doba. Tako je, na primjer, uklonio sva zvona i uveo u čitavoj kući električne signale... No već je nestalo stare zgrade, a na njenom se mjestu uzdizala nova, gizdava i zračna građevina koja je gledala na Pekarski dol; u njoj su bili prostrani lokali za skladišta i dućane.
Gospođa je Permaneder svečano izjavila svome bratu Thomasu i u više navrata se zaklela da je odsad nikoja sila na svijetu neće moći natjerati da baci ma i jedan pogled na roditeljsku kuću. No, bilo je nemoguće održati to obećanje; morala bi proći pored dućana i izloga stražnje zgrade, iznajmljene veoma brzo i povoljno, ili pak pored časne fasade sa zabatom, gdje je sada pod geslom Dominus providebit stajalo ime konzula Hermanna Hagenströma. A tada bi gospođa Permaneder-Buddenbrook udarila nasred ulice u glasan plač, na očigled tolikih ljudi. Zabacila bi glavu poput ptice koja se sprema da zapjeva, pritisnula bi rupčić na oči i zakukala nekoliko puta, izražavajući u isti mah protest i žaljenje, na što bi se rasplakala, bez obzira na prolaznike i na opomene svoje kćeri.
Bio je to još uvijek nepromišljen dječji plač, koji okrepljuje, i koji je nije napustio u svim olujama i brodolomima života.

DESETI DIO



PRVO POGLAVLJE


Često, u tmurnim časovima, znao se Thomas Buddenbrook pitati, šta je on još zapravo i šta mu još daje pravo da on smije sebe smatrati nečim višim od ma kojega od svojih jednostavnih, čestitih i malograđanski borniranih sugrađana. Nestalo je onog poleta punog mašte, onog krepkog idealizma njegove mladosti. Da bi radio kao da se igra, da bi se igrao svojim radom, da bi napola ozbiljno, napola šaljivo težio za ciljevima kojima pridaje samo alegoričnu vrijednost — e, za takve vedro-skeptične kompromise i duhovite polovičnosti potrebno je mnogo svježine, humora i odvažnosti, a Thomas je Buddenbrook bio neizrecivo umoran i ozlovoljen.
Što je mogao postići, to je već, postigao. Dobro je znao, da je već davno prešao vrhunac života — ako se uopće može govoriti o nekom vrhuncu u tako osrednjem i beznačajnom životu, dodavao bi u sebi.
Što se tiče same poslovne strane, ljudi su općenito držali da mu se imutak znatno smanjio, i da tvrtka nazaduje i opada. A ipak je on posjedovao više od šest stotina tisuća kurantnih maraka, ako se računa ono što je baštinio od majke, i njegov udio u kući i zemljištu u Mengovoj ulici. Ali obrtni je kapital već godinama ležao neiskorišten, a sitničarsko poslovanje, zbog kojega je senator sebe optuživao u doba pöppenradske žetve, nije se popravilo poslije tog udarca što ga je snašao, nego se još i pogoršalo. Sada, u vrijeme kad se sve budilo i napredovalo, kad su se poslije pristupa carinskoj uniji male sitničarije mogle za nekoliko godina razviti u ugledne trgovine naveliko — sad je tvrtka Johann Buddenbrook mirovala i nije se okoristila tekovinama vremena. Kad bi šefa tvrtke pitali za poslove, odmahnuo bi umorno rukom kao da nešto odbija i odgovorio bi: »Ah, čovjek se tome ne veseli...« Neki njegov zagriženi konkurent, dobar prijatelj Hagenströmovih, izjavio je da Thomas Buddenbrook djeluje na burzi samo dekorativno, a ovoj šali, koja je ciljala na brižno njegovanu vanjštinu senatorovu, građani su se divili i smijali se kao nečuvenoj majstoriji vješte dijalektike.
No ako pretrpljeni neuspjesi i duševna klonulost oslabiše entuzijazam kojim je senator nekoć služio starom imenu tvrtke, njegovom su napredovanju u upravi grada bile postavljene vanjske granice koje su bile nepremostive. Još prije mnogo godina, još kad je ušao u senat, postigao je i na tom području sve što je mogao postići. Sad mu je još samo preostajalo da zadrži stečene položaje i vrši razne počasne službe, ali nije više imao što da osvoji; postojala je još samo sadašnjost i skučena stvarnost; budućnosti i čestohlepnih osnova nije bilo više. Uspjelo mu je, doduše, da svoju moć u gradu proširi, i to više no što bi itko drugi na njegovu mjestu umio, njegovi neprijatelji nisu mogli poreći da je on »desna ruka načelnikova«. Ali gradonačelnikom Thomas Buddenbrook nije mogao postati, jer je bio trgovac, a ne učena glava, jer nije svršio gimnaziju, nije bio jurist i uopće nije bio akademski obrazovan. No on, koji je oduvijek provodio slobodne časove čitajući historijska i literarna djela, koji je osjećao da je duhom, razumom, duševnim i izvanjim obrazovanjem nadmoćan čitavoj svojoj okolini, nije mogao pregorjeti srdžbu što zbog nedostatka propisanih kvalifikacija ne može zauzeti prvo mjesto u državici u kojoj se rodio. »Kako smo bili glupi«, rekao je svom prijatelju i obožavaocu Stephanu Kistenmakeru — ali s onim »mi« mislio je samo sebe — »što smo tako rano ušli u posao, umjesto da svršimo škole! A Stephan Kistenmaker mu je odgovorio: »Jest, bogami, imaš pravo!... Ah, zašto?«
Senator je sada većinom radio sam, za velikim pisaćim stolom od mahagonija u privatnoj poslovnici; u prvom redu zato što ga ondje nitko nije vidio kad bi rukom podupro glavu i zatvorenih očiju prevrtao misli, ali još više zbog toga što ga je s njegova mjesta kraj prozora otjerala jezovita pedanterija kojom je njegov ortak, gospodin Friedrich Wilhelm Marcus, sučelice njemu, sređivao uredski pribor i gladio brkove.
Odmjereno cjepidlačenje staroga gospodina Marcusa pretvorilo se tokom godina u pravu maniju i tešku nastranost. Ali ono što je Thomasa Buddenbrooka u posljednje vrijeme pri tom najviše smetalo, što ga je nepodnošljivo iritiralo i vrijeđalo, bila je činjenica da je s užasom počeo opažati na sebi slične pojave. Jest, i kod njega, kome je nekoć bila tako strana svaka sitničavost, razvila se neka vrsta pedanterije, premda je ta pedanterija imala svoj korijen u drugom tjelesnom ustrojstvu i rodila se iz drugačijeg raspoloženja.
Osjećao se praznim; nedostajao mu je plan koji bi mu dao poticaja, neki zanimljiv posao kome bi se mogao s veseljem i zadovoljstvom posvetiti. Njegov nagon za djelatnošću, nesposobnost njegova duha da miruje, njegova aktivnost — bijahu oduvijek nešto posve drugo negoli prirodna i ustrajna volja za radom kod njegovih predaka: naime, nešto umjetno, impuls njegovih živaca, zapravo neko opojno sredstvo, baš kao male i oštre ruske cigarete koje je stalno pušio. Ta ga aktivnost nije napustila, njome je on vladao manje no ikada, ona je gospodarila njime i mučila ga, trošeći se na sijaset trica i ništavosti. Gubio se u tisuću beznačajnih sitnica koje su se uglavnom odnosile na održavanje kuće i njegove toalete, a koje bi odlagao, jer su mu dojadile, te ih nije više mogao ni pamtiti, ni srediti, jer su ga stajale nerazmjerno mnogo pažnje i vremena.
Ono što su u gradu nazivali njegovom »taštinom«, toliko se pogoršalo, da se već odavna počeo toga stidjeti, a ipak nije bio kadar okaniti se navika koje su se razvile u tom pravcu. Od trenutka kad bi, poslije noći provedene tupo u teškome snu koji ga nije osvježio, prebacivši kućnu haljinu, ušao u sobu za odijevanje, gdje ga je čekao stari brijač, gospodin Wenzel — bilo je to u devet sati, a prije je ustajao mnogo ranije — protekao bi čitav sat i po u oblačenju. Tek bi se sada osjećao gotovim i spremnim da započne dan, time što bi sišao u prvi kat da popije čaj. Njegova je toaleta bila tako podrobna, i tako su bile stalno i nepromjenljivo utvrđene sve njene pojedinosti, od hladnog tuša u kupaonici, pa sve do kraja, kad bi uklonio posljednje zrnce prašine s kaputa i posljednji put provukao vrhove brkova kroz željezo za kovrčanje, da ga je svakog trenutka spopadao očaj zbog neprestanog ponavljanja tih bezbrojnih sitnih zahvata i radnji. A opet ne bi mogao napustiti kabinet sa sviješću da je nešto od toga propustio ili samo površno obavio, jer se bojao da će mu izmaći onaj osjećaj svježine, mira, intaktnosti, koji ga je ipak napuštao poslije ciglog jednog sata, te ga je onda opet trebalo mukom obnoviti.
Štedio je u svemu, koliko je mogao, a da se ne izloži ogovaranju; jedino nije štedio na svojim odijelima koja je mahom naručivao kod najelegantnijeg krojača u Hamburgu; za njihovo održavanje i dopunjavanje nije prezao ni od kakvih troškova. Jedna vrata, koja su se činila kao da vode u drugu sobu, zatvarala su prostranu nišu, u zidu kabineta za oblačenje. U toj su udubini, o dugim nizovima kuka, na svinutim drvenim vješalicama, visjeli žaketi, smokinzi, salonski kaputi i frakovi za svako godišnje doba i za sve gradacije društvenih svečanosti, dok su hlače, brižno složene po pregibu, bile prebačene preko nekoliko stolica. A u komodi s golemim ogledalom, kojoj je ploča bila prekrivena češljevima, četkama i preparatima za njegu kose i brkova, nalazila se zaliha raznog rublja koje je stalno mijenjao, prao, trošio i dopunjavao...
U ovome je kabinetu provodio mnogo vremena, i to ne samo ujutro, već i prije svakog ručka, svake sjednice u senatu, svake javne skupštine, ukratko, uvijek prije no što će se pokazati pred ljudima i kretati se među njima, pa čak i prije svakodnevnih obroka kod kuće kojima su osim njega prisustvovali još samo njegova žena, mali Johann i Ida Jungmann. A kad je izlazio, onda su mu svježe rublje na njegovu tijelu, besprijekorna i diskretna elegancija njegova odijela, brižno oprano lice, miris briljantina u brkovima i oporo-hladan okus vodice za zube davali onaj osjećaj zadovoljstva i spremnosti kojim glumac stupa na pozornicu, pošto je savršeno dotjerao sve pojedinosti svoje maske... Zaista! Život Thomasa Buddenbrooka pretvorio se u život glumca, i to takvog glumca kome je čitav život, do najmanje i najsvakodnevnije sitnice, postao samo velikom glumom koja ga — osim nekoliko kratkih časova samoće i odmora — stalno drži u napetosti i stalno iscrpljuje. Potpuni nedostatak nekoga iskrenog i živog interesa koji bi ga zaokupio, osiromašenje i opustošen je njegova duševnog života — takvo osiromašenje da ga je gotovo neprestano ćutio kao neki neodređeni pritisak i jad — uz neumoljiv osjećaj dužnosti i upornu odlučnost da pod svaku cijenu dostojno reprezentira, da svim sredstvima prikrije koliko je iznemogao te da sačuva dekorum — svi su ti faktori učinili od njegova života glumu. Učinili su ga izvještačenim, proračunanim i usiljenim, tako da mu se svaka riječ, svaka kretnja, svaka i najmanja djelatnost među ljudima pretvorila u napornu i silno zamornu igru.
Pri tom su se očitovale čudne pojedinosti, neobične potrebe koje je, s čuđenjem i gnušanjem, zapažao na sebi. Protivno od ljudi koji u životu ne glume, već samo žele da nezamijećeni i nepristupačni pogledima mirno promatraju druge, on nije volio da mu svjetlo dolazi s leđa, da bude u sjeni i da vidi pred sobom ljude u punom osvjetljenju. Volio je, naprotiv, da poluzaslijepljen osjeti svjetlost u očima i da vidi ljude pred sobom, kao puku masu, u sjeni; da vidi publiku na koju bi htio djelovati kao ljubazan društven čovjek, kao živahan trgovac, reprezentativan šef tvrtke i kao javni govornik... Samo mu je to davalo osjećaj izdvojenosti i sigurnosti, onaj slijepi zanos kojim ističeš svoju osobu; samo onda bi postizavao uspjehe. Upravo to opojno stanje akcije činjaše mu se malo-pomalo najpodnošljivijim stanjem. Kad bi s čašom u ruci stajao pored stola i držao zdravicu uz ljubaznu mimiku, prijatne kretnje i spremne obrate u govoru koji su mu polazili za rukom i poticali radosno odobravanje, tada bi se, i pored bljedila, mogao još nekome učiniti kao onaj nekadašnji Thomas Buddenbrook. Mnogo mu je teže bilo da vlada sobom kad je morao mirno sjediti i šutjeti. Onda bi ga obuzeli umor i gađenje: oči bi mu se pomutile; izgubio bi vlast nad mišićima lica i držanjem tijela. Tada je imao samo jednu želju: da se preda tom umornom očajanju, da se odšulja odande i da kod kuće zagnjuri glavu u svjež jastuk.
*
Gospođa je Permaneder večerala u Ribarskom dolu, i to sama. Njezina kći, koju su također pozvali na večeru, posjetila je toga popodneva muža u zatvoru, pa je, kao uvijek poslije takvih posjeta, bila umorna; nije se dobro osjećala, pa i stoga je ostala kod kuće.
Gospođa Antonija pričala je za stolom o Hugu Weinschenku koji je, kažu — veoma potišten i žalostan, a zatim su raspravljali o tome kako bi se, sa nekom nadom u uspjeh, mogla podnijeti senatu molba za pomilovanje. Sada je njih troje sjedilo pod velikom plinskom svjetiljkom oko okruglog stola u dnevnoj sobi. Gerda Buddenbrook i njena zaova sjedile su jedna prema drugoj, zabavljene ručnim radom. Senatorica je nagnula lijepo, bijelo lice nad neki svileni vez, tako da je gusta njezina kosa u svjetlu svjetiljke planula rujnim žarom. Gospođa Permaneder, sa cvikerom koji je natakla posve krivo i nimalo prema svrsi, brižno je pričvršćivala veliku, jarkocrvenu atlasnu vrpcu na sitnu, žutu košaricu. To je htjela da pokloni nekoj znanici za rođendan. A senator je sjedio po strani od stola u širokom, mekom fotelju s kosim naslonom i, prebacivši jednu nogu preko druge, čitao novine. S vremena na vrijeme potegnuo bi dim iz ruske cigarete, te ga zatim u obliku svijetlosiva mlaza ispuštao kroz brkove...
Bilo je to jedne tople nedjeljne večeri u ljetu. Kroz visoki, otvoreni prozor ulazio je mlak, malo vlažan zrak. Od stola su se mogle vidjeti zvijezde između oblaka koji su polako plovili iznad sivih zabata obližnjih kuća. Preko puta, u maloj Iwersenovoj cvjetarnici, gorjelo je još svjetlo. Tamo dalje u tihoj ulici svirao je netko — vjerojatno sluga kirijaša Dankwarta — veoma loše na harmonici. Ovda-onda začuli bi se glasovi. To je prolazila grupa mornara koji su pjevali, pušili i držeći se ispod ruke dolazili iz neke sumnjive lučke kavane, te u prazničkom raspoloženju tražili neku još sumnjiviju. Njihovi hrapavi glasovi i gegavi koraci gubili su se u poprečnoj ulici.
Senator položi novine na stol, spremi pince-nez u džep od prsluka i prijeđe rukom preko čela i očiju.
»Slab je, vrlo slab taj list!« reče. »Kad ga čitam, uvijek se sjetim što je djed govorio o dosadnim i nekonsistentnim jelima: „Ima okus kao da je čovjek isplazio jezik kroz prozor... Gotov si s time za tri dosadne minute. Baš ništa nema u njemu...”«
»Jest, bogami, imaš posve pravo, Tomo!« reče gospođa Permaneder, spusti ručni rad i pogleda brata preko cvikera... »A što da i bude u njemu? Oduvijek sam govorila, još kad sam bila posve mlada i luda: Taj Gradski vjesnik bijedan je listić! I ja ga doduše čitam, naprosto zato što većinom nemam ništa drugo pri ruci... Ali da se vele trgovac, konzul Ovaj ili Onaj sprema da proslavi srebrni pir — to me baš mnogo ne uzbuđuje. Trebalo bi čitati druge novine. Hartungove königsberške novine ili Rajnske novine. Tu bi čovjek...
Odjednom zastane. Bila je uzela novine, ponovo ih razvila i, dok je govorila, prezrivo prelijetala očima preko stupaca. Tada joj se pogled zaustavio na jednom mjestu, na kratkoj vijesti od četiri ili pet redaka... Umukne, primi jednom rukom cviker i, dok su joj se usta polagano otvarala, dočita bilješku, pa onda dvaput klikne od strave i pritisne oba dlana na obraze, odmaknuvši laktove daleko od tijela.
»Ma nije moguće!... Ne, Gerda... Tomo... Da si to mogao previdjeti! Pa to je užasno... Jadna Armgard! To je morala dočekati...«
Gerda podigne glavu s posla, a Thomas se uplašeno okRené sestri. Duboko potresena, gospođa Permaneder pročita vijest nesigurnim grlenim glasom, značajno i kobno naglašavajući svaku riječ. Vijest je potekla iz Rostocka i javljala da je prošle noći posjednik plemićkog dobra, Ralf von Maiboom, počinio samoubojstvo hicem iz revolvera u radnoj sobi pöppenradskog dvorca. »Čini se da su ga na to nagnale financijalne neprilike. Gospodin von Maiboom ostavlja iza sebe ženu sa troje djece,« završi Tony, spusti novine na krilo, nasloni se i bez riječi tužno pogleda brata i snahu.
Još dok je čitala, Thomas se Buddenbrook opet odvratio od nje i zagledao između zastora na vratima u tminu salona.
»Revolverom?« zapita, pošto je puna dva časa vladala tišina.
— A zatim, poslije ponovne šutnje, reče tiho, polako i podrugljivo: »Da, da, plemić!...«
Onda se opet zamisli. Brzina kojom je sukao vršak brka, čudno je odskakala od rasplinute, ukočene i besciljne nepomičnosti njegova pogleda.
Nije obraćao pažnju na sestrine jadikovke ni na njeno nagađanje o daljem životu njezine prijateljice Armgard, niti je opazio da ga Gerda ispitivački motri svojim nablizu položenim smeđim očima, okruženim modrikastim sjenama, a da nije okrenula glavu prema njemu.

DRUGO POGLAVLJE


Nikad Thomas Buddenbrook nije mogao da gleda u budućnost maloga Johanna onako umorno i obeshrabreno, kao što je gledao na ostatak svog života. Sprečavao ga je u tome njegov smisao za porodicu, to baštinjeno i odgojem pojačano zanimanje puno pijeteta za prošlost i budućnost intimne povijesti svoje obitelji. Osim toga, na njega je utjecalo i nježno ili radoznalo očekivanje kojim su njegovi prijatelji i znanci u gradu, njegova sestra, pa čak i gospođice Buddenbrook promatrale njegova sina.
»Od mene nikad ništa«, govorio bi on u sebi, no gledajući toga maloga svoga nasljednika i baštinika mogao se zanositi planovima o sretnijoj budućnosti, mislima o sposobnosti, praktičnom i nesputanom radu, o uspjehu, privređivanju, moći, bogatstvu i častima... Jedino kad je mislio na svog sina, njegov se smrznuti i izvještačeni život pretvarao u toplo i iskreno strahovanje, zabrinutost i nadu.
Možda će još pod stare dane iz nekoga mirnog kutka gledati kako se vraćaju stara vremena, vremena Hannova pradjeda. Zar se ta nada ne bi mogla ostvariti? Osjećao je da mu je glazba neprijatelj, ali zar je to zaista tako ozbiljno? Sve ako i ljubav dječakova za sviranje bez nota svjedoči o natprosječnoj darovitosti — u redovitoj nastavi kod gospodina Pfühla nije baš naročito napredovao. Izvan sumnje je da je bio pod majčinim utjecajem, pa je zato zavolio glazbu, te nije nikakvo čudo što je taj utjecaj prevladao u prvim godinama djetinjstva. Ali sad dolazi vrijeme kad će i otac imati prilike da djeluje na sina, da ga malo privuče na svoju stranu i da muškim utjecajem neutralizira dosadašnje ženske utjecaje. A senator je odlučio da ne propusti nijednu priliku.
Hanno, kome je sada bilo jedanaest godina, o Uskrsu je, baš kao i njegov prijatelj, mali grof Mölln, teškom mukom prešao u treći razred, ali s dva popravna ispita — iz računstva i zemljopisa. Odlučili su da ga pošalju u realku, jer se samo po sebi razumjelo da će postati trgovac i da će jednom preuzeti tvrtku. Na očeva pitanja, da li ima volje za svoj budući poziv, odgovarao je sa da... jednostranim, pomalo plašljivim »da« bez dodatka, na što bi senator navaljivao pitanjima, ne bi li dobio nešto življi i iscrpniji odgovor, no većinom je to bilo uzalud.
Da je senator Buddenbrook imao dva sina, nema sumnje da bi mlađega poslao u gimnaziju i na studije. No firmi je bio potreban nasljednik, a i bez obzira na to držao je da čini veliku uslugu dječaku, ako mu prištedi nepotrebne muke s grčkim jezikom. Držao je da je realka lakša, i da će Hanno, koji katkada teško shvaća, koji se rado zanosi maštom, pa ne pazi kako treba, a mora i suviše često izostajati iz škole zbog slabog zdravlja — da će Hanno zbog svega toga u realci brže i časnije napredovati, a da se pri tom odviše ne zamara. Da bi mali Johann Buddenbrook mogao jednom izvršiti ono za što je pozvan, i što njegovi očekuju od njega, valjalo je u prvom redu da ojača. Zato je trebalo s jedne strane štedjeti njegove ne baš velike snage, a s druge čeličiti tijelo racionalnom njegom...
Sa svojom smeđom kosom koju je sada dijelio po strani i četkom dizao s bijelog čela, a koja je ipak u mekim kovrčama padala natrag na sljepoočice; s dugim smeđim trepavicama i zlatnosmeđim očima Johann je Buddenbrook u školskom dvorištu i na ulici, i pored danskog mornarskog odijela, djelovao pomalo strano među svijetlokosim i plavokosim skandinavskim tipovima svojih školskih drugova. U posljednje je vrijeme prilično narastao, ali su mu noge u crnim čarapama i ruke u tamnomodrim, naduvanim i prošivenim rukavima bile tanke i meke kao u djevojčice. Još uvijek je, kao i njegova majka, imao modrikaste sjene u kutovima očiju — očiju koje su, pogotovo kad bi gledao u stranu, imale tako bojažljiv i zatvoren izraz, dok bi usta još uvijek onako sjetno zatvarao, ili dok bi zamišljeno trljao vrškom jezika neki sumnjivi zub, nakrivivši malo usne i praveći grimasu, kao da ga zebe...
Kako im je rekao doktor Langhals, koji je posvema preuzeo praksu starog doktora Grabowa i bio kućni liječnik Buddenbrookovih, Hannova slabašnost i bljedoća izvirahu odatle što dječakov organizam, na žalost, ne proizvodi u dovoljnoj količini takozvana crvena krvna tjelešca. Ali protiv toga ima lijek, izvrstan lijek, i doktor Langhals ga je propisao u velikim količinama: riblje ulje, dobro, žuto, masno, gusto bakalarovo ulje, koje valja uzimati dvaput na dan porculanskom žlicom. Na odlučnu zapovijed senatorovu brinula se Ida Jungmann, s mnogo ljubavi i strogosti, da dječak redovito uzima lijek. Hanno je, doduše, isprva povraćao poslije svake žlice, a činilo se da mu želudac ne može podnijeti to korisno bakalarovo ulje, ali se kasnije privikao na to. Kada čovjek proguta ulje, pa odmah zagrize u komadić raženoga kruha i zadrži dah, gađenje se malo ublaži.
Sve ostale bolesti bile su samo posljedice tog nedostatka crvenih krvnih tjelešaca; »sekundarne pojave«, kako se izrazio doktor Langhals gledajući svoje nokte. Međutim, trebalo je suzbijati i te sekundarne pojave. Za liječenje zuba, za plombiranje i, ako je potrebno, za njihovo vađenje, postojao je gospodin Brecht sa svojim Josephusom u Mlinarskoj ulici. A za reguliranje probave postoji ricinusovo ulje: valjano, gusto, srebrnosjajno ricinusovo ulje koje, kad progutaš jednu žlicu, klizi kroz grlo kao ljigavi gušter, i još mu tri dana poslije toga osjećaš miris i okus u ždrijelu... Ah, zašto je sve to bilo tako neodoljivo odvratno? Jedan jedini put — Hanno je tada bio jako bolestan, i srce mu je naročito nepravilno kucalo — propisao mu je doktor Langhals, nerado i zabrinuto, neko sredstvo koje se malome Hannu svidjelo i mnogo mu koristilo: to su bile pilule arsenika. Hanno je kasnije često tražio da mu ih opet dadu, jer je osjećao gotovo nježnu potrebu za tim malim, slatkim pilulama koje čovjeka usrećuju. No nikad ih više nije dobio.
Riblje i ricinusovo ulje dobre su stvari, ali doktor Langhals i senator potpuno su se složili u tome da one same ne mogu učiniti od malog Johanna valjana i otporna čovjeka, ako i on nešto ne pripomogne. Postojale su, na primjer, gimnastičke igre kojima je upravljao učitelj vještina, gospodin Fritsche. Te su se igre održavale ljeti svake sedmice na »Gradskoj poljani«, i pružale muškoj omladini grada priliku da pokaže i gaji hrabrost, snagu, spretnost i prisutnost duha. Ali, na veliko nezadovoljstvo svog oca, pokazivao je Hanno samo odvratnost, nijemu, uzdržljivu, gotovo oholu odvratnost prema takvim zabavama. Zašto nema baš nikakva kontakta sa svojim školskim drugovima i vršnjacima s kojima će kasnije morati živjeti i raditi? Zašto se druži samo s onim malim, poluopranim grofom, koji je doduše dobro dijete, ali ima prilično sumnjivu egzistenciju i nije nikakav prijatelj za budućnost? Dječak mora već od najranijeg djetinjstva steći povjerenje i poštovanje drugova koji će zajedno s njime odrasti, i na koji će biti upućen čitavog života. Evo, na primjer, sinovi konzula Hagenströma: kršni momci od četrnaest i dvanaest godina, debeli, snažni i obijesni; priređuju u obližnjim šumicama prave bokserske dvoboje; u školi najbolji su gimnastičari, plivaju kao ribe, puše cigare i spremni su na svaku nepodopštinu. Njih se drugovi boje, vole ih i poštuju. Njihova dva bratučeda, sinovi državnog tužitelja, doktora Moritza Hagenströma, nježnije su građe i blaže ćudi, ali se ističu na duhovnom polju; uzorni su đaci, ambiciozni, ponizni, tihi i marljivi poput mrava. Grčevito se trude da budu uvijek prvi u razredu i da dobiju najbolju ocjenu; ta ih želja naprosto izjeda. Ona im se redovito ispunjava, pa uživaju poštovanje. Što mogu Hannovi suučenici držati o njemu, kad je sasvim osrednji đak i povrh toga slabić koji plašljivo izmiče svemu što iziskuje malo hrabrosti, snage, spretnosti i živahnosti? Kad bi senator Buddenbrook, idući u svoju sobu za oblačenje, prolazio kraj »doksata« u drugom katu, čuo bi iz srednje od triju soba — koja je bila Hannova, otkako je postao suviše velik da spava kod Ide Jungmann — zvukove harmonija ili poluglasan i tajanstven glas Kaia, gdje priča neku priču...
Mladi je Mölln izmicao »gimnastičkim igrama«, jer nije trpio disciplinu i strogi red kojih se ondje trebalo držati. »Ne, Hanno,« govorio je, »ja ne idem onamo. A ti? Đavô neka ih nosi... Sve što bi čovjeka na tim vježbama veselilo, zabranjeno je.« Izraze kao »đavô neka ih nosi« čuo je od oca. A Hanno mu je odgovarao: »Još bi se dalo o tome govoriti, kad gospodin Fritsche bar jednom ne bi zaudarao po znoju i pivu... Ah, mani se toga, Kai, i pričaj dalje. Nisi još dovršio ono o prstenu što si ga izvadio iz bare...« »Dobro«, pristao bi Kai; »ali kad ti mahnem, moraš zasvirati.« I Kai bi nastavio pripovijedati.
Ako mu je vjerovati, on je prije nekog vremena, jedne sparne noći, u stranu i nepoznatu kraju kliznuo niz klisku i neizmjerno duboku strminu. Podno te padine naišao je pri slabom i titravom sjaju varljivih luči na crnu baru iz koje su se, uz potmulo klokotanje, neprestano dizali srebrnasti mjehurići. Jedan od tih mjehurića, što je blizu obale stalno nestajao i opet se pojavljivao, imao je oblik prstena. Njemu je konačno teškom mukom i uz veliku opasnost uspjelo da ga uhvati, a mjehur se više nije rasprsnuo, nego se pretvorio u gladak i čvrst kolut, te ga je mogao na taknuti na prst. S pravom je pridavao tom prstenu čudotvornu moć, jer se, eto, popeo natrag uza strmu i klizavu padinu i nedaleko odande ugledao u crvenkastoj magli crni dvorac u kome je vladala grobna tišina, a bio je silno čuvan. Prodro je u taj dvorac i s pomoću prstena oslobodio mnoge ljude čarolije i, što je bilo svakako hvalevrijedno, spasio ih... U najneobičnijim trenucima zasvirao bi Hanno na harmoniju slatke akorde... Kad nije bilo nepremostivih scenskih poteškoća, prikazivali su također te priče uz pratnju glazbe u kazalištu lutaka... A na gimnastičke igre išao je Hanno samo onda kad bi mu to otac izričito i strogo naložio, i onda ga je pratio mali Kai.
Isto je bilo i sa klizanjem zimi i s kupanjem ljeti u drvenom kupalištu gospodina Asmussena, dolje na rijeci... »Kupati se! Plivati!« rekao je doktor Langhals. »Dječak se mora kupati i mora plivati!« I senator se potpuno složio s time. Ali Hanno je izmicao, koliko je god mogao, i kupanju, i klizanju, i gimnastičkim igrama, i to najviše zato što su oba sina konzula Hagenströma, koji su se u svemu tome isticali, imali zub na njega. Iako su stanovali u kući njegove bake, svakom su ga prilikom gnjavili i poniživali svojom snagom. Štipali su ga i rugali mu se na gimnastičkim igrama, gurali ga u hrpe snijega na klizalištu, a u bazenu za plivanje navaljivali su na nj uz prijeteće uzvike... Hanno nije pokušavao pobjeći, što mu, uostalom, ne bi ni pomoglo. Sa svojim rukama kao u djevojčice, stajao je do trbuha u prilično mutnoj vodi, na površini koje su ovdje-ondje plovile zelene rasline, neke alge, što li? Skupljenih obrva, malko iskrivljenih usana i pognute glave mrko je gledao kako mu se ona dvojica, ne bojeći se za svoj plijen, približuju dugim skokovima, prskajući oko sebe. Imali su mišićave ruke, ti Hagenströmovi, te bi ga njima stegnuli i gnjurili, veoma dugo gnjurili, tako da bi progutao podosta nečiste vodurine, te se još dugo okretao amo-tamo dok bi došao do daha... Jedan jedini put bio je malo osvećen. Naime, upravo kad su ga jednog popodneva oba Hagenströma držala pod vodom, jedan je od njih iznenada viknuo od gnjeva i boli i dignuo mesnatu nogu po kojoj su tekle krupne kapi krvi. A pored njega je izronio Kai, grof Mölln, koji je na neki način došao do novca za ulaznicu, neočekivano doplivao ispod vode i ujeo mladog Hagenströma — zario mu zube u nogu kao bijesan psić. Modre su mu oči sijevale kroz mokru riđoplavu kosu koja je visjela preko njih... Ah, mali je grof skupo platio to svoje djelo i grdno udešen izašao iz bazena. No i jaki sin konzula Hagenströma znatno je šepao, kad se vraćao kući...
Sredstva za jačanje i tjelesne vježbe svake vrsti — to su bili temelji brižne njege kojom je senator Buddenbrook okružio svoga sina. No isto se toliko trudio da duševno utječe na njega i da ga dovede u živi dodir s praktičnim životom, kome je bio namijenjen...
Stao ga je pomalo upoznavati s područjem njegove buduće djelatnosti; poveo bi ga sa sobom, kad bi išao poslom, dolje u luku. U njegovoj je prisutnosti razgovarao na keju s istovarivačima nekom mješavinom danskog i niskonjemačkog jezika, konferirao s poslovođama u malim, tamnim poslovnicama ili napolju nešto kazivao ljudima koji su uz mukle i otegnute pokliče vitlom podizali vreće žita na tavane skladišta... Thomasu Buddenbrooku bilo je već od djetinjstva najmilije i najzanimljivije mjesto ovaj lučki predjel između brodova, šupa i ambara, gdje je mirisalo na maslac, ribe, vodu, katran i nauljeno željezo. A kako mu sin nije pokazivao sam od sebe nikakvo veselje ni interes za to, morao je nastojati da ga u djetetu probudi... Kako se zovu parobrodi, koji vrše promet s Kopenhagenom? »Najada... Halmstadt... Friederike Oeverdieck«... »No, i to je već nešto, dijete moje, što bar ove poznaš. I druge ćeš još zapamtiti... E, vidiš, neki od ovih ljudi koji dižu vreće, zovu se kao i ti, dragi moj, jer su kršteni prema tvom djedu. A među njihovom djecom često ćeš naići na moje ime... i na mamino... Ovim onda darujemo svake godine neku malenkost... Tako, a pored ovog ambara ćemo proći i nećemo razgovarati s ljudima: to je konkurencija...«
»Hoćeš li doći sa mnom, Hanno?« pitao ga je drugi put... »Danas popodne spuštamo u vodu novi brod koji pripada našoj plovidbi. Ja ću ga krstiti... Hoćeš li sa mnom?«
A Hanno je odgovorio da hoće. Došao je, saslušao očev govor, promatrao kako razbija bocu šampanjca o pramac i gledao odsutna duha za brodom koji je kliznuo niz kosu ravninu, premazanu zelenim sapunom, i zaplovio u vodu koja se jako zapjenila...
U neke dane, na Cvjetnicu, kad je bila krizma, na Novu godinu, polazio je senator Buddenbrook kolima na turneju: posjetio bi čitav niz kuća u kojima je »društveno obvezan«. Kako je njegova žena više voljela da se u takvoj prilici ispriča nervozom i migrenom, to je zvao Hanna da ga prati. A Hanno je i za to imao volju. Penjao se k ocu u kočiju, tiho sjedio uz njega u sobama za primanje i šutke promatrao njegovo ležerno, sigurno, veoma raznoliko i brižno nijansirano ponašanje prema ljudima. Vidio je, kako otac potpukovnika i komandanta vojnog okruga, gospodina von Einnlingena — koji je na rastanku istakao da znade cijeniti čast što mu je iskazana ovim posjetom — časkom ljubazno i kao uplašeno obuhvaća oko ramena; kako je na drugom mjestu mirno i ozbiljno primio sličnu primjedbu, a na trećem je odbio ironično-pretjeranim protukomplimentom... A sve to vanredno vještim riječima i kretnjama: činilo se da tako postupa, da bi zadivio sina, nadajući se da će Hanno izvući odatle korisnu pouku.
No mali je Johann vidio više nego je trebalo da vidi; njegove oči — plašljive, zlatnosmeđe oči, okružene modrikastim sjenama — i suviše su dobro zapažale. Nije vidio samo ljubaznu sigurnost, kojom je otac djelovao na ljude, vidio je također — i vidio to nekom neobičnom, bolnom pronicavošću — kako je to teško proizvesti, kako otac nakon svakog posjeta sjedi u jednom uglu kola, zatvorenih očiju i zapaljenih vjeđa, sve šutljiviji i bljeđi.
S užasom u srcu opažao je kako na pragu naredne kuće preko tog lica pada maska, i kako se to izmoreno tijelo odjednom počinje elastično kretati... Mali Johann stekao je dojam da dolaziti među ljude, razgovarati, vladati se, kretati se i djelovati među ljudima nije neko prirodno i gotovo nesvjesno zastupanje praktičnih interesa koji su nam zajednički s drugim ljudima, ili koje hoćemo provesti protiv njih, već da je to nešto što je samo sebi svrha, neki svjestan i umjetan napor za koji je, umjesto iskrenih i jednostavnih osjećaja, potrebna strahovito teška i zamorna virtuoznost. I kad bi pomislio da će i on jednom morati da se javlja na javnim skupštinama, da govori i da se kreće ispred toliko ljudi, protrnuo bi od straha i odvratnosti i zatvorio bi oči...
Ah, Thomas Buddenbrook zaista nije želio da svojom ličnošću ovako djeluje na sina! Naprotiv, mozgao je samo o tome kako da od njega učini sigurna i bezobzirna čovjeka i da u njemu probudi jednostavan smisao za praktični život.
»Čini se da voliš dobro živjeti, dragi moj,« govorio je, kad bi Hanno zamolio da mu dadu još malo slatkiša ili pola šalice kave poslije jela... »Onda moraš postati valjan trgovac i zarađivati mnogo novaca! Hoćeš li?« A mali je Johann odgovarao: »Hoću.«
Katkad — kad bi senator pozvao čitavu obitelj na ručak, i kad bi se teta Antonija ili stric Christian po starom običaju počeli rugati jadnoj teti Klothildi i razgovarati s njome, oponašajući njen otegnut i ponizno-ljubazan način govora — znalo se desiti da i Hanno, pod utjecajem neobično teškog crnog vina, na trenutak prihvati taj ton i zadirkuje tetu Klothildu. Tada bi se Thomas Buddenbrook nasmijao — glasno, od srca, odobravajući, gotovo zahvalno, kao čovjek kome se desilo nešto vrlo ugodno, koji je dočekao zadovoljštinu. Šta više, stao bi podržavati sina, pridruživši se općem zadirkivanju, iako je zapravo već davno prestao da govori takvim tonom sa siromašnom rođakinjom. Bilo je tako jeftino, tako neopasno isticati svoju prevagu nad ograničenom, poniznom, mršavom i uvijek gladnom Klothildom, da mu se to peckanje, ma kako bezazleno bilo, činilo nedostojnim. Osjećao je to i protiv volje, kao Što se svakodnevno u praktičnom životu očajnički borio protiv svoje pretjerano savjesne naravi, jer nije mogao pojmiti, pomiriti se s time da čovjek može spoznati neku situaciju, prozreti je, a da je ipak iskoristi bez imalo stida... Ali bestidno iskoristiti situaciju, znači biti sposoban za život — govorio bi u sebi.
Ah, kako se veselio, kako je bio sretan, pun nade i oduševljenja, kad bi kod malog Johanna zapazio i najmanji znak te sposobnosti za život.

TREĆE POGLAVLJE


Ima već nekoliko godina, da su Buddenbrookovi prestali da ljeti odlaze na daleka putovanja, kako su to prije činili. Štaviše, kad je prošlog proljeća senatorica zaželjela da posjeti svoga starog oca u Amsterdamu i da nakon tolikog vremena opet odsvira s njime koji duo na violini, njen je muž pristao na to prilično neljubazno. Međutim je, uglavnom zbog Hannova zdravlja, ostalo na snazi pravilo da Gerda, mali Johann i gospođica Jungmann odu svake godine da provedu ljetne ferije u kupališnom domu u Travemünde.
Ljetne ferije na moru! Može li itko uopće shvatiti kakva je to sreća? Poslije beskrajne i mučne monotonije školskih dana provesti četiri nedjelje u spokojnoj i bezbrižnoj samoći, prožetoj mirisom alga i blagim šumom valova... četiri nedjelje, razdoblje, koje se na početku čini nepregledno i neizmjerno. Čovjek prosto ne može vjerovati da će ikad proći, i bezbožna je grubost govoriti o njegovu svršetku. Mali Johann nikad nije mogao razumjeti kako neki nastavnici mogu posljednji dan upotrijebiti izraz kao: »Ovdje ćemo nastaviti iduće školske godine i prijeći na to i to...« Iduće školske godine! Kao da se tome raduje taj čudni svat u sjajnom kaputu od kamgarna! Iduće školske godine! Kako uopće može na to misliti, kad se sve što je onkraj ferija tako divno gubi u sivoj daljini!
Živjeti u jednoj od dviju »švicarija« koje su spojene uskim srednjim traktom i čine ravnu liniju sa slastičarnicom i glavnom zgradom! Kako je krasno kad se probudi prvog jutra, pošto je dan ranije sretno preturio pokazivanje svjedodžbe i zatim doputovao amo u kočiji punoj prtljage! Obuzeo ga je neki neodređeni osjećaj sreće od kojeg mu se steglo srce, trgnuo se... otvorio oči i obuhvatio žudnim i blaženim pogledom staromodno pokućstvo čiste, male sobice... Trenutak sanljive smetene slasti — i onda je shvatio da je u Travemündeu, da će četiri beskrajne nedjelje ostati u Travemündeu! Nije se micao; ležao je mimo nauznak u uskom krevetu od žutog drveta, među ponjavama koje su od starosti postale neobično tanke i meke. S vremena na vrijeme ponovo bi sklapao oči i osjećao, kako diše polako i duboko, a srce mu poigrava od sreće i nemira.
Kroz prugastu zavjesu dopiralo je već u sobu žućkasto danje svjetlo, dok je oko njega sve bilo tiho; Ida Jungmann i mama još su spavale. Do njega dopirahu samo jednoličan i miran šum iz kupališnog parka, gdje je sluga grabljama poravnavao šljunak, i zujanje muhe koja je između zavjese i prozora stalno jurišala na okno, a sjena joj se ocrtavala na prugastom platnu kao duga iskidana linija... Tišina! Samotan šum grablja i jednolično zujanje! A taj blago oživljeni mir uskoro je ispunio malog Johanna krasnim osjećajem one mirne, fine i otmjene »odjelitosti«, koja je karakteristična po lječilište, a Hanno ju je volio iznad svega. Ne, bogu hvala, ovamo neće doći nijedan od onih sjajnih kaputa od kamgarna, koji na ovome svijetu zastupaju pravilo trojno i gramatiku; ovamo neće doći, jer je ovdje prilično skupo...
Obuzela ga je tolika radost, da je skočio iz kreveta i onako bos otrčao do prozora. Podigao je zavjesu, otvorio jedno krilo prozora, okrenuvši bijelo lakiranu kvaku, i gledao za muhom, koja je poletjela iznad pošljunčenih puteljaka i ružinih lijeha kupališnog parka. Preko puta hotelskih zgrada glazbeni je paviljon u polukrugu šimširovih drveta bio još pust i miran. Područje »Kod svjetionika«, koji je doista stršio negdje nadesno, protezalo se pod bjelkasto zastrtim nebom sve donde, gdje je njegova kratka trava, isprekidana površinama gole zemlje, prelazila u visoko i tvrdo obalno bilje, pa onda u pijesak, i gdje su se razabirali redovi malih privatnih paviljona od drva i pletenih stolica, okrenutih prema moru. Ondje se prostiralo more u miru i jutarnjem svjetlu, s tamnozelenim i modrim, ravnim i valovitim prugama, a između crvenih bačvica koje označuju plovni put, dolazio je neki parobrod iz Kopenhagena, a da čovjek nije morao znati, zove li se »Najada« ili »Friederike Oeverdieck«. Hanno Buddenbrook opet udahne duboko i blaženo snažan i mirisav dah, koji je dopirao s mora i nježno ga pozdravi pogledom, nijemim i zahvalnim pozdravom punim ljubavi.
I onda je počeo dan, prvi od onih bijednih dvadeset i osam dana, što se na početku čovjeku čine kao neko vječno blaženstvo, a zatim tako očajno brzo prohuje, čim prođu prvi dani... Doručkovali su na balkonu ili pod velikim kestenom, pored dječjeg igrališta, ondje gdje je visjela velika njihaljka. Sve je oduševljavalo malog Johanna — miris kojim je odisao na brzinu oprani stolnjak, kad bi ga konobar prostirao, ubrusi od svilenog papira, neobičan kruh, pa i okolnost da se ovdje jaja ne jedu kao kod kuće koštanim, već običnim žlicama, i to iz limenih šalica.
A ono, što je poslije toga došlo, bilo je sve slobodno i lako; divno dokon, udoban život koji je tekao nesmetano i bezbrižno. Dopodne na žalu — dok kupališna kapela ondje gore izvodi svoj jutarnji program — ležanje i mirovanje do nogu pletene stolice, nježno i sanjarsko poigravanje mekim pijeskom koji ne prlja. Pogled lagano i bez muke luta i gubi se u zelenoj i modroj beskrajnosti, od koje slobodno i bez prepreka, uz blago hujanje, pirka dašak što miriše svježe, divlje i prekrasno, obavija uši i izaziva ugodnu vrtoglavicu, neku prigušenu omamu u kojoj se tiho i blaženo gubi svijest o vremenu, prostoru i svemu što je ograničeno... Zatim kupanje, koje je prijatnije nego u kupalištu gospodina Asmussena, jer ovdje nema onih zelenih raslina koje plivaju na površini. Svijetlozelena voda, bistra kao kristal, pjeni se kad je čovjek uzburka; umjesto sluzava dna od dasaka, stopalo miluje meko i talasasto pjeskovito tlo, a sinovi konzula Hagenströma daleko su, vrlo daleko, u Norveškoj ili u Tirolu. Konzul voli da odlazi ljeti na dulja putovanja — pa zašto onda da ne ide zar ne... Šetnja duž obale, da bi se malo ugrijao, tamo do »Galebove hridi« ili do »Morskog hrama«, pa užina na samom žalu — i već se približava čas kad treba poći u sobu i malo prileći prije no što će se obući za table d'hôte. Tu je bilo veselo, kupalište je cvjetalo, velika dvorana kupališnog doma bila je puna ljudi, porodica, sprijateljenih s Buddenbrookovima, Hamburžana, pa čak i engleskih i ruskih gostiju. Pored svečanog stolića posluživao je juhom iz srebrne zdjele neki gospodin u crnom odijelu; ručak se sastojao od četiri jela koja su bila tečnija, bolje začinjena i na svaki način nekako svečanije priređena negoli kod kuće, a mnogi su za dugim stolovima pili šampanjac. Često bi dolazio iz grada pokoji gospodin koji nije volio da ga poslovi vežu čitavu sedmicu, te se htio zabaviti i poslije jela malo igrati na ruleti: konzul Döhlmann, koji je svoju kćerku ostavljao kod kuće i zvonkim glasom pripovijedao na niskonjemačkom jeziku tako slobodne pričice da su Hamburžanke pucale od smijeha i molile ga da prestane načas, da bi mogle odahnuti. Dolazio je i stari šef policije, senator Cremer; pa stric Christian i njegov školski drug senator Giesecke, koji bi došao bez obitelji i sve plaćao za Christiana Buddenbrooka... Kasnije, kad su odrasli pili kavu pod platnenim krovom slastičarnice, dok je svirala glazba, Hanno je neumorno sjedio na stolcu do stepenica kapele i slušao... Nije trebao da se brine kako će provesti popodne. U kupališnom parku bila je streljana, a nadesno od »švicarskih kuća« nalazile su se staje s konjima, magarcima i kravama; njihovo su toplo, pjenušavo i mirisavo mlijeko pili za užinu. Mogao se prošetati gradićem, niz obalu, te se odande prebaciti čamcem na »Priwal«, gdje čovjek može naći jantara na žalu, mogao je odigrati partiju crocketa na dječjem igralištu ili sjesti na koju klupu na pošumljenom brežuljku koji se nalazi iza hotela, i na kojem je veliko zvono za table d’hôte, pa da mu Ida Jungmann čita priče... A ipak je najpametnije bilo vratiti se na more i još u sumraku sjediti na vrhu nasipa, okrenuvši lice otvorenom horizontu, mahati rupčićem velikim brodovima koji su prolazili pored njega, i slušati kako mali talasi šapuću i zapljuskuju stijene, a sve je unaokolo ispunjeno blagom i veličanstvenom hukom koja malog Johanna s toliko dobrote poziva da sklopi oči u neizmjernom zadovoljstvu. No tada bi Ida Jungmann rekla: »Dođi, Hannochen, valja kući; vrijeme je večeri; oboljet ćeš na smrt, budeš li ovdje spavao. Kako mu je srce kucalo mirno, zadovoljno i uredno, kad se vraćao s mora! I pošto bi u sobi pojeo večeru s mlijekom ili pivom punim slada — majka je večerala kasnije na staklenoj verandi kupališnog doma u ovećem društvu — tek što bi legao među ponjave istanjene od starosti, odmah bi ga uz blage i pune udarce toga zadovoljnog srca i prigušene ritmove večernjeg koncerta obuzeo san bez straha i groznice...
Poput neke druge gospode, koja su cijele sedmice bila zauzeta poslovima u gradu, i senator se nedjeljom pojavljivao kod svojih i ostajao do ponedjeljka ujutro. Ali, iako je tada za table d’hôtom bilo sladoleda i šampanjca, iako su jahali na magarcima ili jedrili na otvorenom moru, mali Johann nije baš mnogo volio te nedjelje. One su remetile mir i odvojenost kupališta. Sva sila ljudi iz grada, kojima nipošto nije bilo mjesto ovdje — »jednodnevne mušice iz srednjeg staleža«, kako ih je s dobroćudnim omalovažavanjem nazivala Ida Jungmann — nahrupila bi poslije podne u kupališni perivoj i na žalo, da pije kavu, sluša glazbu, da se kupa, i Hanno bi se najradije bio zatvorio u sobu i ondje pričekao da odu svi ti nakićeni i ulickani ljudi koji narušavaju mir... Zaista, on se radovao kad bi u ponedjeljak opet sve pošlo redovitim tokom, kad više nije bilo očeva pogleda, koji je šest dana bio daleko, a čitave ga je nedjelje — on je to stalno osjećao — pozorno i kritički promatrao...
I prošlo je četrnaest dana, a Hanno je govorio o sebi i svečano uvjeravao svakoga tko je htio da ga sluša, kako sad još dolazi vrijeme koje je isto tako dugo kao miholjdanski praznici. No to je bila varava utjeha, jer čim prođe polovina, »raspust« se primiče kraju, i to brzo, strahovito brzo. Najradije bi se bio uhvatio za svaki sat, da ga zadrži, i usporio svaki dah morskog zraka, da ne bi nemarno rasipao sreću.
Ali vrijeme je nezadržljivo prolazilo dok su se izmjenjivali kiša i sunce, morski i kopneni vjetar, tiha vrućina i bučno nevrijeme koje nije jenjavalo i koje kao da nikad neće ni prestati. Bilo je dana, kad je sjeveroistočni vjetar punio zaliv mrkozelenim valovima, koji su prekrivali obalu algama, školjkama i meduzama i ugrožavali paviljone. Onda bi, dokle pogled dopire, bijela pjena prekrivala mutno i razrovano more. Veliki, jaki talasi valjali su se neumoljivim i strašnim mirom, naginjali se veličanstveno, stvarajući kao neki tamnozeleni svod metalnog sjaja, i rušili se na pijesak uz buku, lomljavu, psiku i grmljavinu... Bilo je opet dana, kad je zapadnjak odagnao more od obale, te su veliki komadi blago valovita dna ostajali suhi, i svuda se pokazivali goli prudovi. Dok je pljuštila kiša, stapali se nebo, zemlja i voda, a vjetar je na mahove nosio kišu i udarao njome o prozorska okna, te niz njih nisu tekle kapi, već potoci koji su ih činili neprozirnima. Tada se Hanno najviše zadržavao u dvorani kupališnog doma, pored pijanina, koji je doduše bio pomalo raskliman od valcera i »škotskog plesa«, pa se na njemu nije moglo onako skladno fantazirati kao kod kuće na klaviru, ali su se njegovim prigušenim i kvocavim zvukovima mogli postići zabavni efekti... A onda su opet dolazili sanjarski, plavi dani, posve tihi i topli, kad su oko svjetionika modre muhe zujale na suncu, a more ležalo nijemo i zrcalilo se nepomično, bez daška vjetra. A kad su preostala još samo tri dana, Hanno je rekao sebi i objašnjavao svakome da sad dolazi vrijeme koje je tako dugo kao čitavi duhovski praznici. Ali, ma kako nepobitan bio taj račun, ni sam nije vjerovao u nj, i već je odavno spoznao da je čovjek u sjajnom kaputu od kamgarna ipak imao pravo, da će četiri nedjelje ipak proći, i da će ipak nastaviti, ondje, gdje su stali, te prijeći na to i to...
Kola natovarena prtljagom čekala su pred kupališnim domom: došao je dan odlaska. Hanno se već rano ujutro oprostio od mora i žala; sad se opraštao od konobara koji su primali napojnicu, od glazbenog paviljona, lijeha s ružama i čitavog tog ljeta. A onda je kočija krenula, dok se hotelsko osoblje klanjalo.
Prošla je kroz drvored koji vodi u gradić, i pošla obalom... Hanno je pritisnuo glavu u ugao kočije i gledao kroz prozor kraj Ide Jungmann koja je svježih očiju, sijede kose i koščata, sjedila sučelice na stražnjem sjedalu. Bjelkasti oblaci prekrivali su jutarnje nebo, a na Travi su sitni talasi jurili ispred vjetra. S vremena na vrijeme šibala bi kiša o prozore. Na kraju obale sjedili su ljudi na pragu svojih kuća i krpali mreže; sa svih strana istrčavala su bosonoga djeca i radoznalo promatrala kočiju. Oni će ostati ondje...
Kad je kočija prošla kraj posljednjih kuća, Hanno se nagnuo, da još jednom vidi svjetionik; onda se naslonio i sklopio oči. »Dogodine opet, Hannochen«, rekla je Ida Jungmann dubokim, utješnim glasom. No baš to bodrenje premašilo je mjeru; brada mu se zatresla i suze su navrle ispod dugih trepavica.
Sunce i vjetar opalili su mu ruke i lice, ali ako su se roditelji nadali da će ga ovaj boravak na moru očeličiti, učiniti energičnijim, svježijim i otpornijim, onda su se grdno prevarili; on je duboko osjećao tu beznadnu istinu. Za te četiri nedjelje što ih je proveo u obožavanju mora, u miru koji ga je ogradio od svijeta, srce mu je postalo još mnogo mekše i osjetljivije; sad je ono i mnogo razmaženije, i još radije snatri. Još je manje sposobno da sačuva hrabrost pri pomisli na pravilo trojno gospodina Tietgea, i da ne klone kad se sjeti kako će morati učiti napamet datume iz povijesti i gramatička pravila, kako će očajno i lakoumno odbaciti knjige i zaspati dubokim snom, da bi pobjeglo od svega toga, kako će se bojati ujutro i prije škole... Kad se sjeti »katastrofa«, koje ga čekaju, neprijateljskih Hagenströma i očevih zahtjeva...
Onda ga je pomalo razonodila jutarnja vožnja kroz cvrkut ptica. Kolosjeci na cesti bili su ispunjeni vodom. Mislio je na Kaia i kako će se opet sastati s njime, na gospodina Pfühla, na glazbene satove, na klavir i na svoj harmonij. Uostalom, sutra je nedjelja, a prvi dan škole, preksutra, još nije opasan. Oh, osjećao je još malo pijeska s obale u visokim cipelama... zamolit će staroga Groblebena da mu ga uvijek ostavi u cipelama... Neka opet sve započne — ono sa kaputima od kamgarna, i ono s Hagenströmovima, i sve ostalo. On ima što ima. Sjetit će se. mora i kupališnog perivoja, kad se opet sve svali na njega. Bit će dovoljno da pomisli na šum kojim su mali talasi navečer u tišini dolazili s pučine što tajanstveno drijema, i zapljuskivali nasip, pa da bude tako spokojan, tako neosjetljiv za sve nedaće...
Onda je došla Skela, došao je Israeldorf sa svojom alejom, Jeruzalemsko brdo, Gradska poljana; kola su prošla kroz gradska vrata, gdje se nadesno nalaze zidovi zatvora u kojem sjedi »stric« Weinschenk, krenula Tvrđavnom ulicom, preko Koberga, ostavila za sobom Široku ulicu i zakočila vozeći niz veoma strmi Ribarski dol... Eto crvenog pročelja s doksatom i karijatidama. A kad su iz podnevne žege na ulici ušli u hlad kamenog predvorja, senator je s perom u ruci izišao iz poslovnice da ih pozdravi...
I polako, polako, lijući potajno suze, privikavao se opet mali Johann da živi bez mora, da se plaši i grozno dosađuje, da stalno očekuje Hagenströmove i da se tješi prijateljem Kaiom, gospodinom Pfühlom i glazbom.
Gospođice Buddenbrook iz Široke ulice i teta Klothilda zapitale su, čim su ga spazile, kako mu prija škola poslije praznika — i uz to obješenjački namigivale, da bi istakle svoje nadmoćno razumijevanje njegova položaja; onako oholo, kako to čine odrasli koji nastoje da govore šaljivim tonom i površno o svemu što se tiče djece; a Hanno je izdržao ta pitanja.
Tri ili četiri dana po njihovu povratku u grad pojavio se u Ribarskom dolu kućni liječnik doktor Langhals, da bi ustanovio kako je djelovalo kupalište. Najprije je održao podužu konferenciju sa senatoricom, a onda su izveli pred njega Hanna, napola svučenog, da bi ga liječnik podrobno pregledao — ustanovio njegov status praesens, kako je kazao doktor Langhals, promatrajući pri tom svoje nokte. Pregledao je Hannovu slabašnu muskulaturu, širinu grudnog koša i rad srca, saslušao izvještaj o svim njegovim životnim manifestacijama, i na kraju s pomoću šuplje igle uzeo kap krvi iz Hannove mršave ruke, da bi je kod kuće analizirao. Činilo se, da uglavnom nije jako zadovoljan.
»Prilično smo opaljeni,« reče i obujmi Hanna koji je stajao pred njim, položi mu svoju malu, kosmatu ruku na rame, pa pogleda gore u senatoricu i gospođicu Jungmann, »ali još uvijek smo previše snuždeni...«
»Žali za morem« primijeti Gerda Buddenbrook.
»Gle, gle... dakle si rado na moru« zapita doktor Langhals gledajući Hanna svojim taštim očima... Hanno problijedi. Što znači to pitanje, na koje doktor Langhals očigledno očekuje neki odgovor? U njemu se probudi bezumna i fantastična nada koja je izvirala iz mutnog vjerovanja da je, usprkos svim ljudima u kamgarnu, pred bogom sve moguće.
»Da...«, izusti raširivši oči i gledajući ukočeno u doktora. Ali doktor Langhals nije imao ništa naročito na umu, kad je postavio ono pitanje*
»No, pa već će se pokazati učinak kupanja i dobrog zraka... naknadno će se pokazati!« reče, potapša malog Johanna po ramenu, odgurne ga, kimne senatorici i Idi Jungmann — onako nadmoćno, dobronamjerno i optimistički, kako kimaju učeni liječnici kojima paze na svaku riječ i mig — pa ustane i dokrajči konzultaciju...
Još je tetka Antonija pokazala najviše razumijevanja za Hannovu čežnju i tugu, za tu ranu koja je tako polagano zacjeljivala i koja je opet pekla i krvarila, čim bi je okrznula i najmanja grubost svagdašnjice. S očitim ga je zadovoljstvom slušala, kad je pričao o životu u Travemündeu, i živo se pridružila njegovim čeznutljivim pohvalama.
»Da, Hanno«, rekla je, »što je istina, ostaje vječno istina; Travemünde je lijepo boravište! Znaš, dok živim, rado ću se sjećati ljeta koje sam jednom ondje provela dok sam još bila mlađa i luda. Stanovala sam kod ljudi koji su mi bili dragi i koji su, čini se, mene voljeli, jer sam tad bila zgodna vragolanka — to mogu sada reći kad sam već stara — i gotovo sam uvijek bila dobro raspoložena. Bili su to zbilja valjani ljudi, čestiti, dobra srca, ljudi kako treba, a osim toga tako pametni, učeni i poletni, da takve uopće više nikad u životu nisam srela. Da, njihovo je društvo čovjeka neobično poticalo na razmišljanje. Ja sam od njih, znaš, što se tiče mojih nazora i znanja, mnogo naučila za čitav život, i da se tu nije nešto drugo uplelo, svakakvi događaji... ukratko, kako to već biva u životu... još bih ja, luda glava, mnogo profitirala. Znaš, kako sam tada bila luda? Htjela sam izvaditi šaRené zvijezde iz meduza. Odnijela sam kući u rupčiću svu silu meduza i lijepo ih položila na balkon na sunce, da se ispare... Onda će valjda preostati samo zvijezde! A ono... kad sam kasnije pogledala, našla sam ti prilično veliku, mokru mrlju. Samo je malo zaudarala na gnjile alge...«

ČETVRTO POGLAVLJE


Početkom 1873, senat je prihvatio molbu za pomilovanje Huge Weinschenka, i bivši je direktor izašao na slobodu pola godine prije izmaka kazne.
Da je gospođa Permaneder bila iskrena, morala bi priznati kako se baš mnogo ne veseli tome događaju i kako bi joj bilo milije da već sve ostane i dokraja onako kako jest. Živjela je mirno s kćerkom i unukom na Lipovcu, podržavala je veze s kućom u Ribarskom dolu i sa svojom prijateljicom iz penzionata, Armgardom von Maiboom, rođ. von Sehilling, koja je stanovala u gradu otkako joj je muž umro. Odavno je spoznala da za nju zapravo nema pravog i dostojnog mjesta izvan zidina rodnoga grada. Kako se sjećala svog boravka u Münchenu i osjećala da joj je želudac sve slabiji i osjetljiviji, a potreba za mirom sve veća, nije bila nimalo sklona da se pod stare dane još jednom preseli u neki veliki grad sjedinjene domovine ili čak u inozemstvo.
»Drago dijete,« rekla je kćeri, »moram te nešto pitati, nešto ozbiljno!... Ljubiš li ti još uvijek svoga muža svim srcem? Toliko, da bi pošla, ti i dijete, s njime u svijet, jer mu ovdje, na žalost, nema opstanka?«
A kako je gospođa Erika Weinschenk, rođ. Grünlich, sa suzama koje su mogle svašta značiti, na to odgovorila isto onako po dužnosti, kao što je nekoć sama Tony u sličnoj prilici odgovorila svome ocu u vili kraj Hamburga, to su počele računati sa skorim rastankom...
Dan, kad je gospođa Permaneder u zatvorenoj kočiji dovela svog zeta iz zatvora, bio je gotovo isto tako strašan kao onaj kad su uhapsili direktora Weinschenka. Dovela ga je u stan na Lipovcu, i on je, pošto je smeteno i bespomoćno pozdravio ženu i dijete, ostao u sobi koju su mu ustupile. Od jutra do mraka pušio je cigare, a da se nije usudio izaći na ulicu, pa čak većinom nije ni jeo sa svojima. Bio je to sijed i potpuno zaplašen čovjek.
Život u zatvoru nije narušio njegovo tjelesno zdravlje, jer je Hugo Weinschenk uvijek bio čvrste konstitucije, ali je ipak bio u veoma žalosnom stanju. Bilo je strašno vidjeti kako je duševno slomljen, a da po svoj prilici nije počinio ništa drugo no što većina njegovih drugova mirne duše čini svakog dana, pa da ga nisu uhvatili na djelu, on bi bez sumnje išao dalje svojim putem, uzdignute glave i vedra čela. Skršio ga je njegov građanski pad, činjenica da je bio osuđen i da je odležao tri godine u zatvoru, S najdubljim uvjerenjem tvrdio je pred sudom — a to su mu potvrdili i vještaci — da smjeli manevar što ga je izvršio u korist i čast svoga društva i sebe, u poslovnom svijetu vrijedi kao uzanca. No pravnici, ljudi koji se po njegovu mišljenju uopće nisu razumjeli u takve stvari, koji su imali posve drugačije pojmove i sasvim druge nazore na svijet, osudili su ga zbog prijevare. A ta presuda, iza koje stoji državna vlast, toliko je pokolebala njegovo samopoštovanje, da se više nije usuđivao nikome pogledati u oči. Nestalo je njegova elastičnog hoda, poduzetnosti kojom se previjao u struku svog salonskog kaputa, balansirao šakama i kolutao očima; neobične svježine, kojom je s visine svoje neukosti i neobrazovanosti postavljao pitanja i pričao zgodice; sve je to netragom nestalo! Tako je potpuno nestalo, da je njegove hvatala groza od tolike potištenosti, kukavičluka, tuposti i nedostatka dostojanstva.
Pošto se gospodin Hugo Weinschenk osam do deset dana bavio jedino pušenjem, dao se na čitanje novina i pisanje pisama. A nakon drugih osam do deset dana izjavio je nekako neodređeno da u Londonu ima izgleda na neko novo mjesto, ali da želi najprije sam otići onamo, kako bi lično uredio tu stvar, i tek onda pozvao ženu i dijete, kad sve bude u redu.
Erika ga je u zatvorenim kolima otpratila na stanicu, i on je otputovao a da više nije vidio nijednog od ostalih rođaka.
Nekoliko dana nakon toga primila je njegova žena pismo iz Hamburga, u kome joj javlja da se ni u kojem slučaju ne misli sastajati sa ženom i djetetom, niti im se javljati prije no što bude mogao da im pruži pristojnu egzistenciju. A to je bio posljednji glas o Hugi Weinschenku. Otad mu se zameo svaki trag. Mada je kasnije gospođa Permaneder, koja je bila iskusna u takvim pitanjima, djelotvorno i obzirno pozvala na više mahova svog zeta da se javi, kako bi — govorila je važno — potkrijepila tužbu za rastavu braka zbog zlobnog napuštanja, nije od njega bilo više ni glasa. I tako Erika Weinschenk ostade i dalje s malom Elisabethom kod majke u sunčanom stanu na Lipovcu.

PETO POGLAVLJE


Brak, iz kojega je proizišao mali Johann, bio je uvijek, zanimljiv predmet gradskih razgovora. Kao da je svaki od supružnika imao nešto ekstravagantno i zagonetno, tako je i sam taj brak imao karakter nečeg neobičnog i problematičnog. Steći malo uvida u taj odnos i, bez obzira na oskudne, vanjske činjenice, proniknuti ga, činilo se teškom, ali zahvalnom zadaćom... I ljudi su u danjim sobama i u spavaonicama, u klubovima i kasinima, pa čak i na burzi govorili o Gerdi i Thomasu Buddenbrooku, toliko više, koliko su manje o njima znali.
Kako se našlo ovo dvoje, i kako se slažu? Sjećali su se nagle odlučnosti koju je pred osamnaest godina zasvjedočio tada tridesetgodišnji Thomas Buddenbrook. »Ova ili nijedna«, rekao je, a mora da je s Gerdom bilo tako, jer je u Amsterdamu do svoje dvadeset i sedme godine odbijala sve prosce, a ovoga je odmah prihvatila. Dakle, brak iz ljubavi, mislili su ljudi u sebi; jer koliko god im to bilo teško, morali su priznati da je Gerdinih trista hiljada odigralo tek sporednu ulogu u svemu tome. Međutim, već od prvih dana nisu mogli opaziti kod njih ni malo ljubavi, ili onoga što se pod time razumijeva. Naprotiv, od samog početka vidjeli su u njihovu odnosu samo učtivost, korektnu učtivost punu poštovanja, posve neobičnu između muža i žene. A ta učtivost kao da nije dolazila odatle što bi oni bili jedno drugome duševno strani i tuđi, već kao da je izvirala iz neke posve osebujne, nijeme i duboke intimnosti i poznavanja nekoga stalnog međusobnog obzira i popustljivosti. Godine nisu nimalo promijenile taj odnos. Promjena što su je godine donijele, sastojala se samo u tom što je sada počela udarati u oči razlika u starosti, mada je bila neobično malena po godinama.
Promatrali su ih i nalazili da je on prilično ostario i pomalo krupan čovjek pored mlade žene. Nalazili su da se Thomas Buddenbrook porušio — jest, to je bila prava riječ za njega, usprkos taštini kojom se dotjerivao, a koja je već pomalo djelovala smiješno — dok se Gerda tako reći nije promijenila u ovih osamnaest godina. Kao da se uščuvala u nervoznoj hladnoći u kojoj je živjela i kojom je zračila. Njena tamnocrvena kosa ostala je iste boje, lijepo, bijelo lice sačuvalo je svoju skladnost, a stas vitku i visoku otmjenost. U uglovima njenih nešto premalenih i malko suviše nablizu položenih smeđih očiju još su uvijek bile modrikaste sjene... Nisu vjerovali tim očima.
Gledale su neobično, i ljudi nisu znali odgonetnuti što u njima stoji pisano. Ta Žena čije je biće tako hladno, tako povučeno u se, tako zatvoreno, rezervirano i odbijajuće, koja se, rekao bi čovjek, može zagrijati samo za glazbu, poticala je neodređene sumnje. Ljudi su izvlačili ono malo svoga zaprašenog psihološkog znanja, da bi ga primijenili protiv žene senatora Buddenbrooka. Tiha voda bregove dere. Ima ih koji su podmukli i licemjerni, da je pravo čudo. A kako su željeli da se malo približe Čitavoj toj problematici i makar nešto o tome doznaju i shvate, njihova ih je skromna mašta navodila na pretpostavku da ta lijepa Gerda sigurno malo vara svoga ostarjelog muža.
Dobro su pazili, i nije dugo potrajalo, te su se složili u tome, da Gerda Buddenbrook u svom odnosu prema gospodinu poručniku von Throta, blago rečeno, prelazi granice društveno dopuštenog.
René Maria von Throta, rodom iz Porajnja, bio je Sekonde-leutnant u pješačkom bataljonu gradske garnizone. Crveni mu je ovratnik lijepo pristajao uz crnu kosu koju je dijelio po strani, i koja je desno bila začešljana iz bijelog čela u visoku, gustu i kovrčavu čupu. Ali premda je bio visoka i snažna rasta, čitava njegova pojava, kretnje, pa i način kojim je govorio i šutio, djelovali su sasvim nevojnički. Volio je turiti jednu ruku između dugmeta poluotkopčana kaputa ili sjediti, naslonivši obraz na hrbat ruke. Klanjao se bez imalo vojničke krutosti, a da se pri tom nije čulo kako udara petama, a uniformu je nosio na mišićavom tijelu isto onako nehajno i hirovito kao da je građansko odijelo. Čak su i tanki, mladenački brčići — koji su mu se spuštali koso prema uglovima usana i koji se nisu dali ni ušiljiti ni zasukati — pojačavali taj neratnički dojam. Ali najčudnije su na njemu bile oči, velike, neobično sjajne i tako crne oči da su se činile kao nedokučive, Žarke bezdani; blistave oči koje su se sanjarski-ozbiljno zaustavljale na predmetima i licima.
U vojsku je stupio bez sumnje protiv svoje volje, ili bar bez ljubavi za poziv, jer i pored tjelesne snage nije mnogo valjao u službi. Drugovi ga nisu voljeli, jer je suviše malo učestvovao u njihovim interesima i zabavama — interesima i zabavama mladih oficira koji su se tek nedavno vratili iz pobjedonosna rata. Smatrali su ga neugodnim i ekstravagantnim čudakom, koji šeće sam, ne voli ni konje, ni lov, na igru, ni žene, i koji ima smisla samo za glazbu; svirao je, naime, nekoliko instrumenata. Žarkih očiju i u isti mah nehajnog i glumačkog držanja, posjećivao je sve opere i koncerte, dok je klub i kasino omalovažavao.
Milom ili silom obavio je najnužnije posjete uglednim porodicama, ali je odbio gotovo sve pozive i posjećivao zapravo samo Buddenbrookove... suviše često, kako su držali ljudi; suviše često, kako je mislio i sam senator...
Nitko nije slutio što se dešava u Thomasu Buddenbrooku, nitko nije ni smio da nasluti, i baš je to bilo tako strahovito teško: spriječiti da itko dozna kako se on grize, kako je pun mržnje i nemoćan! Ljudima je postajao pomalo smiješan, ali možda bi se bili sažalili i savladali takve osjećaje, da su samo izdaleka naslutili kakvim se on strahom i razdraženošću čuva smiješnosti, kako je to već davno predvidio i predosjetio, prije no što su oni uopće pomislili na takvo šta. Pa i njegova taština, »taština« kojoj su se toliko podrugivali, dobrim je dijelom proizašla iz ove brige. Prvi je on sumnjičavim okom opazio sve veći nerazmjer između svoje pojave i Gerdine neobične uščuvanosti, koju su godine poštedjele. A sada, otkako je gospodin von Throta stupio u njegovu kuću, morao je ostatkom svojih snaga suzbijati i prikrivati zabrinutost, morao je to činiti, jer bi već samo njegovo ime postalo smiješno, kad bi ljudi doznali kako je zabrinut, Gerdu Buddenbrook i mladoga, neobičnog oficira zbližila je, razumije se, glazba. Gospodin von Throta svirao je klavir, violinu, violu, cello i flautu — sve izvrsno — i često je senator unaprijed znao da će on doći u posjete, po tome naime, što bi momak gospodina von Throta, noseći na leđima kutiju sa cellom, prošao ispred zelenih zaklona na prozorima privatne poslovnice i nestao u kući... Tada bi Thomas Buddenbrook sjedio za pisaćim stolom i čekao dok ne bi i on, prijatelj njegove žene, ušao u kuću, dok se ne bi u salonu iznad njega ustalasale harmonije koje kao da su uz pjesmu, žalbu, i natčovječno klicanje uzdizale grčevito pruženih, sklopljenih ruku, te nakon svih lutanja i mutnih ekstaza tonule u nemoć i jecanje, gubile se u noći i šutnji. Neka samo tutnje i bruje, plaču i klikću, neka se pjene, neka se isprepleću, neka se vladaju nadnaravno kako ih je volja! Najgore, ono što ga je najviše mučilo, bila je tišina što je slijedila, a koja je onda tamo gore u salonu vladala tako dugo, dugo i bila suviše duboka i beživotna, a da čovjeka ne bi spopala groza. Nijedan korak da bi potresao strop, ni stolica da bi se pomakla; bila je to nedopuštena, podmukla, šutljiva tišina, koja prešućuje... Tada je Thomas Buddenbrook toliko strepio i mučio se, da bi katkad tiho prostenjao.
Čega se bojao? Opet su ljudi vidjeli kako je gospodin von Throta ušao u kuću, i Thomas je — kao da gleda očima tih ljudi, onako kako se to njima prikazuje — zamišljao tu sliku: sebe, ostarjela, oronula i mrzovoljna muža, gdje sjedi dolje do prozora u uredu, dok gore njegova lijepa žena svira sa svojim kavalirom, i ne samo da svira... Da, znao je da oni tako promatraju stvari. A ipak je znao i to da riječ »kavalir« nikako ne pristaje gospodinu von Throta. Ah, bio bi gotovo sretan, kad bi ga mogao ovako nazvati i shvatiti, kad bi ga mogao prezirati kao razmetljivca, neznalicu i posve običnog mladića koji svoju prirodnu količinu obijesti pretače u malo umjetnosti i time osvaja ženska srca. Sve je pokušao, da bi ga mogao žigosati kao takva... Samo zato probudio je u sebi nagone svojih predaka: nepovjerenje ustrajna i štedljiva trgovca prema pustolovnoj, lakomislenoj i poslovno nesigurnoj kasti ratnika. U mislima i u razgovoru stalno je nazivao gospodina von Throta »poručnikom«, ali je pri tom posve jasno osjećao da taj naziv još najmanje izražava narav toga mladića...
Čega se bojao Thomas Buddenbrook? Ničega... Ničega, što bi se dalo izraziti. Ah, da se bar mogao braniti od nečega opipljivog, jednostavnog i surovog! Zavidio je ljudima ondje vani, onima kojima je uspjelo da sebi stvore jednostavnu sliku o svemu tome. Dok je sjedio ondje i, zarivši glavu u ruke, bolno slušao, znao je dobro i predobro da riječi »prijevara« i »preljub« ne označuju ono što se ondje gore dešava uz svirku i grobnu tišinu.
Katkad, kad bi kroz prozor gledao sive zabate i prolaznike, kad bi mu se pogled zaustavljao na spomen-ploči koja mu je visjela nasuprot, daru za jubilej, na portretima predaka, i kad bi mislio na povijest svoje porodice, govorio bi sebi da je to konac svega, i da je nedostajalo još samo ovo što se sada događa. Jest, samo je još nedostajalo da mu se ljudi rugaju, da mu ime i porodični život izađe na zao glas, pa da mjera bude potpuna... A ova mu je misao gotovo godila, jer mu se činila jednostavnom, pojmljivom i zdravom — nečim što se može zamisliti i izraziti — u usporedbi s mozganjem o onoj sramotnoj zagoneci, onoj tajanstvenoj sablazni nad njegovom glavom...
Nije više mogao izdržati, odgurnuo je stolicu, izašao iz poslovnice i pošao uza stube. Kamo da ide? U salon, pa da pozdravi mirno i malo s visine gospodina von Throta, da ga pozove na večera, a ovaj da odbije, kao što je to već učinio nekoliko puta? Najnesnosnije je, naime, bilo to, što ga se poručnik uvijek klonio, što je odbijao gotovo sve službene pozive i izvolio se držati samo privatnoga i slobodnog druženja sa senatoricom...
Da čeka? Da počeka bilo gdje, recimo u sobi za pušenje, dok onaj ode, te da onda stupi pred Gerdu i govori s njome otvoreno, da je pozove na odgovornost? — Gerdu ne može pozvati na odgovornost, ne može s njome otvoreno govoriti. O čemu? Veza s njome osniva se na razumijevanju, obziru i šutnji. Nije potrebno da još i pred njom bude smiješan. Ponašati se kao ljubomoran muž znači dati pravo onim ljudima, objaviti skandal, razglasiti ga... Da li je ljubomoran? Na koga? Na što? Ah, daleko od toga! Tako snažna čuvstva znadu nagnati čovjeka da učini nešto, možda nešto pogrešno i ludo, ali nešto odlučno, pa da čovjeku odlane. Ne, ne on se samo malo boji, muči ga i podgriza strah od svega toga...
Pođe u kabinet za oblačenje, da nakvasi čelo kolonjskom vodom, zatim opet siđe u prvi kat, odlučivši da pošto-poto prekine šutnju u salonu. Ali kad je već uhvatio crnozlatnu kvaku na bijelim vratima, zabrujala je opet glazba, i on se trže natrag.
Pođe niza stube za poslugu u prizemlje, pa kroz trijem i hladnu vežu do vrta, te se onda opet vrati. Vrzao se u trijemu oko ispunjenog medvjeda i basena sa zlatnim ribicama, nesposoban da se igdje smiri. Prisluškivao je i vrebao, pun stida i jada, utučen, gonjen strahom pred tajnom i javnom brukom...
Jednom, kad se naslonio na ogradu u drugom katu i gledao dolje u svijetlo stubište, gdje je sve bilo tiho, izašao je mali Johann iz svoje sobe, spustio se niz »doksat« i zbog nečega pošao hodnikom k Idi Jungmann. Nosio je neku knjigu i htio je, idući uza zid pozdraviti oca, poniknuvši očima, i proći, ali ga senator oslovi.
»No, Hanno, Šta radiš?«
»Učim, tata; idem k Idi, da joj prevodim...«
»Kako napreduje? Što imaš za zadaću?«
Još uvijek spuštenih trepavica, ali spremno i s očitim naporom da dade korektan, jasan i priseban odgovor, Hanno mu odvrati, pošto je brzo progutao slinu: »Imamo odlomak iz Kornelija Nepota, prepisati načisto jedan trgovački račun; imamo još francusku gramatiku, rijeke Sjeverne Amerike... ispravak njemačke zadaće...«
Zašuti, nesretan, što na koncu nije umetnuo »i« i odlučno spustio glas, jer više nije znao što da kaže, a čitav je odgovor opet ispao nespremno i nezavršeno. — »Ništa više«, reče što je mogao određenije, mada nije podigao oči. Ali činilo se da otac ne svraća pažnju na to. Držao je Hannovu slobodnu ruku i igrao se njome. Bio je rastresen te očigledno ništa nije shvatio od onoga što mu je Hanno govorio. Nesvjesno i polagano vrtio je nježne zglobove i šutio.
I onda, iznenada, začuo je Hanno nešto što nije imalo nikakve veze s njihovim razgovorom; čuo je tih glas pun strepnje koji ga je gotovo zaklinjao, glas, što ga još nikad nije čuo, a koji je ipak bio glas njegova oca, gdje govori: »Poručnik je sada već dva sata kod mame... Hanno...«
I gle, na taj je zvuk mali Johann podigao zlatnosmeđe oči i pogledao u očevo lice tako jasno i s toliko ljubavi, kako još nikad nije gledao to lice zapaljenih vjeđa pod svijetlim obrvama, i blijedih, malo podbuhlih obraza, pred kojima su sa svake strane strčali ufitiljeni vršci brkova. Bog zna, koliko je razumio. Ali jedno je bilo sigurno, i to su osjetila obojica: da je u ovim trenucima, dok su se gledali, nestalo među njima svakog tuđenja i hladnoće, svake usiljenosti i nesporazuma, i da se Thomas Buddenbrook može pouzdati u povjerenje i odanost svoga sina, u ovoj prilici, kao i u svemu gdje se ne radi o energiji, sposobnosti i svježini, već o strahu i patnji.
Nije se obazirao na to, nikako nije htio da se obazire na to. Baš je u to vrijeme strože no ikada zahtijevao da se Hanno praktički sprema za svoj budući, aktivni život, ispitivao njegove umne sposobnosti, tražio od njega da odlučno izjavi da li ima volje za poziv koji ga čeka, i planuo gnjevom, Čim bi spazio kakav znak otpora ili mlitavosti... Jer Thomas je Buddenbrook sa četrdeset i osam godina sve više mislio da su mu dani odbrojeni, i počeo je da računa sa skorom smrću.
Zdravlje mu se pogoršalo. Pomanjkanje teka, besanica, vrtoglavica i tresavice kojima je uvijek naginjao, nagnale su ga nekoliko puta da zatraži savjet u doktora Langhalsa. Ali nije mu uspjelo da se drži liječničkih propisa. Nije imao dovoljno jaku volju, oslabile su je ove godine užurbanog i zamornog nerada. Počeo je veoma kasno ustajati, premda bi svake večeri srdito odlučio da će se rano dići, da bi prošetao prije čaja, kako mu je doktor naložio. U stvari je to uradio dvaput, triput... a tako je bilo sa svime. Stalni napor volje koji je ostajao bez uspjeha i nije mu pribavljao nikakvo zadovoljstvo, slabio je njegovo samopoštovanja i bacao ga u očaj. Bio je daleko od toga da se odrekne opojnog uživanja malih, oštrih ruskih cigareta, koje je već od svoje mladosti pušio svakog dana u velikim količinama. Bez okolišenja rekao je taštome doktoru Langhalsu u brk: »Vidite, doktore, vaša je dužnost da mi zabranite, pušiti... Da, vrlo lagana i vrlo ugodna dužnost! Moja je stvar, da li ću se držati te zabrane! A vi gledajte... Ne, zajedno ćemo raditi na mome zdravlju, ali uloge su nepravedno podijeljene, preveliki dio posla pada na mene! Nemojte se smijati... Ja se ne šalim... čovjek je tako strašno sam... Ja pušim... Smijem li vas ponuditi?«
I pružio mu je svoju tulsku kutiju za cigarete...
Popuštale su mu snage. Jedino je u njemu raslo uvjerenje da sve to ne može dugo potrajati, i da mu se približava kraj. Imao je čudne predosjeća je i slutnje. Nekoliko ga je puta za stolom spopao osjećaj kao da se zapravo više ne nalazi među svojima, već da gleda na njih iz neke rasplinute i nejasne daljine... »Umrijet ću«, pomislio je: opet je zovnuo k sebi Hanna i rekao mu: »Sinko, ja mogu nestati prije no što i mislimo. Ti moraš onda biti na svome mjestu! I ja sam bio rano pozvan... Ta shvati da me tvoja ravnodušnost muči! Jesi li se već odlučio?... Da — da — to nije odgovor, to opet nije nikakav odgovor! Jesi li se odlučio sa srcem i veseljem, to te pitam... Misliš li ti da imaš dosta novaca i da nećeš morati raditi? Ništa nemaš, gotovo ništa nemaš, bit ćeš upućen na samoga sebe! Ako hoćeš da živiš, i to da živiš dobro, morat ćeš raditi, teško, mnogo, još više od mene...«
Ali nije bilo samo to; nije ga više mučila samo briga za budućnost sina i porodice. Obuzelo ga je nešto drugo, nešto novo, ovladalo je njime i gonilo njegove umorne misli... Otkako je, naime, počeo da gleda na svoju smrt, ne kao na neku daleku, teoretsku i neznatnu nužnost, već kao na nešto posve blisko i opipljivo, za što se treba sada odmah početi spremati, stao je razmišljati, ispitivati sebe, provjeravati svoj odnos prema smrti i nezemaljskim pitanjima... i već kod prvih takvih pokusa ustanovio je da mu je duh strašno nezreo i nespreman za smrt.
Uvijek mu je bilo tuđe ono vjerovanje što se lijepi za slova, zaneseno biblijsko kršćanstvo, koje je njegov otac umio spojiti s vrlo praktičnim smislom za posao; način pobožnosti, koju je kasnije preuzela i njegova mati. Čitavoga svog života gledao je na prve i posljednje stvari onako svjetski i skeptično kao i njegov djed; ali bio je suviše dubok i duhovit i imao suviše veliku potrebu za metafizikom, a da bi se zadovoljio lagodnom površnošću staroga Johanna Buddenbrooka. Pitanje vječnosti i besmrtnosti riješio je historijski i rekao sebi da je živio u svojim precima i da će dalje živjeti u svojim potomcima. Ne samo da je to bilo u skladu s njegovim smislom za porodicu, s njegovom patricijskom sviješću i pijetetom, već ga je to također podržavalo i potkrepljivalo u njegovoj djelatnosti, ambiciji, u čitavu njegovu načinu života. A sad se, eto, sve to srušilo i nestalo pred bliskim i prodirnim okom smrti, i nije mu moglo pružiti ni jedan sat umirenja i pripravnosti.
Iako se Thomas Buddenbrook katkad u životu poigrao nekom malom sklonošću prema katolicizmu, ipak je bio sav prožet ozbiljnim, dubokim, neumoljivim i do močenja samog sebe strogim osjećajem odgovornosti poput pravoga i strasnog protestanta. Ne, pred najvišim i posljednjim nema pomoći izvana, nema posredovanja, oprosta, zaglušivanja ni utjehe! Čovjek mora posve sam, samostalno i vlastitim snagama, vatrenim i marljivim radom, prije no što bude prekasno, riješiti zagonetku i izvojevati jasnu pripravnost, ili umrijeti u očaju... I Thomas se Buddenbrook, razočaran i očajan, odvratio od svoga jedinca, u kome neće, kako se nekoć nadao, živjeti jak i pomlađen. Užurbano i u strahu stao je tražiti istinu, koja mora negdje da postoji...
Bilo je to sredinom ljeta godine sedamdeset i četvrte. Srebrnastobijeli, okruglasti oblaci plovili su modrim nebom iznad kitnjaste simetrije gradskog vrta. Na grančicama oraha cvrkutale su ptice kao da nešto pitaju, vodoskok je žuborio usred vijenca visokih, ljubičastih perunika, a miris jorgovana miješao se, na žalost, s vonjem sirupa koji je, nošen toplom strujom, dopirao iz obližnje pržionice šećera. Na veliko čudo kancelarijskog osoblja, senator je sada često usred radnog vremena napuštao poslovnicu, da bi se s rukama na leđima, prošetao vrtom, grabljao šljunak, vadio mulj iz vodoskoka ili podupro koju grančicu ruže... Dok je to radio, njegovo lice svijetlih obrva, od kojih je jedna bila malo podignuta, činilo se ozbiljno i pažljivo, ali misli su mu lutale negdje daleko u tami, išle su svojim vlastitim mučnim putovima.
Katkad bi sjeo na malu terasu, u sjenicu posve obraslu vinovom lozom i gledao preko vrta u crveni zid svoje kuće, a da ništa nije vidio. Zrak je bio topao i sladak, i činilo se, kao da ga mirni šumovi ublažuju i tješe, kao da ga žele uljuljati u san. Umoran od gledanja u prazno, od samoće i šutnje, sklapao bi od vremena do vremena oči, ali bi se smjesta opet prenuo i žurno odagnao mir. »Moram misliti«, rekao je gotovo glasno,.. »Moram sve urediti, prije nego bude prekasno...«
Ali jednom je ovdje u ovome paviljonu, na maloj stolici za ljuljanje, stolici od žute trske, puna četiri sata, sa sve većim uzbuđenjem, čitao knjigu koju je nešto tražio, a nešto mu je slučajno došla pod ruku... Poslije užine, s cigaretom u ustima, našao ju je u sobi za pušenje u jednom kutu biblioteke, sakrivenu iza raskošno uvezanih svezaka. Sjetio se da ju je jednom prije mnogo godina onako usput kupio uz prigodnu cijenu: prilično opsežno djelo, loše štampano na tankom, žućkastom papiru i loše uvezano; bio je to samo drugi dio nekoga znamenitog metafizičkog sistema... Ponio je tu knjigu sa sobom u vrt, te je onda, zadubljen u nju, okretao stranicu za stranicom.
Obuzelo ga je dotad neznano, veliko zadovoljstvo puno zahvalnosti. Bila je to neusporediva zadovoljština za njega, vidjeti kako je silan, nadmoćan um ovladao životom, tim jakim, okrutnim i podrugljivim životom, da bi ga potčinio i osudio... zadovoljština patnika koji je uvijek stidljivo i nečiste savjesti skrivao svoju patnju pred hladnoćom i grubostima života, a sad mu odjednom velik i mudar čovjek načelno i svečano daje pravo da pati zbog svijeta — tog najboljeg od sviju mogućih svjetova, za koji filozof, kao od šale, prezirno dokazuje da je najgori od sviju.
Nije sve razumio; principi i pretpostavke ostali su mu nejasni, a njegov razum, nenaviknut na takvu lektiru, nije mogao da slijedi poneki tok misli. Ali baš to izmjenjivanje svjetlosti i mraka, tupog nerazumijevanja, nejasne slutnje i naglog svjetla učini da je čitao bez predaha. Sati su prolazili, a on nije dizao pogleda s knjige niti je mijenjao položaj.
Iz početka je preskakao mnoge stranice i hitao naprijed tražeći nesvjesno i žurno ono glavno što je zaista važno; čitao je samo pokoji odlomak koji bi privukao njegovu pažnju. A onda je naišao na opsežno poglavlje koje je pročitao od prvoga do posljednjeg slova, stisnutih usana i skupljenih obrva, ozbiljan, savršeno ozbiljna izraza, neosjetljiv za sve životne manifestacije oko sebe. Naslov tog poglavlja glasio je: »O smrti i njenom odnosu prema neuništivosti naše biti po sebi.«
Preostalo mu je još svega nekoliko redaka, kad je u četiri sata djevojka došla preko vrta i pozvala ga k stolu. Kimnuo je, pročitao još tih nekoliko rečenica, sklopio knjigu i ogledao se... Osjećao je kako se čitavo njegovo biće strahovito proširilo i kako ga je obuzeo neki teški i mračni zanos; kako mu je duh zamagljen i posve opojen nečim neizrecivo novim, zamamnim i punim obećanja, što podsjeća na prvu ljubavnu čežnju punu nade. Ali kad je hladnim i nesigurnim rukama spremio knjigu u ladicu vrtnog stola, glava mu je gorjela, ćutio je neobičan pritisak, strašnu napetost, kao da će u njoj nešto pući, i nije bio sposoban da sabrano misli.
»Šta je to?« pitao se, dok je išao u kuću, penjao se glavnim stubama i sjedao u blagovaonicu među svoje... »Šta mi se dogodilo? Šta sam saznao? Šta mi je kazano, meni, Thomasu Buddenbrooku, vijećniku ovoga grada, šefu žitarske tvrtke Johann Buddenbrook... ? Je li to bilo namijenjeno meni? Mogu li ja to podnijeti? Ne znam šta je to bilo... znam samo da je previše, previše za moj građanski mozak.«
Proveo je čitav dan u tome stanju teške, tamne opojnosti bez misli. A onda je došlo veče, i on je rano legao, nesposoban da još dalje drži glavu na ramenima. Spavao je tri sata dubokim, nedostižno dubokim snom, kakvim još nikad u životu nije spavao. Onda se probudio tako naglo, tako divno prestrašen, kao što se čovjek budi u samoći kad mu se u srcu rađa ljubav.
Znao je da je sam u velikoj spavaćoj sobi, jer je Gerda sad spavala u sobi Ide Jungmann koja se nedavno preselila u jednu od triju gornjih soba, da bi bila bliže malom Johannu. Oko njega je vladala mrkla noć; zavjese na oba visoka prozora bile su spuštene. U mukloj tišini i pomalo zagušljivoj zapari ležao je nauznak i gledao u tamu.
I gle: odjednom kao da se razdrô mrak pred njegovim očima, kao da se baršunasti zid noći rastvorio i otkrio neizmjerno duboku, vječnu perspektivu svjetla... »Živjet ću!« reče Thomas Buddenbrook gotovo glasno i osjeti kako mu grudi podrhtavaju od unutrašnjeg jecanja. »Da, živjet ću! Ono će živjeti... a da to ono nisam ja, to je pusta varka, to je bila zabluda koju će smrt ispraviti. Tako je, tako!... Zašto?« — Ali kad je postavio to pitanje, opet se nad njim sklopio mrak. Opet nije a ma baš ništa znao, ni vidio, ni razumio. Zario je glavu dublje u jastuke, potpuno zaslijepljen i iznuren od ono malo istine što mu je upravo bilo dano da spozna.
Ležao je mirno i požudno čekao; saletjela ga čak napast da se moli da bi se ono povratilo i prosvijetlilo ga. I došlo je. Sklopljenih ruku ležao je, a da se nije usudio ni pomaknuti, i opet je mogao gledati.
Šta je smrt? Odgovor na to nije mu bio dan jadnim i taštim riječima: osjetio ga je, imao ga je u dubini svoje duše. Smrt je sreća, tako duboka sreća, da je čovjek može izmjeriti samo u trenucima milosti kao što je ovaj. Ona je povratak s neizrecivo tegobna lutanja, ispravak velike pogreške, oslobođenje od najodvratnijih okova i granica — ona popravlja žalosnu nezgodu.
Svršetak i propast? Trostruko je vrijedan sažaljenja svatko kome ulijevaju strah ti ništavni pojmovi! Šta će se svršiti i šta će propasti? Ovo njegovo tijelo... Ova njegova ličnost i osoba, ova nezgrapna, jogunasta, manjkava i mrska prepreka, da bude nešto drugo, nešto bolje!
Zar nije svaki čovjek nešto promašeno i pogrešno? Ne stupa li on u mučan zatvor, čim se rodi? Tamnica! Tamnica i posvuda samo pregrade i okovi! Čovjek beznadno gleda kroz rešetke svoje ličnosti u bedeme vanjskih okolnosti, dok ga smrt ne pozove natrag, u slobodu...
Individualnost!... Ah, ono što jesmo, što možemo i imamo, čini nam se bijedno, sivo, nedovoljno i dosadno; a ono što nismo, ne možemo i nemamo, to gledamo s čeznutljivom zavišću koja se pretvara u ljubav, jer se boji postati mržnjom.
Ja nosim u sebi klicu, sklonost, mogućnost za sve sposobnosti i djelatnosti svijeta... Gdje bih mogao biti, da nisam ovdje! Tko, šta, kakav bih mogao biti, da nisam ja, da me fenomen moje osobe ne ograničuje, i da me moja svijest ne dijeli od svijesti sviju onih koji nisu ja! Organizam! Slijepa, nerasudna, žalosna provala uporne volje! Zaista, bolje je da ta volja slobodno lebdi u noći izvan prostora i vremena, negoli da čami u tamnici, bijedno osvijetljenoj treptavim i drhtavim plamičkom intelekta!
Nadao sam se, da ću dalje živjeti u svome sinu? U još plašljivijoj, slabijoj, neodlučnijoj osobi? Djetinjasta zabluda i ludost! Šta će meni sin? Ne trebam sina!... Gdje ću biti, kad umrem? Pa to je tako jasno, tako krajnje jednostavno! Bit ću u svima onima koji su ikad kazali, kažu ili će kazati »Ja«: a osobito u onima, koji to vele punije, snažnije, veselije...
Negdje u svijetu raste dječak, kršan i darovit, kadar da razvije svoje sposobnosti, stasit i vedar, čist, okrutan i živahan, jedan od onih dječaka koji svojom pojavom pojačavaju sreću sretnih, a nesretnike gone u očaj. — To je moj sin. To sam ja, uskoro... uskoro... čim me smrt oslobodi kukavne obmane, da nisam isto tako on, kao što sam ja...
Zar sam ikad mrzio život, taj čisti, okrutni i jaki život? Ludost i nesporazum! Mrzio sam jedino sebe što ne mogu da ga podnesem. Ali vas volim, volim sve vas koji ste sretni, i naskoro će nestati tijesne tamnice koja me dijeli od vas. Uskoro će se osloboditi u meni ono što vas ljubi, oslobodit će se moja ljubav i bit će kod vas i u vama,.. kod vas svih i u vama svima! — — —
Zaplakao je; zario je glavu u jastuke i plakao, potresen i uznesen opojnošću sreće koja se pri bolnoj slasti nije mogla usporediti ni s kakvom srećom na svijetu. To je ono, sve ono što ga je od jučer popodne zanosno i nejasno prožimalo, što se usred noći pokrenulo u njegovu srcu i probudilo ga, kao ljubav što se rađa. I dok mu je bilo dano da to shvaća i spoznaje — ne riječima i slijedom misli, već iznenadnom, blaženom svjetlošću u duši — bio je već slobodan, bio je u stvari već izbavljen i riješen sviju prirodnih i umjetnih granica i spona. Zidovi njegova rodnoga grada, među koje se namjerno i svjesno zatvorio, otvorili su se i otkrili njegovu pogledu svijet, čitav svijet od kojega je u mladosti vidio poneki djelić, a smrt mu ga svekolikog obećava. Varavi oblici spoznaje prostora, vremena, te prema tome i povijesti, briga za slavno, historijsko produženje svoga postojanja u osobi potomaka, strah od neke konačne propasti i raspada — sve je to nestalo iz njegova duha i nije ga više sprečavalo da shvati neprekidnu vječnost. Ništa ne počinje i ništa ne prestaje. Postoji samo beskonačna sadašnjost i ona sila u njemu koja ljubi život bolno-slatkom, snažnom i čeznutljivom ljubavlju; njegova je osoba nesavršen izraz te sile i snage koja će uvijek naći puta i pristupa u tu sadašnjost.
»Živjet ču!« šaptao je u jastuk, plakao i... već idućeg trenutka nije znao zašto plače. Mozak mu je stao, nestalo je njegova znanja, i u njemu je ostala odjednom samo nijema tama. »Vratit će se!« uvjeravao je sebe. »Zar već nisam posjedovao?...« I dok je ćutio kako ga neodoljivo savlađuje san, zakleo se da nikad neće ispustiti iz ruke onu golemu sreću, već da će skupiti snage i učiti, čitati i razmišljati, dok potpuno i sigurno ne usvoji čitav taj nazor na svijet iz kojega sve proizlazi.
Ali to nije moglo da se ostvari, i već je sutradan ujutro, kad se probudio s malenim osjećajem stida zbog jučerašnjih duhovnih ekstravagancija, naslutio da neće moći provesti u djelo te lijepe nakane.
Ustao je kasno i odmah je morao sudjelovati u debatama na nekoj sjednici gradskog zastupstva. Opet je ovladao njegovim snagama javni, poslovni, građanski život u krivudavim ulicama i starinskim kućama ovoga trgovačkog grada. Nije još odustao od namjere da nastavi čudesnu lektiru, ali se počeo pitati da li doživljaji one noći za njega zaista znače nešto trajno i da li bi oni mogli da se održe u času smrti. Njegovi su se građanski instinkti bunili protiv toga. Bunila se i njegova taština: bojao se da će se pokazati nastranim i smiješnim. Zar njemu pristaju takve stvari? Priliči li to njemu, senatoru Thomasu Buddenbrook, šefu tvrtke Johann Buddenbrook?...
Nikad više nije dospio da zaviri u neobičnu knjigu koja sadrži tolika blaga, a kamoli da nabavi ostale sveske toga velikog djela. Nervozna pedanterija, koja je s godinama zavladala njime, trošila je njegove dane. Mučio se da sredi i posvršava hiljadu beznačajnih i svakidašnjih sitnica; nije imao dovoljno snage da razumno i korisno podijeli vrijeme. Oko dvije nedjelje nakon onoga znamenitog popodneva došao je već dotle, da je odustao od svega i naložio služavci da odmah odnese u kuću i spremi u biblioteku neku knjigu što se nalazi u ladici vrtnog stola, a nije joj mjesto ondje.
I tako se desilo da se Thomas Buddenbrook, koji je željno ispružio ruke za visokim i posljednjim istinama, bez snage vratio pojmovima i slikama u koje su ga u djetinjstvu učili da vjeruje. Sjetio se jedinoga i osobnog boga, oca svih ljudi koji je poslao na zemlju osobni dio sebe samoga, da bi za nas trpio i prolio svoju krv, i koji će, kad dođe Sudnji dan svima suditi. Tada će započeti vječnost za pravednike; oni će sjediti do njegovih nogu i bit će nagrađeni za sve ono što su pretrpjeli u ovoj dolini suza... Sjetio se čitave te dosta nejasne i pomalo apsurdne priče koju čovjek ne mora shvatiti, već treba samo pokorno u nju vjerovati, i koja će mu biti pri ruci, u utvrđenim i djetinjim riječima, kad ga spopadne posljednji strah... Hoće li ga zaista spopasti?
Oh, ni u tome nije našao pokoja. Taj čovjek — koga su morile brige o časti porodice, o ženi, o sinu, o imenu, taj istrošeni čovjek koji se toliko trudio da umjetno održi svoje tijelo elegantnim, besprijekornim i uspravnim — mučio se nekoliko dana pitanjem: da li duša neposredno nakon smrti dolazi u nebo, ili će blaženstvo započeti tek kad uskrsne tijelo... A gdje se dotle zadržava duša? Da li mu je ikad itko govorio o tome u školi ili u crkvi? Zar nije upravo neodgovorno ostaviti ljude u takvom neznanju? — Umalo da nije otišao k pastoru Pringsheimu, da u njega zatraži savjeta i utjehe; tek je u posljednjem trenutku odustao od toga, bojeći se da se ne pokaže smiješnim.
Najzad je digao ruke od svega i prepustio se božjoj volji. A kako nije mogao da riješi svoja vječna pitanja, odlučio je da bar savjesno sredi svoje zemaljske poslove i da tako ostvari svoju davnu namjeru.
Jednog dana poslije ručka čuo je mali Johann u danjoj sobi, gdje su njegovi roditelji pili kavu, kako je otac obavijestio mamu da će mu danas doći odvjetnik, doktor taj i taj, da sastave oporuku, jer ne smije stalno odgađati tu stvar. Poslije toga je Hanno čitav sat vježbao na klaviru u salonu. A kad je zatim htio da prođe hodnikom, sreo je oca i nekog gospodina u dugom crnom ogrtaču, gdje se uspinju glavnim stubama.
»Hanno!« reče senator kratko. Mali se Johann zaustavi, proguta slinu i odgovori tiho i brzo: »Da, tata...«
»Imam važnog posla s ovim gospodinom«, nastavi otac. »Stat ćeš, molim te, pred ova vrata« — pokaže ulaz sobe za pušenje — »i pazit ćeš da nas nitko, razumiješ li, apsolutno nitko ne smeta.«
»Da, tata«, reče mali Johann i postavi se pred vrata koja se zatvoriše iza gospode.
Stajao je ondje, držao jednom rukom mornarsku petlju na prsima, trljao jezik o zub koji mu je bio sumnjiv, i slušao ozbiljne i prigušene glasove što su dopirali iz sobe. Nagnuo je glavu sa svijetlosmeđim kovrčama koje su mu padale na sljepoočice, a ispod namrštenih obrva treptao je zlatnosmeđim očima, okruženim modrikastim sjenama onako, kao što je onda pored bakina odra udisao miris cvijeća i onaj drugi strani, a ipak tako neobično poznat i blizak miris.
Došla je Ida Jungmann i rekla: »Hannochen, mališu moj, gdje si; što stojiš ovdje?«
Grbavi pisar iz poslovnice došao je s telegramom u ruci da traži senatora.
A mali je Johann svaki puta ispružio vodoravno pred vratima ruku u mornarskom rukavu s izvezenim sidrom, stresao glavom, pošutio časkom, pa onda rekao tiho i odlučno: »Nitko ne smije ući. — Tata pravi oporuku.«