Ann Brontë-Stanarka napuštene kuće

STANARKA NAPUŠTENE KUĆE

Ann Brontë (1820–1849) napisala je samo dva romana. Stanarka napuštene kuće (1848) sentimentalna je priča o životnom putu žene koja je izgubila muža razvratnika i pokušava sve snage usmjeriti na odgoj sina da i on ne krene očevim putem. To je roman snažne sentimentalne ekspresije u kojem ljudske sudbine ovise o teškoćama i preprekama na koje nailaze, jer one obećavaju katarzu – neizbježnu za jednog puritanskog pisca.
Djela tri sestre, Charlotte, Emily i Ann Brontë, umjetničko su i ljudsko svjedočanstvo o životu u Engleskoj prve polovice XIX stoljeća. Otkrivajući tjelesne i duševne patnje svojih senzibilnih junaka i junakinja, spisateljice pokazuju dubinu sukoba darovitog pojedinca s konzervativnim društvom, ističu socijalne nepravde, prikazujući pritajeni klasni bunt i tako, uza sve svoje inovacije značajne za realističko gledanje na svijet oko sebe, nastavljaju tradiciju započetu djelima Jane Austin.
Poslije romana – sentimentalnih romansi, lišenih životne argumentacije, u njihovim djelima prevladava ozbiljnost, počinje se shvaćati da život najčešće određuju male a ne velike stvari i da je upravo zato put do punog ostvarenja ljudske sreće težak i trnovit.
Potekle iz svećeničke obitelji, odgojene u siromaštvu i pod zaptom stroga oca, probijale su se kroz život kao učiteljice i odgojiteljice da bi književnu slavu stekle tek poslije smrti. Služeći imućne, one su vrlo rano i vrlo snažno osjetile posljedicu društvene nejednakosti i spoznale da se ti odnosi moraju mijenjati. S dubokim smislom za društvenu i psihološku realnost sestre Brontë u svojim romanima pričaju sumorne, a ponekad i tragične životne priče svojih junaka, otkrivajući kako je u tom svijetu nemoguće naći sreću a da se izbjegnu sve kušnje i patnje na putu do nje.

POGLAVLJE

I



Morat ćeš se vratiti sa mnom u jesen 1827. godine. Moj je otac bio veleposjednik, a ja sam ga u tome naslijedio po njegovoj izričitoj želji, iako sam se tome protivio. Težio sam naime za višim ciljevima, bojeći se da ću, živeći na farmi, zakopati svoje sposobnosti u zemlju. Moja je majka učinila sve moguće kako bi me uvjerila u moje velike sposobnosti. Ali otac, uvjeren da su ambicije i mijenjanje načina života najsigurniji put u propast, nije htio ni čuti moje razloge. A najmanje to da bih ja želio poboljšati svoj položaj i položaj svojih suvremenika. Govorio mi je da je sve to glupost, preklinjući me svojim posljednjim dahom da nastavim živjeti na stari način, po onoj narodnoj: »Pleti kotač kako ti i otac«, da smatram svojim najvišim ciljem živjeti pošteno, ne obraćajući pažnju ni lijevo ni desno, i da ostavim očinske njive u nasljedstvo svojoj djeci u bar tako dobrom stanju kao što ih je on ostavio meni.
Govorio je da je pošten i marljiv poljoprivrednik jedan od najkorisnijih članova ljudskog društva. Posvećujući svoje sposobnosti našem posjedu i unapređivanju poljoprivrede, neću uživati imati koristi samo ja, moja porodica i oni koji za mene rade, nego, u stanovitom smislu riječi, i cijelo čovječanstvo. Ukratko, neću živjeti uzalud.
Misleći na te riječi, tješio sam se vraćajući se s polja kući jedne hladne, vlažne večeri potkraj listopada. Ali odsjaj vatre kroz prozor salona mnogo me je više utješio od svih tih mudrih razmišljanja i hvalevrijednih odluka što sam ih donio. Jer, sjeti se, tada sam bio mlad. Imao sam samo dvadeset i četiri godine, i nisam još bio stekao moć samosavladavanja, koju danas posjedujem.
Ipak, nisam smio ući u taj raj prije nego što sam izuo blatne čizme i obuo par čistih cipela. Svukao sam i radno odijelo, odjenuo kućni ogrtač. Uredio sam se kako bih se mogao dostojno pojaviti u pristojnom društvu, jer moja majka, iako vrlo draga, nije odustajala od nekih zahtjeva.
Penjući se u svoju sobu sreo sam na stubama , zgodnu devetnaestogodišnju djevojku, okrugla lica, crvenih obraza, gustih uvojaka i vedrih smeđih očiju. Ne treba kazati da je to bila moja sestra Rose. Znam, ona je još i sada zgodna žena srednjih godina, i u tvojim očima vjerojatno još isto onako lijepa kao onda kad si je prvi put sreo. Nitko mi tada nije govorio da će ona, nekoliko godina kasnije postati supruga meni još potpuno nepoznata čovjeka. Ni da će mi taj čovjek postati bližim prijateljem nego što je ona sama. I mnogo prisniji od onoga neodgojenog tada sedamnaestogodišnjeg mladića koji je, silazeći niza stube, tako udario u mene da sam izgubio ravnotežu, te sam ga za kaznu udario po glavi. To naravno nije ostavilo ozbiljnih posljedica, jer mu je glava bila prekrivena gustim crvenim uvojcima, koje je moja majka nazivala kestenjastim.
Ušavši u salon, našli smo tu poštovanja vrijednu damu u naslonjaču kraj kamina kako plete.
To je radila uvijek kad nije imala drugog posla. Dočekala nas je živahna vatra i čaj što ga je sluga upravo bio donio. Rose je izvadila posudicu za šećer i cjediljku za čaj iz ormara od tamne hrastovine, sjajne poput ulaštene ebanovine.
– Evo, stigli ste! – zaviknula je moja majka, pogledavši nas i nastavljajući jednako brzo plesti.
– Zatvorite vrata, a Rose će uliti čaj. Sigurna sam, umirete od gladi! Pričajte mi što ste cijeli dan radili. Volim znati čime se moja djeca bave.
– Izdavao sam naređenja o smjeru kretanja pluga. Momak nije imao pojma kojim smjerom treba orati. Osim toga, radio sam na planu navodnjavanja travnjaka.
– Sjajan si! A što si ti radio, Ferguse?
– Lovio sam.
Počeo je naširoko pričati o tom sportu, o mamcima koje je upotrebljavao i o psima. Majka ga je slušala s najvećom pažnjom, promatrajući ga s oduševljenjem koje mi se činilo pretjeranim s obzirom na važnost njegova izlaganja.
– Trebalo bi da počneš i nešto drugo raditi, Ferguse – napomenuo sam čim mi je stanka u njegovu pričanju omogućila da dođem do riječi.
– A što bih mogao raditi? – odgovorio je. Majka mi ne dopušta poći na more ili u vojsku. A ja sam odlučio da ništa drugo ne radim. Toliko ću vam dosađivati te ćete biti sretni da me se riješite.
Majka mu je pogladila čvrstu, kratku kosu. On je nastojao poprimiti ljutit izgled, a zatim smo se sve troje digli i na opetovani Rosin poziv sjeli za stol.
– Popijte čaj – rekla je Rose – a ja ću vam ispričati što sam ja radila. Posjetila sam Wilsonove. Velika je šteta što nisi bio sa mnom, Gilberte, jer je ondje bila i Eliza Millward.
– Pa što ako je bila?
– Ništa! Neću ti pričati o njoj – osim da je zgodna i zabavna, naročito kad je dobre volje, pa bismo je mogli i pozvati...
– Mir, mir, draga! Tvoj brat i ne misli na to! šapnula je moja majka ozbiljno, zaprijetivši joj prstom.
– Htjela sam vam ispričati nešto važno što sam ondje saznala – nastavila je Rose. – Jedva sam to mogla dočekati. Znate i sami kako se pričalo prije mjesec dana da će netko useliti u Wildfell Hall. Pa što mislite? Netko već tjedan dana ondje stanuje a da mi to nismo znali!
– Nemoguće! – zaviknula je majka.
– Nevjerojatno! – kriknuo je Fergus.
– Ali istinito! Ondje stanuje jedna žena.
– Bože sveti, draga! Pa to je ruševina!
– Uredili su dvije ili tri sobe. Ondje ona stanuje sama s nekom starom služavkom.
– Oh, bože! Sad si sve pokvarila. Nadao sam se da je ona vještica – napomenuo je Fergus, mažući prst debelo maslac na kruh.
– Gluposti, Ferguse! Ali, nije li to čudno, majko?
– Čudno! Jedva mogu povjerovati.
– Ali, moraš. Jane Wilson ju je vidjela. Pošla je onamo sa svojom majkom, koja naravno nije mogla izdržati da ne pode u posjet nekome tko se doselio u susjedstvo. Ta se nova susjeda zove gospođa Graham i nosi crninu. Ne onakvu kakvu nose udovice. Kažu da je mlada – nema više od dvadeset pet do dvadeset šest godina. Vrlo je suzdržana. Nastojali su na sve moguće načina saznati tko je ona i odakle dolazi. Ali ni prodorna gospođa Wilson ni njezina spretna kćerka nisu uspjele saznati nijedan važniji podatak, pa ni izvući išta iz čega bi se moglo nešto zaključiti. Ništa se ne zna ni o njoj ni o prilikama u kojima je živjela, ni s kim se ranije družila. Bila je s njima ljubazna koliko je iz pristojnosti morala biti. Očigledno joj je bilo draže kazati im »zbogom« nego »kako ste«. Eliza Millward rekla je da će je njezin otac ubrzo posjetiti i ponuditi joj svoju svećeničku pomoć. Vjeruje da joj je to potrebno, jer se doselila na početku prošlog tjedna a u nedjelju se nije pojavila u crkvi. Eliza će ga pratiti. Sigurno će joj uspjeti nešto izvući iz nje. Znaš, Gilberte, da njoj sve uspijeva. I mi bismo je morali jednom posjetiti, majko! To bi bilo pristojno.
– Naravno, draga! To ubogo biće sigurno je vrlo osamljeno.
– Molim vas, pođite što prije. I svakako saznajte koliko šećera stavlja u čaj, kakve pregače nosi, i drugo tome slično. Ne znam kako ću preživjeti dok to ne saznam – podrugljivo će Fergus.
Ako je mislio da je izrekao prvorazrednu šalu, prevario se. Nitko se nije nasmijao. To ga baš i nije smetalo, jer se, napunivši usta kruhom i maslacem i gutnuvši čaj, tako zagrcnuo od smijeha da je morao skočiti i istrčati iz sobe. Čas kasnije čuli smo ga kako urla od smijeha u vrtu.
Što se mene tiče, bio sam gladan pa sam u tišini uništavao šunku, prženi kruh i čaj, dok su majka i sestra dalje razgovarale o toj tajanstvenoj gospođi. Ipak, moram priznati da sam nakon onoga što se dogodilo mom bratu, nekoliko puta podigao šalicu s čajem i ponovo je spustio, ne usuđujući se popiti ni gutljaj, iz straha pred sličnom eksplozijom.
Sutradan su moja majka i Rose požurile u posjet lijepoj osamljenici. Vratile su se jedva nešto pametnije nego što su krenule onamo. Moja je majka izjavila kako ne žali zbog toga posjeta, jer je onoj gospođi bar mogla dati nekoliko korisnih savjeta. Nadala se da ih ona neće odbaciti. Naime, gospođa Graham, iako je malo govorila i činila se pomalo uobraženom, ipak je bila razumna žena. Nije bilo poznato gdje je dotada živjela, ali to ubogo biće nije imalo pojma o nekim stvarima, pa se čak toga nije ni stidjela.
– Što to ne zna? – zapitao sam.
– Nema pojma o kućanstvu, a ni o kuhanju. Ne zna ono što bi svaka prava dama morala znati, bilo joj to potrebno ili ne. Dala sam joj nekoliko korisnih savjeta, i nekoliko izvrsnih recepata čiju vrijednost ona nije mogla ocijeniti. Zamolila me neka se ne trudim, jer ona živi tako skromno i povučeno da ih nikada neće moći iskoristiti. »To nije važno, draga moja – rekla sam – to svaka prava žena mora znati. Osim toga, sada ste sami, ali to nećete biti zauvijek. Vi ste bili udati, a sigurno ćete to i opet biti.« – »Varate se, gospođo – kazala je ona s visoka – sigurna sam da to nikada neću biti.«
– Vjerojatno neka romantična mlada udovica – rekoh. – Želi živjeti ovdje u osami do kraja života i tugovati za dragim pokojnikom. Ali to neće dugo trajati.
– I ja mislim da neće – napomenu Rose. – Nije mi se zapravo činila osobito tužna. A osim toga, prekrasna je. Moraš je posjetiti, Gilberte! I sam ćeš kazati da je savršena ljepotica, iako nećeš otkriti nikakve sličnosti s Elizom Millward.
– Mogu lako zamisliti mnogo ljepših lica od Elizinog, ali teško šarmantnijih. Moram priznati, njezina ljepota nije savršena, ali da jest, ona više ne bi bila tako interesantna.
– I tako ti više voliš njezine greške od odlika drugih.
– Tako je – isključujući, naravno, majku.
– Oh, dragi moj Gilberte, kakve to gluposti govoriš! Znam, ti tako ne misliš. To ne dolazi u obzir – kazala je majka. Zatim je ustala i napustila sobu, izgovarajući se kućanskim poslovima, a zapravo izbjegavajući moje daljnje izjave.
Nakon toga Rose mi je pričala neke pojedinosti u vezi s gospođom Graham. Opisala mi je njezino držanje, haljinu i ponašanje, kao i pokućstvo u sobi u kojoj je stanovala. Sve mi je to opisala s mnogo više pojedinosti nego što je mene zanimalo. Kako je nisam najpažljivije slušao, ne bih mogao ponoviti te pojedinosti ni kad bih želio.
Sutradan je bila subota, a u nedjelju su se svi pitali hoće li lijepa neznanka doći u crkvu ili neće. Moram priznati da sam i sam zainteresirano promatrao obiteljsku klupu Wildfell Halla s izblijedjelim, otrcanim jastucima.
Ondje sam ugledao otmjenu žensku pojavu u crnoj haljini. Okrenula je lice prema meni, a u njemu je bilo nešto što me tjeralo da je ponovo i ponovo promatram. Kosa joj je bila crna poput ugljena, a češljala ju je na način neuobičajen u to vrijeme, ali je njoj izvrsno pristajao. Koža joj je bila čista i blijeda. Oči nisam vidio, jer se nagnula nad molitvenik, pa su bile skrivene kapcima s dugim, finim trepavicama. Ali obrve iznad njih bile su izražajne i lijepo nacrtane. Čelo je odavalo veliku inteligenciju, a nos joj je bio klasičan. Crtama lica nije bilo prigovora, osim što su joj obrazi bili pomalo upali, a usnice, iako lijepe, malko pretanke i odviše stisnute. Nešto je u njima odavalo ne baš osobito blag i ljubazan karakter. Kazao sam samom sebi: »Radije bih vam se divio iz daljine, lijepa moja gospođo, nego živio s vama pod istim krovom.«
Upravo je tada podigla oči i srela moj pogled. Nisam se odlučio da ga skrenem, pa se ona vratila molitveniku, ali ne prije nego što me prezrivo pogledala.
– Smatra me bezobraznim klipanom – pomislio sam. – Ubrzo će promijeniti mišljenje, ako ja to budem smatrao potrebnim.
Sinula mi je pomisao kako ovo nije pravo mjesto za takva razmišljanja i da moje ponašanje nije odgovaralo ovom mjestu. Prije nego što sam se opet posvetio molitvi, pogledao sam uokolo je li itko primijetio što se dogodilo. Ali nije – svi oni koji nisu gledali u molitvenike promatrali su tu stranu ženu. Moja dobra majka i sestra, a isto tako i gospođa Wilson i njezina kćerka, pa čak i Eliza Millward. Ali, ona je pogledala u mene, pocrvenjela i skromno se vratila molitveniku.
Eto, opet sam se izgubio u nedostojnim mislima. Taj put me netko na to upozorio, gurnuvši me u rebra. Bio je to moj brat. Mogao sam mu taj čas uzvratiti samo tako što sam nagazio svojom nogom na njegov palac, zaprijetivši mu osvetom pri izlasku iz crkve.
A sada ću ti, Halforde, prije nego što dovršim ovo pismo, kazati tko je Eliza Millward. Ona je mlada kćerka prečasnog oca Michaela Millwarda, vikara, zgodna mala osoba koja mi se veoma sviđa. Ona to zna, iako joj nikada nisam ništa direktno kazao, a i ne namjeravam. Moja majka smatra naime da dvadeset milja uokolo nema žene dostojne mene, pa ne može podnijeti pomisao na brak s tom beznačajnom djevojčicom koja, uz sve svoje ostale mane, ne posjeduje čak ni dvadeset funti. Eliza je bucmasta djevojka, sitna lica, gotovo jednako tako okrugla kao u moje sestre. Nos joj je prćast, crte lica nepravilne. Ona je zapravo više šarmantna nego lijepa. Ali, ne smijem zaboraviti njezine oči. Te divne oči čine je izvanredno privlačnom. Crne su i dugoljaste, izraz im se neprekidno mijenja. Ponekad, mogao bih to tvrditi, čak je đavolski zao, ali i tada očarava. Njezin je glas mio i djetinjast, kretnje meke kao u mačke a takvo joj je i ponašanje, ponekad plaho a ponekad lukavo, uvijek u skladu s njezinim raspoloženjem.
Njezina sestra Mary starija je nekoliko godina, nešto viša od nje i čvršće građena. To je mirna, osjećajna djevojka, koja je strpljivo njegovala majku za njezine duge, teške bolesti. Otada pa sve do danas ona je domaćica te porodice. Otac je u nju imao povjerenja i cijenio je, a voljeli su je psi, mačke i djeca.
Prečasni Michael Millward visok je, snažan stariji gospodin, široka uglata lica. Uvijek mu je u ruci čvrsti štap. On je čovjek krutih principa, predrasuda, netolerantan prema greškama drugih, smatrajući da on uvijek ima pravo. Tko ne dijeli njegovo mišljenje, taj mora biti potpuna neznalica ili slijepac. Tako on kaže.
U djetinjstvu sam ga gledao s poštovanjem. Ali to sam prevladao. On je bio ljubazan prema pristojnim dječacima, ali je često prigovarao našim nestašlucima. A što je bilo najgore kad bi u ono vrijeme dolazio u posjet našim roditeljima, morali smo mu recitirati katekizam, ili opetovati neku crkvenu pjesmu. Znao nas je ispitivati i o svojoj posljednjoj propovijedi, a to je bilo najgore, jer se nikad nisam mogao ničega sjetiti. Ponekad je taj vrijedni gospodin prigovarao majci što je odviše popustljiva prema nama, spominjući joj starog Elija, Davida i Absaloma. Iako ga je duboko poštovala, čuo sam kako je jednom uzviknula: »Kad bi bar on imao sina! Ne bi tada drugim ljudima davao svoje dobre savjete! Vidio bi što znači imati dva dječaka.«
Neizmjerno se brinuo za svoje tjelesno zdravlje. Rano je ustajao, odlazio prije doručka u šetnju, pazio da u pravo vrijeme odjene laku ili toplu odjeću. Nikad nije propovijedao a da ne bi prije progutao sirovo jaje, iako je po prirodi imao snažna pluća i jak glas. Pazio je što pije i jede, iako je bio sklon jelu. Prezirao je čaj a volio pivo, slaninu, jaja, šunku, govedinu i druga jaka jela. Sve je to odgovaralo njegovim probavnim organima, pa je smatrao da je to dobro za svakoga. I najosjetljivijim bolesnicima preporučio bi takvu hranu, pa ako ne bi bilo poboljšanja, pripisao bi to nedovoljnoj upornosti. A ako bi takva dijeta imala loše posljedice, vikar je tvrdio ta je sve to glupost.
Spomenut ću još dvije osobe prije nego što završim ovo dugo pismo. To su gospođa Wilson i njezina kćerka. Gospođa je udovica nekoga dobrostojećeg farmera. Uskogrudna žena, sklona ogovaranju, čiji karakter ne vrijedi opisivati. Ima dva sina: Roberta, prilično grubog farmera, i Richarda, pametna mladića koji proučava klasike uz pomoć vikara, te se sprema za sveučilište, namjeravajući možda i sam postati svećenikom.
Njihova sestra Jane nadarena je mlada osoba. Po vlastitoj želji polazila je školu, naučivši tako mnogo više nego što su drugi članovi obitelji prije nje znali. Uz to se vlada otmjeno, ne govori provincijskim naglaskom i posjeduje mnogo veće vrline od vikarove kćerke Uz to je i ljepotica. Ali mene nikada ne bi mogla ubrojiti među svoje udvarače. Ima dvadeset i šest godina, visoka je i vitka. Kosa joj nije ni smeđa ni kestenjasta, nego sjajno crvena. Ten joj je vrlo svijetao, glava uska, vrat dugačak. Brada lijepa, ali vrlo kratka, usne tanke i crvene, oči svjetlosmeđe, brze i prodorne, ali bez ikakva osjećaja i topline. Ima, ili je imala, mnogo udvarača dostojnih sebe, ali ih je sve odbila. Jer samo pravi gospodin mogao je zadovoljiti njezin rafinirani ukus, a samo bogataš mogao bi ispuniti sve njezine želje. Postojao je samo jedan takav, i on joj je počeo udvarati u posljednje vrijeme. Imala je ozbiljne namjere što se ticalo njegova srca, imena i imetka. To je bio gospodin Lawrence, mladi plemić čija je porodica prije živjela u Wildfell Hallu, odselivši se prije petnaestak godina u moderniju i ugodniju kuću u susjednoj župi.
Za danas dosta, Halforde! Ovo je prva otplata moga duga. Ako ti to odgovara, javi mi, pa ću ti rado poklati ostatak. Ako bi radije ostao moj vjerovnik nego da napuniš džep takvim vrijednosnim pismima, javi mi i to. Oprostit ću ti tvoj loši ukus i sačuvati to blago za sebe.
– Uvijek tvoj GILBERT MARKHAM.

POGLAVLJE

II



Zamjećujem, dragi prijatelju, da je oblak tvoje zlovolje nestao, a svjetlo tvoje dobrohotnosti ponovo me obasjava, kao i tvoja želja da čuješ nastavak moje priče. Prema tome, bez mnogo drugih riječi, poslušaj je!
Čini mi se da je posljednji dan koji sam spomenuo bila nedjelja, potkraj listopada 1827. Idućeg sam utorka bio napolju sa svojim psom i puškom, loveći onu divljač koju sam mogao naći na području Linden-Cara. Kako nisam naišao na nju, okrenuo sam pušku prema jastrebovima i vranama čije me haranje lišilo boljeg plijena. Napustio sam nastanjena područja, pošumljene doline, žitna polja i travnjake, i krenuo prema Wildfellu, najdivljijem i najpustijem području našeg susjedstva. Drveće je ondje rijetko, posvuda se nalaze grube kamene ograde, djelomično obrasle mahovinom i bršljanom. Polja, puna kamenja, nisu pogodna za obrađivanje, pa služe kao pašnjaci. Zemlja je mršava i neplodna, a komadi sivih stijena probijaju ovdje-ondje između trave. Sve je neobrađeno i tužno – ali što onda. To nije bio moj posjed.
Na brežuljku, oko dvije milje od Linden-Cara, diže se Wildfell Hali, golema zgrada iz elizabetinske ere, sagrađena od sivog kamena. Vrlo je slikovita, ali vjerojatno odviše hladna i vlažna za stanovanje. Stoji na osami, a zub vremena urušio je zidove. Od vjetra i kiše štiti je jedino nekoliko škotskih jela, ali i one, napola skršene vjetrom, djeluju isto onako sumorno kao i sama zgrada. U pozadini se prostiru napuštena polja a iza njih goli bregovi. Ispred kuće, okružen kamenom ogradom sa željeznom kapijom, nalazi se vrt. Nekoć je tu bilo zasađeno drveće i grmlje naviklo na oštru klimu i nesmiljene škare vrtlara. Sada, nakon mnogo godina nebrige, prepušten vjetru, mrazu, kiši i vlazi, vrt pruža doista čudnu sliku. Živica uz aleju ili je uvela, ili je narasla do neslućenih razmjera. Ukrasni kameni labud ostao je bez dugog vrata i pola tijela. Golemi ratnik s jedne strane ulaza i lav koji je čuvao drugu stranu nisu više nalik ničemu što postoji na nebu ili na zemlji. Ali u mojoj mladenačkoj mašti oni su, usprkos svom čudnom izgledu, savršeno odgovarali pričama o duhovima i mračnim dogodovštinama, što su nam ih pričale naše dadilje o ovoj napuštenoj zgradi.
Uspio sam ubiti jednog jastreba i dvije vrane dok sam stigao do ograde Wildfell Halla. Zatim, odustavši od daljnjeg lova, odlučio sam razgledati kakve su se promjene dogodile na staroj zgradi. Nisam pošao do ulaznih vrata, nego sam zastao kraj kamene ograde. Nisam vidio nikakvih promjena, osim da su na jednom krilu bili popravljeni prozori i krov. Iz toga krila dizao se u vis dim iz dimnjaka.
Stajao sam tako naslonjen na pušku, utonuo u sanjarenje u kojem je nova, lijepa i mlada stanarka zauzela jednako važno mjesto kao i stara sjećanja. Iznenada sam začuo neki zvuk iz vrta. Pogledavši odakle dolazi, primijetio sam kako neka mala ruka hvata kamenu ogradu. Zatim se pojavila i druga ruka, a za njom malo blijedo čelo prekriveno svjetlosmeđom kosom, par tamnih plavih očiju i pravilan mali nosić.
Oči me nisu zapazile, nego su uzbuđeno promatrale moga psa Sancha, prekrasnog crno-bijelog setera. Malo biće pozvalo je psa. Dobrodušna životinja pogledala ga je, stala mahati repom, ali mu nije prišla bliže. Dječak se popeo na vrh zida i stao ga ponovo zvati. Videći kako je to bezuspješno, odlučio je poput Muhameda prići brdu, kad brdo nije htjelo prići njemu. Pokušao je prijeći preko zida, ali stara trešnja, koja je tu, uza zid, rasla, uhvatila je njegove hlačice. Nastojeći se osloboditi, noga mu je skliznula i on je pao. Ali ne na zemlju, drvo ga je još uvijek držalo u svom zagrljaju. Borio se s njim u tišini, a zatim kriknuo. Ali, ja sam već bio odbacio svoju pušku i uhvatio malog momka u naručaj.
Obrisao sam mu oči njegovim kaputićem, rekao mu da je sve u redu i pozvao Sancha da ga umiri. Upravo je stavio svoju malu ruku na psa i počeo se smijati kroz suze, kad sam iza sebe začuo otvaranje željezne kapije i šuštanje ženske odjeće. Prema meni je trčala gospođa Graham, gologlava, crnih kovrčica koje je vjetar vijao.
– Vratite mi moje dijete! – kazala je glasom, jedva nešto glasnijim od šapta, grabeći dijete kao da bi ga moj dodir mogao zaraziti. Zatim je zastala, držeći jednom rukom njegovu. Drugu mu je položila na rame, promatrajući me svojim velikim, sjajnim, crnim očima. Bila je neizmjerno uzbuđena, gotovo bez daha.
– Ništa nisam učinio vašem djetetu, gospođo – rekao sam ne znajući bi li trebalo da se više ljutim ili čudim – padao je preko zida. Na sreću, uhvatio sam ga i skinuo s grane na kojoj je visio. Spriječio sam veću nesreću.
– Oprostite, gospodine – mucala je, umirivši se iznenada. Razum je ponovo ovladao njome, i obrazi su joj lagano porumenjeli. – Nisam vas poznavala... mislila sam...
Zašutjela je da bi poljubila dijete i nježno ga zagrlila.
– Mislili ste da namjeravam oteti vaše dijete?
Odmahnula je i nasmijala se u neprilici, odgovorivši:
– Nisam znala da se pokušao popeti na zid.
Imam li čast govoriti s gospodinom Markhamom? – dodala je naglo.
Naklonio sam se, usudivši se zapitati odakle me poznaje.
– Vaša me sestra posjetila prije nekoliko dana, s gospođom Markham.
– Zar je sličnost tako velika? – zapitao sam iznenađeno, i ne baš polaskan.
– Postoji neka sličnost u očima i boji tena – odgovorila je promatrajući me. – A mislim da sam vas u nedjelju zapazila u crkvi.
Nasmiješio sam se. U tom smiješku, ili u sjećanju, bilo je nešto što je probudilo njezinu nevoljkost, jer je iznenada opet poprimila onaj oholi, hladan izraz koji sam već u crkvi bio zamijetio. Činilo se da je to prirodni izraz toga lica.
– Do viđenja, gospodine Markham! – kazala je, i bez ijedne druge riječi ili pogleda krenula s djetetom u vrt. A ja sam pošao kući ljutit i nezadovoljan, i sam ne znam zašto – pa ti to neću ni pokušati objasniti.
Ostao sam samo toliko koliko mi je bilo potrebno da odložim pušku i rog s barutom, te da dam neke upute sluzi, a zatim sam krenuo prema vikarovoj kući da bih ublažio svoje neraspoloženje u društvu šarmantne Elize Millward.
Našao sam je kao i obično kako veze, a njezinu sestru u kutu kraj kamina s golemom hrpom čarapa što ih je imala zakrpati.
– Mary, Mary, spremi ih! – govorila je Eliza uzbuđeno upravo kad sam ulazio u sobu.
– Zašto bih? – flegmatično je odgovorila. Moj dolazak prekinuo je daljnju diskusiju.
– Nemate sreće, gospodine Markham – reče mi mlada sestra – otac je upravo otišao u župni ured i neće se vratiti bar jedan sat.
– Nije važno, mogu provesti neko vrijeme i s njegovim kćerima, ako mi one to dopuste – odgovorili i primakoh stolicu kaminu ne čekajući poziv.
– Budete li dobri i zabavni, nećemo tome prigovoriti.
– Dajte dopuštenje bez tog uvjeta. Došao sam naime ovamo ne da zabavljam, nego da sam potražim zabavu.
Ipak sam im nastojao učiniti ugodnom svoju prisutnost. Pa ma kako se malo trudio, činilo se da sam postigao velik uspjeh, jer je gospođica Eliza bila u najboljem mogućem raspoloženju. Doista se činilo da se uzajamno sviđamo jedno drugome. Uspjeli smo voditi zabavan i veseo razgovor, iako odviše dubok. To je bilo nalik gotovo na »tete-a-tete«, jer gospođica Mary nije ni otvorila usta, osim kad bi ispravljala neki pretjerani izraz svoje sestre, i jednom je zamolila da podigne klupko pamuka što se otkotrljalo pod stol. Klupko sam podigao, smatrajući to svojom dužnošću.
– Hvala vam, gospodine Markham – kazala je kad sam joj ga pružio. – I sama bih ga bila digla, ali nisam htjela smetati mačku.
– Draga Mary, to u očima gospodina Markhama nije nikakva isprika – reče Eliza. – On mrzi mačke jednako kao što mrzi usidjelice. Zar ne, gospodine Markham?
– Mislim da je posve prirodno za naš spol što ne podnosimo ta mazna stvorenja – odgovorio sam – jer vi na njih, moje dame, trošite svoje milovanje.
– Kako je dražesna! – viknula je Eliza, iznenada oduševljeno, obasipajući sestrinu mačku poljupcima.
– Nemoj, Eliza! – pomalo će ljutito gospođica Millward odgurnuvši blago svoju sestru.
Za mene je kucnuo čas odlaska. Ma kako se žurio, zakasnit ću na čaj, a moja je majka strastveno voljela red i točnost.
Moja lijepa prijateljica očigledno se nerado stala opraštati sa mnom. Poklonila mi je jedan od svojih najnježnijih smiješaka i pogleda. Pošao sam kući sretan, srca punog zadovoljstva sa samim sobom, a duše preplavljene ljubavlju za Elizu.

POGLAVLJE

III



Dva dana kasnije gospođa Graham posjetila je našu kuću, i to suprotno Rosinim očekivanjima. Ona je naime smatrala da tajanstvena stanovnica Wildfell Halla neće poštivati pravila društvenog ponašanja, u čemu su je podržavali Wilsonovi, govoreći da ni njihov, a ni posjet Millwardovih nije još uzvraćen. Sada smo saznali razlog za to, ali on nije potpuno zadovoljio Rosu. Gospođa Graham dovela je sa sobom svog sina. Na čuđenje moje majke što je dječak tako daleko mogao hodati, odgovorila je:
– To jest za njega duga šetnja. Ali ja sam ga morala povesti sa sobom ili se odreći posjeta. Molit ću vas, gospođo Markham, da me ispričate kod Millwardovih i Wilsonovih kad ih budete vidjeli. Bojim se, neću im moći uzvratiti posjet, jer je za malog Arthura to predaleko.
– Ali vi imate služavku – rekla je Rose. – Zašto ga ne ostavite s njom?
– Ona ima mnogo posla. Osim toga, prestara je da trči za djetetom a on je odviše živahan da bih ga mogla povjeriti starijoj ženi.
– Ostavili ste ga kad ste otišli u crkvu.
– Da, jednom. Ali ne bih ga ni zbog kakvog drugog razloga ostavila. Mislim da ću ubuduće ili morati da ga vodim sa sobom, ili da ostajem kod kuće.
– Zar je tako nevaljao? – zapita je moja majka, očigledno uzbuđena.
– Nije – nasmiješila se gospođa tužno i pogladila uvojke sinu koji je sjedio na klupici kraj nje. – Ali on je moje jedino blago, a ja sam njegova jedina prijateljica, pa se ne volimo rastavljati.
– Draga moja, to je pretjerano – reče joj moja istinoljubiva majka. – Trebalo bi da suspregnete takve čudne osjećaje, pa tako spasite svoga sina od propasti, a sebe od toga da budete smiješni.
– Od propasti, gospođo Markham?
– Da, vi kvarite dijete. U tim godinama on se više ne bi smio neprekidno držati majčine pregače. On je dječak i morao bi se stidjeti toga.
– Gospođo Markham, molim vas, ne govorite to u njegovoj prisutnosti. Vjerujem, moj se sin nikada neće stidjeti da voli svoju majku! – rekla je gospođa Graham vrlo ozbiljno.
Majka ju je nastojala umiriti, objašnjavajući joj što je mislila. Ali ona je, činilo se, smatrala da je o tome dosta rečeno, pa je skrenula razgovor na drugo.
– Upravo je tako kako sam mislio – govorio sam samom sebi – gospođina narav nije baš najnježnija, usprkos njezinu slatkom, blijedom licu, na kojem je patnja ostavila trag.
Cijelo sam vrijeme sjedio za stolom na drugom kraju sobe, udubljen u razgledavanje časopisa za farmere. Čitao sam baš kad je gospođa stigla u posjet, pa sam se, ne želeći pokazati preveliku revnost, samo naklonio i nastavio čitati.
Nakon nekog vremena osjetio sam kako mi se netko približava polako, oklijevajući. Bio je to mali Arthur. Neodoljivo ga je privlačio moj pas Sancho koji je ležao do mojih nogu. Kad sam podigao pogled, ugledao sam ga kako stoji i svojim modrim očima promatra psa. Nije se usudio prići bliže, ne zbog psa nego zbog njegova gospodara. Nasmiješio sam mu se, i on je prišao. Kleknuo je na sag i zagrlio Sancha. Dvije-tri minute kasnije momčić je sjedio na mojim koljenima, razgledajući slike konja, stoke, svinja i seoskih kuća. S vremena na vrijeme dobacio bih pogled njegovoj majci da vidim što ona misli o tom novom prijateljstvu. Po njezinu nemirnom pogledu shvatio sam da joj to nije drago.
– Arthure – zovnu ga napokon – dođi ovamo! Smetaš gospodinu Markhamu. On želi čitati.
– Ni govora, gospođo Graham, molim vas, ostavite ga! Zabavljam se isto tako dobro kao i on – molio sam je. Ali ona ga je ipak pozvala pokretom ruke.
– Neću, mama – reče dijete. – Htio bih prvo razgledati ove slike. Onda ću doći i sve ti ispričati.
– U ponedjeljak, 5. studenog, priređujemo malo primanje – napomenu moja majka – pa se nadam da ćete i vi doći. Dovedite dječaka sa sobom. Sigurno će se dobro zabavljati. Tada ćete se sami moći ispričati Millwardovima i Wilsonovima. I oni će sigurno doći.
– Hvala vam, nikad ne idem u društvo.
– Pa to će biti gotovo obiteljski sastanak. Rano poslije podne. Neće biti nikoga osim nas, Millwardovih i Wilsonovih. Sve njih već poznajete. A doći će i vlasnik kuće u kojoj stanujete, gospodin Lawrence. Trebalo bi da ga upoznate.
– Pomalo ga poznajem – ali, morat ćete me ovaj put ispričati. Večeri su sada tamne i vlažne, a Arthur je tako nježan da ga ne smijem izložiti opasnosti od prehlade. Morat ćemo se odreći vašeg gostoprimstva sve dok ne nastupe dulji dani i toplije noći.
Rose je sada, na mig moje majke, donijela bocu s vinom, čaše i kolač, te ponudila naše goste. Oboje su uzeli po komad kolača, odbivši odlučno vino, usprkos nuđenju kućedomaćice. Osobito se Arthur trgnuo s užasom i gađenjem kad je primijetio vino. Gotovo je zaplakao kad smo mu ga ponudili.
– Smiri se, Arthure – rekla je njegova majka.
– Gospođa Markham je mislila da će ti malko vina koristiti, jer si umoran od šetnje. Ali ona te neće prisiliti da ga popiješ. Bit će ti posve dobro i bez njega. On mrzi već i sam pogled na vino – dodala je – a pozli mu od mirisa. Davala sam mu malo vina ili drugog alkohola pomiješanog s vodom kad je bio bolestan. Zapravo, poduzela sam sve da zamrzi alkohol.
Svi su se nasmijali osim mlade udovice i njezina sina.
– Dakle, gospođo Graham – govorila je moja majka kojoj su od smijeha potekle suze – dakle, vi me iznenađujete! Smatrala sam vas pametnijom. Pomislite kakav će muškarac postati taj vaš sin!
– Mislim da je to izvanredan plan – upade joj u riječ najozbiljnije gospođa Graham. – Želim ga spasiti bar od jednog poroka. Bilo bi mi drago kad bih to mogla učiniti i s ostalima.
– Tako nećete nikada od njega učiniti čovjeka punog vrlina – napomenuh. – Što čini vrline, gospođo Graham? Da li to da čovjek ima snage oduprijeti se iskušenjima, ili da uopće nema iskušenja? Je li snažan čovjek onaj koji prevladava zapreke, pa makar uz najveće napore, ili onaj koji sjedi čitav dan mirno u naslonjaču, zureći u vatru i prinoseći jelo ustima? Ako želite da vaš sin pošteno proživi svoj život, ne smijete sklanjati kamenje s njegova puta. Morate ga naučiti da ga odlučno prekorači. Nemojte ga voditi za ruku, dopustite mu da hoda sam.
– Vodit ću ga za ruku, gospodine Markhame, sve dok ne bude dosta snažan da krene sam. Uklanjat ću mu s puta toliko kamenja koliko budem mogla. Naučit ću ga da zaobilazi ono preostalo, ili da ga prekoračuje, kako vi kažete. Jer, ma koliko kamenja ja sklonila, još će uvijek ostati dovoljno i za njega. Lijepo je govoriti o iskušenjima. Ali pokažite mi, među pedeset ili pet stotina onih koji se ne mogu oduprijeti iskušenjima, jednoga koji to može. Pa zašto bih smatrala da će baš moj sin biti jedan između tisuću? Moram biti spremna na najgore i pretpostavljati da će on biti poput njegova... – Zastala je pa nastavila – poput svih ostalih ljudi.
Vi ste vrlo komplicirana osoba – rekoh.
– Ja ne znam ništa o vama. Govorila sam o onima koje poznajem. Pa kad vidim kako čovječanstvo posrče na svom životnom putu, upada u sve klopke i lomi noge na svakoj zapreki koja mu se nađe na stazi, zašto ne bih svim silama nastojala omogućiti sinu lakši i sigurniji put?
– Da, ali najsigurnije bi bilo naučiti ga da se iskušenjima odupre, a ne sklanjati mu ih s puta.
– Učinit ću oboje, gospodine Markham! Sam Bog zna, dosta ga iskušenja čeka, iznutra i izvana, ma kako ja učinila grijeh neprivlačnim za njega. Sama nisam bila sklona grijehu, ali sam ipak proživljavala iskušenja koja su zahtijevala veću snagu nego što sam je posjedovala da im se oduprem. Držim da bi to priznala i većina ljudi, sklonih razmišljanju.
– Jest – prizna nevoljko moja majka – ali ne možete vi sami suditi o dječaku, draga gospođo Graham! Osim toga, dopustite mi da vas na vrijeme upozorim na vašu kobnu grešku. Ne smijete sami odgajati dječaka. Vi znate neke stvari i pametni ste, pa možda smatrate samu sebe doraslom tom zadatku. Ali vi to niste. Ako u tome ustrajete, gorko ćete se pokajati, ali će tada već biti prekasno.
– Zar da ga pošaljem u školu gdje će naučiti prezirati autoritet svoje majke i njezinu ljubav! gospođa će s gorkim osmijehom.
– Oh, ne! Ali ako baš želite sina koji će prezirati svoju majku, najlakše ćete to postići držeći ga kraj sebe u kući, provodeći život mazeći ga i udovoljavajući svim njegovim hirovima i ludostima.
– Potpuno se slažem s vama, gospođo Markham! Ništa nije tako strano mojim namjerama nego takva zločinačka popustljivost i slabost.
– Vi postupate s njim kao s djevojčicom, pa ćete ga takvim i učiniti. Hoćete, ma što vi o tome mislili. Reći ću gospodinu Millwardu da o tome porazgovara s vama. On će vam ukazati na sve posljedice i sve vam objasniti. Kazat će vam što treba da činite. Sigurna sam, neće mu trebati dugo da vas uvjeri.
– Nije potrebno uznemiravati vikara – odgovori gospođa Graham promatrajući me, jer sam se smiješio povjerenju koje je moja majka imala u toga plemenitog čovjeka. – Gospodin Markham smatra da on može biti isto tako uvjerljiv kao vikar. Ako ne poslušam njega, neću poslušati čak ni nekoga tko bi se podigao iz groba. To će vam vaš sin kazati. Dakle, gospodine Markham, vi mislite da dječaka ne bi trebalo štititi od zla, već ga poslati u bitku, samog i bez tuđe pomoći, bez dovoljno snage da se odupre zlu. Trebalo bi dakle osnažiti njegove vrline iskušenjima...
– Oprostite, gospođo Graham, ali vi pretjerujete. Nisam kazao da bi dječaka trebalo dovoditi u iskušenja samo zato da bi se razvile njegove vrline. Samo sam ustvrdio da je bolje oboružati i ojačati vašeg junaka nego ga razoružati i oslabiti. Kad biste uzgajali hrast u stakleniku, njegujući ga dan i noć, čuvajući ga od udaraca vjetra, ne biste mogli očekivati da će postati velik, jak i otporan kao onaj koji je izrastao na brdu, izložen svim elementima i udarcima oluje.
– A biste li vi to isto govorili kad bi u pitanju bila djevojčica?
– Sigurno ne bih.
– Ne, nju biste njegovali poput biljke u stakleniku. Naučili biste je da kod drugih traži zaštitu i pomoć, čuvali biste je od svake spoznaje zla. Hoćete li mi kazati, odakle ta razlika? Je li to stoga što smatrate da ona nema vrlina?
– Sigurno ne.
– Kažete da se vrlina razvija samo kad je dovodimo u iskušenje. Mislite da ženu ne treba izložiti iskušenjima ili je upoznati sa zlom? Dakle, smatrate je ili tako pokvarenom, ili tako glupom da se ne bi mogla oduprijeti iskušenjima. Ona je čista i nevina sve dok je držimo u neznanju. Žena je lišena one vrline koja je ući što je grijeh. Što je veće njezino znanje, što ima više slobode to je pokvarenija. A plemenitiji muški spol obdaren je prirođenim smislom za dobro koje se još više učvršćuje iskušenjima i opasnostima.
– Bože ne daj da sam tako mislio! – napokon sam joj uspio upasti u riječ.
– Tada dakle mislite da je oboje slabo i sklono grijehu. Samo što će i najmanje iskušenje uništiti jedno, a ojačat će volju drugoga. Odgoj dječaka bit će dovršen malim praktičnim upoznavanjem sa zabranjenim stvarima. Takvo iskušenje bit će za njega isto što je oluja za hrast, koja će doduše odnijeti lišće i slomiti tanje grane, ali će učvrstiti korijen. Vi biste željeli da naši sinovi sve iskušaju, a naše se kćerke ne smiju koristiti ni iskustvom drugih. Ali ja bih željela da se oboje koriste tuđim iskustvima, da se nauče suprotstaviti zlu i odabrati dobro. Nikada ne bih u život poslala ubogu djevojku nenaoružanu znanjem o svijetu, niti bih željela da ona zbog lošeg odgoja izgubi vjeru u sebe. A što se tiče moga sina, kad pomislim da bi se on mogao razviti u svjetskog čovjeka, kako vi to kažete, jednoga koji je sam iskusio što je život i njegova iskušenja, tada bih više voljela da sutra umre! Tisuću puta više! – ponovila je ozbiljno, zagrlivši svoga ljubljenog sina i ljubeći ga toplo. On je, napustivši svoga novog druga, već neko vrijeme stajao kraj nje, gledajući je i slušajući u čudu razgovor koji nije shvaćao.
– Vi žene uvijek morate imati posljednju riječ – rekao sam, primijetivši da ona ustaje i oprašta se od majke.
– Možete kazati sve što želite, samo što ja ne mogu dulje ostati.
– Dakle, vi slušate samo onoliko koliko želite, a ostale riječi će poći u vjetar.
– Ako doista hoćete kazati još nešto o tome – odgovorila je pozdravljajući se s Rose – tada morate dovesti svoju sestru k meni. Tada ću vas strpljivo slušati ma što kazali. Radije slušam vaše propovijedi nego vikarove, jer ću imati manje grižnje savjesti kad vam nakon tog razgovora kažem da sam ostala pri svom mišljenju. Kao što će sigurno i biti.
– Naravno – odgovorio sam nastojeći biti isto tako izazovan kao i ona – jer kad jedna žena pristane da sluša tvrdnje suprotne svome mišljenju, ona je uvijek sigurna da će im se oduprijeti. Sluša samo ušima, a misli zatvara i pred najuvjerljivijim dokazima.
– Doviđenja, gospodine Markhame – pozdravila je moja lijepa protivnica uz zagonetni smiješak. Naklonila se i spremala da ode, ali je njezin sin zadrži djetinje drsko viknuvši:
– Mama, nisi pružila ruku gospodinu Markhamu!
Ona se okrenula, smiješeći se, i pružila mi ruku. Pakosno sam je stisnuo, ljuteći se zbog neprekidnih nepravdi kojima me obasipa vala od prvog časa našeg poznanstva.
Ne znajući ništa o meni i mojim principima, ona je očigledno o meni pogrešno sudila. Kao da mi je htjela dokazati da je njezino mišljenje o meni mnogo gore nego što je bilo moje. Bio sam po prirodi osjetljiv, inače me to ne bi bilo toliko povrijedilo. Možda su me malko i razmazile moja majka i sestre, te neke druge dame koje sam poznavao. A ipak nisam bio uobražen – u to sam duboko uvjeren.

POGLAVLJE

IV



Naša zabava 5. studenog prošla je izvrsno iako je gospođa Graham odbila da je uljepša svojom prisutnošću. Da je ona bila prisutna, možda i ne bi vladala takva srdačnost i veselje.
Moja je majka, kao obično, bila dobro raspoložena i mnogo je pričala. Jedino je griješila što se i odviše trudila da usreći svoje goste, pa je neke silila na ono što im nije bilo drago u pogledu jela i pila, sjedenja kraj kamina, ili razgovora kad bi radije bili šutjeli. Ipak, oni su to hrabro podnosili jer su bili dobro raspoloženi.
Gospodin Millward pričao nam je anegdote, držao govore i zabavljao cijelo društvo, počevši od moje majke do pristojnog gospodina Lawrenca, smirene Mary Millward, mirnog Richarda Wilsona, a naročito Roberta koji ga je pažljivo slušao.
Gospođa Wilson bila je još briljantnija nego inače, puna novosti i skandala. Zastala bi samo kad je svojem iscrpljenom organu govora morala pružiti kratak odmor. Donijela je sa sobom pletivo, pa se činilo da se njezin jezik natječe s njenim prstima u neprekidnom kretanju.
Njezina je kćerka bila dražesna, elegantna i zavodljiva. Željela je sjajem nadmašiti sve prisutne dame i šarmirati svu gospodu, a naročito gospodina Lawrenca. Činila je to tako neprimjetno da je izmaklo mojoj pažnji. Pošto je otišla, Rose je stala oponašati njezine kretnje, poglede i riječi tako spretno da sam se morao diviti. Čak sam se upitao ne sviđa li se taj mladi plemić i mojoj sestri. Ali, ne boj se, Halforde, nije joj se sviđao!
Richard Wilson, Janein mlađi brat, sjedio je u kutu, dobro raspoložen ali šutljiv i plah kao uvijek. Želio je izbjeći svaku pažnju, ali je slušao i zapažao. Bio bi sretan na svoj miran način da ga je moja majka mogla ostaviti na miru. Ali, ona ga je progonila svojom pažnjom. Nudila mu je sva moguća jela, pod izgovorom da je on odviše stidljiv da se sam posluži. Silila ga je da preko čitave sobe izvikuje odgovore na bezbrojna pitanja, želeći ga po svaku cijenu uvući u razgovor.
Rose mi je saopćila kako nas on ne bi bio usrećio svojom prisutnošću da nije bilo njegove sestre. Ona je željela pokazati gospodinu Lawrencu da ima bar jednog brata otmjenijeg i pametnijeg od Roberta. Njega je htjela ostaviti kod kuće, ali je on izjavio da ne uviđa zašto ne bi pošao na razgovor s Markhamom i starom gospođom (a moja majka nije zapravo bila stara), s gospođicom Rosom i vikarom. Čak je i imao pravo. On je razgovarao o običnim stvarima s mojom majkom i Rose, s vikarom je razglabao neka pitanja o crkvi, a o politici je razgovarao sa mnom.
I Mary Millward je šutjela. Nju majka nije toliko mučila okrutnom ljubaznošću kao Dicka Wilsona, jer je ona znala odgovoriti kratko i odbiti što joj se nije sviđalo. Smatrali su je čak i nepristojnom. Bilo kako bilo, ona nije mnogo pridonosila zabavi, a ni sama se baš nije zabavljala. Eliza mi je kazala da je došla samo stoga što je to otac zahtijevao. On je naime tvrdio da se ona odviše posvetila kućanskim poslovima a na štetu nedužnih zabava prihvatljivijih za njezine godine i spol. Ipak je i ona bila dosta raspoložena. Čak se nekoliko puta i nasmijala na duhovite napomene nekoga od nas. Primijetio sam da je tada potražila pogled Richarda Wilsona koji joj je sjedio nasuprot. On je proučavao povijest s njezinim ocem, pa ga je odatle poznavala.
Moja je Eliza bila tako divna da se to ne može opisati. Očigledno joj je bilo više stalo do moje pažnje nego do pažnje bilo koga drugog u sobi. Bila je oduševljena što sam sjedio kraj nje, šaptao joj u uho i stisnuo ruku pri plesu. To se moglo zaključiti po izrazu njezina lica i uzbuđenom disanju. Ali, bit će bolje držati jezik za zubima: ne smijem unaprijed pisati o nekim stvarima.
Nastavimo dakle s drugima koji su još bili prisutni. Rose je bila jednostavna i prirodna kao obično.
Fergus je bio bezobrazan i glup. Ali drugi su se smijali njegovoj bezobraznosti, čak su ga zbog toga i više cijenili.
I napokon (jer o sebi neću pisati), tu je bio i gospodin Lawrence, pravi gospodin, ljubazan prema svima. Naročito prema domaćici i njezinoj kćeri. A i prema gospođici Wilson – jadni čovjek! Činilo se da mu se Eliza Millward ne sviđa. Gospodin Lawrence i ja bili smo u dobrim odnosima. On je malokad napuštao svoju kuću, u kojoj je živio sam nakon smrti svog oca, pa stoga nije imao ni mnogo prijatelja. Od svih koje je ikada imao ja sam mu bio najmiliji.
Volio sam tog čovjeka, ali on je bio odviše hladan i plah, pa nije mogao steći sve moje simpatije. Volio je duh iskrenosti kod drugih, ali ga sam nije posjedovao. Bio je toliko povučen, da je to ponekad bilo čak uvredljivo. Praštao sam mu to vjerujući da uzrok tome nije bila toliko oholost i nepovjerenje prema prijateljima koliko neki morbidan osjećaj delikatnosti, koji je on uostalom nastojao nadvladati. Njegovo je srce bilo nalik na osjetljivu biljku koja se na trenutak otvara, obasjana sunčevim zrakama, da bi se na najmanji dodir smjesta skupila i povukla u sebe. Ta naša veza dakle nije bila ono duboko i trajno prijateljstvo kao među nama, dragi Halforde, usprkos tvojoj povremenoj zlovolji.
Ona je nalik na trošan stari kaput, koji je poprimio oblike svoga gospodara i može se nositi bez straha da će se uprljati.
Gospodin Lawrence bio je sličniji novom odijelu, vrlo urednom i otmjenom, ali tako uskom u ramenima te se čovjek plaši da će ga poderati pri neopreznom pokretu.
Ubrzo pošto su naši gosti stigli, moja je majka spomenula gospođu Graham, izrazivši žaljenje što i ona nije mogla doći. Zatim je objasnila Millwardovima i Wilsonovima razlog njezina neuzvraćanja posjeta. Gospođa Graham se nadala da će joj oprostiti, jer ona nije željela biti nepristojna, i da će ih koji put moći pozdraviti kod sebe.
– Ona je vrlo čudna žena, gospodine Lawrence – dodala je majka. – Ne znamo što bismo mislili o njoj. Možda biste nam vi mogli nešto više kazati, jer ona stanuje u vašoj kući. Rekla nam je da vas poznaje.
Sve su se oči okrenule prema gospodinu Lawrenceu. Činio se nekako zbunjen.
– Ja, gospođo Markham! – rekao je – varate se! Ja ne znam... naravno, vidio sam je. Ali posljednja sam osoba koja bi vam mogla dati obavještenje o gospođi Graham.
Zatim se smjesta obratio Rosi i zamolio je neka društvu nešto otpjeva ili odsvira.
– Ne – odgovorila je ona – morate zamoliti gospođicu Wilson. Ona je bolja od svih nas što se tiče pjevanja i sviranja.
– Ona će rado pjevati – rekao je Fergus – ako vi budete stajali kraj nje i okretali note.
– Rado ću to učiniti, gospođice Wilson, dopuštate li? – zapitao je gospodin Lawrence.
Nasmiješila se i dopustila mu da je odvede do klavira. Pjevala je i svirala na svoj najbolji način jednu pjesmu za drugom, a on je strpljivo stajao kraj nje, naslonivši jednu ruku na naslon njezine stolice i okrećući drugom note. Možda je bio isto tako oduševljen njezinim pjevanjem kao i ona sama. Sve je to na svoj način bilo dobro, ali ne mogu tvrditi da me oduševilo. Bilo je mnogo umješnosti u izvođenju, ali malo duše.
Ali još nismo gotovi s gospođom Graham.
– Hvala, ja neću piti vina, gospođo Markham – rekao je vikar. – Radije bih popio nešto vašeg kod kuće spravljenog piva. To mi je uvijek najmilije.
Oduševljena tim komplimentom, majka je pozvonila i doskora se na stolu našao vrč piva, pred vrijednim vikarom koji ga je tako ocijenio.
– To je ono što želim! – viknuo je i stao u dugom mlazu natakati pivo. Promatrajući ga neko vrijeme prama svjetlu srknuo je duboki gutljaj i ponovo napunio čašu. Majka ga je promatrala oduševljeno.
– Nema ništa tome slično, gospođo Markham! – rekao je. – Ništa nije ravno vašem pivu.
– Drago mi je što vam prija. Uvijek ga sama pripremam, jednako kao i sir i maslac. Volim da je sve pripremljeno onako kako treba.
– Imate pravo, gospođo Markham!
– Vi ne smatrate grijehom popiti ponekad čašicu vina, zar ne, gospodine Millward? – zapita moja majka pružajući gospođi Wilson čašu gina s vodom. Ta vrijedna gospođa tvrdila je naime da joj čisto vino leži u želucu. Njezin sin Robert baš je punio čašu istim pićem.
– Ni govora! – odgovori vikar – sve su te stvari dobre, samo se moramo znati njima služiti.
– Ali gospođa Graham ne misli tako. Trebalo je da čujete što nam je prije nekoliko dana kazala. Rekla sam joj da ću to vama ispričati.
I moja je majka izvijestila društvo o čudnim idejama te gospođe, završivši: – Ne mislite li da ona nije u pravu?
– I nije! – potvrdio je vikar, svečanije nego obično. – Čak bih kazao da je to pravi zločin. Ne samo što je od dječaka učinila budalu, nego prezire i božje darove, učeći ga gaziti ih svojim nogama.
Upustio se u podrobnije razlaganje tog pitanja, objašnjavajući besmislenost takvog postupanja. Moja ga je majka slušala s najdubljim poštovanjem, pa je čak i gospođa Wilson uspjela na čas zaustaviti svoj jezik i slušati ga šuteći, ispijajući gin s vodom. Gospodin Lawrence je sjedio nalaktivši se na stol i igrajući se nemarno svojom polupraznom vinskom čašom.
– Ne mislite li, gospodine Millward – kazao je kad je taj gospodin napravio stanku – ako je neko dijete sklono poroku – krivnjom svojih roditelja ili predaka, na primjer – da bi trebalo poduzeti neke mjere opreza? (Vladalo je općenito mišljenje da je otac gospodina Lawrenca skratio svoj život preobilnim uživanjem alkohola.)
– Možda neke mjere, ali suzdržljivost je jedno, a apstinencija drugo.
– Čuo sam da se neki ljudi ne mogu suzdržati. Ako apstinenciju smatramo grijehom, nitko neće moći zanijekati da je pretjeranost još veći grijeh. Neki su roditelji zabranili djeci svako uživanje pića, ali roditeljska vlast nije vječna. Djeca su sklona da rade ono što je zabranjeno. U takvom slučaju dijete bi osjećalo snažnu želju da pokuša ono u čemu su drugi uživali, a njemu je bilo nedostupno.
Prvom će prilikom nastojati zadovoljiti svoju znatiželju, makar kako ozbiljne bile posljedice. Ne mogu suditi o tome, ali mi se čini da taj plan gospođe Graham, kako ste ga vi, gospođo Markham, opisali, nije tako loš. To dijete nikada neće pasti u iskušenje. Nema potajnih želja, niti je znatiželjno. Ono je upoznato s pićem, i piće mu se gadi, a da nije osjetilo njegove loše posljedice.
– Smatrate li da je to u redu, gospodine? Nisam li vam dokazao koliko zla u tome ima? To se protivi božjoj volji. Ne treba dijete učiti prezirati ono što nam Providnost pruža. Treba ga samo naučiti pravilno to uživati.
– I laudanum možete smatrati darom Providnosti – odgovorio je, smiješeći se, gospodin Lawrence – a ipak će za većinu nas biti bolje odreći ga se, čak i u umjerenim količinama – dodao je. – Nadam se da mi nećete prigovoriti što ću sada ispiti svoju čašu.
– Nadam se da ćete joj dodati još jednu, gospodine Lawrence – napomenu moja majka i gurnu bocu prema njemu.
On je ljubazno odbije, odgurnuvši stolicu od stola i nagnuvši se prema meni. Ja sam naime sjedio iza njega, na sofi, kraj Elize Millward. Zapitao me nemarno poznajem li gospođu Graham.
– Sreo sam je nekoliko puta – odgovorio sam.
– Što mislite o njoj?
– Ne sviđa mi se odviše. Lijepa je, ili, bolje rečeno, otmjena je, ali nije ljubazna. To je žena puna predrasuda, koja ih se ne bi odrekla ni za što na svijetu. Želi da se sve podvrgava njezinu mišljenju, koje je odviše tvrdo, preoštro i pregorko za moj ukus.
Nije odgovorio, samo se ugrizao za usne. Ubrzo je nakon toga ustao i pošao do gospođice Jane Wilson, koja se njemu toliko sviđala koliko se meni nije sviđala. Taj put sam jedva zapazio njegovo ponašanje, ali sam ga se kasnije prisjetio. Sada ne smijem pisati o onome što će se dogoditi.
Završili smo to veče plesom. Naš vrijedni vikar nije se suprotstavljao da mu prisustvuje. Seoski violinist bio je pozvan da nam svira. Mary Wilson tvrdoglavo je odbila da nam se pridruži, ali je to isto učinio i Richard Wilson, iako ga je moja majka željela natjerati na ples, pa mu se čak ponudila za partnericu.
Plesali smo i bez njih kvadrilu i neke seoske plesove sve do kasnih sati. Napokon smo pozvali našeg violinista da nam zasvira valcer. Upravo sam plesao s Elizom, Lawrence sa Jane Wilson, Fergus s Rosom, kad nas je gospodin Millward prekinuo:
– Ne, ne, to ne mogu dopustiti! Dođite, vrijeme je da pođemo kući.
– Oh, ne, oče! – molila ga je Eliza.
– Kasno je, dijete moje! Sjeti se, u svemu treba biti umjeren. »Neka tvoja suzdržanost bude poznata svim ljudima!«
Za osvetu, pošao sam za Elizom u mračni hodnik gdje sam je, pod izgovorom da joj pridržavam kaput, poljubio iza leđa njezina oca, dok je on umatao grlo i bradu u topli šal. Ali, na žalost, okrenuvši se spazio sam iza svojih leđa majku! Posljedica je bila da mi je stala najstrože prigovarati čim su gosti otišli. To je bio neugodan završetak te večeri.
– Dragi moj Gilberte – kazala je – to mi se ne sviđa! Znaš kako sam zabrinuta za tvoju budućnost. Volim te i cijenim više od bilo koga na svijetu. Želim da ti u životu bude dobro. Neizmjerno bi mi bilo žao da se oženiš tom djevojkom, ili bilo kojom drugom iz našeg susjedstva. Ne znam što u njoj vidiš. Ne mislim samo na novac, ni govora! Ali ona nije ni lijepa, ni pametna, ni dobra. Nema nikakvih odlika. Kad bi ti spoznao vlastitu vrijednost, kao što je ja poznajem, ne bi je ni pogledao. Pričekaj neko vrijeme pa ćeš vidjeti. Ako se povežeš s njom, žalit ćeš cijelog života kad spoznaš koliko ima boljih oko tebe. Vjeruj mi, molim te!
– Smiri se, majko! Mrzim propovijedi! Ne namjeravam se još oženiti. Ali, zar se ne smijem zabavljati?
– Smiješ, ali ne tako. Ne bi trebao činiti takve stvari. Učinit ćeš krivo djevojci, ako je ona takva kakva bi morala biti. Ali, uvjeravam te, ona je prava mala koketa, pa će te uhvatiti u svoje mreže prije nego što toga postaneš svjestan. A oženiš li se s njome, Gilberte, slomit ćeš moje srce! Stoga to nemoj više raditi!
– Ne plači zbog mene, majko! – rekao sam, jer su joj suze stale teći potocima. – Neka ovaj poljubac zbriše onaj koji sam dao Elizi. Smiri se! Obećajem ti da neću nikada, to jest, da neću prije nego što dvaput promislim, poduzeti tako ozbiljan korak.
Na te riječi upalio sam svijeću i pošao u krevet, ne više tako dobro raspoložen.

POGLAVLJE

V



Potkraj mjeseca, popuštajući Rosinu navaljivanju, ja sam je otpratio u posjet Wildfell Hallu. Na naše čuđenje, uveli su nas u sobu u kojoj nam je najprije upao u oči slikarski stalak. Kraj njega, na stolu, ležale su boce s uljem i lakom, palete, četke, kistovi i slikarsko platno. Naslonjene na zid stajale su neke slike, u različitim fazama izrade, i nekoliko dovršenih. Većinom su to bili krajolici i portreti.
– Moram vas primiti u svom ateljeu. U drugoj sobi ne gori vatra, a odviše je hladno da se sjedi u sobi bez vatre u kaminu.
Uklonila je sa nekoliko stolica slikarski pribor i zamolila nas da sjednemo. Ona je sjela za slikarski stalak, ne gledajući baš izravno u nj, ali dobacujući s vremena na vrijeme pogled na sliku u radu, dodirnuvši je kistom, kao da joj se činilo nemogućim svu svoju pažnju posvetiti samo svojim gostima. Ta je slika predstavljala Wildfell Hali, gledan rano ujutro s polja. Tamna kuća isticala se na srebrenkastoplavoj pozadini. Na horizontu se zamjećivalo nekoliko crvenih crta. Sve je bilo naslikano vrlo vjerno i odavalo je ruku pravog umjetnika.
– Vidim da ste srcem pri svom poslu, gospođo Graham – rekoh. – Molim vas, nastavite! Jer, ako vas naša prisutnost sprečava u radu, mi ćemo se smatrati nedobrodošlim uljezima.
– Oh, ne! – odgovorila je bacivši kist na stol, kao da se prisjetila pravila pristojnosti. – Nemam toliko posjetilaca da im ne bih rado posvetila nekoliko trenutaka.
– Vaša je slika gotovo dovršena – rekoh približivši se stalku. Gledao sam je s većim oduševljenjem nego što sam namjeravao pokazati. – Još nekoliko poteza kistom, i slika će biti dovršena, zar ne? Zašto ste je nazvali Fernley Manor, Cumberland umjesto Wildfell Hali? – upitah je pročitavši ime koje je sitnim slovima bila napisala na dnu platna.
Smjesta sam osjetio koliko sam bio drzak upitavši je to. Pocrvenjela je i stala oklijevati. Nakon nekoliko trenutaka odgovorila je s očajnom iskrenošću:
– Zbog toga što imam prijatelja pred kojima želim sakriti svoje boravište. Mogli bi vidjeti ovu sliku i prepoznati moj stil, pa sam uz lažne inicijale odlučila dati i ovom mjestu lažno ime. Tako ću ih navesti na pogrešan trag ako me budu tražili.
– Znači, ne namjeravate zadržati sliku? – rekoh želeći skrenuti tok razgovora.
– Ne mogu slikati za vlastito zadovoljstvo.
– Mama šalje sve svoje slike u London – reče Arthur. – Netko ih prodaje u njezino ime i šalje nam novac.
Razgledajući ostale slike, primijetih lijep crtež Lindenhopa sa vrha nekog brežuljka. Zatim još jednu sliku Wildfell Halla, obasjanog suncem mirnoga ljetnog poslijepodneva. Bila je tu i mala slika nekog djeteta koje je tužno promatralo kiticu cvijeća. Iza njega prostirala su se polja i nebo puno tamnih, niskih oblaka.
– Naslikala sam ovu staru kuću jedne noći pune mjesečine – napomenu lijepa umjetnica – a namjeravam je ponovo slikati pokrivenu snijegom i jednom u oblačno veće. Nemam što drugo slikati. Kazali su mi da u susjedstvu ima mjesto s lijepim pogledom na more. Je li to istina? Može li se onamo stići pješice?
– Može, ako vam nekoliko milja hoda nije predaleko. Zapravo, onamo i natrag bit će oko osam milja. A cesta je loša i strma.
– U kojem je to pravcu?
Tumačio sam joj što sam bolje mogao. Stao sam joj opisivati polja i pašnjake kojima je trebalo proći, kad mi ona upade u riječ.
– Oh, ne, prestanite! Nemojte mi sada sve to govoriti. Zaboravit ću sve vaše upute prije nego što krenem. Neću poći onamo prije proljeća. Tada ću zatražiti vaš savjet. Sada je pred nama zima...
Iznenada je zašutjela, prigušila uzvik i naglo ustala: »Oprostite trenutak!« – rekla je a zatim istrčala iz sobe, zatvorivši vrata za sobom.
Bio sam znatiželjan što ju je to toliko uzbunilo, pa sam pogledao kroz prozor. Jer, ona je prije nekoliko trenutaka gledala u tom pravcu. Ugledah samo leda nekog muškarca koji je nestao u grmlju između prozora i kapije.
– To je mamin prijatelj – reče Arthur.
Rose i ja smo se pogledali.
– Ne znam što bih mislila o njoj – šapnu Rose.
Dijete ju je iznenađeno pogledalo. Ona smjesta poče s njim razgovarati o nečem drugom, a ja sam se zabavio promatrajući slike. U tamnom kutu stajala je jedna koju nisam prije zapazio. Na travi je sjedjelo malo dijete s mnogo cvijeća u krilu. Sitno lišće s velikim modrim očima bilo je nasmiješeno. Dijete je imalo smeđu kosu i bilo nalik na mladog gospodina preda mnom. Zaključio sam da je to slika Arthura Grahama iz njegova najranijeg djetinjstva.
Kad sam sliku podigao da bih je mogao bolje promatrati na svjetlu, primijetih drugu iza nje. Usudio sam se podignuti i nju. Bio je to portret nekog gospodina u najboljim godinama. Nije bio ružan, a ni slika nije bila loša. Ali, u usporedbi s drugima, vidjelo se da je vrlo vjerojatno bila naslikana prije nekoliko godina. Zapažalo se mnogo više detalja, a manje slobode slikanja i svježine boja, što me kod drugih slika tako oduševilo i iznenadilo. Ipak sam sliku promatrao s velikim zanimanjem. Modre čovjekove oči gledale su vedro sa slike. Činilo se da bi mi on mogao svakog časa namignuti. Usne, malo predebele, spremale su se nasmijati. Obrazi su bili ukrašeni riđim zaliscima. Svjetlosmeđa kosa padala mu je na čelo i odavala da je njezin vlasnik ponosniji na svoj izgled nego na svoju pamet. Možda i s pravom, iako se nije činio glup.
Nisam tu sliku promatrao još ni dvije minute, kad se umjetnica vratila.
– Netko je došao radi slike – stala se ispričavati. – Rekla sam mu neka pričeka.
– Bojim se da biste me mogli smatrati bezobraznim što promatram slike. Ali smijem li vas pitati...
– To je doista vrlo drsko, gospodine! Stoga vas molim, ne pitajte me ništa, jer neću udovoljiti vašoj znatiželji – odgovorila je nastojeći sakriti svoje odbijanje iza ljubaznog smiješka. Ali, sudeći prema njezinu pogledu, zaista se ljutila.
– Htio sam vas samo pitati jeste li i to vi naslikali – odgovorio sam, pokazujući sliku što ju je držala u ruci. Ona mi ju je naime oduzela bez riječi. Stavila ju je u kut, licem prema zidu, naslonivši na nju onu drugu sliku djeteta, pa se zatim okrenula meni i nasmiješila se.
Ali, moje je dobro raspoloženje prošlo. Okrenuo sam se prozoru i promatrao napušteni vrt. Razgovor s njom prepustio sam Rosi, a zatim sam, nakon minutu-dvije, kazao da moram poći kući. Stisnuo sam ruku mladom gospodinu, hladno se naklonio pred njom i krenuo prema vratima. Ali gospođa Graham, pošto se oprostila od Rose, pružila mi je ruku i kazala mekim glasom uz ugodan smiješak:
– Ne dajte da sunce zađe zbog vaše ljutnje, gospodine Markhame! Žao mi je što sam vas uvrijedila.
Kad se jedna dama ispriča, čovjek se ne može više ljutiti. Tako smo se rastali poput dobrih prijatelja, i taj sam put srdačno stisnuo njezinu ruku.

POGLAVLJE

VI



Za daljnja četiri mjeseca nisam posjetio gospođu Graham, a ni ona nas. Ali gospođe su i dalje razgovarale o njoj. Nisam tome obraćao veliku pažnju. Jedino sam saznao da je jednog hladnog dana krenula sa sinom u posjet vikaru. Na žalost, kod kuće nije bilo nikoga osim gospođice Millward. Ona je ipak dosta dugo ostala, a njih dvije imale su mnogo toga kazati jedna drugoj. Rastale su se s obostranom željom da se što prije opet sretnu. Mary je naime voljela djecu, a zaljubljene majke vole one koji se dive njihovu najvećem blagu.
Ponekad sam je i ja vidio, ne samo kad je dolazila u crkvu nego i kad bi šetala sa sinom po brežuljcima ili pašnjacima oko kuće. U ruci bi nosila knjigu, a sin bi skakutao oko nje. Ugledavši je za vrijeme svojih šetnji, jahanja ili obavljanja posla, požurio bih prema njoj. Volio sam te susrete i razgovore s njom. Naročito mi je drag bio njezin sinčić. Njegove je plahosti nestalo, pa sam vidio kako je to dražestan, pametan i zabavan momčić. Ubrzo smo postali dobri prijatelji. Koliko je to njegovoj majci bilo drago, nisam mogao prosuditi. Isprva mi se čak činilo da je ona željela spriječiti to prijateljstvo. Kasnije je ipak, usprkos svojim predrasudama prema meni, ustanovila da sam bezopasan, pa čak i dobronamjeran. Shvatila je da se njezin sin, družeći se sa mnom i s mojim psom, dobro zabavljao, što mu je inače bilo uskraćeno. Prestala je dakle da se protivi, pa me je čak dočekivala sa smiješkom.
Arthur bi mi već izdaleka dovikivao pozdrav i trčao prema meni. Ako sam jašio, bio je siguran da ću i njega staviti na konja. Kad je u blizini bio neki tegleći konj, posjeo bih ga na nj, što mu je bilo isto tako drago. Majka se nije odvajala od njega. Ne toliko što se bojala za njegovu sigurnost, nego da bi se uvjerila neće li dijete prihvatiti od mene neke pogrešne poglede. Nije dopuštala da se udalji od nje. Najviše je voljela kad se dječak utrkivao sa Sanchom, dok bih ja šetao kraj nje. Ne toliko stoga što je uživala u mom društvu (iako sam se ponekad zavaravao tom idejom), nego zbog toga što je njezin sin sretno trčao i tako jačao svoje zdravlje. To je malokad činio, jer nije imao druga svojih godina. Osim toga, vjerojatno joj je bilo drago što sam se nalazio kraj nje, a ne kraj njega, pa tako nisam mogao nanijeti nikakvo zlo, namjerno ili nenamjerno, njegovoj duši.
Ponekad mi se ipak učinilo da joj razgovor sa mnom pričinjava zadovoljstvo. Jednoga vedrog jutra u veljači šetali smo dvadesetak minuta uz močvaru. Ona je odbacila svu svoju suzdržanost, te stala sa mnom iskreno razgovarati, odavajući pri tom vrlo plemenite osjećaje i potpuno se slažući s mojim nazorima. Bila je tako divna da sam kući krenuo oduševljen, razmišljajući da bi možda bilo bolje provesti dan s takvom ženom nego s Elizom Millward. Razmišljajući tako pocrvenjeo sam zbog svoje nedosljednosti.
Ušavši u salon, našao sam ondje Elizu s Rosom. Iznenađenje nije bilo onako ugodno kako je moralo biti. Dugo smo razgovarali, ali mi se učinila površnom u usporedbi s ozbiljnijom, zrelom gospođom Graham. Na žalost, ljudi su prevrtljivi!
– Neću se oženiti Elizom – pomislio sam – jer je moja majka protiv toga. Ne smijem zavaravati djevojku. Ako ovo moje raspoloženje potraje, bit će mi lakše odreći je se. Pa, ako bude i prigovora na gospođu Graham, ipak ću, poput svakog liječnika, izliječiti težu bolest lakšom, neopasnijom. Jer neću se ozbiljno zaljubiti u mladu udovicu. Ni ona u mene, to je isto tako sigurno. Ali, budem li našao malo zadovoljstva u njezinu društvu, zašto ga ne bih uživao! Ako njezina zvijezda bude dovoljno sjajna da pomrači Elizinu, to bolje, iako ne vjerujem u to.
I stoga nisam propustio nijedan lijep dan da ne posjetim Wildfell Hali, obično u ono vrijeme kad je moja nova poznanica odlazila na šetnju. Ali, ma koliko se ja radovao razgovoru s njom, nije bilo lako sresti je. Mijenjala je vrijeme izlazaka i mjesto svojih šetnji. Sretao sam je tako rijetko te sam pomislio da me ona nastoji izbjegavati koliko je ja nastojim sresti. Ali, to je bila tako neugodna pomisao da sam je radije smjesta odbacio.
Jednog lijepoga mirnog ožujskog poslijepodneva, kad sam bio zaokupljen popravkom neke ograde u dolini, primijetio sam gospođu Graham kraj potoka, s mapom u ruci, zaokupljenu njenim najmilijim poslom. Arthur je gradio brane u plitkoj vodi. Poželio sam se zabaviti, pa nisam htio propustiti tu lijepu priliku. Brzo sam ostavio za sobom travnjak i ogradu, te krenuo prema njoj. Ali već prije mene stigao je onamo Sancho. Skočio je tako oduševljeno na svoga malog prijatelja da je dječak gotovo pao u vodu. Na sreću ga je kamenje spasilo da se ne smoči.
Gospođa Graham proučavala je drveće ogoljelo od zime. Nije mnogo govorila. Stajao sam kraj nje i promatrao sliku u nastajanju. Bio je pravi užitak promatrati njezine spretne i lijepe prste kako vode olovku. Ali nakon nekog vremena prsti su počeli oklijevati i povlačiti pogrešne poteze. Iznenada je zastala u poslu i pogledala me sa smiješkom govoreći da moja prisutnost baš ne koristi njezinoj slici.
– Dobro – odgovorio sam – razgovarat ću s Arthurom dok ne završite.
– Rado bih jašio, gospodine Markhame, ako mi mama dopusti – reče dijete.
– A na čemu, Arthure?
– Vidim nekog konja u polju – odgovori, pokazujući prstom snažnu crnu kobilu.
– Ne, Arthure, to je predaleko – reče njegova majka.
Ali ja sam obećao da ću ga dovesti natrag nakon dva-tri kruga. Nasmiješila se, ugledavši njegovo srećom ozareno lice, i dopustila mu da pođe. To je bilo prvi puta što mi je dopustila da ga odvedem tako daleko od nje.
Sjedeći na golemom konju i svečano jašući po širokom polju, dječak je bio slika sreće i zadovoljstva. Nije dugo jašio, ali kad sam ga skinuo s konja i odveo ga njegovoj majci, činilo se da se ona ipak ljuti što sam ga tako dugo zadržao. Zatvorila je svoj blok vjerojatno očekujući već nekoliko trenutaka nestrpljivo dječakov povratak.
– Vrijeme je za polazak kući – kazala je, poželjevši mi laku noć. Ali, ja je nisam namjeravao napustiti. Otpratio sam je dio puta. Raspoloženje joj se popravilo, a ja sam bio sretan. Ugledavši mračnu, staru kuću, zastala je i okrenula se meni. Time mi je željela staviti do znanja da ne bi trebalo da pođem dalje, i da je došao kraj našem razgovoru. Zaista je kucnuo čas da se od nje oprostim, jer je sunce već bilo zašlo i počeo se spuštati mrak. Na blijedom nebu pokazao se mjesec. Bilo mi je teško ostaviti je u toj osamljenoj, neudobnoj kući. Dizala se nekako prijeteći preda mnom. Kroz donji prozor probijalo je crveno svjetlo, a svi su ostali prozori bili tamni.
– Ne čini li vam se ova kuća neizmjerno tužnom? – zapitao sam je pošto sam kuću nekoliko trenutaka u tišini promatrao.
– Ponekad – odgovorila je. – Kad zimi sjedim sama, pošto Arthur pođe u krevet, i slušam vjetar koji zavija kroz ruševne stare sobe, ni knjiga ni bilo koji posao ne može odagnati tužne misli što me zaokupljaju. Ali ne treba se predavati takvoj slabosti. Ako je Rachel zadovoljna takvim životom, zašto ne bih bila i ja? Ne mogu biti dovoljno zahvalna za to sklonište.
Ove posljednje riječi kao da je govorila samoj sebi. Zatim mi je poželjela laku noć i povukla se.
Nisam još daleko stigao kad sam opazio gospodina Lawrencea kako jaši na svome lijepom sivom konju u smjeru stare kuće. Skrenuo sam s puta da bih s njim razgovarao, jer se već neko vrijeme nismo bili vidjeli.
– Jeste li razgovarali s gospođom Graham? – zapita me, pošto me je pozdravio.
– Jesam!
– To sam i mislio. – Zamišljeno je stao promatrati grivu svoga konja, kao da je zbog nečega nezadovoljan njome.
– Što je?
– Ništa – odgovori. – Mislio sam da vam se ne sviđa – doda mirno, sarkastično se nasmiješivši.
– Pa što ako mi se nije sviđala, zar čovjek ne može promijeniti mišljenje kad nekoga bolje upozna?
– Naravno – odvrati popravljajući konjsku grivu. Zatim se iznenada okrenu prema meni i pogledao me prodorno svojim plahim očima. – Znači, promijenili ste mišljenje?
– To je teško kazati. Imam još uvijek isto mišljenje o njoj, samo nešto ublaženo i ne tako određeno.
– Oh! – nastojao je naći drugu temu razgovora. Pogledavši mjesec, napomenuo je kako je veče lijepo, na što mu ja nisam odgovorio, smatrajući to potpuno nevažnim.
– Lawrence – rekoh mirno, pogledavši ga u lice – jeste li zaljubljeni u gospođu Graham?
Umjesto da se uvrijedi, kao što sam očekivao, on me najprije iznenađeno pogledao zbog toga smjelog pitanja, a zatim se počeo od srca smijati.
– Zaljubljen u nju! – ponovio je. – Kako ste to mogli pomisliti?
– Vidim, zanima vas kako napreduje moje poznanstvo s tom mamom i promjena moga mišljenja o njoj. Mislio sam da ste ljubomorni.
Ponovo se nasmijao. – Ljubomoran! Ne, ali ja sam bio uvjeren da ćete se oženiti Elizom Millward.
– Prevarili ste se, neću se oženiti ni jednom ni drugom.
– Onda bi bilo bolje ostaviti ih obje na miru.
– A hoćete li se vi oženiti sa Jane Wilson?
Pocrvenjeo je, ponovo se počeo igrati konjskom grivom, ali je ipak odgovorio:
– Ne, mislim da neću.
– Tada bi bilo i za vas najbolje da je ostavite na miru.
Ali ona neće mene, mogao se on obraniti. Međutim, samo je čudno gledao i nekoliko trenutaka šutio. Ponovo je pokušao razgovarati o nečem drugom. Ovaj put sam popustio. Još jedna riječ bila bi ga slomila.
Zakasnio sam kući na čaj. Ali, moja je majka ljubazno sačuvala za mene topli čaj, pa iako me blago ukorila, ipak je prihvatila moju ispriku. Kad sam se požalio na ustajali čaj, odlila ga je i zamolila Rosu da pripremi svježi, što je Rose učinila preko volje i uz dosta zajedljivih napomena. – Da je u pitanju bila ona, ne bi uopće dobila čaj. A Fergus bi se morao zadovoljiti ustajalim. I još bi morao biti zahvalan, jer je i to predobro za njega. Ali za Gilberta ne možemo dosta učiniti. Uvijek je to tako bilo. Ako na stolu ima nešto posebno dobro, majka mi daje znak, pa ako je ne poslušam, ona šapne: »Ne jedi toliko toga, Rose! Gilbert će to rado pojesti za večeru!« U salonu govori: »Hajde, Rose, ostavi svoj posao. Moramo urediti sobu prije nego što se Gilbert vrati i zapali vatru u kaminu. On voli veselu vatru.« A u kuhinji: »Pripremi mu veliki kolač! Sigurno će biti gladan. Stavi dosta grožđica, on to voli.« Ako ja odgovorim: »Ali ja ih ne volim, mama!« ona mi kaže: »Rose, u kućanstvu se moramo brinuti samo za dvoje: da sve bude u redu i da ugodimo gospodaru kuće. Za nas žene sve je dosta dobro.«
– A to je pametno – rekla je majka. – I Gilbert to misli, zar ne?
– Meni to savršeno odgovara – rekoh. – Ali želiš li da se zaista dobro osjećam, pobrini se malko više za sebe. A što se tiče Rose, uvjeren sam da se ona izvrsno zna pobrinuti za samu sebe. Ako ikada nešto za mene žrtvuje, ona će mi to već saopćiti. Ti opet činiš sve kako ja ne bih saznao da se brineš za mene i unaprijed pogađaš sve moje želje. Ne bih to nikad saznao kad mi Rose to ne bi predbacila s vremena na vrijeme. Svu bih tvoju pažnju prihvaćao kao nešto samo po sebi razumljivo, ne znajući nikada koliko ti zapravo dugujem.
– A to ti nikada i nećeš znati, Gilberte, sve dok se ne oženiš. Pa kad dobiješ ženu poput Elize Millward, kojoj nije stalo ni do čega osim do zadovoljavanja svojih prohtjeva, ili neku zagriženu ženu poput gospođe Graham, koja ne poznaje svoje dužnosti, nego je mudra samo u onome što je se najmanje tiče – tek tada ćeš shvatiti razliku.
– Neće mi škoditi, majko! Nisam došao na svijet samo da uživam u ljubavi drugih i u onom što oni čine za mene, nego i da sam to činim drugima. A kad se oženim, vjerujem da ću veću radost nalaziti u tome da usrećujem svoju ženu nego ona mene. Radije bih davao nego primao.
– Kakva glupost, dragi! Govoriš poput nedozrela dječaka! Ubrzo ćeš se umoriti mazeći svoju ženu, ma koliko lijepa bila. A tada će nastupiti iskušenje.
– Moramo nositi svoj teret.
– Doći će vrijeme kad ćete morati izvršavati svoje dužnosti. Ti ćeš raditi, a ona će se brinuti za tebe. Na tebi je da učiniš sve kako bi ti bio zadovoljan, a na njoj da tebe zadovolji. Tvoj je ubogi otac bio dobar suprug. Najbolji koji je ikada živio. Ali kad je prošlo prvih šest mjeseci braka, mogla sam od njega očekivati da mi pokuša učiniti zadovoljstvo, koliko i da poleti zrakom. Govorio je da sam ja dobra žena i izvršavam svoju dužnost, a on je izvršavao svoju – neka bude blagoslovljen! Bio je odlučan i točan, nije krivio nikoga bez razloga, hvalio je hranu što sam mu pripremala. A to je najviše što jedna žena može očekivati od svoga muža.
Je li tako, Halforde? Je li to najveći domet tvojih vrlina? Zar tvoja sretna žena ne zahtijeva više?

POGLAVLJE

VII



Nekoliko dana kasnije pošao sam na pašnjake da pregledam male janjce i ovce. Bilo je blago sunčano jutro. Tlo je još uvijek bilo meko pod nogama, jer je snijeg tek bio nestao, ostavljajući ponegdje tragove na svježoj zelenoj travi uz grmlje. Jaglaci su već počeli pomaljati svoje glave iz trulog lišća, a ševe su pjevale o ljetu, nadi, ljubavi i drugim predivnim stvarima. Ogledavši se, primijetio sam tri osobe gdje se uspinju putem. Bili su to Eliza Millward, Fergus i Rose. Krenuo sam im u susret. Kad sam čuo da odlaze u Wildfell Hali, odlučio sam im se pridružiti. Ponudio sam ruku Elizi, koja ju je rado prihvatila umjesto bratove, a ja mu rekoh da se on sada može vratiti kući, jer ću ih ja otpratiti.
– Oprostite! – usprotivio se. – Dame prate mene, a ne ja njih. Svi ste vi već vidjeli tu predivnu strankinju osim mene. Ne mogu više to podnositi. Moram je vidjeti ma što se dogodilo. Zamolio sam Rose da me otprati i predstavi. Tvrdila je da to neće učiniti ne bude li nas pratila gospođica Eliza. Otrčao sam po nju, a mi smo sve dovde došli rukom pod ruku poput dvoje zaljubljenih. Sada si mi je ti oteo. Želiš me lišiti još i posjeta. Vrati se svojim poljima i svojoj stoci, ti zamazanko! Nisi sposoban da nam se pridružiš, nama pravim damama i gospodi, koji ne rade ništa drugo nego posjećuju svoje susjede.
– Zar ne biste mogli poći obojica? – predloži Eliza ne obazirući se na njegove riječi.
– Da, pođite obojica! – viknu Rose. – Što nas bude više, to će biti veselije. A nama je potrebno dobro raspoloženje u toj velikoj sobi s uskim prozorima i otrcanim pokućstvom. Ako nas ona ne povede u svoj atelje.
I tako smo svi krenuli. Mršava, zlovoljna služavka odvela nas je u sobu koja je bila baš onakva kako ju je Rose opisala nakon prvog posjeta gospođi Graham. Prostrana i dosta zračna soba, nije bila dovoljno osvijetljena zbog uskih, staromodnih prozora. Pokućstvo je bilo od tamne izrezbarene hrastovine. Kraj kamina stajao je stari ormar s nekoliko knjiga, a s druge strane mali pianino.
Gospođa je sjedjela u naslonjaču s visokim, ravnim naslonom. Pred njom se nalazio mali okrugao stol, a na njemu košarica s ručnim radom. Sin je stajao kraj nje, naslonivši lakat na njezino koljeno. Čitao je izvanredno tečno iz neke knjige koja je ležala u njezinu krilu. Gospođa mu je položila ruku na rame, igrajući se rastreseno dugim uvojcima što su mu padali na bijeli vrat. Naravno, smjesta su se pomakli ugledavši nas. Mogao sam promatrati tu sliku samo onih nekoliko trenutaka dok je Rachel otvarala vrata pred nama.
Ne vjerujem da je gospođa Graham bila naročito oduševljena našim posjetom. Nešto se hladno naslućivalo u njezinu mirnom i pristojnom ponašanju. Nisam mnogo razgovarao s njom. Sjeo sam kraj prozora, nešto dalje od ostalog društva, i pozvao Arthura. On, ja i Sancho dobro smo se zabavljali dok su mlade dame mučile njegovu majku razgovorom. Fergus je sjedio nasuprot njoj, prekriživši noge i zavalivši se u naslonjač. S vremena na vrijeme promatrao je strop, ponekad bi se nagnuo prema domaćici (na takav način da bih ga najradije izbacio iz sobe), a ponekad bi tiho fućkao neku svoju omiljenu pjesmu. Stanke, koje bi nastale u razgovoru ispunjavao je svojim bezobraznim pitanjima ili primjedbama. Jednom je kazao:
– Čudi me, gospođo Graham, kako ste mogli odabrati tako ruševnu, staru kuću. Ako već niste imali dovoljno sredstava da je uredite, zašto niste radije unajmili neku urednu manju kuću?
– Možda sam bila odviše ponosna, gospodine Ferguse – odgovorila je nasmiješivši se. – Ili sam možda zavoljela ovo romantično staromodno zdanje. U prvom redu stoga što su sobe prostranije i zračnije. Drugo što za nenastanjene sobe ne plaćam, a one mogu izvrsno poslužiti kao spremišta za različite stvari. Osim toga, moj sin može po kišnom vremenu trčati kroz njih, a tu je i vrt u kojem se on može igrati, a ja mogu raditi. Vidite i sami, u posljednje sam ga vrijeme počela uređivati – nastavila je okrenuvši se prema prozoru. – U onom kutu nalazi se gredica s mladim povrćem, a ondje su već jaglaci u cvatu.
– Ali kako možete podnositi tu osamu? Vaš najbliži susjed nalazi se nekoliko milja dalje. A nitko ne prolazi, niti vas posjećuje. Rose bi poludjela u takvoj kući. Ona ne može živjeti ako ne vidi nekoliko novih haljina i kapa na dan. Da i ne spominjemo osobe u njima. Ali vi, čini se, možete po čitav dan gledati kroz prozore a da ne primijetite nikoga do neke stare žene koja nosi jaja na trg.
– Mene je baš najviše privukla osama tog mjesta. Ne uživam u promatranju ljudi kroz prozor. Volim tišinu.
– To je kao da ste rekli kako biste voljeli da se mi bavimo svojim poslom, a vas da ostavimo na miru.
– To ne, ali ja ne volim mnogo prijatelja. Onih nekoliko, koliko imam, rado susrećem ponekad. Nitko ne može biti sretan u vječnoj osami Stoga, gospodine Ferguse, ako želite ući u moju kuću kao prijatelj, poželjet ću vam dobrodošlicu. Ako ne, draže bi mi bilo da ne dolazite. – Okrenula se i nešto kazala Elizi i Rosi.
– Gospođo Graham – nastavio je on opet nakon nekih pet minuta. – Dolazeći ovamo raspravljali smo o nečemu što nam jedino vi možete kazati, jer se to vas tiče. Znate, mi često razgovaramo o svojim susjedima, ali se svi tako dobro poznajemo i toliko toga znamo jedni o drugima, da su nam ti razgovori već dosadili. I stoga je novajlija, koji se pojavi među nama, neka vrsta naše zabave. Dakle, pitanje ili pitanja koja nas muče jesu...
– Umukni, Ferguse! – uzviknula je Rose, očajna od prezira i bijesa.
– Neću! Evo pitanja na koja biste morali odgovoriti: prvo se tiče vašeg porijekla i prijašnjeg mjesta boravka. Neki tvrde da ste strankinja, a neki da ste Engleskinja. Kažu da ste rođeni na jugu, a drugi da ste sa sjevera.
– Odgovorit ću vam, gospodine Ferguse! Ja sam Engleskinja – ne znam kako je itko mogao posumnjati u to – nisam rođena ni na krajnjem sjeveru ni na krajnjem jugu našega otoka. Veći dio života provela sam na selu. Nadam se da ste sada zadovoljni. Ne namjeravam odgovarati ni na kakva daljna pitanja.
– Osim ovoga...
– Ne, ni na jedno više! – nasmijala se ona. Ustajući sa stolice pošla je tražiti zaklon uz prozor kraj kojeg sam ja sjedio. Nastojeći izbjeći ispitivanje moga brata, zapodjela je razgovor sa mnom.
– Gospodin Markhame – rekla je, a rumenilo na njezinim obrazima otkrivalo je njezin nemir – jeste li zaboravili na lijep pogled na more o kome smo prije nekog vremena razgovarali? Morat ću vas ponovo zamoliti da mi objasnite kako ću najkraćim putem stići onamo. Jer, ako to lijepo vrijeme potraje, možda ću moći krenuti onamo pješice i uzeti sa sobom svoj blok. Iscrpila sam sve što sam ovdje mogla naslikati. Željela bih vidjeti more.
Htio sam joj odgovoriti, ali mi to Rose nije dopustila.
– Oh, nemoj joj reći, Gilberte! – uzviknula je – ona mora poći s nama. Mislio si onaj naš zaljev, zar ne? To je odviše daleko za vas, a za Arthura je potpuno nemoguće. Ali mi smo razmišljali o tome da priredimo piknik kraj mora jednog lijepog dana. Ako biste mogli pričekati da se vrijeme ustali, bili bismo sretni da nam se pridružite.
Gospođa Graham je bila u neprilici, htjela se ispričati, ali Rose, žaleći je zbog njezina usamljenog života, ili opet želeći učvrstiti prijateljstvo s njom, nije o tome htjela ni da čuje. Prešla je preko svih njezinih izgovora. Pričala je kako će to biti samo malo društvo, sve sami prijatelji. A sa toga je mjesta bio i najljepši pogled.
– To je baš lijepa šetnja za gospodu – nastavila je Rose. – A gospođe će se izmjenično voziti i hodati. Jer, povest ćemo kočiju s ponijima. U njoj se mogu povesti tri dame i mali Arthur, zajedno s vašim priborom za slikanje i hranom za sve nas.
Napokon je gospođa Graham pristala na taj prijedlog. Nakon kratkog dogovora o tom izletu ustali smo i oprostili se od nje.
Ali bio je tek ožujak. Prošao je travanj i prva dva tjedna u svibnju prije nego što smo se usudili poći na naš izlet sa donekle opravdanom nadom da će vrijeme biti lijepo i da se ne moramo plašiti blatnih cesta, hladnog vjetra i oblaka. Jednoga divnog jutra svi smo se okupili. Na izlet su pošli gospođa Graham s Arthurom, Mary i Eliza Millward, Jane i Richard Wilson, Rose, Fergus i Gilbert Markham.
Pozvali smo i gospodina Lawrencea, ali je on odbio iz razloga samo njemu poznatih. Ja sam ga sam zamolio da nam se pridruži i on je časak oklijevao, pitajući tko će sve poći na izlet. Kad sam, između ostalih, spomenuo gospođicu Wilson, kao da je časak oklijevao, ali čuvši da s nama ide i gospođa Graham, odlučno je odbio. Moram ti priznati da mi to nije bilo žao, iako bih teško mogao objasniti zašto.
Oko podneva stigli smo na odredište. Gospođa Graham propješačila je čitav put, a i mali je Arthur mnogo hodao. Sada je naime bio mnogo čvršći i otporniji nego onda kad se doselio u naše susjedstvo. Nije mu se sviđalo u kočiji sa stranim osobama, dok su svi njegovi prijatelji, majka. Sancho, gospodin Markham i gospođica Millward šetali, hodajući poljima i travnjacima.
Ta mi je šetnja ostala u ugodnoj uspomeni. Cesta je bila suha, sunce je sjalo, a drveće je bacalo sjenu. Po poljima je cvalo cvijeće i širilo sladak miris. Taj svibanjski dan bio je prekrasan. Istina, Eliza nije bila kraj mene. Vozila se u kočiji s prijateljima, isto onako sretna kao što sam bio i ja. Pa kad smo mi pješaci krenuli prečacem preko polja, nisam se ljutio što su mi grane drveća zakrivale pogled na malu kočiju, na njezinu kapicu i šal. Nisam čak ni osjećao da me drveće dijeli od moje sreće. Jer, moram to priznati, bio sam odviše sretan u društvu gospođe Graham a da bih žalio zbog odsutnosti Elize Millward.
Gospođa Graham je, istini za volju, bila u prvo vrijeme vrlo nedruštvena. Razgovarala je samo s Mary Millward i Arthurom. Ona i Mary hodale su jedna uz drugu, vodeći dijete između sebe. Ali, kad bi cesta dopuštala, ja sam uvijek išao kraj nje a Richard Wilson kraj Mary. Fergus se motao okolo kako mu je najbolje odgovaralo. Nakon nekog vremena ona je postala ljubaznija, i napokon sam uspio zaokupiti njezinu pažnju. Tada sam bio zaista sretan, jer sam volio slušati što je ona govorila. Njezino mišljenje i osjećaji odgovarali su mojima. A čak kad bi me ona razljutila neugodnim riječima ili pogledom, ili nesmiljenim mišljenjem o meni, postajao sam samo nezadovoljniji sa samim sobom. To više sam se želio popraviti u njezinim očima.
Napokon je stigao kraj našeg puta. Pred nama se neko vrijeme uzdizao goli brežuljak, priječeći nam pogled. Sada, kad smo se popeli na vrh, pred nama se pružio pogled na otvoreno more. Bilo je tamnoljubičasto. Valići su nabirali njegovu površinu. Kreštavi galebovi letjeli su nad njim, a njihova su bijela krila blještala na suncu. Vidjela su se samo dva-tri broda u daljini.
Pogledao sam gospođu Graham, želeći čuti što će ona kazati na tu ljepotu. Šutjela je, ali je gledala more pogledom koji mi je govorio da nije razočarana. Uostalom, imala je vrlo lijepe oći, ne znam jesam li ti to već prije bio kazao. Bile su osjećajne, velike i gotovo crne. S mora je puhao svjež vjetrić. On je obojio njezine inače odviše blijede obraze i usne. Osjetila je uzbudljiv utjecaj mora, pa se nisam usudio progovoriti dok je stajala tako tiho. Na licu joj se vidjelo oduševljenje kad je njezin pogled sreo moj. Nikad još nije bila tako dražesna. Nikad nije moje srce privlačila tako kao toga časa. Ne bih mogao odgovarati za posljedice da smo još nekoliko trenutaka ostali sami. Srećom po mene, pozvali su nas na ručak. Bio je obilan. Pripremile su ga Rose, Eliza i gospođa Wilson, koje su stigle kočijom malo prije nas. Sve je bilo pripremljeno na uzvisini s pogledom na more, zaklonjenoj drvećem od toplog sunca.
Gospođa Graham sjela je nešto dalje od mene. Eliza mi je bila najbliža susjeda. Nastojala je biti ugodna i zavodljiva kao i uvijek, ali to sada nekako nije djelovalo na mene. Ipak, moje se srce doskora opet zagrijalo promatrajući je. Svi smo bili veoma radosni i veseli – koliko sam mogao prosuditi.
Kad smo pojeli, Rose je zamolila Fergusa da joj pomogne sakupiti ostatke, noževe i tanjure i sve to spremiti u košaricu. Gospođa Graham uzela je svoj crtaći pribor te je, zamolivši gospođicu Millward da pričuva njezina dragocjenog sina, krenula sama kamenom stazom prema mjestu s kojeg se pružao još ljepši pogled. Neke su je gospođe upozorile da to ne čini, jer je mjesto bilo opasno.
Osjetio sam, pošto je otišla, da se više neću moći zabavljati, iako je teško bilo kazati da je ona mnogo pridonijela našem dobrom raspoloženju. Malo se kad nasmijala, ali je taj smiješak djelovao na mene tako da sam nastojao biti što pametniji i duhovitiji. Čak je i moj razgovor s Elizom postao nekako živahniji zbog njezine prisutnosti, a sada, kad je više nije bilo, Elizine me sitne šale nisu više zabavljale. Dosadile su mi, a ujedno mi je postalo dosadno zabavljati nju. Nešto me neodoljivo vuklo onom udaljenom mjestu gdje je lijepa umjetnica radila u samoći. Dok je moja susjeda razgovarala s gospođom Wilson, digao sam se i odšuljao. Nekoliko brzih koraka dovelo me do mjesta na kojem je ona sjedjela. Bila je to mala zaravan na vrhu stijene što se strmo rušila prema kamenoj obali.
Nije me čula. Stresla se kad je moja sjena pala na papir. Okrenula se – svaka druga žena koju sam poznavao bila bi kriknula uplašivši se.
– Oh, nisam znala da ste to vi! Zašto ste me uplašili? – zapitala je. – Mrzim kad me tako iznenade.
– Zašto, za koga ste me smatrali? – upitao sam. – Da sam znao kako ste plašljivi, bio bih oprezniji.
– Nije važno. Zašto ste došli? Hoće li oni svi doći?
– Ne, a ovamo ne bi svi ni stali.
– Drago mi je, umorila sam se od razgovora.
– Tada neću govoriti. Sjedjet ću i promatrati vas kako crtate.
– Znate da ja to ne volim.
– Zadovoljit ću se promatranjem toga divnog mora.
Nije prigovorila i neko je vrijeme crtala u tišini. Ipak nisam mogao da je s vremena na vrijeme ne pogledam. Njezinu bijelu ruku koja je držala olovku, dražestan potiljak i crvenkaste kovrčice što su se spuštale na papir.
»Kad bih imao olovku i komadić papira – pomislio sam – mogao bih nacrtati ljepšu sliku od nje. Kad bih bio sposoban prikazati ono što se preda mnom nalazi.«
Pa, iako sam se morao odreći tog zadovoljstva, bio sam ipak sretan što sam mogao sjedjeti kraj nje.
– Jeste li još ovdje, gospodine Markhame? – napokon zapita jer sam neko vrijeme sjedjeo iza neke stijene. – Zašto se ne zabavljate sa svojim prijateljima?
– Umorio sam se od njih. Vidjet ću ih i sutra i sve dane zatim. A nas se dvoje možda nećemo sresti tko zna kako dugo.
– Što je radio Arthur kad ste odlazili?
– Igrao se s gospođicom Millward, nadajući se da se njegova majka neće odviše dugo zadržati. Zašto ga niste povjerili meni? – stao sam joj prigovarati. – Ja ga već mnogo dulje poznajem. Ali treba priznati, gospođica Millward doista zna postupati s djecom i zabaviti ih, iako nije ni za što drugo sposobna.
– Gospođica Millward ima mnogo dragocjenih odlika, koje čovjek poput vas nije kadar zapaziti. Hoćete li javiti Arthuru da ću se vratiti uskoro?
– Ako je tako, pričekat ću s vašim dopuštenjem ovdje dok to kratko vrijeme ne protekne. Pomoći ću vam da siđete tim opasnim puteljkom.
Nije odbila, ali ja sam bio uvrijeđen zbog njezina očiglednog nastojanja da me se riješi. Malo me zatim umirila, zatraživši moje mišljenje o nekom detalju svoje slike. Na sreću, složila se s njim i bez oklijevanja pristala na ono što sam joj predložio.
– Često sam uzaludno priželjkivala nečije mišljenje – rekla je – kad nisam bila sigurna u samu sebe i u svoje oči. Tako dugo promatram neki predmet da postajem gotovo nesposobna da donesem vlastiti sud.
– To je – odgovorio sam – samo jedno od mnogobrojnih zala koje prouzrokuje život u osami.
– Istina je – rekla je i ponovo zašutjela.
Dvije minute kasnije izjavila je da je njezina slika dovršena.
Vrativši se na mjesto gdje smo ručali, nismo našli nikoga osim Mary Millward, Richarda Wilsona i Arthura. Mladi je gospodin čvrsto spavao, položivši glavu u krilo dame. Onaj drugi sjedio je kraj nje s knjigom nekoga klasika u ruci. Nikad nije nikamo odlazio bez knjige. Za njega je bio izgubljen svaki čas koji nije mogao posvetiti učenju. Čak ni sada se nije mogao prepustiti uživanju na čistom zraku i divnom sunčevom sjaju. Nije prisluškivao muziku valova i zvuk vjetra u granama drveća.
Nije se zabavljao (čak ni s damom kraj sebe, iako ona baš i nije bila vrlo šarmantna). Uvijek je izvlačio svoju knjigu, kao i sada, probavljajući svoj ručak i odmarajući svoje umorne noge, nenavikle na tako dugu šetnju.
Ponekad bi ipak izmijenio po koju riječ i po koji pogled s damom kraj sebe, koja zbog svega toga nije bila ni najmanje uvrijeđena. Na njezinu se licu mogao nazrijeti izraz neobične sreće i blaženstva dok je promatrala njegovo blijedo, zamišljeno lice.
Povratak kući za mene nije bio onako ugodan kao dolazak ovamo. Jer, sada se gospođa Graham vozila u kočiji, a mene je pratila Eliza Millward. Primijetila je moju naklonost prema mladoj udovici, i osjećala se zanemarenom. Nije mi prigovarala, niti stavljala sarkastične primjedbe ili uvrijeđeno šutjela. Sve bih to naime lakše podnosio, čak bih se i nasmijao. Ali ona mi je to stavila do znanja nekom blagom melankolijom i žalošću koja mi je prodirala do srca. Nastojao sam je razveseliti, što mi je donekle i uspjelo prije nego što je završila naša šetnja. Ipak sam osjetio grižnju savjesti, spoznavši da će se ta naša veza morati prije ili kasnije raskinuti, a ja sam joj davao samo lažne nade i odgađao neugodan čas.
Kad se kočija približila Wildfell Hallu koliko je to dopuštala cesta, gospođa Graham i Arthur su sišli, a ja sam nagovorio Elizu da se sada ona poveze. Smjestivši je udobno, preporučivši joj da se čuva hladnoga večernjeg zraka, požurio sam za gospođom Graham, nudeći joj svoju pomoć pri nošenju slikarskog pribora preko polja. AH ona je već bila objesila svoju stolicu za sklapanje o rame, te ponijela u ruci svoj blok i boje. Htjela se oprostiti od mene ovdje kao i od svih ostalih. Ali sada je to učinila tako ljubazno da sam joj gotovo oprostio.

POGLAVLJE

VIII



Prošlo je šest tjedana. Bilo je divno jutro potkraj lipnja. Trava je bila pokošena, iako je vrijeme prošlih dana bilo nepovoljno. Stoga sam želio iskoristiti lijepo vrijeme skupivši sve svoje ljude na polju. I sâm sam radio među njima, zavrnutih rukava i s velikim slamnatim šeširom na glavi. Skupljao sam travu, a zatim je razasuo na sve četiri strane svijeta. Namjeravao sam raditi od jutra do navečer, dajući drugima dobar primjer i podstičući ih na rad. Ali, na žalost, moje su dobre namjere propale onog časa kad je moj brat dotrčao do mene i predao mi mali paket upravo prispio iz Londona. Već sam ga očekivao. Otvorio sam ga i ugledao luksuzno izdanje »Marmiona«.
– Pogađam kome je to namijenjeno – rekao je Fergus stojeći kraj mene i promatrajući kako pregledavam knjigu. – To je sigurno za gospođicu Elizu.
Kazao je to tako samouvjereno da mi je bilo drago što sam mu mogao proturječiti.
– Varaš se, momče – rekoh. Podigao sam svoj kaput i stavio knjigu u džep. – A sada budi jednom i ti od koristi. Skini kaput i zauzmi moje mjesto u polju dok se ne vratim.
– Dok se ne vratiš? A kamo ideš?
– Ne tiče te se. Vratit ću se najkasnije za ručak.
– Oh, a ja da radim sve do tada?! I da još i njih tjeram na posao? Dobro, dobro! Jednom bih baš i mogao. Samo žustro, momci, ja sam vam došao pomoći. Jao onom muškarcu ili ženi koji makar za trenutak prestanu raditi! Nema grebanja po glavi ili brisanja nosa! Ne prihvaćam nikakav izgovor. Treba raditi, raditi, raditi u znoju lica svoga!
Ostavio sam ga da dosađuje ljudima, više na njihovu zabavu nego što bi bilo korisno. Vratio sam se kući uredio se i požurio u Wildfell Hali s knjigom u džepu. Knjiga je bila namijenjena policama gospođe Graham.
Pitat ćeš: »Jeste li vas dvoje u tako dobrim odnosima da možete jedno drugome davati darove i primati ih?«Zapravo i nismo, stari moj! To je tek prvi pokušaj, a ja sam bio vrlo uzbuđen očekujući rezultat.
Nekoliko smo se puta bili sreli nakon onog izleta na morsku obalu. Shvatio sam da je ona sklona mom društvu, ako s njom razgovaram o apstraktnim i općim problemima. Ali, čim bih spomenuo osjećaje ili pokazao ma i najmanju nježnost u riječima ili pogledu, kaznila bi me naglom promjenom ponašanja, iznenadnom hladnoćom i potpunom odbojnošću kad bih se drugi put našao u njezinu društvu. To nisam pripisivao toliko tome što joj nisam bio drag, koliko njezinoj odluci u pogledu druge udaje, koju je donijela mnogo prije našeg poznanstva – ne znam da li zbog toga što je svoga prvog muža odviše ljubila, ili što joj je bilo dosta i njega i braka. Isprva je ona podsticala moju taštinu, ali je poslije spoznala da ja baš nisam obični gizdelin kakvim me isprva smatrala, pa je stala odbijati moja skromna navaljivanja.
»Moram najprije učvrstiti svoje prijateljstvo s njom« – pomislio sam. – »Ja, drug i savjetnik njezina sina, trijezan i ozbiljan njezin prijatelj. Kad joj postanem prijeko potreban u životu, vidjet ćemo što ćemo dalje poduzeti.
I stoga smo razgovarali o glazbi, slikarstvu, književnosti, teologiji, geologiji i filozofiji. Dva-tri put sam joj posudio neku knjigu, a jednom mi je zauzvrat ona posudila svoju. Nastojao sam je što češće sretati za njezinih šetnji. Dolazio sam joj u posjet i više nego što sam se usuđivao. Prvi put sam došao pod izgovorom da Arthuru donosim malo psetance, Sanchova potomka. Dijete je bilo oduševljeno preko svake mjere, što je naravno obradovalo i njegovu majku. Drugi put sam mu donio knjigu koju sam, poznavajući njegovu majku, pažljivo odabrao. Prije nego što sam mu je poklonio, zamolio sam je za pristanak. Zatim sam joj donio biljke, koje joj je poslala moja sestra pošto sam je ja nagovorio. Svaki put sam pitao što je sa slikom koju je slikala po crtežu napravljenom na onoj stijeni. Povela bi me u atelje i zatražila moje mišljenje.
Posljednji put sam je posjetio kad sam joj vratio posuđenu knjigu. Tada smo razgovarali o poeziji Waltera Scotta. Izrazila je želju da pročita »Marmion«, a ja sam imao smjelu zamisao da joj tu knjigu poklonim. Čim sam se vratio kući, naručio sam knjižicu i sad sam je nosio u džepu. Ipak, bio mi je potreban izgovor ako sam želio prodrijeti u njezino svetište. Stoga sam nabavio plavu kožnatu ogrlicu za Arthurova malog psa. Taj je dar dječak prihvatio s velikim veseljem i zahvalnošću. Usudio sam se zamoliti gospođu Graham da me povede u atelje.
– Oh, da, dođite! – rekla je (sreo sam ih naime u vrtu). – Slika je dovršena i uramljena, spremljena je za slanje. Ali, recite mi svoje konačno mišljenje, pa ako mi možete predložiti još neke promjene, bit ću vam zahvalna.
Slika je bila divna. To je bila ona priroda kao čudom prenesena na platno. Izrazio sam svoje oduševljenje oprezno, s nekoliko riječi, plašeći se da je ne razljutim. Pažljivo je promatrala izraz mog lica, a njezin je ponos umjetnika bio zadovoljen kada je primijetila moje očigledno oduševljenje. Ali, dok sam gledao sliku, razmišljao sam o tome kako da joj poklonim knjigu. Nije imalo smisla čekati na neku drugu priliku. Što prirodnije to izvedem, to će uspjeh biti bolji. Pogledao sam kroz prozor da bih prikupio svu svoju hrabrost, a zatim izvukoh knjigu iz džepa i pružih joj je uz kratko objašnjenje:
– Željeli ste ovu knjigu, gospođo Graham? Evo je, budite ljubazni pa je primite.
Naglo je pocrvenjela – možda zbog glupog načina na koji sam joj predao dar. Ozbiljno je pregledala knjigu, okrećući listove. Zatim ju je zatvorila i, obrativši mi se, zapitala za cijenu. Sada je meni krv navrla u obraze.
– Žao mi je što vas vrijeđam, gospodine Markham – rekla je – ali ako ne platim tu knjigu, ne mogu je ni uzeti. – Položila je knjigu na stol.
– Zašto?
– Zato... – zastala je i pogledala sag.
– Zašto ne možete? – ponovio sam nestrpljivo, tako da me ona pogledala.
– Jer ne volim usluge koje ne mogu uzvratiti. Već sam ionako vaš dužnik, zbog vaše ljubaznosti prema mom sinu. Ali njegova ljubav i vaše zadovoljstvo moraju vam to naplatiti.
– Gluposti! – izletjelo mi je.
Ponovo me pogledala, ozbiljno i začuđeno.
– Znači, vi ne želite primiti knjigu? – zapitao sam je ljubaznije.
– Rado ću je primiti ako mi dopustite da vam platim.
Kazao sam joj točnu cijenu knjige i poštarine, što sam mirnijim glasom mogao. Iako bih najradije bio zaplakao od razočaranja i povrijeđenosti.
Izvukla je novčarku i hladno odbrojila novac. Ali, oklijevala je da mi ga pruži. Pažljivo me promatrala, i napokon dosta nježno kazala:
– Gospodine Markhame, vi ste uvrijeđeni. Htjela bih vam objasniti...
– Savršeno vas razumijem – odgovorio sam.
– Mislite, ako biste primili tu sitnicu od mene, da bih ja to kasnije mogao iskoristiti. Varate se. Učinite li mi uslugu i dar prihvatite, neću s tim povezivati nikakve nade. Glupost je govoriti kako biste postali moj dužnik. Morate shvatiti da jedino ja mogu postati vaš.
– Dobro, vjerujem vam – odgovorila je s anđeoskim smiješkom, stavljajući prokleti novac natrag u novčarku. – Ali, ne zaboravite!
– Neću, ali nemojte me kazniti tako da odbacite moje prijateljstvo. – To sam rekao pružajući joj ruku i opraštajući se od nje, jer sam bio odviše uzbuđen da dulje ostanem.
– Dobro, neka ostane kako je bilo – odgovorila je i položila svoju ruku u moju. I dok sam je držao, jedva sam se mogao svladati da je ne pritisnem na usne. To je bila samoubilačka pomisao, i zadala bi smrtni udarac mojim nadama.
Uzbuđena srca i mozga žurio sam kući, zaboravljajući na sve osim na nju. Žalio sam što je nju tako teško osvojiti, a ja imam tako malo iskustva. Plašio sam se njezine mržnje i moje nemoći da bilo šta poduzmem protiv toga. Ali, dosta je, ne želim te zamarati svojim nadama i strahovanjima.

POGLAVLJE

IX



Iako su nestali svi moji osjećaji prema Elizi Millward, još sam je uvijek posjećivao. Nisam je naime želio okrutno razočarati i ražalostiti. A nisam želio ni da me po cijeloj župi stanu ogovarati. Osim toga, razočarao bih vikara, koji je smatrao da zapravo posjećujem njega. Ali kad sam dan nakon svoga posjeta gospođi Graham došao u vikarovu kuću, on nije bio kod kuće, a to mi sada nije bilo više onako ugodno kao prije. Ondje je naravno bila i druga gospođica Millward, ali to je bilo gotovo kao da smo sami. Uspio sam skratiti posjet, a razgovarao sam s Elizom poput brata, što mi je dopuštalo naše dugo prijateljstvo. U tome nije bilo ničeg uvredljivog, a nije pružalo ni lažne nade.
Nikad nisam govorio o gospođi Graham, ni s Elisom ni s bilo kim drugim. Ali, nisam ondje sjedio još ni tri minute, a ona je već spomenula tu gospođu, i to na neočekivani način.
– Oh, gospodine Markhame! – kazala je uzbuđeno i gotovo šapćući – što kažete o onim užasnim vijestima o gospođi Graham? Možete li nas uvjeriti da su lažne?
– Kakve vijesti?
– Pa zar ne znate? – plaho se nasmiješila i odmahnula glavom.
– Ne znam ništa. Na što zapravo ciljate, Eliza?
– Ne pitajte me! Ja vam to ne mogu objasniti. – Uzela je u ruke maramicu, oko koje je prišivala čipku, i stala marljivo raditi.
– O čemu je riječ, gospođice Millward? Što to znači? – zapitao sam njezinu sestru koja je krpala ponjavu.
– Ne znam – odgovorila je. – Neke glasine koje je netko izmislio. Nisam to čula prije nego što mi je kazala Eliza. Ali, makar mi to cijela župa vikala u uho, neću povjerovati ni jedne riječi. Odviše dobro poznajem gospođu Graham.
– Imate pravo, gospođice Millward! I ja dijelim vaše mišljenje, ma o čemu bila riječ.
– Dobro! – nasmijala se Eliza. – Lijepo je imati takvo povjerenje u svoje prijatelje. Jedino bih željela da se ne razočarate.
Podigla je pogled i pogledala me tako tužno, da mi se srce gotovo rastopilo. Ali u očima sam joj primijetio još nešto što mi se nije sviđalo. Pitao sam se kako sam im se ikada mogao diviti. Pošteno lice njezine sestre, s malim sivim očima, bilo je mnogo privlačnije. Ali taj sam čas bio neizmjerno ljut na Elizu zbog njezina klevetanja gospođe Graham. A da u tome nije moglo biti ni mrvice istine, bio sam čvrsto uvjeren.
Ništa više nisam kazao u vezi s tim. Uvidjevši da ne mogu potpuno svladati svoju srdžbu, digao sam se i zamolio ih da mi oproste jer me čeka posao na farmi. A tamo sam i pošao, ne opterećujući misli onim tajanstvenim glasinama. Pitao sam se samo o čemu je riječ, odakle glasine potječu i kako bi se mogle ušutkati.
Nekoliko dana kasnije opet smo priredili jednu od onih naših malih, mirnih zabava u krugu prijatelja i susjeda. Stigla je i gospođa Graham. Sada se nije mogla izgovarati na tamne večeri ili hladnoću. Na moje najveće zadovoljstvo pristala je da dođe. Bez nje bi mi sve to bilo nesnosno dosadno. Njezin je dolazak unio živost u društvo. Iako nisam smio zbog nje zapostaviti ostale goste, ipak sam namjeravao veći dio vremena provesti u razgovoru s njom.
Stigao je i gospodin Lawrence. Došao je poslije svih ostalih. Bio sam znatiželjan kako će se on odnositi prema gospođi Graham. Samo joj se lagano naklonio. Pozdravivši pristojno ostale članove društva, sjeo je daleko od mlade udovice, kraj moje majke i Rose.
– Jeste li ikada vidjeli takvo ponašanje? šapnula mi je Eliza, moja najbliža susjeda. – Ne biste li kazali da su oni potpuni stranci?
– Da, ali šta onda?
– Šta onda! Zar još uvijek niste čuli?
– Čuo, što? – upitah je tako oštro da se trgnula.
– Ne govorite tako glasno!
– Pa recite mi – odgovorih tiše. – Na što mislite? Kakve su to zagonetke? – Znate... ne mogu se zakleti da je to istina... ali, niste li čuli?
– Ništa nisam čuo, osim vas.
– Tada morate biti gluhi, jer su to već svi saznali. Ali, samo ćete se razljutiti kad vam ja to kaže, pa će biti bolje držati jezik za zubima.
– Ako ste željeli da me ne naljutite morali ste od samog početka misliti na to, ili mi iskreno i pošteno kazati sve što ste htjeli.
Okrenula se, izvukla maramicu, ustala i prišla prozoru. Ondje je neko vrijeme stajala, a suze su joj tekle niz obraze. Bio sam iznenađen i posramljen, ne toliko zbog svoje grubosti koliko zbog njezina djetinjastog ponašanja. Činilo se kao da je nitko nije zamijetio, a malo kasnije pozvali su nas na čaj. Za stolom je s jedne strane do mene sjedjela Rose, a s druge strane stolica je bila prazna.
– Smijem li sjesti kraj vas? – upitao je meki glas.
– Ako želite – glasio je moj odgovor. I Eliza se spustila na praznu stolicu, pogledavši me u isti mah i tužno i s lakim smiješkom. Šapnula je: – Tako ste ozbiljni, Gilberte!
Pružio sam joj čaj, ne odgovorivši joj ništa, jer nisam imao što kazati.
– Zašto ste se uvrijedili na mene? – pitala je, sada još žalosnije. – Voljela bih to znati.
– Popijte svoj čaj, Elizo, i ne budite glupi – odgovorih joj, pruživši joj šećer i mlijeko.
Upravo je tada kraj mene došlo do male gužve, jer je gospođica Jane Wilson htjela zamijeniti svoje mjesto s Rosinim.
– Hoćete li biti tako ljubazni da promijenite mjesto sa mnom, gospođice Markham? – zapitala je. – Ne bih htjela sjedjeti kraj gospođe Graham. Ako vaša majka smatra da može pozivati takve osobe u svoju kuću, neće se valjda ljutiti što takvoj osobi njezina kćerka pravi društvo.
Te posljednje riječi kao da je govorila samoj sebi, jer je Rose već bila otišla. Ali ja nisam bio dovoljno pristojan a da ih ne zamijetim.
– Budite tako dobri pa mi kažite na što mislite, gospođice Wilson – rekao sam.
Pitanje ju je iznenadilo, ali ne mnogo.
– Gospodine Markhame – odgovorila je hladno, brzo se smirivši – začudilo me što je vaša majka pozvala takvu osobu kao što je ta gospođa Graham. Ali, možda joj nije poznato da ta gospođa nije dostojna poštovanja.
– Ona to ne zna, a ne znam ni ja. Stoga bih vam bio zahvalan kad biste mi to objasnili.
– Mislim da ovo nije ni mjesto ni vrijeme za takve razgovore. Ne vjerujem da zaista ništa ne znate, kao što tvrdite. Ta vi je poznajete bolje od mene.
– Možda malko bolje. Pa ako mi kažete što ste čuli o njoj, možda bih ja to mogao objasniti.
– Možete li mi kazati tko je bio njezin suprug, i je li uopće ikada bila udata?
Umuknuo sam od ogorčenja. Nisam joj mogao odgovoriti na ovom mjestu.
– Niste li nikada primijetili kolika je sličnost njezinog sina i... – primijeti Eliza.
– I koga? – zapita je gospođica Jane, hladno ali zainteresirano.
Eliza je bila uzbuđena. Zatim je kazala plašljivo, kao da se to ticalo samo mene:
– Oprostite! – stala ju je moliti – možda se varam. – Ali, te je riječi popratila znatiželjnim pogledom svojih lukavih očiju.
– Ne morate me moliti za oproštenje – odgovori njezina prijateljica – ja ne vidim nikoga tko je sličan tom njezinu djetetu, osim njegove majke. Pa kad čujete neke zlobne glasine, gospođice Elizo, bila bih vam zahvalna da ih ne širite dalje. Vjerojatno ste mislili na gospodina Lawrenca. Ali, čini mi se da vas mogu uvjeriti kako su te sumnje potpuno pogrešne. Pa ako on podržava neke veze s tom gospođom, bar je toliko pristojan da to javno ne pokazuje. Očigledno je bio iznenađen i nije mu bilo drago što ju je ovdje ugledao.
– Shvatio sam! – uzviknu Fergus koji je sjedio kraj Elize, jedini osim nas s te strane stola – vi ne želite ostaviti na njoj ni jednu vlas dobra.
Gospođica Jane pogleda ga bijesno, ali ne reče ništa. I Eliza bi bila odgovorila, ali sam je ja spriječio, govoreći najsmirenije što sam mogao:
– Dosta tog ogovaranja. Ako ne možemo razgovarati o nečemu drugom, bolje je da šutimo.
– Mislim da će to biti pametnije – napomenu Fergus. – A to misli i naš vrijedni vikar. Dok ste šaputali, on vas je promatrao s gađenjem. Jednom je zašutio usred neke priče ili propovijedi, pa te stao oštro promatrati, Gilberte, kao da je želio kazati: »Kad gospodin Markham prestane udvarati u isti čas dvjema djevojkama, nastavit ću«.
Ne znam o čemu smo još govorili za stolom, ni kako sam smogao strpljivosti da čekam do kraja. Sjećam se ipak da sam samo s najvećim naporom uspio progutati svoj čaj. Jeo nisam ništa. Neprekidno sam zurio u malog Arthura Grahama, koji je kraj svoje majke sjedio na drugoj strani stola. Zatim sam pogledao gospodina Lawrenca. U prvi sam čas našao neku sličnost. Ali, promatrajući dalje, uvidio sam da je to samo plod moje mašte. Obojica su, istina, imali nježne crte lica i sitnije kosti nego obično, i obojica su bili blijedi. Ali Arthurov mali nos nikad ne bi mogao postati tako velik i ravan kao u gospodina Lawrenca. Arthurovo je lice bilo okruglo, i sigurno nikad neće poprimiti dugoljast oblik lica gospodina Lawrenca. A i kosa je djetetova bila mnogo svjetlija, njegove velike svjetloplave oči, iako ponekad preozbiljne, potpuno su se razlikovale od plahog pogleda smeđih očiju toga gospodina. U očima se vidio odsjaj njegove nepovjerljive duše, uvijek spremne da se na najmanji grubi dodir ljudi povuče u samu sebe. Proklet bio što sam i časak mogao pomisliti nešto tako ogavno! Nisam li poznavao gospođu Graham? Nisam li je često sretao, razgovarao s njom s vremena na vrijeme? Nisam li se uvjerio da je njezina plemenita duša u mudrosti i čistoći visoko nadmašila one koji su je klevetali? Ona je bila najdivnija i najplemenitija žena što sam je ikada upoznao, ili mogao zamisliti da postoji. Jest, opetovao bih riječi Mary Millward da, kad bi i cijela župa, ili čak cijeli svijet neprekidno šaptao u moje uho te užasne laži, nikada ne bih povjerovao u njih.
Mozak mi je bio uspaljen prezirom, a srce mi je htjelo iskočiti iz svog zatvora. Gledao sam svoje dvije susjede s osjećajem užasa koji sam jedva prikrivao. Nepristojno sam ih stao zapostavljati, ne mareći za to. Osim što sam bio zaokupljen svojim mislima, obraćao sam pažnju samo na šalice čaja koje su neprekidno putovale prema čajniku. Pitao sam se hoće li gospodin vikar Millward napokon prestati da priča kako ne pije čaj, i kako je čaj štetan, ispijajući istodobno svoju četvrtu šalicu.
Napokon smo završili. Ustao sam, napustivši stol i goste bez ijedne riječi isprike. Nisam ih više mogao podnositi. Istrčao sam, želeći ohladiti glavu na ugodnom večernjem zraku. U osami vrta htio sam smiriti misli.
Izbjegavajući da me zamijete s prozora, krenuo sam alejom koja je vodila do neke klupe sakrivene u grmu. Sjeo sam razmišljajući o vrlinama i grijesima gospodarice Wildfell Halla. Ali, nisam ondje bio još ni dvije minute, a već sam začuo smijeh i glasove. Ugledao sam među drvećem neke sjene. Cijelo je društvo izišlo u vrt da se prozrači. Skupio sam se u svom kutu, nadajući se da me neće zamijetiti i provaliti ovamo. Ali, netko se ipak približavao! Zašto nisu uživali u cvijeću, a meni prepustili ovo skriveno mjesto?
Provirujući kroz granje, da vidim tko je to sve (jer mi je zvuk glasova odavao da ih ima više), smjesta sam se prestao ljutiti i u duši mi se probudiše drugi osjećaji. Jer, to je bila gospođa Graham s Arthurom i nitko više. Zašto su bili sami? Jesu li otrovni jezici već svuda prodrli? Jesu li je svi napustili? Prisjetih se kako sam na početku večeri ugledao gospođu Wilson gdje primiče stolicu majci i šapuće joj u uho nešto očigledno vrlo važno. Po načinu na koji je klimala glavom, zlobno namigivala svojim naboranim kapcima, prosudio sam da je riječ o nekom sočnom skandalu. Očigledno je posrijedi bila neka tajna, i osoba iz našeg društva. Sad sam zaključio, sjetivši se majčina pogleda punog užasa, da je ta nesretna žrtva bila gospođa Graham. Nisam se pojavio iz svoga skrovišta dok nije stigla gotovo do mene, plašeći se da bi je moja prisutnost mogla otjerati. Kad sam se pojavio, učinilo se kao da se ona želi povući.
– Oh, ne dajte se smetati, gospodine Markhame! – rekla je. – I mi smo došli ovamo da bismo našli malo samoće, a ne da u tome vas smetamo.
– Nisam pustinjak, gospođo Graham, iako bi se to moglo kazati zbog načina, na koji sam napustio svoje goste.
– Bojala sam se da se ne osjećate dobro reče iskreno zabrinuto.
– Tako je. Ali sada je sve prošlo. Sjednite malo ovamo i odmorite se. Recite mi kako vam se ovdje sviđa – upitah, podigavši Arthura i smjestivši ga na klupu, želeći tako i njegovu majku navesti na to. Ona sjede na drugi kraj klupe.
Bio sam uznemiren. Je li je zaista njihova neljubaznost natjerala da potraži mir i osamu?
– Zašto su vas ostavili samu? – zapitao sam.
– Ja sam napustila njih – glasio je njezin nasmiješeni odgovor. – Dosadila su mi ogovaranja, ništa me tako ne umara kao to. Ne mogu zamisliti kako se mogu baviti time.
Morao sam se nasmijati i protiv svoje volje, jer je ona to govorila vrlo ozbiljno.
– Misle li oni da moraju neprekidno o nečem govoriti? – nastavila je. – Nikad ne zastanu kako bi razmislili, nego glupostima i uzaludnim ponavljanjima nevažnih stvari ispunjavaju praznine, kad im nedostaju zanimljivi sadržaji? Ili možda doista uživaju u tim ogovaranjima?
– Vjerojatno to posljednje – rekao sam. – Njihovi plitki mozgovi ne mogu sadržavati velike misli. A njihove šuplje glave lako se zanose glupostima. Njihov je jedini spas da preko glave urone u bujicu skandala. A to je ujedno njihov najveći užitak.
– Naravno, ne svima! – zaviknu gospođa, iznenađena gorčinom u mom glasu.
– Sigurno ne svima. Izuzimam svoju sestru od te ponižavajuće rabote, a i svoju majku, ako ste i nju uključili među te ljude.
– Nemam ništa ni protiv koga od njih, i naravno, nisam ni tren pomislila na vašu majku. Poznavala sam nekoliko vrlo plemenitih osoba koje su se također znale upustiti u takav razgovor kad su ih prilike na to prisilile. Ali ja se ne mogu pohvaliti tom sposobnošću. Ovaj put sam nastojala izdržati što dulje, ali kad je moja snaga bila iscrpljena, povukla sam se na šetnju, tražeći nekoliko minuta odmora. Mrzim razgovor kad ne dolazi do razmjene ideja i kad se nikakvo dobro niti daje niti prima.
– Tako je – rekoh – a budem li vam ikada dosadio svojom blagoglagoljivošću, opametite me! Obećajem vam, neću se uvrijediti. Jer ja uživam u društvu prijatelja i kad šute i kad govore.
– Baš vam posve ne vjerujem. Ali, kad bi tako bilo, odgovarali biste mi u svakom pogledu kao prijatelj.
– A odgovaram li vam što se drugih stvari tiče?
– Nisam baš tako mislila. Kako je divno to lišće kroz koje prodiru zrake sunca! – reče nastojeći promijeniti temu razgovora.
Zaista je bilo prekrasno pogledati lišće pred nama. Kroz gustu krošnju prodiralo je sunce osvjetljujući njeno tamno zelenilo.
– Ponekad poželim da nisam slikarica – napomenula je.
– Zašto? Čovjek bi pomislio da biste u takvom času morali biti oduševljeni što možete prikazati prirodu u njezinim najraznovrsnijim oblicima.
– Ne, ne mogu se predati tom uživanju kao ostali ljudi. Neprekidno razbijam glavu kako bih taj prizor što vjernije prenijela rta platno. A kako to nikad nije potpuno moguće, to je samo uzaludna taština i mučenje duha.
– Možda ne možete zadovoljiti samu sebe, ali možete druge oduševiti djelima svoga talenta.
– Zapravo se ne bih smjela tužiti. Malo ljudi zarađuje za život tako ugodno kao ja. Netko dolazi!
Činilo se kao da je ovaj prekid razgovora ljuti.
– To su gospodin Lawrence i gospođica Wilson – rekoh. – I oni su došli uživati u miru. Neće nam smetati.
– Kakva je ta gospođica Jane Wilson? – zapita.
– Ona se ponaša otmjenije nego što odgovara njezinu položaju. Kažu da je prava dama i vrlo ugodna osoba.
– Meni se učinila hladnom i nekako površnom, zaključujući po njezinu današnjem ponašanju.
– To je lako moguće. Možda ima neke predrasude prema vama, jer vjerojatno u vama vidi suparnicu.
– U meni! Nemoguće, gospodine Markhame! – odgovori ona iznenađeno i pomalo ljutito.
– Ne znam ništa o tome – odgovorih mirno, ne želeći je naljutiti.
Njih se dvoje sada približilo na nekoliko koraka od nas. Naše skrovište nalazilo se na zaokretu uske aleje, koja se tu širila i nastavljala prema kraju vrta. Kad su nam se stali približavati, primijetio sam da je Jane Wilson upozorila svoga pratioca na nas. Zaključio sam to po njezinu hladnom, sarkastičnom smijehu, i po nekoliko njezinih riječi koje su mi doprle do uha. Sigurno ga je željela upozoriti na to kako smo mi usko međusobno povezani. Primijetio sam da je on pocrvenjeo, dobacio nam pogled u prolazu i nastavio šetnju ne odgovorivši na njezinu napomenu.
Uistinu da je on imao neke veze s gospođom Graham, i da su one bile poštene, ne bi se toliko trudio da ih prikrije. Njoj se naravno nije moglo ništa prigovoriti, ali on je bio ogavan preko svake mjere.
Dok sam o tome razmišljao, gospođa Graham se iznenada digla, pozvala svoga sina i rekla da će se oni sada vratiti u društvo. Krenuli su alejom. Bez svake je sumnje ona čula, ili naslutila, neke napomene gospođice Jane Wilson, pa je bilo posve razumljivo što je odlučila prekinuti taj naš tete-a-tete, naročito stoga što su moji obrazi plamtjeli od srdžbe prema mojoj nekadašnjoj prijateljici. Ona je to mogla smatrati glupim osjećajem stida. Zbog toga sam se još više razljutio na gospođicu Jane. Što sam više razmišljao o njezinu ponašanju, to sam je više mrzio.
Tek mnogo kasnije pridružio sam se društvu. Gospođa Graham već se spremala na odlazak. Upravo se opraštala. Ponudio sam se, ne, zaklinjao sam je da je smijem otpratiti kući. Gospodin Lawrence je za to vrijeme razgovarao s nekim drugim. Nije nas gledao, ali začuvši moju ponudu, zastao je usred govora da bi čuo njezin odgovor. Nije nas pogledao, i mirno je nastavio razgovor čim je shvatio da ona odlučno odbija moju molbu.
A to je učinila ljubazno. Nisam je mogao uvjeriti kako hi za nju moglo biti opasno da prolazi poljima sama s djetetom. Još je bio dan, i vjerovala je da neće nikoga sresti. A ako se to i dogodi, svi su joj tvrdili da su ljudi u ovom kraju mirni i bezopasni. U svakom slučaju, nije željela da se bilo tko trudi zbog nje, iako se i Fergus ponudio za pratnju ukoliko joj moja pratnja ne bi bila po volji. Moja je majka čak predložila da je prati jedan od slugu.
Kad je ona otišla, sve je krenulo po zlu. Gospodin Lawrence me nastojao uvući u razgovor, ali ja sam ga grubo odbio i otišao u drugi dio sobe. Doskora su se i drugi razišli, pa se i on oprostio. Kad mi je pristupio, ja tobože nisam primijetio njegovu pruženu ruku i nisam čuo kad mi je zaželio laku noć, tako da je on to morao opetovati. Da ga se riješim, promrmljao sam nekoliko nerazumljivih riječi.
– Što je s vama, Markhame? – šapnuo je.
Moj je odgovor bio pogled pun mržnje.
– Je li to stoga što gospođa Graham nije prihvatila vašu pratnju? – zapita s laganim smiješkom koji me je doveo gotovo do očajanja.
Progutavši neljubazan odgovor, samo sam zapitao:
– Što se to vas tiče?
– A zašto ne – odgovorio je izazovno mirno – samo... – Podigao je oči i pogledao me nekako svečano – samo dopustite mi da vam kažem: ako u tom pogledu imate neke namjere, sigurno nećete uspjeti. Žao mi je kad vidim da gajite lažne nade i beskorisno trošite snagu...
– Hipokrite! – uzviknuh. On je zadržao dah, iznenađeno me pogledao i problijedio, te bez riječi otišao.
Prenaglo sam ga ranio, ali sam zbog toga bio zadovoljan.

POGLAVLJE

X



Kad su svi ostali otišli, saznao sam da se ono ružno ogovaranje širilo društvom za vrijeme prisutnosti same žrtve. Rose se ipak zaklela da ne vjeruje i nikad neće povjerovati u takvu klevetu, a moja je majka izjavila to isto, iako to nije prihvaćala s jednako tako čvrstim uvjerenjem. Činilo se da joj neprekidno prolazi mislima izreka kojom bi me dovodila u očaj: »Bože, Bože, tko bi to bio mogao i pomisliti! Uvijek mi se činila pomalo čudnom! Već sam od prvog trenutka s nepovjerenjem promatrala tu njezinu tajanstvenost. Znala sam da se iza toga ne krije ništa dobro. Ali, to je doista žalosno, vrlo žalosno!
– Ali, majko, kazala si da ne vjeruješ u te priče – napomenuo je Fergus.
– I ne vjerujem, dragi moj! Ali one sigurno nisu posve bez osnova.
– Osnova je u pokvarenosti svijeta – rekoh – i u tome što je gospodin Lawrence jednom ili dvaput odlazio navečer k njoj. Selom se stalo pričati o tome. Oni koji vole ogovarati prihvatili su tu priču i učinili je osnovom svoje paklene spletke.
– Ali, Gilberte, u njezinu ponašanju mora biti nešto što dopušta takva klevetanja.
– Jesi li ti nešto primijetila?
– Naravno da nisam. Ali, dobro znaš kako sam uvijek govorila da ima nečeg čudnog oko nje.
Te sam večeri odlučio da poduzmem novu invaziju na Wildfell Hali. Nakon naše zabave već je bilo prošlo više od tjedan dan, a ja sam svaki dan nastojao za šetnje sresti gospođu Graham. Uvijek bih se nanovo razočarao (ona je to vjerojatno namjerno izbjegavala). Svake sam noći nastojao pronaći neki novi izgovor za svoj posjet njezinoj kući. Napokon, ne mogavši više izdržati da je ne vidim, uzeo sam iz biblioteke neku staru knjigu za koju sam smatrao da bi je mogla zanimati. Požurio sam, iako u strahu hoće li me primiti, ili hoću li smoći snage da prodrem do nje uz tako slab izgovor. Možda ću je sresti u polju ili u vrtu. Tada neće biti poteškoća. Smetala me je samo pomisao na službeni posjet i Rachelu koja bi me odvela svojoj iznenađenoj, neljubaznoj gospodarici.
Želja mi se nije ispunila. Nisam ugledao gospođu Graham u vrtu. Ondje se nalazio samo sinčić Arthur, u igri sa svojim malim psićem. Pogledao sam kroz ogradu i zazvao ga. Pozvao me da uđem, ali ja sam mu odgovorio da to ne mogu bez pristanka njegovo majke.
– Pitat ću je – odvratilo je dijete.
– Ne, to ne smiješ učiniti, Arthure, ali ako gospođa mama nije zaposlena, zamoli je neka na čas dođe ovamo. Reci joj da bih htio govoriti s njom.
Potrčao je da ispuni moju molbu i ubrzo se vratio u pratnji majke. Bila je divna sa svojim tamnim uvojcima kojima se poigravao vjetar. Imala je rumene obraze i nasmiješeno lice! Dragi Arthure, koliko ti dugujem za ovaj sretan susret! Pomoću njega bio sam iznenada oslobođen svih formalnosti i straha. U ljubavnim aferama nema boljeg posrednika od sretnog, nevinog djeteta, koje uspijeva povezati srca, otopiti led hladne suzdržanosti i nadvladati zapreke ponosa i strogih pravila ponašanja.
– Što se dogodilo, gospodine Markhame? – zapita mlada majka pogledavši me s ljubaznim smiješkom.
– Htio bih da pregledate ovu knjigu, pa ako vam se sviđa, zadržite je. Ali, ispričavam se što sam vas pozvao napolje, iako nije bilo ništa važno.
– Pozovi ga, majko, u kuću – reče Arthur.
– Biste li htjeli ući? – zapita gospođa.
– Da, vrlo bih rado razgledao vaš vrt.
– I pogledao kako napreduje cvijeće što mi ga je poklonila vaša sestra – doda ona otvorivši vrtna vrata.
I mi smo stali šetati vrtom, razgovarajući o drveću, cvijeću, i knjizi – a zatim i o drugim stvarima. To je veće bilo divno i ugodno. Osjećao sam veću toplinu i nježnost prema njoj nego ikada prije. Ali, nisam se usudio ništa o tome spomenuti, da me ona ne bi odbila. Tek kad smo prolazili kraj ružina grma, koji sam joj prije nekog vremena bio donio na dar od moje sestre Rose, ona ubere ružu i zamoli me da je predam sestri.
– Ne bih li je smio sam zadržati? – zapitah.
– Ne, ali evo jedne i za vas!
Umjesto da sam je mirno uzeo, zadržao sam ruku koja mi ju je pružila, pogledavši joj duboko u oči. Dopustila mi je da je trenutak zadržim. Primijetio sam sjaj u njezinu pogledu i odraz uzbuđenja na licu. Ali neka je tužna uspomena bljesnula u njezinim mislima. Obrazi i usne problijedili su joj poput mramora, i iznenada je povukla svoju ruku iz moje, ustuknuvši nekoliko koraka.
– Ne, gospodine Markhame – reče, očajno nastojeći sačuvati svoj mir. – Sa mnom to ne možete učiniti. Volim vaše društvo, jer sam vrlo osamljena i uživam u razgovoru s vama. Ali, ako me ne možete smatrati samo svojom prijateljicom, tada vas moram zamoliti da više ne dolazite. Ne smijemo biti ništa do znanci.
– Bit ću vam brat, prijatelj, ili bilo što drugo. Samo mi dopustite da vas posjećujem. Recite, mi zašto vam ne mogu biti ništa više?
Zašutila je iznenađeno i stala razmišljati.
– Je li to zbog nekog zavjeta?
– Zbog nečega sličnog – odgovorila je.
Možda ću vam jednog dana sve kazati, ali sada je bolje da me ostavite samu. I nikada me, Gilberte, nemojte više dovesti u tu neugodnu situaciju da vam moram kazati ono što sam vam malo prije rekla – dodala je ozbiljno, pružajući mi ruku. Kako je divno zvučalo moje ime s njezinih usana!
– Neću – odgovorio sam. – Jeste li mi oprostili?
– Pod uvjetom da to više nikad ne opetujete.
– Smijem li vam ponekad doći u posjet?
– Možda – ponekad, ako ne budete zloupotrebljavali to dopuštenje.
– Neću davati prazna obećanja, ali ćete se uvjeriti.
– Ako to još jednom pokušate, gotovo je s našim prijateljstvom.
– A vi ćete me uvijek zvati Gilbert? To zvuči nekako sestrinski, i podsjećat će me na moje obećanje.
Nasmiješila se, i još me jednom zamolila da odem. Mislio sam da je najpametnije poslušati je. Ona je ušla u kuću, a ja sam se spustio niz brežuljak. Iznenada je do mene dopro topot konjskih kopita po tlu, prekinuvši tišinu ljetne večeri. Pogledao sam prema livadi i ugledao osamljena jahaća. Smjesta sam znao tko je to. Bio je gospodin Lawrence na svome sivom konju. Potrčao sam preko polja, preskočivši kamenu ogradu, a zatim sam mu krenuo u susret. Pošto me ugledao, činilo se da bi se najradije vratio, ali je tada vjerojatno zaključio da je pametnije ako nastavi svoj put. Naklonio mi se pri susretu i sklonio se s puta da me propusti, ali ja nisam namjeravao proći. Uhvatio sam uzde njegova konja i viknuo:
– Lawrence, objasnite mi ovu tajnu! Kamo idete, i što namjeravate?
– Hoćete li ispustiti moje uzde? – zapita on mirno. – Povrijedit ćete žvale moga konja.
– Vi i vaš konj!
– Zašto ste tako bijesni i okrutni, Markhame? Stidim se zbog vas!
– Odgovorite na moje pitanje, ili nećete otići odavde! Želim znati zašto se tako perfidno pretvarate!
– Neće saznati ništa ako smjesta ne pustite uzde! Pa makar ostali ovdje do jutra.
– Dobro – rekao sam i pustio ih.
– Pitajte me drugi put, kad budete sposobni da govorite kako dolikuje gospodinu – odvrati on ponovno nastojeći proći kraj mene. Ali ja sam brzo i opet uhvatio uzde konja, jedva nešto manje iznenađenog od njegova gospodara zbog tako nepristojna ponašanja.
– Zaista, gospodine Markhame, to je odviše! rekao je. – Ne smijem li posjetiti stanarku moje kuće, i obaviti poslove, a da me ne sprečavaju i ne vrijeđaju?
– Ovo nije vrijeme za poslovne razgovore, gospodine! Sada ću vam kazati što ja mislim o vašem ponašanju.
– Bit će bolje da zadržite svoje mišljenje do pogodnije prilike – odgovori on tiho. – Eno, ide vikar.
Doista, vikar se nalazio nekoliko koraka iza mene, vraćajući se kući iz nekoga udaljenog kutka svoje župe. Smjesta sam pustio uzde Lawrenceova konja i on je, pozdravivši vikara, odjašio.
– Svađali ste se, Markhame? – zapita me vikar. – Bez svake sumnje zbog one mlade udovice – nastavi prijekorno. – Dopustite mi da vam kažem, mladi čovječe, ona toga nije vrijedna! – Potvrdio je to svečano kimnuvši glavom.
– Gospodine Millwarde! – viknuh prijetećim glasom punim neskrivene mržnje, tako da se plemeniti gospodin ogledao, začuđen zbog takve drskosti. Stao mi je zuriti u lice pogledom koji je jasno govorio: »To vi meni kažete?« Ali ja sam bio odviše uvrijeđen a da bih se ispričao ili mu nešto drugo kazao. Okrenuo sam se i pošao kući, žureći preko livade i ostavivši ga samog.

POGLAVLJE

XI



Prošlo je više od tri tjedna. Gospođa Graham i ja bili smo sada dobri prijatelji – ili, bolje rečeno, brat i sestra. Ona me zvala Gilbert, po mojoj izričitoj želji, a ja sam je zvao Helen. Malokad kad sam se sretao s njom više od dvaput tjedno. Nastojao sam još uvijek da se naši susreti čine slučajnima, jer sam smatrao potrebnim da budem osobito oprezan. Nije mi moglo ni jednom prigovoriti. Ipak sam opažao kako je ponekad nesretna i nezadovoljna samom sobom i svojim položajem. Ni ja nisam bio time zadovoljan. Bilo mi je teško izigravati bratske osjećaje, pa sam se često smatrao pravim hipokritom. Osjećao sam da joj nisam indiferentan. Pa, iako sam uživao i u svom sadašnjem položaju, poželio sam nešto bolje za budućnost. Ali, naravno, to sam sve sačuvao samo za sebe.
– Kamo ćeš, Gilberte? – zapitala me Rose jedne večeri nakon čaja.
– Idem u šetnju – odgovorio sam.
– Zar uvijek tako uređuješ kosu i uzimaš tako lijepe nove rukavice kad odlaziš na šetnju?
– Ne uvijek!
– Ideš u Wildfell Hali, zar ne?
– Po čemu to zaključuješ?
– Po tvom izgledu. Bilo bi mi milije kad ne bi tako često odlazio onamo.
– Gluposti! Odlazim tamo samo jednom u šest tjedana.
– Na tvom mjestu ja se ne bih toliko sastajala s tom gospođom Graham.
– Rose, zar si i ti povjerovala onim brbljarijama?
– Nisam – odgovorila je oklijevajući – ali sam toliko toga čula o njoj u posljednje vrijeme! I kod Wilsonovih, i kod vikara. A i majka misli da ona nije sasvim poštena osoba, jer inače ne bi živjela sama u onoj kući. A sjećaš li se, Gilberte, da je onu sliku nazvala krivim imenom? Objasnila je to time da ima prijatelja pred kojima bi htjela sakriti svoje sadašnje mjesto boravka, pa se bojala da bi oni to mogli otkriti pomoću slike. Tada je ona iznenada izišla iz sobe kad je stigao neki čovjek. Pobrinula se da ga mi ne vidimo. Arthur nam je tada izbrbljao da je to majčin prijatelj.
– Jest, Rose, sjećam se svega toga. I mogu ti oprostiti tvoje nemilosrdne zaključke. Jer bih možda i ja, kad je ne bih tako dobro poznavao, skupio sve te pojedinosti i povjerovao isto. Ali, hvala Bogu, ja je poznajem! Ne bih bio vrijedan nazvati se čovjekom kad bih povjerovao u sve ono što se o njoj priča. Povjerovao bih u to samo kad bi mi to ona sama kazala. Ne sumnjam u nju kao ni u tebe.
– Oh, Gilberte!
– Zar doista misliš da bih ja mogao povjerovati u sve ono što brbljaju Wilsonovi i Millwardovi? Naravno, ne, i to stoga što nju poznajem isto tako dobro kao tebe.
– Ne, ti ne poznaješ njezin prijašnji život. Prošle godine, u ovo doba, ti čak nisi znao ni da ona postoji.
– Nije važno. Čovjek može ponekad kroz nečije oći poniknuti u njegovo srce. O nečijoj duši može se saznati više za jedan sat nego za čitav život o duši nekoga drugog.
– Znači, otići ćeš večeras k njoj?
– Hoću!
– Ali što će kazati majka, Gilberte?
– Majka to ne mora znati.
– Saznat će jednog dana, ako tako nastaviš.
– Gospođa Graham i ja smo prijatelji, a to ćemo i ostati. Nema nikoga na ovom svijetu koji bi nas mogao razdvojiti.
– Kad bi ti znao što oni govore, bio bi oprezniji. Radi nje, a i radi sebe. Jane Wilson tumači tvoje posjete Wildfell Hallu kao novi dokaz njezine pokvarenosti...
– Zaboravi Jane Wilson!
– A Eliza Millward je tužna zbog tebe.
– Nadam se da je tako.
– Ja to ne bih činila na tvom mjestu.
– Što ne bi činila? Otkud oni znaju da ja odlazim onamo?
– Pred njima se ništa ne može sakriti. Oni sve nas špijuniraju.
– Nikada nisam na to ni pomislio! I tako se oni usuđuju pretvoriti moje prijateljske osjećaje u novi izvor ogovaranja gospođe Graham. To dokazuje da su i prije lagali. Molim te, protuslovi im. Rose, kad god možeš.
– Ne govore sa mnom otvoreno o tome. Samo iz sitnih zlobnih primjedaba i onoga što čujem od drugih mogu zaključiti što misle.
– Dobro, neću danas otići jer je već kasno. Neka budu prokleti njihovi otrovni jezici! – promucao sam duboko ogorčen.
Upravo je tog časa ušao u sobu vikar. Bili smo odviše zadubljeni u razgovor da bismo čuli njegovo kucanje. Nakon njegova uobičajenog očinskog, vedrog pozdrava njegovoj miljenici Rosi ozbiljno se okrenuo prema meni.
– Gospodine – napomenuo je – vi ste postali pravi stranac za nas. Prošlo je – nastavio je sjedajući polagano u naslonjač koji mu je Rose bila dogurala – prošlo je šest tjedana otkada nas niste počastili svojim posjetom! – Govorio je dosta uzbuđeno, udarajući štapom po podu.
– Je li tako? – upitah.
– Tako je! – kimnu on u znak potvrde i nastavi me gledati nekako svečano, držeći sada svoj štap među koljenima.
– Imao sam mnogo posla – odvratih, jer je očigledno bilo potrebno da se ispričam.
– Posla – opetovao je on sumnjičavo.
– Jest, i sami znate da sada počinje žetva.
– Hmmm!
U taj čas ušla je moja majka, pa je razgovor na moju sreću krenuo drugim tokom. Ona ga je srdačno pozdravila, žaleći što nije stigao malo prije na čaj. Ponudila je da će mu ga smjesta pripremiti, ako joj on učini to zadovoljstvo i popije jednu šalicu.
– Ne, nije potrebno – odgovorio je. – Za nekoliko ću trenutaka ionako biti kod kuće.
– Ostanite na čaju! Za pet minuta bit će gotov.
Ali on je odbio ponudu veličanstvenom kretnjom ruke.
– Kazat ću vam što ću popiti, gospođo Markham – reče. – Popit ću čašu vašeg izvrsnog piva.
– Vrlo rado! – uzviknu moja majka, pozvonivši brzo i naručivši njegovo najmilije piće.
– Pomislio sam – nastavio je – da navratim k vama i popijem čašu vašega izvrsnog domaćeg piva. Bio sam u posjetu kod gospođe Graham.
– Doista?
Ozbiljno je kimnuo i brzo dodao:
– Smatrao sam svojom dužnošću da to učinim.
– Zaista! – uzviknu majka.
– Zašto, gospodine Millwarde? – upitah. Pogledao me strogo i, ponovo se okrenuvši majci, dodao:
– Smatrao sam to svojom dužnošću! – Udario je opet štapom o pod. Moja je majka sjedjela nasuprot njemu i zadivljeno ga slušala.
– Rekao sam joj: »Gospođo Graham, o vama se šire užasne glasine!« - »Kakve, gospodine?« – upitala je pretvarajući se da joj ništa nije poznato. – »Moja je dužnost da vam kao vaš vikar kažem sve što sam čuo o vašem ponašanju, i sve ono u što bih morao posumnjati u vezi s vama.« I kazao sam joj.
– Vi ste to učinili, gospodine? – viknuh, skočivši sa svoje stolice i lupnuvši šakom o stol. Pogledao me, a zatim se ponovo obratio svojoj domaćici:
– To je bila teška i bolna dužnost za mene, gospođo Markham! Ali ja sam joj kazao!
– A što je ona učinila? – zapita majka.
– Čini mi se vrlo okorjelom osobom – odgovori on odmahujući glavom. – Problijedila je i stala nekako divlje disati kroz zube. Ali, nije se ni pokušala braniti. Nekom vrstom besramnog mira stavila mi je do znanja da joj nisu potrebni moji duhovni savjeti i da joj moja prisutnost nije po volji dok govorim takve stvari. I ja sam se povukao, uvidjevši da ništa ne mogu učiniti. Bilo mi je žao kad sam shvatio da je ona izgubljen slučaj. Ali, odlučio sam, gospođo Markham, da se moje kćeri ne smiju družiti s njom. Hoćete li i vi to isto učiniti? Što se tiče vašeg sina – nastavio je, okrenuvši se prema meni...
– Što se mene tiče, gospodine – započeo sam, ali osjetivši da dršćem od bijesa, nisam više ništa dodao, nego sam zgrabio šešir i izjurio iz sobe, zalupivši vratima za sobom tako snažno da se cijela kuća zatresla. Začuo sam kako je majka kriknula.
Zatim sam požurio prema Wildfell Hallu, i sam ne znajući zašto. Morao sam se kretati, morao sam je vidjeti i govoriti s njom, to je bilo sigurno. Ipak, nisam imao pojma što da joj kažem i kako da se ponašam. Duša mi je bila pravi kaos misli.

POGLAVLJE

XII



Stigao sam za nešto manje od dvadeset minuta. Zastao sam pred željeznom ogradom da otarem znoj sa čela, da se smirim i duboko udahnem zrak. Taj brzi hod već je nekako djelovao na moje osjećaje, tako da sam čvrsta, odlučna koraka krenuo vrtnom alejom. Prolazeći kraj nastanjenog dijela kuće, primijetio sam kroz prozor gospođu Graham gdje šeće po svojoj sobi.
Činila se uzbuđenom, kao da se bojala da ću je i ja stati optuživati. Došao sam s namjerom da s njom razgovaram o pokvarenosti svijeta, pomažući joj da zaboravi vikara i njegove sumišljenike. Ali, sada nisam imao snage to ni spomenuti, i odlučih da ću šutjeti ako ona sama nešto ne kaže.
– Došao sam u nezgodno vrijeme – rekoh, hineći dobro raspoloženje – ali neću dugo ostati.
Nasmiješila mi se, doduše slabo, ali ipak ljubazno. Gotovo bih se usudio ustvrditi, čak i zahvalno.
– Zašto niste zapalili vatru, Heleno? – upitah, ogledavši se.
– Pa još je ljeto – odgovorila je.
– Mi svako veće zapalimo vatru. A ovdje, u ovoj hladnoj i vlažnoj kući, to je još potrebnije.
– Trebalo je da dođete malo ranije, pa bih naredila da radi vas zapale vatru. Sad se to više ne isplati. Nećete dugo ostati, kako ste sami kazali, a Arthur je već legao.
– Jako volim vatru. Ne biste li ipak naredili da je zapale, ako ja pozvonim?
– Gilberte, pa ne činite se baš smrznuti! – rekla je pogledavši me s toplim i srdačnim smiješkom.
– Ne – odgovorih – i nisam, ali želim da vama bude ugodno.
– Meni ugodno! – ponovila je s gorkim osmijehom, kao da sam kazao nešto vrlo smiješno. – Ovako mi je draže – nastavila je žalosnim glasom.
Odlučio sam da bude onako kako sam ja želio. Pozvonio sam.
– Evo je, Heleno! – rekoh kad smo začuli Racheline korake. – Treba se samo okrenuti i reći Racheli da zapali vatru.
Do dana današnjega ne mogu zaboraviti Rachelin pogled koji mi je dobacila. Bio je to ispitivački pogled, zlovoljan i pun sumnjičenja. Kao da me je htjela pitati: »Što vi ovdje radite?« Njezina ga je gospodarica također opazila i osjetila je laganu nelagodu.
– Ne smijete dulje ostati, Gilberte – rekla je kad su se vrata za njom zatvorila.
– Otići ću – odvratih bez i najmanje ljutnje u svom srcu. – Ali, Heleno, prije nego što odem moram vam nešto kazati.
– Što to?
– Još ne znam točno kako bih vam to kazao i što je zapravo posrijedi – odgovorih više iskreno nego mudro. Bojeći se da će me izbaciti iz kuće, počeo sam govoriti o nevažnim stvarima da bih dobio na vremenu. Tada se vratila Rachel s drvom i ubrzo zapalila vatru. Počastila me ponovo svojim hladnim, negostoljubivim pogledom, ali on nije na mene djelovao, pa sam nastavio da govorim. Smjestio sam gospođu Graham s jedne strane kamina, a sam sjeo s druge, iako sam vjerovao da bi njoj zapravo bilo draže da odem.
Uskoro smo oboje zašutjeli i nekoliko trenutaka promatrali vatru. Ona se zadubila u vlastite žalosne misli, a ja sam razmišljao o tome kako je divno tako sjediti sam s njom, čak i bez Arthura, bez kojega do sad nikad nismo bili zajedno. Bilo bi divno kad bih se samo usudio otvoriti pred njom srce i izreći sve ono što sam već tako davno potiskivao u sebi. Bilo mi je nemoguće to dalje podnositi. Razmišljao sam o svemu što je bilo za, a što protiv moje namjere. Htio sam zatražiti od nje pristanak da je odsada mogu smatrati svojom, da je mogu braniti od svih kleveta i napadaja zlobnih jezika. S jedne strane, osjećao sam povjerenje u svoju moć uvjeravanja, sigurnost da će moji osjećaji učiniti moje riječi uvjerljivima. S druge strane, plašio sam se da ću izgubiti i ono što sam dosada stekao s mnogo upornosti i vještine. Mogao sam prenagljenom odlukom uništiti sve buduće nade. Vrijeme i strpljenje možda su mi mogli pomoći. A ipak sam bio spreman pokušati. Svakako ću nastojati da dobijem njezino priznanje koje mi je već prije bila obećala. Zatražit ću da mi oda onaj tajni razlog koji se poput brane uzdizao na putu moje sreće, a vjerovao sam, i njezine.
Ali, dok sam razmišljao kako bih na najbolji način iznio svoj zahtjev, moja se družica probudila iz svojih sanja i pogledala prema prozoru kroz koji se vidio krvavo-crveni mjesec, pa reče:
– Gilberte, kasno je!
– Vi dakle želite da odem – odgovorih.
– Trebalo bi. Ako moji ljubazni susjedi saznaju za taj posjet – a sigurno hoće – neće to baš protumačiti u moju korist.
Ona je to kazala sa smiješkom koji bi prečasni vikar sigurno nazvao divljim.
– Neka kažu što žele – odgovorih. – Što već znače njihove tvrdnje za vas i za mene! Glavno je da je nama lijepo zajedno. Neka odu do đavola sa svojim ogovaranjima i lažima!
Te su riječi izazvale rumenilo na njezinu licu.
– Znači, čuli ste što govore o meni?
– Čuo sam nekoliko ogavnih laži, u njih mogu povjerovati samo budale, Heleno! Ne dajte se uznemirivati.
– Ne vjerujem da je gospodin Millward luda, a on sve to vjeruje. Ali, ma koliko bilo čovjeku malo stalo do mišljenja drugih, ipak nije ugodno kad vas oni smatraju lašcem i pokvarenom osobom, odanom grijehu, koja sramoti sve poštene ljude.
– Tako je! Pa ako sam ja, ne obraćajući dovoljno pažnje na ponašanje, pridonio tim ogovaranjima, dopustite mi da očistim vaše ime od svih optužbi. Dajte mi pravo da spojim vašu čast sa svojom, da branim vaš dobar glas koji mi je važniji od života.
– Jeste li dovoljno hrabri da se povežete sa ženom koju svi kleveću? Da udružite svoju čast s njezinom? Promislite, to je ozbiljan problem.
– Bio bih ponosan kad bih to mogao učiniti, Heleno! Sretan i bezgranično oduševljen! Ako je jedino to zapreka našoj sreći, ta je zapreka porušena i vi ćete biti moja!
Digao sam se, uhvativši njezinu ruku. Bio bih je prinio usnama, ali ju je ona naglo povukla i gorko kriknula:
– Ne, ne, to nije sve!
– Što je dakle? Obećali ste mi da ćete mi jednom kazati...
– Jednom ćete saznati, ali ne sada! Glava me strahovito boli – odgovorila je pritisnuvši ruke na čelo. – A ja se moram i odmoriti. Ovo je bio užasan dan! – dodala je gotovo divlje.
– Ne bi vam bilo teško da mi sve kažete – navaljivao sam. – To bi vam donijelo olakšanje, a ja bih znao kako da vas tješim.
Odmahnula je. – Kad biste sve saznali, i vi biste me okrivili. Možda više nego što zaslužujem, iako sam pogriješila – dodala je tiho.
– Vi, Heleno? Nemoguće!
– Jesam, ali ne dobrovoljno. Nisam znala za snagu i dubinu vaših osjećaja. Mislila sam da su vaši osjećaji prema meni više-manje bratski.
– Kao vaši prema meni?
– Jest, naime, kakvi bi moji morali biti.
– Prevarili ste me.
– Znam ponekad sam sumnjala u to. Mislila sam da u tome neće biti velikog zla ako vam dopustim sanjariti i nadati se. Smatrala sam da ćete svoje osjećaje prenijeti na neku drugu osobu koja će bolje odgovarati vama, a da ćete za mene sačuvati prijateljstvo. Ali, da sam znala za dubinu tih osjećaja i njihovu plemenitost...
– Što onda, Heleno?
– Onda bih se bila drugačije ponašala.
– A kako? Niste mi mogli davati manje podstreka, ili postupati sa mnom strože nego što ste to činili. Ako mislite da ste pogriješili u tome što ste mi pružili svoje prijateljstvo i dopustili mi da ponekad uživam u vašem društvu, varate se. Jer ti su osjećaji oplemenili moju dušu i usrećili moje srce. Više volim vaše prijateljstvo nego ljubav bilo koje druge žene na svijetu.
Malo sam je utješio tim riječima, pa je sklopivši ruke na koljenima pogledala gore, kao da traži božju pomoć. Tada se okrenula prema meni i mirno kazala.
– Sutra ću vam, ako dođete u podne do močvara, kazati sve što vas zanima. Možda ćete tada shvatiti zašto bi bilo bolje da prekinemo naše prijateljstvo, ako me možda i ne prezrete kao nedostojnu.
– To se nikako neće dogoditi. Vi samo iskušavate moje povjerenje, Heleno!
– Ne, ne! – odgovorila je ozbiljno. – Kad bi bar bilo tako! Hvala Bogu – nastavila je – nisam počinila nikakav težak grijeh! Ali ipak ću vam morati priznati više nego što će vam biti drago čuti. I više nego što vam sada želim kazati. Stoga, molim vas, ostavite me!
– Hoću, ali odgovorite mi najprije na jedno pitanje. Ljubite li me?
– Neću vam odgovoriti!
– Tada ću vam vašu šutnju smatrati potvrdom. Laku noć!
Okrenula se od mene da bi sakrila osjećaje koje nije mogla suspregnuti. Ali ja sam uhvatio njezinu ruku i poljubio je.
– Ostavite me, Gilberte! – viknula je tako očajno te sam uvidio da bi bilo okrutno ne poslušati je.
Još sam je jednom pogledao prije nego što sam za sobom zatvorio vrata. Vidio sam je kako stoji naslonjena na stol, jecajući gorko. Povukao sam se u tišini. Osjetio sam da bi njezina patnja bila još snažnija kad bih joj stao nametati svoju utjehu.
Mogao bih ispuniti cijelu knjigu opisujući svoje osjećaje koji su mi prolazili glavom dok sam se spuštao niz brežuljak. Ali, prije nego što sam prevalio pola puta, osjećaj ljubavi nadvladao je sve ostale i stao me vući natrag k njoj. Razmišljao sam: »Zašto tako žurim u tom smjeru? Mogu li naći utjehu, mir i zadovoljstvo kod svoje kuće? Mogu li ostaviti ondje za sobom sve boli i muke?
Okrenuo sam se da pogledam staru kuću. Malo se od nje vidjelo osim dimnjaka. Vraćao sam se da bih je bolje vidio. Kad je izronila preda mnom, zastao sam, a zatim nastavio put prema njoj. Nešto me vuklo sve bliže i bliže. Neću li naći više utjehe u promatranju toga starog zdanja, obasjanog mjesečinom, u kojem se nalazila gospodarica moje duše, nego u svojoj, svijetlom obasjanoj kući, punoj radosti i veselja?
Vidio sam odsjaj vatre kroz prozor salona. Pošao sam prema vrtnom zidu i naslonio se na nj, razmišljajući što ona sada radi, želeći da joj mogu šapnuti bar jednu riječ, ili je bar samo vidjeti jednom prije nego što se vratim kući.
Dosta sam dugo razmišljao, nadao se i sanjario prije nego što sam preskočio zid, ne mogavši se oduprijeti iskušenju da pogledam kroz prozor. Htio sam vidjeti je li se malko smirila. A budem li je vidio još uvijek onako očajnu, možda bi se usudio kazati joj riječ utjehe, nešto od onoga što sam već prije morao kazati, umjesto što sam povećao njezine boli svojim glupim razgovorom. Ali u taj čas netko otvori ulazna vrata i jedan glas – njezin glas – reče:
– Dođi napolje, htjela bih vidjeti mjesec i udahnuti večernji zrak. To će mi koristiti, ako mi uopće nešto može pomoći.
Znači, poći će s Rachel na šetnju. Poželio sam je naći iza zida. Ali, stajao sam skriven u sjeni visokog grma. Dvije su se prilike približavale na mjesečini. Bila je to gospođa Graham i još netko – ali to nije bila Rachel nego neki mlad čovjek, visok i vitak. Mislio sam da će mi glava pući. Uzbuđenje je zamračilo moj pogled. Pomislio sam, a njegov glas mi je to potvrdio – jest, bio je to gospodin Lawrence!
– Ne bi trebalo da budeš tako zabrinuta, Heleno – rekao je. – Bit ću ubuduće oprezniji...
Nisam čuo svršetak rečenice. Jer on je hodao blizu nje i govorio tako tiho i nježno da ništa nisam razabirao. Srce mi je bilo ispunjeno mržnjom, ali sam ipak pažljivo čekao njezin odgovor. Čuo sam ga jasno i glasno.
– Moram napustiti ovo mjesto, Frederick – rekla je. – Ovdje nikad neću moći biti sretna. Kao uostalom nigdje drugdje – dodala je – ali ovdje ne mogu ostati.
– Gdje ćeš naći pogodnije mjesto? – zapitao je. – Tako odvojeno – i tako blizu mene, ako ti je do toga stalo.
– Jest – upala mu je u riječ – to je jedino do čega mi je stalo i što želim.
– Kamo god otišla, Helen, svuda ćeš se sretati s istim neprilikama. Ne mogu pristati na to da te izgubim. Moram otići s tobom, ili ti dolaziti u posjet. A svuda će se naći budala.
U razgovoru su prošli kraj mene i više nisam mogao ništa čuti. Ali vidio sam kako joj je on stavio ruke oko struka, a ona je položila svoju na njegovo rame. Tada je tama obavila moj pogled, srce me zaboljelo, a glava gorjela u vrućici. Stao sam teturati iz svoga skrovišta i nekako prešao preko zida. Jedino čega se zatim sjećam jest da sam ležao ispružen na zemlji i jecao poput djeteta, pun bijesa i očaja. Ne znam ni sam kako dugo. Ali moralo je proteći dosta vremena. Napokon sam se digao, pošto je rijeka suza donekle smirila moju bol. Pogledao sam mjesec koji je mirno sjao, ne obazirući se na moju bol, kao što se ni ja nisam obazirao na njegov mirni sjaj. Krenuo sam kući, ne gledajući mnogo na put, ali krećući instiktivno prema svojim vratima koja sam našao zaključana. Svi su u kući spavali, osim moje majke, koja je dotrčala čuvši me kako nestrpljivo lupam na vrata. Dočekala me s mnoštvom pitanja i prigovora.
– Oh, Gilberte, kako si ta mogao učiniti? Gdje si bio? Dođi i večeraj! Sve sam ti sačuvala, iako to nisi zaslužio jer si me tako uplašio. Tako si čudno večeras izašao iz kuće. Gospodin Millward je bio... Bože, jesi li bolestan? Kako to izgledaš? Što se dogodilo?
– Ništa, ništa, daj mi svijeću!
– Nećeš li večerati?
– Neću, samo bih htio u krevet. – Dohvatio sam svijeću.
– Oh, Gilberte, kako dršćeš! – viknula je majka uzbuđeno. – Kako si blijed! Što se dogodilo, kaži mi! Što je?
– Nije ništa! – viknuh, spreman da opsujem, jer se svijeća nije htjela upaliti. Zatim, zatomivši nestrpljenje dodah:
– Odviše sam brzo šetao i to je sve. Laku noć!
– Krenuo sam u krevet ne obazirući se na nju.
Majka me slijedila do vrata moje sobe, pitajući me neprekidno o mom zdravlju i ponašanju. Preklinjao sam je neka me ostavi na miru do jutra. Povukla se, i napokon sam s olakšanjem čuo kako je zatvorila vrata svoje sobe. Nisam mogao zaspati, kao što sam i očekivao. Ne želeći se boriti sa snom, svukao sam čizme i stao šetati sobom. Ali pod je škripao, a ona je sigurno pažljivo osluškivala. Hodao sam jedva četvrt sata, kad se ona pojavila na vratima.
– Gilberte, zašto nisi legao? Kazao si da si umoran.
– Sada ću poći – odgovorih.
– Zašto odugovlačiš? Sigurno razmišljaš o nečemu?
– Za ime boga, ostavi me na miru! Pođi ti u krevet!
– Jesi li uznemiren zbog gospođe Graham?
– Ne, ne, kazao sam ti da to nije ništa.
– Nadam se da nije! – šapnula je i, uzdahnuvši, krenula u svoju sobu. Bacio sam se na krevet.
Nikad nisam proveo tako dugu i užasnu noć. A ipak, nisam cijelu proveo bez sna. Pred jutro su mi se misli stale gubiti i ja sam upao u grozničav san. Probudio sam se pun gorkih misli. Život mi se činio mučan i bijedan. Bio je pun trnja, a ja sam u njemu ostao razočaran, prevaren, bez nade. Zgazili su moje osjećaje, moj anđeo nije bio moj anđeo, a prijatelj je postao neprijatelj.
Bilo je dosadno, tmurno jutro. Vrijeme se promijenilo i kiša je udarala o prozore. Ipak sam ustao i izašao. Ne da bih nadgledao radove na farmi, iako mi je to imalo poslužiti kao izgovor, nego da bih ohladio svoje misli i dovoljno se smirio da se sretnem s obitelji na doručku. Ako pokisnem, moglo bi mi to poslužiti kao izgovor za gubitak teka. A ako se pak prehladim, što jače to bolje, mogao sam se neko vrijeme time služiti kao isprikom za svoje dugotrajno neraspoloženje.

POGLAVLJE

XIII



– Dragi moj Gilberte, ne bi li mogao pokušati da budeš malo ljubazniji? – reče moja majka jednog jutra kad sam bio osobito zle volje. – Kažeš da je s tobom sve u redu, i da se ništa nije dogodilo što bi te ražalostilo, ali ipak nisam vidjela nekoga tko bi se tako promijenio kao ti u ovih posljednjih tjedan dana. Nikome ne kažeš ništa ljubazno, ni prijateljima, ni strancima ni posluzi. Voljela bih da to uvidiš.
– Što to?
– Da se čudno ponašaš. Nemaš pojma kako te to kvari. Sigurna sam da nema plemenitije duše od tebe, samo kad bi se malo obuzdao.
Dok je tako govorila, ja sam pred sebe na stol položio knjigu i stao je listati kao da sam duboko zaokupljen njome. Jer, nisam se mogao opravdati, a nisam htio ni priznati svoju grešku. Ali moja draga majka nastavila je svoju propovijed, a zatim se raznježila i počela me gladiti po kosi. Počeo sam se osjećati kao dobar momak, ali moj zlobni brat, koji se motao po sobi, iznenada je to pokvario viknuvši:
– Ne diraj ga, majko! Ugrist će te! On je tigar u ljudskom obliku. Ja sam ga se, što se mene tiče potpuno odrekao. Ne smiješ mu se ni približiti. Prije nekoliko dana gotovo mi je razbio lubanju kad sam zapjevao lijepu ljubavnu pjesmu, želeći ga zabaviti.
– Oh, Gilberte, kako si to mogao! – uzviknula je moja majka.
– Upozorio sam te da prestaneš, Ferguse! – rekoh.
– Jesi, ali kad sam započeo drugu kiticu, vjerujući da će ti se ona više sviđati uhvatio si me za rame i gurnuo prema zidu takvom snagom da sam gotovo jezik pregrizao... – Zatim doda uz sentimentalni uzdah: – Jadnik! Srce mu je slomljeno.
– Hoćeš li najzad umuknuti! – viknuh, ustavši i pogledavši ga tako bijesno da je moja majka, uplašivši se da ću mu nanijeti neku ozljedu, položila svoju ruku na moju, preklinjući me da ga ostavim na miru. On je izišao s rukama u džepovima, pjevajući bezobrazno: – Kako divna ta je žena...
– Neću prljati ruke na njemu – rekoh majci. – Ne bih ga dotakao kliještima.
Sjetih se da imam dogovor s Robertom Wilsonom radi kupovine nekog polja što je graničilo s mojom farmom. Taj sam posao odgađao već nekoliko dana, jer me nimalo nije zanimalo. Bio sam neraspoložen, a naročito sam izbjegavao susret sa Jane Wilson i njezinom majkom. Jer, iako sam sada imao mnogo razloga vjerovati u ono što su one govorile o gospođi Graham, ipak ih zbog toga nisam volio više. Taj sam dan odlučio uložiti napor i vratiti se svojim dužnostima. Nisam u tome nalazio zadovoljstva ali će to biti ipak ugodnije od nerada. Pa, ako život nije pružio druga zadovoljstva, nastojat ću bar gurati kroz život. Neću se na nj tužiti, pa makar ne bio zadovoljan s njime.
Odlučivši to, krenuo sam rezignirano prema Ryecote farmi, ne vjerujući odviše da ću sada naći njezina gospodara kod kuće, ali nadajući se da ću bar saznati gdje bih ga mogao pronaći.
Nije bio kod kuće, ali se imao vratiti za nekoliko minuta. Pozvali su me u salon da ga pričekam. Gospođa Wilson radila je u kuhinji, a u sobi je gospođica Wilson brbljala s Elizom Millward. Odlučio sam da budem hladan i pristojan. Činilo se da je Eliza donijela istu takvu odluku. Nismo se sreli od one zabave u našoj kući. Ona nije pokazivala osjećaj radosti ili bola, a ni povrijeđena ponosa. Bila je uzdržana i pristojna. Čak se na njezinu licu primjećivao odsjaj smiješka. U njezinim sam očima ipak otkrio da mi još nije oprostila. Iako se više nije nadala da će me pridobiti za sebe, još je uvijek mrzila svoju suparnicu. Gospođica Wilson opet je bila ljubazna i pristojna kako se samo moglo poželjeti, pa su, usprkos mojem neraspoloženju, obje dame uspijevale podržavati zanimljiv razgovor. Ali, Eliza je iskoristila prvu pauzu da me zapita jesam li u posljednje vrijeme sreo gospođu Graham. Bilo je to rečeno kao usput, ali dobačeni pogled bio je pun zlobe.
– U posljednje vrijeme nisam – odgovorih nemarno, odvrativši pogled od njezinog. Bio sam naime bijedan jer sam osjećao kako se rumenilo penje u moje obraze, usprkos naporu da se svladam.
– Što, zar ste se već umorili? Pomislila sam da će vas tako plemenito biće sačuvati za sebe bar godinu dana.
– Ne bih želio razgovarati o njoj.
– Dakle, napokon ste se uvjerili da ste pogriješili, otkrili ste da vaša božica i nije tako čista.
– Ne želim razgovarati o njoj, gospođice Eliza.
– Oprostite! Primjećujem da je Kupidova strelica bila preoštra za vas. Rana je dublja nego što sam mislila i još nije zarasla. Krv probija svaki put kad se spomene ime ljubljene.
– Radije kaži – upada joj u riječ gospođica Wilson – da gospodin Markham smatra kako se to ime ne može spomenuti u društvu poštenih žena. Čudim se, Elizo, da ti govoriš o toj nevrijednoj osobi. Mogla bi znati da će svakom prisutnom biti neugodno razgovarati o njoj.
Kako da to podnesem? Ustao sam i jedva se suspregnuo da ne pobjegnem iz sobe. Sabrao sam se, želeći spasiti svoju čast, jer bi taj moj čin samo izazvao smijeh mojih mučiteljica, a to sve zbog jedne osobe nevrijedne i najneznatnije žrtve. Ali sjena moje prošle ljubavi još me uvijek progonila, pa nisam mogao podnijeti spominjanje njezina imena. Zato sam prišao prozoru, nekoliko trenutaka grizao usne, potiskujući stare osjećaje u svojim grudima. Tada sam kazao gospođici Wilson da mi se žuri, pa će biti bolje da navratim sutra u vrijeme kad će njen brat sigurno biti kod kuće.
– Oh, ne! – odgovori ona – pričekajte još samo časak i on će sigurno doći. Mora naime poći u L... (to nam je bio najbliži grad), pa će prije toga nešto pojesti.
Popustio sam uz najljubazniji smiješak. Na sreću, nisam morao dugo čekati. Gospodin Wilson je doskora stigao. Pa kako nisam bio raspoložen za poslove, a nije mi ni bilo mnogo stalo da polja i njegova vlasnika brzo sam okončao kupovinu, vjerojatno na veće zadovoljstvo gospodina Wilsona nego što je on pokazivao. Zatim sam napustio tu kuću i krenuo za svojim poslovima.
Vidjevši da moji radnici marljivo rade, uspeo sam se na brežuljak s namjerom da pregledam žitno polje koje se nalazilo na uzvisini. Ali nisam toga dana stigao do njega. Ugledao sam naime gospođu Graham i njezina sina gdje se spuštaju iz suprotnog pravca. Oni su me opazili, pa je Arthur već potrčao prema meni. Ali ja sam se smjesta okrenuo i pošao kući. Bio sam čvrsto odlučio da se nikad više ne sretnem s njegovom majkom. Usprkos glasu koji je dozivao »pričekajte časak«, odlučno sam nastavio put. On je doskora prestao trčati za mnom, jer ga je i njegova majka pozvala. Kad sam se nakon pet minuta okrenuo, nije više bilo ni traga.
Taj me događaj potresao, jer Kupidova strelica doista, ne samo što je bila preoštra za mene, nego se i zadržala duboko u rani. Još je nisam uspio istrgnuti iz srca. Ostatak dana proveo sam u dubokom očajanju.

POGLAVLJE

XIV



Sutradan ujutro sjetih se da i ja imam posla u L... pa sjedoh na svoga konja i krenuh na izlet ubrzo nakon doručka. Dan je bio dosadan i kišovit, ali meni to nije bilo važno. Takvo je vrijeme upravo odgovaralo mome duševnom raspoloženju. Vjerovao sam da će mi put proteći u osami, jer nije bio sajmeni dan, a cesta se nije mnogo upotrebljavala.
Uskoro sam, jašeći zaokupljen svojim mračnim mislima, začuo nedaleko od sebe kas drugog konja. Nisam razmišljao o tome tko bi mogao biti jahač. Opet sam se izgubio u mislima. Onaj me drugi jahač sustizao. Pozvao me imenom. Bio je to gospodin Lawrence! Instinktivno sam stisnuo držač svog bića. Ipak sam se sabrao i odgovorio na njegov pozdrav kimanjem glave. Nastavio je jašiti kraj mene, govoreći o vremenu i poljskim poslovima. Davao sam mu najkraće moguće odgovore i još više usporio. On je učinio to isto, raspitujući se da li moj konj hramlje. Odgovorio sam mu samo pogledom – a on mi se mirno nasmiješio.
Bio sam začuđen i očajan zbog te njegove čudne upornosti. Mislio sam da će on, sjećajući se našega posljednjeg susreta, biti hladan i suzdržan prema meni. Umjesto toga ne samo da je zaboravio sve te stare uvrede, nego nije obraćao pažnju ni na moje sadašnje nepristojno ponašanje. Nekoć je i najmanji ton neljubaznosti ili hladnoće dostajao da se on uvrijedi. A sada ga čak ni najočitija grubost nije mogla udaljiti. Možda je čuo za moje razočaranje, pa je sada htio uživati u mom očaju. Još sam odlučnije stegao svoj bič, ne dižući ga ipak. Jašio sam dalje i čekao očitiju uvredu prije nego što pred njim otvorim svoju dušu i izlijem sav bijes što sam ga osjećao prema njemu.
– Markhame – reče on svojim uobičajenim mirnim glasom – zašto se svađate sa svojim prijateljima? Neke su vaše nade propale, ali zašto mene krivite zbog toga? Već sam vas prije upozorio, ali vi niste htjeli.
Ništa više nije kazao, jer sam ja stegao svoj bič i iznenada ga brzinom munje spustio na njegovu glavu. Ne mogu kazati da nisam osjetio divlje zadovoljstvo, ugledavši izraz njegova lica i onih nekoliko kapljica krvi što su mu stale teći niz čelo. Zadržao se tek trenutak u sedlu, a zatim je pao na zemlju. Njegov konj, iznenađen što se tako riješio svoga tereta, iskoristio je svoju slobodu i preskočio živicu. Njegov je gospodar ostao ležati mirno poput mrtvaca. Jesam li ga ubio? Kao da mi je neka ledena ruka stegla srce dok sam se nagnuo nad njega i bez daha stao promatrati njegovo samrtnički blijedo lice. Ali ne, začuo se tihi hropac. Pomaknuo je i očne kapke. Pravo mu budi! Bar će se u buduće znati pristojno ponašati. Odahnuo sam – bio je samo ošamućem padom. Da mu pomognem uzjašiti? Ne! Ma koliko me netko uvrijedio, ja bih to učinio, ali njegova je uvreda bila neoprostiva. Neka sam uzjaši, ako to bude za neko vrijeme želio. Već se naime počeo dizati i ogledavati se. Ondje kraj ceste stajao je njegov konj i pasao.
I tako sam momka ostavio njegovoj sudbini. Krenuo sam u galopu, uzbuđen zbog osjećaja koje sada nisam mogao ispitivati. A da mi je to i uspjelo, rezultat vjerojatno ne bi bio u moju korist. Jer, nisam bio siguran, da je to sve zaista trebalo učiniti.
Nije prošlo mnogo vremena, i moj se pravedan bijes stao smirivati. Vratio sam se svojoj žrtvi. Nisam to učinio zbog iznenadnog osjećaja prijateljstva, ili od straha zbog posljedica ostavim li svoju žrtvu bespomoćno ležati na zemlji. Savjest me na to natjerala.
Gospodin Lawrence i njegov konj promijenili su položaj. Konj se nešto udaljio, a on je uspio da se skloni sa sredine ceste. Našao sam ga kako sjedi uz njezin rub, vrlo blijed i slab. Držao je rupčić, koji je sada bio više crven nego bijel, pritisnut na glavu. Morao sam ga snažno udariti, ali glavni krivac bio je ipak bič, ukrašen masivnom srebrnom glavom. Trava, natopljena kišom, pružila je mladom gospodinu neudoban ležaj. Odjeća mu je bila uprljana a šešir se koturao blatom s druge strane. Ali činilo se da on uglavnom razmišlja o svom konju. Zurio je u nj ustrašeno, prepustivši se svojoj sudbini.
Sjašio sam i, privezavši svoju životinju za najbliže drvo, najprije sam podigao njegov šešir i nabio mu ga na glavu. Ili je on smatrao svoju ranjenu glavu nepogodnom za šešir, ili je mislio da tako uprljanu šeširu nije mjesto na njegovoj glavi: skinuo ga je i položio kraj sebe.
– Dosta je dobar za vas – promucao sam.
Zatim sam uhvatio njegova konja i doveo ga bliže. Tada sam njega morao smjestiti na konja.
– Slušajte, momče – vi lopove – vi psu – dajte mi ruku, pa ću vam pomoći uzjašiti – cijedio sam kroz zube.
Okrenuo se od mene pun gađenja. Pokušao sam ga uhvatiti za ruke. On se naglo odmaknuo kao da sam okužen.
– Zašto nećete? Pa dobro, sjedite ovdje do sudnjeg dana, baš me briga! Sigurno ne želite izgubiti svu krv iz tijela. Povezat ću vam ranu.
– Ostavite me na miru!
– Vrlo rado! Neka vas vrag nosi!
Prije nego što sam ga prepustio njegovoj sudbini, privezao sam njegova konja za živicu i dobacio mu moju maramicu, budući je njegova bila sva natopljena krvlju. Uhvatio ju je i bacio mi je natrag svom snagom koja se još nalazila u njemu. Sada sam ga ostavio da ovdje preživi, ili umre, uvjeren da sam izvršio svoju dužnost. Zaboravljajući, naravno, da sam ja bio onaj koji ga je doveo u taj položaj i kao sam mu uvredljivo nudio kasnije svoje usluge. Bio sam spreman snositi posljedice bude li me on optužio za pokušaj umorstva.
Ponovo se popeh na svoga konja, pa se još jednom okrenuh i pogledah što se s njime događa. Ustao je i, uhvativši se za grivu svoga konja, nastojao se popeti na nj. Ali tek što je stavio nogu u mamuzu, obuzela ga je slabost i mučnina. Naslonio se časak naprijed, položivši glavu na leda životinje, a zatim je još pokušao jednom. Pošto mu ni taj put nije uspjelo, srušio se na zemlju ondje gdje sam ga bio ostavio.
Morao sam mu pomoći usprkos njegovu odbijanju. Morao sam mu zaviti ranu, staviti ga na konja i otpratiti ga kući. Ali, osim što sam prema njemu osjećao bijes plašio sam se i pitanja njegove posluge. Nisam znao ni što da kažem svojoj obitelji. Morao sam sve priznati, što bi me obilježilo kao luđaka ako ne iznesem i uzrok svoga postupka. A to je bilo nemoguće. Ili sam morao izmisliti neku laž. što također nije dolazilo u obzir, jer će gospodin Lawrence vjerojatno otkriti svu istinu. Jedino što sam mogao učiniti bilo je da budem dovoljno pokvaren i ustrajem na svojoj verziji slučaja, jer svjedoka nije bilo. Tako bi on postao još veći lopov nego što je već bio. Ne, njemu je samo puknula koža iznad sljepoočice, i bio je ošamućen od pada. Od toga nije mogao umrijeti. Makar ondje ostao ležati i pola dana. Pa ako se i ne bi mogao sam podići, sigurno će netko proći ovim putem. Bilo je nemoguće da cijeli dan osim nas dvojice nitko onuda ne prođe. Morao sam čekati što će on kazati o svemu. Bude li lagao, ja ću mu protusloviti. Bude li govorio istinu, podnijet ću je kako budem najbolje mogao. Nisam mogao davati objašnjenja ako nisam želio. A možda će i on radije o svemu šutjeti iz straha da se ne počne ispitivati zbog čega smo se svađali. Tako bi svratio pažnju javnosti na svoju vezu s gospođom Graham. A to je on, radi nje ili radi sebe očito želio po svaku cijenu prikriti.
Razmišljajući tako odjašio sam u grad gdje sam obavio svoje poslove i izvršio različite sitne naloge svoje majke i Rose. Sve sam to obavio vrlo pomno, što je bilo čudno s obzirom na okolnosti. Još sam bio uznemiren zbog nesretnog Lawrencea. Pitao sam se hoću li ga još uvijek naći na istom mjestu na vlažnoj zemlji, kako umire od hladnoće i iscrpljenosti, ili će on možda biti posve ukočen. Sve se to vrlo neugodno nametalo mojim mislima. Slika je u mojoj mašti postajala sve jasnija što sam se više približavao onom mjestu. Ali ne, hvala Bogu, ondje više nije bilo ni čovjeka ni konja. Ništa više nije svjedočilo protiv mene osim dva predmeta. Na cesti je ležao kišom natopljen šešir, pun blata. Malko dalje opazio sam krvavu maramicu usred lokve prljave vode.
Loše se vijesti brzo šire. Stigao sam kući oko četiri sata i već me majka dočekala vrlo ozbiljno:
– Oh, Gilberte, kakva nesreća! Rose je kupovala u selu, pa je čula da je konj zbacio gospodina Lawrencea i da on umire.
To me je naravno potreslo. Ali utješilo me kad sam čuo da mu je pukla lubanja i da je slomio nogu. Kako to nije odgovaralo istini, shvatio sam da je i ostalo vjerojatno pretjerano. A kad sam čuo majku i sestru kako ga žale zbog njegova teškog stanja, jedva sam se suzdržao da im ne kažem o kakvim se ozljedama doista radi.
– Moraš ga sutra posjetiti – reče majka.
– Ili čak još danas – predloži Rose. – Imaš dosta vremena. Uzmi ponija ako je tvoj konj umoran Hoćeš li otići, Gilberte pošto nešto pojedeš?
– Ne, ne, možda je sve to samo laž!
Sigurna sam da nije. Cijelo je selo o tome pričalo. Srela sam dvojicu koji su govorili s onima što su ga našli.
– Ali Lawrence je dobar jahač. Nije vjerojatno da bi on pao sa konja. A kad bi se to i dogodilo, ne vjerujem da bi tako slomio kosti. Bar to mora biti pretjerano.
– Osim toga ga je konj udario.
– Njegov mirni sivi konj?
– Odakle znaš da je jašio baš na njemu?
– Malokad jaši na nekom drugom.
– U svakom slučaju – nastavi majka – otići ćeš sutra. Bilo to istina ili laž, pretjerivanje ili ne, mi svakako želimo saznati istinu.
– Neka pode Fergus.
– A zašto ne bi ti?
– On ima više vremena. Ja sam sada vrlo zaposlen.
– Ali, Gilberte, kako možeš biti tako miran? Neće se ništa dogoditi ako na sat-dva napustiš posao. Pa tvoj prijatelj umire!
– Ne umire!
– Ali mogao bi. Ništa ne znaš dok ga ne posjetiš. Sigurno mu se dogodila neka strašna nesreća, i ti ga moraš posjetiti. Inače će te smatrati vrlo nepristojnim.
– Zaboravite to! Ja ne mogu otići onamo. U posljednje vrijeme naši odnosi nisu najbolji.
– Oh, dragi moj dječače! Nisi valjda takav da ne možeš zaboraviti te male razmirice...
– Male razmirice! – promucao sam.
– Ali sjeti se što se dogodilo!
– Ostavi me sada na miru! Vidjet ću sutra – odgovorio sam.
A sutradan ujutro poslao sam Fergusa s majčinim pozdravima da se o svemu raspita. Ja naravno nisam mogao otići do njega. Fergus se vratio s vijestima da mladi gospodin leži u postelji umotane glave i s nekoliko masnica. Osim toga imao je jak nazeb kao posljedicu dugog ležanja na mokroj zemlji. Ali slomljenih kosti nije bilo, a ni nekih drugih ozbiljnih znakova.
Sada je bilo jasno da me on neće optužiti radi dobrobiti gospođe Graham.

POGLAVLJE

XV



I taj dan je padala kiša kao i prethodni. Ali predveče se nebo stalo bistriti, pa je drugo jutro osvanulo lijepo i jasno. Pošao sam na brežuljak s radnicima. Lagani je vjetar puhao kroz žito i sva se priroda smijala natopljena suncem. Ševa je pjevala među srebrenkastim oblačićima. Kiša, koja je proteklih dana padala, osvježila je zrak i oprala ga. Bilo je tako divno da se ni farmeri nisu mogli požaliti zbog kiše. Ali do mog srca nisu dopirale zrake sunca, vjetrić ga nije mogao osvježiti. Ništa nije moglo ispuniti prazninu u mojoj duši nakon nestanka svih mojih nada u sreću i ljubav.
Dok sam stajao skrštenih ruku i promatrao valove žitnog klasja, nešto me nježno povuklo za kaput i sladak glasić, koji sada više nisam želio čuti, dopro mi je do uha:
– Gospodine Markhame, mama bi htjela razgovarati s vama.
– Sa mnom, Arthure?
– Da! Zašto tako čudno gledate? – zapita pomalo prestrašeno ugledavši izraz mog lica kad sam ga okrenuo prema njemu. – Zašto tako dugo niste dolazili k nama? Dođite! Zar nećete doći?
– Sada imam mnogo posla – odgovorih, ne znajući što bih drugo kazao.
Pogledao me djetinjski iznenađeno. Ali, prije nego što sam mu mogao bilo što drugo kazati, sama se gospođa našla kraj mene.
– Gilberte, moram razgovarati s vama! – rekla je tonom suspregnute strasti.
Pogledao sam joj u bijele obraze i sjajne oći., ali nisam ništa odgovorio.
– Samo trenutak – zaklinjala me ona. – Dođite na čas na ono drugo polje – rekla je pogledavši žeteoce koji su nas bezobrazno promatrali. Neću vas ni trenutak zadržati.
Otpratio sam je kroz otvor u živici.
– Arthure, dragi, pođi i naberi onog modrog cvijeća – reče pokazujući mu cvijeće, podalje od puta kojim smo mi hodali. Dijete je oklijevalo, kao da je ne želi ostaviti samu. – Pođi ljubavi! – ponovi glasom, koji nije bio neljubazan ali koji je trebalo smjesta poslušati.
– Dakle, gospođo Graham? – zapitao sam mirno i hladno. Jer, iako sam vidio da je nesretna i stoga je žalio, ipak sam uživao u tome što je mogu mučiti.
Pogledala me pogledom koji mi je prodirao sve do srca.
– Ne pitam vas zašto ste se tako promijenili, Gilberte – rekla je s gorkim mirom. – Ja to i predobro znam. Ali, iako sam mogla podnositi da me svi osude i sumnjaju u mene, ne mogu to podnijeti od vas. Zašto niste došli onog dana kada sam vam željela sve objasniti?
– Zato što sam u međuvremenu sam saznao ono što biste mi vi bili kazali. A vjerojatno još i mnogo više.
– Nemoguće, jer ja bih vam bila sve kazala! – kriknula je strastveno – ali sada to neću, jer vi to ne zavređujete!
I njezine su blijede usnice stale drhtati od uzbuđenja.
– A zašto ne, ako smijem pitati?
Uzvratila je moj podrugljiv pogled s izrazom duboke indignacije.
– Jer me vi nikada niste razumjeli, inače ne biste povjerovali onima što me kleveću. Ne smijem vam pokloniti svoje povjerenje. Vi niste onaj čovjek kakvim sam vas smatrala. Pođite! Nije važno što mislite o meni.
Okrenula se, a ja sam otišao. Mislio sam da će je to mučiti više od svega. A vjerujem da je i bilo tako. Jer kad sam se malo kasnije okrenuo, primijetio sam da je ona također zastala, kao da se nadala da ću se ja ipak stvoriti kraj nje. Zatim se okrenula. Pogled joj je bio pun dubokog očaja i straha. Ali, ja sam je smjesta pogledao nezainteresirano, pretvarajući se kao da razgledavam okolinu. Kad sam se nakon nekog vremena ponovo okrenuo, ona je već bila odmakla daleko, hodajući brzo preko polja. Mali je Arthur trčao kraj nje i očigledno joj nešto govorio. Ali ona je odvratila lice od njega, kao da želi sakriti svoje osjećaje. Vratio sam se svom poslu.
Ali, doskora sam počeo žaliti što sam je tako brzo pustio da ode. Bilo je očito da me ona ljubi, vjerojatno joj je gospodin Lawrence dosadio, pa ga je htjela zamijeniti sa mnom. Da sam je volio manje, možda bi me to bilo i zabavljalo. Ali razlika između njezinog izvanjskog ponašanja i duševnog stanja, između moga prijašnjeg i sadašnjeg mišljenja o njoj, bila je golema. Potisnula je sve moje druge osjećaje.
Ipak me zanimalo kakvo mi je ona objašnjenje mogla dati. Koliko toga bi ona priznala i kako bi se opravdala. Žudio sam da saznam čemu sam se kod nje mogao diviti, a što je trebalo prezirati. Što mrziti, a zbog čega je žaliti. Morao sam je još jednom vidjeti i saznati u kakvom svjetlu da je promatram. Naravno, izgubio sam je zauvijek. Pa ipak nisam mogao podnijeti pomisao da je svemu kraj. I to tako ružan kraj. Njezin posljednji pogled prodro mi je duboko u srce. Nisam ga mogao zaboraviti. Kakva sam bio luda! Nije li me ona prevarila, povrijedila, uništila sreću mog života? Ipak sam je morao još jednom posjetiti. To sam odlučio. Ali ne danas. Neka danas još misli na svoj grijeh, i neka bude nesretna. Sutra ču je još jednom vidjeti i saznati sve o njoj. Bio joj taj razgovor ugodan ili ne.
Sutradan sam krenuo k njoj. Ali tek kad sam završio sve svoje poslove. Bilo je oko šesti sati, i sunce je na zalazu crvenim zracima obasjavalo Wildfell Hall. Prozori su zdanja blještali kad sam im se približavao. Ne treba ni da govorim o svojim osjećajima kad sam se našao nadomak oltaru svoje bivše ljubavi. Tom mjestu ispunjenom tisućama divnih uspomena i snova, iznenada potamnjelim od užasne istine.
Rachel me odvela u salon i pošla po svoju gospodaricu. Na malom okruglom stolu uz njezinu stolicu s visokim naslonom ležala je otvorena knjiga. Njezinu malu biblioteku poznavao sam gotovo isto tako dobro kao vlastitu. Ali ovu knjigu nisam dosad još vidio. Podigao sam je. Bilo je to djelo Sir Humphryja Davysa »Posljednji dani filozofa«. Na prvoj je stranici bilo napisano Frederick Lawrence. Zatvorio sam knjigu, ali sam je zadržao u ruci. Stajao sam nasuprot vrata, s leđima prema kaminu, mirno čekajući njezin dolazak. Jer nisam sumnjao da će ona doći. Doskora sam začuo njezin korak. Srce mi je stalo lupati, ali sam sačuvao svoj izvanjski mir. Ušla je tiho, blijeda i sabrana.
– Čemu mogu zahvaliti tu čast, gospodine Markhame? – zapitala je tako strogo, ali i otmjeno, da me zbunila. Ipak sam joj odgovorio uz lagani smiješak:
– Htio bih čuti vaše objašnjenje.
– Kazala sam da vam ga neću dati – odvrati.
– Niste vrijedni moga povjerenja.
– Dobro – odgovorio sam krećući prema vratima.
– Ostanite časak – rekla je brzo. – Posljednji se put vidimo. Nemojte samo tako otići.
Stao sam, čekajući njezine daljnje riječi.
– Recite mi – nastavila je – kako možete vjerovati sve ono protiv mene? Tko vam je to kazao i što?
Zastao sam trenutak. Srela je moj pogled kao da su joj grudi ispunjene nevinošću. Bila je spremna da čuje najgore.
Ja bih mogao slomiti taj ponos – pomislio sam. Ali, dok sam potajice uživao u svojoj moći, osjetio sam potrebu da se poigram sa svojom žrtvom poput mačke. Pokazujući joj knjigu koju sam još uvijek držao u ruci, upirući prst na ime napisano na prvoj stranici, zapitah:
– Poznajete li toga gospodina?
– Naravno da ga poznajem – odgovori ona iznenada pocrvenjevši. Da li od stida ili srdžbe, nisam znao. Više se činilo od ovoga posljednjeg. – I što još, gospodine?
– Kako ga već dugo niste vidjeli?
– Tko vam je dao pravo da me ispitujete o ovome ili o bilo čemu drugome?
– Nitko! Odlučite sami hoćete li mi odgovoriti ili ne. Sada ću ja pitati vas... Jeste li čuli što se dogodilo vašem prijatelju? Jer, ako niste...
– Ne dopuštam da me vrijeđate, gospodine Markhame! – kriknu gotovo bijesno. – Bit će bolje da smjesta napustite ovu kuću, ako ste samo radi toga došli.
– Nisam vas došao vrijeđati. Došao sam čuti vaše objašnjenje.
– Rekla sam da vam ga neću dati! – odvrati ona, hodajući uzbuđeno po sobi. Ruke je čvrsto stisnula, a oči su joj bile pune prezira. – Ne mogu se povjeriti nekome tko je tako lako povjerovao u ona užasna sumnjičenja.
– Nisam lako povjerovao u njih, gospođo Graham! – odgovorih glasom, punim sarkazma. Sam Bog zna kakva sam ja luda bio, zatvarajući svoje oči i uši pred svim što je moglo poljuljati moje povjerenje u vas. Nisam se uvjerio dok nisam dobio dokaz.
– Kakav dokaz, gospodine?
– Reći ću vam. Sjećate li se one večeri kada sam posljednji puta bio ovdje?
– Sjećam se.
– Već ste tada rekli neke riječi koje bi bile otvorile oči čovjeku mudrijem od mene. Ali, na mene nisu tako djelovale. I dalje sam vam vjerovao, nadao se, iako nije bilo mjesta nadi. Obožavao ono što nisam mogao shvatiti. Dogodilo se to, da sam ja, nakon što sam vas napustio, ponovo krenuo ovamo. Nisam se usudio pojaviti se pred vama. Ali nisam mogao odoljeti iskušenju da bacim još jedan pogled na vas kroz prozor. Htio sam vidjeti kako ste. Ostavio sam vas, naime, vrlo uzbuđenu, zbog čega sam djelomično i sebe krivio. Ako sam pogriješio, za to je bila kriva samo moja ljubav. A kazna je bila teška. Jer upravo kad sam stigao do vrta, vi ste izišli sa svojim prijateljem. Nisam se u tim okolnostima htio pokazati, pa sam se sakrio u sjeni, dok niste prošli kraj mene.
– Koliko ste od našeg razgovora čuli?
– Dosta, Heleno! A bilo je dobro što sam to čuo. Jer ništa me drugo ne bi moglo izliječiti. Uvijek sam govorio i mislio kako neću povjerovati ni jednoj riječi kazanoj protiv vas, ako je ne budem čuo s vaših usana. Smatrao sam zlobom sva ona ljudska ogovaranja. Čak sam vjerovao da ste pretjerali optužujući samu sebe. Vjerovao sam da mi možete objasniti sve, samo ako želite.
Gospođa Graham prestade šetati po sobi. Naslonila se na kamin, nasuprot meni, položivši bradu na ruku. Oči joj nisu više bijesno sjale nego su samo bile uzbuđene. Ponekad bi me pogledala dok sam govorio, a zatim bi bacila pogled na suprotni zid ili na sag.
– Ipak je trebalo da dođete k meni – rekla je – pa da čujete što imam kazati u svoju obranu. Nije bilo plemenito povući se tako naglo, ne objasnivši mi takvu promjenu ponašanja prema meni. Trebalo je da mi kažete sve ma kako to bilo teško. Sve bi bilo bolje do ove šutnje.
– A zašto bih ja to učinio? Niste mi mogli ništa više objasniti. Niste mogli učiniti neprimijećenim ono što sam vidio vlastitim očima. Nisam vas želio povrijediti, iako ste vi meni nanijeli tešku bol. Jest, ranili ste me, i to nikada nećete moći popraviti. Vi ste izranili moje mladenačke osjećaje i učinili pustoš od mog života. Mogu živjeti i stotinu godina, ali se nikad neću oporaviti od toga. I nikad neću zaboraviti! – Primijetivši iznenada kako se ona smiješi gledajući sliku Wildfell Halla koju je bila naslikala, rekoh razočaran i zgranut: – Vi se smijete tome, gospođo Graham!
– Doista ? – upita, pogledavši me sada ozbiljno. – Nisam to primijetila. Ako sam to učinila, to nije bilo zbog zadovoljstva što sam vam zadala bol. Samo nebo zna kako vas dobro shvaćam. Ako sam to učinila, bilo je to zato što sam otkrila da vaša duša ipak skriva osjećaje i da se nisam u vama potpuno prevarila. Ali suze i smijeh su vrlo slični kod mene. Ne mogu ih pripisati određenim osjećajima. Često plačem kad sam sretna, a smijem se kad sam žalosna.
Pogledala me u očekivanju odgovora. Ali ja sam šutio.
– Da li biste bili sretni kad biste saznali da ste se prevarili u svojim zaključcima?
– Kako to možete pitati, Heleno?
– Ne mogu se potpuno opravdati – nastavi ona tiho i brzo, dok je njezino srce očigledno snažno lupalo a grudi se nadimale. – Da li biste bili sretni kad biste saznali da sam bolja nego što vi mislite?
– Prihvatio bih radosno sve što bi povratilo moju vjeru u vas i opravdalo ono poštovanje prema vama, koje usprkos svemu još i sada osjećam.
Obrazi su joj gorjeli i cijela je drhtala od silnog uzbuđenja. Nije govorila, nego je otrčala prema pisaćem stolu i izvukla neku debelu mapu li rukopis. Brzo je istrgla nekoliko posljednjih stranica, a ostatak je ugurala u moje ruke. – Ne morate sve pročitati – ali ponesite to sa sobom kući. – Zatim je istrčala iz sobe. Kad sam izišao iz kuće i krenuo puteljkom kući, ona me pozvala sa prozora. Htjela mi je samo kazati:
– Vratite mi to kad pročitate! I ne recite ni živoj duši ništa o onome što saznate. Vjerujem u vašu čast.
Prije nego što sam mogao odgovoriti, zatvorila je prozor i okrenula se. Primijetio sam kroz prozor kako je sjela u stari hrastov naslonjač i prekrila lice rukama. Njezini su osjećaji bili tako snažni da je olakšanje mogla naći samo u suzama.
Žurio sam kući, nastojeći suspregnuti svoje nade. Otrčao sam u sobu, opskrbivši se prije svijećom, iako je napolju još bilo danje svjetlo. Zaključao sam vrata, ne želeći da me bilo tko ometa. Pripremio sam kutiju s duhanom za šmrkanje i sjeo za stol. Isprva sam brzo okretao stranice, pročitavši tu i tamo koju rečenicu, a zatim sam počeo polagano čitati.
I sada je rukopis preda mnom. Znam, ti ga ne bi mogao čitati s onakvim zanimanjem kao što sam ga ja čitao. Ali znam i da se ne bi zadovoljio kraćenjem sadržaja, pa ćeš zato dobiti cijeli. Osim možda nekih mjesta koja su od interesa samo za pisca, ili onih koja bi zakomplicirala priču umjesto da pridonesu jasnoći sadržaja. Sve počinje nekako naglo, ali taj ćemo početak sačuvati za novo poglavlje.

POGLAVLJE

XVI



1. lipnja 1821.
Upravo smo se vratili u Staningly. Zapravo smo se vratili već prije nekoliko dana, ali ja se još nisam smjestila i čini mi se kao da se to neće nikada ni dogoditi. Grad smo napustili prije nego što smo namjeravali, jer se moj ujak nije dobro osjećao. Pitam se što bi se bilo dogodilo da smo ostali cijelo predviđeno vrijeme. Stidim se što tako malo volim život na selu. Sve mi se čini dosadnim, moje prijašnje zabave sada me više ne vesele. Ne mogu više uživati u glazbi, jer nema nikoga kome bih mogla svirati. Ne uživam u šetnjama, jer nikoga neću sresti. Ne uživam u knjigama, jer one ne mogu zaokupiti moju pažnju. Glava mi je puna misli na protekle tjedne. Najradije crtam, jer u isto vrijeme mogu i crtati i razmišljati. Pa, iako moje slike zasad ne može promatrati nitko osim mene i onih koje to uopće ne zanima, moći ću ih ipak kasnije pokazati i drugima. Neprekidno slikam jedno lice, ali uvijek bezuspješno, a to me boli. Vlasnika tog lica ne mogu zaboraviti. A to i ne pokušavam. Pitam se misli li on na mene. Pitam se hoću li ga ikada više vidjeti. Na to se nadovezuje niz drugih pitanja. Na njih će odgovoriti vrijeme i sudbina. Hoću li se ikada pokajati zbog tih svojih misli? To bi me sigurno pitala moja tetka kad bi znala na što mislim. Kako se jasno sjećam našeg razgovora one večeri prije našeg odlaska u grad! Sjedjele smo zajedno kraj kamina u kojemu je plamsala vatra; moj je ujak već bio otišao u krevet zbog napada kostobolje.
– Heleno – kazala je tetka nakon dosta dugog razmišljanja – pomišljaš li ti ikada na brak?
– Da, tetko, često!
– Razmišljaš li i o tome da bi se mogla vjenčati ili zaručiti prije kraja ove sezone?
– Ponekad, ali ne mislim da će se to tako brzo dogoditi.
– Zašto?
– Jer pretpostavljam da na svijetu ima samo vrlo, vrlo malo muškaraca za koje bih se htjela udati. A vrlo je vjerojatno da od te nekolicine neću sresti ni jednoga. Ako se to i dogodi, onda će on već biti oženjen ili mu se ja neću sviđati.
– To nisu nikakvi razlozi. Vjerojatno je istina, bar se nadam, da postoji samo nekolicina za koje bi se ti htjela udati, koje bi ti sama odabrala. Naravno, ti nećeš poželjeti da se udaš ni za koga dok te on ne zaprosi. Osjećaji djevojke ne bi se smjeli nikada roditi prije nego što je zaprošena. Ali kad je zaprošena, tada je spremna da se preda brže nego što i sama može zamisliti. Ponekad protiv svih svojih sudova u pogledu onoga koga bi mogla zavoljeti. Htjela bih te upozoriti, Heleno, budi pažljiva od samog početka, ne dopusti da ti ukrade srce onaj koji će se prvi potruditi oko tebe. Draga moja, tek ti je osamnaest godina. Imaš još mnogo vremena, a ni ja ni tvoj ujak ne bismo htjeli da nas brzo ostaviš. Usudila bih se ustvrditi da ćeš imati mnogo udvarača. Ti naime potječeš iz otmjene obitelji i raspolažeš lijepim imetkom. Mogu ti kazati i to – jer ako to ne učinim ja, učinit će drugi – ti si vrlo lijepa. Nadam se da nikada zbog toga nećeš požaliti.
– Nadam se da neću, tetko! Zašto se toga plašiš?
– Jer je ljepota osobina koja, uz novac, najviše privlači muškarce. Stoga ona može prouzročiti velike neprilike posjednici ljepote.
– Je li se i tebi to dogodilo, tetko?
– Nije, Heleno – odgovorila je ozbiljno. – Ali poznam mnoge kojima se to dogodilo. Neke su od njih postale žrtve strašnih iskušenja, o kojima je teško i govoriti.
– Što se toga tiče, ja sigurno neću biti ni slaba ni nepažljiva.
– Promatraj, Heleno! Čuvaj svoje oči i uši, jer su to vrata tvoga srca. Pazi da te ne izdaju u času nesmotrenosti. Hladno i mirno prihvati svaki znak pažnje, dok ne procijeniš pravu vrijednost udvarača. Najprije treba proučavati, zatim pristati, a tek potom ljubiti. Neka tvoje oči budu slijepe za sav izvanjski sjaj. Neka tvoje uši ne slušaju laskanja i lake riječi. To sve ne znači ništa. To je manje nego ništa. To nepažljive vodi u propast. Treba biti razuman i smiren, držati se svojih principa. Udaš li se za najljepšeg čovjeka na ovom svijetu, možda te nesreća čeka kad kasnije spoznaš da je on bezvrijedan.
– Ali što da sve te uboge budale čine, tetko? Kad bi svi slijedili tvoj savjet, to bi značilo kraj svijeta.
– Ne boj se, draga! Muške lude i glupani uvijek će naći družicu. Jer ima ih mnogo koje im upravo pristaju. Slušaj moj savjet. S tim se ne treba šaliti, Heleno! Žao mi je što ti na to tako gledaš. Vjeruj mi, brak je nešto vrlo ozbiljno. – To je kazala tako uvjerljivo da bi čovjek mogao posumnjati kako govori iz vlastita iskustva. Ali joj nisam više stavljala bezobrazna pitanja. Odgovorila sam:
– Znam. Ima mnogo istine i mudrosti u onom što si mi kazala. Ali ne moraš se bojati zbog mene. Jer, mene nikada ne bi mogao privući takav čovjek. Ne bih ga mogla voljeti ma kako bio lijep. Mrzila bih ga, prezirala i žalila, ali ljubiti ga ne bih mogla. Moji se osjećaji mogu temeljiti samo na iskustvu. Bez toga ne bih mogla ljubiti. Nije potrebno naglašavati da moram moći poštivati i cijeniti čovjeka za koga ću se udati. Naravno da ga moram i ljubiti, ali ono prvo je mnogo važnije. Prema tome, smiri se, draga tetko!
– Nadam se da će tako biti – odgovorila je.
– Znam da će biti – potvrdila sam.
– Još nisi doživjela iskušenje, Heleno, možemo se samo nadati – rekla je ona na svoj hladan, oprezan način.
Bila sam uvrijeđena zbog njezina nepovjerenja, ali nisam bila sigurna da njezine sumnje nemaju nekog temelja. Bojim se da mi je bilo lakše sjetiti se njezinih savjeta nego ih primijeniti. Ponekad sam se pitala jesu li njezini savjeti mudri. Možda su u cjelini i bili dobri, ali je postojalo nešto što je ona u svojim razmišljanjima previdjela. Pitala sam se je li ona ikad bila zaljubljena.
Isprva sam bila oduševljena novim, uzbudljivim životom u Londonu. Ali doskora me sva ta buka stala umarati i ja sam poželjela svježinu i slobodan život naše kuće. Moji novi poznanici, i žene i muškarci, razočarali su me. Ubrzo mi je dosadilo proučavati njihove osobenosti i smijati se njihovim šalama. Naročito stoga što sam kritiku morala zadržati za sebe, jer to moja tetka nije htjela slušati. Žene su mi se činile izvještačene i hladne. Gospoda su bila bolja, možda stoga što sam njih manje poznavala. A možda i zato što su mi laskali. Ali, zaljubila se nisam ni u jednoga. Pa ako mi se njihova pažnja jednog časa i sviđala, drugog bi me razljutila, jer je izazivala moju taštinu pa sam se plašila da ne postanem nalik na neke od onih dama koje sam prezirala.
Naročito mi je dosađivao neki stariji gospodin, bogati prijatelj moga ujaka, koji je, bar se tako činilo, mislio da bi bilo najpametnije oženiti se sa mnom. Ali, uz to što je bio star, bio je i ružan, ogavan i pokvaren. U to sam sigurna, iako me tetka ukorila kad sam joj to kazala. Ipak je i ona priznala da on nije svetac. Postojao je još jedan, po imenu gospodin Boarham. Nisam ga toliko prezirala, ali je bio još dosadniji. Tetka ga je zagovarala i neprekidno hvalila preda mnom. Još se i sada stresem kad se sjetim zvuka njegova glasa. Sjedio je kraj mene neprekidno pričajući. Nastojao je svoje misli prenijeti na mene i ispraviti moje greške u prosuđivanju. Ipak je zapravo bio pošten čovjek. Da se držao na pristojnoj udaljenosti od mene, nikada ga ne bih bila zamrzila. Ali ovako se nije moglo ništa učiniti. Jer ne samo što mi je dosađivao svojom prisutnošću, nego me tako lišavao društva mnogo ugodnijih osoba.
Jedno veće, na nekom plesu, mučio me još više nego inače, i mom je strpljenju došao kraj. Plesala sam samo jednom s nekim šupljoglavcem, a tada me zarobio gospodin Boarham. Odlučio je da me ne napusti cijelu noć. Nikad nije plesao, pa je i sada sjedio kraj mene, unoseći mi se u lice i nastojeći me pridobiti za svoje ideje. Moja ga je tetka oduševljeno promatrala. Uzalud sam ga se pokušavala riješiti, čak i pomalo grubo. Ništa ga nije moglo uvjeriti da mi je njegova prisutnost neugodna. Uvrijeđena šutnja prihvaćena je kao znak osobite pažnje, koja ga je podsticala da još više govori. Oštre odgovore smatrao je odrazom živa djevojačkog duha. Suprotstavljanje njegovim tvrdnjama djelovalo ja kao da se ulje ulijeva u vatru, izazivajući nove argumente i misli, koje su se rušile na mene poput beskrajne bujice.
Međutim, bio je prisutan jedan čovjek koji kao da me je shvaćao. U blizini je stajao neki gospodin koji nas je već duže promatrao, očigledno se zabavljajući upornošću moga sugovornika i mojim dokazima dosade. Nakon nekog se vremena povukao i pošao do kućedomaćice, očigledno sa željom da mi bude predstavljen. Jer ubrzo zatim ona ga je predstavila kao gospodina Huntingdona, sina pokojnog prijatelja moga ujaka. Zamolio me za ples, i ja sam sva sretna pristala. Do kraja večeri ostao je u mom društvu, iako to nije dugo trajalo jer je moja tetka, kao i uvijek, odlučila da rano pode Kući.
Bilo mi je žao što smo otišli, jer je moj novi poznanik bio vrlo zabavan. Neka izvanredna lakoća osjećala se u svemu što je govorio ili radio. U tome sam naročito uživala nakon onoga što sam prepatila. Možda je bio malko odviše nemaran u ponašanju, ali sam ja bila tako raspoložena i tako sretna što me oslobodio gospodina Boarhama da me to nije moglo razljutiti.
– Kako ti se sviđa gospodin Boarham? – zapitala me tetka čim smo sjeli u kočiju.
– Gore nego ikada – odgovorila sam.
Činila se razočaranom, ali ja nisam više ništa rekla.
– Tko je bio onaj gospodin s kojim si plesala? – pitala je nakon kratke stanke. – Jako se trudio da ti pomogne pri oblačenju kaputa.
– On to nije pokušao prije nego što je opazio da se približava gospodin Boarham. Tada mi je pristupio i rekao: »Dođite, oslobodit ću vas te pošasti!«
– Tko je bio, pitala sam te? – kazala je hladno.
– Gospodin Huntingdon, sin staroga ujakovog prijatelja.
– Čula sam tvog ujaka kako govori o tome mladom gospodinu Huntingdonu. Rekao je: »Kakav je to fin momak, samo je pomalo divlji!« – Prema tome, čuvaj se!
– Što je mislio time »pomalo divlji«? – ispitivala sam je.
– Nema moralnih principa i sklon je svim porocima mladeži.
– Čula sam da je to ujak govorio i za sebe kad je bio mlad.
Odmahnula je.
– Tada se vjerojatno šalio – rekla sam. – Ne mogu zamisliti da ima kakvog zla u tim veselim, modrim očima.
– Pogrešno sudiš, Heleno! – uzdahnula je tetka.
– Moramo biti milosrdni, tetko! Osim toga, ne vjerujem da se varam. Znam izvrsno prosuditi ljude po njihovim licima, ne po tome jesu li lijepi ili ružni, nego po njihovu izrazu. Tako mogu kazati za tebe da sada baš nisi najbolje volje. Znam da je gospodin Wilmot bezvrijedan starac, a gospodin Boarham užasno dosadan. Gospodin Huntingdon opet nije luda, ali vjerojatno ni mudrac, a ni svetac. Ali to za mene ionako nije važno, jer ga više neću sresti, osim možda opet na nekom plesu.
Nije bilo tako, jer sam ga srela već drugo jutro. Došao je u posjet mom ujaku, ispričavajući se što to nije prije učinio. Ali, tek se prije kratkog vremena vratio sa Kontinenta, pa sve do jučer nije čuo da ujak boravi u gradu. Nakon toga često smo se sretali. Ponekad u društvu, a ponekad kod kuće. Jer on je vrlo često posjećivao svoga starog prijatelja, koji baš i nije bio naročito oduševljen tom njegovom pažnjom.
– Ne znam zašto taj momak tako često dolazi – govorio je ujak. – Znaš li to možda ti, Heleno? On ne pripada mom društvu, a ni ja njegovu. To je sigurno.
– Dobro bi bilo kad bi mu ti to nekako kazao – napomenula je moja tetka.
– Zašto? Ako meni njegovo društvo nije drago, možda je nekome drugome (namignuo mi je). Osim toga, on raspolaže lijepim imetkom, naravno ne takvim kao Wilmot. Ali Helen ionako neće ni da čuje za njega. Ti se stari momci nekako ne sviđaju mladim djevojkama, usprkos svom novcu. Mogao bih se kladiti da bi ona radije uzela ovog mladog momka, makar ne imao ni penija, nego Wilmota sa svim njegovim zlatom. Nije li tako, Heleno?
– Tako je, ujače! Ali to baš ne govori mnogo u korist gospodina Boarhama, jer ja bih radije ostala uboga usidjelica nego da se udam za njega.
– A gospođa Huntingdon? Što bi bila radije nego gospođa Huntingdon.
– Reći ću ti kad o tome razmislim.
– Znači, o tome se može razmišljati? Hajde, reci, bi li radije bila usidjelica, da ne spomenem riječ uboga?
– Ne mogu ti ništa kazati dok me ne zaprosi.
I smjesta sam napustila sobu, želeći izbjeći daljnja ispitivanja. Ali pet minuta kasnije, kad sam pogledala kroz prozor, primijetila sam gospodina Boarhama gdje upravo ulazi u kuću. Čekala sam gotovo pola sata u svome dobrovoljnom zatvoru očekujući vijest o njegovu odlasku. Tada su se začuli koraci na stepenicama, a moja je tetka ušla u sobu svečana izraza lica. Zatvorila je za sobom vrata.
– Došao je gospodin Boarham, Heleno – rekla je. – Htio bi te vidjeti.
– Oh, tetko! Zar mu ne bi mogla kazati da se loše osjećam? A to je i istina čim pomislim na njega.
– Gluposti, mila moja! To je važno. On je došao iz osobitih razloga. Želi te zaprositi kod tvog ujaka i mene.
– Nadam se da ste mu ti i ujak kazali da ne možete odlučiti o tome što ću ja učiniti? S kakvim pravom je pitao bilo koga prije mene?
– Heleno!
– Što je ujak kazao?
– Rekao je da se on neće miješati u to. Ako ti želiš prihvatiti ponudu gospodina Boarhama... koja nam čini čast...
– To je on kazao?
– Zapravo je kazao da ga možeš uzeti ako želiš, a ako ne želiš, neka činiš što hoćeš.
– Imao je pravo. A što si ti kazala?
– Nije važno što sam ja kazala. Što ćeš ti kazati? To je pitanje. Sada on čeka tebe. Ali moraš prije toga dobro promisliti. Ako ga želiš odbiti, kaži mi zašto.
– Naravno da ću ga odbiti. Samo ti mi moraš kazati kako, jer želim biti pristojna . A kad ga se riješim, kazat ću ti svoje razloge.
– Heleno, sjedni na čas, i smiri se! Gospodinu Boarhamu se ne žuri. Htjela bih razgovarati s tobom. Reci mi, draga, što imaš protiv njega? Možeš li zanijekati da je on pošten čovjek?
– Ne!
– Da je osjećajan, trijezan i dostojan poštovanja?
– Ne, on može sve to biti...
– Ali, Heleno, što misliš koliko ćeš takvih ljudi sresti u životu? Poštenih, ispravnih, osjećajnih i trijeznih? Je li to čovjek kakav se susreće svaki dan pa da ga možeš odbiti bez trunka oklijevanja? On je plemenit čovjek. Sve svoje vrline polaže tebi pred noge. U tvojoj je moći da osiguraš sve te odlike za čitav svoj život. On će biti vrijedan suprug. Nježno će te ljubiti, ali ne tako strastveno da ne bi sagledao tvoje greške. On bi bio tvoj vodič kroz život i tvoj partner u vječnosti. Promisli...
– Ali ja ga mrzim, tetko! – prekinula sam je.
– Mrziš ga, Heleno! Je li to kršćanski? Mrziti tako dobrog čovjeka.
– Ne mrzim ga kao čovjeka, nego kao supruga. Kao čovjeka volim ga čak toliko da mu želim bolju ženu od mene. Ženu koja bi bila isto tako dobra kao i on. Ili čak još bolja. Ona bi ga možda mogla ljubiti. Ja to nikada ne bih mogla...
– Zašto ne? Što mu prigovaraš?
– Prvo: njemu je najmanje četrdeset godina, vjerojatno i više. A meni je osamnaest. Drugo: on je uskogrudan i bogomoljan. Treće: njegov ukus i osjećaji potpuno se razlikuju od mojih. Četvrto: ne sviđaju mi se njegova vanjština, glas i ponašanje. Osjećam odbojnost prema cijeloj njegovoj osobi. I to nikad neću moći nadvladati.
– Morala bi! Usporedi ga trenutak s gospodinom Huntingdonom. Odbacimo njegovu vanjštinu (koja ne pridonosi vrijednosti muškarca, ni sreći braka), pa mi tada reci tko je od njih dvojice vredniji?
– Ne sumnjam da je gospodin Huntingdon mnogo bolji čovjek nego što ti misliš. Ali, mi sada ne govorimo o njemu nego o gospodinu Boarhamu. A kako bih radije živjela i umrla u osami nego postala njegovom ženom, trebalo bi da mu to kažem što prije, da ga ne držim više u zabludi. Dopusti mi da pođem k njemu.
– Nemoj ga samo tako odbiti. To bi ga moglo povrijediti. Izgovori se da se još ne namjeravaš udati...
– Ali ja bih se htjela udati.
– Onda, da ga moraš pobliže upoznati.
– To doista ne želim. Baš suprotno.
I ne čekajući daljnje savjete, izišla sam iz sobe i pošla do gospodina Boarhama. On je šetao gore-dolje po sobi, pjevušeći neku melodiju i grickajući vrh svoga štapa.
– Draga moja mlada damo – rekao je, naklonivši se ljubazno – dobio sam dopuštenje vašeg ujaka...
– Znam, gospodine – odgovorila sam želeći što više skratiti tu scenu – vrlo sam počašćena. Ali, na žalost, moram odbiti vašu ponudu. Smatram da nismo stvoreni jedno za drugo. To biste i vi vrlo brzo otkrili kad bismo se upustili u taj eksperiment.
Moja je tetka imala pravo. Bilo je jasno da on uopće nije mogao pretpostaviti da bih njegovu ponudu mogla odbiti. Bio je iznenađen čuvši moj odgovor. To je za njega došlo tako naglo da se čak nije mogao ni uvrijediti. Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja ponovo je prešao u napad.
– Znam, draga moja, među nama je velika razlika u godinama. Možda i u temperamentu, i u ponečemu drugom. Ali ja vas uvjeravam da neću biti strog prema vašim slabostima. Brinut ću se za vas s očinskom pažnjom. Ni jedan mladi ljubavnik ne bi mogao biti nježniji prema obožavanoj nego što bih bio ja. Nadam se da moje iskustvo i ozbiljno ponašanje neće biti nedostatak u vašim očima. Sve ću podrediti vašoj sreći. Razmislite! Odgovorite mi!
– I hoću, ali samo da opetujem ono što sam već prije kazala. Nismo stvoreni jedno za drugo.
– Doista tako mislite?
– Jest!
– Ali, vi me ne poznajete dobro. Ako želite da se bolje upoznamo, za neko duže vrijeme...
– Ne, ne želim to! Poznajem vas dovoljno dobro i mislim da se ne biste smjeli povezati s nekim tko vas je tako nedostojan kao ja.
– Ali, draga moja mlada damo, ja ne tražim savršenstvo, ja bih mogao...
– Hvala vam, gospodine Boarhame, ali ne bih željela zloupotrijebiti vašu velikodušnost. Sačuvajte je za nekoga dostojnijeg.
– Molim vas, posavjetujte se sa svojom tetkom, ta odlična gospođa...
– Već sam se savjetovala s njom. Njezine su želje iste kao vaše. Ali u tako važnom pitanju uzimam sebi slobodu da odlučujem sama za sebe. Ništa neće moći promijeniti moju odluku, niti me uvjeriti da bi takav korak pridonio mojoj sreći. Čudim vam se. Čovjek s tolikim iskustvom i znanjem, pa da odabire ženu poput mene!
– I ja sam se to ponekad pitao – rekao je – Govorio sam samom sebi: »Boarhame,» kakva je ta žena? Čuvaj se, čovječe, pogledaj prije nego što skočiš! To je divno, dražesno biće, ali ne zaboravi, ono što je radost zaljubljenog, ponekad je najveća žalost za supruga!« Uvjeravam vas, tu sam odluku donio vrlo promišljeno. Stajala me mnogo neprospavanih noći. Napokon sam se uvjerio da nisam neoprezan ni u kom pogledu. Uvidio sam da moja slatka djevojčica nije bez grešaka, ali je njezina mladost garancija da provale osjećaja, pogrešni sudovi i mišljenja nisu nepopravljivi. Strpljivim nastajanjem pažljivog i mudrog savjetnika sve se to može ukloniti. A ondje gdje to ne bih uspjelo, mogao bih joj oprostiti zbog njezinih mnogobrojnih vrlina. Stoga, draga moja djevojčice, kad sam ja zadovoljan, zašto biste se vi suprotstavljali?
– Govoreći iskreno, gospodine Boarhame, ja nisam zadovoljna samom sobom. Prestanimo dakle s tim razgovorom! – Najradije bih bila dodala: »Jer je posve besmisleno nastaviti ga.« Ali mi on upadne u riječ:
– Zašto? Ja bih vas ljubio, milovao, štitio...
Neću zapisati sve što se među nama dogodilo.
Dosta je ako kažem da je on bio neizmjerno dosadan, i da ga je bilo teško uvjeriti u ono što sam mu govorila. Nije htio shvatiti kako nema ni najmanje mogućnosti da me on ili moja tetka nagovore. Još ni sada nisam sigurna je li me uopće shvatio. Uporno se neprestano vraćao na svoje tvrdnje i ponavljao svoje argumente, pa sam mu na kraju kazala:
– Jasno vam kažem i glasno, to ne može biti! Nitko me neće nagovoriti da se udam protiv vlastitog uvjerenja. Cijenim vas bolje rečeno cijenila bih vas kad biste se ponašali poput razumnog čovjeka, ali vas ne ljubim i nikad vas neću ljubiti. Što više govorite, to vas manje cijenim, pa vas stoga molim, prestanite s tim.
Nakon toga se od mene oprostio i povukao, bez svake sumnje vrlo uvrijeđen. Ali, ja sigurno nisam bila za to kriva.

POGLAVLJE

XVII



Sutradan sam otpratila tetku i ujaka na večeru gospodinu Wilmotu. S njim su živjele dvije gospođice. Jedna je bila njegova nećakinja Annabella, lijepa djevojka. Imala je dvadeset i pet godina, i bila je odviše lakomislena a da bi se udala. Tako je bar ona tvrdila. Muškarci su joj se neizmjerno divili i govorili joj o njenoj ljepoti. Druga je bila njezina sestrična Milicent Hargrave, koja me vrlo zavoljela. Smatrala me mnogo boljom nego što sam bila. I ja sam nju voljela.
Ali, nisam tu večeru spomenula zbog nje ili njezine sestrične. Spomenula sam je zbog gosta gospodina Wilmota, gospodina Huntingdona. Ne mogu zaboraviti njegovu prisutnost te večeri, jer je to bilo posljednji put što sam ga srela.
Za vrijeme večere nije sjedio blizu mene. Morao je naime zabavljati kod stola neku postariju damu, a moj je partner bio gospodin Grimsby, njegov prijatelj, za mene vrlo odbojan. Bio je nekako mračan. U njegovu se ponašanju naziralo nešto divlje i neiskreno. Kakav je to neugodan običaj, plod našeg odviše civiliziranog društva! Ako gospodin već mora voditi damu u blagovaonicu, zašto ne može odabrati onu koju želi?
Nisam uostalom sigurna bi li gospodin Huntingdon bio odabrao baš mene. Vrlo je vjerojatno da bi bio odabrao gospođicu Wilmot. Jer ona je nastojala privući njegovu pažnju, a on se tome očigledno nije suprotstavljao. To sam bar mislila kad sam ih vidjela kako razgovaraju i smiju se. Promatrali su se preko stola, zanemarujući svoje susjede. A kasnije, kad su nam se gospoda pridružila u salonu, ona ga je pozvala, čim se pojavio, da presudi u nekoj razmirici između nje i jedne druge dame. On se smjesta odazvao, donoseći presudu, bez trunka oklijevanja, u njezinu korist. Iako po mom sudu ona nije imala pravo. Zatim je ostao i srdačno razgovarao s njom i ostalim gospođama. Za to vrijeme sjedjela sam ja sa Milicent Hargrave u drugom kraju sobe, razgledajući njezine crteže i pomažući joj svojim kritičkim napomenama, i to na njezinu izričitu želju. Ali, iako sam se nastojala svladati, pažnja mi je letjela s njezinih crteža prema onoj veseloj grupi. Milicent je nešto opazila, pa me zamolila da se ne zamaram njezinim slikama, nego da se pridružim ostalom društvu. Razgledanje slika mogli smo odgoditi i za drugi put. Ali, dok sam je uvjeravala da im se ne želim pridružiti i da nisam umorna, došao je sam gospodin Huntingdon do malog okruglog stola za kojim smo sjedjele.
– Jesu li to vaše slike? – zapitao je on, uzimajući nemarno u ruku jedan crtež.
– Ne, nego gospođice Hargrave.
– Smijem li ih pogledati?
Usprkos protivljenju gospođice Hargrave, privukao je stolicu kraj mene i uzimao u ruku crtež po crtež. Sve ih je pregledao, a zatim bacio na stol i ne spominjući ih. Pričao je pri tom o drugim stvarima. Nisam znala što Milicent Hargrave misli o takvu ponašanju, ali ja sam njegov razgovor smatrala vrlo zanimljivim. Kasnije, pošto sam o svemu dobro razmislila, ustanovila sam da je to bilo zapravo samo ogovaranje članova društva. Stavio je nekoliko pametnih napomena, i nekoliko vrlo duhovitih, pa ipak mislim da sam taj razgovor ne bi značio ništa da sam ga ovdje zapisala. Nedostajali bi mu njegovi pogledi, pokreti ruke i boja glasa. I njegov neosporni šarm, koji se očitovao u svemu što je činio ili govorio. Pravi je užitak bio promatrati njegovo lice i slušati glazbu njegova glasa, iako je govorio prave gluposti. Stoga sam bila neopisivo ljuta na tetku što je prekinula taj užitak kad nam je pristupila pod izgovorom da želi razgledati crteže. Znala sam da joj do toga uopće nije bilo stalo. Obratila se, dok ih je promatrala, gospodinu Huntigdonu na svoj najhladniji i najneljubazniji način, započevši sa čitavom serijom najformalnijih pitanja i napomena, kako bi njegovu pažnju odvukla od mene. Shvativši njezinu namjeru, ostavila sam ih njihovom tete-a-tetu i sjela na sofu, dalje od cijeloga tog društva, da bih uživala u svojim mislima.
Ali, nisam dugo ostala sama. Gospodin Wilmot, koji mi je od svih ljudi bio najmanje dobrodošao, sjeo je kraj mene iskorištavajući moju osamljenost. Smatrala sam da sam tako uspješno odbila sva njegova prethodna navaljivanja, da se sada više nisam imala čega plašiti. Ali, činilo se da sam se prevarila. Bio je tako siguran u sebe, zbog svoga bogatstva ili zbog preostale moći osvajanja, ili opet stoga što je sve žene držao slabima, te se smatrao sposobnim za novi pokušaj da osvoji tvrđavu. Pogotovo što je bio ohrabren povećom količinom vina što ga je bio popio. To ga je učinilo još mnogo ogavnijim. Ali, iako sam ga tog trena prezirala, nisam željela biti nepristojna prema njemu. Bila sam njegov gost i uživala njegovo gostoprimstvo. Ali on nije mogao shvatiti nikakvo odbijanje ako nije bilo izrečeno onako grubo kao što je bilo njegovo udvaranje. Tako je postajao sve nježniji i odbojniji, što sam ja bila bliža očaju. Kad sam pomislila da se više neću moći savladati, osjetila sam kako je netko stisnuo moju ruku koja je visila s naslona sofe. Pogodila sam tko bi to mogao biti. Podigavši pogled bila sam manje iznenađena nego oduševljena kad sam opazila gospodina Huntingdona gdje mi se smiješi. Bilo mi je kao da se okrećem od nekoga ružnog đavla prema anđelu svjetla, koji je došao objaviti da je za mene prošlo doba muke.
– Heleno – rekao je (često me zvao Helen, i ja mu nisam nikad zbog toga zamjerila) – želio bih da pogledate ovu sliku. Gospodin Wilmot će vas na čas ispričati.
Veselo sam se digla. Uhvatio me pod ruku i proveo kroz sobu do predivne slike Van Dykea. Pošto sam je neko vrijeme promatrala, počela sam govoriti o njezinoj ljepoti i osobenostima, dok mi, još uvijek stišćući moju ruku, nije upao u riječ:
– Slika nije važna. Nisam vas zato doveo ovamo. Htio sam vas spasiti onoga starog lopova, koji bi me najradije zbog toga izazvao na dvoboj.
– Vrlo sam vam zahvalna! – rekla sam. – Već me po drugi put spasavate neugodna društva.
– Ne budite odviše zahvalni – odgovorio je – nije to sve iz ljubaznosti prema vama. Želim tim starcima, koji vam tako žarko udvaraju, prirediti neugodno iznenađenje. Ne smatram da bi mi oni mogli biti opasni suparnici. Je li tako, Heleno?
– Znate da ih obojicu prezirem.
– A mene?
– Nemam razloga prezirati vas.
– Kakvi su vaši osjećaji prema meni, Heleno? Govorite! Što mislite o meni?
Ponovo mi je stisnuo ruku. Osjetila sam u tom stisku više dokaz njegove snage nego osjećaja. Smatrala sam da nema pravo iznuditi od mene priznanje mojih osjećaja, kad on nije meni razotkrio svoje. Nisam znala što bih mu odgovorila. Napokon upitah:
– A što vi mislite o meni?
– Slatki moj anđele, ja vas obožavam!
– Heleno, dođi na trenutak k meni – začula sam blizu sebe odlučan tetkin glas. Ostavila sam ga da proklinje svoju zlu sudbinu.
– Što je, tetko? Što želiš? – zapitala sam je krećući s njom prema prozoru.
– Htjela bih da se pridružiš ostalima kad budeš opet sposobna za to – odgovorila je, strogo me promatrajući – ali, molim te, ostani neko vrijeme ovdje, dok nestane toga užasnog rumenila s tvog lica i dok tvoje oči ponovo poprime svoj normalan izgled. Stidjela bih se kad bi te netko vidio u ovom stanju.
Naravno, takva napomena nije pridonijela da »užasno rumenilo« nestane s moga lica. Osjetila sam kako je ono stalo još snažnije gorjeti zbog različitih osjećaja. Srdžba je bila najsnažnija. Nisam joj odgovorila, nego sam samo odgurnula zavjesu i pogledala napolje u noć. Ili, točnije na osvijetljeni trg.
– Je li te gospodin Huntingdon zaprosio, Heleno? – zapitala je tetka.
– Nije.
– Što ti je onda govorio? Čula sam nešto nalik na to.
– Ne znam što bi bio kazao da ga nisi spriječila.
– A bi li ti prihvatila njegovu ponudu, Heleno?
– Naravno da ne bih prije nego što bih se savjetovala s tobom i ujakom.
– Drago mi je što ti je preostalo toliko opreza. Dakle – nastavila je nakon kratke stanke – ovo si veće svima pala u oči. Dame nas ispitivački promatraju. Ja ću im se pridružiti. Hoćeš li i ti doći kad se dovoljno umiriš?
– Već sam mirna.
– Dobro, ali pazi što govoriš i ne gledaj tako pobjedonosno – kazala je mirno tetka. – Uskoro ćemo se vratiti kući, a tada moram s tobom mnogo razgovarati.
Vratila sam se kući spremna da saslušam dugu propovijed. Za vrijeme vožnje kočijom nismo mnogo govorile. Ali kad sam došla u svoju sobu i bacila se u naslonjač, da bih razmišljala o događajima te večeri, tetka je krenula za mnom. Čim je Rachel uzela moje stvari, poslala ju je iz sobe i zatvorila vrata. Smjestila se na stolicu kraj mene. Ponudila sam joj svoj ugodniji naslonjač, ali je ona to otklonila i započela razgovor:
– Sjećaš li se, Heleno, našeg razgovora uoči odlaska u London?
– Da, tetko!
– Sjećaš li se kako sam te upozorila neka paziš da nitko, dostojan tebe, ne ukrade tvoje srce? Upozorila sam te da ne povjeruješ samo svojim osjećajima, nego i razumnom prosuđivanju.
– Da, ali moje prosuđivanje...
– Oprosti – sjećaš li se kako si mi govorila da se za tebe ne moram plašiti. Ti se nećeš, tako si rekla, nikada udati za nevrijedna čovjeka, pa makar kako bio lijep i šarmantan. Ti ga nikada ne bi mogla ljubiti, ti bi ga mrzila, prezirala ga, žalila ga... nisu li to bile tvoje riječi?
– Jesu, ali...
– Kazala si da ga ti ponajprije moraš poštovati i diviti mu se, jer ga bez toga ne bi mogla ljubiti.
– Jest, ali ja poštujem...
– Kako to, draga? Je li gospodin Huntingdon dobar čovjek?
– Bolji je nego što ti misliš.
– To nije odgovor. Pitam je li dobar.
– Jest, u mnogo čemu. Ima dobre osobine.
– Je li to čovjek čvrstih principa?
– Kad bi postojao netko tko bi ga savjetovao, rekao mu što je dobro...
– Misliš, onda bi on to brzo naučio. A ti bi rado postala njegov učitelj. Ali on je, draga moja, deset godina stariji od tebe. Otkud si ti toliko zrelija u moralnom pogledu.
– Zahvaljujući tebi, tetko! Ja sam dobro odgojena i uvijek sam imala pred sobom dobar primjer u tebi i ujaku. A on to sigurno nije imao. On je vedar i veseo, a ja sam po prirodi mirnija.
– Sad si i sama kazala da on ne posjeduje baš sva dobra svojstva...
– Tada ću mu pomoći svojim dobrim svojstvima.
– Ne pretjeruješ li, Heleno! Imaš li ih dosta za vas oboje? Misliš li da bi se taj vedar i lakomislen čovjek dao voditi od mlade djevojke?
– Ne, ja ga ne želim voditi. Ali mislim da bih ga mogla odvratiti od njegovih grešaka. Provela bih svoj život čuvajući toga divnog čovjeka od propasti. On me uvijek pažljivo sluša kad govorim nešto ozbiljno, a to dokazuje da on nikada ne bi učinio nešto zlo ako bih se ja nalazila uz njega. Kaže da bi ga svakodnevni razgovor sa mnom pretvorio u sveca. Možda mi laska, ali ipak...
– Ali ti ipak misliš da bi to mogla biti istina?
– Ako i pomislim da u tome ima primjese istine, tada to ne pripisujem svojim silama nego njegovoj prirođenoj dobroti. Ne smiješ ga smatrati raskalašenim, tetko jer on to nije.
– A tko je to kazao, draga moja? Jesi li čula onu priču o njemu i nekoj udatoj ženi? Bila je to lady... Pa gospođica Wilmot ti je neki dan o tome pričala.
– To je laž... laž! – zaviknula sam. Ne vjerujem u to!
– Po tvome, on je pošten i dobro odgojen mladi čovjek?
– Ništa određeno ne znam o njemu. Ali nisam ni čula nešto određeno protiv njega. Ništa što bi se moglo dokazati. A ako ljudi ne mogu dokazati svoje podle optužbe, tada ja u njih neću vjerovati. Ako je on i pogriješio, nije učinio ništa drugo nego što rade ostali mladići. Pa njega svi vole, i sve mu se majke smiješe. A njihove kćeri – među njima i gospođica Wilmot – nastoje privući njegovu pažnju.
Heleno, svijet može sve to smatrati i nevažnim. Neka majka bez principa želi ga možda uhvatiti za svoju kćerku. On je mlad čovjek s lijepim imetkom, pa za njih njegov karakter i nije toliko važan. Glupe mlade djevojke sretne su kad im se nasmiješi zgodan mlad čovjek, pa i ne nastoje prodrijeti u dubinu njegove duše. Ali, tebe sam smatrala pametnijom i mislila da ćeš gledati vlastitim očima. Nećeš valjda suditi površno poput njih.
– Tetko, ako i mrzim grijeh, ne mrzim grešnika. Učinila bih sve za njegovo spasenje, pretpostavljajući da su tvoje sumnje istinite. Ali, to ja, naravno, ne primam.
– Upitaj svog ujaka u kakvom se on društvu kreće. Okružen je gomilom raskalašenih mladića, a zove ih svojim prijateljima. Njihov je najveći užitak grijeh. Natječu se tko će prvi stići na kraj puta, gdje ih čeka đavo i njegovi pomoćnici.
– Tada ću ga spasiti od njih.
– Oh, Heleno, Heleno, unesrećit ćeš se ako se povežeš s tim čovjekom!
– Vjerujem mu, tetko, usprkos svemu što si mi o njemu kazala. Rado bih žrtvovala svoju sreću ako bih tako mogla osigurati njegovu. Prepustit ću bolje mladiće djevojkama zabrinutim samo za svoju dobrobit. Ako je pogriješio, smatrat ću da sam korisno provela svoj život spasavajući ga od posljedica njegovih mladenačkih grijeha. Nastojat ću ga privesti putu spasenja. Bog će mi u tome pomoći.
Time je naš razgovor završio, jer je moj ujak glasno pozvao tetku da napokon legnu. Bio je neraspoložen, jer ga je mučila kostobolja. Otkada smo stigli u grad, bilo mu je svaki dan sve gore. Tetka je to iskoristila i drugo ga jutro nagovorila da se vratimo na imanje, ne čekajući kraj sezone. Njegov ju je liječnik u tome podupro i, protivno svojim navikama, ona je na brzinu pripremila naš odlazak (ne toliko zbog ujaka koliko zbog mene), pa smo za nekoliko dana otputovali. Nisam više vidjela gospodina Huntingdona. Tetka je bila uvjerena da ću ga ubrzo zaboraviti. Možda čak i sad misli da sam ga već zaboravila, jer nikad ne spominjem njegovo ime. Neka samo u to vjeruje, dok ga ponovo ne sretnem. Ako se to ikada dogodi. Pitam se to i sama.

POGLAVLJE

XVIII



25. kolovoza
Smirila sam se baveći se svojim svakodnevnim poslovima. Prilično sam zadovoljna, i raspoložena sam. Jedva čekam proljeće, u nadi da ćemo se možda vratiti u grad. Ne toliko radi zabave i razonode, koliko radi mogućnosti ponovnog susreta s gospodinom Huntingdonom. Jer on je još uvijek u mojim mislima i u mojim snovima. Sve čime se bavim na kraju je posvećeno njemu. Sve ono što naučim možda će jednog dana njemu koristiti. Sve ono lijepo što otkrivam u prirodi ili umjetnosti jednog će dana razveseliti njegove oči. Bar se tome nadam, to je svjetlo koje obasjava moj usamljeni put. Možda je to samo ignis fatuus, ali neće škoditi slijediti ga svojim očima, dokle god me ne odvede s puta kojim treba da kročim. A mislim da će se to dogoditi, jer nisam zaboravila savjet svoje tetke. Shvatila sam da bi bilo ludo baciti se u zagrljaj nekoga tko ne bi bio vrijedan sve moje ljubavi, tko bi bio nesposoban da odvrati svojim osjećajima na moje. Stoga sam odlučila, sretnem li ga ponovo, a on me se sjeti i zaprosi me (što je bilo dosta nevjerojatno, s obzirom na njegov položaj i sve one koje su ga okruživale), da neću smjesta pristati, dok se ne uvjerim je li tetkino mišljenje o njemu ispravno. Jer ako je tako, znači da ja ne volim njega nego neko zamišljeno biće. Ali ne vjerujem da se varam. On je pun dobrote. Kako će biti divno razotkriti je! Vratiti ga na pravi put! Ako je sada izložen utjecaju pokvarenih prijatelja, kakva sreća spasiti ga od njih! Samo mi je nebo moglo odrediti takav zadatak!
Danas je 1. rujna. Moj je ujak naredio lovočuvaru da sve priredi za lov. »Tko će doći?« zapitala sam. Pozvao je malo društvo. Doći će njegov prijatelj gospodin Wilmot i prijatelj moje tetke gospodin Boarham. To su za mene bile strašne vijesti, ali je sva srdžba nestala čim sam čula da dolazi i gospodin Huntingdon. Tetka je bila protiv njegova dolaska. Napala je ujaka što ga je pozvao. Ali on joj se samo smijao, govoreći da to nema smisla spominjati, jer što je bilo učinjeno, više se nije moglo popraviti. Pozvao je Huntingdona i njegova prijatelja lorda Lowborougha još prije nego što smo napustili London. Sada se nije moglo učiniti drugo nego odrediti točan dan njihova dolaska. Tako sam sada sigurna da ću ga vidjeti. Ne smijem pokazati veselje. Teško mi je skrivati ga pred tetkom. Ali neću je mučiti svojim osjećajima prije nego što i sama budem posve sigurna u njih. Ne želim zbog sebe nikoga uznemiriti. Sve ću doskora saznati. Oni će doći oko polovice mjeseca.
Doći će i dvije dame. Gospodin Wilmot dovest će svoju nećakinju i njezinu sestričnu Milicent. Pretpostavljam da tetka misli kako će me Milicent zaokupiti svojim društvom, i poslužiti mi kao primjer dobrog ponašanja. A gospođica Wilmot trebalo bi da odvrati pažnju gospodina Huntingdona od mene. Ja joj zbog toga ne zahvaljujem, ali ću biti sretna zbog Milicentina društva. Ona je draga i dobra djevojka. Željela bih da sam joj slična.
19. rujna
Stigli su. Prije dva dana. Gospoda su jutros otišla u lov, a dame prave društvo mojoj tetki u salonu. Povukla sam se u biblioteku. Želim biti sama. Knjige me ne mogu rastresti. Otvorila sam pisaći stol, pa ću sada nastojati zapisati ono što bi moglo biti uzrokom moje nelagode. Papir će poslužiti umjesto prijatelja kome mogu izliti sve osjećaje svoga srca. Sigurno neće suosjećati s mojim nemirom, ali mi se neće ni smijati. Stoga je to vjerojatno najbolji prijatelj što sam ga mogla pronaći.
Najprije ću opisati njegov dolazak. Sjedjela sam kraj prozora i čekala gotovo dva sata dok sam ugledala kočiju kako ulazi kroz kapiju u park. Svi su stigli prije njega. Bila sam razočarana svaki put kad bi netko došao! Prvi je stigao gospodin Wilmot sa svoje tri dame. Kad je Milicent pošla u svoju sobu, ja sam na nekoliko trenutaka napustila svoje mjesto kraj prozora i pošla k njoj na kratak razgovor. Ona je sada bila moja intimna prijateljica. Pisale smo jedna drugoj duga pisma. Vrativši se svom prozoru, opazila sam kako dolaze druga kola. Je li to on? Ne, bio je gospodin Boarham u svojoj tamnoj kočiji. Pažljivo je vadio mnogobrojne torbe i pakete. Kakva zbirka! Kao da je namjeravao ostati kod nas bar šest mjeseci. Dugo nakon njega stigao je lord Lowborough. Je li i on jedan od onih raskalašenih prijatelja? Mislim da nije. On je odviše trijezan gospodin a da bi se moglo u to posumnjati. Visok je i vitak, između trideset i četrdeset godina. Čini se boležljiv.
Napokon su stigla i laka kola gospodina Huntingdona. Ugledala sam ga samo na trenutak kad je skočio s kočije i brzo ušao u kuću.
Naposljetku sam odlučila da se odjenem za večeru. Rachel me na to tjerala već dvadeset minuta. Kad je ta dužnost bila obavljena, pojavila sam se u salonu u kojemu sam našla gospodina i gospođicu Wilmot te Milicent Hargrave. Doskora je ušao i lord Lowborough, zatim gospodin Boarham. On kao da je zaboravio moje nekadašnje ponašanje, nadajući se valjda da će me svojom upornošću ipak uspjeti nagovoriti. Dok sam stajala kraj prozora i razgovarala s Milicent, prišao mi je i počeo navaljivati na svoj uobičajeni način. Tada je u sobu ušao gospodin Huntingdon. Kako će me pozdraviti? – pitala sam se. Umjesto da sam mu prišla, stala sam gledati kroz prozor da bih prikrila uzbuđenje. Pošto je pozdravio svog domaćina, kućedomaćicu i ostalo društvo, pristupio mi je, toplo mi stisnuo ruku i prošaptao da je sretan što me ponovo vidi. Taj su čas javili da je večera poslužena, pa ga je moja tetka zamolila da povede gospođicu Hargrave u blagovaonicu. Odvratni gospodin Wilmot ponudio mi je svoju ruku, pa sam bila osuđena sjedjeti između njega i gospodina Boarhama. Ali nakon toga, kad smo se povukli u salon, bila sam nagrađena, jer sam mogla provesti nekoliko prekrasnih trenutaka u razgovoru s gospodinom Huntingdonom.
Te su večeri zamolili gospođicu Wilmot da nešto otpjeva, a ja sam morala pokazati društvu svoje slike. Iako je on volio glazbu, a ona je odista krasno pjevala više se zanimao za moje slike.
Dotada je sve bilo u redu. Ali kad je rekao kako je ovo najbolja slika, pogledala sam i užasnula se. On je naime promatrao stražnju stranu neke slike, na kojoj sam skicirala njegovu glavu, zaboravivši je kasnije izbrisati. Kako bih sve učinila još gorim, nastojala sam mu sliku oteti iz ruke. Ali on mi je nije dao, uzviknuvši: »Ne, ja ću je sačuvati!« Stavio ju je pod kaput i zakopčao ga, smijući se oduševljeno.
Primaknuo je svijeću svom laktu, kako je to vidio od drugih, a zatim je privukao sve slike sebi i stao im razgledavati poleđine. Isprva sam to primila posve mirno, nadajući se da njegova taština neće biti nagrađena novim otkrićem, jer iako sam na mnogima od njih nacrtala tu zanosnu fizionomiju, bila sam posve sigurna da sam je svuda izbrisala, osim na onoj jednoj. Priznajem, zadrhtala bih svaki put kad je on novu sliku prinosio bliže svijeći i pažljivo je razgledao, ali sam bila uvjerena da neće otkriti neke tragove koji bi ga mogli ponovo oduševiti. Prevarila sam se. Kad je završio razgledavanje, mirno je kazao:
– Primijetio sam da su leda slika mlade dame njihov najinteresantniji i najvažniji dio.
Zatim se zavalio u naslonjač, razmišljajući nekoliko trenutaka u tišini, smiješeći se zadovoljno samom sebi. Nakon nekog je vremena ustao i pošao do Annabelle Wilmot, koja je žestoko koketirala s lordom Lowboroughom, te ostatak večeri proveo kraj nje.
– Dakle – pomislila sam – on me prezire, jer zna da ga ljubim.
Pomisao na to natjerala me u očaj. Nisam znala što da učinim. Milicent mi je prišla i stala se diviti mojim slikama. Ali, nisam mogla s njom razgovarati. Ni bilo s kim. Kad su donijeli čaj, iskoristila sam taj trenutak i provukla se kroz vrata. Pobjegla sam u biblioteku. Tetka je po mene poslala slugu Thomasa, pitajući neću li doći na čaj. Zamolila sam ga neka joj javi da ga večeras neću piti. Na sreću, tetka je bila odviše zaokupljena svojim gostima a da bi me mogla nešto više pitati.
Kako su svi toga dana dugo putovali, rano su krenuli na počinak. Tek kad mi se učinilo da su se svi povukli u svoje sobe, usudila sam se izići. Pošla sam po svijeću u salon. Ali se gospodin Huntingdon ondje bio zadržao. Naišla sam na njega upravo kad je otvorio vrata. Začuvši moj korak u predvorju, smjesta se vratio.
– Jeste li to vi, Heleno? – pitao je. – Zašto ste pobjegli?
– Laku noć, gospodine Huntingdon – rekla sam hladno, ne želeći odgovoriti na pitanje. Okrenula sam se i pošla u salon.
– Nećete li mi bar stisnuti ruku? – zamolio je. Uhvatio je moju i zadržao je protiv moje volje.
– Ostavite me, gospodine Huntingdon! – rekla sam – moram poći po svijeću.
– To može čekati – odvratio je.
Nastojala sam svim silama osloboditi svoju ruku.
– Zašto se tako žurite da me napustite, Heleno? – upitao je smiješeći se samouvjereno. – Vi me ne mrzite, zar ne?
– Ovoga časa da!
– Ne mene nego Annabellu Wilmot.
– Zašto bih mrzila Annabellu Wilmot? – zapitala sam ga ogorčeno.
– Zbog mene – odgovorio je.
– A što se to mene tiče? – rekla sam.
– Možete li se zakleti da vas se ne tiče? Hoćete li?
– Neću, gospodine Huntingdon! A sada želim otići! – viknula sam, ne znajući bih li se smijala, plakala ili bjesnila.
– Pa onda pođite! – odgovorio je. Ali u času kad mi je pustio ruku, bio je tako drzak da me zagrlio i poljubio.
Drhtala sam od srdžbe i uzbuđenja. Otrgnula sam se i pošla po svijeću, te požurila u svoju sobu. On to nikada ne bi bio učinio da nije bilo one užasne slike! Još ju je uvijek posjedovao, kao vječni dokaz moga poniženja i njegove pobjede.
Nisam mnogo spavala te noći. Ujutro sam se probudila užasnuta na pomisao da ću ga sresti pri doručku. Nisam znala što će se dogoditi. Nisam se mogla držati hladno i odbojno pošto je on upoznao moje prave osjećaje. Ali nešto sam morala učiniti da prestane sebi uobražavati. Nisam htjela dopustiti da me njegove plave, vesele oči tiraniziraju. Stoga sam odgovorila na njegov pozdrav što sam mogla hladnije i suzdržanije. Sigurno onako kako bi moja tetka samo mogla poželjeti. Odbila sam njegove pokušaje da me uvuče u razgovor. Prema svim drugim članovima društva odnosila sam se vrlo prijazno, a naročito prema Annabelle Wilmot. Čak sam bila pristojna i prema gospodinu Wilmotu i Boarhamu, ne zbog toga što sam željela s njima koketirati, nego da njemu pokažem kako sam hladna i suzdržana samo prema njemu.
Ali sve to na njega nije naročito djelovalo. Kad je razgovarao sa mnom, iako to nije bilo često, bio je nježan i iskren. Njegove su riječi zvučale poput glazbe u mom uhu. Kad bi se njegov pogled sreo s mojim, vidjela sam u njemu smiješak, drag i vedar. Nisam se duže mogla ljutiti. Uskoro je nestalo moje srdžbe kao što nestaju jutarnji oblaci pred zrakama ljetnog sunca.
Ubrzo nakon doručka sva su gospoda, osim jednoga, krenula u lov na fazane nekako dječački radosno. Moj ujak i gospodin Wilmot odjašili su na svojim konjima, gospodin Huntingdon i lord Lowborough pošli su pješice. Jedino je gospodin Boarham smatrao pametnijim, zbog kiše koja je noću bila pala, da im se pridruži kasnije, kad sunce zagrije zrak. On nam je svima održao podulje predavanje o opasnostima od mokrih nogu, koje je popratio smijeh mog ujaka i gospodina Huntingdona. Zatim su ostavili toga vrlog sportaša u društvu žena, uhvatili svoje puške i krenuli prema stajama po konje i pse.
Nisam željela proboraviti cijelo jutro u društvu gospodina Boarhama, pa sam se povukla u biblioteku. Ondje sam stala slikati. To je trebalo poslužiti kao isprika pred mojom tetkom što sam napustila salon. Osim toga, željela sam dovršiti tu sliku. Mnogo sam se bila s njom namučila, pa sam se nadala da će to postati moje remek-djelo. Nastojala sam prikazati vedro sunčano jutro. Pokušala sam naslikati proljetnu travu s više zelene boje nego što je bilo uobičajeno. Prikazala sam čistinu u šumi. U daljini su se uzdizale tamne jele, koje su još više naglašavale svježinu drugih boja. Lišće drveća u prednjem dijelu slike bilo je zlatno, ali ne jesenski zlatno, nego osvijetljeno sunčanim zrakama. Na jednoj je grani sjedio par zaljubljenih golubova. Ispod drva klečala je mlada djevojka, zabačene glave. Kosa joj se rasula po ramenima, sklopila je ruke i zadivljeno promatrala pernate ljubavnike, koji je nisu ni opažali zaokupljeni sami sobom.
Jedva sam započela raditi na slici, kad su kraj prozora prošli naši lovci na povratku iz staja. Prozor je bio širom otvoren, pa me gospodin Huntingdon sigurno primijetio, jer se nakon nekoliko trenutaka vratio i uskočio kroz prozor. Stao je ispred moje slike.
– Krasna je – rekao je pošto ju je neko vrijeme pažljivo promatrao. – Zaista divan prizor za mladu damu. Proljeće prelazi u ljeto, djevojaštvo sazrijeva, a nade se rađaju. Kako je ona lijepa! Ali zašto je niste naslikali sa crnom kosom?
– Mislila sam da joj plava bolje pristaje. Vidite li, ona ima modre oči, i koža joj je svijetla.
– Mogao bih se zaljubiti u nju kad preda mnom ne bi stajala ona koja ju je naslikala. Sigurno razmišlja kako će jednom doći vrijeme da i nju netko ljubi kao onu golubicu. Sanja o tome kako će to biti divno. I kako će biti nježna prema njemu.
– A možda – pridodala sam – i o tome kako će on biti nježan prema njoj.
– Vjerojatno, jer u tim godinama nema granica ženskoj mašti.
– Mislite li da će se ona razočarati?
– Srce mi govori da neće. Možda sam to nekada i mogao misliti. Ali sad sam siguran, kad bih dobio djevojku koju ljubim, zakleo bih joj se na vječnu vjernost, kroz ljeta i zime, kroz mladost i starost, u životu i smrti. Ukoliko starost i smrt moraju doći.
Govorio je to tako ozbiljno, da je moje srce oduševljeno zakucalo. Ali, već časak kasnije promijenio je taj ton i zapitao me sa značajnim smiješkom imam li još »neke portrete«?
– Nemam – odgovorila sam, ukočivši se od neugodnosti. Ali moja se mapa nalazila na stolu. On ju je podigao i hladno stao razgledavati njezin sadržaj.
– Gospodine Huntingdon, ovo su moji nedovršeni crteži – viknula sam – ne dopuštam nikome da ih razgleda.
Stavila sam ruku na mapu da bih ga spriječila. Ali on se nije osvrtao, tvrdeći da voli i crteže.
– Ali ja ne volim da ih netko gleda – odvratila sam. – Ne mogu vam to dopustiti.
– Dajte mi onda samo nekoliko – rekao je. Upravo kad sam istrgla mapu iz njegovih ruku, izvadio je nekoliko slika i crteža i pošto ih je razgledao, viknuo: – Evo još jedne! – i turnuo je u džep kaputa. Bila je to minijatura koju sam izradila vrlo pomno u boji. Odlučila sam da je on ne smije zadržati.
– Gospodine Huntingdone! – viknula sam. Vratite mi je. To je moja slika, i vi nemate pravo da mi je oduzmete. Vratite mi je, ili vam to neću nikada oprostiti!
Što sam odlučnije tražila, on se više smijao. Napokon mi ju je ipak vratio s riječima:
– Evo vam je ako vam je toliko stalo do nje. Neću vam oduzeti to zadovoljstvo.
Želeći mu pokazati koliko ona za mene vrijedi, poderala sam je na dva dijela i bacila u vatru. Na to nije bio spreman. Prestao se smijati, promatrajući iznenađen sliku koja je sagorijevala. Zatim je nemarno promrmljao: – Idem sada u lov. – Okrenuo se na peti i izišao istim putem kroz prozor. Stavio je šešir na glavu, uzeo bič u ruke i otišao fućkajući. Ostavio me odviše uzbuđenu a da bih mogla dovršiti svoju sliku, jer sam tog časa bila zadovoljna što sam ga povrijedila.
Kad sam se vratila u salon, saznala sam da se i gospodin Boarham odlučio svoje drugove pratiti u lov. Nakon ručka, na koji se oni nisu vratili, pristala sam da otpratim dame u šetnju, kako bih Milicenti i Annabelli pokazala ljepote ovoga kraja. Dugo smo šetale, pa smo se vratile u park u isti čas kad su se i gospoda vraćala sa svoje ekspedicije. Uprljani i umorni ušli su u kuću preko travnjaka da bi nas izbjegli. Ali gospodin Huntingdon, neuredan kakav je bio, uprljan krvlju svoga plijena, ipak nam je pristupio na velik užas moje tetke. Veselo nas je pozdravio i priključio nam se na putu prema kući, idući između mene i Annabelle. Pričao je o najrazličitijim dogodovštinama toga dana, na način koji bi mi natjerao suze smijeha na oči da se nisam ljutila na njega. Ali, on se obraćao samo Annabelli, i sav sam smijeh prepustila njoj. Pokazujući najveću nezainteresiranost za ono što se događalo među njima, zaostala sam nekoliko koraka iza njih, dok su moja tetka i Milicent šetale rukom pod ruku ozbiljno razgovarajući. Malo kasnije gospodin Huntingdon mi se obratio i povjerljivo mi šapnuo:
– Heleno, zašto ste spalili moju sliku?
– Zato što sam je željela uništiti – odgovorila sam gorko.
– Dobro – glasio je njegov odgovor – ako vam nisam drag, morat ću se obratiti nekome drugome.
Učinilo mi se kao da je to kazao ozbiljno, ali tonom lake nezainteresiranosti. Istog je časa ponovo zauzeo svoje mjesto kraj gospođice Wilmot.
Od tog časa pa sve do ovog jutra on je sve večeri, sve dane i sva jutra bio hladan prema meni. Govorio je samo najnužnije, nikada me ne pogledavši ljubazno. Kad bi mi dobacio pogled, on je bio pun neprijateljskih osjećaja, za kakve ga nikad ne bih bila smatrala sposobnim.
Moja je tetka primijetila tu promjenu. Nikad me nije zapitala za razlog, ali joj je to bilo drago. Opazila je to i gospođica Wilmot, i, likujući, pripisivala to svom šarmu. Ja sam iskreno očajna – više nego što želim samoj sebi priznati. Ponos mi zabranjuje da nešto poduzmem. Doveo me u taj položaj i sad mi ne dopušta da se izvučem iz njega.
On nije mislio zlo. Razlog je svemu bio njegov radosni, vedri duh. A ja sam reagirala tako grubo da sam povrijedila njegove osjećaje. Povrijedila sam ga vrlo duboko, pa se plašim da mi on nikada neće moći oprostiti. On misli da ga ne volim, a i dalje će to misliti. Izgubit ću ga zauvijek, a Annabella će ga pridobiti i trijumfirati.
Ali, ne žalim toliko zbog svoga gubitka i njezine pobjede, koliko stoga što ona neće moći ništa učiniti za njega. Ona je nevrijedna njegovih osjećaja. On će stradati povjerivši svoju sreću njoj, jer ga ona ne ljubi. Misli samo na sebe. Ne može cijeniti sve ono dobro u njemu. Ona to ne vidi, niti to voli. Neće žaliti zbog njegovih grešaka i neće ih nastojati ispraviti, nego će one pod njezinim utjecajem postati samo još veće. Vjerujem da će ga ona usprkos svemu ipak razočarati. Vidim kako igra dvostruku igru između njega i lorda Lowborougha. Dok se zabavlja s vedrim Huntingdonom, u isti mah čini sve kako bi zarobila njegova ozbiljna prijatelja. Bude li uspjela osvojiti obojicu, lijepi građanin neće imati mnogo šanse u usporedbi s plemićem. Ali, ako on to čak i zapaža, nije zbog toga zabrinut nego to smatra samo novim podstrekom za svoja, inače laka, osvajanja.
Gospoda Wilmot i Boarham iskoristila su njegovu nezainteresiranost za mene i započeli me nanovo osvajati. Da sam takva kao Annabella ili neke druge, iskoristila bih to i ponovo privukla Huntingdonov interes. Ali, ja to nisam mogla podnijeti.
Dosta mi je bilo njihovih navaljivanja, a da bih ih još i podsticala. Pa čak i kad bih to činila, ne vjerujem da bi djelovalo na njega. On i sada vidi koliko patim zbog dosadnih razgovora jednoga i ogavnih navaljivanja drugoga, ali on nema razumijevanja za moje patnje. Kod njega nema srdžbe prema mojim mučiteljima. Nije me nikad mogao ljubiti, jer me se tada ne bi tako lako odrekao, i ne bi tako vedro razgovarao sa svima ostalima. Smijao se i šalio s lordom Lowboroughom i mojim stricem. Zadirkivao je Milicent Hargrave i udvarao Annabelli Wilmot, kao da ga ništa ne muči. Oh, zašto ga ne mogu mrziti?
Luda sam, inače ne bih toliko patila zbog njega!
Moram sakupiti sve preostale snage i izagnati ga iz svoga srca. Zvoni zvono za večeru. Evo moje tetke. Došla me ukoriti što sjedim ovdje, umjesto da boravim u društvu gostiju.
Oh, kad bi oni već jednom otišli!

POGLAVLJE

XIX



DVADESET I DRUGI. Noć. – Što sam to učinila? Kakav će biti kraj toga? Sada ne mogu mirno razmišljati o tome. Ne mogu spavati. Morala sam se ponovo obratiti svom dnevniku. Sve ću noćas povjeriti papiru, a sutra ću ujutro o svemu razmisliti.
Otišla sam dolje na večeru, odlučivši da budem vedra i vesela. To sam uvjerljivo izigravala bez obzira na svoju glavobolju i osjećaj potpune slomljenosti. Ne znam što se kasnije dogodilo sa mnom. Moja energija, i tjelesna i duševna, morala je zaista biti iscrpljena kad sam mogla učiniti ono što sam učinila. Posljednja dva dana nisam se dobro osjećala. Vjerojatno stoga što sam tako malo spavala i jela, a mnogo razmišljala i bila neraspoložena. Ali da se vratim događaju: pristala sam da svojom pjesmom zabavim dame prije nego što gospoda dođu u salon (gospođica Wilmot nije voljela trošiti svoje napore na zabavljanje žena). Milicent me zamolila da otpjevam neku malu škotsku pjesmicu, i baš sam je pjevala kad su gospoda ušla. Gospodin Huntingdon je odmah prišao Annabelli.
– Gospođice Wilmot, nećete li nam i vi nešto otpjevati? – upitao je molećivo. – Sigurno ćete ispuniti moju molbu kad saznate da sam cijeli dan žudio za zvukom vašega glasa. Dođite, sada je prazno mjesto kraj klavira.
I bilo je. Jer ja sam ga napustila uvrijeđena čim sam čula njegovu molbu. Da sam bila hladna i sabrana, trebalo je da svoje molbe pridružim njegovima, pa je i ja zamolim za pjesmu. Tako bih ga razočarala, ako me je doista namjerno želio uvrijediti. Ili bih mu ukazala na njegovu grešku, ako je bila učinjena bez mnogo razmišljanja. Ali, bila sam odviše uzbuđena. Jednostavno sam ustala sa stolice kraj klavira i povukla se na sofu. Teškom sam mukom potiskivala gorčinu koju sam osjetila, duboko u sebi. Istina, Annabella je mnogo nadarenija od mene, ali to nije bio razlog da je prema meni trebalo postupiti s takvim prezirom. Vrijeme i način njegove molbe činili su mi se neizmjerno uvredljivim za mene. Mogla bih bila zaplakati koliko sam bila povrijeđena.
U međuvremenu, ona je sjela za klavir i otpjevala mu dvije od njegovih najmilijih pjesama, i to tako izvanredno da se moj bijes uskoro pretvorio u divljenje. Slušala sam je s nekom vrstom zadovoljstva, jer njezin je glas bio pun i snažan, a divno ga je nadopunjavala njezina svirka. Dok su moje uši upijale taj zvuk, moje su oči promatrale onoga kome je pjevala. Sada su stale uživati i moje oči u promatranju oduševljenog lica onoga koji je stajao kraj nje. Smiješak je prolazio njegovim licem poput sunčanih zraka u travnju. Bez svake sumnje, on je gladovao i žeđao za njezinim pjevanjem. Sad sam mu od sveg srca opraštala njegovo ponašanje prema meni, stideći se svojih prijašnjih gorkih osjećaja.
– Tako dakle – rekla je, prelazeći prstima preko tipaka – što ću vam sada pjevati?
Ali, dok je to govorila, pogledala je lorda Lowborougha. Stajao je otraga, naslonjen na naslon neke stolice. I on je, sudeći po njegovu držanju pažljivo slušao, osjećajući vjerojatno jednako zadovoljstvo i tugu kao i ja. Njezin pogled kao da je govorio: »Odaberite sada vi što želite. Dosta sam učinila za njega, pa sada želim zadovoljiti vas.« Ohrabren tako, lord joj je pristupio, pa je, pošto je razgledao note, stavio pred nju neku kratku pjesmicu. Već sam je i prije sama bila zapazila nalazeći u njoj odraze misli koje su me mučile. A sada, zbog svojih uzbuđenih živaca, nisam mogla saslušati bez nekih izvanjskih znakova osjećaja, koje nisam mogla potisnuti. Suze su mi stale navirati i ja sam sakrila lice u jastuk naslonjača kako bi mogle nezapažene teći. Pjesma je bila jednostavna, slatka i tužna. Još se sjećam tih riječi:
Zbogom tebi! Ali ne zbogom
svim mojim sjećanjima na tebe.
U mom srcu ona će trajati
i mene tužna tješiti.
Oh, ti divna i prekrasna,
kakvu nikad oko ugledalo nije.
Nisam mogao ni sanjati
takvu ljepotu lica i sklad tijela.
Makar nikad više ne vidio
taj stas, i lice divno, bajno
i nikada više čuo taj glas.
Uspomenu na te sačuvat ću trajno.
Adieu! Ali dopusti mi bar gajiti nadu,
jer bez nje živjet ne mogu.
Adieu, šapćem u mraku
molitve upućujuć’ Bogu.
Budućnost nek’ bude plaća
za prošlost jadnu moju.
Smijeh neka suze suši
na radost i sreću tvoju.

Kad je prestala pjevati, željela sam samo izići iz sobe. Sofa je bila blizu vrata, ali ja se nisam usudila podići glavu. Znala sam da gospodin Huntingdon stoji blizu mene. Mogla sam po zvuku njegova glasa, kad je nešto govorio lordu Lowboroughu, zaključiti da je njegovo lice bilo okrenuto prema meni. Možda je začuo moj prigušeni jecaj, pa me zato pogledao – ne daj Bože! Sa silnim naporom suspregnula sam sve daljnje izljeve osjećaja, posušila suze, i, kad sam vjerovala da se on okrenuo, napustila sam sobu i pobjegla u svoje omiljeno skrovište – biblioteku.
Ondje je samo zapuštena vatra crvenim sjajem osvjetljavala mrak. Ali ja nisam željela više svjetla. Htjela sam se zadubiti u svoje misli, nesmetana i nezapažena. Sjela sam na nisku klupičicu kraj naslonjača i zaronila glavu u nj. Razmišljala sam sve dok moje suze nisu ponovo stale teći. Plakala sam poput djeteta. Netko je tiho otvorio vrata i ušao u biblioteku. Mislila sam da je to sluga, pa se nisam ni pomaknula. Vrata su se ponovo zatvorila. Ali ja nisam bila sama. Neka je ruka blago dodirnula moje rame, a glas je nježno kazao:
– Heleno, što se dogodilo?
Nisam mogla odgovoriti tog časa.
– Morate mi to kazati – dodao je življe. Spustio se na koljena pokraj mene, i silom uhvatio moju ruku. Ja sam je brzo povukla, odgovarajući:
– To vas se ne tiče, gospodine Huntingdon!
– Jeste li sigurni u to? – odvratio je. – Možete li se zakleti da niste mislili na mene dok ste plakali?
Nisam to više mogla podnositi. Htjela sam se dignuti, ali on je klečao na mojoj haljini.
– Recite mi! – nastavio je. – Želim to znati, jer ako je tako, moram vam nešto kazati. A ako nije, tada ću otići.
– Pođite! – viknula sam, ali bojeći se da će me on zaista poslušati i da se više nikada neće vratiti, dodala sam: – Ili recite što želite!
– Kazati ću to samo ako ste zaista mislili na mene, Heleno!
– Vrlo ste bezobrazni gospodine Huntingdone!
– Nisam... ali zar mi ne želite to kazati? Poštedjet ću dakle vaš ženski ponos i protumačiti vašu šutnju sa »da«. Smatrat ću da ste mislili na mene i da je uzrok vaše tuge...
– Gospodine...
– Ako to zaniječete neću vam kazati svoju tajnu – zaprijetio mi se. Nisam ga više prekidala, niti pokušavala odgurnuti kad je ponovo prihvatio moju ruku i napola me zagrlio. Jedva sam toga bila svjesna u taj čas.
– Riječ je o tome – nastavio je – da je Annabella Wilmot u usporedbi s vama isto što i cvijet peonije u usporedbi sa slatkim pupoljkom divlje ruže. Ljubim vas do ludila! Recite mi raduje li vas ta spoznaja. Opet šutite? To znači »da«. Dopustite mi tada da nadodam kako ne mogu živjeti bez vas, pa ako vaš odgovor na moje posljednje pitanje glasi »ne«, ja sam izgubljen. Jeste li moja? Jeste! – kriknuo je, gušeći me u svom zagrljaju.
– Ne, ne! – viknula sam nastojeći se osloboditi. – Morate pitati moga ujaka i tetku.
– Oni me neće odbiti ako to vi ne učinite.
– Nisam sigurna u to. Moja vas tetka ne voli.
– Ali vi, Heleno! Vi me volite!
– Molim vas, ostavite me!
– Hoću ako mi kažete da me volite!
– Vi to i sami najbolje znate – odgovorila sam mu. On me ponovo zagrlio i obasuo poljupcima.
Tog je trenutka moja tetka otvorila vrata i zastala pred nama sa svijećom u ruci. Bila je užasnuta. Promatrala je čas gospodina Huntingdona, a čas mene. Oboje smo se trgnuli i sada stajali ukočeni pred njom. Ali je zabuna trajala samo trenutak. On je, razmišljajući časak, kazao sa zamjernim mirom:
– Oprostite mi tisuću puta, gospođo Maxwell! Ne ljutite se odviše na mene! Zamolio sam vašu zlatnu nećakinju da sa mnom podijeli život u dobru i u zlu. A ona me, poput dobre nećakinje, stala uvjeravati kako to bez vas ne može odlučiti. Stoga vas zaklinjem, nemojte me osuditi na vječnu propast. Ako vi budete uz mene, ja sam siguran. Gospodin Maxwell ne može vam ništa odbiti.
– Razgovarat ćemo sutra o tome – odgovorila mu je hladno moja tetka. – Za donošenje prave odluke potrebno je razmišljanje. A sada bi bilo najbolje kad biste otišli u salon.
– Ali u međuvremenu – molio je – dopustite mi da vas zamolim za...
– Ni u kom slučaju vi ne možete za mene biti važniji od sreće moje nećakinje, gospodine Huntingdone!
– Potpuno ispravno! Ali ja bih radije umro nego je dobrovoljno prepustio makar i najboljem čovjeku na svijetu. Ona je anđeo. Za njezinu bih sreću žrtvovao i tijelo i dušu...
– Tijelo i dušu, gospodine Huntingdone! Žrtvovali biste dušu?
– Žrtvovao bih svoj život...
– Nitko to od vas ne traži.
– Posvetio bih sav svoj život i sve svoje snage, kako bih joj osigurao...
– Razgovarat ćemo o tome drugi put, gospodine! Mnogo bih bolje sudila o vama da ste za ovu izjavu odabrali drugo mjesto i drugo vrijeme. A, dopustite mi da dodam, i drugi način.
– Ali, gospođo Maxwell... – započeo je.
– Oprostite, gospodine, – prekinula ga je ponosno – društvo vas čeka u susjednoj sobi.
– Ti ćeš morati govoriti za mene Heleno – rekao je, povukavši se iz sobe.
– Bit će bolje da se povučeš u svoju sobu, Heleno – rekla je ozbiljno moja tetka. – Sutra ćemo o svemu razgovarati.
– Ne ljuti se, tetko – zamolila sam je.
– Draga moja, ja se ne ljutim. Samo sam iznenađena. Je li istina da si mu kazala kako ne možeš prihvatiti njegovu ponudu bez našeg pristanka?
– Istina je – odgovorila sam.
– Kako si onda mogla dopustiti...
– Nisam ništa mogla učiniti, tetko – zaplakala sam. Suze su mi stale teći. Nisu to bile gorke suze tuge ili straha što će se ona naljutiti na mene, nego izljev mojih uzbuđenih osjećaja. Ali moja je dobra tetka bila time dirnuta. Blaženim mi je glasom naredila neka se povučem, te mi je, nježno me poljubivši u čelo, poželjela laku noć. Gurnula mi je u ruku svoju svijeću, i ja sam izišla. Ali, mozak mi je gorio, nisam mogla ni pomisliti na san. Sad sam mirnija kad sam sve to zapisala. Poći ću u krevet i nastojati iskoristiti slatki odmor koji nam pruža priroda.

POGLAVLJE

XX



24. rujna
Ujutro sam ustala laka, radosna i vrlo sretna. Prijeteći oblaci, koji su se nadvili nada mnom iz straha da neću zadobiti pristanak svoje tetke, nestali su otjerani slatkom spoznajom o stečenoj ljubavi. Bilo je to divno jutro. Izišla sam i uživala u društvu samo svojih misli. Rosa je pala na travu i deseci tisuća vlati lelujali su se na vjetru. Crvendać je pjevao svoju pjesmicu, a moje je srce zahvaljivalo nebu.
Ali nisam dugo šetala. Moju je osamu prekinula jedna osoba. Jedina koja je to mogla učiniti a da je ne smatram uljezom. Bijaše to gospodin Huntingdon. Njegov je dolazak bio tako iznenadan da sam ga mogla smatrati prikazom svoje uzbuđene mašte. Ali, smjesta sam osjetila njegovu snažnu ruku oko mog struka, i njegov topli poljubac na svom obrazu, dok me je veselo pozdravljao: »Moja Helen!«
– Još nisam vaša – odgovorila sam mu, nastojeći izmaknuti njegovom odviše žestokom pozdravu. – Ne zaboravite moga ujaka i tetku! Nećete lako zadobiti njezin pristanak. Ona je puna predrasuda prema vama. Zar ne vidite?
– Vidim, najdraža, i vi mi morate kazati zašto! Tako ću ih najbolje uspjeti suzbiti. Ona vjerojatno misli da sam rasipnik – dodao je. Primjećujući da mu ne želim odgovoriti, nastavio je: – Vjerojatno misli da neću imati sredstava za izdržavanje svoje bolje polovice. Uvjerit ću je da je moje vlasništvo osigurano tako što najveći dio ne mogu trošiti. Postoje doduše neke hipoteke i nešto manjih dugova, ali sve su to sitnice o kojima nije vrijedno razgovarati. Iako, moram priznati, nisam tako bogat kako bih mogao biti i kako sam bio. Ipak mislim da bismo mogli vrlo udobno proživjeti s onim što je preostalo. Moj je otac bio priličan škrtac. Potkraj svog života nalazio je uživanje jedino u zgrtanju novca. Stoga nije čudo što njegov sin nalazi naročito zadovoljstvo u trošenju. Takav sam bio samo do časa kad sam upoznao vas, Heleno! Vi ste me naučili plemenitijim ciljevima. Već sama pomisao na to da biste živjeli pod mojim krovom tjera me na razumnije trošenje. Živio bih sada poput pravog kršćanina, ne govoreći o svim vrlinama koje biste vi podsticali u meni, moja divna, slatka božice!
– Nije riječ o tome – odgovorila sam. – Ne misli moja tetka na novac. Ona ne cijeni toliko novac.
– Pa što je onda?
– Ona samo želi da se udam za zaista dobra čovjeka.
– Znači dokazano pobožnog? Uspjet ću je uvjeriti i u to. Danas je nedjelja, zar ne? Poći ću u crkvu ujutro, o podne i navečer. Ponašat ću se tako da će mi se ona diviti i promatrati me sa sestrinskom nježnošću. Doći ću kući uzdišući oduševljeno zbog divne propovijedi gospodina Blantanta...
– Gospodina Leightona – ispravila sam ga suho.
– Nije li taj gospodin Leighton divno, beskrajno pobožno biće?
– On je dobar čovjek, gospodine Huntingdone! Željela bih da to mogu kazati i za vas.
– I vi ste svetica! Oprostite mi draga, ali nemojte me zvati gospodine Huntingdon, nego Arthur.
– Neću vas nikako zvati, jer neću imati posla s vama budete li i nadalje tako govorili. Ako doista namjeravate prevariti moju tetku, onda ste vrlo pokvareni. Ako to niste, tada se varate mislite li da se time možete šaliti.
– Shvatio sam – rekao je on, povezujući svoj smiješak sa žalosnim uzdahom. – Nakon nekoliko trenutaka nastavio je: – Razgovarajmo o nečem drugome! Priđite mi bliže, Heleno, i uhvatite me pod ruku. Samo tren, a onda ću vas napustiti. Ne mogu ostati miran hodajući kraj vas. .
Rekla sam mu da se ubrzo moram vratiti kući.
– Još dugo nitko neće doći na doručak – odgovorio je. – Spomenuli ste malo prije svog ujaka i tetku. Zar su oni vaši staratelji? Ne živi li više vaš otac?
– Živi, ali ja sam uvijek ujaka i tetku smatrala svojim starateljima. Oni to i jesu, iako ne službeno. Otac me je potpuno predao njima. Njega nisam više vidjela otkad je umrla moja draga majka. Tada sam još bila posve mala djevojčica. Moja se tetka, na njegovu molbu, ponudila da će se o meni brinuti. Odvela me u Staningley, gdje sam i ostala. Ne vjerujem da bi mi otac uskratio išta na što bi tetka pristala.
– A hoće li on blagosloviti sve što ona odluči?
– Hoće! Njemu, čini se, nije mnogo stalo do mene.
– To mu zamjeravam. On dakle nema pojma kakav je anđeo njegova kćerka! Za mene je to svakako bolje, jer da to zna, nikad ne bi pristao na rastanak s takvim blagom.
– Osim toga, gospodin Huntingdone – rekla sam – vi sigurno znate da nisam bogata nasljednica.
Rekao mi je da nikada na to nije ni pomišljao, i zamolio neka ne pomutim njegovu radost spominjanjem tako nevažnih stvari. Bila sam radosna zbog takvog dokaza nezainteresiranosti, jer je Annabella Wilmot bila vjerojatna nasljednica imetka svog strica, uz imetak njezina pokojnog oca, koji joj je bio pripao.
Sada sam odlučno uputila korake prema kući. Išli smo polagano, nastavljajući razgovor. Nije potrebno opetovati sve što smo govorili. Radije ću spomenuti ono što se dogodilo između moje tetke i mene, nakon doručka, kad je gospodin Huntingdon pozvao na stranu ujaka da me zaprosi. Povela me u drugu sobu, gdje je još jednom održala svoju svečanu propovijed. To kod mene nije postiglo nikakav uspjeh, nego me čak uvjerila da su njezini pogledi potpuno pogrešni.
– Ne sudiš dobro o njemu, tetko, to znam. Njegovi prijatelji nisu ni upola tako loši kakvim ih ti smatraš. Jedan je od njih Walter Hargrave, brat Milicentin. Ona mi neprekidno priča o njemu i hvali ga do nebesa.
– Donijet ćeš posve pogrešan sud o čovjeku odgovorila je tetka – ako ga prosuđuješ po onome što njegova sestra govori o njemu. Najgori među njima obično najbolje znaju pred sestrama skrivati svoje nepodopštine. A i pred svojim majkama.
– I lord Lowborough je vrlo pošten čovjek – nastavila sam.
– Tko ti to kaže? Lord Lowborough je očajnik. On je potrošio svoj imetak na kartama i drugim stvarima, pa stoga sada traži bogatu nasljednicu. Rekla sam to i gospođici Wilmot. Ali sve ste vi jednake. Ona mi je s visine odgovorila da mi je vrlo zahvalna, ali da i sama zna prosuditi kad se neki muškarac zanima za njezin miraz, a kad za nju. Laskala je samoj sebi tvrdeći da ima dovoljno iskustva. A što se tiče lordova siromaštva, to za nju nije bilo važno, jer se nadala da će raspolagati sama dovoljnim sredstvima. Njegovo ponašanje nije smatrala gorim od ponašanja drugih. Osim toga, on se promijenio. Draga moja, svi su oni pravi hipokriti kad žele zaluditi neku ubogu djevojku!
– Mislim da on nije ništa gori od nje – odgovorila sam. – Ali kad se gospodin Huntingdon bude oženio, neće imati mnogo prilike da se sastaje sa svojim prijateljima, neženjama. Što gori oni bili, to ga ja više želim odvojiti od njih.
– A što bi on bio gori, to bi ti više žudjela osloboditi ga njega samoga.
– Da, ako nije nepopravljiv. Htjela bih ga osloboditi njegovih grešaka i pomoći mu da odbaci sve ono zlo što ga je stekao družeći se s gorima od sebe. Htjela bih da njegova dobrota zasja u pravom sjaju. Htjela bih pomoći onome dobrom u njemu, protiv onoga goreg. Željela bih da postane onakav kakav bi bio od samog početka da nije imao sebičnog i bijednog oca, koji mu je zbog škrtosti oduzeo sve radosti djetinjstva i nametao mu sva moguća ograničenja. Imao je i ludu majku, koja mu je u svemu pomagala protiv oca. Lažući mužu radi sina, razvijala je u sinu klicu zla, koju je zapravo morala nastojati potisnuti u njemu. A zatim, tu su još bili i njegovi prijatelji...
– Ubogi čovjek! – rekla je tetka sarkastično. – Njegovi roditelji nanijeli su mu doista mnogo zla.
– I jesu – zaviknula sam – ali sada to više neće moći. Njegova će žena popraviti zlo što mu je nanijela majka!
– Dobro – odgovorila je tetka nakon kratke šutnje – žalim što sam imala veće povjerenje u tvoj razum i u tvoj ukus. Ne znam kako možeš ljubiti takva čovjeka, i kakav užitak možeš nalaziti u društvu s njim. »Kakvo drugarstvo postoji između svjetla i mraka, između vjernika i nevjernika?«
– On nije nevjernik, a ja nisam svjetlo, niti tama. Njegov je najgori grijeh površnost.
– A površnost – nastavila je moja tetka – može dovesti do svakog zločina. I neće ni poslužiti kao isprika pred Bogom. Gospodin Huntingdon nije bez nekih sposobnosti. Nije tako lakomislen a da bi bio neodgovoran. Njegov Stvoritelj obdario ga je razumom i savješću kao i sve nas. Ti, Heleno, nemoj zaboraviti: »Slabi će završiti u paklu, i zaboravit će Boga, i završit će u jezeru vječnog plamena za svagda.«
– Ne za svagda – uzviknula sam. – Samo dotle dok ne iskupe svoje čine. Jer će na kraju Bog okupiti sve i pomiriti sve stvari, bile one zemaljske ili nebeske.
– Oh, Heleno, odakle ti to?
– Čitam i ja Bibliju, tetko!
Time je naš razgovor završio jer je trebalo krenuti u crkvu. Svi su prisustvovali jutarnjoj službi božjoj osim mog ujaka i gospodina Wilmota koji je ostao kod kuće i s njim uživao u igri karata. Poslije podne nisu htjeli poći u crkvu ni gospođica Wilmot, ni lord Lowborough. Međutim, gospodin Huntingdon ponudio se da nas otprati. Je li se htio umiliti mojoj tetki, nisam znala. Ali, ako je bilo tako morao se bolje ponašati. Moram priznati da se ni meni nije sviđalo njegovo ponašanje u crkvi. Držao je molitvenik naopako, otvarao ga na bilo kojoj stranici i zvjerao naokolo. Kad bi sreo pogled moje tetke i moj, upro bi brzo oći u molitvenik s prenaglašeno pobožnim izrazom kome je bilo teško vjerovati. Jednom, pošto je dugo promatrao gospodina Leightona za propovijedi, izvadio je svoju zlatnu olovku i, opazivši moj pogled, došapnuo mi kako će zapisati u Bibliju nešto o propovijedi. Ali, umjesto toga – opazila sam to jer sam sjedjela kraj njega – stao je crtati karikaturu svećenika. Prikazao je toga poštovanja vrijednog, pobožnog, postarijeg gospodina kao smiješnog starog hipokrita. A ipak je na povratku kući govorio mojoj tetki o toj propovijedi kao da je zbilja imao neku korist slušajući je.
Malko prije večere ujak me pozvao u biblioteku zbog nečega vrlo važnog.
– Dakle, Heleno – rekao je – taj mladi Huntingdon te zaprosio. Što da ti ja kažem? Tvoja bi tetka sigurno kazala »ne«. Ali što kažeš ti?
– Ja kažem da, ujače – odgovorila sam mu bez trenutka oklijevanja, jer sam već o svemu tome bila razmislila.
– Dobro! – rekao je. – To je dobar i pošten odgovor za jednu djevojku! Sutra ću pisati tvom ocu. On će sigurno dati svoj pristanak. Prema tome, smatraj to uređenim. Učinila bi mnogo bolje da si uzela Wilmota. Ali ti mi to ionako nećeš vjerovati. U tvojim godinama ljubav je najvažnija. U mojima su važniji solidnost i zlato. Pretpostavljam da se nisi raspitala o stanju imovine tvoga budućeg...
– Nisam to smatrala potrebnim.
– Budi sretna što smo mi pametniji od tebe, pa smo to mi učinili. Nisam još imao vremena dobro se pozabaviti poslovima toga mladog nitkova, ali već sada znam da je dobar dio imanja njegova oca potrošen. Ipak, ostala je još lijepa svotica s kojom se može dobro proživjeti, ako se postupa malko pažljivije. Osim toga, moramo kod tvog oca ishoditi da ti dade pristojan imetak, jer se on, osim za tebe, mora pobrinuti još samo za jednu osobu. A budeš li se pristojno ponašala, tko zna, možda ću te se i ja sjetiti u svojoj oporuci – rekao je stavljajući prste na nos.
– Hvala ti, ujače, za to, i za sve dobro što si mi učinio – odgovorila sam.
– Raspitivao sam se kod toga mladog vjetropira o tvom izdržavanju – nastavio je. – Čini se da će u tom pogledu biti vrlo velikodušan.
– Znala sam to! – odgovorila sam. – Ali molim te, na razbijaj zbog toga svoju glavu, ili njegovu, ili moju. Jer sve što ja imam bit će ionako njegovo.
– Htjela sam izići, ali on me pozvao natrag.
– Stani! Stani! – viknuo je. – Još nismo spomenuli kada. Tvoja bi tetka najradije odgodila što dalje, a on bi htio da se to obavi što prije. On ne želi čekati duže od idućeg mjeseca. A ti ćeš, vjerujem, dijeliti njegovo mišljenje.
– Neću, ujače! Ja bih najradije čekala do Božića.
– Oh, oh! Nemoj mi to govoriti. Znam ja što ti želiš – zaviknuo je, ne dajući se razuvjeriti.
Ali meni se ne žuri. A i kako bi kad pomislim na sve one poslove preda mnom i na to što ću sve morati napustiti? Za mene je dovoljno velika sreća što znam da ćemo se vjenčati, i što me on zaista voli. Sada i ja njega smijem odano ljubiti i misliti na njega tako često kako mi se bude sviđalo. Ipak se želim savjetovati sa svojom tetkom o danu vjenčanja, da bih poklonila pažnju njezinim savjetima. Tako o tome još nije donesena odluka.

POGLAVLJE

XXI



1. listopada
Sve je dogovoreno. Moj je otac dao pristanak. Vjenčanje će biti na Božić. Milicent Hargrave bit će jedna djeveruša, a Annabella Wilmot druga. Nisam baš oduševljena zbog ove posljednje, ali je ona prijateljica naše obitelji i ja nemam druge.
Kad sam rekla Milicenti za svoje zaruke ona me gotovo izazvala načinom na koji je to prihvatila. Pošto je neko vrijeme iznenađeno gledala u mene, kazala je:
– Heleno, mislim da bih ti morala čestitati. Radujem se što si sretna. Ali nisam mislila da ćeš uzeti njega. Čudim se što ga toliko ljubiš.
– Zašto?
– Jer si mu ti u svakom pogledu nadmoćna. U njemu je nešto tako drsko i lakomisleno da mu se ja uvijek želim skloniti s puta kad ga sretnem.
– Ti si plaha, Milicent!
– A onda njegova vanjština – nastavila je. – Ljudi kažu da je lijep, i on to naravno jest. Ali, ja ne volim tu vrstu ljepote. A čudim se i tebi.
– Zašto?
– Mislim da u njegovu pogledu nema ništa plemenito.
– Zapravo se ti čudiš kako ja mogu ljubiti nekoga tko je tako različit od lijepih romantičnih junaka! Daj mi izabranika od krvi i mesa, a ja ću sve sir Herberte i Valentine prepustiti tebi – ako ih možeš naći.
– Ja ih ne želim – odgovorila je. Bit ću zadovoljna jednim od krvi i mesa, samo se kroza nj mora nazirati duh. Ne čini li ti se da je lice gospodina Huntingdona precrveno?
– Ne! – zaviknula sam indignirano. – Nije uopće crveno. On samo dobro izgleda. Zdrava je izgleda. Njegova topla ružičasta put savršeno se slaže s nešto tamnijim obrazima. Mrzim muškarce bijele i crvene puti poput namazane lutke, ili bolesno blijede, odviše tamne ili žute poput lješine.
– Ukusi se razlikuju. Ali ja volim tamne ili blijede – odgovorila je. – Da ti kažem iskreno, Heleno, ja sam se zanosila mišlju da ćeš ti jednog dana postati mojom sestrom. Nadala sam se da ćeš iduće sezone upoznati Waltera. Mislila sam da će ti se svidjeti. A da ćeš se ti sviđati njemu, u to sam bila sigurna. Nadala sam se također da će se tako povezati dvije osobe koje, uz majku, volim najviše na svijetu. On možda nije lijep muškarac, ali je zato mnogo otmjeniji, ljubazniji i bolji od gospodina Huntingdona. Sigurna sam da bi i ti to kazala kad bi ga upoznala.
– Nemoguće, Milicent! Ti tako misliš jer si njegova sestra. I zbog toga ti opraštam. Ali, nitko više neće smjeti nekažnjeno tako zlo suditi preda mnom o Arthuru Huntingdonu.
– I tako ćete vi, Heleno, – kazala je Annabella Wilmot, približivši mi se s ljubaznim smiješkom – postati gospođa Huntingdon?
– Da – odgovorila sam joj. – Zaviđate li mi?
– Doista ne! – zaviknula je. – Vjerojatno ću jednog dana postati lady Lowborough, pa ću tada ja biti u položaju da vas upitam: »Zaviđate li mi?«
– Na tome vam sigurno neću zavidjeti – odvratila sam.
– Zaista! Jeste li tako sretni? – kazala je zamišljeno, i nešto nalik na izraz razočaranja prošlo je njezinim licem. – A ljubi li on vas? Obožava li vas jednako kao vi njega? – dodala je pogledavši me s nesakrivenim strahom.
– Ne želim da me netko obožava – odgovorila sam. – Ali, posve sam sigurna da me voli više od bilo koga drugog na svijetu, jednako kao i ja njega.
– Tako je – rekla je kimnuvši. – Željela bih... zastala je.
– Što biste željeli? – zapitala sam, uzbuđena zbog njezina izraza lica.
– Željela bih – nastavila je uz mali osmijeh – da se sve dobre osobine te dvojice gospode udruže. Da lord Lowborough posjeduje lijepo lice gospodina Huntingdona i njegovu veselu narav, njegov duh i šarm, a da Huntingdon bude istog porijekla kao lord Lowborough, da posjeduje isto tako lijep dvorac. Da ja posjedujem njega, a vi onoga drugog.
– Hvala, draga Annabello, meni je ovako milije. A vama želim da budete isto onako sretni sa svojim budućim mužem kao što ja namjeravam biti sa svojim.
To sam mislila iskreno, jer iako sam se pomalo ljutila na njezinu neljubaznu duhovitost, ipak me njezina iskrenost dirnula. Razlika u našem položaju bila je takva da sam ja nju mogla žaliti i poželjeti joj dobro.
Prijatelji gospodina Huntingdona bili su isto tako nezadovoljni našom vezom kao i moji. Tog jutra stiglo mu je poštom nekoliko pisama njegovih prijatelja. Dok ih je čitao za doručka, zabavljao je cijelo društvo najrazličitijim grimasama. Zatim ih je strpao u svoj džep, ne govoreći nikome ništa dok nismo završili s jelom. Kad se društvo razišlo, prišao mi je i naslonio se na naslon moje stolice. Svoje je lice prinio mojim kovrčicama, poljubio me lagano i stao se tiho žaliti:
– Heleno, znate li da ste izazvali bijes svih mojih prijatelja? Pisao sam im i najavio svoju sreću, a sada sam umjesto čestitki primio pun koš najogorčenijih prigovora. Nema ni jedne čestitke i ni jedne dobre riječi za vas. Kažu da je sada gotovo sa zabavama, neće više biti veselih dana i divnih noći, a za sve sam ja kriv. Ja sam prvi koji sam izdao naše veselo društvo, a ostali će me u očaju slijediti. Ja sam bio središte te družine, tako bar oni sada tvrde i podlo sam ih izdao.
– Možete im se ponovo pridružiti ako to želite – rekla sam uvrijeđeno zbog pomalo tugaljivog tona njegova glasa. – Ne bih željela nikome stati na put. Ne bih vam htjela oduzeti vašu sreću. Možda ću uspjeti da živim bez vas, kao što to sada moraju vaši ubogi, napušteni prijatelji.
– Što to govorite – prošaptao je. – Za mene nije važno ništa do vaše ljubavi, a oni neka odu onamo gdje im je mjesto. Ali kad budete vidjeli koliko me oni cijene, još ćete me više voljeti što sam radi vas sve to napustio.
Izvukao je zgnječena pisma. Pomislila sam da će mi ih pokazati i rekla da to ne želim.
– Neću vam pokazati, ljubavi – rekao je on. – Nisu stvorena za oči jedne dame. Ali, pogledajte ovo! To je načrčkao Grimsby. Taj je lopov napisao samo tri reda! Nije mnogo rekao, ali njegova šutnja govori mi više nego riječi svih ostalih. Što manje kaže, to više misli. A ovo je pismo od Hargravea. On se naročito ljuti na mene, jer se zaljubio u vas zahvaljujući kazivanju svoje sestre Milicent. Namjeravao se oženiti vama.
– Dugujem mu zahvalnost – napomenula sam.
– A i ja. Pogledajte ovo. Potječe od Hattersleya i puno je optužaba. Završio je zakletvom da će se i on oženiti iz osvete. Uhvatit će prvu usidjelicu koju sretne. Kao da mi je stalo što će biti s njim!
– Dobro – rekla sam – mislim da baš nećete morati odviše žaliti što se odričete društva tih ljudi. Oni vam baš nisu koristili.
– Možda nisu. Ali, proveli smo zajedno vesele trenutke, a i poneke tužne, što vam može potvrditi Lowborough. Ha, ha! – i dok se on smijao sjetivši se Lowboroughovih neprilika, moj nam je ujak prišao i lupnuo ga po ramenu.
– Dođi, momče! – rekao je. – Ako nisi odviše zaposlen ljubavlju prema mojoj nećakinji, pa ne možeš sa mnom poći u lov na fazane. Sjeti se, danas je prvi listopada. Sunce sja, kiša je prestala. Čak se ni Boarham ne boji izići u svojim čvrstim čizmama. Wilmot i ja ćemo vas sve pobijediti. Izjavljujem da smo mi starci najveći sportaši cijelog društva.
– Pokazat, ću vam što ja mogu – kazao je moj zaručnik. – Ubit ću gomilu tih ptica zbog toga što su me lišile divnog društva.
Rekavši to, otišao je. Nisam ga više vidjela do večere. Vrijeme je polagano prolazilo. Pitala sam se što ću bez njega.
Trojica starije gospode pokazala su se mnogo boljim lovcima nego dva mlada. Jer i lord Lowborough i Arthur Huntingdon nisu posljednjih dana odlazili u lov.
Ali, tim radosnim danima približavao se kraj. Za manje od četrnaest dana društvo se razišlo, na moju veliku žalost. Jer svakog sam dana sve više uživala u njemu. Sada mi gospođa Wilmot i Boarham nisu više dosađivali, a tetka mi više nije držala propovijedi. Nisam više bila ljubomorna na Annabellu, a gospodin Huntingdon je postao moj Arthur. Sada sam mogla bezgranično uživati u tom društvu. Što ću bez njega, ponovo sam se pitala.

POGLAVLJE

XXII



5. listopada
Moja sreća nije posve nepomućena. Ponekad, moram priznati, osjećam gorčinu koju ne mogu sakriti pred samom sobom. Mogu se pokušati uvjeravati da će je sreća nadvladati. Mogu ustvrditi da ta gorčina tek čini pravu sreću srećom, ali ma što kažem, ona je ipak uvijek tu. Ne mogu zatvoriti oči pred Arthurovim greškama. Što ga više volim, to me više smetaju. Njegovo srce, kojemu sam toliko vjerovala, nije tako toplo i plemenito kao što sam mislila. Danas mi je dao primjer svog ponašanja, koji je zavrijedio teže ime od površnosti. On i lord Lowborough pratili su Annabellu i mene na jahanju. On je jašio kraj mene kao obično, a Annabella i lord Lowborough bili su nešto ispred nas. On se nagnuo prema njoj u nježnu i povjerljivom razgovoru.
– Ovo će se dvoje ugledati u nas, Heleno – napomenuo je Huntingdon – ako to ne spriječimo. Sigurno će postati par. Taj Lowborough je potpuno zaluđen. Upast će u škripac ako ga ona uhvati.
– Ili će se ona naći u škripcu ako je on uhvati – odgovorila sam – sudeći po onome što sam čula o njemu.
– To nije istina. Ona zna na čemu je. Ali on se vara misleći da će mu ona biti dobra žena, jer ga je prevarila pričajući mu bajke kako joj nije stalo do položaja i bogatstva kad je u pitanju ljubav i brak. Misli da ju je osvojio. I da ga ona neće odbiti jer je siromašan. On smatra da ga ona ne voli zbog njegova položaja, nego samo zbog njega samoga.
– Ne udvara li on njoj radi njezinih novaca?
– On, ne! Naravno, to mu je bila prva pobuda, ali se sada doista u nju zaljubio. On s tim više ne računa, samo što je bez njezina imetka ne bi mogao zaprositi, radi njezina dobra. Jest, iskreno je zaljubljen. Mislio je da mu se to više nikad neće dogoditi, ali se ipak dogodilo. Trebalo je da se oženi prije dvije-tri godine. Izgubio je zaručnicu kad je izgubio svoj imetak. U vrlo je lošem stanju došao među nas u London. Osjećao je silnu ljubav prema kartanju, a bio je rođen pod nesretnom zvijezdom. Triput bi izgubio dok bi jednom dobio. To je neka vrsta mućenja samog sebe. Ali ja nisam nikad bio pristalica toga. Kad trošim svoj novac, želim uživati u njegovoj punoj vrijednosti. Ne vidim uživanja u tome da ga trošim na varalice i kradljivce. A što se tiče zarađivanja novca na takav način, nije mi to bilo potrebno jer sam ga uvijek imao dovoljno. Kad shvatiš da i posljednji nestaje, još ostaje dosta vremena da se pobrineš i da ga zaradiš. Ponekad sam posjećivao kartašnice samo da bih promatrao tu ludu igru sreće. To je vrlo zanimljivo promatrati, Heleno, a ponekad i vrlo zabavno. Često sam se dobro nasmijao. Lowborough je bio zaražen time. I to iz nasušne potrebe. Uvijek je odlučivao da će napustiti kartanje, i uvijek bi nanovo prekršio svoju odluku. Svaki put bi govorio: »samo još jednom«. Kad bi nešto dobio, nadao se da će drugi put dobiti više. Ako bi izgubio, nije mogao ostati na tome. Nastavljao je da bi povratio izgubljeno. Vjerovao je da nesreća ne može trajati neprekidno. Napokon je počeo očajavati, i svaki smo dan očekivali njegovo samoubojstvo. To ne bi bila velika nesreća – šaputali su neki od nas. Njegova prisutnost ionako nije bila baš velika čast za naš klub. A onda je ipak donio odluku. Došao je do veće svote novca za koju je tvrdio da će je posljednji put uložiti u igru, svejedno izgubio ili dobio. To je već mnogo puta prije bio odlučio i isto toliko puta prekršio odluku. Tako je bilo i ovaj put. Izgubio je, i dok je njegov protivnik sa smiješkom privlačio sebi dobitak, on je smrtno problijedio i obrisao čelo. Bio sam tada prisutan. I dok je stajao skrštenih ruku, očiju uperenih u pod, znao sam o čemu razmišlja.
– Je li to posljednja, Lowborough? – zapitao sam ga, prišavši mu.
– Pretposljednja – odgovorio je on uz gorki smiješak. Zatim je pojurio prema stolu, položio ruku na nj i glasom, koji je nadjačao svu tu buku, psovanja i kletve, svečano se zakleo da će ovo iskušenje biti posljednje. Sam je sebe prokleo ako još jednom dotakne karte ili kocku. Zatim je udvostručio svoj posljednji ulog i izazvao sve prisutne. Smjesta se javio Grimsby. Lowborough je stao zuriti u njega, jer je Grimsby bio poznat po svojoj sreći kao što je Lowborough bio poznat po nesreći. Ipak su započeli. Ali, Grimsby je bio vrlo spretan i bez skrupula. Je li iskoristio uzbuđenje drugoga i igrao nepošteno, ne mogu kazati. Ali Lowborough je ponovo izgubio, i osjetio se užasno nesretnim.
– Pokušaj još jednom – rekao je Grimsby, naslonivši se preko stola. Zatim je domahnuo meni.
– Nemam čime pokušati – odgovorio je siromah uz očajnički smijeh.
– Oh, Huntingdon će ti posuditi koliko želiš – odgovorio je drugi.
– Ne, čuli ste moju zakletvu – rekao je Lowborough okrenuvši se pun očaja. Uhvatio sam ga pod ruku i izveo napolje.
– Hoće li to doista biti posljednja, Lowborough? – pitao sam ga kad smo stigli na ulicu.
– Posljednja – odgovorio je, nekako protiv mog očekivanja. Odveo sam ga kući – to jest, do našeg kluba – jer mi se on pokoravao poput djeteta. Napajao sam ga brandyjem dok se nije malko razveselio, ili bolje rečeno, malo živnuo.
– Huntingdone, ja sam uništen! – rekao je uzimajući treću čašu iz moje ruke. Ostale je popio u samrtnoj tišini.
– Nisi! – odgovorio sam mu. – Spoznat ćeš kako čovjek može živjeti i bez novaca, poput muhe bez glave.
– Ali ja imam dugova – rekao je – velikih dugova! Nikad se neću izvući iz toga.
– Pa što onda? Mnogi ljudi bolji od tebe živjeli su i umirali u dugovima. Ne mogu te zatvoriti jer si lord. – Pružio sam mu četvrtu čašu.
– Ali meni je strašno što imam dugove! – viknuo je. – Nisam rođen za to, i ne mogu to podnijeti!
– Ono što se ne može izliječiti, treba trpjeti odgovorio sam, puneći mu petu čašu.
– A osim toga, izgubio sam Carolinu – počeo je plakati jer mu je brandy omekšao srce.
– Nije važno – odgovarih mu – na svijetu postoji još mnogo Carolina.
– Za mene postoji samo jedna – rekao je bolno. – A da ih ima i pedesetak, ne mogu osvojiti ni jednu bez novca!
– Neka će se udati za tebe zbog tvoga plemićkog naslova. Osim toga, postoji još i obiteljsko imanje koje se ne može prodavati.
– Kad bih ga bar mogao prodati i time platiti svoje dugove! – promrmljao je.
– A osim toga – rekao je Grimsby koji je upravo ušao – ti možeš i ponovo pokušati. Ja bih pokušao više puta nego jednom da sam na tvom mjestu. Nikad ne bih samo tako prestao.
– Neću više! – kriknuo je. Digao se i izišao iz sobe. Hodao je nesigurno, jer mu je alkohol udario u glavu. Tada još nije bio tako navikao na njega. Kasnije je u njemu našao utjehu.
Nije prekršio zakletvu što se kartanja tiče (na čuđenje svih nas), iako je Grimsby činio sve da bi ga doveo u iskušenje. Ali sada je stekao novu naviku koja ga je gotovo jednako tako mučila. Uskoro je otkrio kako je demon pića gotovo isto tako crn kao demon kocke. Pića se bilo jednako teško odreći, naročito stoga što su njegovi dragi prijatelji činili sve da ga još više gurnu u to.
– Znači, i oni su sami bili demoni – viknula sam, ne mogavši suzdržati svoj prezir. – Vi ste ga, gospodine Huntingdone, prvi doveli u iskušenje.
– Što smo drugo mogli uraditi – zapitao je začuđeno. Htjeli smo mu učiniti dobro. Nismo ga mogli gledati onako očajnog. Osim toga, bio je neugodan teret za nas. Sjedio je kraj nas žalostan i tih, zbog gubitka svoje drage, i svog imetka. Ali čim bi nešto popio, iako se od toga nije razveselio, mi smo mu se bar mogli smijati. Čak bi se i Grimsby nacerio njegovim čudnim izjavama. Jedne večeri sjedjeli smo uz vino. Svi smo bili dobro raspoloženi. Lowborough nam je nazdravljao. Slušajući naše divlje pjesme, samo je pljeskao jer sam nije znao pjevati. Iznenada je zašutio, naslonio glavu na ruke ne prinoseći više čašu usnama. Ali, to za nas nije bilo ništa novo. Ostavili smo ga na miru i dalje se zabavljali. Iznenada je podigao glavu, prekinuo nas usred smijeha i uzviknuo:
– Gospodo, gdje je kraj svemu tome? Hoćete li mi to kazati? Gdje je kraj? – Zatim je ustao.
– Govor, govor! – viknuli smo svi zajedno. – Čujmo! Lowborough će održati govor.
Mirno je čekao prestanak pljeska i zveckanja po čašama, pa nastavio:
– Riječ je samo o ovome, gospođo! Morali bismo prekinuti sa svim tim. Dok još možemo.
– Tako je – viknuo je Hattersley.
»Stani, ubogi grešniče.
Stani, i promisli prije no što kreneš dalje.«
– Tako je – uskliknuo je lord najozbiljnijim glasom. – Ako odaberete da posjetite ponor bez dna, ja neću poći s vama. Morat ćemo se razdvojiti, jer, kunem vam se, neću poći ni koraka dalje. Što je to? – pitao je podižući čašu s vinom.
– Kušaj! – nutkao sam ga. – Kušaj pa ćeš znati.
– Ovo je paklensko piće! – zaviknuo je. – Odričem ga se za svagda! – I prolio je vino po stolu.
– Napuni čašu! – nagovarao sam ga pružajući mu bocu – pijmo za to što si ga se odrekao!
– To je otrov – rekao je hvatajući bocu – i ja ga se odričem! Jednako kao što sam se odrekao kocke, odreći ću se i ovoga. – Kad je htio proliti cijelu bocu, Hargrave mu ju je oteo. – Budi proklet! – kazao je.
Izlazeći iz sobe, kriknuo je: »Zbogom moji iskušavatelji!« – i nestao je usred našega gromoglasnog smijeha.
Očekivali smo ga sutradan, ali, na naše iznenađenje, njegovo je mjesto ostalo prazno. Cijelog ga tjedna nismo vidjeli. Mislili smo da će zaista održati riječ. Napokon, jedne večeri, kad se većina nas opet bila okupila, ušao je tiho poput duha. Htio je sjesti nezapaženo kraj mene. Ali, mi smo svi ustali i zaželjeli mu dobrodošlicu. Čuli su se glasovi koji su ga pitali što želi popiti. Mnoge su se ruke pomakle da bi mu nešto natočile. Ja sam znao da će njega najbolje utješiti čašica brandyja i već sam je bio pripremio, kad ju je on odgurnuo i rekao:
– Ostavi me, Huntingdone! Nisam došao da vam se pridružim. Htio bih samo neko vrijeme provesti uz vas, jer ne mogu više izdržati sam sa svojim mislima. – Skrstio je ruke i naslonio se na naslon stolice. Ostavili smo ga na miru. Ali, ja sam ostavio čašu kraj njega. Nakon nekog vremena, kad sam okrenuo glavu, primijetio sam da je čašica prazna. Grimsby mi je dao znak da je ponovo napunim. Ispunio sam Grimsbyjevu želju. Ali Lowborough je prozreo našu pantomimu i naše cerekanje, pa je zgrabio čašicu iz moje ruke, prolio njezin sadržaj Grimsbyju u lice, a čašicu bacio na mene. Zatim je izletio iz sobe.
– Nadam se da ti je razbio glavu! – Rekla sam.
– Nije, ljubavi! – odgovorio je, smijući se pri sjećanju na taj događaj. – On bi to bio učinio i možda mi unakazio lice, ali mi je ta šuma kovrčica ( skinuo je šešir i pokazao mi svoju gustu smeđu kosu) spasila glavu. Čaša se slomila tek kad je pala na stol.
– Nakon toga – nastavio je – Lowborough nam se nije približavao dva tjedna. Ponekad sam ga sretao u gradu, ali sam bio odviše dobrodušan a da bih se ljutio zbog njegova nepristojnog ponašanja. On se također nije ljutio na mene, i nije odbijao razgovor. Išao je sa mnom kad god sam želio, osim u klub, kartašnicu i slična opasna mjesta. Napokon sam ga uspio nagovoriti da me ipak otprati u klub, pod uvjetom da ga ne nagovaram na piće. Zatim nas je neko vrijeme redovito posjećivao jednom tjedno, još uvijek odbijajući alkohol, kojega se tako hrabro bio odrekao. Ali, neki od naših članova bunili su se protiv takvog ponašanja. Nije im se sviđalo što je on sjedio kraj nas poput mrtvaca, umjesto da pridonosi općoj zabavi. Neki su tvrdili da bi se on morao prilagoditi društvu, ili bi ga trebalo isključiti. Ja sam ga branio, preporučivši im da ga neko vrijeme ostave na miru. Tvrdio sam da će uz našu malu strpljivost opet ubrzo doći k sebi. Znao sam da nosi sa sobom bocu laudanuma i povremeno pije. Naime, jednog bi se dana suzdržavao, a drugog bi prekomjerno pio.
– Jednom noću, za jedne od naših orgija... htio sam kazati zabava – on se ušuljao poput duha u Macbethu i sjeo po običaju malo dalje od stola, na stolicu uvijek pripremljenu za njega, došao on ili ne. Vidio sam po njegovu licu da je patio od preobilne doze svoga sredstva za utjehu. Ali nitko nije s njim razgovarao, niti je on govorio. Nekoliko pogleda sa strane i prošaptanih napomena da je »duh« stigao bilo je sve što je njegov dolazak izazvao. Nastavili smo sa svojom zabavom dok nas nije sve uznemirio, ustavši naglo sa stolice i, oduprijevši se rukama o stol, rekao:
– Pitam se zašto ste tako veseli. Što vi nalazite u životu, to mi nije jasno. Ja vidim samo mrak i užasni strah pred sudom koji nas čeka.
Cijelo je društvo podiglo čaše da mu nazdravi. Ja sam ga nježno lupio po ramenu, ponudivši ga pićem. Ali, on je odgurnuo čašu mucajući:
– Makni je! Neću to ni kušati! Neću, neću! – Vratio je čašu, ali sam primijetio da je prati požudnim pogledom. Zatim je rukama prekrio oči da više ništa ne bi vidio. Nakon dvije minute podigao je glavu i promuklo šapnuo:
– A ipak moram! Huntingdone, dajte mi čašu!
– Čovječe, uzmite bocu! – viknuo sam, gurnuvši mu bocu s brandyjem u ruku... – Ali, dosta je – nastavio je, pošto me pogledao. – Previše pričam. Nije važno – dodao je nemarno, nastavivši sa svojim kazivanjem. U svom očaju zgrabio je bocu i sve popio. Zatim se iznenada srušio sa stolice, nestavši pod stolom uz zaglušni pljesak prisutnih. Posljedica je bila dosta jaka groznica mozga.
– A što vi mislite o sebi, gospodine? – zapitala sam ga brzo.
– Naravno da sam se pokajao – odgovorio je.
– Posjetio sam ga jednom ili dvaput. Ne, bilo je to čak triput. Kad se oporavio, vratio sam ga na pravi put.
– Kako to mislite?
– Vratio sam ga u okrilje kluba, pa sam mu zbog njegova slabog zdravlja i naglašenog neraspoloženja preporučio da, zbog svog želuca, pije mjesto brandyja vino. A kad se napokon oporavio, uvjerio sam ga da se mora ponašati kao razumno biće, da se ne ubija poput luđaka, niti da apstinira poput šeprtlje. Prihvatio je moj plan media-via, ni-jamais ni-toujours. (Ni nikada, ni uvijek.) To i ja radim. Jer ja nisam pijanac, Heleno! Nikada to nisam bio, niti ću ikada biti. Odviše volim svoju udobnost. Čovjek se ne smije odati pijančevanju, jer će biti pola dana očajan, a pola dana lud. Ja volim uživati u svemu što nam život pruža. A to ne može netko tko je rob nekog poroka. Osim toga, alkohol uništava čovjekovu vanjštinu – završio je, uz mili smiješak.
– A je li se lord Lowborough poslužio vašim savjetom? – zapitala sam.
– Jest, na neki način. Neko je vrijeme to čak išlo i vrlo dobro. Postao je pravi uzor suzdržljivosti. Ali, lord Lowborough nekako nije posjedovao taj dar. Ako je posrnuo, morao je pasti prije nego što se ponovo uspravio. I tako iz dana u dan, dok ga njegova savjest ne bi zaustavila. Zatim je u svojim trijeznim časovima toliko mučio prijatelje izljevima grižnje savjesti i zakletvama, da su ga oni u samoobrani ponovo opijali.
Jednog dana sjedio je neko vrijeme zadubljen u svoje misli, skrstivši ruke i spustivši glavu na grudi. Odjednom se trgnuo i uhvatio me za rukav:
– Huntingdone, to nije dobro! Odlučio sam sve to odbaciti.
– Što, zar se misliš ustrijeliti? – zapitao sam ga.
– Ne, popravit ću se.
– To nije ništa novo. To pokušavaš već svih ovih dvanaest mjeseci.
– Da, ali vi mi niste dopuštali. A ja sam bio takva luda da nisam mogao živjeti bez vas. Ali, sada sam uvidio što me koči, i što je potrebno učiniti za moj spas. Prijeći ću preko svih mora i zemalja da ga nađem. Ipak nisam siguran da još imam šanse. – I on je tako duboko uzdahnuo kao da će mu se srce slomiti.
– O čemu je riječ, Lowboroughe? – zapitao sam ga, pomislivši da je potpuno poludio.
– Žena – odgovorio je. – Ne mogu živjeti sam, jer me vlastita misao zavodi, a ne mogu živjeti ni s vama jer ste se urotili s đavlom protiv mene.
– Ja?
– Da, svi vi, a naročito ti, Huntingdone! Kad bih mogao osvojiti neku djevojku s dovoljno novaca da podmiri moje dugove i pomogne mi...
– Nije loše – napomenuo sam.
– A da bude dovoljno draga i mila – nastavio je – da mi učini dom snošljivim, i snažna da me pomiri sa samim sobom. Nikada se više neću zaljubiti, ali možda to i ne bi bilo važno, jer bi mi omogućilo da biram otvorenih očiju. Ja bih bio dobar suprug, ali bi li se ijedna mogla zaljubiti u mene? To je pitanje. Da sam tako zgodan kao ti, još bih se i mogao ponadati. Misliš li, Huntingdone, da bi ijedna djevojka pristala udati se za mene iako sam propao?
– Sigurno!
– Tko?
– Svaka usidjelica utonula u očajanje bila bi oduševljena...
– Ne, ne – upao mi je u riječ. – To mora biti netko koga bih mogao voljeti.
– Pa malo prije si kazao da se nikada više nećeš moći zaljubiti.
– Zaljubiti se nije prava riječ. To bi morala biti djevojka koju bih mogao voljeti. Pretražit ću cijelu Englesku! – viknuo je s iznenadnim izljevom nade i očaja. – Uspio ili ne, sve će biti bolje nego ovo strmoglavo propadanje u klubu. I zato se opraštam od toga. Kada god te sretnem pod kršćanskim krovom ili na časnom mjestu, radovat ću se što te vidim. Ali nikada više neću ući u taj đavolski brlog.
– Iako je to za mene bilo uvredljivo, ipak sam mu stisnuo ruku, i mi smo se razišli. Održao je svoju riječ. I od tog časa postao je pravi uzor poštenja. Bar koliko ja znam. Nisam ga često sretao. Ponekad je tražio moje društvo, ali bi se opet povlačio plašeći se da ću ga odvući natrag u propast. Meni je bio pomalo dosadan, jer je nastojao preobratiti i mene i spasiti me od propasti kojoj je on uspio izmaknuti. Ali, kad sam ga sretao, nisam propustio da ga pitam što je s njegovim nastojanjima da sklopi brak. Obično mi nije imao mnogo kazati. Majke su se plašile njegova praznog džepa i glasa da je kartaš, a kćerke njegova mračnog izgleda i tugaljiva ponašanja. Osim toga, nije se razumio u žene.
Takvog sam ga ostavio kad sam otputovao na Kontinent. Kad sam se vratio, potkraj godine, još je bio neženja, iako je bio manje nalik na povratnika iz vlastitog groba. Mlade ga se dame više nisu plašile. Počele su ga čak smatrati interesantnim. Ali, majke su se još uvijek sustezale. U to me doba, Heleno, moj dobri anđeo upoznao s vama. Otada sam imao oči i uši još samo za vas. U međuvremenu se Lowborough upoznao s našom šarmantnom prijateljicom, gospođicom Wilmot, također uz pomoć svoga dobrog anđela. To bi vam sigurno kazao. Nije se usudio polagati nade u vezu s njom, kojoj su mnogi udvarali, sve dok se nisu zbližili ovdje u Staningleyu. Ona je, vjerojatno u nedostatku drugih udvarača, podržavala njegovu nadu i podstrekivala ga u njegovim plahim pokušajima udvaranja. On se zaista počeo nadati u svjetliju zoru. Ja sam neko vrijeme zasjenio njegove namjere, stojeći između njega i njegova sunca, i tako ga gotovo ponovo bacio u bezdan propasti. Njegov žar i nade pojačale su se kad sam odlučio napustiti bojno polje u potrazi za ljepšim blagom. Kako sam vam već kazao, on je posve zaluđen. Isprva je još zamjećivao njezine greške i one su ga boljele, ali sad su ga njegova strast i njezina spretnost posve zaslijepili. On je vidi samo kao savršenu i bogatu. Prošle je noći došao do mene da mi priča o svojim nadama.
– Huntingdone, nisam više odbačen! – rekao je, uhvativši moju ruku i stisnuvši je čvrsto. – I mene čeka sreća, ona me ljubi!
– Doista! – upitao sam. – Je li vam ona to kazala?
– Nije, ali više ne mogu u to sumnjati. Ne vidite li kako je nježna prema meni? Njoj je poznato moje veliko siromaštvo, ali ne pokazuje da se brine za to. Poznaje sve ludosti i slabosti moga prethodnog života, ali me se ne boji. Nisu joj važni moji naslovi. Za to ona nema smisla. Ona je najplemenitije biće na svijetu. Spasit će moje tijelo i moju dušu od propasti. Već me podigla u mojim vlastitim očima. Učinila me tri put boljim, pametnijim i većim nego što sam ikad bio. Oh, da sam je bar prije upoznao! Poštedjela bi me mojih poniženja i bijede! Što sam učinio da sam zavrijedio takvo divno biće?
– A vrhunac je svega – nastavio je gospodin Huntingdon – da ona ne voli ništa do njegova naslova i »toga divnog obiteljskog dvorca«.
– Kako vi to znate? – zapitala sam.
– To mi je sama kazala. Rekla je: što se tiče tog čovjeka, ja ga prezirem, ali moram već jednom odabrati. Budem li čekala nekoga tko bi mogao zadobiti moje poštovanje i ljubav, mogla bih cijeli život provesti kao usidjelica. Vas muškarce sve mrzim! – Ha, ha! mislim da se u tome prevarila. Ali očito je da njega ne ljubi, toga ubogog momka.
– Morali biste mu to kazati.
– Pa da uništim sve njezine planove? Ne, ne, to bi bila izdaja povjerenja, Heleno, zar ne? A osim toga, to bi njemu slomilo srce.
– Ne znam što vi u tome vidite smiješno. Ne razumijem čemu se tu možemo smijati.
– Smijem se vama, ljubavi – odgovorio je, smijući se još jače.
Ostavila sam ga da uživa, potjeravši Ruby bićem da dostignem naše društvo. Mi smo naime cijelo vrijeme polagano jašili pa smo dosta zaostali za njima. Arthur se ubrzo našao kraj mene. Ali ja nisam bila raspoložena za razgovor, pa sam krenula naprijed u galopu. On je učinio isto. Nismo se zaustavili sve dok nismo stigli gospođicu Wilmot i lorda Lowborougha. Sustigli smo ih pola milje pred ulazom u park. Izbjegavala sam svaki daljnji razgovor s njim sve do kraja jahanja. Namjeravala sam nestati u kući prije nego što mi on ponudi svoju pomoć.
Ali, on mi je ipak pomogao sjašiti, pa me je zamolio za oproštenje, držeći me za ruke.
– Nemam vam što oprostiti – rekla sam. – Niste mene povrijedili.
– Nisam, draga, i neka to Bog ne da! Ali vi se ljutite na mene zato što je meni Annabella priznala da ne voli svog udvarača.
– Ne, Arthure, nije to ono što mi se ne sviđa. Riječ je o cijelom vašem ponašanju prema svom prijatelju. Ako želite da to zaboravim, pođite k njemu i ispričajte mu kakva je ta žena koju on tako ludo obožava i kojoj želi povjeriti svoju budućnost.
– To bi mu slomilo srce, Heleno! To bi bila smrt za njega. A osim toga, bilo bi i vrlo nepošteno prema ubogoj Annabelli. Nema mu pomoći. Ona ga može tako zavaravati do kraja života. On će biti sretan u toj iluziji. Možda će otkriti svoju grešku tek kad je prestane voljeti. A ako ne, bit će bolje da polagano spozna istinu. Mislim, anđele moj, da sam sve objasnio. Što još tražite od mene? Govorite, ja ću to izvršiti.
– Ništa drugo osim toga – kazala sam ozbiljno kao prije – i obećajte da nikada više nećete praviti šale na račun tuđih patnji. I da ćete svoj utjecaj na prijatelje upotrijebiti u njihovu korist, a protiv zla u njima.
– Učinit ću što mogu – odgovorio mi je – i nikada to neću zaboraviti, anđele moj. – Nakon toga mi je poljubio ruke i oprostio se od mene.
Kad sam ušla u svoju sobu, iznenadila sam se videći Annabellu Wilmot kraj moga toaletnog stolića. Promatrala se mirno u ogledalu, držeći u jednoj ruci bič sa zlatnim drškom, a u drugoj pridržavajući svoju dugu haljinu.
»Ona je doista divno stvorenje« – pomislila sam promatrajući taj visok otmjeni lik i odraz lijepa lica u ogledalu preda mnom. Njezinu gustu tamnu kosu uneredio je vjetar, lice joj je bilo rumeno od jahanja na svježem zraku a crne su oči sjale. Opazivši me, okrenula se uzviknuvši veselo:
– Što ste radili tako dugo, Heleno? Došla sam vam javiti o svojoj sreći – nastavila je, ne obraćajući pažnju na prisutnost Rachele. – Lord Lowborough me zaprosio, a ja sam rado prihvatila njegovu ponudu. Ne zaviđate li mi, draga?
– Ne, ljubavi – odgovorila sam – »a ni njemu«, dodala sam u mislima. – Volite li ga, Annabello?
– Volim li ga? Zaljubljena sam preko glave!
– Nadam se da ćete mu biti dobra žena.
– Hvala vam, draga! I čemu se još nadate?
– Nadam se da ćete se voljeti i biti sretni.
– Hvala, a ja se nadam da ćete vi biti vrlo dobra žena gospodinu Huntingdonu! – rekla je, otmjeno se naklonivši pri odlasku.
– Oh, gospođice, kako ste joj to mogli kazati – zaviknula je Rachel.
– Što to? – zapitala sam.
– Da se nadate da će biti dobra žena. To nikad još nisam čula.
– Jer se to zaista i nadam.
– A ja se nadam da će joj on biti dobar suprug.
O njemu dolje u kuhinji govore čudne stvari. Kazali su...
– Znam, Rachel! Sve sam čula o njemu. Ali on se sada promijenio. A oni dolje neka ne ogovaraju svoje gospodare.
– Oni su kazali i neke stvari o gospodinu Huntingdonu.
– Ne želim ih čuti, Rachel! Oni pričaju laži.
– Jest – rekla je mirno dok je uređivala moju kosu.
– Vjeruješ li im, Rachel? – zapitala sam je nakon kratke stanke.
– Ne vjerujem, gospođice! Sluge, kad se sretnu, uvijek ogovaraju svoje gospodare. Neki se vole pretvarati kao da znaju više nego što doista znaju. Žele svojim izjavama ostaviti utisak na druge. Ali, da sam na vašem mjestu, gospođice Heleno, dobro bih promislila prije nego što bih skočila. Djevojka nikad ne može biti dosta oprezna kad se udaje.
– I ne može – odgovorila sam – ali, molim te, Rachel, požuri moram se obući.
Doista sam se htjela što prije riješiti te dobre žene, jer sam se nalazila u tako žalosnom stanju da sam jedva suspregla suze dok me ona oblačila. Nije to bilo zbog lorda Lowborougha ili zbog Annabelle, pa čak ni zbog mene. Suze su mi navirale na oči zbog Arthura Huntingdona.
13. listopada
Otišli su. I on je otišao. Tako smo se rastali za više od dva mjeseca. Oko deset tjedana! To je dugo, dugo vrijeme za koje ga neću vidjeti. Ali on je obećao često pisati, a od mene je zatražio obećanje da mu pišem još češće, jer će on biti vrlo zaposlen sređivanjem nekih poslova, a ja neću imati drugog posla do pisanja. Mislim da ću mu uvijek imati mnogo toga kazati. Oh, gdje je još to vrijeme kad ćemo biti zauvijek zajedno, i kad ćemo moći izmijeniti misli bez posredstva tih hladnih glasnika pera, tinte i papira!
22. listopada
Primila sam nekoliko pisama od Arthura. Nisu duga, ali su draga poput njega. Puna su toplih osjećaja i živahnog humora. Ali – uvijek postoji jedno »ali« u tom nesavršenom svijetu – nadam se da će se on ipak jednom uozbiljiti. Ne mogu ga natjerati da mi napiše nešto ozbiljno i stvarno. Sada mi to i nije tako važno, ali ako to uvijek bude tako, što će biti s ozbiljnim dijelom mene?

POGLAVLJE

XXIII



18. veljače 1822.
Rano jutros Arthur je odjahao izvrsno raspoložen do... Houndovih. Neće ga biti cijeli dan, pa ću se ja zabaviti svojim zapostavljenim dnevnikom, ako se tako može nazvati moje neredovito pisanje. Prošlo je točno četiri mjeseca otkada sam ga posljednji put otvorila.
Sada sam udata i stanujem kao gospođa Huntingdon u Grassdale Manoru. Već imam osam tjedana bračnog iskustva. Žalim li zbog toga? Ne, iako moram priznati u srcu da Arthur nije ono što sam očekivala. Da sam ga na početku poznavala tako dobro kao što ga poznajem sada, vjerojatno se ne bih bila nikad u njega zaljubila. Ali da sam ga najprije zavoljela, a zatim ipak sve to otkrila, bojim se, smatrala bih svojom dužnošću da se udam za njega. Moram kazati istinu. Mogla sam ga zapravo upoznati, jer su se svi trudili da mi sve o njemu kažu, a i on sam nije mnogo skrivao, ali ja sam bila slijepa. Sada, umjesto da žalim što nisam upoznala njegov karakter prije nego što sam se zauvijek povezala s njim, meni je to čak i drago. Tako sam naime izbjegla borbu sa svojom savješću, i bol kao posljedicu toga. Sada je moja dužnost da ga ljubim i živjeti uz nj, što i odgovara mojim sklonostima. On me vrlo voli – gotovo odviše. Mogla bih živjeti s manje milovanja i više razuma. Htjela bih biti manje miljenica, a više prijateljica, kad bih mogla birati. Ali neću se na to tužiti! Plašim se samo da njegova ljubav gubi na dubini koliko dobiva na strasti. Ponekad je uspoređujem s vatrom od suhih grana prema vatri od čvrstog ugljena. Što ću učiniti ako ona izgori i ne ostavi za sobom ništa od pepela? Ali to se neće dogoditi, jer ja sam toliko jaka da je mogu podržavati. Prestanimo dakle razmišljati o tome! Ali Arthur je sebičan. To moram priznati. To mi priznanje zadaje manju bol nego što bi se moglo pretpostavljati, jer ga duboko ljubim, pa mu lako opraštam što toliko voli samog sebe. On voli kada mu se ugađa, a meni to čini zadovoljstvo. A kad se žalim na tu njegovu osobinu, onda je to za njegovo dobro, a ne za moje.
Prvi primjer za to dao je za našeg svadbenog putovanja.
Htio ga je požuriti jer je već poznavao sva mjesta na Kontinentu. Mnoga više nisu bila za nj zanimljiva, a druga to nikada ni prije nisu bila. Posljedica je bila da sam zbog brzog razgledavanja Francuske i Italije stigla kući ne upoznavši Kontinent. Nisam upoznala ni ljude, ni običaje, a u glavi su mi se vrtjeli najrazličitiji utisci. Neki su doduše ostavili dublji trag od drugih, ali me je žalostilo što ih nisam mogla podijeliti sa svojim miljenim. Naprotiv, kad sam pokazala zanimanje za nešto što sam vidjela ili željela, to se njemu očito nije sviđalo, to više što se ljutio da mogu uživati u bilo čemu osim u njemu.
Pariza smo se samo dotakli, a nije mi dao razgledati ni desetinu zanimljivosti Rima. Htio se vratiti kući, da bi me imao samo za sebe. Želio me smjestiti u Grassdale Manor isto onako naivnu kakva sam i prije bila. Kao da sam krhki leptir, plašio se da skine srebrenkast prah s mojih krila dovodeći me u vezu s rimskim i pariškim društvom. Osim toga, govorio mi je bez grižnje savjesti kako u tom društvu postoje dame koje bi ga ubile kad bi ga ugledale sa mnom.
Naravno, bila sam zbog svega toga uvrijeđena. Ipak, nije me toliko mučilo razočaranje zbog toga, koliko to što sam se razočarala u njemu. Najneugodnije mi je bilo što sam morala izmišljati isprike pred prijateljima zbog rijetkog viđanja pa čak i neprimjećivanja na ulici, a da pri tom ne optužim svoga pratioca. Ali kad smo stigli kući, u moj divan novi dom, bila sam tako sretna, a on tako drag, da sam mu rado sve oprostila. Smatrala sam svoju sudbinu predivnom, a svog supruga predobrim za ovaj svijet. Ali tada mi je, drugog tjedna nakon našeg dolaska, pružio nov primjer svoga nerazumnog ponašanja. Vraćali smo se kući iz crkve pješice, jer sam željela izbjeći vožnju kočijom i prošetati se.
– Heleno – kazao je neuobičajeno ozbiljno – nisam zadovoljan tobom.
Pitala sam ga u čemu sam pogriješila.
– Hoćeš li se popraviti ako ti kažem?
– Hoću, ako time ne povrijedim neki veći autoritet.
– Ali, vidiš li! Ti me ne voliš svim svojim srcem.
– Ne razumijem te, Arthure (bar tako mislim), molim te, kaži mi što sam učinila.
– Ništa nisi učinila, ni rekla. To je nešto što ti jesi. Odviše si religiozna. Volim kad su žene religiozne, pa vjerujem da je to dio tvoga šarma, ali kao i u svemu dobrom, i u tome se može pretjerati. Po mom mišljenju, ženina religioznost ne bi smjela umanjiti odanost njezinu zemaljskom gospodaru. Morala bi imati čistu dušu, ali ne bi smjela svoje srce zatvoriti pred zemaljskom ljubavlju.
– A zar ja to činim? – zapitala sam ga.
– Još ne, draga, ali više težiš tome nego što mi je drago. Cijela dva sata mislio sam na tebe i nastojao uhvatiti tvoj pogled, ali ti si bila tako zadubljena u svoje molitve da nisi našla ni časka vremena da me pogledaš. Čovjek doista može postati ljubomoran na svoga Stvoritelja. To je, naravno, nedopušteno. Stoga, radi spasa moje duše, nemoj u tome pretjerivati!
– Dat ću svom Stvoritelju cijelo svoje srce i dušu – odgovorila sam – a tebi ni atom više nego što on dopušta. Tko si ti da samog sebe smatraš bogom i takmičiš se s onim kome dugujem sve što imam? Čak i tebe!
– Ne ljuti se na mene, Heleno, i ne stišći toliko moju ruku. Tvoji će mi prsti zdrobiti kosti.
– Arthure – nastavila sam puštajući njegovu ruku – ti me ne voliš ni upola toliko koliko ja ljubim tebe. Pa ipak, ne bih se požalila kad bi ti volio svoga Stvoritelja. Ništa pri tom ne bih izgubila, jer što bi ti više volio Boga, to bi dublja i čvršća bila tvoja ljubav prema meni.
Na to mi se nasmijao i poljubio mi ruku, nazivajući me slatkim entuzijastom. Zatim je skinuo šešir i dodao:
– Pogledaj, Heleno, što da učini čovjek s takvom glavom kao što je ova moja?
Glava nije izgledala loše. Kad je položio na nju moju ruku ona je uronila u more kovrčica.
– Vidiš li, nisam stvoren za sveca – nasmijao se. – Ako me Bog htio stvoriti pobožnim, zašto mi nije dao drugu glavu?
– Od onoga, kome je manje dano, manje se i očekuje, ali od svih nas zahtijevaju se najsnažniji napori. Ti nisi bez mogućnosti vjerovanja i nade, savjesti i razuma, te svega ostaloga što zahtijeva lik pravog kršćanina. Samo bi sve to trebalo iskoristiti. Sve se naše sposobnosti pojačavaju kad se njima koristimo, i sve te sposobnosti, bile one dobre ili zle, pojačavaju se vježbanjem. Ne očekujem da postaneš pravi vjernik, ali čovjek može biti dobar kršćanin a da ne prestane biti vedar i veseo čovjek.
– Ti govoriš kao proročica, Heleno, i sve što kažeš istina je. Ali poslušaj i mene: ja sam gladan, a čeka me dobar, obilan ručak. Kažu, ako ga se danas odreknem, priredit će mi sutra obilnu gozbu sa svim mogućim poslasticama. U prvom redu, bio bih glup kad bih čekao do sutra, a već danas imam mogućnosti da utažim glad. – Nitko ne traži od tebe da se odrekneš današnjeg obroka. Samo ti se savjetuje da u tome uživaš umjereno kako bi to isto mogao činiti i sutra s odabranijim jelom.
– To je istina, sveta moja zaštitnice, ali znaš li ti što tvrdi Salamon? »Nema ništa bolje za muškarca nego da jede, pije i veseli se.«
– Ali on kaže i to: »Uživaj u mladosti, mladi čovječe, kreni onamo kamo te vodi srce i oči, ali znaj, zbog svega toga sudit će ti Bog.«
– Heleno, posve sam siguran da sam bio vrlo dobar ovih nekoliko posljednjih tjedana. U čemu sam pogriješio i što bi ti htjela da učinim?
– Ništa više od onoga što činiš, Arthure! Sve što činiš u redu je. Ali, htjela bih da očvrsneš u borbi protiv iskušenja. I da ne nazivaš zlo dobrim, a dobro zlim. Željela bih da dublje razmišljaš i dalje gledaš.

POGLAVLJE

XXIV



25. ožujka
Arthuru je dosadilo. Vjerujem da tome nisam kriva ja nego miran život koji provodi. Nije ni čudo, on ima premalo zabave. Ne čita nikad ništa do novina i sportskih žurnala. A kad me vidi zadubljenu u knjigu, ne ostavlja me na miru dok je ne zatvorim. Kad je vrijeme dobro, on provodi dan dosta ugodno. Ali za kiše, koja često pada, upravo je bolno promatrati kako mu je dosadno. Činim sve da bih ga zabavila, ali ga ne mogu zainteresirati za ono o čemu najradije razgovaram. On opet voli govoriti o onome što mene na zanima. Ili mi je čak i dosadno. To ga najviše raduje. Jer, njegova je glavna zabava sjedjeti kraj mene na sofi i pričati mi o svojim bivšim ljubavima. To su sve priče o propasti neke naivne djevojke, ili o očaju supruga. Kad izrazim svoj užas zbog toga, on to pripisuje mojoj ljubomori i smije se toliko da mu suze teku niz lice. Isprva sam se zbog toga ljutila i plakala, ali videći da on uživa to više što se ja više ljutim, stala sam se svladavati i prihvaćati njegove izjave sa najvećim mogućim mirom. On na mom licu ipak nazire buru u mojoj duši, pogrešno prosuđujući moje ogorčenje zbog njegove nevrijednosti kao ljubomoru. Kad se dovoljno zabavi time, ili kad se stane plašiti da će moja srdžba postati prevelika, pokušava me poljubiti i umiriti me svojim smiješkom. Nikada njegova milovanja ne padnu u tako pogrešan čas kao tada! To je dokaz dvostruke sebičnosti – i prema meni i prema njegovim prijašnjim ljubavima. Ponekad se iznenada zapitam: »Heleno, što si to učinila?« Ali ja odbacujem to pitanje i misli koje me zaokupljaju. Jer da je on i deset puta gori, ne bih imala pravo buniti se. Volim ga i voljet ću ga. Nikada neću požaliti što sam svoju sudbinu povezala s njegovom.
4. travnja
Svađali smo se. Arthur mi je ispričao već nekoliko puta svoj doživljaj s lady F.... u koji prije nisam htjela vjerovati. Tješila sam se da je zapravo trebalo okriviti više tu damu nego njega. On onda bijaše vrlo mlad, i očito je ona poduzela prve korake. Zbog toga sam je mrzila. Čini se da je ona pridonijela njegovoj pokvarenosti. Kad je prije nekoliko dana počeo govoriti o njoj, zamolila sam ga da je ne spominje, jer sam mrzila čak i njezino ime.
– Ne zato što si je ti ljubio, Arthure, nego što je pokvarila tebe i prevarila svoga supruga. Ona je strašna žena, pa bi se morao stidjeti i spomenuti je.
Ali on ju je branio govoreći kako jadnica ima dosadnoga starog supruga, kojega je nemoguće ljubiti.
– Zašto se udala za njega? – zapitala sam.
– Radi novaca – glasio je odgovor.
– To je zločin, a njezina zakletva da će ga vjerno ljubiti i poštovati još je gori zločin.
– Odviše si stroga prema toj ubogoj dami – nasmijao se. – Ali nije važno, Heleno, meni više nije stalo do nje. Nikada nisam nijednu od njih ljubio ni upola koliko tebe, pa se ne moraš plašiti da bi se tebi moglo dogoditi ono što se dogodilo njima.
– Da si mi to prije pričao, Arthure, nikada ti ne bih dala tu priliku.
– Ne bi li, draga moja?
– Sigurno ne!
Nasmijao se sumnjičavo.
– Htjela bih da te mogu u to uvjeriti! – viknula sam, požalivši prvi put u svom životu, a nadam se i posljednji, što sam se udala za njega.
– Heleno – kazao je sada ozbiljnije – znaš li da bih se ja morao veoma ljutiti kad bih ti vjerovao? Ali, hvala Bogu, ne vjerujem ti. Iako si sada nalik na divlju tigricu, s tim svojim bijesnim očima. Ipak znam da je tvoje srce bolje nego što i sama misliš.
Bez ijedne daljnje riječi izišla sam i zaključala se u svojoj sobi. Za nekih pola sata došao je do mojih vrata i pokušao ih otvoriti.
– Zar me nećeš pustiti unutra, Heleno? – zapitao je.
– Neću, povrijedio si me – odgovorila sam. – Ne želim ti čuti glas ni vidjeti lice do sutra ujutro.
Zastao je nekoliko trenutaka kao da ne zna što treba poduzeti nakon mojih riječi. Zatim se okrenuo i otišao. To se dogodilo sat nakon večere. Znala sam kako će mu biti dosadno sjedjeti sam cijelo veće, i to je ublažilo moju srdžbu. Željela sam mu dokazati da moje srce nije njegov rob i da bih mogla živjeti i bez njega ako bih to odlučila. Sjela sam i napisala tetki dugo pismo, naravno ništa od toga joj ne spominjući. Malo nakon deset sati čula sam ga kako se penje uz stepenice, ali je prošao kraj mojih vrata i krenuo ravno u svoju sobu gdje je ostao cijelu noć.
Zanimao me naš susret drugog jutra. Nisam se razočarala vidjevši kako ulazi u blagovaonicu s veselim smiješkom.
– Ljutiš li se još, Heleno? – pitao je dok se približavao da me pozdravi. Hladno sam se okrenula prema stolu i počela ulijevati kavu, spočitnuvši mu da je dosta kasno stigao na doručak.
Zafućkao je i okrenuo se prema prozoru, gdje je ostao stajati nekoliko trenutaka promatrajući sive oblake, gustu kišu, natopljeni travnjak, drveće bez lišća, sav taj užas, a zatim je sjeo za stol. Dok je pio kavu, prigovorio je da nije dovoljno topla.
– Nije trebalo da dođeš tako kasno – odgovorila sam.
On nije ništa kazao, pa smo doručak završili u tišini. Oboje smo odahnuli kad su donijeli poštu. Stigle su novine i dva-tri pisma za njega. Bilo ih je i nekoliko za mene. On mi ih gurnu preko stola bez riječi. Jedno je bilo od moga brata, drugo od Milicent Hargrave koja je sada u Londonu sa svojom majkom. Njegova su pisma bila poslovna, bar tako mislim, i ne baš po njegovoj volji, jer ih je gurnuo u džep i promrmljao kako sam mu baš mogla prigovarati u neko drugo vrijeme. Zatim je uronio u novine, koje nije prestao čitati za cijelog doručka, pa i neko vrijeme kasnije.
Prije podne sam bila zaokupljena čitanjem pisama i odgovaranjem na njih, te svojim domaćinskim dužnostima. Nakon ručka sam crtala, a poslije večere čitala. Ubogi je Arthur sve to vrijeme očajnički tražio nešto čime bi se mogao pozabaviti. Htio je da izgleda isto tako zaposlen kao i ja. Da je dopuštalo vrijeme, vjerojatno bi bio odjašio nekamo daleko – nije bilo važno kamo – pa se ne bi vratio do noći. Da se negdje nalazila neka žena, između petnaest i četrdeset i pet godina, on bi se nastojao osvetiti i započeo bi joj udvarati. Ali, kako je bio odvojen od svega toga, njegova je patnja, na moje zadovoljstvo, bila velika. Kad je pročitao novine i odgovorio kratko na primljena pisma, ostatak dana proveo je hodajući iz sobe u sobu, promatrajući oblake, psujući kišu, gladeći i tukući svoje pse. Ponekad bi se ispružio na sofi s knjigom u ruci koja ga nije mogla zaokupiti. Često je gledao u mene kad je mislio da to ne zapažam. Uzaludno se nadao da će na mom licu opaziti tragove suza ili grižnje savjesti. Uspjela sam cijeli dan sačuvati vedar izraz. Nisam bila uistinu ljuta, željela sam se s njim pomiriti. Ali, odlučila sam da on to pokuša prvi, ili da bar pokaže znak kajanja. Jer da sam ja to učinila, to bi još samo pojačalo njegovu samosvijest i pokvarilo lekciju koju sam mu željela dati.
Nakon večere ostao je dugo u blagovaonici. Bojim se da je popio veliku količinu vina, koja mu ipak nije razriješila jezik jer kad je ušao i ugledao me kako mirno čitam knjigu, odviše zadubljena a da bih podigla pogled, samo je nešto bijesno promrmljao, bučno zatvorio vrata i ispružio se na sofi, spreman za spavanje. Ali njegov najmiliji pas Dash, koji mu je dotada ležao kraj nogu, usudio se skočiti na njega i liznuti mu lice. Odgurnuo ga je tako naglo da je ubogi pas zacvilio i potrčao prema meni. Pola sata kasnije, kad se probudio, pozvao ga je, ali Dash je samo stao mahati repom. Pozvao ga je još jednom oštrijim glasom, a Dash se samo čvršće privinuo uz mene, ližući mi ruku kao da traži zaštitu. Njegov se gospodar razbjesnio, uhvatio tešku knjigu i bacio mu je u glavu. Ubogi je pas očajnički zacvilio i potrčao prema vratima. Pustila sam ga napolje, a zatim sam podigla knjigu.
– Daj mi tu knjigu! – rekao je Arthur vrlo ljubazno. Dala sam mu je.
– Zašto si pustila psa napolje? – pitao je. – Znala si da ga želim kraj sebe.
– Po čemu? – odvratila sam. – Možda po tome što si bacio knjigu na njega? Ili je ona možda bila namijenjena meni?
– Ne, ali vidim da si i ti to okusila – rekao je, promatrajući moju ruku koju je knjiga bila ogrebla.
Ponovo sam počela čitati, a on je nastavio da se zabavlja isto tako. Nakon nekog vremena stao je zijevati, tvrdeći da je ta knjiga »pravo smeće«. Bacio ju je na stol. Slijedilo je pet-šest minuta tišine za koje je, tako bar vjerujem, zurio u mene.
Napokon je došao kraj njegovu strpljenju.
– Što to čitaš, Heleno? – zapitao je.
Rekla sam mu.
– Je li knjiga zanimljiva?
– Vrlo.
Nastavila sam čitati, ili sam se bar pretvarala da to činim. Ne mogu naime tvrditi da je između mojih očiju i moga mozga postojala neka veza. Jer, dok su oči prelazile preko stranica, mozak se pitao što će sada Arthur kazati, i što bi mu trebalo odgovoriti. Ali on nije progovorio sve dok nisam ustala da pripremim čaj, a tada je samo kazao da ga on neće piti. Nastavio je da se izležava na sofi, zatvarao bi oči, pa bi ih onda opet otvarao gledajući čas mene, čas svoj sat. Tada sam ustala, uzela svijeću i pošla u svoju sobu na spavanje.
– Heleno! – viknuo je u času kad sam izlazila iz sobe. Okrenula sam se i čekala njegove zapovijedi.
– Što želiš, Arthure? – zapitala sam napokon.
– Ništa – odgovorio je. – Pođi!
Krenula sam. Čula sam još kako nešto mrmlja dok sam izlazila. Zvučalo je nekako kao »prokletstvo«, ali je moglo biti i nešto drugo.
– Nešto si kazao, Arthure? – zapitala sam ponovo.
– Nisam – glasio je odgovor. Zatvorila sam za sobom vrata i otišla. Nisam ga više vidjela do idućeg jutra na doručku. Stigao je sat nakon uobičajenog vremena.
– Zakasnio si – glasio je moj jutarnji pozdrav.
– Nisi me morala čekati – bio je njegov. Ponovo je pošao do prozora. Bilo je jednako loše vrijeme kao i jučer.
– Prokleta kiša! – promrmljao je. Iznenada se nečeg sjetio i zaviknuo: »Znam što ću raditi!«. Vratio se stolu i sjeo. Pošta je već bila stigla. Otvorio je poštansku vreću i pogledao ne spomenuvši što sadrži.
– Ima li nešto za mene? – pitala sam.
– Nema!
Otvorio je novine i stao čitati.
– Bolje bi bilo da popiješ kavu – predložila sam mu. – Opet će se ohladiti.
– Možeš otići ako si gotova – rekao je. – Ne želim te gledati ovdje. – Ustala sam i povukla se u susjednu sobu, pitajući se hoćemo li provesti još jedan tako očajan dan kao onaj jučerašnji. Žarko sam žudila za okončanjem te uzajamne muke. Kratko vrijeme nakon toga čula sam kako je pozvonio i naredio nešto u vezi sa svojom garderobom. Zvučalo je kao da se sprema na duže putovanje. Zatim je poslao po kočijaša. Čula sam kako mu je naredio nešto u vezi s konjima i kočijom, te Londonom. Spomenuo je i sedam sati ujutro, što me prilično uznemirilo.
»Ne smijem dopustiti da ode u London, pa ma šta se dogodilo« – govorila sam samoj sebi. – »Upast će u sve moguće neprilike, a ja ću biti kriva.
Ali, kako promijeniti njegovu odluku? Pričekat ću malo i vidjeti hoće li on to spomenuti.«
Čekala sam nestrpljivo, iz sata u sat. Ali on nije ništa govorio. Fućkao je i razgovarao sa svojim psima, šetao iz sobe u sobu, kao i prethodnog dana. Na kraju sam pomislila da ću morati sama početi o tome govoriti. Pitala sam se kako da to izvedem, i kad mi je sluga John i nehotice pritekao u pomoć.
– Richard poručuje da je jedan od konja vrlo prehlađen. On predlaže da krenete prekosutra umjesto sutra, ako vam to odgovara. Do tada bi ga on možda uspio izliječiti...
– Ni govora – upao mu je Arthur u riječ.
– Molim vas, on kaže da bi to bilo mnogo bolje I – nastavljao je John – a nada se da bi se i vrijeme moglo promijeniti. Nije dobro za konja ako bolestan po lošem vremenu...
– Do vraga s tim konjem! – zaviknuo je Arthur. – Reci mu da ću promisliti – dodao je nakon nekoliko trenutaka razmišljanja. Dobacio mi je pogled kad se sluga povukao, očekujući hoće li primijetiti na mom licu neke znakove uzbuđenja ili čuđenja. Ali, kako sam već unaprijed bila pripravna na to, sačuvala sam mir. On se, susrevši moj pogled, razočarano okrenuo i pošao prema kaminu. Ondje je zastao zlovoljna izraza, naslonivši čelo na ruke.
– Kamo namjeravaš otići, Arthure? – zapitala sam.
– U London – odgovorio je ozbiljno.
– A zašto?
– Zato što me moja žena ne voli.
– Ona bi te voljela od sveg srca kad bi ti to zavrijedio.
– Što bih morao učiniti da to zavrijedim?
Ovaj put mi se učinio dovoljno poniznim i ozbiljnim. Ali ja sam bila odviše uzbuđena a da bih mu mogla smjesta odgovoriti. Morala sam najprije smiriti svoj glas.
– Ako ti ona poklanja svoje srce – rekla sam – moraš ga prihvatiti sa zahvalnošću.
Okrenuo se, gledajući me u lice.
– Hoćeš li opet biti moja dobra Helen? – zapitao je.
To je zvučalo nadmeno, pa nisam odmah odgovorila. Možda ga je moj prethodni odgovor odviše umirio, jer je čuo kako mi glas dršće i primijetio kako otirem suze.
– Hoćeš li mi oprostiti, Heleno? – zapitao je sada mnogo skromnije.
– Kaješ li se? – pitala sam pristupajući mu sa smiješkom.
– Srce mi je slomljeno! – odgovorio je skrušeno. Ipak se u njegovim očima nazirao radosni smiješak. Ali, to me nije moglo otjerati od njega, i ja mu se bacih u naručaj. Toplo me poljubio, pa iako sam briznula u plač, nikad u životu nisam bila sretnija.
– Znači, nećeš otputovati u London, Arthure? – rekla sam kad su mi prestale teći suze, a on me prestao ljubiti.
– Neću, ljubavi, osim ako ti pođeš sa mnom.
– Vrlo rado – odgovorila sam – ako misliš da bi te ta promjena mogla zabaviti i odgodiš li putovanje za drugi tjedan.
Smjesta je pristao, govoreći pri tom kako nema potrebe za velikim pripremama. Nije naime želio dugo stati da me ne pretvori u pravu Londončanku. Mogla bih izgubiti svoju seosku svježinu i neposrednost u društvu otmjenih gospođa. Mislila sam da je to glupost, ali mu nisam htjela protusloviti. Jedino sam spomenula da volim svoj dom i ne osjećam potrebu da se miješam s visokim društvom.
Krenut ćemo dakle u ponedjeljak u London. Prošla su četiri dana od okončanja naše svađe. Sigurna sam da nam je oboma koristila. Ja sam prema Arthuru postala mnogo bolja, a i on se prema meni bolje vladao. Nije me više nikad pokušao razljutiti spominjući lady F…, ili bilo koji drugi neugodan događaj iz njegove prošlosti. Željela bih sve to zaboraviti ili postići da on na to gleda onako kao ja. Dobro! Ipak je uvidio da ta tema ne odgovara razgovorima među supružnicima. Možda će jednog dana shvatiti i više. Usprkos proročanstvu moje tetke i mome skrivenom strahu, ipak se nadam da ćemo biti sretni.

POGLAVLJE

XXV



U London smo otputovali 8. travnja, a ja sam se, po Arthurovoj želji, vratila 8. svibnja. To nije bila i moja želja, jer sam ga ostavila samog. Da je doputovao sa mnom, veselila bih se povratku kući, jer me on toliko vodio u društva da sam se već bila umorila. Želio me, čini se, pokazati svim svojim prijateljima i znancima, cijelom tom društvu, i to u svim mogućim prilikama. Bilo mi je drago što me smatra nečim čime se može ponositi, ali sam to skupo plaćala. Morala sam, naime, u prvom redu prekršiti svoje drage običaje i odbaciti tamne, jednostavne haljine. Morala sam se ukrasiti skupocjenim draguljima i obući se poput šarenog leptira, što je za mene bila velika žrtva. U drugom redu, trudila sam se neprekidno da ispunjavam njegova velika iščekivanja, kako bih dokazala vrijednost njegova izbora. Neprekidno sam se plašila da ga ne razočaram svojim ponašanjem i nepoznavanjem društvenih običaja, osobito onda kad sam igrala ulogu domaćice. Treće, silno me zamarao takav način života, toliko različit od prijašnjeg. Napokon je on uvidio da mi londonski zrak ne prija, pa me htio poslati kući u Grassdale.
Nasmijala sam mu se, uvjeravajući ga da to nije tako hitno, ali da ću vrlo rado poći kući ako me on bude pratio. Kazao mi je da ga poslovi zadržavaju još tjedan-dva.
– Tada ću ostati s tobom – odgovorila sam.
– Mogu to obaviti i bez tebe, Heleno – odgovorio je. Dokle god ti budeš ovdje, brinut ću se samo za tebe i zapostavljati svoje poslove.
– Ne želim te ostaviti samoga – odvratila sam – sada kad znam da imaš posla. Pobrinut ću se da posao i obaviš, a bit ću iskrena, mali će mi odmor koristiti. Mogu jašiti parkom i šetati. Posao te sigurno neće zaokupljati cijeli dan. Vidjet ću te kod ručka i večere. To će biti bolje nego da sam daleko i uopće te ne vidim.
– Ne, draga, ne mogu dopustiti da ostaneš. Kako bih mogao obavljati poslove znajući da si ti ovdje sama i napuštena...
– Neću biti napuštena. Dok ti budeš obavljao svoje dužnosti, ja se nikad neću potužiti. Da si mi prije kazao to o poslovima, već si ih mogao djelomično obaviti. Sada moraš nadoknaditi izgubljeno vrijeme udvostručujući napore. Reci mi o čemu je riječ, pa ću postati tvoj pomoćnik umjesto da te smetam.
– Ne, ne – nastavljao je uporno – moraš otputovati kući. Želim znati da ti je dobro, pa makar bila daleko od mene. Tvoje su mile oči umorne, a svježe rumenilo napustilo je tvoje obraze.
– To je od mnogih zabava.
– Nije, to je zbog londonskog zraka. Tebi je potrebna svježina našeg doma. I ti ćeš je osjetiti prije nego što prođu dva dana. Ne zaboravi na svoje stanje, draga Heleno! O tvom zdravlju ne ovisi samo tvoj život nego i život naše buduće nade.
– Znači, doista me se želiš riješiti?
– Tako je! Sam ću te odvesti u Grassdale, a zatim se vratiti. Ostat ću u Londonu tjedan dana, ili najviše dva.
– Ako moram otići, poći ću sama. Moraš li ostati ovdje, nepotrebno je trošiti vrijeme na putovanje onamo i natrag.
Nije mu se sviđala pomisao da putujem sama.
– Zar misliš da sam tako bespomoćno biće? – odgovorila sam mu. – Smatraš li me nesposobnom da putujem stotinu milja u tvojoj kočiji, s tvojim kočijašem? Ako pođeš sa mnom, ja ću te zadržati kod kuće. Ali reci mi, Arthure, kakav te to posao čeka? Zašto ga nikad prije nisi spomenuo.
– U pitanju je samo neki mali posao s mojim odvjetnikom – odvratio je. Govorio mi je zatim nešto o tome da bi prodao neko zemljište i time platio porez državi. Ali možda su ti računi bili odviše komplicirani, ili ih ja nisam shvatila, jer mi nikako nije bilo jasno zašto bi zbog toga morao ostati u gradu četrnaest dana. Sad još manje shvaćam zašto se već mjesec dana ne vraća kući. Naime, toliko je već prošlo otkada sam ga ostavila, i nema još nikakvih znakova njegova povratka. U svakom mi pismu javlja da će stići za nekoliko dana, i svaki me put ponovo razočara. Njegove su isprike posve nejasne. Ne mogu sumnjati da se on opet nalazi u svom starom društvu. Oh, zašto sam ga ostavila samoga! Neizmjerno se nadam da će se ipak uskoro vratiti.
29. lipnja
Arthura još nema, a već mnogo dana uzalud očekujem pismo od njega. Njegova pisma, kada stižu, nježna su, ako se takvima mogu smatrati lijepe riječi i imena od milja. Ali, ona su vrlo kratka i puna najbanalnijih isprika kojima ne mogu vjerovati. A ipak, kako ih željno očekujem! Kako brzo otvaram taj, na brzinu načrčkani, odgovor na moja tri do četiri pisma.
Kako je okrutno od njega što me tako dugo ostavlja samu! Zna da nemam s kim razgovarati osim s Rachelom, jer mi ovdje nemamo susjeda, osim Hargraveovih čiji se dom jedva nazire sa gornjih prozora, iza šumovitih brežuljaka Dalea. Bila sam sretna što Milicent živi blizu nas. Njezino društvo pružit će mi utjehu, ali je ona još uvijek u gradu sa svojom majkom. U Groveu ne obitava nitko osim male Ethel s njenom francuskom guvernantom, jer nema ni Waltera. Vidjela sam to savršeno biće u Londonu. Ne bi se moglo kazati da je zavrijedio hvalospjeve svoje majke i sestre, iako je bio ugodniji od lorda Lowborougha, plemenitiji od gospodina Grimsbyja i pristojniji od gospodina Hattersleyja, drugog Arthurova prijatelja, kojega je smatrao dostojnim da ga upozna sa mnom. – Oh, Arthure zašto nisi došao! Zašto mi bar ne pišeš! Govorio si o mom zdravlju, a kako možeš očekivati da bih se ovdje mogla oporaviti? Provodim dane u osami i strahu. Mogao bi me, kad se vratiš, naći u gorem stanju nego ikada. Mogla bih zamoliti ujaka i tetku, ili moga brata, da me posjete. Ali, ne želim im se tužiti na svoju samoću. Zapravo je samoća moja najmanja patnja. Muči me pitanje što on radi, što ga tamo zadržava. Neprekidno ponavljam to pitanje i nalazim užasne odgovore.
3. srpnja
Napokon je odgovorio na moje posljednje pismo puno gorčine. Njegovo je pismo duže nego obično. Ali, još uvijek ne znam što bih o svemu mislila. On me šaljivim tonom kara zbog žuči i gorčine u mom posljednjem pismu punom izljeva osjećaja. Piše mi da nemam pojma o mnogobrojnim dužnostima koje ga zadržavaju. Uvjerava me da će, usprkos svemu ipak stići kući prije kraja drugog tjedna, iako je čovjeku, tako zaposlenu kao što je on, nemoguće odrediti točan dan. U međuvremenu me upućuje da budem strpljiva, »što je jedna od najvećih vrlina žene«, podsjećajući me na izreku: »Udaljenost pojačava ljubav«. Tješi me i time da će me to više voljeti, što ga duže ne bude. Dok se ne vrati, moli me neka mu neprekidno i dalje pišem, jer, iako je ponekad odviše nemaran ili prezaposlen da odgovara na moja pisma, on ih ipak voli primati svakodnevno. Pa, ako ostvarim svoju prijetnju i prestanem mu pisati, on će se tako naljutiti da će me pokušati zaboraviti.
»Tvoja mala prijateljica Milicent slijedit će ubrzo tvoj primjer. Udat će se za jednog moga prijatelja. Hattersley naime još nije ostvario svoju prijetnju da će se oženiti prvom usidjelicom koju sretne, ali je još uvijek spreman da se oženi prije kraja ove godine. – Samo – kazao mi je – moram naći nekoga tko će mi dopustiti da činim što hoću. Ne poput tvoje žene, Huntingdone! Ona je divno stvorenje, ali se čini da ima vlastitu volju, koju vjerojatno ponekad želi potvrditi. (Pomislio sam: »Imaš pravo«, ali to nisam kazao.) Moram naći neku dobru dušu koja će mi dopustiti da radim ono što hoću, da idem kamo želim, bez riječi prigovora. Jer to ne bih mogao podnijeti. – »Znam nekoga tko bi ti odgovarao« – rekao sam mu. – »To je Hargraveova sestra Milicent. I to samo ako ti nije stalo do novaca«. Poželio je da je upozna, jer sam raspolaže dovoljnim imetkom – ili će bar raspolagati kad njegov starac odluči napustiti ovaj svijet. I tako, Heleno, uredio sam na najbolji način sve za našu zajedničku prijateljicu.«
Uboga Milicent! Ne mogu zamisliti da bi ona ikad pristala na takav brak. On je prava suprotnost čovjeku kakvog bi ona mogla poštovati i voljeti.
5. srpnja
Prevarila sam se, na žalost! Jutros sam primila od nje dugo pismo u kome mi javlja da se zaručila. Vjenčanje će se obaviti još prije kraja ovog mjeseca.
»I sama ne znam što bih ti napisala – javlja mi – ili što bih mislila. Da budem iskrena, Heleno, sve mi se to ne sviđa naročito. Ako postanem Hattersleyevom ženom, morat ću pokušati da ga zavolim. Pokušat ću to svim silama. Ali, nisam u tome još mnogo napredovala. Ja ga volim to više što je on dalje od mene, a to je loš znak. Plaši me svojim grubim ponašanjem i bojim se vjenčanja s njim. »Pa zašto si onda pristala« – upitat ćeš. Ni sama ne znam jesam li ga prihvatila. Majka kaže da jesam, a čini se da i on to misli. Nisam to namjeravala učiniti, ali ga nisam htjela jednostavno odbiti iz straha, iz straha da se majka ne naljuti (znala sam kako bi ona željela da se udam za njega). Željela sam najprije s njom razgovarati o tome. Dala sam mu neodređeni odgovor. Ona je tvrdila da je to isto kao da sam prihvatila, pa bi me on smatrao prevrtljivicom pokušam li se sada povući. Taj sam čas doista bila tako zbunjena da nisam ni sama znala što sam kazala. Drugi put kad sam ga srela obratio mi se kao svojoj zaručnici, započevši smjesta dogovore s majkom. Nisam imala hrabrosti da im proturiječim, pa kako bih to mogla sada učiniti? Ne mogu, pomislili bi da sam luda. Osim toga, majka je oduševljena. Ona misli da je to najbolje za mene, pa je ne mogu razočarati. Ponekad se i pobunim i kažem ono što osjećam, ali ti ne znaš što mi ona tada kaže. Gospodin Hattersley je naime sin bogatog bankara, pa kako Esther i ja nemamo imetka, a Walter vrlo malo, naša nas draga majka želi bogato udati, sjediniti s imućnim partnerima. To nije moja ideja o braku, ali nam ona želi samo najbolje. Kaže da će osjetiti veliko olakšanje ako me dobro smjesti. Uvjerava me da će to biti korisno za cijelu obitelj, a ne samo za mene.
To je čak i Walteru drago. Kad sam mu spomenula svoje zamjerke, nazvao je to djetinjarijama. Misliš li i ti tako, Heleno? Ne bih vidjela nikakve zapreke kad bih ga mogla ljubiti i poštovati. Ali ne nalazim kod njega ništa što bi se moglo cijeniti ili voljeti. On je potpuna oprečnost mojoj predodžbi supruga. Piši mi, i reci sve što bi mi moglo pružiti malo hrabrosti. Nemoj me pokušati razuvjeriti, jer je moja sudbina odlučena. Pripreme za svadbu već su započele. I ne kaži ni riječi protiv gospodina Hattersleya.
Željela bih o njemu samo dobro misliti. Ja sam i sama govorila protiv njega, ali to više nikada neću. Od danas neću izreći o njemu ni jednu riječ pokude, pa makar on to i zavrijedio. Ma tko govorio prezirno o čovjeku kojega sam obećala voljeti, poštovati i slušati, izazvat će moju srdžbu. Ja ga uistinu smatram isto tako dobrim kao što je gospodin Huntingdon. Možda i boljim. A ipak ga ti ljubiš i čini se da si sretna i zadovoljna. Možda to i ja uspijem. Ako možeš, piši mi je li gospodin Hattersley bolji nego što se čini. Je li pošten, častan i iskren. Potvrdi mi da je on pravi nebrušeni dijamant. Možda i jest sve to, ali ga ne poznajem dovoljno. Poznajem samo njegovu vanjštinu.«
Završila je pismo riječima: »Zbogom, draga Heleno! Nestrpljivo čekam tvoj savjet – ali neka bude onakav kakav mi je potreban.«
Uboga Milicent! Kakav sam joj savjet mogla pružiti? Osim da bude odlučna, pa makar na račun razočaranja i bijesa majke, brata i zaručnika. Radije nego patiti i žaliti cijelog života.
13. subota
Tjedan je prošao, a njega nema. Cijelo je to divno ljeto prošlo bez daška zadovoljstva za mene. A ja sam se ljetu toliko veselila, nadajući se da ćemo u njemu zajedno uživati. Željela sam uz božju pomoć i moje nastojanje istančati njegov ukus, naučiti ga uživati u ljepoti prirode, u miru i ljubavi. Ali sada, promatrajući crveno sunce kako zalazi za šumovitim brežuljcima, mogu samo pomisliti kao je za njega izgubljen još jedan divan dan. Ujutro me budi pjev ptica koje hrane svoju mladunčad. Otvaram prozor, udišem svjež, mirisan zrak i gledam divan krajolik obasjan zrakama sunca. Tada prečesto lijem suze žaljenja što on ne može osjetiti tu divotu. Često šećem starom šumom i srećem putem nasmiješeno divlje cvijeće. Tada sjednem u sjenu drveća izraslog kraj jezerca. Grane se njišu pod lakim ljetnim povjetarcem koji šapuće kroz lišće. Uši mi se napune tom divnom glazbom pomiješanom s pjesmom insekata. Na obali malog jezerca drveće nježno spušta svoje grane prema njemu, ili ih ponosno diže spram neba. A sve se to ocrtava na njegovoj mirnoj površini, koju samo ponekad pomuti prolazni vjetrić. Sve je to divno, ali ja u tome ne mogu uživati. Jer što je ljepša priroda oko mene, to više osjećam bol našeg rastanka (kažem »našeg«, jer to i on osjeća, iako možda nesvjesno). Što su moja osjetila više uživala, to je moje srce bilo bolnije, jer ga je on čuvao kod sebe u prašnom i zadimljenom Londonu. A možda čak i zatvorio među zidove svoga strašnog kluba.
Najviše sam ipak razmišljala noću ulazeći u svoju pustu sobu, gledajući prema ljetnom mjesecu, tom »slatkom vladaru neba«, koji je plovio nada mnom na »crnomodrom nebeskom svodu«, rasipajući svoje srebrnkaste zrake preko parka, šume i jezera. Tada bih se pitala gdje se sada nalazi Arthur. Nije ni slutio kako je ovdje divno.
Možda je bdio sa svojim lakomislenim prijateljima, a možda... pomozi mi. Bože, to je i odviše za mene!
23. srpnja
Hvala Bogu, napokon je stigao! Ali kako se promijenio! Grozničav je, nemiran i blijed, nestalo je njegove ljepote, snage i živahnosti. Nisam mu dala ništa o tome naslutiti ni riječima ni pogledom. Nisam ga čak ni pitala što je radio. Nemam srca za to, jer mi se čini da se toga stidi. Takvo ispitivanje moglo bi samo biti bolno za nas oboje. Moje mu se držanje sviđa, čak ga je i dirnulo. Kaže da je jako sretan što je napokon kod kuće, a sam Bog zna koliko sam tek ja sretna, pa makar bio i u takvu stanju. Povazdan leži na sofi, a ja mu satima sviram i pjevam. Pišem pisma za njega, nabavljam mu sve što zaželi. Ponekad mu čitam, a ponekad razgovaramo, ponekad opet sjedim tiho kraj njega i gladim ga. Znam da to ne zavređuje, pa se bojim da ću ga razmaziti. Ali, ovaj put ću mu još oprostiti. Postidit ću ga, pa će se možda zbog toga popraviti. Neću ga nikad više ostaviti samoga.
Sviđa mu se moja pažnja. Možda je čak i zahvalan za nju. Voli kad sam kraj njega. Pa iako je grub prema posluzi i psima, uvijek je nježan i pažljiv prema meni. Ne znam kakav bi bio kad ne bih činila ono što želi, pažljivo izbjegavajući sve što bi ga moglo razljutiti. Od svega srca želim da bude vrijedan moje pažnje! Jučer navečer sjedjela sam kraj njega a on mi je položio glavu u krilo. Prolazila sam prstima kroz njegovu bujnu kosu, a oći su mi se napunile suzama bola. To se često događa. Ali ovaj put je jedna suza pala na njegovo lice, i on me pogledao. Nasmiješio se, ali ne uvredljivo.
– Draga Heleno! – kazao je – zašto plačeš? Znaš da te volim (pritisnuo je moju ruku na svoje grozničave usne), a što više možeš poželjeti?
– Samo to, da i ti samog sebe ljubiš, Arthure, jednako kao što te ja ljubim.
– To bi bilo teško! – odgovorio je, nježno stisnuvši moju ruku.
24. kolovoza
Arthur je opet onaj stari. Teško ga je zabaviti kao razmaženo dijete. Naročito kada zbog lošeg vremena mora ostati u kući. Htjela bih da se nečim bavi. Nekim korisnim poslom, bilo čime što bi zaposlilo njegove ruke i misli bar nekoliko sati na dan. Kad bi bar htio da se brine za svoju farmu, ali on o tome nema ni pojma. Ili kad bi bar čitao, crtao ili se bavio glazbom. Budući da je vrlo voli, nagovaram ga da nauči svirati klavir, ali on je prelijen za takav napor. Nema dovoljno snage da nadvlada neke prepreke, jednako kao što ne može suspregnuti prirodne porive. – To će ga uništiti. Za sve to krivim njegova škrtog, nemarnog oca, i majku koja mu je u svemu popuštala. Ako ikada postanem majkom, borit ću se protiv grijeha prevelike popustljivosti. Ne mogu to blaže opisati, kad se sjetim kakvo zlo donosi popustljivost.
Na sreću, doskora će započeti sezona lova, pa će on, ako vrijeme dopusti, naći dosta razonode. Uništavat će fazane i jarebice. Ali, on kaže da je dosadno ići u lov sam. Mora imati prijatelje koji će ga pratiti.
– Samo neka budu bar donekle podnošljivi, Arthure – kazala sam mu. Stresem se kad začujem riječ »prijatelj« s njegovih usana. Znam da su ga neki od tih »prijatelja« zadržali tako dugo u Londonu, tako daleko od mene. Po onome što bi mu se ponekad omaklo, mogla sam zaključiti da im je pokazivao moja pisma, želeći im dokazati da se njegova žena za nj brine i žali što je daleko od nje. Oni su ga nagovarali da ostane što duže kako bi dokazao da nije papučar. Možda je htio pokazati što sve može učiniti bez opasnosti da će izgubiti moju ljubav. To je užasna pomisao, ali vjerujem da se ne varam.
– Mislio sam lorda Lowborougha – odgovorio je. – Ali ne možemo ga pozvati bez njegove bolje polovice, naše zajedničke prijateljice Annabelle. Moramo ih dakle pozvati oboje. Nadam se da je se ne bojiš, Heleno? – pitao je namignuvši mi.
– Naravno, ne bojim je se – odgovorila sam – i zašto bih? A tko će još doći?
– Hargrave će biti sretan ako može doći, iako je njegov dom blizu, jer on nema dosta terena za lov. On je vrijedan poštovanja, Heleno. Pristojan je. Mislio sam i na Grimsbya. On je miran čovjek. Nemaš ništa protiv njega, zar ne?
– Mrzim ga. Ali ako ti to želiš, nastojat ću neko vrijeme podnijeti njegovu prisutnost.
– Sve su to predrasude, Heleno! Prave ženske predrasude.
– Nisu, imam dobrih razloga da ga ne volim. Jesu li to svi?
– Mislim da jesu. Hattersley će biti odviše zaposlen svojom mladom ženom a da bi imao vremena za puške i pse.
To me podsjetilo da sam od Milicent primila već nekoliko pisama nakon njezina vjenčanja. Ona se pomirila sa svojom sudbinom, ili se pretvarala da je tako. Tvrdila je da je otkrila bezbroj vrlina i odlika svog supruga, koje, bar tako mislim, manje dobrohotne oči ne bi opazile. Sada, kad se naučila na njegov glas i nepristojno ponašanje, tvrdila je da ne vidi zapreke da ga zavoli onako kako to žena mora. Zamolila me da spalim ono pismo u kojemu je o njemu pisala ružno. Vjerujem da je sada sretna, ali samo zahvaljujući dobroti svoga srca. Da se smatrala žrtvom sudbine i želja svoje majke, mogla je postati nesretnom. Pa, kad ne bi uložila sve svoje napore da svoga muža zavoli, bez sumnje bi ga mrzila do kraja života.

POGLAVLJE

XXVI



23. rujna
Naši su gosti stigli prije tri tjedna. Lord i Lady Lowborough vjenčali su se prije osam mjeseci. Moram dami odati priznanje i ustvrditi da se njezin suprug posve promijenio. Otkada sam ga posljednji put vidjela, bolje izgleda, bolje je raspoložen. Ali, postoji mogućnosti i dalje promjene na bolje. Nije uvijek dobro raspoložen, ni zadovoljan. Ona se često tuži na njegovu zlovolju, iako ona od svih ljudi na svijetu ima na to najmanje pravo. Nju on naime nikada time ne muči, osim kad se ponaša tako da bi i sveca izazvala. Još je uvijek obožava, i otišao bi na kraj svijeta, ako bi ona to zahtijevala. Ona poznaje svoju snagu i iskorištava je. Ali, znajući da je bolje moliti nego zapovijedati, svoju želju za vladanjem ublažava laskanjem koje od njega čini sretnog čovjeka.
Ona ga muči na način koji od mene čini njegova supatnika: javno, iako ne odviše očito, očijuka s gospodinom Huntingdonom, koji joj rado u tome izlazi u susret. Ali ja se ne brinem, jer znam da je kod njega to samo taština i želja da me učini ljubomornom. Možda čak želi mučiti i svoga prijatelja.
Nju vjerojatno podstiču isti motivi. Samo, za razliku od njega kod nje ima više zlobe nego zainteresiranosti. Znači, u mom je interesu da ih oboje razočaram svojim mirnim i vedrim ponašanjem. Osim toga, želim pokazati svoju bezgraničnu odanost suprugu. Nikad nisam prigovorila, osim kad se ona smijala žalosnom izrazu lorda Lowborougha jedne večeri koje su bili osobito pretjerali. Tada sam dosta toga rekla i oštro ukorila Arthura. On se samo nasmijao i zapitao:
– Suosjećaš s njim, zar ne, Heleno?
– Suosjećam sa svakim s kim nepravedno postupaju – odgovorila sam. – Ali suosjećam i s onima koji vrijeđaju.
– Heleno, ti si isto tako ljubomorna kao i on! – uskliknuo je, još se jače nasmijavši. Nisam ga mogla uvjeriti da se vara. Stoga sam od tog časa izbjegavala svaku napomenu o tome, ostavivši lorda Lowborougha da se brine sam o sebi. On nije bio dovoljno pametan, ili nije imao snage da slijedi moj primjer, iako je nastojao sakriti svoju nelagodu. Njegovi osjećaji pojavljivali su mu se na licu, iako nije prigovarao, jer oni nisu nikada otišli predaleko. Moram priznati, i ja sam ponekad osjećala ljubomoru. Naročito kad bi ona pjevala i svirala za njega. On bi uživao u njezinu glasu, ne skrivajući to. Znala sam da je doista oduševljen, a ja nisam imala mogućnosti probuditi u njemu iste osjećaje. Mogu ga zabaviti svojim jednostavnim pjesmicama, ali ga ne mogu oduševiti.
28. rujna
Jučer smo svi zajedno pošli u Grove, dosta zapušteni dom gospodina Hargravea. Njegova nas majka često poziva, želeći tako i sama uživati u društvu svoga obožavanog Waltera. Taj put nas je pozvala na večeru. Skupila je još neke seoske plemiće. Dobro smo se zabavljali, ali sam ja neprekidno morala misliti koliko sve to stoji. Ne volim gospođu Hargrave. Ona je tvrda, ponosna žena. Ima dovoljno novaca da udobno živi kad bi samo znala razumno trošiti i kad bi uspjela naučiti to svoga sina. Ali, ona čini sve kako bi živjela što otmjenije, s onim glupim ponosom kome se i nagovještaj siromaštva čini zločinom. Muči svoju poslugu, pa čak lišava svoje kćerke i sebe pravih udobnosti života, jer ne želi živjeti drugačije od ljudi triput bogatijih. Osim svega ostaloga, odlučna je u nastojanju da se njezin ljubljeni sin može mjeriti i s najvećom gospodom u zemlji. A taj je sin, po mom sudu, čovjek sa skupocjenim navikama. Jedan je od onih koji vole da sve što ih okružuje bude doista lijepo. Ne toliko da bi zadovoljio vlastiti ukus, koliko da bi u svijetu sačuvao glas čovjeka s profinjenim osjećajima. Želi se pokazati pristojnim čovjekom među svojim, ne baš takvim, prijateljima. Odviše je sebičan i da bi opažao kolikih se udobnosti odriču njegove sestre i majka, da bi on mogao zadovoljiti svoje skupe navike. Nije se mnogo brinuo o tome dok su se one mogle bar jednom godišnje pojaviti u punom sjaju u londonskom društvu. Nije mario za njihove neprilike kod kuće. To je oštar sud o »dragom, plemenitom i velikodušnom Walteru«, ali se bojim da je ispravan.
Trud gospođe Hargrave da dobro smjesti svoje kćeri djelomično je rezultat i tih grešaka. Pokazujući ih u društvu, nadala se da će im pripremiti bolje šanse. Živeći iznad svojih mogućnosti i trošeći odviše na njihova brata, počela ih je smatrati teretom. Bojim se da je uboga Milicent već postala žrtvom zablude svoje majke, koja sama sebi čestita što se tako sretno riješila svojih majčinskih dužnosti. Nada se da će to uspjeti i s Estherom. Ali Esther je još dijete, veselo dijete od četrnaest godina. Isto je tako poštena i jednostavna kao i njezina sestra, ali mnogo hrabrija. Mislim da njezinoj majci neće biti lako podvrgnuti je svojim željama.

POGLAVLJE

XXVII



9. listopada
Navečer 4. listopada Annabella je svirala i pjevala, a Arthur je, naravno, bio kraj nje. Završila je svoju pjesmu, ali je ostala sjedjeti kraj klavira. On se naslonio na njezinu stolicu govoreći joj jedva čujnim glasom. Pogledala sam lorda Lowborougha. On se nalazio na drugom kraju sobe, razgovarajući s gospodom Hargraveom i Grimsbyem. Ali, primijetila sam kako gleda svoju ženu i njezina domaćina uznemirenim pogledom. Grimsby se smiješio. Želeći prekinuti taj tete-a-tete ja sam ustala i pošla klaviru. Namjeravala sam zamoliti tu damu da nam nešto odsvira. Zastala sam bez riječi kad sam vidjela kako ona u zanosu sluša šaputanje moga muža, stisnuvši mu ruku. Krv mi je najprije navrla u srce, a zatim u glavu. Jer, dogodilo se još nešto. U trenu kad sam im prilazila on je preko ramena bacio pogled na prisutne u salonu, a zatim je strastveno poljubio njezinu ruku. Podignuvši oči, spazio me pa ih je u neprilici spustio. I ona me je ugledala, susrevši moj pogled s hladnom odbojnošću. Položila sam note, koje sam joj nosila, na stol i povukla se. Nisam se dobro osjećala, ali nisam izišla iz sobe. Bila sam sretna što je bilo kasno, pa će se društvo skoro razići. Prišla sam kaminu i naslonila na nj glavu. Nekoliko časaka kasnije netko me upitao ne osjećam li se dobro. Nisam odgovorila. Nisam znala što bih kazala. Ali, posve sam mehanički pogledala i primijetila gospodina Hargravea koji je stajao kraj mene.
– Želite li da vam donesem čašu vina? – predložio je.
– Ne, hvala – odgovorila sam, a zatim sam se ogledala okrenuvši se od njega. Lady Lowborough stajala je kraj svog muža, naslonivši se na njega, jer je on sjedio. Ruku je položila na njegovo rame i nešto mu nježno govorila. Sjela sam na najbližu stolicu. Gospodin se Hargrave povukao videći da mi njegova prisutnost nije draga. Doskora se društvo razišlo. Svi su se povukli u svoje sobe. Tada mi se približio Arthur, smijući se samouvjereno.
– Ljutiš li se, Heleno? – prošaptao je.
– To nije šala, Arthure – kazala sam ozbiljno, ali mirno koliko sam god mogla – ako tom šalom ne želiš zauvijek izgubiti moje osjećaje.
– Toliko se ljutiš? – nasmijao se, uhvativši moje ruke među svoje. Ali ja sam ih povukla s gađenjem, jer je očigledno bio pod utjecajem vina.
– Tada moram kleknuti – rekao je. Kleknuo je preda me podignuvši sklopljene ruke kao na molitvu. Stao je zaklinjati: – Oprosti mi, Heleno! Draga Heleno, oprosti mi, nikada to više neću učiniti! – Sakrivši svoje lice u maramicu, pretvarao se kao da gorko plače.
Ostavila sam ga i uzela svijeću. Tiho sam se iskrala iz sobe i požurila u spavaonicu. Ali, on je ubrzo otkrio da sam ga napustila. Požurio je za mnom i uhvatio me za ruku, upravo kad sam ulazila u sobu. Htjela sam pred njim zatvoriti vrata.
– Ne, nećeš mi pobjeći, tako mi neba! – zaviknuo je. Zatim, uznemiren mojim uzbuđenjem, stao me umirivati govoreći mi kako sam smrtno blijeda i kako se boji da bih se mogla ubiti.
– Ostavi me – prošaptala sam i on me smjesta pustio. Bilo je dobro što je to učinio, jer ja sam doista bila silno uzbuđena. Pala sam u naslonjač, nastojeći se smiriti. Htjela sam s njim mirno govoriti. Stajao je kraj mene, ne usuđujući se da me dodirne. Nakon nekoliko trenutaka približio mi se i pao na koljena kraj mene. Nije to učinio da bi mi se narugao, nego zato da bude u istoj razini sa mnom. Naslonivši ruku na ručku stolice počeo je tihim glasom:
– Sve je to glupost, Heleno, to ništa ne znači. Nije vrijedno nijedne misli. Zar nećeš nikada naučiti – nastavio je – da se zbog mene ne moraš ničega plašiti? Ja te neizmjerno volim. – Zatim je dodao sa smiješkom: – Ako ikada i pomislim na neku drugu, ne smiješ tome pridavati nikakve važnosti, jer se te druge pojavljuju kao bljesak munje i jednako tako brzo nestaju. Moja ljubav prema tebi gori poput vječnog plamena, ti mali tiranine...
– Zašuti jedan čas, Arthure! – rekla sam – i saslušaj me! Nisam ljubomorna furija. Posve sam mirna. Primi moju ruku pa ćeš vidjeti. – I ja sam je mirno pružila prema njemu. – Ne moraš se smijati! – rekla sam i još mu čvršće stisnula ruku, oštro ga promatrajući. – Možda smatraš dobrim zabavljati se time da podstrekuješ moju ljubomoru, ali pripazi da umjesto toga ne probudiš moju mržnju. Kad jednom uništiš moju ljubav, neće ti biti lako da je ponovo stekneš.
– Neću to nikad više ponoviti, Heleno! Nisam time doista mislio ništa zlo, uvjeravam te. Popio sam odviše vina i nisam tog časa bio svjestan što radim.
– Često piješ odviše vina, a to je još nešto što ja mrzim. – Iznenađeno me pogledao zbog moje žestine. – Jest – nastavila sam – nikada to prije nisam spomenula, jer sam se toga stidjela. Ali sada ti kažem da me to smeta i gadi mi se. Ako tako nastaviš, nećeš se moći više tome odrvati. Ali tvoje vladanje u vezi lady Lowborough ne može se pripisivati samo vinu. Večeras si savršeno dobro znao što radiš.
– Žao mi je – odgovorio je, više uvrijeđeno nego žalosno. – Što bi ti još htjela?
– Tebi je samo žao što sam te vidjela – odgovorila sam hladno.
– Da me ti nisi vidjela – promucao je gledajući u sag – ne bi se bilo ništa dogodilo.
Osjetila sam da će mi srce pući. Ali, hrabro sam progutala uzbuđenje, odgovorivši mirno: – Misliš li da ne bi?
– Ne bi – odgovorio je tvrdoglavo. – Napokon, što sam učinio? Ništa, osim što si ti to pretvorila u predmet optužbe protiv mene.
– Što bi lord Lowborough, tvoj prijatelj, kazao kad bi sve saznao? Ili što bi ti mislio o njemu ili bilo kome drugome kad bi postupao prema meni onako kao ti prema Annabelli.
– Ubio bih ga!
– Kako to onda možeš smatrati nevažnim? Kako, ako bi ti zbog te uvrede drugoga ubio. Zar to nije ništa, šaliti se osjećajima svoga prijatelja, krasti ljubav supruge njezinu mužu koji je smatra vrednijom od zlata? Jesu li ženidbene zakletve šala? Zar za tebe nije ništa zabaviti se time da ih prekršiš? Ili da druge tjeraš u to? Mogu li ja ljubiti čovjeka koji čini takve stvari tvrdeći da to nije ništa?
– Pa ne kršiš li ti svoju ženidbenu zakletvu – odgovorio je hodajući ljutito po sobi. – Obećala si me poštivati i slušati me, a sada mi želiš zapovijedati, prijetiš mi i optužuješ me kao da sam neka skitnica. Da nisi u tom stanju, Heleno, ne bih se s tim pomirio. Neću dopustiti da mi zapovijeda žena, pa ni vlastita.
– Što bi inače učinio? Hoćeš li možda nastaviti dok te ne zamrzim? A tada me optužiti da sam prekršila zakletvu?
Nekoliko je trenutaka šutio a zatim odgovorio:
– Ti me nikada nećeš zamrziti. – Zauzeo je svoj pređašnji položaj do mojih nogu i stao strastveno ponavljati: – Ti me ne možeš mrziti, sve dok ja tebe ljubim.
– Kako bih ti mogla vjerovati da me ljubiš, ako se i nadalje budeš tako ponašao? Zamisli da si na mom mjestu. Bi li mislio da te ljubim kad bih tako postupala? Bi li vjerovao mojim protestima te me i dalje poštivao u takvim okolnostima?
– To nije isto – odvratio je. – Stalnost je dio ženske prirode. Da zauvijek ljubi, slijepo i nježno, samo jednog jedinoga. Neka bude blagoslovljena zbog toga! A ti više od svih. Ali, i ti moraš pokazati razumijevanje za nas. Jer, kako je kazao Shakespeare:
Ma koliko cijenili sebe.
Naše su sklonosti nestalnije.
Laganije ih stječemo, i laganije gubimo,
No što to žene čine.

– Ja sam dakle izgubila tvoju sklonost, a lady Lowborough ju je zadobila?
– Ne! Samo mi je nebo svjedok kako je smatram beznačajnom u usporedbi s tobom. A tako ću misliti i nadalje, ne budeš li me ti otjerala svojom strogošću. Ona je kćerka zemlje, a ti si nebeski anđeo. Samo, ne budi odviše kruta u svojoj svetosti. Ne zaboravi, ja sam ubogi slabi smrtnik. Hajde, Heleno, nećeš li mi oprostiti? – rekao je nježno, uhvativši me za ruku i gledajući me s nedužnim smiješkom.
– Ako to učinim, ti ćeš ponoviti tu uvredu.
– Kunem se...
– Nemoj se kleti! Tvojim riječima vjerujem jednako kao i tvojim zakletvama. A kako bih željela imati povjerenja u tebe!
– Iskušaj me, Heleno! Vjeruj mi, i oprosti mi još jednom, pa ćeš i sama vidjeti. Hajde, ne zaboravi, ja osjećam paklene muke dok ne izrekneš tu riječ.
Ništa nisam kazala, ali sam stavila ruku na njegovo rame, poljubivši ga u čelo. Zatim sam zaplakala. Nježno me zagrlio. Otada smo opet dobri prijatelji. On je bio suzdržan za vrijeme jela, i ponašao se pristojno prema lady Lowborough. Prvi dan joj nije prilazio. Bar ne u mojoj prisutnosti. A mislim ni inače. Činilo se da je ona nezadovoljna, a lord Lowborough je postao mnogo srdačniji prema svom domaćinu. Bit ću ipak sretna kad oni odu. Naime, Annabella mi je vrlo mrska, pa je potrebno mnogo napora da prema njoj ostanem pristojna.
Ona je ovdje jedina žena osim mene, pa smo zbog toga prisiljene da često budemo zajedno. Kad nas gospođa Hargrave ponovo pozove, osjetit ću to kao olakšanje. Htjela bih zamoliti Arthura da pozove staru damu za vrijeme boravka naših gostiju. Mislim da ću to učiniti. Ona će to smatrati znakom pažnje, pa iako baš ne žudim za njezinim društvom, ona će mi biti dobrodošla kao treća žena koja će stajati između mene i lady Lowborough.
Prvi put nakon onoga nesretnog događaja bile smo same dva-tri sata sutradan nakon doručka. Gospoda su to vrijeme provodila u pisanju pisama i beskonačnim razgovorima. Ona je bila zabavljena ručnim radom, a ja sam pregledavala račune. To je vrijeme bilo za mene neizmjerno neugodno, a mislila sam da njoj mora biti još gore. Ali, varala sam se. Ona je prva progovorila. Hladno se smiješeći, započela je:
– Vaš je suprug jučer navečer bio vrlo veseo, Heleno. Događa li se to često?
– Ne – odgovorila sam. – Vjerujem da se to nikada više neće opetovati.
– Dali ste mu dobru lekciju, zar ne?
– Ne, ali sam mu kazala da mi se to ne sviđa, a on je obećao da se to neće ponoviti.
– Činio mi se nekako tužan jutros – nastavila je. – A vi, Heleno? Vidim da ste plakali. To oružje nama ženama zaista koristi, samo što oči od toga tužno izgledaju.
– Ja nikad ne plačem da bih postigla neki efekt. I ne razumijem kako to netko može.
– Ne znam, nisam imala prilike pokušati. Ja vjerujem, kad bi Lowborough učinio nešto slično, natjerala bih ja njega u plač. Ne čudim se što se ljutite, jer bih ja svom mužu dala lekciju koju on ne bi tako brzo zaboravio. Ali, on nikad ne bi učinio nešto slično. Odviše je poslušan.
– Vi, čini se, prevelike zasluge pripisujete sebi? Lord Lowborough bio je već prije poznat po svojoj suzdržljivosti. Tako sam bar čula.
– Mislite zbog vina? Da, sigurno je da više neće piti. A što se tiče drugih žena, i toga se ne Dojim. On, naime, obožava čak i tlo po kojemu stupam.
– Jeste li sigurni da to zavređujete?
– Nemam pojma. Mi smo svi samo slaba bića, Heleno! Nitko od nas ne zavređuje da ga obožavaju. Jeste li vi tako sigurni da dragi Huntingdon zavređuje vašu ljubav?
Nisam znala što bih joj na to odgovorila. Neopisivo sam se ljutila, ali sam potiskivala sve vanjske znakove ljutnje. Samo sam se ugrizla za usne i pretvarala se da sređujem svoj posao.
– U svakom slučaju – nastavila je, iskorištavajući svoju nadmoć – vi bar možete biti sigurni u to da ste vrijedni sve ljubavi koju vam on daje.
– Laskate mi – odgovorila sam – ali bar mogu pokušati da je zavrijedim. – A zatim sam skrenula razgovor na nešto drugo.

POGLAVLJE

XXVIII



25. prosinca
Prošlog sam Božića bila zaručnica, srca puna ljubavi i najljepših nada za budućnost, iako ne posve bez straha. Sada sam supruga. Moja je ljubav treznija, ali nije nestala, moje su nade manje, ali se nisu izgubile. Moj je strah veći, iako još nije našao svoju punu potvrdu, a, hvala Bogu, postala sam i majka. Bog mi je poslao biće koje ću moći odgojiti za njega, dao mi je novu, mirniju ljubav i nade koje će me tješiti.
25. prosinca 1823.
Prošla je još jedna godina. Moj mali Arthur živi i raste. Nije čelična zdravlja, ali je živahan i mio. Vrlo je osjećajan, iako će još mnogo vremena proteći dok on uzmogne naći riječi da to izrazi. Napokon je osvojio srce svoga oca. Sada se neprekidno plašim neće li ga njegov otac uništiti svojom nepromišljenom popustljivošću. Ali, ja se moram čuvati vlastite slabosti, jer nikada dosad nisam znala u kakvom se iskušenju nalaze roditelji odgajajući svoje dijete.
Bila mi je potrebna utjeha koju nalazim u svom sinu (to mogu priznati ovom šutljivom papiru), jer je nemam u svom mužu. Još ga uvijek ljubim, i on mene voli na svoj način. Ali koliko se to razlikuje od one ljubavi koju sam mogla pružiti i koju sam se nadala primati! Kako malo prave simpatije ima među nama! Koliko je mojih misli i osjećaja zatvoreno u meni! Bolji dio mene zapravo i nije udat. On je osuđen na život u sjeni osamljenosti. Zbog nedostatka hrane sasušit će se i nestati u neplodnom tlu. Ali, ponavljam, nemam prava žaliti se. Ipak, dopustite mi da kažem istinu, ili bar jedan njezin dio, pa da vidimo kasnije hoće li još koja tamnija istina ispuniti ove stranice. Sada smo već dvije godine ujedinjeni, nestalo je romantičnosti našeg susreta. Otkrila sam već sve zle strane njegove prirode. Ako se dogodi neka promjena, ona mora biti nabolje. Sigurno nećemo moći pasti dublje nego što već jesmo. A ako tako i bude, morat ću to podnositi isto tako dobro kao što sam podnosila sve do sada.
Arthur nije ono što se obično naziva zlim čovjekom. On ima i dobrih osobina. Ali on je čovjek koji se ne može kontrolirati. Ljubitelj je užitaka, kojima se odaje poput životinje. Nije loš suprug, ali njegova poimanja o braku nisu i moja. Njegovo je shvaćanje o supruzi da ga mora odano ljubiti i biti kod kuće, čekati ga, zabavljati ga i brinuti se za njega ako on odluči ostati s njom. A kad ga nema kod kuće, supruga se ima brinuti za poslugu i dom, te strpljivo čekati mužev povratak, bez obzira na to kako on provodi to vrijeme izvan kuće.
Rano u proljeće najavio je svoju namjeru da ode u London. Njegovi su poslovi zahtijevali njegovu prisutnost, tako da to više nije mogao odgađati. Izrazio je žaljenje što me mora napustiti, ali se nadao da ću se zabavljati djetetom do njegova povratka.
– Ali zašto bih ja ostala ovdje? – rekla sam. Mogu poći s tobom. Začas se mogu spremiti.
– Zar bi ti povela dijete u grad?
– Zašto ne?
To je prava glupost. Gradski mu zrak sigurno ne bi dobro činio, a ni meni. Kasni izlasci u London ne bi mu odgovarali. Sve bi to bilo vrlo opasno i nesigurno. Htjela sam opovrći njegove tvrdnje, jer sam se užasno plašila toga da on sam pođe. Rado bih žrtvovala mnogo toga, čak i u vezi s djetetom, samo kad bih to mogla spriječiti. Napokon mi je otvoreno kazao da bih ga smetala. Bio je mrtav od umora zbog neprospavanih noći za koje je bilo krivo dijete. Morao se odmoriti. Predložila sam odvojene sobe, ali ni to nije koristilo.
– Istina je, Arthure – kazala sam na kraju – ti si se umorio od mog društva, pa si odlučio da me ne povedeš sa sobom. Mogao si to odmah kazati.
Zanijekao je to. Ali ja sam smjesta napustila sobu i otrčala u dječju da bih sakrila svoje osjećaje.
Bila sam odviše povrijeđena a da bih dalje izražavala nezadovoljstvo njegovim namjerama. Nisam se čak htjela više vratiti na taj razgovor. Pitala sam ga samo kako treba voditi poslove za njegove odsutnosti. Tek sam dan prije njegova odlaska ozbiljno napomenula neka se čuva i izbjegava iskušenja. Nasmijao mi se, uvjeravajući me kako nije potrebno da se uzbuđujem. Obećao je da će slušati moj savjet.
– Besmisleno je, ali ipak, kad se namjeravaš vratiti? – zapitala sam.
– To je teško kazati u tim uvjetima. Ali, budi sigurna, ljubavi, neću se dugo zadržati.
– Ne želim da se u svojoj kući osjećaš kao u zatvoru – odvratila sam. – Neću se ljutiti makar ostao i cijeli mjesec – ako možeš biti sretan tako dugo bez mene – samo ako znam da je s tobom sve u redu. Ali, ne sviđa mi se što ćeš ondje boraviti među svojim prijateljima, kako ih ti nazivaš.
– Smiješna si! Zar ne misliš da se mogu brinuti sam za sebe?
– Posljednji put nisi. Ali, dokaži mi ovaj put, Arthure, da to možeš. Nauči me kako nije potrebno da se zbog tebe brinem.
Obećao mi je to, ali tako kao da želi umiriti malo dijete. Je li održao obećanje? Nije, i zbog toga mu nikada više neću moći vjerovati. Gorko, priznanje! Suze mi zasljepljuju oči dok pišem. Otišao je na početku ožujka, a nije se vratio do kraja srpnja.
Ovaj put se čak nije ni pokušao ispričavati. Njegova su pisma bila kraća, i mnogo manje nježna, naročito nakon nekoliko prvih tjedana. Dolazila su sve rjeđe, a svaki su put bila sve nemarnije napisana. Ali, kad sam ja prestala pisati, stao se tužiti zbog moje nebrige. Kad sam mu pisala hladno, a moram priznati da sam to u posljednje vrijeme često činila, tužio se zbog toga, govoreći da ću ga na kraju otjerati iz njegova doma. Kad sam ga stala nježno nagovarati, njegovi su odgovori bili nešto ljubazniji, ali sam napokon naučila da ne vjerujem njegovim obećanjima.

POGLAVLJE

XXIX



To su bila četiri užasna mjeseca puna straha, očaja i srdžbe. Žaliti njega ili žaliti samu sebe. A ipak cijelo to vrijeme nisam bila potpuno bez utjehe. Imala sam svoje drago, nevino dijete koje me tješilo. Ali i ta utjeha bila je zagorčena mišlju koja se neprekidno nametala: »Kako ću ga naučiti da poštuje svoga oca, a da se pri tom ipak ne ugleda u njega?«
Sjetila bih se tada kako sam zapravo za sve to sama kriva, pa sam odlučila podnositi sve bez prigovora. U isti sam čas odlučila i to da se ne predajem očaju zbog grijeha drugoga, i da se pokušam što bolje zabaviti. Osim svoga divnog djeteta i vjerne Rachel, koja je pogađala što se događa iako je bila odviše diskretna da bi to spomenula, imala sam i svoje knjige, olovke, domaćinske poslove i brigu za siromašne Arthurove zakupnike i radnike. Ponekad bih se zabavljala i u društvu svoje mlade prijateljice Esther Hargrave. Odlazila bih joj u posjet, a jednom ili dva put ona je provela cijeli dan kod mene. Gospođa Hargrave nije ove sezone otputovala u London. Nije imala kćer na udaju, pa je smatrala pametnijim ostati kod kuće i štedjeti. A za pravo čudo, stigao joj je na početku lipnja i Walter i ostao je sve do kraja kolovoza.
Srela sam ga u Grassdalu jedne divne tople večeri kad sam šetala parkom u pratnji sinčića i Rachele, koja je ujedno i guvernanta i sobarica. Meni naime nije trebalo mnogo pomoći, a kako se ona već i za mene brinula dok sam bila dijete, predala sam joj tu dužnost. Njoj je pomagala samo jedna djevojka. Tako sam mogla uštedjeti i nešto novaca, a otkada sam bolje upoznala Arthurove poslove, saznala sam da je to potrebno. Jer, po mojoj želji, gotovo svi prihodi od mog imetka utrošit će se u nekoliko idućih godina u otplaćivanju Arthurovih dugova. A koliko novaca troši on sada u Londonu, to je upravo nevjerojatno. Ali vratimo se gospodinu Hargraveu. Stajala sam s Rachelom kraj jezera, zabavljajući dijete koje je držala na rukama. Tada je on iznenada ušao u park, jašući na plemenitu crnom konju. Krenuo je travnjakom prema meni. Pozdravio me vrlo otmjenim komplimentom, koji je vjerojatno bio smislio dok je jašio ovamo. Donio mi je poruku svoje majke, koja je iskoristila što je on izjašio u tom smjeru, pa me zamolila da sutradan dođem k njima na obiteljski ručak.
– Neće biti nikoga osim nas – rekao je. – Ali Esther vas nestrpljivo očekuje, a majka se boji da se osjećate osamljenom u ovoj velikoj kući. Željela bi vas nagovoriti da je češće posjećujete, i da se u našoj skromnoj kući osjećate kao u svojoj, sve dok se ne vrati gospodin Huntingdon.
– Veoma je ljubazna – odgovorila sam – ali ja nisam sama, kao što vidite. Oni, čije je vrijeme ispunjeno, malo se kad žale na samoću.
– Znači, nećete sutra doći? Ona će biti vrlo razočarana zbog vašeg odbijanja.
Nije mi bilo drago što su me žalili zbog osamljenosti, ali sam ipak obećala da ću otići onamo.
– Kako je to divno veće! – rekao je, ogledavajući se po parku s golemim drvećem i mirnim jezerom. – Vi živite u pravom raju!
– Veće je lijepo – odgovorila sam, uzdahnuvši na pomisao kako sam malo uživala u toj krasoti i kako je Grassdale malo bio nalik na raj. Ne znam je li gospodin Hargrave pogodio moje misli, ali me upitao, oklijevajući malo, jesam li u posljednje vrijeme primila vijesti od gospodina Huntingdona.
– Nisam – odgovorih.
– To sam i mislio – promucao je kao da govori samom sebi.
– Niste li se vi vratili iz Londona prije kratkog vremena?
– Jučer!
– Jeste li ga vidjeli?
– Da, vidio sam ga.
– Je li mu dobro?
– Jest, sve je u redu – rekao je, još više oklijevajući i kao da potiskuje srdžbu – dobro mu je koliko zavređuje, u okolnostima koje smatram nevjerojatnim za čovjeka kao što je on. – Pogledao me i naklonio se. Pretpostavljam da mi se lice zažarilo.
– Oprostite, gospođo Huntingdon – nastavio je – ali ne mogu suspregnuti prezir kad sretnem takvu sljepoću i loš ukus. Ali, možda vi ne znate...
– Ništa ne znam, gospodine, osim da on odgađa svoj povratak duže nego što sam očekivala. Pa, kako on pretpostavlja društvo svojih prijatelja meni, svojoj ženi, a gradsku razonodu mirnom životu na selu, smatram da to moram zahvaliti njegovim prijateljima. Njihovi ukusi i zabave slične su njegovima, i ne znam zašto bi njegovo ponašanje moglo izazvati njihov prezir ili srdžbu.
– Pogrešno me optužujete – odgovorio je. – Nisam boravio u društvu gospodina Huntingdona posljednjih nekoliko tjedana. A njegov ukus i zabave nisu i moji. Ja sam osamljeni putnik. Ondje gdje sam ja okusio samo nekoliko kapljica, on je ispijao čaše. Pa ako sam ikad pomišljao utopiti glas razuma u ludosti, ili sam utrošio odviše vremena u nevrijednom društvu, tada sam Bog zna kako bih se toga najradije bio odrekao za svagda. A kad bih imao bar malo onog blaženstva, koje neki tako lakomisleno odbacuju, kad bih imao dom i takvu družicu s kojom bih ga dijelio... to je sramotno!– procijedio je kroz zube. – I nemojte ni pomišljati, gospođo Huntingdon – dodao je glasno – da me možete optužiti za ono što on čini. Naprotiv, ukazivao sam mu svoje čuđenje i podsjećao ga na njegove dužnosti, ali bez ikakva uspjeha. On je...
– Dosta, gospodine Hargrave, ma kakve bile greške mog muža, morate shvatiti da će za mene biti samo još teže budem li o njima čula iz usta nekog stranca.
– Jesam li ja stranac za vas? – upitao je žalosno. – Ja sam vaš najbliži susjed, kum vašeg sina i prijatelj vašeg supruga. Ne mogu li postati i vaš?
– Tome mora prethoditi dobro poznavanje čovjeka, gospodine Hargrave, a ja o vama ne znam ništa osim ponešto iz kazivanja.
– Zar ste zaboravili onih sedam tjedana što sam ih prošle jeseni proveo pod vašim krovom? Ja ih nisam zaboravio. Dovoljno vas dobro poznajem, gospođo Huntingdon, pa mislim da od svih ljudi na svijetu najviše treba zaviđati vašem suprugu, a zatim meni ako me htjednete počastiti svojim prijateljstvom.
– Da me bolje poznajete ne biste to mislili, a ako ipak, tada to ne biste govorili očekujući da će mi to polaskati.
Učinila sam nekoliko koraka dok sam tako govorila. Shvatio je da bih željela prekinuti taj razgovor, pa se smjesta naklonio, poželio mi laku noć i odjašio. Činilo se da ga je moje neljubazno prihvaćanje laskanja duboko uvrijedilo. Nisam bila sigurna je li bilo dobro što sam tako grubo s njim govorila. Ali, bila sam uvrijeđena njegovim ponašanjem. Činilo se kao da je želio iskoristiti odsutnost moga muža, optužujući ga i više nego što je odgovaralo istini.
Rachel se bila udaljila za našeg razgovora. On je zadržao konja kraj nje želeći pogledati dijete. Pažljivo ga je podigao i pogledao ga gotovo očinski nježno. Čula sam ga kad sam mu se približila:
– I njega je zaboravio!
Zatim ga je nježno poljubio i vratio Racheli.
– Volite li djecu, gospodine Hargrave? – zapitala sam ga nešto ljubaznije.
– Zapravo ne volim – odgovorio je – ali ovo je tako dražesno dijete, tako nalik na majku – dodao je tiše.
– Varate se, sličan je ocu – odgovorila sam.
– Nemam li pravo? – obratio se Racheli.
– Mislim da je sličan pomalo i ocu i majci.
On je otišao, a Rachel ga je nazvala veoma ugodnim gospodinom. Ja sam još uvijek gajila u tom pogledu stanovitu sumnju.
Narednih šest tjedana srela sam ga nekoliko puta. Uvijek u društvu njegove majke ili sestre. Kad sam im dolazila u posjet, uvijek je bio kod kuće, a kad bi one dolazile k meni on ih je vozio svojom kočijom. Njegova je majka bila oduševljena njegovom pažnjom i iznenadnom ljubavlju za dom.
Onaj put, kad sam ga ponovo srela samoga, bijaše topao, vedar dan, na početku srpnja. Povela sam malog Arthura u šetnju u park. Ondje sam ga smjestila na mahovinom obrasli korijen nekoga starog hrasta. Pošto sam nabrala kitu ruža i zvončića, kleknula sam kraj njega i pružala mu jedan po jedan cvijet. Uživala sam u divnom cvijeću i njegovim oduševljenim očima. Na čas sam zaboravila sve svoje brige. Smijala sam se zajedno s njim i uživala poput njega. Iznenada je sjena pala na komadić zemlje obasjane suncem. Pogledala sam i ugledala Waltera Hargravea gdje zuri u nas.
– Oprostite, gospođo Huntingdon – rekao je – ali bio sam očaran. Nisam imao snage prići vam i prekinuti tu divnu scenu. A nisam se mogao odreći užitka da vas promatram. Kako dobro napreduje moje kumče! Kako je sretan jutros! – približio se djetetu i uhvatio njegove ručice. Videći kako će njegovo milovanje izazvati suze umjesto ljubaznog pogleda, oprezno se povukao.
– Kakvu utjehu mora da vam pruža to malo biće, gospođo Huntingdon! – napomenuo je pomalo tužno dok je udivljeno promatrao dijete.
– To je istina – odgovorila sam. Zatim sam zapitala za njegovu majku i sestru.
Pristojno je odgovarao na moja pitanja, a zatim se vratio na onaj razgovor, sav zaplašen, ne želeći me povrijediti.
– Jeste li u posljednje vrijeme čuli nešto o Huntingdonu? – zapitao je.
– Ovaj tjedan nisam – odvratila sam. A mogla sam mu zapravo kazati: posljednja tri tjedna.
– Primio sam jutros pismo od njega. Žalim što nije takvo da bih ga mogao pokazati njegovoj ženi.
– Napola je iz džepa izvukao pismo na kojemu sam prepoznala Arthurov rukopis. – Javlja mi da se idućeg tjedna vraća.
– To i meni javlja u svakom pismu.
– Doista! To je slično njemu. Ali meni je dosad uvijek pisao kako još namjerava ostati.
Poput udarca munje pogodio me taj očiti dokaz njegove laži.
– Sve je to posve u skladu s njegovim ponašanjem – rekao je gospodin Hargrave gledajući me zamišljeno i čitajući moje misli na mom licu.
– Mislite li da će zaista doći drugi tjedan? – zapitala sam ga nakon nekoliko trenutaka.
– Možete računati s tim, ako vas to veseli. Je li moguće, gospođo Huntingdon, da se vi možete veseliti njegovu dolasku? – uskliknuo je, pažljivo promatrajući moje lice.
– Naravno, gospodine Hargrave, pa zar on nije moj muž?
– Oh, Huntingdone, ti ne znaš što činiš! – promrmljao je strastveno.
Podigla sam dijete i otišla poželjevši mu sretan put. Htjela sam u miru razmišljati o tome u svetilištu svoga doma.
Jesam li bila sretna? Da, oduševljena, iako sam se ljutila zbog Arthurova ponašanja, znajući koliko je kriv preda mnom. Čvrsto sam odlučila učiniti nešto da on to osjeti.