Ann Brontë-Stanarka napuštene kuće

First topic message reminder :



STANARKA NAPUŠTENE KUĆE

Ann Brontë (1820–1849) napisala je samo dva romana. Stanarka napuštene kuće (1848) sentimentalna je priča o životnom putu žene koja je izgubila muža razvratnika i pokušava sve snage usmjeriti na odgoj sina da i on ne krene očevim putem. To je roman snažne sentimentalne ekspresije u kojem ljudske sudbine ovise o teškoćama i preprekama na koje nailaze, jer one obećavaju katarzu – neizbježnu za jednog puritanskog pisca.
Djela tri sestre, Charlotte, Emily i Ann Brontë, umjetničko su i ljudsko svjedočanstvo o životu u Engleskoj prve polovice XIX stoljeća. Otkrivajući tjelesne i duševne patnje svojih senzibilnih junaka i junakinja, spisateljice pokazuju dubinu sukoba darovitog pojedinca s konzervativnim društvom, ističu socijalne nepravde, prikazujući pritajeni klasni bunt i tako, uza sve svoje inovacije značajne za realističko gledanje na svijet oko sebe, nastavljaju tradiciju započetu djelima Jane Austin.
Poslije romana – sentimentalnih romansi, lišenih životne argumentacije, u njihovim djelima prevladava ozbiljnost, počinje se shvaćati da život najčešće određuju male a ne velike stvari i da je upravo zato put do punog ostvarenja ljudske sreće težak i trnovit.
Potekle iz svećeničke obitelji, odgojene u siromaštvu i pod zaptom stroga oca, probijale su se kroz život kao učiteljice i odgojiteljice da bi književnu slavu stekle tek poslije smrti. Služeći imućne, one su vrlo rano i vrlo snažno osjetile posljedicu društvene nejednakosti i spoznale da se ti odnosi moraju mijenjati. S dubokim smislom za društvenu i psihološku realnost sestre Brontë u svojim romanima pričaju sumorne, a ponekad i tragične životne priče svojih junaka, otkrivajući kako je u tom svijetu nemoguće naći sreću a da se izbjegnu sve kušnje i patnje na putu do nje.

POGLAVLJE

XXX



Sutradan ujutro primila sam i ja od njega nekoliko riječi, koje su potvrdile Hargraveove tvrdnje o njegovu skorom dolasku. Stigao je idući tjedan u duševnom i tjelesnom stanju mnogo gorem nego prvi put. Ipak nisam namjeravala ovaj put prijeći preko svega bez prigovora. Mislila sam da to ne bi imalo smisla.
Ali, prvi dan je bio umoran od puta, a ja sam bila odviše sretna što se napokon vratio. Nisam ga htjela smjesta napasti, spremala sam to za sutra. Drugo jutro bio je vrlo miran, pa sam odlučila još pričekati. Ali za večere, kad je stao svemu prigovarati, izjavljujući kako ćemo morati promijeniti kuharicu, pomislila sam da je pravi čas kucnuo.
– To je ista kuharica koju smo imali prije nego što si otišao Arthure – rekla sam. – Tada si bio vrlo zadovoljan njome.
– Sigurno se razlijenila dok mene nije bilo. Otrovat ću se tom ogavnom hranom! – I zlovoljno je odgurnuo tanjur.
– Mislim da si se ti promijenio, a ne ona – rekla sam što sam mogla ljubaznije, jer ga nisam htjela razljutiti.
– Možda – odgovorio je nemarno kad je ispio čašu vina pomiješanog s vodom – jer u mojim žilama gori pakleni plamen, koji ne mogu ugasiti ni svi oceani.
– Što ga je prouzrokovalo? – htjela sam ga zapitati, ali je taj čas ušao sluga i stao odnositi stvari.
– Požuri, Bensone, odnesi tu ogavnu hranu viknuo je Arthur. – I nemoj donijeti sir, ako ne želiš da se zaista razbolim!
Benson je iznenađeno maknuo sir, nastojeći pospremiti sve što je brže i tiše moguće. Ali, na nesreću, sag se bio nabrao kad je njegov gospodar bio naglo odmaknuo stolicu, pa je Benson posrnuo. Ništa se naročito nije dogodilo, osim što je pala jedna posudica za umak i razbila se. Na moje najveće iznenađenje Arthur se bijesno okrenuo prema njemu i stao ga psovati najprostijim izrazima. Ubogi je čovjek problijedio i počeo drhtati dok je skupljao krhotine porculana.
– Nije on kriv, Arthure – rekla sam – posrnuo je na sagu. Nemojte to sada čistiti, Bensone! Ostavite za kasnije.
Sretan što može otići, Benson je poslužio desert i izgubio se.
– Kako možeš stati na stranu sluge, a protiv mene? – rekao je Arthur čim su se vrata zatvorila. – Zar nisi vidjela da sam bijesan?
– Nisam to znala, Arthure, a ubogi je čovjek bio prestrašen i povrijeđen tvojim iznenadnim ispadom.
– Ubogi čovjek, doista! Kako možeš i pomisliti da bih ja mogao imati obzira prema osjećajima takvog lopova, kada se moji živci trgaju zbog te buke.
– Nikad prije nisam čula da se tužiš na živce.
– A zašto ja ne bih imao živce kao i ti?
– Ne poričem da ih imaš, ali ja se nikad nisam žalila na svoje živce.
– Pa i kako bi, kad nemaš prilike da ih iskušaš!
– A zašto ti onda iskušavaš svoje?
– Misliš li da ja nemam drugog posla nego da sjedim kod kuće i brinem se za sebe poput žene.
– A zar se ne bi mogao pričuvati kad odlaziš od kuće? Rekao si mi da ćeš to učiniti, obećao si...
– Nemoj ponovo započinjati s tim glupostima, Heleno! Ne mogu to podnijeti!
– Što ne možeš podnijeti? Da te podsjetim na obećanje koje si mi dao?
– Heleno, ti si okrutna! Poštedjela bi me kad bi znala kako mi se srce stisnulo, a svaki živac zaigrao, kad si tu stala tako govoriti. Ti žališ glupog slugu koji lomi sude, ali nemaš suosjećanja sa mnom, kad mi se glava puši a groznica me obuzima.
Naslonio je glavu na ruke i duboko uzdahnuo. Pristupila sam mu i položila ruku na njegovo čelo. Zaista je gorjelo.
– Dođi sa mnom u salon, Arthure! Nemoj više piti vina. Popio si već nekoliko čaša, a ništa nisi jeo cijeli dan. Od toga se nećeš izliječiti.
Napokon sam ga uspjela nagovoriti da se digne od stola. Kad su donijeli malog nastojala sam ga zabaviti njime. Ali su ubogom Arthuru rasli zubi, a njegov otac nije podnosio njegov plač. Morali su ga smjesta odnijeti, čim je prvi put zajecao. A kad sam za večere otišla na nekoliko časaka k djetetu, on mi je na povratku stao prigovarati kako zapostavljam supruga na račun djeteta.
– Nisam dugo izbivala, Arthure! Niti sat.
– Naravno, sat za tebe nije ništa, ti si ga ugodno provela.
– Nisam ga ugodno provela – upala sam mu u riječ. – Tetošila sam jadno dijete kojemu nije dobro. Nisam ga mogla ostaviti dok nije zaspalo.
– Imaš samilosti za sve osim za mene.
– A zašto bih tebe žalila? Što ti je zapravo?
– To doista prelazi granice! Došao sam kući bolestan i slab, žudeći za utjehom i udobnošću, nadajući se da ću naći pažnju i ljubaznost, bar kod moje žene. A kad tamo, ona me mirno pita što je sa mnom!
– Nije ti ništa – odvratila sam – osim onoga što si ti sam skrivio ne slušajući moje savjete.
– Slušaj, Heleno – rekao je uspravivši se na stolici – ako smjesta ne prestaneš, pozvonit ću i naručiti šest boca vina. I, tako mi Boga, popit ću ih prije nego što se dignem s tog mjesta.
Ništa više nisam kazala, nego sam sjela za stol i privukla knjigu.
– Ostavi me napokon na miru! – nastavio je – ako mi već uskraćuješ svaku drugu utjehu. – Ponovo se zavalio u naslonjač, zatvorivši oči kao da će spavati.
Ne znam koja je knjiga ležala preda mnom, jer je nisam ni pogledala. Naslonila sam laktove s obje njezine strane i sklopila ruke pred očima, te se prepustila tihom plaču. Ali, Arthur nije spavao. Na moje tiho jecanje digao je glavu i nestrpljivo uzviknuo:
– Zašto plačeš, Heleno? Što je sada opet?
– Plačem zbog tebe, Arthure – odgovorila sam, otirući brzo suze.
Digla sam se i bacila na koljena pred njega, uhvativši njegove ruke među svoje, govoreći: – Ne znaš li ti da si dio mene? Misliš li da možeš ranjavati i ponižavati sebe, a da ja to ne osjetim?
– Da sebe ponižavam, Heleno?
– Jest, ponižavaš! Što si radio cijelo to vrijeme?
– Bolje je da ne pitaš – rekao je s laganim smiješkom.
– A ti to radije nemoj kazati. Ali, ne možeš poreći da si se užasno ponašao. Sramotio si svoje tijelo i dušu, a i mene. Ja to ne mogu mirno podnositi – i neću!
– Nemoj tako strastveno stiskati moju ruku, i nemoj me ljutiti! Oh, Hattersley je imao pravo! Ti ćeš biti moja smrt sa svojim čistim osjećajima i čvrstim karakterom! Molim te, poštedi me!
– Arthure, moraš se pokajati! – kriknula sam u očaju, zagrlivši ga i skrivajući lice na njegovim grudima. – Reci da ti je žao zbog onoga što si učinio!
– Žao mi je!
– Nije, i opet ćeš to činiti!
– Neću preživjeti da bih to ponovio, budeš li tako strastveno postupala sa mnom – odgovorio je, gurnuvši me od sebe. – Gotovo si me ugušila svojim zagrljajem. – Pritisnuo je ruku na srce. Činio se uzbuđen i bolestan.
– A sad mi donesi čašu vina – rekao je – da ispraviš ono što si učinila, ti tigrice! Blizu sam nesvjestice!
Potrčala sam da mu donesem što je htio. Činilo se da ga je to oživilo.
– Sramota – rekla sam i uzela mu praznu čašu iz ruke – da se tako snažan i mlad čovjek može dovesti u takvo stanje!
– Kad bi ti sve znala, rekla bi: »Kakvo čudo da sve to možeš podnositi tako dobro kako podnosiš!« Proživio sam više u ova četiri mjeseca, Heleno, nego što si ti cijelog svoga života. I više nego što ćeš do kraja svoga života, pa makar doživjela stotinu godina. Moram to nekako platiti.
– Platit ćeš to i skuplje nego što misliš, ako se ne pričuvaš. Uništit ćeš zdravlje, a i moju ljubav, ukoliko ti je uopće stalo do nje.
– Što, ponovo mi prijetiš gubitkom tvojih osjećaja? Mislim da bi bilo pametno da opet započneš s tim! Zar misliš da se oni mogu tako lako uništiti? Natjerat ćeš me, lijepi moj tiraninu, da požalim zbog svog izbora. Pozavidjet ću Hattersleyu na njegovoj blagoj maloj ženici. Ona je pravi uzor svoga spola, Heleno! Ona je bila s njim u Londonu cijelu sezonu, i nije mu smetala. Mogao se zabavljati uz nju kako je i koliko je htio, poput pravog neženje. Nikad se nije požalila da je zapostavlja. Mogao je dolaziti kući u bilo koje doba noći i dana, trijezan ili potpuno pijan. Mogao je izigravati ludu, ako je želio, a da se ona nikad nije požalila. Nikad nije rekla ni riječ prigovora, pa ma šta on učinio. U cijeloj Engleskoj nema takvog dragulja, i on se kune da je ne bi zamijenio za cijelo kraljevstvo.
– Provodi uz njega užasan život!
– Ne, ona poznaje samo njegovu volju. Zadovoljna je i sretna što se on zabavlja.
– U tom je slučaju ona još veća luda od njega.
Ali nije tako! Primila sam nekoliko pisama od nje u kojima izražava veliku zabrinutost zbog njegova ponašanja. Tuži se na tebe, jer ga ti navodiš na nepromišljenosti. Preklinje me da upotrijebim sav svoj utjecaj i natjeram te da napustiš London. Piše kako njezin suprug nikad nije bio takav dok ti nisi tamo došao. On će prestati s tim čim ti odeš i on se ponovo snađe i sabere.
– Ta prokleta mala izdajica! Daj mi to njezino pismo, pa ću mu ga pokazati, kunem se!
– Ne, on ga neće vidjeti bez njezina pristanka. Ali, ako ga i vidi, u njemu nema ništa što bi ga moglo razljutiti – a ni u onim drugim pismima. Nikad nije rekla ni riječi protiv njega. Ona spominje njegovo ponašanje na najdelikatniji način. Nalazi sve moguće isprike za svog supruga. A što se tiče njezina bijednog života, ja ga više naslućujem nego što ga čitam u njezinim pismima.
– Ali ona okrivljuje mene, a ti si joj sigurno u tome pripomogla.
– Nisam! Samo sam joj pisala da precjenjuje moj utjecaj na tebe. Jer ja bih te sama odvukla od tih iskušenja, ali nisam imala baš neki uspjeh. Osim toga, ustvrdila sam kako se ona sigurno vara smatrajući da ti navodiš na zlo gospodina Hattersleya. Neko sam vrijeme mislila baš protivno. Ali, vi se uzajamno dovodite u iskušenja. Možda bi bilo korisno ako bi ona obazrivo stala svom mužu ukazivati na zlo koje čini.
– I tako vi jedna drugu nagovarate na pobunu, optužujući svoje supruge.
– Sudeći prema tvojim riječima – napomenula sam – moj loš savjet nije imao djelovanja. A što se drugoga tiče, obje se i odviše stidimo grešaka naših supružnika, a da bismo to učinile sadržajem našeg dopisivanja. Iako smo prijateljice, rado bismo zatajile vaše greške čak i same pred sobom, kad bi to bilo moguće.
– Dobro, dobro, ostavi me na miru s time! Ništa dobro nećeš time postići. Strpi se, i podnosi me ovakvog još neko vrijeme, dok se ne riješim te proklete groznice. Tada ću ponovo biti veseo i raspoložen kao i prije. Zašto ne možeš biti dobra i nježna, kao što si nekad bila?
– A kako si mi to platio? Varala sam samu sebe mišlju da si se postidio zbog svoga ponašanja. Nadala sam se da se to više nikad neće ponoviti. Ali sad mi više nisi ostavio nikakve nade.
– Moj je slučaj neizlječiv, zar ne? Molim te, oslobodi me svog nastojanja da me obratiš! A sebe toga truda koji uništava tvoju ljepotu. Izljevi brižnosti i potoci suza mogu postići efekat ako ih ponekad pokažemo, ali, upotrijebljeni prečesto, oštećuju ljepotu i kvare prijateljstvo.
Poslije toga počela sam svoje osjećaje i suze obuzdavati što sam bolje mogla. Poštedjela sam ga beskorisnih pokušaja obraćenja. Vidjela sam da je to uzaludno. Možda bi Bog uspio probuditi njegovo srce i izbrisati strastveni tamni pogled njegovih očiju. Ja to nisam mogla. Još sam se ljutila i borila protiv njegova grubog i nepravednog vladanja prema posluzi, koja se nije mogla braniti. Ali, kad bi napadao mene, što se često događalo, to sam mirno podnosila, osim u prilikama kad se nisam mogla savladati. Tada bih postala žrtvom okrutnosti i grubosti. Pažljivo sam izvršavala njegove želje, ali moram priznati, više ne oduševljeno kao prije. Osim toga, još je netko zahtijevao moju pažnju. Bilo je to moje milo dijete zbog kojega sam često morala podnositi prigovore njegova nerazumnog oca.
Arthur nije po prirodi nagao čovjek. Svojim nervoznim ponašanjem izazivao je više smijeh nego srdžbu. Njegovo ponašanje postajalo je sve bolje, što se više tjelesno oporavljao. A to se dogodilo prije nego što sam mogla i pomisliti. Ipak je kod njega postojalo još nešto što me dovodilo do očaja. Osjećao je sve jaču potrebu za vinom, što sam već i prije bila primijetila. Za njega je to sada značilo više od običnog društvenog običaja. Postala je to zabava. U to doba slabosti i depresije vino je postalo njegov lijek i tješitelj, njegov odmor i prijatelj. Sve se više prepuštao tom umivanju. Odlučila sam ne dopustiti da posve utone u taj porok, sve dok budem imala i najmanji, utjecaj na njega, lako ga nisam mogla nagovoriti da pije manje nego što mu je moglo naškoditi, ipak sam ga odlučnošću, budnošću, ljubaznošću i upornošću spriječila da ne prekorači sve granice toga ogavnog poroka koji je vodio uništenju.
Moram priznati, veliku zahvalnost dugujem njegovu prijatelju gospodinu Hargraveu. On je u to vrijeme dolazio u Grassdale i večeravao s nama. Arthur je to u početku iskorištavao da veselo provede noć. Tada bi se za jednu ili dvije noći uništili svi moji napori, svi moji pokušaji prethodnih tjedana. Srušila bi se cijela ta nesigurna građevina. Tako sam se toga uplašila da sam, iako teško, odlučila zamoliti Hargravea da ne podstiče Arthura u njegovim porocima. Njemu je taj znak povjerenja bio drag, i nije me izdao. Otada više nije sudjelovao u njegovu pijančevanju. Uvijek je uspijevao odvesti Arthura u pravo vrijeme iz blagovaonice u još posve dobrom stanju. Ponekad je Arthur želio ostati, ali bi mu on govorio »Nemojmo ostaviti gospođu Huntingdon samu u salonu!«, i moj se suprug, kao dobar domaćin, morao dići i pridružiti nam se.
I tako sam stala gospodina Hargravea smatrati pravim prijateljem obitelji. Bezopasnim Arthurovim drugom, koji je činio sve da ga uveseli i oslobodi potpune osamljenosti. Postao mi je saveznikom. Nisam mogla drugo nego da mu budem neizmjerno zahvalna, pa nisam oklijevala da mu to i kažem prvom prilikom. Ali, dok sam to činila, srce mi je šaptalo kako to nije u redu, pa sam porumenjela. Primijetio je to. Način na koji je prihvatio moju izjavu samo je još povećao moju nelagodnost. Bio je silno oduševljen što mi može služiti. Njegovi su uzdasi bili iskreni. Ali, morao ih je zadržati za sebe, ili namijeniti drugim ušima, a ne mojima. Ionako je već bilo previše povjerenja među nama. Činilo mi se neprihvatljivim što je između prijatelja moga muža i mene postojalo nešto što Arthur nije znao. Ali, moja je druga misao bila: »Ako to nije u redu, onda je za to kriv Arthur, a ne ja!« Doista ne znam jesam li u to vrijeme crven jela zbog njega ili zbog sebe. Jer, budući da smo Arthur i ja jedno, bila se s njim poistovjetila, pa sam njegovu propast osjećala kao svoju. Pocrvenjela bih zbog njega, plašila se za njega. Kajala sam se zbog njega, molila i tražila oproštenje kao da je riječ o meni. Ali, nisam mogla djelovati umjesto njega. Toliko sam čvrsta u svojoj ljubavi, tako duboko odlučna da praštam njegove zablude, te sam i sama uronila u njih, i tako postala gotovo njegovim suučesnikom. Stvari koje su me nekada ogorčavale i kojih sam se gnušala čine mi se sada posve prirodne. Znam da su pogrešne, jer mi to kaže zdrav razum i božja riječ, ali pomalo gubim instinktivni užas i odbojnost koji su mi bili prirođeni. Možda sam prije bila prestroga u svojim sudovima, jer sam se odricala grešnika kao i samoga grijeha. Sada govorim sebi da sam postala bolja jer imam više razumijevanja. Ali, ne postajem li istodobno i nezainteresiranijom i bezosjećajnijom? Bila sam luda kada sam mislila da ću imati dovoljno snage spasiti i njega i sebe! Ne bih se čudila kad bih zbog toga završila zajedno s njim u ponoru iz kojega sam željela njega spasiti.
– Spasi me. Bože, toga! A i njega. Još uvijek se molim za njega i nadam se. Njegovo je ponašanje u posljednje vrijeme bez prigovora. Ali, ja znam da se njegovo srce nije promijenilo. Znam i to, približava se proljeće i unaprijed se plašim.
Kako se počeo oporavljati i ponovo stekao svoju snagu, postao je nestrpljiv kao i prije. Predložila sam da pođemo na more. Ondje bi se on još bolje oporavio, a bilo bi to korisno i našem sinu. Ali ne, kupališta su njemu bila nesnosno dosadna Osim toga, neki ga je njegov prijatelj pozvao na mjesec ili dva u Škotsku u lov na jelene, i obećao je da će doći.
– Arthure, ti ćeš me ponovo napustiti? – zapitala sa.
– Hoću, draga, ali samo zato da bih te više volio kad se vratim i popravio sve ono zlo što sam ti nanio. Ovaj put se ne moraš plašiti. U brdima nema iskušenja. Ako želiš, mogla bi za moje odsutnosti poći u posjet u Staningley. Tvoj ujak i tetka već nas dugo očekuju. Ali, nekako, između mene i te dobre gospođe postoji takva netrpeljivost, da se nikad nisam mogao na to odlučiti.
Trećeg tjedna kolovoza Arthur je otputovao u Škotsku. Gospodin Hargrave pratio ga je onamo na moje veliko zadovoljstvo. Kratko vrijeme nakon toga pošla sam s malim Arthurom i Rachelom u Staningley, moj dragi stari dom. Pri susretu s njegovim stanovnicima bila sam ispunjena osjećajima zadovoljstva i boli. Ti su osjećaji bili tako čvrsto spleteni da sam teško mogla razlikovati jedne od drugih ili znati kojima treba pripisati suze, osmijehe ili uzdahe.
Arthur se vratio kući tek nekoliko tjedana nakon mene. Ali ovaj put nisam bila tako zabrinuta zbog njega. Znala sam da se bavi sportom u tim divljim bregovima Škotske. A to je bilo nešto posve drugo nego boraviti u pokvarenom Londonu, punom iskušenja. Njegova pisma, iako kratka i bez velikih izljeva osjećaja, dolazila su redovitije nego prije. A kad se vratio, na moju veliku radost, bio je mnogo veseliji i snažniji. Nisam imala mnogo prilike da se na nj požalim. Još se uvijek odviše odavao užicima za stolom, protiv čega se moram boriti, ali je počeo zapažati svoga sina i sve se više njime zabavljati. Inače se bavi lovom na lisice, kada tlo nije odviše smrznuto. Siječanj je, divno godišnje doba, kome sam se prije uvijek veoma radovala. Ono sada svojim dolaskom budi u meni strah.

POGLAVLJE

XXXI



20. ožujka 1824.
Došlo je vrijeme koje sam sa strahom očekivala, i Arthur je otputovao, kako sam i očekivala. Izrazio je namjeru da samo kratko vrijeme ostane u Londonu, zatim da prijeđe na Kontinent, gdje se mislio duže zadržati. Nisam ga mogla očekivati prije isteka nekoliko tjedana ili mjeseci.
30. srpnja
Vratio se prije tri tjedna, boljeg zdravlja nego što je bio prije, ali mnogo goreg raspoloženja. Umorna sam od njegove nepravednosti, sebičnosti i zlovolje. Željela bih, kad bih mogla, upotrijebiti blažu riječ. Ali ja nisam anđeo i bunim se protiv toga. Moj je ubogi otac umro prošlog tjedna. Arthuru je bilo žao kad je to čuo, jer je vidio koliko ja patim, pa se uplašio da bi to moglo štetiti njegovoj udobnosti. Kad sam govorila o tome da ću naručiti crninu, uzviknuo je:
– Oh, kako mrzim crninu! Znam, morat ćeš je nositi, zbog društvenih obzira. Ali, iskreno se nadam, Heleno, da nećeš izraz svoga lica i svoje ponašanje uskladiti s tom tužnom odjećom. Zašto bi ti uzdisala i jecala, a ja se zbog toga neugodno osjećao, samo zato što se neki stariji gospodin, kojega smo jedva poznavali, odlučio ubiti pićem? Eto, već plačeš! Sigurno se pretvaraš.
Nije htio ni čuti da prisustvujem sprovodu, ili da nekoliko dana podijelim samoću ubogog brata Fredericka. To je nepotrebno, govorio je, a ja sam bila nerazumna što sam izrazila takvu želju. Što je moj otac i značio za mene? Nikada ga nisam vidjela osim jednom kad sam još bila posve malo dijete, a njemu nikada i nije bilo stalo do mene. A i brat mi je bio pravi stranac. – Osim toga, Heleno – govorio mi je dok me grlio – ja ne mogu provesti ni jedan dan bez tebe.
– Pa kako si onda proveo toliko dana bez mene? – zapitala sam ga.
– To je drugo. Tada sam putovao svijetom, a sad sam kod kuće. A dom bi bez tebe bio nepodnošljiv moja kraljice!
– Jest, jer sam ti potrebna radi tvoje udobnosti. Ali, to nisi govorio prije, kad si me nagovarao da te ostavim kako bi mogao izlaziti kad god to tebi padne na um – odvratila sam. Još prije nego što sam te riječi izgovorila, već sam požalila zbog njih. To je bila ozbiljna optužba, a ako nije odgovarala istini, bila je još i teška uvreda. A ako je bila istinita, odviše je ponižavala a da sam mu je smjela samo tako baciti u lice. Međutim, mogla sam sebi prištedjeti te samooptužbe. One nisu u njemu probudile ni stid ni srdžbu. Nije ih ni porekao, niti se ispričao. Odgovorio je iskrenim smijehom, kao da je sve to smatrao samo uspjelom šalom. Tom će čovjeku doista uspjeti da ga konačno zamrzim!
20. kolovoza
Vratili smo se u naše uobičajeno stanje. Arthur se vratio svojim prijašnjim običajima. Smatram najmudrijim da zatvorim oči pred prošlošću i budućnošću, bar što se njega tiče. Živim samo za sadašnjost. Volim ga, smijem se (ako je moguće) kad se on smije, dobro sam raspoložena kad je on raspoložen. Kad nije, pokušavam ga razonoditi, a ako to ne uspijem, podnosim ga i opraštam mu. A ipak, ako se tako predajem njegovim bezopasnijim strastima, nastojim svim silama odvratiti ga od onih gorih.
Nećemo dugo biti sami zajedno. Doskora ću morati prihvatiti njegove odabrane prijatelje, one iste koji su ovdje boravili u jesen prije dvije godine. Osim njih, stići će još i gospodin Hattersley, i po mojoj izričitoj želji, njegova žena i dijete. Uistinu sam se zaželjela Milicent i njezine kćerkice. Njoj je sada godinu dana, i moći će se igrati s mojim Arthurom.
30. rujna
Naši su gosti ovdje već dva tjedna, ali nisam stigla još ništa o njima zapisati. Još uvijek ne volim lady Lowborough. Nisu u pitanju neki osobni odnosi među nama. Jednostavno ne podnosim tu ženu, jer mi se ništa na njoj ne sviđa. Izbjegavam njezino društvo koliko god mogu a da ne prekršim pravila gostoljubivosti. Kad razgovaramo, činimo to najpristojnije, čak i srdačno. Ali, sačuvaj me Bože takve srdačnosti! To je kao da poklanjaš najdivnije ruže, a znaš da su pune trnja. A kako trnje osjećaš, nastojiš ga uništiti, čak i na račun vlastitih prsta.
U njezinu ponašanju prema Arthuru nisam otkrila ništa što bi me moglo uznemiriti. Prvih mi se dana činilo da nastoji zadobiti njegovo divljenje. I on je zapažao te njezine pokušaje. Ali, moram reći u njegovu pohvalu, svi su joj napori propali. Njezin najčarobniji smiješak, njezini najzavodljiviji pogledi prihvaćeni su nemarnim smiješkom. Tek kad je uvidjela da ga ne može osvojiti, iznenada je odustala od svojih napora, i postala ravnodušna prema njemu.
S te strane je sve u redu, ali mi Arthur nikad neće dopustiti da budem njime zadovoljna. Nikada, otkad sam se udala, nisam ni jednog jedinog sata osjetila onu slatku izreku: Odmorit ćete se u miru i povjerenju. Ona dva ogavna čovjeka, Grimsby i Hattersley uništila su sve moje napore da ga odučim od vina. Neću tako brzo zaboraviti drugu noć nakon njihova dolaska. S ostalim sam se damama povukla iz blagovaonice. Prije nego što su se vrata zatvorila, začula sam Arthura kako viče:
– Što kažete, momci, na pravu zabavu?
Milicent me prijekorno pogledala, kao da sam ja nešto kriva. Ali, njezino se držanje promijenilo kad je začula Hattersleya koji je vikao tako glasno da ga se čulo kroz zidove.
– Slažem se! Pošalji po još vina, ovdje ga nema dovoljno!
Tek što smo stigli u salon, pridružio nam se lord Lowborough.
– Kako to da si već došao? – zapitala ga je njegova žena, s izrazom nezadovoljstva.
– Znaš da nikad ne pijem, Annabello – odgovorio je ozbiljno.
– Mogao si ipak ostati neko vrijeme s njima, smiješno je što se neprekidno držiš žena!
Pogledao ju je iznenađeno i ogorčeno, a zatim je sjeo prigušivši uzdah i ugriznuvši se za blijede usne. Pogled je upro u pod.
– Imali ste pravo što ste ih napustili – rekla sam. – Nadam se da ćete nas uvijek tako brzo počastiti svojom prisutnošću. Kad bi Annabella shvatila pravu vrijednost te mudrosti, sigurno ne bi tako govorila. Čak ni u šali.
Podigao je oči dok sam govorila i ozbiljno me pogledao, pomalo iznenađeno, a zatim je okrenuo pogled prema svojoj ženi.
– Ja shvaćam – rekla je – vrijednost nježnog srca i prave muške duše.
– Annabello – rekao je prigušenim glasom – ako ti moja prisutnost nije draga, oslobodit ću te nje.
– Hoćeš li se vratiti njima? – zapitala je nemarno.
– Neću – viknuo je uzbuđeno – neću se vratiti njima! I nikada neću proboraviti s njima ni trenutak duže nego što budem želio, ni zbog tebe ni zbog ikoga tko bi me tjerao u iskušenje! Ali, ne brini zbog toga, nikada ti više neću smetati ili ti nametnuti svoje društvo.
Izašao je iz sobe. Čula sam kako su se ulazna vrata otvorila i smjesta opet zatvorila. Odmaknula sam zavjesu i vidjela ga kao je uronio u vlažan i magloviti mrak parka.
– Pravo vam bilo, Annabello – kazala sam – ako se lord Lowborough vrati svojim starim porocima koji su ga gotovo uništili i kojih se s teškom mukom riješio. Tek tada biste požalili zbog ovog ponašanja.
– Što se mene tiče, može se svakog dana opijati. Bar ću ga se prije riješiti.
– Oh, Annabello! – kriknula je Milicent. – Kako to možeš kazati! Za tebe bi bila prava kazna kad bi usud ispunio tu tvoju želju. Kad bi osjećala ono što drugi osjećaju... – Zastala je, jer je do nas iz blagovaonice dopro glasni smijeh i razgovor. Naročito je glasan bio Hattersley.
– Želiš da osjetim ono što vjerojatno ti sada osjećaš? – rekla je lady Lowborough sa zlobnim smiješkom.
Milicent joj nije odgovorila, nego je odvratila pogled i briznula u plač.
Tog su se časa otvorila vrata i propustila gospodina Hargravea. Njegove tamne oči krijesile su se uzbuđeno.
– Oh, kako sam sretna što si došao, Waltere! – uskliknula je njegova sestra. – Ali, bilo bi mi drago kad bi mogao dovesti i Ralpha.
– To je posve nemoguće, Milicent! – odgovorio je veselo. – I sâm sam se jedva izvukao. Ralph me htio silom zadržati. Huntingdon mi je zaprijetio vječnim gubitkom prijateljstva, a Grimsby me htio posramiti. Morate mi dakle poželjeti dobrodošlicu, moje dame, jer sam bio toliko hrabar i toliko propatio da bih mogao uživati u vašem društvu.
– Nije li on zgodan, Heleno? – šapnula mi je ponovo njegova sestra, za trenutak zaboravivši sve brige.
– Bio bi – odgovorila sam – kad bi mu sjaj očiju bio prirođen. Ali, pogledaj ga ponovo za nekoliko sati.
Taj je gospodin sjeo nedaleko mene kraj stola, i zamolio šalicu kave.
– Čini mi se kao da sam osvojio nebo – rekao je kad sam mu je pružila. – Sad sam u raju. Ali morao sam proći kroz poplave i vatru da bih stigao ovamo. Ralph Hattersley je naslonio leda na vrata i nije me htio propustiti. Na sreću, to nisu bila jedina vrata, pa sam pobjegao kroz ona sa strane, pa kroz služinsku sobu, na veliko čuđenje sluge Bensona koji je upravo čistio srebrninu.
Gospodin Hargrave se nasmijao, a to je učinila i njegova sestrična. Njegova sestra i ja ostale smo ozbiljne i šutjele.
– Oprostite mi na rječitosti, gospođo Huntingdon – prošaptao je ozbiljno. – Vi niste navikli na takvo ponašanje. Želio sam gospodina Huntingdona podsjetiti na vas, ali bez uspjeha. Bojim se da se odlučio noćas dobro zabaviti. Nema smisla čuvati kavu za njega i njegove prijatelje. Bit će već dobro budu li nam se pridružili ujutro kod doručka. U međuvremenu, bilo bi mi drago kad bih mogao odagnati misli na njih iz vaše glave. A i iz moje, jer i ja se nerado toga sjećam. Da, čak i mojega dragog prijatelja Huntingdona! Kad se sjetim vlasti koju ima nad bićem toliko vrednijim od njega, počinjem ga mrziti.
– Ne smijete tako govoriti preda mnom! – rekla sam – jer ma kako loš bio, on je ipak dio mene, i ne možete uvrijediti njega a da pri tom ne uvrijedite i mene.
– Oprostite mi, jer bih radije umro nego vas uvrijedio. Ali, nemojmo zasad više govoriti o njemu.
Napokon su ipak došli. Ali tek nešto poslije deset sati. Koliko sam god željela da se pojave, moje je oduševljenje splasnulo kad sam čula njihovu galamu. Milicent je problijedila i skočila sa stolice kad je gospodin Hattersley bučno upao u sobu glasno kunući. Hargrave ga je nastojao umiriti, upozorivši ga na prisutnost dama.
– Ah, ti me podsjećaš na dame, ti kukavni dezerteru! – zaviknuo je, prijeteći mu pesnicom. – Kad ne bi bilo njih, ja bih te udesio i zatim tvoje tijelo predao nebeskim pticama! – Pri tom je sjeo na stolicu do lady Lowborough i počeo s njom razgovarati, uz određenu dozu bezobrazluka, koja ju je očigledno zabavljala.
U međuvremenu je gospodin Grimsby sjeo do mene, na stolicu koju je Hargrave napustio za njihova ulaska, te ozbiljno izjavio da bi mi bio zahvalan za šalicu čaja. Arthur se smjestio kraj uboge Milicent, povjerljivo joj gurajući glavu u lice, približavajući joj se sve više što se ona više povlačila od njega. Nije bio tako glasan kao Hattersley, ali mu je lice bilo zajapureno, pa kako sam mogla pretpostaviti što govori, bila sam sretna što je to činio tako tiho da ga nitko nije čuo.
– Kakve su to budale! – procijedio je gospodin Grimsby, koji je kraj mene neprekidno nešto ozbiljno pričao. Ali ja sam bila odviše zaokupljena promatranjem one druge dvojice bijednika, naročito Arthura, a da bih ga slušala.
– Jeste li ikad čuli takve gluposti kakve oni govore, gospođo Huntingdon? – nastavio je. – Stidim se zbog njih. Oni ne mogu popiti ni jednu bocu a da im to odmah ne pomuti pamet.
– Neprekidno ulijevate vrhnje u šalicu, gospodine Grimsby!
– Ali, ovdje je takav mrak!
– Svjetlo tijela su oči – napomenuo je Hargrave sa sarkastičnim smiješkom. – Ako one dobro vide, cijelo će tijelo biti ispunjeno svjetlošću.
Grimsby je na to svečano odmahnuo rukom. Zatim se okrenuo prema meni i nastavio jednako ozbiljno teško izgovarati riječi: – Kao što sam vam već kazao, oni nemaju mozga. Ne mogu popiti ni pola boce a da im to ne naškodi. Ja sam popio tri put toliko koliko oni, a vidite, posve sam pri svijesti. Možda vam se to čini čudnim, ali ja to mogu objasniti. Njihovi mozgovi, neću spominjati imena, ali vi znate na koga mislim, njihovi su mozgovi laki, a alkohol ih čini još lakšima. Rezultat je toga trovanje. Moj je mozak čvršće grade, pa može upiti veću količinu alkohola bez štetnih posljedica...
– Mislim da ćete vidjeti posljedicu u vašoj šalici za čaj – upao mu je u riječ Hargrave. – Umjesto jednog komada šećera, koliko obično stavljate, stavili ste šest kocaka.
– Jesam li? – upitao je filozof, uronivši žlicu u šalicu i vadeći nekoliko komada poluotopljenog šećera. – Vidite li, gospođo, što čovjek čini kad je rastresen. Odviše mislim dok razgovaram o običnim svakodnevnim događajima. Kad ne bih toliko razmišljao, ne bih pokvario ovu šalicu čaja, pa vas ne bih morao zamoliti drugu.
– Ovo je bila kutijica za šećer. Sad ste pokvarili i šećer, gospodine Grimsby! Morat ćemo naručiti drugi šećer, jer evo, došao je i lord Lowborough. Nadam se da će sjesti s nama i popiti čaj.
Lord se ozbiljno naklonio kao odgovor na moju zamolbu, ali nije ništa kazao. Ušao je već nekoliko trenutaka prije nego što su ga drugi opazili. Stajao je kraj vrata i zlovoljno promatrao društvo. Sada je pristupio Annabelli koja mu je sjedjela okrenuta leđima. Kraj nje je još uvijek bio Hattersley, iako se sada nije brinuo za nju nego je grdio svoga domaćina.
– Dakle, Annabello – rekao je njezin muž naslonivši se na leda njezine stolice – što bi željela, kojemu od ta tri »prava muškarca« da budem nalik?
– Tako mi nebesa, bit ćeš nalik svima nama! – uzviknuo je Hattersley uhvativši ga za ruku. Huntingdone, uhvatio sam ga! – zaviknuo je. – Dođi i pomozi mi! Proklet bio ako ga ne napijem! Platit će za sve svoje stare grijehe!
Došlo je do neugodne scene. Lord Lowborough se nastojao oteti tome luđaku koji ga je želio odvući iz sobe. Govorila sam Arthuru da pomogne svom gostu, ali on nije mogao učiniti ništa nego da se smije.
– Huntingdone, pomozi mi! – vikao je Lowborough, jer je počeo pomalo slabiti.
– Neka ti Bog pomogne, Lowborough, ja ne mogu! – odgovorio mu je Arthur. – Mogu se samo moliti za tebe. Ne bih mogao učiniti ništa čak i da moj život ovisi o tome. Oh, oh! – naslonio se natrag u naslonjač, glasno se cereći.
– Annabello, dodaj mi svijeću! – molio je Lowborough dok ga je protivnik uhvatio oko struka, nastojeći ga odvući. Lord se svom snagom očajna čovjeka držao za vratnicu.
– Ne želim sudjelovati u vašim grubim igrama! – odgovorila je hladno njegova žena. – To ne možeš tražiti od mene.
Tada sam ja zgrabila svijeću i donijela mu je. On ju je uzeo i prinio plamen Hattersleyevoj ruci. Taj je zaurlao poput divlje životinje i pustio ga. Lowborough je nestao, pretpostavljam u svoju sobu, jer ga nismo više vidjeli do jutra. Psujući poput luđaka, Hattersley se bacio na otoman kraj prozora. Vrata su sada bila slobodna, pa je Milicent namjeravala pobjeći sa te scene sramotne za njezina supruga. Ali, on ju je pozvao natrag.
– Što želiš, Ralphe? – prošaptala je nevoljko mu se približavajući.
– Želim da znam što je s tobom – rekao je, povukavši je na koljena poput malog djeteta. – Zašto plačeš, Milicent? Reci mi?
– Ne plačem.
– Plačeš – navaljivao je, grubo odmičući njezine ruke od lica. – Kako se usuđuješ lagati?
– Ostavi me, Ralphe! Sjeti se da nismo kod kuće!
– Nije važno, odgovori na moje pitanje! – viknuo je njezin mučitelj. Pokušao je iznuditi njeno priznanje tresući je i stišćući joj ruku.
– Ne dopustite mu da s vašom sestrom tako postupa – kazala sam gospođinu Hargraveu.
– Dosta je, Hattersley, ne mogu to dopustiti rekao je on, pristupivši im. – Molim te, ostavi moju sestru na miru. – Nastojao je osloboditi njezinu ruku, ali ga je Hattersley iznenada gurnuo tako da je gotovo pao na pod.
– Neka ti ovo bude lekcija za tvoju drskost! Ne miješaj se više nikad u naše stvari.
– Da nisi pijan, tražio bih zadovoljštinu za ovo! – promucao je Hargrave, problijedivši od uzbuđenja.
– Idi do đavola! – glasio je odgovor. – A sad mi kaži, Milicent, zašto si plakala?
– Reći ću ti drugi put – prošaptala je. – Kad budemo sami.
– Reci mi sada! – navaljivao je i ponovo je stao tresti.
– Ja ću vam kazati, gospodine Hattersley – rekla sam. – Plakala je jer vas se stidjela. Nije mogla podnijeti vaše ponašanje.
– Varate se, gospođo – promucao je, i stao iznenađeno zuriti u mene zbog tolike »drskosti«. – Nije to bio razlog, zar ne, Milicent?
Ona je šutjela.
– Hajde, govori, dijete!
– Ne mogu ti sada kazati! – jecala je.
– Možeš reći »da« ili »ne«. Hajde, reci!
– Da – prošaptala je, objesivši glavu i pocrvenjevši zbog svoga odgovora.
– Tada si ti bezobrazna drolja! – zaviknuo je, odgurnuvši je tako naglo da je pala. Ali, digla se sama prije nego što smo joj ja ili njezin brat mogli pomoći, te je istrčala iz sobe i požurila uz stepenice.
Daljnji objekt napada bio je Arthur koji je sjedio nasuprot i uživao u toj sceni.
– Huntingdone! – viknuo je njegov prijatelj – neću dopustiti da mi se smiješ i rugaš!
– Oh, Hattersley! – rekao je Arthur brišući oči – ti ćeš prouzročiti moju smrt.
– I hoću, ali ne onako kako ti pretpostavljaš. Iščupat ću ti srce iz grudi, ako me i dalje budeš izazivao tim svojim glupim smijehom. Još se smiješ? Da vidimo hoćeš li se sada prestati! – viknuo je Hattersley zgrabivši nisku stolicu i bacivši je u glavu svog domaćina. Nije ga pogodio, a ovaj se stao smijati još jače. Suze su mu tekle niz obraze. To je doista bio užasan prizor.
Hattersley je psovao i kleo, a zatim je uzeo hrpu knjiga koje su ležale na stolu kraj njega. Stao ih je bacati jednu po jednu na predmet svoje mržnje, ali se Arthur još samo jače smijao. Napokon se Hattersley bacio na njega, zgrabio ga za ramena i stao tresti. Smijeh nije prestajao. Nisam više ništa gledala. Ocijenila sam da sam vidjela dosta ponižavanja svoga supruga. Otišla sam, ostavljajući Annabellu i druge neka slijede moj primjer kad to budu htjeli. Nisam pošla u krevet. Otpustila sam Rachelu i stala šetati sobom, očajna zbog onoga što se dogodilo, ne znajući što me još čeka i kad će ono nesretno biće doći u krevet.
Napokon je stigao. Posrtao je uz stepenice, a podržavali su ga Grimsby i Hattersley. Ali ni jedan od njih nije hodao sigurno. Obojica su mu se smijala i rugala mu se. Galamili su toliko da ih je sva posluga morala čuti. Arthur se sada više nije smijao. Izgledao je bolesno i glupo. Neću više pisati o tome.
Takve sramotne scene opetovale su se više nego jednom. Nisam mnogo o njima govorila Arthuru, jer sam znala da bi to više škodilo nego koristilo. Stavila sam mu do znanja da od sveg srca mrzim takve prizore. Svaki mi je put ponovo obećavao da se to nikad više neće ponoviti. Ali ja se plašim da on više ne može sebe kontrolirati. Prije bi se zastidio takvog ponašanja, bar pred drugim svjedocima, osim možda pred svojim najboljim prijateljima. Njegov prijatelj Hargrave znao se toliko svladavati, i na tome sam mu zaviđala, da nikad nije popio više nego što je potrebno za dobro raspoloženje. Uvijek je prvi, nakon lorda Lowborougha, napuštao stol. Lord nikad više, pošto ga je Annabella bila uvrijedila, nije prije ostalog dijela muškog društva dolazio k nama u salon. Proboravio bi to vrijeme u biblioteci, koju sam za njega dala rasvijetliti. Za lijepih noći odlazio bi u šetnju. Mislim da Annabella sada žali zbog svoga postupka, jer se to nikad više nije opetovalo. Ona je čak u posljednje vrijeme vrlo nježna i pažljiva prema njemu. Vjerujem da je taj preobražaj započeo onog časa kad je shvatila da se nema čemu nadati od Arthura.

POGLAVLJE

XXXII



5. rujna
Esther Hargrave je postala zgodna djevojka. Još uvijek mora učiti, ali je njezina majka često ujutro dovodi k nama kad gospoda iziđu. Ona provodi nekoliko sati sa mnom, svojom sestrom i našom djecom. A kad odlazimo u posjet Hargraveovima, ja uvijek razgovaram s njom i to više nego bilo s kim drugim, jer vrlo volim tu svoju malu prijateljicu. Ne znam zašto ona mene toliko voli, jer nisam više ona vesela mlada djevojka kakva sam nekad bila. Ali ona nema drugog društva, osim svoje majke i guvernante (neopisivo dosadne osobe koju je njezina majka vjerojatno namjestila da bi obuzdala njezinu prirodu). Često se pitam kakva će biti njezina sudbina. A to čini i ona. Njezina razmatranja o budućnosti puna su nade, kao što su bila i moja. Užasavam se pomisli da će se jednog dana probuditi, poput mene, i osjetiti ništavilo svega. Čini se kao da ja već sada osjećam njezino razočaranje. Čak i dublje od vlastitoga. Meni se čini da sam rođena za takvu sudbinu, ali ona je tako radosna i svježa, tako nepokvarena i iskrena! Oh, bilo bi okrutno dopustiti joj da osjeća kao što ja osjećam sada i da sazna ono što sam ja saznala.
I njezina se sestra toga plaši. Jučer ujutro bile smo Milicent i ja u parku, uživajući s našom djecom u tome divnom danu. Annabella je ležala u salonu i čitala najnoviji roman. Igrale smo se s našim mališanima gotovo isto onako razuzdano kakvi su i oni bili. Sad smo se odmarale u sjeni nekog stabla, nastojeći urediti kosu, dok su se djeca i dalje igrala na suncu. Moj Arthur, usklađujući svoj korak s polaganijim korakom male Helene, pokazivao joj je cvijeće. Gledajući ih tako dražesne i uživajući u njima, stale smo razgovarati o njihovoj budućnosti. Počele smo razmišljati. Obje smo šetale neko vrijeme zamišljene, bez riječi. Milicent se pri tome sjetila i svoje sestre.
– Heleno, ti često viđaš Estheru, zar ne? – zapitala je.
– Ne odviše često.
– Ali imaš više prilike sretati se s njom nego ja. Ona tebe voli i poštuje. To znam. Nije joj stalo ni do čijeg mišljenja osim do tvoga. Po njenom, ti si čak nogo razumnija od naše majke.
– To je stoga što je Esther samouvjerena, a njena se mišljenja više slažu s mojima nego s majčinim. Ali zašto me to pitaš, Milicent?
– Kako imaš velik utjecaj na nju, htjela bih da je ti uvjeriš da ne smije nikako pristati na udaju radi novaca, položaja ili bilo čega na svijetu osim radi ljubavi i iskrenih osjećaja.
– Nije potrebno više o tome razgovarati – rekla sam – jer smo o tome već raspravljale. Mogu te uvjeriti da su njezini pojmovi o braku i ljubavi toliko romantični koliko se samo može poželjeti.
– Ali romantika ništa ne koristi. Htjela bih da ona sazna pravu istinu.
– Imaš pravo! Ali, po mome mišljenju, ono što svijet osuđuje kao romantično, mnogo je bliže pravoj istini nego što se obično pretpostavlja. Jer, iako mladenačke ideje odviše često kasnije budu zasjenjene ružnim pogledima na svijet, ipak to ne dokazuje da nisu ispravne.
– Ako misliš da su njezini pogledi onakvi kakvi treba da budu, tada ih, molim te, podržavaj! Jer i ja sam jednoć bila romantična. Neću reći da se žalim na svoju sudbinu, jer nemam za to potrebe...
– Shvatila sam te – odgovorila sam. – Ti si zadovoljna, ali ne bi željela da tvoja sestra pati jednako kao ti.
– Ili još gore! Mogla bi patiti i mnogo više od mene, jer ja sam doista zadovoljna, Heleno, iako ti to možda ne vjeruješ. Govorim istinu kad ti kažem da svoga supruga ne bih htjela zamijeniti ni za koga drugog na svijetu.
– Vjerujem ti! Sada, kad je on tvoj suprug, ti ga ne bi zamijenila ni za što. Ali bi neke njegove loše osobine rado zamijenila za bolje.
– Da, isto tako rado kao i neke svoje. Ni ja ni on nismo savršeni. Koliko god želim da se on popravi, želim se popraviti i ja. On će se popraviti, zar ne, Heleno? On ima tek dvadeset i šest godina!
– Mogao bi – odgovorila sam.
– Hoće, hoće! – ponovila je.
– Ne ljuti se što nisam tako uvjerena u to, Milicent! Ne bih ti željela oduzeti nade, ali moje su bile tako često iznevjerene da više ništa ne iščekujem.
– Ali ti se ipak još nadaš – čak i za gospodina Huntingdona?
– Jest, »čak« i za njega! Nade, čini se, mogu prestati samo sa životom. Ali reci, je li Arthur toliko gori od gospodina Hattersleya?
– Ako želiš čuti moje iskreno mišljenje, znaj da se njih dvojica uopće ne mogu uspoređivati. Ne smiješ se uvrijediti, Heleno, ja uvijek kažem iskreno što mislim. A to možeš i ti. Neću se naljutiti.
– Nisam uvrijeđena, draga! Moje je mišljenje, ako se ta dvojica mogu uspoređivati, da će gospodin Hattersley pri tom uvijek bolje proći.
Milicent je morala znati kako mi je bilo teško to priznanje. Izrazila je svoju ljubav prema meni poput djeteta, naglo me poljubivši. Nije mi odgovorila ni riječi, brzo se okrenula, zgrabila svoju kćerkicu i sakrila lice u njezinu suknjicu. Kako je čudno što mi tako često plačemo zbog drugih, a ne zbog sebe! Njezino je srce bilo puno vlastite boli, ali se prelilo sjetivši se moje. I ja sam prolila suze vidjevši koliko me ona voli, iako zbog sebe nisam već tjednima plakala.
Jednoga kišnog dana prošlog tjedna veći je dio društva nastojao utući vrijeme igranjem biljara. Milicent i ja bile smo s djecom u biblioteci. Spremale smo se da sebi priredimo ugodno jutro između knjiga i djece. Nismo bile ovdje duže od dva sata kad se pojavio gospodin Hattersley, privučen dječjim glasovima. On je obožavao svoju kćerku, jednako kao i ona njega.
Vonjao je po staji, gdje se zabavljao svojim miljenicima – konjima. Ali, to nije smetalo mojoj maloj imenjakinji, koja je prodorno kriknula primijetivši u vratima golemi lik svoga oca. Napustivši svoju majku stala je brzo puzati prema njemu. Zagrlila ga je oko koljena i nasmijala mu se, zabacivši glavu. I on se nasmiješio tom malom, divnom biću sjajnih plavih očiju i plave kose koja se spuštala preko ramena. Nije li toga časa pomislio kako je nevrijedan takva skupocjenog posjeda? Podigao ju je, i oni su se nekoliko trenutaka vrlo bučno igrali. Bilo je teško kazati tko se više smijao i vikao, otac ili dijete. Napokon je ta glasna zabava ipak prestala, odjednom, kako se i moglo očekivati. Mala se osjećala povrijeđenom i stala plakati. Neljubazan drug u igri, gurnuo ju je u krilo njezine majke kojoj je rekao neka je umiri. Sretna što se vratila svojoj tješiteljici, od koje je prije bila tako brzo pobjegla, mala se stisnula u njezin zagrljaj i prestala plakati. Spustivši umornu glavicu na njezine grudi, ubrzo je zaspala.
U međuvremenu je gospodin Hattersley prišao kaminu i zastao. Stao se ogledavati skrštenih ruku kao da je ova kuća i sve što je sadržavala njegovo vlasništvo.
– Prokleto loše vrijeme! – započeo je. – Danas nećemo moći poći u lov. – Zatim je iznenada podigao glas, želeći nas zabaviti s nekoliko taktova neke vragoljaste pjesme, da bi je završio fućkanjem i nastavio govoriti: – Gospođo Huntingdon, vaš muž ima zaista dobre konje. Nema ih mnogo, ali su dobri. Gledao sam ih jutros. Moram priznati da su Crna Bess, Sivi Tom i Nimrod najljepši konji koje sam u posljednje vrijeme vidio.
Zatim je stao govoriti o njihovim dobrim osobinama, naglašavajući da se on ozbiljnije namjerava baviti konjima čim se njegov stari gospodin otac najzad odluči napustiti ovaj svijet. – Ne želim da on to učini ubrzo – dodao je. – Neka starac samo ostane na ovom svijetu dokle god želi.
– I ja se nadam da tako mislite, gospodine Hattersley!
– Ja samo mnogo govorim. Znam, to se jednog dana mora dogoditi, pa stoga mislim samo na dobre strane toga, zar ne, gospođo Huntingdon? Što vas dvije radite ovdje? Gdje je lady Lowborough?
– U sobi za biljar.
– Ona je divno biće! – nastavio je, promatrajući svoju ženu, koja je promijenila boju i činila se sve uznemirenija dok je on dalje govorio. – Kako li je otmjena! Ima divne crne oči. I vrlo je pametna! Zna i dobro govoriti kad hoće. Ja je obožavam! Ali, ne brini, Milicent! Ne bih je poželio za suprugu čak ni kad bi imala kraljevstvo za miraz. Zadovoljniji sam onom koju imam. Zašto me tako uvrijeđeno gledaš? Ne vjeruješ mi?
– Vjerujem – prošaptala je, glasom u kojem se nazirala tuga i rezignacija. Zatim se okrenula i pogladila po kosi usnulo dijete, koje je ležalo na sofi kraj nje.
– Zašto se onda ljutiš? Dođi ovamo, Milly, i kaži mi što ti se u mojim riječima nije sviđalo.
Ona mu je prišla i položila svoju malu glavu na njegovu ruku, pogledala ga u lice i nježno kazala:
– Zar je to važno, Ralphe? Divio si se Annabelli, i to zbog odlika koje ja ne posjedujem. Ali ti ipak više voliš mene za suprugu, što dokazuje da tebi ljubav nije potrebna. Najvažnija ti je ženina briga za kuću i za dijete. Ne ljutim se, samo mi je žao. – Dršćućim je glasom dodala, podignuvši glavu s njegove ruke i gledajući u pod: – Jer ako me ne voliš, tu se ne može ništa učiniti.
– To je istina! Ali tko ti je kazao da te ne volim? Jesam li možda kazao da volim Annabellu?
– Rekao si da je obožavaš.
– Istina je, ali to nije ljubav! Obožavam Annabellu, ali je ne ljubim. Ja ljubim tebe, Milicent, ali tebe ne obožavam. – Za dokaz svojih osjećaja zgrabio je nekoliko njezinih uvojaka i stao ih nemilosrdno povlačiti.
– Je li to istina, Ralphe? – šapnula je uz slab smiješak, koji se vidio kroz njezine suze, nastojeći osloboditi svoju kosu.
– Naravno – odgovorio je. – Samo što me ti ponekad mučiš.
– Ja, tebe! – viknula je iznenađeno.
– Da, da – ali samo svojom izvanrednom dobrotom. Kad cijeli dan jedeš slatkiše, zaželiš se kiselkastog narančina soka za promjenu. Nisi li nikad primijetila pijesak na morskoj obali? Kako je ugodan i mek pod nogama! Ali kad pola sata hodaš po tom mekanom sagu, koji popušta pod svakim tvojim korakom, spuštajući se to više što većom težinom upreš, osjetit ćeš kako je to naporno, i bit ćeš sretna kad napokon stupiš na dobru, čvrstu stijenu. Makar bila tvrda poput mlinskog kamena, ipak će ti biti lakše hodati po njoj.
– Shvaćam što želiš kazati, Ralphe – rekla je nervozno se igrajući lančićem za sat. – Znam što misliš, ali sam uvijek vjerovala da ti je to drago. Ne mogu se više promijeniti.
– Ja to volim – odvratio je, ponovo je privukavši k sebi. – Ne ljuti se što ti to govorim, Milicent! Čovjek se mora ponekad na nešto požaliti. Ako se već ne može žaliti što će ga njegova žena otjerati u smrt svojom zlovoljom i neraspoloženjem, tada će se potužiti bar na njezinu dobrotu i brigu.
– Zašto da se uopće žališ, ako ti nisam dosadila?
– Tako ispričavam vlastite greške. Misliš li da bih htio podnijeti sav teret svojih grijeha na vlastitim plećima, kad postoji netko tko taj teret može sa mnom podijeliti, jer je sam bez grijeha.
– Nema takvoga na svijetu – odgovorila je ozbiljno. Zatim je maknula njegovu ruku sa svoje glave, poljubila je s izrazom najveće odanosti i krenula prema vratima.
– Što sada? – zapitao je. – Kamo ideš?
– Urediti kosu – rekla je, nasmiješivši se kroz razbarušene uvojke. – Tome si ti kriv.
– Dobro, požuri! Divna mala žena – rekao je kad je ona izišla – samo što je premekana. Gotovo ti se rastopi u rukama. Ponekad mislim da ću je razljutiti kad se opijem, ali se ona nikad ne požali, kao da joj je sve svejedno.
– Mogu vam o tome dati objašnjenje, gospodine Hattersley – rekla sam. – Nije joj svejedno. Ali vi ipak niste čuli da se ona žali.
– Kako to znate? Tuži li se vama? – pitao me s iznenadnim bijesom, koji bi se pretvorio u plamen da sam odgovorila »da«.
– Ne – odgovorila sam – ali je poznajem duže i bolje sam je proučila nego vi. Mogu vam kazati, gospodine Hattersley, da vas Milicent voli više nego što zavređujete. Vi biste je mogli veoma usrećiti, umjesto da budete njezin zao duh. Mogu tvrditi da ni jedan dan ne prođe, a da joj vi ne zadate neki udarac kojega biste je mogli poštedjeti.
– Nisam za to kriv – odgovorio je gledajući nezainteresirano strop i gurajući ruku u džep. – Ako joj se moje ponašanje ne sviđa, morala bi mi to kazati.
– Nije li ona upravo takva žena kakvu ste željeli? Niste li govorili gospodinu Huntingdonu da vam je potrebna žena koja bi vam se potpuno pokorila i koja vas nikada ni zbog čega ne bi krivila, ma što vi učinili?
– Istina je, ali ne možemo uvijek imati sve što želimo. To kvari i najbolje od nas, zar ne? Što ja mogu ako vidim da joj je svejedno ponašam li se poput kršćanina ili poput najgoreg lopova? A zašto je ne bih dražio kad je ona tako meka i ne protivi se? Leži poput psa do mojih nogu, pa nikad ni ne zareži kako bi mi stavila do znanja da joj je sada dosta.
– Ako ste po prirodi tiranin, tada je iskušenje jako, priznajem. Ali plemeniti čovjek nikad ne muči slabije od sebe, nego ih nastoji zaštititi i pomoći im.
– Pa ne mučim je. Ali je neizmjerno dosadno kad se netko neprekidno brine za tebe i miluje te. A kako i mogu znati da je mučim, ako mi to ona nikada ne pokaže? Ponekad mi se čini da ona uopće nema osjećaja. Zato je izazivam dok napokon ne zaplače. Tek sam tada zadovoljan.
– Znači, uživate u mučenju?
– Ne, ni govora! Osim kad sam loše volje, ili naročito dobre, pa mi je potrebna zabava. Ili kad ona izgleda nesretno, pa je moram malko prodrmati. Ponekad me izaziva i time što plaće bez razloga, a neće mi kazati zašto. To me razbjesni preko svake mjere, naročito kad nisam posve pri sebi.
– Što je bez svake sumnje, najčešći uzrok – rekla sam. – Ali, ubuduće kad primijetite da je žalosna, ili da plače bez razloga, pripišite to samom sebi, gospodine Hattersley! Budite sigurni, nešto ste loše učinili, ili joj smeta vaše ponašanje.
– Ne mogu vjerovati. Ako je tako, ona bi me morala upozoriti. Ne volim kad se povlači u sebe, prkosi i ništa ne govori. To nije pošteno. Kako može očekivati da ću ja nešto poduzeti?
– Možda vas ona smatra razumnijim nego što jeste. Zavarava se nadom da ćete jednom sami uvidjeti svoje greške i popraviti se, ako o svemu razmislite.
– Ne brinite se, gospođo Huntingdon! Sam imam dovoljno razuma da znam kako se moram vladati. Ponekad mislim da to i nije važno, dok ne povrijedim nikoga osim sebe...
– Vrlo je važno – upala sam mu u riječ – zbog vas i zbog svih onih koji su s vama povezani. Naročito zbog vaše žene. Glupo je govoriti kako ne vrijeđate nikoga osim sebe. Nemoguće je povrijediti sebe, a da u isti čas ne povrijedimo još stotinjak drugih. Možda i više. Bilo zlom koje smo učinili, bilo dobrom što smo ga propustili.
– Bio bih kazao, da me niste prekinuli, kako ponekad mislim da bi za mene bilo bolje kad bih imao ženu koja bi me uvijek podsjećala na ono što treba da činim. Koja bi mi govorila kad griješim, i tjerala me na dobro. Odobravajući jedno, a odbijajući drugo.
– Kad osim odobravanja ne biste imali viših motiva da činite dobro, tada vam to ne bi mnogo koristilo.
– Da, ali kad bih imao družicu koja se ne bi uvijek pokoravala i bila jednako ljubazna, koja bi mi iskreno kazala svoje mišljenje – kao što vi, na primjer, činite... Kad bih s vama postupao onako kako ponekad postupam s njom u Londonu, vi biste me istjerali iz kuće.
– Varate se, nisam ja svadljivica.
– To bolje, jer ja ne podnosim da mi se protuslovi. Volim raditi sve po svojoj volji, iako to često nije ni za koga dobro.
– Nikad vam ne bih prigovarala bez razloga, ali bih vam uvijek govorila što mislim o vašem ponašanju. Pa ako biste me već podjarmili tjelesno i duševno, bar biste shvatili da sam toga svjesna.
– To znam, lijepa moja damo! Kad bi moja draga mala žena činila isto, mislim da bi to bilo bolje za nas oboje.
– Pa recite joj!
– Ne, neka ostane onakva kakva je! Trebalo bi nam oboma mnogo toga prigovoriti, uviđam, sada kad mislim o tome. A Huntingdon često žali što niste nalik na nju. Taj pokvarenjak! Morate i sami uvidjeti da ga ne možete promijeniti. Deset puta je gori od mene. Boji vas se, to je istina. Vlada se najbolje što može kad je u vašoj prisutnosti.
– Pitam se tada kakvo je njegovo najgore vladanje – nisam se mogla suspregnuti da kažem.
– Da budem iskren, užasno! Zar ne, Hargrave? – obratio se tom gospodinu koji je ušao u sobu a da nisam ni primijetila. – Nije li Huntingdon isto onako pokvaren kao što je uvijek bio?
– Njegova žena neće dopustiti da ga tako napadaš – odgovorio je gospodin Hargrave pristupivši nam. – Ali moram se zahvaliti Bogu što nisam nalik na njega.
– Možda bi bilo bolje kad biste samog sebe promatrali – odvratila sam – i tada rekli: »Bože, smiluj se meni grešniku!«
– Vrlo ste strogi – odgovorio je, lagano se naklonivši i povukavši se pomalo uvrijeđeno. Hattersley se nasmijao i lupnuo ga po ramenu. Izvlačeći se ispod njegove ruke, povrijeđena izraza, gospodin se Hargrave povukao u drugi kut.
– Nije li to strašno, gospođo Huntingdon – viknuo je njegov zet. – One sam ga noći u pijanstvu udario. Otada je uvrijeđen na mene, iako sam ga zamolio za oproštenje već drugog jutra.
– Tvoj način na koji si me to zamolio – odvratio je Hargrave – i obrazloženje, iz kojega se jasno vidjelo da si se svega sjećao, pokazali su mi da i nisi bio tako pijan. Bio si potpuno svjestan, pa si odgovoran za svoj čin.
– Htio si se umiješati između mene i moje žene – zagunđao je Hattersley – a to bi svakoga izazvalo.
– Znači, tvrdiš da si imao pravo? – kazao je njegov protivnik i pogledao ga osvetnički.
– Naprotiv, kažem da to ne bih bio učinio da nisam bio uzbuđen. Pa, ako se želiš ljutiti i nakon onoga što sam ti rekao, ljuti se i budi proklet!
– Suzdržao bih se od takvih riječi u prisutnosti jedne dame – rekao je gospodin Hargrave, skrivajući svoj bijes pod maskom gađenja.
– Pa što sam govorio? – odvratio je Hattersley – ništa do istine. Neka bude proklet, zar ne, gospođo Huntingdon, ako ne oprosti svom zetu.
– Morali biste mu oprostiti, gospodine Hargrave, kad vas je zamolio – rekla sam.
– To vi kažete? Dobro, tada ću mu oprostiti! – Nasmijavši se, pristupio mu je i ponudio svoju ruku. Njegov ju je rođak smjesta zgrabio i izmirenje se činilo iskrenim.
– Ta uvreda – nastavio je Hargrave – ne bi bila ni upola tako teška da se nije dogodila u vašoj prisutnosti. Budući da ste me vi zamolili da oprostim, ja ću to učiniti, i sve zaboraviti.
– Mislim da će biti najpametnije ako se sada povučem – prošaptao je Hattersley sa čudnim smiješkom i izišao. I njegov se drug nasmiješio. To me upozorilo na opreznost. Gospodin Hargrave mi je pristupio i započeo ozbiljno:
– Draga gospođo Huntingdon, kako sam se plašio ovog trenutka! Ne bojte se – dodao je jer mi je lice porumenjelo od bijesa. – Ne želim vas uvrijediti svojim beskorisnim žalbama. Ne želim vas uznemiriti spominjanjem svojih osjećaja. Ali, moram vam kazati nešto što vi morate znati, iako me to veoma boli.
– Tada mi nemojte kazati!
– To je vrlo važno!
– Ako je tako, onda ću svakako ubrzo saznati, naročito ako su u pitanju loše vijesti. A sada ću odvesti djecu u njihove sobe.
– Mogli biste pozvoniti i pozvati nekoga da ih odvede.
– Ne, želim sama poći s njima gore. Dođi, Arthure!
– Ali, vi ćete se vratiti?
– Neću skoro! Nemojte me čekati!
– Kad vas mogu ponovo vidjeti?
– Kod ručka. – Otišla sam noseći malu Helenu na rukama, a Arthura vodeći kraj sebe.
On se okrenuo mrmljajući nešto nestrpljivo. Razabrala sam jedino riječi »bez srca«.
– Kakve su to gluposti, gospodine Hargrave? – zapitala sam zastavši na pragu.
– Oh, nije to ništa! Nisam želio da čujete ono što sam samom sebi govorio. Ali doista, gospođo Huntingdon, morao bih vam nešto reći, što je meni isto tako teško izgovoriti kao što će vama biti teško čuti. Molim vas, žrtvujte mi nekoliko časaka nasamu, kad god i gdje god želite. Ne činim to iz sebičnih razloga, ni zbog ičega što bi moglo pomutiti vašu nadljudsku dobrotu. Stoga me ne morate ubijati tim svojim hladnim i prezirnim pogledom. Odviše su mi dobro poznati osjećaji koje gajimo prema onima što nam donose zle vijesti...
– Doista silno mudro! – rekla sam upadajući mu u riječ. – Ako je nešto važno, kažite to u dvije-tri riječi prije nego što odem.
– Ne mogu to kazati u tri riječi. Pošaljite tu djecu u njihovu sobu i ostanite sa mnom!
– Ne, zadržite svoje zle glase za sebe. Znam da je to nešto što ne želim čuti. Nešto što mi ne bi bilo drago.
– Odviše ste dobro pogodili. Ali osjećam svojom dužnošću da vam sve kažem, kad već to znam.
– Poštedite nas, i ja ću vas rado osloboditi te dužnosti. Ponudili ste se da mi to kažete, a ja sam odbila da vas saslušam. Neću vas kriviti zbog moga neznanja.
– Neka bude tako. Nećete to čuti od mene. Ali, kad vas taj udarac pogodi, sjetite se da sam ga htio ublažiti za vas.
Ostavila sam ga. Što mi je mogao otkriti, a da bi to bilo tako važno za mene? Bez svake sumnje, bila je neka pretjerana priča o mome nesretnom suprugu, koju je on htio iskoristiti za svoje namjere.
Nikad više nije spomenuo tu tajnu, i ne vidim razloga da žalim što je nisam htjela saslušati. Onaj me udarac još nije pogodio, i ne plašim ga se. Zasada sam zadovoljna Arthurom, nije se loše ponio proteklih četrnaestak dana. Posljednji je tjedan bio tako umjeren za stolom da sam primijetila veliku promjenu na bolje u njegovu ponašanju i izgledu. Smijem li se ponadati da će to potrajati?

POGLAVLJE

XXXIII



7. ……
Jest, nadat ću se! Večeras sam čula Grimsbya i Hattersleya kako se tuže zbog domaćinove negostoljubivosti. Nisu znali da sam u blizini, jer sam stajala iza zavjese promatrajući mjesec dok se dizao za tamnim brijestovima. Pitala sam se kako to da je Arthur iznenada postao tako sentimentalan jer i on je, naslonjen na kameni stup kapije, promatrao mjesec.
– Mislim da više neće biti zabave u ovoj kući – rekao je gospodin Hattersley. – Nisam mislio da će naše prijateljstvo trajati zauvijek. Ali nisam slutio ni da bi moglo tako završiti. Plašio sam se da će nas naša dražesna domaćica istjerati iz kuće zbog našeg ponašanja.
– To se nije moglo predvidjeti, zar ne? – zapitao ga je Grimsby nacerivši se. – Opet će se Arthur promijeniti kad mu ona dosadi. Kad dođemo za godinu-dvije ponovo ovamo, sve će opet biti po starom.
– Ne znam – odgovorio je drugi – ona nije žena koja čovjeku brzo dosadi. Ali, bilo kako bilo, užasno je dosadno što se ne možemo zabavljati jer je on odlučio da se pristojno vlada.
– I to sve zbog one proklete žene! – promrmljao je Grimsby. – Žene su propast svijeta! Donose neprilike svagdje gdje se pojavljuju, svojim slatkim licima i oštrim jezicima.
Tog sam se časa pojavila iz svog skrovišta, te sam, nasmijavši se gospodinu Grimsbyju, napustila sobu i pošla u potragu za Arthurom. Vidjela sam gdje se zadržava, pa sam krenula prema njemu, susrevši ga kad se upravo spremao krenuti u aleju. Bila sam tako sretna da sam potrčala prema njemu i zagrlila ga. To moje ponašanje imalo je čudne posljedice. Promucao je: »Draga moja!« i poljubio me toplo kao nekada. A zatim je glasom punim užasa uzviknuo:
– Heleno! Što se dogodilo, dođavola? – i ja sam primijetila, na mjesečini što je provirivala kroz granje, da je on bio užasno blijed i prestrašen.
Kako čudno da je najprije pokazao tako tople osjećaje, a tek se onda iznenadio! To je bio dokaz da su njegovi osjećaji bili iskreni. On me još uvijek voli.
– Uplašila sam te, Arthure! – rekla sam i nasmijala se. – Kako si nervozan!
– Zašto si to učinila? – viknuo je izvlačeći se iz mog zagrljaja, te brišući rupčićem čelo. – Vrati se smjesta kući, Heleno! Prehladit ćeš se!
– Neću otići prije nego što ti kažem zašto sam došla ovamo. Oni te optužuju, Arthure, zbog tvoga trijeznog ponašanja. A ja sam ti željela zahvaliti zbog toga. Kažu da je za sve kriva »ta prokleta žena«! Ali ne daj da te oni svojim ruganjem prisile da promijeniš svoje dobre odluke, ili svoju ljubav prema meni.
Nasmijao se. Stisnula sam ga u zagrljaj i stala plakati.
– Nastoj se ponašati i dalje tako, i ja ću te voljeti još više nego prije.
– Hoću, hoću! – rekao je i naglo me poljubio.
– A sada, brzo u kuću. Ne smiješ izlaziti napolje u laganoj večernjoj haljini!
– Večer je divna – rekla sam.
– Ta će noć biti kriva za tvoju smrt, ako još trenutak duže ostaneš. Trči!
– Vidiš li moju smrt među tim divnim drvećem, Arthure? – zapitala sam ga, jer je on zurio u mrak kao da ju je ugledao. Nisam ga željela ostaviti sada kad sam ponovo našla svoju sreću. Ali, on se naljutio, pa sam ga poljubila i otrčala natrag u kuću.
Te sam večeri bila tako dobro raspoložena da mi je Milicent šapnula kako sam ja duša društva i da me nikada nije vidjela tako veselu. Govorila sam dovoljno za dvadesetoricu i smijala se. Dijelila sam svoju sestrinsku nježnost svima. Grimsbyju, Hattersleyu, Hargraveu i lady Lowborough. Grimsby je zurio u mene i čudio se. Hattersley se smijao i šalio, ali se ipak ponašao onoliko dobro koliko je mogao. Hargrave i Annabella promatrali su me iz različitih pobuda. Milicent je bila oduševljena što su se njezin suprug i brat tako dobro ponašali, pa je i ona bila vesela i sretna. Čak je i lorda Lowborougha zarazilo opće dobro raspoloženje. Njegove sive oči krijesile su se ispod gustih obrva. Ovaj puta je nestalo njegove hladne suzdržljivosti i ponosa. Sve nas je začudio svojim radosnim raspoloženjem. Arthur nije mnogo govorio, ali se i on smijao i slušao ostale. Bio je dobre volje, koju ovaj put nije izazvalo vino. I tako smo svi bili vedro, nevino i sretno društvo.
Jučer, kad je Rachel došla da me obuče za večeru, primijetila sam da je plakala. Htjela sam saznati razlog, ali mi ga ona nije htjela reći. Je li možda bolesna? Ne! Je li primila loše vijesti od svojih prijatelja? Ne! Je li je netko od posluge uvrijedio?
– Oh, nije gospođo! – odgovorila je. – Ne plačem zbog sebe.
– Što se dogodilo, Rachelo? Jesi li čitala kakav tugaljiv roman?
– Nisam! – odgovorila je i zabrinuto stala kimati glavom. Zatim je nastavila: – Da budem iskrena, gospođo, ne sviđa mi se gospodinov postupak.
– Kako to misliš, Rachelo? U posljednje je vrijeme s njime sve u redu.
– Dobro, ako vi tako mislite.
Zatim mi je brzo počešljala kosu, ,što je bilo posve suprotno njezinu uobičajenom mirnom ponašanju, šapćući kako je to divna kosa i da bi ona »htjela vidjeti još jednu takvu«. Zatim me je nježno pogladila.
– Je li ta nježnost namijenjena meni ili mojoj kosi? – zapitala sam i pogledala je sa smiješkom. Ali, u njezinim sam očima vidjela suze.
– Što se dogodilo, Rachelo? – uzviknula sam.
– Ne znam, gospođo, ali...
– Što?
– Da sam na vašem mjestu, ne bih toj lady Lowborough dopustila da ostane ni trenutak duže u vašoj kući. Ni trenutak!
Kao da me pogodio grom. Prije nego što sam mogla zatražiti objašnjenje od nje, u sobu je ušla Milicent. Ona je obično dolazila ako bi se odjenula prije mene. Ostajala bi tako sa mnom do polaska na večeru. Vjerojatno me ovaj put morala smatrati veoma nedruštvenom, jer sam neprekidno mislila na posljednje Racheline riječi. Još sam se nadala da su bile bez osnova, i da su potekle samo iz ogovaranja posluge, koja je promatrala ponašanje lady Lowborough posljednjih mjesec dana. Ili možda u vezi s nečim što se bilo dogodilo između njihova gospodara i nje za njezina prijašnjeg boravka u našoj kući. Za večere sam pažljivo promatrala nju i Arthura. Nisam primijetila ništa naročito u njihovu ponašanju. Ništa nije moglo izazvati moju sumnju. To bi se možda dogodilo nekoj sumnjičavoj duši, a ja to nisam bila.
Odmah nakon večere Annabella je izišla sa svojim mužem da uživa u mjesečini. Gospodin Hargrave došao je u salon malko prije ostalih i izazvao me na partiju šaha. To je učinio bez onoga žalosnog izraza kojim mi se obično obraćao kad bi popio malo vina. Pogledala sam ga, želeći se uvjeriti da je doista tako. Njegove su oči mirno srele moj pogled. Nešto nisam shvaćala u njegovu ponašanju. Ali, sigurno nije bio pijan. Nisam htjela s njim igrati, pa sam mu preporučila Milicent.
– Ona ne igra dobro – rekao je. – Htio bih iskušati svoje znanje u igri s vama. Dođite! Ne možete tvrditi da vam je žao odložiti svoj ručni rad. Znam da ga se prihvaćate samo kad nemate boljeg posla.
– Ali šah je nedruštvena igra – napomenula sam – zabavljaju se samo igrači.
– Ovdje nema nikoga do Milicent, a ona...
– Bit ću oduševljena da vas promatram – uskliknula je moja prijateljica. – Dva tako dobra igrača, to će biti uzbudljivo! Pitam se tko će pobijediti.
Pristala sam.
– Gospođo Huntingdon – rekao je vrlo razgovjetno Hargrave postavljajući figure, kao da svojim riječima daje dvostruko značenje – vi dobro igrate šah. Ali ja ga igram još bolje. Dugo ćemo igrati i vi ćete mi zadati poteškoće. Ali ja mogu biti isto tako strpljiv kao vi, i sigurno ću pobijediti. – Uputio mi je pogled koji mi se nije sviđao. Bio je gotovo drzak, i kao da je već trijumfirao u svojoj mogućoj pobjedi.
– Nadam se da nećete, gospodine Hargrave! – odvratila sam tako žestoko, da je to upalo u oči Milicenti. Ali on se samo nasmijao i prošaptao:
– Vrijeme će pokazati!
Počeli smo igrati. Bio je siguran u svoju nadmoć, a ja sam ga nastojala razočarati u njegovim iščekivanjima, smatrajući taj dvoboj ozbiljnim. Nisam željela da ta pobjeda pridonese dokazivanju njegove nadmoćnosti, ni da podstakne njegov san o nekakvoj budućoj pobjedi Igrao je oprezno, ali sam se ja borila svim silama. Neko se vrijeme ishod igre nije nazirao, a zatim se činilo da je pobjeda naklonjena meni. Uzela sam nekoliko njegovih najjačih figura i očigledno spriječila neke od njegovih namjeravanih poteza. Prinio je ruku čelu i trenutak razmišljao. Unaprijed sam se veselila pobjedi. Napokon je on podigao glavu, povukao potez, pogledao me i mirno kazao:
– Mislite da ćete pobijediti, zar ne?
– Nadam se – odgovorila sam, uzimajući njegova lovca, što ga je bio gurnuo prema mom skakaču s tako nemarnim izrazom lica da nisam shvatila posljedice svoga poteza.
– Ta me kula muči – rekao je – ali je skakač može preskočiti. – Nato je uzeo moju posljednju kulu. – Sada, kad sam je maknuo, ništa mi više ne stoji na putu.
– Oh, Waltere, kako možeš! – viknula je Milicent. – Ona ima mnogo više figura od tebe.
– Još ću vam prirediti dosta neprilika – odgovorila sam – a možda ću vas matirati, gospodine, prije nego što i sami opazite. Pazite na kraljicu!
Igra je postajala sve žešća. Trajala je dugo, i ja sam mu zadala dosta poteškoća. Ipak je igrao bolje od mene.
– Kako se ogorčeno borite! – rekao je gospodin Hattersley, koji nas je neko vrijeme promatrao.
– Gospođo Huntingdon, ruka vam dršće, kao da je to za vas od životne važnosti. A ti se, Waltere, držiš tako kao da si siguran u svoj uspjeh. Da sam na tvom mjestu, ne bih je pobijedio. Mogla bi te zamrziti. Vidim to u njezinim očima!
– Hoćete li napokon zašutjeti? – kazala sam, jer su mi njegove riječi odvlačile pažnju. Još nekoliko pogrešnih poteza, i više se neću moći izvući.
– Šah! – viknuo je. Nastojala sam se sjetiti kako bih se još mogla izvući. – Mat! – dodao je mirno. Zadržao je tu posljednju riječ, kako bi mogao više uživati u mom iznenađenju. Bila sam glupo razočarana zbog njegove pobjede. Hattersley se smijao, a Milicent je bila tužna videći da me to žalosti. Hargrave je položio svoju ruku na moju i nježno je stisnuo, šapćući: – Pobijeđena, pobijeđena! – Gledao me uzbuđeno i nježno, što me još više uvrijedilo.
– Nikada, gospodine Hargrave! – uzviknula sam, povlačeći svoju ruku.
– Ne želite priznati? – odgovorio je, pokazujući sa smiješkom šahovsku ploču.
– Ne, ne – rekla sam, shvaćajući kako je moje ponašanje bilo čudno. – Vi ste me pobijedili u šahu.
– Hoćemo li još jednom pokušati?
– Ne!
– Priznajete moju nadmoć?
– U šahu, da!
Digla sam se da nastavim ručni rad.
– Gdje je Annabella? – zapitao je ozbiljno Hargrave, pošto se ogledao po sobi.
– Izišla je sa lordom Lowboroughom – odgovorila sam, jer je od mene tražio odgovor.
– I još se nije vratila? – zapitao je ozbiljno.
– Čini mi se da nije.
– A gdje je Huntingdon? – ponovo se ogledao.
– Izišao je s Grimsbyjem – rekao je Hattersley susprežući smijeh.
Zašto taj smijeh? Zašto ih je Hargrave tako povezao? Je li to ipak bila istina? Zar je to bila ona užasna tajna koju mi je želio otkriti? Moram smjesta otići. Ustala sam i napustila sobu, polazeći u potragu za Rachelom od koje sam željela zatražiti objašnjenje. Ali gospodin Hargrave me slijedio u predvorje i, prije nego što sam mogla otvoriti druga vrata, položio je ruku na kvaku.
– Smijem li vam nešto kazati, gospođo Huntingdon? – zapitao je ozbiljno me gledajući.
– Ako je u pitanju nešto što bi se isplatilo čuti, onda kažite – odgovorila sam dršćući cijelim tijelom.
Bez riječi mi je primakao stolicu. Samo sam se naslonila na nju i zamolila ga da nastavi.
– Nemojte se uzbuđivati – rekao je. – Ono što vam namjeravam kazati i nije tako strašno. Želim da sami stvorite zaključak. Rekli ste da se Annabella još nije vratila?
– Da, da – nastavite! – kazala sam nestrpljivo, jer sam se plašila da neću moći ostati mirna.
– Čuli ste da je Huntingdon izišao s Grimsbyjem?
– Pa što onda?
– Čuo sam kako je on kazao vašem suprugu, odnosno čovjeku koji se tako naziva...
– Nastavite, gospodine!
Naklonio se i nastavio: – Čuo sam kako je Grimsby rekao da će on već sve to s lordom urediti. Lord Lowborough će s Annabellom otići prema jezeru, a Grimsby će se tamo sresti s njima. Kazat će lordu da mora s njim razgovarati o nekim poslovima, koji gospodu neće zanimati. Tada će Annabella reći da će se vratiti kući i krenut će prema nasadima. Grimsby će lorda zadržati u razgovoru koliko bude mogao duže. Zatim će ga povesti natrag drugim putem, upozoravajući ga na drveće, polja i na sve čega se bude sjetio. – Gospodin Hargrave je zastao i pogledao me.
Bez ijedne riječi ili napomene ja sam se digla, istrčala iz sobe i iz kuće. Nisam više mogla podnijeti tu neizvjesnost. Nisam htjela sumnjičiti svoga supruga samo zbog ispraznih riječi, a nisam mu više htjela ni lakomisleno vjerovati. Morala sam saznati istinu. Potrčala sam do nasada. Tek što sam onamo stigla, zvuk glasova zaustavio je moje uzbuđeno disanje.
– Odviše smo se dugo zadržali, on će već biti kod kuće – rekla je lady Lowborough.
– Neće, najdraža – glasio je Arthurov odgovor – ali možeš potrčati preko livade i ući tiho u kuću. Ja ću za tobom malo kasnije.
Koljena su mi klecala. U glavi mi se vrtjelo. Malo je trebalo da ne padnem u nesvijest. Nije me smjela vidjeti u takvom stanju. Povukla sam se u grmlje, naslonila se na jedno deblo i pustila ih da prođu.
– Ali, Huntingdone – rekla je s puno prigovora, zaustavljajući se na mjestu gdje sam se ja sinoć bila srela s Arthurom – ovdje, na ovom mjestu poljubio si onu ženu!
On joj je pristupio i kazao sa smiješkom:
– Nisam mogao ništa drugo učiniti, najdraža! Znaš da s njom ne smijem prekinuti. A nisam li i ja vidio tebe kako si poljubila onog svoga glupana? Jesam li se ikada potužio?
– Reci mi da je ne ljubiš! Da je ne ljubiš nimalo! – zatražila je, stavljajući svoju ruku na njegovu i gledajući ga ozbiljno. Dobro sam ih vidjela, jer ih je obasjavala mjesečina.
– Kunem se svime što mi je sveto da je ne volim! – odgovorio je poljubivši njezine žarke obraze.
– Bože sveti, moram otići! – uzviknula je, iznenada se otrgnuvši od njega. Zatim je pobjegla.
On je ostao stojeći preda mnom, ali ja nisam imala snage da se pojavim. Jezik mi se prilijepio za nepce. Čudila sam se što on ne čuje otkucaje moga srca, koji su bili snažniji od šuma laganog povjetarca. Činilo se da ću izgubiti svijest, ali sam ipak još ugledala njegovu sjenu kako odmiče od mene, a moje su uši jasno hvatale zvuk njegovih riječi dok je govorio samom sebi:
– Eno tamo one tvoje budale! Trči, Annabello, trči! Brzo u kuću! Ah, on te neće primijetiti! Grimsby ga je dovoljno dugo zadržao. – Do mene je još stigao i njegov zadovoljan smijeh.
– Pomozi mi sada, Bože! – šapnula sam i pala na koljena, između vlažnih grana i mahovine. Gledala sam prema mjesečinom obasjanom nebu koje se pomaljalo kroz gusto lišće. Sve mi se sada činilo tamno. Moje je ubogo srce tražilo utjehu u Bogu, ali nisam mogla moliti sve dok me nije dodirnuo lagani povjetarac, rashladio moje čelo i priveo me k svijesti. Disala sam laganije, pogled mi se razbistrio i jasno sam ugledala čist mjesec na tamnom nebu kojim su prolazili lagani oblaci. Primijetila sam i vječne zvijezde koje su mi namigivale. Znala sam da ću naći spasenje. Kao da mi je netko odozgo došapnuo: »Ja te nikada neću napustiti!« Ne, znala sam da me on neće napustiti neutješenu. Usprkos svemu imat ću dovoljno snage da se oduprem svim iskušenjima i da na kraju pobijedim! Pridigla sam se osvježena, iako ne umirena, i krenula prema kući. Moje je novostečene snage nestalo, moram priznati, čim sam ušla u kuću i ostavila za sobom svježi vjetar i zvjezdano nebo. Sve što sam čula i vidjela nanosilo je bol mome srcu. Predvorje, svjetiljke, stepenice, vrata mnogih soba, zvuk razgovora iz salona. Kako ću podnositi svoj budući život? U ovoj kući, među ovim ljudima? Oh, kako ću ga podnositi! John je upravo ušao u predvorje pa je, primijetivši me, kazao da su ga poslali u potragu za mnom. Upravo je unio čaj, pa gospodin pita hoću li doći.
– Zamoli gospođu Hattersley neka ona bude tako ljubazna i posluži čaj. Ne osjećam se dobro, pa molim da me ispričaju.
Povukla sam se u veliku praznu blagovaonicu, u tamu. Čuo se samo pjev vjetra. Kroz zavjese je prodirala mjesečina. Stala sam šetati gore-dolje, sama sa svojim gorkim mislima. Kako je to veće bilo različito od onog jučerašnjeg! Ono je bilo posljednji bljesak moje životne sreće. Kako sam bila luda što sam mogla biti tako sretna! Sada sam shvatila zašto se Arthur tako čudno ponašao kad sam ga iznenadila u vrtu. Ljubaznost je bila namijenjena njegovoj ljubavnici, a užas supruzi. Sada sam mogla shvatiti i razgovor između Hattersleya i Grimsbya. Očigledno su razgovarali o njoj, a ne o meni.
Čula sam otvaranje vrata salona. Iz predvorja se pojavilo svjetlo i počelo se penjati stepenicama. To je bila uboga Milicent. Pošla je da vidi što je sa mnom. Nikome drugom nije bilo stalo do mene. Ali ona je bila vrlo draga. Nisam prije plakala, ali su sada navalile suze. Tako mi je ona koristila, a da mi nije ni prišla. Ne našavši me gore, vratila se razočarana, polaganije nego što se uspinjala. Hoće li sada ući ovamo i naći me? Ne, krenula je u suprotnom smjeru i ušla u salon. Bila sam sretna, jer nisam znala što bih joj kazala. Nisam željela nikome otkriti svoju bol. Željela sam sama ponijeti taj teret.
Kad se približilo uobičajeno vrijeme počinka, obrisala sam suze, nastojeći da smirim svoj glas i misli. Morala sam još noćas razgovarati s Arthurom. Htjela sam to učiniti mirno. Neće biti nikakvih scena, ničega zbog čega bi se on mogao požaliti svojim prijateljima, ničega čemu bi se on mogao smijati sa svojom ljubavnicom. Kad se društvo stalo povlačiti u svoje sobe, tiho sam otvorila vrata, baš kad je on prolazio, i zamolila ga da uđe.
– Što je s tobom, Heleno? – zapitao je. – Zašto nam nisi natočila čaj? Što radiš ovdje u mraku? Što te muči, mlada ženo? Izgledaš kao duh! – nastavio je promatrajući me u svjetlu svoje svijeće.
– Za tebe to nije važno – odgovorila sam – ne moraš se više brinuti o meni, kao ni ja o tebi.
– Što to, dovraga, znači? – promucao je.
– Kad ne bi bilo našeg djeteta, sutra bih te ostavila, i nikada se više ne bih vratila pod ovaj krov – zašutjela sam na časak i umirila glas.
– Dođavola, što to govoriš, Heleno? – viknuo je. – Što te na to nagnalo?
– To ti savršeno dobro znaš. Ne gubimo vrijeme na nepotrebna objašnjavanja, nego mi reci...
Stao se zaklinjati da ništa ne zna. Navaljivao je da mu kažem koja ga je otrovna žena oklevetala, i u kakve sam ja to laži povjerovala.
– Ne gubi vrijeme na psovanje, i ne zaplići se u još veće laži – odgovorila sam hladno. – Nisam povjerovala ničijem svjedočenju. Bila sam večeras kraj nasada, pa sam sve čula i vidjela.
To je bilo dovoljno. Uzviknuo je od iznenađenja, odložio svoju svijeću na najbližu stolicu, naslonio se leđima na zid i gledao me skrštenih ruku.
– Pa, što onda? – zapitao me bezobraznim glasom u kojem se osjećao i očaj i nedostatak stida.
– Samo to – odvratila sam – hoćeš li mi prepustiti dijete, i ono što je još ostalo od mog imetka, i dopustiti mi da odem?
– Kamo?
– Bilo kamo, gdje će dijete biti sigurno od tvoga štetnog utjecaja, ja oslobođena tvoje prisutnosti a ti moje.
– Neću!
– Hoćeš li mi dati dijete bez novaca?
– Neću, pa čak ni tebe bez djeteta! Neću dopustiti da me cijela zemlja ogovara zbog tvojih mušica?
– Tada ću morati ostati, da budem prezrena i da me zamrziš. Ali, od danas mi više nismo muž i žena.
– Dobro!
– Ja sam majka tvoga djeteta i tvoja domaćica, i ništa više! Prema tome nije potrebno da izigravaš ljubav prema meni. Ne želim više tvoja milovanja, niti ću ih podnositi.
– Kako god želiš. Vidjet ćemo tko će se prvi umoriti!
– Ako se ja umorim, bit će to stoga što ću se umoriti živjeti u tvojoj blizini. Kad se umoriš od tako grešnog života i iskreno se pokaješ, možda ću ti moći oprostiti i pokušati da te ponovo zavolim, iako će to biti vrlo teško.
– A u međuvremenu ogovarat ćeš me s gospođom Hargrave, i pisati duga pisma svojoj tetki Maxwell da joj se požališ na pokvarenjaka za kojega si se udala.
– Neću se nikome potužiti. Već sam se dosad namučila skrivajući tvoje pogreške pred drugima, i izmišljajući vrline koje niši nikada posjedovao. Sada ćeš se morati brinuti sam za svoj dobar glas.
Ostavila sam ga dok je psovao, i krenula u svoju sobu.
– Loše izgledate, gospođo – napomenula je Rachel gledajući me sa strahom.
– To je istina, Rachelo – rekla sam, odgovarajući više na njezin žalostan pogled nego na njezine riječi.
– Znala sam to, ali vam ne bih bila spomenula...
– Ne muči se zbog toga – rekla sam, poljubivši njezine blijede staračke obraze. – Ja to mogu podnijeti bolje nego što misliš.
– Jest, vi uvijek »podnosite«. Da sam ja na vašem mjestu, ne bih to činila. Glasno bih vikala, i svima sve objavila! Pokazala bih mu tko sam...
– Govorila sam i dosta kazala – prekinula sam je.
– Tada vičite! – navaljivala je. – Ja ne bih bila tako blijeda i mirna, ni gutala bol.
– Plakala sam – objasnila sam joj i nasmiješila se usprkos svom jadu. – Sad sam mirna, i nemoj me ponovo uzbuditi. Ne govorimo više o tome, i ne pričaj ništa posluzi! Sada možeš otići. Laku noć, i ne uzbuđuj se zbog mene! I ja ću spavati budem li mogla.
Usprkos toj odluci krevet mi je bio tako nesnosan da sam ustala, upalila svijeću, sjela za pisaći stol i zapisala ono što se te večeri dogodilo! Bilo je bolje zabaviti se tako nego ležati u krevetu i mučiti se sjećanjem i mislima na ono što se dogodilo i što me u budućnosti očekuje. Našla sam utjehu u opisivanju onih činjenica koje su uništile moj mir, i onih sitnih događaja što su pridonijeli otkrivanju istine. San mi ne bi bio donio smirenje kao ovo zapisivanje, i ja ne bih mogla podnositi iskušenja što su me čekala toga dana. A ipak, kada sam prestala pisati, osjetila sam užasnu glavobolju. Kad sam se pogledala u ogledalo, opazila sam kako strašno izgledam.
Rachel me došla odjenuti, govoreći mi kako vidi na meni da sam provela tešku noć. Milicent je također stigla želeći saznati kako mi je. Rekla sam joj da se osjećam bolje, ali da je molim neka me ispriča kod drugih, jer cijelu noć nisam mogla spavati. Kako bih željela da je taj dan već prošao! Dršćem na pomisao da bih morala sići na doručak. Kako ću se sresti s njima? Ipak, ne smijem zaboraviti, nisam ja kriva! Ne moram se ničega plašiti. Budu li me smatrali svojom žrtvom, moći ću ih samo žaliti i prezirati.

POGLAVLJE

XXXIV



Večer
Doručak je prošao. Bila sam mirna i hladna. Odgovorila sam na sva pitanja što se tiče moga zdravlja. Sve što je možda bilo čudno u mom izgledu ili ponašanju, moglo se pripisati mojem sinoćnjem ranijem odlasku zbog glavobolje. Ali kako ću podnijeti još tih deset ili dvanaest dana dok oni ne otputuju? Zašto tako dugo ostaju ovdje? A kad odu, kako li ću preživjeti mjesece i godine svoga budućeg života u društvu toga čovjeka, svoga najvećeg neprijatelja? Jer nitko me nije tako uvrijedio kao on. Oh, kad pomislim kako sam ga ludo ljubila, kako sam mu vjerovala, kako sam se borila za njegovo dobro! I kako je on okrutno zgazio moju ljubav. Izdao je moje povjerenje, moje molitve i suze, izdao moje nade, uništio moje najljepše osjećaje. Osudio me na život u bijedi bez nade. Mrzim ga! Ta mi se riječ čini grešnim priznanjem, ali ona je istinita. Mrzim ga, mrzim ga! Smiluj se Bože njegovoj bijednoj duši! Neka shvati svoju krivnju. Ja ne tražim osvetu! Kad bi on iskreno osjetio moju bol, ja bih bila osvećena i mogla bih mu oprostiti. Ali on je tako utonuo u grijeh i zlo da ne vjerujem da će se to ikada dogoditi.
Gospodin Hargrave dosađivao mi je cijeli dan svojim ozbiljnim razumijevanjem i silnom pristojnošću. Kad bi bio nametljiv, manje bi me smetao, jer bih ga mogla ukoriti. Ali, ovako, zaista je ljubazan i pažljiv pa ne mogu biti gruba i nezahvalna. Ponekad mislim da bih mu morala odati priznanje za njegovo suosjećanje. Zatim opet pomislim kako bi trebalo da posumnjam u njega zbog čudnih okolnosti u kojima se nalazim. Možda se i ne pretvara da suosjeća sa mnom, ali ne smijem zbog zahvalnosti prema njemu zaboraviti što čini. Ne smijem zaboraviti onu partiju šaha i riječi koje je tada govorio, i njegove poglede koji su me onda oneraspoložili. Dobro je što sam se toga sjetila.
On neprestano traži priliku da sa mnom razgovara nasamu. Cijeli je dan nastojao to ostvariti, ali sam ga razočarala. Ne iz straha pred onim što bi mi mogao kazati, ili bilo čega drugoga što bi mogao pokušati. Zbog Milicent se nisam htjela s njim svađati. Ispričao se da neće s ostalima poći ujutro u lov. I umjesto da se povuče u biblioteku došao je u salon u kojem sam sjedila zajedno s Milicent i lady Lowborough. One su se udubile u svoj posao, a ja sam se opskrbila knjigom, izbjegavajući razgovor. Milicent je primijetila da želim šutjeti, a bez sumnje je to primijetila i Annabella. Ali, to za nju nije bio dovoljan razlog da drži jezik za zubima, pa je stoga neprekidno brbljala, obraćajući se uglavnom meni. Postajala je to prijaznija i prisnija, što sam ja postajala hladnija i suzdržanija. Gospodin Hargrave je primijetio kako to teško podnosim, pa je umjesto mene stao odgovarati na njena pitanja. Nastojao je svratiti njezinu pažnju s mene na sebe. Ali ništa nije koristilo. Možda je mislila da me boli glava, pa da stoga ne mogu govoriti. U svakom slučaju morala je primijetiti da mi njezina razgovorljivost dosađuje. To sam zaključila po njezinu zlobnom nastavljanju razgovora. Prekinula sam to gurnuvši joj u ruke knjigu na čijoj sam prvoj stranici zapisala: »Odviše dobro poznajem vaš karakter i vaše ponašanje a da bih mogla osjećati prijateljstvo prema vama. A budući da nemam takav talent za pretvaranje kao vi, ne mogu to ni činiti. Stoga vas molim, od ovog časa prekinite sve prijateljske veze sa mnom. A ako ja budem s vama i nadalje postupala pristojno kao da ste časna žena, smatrajte to znakom pažnje prema vašoj sestrični Milicent i njezinim osjećajima, a ne prema vama.«
Kad je to pročitala, žarko je porumenjela i ugrizla se za usne. Istrgla je stranicu i zgnječila je, te bacila u vatru. Zatim se stala zabavljati čitanjem te iste knjige. Za nekoliko trenutaka Milicent je pošla u dječju sobu, pa je pozvala i mene.
– Annabella će nas ispričati, ona je zabavljena čitanjem.
– Ne, neću – viknula je Annabella, iznenada pogledavši i bacivši knjigu na stol. – Želim razgovarati s Helenom. Ti pođi, Milicent, a ona će za nekoliko trenutaka doći za tobom. – Milicent je otišla. – Možemo li razgovarati, Heleno?
Začudila me njezina drskost. Ipak sam pošla za njom u biblioteku. Zatvorila je vrata i prišla kaminu.
– Tko vam je to kazao?
– Nitko! Nisam slijepa.
– Ah, vi dakle sumnjate! Sumnjičavi ste? – viknula je ona i nasmijala se. Bila je zaista očajna, a sad se stala nadati osjetivši olakšanje.
– Da sam sumnjičava – odvratila sam – već bih odavno bila otkrila vašu podlost. Ne, lady Lowborough, ne tvrdim da ste krivi samo na temelju sumnje.
– Nego, na temelju čega? – zapitala je, naslonivši se u naslonjač i opruživši noge, očito nastojeći izgledati što bezbrižnijom.
– Uživam u šetnji mjesečinom isto tako kao i vi – odgovorila sam promatrajući je netremice. – A jedno od mojih najmilijih mjesta su nasadi.
Ponovo je porumenjela, ne odgovorivši ništa i pritišćući prste na svoja usta. Zurila je u vatru. Nekoliko sam je trenutaka promatrala sa zlobnim zadovoljstvom, a zatim sam je, krenuvši prema vratima, zapitala ima li što dodati.
– Da, da! – viknula je naglo, uspravivši se. – Želim znati hoćete li sve kazati lordu Lowboroughu?
– A što onda ako to učinim?
– Ako želite da javnost za to sazna, ne mogu vas razuvjeriti, ali bit će strašno ako to učinite. Ako ne, smatrat ću vas najplemenitijim od svih živih bića. Pa, ako postoji bilo što na svijetu što bih mogla učiniti za vas, osim...
– Osim da prekinete svoju grešnu vezu s mojim suprugom, to ste htjeli reći? – rekla sam.
Zastala je, očigledno iznenađena, ali i bijesna, što se naravno nije usudila pokazati.
– Ne mogu se odreći onoga što mi je najmilije u životu – procijedila je tiho. Tada je iznenada podignula glavu, uperila u mene svoje uzbuđene oči i nastavila ozbiljno: – Ali, Heleno – ili, ako baš hoćete, gospođo Huntingdon, hoćete li to kazati mome mužu? Ako ste velikodušni, evo najbolje prilike da to pokažete. Ako ste ponosni, evo me, vaše suparnice spremne priznati svoj dug.
– Neću mu kazati.
– Nećete! – uzviknula je oduševljeno. – Primite moju najiskreniju zahvalnost.
Skočila je i ponudila mi ruku. Ja sam se povukla.
– Nemojte mi zahvaljivati. Ne činim to radi vas. Ne želim objaviti vašu sramotu i unesrećiti vašeg supruga.
– A hoćete li kazati Milicent?
– Ne, čak ću učiniti sve da bih to pred njom sakrila. Ne želim da sazna za tu podlu i sramotnu vezu.
– Gospođo Huntingdon, upotrebljavate oštre riječi. Ali ja vam to mogu oprostiti.
– A sada, lady Lowborough – nastavila sam – napustite ovu kuću što je prije moguće. Shvatite, vaša mi je prisutnost neizmjerno neugodna. Ne zbog gospodina Huntingdona – dodala sam, primijetivši njezin zlobni smiješak. – Radite s njim što vas volja, bar što se mene tiče. Teško mi je skrivati svoje prave osjećaje prema vama. Ako duže ostanete, neće više biti moguće sakriti vašu vezu pred jednom ili dvjema osobama u kući koje još za nju ne znaju. Radi vašeg supruga, Annabello, pa čak i radi vas, ja želim i savjetujem vam, da što prije raskinete nezakonitu vezu i vratite se svojoj dužnosti. Učinite to prije nego što dođe do teških posljedica...
– Da, da, naravno – upala mi je nestrpljivo u riječ. – Ali, ne mogu otputovati prije vremena određenog za odlazak. Kakav bih izgovor izmislila? Predložim li da ću otputovati sama, što Lowborough nikad ne bi dopustio, to bi izazvalo njegovu sumnju. Ne biste li mogli podnijeti moju prisutnost još ovih tjedan dana prije našeg odlaska? Neću vam više dosađivati svojim razgovorima.
– Nemam vam više što kazati.
– Jeste li sve to spomenuli Huntingdonu? – zapitala je dok sam izlazila iz sobe.
– Kako se usuđujete spomenuti njegovo ime preda mnom? – glasio je moj odgovor.
Nisam otada više progovorila ni jednu jedinu riječ, osim ako je to bilo prijeko potrebno.

POGLAVLJE

XXXV



Devetnaesti
Lady Lowborough boji me se sve manje i, što se više približava datum odlaska, postaje sve bezobraznija. Ne susteže se govoriti s mojim suprugom vrlo familijarnim tonom u mojoj prisutnosti kad smo sami. Naročito se rado zanima za njegovo zdravlje, ili za bilo što drugo u vezi s njim, da tako jače naglasi svoj iskreni interes, nasuprot mome hladnom držanju. On je nagrađuje takvim osmijesima i tihim riječima, da mi krv navire u lice. On tako želi istaknuti njezinu tobožnju plemenitost i moju nezainteresiranost. Nastojim tada savladati svoje osjećaje, jer što ih više pokazujem, to ona više uživa u svojoj pobjedi. A on bi smatrao da ga još uvijek ljubim i da samo izigravam prema njemu hladnoću. Ponekad dolazim u iskušenje da ga izazovem i da pred njim podstaknem Hargreveovo udvaranje, ali tu pomisao za čas s užasom odbacujem. Tada ga mrzim još deset puta više, što me uopće doveo do toga da tako nešto pomislim. Neka mi Bog oprosti zbog mojih grešnih misli! Umjesto da me to iskušenje čini čistijom i poniznijom, osjećam kako postajem zlobnija. Na žalost, ne samo njihovom nego i svojom krivnjom. Nijedan pravi kršćanin ne bi smio osjećati takvu gorčinu kakvu ja osjećam. Naročito prema njoj. Jer, mislim da bih njemu još mogla oprostiti, i to na najmanji znak kajanja. Ali ne mogu riječima izraziti svoj užas prema njoj. Zdrav razum to zabranjuje, ali strast podstrekuje. Moram se moliti, i boriti protiv toga!
Dobro je što ona sutra odlazi, jer ne bih mogla podnijeti njezinu prisutnost više ni jedan dan. Jutros se digla ranije nego obično. Našla sam je samu u sobi kad sam sišla na doručak.
– Oh, Heleno, to ste vi! – rekla je, okrenuvši se.
I nehotice sam je iznenađeno pogledala, na što se ona nasmijala i napomenula:
– Čini mi se da smo obje razočarane.
Pristupila sam stolu i stala promatrati pribor za doručak.
– Danas je posljednji dan što zloupotrebljavam vaše gostoprimstvo – rekla je i sjela za stol. – Dolazi netko tko se mom odlasku neće veseliti! – šapnula je kad je u sobu ušao Arthur.
Stisnuo joj je ruku i poželio dobro jutro. Zatim je, gledajući je zaljubljeno, prošaptao patetično:
– Posljednji – posljednji dan!
– Jest – kazala je s lakom gorčinom – ja sam rano ustala da bih ga iskoristila. Ovdje sam već pola sata sama, a ti, lijeno stvorenje...
– Mislio sam da sam i ja stigao rano – rekao je gotovo šapćući – ali vidiš da nismo sami.
– To nismo nikada – odvratila je. Ipak su oni bili gotovo sami, jer sam se ja povukla do prozora, promatrajući oblake i boreći se sa svojom mržnjom.
Još su izmijenili nekoliko riječi. Na sreću, nisam ih čula. Ali Annabella je bila dovoljno bezobrazna da mi priđe, pa čak i da mi položi ruku na rame. Tada je nježno kazala:
– Nemojte mu prigovarati zbog mene, Heleno, jer ja ga volim više nego što biste vi to ikada mogli.
To me razbjesnilo. Uhvatila sam njezinu ruku i gurnula je od sebe s izrazom prezira. Nisam ga mogla zatomiti. Iznenađena tom mojom gestom, šutke se povukla. Bila bih dala maha svom bijesu i više kazala, ali me Arthurov podsmijeh priveo k svijesti. Požalila sam što sam mu dala i ovu priliku da se veseli. Još se smijao kad se pojavio gospodin Hargrave. Ne znam koliko je od te scene vidio, jer su vrata bila širom otvorena dok je ulazio. Hladno je pozdravio svoju sestričnu i svog domaćina, a mene je pogledao s najdubljom simpatijom, pomiješanom s divljenjem.
– Koliko odanosti dugujete tom čovjeku? – zapitao me tiho, dok je zastao kraj prozora pretvarajući se da govori o vremenu.
– Ništa mu ne dugujem – odgovorila sam. Zatim sam se smjesta vratila k stolu i stala pripremati čaj. Slijedio me i bio bi započeo razgovor, ali su se ostali gosti stali sakupljati. Nisam više obraćala pažnju na njega, osim što sam mu ponudila kavu.
Nakon doručka, odlučivši da provedem što manje vremena u društvu lady Lowborough, pošla sam u biblioteku. Gospodin Hargrave me onamo slijedio pod izgovorom da ide po neku knjigu. Okrenuo se prema polici i odabrao jednu. Zatim mi se približio tiho, ali ne i plašljivo. Položio je ruku na naslon moje stolice i nježno kazao:
– Znači, napokon se smatrate slobodnom?
– Jest – odgovorila sam ne pomaknuvši se. – Slobodna sam da učinim sve osim da uvrijedim Boga i svoju savjest.
Nastala je kratka stanka.
– To je dobro – rekao je – ukoliko vaša savjest nije odviše osjetljiva, a vaše poštovanje prema Bogu prestrogo. Ali, mislite li da bi to dobrohotno biće bilo uvrijeđeno kad biste usrećili nekoga tko bi poginuo za vas? Kad biste srce oslobodili pakla i podigli ga u rajske visine, a sve to, ne nanijevši ni sebi ni bilo kome drugom ni najneznatniju povredu?
To je bilo izrečeno tihim i ozbiljnim glasom. Podigla sam glavu i, susrevši njegov pogled, odgovorila:
– Gospodine Hargrave, želite li me uvrijediti?
Na to nije bio spreman. Zašutio je na čas da bi se oporavio od iznenađenja. Zatim se uspravio, maknuo ruke s moje stolice i odgovorio ponosno, žalosnim glasom:
– Nisam to namjeravao.
Pogledala sam prema vratima, lagano kimnuvši glavom, a zatim opet stala čitati knjigu. Smjesta se povukao. To je bilo bolje nego da sam mu odgovorila sa više riječi, onako žestoko kako bih to bila nagonski učinila. Divno je moći obuzdavati svoju narav! Moram razvijati tu svoju sposobnost. Sam Bog zna koliko će mi to trebati na tamnom putu koji leži preda mnom.
U toku prijepodneva odvezla sam se u Grove s objema damama. Milicent je htjela iskoristiti priliku da posjeti majku i sestru. One su je nagovorile da ostatak dana provede s njima. Gospođa Hargrave obećala je da će je navečer dovesti natrag, i da će ostati kod nas dok društvo ne otputuje. Prema tome, smo lady Lowborough i ja imale zadovoljstvo zajedničkog povratka kočijom. Prve smo dvije-tri milje šutjele. Ja sam gledala kroz prozor, a ona se stisnula u svoj kut. Kad sam se umorila od naslanjanja na prozor, i kad mi je hladan vjetar dovoljno rashladio lice, odustala sam od tog položaja, pa sam se također smjestila u svoj kut. Sa svojom uobičajenom drskošću, htjela je započeti razgovor. Ali riječi »da« ili »ne« bile su jedine koje je mogla izvući iz mene. Na kraju, kad je zatražila moje mišljenje o nekom posve nevažnom pitanju, odgovorila sam joj:
– Zašto želite sa mnom razgovarati, lady Lowborough? Vi znate što mislim o vama.
– Ako se namjeravate ljutiti na mene – odgovorila je tada ne mogu ništa učiniti. Meni nije stalo ni do koga.
Naš kratki put je završio. Čim su se vrata kočije otvorila, iskočila je i pošla u park u susret gospodi koja su se upravo vraćala iz šume. Naravno, nisam je slijedila.
Ali, to još nije bio kraj njezine bezobraštine.
Nakon večere povukla sam se u salon, a ona me otpratila. Sa mnom je bilo dvoje djece, pa sam im morala posvetiti svu svoju pažnju. Odlučila sam ih zadržati kraj sebe dok ne dođu gospoda, i dok se ne vrati Milicent sa svojom majkom. Mala se Helen, međutim, brzo umorila od igre pa je htjela poći spavati. I dok sam sjedjela držeći je na krilu, a mali je Arthur sjedio kraj mene, lady Lowborough zastade kraj nas.
– Sutra ćete se, gospođo Huntingdon – rekla je – riješiti moje prisutnosti. Zbog toga ćete bez svake sumnje biti vrlo sretni. Ali znate li da sam vam učinila veliku uslugu? Hoćete li da vam kažem koju?
– Voljela bih saznati koju ste mi to uslugu učinili – odgovorila sam, nastojeći biti što mirnija, jer sam po načinu njezina govora shvatila da me želi izazivati.
– Niste li primijetili koliko se gospodin Huntingdon promijenio nabolje? Ne vidite li da je postao trijezan čovjek? Oslobodio se loših običaja kojima se bio odao. Činili ste sve moguće da biste ga od njih odvikli, ali bez uspjeha, sve dok vam ja nisam došla u pomoć. Kazala sam mu u nekoliko riječi da to ne mogu podnijeti i da ću prekinuti... nije važno što sam mu kazala. Ali i sami ste svjedok promjene. Morali biste mi se zahvaliti.
Ustala sam i pozvala guvernantu.
– Ali ja ne zahtijevam zahvalnost – nastavila je. – Jedino tražim od vas da se brinete za njega kad mene tu ne bude, i da ga svojom grubošću i nepažnjom ponovo ne natjerate na to zlo.
Gotovo mi je pozlilo od uzbuđenja, ali se tada pojavila Rachel. Pokazala sam joj djecu, jer nisam mogla progovoriti. Povela ih je i ja sam pošla za njom.
– Hoćete li, Heleno? – nastavila je Annabella.
Pogledala sam je tako da je bar na trenutak nestalo zlobnog smiješka s njezina lica. Zatim sam otišla. U predsoblju sam srela gospodina Hargravea. Primijetio je u kakvom se stanju nalazim, pa me propustio bez riječi. Ali, kad sam se nakon nekoliko trenutaka provedenih u biblioteci ponovo smirila, vratila sam se gospodi Hargrave i Milicent. Čula sam naime da su stigle. Našla sam ih u salonu.
– Gospođo Huntingdon – rekao je gospodin Hargrave kad sam prošla kraj njega – hoćete li mi dopustiti nekoliko riječi.
– Što je? Molim vas, požurite!
– Uvrijedio sam vas jutros. Ne mogu živjeti ako se vi ljutite na mene.
– Tada pođite, i nemojte više griješiti – odgovorila sam mu okrenuvši se.
– Ne, ne! – dodao je brzo, zastavši preda mnom. – Oprostite mi! Morate to učiniti! Napuštam vas sutra, i možda više nećemo imati prilike razgovarati. Oprostite što sam se zaboravio! Zaklinjem vas, oprostite mi moju naglost! Mislite na mene, kao da te riječi nikad nisam izrekao! Vjerujte, duboko žalim zbog toga! Gubitak je vašeg poštovanja preokrutan. Ne mogu to podnijeti!
– Oproštaj nije tako lako zadobiti. Ne mogu dijeliti svoje poštovanje svima koji žele, ako to ne zavređuju.
– Mislit ću da korisno provodim život nastojeći da ga zaslužim. Hoćete li mi oprostiti? Hoćete li?
– Hoću!
– To ste odviše hladno kazali. Dajte mi ruku, i ja ću vam povjerovati. Nećete? Tada mi, gospođo Huntingdon, ne opraštate!
– Evo je! A i moje oproštenje s njom. Ali, ne griješite više!
Stisnuo je strastveno moju hladnu ruku, ali nije ništa kazao. Povukao se i propustio me u salon, gdje su me svi čekali. Gospodin Grimsby sjedio je blizu vrata. Kad je vidio da sam ušla, a odmah za mnom i gospodin Hargrave, značajno me pogledao. Ja sam mu gledala u oči tako dugo dok se nije okrenuo. Bio je, ako ne posramljen, a ono bar iznenađen. U međuvremenu je Hattersley uhvatio Hargravea i nešto mu šapnuo u uho. Sigurno neku grubu šalu, jer se Hargrave nije ni nasmijao, niti mu odgovorio. Okrenuo se od njega, i prišao majci koja je upravo pričala lordu Lowboroughu koliko ima razloga da bude ponosna na svoga sina.
Hvala Bogu, sutra svi odlaze!

POGLAVLJE

XXXVI



20. prosinca 1824.
Ovo je treća godišnjica našega sretnog braka. Već su prošla dva mjeseca otkada su nas naši dragi gosti napustili. Stekla sam iskustvo od devet tjedana o novom obliku bračnog života. Dvije osobe žive zajedno kao gospodar i gospodarica kuće, otac i majka sretnog djeteta, a uzajamno shvaćaju kako među njima nema ni ljubavi, ni prijateljstva, ni simpatije. Pokušavam živjeti u miru s njim. Postupam prema njemu vrlo pristojno, pitam ga za mišljenje, podvrgavam se njegovim željama i kad one ne odgovaraju mojima.
Što se njega tiče, prva dva tjedna bio je zlovoljan, vjerojatno zbog odlaska njegove drage Annabelle, i naročito neraspoložen prema meni. Ništa mu nisam mogla učiniti po volji. Bila sam okrutna i bezosjećajna, moje blijedo lice bilo je odbojno, zadrhtao bi kad bi čuo moj glas. Nije znao kako će proživjeti zimu zajedno sa mnom. Pomalo sam ga ubijala. Ponovo sam mu predložila da se rastanemo, ali nije na to pristao. Nije htio postati predmet ogovaranja cijelog susjedstva. Nije želio da svi govore o njemu kao o grubijanu s kojim njegova žena ne može živjeti. Ne, morao je podnositi život sa mnom.
– Ja moram podnositi život s tobom – kazala sam. – Jer sve dok budem tako dobro obavljala besplatno svoje dužnosti kućedomaćice, nećeš me se moći odreći. Stoga ću se ja odreći tih dužnosti, kad mi ovaj teret postane nesnosan. – Ta će ga prijetnja sigurno obuzdati, ako je to još uopće bilo moguće, pomislila sam.
Vjerujem da je bio duboko razočaran što se nisam više ljutila zbog njegovih uvredljivih riječi, sračunatih na to da povrijede moje osjećaje. Zurio bi mi tada u lice, prigovarajući mome »ledenom srcu« i mojoj »okrutnoj bezosjećajnosti«. Da sam plakala i očajavala zbog toga što me više ne ljubi, vjerojatno bi se sažalio nada mnom, počastivši me neko vrijeme svojim osjećajima, tješeći tako samog sebe zbog odsutnosti svoje ljubljene Annabelle. Hvala Bogu, nisam tako slaba! Nekoć su me bili zarobili ti glupi osjećaji, i ja sam ga obožavala, usprkos tome što ih on nije zavrijedio. Sada su oni nestali. A on to može zahvaliti samo sebi i svojim porocima.
U prvo vrijeme borio se protiv želje da utopi svoju tugu u vinu (vjerojatno po nagovoru svoje ljubljene). Ali nakon nekog vremena počeo je ponekad malo više piti. Kad je pod utjecajem tog otrova, pokušava izigravati grubijana. A kad zapadne u depresiju nakon pijanstva, sklon je da svu krivnju pripiše meni. On zna da to nije dobro za njegovo zdravlje i da mu škodi, ali se opravdava time da sam ga ja na to natjerala svojim neženstvenim ponašanjem. To će biti uzrok njegove propasti. Ali za sve sam kriva ja. Ponekad se pokušavam braniti, prigovarajući mu. Tu nepravdu ne mogu šutke podnositi. Nisam li činila sve kako bih ga oslobodila toga poroka? Ne bih li to činila i sada kad bih mogla? Ali, ja ga nisam mogla milovati znajući da me ne voli. Jesam li ja kriva da sam izgubila utjecaj na njega? Jesam li ja trebala težiti za pomirenjem s njim kad sam osjećala njegov prezir? I još uz njegovo dopisivanje s lady Lowborough? Jer i to sam znala. Ne, nikada, nikada, nikada! Neka se opija do smrti. Ja nisam kriva!
Ipak poduzimam sve za njegov spas. Dajem mu na znanje da alkohol čini njegov pogled glupim, a lice crvenim i podbuhlim. Da će zbog pića otupjeti duševno i tjelesno. Kažem mu čak i to da bi ga Annabella napustila kad bi ga vidjela u takvu stanju. Otkazat će mu svoju ljubav, nastavi li tim putem. Ali to kod njega izaziva samo psovke na moj račun. I doista, ponekad mi se čini da ih zavređujem, jer i sama mrzim te svoje riječi. On tada ipak prestaje piti neko vrijeme, i to je jedini način da ga od toga odvratim.
Upravo sada uživam u njegovoj privremenoj odsutnosti. Otputovao je s Hargraveom u lov, i vjerojatno će se vratiti tek sutra uveče. Prije sam drugačije doživljavala njegovu odsutnost!
Gospodin Hargrave je još uvijek u Groveu. On i Arthur često se sastaju i odlaze u lov. On dolazi ovamo, a i Arthur njemu često odlazi u posjet. Ne bih rekla da se ti takozvani prijatelji iskreno vole. Ali oni tako utuku vrijeme, a meni je drago što se mogu Arthura riješiti na nekoliko sati. Jedino što bih prigovorila boravku gospodina Hargravea kod kuće jest to, da ja sada ne mogu tako često odlaziti u Grove, u posjet njegovoj sestri, jer se bojim da ću ga ondje sresti. Iako se u posljednje vrijeme prema meni vlada vrlo pristojno, te sam već gotovo zaboravila ono što se dogodilo. Pretpostavljam da on nastoji zadobiti moju naklonost. Ako tako nastavi, to bi se moglo i dogoditi. Ali, što tada? Onoga časa kad bude zahtijevao nešto više, opet će je izgubiti.
10. veljače
Teško je kad se sve dobre namjere i osjećaji odbace u jednom trenu. Počela sam žaliti svoga bijednog druga zbog njegove izgubljenosti, jer nije nalazio utjehe ni u intelektualnim izvorima ni u vjeri. Mislila sam da bih još jednom morala žrtvovati svoj ponos, i učiniti mu dom ugodnim, a njega povesti na put vrline. Ne lažnim izljevima ljubavi ili tobožnjom grižnjom savjesti, nego zadržavajući svoj dosadašnji hladan način ophođenja, ali ukazujući mu pažnju kad je god moguće. Nisam tako samo mislila, nego i postupala. A kakvi su bili rezultati? Nije bilo ni traga ljubaznosti ili kajanja, samo neprekidna zlovolja i samouvjereno trijumfiranje svaki put kada bih pokazala nešto ljubaznosti prema njemu. Jutros je sve priveo kraju. Čini mi se da sam se tako sledila, da me ništa više ne bi moglo otopiti. Među njegovim pismima bilo je jedno koje je čitao s neobičnim zanimanjem, pa mi ga zatim dobacio preko stola s riječima:
– Pročitaj to! Neka ti to bude lekcija!
Prepoznala sam rukopis lady Lowborough. Pogledala sam prvu stranu. Bila je puna izljeva osjećaja i želje za što skorijim susretom. Prigovarala je Bogu što je dopustio njihov rastanak i što ih je osudio na mrske veze s neljubljenim osobama. Nasmijao se, vidjevši me kako sam pocrvenjela. Složila sam pismo, ustala i vratila mu ga s napomenom:
– Hvala ti, to će mi biti dobra pouka!
Moj mali Arthur stajao je među njegovim koljenima, oduševljeno se igrajući njegovim prstenom s rubinom. Osjetila sam iznenadnu pobudu da svoga sina oslobodim toga dodira, pa sam ga podigla na ruke i odnijela sa sobom iz sobe. Djetetu to nije bilo drago, pa je počelo plakati. To je bio novi udarac za moje izmučeno srce. Nisam ga htjela ostaviti. Povela sam ga u biblioteku i za sobom zatvorila vrata. Kleknula sam kraj njega, zagrlila ga i poljubila i sama stala plakati. Više uplašen nego utješen, počeo je dozivati oca. Ispustila sam ga iz zagrljaja i zaplakala tako gorko kao nikad prije. Čuvši njegov uzvik, otac je ušao u sobu. Okrenula sam se da ne bi vidio i pogrešno tumačio uzbuđenje. Stao me grditi i odveo dijete.
Teško je što me moj mili sin ne voli toliko koliko oca. A ja živim samo za njegovu dobrobit i odgoj. A sad će netko uništiti moj utjecaj. Njegova sebična ljubav mogla bi djetetu nanijeti više zla nego hladna nezainteresiranost ili najgora tiranija. Ako mu ja, radi njegova dobra, nešto ne dopustim, on odlazi svom ocu, a taj, usprkos svojoj nebrizi, udovoljava svakoj njegovoj želji. Pogledam li ga strogo zbog neke dječje neposlušnosti, on zna da će mu se otac nasmijati i stati na njegovu stranu protiv mene. Tako se ne moram boriti samo protiv volje njegova oca, nego i protiv zaraze zla i lošeg primjera što ga pruža djetetu. On uništava moj utjecaj na tu nježnu dječju dušu i otima mi njegovu ljubav. Na svijetu mi nije ništa ostalo do sina, a on upravo đavolski uživa otimajući mi tu moju jedinu nadu.
Ali ne smijem očajavati. Prisjećam se savjeta nadahnutog pisca: »Onaj tko se boji Boga i sluša glas njegova sluge, a živi u mraku, taj vjeruje u Boga!«

POGLAVLJE

XXXVII



21. prosinca 1825.
Prošla je još jedna godina. Umorna sam od tog života. Ipak ga ne želim napustiti. Ma kakva me iskušenja snašla, ne mogu ostaviti svoje drago dijete u mraku, u tom pokvarenom svijetu, bez prijatelja koji bi ga vodio i upozoravao na opasnosti što ga posvuda okružuju. Nije dobro što sam mu ja jedini drug, ali ne postoji nitko osim mene. Odviše sam ozbiljna majka za sudjelovanje u njegovim zabavama i igrama. Ponekad me njegovi izljevi radosti uznemiruju. Vidim tada u njemu duh njegova oca i njegovu narav pa se plašim posljedica. Zato često prigušujem te izljeve u kojima bi trebalo da sudjelujem. A otac nikada nije zabrinut. On ne osjeća strah zbog budućnosti svoga sina. Navečer, kad najčešće susreće sina, pa se smije i zabavlja s njim, ja sjedim tužna i žalosna. Stoga dijete uživa u društvu svoga veselog oca, i rado mijenja moje društvo za očevo. To me smeta, ne toliko zbog osjećaja moga sina prema meni, koliko zbog očeva štetnog utjecaja na njega. Htjela bih njegovu ljubav sačuvati za sebe, a njegov otac čini sve kako bi mi je oteo, i to iz posve sebičnih razloga. On želi samo da uništi dijete. Jedina mi je utjeha u tome što on malo vremena proboravi kod kuće. Za onih mjeseci kad je u Londonu ili negdje drugdje, imam priliku da osvojim izgubljeno tlo i zamijenim zlo dobrim. Ali kad se on vrati, neopisivo je teško spriječiti ga da moje nevino, milo i poslušno dijete ne pretvori u sebičnog, neposlušnog i zlog dječaka. On tako priprema tlo za one poroke koje je sam tako dobro uzgojio u svojoj pokvarenoj prirodi.
Na sreću, Arthurovi »prijatelji« nisu jesenas bili pozvani u Grassdale. Umjesto toga on je pošao u posjet njima. Drago bi mi bilo kad bi on to uvijek činio. Voljela bih da ima toliko odanih prijatelja, da ga cijele godine ne bude kod kuće. Na moju veliku žalost, gospodin Hargrave ga nije pratio, ali mislim da sam i s tim gospodinom napokon sredila sve račune.
On se nekoliko mjeseci vladao izvanredno, pa se uopće više nisam plašila. Počela sam ga smatrati pravim prijateljem, čak s njime i tako postupati. Tada je on, zbog te moje ljubaznosti, odlučio da može prekoračiti pravila dobrog ponašanja, kojih se tako dugo držao. Bilo je to jedne lijepe svibanjske večeri. Šetala sam parkom. Primijetio me jašeći uz ogradu. Sjašio je, privezao konja i prišao mi. To je bilo prvi put što mi je pristupio sam, bez pratnje svoje majke ili sestre, otkako sam ostala sama. Ali bio je tako miran i pristojan, da se ja, iako pomalo iznenađena, nisam naljutila zbog tog njegova slobodnog ponašanja. Šetali smo parkom, uz jezero, razgovarajući živahno i zanimljivo o mnogo čemu. Zatim, nakon male stanke, za vrijeme koje smo oboje stajali i gledali u mirnu, plavu vodu jezera, iznenadio me započevši mi čudnim, tihim, slatkim glasom izražavati svoju iskrenu i strastvenu ljubav. Pozivao je u pomoć svoju rječitost. Ali ja sam ga brzo prekinula, i tako ga odlučno odbila, s takvom srdžbom pomiješanom s tihom i mirnom boli, da se povukao iznenađen i u neprilici. Nekoliko dana kasnije saznala sam da je otputovao u London. Vratio se za devet tjedana. Nije me baš izbjegavao ali se vladao izvanredno, što je njegova bistra sestra smjesta zamijetila.
– Što ste učinili s Walterom, gospođo Huntingdon? – zapitala me jednog jutra kad sam došla u posjet u Grove, a Hargrave je smjesta napustio sobu uz najhladniju pristojnost. – On se u posljednje vrijeme vlada nekako svečano, pa ne znam što se dogodilo, ukoliko ga niste uvrijedili. Recite mi što se dogodilo, pa ću biti vaš posrednik. Ponovo ću vas sprijateljiti.
– Nisam učinila ništa namjerno čime bih ga uvrijedila – rekla sam. – Ako je uvrijeđen, pitaj njega, pa će ti on sam kazati.
– Pitat ću ga – uzviknula je djevojka gledajući kroz prozor. – Eno ga u vrtu! Waltere!
– Ne, ne Esthero! Razljutit ću se ozbiljno. Smjesta ću te napustiti i neću se vratiti mjesecima, a možda i godinama.
– Jesi li zvala, Esthero? – zapitao je njezin brat približivši se prozoru izvana.
– Da, htjela sam te pitati...
– Do viđenja, Esthero! – rekla sam stisnuvši joj značajno ruku.
– Htjela sam te zamoliti – nastavila je – da ubereš ružu za gospođu Huntingdon. – On je otišao, – Gospođo Huntingdon! – viknula je okrenuvši se i uhvativši me za ruku. – Užasnuta sam zbog vas. Vi ste isto tako uvrijeđeni kao i on. Isto ste tako hladni. Morate postati dobri prijatelji kao što ste prije bili.
– Esthero, kako možeš biti tako gruba? – upozorila je gospođa Hargrave, koja je sjedjela u naslonjaču i plela. – Nikada se nećeš naučiti ponašati poput prave dame.
– To ti kažeš, mama! – Ali, majka je brzo umirila svoju kćerkicu podignuvši prst i zaprijetivši se.
– Nije li strašna? – šapnula mi je Esther. Ali prije nego što sam mogla odgovoriti, pojavio se gospodin Hargrave pred prozorom s divnom ružom u ruci.
– Evo, Esthero, donio sam ti ružu – rekao je pružajući joj je.
– Predaj je sam, ti tvrdoglavče! – zaviknula je izmaknuvši se, jer je stajala među nama.
– Gospođa Huntingdon bi je radije primila od tebe – odgovorio je ozbiljnim glasom, ali tako tiho da ga njegova majka nije mogla čuti. Njegova je sestra uzela ružu i pružila mi je.
– S komplimentima moga brata, koji se nada da ćete malo-pomalo ponovo postati dobri prijatelji. Je li tako dobro, Waltere? – dodala je nestašna djevojčica okrenuvši se prema njemu i, nagnuvši se kroz prozor, zagrlila ga. – Ili sam morala kazati da ti je žao zbog tvog ponašanja, pa se nadaš da će ti ona oprostiti što si je uvrijedio?
– Glupa djevojčice, nemaš pojma o čemu govoriš! – odvratio je Hargrave ozbiljno.
– Zaista ne znam. Meni ništa nije jasno.
– A sada, Esthero – umiješala se njezina majka, koja je vjerojatno također zapazila naše držanje, ali i neobzirno vladanje svoje kćerke – moram od tebe zahtijevati da napustiš sobu!
– Molim vas, nemojte, gospođo Hargrave, jer ću ja sada otići – rekla sam i stala se opraštati.
Tjedan dana kasnije doveo mi je gospodin Hargrave svoju sestru u posjet. Isprva se vladao hladno kao obično. Činio se pomalo uvrijeđen i žalostan, ali ovaj put Esther nije stavljala primjedbe. Vjerojatno su je naučili boljem ponašanju. Razgovarala je sa mnom, smijala se i šalila s malim Arthurom, kojega je veoma voljela. On ju je, što meni baš nije bilo drago, odvukao u predvorje a zatim u vrt. Ustala sam da bih podstreknula vatru. Gospodin Hargrave me upitao je li mi hladno i zatvorio vrata, što doista nije bilo potrebno, jer sam namjeravala poći za njima ako se brzo ne vrate. Zatim je sam krenuo prema vatri i pitao me znam li da gospodin Huntingdon boravi u domu lorda Lowborougha, gdje namjerava provesti neko vrijeme.
– Ne znam, ali nije važno – odgovorila sam nemarno. Pa ako su moji obrazi i porumenjeli, bilo je to više zbog toga pitanja nego zbog same vijesti.
– I vi se ne ljutite na to? – zapitao je.
– Ni govora, ako lord Lowborough želi biti u njegovu društvu.
– Vi ga više ne volite?
– Ni najmanje.
– Znao sam to. Znao sam da ste odviše plemeniti da biste mogli i dalje voljeti takvo biće.
– Nije li on vaš prijatelj? – rekla sam, okrenuvši se prema njemu.
– Bio je – odgovorio je jednako mirno kao i prije – ali nemojte me vrijeđati pretpostavljajući da bih mogao nastaviti prijateljstvo prema čovjeku kojega tako malo cijenim i kojega smatram propalicom. Prema čovjeku koji je uvrijedio tako divnu ... Neću ništa više kazati. Ali, recite mi, pomišljate li ikada na osvetu?
– Osvetu! Ne, čemu bi to koristilo? On ne bi postao bolji, a ja ne bih postala sretnija.
– Ne znam kako bih s vama govorio, gospođo Huntingdon – rekao je nasmiješivši se. – Vi ste samo napola žena. Dijelom ste žena, a dijelom anđeo. Takva me dobrota zbunjuje. Ne znam postupati s vama.
– Tada mora da ste mnogo gori nego što sam mislila. Jer kako bih inače ja, posve obična žena, bila vama toliko nadmoćna? A kako među nama ima tako malo zajedničkog, mislim da bi bilo najbolje kad bi svako od nas potražilo svoje društvo. – Tada sam pristupila prozoru i stala očima tražiti svoga sina i njegovu veselu družicu.
– Ne, ja sam običan smrtnik – odvratio je gospodin Hargrave. – I neću sebi dopustiti da budem gluplji od svojih drugova. Ja tvrdim da nema žene koja bi vam bila ravna. Jeste li sretni? – zapitao je ozbiljno.
– Sretna sam koliko i ostali.
– Jeste li toliko sretni koliko biste htjeli biti?
– Nitko ne može biti posve sretan na ovome svijetu.
– Jedno znam – odvratio je duboko uzdahnuvši. – Vi ste mnogo sretniji nego ja.
– Tada vas duboko žalim – nisam mu mogla drugo odgovoriti.
– Zaista? Ne, jer kad bi tako bilo, pomogli biste mi.
– A kako bih to mogla učiniti, a da pri tom ne povrijedim sebe ili nekoga drugog. – Zar mislite da bih vam ja želio nanijeti bol?
Ne, ja težim samo za vašom srećom. Vi ste sada nesretni, gospođo Huntingdon – nastavio je gledajući mi uporno u lice. – Ne žalite se, ali ja vidim... osjećam i znam da niste sretni. A to će trajati tako dugo dok se ledeni oklop oko vašeg toplog, dršćućeg srca ne otopi. Udostojite se da mi se nasmiješite, i ja ću biti sretan. Povjerujte mi, pa ćete i vi biti sretni. Ako ste žena, ja vas mogu usrećiti. Ja ću to učiniti i usprkos vama. – To je prošaptao i dodao: – A što se ostalih tiče, to je samo naš problem.
Vi ne možete uvrijediti svog supruga. A drugih se to ne tiče.
– Imam sina, gospodine Hargrave, a vi imate majku – rekla sam povlačeći se od njega, jer mi se približio.
– Oni ne moraju ništa znati – počeo je. Ali prije nego što je mogao nastaviti, u sobu su ušli Arthur i Esther. Esther je pogledala u uzbuđeno lice svoga brata, a zatim u moje obliveno rumenilom. Vjerojatno je pomislila da smo se ozbiljno svađali, pa ju je to očigledno iznenadilo i rastužilo. Ali bila je odviše pristojna, ili odviše uplašena, a da bi to spomenula. Sjela je na sofu, zabacila svoje plave uvojke i smjesta stala pričati o vrtu i svome malom drugu u igri. Tako je nastavila sve dok je njezin brat nije pozvao da pođu kući.
– Oprostite mi, govorio sam odviše iskreno prošaptao je pri odlasku – nikada to sebi neću moći oprostiti.
Esther mi se nasmiješila, i pogledala me. Ja sam se samo naklonila i njezinog je dobrog raspoloženja nestalo. Smatrala je to preslabim odgovorom na Walterovo kajanje, pa se razočarala u meni.
Ubogo dijete, tako je još malo znala o svijetu u kojemu je živjela!
Gospodin Hargrave nije imao prilike da se sa mnom sretne nasamu nekoliko tjedana. Ali kad me je sreo, u njegovu je vladanju bilo manje ponosa, a više melankolije nego prije. Oh, kako mi je dosađivao! Morala sam se gotovo potpuno odreći svojih posjeta Grovu. Bojala sam se da ću time uvrijediti gospođu Hargrave i ožalostiti ubogu Esther. Ona je cijenila moje društvo, pa nije trebalo da trpi zbog bratove krivnje. Ali taj neumorni protivnik još nije pobijeđen. Naprosto je bdio na straži. Često sam ga vidjela kako jaši u okolici, pažljivo se ogledavajući. Ili, ako ga nisam ja primijetila, vidjela bi ga Rachel. Ta žena oštra pogleda doskora je pogodila što je to među nama, pa bi promatrala tog neprijatelja s prozora dječje sobe. Tada bi me na njega upozorila, ako sam se spremala u šetnju. Ja bih se onda odrekla duže šetnje, i dan bih provela u parku ili vrtu. A ako je bilo nešto neodgodivo, kao posjet nekom bolesniku, povela bih sa sobom Rachel i tada me on nikada nije uznemiravao.
Ali jednoga blagog sunčanog dana, rano u studenom, pošla sam sama u šetnju do seoske škole i nekih zakupnika. Na povratku sam začula konjski kas. Nisam više mogla pobjeći preko polja, pa sam stoga mirno koračala govoreći samoj sebi:
– Možda to nije on. A bude li mi dosađivao, to će biti posljednji put. To sam čvrsto odlučila. Nikakve riječi ili pogledi neće me moći smekšati.
Konj me doskora sustigao i zaustavio se kraj mene. Na njemu je jašio gospodin Hargrave. Pozdravio me s tužnim smiješkom u kome se očitovalo njegovo zadovoljstvo što me napokon uhvatio. Odgovorila sam na pozdrav, raspitala se za njegovu majku i sestru, a zatim krenula prema kući. Slijedio me, jašući kraj mene. Očito me namjeravao pratiti cijelim putem.
»Nije me briga. Želiš li da te ponovo odbijem, ostani uz mene« – govorila sam u sebi. – »Što sada, gospodine?«
To pitanje, iako neizrečeno, nije dugo ostalo bez odgovora. Nakon nekoliko napomena o nevažnim stvarima, svečanim je glasom počeo moliti za moju samilost.
– U travnju će biti četiri godine što sam vas sreo, gospođo Huntingdon. Možda ste vi zaboravili na to, ali ja to nikada neću moći. Odmah sam vam se stao diviti, ali se nisam usudio ljubiti vas. Druge sam vas jeseni zavolio zbog vašeg savršenstva. Ove posljednje tri godine podnosim pravo mučeništvo. Ne mogu vam kazati koliko sam prepatio zbog potisnutih osjećaja, snažne i neispunjene nade, tihe boli i zgaženih strasti. Patio sam više nego što možete i zamisliti. Vi ste bili uzrok tome, i to ne uvijek potpuno nedužni. Moja mladost pomalo prolazi. Očekivanja su beznadna. Budućnost je mračna. Moj je život očajno pust. Nemam mira ni danju ni noću. Postao sam teret sebi i drugima, a vi me možete spasiti jednom jedinom riječi, jednim pogledom. Ipak to nećete učiniti. Je li to pravedno?
– U prvom redu, ne vjerujem vam – odgovorila sam. Drugo, ako baš želite biti tako ludi, ne mogu vas u tome spriječiti.
– Ne mogu vjerovati – odvratio je ozbiljno – da možete smatrati ludošću najplemenitiji i najsnažniji prirodni nagon. Znam da niste bez srca, iako se pretvarate da ste takvi. Imali ste jednoć srce i poklonili ga svom suprugu. Kad ste vidjeli da je on potpuno bezvrijedan tog dara, vi ste mu ga oduzeli. Niste valjda toliko voljeli toga običnog pokvarenjaka da svoju ljubav više nikad nećete moći pokloniti nikome drugom. Pa u vama ima još neprobuđenih osjećaja. Vi ste nesretni što ste ovako napušteni i zapostavljeni. U vašoj je moći da usrećite sada dvoje ljudi i oslobodite ih patnje. Da ih uzdignete do neizrecive sreće, kamo dosiže samo plemenita i požrtvovna ljubav. Možete mi govoriti da me prezirete i mrzite, ja vam ne vjerujem! Ali vi to nećete kazati! Vi ćete nas ostaviti u nesreći, i reći da je to božja volja.
– Ako je božja volja da ovaj život provedemo u suzama, možda je to samo stoga da bismo kasnije mogli sazreti u radosti – rekla sam. – Njegova je volja da druge ne povrijedimo ispunjavanjem naše ovozemaljske sreće. Vaša majka, sestra i prijatelji bili bi postiđeni vašom sramotom. A i ja imam prijatelje, čiji mir nikada ne bih htjela povrijediti radi svojih uživanja. Pa da sam i sama samcata na svijetu, radije bih umrla nego se odrekla neba zbog nekoliko kratkih godina lažne, prolazne sreće.
– Nema sramote, ni bijede, ni žrtvovanja u svemu tome – uporno je tvrdio. – Ne tražim od vas da napustite svoj dom i time izazovete svijet. – Nije potrebno da ponavljam sve njegove tvrdnje. Nastojala sam ih se odreći svim svojim snagama. Bila sam taj čas odviše uvrijeđena i postiđena zbog toga što se on usudio tako obratiti meni. Nisam mogla dovoljno razumno zapovijedati svojim mislima, a njega je bilo nemoguće ušutkati, pa sam se usudila iskušati novi plan.
– Volite li me doista? – zapitala sam ga ozbiljno, zastavši i pogledavši ga mirno u lice.
– Volim li vas? – kriknuo je.
– Iskreno? – zapitala sam.
On se razvedrio. Mislio je da je napokon pobijedio. Stao me uvjeravati u svoje iskrene osjećaje, ali sam mu upala u riječ novim pitanjem:
– Nije li to sebična ljubav? Možete li žrtvovati svoje zadovoljstvo radi mene?
– Dao bih svoj život kad bih vam mogao služiti.
– Ne želim vaš život. Imate li dovoljno pravih osjećaja prema meni da biste mogli podnijeti malu žrtvu?
– Pokušajte, pa ćete vidjeti!
– Ako imate – nemojte nikad više spominjati svoju ljubav! Ne možete je spomenuti a da pri tom ne pojačate moje patnje. Meni nije ostalo ništa do moje čiste savjesti i nade. A vi mi to neprekidno želite oteti. Ako tako nastavite, morat ću vas smatrati svojim neprijateljem.
– Poslušajte časak...
– Ne, gospodine! Kazali ste da biste dali svoj život da mi služite. A ja od vas tražim samo da šutite. Bila sam iskrena. Ono što sam kazala, to i mislim. Budete li me i nadalje tako mučili, morat ću pretpostaviti da su vaše tvrdnje bile lažne, i da me u svom srcu mrzite a ne ljubite.
Ugrizao se za usne i nekoliko trenutaka šuteći gledao u tlo.
– Tada vas moram napustiti – napokon je rekao, gledajući me mirno. – Moram vas napustiti. Ne mogu živjeti ovdje i šutjeti o onome što ispunjava moje misli i želje.
– Ni prije niste provodili mnogo vremena kod kuće – odvratila sam. – Neće vam biti teško otputovati na neko vrijeme, ako je to doista potrebno.
– Ako je to potrebno – promucao je. – I vi mi možete tako hladno kazati neka odem? Zar vi to doista želite?
– Naravno! Ako se ne možete sretati sa mnom a da me ne mučite, radije bih vam zauvijek kazala zbogom.
Nije odgovorio. Sagnuo se sa svoga konja i pružio mi ruku. Pogledala sam ga u lice i vidjela izraz takve iskrene patnje, razočaranja, povrijeđenog ponosa i prezrene ljubavi, da sam je bez oklijevanja prihvatila kao da se opraštam od prijatelja. On ju je čvrsto zgrabio a zatim hitro odjašio u galopu. Ubrzo zatim čula sam da je otputovao u Pariz, gdje se još uvijek nalazi. Što duže ondje ostane, to bolje po mene.
Zahvaljujem Bogu što me oslobodio njegove prisutnosti!

POGLAVLJE

XXXVIII



20. prosinca 1826.
Peta godišnjica moga braka. Nadam se da je posljednja koju ću provesti pod ovim krovom. Odluka je stvorena, plan donesen i već djelomično izvršen. Dok sve ovo sazrijeva u meni, opisat ću nekoliko dugih zimskih večeri. To je tužno zadovoljstvo, ali korisno zanimanje.
U rujnu je mirni Grassdale ponovo oživio. Stigle su neke gospođe i (takozvana) gospoda. Bili su to oni isti kao i prošle godine, uz još dvojicu-trojicu drugih. Među njima su bile i gospođa Hargrave i njezina mlađa kćerka. Gospoda i lady Lowborough bili su pozvani da zabave domaćina, a dame jer je to običaj zahtijevao. Osim toga, to me vjerojatno trebalo natjerati na pristojno i suzdržano ponašanje. Ali gospođe su ostale samo tri tjedna, a gospoda, uz dvije iznimke, dva mjeseca, jer se njihov ljubazni domaćin nije želio rastati s njima bojeći se ostati sam sa svojom ljubljenom ženom.
Na dan dolaska lady Lowborough pošla sam s njom u njezinu sobu. Tu sam joj jasno i glasno kazala da ću, ako bude i dalje održavala vezu s mojim mužem, sve kazati lordu Lowboroughu, ma kako to užasne posljedice izazvalo. U prvi čas bila je uzbuđena zbog tih mojih riječi. Zatim mi je mirno rekla da slobodno sve kažem njezinu mužu budem li imala i najmanjeg razloga. Zadovoljna time, ja sam je ostavila. I doista nisam primijetila ništa sumnjivo u njezinu ponašanju prema Arthuru. Ali ja sam se morala brinuti i za druge goste, pa ih nisam mogla tako pažljivo promatrati. Osim toga, da budem iskrena, ja sam se i bojala nešto opaziti. Nisam to više smatrala svojom brigom, pa ako bi bila moja dužnost da sve otkrijem lordu Lowboroughu, bila bi to neugodna dužnost za mene. Plašila sam se toga.
Ali mom je strahu došao kraj na način koji nisam bila predvidjela. Jedno veće, četrnaestak dana nakon dolaska gostiju, povukla sam se u biblioteku. Htjela sam se nekoliko trenutaka odmoriti od prisilne ljubaznosti i dosadnih razgovora. Jer, nakon toliko vremena provedenog u samoći, nisam uvijek uspijevala izigravati pažljivu domaćicu i ljubaznu prijateljicu: neprekidno se smiješiti, razgovarati i pažljivo slušati. Povukla sam se u udubinu kraj prozora. Tamni brežuljci isticali su se na jasnom večernjem nebu, koje je postajalo sve tamnije. Promatrala sam sjajnu zvijezdu. Ona mi je obećavala: »Kad umiruće svjetlo nestane, svijet neće ostati u mraku, a oni koji vjeruju u Boga, čije misli nisu zamračene maglom grijeha, neće nikada ostati bez utjehe.«
Tada sam iznenada začula kako se brzo približavaju nečiji koraci; u sobu je ušao lord Lowborough. To je naime bila njegova najmilija soba. Otvorio je vrata neuobičajeno naglo i bacio šešir, ne pazeći kamo će pasti. Što se s njim dogodilo? Lice mu je bilo samrtnički blijedo. Zurio je u pod a zubi su mu cvokotali. Čelo mu je bilo orošeno znojem. Je li napokon spoznao istinu? Nesvjestan moje prisutnosti, stao je šetati po sobi silno uzbuđen, kršeći ruke, duboko uzdišući i mumljajući nešto nerazgovjetno. Pokrenula sam se i tako mu stavila do znanja da nije sam. Bio je odviše zaokupljen mislima a da bi to opazio. Htjela sam se neprimijećeno izvući iz sobe. Ustala sam i pokušala to, ali me tada vidio. Zurio je u mene i zastao trenutak. Zatim je obrisao svoje mokro čelo, pristupio mi i kazao, neprirodno mirno, dubokim, samrtničkim glasom:
– Gospođo Huntingdon, moram vas sutra napustiti.
– Sutra! – odgovorila sam. – Neću vas pitati za razlog.
– Vi dakle znate, a ipak ste tako mirni! – rekao je promatrajući me iznenađeno, ali i s nekom gorčinom, kako mi se činilo.
– Dugo već poznajem – zastala sam na trenutak – karakter svoga supruga, i ništa me ne može iznenaditi.
– Ali ovo – kako ste dugo znali za ovo? – zapitao je on, položivši zgrčenu ruku na stol kraj sebe i gledajući mi netremice u lice.
Osjećala sam se poput zločinca.
– Ne dugo – odgovorila sam.
– Znali ste! – zaviknuo je gorko – a niste meni kazali! Pomagali ste im u prevari!
– Gospodine, nisam to činila!
– Zašto mi već tada niste kazali?
– Jer sam znala da će vas to boljeti. Nadala sam se da će se ona prisjetiti svoje dužnosti, pa neću morati povrijediti vaše osjećaje takvim...
– Oh, Bože! Kako to već dugo traje? Kako dugo, gospođo Huntingdon? Recite mi, moram to znati! – zahtijevao je od mene uporno.
– Mislim, dvije godine!
– Bože sveti! Ona me sve to vrijeme varala! – Okrenuo se s dubokim uzdahom i stao ponovo šetati po sobi, zahvaćen neopisivim uzbuđenjem. Srce me boljelo. Htjela sam ga utješiti, iako nisam znala kako.
– Ona je pokvarena žena – rekla sam. – Izdala vas je i prevarila. Jednako je tako malo vrijedna vaše žalosti, kao što je bila i vaše ljubavi. Ne dajte da vas više vrijeđa. Ostavite je, i ostanite sami!
– A vi, gospođo – kazao je tvrdo, zaustavivši se i okrenuvši se prema meni – vi ste me povrijedili prikrivajući sve to.
Iznenada su se moji osjećaji promijenili. Osjetila sam srdžbu zbog toga što mi je on tako grubo uzvraćao moje suosjećanje. Htjela sam mu oštro odgovoriti. Na sreću, svladala sam taj svoj nagon. Vidjela sam u kakvom se užasnom stanju nalazi, kad je iznenada zabacio glavu, pristupio prozoru i strastveno promrmljao, pogledavši u mirno nebo:
– »Oh, Bože, daj da umrem!« Osjetila sam kako bi bilo neplemenito dodati još kap gorčine tom vrču koji se već prelijevao. A ipak, plašim se, moj je glas bio više hladan nego ljubazan kad sam mu mirno odgovorila:
– Mogla bih naći mnogo isprika koje su valjane, ali ne namjeravam ih sada nabrajati...
– Poznam ih – odgovorio je on naglo – htjeli biste kazati kako se to vas nije ticalo, da sam se morao pobrinuti sam za sebe. Moja me sljepoća dovela u taj pakao. Ne smijem optuživati druge, što su me smatrali mudrijim nego što jesam.
– Priznajem, nisam imala pravo – nastavila sam, ne obazirući se na njegove gorke riječi – ali ne znam jesam li to učinila zbog nedostatka hrabrosti ili zbog suosjećanja s vama. Ipak mislim da me odviše okrivljujete. Kazala sam vašoj ženi prije dva tjedna, onog dana kad je stigla ovamo, kako smatram svojom dužnošću da vam sve kažem ako ona s tim nastavi. Dopustila mi je neka to učinim ako i za čas posumnjam u njezino vladanje. Nisam ništa primijetila. Povjerovala sam da se promijenila.
On je i dalje gledao kroz prozor dok sam ja govorila, i nije ništa rekao. Ali, moje su ga riječi uzbudile: počeo je škripati zubima, udarati nogom o pod i mrštiti obrve.
– Sve je to bilo pogrešno – sve! – na kraju je promrmljao. – Ništa ne može izbrisati te godine pune užasne okrutnosti – ništa, ništa! – ponavljao je očajničkim šapatom punim gorčine.
– Kad sada promislim o svemu, moram priznati da je to bilo pogrešno – odgovorila sam. Sada mogu samo žaliti što to nisam prije uvidjela.
Nešto u mom glasu i u duhu mog odgovora moralo je promijeniti njegovo raspoloženje. Okrenuo se prema meni i stao mi pažljivo promatrati lice. Napokon je kazao blažim glasom:
– I vi ste mnogo patili, zar ne?
– Ispočetka jesam.
– Kad se to dogodilo?
– Prije dvije godine. Nakon dvije godine i vi ćete biti mirni kao što sam ja sada. I mnogo, mnogo sretniji od mene, jer ste muškarac pa možete postupati kako vam drago.
Nešto poput smiješka, ali vrlo gorkog, prošlo je njegovim licem.
– Niste bili sretni u posljednje vrijeme? – zapitao je, pokušavajući se sabrati. Nastojao je izbjeći razgovor o svojim budućim neprilikama.
– Sretna! – ponovila sam, gotovo uvrijeđena zbog takvog pitanja. – Zar bih to mogla biti s takvim suprugom?
– Primijetio sam promjenu u vašem raspoloženju. Drugačije je nego prvih dana – ustvrdio je. – Taj prokleti demon! – prošaptao je kroz zube. – A on je govorio da vam vaš temperament kvari svježinu. Da ćete ostarjeti i poružnjeti prije vremena. Tvrdio je da ste njegov dom pretvorili u samostansku ćeliju. Vi se smijete, gospođo Huntingdon, zar vas ništa ne može potresti? Želio bih biti tako miran kao vi.
– Nisam po prirodi mirna – rekla sam. – Pričinjam se takvom, zahvaljujući silnom naporu i teškom iskustvu.
U taj je čas upao u sobu gospodin Hattersley.
– Zdravo, Lowborough! – počeo je. – Oh, oprostite! – uzviknuo je opazivši me. – Nisam znao da ste udvoje. – Smiri se, stari – nastavio je udarivši lorda Lowborougha po ramenu. Ovaj se na to stresao pun gađenja i srdžbe. – Dođi, htio bih s tobom razgovarati.
– Govorite!
– Možda dami ne bi bilo ugodno ono što moram reći.
– Tada to ne bi bilo ni meni – napomenuo je lord, želeći napustiti sobu.
– Morate to čuti – zaviknuo je Hattersley, slijedeći ga u predvorje. – Ako ste pravi muškarac, morate! Riječ je o tome – nastavio je spustivši glas, ali ne toliko da ja ne bih mogla čuti svaku riječ. – Vi ste zloupotrebljavan čovjek. Nemojte se naljutiti! To je samo moj način izražavanja. Moram biti iskren, ili radije ništa ne govoriti. Došao sam da vam ponudim svoju uslugu. Iako je Huntingdon moj prijatelj, ja ga ipak smatram pokvarenjakom. Želim postupati kao vaš prijatelj. Znam da ćete htjeti srediti to pitanje. Izazvat ćete ga na dvoboj. Tada ćete se ponovo dobro osjećati. A ako vam se nešto dogodi, nije šteta, jer ste u teškom stanju. Hajde, pružite mi svoju ruku, i ne budite tako očajni! Odredite vrijeme i mjesto, a ja ću srediti ostalo.
– To je – odgovorio je tihim glasom lord Lowborough – lijek za moje srce, ili za đavola u njemu. Sresti se s njim i ne rastati se dok krv ne poteče. Hoće li pasti on ili ja, ili obojica, svejedno! To bi bilo veliko olakšanje za mene, ako...
– Tako je! Pa što...
– Ne! – uzviknuo je lord odlučno. – Mrzim ga od sveg srca, ali ću ga ipak prepustiti Bogu. Iako mrzim isto toliko i svoj život, ja ću ga ipak prepustiti onome tko mi ga je dao.
– Ali u ovom slučaju... – zaklinjao ga je Hattersley.
– Ne želim vas više slušati! – uzviknuo je lord okrenuvši se od njega. – Ni riječi više! Dosta mi je što se moram boriti s neprijateljem u samom sebi.
– Vi ste prava budala, i ja perem ruke – izjavio je njegov iskušavatelj, prijezirno ga napuštajući.
– Imate pravo, lorde Lowborough – viknula sam istrčavši i uhvativši njegove vrele ruke. – Počinjem uviđati da vas ovaj svijet nije vrijedan.
Nije shvatio moje oduševljenje, pa se okrenuo prema meni. Iznenađen me stao promatrati, pa sam se zastidjela zbog svoje naglosti. Ali doskora je izraz njegova lica postao blaži i, prije nego što sam mogla povući svoje ruke, nježno ih je stisnuo. Pogledavši me s mnogo osjećaja, rekao je:
– Neka nam Bog pomogne oboma!
– Amen! – odgovorila sam. Zatim smo se rastali.
Povukla sam se u salon, gdje su me vjerojatno već čekali, a neki me se i zaželjeli. U predsoblju sam našla gospodina Hattersleya gdje priča odabranom društvu kakva je kukavica lord Lowborough. Moj se muž naslonio na stol i uživao u vlastitoj pokvarenosti, rugajući se svojoj žrtvi. Gospodin Grimsby je trljao ruke i zadovoljno se cerekao.
U salonu sam našla lady Lowborough. Nastojala je svim silama sakriti svoju nelagodu izigravajući veselje i živahnost. To baš nije najbolje odgovaralo ovoj prilici, jer je ona objavila društvu da je njen suprug primio loše vijesti od kuće zbog kojih će morati smjesta otputovati. Tobože zbog tih vijesti, on se vrlo uzbudio i dobio jaku glavobolju. Vjerojatno nećemo imati prilike pozdraviti ga večeras među nama. Ipak, tvrdila je, posrijedi je bila samo neka poslovna stvar, pa to nju nije moralo uzbuđivati. Upravo je to govorila kad sam ja ušla. Ošinula me takvim prezirom, da me to u isti čas iznenadilo i naljutilo.
– Ali, i ja sam zbunjena – nastavila je – jer smatram svojom dužnošću da slijedim svoga supruga. Naravno, zbog toga ću se morati oprostiti od svojih dragih prijatelja prije vremena.
– A ipak, Annabello – napomenula je Esther – nikada te nisam vidjela tako dobro raspoloženu.
– Tako je, draga moja, želim što bolje iskoristiti vaše društvo. Ovo je posljednja noć u kojoj ću moći uživati. Želim ostaviti dobar dojam na vas... – ogledala se i, primijetivši kako je tetka promatra, nastavila je – pa ću vam zato pjevati. Hoćete li, gospođo Huntingdon? Hoćete li, dame i gospodo? Dobro, učinit ću sve kako bih vas zabavila.
Ona i lord Lowborough bili su smješteni u sobama do mojih. Ne znam kako su proveli noć, ali ja sam ostala budna osluškujući sve do jutra njegov teški korak. Jednom je zastao i uz psovku bacio nešto kroz prozor. Ujutro, pošto su oni bili otišli, nađen je na travnjaku, ispod prozora, oštar nož na otvaranje. Nađena je i slomljena britva, vlažna od rose. Čini se da je bio u velikom iskušenju da okonča svoj život, ali se tome uspio oduprijeti.
Srce mi je krvarilo dok sam osluškivala njegove korake. Sve dosad mislila sam samo na sebe, a premalo na njega. Sad sam zaboravila vlastitu nevolju, i mislila samo na njegovu. Na njegovu duboku ljubav tako okrutno izdanu. Na osjećaje tako uzaludno utrošene... Ne, ne želim dalje nabrajati njegove nesreće. Zamrzila sam njegovu ženu i svog muža još jače nego prije. Ovaj put zbog njega. Ne zbog sebe!
Otputovali su rano ujutro, prije nego što su drugi ustali. Ja sam upravo izlazila iz sobe kad je lord Lowborough odlazio prema kočiji u kojoj se njegova žena već bila smjestila. A Arthur (ili gospodin Huntingdon, jer je Arthur bilo ime i mog sina) bio je više nego bezobrazan. Pojavio se u kućnom kaputu da bi se oprostio od svojih »prijatelja«.
– Što, zar već odlazite, Lowborough? – zapitao je. – Do viđenja, dakle! – rekao je pruživši mu ruku.
Mislim da bi ga onaj drugi najradije bio lupio po njoj da je Huntingdon nije instinktivno povukao. Pogledavši ga s bijesnom mržnjom, lord Lowborough protisnuo je kroz zube užasnu psovku koju inače nikad ne bi izrekao.
– To nije pravi kršćanski duh – napomenuo je onaj pokvarenjak. – Ja se nikad ne bih odrekao starog prijatelja zbog žene. Možete uzeti moju ako želite. Nije tako loša... Ne mogu više učiniti za vas! – Lord Lowborough je sada stigao do podnožja stepenica. Gospodin Huntingdon je povikao: – Pozdravite Annabellu! Želim vam oboma sretan put! – Smijući se, povukao se zatim u sobu.
Nakon toga je izjavio da je zapravo sretan što je Annabella otišla: – Počela je mnogo zahtijevati i zapovijedati – rekao je. – Sada, kad mogu ponovo raditi što god hoću, osjećam se mnogo bolje.

POGLAVLJE

XXXIX



U to sam doba bila najviše zabrinuta za svoga sina. Njegov ga je otac sa svojim prijateljima tjerao na mnoge sitne grijehe. Učili su ga svim mogućim lošim običajima. Ukratko, htjeli su od njega učiniti »pravog muškarca«. Taj ih je posao izvanredno zabavljao. Donijela sam odluku da ga spasim iz ruku takvih učitelja. Najprije sam pokušavala da ga držim neprekidno uza se u dječjoj sobi. Naredila sam Racheli neka ga ne pušta dolje sve dok ta gospoda budu boravila kod nas. Ali to nije koristilo. Te moje naloge smjesta je njegov otac poništavao. Govorio je kako ne želi dopustiti da mu se sin dosađuje u društvu stare dadilje, i proklete lude kakva je njegova majka. I tako je mališan silazio svako veće usprkos mome protivljenju. Naučio je piti vino poput oca, psovati kao gospodin Hattersley, i slati mene do đavola kad bih mu prigovarala. Za njih je bilo osobito zabavno promatrati to dražesno dijete kako se ponaša s naivnom grubošću i kako nježnim dječjim glasom psuje. Za mene je to bilo neizmjerno bolno i teško. Dječarac bi opet bio oduševljen kad bi mu se cijelo društvo smijalo, i svoj bi smijeh pomiješao s njihovim. Ali kad bi te sretne modre oči trenutak počivale na meni, izgubio bi se njihov sjaj. On bi tada kazao: »Majko, zašto se ne smiješ? Oče, neka se i ona nasmije!«
I tako sam morala boraviti među tim pokvarenim ljudima dok ne bih iskoristila trenutak i odvukla svoje dijete. On nikada nije želio otići, pa sam ga ponekad morala odnijeti. Smatrao me stoga okrutnom i nepravednom. Njegov bi otac gdjekada odlučno tražio da dijete ostane. Tada bih ga ostavila njemu i njegovim prijateljima, a sama bih patila u svojoj gorčini i očajanju. Ili bih razbijala glavu tražeći lijek tom zlu.
Moram priznati, nikad nisam vidjela gospodina Hargravea da se smije takvu djetetovu vladanju. I ni jednom ga riječju ne bi podsticao na takve čine. Ali kad bi dijete nešto posebno čudno izvelo ili izvalilo, u njegovim bi se očima pojavio naročiti izraz. Nisam ga znala objasniti. Usne bi mu se stisnule, a oči zaiskrile. Najprije bi pogledao dijete, a zatim mene. Osjetila sam tada da uživa u mom nemoćnom bijesu i užasu. Ali jednom, kad se mali Arthur naročito loše vladao, a gospodin Huntingdon i njegovi gosti još ga više u tome podstrekivali, Hargrave je podigao dijete i iznio ga iz sobe, videći da se ja više neću moći suzdržati.
To se nije smjelo nastaviti. Nisam smjela svoje dijete prepustiti tim iskušenjima. Bit će mnogo bolje bude li živjelo u siromaštvu s napuštenom majkom, nego u bogatstvu i luksuzu s takvim ocem. Možda ti gosti i ne ostanu dugo s nama, ali će se vratiti. A on, najgori od sviju, najveći neprijatelj svog sina, ostat će ovdje. Ja sam to mogla podnositi, ali nisam više smjela izlagati tome svoga sina. Nije me smjelo zadržati ni mišljenje svijeta, ni mojih najbližih prijatelja. Ništa me nije moglo spriječiti u izvršavanju majčinske dužnosti. Ali gdje da nađem utočište i sredstva za život za nas oboje? Oh, povest ću svoj dragocjeni teret jednog ranog jutra, poći kočijom u M..., pobjeći do luke..., prijeći preko Atlantika i potražiti skromni dom u Novoj Engleskoj. Ondje ću sebe i njega izdržavati radom svojih ruku. Paleta i kistovi, moji dragi drugovi, pomoći će mi sada u tome. Ali, jesam li bila dovoljno nadarena da zarađujem za život u stranoj zemlji, bez prijatelja i bez preporuka? Ne, morala sam još malko pričekati. Morala sam još mnogo naučiti da bih mogla stvoriti nešto vrijedno, nešto što bi govorilo za mene, svejedno, namjeravala ja slikati ili podučavati druge. Nisam žudila za velikim uspjesima, ali sam ipak morala postići vještinu da me sačuva od neuspjeha. Nisam smjela dopustiti da moj sin umire od gladi. Potreban mi je bio i novac za put, i nešto sredstava za prvo vrijeme, ako odmah ne uspijem. Nije to smjelo biti ni tako malo, jer nisam znala koliko ću se dugo morati boriti dok se ne osamostalim.
– Što dakle da učinim? Da se obratim svom bratu, i objasnim mu u kakvom se položaju nalazim? Ne, ne! Čak da sam mu iznijela i svu svoju nesreću, on sigurno ne bi odobrio moj korak. Njemu bi se to činilo pravom ludošću. A isto tako i mom ujaku, tetki i Milicent. Ne, morala sam se strpiti, i sve sama urediti. Rachel će biti moja jedina suučesnica. Trebalo je da mi ona nađe trgovca slikama u nekom dalekom gradu. Zatim bih uz njezinu pomoć prodavala svoje slike koje sam već dosada bila naslikala, i one koje ću još naslikati. Osim toga, prodat ću i svoje dragulje. Sve osim obiteljskih. Onih nekoliko koje sam donijela sa sobom, i onih koje mi je ujak poklonio za vjenčanje. Moći ću podnijeti još nekoliko mjeseci ovoga užasnog života, imajući pred sobom taj cilj, a u međuvremenu se mom sinu neće dogoditi ništa strašnije nego što se već dogodilo.
Donijevši tu odluku, počela sam je odmah ostvarivati. Možda bih se kasnije i ohladila razmatrajući sve razloge za i protiv tog plana. Možda bih odlučila i sve to odgoditi, da se nije dogodilo nešto što me uvjerilo u ispravnost moje odluke i u potrebu njezina brzog izvršenja.
Nakon odlaska lorda Lowborougha počela sam smatrati biblioteku isključivo svojim vlasništvom. Tamo sam se mogla povući u bilo koje doba dana. Ni jedan od gospode nije nikada onamo ulazio, osim gospodina Hargravea. Ali on se, u posljednje vrijeme, zadovoljavao novinama i časopisima. A ako bi i pogledao u biblioteku, smjesta se povukao čim bi mi me opazio. To je bilo upravo ono što sam željela. Ovdje sam slikala od jutra do mraka, uz vrlo malo prekida. Prestajala sam samo kad bi me zvala dužnost ili poslovi oko malog Arthura. Smatrala sam potrebnim odvojiti nekoliko sati na dan za njegovo obrazovanje i zabavu. Treći dan, dok sam bila zaokupljena slikanjem, gospodin Hargrave zavirio je u sobu i nije se povukao ugledavši me. Ispričao se zbog svoga dolaska, i potražio neku knjigu. Ali kad ju je našao, stao je promatrajući moju sliku. Imao je mnogo ukusa i znao je izraziti svoje mišljenje. Ono me nije naročito ohrabrilo. Zatim je stao govoriti općenito o umjetnosti. Nisam ga poticala na taj razgovor, pa je prestao govoriti. Ipak nije otišao.
– Ne pojavljujete se mnogo u našem društvu, gospođo Huntingdon – rekao je nakon kratke stanke, dok sam ja hladno miješala svoje boje. – Ne čudim se tome, sigurno vam je dosta svih nas. Stidim se duboko zbog svojih drugova, i dosta mi je njihovih glupih razgovora. Sada više nema nikoga tko bi ih u tome sprečavao, jer ste nas vi napustili. Vjerujem da ću se i ja uskoro povući, možda već za tjedan dana. Znam da zbog toga nećete žaliti.
Zastao je, ali ja nisam odgovorila.
– Vjerojatno ćete – dodao je sa smiješkom – žaliti što neću i sve njih povesti sa sobom. Ponekad laskam samom sebi što, iako boravim u njihovu društvu, nisam jedan od njih. Ipak je posve prirodno da budete sretni kad me se riješite. Žao mi je zbog toga, ali vas ne mogu okriviti.
– Neću se veseliti zbog vašeg odlaska, jer se vi vladate poput pravog gospodina – odgovorila sam.
– Ali, moram priznati, bit ću sretna kad se budem mogla oprostiti od ostalih, ma kako se to činilo negostoljubivim.
– Nitko vas zbog toga ne bi mogao optužiti – odvratio je ozbiljno. – Čak ni sama ta gospoda. Reći ću vam što su kazali sinoć kad ste ih napustili.
Vjerojatno vam nije do tog stalo, jer neke stvari promatrate s filozofskim mirom – dodao je uz lagan smiješak. – Govorili su o lordu Lowboroughu i njegovoj ženi. Uzrok njihova naglog odlaska nije za njih tajna. Svi je oni dobro poznaju, pa je ja, makar mi je bliska rođakinja, nisam mogao braniti. Vaš je muž izjavio: »Proklet bio ako se za to ne osvetim!«
– Oprostite, gospođo Huntingdon, ali oni su razgovarali o tim stvarima. Neki su napomenuli da će se on ponovo moći s njom sresti, ako se ona rastavi od svoga muža.
»Hvala – odgovorio je Huntingdon – dosta mi je Annabelle zasada. Neću je sam uznemirivati, dok god ona ne dođe ovamo«
»Pa što namjeravate raditi kad mi odemo, Huntingdone? – zapitao je Ralph Hattersley. – Namjeravate li se popraviti i postati dobar suprug i otac? Ja ću postati takav, čim se riješim tebe i svih ovih đavolskih prijatelja. Mislim, i vama je vrijeme! Vaša je žena predobra za vas...«
– Zatim vas je Ralph počeo hvaliti, ali vi ne biste bili zadovoljni njegovim riječima. Govorio je bez ikakve delikatnosti. Huntingdon je za to vrijeme mirno pio, ili gledao smiješeći se u svoju čašu, ne prekidajući ga sve dok Hattersley nije glasno uzviknuo:
»Čuješ li me, čovječe?«
»Da, samo nastavi« – glasio je odgovor.
»Ne, završio sam – odvratio je Hattersley. – Samo sam želio čuti hoćeš li prihvatiti moj savjet.«
»Kakav savjet?«
»Da okreneš novu stranicu, ti lopove – zaviknuo je Ralph – i zamoliš svoju ženu za oproštenje, te da budeš dobar momak ubuduće.«
»Moja žena, kakva žena? Ja nemam žene odgovorio je Huntingdon pogledavši nevino – ili, ako je i imam, toliko je cijenim da je svaki od vas koji to poželi može imati. Tako mi Jupitra, a uz to još može dobiti i moj blagoslov!«
– Ja...hm...netko je zapitao misli li on to doista, a on se na to zakleo... Što mislite o tome, gospođo Huntingdon? – zapitao je nakon kratke stanke Hargrave. Osjećala sam kako pažljivo promatra moje lice koje sam napola okrenula od njega.
– Kažem – odgovorila sam mirno – da ono što on tako malo cijeni neće više dugo biti u njegovu posjedu.
– Ne mislite valjda umrijeti zbog ogavnog ponašanja toga lopova?
– Ni govora, moje je srce već očvrsnulo, i namjeravam živjeti što je duže moguće.
– Znači, vi ćete ga napustiti?
– Jest!
– Kada i kako? – zapitao je uzbuđeno.
– Kad budem pripravna.
– A vaše dijete?
– Dijete će poći sa mnom.
– On to neće dopustiti.
– Neću ga ni pitati.
– Znači, vi razmišljate o potajnom bijegu! Ali, s kim, gospođo Huntingdon?
– Sa svojim sinom i s dadiljom.
– Sami i nezaštićeni! Kamo ćete poći? Što ćete raditi? On će vas slijediti i dovesti vas natrag.
– Stvorila sam dobar plan za to. Kad jednom napustim Grassdale, bit ću sigurna.
Gospodin Hargrave mi se približio, pogledao me u lice i htio nešto kazati. Ali njegov pogled, rumenilo i sjaj u očima uzbunili su moju krv. Okrenula sam se naglo, uhvatila kist i stala energično slikati.
– Gospođo Huntingdon – rekao je s gorkom ozbiljnošću – vi ste okrutni, okrutni prema meni i prema samoj sebi.
– Gospodine Hargrave, ne zaboravite svoje obećanje!
– Moram govoriti, jer će mi srce pući! Dosta sam dugo šutio, pa me morate saslušati! – uzviknuo je, i prepriječio mi put kad sam htjela napustiti sobu. – Kažete da ništa ne dugujete svom suprugu. On govori kako ste mu dosadili, pa vas nudi svakome tko vas poželi Vi ga namjeravate napustiti. Nitko vam neće povjerovati da odlazite sami. Čitav će svijet govoriti: »Napokon ga je napustila – pa tko bi se tome i mogao čuditi! Malo tko će joj zamjeriti, a još manje će njega požaliti. Ali s kim je otišla?« I tako nećete primiti zahvalnost za svoje vrline. Čak vam ni vaši najbolji prijatelji neće vjerovati. Jer to je posve nevjerojatno. A što već i možete sami u tom okrutnom, hladnom svijetu? Vi, mlada i neiskusna žena, tako nježna i potpuno...
– Jednom riječju, vi me želite nagovoriti da ostanem gdje sam? – upala sam mu u riječ. – Razmislit ću o tome.
– Tako vam svega, napustite ga! – viknuo je ozbiljno – ali ne sami! Heleno, dopustite da vas ja zaštitim!
– Nikada, dok mi nebo ne oduzme razum – odgovorila sam, istrgnuvši mu ruku koju je on bio uhvatio. Ali se nije dao zaustaviti. Htio je riskirati sve za željenu pobjedu.
– Ne smijete me odbiti! – tvrdio je žarko. Uhvatio me za obje ruke, čvrsto ih stisnuo, pao na koljena i gledao me pogledom punim molbe, ali i zapovijedi. – Sada više nemate nikakva razloga. Bog me odredio za vašeg tješitelja i zaštitnika. Ja to osjećam! Ja to znam jednako tako sigurno kao da je to objavio glas s neba!
– Ostavite me, gospodine Hargrave! – kazala sam tvrdo. Ali to je još samo pojačalo stisak njegove ruke.
– Propustite me! – nastavila sam ljutito.
Klečao je nasuprot prozoru. Najednom se zagledao napolje. Na licu mu se pojavio izraz zlobnog trijumfa. Okrenula sam se i primijetila neku sjenu dok se povlačila.
– To je Grimsby – rekao je. – On će Huntingdonu i svima ostalima javiti što je vidio. Pretjerujući, dakako! Onako kako to on već zna. On vas ne voli, gospođo Huntingdon! Ne voli žene, ne vjeruje u krepost. On će sve tako opisati da neće ostati ni tračka vjere u vaše vrline. Nestat će tvrdnje o vašoj velikoj kreposti, pa ma što kazali vi ili ja. Ali, dajte mi dopuštenje da vas štitim, pa se neće naći nitko tko bi se usudio da vas uvrijedi.
– Nikada me nitko nije uvrijedio tako kako vi sada vrijeđate! – kazala sam napokon, povukavši svoje ruke.
– Ne vrijeđam vas! – uzviknuo je. – Ja vas obožavam! Vi ste moj anđeo, moja božica! Polažem sve što posjedujem pred vaše noge, a vi to morate prihvatiti! Bit ću vaš savjetnik i branitelj! Pa ako vas vaša savjest bude zbog toga mučila, ja ću je nadvladati.
Nikada prije nisam vidjela tako uzbuđena čovjeka. Bacio se prema meni. Ja sam uhvatila svoj nožić za papir i ispružila ga prema njemu. To ga je zbunilo. Zastao je iznenađeno. Gledala sam isto tako odlučno kao i on. Krenula sam prema zvonu i prihvatila vrpcu. Kretnjom ruke dao mi je znak da ne pozvonim.
– Onda ustanite! – rekla sam. – I poslušajte me! Ja vas ne ljubim – nastavila sam naglašavajući svaku riječ. – Ako se i rastavim od svoga muža, ili ako on umre, nikada se ne bih udala za vas. Jeste li sada zadovoljni?
Lice mu je problijedjelo od bijesa.
– Shvatio sam – odgovorio je gorko – vi ste najokrutnija, najnezahvalnija i najneprirodnija žena koju sam ja ikada sreo!
– Nezahvalna, gospodine?
– Nezahvalna.
– Ne, gospodine Hargrave, nisam to! Zahvaljujem vam za sve ono dobro što ste učinili za mene, ili ste namjeravali učiniti. A za sve zlo koje ste učinili, ili biste ga još mogli učiniti, molim Boga da vam oprosti i neka vam pomogne da postanete bolji.
Upravo su se tada otvorila vrata i pojavili se gospođa Huntingdon i Hattersley. Drugi je ostao u predvorju, zaposlen svojom lovačkom puškom. Prvi je ušao i zastao kraj kamina promatrajući gospodina Hargravea i mene. Naročito njega. Pri tom se nepodnošljivo značajno smješkao i lukavo namigivao.
– Što je? – zapitao ga je Hargrave.
– Što je, gospodine? – odgovorio mu je njegov domaćin.
– Htjeli smo samo zapitati želite li nam se pridružiti i poći s nama u lov na fazane? – umiješao se Hattersley izvana. – Dođite!
Walter nije odgovorio nego je prišao prozoru i pokušao se sabrati. Arthur je tiho zafućkao i slijedio ga pogledom. Hargrave je pocrvenjeo od bijesa. Ali se nakon nekoliko trenutaka okrenuo i kazao nemarno:
– Došao sam se oprostiti od gospođe Huntingdon, jer sutra odlazim.
– Naglo donosite odluke. Zašto tako brzo odlazite, ako smijem pitati?
– Zovu me poslovi – odgovorio je odvraćajući pogled.
– Dobro – glasio je odgovor.
Hargrave je izišao, a gospodin Huntingdon, naslonivši se leđima na kamin, okrenuo se prema meni i obratio mi se tiho, jedva čujnim glasom. Izgovorio je niz najogavnijih kleveta kakve čovjek ne može ni zamisliti. Nisam ga pokušavala prekinuti, i tek kad je prestao, rekla sam:
– Ako su te optužbe istinite, koga bi trebalo kriviti?
– Pravo govori, tako mi Boga! – viknuo je Hattersley, naslonivši svoju pušku na zid. Zatim je uhvatio svoga dragog prijatelja pod ruku, nastojeći ga odvući. – Dođi, momče! Bila to laž ili istina, nemaš je pravo vrijeđati. A ni njega, nakon onoga što si nam sinoć ponudio. Dođi!
U tim se riječima moglo naslutiti nešto što nisam mogla podnijeti.
– Zar se vi usuđujete mene sumnjičiti, gospodine Hattersley? – kazala sam izvan sebe od bijesa.
– Ne, ja nikoga ne sumnjičim. Sve će biti u redu. Hajde, dođi Huntingdone!
– Ona to ne može zanijekati! – zaviknuo je taj gospodin glasom punim mržnje i trijumfa. – Ona to ne može zanijekati, pa makar njezin život ovisio o tome. – Mrmljajući neke uvredljive riječi pošao je u predvorje, uzeo svoj šešir i pušku sa stola.
– Ne namjeravam se opravdavati pred tobom! – rekla sam. – Ali vi, ako imate neke sumnje, obratite se gospodinu Hargraveu – kazala sam Hattersleyu.
Čuvši to, obojica su se tako grubo nasmijala da sam zadrhtala cijelim tijelom.
– Gdje je on? Sama ću ga pitati! – rekla sam.
Suspregnuvši novi izljev radosti, Hattersley je pokazao prema vanjskim vratima. Bila su poluotvorena. Gospodin Hargrave je stajao napolju.
– Gospodine Hargrave, molim vas, hoćete li doći ovamo? – pozvala sam ga.
Okrenuo se i iznenađeno me pogledao.
– Molim vas, dođite! – ponovila sam vrlo odlučno i on nije mogao da me ne posluša. Stao se uspinjati stepenicama i prilaziti nam kroz predvorje.
– Recite ovoj gospodi – nastavila sam – jesam li se ili nisam oduprla vašem navaljivanju.
– Ne razumijem vas, gospođo Huntingdon!
– Ne razumijete me, gospodine? Zaklinjem vas vašom čašću (ako je imate) kažite istinu! Jesam li, ili nisam?
– Ne – odgovorio je i okrenuo se.
– Govorite glasnije, jer vas oni ne mogu čuti. Jesam li pristala na vaš prijedlog?
– Niste!
– Mogao bih se kladiti da nije – rekao je Hattersley – jer inače Hargrave ne bi bio tako tužan.
– Voljan sam da vam pružim zadovoljštinu, Huntingdone – rekao je gospodin Hargrave, mirno se obrativši svom domaćinu.
– Idite do đavola! – glasio je odgovor. Hargrave se povukao s prijezirnim pogledom, govoreći:
– Znate gdje me možete naći, ako namjeravate izići na dvoboj.
Psovke i kletve bile su odgovor na taj prijedlog.
– Eto, Huntingdone! – rekao je Hattersley sada je sve jasno.
– Nije me briga što on misli – kazala sam – ali vi, gospodine Hattersley, kad budete čuli da netko blati moje ime, hoćete li stati u moju obranu?
– Hoću!
Zatim sam se smjesta povukla i zatvorila u biblioteku. Zašto sam to tražila od tog čovjeka? Ni sama ne znam. Ti su me muškarci doveli u očajanje. Nisam ni sama znala što sam govorila. Nije bilo nikoga da zaštiti moje ime među tim pijancima. Između moga prokletog supruga, zlobnog Grimsbya i pokvarenog Hargravea ipak je Hattersley sjao poput krijesnice u mraku, iako je i on sam bio pravi grubijan.
Kakva je to scena bila! Jesam li ikada mogla zamisliti da ču pod svojim krovom morati pretrpjeti takve uvrede? Čuti takve riječi izgovorene u mojoj prisutnosti? A te su riječi čak bile upućene meni. Te su mi misli prolazile jedna za drugom glavom dok sam šetala po biblioteci. Žudila sam da smjesta odem sa svojim djetetom, ne oklijevajući ni časa. Ali to nije bilo moguće. Još me čekalo mnogo posla, teškog posla.
»Pa obavimo ga – rekla sam – ne smijem izgubiti ni trenutka žaleći se na svoju sudbinu.«
I stoga sam, usprkos uzbuđenju, nastavila slikati. Radila sam cijeli dan.
Gospodin Hargrave je otputovao drugo jutro. Nikad ga više nisam vidjela. Oni drugi ostali su još dva ili tri tjedna. Ali ja sam ih se klonila što sam više mogla, nastavljajući raditi, a to činim sve do dana današnjega. Doskora sam sa svojim planom upoznala Rachel, i na svoje ugodno iznenađenje lako sam je uvjerila u ispravnost svojih namjera. Ona je trijezna, oprezna osoba, ali mrzi svoga gospodara a ljubi mene, svoju gospodaricu, i moje dijete. Nakon nekoliko napomena, mnogo suza i žalopojki što sam bila natjerana na takav korak, pohvalila je moju odluku i obećala mi pomoći. Ali samo pod jednim uvjetom: da dijeli sa mnom moje izagnanstvo. Smatrala je potpunom ludošću da Arthur i ja krenemo sami. S dirljivom velikodušnošću ponudila mi je pomoć svoje male ušteđevine, nadajući se »da ću joj oprostiti zbog tolike slobode, ali ona bi bila vrlo sretna kad bih pristala da uzmem taj novac od nje kao zajam«. Naravno, nisam na to ni pomislila. I sama sam bila prikupila neka mala sredstva, a moje su pripreme odmakle tako daleko da se nadam brzo oživotvoriti svoj plan. Neka samo prođu zimske oluje, pa će jednog jutra gospodin Huntingdon sići na doručak, a zatim stati tražiti po kući svog sina i ženu. Oni će tada biti već pedeset milja daleko prema zapadu. Ili možda čak još i više, jer ćemo otići mnogo prije zore, a on vjerojatno neće otkriti naš nestanak do kasnog prijepodneva.
Svjesna sam svega što se može dogoditi kao posljedica toga mog koraka. Ali, kad nešto odlučim, tada više ne oklijevam. Naročito zbog svoga sina. Jutros, dok sam slikala, on je sjedio do mojih nogu i igrao se otpacima platna na sagu. Iznenada me pogledao i ozbiljno zapitao:
– Mama, zašto si ti pokvarena?
– Tko ti je to kazao, ljubavi?
– Rachel!
– Ne, Arthure, Rachel to nikad ne bi kazala. U to sam sigurna.
– Onda je to bio otac – nastavio je. Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja, dodao je: – Sad ću ti kazati kako sam to saznao. Kad sam s njima i kažem da moram otići k tebi, on kaže: »Prokleta mama!« A Rachel veli da su samo pokvareni ljudi prokleti. I zato, mama, mislim, da si ti pokvarena. Radije bih da to nisi.
– I nisam, drago dijete! To su ružne riječi, a pokvareni ljudi ih pridaju drugima umjesto sebi. Takve riječi ne mogu učiniti ljude prokletima, ni pokazati da oni to zavređuju. Bog nam sudi po našim mislima i činima, a ne po onom što drugi o nama govore. Kad čuješ takve riječi, Arthure, sjeti se da ih ne smiješ opetovati. To govore samo pokvareni ljudi.
– Znači, otac je pokvaren – ustvrdio je.
– Tata nema pravo kad tako nešto kaže. Ne smiješ ga oponašati sada kad sam ti to kazala.
– Što to znači oponašati?
– Činiti ono što netko drugi čini.
Mali moralist je zašutio. Uzalud sam nastojala odvratiti njegove misli. – Žao mi je što je tata pokvaren – kazao je tužno – jer ja ne bih htio da on mora otići u pakao. – I zaplakao je.
Stala sam ga tješiti da će se njegov otac možda popraviti i postati dobar. Ali, kucnuo je čas da ga oslobodim takvog roditelja!

POGLAVLJE

XL



10. siječnja 1827.
Sjedjela sam sinoć u salonu i upisivala u svoju bilježnicu. Gospodin Huntingdon bio je prisutan, ali sam mislila da spava na sofi. Međutim, on je ustao a da to nisam primijetila. Zbog neke čudne znatiželje stao je čitati preko mojih ramena. Sama ne znam koliko je to dugo trajalo. Ali kad sam odložila svoje pero i htjela zatvoriti teku, on je iznenada stavio ruku na bilježnicu i rekao: – S tvojim dopuštenjem, draga, ja ću ovo malko pregledati. – Zatim mi je bilježnicu silom oduzeo, privukao stolicu stolu, udobno se smjestio i stao čitati stranicu za stranicom. Na nesreću po mene, te je noći bio trezniji nego inače u to doba.
Naravno, nisam mu dopustila da mirno čita. Nekoliko sam puta pokušala da mu otmem bilježnicu, ali ju je on držao odviše čvrsto. Prigovarala sam mu zbog njegova nečasnog ponašanja, ali to na njega nije djelovalo. Napokon sam ugasila obje svijeće. Tada se on okrenuo prema vatri i nastavio čitati.
– To je sve vrlo zanimljivo, ljubavi – kazao je podignuvši glavu. Nakon toga stao je čitati ono zbog čega sam počela grčiti ruke u nijemom bijesu i strahu. – No, to je vrlo dugo. Pročitat ču to drugi put. A sad ću te zamoliti ključeve.
– Kakve ključeve?
– Ključeve tvoga pisaćeg stola i tvojih ormara. I sve druge koje ti posjeduješ – kazao je i pružio ruku.
– Nemam ih – odgovorila sam. Svežanj ključeva bio je utaknut u ključanicu stola za kojim sam upravo sjedjela.
– Tada ćeš morati poslati po njih – rekao je.
– A ako ih ona stara vještica Rachel smjesta ne donese, može sutra pokupiti svoje prnje.
– Ona ne zna gdje su – a ja ti ih neću dati ako mi ne kažeš valjan razlog – govorila sam nastojeći neprimijetno izvući ključeve.
– Uzet ću ih sam – rekao je zgrabivši moju ruku i otevši mi ih. Zatim je uzeo svijeću i pripalio je na vatri. – A sada ćemo izvršiti konfiskaciju imovine. Ali, prije, zavirimo u biblioteku.
Stavio je ključeve u džep i krenuo. Slijedila sam ga, ne znajući ni sama želim li spriječiti neko zlodjelo ili saznati ono najgore. Moj slikarski pribor ležao je na stolu, pokriven nekom krpom. Doskora ga je otkrio, stavio svijeću na stol, pa ga zatim počeo bacati u vatru. Paletu, boje, kistove, lak – vatra je sve proždirala. Zatim je pozvonio.
– Bensone, odnesite ove stvari – rekao je pokazujući na platno i stalak – i neka sobarica to sve baci u vatru. Vašoj gospodarici to više neće biti potrebno.
Benson me iznenađeno pogledao.
– Odnesite to, Bensone – rekla sam, a Arthur je opsovao.
– Da li i ovo – zapitao je iznenađeno sluga, pokazujući na napola dovršenu sliku.
– I ovo – odgovorio je njegov gospodar. I sve su stvari bile odnesene. Zatim je gospodin Huntingdon krenuo u gornji kat. Nisam ga slijedila. Ostala sam sjedjeti u naslonjaču, bez riječi, bez suza i gotovo bez pokreta. Nakon pola sata vratio se i pristupio mi, držeći svijeću pred mojim licem. Zurio mi je u oči i smijao se smijehom punim zlobe. Iznenadnim pokretom ruke bacila sam svijeću na pod.
– Oho! – procijedio je – ona je pravi đavo! Je li ikada smrtnik vidio takve oči? Sjaju u mraku poput mačjih. Oh, ti si doista slatka! – govoreći tako digao je svijeću i svijećnjak. Svijeća se bila ugasila. Pozvonio je.
– Bensone, gospodarica je slomila svijeću, donesite drugu!
– Napokon se razotkrivaš – rekla sam kada je sluga otišao. Bacio mi je ključeve u krilo govoreći: – Nisam ti uzeo ništa osim tvog novca, dragulja i nekih sitnica za koje sam mislio da će biti sigurnije kod mene. Tvoj trgovački duh mogao bi doći u iskušenje i pretvoriti ih u zlato. Ostavio sam ti nešto novca u novčarki. Dostajat će ti, nadam se, do kraja mjeseca. Budeš li trebala više, objasnit ćeš mi točno u što si ga potrošila. Davat ću ti nešto novaca mjesečno, za tvoje privatne stvari. A ja ću se pobrinuti za domaćicu. Ne želim te dovesti u iskušenje. Morat ćemo izraditi posve novi plan...
– Što si sve otkrio, Huntingdone? Jesam li nešto pronevjerila?
– Ne, što se novaca tiče. Ali, bolje će biti da te ne dovodim u iskušenje.
Taj čas je Benson ušao sa svijećom, pa je nastalo nekoliko trenutaka tišine. Još sam sjedjela u naslonjaču, a on je stajao kraj vatre. Uživao je u mom očaju.
– I tako – nastavio je – ti si me htjela osramotiti svojim bijegom. Željela si sama zarađivati za svoj život? Htjela si mi oteti sina i učiniti od njega prljavog Jenkija ili ubogog slikara.
– Jest, željela sam spriječiti da postane takav gospodin kakav je njegov otac.
– Dobro je što nisi mogla sačuvati svoju tajnu. Dobro je što žene uvijek moraju brbljati. Pa ako nemaju prijateljice, moraju to došapnuti ribama, ispisati na pijesak ili slično. Dobro je i to što večeras nisam mnogo pio, ili zaspao, jer tako nikad ne bih saznao namjere svoje slatke ženice. Odsada se moram vladati kao pravi muškarac, što sam ti upravo pokazao.
Prepustila sam mu neka samog sebe hvali i ustala. Željela sam spasiti rukopis. Sjetila sam se, naime, da ga je ostavio na stolu u salonu. Nisam smjela dopustiti da se on zabavlja mojim najtajnijim mislima i uspomenama. Radije bih sve spalila nego dopustila da pročita ono što sam napisala dok sam još bila dovoljno luda i ljubila ga.
– Do viđenja! – viknuo je kad sam izlazila iz sobe – i reci onoj prokletoj dadilji neka me se kloni dan-dva. Najradije bih je isplatio i poslao do vraga. Ali ona bi nanijela više zla izvan kuće nego u kući...
I dok sam odlazila, psovao je moju vjernu prijateljicu najpogrdnijim riječima i obasipao je epitetima koje ovaj papir ne bi mogao podnijeti. Otišla sam k njoj, čim sam spremila svoj dnevnik. Rekla sam joj da je naš plan propao. Bila je užasnuta isto kao i ja. Sutradan, kad sam se probudila, hodajući po kući i izbjegavajući svog supruga i dijete, osjetila sam svu nevolju koja me zadesila. I sad je još osjećam. Ja sam zarobljenica i robinja, ali to nije važno. Ne bih se žalila kad bi u pitanju bila samo ja, ali sam onemogućena da spasim od propasti svoga sina. Ono što je jednoć bila sva moja nada, postalo je sada kruna mog očaja.
Zar više ne vjerujem u Boga? Nastojim gledati u njega i podići svoje srce prema nebu. Pa makar na ovom svijetu ne postojalo za mene ništa do tuge, što je to prema vječnom miru? Ali moj mali Arthur – zar on nema prijatelja do mene?

POGLAVLJE

XLI



20. ožujka
Počela sam se smirivati otkad sam se riješila gospodina Huntingdona. Napustio me u veljači. Od časa njegova odlaska stala sam ponovo disati, i osjećati da mi se vraća moja prijašnja energija. Nisam se više nadala u bijeg. On je poduzeo sve protiv toga, i nisam više imala ni najmanje prilike. Ipak, mali je Arthur sada bio samo moj. Probudila sam se iz svoje utučenosti, nastojeći iščupati korov iz te dječje duše i ponovo zasijati sjeme dobra. Hvala Bogu, tlo nije neplodno, pa ako korov ovdje i raste, još će brže izrasti plemenite biljke. Njegovo je srce nježno i dostupno dobru. Nije kao u njegova oca. Malo su kad ružne riječi prelazile preko njegovih usana. Uspjela sam uliti mu osjećaj gadljivosti prema svim alkoholnim pićima. Nadam se da ni njegov otac ni očevi prijatelji neće više uspjeti nadvladati to kod njega. Iako je mali Arthur bio tek dječarac, već je ta pića neprirodno zavolio. Misleći na njegova oca, stala sam se plašiti posljedica te strasti. Da sam mu odmah zabranila piti vino na koje je već bio naučen, ili mu uopće zabranila svaki alkohol, to bi samo pojačalo njegovu želju. Stoga sam mu davala piti onoliko koliko mu je prije dopuštao otac, ali sam mu u svaku čašu ulila nekoliko kapljica sredstva za povraćanje. Toliko koliko je izazivalo mučninu, ali ne i ozbiljnu bolest. Nakon svake ispijene čaše mučila ga je mučnina. Ali, što je on manje htio piti, to sam ga ja više silila, sve dok mu piće nije postalo ogavno. Kad mu se vino ogadilo, dopustila sam mu da pije brandy s vodom, a zatim gin. Htjela sam mu sve ogaditi. Sada mi je to uspjelo. Pogled na piće i njegov miris izazivaju u njemu gađenje, pa sam ga prestala zadirkivati zbog toga. Ponekad mu ipak zaprijetim: »Arthure, ne budeš li dobar, morat ćeš popiti čašu vina!« ili »Arthure, ako to ponovo kažeš, dobit ćeš čašu gina s vodom!« Nadam se da je ta odvratnost usađena tako duboko u njegovu prirodu da je ništa u njegovu budućem životu neće moći nadvladati.
I tako sam ga, a time laskam samoj sebi, spasila od toga gadnog poroka. Bude li otac, nakon povratka, nastojao uništiti ono što sam sina naučila, pobrinut ću se da to ne uspije. Spasit ću sina iz ruku tog čovjeka. Izmislila sam drugi plan za taj slučaj. Potrebna mi je samo suglasnost moga brata i njegova pomoć, pa uspjeh neće izostati. Wildfell Hall, u kojemu smo se rodili brat i ja, i gdje je naša majka umrla, sada je nenastanjen. Valjda još nije potpuno porušen. Nagovorim li ga da mi uredi jednu ili dvije sobe, i da mi ih unajmi kao nekoj stranoj osobi, mogla bih tamo živjeti sa svojim djetetom pod lažnim imenom, i čak se izdržavati svojim slikanjem. On bi mi mogao pozajmiti novaca početak, a ja bih mu ga kasnije vratila. Živjela bih u osami i potpunoj neovisnosti. Ta se kuća nalazi na osamljenom mjestu, bez mnogo susjeda. Frederick bi prodavao moje slike. Već sam sve to sredila u glavi, pa sada moram samo pridobiti brata Fredericka za taj plan. On će me doskora posjetiti, pa ću mu tada iznijeti svoj prijedlog. Najprije ću mu izložiti okolnosti koje su me natjerale na takav postupak.
Ionako on poznaje moj položaj mnogo bolje nego što sam mu ga opisala. To mogu zaključiti po nježnom tonu kojim odišu njegova pisma, i po tome što vrlo rijetko spominje moga supruga, a kada to ponekad učini, njegove riječi nisu bez gorčine. Nikada me ne posjećuje kad je moj suprug kod kuće. Ali nikad nije jasno izrazio svoje nezadovoljstvo s njim i suosjećanje sa mnom. Nikad me nije zapitao ništa što bi moglo izazvati neke moje povjerljive izjave. Da je to učinio, vjerojatno ne bih mogla pred njim ništa sakriti. Možda je povrijeđen zbog moje suzdržanosti. On je čudno biće. Voljela bih da se bolje poznajemo. Frederick je običavao provoditi svake godine mjesec dana u Staningleyu prije nego što sam se udala. Ali od smrti našeg oca vidjela sam ga samo jednom. Došao mi je u posjet na nekoliko dana za odsustva moga supruga. Ovaj put mora ostati duže. Medu nama treba da bude više razumijevanja i srdačnosti nego prije. Moja je duša bolesna od osamljenosti.
16. travnja
Frederick je došao i otišao. Nije htio ostati duže od četrnaest dana. Vrijeme je brzo prolazilo. Bilo je divno. Moja me nesreća naime ogorčila i oneraspoložila, te sam stala gajiti vrlo neljubazne osjećaje prema svojim bližnjima. Naročito prema muškom dijelu. Prava je utjeha vidjeti kako među njima postoji bar jedan vrijedan poštovanja i povjerenja. Bez sumnje ih ima i više. Iako ih ja nikad nisam poznavala, uz izuzetak ubogog lorda Lowborougha. Pa i on je bio pokvarenjak u svoje vrijeme. A kakav bi Frederick bio da je živio u takvom društvu? Da se od djetinjstva družio s takvim ljudima? A što će biti s Arthurom, usprkos svojoj prirodnoj dobroti, ako ga ne spasim iz toga svijeta i od tih ljudi? Spomenula sam svoj strah Fredericku i saopćila mu svoju namjeru. Na dan njegova odlaska rekla sam mu pokazujući mu malog Arthura:
– On ti je sličan, Frederiče, u vladanju. Ponekad mislim da je tebi sličniji nego svom ocu. I sretna sam zbog toga.
– Laskaš mi, Heleno – odvratio je, gladeći svilenkaste dječakove uvojke.
– Znaš li ti kakav je čovjek taj moj suprug? zapitala sam ga.
– Ponešto naslućujem.
– Mogu li ti iznijeti plan bijega od njega nekamo gdje bih mogla zajedno s djetetom živjeti u miru, da ga nikad više ne sretnem?
– Zar je zaista tako?
– Ako ti nije sve jasno, ispričat ću ti još nešto o njemu – nastavila sam. Tada sam mu opisala ponašanje svoga supruga, naglasivši naročito ono što se odnosi na malog Arthura. Izrazila sam čvrstu odluku da dijete spasim utjecaja njegova oca.
Frederick se zgrozio zbog gospodina Huntingdona i duboko me žalio. Ali još je uvijek smatrao moj plan neizvedivim. Imao je na njega mnogo primjedaba i predložio neke blaže mjere. Prisilio me time da mu opišem još neke pojedinosti, kako bih ga uvjerila da je moj muž nepopravljiv i da mi doista ne preostaje ništa drugo osim moga sadašnjeg plana, ako ne pobjegnem posve iz države kao što sam prije bila namjeravala.
Da to izbjegne napokon je pristao da uredi jedno krilo Wildfell Halla, kamo bih se mogla skloniti u slučaju potrebe. Nadao se da se to ipak ni kada neće dogoditi. Jer, iako se meni ta osamljenost činila pravim rajem u usporedbi s mojom sadašnjom situacijom, ipak ću, zbog Milicent i Esther, koje volim kao prave sestre, ostati ovdje dok god to ikako budem mogla.
29. srpnja
Gospođa Hargrave i njezina kćerka vratile su se iz Londona. Esther je puna doživljaja iz svoje prve sezone provedene u gradu. Ali, još se uvijek nije zaručila, i nikome nije poklonila svoje srce. Majka je pronašla izvrsnu priliku za nju, pa je čak dovela toga gospodina da svoje srce i imetak položi pred njezine noge, ali je Esther bila dovoljno smiona da ga odbije. Bijaše to čovjek iz dobre obitelji i vrlo imućan, ali zločesta je djevojka tvrdila da je star kao Adam, ružan kao grijeh i ogavan... kao netko koga uopće ne bi trebalo više spominjati.
– Moram priznati, nije mi bilo lako – rekla je.
– Majka je bila vrlo razočarana zbog neuspjeha svoga najmilijeg plana. Vrlo, vrlo se ljutila zbog moje tvrdoglavosti, ali ja nisam mogla učiniti ništa drugo. I Walter se ljuti zbog moje mušičavosti, kako on to naziva. Bojim se, nikad mi neće oprostiti. Nikad nisam ni pomišljala da on može biti tako neljubazan kao što je u posljednje vrijeme. Ali, Milicent me zaklinjala neka ne pristanem. A sigurna sam, gospođo Huntingdon, da ste vi vidjeli toga čovjeka kojega su mi željeli nametnuti, ni vi me ne biste nagovarali.
– To nikako, vidjela ga ili ne – rekla sam. – Dovoljno je što se vama nije sviđao.
– Znala sam da ćete to reći. Iako je majka tvrdila da ćete vi biti razočarani mojim ponašanjem. Ja sam neposlušna i nezahvalna. Suprotstavljam se majčinim željama, ljutim svoga brata. Pravi sam teret za nju. Ponekad se plašim da će me uspjeti nagovoriti. Imam snažnu volju, ali je ima i majka. Najradije bih ipak učinila što ona traži od mene.
– Nemojte to učiniti! – nagovarala sam je. – Poslušnost u takvom slučaju samo je znak slabosti i mora izazvati kaznu. Budite odlučni, i vaša će majka ubrzo prestati da vas progoni. A i onaj će gospodin odustati i prihvatiti vaše odbijanje.
– Ne, majka će izmoriti sve oko sebe prije nego što prestane sa svojim napadima. Gospodinu Oldfieldu je stavila do znanja da sam ga odbila ne stoga što mi se on ne sviđa, nego što sam još premlada, pa se ne mogu pomiriti s mišlju na brak. Iduće ću godine biti bez sumnje mnogo razumnija. Dovela me kući kako bi me naučila dužnosti. Uvjerena sam da će me ponovo odvesti u London samo ako pristanem na taj brak. Ne može me voditi u grad samo radi zabave i gluposti, kako ona kaže. I neće me lako svaki bogati gospodin htjeti uzeti bez miraza.
– Žalim vas, Esthero! Ali, ponovo vam kažem, nemojte popustiti! Ako majka i brat nisu s vama dobri, možete ih napustiti. Ali ne zaboravite, za supruga ste vezani cijeli život.
– Ne mogu ih napustiti dok se ne udam. A udati se ne mogu dok me netko ne vidi. U Londonu sam zapazila dvojicu ili čak trojicu koji su mi se svidjeli, ali su to bili sve mlađi sinovi. Majka me nije htjela upoznati s njima, osobito s jednim kome sam se, kako mi se činilo, sviđala. Majka mi je stavljala na put sve moguće zapreke kako ga ne bih pobliže upoznala. Nije li to strašno?
– Možda vi sada tako osjećate. Ali nemojte zaboraviti, možda biste, da se udate za njega, kasnije više žalili nego da je gospodin Oldfield postao vaš suprug. Kad vam govorim da se ne udate bez ljubavi, ne kažem vam da se udate isključivo zbog ljubavi. Treba promisliti o mnogo čemu drugom. Čuvajte i svoje srce i svoju ruku, sve dok ne vidite dobre razloge da ih nekome poklonite. Ako takve prilike nikad ne bude, utješite se mišlju da, živeći sama, nećete osjetiti mnoge radosti, ali da i vaši jadi neće biti veći nego što ih možete podnijeti. Brak može promijeniti vaš život nabolje, ali, po mom iskustvu, može se lako dogoditi i suprotno.
– Tako misli i Milicent. Ali, ja ne mislim tako. Kad se sjetim života usidjelice, radije bih se uopće odrekla života. Živjeti godinu za godinom u Groveu, u ovisnosti od majke i Waltera, biti teret za njih, to je užasno. Radije bih pobjegla sa slugom.
– Priznajem, vaš je položaj neugodan, ali strpite se! Nemojte se prenagliti! Još nemate ni devetnaest godina, i još će mnogo godina morati proći prije nego što će se o vama moći govoriti kao o staroj djevojci. Ne znate što vam budućnost sprema. Imate pravo na pomoć i podršku svoje majke i brata, ma koliko se oni ljutili zbog toga.
– Tako ste ozbiljni, gospođo Huntingdon – rekla je Esther nakon kratke stanke. – Milicent mi je kazala isto tako teške riječi o braku, pa sam je zapitala je li sretna. Odgovorila je da jest, ali ja joj nisam povjerovala. Sada to moram zapitati i vas.
– To je vrlo drsko pitanje – nasmijala sam se.
– Naročito kad je od mlade djevojke upućeno ženi starijoj od nje. Ja stoga neću odgovoriti.
– Oprostite, draga gospođo – rekla je, nasmijavši se i zagrlivši me. Zatim me poljubila, ali ja sam osjetila kako joj je jedna suza potekla niz obraz. Naslonila je svoju glavu na moje grudi i nastavila s mješavinom tuge, stidljivosti i smjelosti: – Ja znam da niste onako sretni kako ja želim biti. Jer vi provodite pola života sami u Grassdaleu, dok se gospodin Huntingdon zabavlja gdje i kako želi. Moj se suprug neće zabavljati bez mene. Ako mu moja prisutnost ne bude pružala najveći užitak, to gore po njega. I to je sve.
– Ako to očekujete od braka, Esthero, morate doista biti pažljivi pri izboru svoga supruga. Ili još bolje, izbjegnite to, potpuno!

POGLAVLJE

XLII



1. rujna
Još uvijek nema gospodina Huntingdona. Možda će ostati sa svojim prijateljima do Božića. A na proljeće će ponovo nestati. Ako tako nastavi, moći ću ostati zauvijek u Grassdaleu. Mogla bih čak podnijeti i kratak boravak njegovih prijatelja za lovačke sezone. Sve to, dakako budem li mogla kod malog Arthura učvrstiti ljubav prema sebi i osnažiti mu zdrav razum, da ne bude izložen zarazi. Plašim se da su to uzaludne nade. Ali ipak, ako dođe čas iskušenja, sjetit ću se svoga utočišta u mirnom Wildfell Hallu.
Gospodin i gospođa Hattersley boravili su u Groveu četrnaest dana. Gospodin Hargrave još nije stigao. Vrijeme je bilo tako krasno da nisam propustila nijedan dan da posjetim svoje prijateljice Milicent i Esther. Jednom ih je prilikom gospodin Hattersley dovezao kočijom u Grassdale, s malom Helenom i Ralphom, i svi smo uživali u vrtu. Razgovarala sam nekoliko trenutaka s tim gospodinom, dok su se gospođe zabavljale s djecom.
– Želite li nešto čuti o svom suprugu, gospođo Huntingdon? – zapitao me.
– Ne, ukoliko mi ne možete reći kad ga mogu očekivati kod kuće.
– To ne mogu. A vi i ne biste htjeli da dođe, zar ne? – nacerio se.
– Ne bih!
– Siguran sam da vam je bolje bez njega. Što se mene tiče, i meni ga je dosta. Rekao sam mu da se više neću družiti s njim ne promijeni li svoje ponašanje. On to nije učinio, pa sam ga ostavio. Ja sam ipak bolji čovjek nego što vi mislite. Štoviše, odsada nadalje želio bih se ponašati pristojno i trijezno kao kršćanin i otac obitelji. Što mislite o tome?
– Tu je odluku trebalo donijeti već mnogo prije.
– Još nemam ni trideset godina. Još nije prekasno, zar ne?
– Nikad nije prekasno popraviti se. Dok god to možete poželjeti i imate snage da svoju namjeru izvršite.
– Govoreći istinu, već sam i prije mnogo mislio o tome, ali taj Huntingdon je đavolski dobar drug. Ne možete zamisliti kako je zabavan kad nije pijan. Mi ga svi u dubini srca volimo, iako ga ne možemo cijeniti.
– Valjda ne želite biti nalik na njega?
– Ne, radije nalikujem samom sebi, ma kako zao bio.
– Ne možete tako živjeti a da ne postajete svaki dan sve gori, sve brutalniji, pa stoga i sve sličniji njemu.
Morala sam se nasmijati jer me on smiješno, zbunjeno i pomalo ljutito pogledao, kad je začuo te riječi.
– Ne ljutite se što sam iskrena – rekla sam. – To činim iz najplemenitijih razloga. Recite mi, biste li htjeli da vaši sinovi nalikuju gospodinu Huntingdonu?
– Do vraga, ne bih!
– Biste li htjeli da vas vaša kćerka prezire i ne osjeća poštovanje prema vama?
– Ne, to ne bih mogao podnijeti!
– I napokon, biste li htjeli da vaša žena radije umre nego da čuje kako spominju vaše ime? Da mrzi zvuk vašega glasa, i strese se čim joj se približite?
– To nikada! Ona mene voli, pa makar što činio.
– Nemoguće, gospodine Hattersley! Njezina tiha poslušnost čini vam se ljubavlju.
– Do vraga...
– Nemojte me ponovo uzbuđivati! Ne želim kazati da vas ona ne ljubi. Ona vas voli! Mnogo više nego što zavređujete. Ali sigurna sam da će vas voljeti još i više budete li se ponašali kako treba. Ne budete li se ponašali tako, voljet će vas sve manje, sve dok se svi osjećaji ne izgube u strahu, odbojnosti i gorčini duše. Možda čak i u potajnoj mržnji. Ali, prijeđimo preko toga! Zar biste htjeli biti njezin mučitelj, zar biste htjeli oduzeti sunce njezinu životu i unesrećiti je?
– Naravno da ne bih. Ja to i ne činim. Niti ću ikada učiniti.
– Učinili ste već više nego što i sami pretpostavljate.
– Nije ona tako ustrašena i sumnjičava osoba kakvom je vi smatrate. Ona je poput mekog, mirnog, odanog tijela, pripravnog da prihvaća stvari kakve jesu.
– Pomislite na to kakva je bila prije pet godina, kad ste se njome oženili, i kakva je sada.
– Znam, bila je pomalo okrugla, s lijepim bijelim i ružičastim licem. Sada je ubogo malo stvorenje, koje se topi poput snijega. Ali ja nisam za to kriv!
– A tko je onda kriv? Nisu godine, jer joj je tek dvadeset i pet.
– Njezino nježno zdravlje, i... prestanite, gospođo, još ćete me uvjeriti! Osim toga, djeca je neizmjerno zamaraju.
– Ne, gospodine Hattersley, djeca je više zabavljaju nego zamaraju. To su dobra djeca...
– Znam, hvala Bogu!
– Zašto onda krivite njih? Ja ću vam kazati što je: neprekidni strah zbog vašeg ponašanja. Kad se dobro vladate, ona se može samo obradovati uz lagano drhtanje. Nikad nije sigurna u vas. Nema povjerenja u vaše sudove i principe. Uvijek se plaši da će doći kraj toj kratkoj sreći. A kad se vladate loše, onda je ona tako užasnuta i žalosna da to nije moguće opisati. Strpljivo podnosi zlo, zaboravljajući da je naša dužnost upozoriti svoje bližnje na zlo koje čine. Vi njezinu šutnju smatrate nezainteresiranošću, a to nije tako. Dođite sa mnom, pa ću vam pokazati neka njezina pisma.
Pošao je za mnom u biblioteku. Izabrala sam i pružila mu dva Milicentina pisma. Jedno iz Londona, napisano za vrijeme najbješnjih zabava, a drugo sa ladanja za jednoga sretnog razdoblja. Prvo je bilo puno bojazni i zbunjenosti. Nije optuživala njega, nego duboko žalila zbog društva u kome se kretao. Optuživala je gospodina Grimsbya, a prije svega moga supruga, bacajući krivnju za vladanje svoga supruga na njih dvojicu. Drugo pismo bilo je puno nade i sreće, ispunjeno sviješću da ta sreća neće vječno trajati. Hvalila je njegovu dobrotu do neba, ali s tihom željom da ona bude osnovana na sigurnijim temeljima, predviđajući propast te kuće na pijesku. Ubrzo se moralo i dogoditi, čega je Hattersley bio svjestan dok je čitao.
Već kod prvog pisma osjetila sam zadovoljstvo videći ga gdje crveni. Ali on mi je smjesta okrenuo leđa i završio čitanje okrenut prozoru. Dok je čitao drugo, vidjela sam kako je nekoliko puta podigao ruku i prošao njome preko lica. Je li možda brisao suze? Kad je pročitao pismo, nekoliko je trenutaka šutio. Gledao je kroz prozor i fućkao nekoliko taktova svoje najmilije melodije. Zatim se okrenuo prema meni, vratio mi pisma, i šutke mi stisnuo ruku.
– Bio sam prokleti lopov, to sam Bog zna rekao je – ali ću se popraviti, ili neka budem proklet!
– Nemojte samog sebe proklinjati, gospodine Hattersley! Ne možete se iskupiti za prošlost vršeći sada svoju dužnost. Jer vi je morate izvršavati. Za ono u prošlosti netko drugi vam mora oprostiti. Ako se mislite popraviti, zatražite Božji blagoslov, Njegovu milost i pomoć.
– Neka mi Bog pomogne! Znam da mi je to potrebno. Gdje je Milicent?
– Eno je, upravo dolazi sa sestrom.
Izašao je kroz staklena vrata i pošao joj u susret. Slijedila sam ga na maloj udaljenosti. Na čuđenje njegove žene, on ju je podigao, toplo je poljubio i čvrsto zagrlio. Zatim joj je položio ruke na ramena, govoreći joj vjerojatno što misli ubuduće činiti, jer ga je ona iznenada zagrlila i zaplakala, govoreći:
– Ralphe, kako ćemo biti sretni! Kako si ti dobar!
– Nisam dobar! – rekao je, i počeo je vrtjeti oko sebe. – Zahvali njoj! Ona me natjerala na to.
Milicent je poletjela prema meni, puna zahvalnosti. Odbila sam sve njezine hvale, govoreći joj da je njezin muž imao dobre namjere i prije nego što sam ga ja ohrabrila na to. Osim toga, učinila sam samo ono što bi i ona bila učinila.
– Oh, ne! – uzviknula je. – Ja to nikad ne bih uspjela. Mene on ne bi poslušao.
– Ti nikad nisi ni pokušala, Milicent!
Ubrzo su nakon toga otišli. Pošli su u posjet Hattersleyevu ocu. Nakon toga povući će se u svoju ladanjsku kuću. Nadam se da će to zaista i učiniti, i da se uboga Milicent neće razočarati. Njezino posljednje pismo bilo je puno sreće i nade u budućnost. Ali, ništa se još nije dogodilo što bi dovelo u iskušenje njegove novostečene vrline. Ipak će ona odsada biti manje plaha i suzdržana, a on nježniji i pažljiviji. Njezine nade nisu dakle neosnovane. I ja bar mogu misliti na nešto lijepo.

POGLAVLJE

XLIII



10. listopada
Gospodin Huntingdon se vratio prije tri tjedna. Ne želim se mučiti opisivanjem njegova ponašanja, razgovora i svojih osjećaja. Na dan svoga dolaska iznenadio me najavom da će angažirati guvernantu za malog Arthura. Rekla sam mu da je to nepotrebno, pa čak i smiješno. Ja sam ga mogla učiti svemu bar još nekoliko godina. Odgajanje djeteta bilo je jedino zadovoljstvo što mi ga je život pružao. A kako me on odvojio od svakog zaposlenja, morao mi je bar to ostaviti.
Govorio je da ja nisam sposobna podučavati dijete i biti neprekidno s njim. Da sam ionako učinila od maloga pravi automat, slomivši njegovu volju svojom strogošću. Omrznula sam sav sunčev sjaj u njegovu srcu i učinila ga dosadnim asketom kao što sam i sama. Napao je i ubogu Rachel. On je nije podnosio, jer je znao kakav je njen sud o njemu.
Mirno sam branila Racheline sposobnosti dadilje i guvernante. Bunila sam se protiv nekoga novog u obitelji. Ali on me prekinuo govoreći mi kako se dalje zbog toga ne treba brinuti, jer je on već angažirao novu guvernantu. Ona će stići idući tjedan. Trebalo je samo da sve priredim za njezin dolazak. Upitala sam kako se zove i tko ju je preporučio, odnosno, zbog čega je baš nju odabrao.
– Ona je vrlo pobožna, poštovanja vrijedna mlada osoba – rekao je – ne moraš se zbog toga plašiti. Zove se Myers, bar tako mislim. Preporučila mi ju je neka stara gospođa, vrlo cijenjena u crkvenim krugovima. Nisam je još sam vidio, pa ti je stoga ne mogu pobliže opisati. Ali, ako hvalospjevi stare gospođe odgovaraju istini, ona sigurno posjeduje sve potrebne kvalifikacije za taj posao. Između ostaloga, naročito voli djecu.
Sve je to zvučalo lijepo i pošteno, ali sam u njegovim očima nazirala neki demonski pogled. Tada sam se sjetila svog azila, pa nisam dalje prigovarala.
Kad je gospođica Myers stigla, nisam je pozdravila osobito srdačno. Njezina pojava nije izazivala povoljan utisak. Isto tako ni njezino ponašanje. Ništa nije moglo umanjiti moje predrasude prema njoj. Njezina je pamet bila osrednja, a znanje ograničeno. Imala je lijep glas i pjevala je kao slavuj. Dobro je samu sebe pratila na klaviru. Ali to je bilo ujedno sve što je znala. Pogled joj je bio lukav, a glas podmukao. Činilo se kao da me se plaši. Svaki put kad bih joj se približila, ona bi se trgnula. Ophodila se s mnogo poštovanja, čak poniznosti. Isprva mi je nastojala laskati, ali sam to brzo prekinula. Pretjerivala je u dozama ljubavi prema svome malom učeniku, i morala sam prigovoriti što ga odviše hvali. Ali, ona nije mogla osvojiti njegovo srce. Njezina se pobožnost izražavala u povremenim uzdasima, podizanju očiju prema stropu i izricanju nekoliko beznačajnih fraza. Kazala mi je da je svećenička kćerka, koja je ostala siroče u najranijem djetinjstvu. Međutim, imala je sreću da su je prihvatili u jednoj vrlo pobožnoj obitelji. Govorila je veoma zahvalno o članovima te obitelji, tako da sam samoj sebi stala prigovarati zbog neljubaznog ponašanja. Ali to nije dugo trajalo. Moji razlozi što je nisam voljela bili su osnovani. Znala sam kako je moram promatrati sve dotle dok moje sumnje ne budu potvrđene ili pobijene.
Pitala sam je za ime i adresu te pobožne obitelji. Spomenula je neko vrlo uobičajeno ime i neko udaljeno nepoznato mjesto. Osim toga, rekla mi je da se oni sada nalaze na Kontinentu, pa joj njihova sadašnja adresa nije poznata. Nikad nisam primijetila da je mnogo razgovarala s gospodinom Huntingdonom, ali bi on češće navraćao u učionicu, želeći se uvjeriti kako Arthur napreduje sa svojom novom učiteljicom. Naročito kad ja nisam bila ondje. Navečer bi ona sjedjela s nama u salonu, svirala i pjevala. Trudila se da zabavi Huntingdona i da udovolji njegovim željama. Ali razgovarala je samo sa mnom, jer je on malo kad bio sposoban za razgovor. Da je ona bila drugačija nego što je bila, njezinu bih prisutnost osjećala kao veliko olakšanje. Samo bih se stidjela što ga neka pristojna osoba vidi u stanju u kojem se on sada tako često nalazio.
Nisam spomenula svoje sumnje Racheli, ali je ona, boraveći već pola stoljeća na toj grešnoj zemlji, i sama nešto posumnjala. Smjesta mi je kazala da joj se ta nova guvernanta ne sviđa, pa sam doskora opazila da je promatra jednako pažljivo kao i ja. Zbog toga sam bila sretna, želeći što prije saznati pravu istinu. Atmosfera Grassdalea nekako me gušila, pa sam mogla živjeti samo u mislima na Wildfell Hali.
Napokon, kad je Rachel jednog jutra ušla u moju sobu, odlučila sam da govorim s njom. Dok me odijevala objasnila sam joj svoju namjeru i pomoć koju sam od nje očekivala. Rekla sam joj koje od mojih stvari treba da spremi a koje da zadrži za sebe, jer nisam imala druge mogućnosti isplatiti je i nadoknaditi joj to što ću je morati tako naglo otpustiti, nakon njezine duge i vjerne službe. Bilo mi je neopisivo žao, ali to nisam mogla izbjeći.
– A što ćete sada vi, Rachelo? – zapitala sam je. – Hoćete li poći kući, ili potražiti novo mjesto?
– Nemam kuće, gospođo, osim kraj vas – odgovorila je. – A ako vas napustim, nikad se više neću zaposliti.
– Ne mogu više živjeti poput bogate gospode – odvratila sam. – Morat ću biti vlastita sobarica i dadilja svog djeteta.
– Pa što to znači? – nastavila je ona uzbuđeno. – Bit će vam potreban netko tko će čistiti, prati i kuhati. Ja to sve mogu. A nije važna plaća. Imam svoju ušteđevinu, pa ako me ne biste poveli sa sobom, morala bih iznajmiti sobu bilo gdje, i to među strancima, a na to nisam navikla. Radije me povedite sa sobom, gospođo! – Glas joj je drhtao dok je govorila, a oći su joj se napunile suzama.
– Ništa ne bih voljela više od toga, Rachelo, pa bih vam i platila onoliko koliko bih mogla, jer bih morala platiti i nekome drugom koji bi obavljao te poslove. Ali, zar ne vidite da bih vas tako povukla sa sobom u nevolju, a vi to ne zaslužujete?
– Gluposti! – uzviknula je.
– Osim toga, moj će se budući život uvelike razlikovati od prošloga – od svega na što ste vi navikli...
– Mislite li, gospođo, da ja ne bih mogla podnositi ono što podnosi moja gospodarica? Nisam tako ponosna i razmažena. A kako da napustim mladog gospodina?
– Ali ja sam mlada, Rachelo! Meni sve to nije važno. I Arthur je mlad. On će to moći podnijeti.
– I ja ću! Nisam tako stara da ne bih mogla raditi ako bi to pomoglo onima koje volim. Osim toga, prestara sam da vas sada prepustim bijedi i opasnosti, pa da sama pođem među strance.
– I nećete, Rachelo! – uzviknula sam i zagrlila svoju vjernu prijateljicu. – Poći ćemo zajedno, pa ćete vidjeti što će vam novi život donijeti.
– Blagoslovljena bila, mila moja! – zagrlila me ona. – Samo da se riješimo te proklete kuće, i sve će biti u redu.
– To mislim i ja – glasio je moj odgovor. I tako smo i to uredile.
Tog sam jutra poštom poslala nekoliko redaka Fredericku, preklinjući ga da pripremi moj azil, jer ću ubrzo stići, vjerojatno već jedan dan nakon što primi ovo pismo. U nekoliko sam mu riječi kazala razlog svoje odluke. Zatim sam napisala oproštajna pisma. Prvo Estheri Hargrave, u kojem sam joj javila da mi je nemoguće ostati duže u Grassdaleu i ostaviti svoga sina u rukama njegova oca. A kako je bilo naročito važno da ni on ni bilo tko od njegovih prijatelja ne sazna gdje se nalazimo, neću to otkriti nikome, osim svome bratu a njegovim sam se posredstvom mislila i dalje dopisivati sa svojim prijateljima. Zatim sam joj dala njegovu adresu, preklinjući je da mi često piše. Ponovila sam joj neke svoje prijašnje savjete i oprostila se s nekoliko toplih riječi.
Drugo je pismo bilo upućeno Milicent. U istu svrhu, ali nešto povjerljivije. Ona je naime bila iskusnija, i bolje je poznavala prilike u kojima sam živjela.
Treće sam pismo poslala tetki. To je bilo mnogo teže i bolnije, ali sam joj morala objasniti svoj korak. Morala sam to učiniti brzo, jer nije bilo nikakve sumnje da će ona i moj ujak već za nekoliko dana saznati za moj odlazak. Bez sumnje će im se gospodin Huntingdon odmah obratiti i upitati što se sa mnom dogodilo. Rekla sam joj kako sam napokon spoznala svoju grešku. Nisam se žalila zbog toga što mi se dogodilo. Bilo mi je jedino žao što sam zbog svega toga uznemirila svoje najbliže. Ali, nisam više smjela odgađati svoju dužnost prema svom sinu. Bilo je prijeko potrebno odvojiti ga od utjecaja njegova oca. Ni njoj neću otkriti mjesto svoga boravka. Tako će ona i ujak moći govoriti istinu tvrdeći da o svemu ništa ne znaju. Ali, sve će njihove vijesti sigurno doći do mene posredstvom moga brata. Nadala sam se da će mi ona i ujak oprostiti, jer kad bi sve znali, sigurno bi odobrili taj moj korak. Nisam željela da se zbog mene uznemiravaju. Čim stignem u svoje skrovište, živjet ću ondje vrlo sretno. Bit ću posve zadovoljna provodeći život u osami, u podučavanju svoga sina, nastojeći postići to da on ne ponovi greške svojih roditelja.
Sve sam to obavila jučer. Odredila sam dva dana za pripremanje odlaska, kako bi nam Frederick mogao prirediti sobe, a Rachel spremiti stvari.
Jer ovo je posljednje trebalo izvesti uz najveći mogući oprez, i to u potpunoj tajnosti. Nema nikoga tko Racheli može pomoći osim mene. Mogu skupiti stvari, ali ne znam kako ih treba spakirati u kutije da zauzmu što manje mjesta. Treba spremiti njezine, moje i Arthurove stvari. Ne mogu ništa ostaviti, jer nemam gotovo ništa novaca. A osim toga, kako je rekla Rachel, sve što bih ostavila za sobom, postalo bi sigurno vlasništvo gospođice Myers, a ja to ne bih željela.
Koliko sam se morala naprezati da ta dva dana budem mirna i sabrana! A morala sam se sretati s njim i s njom. Morala sam joj satima prepuštati svoga malog Arthura. Sad je došao kraj tim iskušenjima. Za svaki slučaj polegla sam mališana u svoju postelju. Nikad više njihove grešne usne neće dotaknuti to nevinašce, niti će njegovo uho čuti njihove prostote. Hoćemo li uspjeti pobjeći? Oh, kad bi bar već svanulo to jutro! Večeras, pošto sam pomogla Racheli, nisam više imala što raditi nego samo čekati, željeti i drhtati. Sišla sam na večeru, ali nisam mogla jesti. Gospodin Huntingdon je to primijetio.
– Što ti je sad opet – zapitao je primijetivši da odbijam i drugo jelo.
– Ne osjećam se dobro – odgovorila sam. – Morat ću leći. Neću vam nedostajati.
– Ni najmanje! Ako napustiš svoju stolicu – mrmljao je dok sam izlazila – već će je netko drugi zaposjesti.
»Netko će je zaposjesti sutra« – pomislila sam, ali nisam rekla. – »Nadam se da te nikad više neću vidjeti« – šapnula sam dok su se vrata za mnom zatvarala.
Rachel me nagovarala da e odmorim i skupim snage za sutrašnje putovanje. Morale smo krenuti prije zore. Ali, bila sam odviše uzbuđena za počinak. Nisam mogla ni sjedjeti ni hodati. Brojila sam sate i minute do početka izvršavanja plana. Pažljivo sam slušala i zadrhtala bih na svaki šum, plašeći se da će netko u posljednji čas sve otkriti i izdati nas. Pokušala sam čitati. Oči su mi prelazile preko stranica, ali nisam mogla zaokupiti svoje misli onim što sam čitala. Zašto ne bih potražila pomoć u onome što mi je uvijek donosilo olakšanje i zapisala posljednje događaje u svoj dnevnik? Još sam jednom otvorila bilježnicu i sve ovo zapisala. Isprva mi je to teško polazilo za rukom, ali što dalje, postajala sam sve mirnija. Tako je prošlo nekoliko sati. Približavao se onaj čas. Oči su iznenada otežale i osjetila sam umor. Preporučit ću se Bogu, a zatim leći u postelju i nastojati odspavati sat ili dva. A tada...
Mali je Arthur mirno spavao. U kući je vladala tišina. Nitko nije bio na straži. Kutije je Benson svezao i otpremio ih do poštanske stanice čim je pao mrak. Na njima je bilo napisano ime Graham. To sam ime željela ubuduće upotrebljavati. Bilo je to djevojačko prezime moje majke, pa mislim da imam neko pravo na njega. Milije mi je od bilo kojega drugog kad se vlastito ne usuđujem upotrebljavati.

POGLAVLJE

XLIV



24. listopada
Hvala Bogu, napokon sam slobodna! Ustali smo rano. Brzo smo se i tiho odjenuli, zatim polako sišli u predvorje gdje nas je čekao Benson sa svjetiljkom. Otvorio nam je vrata, pa ih opet za nama zatvorio. Morali smo jednog čovjeka upoznati s našom tajnom da bi nam pomogao oko kovčega i svega drugoga. Sva je posluga bila i predobro upoznata s ponašanjem svoga gospodara, pa bi mi i Benson i John sigurno pomogli. Ali kako je prvi bio stariji i smireniji, a osim toga je obožavao Rachel, odabrala sam njega. On je postao njezin suučesnik koliko je bilo potrebno. Nadam se da zbog toga neće imati neprilika. Željela bih ga jednom nagraditi za tu opasnu uslugu koju nam je učinio. Gurnula sam mu u ruke dvije gvineje dok je stajao sa svjetiljkom na vratima i osvjetljavao nam put, sa suzama u svojim poštenim sivim očima. Na žalost, nisam mu mogla dati više. Imala sam jedva dovoljno za put.
Kakav je to bio divan osjećaj kad su se mala vrata parka zatvorila za nama! Na trenutak sam zastala, udahnula hladan predjutarnji zrak i još jednom pogledala prema kući. Sve je bilo tiho i mirno.
Ni jedan prozor nije bio osvijetljen. Dim nije potamnio sjaj zvijezda na zimskom nebu. Oprostila sam se zauvijek od toga mjesta, punog patnje i grijeha. Bila sam sretna što nisam već prije poduzela taj korak, jer mi sada nitko nije mogao prigovarati zbog toga. Nisam osjetila niti trunke grižnje savjesti. Ništa nije mutilo moju sreću, osim straha da nas ne otkriju. Ali, svaki nas je korak odvodio dalje od te opasnosti.
Grassdale je bio već milje za nama prije nego što je izišlo okruglo, crveno sunce da nas pozdravi. Namjeravala sam se odsada nadalje predstavljati kao udovica, pa sam se tako i odjenula. Nosila sam crnu haljinu i ogrtač. Crni veo (koji nisam skidala za prvih trideset milja našeg putovanja) spuštao se sa crne svilene kape. Morala sam kapu posuditi od Rachele, jer ja nešto slično nisam imala. Nije bila po najnovijoj modi, ali to nije bilo važno u sadašnjim prilikama. Arthur je nosio svoje uobičajeno odijelo, ali je bio zamotan u topli vuneni šal. Rachel se ogrnula sivim ogrtačem porijeklom iz ljepših dana. Tako je izgledala kao pristojna starija žena, a ne sobarica.
Kakva je sreća bila voziti se putem obasjanim suncem i udisati svjež jutarnji zrak! Prolaziti nepoznatim krajem koji nam se smiješio. Držala sam svoje ljubljeno dijete u naručju. Bilo je gotovo isto tako sretno kao ja. Za sobom sam ostavila zatvor pun očaja. Sa svakim udarcem konjskih kopita bili smo dalje od njega. Preda mnom je bila sloboda i sreća! Jedva sam se suzdržala da ne počnem glasno zahvaljivati Bogu za svoje spasenje, ili da svoje suputnike iznenadim izljevom sreće.
Putovanje je trajalo dugo, i mi smo se dobrano umorili prije nego što mu je došao kraj. Kasno u noći stigli smo u grad. I..., a još smo se nalazili sedam milja od cilja. Nismo mogli nabaviti nikakvu kočiju ili neko drugo prijevozno sredstvo osim najobičnijih kola. A i to je bilo vrlo teško, jer je pola grada već spavalo. Posljednji dio putovanja bio je strašan. Bilo nam je hladno, a bili smo i vrlo umorni. Sjedjeli smo na našim kovčezima, a nismo se mogli ni na što nasloniti. Kola su prolazila neravnim, izrovanim putovima i okrutno nas tresla. Ali Arthur je spavao u Rachelinu naručju, i uspjeli smo ga zaštititi od hladnoga noćnog zraka.
Napokon smo se stali uspinjati nekim kamenitim strmim putom. Rachel je kazala da ga se, usprkos tami, još dobro sjeća. Često je onuda šetala držeći me na rukama. Toga se prisjećala nakon toliko godina i u tako čudnim okolnostima! Arthur se bio probudio, pa je htio sići s kola i hodati uz njih. Nismo daleko morali ići. Ali što ako Frederick nije primio moje pismo? Ili ako nije imao vremena pripremiti sobe za naš dolazak? Hoćemo li naći kuću u mraku, vlažnu i neudobnu. Hoće li biti prazna, bez namještaja, hrane i vatre?
Napokon se pred nama pojavilo to tamno zdanje. Pred njih se prostirao travnjak. Preko njega smo ušli u napušteno dvorište i stali u strahu promatrati tu ruševinu. Je li bila prazna i napuštena? Ne, s jednog prozora pozdravio nas je crveni odsjaj vatre. Taj je prozor bio popravljen. Vrata su bila zaključana, ali nakon kucanja i čekanja pustili su nas u kuću. Vrata je otvorila neka stara žena. Njoj je bilo naređeno da čuva i čisti kuću do našeg dolaska. Odvela nas je u dosta udoban mali stan kroz bivšu praonicu koju je Frederick sada pretvorio u kuhinju. Ondje nam je upalila svijeću i podstaknula vatru. Doskora je priredila jelo da bismo se osvježili. Za to smo vrijeme svukli putnu odjeću i na brzinu pregledali stan. Osim kuhinje tu su bile i dvije spavaonice, dosta veliki salon, i još jedan manji koji sam namjeravala pretvoriti u svoj atelje. Sve je bilo dobro prozračeno i uređeno. Namještaja je bilo malo. Sve komadi od stare hrastovine. Taj se namještaj već onomad bio nalazio ovdje, a onda je spremljen u novoj kući moga brata. Sada su ga dopremili natrag ovamo.
Stara nam je žena donijela večeru i rekla: – »Gospodin šalje pozdrave gospođi Graham. Uredio je sobe kako je najbolje znao i mogao, a sutra će doći da sazna gospodine želje.«
Bila sam sretna kad sam se popela kamenim stepenicama do spavaonice i ondje se ispružila na staromodnom krevetu kraj svoga malog Arthura. On je začas zaspao, ali ja, ma kako bila umorna, nisam mogla od uzbuđenja zaspati sve do jutra. Ipak je san, iako kasan, bio sladak i osvježio me, a buđenje u slobodi bilo je divno. Mali me Arthur probudio nježnim poljupcem. On je bio ovdje, daleko od svoga nevrijednog oca! Danje je svjetlo ispunjavalo sobu, jer se sunce već visoko popelo na nebu, prošaranom jesenskim oblacima.
Sve me je ispunjalo radošću. I ta prostrana soba sa starim namještajem, uski prozori koji su otkrivali sivo nebo i pustoš napolju, u kojoj su samo zimzelen, trava, kameni zidovi i željezna vrata dokazivali da je ovdje nekoć bio vrt. Gola polja rasprostrta u daljinu mogla su mi se inače učiniti tužnima, ali je danas sve govorilo samo o mojim nadama i slobodi. Sretno očekivanje budućnosti odasvud me pozdravljalo. Nestali su mračni sni prošlosti. Uživala bih još više da se između moga sadašnjeg boravišta i ostavljenog doma prostirao ocean, ali ću sigurno i u ovoj osami ostati nepoznata. Osim toga, ovdje je bio i moj brat. On će sa mnom podijeliti samoću, posjećujući me ponekad.
Frederick je došao toga jutra, i ja sam s njim razgovarala nasamu. Mora biti veoma oprezan kad dolazi ovamo. Ni njegova posluga ni prijatelji ne smiju znati za njegove posjete Wildfell Hallu. Za javnost je samo kao vlasnik Halla mogao ponekad poslovno posjećivati svoju stanarku. Nitko nije smio posumnjati u mene.
Sada sam ovdje već gotovo četrnaest dana i udobno sam se smjestila. Frederick mi je nabavio sve potrebno, namještaj i pribor za slikanje. Rachel je prodala najveći dio mojih haljina u susjednom gradu i nabavila mi garderobu za ove prilike. Imam stari klavir i dosta dobro opskrbljenu biblioteku. I sve ostale sobe sada su lijepo uređene. Mnogo radim. Rado bih bratu vratila novac koji je potrošio za mene. Mnogo ću više uživati u svom slikanju, kućanstvu i skromnoj hrani kad budem znala da sve sama plaćam. Tako bar nitko neće morati trpjeti ni materijalno zbog moje ludosti. Vratit ću bratu sve do posljednje pare, ako ga time ne uvrijedim. Već imam nekoliko slika, jer sam kazala Racheli da ih ponese. Ona je tako dobro obavila taj zadatak da je ponijela čak jedan portret gospodina Huntingdona naslikan prvih godina našeg braka. Zadalo mi je pravi udarac kad sam tu sliku izvadila iz kovčega. Njegove su me oči podrugljivo gledale, kao da još uvijek može upravljati mojom sudbinom.
Kako su različiti bili moji osjećaji dok sam taj portret slikala od ovih sadašnjih! Kako sam se trudila naslikati nešto što bi bilo dostojno originala! Osjetila sam onda zadovoljstvo i razočaranje dovršivši svoje djelo. Veselila me sličnost, a oneraspoložilo to što ga nisam naslikala dovoljno lijepog. Sada u njemu ne vidim nikakve ljepote, ništa ugodno u njegovu izrazu. Ipak je onda bio mnogo ljepši i mnogo ugodniji nego što je sada.
Mnogo se promijenio u posljednjih šest godina, a promijenili su se i moji osjećaji prema njemu. Ali, okvir slike je dosta lijep. Poslužit će mi za drugu sliku. Nisam uništila portret kao što sam u prvi mah namjeravala. Stavila sam ga u stranu. Ne zbog svojih bivših nježnih osjećaja, ni da me podsjeća na moju ludost, nego da bih mogla lice svoga sina kad odraste usporediti s očevim.
Gospodin Huntingdon poduzimao je sve kako bi saznao za mjesto mog boravka. Osobno je bio u Staningleyu, tražeći utjehu za svoju bol. Nadao se da će ondje saznati gdje se njegova žrtva nalazi. Izrekao je hladnokrvno tolike laži da mu je moj ujak gotovo povjerovao. Dobri je starac zaključio da bih mu se morala vratiti i pomiriti se s njim. Ali, moju tetku nije obrlatio. Odviše je oprezna i hladna. Osim toga, dobro pozna karakter moga supruga i moj, pa se ne da zavarati. On nije želio mene nego moje dijete. Obećavao je da će me opskrbiti dovoljnim novčanim sredstvima ako mu samo smjesta vratim dijete. Neka mi nebo pomogne! Ne bih prodala svoje dijete, pa makar to i njega i mene spasilo smrti od gladi! Bolje bi bilo za njega da umre kraj mene nego da živi sa svojim ocem.
Frederick mi je pokazao pismo gospodina Huntingdona. Puno je bezobraština, i začudilo bi svakoga tko ga ne pozna. Frederick mi nije kazao što je Huntingdonu odgovorio, ali mu nije odao gdje se ja nalazim. Naprotiv, tvrdio je da mu je to potpuno nepoznato.
Javio mu je da je posve beskorisno pitati njega ili bilo koga od rodbine za takva obavještenja, jer ja u takvom očaju neću otkriti mjesto svoga boravka ni najboljim prijateljima. A kad bi on to i znao, ili ikada kasnije saznao, sigurno bi gospodin Huntingdon bio posljednji kome bi to javio. Što se tiče djeteta, savjetovao mu je da ništa ne pokušava s tim u vezi, jer on, Frederick, predobro poznaje svoju sestru. Ma gdje se ona nalazila i ma kako živjela, ne bi pristala da preda dijete.
30. listopada
Na žalost, moji me ljubazni susjedi ne žele ostaviti na miru! Zbog nekih tajnih razloga ja sam za njih zanimljiva, pa moram podnositi posjete triju porodica. Oni svi manje-više žele saznati tko sam, odakle dolazim i zašto sam baš odabrala takav dom. Njihovo mi društvo nije potrebno, a njihova mi je znatiželja dosadna i uznemiruje me. Ako je prihvatim, to bi moglo uništiti mog sina. A ako budem odviše tajanstvena, to bi moglo još više podstaknuti njihovu znatiželju. Možda bi se tako ogovaranja mogla proširiti od župe do župe, dok ne bi došla do uha nekoga tko bi ih prenio gospodaru Grassdale Manora.
Morat ću im uzvratiti posjete, ali ako stanuju odviše daleko, morat će zbog Arthura pričekati još neko vrijeme. Ne mogu ga ostaviti samog. Ja živim u neprekidnom strahu da bi mi ga mogli oteti. Nikad nisam mirna kad nije kraj mene.
Taj užasni strah mogao bi uništiti i moje religiozne osjećaje u crkvi, pa tako ne bih čak ni u tome našla smirenja. Ipak ću u nedjelju poći u crkvu, a Arthura ću nekoliko sati ostaviti Racheli. To će mi biti vrlo teško, ali vikar me već ukorio što ne izvršavam svoje vjerske dužnosti. Znam da bih u crkvi našla veliku utjehu, kad bih samo mogla prestati misliti na užasnu mogućnost da svoje dijete ne nađem kad se vratim kući.
Sigurno će me Bog u svojoj dobroti poštedjeti takva teškog iskušenja. Neće dopustiti da mi ga otmu.
3. studenog
Upoznala sam još jednog moga susjeda. Taj je gospodin, ljepotan župe i okolice (bar tako misli o sebi), mladi...
Ovdje je završavalo. Ostatak je bio istrgnut. Kako okrutno, upravo kad je spomenula mene! Jer bez sumnje je spominjala mene, iako baš ne na najpohvalniji način. To sam mogao zaključiti po tih nekoliko riječi, kao i po njezinu ponašanju kad smo se upoznali. Mogao sam joj to lako oprostiti, kao i njezino mišljenje o muškom spolu, kad sam saznao kakve je divne primjerke poznavala.
Ipak je uvidjela svoju pogrešku što se mene ticalo, a možda je upala već i u drugu. Jer, isprva je njezino mišljenje o meni bilo gore nego što sam zavrijedio, a sada sam bio siguran da nisam bio vrijedan njezina dobrog mišljenja. Možda je ovaj dio istrgnula da ne bi povrijedila moje osjećaje. A možda je ostatak nestao iz straha zbog prevelikih pohvala. Mnogo bih dao da sam mogao pročitati i te stranice. One su svjedočile o tome kako se razvijalo njezino prijateljstvo prema meni, a možda i neki topliji osjećaji. Ali ne, nisam imao pravo vidjeti te stranice. Bile su odviše svete za oči bilo koga drugog osim nje. Dobro je učinila što mi ih nije pokazala.

POGLAVLJE

XLV



Što misliš o svemu tome, Halforde? I dok to čitaš, pitaš li se kakvi su bili moji osjećaji dok sam to pregledavao? Vjerojatno ne, ali neću sada ni pisati o tome. Priznat ću samo – što baš ne služi na čast ljudskoj prirodi, a naročito ne meni – da je prvi dio dnevnika bio za mene bolniji nego drugi. Nisam bio hladan prema patnjama gospođe Huntingdon, ali sam nekako uživao u tome što je sve manje voljela i poštivala svoga supruga i što je napokon nestalo njezine ljubavi. Posljedica je svega bila ipak da sam se osjećao neizmjerno sretnim, usprkos svoj mojoj simpatiji za nju i bijesu prema njenu suprugu. Srce mi je bilo puno radosti, kao da me neki prijatelj probudio iz sna punog more.
Bilo je blizu osam sati ujutro. Svijeća se ugasila usred čitanja, ne ostavljajući mi drugu mogućnost nego da pođem po drugu, uz opasnost da probudim nekoga u kući, ili opet da pođem na spavanje do povratka danjega svjetla. Zbog svoje majke odabrao sam ovo drugo. Ali, prepuštam tebi da prosudiš kako sam rado legao i koliko sam počinka našao.
Čim je svanulo, digao sam se i sjeo kraj prozora. Ali još se nije moglo čitati. Posvetio sam pola sata odijevanju i tada sam se vratio prozoru. Sad sam bez veće poteškoće uspio nastaviti sa čitanjem. S najvećim zanimanjem stao sam gutati ostatak dnevnika. Kad sam stigao do kraja, žaleći duboko što je završio tako naglo, otvorio sam prozor i udahnuo čist jutarnji zrak. Bilo je divno jutro. Napola smrznuta rosa ležala je po travi. Ptice su oko mene pjevale, a krave su mukale u daljini. Mraz i toplo sunce slatko su se miješali u zraku. Nisam mislio na sve to. Obuzelo me bezbroj misli i osjećaja dok sam rastreseno gledao u daljinu. Doskora se taj kaos misli i strasti ipak raščistio, prepuštajući mjesto dvama osjećajima. Jedan je bio sreća što je moja draga Helen bila onakva kakvom sam je zamišljao. Njezin je lik sjao svijetao i čist, bez mrlja usprkos magli ogovaranja. Drugi je bio duboki stid zbog moga vladanja.
Smjesta sam, nakon doručka, požurio u Wildfell Hall. Rachel je od sinoć mnogo dobila u mojim očima. Htio Sam je pozdraviti kao stari prijatelj, ali je svaki prijateljski osjećaj nestao pred hladnim pogledom koji mi je uputila. Stara djevica postavila se za čuvaricu vrlina svoje gospodarice, i vjerojatno je u meni vidjela drugog gospodina Hargravea, samo još opasnijeg, jer me njezina gospodarica više cijenila i vjerovala mi.
– Gospođa danas ne može nikoga primiti. Bolesna je – rekla je kad sam je zapitao za gospođu Graham.
– Ali ja je moram vidjeti, Rachelo – odvratio sam pridržavajući rukama vrata da ih ne zatvori.
– Ne možete, gospodine – odgovorila je, još hladnije nego prije.
– Budite tako dobri pa me najavite!
– To nema smisla, gospodine Markhame! Ona je bolesna! Zar vam to nisam rekla?
U pravi čas da ne zauzmem jurišom tu tvrđavu i uđem nenajavljen, neka su se vrata u kući otvorila i mali se Arthur pojavio sa svojim psićem. Uhvatio me za ruku i povukao u kuću.
– Mama kaže da dođete, gospodine Markhame – rekao je – a ja ću se napolju igrati s Roverom.
Rachel se povukla uzdahnuvši, a ja sam ušao u predvorje i zatvorio za sobom vrata. Kraj kamina stajala je ta visoka otmjena žena, koja je podnijela toliko jada. Stavio sam rukopis na stol i pogledao je. Gledala me ustrašeno, blijeda lica. Njezine su čiste, tamne oči bile uperene u mene tako ozbiljno kao da su me željele začarati.
– Jeste li pročitali? – prošaptala je.
– Sve sam pročitao – odvratio sam prilazeći joj bliže. – Hoćete li mi moći oprostiti, hoćete li htjeti?
Nije odgovorila, ali se lagano rumenilo pojavilo na njezinim blijedim obrazima. Pristupio sam joj, a ona se iznenada okrenula i prišla prozoru. Nije to bilo u ljutnji, u to sam bio uvjeren. Sigurno je željela prikriti svoje osjećaje i smiriti se. Usudio sam se stati tik uz nju, ali nisam progovorio. Ona mi je pružila ruku, a da nije okrenula glavu. Zatim je prošaptala, uzaludno nastojeći učvrstiti svoj glas:
– Možete li mi oprostiti?
Nisam je htio razočarati prinijevši njezinu ruku svojim usnama, nego sam je samo stisnuo i odgovorio smiješeći se:
– Teško! Trebalo je da mi to prije kažete. Niste imali povjerenja...
– Oh, ne! – uzviknula je naglo me prekinuvši – nije to bilo zbog toga! Nije istina da nisam imala povjerenja u vas, ali da sam vam samo nešto kazala, morala bih vam kazati sve. A to nisam željela. Ali, vi mi opraštate? Znam da sam pogriješila. I po običaju ubrala sam gorke plodove vlastitih grešaka.
Boja njezina glasa bila je odista puna gorčine, iako se u njemu osjećala odlučnost. Sada sam podigao njezinu ruku usnama i poljubio je ponovo i ponovo. Jer suze su mi spriječile svaki drugi odgovor. Trpjela je ta divlja milovanja bez otpora ili srdžbe. Zatim se iznenada okrenula od mene i stala šetati po sobi. Po tome kako je kršila ruke, nabirala obrve i stiskala usne, znao sam da se u njoj odvija borba između strasti i razuma. Napokon je zastala pred ugašenim kaminom pa je, okrenuvši se prema meni, kazala mirno, što očito bijaše plod velikih napora:
– A sada me morate ostaviti, Gilberte... Ne baš ovaj čas, ali ubrzo. I nikad se više ne smijete vratiti.
– Nikad više, Heleno? Ali ja vas ljubim!
– Baš se zbog toga nikad više ne smijemo sresti. Mislila sam da je ovaj razgovor potreban, bar sam sebe uvjeravala u to. Tako smo mogli jedno drugome oprostiti sve što se u prošlosti dogodilo. Ali nema isprike za novi sastanak. Ja ću napustiti ovo mjesto čim nađem drugo sklonište. Ali susreta više neće biti među nama.
– Neće biti! – odvratio sam. Približio sam se kaminu, stavio ruke na nj i u dubokom očaju položio na njih glavu.
– Ne smijete mi više dolaziti u posjet – nastavila je. Glas joj je pri tom lagano zadrhtao, ali je njezino ponašanje bilo mirno uzimajući u obzir užasnu presudu koju je izricala. – Morate znati zašto to kažem – nadodala je – morate shvatiti da je to najbolje. Bit će teško oprostiti se zauvijek, i vi mi morate u tome pomoći! – Zastala je, a ja joj nisam odgovorio. – Hoćete li mi obećati da više nećete dolaziti? Ako to ne učinite, i dođete opet ovamo, otjerat ćete me prije nego što nađem drugi dom.
– Heleno – okrenuo sam se nestrpljivo k njoj – ja ne mogu govoriti o vječnom rastanku tako mirno. Za mene je to pitanje života ili smrti!
Šutjela je. Njezine su blijede usne drhtale, a prsti su joj uzbuđeno vrtjeli lanac na kojem je visio mali zlatni sat. To bijaše jedina vrijedna stvar koju je zadržala. Kazao sam nešto okrutno, ali sam morao dodati još nešto gore.
– Heleno – dodao sam blažim glasom, ne usuđujući se pogledati je. – Taj čovjek nije više vaš muž. Pred Bogom je izigrao sva prava na vas. Uhvatila je moju ruku stisnuvši je snažno.
– Nemojte, Gilberte! – uzviknula je glasom koji mi je prodirao do srca. – U ime Boga, nemojte mi to govoriti! Ni neprijatelj me ne bi mogao mučiti na taj način.
– Neću, neću! – rekao sam nježno, položivši svoju ruku na njezinu, uznemiren zbog tako snažnog izljeva njezinih osjećaja, i postiđen zbog svoga ponašanja.
– Umjesto da se vladate poput pravog prijatelja – nastavila je odmaknuvši se od mene i bacivši se u naslonjač – i pomognete mi koliko god možete, vi prepuštate sav teret meni. Nije vam čak ni to dovoljno, iako znate da ja... – zastala je i prekrila rupčićem lice.
– Oprostite mi, Heleno! – preklinjao sam je.
– Nikada to više neću spomenuti. Ali zar se ne bismo mogli sretati kao prijatelji?
– To neće biti moguće – odmahnula je tužno glavom. Zatim je podigla oči prema meni, i pogledala me s nježnim prijekorom kao da govori: »To znate isto tako dobro kao i ja.«
– Što da sada poduzmem? – uzviknuo sam strastveno. Ali sam odmah dodao mirnijim glasom:
– Učinit ću sve što vi želite. Samo nemojte reći da je ovo naš posljednji sastanak.
– A zašto ne? Ne shvaćate li kako ce pri svakom našem ponovnom susretu pomisao na naš rastanak biti sve bolnija! Ne vidite li da se nakon svakog razgovora sve više volimo?
To je kazala tihim glasom. Oboreni pogled i žarko rumenilo dokazivali su da je ona zaista tako osjećala. Bio sam odviše oprezan a da to priznam. Nastavila je: – Sada još imam dovoljno snage zamoliti vas da odete. Možda to drugi put neće biti moguće.
Nisam bio dovoljno podao da iskoristim tu njezinu slabost. Stoga sam dodao: – Mogli bismo se dopisivati. – Dodao sam plašljivo: – Nećete mi valjda odreći tu utjehu?
– Mogli bismo čuti jedno o drugome posredstvom moga brata.
– Vašeg brata! – iznenada sam se postidio i osjetio užasnu grižnju savjesti. Ona još nije čula za povredu koju je zadobio od moje ruke. Nisam bio dovoljno hrabar da joj to priznam. – Vaš brat nam neće pomoći. I tako će biti prekinuta svaka veza među nama.
– Mislim da će nam pomoći. On je naš prijatelj, i želi nam dobro. Svaki pravi prijatelj savjetovao bi nam ono što je u našem interesu. Naša je dužnost da zaboravimo jedno drugo, iako to sada možda još ne shvaćamo. Ali, ne plašite se, Gilberte – dodala je, tužno se nasmiješivši: – Ja vas nikad neću zaboraviti. Frederick neće prenositi naše poruke. Pomoću njega ćemo samo znati što se s nama događa. Više od toga ne bi bilo dobro. Vi ste mladi. Gilberte, morate se oženiti, a to jednom i hoćete, iako vam se to sada čini nemogućim. Teško mi je kazati kako bih željela da me zaboravite, ali znam da to morate učiniti. Radi vaše sreće i sreće vaše buduće žene. I stoga ja to moram i hoću, ja to želim – dodala je odlučno.
– Ali vi ste tako mladi, Heleno – prošaptao sam – pa kada taj lopov okonča svoj život, pružit ćete mi svoju ruku. Dotle ću čekati.
Ali ona mi nije htjela ostaviti tu utjehu. Nije željela temeljiti naše nade i sreću na smrti drugoga.
– Iako sam mlada po godinama – dodala je stara sam po iskustvu. Pretpostavimo da me bol ne ubije prije nego što grijeh uništi njega, vi biste morali čekati sve dotle. Morali biste čekati dvadesetak godina u neizvjesnosti, cijelu mladost i najbolje godine, da se ne kraju oženite uvelom ženom koju nikad više nećete vidjeti do tog dana. To ne biste mogli izdržati. Vjerujte mi. Gilberte, o tome znam više nego vi. Ne mislite da sam hladna i ledena srca! Ne, ali...
– Ne mislim to, Heleno!
– Nije važno! Možete, ako hoćete! Nisam uzalud živjela sama. Zato ne govorim sada a da nisam o svemu promislila. Razmišljala sam i te kako o svemu. Stavljala sam samoj sebi ta pitanja. Vagala prošlost, sadašnjost i budućnost. I vjerujte mi, došla sam do pravog zaključka. Vjerujte više mojim riječima nego svojim osjećajima! Za nekoliko ćete godina uvidjeti da sam imala pravo. Iako to danas i sama jedva mogu vjerovati – šapnula je uzdahnuvši duboko i naslonivši glavu na ruke. – I nemojte više raspravljati sa mnom! Sve što biste vi još mogli kazati, kazala sam vlastitim srcem, ali je moj razum to odbacio. Bilo je teško boriti se protiv šaputanja u meni. U vašim ustima te bi riječi bile deset puta glasnije. A kad biste mogli naslutiti koliko me to boli, smjesta biste prestali. Kad biste shvatili moje sadašnje osjećaje, vi biste mi nastojali pomoći uz cijenu vlastite patnje.
– Otići ću bude li vam to pomoglo – i nikad se više neću vratiti! – rekao sam gorko. – Ali, ako se više ne možemo sretati, bi li doista bio grijeh izmjenjivati svoje misli pismima? Ne mogu li se srodne misli sretati, ma kakva bila sudbina zemaljskih vlasnika?
– Mogu, mogu! – uzviknula je oduševljeno. – I ja sam mislila na to, Gilberte! Ali, plašila sam se to spomenuti, smatrajući da vi to ne biste razumjeli. Još se i sada toga bojim. Bojim se da bi nam svaki prijatelj prigovorio što se zavaravamo duhovnim prijateljstvom bez ikakve daljnje nade, i hranimo tako misli koje bi bez smilovanja trebalo odbaciti.
– Nisu važne misli naših prijatelja. Ako već mogu razdvojiti naša tijela, neka to za ime Boga ne učine i s našim dušama! – viknuo sam u užasu da će mi ona odreći i ovu posljednju utjehu.
– Ovdje ne možemo izmjenjivati nikakva pisma – rekla je – a da ne pružimo novu hranu skandalu. Kad otputujem, namjeravala sam da ne odam ni vama ni bilo kome drugome gdje se nalazi moje novo boravište. Ne zbog sumnje da bi me mogli posjetiti, nego stoga što mislim da ćete biti mirniji ako ne znate gdje me možete naći. Lakše ćete me zaboraviti ne budete li znali u kakvoj se okolini nalazim. Ali poslušajte – rekla je i podigla prst, i time predusrela moj nestrpljivi odgovor – točno za šest mjeseci čut ćete od Fredericka gdje se nalazim. Pa ako se vaša želja za pisanjem dotada ne ugasi, moći ćete mi pisati. Ja ću vam odgovoriti.
– Šest mjeseci.
– Da, dotada se vaše sadašnje oduševljenje može ohladiti i vi ćete spoznati volite li me zaista iskreno. A sada je sve kazano. Mogli bismo se odmah rastati! – viknula je gotovo divlje. Zatim je ustala i odlučno mi stisnula ruke. Smatrao sam svojom dužnošću da smjesta odem, ali pomisao na rastanak zauvijek nisam mogao podnijeti. Kao da mi je istisnula krv iz srca, a noge su mi bile kao prikovane o zemlju.
– I nikad se više nećemo sresti? – prošaptao sam u užasu.
– Srest ćemo se na nebu – rekla je glasom očajno mirnim. Ali oči su joj se divlje krijesile, a lice joj je bilo samrtnički blijedo.
– Ali ne takvi kakvi smo sada, u ovom tjelesnom stanju – nisam se mogao suzdržati a da joj to ne kažem. – Ne tješi me pomisao da ću vas drugi put vidjeti kao dušu bez tijela, ili kao neko duhovno biće sa sjajnom aureolom. U svakom slučaju ne takvu kakva ste sada. U srcu ćete možda biti potpuno otuđeni od mene.
– Ne, Gilberte, na nebu postoji savršena ljubav!
– Tako savršena da mene nećete voljeti više od onih deset tisuća anđela, i bezbroj sretnih duša oko nas.
– Ma kakva bila ja, vi ćete biti isti, i zbog toga ne smijete žaliti.
– Ali budem li se tako izmijenio da vas prestanem obožavati svim srcem i dušom, tada ja više neću biti ovaj isti. Pa makar došao u nebo, neću ondje uživati, jer to neće sadržavati ono što me čini najsretnijim.
– Zar je vaša ljubav zemaljska?
– Nije, budući da se ionako više nećemo susresti na ovom svijetu.
– Ne možete li naći utjehe u tome, Gilberte, da ćemo se sretati ondje gdje više neće biti patnji i zla, gdje se više nećemo morati boriti protiv grijeha i protiv prohtjeva naših tijela? Svi mi, i bogataši i siromasi, ljubit ćemo se istom božanskom ljubavlju. Ako ne možete u to vjerovati, nemojte mi nikada pisati!
– Heleno, mogu!
– Dobro, dakle – uzviknula je.
– Rastat ćemo se – kriknuo sam. – Nećete morati ponovo osjetiti bol rastanka. Smjesta ću otići... samo...
Nisam svoju molbu izrekao riječima, ali me ona razumjela, i ovaj put se predala. Zapravo to i nije bilo popuštanje. Oboje smo osjetili isti nagon kome se nismo mogli oduprijeti. Zastao sam čas, pogledavši je u lice, a idućeg sam je trenutka držao već u svom zagrljaju, pa se činilo kao da smo srasli. Jedino što je ona kazala bilo je: »Neka te Bog blagoslovi!« i »Pođi!« Ali, dok je to govorila, privila se uza me tako čvrsto da se ne bih mogao osloboditi iz tog zagrljaja i da sam htio. Napokon smo se ipak, nekom herojskom snagom, razdvojili, i ja sam pobjegao.
Čini mi se da sam tada ugledao malog Arthura kako mi kroz vrt trči u susret, i da sam preskočio zid ne želeći ga sresti. Zatim sam trčao preko polja, preskačući kamene ograde i živice kad su mi se našle na putu, sve dok Wildfell Hali nije nestao iza mene. Zatim sam duge sate proveo u suzama i boli u toj pustoj dolini, slušajući vječnu glazbu vjetra u gustim krošnjama. Oči su mi promatrale sunčane zrake, razigrane na travi kraj mojih nogu, kamo bi ponekad doplesao po koji otpali list. Tijelo je bilo tu, ali je moje srce bilo u tamnoj sobi, gdje je ona sada plakala sama i napuštena. Ona, koju ja nisam mogao utješiti, koju nikad više neću sresti, sve dok ne prođu duge godine patnje.
Možeš biti siguran da taj dan nisam mnogo radio. Prepustio sam farmu radnicima. Ali, nešto sam ipak morao obaviti. Nisam zaboravio svoj napad na Fredericka Lawrencea. Morao sam mu se ispričati zbog toga nesretnog čina. Radije bih to bio odgodio do sutra, ali što ako me on izda svojoj sestri? Ne, ne, morao sam još danas ishoditi oproštenje, i zamoliti ga da me odviše ne optužuje, ako to baš mora otkriti svojoj sestri. Ipak sam to odgodio do večeri, želeći se najprije smiriti.
Stigavši u Woodford jedva sam dobio dopuštenje da posjetim mladoga gospodara. Sluga mi je otvorio vrata i kazao da je njegov gospodar vrlo bolestan. Nisam se dao samo tako otjerati. Čekao sam mirno dok me nije najavio, odlučivši u sebi da neću prihvatiti njegovo odbijanje. Poruka je bila takva kakvu sam očekivao. Gospodin Lawrence nije mogao primiti nikoga. Imao je groznicu i nitko nije smio smetati.
– Neću ga dugo smetati – rekao sam – ali ga moram vidjeti na trenutak. Riječ je o vrlo važnom poslu.
– Reći ću mu, gospodine – kazao je sluga. Išao sam za njim do vrata sobe u kojoj je boravio gospodar. Činilo se, naime, da ne leži u krevetu. Odgovor je glasio da me gospodin Lawrence moli neka mu ostavim pismenu poruku, jer se sada ne može baviti poslovima.
– Ako može razgovarati s vama, može i sa mnom – rekao sam i prošao kraj začuđenog čovjeka. Lagano sam zakucao, ušao i zatvorio vrata za sobom. Soba je bila prostrana i lijepo namještena. Bila je čak veoma udobna za neženju. U kaminu je gorjela vatra. Ispred njega ležao je na debelom sagu lovački pas. Gledao je u svoga gospodara. Možda je htio da ga on pogladi i kaže koju riječ. Sam bolesnik ležao je na sofi u svome otmjenom kućnom kaputu, sa svilenom maramom svezanom oko čela. Njegovo inače blijedo lice bilo je rumeno od groznice, oči su mu bile poluzatvorene, sve dok nije postao svjestan moje prisutnosti. Tada ih je širom rastvorio, i iz ruku mu je ispala mala knjiga. Očigledno je njome nastojao utuci vrijeme. Pogledao me iznenađenim pogledom punim srdžbe dok sam mu prilazio. Podigao se na jastucima i ogledavao se u užasu, bijesu i iznenađenju.
– Gospodine Markhame, nisam vas očekivao! – rekao je i problijedio dok je to govorio.
– Znam da niste – odgovorih – ali, smirite se samo trenutak i ja ću vam kazati zašto sam došao.
– Ne razmišljajući mnogo stao sam mu se približavati, a on se trgnuo u instinktivnom strahu. Povukao sam se nekoliko koraka.
– Budite kratki – rekao je položivši ruku na malo srebrno zvonce na stolu kraj njega – ili ću biti prisiljen pozvati pomoć. Ne mogu podnositi vaše grubosti, pa čak ni vašu fizičku prisutnost.
Takav prijem nije olakšao težinu moga neizbježnog zadatka. Morao sam to ipak nekako izvesti, pa sam to nastojao što prije obaviti.
– Istina je, Lawrence – kazao sam – nisam se ponašao u posljednje vrijeme korektno prema vama – naročito za vrijeme našega posljednjeg susreta. Došao sam da bih vam se ispričao za ono što sam učinio i zamolio vas za oproštenje. Ako ne prihvatite moju ispriku, bar sam izvršio svoju dužnost.
– Lako je – odvratio je s malim smiješkom – zloupotrijebiti prijatelja, lupiti ga po glavi bez ikakva vidljivog razloga, a zatim mu se tako ispričati. Čak reći da nije važno praštam li ja ili ne.
– Zaboravio sam vam kazati da je sve to bila posljedica jedne greške – promucao sam. – Trebalo je da se ispričam na ljepši način, ali ste me zbunili... Sve je to moja krivnja. Nisam naime znao da ste brat gospođe Graham, a čuo sam toliko toga u vezi s njom i vama, da su se u meni rodile ružne sumnje, kojih ne bi bilo da ste imali malko više povjerenja u mene. Osim toga, slučajno sam čuo razgovor među vama i zbog tog vas zamrzio.
– A kako ste saznali da sam njezin brat? – zapitao je preplašeno.
– Ona mi je to sama kazala. Sve mi je rekla. Znala je da mi može vjerovati. Ali ne treba da zbog toga budete zabrinuti, gospodine Lawrence. Ja je nikada više neću vidjeti.
– Što, zar je otputovala?
– Ne, ali se oprostila sa mnom. I ja sam joj obećao da se nikad više neću približiti onoj kući dok god ona bude u njoj boravila. – Najradije bih bio kriknuo, sjetivši se svega što je taj razgovor u meni probudio. Ali sam samo čvrsto stisnuo ruke i udario nogom po podu. Moj je prijatelj ipak očito osjetio olakšanje.
– Postupili ste ispravno! – rekao je, glasom u kome se osjećalo odobravanje. – Što se tiče one zabune, žao mi je zbog nas obojice što se dogodila. Možda biste mi mogli oprostiti što nisam bio povjerljiviji prema vama, ali vi mi u posljednje vrijeme niste baš pružali dokaze svog prijateljstva.
– Da, da, znam to! Nitko me ne može optužiti više nego što ja samog sebe optužujem u svom srcu.
I nitko ne može više žaliti zbog posljedica moga grubog ponašanja.
– Nije važno – kazao je uz lagani smiješak zaboravimo neugodne riječi s obje strane, i prepustimo zaboravu sve zbog čega bismo morali žaliti. Hoćete li prihvatiti moju ruku, ili radije nećete? Drhtala je od slabosti dok mi ju je pružao, pa je pala prije nego što sam je imao prilike uhvatiti i čvrsto stisnuti.
– Kako je suha i vruća vaša ruka, Lawrence rekoh. – Vi ste doista bolesni, i ja sam to pogoršao svojim posjetom.
– Nije to ništa. Prehladio sam se jer je padala kiša.
– Ja sam kriv za to.
– Nije važno! Ali recite mi, jeste li sve to spomenuli pred mojom sestrom?
– Želim vam priznati istinu. Nisam imao dovoljno hrabrosti. Ali kad joj vi to budete rekli, dodajte i to da duboko žalim...
– Ne bojte se! Ništa joj neću kazati sve dok vi ne prekršite svoje obećanje da joj se nećete približavati. Ona još nije čula za moju bolest, zar ne?
– Mislim da nije.
– Sretan sam zbog toga. Neprekidno me mučila misao kako će joj netko kazati da ja umirem, ili da sam smrtno bolestan. A nju bi to neopisivo uzbudilo. Ne može me posjetiti, niti ništa pobliže čuti. Možda bi čak učinila i tu ludost i došla mi u posjet. Moram spriječiti da ona čuje za to – nastavio je zamišljeno. – Mnogi bi se radovali kad bi joj mogli javiti takvu vijest, samo da vide njeno ponašanje. Ona bi se tada mogla izložiti novim skandalima.
– Žao mi je što joj ja nisam ništa kazao – odgovorio sam – a kad ne bi bilo moga obećanja, tada bih sada otišao da joj to kažem.
– Ni govora! Na to nisam ni pomislio. Ali mogao bih joj napisati nekoliko riječi, ne spominjući vas, Markhame, nego joj samo javiti o svojoj bolesti. Mogao bih joj se ispričati što je nisam već dugo posjetio i upozoriti je neka ne nasjedne lažnim glasinama. Biste li učinili uslugu i odnijeli pismo na poštu? Ne bih ga htio povjeriti nikome od posluge.
Vrlo sam rado pristao i smjesta mu primaknuo stol. Kad je, s dosta poteškoća, napisao pismo, smatrao sam da bih se morao oprostiti. Prije toga zapitao sam ga bih li mogao bilo što za njega učiniti i olakšati mu bolove.
– Ne – odgovorio je. – Već ste dosta učinili. Postigli ste više nego što bi uspio neki spretan liječnik. Olakšali ste moj duh za dva teška tereta – straha u vezi s mojom sestrom, i dubokog žaljenja zbog vašeg ponašanja. Mislim da je to dvoje bilo uzrokom moje groznice. Sad sam siguran u brzi oporavak. Još nešto možete učiniti za mene. Dođite me ponekad posjetiti! Ja sam ovdje vrlo osamljen.
Obećao sam to i otišao pošto mi je on srdačno stisnuo ruku. Poslao sam pismo, odoljevši iskušenju da joj ujedno napišem i sam nekoliko riječi.

POGLAVLJE

XLVI



Često sam dolazio u iskušenje da majci i sestri ispričam cijelu istinu o progonjenoj stanarki Wildfell Halla. Isprva sam duboko žalio što nisam od nje zatražio dopuštenje za to. Ali, nakon razmišljanja, shvatio sam da to ne bi bilo dobro. One ne bi mogle dugo zadržati tu tajnu pred Millwardovima i Wilsonovima. Eliza Millward, u to sam uvjeren, čim bi saznala istinu, obavijestila bi gospodina Huntingdona o mjestu boravka njegove žene. Čekat ću strpljivo dok prođe tih šest mjeseci. Kad ona nade novi dom, smjesta ću joj pisati, i zamoliti je za dopuštenje da očistim njezino ime od podlih kleveta. Zasad sam izjavio da su sve te tvrdnje lažne i da će se to jednog dana dokazati na sramotu klevetnika. Nitko mi nije vjerovao, ali više nisu spominjali njezino ime u mojoj prisutnosti. Smatrali su da me ta nesretna žena ludo opčarala, pa da je zbog toga branim, iako nisu postojali nikakvi razlozi. U međuvremenu postao sam silno zlovoljan zbog toga što svi oni koje susrećem gaje ružne misli o gospođi Graham, izrekli bi ih i javno, ali se ne usuđuju. Moja je uboga majka bila zbog mene vrlo zabrinuta. Nisam mogao ništa učiniti, iako sam ponekad osjećao grižnju savjesti zbog svoga vladanja prema njoj. Nastojao sam to popraviti time što sam bio mnogo blaži u svom ponašanju prema njoj nego prema bilo kome drugome. Osim, dakako, prema gospodinu Lawrenceu. Rose i Fergus su me izbjegavali, a to je bilo dobro. Nisam bio pogodno društvo za njih, ni oni za mene.
Gospođa Huntingdon napustila je Wildfell Hali tek dva mjeseca nakon našeg posljednjeg razgovora. Za to se vrijeme nikada nije pojavila u crkvi, a ja nikad nisam prilazio njenoj kući. Znao sam samo po škrtim odgovorima njezina brata da se ona još nalazi ondje. Za cijelo to vrijeme redovito sam ga posjećivao. Nisam se brinuo samo za njegovo ozdravljenje. Nastojao sam ga raspoložiti i popraviti učinjenu grubost. Uživao sam u njegovu društvu zbog njegove sve veće ljubaznosti prema meni, a još više zbog njegove krvne i duhovne veze s mojom obožavanom Helenom. Promatrao sam promjene u izrazu njegova lijepog, blijedog lica, pitajući se kako već prije nisam zapazio njegovu veliku sličnost s Helenom.
Nije se oporavljao tako brzo kao što je očekivao. Tek se četrnaest dana nakon naše pomirbe uspio popeti na konja. Svoju novu snagu iskoristio je smjesta da odjaši u Wildfell Hali u posjet sestri. To je bilo opasno i za nju i za njega, ali je želio saznati sve o njezinu skorom odlasku. A htio je umiriti i njezin strah u vezi sa svojom bolešću. Na sreću nitko nije saznao za njegov posjet Wildfell Hallu osim mene. Čak ni meni nije htio ništa o tome govoriti. Kad sam mu sutradan došao u posjet i primijetio da se on ne osjeća dobro, pripisao je to prehladi. Zadobio ju je jučer navečer, zadržavši se dugo napolju.
– Nećete nikad uspjeti posjetiti sestru ne budete li se bolje čuvali – kazao sam mu, pomalo uznemiren zbog nje.
– Već sam je vidio – odgovorio je mirno.
– Vidjeli ste je? – uzviknuo sam iznenađeno.
– Da! – A zatim mi je ispričao što ga je natjeralo da poduzme taj rizik i koje je sve mjere opreza poduzeo.
– Kako je ona? – zanimao sam se.
– Kao obično – glasio je njegov tužan odgovor.
– Kao obično – to znači da nije ni sretna ni zdrava.
– Nije baš ni bolesna – odvratio je – a nakon kratkog će se vremena i smiriti. Ta su iskušenja odviše velika za nju. Kako su prijeteći ti oblaci – rekao je, okrenuvši se prema prozoru. – Imat ćemo grmljavinu prije nego što padne noć. Upravo slažu žito u stogove. Jeste li vi već završili s tim?
– Nisam! Lawrence, je li vaša sestra spomenula mene?
– Pitala me jesam li vas vidio u posljednje vrijeme.
– Što je još rekla?
– Ne mogu vam to kazati – odgovorio je s laganim smiješkom – jer smo mi dugo razgovarali, iako se nisam mnogo zadržavao. Ali, govorili smo uglavnom o njezinu skorašnjem odlasku. Molio sam je da to odgodi dok se budem osjećao bolje da joj pomognem pri traženju kuće.
– Zaista ništa više o meni nije govorila?
– Nije mnogo govorila o vama, Markhame! A ja je ne bih na to podsticao ni kad bi ona sama to namjeravala. Ali, na sreću, nije to učinila. Postavila je samo nekoliko pitanja o vama, i činilo se da je zadovoljna kratkim odgovorima. U tome se pokazala razumnijom od vas. Ona se mnogo više plaši da vi odviše mislite na nju nego da biste je mogli zaboraviti.
– Ima pravo.
– Vaš je strah u pogledu nje baš suprotan.
– Nije! Ja joj želim mnogo sreće! Ali, ne bih htio da me posve zaboravi. Ja nju ne bih nikada mogao zaboraviti. Ali, ne želim da bude nesretna zbog mene. Nisam toga vrijedan.
– Ni jedno od vas dvoje nije zavrijedilo suze, uzdisaje i bolne misli koje vas muče ili će vas još mučiti. Ali zasad imate oboje mnogo bolje mišljenje jedno o drugome nego što zavređujete. Osjećaji moje sestre isto su tako duboki kao vaši, a plašim se i mnogo stalniji. Ali, ona je bila dovoljno pametna da im se odupre. Vjerujem da se neće smiriti dok potpuno ne odvrati svoje misli... – oklijevao je.
– Od mene – rekao sam.
– Želio bih da i vi tako postupite.
– Je li vam ona povjerila svoje namjere?
– Nije, nismo o tome razgovarali. To nije ni potrebno, jer sam siguran da ona to namjerava.
– Mene zaboraviti?
– Jest, Markhame! Zašto ne?
– Oh, da! – glasio je drugi dio mog odgovora koji je mogao čuti, ali sam u sebi kazao: »Ne, Lawrence, varate se, ona se nije odlučila da me zaboravi. Ne bi bilo pravo zaboraviti nekoga tko tako duboko voli, tko zna cijeniti vrline i suosjećati s njom. Grijeh bi bio i ako bih ja zaboravio to predivno stvorenje, kad sam ga već jednom zavolio i upoznao.« – Ali mu ništa više o tome nisam govorio. Stao sam razgovarati o nečemu drugom i uskoro se od njega oprostio, s manje prijateljskim osjećajima nego prije. Nisam imao pravo ljutiti se na njega, ali sam se ipak ljutio.
Nešto manje od tjedan dana nakon toga sreo sam ga pri povratku od Wilsonovih. Htio sam mu učiniti nešto dobro, riskirajući njegove prijateljske osjećaje. To se često događa kad nekome kažete nešto neugodno ili mu savjetujete nešto što on nije zatražio od vas. Nisam mogao podnijeti pomisao da bi gospođica Wilson postala žena brata gospođe Huntingdon. Nisam mogao zamisliti da se on poveže s nekim tako nedostojnim njega. Ta osoba nije nikako odgovarala za gospodaricu njegova mirnog doma. On je već vjerojatno razmišljao o tome, ali je bio neiskusan, a ta gospođica zavodljiva. Od ženidbe ga je zadržalo samo to što nije podnosio njezinu rodbinu, a naročito njenu majku. Da su oni živjeli daleko, vjerojatno bi prešao preko te zapreke. Ali je bilo svega dvije-tri milje udaljenosti od Woodforda, i nije samo tako mogao prijeći preko toga.
– Bili ste u posjetu Wilsonovima, Lawrence? zapitao sam ga idući kraj njegova konja.
– Da – odgovorio je, okrenuvši lagano glavu.
– Pristojnost mi je nalagala da im se zahvalim za njihovu brigu u vrijeme moje bolesti. Neprekidno su se raspitivali o stanju moga zdravlja.
– To je činila samo gospođica Wilson?
– Pa da i jeste tako – odgovorio je pocrvenjevši – zar bi to bio razlog za nepristojno ponašanje?
– To je razlog da se ne ponašate onako kako to ona očekuje.
– Molim vas, ne govorimo više o tome – rekao je, očito neraspoložen.
– Ne, Lawrence, s vašim dopuštenjem, ja ću nastaviti. Reći ću vam nešto što vi možete vjerovati ili ne. Odlučite sami! Samo, molim vas, ne zaboravite, ja ne lažem. U ovom slučaju nemam ni interesa iskrivljavati istinu...
– Govorite, Markhame!
– Gospođica Wilson mrzi vašu sestru. To je donekle prirodno, jer ona ne zna za vaše rodbinske veze. Ona gaji neprijateljske osjećaje prema njoj. Nijedna dobra, poštena žena ne bi mogla biti tako puna zlobe prema suparnici kao što sam to primijetio kod nje.
– Markhame!
– Jest! Osim toga, vjerujem da Eliza Millward i ona, iako možda nisu začetnice podlih glasina, svakako te glasine šire. Ona nije htjela u to umiješati vaše ime, ali neopisivo uživa u optuživanju vaše sestre.
– Ne mogu u to povjerovati – rekao je moj drug, lica crvena od prezira.
– Ne mogu to dokazati, ali vas mogu pokušati u to uvjeriti. Vi se ne biste oženili gospođicom Wilson ako bi to bilo dokazano. Strpite se dakle dok se sigurno ne uvjerite u protivno.
– Nikad vam nisam kazao, Markhame, da se želim njome oženiti – rekao je ponosno.
– Ne, ali se ona želi udati za vas.
– Je li vam to kazala?
– Nije, ali...
– Onda nemate pravo tvrditi nešto takvo – Potjerao je svoga konja, ali sam ja položio ruku na grivu i odlučio da Lawrencea još ne pustim.
– Pričekajte trenutak, i dopustite mi da sve objasnim. I ne budite tako... ne znam kako da to nazovem... tako nepristupačni. Znam što mislite o Jane Wilson. Znam i u čemu se varate. Smatrate je šarmantnom, elegantnom, osjećajnom i otmjenom. Niste svjesni njene sebičnosti i bezosjećajnosti. Ona je ambiciozna i glupa...
– Dosta, Markhame, dosta!
– Ne, dopustite mi da dovršim! Vaš bi dom postao hladan i neudoban ako biste je uzeli za ženu. Na kraju bi vam se srce slomilo pri spoznaji da ste se povezali s osobom koja ne može podijeliti vaše osjećaje, ukus i ideje. S osobom bez svake osjećajnosti i plemenitosti duše.
– Jeste li završili? – zapitao me mirno.
– Jesam. Znam da me mrzite zbog moje drskosti. Ali, nije mi stalo ako sam vas uspio spasiti od tako kobne greške.
– Dobro! – odvratio je s kiselim smiješkom. – Drago mi je što ste uspjeli nadvladati vlastite osjećaje, i počeli se baviti tuđima. Ali, ne razbijajte nepotrebno glavu zbog mogućih neprilika moga budućeg života!
Rastali smo se dosta hladno. Ipak, nismo prestali biti prijatelji. Moje dobronamjerno ali nespretno upozorenje nije palo na posve neplodno tlo. Nije više posjećivao Wilsonove. I u našim razgovorima nije više spominjao njezino ime. Vjerujem da je uspoređivao moje napomene o njoj s vlastitim zapažanjima i mišljenjima, i s onim što je čuo od drugih. Nakon svega toga zaključio je da će biti mnogo bolje ako ona ostane gospođica Jane Wilson sa Ryecote Farme, nego da bude gospođa Lawrence iz Woodford Halla. Doskora se vjerojatno i sam stao čuditi svome prijašnjem oduševljenju. Ali, to mi nikad nije priznao. Nije mi rekao ni riječ priznanja za moje zasluge. Ali to nije moglo začuditi nekoga tko ga je poznavao tako dobro kao ja.
Što se tiče Jane Wilson, ona je naravno bila razočarana i ogorčena zbog iznenadnog zapostavljanja. Jesam li pogriješio što sam uništio njezinu najmiliju nadu? Mislim da nisam. Savjest me nikada, sve do dana današnjega, nije zbog toga mučila.

POGLAVLJE

XLVII



Jednog jutra na početku studenog, dok sam pisao neka poslovna pisma, Eliza Millward došla je u posjet mojoj sestri. Rose nikad nije mogla gledati toga malog demona mojim očima, i one su još uvijek bile prisne prijateljice. U času njezina dolaska u sobu nije bilo nikoga do Fergusa i mene. Majka i sestra bavile su se nekim kućanskim poslovima. Ali, ja nisam htio pridonijeti njezinu uveseljavanju. Pozdravio sam je, uputio joj nekoliko riječi i nastavio s pisanjem. Prepustio sam bratu da bude ljubazan onoliko koliko je želio. Ali me ona počela zadirkivati.
– Kakva radost naći vas kod kuće, gospodine Markhame! – rekla je sa zlobnim smiješkom. – Malokad vas viđam, ne dolazite više k nama u posjet. Mogu vam kazati da je otac zbog toga uvrijeđen – kazala je gledajući me bezobrazno u lice. Sjela je kraj moga pisaćeg stola.
– Imao sam mnogo posla u posljednje vrijeme – odvratih, ne podignuvši pogled sa pisma.
– Zaista! Netko je kazao da ste u posljednje vrijeme veoma zapostavili svoj posao.
– Netko vas je pogrešno obavijestio, jer sam naročito posljednja dva mjeseca mnogo i naporno radio.
– Ništa nije tako dobro kao rad, ako se čovjek želi utješiti. Oprostite, gospodine Markhame, ali vi vrlo loše izgledate. Kao da vas muči neka potajna bol. Prije – nadodala je plaho – mogla sam vas zapitati što vam je i što da učinim za vašu utjehu. Ali sad se ne usuđujem.
– Vrlo ste ljubazni, gospođice Elizo! Bude li mi potrebna vaša utjeha, javit ću vam.
– To vas molim! Možda bih mogla pogoditi što vas muči?
– Nije potrebno, jer ću vam sam kazati. Ovog me trenutka najviše muči što ne mogu nesmetano završiti svoje pismo i krenuti na posao.
Prije nego što mi je uspjela odgovoriti na te moje neljubazne riječi. Rose je ušla u sobu. Gospođica Eliza se digla i pozdravila je, pa su zatim obje sjele kraj vatre, gdje je već stajao Fergus naslonjen na kamin. Prekrižio je noge i gurnuo ruke u džepove. Eliza je započela govoriti gledajući me iskosa:
– Rose, imam novosti za tebe. Nadam se da nisi za njih već čula. Riječ je o onoj žalosnoj gospođi Graham...
– Pssst! – šapnuo je svečano Fergus. – Mi je nikad ne spominjemo. Njezino se ime ne smije izreći kod nas. – Pogledavši ga, primijetio sam da je pogled upro u mene. Zatim je šapnuo mladoj dami: – Fiksna ideja... nemojte je spominjati!
– Ne bih željela povrijediti nečije osjećaje odgovorila je tiho – ispričat ću to drugi puta.
– Samo govorite, gospođice Elizo! – rekoh – ne morate se ustručavati da to kažete zbog moje prisutnosti.
– Dobro dakle – odgovorila je – možda vi to već i znate. Muž gospođe Graham nije mrtav. Ona je od njega pobjegla! – Zurio sam u nju i osjetio kako mi se lice zažarilo. Sagnuo sam se nad svoje pismo, savijajući ga dok je ona nastavljala: – Ali, možda ne znate da mu se ona sada vratila i da su se pomirili? Pomislite – rekla je, obrativši se zbunjenoj Rosi – kakva je budala taj čovjek!
– Tko vam je to kazao, gospođice Elizo? – prekinuo sam uzvik svoje sestre.
– Znam to iz pouzdanog izvora, gospodine!
– Od koga, ako smijem pitati?
– Od jednog sluge u Woodfordu.
– Oh, nisam imao pojma da ste u tako intimnim odnosima s poslugom gospodina Lawrencea!
– Nisam to čula izravno od tog čovjeka. On je to pričao u povjerenju našoj služavci Sarah, a Sarah je kazala meni.
– Pretpostavljam u povjerenju. A vi to sada pričate dalje u povjerenju nama. Mogu vam reći da je to uglavnom izmišljotina. U njoj ima jedva nešto istine.
Dok sam to govorio, promatrao sam pečat na svom pismu. Ruka mi je lagano drhtala, usprkos nastojanju da se svladam. Gospođa Graham sigurno se nije dobrovoljno vratila svom suprugu, i s njim se pomirila. Vjerojatno je nekamo otputovala, a brbljava posluga, ne znajući što se s njom dogodilo, izmislila je tu priču. Naša ju je lijepa gošća iskoristila da bi me mučila. Ali, postojala je i stanovita mogućnost da ju je netko izdao, pa da je silom odvedena. Odlučio sam da saznam sve, makar i najgore. Stavio sam pisma u džep i promrmljao nešto o tome kako ću zakasniti na poštu, te izišao iz sobe. Potrčao sam u dvorište, psujući glasno što ondje nema moga konja. Nikoga nije bilo, i ja sâm sam izvukao konja iz staje, osedlao ga i odjašio u Woodford. Našao sam vlasnika zamišljena, u šetnji.
– Je li vaša sestra otišla? – bile su moje prve riječi kad sam zgrabio njegovu ruku, umjesto da sam ga zapitao za zdravlje, što sam obično činio.
– Jest, otputovala je – odgovorio je mirno, pa je moga straha odmah nestalo.
– Pretpostavljam da mi nećete kazati gdje je? – zapitao sam, sjašio i predao konja vrtlaru, kojega je pozvao njegov gospodar.
Moj drug me uhvatio za ruku i odveo me u vrt.
– Ona je u Grassdalu.
– Gdje? – kriknuo sam.
– U Grassdale Manoru!
– Kako to? Tko ju je izdao?
– Pošla je po vlastitoj volji.
– Nemoguće, Lawrence! Nije to mogla učiniti! – viknuo sam zgrabivši njegovu ruku.
– Učinila je to! – tvrdio je jednako tako mirno kao prije. – I ne bez razloga – nastavio je, nježno se oslobađajući stiska moje ruke. – Gospodin Huntingdon je bolestan.
– Pošla ga je njegovati?
– Jest!
– Kakva luda! – nisam mogao suzdržati uzvik, i Lawrence me prijekorno pogledao. – Zar umire?
– Mislim da ne umire, Markhame!
– Koliko još bolničarki ima? Koliko se gospođa nalazi kraj njega koje ga njeguju?
– Nijedna! Ostao je sam. Inače ona ne bi otišla onamo.
– To je nepodnošljivo!
– Što? Da je sam?
Nisam ništa odgovorio, jer sam još nisam uspio sve shvatiti. Stoga sam stao šutke šetati, pritisnuvši ruke na čelo. Zatim sam iznenada zastao i okrenuo se svom drugu. Nestrpljivo sam uzviknuo:
– Zašto je poduzela taj nesretni korak? Tko ju je mogao natjerati na to?
– Ništa je nije natjeralo, osim vlastitog osjećaja dužnosti.
– Gluposti!
– Markhame, bio sam sklon da to isto kažem na početku. Nije otišla zbog toga što sam joj ja to savjetovao, uvjeravam vas. Jer ja tog čovjeka prezirem jednako kao i vi. Jedino što sam ja učinio, bilo je da je obavijestim o njegovoj bolesti (posljedica pada s konja u lovu) i o tome kako ga je ona nesretna gospođica Myers napustila prije nekog vremena.
– To nije bilo dobro! Sada, kad mu njezina prisutnost bude ugodna, on će joj davati lažna obećanja za budućnost, a ona će mu povjerovati, pa će njezin položaj biti deset puta gori i deset puta teži nego prije.
– Nema mnogo osnova za takve tvrdnje, bar ne zasad – rekao je, izvukavši pismo iz džepa – sudeći prema izvještaju koji sam jutros primio...
To je bio njezin rukopis! Nisam se mogao suzdržati, već sam pružio ruku prema njemu govoreći: – Pokažite mi! – Oklijevao je da ispuni moju želju ali sam mu istrgnuo pismo iz ruke. Sabrao sam se za nekoliko trenutaka i htio mu ga vratiti.
– Uzmite ga – kazao sam mu – ako ne želite da ga pročitam.
– Možete ga pročitati ako hoćete – odgovorio je. – Pročitao sam ga, pa možete i vi.
Grassdale 4. studenog
»Dragi Frederiče, znam da očekuješ vijesti od mene, pa ću ti kazati sve što mogu. Gospodin Huntingdon je teško bolestan, ali ne smrtno, niti za to postoji neposredna opasnost. Mnogo se bolje osjeća otkada sam stigla. Našla sam kuću u žalosnom stanju. Sva je vrijedna posluga otišla. I Benson, i gospođa Greaves. Oni koji su ih zamijenili nemarni su i neuredni, da ne kažem nešto gore. Moram ih sve izmijeniti ako ostanem. Angažirali su neku bolničarku, staru grubu ženu, da se brine za bolesnika. On mnogo pati i teško podnosi bol. Ozljede zadobivene od pada nisu tako ozbiljne, i brzo bi zacijelile kod razumnog čovjeka, kažu liječnici. Ali s njim to nije slučaj. U noći mog dolaska, kad sam prvi put ušla u njegovu sobu, našla sam ga u nekoj vrsti delirija. Nije me primijetio u početku, a zatim me zamijenio za neku drugu.
– Jesi li to ti, Alice! Vratila si se! Zašto si me ostavila? – šaptao je.
– To sam ja, Arthure! Tvoja žena Helen – odgovorila sam.
– Moja žena! – trgnuo se. – Za Boga, nemojte je spominjati! Nemam žene! Neka je vrag odnese! – vikao je.
Nisam više ništa govorila. Ali, opazila sam kako on zuri u dno kreveta, pa sam sjela onamo, tako da je svjetlo padalo na mene. Mislila sam naime da možda umire, pa sam željela da me vidi. Dugo je ležao šutke, promatrajući me, najprije prazna pogleda, a zatim sve pažljivije. Napokon me iznenadio, podignuvši se na lakat i zapitavši užasnutim šapatom: – Tko si ti?
– Helen Huntingdon! – odgovorila sam, ustala i prišla mu bliže.
– Poludio sam – viknuo je – ili sam možda u deliriju! Ostavite me, ma tko vi bili! Ne mogu podnijeti to blijedo lice i te oči! Za Boga, ostavite me, i pošaljite nekoga tko nije nalik na vas!
Ostavila sam ga i poslala u sobu bolničarku. Ali sutradan sam ujutro ponovo ušla u njegovu sobu. Zamijenila sam bolničarku kraj njegova kreveta. Promatrala sam ga i njegovala nekoliko sati, pokazujući se što je manje moguće. Govorila sam samo kad je bilo potrebno, a i tada samo šapatom. Isprva mi se obraćao kao bolničarki, ali kad sam razgrnula zavjese, jer je to tražio, kazao je:
– Ne, ti nisi bolničarka. Ti si Alice! Ostani sa mnom! Ona će stara biti kriva za moju smrt.
– Ostat ću kraj tebe – rekla sam. Nakon toga me nazivao Aliceom ili drugim ogavnim imenima. Prisilila sam samu sebe da to neko vrijeme podnosim. Bojala sam se da bi ga moje proturječenje odviše uzbudilo. Ali, kad sam mu jednom prinosila ustima čašu s vodom, on je prošaptao: – Hvala, najdraža! – Nisam mogla da glasno ne kažem: – To ti ne bi rekao kad bi znao tko sam ja. – Željela sam mu objasniti tko sam zaista, ali je on samo nešto nerazumljivo promrmljao, pa sam odustala. Kasnije, kad sam mu kvasila čelo i sljepoočice octenom vodom, kako bih mu olakšala boli i vrućicu u glavi, nekoliko me trenutaka pažljivo promatrao. Imam tako čudne prikaze. Ne mogu ih se riješiti, a one me ne ostavljaju na miru. Najčudniji su od svega tvoj glas i lice. Tako si slična njoj! Ponekad bih se mogao zakleti da se ona nalazi kraj mene.
– Ona se i nalazi ovdje – kazala sam.
– To je ugodno – nastavio je, ne slušajući moje riječi. – I dok to činim, mnogo mi je lakše. Nastavi dok me prođu bolovi i ne nestane prikaza.
– Ja nikad neću nestati – rekla sam vrlo razgovijetno – jer sam istinita.
– Istinita! – viknuo je, naglo se uspravivši. – Nećeš valjda reći da si ti uistinu ona?
– Jesam! Ali ne moraš se plašiti kao da sam tvoj najveći neprijatelj. Došla sam da bih se brinula o tebi i činila ono što ne bi nijedna od njih.
– Bože moj, nemoj me sada mučiti! – kriknuo je u užasnom uzbuđenju. Zatim me stao gorko psovati, a i zlu kob koja me dovela ovamo. Odložila sam spužvu i posudu s vodom, pa sam sjela kraj kreveta.
– Gdje su one? – zapitao je. – Jesu li me sve napustile? A posluga?
– Posluga je ovdje, ako te lijenčine možeš nazvati poslugom. Ali, bit će bolje da legneš i umiriš se. Nijedan od njih ne bi se želio i mogao brinuti za tebe tako kao ja.
– Ništa ne shvaćam – rekao je neizmjerno iznenađeno. – Jesam li sanjao... – i pokrio je rukama oči kao da pokušava prodrijeti u tu tajnu.
– Ne, Arthure, to nije bio san. Tvoje je ponašanje bilo takvo da sam te morala napustiti. Ali, čula sam da si bolestan i sam, pa sam se vratila da te njegujem. Možeš mi Vjerovati, reći mi sve što želiš, a ja ću ti pokušati ispuniti želje.
– Oh! Tako dakle! – rekao je s gorkim smijehom. – To je djelo kršćanskog milosrđa. Nadaš se tako osvojiti bolje mjesto na nebu za sebe, a dublju rupu u paklu za mene.
– Ne, došla sam ti pomoći koliko mogu, jer to zahtijeva tvoje stanje. Pa, ako bih tako mogla izliječiti tvoju dušu, kao tvoje tijelo...
– Da, kad bi mogla u meni probuditi grižnju savjesti. Što si učinila s mojim sinom?
– Dobro mu je, i moći ćeš ga vidjeti čim se smiriš, ali ne sada.
– Gdje je on?
– Na sigurnom.
– Je li ovdje?
– Ma gdje bio nećeš ga vidjeti dok mi ne obećaš da ćeš ga ostaviti meni da ga odgajam i brinem se o njemu. Sad se moraš smiriti.
– Ne, htio bih ga sada vidjeti. Ja ti sve to obećavam, ako baš moram.
– Ne!
– Kunem se Bogom! Daj da ga vidim!
– Ali ja ne mogu vjerovati tvojim zakletvama i obećanjima. Moram sklopiti pismeni sporazum, a ti ga moraš potpisati u prisutnosti svjedoka Ali ne danas nego sutra.
– Ne, danas – sada – navaljivao je. Bio je u tako grozničavu uzbuđenju, da sam pomislila kako bi bilo bolje udovoljiti mu, jer me inače neće ostaviti na miru. Ipak odlučila sam da ne zaboravim na interese svoga sina. Ono što sam željela da mi gospodin Huntingdon potpiše napisala sam na komad papira. Pročitala sam mu to, i on je na kraju potpisao u prisutnosti Rachele. Prije potpisivanja preklinjao me neka ne inzistiram na tome, jer pred poslugom time dokazujem svoju sumnju u njegove riječi. Kazala sam da mi je žao, ali da on mora prije zadobiti moje povjerenje, i da dotle mora snositi posljedice. Zatim je govorio kako ne može držati pero u rukama. – Tada ćemo počekati dok ga budeš mogao držati – rekla sam. Nakon toga je kazao da će ipak pokušati, ali sad opet nije vidio pisati. Položila sam prst na mjesto gdje je trebalo da dođe potpis, i rekla mu da i u tami može napisati svoje ime, samo ako hoće i zna kamo. Ali on nije imao snage da piše. – U tom slučaju, odviše si bolestan da vidiš dijete – rekla sam. Napokon je uvidio da mu ne preostaje ništa drugo nego da potpiše sporazum, a ja sam zamolila Rachel da pošalje dječaka.
Sve ti se ovo možda čini okrutnim, ali ja ne želim izgubiti svoje pravo nad njim. Budućnost moga sina nije smjela biti ugrožena zbog smilovanja prema njegovu ocu. Mali Arthur nije zaboravio svoga oca, ali je postao pred njim nekako plah. Već trinaest mjeseci nije ga vidio, niti smo pred njim spominjali očevo ime. Uveli smo mališana u zamračenu sobu u kojoj je ležao bolesnik neizmjerno izmijenjen. Gledao ga je očima punim divljeg sjaja, i mali se čvrsto uhvatio za mene. Promatrao je svoga oca s mnogo više straha nego nježnosti. – Dođi k meni, Arthure – rekao je bolesnik pruživši ruku prema njemu. Dijete mu se plašljivo približilo i dodirnulo njegovu vrelu ruku, ali se ustrašeno trgnulo dok ga je otac htio privući u zagrljaj.
– Poznaješ li me? – zapitao je Huntingdon promatrajući ga.
– Da!
– Tko sam ja?
– Tata!
– Veseliš li se što me vidiš?
– Da!
– Ne, ne veseliš se! – odgovorio je razočarano njegov otac, ispustivši njegovu ruku i promatrajući me neprijateljski.
Arthur se povukao do mene i uhvatio me za ruku. Njegov je otac stao psovati kako sam ja kriva što ga dijete mrzi. Čim je počeo tako govoriti, poslala sam sina iz sobe i rekla mu da se vara. – Nikad nisam u prisutnosti djeteta govorila ništa protiv tebe. Zaista sam željela da te zaboravi – rekla sam – a naročito sve ono što si ga ti naučio. Samo zbog toga, i zbog opasnosti da nas ne otkriju, malo sam s njim govorila o tebi. Zbog toga me nitko ne može optuživati. .
Bolesnik je odgovorio samo glasnim uzdasima, mičući svoju glavu po jastuku u najvećem uzbuđenju.
– Već sam u paklu! – kriknuo je. – Ta prokleta žeđ spalit će moje srce! Zar mi nitko neće...
Prije nego što je mogao izgovoriti, napunila sam čašu nekim kiselim pićem koje je stajalo na stolu i donijela mu je. On ju je željno ispio, mrmljajući dok sam odnosila čašu:
– Ti namjeravaš nagomilati plamteći ugljen na moju glavu.
Ne obraćajući pažnju na njegove riječi, pitala sam ga mogu li bilo što učiniti za njega.
– Da možeš mi dati još jedan dokaz svoga kršćanskog milosrđa. Podigni me na jastuk i daj mi još čašu te ogavne tekućine. – To sam i učinila. – Ovo je divno piće, zar ne? Nisi se nikad nadala da će ti se pružiti takva prilika da me time napajaš, zar ne?
– Hoćeš li da ostanem s tobom? – zapitala sam ga i stavila čašu na stol. – Ili ćeš se više smiriti ako ja odem i pošaljem ti bolničarku?
– Ti si mnogo nježnija i uslužnija! Ali, natjerat ćeš me time u ludilo! Odlazi! – odgovorio je nestrpljivo.
– Sad ću te napustiti – kazala sam i povukla se. Taj dan ga nisam više smetala svojom prisutnošću, osim trenutak-dva prije spavanja, kad sam se željela uvjeriti kako se osjeća.
Sutradan je liječnik naredio da mu puste krv, nakon čega je bio mnogo mirniji i pokorniji. Pola sam dana, u nekoliko navrata, provela u njegovoj sobi. Moja ga prisutnost nije više uzbuđivala kao prije, i mirno je prihvaćao moje usluge, bez gorkih primjedaba. Zapravo gotovo i nije govorio, osim kad je htio saopćiti svoje želje, a i to samo s najmanje riječi. Ali danas, kad mu se snaga počela vraćati, njegova se zla narav opet stala javljati.
– Oh, ta slatka osveta! – zaviknuo je, pošto sam učinila sve da bi se on što bolje osjećao. – Ali ti u tome ne možeš uživati, jer sve to smatraš svojom dužnošću.
– Dobro je što vršim svoju dužnost – odvratila sam s nezatomljenom gorčinom. – To je jedina utjeha koju imam, a zadovoljstvo moje savjesti jedina je nagrada koju mogu očekivati.
On me iznenađeno pogledao, jer sam govorila vrlo ozbiljno.
– A kakvu si drugu nagradu i mogla očekivati? – zapitao je.
– Mislit ćeš da lažem kad ti to kažem. Ali ja sam željela postići da se ti promijeniš. Da postaneš bolji i da se oslobodiš tih patnja. Čini se da ni u čemu neću uspjeti. Tvoja mi vlastita zloća neće to dopustiti. Radi tebe sam žrtvovala svoje osjećaje, i sva ona mala zemaljska zadovoljstva koja su mi još preostala. Sve uzalud! Sve što činim za tebe pripisuješ mojoj zlobi i osveti.
– Sve je to dobro i lijepo – govorio je gledajući me s glupim čuđenjem – i, naravno, ja bih se morao rastopiti u suzama kajanja i divljenja susrevši se s toliko nadljudske dobrote. Ali ja to ne mogu. Ipak, molim te, učini mi onoliko dobra koliko možeš, ako u tome doista uživaš. Jer ja sam sada uistinu zdvojan. Otkada si ti stigla, moram priznati, mnogo mi je bolje nego prije. Naročito što se tiče njege. Ona me prokletnica sramotno zapuštala, a svi su me prijatelji zaboravili. Moram priznati, bilo je grozno. Ponekad mislim kako bi bilo najbolje da sam umro. Misliš li da bi se to moglo dogoditi?
– Uvijek postoji mogućnost smrti. Dobro je živjeti s tom mišlju.
– Da, da... ali, misliš li da bi ova moja bolest mogla završiti smrću?
– To ti ne mogu kazati. Ali, pretpostavimo da se to dogodi, jesi li spreman za susret s vječnošću?
– Liječnik mi je kazao neka i ne pomišljam na to. Sigurno ću ozdraviti, budem li slušao njegove savjete i pio lijekove.
– Nadam se da hoćeš, Arthure! Ali ni liječnik, ni ja, ne možemo tvrditi ništa sigurno u tom pogledu. Imaš unutarnju povredu od pada s konja, i ne možemo znati njezin pravi opseg.
– Želiš me nasmrt preplašiti!
– Ne, ali ne bih htjela da se uljuljaš u lažnu sigurnost. Ako te spoznaja o nesigurnosti života može natjerati na ozbiljne i korisne misli, ne bih te htjela toga lišiti Tko zna hoćeš li se oporaviti ili ne? Je li ti pomisao na smrt zaista tako grozna?
– To je jedino o čemu ne želim razmišljati. Pa stoga, ako imaš...
– Ona mora jednog dana doći – upala sam mu u riječ – pa makar to trajalo još i godinama. Ali ona će te sigurno iznenaditi. Bez sumnje će tada biti isto tako malo dobrodošla kao i sada...
– Prestani! Ne muči me svojim propovijedima, ako me ne želiš na mjestu ubiti. Ne mogu to podnijeti, i bez toga dosta patim. Ako misliš da neka opasnost postoji, spasi me od nje! A zatim ću, u znak zahvalnosti, poslušati sve što mi kažeš.
Prestala sam mu govoriti o onom što je njemu bilo neugodno slušati. I sada, Frederiče, mislim da sam došla do kraja. Iz tih pojedinosti moći ćeš sam stvoriti sud o mom bolesniku, o mom položaju i mojim očekivanjima u budućnosti. Javi mi se skoro, a ja ću ti odgovoriti da saznaš što se s nama događa. Ali sada, kad je on stao podnositi moju prisutnost, pa čak i zahtijevati da boravim u bolesničkoj sobi, neću imati mnogo vremena. Morat ću ga podijeliti između svoga muža i sina. Jer ni dječaka ne smijem zapustiti. Ne smijem ga neprekidno ostavljati Racheli. A opet, ne usuđujem se ni časa ostaviti ga s ostalom poslugom. Ne želim ni to da mališan bude sam. Bude li se njegov otac osjećao gore, zamolit ću Esther Hargrave da se ona neko vrijeme brine o djetetu, dok napokon ne sredim svoje domaćinstvo. Ipak ga najradije imam kraj sebe.
U čudnom sam položaju. Činim sve da bi moj muž ozdravio i pokajao se. A što će se dogoditi ako u tome uspijem? Moja je dužnost, naravno... Ali kako? Nije važno. Podnijet ću iskušenje koje me čeka, a Bog će mi dati snage za to.
Zbogom, Frederiče.
Helen Huntingdon«


– Što mislite o tom pismu? – zapita Lawrence, dok sam ga šutke previjao.
– Čini mi se da baca dragulje pred svinje odvratio sam. – Ali neću ništa više reći protiv nje. Vidim da su je na taj čin nagnale najplemenitije pobude. Pa ako ta njena odluka i nije najpametnija, neka je nebo poštedi posljedica! Mogu li sačuvati ovo pismo, Lawrence? Vidite, nije me nijednom u njemu spomenula, ni napravila bar neku aluziju. Stoga neće biti nikakva zla ako ga sačuvam.
– Pa zašto biste ga onda htjeli sačuvati?
– Nije li ga ona napisala? Nije li ona zamislila te riječi, a neke i izgovorila?
– Dobro – odgovorio je. Eto, tako sam ga sačuvao. Tako si se i ti mogao upoznati s njegovim sadržajem, dragi Halforte!
– A kad joj budete pisali – dodao sam – zamolite je za dopuštenje da svojoj majci i sestri objasnim sve o njoj. Tako će susjedstvo napokon shvatiti kakvu joj je sramotnu nepravdu nanijelo. Ne želim da joj prenesete nježne riječi, nego samo da je to upitate. Recite joj da je to najviše što može učiniti za mene, i recite joj... ne, ništa više. Vidite i sami, znam njezinu adresu i mogao bih joj pisati, ali sam toliko pošten da odustajem od toga.
– Dobro, učinit ću to za vas, Markhame!
– I javit ćete mi čim primite odgovor?
– Ako budem mogao, sam ću vam to doći saopćiti.

POGLAVLJE

XLVIII



Pet dana kasnije gospodin Lawrence nas je počastio svojim posjetom. Kad smo on i ja ostali sami, što sam nastojao što prije postići, odvukavši ga da pogleda moje polje, pokazao mi je novo pismo svoje sestre. Ovo mi je dragovoljno predao na čitanje. Vjerojatno je smatrao da će mi ono koristiti. Jedini odgovor koji sam primio na svoju poruku bio je: »Gospodin Markham može otkriti o meni onoliko koliko bude smatrao potrebnim. Znat će da ne bih željela da se o tome mnogo priča. Nadam se da je s njim sve u redu, ali mu ipak kaži neka više ne misli na mene.«
Mogu ti prenijeti još neke izvatke iz pisma, jer sam ga smio sačuvati. Možda kao lijek protiv opasnih nada i snova.
»On se bolje osjeća i polagano oporavlja od posljedica svoje teške bolesti. Još se mora čuvati, što je posve različito od njegova prijašnjeg života. Strašno je pogledati kako je takav način života uništio njegov, nekada tako snažan, organizam. Liječnik kaže da je sada izvan opasnosti, ako se bude pridržavao potrebnih ograničenja. Mora uzimati kapljice za srce, ali vrlo pažljivo. Teško mi je siliti ga na to. Dok se plašio smrti, nije bilo s njim teško. Ali, što se bolje osjeća, a bolova nestaje, on postaje nesnosniji. Vratio mu se i tek, pa mu njegova pohlepa za jelom također škodi. Čuvam ga što bolje mogu, i on me često psuje zbog moje strogosti. Ponekad uspijeva da me prevari, te čini ono što ne bi smio. Ali, sada se pomirio s mojom prisutnošću. Čak je nezadovoljan kad nisam kraj njega. Ponekad moram s njim biti i gruba, da od mene ne učini roba. A znam da bi bila neoprostiva slabost kad bih se odrekla svih drugih interesa osim brige za njega. Moram nadgledati poslugu i brinuti se za svoga malog Arthura. Moram paziti i na svoje zdravlje. Obično ne sjedim kraj njega noću, jer smatram da je bolničarka za to sposobnija. Ipak malokad mogu nesmetano spavati, jer se moj bolesnik ne ustručava da me zove u bilo koje doba noći kad poželi moju prisutnost. Ipak se plaši da bih se mogla naljutiti. Pa kada ponekad iskušava moju strpljivost nerazumnim prigovorima ili žalbama, odmah postane ponizan, plašeći se da je pretjerao. Sve mu to mogu oprostiti. Uzrok su tome njegova slabost i živci. Ono što me najviše smeta njegovi su povremeni izljevi nježnosti, koje ne mogu ni trpjeti ni uzvraćati. Ne da ga mrzim. Njegove patnje i moja briga za njega pridonijeli su tome da ga više ne gledam istim očima kao prije. Samo kad bi bar bio miran i iskren, pustivši stvari onakvima kakve jesu. Ali, što se više pokušava pomiriti sa mnom, to se više povlačim od njega.
– Heleno, što ćeš učiniti kad ozdravim? – pitao me jutros. – Hoćeš li opet pobjeći?
– To ovisi isključivo o tvom ponašanju.
– Bit ću dobar.
– Ako to bude potrebno, ja neću pobjeći, Arthure! Imam tvoj pismeni pristanak da mogu otići i povesti sina sa sobom kad god zaželim.
– Nećeš imati razloga! – rekao je, a zatim me u to stao uvjeravati, što me naravno ostavilo hladnom.
– Zar mi nećeš oprostiti? – zapitao je.
– Već sam ti oprostila, ali znam da me ne možeš voljeti onako kako si me nekad volio. A meni bi bilo čak žao kad bi to uspio, jer ti ja ne bih mogla uzvratiti osjećaje. Stoga, ne govorimo nikad više o tome! Po onome što sam učinila za tebe možeš prosuditi što ću činiti ubuduće. Ako se to ne bude kosilo s mojom dužnosti prema sinu (jer se nadam da njemu mogu učiniti više dobra nego što ću ikada učiniti za tebe). Ako želiš da nešto za tebe osjećam, dokaži to djelima, a ne riječima. Tako možeš zadobiti moje osjećaje i poštovanje.
Njegov jedini odgovor na to bila je lagana grimasa, i jedva zamjetljivo trzanje ramenima. Nesretnik! Njemu je mnogo lakše govoriti nego djelovati. Zatim je duboko uzdahnuo jer će on, kojega su tolike druge obožavale, biti sada prepušten na milost i nemilost bezosjećajnoj ženi kakva sam ja. Čak će morati biti sretan zbog malo nježnosti što ću mu je pružiti.
– Šteta, zar ne? – rekla sam. Jesam li pogodila njegove misli ili nisam, ne znam, jer on je odgovorio: – Što se tu može!«
Esther Hargrave vidjela sam samo dvaput. Ona je divno biće, ali njezin vedri duh gotovo je slomljen napadima njezine majke zbog odbijanja prosca. Prigovori ne prestaju. Ta nerazumna majka želi učiniti svojoj kćeri život teškim teretom, ako se ne pokori njezinoj volji. – Majka radi sve što može – rekla je Esther – da bih se osjećala teškim teretom za nju i cijelu obitelj. Najnezahvalnija, najsebičnija i najneposlušnija kćerka koja je ikada rođena. A i Walter je prema meni hladan kao da me mrzi. Smjesta bih bila pristala da sam mogla i naslutiti koliko će me to suprotstavljanje stajati.
– To bi bio slab razlog za takvu odluku – odvratila sam. – Znam da ste imali razloga za protivljenje. Savjetujem vam da ne zaboravite na njih.
– I neću! Ponekad se majci prijetim da ću pobjeći i osramotiti svoju obitelj time što ću stati sama zarađivati za život, ako me ona bude i dalje mučila. To je donekle plaši. A ja ću to zaista i učiniti ako me ne ostave na miru.
– Strpite se neko vrijeme – rekla sam joj. – Doći će bolja vremena.
Uboga djevojka! Željela bih da netko vrijedan nje dođe i odvede je sa sobom – zar ne, Frederiče?«

Čitanje tog pisma, iako me ispunilo očajem zbog Helenina i moga budućeg života, ipak mi je bilo vrelo utjehe. Sad sam mogao očistiti njezino ime od svih kleveta. Millwardovi i Wilsonovi vidjet će vlastitim očima kako se sjajno sunce pomalja iza oblaka. Vidjet će to i moji prijatelji. Oni, čije su sumnje ulijevale toliko gorčine u moju dušu. Da bih to izveo, morao sam samo spustiti sjeme u plodno tlo, i iz njega će doskora izrasti svježi plodovi. Reći ću nekoliko riječi majci i sestri, a to će biti dovoljno da se ta novost raširi po cijelom susjedstvu, bez moga daljnjeg sudjelovanja. Rose je bila oduševljena. Čim sam joj kazao sve što sam smatrao potrebnim, otrčala je, stavila kapu na glavu i požurila da odnese vijesti Millwardovima i Wilsonovima. To su bile dobre vijesti samo za nju i Mary Millward, tu mirnu i osjećajnu djevojku, čiju je vrijednost tako brzo ocijenila gospođa Graham.
Kako možda nikad više neću imati prilike da je spomenem, mogu ti sada kazati da je ona u to doba bila zaručena s Richardom Wilsonom. To je još bila tajna za sve osim za njih same.
Taj vrijedni student boravio je u Cambridgeu. Njegovo primjerno vladanje i velika upornost pomogli su mu da svoje studije završi s najvećim uspjehom. U veoma kratko vrijeme postao je kapelan gospodina Millwarda, jer je taj gospodin morao uvidjeti da je za njega prenaporno brinuti se o cijeloj župi. To je bilo upravo ono o čemu su ti ljubavnici potajno sanjali, i na što su mirno godinama čekali. Za kratko vrijeme oni su se sjedinili, na čuđenje onih među kojima su živjeli. Svi su smatrali nemogućim da taj blijedi učenjak, zadubljen u knjige, smogne hrabrosti i potraži ženu, ili da dobije pristanak neke žene. A nisu mislili ni to da će neprivlačna, dosadna gospođica Millward naći supruga.
Oni su živjeli u kući vikara.
Gospođa je dijelila svoje vrijeme između oca, supruga i ubogih župljana. Uz to je odgajala vlastitu obitelj. A kad je prečasni Millward bio pozvan svojim precima, bogat godinama i počastima, prečasni Richard Wilson naslijedio ga je kao vikar Lindenhopea, na veliko zadovoljstvo svih stanovnika, koji su poznavali njegove vrline kao i vrline njegove ljubljene družice.
Ako te zanima sudbina njezine sestre, mogu ti samo reći – ako to već nisi čuo s druge strane da se desetak godina kasnije udala za bogatog trgovca i tako oslobodila vikara i njegovu ženu svoje prisutnosti. Doista ne zavidim tom trgovcu. Bojim se da uz nju ne živi baš udobno, iako je odviše glup da bi uvidio svu svoju nesreću. Nismo se sreli mnogo godina. Ali, ja sam siguran da ona nije oprostila ni meni, svom bivšem obožavatelju, ni gospođi Graham koja mi je otvorila oći.
A što se tiče sestre Richarda Wilsona, ona je shvatila da joj je potpuno nemoguće ponovo osvojiti Fredericka Lawrencea. I kako nije mogla naći dovoljno bogatog muža, još uvijek nije udata.
Uskoro nakon smrti svoje majke Jane Wilson se povukla sa Reycote farme, jer više nije mogla podnositi grubo ponašanje svoga poštenog brata Roberta i njegove vrijedne žene. Nije joj bilo pravo ni to što bi je ljudi mogli povezati s tim vulgarnim ljudima. Nastanila se u obližnjem gradu, gdje još i sada živi. Nikome ne čini dobro, a ponajmanje sebi, provodeći dane u ogovaranju i spominjući često svoga brata vikara, ali nikad brata farmera. Kreće se u društvu koliko može bez većih izdataka, nevoljena ni od koga, i sama nikoga ne voli. To je hladna, mrzovoljna, zlobna stara djevojka.

POGLAVLJE

XLIX



Iako je gospodin Lawrence potpuno ozdravio, nastavio sam posjećivati Woodford. Malokad smo govorili o gospodi Huntingdon. Ali, nikad se nismo sreli a da je ne bismo bar spomenuli, jer ja sam tražio njegovo društvo u nadi da ću nešto čuti o njoj. On mene nije tražio nikada, jer me ionako prečesto sretao. Uvijek sam započinjao razgovor o nečemu drugom, čekajući da on sam spomene nju. Ako to ne bi učinio, ja bih kao usput napomenuo: »Jeste li u posljednje vrijeme nešto čuli o svojoj sestri?« Ako bi on odgovorio: »Ne«, nisam dalje navaljivao. Ako je kazao: »Da«, usudio bih se dalje pitati: »Kako je ona?« Ali nikada: »Kako je njezin suprug?« Nisam se mogao toliko pretvarati da kažem kako želim da on ozdravi. Za takav moj osjećaj moraš čuti još nekoliko isprika, kako bih bar pokušao umiriti svoju savjest.
U prvom redu svojim je životom nanosio zlo drugima, a nije činio dobro ni sebi. Iako sam želio da se njegov život brzo završi, ne bih ga sam prekinuo ni kad bih imao takvu moć. Da samo dignem prst, i gotovo. Ili kad bi se to moglo dogoditi na samu moju želju. Jedino moram priznati, želio sam da između onih tisuću duša, koje će sigurno umrijeti prije kraja ove godine, bude i taj prokletnik. Mislim da ta želja nije nikakvo zlo. Stoga sam od svega srca želio da ga nebo pozove, ili, ako ne baš nebo, a ono pakao. Glavno da nestane s ovoga svijeta. Jer, ako se nije popravio sada, u toj teškoj bolesti i uz tog anđela kraj sebe, on to sigurno i neće nikada. Naprotiv, kad mu se zdravlje popravi, vratit će se i pohota i svako zlo. U međuvremenu mogao sam se nadati u Božju mudrost. Znao sam, ma koliko Helen brinula za dobrobit svoga supruga, i žalila zbog njegove sudbine, ona ipak nije bila sretna.
Prošlo je četrnaest dana, a na svoja sam pitanja uvijek dobivao niječan odgovor. Napokon sam začuo odgovor »da«. Lawrence je pogodio moje misli cijeneći moju suzdržanost. Bojao sam se isprva da će me mučiti odgovorima koji me ne bi mogli zadovoljiti u pogledu onoga što me zanimalo. Ali on je bio milosrdan. Gurnuo mi je u ruku sestrino pismo. Čitao sam ga šutke, pa mu ga zatim vratio bez ijedne napomene. To mu se toliko sviđalo, da mi je otada uvijek davao na čitanje njezina pisma. To mu je bilo mnogo ugodnije nego da mi priča što ona piše. A ja sam vi jesti prihvaćao s takvom diskrecijom i takvim mirom, da on nikad više nije prestao s takvim postupkom.
Ja sam ta pisma upijao, i ne bih mu ih vratio dok nisam njihov sadržaj utisnuo u svoje misli. Kad bih došao kući, zapisao bih najvažnije dijelove u svoj dnevnik. Tako sam saznao vijest da je gospodin Huntingdon ponovo teško obolio. Za pogoršanje svoga zdravlja bio je kriv sam. Nije se mogao odreći pretjeranog uživanja jela i pića. Uzalud se ona tome suprotstavljala i miješala vino s vodom. Kad je shvatio što je učinila s vinom, bacio je bocu kroz prozor uz psovku. Nije dopuštao da s njim postupaju kao s djetetom. Naredio je sluzi da mu donese iz podruma bocu najjačeg vina. Govorio je kako bi se već odavno bio oporavio da se s njim postupalo onako kako je želio. Uzeo je u jednu ruku čašu a u drugu bocu, i nije prestao piti dok je nije iskapio. Smjesta su se osjetile posljedice te njegove neopreznosti. Vanjska rana na tijelu ponovo se otvorila. Nastale su unutarnje upale, koje su mogle dovesti do katastrofe. Naravno, bolesnik je zbog svega toga postao nesnosan. Njegova nježna bolničarka nije se bunila. Ali, morala je sina poslati Estheri Hargrave, jer se sama nije mogla maknuti iz bolesničke sobe.
»On sada žali zbog onoga što je učinio – nastavljala je ona u pismu. – Ali kao obično, krivi za to mene. Ja nisam postupala s njim kao s razumnim bićem, i zato se to sve dogodilo. Moju brigu o njemu kao o djetetu nije mogao podnijeti. Morao je dokazati svoju neovisnost, makar na račun vlastitog zdravlja. Zaboravlja koliko sam mu puta govorila neka se opameti. Čini se da je svjestan opasnosti u kojoj se nalazi. Ali ništa ga ne može urazumiti. Noćas, kad sam mu donijela čašu nekoga kiselkastog pića, kazao mi je sa svojom sarkastičnom gorčinom:
– Sad si vrlo pažljiva! Pretpostavljam da bi sve učinila za mene?
– Ti znaš – odgovorila sam, pomalo iznenađena zbog njegova ponašanja – sve što činim, činim da ti olakšam položaj.
– Da, da, moj divni anđele! Ali kad jednom osiguraš svoj spas i nađeš se u nebu, hoćeš li tada podići i prst da mi pomogneš dolje u vatri paklenoj? Ne, ti ne bi čak ni vršak svog prsta namočila i ohladila moj jezik!
– Reci mi, Arthure, jesi li odlučio da se ne očistiš od svojih grijeha, i da ne dijeliš nebesko blaženstvo sa mnom?
– Htio bih znati što bih ondje radio!
– Ne znam! Ali, zar bi više volio one muke koje sam opisuješ?
– Sve su to priče – ustvrdio je.
– Jesi li siguran, Arthure? Posve siguran? Jer, ako brzo ne uvidiš svoju zabludu, bit će prekasno...
– Ostavi me sada na miru – rekao je. – Neću još umrijeti. – Zatim je naglo dodao, kao da se iznenada nečeg prisjetio: – Heleno, moraš me spasiti! – Uhvatio me za ruku, stisnuo je i pogledao me tako molećivo da je moje srce stalo krvariti, i od suza nisam mogla govoriti.«
Naredno pismo donijelo je vijest da bolest brzo napreduje. Užas tog bijednika, čim bi se sjetio smrti, bio je strašniji od njegovih tjelesnih muka. Svi su ga se prijatelji odrekli osim gospodina Hattersleya. Čim je saznao za njegovo stanje, smjesta je doputovao iz svoga dalekog doma na sjeveru. Njegova ga je žena dopratila. Željela je vidjeti svoju dragu prijateljicu, s kojom se tako dugo nije srela, i posjetiti svoju majku i sestru.
Gospođa Huntingdon je pisala kako je sretna zbog dolaska Milicent.
»Ona je sada u Groveu – pisala je – ali me često posjećuje. Gospodin Hattersley provodi mnoge časove kraj Arthurova ležaja. S više osjećaja, nego što sam očekivala, on tješi svoga prijatelja. Nastoji se pošaliti s njim, i nasmijati ga. Ponekad mu priča o prošlim vremenima, i tako odvraća bolesnika od njegovih tužnih misli. Kad upadne u melankoliju, Hattersley je zbunjen i ne zna što bi kazao. Onda plašljivo predlaže neka se pozove svećenik. Ali Arthur ne pristaje na to. Već je prije na najprepredeniji način odbio utjehu svećenika.
Gospodin Hattersley bi me ponekad htio zamijeniti, ali Arthur ne dopušta da se udaljim. Ta čudna upornost postaje sve jača što on više slabi Ne pušta me od sebe. I sada sam s njim dok pišem. Plašim se da ga to ljuti, pa moram prekidati pisanje. I gospodin Hatterslay je kraj njega. Došao je da bih se ja malko odmorila i prošetala parkom. Doveo je sa sobom Milicent, Esther i malog Arthura. Bolesnik je u moje ime odbio taj prijedlog. Stoga sam kazala da ću samo časak s njima razgovarati i smjesta se vratiti. Izmijenila sam doista samo nekoliko riječi pred vratima, udišući svjež zrak, a zatim sam se vratila. Oduprla sam se njihovu navaljivanju da ostanem nešto duže i prošećem s njima vrtom. Nisam bila odsutna ni pet minuta, a on mi je već gorko prigovarao što sam ga napustila. Njegov me prijatelj branio:
– Huntingdone – rekao je – ona se mora odmoriti. Mora jesti i spavati, a ponekad udahnuti i malko svježeg zraka. Inače to neće moći izdržati. Pogledaj je, čovječe, ona već izgleda kao sjena.
– Kakve su njezine patnje u usporedbi s mojima? – protestirao je ubogi bolesnik. – Nećeš mi oduzeti svoju pažnju, zar ne, Heleno?
– Ne, Arthure! Dala bih svoj život da te spasim.
– Zaista bi?
– S najvećom radošću!
– To je stoga što sebe smatraš pripremljenom za smrt.
Nastala je stanka puna nelagode. Utonuo je u tužne misli, a ja sam se nastojala sjetiti nečega što ga ne bi uzbudilo. Tada je Hattersley prekinuo šutnju riječima:
– Slušaj, Huntingdone, ja bih ipak poslao po nekog svećenika. Ako ti se vikar ne sviđa, mogao bih poslati po kapelana.
– Ne, ni jedan mi od njih ne bi koristio. – I suze su mu stale teći niz lice, dok je uzviknuo: – Oh, Heleno, da sam te bar slušao! Nikada se ovo ne bi dogodilo. Oh, Bože! Kako bi sada sve bilo drugačije!
– Poslušaj me sada, Arthure! – rekla sam nježno i stisnula mu ruku.
– Sada je prekasno – odgovorio je tvrdoglavo. Zatim ga je opet obuzela bol, a misli su mu se izgubile. Prestrašila sam se da će umrijeti. Dala sam mu sredstvo za ublažavanje bolova, pa se malko umirio i napokon zadrijemao. Otada je mirniji. Sada je otišao i Hattersley, izražavajući nadu da će ga sutra naći u boljem stanju.
– Možda ću se oporaviti – rekao je Arthur. – Možda je ovo bila kriza. Što misliš, Heleno?
Ne želeći ga uznemiriti, odgovorila sam mu najmirnije što sam mogla. Ipak sam ga pripremila na ono što mi se činilo neizbježnim. Kratko zatim upao je u neku vrstu drijemeža.
Dogodila se iznenada promjena. Pozvao me k sebi čudno uzbuđen. Uplašila sam se da bunca – ali nije bilo tako. – To je bila kriza, Heleno! – uzviknuo je oduševljeno. – Imao sam ovdje strahovitu bol, ali je sada nestala. Nikada otkad sam pao nisam se tako dobro osjećao. Bol je nestala! – i on je svim srcem poljubio moju ruku. Videći kako ne dijelim njegovu radost, brzo ju je gurnuo od sebe i stao psovati moju hladnoću i bezosjećajnost. Što sam mogla učiniti? Kleknula sam kraj njega, uzela njegovu ruku i toplo je poljubila, uz obilne suze koje su navrle. Bojala sam se da taj prestanak njegovih bolova nije tako dobar znak kao što on zamišlja. Smjesta sam poslala po liječnika. Sad ga nestrpljivo očekujemo. Reći ću ti što on osjeća. Još uvijek nema bolova. Mjesta koja su ga najviše boljela potpuno su bez osjeta.
Ispunio se moj najveći strah. Kraj se bliži. Liječnik mu je kazao da nema nade – riječi ne mogu opisati njegov užas. Više ne mogu pisati.«
Iduće je pismo bilo još potresnije. Patnik se brzo bližio svom kraju, našao se na samom rubu užasnog ponora od kojega ga nisu mogle spasiti ni molitve, ni suze. Ništa ga sada nije moglo utješiti. Hattersleyevi grubi pokušaji utjehe bili su uzaludni. Svijet više ništa nije značio za njega. Govoriti o prošlosti, značilo je mučiti ga uzaludnim poticanjem grižnje savjesti. Govoriti o budućnosti, značilo je još samo pojačati njegov strah. A šutjeti, značilo je prepustiti ga njegovim tužnim mislima. Često je razmišljao o sudbini svoga tijela. Razmišljao je o lijesu, tamnom, osamljenom grobu i užasu raspadanja.
»Ako ga pokušam – pisala je Helen – izvući iz tih misli, i raspoložiti ga, ne postižem ništa. Tada uzdiše: – Ako doista postoji život poslije groba, i sud nakon smrti, kako da se s time suočim? – Ja mu ne mogu pomoći. A on se, poput očajnog djeteta nada da bih ga mogla spasiti od smrti. Zadržava me dan i noć kraj sebe. I sada, dok pišem, drži moju lijevu ruku. Već je satima tako drži. Nešto je palo na moju ruku. To su graške znoja s njegova čela, vjerojatno izazvane mislima i slikama što ih vidi pred sobom., Ako na trenutak povučem svoju ruku, to ga uznemiri.
– Ostani sa mnom, Heleno – govori – dopusti da te držim za ruku. Tada mi se čini kao da mi se nikakvo zlo ne može dogoditi. Ali smrt će doći... sada dolazi... brzo, brzo! Oh, kad bih bar mogao povjerovati da nakon toga nema ničega!
– Ne zavaravaj se, Arthure! Ondje te čeka sreća i slava, ako je samo želiš doseći.
– Mene? – kazao je glasom u kome se osjetio smijeh. – Neće li nam suditi po onom što je naše tijelo činilo? Gdje je korist života u iskušenju, ako bi ga čovjek mogao provesti u uživanjima, suprotnim Božjim zapovijedima, a zatim ipak uživati u nebu poput najsvetijeg sveca samo zato što je izrekao: »Kajem se«?
– Ako se iskreno pokaješ...
– Ne mogu! Ja se samo plašim.
– Ti žališ zbog svoje prošlosti samo zbog loših posljedica.
– Upravo tako! Jedino žalim što sam zgriješio prema tebi, jer ti si tako dobra.
– Pomisli na Božju dobrotu, pa ćeš moći požaliti što si ga uvrijedio.
– Što je Bog? Ne vidim ga, ne čujem ga! Bog je samo ideja.
– Bog je beskrajna mudrost, moć i dobrota. I ljubav! Ali ako ta pomisao nadmašuje tvoje ljudske mogućnosti spoznaje, ako se tvoje misli gube u beskraj, usmjeri ih na Boga. On je uskrsnuo i uzašao na nebo u svom posvećenom ljudskom liku.
Ali on je samo odmahnuo glavom i uzdahnuo. Zatim je u napadu novog užasa čvrsto zgrabio moju ruku, jaukao i plakao, u divljem, očajnom uvjerenju da ga ja mogu spasiti. Učinila sam sve što sam mogla da ga umirim i utješim.
– Smrt je grozna – vikao je – ja to ne mogu podnijeti! Ti ne znaš, Heleno – ti to ne možeš zamisliti, jer ona nije pred tobom. I kad budem sahranjen, ti ćeš se vratiti svom starom životu i bit ćeš sretna kao prije, a svijet će biti isti kao da mene nikad nije ni bilo. A ja ću... – Zaplakao je.
– Ne smiješ se uzbuđivati – umirivala sam ga.
– Svi ćemo te mi slijediti.
– Kad bi bar Bog dao da te mogu odmah povesti sa sobom! – kriknuo je. – Ti bi molila za mene.
– Ni jedan čovjek ne može spasiti svoga brata pred Bogom – odvratila sam. – Za spasenje duše potrebno je više. Potrebna je krv Boga, koji je postao čovjek, a sam je savršen i bez grijeha. Tek on nas može spasiti okova zla.
Činilo se da uzalud govorim. Sad se tome više ne smije kao prije. Ali još uvijek ne vjeruje u drugi život, ili to ne želi. Ovo više ne može dugo potrajati. On užasno pati, kao i oni koji bdiju nad njim. Ali, neću te mučiti daljnjim pojedinostima. Dosta sam ti kazala da te uvjerim kako sam ispravno postupila što sam se vratila k njemu.«
Uboga, uboga, Helen! Njezino je iskušenje moralo biti užasno. A ja joj nisam mogao pomoći. Čak se činilo da sam ja krivac zbog svoje potajne želje. Misleći na patnje njezina muža i nje same, učinilo mi se to osudom zbog mojih nada.
Sutradan je stiglo još jedno pismo. I ono mi je bilo pruženo bez napomene, a ovo je njegov sadržaj:
5. prosinca
»On je napokon umro. Sjedjela sam kraj njega svu noć držeći ga za ruku. Promatrala sam promjenu u izrazu njegova lica, i slušala sve slabiji dah. Dugo je šutio i pomislila sam da nikad više neće progovoriti, ali je iznenada prošaptao, tiho ali jasno:
– Moli se za mene, Heleno!
– Molim se svaki sat i svaki čas, Arthure! Ali ti se moraš moliti sam za sebe.
Njegove su se usne tiho pokrenule. Pogled mu je postao nemiran. Sudeći po bezveznim riječima koje bi s vremena na vrijeme prešle preko njegovih usana, prosudila sam da nije više pri svijesti, pa sam nježno izvukla svoju ruku iz njegove. Namjeravala sam na čas izići i udahnuti malo zraka. Bila sam na rubu nesvjestice. Ali grčevito micanje prstiju i šapat: »Ne napuštaj me« zadržali su me. Ponovo sam prihvatila njegovu ruku, i držala je sve dok nije otišao zauvijek. Tada sam se onesvijestila. Ne zbog tuge, nego zbog iscrpljenosti. Oh, Frederiče! Nitko ne može zamisliti tjelesni i duševni užas te samrtničke postelje. Hvala Bogu, još se uvijek nadam da se na kraju ipak pokajao.
Bit će pokopan u četvrtak u onaj mračni grob kojega se tako plašio. Ali, lijes mora biti zatvoren što je prije moguće. Ako želiš prisustvovati sprovodu, dođi brzo, jer ti si mi potreban.

HELEN HUNTINGDON«

POGLAVLJE

L



Čitajući to nisam osjetio potrebu da sakrijem svoju radost i nadu pred Frederickom Lawrenceom, jer se toga nisam stidio. Veselio sam se što se njegova sestra napokon riješila toga golemog tereta. Nadao sam se da će se ona za neko vrijeme oporaviti od posljedica i ostatak svog života provesti u miru i tišini.
– Otputovat ćete k njoj, Lawrence? – zapitao sam, vrativši mu pismo.
– Smjesta!
– To je dobro! Ostavit ću vas da se spremite za odlazak.
– Već sam to učinio. Kočija upravo stiže.
Odobravajući u sebi njegovu žurbu, oprostio sam se od njega i povukao se. Upitno me pogledao dok smo jedan drugome stiskali ruke. Ali, ma što on tražio u mom izrazu, nije mogao primijetiti ništa do velike ozbiljnosti.
Jesam li zaboravio svoju žarku ljubav, sve svoje nade? Činilo mi se svetogrđem misliti sada na to, ali ih nisam zaboravio. Razmišljao sam ipak o mračnoj strani tih namjera, o ispraznosti takvih nada i neostvarljivosti tih osjećaja, dok sam zajašio i polako krenuo kući. Gospođa Huntingdon bila je sada slobodna. Nije više bio grijeh misliti na nju. Ali, je li ona ikada pomislila na mene? Sada to naravno nisam mogao očekivati. Za cijelo vrijeme dopisivanja sa svojim bratom (našim zajedničkim prijateljem kako ga je ona nazvala), nijednom nije spomenula mene. Moglo se dakle pretpostaviti da sam već bio zaboravljen. Ali, to nije bilo najgore. Možda ju je osjećaj dužnosti natjerao na šutnju, možda je nastojala zaboraviti. Posumnjao sam i u to da je ona, pomirivši se sa čovjekom kojega je jednom voljela, proživljavajući s njim užasne patnje i smrt, izbrisala iz svoje duše prolaznu ljubav prema meni. Nije bilo nikoga tko bi je podsjećao na moje postojanje. Nitko je nije mogao uvjeravati u stalnost mojih osjećaja. Iako smo tako daleko jedno od drugoga, ipak će mi ti osjećaji još dugo braniti da joj pišem. Je li njezin brat mogao učiniti nešto za mene? Možda on ne bi sada odobravao našu vezu. Možda me smatra odviše siromašnim. Čovjekom bez otmjena porijekla, koji ne bi pristajao njegovoj sestri? Jest, postojala je još jedna zapreka, postojala je, bez svake sumnje, velika razlika u položaju između gospođe Huntingdon, gospodarice Grassdale Manora, i gospođe Graham, umjetnice i stanarke Wildfell Halla. Moglo bi se smatrati presmjelim da ponudim ruku onoj prvoj. To bi moglo biti mišljenje svijeta i njezinih prijatelja. Možda i njezino. Tome bih se mogao suprostaviti kad bih bio siguran da me ljubi. Napokon je i njezin pokojni muž mogao svoju oporuku sastaviti tako da joj onemogući novi brak. Prema tome, vidiš, imao sam dovoljno razloga za očajavanje.
Nestrpljivo sam očekivao Lawrenceov povratak iz Grassdalea. A nestrpljenje je raslo sve više, što se on duže nije vraćao. Nije ga bilo desetak dana. Bilo je dobro što je ostao tako dugo i tješio svoju sestru, ali mi je ipak mogao pisati i javiti mi kako je ona. Ili bar kada mogu očekivat njegov povratak. Morao je znati koliko patim. A kad se vratio, nije mi kazao ništa osim da je ona vrlo iscrpljena i umorna od njegovanja. Onaj je čovjek bio nesreća njezina života. On ju je sa sobom odvukao gotovo do samoga groba. Još je bila vrlo potresena zbog njegova svršetka i svih okolnosti oko toga. Nije spomenuo ni riječ u vezi sa mnom. Nije li moje ime makar jednom prešlo preko njezinih usana? O tome ga, naravno, nisam ispitivao. Nisam se mogao na to prisiliti. Lawrence sigurno nije bio suglasan s brakom između mene i njegove sestre. Očekivao je da ga ispitujem o njegovu posjetu, ali sam shvatio, uz pomoć probuđene ljubomore – ili kako god želiš nazvati taj osjećaj, da se toga u isti mah bojao. Bio je iznenađen, ali očito i sretan, primijetivši da ga ne namjeravam ispitivati. Naravno, gorio sam od bijesa, ali mi je ponos nalagao da sakrijem svoje osjećaje i da ostanem hladan za cijelog razgovora. Bilo je dobro što sam tako postupio. Kasnije, trijezno o tome razmislivši, morao sam priznati kako bi bilo vrlo nezgodno da sam se tom prilikom svađao s njim. Uistinu, on me sigurno volio, ali je bio potpuno svjestan da bi brak između gospođe Huntingdon, i mene bio neravnopravan. On nije volio izazivati svijet. Osobito u ovom slučaju, jer bi poruga i kleveta više pogodila njegovu sestru nego njega. Kad bi vjerovao da je ta veza potrebna za sreću nas oboje, ili kad bi shvatio koliko je žarko ljubim, sigurno bi postupio drugačije, lako nije poduzimao ništa protiv naše veze, nije učinio ništa za nju. Nastojao je biti što oprezniji, ne podstičući moje osjećaje. – Ti ćeš kazati: »Imao je pravo!« Možda, i ja u svakom slučaju nisam smio osjećati onakvo ogorčenje prema njemu kakvo sam osjećao. Bojao sam se da sam zaboravljen, da je ona koju sam ljubio sama i napuštena, da je bolesna i žalosna, a ja je nisam smio tješiti. Nisam je čak smio ni uvjeravati u iskrenost svojih osjećaja, jer je zasad bilo potpuno nemoguće da gospodin Lawrence prenese takvu poruku.
Što da radim? Čekat ću hoće li me se ona sjetiti, što se naravno neće dogoditi, osim ako možda posredstvom brata pošalje neku ljubaznu poruku, a on mi je vjerojatno neće prenijeti. I tada će strašna pomisao! – ona pomisliti da sam je zaboravio, jer joj nisam odgovorio. Ili joj je on možda već stavio do znanja da sam prestao misliti na nju. Ipak ću pričekati dok ne prođe šest mjeseci nakon našeg rastanka (što će biti potkraj veljače), pa ću joj tada poslati pismo u kojem ću je podsjetiti na njezino obećanje. Izrazit ću svoje žaljenje zbog onoga što joj se dogodilo, i nadu da se sada već potpuno oporavila, pa će tako moći uživati u mirnom i sretnom životu. Nitko to nije zaslužio više nego ona. Dodat ću nekoliko ljubaznih riječi za svoga malog prijatelja Arthura, s nadom da me nije zaboravio, i možda nekoliko riječi sjećanja na divne časove provedene u njezinu društvu. Izrazit ću nadu da njezine sadašnje neprilike nisu posve izbrisale iz njezinih misli sjećanje za mene. Ako ona na to ne odgovori, ja joj, naravno, više neću pisati. Moje buduće držanje ovisit će o tom odgovoru.
Bilo je dugo čekati deset tjedana u takvoj neizvjesnosti. Ali to sam morao podnijeti. U međuvremenu ću posjećivati Lawrencea, iako ne tako često kao prije. Postavljat ću mu svoja uobičajena pitanja o njegovoj sestri, raspitivati se je li u posljednje vrijeme čuo nešto o njoj, i kako joj je. I ništa više.
Tako sam i postupio. Odgovori koje sam primao bili su uvijek ograničeni na moja pitanja. Ona se osjećala kao obično. Nije se žalila, a i njezina su pisma odavala duboku depresiju. Pisala je da se bolje osjeća, i napokon je javila da joj je posve dobro. Bila je zabavljena odgojem svoga sina i upravljanjem posjedom. Taj mi lopov nikada nije kazao kako je taj imetak podijeljen, i je li gospodin Huntingdon umro bez oporuke. Radije bih umro nego da ga to pitam. Nikad mi više nije ponudio sestrina pisma, a ja mu nikad nisam izrazio želju da ih pročitam. Prosinac je već bio prošao, a siječanj gotovo bio pri kraju. Približavala se veljača. Još nekoliko tjedana, i tada će nova nada ili novi očaj dokrajčiti ovu agoniju.
Ali, na žalost, upravo u to doba zadesio ju je nov udarac. Umro je njezin stric. U njemu je uvijek gledala oca. Bila je s njim kad je umro, pomažući svojoj tetki da ga njeguje u bolesti. Njen je brat otputovao u Staningley da bi prisustvovao sprovodu, pa mi je nakon povratka pričao da je Helen ostala ondje, nastojeći razvedriti svoju tetku. Namjeravala je još neko vrijeme boraviti ondje. To su za mene bile loše vijesti, jer joj onamo nisam mogao pisati. Nisam naime znao njezinu adresu, a njega nisam htio pitati. Tjedan je slijedio za tjednom, i kad god sam ga upitao, odgovarao je da se ona još uvijek nalazi u Staningleyu.
– Gdje je Staningley? – napokon sam ga zapitao.
– U... Shireu – glasio je kratak odgovor. Bilo je nečega tako hladnog u njegovu glasu da sam odustao od daljnjih pitanja.
– Kad će se vratiti u Grassdale? – zapitao sam ga.
– Ne znam!
– Nije važno! – promucao sam.
– Zašto, Markhame? – zapitao je moj prijatelj začuđeno. Ali nisam mu se udostojio odgovoriti, nego sam ga sam tako pogledao da se okrenuo od mene i stao promatrati sag uz lagani smiješak. Brzo je opet podigao pogled i počeo govoriti o nečem drugom. Nastojao me je uvući u veseli, prijateljski razgovor, ali ja sam bio odviše ljut, pa sam se ubrzo od njega oprostio.
Vidiš, Lawrence i ja nismo se baš dobro slagali. Razlog je u tome što smo obojica bili preosjetljivi. Sad više nisam tako osjetljiv, Halforde! Naučio sam se pameti, opušteniji sam i popustljiviji prema bližnjima. Mogu se smijati i Lawrenceu i tebi.
Dijelom slučajno, a dijelom mojom voljom (jer sam ga doista sve manje volio), proteklo je nekoliko tjedana prije nego što sam se ponovo sreo s njim. On me je sam potražio. Jednoga lijepog jutra, na početku lipnja, došao je na polje kad sam upravo počeo kositi travu.
– Već se dugo nismo vidjeli, Markhame – rekao je pošto smo bili progovorili nekoliko riječi. – Zašto ne dolazite u Woodford?
– Bio sam jednom kod vas, ali niste bili kod kuće.
– Žao mi je. To je bilo davno. Nadao sam se da ćete ponovo doći. Ovaj put sam odlučio da se s vama sretnem, pa sam ostavio konja kraj živice i preko polja došao k vama. Na neko ću vrijeme otputovati iz Woodforda, pa vas možda neću imati sreću vidjeti mjesec ili dva.
– Kamo putujete?
– Najprije u Grassdale – rekao je s laganim smiješkom.
– U Grassdale? Dakle, Helen je tamo?
– Jest, ali za nekoliko će dana otputovati s gospođom Maxwell u F..., da se oporavi na morskom zraku. Ja ću otići s njima.
Lawrence je očekivao da ću iskoristiti ovu priliku i predati mu poruku za njegovu sestru. Vjerujem da bi tu poruku i prenio bez ikakve daljnje napomene. Trebalo je samo da ga zamolim za tu uslugu. Sam mi je, naravno, nije htio ponuditi. Ali nisam mogao sebe natjerati na to. I tek pošto je otišao, shvatio sam kakvu sam priliku propustio. Tada sam duboko požalio zbog svoje gluposti i ludog ponosa, ali je bilo prekasno da ispravim tu grešku.
Nije se vratio do kraja kolovoza. Pisao mi je jednom ili dvaput iz F.... ali me njegova pisma nisu zadovoljavala. Govorio je samo o općenitim stvarima ili nekim glupostima do kojih mi nije bilo stalo. O svojoj sestri nije javljao gotovo ništa. Pričekat ću dok se vrati. Možda ću tada moći izvući nešto više iz njega. U svakom slučaju, neću joj pisati sada, jer se ona nalazi u društvu svoje tetke. Tetka bi našoj vezi bila sigurno još nesklonija nego Lawrence. Najbolja prilika za mene bit će kada se ona nade u tišini i miru svoga doma.
Lawrence se vratio, ali je bio tajanstven kao obično. Pričao mi je kako se njegova sestra dobro osjeća nakon boravka u F... I njezin je sin bio izvrsnog zdravlja. Oboje se vratilo zajedno s tetkom u Staningley. Ondje su namjeravali ostati najmanje tri mjeseca. Ali, umjesto da ti dosađujem svojim razočaranjem i nadama, odlukama da sve to napustim ili ustrajem, ispričat ću ti što se dogodilo s nekim osobama s kojima si se upoznao, a koje možda više neću imati prilike spomenuti.
Neko vrijeme prije smrti gospodina Huntingdona lady Annabella Lowborough otišla je s nekim drugim obožavateljem na Kontinent, gdje su se oni, nakon veselog života provedenog zajedno ubrzo rastali. Tako je živjela iz godine u godinu, ali je došla starost, a novac je nestao. Upala je u poteškoće i dugove. Umrla je u krajnjoj bijedi i siromaštvu. Možda su to samo glasine. Možda još živi, ali to ne mogu ustvrditi ni ja ni bilo tko od njezinih rođaka. Jer oni su je izgubili iz vida već prije mnogo godina, nastojeći je zaboraviti. Njezin je suprug, nakon njezina drugog preljuba, smjesta zatražio i dobio rastavu. Nedugo zatim ponovo se oženio. Bilo je dobro što se na to odlučio, jer lord Lowborough nije bio predodređen za samački život. Nikakvi poslovi ili ambiciozni planovi, pa čak ni prijateljstva, nisu mu mogli nadoknaditi udobnost doma. Imao je sina i kćerku, ali su ga oni odviše bolno podsjećali na njihovu majku.
Druga žena koju je odabrao potpuno se razlikovala od prve. Neki su se čudili njegovu ukusu, neki su se čak i rugali, dokazujući time svoju glupost. Ta je dama bila njegovih godina – to jest između trideset i četrdeset. Nije se isticala ni ljepotom ni bogatstvom ili nekim drugim odlikama, osim velikom razboritošću, pobožnošću i dobrotom. Te su je odlike učinile izvrsnom majkom njegovoj djeci i odličnom suprugom. Smatrao ju je predobrom za sebe. Zahvaljivao je sudbini što je baš njega usrećila. Činio je sve kako bi joj uzvratio dobro što mu je pružala. Usudio bih se kazati da je ona jedna od najsretnijih žena Engleske.
Ako te zanima sudbina onog lopova Grimsbya, mogu ti samo kazati da je s njim postajalo sve gore i gore. Upadao je sve dublje u glib, susrećući se samo s najgorim članovima svoga kluba, s otpacima društva. Na kraju je završio život na pijanki, ubijen od ruke nekog lopova zbog varanja na kartama.
Gospodin Hattersley nije nikad potpuno zaboravio svoje obećanje da će se kloniti zla društva, izbjegavajući iskušenja grada, provodio je život na ladanju, baveći se poslovima zemljoposjednika. Uzgajao je konje i stoku. Ponekad bi odlazio u lov, i uživao u društvu prijatelja (boljih od onih iz njegove mladosti), a naročito u društvu svoje sretne male ženice, sinova i kćeri. Njegov otac, bankar, umro je prije nekoliko godina i ostavio mu sav svoj imetak, pa se on sada mogao potpuno odati svojoj strasti. Ralph Hattersley postao je uskoro poznat po cijeloj državi kao uzgajatelj plemenitih konja.

POGLAVLJE

LI



Vratit ćemo se sada jednom hladnom, oblačnom poslijepodnevu u prosincu, kad je prvi snijeg ležao po poljima i smrznutim putovima. Na zemlji su se vidjeli duboki otisci kotača i ljudskih koraka. Dobro se toga sjećam, jer sam se vraćao kući od vikara u pratnji gospođice Elize Millward. Posjetio sam njezina oca samo radi svoje majke. Mrzio sam odlaziti onamo. Ne samo zbog nenaklonosti prema Elizi, koju sam jednoć obožavao, nego i stoga što još nisam oprostio starom gospodinu zbog njegova lošeg mišljenja o gospodi Huntingdon. Iako je vikar sada morao priznati svoju grešku, još joj je uvijek prigovarao što je napustila svoga supruga. Prekršila je svetu dužnost žene i dovodila samu sebe u iskušenje. Ništa nije moglo opravdati odlazak supruge, osim tjelesnog nasilja. A ni to, jer se tada morala obratiti zakonu da je zaštiti. Ali, nisam namjeravao govoriti o njemu nego o njegovoj kćeri Elizi. Upravo kad sam se opraštao od vikara, ona je ušla u sobu, spremna za šetnju.
– Baš sam pošla vašoj sestri, gospodine Markhame – rekla je. – Ako vam nije krivo, otpratit ću vas kući. Volim šetati u društvu, a vi?
– Da, ako je ugodno.
– Naravno – dodala je mlada dama smiješeći se.
– Hoću li naći Rosu kod kuće, što mislite? – zapitala je kad smo za sobom zatvorili vrtna vrata i krenuli prema Linden-Caru.
– Mislim da hoćete.
– Imam novosti za nju. Ako me vi niste pretekli.
– Ja?
– Da, znate li zašto je gospodin Lawrence otputovao? – pogledala me znatiželjno.
– Otputovao je? – zapitao sam, i njezino se lice razvedrilo.
– Zar vam nije pričao o svojoj sestri?
– Što? – upitao sam je prestrašen da joj se dogodilo neko zlo.
– Oh, gospodine Markhame, kako ste pocrvenjeli! – uzviknula je i nasmijala se. – Još je niste zaboravili! Bolje će biti da to brzo učinite, jer će se ona udati idućeg četvrtka.
– Ne, gospođice Elizo, to ne može biti točno!
– Zar tvrdite da lažem, gospodine?
– Niste dobro obaviješteni.
– Nisam? Zar vi znate nešto drugo?
– Mislim da znam.
– Zašto ste onda tako problijedjeli? – zapitala je, nasmijavši se oduševljeno zbog moga uzbuđenja. – Ljutite li se na mene što sam vam to ispričala? Ja vam govorim samo ono što su mi drugi rekli. Ne mogu jamčiti za istinu. Ali ne shvaćam zašto bi mi Sarah kazala neku laž. Ona mi je rekla da joj je sluga to ispričao. Gospođa Huntingdon vjenčat će se u četvrtak, a gospodin Lawrence je otputovao na vjenčanje. Kazala mi je i ime tog gospodina, ali ja sam ga zaboravila. Možda biste mi vi mogli pomoći i sjetiti se. Ne postoji li netko tko živi u njezinu susjedstvu i koji je dugo bio povezan s njome. Neki gospodin...
– Hargrave? – kazao sam s gorkim smiješkom.
– Imate pravo! – kriknula je. – Tako je glasilo to ime!
– Nemoguće, gospođice Elizo! – uzviknuo sam glasom zbog kojega se trgnula.
– To su meni kazali – rekla je, ljubazno me promatrajući. Tada je prasnula u oštar smijeh koji me je razbjesnio.
– Morate mi oprostiti – viknula je – znam da je to vrlo nepristojno, ha, ha, ha – ali, ste se možda vi namjeravali oženiti njome? – Bože, kakva šteta! Ha, ha, ha! Gospodine Markhame, valjda se nećete onesvijestiti? Da pozovem u pomoć onog čovjeka? Jacob... – Ali prije nego što je uspjela nešto više kazati, zgrabio sam je za ruku i čvrsto stisnuo. Povukla se, kriknuvši od bola. Ali, duh joj je ostao nepobijeđen, jer je smjesta nastavila, tobože zabrinuto:
– Što mogu učiniti za vas? Hoćete li možda malko vode, ili brandyja? Sigurno ga imaju u onoj gostionici. Mogu potrčati po njega.
– Dosta tih gluposti! – prekinuo sam je oštro. Činila se zbunjena, čak za trenutak i uplašena. – Mrzim takve šale – nastavio sam.
– Nisam se šalila!
– Smijali ste se, a ja ne volim kad mi se smiju – odvratio sam, nastojeći svim silama govoriti mirno i reći samo ono što je bilo razumno. – Budući da ste tako dobre volje, gospođice Elizo, morat ćete krenuti dalje sami.
Izgovorivši te riječi, ostavio sam je i krenuo prema poljima, preskačući niske kamene ograde i provlačeći se kroz živice. Želio sam istog časa saznati istinu, pa sam žurio prema Woodfordu što su me noge nosile. Isprva, dok me je moja lijepa mučiteljica još mogla slijediti pogledom, hodao sam polako, da bih zatim potrčao preko polja i travnjaka, dok nisam stigao do kuće mladog gospodina. Nikada dosad nisam spoznao svu snagu svoje ljubavi. Svu snagu svoje nade koja nije propala ni u trenucima najdublje tuge, jer sam i tada uvijek vjerovao u to da će ona jednog dana možda ipak biti moja. Ili da će u svom srcu održati bar sjećanje na našu ljubav i prijateljstvo. Odlučio sam pitati svoga prijatelja sve o njegovoj sestri, bez čekanja i oklijevanja kao dosad. Želio sam smjesta saznati kakva će biti moja sudbina.
– Je li gospodin Lawrence kod kuće? – zapitao sam brzo slugu koji mi je otvorio vrata.
– Nije, gospodin je jučer otputovao – odgovorio mi je.
– Kamo?
– U Grassdale, gospodine, zar to niste znali? – rekao je taj momak. – Mislim, gospodine...
Ali ja sam se okrenuo, i nisam čuo što je on pretpostavljao. Nisam želio izložiti svoju muku njegovu smijehu i bezobraznoj znatiželji.
Što sam mogao poduzeti? Je li moguće da me ona napustila radi tog čovjeka? Nisam htio u to povjerovati. Mogla je zaboraviti mene, ali nije smjela uzeti njega. Moram saznati istinu! Nisam se mogao baviti ničim drugim dok je ta bura sumnji, ljubomore i srdžbe bjesnila u meni. Jutarnjom ću kočijom krenuti iz L... i otputovati u Grassdale. Moram stići onamo prije vjenčanja. A zašto? Jer me zaokupila misao da bih ga možda mogao spriječiti, pa ako to ne učinim, mogli bismo oboje zbog toga žali i do kraja života. Sjetio sam se da me možda netko ocrnio pred njom, možda njezin brat. Jest, bez svake sumnje. Njezin ju je brat uvjerio kako sam pokvaren i nevjeran. Zbog brige za njezin budući život, možda ju je nagovorio da sklopi taj drugi brak. Tako bi je sačuvao od mene. Ako je bilo tako, i ona prekasno otkrije svoju grešku, kakvu bih grižnju savjesti osjetio, znajući da je moja glupa suzdržljivost kriva za sve! Moram je vidjeti! Ona mora saznati istinu, makar na crkvenim vratima. Možda će me smatrati luđakom ili bezobraznim glupanom, možda će se čak uvrijediti zbog takvog postupka, ili mi reći da je sada prekasno! Ali možda bih je mogao spasiti! Možda bi ona ipak mogla postati moja!
Gajeći tu nadu, mučen sumnjama, žurio sam kući da se pripremim za sutrašnji odlazak. Rekao sam majci da me čeka važan posao.
Nisam mogao sakriti svoje uzbuđenje pred njezinim majčinskim očima. Morao sam se potruditi da je umirim, jer se plašila neke strašne tajne.
Te je noći stao padati gust snijeg, zbog kojeg je kočija sutradan tako polako napredovala da sam upao u očaj. Putovao sam cijelu noć, jer je to već bila srijeda. Sutra ujutro obavit će se vjenčanje! Ali noć je bila duga i tamna. Snijeg se hvatao za kotače i usporavao konjski kas. Životinje su bile umorne, a kočijaš oprezan preko svake mjere.
Ostalim je putnicima bilo svejedno kako brzo napredujemo. Umjesto da su mi pomagali potjerati lijenog kočijaša, samo su se cerili zbog moje nestrpljivosti. A kad sam predložio da ja uzmem uzde u svoje ruke, svi su se tome suprotstavili. Svi do jednoga.
Napokon smo po danjem svjetlu stigli u M... i stali pred svratiste »Ruža i kruna«. Glasno sam upitao za poštansku kočiju do Grassdalea. Nije je bilo. Jedina u gradu upravo se popravljala. – Nabavite mi bilo šta, samo brzo! – Pronašli su neka kola, ali nije bilo slobodnog konja. Poslao sam u grad da ga potraže. Ali, to se sve tako zavuklo da više nisam mogao čekati. Zamolivši ih da pošalju kola za mnom, ako budu pripravna za jedan sat krenuo sam pješice. Udaljenost je iznosila jedva nešto više od šest milja, ali nisam poznavao cestu, pa sam se morao zaustavljati s vremena na vrijeme i pitati za smjer. Često sam zbog toga morao i ulaziti u kuće, jer je napolju, toga hladnog zimskog dana, bilo malo ljudi. Kola me nisu prestigla. Bilo je dobro što ih nisam čekao, čak sam prigovarao samom sebi što sam bio toliko lud i tako se dugo zadržao.
Napokon sam ipak stigao u blizinu Grassdalea. Približio sam se maloj crkvi. Pred njom sam ugledao nekoliko kočija. Nije trebalo promatrati konje ukrašene bijelim vrpcama i radosna lica seljaka, koji su prisustvovali toj svečanosti, da se pogodi kako je riječ o svadbi. Potrčao sam među njih, i zapitao ih bez daha je li ceremonija već davno započela. Oni su samo zurili u mene. U svom sam ih očaju odgurnuo i upravo želio ući kroz vrata ograde u dvorište pred crkvom, kad su neki ljudi istrčali iz crkve vičući nešto u narječju toga kraja što je zvučilo kao: »Gotovo je, oni dolaze!«
Da me je Eliza Millward vidjela toga časa, sigurno bi bila oduševljena. Pridržao sam se za ogradu da ne padnem. Zurio sam u crkvena vrata da bih posljednji put bacio pogled na Helenu, sreću moga života, i vidio toga omraženog smrtnika koji ju je otrgnuo od moga srca. Osudio ju je na život u to sam bio siguran – pun bijede i očaja. Jer u kakvoj je sreći mogla uživati s njim? Nisam je htio uznemiriti svojom prisutnošću, ali nisam imao ni snage da se povučem. Dolazili su zaručnik i zaručnica. Njega nisam vidio. Gledao sam samo nju. Dugi veo prekrivao je njezin lijepi stas, ali ga nije potpuno sakrivao. Išla je uzdignute glave, ali pogleda uperena u zemlju. Lice i vrat bili su joj rumeni, a oči pune sretnog smijeha. Kroz bijeli veo pomaljale su se zlatne kovrčice. Oh, nebesa! To nije bila moja Helen! Trgnuo sam se, ali su moje oči bile pomućene od očaja i umora. Jesam li im smio vjerovati? Jest, to nije bila ona! Bila je mlađa, nježnija, svjetlija – zaista lijepa. Ali mnogo manje otmjena i bez onog šarma koji je privlačio moje srce. Pogledao sam zaručnika. Bio je to Frederick Lawrence! Obrisao sam hladne kapljice koje su mi tekle sa čela i povukao se. Ali on me primijetio.
– Jeste li to vi, Markhame? – upitao je iznenađeno što me vidi.
– Jesam, Lawrence, a jeste li to vi? – uspio sam kazati.
Nasmiješio se i pocrvenjeo ponosan i postiđen u isto vrijeme. Imao je razloga da bude ponosan na lijepu damu kraj sebe, ali još više da se stidi što mi je to tako dugo skrivao.
– Dopustite mi da vam predstavim svoju ženu – nastojao je sakriti svoju zbunjenost pretjeranim veseljem. – Esther, ovo je gospodin Markham, moj prijatelj Markham, a ovo je bivša gospođica Hargrave.
Naklonio sam se pred mladom suprugom i čvrsto stisnuo ruku zaručniku.
– Zašto mi to niste kazali? – prigovorio sam mu, iako lud od sreće zbog svega i pun prijateljskih osjećaja za njega.
– Pa javio sam vam – rekao je zbunjeno – zar niste primili moje pismo?
– Kakvo pismo?
– Ono koje vam je najavljivalo moje vjenčanje.
– Nikad nisam primio ništa što bi mi to nagovijestilo.
– Trebalo je jučer ujutro stići k vama. Priznajem da je to dosta kasno. Ali otkud ste vi došli ovamo, ako niste ništa znali?
Sad sam se ja zbunio. Ali mlada dama priskočila mi je u pomoć, predlažući mu da bi njegova prijatelja trebalo pozvati u kočiju i krenuti. Nije bilo ugodno stajati među svim tim ljudima koji su u nju zurili. A i prijatelji su ih čekali.
– Osim toga, veoma je hladno! – rekao je pogledavši njezinu laganu haljinu i smjesta je poveo do kočije. – Markhame, hoćete li doći? Mi putujemo u Pariz, ali vas možemo odbaciti bilo kamo između ovog mjesta i Dovera.
– Ne, hvala vam! Do viđenja, nije ni potrebno da vam poželim ugodno putovanje. Ali kao znak isprike očekujem od vas mnogo pisama prije nego što se opet sretnemo.
Stisnuo mi je ruku i požurio u kočiju do svoje gospođe. To nije bilo mjesto za duži razgovor. Ionako smo već dosta dugo razgovarali na čuđenje prisutnih. Stajao sam kraj kočije, pa kako je prozor bio otvoren, vidio sam da je moj prijatelj nježno zagrlio svoju zaručnicu oko struka, dok je ona položila svoje vrelo lice na njegovo rame. Dok je kočijaš zatvarao vrata kočije i penjao se na svoje mjesto, ona je podigla svoje vesele oči prema njemu i rekla:
– Sigurno me smatraš bezosjećajnom, Frederiče! Znam da djevojke u tim prilikama obično plaču, ali ja nisam mogla ni uz najbolju volju iscijediti ni jednu suzu.
Odgovorio joj je poljupcem i još je čvršće privio uza se.
– Što je to? – prošaptao je. – Zašto sada plačeš, Esthero?
– Nije to ništa! Sretna sam! Nadam se – zajecala je – da će naša draga Helen jednom biti tako sretna kao mi.
– Budi blagoslovljena za tu želju! – govorio sam u sebi dok je kočija odlazila. – I neka Bog da da bude uslišana!
Pričinilo mi se kao da je oblak zastro lice njezina muža dok je to govorila. Što li je mislio? Možda je pomislio na mene. Možda je požalio zbog svoje uloge da spriječi brak između Helene i mene. Odbio je da nam pomogne, iako sam ništa nije poduzimao protiv naše veze. Od te sam ga optužbe sada oslobodio i žalio zbog svojih neopravdanih sumnja. Pogriješio je što je pasivno promatrao dvije struje kako teku kroz život i nastoje Ukloniti prepreke što ih dijele. Potajno se nadao da će se one izgubiti u pijesku prije nego što se stignu spojiti. U isto to vrijeme on je brzo napredovao u svojoj ljubavi. Njegovo srce i glava bili su puni te lijepe dame, pa nije stigao misliti na osjećaje drugih. Na Helen i mene. Bez sumnje je svoju odabranicu sreo prvi put za svoga boravka u F... Sad se sjećam kako mi je jednom spomenuo da se u pratnji njegove tetke i sestre nalazi u tom kupalištu i jedna mlada djevojka. To je opravdavalo i njegovu šutnju o svemu što se ondje događalo. Sad sam našao objašnjenje i za mnoge sitne dogodovštine. Na primjer, njegove česte odlaske iz Woodforda, koje mi nikad nije posve objasnio. Zašto je svoju ljubav krio preda mnom? Možda zbog suosjećanja sa mnom. Ili iz straha da ne pomuti moju odluku u tako opasnom osjećanju kao što je ljubav.

POGLAVLJE

LII



Napokon su stigla i naručena kola. Popeo sam se i zamolio čovjeka da me odveze do Grassdale Manora. Bio sam odviše zaokupljen svojim mislima a da bih vozio sam. Posjetit ću gospođu Huntingdon. U tome nije bilo nikakva zla. Njezin je muž bio mrtav već više od godinu dana. Po njezinu držanju prilikom moga neočekivanog dolaska moći ću zaključiti kakvi su njezini osjećaji, i pripada li mi još njezino srce. Ali moj suputnik, vrlo brbljav čovjek, nije me želio prepustiti razmišljanju.
– Odlaze! – govorio je dok su kočije promicale kraj nas. – Poznajete li tu obitelj, ili ste stranac u ovom kraju?
– Poznajem ih po pričanju.
– Najbolja od njih upravo je otišla. Doskora će otputovati i stara gospođa i negdje se drugdje nastaniti. A nova gospodarica, koja više i nije tako mlada, nastanit će se ovdje.
– Zar se gospodin Hargrave oženio?
– Jest, prije nekoliko mjeseci. Trebalo je da se oženi nekom udovicom, ali se nisu mogli sporazumjeti zbog novaca. Ona je bogata, a gospodin Hargrave je sve htio odmah prenijeti na sebe. Ona nije željela sve dati, i tako je brak propao. Ova druga nije tako bogata, a nije ni lijepa. Još nije bila udata, iako joj je više od četrdeset godina. Da nije prihvatila ovu priliku, druga joj se ne bi nikad ni pružila. Sigurno je pomislila da tako lijep i mlad suprug vrijedi bar toliko koliko sav novac što ga ona posjeduje. Ali, bojim se, uskoro će se pokajati. On nije tako ljubazan i velikodušan gospodin kakvim ga je smatrala. Već joj je počeo zapovijedati. Uvidjet će da je grublji i nepažljiviji nego što može i zamisliti.
– Čini se da ga dobro poznajete – rekao sam.
– Da, gospodine! Poznajem ga od njegovih mladih dana. Bio je uvijek vrlo ohol i svojevoljan. Bio sam nekoliko godina njegov sluga. Ali nisam mogao podnijeti njegov način, ni vječno prigovaranje njegove majke. I tako sam promijenio službu.
– Nismo li već blizu kuće? – prekinuo sam ga.
– Jesmo, gospodine, ona je ondje iza parka.
Srce mi se slomilo kad sam ugledao tu prostranu kuću »u parku. Čak i sada, zimi, bio je divan. Kakav li je tek morao biti ljeti? Pružao se preda mnom u svoj svojoj čistoći i nevinosti. Nada mnom se uzdizalo golemo drvo snijegom pokrivenih grana. Jezero je bilo zamrznuto, a nad njega su se naginjale bijele grane grmlja. Sve je to pružalo divnu sliku bogatstva i to me uplašilo. Postojala je samo jedna nada. Možda je ipak sve to bogatstvo naslijedio mali Arthur, i nije ušlo u posjed njegove majke. Nadvladavši svoju odbojnost da njezino ime spomenem svom pratiocu, zapitao sam ga zna li je li pokojnik ostavio oporuku, i kako je imetak podijeljen. Oh, da, znao je sve o tome. Ona je dobila upravu nad imanjem sve do punoljetnosti sina. Imala je dakako i vlastiti posjed i još neku malu svotu koja je bila određena prije sklapanja braka.
Prije nego što mi je sve to objasnio, krenuli smo prema vratima parka. Hoću li je naći ovdje, ili se još uvijek nalazila u Staningleyu? Njen mi brat o tome nije ništa rekao. Upitao sam vratara je li gospođa Huntingdon kod kuće. Ne, bila je kod svoje tetke, ali su njen povratak očekivali za Božić. Veći je dio vremena provodila u Staningleyu i samo povremeno, radi poslova, dolazila, u Grassdale.
– Kraj kojega se grada nalazi posjed Staningley? – pitao sam. Doskora sam dobio objašnjenje.
– A sada mi prepustite uzde, vratiti ću se u M... Moram doručkovati u »Ruži i kruni« a tada ću prvom kočijom krenuti u Staningley.
U M... sam se stigao odmoriti prije nego što je kočija krenula. Obilno sam doručkovao i uredio se, pa sam čak stigao napisati i kratko pisamce majci da zna da je sa mnom sve u redu, iako se neću pojavljivati kod kuće u ugovoreno vrijeme. Put do Staningleya bio je dug, a ja nisam želio da sebi uskratim potrebno osvježenje na putu. Čak sam jednu noć proveo u gostionici kraj ceste. Više sam naime volio da stignem nešto kasnije nego da se pojavim izmučen pred svojom obožavanom i njezinom tetkom. Ta, ionako će biti iznenađena mojom pojavom. Ujutro ne samo što sam se osvježio obilnim doručkom, nego sam i više vremena nego obično posvetio svojoj toaleti. Obukao sam svježe rublje, isčetkao odijelo, dobro očistio cipele i uzeo nove rukavice. Preda mnom je bio dug put. Kočija je prolazila kroz susjedstvo Staningleya, pa sam zamolio da me iskrcaju što bliže posjedu.
Bilo je svježe, sunčano ali hladno jutro. Sjedio sam i promatrao krajolik pokriven snijegom. Udisao sam čisti zrak iznad zaleđenih polja. Razmišljao sam prema kakvom cilju žurim, koga ću sresti, pa je moje srce bilo puno neizrecivog oduševljenja. Misli su mi bile opijene srećom, koju sam nastojao dovesti u razumne granice, prisjećajući se razlike između Helenina i moga položaja. Razmišljao sam o svemu što je proživjela od našeg rastanka. O njezinoj dugoj, neprekidnoj šutnji. A prije svega, mislio sam na njezinu hladnu i opreznu tetku, čije će savjete ovaj put ona sigurno poslušati. Pri toj pomisli srce mi je zadrhtalo od straha. Ali sve to nije moglo umanjiti sjećanje na ono što je bilo izgovoreno među nama. Na kraju putovanja moji su mi suputnici ipak pomogli odvrativši moje misli.
– Ovo je lijepa zemlja – kazao je jedan od njih pokazujući kišobranom široka polja desno od nas.
– Izvrsna zemlja. Trebalo bi da je vidite u proljeće ili u ljeto.
– Jest – nastavio je drugi, neki stariji čovjek u sivom kaputu, zakopčanom do grla. Držao je pamučni kišobran stisnut među nogama. – Pripada starom Maxwellu, zar ne?
– Bila je njegova, ali je on umro i ostavio sve svojoj nećakinji.
– Sve?
– Svaki pedalj! A sa zemljom i kuću i sve ostalo što je posjedovao. Sve osim nekih sitnica koje je ostavio nećaku, i rente koju je dobila njegova žena.
– Nije li to čudno, gospodine?
– I te kako! Pa ona nije ni bila njegova prava nećakinja. Ali, osim nje nije imao drugih rođaka. Jedino nekog nećaka s kojim se svađao. A nju je uvijek volio. Osim toga, i njegova mu je žena savjetovala da to učini. Ona je donijela veći dio tog imetka, pa je željela da ga dobije njezina nećakinja.
– Nasljednica će biti dobra partija za nekoga.
– I hoće! Udovica je, ali još dosta mlada i vrlo lijepa. Uz to je i bogata, i ima samo jednog sina. Upravlja i lijepim imanjem za njega. Mnogi će poletjeti za njom. Bojim se, mi nemamo nikakve šanse. (Gurnuo me laktom, nasmijavši se.) Nadam se da se ne ljutite na ovu šalu? Ona će se sigurno udati za plemića. Pogledajte – pokazao je kišobranom susjedu do sebe – ono je ta kuća, ondje u velikom parku. Sve je okruženo šumama s mnogo divljači.
– Što je to sada?
Taj uzvik izazvalo je naglo zaustavljanje kočije kraj ulaza u park.
– Gospodine, tu je Staningley! – uzviknuo je kočijaš. Ustao sam, bacio svoju torbu na zemlju i stao silaziti.
– Bolesni ste? – zapitao me moj brbljavi suputnik zureći mi u lice. (Sigurno sam bio vrlo blijed.)
– Nisam! Evo, kočijašu!
– Hvala, gospodine!
Kočijaš je spremio novac i povukao konje, ostavivši me pred ogradom parka. Skrstio sam ruke i upro pogled na zemlju. U glavi su mi se vrzmale misli i slike, od kojih je samo jedna bila jasna: Moja je ljubav bila uzaludna, moja je nada nestala zauvijek. Smjesta se moram otrgnuti od svega toga i potisnuti sve misli na nju. Napustiti taj divlji, ludi san. Rado bih se satima zadržao na tom mjestu, nadajući se da ću je bar vidjeti prije nego što zauvijek odem. Nisam smio dopustiti da me opazi. Ona bi odmah pomislila da su me ovamo doveli moji osjećaji i nada da ću zadobiti njezinu ruku. Jesam li je smio podsjetiti na ljubav koju sam osjećao prema njoj dok je još bila nepoznata žena, bez imetka, obitelji i prijatelja? Jesam li smio doći k njoj sada kad se vratila u svoj pravi život? Nismo se vidjeli već šesnaest mjeseci, a ona mi nije obećala susret na ovom svijetu. Do dana današnjega nije mi napisala ni jednu jedinu riječ. Ne, nisam smio na to ni pomisliti!
Pa čak da njezini osjećaji prema meni još nisu bili zamrzli, jesam li smio uzburkati njezin mir? Jesam li je smio natjerati u borbu između dužnosti i osjećaja? Je li ona smjela izazvati osudu svijeta i tugu onih koje je voljela, zbog romantičnog osjećaja ljubavi prema meni? Ne, nisam je smio dovesti u taj položaj! Smjesta ću otići, i ona nikad neće saznati da sam se približio ovom mjestu. Nisam smio pomutiti njezin mir ni njezino srce svojom prisutnošću.
– Zbogom, draga Heleno! Zauvijek! Zauvijek, zbogom!
To sam kazao, a ipak se nisam mogao odvojiti od toga mjesta. Pošao sam nekoliko koraka, zatim sam se okrenuo da bih po posljednji put bacio pogled na njezin dom i duboko ga usadio u svoje misli. Nikad ga više neću vidjeti. Zatim sam ponovo krenuo, pa zastao u dubokoj žalosti, naslonivši se na staro deblo kraj puta.

POGLAVLJE

LIII



Dok sam tako stajao zadubljen u svoje tužne misli, približila se neka gospodska kočija. Nisam je ni pogledao, i ona se mirno provezla kraj mene. Gotovo je ne bih bio ni zamijetio, da nisam iznutra čuo neki dječji glasić:
– Mama, mama, evo gospodina Markhama! To je on! Pogledaj!
Nisam podigao pogled, ali pretpostavljam da je mama pogledala, jer je nježan glas potresao moje živce:
– Oh, tetko, ovo je gospodin Markham! Arthurov prijatelj! Stanite, Richarde!
Bilo je toliko potisnute sreće u tim riječima da sam se jedva mogao suzdržati. Kočija je smjesta stala, i ja sam podigao pogled. Sreo sam pogled neke blijede, starije gospođe koja me je promatrala kroz otvoreni prozor. Naklonila se, a to sam učinio i ja. Arthur je vikao kočijašu neka ga pusti napolje. Ali, prije nego što ga je on mogao pustiti, kroz prozor se pružila jedna ruka. Poznavao sam je, iako je crna rukavica sakrivala njezinu divnu bjelinu. Stisnuo sam je žarko, ali sam se smjesta opet sabrao, i pustio je.
– Jeste li nam došli u posjet, ili ste samo u prolazu? – zapitala je Helen tihim glasom. Osjetio sam kako me pažljivo promatra kroz gust crni veo koji ju je potpuno skrivao od mene.
– Došao sam posjetiti ovo mjesto – mucao sam.
– Mjesto – ponovila je glasom koji je odavao razočaranje. – Hoćete li doći k nama?
– Ako vi to želite?
– Možete li sumnjati u to?
– Da, da, on mora doći! – uzviknuo je Arthur, dotrčavši iza kočije. Uhvatio me za ruku i stao je tresti.
– Sjećate li me se, gospodine? – zapitao je.
– Naravno, mali moj prijatelju, iako si mnogo porastao – odgovorio sam promatrajući toga izraslog mladog gospodina, koji je bio sve više nalik na svoju majku.
– Jesam li mnogo narastao? – upitao je i popeo se.
– Velik si! Veći si za tri inče, časna riječ!
– Prošlog sam rođendana imao sedam godina – rekao je ponosno. – Za sedam godina bit ću isto tako visok kao vi.
– Arthure – kazala je njegova majka – dovedi gospodina sa sobom. Krenite, Richarde!
U njezinu se glasu osjećalo nešto nalik na tugu, što nisam mogao opisati. Kočija je ušla kroz kapiju prije nas. Moj me je mali drug vodio kroz park, i neprekidno veselo pričao. Stigavši do kuće, zastao sam na stepenicama i ogledao se. Nastojao sam ponovo steći svoj mir. U svakom slučaju, bar se prisjetiti svoje odluke. I tek pošto me Arthur nekoliko puta povukao za kaput i pozvao da uđem, pristao sam da ga otpratim do sobe u kojoj su nas već čekale dame.
Helen me nježno pogledala kad sam ušao i zapitala za moju majku i Rosu. Odgovorio sam joj s mnogo poštovanja. Gospođa Maxwell, njezina tetka, zamolila me da sjednem. Napomenula je da je hladno, ali da ja vjerojatno nisam doputovao izdaleka.
– Manje od dvadeset milja – odgovorio sam.
– Pješice?
– Ne, gospođo, kočijom!
– Evo Rachele, gospodine – rekao je Arthur. On je jedini među nama bio iskreno sretan. Obratio je moju pažnju na tu vrlo vrijednu osobu, koja je upravo ušla u sobu želeći odnijeti kaput svoje gospodarice. Počastila me je ljubaznim smiješkom. To je zahtijevalo od mene bar pristojan pozdrav, koji sam rado uputio. Uvidjela je da je prije pogrešno sudila o meni.
Kad se Helen riješila svoje tako mračne kape s velom i zimskog kaputa, bila je opet ona prava, i ja sam to jedva mogao podnijeti. Naročito sam bio sretan što sam ponovo vidio njezinu divnu crnu kosu u punom sjaju.
– Mama je skinula svoju udovičku kapu u čast stričeva vjenčanja – rekao je Arthur. Mama je gledala ozbiljno, a gospođa Maxwell odmahnula je glavom. – A tetka Maxwell nikad neće skinuti svoju – uporno je nastavljao dječak. Primijetio je da je time zadao bol svojoj tetki, pa joj je prišao, zagrlio je bez riječi i poljubio u obraz. Zatim se povukao do prozora i stao se zabavljati sa svojim psom. Gospođa Maxwell je razgovarala sa mnom o tako zanimljivim pitanjima kao što je vrijeme, godišnja doba i ceste. Smatrao sam njezinu prisutnost vrlo korisnom, jer sam pomalo uspio da se smirim. Inače bi me moji osjećaji nagnali da učinim nešto i protiv svoje volje. Ipak sam to svladavanje doskora počeo osjećati kao nepodnošljivo, pa sam jedva uspijevao slušati njezina pitanja i na njih pristojno odgovarati. Helen je naime stajala nekoliko koraka dalje od mene, naslonjena na kamin. Nisam se usudio da je gledam, ali sam osjećao njezin pogled na sebi. Dobacio sam joj kratak pogled i primijetio da su joj obrazi rumeni. Nervoznim prstima igrala se lancem za sat, odavajući veliko uzbuđenje.
– Recite mi – upala je u prvu stanku nastalu u razgovoru kako ste vi svi u Lindenhopeu? Je li se nešto dogodilo otkada sam otputovala?
– Mislim da nije ništa.
– Nitko nije umro? Nitko se nije vjenčao?
– Ne!
– Ili će se vjenčati? Nisu se sklopile neke nove veze, ili razriješile stare? Nisu li se stari prijatelji zaboravili?
To je kazala tako tiho da te posljednje riječi nije mogao čuti nitko osim mene. U isti me čas pogledala očima punim tuge.
– Mislim da nisu! Sigurno ne, ako su se drugi tako malo promijenili kao ja. – U licu joj se naziralo duboko nagnuće prema meni.
– Doista nas niste namjeravali posjetiti? uzviknula je.
– Plašio sam se da vam smetam.
– Smetate! – odmahnula je nestrpljivo. – Što... – Ali se iznenada sjetila prisutnosti svoje tetke. Okrenula se prema staroj dami, nastavivši:
– Tetko, on je najbolji prijatelj moga brata, i moj. Zavolio je moga sina, i sada, kad prolazi kraj naše kuće, tako daleko od svoje, on se plaši da bi mogao smetati! Jesi li čula takvo što?
– Gospodin Markham je odviše skroman – rekla je gospođa Maxwell.
– Ili odviše služben – odgovorila je njezina nećakinja. – Ali, nije važno. – I okrenuvši se od mene, sjela je u naslonjač kraj stola. Prihvatila je neku knjigu i stala listati po njoj.
– Da sam znao – nastavio sam – da nisam zaboravljen kao prijatelj, sigurno se ne bih odrekao zadovoljstva da vas posjetim. Ali, mislio sam da ste me već davno zaboravili.
– Zar sudite druge prema sebi? – promucala je, a da nije podigla oči s knjige, okrećući brzo stranicu za stranicom.
Nastala je stanka. Arthur je to iskoristio i predstavio mi svoga lijepog setera. Upitao je i za seterova oca Sancha. Gospođa Maxwell povukla se zbog nekih poslova. Helen je smjesta odgurnula knjigu od sebe i neko vrijeme šutke promatrala svoga sina i njegova psa. Poslala je sina iz sobe pod izgovorom da mi donese svoje najnovije knjige. Dijete je poslušalo, a ja sam počeo gledati psa. Tišina bi trajala sve do povratka dječaka da je to ovisilo o meni, ali se moja domaćica nestrpljivo digla, prišla kaminu i ozbiljno napomenula:
– Gilberte, što se s vama dogodilo? Zašto ste se tako promijenili? Znam da je to vrlo indiskretno pitanje – brzo je dodala – možda i vrlo grubo, ali ja mrzim tajnovitost i skrivanje.
– Nisam se promijenio, Heleno – na žalost, osjećam jednako kao prije. Ali prilike su se promijenile.
– Kakve prilike? Recite mi! – Obrazi su joj problijedjeli od straha. – Možda stoga što sam onda otišla k drugome?
– Odmah ću vam objasniti – dodao sam. – Priznat ću da sam doputovao ovamo s namjerom da vas posjetim, ali nisam znao da je ovaj posjed vaš. To sam saznao tek iz razgovora dvojice ljudi u kočiji za putovanja. Shvatio sam da su sve moje nade propale. Pa kad sam stigao do vaših vrata, odlučio sam da ne uđem. Zastao sam nekoliko trenutaka razgledavajući to mjesto i odlučio se vratiti u M... a da vas ne posjetim.
Nastala je kratka stanka. Gospođa Huntingdon se povukla do prozora. Je li shvatila da me samo moja skromnost sprečava da je zaprosim? Ili je razmišljala kako da me odbije a da me ne povrijedi? Prije nego što sam mogao bilo što reći, prekinula je tišinu okrenuvši se iznenada prema meni:
– Već ste prije mogli saznati sve, samo da ste mi pisali.
– Rado bih to bio učinio, ali nisam znao vašu adresu. Nisam htio pitati vašeg brata, jer sam se bojao da će se on suprotstaviti našem dopisivanju. To me ne bi spriječilo ni trenutak, da sam mogao i pomisliti da vi to želite. Da čak još i mislite na svoga nesretnog prijatelja. Ali, vaša me šutnja uvjerila da ste me zaboravili.
– Jeste li očekivali da ću ja vama prva pisati?
– Ne, Heleno – gospođo Huntingdon! – rekao sam pocrvenjevši. – Sigurno nisam! Ali da ste mi poslali neku poruku po svom bratu, ili ga čak upitali nešto za mene...
– Često sam ga pitala! Nisam to više htjela nastavila je sa smiješkom – tako dugo dok vi njemu stavljate tek nekoliko pristojnih pitanja o mom zdravlju.
– Vaš brat nikad nije rekao da ste spomenuli moje ime.
– Jeste li ga ikada pitali?
– Nisam, jer sam primijetio da on ne želi govoriti o vama. Nije mi izlazio ni najmanje u susret, iako je dobro poznavao moje osjećaje. – Helen nije odgovorila. – A imao je i potpuno pravo – dodao sam. Ali ona je i dalje šutjela, promatrajući snijegom pokriveni travnjak. »Oslobodit ću je svoje prisutnosti,« pomislio sam i smjesta ustao da bih se oprostio. To je bilo herojsko djelo podstaknuto ponosom.
– Što, zar već odlazite? – zapitala je, uhvativši ruku koju sam joj pružio.
– Zašto bih još ostao?
– Bar pričekajte dok Arthur dođe.
Rado sam poslušao njezinu molbu, pa sam se naslonio na suprotnu stranu kamina.
– Kazali ste da se niste izmijenili, ali jeste rekla je moja prijateljica.
– Nisam, gospođo Huntingdon, iako bi to bilo dobro.
– Hoćete li tvrditi da još gajite prema meni one iste osjećaje kao onda kad smo se posljednji put vidjeli?
– Dakako, ali ne smijem.
– Onda niste smjeli o njima govoriti, Gilberte! A sada ne smijete skrivati istinu!
Bio sam odviše uzbuđen, a da bih mogao odgovoriti. Ne čekajući odgovor, okrenula se i pogledala napolje. Je li se okrenula da bi smirila svoje uzbuđenje ili zato da ubere prekrasnu procvalu božićnu ružu, nisam znao. Rasla je u posudi na prozoru, zaštićena od snijega. Ona ju je ubrala, približila svojim usnama i kazala:
– Ta ruža nije tako lijepa kao ljetno cvijeće, ali je izdržala ono što druga ne bi. Hranila ju je hladna zimska kiša, a slabašno ju je sunce grijalo. Vjetar je nije slomio, ni mraz uništio. Pogledajte, Gilberte, još je svježa.
Pružio sam ruku, nisam se usudio govoriti da me moji osjećaji ne bi savladali. Položila je ružu u moju ruku, jedva je dodirnuvši Ja sam utonuo u razmišljanje o tome što znače njezine riječi, i što bi trebalo da odgovorim. Da li da odam svoje osjećaje ili ih sačuvam za sebe? Ona je to oklijevanje shvatila kao nezainteresiranost, pa je zgrabila ružu i bacila je napolje u snijeg. Zatim je naglo zatvorila prozore, i povukla se do vatre.
– Heleno, što to znači? – viknuo sam, uzbuđen zbog te iznenadne promjene njezina ponašanja.
– Niste shvatili moj dar – rekla je – ili, što je još gore, vi ste ga prezreli. Žao mi je što sam vam ga dala. Ali, budući da sam već učinila tu grešku, najbolje je bilo oduzeti vam je i baciti.
– Vi mene niste shvatili – odvratio sam, ponovo otvorivši prozor. Iskočio sam, podigao cvijet, unio ga, predao ga njoj, preklinjući je neka mi ga ponovo pokloni, pa ću ga zauvijek sačuvati, i cijeniti ga više od bilo čega što posjedujem.
– Hoće li vas to zadovoljiti? – zapitala je, uzevši ga u ruku.
– Hoće – odgovorio sam.
– Evo ga, uzmite ga!
Pritisnuo sam ga na usne i spremio na grudi. Gospođa Huntingdon me pogledala sa sarkastičnim smiješkom.
– Hoćete li sada otići? – zapitala je.
– Hoću – ako moram.
– Promijenili ste se – ponavljala je uporno postali ste ili vrlo ponosni ili vrlo nezainteresirani.
– Ni jedno ni drugo, gospođo Huntingdon. Kad biste mogli pogledati u moje srce...
– A zašto me nazivate gospođo Huntingdon? Zašto ne Helen, kao prije?
– Heleno, draga Heleno! – prošaptao sam. Bio sam u agoniji ljubavi, nade, oduševljenja, nesigurnosti i iščekivanja.
– Ruža koju sam vam pružila bila je dio moga srca – rekla je. – Da li biste ga odnijeli, a mene ovdje ostavili samu?
– A da li biste vi meni dali ruku, kad bih vas zamolio?
– Niste li kazali dovoljno? – odgovorila je, s najdivnijim smiješkom. Zgrabio sam njezinu ruku Bio bih je strastveno izljubio, da se nisam iznenada prisjetio:
– Jeste li pomislili na posljedice?
– Nisam! Inače se ne bih ponudila nekome toliko ponosnom i nezainteresiranom koji svoje osjećaje stavlja iznad mojih zemaljskih dobara.
Kakav sam bio glupan! Nisam se usudio zagrliti je, nisam se usudio vjerovati u takvu sreću...
– A što ako se pokajete?
– To bi bila vaša krivnja – odgovorila je. – Ja to nikad neću učiniti, ako me gorko ne razočarate. Ako nemate dovoljno povjerenja u moje osjećaje, radije me odmah napustite.
– Moj anđele, moja Heleno! – uzviknuo sam, zagrlio je i strastveno joj poljubio ruku – ja se nikada neću pokajati. Ali, jeste li pomislili na svoju tetku? – Zadrhtao sam pri pomisli na njezin odgovor sav u strahu da bih je ponovo mogao izgubiti.
– Moja tetka to još ne mora saznati – odgovorila je. – Ona bi to smatrala prenaglom odlukom. Mora te upoznati i zavoljeti. Moraš sada otići i vratiti se u proljeće. Ostat ćeš ovdje duže i sprijateljiti se s njom. Znam da će te zavoljeti.
– I tada ćeš postati moja – rekao sam i poljubio joj usne. Postao sam najednom tako smion kao što sam prije bio plah i suzdržan.
– Tek za godinu dana – odgovorila je, nježno se otrgnuvši iz moga zagrljaja. Ali je još uvijek čvrsto držala moju ruku.
– Još godinu dana! Oh, Heleno, ne mogu tako dugo čekati!
– Zar si tako vjeran?
– Ne mogu podnijeti tako dug rastanak.
– Neće biti rastanka! Pisat ćemo svaki dan. Moja će duša uvijek biti s tobom. Ponekad ćeš me viđati i svojim očima. Neću lagati i reći da će mi biti lako tako dugo čekati, ali moram u međuvremenu obavijestiti prijatelje o svojoj odluci.
– Oni neće biti suglasni.
– Znam, dragi Gilberte – rekla je ozbiljno. Ali, kad te upoznaju, promijenit će svoj sud, inače ne bi bili moji prijatelji. Ako ne promijene svoje mišljenje, mogu se otuđiti od mene. Nije mi stalo do takvih prijatelja. Jesi li sada zadovoljan? – pogledala me, i neizmjerno mi se nježno nasmijala.
– Može li biti drugačije, ljubavi moja? Voliš li me ti, Heleno? – upitao sam je, ne sumnjajući u to, ali želeći čuti njezinu potvrdu.
– Kad bi ti ljubio mene kao ja tebe – odgovorila je ozbiljno – ne bi me bio gotovo izgubio. Ne bi te smetala lažna suzdržljivost i ponos. Znao bi da položaj i bogatstvo ništa ne znače u usporedbi s osjećajima i mislima, s pravom ljubavi duše i srca.
– Ovo je i odviše sreće – rekao sam, zagrlivši je ponovo. – Nisam to zaslužio. Ne usuđujem se vjerovati u takvu sreću. I što dulje budem morao čekati, to će veći biti moj strah da bih te zbog nečega mogao izgubiti. Tisuću se stvari može dogoditi za godinu dana! – Bit ću u neprekidnoj groznici iščekivanja i straha cijelo to vrijeme. Osim toga, zima je tako užasno godišnje doba.
– I ja to mislim – odgovorila je ozbiljno. – Ne bih se htjela udati zimi – bar ne u prosincu – dodala je zadrhtavši – jer sam se tog mjeseca udala za svoga prvog muža kojega me je oslobodila užasna smrt također u to doba, Zato ćemo se vjenčati u proljeće.
– Iduće proljeće?
– Ne! Predaleko je! Ipak će to biti iduće jeseni.
– Radije u ljeto, draga!
– Dobro, potkraj ljeta! Jesi li sada zadovoljan?
Dok je govorila, Arthur se vratio u sobu. Taj je dobri dječak na sreću dugo izbivao.
– Mama, nisam mogao nigdje naći te knjige. U smiješku njegove majke naziralo se: »Dragi, znala sam da ih nećeš naći.« – Ali ih je naposljetku Rachel našla. Evo ih! – Stavio ih je uz smiješak na stol. – Pogledajte, gospodine Markhame, prirodopis s najraznovrsnijim pticama i životinjama. Isto je tako zanimljivo čitati kao i gledati slike.
Dobro raspoložen sjeo sam i stao pregledavati knjigu. Maloga sam povukao na svoja koljena. Da je došao nekoliko minuta prije, ne bih ga bio primio tako radostan. Pogladio sam njegove uvojke i poljubio ga u čelo. Bio je sin moje drage Helene, pa prema tome i moj. – I otada sam ga uvijek smatrao takvim. Taj lijepi dječak sada je već zgodan mladić. Ispunio je sva očekivanja svoje majke. Živi u Grassdale Manoru sa svojom mladom ženom, zgodnom malom Helenom Hattersley.
Nisam još pregledao s dječakom ni pola knjige, a već je gospođa Maxwell ušla u sobu i pozvala me na ručak. Isprva mi se nije sviđao hladan način te gospođe. Činio sam sve da bih joj se svidio i pri ovom prvom susretu. Već tada, u tom prvom razgovoru, postajala je sve ljubaznija i srdačnija. A kad sam se opraštao, ljubazno me pozdravila, izražavajući nadu da će me doskora ponovo vidjeti.
– Ne smijete otići prije nego što razgledate zimsku bašču moje tetke – napomenula je Helen.
Rado sam na to pristao, slijedeći je u zimski vrt pun divnog cvijeća. Naravno, nisam imao mnogo vremena za cvijeće. Moja draga prijateljica pozvala me ovamo radi razgovora.
– Moja tetka obožava cvijeće – rekla je – a obožava i Staningley. Htjela sam te zamoliti da ona ostane ovdje, s nama, do kraja života. Ako ovo ne bude naš dom, morat ćemo je često posjećivati. Bila bi veoma žalosna ako je ostavimo samu.
– Zaboga, Heleno! Pa ti možeš činiti s onim što tebi pripada što god hoćeš. Ne mogu ni pomisliti da bi tvoja tetka napustila ovo mjesto. Mi ćemo živjeti ili ovdje, ili negdje drugdje. O tome ćeš odlučiti ti. Znam da će njoj biti žao ako je napustiš. Volim je zbog tebe, i njezina će mi sreća biti isto tako važna kao sreća moje majke.
– Hvala ti, dragi? Za to ću te poljubiti. Pusti me – Gilberte – nisam vidjela, Arthur je ovdje. Ne uzbuđuj njegove djetinje misli svojom ludošću!
* * *

Vrijeme je da završim sa svojom pričom. Za svakoga, osim za tebe, bila bi preduga. Ali za tvoje zadovoljstvo dodat ću još nekoliko riječi. Znam da će te zanimati sudbina te stare dame. Vratio sam se tamo u proljeće. Primila me vrlo ljubazno, vjerojatno već pripremljena od svoje nećakinje. Pokazao sam se u svom najboljem svjetlu, i savršeno smo se slagali. Kad je saznala za moje namjere, prihvatila je to s više razumijevanja nego što sam pretpostavljao. Njezina jedina napomena u vezi s tim bila je:
– I tako ćete mi, gospodine Markhame, oteti moju nećakinju. Dobro! Nadam se da će vaša veza biti sretna, i da će moja draga djevojčica napokon doživjeti bolje dane. Bila bih zadovoljnija da se odlučila ostati sama. Ali, ako se već mora udati, ne poznajem nikoga kome bih je radije povjerila, i tko bi je više usrećio od vas, bar koliko ja mogu prosuditi.
Naravno, bio sam oduševljen tim pohvalama. Želio sam joj dokazati da se nije prevarila u svom sudu.
– Ipak vas moram nešto zamoliti – nastavila je. – Staningley je još uvijek moj dom, a željela bih da postane i vaš, jer je Helen povezana s tim mjestom i sa mnom. Ona ima tužne uspomene na Grassdale, i neće ih moći lako nadvladati. Neću vam smetati svojim društvom. Vrlo sam mirna osoba, povučena, i boravit ću u svojim sobama, brinuti se za svoje poslove i samo vas ponekad posjećivati.
Naravno da sam na to rado pristao. Živjeli smo zajedno u najvećoj slozi sve do smrti naše drage tetke. Taj se žalosni događaj odigrao nekoliko godina kasnije. Žalostan ne za nju, jer je njezina smrt bila laka, nego za njezine prijatelje koje je ostavila za sobom.
Vratimo se ipak mojim poslovima. Oženio sam se u ljeto, jednoga divnog dana u kolovozu. Bilo je potrebno svih osam mjeseci i sva Helenina dobrota i nježnost da nadvladamo suprotstavljanje moje majke. Morala se pomiriti s mišlju da ću napustiti Linden Grange i živjeti daleko od nje. Ipak je bila radosna zbog moje sreće pripisujući sve to nekim mojim velikim odlikama i zaslugama. Farmu sam prepustio Fergusu. On će svoj posao dobro obaviti. Vjerovao sam mu više nego prije godinu dana. Naime, zaljubio se u najstariju kćerku vikara u L... Ona je uspjela podstaknuti njegove skrivene vrline. Želio je ne samo zadobiti njezinu ljubav i zaraditi dovoljno da bi je mogao zaprositi, nego i postati vrijedan nje, i u svojim očima i u očima njezinih roditelja. Napokon je to i uspio, kao što već znaš.
Što se mene tiče, nije potrebno kazati koliko sam sretan s Helenom, kako zadovoljno živimo u društvu naše djece koja rastu kraj nas. Upravo očekujemo tebe i Rosu, jer se približava vrijeme vašeg posjeta, koji ne propuštate nijedne godine. Napustit ćete privremeno svoj prašni, zadimljeni, bučni i uzburkani grad, pa ovdje u našem društvu uživati u miru i tišini.
Dotada, zbogom,
GILBERT MARKHAM

Staningley, 10. lipnja 1847.