Gistav Flober

First topic message reminder :





Marie-Antoine-Julesu Sénardu članu pariške odvjetničke komore bivšemu predsjedniku narodne skupštine

i negdašnjemu ministru unutrašnjih poslova


Dragi i odlični prijatelju,

Dopustite mi da napišem vaše ime na čelu ove knjige i iznad njezine posvete; Vama, naime, nadasve dugujem njezino izdavanje. Prošavši kroz vašu veličanstvenu obra-nu, moje djelo kao da je i u mojim očima steklo neočekivan ugled. Primite stoga ov-dje izraze mojega dubokog štovanja i zahvalnosti koja, ma kako velika bila, nikada neće doseći visinu vaše rječitosti i vaše požrtvovnosti.

Gustave Flaubert

Pariz, 12. siječnja 1857.

Gospodin Bournisien navraćaše, kao i prije, svakoga dana poslije vjeronauka. Najra-dije ostajaše vani kako bi se nadisao zraka usred šumarka; tako nazivaše sjenicu. U taj bi se sat i Charles vratio kući. Bijaše im vruće, donijeli bi im slatke jabukovače,pa bi obojica ispila za potpuno gospođino ozdravljenje.

Našao bi se tu i Binet, to jest, nešto malo niže, uza zid terase, u lovu na rakove. Bo-vary bi ga pozvao da se osvježi pićem, a on pak bijaše majstor u vađenju čepa iz boce.

– Treba – govoraše, ogledajući se zadovoljnim pogledom oko sebe pa sve do krajnjih granica krajobraza – bocu držati ovako, okomito na stolu, a kada prerežete uzice, pluteni čep gurati pomalo, polako, polako, kao što se to u restoranima radi s bocama soda-vode.

No, jabukovača bi im, za vrijeme te demonstracije, često prsnula ravno u lice, a du-hovnik nikada ne bi propustio ovakvu šalu, popraćenu neodređenim smijehom:

– Njezina kakvoća zbilja upada u oko!

Inače je bio čestit čovjek pa se jednoga dana čak i ne sablazni nad ljekarnikom koji savjetovaše Charlesu da radi razonode odvede gospođu u ruansko kazalište na nastup glasovitoga tenora Lagardyja. Homais, čudeći se toj šutnji, zatraži da čuju i njegovo mišljenje, a svećenik izjavi kako na glazbu gleda kao na manje opasnu za ćudoređe negoli književnost.

No, ljekarnik uze književnost u obranu. Kazalište, tvrdio je, služi suzbijanju predra-suda te pod krinkom zabave poučava vrlini.

– Castigat ridendo mores, gospodine Bournisien![44] Primjerice, pogledajte većinu Voltaireovih komedija: vješto su protkane filozofskim razmišljanjima tako da su za puk istinska škola ćudoređa i diplomatičnosti.

– Ja sam – kaza Binet – jednom gledao komad koji se zvao Pariški deran, a u kojoj se ističe lik nekoga starog generala koji je zbilja dobro pogođen! On vam grdi jednog momka iz bolje obitelji zbog toga što je zaveo neku radnicu koja na kraju...

– Svakako – nastavljaše Homais – ima loše književnosti, baš kao što ima i lošeg lje-karništva, ali općenito osuđivati ovu najvažniju od svih umjetnosti čini mi se kao prava glupost, srednjovjekovno poimanje, dostojno onih užasnih vremena kada je je-dan Galilej mogao završiti u zatvoru.

– Znam dobro – primijeti župnik – da postoje dobra djela i dobri pisci; međutim, pa da su posrijedi i samo one osobe različita spola okupljene u čarobno lijepoj odaji, urešenoj svjetovnim sjajem, a potom i ona poganska prerušavanja, ona naličena lica, ona rasvjeta, oni ženskasti glasovi – sve to naposljetku mora uroditi stanovitom duhovnom razuzdanošću i navesti vas na nečasne misli, nečiste kušnje. Takvo je bar mišljenje crkvenih otaca. Napokon – doda progovorivši najednom s mističnim prizvukom u glasu, istodobno valjajući između palca i kažiprsta prstovet burmuta – ako je Crkva osudila kazališne predstave, mora da to s pravom čini, a nama se valja pokoriti njezinim odlukama.

– Zašto se – zapita apotekar – izopćuju glumci? Nekada su glumci otvoreno sudjelo-vali u vjerskim obredima. Da, glumilo se, pred samim oltarom prikazivale su se svo-jevrsne lakrdije zvane misterijima, a u kojima su se zakoni pristojnosti nerijetko krši-li.

Duhovnik se zadovolji teškim uzdahom, a ljekarnik nastavi:

– Baš kao i u Bibliji. Ima tamo... znate... više... sablažnjivih pojedinosti, zbilja...

preslobodnih stvarčica!

Pa odgovori na razdraženu kretnju gospodina Bournisiena:

– Ah! Složit ćete se da to nije knjiga koju biste rado dali u ruke mladoj djevojci, a meni ne bi bilo nimalo drago da moja Athalie...

– Ali Bibliju preporučuju protestanti – nestrpljivo uzviknu njegov sugovornik – a ne mi!

– Svejedno – reče Homais – čudim se što se i dan-danas, u ovom prosvijećenom sto-ljeću, još uvijek tvrdoglavo prokazuje duševna razonoda koja nikome ne škodi, po-maže ćudoređu, a ponekad je i za zdravlje korisna, je li tako, doktore?

– Nedvojbeno – nehajno odgovori liječnik, bilo zato što je bio istoga mišljenja kao i ljekarnik pa nije htio nikoga uvrijediti bilo zato što nije imao nikakva mišljenja.

Činilo se da je razgovor završen, kadli ljekarnik prosudi zgodnim zadati i posljednji udarac.

– Znam ja neke svećenike koji su se preoblačili u građansko odijelo da bi mogli gle-dati plesačice kako dižu noge uvis.

– Ma, nije valjda! – na to će župnik.

– Ah! Znam ih ja.

Pa izgovarajući u rečenici svaki slog za sebe, Homais ponovi:

– Znam – ja – njih.

– E, pa, nije im valjalo to što su činili – kaza Bournisien pomirivši se s time da će sve čuti.

– Pobogu, rade oni i gore stvari! – uskliknu apotekar.

– Gospodine!... – dočeka svećenik tako ga divlje gledajući da se ljekarnik pokunji.

– Samo hoću reći – odvrati, sada već manje grubim tonom – kako je snošljivost najsigurnije sredstvo da se duše privuku vjeri.

– Istina! Istina! – popusti dobričina opet se spustivši na stolac.

No, ostade još samo dvije minute. Potom, odmah nakon njegova odlaska, gospodin

Homais reče liječniku:

– Eto, to se zove prepirka! Dobro sam ga sredio, vidjeli ste!... Ukratko, poslušajte vi mene, odvedite gospođu u kazalište, pa makar i samo zato da jednom u životu raz-bjesnite nekoga od tih gavrana, boramu! Kad bi me netko mogao zamijeniti, i ja bih išao s vama. Nego, morate požuriti! Lagardy će nastupiti samo u jednoj predstavi; ima ponudu iz Engleske uz znatno veću plaću. Kažu za njega da je velika zvjerka! Pliva u novcu! Vodi sa sobom tri ljubavnice i vlastitog kuhara! Svi ti veliki umjetnici sebe nemilice uništavaju; potreban im je raskalašan život koji podjaruje maštu. No, na kraju umru u ubožnici, jer u mladosti nisu imali toliko pameti da nešto zaštede. No, hajde, dobar vam tek! Sutra se vidimo!

Ova zamisao o kazalištu brzo se razvi u Bovaryjevoj glavi; odmah je priopći ženi koja ponajprije odbi izgovarajući se umorom, putnim brigama i troškovima, no Charles začudo ne popusti, toliko smatraše da će takvo opuštanje za nju biti korisno. Nije za to vidio nikakve prepreke: njegova im majka bijaše poslala tri stotine franaka na koje više nije ni računao, tekući dugovi nisu bili pretjerano veliki, a dospijeće mjenica što ih je valjalo isplatiti gospodinu Lheureuxu još tako daleko da na to nije trebalo ni misliti. Uostalom, zamišljajući da se ona usteže iz nekakva obzira, Charles još više navali, tako da ona zbog tolikoga salijetanja naposljetku pristade. I sutradan se, u osam sati, njih dvoje ukrcaše u Lastavicu.

Apotekar kojega ništa ne zadržavaše u Yonvilleu, no koji se smatraše prisiljenim da se odande ne miče, uzdahnu vidjevši ih na odlasku.

– Pa, eto, sretan vam put! – reče im – Sretnici jedni!

Potom, obraćajući se Emmi koja je na sebi imala modru svilenu haljinu s četiri ukrasna volana:

Lijepi ste mi kao san! Pobudit ćete burno odobravanje u Rouenu.
Poštanska se kočija zaustavljaše pred hotelom Crveni križ na trgu Beauvoisine. Bija-še to jedno od onih svratišta kakvih ima po svim provincijskim predgrađima, s veli-kim konjušnicama i malenim spavaonicama, gdje se usred dvorišta vide kokoši što kljucaju zrna zobi pod blatnjavim dvokolicama trgovačkih putnika – dobra stara pre-noćišta s balkonima od crvotočna drva što u zimskim noćima pucketaju na vjetru, neprestano puna svijeta, graje i svakojakih jela, gdje su crni stolovi ljepljivi od proli-vene kave s rakijom, debela okna zapljuvana od muha, vlažni ubrusi umrljani lošim vinom, prenoćišta koja, uvijek mirišući na selo, poput seoskih momaka u građansko-me odijelu, s ulične strane imaju kavanu, a sa strane prema polju, povrtnjak. Charles smjesta krenu po ulaznice. Pobrka prednja sjedala s galerijom, parket s ložama, zatraži objašnjenje, ne shvati ih, od blagajnika stiže do ravnatelja, vrati se u gostioni-cu, pođe opet na blagajnu, te tako nekoliko puta prijeđe grad uzduž i poprijeko, od kazališta pa sve do bulevara.

Gospođa sebi kupi šešir, rukavice, kiticu cvijeća. Gospodin se silno bojao da će pro-pustiti početak pa se, ne našavši vremena ni da pojedu juhu, pojaviše pred kazališnim vratima koja se još ne bijahu ni otvorila.

XV.


Uza zid stajaše gomila svijeta, uredno svrstana između balustrada. Na uglovima obližnjih ulica na divovskim je plakatima opetovano pisalo kićenim slovima: »Lucia

di Lammermoor[45]... Lagardy... Opera... itd.« Bijaše lijepo vrijeme; svima bijaše vru-će; znoj je curio kroz nakovrčane uvojke, rupčići izvučeni iz džepa brisali su zažare-na čela, a kadšto bi se od mlaka vjetra što puhaše s rijeke meko zanjihao rub platne-nih nadstrešnica razapetih pred vratima kavanica. Nešto niže, međutim, ljude osvje-žavaše strujanje ledenoga zraka što mirisaše po loju, koži i ulju. Bijaše to isparavanje iz ulice Charrettes, pune velikih crnih skladišta po kojima se kotrljaju bačve.

Iz straha da ne ispadne smiješna Emma htjede prije ulaska malo prošetati po luci, a Bovary iz opreza zadrža ulaznice u ruci, u džepu na hlačama, pritišćući ih uz trbuh.

Srce joj jače zakuca još u predvorju. Od taštine se i nehotice nasmiješi videći kako gomila grne desno drugim hodnikom, dok se ona uza stube uspinjala prema ložama na prvom katu. Bio joj je užitak, kao kakvu djetetu, prstom gurnuti široka, tkaninom presvučena vrata; punim plućima udahnu prašnjavi miris hodnika, a kada sjede u ložu, zauze nehajno i uspravno držanje poput kakve vojvotkinje.

Dvorana se počinjaše puniti, dalekozori se izvlačili iz korica, a pretplatnici se, izda-leka primjećujući jedni druge, međusobno pozdravljahu. Ovamo su dolazili da u umjetnosti nađu odmor od trgovačkih briga, no nikako ne zaboravljajući poslove, i dalje su razgovarali o pamuku, osamdesetpetpostotnom alkoholu ili indigu. Viđahu se ondje staračke glave, bezizražajne i miroljubive, koje, onako bjelkaste kose i puti, nalikovahu na srebrne medalje potamnjele od olovne pare. Mladi su se ljepotani še-pirili u parketu dičeći se ružičastom ili blijedozelenom kravatom u izrezu prsluka, a gospođa Bovary odozgo ih zadivljeno promatraše kako se dlanom utegnutim u žutu rukavicu oslanjaju na štapove za šetnju sa zlatnim drškom.

Međutim se upališe svijeće u orkestru; veliki se viseći svijećnjak spusti sa stropa, svjetlucanjem brušenih kristala oblivši dvoranu nenadanom veselošću; potom jedan za drugim uđoše glazbenici pa najprije nastade dugačko i neskladno gunđanje baso-va, škripa violina, trubljenje pistona, pijuk flauta i frulica. No, uto se na pozornici za-čuju tri udarca; otpoče grmljavina bubnjeva, limena glazbala jeknuše s nekoliko akorda, a kada se podiže zastor, ukaza se krajobraz.Bijaše to raskršće u šumi, s izvorom na lijevoj strani, u sjeni nekoga hrasta. Seljaci i velmože, sa škotskim plaštevima preko ramena, svi zajedno pjevahu neku lovačku pjesmu, potom dođe neki zapovjednik straže i zazove anđela zla podižući obje ruke k nebu; pojavi se još jedan lik pa njih dvojica odoše, a lovci nastaviše s pjesmom.

Emma se prenese u štivo svoje mladosti, u svijet Waltera Scotta. Bijaše joj kao da kroz maglu čuje zvuk škotskih gajdi gdje odjekuje ponad vriština. Uostalom, kako joj sjećanje na roman olakšavaše razumijevanje libreta, pratila je zaplet rečenicu po rečenicu, dok su se neuhvatljive misli što joj dolažahu na um odmah raspršivale pod naletima glazbe. Prepuštaše se uspavanci napjeva i osjećaše kao da i sama cijelim bi-ćem treperi, kao da joj gudala violina prelaze po živcima. Ne mogaše se dovoljno nagledati kostima, kulisa, glumaca, naslikanih stabala što podrhtavahu kada bi tko prošao pokraj njih, baršunastih kapa, ogrtača, mačeva, svih tih maštarija što se kome-šahu u skladu glazbe, kao u ozračju nekoga drugog svijeta. Uto naprijed istupi jedna mlada žena bacivši kesu nekome mladom štitonoši. Ostade sama, a onda se začu fla-uta koja zvučaše kao da izvor žubori ili kao da cvrkuću ptice. Lucia neustrašivo zapjeva kavatinu u G-duru; tužila je zbog ljubavi, priželjkivala krila. I Emma bi isto tako rado bila pobjegla iz vlastitoga života, i to utekavši u nečijemu zagrljaju. Najed-nom se na pozornici pojavi Edgardo-Lagardy.

Odlikovaše ga ona velebna bljedoća što vatrenim južnjacima daje nešto od veli-čanstvenosti mramornih kipova. Snažni mu stas bijaše utegnut u prsluk smeđe boje, maleni izrezbareni bodež udaraše ga po lijevom bedru, čeznutljivo je na sve strane kružio pogledom pokazujući bijele zube. Govorilo se da se neka poljska kneginja, slušajući ga jedne večeri kako pjeva na žalu u Biarritzu gdje je radio na krpanju bro-dova, bijaše u nj zaljubila. Ostavio ju je radi drugih žena, a ta mu je slavna senti-mentalna pustolovina samo povećala umjetnički ugled. Taj se snalažljivi lakrdijaš pače brinuo da se u najave uvijek ubaci pokoja pjesnički sročena rečenica o privlač-nosti njegova lika i osjećajnosti njegove duše. Lijep glas, nepokolebljivo samopo-uzdanje, više strasti nego razuma i više zanosa nego lirizma, u tome se na kraju kra-jeva sastojala vrijednost ove divljenja vrijedne šarlatanske naravi u kojoj se sjedinja-vahu osobine brijača i toreadora.

Već u prvom prizoru izazva oduševljenje. Privijaše Luciju u naručaj, ostavljaše je, vraćaše se k njoj, bijaše naoko očajan, spopadahu ga napadaji bijesa, potom elegični hropci beskrajne slatkoće, a note mu se otimahu iz gola grla pune jecaja i cjelova. Emma se naginjaše naprijed da ga vidi, zabadajući nokte u baršun na ogradi lože.Ispunjaše vlastito srce tim melodioznim tužbalicama što se uz pratnju kontrabasa otegnuto izvijahu poput krikova brodolomaca u vrtlogu oluje. U njima ona prepozna-vaše svu opijenost i svu zebnju zbog kojih zamalo bijaše umrla. Primadonin joj se glas pričinjaše tek odjekom vlastite svijesti, a obmana što je očaravaše kao nešto iz samoga njezina života. No, nju nitko na svijetu nije ljubio ovakvom ljubavlju. Ro-dolphe nije plakao kao Edgardo, one posljednje večeri na mjesečini, kada su jedno drugome govorili: »Doviđenja sutra, doviđenja sutra!...« Dvoranom se prolamahu povici odobravanja; cijela se završna arija morala ponoviti; ljubavnici govorahu o cvijeću sa svojega groba, o prisegama, o progonstvu, o sudbini, o nadama, a kada zapjevaše posljednje zbogom, Emma ispusti oštar krik koji se stopi s titranjem posljednjih akorda.

– A zašto je – zapita Bovary – taj gospodin stalno progoni?

– Ma, ne progoni je – odgovori ona. – To je njezin dragan.

– Ali on se kune da će se osvetiti njezinoj obitelji, a onaj drugi, onaj koji je maloprije došao, kaže: »Ljubim Luciju i vjerujem da i ona ljubi mene.« Uostalom, otišao je ruku pod ruku s njezinim ocem. To je valjda njezin otac, je li tako, onaj ružni čovje-čuljak s pijetlovim perom na šeširu?

Unatoč Emminim objašnjenjima, odmah nakon recitativnoga dueta u kojemu Gilbert svojemu gospodaru Ashtonu izlaže opake spletke, Charles, videći lažni zaručnički prsten koji treba obmanuti Luciju, povjerova da je to ljubavni spomen što joj ga šalje Edgardo. Inače je priznavao da ne razumije priču – zbog glazbe koja toliko smeta ri-ječima.

– Pa što s tim? – reče Emma. – Šuti!

– Pa znaš da ja – dočeka on naginjući joj se nad rame – volim znati što je na stvari.

– Šuti! Šuti! – nestrpljivo će ona.

Lucija stupaše naprijed, napola se oslanjajući na služavke, s vijencem od narančina cvijeća u kosi i bljeđa od vlastite bijele svilene haljine. Emma se sanjarski sjeti dana svojega vjenčanja i opet vidje samu sebe ondje, usred žitnih polja, na stazici kojom su išli prema crkvi. Zašto li se i ona nije, kao Lucia, opirala, preklinjala? Bila je, naprotiv, radosna, i ne opažajući ponor u koji srlja... Ah! Da je u onome cvijetu lje-pote, prije ljage koju joj je donio brak i razočaranja koje je doživjela u preljubu, mogla svoj život povjeriti nečijemu velikom, pouzdanom srcu, tada bi se vrlina, nježnost, požuda i dužnost bile stopile u jedno i ona se nikada ne bi spustila s vrhunca tolikog blaženstva. No, ta je sreća nedvojbeno bila tek laž, izmišljena zato da oduzme nadi svakoj žudnji. Sada je poznavala niskost strasti što ih umjetnost toli-ko preuveličava. Trudeći se, dakle, da od toga odvrati misli, Emma se trsila da u ovo-me ponovljenom prikazu vlastitih boli vidi tek utjelovljenu maštariju ugodnu oku te se pače s prezrivom samilošću u sebi smješkala, kadli se u dnu pozornice, iza baršu-nastoga zastora, pojavi čovjek u crnome plaštu.

Jednim pokretom zbaci s glave veliki španjolski šešir, a glazbala i pjevači istoga časa započeše sekstet. Edgardo, plamteći od bijesa, jasnim glasom nadvisivaše sve ostale; Ashton mu je u dubokim notama dobacivao ubojite izazove; Lucia prodorno pjevala tužaljku; Arturo postrance izvijao srednje tonove, a duboki učiteljev bas brujao poput orgulja, dok se ženski glasovi, ponavljajući njegove riječi, u zboru predivno nadove-zivahu na njih. Svi stajahu u istom redu mašući rukama, a gnjev, osveta, ljubomora, strah, samilost i zaprepaštenje u isti im se mah izlijevahu iz poluotvorenih usta. Uvri-jeđeni ljubavnik vitlaše golim mačem, ovratnik od šivane čipke isprekidano mu po-drhtavaše, ovisno o spuštanju i podizanju prsa, a on krupnim koracima koračaše lije-vo i desno, zveckajući po daskama pozlaćenim ostrugama na mekim čizmama što su se širile u gležnju. Ljubav mora da mu je nepresušna, mišljaše ona, kada njome u to-likim izljevima obasipa ovu svjetinu. Sve njezine nakane da je podcijeni iščezavahu pred pjesničkom ljepotom uloge koja je obuzimaše pa, privučena ovome muškarcu zbog osobina lika što ga je glumio, pokuša sebi predočiti njegov život, taj burni, izvanredni, sjajni život kojim je, da je slučaj tako htio, i ona mogla živjeti. Mogli su se upoznati, ljubiti jedno drugo! S njime bi bila proputovala kroz sve evropske kra-ljevine, od prijestolnice do prijestolnice, dijeleći s njime umor i ponos, skupljajući cvijeće kojim bi ga obasipali, sama mu vezući odjeću za nastup, a potom bi svake večeri, u dnu kakve lože, udivljeno primala ushite te duše koja bi pjevala tek za nju: s pozornice on bi je, glumeći, svejednako gledao. Na to je prože luda zanesenost: on je gleda, sigurno je gleda! Obuze je želja da mu potrči u naručaj, tražeći utočište u njegovoj snazi, kao u utjelovljenju same ljubavi, pa da mu rekne, da uzvikne: »Otmi me, odvedi me, idemo odavde! Tebi, tebi poklanjam sav svoj žar i svoje snove!«

Zastor se spusti.

Miris se plina miješao s ljudskim dahom; od mahanja lepezama zrak postajaše još zagušljiviji. Emma htjede izići; gomila bijaše zakrčila hodnike pa ona opet pade na svoje sjedalo gušeći se od jakoga lupanja srca. Charles, bojeći se da mu se ne onesvi-jesti, otrča do bifea po čašu bademovice.
Jedva mu se uspje vratiti na svoje mjesto, jer bi ga, zbog čaše koju je držao objema rukama, na svakom koraku netko udario u lakat, pa čak tri četvrtine pića izli po ra-menima jedne Ruanke u haljini kratkih rukava koja, osjetivši kako joj se hladna teku-ćina slijeva po križima stade cičati kao guja u procijepu, kao da je netko kolje. Nje-zin se muž, vlasnik predionice, rasrdi na nespretnjakovića pa je, dok je ona rupčićem brisala mrlje s krasne haljine od tafta trešnjeve boje, mrgodnim glasom mrmljao nešto o odšteti, o troškovima, o naknadi. Na posljetku Charles stiže do vlastite žene i reče joj sav zadihan:

– Bome sam mislio da ću ondje i ostati! Koliko ljudi!... koliko svijeta!...

Pa dodade:

– Pogodi koga sam gore sreo? Gospodina Léona!

– Léona?

– Baš njega. Sad će doći ovamo da se s tobom pozdravi.

I, baš dok je završavao rečenicu, u ložu uđe nekadašnji pisar iz Yonvillea.

Pruži ruku s plemenitaškom neusiljenošću, a gospođa Bovary nehotimično ispruži svoju, nedvojbeno se pokoravajući privlačnoj snazi neke jače volje. Ne bijaše je osje-tila još od one proljetne večeri kada je kiša padala po zelenome lišću, a njih se dvoje oprostili stojeći kraj prozora. No, ubrzo, sjetivši se pristojnosti što se u takvoj prilici očekuje, s naporom se trže iz obamrlosti što je izazvaše uspomene i izmuca nekoliko brzih rečenica.

– Ah! Dobra večer... Kako! Vi ovdje?

– Tiho! – viknu glas iz parketa, jer upravo počinjaše treći čin.

– Znači, u Rouenu ste?

– Da.

– A otkada?

– Van! Van s njima!

Glave se okretahu prema njima pa zašutješe.

No, od toga časa ona više nije slušala; svadbeni zbor, prizor između Ashtona i njego-va paža, veliki duet u D-duru, sve to za nju prođe u daljini, kao da su glazbala izgu-bila zvučnost, a likovi uzmaknuli; sjećaše se kartanja kod ljekarnika i šetnje do doji-ljine kuće, čitanja u sjenici, boravaka nasamo kraj vatre, sve one jadne ljubavi, tako mirne i tako duge, tako tajne, tako nježne, a koju ona, međutim, bijaše zaboravila. Zašto se sada vraća? Kakav li ga stjecaj okolnosti opet dovodi u njezin život? Stajao je iza nje, naslanjajući se ramenom na zid lože, a ona od vremena do vremena osje-ćaše kako je prolazi drhtaj pod mlakim dahom što joj iz njegovih nosnica strujaše na kosu.

– Sviđa li vam se ovo? – zapita on naginjući se tako blizu k njoj da joj vrškom brka dotače obraz.

Ona nehajno odgovori:

– Oh, Bože moj, ne! Ne previše!

On tada iznese prijedlog da iziđu iz kazališta i pođu nekamo na sladoled.

– Ah, ne još! Ostanimo! – reče Bovary. – Rasplela je kosu: moglo bi postati tragično.

No, prizor ludila Emmu nije nimalo zanimao, a i primadonino joj se glumatanje učini pretjeranim.

– Previše vrišti – reče ona okrenuvši se k Charlesu koji je pozorno slušao.

– Da... možda... malo – odvrati on kolebajući se između iskrenosti vlastita užitka i poštovanja prema ženinu mišljenju.

Potom Léon kaza uzdišući:

– Baš je vruće...

– Nepodnošljivo, zbilja!

– Ne osjećaš se dobro? – upita Bovary?

– Da, zagušljivo mi je, idemo odavde.

Gospodin Léon pažljivo joj preko ramena prebaci dugački čipkasti šal pa sve troje pođoše u luku i ondje sjedoše na otvorenome, pred neku kavanu. Najprije se razgo-varalo o njezinoj bolesti, premda bi Emma od vremena do vremena prekinula Charlesa iz straha, govoraše, da dosađuju gospodinu Léonu, a ovaj im pak ispriča kako je u Rouen došao zato da ovdje provede dvije godine u kakvu uglednom uredu eda bi stekao što više iskustva u poslovima koji se u Normandiji ipak razlikuju od onih koji se obavljaju u Parizu. Potom se raspita o Berthi, o obitelji Homais, o kumi Lefrançois pa, kako pred njezinim mužem, više nisu imali što reći jedno drugome, razgovor ubrzo zamrije.

Neki ljudi na izlasku iz kazališta prođoše pločnikom pjevuckajući ili se derući iz sveg grla: O Lucijo, anđele moj lijepi! Tada Léon, da pokaže koliki je ljubitelj glazbe, stade o tome govoriti. Čuo je on Tamburinija, Rubinija, Persianija, Grisija, a u usporedbi s njima Lagardy, i pored sve svoje razvikanosti, ne vrijedi ništa.

– Pa ipak – upade Charles koji je pomalo pijuckao šerbet s rumom – kažu da je u posljednjem činu upravo izvrstan. Žao mi je što smo otišli prije svršetka, baš mi se bilo počelo sviđati.

– Inače – prihvati pisar – on će uskoro nastupiti u još jednoj predstavi.

No, Charles odgovori da njih dvoje već sutra odlaze.

– Osim – dodade okrenuvši se k ženi – ako ti, maco moja, ne želiš ostati.

Pa, mijenjajući taktiku u skladu pred tom neočekivanom prilikom koja odgovaraše na njegove nade, mladi čovjek udari u hvalu Lagardyju u završnom prizoru. Nešto predivno, uzvišeno! Tada Charles navali:

– Doći ćeš kući u nedjelju. Hajde, odluči se! Krivo činiš, ako i najmanje osjećaš da bi ti to koristilo.

Međutim se stolovi uokolo počinjahu prazniti; priđe im poslužitelj i šutke stade kraj njih; Charles shvati i izvuče lisnicu; pisar mu zadrža ruku te pače ne zaboravi ostaviti još dva srebrna novčića koji zazvečaše na mramornoj ploči.

– Zbilja me srdi – promrmlja Bovary – što vi taj novac...

Sugovornik s omalovažavanjem i srdačnošću odmahnu rukom te će, dohvativši šešir:

– Znači, dogovoreno, sutra u šest?

Charles se još jednom potuži kako sam ne može duže izbivati od kuće, ali da Emmu

ništa ne priječi...

– Zapravo... – zamuca ona s neobičnim osmijehom – ni sama ne znam...

– E, pa, razmislit ćeš, vidjet ćemo, jutro je pametnije od večeri...

Potom će Léonu koji bijaše pošao s njima:

– Sada kad ste opet u našem kraju, doći ćete nam, nadam se, koji put na objed?

Pisar potvrdi to nipošto neće propustiti, jer ionako mora navratiti u Yonville zbog ne-koga pravnog posla. I tako se rastadoše pred prolazom Saint-Herbland baš kada je sa stolne crkve izbijalo jedanaest i pol.

Treći dio
I.

Gospodin Léon usporedo je sa studijem prava poprilično često zalazio u pariški Chaumière,[46] gdje je pače imao veoma lijepih uspjeha kod grizeta koje su nalazile da se doima otmjenim. Bio je među najprimjernijim studentima: kosu nije nosio ni odveć dugačku ni odveć kratku, ne bi već prvoga u mjesecu spiskao novac predviđen za ci-jelo tromjesečje, a s profesorima je bio u dobrim odnosima. Što se pak tiče kakvih ispada, toga se uvijek klonio koliko iz kukavštine, toliko i zbog tankoćutnosti.

Često bi mu, kada bi ostao čitati u sobi ili uvečer sjedio pod lipama u Luksemburškom perivoju, Zakonik ispao iz ruke na zemlju, a vratila mu se uspome-na na Emmu. No, malo pomalo taj osjećaj oslabi i preko njega se naslojiše druge žudnje, premda se on javljaše i kroz njih, jer Léon ne bijaše izgubio svaku nadu pa kao da je neko neizvjesno obećanje u budućnosti lebdjelo pred njim, poput zlatnoga ploda što se njiše na kakvoj bajoslovnoj grani.

Sada se, kada ju je nakon tri godine izbivanja opet sreo, strast u njemu razbudi. Valja mu, mišljaše, napokon odlučiti da je zadobije. Uostalom, u dodiru mu s vjetropi-rastim društvom bojažljivost bijaše oslabila pa se u provinciju vraćao prezirući sve što nogom u lakiranoj cipeli ne gazi po bulevarskom asfaltu. Pred Parižankom u čipkama, u salonu kakva slavna doktora, usto još i s odličjima i kočijom, jadni bi pi-sar bez dvojbe zadrhtao kao dijete; no ovdje u Rouenu, u luci, pred ženom toga beznačajnog liječnika, osjećaše se lagodno, već unaprijed siguran da će je očarati. Samopouzdanost ovisi o sredini u kojoj se nađe: na prvome katu ne govorimo onako kao na četvrtome, a bogata žena kao da oko sebe nosi, da joj očuvaju krepost, sve novčanice koje posjeduje, poput kakva oklopa, u podstavi svojega steznika.

Rastavši se sinoć s gospodinom i gospođom Bovary, Léon bijaše izdaleka pošao uli-com za njima; potom je, vidjevši da su zastali pred Crvenim križem, okrenuo natrag i cijelu noć proveo smišljajući najbolju osnovu.

Sutradan, dakle, oko pet sati uđe u gostioničku kuhinju, stisnuta grla, blijedih obraza i s onom kukavičkom odlučnošću koju ništa ne može zaustaviti.
– Gospodin nije ovdje – reče mu sluga.

Njemu se to učini dobrim znakom. Uspne se na kat.

Emmu njegov dolazak nimalo ne smete; naprotiv, ispriča mu se što mu bijahu zabo-ravili reći gdje su odsjeli.

– Oh, pa ja sam to pogodio – prihvati Léon.

– Kako?

On ustvrdi da ga je k njoj nasumce doveo nagon. Ona se poče smješkati, a Léon joj smjesta, da izgladi tu glupost, ispriča kako je jutro proveo tražeći je redom po svim gradskim hotelima.

– Znači, odlučili ste ostati? – pridoda.

– Da – reče ona – i krivo sam učinila. Ne treba se navikavati na nedosežne užitke kada oko sebe imamo na tisuće drugih obveza...

– Oh, mogu zamisliti...

– E, ne možete, jer niste žena.

I muškarci imaju svojih jada, i tako s nekoliko filozofskih misli otpoče razgovor. Emma nadugo i naširoko razmotri bijedu ovozemaljske ljubavi i vječitu osamljenost u kojoj srce počiva kao u grobu.

Da se malo napravi važan ili pak bezazleno oponašajući ovu melankoliju koja zazi-vaše njegovu, mladi čovjek izjavi kako se za sve vrijeme studija nevjerojatno dosađi-vao. Pravo mu je išlo na živce, privlačili su ga drugi pozivi, a majka mu je nepresta-no, u svakome pismu, dodijavala. Sve su točnije, naime, određivali razloge svoje boli, oboje se, što su dulje govorili, pomalo zanoseći u tome postupnom povjerava-nju. No, kadšto bi odustali od toga da potpuno izlože neku misao pa bi nastojali smisliti rečenicu kojom bi je ipak mogli izraziti. Emma ne priznade strast prema dru-gome muškarcu; on ne reče da je bijaše zaboravio.

Možda se više nije ni sjećao večera na koje je nakon plesa odlazio sa zakrabuljenim djevojkama, a ona se nedvojbeno nije spominjala davnih sastanaka, kada je jutrom kroz travu trčala prema ljubavnikovu dvorcu. Gradska buka jedva dopiraše do njih, a soba se činila malenom, kao stvorena za to da još jače istakne njihovu samoću. Emma, odjevena u jutarnju haljinu od parheta, bijaše spustila pundžu na naslon sta-roga naslonjača; žute zidne tapete tvorile zlatnu pozadinu iza nje: nepokrivena joj se glava ogledala u zrcalu s bijelim razdjeljkom po sredini, a ušne joj resice izvirivale ispod kose.

– No, oprostite – reče ona – ne bi trebalo! Dosađujem vam s vječitim žalopojkama!

– Ne, nipošto! Nimalo!

– Da samo znate – prihvati ona dižući k stropu krasne oči u kojemu drhtaše suza – o čemu sam nekada sanjarila!

– A tek ja! Oh, toliko mi je bilo teško! Često bih izišao, hodao naokolo, vukao se duž kejova na Seini, omamljivao se bukom mnoštva ne uspijevajući odagnati sliku koja me ustrajno opsjedala. Na bulevaru, kod jednoga trgovca slikama, visi talijanska gra-vira koja prikazuje jednu od Muza. Ogrnuta je tunikom i promatra mjesec, s potočni-cama u raspletenoj kosi. Mene je nešto neprestano tamo tjeralo; ostajao bih ondje po čitave sate.

Potom će drhtavim glasom.

– Nalikovala je malo na vas.

Gospođa Bovary okrenu glavu da on ne bi vidio osmijeh što joj se neodoljivo spre-maše zaigrati na usnama.

– Često sam vam – dalje će on – pisao pisma pa bih ih zatim poderao. Ona ne odgovaraše. On nastavi.

– Ponekad sam zamišljao da će vas kakav slučaj dovesti preda me. Znalo mi se učini-ti da sam vas prepoznao na uglu neke ulice: trčao sam za svim kočijama na kojima je kroz vrata lepršao šal ili veo slični vašem.

Ona se činila odlučnom da ga pusti govoriti bez prekida. Prekriženih ruku i pognute glave, promatraše ukras u obliku ružice na papučama i na mahove lagano micaše nožnim prstima pod svilom od koje papučice bijahu načinjene.

Međutim, ona uzdahnu:

– Najžalosnije je, zar ne, životariti, kao ja, tako beskorisnim životom? Kada bi naše boli kome mogle pomoći, tješili bismo se mišlju na tu žrtvu.

On uze hvaliti krepost, dužnost i nijemo prinošenje žrtava budući da i sam osjeća nevjerojatnu potrebu za predanošću, a ne može je zadovoljiti.

– Najradije bih – reče ona – bila časna sestra u bolnici.

– Na žalost – odvrati on – za muškarce nema takvih svetih poziva i nigdje ne vidim nikakvo zvanje... osim možda liječničkog...Uz lako slijeganje ramenima Emma ga prekide eda bi se požalila na bolest od koje je zamalo umrla. Baš šteta! Sada više ne bi patila. Léon odmah zažali za grobnim mi-rom, a čak je jedne večeri bio napisao i oporuku u kojoj je izrazio želju da ga sahrane u onome krasnom prekrivaču za noge, ukrašenom baršunastim trakama, što ga bijaše dobio od nje; oboje su, naime, doista htjeli da je moglo biti tako, zamišljajući i jedno i drugo ideal prema kojemu su sada prilagođavali svoj prijašnji život. Uostalom, go-vor je nalik na valjaonički stroj koji uvijek rasteže naše osjećaje.

No, na onu izmišljotinu o prekrivaču za noge ona zapita:

– A zašto?

– Zašto? Oklijevao je.

– Zato što sam vas toliko ljubio!

I Léon, čestitajući samome sebi što je svladao tu poteškoću, potajice joj krajičkom oka promotri lice.

Bilo je to kao kada udar vjetra s neba rastjera oblake. Gomila tužnih misli što joj zamračivaše modre oči kao da najednom nestade iz njih; cijelo joj se lice ozari.

Čekao je. Ona napokon odgovori:

– Oduvijek sam to slutila...

Onda stadoše jedno drugome pripovijedati nevažne događaje iz onoga davnog života čije su užitak i sjetu maločas saželi u jednoj jedinoj riječi. On se sjećao odrine na ko-joj je rasla pavit, haljina koje je ona nosila, pokućstva u njezinoj sobi, cijele kuće.

– A jadni naši kaktusi, što je s njima?

– Zimus su stradali od studeni.

– Ah, da znate koliko sam mislio o njima! Često bih ih vidio pred sobom kao nekada, kada je u ljetna jutra sunce udaralo u kapke... a ja sam gledao vaše nage ruke kako promiču među cvijećem.

– Ubogi moj prijatelju! – ona će pružajući mu ruku.

Léon hitro na nju pritisnu usne. Potom, pošto je duboko uzdahnuo:

– U ono ste vrijeme za mene bili neka neshvatljiva sila koja mi je bila ovladala živo-tom. Jednom sam, primjerice, došao do vas, ali vi se toga jamačno ne sjećate?

– Sjećam se – reče ona. – Nastavite.

– Stajali ste dolje, u predvorju, spremni za izlazak, na posljednjoj stubi; na glavi ste čak imali šešir s plavim cvjetićima, a ja sam, bez vašega poziva, protiv svoje volje, pošao s vama. Svakim časkom, međutim, postajala mi je sve jasnija vlastita glupost pa sam i dalje išao uz vas, ne usuđujući vas se ni doista pratiti, a ne hoteći vas ni ostaviti. Kada biste ušli u neku trgovinu, ostao bih na ulici, gledao vas kroz izlog kako skidate rukavice i brojite novac na pultu. Zatim ste pozvonili kod gospođe Tu-vache, otvorili su vam, a ja sam kao budala ostao pred velikim teškim vratima koja su se za vama opet zatvorila.

Gospođa se Bovary, slušajući ga, čudila da je već tako stara; sve to što se ponovo po-javljivaše pred njom kao da su davale širinu njezinu životu; stvaraše to neki osjećajni beskraj u koji se prenosila pa je, tihim glasom i napola sklopljenih očiju, od vremena do vremena govorila:

– Da, istina!... Točno!... Točno tako...

Začuše kako odbija osam sati na raznim zvonicima četvrti Beauvoisine koja je puna djevojačkih zavoda, crkava i napuštenih velikih palača. Nisu više razgovarali, ali su, promatrajući jedno drugo, u glavi osjećali neki bruj, kao da im nešto zvučno uza-jamno izbijaše iz nepomičnih zjenica. Ruke im se bijahu spojile, a prošlost, buduć-nost, podsjećanja i snovi, sve se stopilo u slatkoći toga silnog zanosa. Noć se zgušnjavaše na zidovima na kojima još uvijek, napola izgubljene u tami, blistahu

grube boje četiriju otisaka što prikazivahu četiri prizora iz Tornja Nesle,[47] s objašnjenjima na španjolskom i francuskom. Kroz prozor na podizanje vidio se između šiljastih krovova krajičak crnoga neba.

Ona ustade da zapali dvije svijeće na komodi, potom ponovo sjede.

– Pa?... – oglasi se Léon.

– Pa? – odgovori ona.

Baš je smišljao kako da nastavi prekinuti razgovor, kadli mu ona reče:

– Kako to da mi nitko do sada nije izrazio takve osjećaje?

Pisar se potuži kako je idealne naravi teško razumjeti. On se u nju bio zaljubio već na prvi pogled pa je očajavao misleći o sreći koju su mogli uživati da su se milosti-vošću slučaja bili ranije sreli i nerazdruživo se vezali jedno uz drugo.

– Katkada sam pomišljala na to – prihvati ona.

– Kakav san! – promrmlja Léon.
Pa prstom obzirno dotičući plavi rub njezina dugačkog bijelog pojasa, dodade:

– Tko nam priječi da počnemo iznova?...

– Ne, prijatelju moj – odgovori ona. – Ja sam prestara... vi ste premladi... zaboravite me! Druge će vas voljeti... vi ćete voljeti njih.

– Ne kao vas! – uzviknu on.

– Pravo ste dijete! Hajde, budimo razumni! Tako ja hoću!

Predoči mu koliko je njihova ljubav nemoguća te da se, kao i nekoć, moraju zadržati u jednostavnim okvirima bratskoga prijateljstva.

Je li to ozbiljno govorila? Nedvojbeno ni sama Emma to nije znala, sva obuzeta ča-rom zavođenja i nuždom da se od toga brani te je, raznježenim pogledom promatra-jući mladoga čovjeka, blago odbijala bojažljiva milovanja u koja se upuštahu njego-ve drhtave ruke.

– Ah, oprostite – reče on uzmičući.

A Emmu obuze nejasan strah pred tom bojažljivošću, opasnijom za nju od Rodolphe-ove smjelosti, iz doba kada joj se primicao raširenih ruku. Nikada joj se nijedan muškarac ne bijaše učinio tako lijepim. Predivna mu prostodušnost izbijaše iz cijelo-ga držanja. Dugačke, uzvinute trepavice držaše spuštene. Meka mu se koža na obra-zu rumenjela, mišljaše, zbog žudnje za njom i Emma osjećaše neodoljivu želju da na nju prisloni usne. Onda će, naginjući se prema zidnoj uri njihalici kao da gleda koli-ko je sati:

– Bože, kako je kasno! Baš smo se zapričali! On shvati njezin mig pa potraži šešir.

– Čak sam i na predstavu zaboravila! A jadni me moj Bovary izričito radi toga ovdje ostavio! Gospodin Lormeau iz ulice Grand-Pont trebao me povesti onamo zajedno sa svojom ženom.

I prilika bijaše propala. jer već sutradan odlazi.

– Zbilja? – na to će Léon.

– Da.

– Ipak, moram vas opet vidjeti – dočeka on – htio sam vam reći...

– Što?

– Nešto... važno, ozbiljno. E, ne, uostalom, vi i nećete otputovati, to je nemoguće!
Kad biste znali... Saslušajte me... Niste razumjeli? Znači, niste naslutili?...

– Vi, međutim, jasno govorite – reče Emma.

– Ah! Čak se i šalite! Dosta, dosta! Smilujte se, dajte da vas opet vidim... još jed-nom... samo još jednom.

– Pa, dobro!...

Zastade; potom, kao da se predomišlja:

– O, ne ovdje!

– Gdje god hoćete.

– Hoćete li...

Kao da se zamisli, pa će naglo:

– Sutra, u jedanaest sati u katedrali.

– Bit ću tamo! – uzviknu on hvatajući je za ruke, ali ih ona povuče k sebi.

Pa, kako su oboje stajali, on iza njezinih leđa, a Emma oborene glave, sagnu se nad njezin vrat i dugim je cjelovom poljubi u zatiljak.

– Pa vi ste ludi! Ah, ludi! – govoraše ona sa sitnim zvonkim smijehom, dok se po-ljupci i dalje redahu.

Onda on, nagnuvši glavu preko njezina ramena, kao da u njezinim očima potraži pristanak. One mu uzvratiše pogledom punim ledena veličanstva.

Léon uzmaknu tri koraka spremajući se za odlazak. Zastade na pragu. Potom pro-šapta uzdrhtalim glasom:

– Doviđenja sutra.

Ona odgovori kimanjem glave i poput ptičice nestade u susjednoj sobi.

Emma uvečer pisaru napisa beskonačno dugačko pismo u kojem mu otkazivaše sastanak; sada je sve svršeno i njih se dvoje, radi vlastite sreće, više ne smiju sresti. No, kada je pismo već bilo zatvoreno, budući da nije znala Léonovu adresu, nađe se u velikoj neprilici.

– Predat ću mu ga sama – pomisli. – Doći će onamo.

Léon sutradan, uz otvoren prozor i pjevuckajući na balkonu, sam ulašti svoje poluci-pele, i to u nekoliko slojeva. Navuče bijele hlače, tanke čarape, kratki zeleni kaput, izlije na rupčić sve mirise što ih je imao kod kuće, potom dade nakovrčati kosu, a onda je raščešlja eda bi kosi dao što više prirodne otmjenosti.
– Još je prerano! – pomisli pogledavši vlasuljarov sat s kukavicom što pokazivaše devet.

Prelista stari modni žurnal, iziđe, popuši cigaru, prođe tri ulice, učini mu se da je vri-jeme za polazak i polako se otputi prema trgu pred Bogorodičinom crkvom.

Bijaše krasno ljetno jutro. Srebrnina blistaše po zlatarskim izlozima, a svjetlost što koso padaše na stolnu crkvu ostavljaše svjetlucave treptaje u pukotinama sivoga ka-mena; ptičje društvance kružilo je na modrome nebu oko tornjića s prozorima u obli-ku trolista; trg, odjekujući povicima, mirisaše na cvijeće kojima bijaše okruženo nje-govo popločano tlo – na ruže, jasmin, karanfile, narcise i tuberoze, među kojima je nejednolično raslo vlažno zelenilo, od mačje trave do vidovčice namijenjene ptica-ma; nasred trga brbotao je vodoskok, a pod širokim suncobranima, među dinjama naslaganim u piramide, piljarice bez marame na glavi umatahu u papir kitice ljubiči-ca.

Mladić kupi stručak ljubičica. Bijaše mu to prvi put u životu da kupuje cvijeće za neku ženu pa mu se grudi, kada ga je pomirisao, naduše od ponosa, kao da se ta po-čast što je bijaše namijenio drugoj osobi prenosi i na njega.

Bojaše se, međutim, da ga tkogod ne bi vidio pa odlučno uđe u crkvu.

Crkveni stražar u tom času stajaše na pragu, na sredini lijevoga portala, ispod reljefa Marianne pleše, s perjanicom na glavi, dugačkim mačem o bedru i štapom u ruci, veličajniji od kakva kardinala i sav blistav kao kakav kalež.

Pođe prema Léonu pa će, s onim dobroćudno sladunjavim smiješkom koji duhovnici upotrebljavaju kada ispituju djecu:

– Gospodin jamačno nije odavde? Gospodin možda želi razgledati znamenitosti u našoj crkvi?

– Ne – reče njegov sugovornik.

Pa najprije obiđe bočne lađe. Zatim pođe i pogleda na trg. Emme još nije bilo. Vrati se natrag do kora.

Lađa se u punim škropionicama ogledala krajevima šiljatih lukova i nekim dijelovi-ma vitraja. No, odraz se oslikana stakla, lomeći se na mramornome rubu, protezao još dalje po kamenim pločama, poput šarena saga. Bijeli je dan kroz troja otvorena vrata prodirao u crkvu u vidu triju golemih zraka. Od vremena do vremena u dnu bi crkve prošao kakav crkvenjak klecnuvši usput pred glavnim oltarom, kako to čine vjernici u žurbi. Kristalni su svijećnjaci nepomično visjeli. Pred glavnim je oltarom gorjela srebrna svjetiljka, a iz pokrajnjih kapelica, tih mračnih dijelova crkve, kadšto se izvijaše kao nekakav dašak uzdaha, uz štropot rešetke koja pada, a odjek mu se odbija od visokih svodova.

Léon je svečanim korakom išao uza zidove. Nikada mu se život nije činio tako krasnim. Za koji čas ona će doći, dražesna, usplahirena, potajice iza sebe provjerava-jući poglede što je prate, u haljini s volanima, sa zlatnim lornjonom, u malešnim čizmicama, s kojekakvim otmjenim uresima u kojima do sada nije uživao i s neizre-civom zavodljivošću kreposti koja popušta. Cijela se crkva, poput divovskoga budo-ara, širi oko nje; svodovi se naginju da u tami čuju ispovijest njezine ljubavi; vitraji blistaju da bi joj obasjali lice, a kadionice se spremaju razgorjeti eda bi se ona ukaza-la poput anđela u miomirisnu oblaku.

Ona, međutim nije dolazila. On se smjesti na stolac i oči mu se zaustaviše na modro-me vitraju na kojemu su se vidjeli brodari kako nose košare. Promotri ga dugo, pažljivo te stade brojati riblje ljuske i rupice za puceta na prslucima, dok mu misao lutaše u potrazi za Emmom.

Crkveni se stražar iz prikrajka u sebi srdio na toga stvora koji sebi dopušta ovako se samostalno diviti stolnoj crkvi. Takvo mu se njegovo vladanje činilo čudovišnim, kao da ga u neku ruku potkrada i gotovo kao da počinja neko svetogrđe.

Šušanj svile na kamenim pločama, obod nečijeg šešira, crna kukuljica... Bijaše to ona! Léon ustade i pohita joj u susret.

Emma bijaše blijeda. Brzo je koračala.

– Čitajte! – reče pružajući mu neki papir... – Oh, ne!

Pa naglo povuče ruku i uđe u kapelicu Blažene Djevice, gdje klekne uz jedan stolac i stade se moliti.

Mladi se čovjek razljuti zbog toga hirovitog bogomoljstva; potom osjeti stanovitu draž u tome što se ona sred sastanka s njime zadubila u molitve poput kakve andalu-zijske markize, a onda mu i to ubrzo dosadi, jer ona nikako ne prestajaše s molitvom.

Emma se molila odnosno, bolje rečeno, trudila se moliti, nadajući se da će joj s neba doći kakvo nenadano rješenje, a da bi primamila božansku pomoć, napajala je oči sjajem svetohraništa, udisala miris bijelih večernica što se bijahu rascvjetale u veli-kim posudama i osluškivala crkvenu tišinu što joj samo povećavaše oluju u srcu.

Ona poče ustajati i baš se spremahu krenuti, kadli im živo pristupi crkveni stražar govoreći:

– Gospođa jamačno nije odavde? Gospođa možda želi razgledati znamenitosti u na-šoj crkvi?

– A, ne! – uzviknu pisar.

– Zašto ne? – dočeka ona.

U svojoj se pokolebanoj kreposti grčevito, naime, hvataše za Bogorodicu, za kipove, za grobove, za svaku priliku.

Onda ih čuvar, eda bi sve išlo po redu, povede do ulaza, kraj samoga trga, odakle im štapom pokaza velik krug načinjen od crnih kocaka, bez natpisa i urezanih ukrasa:
– Ovo je – dostojanstveno će zatim, opseg divnog Amboiseovog zvona. Težilo je četrdeset tisuća funti. U cijeloj mu Evropi nije bilo ravna. Radnik koji ga je izlio umro je od radosti...

– Idemo – reče Léon.

Onaj prijan opet krene naprijed; potom, vrativši se do Bogorodičine kapelice, ispruži ruke kao da tom sveobuhvatnom kretnjom želi sve zajedno pokazati pa će, ponosniji od kakva seoska posjednika što pokazuje svoj voćnjak:

– Pod ovom jednostavnom pločom leži Pierre de Brézé, gospodar od Varenne i Brissaca, veliki maršal od Poitoua i namjesnik Normandije, koji je poginuo u bitki kod Montlhéryja, 16. srpnja 1465.

Grizući usne, Léon je nestrpljivo lupkao nogom.

– A desno, onaj plemić sav u željeznom oklopu, na konju koji se propinje, to je nje-gov unuk Louis de Brézé, gospodar od Brévala i Montcahuveta, grof od Maulevriera, barun od Maunyja, kraljev komornik, vitez Reda te isto tako namjesnik Normandije, umro 23. srpnja 1531., jedne nedjelje, kako stoji i na natpisu; a ispod toga, onaj čovjek koji se sprema sići u grob prikazuje upravo istu osobu. Nije moguće, zar ne, zamisliti savršeniju predodžbu ništavila?

Gospođa Bovary izvuče lornjon. Léon je nepomično promatraše ne pokušavajući reći više ni jednu jedinu riječ, načiniti jednu jedinu kretnju, toliko se osjećaše obeshrabre-nim pred ovom dvostrukom spremnošću na blagoglagoljivost i na ravnodušnost.

Vječiti vodič nastavljaše:

– Pokraj njega, ova žena koja kleči i plače, to je njegova supruga Diane de Poitiers, grofica od Brézéa, vojvotkinja od Valentinoisa, rođena 1499., a umrla 1566., a lijevo,s djetetom u naručju, stoji sveta Djeva Marija. Sada se okrenite na ovu stranu: to su grobovi Amboiseovih. Obojica su bili kardinali i ruanski nadbiskupi. Onaj tamo bio je i ministar kralja Ljudevita XII. Mnogo je dobra učinio za ovu stolnu crkvu, a opo-rukom je za siromahe ostavio trideset tisuća zlatnih talira.

Pa ih, bez zaustavljanja i svejednako govoreći, povuče u jednu kapelicu prepunu re-šetkastih ograda, odmaknu neke od njih i otkri nekakvu kamenu stijenu koja je neka-da možda bila kakav loše izrađen kip.

– Nekoć je – reče s dubokim uzdahom – ovo krasilo grob Rikarda Lavljeg Srca, engleskog kralja i normanskog vojvode. U ovakvo su vam ga stanje, gospodine, do-veli kalvinisti. Iz čiste su ga zlobe zakopali u zemlju, ispod nadbiskupskog trona Njegove Preuzvišenosti. Vidite, ovo su vrata kroz koja Preuzvišeni ide u svoj stan. Pođimo sada pogledati oslikane prozore s Gargouilleom.[48]

No, Léon naglo iz džepa izvuče srebrnjak i zgrabi Emmu za nadlakticu. Stražar osta-de na mjestu ukopan od zaprepaštenja, nikako ne shvaćajući tu preuranjenu stranče-vu darežljivost kada bijaše još toliko toga što je valjalo vidjeti. Stoga će pozivajući ga natrag:

– E, gospodine! A toranj! Toranj!

– Hvala – uzvrati Léon.

– Gospodin ne zna što propušta! Toranj je visok četiri stotine i četrdeset stopa, devet stopa manje od velike egipatske piramide. Sav je od lijevanog željeza i...

Léon je bježao; činilo mu se, naime, da će njegova ljubav, već se prije dva sata ka-menom okamenivši u crkvi, sada poput dima nestati kroz tu okrhnutu cijev, taj dugu-ljasti kavez, taj šupljikavi dimnjak što se tako groteskno koči nad katedralom kao čudnovati hir nekoga ljevača s odveć bujnom maštom.

– Kamo idemo? – zapita ona.

Ne odgovarajući, brzim je koracima išao dalje te je gospođa Bovary već umakala prst u blagoslovljenu vodu, kadli za sobom začuše glasno dahtanje isprekidano ravnomjernim udarcima štapa. Léon se okrenu.

– Gospodine!

– Što je sad?

Prepoznade crkvenoga stražara koji je pod rukom nosio, a trbuhom podupirao da ih održi u ravnoteži nekih dvadesetak debelih broširanih svezaka. Bila su to djela u kojima se govorilo o katedrali.

– O budale! – progunđa Léon izletjevši iz crkve. Na trgu pred crkvom dangubio je neki deran.

– Hajde, pozovi mi kočiju!

Dijete kao strijela poleti ulicom Quatre-Vents; njih dvoje tada ostadoše nekoliko ča-saka sami, licem u lice i ponešto zbunjeni.

– Ah! Léone!... Zbilja... ne znam... smijem li...! Prenemagala se. Potom će ozbiljno:

– Ovo je vrlo nedolično, znate li to?

– Po čemu? – odvrati pisar. – Tako se radi u Parizu!

Te je riječi, kao kakav nepobitan razlog, navedoše na odluku.

Međutim, kočija nije dolazila. Léon se bojao da se ona ne vrati u crkvu. Napokon se kočija pojavi.

– Iziđite bar kroz sjeverni portal! – doviknu im crkveni stražar koji bijaše ostao na pragu – Tako da možete vidjeti Uskrsnuće, Posljednji sud, Raj, Kralja Davida i Grešnike u paklenom ognju.

– Kamo će gospodin? – zapita kočijaš.

– Kamo god hoćete! – reče Léon uvukavši Emmu u kočiju.

I tromo vozilo krenu.

Spusti se ulicom Grand-Pont, prijeđe preko trga Arts, Napoleonovom obalom, No-vim mostom te se kao ukopano zaustavi pred kipom Pierrea Corneillea.

– Vozite dalje! – na to će glas što dopiraše iz unutrašnjosti kočije.

Kola ponovo krenuše pa, već se od raskršća La Fayette prepustivši nizbrdici, u pu-nom trku uđoše u ograđen prostor pred kolodvorom.

– Ne, samo ravno! – viknu onaj isti glas.

Kočija iziđe izvan ograde pa ubrzo, stigavši na šetalište, krenu laganim kasom izme-đu visokih brijestova. Kočijaš obrisa čelo, stisnu kožnu kapu između bedara pa potje-ra kola onkraj sporednih uličica, do riječne obale, uz rub tratine.

Krenuše kola niz rijeku, putem za lađare posutim suhim šljunkom, potom nastaviše još dugo prema Oysselu, nizvodno od otoka.No, odjedanput naglo proletješe kroz Quatremares, Sotteville, Grande-Chaussée, uli-cu Elbeuf te se po treći put zaustaviše pred Botaničkim vrtom.

– Ama vozite! – još mahnitije uzviknu onaj glas.

I smjesta, nastavivši vožnju, prođoše kroz Saint-Sever, preko keja Curandiers i keja Meules, još jednom preko mosta i trga Champ-de-Mars pa iza bolničkih vrtova gdje starci u crnim haljecima šeću po suncu, duž neke terase što se sva zelenjela od bršlja-na. Uspeše se bulevarom Cauchoise, potom uz cijeli Mont-Riboudet sve do obronka Deville.

Krenuše natrag, a onda, bez cilja i smjera, stadoše nasumce lutati. Vidješe ih u Saint-Polu, u Lescureu, na brežuljku Gargan, na Rouge-Mareu i trgu Gaillardbois; u ulici Maladrerie, ulici Dinanderie, pred Saint-Romainom, Saint-Vivienom, Saint-Maclo-uom, Saint-Nicaiseom, pred carinarnicom, kraj Basse-Vieille-Tour, kraj Trois-Pipes i kraj glavnoga groblja. Od vremena do vremena kočijaš je sa svojega sjedala bacao očajničke poglede na razne krčme. Nije shvaćao kakva to pomama za kretanjem goni ovo dvoje pa se nikako ne žele zaustaviti. Nekoliko je puta sam pokušao stati, ali bi odmah iza sebe začuo one ljutite povike. Onda bi svom snagom ošinuo svoja dva kljuseta oblivena znojem, i ne obazirući se na poskakivanje kočije, zapinjući ovdje-ondje, ne mareći ni za što, sav utučen i gotovo se rasplakavši od žeđi, umora i tuge.

A u luci, usred teretnih kola i bačava, po cestama, na uglovima ulica, građani su u čudu širili oči pred tim prizorom tako neuobičajenim za provinciju – kočijom sa spuštenim zastorima što neprestano odnekuda iskrsava, zatvorena kao grob i zanjiha-na kao brod.

U jednom se trenu, u pol bijela dana, nasred polja, u času kada je sunce najjače zaba-dalo zrake u stare posrebrene ulične svjetiljke, jedna gola ruka pomoli ispod zastora od žuta platna i baci poderane komadiće papira što se raspršiše na vjetru i poput bije-lih leptira popadaše nešto dalje po polju crvene djeteline u punom cvatu.

Potom se oko šest sati kola zaustaviše u jednoj uličici u četvrti Beauvoisine i iz njih iziđe žena i pođe dalje, spuštene koprene i ne okrećući glave.

II.

Stigavši u svratište, gospođa se Bovary začudi što nigdje ne vidi poštansku kočiju.

Hivert je bijaše čekao pedeset i tri minute te je naposljetku otišao.

Ipak, ništa je nije sililo na odlazak, no bijaše dala riječ da će se vratiti još iste večeri. Uostalom, Charles ju je čekao i ona je već u srcu osjećala onu kukavičku poslušnost koja je za mnoge žene poput kazne, a u isti mah i naknada za preljub.

Žurno spremi kovčeg, plati račun, u dvorištu unajmi dvokolicu pa, požurujući kočija-ša, potičući ga, svaki se čas raspitujući o tome koliko je sati i koliko su kilometara već prešli, uspje stići Lastavicu kod prvih kuća u Quincampoixu.

Jedva što sjede u kut, sklopi oči i otvori ih tek u podnožju obronka, odakle izdaleka prepozna Félicité koja je poput kakve izvidnice čekaše ispred potkivačeve kuće. Hi-vert zaustavi konje, a kuharica, na prstima se propevši do prozora na kočiji, reče ta-janstveno:

– Gospođo, morate odmah poći do gospodina Homaisa. Radi se o nečem hitnom.

Mjesto bijaše tiho kao i obično. Na uglovima ulica vidjele su se ružičaste hrpice što su se pušile na zraku, jer bijaše doba ukuhavanja voća, a u Yonvilleu su svi pripre-mali zalihe istoga dana. No, pred ljekarnom se ponosno kočila veća hrpa, premašuju-ći sve ostale nadmoćnošću što je ljekarnička radionica mora imati nad pećima obič-nih građana, opća potreba nad pojedinačnim prohtjevima.

Emma uđe. Veliki naslonjač bijaše prevrnut, a čak i Fanal de Rouen ležaše na podu između dvije stupe. Gurne vrata prema hodniku i nasred kuhinje, između smeđih ću-pova punih očišćena ribiza, usitnjena šećera i šećera u komadima, među vagama na stolu i zdjelama na vatri opazi sve Homaisove, velike i male, s pregačama što im se-zahu do brade i s vilicama u ruci. Justin stajaše oborene glave, a ljekarnik je galamio:

– A tko ti je rekao da ideš po nju u kafarnaum?

– Što se događa? Što je to bilo?

– Što je bilo? – odgovori apotekar. – Kuhali smo pekmez i on provrije, ali nam je zbog prejakog ključanja umalo prekipio pa ja zatražim još jednu zdjelu. I onda ovaj ovdje, iz nemara, iz lijenosti, ode i s čavla u laboratoriju uzme ključ od kafarnauma.

Apotekar je tako nazivao izbicu u potkrovlju, punu posuđa i robe što pripadaše nje-govoj struci. Često je ondje sam provodio duge sate stavljajući naljepnice, pretačući tekućine i vezujući omote te je nije smatrao običnim skladištem, već istinskim sve-tištem iz kojega su zatim, kao njegovih ruku djelo, izlazile svakovrsne pilulice i pilu-le, čajevi, vodice i napici koji će mu po okolici pronositi slavu. Nitko na svijetu nije smio onamo nogom stupiti, a toliko je držao do te izbe da ju je sam i meo. Ukratko, ako je ljekarna, otvorena svima i svakome, bila mjesto kojim se dičio i gdje se razmetao, kafarnaum bijaše utočište u kojemu se, sebično se onamo povlačeći, oda-vao obavljanju najmilijih poslova. Zbog toga mu se ova Justinova nesmotrenost i učinila tako čudovišnim nedostatkom poštovanja te je, rumeniji od ribiza, ponavljao:

– Da, ključ od kafarnauma! Ključ pod kojim držim kiseline zajedno s jetkim lužina-ma! Otići po zdjelu spremljenu kao zaliha! Zdjelu s poklopcem! I to zdjelu koju ja možda nikada neću upotrijebiti! U osjetljivim postupcima naše struke sve ima neku važnost! Pa, dovraga! Treba znati što čemu služi, a ne rabiti za kućanske potrebe ono što je predviđeno za ljekarničke svrhe! Baš kao da kirurškim nožem režeš kokoš, kao da sudac...

– Ama, umiri se! – govoraše gospođa Homais.

A Athalie, vukući ga za kaput, vikaše:

– Tata! Tata!

– Ne, pustite me! – odgovaraše apotekar. – Pustite me! Kvragu! Bolje da sam otvorio trgovinu mješovitom robom, časna riječ! Samo daj! Ništa ne poštuj! Razbijaj! Trgaj! Puštaj pijavice! Pali bijeli sljez! Kiseli krastavce u ljekarničkim staklenkama, deri zavoje!

– Zvali ste me zbog nečega... – reče Emma.

– Samo malo! Znaš li ti uopće čemu si se izložio?... Nisi ništa vidio, u kutu, slijeva, na trećoj polici? Govori, odgovaraj, reci nešto!

– Nnne... znam – promuca mladić.

– A, ne znaš! E, pa, ja znam! Vidio si bocu od modrog stakla, zapečaćenu žutim voskom, u njoj je bijeli prašak, a ja sam na njoj napisao: Opasno! A znaš što je u njoj? Arsenik! I ti ideš u to dirati! Uzeti zdjelu koja odmah kraj toga stoji!
– Odmah kraj toga! – ciknu gospođa Homais sklapajući ruke. – Arsenik! Mogao si nas sve potrovati!

A djecu spopade vriska kao da u utrobi već osjećaju strahovite bolove.

– Ili otrovati nekog bolesnika! – nastavi apotekar. – Ti bi da ja dospijem na optuže-ničku klupu, pred porotni sud? Da vidiš kako me odvlače na stratište? Zar ne znaš koliko pomno rukujem s lijekovima, unatoč svem svojem silnom iskustvu? Često se i sam uplašim kad pomislim kolika je to odgovornost! Vlada nas progoni, a besmisleni zakoni kojih se treba držati vise nam nad glavom kao pravi pravcati Damoklov mač!

Emma više i ne pomišljaše na to da zapita što su htjeli od nje, a ljekarnik i dalje niza-še zadihane rečenice:

– Tako ti nama uzvraćaš svu dobrotu koju prema tebi pokazujemo! Tako mi se odu-žuješ za očinsku brigu kojom te obasipam! Pa gdje bi ti bio da mene nema? Što bi ra-dio? Tko te hrani, odgaja, oblači, tko ti pruža sve što će ti jednog dana omogućiti da nađeš časno mjesto u društvu? No, za to treba dobro zasukati rukave i dobiti, kako se to kaže, žuljeve na rukama. Fabricando fit faber, age quod agis.[49]

Bijaše već prešao i na latinski, toliko je bio ogorčen. Bio bi on progovorio i kineski i grenlandski da je poznavao te jezike, jer je bio u jednome od onakvih opasnih stanja kada cijela duša bez razlike pokazuje sve što se u njoj krije, poput oceana koji se za oluje rastvori od morske trave na obali pa sve do pijeska u dubinama.

I nastavi:

– Počinjem se strašno kajati što sam te uzeo na brigu! Zbilja bi mi bilo bolje da sam te ostavio u bijedi i blatu u kojem si se rodio! Nikada nećeš biti ni za što drugo nego da čuvaš rogatu stoku! Nemaš nimalo dara za znanost! Jedva da znaš i naljepnicu prilijepiti! A živiš tu kod mene kao grof, kao bubreg u loju, ne manjka ti ni ića ni pića!

No, Emma će obraćajući se gospođi Homais:

– Poslali ste po mene...

– O, Bože – tužna je lica prekide ova draga gospođa – kako ću vam to reći?... Prava nesreća!

Ne dovrši. Apotekar je grmio:

– Isprazni je! Izribaj! Odnesi natrag! Ama, požuri se!

Pa prodrma Justina za ovratnik radnoga haljetka tako da momku iz džepa ispadne nekakva knjiga.

Dečko se saže. Homais je bio brži pa podigavši svezak, stade ga promatrati razroga-čenih očiju i otvorenih usta.

– Bračna... ljubav! – reče polagano rastavljajući te dvije riječi. – Ah! Baš dobro! Jako dobro! Prekrasno! I to sa slikama!... Ah! Ovo je ipak previše!
Gospođa Homais krene prema njima.

– Ne, ne diraj u to!

Djeca htjedoše pogledati slike.

– Izlazite! – zapovjednički će on. I svi iziđoše.

Ljekarnik se najprije ushoda gore-dolje velikim koracima, s dva prsta držeći otvore-nu knjigu, prevrćući očima, sav zadihan, spreman da pukne, kao da će ga kap udariti. Potom priđe ravno k svojemu učeniku i stade preda nj prekriženih ruku:

– Ama, ti si obdaren svim porocima, nesrećo jedna!... Čuvaj se, na stranputicu si za-šao!... Ni pomislio nisi da ta besramna knjiga može doći u ruke mojoj djeci, raspaliti im mozak, okaljati Athalijinu čistoću, izopačiti Napoléona! On je gotovo muškarac! Jesi li bar sasvim siguran da je njih dvoje nisu čitali? Možeš li mi zajamčiti...?

– Nego, gospodine – Emma će njemu – imali ste mi nešto reći...

– Jesam, gospođo... Tast vam je umro!

Doista, stari gospodin Bovary bijaše preminuo preksinoć, nenadano, od kapi, baš kad je ustajao od stola, a Charles bijaše, iz pretjerana opreza zbog Emmine osjetljivosti, zamolio gospodina Homaisa da joj obzirno priopći tu strašnu vijest.

Ljekarnik bijaše promislio presudnu rečenicu, zaoblio je, izgladio, ritmički odmjerio: bijaše to remek-djelo razboritosti i okolišanja, tankoćutnih izraza i obzirnosti, no srdžba bijaše otplavila govorničku vještinu.

Emma, odustajući od bilo kakvih pojedinosti, pođe iz ljekarne, jer se gospodin Ho-mais bijaše vratio sipanju prijekora. U međuvremenu se bijaše smirio pa sada gunđa-še očinskim glasom, svejednako se hladeći onom svojom grčkom kapom.

– To ne znači da ja u potpunosti osuđujem ovo djelo! Njegov je pisac bio liječnik. Ima ono pojedinih znanstvenih strana koje muškarcu nije loše poznavati pa čak, usu-dio bih se reći, koje bi muškarcu valjalo poznavati. Ali ne sada, ne sada! Pričekaj bar dok i sam ne postaneš muškarcem, dok ti um ne sazrije.

Na Emmino kucanje alkom po vratima, Charles koji je čekaše pođe prema njoj raši-renih ruku i reče joj sa suzama u glasu:

– Ah, mila moja...

I nježno se naže da je poljubi. No, pri dodiru njegovih usana nju obuze sjećanje na drugog muškarca pa dršćući prijeđe rukom preko lica.

Međutim, ipak mu odgovori:

– Da, znam... znam...

Pokaza joj pismo u kojem njegova majka prikazivaše događaj bez ikakva senti-mentalnog licemjerstva. Žalila je jedino što joj muž nije primio vjersku utjehu, jer je umro u Doudevilleu, na ulici, na pragu neke kavane, nakon rodoljubive večere s ne-kadašnjim časnicima.

Emma mu vrati pismo; potom se pri večeri iz pristojnosti pretvarala kako joj nije do jela. No, kako ju je on nutkao, stade odlučno jesti, dok joj je Charles sjedio sučelice, nepomičan i satrven.

Od vremena do vremena, podigavši glavu, uputio bi joj dugačak pogled pun boli i jada. Jednom i uzdahnu:

– Da sam ga bar još jednom vidio!

Šutjela je. Napokon, shvativši da treba nešto reći:

– Koliko je tvojem ocu bilo godina?

– Pedeset i osam!

– Ah!

I to je bilo sve.

Četvrt sata poslije toga on dodade:

– A jadna majka... Što će sada biti s njom? Emma slegnu ramenima

Videći je tako šutljivu, Charles pretpostavljaše da je ovo i nju pogodilo pa se prisilja-vaše na šutnju kako ne bi povećao bol što nju potresaše. Ipak, odagnavši vlastitu bol, zapita:

– Jučer si se dobro zabavila?

– Da.

Kada služavka ukloni stolnjak, Bovary ne ustade, a isto tako ni Emma, pa što ga je dulje promatrala, to je jače jednoličnost toga prizora iz njezina srca malo-pomalo go-nila svako sažaljenje. Činio joj se kukavnim, slabašnim, bezvrijednim, riječju, bijed-nikom u svakom pogledu. Kako da ga se riješi? Kakve li beskonačne večeri! Umrtvljivaše je neka omama nalik na miris opijuma.

Iz predvorja začuše oštre udarce štapa po drvenom podu. Bijaše to Hippolyte s gospođinom prtljagom.

Da bi je odložio, drvenom nogom mučno opisa četvrtinu kruga.

– Više i ne misli na to! – govoraše ona u sebi promatrajući jadnoga momka iz čije je grube crvene kose kapao znoj.

Bovary je po novčaniku tražio sitniš, po svoj prilici i ne shvaćajući koliko poniženje za nj znači već i sama prisutnost ovoga čovjeka što stajaše ondje kao utjelovljeni pri-jekor njegove neizlječive nesposobnosti.

– Gle, lijepo ti je ovo cvijeće! – reče opazivši na kaminu Léonove ljubičice.

– Da – ravnodušno će ona – maloprije sam ga kupila... od neke prosjakinje.

Charles uze ljubičice pa ih stade oprezno mirisati osvježujući na njima oči posve crvene od suza. Emma mu ih brzo istrgnu iz ruke i pođe ih staviti u čašu vode.

Sutradan stiže stara gospođa Bovary. I ona i sin dugo su plakali. Pod izlikom da ima izdati neke naloge, Emma se izgubi.

Narednoga je dana valjalo zajednički razmisliti o crnini. S kutijama za ručni rad po-đoše sjesti na obalu vode, pod sjenicu.

Charles mišljaše na oca te se čudio što osjeća toliko privrženosti prema čovjeku za kojega mu se sve do tada činilo da ga tek donekle voli. Starija gospođa Bovary mišljaše na svojega muža. I najgori negdašnji dani sada su joj se činili dostojni žalje-nja. Sve iščezavaše pred nagonskom žalošću za tako dugotrajnom navikom, pa bi joj, od vremena do vremena, dok je provlačila iglu, krupna suza kliznula niz nos i na tren se ondje viseći zadržala.

Emma je pak mislila na to kako su prije jedva četrdeset i osam sati njih dvoje bili za-jedno, daleko od svijeta, posve opijeni, ne mogući se dovoljno nagledati jedno dru-goga. Pokušavaše prizvati i najneznatnije pojedinosti toga iščezlog dana. No, smetala joj je svekrvina i muževljeva prisutnost. Najvoljela bi bila da ništa ne čuje, ništa ne vidi, samo da joj to ne ometa prisjećanje na ljubav koje se, pa ma što ona činila, postupno gubilo pred vanjskim osjetima.

Na nekoj je haljini parala podstavu čiji su komadići lepršali oko nje: majka Bovary, ne dižući očiju, zveckala je škarama, a Charles je, u krpenim papučama i starome smeđem kaputu koji mu je služio kao kućni ogrtač, sjedio s rukama u džepovima te ni sam nije ništa govorio, dok je kraj njih Berthe u bijeloj pregačici lopaticom zgrtala pijesak po stazama.

Najednom vidješe gospodina Lheureuxa, trgovca tkaninama, gdje ulazi kroz vrtna vrata.

Bijaše došao ponuditi svoje usluge, s obzirom na kobne okolnosti koje su ih snašle.

Emma odgovori kako misli da će moći i bez toga. Trgovac se ne dade otpraviti.

– Tisuću se puta ispričavam – reče – želio bih o nečemu porazgovarati u četiri oka. Potom će tihim glasom:

– U vezi s onim poslom... znate?

Charles pocrvenje do ušiju.

– A, da!... Zbilja.

Pa se u neprilici okrenu k ženi:

– Ne bi li ti mogla... mila?...

Očito ga je razumjela, jer ustade, a Charles reče majci:

– Ništa važno! Bez sumnje nekakva sitnica u vezi s kućanstvom.

Nikako nije htio da majka dozna za priču s mjenicom, strahujući od njezinih prigo-vora.

Čim ostadoše sami, gospodin Lheureux uze prilično otvorenim riječima čestitati Emmi na nasljedstvu, a potom prijeđe na nevažne stvari, voćnjak, ljetinu i vlastito zdravlje koje je »uvijek tako-tako, ni simo ni tamo. Zapravo, zbilja se ubija od posla, premda ne uspijeva, ma što ljudi govorili, zaraditi ni toliko da na kruh svagdašnji doda i malo maslaca.

Emma ga puštaše da govori. Već se dva dana tako strahovito dosađivala!

– A vi ste se, znači, posve oporavili? – nastavljaše on. – Bogami, muž vam se bio pošteno uplašio! Krasan je on momak, premda smo imali nekih nesporazuma.

Ona zapita zbog čega, jer joj Charles bijaše prešutio svoje odbijanje da primi
trgovčevu isporuku.

– Ama, znate vi zbog čega! – nato će Lheureux. – Zbog vaših želja i željica, zbog onih putnih kutija.

Bijaše pritom navukao šešir na oči pa, s rukama na leđima, smješkajući se i zviždu-čući, s nepodnošljivom drskošću gledaše Emmu ravno u lice. Sluti li nešto? Gubila se u svakojakim strahovanjima. Na kraju on ipak nastavi:

– Izmirili smo se pa sam mu i opet došao predložiti nagodbu.

Naime, produžiti mjenicu što je Bovary bijaše potpisao. Gospodin će, uostalom, postupiti po svojem nahođenju, uopće se zbog toga ne smije uznemiravati, pogotovo sada kada ga čeka gomila drugih briga.

– A čak bi mu bilo bolje da to prenese na koga drugoga, na primjer, na vas; uz puno-moć bi to bilo jednostavno, a nas dvoje onda bismo zaključivali raznorazne posliće...

Nije ga shvaćala. Lheureux zašuti. Zatim, prelazeći na trgovačke poslove, izjavi kako gospođa svakako mora nešto od njega uzeti. Poslat će joj crnu vunenu tkaninu, dva-naest metara, da od nje sebi sašije haljinu.

– Ova koju imate na sebi dobra je za kuću. Treba vam druga za odlazak u posjete. Vidio sam vam ja to na prvi pogled, čim sam ušao. U mene je oko sokolovo.

Tkaninu ne posla, sam je donese. Potom opet dođe radi mjerenja, dođe i poslije pod drugim izlikama, trudeći se svaki put pokazati ljubaznim, uslužnim, dodvoravajući se, kako bi rekao Homais, te uvijek usput uspijevajući Emmi prišapnuti pokoji savjet u pogledu punomoći. O mjenici nije ni govorio. Emma na nju nije ni pomišljala; Charles joj je na početku njezina oporavka bio, doduše, nešto o tome pripovijedao, ali je njoj u glavi tada vladao takav nemir da se toga više nije ni sjećala. Uostalom, čuvala se svake rasprave o novčanim pitanjima; majka se Bovary zbog toga iznenadi te ovu promjenu raspoloženja pripisa vjerskim osjećajima što se u snahe bijahu poja-vili za vrijeme bolesti.

No, čim ona ode, Emma ubrzo zadivi Bovaryja praktičnim i zdravim razumom. Tre-ba će se raspitati, provjeriti hipoteke, vidjeti ima li razloga za javnu dražbu ili raspro-daju.

Kao iz rukava je sipala stručne izraze, izgovarala krupne riječi kao što su red, buduć-nost, oprez, te neprestano preuveličavala brige oko nasljedstva, tako da mu jednoga dana pokaza primjerak sveopćeg ovlaštenja za »vođenje i obavljanje poslova, podi-zanje zajmova, potpisivanje i prenošenje svih mjenica, plaćanje svih iznosa, itd.« Bijaše se okoristila Lheureuxovim poukama.

Charles je bezazleno zapita otkuda joj taj papir.

– Od gospodina Guillaumina.

Pa doda s najvećom zamislivom hladnokrvnošću:

– Ne pouzdajem se previše u njega. Javni su bilježnici na tako lošem glasu! Možda bi se trebalo posavjetovati s... Poznajemo samo... Oh, nikoga!

– Osim ako bi Léon... – uzvrati Charles premišljajući.

No, preko pisama se bijaše teško sporazumjeti. Onda se ona ponudi da će otputovati do Rouena. On joj se na tome zahvali. Ona ustraja. Bijaše to pravo natjecanje u uslužnosti. Napokon, ona uzviknu s hinjenom samovoljom:

– Ne, molim te, idem.

– Kako si dobra! – reče on ljubeći je u čelo.

Već se sutradan ona ukrca u Lastavicu i ode u Rouen da se posavjetuje s gospodinom Léonom te ostade ondje tri dana.

III.
Bijahu to tri puna dana, predivna, sjajna, pravi medeni mjesec.

Bili su u hotelu Boulogne, na pristaništu. Živjeli su ondje iza spuštenih kapaka, iza zatvorenih vrata, među cvijećem rasutim po podu, pijući slatke napitke s ledom što su im ih donosili od rana jutra.

Predvečer bi unajmili pokriven čamac i otišli na otok na večeru.

Bijaše to sat kada se s ruba brodogradilišta čuje kako po školjki broda odjekuje drve-ni kalafatski bat. Katranski se dim uzdizao između stabala, a na rijeci se vidjelo gdje plutaju velike masne mrlje što se nejednako zibahu pod grimiznom sunčevom bojom, poput ploča od firentinske bronce.

Zaplovili bi nizvodno usred privezanih čamaca čiji bi dugački i nezategnuti konopi tu i tamo okrznuli gornji rub njihova čamca.

Gradska se buka neosjetno udaljavala, štropot kola, žamor glasova, pseći lavež na brodskim palubama. Ona bi odvezala šešir i pristali bi na svojem otoku.

Smjestili bi se u krčmu niska stropa kojoj su na vratima visjele crne mreže. Jeli su pržene snijetce, kremu i trešnje. Legli bi na travu, ljubili se daleko od ljudi, pod ja-blanovima, te su žalili što ne mogu, kao dva Robinzona, vječito živjeti na tome mjestu koje im se u njihovu blaženstvu činilo najveličanstvenijim na svem svijetu. Ne bijaše to prvi put da zamjećuju drveće, modro nebo, tratinu, da slušaju vodu gdje teče i lahor gdje ćarlija kroz lišće, ali se bez dvojbe nikada nisu svemu tome divili, kao da prije priroda nije ni postojala ili kao da je postala lijepa tek otkako su oni postigli zadovoljenje svoje žudnje.

Kada bi pala noć, krenuli bi natrag. Čamac je plovio uz obalu otoka. Njih bi mu dvo-je sjedili na dnu, skriveni tamom, ništa ne govoreći. Četvrtasta vesla škripahu u že-ljeznim rašljama i to u tišini odjekivaše poput otkucavanja nekakva metronoma, dok je kratko uže što se vuklo za čamcem neprekidno tiho pljuskalo po vodi.

Jednom se pojavi i mjesec; njih dvoje ne propustiše izreći velike riječi, nalazeći to
nebesko svjetlilo sjetnim i punim poezije, a ona čak i zapjeva:

Jedno veče – pamtiš? – plovismo u muku, itd.[50]

Milozvučan joj se i slabašan glas gubio nad valovima i vjetar mu sa sobom odnosio drhtaje, a Léon ih slušao kako prolijeću pokraj njega poput ptičjega lepeta.

Ona mu je sjedila sučelice, naslonjena na pregradu čamca kamo kroz jedan od otvo-renih prozorčića dopiraše mjesečeva svjetlost. Crna ju je haljina čiji su se nabori širi-li u vidu lepeze činila vitkijom, višom. Glavu bijaše zabacila, sklopila ruke, a oči po-digla k nebu. Kadšto bi je sjena vrba potpuno skrila, a potom bi se najednom opet ukazala poput priviđenja na mjesečini.

Léon na podu kraj nje napipa rukom svilenu vrpcu jasnocrvenu poput maka.

Brodar je promotri te će naposljetku:

– Ah! To je možda ostalo od onog društva koje sam neki dan vozio. Došla vam je ta gomila veseljaka, muški i ženske, s kolačima, šampanjcem, kornet-pistonima, cijela tarapana! A baš je bio jedan među njima, visok i lijep muškarac s brčićima, bio je silno zabavan! I svi su mu govorili: »Daj, pričaj nam o nečem... Adolphe... Do-dolphe...« Ili nešto slično!

Ona zadrhta.

– Nije ti dobro? – Léon će primaknuvši se bliže.

– Oh, nije to ništa. Bit će da je zbog noćne svježine.

– Takvom sigurno ne manjka žena! – doda potiho stari mornar vjerujući da time laska neznancu.

Potom, pljunuvši u šake, opet dohvati vesla.

Trebalo se, međutim, rastati! Oproštaj bijaše žalostan. On će joj pisma slati na naslov kume Rolet, te mu dade tako točne upute u vezi s dvostrukom omotnicom da se on silno zadivi takvoj ljubavnoj prepredenosti.

– Znači, uvjeravaš me da je sve ovo u redu? – kaza mu ona pri posljednjem poljupcu.

– Da, svakako!

No, zašto li joj je, pomisli kasnije, dok se sam vraćao ulicama, toliko stalo do te pu-nomoći?

IV.

Léon se uskoro poče pred kolegama držati nekako nadmoćno, udalji se iz njihova društva i potpuno zanemari povjerene mu predmete.

Čekaše njezina pisma; čitaše ih po više puta. Otpisivaše joj. Prizivaše je svom sna-gom svoje žudnje i svojih uspomena. Umjesto da zbog razdvojenosti oslabi, želja da je opet vidi još više poraste, tako da on jedne subote prijepodne pobježe iz ureda.

Kada s vrha obronka ugleda u dolini crkveni zvonik s limenom zastavicom što se okretaše na vjetru, osjeti onakvu radost pomiješanu sa slavodobitnom taštinom i se-bičnim ganućem kakva mora da obuzima milijunaše kada se vraćaju u posjet rodno-me selu.

Pođe u obilazak oko njezine kuće. U kuhinji je gorjelo svjetlo. Htjede uvrebati njezi-nu sjenu iza zastora. Ništa se ne pojavi.

Kuma Lefrançois, ugledavši ga, stade klicati te nađe da je »porastao i postao vitkiji«, dok Artémise, naprotiv, držaše da je »ojačao i preplanuo«.

Povečera u maloj blagovaonici, kao i nekoć, no sam, bez ubirača poreza, jer Binet, umoran od čekanja na Lastavicu, bijaše konačno pomaknuo obroke za sat ranije pa je sada večerao točno u pet sati, a svejedno je i dalje često tvrdio da stara krntija kasni.

Léon se ipak odluči; pođe i zakuca na liječnikova vrata. Gospođa je bila u sobi, odakle je izišla tek nakon četvrt sata. Gospodinu kao da bijaše drago što ga vidi, ali se cijele večeri ne maknu iz kuće, baš kao ni cijeli sutrašnji dan.

Nađe se s njome nasamo uvečer, veoma kasno, iza vrta, u onoj uličici – u onoj uliči-ci, kao nekoć s drugim muškarcem! Bijaše se digla oluja pa razgovarahu pod kišo-branom, pri blijesku munja.

Razdvojenost im postajaše nepodnošljiva.

– Radije ću umrijeti! – govoraše Emma. Pod rukom mu se plačući svijala od boli.

– Zbogom!... Zbogom!... Kada ću te opet vidjeti?

Vratiše se po još jedan cjelov i ona mu tada obeća da će ubrzo, na bilo koji način, naći stalnu priliku da se s njime slobodno viđa bar jednom tjedno. Emma nije dvojila o tome. Bila je, uostalom, puna nade. Uskoro je imala dobiti nešto novaca.

Zbog toga za svoju sobu i kupi dva žuta zastora sa širokim prugama čiju joj povoljnu cijenu bijaše nahvalio gospodin Lheureux. Sanjarila je o sagu, a Lheureux se, tvrdeći kako »to nisu zvijezde s neba«, uljudno obveza da će joj ga isporučiti. Više nije mogla bez njegovih usluga. Stotinu je puta dnevno slala po njega, a on bi odmah i bez pogovora ostavljao svaki drugi posao. Isto tako, nitko nije shvaćao zašto kuma Rolet svakoga dana kod nje doručkuje te joj pače i nasamo dolazi u pohode.

Negdje u to doba, što će reći na početku zime, nju kao da obuze silna strast za glazbu.

Jedne večeri, dok ju je Charles slušao, četiri puta za redom započe isti ulomak, i to svaki se put iznova srdeći, a on, ne opazivši nikakve razlike, uzvikivaše:

– Bravo!... Izvrsno!... Zašto prekidaš? Sviraj dalje!

– E, ne! Ovo je grozno! Prsti su mi zahrđali. Sutradan je on zamoli da mu opet nešto odsvira.

– Pa dobro, ako tebe to veseli!

I Charles priznade da joj malo slabije ide. Pogrešno je svirala note, zapinjala, a po-tom će iznenada zastavši:

– Ah! Ništa od toga! Trebala bih uzimati sate, ali...

Ugrize se za usne i dodade:

– Dvadeset franaka po satu, to je preskupo!

– Da, zbilja... malo preskupo... – reče Charles glupavo se smijuljeći. – Ipak, čini mi se da bi se moglo naći i nešto jeftinije, jer ima umjetnika koji nisu na glasu, a često vrijede više od slavnih.

– A ti ih potraži – reče Emma.

Sutradan, vrativši se kući, lukavo je odmjeri te mu na kraju izmače ova rečenica:

– A i ti si ponekad tvrdoglava! Bio sam danas u Barfeuchèresu. I, pazi ovo! Gospođa Liégeard tvrdi da njezine tri djevojke koje se nalaze u Milosrđu uzimaju sate za pe-deset sua po osobi, i to kod poznate učiteljice.

Ona sleže ramenima pa više i ne otvori klavir.
No, kad god bi prošla kraj njega (i to ako bi se Bovary našao u blizini), uzdahnula bi:

– Ah, jadni moj klavir!

A kada bi joj tko došao u posjet, ne propuštaše priklopiti kako se ostavila glazbe i kako joj se sada ne može vratiti iz nekih važnijih razloga. Tada bi je svi sažalijevali. Baš šteta! A ima toliko dara! Spomenuše to i Bovaryju. Spočitavahu mu, a osobito ljekarnik.

– Griješite! Prirodne sposobnosti nikada ne valja zapuštati. Uostalom, pomislite, dra-gi moj prijatelju, da ćete, potaknete li gospođu da vježba, kasnije zaštedjeti na glazbenom odgoju svoga djeteta! Ja držim da majke moraju same poučavati vlastitu djecu. To je Rousseauova zamisao, možda za sada još nova, no koja će naposljetku odnijeti pobjedu, u to sam siguran, baš kao što se dogodilo s mišlju da majke same doje djecu i sa cijepljenjem.

Charles se, dakle, još jednom vrati na pitanje klavira. Emma ogorčeno odgovori kako bi ga bilo najbolje prodati. No, vidjeti kako im iz kuće odlazi klavir koji mu je toliko puta bio izvorom tašta zadovoljstva, to za Bovaryja bijaše poput neodrediva samo-uništenja jednoga dijela njezine osobe.

– Kad bi htjela... – govoraše joj – pokoji sat od vremena do vremena, to nas najposli-je ne bi baš do kraja upropastilo.

– Od takvih sati – uzvraćaše ona – ima koristi samo ako su redoviti.

I tako se, eto, snašla da od muža dobije dopuštenje za odlazak u grad, jednom tjedno, eda bi se ondje sastajala s ljubavnikom. Nakon mjesec dana svi su pače držali da je znatno napredovala.

V.

Bijaše to četvrtkom. Ustala bi i tiho se odjenula da ne probudi Charlesa koji bi joj prigovorio što se prerano priprema. Zatim bi koračala kućom uzduž i poprijeko, stala pred prozor i gledala na trg. Rano jutarnje svjetlo provlačilo se između stupova tržni-ce, a na ljekarnikovoj kući čiji kapci bijahu zatvoreni u blijedoj se svjetlosti zore na-zirahu velika slova na natpisu nad ulazom.

Kada bi zidni sat pokazao sedam i četvrt, otišla bi do Zlatnoga lava, gdje bi joj Artémise zijevajući otvorila vrata. Potom bi radi gospođe razgrnula žeravicu zapreta-nu u pepelu. Emma bi ostala sama u kuhinji. Od vremena bi do vremena izišla. Hi-vert bi bez žurbe prezao konje, slušajući usput kumu Lefrançois koja bi ga zaduživa-la narudžbama i davala mu objašnjenja koja bi svakoga drugog potpuno zbunila. Emma je po popločanom dvorištu tapkala čizmicama da se zagrije.

Napokon, pošto bi pojeo juhu, ogrnuo se kabanicom, zapalio lulu i zgrabio bič, koči-jaš bi se mirno popeo na svoje sjedište.

Lastavica bi krenula laganim kasom te se prvih tri četvrt milje zaustavljala od jedno-ga mjesta do drugog da primi putnike koji su je izglédali stojeći kraj puta, pred dvo-rišnim vratima. One koji bijahu dan ranije osigurali mjesto trebalo je pričekati, neki se pače još izležavahu kod kuće u postelji; Hivert je dozivao, vikao, psovao, potom bi sišao s kočijaškoga sjedišta i pošao im iz sve snage zalupati na vrata. Kroz na-pukle je prozorčiće na kočiji puhao vjetar.

Sve bi se četiri klupe, međutim, popunile, kola bi se zakotrljala, stabla se jabuka stala nizati jedno za drugim, a cesta se između dva dugačka jarka ispunjena žutom vodom neprekidno sužavala prema obzoru.

Emma ju je poznavala s kraja na kraj; znala je da nakon kakva pašnjaka dolazi puto-kaz, zatim brijest, pa suša ili cestarova kolibica. kadšto bi pače, eda bi samoj sebi priuštila iznenađenje, sklopila oči. No, nikada nije gubila jasan osjećaj za udaljenost što ju je još valjalo prijeći.

Napokon bi se kuće od opeke stale približavati, zemlja je odjekivala pod kotačima,

Lastavica promicala između vrtova u kojima su se kroz ogradu vidjeli kipovi, gdje-koji humak s brajdom, okresane tise i poneka ljuljačka. Potom bi se najednom poja-vio grad.

Spuštajući se polukružno i utonuo u maglu, zbrkano se širio onkraj mostova. Iza toga se u jednoličnom potezu dizahu otvorena polja, sve dok u daljini ne bi dotaknula ne-jasnu crtu blijedoga neba. Gledan tako s visine, cijeli se krajobraz doimao nepomič-nim poput slike: s jednoga se kraja stisnuli usidreni brodovi, rijeka opisivala luk pod-no zelenih brežuljaka, a otoci duguljasta oblika činili se na vodi slični velikim ne-pokretnim crnim ribama. S tvorničkih se dimnjaka dizale goleme mrke perjanice od-lijećući im s vrhova. Čuo se tutanj ljevaonica uz jasan zvon zvona s crkava što su stršale iz magle. Ogoljelo je drveće na bulevarima tvorilo među kućama ljubičastu šikaru, a krovovi, blistavi od kiše, nejednoliko svjetlucali, ovisno o položaju pojedi-ne četvrti. Kadšto bi nalet vjetra ponio oblake prema obronku Sainte-Catherine, kao kakve zračne valove što se nečujno razbijaju o hridinu.

Iz tih se nagomilanih života za nju oslobađaše nešto vrtoglavo, a srce joj se snažno nadimaše, kao da od onih sto i dvadeset tisuća duša što ondje trepere sve do nje dopi-re opojnost strasti koju im pripisivaše. Pred tim prostorom i njezina ljubav postajaše većom i ispunjavaše se nemirom pri nerazgovijetnoj huci što se dizaše prema njoj. Izlijevaše se iz nje na trgove, po šetalištima, ulicama, pa se ovaj stari normandijski grad pred njezinim očima prostirao nalik na neku golemu prijestolnicu, na nekakav Babilon u koji upravo ulazi. Objema se rukama naginjala kroz prozorčiće kočije i udisala miris povjetarca. Sva su tri konja jurila, kamenje škripalo u blatu, poštanska se kočija ljuljala, a Hivert se izdaleka dovikivaše s drugim kolima na putu, dok su se građani koji bijahu proveli noć u Bois-Guillaume, u malim obiteljskim kolima mirno spuštali niz obronak.

Zaustavili bi se pred mitnicom; Emma bi otkopčala kaljače, navukla druge rukavice, popravila šal i dvadeset koraka dalje izišla iz Lastavice.

Grad bi se u to doba budio. Trgovački pomoćnici s grčkom kapom na glavi čistili su izloge na dućanima, a žene s košarama o boku povremeno bi se zvonkim povikom javile s uličnih uglova. Koračala je oborenih očiju, uza same zidove, smiješeći se od zadovoljstva pod spuštenom crnom koprenom.

Iz straha da je tkogod ne vidi, obično nije išla najkraćim putem. Zavlačila se u mrač-ne uličice i sva u znoju stizala na kraj ulice Nationale, nedaleko vodoskoka što se on-dje nalazi. To je četvrt kazališta, gostionica i djevojčura. Često bi kraj nje prošla kola vozeći kazališne kulise što podrhtavahu. Konobari u pregačama pijeskom su posipa-vali pločnik, između zelenih grmova. Mirisalo je na apsint, cigare i ostrige.

Skrenula bi u jednu ulicu; i prepoznala ga po kovrčavoj kosi što mu provirivaše ispod šešira.

Léon bi i dalje koračao pločnikom. Ona bi pošla za njim, sve do hotela; on bi se po-peo, otvorio vrata, ušao... Kakva li zagrljaja!

Potom bi se, nakon cjelova, jedna za drugom prosule riječi. Pripovijedahu o jadima od minuloga tjedna, o predosjećajima, nespokojstvu zbog pisama; no sada se sve za-boravljalo i gledahu se licem u lice, uz razbludan smijeh i nježna imena.

Ležaj im bijaše velika postelja od mahagonijeva drva u obliku čamca. Crveni zastori od levantinske svile što se spuštahu sa stropa nisko se skupljahu nad širokim uzglavljem, a na svijetu ništa ne bijaše tako lijepo kao njezina tamna glava i bijela put što se isticahu na toj grimiznoj boji kada bi u čednoj kretnji stisnula nage ruke jednu uz drugu i dlanovima prekrila lice.

Topla odaja s neupadljivim sagom, luckastim ukrasima i smirenom svjetlošću bijaše kao stvorena za potajne izljeve strasti. Šipke s krajevima u vidu strelice, bakreni oko-

i velike kugle na prijekladu najednom bi zasjale kada bi sunce ušlo u sobu. Na ka-minu između svijećnjaka ležahu dvije ružičaste školjke, od onih u kojima se čuje šum mora kada ih prislonimo na uho.

Kako li su voljeli tu dragu sobu punu radosti, unatoč pomalo izblijedjelu sjaju! Po-kućstvo su uvijek nalazili na istome mjestu, a kadšto i ukosnice što bi ih ona prethod-noga četvrtka bila zaboravila pod postoljem ure njihalice. Jeli bi kraj vatre, za okruglim stolićem ukrašenim umecima od palisandrovine. Emma je rezala i stavljala mu komade na tanjur obasipajući ga maznim riječima i smijala se zvonkim i ra-zuzdanim smijehom kada bi joj se šampanjska pjena iz tanke čaše razlila po prstenju na ruci. Bijahu toliko izgubljeni u uzajamnome posjedovanju da im se činilo kao da se nalaze u vlastitoj kući i da će tu do smrti živjeti, kao dvoje vječitih mladenaca. Govorahu naša soba, naš sag, naši naslonjači, ona je pače govorila moje papuče za Léonov dar, zadovoljenje njezina hira. Bile su to papuče od ružičasta satena, obrub-ljene labuđim perjem. Kada bi mu sjela u krilo, noga joj je, tada odveć kratka, visjela u zraku, a dražesna joj se papučica koja nije imala zapetice držala samo na prstima bosoga stopala.

Prvi je put u životu uživao u neizrecivoj milini ženske otmjenosti. Nikada još ne bijaše naišao na takvu dražest u govoru, takvu suzdržanost u odijevanju, takvo držanje usnule golubice. Divio se kod nje što duševnoj zanesenosti, što čipkama na pod-suknji. Uostalom, nije li ona žena iz otmjena društva, i to udana žena, riječju, prava pravcata ljubavnica?!

Zbog promjenljive ćudi, sad tajanstvena ili vesela, a sad pak brbljava, šutljiva, puna zanosa i nehajna, izazivala je u njemu tisuću žudnji, prizivala nagone i uspomene. Bijaše ona dragana iz svakoga romana, junakinja svake drame, neodređena ona iz svake zbirke pjesama. Na njezinim ramenima otkrivaše jantarnu boju Odaliske u ku-pelji, struk joj bijaše kao u feudalnih velikašica, a nalikovaše mu i na Blijedu Barce-lonku, no iznad svega bijaše Anđeo!

Često bi mu se, dok ju je gledao, učinilo da mu se duša, stremeći prema njoj, poput vala razlijeva oko obrisa njezine glave i privučena se spušta na bjelinu njezinih gru-di.

Sjeo bi pred nju na pod pa je, naslonivši se laktovima na koljena, promatrao sa smi-ješkom, a čelo mu izražavaše napetu pažnju.

Ona bi se nagnula k njemu i mrmljala, kao da je opijenost guši:

– Oh, ne miči se! Ne govori! Gledaj me! Iz očiju ti izbija nešto tako nježno, što mi tako godi!

Nazivaše ga svojim malenim:

– Maleno moje, voliš li me?

Pa ne bi ni čula njegova odgovora, u užurbanosti jednih usana što podizahu k drugim ustima.

Na uri njihalici stajaše mali brončani Kupido što izvještačeno izvijaše ruke pod pozlaćenim vijencem. Mnogo su mu se puta nasmijali, no kada se trebalo rastati, sve im se činilo ozbiljnim.

Nepomični, jedno sučelice drugom, ponavljahu:

– Do četvrtka!... Do četvrtka!...

Najednom bi mu ona objema rukama obuhvatila glavu, brzo ga poljubila u čelo uzviknuvši: »Zbogom!« pa poletjela niza stube.

Pošla bi u ulicu Comédie, vlasuljaru, da dadne urediti kosu. Padala je noć, u češlja-onici bi zapalili plinsku rasvjetu.

Čula bi kazališno zvonce gdje poziva izvođače na predstavu i vidjela kako preko
puta prolaze muškarci obijeljena lica i žene u iznošenim haljinama te ulaze na ulaz za glumce.

Bijaše vruće u toj malenoj preniskoj prostoriji u kojoj je peć brundala usred vlasulja i pomada. Miris škara za kovrčanje, uz masne ruke što joj uređivahu kosu, ubrzo bi je omamio pa bi zadrijemala pod ogrtačem za češljanje. Često bi joj vlasuljarski po-moćnik, češljajući je, ponudio ulaznice za krabuljni ples.

Potom bi krenula kući! Vratila bi se istim ulicama, stigla u Crveni križ, opet obula kaljače koje ujutro bijaše skrila pod klupu pa bi se stisnula na svojem mjestu, između nestrpljivih putnika. Neki bi sišli već podno obronka. Tada bi ostala sama u kočiji.

Na svakom su se zavoju sve jasnije opažala sva gradska svjetla što stvarahu golemu svjetlosnu izmaglicu iznad nerazaznatljivih kuća. Emma bi kleknula na jastuke i pogledom lutala po tom blještavilu. Jecala je, dozivala Léona te mu upućivala nježne riječi i poljupce što su se gubili u vjetru.

Na obronku se između kočija znao vrzmati neki jadničak sa štapom. Pleća mu bijahu pokrivena gomilom rita, a stari prošupljeni šešir od dabrovine, zaobljen kao zdjela, skrivao mu je lice; no, kada bi ga sklonio, namjesto vjeđa otkrile bi se dvije razjapljene i posve zakrvavljene očne šupljine. Meso se u njima ljuštilo u crvenim krpama, a iz njih curile izlučine što se u zelenim krastama zgrušavahu sve do nosa na kojemu crne nosnice grčevito šmrcahu. Kada bi htio s vama govoriti, zabacio bi gla-vu uz blesav smijeh, a plavkaste šarenice u neprestanu kolutanju udarahu na sljepo-očicama o rub žive rane.

Idući za kolima, pjevao je pjesmicu:
Za ljetnoga često dana
O ljubavi cura sanja.
A sve dalje bilo je o pticama, suncu i zelenome lišću.

Kadšto bi se nenadano pojavio Emmi iza leđa, otkrivene glave. Ona bi s krikom ustuknula. Hivert bi s njime zbijao šale. Nagovarao bi ga da na dan svetoga Romaina zakupi na sajmu daščaru ili bi ga kroz smijeh pitao kako mu je dragana sa zdravljem.

Često bi već bili krenuli kada bi se njegov šešir najednom kroz prozorčić pojavio u kočiji, dok se on sam drugom rukom grčevito održavao na nogostupu, gdje ga je prskalo blato s kotača. Glas mu, isprva slab i cmizdrav, postao bi oštar. Pronosio bi se kroz noć kao nerazgovijetna tužaljka zbog nejasne nevolje, a kroz zvon praporaca, mrmor drveća i štropot prazne kočije, bijaše u njemu nečega dalekog što potresaše Emmu. Poniraše joj u dubinu duše kao zračni kovitlac u kakvu provaliju noseći je kroz prostore bezgranične sjete. No, Hivert bi, osjetivši dodatni teret o boku kočije, stao žestoko udarati bičem po slijepcu. Ošinuo bi ga po ranama te bi ovaj s urlikom pao u blato.Naposljetku bi putnici u Lastavici pozaspali, jedni otvorenih usta, drugi spuštene brade, naslonivši se na rame svojega susjeda ili pak provukavši ruku kroz kožni pri-drživač, svejednako se odmjereno ljuljuškajući u skladu sa zibanjem kočije, a odsjaj svjetiljke što se vani njihala nad konjskim sapima, prodirući u unutrašnjost kočije kroz pamučne zastore čokoladne boje, bacaše na sve te nepomične stvorove krvavo-crvene sjenke. Emma bi, pijana od tuge, drhtala pod odjećom i osjećala sve veću hladnoću u nogama, a u duši silnu bol.

Charles bi je dočekao kod kuće: Lastavica je četvrtkom uvijek kasnila. Gospođa na-pokon stiže! Malenu bi jedva i poljubila. Večera nije gotova, ništa zato! Nalazila je isprike za kuharicu. Toj djevojci kao da sada sve bijaše dopušteno.

Muž bi je, primijetivši njezino bljedilo, često zapitao nije li možda bolesna.

– Ne – govoraše Emma.

– Ali – uzvraćaše on – večeras si tako čudna.

– Eh, nije to ništa! Baš ništa!

Bijaše pače dana kada je odmah po povratku odlazila u sobu, a Justin kojega bi ondje zatekla vrzmao bi se naokolo nečujnim koracima, vještije je dvoreći nego najbolja sobarica. Pripremio bi joj šibice, svijećnjak i knjigu, namjestio spavaćicu, razgrnuo postelju.

– Eto! – govoraše ona – Sve je u redu. Možeš ići.

On bi, naime, i dalje stajao, spuštenih ruku i razrogačenih očiju, kao zapleten u bez-brojne niti kakva nenadana sanjarenja.

Sutrašnji bi dan Emmi bio užasan, a oni iza njega još nepodnošljiviji zbog nestrplje-nja da opet doživi onakvu sreću – zbog opore žudnje raspaljivane poznatim slikama, a koja bi sedmoga dana nezaustavljivo buknula pod Léonovim milovanjima. Njegov se pak ljubavni žar krio iza izljeva divljenja i zahvalnosti. Emma obzirno i predano kušaše tu ljubav, održavaše je svim umijećem vlastite nježnosti i pomalo drhtaše od strepnje da je s vremenom ne nestane.

Često bi mu rekla, s blagošću i sjetom u glasu:

– Ah! Ti ćeš me ostaviti!... Oženit ćeš se!... Bit ćeš kao i drugi. On je pitao:

– Koji drugi?

– Pa, kao i svi muškarci – odgovaraše ona.

Potom bi dodala malaksalom ga kretnjom odgurnuvši od sebe:

– Svi ste vi besramni!

Jednoga dana, dok su mudroslovili o ovozemaljskim razočaranjima, ona mu reče (da bi iskušala njegovu ljubomoru ili možda popuštajući prejakoj potrebi za povjerava-njem) kako je nekoć, prije njega, ljubila drugoga, »ne tako kao tebe!«, brzo je nasta-vila, zaklinjući se životom vlastite kćeri kako među njima ničega nije bilo.

Mladi joj čovjek povjerova, ali je uza sve to stade ispitivati što je taj čovjek bio po zanimanju.

– Kapetan bojnog broda, mili moj.

Nije li tako spriječila svako daljnje istraživanje, a u isti mah samu sebe silno uzvisila tvrdnjom da je očarala muškarca koji mora da je bio ratničke naravi i navikao na lju-bavne uspjehe?

Pisar tada osjeti neznatnost vlastita položaja; poželje epolete, odličja i naslove. Sve bi se to njoj zacijelo svidjelo; slutio je to po njezinim rasipničkim navikama.

Emma mu, međutim, prešućivaše mnoge od svojih pretjeranih prohtjeva, na primjer, želju da za dolaske u Rouen ima plavi tilbury u koji bi bio upregnut engleski konj, a kojim bi upravljao groom u posuvraćenim čizmama. Za tu se hirovitu zamisao zani-jela zahvaljujući Justinovu zaklinjanju da ga uzme k sebi za sobara pa, ako već i nije umanjivao radost dolaska pri svakome njihovu sastanku, taj je nedostatak svakako pojačavao gorčinu povratka.

Često bi, kada su razgovarali o Parizu, naposljetku prošaptala:

– Ah! Kako bi nam ondje bilo lijepo živjeti!

– Zar nismo sretni? – nježno bi prihvatio mladić milujući je rukom po kosi.

– Da, jesmo – rekla bi ona – ludo govorim: poljubi me!

Prema mužu se sada ponašala ljupkije no ikada, spravljala mu je kreme od pistacija i
svirala valcere poslije večere. On se smatrao najsretnijim čovjekom na svijetu, a

Emma je bezbrižno živjela, kadli iznenada jedne večeri:

– Tebi satove iz sviranja daje gospođica Lempereur, je li tako?

– Da.

– E, pa, maločas sam je sreo – prihvati Charles – kod gospođe Liégeard. Spomenuo sam joj tebe – uopće ne zna tko si.

Bilo je to kao grom iz vedra neba. Međutim, ona odvrati držeći se prirodno:

– Ah, valjda je zaboravila kako se zovem!

– Ili možda u Rouenu – kaza liječnik – ima nekoliko gospođica Lempereur koje po-učavaju sviranje klavira?

– Može biti!

Potom će živo:

– Ali imam njezine potvrde, evo, pogledaj!

Pa ode do pisaćeg stola, prekopa po svim ladicama, ispremiješa papire pa na-posljetku do te mjere izgubi glavu te je Charles usrdno zamoli da ne zadaje sebi toli-ko muke zbog tih nevažnih priznanica.

– Oh, naći ću ja njih – reče ona.

I doista, već idućeg petka, obuvajući čizmu u tamnom sobičku u kojem stajahu nagu-rana njegova odijela, Charles između kože i čarape osjeti neki papir, izvuče ga i pro-čita:

»Primila za tromjesečnu poduku, kao i za razne potrepštine, svotu od šezdeset i pet franaka. Félicie Lempereur, profesorica glazbe.«

– Kako li je kvragu ovo dospjelo u moje čizme?

– Bit će valjda da je palo – odgovori ona – iz stare kutije za račune, ondje na rubu police.

Od toga joj časa život postade tek splet laži kojima je, kao koprenama, omatala svoju ljubav da je prikrije.

Bijaše to kod nje potreba, strast, užitak, i to do te mjere da je, ako bi rekla kako je ju-čer prošla desnom stranom neke ulice, svakako trebalo misliti da je prošla lijevom.

Jednoga jutra, netom što je otputovala, već po običaju prilično lagano odjevena, na-jednom stade sniježiti, a kako je Charles kroz prozor provjeravao kakvo je vrijeme,opazi gospodina Bournisiena u bocu s gospodinom Tuvacheom koji ga je vozio u Rouen. Pođe tada dolje i povjeri svećeniku debeli šal da ga preda gospođi, čim stigne do Crvenoga križa. Čim je ušao u svratište, Bournisien zapita za ženu jonvilskoga li-ječnika. Vlasnica reče kako gospođa vrlo rijetko navraća u njezino konačište. I tako župnik uvečer, prepoznavši je u Lastavici, ispripovjedi gospođi Bovary o toj zabuni, očevidno ne pridajući tome, uostalom, previše važnosti, jer odmah poče kovati u zvi-jezde nekoga propovjednika koji je u to vrijeme izvodio čuda u stolnoj crkvi i kojega su sve gospođe hitale slušati.

Unatoč svemu, ako svećenik i nije tražio nikakvih razjašnjenja, mnogi bi se kasnije mogli pokazati manje obzirni. Stoga procijeni korisnim svaki put odsjesti u Crveno-me križu, tako da vrli mještani, vidjevši je na stubama, ništa ne posumnjaju.

Jednoga je dana, međutim, baš kada je, ruku pod ruku s Léonom, izlazila iz hotela

Boulogne, sretne gospodin Lheureux pa se ona uplaši misleći da će se on izbrbljati.

Ne bijaše on tako glup.

No, poslije tri dana, uđe u njezinu sobu, zatvori vrata i reče:

– Treba mi novaca.

Ona izjavi kako mu ga ne može dati. Lheureux udari u jadikovke te je podsjeti na sve usluge što joj ih bijaše učinio.

I doista, od dvije mjenice što ih Charles bijaše potpisao Emma je do tada bila isplati-la tek jednu. Što se pak tiče druge, trgovac je na njezinu molbu bijaše pristao zamije-niti dvjema novima, a i njihova je isplata već bila odgođena na veoma dugačak rok. Potom izvadi iz džepa popis neplaćenih potrepština, naime: zastori, sag, tkanina za naslonjače, nekoliko haljina i razne toaletne sitnice, a vrijednost se svega toga penja-la otprilike na dvije tisuće franaka

Ona spusti glavu; on nastavi:

– Nego, ako nemate gotovine, imate drugih dobara.

I spomenu joj ruševnu kućicu u Barnevilleu kraj Aumalea koja nije bogzna što dono-sila. Pripadala je nekoć malenu gospodarstvu što ga je bio prodao još stari gospodin Bovary, a Lheureux je o tome sve znao, čak i koliko ima hektara, kao i imena susje-da.

– Na vašem mjestu – govoraše – riješio bih se svega, a još bi mi i preteklo novaca. Ona prigovori kako se na kupca teško namjeriti, on joj dade nadu da će ga naći, no
ona zapita kako bi uopće sama mogla prodati kuću.

– Pa zar nemate punomoć? – odgovori on.

Te joj se riječi učiniše kao dašak svježega zraka.

– Ostavite mi račun – reče Emma.

– Oh, nije nužno! – prihvati Lheureux.

Ponovo dođe idućega tjedna i pohvali se da je, nakon silnoga traženja, naposljetku našao stanovitoga Langloisa koji već poodavno mjerka to imanje, ali ne nudi ni-kakvu cijenu.

– Svejedno je za cijenu! – uzviknu ona.

Naprotiv, treba pričekati, ispipati tog lukavca. Zbog nečega takva isplati se i poći na put, a kako ona ne može putovati, ponudi joj da će sam otići i na licu se mjesta po-razgovoriti s Langloisom. Vrativši se, priopći joj da kupac nudi četiri tisuće franaka.

Na tu se vijest Emma razveseli.

– Iskreno rečeno – doda on – to je dobro plaćeno.

Ona odmah primi polovicu svote, a kada htjede isplatiti račun, trgovac joj kaza:

– Časne mi riječi, dolazi mi teško kada vidim kako se najednom odjeljujete od tako znatne svote kao što je ova.

Tada ona pogleda novčanice, pa sanjareći o neograničenome broju sastanaka što ih predstavljahu te dvije tisuće franaka, promuca:

– Što? Što?

– Oh! – prihvati on dobrodušno se smijući. – Na račun se može staviti sve što se hoće. Kao da ja ne znam kako to ide u braku!

I promatraše je netremice, svejednako držeći u ruci dva dugačka papira i provlačeći ih između noktiju. Napokon, otvorivši lisnicu, raširi na stolu četiri mjenice, svaku na tisuću franaka.

– Potpišite mi ovo i sve zadržite. Ona se ogorčeno usprotivi.

– Pa, ako vam dam ostatak – bezobrazno odgovori gospodin Lheureux – ne činim li time ja vama uslugu?

Pa uze pero i napisa u dnu računa: »Primio od gospođe Bovary četiri tisuće franaka.«
– Što vas to brine, kad ćete za šest mjeseci primiti ostatak novca za onu svoju dašča-ru, a ja vam za posljednju mjenicu odobravam rok isplate tek nakon toga primitka?
Emma se u tim računima nije najbolje snalazila, a u ušima joj je zvonilo kao da zlatnici, ispadajući iz kese, zveče po parketu posvuda oko nje. Najposlije joj Lheure-ux objasni kako u Rouenu ima prijatelja, bankara Vinçarta, koji će iskupiti te četiri mjenice, a potom će on glavom gospođi predati preostatak od stvarnoga duga.

No, umjesto dvije tisuće, donese joj tek tisuću i osamsto franaka, jer prijatelj Vinçart bijaše (kao što je i pravo) unaprijed naplatio dvije stotine franaka za posredničke i iskupne troškove.

Potom nehajno zatraži priznanicu.

– Razumijete... u trgovačkim poslovima... ponekad... I s datumom, molim vas, s da-tumom.

Obzorje se ostvarivih želja i željica tada raskrili pred Emmom. Imala je dovoljno razbora da na stranu ostavi tisuću talira kojima, odmah po dospijeću, isplati prve tri mjenice, no četvrta slučajno dospije u kuću jednog četvrtka pa Charles, uznemiren, strpljivo sačeka ženin povratak da čuje objašnjenje.

Što mu nije spominjala tu mjenicu, učinila je to samo zato da ga poštedi kućnih bri-ga. Sjede mu u krilo, stade ga milovati i gugutati mu, nabroji dugačak niz prijeko potrebnih stvari što ih bijaše uzela na vjeru.

– Ukratko, složit ćeš se da, s obzirom na količinu, to i nije odviše skupo.

Ne znajući što bi i kako bi, Charles se doskora uteče vječitome Lheureuxu koji se zakle da će sve izgladiti ako mu gospodin potpiše dvije mjenice, od kojih jednu na sedam stotina franaka, plativu za tri mjeseca. Da s time iziđe na kraj, napisa majci dirljivo pismo. Umjesto da mu pošalje odgovor, ona dođe osobno, a kada Emma htjede čuti je li od nje štogod izvukao, Charles joj odgovori:

– Da, ali traži da vidi račun.

Sutradan, tek što svanu, Emma otrča do gospodina Lheureuxa da ga zamoli za drugi račun koji neće prelaziti tisuću franaka, jer bi, pokaže li onaj na četiri tisuće, morala reći da je od njega već dvije trećine isplatila te prema tome priznati prodaju one nekretnine, posao koji je trgovac bio tako vješto izveo i za koji će se tek kasnije saznati.

Unatoč vrlo niskoj cijeni za svaku stavku, stara gospođa Bovary svejedno nađe da je trošak pretjeran.

– Nije li to moglo proći i bez saga? Zašto presvlačiti naslonjače? U moje vrijeme u kući je uvijek bio samo jedan naslonjač, za starije ljude – bar je tako bilo kod moje majke, a ona je, uvjeravam vas, bila čestita žena. Ne može svatko biti bogat! Toli-kom rasipanju nikakav imutak ne može odoljeti! Mene bi bilo sram da sam tako razmažena kao vi! A ipak, stara sam, moram paziti na sebe... A kod vas, kod vas, sve sami ukrasi i uresi! Kako! Svila za podstavu po dva franka!... A pamučne se tkanine može naći i po deset sua, pa čak i po osam, a savršeno služi za istu svrhu!

Emma, zavalivši se na sofu, uzvraćaše da ne može mirnije:

– Eh, gospođo, dosta! Dosta!...

A druga joj žena i dalje držaše prodike proričući im da će završiti u ubožnici. Uosta-lom, kriv je Bovary. Srećom, obećao je da će poništiti onu punomoć...

– Kako?

– Ah, zakleo mi se na to – priklopi vrla gospođa.

Emma otvori prozor, dozva Charlesa pa jadnik morade priznati obećanje što mu ga majka bijaše iznudila.

Emma iščeznu, potom se brzo vrati dostojanstveno joj pružajući oveći list papira.

– Zahvaljujem vam – reče stara gospođa. I baci punomoć u vatru.

Emmu spopade prodoran, grohotan, nezaustavljiv smijeh: bio je to živčani napadaj.

– Ah, Bože! – uzviknu Charles. – Sada ti krivo činiš! Samo izazivaš sukobe.

Mati, slegnuvši ramenima, ustvrdi da je sve to samo prenemaganje.

No, Charles, usprotivivši se prvi put u životu, uze ženu u obranu, tako da starija gospođa Bovary odluči otići odande. Otputova već sutradan, a na pragu, budući da je on pokušavaše zadržati, odvrati:

– Ne, ne! Nju voliš više nego mene i u pravu si, to je posve naravno. Uostalom, ništa zato! Vidjet ćeš ti već!... Zdravo mi ostaj!... Ne kanim ovdje skoro, kako ti kažeš, izazivati sukobe.

Charles se unatoč tomu držao pokunjeno pred Emmom, jer ona nimalo ne prikrivaše koliko mu zamjera što nije u nju imao povjerenja; trebalo je mnogo moljakanja prije no što je pristala opet prihvatiti punomoć pa je on čak otprati do gospodina Guillaumina kako bi joj dao sastaviti drugu, posve istu kao što je bila i prva.

– Razumijem ja to – reče bilježnik. – Čovjek od znanosti ne može se opterećivati svakodnevnim životnim sitnicama.

Charles osjeti olakšanje zbog te udvoričke napomene koja njegovoj slabosti davaše laskav privid zaokupljenosti višim pitanjima.

Kakva li ludovanja idućega četvrtka, u hotelu s Léonom, u onoj njihovoj sobi! Smi-jala se, plakala, pjevala, plesala, naručivala u sobu hladna pića, htjela pušiti cigarete, a njemu se činila ekstravagantnom, no obožavanja vrijednom i izvanrednom.

Nije znao kakva to nagla promjena u cijelome biću i dalje goni Emmu da se tako strmoglavljuje u životne užitke. Postala je razdražljiva, nezasitna i pohotna; šetala je s njime po ulicama, uzdignute glave, bez straha, kako govoraše, da će izgubiti dobar glas. Kadšto bi ipak uzdrhtala pri nenadanoj pomisli da bi mogla naići na Rodolphea; činilo joj se, naime, premda se njih dvoje bijahu zauvijek rastali, da se nije potpuno oslobodila vezanosti uz njega.

Jedne se večeri Emma uopće ne vrati u Yonville. Charles od brige siđe s pameti, a mala Berthe, odbijajući da legne bez mame, jecaše kao da joj se srce kida. Justin bi-jaše za svaki slučaj pošao do ceste. Gospodin je Homais zbog toga otišao iz ljekarne.

Najposlije, u jedanaest sati, ne mogavši više izdržati, Charles upregnu boc, skoči u nj, ošinu životinju i oko dva sata ujutro stiže do Crvenoga križa. Njoj ni traga. Po-misli da ju je možda pisar vidio, ali gdje on stanuje? Charles se srećom sjeti adrese njegova poslodavca. Odjuri onamo.

Počinjaše se daniti. Nad jednim vratima razabra ploču s grbom; pokuca. Netko mu, ne otvarajući, doviknu traženu obavijest, pridometnuvši usput i gomilu psovki upere-nih protiv onih koji noću uznemiruju ljude.

Kuća u kojoj stanovaše pisar nije imala ni zvonca, ni alke, ni vratara. Charles nekoli-ko puta snažno udari šakom po kapcima. Uto ulicom prođe redarstvenik; tada se uplaši i ode.

– Baš sam lud – govoraše u sebi. Bez sumnje su je zadržali na večeri kod gospodina Lormeauxa.

Obitelj Lormeaux više ne živi u Rouenu.

– Možda je ostala da pripazi na gospođu Dubreuil. Eh, gospođa Dubreuil umrla je prije deset mjeseci!... Pa gdje je onda?
Na um mu dođe jedna misao. U nekoj kavani zatraži Godišnji imenik pa u njemu potraži ime gospođice Lempereur koja stanovaše u ulici Renelle-des-Maroquiniers, na broju 73.

Baš kad je ulazio u tu ulicu, na drugom se njezinu kraju pojavi Emma; više se baci na nju nego što je zagrli uzviknuvši:

– Zašto jučer nisi došla?

– Nije mi bilo dobro.

– Od čega?... Gdje?... Kako?...

Ona prijeđe rukom preko čela i odgovori.

– Kod gospođice Lempereur.

– Tako sam i mislio! Baš sam krenuo onamo.

– Oh, sada više nema smisla – reče Emma. – Maločas je izišla, ali se ubuduće nemoj uznemiravati. Ne osjećam se slobodnom, razumiješ, ako znam da ćeš se uzrujati i zbog najmanjeg zakašnjenja.

Bijaše to svojevrsno dopuštenje što ga sama sebi davaše da se nimalo ne ustručava u svojem ludovanju. Stoga je to do mile volje iskorištavala, i to obilno. Kada bi je uhvatila želja da vidi Léona, otputovala bi pod bilo kakvom izlikom, a kako je on toga dana ne očekivaše, otišla bi do njega u ured.

Bila je to prava radost, prvih nekoliko puta, no ubrzo joj prestade tajiti istinu, naime, da mu se gazda silno žali na takvo ometanje u radu.

– Ah, koješta! Dođi ti sa mnom – govoraše ona. I on bi pobjegao s posla.

Ushtjedne da se on odijeva posve u crno i da pusti šiljatu bradicu eda bi tako naliko-vao na portrete Ljudevita XIII. Zaželje vidjeti njegov stan, učini joj se osrednjim; on zbog toga pocrvenje od stida, ona to zanemari, potom ga posavjetova da kupi zastore slične njezinima, a kada on prigovori zbog troška, reče kroz smijeh:

– Ah, ah! Ne daš ti svoje dukate!

Svaki joj je put Léon morao ispripovjediti sve što je radio od njihova posljednjeg sastanka. Zatraži od njega stihove, stihove napisane samo za nju, nešto o ljubavi u njezinu čast; nikako nije mogao naći rimu za drugi stih, pa naposljetku prepisa jedan sonet iz nekoga spomenara.
Učinio je to manje iz taštine, a više s ciljem da joj ugodi. Nikada nije raspravljao o njezinim zamislima, u svemu je prihvaćao njezin ukus, u većoj mjeri bijaše on njoj milosnica negoli ona njemu. Obasipala ga je nježnim riječima, uz poljupce što su mu zanosili dušu. Gdje li se naučila takvoj pokvarenosti, gotovo bestjelesnoj, toliko bija-še duboka i prikrivena?

VI.

Na putovanjima na koja je odlazio da se vidi s njome, Léon je često objedovao kod ljekarnika pa je vjerovao kako iz pristojnosti mora i on njega jednom pogostiti.

– Sa zadovoljstvom! – bijaše odgovorio gospodin Homais. – Ionako se moram malo rastresti, inače ću ovdje otupaviti. Otići ćemo u kazalište, u restoran, izludovati se!

– Ah, mili moj! – nježno promrmlja gospođa Homais, ustrašena pred nepoznatim po-gibeljima u koja se on namjeravaše upustiti.

– E, pa, i što s tim? Misliš da dovoljno ne uništavam zdravlje među neprestanim isparinama ovdje u ljekarni? Eto, to ti je ženski značaj: ljubomorne su na znanost, a onda se bune ako se čovjek opravdano poželi malo razonoditi. Svejedno, računajte vi na mene, jednog od ovih dana, eto mene u Rouenu pa ćemo zajedno spiskati koji groš.

Nekoć bi se apotekar bio dobro čuvao takvih izraza, ali je sada nekako bio sklon oponašanju vragoljastoga pariškog načina, nalazeći to veoma otmjenim, pa je, baš kao i njegova susjeda gospođa Bovary, radoznalo ispitivao pisara o običajima u pri-jestolnici te pače govorio šatrovački kako bi zadivio... malograđane, govoreći gajba, šljaka, šik, šlif, štajga i giljam umjesto »odlazim«.

Jednoga se četvrtka, dakle, Emma iznenadi susrevši u kuhinji Zlatnoga lava gospodi-na Homaisa u putnom odijelu, što će reći u starom ogrtaču u kojem ga do tada nitko nije vidio, s kovčegom u jednoj, a toplom navlakom za noge iz ljekarne u drugoj ruci. Ne bijaše nikome povjerio svoj naum, iz bojazni da će izbivanjem uznemiriti mještane.

Zbog pomisli na to da će opet vidjeti mjesta na kojima mu je protekla mladost, zaci-jelo je bio izvan sebe, jer je cijelim putem neprestano govorio; potom je, čim su stigli, živo skočio s kola i krenuo u potragu za Léonom. Uzalud je pisaru bilo svako opiranje: gospodin ga Homais odvuče u veliku kavanu Normandie, kamo dosto-janstveno uđe ne otkrivajući glave, držeći skidanje šešira na javnome mjestu odveć provincijskim.

Emma je tri četvrt sata čekala na Léona. Napokon otrča do njegova ureda pa, gubeći se u svakojakim nagađanjima, optužujući ga zbog ravnodušnosti i predbacujući sebi zbog vlastite slabosti, provede poslijepodne čela naslonjena na okno.
A njih su dvojica u dva sata još uvijek sučelice sjedila za stolom. Velika se blagova-onica praznila, dimovodna cijev na peći, oblikovana kao palma, na bijelome je stro-pu svijala pozlaćene grane, a blizu njih, iza stakla, na jarkome suncu, maleni je vo-doskok brbotao u mramornom bazenu gdje se među dragušcem i šparogama bijahu, tik do prepelica, nagomilanih na boku jedna na drugu, ispružila tri ukočena jastoga

Homais uživaše. Premda ga je više opijala raskoš negoli dobro jelo, pomarsko mu vino ipak pomalo udaraše u glavu, a kada se na stolu pojavi omlet s rumom, uze iznositi nemoralne teorije o ženama. Ono što njega nadasve privlači, to ti je šik. Obo-žava otmjenu haljinu u lijepo namještenoj odaji, a što se pak tiče tjelesnih oblina, pu-našna cura njemu nije mrska.

Léon očajnički promatraše zidni sat. Apotekar je pio, jeo, pričao.

– Vi mora da ste – reče najednom – jako osamljeni u Rouenu. Ipak, vaša ljubav nije daleko.

Pa, kada mu sugovornik porumenje:

– Dajte, budite iskreni! Nećete valjda reći da u Yonvilleu...?

Mladić zamuca.

– Kod gospođe Bovary, ne udvarate li možda...?

– A kome?

– Služavki!

Nije se šalio, no kod Léona taština odnese prevagu nad svakom razboritošću, pa se i protiv volje usprotivi. Uostalom, on voli samo tamnokose.

– Tu se slažem s vama – kaza ljekarnik. – Vatrenije su.

Pa nagnuvši se do prijateljeva uha, stade govoriti o znakovima po kojima se pre-poznaje vatrena žena. Upusti se pače u etnografske dodatke: Njemica je ćudljiva, Francuskinja raskalašna, Talijanka strastvena.

– A crnkinje? – zapita pisar.

– To je već umjetnički ukus – reče Homais. – Konobar! Dvije crne kave!

– Idemo li? – na kraju će Léon nestrpljivo.

– Yes.

No, prije no što će krenuti, dade pozvati vlasnika kavane pa mu izrazi sve pohvale zbog dobre usluge.
Mladi čovjek tada, ne bi li dalje pošao sam, izjavi kako ima posla.

– Ah, poći ću s vama! – reče Homais.

Pa je, idući uz njega ulicama, svejednako govorio o ženi, djeci, njihovoj budućnosti i o ljekarni, pripovijedao u kakvu je lošem stanju nekoć bila i savršenstvu do kojega ju je uzdigao.

Stigavši pred hotel Bourgogne, Léon ga naglo ostavi, uzleti uza stube i zateče lju-bavnicu u veliku uzbuđenju.
Na spomen ljekarnikova imena, planu. On joj, međutim, uze iznositi svu silu opravdanih razloga: nije on kriv, pa zar ne zna kakav je gospodin Homais? Zar može i pomisliti da mu je draže njegovo društvo od njezina? No, ona se okrenu da ode; on je zadrža te je, bacivši se na koljena, objema rukama obujmi oko struka čeznutljivom kretnjom punom požude i zaklinjanja.

Stajala je pred njim; krupne ga plamene oči promatrahu ozbiljno, gotovo strašno. Po-tom ih zamračiše suze, ružičaste joj se vjeđe spustiše, a ona mu prepusti ruke i Léon ih je baš prinosio ustima, kadli uđe sluga i obavijesti gospodina da ga netko traži.

– Vratit ćeš se? – reče ona.

– Da.

– Ali kada?

– Odmah.

– Bila je to varka – reče ljekarnik opazivši Léona. – Htio sam prekinuti taj posjet koji vam je, kako mi se činilo, bio neugodan. Hajdemo do Bridouxa na čašicu garu-
sa.[51]

Léon se zakle da se mora vratiti u ured. Onda apotekar uze zbijati šale na račun pravničkih papira i posla općenito.

– Kvragu, ostavite se načas Cujasa i Bartola![52] Tko vam što brani? Pokažite da ste muško! Idemo do Bridouxa, vidjet ćete onog psa. Silno je zanimljiv!

A kako se pisar i dalje tvrdoglavo opirao:

– Onda, idem s vama. Čitat ću novine dok vas čekam ili ću listati kakav zakonik.

Ošamućen Emminim gnjevom, brbljanjem gospodina Homaisa, a možda i pre-obilnim ručkom, Léon stajaše neodlučno i kao opčinjen pred ljekarnikom koji po-navljaše:
– Hajdemo do Bridouxa. To je na dva koraka odavde, u ulici Malpalu.

I tako se, što iz kukavštine, što iz gluposti, a što zbog onoga neobjašnjivog osjećaja koji nas navodi i na najodbojnije postupke, Léon dade odvesti do Bridouxa. Nađoše ga u malenu dvorištu gdje nadgleda tri momka koja dašćući okretahu veliko kolo stroja za izradu sode. Homais im dade nekoliko savjeta, izgrli se s Bridouxom, a po-tom popiše po čašicu garusa. Stotinu puta Léon htjede otići, ali bi ga ljekarnik uto to uhvatio za ruku govoreći:

– Odmah ćemo! Evo, idem i ja. Poći ćemo do gospode u uredništvu Fanal de Ro-uena. Predstavit ću vas Thomassinu.
Mladić ga se ipak nekako otarasi pa kao strijela odjuri u hotel. Emme tamo više nije bilo.

Upravo je bila otišla, sva ogorčena. Sada ga je mrzila. Što je prekršio riječ da će doći na sastanak, činilo joj se uvredom pa je sada tražila i druge razloge da s njime preki-ne: nesposoban je za junaštvo, slabić, prostak, mekušniji od kakve žene, a usto i škrtac i strašljivac.

Potom, umirivši se, najposlije otkri kako ga je nedvojbeno krivo optužila. No, ocrnji-vanje onih koje ljubimo uvijek nas malčice razdvaja od njih. Ne valja dirati u idole: njihova nam pozlata ostaje na rukama.

Njih dvoje sada počeše češće razgovarati o stvarima koje se nisu ticale njihove ljuba-vi, a u pismima što mu ih je Emma slala govorilo se o cvijeću, o stihovima, o mjese-cu i zvijezdama, sve sama bezazlena sredstva kojima oslabljena strast pokušava samu sebe vratiti u život služeći se svim vanjskim pomagalima. Ona je neprestano, pri svakom sljedećem putovanju, predviđala duboku sreću, potom bi sebi priznavala kako ništa izvanredno ne osjeća. To je razočaranje brzo uzmicalo pred novom nadom te se Emma vraćala Léonu još strastvenija, još požudnija. Naglo bi se svukla, trgajući tanku uzicu na stezniku koji bi joj zašuštao oko bokova kao da zmija puže. Bosonoga bi na vršcima prstiju pošla još jednom provjeriti jesu li vrata zatvorena, potom bi jed-nom kretnjom zbacila svu odjeću pa bi mu se, blijeda, bez riječi i ozbiljna, uz duga-čak drhtaj bacala na grudi.

No, na tome čelu prekrivenom hladnim kapima znoja, na tim usnicama uzdrhtalim od tepanja, u izgubljenom pogledu, u zagrljaju njezinih ruku bilo je nečega pretjera-nog, nejasnog i turobnog za što se Léonu činilo da se neosjetno uvlači između njih, kao da ih hoće rastaviti.
Ne usuđivaše joj se postavljati pitanja, no razabirući njezino iskustvo, mora da je, govoraše sam sebi, prošla kroz sve kušnje boli i užitka. Ono što ga nekoć očaravaše, sada ga je pomalo zastrašivalo. Osim toga, bunio se protiv vlastitoga utapanja u nje-zinoj osobi koje svakim danom postajaše sve potpunije. Zamjerao je Emmi zbog te neprekidne pobjede. Trudio se pače da mu prestane biti stalo do nje, potom bi se na škripu njezinih čizmica osjetio slabim, poput pijanca kada ugleda žestoko piće.

Nije, istina, propuštala nijedan oblik pažnje kojim ga je mogla obasuti, od biranih jela do koketiranja u odijevanju i čeznutljivosti u pogledu. U njedrima je iz Yonvillea donosila ruže koje bi mu razasula po licu, pokazivala zabrinutost zbog njegova zdravlja, davala mu savjete o lijepom vladanju te mu, kako bi ga još jače vezala uza se, oko vrata objesi medaljicu s likom Blažene Djevice. Raspitivala se kao brižna majka o tome s kime se druži. Govorila mu:

– Ne sastaj se s njima, ne idi van, misli samo na nas, ljubi me!

Bila bi najvoljela nadzirati cijeli njegov život pa dođe i na zamisao da ga dadne pra-titi po ulicama. Oko hotela uvijek se vrzmao neki lutalica koji je prilazio putnicima i koji ne bi odbio... No, ponos joj se protiv toga pobuni.

– Eh, pa neka! Neka me vara, baš me briga! Kao da je meni stalo do toga!

Jednoga dana kada su se rano rastali, a ona se sama vraćala bulevarom, opazi zidine svojega samostana; sjede tada na klupu, u sjenu brijestova. Kako li mirno bijaše ono doba! Kako li je priželjkivala neizrecive ljubavne osjećaje što ih je pokušavala za-misliti prema uzorima iz knjiga.

Prvi mjeseci braka, odlasci na konju u šumu, valcer s vikontom i Lagardyjevo pjeva-nje, sve joj to opet prođe pred očima... I Léon joj se najednom učini jednako dalekim kao i svi ostali.

– A ipak ga volim! – govorila je sama sebi.

Svejedno! Nije sretna niti je to ikada bila. Otkuda ta životna nepotpunost, to trenutno propadanje svega na što se oslanja?... No, ako negdje postoji neki snažan i lijep stvor, neka junačna narav, u isti mah puna strastvenih čuvstava i istančanosti, pjesničko srce s anđeoskim likom, lira s mjedenim strunama s koje se do neba zvonko izvijaju elegični epitalami, zašto ne bi ona slučajno naišla na nj? Oh, nemo-gućih li nada! Ni za čime, uostalom, nema smisla tragati; sve je laž! Iza svakoga se osmijeha krije zijevanje od dosade, iza svake radosti prokletstvo, a najslađi poljupci na usnama ostavljaju tek neostvarivu žudnju za još jačom nasladom.Metalni se hropac razliježe zrakom i samostansko zvono četiri puta jeknu. Četiri sata! A činilo joj se da već cijelu vječnost sjedi tu na klupi. No, bezbroj strasti može stati u jedan časak, baš kao i gomila ljudi u malen prostor.

Emma je živjela posve zaokupljena samom sobom, a o novcu je brinula isto tako malo kao kakva nadvojvotkinja.

Jednom, međutim, dođe k njoj neki čovjek slabunjava izgleda, crven u licu i ćelav izjavivši kako ga je poslao gospodin Vinçart iz Rouena. Izvuče pribadače kojima mu bijaše zatvoren džep na dugome zelenom kaputu, zabode ih u rukav i uljudno joj pru-ži neki papir.

Bijaše to mjenica na sedam stotina franaka, s njezinim potpisom, a koju je Lheureux, unatoč svim uvjeravanjima, bio prenio na Vinçarta.

Pošalje služavku po trgovca. Nije mogao doći.

Onda neznanac koji bijaše ostao na nogama, bacajući desno i lijevo radoznale pogle-de skrivene pod gustim plavim obrvama, prostodušno zapita:

– Kakav ću odgovor odnijeti gospodinu Vinçartu?

– Pa – odgovori Emma – recite mu... da nemam novaca... Do idućeg tjedna... Neka pričeka... da, do idućeg tjedna.

I čovjek ode ne rekavši ni riječi.

No, sutradan u podne dobije sudski poziv i pogled na papir s biljegom na kojemu se na više mjesta krupnim slovima kočilo: »Hareng, sudski ovršitelj u Buchyju« toliko je prestraši da u najvećoj hitnji otrči do trgovca tkaninama.

Zateče ga u trgovini gdje upravo veže neki omot.

– Sluga pokoran! – reče. – Stojim vam na raspolaganju.

Lheureux se zbog toga ne okani trenutačnoga posla, a u tome mu pomagaše djevojče od kojih trinaest godina, pomalo grbavo, a koje je kod njega služilo u isti mah kao pomoćnica i kao kuharica.

Potom se, kloparajući klompama po podu od drvenih dasaka, pope ispred gospođe na prvi kat i uvede je u uski sobičak gdje na velikome pisaćem stolu od jelovine ležaše nekoliko trgovačkih knjiga, zaštićenih poprečnom željeznom šipkom s lokotom. Uza zid se pod uzorcima pamučne tkanine nazirala blagajna, no takve veličine da se u njoj moralo kriti i štošta drugo, a ne samo mjenice i novac. Gospodin je Lheureux zapravo posuđivao novac uz zalog pa je ovamo bio spremio i zlatni lanac gospođe Bovary, kao i naušnice što mu ih bijaše ostavio jadni čiča Tellier koji je, napokon pri-siljen da sve rasproda, u Quincampoixu kupio nekakav jadni dućančić s mješovitom robom u kojemu umiraše od upale sluznice, okružen svijećama koje bijahu manje žute od njegova lica.

Lheureux sjede u svoj široki pleteni naslonjač govoreći:

– Što je novo?

– Pogledajte.

I pokaza mu papir.

– E, pa što ja tu mogu?

Ona se tada razjari podsjetivši ga na riječ koju joj bijaše dao kako neće trgovati nje-zinim mjenicama; trgovac to priznavaše.

– Ali, bio sam prisiljen na to, nož mi je bio pod grlom.

– I što će se sada dogoditi? – reče ona.

– Oh, vrlo jednostavno: sudska presuda, a onda pljenidba... i šlus!

Emma se suzdržavala da ga ne udari. Polako ga upita nema li načina da se smiri gospodina Vinçarta.

– Ama nemojte! Smiriti Vinçarta? Ne poznajete vi njega, gori je od Židova. Ipak, gospodin se Lheureux u to mora umiješati.

– Slušajte! Čini mi se da sam do sada bio prema vama prilično uviđavan. Pa, otvorivši jednu od onih poslovnih knjiga:

– Pogledajte!

Potom, pomičući prst prema vrhu stranice:

– Da vidimo... da vidimo... Dne 3. kolovoza, dvije stotine franaka... Pa 17. lipnja, stotinu i pedeset... 23. ožujka, četrdeset i šest... U travnju...

Tu zastade, kao da se boji da u čemu ne pogriješi.

– A da ništa i ne kažem o mjenicama koje je potpisao gospodin, jednu na sedam sto-tina, a drugu na tri stotine franaka! Što se tiče vaših sitnih predujmova, zajedno s ka-matama, tome nema ni kraja ni konca, tu se više nitko ne može snaći. Neću se ja više u to miješati!

Plakala je, nazva ga čak »dobrim gospodinom Lheureuxom«. No, on je sve prebacivao na onu »hulju Vinçarta«. Uostalom, on nema ni prebijene pare, više nitko ništa ne plaća, svi ga samo strižu kao ovcu, siromašan trgovac kao što je on ne može dava-ti novac u zajam.

Emma je šutjela, a gospodin se Leroux koji griskaše isperke na guščjem peru, ne-dvojbeno zabrinu zbog njezine šutnje, jer nastavi:

– Bar da ovih dana dobijem kakvu uplatu... mogao bih...

– Uostalom – reče ona – čim stigne ostatak duga za Barneville...

– Što?...

Pa doznavši da Langlois još uvijek nije platio, naoko se silno iznenadi. Potom će me-denim glasom:

– Dakle, dogovorit ćemo se, kažete vi...?

– Oh, o svemu što hoćete!

Onda on zatvori oči razmišljajući, napisa nekoliko brojki pa, izjavivši da će se s time dobrano namučiti, da je stvar mutna te da time ostaje bez marjaša, u pero joj reče kako da ispiše četiri mjenice na dvije stotine i pedeset franaka, s rokom dospijeća od mjesec dana između njih.

– Samo ako me Vinçart bude htio saslušati! Uostalom, dogovor je tu, nisam ja od onih što okolišaju, što na umu, to na drumu.

Zatim gospođi, kao usput, pokaza nešto nove robe, od čega ništa, po njegovu mišlje-nju, nje nije dostojno.

– Kada samo pomislim da tkanina za ovu haljinu stoji sedam sua po metru, sa za-jamčeno postojanom bojom! I ljudi to progutaju! Ne kaže im se, možete misliti, kako zapravo s time stoji – reče, hoteći je tim priznanjem kako vara druge potpuno uvjeriti u svoju čestitost.

Potom je pozva natrag da joj pokaže tri lakta šivane čipke koju je nedavno našao »na nekoj prodaji«.

– Lijepo je, jelda? – govoraše Lheureux. – Sada se često traži, i to za uzglavlja na naslonjačima, to vam je sada u modi.

Pa, žustrije od kakva opsjenara, zamota čipku u modri papir i tutne je Emmi u ruke.

– Bar mi recite da znam...

– Ah, kasnije ćemo o tome – dočeka on okrenuvši joj leđa.
Još iste večeri prisili Bovaryja da piše majci ne bi li im što prije poslala ostatak novca od nasljedstva. Svekrva odgovori da više nema ničega: konačni je obračun završen pa im, osim Barnevillea, ostaje šest stotina livara godišnjega prihoda, što će im ona točno na vrijeme isplaćivati.

Onda gospođa posla račune dvojici-trojici pacijenata, a uskoro se stade uvelike služi-ti tim sredstvom koje se pokazivaše uspješnim. Uvijek je pazila da u postskriptumu nadoda: »Ne spominjite ovo mojemu mužu, znate koliko je ponosan... Oprostite... Bilježim se sa štovanjem...« Bilo je nekoliko pritužaba; ona ih zadrža.

Da pribavi nešto novca, poče prodavati svoje stare rukavice, stare šešire, staro ovo i ono, a cjenkala se gramzivo – seljačka ju je krv gonila za zaradom. Potom će, mišlja-še, prilikom odlazaka u grad, kod staretinara kupovati kojekakve trice koje će joj, ako nitko drugi, zacijelo otkupiti gospodin Lheureux. Nakupova sebi nojevih pera, kineskoga porculana i kovčežića; posuđivaše od Félicité, od gospođe Lefrançois, od vlasnice Crvenoga križa, od svakoga i svugdje. S novcem što ga napokon dobi za Barneville isplati dvije mjenice, a ostalih se tisuću i petsto franaka istopiše. Zaduži se opet, i tako uvijek iznova!

Kadšto je, istina, pokušavala svesti račune, no pri tome otkrivaše takve strahote da u njih nije mogla vjerovati. Onda bi počela iznova, brzo se u tome izgubila, od svega dizala ruke i nije više o tome mislila.

U kući sada bijaše sumorno. Dobavljači su odande izlazili bijesna lica. Džepni su se rupčići vukli ostavljeni po pećima, a mala je Berthe, na veliko zgražanje gospođe Homais, nosila poderane čarape. Ako bi se Charles bojažljivo odvažio na kakvu primjedbu, Emma mu osorno odgovaraše kako nije ona za to kriva!

Otkuda ti napadaji razdražljivosti? Objašnjavao je sve to njezinom nekadašnjom bo-lešću živaca te je, predbacujući sebi što je njezine boljetice shvaćao kao mane, sam sebe optuživao zbog sebičnosti i obuzimala ga je želja da joj pritrči, da je poljubi.

– O, ne – govoraše u sebi. – Time bih je samo gnjavio. I ne bi se ni maknuo.

Poslije objeda sam bi šetao vrtom; uzimao je malu Berthu na krilo pa bi je, rastvo-rivši medicinski časopis, pokušavao učiti čitanju. Dijete, nenaviklo na učenje, ubrzo bi širom otvorilo velike tužne oči i udarilo u plač. Onda bi je on tješio, donosio joj vode u kanti za zalijevanje eda bi mogla u pijesku praviti rječice ili bi joj trgao grančice kaline da sadi drveće po lijehama, što nimalo nije naruživalo vrt, ionako sav zarastao u visoku travu; koliko li su samo nadnica dugovali Lestiboudoisu! Potom bi djetetu postalo hladno i zapitalo bi za majku.

– Pozovi služavku – govoraše Charles. – Znaš, malena, da mama ne voli kada joj se smeta.

Bijaše početak jeseni i lišće je već padalo – kao i prije dvije godine, kada je ona bo-lovala! Kada li će sve to završiti?!... Pa bi i dalje koračao, stavivši ruke na leđa.

Gospođa je boravila u svojoj sobi. Nitko nije ulazio onamo. Ona je ostajala ondje po cijele dane, utonula u obamrlost, jedva odjevena te paleći od vremena do vremena mirisava zrnca što ih bijaše kupila u Rouenu, u dućanu nekog Alžirca. Da noću ne mora trpjeti toga muškarca što spava ispružen kraj nje, naposljetku ga prenemaga-njem otpravi na drugi kat, a ona do jutra čitaše uzbudljive knjige u kojima bijaše ra-zuzdanih prikaza i prizora punih krvi. Često bi je obuzeo užas, kriknula bi. Charles bi dotrčao.

– Ah, odlazi! – rekla bi mu ona.

Gdjekada bi pak, još jače izgarajući od onoga unutarnjeg žara što ga u njoj raspiriva-še preljub, zadihana, uzbuđena, žudnjom obuzeta, otvorila prozor, udisala hladni zrak, raspuštala na vjetru prebujnu kosu te, promatrajući zvijezde, priželjkivala lju-bav kakva kneza. Mislila je na njega, na Léona. Bila bi tada sve dala za jedan jedini od onih sastanaka na kojima je tažila strasti.

Bijahu ti dani za nju prava svetkovina. Htjela je da budu što sjajniji! Pa kad on ne bi sam mogao platiti trošak, velikodušno bi doplaćivala ostatak, što se gotovo svaki put događalo. On joj pokuša predočiti kako bi im bilo jednako dobro i drugdje, u kakvu skromnijem hotelu, no ona tomu nađe prigovora.

Jednoga dana izvuče ona iz torbice šest žličica od pozlaćena srebra (bijaše to vjenča-ni dar čiče Rouaulta) i zamoli ga da ih, umjesto nje, smjesta odnese u zalagaonicu, a Léon posluša, premda mu se zadatak nije milio. Bojao se da će se osramotiti.

Potom, razmišljajući o tome, zaključi da ljubavničino vladanje postaje sve čudnije te da možda i nisu u krivu oni koji ga od nje žele odvojiti.

Zapravo, netko bijaše njegovoj majci poslao dugačko nepotpisano pismo upozorava-jući je da joj se sin upušta s udanom ženom, a valjana gospođa, nazrevši u tome vje-čitoga obiteljskog bauka, to jest nepoznato i pogubno stvorenje, onu sirenu, onu ne-man, što bajkovito živi u ljubavnim dubinama, napisa pismo gospodinu Dubocageu, njegovu gazdi, koji se savršeno pokaza u tom slučaju. Tri četvrt sata zadrža Léona u razgovoru, hoteći mu otvoriti oči, upozoriti ga na ponor u koji srlja. Takva tajna veza kasnije će mu naškoditi položaju. Usrdno ga zamoli da s time prekine, a ako tu žrtvu ne prinese radi samoga sebe, neka to učini bar za ljubav njemu, Dubocageu!

Léon se naposljetku bijaše zakleo da se više neće viđati s Emmom pa predbacivaše sam sebi što nije održao riječ, uzimajući u obzir sve nevolje i govorkanja kojima bi ga ta žena još mogla izložiti, da se i ne govori o šalama što su ih, ujutro, oko peći, na njegov račun zbijali kolege. Osim toga, uskoro će postati prvi pisar: ovo je trenutak da se uozbilji. Stoga se odreče flaute, pretjeranih čuvstava, maštanja – tȁ, svaki je malograđanin u žaru mladosti, pa makar samo na dan, na časak, povjerovao da je ka-dar za goleme strasti, za velike pothvate. I najobičniji je razvratnik sanjario o sultani-jama, a svaki javni bilježnik nosi u sebi krhotine pjesnika.

Sada mu je, kada bi mu Emma najednom zajecala na grudima, bilo dosadno, a srce bi mu, poput onih ljudi koji glazbu mogu otrpjeti samo do određene granice, obamrlo od ravnodušnosti na bučne izraze ljubavi čijega nježnog govora više nije razabiralo.

I previše su se dobro poznavali da bi i dalje ćutjeli one ushite ljubavnoga posjedova-nja koji ustostručuju užitak. Ona se njega bijaše isto toliko zasitila koliko se on bio umorio od nje. U preljubu je Emma opet nalazila svu bljutavost braka.

No, kako da se oslobodi? Osim toga, uzalud joj je bilo što se osjećala poniženom zbog niskosti takve sreće, iz navike ili iz iskvarenosti ipak je držala do nje, a svakoga se dana za nju sve strastvenije hvatala, pa joj je svaka radost sahnula zbog želje da je pretjerano uveća. Léona je okrivljavala zbog izjalovljenih nada, kao da ju je u neče-mu iznevjerio, pa je čak priželjkivala kakvu nesreću koja bi ih dovela do rastanka, jer sama nije imala hrabrosti da se na to odluči.

Uza sve to, i dalje mu je pisala ljubavna pisma, pridržavajući se nazora da žena uvi-jek mora pisati ljubavniku.

No, dok ih je pisala, pred oči joj je izlazio drugi čovjek, prikaza satkana od njezinih najvatrenijih uspomena, od najljepših pojedinosti koje je pročitala, od najstrastveni-jih priželjkivanja, a na kraju je postao tako istinit i dosežan da je zbog toga treperila od divote premda ga nije mogla jasno zamisliti, toliko se gubio, poput kakva boga, pod preobiljem vlastitih svojstava. Obitavao je u plavetnom kraju gdje se svilene ljestvice njišu s balkona, u dašku cvijeća i svjetlosti mjesečine. Osjećala ga je u svo-joj blizini, uskoro će stići i cijelu je oteti u jednome cjelovu. Zatim bi opet klonula, sva slomljena, jer su je ti uzleti nestvarne ljubavi više izmarali od velikoga razvrata.
Emma je sada osjećala neprekidnu i opću malaksalost. Često je pače dobivala i sud-ske pozive, papir s biljegom koji bi jedva i pogledala. Najvoljela bi bila da više nije živa ili da vječito spava.

U četvrtak se o polovici korizme ne vrati u Yonville, nego uvečer pođe na krabuljni ples. Odjenu se u baršunaste hlače i crvene čarape, stavi vlasulju s repićem, a trorogi šešir naheri na uho. Plesala je tako cijele noći, uz pomamni zvuk trombona; svi se okupljahu u krug oko nje, a jutro je zateče pod stupovima pred kazalištem između pet-šest krabulja, žena iz puka ili mornara, Léonovih drugova, koji se dogovarahu o tome da pođu nekamo nešto prigristi.

Obližnje kavane bijahu pune. Pronađoše u luci neku osrednje dobru gostionicu, gdje im gazda otvori jednu sobicu na četvrtom katu.

Muškarci se stadoše došaptavati u kutu, zacijelo se dogovarajući o trošku. Bijahu tu jedan pisar, dva studenta medicine i jedan trgovački pomoćnik: lijepa li društva za nju! Žene pak bijahu, ubrzo uoči Emma po boji njihova glasa, gotovo sve iz najnižih slojeva. Tada se ona uplaši, odmaknu stolac i obori oči.

Ostali se dadoše na jelo. Ona nije jela; čelo joj je gorjelo, vjeđe je peckale, a koža bila hladna kao led. U glavi je još uvijek osjećala kako odjekuje pod plesne dvorane pod ritmičkim udarcima tisuću nogu što po njemu plešu. Potom je omami miris punča i dim cigara. Pade u nesvijest: odnesoše je do prozora.

Dan se počinjao buditi i velika se mrlja grimizne boje širila na blijedom nebu nad obronkom Sainte-Catherine. Olovnomodra rijeka mreškaše se na vjetru; na mostovi-ma ne bijaše nikoga; ulične su se svjetiljke gasile.

Ona ipak dođe k svijesti pa pomisli na Berthu, kako sada spava kod kuće, u služavki-noj sobi. No, prođoše kola puna dugačkih plosnatih željeznih šipki zasipajući zidove kuća zaglušnom tréšnjom kovine.

Naglo umače od ostalih, oslobodi se krabulje, reče Léonu da se mora vratiti te napo-kon ostade sama u hotelu Boulogne. Ništa, pa ni samu sebe, nije mogla podnijeti. Najradije bi bila poletjela poput ptice i pobjegla nekamo daleko, u neokaljana prostranstva, da ondje opet bude mlada.

Iziđe, prođe bulevarom, trgom Cauchoise i predgrađem, sve do otvorene ulice što je vodila poviše vrtova. Koračaše brzo, svjež ju je zrak smirivao i malo-pomalo sva ona lica iz svjetine, krabulje, četvorke, svijećnjaci, zakuska, one žene, sve poče nestajati poput magle kada se razilazi. Potom, vrativši se u Crveni križ, baci se na postelju u
malenoj sobi na drugome katu, gdje su na zidu visjele slike iz Tornja Nesle. U četiri poslije podne probudi je Hivert.
Kada stiže kući, Félicité joj pokaza neki sivi papir zataknut iza ure njihalice. Pročita:

»Temeljem prijepisa izvršne presude...«

Kakve presude? Prethodnoga dana, zapravo, bijaše stigao još jedan dopis o kojemu ona nije ništa znala; stoga se i zapanji na ove riječi:

»Ovime se u ime kralja, zakona i pravde nalaže gospođi Bovary...«

Onda, preskočivši nekoliko redaka, opazi:

»Da u roku od dvadeset i četiri sata bezodvlačno...« – Što to? – »... isplati sveukupnu svotu od osam tisuća franaka.« Pače, malo niže, stajalo je i ovo: »Primijenit će se protiv nje sva raspoloživa zakonska sredstva, u prvom redu izvršna pljenidba pokretne imovine i drugih pokretnih stvari.«

Što sada?... U roku od dvadeset i četiri sata! Pa to je sutra! Lheureux je, pomisli, za-cijelo opet hoće zastrašiti: umah prozre sve njegove lukavštine, cilj njegovih usluga. Umirivaše je tek jedno: pretjerani iznos te svote.

Međutim, neprestanim kupovanjem, neplaćanjem, posudbom, potpisivanjem mjeni-ca, a potom njihovim produživanjem, tako da im je iznos poslije svakoga roka sve više rastao, naposljetku je za gospodina Lheureuxa bila pripravila kapital što ga je on nestrpljivo čekao za svoje špekulacije.

Otputi se k njemu bez posebne priprave.

– Sigurno znate što mi se dogodilo? To je vjerojatno šala!

– Nije.

– Što to znači?

On se polagano okrenu i reče joj prekriživši ruke:

– Zar ste vi mislili, draga moja gospođo, da ću ja vama navijeke biti dobavljač i bankar, a sve Bogu za ljubav? Pa i ja moram već jednom doći do svojih para, ako ćemo pravo!

Ona se požali na visinu duga.

– Ah, što ćemo! Sud ga je priznao! Presuda je tu! Dostavili su vam je! Uostalom, ni-sam vas tužio ja, nego Vinçart.

– A vi ne biste mogli...?
– Oh, baš ništa!

– Ali... ipak... dajte da razmislimo.

Pa se stade izmotavati, te nije ništa o tome znala... te je to došlo tako iznenada...

– A tko vam je kriv? – reče Lheureux podrugljivo se klanjajući. – Dok ja ovdje crnčim, vi se naokolo provodite!

– Ah, samo bez mudrih pouka!

– To nikada nije naodmet – uzvrati on.

Ona se ustraši, stade ga zaklinjati, pače krasnu bijelu i dugu ruku položi trgovcu na koljeno.

– Ama, ostavite me! Reklo bi se da me hoćete zavesti!

– Baš ste bijednik! – uzviknu ona.

– O, o! Što se žestite?! – dočeka on smijući se.

– Svi će doznati kakvi ste zapravo. Reći ću mužu...

– Odlično, a ja ću mu nešto pokazati!

I Lheureux iz blagajne izvadi priznanicu na tisuću i osam stotina franaka koju mu je bila dala kada je ono Vinçart bio iskupio mjenicu.

– Vjerujete li – dodade – da jadni dragi mužić neće otkriti vašu krađicu?

Ona klonu, ošamućenija no što bi bila da ju je netko udario maljem po glavi. on je šetkao od prozora do stola, svejednako ponavljajući:

– E, pokazat ću mu to... još kako ću mu pokazati...

Zatim joj se približi pa će tihim glasom:

– Nije ugodno, znam, ali na kraju krajeva, nitko od toga još nije umro, a budući da je to jedino sredstvo koje vam preostaje da mi vratite novac...

– Pa gdje ću ga naći? – reče Emma kršeći ruke.

– Ah, koješta! Uz prijatelje kakve vi imate!

I gledaše je tako pronicavo i tako strašno da ona od toga uzdrhta do dna srca.

– Obećajem vam – reče – potpisat ću...

– Dosta je meni vaših potpisa!

– Opet ću nešto prodati...

– Ma, dajte! – on će sliježući ramenima. – Pa vi više ništa nemate. I viknu kroz otvor kroz koji se moglo vidjeti u dućan:

– Annette, ne zaboravi ona tri uzorka pod brojem četrnaest!

Služavka se pojavi. Emma shvati i zapita »koliko bi trebalo novaca da se obustavi svaki daljnji postupak.«

– Prekasno!

– Ali da vam donesem nekoliko tisuća franaka, četvrtinu iznosa, trećinu, gotovo sve?

– E, ne, ništa od toga!

Poče je polako gurati prema stubištu.

– Preklinjem vas, gospodine Lheureux, još nekoliko dana! Jecala je.

– No, krasno! Sad još i suze!

– Bacate me u očaj!

– Fućkam vam ja na to! – reče on zatvarajući vrata za njom.

VII.

Držala se potpuno mirno sutradan, kada se kod nje pojavi sudski ovršitelj Hareng, zajedno s dva svjedoka, da sastavi pljenidbeni popis.

Započeše s Bovaryjevom ordinacijom pa frenološku glavu ne popisaše, smatrajući je nužnom za obavljanje liječničkoga zvanja, no zato u kuhinji prebrojiše tanjure, lonce, stolce i svijećnjake, a u spavaćoj sobi sve ukrasne tričarije na polici. Pregleda-še joj haljine, rublje, odjevaonicu i njezin se život, sve do najprisnijih pojedinosti, nađe, kao kakvo truplo što ga seciraju, u potpunosti izložen pogledima ove trojice muškaraca.

Gospodin Hareng, do grla zakopčan u tijesnom crnom kaputu, s bijelom kravatom i čvrsto zategnutim potpetcima, ponavljaše od vremena do vremena:

– Dopuštate, gospođo? Dopuštate? Često bi mu se oteo usklik:

– Divno!... Jako lijepo!

Potom bi se opet dao na pisanje umačući pero u tintarnicu od rožine koju držaše u li-jevoj ruci.

Kada su završili sa sobama, popeše se na tavan.

Emma je ondje čuvala pisaći stol u kojemu su bila zaključana Rodolpheova pisma.

Morade ga otvoriti.

– Ah! Prepiska! – reče gospodin Hareng s obzirnim osmijehom. – No, dopustite! Moram se uvjeriti da u toj kutiji nema ničega drugog.

Pa lagano odigne papire kao iz njih hoće istresti napoleondore. Nju tada obuze ogorčenost, kada vidje kako se ta debela ruka crvenih i poput puža ljigavih prstiju spušta na stranice nad kojima je njoj nekoć udaralo srce.

Napokon odoše! Vrati se Félicité. Bijaše je poslala da vreba na Bovaryja i da ga za-drži pa njih dvije na brzinu smjestiše pljenidbenog stražara pod krov, a on se zakle da će ondje i ostati.

Charles joj se cijele večeri činio zabrinutim. Emma ga kradomice promatraše pogle-dom punim zebnje vjerujući da vidi optužbu u svakoj bori njegova lica. Potom, kada bi svrnula oči na kineske zaslone pred kaminom, na bogate zastore, na naslonjače, riječju, na sve one stvari kojima sebi bijaše ublažila gorčinu života, obuzelo bi je gri-zodušje odnosno, bolje rečeno, golema tuga koja je strasti u njoj uznemiravala, umjesto da ih stiša. Charles je mirno čarkao vatru, podigavši obje noge na prijeklade.

U jednom trenutku stražar, zacijelo se dosađujući u skrovištu, nečim zaštropota.

– To netko gore hoda? – reče Charles.

– Ne! – dočeka ona. – Ostao je otvoren tavanski prozorčić pa vjetar njime lupka.

Sutradan, u nedjelju, otputova u Rouen s namjerom da pohodi sve novčare koje je znala po imenu. Bijahu na ladanju ili na putu. No, nju to ne zaplaši: tražila je novac od onih koje je uspjela naći, uvjeravajući ih da joj je potreban, da će ga vratiti. Neki joj se nasmijaše u lice, a svi je odbiše.

U dva sata otrča k Léonu, zakuca mu na vrata. Nitko ne otvori. Napokon se on poja-vi.

– Otkuda ti ovdje?

– Smetam ti?

– Ne... ali...

Pa priznade kako kućevlasnik ne voli da mu stanari primaju »žene«.

– Moram razgovarati s tobom – nastavi ona. On tada posegne za ključem. Ona ga zaustavi.

– Oh, ne tu! Tamo, u našoj sobi.

I pođoše u svoju sobu u hotelu Boulogne.

Čim stigoše, ona ispi veliku čašu vode, Bijaše vrlo blijeda. reče mu.

– Léone, moraš mi učiniti uslugu.

Pa tresući ga i grčevito ga stišćući za ruke, dodade:

– Slušaj, treba mi osam tisuća franaka!

– Ti si poludjela!

– Još nisam!

I smjesta mu, ispripovjedivši mu priču o pljenidbi, izloži svoj nevoljni položaj: Charles o svemu ništa ne zna, svekrva je mrzi, čiča Rouault ne može joj pomoći, ali će on, Léon, pohitati na sve strane da nađe tu prijeko potrebnu svotu...

– Pa kako ću ja...?

– Kakva si ti kukavica! – uzviknu ona. Onda on glupo reče:

– Ti preuveličavaš svoje poteškoće. Možda bi se taj tvoj svat smirio i s nekih tisuću talira.

Razlog više da se nešto pokuša: nije moguće da se ne može pronaći tri tisuće frana-ka. Uostalom, Léon se može obvezati umjesto nje.

– Idi! Pokušaj! Moraš to učiniti! Trči!... Oh, potrudi se, potrudi se! Tako ću te volje-ti!

On iziđe, vrati se nakon sat vremena i reče ozbiljna lica:

– Bio sam kod tri osobe... uzalud!

Potom ostadoše sjedeći jedno sučelice drugome, svaki s jedne strane kamina, nepo-mični, ništa ne govoreći. Emma je, svejednako lupkajući nogom, slijegala ramenima. On je začu gdje mrmlja:

– Da sam na tvojem mjestu, ja bih već našla taj novac!

– Ama gdje?

– U tvojem uredu!

I pogleda ga.

Paklenska joj odvažnost izbijala iz usplamtjelih zjenica, a vjeđe joj se skupljahu bestidno i izazivački, tako da mladić osjeti kako popušta pred nijemom voljom te žene što ga nagovaraše na zločin. Tada ga obuze strah te se, kako bi izbjegao svako objašnjavanje, lupi rukom po čelu uzviknuvši:

– Večeras se vraća Morel! Neće me odbiti, nadam se (bijaše to jedan od njegovih pri-jatelja, sin vrlo bogata veletrgovca), pa ću ti to sutra donijeti – dodade.

Emma kao da tu nadu ne dočeka s onoliko radosti kako on to bijaše zamislio. Sluti li laž? Pocrvenjevši, nastavi:

– Ipak, ako me ne bude do tri sata, ti me više nemoj čekati, mila moja. Moram poći, oprosti. Zbogom!

Stisnu joj ruku, no osjeti da je posve omlitavjela. Emma više nije imala snage ni za kakav osjećaj.

Odbiše četiri sata pa ona ustade da se vrati u Yonville, poput žive se lutke pokorava-jući moći navike.
Bijaše lijepo vrijeme; bio je to jedan od onih vedrih i oštrih dana u ožujku kada sunce sja na savršeno bijelome nebu. Ruanci u nedjeljnom ruhu šetahu sretna lica. Ona stiže na trg pred stolnom crkvom. Svijet je izlazio s večernje; gomila protjecaše kroz tri portala poput rijeke ispod triju lukova na mostu, a usred njih, postojaniji od klisurine, stajaše crkveni stražar.

Tada se ona sjeti onoga dana kada je, sva puna tjeskobe i nade, ušla u tu veliku crkvenu lađu što se pružala pred njom, ni izdaleka tako duboka kao njezina ljubav, pa nastavi koračati, plačući pod koprenom, ošamućena, teturajući, na rubu nesvjesti-ce.

– Čuvaj! – viknu glas iz veže što se u taj čas otvarala.

Ona zastade da propusti vranca što je nestrpljivo poigravao u rukunicama tilburyja kojim upravljaše otmjen gospodin u bundi od samurovine. Tko je to? Pa ona ga poznaje... Kočija poleti i nestade.

Pa, to je on, vikont! Ona se okrenu; ulica bijaše pusta. I osjeti se tako shrvanom, tako tužnom te se nasloni na zid da ne padne.

Potom pomisli da se prevarila. Uostalom, nije bila sigurna. Sve je napuštaše, i u njoj samoj i oko nje. Osjećaše se izgubljenom, kao da nasumce srlja u neizmjeran bezdan, pa stigavši do Crvenoga križa, gotovo s radošću ugleda valjanog Homaisa koji pro-matraše kako na Lastavicu tovare veliki sanduk pun ljekarničkih potrepština. U ruci je, u svilenu rupcu, nosio šest posnih kruščića za svoju suprugu.

Gospođa je Homais silno voljela ta tvrda peciva u obliku turbana koja se u korizme-no doba jedu sa slanim maslacem: posljednji ostatak srednjovjekovne hrane koja možda potječe još iz vijeka križarskih ratova, a kojom su kršni Normani jednoć puni-li trbuhe, zamišljajući na stolu, pri svjetlu žutih baklji, između vrčeva s hipokra-

som[53] i divovskih komada sušene svinjetine, saracenske glave koje valja potamaniti. Apotekarova je žena mlatila po njima kao i oni, junački, usprkos silno lošim zubima; zato joj ih je gospodin Homais, svaki put kada je putovao u grad, neizostavno dono-sio, a uvijek ih je kupovao kod glavnoga pekara u ulici Massacre.

– Baš mi je milo što vas vidim! – reče nudeći Emmi ruku da joj pomogne uspeti se u

Lastavicu.

Potom objesi peciva o vrpce na mreži te ostade gologlav i prekriženih ruku, držeći se zamišljeno i napoleonski.

No, kada se, kao i obično, u podnožju obronka pojavi onaj slijepac, uzviknu:
– Ne razumijem kako vlasti još uvijek dopuštaju ovako kažnjive pojave! Trebalo bi te nesretnike pozatvarati i prisiliti ih na kakav rad! Boljitak, časne mi moje riječi, napreduje puževim korakom. Još uvijek smo ogrezli u sveopće divljaštvo.

Slijepac pružaše šešir koji se njihaše na rubu vrata na kočiji kao da se s njih otrgnuo komad tkanine kojom bijahu obložena.

– Eto vam – reče ljekarnik – teškog slučaja škrofuloze!

Pa, iako poznavaše jadnika, pričini se kao da ga prvi put vidi, promrmlja riječi rožni-ca, zamućena rožnica, sklerotično, facies, potom ga očinski zapita:
– Koliko dugo, prijatelju, već patiš od ove strašne bolesti? Umjesto da se opijaš u krčmi, bolje bi ti bilo da paziš na prehranu.

Pa mu stade preporučivati da bira dobro vino, dobro pivo, dobru pečenku. Slijepac nastavljaše s pjesmom; izgled mu, uostalom, bijaše kao u idiota. Napokon, gospodin Homais otvori novčanik.

– Na, evo ti jedan su, vrati mi dva lijara: i ne zaboravi moje preporuke, od toga će ti biti dobro.

Hivert se odvaži glasno izraziti sumnju u djelotvornost tih preporuka. No, apotekar zajamči da će ga osobno izliječiti, i to antiflogističnim melemom što ga sam spravlja te mu dade adresu:

– Gospodin Homais, kraj tržnice, svi znaju za mene.

– E, pa, za uzvrat ćeš nam – reče Hivert – izvesti onu svoju točku.

Slijepac se sruši na koljena pa se, zabačene glave, svejednako kolutajući zelenkastim očima i plazeći jezik, stade objema rukama trljati po trbuhu, a usput ispuštaše ne-kakvo muklo zavijanje, poput izgladnjela psa. Emma mu, sva se zgrozivši, preko ra-mena dobaci kovanicu od pet franaka. Bijaše joj to sav imutak. Činilo joj se zgodnim da ga tako baci.

Kola već bijahu ponovo krenula, kadli se gospodin Homais najednom nagnu kroz prozorčić i povika:

– Ništa brašnato ni mliječno! Na goloj koži nositi vuneno sukno, a bolesne dijelove izlagati dimu od smrekinja!

Prizor što su ga tvorili poznati predmeti koji joj promicahu pred očima malo-pomalo odvraćaše Emmu od sadašnje boli. Nepodnošljiv je umor obhrva pa stiže kući omamljena, obeshrabrena, polusnena.
Neka bude što bude! – govoraše u sebi.

A potom, tko zna? Zašto svaki čas ne bi moglo iskrsnuti nešto neočekivano? Čak bi Lheureux mogao i umrijeti!

U devet je sati izjutra probudi žamor glasova na trgu. Oko tržnice se bijaše okupila sva sila svijeta čitajući veliki oglas prilijepljen na jednome stupu, a vidje i Justina kako se penje na kamen međaš i dere taj oglas. No, u tom ga trenutku poljar ščepa za ovratnik. Gospodin Homais iziđe iz ljekarne, a kuma Lefrançois kao da je usred go-mile držala nekakvu besjedu.

– Gospođo! Gospođo! – uzviknu Félicité ulazeći u kuću. – Ovo je prava strahota!

I jadna joj djevojka uzbuđeno pruži žuti papir koji je maločas bila strgnula s vrata.

Emma u tren oka pročita da joj se na prodaju stavlja sva pokretna imovina.

Njih se dvije tada šutke zgledaše. Između gospodarice i služavke ne bijaše nikakvih tajni. Najposlije Félicité uzdahnu:

– Na vašem mjestu, gospođo, ja bi otišla gospodinu Guillauminu.

– Tako?

A to je pitanje značilo:

»Ti tu kuću poznaješ zahvaljujući sluzi, pa je li gospodar kada govorio o meni?« – Da, idite, dobro ćete učiniti.

Ona se odjenu, obuče crnu haljinu, a na glavu stavi šešir s vrpcama ukrašen zrncima od crnoga jantara, a da je tkogod ne vidi (uvijek je na trgu bilo mnogo svijeta), pođe okolnim putem, stazom uz riječnu obalu.

Sva zadihana, stiže pred bilježnikovu rešetkastu ogradu; nebo bijaše tmurno i pomalo padaše snijeg.

Na zvuk zvonca pojavi se na vanjskim stubama Théodore u crvenu prsluku. Otvori joj gotovo prisno, kao kakvoj znanici, te je uvede u blagovaonicu.

Velika je porculanska peć brundala pod kaktusom koji ispunjavaše udubinu u zidu, a u crnim su drvenim okvirima, ističući se na zidnim tapetama boje hrastovine, visjeli

Steubenova Esmeralda[54] i Schopinov Putifar.[55] Prostrt stol, dvije srebrne grijalice za jelo, okrugle kristalne kvake na vratima, parket i pokućstvo, sve blistaše od sitni-čave, upravo engleske čistoće; okna na prozorima bijahu u svakome kutu ukrašena staklom u boji.
– Eto, ovakva bi blagovaonica – mišljaše Emma – meni trebala.

Uđe bilježnik, lijevom rukom stišćući uz tijelo kućni ogrtač ukrašen palmama, dok je drugom skidao i opet brzo stavljao na glavu kapu od kestenjastosmeđega baršuna, obijesno naherenu na desnu stranu gdje ispod nje izvirivahu vrhovi triju plavih pra-menova koji mu, začešljani od zatiljka, pokrivahu ćelavu glavu.

Ponudivši joj stolac, sjede za doručak, usput se silno ispričavajući zbog te neuljud-nosti.

– Gospodine – reče ona – došla sam vas zamoliti...

– Što, gospođo? Slušam.

Ona mu poče izlagati svoj položaj.

Gospodinu je Guillauminu sve to bilo poznato, jer je potajno bio u vezi s trgovcem tkaninama kod kojega je uvijek nalazio novaca za hipotekarne zajmove što ih se od njega tražilo da ugovori.

Poznavao je, prema tome, i to bolje i od nje same, dugu povijest njezinih mjenica, isprva posve neznatne vrijednosti, prenošenih na razna imena, odgađanih na duge ro-kove i neprestano produživanih, sve do dana kada je trgovac tkaninama, prikupivši sve proteste, zadužio prijatelja Vinçarta da u svoje ime pokrene potrebni sudski postupak, ne želeći među sugrađanima sloviti kao krvožedan čovjek.

U svoju je priču uplela i optužbe protiv Lheureuxa, optužbe na koje bilježnik od vre-mena na vrijeme odgovaraše kakvom beznačajnom upadicom. Jedući kotlet i pijući čaj, naslanjaše bradu na nebesko plavu kravatu u koju bijahu zabodene dvije dija-mantne igle povezane zlatnim lančićem te se smješkaše čudnim osmijehom, nekako sladunjavo i dvosmisleno. No, opazivši da su joj noge mokre, reče:

– Približite se peći... više... sasvim na porculan.

Ona se bojaše da će zaprljati peć. Bilježnik udvorno dočeka:

– Ono što je lijepo ne može ničemu naškoditi.

Tada ga ona pokuša ganuti pa, i sama se prepuštajući uzbuđenju, uze mu pripovijeda-ti o svojim obiteljskim nevoljama, poteškoćama, potrebama. Razumije on to: tako otmjena žena! I ne prestajući s jelom, bijaše se posve okrenuo prema njoj, tako da joj je koljenom dodirivao čizmicu čiji se potplat svijao pušeći se na peći.

No, kada ona od njega zatraži tisuću talira, stisnu usnice, a potom izjavi kako mu je silno žao što mu uprava nad njezinim imutkom nije ranije povjerena, jer ima stotinu
vrlo povoljnih načina, čak i za jednu gospođu, da probitačno uloži novac. Bilo s tre-setištima u Grumesnilu ili s gradilištima u Havreu moguće se upustiti, gotovo bez opasnosti, u izvrsne spekulacije, te je pusti da se živa pojede od bijesa pri pomisli na bajoslovne svote koje bi sigurno bila zaradila.

– Kako to – nastavi on – da niste došli k meni?

– Zapravo ne znam – reče ona.

– Pa, zašto? Toliko ste me se bojali? Naprotiv, baš bih se ja trebao žaliti! Nas dvoje jedva da se i poznajemo! A ja sam vam ipak veoma odan: nadam se da u to više ne sumnjate?

Ispruži ruku, uhvati njezinu, utisnu na nju lakom poljubac, potom je zadrža na kolje-nu te se nježno igraše njezinim prstima govoreći joj usput tisuću slatkih riječi.

Bljutavi mu je glas romorio poput potoka što teče, iz zjenica mu usred svjetlucanja naočala sijevaše iskra, a ruke mu se zavlačile u Emmin rukav pipkajući joj podlakti-cu. Na obrazu je osjećala dah soptava disanja. Ovaj joj se čovjek strahovito gadio.

Najednom skoči i reče mu:

– Gospodine, čekam!

– A što to? – na to će bilježnik koji umah sva problijedi.

– Novac.

– Ali...

Potom, ne odolijevajući više navali prejake požude:

– Neka bude, da!...

Na koljenima je puzio prema njoj, i ne pazeći na kućni ogrtač.

– Za Boga miloga, ostanite! Ljubim vas! I uhvati je oko struka.

Grimizni val najednom obli lice gospođe Bovary. Prestravljena ustuknu, uzviknuvši:

– Besramno iskorištavate moj nevoljni položaj, gospodine! Za žaljenje jesam, ali ni-sam na prodaju!

I iziđe.

Bilježnik ostade zapanjen, očiju uperenih u svoje krasne vezene papuče. Bijaše to ljubavni poklon. Pogled na njih napokon ga utješi. Uostalom, mišljaše, ovakva bi ga pustolovina bila predaleko odvela.

– Bijednik jedan! Prostak!... Kakva sramota! – govoraše ona u sebi uzrujanim kora-kom bježeći pod jasikama uz cestu. Ogorčenost uvrijeđene čednosti bijaše pojačana razočaranjem zbog neuspjeha; činilo joj se da je sama Providnost neumoljivo progo-ni pa, uzdižući se zbog toga u svojem ponosu, još nikada nije u vlastitim očima bila toliko na cijeni niti je osjećala toliko prezira prema drugima. Neki je ratoboran duh raspaljivaše. Najvoljela bi bila udariti po muškarcima, pljunuti im u lice, smrviti ih sve do posljednjega pa je i dalje koračala, brzo i samo naprijed, blijeda, uzdrhtala, bi-jesna, zaplakanim okom pretražujući prazno obzorje i gotovo se naslađujući mržnjom što ju je gušila.

Kada ugleda svoju kuću, obuze je neko mrtvilo. Nije više mogla naprijed. Drugoga joj, međutim, nije bilo, a uostalom, kamo bi i pobjegla?

Félicité je čekaše na vratima.

– I?

– Ništa! – reče Emma.

I njih dvije četvrt sata razmatrahu razne ljude u Yonvilleu koji bi im možda bili voljni priteći u pomoć. No, svaki put kada bi Félicité nekoga spomenula po imenu, Emma bi odvratila.

– Nemoguće! Neće oni to htjeti!

– A gospodin će se svaki čas vratiti!

– Znam... Ostavi me nasamo.

Sve je pokušala. Sada se više ništa ne može učiniti, a kada se Charles pojavi, reći će mu:

– Makni se odatle. Taj sag po kojem hodaš više nije naš. Od cijele kuće više nemaš ni jednoga jedinog komada pokućstva, ni jedne igle, ni jedne slamke, a upropastila sam te ja, jadniče moj!

Začut će se tada glasan jecaj, a potom će Charles dugo plakati, a najposlije će joj, kada iznenađenje prođe, i oprostiti.

– Da – mrmljala je škripeći zubima – oprostit će mi, on koji bi mi mogao ponuditi i čitav milijun, a ja mu ipak ne bih oprostila što me ikada upoznao... Nikada! Nikada!

Ta pomisao o Bovaryjevoj nadmoćnosti bacala ju je u očaj. Potom, priznala mu ona ili ne priznala, on će ubrzo, za koji tren, sutra doznati za nesreću što se na njih sruči-la; valja joj, dakle, pričekati na taj strašni prizor i podnijeti teret njegove velikodušnosti. Uhvati je želja da opet ode do Lheureuxa – čemu? Da piše ocu – za to je prekasno. A možda bi se sada i stala kajati što nije popustila bilježniku, kadli začuje konjski topot u drvoredu. To je on, otvara vrata na ogradi, bljeđi je od sadrena zida. Sletje niza stube, hitro pobježe preko trga, a načelnikova je žena koja je pred crkvom razgovarala s Lestiboudoisom vidje kako ulazi k ubiraču poreza.

Otrča do gospođe Caron da joj to kaže. Obje se gospođe popeše na tavan te se, skri-vene iza rublja što se sušilo poduprto motkama, smjestiše tako da udobno mogu pro-matrati unutrašnjost Binetova stana.

Binet bijaše sam u svojem potkrovlju, upravo u drvu izrađujući nešto po uzoru na one neopisive predmete od bjelokosti koji se sastoje od polumjeseca, kugli izrezbare-nih jedna u drugoj, a sve to ravno poput kakva obeliska i bez ikakve svrhe: baš je za-počinjao posljednji komad i bližio se cilju! U chiaroscuru radionice žuta je prašina frcala iz stroja kao snop iskara pod potkovama konja u galopu, oba su se kola vrtjela, zvrjala. Binet se smiješio, spuštene brade, raširenih nosnica, jednom riječju, kao da je utonuo u onakvu potpunu sreću koja je nedvojbeno svojstvena osrednje zahtjevnim poslovima koji um zabavljaju lakim poteškoćama i zadovoljavaju ga ostvarenjem onkraj kojega više nema nikakvih snova.

– Ah! Evo je! – reče gospođa Tuvache.

No, zbog brujanja tokarske klupe nije bilo moguće čuti što Emma govori.

Napokon se gospođama učini da su razabrale riječ franaka pa kuma Tuvache posve tiho šapnu:
– Moli ga ne bi li dobila odgodu za plaćanje poreza.

– Tako se čini! – prihvati druga.

Vidješe nju kako korača ovamo-onamo ispitljivo promatrajući po zidovima kolute za ubruse, svijećnjake, kugle za stubišne rukohvate, dok je Binet zadovoljno gladio bra-du.

– Možda je došla nešto od njega naručiti? – reče gospođa Tuvache.

– Ali on ništa ne prodaje! – primijeti susjeda.

Poreznik je, čini se, slušao, no razrogačenih očiju, kao da ne razumije. Ona nastavlja-še nježno, preklinjući. Primaknu mu se, grudi joj se nadimahu; više nisu govorili.

– Zar se to ona njemu nudi? – reče gospođa Tuvache. Binet se bijaše zacrvenio do ušiju. Ona ga uhvati za ruke.

– Ah, ovo je previše!

I nedvojbeno mu je predlagala nešto strahotno, jer ubirač poreza – bijaše on, među-tim, hrabar čovjek, nekoć se borio kod Bautzena i Lutzena te u bitkama po Francuskoj te je pače bio predložen za Križ – najednom, kao da je zmiju ugledao, od-skoči daleko od nje uzviknuvši:

– Gospođo, pa što vi mislite?...

– Takve bi žene trebalo bičevati! – reče gospođa Tuvache.

– Pa gdje je sada? – prihvati gospođa Caron.

Ona, naime, bijaše iščezla dok su njih dvije to govorile; potom, opazivši je gdje ulazi u Glavnu ulicu i skreće nadesno kao da će poći na groblje, izgubiše se u nagađanji-ma.

– Kumo Rolet – reče Emma stigavši k dojilji – gušim se! Raskopčajte me.

I sruši se na postelju; jecala je. Kuma Rolet pokri je jednom podsuknjom i ostade sta-jati kraj nje. Potom, kako joj nije odgovarala, žena se udalji, sjede za kolovrat i stade presti lan.

– Oh, prestanite! – promrmlja Emma vjerujući da još uvijek čuje Binetovu tokarsku klupu.

– Što joj to smeta? – pitaše se dojilja. – Zašto je došla ovamo?

Bijaše ona dotrčala ovamo gonjena nekakvim užasom koji ju je tjerao od kuće.

Ležeći nauznak, nepomična, ukočena pogleda, nejasno razabiraše predmete, unatoč tome što na njih usmjeravaše pozornost s nekom glupavom ustrajnošću. Promatraše oljušten zid, dva ugarka što su se dimila jedan kraj drugoga, i velikoga pauka koji joj je milio iznad glave u pukotini jedne grede. Najposlije pribra misli. Sjećala se... Jed-noga dana, s Léonom... Oh, kako je sada tome davno!... Sunce je blistalo na rijeci i pavit je mirisala... Onda, ponesena uspomenama kao uskovitlanom brzicom, ubrzo stiže i do sjećanja na jučerašnji dan.

– Koliko je sati? – zapita.

Kuma Rolet iziđe pred kuću, podiže prste desne ruke prema onoj strani gdje nebo bi-jaše najvedrije, pa se polagano vrati i kaza:

– Domalo će tri sata.

– Ah, hvala! Hvala!

Jer on će svaki čas doći. Sigurno! Zacijelo je našao novac! No, možda će otići do njezine kuće, i ne sluteći da je ona ovdje; pa naloži dojilji da otrči onamo i da ga do-vede.

– Žurite se!

– Ama, draga moja gospođo, evo me, već idem!

Sada se čudila kako nije odmah pomislila na njega. Jučer joj bijaše dao riječ, neće je prekršiti, pa je već vidjela sebe kod Lheureuxa, gdje mu na pisaći stol polaže tri krupne novčanice. Potom će valjati izmisliti neku priču kojom će razjasniti stvari Bovaryju. Samo kakvu?

Dojilja, međutim, nikako da se vrati. No, kako u kolibi nije bilo nikakva sata, Emma se plašila da se možda vara pa joj se vrijeme čini predugim. Pođe u šetnju vrtom, ko-rak po korak, zađe na stazu duž živice, a onda naglo okrenu natrag, nadajući se da se žena vratila nekim drugim putem. Napokon, umorna od čekanja, obhrvana sumnjama koje odbacivaše, ne znajući više nalazi li se ovdje već cijelo stoljeće ili tek časak, sjede u kut i sklopi oči, začepi uši. Vrata škripnuše: ona skoči, no i prije nego je pro-govorila, kuma joj Rolet reče:

– Nema kod vas nikoga!

– Kako?

– Oh, nikoga! A gospodin plače. Zove vas. Svi vas traže.

Emma ništa ne odgovori. Teško je disala, svejednako kružeći očima uokolo, dok je seljanka, ustrašivši se od njezina lica, nagonski uzmicala vjerujući da je poludjela. Najednom se lupi rukom po čelu i ote joj se krik, jer joj pomisao na Rodolphea, po-put silne munje u mrkloj noći, sijevnu kroz dušu. Tako je dobar, tako obziran, tako velikodušan! A, uostalom, ako bi se i skanjivao da joj učini tu uslugu, ona će ga već umjeti na to natjerati, jednim ga jedinim migom podsjećajući na njihovu izgubljenu ljubav. Otputi se, dakle, u Huchettu, ne uviđajući da hita u susret onome što je malo-čas bijaše tako silno ogorčilo te ni izdaleka ne sluteći da je to zapravo prodaja za novac.

VIII.

Koračajući, pitala se: »Što ću mu reći? Odakle ću početi?« I dok je išla naprijed, podsjećala se na grmlje, drveće, morsku trsku na brežuljku, dvorac podno njega. Opet bijaše zapala u čuvstva prve ljubavi i ubogo joj se sputavano srce zaljubljeno otvaralo za njih. Mlak joj vjetar puhaše u lice, topeći se, snijeg kap po kap padaše s pupoljaka na travu.

Uđe, kao i nekoć, kroz mala vrata u perivoj, potom stiže do glavnoga dvorišta, obrubljena dvostrukim redom krošnjatih lipa. Šušteći, njihahu dugačkim granama. Svi psi u psetarnici zalajaše i zvuk njihova laveža odjekivaše neko vrijeme, ali se nitko ne pojavi.

Uspne se širokim ravnim stubištem s drvenom ogradom koje je vodilo u hodnik popločan prašnjavim pločicama, a na koji se izlazilo iz nekoliko soba, nanizanih jed-na za drugom kao u samostanima ili u konačištima. Njegova spavaonica bijaše na kraju hodnika, posve u dnu, s lijeve strane. Kada joj prsti dotaknuše kvaku, snage je najednom ostaviše. Bojaše se da ga nema, a u isti mah to gotovo i priželjkivaše, iako joj je to bila jedina nada, posljednja prilika za spas. Načas zastade da se pribere pa, prekalivši vlastitu hrabrost na osjećaju trenutačne prijeke potrebe, uđe.

Sjedio je kraj vatre, s nogama oslonjenim o kamin, i pušio lulu.

– Gle! To ste vi! – reče naglo ustavši.

– Da, ja!... Došla sam vas, Rodolphe, zamoliti za savjet. No, ma koliko se naprezala, nije mogla ni usta otvoriti.

– Niste se promijenili, još ste uvijek jednako čarobni!

– Oh! – gorko dočeka ona. – Jadne su to čari, prijatelju dragi, kada ste ih vi svojevre-meno prezreli.

Onda se on upusti u objašnjavanje svojih postupaka, izgovarajući se neodređenim izrazima, budući da ništa bolje nije mogao iznaći.

Pusti da je zanesu njegove riječi, a još više glas i pojava, pa se pričini da vjeruje ili možda čak i povjerova u izlike kojim on opravdavaše prekid među njima: bijaše to tajna o kojoj su ovisili čast, pa čak i život neke treće osobe.

– Nije važno! – ona će tužno ga promatrajući. – Bilo mi je silno teško.

On filozofski odgovori:

– Život je takav!

– Je li bar, od našega rastanka – prihvati Emma – bio dobar prema vama?

– Oh, ni dobar... ni loš.

– Možda bi bilo bolje da se nikada nismo ni rastali.

– Da... možda!

– Misliš? – reče ona primičući mu se.

Pa uzdahnu:

– O, Rodolphe, da samo znaš... toliko sam te voljela!

Uhvati ga tada za ruku pa ostadoše tako neko vrijeme, isprepletenih prstiju – kao i onoga prvog dana na poljoprivredničkoj skupštini! Kao iz ponosa, on se pokušavaše othrvati nježnosti. No, klonuvši mu na grudi, ona reče:

– Kako si mislio da ću živjeti bez tebe? Čovjek se od sreće ne može odviknuti! Bila sam očajna! Vjerovala sam da umirem! Sve ću ti to ispričati, vidjet ćeš. A ti... ti si bježao od mene!...

Naime, već ju je tri godine on brižljivo izbjegavao, i to iz one prirodne kukavštine koja je svojstvena jačem spolu, a Emma je i dalje dražesno kimala glavom, umiljatija od zaljubljene mačke:

– Voliš druge žene, priznaj. Oh, razumijem ja njih, opravdavam ih: bit će da si ih za-veo, kao što si zaveo i mene. Ti si muškarac! Imaš sve što je potrebno da budeš vo-ljen. No, mi ćemo iznova početi, je li tako? Voljet ćemo se! Gledaj, smijem se, sretna sam!... Pa, reci nešto!

A bijaše je prekrasno vidjeti, s onim pogledom u kojemu drhtaše suza, poput vode zaostale nakon oluje u modroj cvjetnoj čaški.

On je privuče na krilo te joj stade nadlanicom prelaziti po glatkoj kosi na kojoj u svjetlu sutona poput zlatne strelice svjetlucaše posljednja sunčana zraka. Ona sagi-njaše čelo; naposljetku je poljubi u vjeđe, posve nježno, krajičkom usana.

– Plakala si! – reče. – Zašto?

Ona najednom zajeca. Rodolphe pomisli da je to izljev ljubavi; kako je šutjela, shvati tu šutnju kao posljednji preostatak stidljivosti pa uzviknu:

– Ah, oprosti mi! Ti si jedina do koje mi je stalo. Bio sam glup i okrutan! Ljubim te i

ljubit ću te uvijek! Što ti je? Reci mi!

I stade se spuštati na koljena.

– Pa, evo!... Uništena sam, Rodolphe! Moraš mi posuditi tri tisuće franaka!

– Ali... ali... – reče on polagano se pridižući dok mu lice poprimaše ozbiljan izraz.

– Znaš – nastavljaše brzo ona – da je moj muž sav svoj imutak povjerio jednom bi-lježniku, a on je pobjegao. Zadužili smo se, bolesnici nisu plaćali. Uostalom, nasljed-stvo još nije do kraja riješeno, poslije toga ćemo imati novaca. No, danas, ako ne na-đemo tri tisuće franaka, zaplijenit će nam sve u kući, i to sada, ovoga časa, pa sam ja računajući na tvoje prijateljstvo, došla ovamo.

»Ah!«, pomisli Rodolphe koji najednom silno problijedje, »znači, zbog toga je došla!«

Naposljetku kaza vrlo mirno:

– Draga gospođo, nemam ih.

Nije nimalo lagao. Da ih je imao, bio bi ih zasigurno dao, premda je činiti tako dobra djela općenito neugodno, jer je novčano pitanje od svih oluja što se mogu oboriti na ljubav najhladnija i najrazornija.

Emma se isprva na nekoliko časaka nepomično zagleda u nj.

– Nemaš ih!

Pa više puta ponovi:

– Nemaš ih!... Mogla sam sebi prištedjeti ovo posljednje poniženje. Nikada me nisi ljubio! Nisi nimalo bolji od drugih!

Razotkrivala se, gubila.

Rodolphe je prekide tvrdeći da je i sam u »stisci s novcem«.

– Ah! Baš te žalim! – reče Emma. – Da, tako te žalim!...

Oči joj zastadoše na srebrom optočenoj puški koja blistaše u zbirci oružja na zidu:

– No, kada je netko tako siromašan, neće kundak na puški ukrasiti srebrom! Niti ku-

piti zidni sat obložen sedefom! – nastavljaše pokazujući na Boulleov[56] sat. – Ni pozlaćene pištaljke za bičeve – dotakne ih – ni privjeske za džepni sat! Oh! Njemu ništa ne manjka! Pa ni ormarić za likere u spavaćoj sobi! Ti sebe voliš, dobro živiš, imaš dvorac, imanja, šume; u lov ideš na konju i s psima, putuješ u Pariz... Eh, pa samo za ovo – uzviknu dohvativši s kamina puceta za orukvice – pa i za najmanju od ovih tričarija moglo bi se dobiti novaca!... Oh, neću ih, samo ti njih zadrži!
I daleko od sebe odbaci puceta, a ona udare o zid i zlatni se lančić na njima pretrgnu.
– A ja, ja bih tebi bila sve dala, bila bih sve prodala, vlastitim bih rukama radila, prosjačila po putovima za jedan osmijeh, za jedan pogled, samo da od tebe čujem: »Hvala!« A ti sjediš tu mirno u naslonjaču, kao da mi već nisi nanio dovoljno boli! Da tebe nije bilo, znaš, mogla sam sretno živjeti! Tko te na bilo što tjerao? Je li u pi-tanju bila neka oklada? Pa, ipak, ljubio si me, govorio si mi to... Pa i maločas... Ah! bolje bi bilo da si me otjerao! Ruke su mi još tople od tvojih poljubaca, a evo, na ovome ovdje mjestu, na sagu, u mojem krilu zaklinjao si mi se na vječnu ljubav. Na-veo si me da u to povjerujem: dvije godine vodio si me kroz najveličanstvenji i najslađi san! Ej, sjećaš li se naših dogovora o putovanju? Oh, a ono tvoje pismo, to pismo slomilo mi je srce! A sada, kada sam opet došla k njemu, k njemu koji je bo-gat, sretan, slobodan, došla da ga zamolim za pomoć koju bi mi pružio svatko na ovom svijetu, preklinjući ga i nudeći mu opet svu svoju ljubav, on mene odbija, jer bi ga to stajalo tri tisuće franaka!

– Nemam ih! – odgovori Rodolphe s onim savršenim mirom iza kojega se, kao iza kakva štita, krije sa sudbinom pomireni gnjev.

Emma iziđe. Zidovi podrhtavahu, strop prijetio da će je smrviti; opet prođe dugač-kim drvoredom spotičući se o gomile uvela lišća što ih je raznosio vjetar. Konačno stiže do jarka pred vratima s rešetkom; polomi nokte na bravi, toliko se žurila da je otvori. Potom, stotinu koraka dalje, zadihana, gotova da se sruši, zastade. I onda, okrenuvši se, još jednom pogleda bešćutni dvorac s perivojem, njegove vrtove, tri dvorišta i sve prozore na pročelju.

Ostade sva obamrla, znajući za sebe tek po kucaju u žilama koji joj se učini kao kakva zaglušna glazba što odnekle izbija i ispunja polja oko nje. Tlo joj pod nogama bijaše mekše od vode, a izorane joj se brazde prividješe kao golemi smeđi valovi što se lome o obalu. Sve uspomene, sve misli što ih je bilo u njezinoj glavi u jednom joj mahu stadoše izbijati pred oči poput svjetala kakva vatrometa. Vidje oca, onaj Lhe-ureuxov sobičak, sobu u Rouenu, neki drugi krajobraz. Hvataše je ludilo, uplaši se i uspije se pribrati, istina, nekako smućeno, jer se nipošto nije sjećala uzroka svojemu strašnom stanju, to jest nevolje s novcem. Patila je samo zbog svoje ljubavi i pri sje-ćanju na nju osjećala da je duša ostavlja, baš kao što ranjenici, boreći se sa smrću, osjećaju kako im život istječe kroz ranu što krvari.Padaše noć, vrane su letjele.Najednom joj se učini da se po zraku poput praskavih loptica rasprskavaju kuglice vatrene boje, a potom se, polako gasnući, okreću i okreću, sve dok se napokon ne rasplinu među granama u snijegu. Usred svake joj se od njih ukazivaše Rodolphov lik. Postadoše brojnije, približavahu joj se, prodirahu u nju, onda svega nestade. Raspozna po kućama svjetla čije su se zrake izdaleka širile kroz maglu.

Vlastiti joj se položaj tada ukaza poput kakva bezdana. Grudi joj se kidahu od teška disanja. Potom, u naletu junaštva od kojega postajaše gotovo radosnom, trčeći se spusti niz padinu, prijeđe preko kravljega mostića, pa stazom, drvoredom i preko tržnice te stiže pred ljekarnu.

Ondje ne bijaše nikoga. Htjede ući, ali je na zvuk zvonca tkogod mogao doći, pa zato šmugnu kroz vrata na ogradi te, zadržavajući dah, pipkajući po zidovima, pođe naprijed, do ulaza u kuhinju gdje je na peći gorjela svijeća. Justin, samo u košulji, baš je iznosio jelo.

– Ah, večeraju! Pričekajmo.

On se vrati. Ona pokuca na okno. On iziđe.

– Ključ! Onaj odozgo, tamo gdje...

– Što!

Gledaše je, iznenađen bljedilom njezina lica što se, onako bijelo, isticaše na crnoj po-zadini noći. Učini mu se izvanredno lijepom i veličanstvenom poput prikaze; ako i nije shvaćao što hoće, predosjećaše nešto užasno.

No, ona živo nastavi, tihim glasom, glasom slatkim, ganutljivim:

– Hoću taj ključ! Dajte mi ga.

Kako je pregradni zid bio tanak, iz blagovaonice se čulo zveckanje vilica po tanjuri-ma.

Ustvrdi kako mora potrovati štakore koji joj smetaju da zaspi.

– Morao bih obavijestiti gospodina.

– Ne, ne idi!

Potom će nehajno:

– Eh, nema potrebe, i sama ću mu poslije reći. Hajde, posvijetli mi!

I uđe u hodnik na koji se otvarahu vrata laboratorija. Na zidu je visio ključ s ozna-kom Kafarnaum.
– Justine! – viknu apotekar koji postajaše nestrpljiv.

– Idemo gore!

I on se pope za njom.

Ključ se okrenu u bravi, a ona pođe ravno prema trećoj polici, sjećanje ju je tako do-bro vodilo, pograbi modru staklenku, iščupa iz nje čep, gurne unutra ruku i izvukavši punu šaku bijeloga praha, uze ga onako iz ruke gutati.

– Stanite! – uzviknu on bacivši se na nju.

– Šuti! Doći će netko...

Sav zdvojan, htio je pozvati upomoć.

– Ni riječi o ovome, sve će pasti na tvojega gospodara!

Potom se vrati kući, najedamput smirena i kao obuzeta vedrinom zbog obavljene dužnosti.

Kada se Charles, potresen viješću o ovrsi, vratio kući, Emma upravo bijaše izišla. On zavika, zaplaka, pade u nesvijest, ali se ona ne vrati. Gdje li je mogla biti? Posla Féli-cité k Homaisu, do gospodina Tuvachea, k Lheureuxu, k Zlatnome lavu, svuda, a u trenucima kada bi ga tjeskoba načas ostavila, vidio je svoj uništeni ugled, izgubljeni imutak, razorenu Berthinu budućnost. Zbog čega!... Ni riječi o tome! Pričeka do šest sati uvečer. Napokon, ne mogavši više izdržati i zamišljajući kako je Emma otišla u Rouen, iziđe na glavnu cestu, prijeđe pola milje, ne srete nikoga, još malo počeka i pođe kući.

Emma se bijaše vratila.

– Što je to bilo?... Zašto?... Objasni mi?...

Ona sjede za pisaći stol i napisa pismo, a onda ga polako zapečati, dopisavši još da-tum i sat.

Potom reče svečanim glasom:

– Pročitat ćeš ga sutra, a do tada, molim te, ne postavljaj mi nikakvih pitanja!... Ne, ni jedno jedino!

– Ali...

– Oh, ostavi me!

Pa se ispruži na postelji.

Probudi je opor okus što ga osjećaše u ustima. Opazi Charlesa i opet sklopi oči.Radoznalo je u sebi pratila sve što se zbiva da razabere osjeća li kakve bolove. Ali, ne! Još ništa. Čula je udaranje sata, pucketanje vatre i Charlesa kako diše stojeći kraj njezine postelje.– Ah, smrt je prava sitnica! – mišljaše ona. – Zaspat ću i sve će biti gotovo! Popi gutljaj vode i okrenu se k zidu.

Onaj se strašni okus crnila i dalje osjećao.

– Žedna sam!... Oh, tako sam žedna! – uzdahnu.

– Ama, što ti je? – reče Charles pružajući joj čašu.

– Ništa!... Otvori prozor... ugušit ću se!

I uhvati je tako iznenadna mučnina da jedva stiže izvući rupčić ispod jastuka. – Odnesi ga! – reče živo. – Baci ga!

On je uze ispitivati, ona ne odgovori. Ležaše nepomično, od straha da će joj i najma-nji pokret izazvati povraćanje. Osjećaše, međutim, neku ledenu hladnoću koja joj se od stopala širila prema srcu.

– Ah, počinje! – promrmlja.

– Što kažeš?

Ona polaganom kretnjom, punom tjeskobe, okretaše glavu čas na jednu, čas na drugu stranu, svejednako neprestano rastvarajući čeljusti, kao da joj na jeziku leži nešto ve-oma teško. U osam sati, povraćanje opet započe.

Charles primijeti da se na dnu umivaonika skupio neki bijeli pijesak, hvatajući se za porculansku stijenku.

– Neobično! Čudnovato! – reče nekoliko puta. No, ona reče čvrstim glasom:

– Ne, varaš se!

Onda joj on nježno i gotovo je milujući prijeđe rukom preko trbuha. Ona ispusti oštar krik. On sav prestravljen ustuknu.

Potom ona stade stenjati, isprva slabašno. Ramena su joj se tresla u jakoj drhtavici, a postajaše bljeđa od plahte u koju joj se zarivahu zgrčeni prsti. Bȉlo, do tada neujed-načeno, sada se jedva i osjećalo.

Kapljice joj znoja izbijahu na pomodrjelu licu koje kao da se bijaše ukočilo u hlapljenju neke kovinaste pare. Zubi joj cvokotahu, razrogačene oči mutno gledahu uokolo, a na sva pitanja odgovaraše tek kimanjem glave; čak se dva-tri puta i nasmi-ješi. Malo-pomalo stenjanje se pojača. Ote joj se mukao vrisak; ustvrdi da joj je bolje i da će smjesta ustati. No, spopadoše je grčevi pa uzviknu:

– Ah, Bože, ovo je užasno!

On se baci na koljena kraj njezine postelje.

– Govori! Što si pojela? Odgovaraj, za ime Božje!

I gledaše je očima punim takve nježnosti kakvu još nikada ne bijaše vidjela.

– Eno, tamo... tamo... – reče iznemoglim glasom.

On priskoči pisaćem stolu, slomi pečat i naglas pročita! Ne optužujte nikoga... Zasta-de, prijeđe rukom preko očiju i još jednom pročita.
– Što! U pomoć! Ovamo!

Mogao je samo ponavljati jednu jedinu riječ: »Otrovana! Otrovana!« Félicité otrči do Homaisa, a on tu istu riječ glasno uzviknu na trgu; gospođa Lefrançois ču je u Zlatnom lavu. Neki mještani ustadoše da je prenesu susjedima i cijele noći mjesto ostade budno.

Izgubljen, mucajući, jedva se držeći na nogama, Charles je koračao uokolo po sobi. Udarao je o pokućstvo, čupao kosu, a ljekarnik nikada nije ni pomislio da tako stra-hovit prizor uopće može postojati.

Vrati se kući s namjerom da piše gospodinu Canivetu i doktoru Larivièreu. Gubio je glavu; po petnaest puta načini nacrt za ta pisma. Hippolyte ode za Neufchâtel, a Justin tako snažno podbadaše Bovaryjeva konja da ga morade ostaviti na obronku Bois-Guillaume, iscrpljena i polumrtva.

Charles htjede prolistati liječnički leksikon; ništa nije vidio, reci mu plesahu pred očima.

– Samo mirno! – reče apotekar. – Jedino joj treba dati jak protuotrov. O kakvom je otrovu riječ?

Charles mu pokaza pismo. Riječ bijaše o arseniku.

– E, pa – dočeka Homais – treba napraviti analizu.

On je, naime, znao da pri svakom trovanju treba napraviti analizu, a njegov sugo-vornik ništa nije razumio pa odgovori:

– Ah, napravite to, napravite! Spasite je...
Potom, vrativši se do nje, sruši se na sag i stade jecati glave naslonjene na rub njezi-na ležaja.

– Ne plači! – reče mu ona. – Uskoro te više neću mučiti!

– Zašto? Tko te na to natjerao?

Ona odvrati:

– Moralo je tako biti, mili moj.