Gistav Flober

First topic message reminder :





Marie-Antoine-Julesu Sénardu članu pariške odvjetničke komore bivšemu predsjedniku narodne skupštine

i negdašnjemu ministru unutrašnjih poslova


Dragi i odlični prijatelju,

Dopustite mi da napišem vaše ime na čelu ove knjige i iznad njezine posvete; Vama, naime, nadasve dugujem njezino izdavanje. Prošavši kroz vašu veličanstvenu obra-nu, moje djelo kao da je i u mojim očima steklo neočekivan ugled. Primite stoga ov-dje izraze mojega dubokog štovanja i zahvalnosti koja, ma kako velika bila, nikada neće doseći visinu vaše rječitosti i vaše požrtvovnosti.

Gustave Flaubert

Pariz, 12. siječnja 1857.

– Zar nisi bila sretna? Jesam li ti ja što skrivio? Pa, činio sam sve što sam mogao!

– Da... istina... ti si tako dobar!

I polagano mu je rukom prolazila kroz kosu. Slatkoća toga osjećaja pojačavaše mu tugu; osjećaše kako mu se cijelo biće slama od očaja na pomisao da je mora izgubiti baš sada kada prema njemu, suprotno od uobičajenoga, pokazuje više ljubavi no ika-da, a on ne nalazi pomoći, ništa ne zna, ništa se ne usuđuje, jer ga hitnja da smjesta donese odluku do kraja smućuje.

Gotovo je sada, mišljaše ona, sa svim nevjerama, svim niskostima i bezbrojnim po-žudama što je muče. Sada više nikoga ne mrzi; neki joj se nejasni sumrak spušta na misli – od svih je zemaljskih zvuka Emma još čula tek isprekidanu tužaljku svojega jadnoga srca, tihu i nerazgovijetnu, poput posljednjeg odjeka simfonije što nestaje u daljini.

– Dovedite mi malenu – reče pridigavši se na lakat.

– Nije ti gore? – zapita Charles.

– Ne, nije!

Curica stiže u služavkinu naručju, odjevena u dugačku spavaćicu ispod koje joj pro-virivahu bose nožice, ozbiljnu i gotovo još u snu. S čuđenjem je promatrala sobu koja sva bijaše u neredu i žmirkala očima jer su je zasljepljivali svijećnjaci što bijahu upaljeni posvuda po pokućstvu. Ovo je zacijelo podsjećaše na jutra o Novoj godini ili o polovici korizme kada bi, isto se tako rano probudivši pri svjetlosti svijeća, došla majci u postelju da primi darove, jer stade zapitkivati:

– A gdje je, mamice? Pa kako su svi šutjeli:

– Nigdje ne vidim cipelicu!

Félicité je nadnese nad postelju, no svejednako gledaše prema kaminu.

– Možda ju je dojilja uzela? – upita dijete.

Na ovu riječ koja ju je opet prenosila u sjećanje na preljube i nedaće, gospođa Bo-vary okrenu glavu, kao zbog odvratna okusa nekoga drugog, jačeg otrova koji joj se razlijeva po ustima. Berthe, međutim, ostade kraj nje na postelji.

– Oh, mama, kako su ti velike oči! Kako si blijeda! Kako se znojiš!...

Majka je gledaše.

– Bojim se! – teče malena odmičući se od nje.

Emma je uhvati za ruku da je poljubi; ona se otimaše.

– Dosta! Odnesite je! – uzviknu Charles koji jecaše u ložnici.

Potom znaci trovanja na neko vrijeme prestadoše; Emma izgledaše manje uznemire-no; na svaku beznačajnu riječ, na svaki nešto mirniji udisaj ili izdisaj, Charles bi se opet ponadao. Napokon, kada uđe Canivet, on mu se sav uplakan baci u naručaj.

– Ah, to ste vi! Hvala vam, tako ste dobri! Ali njoj je sada već bolje. Evo, pogle-dajte...

Kolega mu nipošto ne bijaše toga mišljenja pa, s neba pa u rebra, kako je to sam vo-lio reći, propisa sredstvo za povraćanje kako bi se želudac potpuno ispraznio.
Ne prođe dugo i ona poče povraćati krv. Usnice joj se još jače stisnuše. Udovi joj se bijahu zgrčili, tijelo prekrilo smeđim pjegama, a bȉlo izmicalo pod prstima poput na-pete strune, poput žice na harfi koja samo što ne pukne.

Potom stade vrištati, strahovito. Proklinjala je otrov, obasipala ga grdnjama, prekli-njala ga da se požuri i ukočenim rukama gurala od sebe sve što ju je Charles, na smrtnim mukama jačim od njenih, tjerao da popije. Stajao je s rupčićem na usnama i hropcem u grlu, plačući, gušeći se od jecaja koji mu potresahu čitavo tijelo. Félicité se na sve strane rastrčala po sobi, Homaisu se, onako nepomičnu, otimahu duboki uzdasi, a gospodin Canivet, premda zadržavajući uobičajeno samopouzdanje, svejed-no počinjaše osjećati nemir.

– Kvragu!... No, ipak... Isprali smo joj želudac, a čim nestane uzroka...

– Mora nestati i posljedice – reče Homais. – Očito.

– Spasite je! – uzvikivaše Bovary.

I ne slušajući ljekarnika koji se bijaše odvažio na pretpostavku: »Možda je ovo spa-

sonosna kriza«, Canivet se baš spremao propisati terijak,[57] kadli se začu pucanj
biča: sva se stakla zatresoše, a poštanska kočija koju su bijesnim trkom vukla tri ko-nja do ušiju uprskana blatom najednom dojuri do tržnice. Bijaše to doktor Larivière.

Ni ukazanje kakva boga ne bi izazvalo veće uzbuđenje. Bovary podiže ruke, Canivet stade kao ukopan, a Homais snimi grčku kapu s glave čak i prije no što doktor uđe u sobu.

Pripadaše on čuvenoj kirurškoj školi izašloj ispod Bichetova liječničkog ogrtača, onome naraštaju filozofski nastrojenih praktičara kakvih sada više nema, a koji su svoj poziv, voleći ga upravo fanatičnom ljubavlju, obavljali s oduševljenjem i mu-drošću! Sve je u bolnici drhtalo kada bi se on zbog nečega razgnjevio, a studenti su ga toliko poštovali da su ga se, čim bi i sami počeli obavljati liječničko zvanje, trudi-li što više oponašati pa se u okolnim gradovima na njima mogao vidjeti dugačak podstavljeni vuneni ogrtač nalik na njegov, baš kao i širok crni salonski kaput na ko-jemu su raskopčani posuvraci na rukavima malčice pokrivali punašne ruke, vrlo lije-pe ruke, koje uvijek bijahu bez rukavica, kao s namjerom da što spremnije urone u ljudske jade. Prezirući odličja, počasne naslove i akademije, gostoljubiv, slobodo-uman, očinski se odnoseći prema siromasima i kreposno živeći premda u krepost nije vjerovao, gotovo bi slovio za sveca da ga se zbog britkosti uma nisu bojali kao kakva zloduha. Pogled mu, oštriji od njegova kirurškog noža, prodiraše čovjeku ravno u dušu i raščinjavaše svaku laž usprkos prikrivanju i tobožnoj čednosti. I življaše tako, pun onoga dobrodušnog veličanstva koju pružaju svijest o velikoj nadarenosti, bo-gatstvu i četrdeset godina marljiva i besprijekorna života.

Već s vrata skupi obrve opazivši mrtvačko Emmino lice: ležaše ona ispružena na-uznak, otvorenih usta. Potom, gradeći se da sluša Caniveta, uze kažiprstom prelaziti ispod nosnica svejednako ponavljajući:

– Dobro, dobro.

No, pritom lagano slegnu ramenima. Bovary ga promotri: njih se dvojica pogledaše i taj čovjek, toliko navikao na prizor tuđe boli, ne uspje zadržati suzu koja mu pade na nabrana prsa na košulji.

Htjede pozvati Caniveta u susjednu sobu. Charles pođe za njim.

– Jako joj je loše, je li? A da joj stavimo obloge od gorušice? Bilo što! Spasili ste to-like živote, dajte, smislite nešto!

Charles ga bijaše obuhvatio objema rukama i promatraše ga preplašeno, zaklinjući, napola u nesvijesti na njegovim grudima.
– E, jadni moj mladiću, budite hrabri! Tu se više ništa ne može. I doktor Larivière okrenu se da pođe.

– Odlazite?

– Odmah se vraćam.

Iziđe, kao da ide nešto naložiti kočijašu, a za njim i gospodin Canivet koji isto tako nije baš žudio za tim da mu Emma umre na rukama.

Na trgu im se pridruži ljekarnik. On se, već po svojoj naravi, ne bijaše kadar odvojiti od slavnih ljudi. Stoga usrdno zamoli gospodina Larivièrea da mu ukaže osobitu čast i prihvati da kod njega objeduje.

Brzo poslaše k Zlatnome lavu po golubove, po sve kotlete što ih se moglo naći u mesnici, po vrhnje k Tuvacheu, k Lestiboudoisu po jaja, a apotekar i sam pomagaše kod priprave, dok je gospođa Homais, pritežući uzice na bluzi govorila:

– Morate nam oprostiti, gospodine, u ovom našem nesretnom kraju, ako se ne najavi dan ranije...

– Čaše za vino!!! – prišapnu Homais.

– Da smo u gradu, bar bismo imali zalihu punjenih svinjskih nožica.

– Daj, šuti!... Za stol, doktore!

Nakon prvih nekoliko zalogaja ljekarnik procijeni zgodnim navesti koju pojedinost u vezi s nemilim događajem.

– Najprije smo imali posla s osjećajem suhoće u farinksu, potom s nesnosnim bolovi-ma u epigastriju, s jakom purgacijom, a onda je nastupila koma.

– A kako se uopće otrovala?

– Ne znam, doktore, čak nemam pojma ni otkuda je nabavila arsensku kiselinu. Justina koji je u tom času baš donosio gomilu tanjura spopade drhtavica.

– Što ti je? – reče ljekarnik.

Uz glasan prasak, mladiću na ovo pitanje sve iz ruku ispade na zemlju.

– Blesavče! – uzviknu Homais. – Nespretnjakoviću! Bukvane! Magarče nijedan! No, najednom se svlada:

– Htio sam, doktore, pokušati s analizom, pa sam, primo,[58] u cjevčicu pažljivo sta-vio...

– Bolje bi bilo – reče kirurg – da ste njoj stavili prste u grlo.

Kolega mu je šutio, jer malo prije toga bijaše u četiri oka čuo oštru bukvicu na račun svojega sredstva za povraćanje, tako da se naš dobri Canivet, onako nabusit i bla-goglagoljiv u vezi s onim kljastim stopalom, danas držao veoma smjerno i u znak se odobravanja bez prestanka smješkao.

Homais se bijaše sav rascvao od domaćinskoga ponosa, a tužna je pomisao na Bo-varyja donekle pridonosila njegovu užitku, zbog sebičnoga razmišljanja o vlastitome dotadašnjem životu. Potom, bijaše izvan sebe zbog doktorove prisutnosti. Razmetaše

se učenošću, zbrda-zdola spominjaše španjolske mušice, upas,[59] mancinelu, zmije otrovnice.

– Dapače, čitao sam, doktore, da su se već raznorazni ljudi otrovali, i to kao da ih je grom ošinuo, krvavicama koje su bile prenaglo dimljene! Bar je tako pisalo u vrlo li-jepom izvještaju koji je napisao jedan od vrhunskih naših predstavnika farmaceutske struke, jedan od naših učitelja, slavni Cadet de Gassicourt!

Pojavi se gospođa Homais noseći jedno od onih klimavih kuhala što se griju špiri-tom, jer je Homais pošto-poto kavu htio pripraviti na stolu, i to pošto ju je, uostalom, sam ispržio, sam stucao u prah, sam za nju načinio mješavinu.

– Saccharum, doktore – reče nudeći ga šećerom.

Potom pozva dolje svu djecu, želeći čuti kirurgovo mišljenje o njihovu tjelesnom sta-nju.

Najposlije se gospodin Larivière baš počinjao spremati za polazak, kadli ga gospođa Homais zapita za savjet u vezi sa svojim mužem. Svake večeri zaspi odmah nakon jela pa mu od toga sigurno krv sporije teče po žilama.

– Oh, nije kod njega krv spora.

Pa, lagano se nasmiješivši toj neshvaćenoj šali, doktor otvori vrata. No, ljekarna bija-še prepuna svijeta pa se jedva uspje osloboditi gospodina Tuvachea koji je strahovao da će mu žena dobiti upalu pluća, jer ima običaj pljuvati u pepeo, potom gospodina Bineta kojega je znala uhvatiti žestoka glad, gospođe Caron koju je mučilo probada-nje, od Lheureuxa kojega su spopadale vrtoglavice, od Lestiboudoisa koji je patio od reume, od gospođe Lefrançois koja se žalila na žgaravicu. Na kraju, tri konja odjuri-še, a svi se složiše u mišljenju da doktor nije pokazao baš nimalo susretljivosti.
Javnu brižnost razbi pojava gospodina Bournisiena koji je sa svetim uljem prolazio preko tržnice.
Homais, vjerno se držeći svojih načela, usporedi svećenike s gavranima koje privlači mrtvački miris; njemu je već i pogled na kakva duhovnika osobno neugodan, jer ga reverenda podsjeća na mrtvački plašt pa mrzi jedno zato što pomalo strahuje od dru-goga.
Usprkos tomu, ne uzmičući pred onim što nazivaše svojim poslanjem, vrati se k Bo-varyju zajedno s Canivetom kojega je gospodin Larivière izričito obvezao na taj ko-rak, te bi pače, da nije bilo ženina protivljenja, bio sa sobom poveo i oba sina eda bi ih naviknuo na potresne okolnosti te da im to bude pouka, primjer, svečani prizor koji će zauvijek zadržati u glavi.
Soba, kada uđoše u nju, bijaše puna turobnoga dostojanstva. Na stoliću za ručni rad, prekrivenom bijelim ubrusom, u srebrnoj je plitici kraj velikoga raspela, između dva zapaljena svijećnjaka, bilo pet-šest kuglica pamuka. Emma je, pritisnuvši bradu na prsa, prekomjerno širila vjeđe, a uboge joj se ruke vukle po pokrivaču jezivim i bla-gim pokretom, kao u samrtnika koji kao da se već i sam hoće pokriti mrtvačkim pokrovom. Blijed poput kipa i očiju crvenih kao žeravice Charles bez suza stajaše sučelice njoj, u dnu postelje, dok je svećenik, kleknuvši na jedno koljeno, tiho mrmljao neke riječi.Ona polako okrenu glavu i kao da je obuze radost kada najednom ugleda ljubičastu stolu, zacijelo zato što je usred izvanrednoga smirenja opet pronašla izgubljenu slast prvih mističnih zanosa, uz priviđenja vječnoga blaženstva što za nju počinjahu.Svećenik ustade i uze raspelo; ona tada ispruži vrat poput nekoga tko žeđa pa, pri-tisnuvši usne na tijelo Bogočovjeka, svom snagom što se gasila utisnu na nj najvatre-niji ljubavni cjelov koji ikada ikome bijaše dala. On potom izgovori Misereatur i
Indulgentiam,[60] umoči desni palac u ulje i otpoče pomazanje; najprije po očima koje su toliko žudjele za zemaljskim sjajem, potom po nosnicama željnim mlakih lahora i ljubavnih mirisa, potom po ustima koja se nekoć otvarahu za laž, uzdisahu od oho-losti i vriskahu u bludu, potom po rukama koje su uživale u slatkim dodirima, te na-pokon po tabanima, nekada tako hitrim kada je trčala prema zadovoljenju svojih žud-nji, a koji sada više neće koračati.
Župnik obrisa prste, baci u vatru komadiće pamuka namočene u ulje i opet sjede kraj samrtnice da joj objasni kako sada svoje muke mora sjediniti s mukama Isusa Krista i prepustiti se božanskoj milosti.Završivši s opomenama, pokuša joj u ruku staviti blagoslovljenu voštanicu, simbol nebeske slave kojom će uskoro biti okružena. Emma, previše slaba, ne uspije sklopiti prste oko nje i voštanica bi, da nije bilo gospodina Bournisiena, bila pala na zemlju.

Ona, međutim, više ne bijaše tako blijeda, a lice joj izražavaše neku vedrinu, kao da ju je sakrament izliječio.

Svećenik to ne propusti napomenuti, pače, objasni Bovaryju kako Gospodin kadšto ljudima produžuje život kada prosudi da je to korisno za njihovo spasenje, pa se Charles sjeti dana kada je, isto tako već na samrti, primila svetu pričest.

– Možda nije trebalo očajavati – pomisli.

I doista, ona pogleda oko sebe, polagano, kao netko tko se budi iza sna, potom razgovijetnim glasom zatraži zrcalo i ostade neko vrijeme nagnuta nad njim, sve do časa dok joj krupne suze ne potekoše iz očiju. Onda s uzdahom zabaci glavu i pade na jastuk.

Grudi joj se odmah počeše brzo dizati i spuštati. Jezik joj čitav iziđe iz usta, oči joj kolutajući stadoše blijedjeti poput dviju okruglih svjetiljaka što se gase, te bi se, bez onoga strašnog drhtanja slabina, potresanih pomamnim dahom, kao da se duša otima ne bi li se odvojila od tijela, pomislilo kako je već mrtva. Félicité kleknu pred raspe-lo, pa i sam ljekarnik malčice prignu koljeno, dok gospodin Canivet gledaše nekamo na trg. Bournisien bijaše opet počeo moliti, sagnuvši lice uz rub postelje, a dugačka mu se crna reverenda vukla za njim po sobi. Charles bijaše s druge strane, na koljeni-ma, ruku ispruženih prema Emmi. Bio ju je uhvatio za ruke i stiskao ih, na svaki bi se otkucaj njezina srca stresao, kao na drhtaj kakve ruševine što pada. Što je hropac bivao jači, svećenik brže izgovaraše molitve: miješahu se one s prigušenim Bo-varyjevim jecajima, pa se kadšto činilo kao da sve iščezava u muklom mrmoru la-tinskih slogova što odzvanjahu kao glas mrtvačkoga zvona.

Najednoć se na pločniku začu kloparanje teških cokula, popraćen struganjem štapa, i uzdiže se glas, promukao glas, koji pjevaše:
Za ljetnoga često dana
O ljubavi cura sanja.
Emma se pridiže kao kakav strujom oživljeni leš, raspletene kose, ukočenih zjenica, široko otvorenih.

Moja mala hitro skuplja

klasje što pod srpom pade,

duboko se baš sagnula

k brazdi što nam žito dade.

– Slijepac! – kriknu ona.

I stade se smijati užasnim izbezumljenim, očajničkim smijehom, vjerujući da vidi grozno jadnikovo lice što se poput jezive prikaze dizaše pred njom u vječitoj tami.


K’o naručen, vjetar puše
kratku suknju da otpuše!

Grč je ponovo obori na postelju. Svi se primaknuše. Nje više nije bilo.

IX.

Uvijek se nakon nečije smrti javlja svojevrsno zaprepaštenje, toliko je teško razumje-ti taj nenadani nastup ništavila i pomiriti se s time da u nj povjerujemo. No, ipak, kada opazi Emminu nepomičnost, Charles se baci na nju vičući:

– Zbogom! Zbogom!

Homais i Canivet odvukoše ga iz sobe.

– Svladajte se!

– Da – govoraše on otimajući se – bit ću razuman, ništa loše neću učiniti. Ali pustite me! Hoću je vidjeti! Ona mi je žena!

Plakao je.

– Plačite – dočeka ljekarnik – dajte sebi oduška, bit će vam lakše od toga.

Slabiji od kakva djeteta, Charles dopusti da ga odvedu dolje, u blagovaonicu, a gospodin Homais ubrzo krenu kući.

Na trgu mu priđe onaj slijepac koji je, dovukavši se sve do Yonvillea u nadi da će do-biti antiflogistični melem, svakoga prolaznika pitao gdje stanuje apotekar.
– E, pa krasno! Još si mi samo ti trebao! Ah, žalim slučaj, dođi drugi put! Pa naglo uđe u ljekarnu.
Imao je napisati dva pisma, pripraviti za Bovaryja lijek za umirenje, izmisliti neku laž kojom bi prikrio trovanje i sročiti je kao članak za Fanal, ne računajući ljude što ga čekahu ne bi li čuli kakve pojedinosti, a pošto su već svi žitelji Yonvillea čuli nje-govu priču o arseniku koji je Emma, muteći kremu s vanilijom, zabunom upotrijebila umjesto šećera, Homais se još jednom vrati do Bovaryja.
Nađe ga sama (gospodin Canivet upravo bijaše otišao) gdje sjedi u naslonjaču kraj prozora i tupim pogledom promatra pločice na blagovaoničkom podu.
– Sada biste trebali – reče ljekarnik – odrediti vrijeme za obred.
– Zašto? Kakav obred?
Potom će isprekidanim i ustrašenim glasom:
– Oh! Ne valjda to? Ne, ne dam je.
Homais, da pokaže suzdržanost, uze s police vrč s vodom da zalije geranije.
– Ah, hvala! – kaza Charles. – Lijepo od vas.
Pa ne dovrši, gušeći se od mnoštva uspomena što ih ta ljekarnikova kretnja prizivaše u njemu.
Onda Homais, da ga rastrese, ocijeni prikladnim malo popričati o vrtlarstvu: biljka-ma je potrebna vlaga. Charles spusti glavu u znak odobravanja.
– Uostalom, sada opet dolaze lijepi dani.

– Ah! – na to će Bovary.

Apotekar, ne znajući više što bi, uze pomalo odmicati zavjesice na prozoru.

– Gle, prolazi gospodin Tuvache. Charles ponovi kao stroj:

– Prolazi gospodin Tuvache.

Homais mu se više ne usudi spominjati pogrebne pripreme; da ga na to privoli, najposlije pođe za rukom duhovniku.

Zatvori se u ordinaciju, uze pero pa, pošto se najecao, napisa:

Hoću da se pokopa u vjenčanoj haljini, s bijelim cipelicama i vijencem na glavi. Kosu joj raspustite po ramenima; tri kovčega, jedan od hrastovine, jedan od maha-gonija, jedan od olova. Meni neka nitko ništa ne govori, naći ću snage. Preko svega neka joj se prostre velik komad zelena baršuna. To hoću. Tako učinite.

Gospoda se silno začudiše romantičnim Bovaryjevim zamislima, a ljekarnik odmah pođe k njemu i reče:

– Onaj mi se baršun čini kao suvišno pretjerivanje. Osim toga, troškovi...

– Što se vas to tiče? – uzviknu Charles. – Ostavite me! Niste je vi voljeli! Odlazite odavde!

Duhovnik ga uze pod ruku i povede ga da zajedno malo prošeću vrtom. Razglabaše o ispraznosti zemaljskih stvari. Bog je silno velik, silno dobar; moramo se bez pogovo-ra pokoravati njegovim odlukama, pače, biti mu zahvalni.

Charles udari u bogohuljenje:

– Mrzim tog vašeg Boga!

– Duh pobune još je uvijek u vama – uzdahnu duhovnik.
Bovary je već bio daleko. Išao je krupnim koracima duž zida, pored voćaka, škripao zubima, upravljao k nebu poglede što su proklinjali, no od toga se ni listić ne pomaknu.
Sipila je kišica. Charlesu prsa bijahu razdrljena pa naposljetku poče drhtati. Vrati se u kuću i sjede u kuhinju.
U šest sati začu se na trgu štropot željezom okovanih kotača: stizala je Lastavica, pa on ostade stajati čela naslonjena na okno, redom promatrajući sve putnike što su izla-zili iz kočije. Félicité mu u salonu prostre ležaj; on se baci na nj i zaspi.
Iako je bio filozof, gospodin je Homais poštovao mrtve. Stoga, ništa ne zamjerajući jadnome Charlesu, uvečer opet dođe da bdije uz pokojnicu, donijevši sa sobom tri knjige i bilježnicu da u nju zapisuje bilješke.Gospodin je Bournisien bio ondje, a dvije su velike voštanice gorjele uz uzglavlje postelje koju bijahu izvukli iz ložnice.Apotekar kojega je šutnja tištala ubrzo izrazi žaljenje zbog »ove nesretne mlade žene«, a svećenik odgovori kako sada ne preostaje drugo do moliti za nju.
– Međutim – prihvati Homais – od dviju stvari moguća je samo jedna: ili je umrla u stanju milosti (kako se o tome izražava Crkva) pa joj onda naše molitve uopće nisu potrebne ili je pak preminula okorjela srca (to je, mislim, crkveni izraz), a onda...
Bournisien ga prekide, uzvraćajući osornim glasom kako se uza sve to valja moliti.
– Ali – prigovori ljekarnik – ako su Bogu sve naše potrebe već poznate, čemu uopće služi molitva?
– Kako! – duhovnik će na to. – Molitva! Pa zar i sami niste kršćanin?
– Molit ću lijepo! – reče Homais. – Divim se kršćanstvu. Ono je, kao prvo, oslobodi-lo robove, uvelo ćudoređe u svijet...
– Nije to posrijedi! Svi tekstovi...

– Oh, oh! Što se tekstova tiče, zavirite u povijest: zna se da su tekstove krivotvorili jezuiti.

Charles uđe pa, prišavši k postelji, polako povuče zastore.
Emmina glava bijaše nagnuta na desno rame. Kut usta koja joj bijahu ostala otvorena doimaše se poput crne rupe na dnu lica, a oba joj palca još uvijek bijahu svinuta pre-ma dlanovima. Neka joj bijela prašina prekrivaše trepavice, a oči se počinjahu gubiti u sluzavom bljedilu što nalikovaše na tanku koprenu, kao da pauci na njima bijahu ispleli mrežu. Plahta na njoj bijaše uleknuta od grudi do koljena, a potom se izdizaše na vrškovima nožnih prstiju, a Charlesu se činilo da je pritišće neki ogroman teret.Na crkvenom tornju izbiše dva sata. Čuo se glasni mrmor rijeke što je tekla u tami podno terase. Gospodin Bournisien od vremena do vremena bučno bi se useknuo, a Homaisovo pero škripaše po papiru.

– No, dragi moj – reče ljekarnik – otiđite odavde, vama taj prizor samo razdire srce. Pošto Charles ode, ljekarnik i župnik opet započeše raspravu.

– Čitajte Voltairea! – govoraše jedan. – Čitajte Holbacha[61], čitajte Enciklopediju!

– Čitajte Pisma nekolicine portugalskih Židova! – govoraše drugi. – Čitajte Značenje kršćanstva od nekadašnjega suca Nicolasa.[62]

Raspaljivali se oni, crvenjeli od bijesa, govorili u isti mah, jedan drugoga ne slušaju-ći: Bournisien se sablažnjivao zbog tolike drskosti, a Homais čudio tolikoj gluposti, pa je malo nedostajalo da ne prijeđu na međusobne uvrede, kadli se najednom opet pojavi Charles. Privlačila ga je neka čarobna sila. Svaki se čas uspinjao uza stube.
Stao bi joj nasuprot, da je bolje vidi, pa bi toliko utonuo u promatranje da ono više i nije bilo bolno, toliko bijaše duboko.
Prisjećao se priča o obamrlosti, o čudesima magnetizma te je sam sebi govorio da bi mu, bude li to doista nadasve silno želio, možda pošlo za rukom vratiti je u život. Jednom se čak i nagnuo nad nju i posve tiho pozvao: »Emma! Emma!« Od jačine njegova daha plamen voštanica zalelujao je prema zidu.U zoru stiže stara gospođa Bovary. Charlesa, kada je zagrli, ponovo svlada plač. I ona pokuša, kao što je prije nje nastojao ljekarnik, iznijeti nekoliko prigovora na ra-čun pogrebnih troškova. Sin joj se tako razljuti da ušutje, a on joj pače naloži da smjesta pođe u grad i kupi sve što je potrebno.
Charles cijeloga poslijepodneva ostade sam: Berthu bijahu odveli gospođi Homais, a Félicité je sjedila gore u sobi, s kumom Lefrançois.
Ustajao je, rukovao se s njima ne uspijevajući ni riječi izustiti, potom bi pridošlice posjedali kraj ostalih koji se u velikom polukrugu bijahu okupili ispred kamina. Oborene glave i njišući nogom prebačenom preko koljena, povremeno bi duboko uzdahnuli. Svi se neizmjerno dosađivahu, a ipak nitko nije htio prvi otići.Homais se u devet sati vrati (već se dva dana samo njega moglo vidjeti na trgu) nato-varen zalihom kamfora, benzoja i mirisavih trava. Nosio je i posudu punu klora da
raskuži zrak. U tom su se trenutku služavka, gospođa Lefrançois i majka Bovary vrtjele oko Emme dovršavajući pokojničino odijevanje pa joj spustiše i dugačku kru-tu koprenu koja je prekri sve do satenskih cipelica.

Félicité je jecala:
– Ah, jadna moja gospođa! Jadna moja gospođa!
– Pogledajte je samo – uzdišući govoraše gostioničarka – kako je još uvijek zgodna! Ama zakleli biste se da će svaki čas ustati.
Potom se sagnuše da joj namjeste vijenac.
Moradoše joj pritom malo podići glavu pa joj se uto iz usta izli val crne tekućine, kao da povraća.
– Ah, Bože! Haljina, pazite! – uzviknu gospođa Lefrançois. – Hajde, pomozite nam!
– reče ljekarniku – Niste se valjda uplašili?

– Uplašio? Ja? – uzvratio on sliježući ramenima. – Ma, da ne bi! Nagledao sam se ja svega i svačega u općoj bolnici dok sam studirao farmaciju! Kuhali smo mi punč u dvorani za seciranje! Ništavilo ne zastrašuje filozofa, a ja pače, često to kažem, ka-nim svoje tijelo oporučno ostaviti bolnicama kako bi jednog dana poslužilo znanosti!

Stigavši, župnik zapita kako je s gospodinom Bovaryjem pa na apotekarov odgovor priklopi:

– Rana je, znate, još previše svježa!

Na to mu Homais reče da je sretan što nije, kao drugi muškarci, izložen opasnosti da izgubi voljenu ženu, iz čega se razvi rasprava o svećeničkom celibatu.

– Naime – govoraše ljekarnik – nije naravno da se muškarac odrekne žena! Bilo je zločina...

– Ama, svete mu nedjelje! – uzviknu duhovnik. – Pa kako će čovjek vezan brakom, na primjer, čuvati ispovjednu tajnu?

Homais se okomi na ispovijed. Bournisien je uze braniti, nadugo i naširoko govoriti o duhovnoj obnovi do koje ona dovodi. Navede razne anegdote o lupežima koji su se najednom preobratili u poštenjake. O vojnicima koji su, pristupivši sudu pokore, osjetili kako im pada mrena s očiju. U Fribourgu ima jedan ministar...

No, sugovornik mu bijaše zaspao. Potom, kako ga je pretežak zrak u sobi pomalo gu-šio, svećenik otvori prozor, što probudi ljekarnika.
– Uzmite malo burmuta! – reče mu župnik. – Hajde, to će vas razbistriti. Neprekidni se otegnuti lavež čuo negdje u daljini.

– Čujete li tog psa kako zavija? – reče ljekarnik.

– Kažu da psi osjećaju smrt – odgovori duhovnik. – Baš kao i pčele: odlete iz košni-ce kada u kući netko premine.

Homais ne ospori te predrasude, jer opet bijaše zaspao.

Gospodin Bournisien, izdržljiviji od njega, još je neko vrijeme sasvim tiho micao usnama, a potom malo-pomalo i sam spusti bradu na prsa, ispusti debelu crnu knjigu i zahrka.

Sjedili su tako jedan sučelice drugome, isturena trbuha, podbuhla lica, mrgodna izra-za, sastavši se napokon, poslije toliko neslaganja, u istoj ljudskoj slabosti, a bijahu jednako nepomični kao i mrtvo tijelo kraj njih, što kao da je i samo spavalo.

Ušavši, Charles ih ne probudi. Bijaše to posljednji put: došao se s njome zauvijek oprostiti.

Mirisave su se trave još pušile, a vrtlozi se plavičasta dima na prozoru miješahu s maglom što je ulazila u sobu. Na nebu je bilo nekoliko zvijezda, a noć bijaše blaga.

Vosak s voštanica u krupnim suzama kapaše na postelju. Charles gledaše svijeće kako gore, umarajući oči blještavilom njihova žutog plamena.

Svjetlosni preljevi podrhtavahu na satenskoj haljini, bijeloj poput mjesečine. Emma iščezavaše pod njom, a njemu se činilo da se ona, razlijevajući se izvan same sebe, nejasno gubi u svemu što je okružuje, u tišini, u noći, u vjetru što popuhivaše, u vlažnu vonju što dopiraše odozdo.

Potom, najednom, vidje je u vrtu u Tostesu, na klupi, uz trnovu živicu, ili pak u Ro-uenu, na ulici, na pragu njihove kuće, u dvorištu u Bertauxu. Još je čuo smijeh vese-lih momaka što plesahu pod jabukama, sobu ispunjaše miomiris njezine kose, a nje-zina mu haljina šuštaše u rukama s iskričavim praskom. Ova, ista ova haljina!

Dugo ostade tako, sjećajući se minule sreće, Emmina držanja, njezinih kretnji, boje njezina glasa. Nakon jednoga naleta beznađa nadošao bi drugi, i uvijek tako, nepre-sušno, poput plimnoga vala što se razlijeva.

Obuze ga užasna radoznalost: polagano, vrhovima prstiju, sav uzdrhtao, odignu koprenu s nje. No, ote mu se vrisak pun strave i probudi onu dvojicu. Odvukoše ga dolje, u blagovaonicu.
Potom dođe Félicité i reče da gospodin traži pramen kose.

– Odrežite mu ga! – odvrati apotekar.

Pa kako ona za to nije imala hrabrosti, sam priđe onamo sa škarama u ruci. Drhtao je tako jako da je na više mjesta ubo u kožu na sljepoočicama. Napokon, obuzdavajući uzbuđenje, nasumce dva-tri puta snažno zareže, od čega u krasnoj crnoj kosi ostado-še bijeli biljezi.

Ljekarnik i župnik opet se zadubiše svaki u svoj posao, ne bez povremenog drijema-nja, za što bi se uzajamno optuživali pri svakom ponovnom buđenju. Gospodin bi Bournisien tada poškropio sobu blagoslovljenom vodom, a Homais po podu posuo malo klora.

Félicité se bijaše pobrinula za to da im se na komodi nađe boca rakije, sir i veliki mliječni kruh. Stoga apotekar, ne mogavši više izdržati, uzdahnu oko četiri sata ujutro:

– Bogme, ja bih se vrlo rado malo potkrijepio!

Svećenika nije trebalo moliti: ode odslužiti misu pa se vrati, a potom njih dvojica udariše jesti i kucati se čašama, pomalo se smijuckajući, ni sami ne znajući zašto, po-taknuti neodređenom veselošću što nas obuzima nakon tugovanja, a pri posljednjoj čašici reče svećenik ljekarniku, lupkajući ga pritom po ramenu:
– Još ćemo se mi i složiti!
Dolje u predvorju naiđoše na radnike koji su upravo stizali. Potom je Charles cijela dva sata morao podnositi strahovitu muku slušajući čekić kako odzvanja po daska-ma. Nju onda snesoše u hrastovu kovčegu koji umetnuše u druga dva; no kako je vanjski lijes bio preširok, trebalo je praznine popuniti vunom iz jedne strunjače. Najposlije, kada sva tri poklopca bijahu izblanjana, zakovana i zalemljena, izložiše odar pred vratima, kuću širom otvoriše, a mještani Yonvillea počeše hrpimice pristi-zati.
Uto stiže čiča Rouault. Opazivši crni pokrov, obeznani se na trgu.

X.

Ljekarnikovo pismo bijaše primio tek trideset i šest sati nakon događaja, a iz obzira ga prema njegovim osjećajima gospodin Homais bijaše sastavio tako da je iz njega bilo nemoguće shvatiti što se zapravo zbilo.

U prvi mah čiča Rouault pade kao da ga je kap udarila. Zatim shvati da nije mrtva. No, ipak možda i jest... Napokon, navuče haljetak, uze šešir, pričvrsti ostruge na ci-pele i pojuri kao strijela. I cijelim ga je putem, onako zadihana, izjedala zebnja. Je-danput je čak bio prisiljen i sjahati. Više ništa nije vidio, čuo je glasove oko sebe, osjećao se kao da ludi.

Svanu dan. Opazi tri crne kokoši što spavahu na nekom stablu; zadrhta, prestravljen tim znamenjem. Obeća tada Svetoj Djevici za crkvu tri misnice te da će bosonog poći od groblja u Bertauxu do vasonvilske kapelice.

Ujaha u Maromme dozivajući ljude u krčmi, udarcem ramena otvori vrata, priskoči k vreći zobi, u jasle izli bocu slatke jabukovače pa opet podbode konjića tako da mu iskre frcahu ispod kopita.
Uvjeravaše sam sebe da će je zacijelo spasiti; liječnici će naći nekakav lijek, zasi-gurno. Na um mu padahu sva čudesna ozdravljenja o kojima su mu ikada pripovije-dali.
Potom bi mu se pak ukazala mrtva. Ležala je tu, pred njim, ispružena nauznak, nasred ceste. Pritegnuo bi uzdu i priviđenja bi nestalo.
U Quincampoixu, ne bi li se ohrabrio, popi tri kave jednu za drugom.
Pomisli kako se pošiljalac pisma možda zabunio u imenu. Potraži pismo u džepu, na-pipa ga, ali ga se ne usudi otvoriti.
Na kraju pretpostavi kako je sve to možda šala, nečija osveta, izmišljotina kakva vinskoga brata, a uostalom, da je umrla, to bi se već znalo. Ali ne! U prirodi oko nje-ga ne bijaše ničega neobičnog: nebo bijaše plavo, drveće se njihalo, prođe i stado ovaca. Uto ugleda selo. Pojuri polegavši po konju i nemilo ga udarajući tako da mu je iz slabina kapala krv.

Kada je došao k svijesti, u suzama pade Bovaryju u naručaj:
– Kćeri moja! Emma! Dijete moje! Objasnite mi...
A Bovary mu jecajući odgovori:
– Ne znam, ne znam! To je neko prokletstvo! Apotekar ih razdvoji.
– Te su užasne pojedinosti sada suvišne. Ja ću gospodinu već sve ispripovjediti. Evo, ljudi već dolaze. Malo dostojanstva, kvragu! Malo filozofije!
Jadni se muž htjede pokazati jakim pa više puta ponovi:
– Da... treba biti hrabar.
– Pa, dobro! – uzviknu starac. – Bit ću hrabar, sto mu gromova! Ispratit ću je do kra-ja.
Zvono je zvonilo. Sve bijaše spremno. Valjalo je krenuti.
Pa sjedeći jedan kraj drugoga na klupi pred glavnim oltarom, vidješe kako ispred njih neprestano ovamo-onamo prolaze tri crkvena pjevača koji su pjevali psalme. Svirač roga puhao je punim plućima. Gospodin Bournisien, u svečanu ruhu, pjevaše kreštavim glasom, klanjaše se pred svetohraništem, podižući i šireći ruke. Lestibo-udois je obilazio po crkvi sa štapićem od kitove kosti. Kraj štionika ležaše kovčeg između četiri reda voštanica. Charlesu je dolazilo da ustane i da ih pogasi.

Trudio se, međutim, pobuditi u sebi pobožnost, vinuti se do nade u budući život u kojemu će opet vidjeti nju. Zamišljao je da je otišla na put, veoma daleko i već odavno. No, kada bi pomislio da se nalazi tu, u lijesu, da je sve svršeno, da će je za-kopati u zemlju, spopadaše ga divlji, mračan, očajnički bijes. Kadšto mu se činilo da više ništa ne osjeća i uživao je u tom ublaženju boli, ujedno sebi predbacujući da je nitkov.

Na kamenim se pločama začu nekakav oštar zvuk okovana štapa koji ravnomjerno udaraše po njima. To je dolazilo iz dna crkve i najednom je prestalo u jednoj bočnoj lađi. Neki se čovjek u grubu smeđem kaputu s mukom spusti na koljena. Bijaše to Hippolyte, sluga iz Zlatnoga lava. Bijaše stavio novu nogu.Jedan od crkvenih pjevača krenu naokolo po lađi skupljajući milodare pa krupne ko-vanice, jedna za drugom, zvečahu u srebrnoj plitici.– Požurite se! Jedva ovo podnosim! – uzviknu Bovary ljutito bacivši kovanicu od pet franaka.
Crkvenjak mu zahvali dubokim naklonom.
Pjevalo se, klečalo, ustajalo bez kraja i konca! Charles se sjeti kako su jednom, u
prvim danima života ovdje, zajedno prisustvovali misi i kako se bijahu smjestili s druge strane, nadesno, uza zid. Opet se začu zvono. Nastade bučno pomicanje stola-ca. Nosači podvukoše tri motke ispod kovčega i svi iziđoše iz crkve.

Uto se na pragu ljekarne pojavi Justin, ali se smjesta vrati unutra, blijed i posrćući.

Mještani stajahu uz prozore da vide sprovod. Charles se, idući na čelu, držaše uspravno. Gradio se hrabrim i pokretom glave pozdravljao one koji se, izlazeći iz pokrajnjih uličica ili iz kuća, priključivahu ostalima. Šestorica ljudi, po trojica sa svake strane, išli su sitnim korakom i pomalo teško disali. Svećenici, crkveni pjevači i dva ministranta pjevahu De Profundis, a glasovi im se čas jače, a čas slabije razlije-gahu nad poljima. Kadšto bi na zavojima staze i iščeznuli, no veliki se srebrni križ neprestano uzdizaše među drvećem.

Za njima su išle žene u crnim ogrtačima i sa spuštenim kukuljicama, svaka noseći u ruci debelu zapaljenu voštanicu, a Charles osjećaše kako ga hvata nesvjestica od toga stalnog ponavljanja molitava i prolaska baklji, od mučnoga mirisa voska i svećenič-kih halja. Pirkao svjež vjetrić, zelenjele se raž i uljena repica, kapljice rose podrhta-vale na trnovoj živici kraj puta. Obzor ispunjavahu svakojaki radosni zvuci: škripa-nje kola što se u daljini kotrljahu po kolotečinama, opetovano pijetlovo kukurijeka-nje ili topot ždrebeta što odmicaše pod jabukama. Vedro nebo bijaše istočkano ruži-častim oblačićima, plavkasta svjetlašca padahu na kolibe prekrivene perunikama. Charles je u prolasku prepoznavao dvorišta. Sjećao se jutara, kao što bijaše današnje, kada je, obišavši kakva bolesnika, odatle izlazio i vraćao se k njoj.

Crni pokrov, posut bijelim zrncima, od vremena se do vremena podizao otkrivajući kovčeg. Umorni nosači usporavahu hod pa se kovčeg uz stalne trzaje kretao naprijed poput čamca koji se zaljulja pri udaru svakoga vala.
Stigoše.
Ljudi nastaviše sve do kraja, do mjesta na tratini gdje bijaše iskopana raka.
Okupiše se oko nje, a crvena se zemlja, dok je svećenik govorio, izbačena na rubove groba, odronjavala u kutovima, bešumno i neprestano.
Potom namjestiše četiri užeta i na njih položiše kovčeg. Charles ga gledaše kako se spušta. Stalno spušta.

Napokon se začu udarac; užad se pucketajući vrati na površinu. Bournisien tada uze lopatu koju mu pružaše Lestiboudis pa lijevom rukom, desnom svejednako škropeći, snažno baci punu lopatu zemlje, a drveni kovčeg, kada kamenje pade na nj, jeknu onim strahovitim zvukom koji se nama čini kao odjek vječnosti.Duhovnik doda škropilo prvome do sebe. Bijaše to gospodin Homais. On ga ozbiljno zatrese, a potom pruži Charlesu koji do koljena utonu u zemlju te je uze bacati obje-ma rukama vičući pritom: »Zbogom!« Slao joj je poljupce, vukao se prema raki da ga proguta zajedno s njome.Odvedoše ga, a on se brzo primiri, osjećajući možda, kao i svi ostali, nejasno zado-voljstvo što je sada s time gotovo.Na povratku čiča Rouault mirno zapali lulu, što Homais u dubini duše ocijeni kao nedolično. Isto tako primijeti da se gospodin Binet nije pojavio na sprovodu, da je Tuvache »zbrisao« poslije mise, a da je Théodore, bilježnikov sluga, došao u modru haljetku, »kao nije mogao naći crni, kad je već takav običaj, kvragu!« Pa da bi drugi-ma priopćio sve što je zapazio, išao je od jedne do druge skupine. Svi oplakivahu Emminu smrt, a nadasve Lheureux koji nije propustio doći na pogreb.

– Sirota draga gospođa! Kako to mora biti bolno za njezinog muža! Apotekar prihvaćaše:

– Da nije bilo mene, znate, sigurno bi sebi kakvo zlo nanio.

– Tako dobra ženica! Kada se samo sjetim da sam je još u subotu vidio u svojem du-ćanu!

– Nisam imao vremena – reče Homais – pripremiti nekoliko riječi koje bih izrekao nad njezinim grobom.

Vrativši se kući, Charles se razodjenu, a čiča Rouault opet obuče modri haljetak. Bio je nov, pa kako je na putu ovamo često rukavom brisao oči, lice mu se zamrljalo bo-jom, a trag je od suza načinio pruge u sloju prašine kojom bijaše zaprljano.
S njima je bila i stara gospođa Bovary, Sve je troje šutjelo. Napokon, naš dobričina uzdahnu:
– Sjećate li se, dragi moj, kako sam jednom došao u Tostes, baš onda kada ste bili izgubili svoju prvu pokojnicu. Onda sam vas tješio! Tada sam nalazio riječi za to, ali sada...
Potom će uz dugačak uzdah od kojega mu zadrhtaše grudi:
– Ah, ovo je za mene kraj, znate! Ostao sam bez žene... poslije i bez sina... a danas i bez kćeri!
I htjede odmah poći natrag u Bertaux govoreći da u ovoj kući ne bi mogao spavati.

Pače, odbi vidjeti unuku.

– Ne, ne! To bi me previše rastužilo. Poljubite je umjesto mene! Zbogom!... Dobar ste vi momak! A ovo vam nikad neću zaboraviti – reče udarajući se po bedru. – Bez straha! I dalje ćete vi dobivati svoju puricu.

No, kada stiže na vrh obronka, okrenu se, baš kao što se nekoć bijaše okrenuo na putu za Saint-Victor rastavši se od kćeri. Prozori su u mjestu plamtjeli pod kosim zrakama sunca što je zalazilo za livadom. Zakloni rukom oči pa na obzoru opazi zi-dom ograđen prostor u kojem su stabla, tu i tamo, u crnim skupinama rasla među bi-jelim kamenjem, a potom nastavi put, i to laganim kasom, jer mu je konjić šepao.

Charles i njegova mati, usprkos umoru, ostadoše te večeri dugo u razgovoru. Govori-li su o negdašnjim danima i o budućnosti. Ona će se nastaniti u Yonvilleu, vodit će mu kućanstvo, njih se dvoje više neće odvajati. Bijaše dovitljiva i umiljata, u sebi se radujući što će opet zadobiti ljubav koja joj već toliko godina bijaše izvan dohvata. Odbi ponoć. Selo bijaše tiho kao i obično, a Charles je budan stalno mislio na Emmu.

Rodolphe koji se radi razonode cijeloga dana vrzmao po šumi spavaše mirno u svo-jem dvorcu, a spavaše i Léon, tamo u Rouenu.

Netko ipak u taj sat nije spavao.

Na grobu među jelama klečao je i plakao jedan dječak, a grudi što ih razdirahu jecaji dizale mu se i spuštale u tami pod pritiskom golema žaljenja, slađega od mjesečine i neproničnijeg od noći.

Najednom škripnuše rešetkasta vrata. Bijaše to Lestiboudois: dolazio je po lopatu koju je prije bio zaboravio. Prepozna Justina baš kad je skakao preko zida te najposlije doznade sve o lupežu koji mu krade krumpire.

XI.

Charles sutradan dade kćer dovesti kući. Ona zapita za mamu. Odgovoriše joj da je mama nekamo otišla, da će joj donijeti igračaka. Berthe je nekoliko puta opet spome-nu, a potom prestade o tome misliti. Od djetetove je radosti Bovaryju srce krvarilo, a usto je morao otrpjeti i nesnosne utjehe ljekarnikove.Uskoro opet započeše nevolje s novcem, jer je gospodin Lheureux ponovo podbo prijatelja Vinçarta, pa se Charles obveza na pretjerano velike svote, jer nikako ne htjede pristati na prodaju i najmanjega predmeta što je nekoć pripadao njoj. Njegovu mater to ogorči. On se razljuti još više od nje. Bijaše se potpuno promijenio. Ona na to napusti njegovu kuću.

Tada se svatko htjede nekako okoristiti. Gospođica Lempereur zatraži plaću za šestomjesečnu poduku, iako Emma nikada nije došla ni na jedan jedini sat (unatoč onome računu s potvrdom o isplati što ga bijaše pokazala Bovaryju): bio je to dogo-vor između njih dvije. Knjižar zatraži pretplatu za tri godine, a kuma Rolet poštarinu za nekih dvadeset pisama pa kada Charles zapita za objašnjenje, obzirno mu odgovo-ri:

– Ah, ništa vam ja ne znam! To su bila njezina posla.

Poslije svakoga plaćenog duga Charles je vjerovao da je s time gotovo. Novi su neprestano iskrsavali.

Zatraži zaostatke od nenaplaćenih liječničkih pregleda. Pokazaše mu pisma što ih bi-jahu primili od njegove žene. Pa mu se tada valjalo još i ispričavati.

Sada je Félicité nosila gospođine haljine; ne sve, jer ih on nekoliko bijaše zadržao pa se znao zatvoriti u njezinu odjevaonicu da ih promatra. bila je gotovo njezina rasta, pa bi Charlesa, kada bi je ugledao s leđa, zavarao privid te bi uzviknuo:

– Oh, ostani! Ostani!

No, o Duhovima ona pobježe iz Yonvillea zajedno s Théodoreom, pokravši sve što još bijaše ostalo od Emmine odjeće.

Nekako u to vrijeme gospođi ud. Dupuis bi čast obavijestiti Charlesa o »vjenčanju svojega sina, gospodina Léona Dupuisa, bilježnika u Yvetotu, s gospođicom Léoca-die Leboeuf iz Bondenvillea.« Uz čestitke što ih uputi Charles napisa i ovu rečenicu:
»Kako bi moja sirota žena bila sretna zbog toga.«

Jednoga dana kada se, tumarajući besciljno po kući, pope i do tavana, pod papučom osjeti zgužvanu kuglicu tanka papira. Razmota je i pročita: »Budite hrabri, Emma! Budite hrabri! Ne želim u vaš život unijeti nesreću...« Bijaše to Rodolpheovo pismo koje je bilo palo na zemlju između sanduka i ondje ostalo, a koje je vjetar što prodi-raše kroz tavanski prozorčić otpuhao do vrata. Charles ostade nepomičan, otvorenih usta, na istome onom mjestu na kojemu je nekoć, još bljeđa od njega danas, Emma, sva očajna, htjela umrijeti. Napokon otkri jedno maleno R u dnu druge stranice. Tko li je to bio? Sjeti se čestih Rodolpheovih posjeta, njegova iznenadna nestanka i nepri-rodna držanja u ona dva-tri navrata kada se poslije toga s njime sreo. No, zavara ga ton pisma koji bijaše pun poštovanja.

– Možda je to bila platonska ljubav – reče sam sebi.

Uostalom, Charles ne bijaše od onih ljudi koji stvari istražuju do kraja; ustuknu pred dokazima, a neizvjesna mu se ljubomora izgubi u neizmjernosti njegova bola.

Pa i morali su je obožavati, mišljaše. Svi su muškarci posve sigurno žudjeli za njom. Zbog toga mu se učini još ljepšom pa se u njemu zače stalna, pomamna žudnja za njom koja mu raspaljivaše očaj i kojoj ne bijaše granica, jer je sada bila neostvarlji-va.

Da bi joj se svidio, kao da je još živa, prihvati njezin ukus, njezine zamisli: kupi laki-rane čizme, stade nositi bijele kravate. Brkove njegovaše pomadama, te potpisa ne-koliko mjenica, baš kao i ona. Kvarila ga je i s one strane groba.

Bi prisiljen prodati srebrninu, komad po komad, zatim prodade pokućstvo iz salona. Sve se prostorije isprazniše, no ona soba, njezina soba, ostade kao i prije. Poslije ve-čere Charles bi se uspeo onamo. Dovukao bi okrugli stolić pred kamin i primaknuo njezin naslonjač. Sjeo bi sučelice. Svijeća je gorjela u jednome od pozlaćenih svijeć-njaka. Berthe je kraj njega bojila slike.

Patio je taj siroti čovjek gledajući kćerkicu onako loše odjevenu, u visokim cipelica-ma bez vezica i do struka rasparanim otvorima za ruke na pregačicama, jer se dvorkinja o tome nije nimalo brinula. No, bila je tako slatka, tako mila, glavica joj se tako ljupko saginjala, a krasna joj plava kosa padala na rumene obraščiće, da bi ga obuzela neka beskrajna milina, užitak pomiješan s gorčinom, poput loše napravljenih vina što mirišu na smolu. Popravljaše joj igračke, izrezivaše likove od ljepenke ili pak rasporenim lutkama šivaše trbuh. Potom, ako bi mu pogled pao na kutiju sa šivaćim priborom, kakvu preostalu vrpcu ili čak pribadaču upalu u pukotinu stola, uto-nuo bi u sanjarenje i doimaše se tako tužnim da bi se Berthe rastužila kao i on.

Nitko im sada nije dolazio u pohode, jer Justin bijaše pobjegao u Rouen gdje je postao sitničarski pomoćnik, a apotekarova su se djeca sve manje družila s malenom, jer gospodinu Homaisu, s obzirom na razliku u njihovu društvenom položaju, nije bilo pretjerano stalo do toga da se dotadašnje prijateljstvo i dalje održava.

Slijepac kojega nije uspio izliječiti onim svojim melemom bijaše se vratio na obro-nak Bois-Guillaume gdje je putnicima pripovijedao o uzaludnome ljekarnikovu po-kušaju, tako da se Homais, kada bi pošao u grad, skrivao iza zastora u Lastavici kako bi izbjegao susret s njime. Sada ga je mrzio pa, hoteći ga se po svaku cijenu riješiti, već i zbog vlastita ugleda, udari na nj skrivenim oružjem što bjelodano pokazivaše svu dubinu njegove oštroumnosti i svu zlobu njegove taštine. Tokom narednih šest mjeseci mogli su se u Fanal de Rouenu pročitati ovako sročeni člančići:

»Svi koje put vodi u plodne krajeve Pikardije jamačno su na obronku Bois-Guilla-ume primijetili jadnika s užasnom ranom na licu. Dosađuje putnicima, gnjavi ih i ubire od njih pravi namet. Zar još živimo u onim čudovišnim srednjovjekovnim vre-menima kada je skitnicama bilo dopušteno na trgovima pokazivati gubu i škrofule što ih bijahu donijeli iz križarske vojne?«
Ili pak:
»Unatoč zakonima protiv skitnje, prilazne ceste našim velikim gradovima još uvijek opsjedaju gomile prosjaka. Neki obilaze uokolo i sami za sebe, a takvi su možda još i opasniji. O čemu misle naši gradski oci?«
Homais potom uze izmišljati i pričice:
»Jučer je na obronku Bois-Guillaume jedan plahoviti konj...« Tu je slijedila priča o nesreći koju je svojom pojavom skrivio slijepac.
Tako je vješto postupao da slijepca na kraju zatvoriše. Ali ga i pustiše.

On opet nastavi po svome, a nastavi i Homais. Bijaše to prava borba. Pobjedu odnese lje-karnik, neprijatelj mu bi osuđen na doživotno zatočenje u ubožnici.

Taj ga uspjeh ohrabri pa otada u okrugu nijedan pas ne bi pogažen, nijedan štagalj zapaljen, nijedna žena pretučena, a da on o tome nije odmah obavijestio javnost, uvi-jek vođen ljubavlju prema napretku i mržnjom prema svećenicima. Iznosio je uspo-redbe između državnih i crkvenih škola, i to na štetu posljednjih, u vezi s novčanom pomoći od sto franaka dodijeljenih crkvi podsjećao na Bartolomejsku noć, prokazivao razne oblike zlouporabe, razbacivao se zajedljivim dosjetkama. To mu bijaše geslo. Rovario je, postajao je opasan.Gušio se, međutim, u uskim granicama novinarstva pa mu se ubrzo prohtje napisati knjigu, djelo! Sastavi tada Opću statistiku okruga Yonville, popraćenu klimatološkim razmatranjima, a statistika ga otjera u filozofiju. Posveti se velikim pitanjima: društvenim tegobama, ćudorednom odgoju siromašnih slojeva, ribogojstvu, kaučuku, željeznicama, itd. Najposlije se čak poče i stidjeti što je malograđanin. Prenemagao se da je veliki umjetnik, pušio je! Kupi i dva šik pompadurska kipića kao ukras u sa-lonu.No, ljekarništvo nipošto ne zapostavljaše; naprotiv! Redovito je pratio sva otkrića. Pratio je veliki val čokoladnih bombona, prvi je u Seine-Inférieure donio biljku choca i mješavinu revalentia.[63] Oduševio se za Pulvermacherove hidroelektrične lance pa je takav lanac i sam nosio, a uvečer, kada bi skinuo flanelski prsluk, gospođa bi Homais ostala zatravljena pred zlatnom zavojnicom pod kojom joj muž iščezavaše pa bi osjetila kako se u njoj udvostručuje ljubav prema ovome čovjeku jače omota-nom lancima od kakva Skita i veličanstvenome poput kralja.

Homais je imao krasnih zamisli za Emmin grob. Najprije predloži okrhnuti stup s na-branim zastorom, zatim piramidu, potom Vestin hram, svojevrsnu rotondu... ili pak »hrpu ruševina«. A u svim tim prijedlozima nipošto ne odustajaše od žalosne vrbe koju smatraše obvezatnim simbolom žalosti.

Charles i on pođoše zajedno na putovanje u Rouen da pogledaju nadgrobne spomeni-ke kod nekoga klesara, a s njima pođe i neki slikar, stanoviti Vaufrylard, Bridouxov prijatelj, koji je cijelo vrijeme sipao dosjetke. Napokon, pregledavši stotinjak crteža, zatraživši predračun i još jednom otputovavši u Rouen, Charles se odluči za mauzo-lej na kojem će se na objema glavnim stranama nalaziti »dobri duh s ugašenom zub-ljom u ruci«.

Što se pak tiče natpisa, Homaisu se ništa nije činilo tako lijepim kao: Sta viator i na

tome se zaustavljao; razbijaše sebi glavu, neprestano ponavljaše: Sta viator... Napo-

kon pronađe nastavak: amabilem conjugem calcas! I to bi prihvaćeno.[64]

Čudnovato, premda je neprestano mislio na Emmu, Bovary je počinjaše zaboravljati pa je očajavao osjećajući kako mu njezina slika izmiče iz pamćenja usprkos svim na-porima da je zadrži. Svake je noći, međutim, sanjao o njoj; uvijek je to bio isti san: približava joj se, no kada je hoće zagrliti, ona mu se u rukama raspada u trulež.Tjedan ga dana viđahu kako uvečer ulazi u crkvu. Gospodin mu Bournisien pače dva-tri puta dođe u pohode, potom odustade. Uostalom, taj čovjek u posljednje vrije-me sve više zapada u nesnošljivost, u fanatizam, govoraše Homais: grmi protiv duha vremena i svakih petnaest dana beziznimno na propovijedi spominje Voltaireovu agoniju, kao i to da je filozof, kako to svatko zna, umro proždirući vlastiti izmet.

Unatoč štedljivu životu, Bovary bijaše daleko od toga da otplati stare dugove. Lhe-ureux odbi produžiti ma i jednu jedinu mjenicu. Ovrha postade neizbježna. On se tada uteče za pomoć majci koja pristade na to da on na njezino imanje podigne hipo-teku, no šaljući mu usput i svu silu optužbi protiv Emme, a za uzvrat za svoju žrtvu tražila je jedan šal koji je izmaknuo Félicitéinoj pohari. Charles joj ga odbije dati i njih se dvoje posvadiše.Ona učini prvi korak prema pomirenju predloživši mu da će djevojčicu uzeti k sebi kao ispomoć u kući. Charles na to pristade. No, u času kćerina odlaska hrabrost ga napusti. I tada dođe do konačnoga, potpunog raskida.Što više iščezavaše njegova privrženost drugim ljudima, to se više ograničavao na ljubav prema kćeri. Malena ga je, međutim, brinula: kadšto je kašljala, a na jagodica-ma joj se vidjele crvenkaste mrlje.A njemu prekoputa razmetno se širila, sretna i vesela, obitelj našega ljekarnika koje-mu je sve na ovome svijetu išlo od ruke. Napoléon mu pomagao u laboratoriju, Atha-lie mu vezla grčku kapicu, Irma izrezivala papirnate poklopce za staklenke s pekme-zom, a Franklin bez zapinjanja kazivao tablicu množenja. Bio je on najsretniji među očevima, najuspješniji među ljudima.
Ne baš! Izjedalo ga je potajno častoljublje: Homais priželjkivaše križ Legije časti.
Osnova mu za to nije manjkalo:
Prvo: u doba kolere istaknuo sam se bezgraničnom požrtvovnošću.
Drugo: objavio sam, i to o vlastitom trošku, razna djela od opće koristi, kao što su... (i tu se pozivaše na svoju raspravu O jabukovači, njezinoj proizvodnji i djelovanju, k tomu još i na razmatranja o trsovu ušencu koja bijaše poslao Akademiji, na knjigu o statistici, pa čak i na vlastiti diplomski rad), i ne računajući što sam član mnogih znanstvenih društava (bio je učlanjen samo u jedno).

– Ukratko – uzvikivaše okrećući drugi list – pa makar zato što sam se istaknuo u po-žarima!

Onda se Homais poče priklanjati vlasti. Gospodinu prefektu prilikom izbora potajno
iskaza velike usluge. Riječju, prodade se, moralno se sroza. Uputi pače i vladaru molbu u kojoj ga zaklinjaše da pravično postupi prema njemu, nazivaše ga dobrim našim kraljem i uspoređivaše s Henrikom IV.Svakoga se jutra apotekar bacao na novine ne bi li u njima otkrio da mu je odlikova-nje dodijeljeno, no do imenovanja nikako da dođe. Naposljetku, ne mogavši više iz-držati, dade u vrtu urediti travnjak u obliku zvijezde Legije časti, s dvije vijugave travnate stazice što se spuštahu od vrha predočavajući vrpcu na odličju. Šetao je oko travnjaka, prekriženih ruku i zadubljen u misli o nesposobnosti vladinoj i ljudskoj nesposobnosti.Iz poštovanja ili zbog svojevrsnoga putenog užitka zbog kojega je u istraživanju tek polagano napredovao, Charles još nije bio otvorio tajni pretinac na pisaćem stolu od palisandrovine za kojim je Emma obično pisala. Jednoga dana napokon sjede preda nj, okrenu ključ i pritisne oprugu. Sva Léonova pisma bijahu ondje. Ovaj put više nije bilo sumnje! Žudno ih pročita sve do posljednjega, prekopa sve zakutke, sve po-kućstvo, sve ladice, pogleda iza zidova, jecajući, urlajući, izvan sebe, lud. Otkri jed-nu kutiju, udarcem joj noge izbi dno. Iz gomile ispremiješanih ljubavnih pisama ravno preda nj iskoči Rodolpheova slika.
Svima bijaše čudna njegova utučenost. Nije više izlazio, nikoga nije primao, pače je odbijao obilaziti bolesnike. Onda se poče tvrditi kako se zatvara u kuću i pije.Kadšto bi se ipak neki znatiželjnik nagnuo preko vrtne živice i sa zaprepaštenjem ugledao dugobrada čovjeka gdje, u prljavu odijelu i divlja izgleda, obilazi vrtom i na sav glas plače.
Ljeti bi uvečer poveo sa sobom kćerkicu i odveo je na groblje. Vratili bi se odande po mrkloj noći, kada na trgu više ništa ne bijaše osvijetljeno do Binetova tavanskog prozora.
Međutim, slast mu boli bijaše nepotpuna, jer uza nj ne bijaše nikoga s kime bi je po-dijelio pa je odlazio u pohode kumi Lefrançois samo zato da može o njoj govoriti. No, gostioničarka ga slušaše samo s pola uha, jer je imala i svojih briga budući da je gospodin Lheureux naposljetku osnovao svoje Favorites du commerçe, a Hivert koji je uživao dobar glas kao obavljač raznih narudžbi zahtijevaše povišicu plaće prijeteći da će prijeći konkurenciji.
Jednoga dana, pošavši na sajam u Argueil da tamo proda konja – posljednje što je imao, sretne se s Rodolpheom.Ugledavši jedan drugoga, obojica problijedješe. Rodolphe koji svojedobno bijaše samo poslao posjetnicu, najprije promrmlja nekoliko isprika, potom se osmjeli te čak u samouvjerenosti ode dotle da (bijaše vrlo vruće, mjesec kolovoz) pozove Charlesa u krčmu na bocu piva.Naslonivši mu se sučelice na lakat, griskao je cigaru svejednako pripovijedajući, a Charles se gubio u sanjarenju pred tim licem koje je ona ljubila. Činilo mu se da opet vidi nešto od nje. Obuze ga zadivljenost. Žalio je što on nije taj drugi čovjek.A taj je drugi i dalje govorio o poljoprivredi, o stoci, gnojivu, ispunjavajući otrcanim rečenicama svaku stanku u razgovoru u koju bi se mogla ubaciti kakva aluzija. Charles ga nije slušao; Rodolphe je to primjećivao te je u promjenama na sugovorni-kovu licu pratio prolijetanje uspomena. To se lice postupno oblijevalo grimizom, nosnice se brzo širile i skupljale, usne podrhtavale; u jednom času pače Charles, ispunjen mračnim bijesom, uprije oči u Rodolphea koji, kao od nekakva straha, zašu-ti. No, onaj se uobičajeni zlokobni umor ubrzo opet pojavi na Charlesovu licu.
– Ništa vam ne zamjeram – reče.
Rodolphe bijaše zanijemio. A Charles, objema se rukama držeći za glavu, nastavi prigušenim glasom i tonom punim pomirenosti s beskrajnom bolju:
– Ne, više vam ništa ne zamjeram!
Dodade pače i jednu uzvišenu riječ, jedinu koju je ikada izgovorio:
– Za sve je kriva sudbina!
Rodolphe koji je svojevremeno tom sudbinom upravljao pomisli kako je on za čovje-ka u takvu položaju previše dobrohotan, pače smiješan i pomalo vrijedan prezira.
Sutradan Charles pođe do klupe u sjenici i ondje sjede. Traci svjetlosti prodirahu kroz brajdu, sjenke se vinova lišća ocrtavahu na pijesku, mirisaše jasmin, nebo bijaše modro, zeleni bapci zujahu oko rascvalih ljiljana, a Charles se kao kakav mladac gu-šio u neodređenim ljubavnim izljevima od kojih mu se nadimaše tužno srce.
U sedam ga sati mala Berthe koja ga cijelo poslijepodne nije vidjela dođe pozvati na večeru.
Njemu glava bijaše zabačena uza zid, oči sklopljene, usta otvorena, a u rukama je držao dugačak uvojak crne kose.
– Tata, dođi! – reče ona.
Pa misleći da se iz šale pretvara, lagano ga gurnu. On pade na zemlju. Bio je mrtav.
Trideset i šest sati poslije toga dojuri na apotekarov zahtjev gospodin Canivet. Otvori ga i ništa ne nađe.
Kada sve bi rasprodano, ostade dvanaest franaka i sedamdeset i pet centima, čime se plati put gospođice Bovary k njezinoj baki. Dobra žena umrije još iste godine, a kako čiča Rouault bijaše uzet, brigu za malu preuze jedna tetka. Siromašna je pa djevojči-cu, da zasluži svoj kruh, šalje u predionicu pamuka.
Od Bovaryjeve su se smrti u Yonvilleu izredala tri liječnika, no nijedan se nije uspio održati, jer ih je gospodin Homais odmah rastjerao. Sam pak ima silnu klijentelu, vlasti ga štede, a javno mišljenje štiti.Nedavno je dobio i križ Legije časti.

Bilješke

Vojnička kapa kakvu su u doba Prvog i Drugog carstva nosili poljski konjanici - nap. prev.

Dat ću vam ja! (lat.) – Neptunova prijetnja vjetrovima iz prvoga pjevanja Vergilijeve Eneide – nap. prev.

Putovanje mladoga Anaharsisa u Grčku, djelo opata Bathélémyja, svojevremeno vrlo popularno – nap. prev.

Pierre-Jean de Béranger (1780-1857), u 19. stoljeću izuzetno popularni francuski pjesnik, autor brojnih uglazbljenih pjesama; unatoč popularnosti, zbog svojih je slobodoumnih stavova i političkog angažmana zatva-ran. – nap. ur.

Officier de santé – osoba ovlaštena za obavljanje liječničkog zvanja bez fakultetske diplome – nap. prev.

Igra čiji je cilj, služeći se dvama plosnatim kamenčićima, osvojiti ulog, obično novac, postavljen na velikom plutenom čepu – nap. prev.

Paul et Virginie, popularni sentimentalni roman francuskog pisca Jacques-Henrija Bernardin de Saint-Pierrea iz 1787, radnjom smješten na današnji otok Mauricijus. – nap. ur.

Louise de la Baume Le Blanc, vojvotkinja de La Vallière (1644-1710), omiljena ljubavnica kralja Luja XIV. – nap. ur.

Denis-Antoine Frayssinous (1765-1841) – kršćanski pisac – nap. ur.

Omiljena ljubavnica francuskog kralja Karla VII. na glasu zbog ljepote, prva "službeno" priznata kraljevska ljubavnica. – nap. ur.

La belle ferronnière ("lijepa željezarka"), ime dano ženi prikazanoj na portretu koji se čuva u Louvreu i pripi-suje Leonardu da Vinciju ili nekom njegovom učeniku, poznat i kao Portret nepoznate žene. Žena na portretu na-vodno je bila ljubavnica francuskog kralja Franje I, kći nekog željezara ili pak udana za izvjesnog Le Ferrona, pa otud ovaj naziv. Prema legendi, njezin se ljubomorni muž namjerno zarazio sifilisom, kojega je preko nje tako prenio kralju. – nap. ur.

Legendarna osnivačica Académie des Jeux floraux, utemeljene u Toulouseu 1322. godine, najstarije još postojeće književne institucije čiji su pripadnici pisali trubadursku poeziju na okcitanskom jeziku. – nap. ur.

Francuski kralj od 1226-1270. godine; sudjelovao u križarskim ratovima, proglašen svecem. Njegov hrast na-lazi se u šumi Vincennes nedaleko Pariza, gdje je kao ljubitelj pravednosti sjedio i dijelio pravdu izvan dvora, kako bi mu mogli pristupiti siromašni i obespravljeni. – nap. ur.

Vitez de Bayard (1473-1524), francuski vojnik znan kao "vitez bez straha i mane" ili "dobri vitez", pojam ro-mantičnog viteštva i junaštva. Poginuo je u Italiji, a smrt su mu oplakivali i njegovi neprijatelji. – nap. ur.

Noć uoči dana sv. Bartolomeja 24. kolovoza 1572, kada je kraljeva majka Katarina Medici naredila strahovit pokolj hugenota (protestanata); u masakru u cijeloj Francuskoj ubijeno je više od 70.000 hugenota. – nap. ur.

Béarnais je nadimak francuskog kralja Henrika IV. Navarskog (vladao 1589-1610). – nap. ur.

Kao znak da ne žele piti – nap. prev.

Brat kralja Luja XVI i Luja XVII, poznat pod tim imenom dok u vrijeme Burbonske restauracije nije postao kralj Charles Philippe (vladao 1824-1830). – nap. ur.

Eugène Sue (1804-1857) - francuski prozaik i dramatičar, autor u to doba iznimno popularnih melodra-matskih romana (Tajne Pariza) – nap. ur.

Sébastien Érard (1752-1831) – slavni francuski graditelj glazbala, dao veliki doprinos razvoju suvremenog klavira i harfe. – nap. ur.

Staro ime Havajskog otočja. – nap. ur.

Smjesa kakaa, rižina brašna, krumpirova škroba, šećera i vanilije u upotrebi u turskoj i arapskoj kuhinji – nap. prev.

Odnosi se na Francusku revoluciju 1789. godine. – nap. ur.

Hunjavica, ali Homais, svojstveno svojem karakteru, ne upotrebljava svakodnevni izraz – nap. prev.

Delille, Jacques (1738–1813) – francuski pjesnik iz razdoblja romantizma, prevoditelj Vergilija. – nap. ur.

Datum prema revolucionarnom francuskom kalendaru; vantoz (ventouse) je šesti mjesec tog kalendara, "mje-sec vjetra" (19. II. – 20. III.), a XI. godina odnosi se na jedanaestu godinu nakon revolucije 1789. – nap. ur.

Madelaine je francuski oblik imena Magdalena – nap. prev.

Athalie je lik iz istoimene Racineove tragedije iz 1691. godine, koja se smatra jednim od njegovih najboljih djela. – nap. ur.

Le Dieu des bonnes gens jedna je od antiklerikalnih pjesama Bérangerovih - nap. prev.

La Guerre des Dieux – antiklerikalni i razuzdani spjev u deset pjevanja Évaristea Parnyja – nap. prev.

Poznat i kao Almanach de Liège, almanah koji je izlazio u 17. i 18. stoljeću, a donosio je horoskope, ezoterič-ne teme, anegdote i slično. – nap. ur.

Glas (lat. Fama) – alegorijsko božanstvo često prikazivano s trubljom – nap. prev.

Mont Riboudet (brdo Riboudet) i mon Riboudet (moj Riboudet) jednako se izgovaraju – nap. prev.

Upravo (lat.) – nap. prev.

Indijanska plemena s Karipskog otočja, odnosno iz Brazila; misli se: divljake. – nap. ur.

U prvom poglavlju drugoga dijela spominju se tri jonska stupa – nap. prev.

Jednakopravno, na dva jednaka dijela (lat.) – nap. prev.

Posebno u tu svrhu (lat.) – nap. prev.

Različite deformacije stopala: ekvinus – »konjsko stopalo«, varus – stopalo tabanom okrenuto prema unutra; valgus – stopalo tabanom okrenuto prema van – nap. prev.

Vidjevši to vlastitim očima, kao očevici (lat.) – nap prev.

Amor nel cor (tal.) – Ljubav u srcu. – nap. ur.

Mancinela (lat. Hippomane mancinella) – stablo koje raste na Karibima i u Srednjoj Americi, takozvano »sta-blo smrti«; plod mu je nalik na jabuku, pa mu odatle i ime (šp. manzanilla), a vjerovalo se da mu je opasna čak i sjena – nap prev.

Joseph de Maistre (1753-1821) – francuski političar, pisac i filozof. – nap. ur.

Izrugivanjem kažnjava običaje – izreka Jeana de Santeuila, francuskog pjesnika latinskog izraza iz 17. stolje-ća, te geslo najprije talijanske, a potom i francuske komedije – nap. prev.

Tragična opera talijanskog skladatelja Gaetana Donizettija iz 1835. godine, prema romanu Lammermoorska zaručnica škotskog pisca Waltera Scotta. Lucia, Edgardo, Ashton i Arturo su likovi iz te opere. – nap. ur.

La Grande-Chaumière, popularna plesna dvorana na Montparnasseu. – nap. ur.

Drama u pet činova, zajedničko djelo F. Gaillardeta i A. Dumasa – nap. prev.

Gargouille je ime zmaju od kojega je biskup Saint-Romain obranio Rouen, a inače je to naziv za vodorige, otvore za vodu kroz koje se odvodila kišnica, oblikovane u vidu čudovišnih životinja – nap. prev.

Vježba čini majstora, zato pazi što radiš: prvi je dio ove rečenice latinski prijevod francuske poslovice C'est en forgeant que l'on devient forgeron, a drugi Plautova parafraza age, si quod agis – nap. prev.

Alphonse de Lamartine: Jezero (prev. N. Miličević) – prim. prev.

Sredstvo za poboljšanje probave na bazi cimeta, muškata i šafrana – nap. prev.

Jacques Cujas i Bartolo de Saxoferrato – prvi je francuski pravnik iz 16. st., a drugi talijanski iz 14. st. – nap. prev.

Zaslađeno vino začinjeno cimetom, klinčićem i vanilijom, vrlo cijenjeno u srednjem vijeku – nap. prev.

Slika čiji je autor Charles-Guillaume, baron de Steuben, koja prikazuje scenu iz romana Zvonar crkve Notre Dame Victora Hugoa. – nap. ur.

Henri-Frédéric Schopin (Chopin), slikar i grafičar, brat slavnog kompozitora. Čini se da je Flaubert pogriješio i zamijenio slike Schopina i spomenutog Steubena, jer Shopin nije naslikao ni jednu sliku na temu Josipa i Putifa-ra prije 1866. godine.

Charles-André Boulle (1642-1732), glasoviti francuski proizvođač namještaja. – nap. ur.

Poznati protuotrov koji se u starini upotrebljavao protiv ugriza otrovnih životinja, a pripravljao se od 64 razli-čitih sastojaka – nap. prev.

Kao prvo (lat.) – nap. prev.

Upas (Antiaris toxicaria) – zimzeleno drvo, rašireno u jugoistočnoj Aziji, za koje se svojevremeno vjerovalo da ubija sve živo u krugu od 15 metara – nap. prev.

Molitve: Smilovao nam se svemogući Bog... i Milost svoju, Gospodine... – nap. ur.

Paul Henri, baron d'Holbach (1723-1789) – francuski filozof iz razdoblja prosvjetiteljstva, suradnik Enciklo-pedije – nap. ur.

Jean-Jacques Auguste Nicolas (1807-1866) – francuski katolički pisac – nap. ur.

Choca (lat. Fucraea foetida) – biljka iz porodice agava, revalentia – mješavina leće i ječmenog brašna koja se smatrala vrlo zdravom – nap prev.

Ovaj je natpis, sa značenjem »putniče, stani – gaziš po ljubljenoj ženi«, Homais sastavio po uzoru na Sta, viator, heroem calcas (Putniče, stani – po junaku gaziš), natpis na grobu maršala Franza Freiherra von Mercyja koji je poginuo u bitki kod Nördlingena, a koji je pronašao u Voltairovom prikazu te bitke – nap. prev.

Rječnik

ahat (grč.) – vrsta poludragog kamena vulkanskog porijekla anđelika – jedna od najpoznatijih vrsta ljekovitog bilja
antiflogističan (grč.) – pridjev od antiflogistik, sredstvo protiv upale ili vrućice apsint (grč.) – alkoholno piće od pelina i anisa; alkohol općenito

Baden – povijesna država (veliko vojvodstvo) na istočnoj obali rijeke Rajne u Nje-mačkoj; danas dio Baden-Württemberga; zbog brojnih termalnih izvora i lječilišta u 19. stoljeću bila je popularno turističko odredište

Bautzen – planinski vrh u Saskoj (Njemačka), pored kojega se nakon bitke kod Lutzena (v.) godine 1813. odigrala nova bitka ruske i pruske vojske protiv Napole-ona koji se vraćao iz ekspedicije u Rusiji nakon poraza, a završila je Napoleonovom pobjedom

bekovina – vrsta grmolike biljke koja se koristi za žive ograde, kalinovina, šibikovi-na

benzoj (ar.) – smola koja se dobiva od benzojeva drveta, ugodna mirisa, koristi se zbog mirisa i kao začin

Biarritz – grad na obali Biskajskog zaljeva u Baskiji, na krajnjem jugu Francuske boc (franc.) – vrsta lake kočije

Cascina – grad u Italiji nedaleko Pise

Castellamare – Castellamare di Stabia, grad i ljetovalište u Napuljskom zaljevu, podno Vezuva

Caux – pokrajina u gornjoj Normandiji, na obali kanala La Manche, veći gradovi su Le Havre i Dieppe; pridjev: koški

Cels – Aulus Cornelius Celsus (25 pr. n. e. - 50. n. e.), starorimski znanstvenik i li-ječnik

centima (franc.) – stoti dio franka

chiaroscuro (tal.) – svijetlo-tama cold-cream (engl.) – kozmetička krema za noć

čestoslavica – vrsta ukrasne i ljekovite biljke plavih cvjetova

čičimak – žežula, kineska datulja, biljka jestivog ploda od kojega se rade marmelade, kolači i drugo

dagerotipija – preteča fotografije, prema izumitelju franc. slikaru Daugerreu (1789-1851)

De Profundis (lat.) – početne riječi pogrebnog psalma, Iz dubine Dieppe – lučki grad u gornjoj Normandiji; pridjev djepski djepski – v. Dieppe

écarté – kartaška igra za dva igrača slična vistu epigastrij (grč.) – gornji dio trbuha, podrebarje epitalam (grč.) – svadbena pjesma

facies (lat.) – u medicini: izrazi lica povezani uz određena zdravstvena stanja farinks (grč.) – grlo ili jednjak

flebotomija (grč.) – puštanje krvi, danas napušteni način liječenja

frenologija (grč.) – pseudoznanost koja o duševnim osobinama prosuđuje na temelju oblika lubanje

Fribourg – grad u Švicarskoj (njem. Freiburg)

grizeta (franc. grisette) – mlada siromašna švelja ili prodavačica, naziv dolazi od

franc. riječi gris, sivo, prema boji jeftinih haljina koje su nosile; namiguša, žena slo-

bodnijeg ponašanja. U prvoj polovici 19. stoljeća tim izrazom su se u Parizu označa-

vale žene koje žive slobodnim boemskim životom, druže se s umjetnicima, bivaju im

ljubavnice, poziraju slikarima...

groom (engl.) – sluga, konjušar

Île-de-France – pokrajina u Francuskoj u kojoj se nalazi Pariz intermitentan (lat.) – koji se prekida, koji se javlja s vremena na vrijeme

Kafarnaum – ribarski grad na Galilejskom jezeru u kojemu je propovijedao Isus. Isus je tamo istjerivao đavole iz opsjednutih, pa zato riječ u prenesenom značenju znači gužva, metež, zbrka. Ovdje: spremište.

kalina – vrsta ukrasne biljke (ligustrum vulgare), koristi se za živice

kavatina (tal.) – u operi kraća lirska pjesma kiraso – curaçao, vrsta likera

kornet-a-piston, kornet-piston (franc.) – vrsta puhačkog glazbenog instrumenta slič-nog trubi

koški – pridjev prema pokrajini Caux (v.)

kotiljon (franc.) – francuski društveni ples

lijar (franc. liard) – sitni novac u Belgiji

limfatičan – blijed i nadut čovjek, natečenih limfnih čvorova, bolestan od upale limfnih čvorova

livra (franc. livre, prema lat. libra) – francuska valuta do 1799. godine, funta; 1 livra vrijedila je 20 sua

livreja (franc.) – uniforma za sluge, vratare i sl. osobitog kroja

Lutzen – grad u Saskoj (Njemačka), u blizini kojega je 1813. Napoleon uspio porazi-ti i zaustaviti združenu prusko-rusku vojsku nakon katastrofe u Rusiji prethodne go-dine

marjaš – sitni novac, groš sa slikom sv. Marije Marjolaine – francuska dječja pjesma

mašice – hvataljke nalik kliještima, za ubacivanje drva u vatru i slično

nankin – vrsta žutog pamučnog platna (prema kineskom gradu Nankingu)

napoleondor – francuski zlatni novac s likom Napoleona, 20 franaka

Neufchâtel – Neufchâtel-en-Bray, grad u gornjoj Normandiji u kojemu se proizvodi

glasoviti sir

odoljen – valerijana, baldrijan, vrsta ljekovite biljke sa sedativnim djelovanjem oksalna kiselina (franc. oxalique) – etan-dikarboksilna kiselina, koristi se za bijelje-nje, čišćenje, nagrizanje i slično; u većim količinama otrov orma – glavni dio konjske opreme za prezanje pred kola, ham

pačuli (hind.) – mirisna indijska biljka i miomirisno ulje dobiveno od te biljke pajasmin – ukrasna biljka (philadelphus coronarius), koristi se za živice parhet (njem.) – vrsta pamučnog platna s finim dlačicama s jedne strane pavit – vrsta biljke penjačice

Pikardija (franc. Picardie) – povijesna pokrajina na sjeveru Francuske, između Arto-isa na sjeveru, Normandije na zapadu i Île-de-France na jugu; glavni grad Amiens

piston – v. kornet-piston

pomarsko vino – vrsta cijenjenog crnog vina iz okolice grada Pommarda u Burgundiji

pompadurski – povezan sa stilom markize Pompadur, miljenice francuskog kralja Luja XV; u prenesenom značenju: kićen, kičast

prefekt – u Francuskoj najvišu upravni činovnik u departmanu, okrugu purgacija (lat.) – čišćenje crijeva

Réaumur – skala za mjerenje temperature na kojoj je ledište vode 0 a vrelište 80 stupnjeva (godine 1730. uveo je franc. znanstvenik René Antoine Ferchault de Réa-umur)

reneta (franc.) – vrsta fine jabuke, "kraljičina jabuka"

reverenda (lat.) – dugačka svećenička gornja haljina, sutana, mantija ridiculus sum (lat.) – smiješan sam

rukunica – jedno od dvaju ruda u jednoprežnim kolima

saccharum (lat.) – šećer

sarabanda (tal.) – talijanski ples u tročetvrtinskom ritmu

sladić – glićirica, gospino zelje, slatka trava, vrsta ljekovite biljke strefopodija (grč.) – iskrenuta noga

su (franc. sou) – sitan francuski novac, 5 centima ili 1/20 franka

škopeni – šopeni, slamnati (krov)

škrofuloza (lat.) – bolest tuberkuloza žlijezda, guke

talar (lat.) – duga haljina kakvu nose svećenici, suci itd.

tenotom (lat.) – vrsta preciznih kirurških škara

tilbury (eng.) – vrsta lagane otvorene kočije na dva kotača

Tivoli – grad nedaleko Rima, poznat po vili rimskog cara Hadrijana i renesansnoj vili d'Este

toraks (lat.) – gornji dio trupa, prsa

tuberoza (lat.) – vrsta biljke s mirisnim bijelim cvjetovima, noćnica

unča (lat.) – stara mjera za težinu, unca; u Francuskoj oko 30 grama utrehtski – pridjev prema gradu Utrechtu u Nizozemskoj

vist (engl. whist) – engleska kartaška igra popularna u 18. i 19. stoljeću

vitriol (lat.) – sulfat, sol sumporne kiseline