Dnevnik ljubavi (1931. -1932.)

First topic message reminder :



Prvi svezak tajnoga dnevnika američke spisateljice europskog podrijetla, u kojem ona opisuje svoje postupno seksualno oslobađanje u uzavrelom Parizu ranih tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Središnje mjesto u ovim zapisima zauzima njezina ljubavna veza s piscem Henryjem Millerom i njegovom suprugom June (o kojoj je Philip Kaufman snimio film), kao i pripovijedanje o zajedničkom radu na knjigama koje su ih proslavile.


HENRY I JUNE

Izluđuje me sve veće udaljavanje Hugova i mog tijela. Njegovo mi je stalno milovanje nepodnošljivo. Do sada sam se mogla psihički pripremiti, pronaći nježno zadovoljstvo u njegovoj blizini. Ali danas kao da živim sa strancem. Mrzim kad sjedne do mene, stavi mi ruku na bedro ili grudi. Jutros kad me dotakao, ljutito sam od- skočila. Bio je strahovito zapanjen. Ne podnosim njegovu želju. Želim pobjeći. Moje je tijelo za njega mrtvo. Kakav će mi od sada biti život? Kako ću se i dalje pretvarati? Izlike su mi tako uzaludne, tako jadne - slabo zdravlje, loše raspoloženje. Prozirne laži. Povrijedit ću ga. Kako žudim za slobodom!
Tijekom poslijepodnevna odmora Hugo me pokušao ponovno posjedovati. Zatvorila sam oči i prepustila se, ali bez užitka. Ako je točno da sam ove godine doživjela nove vrhunce radosti, točno je i to da nikada nisam dosegla tako mračne dubine. Noćas se bojim same sebe. Ove bih minute mogla napustiti Huga i postati skitnica. Mogla bih prodavati svoje tijelo, uzimati droge, umrijeti u putenim užicima.
Rekla sam Hugu, koji se hvalio da je malo pijan:
Dobro, reci mi nešto o sebi što ne znam, reci mi nešto novo.Zar mi nemaš što ispovjediti? Zar ne bi mogao izmisliti nešto?
Nije me razumio. Nije shvatio ni kada sam odskočila od njega. Blaženo povjerenje.
Da mu se tako smijem u lice, iskorištavam ga. Zašto nisi mudriji, manje naivan? Zašto ne uzvratiš udarac, zašto u tebi nema nimalo perverzije, strasti, komedije, okrutnosti?

Danas sam u tijeku rada na mom romanu, postala svjesna da sam Henryju dala mnoge od svojih ideja o June i da ih je on iskoristio. Osjećala sam se pokradenom, i on to zna jer mi piše da se osjeća poput lopova. Što je meni preostalo? Da pišem kao žena i samo kao žena. Radila sam cijelo jutro, a još sam se uvijek osjećala bogatom.
Ono što Henry traži od mene nepodnošljivo je. Ne samo da moram cvasti na poluljubavi, već istovremeno moram hraniti njegovu viziju June i njegovu knjigu. Kako do mene stiže svaka nova stranica, u kojoj postaje sve pravedniji prema njoj, vidim da posuđuje moju viziju. Sigurna sam da se ni od jedne žene nije zahtijevalo više. Henry to ne bi tražio od primitivne June. On moju hrabrost iskušava do krajnjih granica. Kako da pobjegnem iz ove noćne more?
Henry me vidio u času moje prve slabosti, prvog nastupa ljubomore; primijetio je i uživao u tome. Jer sam žena koja razumije, od mene se traži da razumijem sve, prihvatim sve. Zauzvrat tražim svoje. Želim milijun dana poput ona četiri dana s Henryjem i imat ću ih, pa makar i bez njega. Vratit ću Henryja i June jedno drugome, oprati ruke od svih nadljudskih uloga.
Čovjek nikada ne nauči trpjeti manje, već samo lakše izbjegavati bol. Počinjem razmišljati o Allendyju kao utočištu. Njegove su ideje u pozadini mnogih mojih postupaka. On me naučio da me može razumjeti više muškaraca, da je slabost slijepo se držati nekoga, da je patnja nepotrebna. Mislim da su se moji osjećaji za njega iskristalizirali one noći u vrtu, kada ga je Henry pokušao opisati.
Govorio je o njemu kao o senzualnom čovjeku. Živo se sjećam kako je izgledao na dan našeg zadnjeg susreta. Bila sam previše ispunjena Henryjem da to zapazim. Neki dan napisala sam Allendyju vrlo zahvalno pismo i priložila odlomak iz jednog od Henryjevih pisama. Logički se uklapalo s onime o čemu sam pisala i pružalo dokaz o tome što je, psihoanalitički, mogao smatrati uspješnim djelom. Ali, zapravo, nadala sam se da ću ga učiniti ljubomornim.

Ono što sam pronašla u Henryju jedinstveno je; ne može se ponoviti. Ali treba doživjeti i druga iskustva. Ipak, noćas sam smišljala kako bih mogla popraviti njegovu najnoviju knjigu, kako ga obodriti, ohrabriti.
Ali i ja sam uz njega očvrsnula i sada osjećam dovoljno snage za život bez njega, ako tako mora biti. Nisam više rob kletve iz djetinjstva. Mit da sam htjela ponovno proživjeti tragediju svoga djetinjstva sada je uništen. Želim cjelovitu i ravnopravnu ljubav. Pobjeći ću od Henryja koliko god aktivno mogu.

Jučer je došao k meni. Ozbiljan, umoran Henry. Morao je doći, rekao je. Nije spavao nekoliko noći, pisao je knjigu. Zaboravila sam sve svoje jade. Henry je umoran. On i njegova knjiga trebaju pažnju i njegu.
Što želiš, Henry? Samo reci. Lezi na moj kauč. Evo vina. Da, to je moja radna soba. Ne ljubi me još. Jest ćemo u vrtu. Da, imam ti mnogo toga za reći, ali sve mora čekati. Namjerno odgađam sve što bi moglo poremetiti disanje tvoje knjige. Sve može čekati.
A tada Henry, blijed, strastven, vrlo modrih očiju, kaže:
Došao sam ti reći da sam u tijeku rada na svojoj knjizi shvatio sam da je između mene i June sve umrlo prije tri ili četiri godine. To što smo zajedno preživjeli zadnji put kad je bila ovdje, bilo je samo automatsko nastavljanje, navika, produženje jednoga zaleta koji je teško zaustaviti. Naravno, bilo je to zastrašujuće iskustvo, ogromna promjena. Zato sada o tome mogu tako grozničavo pisati. Ali to što sada pišem je labuđi pjev.
Moraš razlikovati piščevu evokaciju prošlosti od njegovih sadašnjih osjećaja. Kažem ti, volim te. Želim da, uz bilo kakvu izliku, na nekoliko mjeseci odeš sa mnom u Španjolsku. Sanjam o tome da radimo zajedno. Želim te blizu sebe. Dok se stvari ne riješe na taj način da se mogu u potpunosti brinuti za tebe. Ti i June ste žene takvih osobnosti da ne možete cvasti na dosadnoj svakodnevici, na teškoćama. To nije vaš ele- ment. Obje ste previše važne. Neću to tražiti od tebe. Sjedila sam kao omamljena.
Naravno - dodao je - sve sam to morao proživjeti, ali upravo zbog toga, sada sam gotov s time i mogu iskusiti novu vrstu ljubavi. Osjećam se jačim od June, ali ako se June vrati, stvari se opet mogu pokrenuti radi neke vrste sudbinske neizbježnosti. Sada želim da me spasiš od June. Ne želim da me ponovno smrvi, ponizi, uništi. Želim prekinuti s njome. Grozim se njezina povratka, uništenja moga djela. Razmišljao sam o tome kako sam zaokupio sve tvoje vrijeme i pažnju, mučio te brigama, čak te i povrijedio; kako se na tebe slijevaju i nevolje drugih ljudi; kako se od tebe traži rješavanje problema, pomoć. A u međuvremenu, tu je tvoje pisanje, dublje i bolje od svih, za koje nitko ne mari i u kome ti nitko ne pomaže.
To me nasmijalo:
Ali, Henry, ti mariš, a uostalom, ja mogu čekati. Ti si taj koji kasni i treba ti dati priliku da nadoknadiš izgubljeno vrijeme.
Govorila sam mu o oluji kroz koju sam prolazila zadnjih nekoliko dana. Osjetila sam se poput osuđenika na smrt koji je odjednom pušten na slobodu. Nije mi se činilo važnim hoće li mi June uzeti Henryja. U ovome trenutku, on i ja bili smo neraskidivo vjenčani. Spajanje tijela koje je zatim uslijedilo, bilo je gotovo nevažno - po prvi put, samo simbol, gesta. Spajanje tako brzo, da se činilo da se odvija u svemiru, a tijelo ga slijedi usporenim kretnjama.

Napisala sam trideset stranica o June. Toliko intenzivne i maštovite, to su moje dosad najbolje napisane stranice. Dobro je vidjeti kako svi moji laboratorijski pokusi kulminiraju u takvom lirskom izljevu.

Sinoć sam se odlično zabavljala u „Grand Guignolu": na crnom baršunastom kauču grčevito se izvijala žena obuzeta strašću. Požudna žena skida pidžamu. Osjetila sam strahovito seksualno uzbuđenje.
Hugo i ja posjetili smo jednu drugu kuću, gdje su žene bile ružnije od onih u 32 Rue Blondel. Soba je bila obložena zrcalima. Dvije po dvije, žene su se kretale poput krda pasivnih životinja, i okretale se uz glazbu s gramofona. Prije toga, bila sam uzbuđena velikim očekivanjima. Kada su ušle, nisam mogla vjerovati kako su ružne. U mojoj glavi još uvijek se odvijao ples nage žene, predivna razbludna orgija. Kad sam vidjela obješene grudi s velikim smeđim kožnatim bradavicama, plavkaste noge, debele mješine, krezube osmjehe i tu surovu masu mesa koja se poput drvenih konja beživotno okreće na vrtuljku, moje je uzbuđenje iščezlo. Čak ni samilost. Samo hladno promatranje. Opet gledamo monotone poze, a između njih, na najneočekivanijim mjestima, žene se ljube, bez strasti, aseksualno. Bokovi, ulubljene stražnjice, tajnovita tama među nogama - sve izloženo tako besmisleno, da je meni i Hugu trebalo dva dana da odvojimo povezanost moga tijela, mojih nogu, mojih grudi od te trupe životinja koje su se vrtjele u krugu. Željela bih im se na jednu noć pridružiti, ušetati gola s njima u sobu, pojaviti se sa svojom aureolom iluzija oko glave te promatrati reakciju muškaraca i žena u publici.

Okrutnost prema Eduardu. Kad vidim da ima razrađen plan intelektualne dominacije nad svojom boli, sjednem na kauč pored njega i dajem mu da čita Henryjev
tekst koji mu se nimalo ne sviđa. Kaže da odgajam malog diva. Vidim kako promatra moje agresivne grudi. Vidim kako mu lice postaje blijedo i on juri na prvi vlak.

Danas sam skoro izgubila razum žudeći za Henryjem. Ne mogu preživjeti ni tri dana bez njega. Radosna u strašnome ropstvu. O, da sam barem muškarac, da se mogu zadovoljiti tako lako, ne previše izbirljivo.
Okolišnim putovima vratila sam se Allendyjevoj jednostavnoj tvrdnji da ljubav isključuje strast, a strast isključuje ljubav. Hugova i moja ljubav okrenula se k strasti jedino u našim očajničkim svađama nakon povratka iz New Yorka, a June je Henryju na isti način pružila maksimum strasti. Ja bih mu mogla dati maksimum ljubavi. Ali odbijam to jer mi se u ovome trenutku strast čini vrednijom. Možda sam sada slijepa za dublje vrijednosti. Neki dan prilikom pomirenja s Henryjem, postojala je opasnost da se zaljubim. Nisam ga smjela samo učiniti ljubomornim na Allendyja, trebala sam ga i prevariti s Al-lendyjem. To bi našu ljubav podiglo do strasti. Kad piše meni ili o meni, Henry mijenja čak i vokabular; ton mu postaje manje razmetljiv, dublji. Ja se tome protivim jer i sama sam uzbuđena do mahnitosti. Sada me ne može zadovoljiti ništa manje od strasti. Ipak, ne smijem se povoditi za svojim ludostima. Allendy me straši strahom od postupaka s predumišljajem. Moji me porivi ponovno odvode k ljubavi.

Nakon dugog vikenda Henry javlja da se ne možemo vidjeti sve do srijede. Očekivala sam ga cijeli dan. Rekla sam mu da ga ne mogu vidjeti do četvrtka, da radim za Allendyja. Željela sam ga povrijediti. A kada sam spomenula naše planove za Španjolsku, rekao je:
Pod ovim okolnostima, bolje je ne ići.
Tada sam shvatila da sam mu bila samo utjeha zbog gubitka June. Volio me samo da si pomogne živjeti, samo zbog sreće koju sam mu mogla pružiti. Čak je i put u Španjolsku isplanirao kako bi se spasio od June, a ne da bude sa mnom. Čim se Allendy vrati, podat ću mu se.

Hugo čita mojih trideset stranica o June i uzvikuje da su dobre. Ponovno se pitam je li on samo napola živ ili tek neartikuliran. Postavljam mu to pitanje i vidim da sam ga povrijedila. Prisjećam se njegove neobične rečenice:
Ako je to tvoje pravo ja, veoma je okrutno.
Da. Afirmacija tog mog drugog ja, početak je June, još jednog vulkana. Nekoliko stoljeća spavala sam dubokim snom, a sada sam odjednom eruptirala bez upozorenja
. U meni se, potiskivanjem strahovito proždrljivog ega, polako nakupljala neiscrpna količina okrutnosti. Henry će također trpjeti. Danas sam ga pozvala k sebi.

Došao je odmah, na svome biciklu, nježan i zabrinut. Dala sam mu da pročita moje dugo pismo u kojem je bilo sve što sam zapisala u dnevnik. Nije se bunio. Smijao se, pomalo tužno. Tada je sjeo na kauč, potpuno obuzet strahom od spoznaje kako se lako sve može srušiti. Čekala sam, zbunjena njegovim razmišljanjem. Konačno se prenuo i rekao:
-Ja sam samo ono što zamišljaš da jesam.
Ne znam što smo si još rekli. Shvatila sam dosege i granice Henryjeve ljubavi. Protiv svoje volje opsjednut je June, kao i ja, a prema meni osjeća duboku ljubav, kao i ja prema njemu. Rekao mi je, na mukama:
Moram znati što ti želiš. Odgovorila sam mu:
Samo to da budemo blizu. Kada znam da je među nama sve u redu, mogu podnijeti svoj život.
Rekao je:
Shvatio sam da praznici u Španjolskoj na nekoliko mjeseci nisu rješenje. Znam da se nakon toga nikada više ne bi vratila Hugu. Ne bih te pustio da mu se vratiš.
Odgovorila sam:
A ja zbog Huga ne mogu zamisliti ništa osim praznika. Pogledali smo se i shvatili koliku cijenu svatko od nas plaća za
svoju slabost: on, rob strasti, a ja, sluga samilosti.

Dani koji su slijedili za tim bili su posebni, blistavi. Razgovor i strast, rad i strast. Ono što moram sačuvati, zadržati toplo oko srca, to su naši sati provedeni u sobi u potkrovlju. Henry se nije mogao rastati od mene. Proveli smo zajedno dva dana koji su kulminirali u takvoj eksploziji seksualnog ludila da sam ostala gorjeti još dugo poslije.
Prestala sam se brinuti. Samo ležim i volim ga, a od njega dobivam ljubav koja može zadovoljiti cijelo moje postojanje. Mucam kada mu spomenem ime. Svakog dana on je novi čovjek, s novim dubinama i novim senzibilnostima.
Danas mi je dao svoju fotografiju. Bilo je čudno tako jasno vidjeti puna usta, životinjski nos, blijede faustovske oči - tu mješavinu nježnosti i animalnosti, grubosti i osjećajnosti. Osjećam da sam voljela najizuzetnijeg muškarca našega doba.
Većinu života provela sam u dugom, dugom čekanju, koje sam obogaćivala kako sam najbolje znala, iščekujući ogromne događaje koji me sada tako duboko ispunjavaju da sam sva izvan sebe. Sada razumijem strašni nemir, tragični osjećaj neuspjeha, duboko nezadovoljstvo. Bilo je to čekanje. Ovo je doba širenja, trenutak istinskog života. Sve je dosad bila samo priprema. Trideset godina tjeskobnog iščekivanja. Ovo su dani za koje sam živjela. A biti svjesna toga, tako potpuno svjesna, gotovo mi je ljudski nepodnošljivo! Ljudska bića ne mogu podnijeti spoznaju budućnosti. Za mene je poznavanje sadašnjosti jednako tako zapanjujuće. Biti tako strahovito bogat i znati to!

Sinoć mi je Hugo položio glavu na koljena. Dok sam ga nježno promatrala, rekla sam sama sebi: „Kako bih mu ikada mogla reći da ga više ne volim?" A osim toga, shvaćam da nisam potpuno zaokupljena Henryjem, da me zanima i Allendy te da me sinoć sentimentalno uzbudila Eduardova prisutnost. Istina je da sam mušičava, sa senzualnim interesima u mnogo smjerova. U četvrtak se nalazim s Allendyjem. Vrlo se radujem našem sastanku. U mašti sam s njime izišla u ruski restoran, a on me posjetio ovdje u Louveciennesu. Henry može biti ljubomoran na Allendyja. A sam me Allendy oslobodio osjećaja krivnje.
Henryja zbunjuju moje nove stranice. Ima li tu ičega osim ukrasa, pitao je, osim lijepog jezika? Uznemirilo me što nije razumio. Počela sam mu objašnjavati. Tada je rekao, kao i svi drugi:
U tom slučaju, trebala bi nam dati neki znak, dovesti nas do značenja; ovako smo bačeni u čudnovatost neočekivanog. Ovo se mora čitati stotinu puta.
Tko će to čitati stotinu puta? - rekla sam tužno.
Tada sam pomislila na Uliksa i studije koje ga prate. Ali Henry, sa svojom karakterističnom temeljitošću, nije želio stati na tome. Hodao je uokolo i bjesnio o tome da moram postati čovječna i ispričati ljudsku priču. Ovdje se suočavam s problemom koji me prati cijeloga života. Željela sam nastaviti tim apstraktnim, intenzivnim stilom, ali može li to itko podnijeti? Hugo ga je, neintelektualno, shvatio kao poeziju; Eduardo kao simbolizam. Ali za mene je u tim zlatom i svilom protkanim rečenicama bilo mnogo više značenja.
Što sam više govorila o svojim idejama, to se Henry više uzbuđivao, dok nije počeo vikati da moram nastaviti u istome tonu, da radim nešto sasvim jedinstveno. Bit će potrebno mnogo truda da me se dešifrira. Uvijek je znao da ću napraviti nešto jedinstveno. Osim toga, rekao je, ja to dugujem svijetu. Ako ne napravim nešto dobro, treba me objesiti; nakon što sam nahranila njegovo djelo cijelim životom pisanja dnevnika, i, poput iscijeđene naranče, ostala ostavljena s košticama i korama.
Stajao je pored prozora i govorio:
Kako da se sada vratim na Clichy? Kao da se vraćam u zatvor. Ovo je mjesto gdje čovjek može rasti, širiti se, ići u dubinu. Kako volim ovu samoću. Kako je bogata.
A ja sam stajala pripijena uz njega, i govorila mu:
Ostani, ostani.
Kada je tu, Louveciennes je za mene bogat, živ. Tijelo i um stalno mi vibriraju. Obogaćuje me ne samo kao ženu, već i kao pisca, mislioca, čitatelja. Moja ljubav stvara ozračje u kojem on blista. Začaran je i ne može otići, sve dok Fred ne javi da ljudi pitaju za njega i da ima pošte koju treba pročitati.
Kako su iznimni ti naši tijekovi misli, uz proturječnost tema, suprotnosti, ali i temeljni sklad. On nema povjerenja u moju brzinu, usporava moj ritam, a ja se bacam u njegovu kreativnost kao u riznicu bez dna. Naš je rad povezan, međuovisan, vjenčan. Moj rad žena je njegovu radu.
Henry često stane usred moje spavaće sobe i kaže:
Osjećam da sam ti ja ovdje muž. Hugo je samo šarmantni mladić kojega oboje veoma volimo.
Sve više shvaćam da je njegov život s June bio opasna, razorna avantura. Shvaćam to kada me moli da ga spasim od June. Kada počinje govoriti o tome kako bi negdje volio iznajmiti kuću poput Louveciennesa, kažem mu:
Kad ti izađe knjiga, poslat ćeš po June i sve to ostvariti.
On se tužno nasmiješi i kaže da to nije ono što želi. Znam to ili, zapravo, znam da želi život s June poput Hugova i moga.

Henry je sinoć bio umoran i na trenutak se činio manje požudnim, manje divljim, što je u meni izazvao takvu navalu nježnosti, da sam pred Hugom i majkom gotovo krenula prema njemu da ga zagrlim, da ga zamolim da legne na naš veliki mekani krevet i odmori se. Kako sam se željela brinuti za njega. Dok je govorio o ljubavi dviju žena u filmu Jeunes filles en uniforme, gotovo se rasplakao.
Tada je, pred majkom, rekao:
Moram razgovarati s tobom na nekoliko minuta. Ispravio sam ti rukopis.
Otišli smo dolje i sjeli na moj krevet. Bila sam tako dirnuta njegovim radom.
Počeli smo se ljubiti. Jezici, ruke, vlažnost. Grizla sam prste da ne kriknem.
Otišla sam gore, još uvijek sva drhtava, i razgovarala s majkom. Henry je krenuo za mnom, poput sveca, umilna glasa. A ja sam ga osjećala u sebi sve do nožnih prstiju.
Hugo svira i pjeva kao nekad u Richmond Hillu, nespretno, zastajkujući. Prsti mu nisu vješti, a glas mu podrhtava. Tuga koju osjećam dok ga slušam, pokazuje mi kako su njegove pjesme i um ljatost za mene ostale u dalekoj prošlosti koja je sa sadašnjošću povezana samo kontinuitetom sjećanja i Huga i mene zajedno drže samo sjećanja; zapisana u mojim dnevnicima. O, kad bih barem mogla krenuti naprijed, bez ove mreže koja me sputava.

Rujan

Gledam u Allendyjevo lice novostečenom snagom, vidim kako se njegove intenzivno plave fanatične oči rastapaju, a kada me moli da se uskoro vratim, u glasu mu čujem žudnju. Ljubimo se toplije nego prošli put. Na putu do mog potpunog podavanja Allendyju još uvijek stoji Henry, ali zloća u meni je snažnija. Dok hodam ulicama grada, u mašti ponavljam naš poljubac, uzdignute glave, usta otvorenih za kušanje novoga pića.
Cijelu večer uz mene ostaju njegove oči, usta i hrapavost njegove brade.
Eduarda mučim ljubomorom, pobuđujući divljenje mladoga kubanskog liječnika čije se oči zadržavaju na obrisima moga tijela. Otišli smo na ples, Hugo, Eduardo i ja. Eduardo me želi ponovno pridobiti, pokvariti mi veselje. Hladan je, odsutan, zloban. Tijekom plesa, suprotstavlja se pokretima moga tijela, izmiče dodiru obraza, ostaje hladan na predenje u uho. Ubija mi radost svojim ljubomornim bijesom, a kada u tome uspije, nesretan je. Vidim kako mu se napinju vene na sljepoočicama. Večer završava riječima:
Što si mi radila prije nekoliko mjeseci!

Allendy ističe da se s Henryjem podajem žestokoj okrutnosti života. Bol je za mene postala najveća radost. Za svakim krikom radosti u Henryjevu naručju, slijedi bič pokore: June i Hugo, Hugo i June. Allendy sada takvim žarom govori protiv Henryja, ali ja znam da to nije samo razmatranje mog plana za samouništenjem, već ga na to potiče vlastita ljubomora. Na kraju analize vidim da je duboko uznemiren. Bila sam namjerno preuveličavala. Henry je najnježniji, najobzirniji muškarac na svijetu, nježniji i od mene, iako izvana oboje djelujemo poput mučitelja i amoralista. Ali ja uživam u Al-lendyjevoj brizi. Opasna je ta moć koju njeguje u meni, opasnija i od moje nekadašnje plahosti. On me sada mora štititi mudrošću svoje analize i snagom svojih ruku i usta.
Ne vjerujem da su muškarci ikada u jednoj ženi imali takvog prijatelja i takvog potencijalnog neprijatelja. Puna sam neiscrpne ljubavi za Huga, Eduarda, Henryja i Allendyja. Sinoć je Eduardova ljubomora bila i moja ljubomora, moja bol. Pratim ga u kratku šetnju, da, kako kaže, razbistri glavu. Oči su mi bile prazne, ruke hladne. Tako dobro poznajem bol da je ne mogu nanijeti. Kasnije, kod kuće, Hugo se gotovo bacio na mene, a ja sam pasivno raširila noge, poput prostitutke, prazna, bezosjećajna. Ipak, znam da je njegova ljubav za mene velikodušna i nesebična.
Jučer sam rekla Allendvju da bih s Henryjem voljela opasno živjeti, ući u mračniji, opasniji svijet; poput June, herojski podnositi ogromne žrtve, znajući dobro da, ovako krhka, lako mogu završiti u sanatoriju.
Allendy je rekao:
Vi volite Henryja iz pretjerane zahvalnosti jer vas je učinio ženom. Previše ste zahvalni za ljubav koju vam daje. Ali ona vam s pravom pripada.

Sjećam se bogohulnih pričesti iz djetinjstva kada sam umjesto tijela Kristova primala svoga oca. Zatvarala bih oči i, prožeta trncima ogromne sreće, gutala bijeli kruh, primala ga u sebe, pričešćivala se njime, u zbunjenosti religioznog zanosa i incestuozne strasti. Sve je bilo za njega. Željela sam mu poslati svoj dnevnik. Majka me od toga odgovorila jer se putem mogao izgubiti. Licemjerje u mom spuštenom pogledu, potajni nastupi suza u noći, požudna tajna opsjednutost njime. Ono čega se u ovome trenutku najbolje sjećam nije nježnost ili očinska zaštita, već žestina, animalna energija, koju sam otkrila i u sebi, sličnost temperamenta koju sam prepoznala nevi- nom dječjom intuicijom. Vulkanska glad za životom - to je ono čega se sjećam i u čemu još uvijek sudjelujem, potajno se diveći senzualnoj moći koja automatski negira vrijednosti moje majke.
Ostala sam žena koja voli incest. Još uvijek svetim religioznim žarom počinjem najincestuoznije zločine. Najpokvarenija sam od sviju žena jer u svom incestu tražim finoću, pratnju lijepih molitava, glazbe, kako bih sve uvjerila u čistoću svoje duše. S licem Mado-ne, još uvijek gutam Boga i spermu, a orgazam mi nalikuje vrhuncu mističnog zanosa. Muškarci koje volim sviđaju se Hugu, a ja im dopuštam da se prema meni ponašaju poput braće. Eduardo svoju ljubav povjerava Allendvju. Allendy će mi biti ljubavnik. Sada šaljem Allendyju Huga, da ga pouči kako da za sreću ne bude tako ovisan o meni.
Kada svoje djetinjstvo žrtvujem majci, kada poklanjam sve što imam, kada pomažem, razumijem, služim - činim pokoru za strašne zločine - čudne, podmukle radosti, kao ljubav prema Eduardu, svojoj vlastitoj krvi; prema Johnu, Hugovu duhovnom ocu; prema June, Henryjevoj ženi; prema Henryju, Juneinu mužu; prema Allendvju, Eduardovu duhovnom ocu, koji je sada i Hugov vodič. Sada mi samo preostaje samo otići vlastitom ocu i s njime u potpunosti proživjeti iskustvo naše senzualne istovjetnosti, s njegovih usta čuti prostote, brutalnost koju nikada nisam uobličila, ali koju volim kod Henryja.
Jesam li tako hipnotizirana, fascinirana zlom jer ga nemam u sebi? Ili se najveće zlo skriva u meni samoj?

Moja je analiza stvarno završila kad me Allendy prošli put poljubio i kada sam osjetila početak našega osobnog odnosa. Strahovito sam uživala u njegovu poljupcu, a sat kasnije već sam bila u Henryjevu naručju. Henry je spavao u mojoj radnoj sobi, a ja sam sjedila nekoliko koraka dalje i pisala o Allendyjevu poljupcu. Svidjela mi se Allendyjeva veličina, njegova usta i njegova ruka na mome grlu. Henry me poslije čekao na kolodvoru. Znam da volim Henryja, a to s Allendyjem samo je koketiranje, ugodna igra koju tek učim igrati.
Allendy kaže da bih voljela Huga malo protresti, kao u aferi s Johnom, ali to nisam u stanju, pa ga radije šaljem u Allendyjeve ruke. Da ga probudim kroz bol. Tu su moje granice, moj neuspjeh. A osim toga, potajno se bojim istražiti Hugova ograničenja. Strah me je da ću pronaći samo zalihu dubokih osjećaja i ništa više. Koliko je u njemu uma, koliko mašte, senzualnosti? Može li to ikada zaživjeti ili ću morati nastaviti svoj put od jednog do drugog muškarca? Sada kada sam krenula, bojim se. Kamo idem?

Shvaćam što mi se ne sviđa kod Allendyja - određena konven-cionalnost, konzervativnost; on je biće svjetla, a ja volim tragične muškarce teških duša, jednako kao što Henry voli romantične žene.
Danas je Allendy pokušao zanemariti činjenicu da sam zdrava. Želi da ga trebam. Njegova je analiza bila manje savršena jer sad u njoj postoji osobni element. Vidim kako se njegova objektivnost ruši. Čudim se što tako snažno privlačim čovjeka koji zna sve najgore o meni. Ja sam njegova kreacija.

Henry čita Hugov dnevnik i nalazi da je ograničen. Počinje sumjati da sam i ja bila ograničena kad sam se udala za njega.
Kada je to rekao, donijela sam mu svoj dnevnik iz tog razdoblja, kad mi je bilo devetnaest godina. Počela sam mu čitati iz njega. Bio je zapanjen, ali i radostan. Htio je čitati i roman koji sam napisala u dvadeset prvoj.
Hugo je bio na putu, a Henry i ja smo ovdje pet dana zajedno živjeli. Nijednom nismo otišli u Pariz; radili smo, čitali, šetali. Jedno poslijepodne pozvala sam Eduarda da nam se pridruži. Razgovarajući o astrologiji, vodili su potajni dvoboj riječima.
Henry je rekao Eduardu da je on mrtva, fiksna zvijezda, a ja planeta u stalnom pokretu. Eduardo je ostao pribran, nadmoćan u svojoj hladnoći, mudrosti i ljubaznosti. Henry je postao zbunjen, izgubljen. Eduardo je u isto vrijeme djelovao faunski i lukav. Henry je bio germanski i spor, nudeći mi beskrajno dirljive osmjehe.
Bilo mi je drago da je Henry u Louveciennesu - topao, nježan, ljudski Henry. Bio je u tako skrušenom, bespomoćnom raspoloženju. Sjedili smo u vrtu. Rekao je da želi da ga tu pokopaju, da nikada ne mora otići, da se pretvori u medvjeda koji bi mi ulazio kroz prozor spavaće sobe dok vodim ljubav. Postao je dijete, uljuljkan mojom nježnošću. Nikada ga nisam vidjela tako malenog i krhkog. U njemu postoji čudno proturječje: kada je pijan - crven je u licu, borben, destruktivan, senzualan, sav od nagona, čovjek čija animalna vitalnost privlači i pokorava žene; kada je trijezan - sjedi pred ženom i čita joj iz knjiga, razgovara s njome u gotovo religioznom
tonu, postaje melankoličan, blijed, svetac. Kakva zapanjujuća promjena! Može sjediti u vrtu kao nježni Eduardo od prije petnaest godina, a samo nekoliko sati poslije, dok se previjamo od užitka, žestoko me gristi i izgovarati najsramnije prostote.

Ali Hugovim povratkom u srce mi navire velika nježnost. Želim mu pružiti radost, silim se na to, i počinjem iskreno odgovarati na njegovu strast. Jedne večeri, dok smo Henry i ja ležali na kauču u mojoj radnoj sobi, na Hugovoj gitari pukla je žica, ona najdublja, zvučna poput njegova glasa. Prestrašila sam se, zbog slutnje konač-nosti koju ne želim.

U ponedjeljak sam otišla k Allendyu i odbila analizu jer sam rekla da sam mu počela lagati. I tako smo sjedili i razgovarali, a on je postao svjestan mog neprijateljstva. Na samom početku izmakla sam njegovu poljupcu. Osjećala sam da pokušava uništiti moj odnos s Henryjem; stvarao je pukotine u njemu. Zamjerila sam mu na njegovoj dominaciji, na njegovom snažnom utjecaju na mene. Mudro mi je odgovorio. Odjednom sam mu se opet željela pokoriti. Rekla sam da sam spremna za analizu, da mu više neću lagati, da sam preuveličala opasnosti svog bijega s Henryjem samo da vidim koliko mu je stalo do mene. Njegove me čudne plave oči fasciniraju. Ustala sam i hodala na svoj uobičajeni način, s rukama podignutim iza glave. On je raširio ruke.
Ima veliko, ogromno tijelo, poput Johnova. Drži me tako čvrsto kao da će me ugušiti. Usta mu nisu putena poput Henryjevih i mi se ne razumijemo. Ali ostajem mu u naručju. On kaže - Naučit ću te kako se igrati, ne doživljavati ljubav tako tragično, ne
plaćati za nju tako visoku cijenu. Od svega praviš preveliku dramu. Ovo će biti ugodno. Tako strašno žudim za tobom. - Mrska mudrost. O, kako ga mrzim. Dok govori, saginjem glavu i smijem se. On me trese, želi znati što mislim. Zapravo želim plakati. Težila sam ovoj vrsti odnosa, a sada je imam. Allendy je siguran u sebe, moćan, ali ipak sam ga uznemirila. Prvo sam ga navela da me zavoli, a zatim ga izdala.
Ako je to radost, ne želim je. Svjestan je moje reakcije. - Ovo ti je dosadno? - Samo me njegovo tijelo fascinira. On mi je nepoznanica.

Eduardo, kojem sam sve ovo ispričala, kaže mi da mu je drago što se okrećem prema Allendyju. Obojica mrze Henryja.

Ipak, noćas želim Henryja, moju ljubav, moga muža, kog ću uskoro prevariti s isto toliko tuge kao kad sam prevarila Huga. Želim voljeti potpuno, biti vjerna. Uživam u tijeku svoje ljubavi prema Henryju. Pa ipak, proganjaju me dijabolične sile izvan svih tijekova.

Allendy strahovito pomaže i osnažuje Huga. Postaje mu drag jer u njemu postoji određeni element homoseksualnosti.
Allendy je sada đavao - božanstvo koje nadzire sve naše živote. Sinoć sam u razgovoru s Hugom primijetila Allendyjev mudri utjecaj. Smijala sam se kao luda kada mi je ispričao kako mu je Allendy rekao da meni treba jak muškarac koji će nada mnom dominirati. Hugo je odgovorio:
Da, ali to je lako. Anais je Latinka i tako je pokorna.
Allendy se tome zacijelo nasmijao. Nakon toga Hugo stiže kući i baca se na mene novom žestinom, a ja uživam, o kako uživam! Čini mi se da sam u ovom trenutku sretna s trojicom prekrasnih muškaraca i sasvim sposobna voljeti svu trojicu.
Vjerojatno me samo obziri sprečavaju od toga da uživam u njima. Da je Allendy barem malo silovitiji. On se pokorava ženi. Voli moju agresivnost u našim seksualnim igrama. Njegovo je prvo seksualno iskustvo bilo pasivno. Bilo mu je šesnaest godina kad ga je zavela starija žena.

Vratila sam mu se s velikim nestrpljenjem. Drhtala sam, čas od hladnoće, čas od groznice. Zanemarili smo analizu. Razgovarali smo o Eduardu, Hugu, astrologiji. Molila sam ga da me posjeti, ali on osjeća da to ne bi bilo umjesno zbog Hugove analize. Nasmijali smo se na njihov razgovor o dominaciji. Sviđa mi se kako me miluje.
To nisu Henryjevi bestidni pokreti, a ipak osjećam muškarca čiji je planetarni simbol bik. Sviđa mi se kad se stojeći ljubimo, a ja se osjećam sitnom u njegovu naručju. Poznaje me bolje nego što ja poznajem njega. Zbunjuje me njegova zagonetnost. Rekla sam da mu slijepo vjerujem da bismo trebali pustiti da se stvari dogode. Odbila sam analizu. Razumio je.
Od njegove kuće otišla sam u kavanu na uglu, gdje sam se trebala naći s Henryjem. Prije posjeta Allendyju, razgovarala sam s Eduardom. U osam i trideset dogovorila sam se s Hugom. Kada sam vidjela Henryja, učinio mi se dalekim. Mrzila sam svoju mušičavost.
Sada moram čuvati tajne i od Henryja, a ni Allendyju više ne mogu povjeriti sve jer smo sada muškarac i žena i među nama buja strast. Izgubila sam oca! Ne mogu mu reći da još uvijek volim Henryja. Da pokušam biti sasvim iskrena s Henryjem?

Noćas dok pišem, Hugo svira gitaru i privlači me k sebi novom žestinom, probuđenom pod utjecajem analize. Obilno zapisuje u svoj dnevnik, govori opširno i, konačno, zanimljivo.
Eduardo ne vjeruje u ono što mu povjeravam o Allendyju. Misli da smo to isplanirali kako bi ga spasili, pobuđujući njegovu ljubomoru - Eduardo, moje drago patološko dijete, koga ću na neki način zauvijek voljeti. Zajedno smo sretni jedino kada se vraćamo u magičnu sferu ljepote. On je iz sjećanja izbrisao naše seksualne susrete, ali ne i osjećaj povrijeđenosti. Sanja o tome kako ću mu se jednoga dana vratiti na koljenima, a on će me kazniti i natjerati me da trpim jer sam mu se pred nosom ljubakala s Henryjem.
Slijepo, bijesno, bori se protiv mene, zamjera mi zbog one večeri kada smo otišli na ples, zbog mog pokušaja da ga prisilim na život. Njegova je ljubomora očita - Allendyju pokazuje poruku u kojoj mu pišem da ga volim i da ću ga uvijek voljeti, na neki čudan, mističan način.
Jurim Allendyju po pomoć jer sam svoju navodnu žudnju za Eduardom pokazala samo zato da bih otklonila uvrijeđenost koju nije mogao podnijeti. Željela sam da on ima zadnju riječ, da osjeća kao da je on odbacio mene jer sam mislila da će mu to uliti samopouzdanje. Ali kada mi Allendy otkriva svoju strahovito nježnu, zaš-titničku ljubav, ja se bunim. On želi odgoditi našu intimnost u korist analize koju osjeća da još uvijek trebam. Odbijajući analizu, pokazujem upravo ono u što sumnja: da su mi potrebni dramatični, strastveni dokazi ljubavi, a ne nježnost i zaštita. Osjetio je da
želim njegovu ljubav kao trofej, ne zbog njega samoga. Ipak, čim sam napisala ove riječi, znam da nisu potpuno istinite.
Odlazim od njega potpuno slomljena. A svoju pravu ljubav, Henryja, danas dočekujem uz ogromnu radost i strastveno spajanje. Kako plamtimo! Shvaćam da mogu u potpunosti voljeti samo kada imam dovoljno samopouzdanja. Sigurna sam u Henryjevu ljubav i zato mu se potpuno predajem.
Tada mi Henry kaže jer je bio ljubomoran i zabrinut, da je čitao o histeričnim ženama koje u isto vrijeme mogu duboko voljeti dvojicu ili trojicu muškaraca. Jesam li i ja jedna od njih?

Jedini doseg psihoanalize je u tome što pomaže ljudima bolje uvidjeti vlastite nevolje. Meni je pomogla steći jasniji i strasniji uvid u sve opasnosti na mom putu. Nije me naučila smijati se. Noćas sjedim u mračnom raspoloženju, kao nekada u djetinjstvu. Samo Henry, najživlji od sviju ljudi, može me učiniti strahovito sretnom.
Danas sam imala veličanstvenu scenu s Allendyjem. Donijela sam mu dvije stranice „objašnjenja", koja su ga isprva zbunila. Naglasila sam dva trenutka koji su me natjerali da se povučem od njega. Prvi, kada je rekao: ,,A što će biti s jadnim Hugom kada se prestanem suzdržavati? Ako sazna da sam ga izdao, izlječenje će biti ne- moguće". Obziri. Kao i Johnovi obziri. Nepodnošljivi su mi jer sam od njih previše trpjela. Zato volim Henryjevu i Juneinu bezobzirnost. Oni uspostavljaju ravnotežu koja me oslobađa. Ali, kako Allendy ističe, ravnotežu ne treba tražiti u odnosima s drugima; ona mora postojati u meni samoj. Morala bih se u dovoljnoj mjeri osloboditi od obzira kako me ne bi zanosila beskrupuloznost drugih.
Druga pritužba - Allendyjeva velika nježnost, pobuđena čitanjem moga dječjeg dnevnika. Mrzim svaki iskaz nježnosti jer me podsjeća na Eduardovu i Hugovu nježnost prema meni koja me gotovo uništila. Na ovo se Allendy razbjesni jer je krivo protumačio moje riječi. Jesam li ga uspoređivala s Eduardom i Hugom? Ali, iako sam plakala, bila sam dovoljno prisebna i rekla mu kako sam svjesna da je moja reakcija iskrivila pravi pojam nježnosti, da u njemu nema slabosti, već je to radi moje abnormalne žudnje za agre-sivnošću i razuvjeravanjem. Tada je govorio nježno, objašnjavajući kako rješenje nije u odvajanju erotskog od sentimentalnog, da bez obzira na moja neuspješna iskustva u ljubavi prije Henryja, nikada neću biti sretna u isključivo erotskoj vezi.
Isprva je lutao u labirintu mojih navoda. Željela sam ga zbuniti kako bih izbjegla pravu istinu. Na moje veliko iznenađenje, odjednom je odbacio sve što sam govorila i rekao:
Prošli put jer sam govorio o Hugu i svome radu, imali ste dojam da vas volim manje. I odmah ste se povukli od mene kako ne biste trpjeli. Otvrdnuli ste. Ovdje se ponavlja vaša tragedija iz djetinjstva. Da ste kao dijete bili prisiljeni shvatiti da je vaš otac morao živjeti vlastiti život, da vas je morao napustiti, da vas je unatoč tome volio, ne biste toliko patili. I to se uvijek ponavlja. Ako je Hugo previše zaposlen u banci, osjećate da vas zanemaruje. Ako ja govorim o poslu, povrijeđeni ste. Vjerujte, duboko griješite. Volim vas dublje i istinitije od onoga što tražite. Osjetio sam da još uvijek tre- bate analizu, da niste sasvim zdravi. Čvrsto sam odlučio da se moja privlačnost prema vama ne smije uplesti u moju brigu o vama. Da sam ludo nestrpljiv da vas posjedujem, uskoro biste shvatili kakav vam bijedan dar poklanjam. Ja želim više od toga. Želim razriješiti taj sukob u vama koji vam nanosi toliko boli.
Ne možete za mene više ništa učiniti - rekla sam. - Otkada sam počela ovisiti o vama, osjećam se slabijom nego ikad prije. Razočarala sam vas jer sam se ponašala neurotično u trenutku kada sam trebala priznati mudrost vašega vodstva. Nikada više ne želim doći k vama. Osjećam da moram otići, raditi, živjeti i zaboraviti na sve ovo.
To nije rješenje. Ovoga puta morate se zajedno sa mnom suočiti sa svime. Pomoći ću vam. Na trenutak ostavite po strani sve osobne želje, i u potpunosti se odrecite sumnje. To vam uvijek kvari sreću. Ako možete prihvatiti ono što vam govorim - da vas volim, da moramo čekati, da morate razumjeti moj odnos s Hugom i Eduardom, da moram dovršiti svoj profesionalni zadatak i izliječiti vas, prije nego što se upustim u bilo kakva zadovoljstva u našoj osobnoj vezi - tada možemo zauvijek pobijediti vašu reakciju.
Govorio je tako žarko, tako pravedno. Sjedila sam zavaljena u naslonjač, tiho plačući, i shvatila da ima pravo. Bila sam rastrgana od boli, ne samo zbog napora da ga osvojim, već i zbog nakupljene gorčine zbog svih mojih nesretnih veza.
Kada sam otišla od njega, osjećala sam se omamljenom. U vlaku sam gotovo zaspala.

Henryju: „Sjećaš li se kada sam ti govorila da se strahovito protivim Allendyju i analizi? Natjerao me da dosegnem točku u kojoj je, uz veliki logički napor, uspio razriješiti moj kaos, uspostaviti obrazac. Bila sam bijesna jer sam mislila da me želi svrstati u jedan od tih temeljnih obrazaca.
Za mene je sve postalo pitanje narušavanja obrasca. Krenula sam u to s najdomišljatijim lažima, najrazrađenijim tehnikom glume u svom životu. Služila sam se svim svojim darom za analizu i logiku, što ga, priznao je, imam u velikoj mjeri,
svojom sposobnošću jasnog objašnjavanja. Kao što sam ti natuknula, nisam oklijevala poigravati se njegovim osobnim osjećajima; upotrijebila sam sve svoje moći da stvorim dramu, izbjegnem njegovoj teoriji i prikažem sve mnogo zamršenijm nego što jest; bacala mu velove u lice. Lagala sam i lagala, pažljivije i proračunatije od June, svom snagom svog uma. Voljela bih da ti mogu reći kako i zašto... u svakom slučaju, time nisam nimalo ugrozila našu ljubav: bila je to borba umova u kojoj sam strahovito uživala. I znaš što? Allendv nas je pobijedio, Allendv je pronašao istinu, sve je pravilno protumačio, otkrio laži, projedrio (neću reći veselo) kroz sve moje mukotrpne napore i danas konačno ponovno dokazao istinu tih prokletih temeljnih obrazaca koji objašnja- vaju ponašanje svih ljudskih bića. Kažem ti: nikada ne bih dopustila
June da ode k njemu jer bi June jednostavno prestala postojati jer je June cijela sačinjena od izdanaka neuroza. Bilo bi zločin objasniti je... Sutra ču otiči k Allendyu i mi ćemo započeti neku novu dramu ili ću ja započeti neku novu dramu, nekom laži ili rečenicom, dramu neke druge naravi, borbu da objasnim, što je samo po sebi duboko dramatično (nisu li naši razgovori o June katkad jednako dramatični kao i događaji o kojima razgovaramo?). Nalazim da ne znam u što vjerovati, da još nisam odlučila čini li analiza naše postojanje manje složenim i manje dramatičnim ili je li to najlukaviji, najpodliji, najveličanstveniji način da se drame učine još strašnijim, luđim... Sve što znam je da drama ni u kojem slučaju nije mrtva u takozvanom laboratoriju. Ovo je strastvena igra, poput tvog života s June. A kada vidim kako se analist sam zapleo u struje, tada sam spremna povjerovati u sveopću prisutnost drame..."
Pismo Henryju otkriva mu moje laži, potrebne laži, koje za svrhu imaju podizanje samopouzdanja.

Listopad
Provela sam noć s mojim voljenim. Tražim samo da se ne vrati u Ameriku k June, što mu otkriva koliko mi je stalo. A on traži da se zakunem: bez obzira što se dogodilo kada se June vrati, moram vjerovati u njega i njegovu ljubav. To mi nije lako, ali me Allendy naučio vjerovati, i zato pristajem. Zatim me pita:
Da danas imam sredstva i zatražim da zauvijek pođeš sa mnom, bi li to učinila?

Ne bih mogla, zbog Huga i June. Ali da nema njih, otišla bih s tobom, čak i kad ne bismo imali sredstava.
Iznenađen je:
Katkad se pitam je li tebi sve ovo bila igra.
Ali pogled na moje lice ga dirne i on zašuti. Noć jasnog, mirnog razgovora, kada je senzualnost gotovo suvišna.

Allendy nadzire moj život. Hipnotizirao me u stanje povjerljivog transa. Želi me uljuljkati srećom, želi da se odmaram na njegovoj ljubavi. Odlučujemo da za Hugovo dobro (Hugo je postao ljubomoran na njega), ne dolazim k njemu deset ili dvanaest dana. Toće ujedno biti ispit mog samopouzdanja. Odjednom moja grozničava želja za njim počinje popuštati, prihvaćam njegovu plemenitost, ozbiljnost, njegovo samožrtvovanje, njegovu brigu za moju sreću, i osjećam se poniznom. Ponizna sam jer on vjeruje da ga volim, a ja osjećam da mu lažem. Boli me kad pomislim da mogu lagati tome velikom, iskrenom čovjeku. Pitam se zna li bolje od mene koga volim ili sam ga uspjela zavarati kao i sve ostale. 1921, dok sam se još uvijek dopisivala s Eduardom, već sam bila zaljubljena u Huga. Kad bi Hugo znao da me, dok smo u Havani izmjenjivali ljubavna pisma, ludo uzbuđivao Ramiro Collazo. Kad bi Henry znao da nalazim užitak u Allendyjevim poljupcima i kad bi Allendy znao kako žarko želim živjeti s Henryjem.
Allendy vjeruje da moj život s Henryjem, moj boemski život, nije istinski, stvaran ili trajan, a ja znam da tamo pripadam. Kaže:
Proživjeli ste raznovrsna iskustva, ali osjećam da ste ostali čisti. To su samo prolazne zanimljivosti, glad za doživljajima.
Iz svakog iskustva izađem neokaljana. Svi vjeruju u moju iskrenost i čistoću, čak i Henry.
Allendy želi da svoju ljubav prema Henryju shvatim kao književni ili dramatični izlet, a ljubav prema njemu kao izraz svog pravog ja, a ja opet vjerujem da je sve upravo obrnuto. Henry me ima cijelu, glavom i tijelom; Allendy je moje „iskustvo".

S našega novog radija stalno dopire glazba. Hugo sluša radio, dok blaženo razmatra korist od Allendvjeve pomoći. Na stranome jeziku govori glas iz Budimpešte. Razmišljam o svojim lažima Allendyju i pitam se zašto mu lažem. Na primjer, jesam li pokazala pretjeranu zabrinutost zbog Henryjevih problema s očima? Što bi se dogodilo s njim, kad bi postao slijep poput Joycea? Kažem sama sebi: „Moram se odreći svega, otići živjeti s njime, brinuti se za njega".
Kada Allendyju govorim o svome strahu, preuveličavam opasnost u kojoj se Henry nalazi.
Laži su znak slabosti. Čini mi se da nemam hrabrosti Allendyju otvoreno reći da ga ne volim, pa mu umjesto toga, želim pokazati što sam u stanju napraviti za Henryja.

Poslijepodne s Henryjem. Govori mi da je naš razgovor neku noć bio najdublji i najintimniji do sada, da ga je promijenio, dao mu snage.
Pobjeći od June, sada osjećam, nije rješenje. Uvijek sam bježao od žena. Danas osjećam da se želim suočiti s June i problemom koji ona predstavlja. Želim iskušati svoju snagu. Anais, ti si me razmazila, i sada se ne mogu zadovoljiti brakom koji se temelji isključivo na strasti. Ono što si mi ti dala, nikada nisam ni pomislio da bih mogao pronaći sa ženom. Kako razgovaramo i radimo zajedno, kako mi se prilagođavaš, kako pristajemo jedno drugome, kao ruka i rukavica. S tobom sam pronašao sebe. Živio sam s Fredom i slušao ga, ali ništa što je on rekao nije me pogodilo, sve dok s tobom nisam proživio tih nekoliko dana dok je Hugo bio na putu. Prepoznao sam tvoj skriveni utjecaj. Jedva sam ga osjetio, ali odjednom shvaćam njegov puni doseg. Zbog tebe je sve sjelo na svoje mjesto.

Rekla sam:
Prihvatit ću June kao razorni tornado, dok naša ljubav ostaje duboko ukorijenjena.
O, kad bi ti to mogla! Znaš li da se najviše bojim da bi se ti mogla okrenuti protiv June, a ja bih bio uhvaćen između vas dvije. Ne mogao napraviti ništa za tebe jer bi me June paralizirala svojom žestinom. Kada bi me barem mogla razumjeti i čekati. June možda jest tornado, ali jednom zauvijek moram zauzeti stav protiv onoga što ona predstavlja. Moram je pobijediti. Bit će to najveća bitka mog života.
Razumjet ću. Ne želim ti otežati situaciju.
Ovakav nas razgovor do kraja poslijepodneva još više obogaćuje, još više povećava našu žudnju za pisanjem, življenjem. Kada legnemo zajedno, u takvoj sam groznici da ne mogu dočekati sjedinjenje.

Kasnije, obuzeti nemirom, sjedimo pri mutnom svjetlu akvarija koji se prelijeva u duginim bojama. Henry ustaje i počne hodati po sobi.
Ne mogu ići, Anais. Moram ostati ovdje. Ja sam tvoj muž. Želim se priviti uz njega, držati, zarobiti ga.
Ako ostanem makar još jednu minutu - nastavlja on - napravit ću nešto ludo.
Idi brzo - kažem. - Ne mogu to podnijeti.
Dok silazimo niz stepenice, iz kuhinje dopiru mirisi večere. Pri-tišćem mu dlanove uz svoje obraze:
Ostani, Henry, ostani.
Ono što vi želite - kaže Allendy - manje je vrijedno od onoga što ste pronašli. Zbog njega, noćas čak razumijem kako me John volio na svoj poseban način.
Vjerujem u Henryjevu ljubav. Vjerujem i to da će me Henry zauvijek voljeti, čak i ako June pobijedi. Dovodim se u strahovito iskušenje da suočim June i Henryja, da joj dopustim da nas oboje muči, da je volim, da osvojim i njezinu i Henryjevu ljubav. Hrabrost koju mi daje Allendy planiram upotrijebiti u većim shemama samomučenja i samouništenja.
Nije čudo da Henry i ja tresemo glavama nad našom sličnošću: oboje mrzimo sreću.

Hugo govori o svom posjetu Allendyju. Otkriva mu da je ljubav za njega sada poput gladi, da osjeća želju da me proždere, zagrize u mene (konačno!). Da je to i učinio. Allendy se od srca nasmije i pita:
- Je li joj se to svidjelo?
Čudno - rekao je Hugo - ali čini se da jest.
Na to se Allendy još jače nasmijao. To je, iz nekog čudnog razloga, pobudilo Hugovu ljubomoru. Imao je dojam da Allendy uživa u takvim razgovorima te da bi me i sam rado gricnuo.
Sada sam ja ta koja se luđački smije. Hugo nastavlja u ozbiljnom tonu:
Ta psihoanaliza je strašna stvar, ali mora biti još strasnije kad su osjećaji u pitanju. Što bi bilo, na primjer, da se Allendy počne zanimati za tebe?
Tu postanem tako histerična da se Hugo gotovo razbjesni:
Što ti je tako smiješno?
Tvoja pamet - kažem. - Psihoanaliza ti je očito u glavu utuvila nove i zabavne ideje.
Shvaćam da je to s Allendyjem samo koketiranje, s tek pomalo osjećaja. Želim ga natjerati da trpi, zbuniti ga, pružiti mu avanturu! Rođen u obitelji pomoraca, ovaj velik, zdrav čovjek sada je zarobljen u svojoj špilji obloženoj knjigama. Volim ga promatrati kako stoji na vratima kuće, očiju sjajnih poput modrog mora koje oplakuje obale Mallorce.
Krenimo sada iz sna prema van...
Kada sam prvi puta čula te Jungove riječi, odmah su mi zapalile maštu. Iskoristila sam tu ideju na svojim stranicama o June.
Danas dok sam Henryju ponavljala iste riječi, snažno su ga se dojmile. Zbog mene je počeo zapisivati svoje snove, a zatim i događaje koji su im prethodili i asocijacije. Kakvo poslijepodne! U Henryjevu stanu bilo je tako hladno da smo otišli u krevet kako bismo se zagrijali. Zatim razgovor, planine rukopisa, brda knjiga i potoci vina. (Dok ovo pišem, Hugo mi prilazi, saginje se i ljubi me. Imam dovoljno vremena tek da okrenem novu stranicu). U velikoj sam groznici, mahnito tresem rešetke svoje tamnice. Kada sam u osam i trideset morala poći, Henry se tužno nasmiješio. Sada shvaća da njegova samodestruktivnost potiče od toga što nije bio svjestan svoje velike vrijednosti. Hoću li imati vremena da ga smjestim na njegovo prijestolje? - Je li ti dovoljno toplo? - pita me, dok me zaogrće kaputom. Neku noć bio se spotakao o nešto u mračnoj ulici jer su mu slabe oči zaslijepila svjetla automobila. Opasnost.
U isto vrijeme vodim Huga Allendyju, koji ga spašava ne samo u ljudskom smislu, već u njemu budi oduševljenje za psihologiju, što ga čini zanimljivim.

Dok promatram Henryja kako govori, ponovno shvaćam da na njemu najviše volim senzualnost. Želim u nju dublje prodrijeti, valjati se u njoj, proživjeti je jednako duboko kao on i June. Osjećam to uz neku vrstu očaja, potajne zamjerke, kao da me Hugo i Allendy, pa čak i Henry žele zaustaviti, a ja znam da samu sebe zaustavljam. Strahovito sam zaljubljena u Henryja, zašto je onda u meni oslabio nemir, groznica, znatiželja? Prštim od energije, od želje za dugim putovanjima (želim ići na Bali), a sinoć, tijekom koncerta, osjećala sam se kao Mary Rose u Barryjevu komadu: za posjeta
nekom otoku ona začuje glazbu, odlazi i - nestaje na dvadeset godina. Osjetila sam da bih poput mjesečara mogla išetati iz kuće, i, kao onda u hotelskoj sobi, potpuno zaboraviti na sve svoje veze, započeti novi život. Svakoga dana pred mene se postavlja sve više zahtjeva koji me lišavaju slobode za kojom žudim. Hugovi povećani zahtjevi za mojim tijelom, Allendyjevi zahtjevi za onim najplemenitijim u meni, zahtjevi Henryjeve ljubavi koja me čini pokornom i vjernom ženom - sve to nasuprot pustolovnog duha kojeg se neprestano moram odricati i sublimirati. Kada sam najdublje ukorijenjena, osjećam najluđu želju da se iskorijenim.

Hugovo čitanje Allendyjevih knjiga uvjerilo ga je da ja ne volim Allendvja, niti on mene. Riječ je jednostavno o međusobnoj privlačnosti koja se rodila iz analize, intimnosti, određenih snažnih tijekova samilosti.

S Henryjem provodim jedan sat u kavani. On čita moj dnevnik iz 1920., kad mi je bilo sedamnaest godina, i jeca nad njim. Čitao je o razdoblju kada mi Eduardo nije pisao jer je prolazio kroz homoseksualno iskustvo. Henry je rekao da mi je htio napisati pismo za svaki dan mog razočaranja, odgovoriti na sva moja očekivanja, nadoknaditi svaki uskraćeni dar. Odgovorila sam da mi upravo to on čini.
Kasnije je napisao tekst o mojoj ljubavi u sedamnaestoj: „Ona uzvikuje: cijelo mi srce pjeva od čežnje za ljubavlju. - Zaljubljena je u ljubav, ali ne kao običan adolescent, ne kao djevojka od sedamnaest godina, već kao umjetnik u začetku, ona koja će svijet oploditi svojom ljubavlju, ona koja će uzrokovati patnje i ratove jer previše voli...
U rukama običnog pojedinca dnevnik je samo utočište, bijeg od stvarnosti, zrcalo još jednog Narcisa, ali Anais odbija potonuti u taj kalup..."
Čovjek koji ovo razumije, koji je napisao ove retke, jednim udarcem prihvaća izazov moje ljubavi i razbija ideju narcizma.

Ležala sam na kauču i po stoti put ponovno iščitavala Henryje-vo pismo, uz strahovit užitak, kao da on leži na meni, posjeduje me. Više nemam straha od previše ljubavi.

Sinoć nakon boce vina, Henry je govorio o tome kako mu je sa ženama uvijek bilo teško prijeći s nježnosti na vođenje ljubavi.
Ili bi samo razgovarali ili bi se bacio na njih i potpuno podivljao. Prvo seksualno iskustvo doživio je u javnoj kući sa šesnaest godina te uhvatio spolnu bolest. Nakon
toga došla je starija žena koju se nije usudio dotaći. Iznenadilo ga je kad se to dogodilo i obećao si je: nikad više. Ali dogodilo se, i on se bojao da nije bilo u redu. Mnogo je puta uz datume zapisao pojedinosti svojih osvajanja. Mahnita fizička strast, igre, vratolomije, tučnjave.
Govorio mi je o svom razgovoru s kurvama neku noć. Bio je u kavani i čitao Keyserlinga. Prišla mu je neka žena i on ju je odbio jer je bila neprivlačna. Ali joj je dopustio da sjedne i razgovara s njime.
Teško mi je privući muškarce, ali kad me upoznaju, shvaćaju da sam bolja od mnogih kurvi jer uživam u seksu. Sada ti želim staviti ruku u gaće, izvaditi ga i popušiti.
Henryja se dojmila izravnost njezinih riječi, vizija koju je ostavila za sobom, ali je pobjegao od nje. Nije mogao razumjeti zašto je tako snažno reagirao, kada je samo trenutak prije bio u nekom drugom svijetu, a čak mu se nije ni svidjela. On voli agresivnost u žena.
Je li to slabost? - pita.
Nisam znala odgovoriti, ali i ja sam morala naučiti biti agresivna, kako bih ga zadovoljila.
Nakon te priče, dok je sav uzbuđen i crven u licu plesao preda mnom, ilustrirajući svoju ludost (kako je ženu ugrizao za stražnjicu), odjednom se zamislio i zašutio, a izraz lica mu se potpuno promijenio.
Prerastao sam sve to - rekao je.
A ja, koja sam pljeskala njegovoj predstavi, bila sam u iskušenju da mu kažem:
Ja to nisam prerasla. Ja još moram poludjeti.

Promatram Hugovo izmučeno lice (razdoblje trpljenja i ljubomore u analizi) i to me potiče na velike izljeve nježnosti. A Henry kaže:
Kada se vjenčamo, povest ćemo Emiliju s sobom. Dok se penjemo stubama prema mojoj „špilji", gura mi ruke među noge.

Ponovno jurim u Junein kaos. Želim June, a ne Allendyjevu mudrost, čak ni Henryjevu želju za agresivnošću. Želim erotizam, te vlažne snove koje sanjam noćima, još četiri onakva ljetna dana s Henryjem kada me stalno bacao na krevet, tepih ili bršljan. Želim se valjati u seksualnosti sve dok je, poput Henryja, ne prerastem ili je se ne zasitim.
Stižem na Clichy na večeru, pijana i u groznici. Henry je bio pisao o mome djelu. Posljednja stranica još mu je u pisaćem stroju. Čitam te iznimne retke: „Bilo bi previše drsko od mene poželjeti promijeniti njezin jezik. Iako nije engleski, to je ipak jezik, i što ga više čitamo, to nam se čini vitalnijim i potrebnijim. Kršenje zakona jezika odgovara kršenju pravila misli i osjećaja. Ovo djelo nije moglo biti napisano na jeziku kojim se može poslužiti svaki vješt pisac... to je iznad svega jezik moderniteta, jezik živaca, represije, zača-hurenih misli, nesvjesnih procesa, slika ne sasvim odvojenih od sadržaja snova; to je jezik neurotičnih, perverznih, 'prošaranih bakrenom patinom' , kako Gautier opisao jezik dekadencije...
Frustrira me to što ne mogu otkriti kome duguješ svoj stil - ne mogu se sjetiti nikoga tko bi ti bio imalo sličan. Podsjećaš me jedino na samu sebe..."
Obradovala sam se jer mi se činilo da je Henry napisao muški pandan mome djelu. Opijena vinom, sjela sam s njime za kuhinjski stol i promucala:
Predivno si to napisao!
Još smo se više napili, a zatim u grozničavom zanosu vodili ljubav. Kasnije u taksiju, uzima mi ruku kao da smo mladi ljubavnici. Dolazim kući s dvije njegove rečenice urezane u pamćenje: „pršti od života" i „prezasićena seksom". Dat ću mu na rješavanje veće i strašnije zagonetke od Juneinih laži!


U našem odnosu postoji i ljudskost i čudovišnost. Čudovišni element je naše pisanje, naša književna imaginacija. Naša je ljubav ljudska. Osjećam kad mu je hladno, zabrinuta sam za njegov vid. Nabavljam mu očale, posebnu svjetiljku, pokrivače. Ali kad razgovaramo i pišemo, događa se sjajan preobražaj, gdje sve uzdižemo, preuveličavamo, uvećavamo, bojimo. Postoje paklene radosti poznate samo piscima. Njegov mišićavi stil hrve se i opći s mojim pozlaćenim. Ali kada ga dotaknem, događa se ljudsko čudo. On je čovjek za kog bih ribala podove, činila najponižavajuće i najveličan-stvenije stvari. On razmišlja o našem braku, koji se, predosjećam, nikada neće dogoditi, ali on je jedini muškarac za kog bih se udala. Zajedno smo veći. Nakon Henryja nikada više neću doživjeti ovakvu polarnost. Budućnost bez njega mi je u potpunom mraku. Ne mogu je čak ni zamisliti.

Allendy priznaje Hugu da u mojim književnim prijateljstvima postoji opasnost jer se poput djeteta poigravam iskustvom te svoje igre shvaćam ozbiljno, a književne me
pustolovine odnose u sfere kojima ne pripadam. Veliki, suosjećajni Allendv i vjerni, ljubomorni Hugo, brinu se nad djetetom koje ima tako opasnu potrebu za ljubavlju.
Allendv ne shvaća ozbiljno moju književno-stvaralačku stranu, a ja njemu zamjeram to što pojednostavljuje moju narav u čistu ženu. Svoju viziju odbija zamagliti mojom maštom.
Divna je ta potpuna iskrenost muškaraca poput Allendyja i Hu-ga, ali mi nije zanimljiva. Ona me ne fascinira kao Henryjeva neiskrenost, dramatiziranje, književne eskapade, eksperimenti, nepodopštine. Kada Henry i ja ležimo jedno drugome u naručju, sve igre prestaju jer na trenutak pronalazimo temeljnu cjelovitost. Kada se ponovno latimo posla, u svoje živote natačemo maštu. Vjerujemo u življenje, ne samo kao ljudskih bića, već stvaratelja, pustolova.
Allendy odbacuje moju zamršenu, opasnu, erotsku stranu, a Henry upravo za njom poseže i na nju odgovara, dopunjava je i proširuje.
Allendy ima pravo kad govori o mojoj velikoj potrebi za ljubavlju. Ne mogu živjeti bez ljubavi. Ljubav je u samom korijenu moga bića.
On to govori kako bi umanjio Hugovu goruću ljubomoru, a vjerojatno i da ublaži vlastite sumnje. Njegova je strast zaštitnička, suosjećajna i, dok on naglašava moju krhkost i naivnost, ja nekim dubljim instinktom odabirem muškarca koji potiče moju snagu, koji mi postavlja ogromne zahtjeve, koji ne sumnja u moju hrabrost ili žilavost, koji ne vjeruje u moju naivnost ili nevinost, koji ima hrabrosti postupati sa mnom kao sa ženom.

Sinoć je stigla June
Nazvao je Fred i javio vijest. Bila sam zapanjena, iako sam često zamišljala taj prizor. Tijekom cijeloga dana bila sam svjesna da je June na Clichyju. Gušila sam se nad pisanjem i hranom, prisjećajući se Henryjevih riječi:
Čekaj me.
Ali čekanje mi je nepodnošljivo. Gutam velike količine tableta za spavanje. Skačem svaki put kad zazvoni telefon. Zovem Allen-dyja. Ponašam se poput utopljenika.

Jučer i danas me nazvao Henry, ozbiljan, zbunjen:
June je došla u pristojnom raspoloženju. Ponaša se normalno i razumno.
Razoružan je. Hoće li to potrajati? Kako će dugo June ostati? Što da ja radim? Ne mogu čekati ovdje, u ovoj sobi, suočena sa svojim pisanjem.
Odlazim spavati uz bol koja me guši. Čim se ujutro probudim, ponovno mi se poput kamena spusti na potiljak. Hugova je ljubav u ovome trenutku zastrašujuća, nadljudska. I Allendyjeva. Bore se za mene. Kao dijete, zamalo sam umrla kako bih pridobila očevu ljubav, a sada iz istog razloga psihički umirem, mučim i teroriziram voljene osobe, kako bih privukla njihovu pažnju. Ta me spoznaja ošinula poput biča. Borim se da si pomognem.
Ne smijem odustati od Henryja samo zato što je June razumna. Ipak, moram ga se odreći barem na jedno vrijeme, a kako bih to postigla, moram nekako ispuniti golemu prazninu koju u mome životu ostavlja njegova odsutnost.

Nazvala me June, a na zvuk njezina glasa nisam osjetila ni bol, ni radost, ništa od uzbuđenja koje sam očekivala. Sutra navečer stiže u Louveciennes.

Hugo me odvezao k Allendyju. Planirala sam put u London, gdje bih mogla upoznati nove ljude i pronaći spas, mentalnu ravnotežu. Do trenutka kada sam stigla k Allendyju, već sam se mogla kontrolirati. Bio je sretan jer me spasio od mazohizma. Zamislio je kraj moje podložnosti Henryju i June. Dok mi je neprestano ljubio ruke, govorio je rječito i ljudski. Ljubomorni Allendy protiv Henryja. Tako je lukav. Rekla sam mu da razlog Henryjeve ogromne potrebe za ženom leži u tome što je on pravi, stopostotni muškarac; slava budi poganskim bogovima da u njemu nema nimalo ženskosti. Ali Allendy je odgovorio da upravo seksualno zreo muškarac posjeduje ženske kvalitete nježnosti i intuicije. Pravi muškarac ima snažne zaštitničke porive koji
Henryju nedostaju. Allendy je mudrac, osim kada je riječ o Henryju. On, veliki analitičar, tako je ljubomoran da je ludo izjavio kako je Henry možda njemački špijun.
Želi da se oslobodim potrebe za ljubavlju, kako bih ga mogla voljeti zbog njega samog. Ne želi da mu padnem u zagrljaj zbog očajničke potrebe za ljubavlju. Ne želi iskoristiti svoj utjecaj da me posjeduje, a mogao bi. Želi da prvo stanem na vlastite noge.
Rekao je da Henry crpi snagu iz ljubavi koju mu ja dajem, da nikada više u životu neće dobiti tako dragocjen dar, da se to dogodilo samo zato jer ja nemam razvijen osjećaj vlastite vrijednosti. Nadao se, za moje dobro, da je ta veza gotova.
Prihvatila sam svu njegovu racionalnost. Vjerujem Allendyu, a i privlači me. (Naročito danas, kada sam uočila senzualnu modulaciju usta, što otkriva potencijalnu strastvenost). Ali ispod površine, osjećala sam, kao i druge žene, snažnu zaštitničku ljubav prema Henryju - što je manje savršen, to ga više moram voljeti.
Ojačala sam. Telefoniram Eduardu da mu pomognem, da ga podržim. Odustajem od puta u London. Ne treba mi. Mogu se suočiti s Henryjem i June. Nestao je čvor boli koji me gušio. Ne moram se oslanjati na površne promjene, na nove prijatelje.
Sve je to samo žestoka samoobrana od gubitka ljubavnika kojega nikada neću zaboraviti. Što će biti s njegovim radom, njegovom srećom? Što će mu June napraviti? - Moja ljubav, Henry, koga sam ispunila snagom i samospoznajom; moje dijete, moja kreacija, nježan i podatan u ženskim rukama. Allendy kaže da on više nikada neće iskusiti ljubav poput moje, ali ja znam da ću uvijek biti tu za njega, da ću onoga dana kada ga June povrijedi, biti tu da ga ponovno volim.

Ponoć. June. June i ludilo. June i ja stojimo na kolodvoru i ljubimo se dok pored nas jure vlakovi. Opraštam se od nje. Ovijam ruku oko njezina struka. Ona drhti:
Anais, tako sam sretna s tobom. Nudi mi usta na poljubac

Tijekom naše zajedničke večeri govorila je o Henryju, o njegovoj knjizi, o sebi. Bila je iskrena ili sam ja najveća budala koja je ikada postojala. Mogu samo vjerovati u našu ekstazu. Ne želim znati, želim je samo voljeti. Bojim se samo da će joj Henry pokazati moje pismo i povrijediti je, uništiti je.
Usporedila me s učiteljicom u Jeunes filles en uniforme, a sebe s Manuelom, učenicom prepunom obožavanja. Učiteljica je imala divne oči, pune samilosti, ali bila je
snažna. Zašto June zamišlja da sam ja snažna, a ona strastveno dijete, omiljena učenica?
Želi zaštitu, utočište od boli, od života koji je za nju previše strašan. U meni vidi netaknutu sliku sebe. Zato mi pripovijeda cijelu priču o sebi i Henryju, njezino naličje. Voljela je i vjerovala Henryju dok je nije prevario. Ne samo da ju je varao s drugim ženama, već joj je iskrivio osobnost. Stvorio je od nje okrutnu osobu, a ona to nije bila, ranjavajući njeno najnježnije, najslabije ja. Osjetila je nedostatak samopouzdanja, ogromnu potrebu za ljubavlju, vjernosti. Našla je utočište u Jean, u Jeaninoj odanosti, vjeri, razumijevanju. A sada je oko sebe podigla obrambeni zid laži kojima se želi zaštititi. Želi se zaštititi od Henryja, stvoriti novo ja koje je njemu nedokučivo, koje ne može povrijediti. Crpi snagu iz moje vjere, moje ljubavi.
Henry nije dovoljno maštovit - kaže ona. - On je neiskren. Nije ni dovoljno jednostavan. On me načinio kompliciranom, oduzeo mi životnu snagu, uništio me. On je stvorio izmišljeni lik koji ga muči, kojega može mrziti; za stvaranje mu je potrebna mržnja drugih kojom sam sebe bičuje. Ne vjerujem u njega kao pisca. Naravno, ima i ljudskih trenutaka, ali je prevarant. On je sve ono za što mene optužuje. Lažljiv je, neiskren, lakrdijaš, glumac. On traži drame i čudovišnost. Ne želi jednostavnost. On je intelektualac. Traži jednostavnost, a zatim je počinje iskrivljavati, izmišljati čudovišta. Sve je to lažno, lažno.
Zapanjena sam. Osjećam novu istinu. Ne kolebam se između Henrya i June, između njihovih proturječnih verzija samih sebe, već između dviju istina vidim jasnoću. Vjerujem u Henryjevu ljudskost, iako sam potpuno svjesna i književnog čudovišta. Vjerujem u June, iako sam svjesna i njezine nevine razorne moći i njezinih komedija.
Isprva se željela boriti protiv mene. Bojala se da vjerujem u Henryjevu verziju priče. Željela je otići u London, a ne u Pariz, i pozvati me da se tamo sastanemo. Na prvi pogled mojih očiju ponovno mi je povjerovala.
Sinoć je govorila prekrasno, suvislo. Prikazala je Henryjeve slabosti u okrutnom svjetlu. Uništila je njegovu iskrenost, cjelovitost. Uništila je moje zaštitničke porive prema njemu. Prema njezinim riječima, ništa nisam postigla. - Henry se samo pravi da razumije, a zatim kreće u napad, uništavanje.
Upoznat ću istinu samo kroz vlastito iskustvo s njima. Nije li Henry sa mnom bio čovječniji, a June iskrenija? Ja, koja sudjelujem u obje naravi, hoću li uspjeti uništiti njihove poze, doseći njihova prava bića?
Allendy mi je oduzeo moj opijum; natjerao me da budem razumna i normalna, i sada okrutno trpim od gubitka svog maštovitog života.
I June je postala normalna. Više nije histerična ni zbunjena. Kada sam danas shvatila tu promjenu u njoj, bila sam očajna. Henryju sada daje ono što je od nje želio - mentalnu ravnotežu, ljudskost. Oni sada mogu razgovarati. Promijenila sam ga, smekšala, i on je sada bolje razumije.
Zatim smo zajedno sjele, dotičući se koljenima, i gledale jedna u drugu. Jedina preostala ludost je ta groznica među nama. Kažemo:
Hajdemo biti razumne dok smo s Henryjem, ali zajedno ćemo biti lude.

Ulazim u kaos Henryja i June i nalazim da postaju jasniji sami sebi i jedno drugome. A ja? Ja trpim od ludosti koju ostavljaju za sobom. Skupljam za njima njihove zamršene konce, laži, komplikacije. Ponovno ih proživljavam u mašti. Vidim kako June Henryju ponovno oduzima samopouzdanje, kako ga zbunjuje. Uništava mu knjigu. Kroz svoju ljubav prema meni, želi odstraniti moj utjecaj na Henryja. Želi mi ga preoteti, kako bi mogla ponovno dominirati njime, samo da bi ga osiromašila i osakatila; zbog toga će me čak i voljeti. Odgovara ga od objavljivanja knjige putevima koje sam mu ja bila otvorila. Zamjera mu što je izgubio vjeru u njezinu sposobnost da mu pomogne. Vidim kako se sada koristi mojim sredstvima -smirenošću, razumom - kako bi postigla isto razaranje.

U taksiju joj ležim u naručju. Drži me čvrsto uz sebe i kaže:
Ti mi daješ život, daješ mi ono što mi je Henry uzeo. Čujem se kako joj odgovaram grozničavim riječima. Prizor u
taksiju - koljeno uz koljeno, isprepleteni prsti, obraz uz obraz - i dalje se nastavlja, iako smo svjesne svog temeljnog neprijateljstva. Naše su namjere suprotne. Ipak, ne mogu napraviti ništa za Henryja. Dok je ona tu, on je previše slab, kao što je slab u mojim rukama. Dok joj govorim da je volim, razmišljam o tome kako da spasim Henryja, koji je sada dijete, a ne više ljubavnik jer ga je njegova slabost učinila ga djetetom. Moje se tijelo sjeća muškarca koji je umro.
Ali kakvu divnu igru igramo nas troje! Tko je demon? Tko je lažac? Tko je ljudsko biće? Tko je najpametniji? Tko je najsnažniji? Tko najviše voli? Jesmo li mi tri ogromna ega koja se bore za dominaciju ili za ljubav ili oboje? Osjećam se zaštitnički prema njima. Hranim ih, radim za njih, žrtvujem se za njih. Moram im dati život jer se
međusobno uništavaju. Kada u ponoć hodam do kolodvora da otpratim June, Henry se brine, a June kaže:
Bojim se tvoje savršenosti, tvoje pronicljivosti. Pritom mi se gnijezdi u naručju, da se napravi malena.
A zatim, prelijepo pismo od Henryja, najiskrenije do sada, zbog svoje jednostavnosti: „Anais, zahvaljujući tebi ovoga puta nisam zgažen... Ne gubi vjeru u mene, preklinjem te. Volim te više no ikad, iskreno, iskreno. Mrzim što ti moram napisati ono što ti želim ispričati o prve dvije noći s June, ali kada te vidim i ispričam ti, shvatit ćeš apsolutnu iskrenost mojih riječi. Istovremeno, čudno je, ali ne svađam se s June. Kao da imam više strpljenja, više razumijevanja i samilosti nego ikad prije... Strašno mi nedostaješ, i Bože mi pomozi, razmišljam o tebi u trenucima kada nijedan zdrav, normalan muškarac ne bi smio... I molim te, najdraža Anais, ne govori okrutne stvari kao tada preko telefona - da si sretna zbog mene. Što to znači? Ja nisam sretan, ali nisam ni strašno nesretan; obuzima me tužan, melankoličan osjećaj koji ne mogu sasvim dobro objasniti. Želim te. Ako me sada napustiš, izgubljen sam. Moraš mi vjerovati, bez obzira kako se to teškim na trenutke može činiti. Pitaš me o putu u Englesku - Anais, što da kažem? Što bih ja volio? Otići tamo s tobom - biti zauvijek s tobom. Govorim ti ovo sada, kada mi se June vratila u svom najboljem izdanju, kada bi više no ikad trebalo biti nade, ako je nada ono što želim. Ali kao s tobom i Hugom, vidim da je sve došlo prekasno. Ja sam krenuo dalje. A sada, bez sumnje, jedno vrijeme moram s njom živjeti neku tužnu lijepu laž, a strahovito me boli što ću time povrijediti tebe.
možda ćeš ti u June pronaći više nego ikada, što bi bilo u redu; možda ćeš mene zamrziti ili prezirati, ali što ja tu mogu? Uzmi June kakva jest - možda ti mnogo znači - ali ne daj joj da stane među nas. Ono što si vas dvije možete dati nije moja briga. Volim te, samo se sjeti toga. I molim te nemoj me kažnjavati bježanjem."
Sinoć sam plakala. Plakala sam jer je proces u kome sam postala žena bio bolan.
Plakala sam jer više nisam bila dijete koje može slijepo vjerovati.
Plakala sam jer su mi se oči otvorile za stvarnost za Henryjevu sebičnost, Juneinu ljubav prema moći, moju nezasitnu kreativnost koja se mora baviti drugima i nikada
nije sama sebi dovoljna. Plakala sam jer više ne mogu vjerovati, a ja volim vjerovati. Iako ne vjerujem, još uvijek mogu strastveno voljeti. To znači voljeti ljudski. Plakala sam jer od sada ću plakati manje. Plakala sam jer sam izgubila bol, a još se nisam navikla na njezinu odsutnost.

I tako mi danas dolazi Henry, a sutra izlazim s June.