Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

INCEST



Uvod:
Incest: Iz "Dnevnika ljubavi" nastavlja priču o Anais Nin započetu u Henryju i June (1986.). Obuhvaćajući turbulentno razdoblje života Anais, od listopada 1932. do studenoga 1934., Incest dopu- njuje prvi svezak (1966.) Dnevnika Anais Nin, iz kojeg je, zbog osobnih i pravnih razloga, izostavila toliko od svoga ljubavnog života. Sada kada su gotovo svi ljudi koji se spominju u Incestu umrli, nema prepreka da se dnevnik ne objavi kako je Anais željela: bez kraćenja. Materijal je redigiran kako bi se proizvela knjiga čitljive dužine, ali nije izostavljeno ništa što se odnosi na emocionalni razvoj Anais.
Anais se ponašala prema svom dnevniku kao prema osobi od najvećeg povjerenja i pisala ga je neprestance od 1914. do 1977. godine. Od 1914. do 1931. nije doživjela neke duboke osjećaje ljubavi vrijedne opisivanja. Potom je u Parizu 1932. pronašla pisca/ljubavnika kakvog je toliko dugo tražila: Heniyja Millera. Ta ljubav, čije su početne faze opisane u Henryju i June, dovele su do dvostrukog buđenja - Anais žene i Anais spisateljice. To strastveno buđenje dobro je uhvaćeno u često divljem rukopisu koji se pronalazi u cjelovitom tekstu dnevnika - u prozi koju će neki čitatelji bez sumnje smatrati zaprepašćujuće različitom od uglađene, poetske proze pročišćenog dnevnika. Prisjetite se ipak da je Anais pisala svoj dnevnik s užarenom strašću, neposredno nakon događaja koje je opisivala.
U Incestu se ljubavna veza s Henryjem Millerom nastavlja, ali nikada nema jednak intenzitet.
Anais je proplakala bolno iskustvo
postajanja ženom i sada su njezine "oči otvorene za stvarnost - za Henryjevu sebičnost".
Ključan odnos koji se istražuje u ovom svesku onaj je između Anais i njezina oca, slavnog pijanista i Don Juana, koji se razveo od Anaisine majke i oženio bogatu nasljednicu kada je Anais bila mlada djevojka. Zapravo, Anais je prvi put počela pisati svoj dnevnik kada joj je bilo jedanaest godina, u formi pisama svom ocu, u kojima ga preklinje da se vrati obitelji. Za razliku od svoje majke i braće, Anais je odbila osuditi svog oca, odbila ga je gledati isključivo kroz crno-bijele pojmove. Odlučila ga je "pronaći". Odnos je donekle tragikomičan - otac osjeća da je okrunio svoju donžuansku karijeru pokušajem zavođenja svoje kćeri, ali Anais zna da ona zavodi njega. Kasnije, po savjetu svog psihijatra, dr. Otta Ranka, ostavlja ga kako bi ga kaznila što ju je napustio dok je bila dijete.
Poput prvog sveska pročišćenih dnevnika, ovaj dnevnik završava sada već slavnom pričom Anaisina rođenja, koje jasno rasvjetljava Anaisin odnos s Henryjem Millerom i s njezinim ocem.
Kada niz "Dnevnika ljubavi", cjelovitih dnevnika Anais Nin, bude dovršen, imat ćemo izvanredan zapis života i emocionalnog rasta kreativne umjetnice, spisateljice koja je posjedovala tehniku za opisivanje svojih najdubljih osjećaja i hrabrost da sve to podari svijetu.
Rupert Pole
Izvršitelj: Anais Nin Trust Los Angeles Veljača 1992.

23. listopada 1932.
Oduvijek sam vjerovala da je umjetnica u meni ta koja je očaravala. Vjerovala sam da je to činila moja ezoterična kuća, boje, svjetla, moji kostimi, moj rad. Uvijek sam stajala unutar sjajne ljuske aktivne umjetnice, plaha i nesvjesna svoje moći. Što je učinio dr. Allendy? Odbacio je umjetnicu, dodirivao je i volio moju srž, bez prošlosti, bez mog stvaranja. Čak me brinuo nedostatak njegove privrženosti umjetnici u meni - iznenadilo me da mogu biti tako uhvaćena, tako depouillee od umjetnosti, od svojih mreža, svojih čari, svojih eliksira. A noćas, sama, čekajući goste, gledam tu novorođenu srž i razmišljam o darovima koje su joj poklonili Hugh, Allendy, Henry i June. I sjećam se dana kada sam Hughovoj sestri, Ethel, dala nakit; a danas mi sestrična Ana Maria daje kamenje za akvarij i novu smiješnu krilatu ribicu, sa zelenim krilima, i kaže: „Želim s tobom otići u London. Želim te spasiti od June." A ja ležim i plačem od beskrajne zahvalnosti.

Krećem za London. Moja je snaga svježa i moram potiskivati bol koja se neprestance vraća. Potrebni su mi mnogi dani da se malo umrtvim u životu, ili da se pokrenem u svome dnevniku, svojoj priči. Okrećem se unutar svoje boli kao u paklu, i to se događa kada Henry na telefon kaže:
„Jesi li dobro?" a ja odgovorim: „Da." Ili kada čavlić ispadne s kuta fotografije „H. V Millera, gangster autor", i kada shvatim koliko sam se odmakla od lezbijstva, i kako se samo umjetnica u meni, dominirajuća energija, širi kako bi prožela prekrasne žene na razini koju je teško razumjeti i koja
nema nikakve veze s običnom spolnom aktivnošću.
Tko će vjerovati širini i visini moje ambicije kada namirišem ljepotu Ane Marije svojim znanjem, svojim iskustvom, kada dominiram i udvaram joj kako bih je obogatila, kako bih je stvorila? Tko će vjerovati da sam prestala voljeti June kad sam otkrila da ona uništava umjesto da voli? Zašto nisam bila u stanju blaženstva kad je June, veličanstvena žena, postala sićušna u mom zagrljaju, kad mi je pokazala svoj strah, strah od mene i mog iskustva?

Vjetar simoun večeras. Stvari se kovitlaju. Noć je i ja sam bila snažna čitav dan. Ne smijem sada oslabjeti samo zato što je noć i jer sam umorna.

Kad osjetim da je June intenzivno ljubomorna zbog onoga što sam učinila za Henryja, kažem joj:
„Sve sam to učinila za tebe."
I ona meni laže: da me htjela vidjeti prije nego što je vidjela Henryja.
Ali ja svoju laž nastavljam istinom: sjetila sam se da sam osjetila iznimnu samilost kad sam u Henryjevim bilješkama pročitala da je radila za Henryja i Jean (Kronski) i da je jednom, u ludilu umora i pobune, uzviknula: „Oboje kažete da me volite, ali ne činite ništa za mene!" Podsjećam June na to i osjećam da želim činiti stvari za nju. Ali čim to kažem, moja želja umire, jer sam svjesna da je to samode-struktivna želja, da imam dovoljno životne snage, da sam dovoljno radila za Henryja i da se više ne želim žrtvovati. I tako umire moja spontanost, moja velikodušnost postaje laž čija me hladnoća obeshrabruje i nadam se da bismo nas troje mogli sami sebi priznati da smo umorni od žrtava i umorni od besmislene patnje.
Ipak, ja sam ta koja radi za Henryja i June, ali puna pobunjeničkog duha. Svjesna da se nemam razloga opteretiti ili kažnjavati i da sam ja, na kraju, oslobođena krivnje i da zaslužujem sreću.

June očekuje da ću reći što ćemo raditi zajedno iduće noći; June računa na moju maštu; June će mi dopustiti izdati svoje neiskustvo u stvarnom životu. Sad kad je imam za tu večer, što ću učiniti s
tom večeri i s njom? Ja sam pisac fantastičnih stranica, ali ne znam kako ih živjeti.

Rene Lalou je raskošan, silovit, rječit, duhovit. Snažno sam ga privlačila, suprotno njegovim željama, jer se njegova odlična ravnoteža htjela odmaknuti od moje tame. Ali ga je njegova fizička raskoš prisilila. Prvi sam put bila svjesna svojih moći nad razumnim čovjekom - njegova drskost i duhovitost polako su se smekšale. Vidjela sam krah njegove jasnoće, vidjela sam rast njegove osjećajnosti. Do kraja večeri on je bio Rene Lalou, čovjek koji je u sebi imao španjolske krvi.
Smijala sam se prilično, ali nedostajala mi je moja ljubav, Henryjeva gušća, tamnija kvaliteta. Zanimale su me Lalouova briljantnost, njegova apstrakcija, ali nedostajao mi je Henry - nedostajao mi je.
Lalou je pričao protiv nadrealizma i potom molio za moje stranice o June. Ismijavao je rad manjine i potom poželio da budem objavljena negdje gdje bih bila više primijećena nego u Transitionu.

Tog sam jutra dobila predivno pismo od Allendyja, koje je završavalo s Je plus devoue, peut-etre" i osjetila sam kakvim je dubokim unutrašnjim cestama krenula njegova čudna predanost, kako me jedva zamjedjivo okružuje, bez tragedije ili senzacionalizma. Osjećam se poput osobe koja je drogirana, luda, koja se jednog jutra probudi u idiličnoj jasnoći - novorođenče.

Kakav napor da se oslobodim iz mraka i gušenja, iz velike boli koja me guši, iz inkvizicijskog samoranjavanja! Allendy me promatrao svojom dvostrukom ljubavlju - svojim čudnim očima, i hladnim rukama, i ustima. Ja više čak ni ne želim davati; želim se opustiti i primati darove. June ima moj crni kep, ali s njim sam joj dala i prvi djelić mržnje. Nisam u njezinoj moći.

Svatko od njih u meni je pronašao netaknutu sliku sebe, svoje potencijalno ja: Henry je vidio velikog čovjeka kakvim je mogao biti, June veličanstvenu osobnost. Svaki od njih čvrsto se drži svih tih slika u meni kao za svoj život, za snagu.
June, budući da nije imala istinsku sigurnost, mogla je ostvariti svoju veličinu samo kroz svoju moć destrukcije. Henry, dok me nije upoznao, mogao je svoju veličinu dokazivati samo napadajući June. Proždirali su jedno drugo - on je nju izvrgavao ruglu, ona ga je slabila štiteći ga. I kad su uspjeli uništiti jedno drugo, ubiti jedno drugo, Henry je plakao jer je June bila mrtva, a June je plakala jer Henry više nije bio bog, a njoj je trebao bog za kojeg će živjeti.
June želi da Henry bude Dostojevski, ali ga June priječi da to postane - nehotice, instinktivno. Želi da joj on pjeva hvalospjeve, ne da napiše veliku knjigu. Ona je nedužna u svojoj destrukciji. Njezino disanje, njezino životno dokazivanje, svaki pokret njezina ega zbunjuje, umanjuje, lomi druge. Ona je iskrena, nevina.
Uzdigla sam Henryja. Mogu od njega napraviti Dostojevskog. Ja u njega udahnjujem snagu. Svjesna sam svoje moći, ali moja je moć ženska; zahtijeva borbu, ne i pobjedu. Moja je moć i moć umjetni- ka, tako da osobno ne trebam Henryjev rad za uzdizanje same sebe. Ne treba mi njegova hvala, i ja sam prvo umjetnica, mogu svoj ego, svoj ženski ego, držati u pozadini. To ne blokira njegov rad. Ja održavam umjetnika u njemu. June želi ne samo umjetnika već i ljubavnika i roba.
Ja se mogu odreći zahtjeva svog ega, kapitulirati pred umjetnošću ili stvaranjem - prije svega stvaranjem.
To je ono što sada radim: stvaram June i Henryja. Uzdržavam ih oboje, dajem svoju vjeru. U mojoj je slabosti simbolizam onog krhkog postignuća koje ih proganja. June u meni vidi ženu koja je prošla kroz pakao, ali koja ostaje netaknuta - koja želi ostati netaknuta. Ona neće izgubiti sebe, svoju idealnu sebe.
A Henry želi dostojevskijanski ideal. Umjetnika. Pronalazi sliku sebe kao tog umjetnika u meni.
Čitavog, moćnog, nesputanog.
Meni ne treba njegova umjetnost koja bi me slavila. Ja imam svoje vlastito stvaralaštvo. June je trebala biti umjetnicom kako bi bila nesebičnija.
Zahvaljujući Allendyju, mogu se odreći puke pobjede. Volim. Volim ih oboje, Henryja i June.

A June, koja me slijepo voli, pokušava me i uništiti. Moje stranice o njoj, koje su umjetničko djelo, ne zadovoljavaju je. Previđa njihovu snagu i ljepotu i žali se da sve što sam rekla nije istina. Ali mene to ni za trenutak ne slama. Znam točnu vrijednost tih stranica, neovisno od June.
Moj rad prije svega, dakle. Ako je moja umjetnička moć poljuljana, koje mi druge moći preostaju? Moj prirodni poticaj, moja vitalnost, moja prava mašta, moje zdravlje, moja kreativna živost. A što će im June učiniti? Droge. June mi nudi smrt i uništenje. June me začarala - govori svojim licem, svojim milovanjima, mami me, iskorištava moju ljubav prema sebi za uništenje. Dvostruka smrt. Svježina mog tijela bit će uništena tako da bi mi tijelo moglo postati sličnije njezinom. Rekla je: „Tvoje je tijelo tako svježe, moje tako pokvareno." I takvo, slijepo, nedužno, nevino, ubit će moju svježinu, netaknutost koju voli. Ubit će sve što voli.
A odakle ta mračna spoznaja? Iz dima, ludosti, šampanjca, opijenosti milovanjima, poljubaca, zanosa. U Poisson dOru smo, koljena isprepletenih ispod stola, opijene jedna drugom; i June je opijena sobom. Henryju je rekla da je on ništa, da nije uspio biti bog i da nije uspio biti Dostojevski - da je ona ta koja je bog, svoj vlastiti bog. Tako, čudo je ostvareno. Privid. Henry je mrtav. June je ponovno uništila takmaca. ,,Henry je", kaže, „dijete." Ali ja se bunim i kažem da vjerujem kako u Henryju postoji umjetnik i potom priznajem da ga volim kao muškarca.
Kad me pitala: „Voliš Henryja, zar ne?" tek sam tada dala Henryju svoje najveće blago. Oči su mi se zamaglile od boli. Znala sam da je tim priznanjem Henry spašen. Henry je ponovno postao bog - ona ili ja ne možemo voljeti nikoga doli boga. Tako je Henry bog. I June iz nevinosti svojeg samoveličanja pita: „Jesi li ljubomorna na Henryja?"
Bože - ja ljubomorna na Henryjevu ljubav prema June, ili ljubomorna na ljubav June prema Henryju?
Tada sam postala tekuća, rastopljena, fuyante. Letim od mučenja koje me čeka poput gigantskog istiskivača krvi i pritišće moje tijelo između June i Henryja. Odatle bježim nadljudskim naporom - kako bih izbjegla samouništenje i ludost. Na trenutak sam uhvaćena. June vidi golemu bol u mojim očima. Oboma sam ponudila svoju najveću žrtvu - dajem ih jedno drugom tako da svakom dajem najljepšu sliku njih samih. Ja sam samo otkrivač, usklađivač. I kad se približe, June dajem Dostojevskog, a Henryju dajem June koja je postala kre-ativnija. Ja sam samo čovječno uništena. Oboje su me voljeli.

June i Henryja volim manje u odnosu na svoju pobunu protiv patnje. Osjećam da u njima volim iskustvo koje me ne može uništiti - da se ne mogu više u potpunosti prepustiti - jer želim živjeti.

Večer. Došao je Henry i u početku smo razgovarali s naporom. Onda me htio poljubiti, a ja mu to nisam dopustila. Ne, nisam to mogla podnijeti. Ne, ne bi me smio dodirivati; to bi me povrijedilo. Bio je zaprepašten. Opirala sam mu se. Rekao mi je da me želi više nego ikad, da mu je June postala kao strankinja, da prve dvije noći s njom nije osjećao nikakvu strast. Da mu je otada kao da ide kurvi. Da me voli i da samo sa mnom osjeća vezu između slike u njegovoj glavi i želje - da nije moguće voljeti dvije žene, da sam ja istisnula June. Prije nego što je sve to rekao, ja sam se predala -bliskost se činila užasno prirodnom - ništa se nije promijenilo. Bila sam omamljena, činilo se tako nepromijenjeno. A ja sam mislila da se naša veza neće činiti stvarnom i da će se prirodna veza između June i Henryja obnoviti. On se ne može priviknuti na njezino tijelo; to mora biti stoga što nema bliskosti.
Promatrala sam sve to kao da promatram neki fenomen. Nakon ovoga s Henryjem moguće je vjerovati u vjernost ljubavi. Gledam na njegove posljednje stranice o njezinu povratku i one su ispraž- njene od osjećaja. Ona je iscrpila njegove osjećaje, otišla s njima predaleko.
Onda mi čitava stvar postaje nestvarnom i čini mi se da je Henry najiskreniji od svih i da ga June i ja, ili ja sama, varamo.
Nema više tragedije. Henry i ja smijemo se zajedno višestrukim komplikacijama u našem odnosu!

Strah me onoga što mi se događa. Strah moje hladnoće. Je li i Henry iscrpio moje osjećaje, svojim nesvjesnim strahom od neprestane prijetnje koju je June predstavljala našoj sreći?
Ili toliko očekivana, previše priželjkivana radost ostavlja čovjeka omamljena i nedorasla kada se pojavi?
June kaže Henryju da sam rekla da ga volim. Izgleda iznenađeno. Misli da sam možda bila pijana. „Kako? Što želiš reći, June?"
,,Oh, jednostavno da te voli, ne da želi s tobom spavati."
Smijemo se tome. Ali ja sam ljuta kad shvatim da June toliko vjeruje u moju ljubav da je to zapravo mislila kad je rekla: „Jesi li ljubomorna na Henryja?" - da ja želim eliminirati Henryja, mrziti Henryja zbog svoje ljubavi prema njoj. Sjećam se naših sinoćnjih milovanja u taksiju, moja glava zabačena u poljupcu s June, ona toliko blijeda, i moja ruka na njezinim grudima. A ona današnju sce- nu ni na trenutak nije mogla zamisliti. I sada je ona ta koja je ostavljena, sada Henry, i sada ja.
A jedini iskreni ljudi na svijetu, Allendy i Hugo, u ovom trenutku pričaju zajedno, ljubomorni na mene. Hugo, nesretan.
Henry je ljubomoran ne na June, već na mene, ljubomoran i prestrašen da ću voljeti June ili Allendyja.

Noćas osjećam želju zagrliti sve iskustvo - da to mogu bez opasnosti, da me Allendy spasio. Da ću s June ići u sve i svugdje.

Pismo Henryju: Tako je dobro što smo se mogli zajedno smijati, Henry. Sve što postoji između June i mene samo donosi olakšanje mojoj dubokoj, dubokoj ljubavi prema tebi. To je kao da prolazim kroz upravo najveći ispit svoje ljubavi za tebe - najveći ispit u čitavom svom životu. A otkrivam da mogu biti pijana, drogirana, začarana - sve od čega bih se mogla izgubiti - ali da tu uvijek, uvijek ostaje Henry... Neću ti više zadavati bol spominjući druge. Ne trebaš biti ljubomoran, Henry; ja pripadam tebi...

Ali moja je ljubav prema Henryju duboka jeka, duboko produženje moga ja u meni, koje je vječno dvolično. Ja imam dvostruku osobnost. Tu je moja duboka, predana ljubav za Henryja, ali ona se lako može preobraziti u drugu ljubav. Osjećam njezin svršetak, kao što osjećam i da će Henryjeva ljubav za mene završiti kad bude dovoljno jak postojati bez mene.
Obavila sam posao analitičara - živi primjer objašnjavanja i usmjeravanja. Istina je, dakle, ono što astrologija kaže o mom čudnom utjecaju na unutrašnje živote drugih.
Je prends conscience de mon pouvoir - snage svojih snova. June sama nema prave mašte, ili joj ne bi bile potrebne droge; June je gladna mašte. Henry je također gladan. A oni su mene obogatili svojim iskustvima. Oboje su mi dali tako mnogo. Život. Dali su mi život.
Allendy me probudio inteligencijom, jer me osjećaj utapao, život me potapao. Dao mi je snagu kojom ću iživjeti svoje strasti i svoje instinkte, a da ne umrem, kao prije.
Ponekad me boli to što bi trebalo biti manje osjećaja i više inteligencije. Prije sam se činila iskrenijom. Ali ako biti iskren znači dići ruke, to je bila iskrenost poraza. Počiniti samoubojstvo je lako. Živjeti bez boga je teže. Opijenost pobjedom veća je od opijenosti žrtvovanja.
Više ne mogu činiti toliko kako bih prikrila neuspješnost svojih unutarnjih transmutacija, kako bih nadomjestila razumijevanjem. Moram činiti malo, ali s velikom količinom snage.

Večer. Allendy me čeka kako bih prekinula s Henryjem. Vidim smjer njegovih pitanja. Njegovo je čekanje nestrpljivo. I danas su mi dirljivi njegovi dodiri. Divni su.
Kažem mu da mu dugujem. Ne vjeruje u ikakvu dvojnost. Bih li željela da čita moje dnevnike?
Zar nisu neke fraze koje pišem hladnije nego što on zamišlja da ja jesam?

Osjećam da se ovaj put poigravam s Allendyjem. Zašto? Osjećam ga iskrenijim od sebe. To mi je dirljivo i plaši me. Je li on čovjek kojeg ću povrijediti - prvi čovjek - i zašto? Ili je sve ovo obrana od njegove moći? Sjedim ovdje noćas i sjećam se njegovih ruku.
Široke su, ali s idealističkim vrhovima prstiju. Kako su slijedile obrise moga tijela, kako je uranjao svoju glavu u moje grudi, mirisao moju kosu. Kako smo stajali zajedno i ljubili se dok mi se nije za- vrtjelo. Henry bi već davno podigao moju haljinu - izgubio glavu.
Onda dođem kući u dobrom raspoloženju i Hugh me baci na krevet, lud od ljubomore, i jebe me sav izvan sebe, strgne mi haljinu kako bi me grizao po ramenima. Ja glumim užitak, osupnuta tragedijom raspoloženja koja više ne idu zajedno. Hughova strast došla je prekasno. Želim biti u Henryjevom zagrljaju - bliskost - ili u Allendyjevom - nepoznato. I oduvijek sam željela da mi strgnu haljinu!
Previše razdvojeno osjećam odlaske, sastanke, produžetke i nove iskre. U mojoj glavi postoji centar za dijamantnu cjelovitost, kontrolu - ali prezirem svoje osjećaje i oni trče u različitim smjerovima. Tu je napetost između previše aktivnosti, prevelike rastrganosti, želje da ponovno postignem vrhunac radosti koju sam postigla s Henryjem. Hoću li se moći stopiti s Allendyjem? Ne vjerujem u to, ali najveća je radost, kao što Henry sada zna, bliskost, cjelovitost, apsolutizam u strasti.
Koliko bliskosti ima u svijetu za ženu poput mene? Jesam li ja jedinstvo? Čudovište? Jesam li jedna
žena?
Sto to dajem Allendyju? Strast za apstrakcijom, mudrost, ravnotežu, snagu.
Henryju? Strast - živa, nepametna i vruća, nedostatak umjetničke ravnoteže, otapanje i fluidnost stvaratelja.
Uvijek dva muškarca - već postalo i ono što postaje, trenutak koji je postignut i onaj sljedeći, uvijek pretkazan prebrzo. Previše lucidnosti.

Hughova ljubomora plamti. Ljubomora na Allendyja. Sutra će otići reći Allendyju da je pridobio njegovu ženu - da je Allendy poražen, da me Allendy razumio vrlo dobro, kao što bi to mogao znan- stvenik, ali da me on, Hugh, posjeduje. Hugh zna da je Allendy htio probuditi njegovu ljubomoru, jednom zauvijek, kako bi pokazao agresivnost prema čovjeku umjesto samodopadnosti i ljubavi - kako bi se spasio od homoseksualne pasivnosti, kojom je drugim muškarcima dopustio da vole njegovu ženu. On zna da bi sve to trebala biti psihoanalitička igra odigrana s određenom svrhom, ali da u ovom slučaju to nije igra jer su uključeni Allendyjevi osjećaji. I zato će okrutne stvari koje će reći povrijediti Allendyja! A Hugh će povrijediti muškarca kojeg voli najviše, kako bi potvrdio svoju muškost i ljubav prema meni!
I dok mi Hugh sve ovo govori, sa svojom jasnom intuicijom, ja ne govorim, napeta od želje da Allendy ne bude povrijeđen. Planiram otići i ublažiti posljedice Hughovih riječi - Hughovu priču o rastrganoj haljini. No, znam da Allendy ne može biti povrijeđen, da ima strašnu oštroumnost koja ga štiti. On je toliko siguran da ne volim Hugha; i kako sigurno me čeka. I divim se njegovoj sjajnoj dominaciji nad sobom i nad životom i boli!

Kraj večeri. Glazba orkestra jača; soba i ja eksplodiramo. Stojim i prekrivam lice rukama, i smijem se - smijem kao što se nikada nisam smijala - i smijeh se lomi u jecaj, glasan, tužan jecaj. Minutu sam luda - apsolutno luda. Hugh je uplašen. Prilazi mi nježno i zbunjeno: „Jadna moja mala maco, bila si previše sretna. Ja sam te učinio sretnom!"

June je moja avantura i moja strast, ali Henry je moja ljubav. Još ne mogu krenuti u Clichy i tamo se suočiti s njih dvoje. Kažem June da je to stoga što se bojim da nećemo moći sakriti svoje osjećaje od Henryja, a Henryju kažem da je to jer se bojim da se neću ponašati dovoljno dobro za June. Istina je da gledam u Henryja s plamom u očima, a June sa zanosom. Istina je da bih ljudski patila kada bih

vidjela June ustoličenu uz Henryja - gdje ja želim biti - jer je bliskost između Henryja i mene jača od bilo kakve avanture.

Allendy je sutrašnja ljubav. Sutra može biti udaljeno godinama. Ne želim promišljati bilo kakve prostore ili udaljenosti. Dopuštam sebi živjeti. Danas su mi živci skršeni. Ali ja sam neukrotiva.
Večer. Neukrotiva. Bijela gardenija od June. ,Ambre de Delhi" za June. June. June u mojem zagrljaju u taksiju. Moja je ruka ta koja postaje jaka, njezina je glava ta koja je zabačena, ja sam ta koja ljubi njezin vrat. June se topi poput teške latice. Gleda me poput djeteta: „Anais, vidiš, bespomoćna sam. Osjećam se malenom u tvom zagrljaju."

Vidim njezino lice zamagljeno iza prozora taksija dok odlazim. Izmučeno, gladno dijete, željeno i nesigurno u ljubav, uplašeno, u očajničkom naporu da dobije moć kroz misterij i mistifikacije.
Ona zapravo vjeruje da je Henry mrtav, ne može živjeti bez nje. Ona dolazi i petlja, stvara umjetne komplikacije, okreće jednu osobu protiv druge, dovodi Henryja do toga da se izludi i iskoči izvan svoje orbite, i osjeća da živi, prisiljavajući druge da žive, da je to drama, život. A sve je to djetinjasto.
Ona ne može vjerovati, osim u grozničavim trenucima. Vjeruje kad je držim u svom zagrljaju. I tada me ostavlja i bori se za potpunu objektivnost - ona i Henry govore oprezno, pokušavaju me ob- jektivno posjedovati, izvan trenutaka ekstaze i konfuzije.

June neprestance jadikuje da se Henryju ne može povjeriti istina. Vidim tako deformirane slike kroz koje u svojim očima vide jedno drugog. Moram se strahovito truditi zadržati svog Henryja i svoju June. A oni me žele uvući u sukob, nahuškati me protiv jednog ili drugog. June želi tu predstavu jer je to još jedna manifestacija pozornosti koju joj pridajemo; želi da se borimo za nju, Henry i ja. To bi njoj dalo trenutak mržnje, ili strasti, u koji samo ona vjeruje. Ona ne može živjeti u polutonovima, u sugestijama, u istini.
Moj Bože, jesam li dovoljno jaka da joj pomognem?

Allendy kaže da sam svoju veliku potrebu da pomognem i stvaram druge preobrazila u vrstu psihoanalize. Ja moram pomagati, davati, stvarati, miješati se. Ali ne smijem sebi davati - moram naučiti suspregnuti sebe. Ali sad vidim da čovjek doista daje samokad suspregne sebe jer staviti sebe u pozadinu znači istovremeno staviti u pozadinu egoizam i posesivnost.
Stoga ja dajem, i jer izlijevam manje svojih srcedrapateljnih osjećaja, ja sam jača, i ne izgubim se, ostajem lucidna, doista dajem.
Što mogu dati June i Henryju? Mogu li ih dati jedno drugome? To mi se ne čini pravednim.

June misli da je Henry prodrman kada postane bijesan, mucav, nelogičan; misli da je sada živ, dok je, naprotiv, bio živ prije nego što je ona došla, samo negdje duboko unutra. Kroz čitavu njezinu ljubav prema meni zvoni ta nota ljubomore: ona želi spriječiti sada već sigurno objavljivanje njegove knjige jer ona dolazi od mene. Napada Henryja jer on od nje više ne želi savjete. Jer sve to moram gledati upravo u trenutku najvećeg uzbuđenja. Kad me ona ne može zaslijepiti, nudi mi svoje tijelo.
Moj je jedini spas da je razoružam, uđem u nju gotovo bez riječi, rastopim njezinu moć jednostavno buljeći u nju.
Ne mogu si pomoći, a da ne vidim da uvijek sebe, svoj ego, stavlja prije svoje ljubavi za Henryja.

Noć. Henry je bio ovdje. Kaže da je jedna stvar jasna: trebamo jedno drugo više nego ikad, i dobri smo prema djeci, June i Hughu.

Osupnulo me što sam vidjela da je postao star, pokazuje zaštit-ničke sklonosti. June je njemu patološko dijete - zanimljivo u tom smislu, ali glupo i prazno.
Odjednom se među nama stvorio osjećaj snažnog savezništva -jedan se Henry promijenio, jedan je Henry patio jer su ljudi mislili da može pisati samo „portrete pičaka". Rekla sam mu što mu dugu- jem. Jer me usrećio kao ženu i spasio me od June i raspadanja, ja ne želim umrijeti. Previše sam sretna. Kakav čudan razgovor - kako uzima našu ljubav kao osnovu s koje bismo mogli krenuti u drugim smjerovima koji nisu važni, površnim avanturama. Tad sam mu rekla da je istina što je June rekla,da ju je žrtvovao svom radu - iskoristio je kao lik koji je morao stvoriti - ali da ja neću glumiti za
njega niti stvarati neku tajnovitost, jer nam je potrebna bliskost, a bliskost ne postoji s lažima.
Tako smo ponovno razgovarali duboko se slažući - pitajući se zašto se ne možemo ne slagati. Znamo zašto. Mi smo neprijeporno bliski, istkani od istog tkiva. June je za njega mrtva jer postoji samo njezino lice i njezino tijelo.
Henry potom kaže da moje zanimanje za June može objasniti jedino kao lezbijsko - za njezino lice i tijelo - ništa više. Zna da ne mogu June dati niti svoj um niti svoju dušu. Ponosan je što je došao do toga da može June objasniti moje stranice od Mona-Alraune, dok one June zbunjuju i smućuju. June tumači moj odlomak o hotelskoj sobi prilično doslovce - kao opis iskustva s muškarcem u hotelskoj sobi - odnosno, bez mašte. A zapravo Henry, taj spori Nijemac, hvata simboličko značenje!

Ana Maria mudra je prije nego što iskusi život.
Radoznala je. Želi upoznati June. Pokušava se staviti na Eduardovo mjesto, zamisliti što osjeća prema meni - na mjesto muškarca. Počinjem objašnjavati delikatno i apstraktno muški stav u ženi - njegovu važnost i vrijednost. Ne želim da bude uplašena. Želim da zna.
Kad sam razgovarala o njoj s Allendyjem, rekao je: „Želiš je pokvariti" - ali je na mene usmjerio ograničene optužbe protiv psihoanalitičara: da oni samo dovode do toga da instinkti kod ljudi divlje porastu. On zna da je proces divljanja samo jedna faza oslobađanja, da ponovno stvaranje učvršćuje biće na novoj razini idealizma i iskrenosti.
Dok sam razgovarala s Anom Marijom, vidjela sam kako se njezin prozračan um otvara i bježi od njezina uobičajenog miljea. Bila sam presretna kad sam vidjela kako joj se razumijevanje otvara u nekoliko sati, igra se činjenicama i slikama koje sam joj dala, životom koji sam naslikala. Rekla je:
„Nikad prije nisam razgovarala s nekim kao što si ti, nikad nisam razgovarala na taj način."

Kada sam stigla s ljubičicama za Tiju Anais, Ana Marija je znala da su za nju. I kako mi se svidio njezin jecaj zadovoljstva jer sam stigla u najjednostavnijem kostimu koji sam dotad nosila: crnom svilenom baloneru sa srebrnim gumbima, muškobanjastom crnom pustenom šeširu kakav ima June. Tia Anais vidjela je samo kapitulaciju pred konvencijama. Znala sam da je to bilo duboko razo- ružavanje moje ekscentričnosti, koju sam nosila poput odjeće za maskenbal kako bih prestrašila, zastrašila, prikazala kao neugodne i strane one koji me žele uplašiti.
Vozeći se u taksiju s Anom Marijom, pogledala sam na njezino mlado lice i upitala se: što je najveći dar koji joj mogu dati kako bih joj osvijetlila život, ili kako bih prodrmala svijet za nju? U trenutku kada se svijet drma i Juneina glava pada poput teškog cvijeta odrezanog sa stapke - čitava se umjetnost napinje kako bi ponovno postigla takav trenutak, a mudri muškarci stvaraju urote kako bi razvodnili njegovu bit. I mrzila sam Allendyjevu mudrost i potajno si obećala: ako mogu, Ana Marija, učinit ću da se svijet prodrma za tebe!

Hugh je postao astrolog, uči za mojim radnim stolom. I sad sam mirna s njim. Ta nova strast u igru uvodi najbolje od njegovih sposobnosti. Njegova nova ljubav, nasilna i posesivna, od njega čini snažnog muškarca. Volim ga zbog truda koji je uložio da bi rastjerao neodređenost i sjetu - u osnovi je pasivna kvaliteta njegove prirode bila ta koja me mučila. Henry kaže da je Hugh na meni prakticirao jujitsu - koristio je moju vlastitu snagu kako bi me uništio, dopustio mi je zabiti glavu u pod kada sam

je htjela zabiti u njega. Inteligentno je izbjegavao moju težinu i pritisak, zaobišao sav otpor -i ja sam osjećala prazninu, disciplinu, nedostatak borbe. Upravo njegova vjernost čini ga nepromjenjivim, šutljivim, ograničenim. Ali ja sam ostatak. Neću mu zadavati nove boli. Bojim se da će znati moj rad. Želim ga učiniti ljudski sretnim. Ljudski, on je tako savršeno stvorenje. Sama me njegova savršenost ograničava. Njegovo je postojanje ograničenje. Možda moj spas, jer život kojeg se neprestance odričem za Hugha jedina je velika disciplina koju sam ikad poznavala. Da se uvijek sudaram sa zidovima koji me zatvaraju, bio je jedini element koji me prisiljavao na pročišćenje. Kako dugo, o Bože, kako dugo ga mogu usrećivati? Sada se grozim i dršćem kada Henry priča o objavljivanju svoje knjige i o našem zajedničkom odlasku u Španjolsku. Gotovo se nadam da će neka katastrofa spriječiti da mi Henry ikada kaže: „Sada ti slijedi mene."

Eduardo povučen: uvrijeđen i prezren - u svom vlastitom umu - od života. Zaljubljen u Allendyja i svjestan koliko je to uzaludno. Nikad ravnodušan što nije mogao nada mnom dominirati. Nesposoban baciti se, poput Andrea Gidea, u bogatu i veselu homoseksualnost.
Gorak, okrutan razgovor s njim i Hughom, u kojem otkrivam potpunu iscrpljenost svog smilovanja i nježnosti za Eduarda. Mrzim tu „spiritualnost" kojom se on hvali. Mrzim je jer me povrijedila.
On ima osjećaj da živi zato što je napredovao od psihoanalize do astrologije, dok ja znam da Allendy to interpretira kao mirovinu i da čak ako to jest rast u njegovom mentalnom razvoju, ostaje u stanju racionalizacije.
Njegov osobni neuspjeh, to sada shvaćam, osim nemogućnosti da voli, kratkotrajnost je njegove vjere.
On ne daje dovoljno vjere da bi postigao čudo. Nikakvo čudo nije moguće bez vjere.
Razgovor mu nije pomogao, znam. Jednostavno smo odbacili neprijateljstvo koje nas oboje guši. On mrzi moj utjecaj na njegovu sestru, Ana Mariju, i meni je mrsko pomisliti da sam protratila tolike godine ulijevajući vjeru u njega.
Ako Allendy i ja zajedno nismo mogli spasiti Eduarda, to nitko ne može učiniti.
Prošle sam noći pokušala zadnji put. I učinila sam to ne zbog ljubavi, već zbog gorke srdžbe da bi to trebao biti jedan od muškaraca koje sam voljela, muškarac kojeg nikada nisam potpuno uspjela iz- brisati iz svog života. A to je ono što sam željela učiniti: izbrisati ga iz svog života zajedno sa svojom bolnom i praznom prošlošću. Život počinje danas. Španjolska s Henryjem, možda; Allendyjeva mudra ljubav; vladajući utjecaj Mjeseca, koji me čini senzualnom i primljivom! Mudrost i senzualnost - to će biti moja velika krila, zadnja koja će me spasiti od magličastog, medijskog, vizionarskog utjecaja Neptuna, planeta mog horoskopskog znaka!

San: Na nečijem sam vjenčanju. Privlačim pažnju visokog, sijedog muškarca. Poziva me na večeru. Govori o svojoj ljubavi. Neke žene oponašaju moje oblačenje. Divna milovanja tog čovjeka. Budna, okupana vlagom i drhteća.

U Hughovom horoskopu pronalazim što nas razdvaja: On je uglavnom pod utjecajem Merkura,
„mentalan", nije pod utjecajem Mjeseca. Njegov je velik utjecaj moć; on je čovjek kralj - strast je se- kundarna!

Zapale me proglasi Elie Faure (u Plesu nad vatrom i vodom): „Mašta muškarca jest ta koja provocira njegove avanture, a ljubav tu zauzima prvo mjesto. Moral kori strast, radoznalost, iskustvo, tri krvave faze koje se uzdižu do stvaranja."

Allendy je čovjek koji kristalizira, balansira, privlači pozornost - nepokretna, čista mudrost. Henry je čovjek koji poznaje „poslušnost ritmu". „Ritam je", piše Faure, „tajni dogovor s kucanjem na- ših vena, zvukom naših stopala, povremenim zahtjevima naših apetita, pravilnim izmjenama sna i


hoda... Poslušnost ritmu podiže lirski zanos, koji dopušta muškarcu dosezanje najviše moralnosti preplavljivanjem svog srca vrtoglavim osjećajem da je, dok lebdi u noći i pomutnji vječne geneze, on sam u svjetlu i željan, u potrazi za slobodom."
.

30. listopada 1932.

Za Henryja: Ti predstavljaš sve što Faure pripisuje velikom umjetniku; ti su redci napisani kako bi opisali tebe. Neke od tih riječi tvoje su vlastite riječi i zato su te zapalile; a zapaljuju i mene. Više nego ikad, jasno vidim razlog i bogatstvo ratova koje vodiš; vidim zašto sam sebe dala tvome vodstvu... Sve je to objašnjenje tebe samog kao onog tko probija granice, kao revolucionara, čovjeka kojeg opi- suješ i braniš na prvim stranicama Rakove obratnice. Upotrijebila bih neke od tih redaka za obranu tvoje knjige...

Ono što bih voljela jest kombinirati naše dobre strane za suočavanje s većim, golemim ratovima i dramama, za zajednički rad na onoj umjetnosti koja slijedi nakon drame i dominira „neokovanim elementima" i dominira samo da bi išla naprijed, nastavila, ponovno uronila i kako ne bi mirovala ili poprimila konačan oblik... Trebamo jedno drugo kako bismo hranili jedno drugo. Ono što je June zvala tvojim „mrtvim razdobljem" bilo je tvoje razdoblje rekonstrukcije kroz misao i rad - između krvoprolića. Plodno razdoblje koje je slijedilo nakon rata. Razdoblje lirskog procvata. I možda ćeš, kad iscrpiš sve svoje ratove, početi jedan protiv mene, a ja protiv tebe, najgrozniji od svih, dakle protiv samih sebe, kako bismo dramu izvukli iz zadnjeg uporišta, iz naše ekstaze i romanse.

Za Eduarda: Pogledajmo objektivno na naš novi odnos: između nas traje rat. Mrzimo jedno drugo svim srcem. Mrzimo jedno drugo jer su nam osjećaji i stavovi sasvim suprotni. Dosad smo počinili pogrešku tako što smo bili nježni jedno prema drugom zbog svoje potrebe za ljubavlju. Ja nisam imala snage izbrisati te iz svog života kad sam biološki, planetarno, emocionalno, metafizički, psi- hoanalitički, trebala. A tebi je nedostajalo snage mrziti me kad je to bila najbolja stvar koju si mogao učiniti. Trebaš mrziti moj pozitivi-zam, apsolutizam i senzualnost, kao što ja mrzim tvoju pasivnost, tvoju spiritualnost, i tvoju negativnost. Zdraviji smo i snažniji kao iskreni protivnici, antiteze, nego kao prijatelji. Želim biti izbrisana iz tvog života. Sinoć se dogodilo moje zadnje uplitanje, i nije bilo zbog naklonosti, već zbog mržnje: voljela bih da je čovjek kojeg sam voljela bio drugačiji. To je egoizam, ne ljubav. To je znak da je ljubav mrtva. Oboje smo dovoljno snažni da možemo bez navike nježnosti onog drugog. Ja sam bila samo navika, kao bračna veza. Važnost nježnosti bila je odavno mrtva. Neku noć bili smo dovoljno hrabri priznati to. Vidjela sam mržnju u tvojim očima kad sam ponovno vidjela manifestaciju svoje moći (Ana Maria), a ti si me vidio prijezir-nu kada si spomenuo
„otmjeno društvo" poput namjerne uvrede mojim savršenim prijateljima (O, Bože, kakva jadna uvreda; zar nisi mogao naći neku veću?). Pretpostavljam da bi bio spriječio sastanak Ane Marije s D.
H. Lawrenceom, sinom rudara? Mogao bi se jednog dana iznenaditi kada me vidiš udanu za sina krojača jer on ima dara i petlje.
Mars danas raste. Za tebe je to još jedna mentalna atmosferska neodređenost; za mene nastavak strastvenog iskustva, bilo ljubavi bilo mržnje.
Ljudi poput Eduarda koji se ne mogu micati ili živjeti postaju veliki sterilizatori, veliki opstruktori tuđih života. Eduardo želi paralizirati Anu Mariju. Mahnit je jer ne može obnašati svoju negativnu zaštitu dok ja obnašam nekakvu vrstu pozitivnog utjecaja.

Uspjela sam neku noć slušati „Sweet and Lovely" bez drhtaja. Sjedila sam u Poison đ Oru s June! Moja sposobnost stvaranja dojmova produžuje odjeke drugih ljubavi više nego što je potrebno i ponekad zamijenim posljedice za pravi impuls, kao za vrijeme povremenog pojavljivanja Johna Erskinea tijekom mog života s Henryjem.

I sada shvaćam ovo: John je muškarac s kojim sam bila u ratu (u suprotnosti s Henryjevim razumijevanjem), i bojim se da ću biti u ratu s Allendyjevom nadmudrošću. To blokira moju veliku želju kretanja dalje, raspršivanja u strasti, proširivanja gubitkom sebe; blokira avanture koje želi moja mašta - opasnosti. Ipak, znam da sam vezana za njega. U svakoj točki ravnoteže voljet ću Allendyja. Ali spustit ću se strasno dalje od njega u Henryjev stvaralački kaos i konfuziju. Dobit ću inspiraciju od Henryja, kao što ju je on dobivao od June.

Toliko sam neobično sretna. Henryjeva knjiga izlazi iz tiska; piše o Lawrenceu i Joyceu. Pošalje po mene, traži da zasučem rukave, pružim mu pomoć i kritiku. June je „smetnja" i odjednom postaje smetnja i za mene. Henry, i ja, i naš rad. „Kada bi barem June otišla u New York. Trebam slobodu!" vapi Henry.
Želim pobjeći iz svoje kuće k njemu. Praznik je. Hugh je kod kuće. Moram čekati. Nikada mi se nijedan dan nije činio tako dugim. K tome i kipim. Filmskom brzinom vidim njegove knjige, vidim njegovu nježnost, vidim opasnog, žestokog Henryja, vidim nas oboje u Španjolskoj - i sve zamućuju, iskrivljuju, uvećavaju demoni u nas oboje, demoni književnosti. June je lik, materijal, avantura, ali to parenje muškarca i žene unutar same pećnice kreativnosti nova je monstruoznost novog čuda. Omest će putanje planeta, promijeniti ritam svijeta i „ostaviti ožiljak na svijetu".

Ako me Neptun čini poput medija, i previše primljivom za dojmove (opasnost u strastima, osjećaji pometu čovjeka; volja je napuštena!), onda shvaćam da planetarni utjecaji na mene utječu vrlo izrazito i da sam apsolutno usklađena s njima. Stoga se ne mogu oduprijeti Allendyju, koji je mentalno jači od mene; ali sam odabrala da me hipnotizira Allendy, radije nego June.
Da nemam osjećaje, mogla bih postati najinteligentnijom ženom na Zemlji. Čim sam hladna, moja vizija postaje ljuta i nemilosrdna. Danas, slušajući June kako dva sata govori, dosegla sam vrhunac raz-dražujuće dosade - tako da na mene nisu mogli utjecati ni njezino tijelo ni lice.
I tada sam postala ona opasna žena koje se ljudi boje. Mogla bih o njoj pisati destruktivnije od Henryja. O njezinoj inteligenciji, koja je nepostojeća, napuhanosti njezina ega. Vidjela sam ih bez milosti.
Henryjeve izraze koji nagrizaju njezinu taštinu i proizvode taj zaglušujući razgovor, irelevantne napade, s tim povremenim iskrama intuicije koja je Henryju davala nadu. Večeras se moje misli šire visoko preko neba i ja nisam ljudsko biće. Ja sam zmija koja sikće otkrića o besmislenosti i ispraznosti božice i kurve June. Uzela bih natrag darove koje sam poklonila praznini, ništavnosti.
Ali bila sam pijana. A Junine oči i dalje su plamtjele, i njezin jaki vrat bio je bijel, i njezina su se koljena sudarala s mojima, ali čvrstoća i jasnoća u meni bile su goleme. Još sam mogla čuti Henryja kako noć prije govori: "Ja sam čelični zid."

Kad sam srela Henryja u cafeu (prije nego što je stigao, napisala sam mu pomahnitalu poruku o svojoj ljubavi prema njegovu pisanju, pitajući što još mogu učiniti kako bih razumjela njegovo čudno, apstraktno raspoloženje, njegovu prodornost), njegove su oči bile crne i krute. Bio je naduti vrhunski egoist, samo umjetnik, koji je trebao moje nadimanje, moju pomoć i kako sam ga ja razumjela. Nije tu bilo sentimentalnosti. Samo njegov rad, koji proždire sve. Prolazili su me srsi. I taj razgovor o June. June je bila u potpunosti bačena, odbačena, kao beskorisna - jednoga dana i ja ću biti, kada on bude imao novu potrebu. Svatko izvrgnut zakonima pokreta, poništen. I to sam razumjela i voljela, jer mi se činilo da i ja činim isto, samo u manjoj mjeri, i da je bol koju nanosim Hughu tragična, ali neizbježna za sav živući napredak.
June nije dovoljno oštroumna kako bi shvatila da sam ja, kad popustim nekoj Henryjevoj tvrdnji, poput zmije koja je već ugrizla. Povlačim se iz izravne bitke, ali znam da otrov polagano djeluje. Upravo povlačenjem, zaobilaznim putevima dolazim do Henryjevog uma. Ne izazivam ga, ne ljutim

ga, ne postajem emocionalna. I tako on može misliti - i slagati se ili ne slagati sa svojim istinskim, mirnim ja.
June je izravna i bučna. Njezina je „rasprava" poput vađenja utrobe. Rezultat je neprijateljstvo i neučinkovitost.
Istovremeno, prilagođava svoje ponašanje oponašajući moje. Sinoć, umjesto da provede noć vani, vraća se krotko kako bi Henryju rekla da ga sada razumije. A zašto? Tako da bi idući dan mogla mene izvijestiti o pomirbi, o pobjedi: „Zahvaljući meni, Henry radi i sretan je." Kako je sigurno vode njezini ženski instinkti - ali ne dovoljno daleko. Ne može osjetiti da je Henry više ne želi. Ne vjeruje mu kada kaže: „Gubi se, odlazi u New York. Ostavi me na miru."
Ne želim da se moj odnos s June prometne u jedan od njezinih omiljenih ratova. Strast i sućut bili su dobri. Kao neprijatelj, ona nije dovoljno uzvišena niti dovoljno opasna. Bojim se da bi to samo otkrilo Henryjevu, i moju, odbojnost prema apsolutizmu. Nijedno od nas nema hrabrosti osloboditi se. Ni Henry ni ja ne možemo povrijediti June. Sve što sam htjela otkriti, bilo je: voli li June Henryja?
Sjećam se noći u kojoj sam Henryju rekla da bih, kada bih otkrila da ga June voli, bila spremna počiniti zločin kako bih ga oslobodila.
Ali Juneine laži onemogućuju mi da saznam. Njezina je ljubomora egoistična (pitanje moći, njezina moć protiv moje). Njezina ljubav za umjetnika Henryja potpuno je egoistična (želja za samo- veličanjem).
Neke noći prvi sam put udahnula njihov brutalni svijet. June je bila vrlo bolesna - probudila se u noći, dršćući. June je zamolila Henryja da je zagrli. Ta slika June smekšala me. Henry je rekao: „Znam zašto je bila bolesna. Bilo mi ju je žao, ali to je sve. Više od svega bio sam ljut."
I kad vidim June, pitam se kako to da se čovjek ne može smilovati nad njom - ona je prejaka. Ima svoje trenutke slabosti, ali idućeg jutra ponovno je okrutna, zdrava, neporažena, fantastično nametljiva.
Snaga njihove međusobne osjećajnosti nova je i divna. Volim tamo stajati i sudjelovati u bitci, osjetiti vlastitu snagu.
Razumijem Allendyjevo neprijateljstvo. Allendy je civilizacija; Henry barbarstvo, rat. Allendy nije samo ljubomoran na Henryja mrzi Henryjevu destruktivnu snagu. Dva muškarca ne bi mogla biti različitija jedan od drugog. I znam da Allendy čeka da ja prekinem s Henryjem. Zašto me voli?

Večeras sam ponovno rastrojena. Metež je toliko intenzivan da plačem zbog glazbe. Čitala sam Gauguina, Avant et aprps. Podsjetio me na Henryja.
Hugh spokojno proučava astrologiju. Divna spokojnost - nedokučiva. Donijela sam mu kompas kao dar. Za njega radim krugove. Uživam diviti se njegovu znanju, meni neprobojnom.

U vlaku me promatra pet pari muških očiju - opsesivno.

Postoji pukotina u mojoj viziji, u mom tijelu, u mojim željama, vječna pukotina, i ludilo će se uvijek probijati unutra i van, unutra i van. Knjige su natopljene, stranice izgužvane; krevet stenje; svaku piramidalnu savršenost u potpunosti spaljuje nalet krvi.

Trud koji ulažem kako bih ocrtala, isklesala, označila, odvojila, pojednostavila - idiotski je. Moram si dopustiti strujati multilateralno. Barem sam naučila jednu sjajnu stvar: misliti, ali ne misliti previše - tako da se mogu prepustiti, i tako da, kad se stvari dogode, nemam protiv njih već postavljenu intelektualnu paljbu, koja bi pripremljenom kritikom ometala kretanje života. Mislim upravo dovoljno da održim na životu gornji sloj inteligencije koji promatra, baš kad češljam kosu, dodirujem si lice, lakiram nokte i pišem svoj dnevnik - ne više. Ostatak vremena radim, prepisujem, pišem. I dopuštam da me nosi zanos. Pjevušim; maltretiram vozače taksija plivajući protiv valova prometa; pišem Henryju poruku pola sata nakon što ga napustim i nagovaram Hugha da u ponoć

vozi u centar Pariza kako bi Fredu Perlpsu dostavio poruku za Henryja - ljubavnu poruku njegovu radu!
Upravo ta božanstvena lakoća omogućava Henryju da me baci na Junin krevet, da naš razgovor o Lawrenceu i Joyceu poput mamca za ribe baci u svemir dok se valjamo po zemlji.
Hugh me čvrsto drži, poput velikog grumena zlata, i njegov je obzor pun zvjezdane nade jer sam mu donijela kompas.
Fai presage des cercles. Motiv kolobara u mom romanu o Joh-nu. Fascinacija astrologijom. Krug označava okretanje Zemlje i zanima me samo vrhunska radost okretanja sa Zemljom i umiranje od opijenosti, da umrem dok se okrećem radije nego da umrem gledajući Zemlju kako se okreće na radnom stolu poput onih kartonskih globusa na rasprodaji u Printempsu za 120 franaka. Neosvijetljeni. Ti su skuplji. Želim biti svjedost u globusu i dinamit koji eksplodira na tiskarovu stroju tik prije nego što je stavio cijenu na stranicu. Kad se Zemlja okreće, moje se noge rastvaraju izlijevanju lave i moj se mozak smrzava na Arktiku — ili obrnuto - ali ja se moram okretati i moje su noge uvijek rastvorene, čak i u području ponoćnog Sunca, jer ja ne čekam noć - ne mogu čekati noć - nikada ne želim propustiti nijedan ritam tog smjera, nijedan udarac njegova ritma.

San: Hugh i ja hodamo u maglovitoj noći. Zajedno. Ostavljam ga. Ulazim u kuću i legnem na krevet. Svjesna sam da me traži, da postaje mahnit, da luđački trči u magli, pliva u njoj. Ja sam nepo- mična. Znam da sam kod kuće. Da se nije sjetio potražiti me u krevetu. Ležim netaknuta njegovim očajem. U isto sam vrijeme i magla. Ja sam noć oko Hugha; moje tijelo leži na krevetu. Ja sam prostor oko Hugha. U tom prostoru on trči, tražeći mene.

Jutro. Moja najnježnija ljubav je ona prema Hughu - nešto nepromjenjivo, stalno, utvrđeno: dijete.
Ima najsigurnije mjesto, najnježnije.

Željela sam dati June sve što imam, a što voli Henry, dati joj sebe. Ne mogu vjerovati da sam joj oduzela jedinog muškarca koji ju je ikada doista volio.
Osjećam tako silno žaljenje zbog Juneine primitivne, histerične patnje, zbog velike zbrke u njezinoj glavi. Ali to nikad nije patnja poput moje, nikad bol zbog gubitka Henryja, već bol zbog neuspjeha.
Bilo mi je grozno kada sam shvatila svoju snagu, sjećajući se istovremeno kako sam lojalna bila cijelo vrijeme, u svojim interpretacijama June za Henryja.

Tako je ranjiva, jadna moja mala June! Ne mogu pronaći ništa što bih joj dala, osim svoje ljubavi, a to joj i treba. Tako izmišljam ljubav prema njoj, poput poklona. Držim je na životu simulacijom ljubavi, koja je samilost. Slušam njezine nepotpune priče, strpljivo tražeći bljeskove istine, nadajući se da će pronaći sebe i snagu u meni, ali dok to radim, osjećam se kao najveći izdajnik na Zemlji. Vjeruje mi, a baš sam je ja lišila Henryja.
Istovremeno, ona ne zna što radim za nju iz kajanja. Sprečavam Henryja da joj kaže, da od nje zatraži slobodu da me oženi! Jučer, pola sata prije nego što sam se sastala s June, sjedim u cafeu s Hen-ryjem i on kaže: „Kad knjiga izađe, razbit ćemo sve - nema više kompromisa. Ja dogovaram stvari s June i mi ćemo se vjenčati."
Izvlačim se smijehom: „Ne želim se nikad više udati za tebe." I onda: „Bilo bi grozno lišiti je zadnje vjere u dva ljudska bića."

June me upoznala s Dickom, homoseksualnim piscem koji govori onako kako Aldous Huxley piše i ima oči beskućnika. Posjetio je kipara Ossipa Zadkinea (lik u Henryjevoj Rakovoj obratnict).
Dick i ja ustuknuli smo pred patnjom novog upoznavanja, svaki na svoj način: on razgovorljivošću, ja šutnjom. Ali sviđamo se jedno drugom. Pripremao se na to da mu se neću svidjeti jer sam Hen-ryjeva prijateljica, a Henry mu se gadi.


Henry je od June načinio čudovište jer ima um koji stvara čudovišta. On je pomahnitao čovjek. Kod June su ga mučile one iste muke koje je sam stvorio, jer njezina ljubav za Henryja uopće nije bila čudovišna, već vjerojatno jednostavna kao i moja za nju. Ja jesam prihvatila Henryjevu uvjerenost u Juneinu čudovišnost. Sada vidim da ljudsko biće June pati; i vidim da ovo dvoje nisu uspjeli shvatiti jedno drugo - ali da je June najslabija jer ju je sadržaj Henryjevog uma učinio ludom. Sadržaj Henryjevog uma mene ne zbunjuje; objektivno me zanima. Fascinira moju inteligenciju, moju maštu.
Vidjela sam proces deformacije kad je Henry objasnio moje stranice o June i zaogrnuo me velikim misterijem i monstruoznošću. Njegova je mašta neumorna i plodna; zgrabi ljudsko biće, deformira ga, usavrši, poveća, ubije. To je demon pušten slobodno u svijet, la-birintski, koji vodi u ludilo. Henry je mogao ljude otjerati u ludilo.
Dosad se nisam izgubila; snažnija sam od June. Luda sam samo kad to želim biti, kao kad se čovjek napije, tako da mogu raditi. Baš kao što se Henry uzbudi zbog mržnje i okrutnosti, ja se uzbuđujem i stimuliram tako što odustajem od prestrogog utjecaja neumoljive logike. Zavrtim se poput zvrka kako bih postala manje lucidna i više halucinirala, kako bih slušala svoje intuicije.
Volim s Henryjem igrati tu opasnu igru maštovite deformacije. Prikladni smo suparnici, sad kad me Allendy upotpunio i otkrio moj temeljni obrazac.
Lišite me eksteriorizacija, teatralnosti, mazohizma, i pronaći ćete srž, jezgru, umjetnicu, ženu. Ali lišite June zamki, i pronaći ćete uobičajeno lijepu ženu s osjećajem za iluziju, žrtvu, ideale, bajke -ali ne i sadržaj.
Ona mora ostati lik, raritet, nakaza, iluzorna forma osobnosti. Ali kad plače, osjećam da bi trebala imati pravo na običnu ljudsku sreću.
Konačno, i moja se mašta fantastično igrala i s Henryjem i s June, s ovom razlikom: ja imam veliku potrebu za istinom i podložna sam suosjećanju. Zbog istine mi je teško iskrivljavati jer razumijem. Čim razumijem Henryja, prestanem od njega raditi „lik" (neman iz podzemlja iz moje druge predodžbe o njemu, prenapuhana zbog svojih knjiga). Moja prva predodžba uvijek je točna: moj prvi opis Henryja u dnevniku i danas mu pristaje, a moj prvi opis June točniji je od moje književne kompozicije. Počinjem voljeti poput ljudskog bića i igra prestaje.
Lik je za pisca osoba za koju ga ne vežu osjećaji.

Prava ljubav uništava „književnost". I zbog toga Henry ne može pisati o meni, i možda nikad neće pisati o meni - barem dok naša ljubav ne završi, dok ne postanem, dakle, „lik", odnosno odvojena osoba, osoba koja više nije spojena zajedno.

Rastužim se kada pogledam Allendyjevu fotografiju - uvijek se nalazim između dviju želja, uvijek u konfliktu. Pripadam i Henryju i June i Allendyju. Voljela bih katkad mirovati, biti mirna, odabrati skrovište, ljubav, i uživati - kako bih obavila konačan odabir. Ne mogu. Određenih večeri, poput ove, u gluho doba, voljela bih se osjećati čitavom.
Kvaliteta moje odanosti Hughu može se lako definirati: sastoji se od toga da mu ne nanosim štetu. Čak i u pitanjima koja su povezana s Henryjem (mogla bih prisiliti Hugha da pomogne Henryju) ostajem odana Hughu, i to toliko da ga nikad neću spriječiti da dosegne svoju muškost miješajući se u njegovu novu agresivnost, novu pohlepu, opreznost, ljubomoru i posesivnost.
Neobično je promatrati tuđu ljubav prema sebi i ostati ravnodušan. Hugovi prekrasni snovi o meni. Slušam ih, ali nikad ni na trenutak ne pomišljam na njih kad me Henry miluje. Apsolutno je istina da nikad ne pomišljam na Hugha kada sam s Allendyjem ili s Henryjem - ili da ne pomišljam na Henryja kad sam s AUendyjem. Nekakva vrsta rascijepljenosti događa se u tom trenutku - privremena cjelovitost - koja sprečava svako oklijevanje ili paralizu. Miješanje i konflikt razotkrivaju se tek kasnije. Uopće ne osjećam da je pogrešno spavati s Henryjem u Hughovom krevetu - niti bih osjećala ikakvu krivnju na istom se krevetu predati Allendyju. Ja nemam morala. Znam da je svijet zgrožen - ja ne. Bez morala sve dok se ne pokaže učinjena šteta. Moj moral ne nameće se kada sam suočena s jadima ljudskog bića - vratila bih June njezinog Henryja kada bi me molila. Istovremeno,

svjesna sam gluposti svoje kapitulacije, jer June može bez Henryja mnogo bolje nego ja, a k tome je i štetna za Henryja. Baš kao što bi bilo beskonačno glupo od mene da se zbog Huga vratim u svoj prazan, nemiran, neurotičan život iz godina prije Henryja.
Sada proživljavam neprestanu punoću koja mi omogućava da i Hughu dam punoću. Voljela bih da mi Hugh može vjerovati, razumjeti me, oprostiti mi. On vidi moje zadovoljstvo, moje zdravlje, moju produktivnost. A mene njegova sreća još uvijek više brine od sreće ikog drugog.

9. studenoga 1932.

Koktel-bar. June u veselom raspoloženju, pokazuje Henryjeve slabe točke: njegovu djetinjastost, njegovu nesposobnost da trenutačno reagira na događaje u životu, njegovu želju da se nad njim dominira i da ga se tiranizira. Umorim se od toga da si govorim: ,,Henry je sa mnom drugačiji"; i ne mogu si pomoći a da se ne prisjetim da sam se i ja žalila na iste stvari, iako sam u Henryju pronašla više karakteristika vođe nego što to može June, jer ja imam umjetnika vođu - velikog pisca koji me može uništiti - i senzualca.

10. studenoga 1932.

Hugh svira svoju gitaru i pjeva. II chante faux. Treba li mi smetati što pjeva krivo? On zna kako voljeti. Pjeva krivo; pjeva šeprtljavo; zna kako voljeti. Zijevam. Upravo sam pronašla temu koja će povezati moju knjigu: Tisuću i jedna noć u Montparnasseu - svaka noć nekoliko stranica, kako bih June spriječila da se drogira. A June ću reći sve, čak i o svojoj ljubavi prema Henryju - to ću sačuvati za zad- nju noć.
Hugh je priznao da je ljubomoran na moje pisanje - ne može podnijeti, ne može podnijeti moju aktivnost, koja je sada u ravnoteži s njegovom astrologijom! Eduardo također. Dok sam ja očajnički radila na svojoj knjizi o Lawrenceu, Eudardo se samo žalio da ga zapostavljam. Žena.
To je ono od čega me Henry oslobodio. Nisam ga mogla zlostavljati - ne njega! Ali morala sam i tada imati takta. O, ironije - večeras plešem po svojoj ironiji kao po odzvanjajućim iskrama nes- motrene zvijezde.
Jedna je od priča tisuću i jedne noći o poljupcima u taksijima, o gradu u kojem je psihoanalitičar napravio uzbunu, o Zadkineovim drvenim skulpturama, ubijenoj ženi koja je zvala upomoć. I tako u svom dnevniku dajem priče iz kućanstva, menije, mišljenje ofemme de menage (Emilia komentira da su svi senoritini prijatelji ćelavi), i svijetu predajem gardeniju u srebrnom papiru. Fantazija je za mene oblik krinke. Svijet me prisilio da odem u maštu, i ja sama ne želim vidjeti ranojutarnje lice svojih djela. Nisu samo June i Henry ti koji su en plus beau.
Vidim računicu u Hughovim očima i moram ovdje primijetiti da je njegovo jebanje savršeno žestoko i znalačko - kvalitete koja može zadovoljiti normalnu ženu, ali ja nisam normalna žena. Prevelikog mozga, seksa. Kolekcija fenomena. Ja sam jedina književnica koja nije zadovoljna erotskom literaturom - živim u istom tonu kojim pišem - to je neobična dosljednost. Kako sam se prekrasno oslobodila Eduarda, doista ga izbrisala. Nikada prije nisam imala hrabrosti za prijezir. Neku noć, kada sam ovdje bila na večeri, mogla sam ga gledati čeličnom ravnodušnošću - odrješitom i oživljavajućom poput šetnje u šumi. Kako postajem manje osjećajna, dobivam enbonpoint. Moja osjećajnost ne nedostaje nikome. Svi uživaju u zdravlju, poput vaze cvijeća u sobi. Čovjek postane ciničan jer mu se dive što je postao nepovrediv poput ruže.

Sinkopiranje - struganje, struganje, pjevušenje, sinkopiranje. To je jedini lagani akcent u ovom časopisu starom osamnaest godina, čiji će accents graves, ljubičaste crte i parfem koji izaziva slane suze zapanjiti svijet kao remek-djelo samotorture i škorpioniz-ma. Dok režem stranice Hughovih knjiga o astrologiji, zaklinjem se da je ovo znanost u kojoj se nikad neću okušati, jer hoću da to bude Hughov ekskluzivni trijumf.

June je jučer rekla da traži nekog za koga će biti krotka, budući da je Henry uvijek taj koji je krotak (zadržavajući pravo da piše, da kleveće uvijek u retrospektivi). Pisac je duelant koji se nikad ne bori u zakazani sat, koji uvredu uzima kao još jedan kuriozitet, raširi je potom na svom radnom stolu i bori se, sam. Neki ljudi to nazivaju slabošću. Ja to nazivam odgađanjem. Ono što je slabost u čovjeku, ljepota je kod umjetnika, njegova kvaliteta. Ono što odam u razgovoru ili djelima rijetko se obnavlja u pisanju. Ono što se sačuva, prikuplja, jest ono što kasnije eksplodira u milostivoj samoći. Zbog toga je umjetnik najusamljeniji čovjek na svijetu: jer živi, bori se, vodi ratove, umire, rađa se sam, i uvijek sam.

Hugh kaže da umjetnost dolazi iz vrenja - bez obzira oko čega se vrenje stvorilo. Ne mogu poreći da sam svoje najbolje pisanje proizvela sada, dok vrim od pobjede i moći.
Ono što sam voljela u glazbi nije njezina oporost već inflacija zvuka, to bogatstvo tonova koji bujaju do ekstravagantnih, potresnih proporcija, očaranost odjekivanjem, širenjem, tijekom i ispara- vanjem, majolika, ciborij, pad s ledenih svijeća do zvjezdanih točaka, od citre do sarkofaga, od pčelinjeg voska do guja.
(Ovo odmah stavljam u knjigu. Moja knjiga i moj dnevnik neprestance jedno drugom gaze po nogama. Ne mogu ih ni razvesti ni pomiriti. Izdajem ih oboje. Ipak sam odanija dnevniku. Stavit ću stranice dnevnika u knjigu, ali nikada stranice knjige u dnevnik, pokazujući ljudsku vjernost ljudskoj autentičnosti dnevnika!)

Jazz me večeras gotovo doveo do orgazma. Partir! Dosta je stanki između punog življenja, dosta mrtvih perioda!
Kako mogu večeras ostati u Louveciennesu! Prokleta sublimacija. Odskližem se u pisanje - a punija sam života nego ikad.
Za Hugha je to ponovno oživljavanje ljubavi, novi početak. Pobjeda nad ženom koja mu je trebala da bi dovršio nametanje koje je pokušao sa mnom, ne s nekom drugom ženom, kao što je očekivao Allendy. Nametnuo je svoju seksualnu agresivnost. Također je u mene ulio svoju potrebu za avanturom. Želi me izvesti. Odlazimo u kino i potom na ples. Glumimo da se ne poznajemo.
„Ja sam astrolog", kaže Hugh.
„Hoću li vas naći ovdje idući put?"
„Ne ovdje. Želim s vama putovati. Hoćete li poći sa mnom u Egipat?"
Ne mogu nastaviti ovu igru. Želim plakati. Njegov me stav gane i zaboli. U automobilu mi miluje nogu poput zaljubljenog ljubavnika. Vozi nepažljivo. Moja je nježnost vrlo uzbuđena - ništa više. Ali hranim njegovu iluziju, i zahvalna sam mu za život. Prezasićena slatkoća svega toga, prezasićeni idealizam; dok mu se iza leđa zakapam u divljaštvu, oporosti, mržnji, trpkom življenju s Henryjem i June.

Henry me testira do krajnjih granica. Nehuman i prema June i prema meni - težak, egoističan. Kako njegove stranice dolaze do mene, moj je intelektualni interes poljuljan. Ja trebam milovanja. Ja sam žena. Ja sam jednako toliko žena, duboko u sebi, koliko i June. Ne mogu podnijeti ovu stoičku strogost življenja. Sada bih bilo kome dopustila da me miluje.
Večeras izlazim s June. Potonut ću u žensku atmosferu - neprestanu žudnju za ljubavlju, stalnu ovisnost o muškarcu. Znakovi ljubavi, pažnja, pozivi, mali darovi, demonstrativnost, nerivalski rad. Ljubav koju sada dobivam od Henryja (knjiga je sekundarna, ona je za mene; astrologija je također za mene, meni prinesena žrtva koju ne želim, iako činim nadljudske napore kako bih reagirala). Osjećam da između nas nastaje distanca poput vražje ciborije, distanca koja izjeda sve što nas spaja. Bojim se svoje slobode. Hugo je čovjek kojemu dugujem svoj život. Dugujem mu sve lijepo što sam imala; njegova odanost bila je moja odskočna daska za sve što imam danas - svoj rad, svoje zdravlje, svoju sigurnost, sreću, prijatelje. Bio je moj jedini doista darežljivi bog. Zauvijek mu dugujem - njegovoj dirljivoj i divnoj vjernosti. Mogla bih biti oslobođena da je on okrutan, težak, zao - ali sad nemam baš nikakvog opravdanja. On je najbolji čovjek na svijetu, čovjek koji je jedini sposoban za ljubav i velikodušnost. II est facile pour les autres a donner. Za mene, kako lako, s mojim superobiljem ideja,

kreativnošću, umjetnošću, emocijama; ali Za njega, jednostavnog čovjeka ne superobil-no nadarenog za umjetnost, njegovi darovi dolazili su iz zalihe duboke topline i odanosti, iz čiste ljubavi - ne samozaljubljenosti!
12. studenoga 1932.
Postoji divergencija vremena, dislokacija ritma između mudrosti uma i pobuda instinkta i neizbježnosti njihova ispunjenja. Pomirila sam se s muškarcem, sa svim muškarcima koji su me povri- jedili svojom slabošću. Moj Otac, Eduardo, Hugo, John, pa čak do određene razine i Henry, (da je Henry jak, June bi sada bila u New Yorku) to su mi više nego nadoknadili, i više mi je ljubavi dano nego što mi je uskraćeno. U slozi sam sama sa sobom i moje razumijevanje kaže mi da patnja kroz koju sam prošla zbog napuštanja mog Oca, i Eduardove homoseksualnosti, i Johnova puritanizma ni- je došla od njih, već iz moje unutarnje kompozicije bitka, koja je odbijala razumjeti prirodne uzroke tih slabosti i odbijala ne patiti.
No, na drugoj razini, instinkt mržnje i osvete nastavlja svojom putanjom dok ne potroši otrov koji je izlučio.
June i ja deversent svoju mržnju prema muškarcima na svijet, vrijeđamo društvo, konvencije, muškarce. Sklapamo savez da ćemo iskaliti svoje veliko razočaranje, ne samo na onima koje volimo već na strancima, na simbolima.

Sad vidim da su neke od stranica koje sam napisala o June, jednostavne i ljudski prodorne, veća umjetnost od Henryjevih deformacija, jer razumiju rane dublje od strahota. I o June i o Hernyju pisala sam čovječnije, imala više razumijevanja, bila istinitija, i možda, možda sam na kraju pisala više umjetnički,

June: bunovina, euroazijska biljka (Mandragord) ljubičastih cvjetova i razgranatog korijena koji sliči ljudskome tijelu, od koje se pripremaju narkotici. Za bunovinu se u Knjizi postanka vjerovalo - i još se vjeruje - da ima magične moći.
Dok smo plesale zajedno, June mi je govorila koliko voli naziv za bunovinu na njemačkom, i to je trebao biti moj naziv za nju: Alrauna.
Kada čujem Junein opis njezinog prvog posjeta meni, njezine sramežljivosti, njezinog straha od susreta s „prelijepom i briljantnom" ženom (takav je opis dobila) i Dickov komentar o mojoj ljepoti i
„izvanrednosti", osjećam naglu paniku. Vidim sliku sebe u očima tih ljudi (Osbornovim, Henryjevim, Juneinim, Dickovim), i bojim se, kao goleme sjene. Te prve noći June je čekala da otkrijem neke nedostatke, i učinila sam samo jedan previd: brzopletu primjedbu - „Kako američki" - kada mi je pozlilo od njezina idealizma. Ali ono čemu se divim jest kako sam se, dolazeći iz svoje velike samoće, neiskustva, života u snovima, mogla nositi s iskustvom June i Henryja bez pogrešaka, šarmirati i razoružati njihovu čvrstoću, voljeti i biti voljena od njih kao jednaka u snazi i iskustvu, dok sam svakodnevno rasla, usput prikrivala veliko neznanje i nevinost. Bez pogrešaka suočena s neprestanim ispitima, i bez gubitka integriteta. Prilagodljivost bez gubitka sebe. Ali taj integritet dugujem Allendyju!

Kad hvalim Hugha zbog njegove ljudskosti, on kaže da ne želi biti ljudsko biće - jedini među nama
- jer će tako postati usamljen! (Zapisano na zahtjev jer sam se toliko smijala kada je to rekao.)
Primijetite moje trikove kad Hughu čitam iz svog dnevnika: unaprijed vidim što dolazi i ili zamijenim čitavim novim odlomkom izmišljenim na licu mjestu ili promijenim ime i čitam primjerice
„Hugh" umjesto „Henry" pa Hugh misli da je o njemu - ili promijenim frazu dok čitam!
Dok proučava astrologiju, gledam divnu ozbiljnost Hughovih usta i znam koliko ga duboko volim. On je moje dijete, moj sin. Velikodušan. Nikad ga ne želim povrijediti. Kad stojim pokraj njega, pridobije me njegova čista uzvišenost. Davao se, tijelom i dušom. Više je od svih nas izložen smrtnoj boli. Čula sam ga kako govori Allendyju da će se ubiti ako me izgubi.

Moram ga okružiti sigurnošću, ljubavlju. Mora biti zaštićen i zaklonjen. Svi mi ostali, Henry, June i ja, imamo tako snažnu egoističnu srž. Dajemo se, ali veliki, središnji ego zna i kako da se uzme natrag. Hugh to ne zna. On nije ego, on jest ljubav - srž i simbol velike ljubavi.
16. studenoga 1932.
Kad sam neku noć bila s June, bila je raspoložena za pobunu jer je Henry isplatio dug Osbornovoj nekadašnjoj ljubavnici novcem koji sam mu ja tako zabrinuto uspijevala poslati. To se dogodilo njoj, i ono što je nazivala zadovoljenjem njegove glupe mazohistične savjesti žrtvom iznuđenom od nje, razbjesnilo ju je - i s pravom. Nije to ništa manje od sadizma. „June bi trebala založiti svoju odjeću, ribati podove kako bi vratila novac Osbornu - taj dug bio je na mojoj savjesti!"
I ja sam se razbjesnjela, zbog čudovišnosti te logike: njegova savjest zbog duga.
Ako se u to pitanje ubaci moral, što je sa zaštitničkim dugom prema ženi koju voli? Ne. Prvo zadovoljenje čisto egoistične potrebe, neposredni polet velikodušnosti i poštenja, s novcem iscijeđe- nim kako bilo - od njegove žene, ne od njegova rada.
U ovom trenutku svog života pokušala sam proširiti svoju toleranciju i razumijevanje do njihovih granica. Rekla sam si, često sam Henryju davala ono što sam trebala dati Hughu jednostavno zato jer je meni u tom trenutku veću radost predstavljalo dati to Henryju. Često sam drugima davala novac koji sam izvukla od Hugho-vog teškog rada, dok bi suzdržavanje možda spriječilo Hughovu zabrinutost. Jer postojale su neke stvari koje sam željela. Kupila sam akvarij umjesto da nešto kupim Hughu. Jer sam imala potrebu.
Takvo ponašanje nalikuje Henryjevom, osim što je Henryjevo manje opravdano, manje logično, više egocentrično. I ja nisam povrijedila Hugha, dok bi Henry dopustio da June ili ja budemo gladne kako bi on zadovoljio svoje želje.
Trps bien. Neka Henry žrtvuje ljude svojoj proždrljivosti i svom rastu i razvoju. Neka žrtvuje manje vrijedne ljude. Neka proždre Freda, čija je jedina vrijednost na svijetu njegova služba, koji sebe može ostvariti samo kroz druge. Ali June i mene ne.
Bila sam osupnuta svojim revoltom. U početku samo žaljenje, bol, osjećaj da Henry ne može to raditi meni, da to radi potaknut svojom mržnjom prema June, da ga June kvari i izaziva njegove borbene i najgore instinkte. Kad sam to prvi put čula, sjetila sam se novog para svilenih čarapa koje je dao Pauletti, dok sam ja nosila pokrpane - i u mojim su očima bile suze. Činilo mi se da je trenutačna i upadljiva velikodušnost blijedi aspekt - lagan, ne dubok - i da je dublja velikodušnost mnogo dalekosežnija, mnogo nese-bičnija. Činjenica da je Henry pokazivao svoju nesposobnost da duboko voli - da je nedostatak dubina u drugima izazivao veliku samozaštitnu krutost, da je, akumulirajući takvu sebičnost, Henry moju vjeru doveo do mrtve točke, da je vrlo mali incident oko novca koji je dao Osbornovoj djevojci u mom samopouzdanju načinio pukotinu, da se iza njegovih pokreta, njegovih darova ukazao spektar njegove površnosti. Sjećam se jednog od Juninih opisa: „Razgovarao je sa mnom i činio se kao udaljena lutka koja čini čudne, smiješne pokrete koji nisu mogli doprijeti do mene."
O, Bože, zašto se uvijek dajem nesposobnima za ljubav? Jer previše nosim u sebi. Ovo je moj posljednji jecaj.

Osjećam se tako umorno, tako prazno; osjećam se prazno kao June.
Čitam Henryjeve veličanstvene stranice i znam da su napravljene od mekih tijela June i mene.

On govori June da su je njezine žrtve uzvisile i da stoga dug ne postoji. Ne, dug ne postoji; samo ljubav, o kojoj Henry ne zna ništa. Ono što sam ja dala Henryju također me uzvisilo - ne postoji dug - samo ljubav koja nedostaje, odsutnost ljubavi.
Povlačim se. Ovo nije brak, nije istinsko međusobno probijanje. To je kanibalizam.

Razumjela sam ili prihvatila od početka individualnu svetost individualnih želja. Kad sam prvi put Henryju i June dala velik iznos novca i oni su sve potrošili u jednoj noći na piće, bila sam ljudski povrijeđena, ali moje razumijevanje bilo je disciplinirano. Poklonila sam jer sam htjela - u isto vrijeme dala sam im slobodu. Inače ne bih davala, već bih uzimala (dajem vam pet stotina franaka, ali kupite hranu i unajmite pisaću mašinu). To je bila savršena, nehumana, božanstvena objektivnost. Kasnije sam dala ljubav: učinite što želite - iskoristite me. Ja vas volim. Želim vam služiti, uzdržavati vas. Henry je koristio moju ljubav dobro, prekrasno. Njome je izgradio knjige. To je bilo prekrasno, kreativno. Pružilo mi je zadovoljstvo i, uz ekstazu, snagu da dam još ljubavi, još uzdržavanja. Ali kad se ljubav i novac loše koriste, koriste beznačajno, tada iluzija, snaga, ekstaza odlaze. Da, sam izgubila svoju ekstazu. Šaljem June telegram samo kako bih joj rekla da ima pravo kad se brani od Henryja, neprijatelja, samo kako bih joj rekla da vjerujem kako je ona mnogo bolja žena od mene jer ima mnogo više ljubavi i više vjere, dok ja, zbog svoje proklete inteligencije, vidim stvari prebrzo. Ono za što je June trebala godine kako bi shvatila, ja sam shvatila u jednoj, pomoću instinkta, a ne pomoću iskustva.

Hugo je doista jedini muškarac kojeg sam isklesala iz njegovog mračnog kaosa - Henryja također, kao umjetnika (i možda je kao muškarac došao bliže ljubavi nego što će ikad doći). Eduardo i John bili su moji neuspjesi. Iako smo neki dan Eduardo i ja odbacili svoju mržnju kao djetinjastu predstavu i postigli prekrasnu pomirbu temeljenu na apsolutnoj međusobnoj otvorenosti. Čim ponovno postoji razumijevanje, eliminira se konflikt. Rekao je da kad prođem kroz svoj život osjeta (Henry i June) i doista dostignem svoje nep-tunsko područje - što znači živjeti strast, intuiciju i ljubav na drugoj razini
- postat ću izvanredna žena, puna čudnog magnetizma!

Moj prekrasan put završio je u moru bljuvotine. Prvi put u životu razumjela sam uzvišenost umjerenosti koju sam prezirala: biti sposoban stajati na rubu pijanosti bez da se popije dovoljno za povraćanje, piti dovoljno da bi se uživalo u vlastitoj opijenosti. Nisam ja povraćala; June je to učinila za mene.
Počelo je pijanošću razgovora, doskočica, dvoboja riječi - la plus belle des ivresses - u kojoj June nije sudjelovala. June je čula kako se Henry i ja borimo apstraktnim opijatima i osjećala se izgubljeno, pa je posegnula za konkretnim opijatima i natopila se na jedini način na koji može postići vrtoglavicu. Ja sam dobila vrtoglavicu kad smo razgovarali o Gideu i Lalou, i dok sam branila svoj jezik; June ju je dobila tek kada je nepomično ležala na podu, valjajući se u svojoj bljuvotini. Moja opijenost idejama, moja gorljivost, moje vrenje postalo je britkije dok je Henry otupio, a Juneino tijelo popustilo i vidljivo ogrubjelo, tako vidljivo da su čak i moje oči, moje slijepe oči, to vidjele. Henry se srušio i zaspao; June je postala kurva, a ja femme de menage. Dala sam im zadnju tužnu uvredu svojom samilošću. I zadržala sam što mi je danas ostalo, veliki razvod od životinjskog svijeta, koji ne može živjeti u svemiru i mora se širiti na Zemlji. Ja ću se širiti na Zemlji za snagu, ali u drugim se trenucima odmičem.

Moj Bože, zašto sam odjednom vidjela sve, zašto mi ništa nije promicalo, ništa? Neumoljivi vid.
Bljuvotina do samog konca sve praznine.
Želim svoju samoću, svoj mir, svoju napetost u zraku, ravnotežu koju sam prezirala - želim ponovno pronaći svoju lakoću i radost - širinu, pjesmu, ekstazu - ekstazu bez bljuvotine, ekstazu koja je trajna, ne onu koja moje biće ispunjava otrovom koji nakon toga moram izbaciti po cijelom prostoru u kojem sam plesala i pjevala.

Dan ranije rekla sam Allendyju laž koja je bila laž uzrokovana samo neslaganjem u vremenu.
Hoću reći, bila je to laž u trenutku kad sam je rekla i prestala je biti laž sinoć.
Otišla sam ga vidjeti umjesto Hugha, koji je otišao u Berlin. Rekla sam mu (bilo je tako slatko, to, dok me grlio) da sam prekinula s Henryjem; da volim njega, Allendyja, i njegov život; da prihvaćam i


razumijem njegovu mudrost; da žudim za snagom; da shvaćam neozbiljnost stvari kojima težim. Bio je presretan, i kao muškarac i kao analitičar. Njegova mržnja prema Henryju potpuno se rasplamsala, sada kada je osjetio da je može izraziti - pokazao je golemo neprijateljstvo, prijezir, ljubomoru, srdžbu. Rekao je da ako mi Henry ikad ponovno naudi (pišući o meni ili koristeći moja pisma), da će ga naći i prebiti bičem!
Prekrasno je vidjeti tog mudraca u erupciji. Agresivnost, ljubomora, prijezir. Smijala sam se s užitkom, ženskim užitkom.

Uvijek mi ostaje trik nestajanja. Ostavljam Clichy - nestajem. U torbi nosim ljubavno pismo od Freda, u kojem me moli da ne mislim da je plitak: „Ti si jedina žena koju volim", a ja mislim o svim la- žima koje sam im rekla o večeri u Lalouvoj kući. Lalou kaže za večerom: „Gide ponekad svrati." Zato sam počela zamišljati Gideovo svraćanje. Prikupila sam sve detalje o Gideu koje su Lalouovi otkrili i izložila ih u kuhinji u Clichyju kao da su dio autentičnog intervjua. Obojila sam, bez falsificiranja, Gideov portret, za čije se stvaranje osjećam potpuno doraslom. Opet proročanska laž, jer taj će se intervju doista dogoditi kasnije.
U međuvremenu, istina je da sam otišla Lalouvima bez Hugha i da sam osjećala veliku i sjajnu radost naelektrizirane inteligencije, i više. Uz razgovor, koji je bio buket svemirskih raketa, postojala je struja između Laloua i mene. Još sam senzualno pulsirala od Allen-dyjevih milovanja kad sam stigla na ovo mjesto jednostavnog življenja kod kuće: knjige, djeca, pečenka koju je Madame Lalou držala za kost dok ju je rezala. Umjesto Hugha poželjeli smo da možemo imati Joaquina. Predložila sam da uzmem taksi i pozovem ga, a Lalou, muškarac koji neprestance sjedi na rubu vulkana, zapljeskao je ideji jer je htio poći sa mnom.
Tako se Lalou i ja vozimo preko čitavoga grada. Naš je razgovor spretan i vrlo nalik pletenju paukove mreže. Kad se vraćamo, između Laloua i mene već postoje niti. I jedna od tih niti jest da se njegova energija, njegov fougue, njegova vitalnost, okrznula o moje mlitavo i nabreklo tijelo - i najmanje okrznuće, najmanji detalj dodira, blizine, jest poput apsolutnog zagrljaja koji gotovo uzrokuje eksploziju. Lalou je došao vrlo blizu tome da me poljubi, a ja do radosnog primitka. Inteligencija nas je odvratila od toga da se prebrzo pomiješamo, ali to će se dogoditi.

Bilo je ljudski okrutno od mene što se večeras nisam vratila u Clichy. June mi se rugala govoreći da je to zbog umora, zbog manjka izdržljivosti. Ostavila sam ih nesretnoj, otrcanoj stagnaciji, znajući da će Henry misliti da ću spavati s Allendyjem. Ostavila sam ih u njihovom bespomoćnom osjećaju inferiornosti. Bilo je to okrutno. Možda se osvećujem; možda sam samo književnica, jer već sam za stolom za doručak izgubila interes za sve njih, te sam žudjela za Louveciennesom i svojim dnevnikom. Došla sam kući nakon što sam spavala samo nekoliko sati i otišla sam u krevet, i pisala sam. Pojela sam ručak, spavala poput vojnika, samozadovoljavala se i ponovno se latila pisanja.

Katarza? Moram se isprazniti. Pretrpana sam scenama. Ljuta samo jer sam zaboravila zabilježiti scenu s Vilmorinom. Progone me fragmenti fraza, toliko uporni. Nesposobna sam, doista, nastaviti živjeti. Uskomešana. Na kraju sam došla kući samo da bih pisala, iako moje izbivanje iz Clichyja večeras, znam, ostaje tajnovito i uvredljivo.
Mislim samo o divovskoj feudalnoj kući Vllmorinovih - labirint-skoj, starinskoj - svemir za sebe - ponosnoj obitelji, incestuoznoj ljubavi, čudno obojenom stilu razgovora između dva brata i sestre - incest rođen iz usklađenih intelekata, nerazdvojivo spojenih bli-zanačkom inteligencijom i briljantnošću. A ona - središte tog obožavanja, na putu prema ludilu - umjetnica usmjerena poput mene na eksteriorizaciju, ekspresiju.

Dovezem se u Clichy i Henry i June se napiju jer sada znaju da im bježim. Znaju da iako slobodno mogu ostati, ja dosežem trenutak kada se po svojoj slobodnoj volji ukrcam na vlak.

Napuštam ih oboje. Oboje se čvrsto drže - mole - rugaju se - spremna sam suočiti se s njihovom mržnjom, njihovim gnjevom, njihovim prokletstvom (nikad ne bih mogla podnijeti da budem prokleta); moraju doći k meni, u Louveciennes, živjeti moj život - ja ne želim njihov život, njihove ekstaze - moje su kao kamenje čiji su kristalni rubovi poput ruba sjekire.

June ima pravo kad smatra sebe čistim dostojevskijanskim likom - Stavrogin, koji je uzrokovao zlo, počinio zločine i rijetko sam djefovao - i kad osjeća da je Henry, kroz sav svoj marljiv rad, nije uspio osvojiti.
Njezini pokušaji da objasni sebe, da razjasni sebe, nisu uspjeli jer je ona nesvjesno biće i, dosada, nesposobno za analizu i sintezu. Sinoć se dogodilo čudo. Nekim čudnim utjecajem mog uma na njezin, pet sati pričala je apsolutno smisleno i sintetički - čitav obrazac njezina života isplivao je na površinu. Henryjev oprez prema Juneinom umu zbog njezinih emocionalnih pomrčina ja razumijem. I sama sam to iskusila. Henry shvaća da sam povremeno bila sposobna prevoditi, da posjedujem jezičnu gipkost koja mi omogućuje govoriti jednim jezikom s Henryjem i drugim s June. Čitavu sa- moispovijest pokrenuo je razgovor s Henryjem u kojem je June prepoznala moju oštrinu prema Henryju, dalji doseg mojeg razumijevanja. Analizirala sam njegov nedostatak znanja o sebi (ostatak njegovog nedostatka razumijevanja o svijetu). Primijenila sam jednu od Allendyevih osnovnih tema s jasnoćom, naglašavanjem, čak savršenošću jezika, što me iznenadilo. Henry je rekao: „Sad mi nešto govoriš." June je znala da mu govorim sve. Pljeskala je, zapaljena entuzijazmom. Dovoljno sam patila kad sam vidjela da Allendy govori Hughu - na učinkovitiji način - sve što sam ja zamuckujući rekla njemu, budeći u njemu shvaćanja koja sam ja, opskurno se boreći, pokušavala probuditi, vidjevši Allendyja da razjašnjava sve s čim sam se ja s Hugom borila u mraku: njegovom pretjeranom pre- danošću banci, njegovom mazohističnom postupanju s novcem, njegovom ženskom strahu od nasilnika, njegovom podložnošću i koketiranju s muškarcima, njegovom usiljenom čvrstoćom prema njegovom odjelu, njegovoj neodređenosti, njegovim nedostatkom razumijevanja za mentalni i duhovni život, njegovom neosjetljivošću za moj rad. I tako, u tom trenutku kad sam Henryju bila Allendy - odnosno jasnija, snažnija, mudrija i učinkovitija - okrenula sam se nekoliko puta prema June kako bih joj pružila zadovoljstvo u prepoznavanju toga da ponavljam većinu stvari koje je ona rekla. Henry je bio pogođen, povrijeđen, jer sam naciljala u njegovu egocentričnost, njegovo pretjerano dokazivanje sebe u svojim knjigama, nedostatak srži zbog koje uvijek živi vođen reakcijama protiv stavova druge osobe, nikad iz svoje duboke usmjerenosti - živi negativno, rekla sam, i uvijek precjenjuje ili podcjenjuje sebe - i više: znanje o sebi u korijenu je razumijevanja i mudrosti. Napala sam sve: njegovu ovisnost o kritici i mišljenju drugih (što sam proučila na sebi); njegovu potrebu za velikim umovima oko sebe (mjereći sebe ne uvijek iznutra, već u usporedbi s nečim); njegovu potrebu za velikim iskustvom, za mnogo stimulacija, mnogo razgovora kao surogatima za ustrajno hrvanje sa značajnošću (Keyserling, Proust).

Potom smo June i ja ostale same. Rekla mi je da sam bila divna, sjajna, da je prvi put čula nekoga kako razgovara s Henryjem, a da ga ne promaši, da ne cilja ni previsoko ni prenisko. Učinila sam prekrasne stvari i za nju - svi fragmenti naših razgovora, kratkih susreta spojenih u monolog kakav sam oduvijek sanjala da će June postići - June koja više neće govoriti histerično ili se tek isprazniti, već tiho, podatno, savitljivo, svjesno, jasno, i mudro.
Čudno, ja sam sjedila tamo na Henryjevom krevetu i slušala njezina neprestana ponavljanja o tome što ona jest, o tome što je postala, o svom zlu koje joj je Henry nanio i o nekakvom zavjetu koji je preuzela, što me zbunilo: govorila mi je što da učinim za Henryja i što da ne učinim. Povlači se - zašto? Odustaje bez jasnog razloga. Ali sve to na temelju njezina znanja o mrtvom Henryju.
Miješala je podmukle primjedbe s velikodušnim - uvijek u pokušaju da za mene, kao i za sebe, uništi upravo muškarca i umjetnika. Zbog zaštitničkog osjećaja prema meni kaže: ,yečeras si se pokazala snažnijom od Henryja. Nemoj mu dopustiti da uništi tvoj um i rad. Zapamti da je tvoj rad

najvažniji." Je li to ženski savez ili zavist zbog moje vjere - ili oboje? Zašto dok moj intelekt ostaje oprezan zbog distorzija u njezinu umu, moji osjećaji vjeruju u njezine osjećaje? Vjerujem da smo June i ja, tijekom ove noći, koju nikad neću biti sposobna zapisati potpuno, jedna drugoj dale najvelikodušnija međusobna shvaćanja. Činilo mi se da se June uspela do eliminacije primitivne ljubomore i da bi vrhovni ispit njezinog razumijevanja bio kad bi dopustila Henryjevu ljubav prema meni i moju ljubav prema Henryju.
Kad smo se pričanjem dovele do stanke, napetosti, bila je zora. June je došla u krevet u svojoj haljini. Počela me ljubiti govoreći: „Kako si malena, kako si malena - želim postati poput tebe. Zašto sam ja tako nespretna, tako nezgrapna? Mogla bih te slomiti na dva dijela." Ljubile smo jedna drugu strastveno. Priljubila sam svoje tijelo uz svaku oblinu Juneinog tijela, kao da sam se stopila s njom. Stenjala je. Njezin je zagrljaj bio oko mene poput mnoštva ruku; moj je bio popustljivost koja me opijala. Izgubila sam se. Izgubila sam svijest u ovom krevetu od tijela. Noge su nam bile gole i is- prepletene. Zajedno smo se valjale i talasale. Ja ispod June i June ispod mene. Njezini lagani leptirski poljupci obasipali su me, a moji su nju grizli. Rekla je: „Upravo izgledaš prekrasno."
Molila sam: „Daj da vidim tvoje tijelo, daj da ljubim tvoje tijelo."
Maglovito sam postala svjesna zastoja. June je rekla pogrešnu frazu: „Ne još, nije dovoljno savršeno - žene su tako kritične." Bila sam zbunjena. „Žene su tako kritične" — čemu ta svjesnost u ovom trenutku kad smo se tako pohotno izgubile jedna u drugoj? Svjesnost. To me probudilo.
Ispričala sam se: „Izgubila sam glavu - bila sam pijana, June."
June me promatrala: „Ne brini; voljela bih da sam se ja napila. To je divno - možeš izgubiti glavu." Činila se tužnom, žalosnom, boljela bih da smo se napile ranije. Ja sam nespretna, Anais, uplašena."
Potom je legla na mene: „Osim toga, želim te imati samo za sebe. Ne želim te dijeliti. Otiđimo negdje zajedno - gdje ima mnogo snijega. Hoćeš li?..." Njezin je glas nestajao. Sad me žestoko polju- bila, ali ja sam šutjela, prigušena. Postala sam svjesna. Postala je prigušena i počela se igrati mojom kosom. „Trebala bih te zadaviti." Bila sam potpuno prepuštena, nevina, na način na koji sam osjećala da ona nije. Osjećala sam dvije struje u njoj - djelomičnu odsutnost, kroz svjesnost, od tog trenutka. Neka ju je misao mučila.
Dok smo zajedno doručkovale, June je priznala tu neumornu nesigurnost, gubitak koje je u meni primijetila s ljubomorom. Priznala je da zna svaku riječ koju je izgovorila one noći kad se napila, svaku riječ koju je izgovorila u fantaziji ili uzbuđenju - uvijek. Vratile smo se u sobu, ležale smo na krevetu i ona je počela izvlačiti tajne iz mene. Volim li Allendyja? U tom sam trenutku postala op- rezna. Kad sam primijetila da je osjetila da ne volim Allendyja potpuno, odlučila sam se baciti u poluistinu jer sam znala da će moj glas, ton i lice biti uvjerljiviji u govorenju te poluistine. Ocrtala sam kvalitetu svoje ljubavi prema Henryju - deformirajući u potpunosti samo činjenice o Henryju. Mislila sam na Johna kao inspiraciju. Bio je pisac koji je živio u New Yorku, i bio je vrlo poznat. Stoga sam se, priznala sam, željela vratiti u New York s June. Te činjenice nisu bile neistinite i oči su mogle pokazati dovoljnu strast, istinitost da uvjere June - u suprotnosti s nedostatkom strasti koja se otkrila kad sam govorila o Allendyju, jer kad kažem da volim Allendyja, to je gotovo kao kad kažem da volim Huga. To je poput priznanja idealne nužnosti, ne struje čistog instinkta. A June je mogla razlikovati predobro. Šutjela je. Kako bih svom priznanju dala najveću prirodnost, pitala sam je za savjet: trebam li se odreći svega za ovu ljubav, kao što je ona učinila za Henryja? Rekla sam joj da često uspoređujem svoju ljubav s njezinom za Henryja, da je želim oponašati u preuzimanju najvećih rizika za svoju najveću i jednu čitavu vjeru. Budući da sam zadržala sliku Henryja, a činjenice samo kao obranu, mogla sam govoriti na prirodan način, postavljati pitanja, tražiti savjete od June, učiniti je arbitrom.
Kad sam otišla, došla je sa mnom do stuba i ponovno smo se poljubile. Zaboravila sam njezinu narukvicu.
Kad se Henry probudio kasno tog jutra, June mu je rekla: „Znam sve. Znam da voliš Anais i da Anais voli tebe. Ali zašto si mi glumio takvu komediju?" Poricao je, poricao.

June je tog dana napustila Clichy. Henry je požurio u Louveciennes. Spavala sam i kuća je bila mračna. Mislio je da me nema. Imao je za sebe čitavu večer u kojoj je mogao odlučiti hoće li potražiti June. Krenuo je spavati. Proveo je dan i dvije noći ovdje. Čudno vrijeme. Dvaput je plakao zbog prošlosti, ali bili smo sretni zajedno. Bacili smo se na posao, dva briljantna razgovora o njegovu pisanju, Spengleru i psihoanalizi. Idućeg jutra probudio se pjevajući. Ponovno smo osjetili taj trenutačni brak koji razdvajanje čini mučnim. Hugov povratak prekinuo je buncajući klimaks razgovora i stapanja.

June je rekla da je „izvela lezbijski čin" samo kako bi otkrila ono što je htjela otkriti, ali da joj je zlo od mojih laži. Rekla sam joj da sam htjela „izvesti lezbijski čin" kako bih otkrila voli li June Henryja. Ali ako je naša ljubav prema Henryju ostala konačna svrha svih naših razgovora, naši međusobni osjećaji također su prikrili dvoboj koji je, za dvije žene, mogao završiti smrću. Nismo ubile jedna dru- gu, ni individualno ni u Henryju. Ni June ni ja nismo se borile kako bismo izbrisale drugu iz Henryjevog bića. June posjeduje osam godina iskustva Henryja, a ja posjedujem Henryja koji piše na temelju tog iskustva. Prepoznale smo povijesnu nužnost jedna druge, poklonile se sudbini.
Ono što sada propitujem jest koja je od nas dala najviše, ili najmanje, osjećaja u svojoj ulozi? June se na trenutak činila kao da mi zavidi na mojoj čitavosti i da ju je razljutila njezina svjesnost za vrijeme te posljednje noći - ali u drugim trenucima (kad je plakala dok smo razgovarale o mrtvim ljubavima) ona je osjećala, a ja sam bila svjesna i bez emocija. Imamo Henryjeve hladne trenutke, kad mu je vjerojatno više stalo do njegova pisanja nego bilo za June bilo za mene. Ja sam svoj imala kad sam bacila Juneine ljubičice i kad sam poljubila Allendyja kako bih prekinula jaram Henryjeve primarne važnosti za mene - pokušaj inata i neovisnosti donekle paralelan s Juneinim dvogodišnjim životom s ljubavnikom u New Yorku.

Relativnost. Henry vidi scenu mog razgovora s njim pred June kao nesmotren, ali ipak instinktivan posljednji pokušaj da se situacija učini apsolutnom, da se riješim June, da definiram i otkrijem svoju pobjedu. Kaže da sam pokazala nezatomljivu radost i energiju osobe svjesne pobjede, da je to zasigurno moralo biti jasno i June. Bez ikakve scene pokazala sam svoje razumijevanje Henryja, svoju predanost njemu, svoje upravljanje uplitanjem u njegov život, istovremeno potiskujući June na razinu „utjecaja", razmetanje koje je moralo utjecati na njezino polako nakupljajuće shvaćanje o postojanju veze između Henryja i mene tako da je, unatoč našem savezu, našem divljenju (onom između June i mene), mojoj brizi za nju, našim povjeravanjima, i unatoč Juneinom povjerenju i u Henryja i u mene, njezina intuicija tog jutra postajala jasnija, i definitivna, i kristalizirana. Je li nekakav osjećaj prema meni inspirirao June da potpuno odustane od Henryja umjesto da se bori da ga zadrži, nikad neću saznati. Ili su svi ti naši međusobni osjećaji bili tek eks-tenzija naše goleme ljubavi za Henryja. Volim June jer je bila dio Henryja. NE - mi volimo jedna drugu kao dvije žene koje priznaju vrijednost one druge. Postoje sličnosti među nama.

Duboka radost, koju sam osjećala jer sam imala Henryja samo za sebe, duboko u meni nije bila radost zbog pobjede, jer sam u Henryju vidjela evoluciju koja ga je dovela k meni, nove potrebe. Ali June, June ne shvaća impersonalnost toga. June nije iznad svega toga. Bojim se da se smatra povrijeđenom, prevarenom. Vjeruje da je moja ljubav prema njoj bila samo dio prijevare, da sam osvojila Henryja lukavošću, ne ljubavlju. Ono što me boli, jest njezino poricanje ove sudbine. Kada se Henry vratio neki dan, pronašao je moje ljubavno pismo za June, umotano oko darova koje sam joj poklonila: prstena, naušnica, narukvice; i ona je napisala na poleđini: „Molim te, odmah se razvedi." A prošlog jutra rekla je Henryju: „Nije me prevarilo Anaisino pismo meni." I: „Izvela sam lezbijski čin."
Kad smo Henry i ja pokušavali zamisliti što će se dogoditi kad se June vrati, nismo mogli zamisliti ovo.

Voljela bih da June zna.
Ali njezina želja da kao poraz, kao povredu, vidi događaj tako duboko neizbježan i duboko ukorijenjen, jest kao Henryjeve želje da zamišlja vrhunski okrutnu June: mazohizam - latentna želja za patnjom, poniženjem; opsesija ranama kojih se čovjek najviše boji, kao što se June boji okrutnosti, napuštanja. Taj duboki, grozan strah sad materijalizira njezina želja za njim. Postigla je vjerojatno najgore od svojih samoranjavanja, dok sam ja postigla najveće svladavanje istinskog straha. Sad sam iznad straha, i zabrinuta zbog June, zabrinuta za nju, čije su muke poput mojih duhova. Mala moja June, zar ne vjeruješ; zamišljaš mržnju i okrutnost tamo gdje je samo sudbina. Kažnjavaš se, kažnjavaš se jer si također voljela svog oca. Kažnjavaš se uništavajući ljubav koju si htjela najviše.

26. studenoga 1932.
Henry, ljubavi moja, moja ljubavi, Henry, borila sam se i vodila ratove kako bih te bila dostojna, kako bih bila žena, kako bih bila snažna, kako bih bila neustrašiva. Henry, ljubavi moja, ljubavi moja, zaslužujem duboku radost koju večeras imam. Voljela sam te unatoč strahu i bez nade da ću biti radosna; riskirala sam najveće rane, najopasnije rivalstvo. Nije to bila hrabrost, bila je to ljubav, ljubav. Voljela sam te toliko da sam riskirala tvoj gubitak. Nisam se obazirala na sutra - nisam imala vjere u pobjedu - želju za pobjedom, samo srcedrapateljnu potrebu za njom. Tražila sam tako malo, a dobila sam sve!

Govorim Henryju o svemu tome i predložim da June napišemo pismo, ali on kaže da upravo to ona neće razumjeti - ili ako zbog nekakvog prosvjetljenja i bude razumjela, sada shvaćam, ona to neće moći povezati sa svojim životom duže od minute. Ne postoji baš nikakva povezanost između njezina uvida i njezina života. Da postoji, ne bi me odbacila kao varalicu.
Zajedno sad jasno vidimo suprotnost: June i njezina velika fizička vitalnost, koja apsorbira malo, tako da je tragedija ne ubija; i ja, sva od mentalne vitalnosti, tako da mogu biti odgovor Henryje-voj kreativnoj aktivnosti.
Čudna je činjenica smrt Juneine seksualne vitalnosti. Henry predstavlja nevjerojatno otkriće: svoj osjećaj da se June pretvarala da je uzbuđena - poput kurve. Istovremeno je ona uvijek jurila za njim, vjerojatno tražeći dokaz ljubavi, ili se nadajući da će sama sebi dokazati da je živa.
Ovo potvrđuju riječi same June: „Zapravo sam seksualno mrtva." Ali nije ju, kao što ona kaže, ubio Henry. Je li oduvijek bila doista frigidna (kao što sumnja Allendy), ili se ubila pretjerivanjem, ili samozadovoljavanjem? Čudno je da se ideja o Juneinom orgazmu odjednom pojavljuje u mojim mislima.
Sada je jasna i zloba u June: „Ako sam seksualno mrtva, moram i Henryja ubiti seksualno. Natjerat ću ga da osjeća kako gubi svoju muškost (sumnja - smrtni udarac!)." Nasreću, Henryjeva je muškost vrlo živa sa mnom. On to zna!
Drugi zlobni čin - June ostavlja Henryju moje ljubavno pismo misleći da će to uništiti Henryjevu vjeru u mene, ne shvaćajući da me Henry predobro poznaje, zna kako je nastalo to pismo i zna da je to pismo bilo dokaz zaštitničke ljubavi prema June, koju je trebala prepoznati i u koju je trebala vjerovati.
U međuvremenu, zajedno s odgonetanjem Juneine izopače-nosti, naš život teče dalje. Kada stignem u Clichy, Henry radi na prekrasnoj sintezi, Forma i jezik - i čitam stranice dok ih izvlači iz pisaće mašine. Bez prestanka pričamo o njegovom radu - uvijek na isti način, Henry govoreći glasno, zanoseći se, brbljajući, prosipajući i pletući tvrdoglavo. Završava smijući se mojoj tvrdoglavosti.
Henry nije razumio intenzitet kojim sam, kao dijete od jedanaest godina, žalila za briljantnim životom koji sam izgubila odlaskom svog Oca. Kako sam mogla shvaćati vrijednost ovog života? Kako sam se mogla tako tvrdoglavo i čvrsto držati za njega (stranice žudnje, žaljenja, u ranim dnevnicima)?

Shvaćanje u djeteta, temeljeno na instinktima, ne na činjenicama; nikada nisam vidjela svog oca da živi i govori intelektualno, briljantno - nikada čula snažna bogohuljenja i opscenosti na koje se Majka kasnije žalila; ali bilo je dovoljno uhvatiti kratak pogled na Očevo lice dok je prolazio kraj mene na putu od kuće ili u salon, to probuđeno, veselo, vitalno lice; bilo je dovoljno osjetiti okus knjiga koje su prekrivale zidove, čuti izdaleka odjeke živahnih razgovora i glazbe - dovoljno da se stvori atmosfera koju otad čeznutljivo pokušam ponovno pronaći - atmosferu jakosti, održivosti (mentalno- intelektualne, umjetničke), izgubljenu u mom životu s majkom i bratom na duhovno jalovoj američkoj sceni, izgubljenu u slabosti moga braka, traženu u borbi s Johnom (izvanjski glas i pojava punoće), pronađenu u Henryju, u Clichyju.
Incest je postojao, naglašen konvergencijom intelekta, umjetnosti; i jednom kada „duboke riznice promišljanja" (stranice o June) sve to apsorbiraju, dubina dojma stvara tu trajnost, baš kao što ja nisam sposobna odbaciti male razmjene između June i mene (pune trajne vrijednosti za mene i samo sporednog osjećajnog dojma za nju). Kada mi je vratila moje darove, bilo je to kao izazivanje na bor- bu, oštroumnost u gesti koja odgovara području osjetljivosti za dojmove, ne području prostora i dubine, koji nužno stvaraju dubinsku korelaciju. Potreba koja sebe ne zakopa u zemlju kreće se i nema korijenja. June je stoga bez korijenja, čisto kretanje, ne penetracija; i zato se cjelina ne uzdiže kao građevina duboka korijenja, već se ras-plinjuje poput vatrometa, a ono što pada na zemlju je pepeo, pepeo njezinog seksualnog bića, njezinih osjećaja, njezinih ljubavi.
Za Henryjevo dnevno i trajno stanje reagiranja na život - njegovu seksualnu aktivnost - nekoć sam mislila da je element koji ometa stvaranje, a sada mislim da je kvaliteta koja ga razlikuje od Prousta, Joycea i Lawrencea - ako uspije sustići samog sebe te završiti i prisjećanje na prošlost (June) i trajnost sadašnjosti, kao što ja u manjem opsegu činim u svom dnevniku.
Dok ležim na kauču s Henryjem i slušam kako puca žica na gitari, emocionalno shvaćam kraj svoje ljubavi za Hugha, i to ne pabir-čenjem meditacija nad njegovim požutjelim pismima ili izgužvanom rukavu na kaputu. Dok kuham u Clichyju, a ne dok čitam Freudov predgovor dnevniku male djevojčice, shvaćam značenje svog djetinjstva. To odricanje života koje se zahtijeva od umjetnika postiže se samo relativno. Većina umjetnika povukla se previše apsolutno; zahr-đaju, nefleksibilni za promjene struje (poput Allendyja, koji nikad ne dopušta da ga se ispere, kao što Henry dopušta).

27. studenoga 1932.

Sinoć smo se Henry i ja vjenčali. Time mislim na određenu ceremoniju koja dvije osobe veže dok se ne razvedu! Dala sam mu pročitati većinu svog dnevnika (od kojeg se čak polovica odnosi na Juneine poljupce itd.). Bio je to potres za oboje. On je pokazao najnježniju, toplu toleranciju, oslobodio me svake krivnje, ali je prokleo June. Siguran je da me June jest prevarila. Da je, ako je istina da je bila seksualno uzbuđena (vlažnost koju sam osjetila svojim nogama), ipak odigrala svoju čitavu ulogu; odnosno, dala je svoje tijelo u zamjenu za nešto što je htjela: otkriti Henryjevu izdaju.
Henry je bio razjaren kada se sjetio beskorisne patnje koju je iskusio, kad je vidio da je istina (iako ostaje misteriozna) duboko olakšanje od njegovih godina slijepe patnje. Postalo je stravično jasno da mu čitavo iskustvo koje je June sručila na njega nije doista dala, u najistinitijem smislu, jer mu je pomoću svojih laži oduzela znanje. Henry je posrtao, očajan, bafoue, cocu, u labirintu deformacija, izgubljen kao muškarac i kao umjetnik; a jučer mu se žena prvi put dala po istini. To je bio brak. Muškarac ženi daje svoju snagu i viziju, a žena muškarcu svoju snagu i viziju.
Henry me u tom trenutku tako duboko dirnuo, dosegnuo takva tajna skrovišta mog bića da su se sve ranije predaje činile samo kao poludarovi; i te noći, u njegovu zagrljaju, gotovo sam plakala zbog tog apsolutnog raskida same sa sobom te apsolutnog rastapanja sebe u njemu.

Toliko zaokupljena ljubavlju da nisam primijetila Henryjevu prigušenu reakciju. Kasnije sam se sjetila njegove šutnje, ali ne u obliku sumnji u njegovu ljubav - jednostavno kao tihog čeznutljivog

shvaćanja da je spor u trenutačnoj ekspresiji (ja instinktivno uzimam njegovu ljubav zdravo za gotovo), da je iscrpio bogatstvo kiće-ne ljubavi na June, da ga prošlost, gorka, mrska, užasna, još okupira žešće od njegovog stvarnog života (plamsaj gorčine o Juneinim stavovima snažniji je od ljubomore prema Allendyju). Otišla sam tako daleko u svojoj nesebičnosti zbog čudnog raspoloženja da sam čak mislila kako je taj plamsaj mržnje dobar da bi se obnovio njegov interes za njegov vlastiti roman, da ga se potakne na pisanje o toj prošlosti!

Iznenadila sam se kada sam se vratila Henryju i pronašla ga zabrinutog zbog nerazmjera u osjećajima neku noć - i mene, koja ga tješim. Da, znala sam za njegovu sporost, i znala sam za njegov nedostatak ekspresivnosti, i znala sam da su ga osupnula otkrića u mom dnevniku (konačno odgonetanje svih njegovih sumnji o June). Ali kad mi kaže da me smatra tako divnom za razgovor da me gotovo zaboravlja ševiti, osjetim čudno rezignirano probadanje - to prihvaćanje da um u meni zasjenjuje ženu i daje strasti sekundarnu važnost. Tu izjavu odmah slijede oblici dublje Henryjeve ljubavi -brige - zaštite - obožavanja - i ja se prepustim fatalizmu. U očima su mi suze.
Henry govori o dubokom spokoju koji osjeća sa mnom, za kojim je čeznuo, koji mu je trebao. Kažem mu da su sve žene u osnovi kurve, žele da se prema njima postupa kao prema kurvama. „Mo- žeš također ubaciti malo obožavanja!"
To ga nasmije. Govorio je: „Ti si divna žena i bojim se da ću te obožavati."
Nema poraza. Nema samoubojite boli. Samo tuga zbog spoznaje, razumijevanja, prihvaćanja. Le feux dartifice ne sont pas pur moi, i kao dijete fasciniralo me sve što blista. June je dobila sve što blista, a ja duše muškaraca, i obje se osjećamo prevarenima!
Ali ja sam sad tako stara da je tu umjesto pobune neka vrsta ironičnog, ozbiljnog, impersonalnog prepuštanja. Ponovno se smijem: „Neću ti napraviti scenu kao June i natjerati te na priznavanje: Voliš li me, koliko me voliš? i donijeti ili iznuditi od tebe neku kit-njastu potvrdu i demonstraciju. Još ne tražim ništa - dobivam sve što želim!"
Šale. A nekoliko minuta kasnije Henry je ljut zbog svoje zabrinutosti za mene, za moj život, moj odnos s Hughom, moje utamničenje. Šećemo i oboje smo u mračnom raspoloženju, pa on kaže da smo dvoje beskućnika i da mrzi što me večeras mora prepustiti Hughu. Ima nešto tragično, poraženo u nas oboje, pred čudnim nepravdama i dislokacijama u životu. Sve ovo bogatstvo ljubavi dano Juneinom licu i tijelu koje je trebalo biti dano licu i tijelu mojih osjećaja, mog uma, moje ljubavi, mojeg bića. Ali zar ta nova ljubav ne pušta novo korijenje u Henryju za upravo te stvari u meni, i čemu potraga za ponavljanjem, sličnostima, a ne novim iskustvom?
Slušam o njegovim planovima: „Sad sam slobodan - i jednom će se stvari posložiti tako da i ti budeš slobodna. Pokušavam vizua-lizirati naš život. Želim se brinuti o tebi - ne želim te ponižavati. Boljelo me neki dan kad sam te vidio kako uzimaš torbu i ideš na tržnicu: želim da budeš kraljica, kao što si to u Louveciennesu."
(Što bi Allendy rekao da može to čuti?)

Uvijek mora postojati onaj koji daje i onaj koji prima. June je primala od Henryja i davala Jean; Henry prima od mene; ja primam od Hugha i dajem Henryju... L'important est daimer, daimer grande- ment, profondement, souvent, de se donner... Odgovor, reakcija, samo je ljudska radost - disproporcija je samo božanstveni test toga koliko je ljubav prava... donner sans compter est sans mesurer. Henry me naučio ljubiti. Bože, ja sam doista sretna žena!
A Allendy - ja primam od Allednyja. I Eduardo prima od mene. Reciprocitet je ravnoteža; ravnoteža nije ljudska. Priznanje razilaženja, paradoksa, nepravdi ono je što me čini starom. Bila sam tako stara sinoć da sam danas umorna. Osjećam se slabom i slomljenom. Kad prestanem trčati i krvariti, sjedim na planini dnevnika, koja je također nastala od viška te iste proklete ljubavi.

Što mi je June učinila da je sada mrzim? Ona je jedna od onih koji zahtijevaju tako glasno da čitav svijet ostaje zaglušen i zaslijepljen. Umjesto toga, ja pišem tiho - što je vjerojatno još jedan način zahtijevanja! Čitav će svijet plakati i voljeti me kad vide da moja olimpijska odricanja od ljubavi jednakih mojima prekrivaju veliki ljudski poraz.

Uvijek toliko ozbiljnosti! Najmanji izgovor kako bi se uronilo u tragediju. Ali znam zašto. Izgovor je beznačajan, ali potreba za tragedijom duboka je nužnost. Ona je spuštanje u rudnike ugljena, is- traživanje. Dopuštam vlastito utapanje samo kako bih dosegla At-lantidu. Stara navika. Moja olovna težina. Moja kugla i lanac. Moj kompas. Moj barometar.
Nasmijava me to.

Henryja je uplašilo njegovo oslobođenje od June - ne može ga potpuno shvatiti - život bez svoje poznate boli.

Sada se smijem svom strahu od analize. Većinu ljudi posjedovanje znanja lišava osjećaja čuđenja, ali takav je osjećaj čuđenja i misterija poput straha divljaka od misteriozne vatre, dok ne otkrije njezino načelo i svlada je. Tvrdim da nakon što znamo sve što se može znati, i dalje postoji misterij i čuđenje dublje vrste. Primjer: Henryjevo monstruozno shvaćanje Juneinog lezbijstva. Deroute de imagination. Fizička i ograničena kvaliteta onoga što je zamišljao; sisanje i pokreti poput onih u jebanju. Kroz moj dnevnik on otkriva da bez sisanja i pokreta postoji lelujavi svijet osjeta bez činjeničnog vrhunca, koji je misteriozniji i dublji nego onaj za koji je vjerovao da je postojao između June i Jean, i June i mene.

Večer. Razgovaramo. Postajem svjesna da je Henry jednostavno izgubljen u labirintu misli, nesigurnosti; da se samo paralizirao, baš kao što sam ja običavala činiti misleći previše. Vidim da je moj instinkt dobar, istinit, i da je sada moj red za obnavljanje pokreta i života. I tako se smijem i sve odmah razjašnjavamo.
Henry kaže nešto što otkriva njegovu osjetljivost: osjeća da zamišljam kako je između njega i June postojala tako jaka seksualna veza da nisam shvatila da je ta veza na neki način čak i jača (ili trajnija, kako je to jednom opisao za vrijeme našeg ljetnog tjedna) sa mnom - da se, budući da nikad prije nije poznavao ženu s kojom bi uživao pričati satima, boji da ću ja to shvatiti kao uvredu ženi i to ga je činilo svjesnim. Kako li je tu Henry intuitivno osjetio moj najopskurniji strah, strah koji je, ipak, u posljednje vrijeme potpuno nestao. Kad sam vidjela Henryja kako postaje uman i samosvjestan, ostala sam osupnuta. Odbila sam njegova milovanja, ali je vidio da sam spremna smijati se.
Jednostavno ne razumijem sljedeće: prema Allendyju, strah u jednom biću stvara u drugom određeni psihički ekvivalent. Međutim, duboko sam uvjerena da sam bila apsolutno prirodna - to jest, uživala sam u našim razgovorima i bila nesvjesna da me ne primjećuje kao ženu - zapravo, potpuno zadovoljna. Ali možda je Henry postao svjestan moje osnovne osjetljivosti - na općenit način - moje uvjerenosti da više vrijedim kao um, talent, umjetnica nego kao životinja. Ali to je sve davna, pradavna povijest. I posljednji odjek sumnje.
Kakva borba da bih se ponovno rodila - da se ne bih ponovno spotaknula, uvijek na istu prepreku.
Pobjeda je uvijek tužna. Uvijek otkriva deformiranost u mašti koja je stvorila čudovište perverznom željom da se prestraši. Kad je čudovište ubijeno, čovjek pronađe brdo kartona i kokošjeg perja, colle fer, napuklih buća, plahti, lanaca.

Još stranica dodanih dnevniku, ali stranica poput šetnje zatvorenika amo-tamo prostorom od dva dodijeljena mu metra.

Vjerujem da Henry traži ono čega se najviše boji - moju okrutnost, napuštanje, prijevaru - da je, u trenutku kad je otkrio da sam mu najodanija, osjetio vražju potrebu stvoriti otuđenje. Vjerujem da

sam dobro i da činim sva normalna djelovanja sigurne ljubavi, odbijajući sumnjati, odbijajući vjerovati da Henry želi da se ponašam kao June. Ali koliko je samo opasnosti u njegovoj ambivalentnosti. I još više jer je moja vjera nova i pažljiva!

San: Ja sam Henry. Dodirujem svoje oči i osjećam kako su male, kakav je točno osjećaj kada ih se dira (kako sam ih osjetila kad sam ih poljubila). Osjećam konture Henryjevog lica pod svojim rukama
karakteristike patuljka, a čak i godine. Ja sam Henry i svjesna sam da netko želi baciti me - Henryja - u more iz šale. Već sam bačena. Kažem: „Slušajte, nemojte me gurnuti. Umoran sam. Možda se neću moći ponovno vratiti." I osjećam groznu tugu.
Asocijacija: Golemo suosjećanje kad sam primijetila Henryjev umor neki dan, što me razoružalo. Jučer silovita želja da ga imam ovdje, štitim, volim. Shvaćanje da se ponovno osjećam previše po- sesivno, da čim ga pustim, želim živjeti blizu njega, zaokupiti ga, služiti mu. Strah od toga. Potpuna identifikacija s Henryjem. On je dio mog vlastitog bića. Ja patim jer on pati.

San: U velikoj sam klinici. Joaquin je bio na operaciji. Želim vidjeti liječnika. Stižem do vrata zračnom putanjom, poput uspinjače koja visi s planine (drugi sam put sanjala o dizalima obješenim na žice). Kažu mi da me liječnik može primiti u sedam, a čak i u sedam tu su mnogi ljudi prije mene. Silno sam razočarana. Gledam popis liječnika: vidim imena - ali ih se ne mogu sjetiti. Vidim ime koje počinje s H, i dva s N - kažem: „Ne ovaj, preskup je." Pronalazim stjenice u krevetu. Klinika poput hotela na obali Mallorce.
Asocijacija: Ništa - osim što se bojim da ću izgubiti Allendyja, jer će biti ljut kad otkrije da volim Henryja.

Pišem dok se oblačim, kupam, itd. i istovremeno čitam Allen-dyjev Le Problpme de la destinee, koji je odličan.

Posljednja riječ o Hughu: On je čovjek koji razumije sve, ali pasivno. Henry je u osnovi aktivan. Između shvaćanja i reagiranja postoji razlika Tražim reakciju i otpor. Henryjev napad na psihoanalizu jača način na koji je ja branim, i noćas, zbog Henryja, počinjem svoju knjigu o umjetniku i psihoanalizi. Želim biti psihoana-litičarka umjetnika.

Prošle se noći, zbog L. V, nacrt moje lirske knjige naglo iskristalizirao. Smrt. Dezintegracija. Perverzija. Razotkrivena Spenglerova proročanstva: lezbijstvo, June (manje teme u svezi s June o lažima, pobačaju, primitivizmu, psihizmima), incest - de Vilmorinovi -Eduardo i homoseksualnosti i paraliza, moja smrt, holokaust. Potpuno neurotična knjiga, uključujući sve simptome, fenomene, opise raspoloženja, snove, ludosti, fobije, manije, halucinacije - slikovit prikaz dezintegracije, iskreniji od Lawrenceove rasprave o homoseksualnosti, rasprave Radclyffea Halla o lezbijstvu, zbog te moje koncepcije koja je odraz Jungovog stava prema Freudu - kada bismo mogli razumjeti važnost seksualnog simbola, imali bismo ključ koji bi objasnio silne trudnoće i pobačaje, oplodnje i impotencije -iz seksualnog korijena, zamišljenog svijeta - kao što, na primjer, incest ne znači samo posjedovanje majke ili sestre - utrobe žene - već i crkve, zemlje, prirode. Seksualna činjenica samo je olovni uteg: Drama je u prostoru. Pokret je samo simbol s golemim značenjem (možete čak pronaći okus smrti u parenju). Sve neuroze - povećavaju Eduardove strahove, moje (zbog čega je ljubav usred noći, dok sam u polusnu, moj najveći užitak), Henryjeve, Juneine! Naglašavaju svakome vlastite gluposti (Junein strah u podzemnoj, Louisina gluhoća, moja sljepoća). Karakter kakav imaju narkomani s Grand Guignola - delire de persecution - kompleks manje vrijednosti tema ponavljajućih Johnova (žena u Švicarskoj) - mržnja - rat spolova. Velika knjiga.
A spas! Henry kao rablezijanska figura - div - Allendy spasitelj - sudbina - projekcija - slika - moja bitka za život. Scena povraćanja. Vođenje ljubavi kao polovica lijeka. Ali ne i apsolutnog, Natasha. Louisino hramanje.

Što to sve znači? Jučer, u pet sati, bila sam vrlo zaposlena pomažući Emiliji s večerom za Vilmorinove. Istovremeno sam se češljala, oblačila itd. Stojeći pred ogledalom u kupaonici, odjednom sam osjetila strašnu želju za Henryjem. Očajnički sam željela da dođe u Louvecien-nes, da ga držim u pećinskom studiju, tražim da radi ondje. Čak sam razmišljala da taksijem požurim u Pariz, zovem ga i vratim ga ovamo. Imala sam točno sat vremena. Bila je to glupost. Pa sam telefonom izdiktirala telegram: „Nazovi me prije šest, ako ne, onda sutra."
Ali, Henry je bio vani i nije dobio moj telegram. Ipak, u sedam me nazvao jer je osjećao baš istu veliku želju za mnom.

Danas sam ga morala vidjeti - kad je nazvao, dogovorili smo kratak sastanak, kako bismo otkrili da smo dobro, da oboje pišemo. Natuknula sam da je u taj sat prošle noći June možda iskazivala ve- liku mržnju ili planirala osvetu. Henry i ja jesmo bili u opasnosti. Ali Henry se smijao mom okultizmu. Je li to bila tek naša navada, zamišljati opasnost, osjećati je i navlačiti je na sebe, kao što bi rekao
Allendy?
Je suis affreusement inquipte.
Uvijek iznova ponavljam: Svijest, inteligencija, nisu opasne ako čovjek ima dovoljno osjećaja i dovoljno seksualnosti pa se i dalje kreće. Oni koji budu ubijeni emocionalno i seksualno su slabi (po- put Eduarda). Henry može podnijeti da ne bude slijep; njegova je krv dovoljno gusta. Moja također.
En resume: ja sam žena koja daje iluziju i kojoj je dana mašta muškarca. Situacija koju priželjkuje kurva. Da sam iskrena prema sebi, kakva postajem sve više i više svakog dana, trebala bih biti vrhunski zadovoljna, budući da nitko ne može istovremeno vladati u dva kraljevstva, a kurva vlada u stvarnosti: ona daje stvarnost. Žena u meni dobiva čisto obožavanje, i samo je moj nedostatak vjere (neprestani naglasak na mojoj vrijednosti), i samo je moja sumnja stvorila potrebu za abnormalnim demonstracijama, potrebu za opsce-nošću i nasiljem kako bi se uništio presnažan legendarni element. Toje kao kad June kaže da je prve noći željela uništiti Henryjevo obožavanje, pa je podigla suknju!
Vidim da taj legendarni aspekt ustrajava i vidim muškarce u konačnom, vječnom obožavanju iluzije. Kako bi povrijeđen bio Henry kada bih čučnula iznad bidea, kada bih svoju „mačkicu" držala u rukama poput buketa! Mudrost znači dati svakom ljudskom biću ono što zaslužuje i igrati svoju ulogu divno, bez žaljenja, jer čovjek može samo ispuniti svoju karmu, i ja bih vjerojatno bila loša kurva!
Uspjela sam u doživljavanju dvije vrsta stavova unutar sebe: introvertiranog i sad ekstrovertiranog - „meke naravi" i „čvrste naravi" (ponovno čitam dva Jungova eseja o analitičkoj psihologiji). Mora uključivati oboje jer „ne možemo neprestance dopuštati da se za jedan dio naše osobnosti simbiotski brine drugi" (moja ovisnost o Henryju).
Ostvarenje zablude o svojoj jedinstvenosti kad čovjek promatra običan obrazac svojih reakcija. Otkrivam kako je rašireno da pacijenti liječnicima pripisuju tajnovite moći, nešto poput moći ča- robnjaka ili demonskog kriminalca, ili da ga vide kao odgovarajuću personifikaciju dobra, kao spasitelja.

Vesela večer s Henryjem. Piše o kurvama kako bi se riješio napada svjesnosti svog postojanja. Pokorila sam se njegovom raspoloženju kad je odbio razgovarati i otišli smo u krevet kako bismo ga umirili. Ali toliko me potresa i muči moja iluzija o Henryju kao muškarcu bez seksualne svijesti. Prisjećam se Allendyjevih riječi: „Nisi izabrala pravog grubog seljaka, životinjskog muškarca: zatro- van je književnošću, intelektualnošću."
Pa ja ne želim jednog Mellorsa - ja sam previše zatrovana za to; trebao mi je netko jednak i našla sam ga, a kao rezultat patit ću od njegovih neuroza, kompleksa manje vrijednosti, nesigurnosti, mazohizma. Ili, zapravo, jesam patila i više neću zbog svega što znam. Primijetila sam sinoć njegov strah od June koja kuca na vrata, njegovu tjeskobu zbog napada samosvijesti, baš kada sam govorila:
,,Henry može podnijeti svjesnost."


Bojim se da Henry i ja pokušavamo kazniti sami sebe jer smo prevarili June kvareći svoje veselje. Sinoć sam sanjala o kazni: to jest, June se vratila i nazvala Henryja, kao što je učinila one noći kad se napila. Odmah je odgovorio i poljubio je.
Njega, s druge strane, muči Junein opsesivan način kad kaže: „Izgubio je svoju muškost." On sumnja.
Vjerujem da nagli, preintenzivan, introspektivan život šteti Henryjevom zdravlju, njegovoj lepršavosti.

Jutros sam gotovo izazvala katastrofu. Bila sam samo poluuzbu-đena svojim neugodnim snom o Henryju i June i u tom sam stanju mislila da pokraj mene leži Henry, a ne Hugh. Gotovo sam rekla:
,,Henry, sanjala sam grozan san." Kad sam se osvijestila, shvatila sam da mrmljam Hughu o svom snu i tek sam tad uspjela svoj san shvatiti u pravom svjetlu. Koliko li često u polusnu pokraj sebe osjećam Henryja umjesto Hugha.

Ovo sad razumijem: Henry toujours, bilo kao ljubavnik ili prijatelj - izvor nemira, kreacije, boli, vrenja. Pripadam mu po svim strujama koje prisiljavaju moju sudbinu u tragediju, iako ne dopuštam da me porazi sudbina Danas je moja radost bila duboka i ozbiljna, sa zrelijim prihvaćanjem.
Stajala sam ispod tavanskog prozora i gledala u zvijezde i Allen-dyjeve oči, koje su za mene nebeski svod.
A Hugh i ja zajedno se luđački smijemo. Hugh kaže: „Božanski sam sretan."
I sad sam stavljena u ironičnu situaciju u kojoj pomažem drugima kroz njihove strahove i sumnje
ja, koja sam jedva izliječena! Henry pjeva i radi, lebdi, a ja trošim svoju novonastalu snagu na njega.
Tko je izvor moje snage? Allendy. I večeras ga trebam. Trebam njegovu snagu. On je moj otac, moj bog
sve u jednom. To je sve što znam: da ga trebam u mračnim raspoloženjima.
Čitajući Junga, shvatila sam da su moji prvi osjećaji moći i samopouzdanja možda bili djelomično prenapuhani. Moja vjera u Al-lendyja bila je toliko uzvišena da mi je dala veliki polet - i dovoljno poleta da se borim s June, s Henryjem, sa sobom - ali večeras se osjećam izrazito umornom i toliko nervoznom da shvaćam koliko sam nadljudskog napora volje uložila u to da budem jaka. Allendy je bio toliko mudar da je sumnjao u moje samopouzdanje. Toliko volje, toliko želje, ne samo da bude jak već da osnažuje druge!
Trebala bih šutjeti, biti povučena, pažljivo brinuti o svom novom ja, ne ga odmah izlagati ispitima svih vrsta, naporu, radu. Prerano. Odjednom se urušim i ponovno postajem dijete. Allendy, Allendy.

San koji je otkrio moju aktivnost: Nalazim se na ranču divljih životinja. Neke se čuvaju u kući. Ne bojim ih se. Otvaram vrata panteri, i ona je pitoma, nježna, poput mojih vlastitih pasa. Vlasnici traže da im dam novac - 250 000 $- i ja vrlo čvrsto odbijem, govoreći kako znam da me namjeravaju prevariti. Potom idem okolo prodajući vino. Nosim svoj jednostavni kišni ogrtač i crni šešir. Odlučim ući u vrlo impozantnu kuću Vanderbiltovih. Susreće me maitre dbotel. Vrlo je ljubazan i naručuje šezdeset dvije boce. Zapisujem narudžbu. Dolazi jedna žena i vrlo je zainteresirana za mene. Počinje sa mnom pričati, povjeravati mi se, pokazivati mi svoje fotografije (sjećam se jedne - erotska poza u lepršavoj haljini - neprepoznatljivo). Sprijateljimo se i odemo u šetnju. Potom joj povjerim da prodajem vino, ali da me stvarno zanima pisanje i pričam joj o svojoj knjizi.
Asocijacije: novac je ono što je Hugh običavao spominjati kao prijeko potrebno za svoje umirovljenje - željela sam mu pomoći, a umjesto toga neki sam dan dala Henryju prvi ček koji sam dobila od prodaje svoje knjige [o Lawrenceu], da bi sve bilo potrošeno na stvari koje mu trebaju. Istovremeno sam se sjetila, s osjećajem krivnje, svoje stare želje da pomognem Hughu.
Kuća Vanderbiltovih izgledala je poput kuće de Vilmorinovih, što me nije zastrašilo kao što bi me zastrašilo prije analize.
Znam da je vino Život.

Ne razumijem prijateljstvo sa ženom, osim što sam osjećala da sam neku noć svojim radom zainteresirala Louise V

Čitava ova „kriza" može biti izlika kako bih vidjela Allendyja!

Raskrižje: dolazim u Pariz, svladana željom da vidim Henryja, ali i zabrinuta zbog Allendyjeve strogosti preko telefona - jer je želio da oslabim i odem k njemu unatoč svom obećanju (da ću čekati dok Hugh ne ozdravi). Potpuna neodlučnost, toliko rijetka kod mene. Uzimam taksi i dajem adresu u Clichyju; potom umjesto toga odem u American Express i saznam da je June još u Parizu, što me uznemiri. Ponovno uzimam taksi do adrese u Clichyju, ali osjećam da ne želim nastaviti voljeti Henryja aktivnije nego što on voli mene (nakon što sam shvatila da me nikada nitko neće voljeti na tako preobilan, preekspresivan, prepažljiv, prečovječan način, na koji ja volim ljude), tako da ću čekati na njega. Tako velim taksistu da me ostavi kod Galeries Lafayette, gdje počnem potragu za novim šeširom i kupnju za Božić. Ponos? Ne znam. Vrsta pametnog povlačenja. Ja previše trebam ljude. Pa zakopam svoj divovski defekt, svoju poplavu ljubavi, pod trivijalnosti, poput djeteta. Zabavljam se novim šeširom.

To nije više pitanje ljubavi, to je pitanje pasivnosti i aktivnosti. Moja aktivnost druge čini pasivnima. Želim vidjeti Henryja, i moje djelovanje u tom smjeru lišava Henryja agresivnog vodstva; i ja odabirem takvu vrstu muškarca, uvijek. Pasivnog muškarca. Ali ironija je u tome da je Henry i seksualno pasivan - danas mi je postalo jasno da ono što ga zbunjuje jest to što je naučen da ga June uvijek „zajaše", June i kurve, i da ja - budući da sam potpuno latinski tip i seksualno pasivna - nikada nisam vodila; ja čekam na njegov užitak. A Henry nije naviknut na to da mora preuzeti odgovornost za svoju želju.
To je otkriće za mene bilo veliki šok (uz njegove priče o tome da su ga žene tražile, udvarale mu, da ga je June zavela). Nailazim na nešto ženstveno poput Hugha ili gotovo Eduarda - i ono što me zavodilo na krivi put bila je golema Henryjeva senzualnost ali toliko mi toga sada postaje jasno; njegov naglasak na tome da ga se ševi, njegovo podučavanje kako da „napadam" - kako da vodim.
Sve je to uzrokovalo veliki revolt moje ženstvenosti. Proklela sam svoju sljepoću. Shvatila sam da nisam otišla daleko od svog „tipa" muškarca, slabog muškarca čija me slabost ubija. Učinila sam sve kako bih pronašla vođu! A opet sam prevarena. Henry i ja mogli bismo to „ponovno namjestiti" - mogli bismo pronaći kompromis. Ako ja mogu postati agresivnija. Ali postoji greška, pukotina. I ja se s njom neću pomiriti. Neću voljeti slabog muškarca, neću. Taj osjećaj nesavladivosti, koji mi je toliko poznat, ponovno mi se vratio, grozan, zastrašujući. I ja ću pobijediti svoju sudbinu. Pobjeći ću od tog usuda.
Čitav dan bila sam svjesna pukotine, pukotine u našoj harmoniji, svjesna sumnji. Sumnji. Velike želje za bijegom. Ali sam računala na to da će Henry postati muškarac ako bude suočen s pravom ženom - doista pasivnom ženom. A on je zbunjen - zbunjen mojom podložnošću. Žudio je za njom, i sada je zbunjen, izgubljen. A ja sam na velikim mukama jer ga volim, samo njega, ali ga moram napustiti.
Prkosno ga moram napustiti kao ljubavnika. Ja ne želim biti vođa. Odbijam biti vođa. Želim živjeti tajanstveno i bogato u svojoj ženskosti. Želim da muškarac leži preko mene, uvijek preko mene. Njegova volja, njegov užitak, njegova strast, njegov život, njegov rad, njegova seksualnost kao kriterij, kao zapovijed, kao moja središnja točka. Nije mi mrsko raditi, ne popuštati intelektualno, umjetnički; ali kao žena, o, Bože, kao žena želim da se nada mnom dominira. Nije mi mrsko da mi se kaže da stojim na vlastitim nogama, da se ne lijepim - to sam sve sposobna napraviti - ali bit ću progonjena, jebana, posjedovana voljom mužjaka kada on želi, na njegov zahtjev.
Je suis effroyablement triste.

I pomisliti da bih u bilo koje vrijeme mogla pronaći ono što želim u muškarcu svoje rase, i da od njih to ne želim jer se ne mogu pred njima pokloniti kao um. Svaki Španjolac prema meni će postupati onako kako želim da se sa mnom postupa seksualno... C'est stupide.


Uvijek Henry. Jučer, oko četiri sata, kad me mučila želja da odem u Clichy, telefonirao mi je u mahnitom raspoloženju, htijući me vidjeti. Zašto nisam poslušala svoj instinkt?
Sada sjedim i čekam ga, sjedim i čekam na svog ljubljenog.
Ludio je, sanjao o smrti, prestrašen zvukovima, nesposoban prijeći ulicu. Njegov san o meni: „Bila si ovdje, u Louveciennesu, prekrasno odjevena, poput princeze, i kuća je bila puna ljudi. Bila si vrlo ohola. Mnogo sam jeo i napio se. Osjećao sam se grozno -kao da si me prezirala. Vidio sam Haridasa (prekrasnog Hindusa kojeg je Henry nekoć poznavao) kako se vrzma oko tebe. Potom mi je prišao i rekao: „Svršeno je s tobom, Henry; oteo sam ti je." Golema patnja. Henry me pita: „Jesi li me prevarila u ponedjeljak navečer? Što se dogodilo u ponedjeljak navečer?"
Pa pričamo o svemu, o svemu što sam napisala, mojoj želji da ga napustim. Prije nego što sam došla do polovice, on me ljubi, raskopčava mi haljinu. I izgubimo se jedno u drugom. I sve drugo sla- bi pred glađu koju osjećamo jedno za drugo. Blaženstvo. Čitam formalnu oporuku koju je sastavio i smijemo se nad njom. Sve ostavlja meni! Bio je siguran da će umrijeti! Klečim pred njim i planiramo da, kad ja budem išla u London za Božić, pođe i on — želi mi ostati blizu. A i potreban mu je odmor.
Njegova ludost ovih me dana dira dublje od Allendyjeve moći i ravnoteže. A ipak trebam Allendyja.

San: Hugh i ja šećemo uz prekrasnu mračnu cestu. Ja sam u svojoj crnoj košulji. Kažem mu: „Kad na cesti ne bude nikoga, podići su svoju košulju tako da mi možeš vidjeti butine dok hodam." Vidim očevica mog tijela u mraku. Vučjak prođe i ugrize mi ruku i ne mogu ga se otresti. Hugh mu odreže dio repa i tek me tad vučjak pusti. Šećemo dalje i tad zajedno padnemo na neke pješčane dine - prekrasan prozračan kližući osjećaj - narančasti pijesak, maglovit. Padamo po suhome moru. Mjesto izgleda jalovo, pretpovijesno. Ali podignem oči i vidim prekrasan grad, sve kupole, minarete, zlatne svodove. Vodim Hugha prema gradu. Sjajno raslinje. Susrećem se sa stolicom za putovanje Luja XVI., koju nose muškarci. Upoznam se sa ženom koja me zaljubljeno poljubi. Lijepa je, ali mi se ne sviđa. Dok je gledam vrlo pozorno, primjećujem da su joj oči poput Paulettinih, jednakih čvrsto poklopljenih kutova - i shvaćam zašto mi se ne sviđa.
Nisam sigurna s kim sam šetala, jer je osjećaj padanja niz pješčane dine nalikovao osjećaju sretnog topljenja i padanja koje osjećam u Henryjevom zagrljaju. Isti prozračni, toplo narančasti glisse- ment između nas. Nikada ni s kim nisam osjećala tu Henryjevu mekoću; podsjeća me na jedan Lawrenceov opis.
Moje prepuštanje Henryju gubi se u njegovoj vlažnoj mekoći tako potpuno da sve što znam jest samo žena i penis, kao da smo unutar utrobe, oboje, i plivamo u valjajućim tijelima i vlažnosti koja daje tu vrhunsku svilenost, osjećaj koji je vrhunac svih pojedinačnih iskustava kad je čovjek nag u vodi, kad dodiruje svilu, kad vib-rira u orgazmu. Upravo je ta nagost, ta tama, taj zasljepljujući osjećaj puti i vlage ono što jest seks - iz kojeg se dižem kao iz magične kupke. I nema kraja - danima živim u osjećaju puti; danima mi život ne ulazi u glavu, dodiruje me i okružuje upravo onako kako me on dodiruje; život je nastavak njegovih milovanja. On ostavlja otisak posjeta svog tijela na mojoj koži, u mojoj utrobi, i danima sve što znam moje su noge. Nema svijeta u glavi... svijet između nogu... mračan, vlažan, živi svijet.
7:30. U Allendyjevom salonu, čekajući Hugha. Ne znam više što radim. Sve što znam jest da ne želim izgubiti Allendvja, pa mu ne mogu reći o Henryju. Moram reći da sam prekinula s Henryjem, jer čim sam u Allendyjevom zagrljaju, želim Allendvja. I danas smo se ljubili luđački, luđački. Bio je

mahnit što me mora pustiti, ponavljajući da mora izliječiti Hugha, brzo, brzo, kako bi me mogao vidjeti, biti sa mnom. I svaki put kad sam se tijekom ostatka poslijepodneva prisjetila njegove blizine, osjećala sam vrtoglavicu.
Od Allendyja, sat kasnije, otišla sam do Henryja, koji je radio; dobar moj Henry, dobar moj Allendy - i ja, koja se osjećam poput vraga. Vraga. Henry u poslu. Allendy u poslu. Mom je Henryju hladno u njegovom proljetnom kaputu. Allendy je ozbiljan, Allendy me voli više nego što ja volim njega, i sad manje pametan, nepromišljen, smatra sve što kažem šarmantnim, dok ja znam da sam samo koketa. Bože, mrzim sama sebe. A ipak sam sretna, zdrava; i jučer je Henry rekao da je pjevao nakon što je otišao od mene, i ja sam pjevala. Još pjevam, i neobično sam sretna. Allendy. Rene Allendy.

U Cafeu Terminus. Jučer sam bila pijana, i gledam unatrag na taj sat koji sam provela na Sorboni slušajući predavanje o „Metamorfozi poezije" (Allendy izlaže na konferenciji!) kao na svoj veliki razvod od intelektualnog svijeta kroz senzualnost! Humoristično. Nevjerojatno. Taj sat opijenosti u Allendyjevom zagrljaju, veličina, krutost, snaga u njemu, opijenost njegovim milovanjima, njegova ruka na mojim nogama, na mojim grudima; i ono što je ostalo najčvršće urezano u mom pamćenju jest da nije bilo stanke - nije bilo prekida -nije bilo povratka u stvarnost. Kad sam čula zvono idućeg posjetitelja, odvezla sam se, ali na vratima, kad sam odlazila, Allendy je još ljubio moje oči, kutove mojih usta, moje uši, i tako sam ga ostavila kad smo oboje bili na vrhuncu meteža, i taj se metež nastavio kovitlati u meni čitavo poslijepodne, čitavu noć i čitav današnji dan.

Na Sorboni. Školska atmosfera; čednost, ozbiljnost. Pojavljuje se Allendy. Prvi ga put vidim iz daljine. Više je zatajan, sramežljiviji nego u svom uredu. Drži se pognuto. Njegova pobjednička i sen- zualna usta sakrivena su mu u bradi. Ne čujem što govori. Ionako mumlja, doktor, profesor, znanstvenik. Kakav različit Allendy od moga - Allendyja koji odbacuje stvarnost kako bi tražio san, svoj san o egzotičnim otocima, le grand, le serieux, le beu Allendy, najstariji u mreži Eduardo - Hugh - jer oni su braća, svi Neptunovi muškarci, u osnovi istog tipa, istog lika, pažljivosti, mentalne aktivnosti, misticizma, romanticizma, idealizacije, učenja.

Moje je tijelo prebijeno - uvijek dijelom poraženo. Noć u vrućici, umoru, ali sve što činim jest da nosim svu svoju radost sa sobom u krevet, gdje me toplina zapaljene vatre, boce s vrućom vodom, pokrivač, ožive barem toliko da mogu ispričati svoju priču. Sve je u redu. Ali kada bih morala otići spavati bez povjeravanja! Kakav teret. Tako sam se čitav dan tresla od hladnoće (Henryju, svojoj ljubavi Henryju, moram nabaviti zimski kaput) i nosila svoje ekstaze svuda blizu sebe, kako bih ih sačuvala kap po kap, riječ po riječ, u dnevniku.

Ako sam nastavila voljeti Henryja, to znači da to nije pobjeda koju sam željela, već čovjek kojeg sam voljela.

June nije bila veličanstvena, nije bila velikodušna, pa čak ni dovoljno pametna da nam ostavi dojam posljednje scene svog odlaska. Morala se vratiti, i ponašati se i govoriti poput vulgarne broadwayske drolje. June! Svaka me njezina fraza zastrašivala. Stvarnost. Ja sam sada „ta bankareva žena". Govori Henryju: „Sad imaš svoju žensku, partnericu, i sad ćeš vidjeti pravog pauka - ona će te proždrijeti. Mnogo je pametnija od tebe. I traži drugog Guilera - pazi na svoju udobnost. Ne bi ona bila siromašna s tobom, ali će ti doći kad budeš bogat. Naravno, ja sam to znala odavno. Zato sam otišla u New York. Čitavo sam se vrijeme pretvarala. I kako me prljavo prevarila - učinila me predmetom ismijavanja. Misliš li da sam ikad nosila njezine dragulje? I njezin koraljni rupčić? Bacila sam ih u zahod. A onaj dan kad smo zajedno plesale, drhtala sam od mržnje prema njoj. Mogla sam je ubiti. Prezirem je. Lukava je i podla. Te zadnje noći - bilo mi je zlo od njezinih laži. Njezinih laži. I ona je stara, vidjet ćeš. Sad je gledaš kroz svoje iluzije. Ona je stara žena koju si na neko vrijeme pomladio. Pogledaj je bolje. Ne vjerujem da je ikad susrela Gidea."

I tako dalje. Ne samo neurotično, abnormalno, ludo, već i vulgarno i uskogrudno, glupo i destruktivno. Čak i zločini, neuroze, imaju mogućnost ljepote. Juneini pokazuju lice zle, sumnjičave, novaca željne Židovke. June blebetuša, kako sam je nazvala kada me Henry pitao zašto nakon dvanaest sati razgovora može reći do-viđenja nasmijana.

Fred je nervozan, misli da mi sve ovo nešto radi. Ima pravo. Gnušam se i bijesna sam jer sam ponovno uljepšavala, vjerovala. Podao kopač zlata i drolja. Ne. To je rečeno u srdžbi. Samo loš drug.

Shvatila sam humor u svemu tome kad je posumnjala da nikad nisam srela Gidea. Ali za svaku moju priču ona ih izmisli stotine kako bi impresionirala Henryja. Nemam nikakav osjećaj krivnje! Samo smijeh. I još više kad je Henry počeo govoriti pred Fredom da je Jean napustila June i bila toliko razočarana njome da se htjela ubiti. Napisala je June prekrasno pismo, koje je Henry pročitao, u kojem opisuje kako je povukla okidač revolvera dvaput i kako nije funkcionirao. Na to se Fred odjednom vrlo uzrujao: „Zar je Jean to napisala? Zar je to rekla?" Volio je Jean i imao velikih iluzija o njoj. Henry je ponovio izjavu.
„Pa", rekao je Fred, „to je vrhunac. Ja sam bio taj koji je htio počiniti samoubojstvo. Ja sam dvaput povukao okidač. Ja sam napunio revolver sa samo pet metaka, a napravljen je za sedam. Nisam znao da se u tom slučaju metak mora gurnuti naprijed. A Jean, Jean piše June da je ona učinila sve to!"
Bio je uništen. A ja sam se valjala od smijeha - grčila se. Henry također. O, neistino, neistino, djeco, lažljiva djeco koja vjeruju svojim lažima!
Kao što sam ja vjerovala svojim lažima, kao što je moj Otac vjerovao svojim lažima!

Henry, jadni Henry, nije mogao reći mnogo protiv plime Junei-nih diskursa. Ali prošle noći bio je vatreni ljubavnik, i ja sam bila sretna - kad smo se odmarali, učinila sam se malenom u njegovom zagrljaju. Bili smo pripiti, opušteni, sretni, meki, topli. Prvi put zaspala sam u tom trenutku - bez razmišljanja - puna povjerenja.
I duboko u meni tuga, gađenje prema June, sreća što će Henry biti slobodan od nje - što će biti siguran. Nije me briga što će se sada dogoditi. On je siguran.
Henry zna da me oživio - dao mi život - jer je istina da sam umirala - život mi je bio prazan, prazan intelektualno i fizički. Ali za mene to nije sramota, i kad me Henry oživio, oživjela sam kako bih ga voljela na način na koji su rijetki muškarci bili voljeni.

13. prosinca 1932.
Večer. June ponovno razgovara s Henryjem u očajničkom pokušaju uništavanja njegovih iluzija o meni. I to s kakvim ženskim otrovom. To je pravi test Henryjeve ljubavi!
Imali smo čudno poslijepodne, Henry i ja. Juneini udarci ispod pojasa lišavaju čovjeka pameti, kvalitete mudraca. Čovjek bude u napasti spustiti se na njezin nivo i boriti se njezinim riječima, nje- zinim oruđima. Ali danas sam mirnija. Henry i ja počinjemo jebanjem, prekrasnim, skladnim, i gotovo zaspemo. I tada znam da su mu na umu Juneine riječi, izjedaju ga. Najprije mi kaže da ga je June nazvala homoseksualcem, a mene lezbijkom.
Ispod površine misli plutaju mu Juneine riječi. Želi mi reći, jer si ne može pomoći, a da mi ne kaže sve. Oklijeva. Ležim preko njega i molim. Onda kaže: „Najgore što je June rekla jest da si ti toliko mrtva, toliko mrtva da bi te očarao bilo tko - to se dogodilo kad sam se ja pojavio, to je sve. Htjela si uzbuđenje po bilo koju cijenu. Toliko si mrtva da tvoje tijelo nema mirisa - nema vonj. Da sam ja zasi- gurno postao homoseksualac kada mogu voljeti ženu bez grudi."
Očekivala sam nešto strašno, pa me ovo nije pogodilo. Znam zašto. Rekla sam Henryju: „Slušaj, to ne boli jer je toliko daleko od istine. Nisam zabrinuta zbog svoje živosti - ni zbog svoje potrage za uzbuđenjem. Karikatura boli samo kada se približi istini. Ono što mene boli jest kada June napada

moja fizička ograničenja jer to je djelomice istina: ja nisam mogla učiniti sve što je ona učinila. Ja nemam konjsko zdravlje. To jest istina. O mojoj živosti - pa, ti znaš o tome bolje od ikoga. O mom vonju - da - znam da si to primijetio - pretpostavljam da je to dio moje krhkosti, lakoće tkiva, činjenice da se, budući da nisam debela, ne znojim. O mojim grudima, budući da imam tijelo mlade djevojke, kao što si rekao, moje su grudi proporcionalne." Sad sam se već smijala, smijala sa suzama u očima. Odjednom je Henry postao neobično ozbiljan: „Znaš li da u ovom trenutku, dok razgovaramo o najgorim stvarima koje bi June mogla reći o tebi, osjećam tvoju tako akutno iluzornu kvalitetu kao što je nikada nisam osjećao. Osjećam se kao prvi dan kad sam došao u Louveciennes, kao da te uopće ne poznajem, kao da te nisam posjedovao, upoznao te. Dok smo razgovarali o tim stvarima i dok sam se pitao jesam li slijep, osjećao sam da si ti čvrsta, prava žena koja tu sjedi. U isto vrijeme, poput pokretnih slika koje se puštaju s jedne role preko druge preklapajući se, vidim sva tvoja različita lica, beskonačno -tvoju raznolikost, našu sposobnost promjene uloga - i ipak osjećam da te poznajem dobro, intimno - da se nisam prevario..."
Imala sam čudan osjećaj čarolije - trenutak kao u jednoj od Barryjevih drama - definitivan osjećaj vjetra koji prolazi, neviđenog svijeta koji visi iznad nas, velova, zastora, začaranosti. Sjedila sam u transu, samo gledajući Henryja i slušajući ga. Rekla sam: „U središtu fokusa, tamo si ti."
Oči su mi bile vlažne - zamagljene - ali ja sam svime gledala Henryja.
Sjetila sam se kad je Allendy rekao okrutne stvari o Henryju, kad su me pogodile (ako su bile djelomice točne), a kad ne; i razumjela sam kako smo oboje pokušavali gledati kroz oči onog drugog, vidjeti jedno drugo bez naših iluzija. A sad ovaj trenutak, koji ponovno spaja sve godine noseći nas do prvog dana našeg susreta i prve iluzije, prvog sna. A ipak, između nas je godina intimnosti, ljudske intimnosti. Ispiti. Ne mogu pisati. Moram se vratiti ovome. Još lebdim.
Henry i ja rastajemo se na vratima i ne poznajemo jedno drugo. Novi ljubavnici. Sva stvarnost prošla je preko nas a da nas nije okružila. Pokušavamo otvoriti oči i vidjeti jedno drugo: Tko si ti?
Jesi li ti čovjek koji piše gluposti? Jesi li ti žena koja je mrtva, bez mirisa, bez grudi?

Pokušaj da se pobunim priključim trenutačnom tijeku - taj trans. Što mi se dogodilo? Probudila sam se iz Henryjevog posjedovanja tako eterična - tako lagana. Isprana sva ljudska, grešna bol, sav gnjev, ljudski osjećaji - sve zamjeranje, želja da se branim, da napadam June - sve se to skinulo s mene, nestalo. Uzlazak - strašno razdvajanje od ljudskog života - vrhunac! Svetost. Moje tijelo toliko la- gano, tijelo koje se na trenutak osjećalo poniženim, poraženim - sad prozirno, i čitava ja koja se dižem, dižem uznesena, nedodirljiva, kao nakon raspeća. Nakon boli, ovaj božanski odlazak, ova transcenden-cija. To me zastrašuje. Sve se veze kidaju, svaka povezanost sa zemljom, sva mržnja i predbacivanje, stvarnost. Osjećam to prolaženje vjetra, to slušanje u zraku, tu napetost drugih prisutnosti. Osjećam uši i oči oko sebe, figure, glazbu, šuškanje lišća, valjanje valova; osjećam neba i zavjese. Lebdim. Izdignuta sam. Dižem se. Hodam. Slijedim sve to što me okružuje. Opsjednuta sam. Vrtoglavi uzlazak.
Otišla sam u krevet. Pala sam. Pala sam u tamu. Rekla sam Hug-hu: „Umirem." Činilo se da mi je srce prestalo kucati. I tog jutra bila sam iscrpljena. Ne znam što sve to znači.

Sretna sam što ću sutra moći vidjeti Allendyja. Volim njegovu snagu. Henryja i mene zna nadjačati život, stvarnost. Kako li ga je povrijedilo to što ga je June nazvala homoseksualcem.
Kakva li sam božanstvena budala bila kad god bih vjerovala June, kad sam se skidala pred njom. Kako me hladno pregledavala. Ona ne zna da bi me Henry volio i da sam ružna! Ona ne zna što je ljubav!

Prije nego što sam pošla Allendyju, znala sam da me sudar sa stvarnošću ponovno potopio u snove. Oči mi posustaju i ne mogu dobro vidjeti. Oči su mi zamagljene, kao da sam pijana. Govorim u autu kao da galopiram na konju, i svijet se trese.
U takvom raspoloženju odlazim Allendyju i njegovi me poljupci ne probude do kraja. Pričam mu o svojoj zaokupljenosti stvarnošću, da osjećam kako mi uvijek izmiče. Ili snovi ili putenost. Nema života između. Snovi ili putenost. Kao u mom pisanju. Samo prizvuci ili prigušene boje.
Sve što se kaže o Allendyju uvijek ostaje tek pretpostavka. On posjeduje vrlo neobičan način da ostane šutjeti, suzdržan, da nikada ne odgovori direktno. Koliko daleko ide njegova mašta? Pitam se. Ponekad imam dojam da me ne razumije kada kaže da se možda želim drogirati iz snobizma, ili da ne smijem zaboraviti materijalne prednosti svoga braka, ili da mi se možda sviđa izlaziti tek zbog samog izlaženja. Kod Allendyja postoji tanahna granica buržoaske konvencije - kada bi znao neke od mojih ekstravagantnosti, velikodušnosti i nedostojnosti, činila bih mu se više poput dostojevskijan-skog lika nego latinskog.

Danas dajem Henryju iskustvo sigurnosti, obilja. Veseli se novom osjećaju posjedovanja novca, odjeće, knjiga. Ovog jutra odlazi u London kako bi pobjegao od June. Trebam se naći s njim u po- nedjeljak nakon Božića, na večer njegova rođendana. On također putuje; otišao je već jučer, s Londonom u mislima. Rekao je: „Zamisli me sutra u hotelskoj sobi, kako ležim na krevetu i razmišljam o svim onim stvarima koje sam ti trebao reći, a nisam mogao."
Ali ih ne kaže.
Ljubimo se ispred Majčinog stana. Tad osjetim grozno probadanje jer me napušta. Osjećam njegovu odsutnost. Danas se svijet za mene promijenio jer je Henry u vlaku, Henry, koji je moja po- lovica.

Mogu stajati podalje od sebe i vidjeti se u svojoj „ulozi" pred Allendyjem. Da bih ga posjedovala, dajem mu vjerovati kako je analiza dovela moju mazohističnu privrženost Henryju do kraja. I kako sam potpuno, kako sam pažljivo elaborirala priču o tom kraju. Kad me prvi put pitao takvim tonom punim iščekivanja i ja sam rekla da - da sam prekinula s Henryjem - uživala sam u Allendyje-vim izljevima osude. Tri različita sloja mog uma radila su istovremeno. Jedan sloj sastavljao je slikovit prikaz prekida s Henryjem; drugi sloj zabilježio je činjenicu da Allendy nikad nije razumio Henryja jer ga je vidio kao neprijatelja; treći sloj bio je potpuno svjestan moje perfidnosti i shvaćanja da su moje laži mogle sad zavarati psihologa Allendyja. Bilo je to znanstveno otkriće - i jedno koje me dotaknulo kao ljudsko biće. Allendy sad ne može razmišljati objektivno. Ja ga varam. I sve to jer nisam imala hrabrosti reći: „Voljet ću Henryja zauvijek - i mogu voljeti i druge muškarce. Ali Henry ostaje centar mog života. Pristaješ li dijeliti me?"
Prije Allendyjevih ekspresija i iskrenosti ponekad sam imala isti osjećaj kakav imam pred Hughovim licem: nerazumljivu poniznost i obožavanje za poštenje koje ja ne posjedujem. Tako, iz kukavičluka, počinjem varati. Allendy, psihoanalitičar, vjeruje mi jednostavno i čisto. A što bi mogao shvatiti od mojih laži? Prekid s Henryjem doveo je do tako živog sukoba u meni da su postojali trenuci kad sam se osjećala kao da se to dogodilo, a dubina mog žaljenja za Henryjem dokazala mi je da se ne bih mogla odvojiti od njega! Kako bih to ispričala Allendyju, ušla sam u pravu zamišljenu igru. Kad me June dvaput uzrujala, prenijela sam svoj nemir i pripisala ga scenama s Henryjem. Henry se ponašao kao u snu koji mi je ispričao - slomljen, poražen. I kažem Allendyju kao pravu činjenicu izjavu koja ostaje istinita u svim aspektima osim u glagolskom vremenu: nikad ne bih imala hrabrosti napustiti druge jer predobro znam kako boli kad si napušten. Učinila sam to - ali trebam snagu kako bih ostala pri toj odluci.
„Snagu" dobijem u Allendyjevom opravdanju: „Samo te tvoja neuroza natjerala da voliš Henryja, tebe - takvu nevjerojatnu ženu - takvu rijetku ženu."

Kad pogledam na to unatrag, jedino što je bilo vrijedno bila je Allendyjeva iskrena ljubav; ali ona mi se čini smiješnom u svjetlu dubljeg poznavanja Henryja. Za nekoliko godina možda ću biti pri- siljena priznati Allendyjevu mudrost i ponovno shvatiti da me moje iluzije čine potpuno slijepom. Ali ništa što Henry može učiniti nikad me ne može iznenaditi - ni najveći zločin - ja ga poznajem; mogla bih mu oprostiti bilo što.

Rekla sam jučer Allendyju da u analizi čovjek ne može iznijeti sve detalje koje jednostavnu tvrdnju čine manje istinitom. Sve su njegove fraze previše jednostavne, ponekad previše doslovne.

Dok pišem, moj se život odjednom punom brzinom sudara s otkrićem o Henryjevoj slabosti.
Izgleda da sam znala, kad sam mu dala novac za London, da će to biti test za njega. Znala sam da će mu ga June, ako ga uhvati, oduzeti. Ili da bi ga mogao potrošiti na kurvu i piće. Zašto sam to učinila? Upravo tako, kako bih znala. Dakle, June ga je doista uhvatila noć prije nego što je otišao i, poput savršenog kopača za zlatom i ucjenjivača, prestrašila ga, i terorizirala, i ispraznila mu lisnicu.
Dobro, dobro, da je to bio inteligentan milodar - ali Henry zna, i rekao je neki dan da mu je dosta Juneinog glupog načina bacanja novca. Dakle, zna glupost svog postupka, svoju slabost. June me jednostavno ucjenjuje, to je sve.
Pismo koje mi je uputio tako je slabo. Izljevi ljutnje sad, hrabrost da se suoči s najgorim. Ništa.
Sve je to slabost - to je sve. Slabost. I to je čovjek kojeg volim!
Preklinjala sam ga da ode u London - jer je slika Henryja kukavice, koji sluša kako me June vrijeđa bez pokušaja zaustavljanja, bila nepodnošljiva.
Preklinjala sam ga da dođe u Louveciennes i čekala, prilično slomljena. Nazvao je: „Ljut sam, bijesan na sebe. Naravno da si povrijeđena. Osjećam se grozno zbog tebe. Mrzim June. Krećem noćas za London. Fred mi je došao upomoć. Odlazim kako se to ne bi ponovilo. Činilo mi se tada u redu - to je sve što znam. Zaboravi na to. Nemoj brinuti, Anais."

U njegovu pismu: Nakon žučnog, mučnog razgovora osjećam se poniženo, duboko posramljeno. Prekrivena si blatom. Bila je to agonija, to što sam izdržao. I zašto sam to podnio, ne znam, osim ako je to bilo zbog mog osjećaja krivnje. June je nemoguće razumjeti. Postala je luda žena. Najzlobnije prijetnje i uzajamne optužbe. Samo o tebi mislim. Ti si prevarena, i ona me morala iskoristiti kako bi te prevarila. Zbog tog sam ostao slomljen i u suzama. Sposobna je za svašta - volim te, samo to je važno.

Trebala bih razumjeti sve ovo - očekivati to. Ja sam slaba. Ja sam slaba u svojoj ljubavi za Henryja. Moja je slabost što volim čovjeka poput Henryja. Trenutačno mu opraštam. Voljela bih da mu se mogu pridružiti u Londonu.
Ja sam mogla srediti June. Bože, slaba sam u ljubavi, ali hrabra na sve druge načine. June me nije mogla uplašiti svojim prijetnjama. Jadni moj Henry, kako me treba, kako ne uspijeva zaštititi ni sebe ni mene. Sad vidim da nije sposoban nositi se sa životom, da ga ne mogu napustiti. Znam kako bi bilo teško Allendyju da zna za ovo. Već osjeća da se Henry služi različitim nepravednim taktikama kako bi me smekšao i razoružao. Allendy, koji je jak, zamjera to bogatstvo moje ljubavi uzalud potrošeno na Henryja, i ja patim zbog bogatstva ljubavi koje je Henry uzalud potrošio na June.

Nemoć jake osobe da pomogne slaboj. Kad sam sinoć ostavila Henryja i poljubila ga, nakon našeg razgovora, trebao je biti dovoljno jak da svlada zmaja. June sigurno može biti zastrašujuća zbog svog nasilja, svoje strasti - ali Henry nema muda, nema borbenog duha. Ne zna se boriti - mora pobjeći. Sad je u Londonu i ja se osjećam ravnom boriti se s bilo kim, bilo čim. Barem tako dugo dok je Henry, moja ljubav, na sigurnom. Odsad je sve vrlo jednostavno. Moram preuzeti vodstvo. Ne smijem računati na Henryja. Moja je ljubav zaštitnička. Prihvaćam razočaranje, poraz - nikad neću smatrati

svog muškarca potpunim. Henry je najbliže tome što mogu doseći. Dao mi je toliko mnogo! To je najviše što se mogu približiti apsolutnoj ljubavi. Zahtijevati sve, zahtijevati savršenstvo, to otkriva neznanje. Ja ne zahtijevam ništa više!
Dat ću zasluženu ljubav Allendyjevoj snazi - odati svoje poštovanje. Spremna sam pokušati voljeti jakog muškarca. Spremna ne uništiti se s Henryjem. Trebam ih obojicu. Trebam Allendyjevu snagu. Čim me život počne terorizirati, pomislim na njega - trebam ga. Ženskost u meni ga treba. Trebam muškarca. A muškarci su prema meni bili toliko zaštitnički nastrojeni - toliko dobri, čak i kada su bili slabi - da ih trebam zauvijek, da priznajem tu potrebu, tu ovisnost o muškarcu, da zauzvrat dajem jedini dar koji žena može dati: ljubav, ljubav, ljubav.

Kroz ovo grozničavo življenje, nevjerojatno je kako pažljiva i nježna mogu biti s Hughom - kako ga nikada ne „previdim", kako sam svjesna njegovih malih pobjeda, malih samosvladavanja, njegovih buđenja, svakog njegovog osjećaja i misli. Živi s osjećajem da je voljen, cijenjen. II y a assezpour tout le monde. Briga. Briga. Svijest. Pokloni. Ništa ne zaboravljam, bilo da sam sretna ili nesretna. Prelaženje iz jedne uloge u drugu ponekad me izluđuje. Željela sam noćas ispratiti Henryja, ali moram čekati Hugha, koji se vraća kući ranije jer je umoran. Nosim kostim koji voli, bojeći se i znajući da me ovih dana želio i da mu više ne mogu izmicati. I nađem Spenglerovu knjigu za Allendyja i pišem mu pisma o njegovim vlastitim knjigama.
O, Bože, ne mogu sebe učiniti sretnom. Kao da uvijek želim kompenzirati svoje vječne žudnje, izmišljam nevjerojatne detalje kako bih uljepšala živote drugih. Pakao! Zašto spominjem te stvari? U ovom trenutku, kada sam neizrecivo razmažena ljubavlju! Jednostavno jer osjećam da je nepravedno prema meni da je Henry, moj Henry, slab muškarac. No, dakle. I što onda? Fundamentalni obrazac života temelji se na ironičnim nepravdama. Ili možda na pravdi. Mogla bih reći i da se sve urotilo kako bi nagradilo Hugho-vu ljubav - najveću - i sačuvalo me za njega lišavajući me otkrivanja mog pravog supruga!

Pitala sam Henryja je li mu nelagodno zbog mog dnevnika. Odgovorio je: „Ne - jer obično ja druge ljude pretvaram u likove, a sada uživam u tome da budem pretvoren u lik. Naravno, možda je to tako jer je dosad bilo uglavnom laskajuće!"

Bila sam apsolutno iskrena prema Henryju (dopuštajući mu da čita crveni dnevnik, i većinu idućih crnih, i većinu ovoga). Kakav osjećaj predavanja sebe. Toliko riskiram! Dok on čita, ja prolazim kroz mučenje. Znojim se i drhtim. To je bolna muka. Moj je dnevnik moj jedini misterij.
Što bi Allendy učinio kada bi znao istinu? Uvijek kaže da čovjek može osjetiti laž. No, on ne može osjetiti da sam još Henryjeva ljubavnica. Ne može primijetiti da volim Henryja. Ili me smatra mnogo površnijom osobom nego što jesam. Ili se nada da ću njega voljeti bolje. Nemam dvojbi jer za sada sam ja Allendyjeva avantura. On nije u smrtnoj opasnosti. Ja sam drama, egzotika, otok koji nikad nije vidio. Ja sam nepoznato. To je ono što bi se moglo nazvati avanturom visoke klase. Ali ipak avantura. Mi ne znamo doista jedno drugo. Površna kvaliteta koja ga privlači k meni nije mnogo drugačija od one koja mene privlači k njemu! No, kada razgovaram s njim, on me gotovo prekida kako bi me poljubio. On ne sluša! Voila To sam tražila; i dobila. A onda pobjesnim jer osjećam da ne zna koliko sam ja duboka!
Naravno, kad govorim o kvaliteti Allendyjeve ljubavi, možda neurotično podcjenjujem jednu ljubav jer nema kićenosti ni depresije. On je uvijek pod kontrolom. Ali sad znam dovoljno. Dovoljno sam sigurna da mogu vjerovati. Čim sam sigurna u druge, počinjem biti nesigurna u sebe. Volim li Allendvja onoliko koliko on voli mene? Humorističan obrat. Zdrav.
Zašto ne mogu zamisliti njegov život, ili kad mogu, zašto mi se ne sviđa - baš kao što nisam mogla zamisliti Johnov život, koji mi je bio neukusan? A moj je život jednako čudan njemu.
Čemu ta opsesija u meni za međusobnim probijanjem s ljudima? Zašto ne mogu živjeti više na površini, prihvatiti Allendvja bez te detaljne borbe za razumijevanjem svega? Sve što Henry čini, ra-

zumljivo mi je. Razumijevanje i ljubav neodvojivo su isprepleteni za mene. Za mene, razumijevanje jest ljubav. Zato i sumnjam da ću ikad imati experience de passage, vezu za jednu noć.
June, na kraju, nije baš pametna. Ostavlja posljednji dojam koji zasigurno ne izgleda lijepo! Otkriva ružnoću koja će obilježiti Hen-ryjevu sentimentalnu naivnost. Njezina sebičnost. Novac. Želja da me iskoristi - sve je to izazvalo gađenje kod Henryja. Njezina bešćutnost. (Čovjek samo sam zamišlja ono za što je sam sposoban.)
Čovjek ne može žaliti June, jer je ona vrlo sposobna brinuti se za sebe, tako agresivna i zahtjevna.
Sada zahtijeva da joj dam novac za povratak u Ameriku!

18. prosinca 1932.
Fred je dao Henryju novac za odlazak u London jer, ubrzo nakon što je June otišla, Henry je shvatio da je se nije riješio, da će se ova scena ponoviti i završiti nasiljem. Te noći htjeli su ubiti jedno drugo. June je bila dovoljno pametna da ga uplaši za mene - prijeteći da će mi baciti vitriol na lice, upucati me, zdrobiti me, gaziti mi po licu, ucjenjivati me.
U subotu ujutro žurila sam u Clichy, i laknulo mi je jer sam znala da je Henry otišao, da je na sigurnom. Činilo mi se da me život sada ne može zastrašiti. Mogu se suočiti s June. Čekam na njezin potez. Odnijela sam sva svoja pisma iz Clichyja nakon što sam primila poziv od jednog muškarca da pazim na sve inkriminirajuće dokumente. I da zaključam vrata. Trps bien. Fred i ja zajedno smo do- ručkovali. Sviđalo mi se kako je otpremio Henryja za London. Sada mi June ne može nauditi ako ne može nauditi Henryju. Neprestance mislim na Henryja, očekujem njegovo pismo, prodajem stvari da dođem do novca koji ću mu poslati.

Na površini svega toga, čista frivolnost: casino, Cabaret Mont-martre, večere, kino, Cafe Colisee - šik - aristokracija - razgovori s Louise - prizori s krojačem. Nestvarno za mene. June u crnom ke-pu, u potrazi za možda krajnjim osjećajem osvete za sva poniženja njezinog soja i njezina života, nesposobna razumjeti, prerasti značenje i uzroke svoga poraza. I ja povremeno probodena - ne osjećajem krivnje - ne - jer sam previše svjesna da sam spasila Henryja i da je on bio vrijedan spašavanja - već sažaljenjem. Da, nevjerojatno, još mogu žaliti June, koja me želi uništiti! I znam da je zla i zločinka; znam i da nije čitava zla - voljela bih da je mogu mrziti. Mrzim je samo kad je to pitanje Henryjeve obrane. Znam da je njezina bol većinom egocentrična, da zapravo ne želi Henrya, već svoju pobjedu (kad bi sada dobila Henryja, ne bi ostala i živjela s njim). I kad sam nekoć govorila o prihvaćanju June i dijeljenju Henryja, željela sam Henryja toliko da sam bila spremna izdržati svaku torturu - najgoru od svih tortura za ženu, da budem na drugom mjestu. Tad nisam znala da ću postati miljenica, a onda i jedina žena - za sada Henry može biti samo seksualno nevjeran, to je sve.

Imam dojam da imam mnogo djece: Joaquina, Thorvalda, Eduarda, Hugha, Henryja - a muža samo tu i tamo.
Večeras sam usamljena. Trenutno je muž Allendy, čovjek na kojeg se oslanjam. Ali osjećam da je i to, također, iluzija, jer... pa, jer njega ne zanima moje omiljeno dijete, Henry!

Sjedim u špilji i mislim o tome koliko poezije ima u Henryju kad me njegove faustijanske plave oči pogledaju i on kaže: „Ruke poput glazbe..." Gdje je večeras, i o čemu razmišlja?
Hugh kaže: „Imam dobra sjedala u vlaku. Želim da ovaj put [za London] bude poput medenog mjeseca. Ideš sa mnom. Tako je divno što te mogu odvesti sa sobom. Želim da ti bude tako udobno."
Ne želi ni čuti za drugu klasu. A ja razmišljam kako bih željela ovaj novac dati Henryju. Odlučna sam da ću zaraditi novac, da bih ga uvijek mogla davati i uvijek štititi Henryja.


Kako sam razmažena - kako razmažena. Kako dobivam kompenzaciju za prazninu svog prošlog života. Bogata ljubavlju, bogata prijateljima, bogata svojim domom i prekrasnim stvarima, bogata... tako puna u sebi, tako puna planova, knjiga, ideja. Kad pogledam svoju pisaću mašinu, svjesna sam da ne mogu nadoknaditi vrijeme izgubljeno za pisanje.

21. prosinca 1932.
Henry, moja ljubav, upravo me napustio. Zažaren. Zaustavljen je na engleskoj granici jer je imao premalo novca! Ispitivan. Izrešetan. Deportiran. Nosio je svoju najotrcaniju odjeću.
Pohitam kući u ponedjeljak, kad čujem da je u Louveciennesu. Nagovaram ga da ostane preko noći kako bi umirio moj strah. I potom se dogodi uobičajena stvar: odskližemo jedno u drugo, isprep- leteni. Navečer moram savršeno glumiti kako bih smirila Hughovu ljubomoru. Nas troje čitamo Ranka zajedno - Rankovu knjigu Umjetnost i umjetnik, knjigu koju sam ja htjela napisati! Iako je Hugh u svom najboljem izdanju - bistar, veseo, razumljiv - bilo je toliko mnogo struja između Henryjevog i mog uma. Ono što čitamo, Henry je meni govorio ili pisao. Ponekad sam to govorila i pisala ja!
Idućeg dana Henryjevo dobro jutro je posezanje njegove ruke za mojim kraljevskim satenskim kombinezonom i zajedno svršavamo stojeći u hodniku dok Emilia postavlja stol za doručak.
Još jedan dan razgovora, razgovora i čitanja s Hughom. Hugh kaže: „Kad će taj Henry otići?" Grdi me, gnjavi. Ali ja sam božanski sretna. Ako je za Henryja, čak je i kuhanje blaženstvo. Podižem svoj satenski šlep i zakvačim ga za struk kako bih skuhala kavu i napravila sendviče u ponoć. Težina naših razgovora vrije u mojoj glavi. Kad bih mogla u dnevnik uliti čitanje i stvari koje Henry govori, bio bi to simpozij moderne metafizike, psihologije, umjetnosti, znanosti, biologije. Golemo.

Jutro donosi dobre vijesti. Ne moram ići u London. Hugh ide sam. Henry će ostati u Louveciennesu. Radit ćemo zajedno.
Henry i ja imamo čudan, hladan razgovor o Hughu. Hugh se i u najboljem izdanju Henryju čini kao čovjek s ograničenjima. Izvana, u očima nekog drugog, čini se da sam ja dio Hughove svjetovne, zemaljske imovine - da je on zapravo snažan čovjek, da je Sunce (uspjeh) njegov vladajući planet. Ja sam njegova nova stečevina. Ja sam instrument njegovog uspona. On je odabrao umjetnicu i ženu koja može šarmirati. Iskorištava me (društveni život u prevelikom omjeru, uvijek upada u moje radno vrijeme). U zamjenu za to on me štiti, voli, tetoši. Ali me također i utamničuje. Ja sam umjetnica, ali ne živim kao umjetnica. Ja sam supruga, društvena žena; imam tisuće obveza. Za onih vrlo, vrlo malo prijatelja koje sam sama odabrala June i Henryja, moje jedine stimulanse) morala sam se boriti da bih ih mogla vidjeti.
To Henryju objašnjava moje pobune (uvijek bjesnim protiv društvenog života), iskustvo mog dnevnika kao izdanak frustracije (o, godine frustracija), a objašnjava i moju hladnu odluku da putujem, da uzmem slobodu koja mi treba, jer moram živjeti kao umjetnica, a ljudski služiti Hughu, dajem mu kompenzaciju onoliko pravednu koliko mogu. On se ponosi sa mnom, on je na putu prema uspjehu, prema moći. Ja ne želim moć, samo umjetnost, umjetnost i strast. Dokaz tomu jest što bih se, da sam htjela moć i društveni život, luksuz, udala za bogatog Kubanca, a ja sam se udala za Hugha misleći da se udajem za pjesnika, intelektualca, umjetnika. Misleći da je banka prekrila umjetnika, pokušala sam odvojiti Hugha od banke. A to je bilo pogrešno. Hugha zanima umjetnost, predan joj je, ali nije umjetnik. Ja sam njegovo idealno opravdanje za njegovu ljubav prema moći. Ja sam objekt, idealni primatelj tog štovanja. Ali on izražava sebe kroz moć. Ponekad imam takav osjećaj kad mi kaže: „Ti si odlična investicija. Ti si mi velika pomoć u radu. Želim da te svi upoznaju. Tad stvore bolje mišljenje o meni. Tako se grozno ponosim tobom."
No, to bi mogla postići svaka atraktivna žena. Ali Henry kaže da ne, da je Hugh, koji ima osjećaj za vrijednost, odabrao vrijednu ženu, ženu obdarenu genijem, luksuzni predmet. Naravno, ništa od tih stvari nije bilo planirano. Postale su takvima. Vodili su nas instinkti. Sebični interesi svake vrste.

Također je sasvim moguće da mi je instinkt rekao da mi bilo koji od mojih kubanskih prosaca možda ne bi bio tako vjeran zaštitnik jer nisu imali suptilnije razumijevanje za umjetnicu.
Čovjek čini stvari koje se čine nevinima, ali otkrivaju skrivenu sa-mozaštitu. Henry, čini se, misli, da sam zarobljena u životu neprikladnom za moj umjetnički razvoj - običnom životu. Zarobljena, prevarena! Boji se za moje stranice koje leže uokolo dok ja obavljam kupnju za Hughovu obitelj, zabavljam Hughove klijente, dok Hugh i Allendy raspravljaju o tome kako me spriječiti da se ponovno družim s gomilom iz Montparnassea. Allendy zbunjuje Henryja bohemima s Montparnassea! Hugh barem ustaje u obranu Henryjevog intelekta. A ja ustajem, iznutra, protiv Allendyjevog ograničenog svijeta.Umjet-nica diže pobunu. A Henry me spašava. Henry me njeguje, jača umjetnicu predivnom brižnošću. Zabrinut je za mene, tako brižan prema mojem radu. Nevjerojatna je njegova vjera u mene. „Nitko drugi ne piše ništa poput ovoga. Ekstatično. Predivno. Ono što bi Jolas i drugi željeli pisati. Tvoj jedini nedostatak, Anais, jest da previše vremena tratiš na pomaganje drugima. I to često nekritično. Upravo činjenica da si mogla pomisliti da je Hugh veliki intelekt, pisac..."
„Ništa drugačija nego tvoja očekivanja o June!" zadirkujem.
Trps bien. Ali čim Hugh dođe kući, pada zavjesa na moju lucidnost i pronalazim brojne nepravde prema svojoj objektivnoj procjeni - i osjećam se krivom, baš kao što se Henry osjeća krivim zbog June, jer smo oboje previše brižni, previše osjetljivi sanjari. A što više sličnosti pronalazim između Henryja i sebe, dublje je naše međusobno razumijevanje, veći moj stari strah da će mi Henry biti oduzet. Postoje trenuci kad se čini tako izjeden brigom, tako dubok, tako zamišljen, tako dobar da bih mogla plakati. I u tim ga trenucima obožavam - i na druge gleda tako seksualno, sav tjelesan, obojen vinom, oslobođen, vlažan da me dovodi do ludila. Učen čovjek, filozof, senzualac - na svakoj ga točki susrećem, volim, pristajem uz njega.
Osupnut je što vidi moju novu stranu. Podrugljivu, vragolastu, lupešku stranu. Hugh je otkrio da su radijatori prevrući - bilo je ozbiljnih riječi o Emilijinoj gluposti. Hugh se spustio u podrum kako bi to pogledao, vrlo, vrlo ozbiljan. Ja sam stajala pred Henryjem i bockala. „Henry, radijatori su prevrući. To je ozbiljno, vrlo, vrlo ozbiljno." Sagnula sam se poput gnoma, smijući se, praveći grimase, ismijavajući sve. Henry je odmah odgovorio svojim vlastitim vragolijama. Smijao se i prolazio rukama između mojih nogu.
Potpuno sam se posvetila tome da Hugha pošaljem nekuda u prekrasnoj udobnosti. Provela sam sate razmišljajući, planirajući, radeći za darove koje će ga učiniti popularnim među ljudima u banci. Brinem o tisuću detalja - svim praktičnim — s potpunom teme-ljitošću. Bez nedovršenosti, bez neodgovorenih pisama. Sve to mogu jer ćemo Henry i ja provesti deset dana zajedno, deset dana, de- set dana!
Henry, knjige, naše pisanje, naše pisanje, naši razgovori, i veliki, mekani, orijentalni krevet. Sve je u najboljem redu.
A ipak sam tužna, jer je sve u najboljem redu samo u relativnom smislu - na primjer Hugh. Hugh me, nakon tjedna napornog rada, mora napustiti kako bi bio sa svojom obitelji, gdje nije sretan. Hugh, koji želi ostati sa mnom. To mu nadoknađujem, triput, u potpunom kajanju, malim darovima, brigom, glumom. Mon Dieu! Nosit ću satensku haljinu koju voli - tako ću ga voljeti, voljeti, kao iskupljenje za sutra. Henry zove svaki dan - u strahu da bi se naši planovi mogli promijeniti. I zabavnim vlasničkim stavom uzima u posjed Louveciennes i mene. Reći će Emiliji kako mu je odrezak dobar!

Mnogo onog što čitam u Ranku rasvijetlit će aluzije koje sam imala o umjetniku. Kakve samo napore ulažem kako bih razumjela! Ima trenutaka dok Henry govori kad se doista osjećam umorno, stvarno poput žene koja je posegnula za najtežim znanjem. Drhtim jer se pitam gdje će moj um doživjeti neuspjeh, pokazati se neadekvatnim. Ipak, poput Louise, imam osjećaj da mi se može objasniti sve - da ću u Rankovoj dobi možda biti sposobna napisati knjigu poput njegove - ali ja sam žena, znam, a um je žene nesavršen - ili bih bolje mogla reći da je nedovoljan. Ne bih smjela biti toliko

ambiciozna. Moja me ambicija umara. Želim da Rank, Henry i Allendy ispunjavaju velike zadaće. Ja ću izvršiti svoje ženske zadaće. Naučit ću dovoljno, razumjeti dovoljno da Henry može sa mnom razgovarati.

Privjesak Juneinoj primjedbi o mojoj bezmirisnosti: Emilia čisti kupaonicu nakon mog kupanja i kaže: „Tako je divno ući u kupaonicu nakon što je senora bila tamo; tako dobro miriše - miomirisno - a prije, druge dvije gospode za koje sam radila - nakon njihovih kupanja mrzila sam ući, tako je smrdjelo."
Emilia me obožava zbog moje „dobrote", zbog moje „čudnovatosti" i moje „ljepote". Voli dirati moju kosu jer je svilenkasta, divi se mojoj eleganciji, mojim idejama, mojoj visini. Sakuplja sve moje fotografije koje bacim i drži ih u svojoj sobi. Voli Henryja i kako uživamo jedno u drugom. Laže za mene, služi me, štiti me, učinit će sve za mene, radila bi besplatno.

Božična noć. Samo zabilješka. Promjena atmosfere, života. Henry sjedi za mojim pisaćim stolom, razvrstava brojne bilješke tako da ih mogu uvezati. Stol mi je prekriven rukopisima. Njegovi su priručnici poredani pred njim. U košulji je. Te bilješke, koje su na mene ostavile takav silan dojam kada sam ih prvi put pročitala, na poleđini njegovih pisama iz Dijona. Te bilješke o njegovim avantu- rama, njegovom bohemskom životu, njegovom Bubu životu, kada je živio s puninom kakvu rijetko iskusi jedan muškarac.
Ležim na kauču, s nadrealističkim brojem časopisa This Quarter.
Ovo je prvi put da pišem svoj dnevnik pred Henryjem. Svjesna sam svojim pokreta i nespretna. Istovremeno, želim pisati kao što pijanac želi piti. Sve unutar mene treperi, kao da netko gura prste u moje zatvorene kapke. Treperenje. Četiri ili pet slika jedna preko druge: Hugh u Londonu sa svojom obitelji. Allendy na Sorboni. Majka sama, tužna zbog velikih promjena na njezinoj kćeri. Nema više obveza. Nema više Božića. Samo Henry i ja, radimo zajedno u tišini Louveciennesa. Crkveno zvono zvoni. Mirnoća spoznaje vrhovnog i božanski pravednog. Svijet je konačno u fokusu. To je središte. I - čudno - središte može biti samo ispunjen krug, naravno, koji ja nikad prije nisam poznavala jer sam bila samo polumjesec, zaobljena polovica kruga, zaobljena u napukloj, bolnoj žudnji, svinuta oko praznine, pruženih ruku koje ne dotiču ništa, obješena iznad svijeta, blijeda od praznine, a sada svijetlim okolo, zaobljena, potpuna u geometrijskoj raskoši, u potpunosti, u punoj veličanstvenosti. Na božičnu noć Mjesec je sjao pun, i već samo to je sveto; već samo zbog toga bi zvona trebala zvoniti i čuti se glazba, a ljudi se tiho poput miševa penjati stubama katedrale; zbog čuda velike okrugle pu- nine između muškarca i žene, zbog čuda potpunosti.

Henry povremeno kaže, kad je u budalastom raspoloženju: „Nemoj to zapisivati u svoj dnevnik!" Henry i ja spremni smo za rad. Ja pišem tri stranice o snovima. On radi na svojoj brošuri. Pada kiša. Ja sastavljam popis za svoj dnevnik. Ja sanjam. Sanjam. Ne mogu se naviknuti na potpunost. Plivam u njoj, istražujem je. Gledam očiju širom otvorenih u obilje - on radi antikne noge za namještaj u mojoj sobi, gol. Razgovaramo do vrtoglavice. Ja dobijem fantastične količine ideja. Ideja na mekom
krevetu od strasti. Divim se. Tonem u svoje užitke orijentalnom mekoćom.

26. prosinca 1932.
Ovdje su moje misli paralelne s Rankovim: „Grčka homoseksualnost - gospodar - bilo filozof ili kipar ili, drugim riječima, umjetnik koji živi ili se stvara - nije bio zadovoljan time da nauči svog učenika ili štićenika svojim doktrinama ili svom znanju. Imao je pravi umjetnički impuls transformirati ga na svoju sliku i priliku, stvarati."

Vidi što sam napisala o Ani Mariji: „Shvaćam koliko sam se daleko odmakla od pravog lezbijstva i kako se samo umjetnica u meni, dominirajuća energija, širi kako bi prožela prekrasne žene na razini koju je teško razumjeti i koja nema nikakve veze s običnom spolnom aktivnošću. Tko će vjerovati širini i visini moje ambicije kad namirišem ljepotu Ane Marije svojim znanjem, svojim iskustvom, kada dominiram i udvaram joj se kako bih je obogatila, kako bih je stvorila?"

Henry luđački lupa po mašini. Zaustavi se da bi me očarao riječima. Sati i sati razgovora, pisanja. Henry je toliko mudar kad je riječ o meni i mom radu - dobar je prema umjetnici - zabrinut jer misli da sam previše žena, da dajem previše vremena kući, njemu, drugima, da izbjegavam konačnu veliku zadaću svoje umjetnosti, da je zaobilazim pomoću dnevnika - da ne vjeruje u iznuđivanje kraja dnevnika, ali da se jedan problem jednostavno zamjenjuje drugim i da bi umjetnost trebala zasjeniti dnevnik. Dnevnik je bijeg od mog problema s umjetnošću, on mi daje ono što mi nedostaje u komu- nikaciji s drugima, društvo, ali sad sam i ja sama iskusila potrebu učiniti ga više umjetničkim ili bilježnicom za svoje stvaranje.
Ipak, kad imam slobodnih pola sata, dajem ih dnevniku. Ali to je zaobilazni put do knjige. Stranica u dnevniku moja je polazna točka. Henry me želi vidjeti kako se izvijam u zrak slobodna i stvaram više umjetnosti i manje dnevnika. Vjerujem da idem prema tome.
Upravo sam sad u stanju blaženstva kao žena - vodim kuću, sve podređujem Henryjevom pisanju. On piše nevjerojatno dobro -obilno - duboko. Vidjeti pretrpan radni stol veliko mi je zadovoljstvo. Tako je pravedno što je prvi put dobio sigurnost i sve što mu treba za rad - bez strepnje, čak bez prekidanja.
Ne vjerujem da je umjetnica u meni još u opasnosti jer, svakako, ono što dajem Henryju on vraća tisuću puta.
Naravno, ja nisam pisala. Ja sam plivala u svom zadovoljstvu kao žena. Opasnost, opasnost, pretpostavljam. Ali Henry pazi. I na kraju, kao žena, čisto kao žena, rijetko sam bila sretna ovakvom puninom.
"Vodimo bogat život", kaže Henry dok mi govori o Jungu, Ulik-su, Ranku. Tjera me da mu čitam Spenglera dok on odmara oči od svog rada. Uvijek sam u stanju pripravnosti. Izbačena sam iz svog minijaturnog ženskog univerzuma, koji se uvijek okreće oko osoba - Joaquina, Huga, Eduarda, June, Henryja, Allendyja, Ane Marije -i sudaram se s neobičnim novim riječima.

1.siječnja 1933..
Ostavila sam Henryja samog s mojim dnevnikom u špilji i spremila se za krevet jer sam htjela biti odmorna za Hugha. Henry je popio bocu Anjoua i napisao sljedeće:


Nova godina, stavljam završne poteze na svoju bilježnicu o Parizu, zapis o prve tri godine - u miru Louveciennesa. Anais si lijepi oči, njezin je češalj na mojim neuvezanim stranicama i omotnicama iz Tirola i fragmentima iz sobe [Howella] Cresswella u Hotelu Odessa. Sve to u meni budi kaleidoskopske avanture za pamćenje u Parizu, tako da, dok završavam lijepljenje fragmenata zajedno, dolazim u napast sjesti i odmah napisati knjigu o njima. Dolazeći u Louveciennes vlakom, slike sa sela tako su se neizbrisivo utisnule u moju svijest -znam svaku stopu tla uz put i sa svakom reklamom, svakim znakom, svakom ludom kućom, ili cestom, ili filmom, čak i kokoši u bijegu, ili grobljem, ili praznim gradilištem, dolazi vrelo asocijacija. I tako kad Anais primijeti da nikad nisam zapisao nijednu bilješku, čudno, o svom iskustvu ovdje u Louveciennesu, to je samo, vjerujem, zato jer je sve još tako živo i puno značenja, sve se još tako nesvjesno iskorištava. Kad prikupim svoje bilješke za prvu knjigu o Parizu, tu je nježan, sentimentalan osjećaj pun suosjećanja, da među korice stavljam ono što je nekoć bio bogat, pulsirajući život kojega književnost nikad neće reproducirati, kao

što to doista i ne bi trebala. Ali dok stavljam zajedno te nasumične bilješke, kakva radost kad pronađem da su tu i mali suveniri Louveciennesa koji se mogu umetnuti u tu kaotičnu masu činjenica, događaja, incidenata, fenomena - tihi izdanci prikupljenog življenja, moglo bi se reći - čak i malo poput letka za cinema u Louveciennesu, koje će me uvijek podsjećati na šetnje do seoskog tabaca, ili do epicene radi ,dobre boce vina" - Chatauneuf, Barsac, Meursault itd. Ne, ako nisam pisao o Louveciennesu, to je samo zato što ja povijest ne pišem, ja je stvaram. Toliko sam svjestan sudbonos- nog karaktera tog Louveciennesa.
Zbog toga, na primjer, slušam Anais tako napeto kad, dok noću prolazimo preko imanja Cotyjevih, objašnjava priču o madame du Barry, ljubavnikovoj glavi bačenoj preko vrtnog zida, njezinoj nježnoj figuri, pastirima i pastiricama iz Watteaua. U Louveciennesu su stvorena neka silna, važna jedinstva i ciljevi. Ja sam ovdje sazrio. Čak i ako je riječ samo o prljavoj slici iz Frou-Froua o kojoj raspravljamo, za trenutak ona vodi prema velikim stvarima.
Ovdje, u velikoj sobi za bilijar, gdje su se nekoć komešali štakori, sjedimo Anais i ja - ili ja hodam gore-dolje, gestikuliram dok joj objašnjavam bankrot znanosti ili metaantropološku krizu. Tu, za njezinim radnim stolom uneređenim razbacanim materijalima za budućnost, kujem svoje nesputane misli i slike. Ovdje sve slike koje nas obuzimaju i opsjedaju dobivaju slobodu i postavljaju nove kozmološke granice.

Moje bilješke - kad noćas razmišljam o njima, čuvaju trajne uspomene, pomoću njih shvaćam neadekvatnost ljudske ekspresije. Nijedan umjetnik nikad ne može sustići svoj život. Ovdje tisuće misli nagrnu u moju glavu zbog jednog jednostavnog izričaja. Ništa se nikad ne može dovršiti. Važna stvar, mislio sam večeras, jest da Louveciennes postane fiksiran povijesno u biografskim zapisima o mom životu, jer iz Louveciennesa potječe najvažnija epoha mog života. I na vlaku sam mislio kako je bilo čudno da sam baš nedavno postao tako svjestan zapisa o svom životu.
Spenglerova filozofija o Brizi, koju su imali Kinezi i Egipćani -svi povijesni ljudi! Ovdje u Louveciennesu sve je „kategorizirano", „označeno", „arhivirano", „zavedeno s bilješkama",
„uvezano". Ovdje povijesni romantičar pronalazi dušu svoga „ja", svjesnu svoje važne sudbine, privlačeći srodne duše, doista, privlačeći čak svoje buduće zapisničare i biografe - kao da njezin voluminozan dnevnik nije dovoljan. Ovdje čovjek mora samo okrenuti fotografiju i suprug vidi sebe, ljubavnik vidi sebe, prijatelj vidi sebe. Ovdje vam se dopušta luksuz da uvijek vidite sebe dok vas tisuće očiju gleda, proučava, bilježi. Ovdje oko gleda oko koje gleda oko... ad libitum, ad infinitum. Ovdje svi veliki kozmološki procesi bivaju odgonetnuti, zamršeni, zauzlani, razvezani. Ovdje sve stvari, veliki kozmološki procesi, bivaju razbarušene umjetnički - kaos koji treba naručiti ponovno idućeg jutra.
„Jesi li dobro spavao prošle noći?" „Ne, uznemirio me predlu-narni karakter mojih snova." „Što si rekao da Rank kaže o tetovaži?" I tako počinje za doručkom - od tetovaže do tabua, kroz sve hirove zabrane incesta, kroz sve slojeve geološkog „ja", koji će na kraju biti rastopljeni u tinti - str. 50 - 99 dnevnika o mom životu. A ipak, ova aktivnost slična pauku, ova du Barryjeva geometrija novecentis- ta, dah je života za sve žedne umjetnike. Dok čovjek meditira, riječi plešući izlaze iz zidova, učvršćuju se zapleti, parfemi kapaju po prekrasnom mirisnom papiru - i možda sama madame de Stael pri-bija potrgani sag ili stavlja novu zahodsku dasku u tajnu kuću. A kad se madame de Stael vrati, možda je ispunjena onim sjajnim iskonskim slikama koje je Salvador Dali htio da oživimo: izmet, masturbacija, ljubav. Zlatne ribice koje su običavale brzati devedeset kilometara na sat u cementnom jezeru vani zamijenjene su staklenim čudovištima koja plivaju u električnoj posudi - psihološke ribe koje nemaju problema, osim Vremena i Prostora. Ribe kasnog gradskog čovjeka koje nitko nikad nije lovio mamcem, uhvatio udicom ili očistio od ljuski. Ribe koje plivaju bez pokreta - kao zamjena za žive. Stakleni, prozirni životi, obasjani odozdo sjajnim kreme-nom i kamenim kristalom.
Louveciennes se, dakle, pojavljuje na horizontu mog uma poput laboratorija za dušu. Nije slučajno da su problemi o kojima se ovdje raspravlja takvi kakvi jesu. Najvažnija stvar ovdje jest duša

— sve je ostalo na drugome mjestu. I tako se ovdje život širi u svom bogatstvu, nekoliko dana zauzima veličinu vremena, a najmanji događaj dobiva važnost.
Na trenutak sam prekinut - Anais mi preko ramena čita ove retke koje sam napisao i na trenutak je uhvati strah da bih, ako me ostavi samog, mogao pogledati prethodne stranice i virnuti u njezine tajne misli. Ali nikad mi to nije palo na pamet! Pa ipak, ako se zaustavim na trenutak kako bih promislio, shvaćam da na stranicama koje prethode ovim mojim riječima možda leži umetnuta katastrofa. Zar me nije briga? Ne mogu to reći. Ali na neki način to je istina - na neki način nije me previše briga što je učinjeno izvan ovih veza koje smo zajedno uspostavili. Brinuti previše značilo bi propast. Ovaj svijet nije izgrađen samo od ljubavi, i vjere, i nade itd. Ovaj svijet odražava vječnu dualnost, u mislima i djelima. Najprizemnije stvari ponekad su inspirirane dobrom. Beskorisno je pokušavati kontrolirati živote, misli, događaje. Sloboda - to je najviše što čovjek može tražiti. I tko god ima veliku želju biti slobodan, poštovat će tu želju kod drugih. A što s velikim emocionalnim ljudskim dramama? Ne može ih se poreći. One će se događati iznova i iznova. Ali one se događaju u onoj mjeri u kojoj se čovjek preda svom biološkom egu. Pa ako sutra i sav taj bogati svijet Louveciennesa, za kojim žudim čitavim svojim bićem da se učini beskonačnim, eksplodira kraj mog uha, ne dopuštam si brigu. Mislim, ako sam naučio išta iz svojih raznolikih iskustava, onda je to da je čovjekova najveća pobjeda njegova pobjeda nad strahom. Kakva je moćna, dominantna sila strah, malobrojni među nama ikad prestaju shvaćati. Strah donosi toliko drame u naše živote - a prije svega strah od sebe. Toj vrsti straha, ili strahu bez imena, neopisivom, nekategoriziranom, ja dugujem groznu sliku svog života s June. Strah da ću je izgubiti, strah da ću biti sam, strah od borbe sa svijetom - strah od svega. A onog dana kad sam shvatio da me ona više ne može terorizirati, postao sam slobodan čovjek, pojedinac kroz vlastite sposobnosti - iako se dogodilo da sam upravo u tom trenutku u očima svijeta ja bio najbjedniji zamislivi primjerak čovjeka. Ali tko je mogao prepoznati snagu koju sam instinktivno osjećao? Tko je mogao misliti da ispod moje olinjale, neodržavane vanjštine stanuje nova kraljevska duša? Jesam li zbog toga što sam tako jasno shvaćao da me nikakvi lanci ne mogu porobiti, izazivao takvu pustoš oko sebe? Ljudi su često govorili da sam ja opasan pojedinac. Zračio sam opasnošću (loše rečeno). Ljudi su osjećali drhtanje, destruktivnu kvalitetu u meni, iako sam malo govorio - ili je to možda laž. Možda su mene slušali, a ja sam sve vrijeme mislio da slušam druge. Možda sam najviše publike imao kad sam govorio sam sa sobom. Možda ovdje, u tom razdoblju, kad sam sa sigurnošću znao značenje onoga što se zove „spas", možda sam činio ono na što Jung upozorava - uspostavljao kontakt s „kolektivnom psihom". I što je sad moja najveća želja? Da, kad se konačno suočim s eminentnim psihoanalitičarom, mogu poraziti jednom zauvijek to pitanje lažnih vrijednosti, „inflacije", kako se to naziva. ,Vidjeti život kao postojan i vidjeti ga čitavog"
ta mi fraza odmah pada na pamet. A s njom i druga neobična, prolazna misao - hoće li ikada postojati psiholog dovoljno snažan, dubok i obrazovan da me sluša kad probijem komunikacijske barijere? Hoće li biti dovoljno kemijskih olovaka da zapisu ono što ja imam za reći? Jer tko bolje od mene poznaje bezvrijedan, besmislen kompromis koji umjetnost predstavlja za mene? Čemu moje neprestane jadikovke o „sustizanju"? Jer sam silno svjestan toga što znači živjeti, o svjetovima kojima prolazim u nekoliko minuta, svezaka koji u bujicama izlaze iz mene u ekstatičnom raspoloženju. A meni je to kao da je čitav ostatak života samo zrnce i priprema za te trenutke, bez druge vrijednosti ili važnosti. Ti inspirirani trenuci vječni su i nemjerljivi. Ne može ih se vagati, prosuditi ili promatrati i interpretirati psihološki. U tim trenucima rađaju se stvari koje ponovno stvaraju svijet, koje uzdrmavaju i razvr-gavaju psihologije. Baš kao što je Spengler tako čudesno opisao evoluciju, ili pojavu, znanosti fizike kao „incident" u diluvijalnoj eri povijesti Zemljine kore, tako ja vidim psihologiju kakvu danas poznajemo, kao prijelazan, imanentan fenomen među drugim znanostima koje umjetnik može poljuljati jednim dahom ako samo dovoljno jako puhne.
Budući da je veliko pitanje zauvijek ono o osobnosti - moć, vrijednost pojedinca, snaga. Ostatak je shematiziranje, objašnjavanje, sustav, uzrok i posljedica, interpretacija. U nekima postoji osjećaj

sudbine, a oni koji su jedno sa sudbinom nemaju potrebe za psihologijom - ili bilo kakvim - izmima, kultovima, teorijama itd. Postoje oni koji stvaraju svijet.

O, Bože, kako se klupko raspliće: vidim krhotine stakla na podu, s velikom mrljom Anjoua, Anjoua na mojoj crnoj satenskoj haljini, i svoje rastvorene bijele noge. Henry poput mudraca sjedi u fotelji pred vatrom i prekriva mi lice leptirastim poljupcima. Zašivam gumb na njegovim hlačama. On leži na mom otmjenom krevetu i prepisuje retke iz Spenglera - njegova je boja kineskoplava. Roman- tičan je prema ženama, ali se diže ujutro i piše svom prijatelju Emilu Schnellocku da je ono što ga
većinu vremena okupira „skidanje njegovih hlača".
Jednu večer promatra moje lice i zaklinje se da u tom trenutku izgledam poput Egipćanke, tamno, neranjivo, nepopustljivo - zamućenih očiju. Drugi put, za večerom, kaže da nikad nije iskusio nešto tako divno sa ženom kao što je ovaj naš život. Izvodi Bancoa u šetnju. Ja branim psihoanalizu i opremam ga novim otporima, novim idejama protiv kojih se može boriti; a on ponekad kopira, kao što ja kopiram njega. Želi postati analitičar i tako zarađivati za život.
Jedne večeri došao je Fred, a Henry i ja toliko smo intenzivno živjeli zajedno da nismo znali kako s njim razgovarati. Večer se vukla. Izgubili smo kontakt s čitavim svijetom jer smo bili toliko za- okupljeni jedno drugim, svojim idejama i svojim radom. Fred nas je nagovarao da se vjenčamo. Želi nas oboje u Clichyju. Te njegove riječi o našem vjenčanju bile su mi nevjerojatne. U ovom trenutku moja mašta prestaje. Ne želim se suočiti s problemom. Henry je vjerovao da je to samo financijski problem - govorio je Fredu da moramo pričekati dok ne budu objavljene njegove knjige. Ali onda sam ja rekla da je to samo polovica problema - ja imam svoj ljudski problem, onaj nerješivi, koji Henry razumije. On nikad ne bi napustio June i zna da ja ne mogu napustiti Hugha - da poput njega čekam da onaj drugi učini nešto, čekam da se nešto dogodi. Nikad ne bih zadala Hughu taj smrtonosni udarac, bez obzira na to što bilo na kocki; i sad znam da je moj čitav život na kocki, jer želim živjeti s Henryjem po cijenu kakve bilo patnje, nesigurnosti, nestabilnosti. Ovi dobro zaokruženi dani za mene su otkriće. Henryjevo bogatstvo, kao umjetnika i kao muškarca, kao uma i kao senzualca, ono je za čim sam bila gladna, toliko gladna da proteklih dvadeset ili trideset godina svog života (otkako sam rođena!) vidim kao godine gladi! Nenormalan apetit? Možda!

I sada deset dana završava. Ležim na krevetu pripremajući se za sutra. Hugh je zadržan još jedan dan, tako da imam jednu noć i jedan dan za pripremu za svoje nove uloge. U drugim je prilikama prijelaz bio previše nasilan. Večeras imam osjećaj da sam putnik. Putujem, putujem, po tlu i moru, dalje od Henryja, prema Hughu.
Zatvaram vrata Henryju. On će se morati povući. On je u Clichyju. I dok moje pisanje stvara tu udaljenost, ovu crnu noć između milja zemlje i milja vode, moj dechirement sve je gori i gori, kao da je Henry sama životna snaga u meni, koja nestaje - mislim na šumu razrezanog drveća i životne sokove koji teku u šalice. Donesite tisuće šalica! Stranice - ove stranice ubijaju moju žudnju za Henryjem! Moje uspomene. Nemam viziju budućnosti. Gledam u neprijateljsko lice sutrašnjice. Hugh! Stranac, stranac za kojeg sam se udala kad sam bila tako mlada, brat. I zato što sam jedan od onih „povijesnih romantičara" svjesnih sudbine, prošlosti, prošlost je jača, i ne mogu se pomaknuti, ne mogu uništiti, čak i kad to znači uništiti jedno ljudsko biće zbog dvoje umjetnika! Noćas sam užasnuta svojom nesmiljenom dobrotom. Ja ne živim za sebe. Paralizirana sam i žrtvovana - stojim na rubu uvijek - uvijek - i samo me idealno može svladati.

Ono što me plaši jest to da Henryju treba dom, supruga, žena koja je uvijek tu. Henry, duboko u sebi, također treba privatni, intimni, tajni, dvoosobni svijet iz kojeg može crpiti snagu za stvaranje i život. Noćas sam velika Majka - utroba, kuća, i krevet; sjaj, toplina, svjetlo i vatra; hrabrost i strast; i hrana - ja sam sve to. I ono što ne mogu podnijeti jest pustiti Henryja da se sam vrati u Clichy.
Pišem, i svakog trenutka zamišljam život s Henryjem kao odbacivanje svega osim umjetnosti i strasti - staleža, društvenog života, udobnosti, rafiniranosti, pakla, pakla, pakla. Sve je to prazno - sve

osim tih deset dana, radnog stola, knjiga, pisaće mašine, kreveta, obične hrane. Mrzim laži, dvostruke živote, neprestanu neiskrenost, mijene, prijelaze, prijevare. Želim cjelinu, cjelinu s Henryjem. Trebam apsolutizam. Mrzim tu mudru intelektualnu kolebljivost nad životom, to balansiranje, to zadovoljavanje mnogih života i ljubavi, to življenje na tri ili četiri razine.

5. siječnja 1933.
Stiže Hugh i [njegova sestra] Ethel. Ja sam uronila u nov život - depaysee u početku. Scena ljubavi s Hughom kao u predstavi. Obnovljeni kontakt ili, zapravo, novi kontakt s Ethel bio je zanimljiv.
Ali potpuno sam prerasla svoj početni interes za nju. Kad sam je vidjela, shvatila sam koliko sam proživjela u godinu dana - stoljeća. Osjećam se staro.
Večer kod Millnerovih, štovatelja moje knjige. Slapovi komplimenata. Oni su Rusi. Misle da ja izgledam poput Ruskinje, s dubokim, tužnim ruskim očima. Da izgledam poput George Sand. On pi- še tri sveska o Spinozi. Večera u Majesticu, Boule Blancheu, La Coupoleu. Kada dođem kući, povraćam - komplimente koje sam dobila odbila sam jer nisam htjela sjati pred Ethel - htjela sam se povući u pozadinu i dopustiti joj trijumf. Osjećaj krivnje!
Također me sram susresti se s Allendyjem. Ne znam što bih mu rekla ili što bih učinila. Život s Henryjem bio je san. Osjećam se podijeljeno, zamagljeno - neizvjesno. Ponovno želim integrirati sebe svojim radom. Patim od tog osjećaja da previše putujem, da se ljudi prebrzo mijenjaju pred mojim očima, poput izmjenjujućih panorama iz brzog ekspresnog vlaka - da brzam po površinama, da sam žedna dubina. Nisam vrlo uspješan ekstrovertit. Ja sam depaysee u ekstrovertiranom životu - gubim svoju dušu, svoje snove. Htjela bih ležati na dnu mora, živjeti tamo au fond des choses, toujours au fond.
Prošle mi je noći nedostajala June. June je jedina žena koju ću ikad voljeti na način na koji sam voljela June, fantastično, erotično, književno, maštovito - jedina žena koja me duboko uznemirila kao umjetnicu, kraj koje se sve ostale čine blijedima i beživotnima. Nedostaje mi. Nedostaje mi.


6. siječnja 1933.

Henry Henry. Nedostaje mi. Kad me nazove, topim se od žudnje. Bolestan je. Mogu ga vidjeti samo u nedjelju, na nekoliko sati. Kaže: „Možeš li ostati noćas? Prošlo je toliko vremena" - šest dana. To je prvi put da Henry traži, zahtijeva. Odmah znam da bih pristala na svaki rizik kako bih ispunila njegove zahtjeve.
Ethel i ja možemo pričati otvoreno - o prošlosti - Johnu, June, ali dalje ne. Kod Henryja ja prestajem. Govorim joj mnogo, jer mora početi razumijevati sebe. Nesvjesno me pokušava šarmirati. Ali mene Ethel ne zanima. I to sam nova ja, koja sad zahtijeva previše od ljudi - koja se daje manje nekritično! To dugujem Allendvju.

Kad impulzivno legnem blizu Hugha i kažem mu da ga volim, to je zato jer me spopalo žaljenje i prikriveni oblik grizodušja - smilovanje. Voljela bih pronaći mane u njemu kako bih ga mogla mrziti, ali on nema mana. Drži me za moj osjećaj krivnje, odgovornosti, moju nesposobnost nanošenja boli. Zašto Allendy nije shvatio da je morao prihvatiti, odobriti moju odvojenost od Hugha? Zašto nije shvatio da je Henry moj muž? Allendy je bio zaslijepljen svojim osobnim interesima.

Vidjela sam Henryja jedne noći, i primio me odmah me bacajući na svoj krevet. Činilo mi se tužnim što ga posjećujem, osjećala sam se prevarenom za velike radosti stapanja, ražalošćenom zbog površnog kontakta. Tad je Henry otišao na višednevni izlet s Fredom, a ja sam se otišla naći s Allendyjem.

Allendy je mislio da mi ne može dovoljno dati - da žena poput mene treba apsolutnosti - da je zatočen u vlastitom životu i nije slobodan dovoljno mi dati. Ali u međuvremenu sam ja, sa svojim uo- bičajenim nedostatkom samopouzdanja, počela misliti da me ne voli dovoljno! S tim nedostatkom vjere Allendy se očajnički bori. Osjeća da nije uspio kao analitičar, prepustivši se mojoj privlačnosti prije kraja analize (prije nego što me odučio od njega).
U ovom sam trenutku shvatila da sam zločesto uživala upravo u toj pobjedi, porazu analitičara i uznemiravanju muškarca - da sam to htjela, svoju nježnu osvetu prema čovjeku o kojemu moja sreća previše ovisi! Ipak, svoju pobjedu nikad neću okrutno iskoristiti. Tako me dirnula Allendyeva ranjivost.

Na trenutak se uplašim tog novog života punog pobjeda nad muškarcima, u kojemu ja počinjem odbacivati, napuštati, izdavati, zadavati bol. Počela sam napuštanjem Hugha, Eduarda, sada Allendyja.
Bože, ne mogu to podnijeti. Plemeniti, herojski Allendy. Previše civiliziran muškarac. Zašto me nije zagrlio kad sam pala na njegove čari i pustila pamet da ode dovraga, uzeo me, upoznao me, čak i ako je sve to vodilo prema tragediji?

Henry se vraća i nastaje takva strastvena scena u kuhinji, tako je uzbuđen. I ja sam još tako opijena, tako puna vraga da Henry primijeti razliku i kaže: „Prirodnija si".
Osjećam da ću se, ako se odreknem Allendyja, odreći zadnjeg među idealistima, herojima koje sam voljela; da sam odsad nesputano biće - da ovo može biti ili moj spas ili moja smrt!

Henry i ja oboje imamo tu zastrašujuću sposobnost stopiti se s atmosferom do te mjere da zaboravimo sebe i svoju ljubav. Ja u Tirolu, gdje mi je Henry postao nestvaran, a dok je Henry bio u Luxembourgu, ja sam postala „nestvarna", nevjerojatna, nije mogao vjerovati da poznaje ženu koja se zove Anais. Sinoć, kada sam stigla, pogledao me onako kako ja njega gledam nakon što provedem sat vremena s Allendyjem - otuđeno. Je li to krajnja kolebljivost, prepuštanje trenutku koje se naziva slabost?

17. siječnja 1933.

Prošle sam noći počela grozničavo govoriti o tome kako želim djecu - ljudsku kreaciju. Sanjala sam o tome kako nosim Henryje-vu glavu u svojoj utrobi. Louisina najstarija kći (stara pet godina) bacila mi se impulzivno oko vrata. To je u meni dovelo do kaosa osjećaja. Snažan zaštitnički materinski instinkt u meni je frustriran. Slomila sam se u jecaje. Hugh je bio zabezeknut.

Kad me Henry nazove, kad me želi vidjeti, svijet počinje ponovno pjevati, kaos se kristalizira u jednu želju - sve uzbibanosti, vrenja, zviježđa, stope se s bogatim zvukom njegova glasa.
Trčim uza stube u svom kimonu i dodajem pet stranica knjizi snova. Slušam samo instinkt, osjete, a oni su podjarmljeni Henryju.
Ponovno sam preplavljena. Djeca. Što su djeca? Abdiciranje od života. Ovdje, maleni, predajem ti život od kojeg sam napravila savršeni neuspjeh. Ne. Ne. Kakva sam ja to žena! Čak i djeca. Mora da sam sinoć bila umorna. Allons done. Saberi se, ti lažna umjetnice.

Čak i kad posjedujem sve - ljubav, odanost, pravog partnera, Henryja, Hugha, Allendyja - još se osjećam u posjedu velikog demona nemira koji me odvozi sve dalje i dalje. Ja sam u naletu, uzrokovat ću patnju, nitko me ne može baciti u okove, ja sam snaga, i čitav dan osjećam se progonjeno, progonjeno. Stranice i stranice prekrivam svojom groznicom, tim superobiljem ekstaze, i to nije dovoljno. Gore-dolje hodam špiljom. Imam Henryja i još sam gladna, još tražim, još se krećem - ne

mogu se prestati kretati. Allendy će biti sretan čovjek jer će izbjeći pravu bol koju sam mu mogla na- nijeti. Njegova ga je mudrost spasila od žene koju ne poznaje - žene s naglim destruktivnim impulsima - naglim ispadima. Poznaje moje lijepo ja, ne moje opasno ja. Samo Henry osjeća čudovište, jer je i on opsjednut. I ja ću ostaviti ožiljak na svijetu.
Analiza me samo probudila, probudila čudovište puno nepouzdane opasne snage. Tek krećem - ja sam poput kotača koji se tek počinje okretati. Moja me vlastita snaga ubija! Guši me!

Bilješka za Henryja: Odgovor je u zagonetki! Hugh je neprijateljski raspoložen ili nervozan jer nije siguran u mene - pa je sumnjičav na moje pisanje. Želi uništiti tu radost o čijem izvoru sluti. Kao što bi ti uništio Juneine radosti jer slutiš njihov izvor. Ti i ja, iako ne manje ljubomorni, sigurniji smo jedno u drugo - svjesniji našeg međusobnog posjedovanja. Budući da smo svjesni, možemo si priuštiti da budemo vrlo velikodušni, vrlo tolerantni, vrlo popustljivi! Sigurni smo u srž. Kada se čovjek bori, bori se sa svojim strahovima i napada vjetrenjače, kao što si ti napao Juneine, čini se, bezopasne priče, kao što Hugh sumnjiči moje pisanje, moje priče...

Razgovor o tome zašto Hugh osujećuje moje priče. Henry je osujećivao Juneine priče o njezinim svakodnevnim pothvatima. Zašto
Henry i ja to nikad ne činimo jedno drugom - nikad se ne svađamo? Šalila sam se o njegovom imenu, Henry. Rekla da bi ga trebalo zvati Otto. Pričala mu o aristokratima koji se međusobno zovu umanjeni-cama - smiješnima, Lulu, Pompon, Lolo, hineći neformalnost i jednostavnost.
Hugh se sinoć, dok sam mu čitala iz svoje knjige snova, namjerio otkriti jesam li spavala s June, umjesto da ga je dirnuo ton ili lirika mog rada.

Neki dan me Hugh odveo u hotelsku sobu kako bi me ševio - glumeći avanturu. „Ti kurvo, ti, ti kurvo." Sviđala mu se čudnovatost toga i na trenutak, kad sam mu dodirnula tijelo, činilo mi se poput tijela stranca - ali bila je to igra bez užitka za mene. Fizički sam opsjednuta Henryjem. Bojim se da sam na kraju ipak vjerna ženka!

Postajem luda! Kažem Hughu nagovarajući ga: „Napravi Hen-ryjev horoskop, da vidiš da nije u harmoniji s mojim!" I još sam mokra od Henryjevih milovanja. Smijem se. Smijem se i kad Henry kaže: „Hughova tvrdoglavost čini način na koji se hvata za stvari dosadnim. Ima dobar um, ali nije dovoljno fleksibilan, nije osjetljiv, promjenjiv - Hugh krene u temu i izgubi njezinu fluidnost, njezinu životnost." To je istina. U Henryju i meni postoji nestalnost - brz pokret, svijest o osjećajima drugih. Često sam svjesna Hughove upornosti u društvu i svjesna njihovog umirućeg interesa - tad ga prekidam. ,,fai ete mechante souvent; je ne m'em repens pas." Vjerujem da će odsad moj dnevnik biti zanimljiviji. Osjećam da mi Henry daje potrebnu širinu.

Slutim da sam većinu vremena u stanju sna. Da su ono što vidim u životu, tijekom dana, složene osobnosti koje Freud spominje. Čovjek koji ima glas poput Johnovog i ruski slikar koji ima teške vjeđe poput Johnovih prestaju za mene biti ono što jesu i ja bivam lansirana u hipnotičko stanje u kojem pokušavam ponovno iskusiti emocije koje sam osjećala kada sam čula Johnov glas ili vidjela njegove oči na sebi. Ne tretiram sličnost kao običnu sličnost, već se prepuštam sastavljenoj osobi koja me uznemiruje u mom zamišljenom životu. Ipak, sam John, u stvarnosti, potpuno je prestao postojati za mene. Tako, očito, nastavljam niz senzacija kao što to ljudi čine u snovima, irelevantno, fantastično, nepodu-darno - noseći ipak područja duboke podložnosti dojmovima i osjećajima koje sam odavno prerasla - s posebnom osjetljivošću za područja tijela koja nose ožiljak. Baš kao što kad Henry miluje moju stražnjicu, živopisno osjećam svoje prve dojmove seksualnog zadovoljstva: bilo mi je devet godina i s četvero ili petero djece, malih susjeda u Uccleu, bila sam zatvorena na mračnoj terasi, pa


smo odlučili jedni drugima pokazati svoje stražnjice. Ruka malenog dječaka na mojoj - prvi srsi senzualnih tajni.

Andre de Vilmorin kaže na telefon kruto, poput markiza: „Je vous presente mes hommages, madame." I odmah mi nedostaje Clichy, kuhinja, Henry u košulji... i shvaćam da pred svakom novom osobom, svakim novim svijetom, stojim neodlučna, nesigurna, mrzeći pomicanje od jedne osobe do druge, mrzeći upravo avanturu za kojom zavijam za besanih noći - i to je sve stoga što mi nedostaje hrabrosti.
Strah, nedostatak sigurnosti, suzio je moj svijet, ograničio ljude koje intimno poznajem - problem komunikacije. Tko je on? Što je on? Pristojnost je poput štita. Kultura je štit. Volimo svoju ljubav jer je to naša ljubav, jer je naša.

Maštanje o obnavljanju procesa psihoanalize - s Rankom, možda - kako bih vidjela mogu li dovršiti polurođenu sigurnost. Pročiš-ćenje je za mene sad nemoguće. U punom sam pokretu, proždrljiva, očajna, čitava, i ne mogu pročišćavati. Ne mogu više od Allen-dyja primati nikakve analitičke upute. Želim samo njegove poljupce. Mislila sam o njemu čitav dan, htjela ga nazvati, pisati mu. Probudila sam se prošle noći - formulirala pisma, planirala scene, laži!
San: kosa mi postaje sijeda.


17. siječnja 1933.

Veselje prošle noći u Poisson dOru - neukrotiva, uzavrela. Veselost; dobro, dobro raspoloženje.
Opijena neobičnim efektom koji stvaram. Šef Cigana izdvaja me i moli za ples.

Hugh me probudio usred noći svojim jecajima. Sanjao je. Poljubila sam ga, nježno probudila:
„Sanjao sam da te Cigan odveo!"
Voljela bih da se mogu riješiti zaokupljenosti svojim pobjedama - svojih djetinjastih užitaka! To je previše za mene; odvraća moj pogled nakon tolikih tuga i toliko samoće!

Subota navečer. Sinoć je Hugh otkrio da nas dvoje astrološki vežu mistične, neptunske veze, i da sam ja povezana s Henryjem najjačim znakom koji postoji između muža i žene! Smijem se tom otkriću, ali to je previše za mene. Znala sam svoju sudbinu.

Što će večeras osjećati Allendy kad otkrije da sam astrološki povezana s Henryjem najjačim vezama - moj Mjesec u njegovoj je sedmoj kući?
Zagonetka sudbine. Allendy je jednom rekao: „Ti tražiš slabe muškarce." Htio me izliječiti kako bih mogla voljeti snagu. Sad je napisano na nebu da sam ja Henryjeva žena. Sjećam se pustih noći razmišljanja o Henryjevim slabostima, o pobuni protiv njegove slabosti. Ce soir fai peur - je me sens faible - fai besoin de protection. Kad bi me Allendy mogao čvrsto zagrliti i pomoći mi da se borim sa sudbinom - da je pobijedim, pobjegnem joj. Mojoj sudbini.
Noćas vidim težak život, opasnost, bol s Henryjem. Osjećam podrhtavanje tla - sve se urušava.
Zazivala sam avanturu! La voici.
Jak Henry - oh, tada, kakav bi to život bio - kakvo blještavilo! Kakav požar!

Allendy kaže da sam najdivnija žena koju je ikad poznavao. Upotrebljavao je superlative! Objasnio je svoj horoskop dok mu je ruka bila oko mog struka, šaka na mom koljenu, ispod moje

haljine. I ljubili smo se dok smo pričali, dok sam se ja divila strahovima kod ljudskih bića - njihovim misterioznim slabostima. Allendy nikad nije sretan sa ženom. Priznaje da je svaki put kad me vidio bio uzrujan, neuravnotežen, nije mogao govoriti kako je želio. Nije imao hrabrosti predati me, a ipak, kao analitičar bio je svjestan svih nedostatnosti, mana u svojoj prirodi koje će me povrijediti. „To je bolest u meni, možda, ali ja nikada nisam bio strastven čovjek, nikada nisam znao ni za što osim za nježnost prema ženama."
Pa, to je gotovo smiješno. Eduardo i Hugh, koji bi išli AUendvju da se izliječe od pasivnosti.
Nisam li nekoliko puta posumnjala u Allendvja? Osjećaji između Eduarda i Allendvja?
Ipak, sastavit ću svog Ozirisa iz fragmenata kad god da ih pronađem. Sada Allendvja više ne želim kao trofej već kao muškarca za kojeg doživljavam, slijepo, snažnu privlačnost - vrstu muškarca koja me progoni čitav život, kojem se udvara moja muška strana: polumuškarca. I osjećam čudnu vjeru u Allendvja. Vjerujem u njegovu senzualnost (ali, o, nisam li vjerovala i u Johnovu senzualnost?).
Nije htio da sve svoje nade temeljim na njemu. Mislio je da se na njega oslanjam za svu sreću svog života. Ne. Naučila sam da sam ja zapravo dvije različite osobe - jedna od njih zaljubljena u mistične muškarce i druga u zemljane, vatrene, ratničke muškarce. I tako noćas ponovno prihvaćam rascjep, podjelu, i puštam da teku dvostruke struje. U Allendvju volim Eduarda i Hugha bratski - u Henryju ljubavnika, nezasitnog ljubavnika i oploditelja.
Prihvaćam podjele unutar sebe jer nitko neće biti prevaren -imam dovoljno ljubavi za sve! Allendv kaže da nisam astrološki povezana s Henryjem.

Prošle noći sakrila sam Henryja u sobu za goste. Kad je Hugh u ponoć došao kući, našao me kako pišem dnevnik. Ovog jutra Henry spava i ja mislim o Allendvju. Ti muškarci, koje njihova ženstvenost čini pasivnima i neuhvatljivima, izazivaju kod mene rastresenost. Pomirena sam s tim da igram jaču ulogu. AUendy želi da ga nazovem, da mu pišem, da budem aktivna, baš onakva kakvom me vole Hugo, Eduardo i Henry. Henry je žalostan kada ja ne preuzmem vodstvo. Dobro, dobro. Prihvaćam tu ulogu koju moja ženstvenost mrzi. Ono što je plašljivo i osjetljivo i popustljivo kod njih, u meni potiče snagu - izluđuje me. Suđeno mi je biti ljubavnicom - ja - kakva tragična sudbina.

Allendy je govorio o velu između njega i stvarnosti — i užitka. Nikada nije mogao uživati u životu - potpuno zamagljenom - do prije nekoliko godina, kad je počeo vidjeti boje.

Henry sjedi za crnim kineskim stolom, radi, prepravlja svoj roman. Sada tako jasno vidim smisao, raspoloženje, temperament njegovog pisanja da mu ga mogu pomoći promijeniti, rezati, mijenjati redoslijed poglavlja, pa neprestance zajedno stvaramo.
Henry ne misli ni o čemu osim o pisanju i meni. Nema više kurvi, nema više skitničkog života. Kaže da ga činjenica da ga ja oslobađam, da nikad ne kršim njegovu slobodu, nikad se ne protivim malim kurvama, nikad se ne ponašam despotski pa čak niti ne postavljam pitanja, čini apsolutno vjernim, svjesnim duboke odgovornosti, sretnim što ima balast u našoj ljubavi - on previše lako po- divlja - pa sada uživa u najvećim dubinama svog života. Prva polovica njegovog romana sva je slučajna (prije naše ljubavi). Druga je sva zanos, ekstaza, prodiranje, značajnost.
Nikad ne mogu dovoljno izraziti utjecaj koji smo imali jedno na drugo - ja na umjetnost Henryjeva pisanja, on na sadržaj, materiju, vitalnost moga. Dao mi je zanos, ja sam njemu dala dubine. I kako sam ja tvrdoglava - bez milosti za njegove djetinjaste tirade.

Živim u strahu da bi moj dnevnik mogao biti otkriven. Henry je još ovdje (Hugh je izašao noć prije i prošlu noć - do vremena kada dođe kući, Henry je zaključan u sobu za goste - i mi smo imali dva dana zajedno).

Noć kad je Hugh stigao kući, već sam bila zaspala, a on me pokušao probuditi svojom željom. U stanju polusvijesti snažno sam ga odbila. I ujutro je bio povrijeđen - pitao je za objašnjenja (Henry! Henry! Moja ljubav, moja strast, Henry!). Izmislila sam noćnu moru! Rekla sam da sam sanjala da mi je zabijao nož među noge - da me bol u snu natjerala da mu se oduprem - da bih voljela da me probudio - da sam patila.
Bolan efekt te scene pokušavam izbrisati otad - ali ipak, kad mi je sinoć prišao, postala sam histerična - smijala sam se - i ponovno ga ranila. Postoji ograničenje mojih pretvaranja - trenutak kad me živci izdaju! O, Bože, što će biti s njim? Henry neprestance razmišlja o danu kada će se njegove knjige početi prodavati, pa da se možemo vjenčati.

Ne plaši me što će Henryja njegova senzualnost neizbježno učiniti nevjernim. To je samo skretanje, incident, faza. Ne bojim se, iako mogu patiti od ljubomore, jer znam da pripada meni, a zar i ja njega također ne varam? Zar ja ne vidim da su moji osjećaji za Al-lendyja samo un petit detour? Da pripadam Henryju kao što nikad nikom nisam pripadala, vitalnim, vatrenim, i kreativnim i intelek- tualnim vezama?
Henry je bio taj koji je slio krv, mišiće, organe, žlijezde u moje legendarno ja, koji je jebanjem pretvorio idola u ljudsko biće. U drugim dnevnicima ja sam linotte, duh, faun, princeza, duh, kreator, ali sve dok Henryjeva krv bude velikodušno tekla kroz mene, ja neću biti ljudsko biće. Hugh je običavao disertirati o ljudskosti, moliti me da pustim korijenje - ali čudo je postignuto samo uz pomoć krvi i veselja.

Primila sam od Allendyja vjerski oprost za svoju prošlost, što sam duboko trebala. Sad osjećam da sam na točki gdje se usuđujem živjeti svoj vlastiti život (vjernost Henryju) unatoč svoj njegovoj mudrosti, upozorenjima, zamolbama, učenjima i osobnoj moći nada mnom. Neću vjerovati da je moja strast za Henryjem tek fizička strast i želja.
Ipak drhtim i osjećam da je blizina Henryjeve mržnje i ratničkog duha u meni izazvala odjeke i da me odjednom preplavljuje golema mržnja prema idealistima, golema želja uništiti idealizam, nanijeti rane svijetu koji je ranio nas dvoje - svrstati se uz Henryja, pustiti da se razulare instinktivne, strastvene sile svijeta - protiv mistika koji je destilirao i kontrolirao te sile, ne toliko zbog svog idealizma, već zbog kompozicije svog bitka, koji mu je odgovarao za pročišćenje. Ne osjećam se prikladnom za taj potpuni misticizam. Ja sam između dva svijeta, uvijek između dva svijeta.
Dosta, dosta egoističnih prokletstava! „Samo kada je čovjek oslobođen svoga ega počinje voljeti", napisala sam Allendyju. Dosta egoističnih boli!

U potpunosti shvaćam, s okrutnom lucidnošću, da moja analiza nije dovršena, da pokušavam ozdraviti uz veliki napor volje i vrste ljubavi za Allendyja zbog koje očajnički želim da bude uspješan kao analitičar i kao muškarac jer shvaćam da će, ako ne uspije sa mnom, strah uništiti njegov emocionalni život, a njegov će doktorski ponos povrijediti njegova vlastita slabost. Zbog njegovih slabosti preda mnom, kao ženom, ja ga volim - ne želim da se pokaje zbog svog poleta, zaboravljanja sebe. Želim njemu dati samopouzdanje i sreću koju nije imao. Ali, o, postoje trenuci kad osjećam nesigurnost u svoju ravnotežu, njezinu krhkost - kad se moja hiperosjetljivost čini nepodnošljivom, kad osciliram između želja da postanem krvava anarhistica ili svetica - kad znam da će mi biti udijeljeno vrlo malo sreće u ljubavi. Ona grozna pisma od Eduarda, i moja borba protiv vlastite previše vatrene prirode, godine 1912.! Okrutno Hugovo oklijevanje: „Osjećam da te još ne volim dovoljno" - na noć našeg prvog poljupca! Henryjeve stare sumnje: „Te živahne osjećaje koje očekuješ ja nikad ne bih mogao dati nekoj ženi!" Da, oni me vole, godinama, ljubomorno, privrženo. I ja, koja se kunem, ludujem, i izvršavam različite vrste samoubojstava za svaku okolnost, ja ih varam sve! Odjed- nom. Na kraju počinjem vjerovati da su me unutar svojih sposobnosti svi iskreno voljeli. Kad je Eduardo mislio da plačem zbog njega, a

on je bio u jednom od svojih predanih raspoloženja, ja sam već bila zaljubljena u Huga. Kad mi je Hugo pisao zakašnjela, ali strastvena pisma iz Europe, mene je već zapalio Ramiro Collazo. John, da, Joh-na sam pokušala zamijeniti Eduardom, a kad je Eduardova ljubav dosegnula vrhunac, ja sam bila Henryjeva ljubavnica puna obožavanja. Do vremena kad je Henry apsolutno siguran da ne može živjeti bez mene, ja zavodim Allendyja, čiju čitavu ljubav želim, iako ga varam s Henryjem. Je li stvar u tome da su oni svi bili malo spori i da ih ja malo kažnjavam zbog toga?
Previše razmišljanja. Na kraju sam uvelike zbunjena i izgubljena zbog različitosti i višestrukosti svojih osjećaja.

Zabavlja me činjenica da je jedini način na koji se mogu riješiti svojih neurotičnih maštanja o svojim ljubavima da se počnem pitati koliko dobro (ili vjerno!) volim, i da mozgam o vlastitim prijevarama! Tada ću se moći malo smijati i osloboditi se samoubilačkih napada!
Najdivniji od svih trenutaka jest marš prema katastrofi - polagana akumulacija detalja, i događaja, i ljudi koji nadimaju procesiju, progresija u plavičastom, sablasnom svjetlu, marš bahatog, neumoljivog fatalizma. Vidim da se čitav moj život uvijek kreće u tom smjeru - samo mali incident sprečava veliki požar. Da nisam iskreno, duboko voljela Henryja, da je bio ništa doli avantura, da nas je Allendy uspio otuđiti i da sam okrenula svu silu svoje ljubavi, nada, snova, aspiracija prema Allendyju - kakav zastrašujući utjecaj moji poleti imaju, ti snažni impulsi koji me slome i skrše - kakva opet katastrofa! Opasnost od cjelovitosti! Vidim da sam se naučila oprezu! Ta odvratna umjerenost! Odbijam ponovno umrijeti kao što sam umrla zbog Johna, tako da sam više oprezna prema apsolutiz- mu. Uvijek ostavljam izlaz, put za bijeg od tragedije.
Mrzim osjećati da me moja nesposobnost suočavanja s velikim bolima ljubavi čini prestrašenom od apsolutizma. Istina je da se ne bojim svoje apsolutne ljubavi za Henryja, pa čak sam i tad računala na Allendyjevu očinsku brigu za mene, i kad sam se okrenula prema njemu onog dana kad se June vratila, za vrijeme moje panike.
Bože, kakva morbidna ranjivost. Prepredenost i prijevara moje su obrane protiv varljivog života, previše tragičnog, i previše destruktivnog, i previše zastrašujućeg za mene.
A ironična je stvar da Allendyju dugujem to znanje kako otup-jeti opasnost, izbjeći samoubojstvo, pobjeći tragediji.

Utjecaj Allendyjeve seksualne sramežljivosti na mene intenzivniji je od utjecaja moje sreće s Henryjem jer je povezan ponovno s prvom i neizbrisivom boli zbog napuštanja mog Oca - od kojeg još nisam slobodna. Još osjećam da se korijenje te boli komeša kad se dogodi bilo što što me i izdaleka može podsjetiti na to. Koliko god nategnuta bila povezanost između Allendyjeve primjedbe „Ne mogu se slobodno izraziti sa ženom koju volim idealno" i odlaska mog Oca tog dana, unatoč mojoj histeriji - za mene postoji povezanost u osjećajima - la detresse est la meme. Ipak, ono što sada znam jest da se sve te sumnje u ljubav moga Oca i u druge ljubavi pogrešno temelje na mom izobličenom, morbidnom, neurotičnom strahu. Zbog toga sam ponovno zapela - pateći od fiksacije s prošlošću.

Mislila sam da pjesnikinja u meni maskira okrutnog realista. Realizam je osobito seksualan. Osjećam ovaj okus zemlje još očaj-nije noćas, poput osvete prema višim sferama u koju me odvlači Al- lendy - ne razumijem sebe. Mislim da muškarci kao što su Eduardo, Hugo, John i Allendy dovode normalno seksualne žene do samoubojstva. Kada mislim na obilje u svom životu s Henryjem, pitam se što me sprečava da ga slijedim posvuda.
Uz moju mržnju zbog uništavanja Majčine sigurnosti, Hugove sreće i Joaquinove ljubavi, sad je tu i strah da ću povrijediti Allen-dyja. O, Bože, govorim poput budale: Što Henry zaslužuje? Allendy je od mene ponovno napravio kršćanku! Cest impardonnable!

Jurim prema svojoj strasti, Henryju, prošle noći, i upuštamo se u takvo orgijsko jebanje da se ne želim probuditi iz njega. I smijemo se zajedno - on govori opscene riječi koje ja ponavljam. Nakon


toga, ležeći u krevetu, ozbiljno razgovaramo o Dandieuvoj knjizi o Proustu.
A danas, ovdje u Louveciennesu: astrologija, Huysmansov A Re-bours, „Le Theatre de la cruaute đArtaud" (članak iz časopisa koji mi je dao Allendy) i poljupci, poljupci. Henry sjedi na stolici i ja mu sjedim na koljenima, i ja sam ta koja jebem divljački, a on je u stanju blaženstva. Nosi me gore dok smo još stopljeni zajedno, i ja sam mahnita.
Probudimo se nakon kratkog odmora i ja nisam umorna. Prštim od energije. Mora da sam seksualna superžena koju, kao što je pisao Rank, seksualni život stimulira, a ne iscrpljuje. Moj um bukti. Kad Hugo stigne kući, govorim sjajno, prebogato. Napišem četiri stranice svoje knjige. Sve mi je jasno - filozofija, povijest, metafizika, psihologija, Rank, Dandieu, Proust. Sad mi je jasno da izvodim ludorije ne s muškarcima, već sa životom, koji ne odgovara onom što sam od njega tražila, i tako prihvaćam to nepošteno i izdajničko postupanje prema životu - to je život protiv kojeg imam prigovora jer mu nedostaje savršenstvo, potpunost, oslobođenje. Živjet ću svoje laži hrabro i ironično, i dvostruko, trostruko. Samo na taj način mogu potrošiti ljubav koju sadržim.

Tužno se smijem smicalicama kojima sam se morala poslužiti u životu, prijevarama, lažima - kako bih pronašla sva njegova blaga i zadržala ih nakon tolikih, tolikih godina gladi. Kakva glad, o, moj Bože, kakva proždrljivost! Jednom sam prevarena za Očevu ljubav i ne želim biti ponovno prevarena. Uvijek sam imala toliko za dati! Nitko ne bi htio sve što ja imam samo za sebe jer je to prevelik zahtjev. Želim putovati svijetom i ljudima ispunjavati snove - čarobno, pažljivo, dati im iscrpnu i nježno strastvenu pažnju koju dajem svojim ljubavima u svakodnevnom životu.

San: Thorvald i ja gledamo predstavu. Pozornica je akvarij, divovska replika mog akvarija - glumice ulaze u vodu. Dorothy ulazi u bijeloj haljini, vrlo ljupkoj. U akvariju izgledaju krhko, poput Kay, sedefaste i prozirne, fluidne. Thorvald i ja (ili je to možda Joaquin) želimo kupiti žestoko piće
I čaše za žestoko piće. Želim dobiti čašu ni za što, ali Thorvalda natjeraju da plati 180 franaka za dvije velike, neugledne čaše. Šokirana sam i bijesna.

Sanjam uglavnom o vodi i staklu - osjećam se ili poput ribe koja pliva u vodi uz vrlo ugodne senzacije ili kao da sakupljam lijepe staklene boce.

U pakao, u pakao s ravnotežom! Razbijam čaše; želim gorjeti, čak i ako razbijem sebe. Živim samo za ekstazu. Ništa me drugo ne zanima. Malene doze, umjerene ljubavi, sve demiteintes - sve me to ostavlja hladnom. Volim ekstravaganciju, vrućinu... seksualnost od koje puca termometar! Neurotična sam, perverzna, destruktivna, vatrena, opasna - lava, zapaljiva, neukrotiva. Osjećam se poput životinje iz džungle koja bježi iz zatočeništva. Također sam potpuno svjesna da je taj osjećaj sličan kao Junein delire depersecution.

Allendy mi govori o istraživanju koje mogu učiniti za njega u Bibliotheque Nationale.

Kad automobilom stignem kući, legnem na Hughove oduševljene grudi, sa šeširom koji je pao preko jednog uha, i govorim poput pijanice. Promatrala sam promjene na nebu još kao djevojčica: napredak električnih reklama - zvijezde su crvene, svjetla radijskih postaja trepere; i bakrene zvijezde, one autentične, upotrebljavaju se kao svjetla na automobilima. Čemu idemo, Bože, u kakvim vre- menima živimo!

4. veljače 1933.

Prvi put u životu moja mjesečna bolest ne može utjecati na moje raspoloženje, povući me u ponor
baciti u depresiju. To je kao da sam konačno pobijedila svoje tijelo. Ali moja sinoćnja sreća bila je zastrašujuća. Kad smo se Hugo i ja spustili u krevet, ja sam ležala na pokrivaču bulazneći poput poremećene osobe - stvarajući fantazije - pričajući mu priče o tome kako ću se jedinstveno uputiti u svijet ne bih li ispunila svačije snove - osjećala sam da sam u posjedu magičnih moći, magične sile.
Otišla sam Allendyju na vrhuncu oduševljenja. I shvatila sam da ga ne volim uopće - da je on još jedan veliki, inertni, neekstatični teret koji nosim - sive boje - iscrpljene životnosti - plašljivog avan- turizma. Moj je polet u potpunosti mrtav. Pitam se zašto sam sjedila tamo na njegovim koljenima, zašto sam mu mislila pomoći njegovim knjigama - i on je tražio milovanja, koja sam ja tiho davala.
Način na koji pasivan muškarac posjeduje ženu jest da je drži podalje od života. Eduardova ljubomora bila je golema; htio je ubiti svakog muškarca u mojoj blizini. Hugo me također obuzdava. Al-lendy bi uništio Henryja jer je Henry jedini muškarac kojemu me može preoteti. Neurotik je čovjek koji interpretira sve činjenice protiv sebe. Na primjer, June je mislila da smo Henry i ja od nje skrivali svoju vezu kako bismo je ismijavali, umjesto da razumije kako je to bilo zbog brige za nju. Allendy misli da sam odabrala Hen-ryja (njegovu suprotnost) kako bih Allendyju predbacivala njegov sublimirani život. Henry je više nego ljubomoran na Allendyja jer Allendyjevi uspjesi vrijeđaju njegov ponos (opsjednut je usporedbama njihovog učinka, broja knjiga itd.).
Danas sam konačno shvatila te mentalne, strpljive, kontrolirane, Saturnove, hladne muškarce, koje sam tako strastveno i dosljedno voljela. Razumijem način na koji vole. Mogu s njima postići privržen, bratski odnos, a s drugima strastveni. Tout va bien. Pomirila sam se sa životom, s relativnošću ljubavi.
Kad stvari postanu mračne, popit ću viski. Ali, sretna sam.
Kasnim Allendyju. Poskakujem poput male sretne kurve dok Henry leži i pitam ga kakvu je crnu magiju prakticirao na meni (tako je ljubomoran na Allendyjevu magiju!). Dok izlazim, tiho je, proljeće je, kao prvi put kad sam izašla iz Hotela Cronstad da bih kupila kruh i vino iza ugla. Sada živim tako brzo da me godišnja doba iznenađuju. Proljeće je u meni - neočekivano, opojno. Običavala sam sjediti i čekati da dođe, a sad me siluje; uhvati me dok mi je haljina raskopčana, kosa divlja, dok trčim za taksijem, kasnim na dogovore! U taksiju sam u takvom neredu da maštam kako sam još u Henryjevom zagrljaju i tako gorljivo maštam da doživljavam još jedan orgazam i ležim dašćući dok taksi vozi u proljeće.
Kad sam se vratila kući, dala sam Hugu poljubac koji ga je oduševio - poljubac zahvalnosti.
Kako jasno vidim zatamnjen, prigušujući utjecaj Saturna (na Huga, Eduarda, malo na Henryja - ne i na mene), i poražavam Saturn svojom golemom svjetlošću i veseljem. Ovo je knjiga veselja, svjetlosti koju želim odbaciti bez kalkulacija - naslovi koje sam napisala, podnaslovi „Schizoidie" i
„Paranoia" odnose se na moj osjećaj da se život poigrao sa mnom (metafizički netočna izjava jer vjerujem ufatalite interieure) i na svoje četverostrukosti u ljubavi. Govoriti o tome da se život poigrao jest biti poput supruge koja nabraja nedostatke svoga supruga kako bi opravdala svoje ljubavnike, budući da ja osjećam da se poigravam sa životom i muškarcima!
Ne vjerujem da sam rođena melankolična, već da sam to postala slučajno, da sam za sada barem plodna, obilna, vesela Venera.
Budim se s riječju Rat na usnama. Osjećam da je Henryjev Mars zapalio moga, da će paljenje uzrokovati eksplozije, vatre, potrese.
Kako ne bih uništavala, odlučim napustiti svoj dom i Huga na tjedan dana. Pretvaram se da odlazim u Nizozemsku s Natashom, a idućih tjedan dana bit ću s Henryjem. Nesvjesno sam - odnosno, moje je nesvjesno - u velikoj pobuni. To je značenje toga što mi se slomila čaša. Sinoć, dok je Hugo radio na astrologiji, ja sam se napila viskija, koji sam pila jer me muči neuralgija. Pala sam s kauča na pod, baš kao June; vrištala sam, tražila Huga da mi vrati moje srce, smijala se i plakala, grcala. Duboko u sebi bila sam svjesna svoje pijanosti.
Nisam imala kontrolu nad svojim pokretima, svojom ravnotežom, svojim izričajima, ali znala sam da sam bila June. Radila sam divlje pokrete - znala sam da su grcaj i smijeh poput Juneinog. Hugo me pustio ležati na crnoj prostirci ispred kamina. Bio je ljut; užasno se boji onoga što naziva mojim zanosom. Ležala sam osjećajući da i dalje padam, ali htjela sam pasti, valjati se u kleveti, degradaciji - očajnički sam htjela utopiti, vrijeđati, pljuvati, povraćati po idealizmu koji me ubija. Htjela sam uništiti dušu koja me proganja noću, prokletu dušu koja me prisiljava voljeti te osjećajne muškarce koji pripadaju slabijem spolu!
Dobro je što uz Allendyjevu vlastitu pomoć konačno mogu okrenuti leđa takvom tipu. Ali me i dalje progoni divovsko nezadovoljstvo. Jer sam svjesna da će me drugi uvijek uznemirivati, žalostiti, kao da sam povrijedila ili okrenula leđa vlastitoj duši, polovici sebe. Ta nesavršenost, ta zagonetka, ta oscilacija u životu, to je ono što me tjera prema velikoj gorčini, zapanjujućoj pobuni, tamnoj srdžbi. Srdžba protiv same sebe jer osjećam takvu privlačnost, takvu zaokupljenost, takvu začaranost od muškaraca koji nemaju fizičke moći nada mnom, nemaju fizičke moći pokoriti me.


14. veljače 1933.

Allendyjeva konačna i zapanjujuća pobjeda, analitičarev trijumf. Čitavom svojom voljom, svojim umom, željela sam razumjeti - ali nisam sve do danas. Sve je to vrlo jednostavno. Njegova fraza oslo- bodila je prosvjetljenje: „Pour mot les gestesne comptentpas. "Jednostavna fraza: geste.
Geste ne vrijede.
Seksualna gesta koju sam tražila od Eduarda kao dokaz njegove ljubavi. Moja potreba za gestama. Moje uživanje u Juneinoj vatrenoj demonstrativnosti. Oluja moje pobune kad Allendy, unatoč svojoj ljubavi, nije htio učiniti konačnu gestu. Moja prigovaranja Johnu. Moja potreba, moja potreba za gestama. Situacija pogoršana činjenicom da sam neuobičajeno ekspresivno, demonstrativno biće, da neprestance sve izražavam u izvanjskom obliku, da svaki osjećaj koji imam istog trena ima formu, ekspresiju - tako da su se s tim u usporedbi Eduardo, Hugo i Allendy činili inertnima.
Ali potreba za gestama došla je od nedostatka sigurnosti. Da sam na vrijeme shvatila da me Eduardo voli, da me Hugo voli, Allendv također - zapravo, svaki od njih dublje nego što me Henry ikad volio - ne bi me trebao vrijeđati nedostatak gesta. Henry me blagoslovio gestama... a ipak sam uvijek znala da je Henryjeva ljubav manje duboka. Allendy znajući da je to upravo ono što neću prihvatiti - da, kako bih zadovoljila samu sebe, moram posjedovati tijelo i dušu muškarca - da neću slušati ni za kakve razloge, kompromise, nedostatke, neuroze koje su fuziju učinile nemogućom - da je moja pose-sivnost golema u proporciji s mojim strahom od napuštanja - borio se nametnuti mi shvaćanje toga kako bih se konačno mogla osloboditi boli.
Postalo mi je jasno kako sam očajnički pokušavala posjedovati Al-lendyja u potpunosti, poput trofeja, dok zapravo želim oca, prijatelja. Kako je samo sve to osjetio, borio se s tim, poništio sebe kako bi me izliječio. Danas su me snaga njegove volje i oštrina njegove intuicije zadivile - jer ja ga jesam zavela, očarala; on jest drhtao u mojoj prisutnosti, treperio u razgovorima sa mnom - i savršeno trijumfirao.
Tek kad sam ga napustila, shvatila sam sve, hodajući ulicama, izgubljena, u razgovorima same sa sobom. Geste! Sigurno sam dobila samopouzdanje, da, ali još sam htjela geste, trofeje, pobjede.
Sad gledam čitav tijek svog života, odabirući upadljive dijelove i otkrivajući događaje kojih nikad nisam bila svjesna: dan kad me moj Otac gotovo istukao, nakon što je istukao moja dva brata, i zbog pogleda na mom licu, histerične, nepodnošljive, ponižene tuge, ostavio me na miru, gotovo nježno - doista dirnut; dan kad mi je kupio kompas kad sam bila bolesna i došla raditi u njegovu sobu. Njegova pisma iz Francuske, kad sam ja bila u New Yorku: Ma jolie!" Zbog toga me više nije strah njegove hladnoće, njegova sadizma, njegovih neizrecivih okrutnosti, njegova cinizma.
Eduardova dugogodišnja predanost, plaha, rijetka, teška - njegova pisma.
Allendyjeve riječi: „Želim ti dati više nego Eduardo, više nego Hugo. Eduardo ima one hladne narcisističke krize. Hugo - pa, Hu-ga ne poznajem. Hugu smo ti i ja pomogli da izađe iz svog kaosa i neodređenosti - ali vidim da nije dovoljan."
Kad Allendy spominje riječ krivnja, ja se smijem jer mi mislima prolazi scena iz prijašnje noći. Hugo je doveo kući na večeru dva „magnata". Kašljala sam jako i histerično tri dana i to upotrijebila kao izliku da ne izađem s njima. Jedva da su se oni odvezli, kad sam otvorila vrata Henryju. Uručio mi je poklon i ja sam zaboravila na svoj kašalj te mu servirala nešto goluba koji je ostao od večere, neš- to od najboljeg vina, plešući oko njega, ismijavajući magnate, dajući mu jednu od skupih cigara - uživajući, uživajući u tome što on jede, što puši, kao da to sama radim. Uzmi, uzmi sve! Gozba veselja.
U ponoć stavljam Henryja u sobu za goste i dok čekam Huga, ležim u Henryjevom krevetu, i on je osupnut mojom nemarnošću. Kad čujem da Hugo otvara dvorišna vrata, odlazim, ali ne prije nego što Henryja poljubim za laku noć, što ga ponovno prestraši toliko da sanja kako nas je Hugo uhvatio i počeo me gušiti i udarati i da je, iako mi je pohitao u pomoć, Henry svjestan da Hugo samo čini moralno pravednu stvar! Moja drskost u Henryju ponovno budi poštenog protestantskog moralnog Nijemca na kojeg se June obično žalila! Kad mi je ujutro rekao o svom snu, smijala sam se.
Baš poput Prousta, opsjednutog ljubomorom, ja sam opsjednuta potencijalnostima, misterijima neprocvjetalih života, tajnim ne-poznatostima i teškom, nepomičnom težinom Saturna! I baš kao što je vječno vraćanje boli ljubomore dovelo Prousta do paroksizma prosvjetljenja, analize, istraživanja, ova bol neprestanih poteškoća izvođenja svojih poluživih muškaraca iz njihovih špilja u meni je probudila paroksizam bijesa, očaja i tvrdoglavosti. Želja da prosvijetlim kaos; stvorim nešto iz kaosa; podignem mase; napadnem misterije, neuhvatljivost, inerciju; da probudim i pobijedim pasivnost - sve je to u
meni uzrokovalo moje najveće boli i najveće radosti.
Ubilo me, a ipak fasciniralo moju inteligenciju i moju maštu. Johnovi potencijali! Eduardovi! Henryjevi također, koji je toliko moja kreacija. Ljubav, strast i stvaranje šikću iz mene istovremeno. Moram na-mirisati usta koja ljubim; moram biti zanesena muškarcem kojeg obožavam; ja sam Pigmalion koji uvijek čeka na čuda! Eduardova misteriozna narcisistička nestajanja; Hugove misteriozne šutnje; Johnova misteriozna izbjegavanja dubina; i obećanja senzualnosti, Allendyjeve sakrivene i oslabljene senzualnosti. Hodam poput čovjeka koji pali rasvjetu; guram brodove na otvoreno more, otkrivam vrijedne stvari; skidam patinu s tamnih slika; ugađam, usklađujem, stvaram, oblikujem, iznosim, palim, podupirem, održavam, inspiriram; sadim sjemenke; tražim špilje; odgonetavam hijeroglife; čitam ljudima iz očiju - sama - sama u svojoj aktivnosti. Mars u krvavocr- venoj odori i čeličnoj narukvici i ogrlici.

18. veljače 1933.


Raskošna večera kod Allendyjevih - gđa Allendv, teška, napravljena od zemlje, aktivna, inteligentna, ratoborna, dominantna. Allendy s tajnim, bisernim smijehom, poput Eduardova - zguren -glava u ramenima kao u bika. Ne mogu podnijeti pogledati u njegove oči. Očarana sam. Bojim se da će svi vidjeti koliko ga volim. Sjetio se da pušim cigarete Sultane. Ima oči djeteta koje sluša bajke. Ne govori mnogo. Nervozan je. Gđa Allendy govori dobro, kao i g. Bernard Steele, urednik. Hugo izgleda staro, inertno, slomljeno - regresija u njegovo prijašnje stanje. Nema ekstaze. Nema ekstaze. Nema je ni u Allendyju. Nema živaca, nema ljutnje, nema neizvjesnosti, nema ludosti.
Na moje iznenađenje, ja sam duhovita, zločesta, pikantna. Ali ne mogu razgovarati s Allendyjem, jer imam takav ludi nagon poljubiti duge trepavice oko njegovih očiju i njegova ženska usta.
To je kao da i dalje sjedim pokraj svoje braće, pričam im priče. Odvlačim ga od njegovog organiziranog utrtog životnog puta. On se boji mojih očiju. Ruka mu drhti dok mi pali cigaretu i daje mi pepeljaru, kao da sam bahata i nestrpljiva kraljica. Toliko se bojim svoje ljubavi prema njemu da se okrenem prema gđi Allendy i šarmi-ram je razumijevanjem njezine velike uloge u uzdizanju Allendyja, njezine tajne uloge bez sjaja, ili forme, ili ljepote (tiranija mehanizma kućanstva!), bez lica, bez iluzija - čisto hranjenje - to hranjenje kakvo bih ja voljela biti za Henryja.

Napisala sam Eduardu prvo pismo u kojemu mu doista opraštam; ,Monpetitfrpre cheri..."

Osjećam se neiscrpivo! Večeras ću voljeti svog Henryja. Voljela bih biti njegova žena, imati s njim dom, učiniti ga vrhunski sretnim; opraštali bismo jedno drugom male zaljubljenosti u druge; pisali bismo i čitali zajedno, održavali neformalne, bohemske, ali probrane bankete, bili okruženi Eugenima Jolasima, Ottima Rankovima, malim kurvama. Pisali bismo, pisali s takvom ekstazom u nas oboje, dovoljno jakom da razmrska svijet.

Vidim u svojoj pocrvenjeloj Majci i u zločestoj Louise karikature svoje snage, i zaboravljam da je moja snaga sakrivena iza osjetljivosti i takta te je umotana u mekoću toliko da je njezin efekt suprotan od efekta Majčine borbenosti i Louiseine tiranije - umjesto da antagoniziram, ja šarmiram; umjesto da ljutim, ja druge rastapam. Taj strah od moje sile uvijek me sprečavao da zasjam, rasprsnem se od blistavosti, osim u rijetkim trenucima. Sinoć mi je bilo tako nelagodno. Bojala sam se da bih mogla zasjeniti gđu A. Bilo mi je tako drago osjetiti da je ona dominantnija. Bojala sam se da će se Hugo osjećati inferiornim (i, nažalost, jest; tretirali su ga kao „financijera"). Bojala sam se razgovarati sa Steeleom o knjigama koje Allendy ne poznaje.
Hugo me jutros velikodušno analizirao i rekao da su moja živahnost i bestidnost neočekivane i kao u djeteta, šarmantne, zabavne.
Mirno ležimo zajedno i kažem Henryju da sam napisala kako želim za njega bid ono što je gđa Allendy bila za Renea. Henry kaže: „Kad tako govoriš, plače mi se, Anais." I užasno je uzrujan. Kas- nije kaže: „Ti si divna, divna žena."
Kaže: „Noćas se osjećam slavljenički!"
Dok sam se vozila u taksiju na putu prema sastanku s Hugom, bila sam u ekstazi. Pronašla sam Huga kako proučava astrologiju i kako je razočaran svojim proučavanjem muzeja o pariškim razboj- nicima i plesne dvorane u Moulin Rougeu.


Allendy je bio vrlo zadovoljan tim kako je prošla večer - ljubomoran na to što me gđa Allendy obožava. Sviđa mu se akvarij koji sam mu donijela i stavit će ga pokraj svog kreveta - da bude pos- ljednja stvar koju će vidjeti prije nego što zaspi. Vidjela sam njegov krevet - čednu neoklasicističku počivaljku smještenu u odvojak - i voljela bih zamišljati njegove oči na tom prekrasnom, treptavom, višebojnom kristalnom Atlantisu.

Lako je oscilirati između Henryja i Renea - ostati primljiva i jednostavno pristupačna, pasivna, pustiti da me pomiče ritam plime. Ne željeti Allendyja - muškarce, objekte - već primati: strpljivo, ženski, bez pitanja, bez prisile, ne više uznemirena neurotičnim fiksacijama, grčevitim istiskivanjem života, dvobojem s poteškoćama, prisiljavanjem sudbine, impotentnim bjesovima, sterilnim, mazo- hističkim potjerama.
Mirnoća. Radost. Zadovoljstvo razumijevanjem. Je ne veux plus rien. I smijem se malo, poput iscrpljene majke na kojoj su njezina višestruka djeca isprobala previše nepodopština. Osjećam majku svega - utrobu i zemlju s golemim zaštitnim krilima! Strast i majčinstvo spojeni - majka poput noći prekriva svijet, pokriva ga, smanjuje mu boli. I poput noći, ponovno sam usamljena - aktivna, neovis- na, nemirna. Hugo spava na svojoj sigurnosti, Henry piše u ležaljki moje strasti; Allendy spava na paperju brakova iz snova; Eduardo spava na toplini mog pisma.Je suis suprement heureuse. Ja sam noć koja bdi nad njima kroz zastrte prozore vrlo široko otvorenih očiju.
Ujutro se probudim pjevajući jer znam da su svi duboko spavali, uspavani lažima koje sam im rekla, uvijek prekrasnim lažima, nužnim, kreativnim, bajkama!
Laži: Objasniti Henryju zašto ne mogu provesti tjedan s njim. Izmišljotine. Boja. Drama. Objasniti Allendyju zašto i dalje izlazim jednu večer tjedno. Laži Fredu kako bih smanjila efekt Henryjevih ljutih okrutnosti jer Fred tu i tamo ukrade poljubac. „Volim te kao brata", što nije istina. Fredova je osjetljivost poput barometra, ali ima dubinu jednog pera.
Laži, kako bih od svijeta sakrila svoje bitke s lošim zdravljem. Budući da sam često previše umorna da bih izdržala čitav dan, izmišljam aktivnosti dok trčim kući kako bih se osunčala. Laži o izvoru prihoda koji Henryju dajem zahvaljujući ekstremnim odricanjima, jer je imati posao atraktivnije od sitnih ušteda koje ja moram napraviti. I ja ne bih mogla zadržati posao jer nemam snage. Laži Hugu kako bih sačuvala njegovu sigurnost. Laži Emiliji. Laži Joaqui-nu kako bih umirila njegovu ljubomoru. Laži o noćnim sestrama, liječnicima, utopistima.
Jedina osoba kojoj ne lažem je moj dnevnik. Ipak, iz ljubavi čak i prema svom dnevniku, ponekad lažem ispuštanjem. Postoje još tolika ispuštanja!
Ono što me često zabrinjava moje su male, ali brojne nevjere! Dorothy, omekšana Allendyjem i toliko željna milovanja, uznemiri me, i ganuta sam poljupcem koji mi daje. Homoseksualci, zgodni mladi muškarci u Smith's Tea Roomu, privlače moju pozornost. Lice koje vidim na cesti slijedim nekoliko ulica. Muškarci me slijede i to me zabavlja. Kipar Zadkine kaže: „Hajd'mo se naći jednu večer. Želim te češće vidjeti." Trebala bih raditi, a umjesto toga mislim o ljubavi, poput mlade djevojke koja počinje živjeti.
Jer ja doista počinjem živjeti! S kakvim mladenačkim nestrpljenjem očekujem sutra i svoj posjet Allendyju. Kada mislim o njemu, ledi mi se krv.
Kad mi je bilo sedamnaest i kad sam toliko pisala, sjedeći blizu prozora i promatrajući kako pada snijeg, zašto nisu Nietzsche, Henry, June, Allendy, Rank, Spengler - svi Titani - došli k meni? Tada sam toliko radila kako bih ih zaslužila!

21. veljače 1933.
Moj trideseti rođendan počeo je darom od Henryja, luđački smiješnom stranicom na kojoj je pisao poruke sebi poput: „Ukrasti dobre knjige iz Američke knjižnice. Biti bik. Hladnim danima ličiti


zidove spavaće sobe confuria. Nabaviti A Rebours za Anais. Pozvati Zadkinea na večeru." A onda me nazove.
Provela sam slatkih sat vremena s Allendyjem.
Ova posljednja dva dana bila sam trijezna, pomalo opterećena zadacima koje sam si postavila. Pomalo ostarjela zbog svoje ljubavi za starost. Ja sam bila stara već s trinaest godina, kad sam prvi put osjetila užase života i počela biti majka svojoj braći. To što je Allendy u potpunosti dao svoj život drugima točka je sličnosti između nas. Ono što doista želim jest napustiti Huga, Majku, Joaquina, Al- lendyja i Eduarda u zamjenu za Henryja i za avanturu. A to nikad neću učiniti. Neću činiti drugima ono što su drugi činili meni, nikad!
U mojim odnosima s ljudima postoji veliki kontinuitet - odnosno u mojim privrženostima. Borim se protiv brzinskih, neobvezatnih, nepromišljenih kontakata. U tom nema ni traga Marsu, ljubavi za prekid, ratu, akciji - samo strpljiv, podzemni, nježan pokušaj da se uništi usamljenost ljudskih bića, briga za detalje, za cjelovitost. Dajem toj kreaciji brigu koju ne dajem nikom drugom. Nije čudo da moje ljubavi i prijateljstva imaju takvo nepromjenjivo značenje u mom životu.
Sve to o čemu pričam, sva mjesta, ljudi, događaji, postaju poput avanture, putovanja, kad ležim u Henryjevom krevetu, s njegovom glavom na mojim grudima. Spava duboko, mirno, držeći moju ruku, i ja ležim diveći se svom zadovoljstvu, svom osjećaju prizemljenja, dosezanja kraja i predmeta svojih aktivnosti. Čini mi se da sam tu kod kuće, i uplašim se. Možda Henry ne osjeća tu konač-nost, taj brak. Možda je u njegovom životu to samo faza. Ali on se probudi i ja shvaćam koliko se čvrsto drži za mene. Ipak, život me plaši. Razumijem Allendyjeve strahove. Još volim previše, previše se zalijepim. Čak i uz disperziju, moja ljubav ne gubi svoj intenzitet.

Drugi, konačno, vrhunac mog života: kad otkrijem koliko je moj Otac patio jer sam ga napustila. Dakle, voli me. Gustavo Duran kaže mi o njemu: „On je vrlo osjetljiv, vrlo ženskast, i izrazito sebičan, naravno. Treba biti voljen i tetošen. Jedan je dan došao i nekoliko sati pričao o tuzi jer je izgubio svoju djecu - rekao da ponekad iznova čita tvoja pisma - koja obožava - ne može razumjeti zašto ste ga napustili - jako je patio zbog toga."
Kažem: „Napiši mu da ga želim vidjeti kada dođe u Pariz."
Kada sam došla kući, pogledala sam u vatru i halucinirala. Obuzeo me osjećaj nepodnošljive radosti, osjećaj da sam dosegla kraj života, da sam pretjerivanjem u boli, pretjerivanjem u zamišljenim očekivanjima učinila ljudsku sreću takvim vrhuncem da ga ne bih mogla preživjeti. Dvadeset jedna godina gladi, maštanja, odricanja, odvajanja učinila je shvaćanje opasnim i preplavljujućim ciljem. Sve su se moje želje ostvarile. Moje je veselje tako veliko da se, kada razmišljam o svemu što sam dobila, osjećam spremnom za smrt. Rekla sam Hugu da sam poput žene na samrtnoj postelji, okružena svima koje volim. Bliskost sa svima. Ljubav mog Oca, moje Majke, Allendyja, Eduarda, Henryja, Huga, Joaquina. Previše, previše da bi ljudsko biće moglo podnijeti! Previše sam navikla željeti - nisam navikla na ispunjenje. To me ubija. Veselje me ubija!

Gustavo Duran - fizički brat Eduarda prema dobi, plavoj kosi. Samo, Gustavo je odlučan, aktivan, strastven, puten, čulan. Bio je tetošen, slavljen, popularan mladić čiju sam atraktivnost nekoć ko- mentirala. Privlačila me njegova svježa, dinamična mladost. On kaže o tom čudnom fenomenu: žena koju je lijepo gledati, a koja zna misliti. Joaquin mu je posudio moj rani dnevnik - i Gustavo je bio zapaljen! Zna recitirati čitave stranice. Neku smo ga večer pozvali zbog Dorothy, ali njegova je pažnja bila usmjerena samo na mene. Molio me da me vidi nasamo. Danas sam ga posjetila. Čitao mi je iz svog dnevnika - nemirnost, nezadovoljstvo, nagli prijelazi između misticizma i seksualnosti.
Čitajući Bergsona. Gustavova svjetovnost nekada me plašila. Sada vidim glad, melankoliju. Dobro smo pričali tijekom dosadnog banketa kod Godoyevih. On je savršen govornik, briljantan, egoističan, magnetičan. Kaže da sam u svom ranom dnevniku uvijek na granici sentimentalnosti, ali da je nikad nisam izvršila. Dah umjetnika.


Neku večer čitala sam o znaku Škorpiona i rekla: „Šteta što ne znamo nikog rođenog pod tim znakom - fascinantan je." Čim je Hugo primijetio Gustavovu privrženost meni, „horoskopirao" ga je. Bio je rođen u znaku Škorpiona!

Vidjela sam slike Nestora de la Torre. Prvi moderni slikar koji me uzbudio i duboko dirnuo.

Uvijek se moram prisiliti na vjerovanje da se žrtvujem za nekoga. Izliječila sam se kako bih usrećila Allendyja. Ne umirem kad to želim jer ne želim povrijediti Huga. Ne napuštam Huga iz istog razloga. Samo me humani razlozi sprečavaju. Ne želim čak ni vjerovati da su stvari koje želim pogrešne (moja posvećenost Henryju) -znam da nisu pogrešne. Ali ravnam se prema boli koju bih mogla uzrokovati drugima.
Istovremeno, tako dobro vidim kakvom beskonačnom količinom prijevara uspijevam dobiti gotovo sve što želim ne povrijedivši nikoga. Kako sam htjela Gustava vidjeti nasamo i, jer je i on to htio, upotrijebila sam prijevare, laži. U jednom trenutku moja je laž bila u opasnosti da bude otkrivena - pa sam izmislila jednu bolju. I sve to dobro funkcionira. Upotrebljavam istinsku genijalnost, pamet. Imam utočište u polulaži, koja je najbolja jer odvraća sumnju. Činim se srdačnom i povjerljivom - nikada rezerviranom. Uvjerenost da nijedna od mojih laži ni na koji način nije zla, daje mi osjećaj sigurnosti i nevinosti koje sjaje na mome licu.


25. veljače 1933.
Tiho zatvaram vrata prema svijetu. Povlačim dugačak mističan zasun. Spuštam nehrđajuća okna. Tišina. U sebi sam zatočila divljenje za bistrog, svojeglavog Eduarda; glazbu Stravinskog u ritmu krvi; Joaquinovo kreposno lice za klavirom; novo razumijevanje Thorvalda, mog davno izgubljenog brata; misli o „ženstvenom" Ocu!

Kako se neobično nevino osjećam dok se perem pred Henryjem, brzo oblačim, ponovno pudram, istrčavam i ulazim u taksi kako bih otišla do Majke i tamo se našla s Hugom. Donosim svoju radost kao buket za sve!
Taksiji su moja krila. Ne mogu čekati ni na što. Divno je izaći iz vlaka u 3:25, trčati niz stube, voziti se kroz grad sanjajući, stići kod Allendyja u 3:35, upravo kad je mislio navući crni zastor. Otrčati do cafea i tamo pronaći Henryja. Nikakva umjetnost ne može dostići život. Kada klevećem život, to je zato što se bojim svoje strasti za nj, za njegovu krhkost.

Večer. Začarani sati s Henryjem. Pisanje. Razgovor. Dugačko senzualno okušavanje snaga. On sanja o tome da me slijedi u New York kad budem išla s Hugom. Želi vidjeti svoje stare „drugove", posebno Emila Schnellocka. Čim on nešto želi, ja osjećam kako želim čitav svoj život posvetiti tome da mu to dam. Često je to nešto što ja ne želim - jer New York možda znači June i scene s June. Ali kako samo volim vidjeti Henryja punog entuzijazma, kako se smije od uha do uha, kako mu nedostaje dom, kako je neobuzdan. To za mene ima vrhunsku važnost.

Jučerašnji sastanak s Eduardom, koji je otišao kako bi pobjegao od boli - boli svog negativnog života; koji može voditi ekstrovertiran život podalje od mene i koji iznova pronalazi svoju bol čim me ponovno vidi - svoju vezu s boli.
Ja sam ta koja mu, budući da sam dobro naučila lekciju, ukazuje na dva načina interpretiranja činjenice da Allendy nije odgovorio na njegovo pismo. Neurotično - da ga Allendy zanemaruje. Dokazujem da to nije istina. Drugo, normalno - da je Allendy, zbog osjećaja da nije izliječio Eduarda,

nesvjesno povrijeđen i želi Eduarda malo kazniti. To drugo objašnjenje, ono ljudsko, jest ono koje Eduardo može intelektualno prihvatiti. Ali emocionalno je uvrijeđen i osjeća se previđenim. Moju intuiciju točnom pokazuje radost koju je Allendy pokazao kad je vidio Eduarda - radost koja čak malo boli i mene.

Eduardo je osupnut mojim nerazumijevajućim razumijevanjem astrologije.

Ponovno pojavljivanje moje ljubavi prema Hugu prošle noći, jer izgleda pomalo izmaltretiran životom, vrlo ljudski, vrlo ljudski strastven sa mnom (kao što je to Allendy)... i u ovom ga trenutku volim - bore na njegovom licu, znoj na čelu, spaljen pogled u očima, njegovu živu ljubomoru na Eduarda, pulsirajuću seksualnost.

Vidim u Eduardu zelenog demona boli koji drijema sa svojim engleskim vegetativnim, površnim životom; taj zeleni demon uzbuđen je mojom prisutnošću, i ja postajem svjesna rata, ustanka, boli koju donosim zajedno sa životom koji donosim.

Henry ostaje u središtu mog života i bitka - fiksiran - strast moga života. Bojim se potpunosti svoje ljubavi prema njemu - bojim se da ću ga njome sputati. I stoga se širim u manje ljubavi - definitivno manje, poput zviježđa. Os je Henry uvijek Henry. Večeras sam pokušala stvoriti književnost od stranica koje sam napisala o njemu, ali nisam mogla - bile su to previše žive, previše ljudske stvari. Ne bih mogla podnijeti baratanje njima. Duboko me ganulo i samo razmišljanje o njemu, prisjećanje da je

8. ožujka obljetnica mog prvog posjeta njegovoj sobi - nevjerojatna godina. Moja je strast prema Henryju poput Sunca koje baca zrake na druge: Allendyja, Huga, Eduarda, Joaquina, Oca. Poziv od Henryja: intervju s Ottom Rankom sto posto uspješan. Rank ga je učinio prijateljem. Opustim se u potpunom zadovoljstvu. Henryjev uspon.

Eduardo je rekao da način na koji sam opisala de Vilmorinove u potpunosti pristaje i meni: ja sam živahno dekadentna). Nemam nijedan jedini zemljani znak u svom horoskopu. Uglavnom voda.
Henry je proveo večer s Walterom Lowenfelsom, pjesnikom. Govoreći o Lawrenceu, Lowenfels je rekao: „Jedinu knjigu o Lawrenceu koju se isplati čitati napisala je žena čudnog imena, Anais. Fragmentirana je, ali nadasve poučna."

Stojim osupnuta usred studija i razmišljam o Henryju i Ranku - osjećam se poput vizionara, osjećam kako sam žudno, fanatično željela Henryjev uspon. Slušam ga kako govori: „Prebrza si, Anais", na dan kada sam govorila zaneseno („Taj čovjek, Rank, cijenit će te. Moraš se naći s njim."). Henryju je bilo malo nelagodno zbog mog „zanosa", ali vjerovao je - vjerovao i meni kad sam ga natjerala na sastanak sa svojim agentom i svojim izdavačem. Volim ga zbog njegove vjere: on zna gdje i kad treba popustiti. I tad se istakne veličanstveno, prekrasno svojim radom. Moj Bože, kako sam sretna što sam pronašla Henryja, genija kojemu mogu služiti, obožavati ga. Nekog dovoljno velikog da iskoristi moju snagu, podredi je svojim upotpunjenostima. Bože, Bože, pravi brak, plodan brak. Nema plodnosti u mom braku s Hugom. Mi ne stvaramo ništa. Trebala bih imati djecu, ali ja sam umjetnica, a ne majka.
Hugo u šali kaže da ja imam harem. Svakom kažem: „Ti si mi najdraži." Pravi je kralj Henry. Moj mi harem daje mnogo posla -sve ih održavam sretnima. Ja sam sretna, sretna, sretna. Proljeće je. Ne hodam po zemlji - letim, letim kroz kuću puna ljubavi prema svojem haremu, puna obožavanja prema svom haremu. Danas Al-lendy, Eduardo, Henry - volim ih sve vidjeti u jednom danu. To me čini bogatom. Prepuna sam!

Večer. Danas sam bila obilno ljudski sretna zbog Henryjeve sreće. Sinoć mi je napisao pismo o svom sastanku s Rankom, koje pred njim u suzama čitam u cafeu:

Ako ovo sadrži išta od otkrića, mudrosti, stvarne vizije, uzmi to kao dar koji nudim samo zahvaljujući tebi. Ti si bila učitelj... ne Rank, ne čak ni Nietzsche, ni Spengler. Svi oni, nažalost, dobivaju moje priznanje, ali u njima leži mrtav kostur ideja. U tebi je bilo oživljavanje, živući primjer, vodič koji me proveo kroz labirint sebe kako bih razotkrio zagonetku sebe, došao do misterija. I to je značenje lutanja kroz labirint, takozvanog istraživanja sebe. Ne sebe, već ruba misterija, onog ne-ja po kojem mi je dopušteno znati, ako to jest znanje, to da znam. Najbolje je čisto naslućivanje, ekstatičan pogled u daleka i plemenita mjesta, bljesak u mraku koji održava iluziju u nama. Često, kad si se žalila na svoju nesposobnost da budeš anali-tičarka, ja sam na trenutke vidio ono što sad jasno vidim. Na kratke staze i kao vulgaran lijek možda jesi neuspjeh, ali to je stoga što je cilj previše sramotan. Ako čovjek ode čitavim putem s tobom, ako čovjek može ići čitavim putem, doista je nagrađen potpuno različitim rezultatom, nečim potpuno nepragmatičnim, nečim, i drago mi je što to mogu reći, nestvarnim. Na kraju dobije privilegij piti iz čaše mudrosti. Kažem to na vrlo, vrlo romantičan način! Čisti je romantizam danas govoriti o vrijednosti mudrosti, jer je to vrijednost koja više nije tražena. Nema djelotvornosti u ovom svijetu realnosti, koji je stvoren jer je ovaj svijet realnosti svijet smrti. To je gorka ne-stvarnost, svijet koji leži izvan olovke psihologa, svijet kojem se ne bismo trebali nikad u potpunosti prilagoditi, u koji si me ti odvela.1

9. ožujka 1933.
Astrološka predviđanja za ožujak: Privremena depresija. Dosada.
Mjesec je počeo paralizirajućom neuralgijom.
Financijski debakl svijeta. Velike brige. Scene s Hugom poput onih za vrijeme Sloma. Kako bih ga zadržala od utapanja, ostajem tvrda, čvrsta. Samo su umjetnici danas bogati. Hugo je, sve do sinoć, bio siromašan, tako siromašan istinskim vrijednostima. Suze, svađe, ljutnja. Udarila sam ga u lice, udarila njegovu škotsku nepopustljivost i tvrdoglavost, zbog kojih zanemaruje moje intuitivno ravnanje. Sad moram stajati uz njega, stajati uz njegovu vječnu depresiju, njegovu vječnu tamu bitka, njegovu težinu, čvrsto usidreno biće, koje kad gubi novac, osjeća da gubi svoje moći i razlog postojanja! Kako sam se borila da bih ga oslobodila straha. Čudno je kako se ja, koja sam u mislima opsjednuta milijunima strahova, saberem u trenutku krize i postajem neustrašiva. Jadna moja ljubav. Noćas smo smireni. On je sretan jer sam ga spasila od poniženja, od njegova osjećaja neuspjeha. I sada neka dođe ono najgore - mi pričamo filozofski!
U kakvom je svijet neredu. Okrećem glavu koliko je god moguće. Odvratno. Nikad ne čitam novine. Odbijam brinuti za političare. Kad rat dođe na moja vrata, u redu, onda ću nešto učiniti. Zani- ma me samo ono u čemu mogu pomoći, liječiti, djelovati, voljeti, služiti izravno. Moji voljeni! Moji obožavani!

Hugo je spašen od debakla. Sve je u redu. Skakućem po Parizu poput vjeverice, smijući se astrološkim predviđanjima. Stroj u meni koji u potpunosti funkcionira, veliki, dobro isprepleteni elementi neprestance usmjereni, ova moja svojeglava ruka na poluzi privlači one kolebljive: Gustava, u potrazi za sobom; Louise, u strahu od ludila. Svi oni čiji su životi razbijeni na komadiće, koje ne potiče vrhovna, svepobjeđujuća vizija, okupljaju se oko mene - tog ca-talyseura - i stoga ja sublimiram svoju žensku taštinu, koja je velika, reducirajući neumjereno veselje koje me ispunja kad me okružuje ljubav.
Nevjerojatni ljudi okupljaju se oko mene - ja ih smatram trps grads - trebaju ostvariti, na jedan ili drugi način, svoj napredak u povećalu mog idealizma, moje živosti.

Eduardo, koji je toliko zadovoljan mojom knjigom snova, misli da sam pronašla svoj stil, da je moje erotsko, neumjereno, dekadentno pisanje u suprotnosti s mojim rimbauovskom prekrasnom nevinošću (vidite kako mnogi vjeruju u moju nevinost - bi li ih ovaj dnevnik zavarao?), da idem izvan, u mislima, izvan i iznad svoga horoskopa.

Pišem Henryju da bude vrlo strog sa mnom - da se bojim dodvoravanja koje dobivam. Bilo je bolje za mene kad sam bila sama.

Čudna je činjenica da sam rođena bez ijednog zemljanog znaka!

12. ožujka 1933.
Kod Allendyjevih: Artaud - lice iz mojih halucinacija. Halucini-rane oči. Oštrina, karakteristike isklesane u boli. Čovjek sanjar, dijaboličan i nevin, krhak, nervozan, moćan. Čim se naše oči sretnu, tonem u svoj zamišljeni svijet. On je istinski progonjen i proganjajući.
Bojim se susresti se s njim jer sam nekoliko dana ranije pročitala nešto što je on pisao i pojavilo se neobično blizanaštvo. Henry je rekao da sam ja mogla napisati te stranice. Znala sam da ću sresti svog brata u imaginaciji i stilovima. Nisam očekivala to lice. „Je suis le plus malad de tous les surrealistes." Pročitao nam je sadržaj svoje drame. Slomljen je, drhteći dekadentan, još jedan „veseo dekadent" - opijum, možda. Kako njegove oči nadilaze ono što gleda. Izgorjelo lice, zlo, strast, nasilje. Bila sam hipnotizirana, bojala se razgovarati s njim. A bio je nježan, i sam je, također, bio začaran. Rekao je:
„Izgledaš kao svećenica Inka." Njegove su oči slijedile sve moje pokrete. Zaboravila sam na sve ostale u svojoj zaokupljenosti. Naše su se oči neprestance nalazile.
Danas sam se udubila u nekoliko Artaudovih stranica i pokušala mu pisati.

Tijekom čitavog prošlog tjedna shvaćala sam da mi ne nedostaje Allendy, da je impuls koji me privlačio k njemu bio prolazan, da je svojom mudrošću rastopio moju žestinu. Kako mu sad mogu re- ći, kad je počeo patiti od ljubomore, počeo zahtijevati? Prošle noći, kako li je bio napet.

Također sam na neki način završila s Gustavom. Ne sviđa mi se. Dogmatičan je, despotski, previše razuman, previše uravnotežen, previše jednostavan, previše uman, previše lucidan. Jedan je razgovor bio dovoljan. On je i doslovan, iako inteligentan, previše realističan. Voli obrasce, savršenstva, točnost - kao što sam i ja voljela prije nego što sam srela Henryja. Sad se osjećam opuštenijom, više bohemskom - više umjetnicom i manje damom - manje logičnom, manje urednom. Probila sam ljusku forme koja je gušila mog Oca -eleganciju i formu kristalizacije koja proizvodi jalovost.
Ja nisam protiv ničega, jer imam vlastiti način za uporabu svega, za pretvaranje svih stvari u hranjenje. Čak i naše noći s potpredsjednicima banke proizvele su stranice kreativnog pisanja!

Ovih dana pišem stranice o Louise, o „očima", satovima. Kaos me obogatio i nahranio - to je sve što znam.

Voljela bih prikupiti sva svoja iskustva i dati ih Henryju. On bi razumio sve. Ali previše ga volim da bih ga dovela u neugodan položaj. On bi sumnjao u čvrstinu moje ljubavi za njega, a ona je srž mog života. Smiješno je to što je njega jednako lako dojmiti, jednako je nevjeran, ponekad - sad je slučajno predivno vjeran jer je u potrazi za idejama, ne iskustvom, dok ja sad imam iskustvo: Artaud (dramska osobnost Artauda glumca, stvaratelja nadrealističkog teatra), Nellie, Allendy. To je suprotnost

Henryjevom aktivnom, uzavrelom, raznolikom životu s June, suprotnost njegovim punim danima, punom životu, kojem sam se nekoć divila.
Gosti su otišli. Sjedim sama u studiju. Zagušujuća, zadavljuju-ća plahost uništila mi je večer jer mi je ta prilika previše značila, jer su očekivanja bila pregolema. Nema napretka, nema napretka. Da su mi ovdje Rene i Artaud! Dijelovi su bili poput sna, gdje ja puštam da moja kuća govori umjesto mene, vrt, kristali. Artaud je bio snažno ganut: „Kuća je magična; vrt je magičan. Sve je ovo bajka."
Ali ja sam tužna i usamljena - ponovno nepovezana, ugušena svojim raspoloženjem. O, trud, trud da se povežem! Srcedrapatelj-ni trud.
Artaud zažareno govori o legendama, mitovima, spletkama, magiji. Zamjera Reneova psihoanalitička objašnjenja! Osramotili smo Marie Bonaparte. Artaudove su oči sad umorne, zle, njegovo suhonjavo lice tako ljuto.
Odjednom imam snažan osjećaj da sam samo žrtva raspoloženja, da su me ostavili zadovoljnu u svojim slikama - da su možda oni također izgubili svoju sigurnost jer su osjetili da su u egzotičnom okruženju. Kad je Rene prvi put ušao, rekao je: „Osjećam se ovdje kao u vrlo dalekoj zemlji."
Potpuno sama, počinjem se smijati jer se prisjećam dobrih stvari.

Ta nevjernost umjetnika! Kao što sam predvidjela, Henryja stimulira Walter Lowenfels, dok mene stimulira Artaud, i samo zato što ja također živim na više strana, mogu razumjeti Henryjevu novu idolatriju! Njegove ekstravagantne stranice o Lowenfelsu odgovaraju mojim ekstravagantnim stranicama o Artaudu.
I tako sam noćas spremna ne samo sudjelovati u njegovom entuzijazmu (umjesto da taj entuzijazam zarobim ili se vjenčam s njim zbog svoje ljubomore) već asimilirati i Lowenfelsa, načiniti mjesta za njega, proširiti se, dopuštajući istovremeno i Henryju da se proširi. Ako živiš, možeš dopustiti i drugima da žive.

Kada Lowenfels piše na ekstremno ekscentričnom engleskom, Henry to prihvaća, ali da ja to učinim, nazvao bi to lošim engleskim (jer postoji razlika između „deformiranosti crteža onoga tko ne zna crtati i namjerne deformiranosti umjetnika koji zna"?). Nužno je da svijet ne zna da meni engleski nije materinji jezik! Smijem se dok ovo pišem.
Opisala sam Lowenfelsovu poeziju kao kratak pogled razrokog čovjeka. Nije da mi se ne sviđa. Originalna je, ali nefokusirana. A upravo u tom nedostatku fokusa u Lowenfelsu Henry pronalazi kaos koji ga hrani, baš kao što sam ja pronašla hranu u Henryjevom kaosu.

Dom. Ponovno sam u raju. Henry je za mojim radnim stolom, hrva se s Lawrenceom, kopa po brdima svojih bilježaka, uzdiše, puši, psuje, tipka, pije.
Tako je slatko doći kući njegovoj nježnosti - njegovim rukama uvijek spremnim na milovanja, čak i kad govori o značenju umjetnosti, porastu shizofrenije, svemiru smrti, ciklusu Hamlet-Faust, Sudbini, Duši, makro/mikrokozmosu, megalopolitskoj civilizaciji, predaji, biologiji.
Upotrebljava sve, čak i ono što sam mu rekla o Eduardovoj ljubomori, koju korelira s Proustovom.

15. ožujka 1933.


Probudila sam se jutros i od Artauda dobila knjigu, L'Art et la mort. I bijednu poruku od Eduarda. On nikada neće razumjeti nezainteresiranu „tiraniju" kreatora. Kratkovidan je. Njegova je vizija ženstvena i kratkovidna.

Kad Henry i ja živimo zajedno, neprestance puše moćan vjetar kreativnosti. U sinoćnjem uzbuđenju oboje smo tražili konačnu interpretaciju Lawrenceove slike i pali jedno drugom u zagrljaj puni sreće zbog ideja do kojih smo došli. Henry kaže, s tipično pretjeranom ocjenom: „Ti pišeš ovu knjigu." Ali to su samo iskre trenja, jednakog truda. On stvara gigantsku fresku, kozmičku fresku. Ja donosim mrvice poput neumorna mrava, i on upotrebljava, pije, oplođuje, jede s jednakim odricanjem kao što daje svoje ideje i svoje znanje!
Eduardov način da me razjari jest da govori o „staležu" i ne-skladu mog saveza s Henryjem. Tad rigam vatru u potpunom gađenju jer ne vjerujem u stalež, već u osjećajnost i talent, i vjerujem da je Henry osjećajniji i talentiraniji od Eduarda, da Henryjeva grubi vanjština sakriva blaže, i nježnije, i osjetljivije biće nego što je Eduardo.

Henryja brine Artaud. Ali neće mu se suprotstavljati niti govo-riti ružne stvari o njemu. Mi međusobno prihvaćamo svoje entuzijazme. Henry luta, kao i ja, gubi se, istražuje, raspline se, zaborav me, površno, u velikom imperativnom trenutku, što ja razumijem Svatko od nas dvoje posjeduje vlastitu dušu, poštuje ego onog drugog; iako možemo prolaziti kroz mučenje, ljudski.

Velika tuga kad sam jučer napustila Allendyja. Jednog Allendyja mučenog ljubomorom i stoga strastvenog. Bila sam prevladana i nisam mogla govoriti. On je nevjerojatno intuitivan i moje su laži bes-korisne.

Dok krećem u sve veće i veće komplikacije („Neke noći su te svi voljeli", rekao je Rene), sad me brine ljubomora drugih, jer znam njezine strahote. I postaje sve teže i teže usrećivati četvorica muškaraca.

Ostavila sam Renća da bih se na stanici srela s Henryjem i doš la kući s njim - drhtaj veselja i nježnost kad se susretnemo. Pa ipak osjećam se čeznutljivo i mislim o Reneu, i koliko ga želim, i kako je glup moj impuls jer je Rene gotovo kao Eduardo, još jedan tamni čar pokreta, još jedan mrtav čovjek.


18. ožujka 1933.
Kraj četverodnevnog života s Henryjem. I on je prvi put sa mnom upoznao potpunu zadovoljštinu,
potpuno zadovoljstva
(moj osjećaj dok ležim u njegovom krevetu u Clichyju!). On, dok leži u mom krevetu, doživljava kraj nemira.
Tristesse inouie - nakon rijetkih dana rada i razgovora. I nepodnošljiva slatkoća dovršenosti, ispunjenja, za dva bića tako nemirna, tako nezadovoljena.

Kada Hugov telegram stigne [iz Londona], Henry je skamenjen. Ujutro se naša sentimentalnost uvlači u svoju kućicu.

Hitam na svoj istraživački posao, mentalno tek poluprobuđena, ležeći u tom nižem biološkom sloju, instinktivnom, gdje krv još ključa. Kradem knjigu o Crnoj smrti iz Američke knjižnice za Hen- ryja, jer je on ukrao Elie Faure. Jer se osjećam u Rabelaiseovoj frazi - "Fay ce que vouldras." Jer se osjećam nesputanom. Nekritičnom. Amoralnom. Jer Henryjev život - iako meni čitav nije potreban, potreban da bih živjela - jest život, jer samo ide i teče - sans accrochage. Jer, kao što je tako mudro rekao Rank, postoji razlika između uskraćivanja i samoodricanja!

Ali moja divna mudrost bila je pomalo potresena kad sam otkrila da je Henry Rankovu knjigu, koju sam mu dala prije nego što sam je imala vremena pročitati, dao Lowenfelsu!

Henry i ja ne možemo se vjenčati zbog Huga, i zbog toga što bismo zajedno umrli od gladi. Zbog te jednostavne činjenice ponekad zurim u infantilnom očaju, jer biti mudar isto je što i prihvatiti relativnu sreću. Ali apsolutno, mene progoni apsolutno.

I noćas bih mogla potražiti sklonište u ljepoti. Ležim u krevetu čekajući Huga i glupo promatram ljepotu sobe, katalogizirajući i detalje i ambijent - njezin legendarni aspekt. Male sandale pokraj kreveta. Satenska noćna haljina, na kojoj se kroz crnu čipku vide grudi. Arapska boca pokraj kreveta. Otvorena lakirana kutija iz koje se prosipaju čelične ogrlice, čelične narukvice i koralj. Ne mislim ništa
Ali čujem Henryjev glas, grmljavinu i životinjsko krzno u njemu, mekanu promuklost, i vidim njegovo oskudno tijelo atletskih ramena, mišićavo, snažno, ali koje se na trenutke čini krhko. Zvoni zvono. Hugo je na vratima.

O, Bože, postoje trenuci kad me moja iskrenost i moja cjelovitost ubijaju - ne mogu više glumiti!
Ne želim više glumiti!


18. ožujka 1933.

Allendyjev kraj. Pobuna protiv njegovog nedostatka mašte, njegove praktičnosti, njegove plijeneće i zagušujuće ljubomore, načina na koji prevodi moje poetske činjenice u činjenice, načina na koji stvari opisuje znanstveno, medicinski. Nemam mu želje više dati išta - osjećam samo potrebu za samozaštitnim bijegom od onog što me uvijek iznova zavarava, jer ja sam vizionar koji želi načiniti pjesnika iz liječnika, živog čovjeka iz mrtvaca, uvijek izazvana nedohvatljivim i teškim. I budem povrijeđena u procesu stvaranja čovjeka; svaki put kad pokušam stvoriti ljudska bića, budem ljudski povrijeđena. Kad stvaram u umjetnosti, nikad nisam povrijeđena. Povrijedilo me nerođenje Eduarda, inercija i težina Huga, koji ne poznaje ekstazu. Samo je Henry u potpunosti rođen. Hugo je rođen u mjeri da zadovolji sebe, ali ne i mene.

Dosta, dosta mazohizma i nadljudskih zadataka. Osjećala sam tako jasno danas da se Allendy bori za dominaciju nada mnom, koristeći svoje „sudačke" moći uvijek protiv Henryja - i to da bi uži- vao u meni na neljudski način, poput Eduarda. Pozlilo mi je od njegova govora o „čistoći". Otišla sam dalje od njega. Ja sam izvan njegova dosega. Začarana sam Artraudovom maštom i Henryjevom ži- votnošću. Ne sviđa mi se Allendvjev jezik (nikad mi se i nije sviđao), njegova bijeda, vakuum koji ostavlja.
I tako, nakon što sam potratila toliko vremena, počinjem ponovno pisati.
Uvijek jer me život povrijedio.

Fuge. Svi ljudski odnosi su relativni, i nesigurni, i nepouzdani. Sve što mogu reći jest da Henry i ja imamo više hrabrosti od Eduarda, koji je razočaran životom, pa čak i od Allendyja, koji je odabrao sublimaciju i smrt. Eduardov bijeg u London - Allendyjev bijeg u analizu i objektivnost - moj u umjetnost - manje ili više daleka putovanja ljudskih bića, ovisno o njihovoj izdržljivosti i hrabrosti.

Strahovi. Kad se Hugo vratio iz Nizozemske i vidio kuću u mraku (ja sam spavala), zamislio je da sam ga napustila i da će na vratima pronaći poruku.

Pišem Artaudu: U nekoliko redaka koje sam pročitala ranije, naslućivala sam ton, a sada u L'Art et la mort otkrila sam širinu i bogatstvo tvog pisanja. Nikad nisam pročitala nešto tako faradejsko, tako neopipljivo, tako naoštreno. Čini mi se da si pokrio sva iskustva fikcije, da si posjetio područja o čijem smo postojanju mogli samo slutiti, poput onih planeta nepoznatih našim očima. Dobila sam gotovo bolnu impresiju sveobuhvatnosti tvoje ekspresije - poput konačnih tvrdnji, apsolutizma vizije. Ne mogu samo jednostavno reći: „Obožavam tvoju knjigu", jer višestrukost intencije i percepcije u svakoj tvojoj riječi izaziva vrtoglavicu (što ti i želiš); strah, također, kao što se čovjek boji mitova.
Čovjek vidi previše. Vizija je neumoljiva i gotovo nepodnošljivo oštra...
Trenutačno ne mogu više od ovoga: abdicirati kao književnica i vratiti ti tvoje vlastite fraze, podsjetiti te da ono što si napisao o drogama vrijedi i za učinak tvog pisanja, opisuje njegov učinak; da bih ti mogla reći više kad se izbavim iz tog blještavila.
E S. Dala sam ti „Alraune" jer ja govorim kroz pisanje, ali sam ti zaboravila reći da nije dovršena, da se tri žene, koje su projekcija jedne, vraćaju iz smrti kroz muškarca i oslobađanje od sebe.
Trilogija samoljublja.


25. ožujka 1933.
Došao je Henry i smijehom otjerao moje crno raspoloženje, rekao da se osjeća tako nevinim od svake nelojalnosti. Ja sam rekla: „Ti si jedini dosljedan impulsu trenutka. Ja varam i izigravam, ali ti ostaješ u središtu - nepomičan." Bio je nježan i doista neodgovoran. Smijala sam se jer je rekao da ja razumijem velike slobode i da se spotičem o male zapreke (njegove posudbe moje Rankove knjige Lowenfelsu). Shvatila sam da ima pravo glede svoje nevinosti Poslao mi je presliku svog pisma Lowenfelsu, ali ja njemu nisam poslala presliku svog pisma Artaudu! Ali to je zbog želje da ne po- vrijedim Henryja svojim bjegovima i fantazijama. Ja sam svjesna, a Henry je nesvjestan. Možda se to naziva pažljivošću, ali kako se kajao, kako je bio nježan. Nemoguće je ostati povrijeđen. On me liječi tako duboko. Rekao je: „Ne mogu ti biti nelojalan jer ja živim u tebi - opsjednut sam tobom! Nikada te ne zaboravljam. Ostatak je književnost. Dodvoravam se Lowenfelsu. Uskoro ću završiti s njim. Potpuno sam svjestan da njegova poezija ne opravdava ono što sam mu napisao."
„Slučajno", rekla sam (književnica dobiva nadmoć), „bilo je vraški dobro, ono što si napisao."
Smijemo se. Ležimo zajedno, mekano se jebući, nježno, plivajući u tome, i prvi put dolazim do orgazma bez da sam ga tražila, gotovo mirno, poput sporog svitanja, sporog cvjetanja iz opuštanja, i prepuštanja, i nebitka. Bez posezanja za njim. Padajući poput kiše, cvjetajući, preplavljujući um.

San: Ulazim u luksuzni grande maison de couture. Otkrivam da je prodavačica kontesa de Vogue. Osjećam da ne znam kako se ponašati prema njoj, jer ne želim da shvati kako mi je neugodno što ona mora raditi. Naporno se pokušavam doimati opušteno. Lutke
su vrlo ružne. Izložbeni salon istovremeno je Nellien salon, a tu su i posjetitelji. U snu imam osjećaj da je Nellie vrlo razuzdana i dekadentna. Drsko pokazuje koljena i grudi. Veliki prozor u sobi, poput prozora Melisandea, s pogledom na more, prostor. Odjednom, Nellie me optužuje da sam ukrala neke rijetke komade od zlata. Vrlo sam ljuta. Kažem: „Nije da mi smeta što me se naziva lopovom; ja vjerujem u krađu. Ukrala sam knjigu iz Američke knjižnice. Ali zlato - zašto misliš da bih ukrala zlato?" Jedan starac priznaje krađu dobrodušnom gestom. Kroz prozor vidim nekoliko muškaraca u polju vrijeska i grmlja, koji se spremaju uplašiti ženu velikom lažnom zmijom koju drže uspravno poput stupa. Žena je vrlo hrabra i počinje udarati zmiju štapom, ali pada u ruke muškaraca, koji je ugrizu. Atmosfera katastrofe - sumporne boje. Nervozna sam. Žao mi je žene. Ispraznim svoju malu crnu torbu u njezine ruke. Svjesna sam da neću imati dovoljno novca za povratak kući, ali nije me briga. Idem pješice. Sretnem Nellie i njezinu obitelj u nekakvom salonu za masažu na otvorenom -

male sobe, ležajevi itd. Nellien otac sprema se prikazati film. Nellie sjedi na ležaju kao u kazališnoj lo- ži. On kaže: „Moraš pogledati ovaj film prije nego što ga prodam." Trenutak prije toga Nellie i ja sjedile smo pokraj prozora i na nebu smo vidjele siluetu goleme, divovske ruke koja pokazuje lijevo od nas - prijeteći. Ali ja sam svjesna da je napravljena od kartona i upravljana koncima, poput oblika sjena u kazalištu Balinese. Sada ruka putuje obzorom, neravnomjerno iza rubova planina itd., i ja vidim da se ne pomiče blago, poput Sunca, već poput guignol lutke, u trzajima. Nisam impresionirana, ali Nellie jest. Osjećam se kao da sam u kazalištu.
U trenutku kad se probudim, pokazivanje ruke ostaje mi u mislima, praznovjerno, poput Božje ruke ili nečega takvog. Hugh misli da osjećam propast aristokrata i osobno se smijem fatalizmu, ka- tastrofičnim aspektima naše epohe.

Uživam pričati Henryju fantastičnu priču o Hugovim pripremama da ode u Južnu Ameriku kako bi vodio ranč s plemenitim šumama (ideja kojom se Hugo igrao u danima depresije jer mu je bogati Kubanac ponudio da bude upravitelj). Stvarni detalji: Hugo je otkazao najam vlasniku naše kuće - najam istječe u listopadu (Hugo je zapravo zatražio smanjenu najamninu). Sviđalo mi se vidjeti Henryjevu paniku i slušati ga kako tiho kaže: „Ne možeš otići - mislim, ja ne mogu živjeti bez tebe. Kad sam u Louveciennesu, shvaćam da samo s tobom potpuno živim... Sve je u redu kad smo zajedno. Morat ćeš reći Hugu istinu - i pustiti stvari da se raspr-snu. Želim da se to dogodi."
Istovremeno primjećujem da me voli prisiliti na ponavljanje (Koliko me samo često pita isto pitanje!) da ne mogu živjeti bez njega, da ću, ako budem prisiljena na takvu odluku, slijediti njega. I on uživa u mojim riječima, mojim uvjeravanjima. Ljudski, ljudski i koliko mogu vidjeti, o, Bože, svijet vođen ljubomorom - ljubomorom, dominantnom temom boli u svima nama. Slijediti Henryja značilo bi izložiti se najvećim bolima i mojim najvećim strahovima. Svaki put kada pomislim na to, drhtim od straha u najbjedni-jem kukavičluku.
Znam da je moja najveća mana hipersenzitivnost - neizlječiva.

Henry vjeruje da prolazi kroz veliku tranziciju, iz romantičnog zanimanja za život u zanimanje za ideje. Postao je mudrac, filozof, metafizičar. Njegov um neprestance funkcionira. Sjedimo u cafeu i on pije, ali nastavlja govoriti o Spengleru. Ponosna sam, ali osjećam se prevarenom za svoju avanturu! Za podsvijet živopisnih patnji! Za užitak. Za manje, ali romantične vrijednosti!
Zato u subotu poslijepodne kod Zadkinea prihvaćam pozornost i poziv engleskog slikara - kako bih vidjela, čula, istraživala.
Duboko u sebi sretna sam, sretna što sam pronašla relativnu apsolutnost! Voljela bih da se mogu testirati u životu s Henryjem -vidjeti jesam li dovoljno velika, dovoljno hrabra.
Henry. Henry. Samo s tobom potpuno živim. To je frustracija, poluživot, kao što ti kažeš. Kako dugo to mogu podnositi?
Kad je Hugo stigao, šutjela sam, povučena, čitavo moje tijelo galamilo je o mom obožavanju Henryja. Henry. Golemi odjek moga bitka, učinio me gluhom za svijet. Željela sam trčati za Henryjem kad me napustio, ostati s njim. Nije me briga za bol!

Stvaram prepredene planove da bih, ako izbije rat, mogla sigurno pobjeći. Probudim se iz svog svijeta snova samo kako bih glumila, radi sigurnosti. Tad ponovno zaboravljam stvarnost i tonem natrag u svoj svijet. Henry treba moju hrabrost, moju praktičnost, moju odlučnost. Oslanja se na njih. Njegova bespomoćnost u stvarnim stvarima tjera me voditi žestoke ratove za njega. Ideja „rata" obeshrabruje ga. Živi samo u svojim knjigama. Dok veliki strahovi uvijek pobuđuju moju hrabrost, moju lukavost. Henry je umoran od borbe i nesigurnosti, od ratova, i od boli.

Ja sam još uvijek dijete i život me osupnjuje. Čini mi se da sam rođena mudra i da sam postala romantična. Da sam na lirskom, strastvenom vrhuncu života - da me ništa osim apsolutnog (Henryja)


ne može smiriti, da odbijam fragmente, igre, zabave, komadiće. Ne znam. Allendy je rekao: „Želim te naučiti igrati se s ljubavlju, zabavljati se." Ali to je upravo ono što ne mogu naučiti. Ne mogu promijeniti svoje fundamentalno ja.
Zašto Henry može pisati surovosti od kojih bi se Allendy gnušao, a ja bih osjećala prijevaru, dok mi Allendy, sa svom profinjenošću, daje osjećaj doslovnosti?
Pokušavam racionalizirati svoje „ne". Mrzim reći ne.
Osjećam kako ne razumijem običan život - postoji deformacija u mojoj viziji koju ne može izliječiti nikakva inteligencija.

Mogla bih ,faire Famour" u opijenom trenutku. Ne mogu to učiniti mudro, lagano, u pravilnim dozama. Henry je jedini muškarac koji je ubrao voće u pravom trenutku; on poznaje groznicu, i poznaje odricanje, i poznaje ekstazu. Nisam načinjena da bih se parila s mudrim muškarcima.
Dan samokritike za moje laži, moju ljubav prema testiranju svoje snage, srama zbog Allendyjeve iskrenosti. Krivnja zbog igranja igre. Od trenutka kad sam znala da ne volim Allendyja, trebala sam prestati igrati igru.
To je kaos u kojemu moram živjeti.

Henry sad shvaća da moja poslušnost njegovoj seksualnoj želji - nikad ne preuzimam vodstvo i svojim ga koketiranjem dovodim u napast samo kad osjećam da on želi biti doveden u napast - jest pripadajući stav žene. U tom smislu on je gospodin i gospodar. Ja uvijek čekam. I sada se on osjeća slobodnim, oslobođenim od ljubavi žene - zahtjeva, volje, apetita. Cvjeta kao muškarac, muškarac koji je gospodin i gospodar u seksu, kao što i treba biti. Ali istovremeno, ta poslušnost moguća je samo kod žene koju gospodin i gospodar zadovoljava. Ja znam da ne moram čekati vrlo dugo; mogu računati na uvijek nemiran, uvijek zapaljiv penis!

Jedna noć! Kakva noć! Predavaonica na Sorboni. Artaud i Allendy na podiju. Allendy zagonetan, direktan, činjeničan. Artaud esencijalni pjesnik: napet, zgusnut, dramatičan. Poluneprijateljska go- mila, poluzabavljena, ismijava se, ne razumije.
Bila sam okružena Henryjem, Hugom, Boussie, Davidsonom, Lalouom, Madame Lalou. Svi se izruguju, osim Huga i Henryja. Lete prosvjedi, uvrede. Ljudi hrabro, razmetljivo izlaze.
Kad je sve gotovo, Artaud dolazi gotovo ravno k meni i ljubi mi ruku. Moli me da odem s njim u cafe.
Hugo nije mogao ići jer je zabavljao Davidsona, koji ne govori francuski. Tako sam ostala s Artaudom dok nije ostao sam.
Šećemo, šećemo kroz mračne ulice. Povrijeđen je, ranjen, zaprepašten publikom. Razgovaramo. Sjedimo u Coupoli i razgovaramo. Zaboravlja konferenciju. Ponovno čita moje pismo njemu, ja ga prevodim. Sviđa mu se što sam mu napisala. Kaže mi da je petnaest godina bio ovisnik o opijumu. Opisuje svoje osjete, strahove, svoje borbe da uspije u pisanju. Recitira poeziju. Kaže da imam zelene, a katkad ljubičaste oči. Govorimo o formi, o snu, njegovom radu, kazalištu. Zbog svoje sam ekstremne plahosti potpuno mirna, mirna, samo slušam. Razumijemo se i šećemo i razgovaramo satima.

Danas, Henry. Henryju priznajem veliki šok koji sam doživjela sinoć kad sam vidjela osjetljivog umjetnika suočenog s neprijateljski raspoloženom javnošću - kakva brutalnost u javnosti, kakva ružnoća u javnosti, jer oni nisu sposobni prepoznati iskrenog umjetnika i poštovati njegovu iskrenost. Henry se divi Artaudu - bio je dirnut onim što sam mu rekla. Henry je najmanje sitničav čovjek kojeg poznajem. Ganula me njegova velikodušnost jer taj stav dolazi s drugim osjećajem koji mi je priznao: u trenutku kad je Artaud ušao u dvoranu, Henry je prepoznao pjesnika i u trenutku je vizualizirao i shvatio da bih mogla voljeti Artauda. I kad je Henry to rekao, kako je samo bio zreo,
kako ganut.

Imali smo emocionalno poslijepodne, u svakom slučaju! Očevo pismo došlo mi je usred poslijepodneva - divno, nježno pismo - od kojeg sam zaplakala. Obećala sam Henryju da ću jednog dana pisati njegovoj kćeri. Prevela sam pismo Henryju. Zapljusnula me njegova ljepota.
Tad smo Henry i ja razgovarali o ljubomori, kako je zahvalan što ne upotrebljavam ljubomoru kako bih ga tiranizirala. Činim toliko kako bih sačuvala njegovu sigurnost jer u toj sigurnosti on radi, širi se, pronalazi ravnotežu i sebe. To je važno. Pronašao je sebe jer ga ja nisam učinila robom. Poštovala sam njegov entitet - osjeća da nikad nisam okrnjila njegovu slobodu. I iz toga je rođena njegova snaga. I s tom snagom me voli, potpuno, bez borbe, ili mržnje, ili rezerve. Čudno je kako sam Henryju bila sposobna dati najveći dar: onaj neposjedovanja, držanja naših dviju duša neovisnih, ali spojenih. Najveće čudo mudre ljubavi. I to je ono što i on daje meni.
To je ono što mi Allendy nije dao. Prošle noći, zbog ljubomore, bio je sitničav i despotski. Potrudila sam se nazvati ga kako bih mu rekla: „Unatoč ljudima koji će biti sa mnom večeras, zapamti da ću misliti samo na tebe." Ipak je gledao kako mi Henry pali cigaretu te mi je prišao ozbiljno, poput policajca, kako bi mi rekao da je zabranjeno pušiti. Pocrvenjela sam poput djeteta. Ne sviđa mi se sitničavost njegove ljubomore.

Henry kaže: ,yidiš, ja ne bih mogao podnijeti ono što je Lawrence podnosio - izašao sam iz toga - jer imam tebe. Odbio sam da me uništi žena!"
Ja sam odbila igrati mučnu ulogu te žene, mučiti Henryja, pa sam ga oslobodila. Bila sam kreativna žena. Nije mi trebala njegova ljubomora da bih zadovoljila ili dokazala svoju snagu. Vjerujem u njegovu ljubav, njegovu veliku egoističnu ljubav, kako on to kaže! Moj mi veliki egoist odgovara.
Prvi smo se put poljubili, usred našeg razgovora, nevino, tužno. Kasnije smo se opustili, ležali zajedno, on i ja, čudno snažni deka-denti! Henry i ja, sami u našem modernom svijetu, posjedujemo deformiranu maštu, hipersenzitivnost, neuroze, sve stigme ovog vremena, i ipak zdravlje - zdravlje zbog svoje seksualne vitalnosti — čudan kontrast drugima. Zdravo, jedro biće i prikladno bolestan um!
Očevo pismo, Očev posjet, leže poput cvijeta u stranicama knjige. U središtu moje knjige, mog dnevnika, mog života. Moj prvi idol.
Moj život, snažan, nemiran tijek, kovitla se...

Ono što me čini tužnom jest to što mi je Allendy dao život i što mu se nisam uspjela odužiti. Dano mi je više nego što sam ja mogla dati. Mrzim ga ostaviti ovom uskom, stiješnjenom svijetu ugušenom boli. Voljela bih da je mogao upoznati sreću.
Sinoć je njegova magija posrtala, treperila, blijeda, sumorna. Ljubomora, ljubomora, njegov jedini izraz, potamnila ga je, otuđila.
Avantura je mrtva. Il reste l'amitie.

Artaudove oči. Prije nego što se vjeđe spuste, zjenice plivaju prema gore i vidim samo bjeloočnicu. Vjeđe padaju na bjelinu, spori tjelesni pokret, i čovjek se pita gdje su njegove oči. On, čov- jek koji je izmislio nove dimenzije osjećaja, misli, jezika.
Oči plave od klonulosti, crne od boli, pobune. Nježan prošle noći, na kraju, pjevušio je dok smo hodali. Čvor živaca, isprepletenih.

Fascinira me misterij ljudskih bića. Morala sam riješiti zagonetku Allendyja. Bila sam puna entuzijazma kad sam ga otkrila. A sad imam jasan dojam prenagljivanja.
Henry i ja tako smo svjesni pokreta života, fatalizma, potrebe za prijevarama; tako tužno, mudro svjesni, međusobno si liječimo rane velikim čudom našeg fundamentalnog jedinstva

Smijem se kad u Očevom pismu primijetim iskrene osjećaje, dvije laži i jednu teatralnu frazu.
Voljeni moj Otac! Kakav sursaut radosti kad pročitam: Anais, ma fille! Ma cherie...

Ono što mi je teško podnijeti jest moja samoća, ponovno. Dopuštala sam Allendvju voditi moj život, suditi o njemu, uravnoteživati ga. Razdoblje potlačenosti bilo je slatko.
Ali kad je postao čovjek, upotrebljavao je svoju moć sitničavo i pogrešno. Njegova je ljubomora postala mračna tiranija.
Noćas na telefonu njegov je glas hladan, ljut.
Tako se sad Allendy, moj bog, ponaša kao Eduardo, i ja sam razočarana. Trebala bih biti ljudski
zadovoljna, polaskana; ali ne, žao mi je što sam izgubila vođu.
Ne mogu staviti ovu vjeru u Henryja jer znam da je jednako strastveno, jednako maštovito, jednako naivno biće kao što sam i sama. Allendy je bio mudrost. Žalim zbog njegove transformacije u muškarca.
Rastužilo me što sam ponovno postala neovisno biće. Bila je duboka sreća ovisiti o njegovim uvidima, njegovom božanskom vođenju.
Helas!
Kakav to demon postoji u meni!

Danas je došao Bernard Steele, Artaudov mladi izdavač.
Noć kod Allendyjevih bila je tako ironična. Danas ne mogu podnijeti njegov pogled na sebi. Njegove su oči otvorene, otvorene, piju, žive su; i ja tri puta osjetim jednu vrstu drhtanja - senzualni teror.
Ne znam više je li moja moć nad njim ono što me smeta! Čini se da plutam iz jedne ekstaze u drugu. Steele je za mene poput Eduarda, koji je živ, mladi John, zgodan, pun, teške građe.
Naš rat ideja prestaje. Na trenutak sjedimo sami u vrtu i postižemo sporazum o riječi životnost.
Bijesna sam na sebe.
Žena, prokleta žena u meni! Ona okreće glavu. Samo umjetnica ima vrijednost. Umjetnica me mora spasiti. Dubine. Vrijednosti. Držim ih u prvom planu, boreći se protiv svoje senzualnosti, svoje primljivosti.
Steele nježno svira gitaru. Steeleova inteligencija. Steeleovo divljenje prema Ranku, kao i Allendyju. Steeleov soj. Čovjek s višestrukim elementima u sebi, kontradikcijama. Glazbenik. Čovjek konflikata — emocija — Bik i Lav. Aristokracija.
I ja se smijem.
Nije mi se još dogodilo da darujem sebe čovjeku kojeg ne volim. Bila sam vjerna ljubavi.
Ali koketiranje, golemo koketiranje. A ipak nikad igra. I zbog toga što je Allendy srezao moju zaljubljenost na mudru mjeru, naredio ljudski dijapazon, franucuski liaison, mjeru, okrećem mu leđa.
Zanemarujem proporcije, mjere, tempo običnog svijeta. Odbijam živjeti u običnom svijetu kao obična žena. Ulaziti u obične veze.


Želim ekstazu.
Neurotična sam - u smislu da živim u svom svijetu.
Ne želim se prilagoditi ovom svijetu. Prilagođena sam sama sebi.

Henry je neki dan rekao: „Na toj konferenciji pogledao sam Allendyja, druge muškarce mojih godina, i osjećao sam se tako mlad, tako živ. Osjećao sam se tako mlad. Činili su mi se mrtvi!" Henry je mlad.

11. travnja 1933.
Demon, demon u meni.
Allendy odbija umrijeti. Njegova mu je ljubomora probudila bijes i strast. Zamjera mi koketnost; zamjera mi što ga nisam primijetila na konferenciji. Vidio me kako odlazim s Artaudom. Vidio je Henryja kako sjedi pokraj mene. Zamjera mi što sam se igrala s njim. Što sam ga prestala željeti čim je postao moj rob. Počinje me gristi, divljački me milovati. Obara me s nogu. Ležimo na podu. I on je nervozan, nervozan, prestrašen. A ja sam nježna, puna razumijevanja, i nasmijavam ga, i opuštam. Ja sam tako opuštena! Zbilja se smijem. Nema osjećaja u meni. On me u potpunosti pogrešno razumije. Svaka riječ koju kaže pogrešna je. Tim bolje. Užitak. Bez razumijevanja. Ljutnje. Ljubomore. Sukoba. Sve oslobođeno poezije. Samo velik, zgodan, vitalan muškarac probuđene strasti. Koketerija u meni, to je sve. Sve u minijaturi. Osjećam se cinično i shvaćam da sam suočena sa stvarnošću, da je Allendy sve stvari ogolio od iluzije. Za njega ja sam najšarmantnija i najzavodljivija među ženama, petite fille litteraire. Istražujem novi svijet, igram se njime. Hladno. I ne dajem sebe. Lišila sam seksualnost njezine pretjerane važnosti. Moja srž nije dotaknuta.

Nalazim se s Henryjem i dajem mu se. Obožavanje. Henry se divi što se on i ja nalazimo u hotelskoj sobi. Želi živjeti sa mnom, živjeti sa mnom. Kaže da pokraj njegovih osjećaja prema meni animalnost izgleda blijedo i da je prvi put dao sebe ženi ne samo seksualno. Ako sam ja narcisoidna, Henry je egoist.
Razgovaramo, razgovaramo o June. Osjećaj svetosti svojih tijela koji narcisoidni imaju. June, Louise, ja.
Onda se potroše ni na koga. Zašto?
Zato što, zato što se poznaju, boje se dati sebe, s golemim ponosom bacaju svoja tijela nekom - radi varke. U pokušaju priznavanja što su, ali nesvjesno čineći upravo ono što čuva njihovu srž - kao što je činila June.
June je htjela Henryju dati srž. Henry je June htio dati sve. A nijedno od njih to nije željelo. On se borio protiv njezinih pokušaja da ga u potpunosti posjeduje; ona se borila protiv njegove seksualne ljubavi, koja je ignorirala njezinu srž. Ona bi dala svoj život kako bi dobila od Henryja ono što sam dobila ja. Ja bih dala svoj život da bih dobila kurvinsku ljubav. Ali ne sad. Sad shvaćam skupocjenost onog što mi je dano. To je ono što želim.

Jednom sam rekla da sam vrlo gladna, toliko gladna da želim sve ljubavi. To nije istina.
Idem Allendyju jednostavno zato što nemam hrabrosti reći: „Moja je iluzija napuknula. Mrtva. Iza boga u tebi postoji Francuz nesposoban za smiješno, uzvišeno, ludo, fantastično, golemo, opasno, razarajuće, zamarajuće, plamen, groznicu, ekstazu."

Metro Cadet. Uzimam Allendyjevu ruku. Kaže: „Pazi, mogao bi nas netko vidjeti." Smijem se. Hodamo zajedno. Malo sam pila kako bih se učvrstila. Rue de la Boule Rouge. Allendy kaže: „Zvao sam za sobu. Monsieur 'Heden'. To je mirno mjesto; neće nam smetati. Nikog nema - nitko ne gleda. Uđimo." Mrak. Tmuran dan vani. Mrak. Rez-de-chaussee. Soba u crvenom. Krevet u niši. O, sviđa mi se, sviđa. Zastrto, zidovi prekriveni tapiserijama, okna zatvorena. Francuski. Francuski. Francuski. Allendy me ljubi strastveno. „Pomoći ću ti da se skineš." Iskustvo. Avantura. Radoznalost. Nepozna- to. Strah. Snovi trče desno i lijevo, rasplinuti, u panici. Gola tijela. Allendy izgleda poput muškarca na jednoj od Lawrenceovih slika.
Toliko mesa. Mekog, bijelog. Bez živaca. Njegovi živci. Napeti su, iskustvo ih baca u paniku. Otkrivanje tijela. Poljupci koji se nigdje ne spajaju. Meso bez iskri. Iskrice spretnosti u meni. Pokreti, nužni; znanje. Opuštam njegovu nervozu i uzbuđujem ga. On je uljuljana seksualnost mekana mesa. Je li to sve? Je li to sve? Njegova debljina i mlohavost - kao u djeteta - komedija, komedija. Igram se komedije jeze i užitka. Kako bih srela život, izazvala život. Allendy je zadovoljan. Gotovo je. Sve što

me zanima njegova je zadovoljenost. Smijemo se i razgovaramo. Kaže: „Uvijek nakon vođenja ljubavi osjećam se proročanski. Idući put... ali neće biti idući put - rekla si -rekli smo: jednom. Samo jednom."
Ljubomora: „Bila si s Henryjem. Osjećam to. Kad si posljednji put spavala s Henryjem? Reći ću ti. Znam to. Bilo je to u utorak (točno!). Ti si lažljivica - uvijek lažljivica. Volim tvoje laži. Tako su nježne. Ali ja znam. Osjećam Henryja oko tebe."
Što ja poričem.
U jednom trenutku kaže: „Imaš najdražesnije tijelo - nisam ga vidio dovoljno jasno. Uvijek je tako. Stvari mi se dogode, a ja ih vidim kao kroz staklena vrata - nejasno. Kasnije se sjećam... uživam u tome."
Na to se ja rastopim. Ne znam zašto. Patnje umirućih i mrtvih, plašljivih, odsutnih. Muškarčeva fraza koja me dirne. Postajem iskrena. Iskrena sam dok izlazimo i vidim da su mu oči mutne. Dan je postao prekrasan, natopljen svjetlošću. Allendyjevo veselje raste. „O, osjećam se dobro. Bilo je slatko i htio sam to od prvog dana kad sam te vidio." Potom se u taksiju držimo za ruke, i on je tako nježan i tako sentimentalan.
Dok ga napuštam, moja iskrenost raste, širi se. Dok sjedim u cafeu s Hugom, doživljavam sjećanje na dodir njegova tijela i osjećam nježnost. To je sve. Neka vrsta žaljenja. Sjećam se njegovih priča: žena koja je bila tako ljuta jer je nije mogao jebati odmah - nikad ga više nije željela vidjeti. Kako ja različito osjećam muškarčevu muku i plahost. Otjeraj je smijehom, pobijedi je. I učini muškarca sretnim. To je sve. Dar. Ja dajem poklon u zamjenu za danak njegove ljubavi. I osjećam se slobodnom od dugova. I odlazim sretno, bez dugova, neovisno, neuhvaćeno. Malo ironično. Hoću li napisati sve što sam mislila? O, bila sam vražja. On, oprezniji, realističniji, bezbrižan. Ja, ironičnija. Tad moja ironija pada poput rasprsnutog balona jer je Allendy nervozan, i ja mu opraštam, svijet, realnost, zablude o seksualnim neadekvatnostima. Naoružana ironijom, razoružana razumijevanjem, jer iza Allendyjevih neadekvatnosti vidim veliko neiskustvo sa ženama, realnošću, terorom svega toga, i nesigurnost, nevolju. Čujem sva njegova pitanja: „Jesi li zadovoljna? Jesam li bio više od Eduarda? Jesam li bio koliko i Henry?"
Htio me tući; na taj se način uzbuđivao s drugom ženom. Počeo me lupati po stražnjici, pljus, pljus, i ja sam se smijala. Ali odjednom, bio je dirnut. I prestao je, zapljusnut osjećajima, jer je vidio tragove svojih ruku na mojoj „satenskoj, satenskoj koži".
„Nećeš to napisati u svom dnevniku?"
„Ne. Ne. Osim toga, zamaskirala sam te u astrologa (u knjizi o „Alraune"). I ne bih rekla da sam spavala s astrologom. To mi se ne čini u redu."
Kad je vidio moje grudi, podsjetio me da ih je već vidio. Smijali smo se mojoj koketnosti.
Allendy uživa kroz ljubomoru. Istaknuti dio za njega je jučer bila ljubomora - važnija od posjedovanja. On vidi Artauda, Steelea, Henryja, Laloua kako se vrzmaju oko mene, i to ga uzbuđuje. Postići ću svoj seksualni spas tek kad ću moći seksualno otići muškarcima od kojih neću dobiti nježnost. Konačno, privlači me mekoća jer se bojim grubosti, a tad sam razočarana mekoćom,
preosjetljivošću, sentimentalnošću, predanošću, obožavanjem!

Neki je dan Henry došao s Williamom A. Bradleyem, literarnim agentom i prijateljem mnogih pisaca. Trenutačna simpatija.
Bradley je bio pun entuzijazma za mene, prilično lud. Bio je očaran. Bila sam sigurna da pišem zanimljivo!
Danas me nazvao. Pročitao je moj dnevnik iz djetinjstva. Kaže da je nevjerojatan. Njegova žena i on smijali su se i plakali čitajući ga. Tragedija. To je to. Rekao je da ima tragičan ton - duboke tonove, tako rijetke u djece.

Ponovno susrećem Millnera, Rusa koji piše o Spinozi. Millner je čovjek koji se divio mojoj knjizi o Lawrenceu prije nego što me upoznao, spomenuo je to Hugu, da bi otkrio da sam ja Hugova žena. Trebala bih napisati konačnu sintezu Lawrencea, kaže. Umjesto toga, ja sam obasjala put drugima.

Misli da mi nedostaje sigurnosti, egoizma. Želi da paradiram svojim moi neko vrijeme. Želi me voditi, učiti, formirati. Kaže da imam sve elemente i da ne znam vlastitu vrijednost.
Njegova žena kaže: „On uvijek zahtijeva dušu i mozak kod žena."
Kad prelista moj dnevnik iz djetinjstva, kaže: „Dnevnik je ruski. Apsolutno ruski. Ta tristesse, ta zrelost. Osjećam da vas poznajem stoljećima. Osjećam da znam sve o vama. Možda se varam."
Ne znam. Gledam u tog intenzivno nemirnog, intelektualnog muškarca i pitam se. Njegovo divljenje zbunilo me od početka. Sinoć sam osjećala intuiciju, golemo poštovanje. Nelagodno mi je i čudno u novoj ulozi primatelja. Zaprepaštena sam. Preveliko obilje poštovanja. Moram pisati ovdje kako bih ostala lucidna, ostala razumna!
Imam osjećaj da sam precijenjena.

19. travnja 1933.
Došao je Henry i radi na mojoj priči „Alraune" s temeljitošću koju ja ne posjedujem, hvali me, postaje histeričan zbog posljednjih strana, koje su mahnita seksualna orgija, postaje strastven zbog njih; i mi uranjamo u svijet koji postoji samo između Henryja i mene. Tako je slatko ušetati u njegovu sobu, probuditi ga i biti povučena u njegov krevet - ležati uz njega za siestu i osjećati njegove ruke kako pale još jednu vatru nekoliko sati kasnije. Pisati između toga!
Primjećuje Hugova čudna mrtva područja, kako odgovara na trenutak, pokazuje aureolu učenja, tvrdoglavo, tvrdokorno se drži života i potom odumire u neodređenost, u ništavnost, tako da i Henryjev zanos splašnjava, a entuzijazam nestaje. Jednostavno mi je drago to što pronalazim da nisam nepravedna prema Hugu, da su moji osjećaji točni. Da snažna bratska ljubav koja me drži veza- nom uz njega ide prema njegovoj golemoj dobroti, pasivnom razumijevanju, učeničkoj lojalnosti, kvalitetama osjećaja i iskrenosti, plemenitosti; ali to, o, Bože, trebam Henryja. Henry je moja hrana. Henry je moj život.
Kaže da nijedna žena nikad nije pisala kao što ja pišem. Trese ga groznica i drhtaji od mojih stranica o lezbijstvu.
I dok ja dovršavam njegovu knjigu od stotinu gustih, komprimiranih, jezgrovitih stranica, ne osjećam se iscrpljenom - osjećam se punijom nego ikad, progonjena idejama. Već pišem nove stranice.

Mogu se preseliti u stvarnost samo kad me na to tjera velik zanos. Inače se ne mogu pokrenuti. U opuštenim trenucima ponovno se hvatam u mrežu svojih osjećaja, sramežljivosti, kao da se krećem u stranoj atmosferi.
Priznajem svoju abnormalnost.

Danas sam primila od Henryja nevjerojatne stranice, na kojima je ponovno napisao predgovor za moju „Alraune", dopunio ga, poboljšao, rekao sve što sam ja namjeravala, prodro ne samo u moje značenje već i u moje daljnje namjere, istinit brak i kreacija, kao i kreacija naše krvi i našeg mesa, kao što bi bilo dijete. Zgranuta sam.

Čudno. Dok se analiziram, osjećam raspletanje svojih živaca, kidanje dijamanata. Nestaje osjećaj da su geste svete. Geste su svete? Želim ih lišiti njihove svetosti. Mene, koja sam takav transcen- dentalist, mene su porazile geste. Dajem im važnost. Geste su moj ultimativni dvoboj sa životom. Na razini mašte, dajem ostavku. Na razini iskustva, bojim se.
Grozna svetost. Trenutak u crvenoj sobi kad sam mrzila biti naga i vidjeti nagog Allendyja kako si pere bradu. Stvarnost je za mene poput silovanja. Kroz svoju bitku da prigrlim stvarnost, učinila sam

nasilje nad nekom esencijom sebe koju ne razumijem. Samo Henry... Ipak, sjećam se određenih teških trenutaka, određenih paraliza.
Napor da bih živjela!
Kad bi me Allendy barem mogao razumjeti! Želim se suočiti sa životom.
Moja je najveća greška kritičnost. Kritičnost. Ili možda pronalazim izgovore što se ne mogu zabavljati seksualno, slobodno? Što ako je Allendy previše doslovan? Što ako Steele ne misli kao ja?! Seks - želim se kupati u seksu kao što je Henry činio, nekritično. Dok zapisujem riječ, mislim na Steelea, živopisno. Još jedna grickalica?
Kakav sam ja vrag. Kakve kontradikcije i djetinjarije!

Ono što žena nikad ne kaže muškarcu jest kvaliteta njegove seksualne moći. Ultimativna laž. Velik je dio mojih hirova o Allen-dyju tu uglavnom da bih ja sama od sebe sakrila kakvog sam si bez- bojnog ljubavnika osvojila. Tko bi htio spavati s opsjenarima? Proroci su bespolni. Lawrence. Isuse. A žene ih obožavaju. Žene su mazohisti. Istina!
Što sam ja? Nije li velik dio moje senzualnosti razveden u ekstaze pisanja, ljepote, senzacije bez kulminacije? Nije li većina mog života provedena ili u napetosti zbog svijeta ili na margini? Nisam li možda drugi Rimbaud, koji je mogao biti ili nevin ili opscen, ali ništa ljudski nijansirano?

Henry o „Alraune": Teško mi je navesti nijanse koje tvoje pisanje čine tako enigmatskim. Došao sam do čudnog zaključka o tvom pisanju. Mislim da nisi toliko Riba koliko to zamišljaš, već si upravo vezana, zauzlana, zarobljena. Tu i tamo probiješ to i pohrliš dalje s uvjerljivom snagom i elokvencijom. Ali to je kao da prvo moraš slomiti dijamante u sebi, očistiti prašinu s njih i potom ih pretvoriti u tekućinu, izvesti strašnu alkemiju. Mislim ponovno da je jedan od razloga zašto si tako čvrsto naseljena u svom dnevniku strah da svoje dodirljivo ja isprobaš na svijetu; zasigurno, da je ono što si napisala ponuđeno svijetu, već bi bila promijenila svoj stil. Postala si urasla, sve više i više zaštićena, sve više i više osjetljiva - i to stvara otrove i dragulje, čvorastu, spetljanu fantazmagoriju neuroza.

Primijetite Henryjevu oštrinu i intuiciju. Nikad nisam razgovarala s njim o svojoj neurozi. Koliki samo uvid ima.

Noćas shvaćam da je dnevnik borba da bi se uhvatila najneuh-vatljivija osoba na zemlji. Ja izbjegavam vlastitu detekciju. Ne kažem sve svoje laži - to bi uzelo previše vremena. Ne mogu pisanjem izraziti sebe. Mislim u stotinama smjerova. Sinoć, tri sata razgovora s Henryjem. I shvaćam da je moja ljubav za njega najneustrašivija od svih mojih ljubavi i postupaka u životu jer je čitav Henry načinjen kako bi nanosio bol: njegove fuge, entuzijazmi, primljivost za dojmove, nekritične maštarije, seksualnosti, kontradikcije, borbenosti, brutalnost jezika, iskrenost. A ipak, ja razumijem i prihvaćam sve. Za njega želim pobijediti svoju osjetljivost.
Svaki dan moram govoriti: „Hrabrosti, audace, zrelosti, suoči se sa životom, suoči se s javnošću kao žena, kao umjetnica. Očeliči se. Očvrsni. Očvrsni."

Kad se Allendy oblačio i kad je njegova scena ljubomore zbog Henryja eksplodirala, palo mu je na pamet lagati mi. Vidjela sam kako se izmišlja laž. Budući da je znao kako sam sposobna za ljubomoru, rekao je: „Imam ljubavnicu koja bi bila vrlo ljuta da sazna."
Mislim, nikada nije bilo spomena, i uz sve Allendyjevo samopouzdanje, o nekoj ljubavnici. Rekao mi je da mu je život prazan, da ga je posljednje iskustvo s neurotičnom ženom prestrašilo. Oćutjela sam i osjetila da je slobodan, budući da je njegov odnos prema njegovoj supruzi bratski. Znala sam i kako sam ga potpuno bila ponijela!
Navlačila sam čarape. Zaustavila sam se kako bih nešto veselo pripomenula. U sebi sam se tome smijala.

Kasnije mi se njegova laž vratila kao korisno sredstvo.
Zapravo, kad je Allendy izmislio „legitimnu ljubavnicu", iako sam znala da je to laž, čak me i ta izmišljena žena živcirala i htjela sam je istisnuti, uništiti. To jest, iako nisam htjela Allendyja, mogla sam zamisliti, pa čak i osjetiti ljubomoru bilo koje druge žene koja ga je posjedovala. Mehanizam ljubomore funkcionirao je kao i obično kao fenomen različit i odvojen od ljubavi.
Kad sam počela izmišljati plan pomoću kojeg ću se osloboditi sastanka s Allendyjem u četvrtak, smišljala sam mentalni plan, ali do vremena kad sam sve to rekla Allendyju, počela sam tako živo- pisno zamišljati kako bih se osjećala da volim Allendyja i otkrijem da je podijelio svoju ljubav između mene i druge žene, da sam postala duboko emocionalna i u potpunosti iskrena.
I tad sam vidjela da Allendy prekrasno razumije tu neurozu koja nije postojala - kako sam se, kad sam saznala da postoji druga žena, htjela povući jer se nisam htjela izlagati boli niti - i to je divan detalj - sam htjela povrijediti Allendyja svojim naglim neurotičnim ponašanjem, jer rekla sam: „Ti znaš kako sam se uvijek ponašala: osvojila bih muškarca, kao što sam osvojila Eduarda, i potom ga kažnjavala sadistički, kao što sam učinila onog dana u hotelskoj sobi. I ne želim se nikad tako ponašati prema tebi. Želim te poštedjeti svoje vlastite neuroze, koja je opasna za tebe. Upozoravam te na vrijeme. Želim sačuvati naše prijateljstvo."
Vidjela sam da je Allendy razumio, da su mu oči postale prediv-ne, mekane, kad je rekao:
„Razumijem te i previše dobro. Trebaš ono apsolutno, čistoću, cjelinu. Osjetljiva si." Tad me dirnulo veliko divljenje njegovoj dobroti, njegovoj nježnosti, nesebičnosti, veličanstvenosti.
„Znao sam sve to i prije", rekao je. „Znao sam da nisi žena koja bi se mogla igrati s ljubavlju - ali onda sam izgubio svoj uvid, izgubio glavu, postao malo lud. To mi ne možeš zamjeriti. Učinit ću što god kažeš. Bit ću ti prijatelj do kraja života. Odreći ću se užitka koji sam doživio s tobom. Volim te. Razumijem te."
Postala sam svjesna da sam ganula Allendyja najneautentični-jim stavom, u koji sam i ja počela vjerovati. U ovom trenutku sve mi se teže prisjetiti da Allendy nema ljubavnicu, jer me dirnula vlasti- ta priča i Allendyjeva pročišćena interpretacija te priče!
Ganuta njegovom mudrošću i nježnošću, dopuštam mu da me ljubi; i on me ljubi strastveno, moli za oproštajni sastanak u četvrtak, obećava mi veliku scenu, dramu, obećava da će biti nasilan, jer ja volim dramu! Njegov je humor bio veličanstven. Ponovno je postao savršen, veseo Allendy od analize (jer sam se pristala sastati u četvrtak). Zračio je i zadirkivao, i njegove su oči bile čudne i inquietants kad je rekao:„Prebit ću te. Zaslužila si. Uživat ćeš. Jako ću te prebiti, ti koketo jedna."
Sad se tema „prebijanja" pojavljuje tako često u Allendyjevom govoru (gotovo od našeg prvog poljupca sjećam se da je pitao: „Je li te Henry ikada tukao?") da sam, kad je to danas ponovno spome- nuo sa žarom u očima, bila impresionirana. Je li moguće da je Allendy postigao jaču seksualnu ekspresiju nanoseći bol i tako poništavajući svoju preveliku nježnost prema ženama? Moja radoznalost bila je jako pobuđena. Govorio je o vrhunskoj pohoti - govorio je kao da to poznaje. Sad sam se sjetila da je spomenuo ženu koja je voljela da je se tuče, i koju je volio tući. Stajao je uspravno, drugi Allendy, vitalan, nasmijan, demonski. Bila sam uskomešana. Ljubili smo se grubo i ja sam osjetila njegovu želju.
Na putu kući smijala sam se. Činilo se da će utorak biti zanimljiv!
Bila sam svjesna da u mojoj podsvijesti postoji fond okrutnosti i straha koji me tjera da poželim kazniti i napustiti muškarce.

Henry je hodao gore-dolje po studiju, kritizirao „Alraune" i davao sugestije. Bio je izrazito uzbuđen zbog nekoliko stranica o astrologu - iako nisam u potpunosti razvila tu ideju. Pun inspira- cije, počeo je govoriti o legendi o Alraune: kako bih trebala razraditi astrologa kao alkemičara koji je stvorio Alraune iz kombinacije kurve i sjemena kriminalca — kreaciju - kao što sam ja duhovna kreacija Allendyja. Alkemičar se zaljubljuje u svoju kreaciju -Alraune ga pokušava uništiti. Ideja da bivaš kažnjen kad se petljaš u prirodu. Allendy se petljao sa mnom. Stvorio je i proizveo silu - bilo to

dobro ili loše. I kad se probudim, zaljubljen je u mene, ne kao što bi trebao, poput oca, već tjelesno; i tad shvaćam da to nije spona pravog braka - i okrećem se zemlji, muškarcu, Hen-ryju.
Sad, kad je Henry razglabao o toj priči, toj legendi, mojoj knjizi, a da nije znao za pravi konflikt između Allendyja i mene (kako je samo istinito da me stvorio, potom volio, potom želio, a da sam ja samo htjela osvojiti svog Oca i uništiti ga, nametnuti svoju moć), moje je lice pokazivalo kako sam smetena bila. Govorila sam uzbuđeno. „Sve je to tako istinito." Henry je odjednom nešto osjetio. Bio je histeričan. Vrištao je o literarnom zanimanju za ovu scenu, pokazivao veliku bol i istovremeno strašno pretjerivanje, povjerovao odjednom da sam sposobna za sve, odjednom skakao na naj- fantastičnije i najrealističnije činjenice i nekako promašio oboje ispadom svoje mašte i realizma. Pod realizmom mislim da sam spavala s Allendyjem i da mi to nije apsolutno ništa značilo. Pod maštom - dobro, istina je da sam jednostavno popustila pred psihološkim automatizmom - transfer sa svime što je mehaničko osim onoga što sam zaodjenuta ukupnošću osjećaja - jer ja dajem osjećaje svemu. Ni ljubav ni izdaja.
Došli smo do pitanja laži. Činilo mi se da znam zašto June i ja lažemo:
1. - jer se, budući da nam nedostaje samopouzdanja, bojimo da ono što otkrivamo možda nije ljupko. Budući da smo narcisoidne, mrzimo i pokazivati ono za što vjerujemo da je neuspjeh ili slabost
2. - zbog straha da će nas boljeti.

Dobro, June nije mogla prijeći preko te pat-pozicije.
Ja hoću, jer istina ne boli Henryja tako jako kao njegova zamiš-ljanja. Istina nema taj monstruozni, zastrašujući aspekt.
Glede samopouzdanja - to mi zasigurno nedostaje. Henry i ja sad smo sigurni da je moja književnost jednako tkivo prerušavanja kao Juneina golema količina laži. Njezine dvostrukosti i moje enigmatske, simbolične, hijeroglifične riječi. Njezini izumi i moje lude fantazije, kroz koje nitko ne može otkriti činjenice.
Utjecaj mojih poricanja, objašnjenja, na Henryja je bio odličan. Ja sam njegova robinja. Ne samo da sam strašno žalila za prošlošću već sam i žestoko mrzila Allendyja, a sebe još više. Nenanošenje boli Henryju činio mi se odsad najsvetijim zakonom. U isto vrijeme, književna vrijednost naše scene, otkrića, drama i razotkrivanja, sve nas je to fasciniralo, baš kao da smo za Henryja ponovno živjeli svaki korak Juneinih složenosti kako bismo ih zajedno razriješili - ja svojim iskustvom i Henry svojom intelektualnom strašću za probleme - jer June ostaje psihološka zagonetka za nas oboje.
Kako to učiniti bez da ljudski povrijedim Henryja, kako mu donijeti istinu i apsolutnu vjernost?
Bezvoljan način na koji ulazim u iskustva dokazuje mjeru u kojoj sam odana Henryju, pa ipak me zanimljivosti, slabosti, smilova-nja dovode u iskušenje.

Sve što sam noćas htjela bila je ponovna sigurnost. Čak mi se činilo da su „nevjere" uzrokovane samo ekstremnom dragocjenošću naše ljubavi. Razmišljala sam u sebi, trebala bih postati čvršća, is- kusnija, za Henryja. Trebala bih ga prevariti kako bih mogla izdržati njegove prijevare i tako ga ostaviti slobodnim. Sve se to vraća na Henryja i proizlazi iz njega. Bi li on to razumio?

Noćas sjedim ovdje smekšana, tugaljiva. Otišao je svojim kurvama (samo dvaput!), a ja ne mogu otići nikud, jer se ne znam igrati s kurvama i posljedice mojih izleta uvijek su ozbiljnije.

Toliko laži koje bih voljela zbrisati s lica Zemlje. Jedina krepost koja nas može spasiti, humor i ironije književnosti, interes odvojen od previše ljudskog.

Ono što me najviše dirnulo kada smo raspravljali o svojim planovima za mjesec lipanj (Hugo bi mogao ići u New York), bilo je to što Henry nije htio putovati ili lutati - htio je Louveciennes, i mene, i rad, i knjige. Savršeno zadovoljan. Sanja o tome. I tako smo se složili da će, ako ikakvo putovanje bude bilo potrebno, on ići sam jer ja želim da bude slobodan - slobodan od mene, slobodan sam otrčati. Želim mu dati sve i osloboditi ga. Za njega imam svu hrabrost i svu mudrost. Jučer je ponovio:
„Možda misliš da je June dobila najviše od mene - ali uvijek si ti - ti si dobivala stvari od mene koje je June uvijek željela, ali ih nikad nije dobila." I znam da je to istina.
On se sad smije sam sebi, svojoj plahosti prije Louveciennesa. Kad se osjećao kao seljačina i htio nogom udarati u stvari oko sebe jer su ga plašile. Sad je Louveciennes njegovo vlasništvo, njegova ljubav. Pobijedio je strah - svijet. Aristokraciju. Ljepotu. Sve za čim duboko žudi, a činilo se da prezire.

Artaud je jedna od osoba u mom književnom životu, poput June, Louise. Ima dramatične, teatralne kvalitete.
Priznajemo razliku: „Prezirem stvarnost i zadovoljna sam kad spavam i sanjam. Volim svoju noćnu moru."
„Da", kaže Artaud, „primijetio sam da si zadovoljna u svome svijetu. To je rijetko."
Odjednom sam shvatila da me nije zadovoljavao moj sanjarski svijet, već Henry - Henry u mom sanjarskom svijetu i Henry koji je stvarnost. Gotovo sam se posramila zbog svoje sreće pred Artaudom.
On odlazi na redovitu večeru srijedom uvečer kod Allendyjevih.

Sad kad mislim na Allendyja, izgubila sam sliku odjevenog, nametljivog, enigmatskog analitičara, i vidim tijelo - tijelo koje ne želim. Ono što žarko želim, jest onaj mjesec s Henryjem.

Metro Cadet. Kasnim i Allendy je pomislio da neću doći. Doživljaj, znatiželja, komedija. Ali htjela bih malo viskija. Allendyju se ne sviđa što želim viski. Kaže da nikada ne pije ništa tijekom poslije- podneva i da neće ni sad, to bi poremetilo njegove navike. Kad to kaže, počinjem piti još srditije. To je smiješno. Allans done. Francuska soba, sad u plavom. Rolete spuštene. Jadno. Svjetiljke i baršun. Niša. Kao na rezbarijama iz osamnaestog stoljeća! Brada, i Francuz, i sve. Niša.
Allendy me ne ljubi. Sjedi na rubu kreveta i kaže: „Sad ćeš platiti za sve, jer si me porobila i potom napustila. Petite garce!" I onda iz džepa izvadi bič!
Mislim, nisam računala na bič. Nisam znala kako na to gledati. Uživala sam u Allendyjevoj žestini - fanatičnim očima, bijesu, volji u njemu.
Naredio mi je da se skinem. Skinula sam se polako.
„Želiš se igrati s muškarcima - mučiti ih. Dobro, dobro. Osvojila si me, a onda mi dopustila da te posjedujem jednom ili dvaput. Vjeruj mi, onda ćeš to zapamtiti. Nijedan drugi muškarac neće ti činiti ono što ću ti ja učiniti - ne usuđuju se. Henry te nije tukao, zar ne? Ja ću te posjedovati kako nikad nisi bila posjedovana. Ti vraže."
Dok ovo pišem, prepoznajem karakteristike jeftinih romana. Da sam ih više čitala, mogla sam to odmah prepoznati, ali znam ih samo po priči.
Doživljaj. Znatiželja. Hladnoća. Ne znam još kako se ponašati prema tom biču. Kad Allendy iskuša nekoliko uvodnih udaraca, ja sam jednostavno ljuta i želim i ja udariti njega. Još ne vidim nikakvu „putenu" kvalitetu u tome. Zapravo, smijem se. Moj je ponos ozbiljno povrijeđen. Čini mi se kao da me tuče moj Otac. Osjećam da bih trebala biti slatka i šarmantna kako bih ga razoružala.
Borila sam se protiv Allendyjevih udaraca i odlučila skinuti svoju košulju kako bih ga uzbudila.
A ipak sam izazvala njegov bijes kada sam rekla: „Ne, ne želim to. Ne možeš to raditi."
„Pretvorit ću te u staru krpu", rekao je Allendy. „Puzat ćeš i činiti sve što ti kažem. Želim da položiš svoju čast - zaboraviš svoj ponos - zaboraviš sve."
„Neću."


„Ne možeš to spriječiti. Možeš vrištati. Nitko ne obraća pozornost na vrištanje u ovoj kući."
„Ne želim to zbog tragova koji će se vidjeti. Ne želim da ih Hugo vidi, a niti Henry!" Nato me Allendy položio na krevet i bičevao po stražnjici, jako.
Ali primijetila sam ovo: Njegov penis nakon svih tih uzbuđenja za njega - udaraca, borbi, milovanja u srdžbi, poljubaca na grudima - i dalje je bio mekan. Henry bi već bio plamtio. Allendy je gurnuo moju glavu prema njemu, kao prvi put, i onda, pod aureolom uzbuđenja, prijetnji, nije se ševio ništa bolje nego prije. Penis mu je bio kratak i bez živaca. Raskošan! Pronašao ga je. Izvela sam komediju. Allendy je rekao da je dosegnuo vrhunac zadovoljstva. Ležao je dašćući, zadovoljan.
Razmišljala sam: napisat ću apsolutnu istinu u svom dnevniku jer stvarnost zaslužuje da bude opisana najgorim izrazima.
Faute de mietix, moje je tijelo bilo toplo i peklo me od biča. Dana mi je jedna senzacija umjesto druge.
Ono što me zabavljalo jest to što sam mogla zavarati Allendyja tako duboko - psihologa! intuiciju! astrologa! Čovjeka koji je prije našeg sastanka rekao groznu rečenicu: „Moj je posao postati monoton. Tužno je vidjeti kako su ljudska bića sva slična - reagiraju na isti način u istom trenutku. Uvijek po istom obrascu."
On vidi samo sličnosti - promiču mu prekrasne varijacije. Jadni Allendy. To je smrt. Znanje umjesto vjere. Ja imam vjeru!
Neprestance je govorio: „Osjećam se dobro. Osjećam se pre-divno. Znao sam da će ti se svidjeti.
To budi divljaka u meni."
Kakav divljak - un sauvage d faire rire. I zato što on nije bio divljak stvarno, duboko, ja sam divljak večeras u svojim opisima! Žena kurva. Da, muškarac je taj koji se razvio. Bespolni mudrac koji mora divljaka bičevanjem vratiti u život. Na kraju mi se ipak svidio taj bič. Taj je bič bio muževan, divlji, bolan, vitalan! I dalje grize!

Pitam se zna li Allendy kako sam neuhvatljiva bila. Kakva je to komedija za mene da me se ljubi, ševi, kad uopće nisam tamo. Kako se netaknuto osjećam večeras ovdje sa svojim dnevnikom i Hen- rvjevim pismom. Stvarnost nema moći nada mnom kad je glupa, ili smiješna, ili ružna, ili malaksala.
Kako sam dobro glumila, tako da mu se u taksiju vraćala „strast" (govorim relativno) i bio je sretan.
Uživao je u iluziji „misterija". Kaže da kad oboje postanemo slavni, nitko neće nikad moći zamisliti da je takva scena moguća.
Nitko. Smijem se. Ne, nitko ni ne bi mogao zamisliti!
„Ne Artaud, na primjer", kaže Allendy, osvetoljubivo, jer je ljubomoran na Artauda.
„Čak ni ja sam ne bih to mogao zamisliti!"
Allendy nije razumio da je ono za čim ja žudim bičevanje čistom strašću i porobljavanje od strane autentičnog divljaka.
Rad svakog čovjeka opravdanje je za nedostatke, kompenzacija. Allendyjeva mudrost, razvijenost, mistična anihilacija u čitavost, želja za smrću, sve je to razumljivo.
Rekao je: „Ovo je način dosezanja neke vrste vrtoglavice."
Ja dosežem vrtoglavicu kad Henry otvori svoja usta kako bi me poljubio.

Ako se čovjek spasi od terora života pomoću znanja, od opasnosti pomoću mudrosti, od katastrofa pomoću objektivnosti, da bi istovremeno otkrio kako čitav život postaje nestvaran i komedija -tad kažem da je za dobro Boga bolje umrijeti, patiti. Ono što sam mrzila danas, s Allendyjem, bilo je što sam vidjela život kao dramu na koju se može utjecati, nad kojom se može dominirati, u koju se može miješati - što sam osjetila da znati izvore života znači uništiti bit života, koja je vjera, strah, misterij. Danas sam vidjela užas mudrosti. Kakvu smrtnu kaznu čovjek plaća za to!

Pitanje je: jesu li muškarci danas umrli jer su se miješali u izvore života, ili su se miješali u izvore života jer su mrtvi i jer su dobili iluziju živosti pomoću suočavanja sa životom?
Noćas sam prestrašena.
Hodala sam kroz svemir smrti. Smrt me ševila!

1.svibnja 1933.
Hugo u Londonu na dva dana. Henry odmah dolazi. Sjajni razgovori i sjajna strast.
Tako imam pravo glede Henryja. On je tako zdrav, senzualno. Tako vitalan da je jednostavan, neopterećen porocima, perverzijama, umjetnim stimulacijama. Pohotan - kao što sam i ja. Fundamentalno zdrav, uživa u čistoj vitalnosti. Jedino mu je mašta deformirana, divovska.
Pa ipak, on kaže: „Prvog dana kad sam te vidio, osjećao sam i vjerovao sam da si perverzna, dekadentna. I osim našeg osobnog iskustva, koje nije ni perverzno ni dekadentno, još osjećam u tebi golemo prepuštanje, tako da se čini kako tebi nema ograničenja što se tiče onoga što bi mogla biti ili učiniti - to je dekadencija - nedostatak granica - perverzno prepuštanje, neograničeno u iskustvu.

Čudno je kako je Allendy postao podijeljen za mene: Čovjek od biča jest duh, zbunjujući. U mirnim trenucima duh je mudrac, idealističan, sućutni analitičar, koji progoni tu nišu, tu scenu iz ve- likog francuskog guignol romana bez otmjenosti i bez iskrenosti. Vidim tog mudraca kako bestjelesno leti, nebeskim očima. Moj san! Vidim tijelo, bespolno tijelo, koje se izražava bičem bijesa svoje vlastite frustracije!
Sve je to u sutonskom svjetlu.

Ako Henryju ne kažem o shemi svoje neuroze, to je stoga što se osjećam poput kriminalca koji želi dobiti novu priliku, u novoj zemlji, s novim ljudima. To je način da se pobijedi prošlost. Ponekad i razgovaramo, u pokušaju da objasnimo June, o podrijetlu Junine i moje ekscentričnosti u odijevanju. Juneinom kurvinstvu u seksu (poput Friede u Lawrenceovom životu).
Razgovaramo čitav dan! Henry izlijeva sve što zna, čita, misli. Govori da bi pronašao sebe, svoje ideje. Lawrence - seks - njegovo djetinjstvo - milijun tema, istraživanja, otkrića. Da nema seksa između nas, tu bi i dalje bili svjetovi i svjetovi strastvenih zajedničkih interesa, međusobni razvoj.

Ova noć, od svih noći, ona je koju odabirem da bih rekla svoju zadnju riječ o Hugu - sad kad više u meni nema onog osjećaja predbacivanja ili zamjeranja. Sve je to zahvaljujući potrebi opravdavanja svoje strasti prema Henryju. I žalim zbog mana koje sam pripisivala Hugu. On ih nema. On je najsavršenije od svih bića. Imala sam velike potrebe; imala sam prema njemu nepravedne zahtjeve. Imala sam neljudska očekivanja. Hugo mi je dao božansko i nezasluženo obožavanje. Izgubio se u meni. Služio mi je, razumio me i spasio. Dugujem mu deset godina darova kakve je malo muškaraca darivalo ženama. Osjećam noćas neku odanost bez mane. Moja podsmjehivanja, optužbe, bile su monstruozne, nepravedne i pokazivale su nedostatak razumijevanja, jer razumijevanje znači prihvaćanje. Izvrgavala sam torturi, mučila, gnjavila Huga. On je meni dao maksimum. Baš kao što sam mučila Eduarda nepravednim zahtjevima - zahtjevima za nemogućim.
Nikada nisam voljela Huga na bratski način, tako duboko i postojano kao noćas. To se može činiti kao svetogrđe. To je stoga što me moje zadovoljstvo, konačno, tek sad čini uistinu mudrom i uistinu ljudskom. Mogu reći da sam tek noćas shvatila Hugovu osobito veliku vrijednost, neovisno o mojim potrebama.

Večer: rat protiv krhkosti. Ako pišem previše, čitav dan, oči su mi iscrpljene, i zamagljene, i beskorisne. Ne mogu čitati noću nakon što pišem.
Ne mogu živjeti bez sna. Moram kalkulirati i ekonomično trošiti svoju energiju. Znam da se moja energija buni protiv moje aktivne volje - žestoko se bori. Pokušavam živjeti, a da je ne uznemirim. Popuštam plimi umora. Prihvaćam da je dan predugačak da bih ja to mogla izdržati. Uzimam sieste kako bih bila svježa do deset ili jedanaest navečer. Ipak, morala sam poslati Henryja kući nakon dva dana - kako bih sakrila svoj umor od njega. Istina je da pretjerujem o svojim nedostacima. Ali borba protiv krhkosti, a ne stvarne smrtne bolesti, ponižava me. Ne mogu piti. Jedna noć ludovanja ostavlja trag čitav tjedan.
U krizama barem mogu računati na svoju volju.
Često sam užasno tužna. Kažem sebi da čak i da nema Huga, ne bih mogla slijediti Henryja jer bih mu bila teret.
Fizički sam nespremna za veliki život - moram ga podijeliti u obroke: rasporediti svoje orgije, svoje ekstaze, tražiti snagu u vrtu, prokleta na lagodnost i odmor koje ne želim (prezirem svoje sies- te!). Moja mentalna, imaginativna, emocionalna aktivnost proždire me i disproporcionalna je mojoj fizičkoj vitalnosti.

Moram se tjerati. Smijem se kad pomislim da si moram reći: „Sutra stiže Artaud. Ne mogu, dakle, noćas ići kasno u krevet. Moram akumulirati energiju!" Patetično i smiješno. Razbješnjuje me. Da mi je dana normalna energija, danas bih bila velika žena.

Bičevanje je ostavilo ljubičaste pruge.

Boussie se ne sviđa „Alraune". U početku me to boli, a onda mi moje samopouzdanje kaže da ja imam pravo, a da Boussie stari. Ona ne želi ići do kraja sa mnom. Postaje Francuskinja: traži logiku, slijed, moguće, prevodi stranice, ali s nesvjesnim revoltom. Kad čovjekovi prijatelji počinju otpadati, to znači da čovjek nešto radi, da nekud ide. Protivljenje je dobro. Moram se naučiti suočavati s njime.

Hugo se vraća i počinjem ga činiti božanski sretnim. Nema više očekivanja, čak ni da bi se trebao sjetiti poslati poštu i kući donijeti kruh!

5. svibnja 1933.
Pronašla sam svog Oca, boga, da bih otkrila da mi nije doista potreban. Kada dođe k meni, on koji je tako duboko obilježio moje djetinjstvo, ja sam već žena, i oslobođena sam potrebe za Ocem i bogom. Ja sam tako apsolutno žena da razumijem svog Oca, ljudsko biće - on je ponovno muškarac koji je istovremeno i dijete.
Henry je slomio lance. Suočila sam se sa svojom odraslom ljubavlju. Kad se moj Otac i ja doista sretnemo, nakon dvadeset godina, to nije susret, već shvaćanje nemogućnosti da se sretnemo na zemlji, osim kao muškarac i žena, u sveobuhvatnosti seksa. Otac kojeg sam ja zamišljala, jak, okrutan, heroj, mučitelj, mekan je, ženstven, ranjiv. S njim Bog također postaje ljudski, ranjiv, nesavršen. Gubim svoje strahove, svoju bol, svoju bogohulnu strast. Pronalazim Oca koji je svet. Pronalazim svetost. Mogu se, kao što kaže Henry, „pomiriti" s Bogom, i zato jer sam slobodna.
Ljubav za Henryja bila je vrhovni ispit moje ženskosti. Na tom sam ispitu bila jaka. Srela sam se s Ocem i jaka sam. Posjedujem vlastitu dušu, svoj vlastiti integritet, svoju cjelovitost.
Moj Otac dolazi kad sam ja iživjela slijepi, okrutni instinkt za kažnjavanjem; dolazi kad sam ja otišla iznad njega; dobila sam ga kad mi nije potreban, kad sam slobodna od njega. Otac mi dolazi kad više nije intelektualni vođa za kojim sam žudjela (sad Henry), vodič za kojim sam plakala (Allendy), zaštitnik na kojeg se oslanjalo dijete u meni (Hugo). On je stvorio dijete i propustio u njemu

pobuditi sve osim straha i boli od života, kao što čini Bog, i ja sam prerasla strah i bol. Danas se spremam osloboditi svog Oca od boli i straha od života.

Moj je život bio jedno dugo naprezanje, herkulijanski napor i borba da se uzdignem, preteknem u svemu, da sebe učinim velikom osobom, da stvaram, usavršim, razvijem - očajnički i gorljiv uspon da bih izbrisala i uništila proganjajuću nesigurnost o svojoj vlastitoj vrijednosti. Uvijek ciljati više, sakupljati ljubavi kako bih kompenzirala početni šok i teror svog prvog gubitka. Ljubavi, knjige, kreacije, usponi! Bjesomučno. Uvijek pokušavajući veće i dublje uspjehe, postavljajući ideale, likove, odbacujući jučerašnju ženu kako bih pokušala ostvariti novu viziju. Kad sam srela June, upila sam i postala sve čemu se divim. Zaboravljam uživati u svemu što imam - nevjerojatna blaga! Zaboravljam da u ponedjeljak dolazi Bradley; u utorak Artaud, kod kojeg izazivam strahopoštovanje; u srijedu Otac; u četvrtak Allendy; u petak Henry; u subotu Steele. Nema dovoljno dana u tjednu! Imam listu čekanja: Millner, Gustavo, Nestor, Andre de Vilmorin. I moje uživanje poništava pojava Louiseine majke, koja je imala bezbrojne ljubavnike i ovisnica je o drogi. Odmah je moja nerazmjerna ambicija pobuđena. Ponovno sam spremna putovati, slijediti nove poteškoće, tražiti nove visine. Nespokojna dok postoje zemlje koje treba otkriti, neproživljeni životi. Kakvo ludilo! To je otrov, prokletstvo. Želim uživati; želim stati i uživati. Ljudi su svjesni napora, neizlječivog zanosa i odlučnosti u meni. Gotovo je. Mora biti gotovo ili će me ubiti. Uvijek: ja želim! Ja želim! Nikad: ja imam, imam. Nezasitna. Ali danas sama sebe uhićujem, i ovo će biti moj dnevnik uživanja.

Večer. Mislim na Allendyjevo gnjecavo tijelo i ženstven način na koji stoji kad izgovara riječ čisto, s određenim prepuštanjem, prikrivenom ljupkošću. Mislim o Allendyju, potajnom buržuju koji čeka na stanici metroa, saturnijanska, tajnovita, ženska usta i lakirani zubi koji blješte u tamnoj bradi, ženstveni, i čudan, taman osjećaj bičevanja. Mrzim ga. Odvratan mi je, ali odvratan kao što je to stvarnost, kao sivkastozelena novinska priča, scena iz Grand Guignola, odvratan kao scena iz Voyage au bout de la nuit koja izaziva pozornost. Neka je književna i morbidna znatiželja u meni oprezna. Mislim o June kako bičuje mazohista koji se ubio. Doživljavam Allendyjevu pohotnu radost što bičuje moju vlastitu krhkost, grozan privid one vrtoglavice koja vodi do gotovo lezbijskog snošaja, penis poput ženskog prsta ili usta - frustracija - i prezirem Allendyja svim onim prijezirom koji čovjek može imati prema senilnosti, i impotencija postaje perverznom devijacijom, supstitucijom. Upravo taj trik, kojim su prevarena moja čula supstitucijom biča za falus, razbjesni me i hipnotizira.
Neću se naći s Allendyjem! Neću se naći s Allendyjem! Sad sam sigurna.
Fascinira me čisto razmišljanje o činu okrutnosti. Smijem se kada pomislim da Allendy stiže u Metro Cadet s bičem u džepu, a ja nisam tamo.
Istovremeno, ne mogu se ne sjetiti da mi je razotkrio svoje tajne, svoje tijelo, svoje sumnje, svoje strahove, i ne mogu ga povrijediti.
Vidim njegovu pognutu glavu dok je govorio: „To prvo napuštanje označilo me za čitav život." Čujem ga kako govori: „Sve žene koje sam poznavao dok nisam sreo tebe etaient des garces. Kurve." Imam veliku želju povrijediti ga, a u isto vrijeme, ljudski, ne mogu. Smek-šam se i stvrdnem u istom trenutku. „Tvoj jedini nedostatak", rekao je Henry, „tvoja je nesposobnost da budeš okrutna."

Bradley me ne može zamisliti kao „društvenu" ženu, primjećujući tek osamljenu i sakrivenu nepoznanicu. Njegova iluzija! Kad kažem da imam život pun događaja, razočaran je. Zamišljao me potpuno samu (možda se, također, veselio što me otkrio).

Ono što me pogađa jest što se čini da ja igram na osjećaje ljudi. Uvijek se smekšaju. Nešto u njima pobuđuje samilost, i ponekad se osjećam kao Henry. Čuvaj se čovjeka kojemu daješ samilost: Henry, koji uvijek smekša sve. I June, umjetnica, koja mu je zamjerala jer igra role du martyr. Često sam se pitala nije li June najmanje uspješan lažljivac od nas troje, jer ju je tako lako razotkriti!

To naprezanje nakon iskrenosti uvijek me odvede u krivom smjeru, u neiskrenost!

Očekujem muškarca s fotografija, lica manje izboranog, izrezbarenog, transparentnijeg. Činilo mi se tako usječeno, kameno, a u isto vrijeme, sviđalo mi se novo lice, dubina bora, snaga čeljusti, ženstvenost osmjeha koja se to više isticala uz osunčanu kožu gotovo boje pergamenta, osmijeh s izrazitom jamicom! Urednost figure, kompaktna dražesnost, vitalne geste, lakoća, mladost. Užitak neprocjenjivog šarma, lažnog šarma. Vrhovni iskreni egoizam. Mreže laži, obrana protiv neizgovorenih optužbi; zaokupljenost mišljenjima drugih, strah od kritike; podložnost; trajna, neizbježna iskrivljavanja; duhovitost i lingvistička lakoća; nasilje slika; djetinjastost; razoružavajući šarm. Uvijek šarm. Pretega šarma. Podzemne struje lažnosti, djetinjarije, nestvarnosti. Čovjek koji sebe tetoši, ne voli prave, duboke boli, duboko življenje, a ipak, zaokupljen svojim vlastitim esencijalnim problemom - ekspanzijom, eksplozivnošću, strahom od destruktivnosti. Strast za stvaranjem, i u određenim trenucima dubokom, neizbježnom okrutnošću. Bez psihologije: „To je Nin", izgovara, iznenadne strelice okrutnosti, iznenadne eksplozije.
Izvor osjećaja presušio je zbog pretjeranog glumljenja, zbog samosvijesti, zbog egoizma. Moj Dvojnik! Moj zli Dvojnik! On utjelovljuje moje strahove, moje sumnje u sebe, moje nedostatke! On je karikatura mojih sklonosti. Nešto ljudsko i toplo u meni bori se, bori protiv njegove hladnoće. Tražim razlike. Vidim da mu je stalo do novca, da ga zanima samo vlastiti interes. Odahnem. Toga u mene nema. Također vidim kroza sebe. To je moja iskrenost. Otac još nosi tu sliku. Mora se sebi činiti dobrim, humanim, velikodušnim, altruističnim. Nije, i zašto se to boji priznati, prepoznati?
Gledam u svog Dvojnika, i vidim u ogledalu: svoju točnost -naglašenu, označenu karakteristiku. Zahtjev za točnošću. Potreba za redom, kao oklop oko mogućnosti nereda, destrukcije, samo- destrukcije.
Djelići mog života koji se nisu uklapali u željenu sliku, kako sam ih odbacila. Nužnost glumljenja, pretvaranja.
Njegova moć. Njegova moć da daje iluziju iskrenosti tako što sam sebe zavarava. Očajnička potreba da se kod drugih stvara iluzija, iz nesigurnosti o pravoj vrijednosti sebe. Kada ga pogledam, zlo mi je od mojih laži i pitam se jesu li prozirne kao i njegove. Dugačko objašnjenje kako i zašto se razbolio i zašto je morao otići dolje na jug na četiri mjeseca. Nelagodan osjećaj koji ga prisiljava na to objašnjavanje i prije ikakve naznake da je druga osoba posumnjala u potrebu za ovim izletom, traži za njega opravdanje. Potreba za pokazivanjem kako užasno mnogo radi na nečem apsolutno prijeko potrebnom, jer nije siguran da je njegov posao, ili on, neophodan, vitalan, vrijedan.
Ponos. Golemi ponos u sukobu s potrebom za drugima, potrebom za ljubavi.
Dok mi prilazi govoreći i smijući se, ja nisam sigurna, on se ne čini kao moj Otac, već muškarac, mlađahni muškarac, beskonačno šarmantan i fascinantno lažan, labirintski, fluidan, neuhvatljiv poput vode.
Sretni smo, razigrani. Očijukamo kao ljubavnici. Podsjećam ga da sam ostavila tragove ruža na njegovim obrazima, koje će Maria Luisa vidjeti. Zavodljiva sam i on kaže: „Nikad nisi izgledala tako definitivno španjolski kao sad."
Prepustio se svojoj pretjeranoj kritičnoj prirodi. Zaboravlja osjećati, uživati. Njegovi su osjećaji nagli, okrenuti sebi, djetinjasti; ili nasilni i okrutni, osvetnički.
Plaši me samo u trenutku kad se sjetim da se, kad sam bila dijete, on uvijek doimao strogim, neugodnim, nezadovoljnim, i da me njegova kritičnost, neosjetljivost, užasavala.
Sada bježim od tog užasa okrećući kritiku protiv njega. Kad govori, ja sam zaokupljena pronalaženjem nedostataka, otkrivanjem njegovih laži, taština, poza čovjeka uvijek u strahu da će biti razotkriven, osuđen. Uvijek stvara obranu prije kakvog bilo napada.
Moj Dvojnik, od kojeg sam uvijek bježala u velikom užasu, hti-jući biti različita.
Pitam Huga tugaljivo: „Jesam li sebična?"

Živjela sam s ciljem da ne budem svoj Otac. Njegovo je postojanje karikatura, duh mojih sumnji u sebe, samokritike, moje bolesti.
Moja se bolest vratila jučer. Gubitak sebe. Muka dodirnih refleksija, sličnosti. „Ti vrtlariš, ali s rukavicama, naravno. Kao što sam ja učinio." A onda, ako oboje vrtlarimo s rukavicama, možda smo i preosjetljivi na siromaštvo. Grozimo se nečistoće, pogađa nas kao blato, očajnički se želimo izvući iz njega, tražimo sigurnost, zaštitu. Kukavice! Pa ipak, ja sam bila hrabro siromašna, neumorno siromaš- na, s možda tajnim veseljem jer sam pobijedila strah svog Oca. Činila sam velike žrtve. Udala sam se za siromašnog čovjeka. Nikad nisam računala na to da ću ikad živjeti s Henryjem. Zapravo, bila sam neustrašiva, sposobna za izrazitu odanost. Ipak, obzirnost kojom sam krenula uništiti u sebi bilo kakvu pretjeranu vezanost uz luksuz, ljepotu, neprestanu potištenost svijesti, sumnje, potrebu za krajnjim žrtvama da bih okajala moguće i još nepostojeće pogreške - bolest, bolest. Živim suprotno od svog Dvojnika. Živim s karikaturom svojih nedostataka kako bi mi se ogadili.
Noću sam sanjala da me Otac milovao kao ljubavnik i iskusila sam golemu radost. Probudila sam se da bih otkrila da je to bio Hugo. Također sam noću mislila na mnoge sličnosti između svog Oca i Henryja. Ali Henry je potrgao lance moje podložnosti i odanosti Ocu tako što je bio veći od mog Oca unutar svog područja.


5.svibnja 1933.
Artaudov posjet izgubio je na svojoj živopisnosti, ali u isti me trenutak snažno zaokupio. Strastveno smo razgovarali o svojim navikama sažimanja, strogog prebiranja, našoj potrazi za esencijalnim, ljubavi za srži kroz čitav život i književnost, neumorno. Raspravljali smo o analizi, u početku agresivno. On je ogorčen zbog njezine pragmatične uporabe, tvrdi da služi samo tome da bi ljude oslobodila seksualno, dok bi je trebalo upotrebljavati kao metafizičku disciplinu, kako bi se dosegla Čitavost. Otkrili smo da ona njemu nije, u nekom smislu, nikad potrebna kao meni, jer on nikad nije u potpunosti izgubio ravnotežu kao ja. On ostaje jasan o svom ja, objektivan. Ja sam ili naivnija, ili emocionalnija, ne znam što od toga. On je uživao u otkriću da sam rođena uglavnom pod vodenim znakovima. Rekao je da mi to dobro pristaje i govorio o meni kao da imam sadržaj, ali sklizak, poput ribe koju je teško uhvatiti, iako je možeš osjetiti! Je li to pravo značenje naslova moje prve priče, „Žena koju nijedan muškarac nije mogao zadržati"? Samo me Henry može čvrsto uhvatiti!

Počinjem, poput Henryja, uživati promatrajući kako stvari idu krivo, manje intenzivno tražeći harmoniju, dopuštajući katastrofama i nesporazumima da se gomilaju, eksplodiraju.
Ipak, ne mogu se prisiliti da Allendyja ostavim čekati u Metro Cadetu. Njegov glas vrlo je hladan kad mu kažem da umjesto u Metro Cadet stižem u Passy kako bih ga vidjela. Farsa i igra bičevanja postaju mi sve mučnije kako nailazim na prave i dublje konflikte i nevolje.

Večer. Allendy dovodi moj kaos u red tvrdeći da još imam snažan osjećaj krivnje jer zbog prirode osjećaja za svog Oca premještam područje kazne te kažnjavam sebe i izražavam svoj osjećaj krivnje samo u odnosu na svoje laži, manja djela i druge krivnje, sve osim one jedne, kao da želim izbjeći pravi zločin ili grijeh dugačkim nabrajanjem manjih, nebitnih prijestupa i grijeha! Tres bien. Ali onda sam odlučila iskoristiti taj osjećaj krivnje kako bih se oslobodila veze s Allendyjem. Prenaglašavam, stavljam akcent, izmišljam scenu s Ocem u kojoj me moli da nemam ljubavnike, i kažem Allendyju da sam se zaklela da ih neću imati jer volim svog Oca i njegovu tiraniju. Dopuštam Allendyju vjerovati da sam mazohistica najtvrdoglavije, najokorjelije seksualnosti.
Vjeruje li mi?

Kako mu je nelagodno s mojim lažima, mojim istinama, mojim uvjerljivim mukama. Ljubi mi ruke i vrat i stavlja ruku na moje noge. Vidim da ga mučim, da je ponovno izvan sebe. I tužna sam. Sve stoga jer ne znam brutalno reći: „Ne želim te za ljubavnika."
Sretan je jer misli da moj Otac barem zauzima Henryjevo mjesto. To ga čini gotovo prijateljski raspoloženim prema mom Ocu. Kaže: „Gotovo da mi se sviđa taj Španjolac koji propovijeda moral svojoj kćeri."
Kad vidim koliko je Allendy intenzivno ranjiv, kad čujem uznemiren ton njegovih povremenih dvojbi, osjećam se sve manje i manje sposobnom reći istinu bilo kojem ljudskom biću. Nitko ne može podnijeti poraz-, svi, čak i objektivni analitičar, smrtno su uvrijeđeni, povrijeđeni.
Još mi je bilo toplo od dva sata koja sam provela u cafeu s Henryjem, koji me, kako bi ostao sa mnom, pratio gotovo do Allendyjevih vrata. Dok smo hodali, planirali smo Henryjev dolazak u Louveciennes u petak navečer, sat nakon što Hugo ode za Švicarsku, a moj Otac u Španjolsku.

Allendy potvrđuje moju intuiciju da je Artaud homoseksualac i odmah shvatim zašto ga je privukao Hugo, privlačnost koja me u početku zbunjivala. I smijem se u sebi: uvijek homoseksualac u pozadini!

Sjedim i čekam Oca, potpuno svjesna njegove površnosti.
Povezanost s Ocem prekinuta je. Allendy mi je možda opet pomogao. Ali lance je doista slomio Henry, onim što jest. Duboki, duboki izvori osjećaja u Henryju, breme, težina njegovih zanosa, tako duboka i bogata.
Sanjam. Ovo nije život. Otac stiže ruku ispunjenih cvijećem i nježnom Laliqueovom vazom. Pun iskrenosti, jer mu više nije neugodno. Povjerljiv i nježan. I sjedimo satima, otkrivajući svoju istost. Proricala sam sve, kao i on. Maria je Hugo. Obožavamo njihovu dobrotu, to savršenstvo. Stvaramo sklad, sigurnost, skrovište, dom, i onda bjesnimo. Poput tigrova, kaže Otac. Nemirni, živahni, puni straha da ćemo povrijediti, uništiti, ali lakomi za životom, obnovom, evolucijama. Kukavice pred dobrotom, Hugovom lojalnošću i Marijom. Naši sljedbenici i obožavatelji! Njih dvoje, koji imaju moć nad nama. Svijet bi mogao pomisliti da smo mi tirani. Otac i ja znamo kako nas nježnost, sažaljenje, dobrota drugih, mogu porobiti, okovati. Voljeli bismo da Maria i Hugo mogu biti okrutni prema nama, kako bismo i mi mogli biti okrutni!
Kažemo: „Ne moramo jedno drugome lagati!" Pa ipak to činimo, naravno. Ja mu moram lagati o Henryjevom večerašnjem dolasku jer moj Otac ne želi da ga viđam. I on laže, ali ne o bitnim stvarima. Kaže mi: „Postala si lijepa. Dražesna, ta tvoja crna kosa, zelene oči, crvena usta. I čovjek vidi da si patila, pa ipak, lice je spokojno. Uljepšala ga je patnja."
Ja stojim uz okvir kamina. Gleda u moje ruke. Naglo se trgnem unatrag i gurnem kristalnu zdjelu o zid. Zdjela se razbije i voda pljusne po podu. Značenje ovog ne poznajem.
Govori mi: ,,U lipnju, kad Hugo ode, moraš sa mnom poći na Rivijeru. Smatrat će te mojom ljubavnicom, to je sigurno. Bit će zabavno."

O bolesti Ninovih govori gotovo jednako ponosno kao o vlasništvu Ninovih. Jetra Ninovih, reuma Ninovih, bljedilo Ninovih. Čak i u poniženje on ubrizgava ponos. Ponos. Ponos. I ja odjednom shvaćam golemost baš istog takvog ponosa u meni. Samo što je moj izbor izražavati ga poniznošću. Ja sam skromna, ali što sam skromnija, to je ponosnija bit, čvrsta bit Ninovih, koja prezire svijet koji joj nanosi bol. Kako duboko patim od siromaštva, poniženja, tako duboko da samo golemi ponos može objasniti rane, dubine tih rana. Da nisam ponosna, ne bih bila tako smrtno uvrijeđena. Ja opraštam prijestupe, ali i u tome postoji prijezir prema svijetu. Opraštam i osjećam se superiorno. Ponižavani se jer poznajem svoj ponos. Ponosna sam dati sebe, povjeriti se, otkriti sebe; ja biram ezoterično pisanje, tajni dnevnik, jednu strast. Previše ponosna da bih se prepustila običnim vezama. Otmjeno. Sve mora biti veliko, otmjeno.

Kad vidim svog Oca, osjećam da se taj ponos žestoko budi, poput zmije. Sad osjećam tigricu!
Ispod dobrote, ispod žrtava, ispod sažaljenja, gorući ponos. Iznimno sam ponosna na svog Oca!
U njemu, kao i u Henryju, razumijem umjetnikovu sebičnu potragu za ženskom zaštitom (što je, kao što sam jednom rekla, poput potrage trudne žene za muškim osloncem, zaštitnikom). Vidim iskrenost ispod naizgled proračunate geste. Razumijem u njemu, kao i u Henryju, potrebu za neovisnošću, za porivom, za kurvama. Čini mi se da sam sad osjetila kako bih trebala interpretirati Henryja i naslutila sve Henryjeve potrebe od mog krvnog poznavanja Oca, o kojem nisam ništa znala svjesno, sve što sam znala bile su distorzije, jer je jasno da nitko nije razumio mog Oca - nitko, osim Marije, koja ga obožava.

Henry i ja zaspali smo mirno, sretno, u arapskom krevetu. Moja prva pomisao ovog jutra bila je da nazovem oca: „Bonjour, mom trps, trps vieux chene."
Ali on je rekao: „Činilo mi se da čujem Henryja kako izlijeće iz tvoje sobe."
„Kakvu ti maštu imaš! Zar misliš da bih, da te želim prevariti, to učinila tako očito?"
On mora vjerovati, jadni Hugo. Htio je utjehu, podršku, zaštitu, sigurnost, jer bio je umoran i zabrinut zbog novčanih stvari. Dala sam mu strahovitu nježnost. Umirila sam njegove strahove, sum- nje, ljubomore. Na posao je otišao gotovo veseo. Mahala sam mu s prozora. Potom sam otišla u Henryjevu sobu.

Henry i ja primili smo se svog rada, svog čitanja. Onda je nazvao Otac: „Moram te doći vidjeti, pa makar i na jedan sat." Morala sam žuriti i dati Henryju ručak.
Nisam htjela da se Henry osjeća kao da ga tjeram. Poljubila sam ga ispričavajući se da moram ići promijeniti svoju haljinu. „Tvoj je život poput teatra", rekao je Henry. „Sad ide idući čin. Kako se brzo moraš presvlačiti..."
Dok se deset minuta odmaram, on ulazi u moju sobu. Sjedio je pokraj vatre meditirajući o svom likeru. Ulazi i nemirno hoda uokolo, govoreći: „Slušaj, Anais, ako stvari naprave pljas, neka naprave pljas. Nemoj ih pokušavati pokrpati. Ne brini za mene. Zatim dođi u Clichy i nekako ćemo se snaći. Nemoj biti živčana ili preplašena. Bit će mi drago ako stvari naprave pljas. Tako je pravedno."
To Henryjevo pokazivanje nedostatka straha od posljedica, u trenutku kad je prvi put uživao u sigurnosti koja mu omogućuje pisanje, bilo je velika žrtva. Nesebična ponuda. Ganulo me to. Umirila sam ga. Ništa me ne plaši, obećala sam mu. Ali sviđalo mi se čuti kako to kaže. Došao je u krevet i poljubili smo se. Činio se tako vrhunski muški i odgovorno.
Žalio me. Moje su posljednje riječi bile: „Ne bojim se ničega." Samo sam umorna.

I dolazi Otac, blistav, i mi razumijemo jedno drugo, to je tako čudesno. Vidim ravnotežu, koja je temelj naših priroda. Hoće li me Otac spriječiti da ne pobjegnem? Čini mi se da smo, kada smo za- jedno, oboje jači, kao kad smo zajedno Henry i ja.
Otac je također ljubomoran na moj dnevnik. „Moj jedini suparnik", kaže.

Henry ponovno primjećuje da ništa u mojoj kući, koliko god lijepo bilo, nije beskorisno. Henry me vidio kako udaram čekićem, popravljam pisaći stroj, postavljam lampu, brinem se za njegovu udobnost. „Kakvu samo glavu imaš", kaže. Odjednom, jučer, rekla sam Henryju kako mi ne bi uopće smetalo da sad budem nekreativna u umjetnosti, da bih bila zadovoljna da moj talent za življenje služi njemu, da budem od koristi njegovu pisanju. Nemam goleme osobne ambicije za „pisanjem" - samo da živim i da ovaj život podarim svojoj ljubavi, stvaratelju, Henryju.
Hughova sigurnost nikada neće biti ista. U njegovom nesvjesnom sad postoji sumnja. Ne mogu zaboraviti njegovo lice tog jutra. Izgubila sam svaki osjećaj sigurnosti. On zna. Imao je isti pogled kao Henry Hunt one noći kada se Louise srela sa svojim ljubavnikom u kabaretu - zelen, ljut pogled ispunjen mržnjom. To me zastrašuje. Pišem Henryju: „Nije bilo loma, ali više nema povjerenja. Ne

želim ti biti teret, ikad, odlučna sam da ćeš imati svoju sigurnost i svoju neovisnost uvijek. Moj je život podređen tvojim potrebama. Okreće se oko tvojih potreba."

Pišem Artaudu, šaljem mu malo novca.
Shvatila sam da mi užici ljubavi ne znače ništa bez sveg onog što ide s tim. Nema užitka za mene od „pet do sedam". Ono što definitivno isključuje Allendyja i sve druge igre. To je jasno. U svom snu ponizila sam Allendyja jer je o životu razmišljao kao o igri.
Užitak posvuda. Užitak u tome što sam Artaudu pružila olakšanje od robovanja materijalnim potrebama i, iznad svega, olakšanje od njegovog osjećaja da je svijet protiv njega.
Sjećam se Allendyjeve šale: „Ne igraj se s Artaudom. On je gubitnik, previše je jadan."
Uvijek je tako brutalan i tako direktan, vjeruje da moj Otac želi spavati sa mnom, uvijek donosi zaključke naprečac i propušta sve etapes, kao što je Henry propustio sva zviježđa lezbijstva. Spavati
Zajedno najmanje je važan i najočitiji, najmanje zadovoljavajući i najgluplji način za trajno zamišljanje života.

Kažem si da prema Hughu postupam okrutno, bijedno. Mislim na njegovu lojalnosti i osjećam da sam zla. Mislim na njegov život i osjećam da ga žrtvujem svojoj ekspanziji. Pripremam se na to da ga volim. Čitavo poslijepodne razmišljam o njegovim kvalitetama. Vidim ga kako proučava astrologiju, tako sličan nekom svecu. Čujem auto, njegov korak, njegov glas. Srećem ga nasmijanog. Mlad je, smi- ren. Ali pun želje, previše neobuzdan, previše ovisan. Predajem se njegovim milovanjima. Moje je tijelo toliko indiferentno. Ali prije njegove želje, ja sam u otporu. Mrzim njegova usta na svojima. A onda ta bol, velike, nespretne razornosti, uvijek poput silovanja. Moje se lice grči od boli. Moram sakriti svoje lice; i uzdahe, i krikove boli, za koje se pretvaram da su uzdasi i krikovi užitka. Srećom, on je hitar, poput ptice teških kandži, i ja sva prštim od neprijateljstva, gađenja. Mrzim ga u tom trenutku. Sva moja želja za pružanjem ljubavi uništena je. Htjela bih mu nanijeti bol. Moram si ponavljati: „On ne zna, on ne zna kakvo je to mučenje." Ali ga mrzim. I ako nekoliko minuta kasnije on nešto izgubi, ili me zamoli za uslugu, ja osjećam izrazitu iritaciju zbog svih njegovih malih nedostataka, gnjev jer je rastresen, glup, nehajan, zaboravljiv. Svi njegovi nedostaci čine se nepodnošljivima jer ga ne volim. Osjećam želju za riganjem vatre. Operem se brzo, ljuto. Umorna od pretvaranja. Zar ne osjeća da je moje tijelo hladno prema njegovom, uz njegovo? Zašto me želi tako tvrdoglavo, slijepo? On ne osjeća ništa. Ovo je smiješno, ali i razoru-žavajuće.
Naš je zajednički život grobnica. Kad čujem glazbu, zamišljam se kako nasilno izlazim.
Jednostavno provaljujem. Plačući, vičući, gađajući istinama, ludeći.
Hugh sjedi mirno ispod svjetla lampe, crta horoskope. Nevin. Bez krivnje. Slijep. Prazan. Tu i tamo nekoliko živih otoka u njemu, titravih područja. Ali i veliki prostori ispražnjene indiferentnosti, letargija. Djelomična sljepoća i gluhoća. Možda sam to odabrala kao protuotrov svojoj pretjeranoj svjesnosti.
Ali sad sam prerasla tu potrebu za razumijevanjem, pasivnim mirom, lojalnosti, svime. Ne smijem dopustiti da me moja seksualna žrtvovanja i mržnje odguraju u nepravdu. Ali nije čudo što želim rat, potres koji bi nas razderao na komadiće.


16. svibnja 1933.
Razgovor s Joaquinom, dok slijepo i divlje šećemo oko jezera. Ništa nisam vidjela, utopljena u bol. Molila sam Joaquina da ne sudi svom Ocu jer tada sudi i osuđuje mene. Joaquin je bijesan, kaže da nema sličnosti u biti - samo u detaljima. Otac živi u nehumanom svijetu. Ali tako živim i ja! Sjetim se Henryja i rastopim. A Joaquin kaže: ,Vidiš, vidiš, ti si humana!"

Joaquin je govorio o Očevoj grižnji savjesti (Otac još pokušava svima opravdati to što je napustio Majku). Kako daleko u prošlost seže taj zločin? Koji je to bio zločin? Znam da kad sebe okrivljujem morbidnim kolebanjima za svoje ponašanje prema Hughu, to nije zbog jednog čina ili drugog, već zbog fundamentalnog osjećaja krivnje koji je u korijenu svih naših nelagodnosti i pretjeranih koleba- nja. Uistinu morbidna samokritika. Kao kad, na primjer, kažem Henryju o našim financijskim teškoćama i potom kupim, za devetnaest franaka, mali stakleni dvorac Les Ruines Tako me peče sav- jest zbog toga da, kad ga on spazi, kažem da sam ga dobila od nekog. Svjesna sam nasilnosti kojom sam željela tu stvar, tu tričariju, činjenice da sam, kad sam je kupila, mislila samo na svoju želju, da je moja mašta bila začarana i da, kad sam se otrijeznila, nisam bila sretna što sam si ugodila.
Ipak, drugih dana sam nosila teške torbe pune knjiga koje sam mislila prodati kako bih Henryju nabavila knjige koje su mu potrebne za njegov rad. Nosim izlizane sandale i imam samo dvije spavaćice, ali šaljem Artaudu dvije stotine franaka i time izazivam Hughov gnjev. Vjerujem da priča o sitnici od devetnaest franaka objašnjava mnoge laži mog Oca. On se boji da će ga osuđivati, ne zbog detalja njegova života, već zbog nekog dubokog i tajnog osjećaja krivnje koji je obojio i prožeo čitav njegov život.

Hugh kaže: „Ne možeš ići na Rivijeru sa svojim Ocem. Pripadaš meni." Izvan seksa, čim seksualno posjedovanje završi, mogu ponovno biti nježna. Počinjem razmišljati o troškovima i spremna sam odustati od putovanja.

Vjerujem da smo, umjesto da smo pošteni kriminalci, Otac i ja bili prevelike kukavice da bismo svoj život živjeli hrabro i nepopustljivo. To jest, bez obzira prema osjećajima drugih. U nama, kao i u Henryju, postoji varljiva, nehumana srž. Ali, mi je se ne usuđujemo pokazati, živjeti po njoj. Uvijek s ljudskim životom činimo kompromise. Otac je podnosio Majku jedanaest godina. Henryja je June pri- silila da napusti svoju ženu i dijete, a ja manje-više da napusti June.


18. svibnja 1933.
Jutro nakon svog razgovora s Joaquinom probudila sam se povraćajući i čitav me dan mučila groznica, mrtvilo, groza, osjećaj da sam otrovana; toliko slaba da sam plakala kad me Hugh poljubio. Henry je ponudio da dođe, ali nisam ga htjela vidjeti. Henry je samo za hrabre dane. Henry me voli sebično, kao što ja volim Hugha, ne zbog sebe, već zbog onog što mu dajem. Kad sam bolesna, osje- ćam da se ne mogu suočiti s Henryjem - da bi bio nestrpljiv s mojim slabostima. Jer zajedno s bolešću prolazim kroz krizu preosjetljivosti: sumnjam u čitav svijet, bojim se za čitav svijet, osim za Hugha. Joaquin me nazove, nakon što je dugo mislio o meni. Majka čini stvari za mene, plete i obavlja poslove jer osjeća samilost i nesvjesnu želju da nadoknadi nedostatak razumijevanja. Zauvijek joj dugujem, samo za stvari. Ali više nisam robinja svojih dugova.
Allendy nije učinio ništa za moju hipersenzitivnost. Ležala sam slušajući glazbu, slomljena od svega, grozno izložena, plačući od zahvalnosti što imam Hugha, kuću, krevet, što mogu negdje ležati zaštićena. U svojoj groznici zamislila sam se kako hodam ulicama, nakon što me Hugh izbacio zbog Henryja, svi su bili protiv mene. Allendy bijesan i nepomirljiv. Henry zaokupljen kurvom. Svi okrut- ni. Eduardo hladan i sličan ribi; Majka, koja neprestance kudi, poput zmije, nepopustljiva, moralistična; Otac kritičan, u strahu da bih si mogla iskomplicirati život. Hugh i Maria beskonačno superiorni jer su samo oni voljeli.


21. svibnja 1933.


Polagani oporavak i buđenje za radost i životnost, nakon dose-zanja dubina slabosti i unutrašnjeg delirija. Sunce! Toplina! Dugački sati pospanosti. Henryjev južnjački glas na telefonu. Euforija. Kupka. Radost vode, svježine. Tijelo zdravo i lagano. Odmah pomislim da Henryju treba novac. Henry. I napišem Ocu pismo. Divanska uljuljkanost ljetnog dana. Moj Otac, moj Otac. Puder, parfem, tali- janska haljina (iskombinirala sam crni baršun s firentinskim naboranim gornjim dijelom od plavo- zelenog baršuna istočkanog zlatom). Tko je tamo? Otvorite vrata! Kuća je u blagdanskom izdanju, pjeva, miriše po lažnim narančama. Ole, Anais! Gustavo zrači; i Nestor, s prekrasno bestijalnim, crnačkim licem, istaknutim jantarno-crnim očima, veliki slikar vode i zemlje.
Veselje koje donose! Gustavo kaže: „Tvoj Otac, koji nikad nije dao sebe, više nije isti čovjek. Ti si doista prva aventure sentimentale svog Oca. Oborila si ga s nogu, Anais."
Sjedim apsolutno mirno, preplavljena radošću, drhteći od nje, naslađujući se, gotovo umirući od nje. Konačno mogu davati! Sve što imam u sebi poželjno je! I nitko još ne zna što ja sve imam! Što više volim Henryja, to sam punija. Neiscrpljivija. I mogu voljeti svog Oca. On me treba: on se ne suočava sa sobom. Ja mu mogu dati mudrost, radosti, novo iskustvo, stimulans. Život! Imam darove za svog Oca i on žudi za njima. „Nitko, nitko", kaže pred svima, „čak ni Maria, nije mi dao osjećaje koje mi je dala Anais." Jadni Otac. U jednom trenutku razumjela sam toliko, toliko mnogo da sam bila preplavljena. Htjela sam da se odmah vrati. Govorila sam prilično divlje s Nestorom i Gustavom o vjeri, vjeri koja stvara čuda. Čuda. Ja vjerujem u magiju, čuda! Sve je čudno prekrasno, oduzima dah. Život mi oduzima dah.

Joaquin je došao i iznenadio nas. Pregledao je moj radni stol, pročitao Očeva pisma, promatrao Očevu fotografiju, i ja sam se sjetila Gustavovih riječi: „Njih dvojica nisu u skladu. Bilo kakav pokušaj približavanja završio bi tragedijom. On tebe voli. S Joaquinom to je pitanje skladatelja koji ima sina koji je također skladatelj. Joaquin nikad neće voljeti svog Oca."
I on se boji Očevog utjecaja na mene, da će me Otac preoteti njemu.
Ocu: Sva otkrića o tvom životu i o tebi odgovaraju onome što sam duboko u sebi htjela da budu i da ti budeš. Shvaćam da sam maglovito tragala za njima u drugima, ali ti, samo ti ispunjavaš veliku prazninu koju sam pronašla u svijetu. Znaš li što je značio razbijeni kristal? Sve što je predstavljalo nestvaran svijet u kojem sam živjela. Čamac, more. Uvijek sam htjela otići, ostaviti svijet iza sebe. Kad si se vratio, stvarnost je postala ljepša, potpuno zadovoljavajuća. Slomila sam imitaciju, san - umjetan, zaleđen, mrtav svijet. Kao što si i ti napisao, „Uskrsnula!".

Neprestance mislim na svog Oca. Neću se više obuzdavati. Nema više odmora! Shvatila sam da sam otvorila njegovo pismo jednakom žestinom kao što sam otvarala Henryjeva pisma:5

Prije svega, reci mi o Henryjevim planovima jer sanjam o našem bijegu prema suncu i o tome da te imam samo za sebe na nekoliko dana. Oboje zaslužujemo tu nebesku radost. Naša srca, koja svaki plamičak opali, rascvast će se radosno u cvijet. Dobro sjeme odaslat će jake, zdrave izdanke ispod usijane topline naših iznova oživljenih duša. Bjegunci od bolne prošlosti, dolazimo jedno drugome kako bismo ponovno skovali svoje razbijeno jedinstvo... Ali to izvanredno zajedništvo zahtijevat će sate i sate neprekinutog izlijevanja, u samoći, između neba i zemlje. Bogovi nikada nisu poznavali veću sreću. Bog s tobom, Anais, uvijek.

Noćas sam tužna. Muče me ironije života. Dala sam Henryju sve ono što želi moj Otac. Dislokacije. Ne mogu sad Ocu dati istu cjelovitost strasti. Podijeljena sam. Pa ipak je istina da sam u Henryju voljela sličnosti sa svojim Ocem.
Odgovor, reakcija, dolazi nakon što sam provela čitav život žu-deći.
Ali sada sam još punija od većine bića. Dovoljno puna da vratim Očevu ljubav, ako je već neću nadvisiti!
Sanjam o tome da ga učinim živim, da osjeti, zaboravi sebe, spozna radost, polet, puno davanje, jer znam sve radosti davanja sebe.

Moja je zahvalnost beskonačna. Nježno, nježno odvajam Allen-dyja od sebe. Rekao je da se boji da će ga um izdati, da postaje vrtoglav, mračan! Vratila sam mu njegovu sigurnost, ozbiljnost, koje su mu tako važne. Ali dala sam mu trenutke vrtoglavice. „Slasna ljubavnice", rekao je, moleći me da ga ne napustim u potpunosti. Shvatila sam da žene ne smiju zahtijevati senzualnost od Krista i stvaratelja. Allendyjeva nježnost bila je prekrasna, neseksualna blagost, čisti poklon. Daruje mi mačku lutalicu, koju voli, ali je ne može zadržati. Allendy je žena.
Da bi me razveselio dok sam bila bolesna, Henry mi je poslao kopiju svog pisma Emilu, u kojem nadugačko opisuje svoju raskoš, svoje blagostanje, svoju radost, vožnje biciklom.
Sakrila sam svoj krah od njega. Poslala sam po njega kada mi je bilo dobro.
Kad sam razgovarala s njim, bio je bez osjećaja, bešćutan - poput muškarca kojeg ne zanima ništa osim njegova vlastita života, njegova rada. Vidjela sam mu lice i zaustavila se. Rekla sam: „U jednom si od svojih hladnih raspoloženja." Bio je tako prazan, tako zaokupljen samim sobom. Prestala sam govoriti. Povukla sam se u sebe. Pokušala sam sve zaboraviti. Nešto je u meni umrlo. O, tako potpuno, potpuno sebičan. Spustio je glavu. Bilo mu je žao, ali na tako mlitav, čisto svjestan način. Nije mu bilo stalo. Odjednom su me nadvladali svi ti akumulirani egoizmi. Sve sam ih shvatila u jed- noj minuti, kao što čovjek koji se utapa shvati čitav svoj život. Ljubav vrhovnog egoista za ženu koja mu može biti od koristi.
Počela sam se tresti i drhtati. Morala sam otrčati u kuću. On je ostao u vrtu, dosadan, slijep.
Tražila sam od njega da me ostavi. Rekao je: „Vidjela si moju ružnu stranu." Slomilo me ono što sam vidjela.
Napisala sam mu pismo, optužujući ga. Grozan revolt, još grozniji obzirom na to da sam neprestance optuživala njegovu sebičnost: Umjetnik! Umjetnik! Čudovište!
Ne znam što mi se dogodilo. Nešto se slomilo, moja vjera, moja sljepoća. Umorna sam, smrtno umorna od boli. Želim ljubav koju zaslužujem. Ništa manje. Smrtno sam umorna od davanja, praž- njenja sebe. Neprestana predanost Henryju. Njegova je dobrobit stalni fiksirani cilj za mene.
Bio je u kreativnom periodu svog života i uzeo je ženu koja je zahtijevala malo - jedan dan humanosti u tjednu!
Kako hladna može biti fizička toplina, duboko u čovjeku: svi Henryjevi dodiri, ništa. Pepeo. Vratile su mi se sve Juneine riječi: „Dala sam sebe potpuno, i on me povrijedio, izdao. Zato sam pro- našla utočište u Jeanu."
Sve se oko mene ruši. Njegova pisma njegovim prijateljima nakon dana provedenih u Louveciennesu - nikad ni riječi o meni, samo o onome što je dobio, što je stekao, što je naučio ili otkrio. Lou-veciennes je hrana. Ja sam hrana. Moja je ljubav hrana. Dosta mi je toga, smrtno dosta!
Kad postoji nježnost, ili samilost, ili pažljivost, to je stvar trenutka. Prirodno, u mojoj prisutnosti te stvari cvjetaju, i ja vjerujem u njih. Vjerovala sam u njegove fraze. Bilo je dovoljno da kaže: „Želim ti dati stvari.
Ali on je iskren o svemu tome. On to zna. On zna da ništa ne zadržava. Da je on uvijek u središtu. Zato mrzi Amerikanke - jer su sebične, hladne, hrabre, staju u svoju obranu. Ne možeš ih porobiti. Ja sam bila robinja.
Danas sam u pobunjeničkom duhu. Naravno, mogla bih mu oprostiti. Ja uvijek opraštam. Ali želim da farsa završi - ljubavna farsa. Predobro sam vidjela ono ružno u Henryju, ograničenje. Moram se osloboditi, spasiti se. Bože, želim voljeti, želim ljubav!

Hugh je u Londonu. Vidjela sam Steelea. Prihvatila sam poziv u njegovu kuću. Bila sam dovoljno slaba da odem Henryju i kažem: „Za mene je gotovo - za mene je gotovo." Nije bio kod kuće. Nazvao me. Ali nazvao je oko tri, nakon dubokog sna, vjerojatno.
Ponovno je nazvao: „Ne razumijem sve to! Ne znam o čemu se radi. Jučer si me otjerala kao svog vrtlara. Glas ti zvuči hladno i zapovjedno. Plašiš me!"

Tupost. Nevinost. To je uvijek njegov odgovor: „Nisam znao -nisam namjeravao - nikad nisam mislio." On, koji je toliko osjetljiv, tako se lako osjeća poniženim, neosjetljiv je prema osjećajima drugih. U njemu postoje velika bezosjećajna područja prema drugima. Nikad ne uspijeva razumjeti druge.



27. svibnja 1933.
Došao je Henry. Sjela sam na kauč i tihim glasom iznijela dugačku optužbu, pokudu. Ne ljuto, vrlo tužno. Kad god sam rekla: „Ne voliš me", gotovo da se htio smijati.
Ali nakon nekog vremena sjedio je slomljen. Spustio je glavu: „Nisam znao da sam tako loš." To je rečeno u ozbiljnom tonu, spuštene glave, natečenih vena ispod osjetljive kože. Nisam to mogla podnijeti. Prišla sam mu i klela. Sakrila sam glavu među njegova koljena i ridala. Henry mi je poljubio vrat. A onda je rekao: „Anais, o sebičnosti ne znam što reći. Nisam znao da sam tako loš. Ali to da te volim, jednostavno moraš vjerovati, to je sve." Ustali smo i poljubio me tako strastveno, tako strastveno da sam ponovno povjerovala, vjerovala sam.
I polegao me na kauč i jednostavno me uzeo, s takvom mješavinom gladi i nježnosti, zaustavivši se da bi rekao: „Bože, Anais, zar ne znaš koliko te volim?"
Znala sam. Znala sam i da su sumnje i optužbe u meni bile pretjerane. Bio je bešćutan na jedan dan, ali duboko u sebi volio me, volio me kao što muškarac može voljeti. Bilo je prirodno da on bude preokupacija mog života, kao što je prirodno da on bude preokupiran svojim radom i sobom, sobom povezanim sa svojim radom. Jednostavno sam bila previše žena. Trebao mi je dokaz njegove bliskosti, jer većinu vremena proživljavamo takvu neovisnu, hrabru, odraslu vezu.
Jadni Henry! Nadvladala ga je naša scena. Bio je prisiljen patiti. I ja sam ga u utorak iritirala. Bio je ljubomoran na mog Oca i Joaquina, na moj krah. Sebe je učinio bešćutnim. Odbijao je osjećati.
Branio je svoj stav u pismu, mudro. „Bila si brza, znaš. Obično te ne bi povrijedilo sebično uživanje u životu. Uživala bi u tome."
Sumnjao je da sam od njega sakrila prvi uzrok svoga kraha i da je to bilo nešto drugo. Bio je ljubomoran na dnevnik! Bojao ga se.

Znam da moraju postojati sjenke oko svih onih prizora svjedos-ti koje mi pročitaš. Moraju postojati okrutne stvari u dnevniku, stvari mnogo okrutnije nego što se ikad mogu prisiliti priznati. Duboko, duboko mi je žao što sam te iznevjerio jučer. I dalje ti kažem, sve je to meni zbunjujuće i misteriozno. Došao sam dobrog raspoloženja, s namjerom da te zagrlim istog trena i volim do smrti. A onda, kao što se uvijek dogodi - to nije nova stvar - ulazim u kuću i svjestan sam da sam gost, iako vrlo privilegiran. To nije moja kuća i ti nisi moja supruga. Stojiš tamo na otvorenim vratima i ja uvijek vidim princezu koja mi je iz nekog tajnog hira pristala ponuditi svoju ljubav. Osjećam se kao nitko. Osjećam da bih mogao biti X. Sve je poklon. I spopadne me neka luda nježnost, i stojim tamo, i stišćem ti ruku, i govorim o posrednim stvarima, i kažem sebi tako je divno ovdje, i ništa od toga nije stvarno, sve je to san. Kažem to iako znam da ne zaslužujem mnogo od života, da ne zaslužujem sve što mi ti daješ. I čak i kad govorim toliko o sebi, što tebi mora biti grozno dosadno, vjerojatno je to stoga što pokušavam sebe pričom vratiti u stvarnost svega toga što mi donosiš kad samo stojiš kraj otvorenih vrata i pozdravljaš me. Ti ne znaš kako je to za mene uvijek sjajan trenutak. Tad postajem toliko ljudski da postanem nježan. I tako je bilo i jučer. Moja bešćutnost bila je nježnost. Bio sam gladan tebe. Mogao sam ti strgnuti odjeću kad si me vratila u viseću mrežu; mogao sam te proždrijeti. A ja sam sjedio tamo nasuprot tebi i govorio. Skrenuo i izgubio se, a htio sam biti s tobom pet minuta ranije. Ali ti si jučer izgledala grozno krhko; izgledala si kao da si bila bolesna. I ja sam osjećao da bi se moja proždrljiva glad mogla činiti istinski grubom. Htio sam da dobiješ najbolji dio mene. I tako smo pričali, i ono što te doista povrijedilo bilo je to što nisam stavio svoje ruke oko tebe. Da, spriječila

me čudna vrsta bešćutnosti. Ne bešćutnost koju si ti zamislila. Mislio sam da će moje „zdravlje" raspršiti sav dim bolesti. Mislio sam - i pretpostavljam da je to romantizam - da jednostavno mogu sjediti tamo i biti s tobom, i postići da se ti divno osjećaš iznutra. Ono što sam doista htio bilo je leći s tobom u travu i otići s tobom. Još sam naif i nespretan. Ostavio sam te na zaprepašćujući način, pomalo zadovoljan što si me onako otjerala - jer i ja volim kad se igraš velike španjolske dame sa mnom! (Pisac Henry promatra veliku scenu! Zabavno je ovo: on u biciklističkom odijelu, a ja u čipki, s kepom, naređujem mu da me ostavi!).
Na putu niz brdo osjećao sam se vrlo nesretno, jer sam zamišljao kako ti odlaziš uza stepenice i pišeš još stranica „Alraune". A ako će ti to da me tako otjeraš pomoći napisati još, Anais, ja sam ti uvijek na usluzi. Uvijek možeš od mene napraviti ljudski otirač - za svoju umjetnost. To bi te trebalo malo zadovoljiti, Anais. Jer mislim da si sjajna umjetnica. A što se tiče te tvoje osobnosti... imaš sjajnu osobnost. Čak i da nisi vodila dnevnik... postoje dani, poput jučerašnjeg, kad ne znaš što si, umjetnica, ljudsko biće, osobnost ili autoportret... i onda druge činiš jadnima. Ali to je u redu. I ti imaš svoje loše trenutke, kao i mi ostali... i kad si pisala ono veselo pismo Emilu o tome kako si ispunjena Svetim Duhom, mislio sam u sebi kako je čudno da to prišivamo Svetom Duhu. Sveti Duh u meni si ti. Ti činiš moje proljeće.

Smekšali su me njegova dobrodušnost, jednostavnost, humor. Smijali smo se kasnije mojoj sceni.
Citirao je Lawrencea: „Ne bismo trebali jedno drugo tetošiti. Trebali bismo stajati sami."

Neočekivano sam se pojavila na Henryjevim vratima u ponoć, u subotu, nakon večere kod Steelea, napuštajući i Artauda i Steela i čekajući sjedeći na otiraču. Henry je stigao i bio je prehlađen. I iako se pretvarao da je snažan, polako se u potpunosti rastopio u mene, postao mekan i nježan, željan ljubavi, željan tetošenja, preuveličavao svoju prehladu! I smijali smo se, i ševili, i zadirkivali jedno drugo. I subota je bila magična. Morala sam obaviti neki posao i Henry me počeo slijediti sa svojom igrom do Hughova povratka. Lutali smo kroz grad poput dva južnjaka, poput bolesnika, rekao je, vrlo blizu, vrlo nježni, vrlo sentimentalni. Jeli smo kad smo ogladnjeli, u rue de l'Abbe Groult, u malenom bistrou - šunku, i salatu, i sir - i ja sam se napila od jedne čaše bijelog vina. Mogla sam vidjeti krug sunčeve svjetlosti kako osvjetljava luk krošnji drveća, svjetlucajući, dok je zapravo dan bio siv. Osjećala sam i vidjela svjetlost i neprestanu toplinu. Htjela sam Henryju nešto pokloniti zbog njegove prehlade, i priznao mi je da žudi za gramofonom. Otišli smo zajedno u kupnju. Dovezli smo gramofon taksijem. Kišilo je i sjedili smo uljuljkani u toplom taksiju, toliko zadovoljni, toliko nježni, toliko bliski. Ruka pod ruku. Otišli smo u krevet i spavali čvrsto u toplini te magične utrobe koja je sadržavala nas oboje, uljuljkivala nas. Utroba topline, poput tropske čarolije. Salata, šunka, vino, ulica, gramofon, vožnje taksijem, krevet, sve prštavo od magičnog zadovoljstva - našeg dvostrukog zadovoljstva, koje sve uzvisuje. Henry se oslobađa, blistav, lepršav, zgodan od sjaja, i ja osjećam njegovo veselje, njegov apetit, njegovo uživanje. Postajem gladna i blistava. Daje mi okus sadašnjice. Nigdje drugdje ne pronalazim tu magiju, tu prekrasnu, čitavu sadašnjost. Zajedno, trenutak postaje beskonačan.
Henry kaže: „Nikad to ne osjećam kad sam s Fredom. On potroši sav svoj novac, a ne zabavljamo se. Dosadan mi je." I tako svojim uživanjem pridonosim Henryjevom užitku. Širim se, rastežem, osje- ćam klupu bistroa, i nikad nisam vidjela tako zlatnu majonezu. Nikad nisam osjećala da je sve tako dobro. Ljudi koji govore u Celineovom Voyage au bout de la nuit. Henryjev glas i usta. Opijenost. To je tre- nutak potpunog i apsolutnog kusanja hrane, boje, apsolutnog ljudskog disanja, cjeline. Jer ja sam sva sakupljena uz Henryja tamo u bistrou. To je kraj svih nemira. Ne postoji, kao u svim drugim trenuci- ma i prostorima, dio mene koji je odvojen, koji luta, nepovezan, tragično pobunjen, poput dijela slagalice koji ne pristaje u sliku. Jedan dan stojim s Henryjem; čitava slika, bez žaljenja, bez prošlosti i bez budućnosti. Nema mračnih prostora oko mene, nema horizonata, nema sjena. Život obuhvaćen u jednom danu, i jedina je misao u mom umu taj dan, taj sat, Henry, taksi, jelo, i ne bih htjela biti nigdje

drugdje, ni s kim drugim osim s Henryjem, ne bih htjela ni centa više nego što imamo jer je to dovoljno za potrebe ovog dana - i to su jedine potrebe koje imamo. Kako je jednostavno ispunjenje čovjekovih životnih želja i napora. Jučer je bilo ostvarenje svih tih mračnih gladi - taj jednostavan jučerašnji dan, koji je završio čvrstim snom kako bismo se ugrijali dok je vani tako jako kišilo. Henryjeva ekstremna i jednostavna ljubav - ogoljena svih ukrasa i književnosti - dok se samo nekoliko dana ranije u njemu probudio stari automatski bijes i mržnja jer je netko napisao da je June govorila ogorčeno o njemu pa je on napisao melodramatično pismo od kojeg mu je, dvadeset četiri sata kasnije, bilo zlo jer to nije mislio, i shvatio je da je iskusio posljednje sursauts mržnje, koja je „ veza jača od ljubavi", ali koja priziva fraze, i književnost, i posljedice mučnina.
Imam takvu izrazitu samilost za Artauda jer uvijek pati. Shvaćam kako sam iskusila ekstremno rijetke trenutke fizičke dobrobiti te jednako rijetke trenutke apsolutne radosti, i želim stvoriti te trenutke za druge. Znam da su Artaudovi živci i osjetljivost smireni ovdje - sjećam se što je Henry bio kad sam ga srela, a sad je veselo, radosno, kreativno biće. Želim izliječiti tamu, gorčinu u Artaudu. Fizički, ne bih ga dotaknula. Ali plamen u njemu, i bol, to volim.


29. svibnja 1933.

Ovih dana osjećam se neprestance i duboko iskrenom. Ozbiljnija nego ikad, zadovoljnija, ljudskija. Ne pišem. Moja je mašta uspavana. Uvijek me muče, da, duhovi, ali relativno pod kontrolom. Raspoloženja. Moja raspoloženja postaju snažnija, sve više despotska. Više me pogađaju. Izlaze na površinu. Eksplodiraju. Manje kontrole. Ali prekrasan protok. Ukratko, i normalno i abnormalno je jako. Osjećam život i osjećam san, oboje, apsolutno.
Ciklusi neurotičnosti; ali svjesnost me drži na površini, drži me veselom. Henry mi daje pismo, i moji prsti drhte dok mi ga predaje jer se bojim da bi moglo sadržavati neku od tih fraza koje me guše
trivijalne rane, malo povrijeđenosti, goleme za mene. Bojim se te povećavajuće vizije. Tako sam sretna kad poslijepodne završi i on me nije povrijedio. Tad se pitam jesam li ja povrijedila njega. On je povrijeđen jer ću ja otputovati sa svojim Ocem. Jedna riječ može zamračiti svemir. Nije čudo da sam tako nježnija s Artaudovim raspoloženjem, samoobezvrijeđenošću.

30. svibnja 1933.
Dan sam provela u kupnji - za to treba vremena jer nemam dovoljno novca, pa tražim i hodam satima! Ali svaki dan moram ići vidjeti Henryja. Moram. Bliže sam mu sada nego prije. Uživam mu kupovati ploče više nego što uživam kupiti sebi rukavice, čarape, koje su mi jako potrebne. Dirne me do zadnje strune kad vidim tu sivu sobu u Clichyju, malobrojnu odjeću koju ima, otrcani krevet. Hen- ryjevu prehladu i kašalj osjećam u svojim grudima. Ne mogu uživati u svom bijegu na Rivijeru. Mislim manje o putovanju, toj živopisnoj novoj avanturi, nego o Henryjevom licu kad je rekao da je kava dvostruko bolja jer sam je ja napravila. Ljudsko korijenje u meni nji-še se poput morske trave. Toliko volim njegovo tijelo, čak i kad je bolesno; a doista mrzim bolest. Takav osjećaj za njegova raspoloženja, osjećaj za njegova nesvjesna raspoloženja - njegovo poniženje, pretjeranu osjetljivost, morbidnosti. U njemu vidim isto izmučeno biće kao u Lawrenceu, ali biće kojem ja dajem mir, minimalnu bol. Drago mi je zbog neprestane torture koju osjećam jer me to čini toliko svjesnom, toliko akutno svjesnom. Vjerujem da, ako imam dar, da je to dar za ljubav. Ovaj bi dnevnik mogao biti priručnik za ljubav, strastvenu ljubav, tjelesnu ljubav, ljubav punu razumijevanja, sažaljenja, majčinsku, intelektualnu, umjetničku, kreativnu, neljudsku, poput moje ljubavi za Henryjevo pisanje.
Lawrence je imao pravo kad je napisao: „Samo nezadovoljenoj ženi treba luksuz. Zadovoljena žena može spavati na podu."

Šalimo se s tim. Kad mi Henry kupi fine rolice jer su mi draže, ja se bunim: „Nemoj me tetošiti jer
ja sam zadovoljena." I to je istina, vrlo sam sretna u svojim izlizanim cipelama.
Noćas, kao i tolikih drugih noći, puna sam Henryja i smiješim se kad pomislim da sam počela obožavati Lawrencea i da na kraju obožavam muškarca toliko sličnog Lawrenceu, sličnog Mellorsu, sličnog Somersu, doista malog i moćnog muškarca, intenzivnog, ogorčenog, ratobornog, instinktivnog, duboko ljudskog. Samo što je Henry veći muškarac.

1. lipnja 1933.
Posjet Bradleyja, koji razumije mnogo, koji kaže mnoge zanimljive stvari. On zna da umjetnik mora biti egoist, nehuman. Kaže da je Lawrence bio slab; Lawrencea je ubila Frieda jer je bio slab - previše human. Trebao se osloboditi, spasiti. Henry je, također, ostao predugo s June. Ja sam bila previše humana sa svojom Majkom, i previše humana s Hugom.
Dok je Bradley razgovarao sa mnom, sjetila sam se živopisno kako sam se često vraćala starom problemu; dnevniku, umjetnosti, što uključiti, što ispričati, kako ispričati. Bradley kaže: „Stavi dnev- nik na stranu. Samo piši kao što govoriš sa mnom."
Istina je da me on tjera na priču! Njegova su pitanja beskonačna. Njegovo zanimanje za mene i moj rad intenzivno je, i ja sam dirnuta. Htjela bih sačuvati sve. Osjećam se ponosno, tajnovito, kao pred publikom. Boli me duboko u sebi kad dajem sebe, svoje dnevnike. Osjećam se nagom u gomili. To je mučenje. Navlačim kostime. Mrzim se doista izložiti. Laži se čine poput kostima, male laži, uglavnom iskrivljavanja, jer bojim se da neću biti shvaćena, bojim se boli. I onda ono što ne kažem saspem u svoj dnevnik. Zlovoljna sam jer ljudi ne razumiju i to je moja krivnja. Istina je da se suoča- vam s ljudskim bićima samo u fragmentima. Henry, koji ima najveći dio, Hugh, Allendy, Joaquin, Otac. Uvijek pronađem prijeko potreban mensonge vital - onu laž koja me razdvaja od svake osobe. Hoće li samo Otac imati cjelinu, kao što je ima dnevnik? Što ću morati sakriti od Oca? Uvijek tajna, i ta tajna stvara dnevnik. A onda dolazi William Aspenwall Bradley i moli me, u ime svijeta, da se od- reknem svih svojih tajni.

2. lipnja 1933.
Normalno biće dosegne sreću i vjeruje u nju, čvrsto je drži dok se doista ne slomi, ali abnormalno biće doseže samo relativnu sreću koja neprestance koleba.

Počinjem dan u zlatnom raspoloženju koje nosim poput jajeta. Samo, umjesto da sjedim na njemu, ja ga nosim uz svoje grudi, izloženog. Jurim k Henryju da ga probudim, poklonim mu svoje ja- je, da mu kažem da je dan tropski, izvučem ga na sunce. Ponudim svoje raspoloženje kao još jedan dar. Ali Henry je depresivan zbog svoje prehlade i jer je netko uporno kucao na vrata. Nije htio otvo- riti jer sam ja bila tamo, a svaki put kad netko pokuca na vrata, Henry misli da su došli po njega, da ga progone, da bi ga uhvatili. Boji se. Čitav svoj život progonilo ga je kucanje na vratima - osjećaj da ga se progoni. To zamrači njegov dan. Čini ga povučenim, uznemirenim, rasplinutim. Ne može se pribrati.
Sjedimo na suncu i Henry počinje lutati u svom govoru. Moli me da pođem na naš odmor bez svog dnevnika. Htio bi ubiti dnevnik. Da, jer je dnevnik osoba. Iz ljubomore (dnevnik leži na stolu cafea) ga neće pročitati. Ono što slijevam u njega jest poput povjerenja koje sam dala drugom, poput nevjere! I razmišljam u sebi koliko sam često rekla da ću živjeti bez dnevnika, iskoračiti iz skroviš-ta. Ali to ne činim. Jer je istina, kao što kažem Henryju, da sam mu se povjerila; ali je istina i da mu kažem samo ono što on želi čuti, da postoji mnogo toga što on ne želi čuti, a tko to želi čuti?

Zato Henry kaže: „Pođi sa mnom bez dnevnika", i dnevnik leži na stolu u cafeu poput osobe - vrhovni suparnik. Zaprepaštena sam, jer sam prilično spremna povjeriti se u potpunosti ljudskom biću, osim što u jednom ili drugom trenutku ljudska bića postanu zaokupljena, mušičava, zaposlena, nepažljiva, i dolazi do prestanka zanimanja, a to se dnevniku nikad ne dogodi!
Henry je sam danas rekao: „Kad odemo, nikad nam neće biti dosadno - to znam. Ako bude kišilo, otići ćemo u hotelsku sobu i ja ću te zabavljati. Osjećam da to nisam dovoljno radio. Bio sam uvijek tako zaokupljen. Nikad se nismo zajedno opuštali, uživali. Ponekad žalim zbog toga."
I u isto vrijeme, nakon dugačkog poslijepodneva, pitam Hen-ryja: „Koliko je sati?" i on odmah pomišlja da mi je ono što mi govori dosadno - samo zato što ga moram napustiti! I on me prati do metroa s istim osjećajem patnje kakav ja imam kad pomislim da sam nekog razočarala i kad bih htjela ispraviti stvari prije nego što odem jer znam da će taj nesklad odjekivati u meni, možda danima.

San prošle noći: Ulazim u kuću u kojoj sam postala sluškinja. Žena mi je nepoznata. U početku je vrlo osorna prema meni, kaže da jedino što može o meni primijetiti jest da izgledam kao poule i da me preklinje da se manje šminkam kako ne bih privlačila pažnju njezina supruga. Ja sam vrlo dobre naravi i kažem joj da ću stavljati puder i ruž vrlo neprimjetno. Ona me nauči kako napraviti desert od naranče. Najprije izreže unutarnju bijelu kožu naranče u oblik alge i stavi je na akvarijsku posudu, gdje se počinje njihati poput morske trave, bubriti, i uzdisati, i padati, i tresti se. Sjemenke također bivaju ubačene i pomiču se poput dragulja. Nastavlja pripremati naranču i uči me kako skuhati vanjsku koru. Učim tako brzo i tako sam zadovoljna što postajemo prijateljice. Šalje me na tržnicu i toliko uživam u šetnji da zaboravim kupiti naranče. Zaustavim se u baru, gdje vidim naranče u košari, ali barmen mi ih ne želi prodati. Privučem pažnju dvojice muškaraca koji izgledaju poput dva Španjolca koji su jučer u cafeu bili zainteresirani za mene dok je Henry bio dolje u toaletu. Ignoriram ih, ali dok odlazim, prilazi mi Apaš i daje mi 250 franaka, tražeći da ga slijedim u hotelsku sobu. Vrlo je sličan Carcu.
Gledam u novac i primijetim da ne izgleda kako treba te objasnim to riječima: Vjerojatno je to novi novac koji sad rade." Kažem mu, iznenađena: „Daješ mi sve to?"
„Više ako požuriš" , kaže Apaš. Ali ja počinjem misliti da, ako mi daje toliko puno novca, mora imati neku bolest, sifilis, i odbijam.


3. lipnja 1933.
Artaud i ja smo sjedili u vrtu. Stavio je svoju ruku na moje koljeno. Bila sam iznenađena njezinom toplinom. Pogledali smo se otvoreno i teško. Oboje smo bili neodlučni.
Kasnije tu večer, dok smo se nadvijali nad knjigom, Artaud mi je stavio ruku na rame. I meni se to svidjelo. Čini se mnogo ljudskiji nego što sam mislila.
Sad razumijem tu toplu spontanost u sebi, koju sam također ja pokazala Henryju. Prvog dana kad je Henry došao u našu kuću, rekla sam, pokazujući mu zamišljeni studio iznad garaže: „Mogli bismo srediti ovo mjesto i ti bi mogao doći i raditi ovdje." I moj telegram kad mi je napisao da mu je posao u Dijonu nepodnošljiv: „Dođi kući u Louveciennes."
U oba slučaja, ta dvojica muškaraca, koji su živjeli i bili cinični na površini, bili su dirnuti mojom jednostavnošću i izravnošću. Iznenađeni mojom gostoljubivošću. Ako su ih njihov cinizam i iskustvo tjerali interpretirati moj poziv kao seksualan, istovremeno im je moj ton nametnuo određenu romantičnu i dublju interpretaciju. Ono što me potaknulo da ih potražim bio je kratkotrajan dojam o njihovoj plahosti i moja neobično točna intuicija. To su impulsi kojima vjerujem.

Kad je Henry zabilježio svoje snove u kojima posjeduje zamišljene žene, kurve ili June, bila sam ljubomorna. Ali što bi Henry osjećao da zna da u mojim snovima spavam sa svima? Nakon Artaudo- vog posjeta, bio je to Artaud. U svojim snovima otkrivam zaljubljivu kurvu kakva doista jesam.

Henry i ja, budući da imamo jedno drugo, rijetko sanjamo jedno o drugome, ili eventualno o među- sobnoj okrutnosti. Postoje trenuci u životu u kojima osjećam taj gubitak volje i gubitak moralne inhibicije. I Henry i ja osjećamo to kada slijedimo samo struju svojih senzacija, svoje primljivosti za dojmove. Neki sam mu dan rekla da bismo on i ja trebali biti sposobni uhvatiti atmosferu snova bolje od ikog drugog jer često živimo u njima, a pod tim mislim onu apsolutnu odlučnost - ono pokorava- nje želji koju samo mi doživljavamo.
Nama je lako prepustiti se. Duboko u sebi ja bih uživala da me posjeduje Artaud, Steele i Nestor, kao što to moji snovi otkrivaju. To je moja istinska nesvjesna ženska nemoralnost; velika neumoljiva volja koja me sprečava da to učinim jest lažna.

Što bi od ove večeri nastalo u Henryjevim rukama? Hugh i ja otišli smo u jeftino, nepristojno malo kazalište. Nije bilo baš puno. Dok smo čekali na predstavu, sjedili smo za šankom. Djevojka na garderobi mi se nasmijala - prekrasan osmijeh. I ja sam se nasmijala njoj.
Prišla mi je i rekla: „Budite vrlo oprezni da vam, kad ustanete, haljina ne zapne o čavao - ta stolica ima čavao, a vaša je haljina tako lijepa." Zahvalila sam joj. Počele smo pričati. Ispričala mi je priču svog života. Usporedile smo cijene svojih haljina. Barmen mi je dao ružu. Djevojka je došla kad smo sjedili u kazalištu i dodirnula mi zapešće: „Dođite, posjest ću vas u treći red."
Zamolila sam Huga da joj da deset franaka. Učinio je to vrlo ozbiljno. Rekla sam: „Trebao si se nasmijati. Sad joj daj još deset, ali se nasmij."
„Moram li se nasmijati?" rekao je Hugh. „Učinio sam to samo zato što te to čini sretnom."
Henry polako počinje ne željeti znati. Mudrija ljubav? S June je bio nepopustljiv. Ali sa mnom ima povjerenja. U početku sam bila zbunjena. Kad je Otac počeo pokazivati intenzivnu znatiželju, veliku želju da zna sve, počela sam željeti da i Henry ima takvu znatiželju, iako mi dublji osjećaj govori da Henry izbjegava bol. Umoran je od boli, od mučenja, posjedovanja, pohlepe. Sad prihvaća život; ravnodušniji je. Stariji je. I na dublji je način iscrpio glasnu romantičnu ljubav. A ja nisam potpuno spremna živjeti bez nje. Tražim to. Mudra Anais privlači mudru ljubav. A moje neurotično, nepovjerljivo ja žudi za nemudrom ljubavi.
Pitam Henryja o svemu tome. Kaže da je to vrsta povjerenja, da vjeruje u našu esencijalnu povezanost — da nije vjerovao u June (niti je June vjerovala u Henryjevu fundamentalnu ljubav). I, ako čovjek vjeruje, sve ostalo može pustiti da ode dovraga. Ne u potpunosti, kaže Henry, koji je slušao moj govor o Artraudu zaštićenim čudnim oklopom - oklopom koji stavljam kad on govori o drugim ženama, kad ja pokušavam da me to ne pogodi.

Osjećam da su moji izleti obrana. Jedini put kad sam osjetila olakšanje od svoje previše ljudske ljubavi za Henryja, jedini put kad sam nekako neovisna i smiona žena kakva je njemu potrebna, jest kad se bavim manjim ljubavima. Inače se prepuštam sentimentalnosti; želim opkoliti Henryja, a on ima potrebu biti ostavljen na miru svi muškarci žele da ih se ostavi na miru. Budi zaposlena, vodi pun, širok, bogat život. To je bolje za Henryja! Spas! Dajem ga sebi. Ipak, da je bilo moguće, bilo bi mi draže da sam živjela samo za Henryja, da sam bila sve, njegova žena, ljubavnica, sluškinja, partnerica; i tad bi Henry bio umoran od žene koja se izgubila u njemu, izgubila sebe. Ne mogu pomiriti sebe, povući sebe iz života kakav jest. Uvijek se bunim i rigam vatru - zašto je Allendy, Bik, ta Volja koju sam željela, seksualni slabić; zašto je Artaud ovisnik o drogama?

8.lipnja 1933.
Hugh juri u London. Henry dolazi u Louveciennes. Ostavljam Henryja kako bih se našla s Artaudom, koji me sreće s izmučenim licem: „Ja sam vidovit. Vidim da nisi mislila ništa od onog što

si rekla neki dan. Odmah nakon našeg razgovora u vrtu postala si hladna i daleka - tvoje lice neprobojno. Izbjegavala si moj dodir. Pobjegla si. O, ti si opasna i ja sam to oduvijek znao..."
„Ali to nije bilo pitanje ljudske ljubavi."
„Ali mi smo ljudska bića! Čudovišno je ono što ti očekuješ od muškarca!"

Artaud je, znala sam, bio bolestan, izmučen luđak, i mene je zanimao, ali ne ljudski; a on, budući da je bio tako morbidan i tako hiperosjetljiv, također je htio trofej za koji je znao da su Allendy, Henry i Eduardo osvojili, i htio je sve... Ne znam zašto. Sjedeći u Coupoli, poljubili smo se i ja sam pokušala dokazati Artaudu da sam iskrena, i da sam podijeljeno biće, da to nije igra, već tragedija - jer ja ne mogu voljeti imaginarno i ljudski u isto vrijeme. I tako ga je polako priča o mojoj vlastitoj „ludosti", toliko slična njegovoj, dirnula... Jer se njemu ljudska bića čine sablasnima, i on sumnja i boji se života. Kaže da je volio moju lepršavost, moju živahnost, titravost... da sam ja pernata zmija... zmija i ptica...
Bila sam uskomešana, samo kao list na vjetru, to je sve; i što se više Artaud zauzimao, govoreći mi da je znao da sam imala brojne ljubavnike, to sam više postajala čudno prijetvorna; i što je više on progonio tu prijetvornost, to sam ja više glumila; i sjedila sam uz njega, tako topla, tako luda, tako različita od drugih žena, i tako tragična... i poljupci mi nisu predstavljali zadovoljstvo... više poput paukovih mreža bačenih oko Artauda, ispražnjeni od osjećaja i nag-nani od neke demonske sile da muče, glume, daju iluziju prisnosti.

Sad znam da sam natjerana u tu slijepu ulicu uvijek iznova, i suočena s istim ishodom, fizičkim posjedovanjem; i da sam zainteresirana ne za fizičko posjedovanje, već za igru, kao što je bio Don Juan, za igru zavođenja, za izluđivanje, za posjedovanje muškaraca ne samo fizički već i njihovih duša - ja zahtijevam više od kurvi.
Već sam jučer bila vraški zadovoljna kad je Artaud rekao: „Naslutio sam da te Allendy voli. Voliš li ga ti još?" Odbila sam odgovoriti mu na pitanje. Sasvim definitivno, danas sam se osjetila klasificira- nom, kategoriziranom kao vrsta zavodnice koja se ne susreće često. Poigravam se ne samo sa seksom već i s dušama, maštama. Kurva je poštena kurva. Ja zavodim tijela i duše muškaraca, igram se s ozbiljnim, svetim stvarima. Kao što je Henry jednom rekao, volim svetogrđe. Ja sam nova vrsta čarobnice. Muškarci s ozbiljnim, dubokim životima, koje ne uhvati kurva, muškarci koji su najmanje podložni volji žene - to su muškarci koje ja posjedujem. Ja sam otrov koji ne djeluje samo na tijelo, već na dublje izvore. Vidjela sam kako je Artauda zarobila svećenica iz plemena Inka, pernata zmija, perje i tekućina, prijevara i nježnost. „Tako nježna i tako krhka", rekao je. I pogledao me apsolutno luđačkim očima. Apsolutno luđačkim. „Ljudi misle da sam lud", rekao je. Znala sam u tom trenutku po njegovim očima da jest, i da ja volim tu ludost. Dok sam gledala u njegova usta, čiji su rubovi pocrnjeli od laudanuma, usta koja nisam htjela poljubiti, zbog čudnog lukavstva preklapanja slika sjetila sam se apsolutne svježine Allendyjevih usta i tijela, rumenosti Henryjevih usta, zdravih poput voća, i znala sam da me ponovno privlači smrt, uvijek privlači smrt, kraj, kulminacija, ludost. Artaudov poljubac značio je otrovanost, i ja sam znala te drhtaje nezemaljskog života, i iznenadilo me da me Artaud smatra toplom i čovječnom, i da je odmah pokušao dati formu, definitivnu formu našem odnosu. Bila sam razočarana što je tako konkretan. Htjela sam ljubav poput Eduar-dove, koja ne postavlja zahtjeve prema tijelu. Tražila sam Artauda da mi ne postavlja zahtjeve. Rekao je: „Nisam očekivao da ću u tebi pronaći svoju ludost." Govorio je poput pjesnika, i ja sam se u sebi smijala na pomisao o svojoj velikoj gladi za poezijom. Jesam li ja tamo sjedila s Artaudom jer me on zasipao poezijom; jer je vjerovao u magiju; jer se identificirao s Heliogabalom, ludim rimskim carem; jer su njegov teatar, njegovo pisanje, i njegov bitak bili isprepleteni; jer je govorio u taksiju poput Hamleta, odmičući svoju kosu s grozno mokrog i izmučenog lica? Zarobio je moju maštu. On u njoj vlada; hoda, govori, čita, priziva mumije, rimsku dekadenciju, droge, ludost, smrt. I ja sam ponovno pokušala ući u doživljaj, plivati kroza nj bez da poklonim sebe, i to je postajalo sve teže i teže. Ušla sam u Al-lendyjev život; otkinula sam komadić; okušala sam ga, jedva dotakla. Okrznula sam ga i

nastavila dalje. I, o, ta gorčina u muškarcu tako prevarenom mojom neuhvatljivošću. I sad koračam oprezno u Artau-dove fantastične prostore, on također stavlja teške ruke na mene, na moje tijelo, i kao mandragora na dodir ljudske ruke, ja kričim.

Dolazim kući i divim se dubini svoje ljubavi prema Henryjevom tijelu, svojoj ljubavi prema njegovim ustima, prstima, venama, vratu, bijelom trbuhu, penisu, svakom dijelu njegova tijela. Nema trenutka hladnoće ili povlačenja, nikad. Topim se u sebi. Sve je ostalo samo san, fantazija, igra, uključujući šablonu, čvrstu fatalističku šablonu koja me tjera da se osvetim svim muškarcima osim Henryju i Hughu, poput kurve koja voli samo jednog muškarca i cijedi novac od svih ostalih, hladno, beskrupulozno.
Pa ipak, rekla sam Artaudu da u meni nema proračunatosti, i to je istina. Ali ovo što danas pišem objašnjenje je mojih stavova, djelovanja, govora, koje sam u to vrijeme činila potpuno iskreno. Moj razgovor s Artaudom u vrtu bio je stvaran. Sakrivam li ja svoje motive od vlastitih očiju? Jesam li odabrala igrati se s Artaudom i nije li istina da sam začarana u mašti, ali ne i fizički?
Pogledala sam se u zrcalo kad sam stigla kući i vidjela sam tigricu. Vidjela sam podrugljivu tigricu zelenih očiju. I hladnu. Hladnu. Artaud je rekao: „kameno lice".
Kad sam pogledala svoje lice i vidjela tigricu, okončala sam nevjerovanje u nju. Prihvatila sam je.
Pogledala sam svoje lice i nasmijala se tigrici, pozivajući je, tolerantno.
„Zašto, zašto si ponudila da ćeš plesati za Steelea?" pitao je Artaud.
„Zato što je rekao da voli ples."
„Ne, zato što znaš da te voli i želiš mu ugoditi - a potom ga povrijediti."
Lice u zrcalu s tom hladnom jasnoćom karakteristika, prozirnim očima, reklo je: „Da: želim mirno primiti istinu. Ne želim sakrivati tigricu. „Bonjour! Danas lovite, mekih šapa, ha? Šuljajući se." Noću izlazim i pijem iz rijeke. Tajnovitost džungle.
Nemam osjećaja. Artaud me muči, a Allendv uznemiruje. Pa ipak, Artaud kaže: „Znaš, i najmanja stvar strašno me boli. Ton tvoje poruke, njezina hladnoća duboko se zariva. Tako se lako snuždim."

Bio je to velik dan za Henryja i mene. Za doručkom u vrtu planirali smo postaviti tiskarski stroj u prostor iznad garaže i tiskati njegove knjige. Henry je formulirao ideju, koja je čučala u meni i koju smo ponekad neodređeno razmatrali. Ali njega su tako grozno odbijali urednici - tako ponižavali, tako obeshrabrivali - da sam odlučna da će to biti učinjeno. Već planiramo.

Henry radi na svom Autoportretu. Opeklo ga sunce. Želi doći i živjeti blizu mene i blizu tiskarskog stroja. Zaokupljen je radom. Radi i tetoši me, i ja sjedim tamo, kujem planove, sanjam. Njemu treba neovisnost, sloboda izraza, da bi se mogao osloboditi. Ja također kujem planove za veću neovisnost. Henry i ja ići ćemo zajedno na dugačka putovanja. Želimo ići u Indiju. Henry traži da učinim sve što želim - što bih mogla biti kad bih se mogla osloboditi granica! Traži da pobjegnem od Hugha i od njega, da se potpuno oslobodim. Govori impersonalno, zanoseći se mojim potencijalima. Ali ja se smiješim. Nikad ne bih mogla pobjeći od svojih osjećaja, svojih osjećaja da život nije sloboda, već ljubav, a da je ljubav veza, i da nikakvo oslobođenje ne bi moglo značiti ništa ako se tri ili četiri ljudska bića moraju žrtvovati. Ja sam ta koja stvara veze, zidove, ljubavi, predanosti koje me okružuju. Ja usmjerujem svoj život u kanale podložnosti Hug-hu, Henryju, Joaquinu, manjim ljubavima.

Žena koja nije vidjela Henryja otkako je živio s June prije pet godina smatrala je da izgleda deset godina mladi.


Kad sam ga srela, bio je na najnižoj razini zdravlja, i pesimizma, i gorčine, krhak za muškarca obično odlična zdravlja, izgubljen, slomljen. Prisjećali smo se tog razdoblja. Soba u koju sam došla pr- vi put - jad, siromaštvo, glad, veliki, iscrpljujući nemiri. Rekao je da je sit jada, rata, siromaštva. Bio je umoran od lutanja, beskućništva. Htio je stvarati. Htio je mir, vrijeme, sigurnost. I sve je to dobio, kao i veliku ljubav.
I ja sam dobila sve što sam trebala - i ja sam, bila izgladnjela.

Večer s Henryjem u studiju završila je paklenskim razgovorom. Henry je pročitao Hughovo pismo meni - i analizirao ga okrutno, njegov beživotan, konvencionalan, dosadan ton: „Draga moja... razmišljao sam o tome kako si divna" itd. Uvijek sam mu opraštala neadekvatnost izraza. Ali Henry je neumoljivo napao Hughovu prazninu; nekoliko njegovih aspekata; njegovo odobravanje, koje ja smatram razumijevanjem; njegove imitatorske, povodljive, dosadne, automatske fraze; nefokusiranu svjesnost; neprisutnost. I bez obzira na prirodu Hughovih neadekvatnosti, Henry je naglašavao istinu
ja sam u kavezu. Hugh mi ne daje slobodu, toleranciju koje trebam. Ljudski me zgrabio. Ne čini ono što bi trebao činiti kad bi bila istina da čitav život živi samo za mene. Nestvarno, sve nestvarno, mlado, maglovito. Samo kad mu nanosim veliku bol, sjedinjuje se sa životnošću, ljutnjom, strašću (incident s Johnom na brodu, i njegov neočekivan dolazak neki dan - nezaboravan izraz njegova lica).
Sve što je Henry rekao šokiralo me. Sumnjala sam u to. A ipak znam da je Henry bio pravedan jer bi i njemu bilo u interesu da nastavim vezu s Hughom.
U tom trenutku bila sam hladna, nehumana. Vidjela sam što bi mi život mogao biti bez Hugha: krasota. Imala sam vražju viziju svoje slobode: fleksibilna veza s Henryjem. Shvatila sam kako sam bila blokirana ljudskim obzirima. Rekla sam Henryju: „Slušaj, kad ti bude objavljena knjiga i budeš mogao stajati na vlastitim nogama, tad ću pobjeći; do tad će Joaquin biti sposoban brinuti se za Majku."
Kad sam se spustila u krevet, znala sam da je sve ovo bilo beskorisno, da ja za to nisam sposobna, jednostavno zato što bi se Hugh mogao probuditi usred noći, kao što često zna, u morbidnom raspoloženju, a ne pronaći me tamo da razgovaram s njim, da ga milovanjima otpratim u mir i san.
Idućeg dana Henry je rekao nešto poput: „Sva književnost ne nadoknađuje čovjeku za sve životne tragedije, patnje. To književnost čini blijedom." U tom trenutku književnost nam se činila uda- ljenom, neadekvatnom, a ljudski život nepodnošljivo živopisnim.

Samo jedan cilj postignut je sinoćnjim razgovorom. Putovat ću s Henryjem po mjesec dana odjednom. Raspravljali smo o čudu naše intimnosti, dragocjenosti koja nam se dogodi kad živimo zajedno, i to želimo. Želimo to i našu slobodu. Da se mogu danas udati za Henryja, ne bih to učinila. Htjela bih da bude slobodan; njemu to treba, kao i intimnost. Ja sam rođena da razumijem potrebe umjetnika - vjerojatno zato što ih i ja imam!
Čak i ironija umjetnika koji uvijek radi na priči o svojoj staroj ljubavi kad ga stimulira nova! Henry je ljut jer ga je naša ljubav potaknula da piše o June i Berthi. A kasnije, kad bude živio s drugim ženama, sjetit će se mene.
Uvijek je duboko šokiran kad kažem: „Da živim s tobom, bi li doveo kurvu u kuću?" „Moj Bože, Anais."
„Ali to si učinio, to si učinio svojoj prvoj ženi." „Ali ne bih to učinio tebi." Zaprepašten je svojom vjernošću meni.

12. lipnja 1933.
Toliko se toga nepovratno promijenilo u meni od našeg razgovora o Hugu, iako je taj razgovor sam po sebi bio deformacija -neistina. Ali je izazvao „strast kriminalca bijelca" u meni. Moja su jedra ponovno postavljena protiv pokoravajućeg smilovanja koje ometa moj životni put. Osjećaji bi me

ponovno mogli uzrujati, usporiti, ali oni na kraju nemaju moći nada mnom. Vidjela sam sve stvari jasno, hladno, krutom mudrošću, potpunim nedostatkom sentimentalnosti. Potreba da se oslobodim i da idem daleko i duboko koliko sam sposobna.
Henry i ja gledali smo na svoj život golim očima, i ono što sam vidjela ponovno je bila krajnja izoliranost.
Napisao je dvadeset pet sjajnih stranica. Pročitao je deset stranica mog dnevnika, raspravljao o njima sat vremena, htio biti zainteresiran, i bio duboko zainteresiran neko vrijeme, ali na kraju više zainteresiran za slikanje vodenim bojama, za glasno čitanje Satyri-cona samo za sebe. I to je sve posve u redu. To ne mora značiti da me ne voli. Osjećam svoju prisutnost u njegovom tijelu, u njegovim mislima - kako prožimam njegov život. Razgovarali smo o našim zajedničkim putovanjima i rekla sam mu da znam o potrebi umjetnika da odlutaju, da proždiru nova iskustva - da ja sve to razumijem jer to osjećam. I onda jučer, nakon tjedna provedenog u Louvecien-nesu, naslutila sam njegov nemir, te ga nagovarala da ode u Pariz, i imala sam pravo. Samo se htio kretati, hodati, biti slobodan, lutati; i to je u redu. Nije me smetalo. Znala sam koliko sam puta ja htjela napustiti Louveciennes samo da bih nekud otišla.
Tako sam jučer odaslala Henryja i nije me bilo briga kud će otići. Ostala sam sama, zadovoljna, planirala svoj rad, puna ideja, puna sigurnosti da sam napisala odlične stranice u svom dnevniku, i da ću ih napisati još odličnih onog dana kada prestanem prekrivati sve svoje emocije velovima idealnih hipokrizija, svjesno želeći da stvari budu plemenite kad su dijabolične. Više istine! Taj lutalica, Henry, čovjek je kojeg volim, a što bi bio kad bi ga se udomaćilo?

Ironično, tako se dogodilo da se danas nalazim s Artaudom. Tko zna je li Henry sinoć odlutao s istim strahom od intimnosti i njezinih posljedica (boli) koje sam ja iskusila? Napustio me nakon što je čitao moj dnevnik o mom Ocu i nakon što sam ja rekla da mi ne može pomoći prepisivati dnevnik jer su u njemu stvari koje bi ga povrijedile.

13. lipnja 1933.
Ludilo. Kad stignem pred Artauda, on stoji otmjeno, ponosno, očiju ludih od sreće... Stižem u crnom, crvenom i u čeliku, kao Mars, ratnički, vodeći rat kako me Artaud ne bi dotaknuo. Osjećam njegovu napetu želju, tiransku, opsesivnu. Pogledam njegovu sobu: poput ćelije, siva, gola. Pogledam fotografije njegovog nevjerojatnog lica, glumačkog lica, ogorčenog, tamnog, promjenjivog... Razgovaramo, i ja ponavljam što sam rekla prije, da ne želim ništa osim povezanosti između naših umova, izmjenu između naših glava, i on mračno govori protiv mene. Ne sjećam se našeg razgovora. Sve se komešalo oko mene i u meni. Kleknuo je. Kleknuo je preda mnom i govorio strastveno, držeći me svojim očima, i ja sam zaboravila njegove riječi. Sve što se sjećam jest da me izvukao iz sebe, iz mog otpora. Sjedila sam tamo magnetizirana i moja ga je krv poslušala. Ljubio me proždrljivo, žestoko, i ja sam se predala. Grizao je moja usta, moje grudi, moj vrat, moje noge.
Ali bio je impotentan. Nastala je mrtva, teška stanka. Njegovo se lice izvinulo, a onda ukrutilo, kameno: „Odlazi", rekao je, „odlazi". Krut, hladan, brutalan.
Pogledala sam ga i rekla: „Ne. Zašto bih? Neću otići." I obrisala sam svojom maramicom njegovo mokro lice i ustala.
„Odlazi sad ili kasnije, nije važno. Ionako ćeš me prezirati. Izgubljen sam u tvojim očima.
Uzimam previše opijuma."
„Ne prezirem te. Sve to nije važno, uopće nije važno."
„To je strašno važno svim ženama."
„Meni ne." Govorila sam prigušeno. Kao da sam taj prizor znala napamet. Sekunda između Artaudove zapovijedi da ga ostavim i njegovog „ionako ćeš me prezirati" - u tom trenutku rascvjetala se sva moja mudrost ljubavi, rođena iz najveće boli. Nikad nisam osjetila Artaudovu impotenciju kao

nedostatak ljubavi. Znala sam da ga moram odmah spasiti od poniženja. Dok sam ležala tamo tako tiho nakon beskorisnog izljeva slatkoće, gotovo sam se nasmijala. Artaud je rekao: „Nemaš iste reakcije kao druge žene." Njegovo je poniženje smireno. Ustao je i napravio očajničku gestu.
„Apsolutno sam zadovoljna, Artaud. Nisam htjela ljudsku povezanost. Oprezna sam prema njima. Previše sam patila. Zaboravimo ovaj trenutak. On ne znači ništa. Geste ne znače ništa."

18. lipnja 1933.
Došla sam kući Henryju. Opisala sam Artaudove dramatične geste, kvalitete. Izmislila sam mnogo toga, da me Artaud pokušao prisiliti da uzmem drogu. Zabavljala sam i uzbudila Henryja. Bio je grozničav i ljubomoran. Rekao je: „Tvoje oči imaju prigušen sjaj, kao da si vodila ljubav."
Nisam mogla spavati. Progonio me Artaud; morala sam ga ponovno vidjeti. Otjerala sam Henryja one noći kad je Hugo trebao stići i sastala sam se s Artaudom u Vikingu, za istim stolom gdje smo se Henry i ja prvi put pogledali s ljubavlju. Drhtala sam. A onda je počela noć ekstaze. Napustili smo cafe jer su studenti iz Quartz Arts Balla izazivali nered i to je škodilo našem uzbuđenju (posljednji put kad sam ih vidjela, Henry i ja bili smo u hotelskoj sobi i ja sam im se htjela pridružiti!). Šetali smo u snu, u groznici, Artaud mučeći sebe i mene sumnjama, sumanutom pričom o vječnosti,
Bogu, o želji da ga osjetim fizički, a ja zanesena, rastopljena, ushićena, toliko da smo stali na molu i poljubili se strastveno, u ekstazi poput one s June, različitoj, rastućoj, mahnitom uzdizanju.
„Proživljavam najbolje trenutke svog života. Ovo je previše, previše!" Artaud je hodao, spotičući se gotovo s radošću. „Kakva božanstvena radost razapinjati biće poput tebe - tebe, koja si tako nestalna, neuhvatljiva. Kakva ekstaza držati te čitavu, tebe, koja nikada ne daješ sebe! Mon amour, mon grand amour!"
Sjedili smo u cafeu i on me uljuljkivao beskonačnim nježnim frazama, i njegov me žar prestrašio.
Rekao je: „Entre nous il pour-rait y avoir un meurtre."

Pismo Artaudu (poslano iz Valescure - St. Raphaela):6 Na-naqui, voljela bih da mogu ponovno tisuću puta proživjeti onaj trenutak na molu i svaki sat one večeri. Želim ponovno osjetiti tvoju nasilnosti i tvoju slatkoću, tvoje prijetnje, tvoju despotsku duhovnu moć... sav strah koji budiš u meni i probadajuće radosti. Strah jer očekuješ toliko od mene... vječnost, vječno, Boga... te riječi... sva pitanja koja si mi postavio.
Odgovorila bih na tvoja pitanja nježno. Ako sam se činila neuhvatljivom, to je samo zato što je bilo previše toga za reći. Uvijek osjećam život kao ciklus, dugačak niz događaja, krug, i ne mogu od- vojiti jedan fragment jer mi se čini da fragment nema značenja. Ali čini se da sve dolazi na svoje mjesto, da se stapa u zagrljaju, u vjerovanju svojim instinktima, u toplini i sjedinjenosti tijela. Potpuno vjerujem u ono što osjećamo kad smo zajedno. Vjerujem u onaj trenutak kad izgubimo svaku ideju o stvarnosti, o razdvajanju i razdvojenosti naših bića. Kad su knjige pale, osjetila sam olakšanje. Nakon toga sve je postalo jednostavno... jednostavno, i sjajno, i slatko. Tvoje ja, koje gotovo uzrokuje bol, tako čvrsto stišće... tvojega i sve ostalo što si mi rekao... zaboravila sam riječi; čujem nježnost i sjećam se da si bio sretan. Sve ostalo samo je mučenje naših umova, fantomi koje stvaramo... jer za nas ljubav ima goleme posljedice. Ja moram stvarati; to ima duboko značenje; i sadrži i upravlja svime. Za nas je važno da budemo izmiješani i združeni sa svim svojim impulsima i svojim inspiracijama... to je previše važno za nas! Brkamo to s vjerom, s magijom.
Zašto si, prije nego što smo sjeli u cafe, mislio da se ja udaljavam od tebe - samo zato što sam na trenutak bila bezbrižna, vesela, nasmijana? Zar nećeš nikad prihvatiti te trenutke, te podvodne struje? Nanaqui, moraš vjerovati u os mog života; moje je samooslobođenje golemo, varljivo, ali ono je takvo samo svojim oblikom. Voljela bih da možeš pročitati moj dnevnik iz djetinjstva tako da možeš vidjeti kako sam vjerna određenim vrijednostima. Mislim da uvijek prepoznajem prave vrijednosti... na primjer, kada sam te izdvojila kao aristokratsko biće u području koje je progonilo čitav moj život.

Nanaqui, ove večeri ne želim pobuditi neke ideje... želim samo tvoju prisutnost. Događa li se ista stvar i tebi, da odabireš dragocjeni trenutak (naš zagrljaj na molu) i čvrsto ga se držiš? Ja zatvaram svoje oči i ponovno ga usredotočeno proživljavam, kao u transu, kad više ne osjećam svoj sadašnji život, ništa, ništa osim tog trenutka. Ali nakon toga noć, procesija tvojih gesti i tvojih riječi, groznica, nemir, potreba da te ponovno vidim, velika nestrpljivost...

Drugo pismo: Možeš li prihvatiti moju duhovnost, toliko različitu od tvoje, jer se uspijeva uspeti iako je teško natovarena životom i veseljem? Nećeš se mučiti zbog mojih ljudskih korijena? Ja ne poznajem sreću na običan način, ali mi sunčan dan, topao, kao dan kad si me čekao na željezničkoj stanici, pričinja veliko veselje, i onaj dan kad si govorio kao da se mučiš sa svjetlošću jer je prijetila da će te rastopiti. Rekao si: „Imam samo bolne osjećaje." Sva ta veselja ne mijenjaju ništa u središtu mog života, a središte je tragičan osjećaj života koji nas ujedinjuje.
Ne čitam ništa osim tvoje knjige. Govoriš o šteti koju radim. Čini mi se da sam okrutna nenamjerno, zbog velikog pogubnog utjecaja. Nenamjerno nanosim bol i samo onima koji su me duboko razočarali
Ne, zapravo, možda to nije istina. Voljela bih ti reći istinu, Nanaqui, a ne pokušavati se opravdati.
U svakom slučaju, sve to nije važno, jer nikad ne živimo dva identična iskustva, to znaš. Svaki novi kontakt stvara novo iskustvo. Ti me nikad nećeš upoznati kroz moju prošlost, samo kroz ono što sam tebi i s tobom. A to je tako jer ti, i ono što ti jesi, prizivate ono najbolje u meni; ti istjeruješ i prizivaš mene kakvu drugi nisu upoznali. I pod tim ne mislim da ću ja prestati biti ono što jesam, jer ti imam mnogo toga za dati. Naše „suprotnosti koje se privlače", naše komplementarne kvalitete, dobre su. Osjećam da ću ti donijeti divan okus materijalnih stvari, stapanje rođeno iz topline i svoju sposobnost kretanja poput rijeke. Osjećam da ćeš se sa mnom manje često osjećati otuđeno. Ujedinit ćeš se sa životom jer ću ti ga ja ponuditi natopljenog duhom, a to je zagrljaj koji stvara i velika čuda. Bit će manje magle, manje zastoja, manje tjeskobe - savez između tebe i mene bit će produžen simboličkim stapanjem svih elemenata. Voda je pokret i u vodi čovjek stvara! Volim te.

19. lipnja 1933.
Ovdje sam u Nici, sama. Pobjegla sam od Hugove majke, od Ar-tauda, od Henryja, kako bih sakrila slom svog tijela. Pišem ljubavna pisma Henryju, Ocu, Hugu- Ne Allendvju jer se ponaša inatljivo, poput žene. Ne podnosi svoj poraz kao mudrac. A Artaud me pitao: „Što si učinila Allendyju? Učinila si mu nažao." I: „Zašto odaješ taj grozan dojam - zla - okrutnosti - zavodljivosti, prijetvornosti, površnosti? Je li to samo dojam? Mrzio sam te u početku kao što se mrze svemoguće zavodnice. Mrzio sam te kao što se mrzi zlo."
Osjećam se vrhunski nevino, ali učinila sam zlo. Počinila sam sva svetogrđa. I sad moram biti samo zlo, jer čak ne osjećam ni kajanje. Ne osjećam kajanje prema Hugu, ni Artaudu, ni Henryju. I postajem svjesna da sasipam nekakvu osvetu na muškarce, da me vražja sila tjera da pobijedim i napustim ih. Ne znam istinu. Jesam li napustila Allendyja jer sam htjela samo zadovoljstvo pobjede ili jer me razočarao? On me jest razočarao i razbio mi iluzije. Život, ili moja vlastita genijalnost, pruža mi prekrasna opravdanja. Svatko tko zna kakve sam seksualne torture od početka trpjela, oslobodio bi me krivnje za izdaju. Čak i moja Majka zna za moje očajničke posjete liječnicima, koji su mislili da sa mnom nešto nije u redu.

Samoća. Tražim da budem podijeljena - tražim tu napetost i višestruki tijek. To je pravi izraz mene. Dok satima hodam sama, prihvaćam se, prihvaćam što jesam. Više se ne osuđujem niti dopuš- tam drugima da me osuđuju. Poslušnost misteriju, koji dnevnik pokušava samo opisati, ne više objasniti.

Henry spava u meni kao moja vlastita krv i tijelo, spava i miče se. Artaud progoni moje misli i pobuđuje groznicu, pobuđuje prirodno cvjetanje koje želi u svemir, teži usponu.
Henry je primijetio da, kada nekoliko dana živim s njim, postanem teža, pospana, orijentalna - gušća - moje se tijelo širi, uzbuđenje ide prema dolje, u teškim, savršenim krugovima, i plimama, i tijeku.
Ovdje, sama, hodam teškog tijela i lagane savjesti.
Znala sam da nešto postaje tvrđe u mojoj srži, da sam odlučna drugima donositi život kao i bol, da čovjek može donijeti život samo kada donosi i bol. Henry mi piše: „Plesala si oko mene tog dana poput vjetra. Toliko mi nedostaje ta vatra i svjetlost koju širiš. Stvari su se umrtvile otkako sam otišao iz Louveciennesa."
Život i bol. Voda, zemlja, vatra, zlo.
Put je ucrtan za mene. Ne mogu se zaustaviti. Sad se živopisno prisjećam legende o Alraune.
Alraune, stvorena, prisiljena na destrukciju poput nekog tko je opsjednut. O, Bože!
Odmah sam se sjetila nekoliko malih scena: Hugo, koji se vraća iz Londona nakon desetodnevne odsutnosti, a ja se osjećam kao da se vraća Joaquin. I još nosim u sebi žar Artaudovih riječi. Hugo i ja u našoj spavaćoj sobi - njegovo tijelo, koje je prekrasno, nago - i ja, tako hladna, tako hladna, tako hladna da pronalazim izliku za svađu, da bih odgodila zagrljaj. I Hugo čeznutljivo otvara mali paket dok ja pokrećem svađu, pretvarajući se da ne primjećujem njegovu gestu.

On je zgrožen jer, kaže, nikad ga nisam dočekala na taj način - nešto se ispriječilo između nas. Odjednom osjećam rast samilosti. Ispričavam se, pretvaram da sam ljubomorna na posjet njegove majke, ljuta zbog toga; i prepuštam se njegovu zagrljaju, primam njegov mali poklon.
I danas sam rekla: „Mora postojati patnja." Patnja je također život. Ali me tisuću puta muči kad mučim druge. Noćas sam luda od smilovanja.
Henry također sjedi u cafeu i plače jer sam otišla na dva tjedna.

Sva je moja radost mrtva. Sjedam i pišem pisma Hugu, pisma koja me podsjećaju na Henryjeve riječi o Juneinim pismima: „Pisma poput ovog sve izbrišu."

20. lipnja 1933.
Povrijedila sam Allendyja pišući mu neosobno. Povrijedila sam Eduarda pišući mu o Artaudu.

Pišem Artaudu:8 Nanaqui, ljubavi moja, volim te toliko da te ne želim povrijediti. Došla sam ti reći istinu, onoliko koliko poznajem sebe. Došla sam te zamoliti da me zaboraviš, zaboraviš, izbrišeš me iz svog života, jer je dojam o kojem si mi govorio istinit. Ja činim štetu, nanosim mnoge boli, i sve što znam jest da ja patim najviše, više nego oni koje povrijedim. To je misterij za mene, grozan, zastrašujući misterij koji Allendy nije uspio objasniti.
Slušaj me. Dala sam život, svjetlost i toplinu onima koje sam voljela, ali sam im dala i bol. Allendyja, kojem sam se povjeravala, iako sam bila svetica, zaklinjem se, ipak sam ga povrijedila. Razumiješ li sad zašto sam toliko pisala o legendi o Alraune - ženi koju je stvorio alkemičar? Prirodne sile zatrovane su znanstvenim formulama - i Alraune je stvorena da uništava. Te dvije sile sukobljavaju se u meni. Allendy misli da se osvećujem za grozne patnje koje sam prošla.
Slušaj, Nanaqui. Kao dijete ja sam obožavala svog Oca, tijelo i dušu (uvijek zajedno, tijelo podložno duši). Kad mi je bilo deset godina, moj nas je Otac napustio, ostavio moju Majku i uzrokovao njezinu patnju. Ali za mene - ja sam bila ta koju je napustio. Već sam bila čudna, uopće ne stvarno dijete, i imala sam predosjećaj da će nas napustiti. U trenutku njegovog odlaska čvrsto sam se držala za njega. Moja majka nije razumjela moj očaj.

Nisam ga ponovno vidjela do prije mjesec dana. Dvadeset godina! Postala sam vrlo ozbiljna i godinama sam plakala. Potpuno sam prestala vjerovati životu. Povukla sam se u sebe i počela tajni život u svom dnevniku. Okrenula sam se od stvarnog života.
Bili smo strašno siromašni u Americi. Pozirala sam kao model za slikare. Kad mi je bilo šesnaest, Eduardo, pjesnik i glumac, zaljubio se u mene. Kao što sam ti rekla, do prije godinu dana moj fizički, senzualan život bio je dugačko mučeništvo jer moja duša nije u tome sudjelovala. Impulsi mog tijela slušaju one mog duha. No, Eduardo je bio homoseksualac i njegova ljubav nije bila potpuna. U to sam vrijeme htjela sve, apsolutnu ljubav.
S devetnaest sam se zaljubila u Huga - prije svega u njegov dobar, pošten karakter. Ne mogu objasniti zašto, ali naš je brak bio i jest fizičko mučeništvo za mene; pa ipak, sedam sam godina bila vjerna. Prije godinu dana eksplozija patnje i strasti izbacila me iz ravnoteže, najprije u zagrljaj žene, potom u zagrljaj muškarca o kojem sam ti pričala. Odrekla sam se jalove bitke u zamjenu za ideal.
U to sam vrijeme otišla vidjeti Allendyja. I počela sam činiti loše stvari - činiti svaku vrstu svetogrđa. Allendy mi je govorio: „Nauči se odvajati." Obeshrabrio me od potrage za apsolutnim, jer me moja glad za apsolutnim uvijek odvela ravno u katastrofu. Osjećala sam duboko razočaranje. Sva ta obećanja, prilagodbe normalnom životu, izazivala su mi mučninu. Osjećam da sam gora nego što ljudi misle da jesam, i imam veće moći sublimacije nego što to shvaćaju.
Dala sam ti čiste, jednostavne činjenice. Kad ti kažem da je malo žena bilo tako strogo prema sebi kao ja, vjerujem da je to istina, dijelom jer sam uvijek bila tako jako dovođena u napast, tako tražena, tako su mi laskali. Istina je i da sam tražila previše od života i da sam bila okrutno razočarana. Proživljavam trenutke velikog ogorčenja. Istina je da je prvi bolan šok koji me opsjedao dvadeset godina uzrokovao da se povučem, da postanem neuhvatljiva, hiper-osjetljiva, narcisoidna. Jer svaki kontakt, svako ljudsko iskustvo meni se činilo opterećeno tugom. Ja sam sretna samo u svojoj mašti. Ili u životu kakav sam vodila ovu posljednju godinu, elementarni život sunca, zemlje, vatre, a ne i život uma - ili vrlo malo uma.
Kad sam te prvi put srela, rekla sam ti da ne želim da budemo fizički zajedno. Doista sam podijelila svoj život; dobrovoljno sam ga rastrgala na dva dijela. Jako se bojim patnje, toga da sama budem tako strašno potpuna. Bojim se - ne, prestravljena sam - da ću te razočarati, Nanaqui, povrijediti, i najtužniji je dio da sam ja žena u svojoj slabosti, a ipak sam sposobna za veliku predanost
ja sam mješavina svega, sposobna za sve. Ali tebe, kojeg osjećam kao tako tužnog i bolno osjetljivog, tebe ne želim povrijediti.
Dršćem... danas... previše je ljudi nesretno danas zbog mene. To je grozno, Nanaqui... uzrokovala sam Hugovu patnju. Najgore, najgore što si mislio o meni tog prvog dana je istina. Imao si pravo što si me mrzio, što si pobjegao od mene. Molim te da me mrziš. Misli da sam samo koketa, bezvrijedna, okrutna žena. Bježi. Kažeš da bi mogao zaboraviti, mogao poništiti sliku... Onda vjeruj da sam ti lagala, da ti lažem sada. Da sam se, kad sam bila dijete, tako potpuno dala da još imam modrice. Da se otad život čini pun terora i okrutnosti i da sva ljubav koja mi je sad ponuđena ne može ponovno izgraditi, ponovno stvoriti ili mi vratiti moje samopouzdanje.
Pa ipak, iskoristila sam sve to tako dobro; sublimirala sam toliko mnogo i iskoristila svoje iskustvo da bih razumjela druge. Volim upotrijebiti ono što sam naučila kroz vlastitu patnju kako bih davala drugima i štitila ih. Volim samilost, Nanaqui, jer kad nisam opsjednuta vlastitim demonom, osjećam bezgraničnu samilost, smilovanje toliko jako da me čini kukavicom. Mogla bih ti učiniti najveće dobro, jer za nekog kao ti nježnost i dobrota moraju biti natopljene i inteligencijom. Čovjek mora znati kako voljeti s razumijevanjem. Najveće dobro i najveća šteta. Da barem nisi tako sličan me- ni, da barem ne očekuješ sve od mene — sve, ono apsolutno! Ja prepoznajem u tebi svoj nedostatak kompromisa. O, Artaud, oni koji donose život i svjetlost donose i bol... Reci mi da razumiješ. Zaboravi me. Dajem ti dokaz nevjerojatne ljubavi!

21. lipnja 1933.
Šaljem svoje pismo Artaudu, ispunjena kajanjem što sam ušla u njegov život. Potom me, čim stigne iz Španjolske u Pariz, nazove moj Otac.

Onda mi piše Henry: Čekam nestrpljivo tvoje pismo. Što da radim? Nesretan sam. Ukrcao bih se na vlak i otišao danas na jug kako bih bio negdje blizu tebe. Mrzim ti govoriti da sam jadan, ali to je istina. Možda te samo želim čuti. Čini mi se da je prošlo toliko mnogo vremena otkako sam otišao iz Louveciennesa. Smjesta mi napiši odgovor. Sve mi se čini trulo. Mrzim Pariz. Mrzim čitav svijet. Isuse. Ne znam što me spopalo. Volim te - užasno. Ne bih mogao učiniti nijednu stvar bez tebe. Upravo sam shvatio da si mi ti čitav svijet. I kad sam govorio tako rječito o svojoj samostalnosti, bio sam samo hvalisavac i lažljivac. Potpuno sam dezorijentiran...

Čudni dani. Vrijeme je tako loše da sam stvorila vlastito vrijeme. Ignorirala sam mjesto, hotel.
Živjela sam u sebi, pisala pisma, sanjala, zadovoljna.
Kad sam stigla ovamo, pronašla sam telegram od Oca. Danas, budući da sam znala da je bolestan, nazvala sam ga. Sve ekstrava-gantnosti za koje nemamo novca. To su stvari koje sebi često uskraćujem, nasilno, žestoko, s krajnjom strogošću.


22. lipnja 1933.

Danas sam se probudila i osjećala nevino - osjećala da je moje pismo Artaudu rođeno iz prevelikog obzira. Da preuveličavam zlo koje činim. Da nisam doista dovoljno hrabra da bih činila zlo... Duboko sam zbunjena!

Artaudu: Vjerujem da si morao osjetiti višak skrupula u mom posljednjem pismu. Vrlo sam stroga prema sebi, Nanaqui, i osjećam kako me strogost tvoje duše vuče prema dolje. Tvoja prvotna mržnja prema meni, ti, koji si tako intuitivan, uznemirila me i jako povrijedila. Za tvoje dobro pokušala sam gledati na sebe izravno. Ako čovjek ima duše, to se vidi na čudne načine, ne kroz djela. Što ti sad vidiš? Ja vjerujem u tvoje uvide.
Zabrinuta sam za tvoju sreću. To je jedina svrha svega što ti pišem. Čekam oslobođenje. Znaš li što znači tražiti oprost? Allendy mi je u potpunosti oprostio. Ali ti? Tvoje su sumnje probudile nove i grozne brige u meni.
Sjećaš li se romana Dostojevskog Zli dusi, koji kaže: „Jednaku količinu radosti dobivam čineći zlo kao i čineći dobro"? Ja se ne osjećam tako. Osjećam veliku radost samo kad stvaram. Najveću radost osjećala sam one večeri koju smo proveli zajedno, kad si govorio o svojoj sreći!

Da. Nije bilo radosti onog dana kad je Eduardo pozvonio u Louveciennesu dok smo Henry i ja ležali u krevetu. Nije bilo radosti kad sam rekla Allendyju:„Voljela sam te" (u perfektu) i on me ispravio. Nije bilo radosti onog dana kad sam ostavila Eduarda u hotelskoj sobi. Nije bilo radosti kad sam povrijedila Huga. Vrag koji me opsjeda i prisiljava me da primijenim svoju moć, tjera me pobijediti muškarce, ne daje mi radost u destrukciji. Je li to dokaz ičega?
S moći koju imam, kakvo bih zlo mogla učiniti da jednostavno kažem Eduardu istinu o njemu, Henryju, Hugu i Artaudu, a to zlo činim u svom dnevniku. Moje zlo bit će posthumno - nemilosrdne istine!
Da, zlo koje ne počinim, napišem.
Donc, ja sam i sila stvaranja i destrukcije. Assez. Umorna sam od svojih strepnji.

Ne mislim o Artaudu kao o tijelu. Od njegovog tijela poznajem samo oči. Sviđa mi se njegova mršavost, njegove geste. On izgleda poput svojih misli. Kad sam ga vidjela na konferenciji na Sorboni, izdaleka, izgledao je poput pjesnika - što nije tjelesni opis. Ja ne želim biti blizu njegova tijela. Zašto on želi tu blizinu? Lažem mu o tome. Nemam želje za njim. Zaljubljena sam u njegov um, u najdeli- katniju od svih inteligencija, od svih nadnaravnih manifestacija. Voljela bih mu samo pisati, ne biti s njim. On je genij apstrakcije. On vlada nad apstraktnim. Tu me drži začaranom. „Moja je jedina meta radni mehanizam duše. Ja samo zapisujem bol neuspjele prilagodbe. Je suis un abime complet."
Bacila sam sebe u taj ponor apstrakcije.

Henry ne može podnijeti svoju samoću i vozi bicikl kako bi mi došao bliže.
Mislim na Henryja na cesti, kako zdušno jede u jeftinom restoranu, sklapa prijateljstva s konobarima i radnicima.

Previše previranja u mislima... mozganja. Čekam svog Oca s dubokom radošću i nestrpljenjem. Moj Dvojnik. Kakve bih prečace pronašla s njim. Ipak je radost, također, međusobno se suočiti kad smo već stvoreni, već stari. Iako on i ja nikad nećemo biti iskristalizirani. Uvijek u trenutku.
Sutra, sutra počinje još jedna romansa!

23. lipnja 1933.
Prvi dan priče o mom Ocu. Kralj Otac stiže nakon što je pobijedio paralizirajući lumbago. Blijed. Patnik. Nestrpljiv da dođe. Čini se hladan i formalan, ali ja ću kasnije saznati da je nesretan i da smo se on i ja trebali naći na stanici - formalno. Skriva svoje osjećaje. Njegovo je lice maska.
Odmah krećemo u šetnju. Govori o „sustavu" koji smo izgradili i prema kojem živimo. Našem vlastitom. Ali nismo pronašli nikog s kim bismo živjeli. Funkcionira za nas same. To je svijet. Mi smo sami u njemu. Imamo čudan način gledanja na stvari. Prema sadašnjim standardima, mi smo nemoralni. Nismo bili odani ljudskim bićima, nego sebi. Unutrašnjem rastu. Mi smo barbarski i podsvjesni. Mi smo živjeli kao civilizirani barbari. Najbarbarskiji i najpodsvjesniji.

Ne razgovaramo. Tek jedno drugom potvrđujemo teorije. Naši se izrazi međusobno spajaju. Ne postoji dodirna riječ. Fokusirani... na isti stav. On kaže: „Točno. Uvijek sam želio biti potpun - to jest, civiliziran, ali i barbarski, jak, ali osjećajan." Taj je cilj ostvario kao nijedan drugi muškarac na ovom svijetu. Njegov je čitav život remek--djelo ravnoteže, gdje se sakupljaju najveći elementi za neravnote- žu. Ravnoteža nevjerojatne finese, iznad najdubljeg ponora. Prepoznajem u njemu kralja - vođu mentalnog svijeta koji sam ja sama stvorila, i u kojem je Henry pobjeđivao svojom silom, životnoš-ću, Allendy svojim apstrakcijama. Ali sličnost, konačna potpuna sinteza, jest u Ocu. Vidim u Ocu cjelinu - završenu stvorenu cjelinu. Zaslijepljena sam.
Sat vremena lebdjeli smo u visini. Za ručkom je bio trijezan, i „liječnik". Ponovno hladan u dojmu. Shvatila sam kako me ta maska terorizirala. Napeta volja, kritičnost, strogost. Kako sam kao dijete bila puna mrklog straha da se ovog čovjeka nikad neće moći zadovoljiti. Pitam se koliko je ovaj osjećaj Očeve zahtjevnosti pridonio potrazi za savršenstvom koja me progoni. Pitam se kakva me pritajena svjesnost o njegovim zahtjevima, očekivanjima od života, tjerala na velike napore koje sam činila.
Nije mi dao da mu pomognem raspakirati se. Bio je ponižen svojom krutošću. Postupao je prema meni kao prema zaručnici. (Rekao je Mariji: „Moram se ići naći sa svojom zaručnicom." Nekad me zvao svojom zaručnicom, nakon što sam mu poslala svoju fotografiju u dobi od šesnaest godina). Vidjela sam njegov ponos, i njegovu taštinu, koliko mrzi što pokazuje svoju slabost, bolest, ne- povoljan položaj. I u istom trenutku u kojem sam vidjela te karakteristike u Ocu, vidjela sam ih jasno u sebi. Koketeriju. Strah od intimnosti. Neumjereno poštovanje iluzija. Pa ipak, svih dana njegove

bolesti nije bilo nijednog trenutka razočaranja. On je bolest nosio s takvom otmjenošću i takvim dostojanstvom. Iako mu je kretanje pričinjalo užasnu bol, okupao se, obrijao; kosa mu je bila nami- risana, nokti besprijekorni.
Nisam inzistirala. Znala sam da će se polako prepustiti intimnosti, mojoj brizi, mojoj nježnosti. Malo se odmorio. Došao je k meni svjež, besprijekoran, odjeven u krajnju, suptilnu eleganciju.
Hodajući ukočeno, ali uzdignute glave, zbijajući šale na račun svoje slabosti. Ljudi u hotelu, njemu na usluzi, obožavali su ga, udovoljavali njegovim hirovima.
Izveo me u svom prekrasnom automobilu. I ja sam vidjela da je za njega auto, kao i za mene, igračka koja mu daje osjećaj moći. Bio je ponosan na njega. Najprije smo se pobrinuli za one stvari bez kojih nije mogao živjeti: određene kekse, Quaker Oats za doručak, sirup itd. Tu je njegov svijet bio nemilosrdno uredan. Red. Red u detaljima. Potreba da ima stvari po svaku cijenu. Sve logično, dio široke mreže. Keksi su nužni za zdravlje. Uređeni svemir u kojem borba protiv lošeg zdravlja ne prestaje. Jedina tragična mana u nas oboje. Zdravlje koje ne uspijeva slušati tiraniju naših aspiracija.
Vidjela sam u njemu rigidniji obrazac. U određenim trenucima ja se mogu prepustiti, biti bez ičega. Njegov je život ukalupljeniji od mog. Ja volim određene stvari, poput doručka u krevetu, cigarete Sultane, taksije, parfem, ali mogu ih se odreći u svakom trenutku.
U automobilu, dakle, Otac je organizirao detalje svog života. I onda je jurnuo uz more, uživajući u svjetlima, bojama. Ja sam sjedila na stijeni, okrenuta prema moru.
Taj je trenutak zamišljao, vizualizirao i namjerio se ostvariti ga. I tu smo razgovarali o njegovim ljubavnim aferama kao što ja činim, miješajući užitak s kreativnošću, zainteresirani za stvaranje ljud- skog bića kroz ljubav. Igrajući se dušama. I ja sam ga promatrala, promatrala njegovo lice. I znala sam da mi govori istinu, da mi govori onako kako ja govorim svom dnevniku. Da mi daje sebe. To ja bilo je velikodušno, maštovito, kreativno. I u određenim trenucima neizbježno neistinito. Napustio je ženu kad je ona prestala za njega imati značenje jer je nije volio, kao što ja ne volim Allendyja ili Artauda.

Večer. U njegovoj sobi. Govori mi o svom životu s Majkom. To je otkrivanje, i ja znam da je sve istina jer prepoznajem karakteristike u Majci koje su učinile takav život mogućim. Duboko sam šo- kirana. Prvo, jer je čudno otkriti seksualni život svojih roditelja -svoje majke. Drugo, jer mi se Majka činila puritankom... uvijek. Tako rezervirana, tako nemilosrdna, tako tajnovita glede seksa. Vjera. Moral. Buržoazija.
I sad sam otkrila rat, seksualni rat, poput onog između Lawrencea i Friede, June i Henryja. Otac, koji se pokušava uzdići kao umjetnik; Majka pauk, proždrljiva, bestijalna, čulna, natura-listična, neromantična. Uništavačica iluzija. Neodržavana, prljava, bez koketerije ili ukusa. Mogla je skinuti svoju periku pred Ocem, izležavati se u kimonu. Odvratna lista primitivnih detalja. Miris znoja, jak miris neispranog seksa. Te su stvari mučile mog Oca, aristokrata, prokletog usto pretjeranim osjetom mirisa - strašću za parfeme i uglađenošću. Ženski ulošci ostavljeni na noćnom stoliću, donje rublje koje nije mijenjano svakog dana. I pohotna, seksualno uzbuđena do očaja Očevom vatrenošću (i ja sam te noći otkrila njegovu vatrenost, koju sam predosjećala), jer je bio sposoban uzeti Majku nekoliko puta dnevno, svakog dana, pa i nakon najtežeg rada, nakon posjeta ljubavnici - da bi smirio njezine sumnje. Majka nije razumjela ništa, nije ju se moglo urazumiti, bila je primitivna u svojim ljubomorama, iritantna, despotska. Grozne su svađe izbijale između njih. Nasilne scene u kojima je Otac iscrpljivao energiju koja mu je trebala za druge svrhe. Konačno, radi mira, popustio je. Čitao je za stolom kako bi izbjegao svađe (taj detalj sam ja interpretirala kao ravnodušnost prema nama).
Ono što ga je sprečavalo da napusti Majku bila su djeca. Otac ima jak španjolski osjećaj za klan, osjećaj za očinstvo, svetost obitelji.
Ne mogu zapisati čitavu priču o Očevom životu kao što mi ju je on ispričao. Ono što želim jest obuhvatiti ga, tog kralja, usamljenog i upornog vizionara, vizionara ravnoteže, pravednosti, logike, transcendental izma.

Samilost koju je taj brak izazvao u meni odjednom je zamijenila iskra ironične zabave. Razgovarali smo o svojoj dijaboličnosti. Rekla sam Ocu o tome kako mi se sviđa ići u krevet i s Henryjem i s Eduardom u istoj hotelskoj sobi (ne u isto vrijeme!) - a zašto, pitala sam ga? Jednostavna izjava otkrila mu je čitav svijet. Nasmijao se: ,,I ja sam to radio." Vidjela sam da je ta izjava dovela do posljedica u njemu - razotkrila tajne. Tajni, ironični savez sličnosti između nas.
Kad sam ga napustila, poljubila sam ga sinovski, bez osjećaja kćeri. Odjednom je sagnuo svoju glavu i poljubio mi vrat.
Dok sam išla hodnikom prema svojoj sobi, stajao je i gledao me, ali ja to nisam znala. Prije nego što sam ušla, okrenula sam se, očekujući da ga vidim. Bilo je premračno u hodniku i nisam ga vidjela. Ali on je vidio da sam se okrenula.

Idućeg jutra nije se mogao pomaknuti iz kreveta. Bio je očajan. Ja sam ga obavila veseljem i nježnošću. Konačno sam raspremila njegove torbe dok je razgovarao sa mnom. I nastavio je priču o svom životu. Donijeli su nam jelo u sobu. Nosila sam svoj satenski negliže. Sati su brzo prolazili. I ja sam govorila - ispričala sam mu priču o bičevanju. Kad sam opisala kako sam se odmaknula i pro- matrala uobičajenost te scene, Otac je bio zadivljen. Činilo se da je ta činjenica ponovno dotaknula neku tajnu oprugu u njegovoj prirodi. Na trenutak se činilo kao da ne sluša, kao da je zaokupljen snom o svom otkriću - kao što se meni dogodi s ljudima. Ali onda je rekao: „Ti si sinteza svih žena koje sam volio."
Gledao me neprestance. Rekao je: „Dok si bila dijete, bila si prekrasno napravljena, formirana.
Imala si takav dos cambre. Volio sam te fotografirati."
Čitav sam dan sjedila na podnožju njegova kreveta. Milovao je moje stopalo. Tad je pitao: .Vjeruješ li u snove?"
„Da."
„Sanjao sam te i taj me san prestrašio. Sanjao sam da si me zadovoljavala prstima urešenima draguljima i da sam te ljubio kao ljubavnik. Prvi put u životu bio sam prestrašen. Bilo je to nakon mog prvog posjeta Louveciennesu."
„I ja sam sanjala tebe."
„Ne osjećam se prema tebi kao da si mi kći."
,Ja se ne osjećam prema tebi kao da si mi Otac."
„Kakva tragedija. Što ćemo učiniti po tom pitanju? Sreo sam ženu svog života, idealnu, a ona je moja kći! Ne mogu te čak ni poljubiti kako bih htio. Zaljubljen sam u vlastitu kćer!"
„Sve što ti osjećaš, osjećam i ja."
Nakon svake od tih fraza, došla je dugačka stanka. Teška tišina. Velika jednostavnost fraza. Nismo se ni pomakli. Gledali smo jedno u drugo kao u snu, i ja sam mu odgovarala s čudnom iskrenošću, izravnošću.
„Kad sam te vidio u Louveciennesu, strašno si me smela. Jesi li i ti to osjetila?" rekao je. „Ti si mene uznemirio."
„Dovedi ovamo Freuda i sve psihologe. Što bi mogli reći o ovome?" Još jedna neizvjesnost.
,,I ja sam se užasno bojala", rekla sam.
„Taj nas strah ne smije učiniti neprirodnima jedno prema drugom. I ja sam se to više uplašio, Anais, kad sam shvatio da si ti oslobođena žena, affranchie."
„Ja sam već osjetila da sam pritisnula kočnice."
„Ja sam bio očajnički ljubomoran na Huga."
Otac me zamolio da mu se približim. Ležao je na leđima i nije se mogao micati.
„Daj da ti poljubim usta." Stavio je svoje ruke oko mene. Oklijevala sam. Mučila me kompleksnost osjećaja, želja za njegovim ustima, a ipak sam se bojala, osjećala da ću poljubiti brata, a


ipak bila u napasti - prestrašena i puna želje. Bila sam razapeta. On se nasmijao i otvorio svoja usta. Poljubili smo se, i taj je poljubac oslobodio val želje. Ležala sam preko njegova tijela i na svojim sam grudima osjetila njegovu želju, tvrdu, pulsirajuću. Još jedan poljubac. Više teror nego radost. Radost je nešto što se ne može imenovati, opskurno. On je tako lijep - poput boga i ženskast, zavodljiv i iskle- san, tvrd i mekan. Tvrda strast.
„Moramo izbjeći posjedovanje", rekao je, „ali, o, daj da te poljubim." Milovao je moje grudi i vrhovi su očvrsnuli. Opirala sam se, govorila ne, ali moje su se bradavice stvrdnule. I kad me njegova ruka milovala - o, iskusnost tih milovanja - smekšala sam se. Ali čitavo vrijeme jedan dio mene bio je tvrd i prestrašen. Moje se tijelo prepustilo penetraciji njegove ruke, ali ja sam se opirala, opirala sam se užitku. Opirala sam se pokazivanju svog tijela. Razotkrila sam samo svoje grudi. Bila sam plaha i nevoljna, a ipak strastveno dirnuta. „Želim da uživaš, uživaš", rekao je. „Uživaj." I njegova su milovanja bila tako silna, tako nježna; ali ja nisam mogla i da bih pobjegla od njega, pretvarala sam se. Ponovno sam legla preko njega i osjetila tvrdoću njegovog penisa. Razotkrio se. Milovala sam ga svojom rukom i vidjela sam da drhti od želje.
S čudnom nasilnošću podigla sam svoj negliže i legla preko njega.
„Toi, Anais! Je n'aiplus de Dieu!"
Ekstatično, njegovo lice i ja, sad mahnita od želje da se sjedinim s njim... valovito se gibajući, milujući ga, čvrsto se držeći za njega. Njegov je grč bio strahovit, po čitavom njegovom tijelu. Ispraz- nio je čitavog sebe u mene... i moja predanost bila je golema, čitavim mojim bićem, i samo je taj istinski strah zarobio vrhunski grč u meni.
Tad sam ga htjela napustiti. Ipak, u nekom udaljenom dijelu mog bića, gnušanje. I on se bojao te reakcije u meni. Htjela sam pobjeći. Htjela sam ga ostaviti. Ali vidjela sam ga tako ranjivog. I bilo je nešto tako grozno u njegovom ležanju na leđima, razapetom, a ipak tako moćnom - nešto što izaziva divljenje. I ja sam se sjetila kako je u svim mojim ljubavima postojala reakcija udaljavanja - da sam se uvijek tako bojala. I tim bijegom, ne bih ga htjela povrijediti. Ne, ne nakon godina boli koje mu je prouzročilo moje posljednje odbijanje. Ali u ovom trenutku, nakon strasti, morala sam barem otići u svoju sobu, biti sama. Bila sam otrovana ovom sjedinjenošću. Nisam bila slobodna uživati u njegovom sjaju, veličanstvenosti. Neki osjećaj krivnje pritiskao je moju radost i nastavljao pritiskati mene, ali njemu to nisam mogla priznati. On je bio slobodan - bio je strastveno slobodan - bio je stariji i hrabriji. Naučit ću od njega. Konačno ću biti ponizna i naučiti nešto od svoga Oca!

Otišla sam u svoju sobu, zatrovana. Maestral je puhao, puhao, suh i vruć. Puhao je danima, od trenutka kad sam stigla. Iscrpljivao mi je živce. Nisam mislila ni na što. Bila sam podijeljena, i umirala zbog te podijeljenosti - borba da uhvatim radost, a radost je nedostižna. Opresivna nestvarnost. Život se ponovno povlači, skriva od mene. Imala sam čovjeka kojeg sam voljela svojim umom; imala sam ga u svom zagrljaju, u svom tijelu. Imala sam esenciju njegove krvi u svom tijelu. Čovjek kojeg sam tražila po čitavom svijetu, koji je obilježio moje djetinjstvo i progonio me. Voljela sam njegove fragmente u drugim muškarcima: oštroumnost u Johnu, smilovanje u Allendvju, apstrakcije u Artaudu, kreativnu snagu i dinamičnost u Henryju - i cjelina je postojala, tijelo i lice tako prekrasni, tako vatreni, takve goleme snage, svi ujedinjeni, sintetizirani, s više oš-troumnosti, s više apstrakcija, s više snage i s više senzualnosti!
Ljubav tog čovjeka, zbog sličnosti između nas, zbog krvne povezanosti, istrošila je moju radost. I tako je život zaigrao sa mnom svoju staru igru raspršenja, gubitka svoje opipljivosti, svoje normal- nosti. Maestral je puhao, i oblik i okusi bili su uništeni. Sperma je bila otrov, ljubav koja je bila otrov...

Kad sam mu ujutro rekla da sam htjela pobjeći, da sam osjetila kočnice, oklijevanje, jednostavno je rekao: „Ne možeš to učiniti. Moraš biti jača od toga. Moraš imati hrabrosti. Mi proživljavamo nešto sjajno, fantastično, jedinstveno..."
,,A ako ti se opirem?"

„Zavest ću te", rekao je smijući se.
„Ti ne žališ ni zbog čega?"
„Ništa! Sinoć je bila fešta San Juana. Prekrasna noć za našu sje-dinjenost. Sagorjeli smo sve predrasude. Zapalili smo novu strast. Nikad, nikad nisam osjetio nešto tako apsolutno. Kako sam se predao tebi! Svi drugi trenuci ljubavi, sada to shvaćam, bili su nepotpuni - tek igra. Sinoć sam shvatio što ljubav jest. Izlio sam čitavo svoje biće u tebe."
Sve se to činilo previše divnim da bi se uništilo.

Proveli smo još jedan dan u njegovoj sobi. Kretao se teško i uz veliku bol, a ipak se obrijao i okupao. Sjedio je u naslonjaču i čitao mi svoj rukopis o glazbenim mišljenjima i skicama. Između su bile autobiografske skice i pjesme - romantične pjesme. Čitava je knjiga bila romantična, idealistična, ne mišićava ili dinamična kao njegov život. Njegov je vlastiti život remek-djelo.
Noću - milovanja. Moli me da se skinem i legnem uz njega. Njegova milujuća podatnost i moja, osjećaji koji idu od glave do pete vibracije svih osjeta, tisuće novih vibracija... nova sjedinjenost, jed- noglasje istančanosti, profinjenosti, oduševljenja, jasnije svjesnosti, i percepcije, i ticala. Radost koja se širi u prostranim krugovima, radost za mene bez klimaksa zbog one dublje, unutarnje sputanosti. Ipak, samo nedostatak klimaksa i otkrivanje, upravo zbog tog nedostatka, kakav intenzitet bismo on i ja mogli donijeti obuhvatnosti, ra-dijusu i dugama klimaksa.
Sjedili smo budni do dva ili tri i razgovarali: „Kakva tragedija što sam te pronašao, a ne mogu te oženiti." On je bio taj koji je zaokupljen time da me očara. On je taj koji je govorio, koji je bio nestrpljiv, koji je pokazao sve svoje zavodljivosti. Ja sam bila ta kojoj se udvaralo, veličanstveno. I rekao je:
„Kako je dobro što ti mogu udvarati. Žene su uvijek progonile mene, udvarale mi se. Ja sam prema njima bio samo galantan."
Beskonačne priče o ženama. Pothvatima. Istovremeno me učio posljednjim vještinama u ljubavi - igrama, istančanostima, novim milovanjima. Na trenutke sam imala osjećaj da je tu doista Don Juan, Don Juan koji je posjedovao više od tisuću žena, i ja sam tu ležala učeći od njega, a on mi je govorio kako sam talentirana, kako posjedujem nevjerojatnu ljubavnu senzibilnost, kako sam prekrasno usklađena i primljiva. Zapanjen bogatstvom mog meda. „Hodaš poput kurtizane iz Grčke. Kad hodaš, izgledaš kao da nudiš seks."

Dok sam hodala niz mračni hodnik do svoje sobe - s maramicom među nogama jer mu je sperma preobilna - puhao je maestral i osjećala sam veo između života i sebe, između radosti i sebe. Sve se to razvilo kako se trebalo, prekrasno - ali bez konačne iskre užitka jer je u nekim trenucima on bio nepoznati ljubavnik, glamurozni španjolski stručnjak zavođenja, ljubavnik zaljubljen u svoj um, i svoj duh, i dušu, a u drugim trenucima previše intiman, previše poput mene, s istim grčevima straha i nedostatka povjerenja, istim survoltage, istim ogorčenim osjećajnostima. I ono što je uzrokovalo moju nesigurnost bile su određene primjedbe: „Volio bih nadomjestiti sve tvoje druge ljubavnike. Znam da bih mogao da mi je četrdeset umjesto pedeset četiri. Za nekoliko godina, možda, više neće biti riquette, i onda ćeš me napustiti." Nepodnošljiva je za mene ta njegova nesigurnost, tog lava, kralja džungle, najmuževnijeg muškarca kojeg poznajem. Jer me začuđuje kad otkrivam veću senzualnu snagu nego kod Henryja - vidjeti ga čitav dan u stanju erekcije, i njegov riquette, njegov penis, tako tvrd, tako okretan, tako težak.

Iduće noći, kad je bio nešto slobodniji u pokretima i kad je legao na mene, bila je to orgija, i penetrirao je u mene tri, i četiri puta bez stanke i bez povlačenja - njegova nova snaga, nova želja, novi mlaz, dolazili su poput valova jedan iza drugoga. Potonula sam u mutnu, zastrtu radost bez klimaksa, u maglu milovanja, mlitavost, u neprestano uzbuđivanje, doživljavajući konačno, duboko, strast za ovim čovjekom, strast temeljenu na strahopoštovanju, divljenju. Prestalo me brinuti vlastito dosezanje užitka. Bacila sam se na dovršenje njegova. Rekla sam mu da su ovo bile najljepše noći mog

života, i kad sam to rekla, vidjela sam da je žarko htio znati je li to tako. Iz sebe sam izlijevala ljubav, divljenje, svijest. A četvrta je noć ponovno bila drugačija. Nije vjerovao u pretjerivanje, u iscrpljivanje. Želio je sačuvati visoko uzbuđenje. Rekla sam mu o slici Lota i njegovih kćeri. Rekao je: „Ti si još dijete." Ali ja sam se sjetila da je on prve noći rekao: ,Je n'aiplus de Dieu! - Izgubio sam Boga."

Maestral se smirio. Smijali smo se zajedno potrošnji maramica. Smijali smo se opscenim riječima koje sam ga naučila na engleskome. On je krenuo u dugačku fantastičnu priču, punu igara riječima, o govoru koji bi iznio Majci: „Tu niai souvent, mais tu ne savais pas comment me prendre. Anais sait.Je voudrais Fepouser." Smijali smo se izrazima lica koje bi određeni ljudi napravili da znaju.

Uz pomoć volje bilo mu je bolje. Prvi dan kad je mogao sići na ručak, odjenuo se savršeno, i sa svojom kožom od alabastra, svojom
odjećom, skladnom figurom (ima mala stopala i šake), s mekanim šeširom, izgledao je tako veličanstveno, tako aristokratski, nestvarno: španjolski plemić, kralj; hodao je polako, učio o životu kukaca, imenima ptica i razlici između njihovih krikova, tako da je svijet postao nastanjen novim zvucima, pa kamo god sad idem, ne mogu čuti pjev lastavica, a da se ne sjetim njega, i njegovog hoda, i njegovog lica na suncu. Le Roi Soleil.
Jednom smo sjeli na plamteće sunce, sami u vrtu. Uzeo je stolicu ispred mene. Primijetio je da se čarapa naborala. Ja sam zateg-la svoju podvezicu. Taj ga je prizor uzbudio. Pokazao mi je svoj penis, napet. Zamolio me da podignem svoju haljinu. Učinila sam to i počela se njihati, mičući se kao da očekujem ubod. Kad nijedno od nas više nije moglo izdržati uzbuđenje, otišli smo u njegovu sobu i on me bacio na krevet i uzeo straga.
,,Que picara", rekao je. „Tan picara como su padre! Na koga si, konačno, ti mala vražice? Ne na mene!"

Jedne smo noći šetali uz terasu na mjesečini. Izgledao je kao da mu je dvadeset pet godina - kao Joaquinu. Rekao je: „Čak je i tvoja visina ono o čemu sam sanjao. Uvijek sam htio ženu kojoj su oči na istoj visini kao i moje. I evo te. Visoka, kao od kraljevskog roda. Sunce. Ti si Sunce. Ti ne samo da odgovaraš, i dosežeš, i ostvaruješ moje misli, ti me ponekad preduhitruješ! Par! Pronašao sam svoj par."
„Takva nježna ravnoteža", rekao je. „Mogli bismo lako biti neuravnoteženi. Naša ravnoteža visi na najfinijoj niti. Zato će biti još prekrasnije ako je budemo uspjeli očuvati. Traži svjetlost, jasnoću. Budi sve više i više latinska!"

Naša posljednja noć. Nije htio ići u sobu. Ostali smo i razgovarali s ljudima. Kad smo bili u krevetu, nagi, blizu, počeo je jecati. Bila sam dirnuta i tako osupnuta. Ništa me nikad nije jače iznenadilo. On, on, plače jer se rastajemo. Govori: „Sad me vidiš slabog poput žene."
Drugi čovjek. Osjećajan, sentimentalan muškarac. A ja zaogr-nuta nestvarnošću, tako da sam oštro shvatila da u ljubavi uvijek postoji onaj koji daje i onaj koji prima. Kako se nelagodno i čudno osjećam kad primam. Nezgrapno. Da, on je taj koji je davao, koji je davao sebe. Nisam mogla spavati. Osjećala sam se nevelikodušno. On je bio taj koji je plakao. Ja sam se rano probudila. Dojurila sam u njegovu sobu. Osjećala sam strašno probadanje zbog kajanja. Bila sam zaprepaštena sama sobom, da sam ja ta koja odlazi - no samo je on mogao razumjeti zašto. Strah od razočaranja, strah da ću se slomiti fizički, biti manje lijepa, manje od svega što je on očekivao. Bijeg od najdragocjenijeg iskustva u određenom trenutku, uvijek. Trop pleine. Poput njega, želeći da sve ekstaze ostanu obustavljene, nikad sitost u ljubavi. Strah od zasićenosti. Osjećaj da se naša ekstaza dogodila u savršenom trenutku, da - budući da je on toliko ja - da bi i on htio stanku.

Da bih uspjela u svom bijegu, koji je također značio da ću održati svoju riječ Henryju, morala sam neprestance svima lagati. Mreža laži. Otac je morao vjerovati da se vraćam u Pariz. Hugo će razumjeti da se ne smijem vratiti zbog zdravlja. Ali onda, da sam se vratila u Pariz, morala bih posjetiti Očevu ženu. Stoga se moram pretvarati da idem u London s Hugovom obitelji. Hugo mora misliti da idem u planine. Ali Henry me očekivao u Avignonu. Nikada nisam toliko mrzila svoje laži. Bila sam zatočena u svim svojim prijevarama odjednom. Nisam htjela da Otac zna kako mogu otići Henryju nakon devet dana s njim. Nisam htjela da Henry zna da mu se nisam htjela pridružiti.

Nakon što sam vidjela Oca kako nestaje na stanici, spopale su me velika nesreća i hladnoća. Sjedila sam nepomično, opsesivno se sjećajući. Gušenje. Tupo raspoloženje. Uzbuđenost, nervoza, kaos. Ostavljam muškarca kojeg sam se bojala voljeti - neprirodnu ljubav. Od tog trenutka stvarnost se potopila u moru. Živjela sam san. Otišla sam se naći s čovjekom kojeg sam voljela ljudski, prirodnom ljubavlju. Htjela sam jasnoću, i čitavost, i određenost, i one su mi izmicale. Pet sati razmišljala sam o svompadre-amour... nefokusira-na... izluđena.


2. srpnja 1933.
Kad sam na stanici srela Henryja, svidjela su mi se njegova debela, mekana usta. Ali njegov zagrljaj u hotelskoj sobi nije me dirnuo. Bila sam zgrožena. Bili smo stranci. On nepromijenjen, ali bljeđi. Ja sam bila opsjednuta svojom drugom ljubavi. Prekasno. Sad sam bila s Henryjem. I prvi put gledala sam ga bez iluzija. Vidjela sam da je naš sklad bio postignut mojom prilagodbom. Okrenula sam se Henryju. Zatvorila sam mnoge dijelove svog uma. Ušla sam u njegov svijet. Voljela sam strastveno. Ali odjednom mi se činilo da je njegovo razmišljanje bilo sasvim drugačije. To razmišljanje, tako neprecizno, tako nefokusirano, tako nedisciplinirano, tako nezgrapno, ja sam prihvatila, razumjela, voljela.
Slomilo me to otkriće. Pokušala sam ga zaboraviti. Mislila sam da me Otac začarao, da ću se promijeniti nekog jutra i pronaći da je Henry sve, cjelina.
Lutao je po Avignonu. Ja se činim veselom, nježnom. On ima toliko mnogo potreba; jadan je.
Kupujemo mu odjeću. On je u svom elementu, luta, živi na ulici.
Sve to vrijeme ja sam opsjednuta, mračna, zgrožena. Moja strast za Henryjem umire, umire. Fizički, senzualno također, on se smanjio. Je li sva promjena u meni? Je li moj otac dakle taj koji me opsjeda, zamagljuje i zasjenjuje sve druge?
I sad napor da zavaram Henryja. To me ubija.
Dok sam s njim, moram pisati pisma Ocu koja će prijatelj morati poslati iz Londona. Skrivam svoj dnevnik i svoja pisma među opruge našeg kreveta, čiji sam platneni pokrivač razrezala britvicom.
Želim Henryju dati njegov veseo izlet. Skrivam svoje osjećaje.

Dva dana u Avignonu. U Chamberyju se razbolim. Žučni napad. A ne želim da me Henry vidi bolesnu! Da bude razočaran, iziritiran, otriježnjen. Šaljem ga van. Sama sam bolesna, potajno. Kad god se vrati, ja sam odjevena, napudrana, namirisana. Grenoble. Chamonix. Vrtoglavica. Izgladnjivanje. Napor snage volje da poetizira bolest za njega. I uspijevam. On je bio slobodan; nije bio depresivan, zgrčen. Bio je vani. Kad se vratio, ja sam uvijek bila vesela, sređena.
I muka bivanja bolesnom i bespomoćnom pred Henryjem prošla je bajno. On je osupnut svim tim. Nikad nije vidio ženu koja je bolesna na taj način. Bio je nježan, vrlo nježan, vrlo zabrinut. Ja sam ponavljala Očevu „bolest" koju sam vidjela. Uvijek sam se tako nosila s bolešću - uvijek kutija pudera, i ogledalo, i kupka, unatoč vrtoglavici.
Tad sam htjela ozdraviti kako bih s njim išla u kino. Otišla sam u kino s groznicom. Onda sam s njim vozila bicikl, šetala s njim i na našu posljednju noć čak i pila s njim. Radi njegovog uživanja. A

njegovo mi je uživanje dalo veliko uživanje. Bila sam poput djeteta. Skromna soba njemu se činila luksuznom, naša kada raskošnom, Chamonix kao raj. Nakrcala sam ga darovima, zaogrnula nježnošću - a moje raspoloženje, moj očaj, trovao me, neprimjetno.
Henry!

Ne želim preispitivati sebe. Ne želim se secirati. Neka se stvari dogode.
Henry je u svom džepu, dok smo vozili bicikl, nosio vatrena ljubavna pisma od Huga. On je sam poslao moja ljubavna pisma Ocu.

Htjela sam da dnevnik umre s priznanjem ljubavi koju nisam mogla imati. Htjela sam da barem moja incestuozna ljubav ostane nenapisana. Obećala sam Ocu najveću tajnost.
Ali jedne noći ovdje u hotelu, kad sam shvatila da ne postoji nitko kome bih mogla reći o svom Ocu, osjećala sam se kao da se gušim. Počela sam ponovno pisati dok je Henry pokraj mene čitao. Bilo je to neizbježno. Nisam mogla ukinuti svoj dnevnik kad sam dosegnula vrhunac svog života, upravo u trenutku kad sam ga najviše trebala kao čvrst oslonac, da sačuva zločin moje iskrenosti, koliko god velik bio.
To me sve guši. Treba mi zraka, treba mi oslobođenost. Moram ponovno postići oslobođenost, sve to vrijeme sama. Nitko me ne može naučiti uživati u vlastitoj tragičnoj incestuoznoj ljubavi, odbaciti posljednje lance krivnje. I moj me dnevnik sprečava da poludim. Trebam taj red. Bolesnija sam nego ikad, neurotičnija, i moram sačuvati svoju ravnotežu.
Henry je otišao - čini mi se da gubim život, radost, stvarnost, jednostavnost. On mi daje ono što mi Otac ne može dati, jer je moj Otac ja, a Henry je ono drugo - jedino drugo s kojim sam povezana. Je li to bila iluzija?

Henryjev fizički tempo prejak je za mene. Tako sam danas u krevetu da bih se oporavila. Kakva mana, krhkost poput moje. I ja sam tužna. Pisanje mi čini dobro. To je neka vrsta reda. I sad stiže Hugo kako bi bio učinjen vrhunski sretnim - pun pomirbe. Bio je tako napet i očajan tri tjedna, živeći sa svojom majkom. Tako izmučen. I piše mi strastveno. Ja sam njegova jedina radost. I ja posvuda tražim sobu koja će mu biti po volji. Pripremam se za njega. On i Maruca - Otac ih je, šaleći se, zvao našim „garažama". Ali mi oboje znamo da njihovoj zaštiti dugujemo svoje živote. Kakve li ironije. Hugo me štiti i zbog njega ja mogu glumiti ulogu majke Henryju i Artaudu. Bila bih ništa bez Huga.
„Mala princezo, ja ću ti služiti, i voljeti te, i čuvati te do svog zadnjeg daha."

Henry me, zato što je bespomoćan, zato što je neodgovoran poput djeteta, cijedi. Kaže genijalno:
„Kad god nešto želim, ti mi to nabaviš. Ali vidio sam kako gledaš parfeme, a čak i da mogu, ja ti ih ne bi kupio. Obično sam June govorio ne. Nisam mogao razumjeti njezine želje."
On je neodgovoran, paraliziran. Povremeno misli i osjeća nesebično, ali ne može na taj način djelovati. Vraća se s vožnje biciklom: „Razmišljao sam o tome da sam trebao ostati s tobom i čitati ti." Ali ja ga predobro poznajem. Smijem se i izbacujem ga iz sobe.
On je apsolutno bespomoćan, ne može učiniti ništa za sebe. Zna samo pisati i ševiti se.
Ležim ovdje i stvaram zaštitničke planove za njega. Ali ne želim ga. Mislim na onaj put kad sam izašla iz kade i on mi je rekao da izgledam kao Botticellijeva Venera - ili kao žena iz Grčke. I odjednom sam ga pogledala i njegova me ružnoća zaboljela - ta me nezgrapna ružnoća zaboljela - ta nezgrapna ružnoća koju sam voljela. Spopala me velika žudnja za Očevom ljepotom, mojim Ocem, Grkom.
Uvijek vječna pomaknutost: ljubavnik postaje dijete - a nova ljubav kralj - le Roi Soleil.
Le Roi Soleil, koji je rekao da sam ga ljutila kad sam bila dijete jer sam lagala poput Arapa - jer se osjetilo da sam uvijek imala tajne misli u glavi koje nisam mogla ili nisam htjela izraziti. I bila sam enfant terrible, despotska, temperamentna!

„Za nas", rekao je „međusobno otkriće donosi nekakvu vrstu mira, jer donosi sigurnost da imamo pravo. Snažniji smo zajedno. Imat ćemo manje sumnji."
To se činilo dubinski istinito. Intelektualno sam bila mirna. Vidjela sam u njemu kamo vodi put koji smo izabrali. Vidjela sam kako je neshvaćen bio, kao i ja. Kako ta kontrola, taj smjer, može biti napadnut kao pretjerano svjestan. Ali bio je instinktivan, budući da je kod mene funkcionirao protiv okoline i odgoja. Istina je da u nama postoji, kako je rekao, talent za orijentaciju. Ja sam sama pronašla svoj put izvan katolicizma, buržoazije svoje majke, idiotskog okruženja američkog života u Richmond Hillu. Sama sam pronašla D. H. Lawrencea. Sama sam ga postavila kritički. Pronašla sam Hen-ryja. Pronašla sam svoje ukrase, svoje kostime, svoj način života.
Otac je čak rekao (kao što je rekao Gide) da čitamo potvrde svojih misli.
Naša velika tragedija jest što smo pronašli obožavatelje, ali ne svoj pravi par. Imamo osjećaj da smo uvijek trčali ispred svoga vremena. Moj je Otac prije dvadeset godina činio stvari koje se tek da- nas općenito primjenjuju. Ja sam predviđala modu, stil; i znam da u „Alraune" postoji kvaliteta koja će se razumjeti tek mnogo kasnije. Čak nas i u ljubavi razumiju znatno kasnije. Znam da će se Henry jednog dana probuditi s mučnim kajanjima, jer me volio najviše što je mogao sa svojim sposobnostima, ali to nije dovoljno. On nejasno shvaća da sam ja plamen njegova života, ali ne zna čime sam ga sve mogla nahraniti, da je samo bio spreman za više. Dosegnuo je svoje najviše mentalne vrhunce - ali oni su pretvoreni u paru. On ne može ostati tamo. Postoje bezbrojne slijepe točke u Henryju, a najveća je njegov nedostatak razumijevanja. Učinio je najplemenitiji pokušaj s Lawrenceom i sa mnom. Kad sam prvi put stigla u Avignon, usijana, govoreći grozničavo, on je učinio isto što i Hugo: ugasio me. Ali ja sam to razumjela jer je to bila ljubomora. „Moram ti se činiti dosadnim nakon tvog Oca." To me pogodilo, i odmah sam smanjila svoj raspon, ali me zaboljelo to što Henry ni ne pokušava razumjeti, da mi nameće interes za cafee, benediktince, jeftinu glazbu, prolaznike, djetinjarije, lica, izvanjske stvari, hranu - kad su u meni ležale sve te plodne stvari. Ugasio me. Ekstrovert. Cafei posvuda. Piće. Hrana. Prolaznici. Uvijek. I ja sam u tom uživala dok mi je to bilo novo. Ulice. Kurve. Kino. Blesavi razgovori. Da, o blesavim ljudima. Imbecilni Fred, no Henry može podnijeti Freda. Sve skupa, neprimjetno. Glupo, nekritično. Sve je to smanjeno kad je Henry počeo raditi. Ništa više od cafea. Ništa mi nije smetalo. Nikad se nisam dovoljno igrala, nikad bila blesava. To mi je činilo dobro. Henryjevo klauniranje i glupa raspoloženja. Njegova bezobzirnost. Zgrozila me u Avignonu. Imala sam velike potrebe, a on je tako podbacio.
Nakon nekoliko dana toga, ponovno sam počela svoj dnevnik.

Kakva bi bila korist reći sve ovo Henryju? Naučila sam ne se boriti protiv ljudskih ograničenja, pustiti ih. Ne mučiti ih. Rekla sam si: „To je Henry." I prihvatila sam ga. Pokušala sam ponovno uhva- titi veselje koje sam osjećala kad smo u početku sjedili zajedno u cafeima - veselje, veselje ni oko čega - i bilo mi je dosadno. Bilo mi je dosadno. Henryjevo zanimanje za zelenu vestu vodiča, ružičastu boju kuće, crvenu košulju nekog čovjeka, hod djeteta, ni za što, na kraju mi je dosađivalo. On, čovjek koji nije pružao nikakav otpor prema životu, koji je tražio samo užitak, užitak. Odjednom sam znala da sam došla do dna tog užitka, da me ostavlja gladnom. Da sam u svojim bježanjima s Ocem pronašla veselje, ozbiljnije veselje, kreativnije veselje. Stvarnost, ulice, ljudi, i sve to od čega se sastojao Henryjev svijet nije me moglo nahraniti.
Dnevnik je uvijek bio ispunjen nedostacima ljudskih bića.
Henry je bio iznenađen kad sam počela pisati. Pogledao me, zaprepašten. Zaprepaštenih plavih očiju. Ja sam se, smijući se, hvalila smrću svog dnevnika. On nije povezao njegovo ponovno rođenje s vlastitom nesposobnošću primanja mojih povjeravanja (scena u vrtu u Louveciennesu, kad sam ga otjerala, to je bio početak njegovog nerazumijevanja). Kad sam u svojim raspoloženjima - tako rijetkim i tako udaljenim - on me pita jesam li bolesna.

Ja sam ta koja se ponovno mijenja, ne Henry. Rekao je sebi: „Tvoj jedini nedostatak je da te previše lako zadovoljiti. „ Kad mi je Henry dao ono što sam vjerovala da je maksimalno stapanje koje

ljudska bića mogu postići, nisam očekivala da ću pronaći još jaču sjedinjenost - ili ljudsko biće kojem bih mogla govoriti kao što govorim svom dnevniku.
Veći sklad donosi olakšanje neadekvatnosti onog drugog. Ja sam stvorila Henryja jer sam ga trebala. Ja sam i izmislila Henryja! Voljela sam Henryja koji je mogao imati jače opruge, jaču snagu, jaču volju.
Je li znao zašto sam ga jučer, kad ga je vlak odnio, gledala sa strahovitom tugom...
Ono zbog čega mu je uvijek tako dirljivo lako oprostiti jest Henryjeva vječna poniznost. Nema prigovora koje bi mu se moglo predbaciti - samo tuga. Ja sam činila sve napore da razumijem.

11. srpnja 1933.
Sinoć me mučilo srce i osjećala sam strašnu tjeskobu. Mislila sam da ću umrijeti u ovoj hotelskoj sobi sama, i bila sam uznemirena zbog dnevnika, pitala se bih li trebala ustati i spaliti ga. Hoću li imati vremena prije smrti spaliti sve njegove sveske... Iznenadila sam se kad sam jutros otkrila da sam živa.

Želim otići Ranku i dobiti oprost za svoju strast prema Ocu.

Kad sam Henryju rekla čitavu istinu (kad sam mu dala pročitati svoje dnevnike), nije uspio shvatiti sve. Razumijevanje, dakle, postoji samo u krvnim vezama.
„Nećeš me propustiti razumjeti, kao što nisi uspio razumjeti June, jer znam kako objasniti sebe." Tako sam vježbala Henryjevo razumijevanje.
Danas razmišljam o njegovim propustima. To je nepravedno. Vjerojatno kako bih opravdala promjenu u sebi.
Razumijevanje znači ljubav. Što više toga razumijem u Henryju, to više toga obuhvaćam i volim. To je međusobno ovisno. Henry voli - ali on voli s pogreškom. Njegova ljubav prema svijetu, njegova umjetnička strast za svijetom jednako je deformirana manjkom svijesti.
Pa ipak, dok smo sjedili zajedno u cafeu u Avignonu, i njemu sam rekla: „Dao si mi stvari koje mi nitko drugi nije dao." Proveo me bordelskom ulicom u Avignonu - jedinstvenim, fantastičnim prizorom, kao u [filmu] Maya, terorizirajućim, pokvarenim, dramatičnim, nevjerojatnim, zadimljenim, gustim, grubim, živopisnim.
Čak je i njegova poniznost neprecizna. On se ispričava kad se ne bi trebao. Doista je genij nepreciznosti. Um ugušen krvlju. Trebala sam ga. Obogatio me. Nije me razumio, ali me hranio.
Čemu prošlo vrijeme?
Henry nije umro. On je na putu, s hlačama koje sam ja popravila, četkom za kosu koju sam ja oprala, ručkom bicikla za koju sam ja primijetila da mu treba, jer ga volim ljudski i jer želim da bude sretan - i stoga omotan, ispunjenih i najmanjih želja, naslućenih, ljudskih i neljudskih, on ni ne pomišlja da noćas žalim što sam išta napisala u dnevnik jer nisam mogla razgovarati s njim. I da mi je u mislima moj Roi Soleil, koji je podnosio svoju samoću pedeset četiri godine. Kakva je zadaća preda mnom, istražiti čitav život svog kralja, sve zavijutke njegovog uma. Strese me strah. Postoji li život nakon smrti? Je li ova ljubav za mog Dvojnika ponovno ona ljubav prema sebi? Je li nedostatak otpora prema poteškoćama i bolima života s Drugim - s Tobom - le Toi? Je li uvijek moi - moj Otac, muška polovica mene?


16. srpnja 1933.
Annecy. Hugo je tako strastven - i ja sam dirnuta njegovim obožavanjem. Predajem se njegovim potrebama u potpunosti. I ja odjednom shvaćam da se ponaša zaštitnički prema meni. Za njega ja sam plašljiva, mala, nježna. A ja njega štitim više duhovno. Ja imam enretien, veselje, inovativnost, bistrinu.

On je težak i smrknut. Kad ležim u njegovu zagrljaju, osjećam se sigurno. On je velik, sav je moj, znam sve njegove misli i postojim samo ja. On živi za mene. To je sve tako ekstremno jednostavno.

Zadivljeno gledam naš život, i sve je briga, briga i sklad. Nježnost, darovi, zaštita. Hugo mi donosi darove, kupa me u darovima. I ponaša se prema meni kao prema ljubavnici. On živi romansu. Razmazio me. I mora biti neopterećen svojom tugom. Ja je uklanjam. Ja ga činim sretnim. Njegovo mi je golemo obožavanje dirljivo. Pronalazim ljubav koju dajem njegovim ustima (još uvijek najljepša usta koja poznajem), i ljubav da spavam u njegovom zagrljaju. A njegova vlastita krhkost jednaka je mojoj. On pati od boli - nevolja. Od visine ne može spavati. Ona djeluje na moje srce. Promijenili smo mjesto. Ovdje u Annecyju od vlage je dobio facijalnu neuralgiju, boli ga uho i boli ga zub. Ja sam dobila neuritis. Odlazimo za Aix-les-Bains. Ali ja nisam sretna. Ja nikada nisam sretna. Henryjevo zdravlje me zamara, a Hugova depresija me pritišće. Žudim čuti Henryjev smijeh. Osjećam se dobro s njim, no kad sam bila bolesna, bila sam usamljena jer Henry ne poznaje bolest. I za ono što ne poznaje, nema sažaljenja - trudi se, ali ne može.
Moj mi se život čini zatočenim. Ponovno, nikad nisam gdje želim biti u trenutku kad to želim. Nisam potpuno proživjela svoje dane s Ocem i žalim za nekim stvarima. Sve je bilo zamagljeno. Svi moji dani s Henryjem bili su zamagljeni. Nemirna sam. Želim se kretati. Pa ipak, želim se negdje odmarati. I neurotična sam, znam - strašljivo. Očekivala sam smrt na putu ovamo. Plakala sam kad je automobil došao preblizu ruba ponora. Srce me izdalo. Sanjam bez prestanka. Izgubila sam svoje veselje. Zaboravila sam Artauda i Allendyja - putem.

Aix-les-Bains. Polako, Henry je ponovno počeo ispunjavati moje biće, kao nešto mekano, ljudsko, a Roi Soleil povukao se u udaljenije predjele - nestvaran - savršen.
Zastor se podignuo onaj dan kad smo stigli u Aix-les-Bains i ja sam mogla odbaciti svoje raspoloženje. Iz nepoznatih razloga, stvari su počele ići dobro. Hugo-va depresija se razišla. S našeg hotelskog prozora vidio se solarij. Ne znam zašto sam odmah imala viziju zdravlja. Vjerovala sam u to
u taj čelični stroj sličan avionu koji regulira sunčanje za neuralgiju. Iako sam bila premorena, bila sam sposobna uspeti se uz golemi brijeg kako bih vidjela tamošnjeg liječnika. Žarko sam htjela doći tamo ovog jutra. Sunce! Moja vjera u sunce! Bezgranična vjera. Ležeći na suncu, mislila sam na Henryja - osjećala sam Henryja. Ne osjećam i svog oca - njega mislim. On vlada mnome mentalno. U osjećaju, ja sam slijepa. Možda ga se bojim osjećati. Ne znam. Ne želim znati. Sjećam se Jungove ideje mudrosti: pustiti stvari da se dogode.
I ja puštam stvari da se dogode. Dajem sebe suncu. Sretna sam. Pišem Henryju. Duboko spavam. I idemo u kasino nakon večere, i sa 80 franaka osvojim 525 franaka. Odmah odlazim. Hugo i ja smo veseli, zabavljeni. On smatra gomilu vulgarnom, ali ja sam sretna. Više mrzim snobove.

Kad u poštanskom uredu vidim pismo od Oca, uzbuđena sam
uzbuđena na neljudski način. Pročitam ga i pitam se je li moguće da me moj Otac voli više nego što ja volim njega? Postoji li uvijek nekakva vrsta nejednakosti? Naša je ljubav - Oca i mene —neprirodna. Ili je se bojim?

21. srpnja 1933.

Voljela bih da sam ovdje prepisala prvo pismo svom Roiju, napisano u malom hotelu u Avignonu, na terasi otrcanog cafea, dok je Henry kupovao košulju i cipele - ispisano u jednom velikom impulsu, u jednom dahu, četiri stranice koje mu govore što mi znači, strastvene stranice koje su ga učinile vrhunski sretnim.
I svako pismo koje izmijenimo naprezanje je za superlativom, za ekstremnim - njegovo sentimentalno, romantično; moje uzvišeno.

Istovremeno dobivam jedno od Henryja, koji je, poput Lawren-cea, u svom razdražljivom, obijesnom raspoloženju - tako kontradiktorno. I uvijek tako usredotočeno na sebe. I osjećam se umorno od svega što činim da bih povećala njegov užitak - umorna od iz-mišljanja izleta, prijedloga, davanja, slutnji, ostvarivanja svih njegovih želja. I prvi se put usudim, kako ja to zovem, „biti kruta":
„Hen-ry, nije bilo ništa krivo s Touraineom ili Carcassoneom. To je bilo tvoje raspoloženje. Nemoj žaliti za mjestima koja nisi vidio." (Otišao je u kino i vidio druga mjesta i žalio se: „Samo sam okrznuo prava mjesta.") ,,I ona bi se činila pogrešnima."
U svom je pismu bio rekao: „Vrhunac putovanja - ti - tvoji užici - mir u Chamonixu." Možda su njegovo nezadovoljstvo i loše raspoloženje nastali zbog moje nenazočnosti. Ali on me uvijek želi jer ga činim sretnim, želi me zbog onog što dajem - ne onog što jesam. Moj užitak! Morbidnost.
Ne mogu si pomoći, a da ne usporedim dva pisma. Moj Roi Soldi piše: „Hay momentos en que siento una nostalgia de ti, toda, tan intesa que hace dano. "
Ali onda danas dobijem dvije knjige od Henryja. I sad? Potrebna mi je ljubav! Tijek. Evolucija. Kretanje. Gladna sam, gladna sam.
Razvila sam strast za kockanjem. Svaku sam se večer uredila. Hugo mi je dao 50 franaka i ja sam zaradila 530 u prvih nekoliko pokušaja. Drugu noć sam sa 30 zaradila 300. Postala sam grozničava i uzbuđena nestašnostima kugle u okrugloj šalici. Probudila sam Huga u noći kako bih mu rekla:
„Sutra ću igrati na broj četiri." I jesam, i dobila sam, u prvom pokušaju!

Sunce. Tijelo k suncu, u blistavom transu srebrnog i zlatnog svjetla, rastopljeno na vrućini. Raskošna siesta. Poštanski ured. Lutanje na biciklima. Jezero Bourget, koje je inspiriralo Lamartinea. Kava u veselom modernističkom cafeu. I boule.
Snovi. Snovi o Henryju koji me napušta i o uplakanom trčanju kroz šumu. Snovi o sisanju Artaudovog penisa - otvoren je na vrhu poput vrećice s bombonima i tu je samo nekoliko kapljica sperme, i slane su. Maštanje: rujan s mojim Ocem.
Konačno sam pokudila Henryja što me ugasio u Avignonu jer je bio povrijeđen kad sam počela pisati svoj dnevnik. Prije Henryjevog drskog pisma pisala sam mu tako nježno da mi nedostaje. Rujan s mojim Ocem, ali ne nasamo. Kolovoz, tiskati Henryjevu knjigu, hraniti Henryja, zapaliti ga. Voljeti ga, ali bez prevelike vjere, vrhunskog zadovoljstva. Neugodna konfrontacija s Allendyjem. Kakve laži, da bi se sakrila i oslabila moja ravnodušnost? Kakve laži za Artauda?
Ljudi skaču u jezero. Smeđa tijela. Radiji.

Hugovo pismo Ocu: Anais se vratila iz Valescurea, zračeći jer je ponovno pronašla oca - novog, vrlo mladog oca koji za nju postoji prvi put u životu. Novorođenog oca, ako želite, ali u isto vrijeme oca iz svojih snova. Uvijek je sanjala o ocu na kojeg bi mogla biti ponosna, koji bi odmah odgovarao na tisuću jedno pitanje koje postavlja svakog dana - pitanja koja samo netko poput Vas, netko tko je živio izvanredno i tko ima pravi talent za život, može odgovoriti. Osjećam se kao da sam dobio oca i brata u isto vrijeme, i sretan sam...

Lui. Le Roi Soleil.
U trenucima ljubavi, kada je bio bez naočala, a duga mu kosa raščupana - plašilo me kad bih prepoznala ženu. Grkinju. Kratkovidne oči nefokusirane, kao u žene kad se gotovo onesvijesti zbog osjećaja. Taj me čudni dojam progonio. Zatvorila sam oči.

Henry piše: Smješteni smo u svijetu kako bismo bili od njega, dio njega, da bismo bili hranjeni i da hranimo... Lorensijanska je želja promijeniti ljude, što uzrokuje više uništenja nego dobra.
Toje slijepo egoistično i neurotično. Primjećujem da želja da se nekoga reformira čovjeka udaljava od njegovog bližnjeg, a ne približava. Vodi u izolaciju. Brizi za sebe. Kad čovjek postane umoran od po- kušaja da pomogne čovjeku, vraća se u stado i onda doista pomaže - samom svojom prisutnošću, jer ga je tada zbroj iskustava, patnje, samoanalize i borbi duše učinio zrelijim i on može pomoći jer govori

i kreće se po zreloj, svjesnoj mudrosti - ne kroz pravila, ideje, formule. Mislim da je možda korijen svih razilaženja između „prijatelja" (tema koja je toliko zaokupljala Lawrencea i Duhamela) kvaliteta idealizma koja je u njemu sadržana.

Sviđalo mi se sve to, pljeskala sam mu.

Henry dodaje: To je ponovno previše sveta, previše privatna, previše izolirana stvar. Čista ljubav, čisto prijateljstvo - to su ideali. Oni možda tu i tamo postoje, i prekrasni su za promatranje. Ali oni nisu ciljevi. Oni su pojavni i slučajni.... Kad [ova] dvojica muškaraca [u Duhamelovom Salavinu] stvore vječni savez, oni se otuđuju od ostatka čovječanstva, što je grijeh... Muž i žena čine istu stvar kad vole jedno drugo do smrti. Oni isišu i isuše jedno drugo. Nakon nekog vremena nađu se licem u lice, poput praznih školjki.
Hugo i ja napravili smo pogrešku idealista. Osjećali smo da smo pronašli nešto idealno i izolirali smo se. Od svijeta. Potpuno sami, nas dvoje, godinama. I bilo je to loše za nas. Ja, budući da sam pohlepna, počela sam zahtijevati, zahtijevati više, proždirati Huga. Otkako ga ostavljam na miru, i otkako sam s više ljudi, svi smo sretniji.

Čim sam ponovno pronašla red u svojim osjećajima, smirila sam se. Henry je bio postavljen kao ljudska ljubav - a le Rei Soleil kao ideal, ono neljudsko, rasplinuto. Henryja sam vidjela ponovno u njegovim najboljim, najnježnijim trenucima - sva ona toplina koja nadoknađuje profinjenost, sva ta ljudska zrelost koja nadoknađuje razumijevanje.
Počela sam ponovno živjeti. Čak i gubitak u kasinu nije me mogao povrijediti. I ponovno taj osjećaj, taj božanstveni osjećaj oslobođenosti od jedne ljubavi, na koju nikad ne mogu računati, osjećaj sigurnosti u višestrukosti.

Jedne noći [otac i ja] razgovarali smo o svojim životima - kako je znao da ću nastaviti imati ljubavnike jer sam mlada i vatrena i jer me on ne može oženiti - kako će razumjeti, i to neće utjecati na našu ljubav; i ja sam se uzrujala jer sam znala da je to istina. 1 ja sam njemu dala tu istu slobodu. Prihvatila sam od početka ideju njegove donžuanske karijere - odvajanja mene od drugih žena, shvaćanja mojeg jedinstvenog položaja. Rekao je: „Kakav prekrasan kraj moje ljubavne karijere, kad bih se samo mogao posvetiti tebi. Da sam oženio ženu poput tebe, koja imaš sve, bio bih vjeran."
Shvaćam da više ne vjerujem u ideal vjernosti. To je nezrelo. Očekujem od njega da nastavi sa svojim životom, kao što sam ja nastavila sa svojim.
Sva ta incestuozna ljubav i dalje je zaogrnuta velom i snom. Htjela sam je shvatiti, ali mi izmiče.
Osjećaj krivnje, rekao bi Allendy. Trebam Ranka; trebam um jači od Allendyjevog. Želim razgovarati s Rankom. O umjetnosti, stvaranju, incestu. Želim biti oslobođena krivnje. Želim se suočiti s velikim umom i pretresti temu. Proniknuti je.

Nevjerojatno otkriće. Astrologija. Astrologija otkriva da je [Očev] Mjesec u mom Suncu, najjača privlačnosti između muškarca i žene.
Kada mi je Hugo to pokazao, fatalizam je ugušio i posljednje tragove osjećaja krivnje. Osjetila sam strahopoštovanje. Golemi slijepi strah zamijenilo je samopoštovanje. Počinjem hrabro gledati u lice svoje incestuozne ljubavi.
Sve je to bilo predodređeno. Ja sam samo poslušala svoju sudbinu. Ta sudbina isplanirala je veliki ironični brak, brak nemoguć na zemlji. Nisam shvaćala punu snagu Očevih riječi: „Ovo je tragedija." Kakav užasan brak. Beau a'faire peur. Zaslijepljena sam. Bila sam zaslijepljena čitavo vrijeme. Vratiti se Henryju bilo je ljudski, poznato, nakon prorijeđene atmosfere - sna - zraka koji se ne može udisati.

Osjećaj propadanja kroz oblake. Ljubav. Pobuna u meni protiv Henryjeve ljubavi za prljavštinu. Sjećanje na to kako sam često rastvorila svoje noge pitajući se donosi li mi sifilis. Ljutnja zbog njegovih


iracionalnosti. Želja da mu se suprotstavim. I onda grižnja savjesti zbog ljubavi prema Ocu - i odanosti.
On sam kaže da je kukavica. Trebao je Juneinu hrabrost da bi doživljavao, da bi živio. Trebao je mene da bi mislio. I zbog svoje će ovisnosti uvijek biti ponižen čovjek, koji se osvećuje preko književ- nosti, baš kao što se ja osvećujem za svoje žrtve, svoje herojske laži, svoje milosrđe, svoju samilost, svoje obzirnosti, u ovom najokrutnijem od svih dokumenata.

Mrzila bih rat s Henryjem. To bi me ubilo. Ali kako se moja strast smanjuje, budi se antagonizam. Nekad sam vjerovala da mogu pronaći život, senzualnost, samo u neumjerenostima, u podsvijetu, u opasnosti, u prljavštini. Prihvatila sam Henryjev svijet zbog Henryjeve živosti. I sada otkrivam da sam pogriješila. Da postoje senzualni muškarci koji ne riskiraju sifilis - da postoje čisti senzualci! Moj Otac! I zamjeram sve što sam prihvaćala zbog Henryjeve putenosti - sve što sam prigrlila, svoje naivno vjerovanje da moram prigrliti sifilis, prljavštinu, sa senzualnošću, jer se svijet činio podijelje- nim na čiste muškarce: Allendyja, Eduarda, Artauda, ili Henryja. A Henry je jedini bio živ.
Dala sam počast ljudskom životu. Prigrlila sam sav život, i kurve, i opasnost, jer sam voljela.
Voljela sam puteno, ljudski. Nije mi se gadilo ništa.
U devet dana promijenila sam se.
kao kad sam ga našla? On i dalje propovijeda smrt, uništenje, vatru, gubavost i sifilis. Još je isukan od gnjeva, iskrivljen od predbacivanja, zakrvavljen od poniženja; a dobio je sve što bi muškarac ljudski mogao očekivati od žene. Vjeru, strast, ohrabrenje, poštovanje, razumijevanje, obožavanje, mir, sigurnost, sklad - ništa ga ne može izliječiti.

Moj monstruozni neprijatelj melankolija. Nakon kasina, u ca-feu, u blagoj noći vratila sam se i skinula svoju pjenušavu haljinu. I znala sam da sam se vratila i svojim mračnim mislima - nakon što sam im pobjegla na nekoliko sati. Moram objaviti Henryjevu knjigu. Moram to učiniti za njega. Moram ga sigurno ustoličiti prije nego što ga napustim. Dati mu snagu.

Ocu: Vidiš iz svog horoskopa kako sam imala pravo okruniti te za kralja! Ponekad se vraćam frazama ili riječima koje si izgovorio i istražujem ih, mislim o njima. Svaka tvoja rečenica ima posljedice za mene; puna je značenja.

U međuvremenu sam Hugu dala veliku bliskost, i dva ili tri „teoretska" razgovora - tako duboka
u kojima mu kažem sve osim seksualnih veza, i gdje raspravljamo u čemu me svaki muškarac propustio zadovoljiti! Sve tako hladno, i mentalno, i mudro. Hugo vjeruje da sam se duhovno brinula za Henryja poput majke. No, njegova je ljubomora slijepa. Nije ljubomoran na Oca (svog najvećeg suparnika); vjeruje da Henry umire (o, to je blizu istini; Henry umire za mene, umire, umire). Boji se Artauda. Da, ja zamagljujem stvari, kao što kaže Henry. Rezultat: Hugo je bezbrižan i veseo sa svojim dijelom ljubavi - doista nepromjenjiva, ljubav teče tom njegovom kolotečinom s nečim poput, za mene, čudnovate vjernosti.
Ali istina je, kao što sam rekla Hugu, da je na kraju Hugova ljubav jedina u koju vjerujem, u koju se pouzdajem. Očeva me još plaši. Zahtijeva hrabrost. Otud tajna mog braka: povjerenje – povjerljivost. Kad sam voljela Johna, predala sam se boli — umrla sam. Sad učim obraniti se.
Dovoljno sam patila zbog Henryja. Umorna sam od patnje

Posljednji dan u Aix-les-Bainsu. Prikupljeno zdravlje, male i višestruke pobjede: Adonis u Chamonixu, princ Nicolas od Rumunjske, žigolo, liječnik u solariju, pomoćnik, konobarice posvuda, garcons u cafeima. Zapljusnuta poklonima od Huga kao naknadom za prijašnju neekspresivnost.
Astrološka predviđanja za ove mjesece: putovanje, rad i uspjeh u ljubavi. I čitava 1933. dobra, a 1934. bolja.
Hugovo je zdravlje na najboljoj razini, što me oslobađa neprestane zabrinutosti.


Podmuklost. Hugo me ostavio u Munchenu bez centa jer je kupio moju kartu za vlak, dao napojnicu nosaču prtljage i poslao telegram Natashi da me pričeka na stanici - a čim je okrenuo leđa, ja sam službenika zamolila da ispravi pogrešku na telegramu te sam ga iznova napisala, ali za Henryja.

Gledajući okolo, kad sam ostala sama u Henryjevoj kuhinji, kao da sve gledam posljednji put. Promatrala sam smiješnu Fredovu sliku para koji vodi ljubav na klupi ispred urinoira, oblijepljenog natpisima Maladies des votes urinaires i Cbocolat Meunier. Promatrala sam izmišljeni jelovnik obješen na čavao: bouchees a la reine, pate de foie gras truffe, dinde aux champignons. Promatrala sam boemski život u Quartz Art Ballu, košaru oko koje je korzet, pamflet o „Instinktivizmu" - kao da se opraštam od njih. Promatrala sam Henryjev kaput kako visi sa stolice, vidjela oblik njegovih ramena i rebara, osjećala njegovo tijelo, bez stežuće i stiščuće boli gušeće ljubomore. Opraštajući se, ne od Henryja, već od goleme, neopisive boli ljubomore. Uzimajući samo radosti koje mi daje. Odbacujući čitav raskol, mračnu ovisnost, strast koja je uzrokovala mučenje, tako da on može spominjati June ili svoje kurve bez da me raskrvari.
Želim uživati u Henryju.
Oprostila sam se ne od prošlosti, već od prošle boli. Jedino humor na skicama na zidu i duboki tekući utor zrele, nezahtjevne ljubavi bez iluzija, utor u koji sam skliznula čim sam vidjela Henryja na peronu, zaboravljajući zahtjeve, kritične uspone koji bacaju smrt preko ljudskih radosti.

Henry je sretan: „Sad ponovno škljocam. Ja sam poput velikog kotača koji se ne može okretati dok ne dođeš ti sa svojim vrlo sitnim, vrlo finim mehanizmom. Lagani, lagani dodir i ti me pokrećeš. Moram priznati da, poput Lawrencea, ne mogu učiniti ništa bez žene iza sebe."
A ironija svega toga je da je bio čudnovato vjeran.
Da bi uživao, da bi uživao i da bi volio, čovjek ne smije biti kritičan. Mora zatvoriti svoje oči za sve blagoslovljene ljudske nesavršenosti.

Ocu: Gotovo sam zaplakala kada sam otvorila tvoje pismo koje sam primila u Aix-les-Bainsu dok sam se pakirala. Ta pomisao, da mi pišeš za moj odlazak, bila je tako profinjena, tako nevjerojatno istančana. To je nešto što sam ja činila za druge i što sam sanjala za sebe, ali drugi vole na tako različit način. Čovjek mora znati kako voljeti, kako biti pažljiv u ljubavi, kao što ti dobro znaš. Ono što tvoja gesta predstavlja, takav važan detalj, dirnuo me više nego što ti mogu reći. U trenutku kad je tvoje pismo došlo, činilo mi se da sam odjednom nagrađena za svu umjetnost i domišljatost koju sam uložila u ljubav tijekom čitavog svog života. Slatko je primiti, slatko je primiti nešto što dolazi s toliko profinjenosti, toliko nježnosti, toliko pažnje da obuhvaća čovjeka tako vješto, kvaliteta koja je jedinstveno tvoja. Ljubim te danas sa zahvalnošću što postojiš, zahvaljujem ne Bogu, već tebi, tebi samom, za tvoj veliki kreativni trud.

Večer. Ulaziti u kuću jest ulaziti u zoru, u boje svitanja, u tonove zalaska sunca, u glazbu, u parfem, u bit egzotike, u utrobu ispunjenu medom, u nosiljku ispunjenu mekoćom, u krzno, svilu, u sklad.
Stajala sam na rubu i iskusila čudo. Zaboravila sam da sam ja stvorila kuću. Bila sam očarana, kao tuđim radom. Milovanje boje i struktura, mreža za ležanje.
Moja radost i energija plamte. Počela sam zapovijedati kraljevstvom, organizirati, upravljati, privlačiti oko sebe gustu mrežu aktivnosti. Bila sam rastrošna sa svojom snagom. Preplivala sam kroz Sargaško more od papira. Telefon se tresao. Mnogobrojne niti. Širenje. Tijelo tako jako, fosforescencija uma i tijela.
Papiri. Rad. Dogovori. Pisma. Sve to volim. Volim živjeti, kretati se. Opijenost. Opijena sam. Sutra, pisar i Allendy. Četvrtak, Artaud. Petak, Henry. Benigne laži za sve. Henryju kako bih smanjila

ljubomoru prema mom Ocu. Svakome dajem iluziju da je upravo on onaj odabran. Da se sva moja pisma stave zajedno, otkrila bi zaprepašćujuće kontradikcije. Čak kažem Henryju: „Govorim mnogo o svom Ocu, ali on mi ne znači tako mnogo kao ti." Jer smatram da ljudima trebaju te laži, mensonges vitaux. Istina je gruba i neplodonosna. Kažem Allendyju: „Upravo sam stigla. Kad te mogu vidjeti?" Kao da je on prvi kojeg sam nazvala, a već sam spavala s Henryjem.

Humor. Kad mi Otac kaže benigne laži poput: „Ovo je prvi put da sam htio mnogo novca" (da bi mi se pridružio, kupio mi darove), primjećujem njegovu neiskrenost. Otac je poželio novac tisuću pu- ta, kao i ja. Već je možda o tom čak pisao drugim ženama. I ja se nasmijem. Znojeći se. I svi mirisi koje dajem drugima sad mi se vraćaju i pušu ispod nosa. Nude mi se svi moji trikovi i laži - kao da ih ja neću prepoznati. Kad mi piše, Delia ili neka druga žena vjerojatno stoje ili leže na udaljenosti od dvije stope. Njezin bi me parfem mogao dosegnuti. Prijevaro, o, prijevaro iluzije. Stvaranje iluzije i zablude. Tko će pisati istinu drugih? Moramo li i mi lagati jedno drugom? Ne želim to. Ja ću prva reći istinu. Čitavu istinu. O svojim izletima, svojim lažima, Henryju. Tad će se on nasmijati i ponuditi svoju priču. Oče, poštedi me tih laži koje moramo govoriti drugima, slabijima od nas, tu deformaciju naše prirode da stvaramo iluziju za druge. Budimo hrabri - ti si sam to prvi zatražio od mene. Držimo ljubomoru podalje od svoje ljubavi!
Ovaj dnevnik pokazuje golemu, sveobuhvatnu žudnju za istinom budući da, pišući ga, uništavam sve građevine svojih iluzija, sve darove koje sam dala, sve što sam stvorila, Hugov život, Henryjev život; sve koje sam spasila od istine, ovdje uništavam!

2. kolovoza 1933.
Rad je počeo. Gospođica Green prepisuje rukopis o June ili bih se inače ja ponašala kao pas koji pokušava uhvatiti svoj rep. Ja radim na zapletu.
Ja ću ovdje načiniti bilješke o temama koje treba preuzeti, ponoviti. Poput teme o kineskom teatru i iluziji iza scene. Usporediti s procesom psihoanalize. Ići iza scene koja stoji iza iluzije. I njezini efekti na mene.
Donijeti olakšanje sličnostima između mojih ljubavnika i mog Oca. Trajnost Očeve slike unatoč navodnim mrljama.

Pouka dnevnika? Što svijet treba - iluziju koju sam dala u životu ili istinu koju sam dala u pisanju?
Dok sam sanjala o zadovoljavanju snova ljudi - zadovoljavala iluziju-glad - nisam li znala da je to najbolnija i najnezasitnija glad? Što me tjera da sad nudim istinoljubivost umjesto iluzije?

Prizor s Artaudom: „Prije nego što kažeš bilo što, moram ti reći da sam iz tvog pisma osjetio da si me prestala voljeti - odnosno, da me uopće nikad nisi voljela - da te preuzela neka druga ljubav. Da, ja znam. Pretpostavljam da je riječ o tvom ocu. Dakle sve moje sumnje o tebi bile su točne. Tvoji su osjećaji nestalni, promjenjivi. I ta tvoja ljubav, moram ti reći, jest grozota."
Otrovni, ogorčeni Artaud, ružnih, stisnutih usta, sav bijes i zloba. Odvratan. Primila sam ga s tugom. Rekao je da je primijetio tu tugu, ali ga nije dirnula. I nekoliko trenutaka kasnije učinio me lju- tom i nesmiljenom. Okrivljena sam za okrutnost dok sam doista bila iskrena. Moja milost nestala je potpuno. Pogledala sam ga hladno i promatrala ga.
Moj Bože, to je čovjek kojeg sam poljubila, to je čovjek koji je očekivao ekskluzivnu ljubav od mene. Nadiruće ogorčenje. „Ti svakom daješ iluziju maksimalne ljubavi. Nadalje, ne vjerujem da sam jedini kojeg si prevarila. Osjećam da ti ne samo da voliš svog oca s ogavnom strašću, već da upravo sad

postoji još jedan ili dva muškarca u tvom životu. Osjećam da se nešto zbiva s Allendyjem i s još jednim muškarcem - vjeruj mi, nisam čuo nikakve tračeve..."
Sve je to bilo tako intuitivno, tako vidovito da nisam ništa poricala, ali na njegovu riječ grozota
ljuto sam rekla: „Ne, najčišća ljubav. I ako ne vjeruješ u moju čistoću, onda me ne poznaješ."
„Ne, ne poznajem. Vjerujem u tvoju apsolutnu nečistoću."
Grozna presuda događala se u meni dok je on govorio. Nije mi se sviđala njegova sitničavost i njegova rigidnost. Mislila sam na to kako bi različito Henry sve ovo primio. Hugo također. Mislila sam na to kako je prekrasno zreo bio Allendy - nisu mi se sviđale Artaudove srednjovjekovne rečenice, nedostatak mašte. Poput Savonarole, s njegovim bogovima, vječnostima i nečistoćama. Bilo mi je drago što me ne može dirnuti. Prava okrutnost tek je počinjala u prijeziru koji sam osjetila. Htio me povrijediti, osvetiti se, ali na takav sitničav način. Kao žena. Ili dijete. Kakvo razočaranje. Nisam ga mogla žaliti - da - bio je iskren i očekivao je sve - ja sam ga srušila s tako visokih visina. Ali nisam mogla ne misliti da se ponaša poput vulgarne, bučne ljubavnice s revolverom. Nije bilo ničeg lijepog u njegovoj boli.

Allendy je također znao. I ja nisam ništa poricala. Činilo mi se da uživam priznajući svoju ljubav, ali Allendy je znao samo za njezinu fizičku realizaciju, jer sam trebala nekoga kome ću se povjeriti. Moja se stara ovisnost vratila. Bio je tako samilostan, tako otmjen i velik. Vjerovala sam mu. On je lojalan i tajnovit.
Ono što me iznenadilo bila je definitivnost kojom sam odbila Allendyju još jedan rendezvous i definitivnost kojom sam se ponašala prema Artaudu, gdje se ranije nikad ne bih mogla natjerati reći ne. Kao da mi je ljubav prema Ocu dala hrabrosti da se iživim neustrašivo. Nitko drugi neće morati patiti zbog onog što Artaud opisuje kao moje „mračne oscilacije". U svakom slučaju, dosta je isprika, dosta opravdanja. Ako sam perverzna, monstruozna u određenim očima, tant pis. Sve što me zanima jest moja prosudba. Ja sam ono što jesam.

Artaud - ono što se dogodilo s Artaudom jest da se činio očajan, slab. Umorna sam od muškaraca koji izazivaju žaljenje. Moj otac ne izaziva žaljenje. On se predobro brani; hrabar je, otmjen.
Sad kad je Artaud bacio svoju anatemu (bijes kastriranog redovnika) i proglasio me opasnim, zlim bićem - što sad?
Optužio me za „književni" život, za romantično življenje. Zašto ne živjeti književno - zašto ne, kad je to poboljšanje stvarnosti?
Kad čovjek postane jači, postaje gori. Oni slabi pate. Bojim se da doživljavam određeno zadovoljstvo mučeći Artauda. Bila sam ironična i vratila sam udarac. Neću biti optužena.


5 kolovoza 1933.

Razgovor s Henryjem o mom laganju. I ja održim ovaj govor, koji mi je kuhao u glavi danima:
„Neću više lagati. Nitko nije bio zahvalan za moje laži. Sad će znati istinu. A misliš li da će se Hugu više svidjeti ono što sam napisala o njemu nego ono što sam mu rekla, ili što sam implicirala svojim izbjegavanjima? Misliš li da je Eduardu draže znati što mislim o njemu nego ono što sam mu rekla? Nikad nisam nikome mogla reći 'ne volim te'. Pogreška koju sam učinila bila je da sam previše toga obuhvaćala. Nisam mogla ložiti pet vatri. Morala sam razočarati neke od muškaraca - i oni me zbog toga mrze. Precijenila sam svoju snagu. Kad sam rekla laž, bila je to mensonge vital, laž koja daje život."
U tom trenutku Henry i ja ponovno smo se suočili kao nekad, u predivnoj cjelovitosti. Čitav dan bio je dan sjedinjenosti. Prvo, očekivala sam ga puna entuzijazma i pješice sam išla na stanicu kako bih ga dočekala. I on je rekao: „Imao sam predosjećaj da ćeš to učiniti."

I uzeo je moju ruku i hodali smo po suncu. I onda, u kući, bili smo odmah puni želje i bili smo sretni i združeni na kauču. Henry tako nestrpljiv, tako strastven. U vrtu je rekao: „Bio sam tako dobro raspoložen. Čitavo vrijeme otkako si se vratila. Čim se vratiš, sve se čini kako treba."
„Sa mnom također." Bila sam tako sretna što smo ponovno pronašli svoj sklad, naš stimulirajući međusobni utjecaj.
Otac i Henry sad su u savršenoj ravnoteži, upravo kao vječna dualnost mog vlastitog bića. Jedan, ideal apsolutnog, neljudski; drugi, ljudski.
I jednako je istina da mi je Henryjeva vjera u mene, Henryjeva ljubav dala život i inspiraciju, svu snagu i sve radosti, kad nisam imala ništa osim krhke sigurnosti svog braka.
Noćas je moja ljubav za Henryja toliko duboko ukorijenjena da nema potrebe za zamjenom - samo za širenjem. U meni postoji takav izvor - neiscrpan - prostran za idealne i ljudske ljubavi, un foyer immense. Čini mi se da sam Artauda, kad sam ga voljela nekoliko dana, voljela bolje - mislim, s više talenta - nego što druge žene postižu u čitavom životu. Dala sam mu veliki trenutak, iako je to bio samo privid. A Allendy na nekoliko mjeseci, dojam, pažljivost, i toplina koji nisu trenutačni. Obojica su upoznali nešto što više nikad neće iskusiti. Ja kondenziram svoje darove, umjesto trajanja!
Jedna kukavička crta. Osjećam prijezir za sebe kad pokušavam opravdati promjene svojih osjećaja pomažući si nedostacima ili manama drugih, kako bih se ispričala. Kukavica. Kukavica.

Henry je danas rekao nešto tako mudro: „Umjesto naglašavanja idealizma i potrebe za iluzijom u drugima, zašto im ne pomogneš tako da ih ne zavaravaš, već da ih naučiš očekivati manje?"


7. kolovoza 1933
S Henryjem je sve kao prije. Nema promjena u našoj strasti niti u našim razgovorima. On mi dolazi pomoći - ili dolazi s namjerom da mi pomogne. Potom priznaje da radije ne bi - i smijemo se zajedno njegovom iskrenom egoizmu. Draže mu je sjediti i prepisivati odlomak iz pisma mog Oca o Lawrenceu jer je to povezano s njegovim radom. To ga zanima. Smijem se, jer kad je muškarac tako iskren, čovjek se može samo smijati.
Takva sloga i radost između nas da se Henryjeve misli ponovno vraćaju na našu nerazdvojnost. I ispitivao me - ponovno. Bih li ja, kad bih mogla, živjela s njim? Voli me čuti kako odgovaram da. Smi- je se s histeričnom radošću.

Pismo Ocu: Voljela bih tvoj savjet, tvoje mišljenje po pitanju mog dnevnika. Trebam tvoju prosudbu, ali da bih je dobila, morala bih ti pokazati nekoliko novijih stranica. Ovih dana osjećam se kao da se predajem kao književnica. Odjednom mi se čini šokantno izlagati osjećaje koje sam imala, čak i ako su ti osjećaji vrlo daleki, čak i kad su mrtvi. Svetogrđe. Žudim postati jednostavna žena čiji je život tajna i njoj samoj.
Zanimljivo je to - moj čitav život bio je pod jednim velikim utjecajem - tvojim. Sad se čini kao da želim početi iznova. Počela sam s novom iskrenošću - možda zato što jasnije vidim smjer kojim želim ići. Da, čudno je - ti si mi govorio o gradnji, kao da si savršeno svjestan konstrukcije koju sam se spremala započeti. Nismo razgovarali o budućnosti, samo o prošlosti - a ipak to je uzrokovalo obnovu u meni.
Ono što se događa jest da stvarima koje radim, osim dnevnika, nedostaje domišljatosti dnevnika. Stranica dnevnika dirljivija je od stranica moje umjetničke kreacije. Tako s vremena na vrijeme osje- ćam da ih želim objaviti - anonimno - baš takve kakve jesu, grozno ljudske, jednostavne i direktne, kao nadljudski napor da se uravnoteže laži u bajkama za koje sam mislila da trebam dati svijetu. Bilo je pogrešno odgajati nas na bajkama. Pokušala sam ih ostvariti za druge, i to je opasno. Čovjek izgubi dušu.


8. kolovoza 1933.
Bradley je oštar kritičar, vrlo iskren, neustrašiv, lojalni mislilac. On je doista „izgrdio" moj rad - da bi pomogao, zapalio, natjerao, zahtijevao. On me stimulira i zanima. Vidi jasno i pragmatično. Raz- govaramo i zaboravljamo na vrijeme. Pomaže mi razjasniti i ja mu se volim povjeravati. Razgovor s njim pomogao mi je shvatiti ovo: došla sam do kraja ciklusa. Moj život, koji je počeo mojom strašću prema Ocu, završava istom strašću. I završava. Ciklus života došao je do završetka. Sada ulazim u mir i rad (baš kao Henry).
Otkako sam se vratila, opsjednuta sam svojim radom. Potrošila sam se. Glava mi se čini golemom.
Nešto je umjetnički zatvoreno - barem tema mog života, roman mog života. Ostatak je zaokruživanje, i poliranje, i ocakljivanje.
Bila sam iskrena s Bradleyem i on je predivno shvatio ono što sam mu rekla o svojim lažima.
Sad, rekao je, prošireni krug moje životne domišljatosti, mog života, sastaje se s krugom mog rada, i spojit će se u jedan. Sad ću živjeti kao što pišem u dnevniku, i pisati kako živim. Završila sam s određenim iluzijama, određenim lažima. Sad sam umjetnica, kao što kažem Henryju, okrenuta pisanju jer sam postigla mir. U miru čovjek piše. Moja velika tema došla je do završetka, ili do završetka ciklusa.

Dok pišem pismo Henryju kako bih kompenzirala kolebanje njegova izdavača, on me nazove i ne kaže ništa. Samo da me nazove. Misli na mene. Kada dolazim? Da, on piše.

Dok se oblačim, sjetim se nečega o čemu nikad nisam pisala: temi ljubomore. Kada Henry kaže:
,,U ponedjeljak navečer išao sam k Lowenfelsu i tamo su bili neki ljudi", moje srce zastane na sekun- du. Čekam. Zamišljam da će reći: „Među njima bila je i jedna žena - krasna žena. Izgledala je pomalo poput June." Trenutak napetosti je oštar, oduzima mi dah. Kad završi svoju frazu: „Razgovarao s e. e. cummingsom", to je kao da se razvezala petlja oko mog vrata. Kad ga pronađem kako čita Lowenfelsovu pjesmu, to me boli -protiv moje volje. Kad ga čujem citirati Lowenfelsovo mišljenje o svom djelu, tako neadekvatno - ali Henry je sretan.
Zbog tog promatram lica drugih ljudi i tražim znakove te ljubomore. Na Allendyjevom licu - drhtaj glasa - najmanji znak uznemirenosti - i postanem oprezna. Polazim zaobilaznicom. Ta osviještenost dovodi do uništenja moje iskrenosti. Allendv mi kaže: „Slobodan sam u četvrtak. Izađimo zajedno - samo na čaj, barem, budući da ne želiš ništa drugo." I Artaud je dolazio u četvrtak. Znam kakav bi osjećaj to dalo Allendvju - i zato lažem. I jedna laž stvara drugu.

Danas sam Allendyju nosila svoje iskreno raspoloženje. I rekla sam mu što sam učinila Artaudu i zašto. Kako je počelo smilova-njem. Kako to uopće nije bila stvar ljubavi. On je previše otmjen da bi ga mučile sumnje o Artaudu. Nisam ga htjela zavaravati. Pa mu kažem. Želim da su stvari jasne i solidne. Boli li manje? Promatram ga. Prije, davala sam lukavstvo, neizravnost; sad se otkrivam. Što se dogodilo? Allendy je uznemiren, ali mu je i laknulo. Ima nešto što može napadati. Otkriva mi Artaudov montparnasijanski um, kako je Allendyju pokazao prvo pismo od mene, hvaleći se, i govorio cinično o toplom tonu tog pisma. Allendy, Allendy koji nije pjesnik rekao je: „Interpretiraš stvari pregrubo." Artaud i njegov apstraktni, profinjeni svijet! U životu puritanac, provincijalac, montparnasija-nac. Une vielle fille. I tako prizor s Artaudom postaje jasniji. On je tako doslovan, čak i onog dana u vrtu, i interpretira moju naklonost kao ljubav. Ja sam tako idealistična. Smiješno!
Tu je moja vjera skrenula. I to me plaši jer ja još ne igram lucidno. Ali mislila sam da ću uvijek znati. Vjerujući u Artauda, još sam vjerovala u književnost. Još vjerujem da um koji pronalazi određene fraze ne može misliti drugačije u životu.

Ja sam, u tom smislu, zaprepašćujuće iskrena.

Ocu (kao odgovor na njegovo pismo u kojem me moli da mu se pridružim u Evauxu): Što ja želim? Vidjeti te što prije - biti ponovno s tobom. Sinoć sam se pitala kako ću moći čekati do listopada. I iako bih ti sad mogla pisati, potajno, čuvam sve za trenutke uživo. Trebamo život, ne pisma. Više ne mislim. Osjećam. Osjećam da dolaziš bliže, ljudski i živ. Čekam da ponovno proživim trenutke iz Va- lescurea, da ponovno osjetim tvoju slatkoću i tvoju snagu, strahove i žarke užitke, čekajući da se sve riješi, da se sve rastopi u tvom zagrljaju, u povjerenju, toplini, živom stapanju.

Neku sam večer večerala s Henryjem u Clichyju. Vino, glazba, knjige. Henry je rekao: „Imam toliko stvari u ovoj sobi - mogao bih jednostavno živjeti ovdje."
Ja sam rekla: „Tome služi dom - da se čuvaju sve dragocjene stvari koje trebamo - ništa drugo."
„Nikad to nije bio za mene. Znaš, Anais, bio sam u mnogim domovima - i nikad nisam vidio neki poput tvog. Nijedan mi nije dao isti osjećaj. Ti razumiješ dom."

Kad sam rekla Henryju da bih mogla otići na tjedan dana, bio je povrijeđen. „To je previše, previše", rekao je. „Trebala si me pitati hoću li te pustiti."
„Henry, zadrži me, zadrži me. Da. Zamoli me da ostanem." Osjećala sam njegovu ljubav, njezinu nježnost. Zaboljelo me to. Ali Ocu sam napisala da ću doći.
Ne mučim sebe pitanjima. Prepuštam se vječno dvostrukom tijeku.

Kažem Hugu kako imam čudan osjećaj da je nešto od Očeve ljubavi poput umjetnikove narcisoidne ljubavi da nadživi sebe. Stavio je zloduha u svoj život i nije uspio ostaviti izraz svog života, pa ću mu ja, rukopisac, omogućiti preživljavanje.
„I ja imam taj osjećaj", rekao je Hugo, „da ću živjeti kroz tebe."

Čini mi se da mi izmiče toliko tog vrijednog ljubavi koju dajem u pisanju. Danas sam se sjetila Oca kako stoji na stanici dok sam ja jahala van iz Valescurea. Stajao je na suncu, najprije neza-tegnut, s bijelom košuljom nezakopčanom na vratu, raširenih nogu, ruku koje su lelujale, njihale se. Sanjiv. Dalek. U drugom svijetu. Udaljen od života, kao što ja činim kad je život preoštar, uzimajući, udišući, potajno, misteriozno, ono što će se rascvasti kasnije, poput japanskog papirnatog cvijeta u vodi, otvarajući se sporo, usamljeno, kasnije.
Pitam se ne dolazi li moj strah za očuvanjem od sumnji u moje sjećanje. Idem dalje. Zaboravljam. Poput Proustovih bilješki, dokaz loše memorije.
Ne. Detaljno se sjećam nekih stvari koje me muče dok ih ne zabilježim. Kad sam napisala neku stvar, više se ne bojim da ću je izgubiti. To je luđačka ljubav prema životu, ljudskom životu.
Boli me kad se sjetim, usred dana, tog toplog poslijepodneva u svojoj sobi kad je Henry legao na kauč dok sam se ja odijevala i mirisala za večeru. Struktura tog dana, boje, temperatura. Sve ih imam u dnevniku. Ali vrlo često sam se pitala, uz probadanje: Imam li ga? Hoće li nestati? Hoće li se raspasti na komadiće, postati zamućeno? Hoću li ga tražiti u dnevniku i pronaći samo blijede riječi - beznačajne riječi? I sve je to oštra bol. Srž, ljudska srž, koja uvijek isparava. Ne mogu podnijeti prolazak sati.

Henry kaže: „Sve ono što je Lawrence napisao o braku, mi imamo; između nas postoji ta fina ravnoteža..." Da. Zrak. Prostor. Kretanje. Rođeni iz mudrosti. Mi smo stari, on nakon June i ja nakon Huga. June i Henry htjeli su proždrijeti, zatočiti jedno drugoga. Hugo i ja smo nerazdvojni. Hugo je sinoć rekao: „Volio bih te pojesti, biti siguran u tebe." To je jedini način da se bude siguran u mene.

18. kolovoza 1933.
Funkcioniram poput orkestra - svi instrumenti odjednom. Bubnjevi su Očevi brzojavi. Otac je ponovno bolestan i moli me da odmah dođem, tako da moram čitav svoj život postaviti naglavce i pojuriti k njemu. Otac. Otac. Udaranje po mom srcu i mojoj krvi. Hugo prosvjeduje nemoćno, čeznutljivo. Napuštam ljepotu Ane Marije, Henryja u bistrom, inspiriranom raspoloženju, omamljenog stvarnošću, tako zaokupljenog svojim vizijama. Allendyja, zaljubljenog i profesionalnog, dok ponavlja mehanički sve psihoanalitičke klišeje, jednolično mumljajući: osjećaj krivnje, mržnja prema tvojoj majci. Zamalo zaspim. Formule i analiza izgubile su svoju stvarnost. Ja živim prebrzo; voće pada, preteško je za drveće. Gledam u nebo, vozeći se kući s Hugom, čitavo nebo u vodoravno poslaganim oblacima, i gledam kroza nj u beskonačnu oslobođenost svojih osjećaja i svoj rast.

Za ćudljivog razgovora s Eduardom obećam da ću držati svoj Mars ukroćenim, da ću sjediti u stolici za njihanje hladeći se lepezom poput Kreolke, čekati da on počne djelovati, pisati, živjeti. I prije moje nove iskrenosti on priznaje da je umoran od vlastite iskrenosti i da se želi upustiti u karijeru laži. Čini se da voli moju iskrenost. Puše snažan, hrabar vjetar. Kažem ponosno: „Moj Otac i ja smo ljubavnici..."

Pretjerujem. Govorim previše. Volim previše. Želim raditi. Volim zbrku u svojoj glavi jer vir osjećaja zbunjuje moj um i uništava mu kontrolu. Želim živjeti prema svojim osjećajima. Umjetnički i ljudski, oni su bolje kvalitete od moje analize.
Ne komentirati. Analiza je smrt.
Dok sam prepisivala svoj dnevnik za Bradleyja, postala sam svjesna da su moji osjećaji najinteligentniji. Dok lelujam, ja sam najpametnija. Kad snivam, kad analiziram, nisam dobra kao Gide ili Proust. Kao što je rekao Fraenkel: „Svatko od nas može misliti. Ali samo se jedinstvenost ideja računa. Ti, Henry, nemaš jedinstven, individualan način mišljenja - ili osjećaja."
Moje su oči zatvorene. Oči moje svojeglave, hladne, mentalne glave.
Osjećati i teći, bez uništavanja rosne kvalitete događaja seciranjem. Rosa. Noć. Vlaga stvari i ljudskih bića.
I mislim o Henryjevoj nesvjesnosti. Kako sam često čeznutljivo htjela da on bude svjestan - prekrasan sat činio se kao da je prolebdio kraj njega, pobudivši samo njegove osjete... i on bi se činio nesvjesnim. Nije htio ispružiti ruku. Često sam potajno očekivala pisma u kojima se taj sat analizira, hvata... Očekivala sam drugo kušanje, koje nikad nije došlo. Ja sam uvijek činila svoje drugo kušanje sama. Ponovno skladala razgovor, sat, bavila se ponovno bojama i mirisima, grčevito ih pokušavajući zadržati.


25. kolovoza 1933.

Poljubac u mojoj sobi u Valescureu. Moj otac pokupi kornjaša s ceste tako da ne bude pregažen. Govori o neuspjesima, o glazbi, iz filozofskog ugla. Odustaje od svojih navika za vrijeme putovanja. Nonšalantnost i tolerancija. St. Canna i vrućina. Njegovo je čuđenje prema svemu što se zbiva poput mog.
Svake noći volim ga iz drugog razloga. Njegova pamet. Fantastični izumi. Tuga jer ga je Majka nepravedno opisala. Morbidan obzir prema novcu. Njegova priprema kupke za mene u Alpsu.

Kako me njegova rezerviranost i kritičnost preplašila. Učinila je da se osjećam nelagodno. Vesela strana. Beskonačne šale. Pita jesam li spavala s Henryjem. Moja prva laž. Ne. Ne, treća. Laktovi na stolu. Hodanje pognute glave. Voli izražavati osjećaje, komplimente, samo napismeno. Ali ja sad znam da je, kad kaže „Cest bien", savršeno.

Njegova procjena Henryja, na temelju naših razgovora, iako ja nikad nisam kritizirala Henryja:
,,Henry je slabić koji živi od tvoje muževnosti." To mi je zadalo velik šok.
Pameti, pameti, viče. I želi me zdravu, jaku, s ljubavnicima ravnima meni.

Moj očaj što ga napuštam. Njegova tuga noć prije. Njegove sanjive oči. Potentnost. Njegove riječi o Maruci koja imitira naš dječji govor. „Suis facee. Medde." (Ja umorna. Pomozi mi.) Kao što sam ja običavala reći kao dijete.
Kaže da ne bi preživio otkrivanje naše fizičke,veze. To bi ubilo Marucu. Da smo dovoljno stari da se svega sjećamo. Nema potrebe za zapisivanjem. No, ja znam da to nije istina. Kad ponovno čitam dnevnik, mnogo se puta iznenadim. Vjernost nijansama kontinuiteta i progresivnosti dobiva se samo dnevnim bilježenjem. Osjećam da je to imperativ. To je način vrhunske izdaje. Jer me Otac molio da ne pišem. Čini se da me vjernost dnevniku prisiljava da svaki put pišem unatoč Eduardovom nemoćnom predbacivanju, Hugovoj tjeskobi, Henryjevim strahovima, Joaquinovim zamolbama i, konačno, mom obećanju Ocu.

Louveciennes. Večer. Ja sam tužna, tužna, tužna. Ne mogu podnijeti što sam ga napustila.
Opsjednuta sam njime - samo njime. Ne želim ništa drugo, nikog drugog.
Nisam ga dovoljno voljela. Spopao me kao velika misterija. Bila sam omamljena... zastrašena.



30. kolovoza 1933.
Dolazi Henry i kontinuitet naše ljubavi ostaje misteriozno neprekinut. Teče poput rijeke, instinktivno. Mogu u svojim mislima prekinuti s Henryjem, Henryjem kojeg drugi vide. Ne mogu prekinuti s onim Henryjem čiji glas iz vrta uznemiruje moju utrobu.
Kad je Henry otišao, sjetila sam se Očevih riječi - „Trebamo postojati samo ti i ja. Nitko više.
Koncentracija. Nikakvi Henryji."
„Što više možeš poželjeti", rekao je otac, „nego džentlmenskog muža i vatrenog ljubavnika?"

Nitko ne zna Henryja koji govori tako mudro sa mnom kao što isprekidano, posrćući govori pred drugima, kao da su temperatura i klima moje vjere učinile da sve dobre stvari procvjetaju u njemu. Ja ga gledam, i on je čitav, s tim glasom svojeg rada, tonom svog vlastitog povjerenja, svojih sigurnosti. Blijed je i miran, a ipak vatren, fokusiran.
Promatram ga pred Fraenkelom i on je crven, smeten, muca, izgleda raspršen, izgubljen. Izgleda teturavo i zbunjeno. Da, izgubljeno. U najboljem je izdanju pred svojim radom i preda mnom. Lowenfels mu sigurno kaže: „Šuti. Znaš da ne misliš ono što kažeš."

Pismo Ocu: Nisam ti mogla pisati prošle noći. Mislim na tebe neprestance. Probudim se uronjena u snove o tebi. S tvojom slikom kraj sebe, radim samo s pola svog uma. Sve, sve drugo je nestalo. Moj rad je za tebe. Voljela bih da je još ljepši. Moj dnevnik je za tebe. Za tebe želim učiniti, i učinit ću, nove napore - što god bi ti moglo donijeti veselje. Ponekad osjećam da me ono apsolutno što daješ ispunjava preko ruba, da se doista prelijevam. Zato ne bi trebao biti iznenađen što te volim svaki sat u

danu - ne slijepo, jer ti si lijep i svoj svake minute, uvijek, čak i u onim trenucima u kojima ti je neugodno. Zar još ne znaš što znači biti voljen zbog čitavog sebe, zbog tog misterioznog tebe koji se pojavljuje kad misliš da si manje lijep, manje vrijedan divljenja? Beskonačnim i vrijednim radom do- dao si svom biću sva ona divna poboljšanja; ali da ti ih danas oduzmu, kao brokatni komad odjeće, ostao bi samo esencijalan ti, koji si os, ognjište koje odaje tolike aspiracije, tolike kreacije. Tvoje zažare- no biće kakvo ja vidim, moja velika, velika ljubav. Tako mogu misliti na tebe u trenutku kad si rastrgan, kad se osjećaš najviše poraženim - i kad si najmanje poražen! Voljela bih da moje pismo dođe k tebi u tom trenutku jer ono što te razlikuje od drugih muškaraca jest tvoja vječna briga za snove drugih. Ti nisi svjestan snova koje ti sam pružaš, i zato ti ih ja želim otkriti. Ti ne znaš da pokazuješ kako proći kroz ponajviše obeshrabrujuće trenutke života s rijetkom otmje-nošću i postojanošću. Drugog bi vanjski događaji izobličili, ili bi mu barem izobličili sliku. Tvoja se slika nikad ne izobličuje. Ti transformiraš sve, bilo bolest ili umor; ti daješ svemu drugu boju, drugu lje- potu, uvijek.
Rekao si: „Kad misliš na mene, sjećat ćeš se toga sa žaljenjem." I danas mislim da bih dala sve da budem pokraj tebe u svakom trenutku tvog života, jer su svi oni predivni. I kako je divno moći se di- viti čovjeku kojeg voliš! U punom svjetlu dana, s potpunom bistrinom. Kao što čovjek gleda Sunce. Tako ću ja doći vidjeti te kad bude jutro i iz načina na koji te budem gledala, znat ćeš da te volim, da me diraju tvoj glas i tvoje oči, tvoj širok osmijeh i zvuk tvojih koraka. Vidjet, ću te i sretna sam, strašno sretna što sam ti blizu.
Voljela bih da naša ljubav bude i veliko opuštanje. Naši životi puni su napora, herkulijanskih borbi da se uspnemo, da prevladamo sebe u svemu, da napravimo velike duše od sebe, da se usavr- šimo, razvijemo, rastemo - gotovo bolno teška uzašašća, ciljajući uvijek više, uvijek u potrazi za novim vizijama, odbacujući ono što smo bili jučer.
Zaboravljamo biti veseli, uživati u onom što smo svladali. Voljela bih se odmoriti u tebi, s tobom. Volim naše mirne sate i način na koji me nasmijavaš. Kako se ti možeš smijati! To će biti naš sabat -ne nedjelja, već sedmi dan našeg vlastitog stvaranja. U zoru sedmog dana, dok jedemo svoje kekse Quaker Oats, ti ćeš reći: „Dobro je." I ja ću znati da mogu biti sretna jer je tvoja definitivna prosudba ono na što čekam. I ti, iz uljudnosti (a ti si božanski uljudan), moraš prihvatiti i moje „Dobro je". Ne smiješ biti neuljudan i reći: „O, ti ne znaš ništa. Zaljubljena si." Kažem da si sjajan, da nema nikog na svijetu poput tebe. Ja ću sjediti na tvom krevetu i rasprostrt ćemo pred sebe sve što imamo, sve što posjedujemo, umjesto vječnog ,Voljela bih, željela bih." Dosta je žaljenja i dosta razmišljanja, na primjer, da nisi dovoljno učinio, dovoljno stvorio, dovoljno dao. To će biti dani naše radosti. Hranit ćemo se radošću. I onda, zbog tog prekrasnog sedmog dana, u šest dana stvorit ćeš glazbu tako čudnovato prekrasnu da ću te ja nagraditi još jednim sedmim danom i tako ću te promatrati da će ti sve biti jasno. Ali danas budi zadovoljan. Odmaraj se. Zabavljaj se razmišljajući o muškarcu kojeg volim. A mene nije lako zadovoljiti, budući da mi je trebalo dvadeset godina da bih te pronašla. Mi smo slabi prema fantomima; tek što smo vidjeli novu savršenost u prolazu, krećemo za njom, zabo- ravljajući ručak i večeru.
Spavajmo malo, sretni, dok si ti u Evauxu. Optužit ćeš me da pjevam uspavanke. Ali to je zato što vjerujem da smo oboje krenuli ,,u smjeru zlih slutnji".
Ljubim meko tvoje oči, zbog čijeg sam pogleda plakala kad sam odlazila. Osjećam tvoj pogled kako prodire u čitav moj život. Gledaj: svugdje je samo tvoja slika.

31. kolovoza 1933.
Hugo odlazi za Ženevu, a ja ne šaljem po Henryja prvu noć. Čini mi se sada da će moj Otac to znati, osjetiti. Sva moja pažnja usmjerena je na to da mu svaki dan pišem pisma, ljubavna pisma koja će ispuniti i osvijetliti njegove bolesne, sive dane, njegovu samoću. Opsjednuta sam njime. Htjela bih


preko njega sasuti svu ljubav koju sam dala Henryju, no znam da to nije ista ljubav. Tražim nove ri- ječi, i nova područja, i nove osjećaje. To je tako potpuno različito.

4. rujna 1933.
Svaki dan povećava udaljenost koja raste između mene i Henryja zbog njegovog velikog nedostatka razumijevanja. On nije razumio June; mene razumije u bljeskovima; ne razumije Lowenfelsa ni sebe. Neprestance živi u deformiranom svijetu - inspiracijama, kreacijama, izmišljotinama, lažima, ludostima.
Naša večer kod Lowenfelsa bila mi je dosadna - ništa mi nije dala, ostavila me praznih ruku i grozno razočaranu.
Pogledala sam Lowenfelsovu suprugu i pomislila: Ako ju je Henry volio, ne bi mi bilo krivo. Sad nema mišljenje o njoj, ali ona ga želi i to znači da će ga možda imati kasnije (ako bih ga ja napustila) zbog njegove velike, velike povodljivosti. Ona je bila ljubomorna na mene, sva nakostriješena. Ja sam se osjećala umorno. Sviđala mi se, njezin tip, njezina čvrstoća, dominantnost. Previše umorna za išta osim za pisati Henryju.

Vidim u Ocu sliku godina koje me očekuju, mojih usamljenih godina, tužnu sliku usamljenosti oživljenu razumijevanjem krvi. Otac, stvoritelj, morao je roditi ženu kojoj će dati dušu, a svoju je dušu mogao dati samo svojoj slici, ili njezinu odrazu, djetetu koje je rođeno od njega.

On odgovara na moje pismo: Neću ni pokušati odgovoriti na prekrasno i dirljivo pismo od ovog jutra. Jako sumnjam da posjedujem sva blaga kojima me tvoja ljubav obdarila. Ali ako nisam kakvim me ti vidiš, sigurno je da sam čitava života htio biti nešto vrlo slično, aproksimacija toga. Ako sam tijekom čitava života, nadljudskim i kontinuiranim naporom, bez straha ili uzmaka, boreći se protiv svega i svakoga, oblikovao svoju dušu, isklesao svoj duh, pročistio svoje srce i uskladio sve drhtaje svog bića, ovo je bio prikriveni cilj kojem sam težio, jedva se usuđujući priznati ga, pa čak i samom sebi. Ali nakon svakog stadija rekao sam si: čemu taj trud, i za koga? Jer ljudi oko mene neobično su pogrešno čitali moje ciljeve, moje namjere i moje želje; sve je to bilo krivo interpretirano ili krivo shvaćeno. Strašno sam patio, a da nisam nikad odustajao ili i na trenutak pomislio potražiti drugi put. Tajna sila ohrabrivala me i vodila, kao i unutrašnja potreba za ljepotom, redom, ritmom, ljubavlju i poezijom. Moj život, bolan za živjeti zbog trajnog napora koji je zahtijevao, bio je divan upravo iz tog razloga.
Pa ipak, zašto i za koga? I godine su prolazile, mirne ili tragične, blistave ili blijede, kratke ili mučno dugačke, lišene trenutačnog skretanja moje volje da se penje i raste: penjao sam se, povećavao krug oko sebe, ali svaki sam se dan nalazio sve više sam. Jesam li bio sam? Ne, zapravo sam sa sobom nosio svijet čuda, bogatijih, brojnijih i različitijih od svih okupljanja ljudi, i zasigurno istinitijih. Odjednom, neočekivano, ti si došla k meni i pomoću ljubavi sve si pogodila, sve shvatila, razumjela sve do dubina mog bića. Svako moje vlakno odgovaralo je tvom pozivu i izdisalo u glazbi, svako vlakno, čak i ona za koja sam mislio da su zauvijek zaspala. Čudo? Ne. Moralo se tako dogoditi. Ono
„zašto" i „za koga" završili su. Netko je razumio najljepši dio mojih glazbenih nota, onaj koji nikad nije skladan niti zapisan: moju simfoniju, simfoniju moje čitave duše, simfoniju mog čitavog života! I odjednom su sve patnje, sve ružne stvari, sva razočaranja nestali, transformirali se u velikodušnu i živu ljepotu. Sve je ispravljeno, sve nagrađeno, sve rasvijetljeno; pa čak i smrt, kraj rase, bit će oplemenjeni. Hvala ti, draga Anais.

Unatoč Očevom zaigranom tonu osjećala sam se utučeno. Gledam ga sa strahom. Grozim se da ću vidjeti staro lice, ali ne, ne, on izgleda mlađe od Henryja. Henry je, nakon naših orgija, izgledao uništeno i natečeno ispod očiju. Otac ne. Samo bore, bora tjeskobe između očiju. Nekoliko bora preko

čela, ali njegovo je tijelo divno, tako divno, s kožom poput žene, i skrivenim snažnim mišićima, koje pokazuje samo kad želi, i neukrotivim zračenjem. Ne, ne, on ne može ostarjeti pred mojim očima.

Kad sam stigla u Valescure, pričekao me sam, ali je na njegovu licu bilo nemoguće primijetiti što je osjećao. Uvijek neprobojna maska, hladnoća. Ponekad oči imaju željan, zalijepljen pogled. A u trenucima ljubavi lice se potpuno transformira, zanese, ženstveno, veselo (iako se nikad ne deformira) od erotike, blještavog užitka, ekstaze, otvorenih usta.
Tek sam kasnije otkrila da noć prije nije mogao spavati, kao što nije mogao spavati noć prije nego što smo krenuli za Evaux-les-Bains.
U automobilu me lagano miluje, ali nas pritišće ideja da ćemo uskoro sresti Marucu. Maruca, tako otvorena i prekrasnog stasa, Tanagra, Tanagra s dječačkim licem, podignutim nosom, glasom male djevojčice, iskrenošću i direktnošću. Odmah mi se svidjela, poput brata! Mislim na Thorvalda. Brze, odlučne geste, jednostavnost. Ona je topla i ja reagiram na nju.
Vodi me u moju sobu. Malo smo zastrašene. Ona me gleda kako skidam šešir, ne kritično, kao što to rade žene, već s nježnom znatiželjom, kako bi vidjela što je nastalo od one male djevojčice koju je upoznala u Arachonu i koja je spavala u njezinu krevetu.
Dajem joj parfem koji sam kupila, nadajući se da ću joj se svidjeti. Nas troje sjedimo i razgovaramo u njihovoj sobi.
Kad se vratim u svoju kako bih uzela fotografiju, Otac me slijedi i mi stojimo pritisnuti jedno uz drugo - ne usuđujemo se poljubiti, samo tijelo uz tijelo - i Toby, da, Toby osjeti moju prisutnost i pomakne se. Toby koji podiže svoju glavu kad razgovaram s njim. Zato Otac želi pričekati dok se Tobyjev nemir ne smiri.
Maruca i ja razgovaramo dok Otac spava. Srdačno, prirodno, ženstveno.

Maruca, Delia i ja u Očevoj smo sobi. Maruca i ja pakiramo njegove torbe. On označava ceste na karti. Kaže: „Neću moći večeras spavati." Ja odgovaram:„Papito, nemoj se ugledati na svoju kćer!"
Delia, koja mu je rekla kad je govorio o svom prvom posjetu meni: „Zaljubit ćeš se u vlastitu kćer. Budi oprezan!" - Delia me gleda. Ima sjajne oči i kroz pedesetogodišnju ženu u njoj se nazire malena djevojčica. Tu mi se večer čini da su sve žene mladolike i nevine i da samo ja nosim strast čije im se lice zasigurno čini monstruozno, i da me ta strast osvjedjava, i da klizim između Maruce i Oca čistim nagim očima.
Zaspim raširenih nogu, želeći Oca.
Maruca kaže ujutro: „Dat ću ti plahtu da tvoj otac može odspavati za siestu nakon ručka na travi.
Natjeraj ga da legne, Anais; mora počivati."

Siesta nakon ručka u sobi hotela St. Canna. Vrućina. Glad i nestrpljivost. On je poput užarenog vrućeg čelika.
Noć u Alesu, dok se smijemo zbog bučnog sajma pod našim prozorima i čujemo „Habaneru".
Žestina. Golema unutrašnja žestina.
Ujutro on priprema kupku za mene.
Govori na općenit način. Kasnije cilja izravnije na Henryja i na trenutak se zapitam je li to ljubomora. Ali njegova ljubomora nikad ga ne čini nepravednim.
„Zar ja nisam dovoljan?" pita.
Gledam njegova dva aspekta: jedan strog, jedan naglo nježan. Prekrasan kad sjedi ispunjen čuđenjem zbog onog što nam se dogodilo. Čisto čuđenje. Tad je mlad, tako mlad. I oboje sanjamo, jasnim, vizionarskim, uzdignutim očima.
Ponos ga čini šutljivim. Sluša ponekad s neprobojnom maskom. Satima kasnije, ili danima kasnije, još se sjeća: „Nisam ti rekao u početku, ali zazeblo me kad sam saznao za epizodu bičevanja. Uz rub kakvih si opasnosti hodala."

Ili, nakon što nije mnogo govorio o horoskopu, odjednom: „Astrologija je poremetila moj koncept sudbine. Tjera me da vjerujem u kozmičke sile."
U Issoireu dolazim u njegovu malu sobu. U mraku. Kaže, poput Henryja: „Uvijek si vlažna; ja ću uskoro biti cocu." Priča mi priče u mraku o svom dopisivanju sa Seriexom, slikarom. Uvijek u tonu fantastičnog humora.
U Alpsu, dok smo sjedili na rubu kreveta u velikoj, odvratnoj hotelskoj sobi, skidajući mu čarape, otkrila sam ljepotu njegovih stopala. Malenih i finih, tako nježnih, kao u žene.
Jedne večeri, sjedeći mu blizu dok je čitao, osjetila sam čeznutljivo oslobođenje svojih putenih osjećaja. To je prvi put da sam mu prišla od naše senzualne veze, jer sam dotad izmicala. Moja ljubav bila je davanje, predavanje, s mješavinom straha i veselja. Elan potlačen misterioznim preprekama. Neka pogreška u mom samopouzdanju. Dolazila sam mu bliže svojom voljom. Polako, s onom njež- nošću koja jedina daje smjelost mojoj ljubavi.
Otac mi je ulijevao strahopoštovanje. Kad sam vidjela njegova stopala, postao je ljudsko biće. Kad se u Evauxu znojio, drage sam volje brisala ljudski znoj s njegova lica. Savršenstvo ima usijani di- jamant koji terorizira. Henry se na taj način bojao mene.
Bliskost. U Evauxu sam tražila bliskost s tim čovjekom koji nikad nije sebe predao zbog straha od boli i zbog ljubavi prema sebi.

Svake sam ga noći voljela iz drugih razloga. Njegova fantastična duhovitost. Njegova vesela pripovjedačka raspoloženja, improvizacije.
Probudio je moju svjesnost o rasama. Sjetila sam se da sam Eduardu rekla: „Za ljubav, nijedan me jezik ne uzbuđuje tako duboko kao španjolski. A ipak, nikad nisam čula riječi ljubavi na španjolskom."
Kad Otac kaže: „Ven, ven, mi alma", ili ,Me quieres de amor?" srž, srž moje krvi zadršće. Moja krv zadršće:„Ven, ven!"

U središtu vjere, mudrost, mudrost njegovih godina. Smijem se. Nemam ništa osim vjere. Samo se bojim njegove hladne, smrtonosne kritičnosti. Najveća ljepota moje ljubavi prema Henryju bila je, s obje strane, vjera i nekritičnost.
Na našu zadnju noć, ubrzo nakon našeg sjedinjenja, tuga pada preko njegova lica poput zastora. Odjednom i apsolutno. Pogledam ga; i ja, koja u njemu čitam pipke svoje vlastite samospoznaje, svjesna sam da ispod površine ovog muškarca postoje misteriji, postoje beskrajne dubine, nepoznata područja koja se šire beskonačno. Neuhvatljiva. Gledam njegovu tugu. Poznajem je. To je neposredna, trenutačna svjesnost o onome što se događa, koja je tako često zatrovala moje radosti.
noć.Puteni plam. Žudim za noći s Henryjem, čitavom noći. Služim se trikovima kako bih dobila tu

U Clichyju čitam njegove posljednje stranice. Henry kaže: „Upotrebljavaš svoje superlative na
ovim stranicama. Što ćeš reći o mojoj idućoj knjizi?" I ne čeka na moj odgovor. Ljubi me.
Kažem: „Učini da traje." Ali uzbuđujemo jedno drugo toliko da je to nemoguće.
I zaspimo zajedno. Čitavu noć osjećam blizinu njegova tijela. Ne spavamo dobro, ali je lijepo biti tamo. Nisam umorna. Trčim kroz grad vrlo rano ujutro da bih stigla u Louveciennes za vrijeme Hugovog doručka.
Večer s Henryjem i Lowenfelsom bila je zanimljiva. Spavala sam kod Natashe. Pričale smo do dva ujutro. Ti bi bio umoran", kažem Hugu.
Hugo je prilično sretan jer sam mu ostavila poruku zakvačenu o jastuk, tako punu ljubavi:
„Radije bih ostala ovdje s tobom. Oprosti što sam obećala da ću ići večeras. Laku noć." Jurim do pisaćeg stroja i pišem Ocu. Plešem.

Dolazi Eduardo. Nisam umorna. Šećemo zajedno. Sjedimo na zidu oko jarka dvorca. Poput ekstatične djece, čisti, igramo se s izmišljotinama: ,Vidiš one bijele bobice? Trebala bi imati takve oči", kaže Eduardo.
„Ali gledaj, iz bobica niču cvjetovi. Da imam takve oči, s cvjetovima, ti bi ih ubrao, a Hugo bi, kad bi se vratio kući, rekao: 'Tko je iskopao oči moje žene?'"

Allendv, Eduardo, Henry, svi primjećuju kako dobro i zdravo izgledam. U zoru ovog jutra Henry me pogledao začuđeno: „Ne izgledaš poput osobe koja čitavu noć nije spavala."

Nikad se nisam osjećala tako dobro. O, Bože, to je nevjerojatno. Tako jako. Pišem na stroju satima. U tjedan dana bit će prepisano deset svezaka. Pokušavam završiti prepisivanje kako bih zauvijek zaključala dnevnike.
Najbolji dani.
Senzualni, kreativni. Osjećam svoj seksualni plamen, i plamen svog uma i plamen snova. Život poput visoke peći. Snaga. Misli udaraju zrakom, režu ga svojim čeličnim krilima. Želja pluta s ritmom algi. Snovi i fantazije poput igre vjetra, i smijeha.
„Eduardo, dragi, pokušali smo sve. Hajdmo sad imati homoseksualnu vezu."
Ono što je njemu na umu: Samo muškarac poput njezina Oca, čiji horoskop kaže da je vatreni senzualac, može je zadovoljiti.
Za vrijeme nuit blanche ja mislim: Henry, ljubavi moja, bolje te mogu voljeti sad kad me ne možeš povrijediti. Mogu te voljeti veselije. Slobodnije. Mogu podnijeti prostor, i udaljenost, i izdaje. Samo najbolje, najbolje i najsnažnije. Henry, ljubavi moja, lutalico, umjetniče, nevjerniče koji me volio tako dobro. Vjeruj mi, ništa se u meni nije promijenilo prema tebi osim moje hrabrosti. Ne mogu nikad hodati s jednom ljubavlju. Moja je glava snažna, ali da bih ušetala, ušla u ljubav, potrebna su mi čuda neumjerenosti, i bijela vrućina, i dvojnost!
Leži ovdje, diši u moju kosu, preko mog vrata. Nikakva bol neće doći od mene. Nikakva kritičnost, nikakva osuda. Nosim te u svojoj utrobi. Nijedna majka nikad nije osuđivala život koji se komeša u njezinoj utrobi. Ti, koji si napisao ove riječi: „Nekakvom neshvatljivom pogreškom ti si izvan stijenki utrobe i ne možeš se više vratiti, nikad, bez obzira na to u kako se malen predmet stisneš. Izbačena si i ostaješ vani i tvoja prtljaga šalje se za tobom, mala krvava torba koja sadrži stvari bez vrijednosti. Sjediš na pragu utrobe svoje majke."

9. rujna 1933.
Henryju: Samo jedno malo pitanje ostalo mi je u glavi sinoć kad sam pročitala da si mislio kako se June žrtvovala za tebe tako što te povjerila meni na brigu. Henry, vjeruješ li doista da bih ti ja, primje- rice, prestala pomagati i da bih te povjerila na brigu drugoj ženi sve dok u meni ima snage da to činim sama, i dok te volim? I zašto se June prestala brinuti o tebi prije nego što sam se ja pojavila?

Otac me običavao zvati, šaljivo, „petitepoire". „Luda", na šatrovačkom. Da. Ponekad kažem sebi: ljudi misle da sam Henryjeva luda, Henryjeve otvorenosti, Henryjeve očite nevinosti, neodgovornosti. Što on prizna, ja oslobađam. Za što traži oprost, ja zaboravljam. Henry bi me mogao prevariti, kao što Henryja još vara June. Naša je vjera otporna na vatru i vodu.
Njegova tuga što odlazim u Valescure u listopadu, umjesto da čitav taj mjesec provedem s njim, kao što planiramo već godinu dana, istinska je, nemoguće ju je ne pripisati ljubavi. Pa ipak, ni za lju- bav prema meni ne može potrošiti nešto manje na ploče kad se ja više ne mogu snaći i naći novac. Njegova strast prema glazbi čini mi se prekrasnom i odmah mi upada u oči. Njegove su bilješke sve uvezane, dok ja ne mogu zadržati prepisivača koji prepisuje moj dnevnik za Bradleya. Ipak, sve to njegov rad uznosi, njegov je rad važniji od mog; ja sam apsolutno sigurna u njegov talent. I trenuci

kad čitamo, te stranice preplavljuju svojom savršenošću sve ostalo. Svaka je druga važnost oslabljena; blijedi. Ploče ih također hrane, filmovi, cafei. I tako je sve uronjeno u ocean njegova rada, koji op- ravdava čovjeka tisuću puta.

10. rujna 1933.
San: U vlaku sam. Moji su dnevnici u crnoj putnoj torbi. Hodam kroz vagone. Dolazi Hugo i kaže mi da je torba s dnevnicima nestala. Grozna tjeskoba. Čujem da je neki muškarac spalio dnevnike. Bijesna sam, osjećam veliku nepravdu. Tražim da se slučaj iznese pred sud; muškarac koji je spalio moje dnevnike je tu. Izgleda poput Joaquina. Očekujem da će me odvjetnik braniti, da će suci odmah vidjeti da je ovaj čovjek počinio zločin, da nije imao pravo spaliti dnevnike. Ali odvjetnici ne govore. Suci su apatični. Nitko ne kaže ništa. Imam osjećaj da je čitav svijet protiv mene, da se moram sama obraniti. Ustajem i održim vrlo elokventan, strastven govor: ,,U ovim dnevnicima možete vidjeti da sam odgojena kao španjolska katolkinja, da moji postupci kasnije nisu bili zli, samo borba da reagiram protiv zatvora." Govorim, govorim. Shvaćam da su svi svjesni moje elokvencije, ali ne kažu ništa. Jedan od sudaca prekida me da ispravi moje jezične pogreške. Kažem: „Naravno da sam potpuno svjesna da ne govorim čistim pravnim francuskim. Preklinjem vas da mi oprostite na netočnostima." Ali to me ne odvraća od toga da nastavim strastvenu obranu i optužbu. Ali svi ostaju inertni. Jačina mog očaja probudi me.


San iste noći: Henry mi kaže: „Ti znaš da je to nužno za pisca; bio sam s pet kurvi ovog tjedna i još jednom ženom koja nije bila kurva, koja je čak bila prilično bistra, više kao ti." Kaže to vragolasta lica, kao što čini ponekad kad priznaje: ,,U dugovima sam jer sam kupio još ploča." Počela sam očajnički jecati i onda držala svoje sljepoočice u svojim rukama i plakala: „O, daj mi droge, molim te, daj mi droge, ne mogu ovo podnijeti."


14. rujna 1933.
Henry je u odgovoru na moju poruku o June rekao: „Tako prokleto imaš pravo, tako prokleto. Ali ja moram dopustiti biti prevaren da bih napisao svoju priču. To je priča o slijepoj budali."
Hugo kaže da ja činim stvari koje drugi ne shvaćaju - previše zamršene, zadirkuje. Dala sam svojim neprijateljima načine kojima me nakon toga mogu napasti, mojim pretjerivanjima u kolebanju u odnosu na sebe - poput mojih šala o vlastitoj ljubomori, mog priznanja njegovoj sestri gdje sam pogriješila prema Hughu i Eduardu. Nitko drugi ne stavlja se tako na milost i nemilost drugima kao ja. Nitko nije iskreniji od mene kad priznajem da sam lažljivica. Ali kad drugi ta otkrića upotrijebe protiv mene, zauvijek su izgubljeni u mojim očima.

Maruca me odvela u Očevu kuću. Tamo sam vidjela njegovu fotografiju odmah nakon što nas je napustio, s trideset četiri godine. Zaljubila sam se u tu sliku unutrašnjeg ja. Lice prije nego što se VOLJA nametnula. Lice njegove ekstaze, njegovog trenutka ljubavi.
Bila sam šokirana i tužna.
Stavila sam tu fotografiju na svoj radni stol. To je lice koje vidim samo kad je u mojem zagrljaju,
žena koja me tako prepala u Valescureu.
A onda sam shvatila da se zaljubljujem u odraz, sjenu, lice koje nestaje, i pogađa me, strese me puni užas Očevog starenja. Njegova dob. I osjetila sam nostalgiju za licem, mekoćom koja je prošla i od koje sam uhvatila odraz u trenutku naših milovanja. Moj je otac bio, s trideset četiri, ljubavnik mojih snova. Danas, danas vidim kristalizaciju i volim je, a također je mrzim; volim je kao što čovjek

voli mudrost. Mrzim njezinu bliskost smrti, poput Allendyjeve odvojenosti, Henryjeve natopljenosti iskustvom. Ja sam uvijek premlada, uvijek premlada!
Ono što me čini sposobnom da Henryju dajem potreban obzir, i slobodu, i ravnodušnost moje su vlastite nevjere. Ono što me čini jedinom među njegovim prijateljima i ljubavnicama, koja nije očaj- nički čekala na svoj nepristran portret jest to što vlastiti portret stvaram bolje nego što to može Henry! Ono što me čini dobrom družicom za njega jest što se s njim mogu smijati sad - kad ljudski ne ovisim o njemu. I tako mogu biti dorasla njegovim ludostima i biti šaljiva. Počinjem željeti nanositi bol muškarcima. I drago mi je što sam povrijedila Eduarda. Drago mi je što mogu, u svakom trenutku, povrijediti Henryja.
Lowenfelsa boli kako ga je Henry portretirao. Kad ga hvali, to je laž. Kad radi karikaturu od njega, to je također laž. Henry je istinski lud, na dubok način.
Noćas ću ga kazniti zbog njegove navike da me izobličuje pred svojim prijateljima, kao što je činio June. Nikad ne može govoriti istinu, nikad priznati ni divljenje ni ljubav kad je ljubomoran. Ljubomoran je zbog Lowenfelsovog divljenja prema meni, pa se pretvara da mi se on ne divi. Neću se pojaviti u Clichyju kao što sam obećala. I želim uživati u tome; želim početi mučiti Henryja. On piše Lowenfelsu: „Jedna indigo-kopija za moju zaštitnicu" (to sam ja). Onda mi objašnjava: ,,I taj moj oštri, grubi redak o mojoj 'zaštitnici', učinjen namjerno. Inače bih pao u njegove pandže." To znači: Inače bi Lotvenfels znao da te volim i mogao bi me mučiti. Ovako se čini da mi nije stalo.
Iako to razumijem, želim da Henry malo pati.


17. rujna 1933.
Uživala sam u tome. U devet sati sinoć mislila sam: sad Henry počinje biti uznemiren. U deset: sad će se Henry malo zabrinuti.
Danas sam se smijala. Nisam više ljuta. Ne znam odakle mi taj neiscrpni fond tolerancije prema Henryju. On je malo lud, mislim. Piše sjajne stranice. Uvijek će učiniti najneodgovornije, najluđe, najpodlije, najvulgarnije, najnečasnije stvari. Živi kako bi poricao logiku, čast, moral, humanost, ljudskost. I ja se smijem. Kakve gluposti, moj Bože. Kakvo perverzno, neodgovorno dijete. To je jed- nostavno smiješno. Jednostavno hirovito, kontradiktorno. Mora reći suprotno od onog što osjeća i misli. To je čista svojeglavost. Nije vrijedna ljutnje. Jednostavno glupost. Jadni moj Henry. Zašto se ne mogu ljutiti na tebe duže od jednog dana?

Henry zove: „Što se dogodilo, Anais - bio sam tako zabrinut." „Ništa. Izašla sam s nekim drugim." „Ne razumijem."
Nije mogao ni pomisliti da bih se mogla ljutiti: „Mogu li doći i biti kažnjen?"
Čekala sam ga radosno. Znala sam da nisam ljuta, da predobro razumijem Henryja da bih bila ljuta - ali sviđala mi se ta igra. Promatrala sam kako Henry ulazi u kuću. Čim se pojavio na vratima, znala sam da ću mu uvijek opraštati, uvijek.
Shvatila sam odjednom da ako prestanem vjerovati u svog Henryja, on će se izgubiti - ne bi mogao ponovno pronaći sebe. Ne bi znao što jest. Sada računa na moju vjeru. Ako ja kažem da su njegove beš-ćutne izjave glupost, ako me njegove neiskrenosti ne uspijevaju zavarati, on ostaje čitav. Kad drugi ne vjeruju, to ga čini svojeglavim.
„Jesi li me ismijala?" pitao je ponovno, ovaj put ozbiljno. Smiješila sam še. „Jesi li sinoć bila vani?" Nisam htjela odgovoriti. Vodili smo ljubav.
Nakon milovanja rekla sam: „Nisam te ismijala sinoć." I to je bilo sve.
Ovdje sam gotovo izgubila želju natjerati Henryja da pati! Istina je da je on uvijek tako iskren.
Kaže mi sve. Ali nije li to i drugi način nanošenja boli?

Doista mučiti Henryja za mene je nemoguće. To je kao da sklapam savez sa svijetom protiv vlastite krvi i mesa. Ne mogu biti protiv njega jer sam mu bliska - grozno bliska. Danas sam bila oštrija nego ikad prije - samo zbog igre - ali nije me to veselilo. Uvijek stojim uz njega, s njim, protiv svijeta. Smijem se s njim čak i na svoj račun.


19. rujna 1933.
Henry izlijeva ideje s luđačkim radovanjem - burleskne ideje, groteskne; njegova su razumijevanja ljudi poput figura primitivnih Afrikanaca, deformacije mašte koje imitiraju osjećaje, ne objekt, kako bi se postigla osobna unutrašnja vizija, a ne stvarna opservacija, kao što ja pokušavam dotaknuti Henryjevu srž uvijek kroz i dalje od stvarnosti.

Trik stimulacije nečim novim. Lowenfels ne kaže ništa novo, ništa što Henry već nije pročitao ili čuo od Fraenkela ili mene - ali to je iskustvo s čovjekom. I u sebi se smijem Lowenfelsovim banalnostima. Kad god Henry objavi: ,,Lowenfels je rekao nešto dobro", ja čekam i ne dobijem ništa novo. Ali Henry dobije. I ja se sada pretvaram, kako bih zadovoljila Henryja. Lowenfels je nadrimislitelj. Ali to nema veze. Henry se hrani bilo čim; može ga se nahraniti ostacima iz kante za smeće. Sve se vrti oko njega samog, proizvođača, stvaratelja, izumitelja. On je doista, većinu vremena, najusamljeniji čovjek na svijetu.

Pitanje jest je li moja ljubav Henryju dala više snage da danas bude ono što jest nego iritacija, i rat, i bol. Trebao je ono što sam mu dala, i što mu je June dala. Svakoj njezina karma, dobro ispunjena, dobro odigrana, u potpunosti ostvarena. Da barem budem plodna u svojoj ulozi kao što je June bila u svojoj.

Bradley je književni sadist. Uživa u izrugivanju, mrzovoljnim kritikama, masakriranju. ,,Henry", kaže, „ne uspijeva postati lik -pretjeran je, preintenzivan, prenapuhan, nehuman..."
Borim se. On kaže: „Ne treba poricati da između tebe i Millera postoji veliki književni afinitet. Tvoje je pisanje ženska inačica njegovog. Ali ti imaš iste kvalitete i iste nedostatke. I on posjeduje prekrasne elemente za koje nije pronašao način izraziti ih. Ti si apsolutno na krivom putu - romantičnom, simboličkom. Neke od ovih stranica pripadaju osamdeset četvrtoj!"
Ali sad, sad dolazi do svoje prave primjedbe. Očekivala sam je, predosjećala. Na trenutak, tijekom razgovora, izgubila sam je iz vida. Čak sam rekla Henryju što će Bradley misliti. On kaže: „Problem je, naravno, što ja poznajem Millera. Bilo bi bolje da ga nisam poznavao, jer neprestano uspoređujem tvoj portret, i ne slažem se s njim. Mislim da ga precjenjuješ, da si ga izmislila."

No, Bradleyevi zli i sitničavi napadi pobuđuju moj ratoborni duh - ne mogu mu oprostiti djelotvornost njegovih uskih, i doslovnih, i nepravednih osuda! Ali vraćam se poslu u osvetoljubivom gnjevu prema čitavom svijetu! Da im pokažem, da im pokažem da, ako ja nisam književnica, tko bi imao pravo pisati o dvoje književnika!

Moja sklonost Artaudu - tako bolesna i impotentna.
Ovih dana, kad je moje tijelo bilo najzdravije, ispunjavale su me najmorbidnije misli, popuštala sam im, uživala. Kako sam postala stručnjak u opažanju znakova ljubomore u drugima - gotovo neprimjetan drhtaj vjeđa, blaga sjena u zjenici, jedva primjetno sužavanje, čestica svjetla - to primjećujem trenutačno, i na najneekspresivnijem licu. U sobi gdje ne vidim sve što se događa, osjećam stvari i interpretiram i najmanju, najlakšu riječ kao otkriće nesvjesne žudnje.

Volim stajati na balkonu okrenutom na dvije ulice - kuće na uglu - osjećaj dvostrukosti, dvije odvojene ceste - razdvajanje i radost, također, kao da jedino tad znam za punoću. U snu sam davno vidjela da je takav balkon pripadao Proustu. Slučajnost je da Bradley ima jedan - i njegova soba, kao soba u mojim snovima, ispunjena je knjigama. Proročanstvo.

Preopterećena sam snovima i ćudljivošću. Ne želim ići u Vales-cure. Ne razumijem samu sebe.

Putovati? Da bi putovao, čovjek mora voljeti nebo, prirodu, zaljubiti se u gradove, ali se odvojiti od pojedinaca. Lijek, tajna sreće je tu: voljeti svemir, njegove promjenjive aspekte i njegove čudesne antiteze i još čudesnije analogije. Vanjski svijet tako postaje nepromjenjiv izvor veselja, a sve je još savršenije jer smo mi tek njegov odraz; šokovi i rane dolaze samo od ljudskih bića.

„To nije Olimp - to je samo Montparnasse", kaže Bradley. „Imaš tendenciju oplemenjivati i uljepšavati." I potpuno je u krivu. Mi smo veći od Montparnassea samo svojom vizijom sebe, i stvari, i razina. Ako sam kriva za preveliko uzdizanje, istina je i da osjećam da mogu otići na Montparnasse i iskusiti stvari koje nitko drugi ne može - i Henry nije Montparnasse, Henry nije [Lawrence] Drake, ni Farrant, ovisnici o drogama, ni [Edward] Titus, ni Titusov pas, ni propast ni sitni umjetnici koji su sebi pričom stvorili život.
Želim popustiti, popustiti zamahu svojih snova - poput rasta -izbiti si iz glave psihičko plutanje.
Moj je um jedini za druge - garancija za njih. Neka potone.
Ja sam protiv Oca jer je on sav um i razum.
Želim živjeti sama u nepoznatim hotelskim sobama. Izgubiti svoj identitet.
Svoje sjećanje.
Svoj dom, i supruga, i ljubavnike.

21. rujna 1933.
Bradley: „To je, dakle, sve što ćeš mi pokazati?" „To je sve što jest u toj priči."
„Što je mademoiselle R. onda prepisivala za tebe čitavo ovo vrijeme? Zašto ja to ne mogu vidjeti?"
„To pripada drugim temama. Ne June i Henryju." Znatiželjan. Znatiželjan o čemu - ne o književnosti?

Clichy. Henry. Na putu, u vlaku, čitam njegove posljednje stranice, o Kini, o krojačkoj radionici, o vožnji biciklom - i one su bez pogreške, glatke, nadahnjujuće. Izbrisale su moju iziritiranost koju su izazvale Bradleyeve toreadorske strelice. Ali kada sam vidjela Henryja, čitam mu sve što sam napisala, i mi se zajedno smijemo, skalpiramo Bradleya, kuhamo ga i napola skuhamo. Henry je upro prstom na pravi izvor mog gnjeva: ,,Bradley je ženstven - bori se poput žene, sitnim trikovima; i oni, kao Eduardove lukave aluzije i sitna ismijavanja, imaju moć natjerati me da se osjećam poput velikog, apoplektičnog čovjeka koji nije u stanju ubiti ni miša!"
Henry je posudio deset franaka kako bi odjurio i kupio Benedictine. Histerično sam se smijala. Naša dva raspoloženja ponovno su bila poput vina i droge - predoziranje! Mjesečeva snaga, sarkazam i humor.

Na vrata Henryjevog ormara bio je pričvršćen papir s pažljivo odštampanim njegovim imenom i adresom. Pitala sam ga: „Bojiš li se da ćeš zaboraviti svoje ime - i tko si?"
„Daješ mi svakakve ideje", rekao je Henry.

Henry nije pokazao Bradleyju žestoko pismo koje je napisao u obranu dnevnika [iz djetinjstva] dva i tri jer sam ga zamolila da to ne učini. Kaže: „Rekla si mi da to ne činim", i posluša. Ali poput dje- teta koje uživa raditi psine svojoj majci, on uživa ponekad me lukavo zadirkivati s Fredom i Rudolfom Bachmanom. I ja se smijem uživajući, jer sam tako sigurna da se on zabavlja. A obično, kad se ponaša ludo, destruktivno, mogu za to pronaći uzrok u ljubomori.

Prepuštam se svojim snenim raspoloženjima - prepuštam se naletu neodređenih snova - prepuštam se opuštanju volje i razuma. Stapam se sa svijetom.
Više me ne zanima suosjećanje. Više ne pokušavam ispraviti stvari. Kad mi je Henry Hunt jučer ispričao o teškoćama svog života s Louise, to nije pobudilo moju samilost niti neku očajničku odluč- nost da njegov teret stavim na svoja leđa. Bila sam znatiželjna, zainteresirana, neganuta. Nudila sam svoje razumijevanje i pomoć, ali bez osjećaja. Neću pokušati izliječiti Louise. Uživam u problemima kroz koje prolaze. Uživam u mračnim sukobima. Osjećam se odvojeno i sotonski zabavljeno. Nemam ljudsku potrebu popraviti, uskladiti, ukloniti bol. Nešto u meni otvrdnula je umjetnička indiferen- tnost, indiferentnost o kojoj piše Henry. Puštam prizor na miru; puštam da se razvije drama; puštam da se dogode nesreće. Otkako sam prestala žaliti samu sebe jer sam postala jača, osjećam manje sami- losti prema drugima, dokazujući da sam čitavo vrijeme žalila sebe u drugima. Nova okrutnost. Kad je Henry Hunt otišao, nisam bila iscrpljena. Vratila sam se tiho svom stvaranju.
Mogu dobro razumjeti i objasniti druge. Ne mogu dobro objasniti sebe. Izgubim se. Što god ovdje bilo otkrivajuće, slučajno je sa-mootkrivanje, ne racionalizacija. Umukni, racionalizacijo. Pusti da djela i osjećaji govore za sebe.


Nedjelja navečer:
Kako bi bilo smiješno da smo Otac i ja vjenčani. On me ne bi mogao prevariti, niti bih ja mogla njega! Ali oboje bismo izgledali tako nevino, i ne znam kakve bi laži uopće mogle biti izmišljene. On bi došao kući i rekao mi, kao što je rekao Maruci jednom kad ga je pitala gdje je bio: „Pa, došao sam iz zagrljaja prekrasne plavuše." I Maruca se smijala, ne vjerujući mu, dok bih ja prepoznala jedno od svojih veselih priznanja koja nitko ne shvaća ozbiljno, kao kad sam rekla Ani Mariji: „Hugh te vjerojatno nije pozvao na jahanje jer je njegova žena bila ljubomorna pa mu to nije dopustila!" (Što je bila istina, ali Ana Maria se smijala ne vjerujući.) Ali sumnjam da bismo se mi smijali tako zdušno kao što bismo trebali. Otac ne bi htio da se njegovi trikovi upotrijebe protiv njega!
Imam ideju da Otac vodi ljubav s Jeanne dok ja spavam s Henryjem. Oboje smo uvijek htjeli kraj svojih ljubavničkih karijera -idealan kraj - san o vjernosti. Ali to je samo dim.
Koje će od nas prvo priznati istinu?
Potrebno je toliko hrabrosti da bi se priznale takve istine, zbog straha od osvete!
Čim čovjek postane jak, mora prihvatiti posljedice. Odvažne, jake nitko ne žali. Ljudi se bore protiv njih. (June nikad nije dobila smilovanje.) Danas sam jača i stoga će se sa mnom postupati manje pažljivo.

25. rujna 1933.
Moja pobuna protiv Oca - moje naglo proglašenje neovisnosti -usmjereno je protiv njegovog obuzdavajućeg utjecaja. (Protiv Allendyja sam se borila iz istog razloga.) Moj je Otac previše upotrebljavao „nemoj" i „ne" - puno previše. Odmah ustuknem. Ja sam u „da" razdoblju svog života. Neovisnost je jača od moje ljubavi. Lanaca ljubavi.

Henry je zapisao kozmički plan za svoje romane - vrlo dirljiv, filozofski, metafizički model - inspiriran astrologijom. Već je neko vrijeme raspoložen za red, organizaciju. Sastaje se sa mnom ozbiljno uređen - čista košulja, svečano odijelo koje mu je poslao njegov otac - ono koje je nosio za mene jedan dan kad je bio raspoložen aristokratski - i frizura koja mu ne prekriva nos! Izgleda trezveno, krhko, sam duh, plemstvo. I nježan. Primjećuje da nikad u čitavom životu nije bolje pisao ili pisao više. „Otkako sam s tobom", kaže. I implicira veliku, nježnu zahvalnost.
„Pišem o nasilju, mržnji. A najsretniji sam čovjek na svijetu. Imam neprestani osjećaj veselja."
„Ja sam ta koja ti ublažava udarce", odvraćam.

Bradleyeva otrovnost imala je kao posljedicu naglašavanje moje svijesti o sličnosti mog dnevnika bilješkama. To su uglavnom bilješke za koje bi moji neprijatelji mogli reći da ih predstavljam kao književnost. Moj život bio je jedno veliko bilježenje - konačni zbroj: malo pisanja. Dugujem mu za to otkriće.

Kako se brzo Henryjeve oči mogu ispuniti suzama kad žali Lowenfelsa zato što mora raditi. Ta površna suosjećanja ne uzimam ozbiljno, ništa više nego neke od svojih vlastitih brzih osjetljivosti za dojmove, zaboravljene idućeg dana. Henry i ja veliki smo vibratori, par excellence. Neprestane vibracije. Kao mediji, tekući, popustljivi, primljivi.
Jedina razlika između ludog i neurotičnog čovjeka jest da neu-rotik zna da je bolestan. Neurotik nema nužno slabu volju. Zapamti to. To je vibrirajući stroj koji je preosjetljiv.

San o svijetu: Hoder - španjolski za jebati! - što me naučio Otac.

Večer. Ozbiljan problem s novcem - pritisak dugova odnio je plan za odlazak u Valescure. I tad shvaćam kako me boli što čitav mjesec neću vidjeti Oca. Pišem mu očajno pismo. Osjećam se zato- čeno. Hugh ne ide u New York. Htjela sam slobodu. Bila bih vidjela Oca na deset dana.
Ali bila sam protiv Valescurea - Grand Hotela - s ljudima čitav dan, Marucom, Delijom, Marucinom majkom. Hotelske večere -Otac služben — sve je tako sunčano i prazno ako nije nasamo s njim. Večeras se sjećam scena koje me muče, izraza njegova lica. Kako će biti povrijeđen. Znam kako zamišlja - kao i ja - kako očekuje, kako unaprijed odigrava u mislima sve buduće scene. Koliko je toga uništeno kad ljudi poput nas materijaliziraju svoje planove! Jer živjeli smo u njima kao u čvrstim građevinama. Vezani smo uz njih.

Radim bilješke dok prepisujem dnevnik, ali to je kao trčanje za vlastitim repom jer pišem nove stranice gotovo jednako brzo kao što uspijevam prepisivati stare. Nikad se neću sustići!
Dok prepisujem svezak trideset tri, zamišljam kakav bi divan primjerak okrutnosti bilo dati Henryju četiri ili pet svezaka koji se tiču njega i naše ljubavi, neposredno prije nego što se zauvijek op- rostim od njega (na primjer, uoči mog odlaska u Indiju), da pročita tu večer, sam, znajući da sam ja nestala.
Kad napustim Louveciennes, zakvačim još jednu prekrasnu poruku o krevet, za Hugha. Vratio se kući u ponoć i poruka ga je mirno uspavala. Stigla sam idućeg jutra na doručak. I moje ponašanje briše svu bol koju bi mu mogao prouzročiti moj zahtjev za slobodom. Kažem veselo: „.Vidiš kako je dobro pustiti mačku van..."
Nakon te noći vani, ja sam zadovoljna.
Ali bila sam bolesna - bolesna od morbidnosti, opsesivnosti, tankoćutnosti. Neprestance mi nešto nanosi bol - sitnice - ne mogu se osloboditi. Osjećam da mi se ljudi rugaju, previđaju me, krivo ra- zumiju. Sakupljam male pritužbe i zaboravljam sva divljenja, komplimente, pobjede. Ljutnja zbog malog prijestupa izbriše čitav dan. Ako je Andre [de Vilmorin] ironičan, bojim se da to ide na moj ra- čun. Osjećam da ne govorim dobro, da se moja ironija pojavljuje samo u pismu. Ako me Louise


zaboravi ponuditi cigaretom, povrijeđena sam. Lillianino me neprijateljstvo uzrujava. Ljubomorna sam kad Henry toliko piše o Lowenfelsu jer ja predviđam da će se jednog dana Lowenfels raspasti. Razumijem zašto su sporedni likovi ti o kojima najbolje pišemo (ja sam pisala o June i Louise bolje nego o Hen-ryju). Patim zbog Henryjevog rada, koji je trajno sjećanje na scene sa sedamdeset pet žena (i on piše: „Izostavljam žene s kojima sam samo spavao!").
Sva izmaltretirana malim stvarima, dolazim kući Hughu i obeshrabrena sam sobom, svojom preosjetljivošću. Krećem raditi. Kunem se da nikad više neću napustiti Louveciennes, da ću se povući od svijeta, živjeti sama, jer život je previše težak, previše bolan.

Andre de Vilmorinovi monolozi o dvostrukosti za mene - o njegovoj vlastitoj dvostrukosti. Čini skladan ekspoze. „Konflikt samo kad jedna polovica preuzme na sebe prosuđivanje postupaka druge polovice. Rješenje nije kretanje iz kojeg bilo principa moralnosti, već od iskrenosti. Iskrenosti prema samome sebi..."
Otkrila sam to prije više godina, ali sam to živjela samo nekoliko mjeseci. Određene kritične posudbe koje sam nekoć radila neprestance - moralne prosudbe ili, točnije, prosudbe načinjene da
bih zadovoljila svoje samopouzdanje - umrle su. Sad nikad ne prosuđujem.


30. rujna 1933.

Naučila sam poraziti svoja raspoloženja. Pobjegnem od njih. Change dair. Osjećala sam da me moja tragična raspoloženja guše kad sam se jutros probudila. Prepisala sam petnaest stranica i onda nazvala Henryja. Vidim njegov smijeh, njegovo bijelo soboslikarsko odijelo, njegovo raspoloženje. Pisao je o večeri s Lowenfelsom u vrlo budalastom tonu; humor ezoteričnih riječi i ekstravagancija.
Meni, koja sam tu večer vidjela hladne glave zbog svoje ljubomore (Moja je ljubomora vrlo određena i vrlo ju je lako definirati: To što će Lowenfels biti Pjesnik u Henryjevom djelu, iako sam ja is-tinskiji pjesnik, još me boli. Ne mogu se oduprijeti dojmu o Lowen-felsovoj nedostojnosti.), čudno je i prekrasno vidjeti što je Henry učinio od nje. Sjedim u Cafe du Rondu Point, pokušavajući razumjeti da je Lowenfels lutak, a Henry treba nešto o čemu će pisati. Točka s koje polazi nije bitna.

Zeleni demon u meni prisilio me raditi na prepisivanju ravno pred Hughovim očima - da riskiram, nemirnog srca, u strahu kad sam morala ići dolje i kad sam ostavljala svoj rad, ali nisam bila sposobna činiti drugačije. Osjećala sam demonsko oduševljenje: ako on to pročita, neka se stvari dogode. Očekujem katastrofu. Žudim za katastrofom i grozim je se. Želim vidjeti stvari kako gore i uruša-vaju se oko mene. Svaki put kad sam napustila sobu, pogledala sam Hugha. Sjedio je sa svim svojim astrološkim knjigama oko sebe. Neće se micati, mislila sam; previše je zaokupljen. I spustila sam se niz stepenice s pohotnom nestrpljivošću. Jurila sam brzo natrag. Hugh je i dalje tiho čitao.
Dan je prolazio. Išli smo na jahanje u toplu, sjajnu šumu. Smijali smo se. Vratili smo se vrući i žedni.
Stigla je nova sluškinja. Usred mog pisanja došla me zamoliti za pomoć. Dok sam bila u kuhinji, Hugh je sišao niz stepenice: „Dođi gore. Reci sluškinji da odgodi večeru." Bio je blijed i drhtao je. Sli- jedila sam ga uza stube do studija s neobjašnjivom radošću. Pročitao je. Što je pročitao? Što će se sada dogoditi? Želim da me najuri.
Hugh je stajao usred sobe: „Znam sve. Pročitao sam ovo." Pokazivao je prema otvorenom dnevniku, gdje opisujem jednosatni susret s Henryjem u hotelskoj sobi. „Oprostit ću ti. Nemoj mi više lagati." Sjeo je, izmučen, slomljen.
I kad sam vidjela njegovo lice, počela sam lagati, elokventno lagati. „Pročitao si samo izmišljeni dnevnik. Sve je to izmišljeno, kao kompenzacija za sve ono što ne radim - vjeruj mi, ja sam čudovište, ali samo u mašti. Možeš pročitati pravi dnevnik kad god želiš. Pitaj Allendyja. On zna za izmišljeni

dnevnik. Nazvao me Ja petite fille litteraire". Moram pisati te stvari. Moja erotska mašta je prevelika -i na taj se način potroši. Pokazat ću ti razliku između istine i književnosti. Zar doista ne vidiš da, da je to istina, ja ti ne bih mogla govoriti tako mirno, bila bih očajna. Ali pogledaj me; osjećam se nevino. Ne bih mogla ni pisati pokraj tebe da se ne osjećam nevino..."
„Daj da vidim pravi dnevnik."
„Hoću. Doista, u tom drugom su takve gluposti - takve lude stvari." Kažem mu o onim stranicama sadističkog dnevnika koje sam doista izmislila. Ismijavam ih.
„Bradley- to je bila njegova kritika - da je ono što sam napisala o June zvučalo istinito - ono o Henryju zvučalo je književno. Točno - vidiš - doista sam živjela epizodu s June - nisam doživjela onu s Henryjem."
Govorim, govorim, ozbiljno, fantastično. Odgađam pokazati „pravi" dnevnik. Moje je lice mirno i tužno. Vidim da se vraća Hughova sigurnost. Ismijavam potrebu koju imam za zamišljenim životom.
„O, to, da, spremna sam priznati. Moram zamišljati mnogo događaja, toliko uzavrelosti, toliko aktivnosti. Moram to pretvoriti u pisanje. I tad sam zadovoljna. Ti znaš kako neke od najerotičnijih priča dolaze od najkreposnijih muškaraca. Dakle, ja živim ovaj život s tobom i imam debauches u pisanju. Ti nikad nemaš vremena držati korak s onim što ja radim; inače bih ti sve ovo pokazala. Sjećaš se, nekoliko puta počela sam ti objašnjavati..." Govorim vatreno.
Želim mu vratiti vjeru. Moja je želja za destrukcijom izgorjela - iako me duboko u meni glođe. Uništiti ovaj život kako bi se živio drugi.
Htjela sam da Hugh bude ljut, ali on je rekao: „Oprostit ću ti." Dakle, čak i da je znao istinu, bio bi mi oprostio i ja bih ostala ovdje - ovdje. Zaštićena, voljena, pomilovana. Zbog riječi opraštam počela sam lagati, glumiti. Njegov stav - slomljen - tužan - bez primjedbi, bez egoizma. Pun patnje, to je sve, poput životinje. I, poput životinje, pun vjere u moj glas, u dodir moje ruke, glas, ne riječi. Bio je tih, čitao astrologiju. Udarac - bilo je to kao udariti životinju - bio je tako zaprepašten, tako neljudski, tako zbunjen. „Vjerujem ti, mačkice. Vjerujem ti. Ali nije li to loše za tebe?" (Nikad ne misli na sebe!)
Žudnja da vidim sve u plamenu - i da pokopam sebe u vatri. Osjećaj da me život ranjava, žestoko me ranjava, i da ga želim uništiti, izvinuti, spaliti ga sa sobom. Želim uzvratiti udarac, uzvratiti tako jako da će odsjeći sve glave, razbiti i slomiti svu savršenost, sve lažne bezbrižnosti, svu podrugljivu ljepotu, sve ocakljene površine života, njegovu neprestanu podrugljivu glazbu, njegove boje, mate- rijale - njegove postavke, sve raznovrsne sitnice koje nas zavaravaju, zavode, obećavajući čulnost, odmor. Ja mrzim rat, rat koji je život, i želim imati jedan posljednji rat užasa, takvog užasa da bude posljednji. O, posljednji, tražim kraj, puna sam toreadorskih strelica, rigam vatru, i puna sam bijesa nakon progona i dvoboja, nakon scena ironične elegancije - o, podrugljivosti naših scena, naših ratova u čipki i baršunu, s noćima zbog mraka, s glazbom jer razotkriva golu dušu, s ljepotom jer tjera živce vibrirati tako da šok boli može prodrijeti dublje. Čitav je život polagani rat, i ja želim sve u jednom satu užasa, ali satu koji ima kraj; želim kraj čak i ako on bude značio mrvljenje kamenja, žarenje mesa i gušenje krikova - kraj, kraj, kraj. Ja prizivam smrt!

2. listopada 1933.
Kakva ironija! Ova je histerija došla s menstruacijom - potpuno biološka pojava. Danas joj se smijem. Istovremeno, bojim se svoje vlastite žestine i opsjednutosti ljubomorom. Nakon što sam ono napisala sinoć, pročitala sam posljednju stranicu Hughu i počela plakati. Bio je vrlo nježan. Nagnuo se preko ovog dnevnika kako bi me poljubio - gdje je mogao pročitati moju laž!
Došao je Eduardo. Proveli smo vrijeme baveći se astrologijom. Spomenuo je određene datume i ja sam ih pronašla u svojim dnevnicima, datume mojih opsesija, neuroza, histerija. Podudaraju se savršeno. U određene zle dane bježim lošim utjecajima teškim radom ili sublimacijom. (Napisala sam priču „Tishnar" jednog depresivnog dana u Cauxu.)


Večer. Prekrivam pisaći stroj uz uzdah zadovoljstva. Henry me nazvao. Pisala sam ocu. Izašla sam iz pakla. Ponovno sunce. Radila sam poput demona. Prepisanih trideset stranica - više od stenografa.

Hugh kaže: „Tu je petsto franaka. Mora ti biti dovoljno za sedam dana." (A od toga Henryju treba tristo franaka!) Poput noja sakrijem glavu pod svoje perje. Moram se držati svog rada. Moram. Ne znam kako zaraditi novac. Moram pokušati prirodnim putevima. Voljela bih postati cocotte u velikom stilu. Bez ideje žrtvovanja. Samo avantura. Ali Henryju treba zimsko odijelo, a Hughu vuneni kimono.

Allendy je rekao da mrzim Oca jer ga krivim za svoj osjećaj krivnje. Sad opterećujem druge svojom krivnjom umjesto da uništim sebe! Nazivam to nedostatkom plemenitosti. Ne kažnjavam sebe. Jednostavno se bunim protiv Oca. Ali večeras je moja mržnja umrla. Gledala sam fotografiju na kojoj mu je trideset. Mislila sam o njegovu stoicizmu - volji kojom je dominirao nad svojim raspoloženjima, svojim kaosom, svojom melankolijom. Otac i ja oboje svijetu dajemo samo najbolje. Mislila sam o njegovoj hirovitosti i radosti kad je najtužniji. Kako sam se slamala ove godine, pokazivala svoja raspoloženja, kako ne želim taj gipsani odljev stoicizma preko svog tijela i lica! Želim plakati i valjati se po podu i napiti se. Želim izaći iz vlastite ljušture. Van. Eduardo je spomenuo, dok je čitao moj horoskop, strašnu plahost. Mislila sam kako sam kod Lowenfelsa, zbog plahosti, jedva govorila, i zavidjela sam mu na njegovoj pija-nosti! Mislila sam da moj horoskop pokazuje mrvicu ili genijalnosti ili ludosti! Moja je ludost ljubomora. Čim se previše približim Henryju, postajem opsjednuta njime i ljubomorom. Moram misliti na druge, voljeti druge, raskriliti se.
Pitala sam se: Koliko je duboko ljubomoran on, Otac? Tako zagonetan, tako tajnovit, ali, oh, duboko u nama, kako paklen. Ima li u njemu toliko mnogo mraka kao u meni? Koliko očajno on traga za suncem, ljepotom, harmonijom! Da, da bi se izliječio, da bi zadržao svoju ravnotežu! Bježim od svog pakla. A ipak vidim kako me ugušio u nedjelju navečer nakon veselog dana s Hughom, astrolo- gijom, šumom, jahanjem!

Sada uživam u Henryjevoj legendi o „Cronstadtu" - Lowenfel-su. Dodavao joj je. Ja sam bila zamišljena. Rekla sam: „Takve mi se stvari gade u književnosti - tako su lažne." Lik Cronstadta razvijen iz Lowenfelsa velik je i zamjetljiv. I svaki dan vidim disproporciju. Ali Bradley misli da sam ja učinila istu stvar s Henryjem!

Povlačim se u intelektualnu zabavu. Taj „pravi" dnevnik kojeg ću napisati za Hugha - to me zabavlja kao mučan posao. Ako ću umrijeti i oba budu pročitana - koji od njih sam ja? Počinjem noćas.

Henryju: Moja je mašta sva zapaljena tim „pravim" dnevnikom za Hugha. Ne znaš kako bih ga voljela napisati odjednom. Počela sam noćas. Pet stranica. Mogao bi ispasti čudesno zbunjujući komad, obje strane mišljenja, i postaje mi tako stvaran dok ga pišem (na primjer, odlučnost da me ti nikada nećeš posjedovati jer se muškarci najduže sjećaju žena koje nisu imali) da vjerujem da bih te, da pročitaš taj dnevnik, mogla uvjeriti kako me uopće nikad nisi imao. Suočavanje dva dnevnika lako bi moglo čovjeka dovesti do ludila. Voljela bih umrijeti i vidjeti Hugha kako ih čita oba.


6. listopada 1933.

Paklenski sam sama. Ono što mi treba jest netko tko bi mi dao ono što ja dajem Henryju: ovu neprestanu pažljivost. Čitam svaku stranicu koju on piše, slijedim ono što on čita, odgovaram mu na pisma, slušam ga, pamtim sve što kaže, pišem o njemu, kupujem mu poklone, štitim ga, za njega sam se spremna u svakom trenutku odreći bilo koga, slijedim njegove misli, ulazim u njegove planove - strastvena, materinska, intelektualna budnost.
On. On to ne može. Nitko ne može. Nitko ne zna kako. To je umjetnost, dar. Hugh me štiti, ali ne odgovara. Henry odgovara, ali ne pronalazi vremena pročitati ono što ja pišem. On ne hvata moja raspoloženja niti piše o meni. Otac ne može ući u moje stvaralaštvo. On mi može dati samo pozornost
poput žene. Sve to dobivam u krhotinama, necjelovito, nedovoljno, bolno. I postajem usamljena, i moram se okrenuti svom dnevniku da bih si dala onakav odgovor kakav mi je potreban. Moram se hraniti sama. Dobivam ljubav, ali ljubav nije dovoljna. Ljudi ne znaju kako voljeti.

Odbacit ću svoje raspoloženje! Žurno oblačim svoj novo-stari zeleni kaput, stari kaput iznova obojen, u jesensku ogorčenost. Spotičem se po hladnim cestama, kupujem najbolji pernati jastuk za Henryja! Stižem u Clichy i pronalazim sve što sam očekivala -snom razbarušenog Henryja. „Što želiš za doručak? Šunku i jaja. Otići ću i donijeti ti šunku i jaja." I trčim van i trčim natrag i pripremam kavu. I Henry kaže: „To je ono što mi treba - žena u kući. Malo prije nego što si došla, probudio sam se. Htio sam ponovno zaspati, ali bio sam budan i razmišljao. Paklenski je buditi se sam. I ti si došla!"
S doručkom gutamo njegove posljednje stranice o legendi Lowenfels-Cronstadt. Smijemo se. Molim ga da vidim Crno proljeće i uhvatim, impresionistički, red u njemu - i pronalazim gdje bi trebao početi, znajući da Hernyjev glas postaje čvrst i siguran nakon nekoliko stranica i da su mu prve bilješke uvijek malo nesigurne.
Sašijem presvlaku za jastuk dok mi on pušta nove ploče. Pokazuje mi na karti Brooklyna ulice u kojima je svirao.
Bio je umoran jer je kasno išao spavati. Ležali smo u krevetu, lagano se ljubeći. Zaspao je. Ja sam ga uljuljkala u san - ali kad je zaspao, osjetila sam mračnu, mračnu usamljenost. Spremala sam se napustiti ga. Molio me da namjestim sat za večeru. Dok sam pudra-la svoje lice, mislila sam da ću umrijeti, da ću umrijeti prije nego što ću zaspati, dok je tu Henry. Nisam mogla zaspati.
Zvuk vrata dok sam odlazila probudio ga je: „Jesi li dobro, Amis?"
Htjela sam plakati. Otišla sam prema krevetu. Kleknula sam kako bih ga poljubila. Potom me očaj svladao i spustila sam glavu: „Usamljena sam, Henry."
Usamljena. Ja sam usamljena, ja sam gladna - tako sam usamljena da me nitko nikad ne može izliječiti! Ali Henry je mislio da sam usamljena samo nekoliko trenutaka jer je zaspao.
Na ulici sam plakala. Plačem i sada dok pišem.

Henry mi piše: Ne znaš što su mi učinile tvoje riječi: „Osjećam se usamljeno!" Ne želim te nikada više čuti kako ih kažeš. Umjesto da to kažeš, morali bismo prkositi svemu. Želim te, i mislim da je zločin što moramo odgađati stvari na neodređeno... Zločin je živjeti razdvojeno. Ne znam što učiniti po tom pitanju. Ne želim da ti nastradaš. Bespomoćan sam. Ali ako ti vidiš put, i kad god i kako god želiš to urediti, učini to. Volim te i želim da budeš sretna....

Henryju: Tvoje je pismo bilo prekrasan poklon za mene. Nadala sam se da, kad sam rekla da sam usamljena, nisi shvatio da to nije zato što si ti zaspao - to je bila strašna usamljenost koju sam u tom trenutku nepodnošljivo osjećala. Pisala sam ti kad sam se vratila kući da sam tužna zbog pisanja, ali to nije bilo to. Nisam htjela otkriti drugo. Ali ti si to naslutio. Ne, Henry, nema izlaza, i kakva korist od toga da dolazim k tebi sa svojim gubljenjem hrabrosti?... Ne
osjećam nikakvu tjeskobu. Postajem ponovno vesela čim sam s tobom i to mi dostaje danima.

Dolazim u utorak na doručak i noć - da bih radila s tobom - da bih bila s tobom. Dolazim samo kao južni vjetar.

Smijala sam se i razgovarala s Henryjem. Potom je nastala šutnja. Za vrijeme te šutnje pomislila sam: onog što ja jesam, onog što ja kažem, ti sad nisi svjestan, u ovom trenutku. Tvoj je um u proš- losti. Ali sve što ja jesam, sve što kažem, gledaš slijepo - i ja ću biti, i govoriti, za kasnije. Ja ću sad živjeti za ono sjećanje na mene koje ćeš ti imati. Kasnije, kad između nas bude udaljenost, ti ćeš se sjećati tako živopisno. Boljet će te tad, kao što mene boli, kad budeš svjestan današnjeg dana, tako svjestan ovog trenutka, krajnje boli poznavanja i prepoznavanja lica svakog trenutka bez oslabljene nježnosti koju daje udaljenost. Ja razumijem i vidim prebrzo. Kad me vodiš kroz stare ulice, ja živim ne samo u radosti već unaprijed, toliko daleko unaprijed u njezinoj budućoj nenazočnosti.
„Ne govoriš ništa. O čemu razmišljaš?"
I zašto sastavljam odgovor, banalni odgovor, da bih zaštitila svoju misao, njezinu krutost i bezbojnost?
Dva apsolutno suprotna osjećaja: jedan bešćutnosti. Zatvaranje mojih ušiju za ekonomske nevolje. Želja da pišem, da sve ostalo pošaljem dovraga. Neka se Hugh brine za nas. Odlučna da ću pisati knjigu o June. Osjećaj da je iskristalizirana u mojoj glavi. Bijesna kad čitam Očevo pismo da je žrtvovao svoje vrijeme Marucinoj majci - na vožnje automobilom i kino. Buržujski život. Buržujski ideali. Henry je jedini doista egoistični umjetnik. Nemoralan.
Istovremeno pitam Henryja: „Bi li volio da ja ne pišem?" I pišem mu pismo u kojem kažem da želim odustati od pisanja u korist njegova. Neki dan, kad sam stigla, bio je zabrinut zbog svoje ekonomske bespomoćnosti. Utješila sam ga: ,,Drž' se vlastite karme. Ono što najbolje radiš je pisanje. Moje pisanje može čekati. Ja sam mlađa, a osim toga, tvoje je važnije. Ja ću raditi za nas oboje."
Nisam namjeravala to učiniti. Ne znam zašto sam to rekla. Više nemam skrupula. Henryju dajem Hughov novac. Osjećam nicanje sjemenki knjige. Osjećam da sam umorna od žrtvi, da sam umjetnica. Danas sam radila deset sati, s pauzom samo za ručak. Nepopustljivo. Ovu knjigu završit ću brzo. Povrijedio me Bradley, Henry, svi, i to me čini ljutom i jakom. Sama sam. Ni Otac ni Henry, nitko me ne može doista slijediti do kraja, razumjeti me u potpunosti, pratiti me. Moj dnevnik i ja. Ponovno sam bila previše ženstvena. Danas se osjećam čvrstom, i jakom, i samom. Tako samom da me to plaši. Na svaki sam način takva budala. Usamljena budala.

Henry piše: Završio sam s čitanjem stranica za Bradleyja u crnom fasciklu. Sad mogu malo bolje razumjeti Bradleyjevu iritaciju, njegovo cjepidlačenje, njegovu razdraženost. Zaboravio je da je to dnevnik i da je to ulomak. Zanimala ga je priča, kao što će zanimati svakog u svijetu, od Kine do Meksika. Čudesna priča. Ali loš dnevnik. Odnosno, ako se prosuđuje samo na temelju tih stranica. A dnevničko pisanje zamućuje priču, guši je...

Henryju: Znaš li što mislim o tvojoj kritičnosti? Da je dobra za Bradleyja, za autsajdera, za svijet. Ali to što dolazi od tebe pogrešno je... Možda misliš da nisam dobila dovoljno grub tretman - da moram otvrdnuti, kao što ti kažeš... Možda misliš da smo jedno drugo previše tetošili, ali tad zaboravljaš da smo se složili da će nam svijet pružiti dovoljno udaraca i da je ono što trebamo međusobna potpora. To si mi propustio dati... Hladno pismo. Hvala. I hladan odgovor od mene. To je dobro. To me ponovno ostavlja samom i, kao što si pročitao u dnevniku, snažna sam kada sam sama.


13.listopada 1933.
Dala sam Henryju pročitati svoje pismo. Bio je iznenađen i, kao i obično, na kraju se smijao, smijao polutužno. Borio se sa mnom. Držao se svog mišljenja. Dodao je gore stvari: da sam pokvarila

priču svojim nedostacima, sprtljala je! Govorila sam sa suzama u očima, ali tiho. Tad je razumio osobnu emocionalnu oluju kroz koju prolazim. Razumio je da sam pomislila kako je izgubio vjeru u mene. Kad sam mislila da ima vjeru u mene, dobro sam primila njegovu kritiku svojeg romana o Johnu i „Alraune". Polako je moja inteligencija pobijedila moju ženstvenost. Henry je bio čvrst, ali i nježan. Rekao je: „Lojalnost žene uvijek je različita od muškarčeve. Ti si meni lojalna; ja sam lojalan istini. Ako se slažem s Bradleyjem, ja to kažem. A što se tiče mojih novih entuzijazama - oni su samo na površini. Ja se uvijek vraćam tebi, i ti to znaš. Znaš da vjerujem u tebe."

Jadni moj dnevniče, tako sam ljuta na tebe! Mrzim te! Užitak povjeravanja učinio me umjetno lijenom. Takva jednostavna radost, pisati ovdje - tako lako. A danas sam vidjela kako dnevnik doista guši moje priče, kako ti govorim o stvarima tako nonšalantno, bezbrižno i neumjetnički. Svi su te mrzili. Omeo si me kao umjetnicu, ali u isto vrijeme održavao si me živom kao ljudsko biće. Stvorila sam te jer mi je trebao prijatelj. A govoreći tom prijatelju, potratila sam život.
A ipak, jadni moj dnevniče, da te nisam smatrala jedinim kojeg uvijek zanima što mi se događa, nikad uopće ni ne bih pisala, jer suočiti se sa svijetom, sa svijetom za koji mi se činilo da mi ne daje ništa osim patnje - to nisam mogla učiniti. Pisanje za neprijateljski raspoložen svijet nije mi značilo ništa. Pisanje za tebe dalo mi je topli ambijent koji trebam kako bih cvjetala! Zato te ne mogu mrziti, ali sad kad sam se pomirila sa svijetom, sad kad mu se mogu obratiti kao umjetnica, moram te razdvojiti od svog rada. Ne napustiti te. Ne - trebam tvoje društvo. Čak i nakon što sam radila, ljudski gledam oko sebe, a s kime može moja duša-um razgovarati bez straha od nerazumijevanja? Gdje pronalazim mir i bezbolnost? Sve je ostalo rat, i sve ostalo zahtijeva toliko hrabrosti!

Jučer sam napisala prvih dvadeset stranica utjelovljene, umjetničke priče o June. Prvi sam put postala objektivna.


16. listopada 1933.
Eduardo mora biti uvršten u moju kolekciju čudnih persona, moju morbidnu „Alraune", svemir ludosti. On kupuje knjige koje nikada ne čita; počinje horoskope koje nikad ne završava; kupuje boje kojima nikad ne slika; kupuje radnička odijela koja nikada ne nosi, španjolski kep koji nikad ne nosi; radi bilješke za knjigu koju nikad ne piše; ljubomoran je na ženu koju ne želi; želi žene samo da bi ih ostavio, nepročitane.
Neptun, čudni Neptun, vlada nad June, Louise, Artaudom, Eduardom i nada mnom.
Pišem svoju neptunijansku knjigu istovremeno s ljudskom „pričom", i dodajem goriva dnevniku.

Eduardu: Želim te danas nečim okruniti. Postao si lik u mojim očima. Želiš određenu ulogu u životu. Zar nisi zadovoljan time što jesi? Ostavi postajanje na miru. Inspirirao si me sinoć. Neki dan, u cafeu, rekla sam ti da namjeravam početi uživati u tebi. To znači da imam novu vrstu ljubavi za tebe. Nehumanu. Pripremam svoje boje da bih te mogla učiniti živim kao osobu, kao legendu.


17. listopada 1933.
Napustila sam Louveciennes u četiri sata s malom putnom torbom. Poruka za Hugha prikvačena o krevet, poruka koju očekuje da će naći noć prije nego što zaspi bez mene. A bilo je to kao da odlazim na put, u drugi život, da bih postala Henryjeva žena. Počinje tako da me raskošno uzme. U primljivom je raspoloženju jer je prehlađen. Večeramo zajedno. On me uzima. Čita moje nove stranice
i zadovoljan je tehnikom. Ponosan na moju hrabrost. Kroz turobne ulice. Spavamo kao par zmija.

Doručak. Razgovor. Kažem da moram ići, ali nastavljamo razgovarati. Henry kaže: „Sad moraš ostati na ručku." Nakon ručka pada u sneno, fantastično raspoloženje. I zajedno počinjemo izmišljati svoju astrološku bajku. Dajem mu ideje. Onda ponovno u krevet jer je hladno. Vraćam se Hughu, Majci, Joaquinu tek u pet - omamljena, vesela, puna ideja.

Idući dan ponovno na posao. Ali progoni me trenutak kad sam stajala u Hemyjevoj sobi, misleći: Trebala bih ostati ovdje. S Henryjem bih lako mogla zaboraviti na drugačiji život. Teško mi je sjetiti ga se sada. Ovo je stvarno. A drugo je nestvarno. Ovdje sam kod kuće.
Navečer, opijena fantazijom, počinjem bajku.

Danas, rad.
Pišem bilješke i potpuno sam toga svjesna. Ovo je moja bilježnica. Mučim se oko svoje priče i iscrpljena sam kad dolazim k tebi. Kad sam Henryjeva žena, potpuno zaboravim Hugha i svog Oca. Kad sam s Ocem, zaboravljam Hugha i Henryja. Kad sam s Hug-hom, mislim na svog Oca i Henryja.

Neslaganja s Ocem. Pišem mu dva pisma s određenim vijestima o Thorvaldu i svom razgovoru s Joaquinom. Zanimljivost vijesti pokvarena je za Oca jer su se naša pisma mimoišla. To je bila ključna poanta: da sam, nakon što sam mu pisala bez čekanja odgovora, stvorila nered, koji je njemu bolan.

Ovaj mjesec, listopad, definitivno mi je dokazao da ne mogu živjeti samo s Henryjem. Takvo je druženje nesigurno. Ostavlja me jednako usamljenom kao Hugova nesposobnost reagiranja. Pokušala sam ga zamijeniti svojim Ocem, prijateljima. Ne može se. Sretna sam što je gotovo. Moje vlastito oslobađanje ponovno počinje: Otac, Nestor, prijatelji desno i lijevo, društva. Imali smo veliku žudnju za oslobođenjem. To je glupost.


27. listopada 1933..
Sve bude dobro kada dijelim svoje ljubavi kao prije - sve u krhotinama i fragmentima. Čitava ljubav je preopasna, preženstvena. Henry je umjetnik, ne muškarac. Ne smijem sve očekivati od njega.

Dan i čitava noć s Henryjem. Sve sumnje i strahove umirila je njegova strast, njegove nježnosti. Sva sam natopljena njime, vjenčana za njega. Želim živjeti s njim. On je usamljen. Želi me. Moramo živjeti zajedno. To postaje mučenje. Tužna sam noćas; prazna, sama. Kad sam s njim, ne muče me strahovi. On me čini veselom, i zrelom, i hrabrom. Sva ova tri dana prije povratka mog Oca! Željela bih da svi umru, Hugh i Otac, tako da mogu živjeti s Henryjem. Henryja volim na taj zločinački način
luđački. Za njega bih počinila zločine. Ponovno ludost. Jutros, ležeći budna uz njega, gledala sam kako spava. Tako zadovoljna što je tu, tako sretna što sam mogla ležati tamo tri sata, a da ne postanem nemirna! Henry je tu. To je sve što želim.
U kinu se držimo za ruke. Sve je to izvan knjige, umjetničkog rada, ali tim veći razlog da se sačuva ovdje. U knjizi suzdržljivost, neizravnost, prijevare! Ali meni treba mjesto gdje mogu vikati i plakati. Moram biti španjolski divljak u neko doba dana. Bilježim ovdje histeriju koju život uzrokuje u meni. Pretjeranost nedisciplinirane ekstravagancije. Dovraga s ukusom i umjetnošću, svim sažima- njima i dotjerivanjima. Ovdje vičem, plešem, plačem, škrgućem zubima, ludim - sve sama, na lošem engleskome, u kaosu. To će me održati razboritom za svijet i za umjetnost.

Henryja zabavljaju stvari koje ga tjeram da kaže u knjizi: „Nemoj me prikazivati previše čuvstvenim."

„Neću. Vidjet ćeš. Da barem mogu postati dovoljno hladna da počnem koristiti i ironiju. Imam fond ironije koji ne mogu iskoristiti zbog svoje pretjerane ozbiljnosti." (Ponovno španjolski osjećaj za tragediju!)
Kad je čuo da se moj Otac vraća, nije bio sretan. Bio je uzrujan kad sam mu rekla da planiram poslati klavir u Louveciennes i dolaziti raditi ovdje za vikende.


28. listopada 1933.
Dakle, sada vidim smiješnu stranu tih primljivih raspoloženja. Henry ih ima, ja ih imam, ali ne uvijek u istom trenutku; ali to su uvijek neosporno ista raspoloženja!
On je zavidio zadovoljstvu Lowenfelsovih. Oni ne moraju izlaziti jer imaju jedno drugo.
Hugh je pročitao popis neurotičnih simptoma i otkrio da ih ja imam sve. Počeo se brinuti. Pročitao mi je popis uzroka. Koji od njih? Vješto sam ukazala na jedan: sukob između želja o idealnom ja i instinktivnom ja. Ja žudim za boemskim životom, ali ne želim ga povrijediti. Hugh je razumio da me te želje, te neispunjene želje, čine nemirnom i neurotičnom. Da je taj kompromis (večer za izlazak jednom tjedno) samo ublažio njihov sraz. Brze tranzicije uznemiruju moju ravnotežu i moje živce. On mi je, rekla sam, dao već jako mnogo, ali muče me moji vlastiti osjećaji, moja savjest. Ponudio mi je više vremena za sebe. Bio je velikodušan i vidovit.
„Sve je to u mom interesu. Ne želim da me mrziš ili poželiš moju smrt." (On ne zna da sam je poželjela!) Zabavljao me njegov um šahista i njegova pamet. On je promišljen! Čitao je i govorio s bu- dističkom mudrošću. „Želim da budeš zadovoljna i zadovoljena tako da se, kad mi se vratiš, vratiš potpuno. Inače te tvoja pažnja vuče prema drugim žudnjama. Tvoja je mašta zaokupljena tvojim su- kobom, a ne mnome."
Natjerala sam Hugha na vjerovanje da moj boemski život nije seksualan. Rekao je mudro: „Vidim da si sublimirala svoju seksualnu sklonost prema Henryju. Kad kažeš da je tvoje pisanje supruga njegovog rada, to mnogo otkriva. Sve je seks."
I odjednom mi se učinilo smiješnim da bi Hugh mogao patiti zbog čiste fizičke geste, već da će prihvatiti lutanja moje mašte i moje fantazije.