Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

First topic message reminder :



INCEST



Uvod:
Incest: Iz "Dnevnika ljubavi" nastavlja priču o Anais Nin započetu u Henryju i June (1986.). Obuhvaćajući turbulentno razdoblje života Anais, od listopada 1932. do studenoga 1934., Incest dopu- njuje prvi svezak (1966.) Dnevnika Anais Nin, iz kojeg je, zbog osobnih i pravnih razloga, izostavila toliko od svoga ljubavnog života. Sada kada su gotovo svi ljudi koji se spominju u Incestu umrli, nema prepreka da se dnevnik ne objavi kako je Anais željela: bez kraćenja. Materijal je redigiran kako bi se proizvela knjiga čitljive dužine, ali nije izostavljeno ništa što se odnosi na emocionalni razvoj Anais.
Anais se ponašala prema svom dnevniku kao prema osobi od najvećeg povjerenja i pisala ga je neprestance od 1914. do 1977. godine. Od 1914. do 1931. nije doživjela neke duboke osjećaje ljubavi vrijedne opisivanja. Potom je u Parizu 1932. pronašla pisca/ljubavnika kakvog je toliko dugo tražila: Heniyja Millera. Ta ljubav, čije su početne faze opisane u Henryju i June, dovele su do dvostrukog buđenja - Anais žene i Anais spisateljice. To strastveno buđenje dobro je uhvaćeno u često divljem rukopisu koji se pronalazi u cjelovitom tekstu dnevnika - u prozi koju će neki čitatelji bez sumnje smatrati zaprepašćujuće različitom od uglađene, poetske proze pročišćenog dnevnika. Prisjetite se ipak da je Anais pisala svoj dnevnik s užarenom strašću, neposredno nakon događaja koje je opisivala.
U Incestu se ljubavna veza s Henryjem Millerom nastavlja, ali nikada nema jednak intenzitet.
Anais je proplakala bolno iskustvo
postajanja ženom i sada su njezine "oči otvorene za stvarnost - za Henryjevu sebičnost".
Ključan odnos koji se istražuje u ovom svesku onaj je između Anais i njezina oca, slavnog pijanista i Don Juana, koji se razveo od Anaisine majke i oženio bogatu nasljednicu kada je Anais bila mlada djevojka. Zapravo, Anais je prvi put počela pisati svoj dnevnik kada joj je bilo jedanaest godina, u formi pisama svom ocu, u kojima ga preklinje da se vrati obitelji. Za razliku od svoje majke i braće, Anais je odbila osuditi svog oca, odbila ga je gledati isključivo kroz crno-bijele pojmove. Odlučila ga je "pronaći". Odnos je donekle tragikomičan - otac osjeća da je okrunio svoju donžuansku karijeru pokušajem zavođenja svoje kćeri, ali Anais zna da ona zavodi njega. Kasnije, po savjetu svog psihijatra, dr. Otta Ranka, ostavlja ga kako bi ga kaznila što ju je napustio dok je bila dijete.
Poput prvog sveska pročišćenih dnevnika, ovaj dnevnik završava sada već slavnom pričom Anaisina rođenja, koje jasno rasvjetljava Anaisin odnos s Henryjem Millerom i s njezinim ocem.
Kada niz "Dnevnika ljubavi", cjelovitih dnevnika Anais Nin, bude dovršen, imat ćemo izvanredan zapis života i emocionalnog rasta kreativne umjetnice, spisateljice koja je posjedovala tehniku za opisivanje svojih najdubljih osjećaja i hrabrost da sve to podari svijetu.
Rupert Pole
Izvršitelj: Anais Nin Trust Los Angeles Veljača 1992.

30. listopada 1933.
San: Organiziram veliku proslavu, služe se velika jela, kao u filmu o Henriku VIII. U dvorištu smo, razni ljudi i ja, gledamo prema kući s balkonima. Večer je. Vidim okno kako se otvara i sobu punu ljudi koji se spremaju za zabavu. Upozoravam ljude da skrenu pozornost na činjenicu da nekog čekaju. Upravo ispred tog prozora okupio se trio koji se spremao zasvirati. Predvodnica je ustala, naj- bliža prozoru. To je mala, stara, mršava žena. Dok daje signal za svirku, neka žena izlazi na balkon i počinje hodati kroz kuću s jednog balkona na drugi, prema drugom prozoru. Svi su balkoni povezani. Otvara se još jedno okno i pojavljuje se muškarac za kojeg je zabava organizirana. Star je, izgleda kao Paderewski i odjeven je poput Krista. Hoda naprijed poput mjesečara, ruku ispruženih poput slijepca, slijedi ženu. Kad dođe do prozora kod kojeg se svira, prođe pokraj njega i priđe drugom prozoru, gdje vidi nešto što ga uplaši. Odjednom nema balkona i on pada nekoliko katova do dvorišta. Ja ne osjetim ništa. Zamišljam da ga je uplašila žena s mačem. Proslava u mojoj raskošnoj kući nastavlja se. U sobi sam s nekoliko žena. Jedna od njih pleše, zadihana je i znojna. Ponudim da ću joj osušiti tijelo jer želim uživati u njezinoj nagosti, ali ona odbija. Nema tjeskobe u snu. Raspoloženje blagostanja.
Asocijacije: Jeanne, žena s kojom je Otac došao najbliže ljubavi, vodi orkestar. Ali ona je visoka. Usporedila sam predvodnicu orkestra u snu s Jeanne i Marucom. Mislila sam na Očev sinoćnji as-

ketizam, dok je čitao [Wilhelma] Stekela - pretjerana higijena i prehrambene dijete vrsta su asketizma. On mora biti muzičar koji je u snu sličio Kristu. Ja sam vjerojatno ljubomorna na dvije žene i radije bih da on umre nego da bude na njihovoj zabavi. Moji su snovi uvijek vrlo kazališni, za razliku od Henryjevih, koji su češće realistični i prirodni. Boje i detalji kostima, pozadine, itd. iskaču. Uvijek nerealni. Otkriva li to moj osjećaj za nestvarnost?

Danas sam dobila tugaljivo pismo od Oca: Boji se povratka svom domu, svojim učenicima, odgovornostima. Boji se suočiti se s problemima - problemima novca, organizacije kuće. Boji se inva- zije ljudi, buke, boli.
Boji se života.
Žali za svojom samoćom, morem, drvećem. Čvrsto ih se drži kao što se ja držim Louveciennesa... Ovo me pismo dirnulo, poput otkrića njegovih nježnih stopala.

Henry zove.
Voljela bih Henryju ovdje dati sobu, i sigurnost do kraja života. Ocu ovdje sobu i klavir, i bijeg od njegovog buržujskog života. Kad je za druge, puna sam hrabrosti. Za Henryja bih ubila jednog zmaja dnevno.
Ali Hughu bih došla sa svojim ogrebotinama. Čak bih Hugha mogla zamoliti da mi pomogne.
Komedija. Svi se bojimo i izrazito trebamo dvojnost da bismo se suočili sa životom. Ljubav je priznavanje Tebe. Potreba za Tobom. Na jedan ili drugi način uvijek izgubim svog vodiča na pola uspona uz planinu. Ne mislim da sam u potrazi za muškarcem, već za bogom. Počinjem osjećati prazninu koja mora biti odsutnost Boga. Ja sam čovjeka deificirala. Jednog za drugim tražila sam da mi bude vodič, otac, lider, hranitelj. Imam muža, zaštitnika, ljubavnike, oca, drugove, ali još mi nešto nedostaje. Mora da je to Bog. Ali ja mrzim apstraktnog Boga. Želim Boga od mesa, inkarnaciju Boga sa snagom, i dvije ruke, i seksom. Bez nesavršenosti.
Što dokazuje da sam pomiješala svoju ljudsku i božansku ljubav, a da se one ne žele miješati i da što prije razdvojim Boga od muškarca, bit će to bolje za muškarce koje volim. Voljela sam talent, koji je najbliže božanskom.
Henry i ja mogli smo voljeti bez zapreka jer je on bog ljudskosti - božanski je nesavršen.
Ali moj je Otac neljudski i trebao je biti Bog. On je taj koji je nametnuo savršenstvo, koji je pokrenuo bogove, koji nema ljubavi za ljudsku prirodnost. Ali na kraju on je poput mene, licemjer. Ističe idealno, a skriva ono jako instinktivno ja.
Volim Henryja zbog njegove iskrenosti. Henry kaže: ,Ja sam lopov. Ja sam lažljivac. Ja sam neotesanac. Ja sam sadist. Ja sam kukavica."
Otac i ja kažemo: „Bez obzira na to što jesmo, pogledaj, ovo bismo voljeli biti. Volimo svoju namjeru." Naša namjera je savršenstvo. Jadni božanstveni licemjeri. Mi smo pretendenti.

Ne mi. Svaki dan postajem sve iskrenija. Odbijam pretvarati se. Znam, na primjer, da lažem Hughu o razlozima svoje neuroze, sramotno lažem. Ali nema veze. Kažem mu da je moj život s njim stvaran i da je sve ostalo igra. Znam da ostajem s njim jer sam kukavica - ne usuđujem mu se razotkriti. Trebala bih ga napustiti i sama zarađivati za život i živjeti s kim želim. Trebala bih reći svom Ocu da ga ne volim, da je ljubav koju mu dajem narcisoidna, kao i ona koju on daje meni. Ljubav prema nekom tko može razumjeti, odgovoriti ti, umanjiti samoću. Što god je doista njegovo, a ne moje (njegova znanost, njegov red, njegov razum, njegova logika), to ne volim. Ne kao što u Henryju volim sve vrste šarolikih karakteristika koje mu pripadaju i s kojima ja nisam povezana.
Prepustit ću se svom Ocu kad dođe, iz osamljenosti, s ljubavlju za zbližavanjem s njegovom osamljenošću, ljubavlju tih tajnih kvaliteta u njemu, koje volim jer su poput mojih tajnih kvaliteta. Volim ga s tisuću obožavajućih očiju s kojima i ja želim biti voljena. To je bolest ljubavi, ne plod. To je kad čovjekovo ja postane tako sakriveno svijetu, njegov jezik tako nerazumljiv, njegova samoća tako iscr-pljujuća da u nju može prodrijeti samo čovjekov Dvojnik.

Kad mislim o ovom Očevom pismu i njegovoj krhkoj čežnji, znam da mu neću reći za Henryja.
Znam da ću mu lagati i da će mi biti mučno od mojih laži.
Henry je najhrabriji - a ipak je živio u strahu od June; uvijek očekuje da ću ga kazniti; uvijek je plašljiv na ulici; i njegov je najveći opsesivni strah onaj od siromaštva. Ja se ne bojim siromaštva, već samo toga da budem lišena ljubavi. I bojim se bolesti.
Kako moj Otac dolazi bliže (sutra napušta Valescure), počinjem sebe prilagođavati njemu. Slušam kako na radiju svira glasovir i počinjem zamišljati njegovo suncem opaljeno grčko tijelo, njegovu hladnu oštroumnost, nemoguće lice slično maski koje je pokretno samo u strasti. Kakav napor da bi se činio odlučnim!
Moj ženstveni Otac.
I moje ženstveno tijelo, nastanjeno muškim duhom, ponovno muči konflikt.
Ali kroz muku se počinjem smijati samoj sebi. Malo despotsko čudovište pažljivo sakriveno u svojoj niši blage zavodljivosti i osmijeha. Konačno, sve što tražim od svojih ubojica zmajeva je ljubav, a za to su i pretjerano daroviti!

Jednog dana moram istražiti priču o Mirallesu. Kako je moja mašta bila tako začarana Mirallesovom karijerom plesača - priče o plesačima, putovanjima u Rusiju, baletima u velikim operama, glazbenim dvoranama širom svijeta, jetka atmosfera garderoba, miris plesača, za mene novo iskustvo sjedenja po cafćima, Miralle-sov otrcani hotel, njegovi kričavi kostimi - to da mu dopuštam da me poljubi i da sam jednog dana razmišljala o odlasku u njegovu sobu. Mogla bih vidjeti sebe kako plešem s jadnim Mirallesom tu i tamo, dijelim njegov skitnički život, živim u otrcanim sobama sa španjolskim kostimima i razgledničkim slikama Lole, Alme Vive, l'Argentinite. U spavaćoj sobi papuče i cvjetna kimona, otvaram vrata prema...
Prema čemu? Prema Hughu koji me pronašao. I sviđa mi se amnezija pacijenta koji je zaboravio moje ime, i dom, i muža.
Jadni stari Miralles, koji je mogao šarmirati moj dosadan život svojim živopisnim avanturama.
Titrala sam zbog vožnje autobusom prema rue de Clichy.


Moj bi Otac trpio bol: „Tko si ti? Zaboravljaš li svoj stalež, svoju rasu, svoje ime?" Hugh: „Zaboravljaš svoje neljudsko, mistično podrijetlo."
Henry bi rekao: ,,A tvoj um - kako ti taj život može išta značiti?"
Iluzija. Miralles je imao astmu. Štedio je novac za odlazak u mirovinu u Valenciju. Bio je dobar, jednostavan. Znao mi je reći: „Znaš, ja nemam poroka kao drugi. Bio bih ti dobar." Dok sam slušala njegove priče, on je sjao. Vraćao se svom plesu obnovljene snage. Pomladio se. Kupio si je novo odijelo. Obožavao me.
Kad sam se probudila iz svoje amnezije, bio je ugašen. Postao je siv i pepeljast.
Umro je prošle godine od astme, u svojoj hotelskoj sobi.


31. listopada 1933.
Igra s tom idejom amnezije, koja je tek atrofija „idealnog" ja, kritičnog ja - njegovo ubojstvo kako bi se živjelo oslobođeno od skrupula. Znam da si dopuštam hipnotiziranost (s Allendyjem, Artau- dom). Kad se probudim u svoj život s Hughom ili u vezu s Henryjem, probudim se kao iz sna. Ne krivim sebe. Odbijam preuzeti ikakvu odgovornost (a time i krivnju). To je samo mala komedija koju igram sa svojom savjesti. I pronalazim da postavljam sve manje i manje pitanja, da idealno ja polako postaje smiješna figura. Smijem mu se. Živim dalje, sa sumnjama koje me napadaju samo kad se


suočim s ljudskom boli (Hugovom tugom, Henryjevom boli onog dana kad je pomislio da sam Allendyjeva ljubavnica). Tad se probudim u oštrom, nepodnošljivom žaljenju. Ali većinu vremena osjećam da sam zaboravila Artauda i Allendyja, kao što Henry zaboravlja svoje kurve. Imam moć zaboravljanja. Stekel bi rekao potiskivanja?

1. studenog 1933.
Hughova karikatura: gura prste u nos. Gubi pero koje je koristio. Gubi knjigu koju je čitao. U banci zaboravlja pismo koje mi želi pokazati. Kod kuće zaboravlja ključ svog radnog stola. Gubi svoj briquet i držač cigareta. Kad izlazimo s prijateljima, zaboravlja cigarete. Kad nešto kupi, zaboravi to u automobilu. Uvijek kasni. Kad jede doručak, jelo je već hladno. Kad se brije, voda je već hladna. Nered. U papirima, efektima, računima. Ne primjećuje, ne pamti ono što čuje. Izbirljiv je, hirovit glede hrane. Nema poletnosti.

Sve to nije ništa. Henry ima tisuću mana više. Ali kad više nema ljubavi ili entuzijazma...
Želim objaviti svoju knjigu i biti slobodna. Ovdje me drži kukavičluk. Kad pogledam Hugha, mislim da mu nikad neću reći. I njegovo me zaštitništvo gane. Kukavičluk. Kukavičluk.
Odluka: Čim bude objavljena Henryjeva prva knjiga, i moja prva knjiga, otići ću živjeti s Henryjem. S dvije izdane knjige ne bismo trebali gladovati, a ja uvijek mogu pronaći posao.
Natjerat ću Oca da Joaquinitu da učenike kako bi mogao uzdržavati Majku.
Pokušat ću Hughu pronaći ženu koja ga može usrećiti. Prekinut ću sa svim društvenim vezama, sa svim svojim aristokratskim prijateljima.

3. studenog 1933.
Kad stigne, otac je tako plah da hoda od dvorišnih do ulaznih vrata čitajući, i potom pokreće razgovore poput Juneinih - prikrivajući, prikrivajući svoju plahost, svoju nelagodu.
Bujica riječi.
Polako i postupno opuštam ga svojom mirnoćom. Postaje prirodan. I nježno počinje voditi ljubav sa mnom.
Osjećam se lagano zaljubljeno. Prepuštam se samo radi njegova užitka. Veselo. Nezainteresirano.
Vrlo je stručan i ugodan ljubavnik. Sve je vrlo lagano i brzo.
Mnogo me više zanimaju njegova raspoloženja - pokušavam ih definirati, nanjušiti ih, prilagoditi im se. Danas priznajem da on nema osjećaj za stvarnost, da je bio omamljen svojim povratkom, šokom stvarnosti, napet i prestrašen.
Nagovarala sam ga da me ne tretira kao običnu ženu, da nastavi svoj život kao i prije, da uživa u drugim ženama, da ljubav mora biti velika i mora proširiti njegov život, a ne sužavati ga. Odgovorio je: „Ne - nikad to više ne bih mogao učiniti. Želim da ova ljubav bude apoteoza mog života. Prevelika je to stvar da bi se pokvarila drugim aferama. Mora ostati čista, jedina."
I kad je on ispitivao mene, morala sam odgovoriti na isti idealistički način.
Budući da mogu procjenjivati svog Dvojnika samo po sebi, vjerujem da želi učiniti svoju ljubav idealnim završetkom svoje donžuanske karijere; ali ja ne želim vjerovati da to može učiniti. On će se spetljati, kao što se ja spetljam. On će mi lagati, iz istih razloga iz kojih ja lažem njemu. Samo što se ja pitam: hoće li očeva dob imati posljedice u našem slučaju? Je li on umoran od svoje samoće i svojih afera bez ljubavi? Želi li on razumijevanje umjesto seksualnih diverzija? Stoga, može li biti istine u njegovim izjavama? I ako da, kako bih ja mogla biti prva koja će uništiti njegov ideal?
Druga razlika. Očev narcizam mnogo je ukorjenjeniji od mog -stoga je njegova ljubav za samog sebe, koju može izraziti sa mnom, jača od moje - jer ja volim Tebe, Henryja, više od sebe.

I ja volim sebe u Ocu. Njegovu distanciranost, koju tako dobro razumijem, teškoću da u potpunosti uđe u život, stvarnost, njegovu nervozu i plahost. To pobuđuje moje duboko suosjećanje.
Kad smo stajali u hodniku, dok je Hugh vadio automobil, lagano sam kriknula kao što često činim kad me predobro miluje: ,,Ay, ay, ay!"
Nasmijao se iskreno, oduševljeno. „Comme tu es naturelle, comme tu es veridique!" (Divio se jer je njemu tako teško biti stvaran!) I nastavio je moju igru: „Penetrable, enveloppante, caressable - surrealiste!" U automobilu mu uzimam ruku. Oduševljen je, ali izgubljen u svojoj magli raspoloženja. Život ga zgrabi izdaleka, oči su mu tako prazne. Izgleda poput vrlo privlačnog djeteta. Govori toliko da is-
punjava prostor svoje neusklađenosti.
Promatram ga začuđeno, kao što se gleda vlastiti odraz u zrcalu. Dok nas napušta, pomislim: Kada dođe kući, bit će mu žao što nije učinio ovo ili ono. Mislit će da me nije zadovoljio; porumenjet će kad pomisli na knjige koje su pale na nas dok smo ležali zajedno (strah da je nešto krenulo krivo, neugoda)! Poželjet će da je rekao ovo ili ono. Zaboravit će da me jest zadovoljio kad je primijetio da izgledam divno nakon vođenja ljubavi (Zašto? Ali ja sam izgledala izobličeno, iako nisam osjećala ništa). Mogao bi požaliti što sam mu ponudila priliku da bude iskren i što je odabrao laž. Znam taj smjer misli. I osjećam takvo suosjećanje!

Stigla sam k Henryju prerano, pa ga nije bilo. Sjela sam na njegov krevet i dovršila knjigu koju sam čitala, Maryse Choisy o [Josephu] Delteilu. Potom sam postala nemirna i pregledala rukopis svoje „Alraune" koji je ležao na Henryjevom pisaćem stolu. I pronašla sam da je napisao ovu bilješku:
„Svi su slikovni odlomci pre divni. Napravio bih cinema. Počeo sa scenom gigantske posude za ribe." Kad je došao, bacili smo se na energičan razgovor.

Kad sam preplavljena pretjeranim osjećajima, moj stil pati. Ima gumene noge, to je sve. I ja ću morati naučiti podržavati težinu svoje vitalnosti. Svaka sila može slomiti prozor. Lomljenje prozora stvara kisik, ne umjetnost. Ja sam sad puna kisika. Umjetnost pati. Pretpostavljam da sam još malo premlada.
Radim karikaturu Hugha kad bih trebala raditi karikaturu svojih slabosti. On se ponaša plemenitije nego ikad - to je ono što me ljuti. Pokušava mi nametnuti osjećaj krivnje - prima me s osmijehom kada sam jutros stigla na doručak. Ali moja je volja uporna u mojoj odluci, i ja radim prema tom cilju. Moram prestati biti sentimentalna. Odvratno sam sentimentalna. Lako me smekšati. Kada dođem kući, Hugh je prehlađen. Ali i Henry je prehlađen.
Želim postati manje sentimentalna i više šaljiva. Želim ovladati svojim tragičnim stavom prema životu, koji je previše istaknut.
jer želim uspjeti, biti objavljena, postati neovisna; treće, jer mrzim lomove i neslaganja, osim ako postoji veliki, veliki razlog za njih. Danas sam još u odlučnom, hrabrom raspoloženju. I izvlačim iz njega koristi! Pišem pismo Titusu.

Razgovor s Rankom. Tražio je od mene jasan, potpun sažetak mog života i rada. Rekla sam mu da znam da umjetnik može imati koristi od svojih sukoba, ali da osjećam da trenutačno trošim previše energije pokušavajući savladati konfuziju želja koju ne mogu razriješiti. Da trebam njegovu pomoć.
Odmah sam znala da govorimo istim jezikom. On ide dalje od psihoanalitičkoga. Rekao je:
„Psihoanaliza naglašava sličnosti, ja naglašavam razlike među ljudima. Oni pokušavaju svakoga vratiti na određenu normalnu razinu. Ja pokušavam prilagoditi svaku osobu njezinu vlastitom svemiru. Kreativni je instinkt odvojen."
Razumio je više: Postoji više u mom odnosu s Ocem od želje za pobjedom nad mojom Majkom. Postoji više u mom odnosu s Hen-ryjem od mazohističke žrtve ili potrebe za pobjedom nad drugom ženom. Postoji - iza seksualnosti, iza lezbijstva, iza narcisoidnosti -kreacija, kreacija. Rank je rekao:
„Što si proizvela za vrijeme perioda ekstremne neuroze nakon svoje afere s Johnom? To će mi biti za- nimljivo." Odmah je shvatio moju srž; rekao je da se priče koje sam napisala kao dijete o tome da sam

siroče ne mogu objasniti tek kao zločinačka želja da zbog ljubomore eliminiram Majku, a zbog pre- komjerne ljubavi Oca. Htjela sam stvoriti sebe. Nisam htjela biti rođena od ljudskih roditelja.
Kad sam spomenula psihoanalitičke formule, nasmijao se pomalo ironično, kao da nisu dovoljne.
Osjetila sam širinu njegove misli, koja ide dalje od medicine, u metafizičke i filozofske svemire.
Razumjeli smo jedno drugo polovičnim frazama.
Rekla sam: „Ne očekujem da ćete riješiti moj život opipljivo, da mi kažete moram li živjeti sa svojim suprugom, ili svojim ljubavnikom, ili svojim Ocem, već da mi pomognete da se pomirim sama sa sobom."
Osjećala sam kako govorim Rankove misli prema njegovom brzom znaku priznanja kimanjem. Rank: „Vaše energije moraju moći teći u vaš rad."
A.: „Ono u što sumnjam, vidite, jest moj destruktivni instinkt. Da bih stvorila život s Henryjem, uništavam svog Oca, Hugha, svoju Majku, i Joaquina. To je impuls prema kojem sam malo sumnji- čava, iako me sve nosi prema Henryju."
Tako je dobro razumio da sam umorna od svih laži i deformacija koje sam prisiljena živjeti svakog dana, da osjećam potrebu za oslobođenjem.
Neobična je stvar bilo raspoloženje koje je prethodilo mom razgovoru s Rankom.

Napravila sam ovu bilješku u vlaku: Na putu da vidim Ranka, je machonne des fourberies. Počinjem izmišljati što ću reći Ranku umjesto da koordiniram istine. Počinjem vježbati govore, stavove, geste, intonacije, izraze. Vidim sebe kako govorim, i sjedim unutar Ranka koji me procjenjuje. Što bih trebala reći da bih stvorila takav i takav efekt?
Promišljam laži kao što drugi promišljaju ispovijedi. Pa ipak, idem k njemu kako bih priznala, kako bih dobila pomoć za rješenje svojih konflikata, koji su previše brojni i koje ne uspijevam sa- vladati pisanjem. Pripremam se za lažnu komediju, poput one koju sam odigrala za Allendyja.
Pripremam se za iskrivljavanje - a sve kako bih zainteresirala Ranka i, kako bih zainteresirala sebe, jer užasno me zanimaju kompleksnosti. Zapravo, idem Ranku iz čiste zabave, ne kako bih riješi- la, već kako bih pretjerala, učinila dramatičnim svoje konflikte, da bih vidjela što bi sve oni mogli sadržavati, kako bih ih u potpunosti zgrabila. Shvaćam da je moje iskustvo s Allendyjem novi konflikt dodan mom životu i da je stari riješila samo pojava novog. Bila sam stavljena na pogrešno mjesto. Hoću reći da vjerujem kako nisam prestala biti mazohist u situaciji June - Henry, ali da sam bol dovela u ravnotežu svojim interesom za Allendyja i svojim sukobom s njim, što je uklonilo apsolutnu opsesiju June i Henryjem i dalo mi potrebnu energiju i poticaj da budem jaka.
Želim samo nastaviti žonglirati. Ja sam protiv slijepih ulica. Prejako želim živjeti s Henryjem, a to ne mogu zbog tri osnovna razloga. Zato mijenjam stav. Budući da je konflikt nerješiv, zabavljat ću se svojom razmjenom s Rankom.

Allendyja ne zanima književnost, umjetnost niti umjetnici. To je njegovo veliko ograničenje, petite fille litterair" ne određuje moju vitalnu preokupaciju smjerovima i devijacijama mojih kreativnih instinkata. Ali on je bio spasonosna diverzija. Meni trebaju diverzije.
Je li ovaj stav prije nego što sam vidjela Ranka označavao jednostavno želju da krenem u ovo kao da je riječ o intelektualnoj avanturi - s određenom nonšalantnošću, zaobilazeći tragediju - ili je to forma ironičnog otpora onome što mi se činilo da je vitalan utjecaj - ne znam.
Ali kad sam sjedila pred Rankom, bila sam iskrena kao pred svojim dnevnikom: bila sam prirodna, ne previše tragična, ne previše umna, zaokupljena uglavnom spašavanjem i razvijanjem umjetnice jer sam svjesna da dopuštam da me ljubavni problemi preplave van svakog razuma.
Konfuzija stvara umjetnost. Previše konfuzije stvara neravnotežu.
Rank mi je odmah dao osjećaj da je znatiželjan, živ, da voli istraživanje, eksperimentiranje, otvorenu cestu, anarhizam, da slobodno pliva u velikim slobodnim prostorima.

Dana 8. listopada 1933- Rank me zamolio da mu dam svoj dnevnik i ja sam ga ostavila u njegovim rukama. Izbavio me od mog opijuma.
Bio je to hrabar potez. Osupnuo me. Bilo je to silovanje. Nekoliko trenutaka prije, malo prije mraka, u parku, sjedila sam i pisala u njega, pisala laži koje ću reći Ranku kako bih ga zainteresirala. Bojala sam se da me neće smatrati dovoljno zanimljivom i htjela sam dodati drame svom životu. Čula sam da uzima samo one slučajeve koji ga zanimaju. I povjerila sam dnevniku laži koje sam namjeravala izgovoriti. I sad je on htio uzeti u posjed sve moje tajne.
Godinama sam nosila dnevnik uokolo kad bih posjećivala Re-nea Allendyja i on nikad nije izrazio ikakvu znatiželju.
Dr. Rank je vidio kako sam zaprepaštena i dodao: „Ako ga nosiš uokolo i unosiš ga ovamo, to je zato što ga želiš dati, želiš da ga netko pročita. I to nije samo tvoja želja da ga se pročita. To je tvoja posljednja obrana protiv analize. To je kao pješački otok na kojem želiš stajati. Ako ću ti pomoći, ne želim da imaš pješački otok s kojeg ćeš nadgledati analizu, držati kontrolu nad njom. Ne želim da ti analiziraš analizu. Razumiješ li?"
Oporavljajući se od šoka, počela sam osjećati zanos, ženski zanos, poput žene od koje posesivni muškarac traži da da sve: želim tvoje tijelo, tvoje srce, tvoju dušu. Dr. Rank je zahtijevao sve u jednom udarcu. Osjećala sam zanos zbog spoznaje moći, nadmoći. Zar moć i nadmoć nisu ono što sam tražila? Zar nisam došla jer sam bila izgubljena, zbunjena, uznemirena? Dr. Rank je bio mudar kada je shvatio da je dnevnik ključ. Daj mi ključeve grada, sada. Uvijek sam imala otok, nepovrediv, kako bih analizirala analitičara. Nikada se nisam predala.
Stavila sam dnevnik na stol. On nije bio ozbiljan niti ukočen, dr. Rank. Bio je vrlo žustar, brz, bistar, kao da je ovo igra dosjetki. Njegove su oči blistale, kao da mu je ono nesvjesno pametan pro- tivnik, a čin njegovog zamjećivanja užitak, vrhunska igra šaha.
„Tvoj red, tvoj potez, Anais Nin."
Dnevnik je sad bio na stolu. On će znati da sam namjeravala lagati, ali će znati i kako sam potpuno iskrena bila u trenutku kad sam otvorila vrata.
Ne osjećam se poraženom. Osjećam da sam izabrala mudrog, hrabrog vodiča.
Ali to nije sve što je tražio, tu prvu večer. Dok sam ja otkrivala labirint - Hugh, Henry, Eduardo, Allendy, Otac - rekao je: „Ne mogu ti pomoći osim ako ne prekineš sa svima njima, izoliraš se, dok ne budeš ponovno mirna i integrirana. Pod prevelikim si pritiskom."
„Kako se mogu izolirati? Mislite da ne živim kod kuće?" „Želim da ne vidiš nikog od njih najmanje nekoliko tjedana, da živiš sama, da."
To je bilo još više zaprepašćujuće nego uzimanje mog dnevnika u posjed. Nisam se mogla zamisliti kako uvjeravam Hugha da mi dopusti živjeti sama, pa čak ni na tjedan dana.
Oči dr. Ranka i dalje su sjale; zvučao je tako uvjereno, tako sigurno. Rekla sam da ću pokušati.
Već sam počela varati u igri analize. Vidjela sam da bi mi taj recept mogao omogućiti ispunjenje jedne od najdubljih želja: da živim neprestance s Henryjem i da zajedno radimo na našim knjigama. To nije bio u potpunosti lud čin, jer nisam bila u konfliktu s Henryjem, a zajedno smo jedno drugo poticali na pisanje. Nisam mogla zamisliti samo hotelsku sobu i dr. Ranka.

Hugh je pristao na neobičan zahtjev dr. Ranka.
Henry, koji je tada odsjedao u svodničkom hotelu na Mon-tmartreu, pristao je doseliti se u bilo koji hotel po mom izboru. I ja sam odabrala, kako sam smatrala, moderan, atraktivan, ali ne luksuzan hotel, i uzela dvije susjedne sobe [na broju 26, rue des Marronniers]. (Kako je ispalo kasnije, moj je izbor bio zapravo hotel u Auteuilu vrlo poznat po kratkotrajnim vezama, dobro zbrinu-tim ljubavnicama, s namjerom stvaranja iluzije doma. Moj je izbor bio prikladan za situaciju, ali je šokirao mog Oca - koji je vjerojatno imao vrlo dobre razloge zbog kojih je poznavao taj hotel.)

Henryju je bilo draže jednostavno okruženje. Ali veselo se dao na posao, a ja na posao i na posjete dr. Ranku. Tad sam shvatila da mi Henry neće dati emocionalnu potporu, stalnost ili oslonac kada mi to bude potrebno.

14. siječnja 1934.
Sad se osjećam sposobnom napisati knjigu crtica sa samo ljudskom esencijom koja uvijek isparava, s materijalom izostavljenim iz


romana, s onim što žena u meni vidi i voli, ne s onim s čime se umjetnica mora hrvati. Knjigu skica bez prisile ili kontinuiteta.
Nikad neću ništa napisati [ovdje] što se može staviti u „Alrau-ne", ili „Dvojnika", ili roman. Neću sve svoje dati knjizi crtica.
Ni u jednoj drugoj knjizi koju sada pišem ne mogu staviti portret dr. Ranka - a taj me portret proganja, ometa dok radim na romanu. Taj portret mora biti napisan.

Portret dr. Ranka: Dojam njegove oštrine, budnosti, znatiželje, njegove nepripremljenosti. Suprotno mehaničkoj, automatskoj, gotovoj formuli. Osjećaj da će on stvoriti, da osjeća odmah i dalje od detalja, da ne napreduje kroz njih. Osjećaj da uzima u obzir razlike, a ne sličnosti između ljudskih bića; da je rekao u riječima ono što sam ja mislila. Dojam osobite mentalne avanture s njim. Vatra koju on donosi u nju, kao da je osjećao, poput mene, veliko veselje nastalo iz mentalnih avantura, istraživanja i borbi. On u njima uživa. Ta britka mentalna aktivnost i veselje odmah su me oslobodile te opsesivne fiksacije svojom boli, tog neurotičnog čvora koji zauzla čovjekove sposobnosti u začarani krug.

Odmah sam osjetila zrak, prostor, kretanje, vitalnost, radost, radost primjećivanja, promatranja, naslućivanja, radost prostranos-ti njegova uma. Fine spretnosti i mišićne snage. Hitre promjene boja njegovog raspoloženja. Brzinu ritma njegovih misli jer su intuitivne i profinjene.
Vjerujem mu.
Povjeravam mu istinu, koju tako rijetko dajem. Doista mu je želim dati.
Naslućujem inteligenciju koja je postala vidovita pomoću osjećaja. Naslućujem umjetnika. Kažem mu sve. On me ne razdvaja od mog rada. Upravo suprotno. Shvaća me kroz moj rad.
Već poznaje konflikt s kojim sam se borila. Zna da sam htjela prekinuti sa svojim Ocem i s Hughom kako bih hrabro živjela s Henryjem. Zna da se bojim ludosti. Zna sve o dnevniku.
Kad ga ostavljam, omamljena sam njegovim odvažnim potezom i njegovom oštrinom. U jednom zamahu. Hodala sam lišena dnevnika, koji je moje ja. Kaže da sam mu dala sebe na čuvanje, da ga reintegrira i da mi ga čitavog vrati.
Tako sam potpuno u njegovim rukama. To je nevjerojatno. Tražio je od mene da ne pišem o analizi jer bi to bilo kao stajanje na pješačkom otoku. Tako je brzo razumio ulogu utočišta koju ima dnevnik, ulogu osobe s kojom bi mi dijalog mogao pomoći da se oduprem invaziji na sebe. Razumio je kakvu je ljusku dnevnik stvorio oko mene, kakvo obrambeno oružje. Ali je razumio, također, da on sadrži istinu, i da tu istinu, za koju sam se osjećala primoranom negdje je reći, mogu reći njemu, jer sam je napisala u tom dnevniku koji je on zadržao. Govorila sam Ranku kao što govorim svom dnevniku.
On ima tako veseo osmijeh kad nešto otkrije. Želim da pobjeđuje. Osjećam njegovu sućut, dalekosežnu. Mogu mu reći sve.

Čini mi se da se odmah dotaknuo vitalnih točki. Dnevnika i mog Oca - veze između njih. Počeo je vrlo suptilno govoriti o temi Dvojnika, govoreći da je to rekao u svojoj knjizi Don Juan: Une etude sur le double, šireći, proširujući, dotičući se teme iz velikog broja različitih kutova. Rekao je prije svega da sam pisala dnevnik kako bih nadomjestila svog Oca, nesvjesno imitirajući Oca i identificirajući se s njim. Rekao je da su sve lezbijske tendencije vjerojatno bile više imaginativne nego fizičke, zbog identifikacije s Ocem. Dnevnik, dakle, ima korijene u potrebi da se nadomjesti gubitak, ispuni praznina. Ja zovem dnevnik, malo-pomalo, osobom; potom ga miješam sa sjenom, mon ombre (svojim Dvojnikom!), za kojeg ću se udati...




20. siječnja 1934.
Nisam mogla nastaviti. Osjetila sam Rankov utjecaj - Rankovu uvjerenost da je dnevnik loš za mene. Odmah sam znala da ću mu sve to pokazati, da je sve transparentno za njega jer ja želim da tako bude. Također sam razumjela danas da je to zato što se analiza, bliži kraju, i zato što ću izgubiti Ranka, osjećala sam se prisiljenom ponovno stvoriti Ranka za sebe portretirajući ga.
Čim sam znala da ću vidjeti Ranka u ponedjeljak, više nisam imala želje za pisanjem.
U isto vrijeme, još sam romantičarka. Ne da razmišljam o Wertherovom samoubojstvu; prerasla sam religiju fatalne patnje. Ali još trebam osobnu ekspresiju, direktnu osobnu ekspresiju. Nakon što sam završila pisanje deset stranica vrlo ljudskog, jednostavnog, iskrenog romana, nakon što sam napisala nekoliko stranica nagriza-juće, fantastične „Alraune", nakon što sam napravila deset stranica brižljivog, detektivski podrobnog „Dvojnika" - još nisam zadovoljna. Još imam nešto za reći. I ono što moram reći doista je različito od umjetnika i umjetnosti: to je žena koja mora govoriti. Moj je svijet i dalje sastavljen od Ranka, Henryja, mog Oca, Hugha. Izrazito me zanima onakva vrsta osmijeha koja se pojavljuje na Rankovom licu kada dođe do otkrića!
Čini mi se da bih mogla pisati svoju knjigu crtica nakon rada, s ostacima. Osobna i ženstvena prepunost. Osjećaji koji nisu za knjige, nisu za umjetnost. Sve što želim jest ne boriti se, već uživati. Moj je život dugačka serija truda, samodiscipline, volje. U knjizi crtica ja okušavam, improviziram. Sasvim slučajno, kad improviziram, ponekad komponiram.
Počela sam portret Ranka jer nije pristajao nigdje drugdje. Pokušajmo.

Rank: Zamutila sam sjećanje na snagu, mišićave razgovore. Na oštrinu. Mislim, sam je sadržaj mutan. Nemoguće je analizirati njegov način analiziranja zbog njegove spontanosti, nepredvidljivosti, hrabrosti, okretnog oportunizma. Nisam imala osjećaj da on zna što ću ja iduće reći, niti da čeka ovu izjavu, koju bi mi stoga moglo biti predloženo napraviti. On čeka, slobodan, spreman na skok, ali u pripravnosti nema malu zamku koja će kliknuti na neki klišej. Čeka, slobodan. I zaobilaženje očitog počinje širenjem u veće, više, preko i iza. Umjetnost i imaginacija. Uvijek s tim veseljem i spremnošću. Zaustavila sam se na trenutak da bih potražila red i razvoj naših razgovora. Red koji je napravila stvarnost. Ali budući da Rank ne vjeruje u taj doslovni redoslijed, ja zamjećujem novi poredak, koji je izbor događaja što ih je načinio izbočeni impuls memorije - olakšanje stvoreno od osjećaja cjeline.
Nema više stepenica kalendarske točnosti.
To ponovno znači smrtni udarac dnevniku, bilo kakvom strogom slijedu. Nonšalantna perspektiva.
Da. Sve se promijenilo. Postoji vizija prije Ranka i plivanje poslije Ranka. Možda me, konačno, on natjerao da u životu plivam, umjesto da skupljam akvarije! Akvariji imaju obilježje nekretanja. Ljubav prema stvarima tako jaka, tako primljiva da me učinila nepomičnom od straha.

Avanqons. II y de laudace au desordre, des lacunes dans la memoire.

Ono što se sjećam jest dan kad je otkrio dvije stvari: moju ljubav prema točnoj istini u odnosu na umjetničke deformacije i činjenicu da sam ja dijete, supruga i ljubavnica, ali da sam nehotice pres- kočila ženu - nisam žena. Dijete, umjetnica, senzualno biće - ali nisam žena. Sam seks nije me učinio ženom. Henryjeva strast nije me učinila ženom.
Kada je Rank izrekao ovaj doslovan, materijalistički aspekt, psihoanaliza mi se općenito razotkrila, kao i Rankov transcendentali-zam. Oslobođenje seksualnog instinkta nije stvorilo zrelost, ženstvenost. Seksualne geste nisu dozrele dušu neurotikova djeteta. Osjećala sam to previše snažno kada sam se pobunila protiv Allendyjevog nagovaranja da lako prihvatim veze „od pet do sedam", kao korak prema normalnom, netragičnom shvaćanju ljubavi. Da se normaliziram, trebala bih se ponašati poput normalne žene, izvana prema unutra. I moja se priroda pobunila zbog netočnosti toga.
Dirnulo me kad sam čula kako Rank duboko i ozbiljno govori o transformaciji iznutra prema van. Trenutačno vraćanje seksa na njegovo sveto i sekundarno mjesto: mislim kao gestu koja dolazi iz srži bića, kao nužna ekspresija - nužnost umjetničke kreacije kod umjetnika - koja ne može biti prisilna i koja kad je prisilna, nije djelotvorna kao izraz zrelosti - emocionalne zrelosti.
Posljedice ovog razgovora bile su čudesne. Odjednom sam osjećala veliki mir. Sav napor i nervoza napustili su me. Bilo je to kao da je prizvao ženu. Umjetnica je prestala pisati. Bila sam ispunjena snažnom ženstvenom aktivnošću. Činila sam sve više za Henryja; htjela sam služiti Henryju, živjeti svoju najdublju želju za Tebe, tko god to mogao biti - i sve što znam jest da je on definitivno jasno genij čija žena želim biti.

Velika promjena u meni, ali nikakva oko mene. Rank je predosjećao da će se to dogoditi - da žena neće pronaći svoj izlaz. Ne mogu činiti više za Henryja, osim da postanem njegova žena. Neprestance činim stvari za njega, ali ne kao što bi mogla supruga. Rank me ne treba. On je samostalan u svom radu, i zbrinut.
Ali nekoliko dana uživala sam u svojoj preobilnoj ženskosti. Rank je primijetio promjenu u raspoloženju.
Razgovarali smo o mojoj pretjeranoj potrebi za istinom, mojoj sumnji u vlastitu maštu, strah koji me mučio da će se činjenica koju nisam istog trena opisala odmah iskriviti u mojoj glavi. Velika strast za točnošću jer znam što se gubi perspektivom i umjetnošću. Želja koju sam imala da budem vjerna sadašnjem trenutku, sadašnjem raspoloženju. Rank je preispitivao točnost toga. Umjetnik je, rekao je, deformator i inovator. Mi ne znamo što je istina, neposredna vizija ili ona kasnija. Rekla sam mu da je Henry iskrivljivao i nikada nije razumio stvari kakve jesu. Rank je rekao da je to priroda umjetnika. Dar je invencija.
Tad smo razgovarali o realizmu žene i Rank je rekao da je to razlog što žene nikad nisu bile velike umjetnice. Nisu izmislile ništa. Dušu je izmislio muškarac, a ne žena.
Pitala sam jesu li umjetnici čija je umjetnost lažni rast, umjetna izraslina koja ima veze s njihovom vlastitom osobnom istinom, neiskreni umjetnici, veći od onih iskrenih. Rank je rekao da je to pitanje koje još sebi nije odgovorio - „Možda ću morati napisati knjigu za tebe, kako bih ti odgovorio."
Ta mi je izjava dala neprirodnu, golemu radost. Rekla sam: „Tobi mi bilo draže nego da završim vlastiti roman."
„To govori žena u tebi", rekao je Rank. „Kad neurotična žena bude izliječena, ona postaje ženom. Kada neurotičan muškarac bude izliječen, on postaje umjetnik. Hajdemo vidjeti hoće li na kraju pobijediti umjetnica ili žena. Za sad moraš postati žena."
Za mene je to bio najveseliji trenutak analize. Također, kad sam osjetila ili predosjetila Ranka, muškarca iza analitičara, toplog muškarca, suosjećajnog, duhovnog, nježnog, srdačnog. Iza očiju koje

su mi se u početku činile analitičnima, sad sam vidjela oči muškarca koji je upoznao veliku bol, veliko nezadovoljstvo, velike ponore, najtamnije i najdublje, najtužnije.
Bio je to samo bljesak. Kao da je i on uživao u toplom ljudskom trenutku. Znao je, možda, da će žena uskoro izblijedjeti jer za nju nema uloge, da je ženina uloga bila živjeti za muškarca i da je to meni uskraćeno - da je živjeti fragmentirana između tri muškarca negacija žene. I da će me ponovno odvući umjetnost.
Dok pišem, osjećam da propuštam nijanse. Za mene je avantura uma, svako moduliranje misli, svaki pokret, nijansa, otkriće, golem izvor veselja.
Rank ima jurišnu kvalitetu uma. Uzbuđujuće je gledati kako čovjeka stjera u kut, kako napada, kako preuveličava problem poput stvaratelja koji je tu da bi dodao, izmislio, umnožio, proširio, umjesto da analizira do ništavnosti. On ne sravnjuje zemlju svojom analizom; on istražuje i požuruje u život, osvjetljava - dijelom jer ne traži definitivan, statičan zaključak. On ne radi za određenu konačnost prosudbe, već da uzbudi, probudi, stimulira, obogati. Uvijek ga vidim kao čovjeka vrlo, vrlo otvorenih očiju: ,yidiš, vidiš, ha? A ima još..." Uvijek ima još. Neiscrpan je. Kada sliježe ramenima, znam da je odbacio nebitno. On ima osjećaj za bitno, vitalno. Njegov je um uvijek fokusiran; njegovo razumijevanje nikad ne posustaje. Širenje. Radosna plodnost ideja. Dar za uzdizanje incidenta u sudbinu, za tjeranje životnih struja da teku.

Još se pitam nije li prisutnost muškarca Ranka ta koja pruža mudrost koju daje. Teško mi je zadržati točne fraze. Njegova prisutnost, njegovo biće prenosi suptilna učenja. On poražava prošlost, njezinu opsesivnu moć, više činjenicom svog entuzijazma, svog interesa i produktivnosti, upuštanjem u nove ideje, ratom protiv konvencija nego bilo kakvom jednostavnom izjavom. Njegova životnost pjeva posmrtne pjesme! On predlaže brze, široke vidike: kozmičke, kolektivne, neegoistične! (On je, usto, onaj jedan ekstremno in-dividualističan muškarac koji nije egoist.)
Ono što je najupadljivije jest Rankov talent za iscjeđivanje biti - srži - misli. Njegove knjige mogle bi proizvesti stotine knjiga. Pa ipak, on žali što nije napisao roman - roman, koji je samo procijeđen, razrijeđen, napuhan materijal!

Zavela sam svijet licem punim tuge i knjigom punom tuge. I sada se spremam napustiti tu tugu. Izlazim iz špilje vlastitih zaštitnič-kih knjiga. Izlazim bez svoje knjige. Stojim bez štaka. Bez svojeg ve- likog, rastvarajućeg smilovanja za druge, u kojem sam vidjela uda-ljavajuće sjene još većeg samosmilovanja. Više ne dajem samilost, što znači da je više ne moram ni primati.

Noćas mislim na autoportret kako bih se odvojila od rastapa-nja. Ali nisam zainteresirana za to, ili je možda moje ja preraslo ponovno vraćanje u život. Potrošena sam, protraćena, izgubljena, dana, prazna.

1. veljače 1934.
Henry kaže: „Doista mi se jebe za Lawrencea; ja za sebe stvaram prostor, sebe objašnjavam." Smješten je u baršunastu, ugodnu sobu s tepihom, na adresi rue des Marronniers 26.
Sjedila sam za pisaćim strojem i zapisivala diktiranje kako bih pomogla Henryju arhivirati svoje
citate. Razmatrala sam s njim redoslijed knjige [o Lawrenceu]. Dopustio mi je iskušati svoju vlastitu klasifikaciju. Pitao me: ,Je li ovo dobro?"

Ovi dani zajedništva, kad živim uronjena u Henryju, baš su onakvi kakvi trebaju biti. Ali kada se razdvojimo, osjećam da me odvlače druge stvari - i to boli. Hughovi zahtjevi, Hughov život, kuća, posluga, obitelj, Otac.
Litanija premorenosti.

Nauštrb sebe.
Rank je bio taj koji me razveo, izolirao. Rank je pitao: „Je li tvoja ljubav prema Henryju više od želje da pobjegneš od svog Oca tražeći suprotnost, da se odmakneš od njega? Spoznaj svoju vezu ob- jektivno."
Ne postoji objektivnost. Postoji samo instinkt. Slijepi instinkt.
Otrgla sam se od Hugha. Otrgla sam se od svog Oca - nikada od Henryja. Kolebam se, ali nikad se ne odmaknem, nikad.
Promijenila sam se. Ništa oko mene nije se promijenilo. Postala sam više žena. Otada sam ostala takva.
Predmeti. Kuća. Hrana. Ljepota. Osobe. Ljudska bića.
Osim toga, postoje muškarci koji raspravljaju, razgovaraju, razgovaraju, razgovaraju.
Pretpostavljam da sam u ženskom gnjevu. Ništa bolja od June ili Friede.

Iz mene dolazi svako zlo. Poslala sam Hugha Allendyju. Hugh je poslao svoje sestre. Poslala sam Hugha znajući da me Allendy volio. Poslala sam Hughove sestre znajući da će one znati da me Al- lendy volio i da će se svugdje suočavati s mojim pobjedama.
Ne ocrnjujem se, samo se pokušavam približiti istini. Ali uvijek postoje dvije istine. Namjeravala sam osloboditi Hugha od sebe (da bih mogla otići Henryju), osloboditi Hughove sestre od njihove ljubavi za Hugha, osloboditi sebe od podložnosti svom Ocu.
Ono što sam učinila jest da sam pobijedila i porazila Allendyja, pobudila mržnju sestara, pala u
Očev zagrljaj, vezala Hugha za sebe više nego ikad, jer je ponovno izabrao mene, drugi put, umjesto svoje obitelji.


4. veljače 1934.
Sjedeći između Hugha i Donalda Killgoera, koji implicitno vjeruju u mene, i slušajući što misle [o tome kako je Elsie izdala Donalda], primjećujući njihov gnjev, njihov prijezir, njihovo poniženje, i znajući da sam učinila stvari stotinu puta groznije i inteligentnije, otmjenije i užasnije, sve u većem omjeru, želim se smijati. Želim se smijati. Da odjednom priznam sve, Hugh bi okretao svoje šake, kao što je učinio Donald, dok kosti ne bi zapucketale, i bjesnio kao Donald, i proklinjao me, i pokušavao me ubiti, kao što je Donald pokušao ubiti Elsie, i rekao: „Da je barem rekla istinu! Ono što ne mogu podnijeti su laži, laži i prijevare."

Radila sam na tri priče odjednom. Svaki dan u les Marronnier-su napisala sam nekoliko stranica romana o June i Henryju, konačnu verziju [„Djuna"]. Ako sam bila u mahnitom, neurotičnom raspo- loženju, opsjednuta, pisala sam „Alraune", dodajući bolesne i monstruozne stranice. Kad god sam se vratila iz Očeve kuće, dodala sam nekoliko stranica „Dvojniku", priču koju je hranio i inspirirao Rank svojim uvidom u dramu.1 Noćas sam se vratila iz posjeta svom Ocu i dodala dvije stranice. Sve se temelje na mojoj sumnjičavosti, mom potpunom nedostatku vjere u njegovu navodnu vjernost jer ga procjenjujem po sebi. Moj Dvojnik ne može me zavarati.

5. veljače 1934.
Sjedeći ovdje, čekajući Louise, nakon što sam četiri sata radila s Henryjem na shemi njegove knjige. Rekla sam: „Nacrtaj grafikon!" Ja sam žustra i uvijek znam što izbaciti da se čovjeku ne preopterete krila. Ali on mi ne vjeruje kao što bi vjerovao muškarcu jer ja nemam vidljivo znanje. Ali ja vidim, znam, i mi uvijek dosegnemo prekrasne visine, hrvajući se s golemim teretom grananja, širenja, rastezanja.

Ja postižem spokojnost iscrpljivanjem. Inercijom iscrpljivanja. Dobro. Opuštam se, čekajući da zazvoni zvonce, koje svira „Zlatnu vugu." Zaboravljam detalje Donaldove drame jer je slična Lawren- ceu i Friedi, Henryju i June, Ocu i Majci. A Donald će se na kraju oženiti svojom mučiteljicom, nema sumnje. Spopada me zreli odmak. Otac i njegov lov na pičke, kao da se igra života umjesto da živi. Pih, to je slabo. Tražim pravi materijal života. Duboku dramu.

6. veljače 1934.
Šest sati rada s Henryjem. Razmišljanja s njim, promatranja njegove aktivnosti. A on pronalazi vremena i topline za milovanja.
Tako prekrasno, veliko drvo na grafikonu. Henry u svom mekanom, kraljevskom kimonu od plave vune razmišlja, puši, govori. Ja na jastuku na podu, radim bilješke, upijam, učim, promatram Henryja kako proždire Lawrencea ne bi li objavio nešto što su drugi sa-mo nagrizli. Čudno plastična, povodljiva, ženstvena priroda Hen-ryjevog uma. Talent je osjetljivost. A talent ima prijetvornu srž. Očekujem to. U srži mojih užitaka uvijek je strah, strah od njegove neizbježne okrutnosti.

To vrijeme u rue des Marronniers ostaje nekom vrstom kušnje. Rank mi je oduzeo dnevnik 8. studenoga. U početku me okupirala selidba. Ali jednom kad sam se smjestila, svake večeri htjela sam svoj dnevnik kao što neki žele opijum. Nisam htjela ništa drugo osim dnevnika, da se odmorim, kao u utrobi. Ali htjela sam se i spasiti. Stoga sam se mučila i borila. Otišla sam do svoje pisaće mašine i pisala. Duboka borba.
Oko mjesec dana kasnije počela sam Rankov portret u svesku dnevnika i Rank nije osjećao da je to dnevnik koji sam oživjela, već možda bilježnica. Razlika je suptilna i teško primjetna. Ali ja je os- jećam. Sastoji se uglavnom od toga da ne hrani neurotičnu biljku.
Ušla sam u les Marronniers. Rad. Ljudi. Bez druženja sa sobom. A sad čak ni s Rankom. To sam mogla postići samo ponovnim pronalaženjem svog ja, izgubljenog u mom Ocu.
Moja veza s Ocem doista je završila u Evauxu. Imala sam predosjećaj o tom prekidu kad sam plakala više nego što je to razdvajanje na mjesec dana moglo opravdati. Znala sam.
Kad smo se sreli u Louveciennesu, tu je bila nelagoda. Oboje smo glumili (dvije iste prirode - prijevara, ljubaznost). Otac je rekao kako se užasno boji da ćemo biti uhvaćeni. Ja sam rekla da je to stoga jer sam ponovno viđala Marucu svaki dan. Rank je rekao da je to zbog osjećaja krivnje.
Ali kako da se odvojim od Oca, a da ga ne povrijedim?

Moj vlastiti način bio je polako prisiliti Oca da prizna nelagodu, polako natuknuti moguće uzroke. Ali on je predugo trenirani lažljivac. Nije iskren čak ni prema sebi. Jednostavno je dogovorio sastanak sa mnom u Evauxu, za lipanj.
Ja sam učinila malu scenu naslovljenu „Ti me ne voliš", čista navika. Otac je odgovorio na svoj uobičajen rječit način, sa scenom svog vlastitog stanja izazvanog navikom „Ti me ne voliš - nemoj me napustiti." Plakali smo, ljubili se, i otad nismo iskusili niti jedno jedino fizičko žaljenje ili strepnju, pa čak ni ljubomoru. Vidim sve razlike između nas, kao i sličnosti, od njih stvaram književnost. Osjećam se teško u sebi jer je Otac manje iskren nego ja u konačnoj analizi, i on je tašt, tašt, i takav komedijaš!
U mojoj priči „Dvojnik" tragedija postaje oslabljena i ljubav gotovo nestaje. Sad ravnodušnost. Duboko razočaranje, doista, zato što on nije vrhunski muškarac među muškarcima, ne on. Ali ja ne mogu zadržati srednji smjer - ja ga ili volim ili mrzim. Sada ga upravo mrzim.
Nakon što sam provela poslijepodne s Henryjem, stižem kući na večeru s Hughom, Eduardom, Eduardovom „ženom", Thomasom, Donaldom; i počinjem živopisan opis svog poslijepodneva kod Lowenfelsovih. Trbuh gospođe Lowenfels (dijete stiže za mjesec dana), šest crkvenih mačaka, pitanje male djevojčice postavljeno njezinu ocu i Henryjev odgovor („Prvo moraš definirati uvjete"), nered, luđački govor (odabran iz večeri koju sam provela tamo) - i zabavljam čitavu grupu živopisnošću opisa. (Beba i mala djevojčica smiruju Hugha.)


Također sam izmislila da Caresse Crosby, urednica, ima kuću u Fontenay-aux-Rosesu, kamo me često pozivaju prenoćiti, kamo mogu otići kad Hugh ode jer tamo mogu raditi. I kažem da nema tele- fona (kako bih onemogućila Hugha da dođe do mene). To mi omogućuje ostati čitavu noć s Henryjem, tu i tamo.
Da bih zabavila Oca za ručkom, opisujem život u toj kući kao život koji bih voljela imati u Louveciennesu (Caresse Crosby žena je kakvom bih ja voljela biti, bogata udovica i urednica!). Ljude koji tamo odsjedaju i rade čitav dan susrećem samo za večerom. Tad glasno čitamo što smo napravili i radimo planove, kritiziramo jedni druge.
Živim umotana u laži koje ne prodiru u moju dušu. Ja nisam iskrivljena svojim lažima kao Otac. Moje su laži kostimi. Moja je duša netaknuta; ljuštura misterija može se slomiti i ponovno izrasti preko noći. Ali ja uvijek mogu vidjeti lice koje moja djela imaju rano ujutro.

U lipnju sam spremna svom Ocu reći istinu: „Prestari smo i premudri da se nastavimo pretvarati. Uživajmo u svojoj zrelosti i nemojmo romantizirati. Ti ćeš nastaviti biti Don Juan dok ne umreš jer bujaš od pjene pobjede. Ti si napravljen za protjecanje, ne za apsolutno. Između nas je samo narcisizam, a ja sam to prerasla. Polaskajmo si međusobno tako da jedno drugom ne lažemo."
Ali znam da on nije hrabar kao ja. Želi se diviti sebi. Ja sam to prerasla. Jedna večer histerije u le Marronniersu.
Izbor između tog da stojim usred sobe i počnem histerično plakati - i pisanja. Osjećala sam da ću
se slomiti u nekakvom divljem, slamajućem napadaju slijepe, gnjevne pobune protiv svog života, protiv dominacije Hughove nježnosti, dominacije svog Oca, svoje želje za slobodnim umjetničkim životom s Henryjem, svog straha da nisam fizički dovoljno jaka za to, svoje želje da pobjesnim. Strah od divljaštva moje groznice i mog očaja, pretjeranosti moje melankolije. Strah od ludosti. Zatim sam sjela za pisaću mašinu rekavši si: Piši, ti slabo stvorenje; piši, luđakinjo, ispiši svoj jad, izbaci svoju ut- robu, prosipaj ono što te guši, viči prostački. Što je pobuna - negativna forma života. Razapni svog Oca. I prokleta je žena u meni koja uzrokuje ludost, žena sa svojim ljubavnikom, svojom odanošću, svojim lancima. O, biti slobodna, biti muževna i čista umjetnica. Brinuti samo o umjetnosti.

Pismo dr. Ranku: Osim što vam dugujem za ponovno rođenje, dugujem Vam za golemu inspiraciju. Nikad Vam neću reći kako sam duboko shvatila i divila se suptilnosti i hitrosti Vaših zapažanja, Vašeg prodiranja i mudrosti, dalekosežnosti Vašeg suosjećanja. Tako sam duboko zahvalna. I sinoć ste potpuno trijumfirali. Imala sam dnevnik u ruci i nisam pisala u njega, niti ću ikad. Stavila sam svu svoju vjeru u vas.


14. veljače 1934.
Henry je pozvan k Ocu na ručak. Zanimljiv susret. Otac neprirodan, a Henry pun prirodnih užitaka, strahopoštovanja, poniznosti. Otac kaže, dok ulazi: „Ovdje je čudovište koje je stvorilo fenomen Anais." Henry poslužuje svoj desert u posudu za prste, što oduševi Marucu. Henryja je jako dirnula kuća, i Očeva arhiva, i radišnost. Žudi za takvim domom, organiziranim životom.

Svijet snova postaje moja specijalnost. Henry je sad skupio sve svoje snove na jedno mjesto te ih iznova piše, transformira, širi ih kao završetak Crnog proljeća, ponavljajući teme iz knjige. Ja pazim na trenutke u kojima je ispao iz sna.

Pismo dr. Ranku: Želim nešto priznati: kad sam rekla da sam sigurna da me nećete napustiti, to nije sigurnost, kao što ste Vi mislili! To je bilo zato što mi je suprug pokazao da postoje snažne sim- patije između Vašeg horoskopa i mog. Tako da sam danas, kad ste tako nehajno rekli da Vam pošaljem svoju novu adresu, bila prilično uznemirena. Mislila sam: možda imam previše vjere u

astrologiju! Molim Vas da me obavijestite kad Vam bude dobro. Voljela bih Vam biti od nekakve koristi, budući da ste Vi meni toliko pomogli. U četvrtak ću biti na adresi avenue Victor Hugo 49. Ali nazvat ću Vas prije toga radi vijesti. S najboljim željama.

Shvaćajući s kakvom se strašću gubim u bićima koje volim, mučim se napraviti razliku između sebe i Henryja, razdvojiti zamršenost našeg rada, koji sam stopila. Moram sačuvati svoju individual- nost. Ljubav u meni proguta čak i umjetnicu. Je li to dobar znak?

Revolt žene umjetnice, koju se, zato što razumije rad muškarca i zahtijeva manje od ikog drugog, ne tretira kao ženu. Primitivna žena, koja zahtijeva čitav muškarčev život i koja mrzi muškarčev rad, dobiva sve što želi. Ja dobivam ljubav egoista jer pristajem u sheme njihovih kreacija. A umorna sam od egoistične ljubavi. Umorna. Smrtno umorna. Ja ne tražim da se muškarac odrekne svog rada za mene. Ja ulazim u taj rad, hranim ga, održavam, ali što manje tražim, to me se više tretira kao kolegu radnika. I toga mi je dosta. Divno sam igrala tu ulogu. Ja sam uvijek žena kojoj muškarci dolaze kad su umorni od primitivne žene. Ali ta primitivna žena, koja je vikala, i bjesnjela, i iznuđivala ono što joj pripada, uništila je rad, bila je prema njemu prijezirna, ta žena uvijek dobije najbolji dio života muškaraca. Ja ih dobijem kad žele stvarati, kad žele mir i razumijevanje, i ja sam umorna od svoje prekrasne uloge. Laskaju mi i hvale me jer nisam encombrante, jer pristajem u njihovu novu shemu. A oni izgladnjuju ženu u meni.
San: Stižem u stan koji smo odlučili uzeti na avenue Victor Hugo i počinjem se smještati. [Sluškinja] Teresa pere u kuhinji. Idem u spavaću sobu i ulazim te nalazim muškarca koji spava na krevetu. Vrlo sam iznenađena. Izlazim na prstima da ga ne bih probudila. Odlazim u kuhinju. Potom ulaze dva muškarca i ispričavaju se što nisu napustili stan, govore da će to učiniti sad, a ja kažem, vrlo obzirno, da je sve u redu, da ne moraju žuriti. Vrlo su galantni sa mnom, ali ja ne znam tko su. Jedan od njih izgleda kao Rank. Rado bih ih pozvala da ostanu, ali bojim se što će reći Hugh. Pogledam kroz kuhinjska vrata i vidim da je stan zapravo kuća i da je izgrađena povrh rijeke. Ispred kuće je prekrasan pješčani put s cvijećem, ali je ispod vode i ide niz brijeg, pa ne mogu po njemu hodati. Rečeno mi je da je rijeka narasla malo previsoko i prekrila taj put, koji sad vidim proziran ispod vode i vrlo poetičan. Zatim odem u radnu sobu i pogledam kroz prozor. Gledam temelje kuće i primjećujem da su vrlo čvrsti, iako pokraj njih juri rijeka. Otprilike svakih sat vremena kuća se okreće na svojim temeljima, poput solarija u Aix-les-Bainsu, kako bi slijedila Sunce. Gledam te manevre i pitam se kako je moguće učiniti to tako skladno u rijeci punoj čamaca i plivača. Moj Otac sjedi sa mnom na kauču vrlo zaljubljen, upravo ispred moje Majke. Vidim da se počinju miriti. Počinju jedno drugom pisati poruke na notesu. Ali ono što pišu imena su ljudi u čiju lojalnost sumnjaju. Majka za- pisuje imena, a Otac maše glavom. Zatim on zapisuje imena i Majka izgleda kao da zna da je pogriješio što se tiče njihove lojalnosti. Majka napiše riječ Alazabel, a Otac kaže ne. Pitam se kada će se njih dvoje posvađati, ali to se ne dogodi. Otac se znoji i vrlo je prirodan - jednako prirodan kao Henry, to me zaprepasti. Uokolo ima mnogo mačaka i pas, Banco. Želim pustiti mačke van, ali one se boje vo- de. Mislim, nije li divno što se sad ne bojim živjeti u kući tik iznad vode, s dnevnicima i svime, kad bi mi prije to smetalo.
Asocijacija: Alazabel je ime člana Aguilar Quarteta, koji su Očevi prijatelji. Kuća na vodi sliči dvorcu koji sam vidjela u Touraineu, izgrađenom usred rijeke koja teče pokraj njega, a to je u meni, kad sam ga vidjela, izazvalo tjeskobu. Zamišljala sam da će ga rijeka odnijeti.
Mačke i psi u kući, nekad sam se bojala, popet će se na mene. Jučer sam planirala pozvati Dona da ostane kod nas, da smanji troškove za stan jer je tako mlad i usamljen.

Rue des Marronniers. Soba prema dvorištu. Isprekidana glazba iz fonografa svira „Please". Žena u sobi pokraj ispuhuje svoj nos kao da puše u trubu. Veliki stroj za pisanje. Henryjeva karta na crtaćoj dasci za „Svijet Lawrencea". Jungova knjiga, Sumner o načinima mišljenja i života etničkih zajednica,

Čarobna gora Thomasa Manna, Očev stroj za rezanje stranica i kartica, arhivska kutija s tristo kartica koje smo napravili zajedno, Henry i ja. Henryjeva budilica. Kad je u raspoloženju „dva u jednom", radi u mojoj sobi i spava sa mnom. Kad je u nezavisnom raspoloženju, spava u svojoj sobi i ide u cafe nakon ponoći, kad se meni spava. Ne pije. Pazi na svoje zdravlje, prilagodava se sporijem ritmu. Govori sam sa sobom kad piše. Nelogičan je i kontradiktoran. Ali sve se male stvari izgube u velikom prostranstvu našeg zajedničkog života. Sve je magični kontinuitet i dubina. To je duboko življenje za kojim većina ljudi uzalud traga. Sve je drugo maleno, fragmentirano, nije duboko (Henry je to rekao). Gubim se u prostranosti vlastitih malih strahova, malih raspoloženja, malih poteškoća, zastoja. Mogu podnijeti taj veći život i dati mu svoje najveće ja.

4. ožujka 1934.

Posjetila sam Hugha, koji se prema meni ponašao kao prema novoj i dragocjenoj ljubavnici. Došli smo do važne odluke: sačuvati Louveciennes, živjeti u njemu od travnja do listopada, zatvoriti ga i živjeti u Parizu od listopada do travnja.
Strah od gubitka Louveciennesa bio je za mene veliko mučenje. Louveciennes, simbol kreativnosti u životu. Dom. Temelj za život i stvaranje. Un foyer. San o životu ovdje s Henryjem i dovlačenju svih ljudi ovamo. San koji sam odlučna ostvariti.

6. ožujka 1934.
Završila sam roman. Treba još samo malo dotjerivanja i Henryje-ve ispravke. Iz tisuća stranica pisanja u dnevnik nastao je tanak roman. Dnevnik sadrži toliko toga što umjetnost eliminira. Vidjet ću što će nastati od „Dvojnika", koji je iskustvo nakon epizode s Hen-ryjem i June. Manje je u dnevniku, a više u književnosti. Allons voir.

Richard Osborn piše Henryju: Neki dan otišao sam u kino i vidio Kay Francis u Mandalayu, i činila se baš poput Anais: visoka, i malaksala, i lijepa, osupnutih očiju i duboke, strastvene duše, finog šuštavog glasa, izravna, sramežljiva, poštena, a ipak kako suptilna; ona vrsta žene koja može na mjesto vratiti muškarčevu odlučnost, koja se naizgled nepovratno razlila.

Henry i ja smo sad stvorili svijet, ali nitko drugi u njega ne pristaje osim Ranka. Henryju je dosta Lowenfelsa, dosta mu je svakog. Kad sam ga prvi put srela, bilo mu je svejedno hoće li neki prijatelj pristajati u njegov svijet jer je bio manje svjestan tog svijeta. Tada taj svijet još nije bio rođen.


8. ožujka 1934.
Slamam se pod kritikama. Kukavica. Ne mogu ih podnijeti. Potom mislim da je Henry razočaran i da je moja knjiga trula. Nema samopouzdanja. Samo golemi strah - potpuna demoraliziranost. Moja najveća slabost. Pakao.
Idući dan rastavljam čitavu knjigu i stvaram drugačiji plan. Žudim se osloboditi od te knjige.
Proždire me.

11. ožujka 1934.
Napravila sam veliku promjenu - hrabru promjenu. Izmislila sam čitavu scenu s Henryjem, koju nazivam „slom narcisoidnosti".


12. ožujka 1934.
Pojava tigrice. Dok sam se vozila prema Očevoj kući, znala sam da ću eksplodirati i da mu neću dopustiti da ode u Španjolsku bez obavještavanja da sam ga napustila - da ga preduhitrim - da uz- mem radost iz njegovog blesavog malog hvatanja pičaka, da ga natjeram da pati prije nego što on natjera mene da patim.
Dva tigra. Dajući mu karte za vlak koje je naručio preko Hug-ha, kažem ironično: „Nemoj to pokazati Maruci, jer ti putnički agent piše da ne postoje odjeljci za dvoje na ovom vlaku."
Nije me briga za bol u svemu ovom. Mislim samo na knjigu koju ću napisati, najtežu, najgrozniju knjigu. Umjesto da pišem u dnevnik, jurim i dodajem četiri stranice, izvješćujući o našem dijalogu hladno, precizno. Bilježim hladno, hladno, sve. Nije me briga. Sjedim ovdje i želim utopiti sućut. Osjećam se bezosjećajnom i punom okrutnosti. Izrazite okrutnosti. Želim nazvati Oca i dati mu da čuje jazz, i reći mu: „Ovdje sam. Već neko vrijeme živim nekoliko ulica od tebe, s Henryjem. Tebi pred nosom." Allendyju pred nosom. Svima pred nosom. Sad sam postala tigrica. Natjerat ću muškarce da pate. Pišem svoju knjigu, tad, zapažajući sve. Bez uzalud potrošenih emocija. Bez neuroza. Umjetnost. Čvrstoća, imperso-nalnost! Želim napisati najopakiju knjigu o incestu - nepopustljivu, stvarnu.
Sad vrlo jasno vidim čudovište u sebi. Previše nježnosti u romanu o Henryju i June. Nema dovoljno demonskog duha prijevare, koja me pokreće. Okrutnost je nužna.
Ali kako se moja pojavljuje poput munje. Udaram ljude tako neočekivano. Nikad ih ništa na to ne pripremi. Vulkani. Ništa nije pripremilo Oca za moju današnju krutost. Mislio je da sam groznija nego što je on ikad bio - ali ja znam da nije tako. On je također tigar - a njegova osjetljivost i suze - sve slabosti, poput moje.
Nametljivost - nepravedna - okrutna - nepotrebna. Moram biti vjerna sebi. Postoji divljak u meni
postoji primitivna žena - postoji divljak - nema smilovanja. Morala sam puknuti. Nije me briga je li Otac bolestan. On se razbolijeva da bi izazvao samilost. Čitavim svojim bićem radi za slavu, taštinu, titule, divljenje - ne da bi štitio Marucu ili platio svoj način života, jer bi si tad mogao uskratiti dolazak frizera u kuću, dolazak liječnika u kuću zbog upala, Chrysler, velike napojnice - dok se Maruca lišava svega. On radi, o, tako teško, da bi putovao u punom luksuzu u Pullmanu i odstajao u Ritzu - gadljivo. Nema osjećaja u njegovom životu, nema dubokih usmjerenosti. Samo forma, pokazivanje, stil, vanjština.
Kako ismijavam svoga oca. Ogorčeno. Izravno. Okrutno.


16. ožujka 1934.
Bitka u kojoj sam pobijedila samo za sebe, konačni porođaj. Rođenje razlike između Oca i mene, i stoga rođenje moje vlastite izolirane individualnosti. Otac me iznevjerio. Kad se razbolio nakon naše scene, kad me pustio da dođem sa smilovanjem, kada je sišao tragičnog, teatralnog držanja da bi rekao: „Pred Marucom bih volio dokazati da sam naručio odjeljak za dvoje", i tako u potpunosti promašio veliki problem između nas. Sve ostalo nije uspio vidjeti. Sklonio se u Marucinoj slici sebe kao jednostavnog, iskrenog, poštenog čovjeka. Rekao je pred njom: „Pogodilo me što si me nazvala lašcem!" Ispred Maruce, iako zna što on jest. Bljutav, licemjeran anđeo.

Ali ja sam pri kraju svog borbenog duha. Iz očaja, frustracije, beznađa počela sam histerično jecati
morala sam ih napustiti -stajala sam pred otvorenim prozorom posežući za zrakom. Zatim je došao on, to djetinjasto biće, koje je bespomoćno plakalo, sa svojim ženstvenim žalopojnim glasom kojeg toliko ne volim. I mi smo se pomirili. Ja sam odustala; plakala sam. Pomirili smo se dok sam se ja rastala od svih svojih nada, svoje želje za apsolutnom i poštenom vezom. On želi vesele laži. Slab je i djetinjast. Govori drugim jezikom. Ponovno sam tražila svoj par - i pronašla samo razlike.
Rezignirana sam, umorna, ravnodušna. Umorna od svega. Bila sam bolesna i grozničava. Život nema okusa. Samo okus razočaranos-ti. Ne mogu okusiti Henryja, niti ovu kuću, niti njegov rad. Henry je, također, tako poput pijeska. Ništa čime bi se moglo graditi. Nigdje, nigdje ne mogu izgraditi snažnu, snažnu ljudsku vezu. Henry je lutalica, a ne suprug. Čovjek s njime ne može graditi. On je
„pokvaren do srži". Mora biti.
Stoga - dnevnik - ja - usamljenost - jednina. Dovraga s ljudskim vezama.
Dok pišem svoj roman, veselim se što je to put bijega od svih njih. Izlaz. Bijeg.
Ta scena uvijek upada u isti kalup - kalup moje sudbine. Ja to uvijek prikazujem tako da izgleda kao da patim od siromaštva u ljubavi. Činjenica da varam, izdajem, nikad mi ne padne na pamet. Svjesna sam samo tuđih podmuklosti. Bačena sam u kalup primanja boli - ne mogu pobjeći. Pa ipak, mogu dati bol. Trebam samo otkriti sve Hughu, svom Ocu, Henryju. Pa ipak, nisam u napasti učiniti to.
Rank! Užasno mi nedostaje Rank. On je tako dobar, tako pun razumijevanja, tako pouzdan, tako ozbiljan.


27. ožujka 1934.
Ostarjela, malo umorna, malo ironična. Ispuhanost. Ispraznila sam se u romanu, a već znam da nisam zadovoljna i da ću napisati bolju knjigu. Boga u čovjeku osjećam manje nego što bih trebala; potreba za nehumanim bogom, samostalnošću. Ipak, ne mogu spavati s nemitološkim osobama kao što je Don. Kad ga pustim otići u Milano, a da mu nisam dala ono što je htio, tog zgodnog i magne- tičnog dječaka, tad sam znala da me mogu posjedovati samo mitološke zvijeri - umjetnici, čarobnjaci, pjesnici.
Sad kad znam da između Oca i mene neće biti ničeg dubokog, umorna sam od čitavog života. Čini mi se da sam došla do mrtve točke. Jedini put je umjetnost. Knjige i još knjiga. Ali ne introspekcija.

San: Joaquin, ili Hugh, pada s konja. Donose ga meni svog izrezanog na srebrnom tanjuru. To je pile. Gledam mu noge, glavu, krila, sve odvojeno, i kažem: „Nije moguće da je umro." Tanjur bude odnesen.
Netko kaže: „Još diše."
San: Rank i ja slušamo fonograf. Iznenada, on uzima iglu i sam je vodi po ploči, nasilno, grebući - i ja se divim njegovoj snazi. Kaže: „Sad će glazba biti znatno bolja". Dopuštam mu vođenje ljubavi sa mnom i vrlo sam sretna. No, iznenada se povlačim i pogledam se u zrcalo: imam bradu.
Eduardovo tumačenje: Ploča ima značenje sudbine, neumoljivo se okreće. Rank se upliće u sudbinu, poput boga, mijenja je. Potom mu se želim pokoriti. No, uvidim da sam muškarac. Želim biti muškarcem kako bih mogla učiniti istu stvar.
Bilješke: Henryjev govor kako će biti sve manje i manje dobar za mene.
Osjećam samilost prema Majci. Postajem ženom, individuom, a potom prijateljem svojih roditelja, ne djetetom. Razumijevanje Majke, samilost, suosjećanje. Jer sada sam razdvojena. Nema više potrebe boriti se za nezavisnost.
Prijateljstvo s Eduardom.

Rasprave s Henryjem o kritikama. Borim se, ali razumno. Uvijek nekuda dospijemo i on uvijek ima pravo.
Sve manje volim Henryja - ili sam sazrela? Manje brinem. Gledam ga s ponešto ironije, ponešto tuge. Duboko unutra strahovito sam tužna. Otuđena. Premorena. Pasivna. Ravnodušna.

Druga je knjiga već u mojoj glavi. Zvat će se Don Juan i njegova kći.
Svi zapisi nezadovoljstva uzrokovani zdravljem. Zdravlje me, naravno, pasji sin, uvijek iznevjeri.
Loša raspoloženja; žutilo; bez draži - ne obaziri se na mene.

4. ožujka 1934.

Posjetila sam Hugha, koji se prema meni ponašao kao prema novoj i dragocjenoj ljubavnici. Došli smo do važne odluke: sačuvati Louveciennes, živjeti u njemu od travnja do listopada, zatvoriti ga i živjeti u Parizu od listopada do travnja.
Strah od gubitka Louveciennesa bio je za mene veliko mučenje. Louveciennes, simbol kreativnosti u životu. Dom. Temelj za život i stvaranje. Un foyer. San o životu ovdje s Henryjem i dovlačenju svih ljudi ovamo. San koji sam odlučna ostvariti.

6. ožujka 1934.
Završila sam roman. Treba još samo malo dotjerivanja i Henryje-ve ispravke. Iz tisuća stranica pisanja u dnevnik nastao je tanak roman. Dnevnik sadrži toliko toga što umjetnost eliminira. Vidjet ću što će nastati od „Dvojnika", koji je iskustvo nakon epizode s Hen-ryjem i June. Manje je u dnevniku, a više u književnosti. Allons voir.

Richard Osborn piše Henryju: Neki dan otišao sam u kino i vidio Kay Francis u Mandalayu, i činila se baš poput Anais: visoka, i malaksala, i lijepa, osupnutih očiju i duboke, strastvene duše, finog šuštavog glasa, izravna, sramežljiva, poštena, a ipak kako suptilna; ona vrsta žene koja može na mjesto vratiti muškarčevu odlučnost, koja se naizgled nepovratno razlila.

Henry i ja smo sad stvorili svijet, ali nitko drugi u njega ne pristaje osim Ranka. Henryju je dosta Lowenfelsa, dosta mu je svakog. Kad sam ga prvi put srela, bilo mu je svejedno hoće li neki prijatelj pristajati u njegov svijet jer je bio manje svjestan tog svijeta. Tada taj svijet još nije bio rođen.


8. ožujka 1934.
Slamam se pod kritikama. Kukavica. Ne mogu ih podnijeti. Potom mislim da je Henry razočaran i da je moja knjiga trula. Nema samopouzdanja. Samo golemi strah - potpuna demoraliziranost. Moja najveća slabost. Pakao.
Idući dan rastavljam čitavu knjigu i stvaram drugačiji plan. Žudim se osloboditi od te knjige.
Proždire me.

11. ožujka 1934.
Napravila sam veliku promjenu - hrabru promjenu. Izmislila sam čitavu scenu s Henryjem, koju nazivam „slom narcisoidnosti".


12. ožujka 1934.
Pojava tigrice. Dok sam se vozila prema Očevoj kući, znala sam da ću eksplodirati i da mu neću dopustiti da ode u Španjolsku bez obavještavanja da sam ga napustila - da ga preduhitrim - da uz- mem radost iz njegovog blesavog malog hvatanja pičaka, da ga natjeram da pati prije nego što on natjera mene da patim.
Dva tigra. Dajući mu karte za vlak koje je naručio preko Hug-ha, kažem ironično: „Nemoj to pokazati Maruci, jer ti putnički agent piše da ne postoje odjeljci za dvoje na ovom vlaku."
Nije me briga za bol u svemu ovom. Mislim samo na knjigu koju ću napisati, najtežu, najgrozniju knjigu. Umjesto da pišem u dnevnik, jurim i dodajem četiri stranice, izvješćujući o našem dijalogu hladno, precizno. Bilježim hladno, hladno, sve. Nije me briga. Sjedim ovdje i želim utopiti sućut. Osjećam se bezosjećajnom i punom okrutnosti. Izrazite okrutnosti. Želim nazvati Oca i dati mu da čuje jazz, i reći mu: „Ovdje sam. Već neko vrijeme živim nekoliko ulica od tebe, s Henryjem. Tebi pred nosom." Allendyju pred nosom. Svima pred nosom. Sad sam postala tigrica. Natjerat ću muškarce da pate. Pišem svoju knjigu, tad, zapažajući sve. Bez uzalud potrošenih emocija. Bez neuroza. Umjetnost. Čvrstoća, imperso-nalnost! Želim napisati najopakiju knjigu o incestu - nepopustljivu, stvarnu.
Sad vrlo jasno vidim čudovište u sebi. Previše nježnosti u romanu o Henryju i June. Nema dovoljno demonskog duha prijevare, koja me pokreće. Okrutnost je nužna.
Ali kako se moja pojavljuje poput munje. Udaram ljude tako neočekivano. Nikad ih ništa na to ne pripremi. Vulkani. Ništa nije pripremilo Oca za moju današnju krutost. Mislio je da sam groznija nego što je on ikad bio - ali ja znam da nije tako. On je također tigar - a njegova osjetljivost i suze - sve slabosti, poput moje.
Nametljivost - nepravedna - okrutna - nepotrebna. Moram biti vjerna sebi. Postoji divljak u meni
postoji primitivna žena - postoji divljak - nema smilovanja. Morala sam puknuti. Nije me briga je li Otac bolestan. On se razbolijeva da bi izazvao samilost. Čitavim svojim bićem radi za slavu, taštinu, titule, divljenje - ne da bi štitio Marucu ili platio svoj način života, jer bi si tad mogao uskratiti dolazak frizera u kuću, dolazak liječnika u kuću zbog upala, Chrysler, velike napojnice - dok se Maruca lišava svega. On radi, o, tako teško, da bi putovao u punom luksuzu u Pullmanu i odstajao u Ritzu - gadljivo. Nema osjećaja u njegovom životu, nema dubokih usmjerenosti. Samo forma, pokazivanje, stil, vanjština.
Kako ismijavam svoga oca. Ogorčeno. Izravno. Okrutno.


16. ožujka 1934.
Bitka u kojoj sam pobijedila samo za sebe, konačni porođaj. Rođenje razlike između Oca i mene, i stoga rođenje moje vlastite izolirane individualnosti. Otac me iznevjerio. Kad se razbolio nakon naše scene, kad me pustio da dođem sa smilovanjem, kada je sišao tragičnog, teatralnog držanja da bi rekao: „Pred Marucom bih volio dokazati da sam naručio odjeljak za dvoje", i tako u potpunosti promašio veliki problem između nas. Sve ostalo nije uspio vidjeti. Sklonio se u Marucinoj slici sebe kao jednostavnog, iskrenog, poštenog čovjeka. Rekao je pred njom: „Pogodilo me što si me nazvala lašcem!" Ispred Maruce, iako zna što on jest. Bljutav, licemjeran anđeo.

Ali ja sam pri kraju svog borbenog duha. Iz očaja, frustracije, beznađa počela sam histerično jecati
morala sam ih napustiti -stajala sam pred otvorenim prozorom posežući za zrakom. Zatim je došao on, to djetinjasto biće, koje je bespomoćno plakalo, sa svojim ženstvenim žalopojnim glasom kojeg toliko ne volim. I mi smo se pomirili. Ja sam odustala; plakala sam. Pomirili smo se dok sam se ja rastala od svih svojih nada, svoje želje za apsolutnom i poštenom vezom. On želi vesele laži. Slab je i djetinjast. Govori drugim jezikom. Ponovno sam tražila svoj par - i pronašla samo razlike.
Rezignirana sam, umorna, ravnodušna. Umorna od svega. Bila sam bolesna i grozničava. Život nema okusa. Samo okus razočaranos-ti. Ne mogu okusiti Henryja, niti ovu kuću, niti njegov rad. Henry je, također, tako poput pijeska. Ništa čime bi se moglo graditi. Nigdje, nigdje ne mogu izgraditi snažnu, snažnu ljudsku vezu. Henry je lutalica, a ne suprug. Čovjek s njime ne može graditi. On je
„pokvaren do srži". Mora biti.
Stoga - dnevnik - ja - usamljenost - jednina. Dovraga s ljudskim vezama.
Dok pišem svoj roman, veselim se što je to put bijega od svih njih. Izlaz. Bijeg.
Ta scena uvijek upada u isti kalup - kalup moje sudbine. Ja to uvijek prikazujem tako da izgleda kao da patim od siromaštva u ljubavi. Činjenica da varam, izdajem, nikad mi ne padne na pamet. Svjesna sam samo tuđih podmuklosti. Bačena sam u kalup primanja boli - ne mogu pobjeći. Pa ipak, mogu dati bol. Trebam samo otkriti sve Hughu, svom Ocu, Henryju. Pa ipak, nisam u napasti učiniti to.
Rank! Užasno mi nedostaje Rank. On je tako dobar, tako pun razumijevanja, tako pouzdan, tako ozbiljan.


27. ožujka 1934.
Ostarjela, malo umorna, malo ironična. Ispuhanost. Ispraznila sam se u romanu, a već znam da nisam zadovoljna i da ću napisati bolju knjigu. Boga u čovjeku osjećam manje nego što bih trebala; potreba za nehumanim bogom, samostalnošću. Ipak, ne mogu spavati s nemitološkim osobama kao što je Don. Kad ga pustim otići u Milano, a da mu nisam dala ono što je htio, tog zgodnog i magne- tičnog dječaka, tad sam znala da me mogu posjedovati samo mitološke zvijeri - umjetnici, čarobnjaci, pjesnici.
Sad kad znam da između Oca i mene neće biti ničeg dubokog, umorna sam od čitavog života. Čini mi se da sam došla do mrtve točke. Jedini put je umjetnost. Knjige i još knjiga. Ali ne introspekcija.

San: Joaquin, ili Hugh, pada s konja. Donose ga meni svog izrezanog na srebrnom tanjuru. To je pile. Gledam mu noge, glavu, krila, sve odvojeno, i kažem: „Nije moguće da je umro." Tanjur bude odnesen.
Netko kaže: „Još diše."
San: Rank i ja slušamo fonograf. Iznenada, on uzima iglu i sam je vodi po ploči, nasilno, grebući - i ja se divim njegovoj snazi. Kaže: „Sad će glazba biti znatno bolja". Dopuštam mu vođenje ljubavi sa mnom i vrlo sam sretna. No, iznenada se povlačim i pogledam se u zrcalo: imam bradu.
Eduardovo tumačenje: Ploča ima značenje sudbine, neumoljivo se okreće. Rank se upliće u sudbinu, poput boga, mijenja je. Potom mu se želim pokoriti. No, uvidim da sam muškarac. Želim biti muškarcem kako bih mogla učiniti istu stvar.
Bilješke: Henryjev govor kako će biti sve manje i manje dobar za mene.
Osjećam samilost prema Majci. Postajem ženom, individuom, a potom prijateljem svojih roditelja, ne djetetom. Razumijevanje Majke, samilost, suosjećanje. Jer sada sam razdvojena. Nema više potrebe boriti se za nezavisnost.
Prijateljstvo s Eduardom.

Rasprave s Henryjem o kritikama. Borim se, ali razumno. Uvijek nekuda dospijemo i on uvijek ima pravo.
Sve manje volim Henryja - ili sam sazrela? Manje brinem. Gledam ga s ponešto ironije, ponešto tuge. Duboko unutra strahovito sam tužna. Otuđena. Premorena. Pasivna. Ravnodušna.

Druga je knjiga već u mojoj glavi. Zvat će se Don Juan i njegova kći.
Svi zapisi nezadovoljstva uzrokovani zdravljem. Zdravlje me, naravno, pasji sin, uvijek iznevjeri.
Loša raspoloženja; žutilo; bez draži - ne obaziri se na mene.

15. travnja 1934.

Sada dotjerujem samo stršeće dijelove. Gotova sam s analizom i neutješna sam što više neću moći razgovarati s Rankom. Nedostaje mi, njegov intenzitet, njegova oštrina; osjećam se tako povezanom s njim.
Odmah sam ga pozvala ovamo na večeru s Henryjem. Razočaravajuća večer, s hladnom, promrzlom gđom Rank, koja je rezuckala i svima potkresala krila. Ali Rank je govorio poput svojih knjiga (karakteristična iskrenost između njegovog govora i pisanja). Henry je, kao obično, razbijao napetost i omekšao atmosferu svojim uživanjem u hrani.
Obožavam Henryja više nego ikad. On je čovjek koji nikad nije zloupotrijebio svoju volju - ne izokreće se i ne prisiljava, već si samo dopušta rasti i želi samo stvarati (Rankova tema o volonte du bonheuf). Opisat ću Henryja ponovno u svom idućem romanu. Uvijek Henry.
Ponovno potreba za dnevnikom, samo radi kontakta s istinom. Samo povremeni kontakti.
Prepustila sam se iluziji. Živim unutar svoga rada.

Planiram put u London radi Henryjevih knjiga. Sedmog travnja poslala sam svoj rukopis

W.Bradleyju.

Vrlo malo introspekcije. Jedan tjedan mjesečno definitivno sam i potpuno luda, ali svjesna toga. Luđački osjetljiva, luđački ljubomorna i tako očajna zbog razočaranja da žudim za drogama i pićem. Ali idem dalje. I jednog se jutra probudim zdrava uma, bez ikakva razloga.
Moja je kuća u poučnom redu. Izbacila sam balast, rukopise, prijepise, stara pisma, kako bih se osjećala kao da sam lagana i kao da ne posjedujem mnogo.
Jadna Majka, sa svojom mračnom, instinktivnom ljubavlju. Samo ona je patila - ne Otac. On nije dovoljno potpun da bi patio.
Hugh je načinio Rankov horoskop prije nego što se sreo s njim. Apsolutno točan. Brzojav od Rebecce West: „Jako se veselim što ću te vidjeti. Pišem."


20. travnja 1934.
Ljubomora kao definitivna bolest. Budući da Marucu snažno privlači Henry, ja zamišljam da Henry na to reagira. Jedan dan i noć sam na mukama, opsjednuta. Odlazim Henryju. Prima me u krevetu, spreman da uskočim k njemu. Kaže da je Maruca budala. Moji su strahovi odmah raspršeni.
Dolazim kući na veliku večeru i mogu proživjeti večer veselo, mirno. Usred večere nasmijem se i prisjetim Henryjevih milovanja.
Sva moja sreća u njegovim je rukama. Potpuno sam ovisna o njemu. To je zastrašujuće, i divno, i tragično.


Preselio se u srce grada, kao znak pobune protiv dosade Au-teuila.
Provela sam noć u ružnoj sobi koja se njemu sviđa upravo zbog njezine ružnoće. Prošla s njim prljave, morbidne ulice. Pada u san s pitanjem: „Jesi li dobro? Je li ti toplo?" Tek što se ujutro probudi- mo, čvrsto se zagrlimo.
Doručkujem s Henryjem u cafeeu ispred Metroa Cadet, gdje sam srela Allendyja!
Odlazim u London, sama, zbog Henryja, a i kako bih pobjegla od Henryja, jer želim održati na životu neovisnost nužnu da bih ga zadržala. Nikada nisam bila tako hrabra ili tako uzvišena ni u jednoj od svojih ljubavi!

25. travnja 1934.
Na putu za London. Na putu u svakakva ostvarenja.
Prije nego što otputujem, zadajem okrutan udarac Ocu dopuštajući Maruci da ga obavijesti kako se pokušavam rastati od Hugha ne bih li se udala za Henryja. Otkrivam Maruci svu svoju ljubav za
Henryja, znajući da će ona reći Ocu. Napisala sam mu neodređeno oproštajno pismo o neuspjehu našeg sna.
Prije odlaska i Kahanea sam osvojila čudesnim govorom te će on objaviti Henryjevu Rakovu obratnicu - ja samo moram platiti tiskanje. Bila sam puna hrabrosti, odlučnosti, i rječitosti.
Na valu te hrabrosti posjetila sam Sylviju Beach, Anne Greene, Ranka. Rank mi je pljeskao. Rekao je, govoreći o tom starom modelu po kojem živim, modelu boli, da bih ga konačno mogla ubiti svo- jom knjigom o Ocu.
Sad se slažem sa svakakvim ljudima, ne zahtijevajući ništa osim nekakve ljudske iskre.
Više ne plašim obične ljude, već, par contre, plašim sebe, jer je jedini izlaz iz uloge žrtve učiniti druge žrtvama. Vidim se kako iskorištavam i varam Hugha, kao što je June običavala varati Henryja. Vidim se kako mučim svog Oca jer je on nekad mučio mene.
Ali idem dalje. Ne zaustavljam se kako bih osuđivala. Odmah se 334 ukrcavam u vlak jer sam puna vizionarskih shema za Henryja i za sebe. Moram potražiti čovjeka koji se zove Cecil Wilson, koji se pojavio u jednom snu kako bi mi služio. Sanjala sam broj na svojoj idućoj srećki za lutriju, 1912 N.
Maruca, taj anđeo, mrzi me. Izazivam loše instinkte, strah, ljubomoru.
Sjedim na stolici za kampiranje, u drugoj klasi na stražnjoj palubi, dok me nježno promatra mladi engleski mornar, i telegrafiram svom časopisu nekoliko naslova. Sanjam da ćemo se Rebecca West i ja voljeti.
U torbi za note nosim Henryjev „Autoportret" (Crno proljeće) i njegov rukopis o Lawrenceu te sjećanje na vrlo zaljubljen rastanak. Ružna, divna soba, ledena temperatura, ali topli krevet i tople ruke, i Henryjeva ljubomora zbog toga što će se u Londonu dogoditi „vječnoj svilenosti".
Joaquin ne može čitati moj roman zbog ljubomore prema Henryju. Maruca mi kaže da je Otac u groznom raspoloženju; Hugh se prilijepio, i Henry se prilijepio; Rank je osjetljiv; Allen-dyjevo pamćenje još vrijedi; Eduardo je pozelenio od ljubomore:
„Neću ti platiti stanarinu, Anais, jer ne mogu podnijeti pomisao da moj novac ide Henryju." Imam emocionalnu trakavicu. Nikad dovoljno hrane.
Dakle, treba proždrijeti London.

27. travnja 1934.
Sve je postignuto. Otišla sam lupajućeg srca u raskošan dom Rebecce West. Vratar mi je bacio tepih pod noge dok sam izlazila iz visokog londonskog taksija kao s devinih leđa.
Neoklasicistički salon. Veličanstven i hladan, prostranih prozora s pogledom na London.

Rebecca West ulazi en coup de vent, pokretnih, sjajnih očiju -„O, izgledaš poput rumunjske princeze!" - i bombardira me pitanjima dok sjedimo pred električnim kaminom. Tako sjajne, inteligen- tne žućkastosmeđe oči. Pola Negri bez ljepote i s engleskim zubima, izmučena, napetoga, visokoga glasa koji mi nanosi bol. Slažemo se na samo dvije razine: inteligencija, humanost. Volim njezino puno majčinsko tijelo. Ali mračne se stvari ne vide. Ona je duboko nesigurna. Boji me se. Ispričava se što joj je kosa neuredna, što je umorna.
Slastan, formalni ručak s njezinim devetnaestogodišnjim sinom. Malo me smrzne encaustique i grand monde atmosfera, koju prezirem. Pa ipak, ona je stvarna, čak i kad ne govori. Kad ne govori, ona sja, komad i majka zemljanih ruku, obučena živopisno u pogrešnu nijansu zelene, u prekrasno uređenoj kući koja ne odražava nijednu određenu dušu.
Otkrivam svoju misiju. Razgovaram o Henryjevim knjigama.
Rebecca West za početak me pozove na večeru da se upoznam s ljudima - američkim urednikom, engleskim dramatičarem, nećakinjom Somerseta Maughama.
Kad stignem, Rebecca mi se čini kao raskošna renesansna žena, odjevena u crnu baršunsku haljinu sa srebrnim vjenčićima i svojim vrlo, vrlo punim grudima, četvrtastim dekolteom. Kad ustane, preda me baci maramicu i kaže: „Pala mi je maramica pred tebe. To je počast za tebe, zar ne?"
Vatra u dimnjaku sad je stvarna. Dvije druge žene više su za ukras. Moughamova nećakinja, ne Rebecca West, govori mnogo, i vrtoglavo, i živahno, zlih očiju i sočnih usta. Očarava me njezina ži- votnost, i ona svoje slavljeničko raspoloženje posvećuje meni. Razgovor je uglađen i pun one nehajnosti u stilu „ti znaš da me doista ionako nije briga", koju prezirem, ali te noći uživala sam u svemu, kao što uživam u ružičastom sladoledu i ružičastim keksima, znajući da je ružičastost tu za ukras, i da ne dodaje ništa vitaminima. Rebecca West osjeća se i ponaša kao ja u eri prije Ranka, pomalo rastreseno, pomalo sputano, želeći sjati ekskluzivno, ali je duboko u sebi previše plaha da to učini, nervozna je i govori znatno lošije nego što piše. Osjećam takvo suosjećanje prema njoj, ali ga ne mogu pokazati jer jednom kad kažem: „Ne, neću te doći vidjeti nakon što se vratiš od zubara s vađenja zuba jer ćeš biti umorna", ona se preplaši, dodirne si kosu tjeskobnom gestom i odgovara:
„Zar izgledam tako užasno?"

Nazvala je svog agenta, gospodina Petersa. Nazvala je Jonatha-na Capea. Ja sam odnijela rukopise Petersu. Ona ih nije imala vremena pročitati.
Danas ću s njom provesti poslijepodne. Onda moram otići jer su mi zalihe hrabrosti male. Biti sama u Londonu (odbijam vidjeti svakoga tko me doista ne zanima). Jesti sama. Sve me to pomalo boli. Muškarci me progone pozornošću i ja sam ponekad u iskušenju. Avantura. Ništa nije dostiglo moja napuhana zamišljanja.
Subota. Ručak s Rebeccom. Njezin je sin tamo. Sve više i više razočarana njezinom nespolnošću, njezinom udomaćenošću, njezinom posljednjom knjigom, o sv. Augustima. Nisam znala zašto me takvi ljudi i njihovo pisanje ostavljaju izgladnjelom. Spopadne me nekakva bol od izgladnjelosti, emocionalna i mentalna. Možda više emotivna, ne intelektualna. To je život koji želim - ne ideje. Kad joj dam svoj roman, želim dotaknuti emocionalnu ženu u Re-becci West.
Sasvim je moguće da je Henry pobudio moj emocionalni i os-jetilni život, i da odbijam čisto intelektualnu hranu. Otkrivam se kako hodam ulicama kao što to čini Henry, fascinirana kućama, prozorima, ulazima, licem čistača cipela, kurvom, groznim kišama, sjajnim večerama u Regents Palaceu, Fitzroyevom Tavernom. Krila mi potkresa samo oprez prema muškarcima, jer osjećam da bi me bilo lako skrenuti s puta, a ja ne želim banalnu avanturu. Ili sam možda samo kukavica. Moja mašta ponovno bjesni, ali ja se ne mogu prepustiti zanimanju za prolaznike.

Prirodno, Rebecca West divila se Henryjevoj knjizi o Lawrenceu i tiho prešla preko Crnog proljeća.

Jučerašnja večer donijela je život.

Rebecca je došla sama. Upravo sam bila završila čitanje njezine knjige. U taksiju smo razgovarale bučno i žestoko. „Kakvo si obrazovanje prošla?" pitala me.
,Vrlo loše", odgovorila sam. I ispričala sam joj o svom ranom životu. R.: ,,I ja isto."
A.: „Ali uvijek sama mislila da si predivno kultivirana!"
R.: „Ja sam se sama stvorila. Moj otac je nestao kad mi je bilo devet godina, napustio nas."
Nju također! Poplava pitanja. Baš je htjela krenuti na fakultet kad joj se zdravlje pogoršalo. Bila je siromašna. Bila je glumica. Pisala je kritike. Pobjegla je od kuće s muškarcem.
Večera kod Ivy postala je nestvarna. Osjećala sam se dirnuto i uznemireno. Nismo dobro govorile, ali smo se razumjele.
Rebecca je u svojoj knjizi napisala za mene: ,,S ljubavlju, za Anais Nin." I ispričala se što je tako prisna, a mene je u njoj fascinirala upravo ta spontanost.
Nova Rebecca ukazala mi se te noći, dok sam bila zahvalna za tu svoju želju da vidim ljude gole i iskrene, što ih lišava njihove društvene i konvencionalne aureole i predaje mi ih bez poze i nadahnute emocijama.
Njezina i moja prošlost stvorile su jedan od onih strelastih pu-teva, i u jednom trenutku stajale smo gdje drugima trebaju godine da bi stajali.
Na rastanku smo se poljubile s puno uzbuđenja. Njezine su sja-juće, žućkastosmeđe, inteligentne oči svjetlucale. Njezin irski glas sad je bio tih.
Napustila sam London prebrzo. Nakon što sam dosegla vrhunac, uplašila sam se. Istina, moj je novac bio potrošen; istina, vidjela sam ljude koje sam morala vidjeti zbog Henryja; ali još je više istina da sam iskoristila motiv bijega. Strah od toga da ću zamarati Rebeccu, razočarati je. Eto.
Dovela me do najvećeg iznenađenja koje sam ikad doživjela u svezi svog pisanja. Rekla je, usred večere: „Ono što me čudi jest što si došla u London s dva rukopisa Henryja Millera, a zapravo si ti mnogo bolja književnica od njega - toliko zrelija."
Ostala sam nijema od iznenađenja. Slabašno sam prosvjedovala. To me osupnulo. Ne. Ona zasigurno pati od predrasuda. Ne, ne. Ona ima krivo.
A samo je bacila pogled na moj roman - koji sam joj konačno dala kad sam vidjela da mi je ona prijateljica, osjećala sam da to jest.
I sad sam tamo sjedila i osjećala da ona ne želi čuti o Henryju Milleru.
I osjećala sam, također, da mi Henry zbog toga nikad ne bi oprostio - kad bi znao. Shvatila sam, odjednom, da Henry ne bi htio da ja budem veća od njega. Da bi to ubilo njegovu ljubav.

Njemu sam se vratila u nedjelju navečer, varajući sve ostale pismima itd., kako bih ostala s njim.
I on me primio radosno, željno. Popravljao je Rakovu obratni-cu, shvaćajući ponizno njezine nedostatke, marljivo radeći.

Kad kažem Hughu i Eduardu što je Rebecca rekla, oni kažu: „Naravno." Ali ja im ne vjerujem.
Oni mrze Henryja.
A Rank, što će Rank reći o Henryju kao mislitelju? Zašto me Rank jednog dana pitao: „Zašto je Henry pisao o Lawrenceu, a i ti si pisala o Lawrenceu? Čudna podudarnost."
Njegovo me pitanje uvrijedilo jer je graničilo sa sumnjom, luđačkom sumnjom koja se i meni ponekad pojavi: najbolje stranice njegovog „Autoportreta" izvedene su iz „Alraune". Samo uvijek s vi- še snage, muške širine. Ali mi oboje imitiramo jedno drugog. Vraga. Svi mi imitiramo jedni druge.
Mene je pokrenuo Rimbaud, zar ne? Pitanje je: Koliko je Henry velik pisac?
Nisam učinila dovoljno za njega ako je on i dalje sirov, nezreo, neotesan, neravnomjeran, loš.

4. svibnja 1934.
Nije dobro. Ne mogu ponovno ispisati svoje djetinjstvo jer sam ga već napisala. Pa sam dobila ideju, dok sam razgovarala s Henryjem, da prevedem prvi svezak dnevnika [započetog 1914. na fran- cuskome] na engleski. Predstaviti prvi svezak, a onda, dvadeset godina kasnije, recentnu priču o Dvojniku u formi dnevnika.
Suočavam se sa svojim najvećim tehničkim problemima. Ohrabrena usijanim divljenjem gđe Bradley za prvi svezak.
Horace Guicciardi je rekao: „Moram reći da mi je tvoja knjiga bila strašno napeta. Morao sam je završiti iako mi se nije svidjela tema. 'Mandra' si, naravno, ti. Ona dominira knjigom čak i kada si je pokušala prigušiti. Muškarac je nestvaran, zamućen - on je važan samo zato što je to čovjek kojeg ti voliš. Čovjeka strašno počne interesirati Mandrin mentalitet. To je vrlo ženska knjiga, logika emocija." Hodam ulicama sretna, razmišljajući o svojoj novoj knjizi. Zadirkujem Henryja što mi je napunio glavu ulicama. Razmišljam o ulicama. Puštam sebe živjeti. Želim upoznati mnoge ljude,
posjedovati mapu stvarnosti kao što Henry posjeduje svoje mape Pariza i Brooklyna.
Ja sam naučila Henryja da ulice same po sebi nisu zanimljive, već moraju biti alkemizirane nekakvom dramom, emocijama. Ja sam probudila čovjeka koji hoda tim ulicama - ne više anonimnim mapama, već mapama stvarnosti, materije, forme i značaja.
Hugh, osjećajući moju neovisnost, odlazi Ranku i predaje se njegovoj brizi.


14. svibnja 1934.
Nemir. Ponovno tražim intenzitet, groznicu, metež. Sve se naizgled presporo kreće. Razmjena s Rebeccom West nije moguća. Poput June, ona je sretna s telegramima i brzojavima.
Viđam mnogo ljudi. Ponovno žudim za osjetima. Zamišljam. Želim. Puna sam golemih znatiželja. Kad god osjećam tugu zbog Oca, ja pišem. Kad žudim za njim, pišem. Kad osjećam kajanje,
pišem.


18. svibnja 1934.
Izazvala sam gnjev bogova. Strašno me boljela [kada sam je dobila] Rankova izjava, nakon što je pročitao Henryjevu knjigu o Lawrenceu: „Gdje je u svemu tome Henry?"
Shvatila sam da sam konačno zaslijepljena Henryjevom veličinom, njegovim dugačkim govorima, sakupljanjem bilježaka, golemim citatima itd. To je tragedija jer je Henry svoja vlastita žrtva, i zavaravao je sebe kao i mene. Živjeli smo golemu iluziju. Jednom jest rekao: „Pitam se govorim li ja išta? „
Naravno, ja još nisam uvjerena da Henry nije ništa stvorio. Tošto Rank osuđuje sadržaj, a Rebecca umjetnički neuspjeh, još uvijek ostavlja nestvoreno, neformulirano biće koje se bori da bude rođeno, i koje ja još nisam rodila.
To je još tragičnije meni budući da dolazi u isto vrijeme kad otkrivam da u svojoj utrobi nosim sjeme Henryjevog djeteta. Zatrudnjela sam prije pet ili šest tjedana. Otkrila sam to zasigurno prije dva dana. Znam da je to Henryjevo dijete, a ne Hughovo, i da ga moram uništiti. Iskusila sam najstrašniju mješavinu osjećaja -ponos što sam majka, žena, potpuna žena, ljubav prema ljudskoj kreaciji, beskonačnim mogućnostima majčinstva. Zamišljala sam tog malog Henryja, željela ga, odbila ga, uspoređivala ga s ljubavlju (to je izbor između djeteta i Henryja). Bila sam tužna, zanesena, povrijeđena, zbunjena. Mrzila sam ideju uništavanja ljudskog života. Promatrala sam transformaciju svog tijela - naticanje grudi, težinu maternice, osjećaj da me nešto vuče prema dolje, osjećaj rasta,


transformacije. Žudjela sam za vedrinom u kojoj se dijete jedino može roditi. Sad, u ovom kritičnom trenutku svog života, ne mogu ga imati, Henry ga ne želi. Ne mogu Hughu dati Henryjevo dijete.

Kad Henry i ja ne uspijevamo proizvesti umjetnička djela, stvorimo dijete. To me preplavljuje, veže me za njega, zastrašuje me. On se prema meni ponaša sa strahopoštovanjem i nježnošću. Ali on ostaje ego. On sam ostaje dijete koje ne želi suparnika. I ja stojim na misterioznom carrefour, neodlučna, ubijajući dijete samo zbog ljubavi prema Henryju i prema Hughu.
Prestrašena sam i sva vragolastost i strast se primire. Ne više djevica, sterilna umjetnica, ljubavnica, bezbožna poluljudska žena - puni cvat žene. Biti ubijen. U svojoj mašti ja sam prošla kroz majčinstvo. I dalje to smatram abdikacijom, kao odricanje, kao vrhovno žrtvovanje jednog ega. To mi se nudi u vrijeme kada sam naj-budnija kao umjetnica, kao sama, nesparena žena.
Zašto nesparena? Gdje je Henry? Čini se da Henry postaje dijete. Samouništavajuće, nezrelo dijete koje se mora toliko igrati, toliko spavati, toliko piti, i biti na ulici, neodgovorno i nesvjesno.
O Bože, o Bože, o Bože.
Noć. Odbijam nastaviti biti majka. Bila sam majka svojoj braći, slabima, siromašnima, Hughu, svojim ljubavnicima, svom Ocu. Želim živjeti samo za ljubav muškarca, i kao umjetnica - kao ljubavnica, kao stvarateljica. Ne majčinstvo, žrtvovanje, nesebičnost. Majčinstvo, to je ponovna samoća, davanje, zaštita, služenje, predaja. Ne. Ne. Ne.

Rebecca nije uspjela shvatiti Henryja - vidjeti dalje od kaosa, dalje od borbi. Ona je samo dala estetsku prosudbu. Antiknjiževna kvaliteta Henryjevog rada uvrijedila ju je. Nije razumjela da on ima mnogo toga za reći. Ja razumijem sve nesavršeno, sve nekristali-zirano, sve polurođeno. Prihvaćam nesavršenost. Nije mi draža Re-beccina ljupkost i elegancija. Mislim da su njezine primjedbe ne- adekvatne, poput fraza frivolne žene prije velike katastrofe.
I uostalom, nije me briga. Ako sam slijepa, neka ostanem slijepa. Jedina stvar koja je važna jest voljeti, ne kritizirati. Kritika je smrt.


19. svibnja 1934.
Ono što sam skrivala od sebe moja je čudna, idealna privlačnost prema Ranku. Uvijek suptilna usporedna struja - uvijek čudnovato razumijevanje. Slijepo, slijepo sam živjela. Danas me prisilio da se razotkrijem. Sinoć sam sanjala strastveni poljubac. Otišla sam njemu misleći samo na taj poljubac. A on je sve predosjetio. Zašto sam rekla: „Moje će se dijete roditi u prosincu i smije li biti poput vas?"
Toliko trenutaka u kojima smo se gledali bez riječi, uznemireni. One noći kad sam otišla s osjećajem da me voli (onog dana kad sam postala žena pred njegovim očima). Zaboravila sam sve to. Ali sanjala sam da, ako dijete neće biti dobro za Henryja i mene, moglo bi živjeti u Rankovom domu, jer je Rank otac, ljubavnik i stvaratelj. Henry je ljubavnik, stvaratelj i dijete - ne otac, ne suprug. Rank me prisilio formulirati svoje maštarije. Dijete Henryjeve krvi, ali poput Ranka. Dijete koje mora biti uništeno zbog Henryja. Dijete koje sam željela simbolički. Zadirkivala sam Ranka da sam zatrudnjela zbog njegove psihoanalize. Trudna i oplođena od Ranka - ne znam. Ja sam čista konfuzija. Drhtala sam. Željela. Osjećala sam njegovu ljubav. Sretna sam. Slijepa sam. Je li on taj koji me pitao: „I na čemu sam s tobom?"
Dijete koje je samo simbol nije potrebno. Nešto je moralo procvjetati između nas - Henry je to učinio cvijetom. Rank je stajao i promatrao, ali naše su se misli ispreplitale. Dao mi je veliku radost u svijetu različitom od Henryja. Otišla sam jutros probuditi Henryja s jorgovanom. Bio je preplavljen nježnim veseljem. Poljubio me tako nježno. Sjedili smo na terasi cafea, doručkovali. I ja sam bila puna svog sna, i puna tog čudnog, čudnog strahopoštovanja i radosti koji me dirnu uvijek kad sam podijeljena i raskomadana i kad se moj put rastvara na dvoje. Ne znam. Možda je to samo privid.


Utorak. Progonio me Hugh, koji pokušava nametnuti svoju volju preko moje, pokušava me prisiliti da zadržim dijete, začuđen mojom odlučnošću, ljut što ne želim pokleknuti i poslušati. Stoga je upotrijebio astrologiju i dva dana me pokušavao tlačiti mračnim prognozama. Uništio je moju hrabrost, on, Eduardo, i Earle, francuski astrolog. Opirala sam se; otišla sam do sage-femme, ali puna slutnji. A instrument koji je trebala nije imala - nije bio dovoljno malen za mene - pa je tretman odgođen. Ali progon od strane francuskih katoličkih liječnika, moj konflikt sa samom sobom i morbidne rasprave između Hugha i Eduarda za vrijeme dva dugačka praznična dana konačno su me slomili. Osjećam se deprimirano.
Danas sam vidjela Henryja i osjećala sve jači umor za njegov neprestani, nezatomljujući boemizam - kino, cafei, bilijar, kino, cafei, ulice, ulice, kino, cafei - neprestance ukrug. Vrlo malo rada, nimalo recueillementa.

Rank dolazi ispuniti potrebu, žudnju - odgovor na moju ozbiljnost, moju intenzivnost. Možda ne ljubavnik, ali vrlo potreban družbenik.


S Hughom sve se raspada. Sad kad njegova ljubav prema meni više nije neurotična, on može biti samostalan. Mogao bi podnijeti moj odlazak. A ja sam zatvorenica materijalne nužnosti. Žudim za slobodom, ali ne i postati Henryjeva supruga jer je on kreativan samo u jednoj formi - u svemu ostalom, u životu, u okolini, i odmoru, u zabavi, on je uništavao, element rasula.


25. svibnja 1934.
Razgovor s Rankom, čudan, poremećen, borben razgovor, poput dvoje ljudi koji se naginju nad ponor. On vidi da ja više ne odgovaram na njegova analitičarska pitanja. Ali vidim, također, da me ne pokušava otkinuti od sebe kao što bi učinio da osjeća kako nas je uhvatila psihoanalitička opčinjenost. Vjeruje li on da je očaranost stvarna? Čini se da oboje uživamo u napetosti, ovom nedostatku gesta.
Psihoanalitička opčinjenost! Ili stvarnost? Pitam Eduarda jer želim razgovarati o Ranku. Želim se čuti kako kažem: „Zaljubljujem se u Ranka." Eduardo kaže ovu bezbožnu izjavu: „Ti si neka vrsta žrtve goleme psihoanalitičke drame. Ti analitičari - Allendy, Rank - koji nisu živjeli, vide te kao divnu, tako živu, tako zanimljivu; ne mogu ostati analitičari, uhvaćeni su, traže svoje otkupljenje u tebi, život u tebi, iskorištavaju poklon koji im stiže, nemaju ga hrabrosti odbiti. Ti uvijek tražiš analitičara, jer su oni najviša vrsta muškaraca - najbliži Bogu. To je tvoja sudbina. Ti si žrtva, a ipak radosna žrtva. Tvoja ljubav iskupljuje druge."
Da, ne žrtva, jer sam ostala s Henryjem dva dana kad sam išla vidjeti Ranka. Ostavila sam Henryja za njegovim pisaćim strojem kad sam otišla vidjeti Ranka. Kad sam se vratila Henryju, bila sam puna strašne radosti, kao onih dana kad bih se vratila iz Artaudo-vog ili Allendyjevog zagrljaja. Grozna radost varanja - puna ekstaze prema novoj ljubavi i puna drugog, mračnijeg osjećaja vražjeg uživanja. Henry i ja igramo šah. Njegovo lice i ruke meni su uvijek tako nježni, zemaljski. Uvijek ga vidim kao tijelo mekane kože, kao što ne vidim nikog drugog.
Igrali smo šah, i ja sam mislila o Ranku, ne kao o tijelu, ne. Mislila sam o još jednoj penetraciji, još jednoj infiltraciji, još jednoj fuziji.
Ako Henry nije najveći živući pisac, zašto je to važno? Živjeli smo; radili smo; stvorili smo iluziju, život. Ne bih patila ni da otkrijem da uopće nije pisac. On je ljudsko biće. On jest ono što jest. Više ne vjerujem u uspjeh, u budućnost, već u bivanje. Bivanje. Danas. Radost. Ljudski život. Poštenje, besmrtnost, ne brinu me. Kratkovidna sam. Ja sam žena. Opraštam Henryju unaprijed. Bila je to moja iluzija, moja invencija. Uvijek ću izmišljati život. Životu je to potrebno.


26. svibnja 1934.
Henry sam stvara ambijent za mene, fizičku klimu u kojoj ja cvjetam. To je poput sunca. Porobila me ta klima kao što čovjeka porobi zemlja. Tlo i sunce. Ali još sam gladna za drugim stvarima; tu je mentalna klima, sanjarska klima. Henry ih dotakne tu i tamo, ali u osnovi ostaje zemaljski.



27. svibnja 1934.
Posjeti k sage-femme. Čajanka u vrtu za Louise, koja nosi zlatnu traku u kosi i zlatne naušnice.
Tu je bila i madame de Montagu, koja bi mogla biti, jednog dana, Hughova ljubavnica. Guram ga od sebe. Ona je lijepa, plaha, osjetljiva i vrlo impresionirana astrologom. Ona studira astrologiju.
Henry, u Hotelu Havane, piše o izmetu, čirevima, čankirima, bolesti. Zašto?

Andre [de Vilmorin] sjedio je na suncu, i njegov je profil bacao sjenu na naslonjač stolice. Louise je potrčala prema naprijed i rekla: „Daj da ti poljubim sjenu."
Samo sjene! Ja nisam bila zadovoljna ljubljenjem sjena! Zahtijevala sam tijelo. Zahtijevala sam tijelo, a konzumacija tijela uništava duhove. Odvratno ljekovito svojstvo čistog življenja!
Rank. Ne želim misliti na Ranka. Sjedim ovdje poput biljke i sanjam o gestama jer sam tako umorna od duhova. Ljubljenje sjena. To znači krv poput sokova gumene biljke, i ranu smrt, i ludilo.
Više nisam luda. Ne dam se progoniti. Poljubit ću Ranka. Et tout s'evanouira - toutfondra.


30. svibnja 1934.
U utorak sam odlučila postati analitičarka, postati neovisna, uzdržavati Majku, Joaquina i Henryja.
Vrpoljila sam se i mučila da bih dobila svoju novu zumbulno-plavu haljinu s kemijskog čišćenja. Htjela sam idućeg dana otići Ranku u svojoj novoj haljini jer će me on poljubiti. Otišla sam spavati puna snova, energija, želja. Ustala sam titrava, hrabra, impulzivna. Odjurila sam Ranku.
Nisam mogla govoriti. Ustala sam sa stolice, kleknula pred njega i ponudila mu svoja usta.
Zgrabio me čvrsto, čvrsto; nismo mogli govoriti.
Natjerao me da se vratim kako bismo razgovarali o mom radu. Bilo je teško govoriti. Ne mogu razmišljati ni raditi. O, Bože, ne znam za veću radost od trenutka kad jurnem u novu ljubav, nikakvu ekstazu poput nove ljubavi. Plivam nebom; lebdim-, tijelo mi je puno cvijeća, cvijeća s prstima koji me oštro, oštro miluju, daju mi iskre, dragulje, drhtaje veselja, vrtoglavice, takve vrtoglavice. Glazba u čovjeku, opijenost. Samo zatvaram oči i sjećam se, i gladujem za još, još, velika glad, proždrljiva glad i žeđ.

1. lipnja 1934.
Danas on nije bio sramežljiv. Odvukao me prema počivaljki i ljubili smo se divljački, opijeno. Izgledao je gotovo kao da je izvan sebe, a ja nisam mogla razumjeti vlastito prepuštanje. Nisam mogla ni zamisliti senzualni sklad.
Probudio se iz svog rastresenog ponašanja s naivnim pitanjem: „Jesi li ikad - je li ti ikad prije bilo ovako - možeš mi reći." I odvratio je pogled kao netko tko očekuje da će biti povrijeđen. Rekla sam:
„Ne, sve je drugačije." Što je on mislio o mojim drugim ljubavnicima? I kako je istinito da je sve različito; sve je uvijek različito.

Budimo se iz svoje opijenosti, i on govori, tako suptilno. Lukav je i suptilan.
Njegova je ruka ispružena, direktno, i stišće mi obraz, ili vrat, ne nježno — čvrsto. I sviđa mi se ta čvrstoća. Sviđa mi se animalni udarac naprijed.
Daleko sam od svih, od Henryja, od svega. Začarana sam.
Kad govori, osjećam da je ta tamnoputa, mitološka životinja tako potentna, da ne izgleda poput čovjeka, već poput životinje, ružne poput zemlje, pouzdane, žilave, i uma tako okretnog i nedoku- čivog. On me fascinira; on je taman, on je star. Stariji je od mene.
Čudno. Govorio je o totalnosti i parcijalnosti. Nitko ne bi mogao živjeti totalno - ne postoji apsolutnost. Da bi živio, čovjek mora uravnotežiti emocije i stvaranje; on je to naučio. To ne znači ne voljeti, ne davati sebe. U ravnoteži, također, postoji čitavo davanje. Snažan čovjek može načiniti cjelinu iz dva dijela. Sve ekstremno značilo je smrt; umjetnost me spasila kad sam davala previše emocija. Emocije bi me zaštitile od previše umjetnosti. On je znao da nije sposoban živjeti samo od jedne od tih dviju stvari.
„One se međusobno hrane", rekao je.
Ja sam također znala da je govorio o nama, jer sam ovaj put tražila još bliskiji brak ideja, bliskiji nego s Henryjem. Divlja potraga. Rankova vlastita potraga. Odmah su se pojavili i naši napadaji ideja. Moram mu dati analizu njegovih metoda. Ali rekla sam mu da baš sad ne želim misliti. Otkrivala sam mekani cvat života.
„Dobro", rekao je, „onda pristupi svom novom radu u stanju poluotpora. Dobro. To znači da te neće progutati. To će biti zaštita. A tvoj rad bit će zaštita od emocija. Ali tu neće biti nikakvog kon- flikta jer je tvoj rad u skladu... u skladu."
,,S tobom", rekla sam.
I tad sam znala da me Henry mogao progutati - i da ja više ne želim biti progutana. I da ne želim umrijeti u jadu i čemeru u kojem je Henry odlučio živjeti - da želim živjeti, živjeti.
Izašla sam od Ranka. Sunce je bilo toplo. Samo sam hodala, hodala niz Bois, kušajući, ponovno kušajući, sjećajući se samo emocija. „Za mene si nosila ovu novu haljinu - nikad je prije nisi nosila?"
Hodala sam, hodala, ali svijet je preda mnom teturao i drhtao poput pogleda iz aviona u filmovima.
Hodala sam istom cestom kojom sam hodala jedne zimske noći kad sam željela Johna, kad sam se upinjala i posezala za nemogućim, kad sam se mučila zamisliti ostvarenje, kad sam ljubila samo zrak i sjene, kad me praznina mog života slamala čim bih sjela pod svjetlost svjetiljke, čim bih se suočila sa stvarnošću.

Danas sam hodala natovarena prepunošću.
I idući dan dobila sam nježno, čeznutljivo pismo od Oca: „Idealizirala si me - očekivala si previše - ja sam samo jadni mali glazbenik. Gdje si? To nije ni tvoja ni moja krivnja. Progone me tvoje oči."
S tim pismom u džepu stižem u Henryjevu sobu, i on otvori svoje ruke. Ljubi me kao da sam nova. Mrzio je svijet, mrzio ljude, i tako mene volio još više. Prilijepio se. Izrađuje planove za naš bu- dući život. Radit će toliko bolje kad me bude imao uza se. Ja ću imati svoj „ured", ali blizu njega.
Samoća, izolacija, prestaju biti nepodnošljive kad smo zajedno. Manje smo sami.
Sukob novorođene veze s Rankom. Ta božanska nježnost s Henryjem. Igramo bilijar zajedno i on ne može podnijeti kad ja izgubim. Njegove plave oči nevine su i tužne. Tjera me osjetiti njegovu samoću i utočište koje mu predstavljam. Majku.
Očevo je pismo u mojoj torbi. Kolo se okreće. Meni se vrti. Otac mi stiže za nekoliko dana. Još nisam izbacila neželjeno dijete. Ležim na krevetu i želim spavati jer je ta punoća previše za mene.
Pišem fantastične stranice za „Alraune" o plesačici bez ruku (Helba Huara), o licima snježnih pahuljica, o ljubljenju sjena; i čitam o Golemu, pohlepno, sa strahom.


4. lipnja 1934.
Ono što je učinilo naše dane monotonima, Henryjeve i moje, jest to što on prerađuje Rakovu obratnicu za objavljivanje. Udubljen je u svoje prošlo ja, pokušava ponovno uhvatiti raspoloženje u kojem je bio kad sam ga prvi put srela, kad smo i ja i on osjetili da je možda novi Henry fikcija, da Crno proljeće i knjiga o Lawrenceu nikad nisu postojali. Maltretirala nas je monotona prošlost, život novinara, život s jadnim Fredom i prljavim Wamblyjem Baldom, ljubavne afere bez ljubavi, kurve i bidei. A Henry je instinktivno odlučio živjeti u sobi koju ja mrzim (također kako bi ponovno oživio prošlost), odlučio da bude i osjeća se gotovo kao prije. I ja sam se iznutra pobunila. Ružnoća sobe, mlitavost dana, bez obrušavanja i bjegova, i Henry, koji radi malo, monotono, bez obilja.
Otkrili smo to neki dan. I kad sam vidjela da teži nečem drugom, pokušava izaći iz tog gliba, bila sam sretna.
Smiješni su ti naši sni. Ja još uvijek zamišljam sebe kako pomažem Henryjevom stvaranju. Duboko u sebi nisam izgubila vjeru, iako je moj zanos prigušen. Ne osjećam ogorčenje zbog znoja, rada, truda koji dajem Henryjevoj knjizi o Lawrenceu. Strpljenja, strpljenja.


6. lipnja 1934.
Nakon što sam čitavu noć sanjala orgiju s Henryjem, otišla sam k njemu i pronašla ga depresivnog i punog žudnje. Odbio je u drugim prilikama okrenuti se perverznim načinima ljubavi, ali danas, nakon mnogo zadirkivanja i mnogih nezadovoljavajućih igara (trenutačno se ne mogu upuštati u pravo vođenje ljubavi), zaboravio se i ja sam prvi put progutala njegovu spermu.
Nakon toga sam se morala brzo napudrati kako bih na vrijeme stigla k Ranku.
Poluispruženi na kauču, razgovarali smo, i sva se čarolija nastavila. Rekao je: „Ti si za mene nepoznata žena. Sve što sam prije znao o tebi, zaboravio sam, ili mi nije od koristi."
„Da, ja sam nova žena."
„I osjećam kako ne smijemo tražiti da previše znamo."
I ja to osjećam. Osjećam da posjedujemo cvat, krhki ljetni cvat. Ne smijemo ga dotaknuti - tako je nov i osjetljiv.
Ono što ne želimo dotaknuti jest prošlost, ili moja prošlost.
„Ne misliš, dakle, da sam ja vražja; ne bojiš me se? Ne namjeravaš me uništiti analizom, poput iluzije?" pitala sam.
„Kako god si se možda prije ponašala - ne znam - ne osjećam da ćeš to učiniti sa mnom. Neću ti dati."
Smijala sam se. Sviđalo mi se njegovo „neću ti dati."
„Tražila sam ime za tebe", rekla sam.
,,I ja", rekao je Rank, ,,a na pamet mi padaš samo 77. Kad kažem 77, ti stojiš preda mnom." Ali prošlost se umiješala. Rekla sam: „Moj otac stiže sutra. Zagrli me čvrsto. Zadrži me." Tad je Rank rekao čeznutljivo: ,vidim da me ipak trebaš, ali ne zamjeram ti."
„Da. Pretpostavljam da ne bih imala svu ovu hrabrost da se nisam malo naslanjala i na tebe."
Bio je tužan što mi je potreban. Možda zbog tog sumnja u moju ljubav. Ali tad sam rekla: „Mogla bih ti reći čeznutljivo, prijekorno: A ti, ti mene ne trebaš. Oduvijek sam željela biti potrebna nekome.'"
„Mogao bih te previše trebati", rekao je Rank.
„Htjela sam te nazvati imenom stvaratelja Alraune - osim što ne namjeravam biti za tebe Alrauna u potpunosti..."
Odjednom me poljubio, poljubio proždrljivo. I natjerao me ležati ispod njega i ljubili smo se dok se ponovno nismo zaboravili, ali on je znao da moramo prestati, ali nismo mogli i u našoj opijenosti

našla sam se kako pijem i njegovu spermu. I on se bacio preko mene i šapnuo, divlje, u moju kosu:
„Ti! Ti! Ti!" Bilo je to kao jecaj iznenađenja, obožavanja, veselja, ekstaze.
Otišla sam s rukopisom jedne od njegovih knjiga i ponovno sam vidjela Henryja. Rekla sam Henryju: „Ženu bi trebalo hraniti samo spermom."
Pa smo razgovarali o psihoanalizi. A Henry je rekao: „Postani neovisna brzo, tako da možemo započeti naš novi život brzo, brzo."


10. lipnja 1934.

Stiže moj Otac i, kako se ja primaknem da ga poljubim, prolazeći iza prodavača karata, on strogo kaže: „To je zabranjeno, znaš."
I ja se nasmijem, ali vidim da ne osjećam ništa - ne osjećam ništa za ovog strogog neljudskog školskog učitelja. Ništa. Moja sloboda, moje veselje, pa čak i moje neočekivano i neprimjereno majčin- stvo - sve tako bogato, a moj jadan Otac poput mumije, isušena duša, sa svim svojim lijekovima, hidroterapijom i funkcionalnim materijalizmom. I ta ženska osjetljivost. Osjetljivost, to nije osjećaj.
O, ja sam slobodna! JA SAM SLOBODNA.
Tako zaboravljam sve o njemu. Idući dan odlazim Ranku. Tako je čovječan; tako ljudski i nježan i strastven.
Mnogo kasnije, ručak s Ocem. Pokušava me obeshrabriti i preplašiti glede mog rada, no na kraju ja izazovem njegovo zanimanje, živahno, pokazujući mu kako se brzo udaljavam od svake ovisnosti; nemam potrebe ni za njim, što za njega mora biti veliko olakšanje, dok nastavlja uživati u svom obilju. Tako odjurim Henryju da bih provela noć, i odlazimo u kino i ja počinjem vidjeti područja praznine u Henryju, mape Pariza, rječnike i inventare, pa se tješim debelim, značenjem bremenitim sadržajem Ranka, koji izgleda poput tužnog zanovijetala. Čitav život čudno je pun nedostataka. Ranku nedostaje ljepota, pa sam noć ranije, dok sam plesala s Turnerom, počela drhtati i tresti se. Zatvaram oči dok on postaje sve više i više poput nevjernog poroka, i odlazim kući opijena, pjevajući,
nakon što sam plesala poput crnkinje kako bih zabavljala sve, s potpunim odricanjem.

Moj je život prilično poput jazza koji slušam, samo en profnfdeur, i pitam se kakvu tajnu tugu pokušavam zaboraviti okrećući se tako vrtoglavo. Čini se da sam, otkako se Otac vratio, izgubila neš- to svog veselja i on mi je poput trna u oku.
Kolo, i jazz, i vrtoglavost. Rank i njegova dubina, njegova okretnost, razumijevanje. Henry i njegovi mlazovi kričave životnosti iz fontane, poput bezosjećajnih vrtloga prometa. Sve danas ima pomalo izlizanu boju jer kroz moj život teče otrov Očeve sjete, i on je veliki aborcionist - ne sagefemme koju moram vidjeti gotovo svaki dan.
Zašto je dnevnik ponovno oživio?


12. lipnja 1934.
Nakon tog mračnog trenutka počela sam ponovno sanjati. Išla sam se vidjeti s Rankom, vidjeti Njega; išla sam se vidjeti s Njim, htjela sam vidjeti Njega. Sve je zamagljeno, ali ja sam tako sigurna u toj svojoj sljepoći. Njega! Danas sam se probudila radosno, s radošću koju osjećam samo za njega, i čim sam u njegovoj sobi, to je poput mjesta duboke magije. I svaki put kad sjedimo jedno blizu drugoga, pokosi nas ista želja za bliskošću.
On je rekao upravo ono što sam ja osjećala: „Imam tako čudan osjećaj da proživljavam nešto
nesvjesno. Kad pokušavam misliti o tebi, ne mogu. Ne mogu te povezati ni s čim što znam, s analizom,

običnim životom, stvarnošću. Sve je poput sna, neuhvatljivo. Jednostavno sam izašao i hodao, jer ti si govorila da želiš izaći sa mnom i šetati."
Kroz konfuziju njegovih riječi osjetila sam njegovo raspoloženje, točno poput mog: glazba, misterij. Bez riječi. Bez misli.
„Poput toplog sna, toplog i strastvenog sna, ali ipak sna", rekla sam.

Izašla sam i čekala Hugha sjedeći u malenom parku pred Rankovom kućom. Sjedila sam na suncu, poput nijeme biljke, dišući i rastući u radosti.

Hugh me muči, Henry me iskorištava, Otac je okrutan; ali ja imam taj dragocjeni toranj s Rankom, otok udaljen i rajski.
„S tvojom pomoći, ovog ću ljeta biti sposoban održati ravnotežu između analize i življenja", rekao je Rank.
Čudno (ili nije čudno, jer sam bila inspirirana, možda) što sam tih dana bila sposobna napisati mu deset stranica sažetka o efektu njegovih teorija, ili stavova, na mene - i da je bio zadovoljan s nji- ma, da je hvalio način na koji sam ih izrazila, način na koji sam došla do srži stvari. To je trezveni, izravan komplet bilježaka - proizaš-lih iz klonulih snova i fizičkog zadovoljstva.
Sviđaju mi se zadovoljstva koja mu dajem; volim mu davati ono divno.
San se produžio i prenio u život, to je ono što osjećam. Moj je život istinski orkestralan.


14. lipnja 1934.
Ono što se događa jest sljedeće, kao što smo otkrili Eduardo i ja: ja sam proživjela uzorak anđela - ali samo izvana. Iznutra vražja. Kako izlaze moje knjige, otkrivam vraga. Čak i jednostavan Guic- ciardi kaže: „Jasno je da naizgled tiha Mandra vodi glavnu riječ u čitavoj knjizi". Polako bivam otkrivena. Ali ja negiram to otkriće i kažem Hughu: „Ono što je u romanu, jest laž. Ono kakvom ti se činim jest istina."
Povremeno bih htjela proživjeti vraga, kad vidim kako vrazi bivaju voljeni (budući da je moja velika preokupacija kako postati više i više voljena).
Kad me Otac i Hugh muče - zbog ljubomore - ja uzvraćam i branim se okrutnošću, ali samo u samoobrani.
Ne želim više biti mazohist, a nema izlaza iz mazohizma osim kroz sadizam. Eduardo zna da će me zadovoljiti samo pozitivni ekstremi.
Pat-pozicija.
Umjetnost. Polako, uz pomoć umjetnosti, ja ću spojiti te dvije žene.


18. lipnja 1934.
Tražila i dobila mir sa svojim Ocem - prekrasno primirje, ili možda ulazak na novu razinu. Objavila sam, i objasnila, i priznala, i učinila i njega iskrenim. Optužuje me da sam preženstvena. Priznala sam svoju pretjeranu osjetljivost. Rekao je: ,voljeli smo jedno drugo kao što se nijedno drugo dvoje ljudi nikad nije voljelo. A nastavljamo biti ljubavnici, ali ona vrsta ljubavnika koji zauvijek čeka- ju jedno drugo. Šest mjeseci nisam taknuo ženu - nisam mogao nakon tebe. Ali razumijem to što si se vratila Henryju - ti si preobilna, prepuna života - to me ne boli - ne, to me ne boli." (Ali glas mu je bio slomljen.)
Zaklinjao se u svoju vjernost. Ja ni u što ne sumnjam. Shvaćam da imam genie de doute - tako da ne znam. Mir.

Kad sam otišla Henryju, bila sam nježna, strastvena, zabavna. On strastven, ali i poput djeteta.
„Jednom kad sam svoju vjeru stavio u nekog - to je zauvijek. Nikad ne vjerujem da ćeš me povri- jediti." Ali on iskazuje razumijevanje za moj povremeni osjećaj ra-njenosti (obično zamišljene), što pokazuje starijeg, mudrijeg Henryja.
Neslomljen kontinuitet, ali četiri dana nisam mogla, nisam ga htjela vidjeti, nakon što sam vidjela Ranka. Ne sumnjam ni u što.
Odlazim danas Ranku i on konačno pita: „Što je s Henryjem?"
Iskrena sam. Kažem: „Izvanjske promjene u životu dolaze sporije od unutrašnjih promjena." I ne ispričavam se.
Henry se igrao filozofa, mudrog čovjeka i proroka za mene i za sebe. Rank je pravi filozof. Rank kaže: „Moći ćeš napraviti bolju sintezu moje filozofije od bilo koga drugog, jer ti ne intelektualiziraš."
Henry je dijete i neće postati stariji nego što je sa mnom u svojim najboljim trenucima. Svijet ga nikada neće vidjeti u najboljim trenucima jer svijet nije zaljubljena žena puna povjerenja. Nitko osim zaljubljene žene nikada ne vidi maksimum muškarčeve veličine.
Možda je istina da ja vodim glavnu riječ u predstavi, uvijek, ali istina je i da mene nekad predstava vodi, da plaćam svojom vjerom i iluzijom, da predstava postoji zbog moje vjere.


20. lipnja 1934.
Prepisati stranice iz četrdesetog sveska za očev roman. Čitati Rankov rukopis. Prekrasan, dubok materijal. Čekati da se jaje izlegne, što uzrokuje kašnjenje. Prihvatiti poziv Anne Green na večeru. Eduardo mi kaže da sam njegova „anima" i nudi mi uzdržavanje ako napustim sve i samo pišem. Otac je sretan i pun ljubavi. Obećala sam da ću u, budućnosti, postati Amazonka kakvom me on smatra. Vrtlar razrezuje stare kutije, stara okna, stara vrata za bojler tako da ne moramo kupiti ugljen, ali ja sam platila Kahaneu prvih tisuću franaka za objavljivanje Henryjeve knjige.
Spremam se napustiti Louveciennes u rujnu, možda zauvijek. Hugh se složio da bih morala imati mali ured za svoj rad, gdje ću živjeti sama od ponedjeljka do petka navečer. U petak ću mu se pridružiti. On prihvaća sve. Ja imam određeni način za zamoliti ga, pun ljubavi. Isto onako kao što mene Henry moli za sve vrste i načine ustupaka, hirova, darova.
Putove u vrtu prekrio je snijeg uvelih cvjetova. Sage-femme toplo mi se divi, a Turner zadršće kad mu stisnem ruku. Majka i ja bliske smo i intimne; Joaquin me gleda, kao i obično, kao da sam treptavi plamen, i tako ekscentrično pričamo o njegovoj dominikanskoj životnoj disciplini.


21. lipnja 1934.
Živjeti simfonijski: žuriti Henryju ujutro s novcem za njegovu stanarinu, čitati njegove stranice, dobiti poljupce; žuriti Ocu radi šetnje u Boisu s nježnošću i hirovitošću, dobiti njegov poljubac u vrat, poput njegovog prvog poljupca u Valescureu, i čuti ga kako govori: „Sretan sam sad kad smo ponovno u vezi"; čitati Ranku i osjetiti kako naglo, usred fraze, on osjeća da me mora poljubiti, i kako me strastveno poljubi, u trenutku me uskomešavši. Motiv poljubaca, i želje, i opijenosti krvi.
Živjeti simfonijski: pisati za Ranka; pisati „Dvojnika"; pisati ,,A1-raune"; pisati dnevnik. Misliti više na budućnost, na mali prostor


koji ću imati u istoj kući s Henryjem - na boje tog prostora, idealizirane vizije koje imam o njemu, kojima će se stvarnost morati prilagoditi. Okružena muškarcima, ljudima, plivajući u životu.


30. lipnja 1934.
Pronašla sam ljubav - pronašla sam ljubav, ljubav, jednaku ljubav! Blagoslovljena sam, blagoslovljena ekstazom, novom ekstazom, novom vrstom ljubavi, novim muškarcem, novim svijetom. Sanjam. Zatvorim oči i sanjam, i osjećam njegovu strast, vidim ga blijedog od strasti, vidim drhtaje njegovih usta. Vidim ga kako se vraća u sobu nakon što je pozvan da se udalji i odjednom gurnut prema meni, gurnut, silom čiji udarac osjećam. Ne mogu hodati pokraj njega, a da me on ne stisne. Metež, metež, ekstaza, sljepoća. „Ne mogu te pustiti. Ti!" I stvara planove za naš bijeg na selo jedne noći.
Ponekad razgovaramo, razgovaramo i odjednom se on nagne i ja zatvorim oči; zatvorim oči kad mi stavi svoje ruke na grudi i meni se zavrti.
Morali smo jednom razgovarati kao nekad jer sam se uplela u čvor s prošlošću. Pokušala sam odgurnuti prošlost prebrzo, prena-silno. Vratila se ugušiti me. Potom sam se oduprla svojoj potrebi za njim kao za analitičarom i ljudskim bićem. Odbila sam ga iskorištavati. Bilo mu je drago zbog toga, drago zbog napora koji sam učinila - ali bilo je dovoljno da ne želim imati potrebu za njim. Tad smo upali u prirodniji ritam. On jest analizirao; mi jesmo razgovarali. Rekla sam mu (najčudesnija iskrenost za mene) u kakvom sam stanju s Henryjem - istinu: „Ono što ostaje snažno jest moja želja da ga štitim. Prevladavajuća. Izbjegavam noći s njim; osjećam ga samo kao dijete." Sve. I kad je sve završilo, pali smo ponovno u svoju opijenost.
Rekao je: „Vidiš, nema opasnosti u našim razgovorima, analiziranju, filozofiranju, jer je ovo uvijek najjače, ovo na kraju uvijek pobjeđuje." On također zatvara svoje oči, s golemom unutrašnjom ekstazom.
Jedan dan. Budim se i pišem predgovor Henryjevoj knjizi. Prevodim. Prepisujem za „Dvojnika". Pišem Ocu. Jurim u Pariz, Ranku. Jurim u pekarnicu i kupujem pecivo za Henryja i jurim u Majčin stan, gdje sam ga ustoličila. Zračim zadovoljstvom. To ga zapali. Nije bio sposoban raditi. Inertan je i pospan, a budi se kada vidi mene. Putem, recepcionar me zaustavio da bi mi rekao sve o svom malom sinu, koji će jednom postati slikar.
Nakon čaja jurim do sage-femme, ostavljajući Henryja da pleše oko mog predgovora, koji mu se sviđa. Kod sage-femme pitam za veličinu cipela njezine male djevojčice kako bih joj kupila sandale jer odlazi na plažu.
Jurim natrag kako bih večerala s Henryjem, i odlazimo u kino, ali čitavo vrijeme sanjam, sanjam o snažnim, snažnim milovanjima i čudima razlika, o tome kako život može proizvoditi nove okuse, nova milovanja, nove fraze, nove ekstaze. On kaže: ,,S tobom se čovjek toliko udaljava od stvarnosti da je gotovo pa potrebno kupiti povratnu kartu. Strah me da se nikad neću vratiti ovamo."
Smijemo se povratnoj karti.

4. srpnja 1934.
Ne večeras, ne sutra noću, već iduću noć Rank i ja bit ćemo zajedno jednu noć. Pobjeći ćemo. On me želi odvesti nekamo. Nema potrebu za gradom, cafeima, samo potrebu da bude sa mnom, na selu. Ne možemo razgovarati kad smo zajedno; sanjamo, utopljeni u osjećaje.


7. srpnja 1934.
O, moj dnevniče, pronašla sam onog tko voli onako kako i ja volim! Pronašla sam onog tko se gubi u meni kao što se ja gubim u svojoj ljubavi. Pronašla sam takvu punoću kakvu donosi samo vjera, zanos takve vrhunske vrste da dobiva vjersku kvalitetu. To je sve što sam htjela, ta jednakost i

punina. Kako sam često žudjela za nekim tko bi me volio s božanskom pažnjom, trajnim zanosom koji sam dala Henryju - jer je to bilo apsolutno, jedinstvo. Tražila sam to, to nemoguće, očajnički, gladno. Prihvatila sam Henryja kao što se prihvaća ljudski život. Ali taj zanos, intenzitet, težina, ta nemogućnost, došli su k meni kad sam prihvatila ljudski život.
Od ljubavi se osjećam poput sv. Tereze, kao da nitko ne zna zanos, mističnu žestinu, destruktivnu potpunost moje ljubavi. Kako me pekla, proždirala. I sve to može ići Ranku. On to želi; on to daje; on se osjeća kao ja - on daje.
Riječ ljubav nije dovoljna. Oboje smo bolesni od svog veselja; istinski umiremo od veselja.
Slomljeni smo, u vrućici.
Svi oni koji su me pokušali prisiliti da se odreknem nemogućeg, da prihvatim stvarnosti ljubavi, njezina ograničenja! Ja je posjedujem. Opsjednuta sam njome. Prvi put nisam sposobna uživati u Henryju, nisam sposobna misliti ni na koga osim na Ranka - puna sam njega. Budim se misleći na njega. Njegovu nesebičnost. Mi živimo jedno za drugo. Uklanjamo zapreke. Volimo na način za koji svi misle da je nemoguć. Volim nemoguće. I ja sam nadjačana, omamljena. Unutarnja je ekstaza golema, zastrašujuća. Sigurnost, potpunost. Moja ljubav, ne ja. On nije ja, on je ono Drugo, ali on mi daje moju ljubav - jedinstvenu, čudnu formulu - ljubav koju nitko nije razumio, ljubav koju su nazivali neurotičnom, romantičnom. On je poznaje.
Vjerovala sam u ljubav, ali u neodgovorenu ljubav, i pod „neod-govorenim" mislim na onu na koju nije odgovoreno istim jezikom. Henry voli na svoj način. Mislila sam da će me moj Otac voljeti na moj način, ali nije bilo tako. Ali Rank, on voli do smrti, voli nesebično, voli.
Noć prije naše zajedničke noći nisam mogla spavati. Bila sam u vrućici. Čitav dan sam se pripremala, ispunjena nestrpljenjem, vizijama svoje mašte, kipljenjem svoje krvi. Trenutak je došao i ja sam sjedila u cafeu čekajući ga. Došao je i činio se vrlo bolesnim. Rekao je: „Ne mogu otputovati. Ustao sam iz kreveta kako bih ti to rekao. Jako sam bolestan. Jesi li ljuta? Mučim se čitav dan, misleći na tebe. Jesi li ljuta?"
„Ljuta? Bože, ne. Bolestan si, bolestan si i to je sve što me brine. I izašao si. Nisi smio izaći. Moglo bi ti škoditi. Moraš ići kući. Mogu li ići s tobom - biti s tobom neko vrijeme?"
Molio me da navratim malo kasnije. Kad sam stigla, ležao je na kauču i ja sam sjela kraj njega, vidjela sam kako drhti od groznice. „Ti. Bio sam previše uzbuđen. Tako me sram, tako sam nestrpljiv."
Razumjela sam ga i predobro. Sjetila sam se kako me intenzivnost s Henryjem činila bolesnom, unaprijed, zbog nervoze, iščekivanja, napetosti. Rekla sam mu to sve. Čekali smo predugo.
„Htio sam te previše", rekao je. „Čekanje je bilo nepodnošljivo. Nisam mogao spavati čitavu noć." I potom, s naglaskom koji nikad nisam čula, tonom koji je bio poput milovanja, rekao je riječ koju mrzim, a u trenutku je to postala predivna riječ: „Draga."

Ponovno ovog jutra, na telefonu, s njegovim čitavim tijelom i dušom: „Draga", i ja drhtim. Bolje mu je. Bit će mu dobro do utorka, kad Hugh odlazi u London.
Ne želim Henryja. Nisam uživala u Henryju. Želim samo njega. Ne bojim se strašne potpunosti, strašnog načina na koji volim. Nisam još naučila ne vjerovati.

Ocu: Ponovno ću učiti francuski, obećavam ti; ali trenutačno ne želim pisati, već stvarati glazbu. Duboko u sebi, obožavani moj Papa, ti bi bio vrlo nesretan sa ženom poput mene, jer ja sam neu- ravnotežena osoba koja život razumije lirski, glazbeno, u kojoj su osjećaji znatno jači od razuma. Tako sam žedna divnog, da samo ono divno ima moć nada mnom. Sve što ne mogu pretvoriti u nešto divno, napuštam. Stvarnost me ne impresionira. Vjerujem samo u opijenost, u ekstazu, a kad me obični život stavi u lance, bježim, na jedan ili drugi način. Dosta je bilo zidova.
Ti si sposoban pomiriti se s oboje. Ti pronalaziš vrijeme za divno (Valescure, Evaux-les-Bains), kao i za običan život (poput naše jadne zime). Ja uvijek odabirem mjesec, čak i za doručak. Ali ne


podnosim jednolične aspekte života. Svu banalnost ovog svijeta bacam u more. Takvo razmišljanje vodi ravno do ekstravagancije - ne, ne ekscentričnosti, ali uvijek do velikih koraka u čizmama od se dam milja.
Pokušat ću. Ako me to slomi, hoćeš li doći i pobrinuti se za mene?
Ravnoteža? Nemoguć san za mene, Padre-amor. Jer ja sam rođena pod znakom svete Tereze i velikih obespravljenih kurtizana. Jedno ili drugo. Misticizam zemlje ili neba, ali uvijek ekstremi.
Toliko o zvijezdama. Nemoj biti tužan, Papa. Astrološki, ja sam rođakinja Bergsona, George Sand, svete Tereze i Rimbauda. Dakle vidiš, umjesto bijega u Afriku kako bih izbjegla ludost, kao što je učinio Rimbaud, ja sebe posvećujem ludosti drugih i počinjem se ponašati dobro koliko je to moguće, kako te ne bih uzrujala. Ali reci mi, reci mi da me voliš takvu kakva jesam. Oslobodi me težine svog idealizma, koji je mislio da sam netko drugi. Žao mi je što sam te razočarala, ali takva kakva jesam, volim te kao što nijedna kći nikad nije voljela svog oca.


13. srpnja 1934.
Hugh je otišao u utorak, nakon što je rekao Ranku da ga ništa ne može uvjeriti da sam ja bilo što drugo osim žene kakvom on vjeruje da jesam, te nakon što je Ranku naslikao nevjerojatno naivan portret moje fundamentalne nevinosti. Upravo u vrijeme kad se ukrcavao na vlak, ja sam bila u Rankovom zagrljaju. Nismo mogli čekati na Louveciennes, na samoću. Potpuno sam se prepustila vatre-nosti za koju sam mislila da će se proširiti do najdubljih korijena senzualnog izraza. Moj zanos, poput golemog oblaka obojenog u dugine boje, probušila je ironija. Un education sexuelle reste d faire. Potrebna mu je poduka iz seksa. Ali, poput kreatora, izmjerila sam materijal i zaključila da je dobar: svi su elementi senzualnosti tu, potentnost, vibracije, neobuzdanost. Nedostaje samo iskustvo. Moj oblak nije uvenuo. Upali smo u san i napravili planove za iduću noć.
Louveciennes. Vrućina. Kuća hladna i mračna. Sjaj boje i sunca. Ležimo na krevetu. Prebrz, on je prebrz i nesvjestan ženske reakcije; ali ljubav je golema, prepuštanje ljubavi, nesebičnost.
Pripremamo večeru veselo, posve sami. On je radostan. Naš je razgovor daleko od sjajnog. Bliskost. Neprestance je traži. Pijemo šampanjac i on u njega stavlja breskve, kao što rade Bečani. Večer je bla- ga, poput latica ruža. Volimo biljke, jelo, smijeh, njihanje. Poezija svuda oko nas. Nema je u njegovu jeziku. Padamo u polusan. Prozor je širom otvoren prema ljepoti koja mi nanosi bol. On hrče. Moji snovi, poput disanja, izlijevaju se iz sobe u kojoj muškarac hrče. Nemirni snovi nenahranjeni. Ali kad želim otići, on me čvrsto zgrabi: „Nemoj otići. Nemoj me napustiti. Želim te. Gdje si? Ti!" Ležim tamo sanjajući, čekajući. Iz njegovog tijela struji intenzivna žestina. Ali ja želim biti sama.
Konačno, šapnem: „Moram otići i spavati u drugoj sobi. Ovdje se osjećam nelagodno. Ne mogu spavati."
„Zašto, zašto?" promrmlja.
„Netko bi mogao doći ujutro". (Maglovito sam mislila na ono jutro kad se Hugh vratio tako rano.) Pustio me.
Otišla sam u Eduardovu sobu (nije bio tu) i otišla spavati.
Ljudski život. Hoću li ikad prihvatiti ljudski život? Otrov mojih snova. Gotovo sam bila zaspala kad je došao, zovući me. „Ne mogu spavati", rekao je. „Ono što si rekla o jutru potpuno me probudi- lo." Smijali smo se. Otišli smo u njegovu sobu. Sjedila sam na rubu kreveta. Nisam mu htjela reći o Hughovom povratku tog jutra, jer to bi ga učinilo uznemirenim. Rekla sam da imam nejasne strahove o spavanju u istoj sobi, ovdje, u kući. Razumio je. Razgovarali smo. Smijali smo se. Natjerao me da legnem kraj njega. Potom ga je ponovno uhvatio val želje i uzeo me strastveno, ne uzbudivši me. Za njega je to bilo veliko čudo. Ja sam voljela samo njegovu ljubav prema meni. Meni je lako milovati i prepustiti se žaru. Za njega je sve to bilo veliko čudo: doručak u vrtu rano ujutro, mir i zadovoljstvo koje ja dajem, širina i prirodnost. Njegova sreća usrećila je mene. Samo me san u meni sputavao, san u

meni plakao je i ironizirao. Imao je korake kratke kao dr. Caligari. Njegova prirodnost bila je drugačija od Henryjeve.
Bio je zaposlen čitav dan.
Otišla sam Henryju. Henry je bio inertan, trom, zlovoljan. Slikao je akvarel, nije pisao, živio je mjesečarski. Blokiran poput Eduarda. I povučen.
Počeli smo se svađati ni oko čega, iracionalno, besmisleno. Ali odjednom sam shvatila da je to bila prikrivena scena ljubomore. Suze su mi došle na oči. Osjetila sam golemu uzrujanost iz Henryje- vih hladnih očiju. Sav naš razgovor značio je samo: Ti me napuštaš; osjećam da me napuštaš,. I razgovarali smo tako - kaotično, glupo, slijepo; ali ja sam znala što govorimo jedno drugom. On je bio tako sličan Eduardu kad ga mučim.
Pomirili smo se ni oko čega. Henry me čvrsto držao. Došao je do mene, i ja sam uživala u njemu, i ponovno se osjećala kao da nijedan drugi muškarac nikad nije ušao u mene ili me posjedovao. Samo Henry.
Srela sam Ranka na večeri. Njegova je radost vulgarna. Postavlja zagonetke i govori glupavo. Nema božanske radosti, samo viceve. Mogao bi ne doći u Louveciennes jer ga je nazvala njegova že- na. Odveo me taksijem do St. Clouda kako bih tamo mogla ići na vlak. Ljubili smo se u taksiju. Lako se ljubiti kad je plamen zapaljen između dvoje ljudi, kad postoji struja. Razočaranost ne uništava sve odjednom. Mora dogorjeti. Osim toga, ja volim tragičnog filozofa s velikim vrelom židovske ljubavi i osjećajnosti. Njegovo svakodnevno ja, njegovo vulgarno ja, le pain quotidien, uvijek je malo ustajalo. Patim od gladi za divnim.
Vlaka nije bilo dva sata. Šetala sam niz brijeg u St. Cloudu. Hoću li otići danas i uzeti droge? Hoću li se napiti do besvijesti? Hoću li uroniti u tamu? O, gorčina u mojim ustima. I potom jecaj, jecaj. Zazvala sam: „Henry, Henry!" Hodala sam niz brijeg, žudeći za Hen-ryjem. Je li izgubljen? Jesam li ga izgubila? Odgurnula ga?
Žurila sam taksijem do njegova doma. Nije ga bilo. Uzela sam ključ od recepcionara. Ušla sam u njegov krevet. Čitala sam. Čekala. U ponoć sam čula da se vrata dolje otvaraju deseti put, ali znala
sam da je to on. Henry tih, iznenađen, možda svjestan duboko u sebi - sretan. Rekla sam mu brojne laži. Nije bilo važno. Svojim osjećajem on je znao. Zaspali smo zagrljeni. Probudili smo se zagrljeni. Sve je bilo kao prije. Sjedili smo i radili zajedno na mom predgovoru za njegovu knjigu. I Henry je ponovno čudotvorno oživio. Novi čovjek. Sve se ponovno slagalo. Rekao je: „Ponovno sam budan." Nije rekao: „zato što si se vratila." Ali mi smo to znali. Rekao je: „Mučila si me ljubomorom."
Odmah je htio pisati. Bio je potpuno budan i sretan. Dolazi noćas u Louveciennes. Hugh se vraća kući u nedjelju navečer. Rankova žena vratila se sinoć, tako da je on zatočen.
Sve dok me Henry ne povrijedi, izda, ja sam njegova - doista sam se pokušala osloboditi toliko puta.
Onog jutra kada smo Rank i ja napuštali Louveciennes, dobila sam pismo od svog Oca.


16. srpnja 1934.
U nedjelju navečer primila sam Hugha s izmišljotinama. U ponedjeljak ujutro probudila sam se bolesna jer nisam htjela ići u Psihološki centar, niti sam htjela postati analitičarka. Ali otišla sam zbog Ranka.
Dok sam hodala po suncu prema Cite Universitaire, pala sam u grčko raspoloženje - život tijela koje u potpunosti cvjeta u mirisu filozofije. U konferencijskoj sobi petnaest školskih učiteljica i tri za- nimljiva, dinamična muškarca: Rank, tužan, crnih očiju, nježnih ruku; Hilaire Hiler, velik, glasan i preobilan, poput Erskinea; [dr. Harry] Bone, visoka čela, nasmijanih očiju, američkog stava.
Stanka na kraju prve konferencije, koja je bila poput zujanja pčela.
Rasprave su pragmatične, dosadne, poput svih američkih stručnih razgovora. Ne zanimaju ih ideje. Rank se čini predobar, sa svojim golemim kozmološkim knjigama, svojim nonkonformizmom,

svojom profinjenošću. Sad ga mogu na trenutak gledati kao sjajnog filozofa i opasnog Freudovog neprijatelja. Ulazimo zajedno u svoju ne-tragičnu epohu. Ali ona leži tu, na dnu njegovih crnih, crnih očiju, i na dnu mojih - ali danas se smijemo. Ja se smijem. Otkrila sam humor, uživanje.
Na kraju sesije, Bone dolazi ravno do mene i predstavlja se, govori, moli me da mu pomognem podići razinu rasprave, izgleda ironično, zabavno, pametno.
Rank me zamolio da ga pričekam. „Jesi li slobodna? Otići ćemo zajedno na ručak. Nađemo se za pola sata u cafću Porte d'Orleans."
Dolazi u žurbi. Naručuje piletinu. Više nisam bolesna. Kaže mi da se pazim Bonea - previše je pametan. Bone je odmah osjetio da ja barem ne dosađujem Ranku. Bone me zaustavio na izlasku:
„Zašto ne ručate ovdje u školi?" Piletina je divna, i ja se smijem. Rank me vodi do dražesne kuće u blizini parka Monceau.
Sad nemam izgovor ne uživati. Rank je postao uznemirujući ljubavnik. Ali sad se ja suzdržavam, vjerna Henryju. Uživam u zagrljajima i milovanjima. Igram vječnu komediju. Grč samo za Henryja. Misteriozan izraz vjernosti, uskraćivanje orgazma, kao što rade kurve. Tako je divno ne biti više plaha. Jedno vrijeme bila sam smrznuta zbog plahosti, drhtala sam, srca i tijela zaleđenih strahom. Ljubav je bila muka. Sad je sve spontano i samo posljednja brava ostaje zaključana, za onog Pravog, kao kod kurve.

Prihvaćam život kakav jest, ružnoću, neadekvatnosti, ironije, zbog radosti, zbog života. To je komedija. Malo je smiješno i, u najboljem slučaju, ono najstrastvenije puno je jednostavnosti. Jednos- tavnost. Ono što je moj Otac odbacio na štetu prirodnosti. Uvijek će ostati dovoljno za tragične dane. Danas sam se smijala, manje brinula, pustila druge da brinu. Premjestila teret.
Sad. Pitam Ranka mnoga pitanja. On zaroni svoju glavu u moje grudi i kaže: „Ne mogu misliti kada si ti tu." Izražava se samo nijemom, slijepom, nesvjesnom ljubavlju. Stapa se sa mnom, ali za- nemaruje moj izgled, boje, detalje.
Sve je jedno mračno jedinstvo - ponovna zamagljenost - nedramatizirano, neeksteriorizirano, ne- formulirano. Ja sam seks - njemu očito seks ukrašen drugim stvarima. Slika onog što on želi jest slika ljubavnice. Odobrava to što ja ne želim djecu - gadi mu se slika majke. Ja sam sjaj, i boja, i osjeti, i vino, i to me zadovoljava, neformulirano kao što jest - bez Artau-dovih formulacija! On me voli svojim osjetima. On me osjeća. Razgovor je sekundaran.


21. srpnja 1934.
Već se stvorio veliki jaz između Ranka kakvog svijet vidi i mog.
Rankovoj ljubavi dugujem taj veliki zanos, kao što Henry mojoj ljubavi duguje svoje najsnažnije kreativne uspone. Gledam njegova široka usta s golemom zahvalnošću. Živim u snu topline i svjetlosti.


23. srpnja 1934.
Seminar ne daje ploda. Ali srećem Ranka nakon toga i on jedva čeka ceremoniju ručka. Vozi me do kuće. Baca se na mene. Proždire me. Grize me divljački.
A onda ručamo u sobi s navučenim zavjesama. Ručak sa šampanjcem i smijehom. Kažem mu:
„Imaš talenta za življenje."
„Ali ga nikad nisam uporabljao", odgovara, „nikad uporabljao, do sada."
I nakon ručka ponovno legnemo i on me želi, i mi potonemo u dugačku orgijsku gozbu milovanja.

Kakvu duboku unutrašnju, tajnu utvrdu ja još držim zatvorenu za njega, i zašto? Njegova strast budi sve izvanjske razine mog bića, ali me ne čini potpuno njegovom. Ja mislim na Henryja.

Razbolim se ovog jutra. Hugh odlazi u Dinard, ali ja ne mogu imati Henryja jer nemam snage. Moram ležati ovdje sama. Volim život, a uvijek me ubije - fizički. Razgovor s Eduardom, i razotkriveno je ovo: osjećam da sam ja Rankova June. On me voli svojim osjetima. Mogu ga uništiti. Voli onu stranu mene koja je slična June, opasnu, pobunjeničku, perverznu stranu. Ja sam ga porobila i nisam postala njegova robinja (po svojoj frigidnosti). Ne želim stvarati s njim. To je učinio sam, preda mnom. Prilično uživam gledati da on uništava svoju vlastitu kreaciju (podrivajući psihoanalizu, od koje živi). U školi govori za mene, ne za druge, i taj govor ometa i zbunjuje druge. Mogla bih upozoriti Ranka, ali Rank želi živjeti. Ja sam veselje, tijelo, otvaranje i opasnost, pokret, boja. On žudi za nekom vrstom samoubojstva nakon što je vidio ultimativnu pogrešku svih filozofija i sustava ideja. Boji se istina koje je otkrio. One ne pomažu da živi. Upoznao me i izgubio glavu. Svima je očito da, kad ja uđem u sobu, on više ne sluša druge. Svojoj tajnici istrgne telefon kad ja nazovem. Iskoči iz prozora učionice kako bi me presreo. Ja sam svjesna veselja koje osjećam zbog te pobjede. Budući da nemam boga, kaže Eduardo, uvijek ću imati analitičare, koje svijet smatra muškarcima sličnima bogu. Kao pobjede. Kao što sam uzela svog Oca. Ali ja sebe ne dajem njima. Čuvam se. Koliko dugo mogu biti June za Ranka?
Eduardo i ja primijetimo da nikada nisam otišla do samog kraja svojih perverzija. Nisam uzimala droge s June. Prilagodila sam se Henryjevoj slici mene kao Juneine suprotnosti (ali povremeno Henry postane perverzan i kaže: „Kad budeš živjela sa mnom, natjerat ću te da odeš do krajnosti." A to znači: „Da budem June u meni.")
Budući da sam majka Henryju, ne bih mogla biti June.
Sad o kraju: Nisam išla do kraja s June i Henryjem. Zaustavila sam se negdje i napisala roman.
Roman je aboutissement.
Nisam otišla do kraja sa svojim Ocem u iskustvu destruktivne mržnje i antagonizma. Stvorila sam pomirbu i pišem roman o mržnji.

Henry je otišao do kraja s June. Može li on napisati roman? Četrdeset dvije su mu i živio je s njom osam godina i nije pisao o njoj.
Hoću li ja ići do kraja s Rankom? Što me sprečava? Rekla bih zdravlje. Ali to je kreacija.
Zarobljavam li sebe na rubu destrukcije i samodestrukcije kako bih sve to katalizirala u umjetnost?
Ne želim iživjeti June u sebi.
Eduardo me poslao svom analitičaru kao svoju animu. Ja, kao žena, ja ću dobiti ljubav koju on želi od analitičara, ljubav koju želi njegovo ženstveno ja. To je moja vlastita interpretacija njegova ut- jecanja da odem na psihoanalizu, iako zna što će se dogoditi.
Rekla sam danas: „Bih li trebala ići sad k Jungu i donijeti još jedan skalp?" Skalpove, ne lijek, ali više života i ljubavi. Robove. Eduardo obožava Junga. On zna da će Jung također postati human sa mnom. I da ja napišem roman o ideologijama tih muškaraca i drami njihove napasti prema meni - oni su svećenici, a ja sam Tai-da. Ne znam samo što me sprečava da budem June. Sućut prema pisanju romana ili slabije tijelo?

Danas sam se razboljela tako da ne bih morala nastaviti živjeti. Inače bi Henry bio tu, a sutra škola, u četvrtak Rank i u petak izlet do Dinarda, i tako dalje. Ili je to bilo zbog šampanjca? U svakom slučaju, imam osjećaj, ne tragedije, već visoke, perverzne komedije. Moći.

Eduardo i ja nastavljamo okretati obojenu kuglu. Ja pišem romane, možda, više kako bih doskočila nedostacima samog života. Roman je bio bolji od uzimanja droga. Bio je moja superiorna droga. Gdje život skreće u jalovu dolinu, ja se zaustavljam.
Mržnja prema Ocu. Rat s Ocem. Beskorisno traćenje osjećaja. Bolje je pisati knjigu o „Dvojniku".

Život s Henryjem. Zadovoljavajući i stoga ne pišem roman. Mogu samo načiniti njegov životni portret.
Ideja o proživljavanju June u meni, polovica mene koju sam tako brzo prepoznala u June snažno me privlači.Rankova je strast poput opijata. Živjeti samo za opijajuće trenutke života. Pustim glazbu i moja krv ponovno počne plesati. Glazba. Pročitala sam dio Rankove knjige o tehnici. Rekla sam mu:
„Zaljubljujem se u tvoje knjige. Jesi li ljubomoran?"
„To ovisi o tome koliko te one udaljavaju od mene."
Da, postoje dva Ranka. Rank filozof i psiholog i Rank ljudsko biće. Ljudsko biće ima samo jednu kvalitetu: moć ljubavi. To je ono što želim. Želim vino.
Ekvivalenti koje pronalazim za vino i droge tako su moćni, i daju život, ne smrt. Psiholog piše: „Frigidnost: jedan od tipičnih izraza pokušaja parcijalizacije bez mjere..."
Ali kako divno ja omogućujem „totalnost". Ganuta sam i odgovaram svakim djelićem tijela i živaca. Igram samo djelomičnu komediju. Toplina ostaje u meni. Dovoljno sam obilježena. Dajem do- voljno za kasnije sjećanje, žudnju.
Tako, biološki, izražavam svoje konačno povlačenje od Ranka. Samo djelomičnom ljubavlju.
„To bi tada dalo definiciju da je užitak rezultat uspješne parcijalizacije."

1. kolovoza 1934.
Krenula sam za Dinard tog petka apsolutno iscrpljena, osupnuta, osupnuta Rankovom senzualnošću, ganuta njome. On je tako pohotan i instinktivan. Zamagljen, puten život u toj sobi. I onda Henry; a onda, u Dinardu, kockanje, pobjeđivanje; i onda povratak Ranku i njegovom apetitu, i ponovno gotovo prezasićena ljubavlju.
Zamagljen, neformuliran svijet - kao Hughov - bez riječi. Tonem ponovno u sumrak, izmaglicu. Rank, kao Hugh, gubi se u mom tijelu i daje svoju dušu. Ja tonem također. Ne mislim; ne govorim. Eduardo je jedini koji vidi i zna u čemu je bit. Ja živim u snu. Snu punom ljudi, ljubavi, senzacija. Budim se samo za najtrivijalnije boli - zamišljene ozljede, nečije male prijestupe - i potom hitam natrag Hughovim širokim, zaštitničkim krilima, kad osjećam da čak i na najvišem vrhuncu mog života još mogu biti preosjedjiva i izmišljati ozljede.
Mračno, misteriozno, omogućujem Ranku sve geste svoje strasti prema Henryju, povećavajući iluziju o njegovom potpunom posjedovanju mojih osjeta; riječi i geste ponovljene, ali nestvarne.
Izgubila sam želju za pisanjem.


3. kolovoza 1934.
Depresija. Iscrpljenost. Kad ne mogu vidjeti Ranka, nedostaje mi. Njegov intenzitet, njegova ozbiljnost, njegova mračnost, njegov nedostatak riječi. Svijet snenosti. Spustila sam se u impulzivno, instinktivno. Ali Rank je brz i živ. Zbunjuje me; privlači me, kao Hugh. Drži u špilji.
Odjednom sam se prestala boriti s Hughom. Osjećam mu se bliskom. Nikad neće ući u život, jasnoću, izraz. Zbog analize upustio se u astrologiju, razvija se tamo gore. U životu je baš tako odsutan, nejasan, neveseo, spor, zakasnio, zaboravan, maglovit. Puštam ga živjeti.

Naša soba na rue Henri Rochefort, blizu Pare Monceaua. Tiha kuća gdje lijepa žena odvede čovjeka gore liftom, a da ga ne pogleda, bez postavljanja pitanja. Malo predsoblje, soba, kupaonica kao na francuskim litografijama. Telefonom naručimo ručak, i poslužen je u predsoblju dok mi nagi ležimo u krevetu, pušimo. Čujemo kako eksplodira čep šampanjca. Sobarica je nestala. Sve je poput igre, i ja se smijem, i gladna sam. On jede brzo, a ja sporo, poput Henryja. Njegove velike tamne oči

znaju se teško preokrenuti u svojim dupljama. Čini se da gleda preko okvira vlastitih očiju, spuštene brade. Teške su i tužne, kao široka usta. Nismo dovršili šampanjac. Nismo dovršili cigarete. Njegovo je tijelo opet zapaljeno, od glave do pete. Sad produžuje, produžuje, kuša u potpunosti. Vruće je kad se probudimo. Zajedno se kupamo. Kaže mi da je, kad je bio dječak, volio loviti ribu rukama, samo svojim rukama. I uhvatio ih je. Ulazim u kadu sa svojim satom i smijem se. Sve je sumrak jer je sve osjećaj. Razgovaramo milovanjima. Ležimo u tišini, ali on ukopa svoju glavu u moje grudi. I mrmlja zadovoljno. Poput mračne životinje.
Kako tijelo u dodiru s tijelom stvara parfem, a trenje riječi samo bol i podjele. Formulirati bez uništenja umom, bez petljanja, bez ubijanja, bez uvenutosti. To je ono što sam naučila živeći, tu finoću i strahopoštovanje osjeta. To poštovanje za parfem postat će moj zakon u umjetnosti.
To je pjesnik koji se potvrđuje zbog borbe protiv psihoanalitičara.


4. kolovoza 1934.
Sjedim pokraj senzualnog Hilera, koji me zamolio da mu budem ljubavnica, a ako ne ljubavnica, onda analitičarka, a ako ne analitičarka, bih li popušila kiefs njim?
Za osam tjedana živjet ću blizu Henryja. Uvijek Henry. Toliko bih voljela jednom pušiti s Hilerom, ležati s njim, jer on izgleda toliko poput Johna. Također bih voljela u potpunosti porobiti Bonea, njega, koji dršće kad mu se približim. On to iščekuje.
Ali ja provodim svoje slobodne večeri s Henryjem i reagiram samo na njegova milovanja. A žudim vidjeti Ranka, da me miluje i opkoli. Isplanirali smo biti u Londonu istovremeno.
Pomirila sam se s Hughom, prihvatila njegova ograničenja u životu, u besanoj noći. Osjećam nježnost.
Shvaćam svoju ljudsku ispunjenost u potpunosti i prihvaćam svoju duhovnu, mentalnu usamljenost. Posjedujem vlastitu dušu sama, ovdje u dnevniku.

Ne mogu još popraviti svoj roman. Završila sam prijevod sveska broj jedan [dnevnika] na engleski. Planiram put u London, kamo nas je pozvao predsjednik banke. Vidjet ćemo Rebeccu West. Planiram svoj život u listopadu.
Henry je rekao: „Kada budemo živjeli zajedno, neću ti više dati trčati tako naokolo."


7. kolovoza 1934.
.

Je brule. Gorim od svih svojih žudnji - svih snova, svih zamisli-vih senzacija. I ideja.
Govorila sam jučer za Bradleyjeve poput baklje; humor i lakoća dodira, također (kakva metafora!). Govorila obilno.
I danas sam provela nekoliko sati s Henryjem. Istovremeno, strašno žudim za Rankom. Vidim ga u školi. Ne možemo se naći. Fizička glad. Uhvaćena sam, uhvaćena. Svjesna sam strašnog egoizma, da se moja taština, umišljenost, povećavaju s mojom snagom. Sve je povećano tim širenjem mog ja. Tantpis. Zabavljam druge, inspiriram ih; te stvari ne mogu se činiti bez golemog ja!

Henry ponovno čita moj roman i iznova se zaljubljuje u mene. Kaže da ne bi mijenjao ništa na meni kad bi i mogao. Plakao je i smijao se nad knjigom. Zajedno tražimo naš budući dom.

I Rank doleprša u zjenicu moje mašte dok sam s Henryjem. Rank, brz, i malen, i napet, i mračan i strastven, poput drugog dijela samog Henryja, dvojnik. Tu osjećam čudnu korelaciju; pola se Henryja odvojilo i voljelo me.
Moje su grudi pune i teške; između njih skupljaju se sjene. Imam dovoljno ljubavi za davanje - dovoljno, dovoljno. Gorim, gorim kao Ivana Orleanska.
„Dakle, psihologija je konačno postala najgori neprijatelj duše." (Rank)

Bradley misli da možda nisam dovoljno stara da napadne moju veliku temu (priču o Ocu). Predlaže da napišem nečiji život kao pripremu. Voljela bih biti Kraljica u Alisi u zemlji čuda i vikati odrješitim glasom: „Odrubite mu glavu!" Ali kad je kasnije dodao: „Teško mi je sad govoriti - nisam se još naviknuo na svoje umjetne zube", potrgala sam dekret o smrti. Iako su postojala dva ozbiljna zločina protiv njega. Postavio je Blanche Knopf da prosuđuje moj roman, a sada mi nehajno govori da je ona apsolutno bez inteligencije.
Slušam violinu i sanjam o Rankovim sutrašnjim milovanjima.

San: Nakon razgovora s Eduardom o mom osjećaju da sam mu poput majke, da sam [svoja tetka] Tia, dolazim u posjet Tiji. Otkrivam da joj je tijelo odsječeno ispod ramena, iznad grudiju, i pribijeno na nisku platformu na malim kotačima. Lice joj je živahno i lijepo. Kleknem kako bih razgovarala s njom, pokušavajući se pretvarati da ne primjećujem ništa abnormalno, ali preplavljuju me briga, i strah, i osjećaj da se to događa meni. Pitam se kako može biti živa, budući da nema srca, i kako može jesti i probavljati. Odjednom Tia postaje histerična. Trza se i prevrne poput skarabeja, s platformom u zraku. Netko je pokupi i postavi kako treba. Primjećujem da se od napora oznojila i da joj je haljina mokra oko vrata.
Taj me san progonio danima, i njegova živopisnost i realizam bili su nezaboravni. Rank: „Utjecaj sna na stvarnost jednaka je, a čini se i mnogo važnija od utjecaja stvarnosti na san."

Strast koju mi donosi Rank je zarazna. Gubim se u njoj, svaki put sve više. Pomete me. Soba sja od nje. Ja postajem uhvaćena u njegovom treperenju. Sve je tijelo i tišina. A ipak, ja nemam njegove strahove. On se boji da možda neće trajati, da bih mogla pobjeći od njega. Osjeća se izgubljen i počinje se bojati intenziteta. Sad zna da je život sadržan samo u ta dva ili tri sata; uranja u njih. Pohotan je, proždrljiv. Kad se probudi, govori, on je ono drugo. Ja budem oslobođena, ponovno izolirana. Imam manje nježnosti, manje sućuti nego što sam nakon strasti imala za Henryja. Gotovo nikakvu. Samo senzualna reakcija. Bez želje za davanjem, bez divlje iluzije. Ali kad ga molim da me oslobodi škole, on kaže samo: „Nedostajat ćeš mi", i jer ja mislim samo o njemu u toj školi, među šačicom Amerikanaca, odlazim sutra vidjeti kako se oči tog malog nesretnog muškarca ozare, dati mu užitak. Ali mrzim školu kao što mrzim svijet, kao što mrzim društvo, kao što mrzim sve osim svog vlastitog individualno stvorenog svijeta, sa svojih nekoliko odabranih stanovnika.


10. kolovoza 1934.
Otkrila sam monotonu stvarnost, značenje Lawrenceovih i Hen-ryjevih poruga i naklapanja o dezintegraciji svijeta (to su za mene bile samo riječi). Sudbina! Pesimizam kod Hugha, kod muškaraca, konkretne tjeskobe muškaraca koji gube moć i novac. Vidjela sam posrtanje, egzodus Amerikanaca, promjene i pustošenja uzrokovane uvjetima u svijetu. Individualni životi potreseni, otrovani, promijenjeni. Borba i nestabilnost svega toga. Bilo je to previše za mene. Boljelo me čitav dan. A onda, s velikom, gnjevnom, očajnom tvrdoglavošću, nastavila sam graditi svoj individualni život kao da se ništa ne događa. Odbijam dijeliti univerzalni pesimizam i inerciju. Stavljam naočnjake, vosak u uši. Ja sam ona koju će ubiti dok pleše.

Plesanje. Rank i ja sami u studiju Chane Orloff, koji je posudio. Uranjamo u divijaštvo. Pijani. Njegov me žar ozlojeđuje. Rank me okružuje, potpuno me okružuje, iako, kad se probudimo iz svoje fizičke bliskosti, ja se probudim slobodna od njega. On pod moje tijelo stavlja opsadu. Moje tijelo ide k njemu kao što bi ga moglo privući da ušeta u plamen. Idem tamo gdje su plamenovi.
Svi me gledaju kako gorim. Pitala sam jednom koji bi bio taman Dvojnik, Otac ili ja? Ja. On živi asketski, i gleda me, fasciniran. ,fenx dartifice", kaže. Ja ga znam nasmijati, sada, sa svojim pismima punim oduševljenja, i tjeram mu krv da brže teče. On mi više ne može postaviti nikakva ograničenja. Nitko mi ne može postaviti ograničenja. Čak ni očaj svijeta.

Rankove oči. Ispunjaju sve šutnje. Njegov osjećaj potpunosti. Volim mu to davati, kao osjećaj prepuštanja koji je Henry dao meni. Kako je sladak, taj gubitak sebe.
Kad se probudimo, mičemo, razgovaramo, cjelina se razdvaja na slojeve. Postoje slojevi na kojima se ne susrećemo. Njegovo je razumijevanje beskonačno, poput mora, ali ja sama jedrim po njemu. On je sve, beskrajan, ali ne personificiran, opipljiv, osim u ljubavi. Duga razdoblja šutnje, neproživljene, nehumane. Odjednom postane razgovijetan i formulira ideju o Henryjevoj knjizi o Lawrenceu, o ženskoj psihologiji. Oštar je i jasan. A potom oscilira i posrne ponovno, glavom i svime, u šumu mojih grudi, kose, nogu. Il veut se per-dre, se noyer en moi. On se želi izgubiti, utopiti u meni.
Rekla sam zbogom školi (upravo kao što sam učinila kad mi je bilo šesnaest i kad sam izašla iz škole Wadleigh High). Što je to što spašavam od običnosti, od ustajalosti takvih mjesta, ljudi? Moj individualni svijet.


11. kolovoza 1934.
Posjećujem Henryja, koji je sve svoje nade uložio u naš zajednički život. Uzimam kinin kako bih ubrzala nesenje uskrsnog jajeta. Nagrađujem Hugha što je bio šarmantno pedantan sinoć, osvajajuće čitav i iskren. Kad sam sama čitav dan, nisam sretna. Tad se sve ludosti, opsesije i maštarije vrate i nasrnu na mene.

Nedjelja. To je moja droga i moj porok. To je trenutak kad uzimam misterioznu cijev i uživam u devijacijama. Umjesto da pišem knjigu, uživam, i sanjam, i razgovaram sa sobom. Droga. Okrećem se od stvarnosti u prelomljeno, pretvaram događaje u paru, u malaksale snove. Ova hitajuća, prisiljavajuća vrućica koja me drži napetom i potpuno budnom tijekom dana rastapa se u prepuštanju, u improvizaciji, u blaženstvu i kontemplaciji. Moram ponovno proživjeti svoj život u snu. San je moj jedini život. Tražim u ehu i odjecima preobraženje koje jedino čudo može ostaviti čistim. Inače se gubi sva čudesnost. Inače se muškarac koji je začarao moje tijelo pokazuje samo kroz svoja izobličenja, a jednostavnost postaje hrđa, hrđa koja pada na artikulacije koje bi se smjele slomiti samo pod težinom užitka.
Moja droga. Prekriva sve stvari maglom dima, izobličuje i preobražava kao što to čini noć. Sva tvar mora biti za mene spojena na taj način kroz leću mog poroka, ili bi hrđa života usporila moj ritam do jecaja.


14. kolovoza 1934.
Zaljubljujem se u Ranka. Ne mogu živjeti, a da ga ne vidim. To je glad, nepodnošljiva glad. Pohitala sam danas k njemu. To je kao diranje vatre. On me čini strašno sretnom. Negdje, duboko dolje, duboko dolje u mraku, mi smo bliski. Ja tamo ležim i pitam se zašto me čini tako sretnom.

Rank mi daje najneuhvatljiviju od svih stvarnosti, stvarnost ljubavi, aktivne, eksplozivne ljubavi. Ljubav ga preplavljuje, zadaje mu bol, kao i meni, preore ga; on gotovo jeca od radosti prepuštanja, ekstaze milovanja. Nježnost koja je toliko beskrajna da ga slama.
June je rekla, i znala koliko i ja, da to nije Henryjev način voljenja. A ona je također žudjela za tim. To je ženstvena ljubav, zanesena, proždrljiva, apsorbirajuća, gotovo fantastična, abnormalna. U tom izvoru istosti, jednakosti temperature, postoji odmor od sumnje i tjeskobe, postoji radost koja je tako rijetka, tako rijetka. Nježnost. Čist osjećaj, čista nesebičnost, čisto prepuštanje, prerastanje sebe, daleko dalje od svih ja. Kipovi [u studiju Chane Orloff] svugdje su oko nas, sve nabrekle trudne žene, okruglo meso, zrele grudi, materinstvo, obilje.
Pogledam prema bijelom stropu. Rankova glava na mojim grudima (to su sad prave grudi, pune i teške). Rank govori o svom očaju. Možda će biti prisiljen otići u Ameriku. Ovdje ne može zaraditi za život. Mrsko mu je što mora ići. Što ćemo učiniti? Osjećam se kao da me netko udario, i veliku, veliku bol. Predlažem druga rješenja. Pomažem mu napraviti planove. Sva je naša radost ležati tijelo uz ti- jelo. Ne želimo pisma, razgovore, ideje. Nemamo ništa što bismo zajedno stvarali. Njegovo je stvaranje dovršeno. On želi živjeti. Uskrsnut u tijelu. A pritisak stvarnosti je grozan.

Ja sam se držala svog „djeteta", Jajeta. Trebalo mi je duže nego ikojoj drugoj ženi da pobacim. Zaprepastila sam sage-femme. Začeće je, zbog preokrenute maternice, bilo doista nemoguće, ali dogo- dilo se. Pobačaj je trebao trajati dva tjedna. Meni su trebala četiri mjeseca. Uživala sam u osjećaju rasta u sebi, dobrom fizičkom osjećaju, bogatstvu, povezanosti sa zemljom, čitavim fizičkim iskustvom trudnoće. Imam snove: o ženi koja baca dijete u more, i bijesna sam na nju. O sakatoj djeci koju pokušavam ne gledati. Mržnja prema destrukciji. Ovo sjeme u meni, voljela sam ga.
Svjesno, donijela sam odluku i provela je. Nesvjesno, zadržala sam iluziju. Trbuh koji raste, osjećaj širenja, punine.

Počinjem pismo svom Ocu i zaustavljam se jecajući. Frustracija i očaj. On nije nikakav Otac. Ja volim sliku njega koja ne postoji. Kad ga nema, ta me slika počinje opsjedati. Znam, kad je blizu, to je čisti jad.
Ne osjećam se dobro. Došao je Dana Ackeley prijatelj Hugho-va oca. Glas baš poput Johnovog, i upravo jednak način na koji izgovara moje ime, tako da kad je rekao: „Anais, ručak je dobar", bilo je to kao da me obasuo crvenim karanfilima. Ja sam samo more senzacija, bez kormila zbog osjećaja.


15. kolovoza 1934.
Vidim Henryja kako zamišlja i stvara naš zajednički život, uzbuđen i potpuno budan, planira kako će prodati svoju knjigu, koliko će raditi; vidjeti njegovu radost što ima „seks, dom i hranu, i najbolji seks" - čini me radosnom. On je nježan i ljubomoran. „Jesi li rekla Ranku da je to naš dom?"
Nisam rekla Ranku. Više od svega voljela bih živjeti sama. Ponovno ne radim baš ono što želim. A nježnost prema Henryu pobjeđuje sve. Uhvaćena sam. Kad bih samo mogla zaboraviti Ranka i ponovno postati apsolutna. Sva Henryjeva — slijepo, fanatično. Uvijek se nerazdvojivo vežem. Uopće ne pripadam sebi! I sve je dobro. Ljubav je božansko ropstvo. Ja volim. Volim. Volim. Ne bih mogla ostaviti ni Henryja. Ne bih mogla živjeti bez Henryja. Niti bez Ranka.
Osjećam stvarnu strast prema Ranku - fizičku slijepu glad. Sve oko trenutka kad liježemo zajedno nije toliko važno koliko vatreni sudar. Htjela sam toliko jako tu tamu i intenzitet, taj instinktivan, čisto strastveni tijek. Ne možemo pričati; ne možemo se razdvojiti čak niti da bismo pričali. Rekao je:
„Upravo zato što sam završio svoju kreaciju bez tebe, mogu te voljeti kao ženu", samo ženu. Strast. Bez priče. Bez kreacije. Bez majke. Bez zajedništva. Bez nježnosti. Samo sudar i opijenost, vezanje i fizička glad koju ništa ne može utažiti.

Tad je rekao: „Nikad se nisam tako od srca smijao u svom životu kao s tobom." Ulio je svu svoju radost u mene, svoje nove radosti. Smijao - na eskimski način? (Eskimi kažu, na svom čudnom jeziku:
„Smijali su se zajedno" - što znači da su vodili ljubav.)
Kad smo razgovarali o socijalnoj psihologiji i dvojniku, pitala sam ga zašto se sjeća samo Robinsona Crusoea na otoku kad su dvije trećine knjige zapravo o Crusoeovim putovanjima nakon što je napustio otok. „Ali ne zaboravi petak", rekao je Rank (petkom se obično sastajemo. Petak je moj dan za izlazak; tjedan i dva mjeseca od petka on me očekuje u New Yorku). „Crusoe je mogao podnijeti svoj pusti otok zbog Petka."


23. kolovoza 1934.
Probudila sam se u ranu zoru i razgovarala s Hughom: „Moja definicija umjetnosti jest djelo ljudske ljubavi. Ako napišem sintezu Rankovog rada, to će biti o njegovu životu, ne intelektualizacija, već dramatizacija." Srećom, Hugh je bio u polusnu, a ionako, kao što je rekao Rank, Hughov dvojnik, ili drugo ja, uopće ne zna što druga polovica misli ili radi. U jednoj polovici sebe on zna sve što ja ra- dim; druga polovica ne zna. Te polovice nikad se ne susreću niti komuniciraju. Tako da nema shvaćanja, nema kristalizacije.

Rank dolazi, govori o životu. Govori o ovoj ljubavi koju ne nazivamo ljubavlju, ovoj ljubavi iznad ljubavi kakvu poznajemo, beskrajnoj, bezgraničnoj, kozmičkoj, neidividualiziranoj, bez boli, bez ogra- ničenja, nesebičnoj, razini glatkoće koju ja ranije nisam poznavala, a nije ni on. Ne znam gdje živimo, ali to je najveći i najviši svijet koji sam ikad upoznala.
„Prije sam negirao život, ili mi je on bio uskraćen - prvo od strane mojih roditelja, potom Freuda, a onda moje žene." Njegov ulazak u život prekrasan je spektakl.
Odjednom pričamo o plesu - Saloma - što bi on radije vidio kako radim nego da radim analizu, jer to je bliže životu. Čuje kako sam dogovorila sastanak s La Joselitom kako bismo ponovno plesali na Uskrs, što nisam održala jer sam otkrila da sam trudna. Dijete me držalo podalje od plesa, a tad, pretprošle noći, željela sam plesati da bih ga izgubila - divljački ples!
Rank govori o plesu, plesu. Dakle, struja života tako je jaka, tako moćna da je ja prihvaćam i okrećem leđa umjetnosti.

Allendy pošalje po mene. Tužan je, depresivan. Osjeća da umire. Osjeća da me gubi. Poseže za mnom, moli me, preklinje, bori se. Kaže da osjeća kako me iznevjerio kao muškarac, želi još jednu priliku. Još dvije prilike. Voli me. ,Ma petite Anais - ti si bila ta koja me učinila perverznim. Pozvala si me, sa svom svojom maštom. Igrao sam ulogu za tebe, i nije mi bilo ugodno. Nisam to činio dobro."
„Ne želim igre", rekla sam.
„Dobro, dopusti mi onda da budem ono što jesam, i da te ponovno osvojim. Dala si mi osjećaj manje vrijednosti." Htjela sam se nasmijati.

San: Odlazim svom Ocu tetoviranog lica, s iglama još na njemu, zbog ljepote. Osjećam se vrlo lijepo. Ali kad dođem kući, pogledam u zrcalo i skinem igle, moje se lice raspadne na trokutaste dijelove, razbijeno. Odjurim k Majci: „Što da učinim?" Ona vrlo jednostavno izvadi češalj i počinje mi češljati kosu, koja je srebrnobijela, govoreći: „Sve će biti u redu za trenutak. To je sve što moraš učiniti."


27. kolovoza 1934.
Moj život uvijek će biti tragedija. Sad sam u Louveciennesu s Henryjem, pakiram knjige za naš novi dom, stvaram planove, arhi-viram svoje rukopise i čitavo vrijeme razmišljam o Ranku, žudim za njegovom ljubavlju, nadam se da me Henry neće poželjeti. Zapravo, ne želim živjeti s Henryjem, no ovaj sam život sama stvorila. Danas želim živjeti sama jer volim previše muškaraca.
Je li Henry sad taj koji se čvrsto drži, koji je ljubomoran, ali je li on biće koje dobiva ono što njegov egoizam traži? Pola ljubavi.

Utorak. Vidjela sam liječnika, koji je otkrio da sage-femme nije postigla ništa. Moram proći operaciju, a dijete je šest mjeseci staro, živo i normalno. Bit će to gotovo porođaj. Trajat će više od tjedna. Počela sam se osjećati tako teško i unutar utrobe pojavili su mi se lagani trzaji. Pogledam dolje i vidim okrugli bijeli trbuh. Moje su grudi pune mlijeka, mlijeka koje još nije slatko. Dok hodam uzbr- do prema Ranku, razmišljam o djetetu. Mogla bih ga dati Majci, a to bi spasilo Joaquina. Inače će biti poput okova. Ne pripada u moj život s Henryjem; ne pripada s Rankom, koji ima dijete i već previše opterećenja; ne pripada Hughu jer to nije njegovo dijete i moglo bi mu samo uzrokovati tugu. Ne pripada nigdje. Ja sam ljubavnica. Već imam previše djece. U svijetu postoji previše muškaraca bez nade i vjere. Previše posla, previše onih kojima treba služiti i brinuti se za njih. Već imam više nego što mogu podnijeti. Pokušavam davati Hughu, Henryju i Ranku.

Kad sam došla do Ranka, bio je tužan i prepušten tužnim mislima. Pod pritiskom je da ode u New York, ponuđeno mu je mnogo novca i posao. Ima dugove. Ali želi ostati ovdje. „Kako mogu otići tamo i samo raditi, a da ne živim? Moj život je ovdje s tobom. Ne želim ići. Nikad nisam htio uspjeh. Sad manje nego ikad."
Te sukobe, koje on drugima pomaže riješiti, mora riješiti sam. Ne mogu mu pomoći. To nije pitanje šest mjeseci ili godinu dana, već neodređenog vremena. Zašto ne pođem s njim kao asistentica?
Slijedila bih ga svuda.
Znam da želim poći s njim. Volim njegovu tugu, tvrdoglavost, brigu. Mogli bismo se zajedno suočiti s New Yorkom, zajedno raditi. „Kad bih mogao biti sretan u životu", rekao je Rank.

29. kolovoza 1934.
Nakon što sam vidjela Ranka tako tužnog, samo na sat vremena, odjednom sam osjetila veliku žalost, beskrajnu žalost. Hugh se nije vraćao iz Londona do ponoći. Nazvala sam Henryja, koji je bio kod Lowenfelsovih, i zamolila ga da mi se pridruži. Bio je spor i oklijevao je. To me povrijedilo. Naglo sam mu spustila slušalicu. Otišla sam u Louveciennes. Ali ovog jutra otišla sam k njemu, htijući ga nazvati čudovištem i sjećajući se, iz nekog nepoznatog razloga, Henryja, koji je, dok mu je žena bila na operaciji, jebao crnkinju na stolu. Ta njegova bešćutnost. Ali „čudovište" je sinoć otišlo od Lowen- felsovih potpuno uzrujano, tražilo me u nekoliko cafea, došlo kući u deset sati i čekalo me, dobilo glavobolju od brige i izgledalo prilično uništeno. Svi su moji osjećaji o njegovoj zamišljenoj okrutnosti nestali. Nije me puštao ručati s Lowenfelsovima. Bio je strašno zabrinut zbog pobačaja, strašno nježan. Ali nisam mu dopuštala da me uzme. Mislila sam na Ranka, s kojim sam se sastajala u tri.

Rank i ja otišli smo u stan na bulevaru Suchet, koji je prazan. I preplavila nas je tuga. Ugušila je našu želju. Njegov odlazak u London na četiri dana činio se kao nagovještaj okusa njegovog odlaska u Ameriku.
Čitavu noć nijedno od nas nije spavalo.

Ja sam bila budna, misleći da neću moći podnijeti život bez njega, da sam se ponovno bacila u čisto fizičku strast i da to postaje ljubav, ropstvo, potpunost. Ne samo sat posjedovanja. A bol i ozbilj- nost dolaze s ljubavlju.
Ne razumijem.
Nasilnost mojih osjećaja za Ranka gotovo je zaprepašćujuća.
Kad je otišao, lutala sam po stanu, nemirna i nervozna. Zaokupljala sam svoje ruke. Mislila sam kako je čudno što je Rank živio jednu četvrt dalje dok sam ja živjela na bulevaru Suchet, kad je moj ži- vot bio tako prazan i tako tragičan. On je živio i radio gdje sam često prolazila u svojim šetnjama, u onim šetnjama na koje sam išla sa željom za Johna, zamišljajući da me John ljubi. Sjećanja. Život u Suche-tu. Eksplozija boja i plesa, zajedno s izgladnjivanjem duše i osjeta.
Stan je bio dražestan. Pripremila sam krevet za sutrašnji dolazak liječnika. Bilo mi je drago zbog smirenja, drago zbog okruženja u kojem će Princeza pobaciti.
Sjedila sam u studiju, razgovarajući sa svojim djetetom. Rekla sam svom djetetu da mu treba biti drago što neće biti izbačeno u ovaj crni svijet u kojem su i najveće radosti obojene s boli, u kojem smo mi robovi materijalnih snaga. Ritao se i komešao. Tako puno energije, o, moje dijete, moje polustvoreno dijete koje ću baciti natrag u neant. Natrag u tamu i nesvjesnost, i raj nebitka. Poznavala sam te; živjela sam s tobom. Ti si samo budućnost. Ti si odricanje. Ja živim u sadašnjosti, s muškarcima koji su bliži smrti. Želim muškarce, ne buduću ekstenziju sebe u ogranku. Moj maleni, još nerođeni, osjećam tvoja mala stopala kako udaraju o moju utrobu. Moj maleni, još nerođeni, vrlo je mračno u sobi u kojoj sjedimo ti i ja, kao što tebi mora biti mračno u meni, ali mora ti biti ljepše ležati u toplini nego što je meni tražiti u ovoj mračnoj sobi radost neznanja, neosjetnosti, neviđenja, radost mirnog i tihog ležanja u potpunoj toplini i mraku. Svi mi uvijek ponovno tražimo tu toplinu i tamu, to življenje bez boli, to življenje bez tjeskobe, ili straha, ili samoće. Ti nestrpljivo želiš živjeti; ti udaraš svojim malim nožicama, maleni moj, još nerođeni; trebao bi umrijeti. Trebao bi umrijeti prije nego što upoznaš svjetlost, ili bol, ili hladnoću. Trebao bi umrijeti u toplini i mraku. Trebao bi umrijeti jer nemaš oca.
Ti i ja, moj dnevnik, sami, s bočicama lijekova, u raskošnoj spavaćoj sobi. Hugh je otišao po lijekove. Njemački liječnik bio je ovdje.
Dok on operira, razgovaramo o progonu Židova u Berlinu. Pomažem mu oprati instrumente. Nosim
„talisman" koji mi je dao Rank. Sanjam o njemu. U ovoj istoj sobi, prije nekoliko godina, patila sam zbog praznine svog života. Sad patim zbog pretjeranog obilja! Ustala sam tako veselo, kao da idem na put. Tako sam sretna, nikakva količina fizičke boli ne može me zastrašiti. Život je pun čuda, čak i kad vidim krpe zamrljane krvlju. Pomislila sam jutros kako me Henry jednom pozdravio: „Evo princeze Aubergine." I nazvala sam ga jutros: „Dođi i posjeti palaču princeze Aubergine, gdje će biti rođen princ Aubergin." I sat kasnije rastvarala sam svoje noge instrumentima. Liječnik je rekao da neću moći imati dijete bez carskog reza. Premalena sam. Nisam građena za majčinstvo. Okružena sam s toliko ljubavi da mi se plače.
Ti si dijete bez oca, baš kao što sam ja bila dijete bez oca. Rođen si po muškarcu, ali nemaš oca. Taj muškarac koji me oženio, on je bio čovjek koji je mene začeo. Nisam mogla podnijeti da se on bri- ne o još jednom i da i ono ponovno bude siroče. Ta briga jedina je briga koju sam poznavala. Za sve druge ja sam se brinula. Ja sam vodila brigu o čitavom svijetu. Kad je bio rat, oplakala sam sve rane pogođenih, i kad god je postojala nepravda, ja sam se borila da se vratim u život, ponovno stvorim nadu. Žena je voljela i brinula previše. A unutar te žene još je bilo dijete bez oca, dijete koje nije umrlo kad je trebalo umrijeti. Tu je još postojao duh male djevojčice koja zauvijek plače iznutra, oplakuje gubitak oca. Taj muškarac koji me oženio, brinuo se o njoj, i sad, da ti dođeš, ti bi ga smatrao ocem i taj mali duh nikad me ne bi ostavio na miru. Kucao bi na prozore; plakao bi sa svakim dodirom koji bi ti dao. Ti si također dijete umjetnika, nerođeno moje dijete. I taj muškarac nije otac; on je dijete, on je umjetnik. On treba svu brigu, svu toplinu, svu vjeru samo za sebe. Nema kraja njegovim potrebama.

Treba mu vjera, uživanje, humor. Treba mu obožavanje. Treba mu da bude jedini na svijetu koji smo stvorili zajedno. On je moje dijete, i mrzio bi te. A ako te i ne bi mrzio, mrzio bi tvoju bolest, tvoj plač, i ženu koja je rodila dijete. Ja moram hraniti njegovu kreaciju i njegove nade svime što posjedujem. On bi te gurnuo sa strane. Pobjegao bi od tebe, kao što je pobjegao od svoje žene i svoje druge male djevojčice, jer on nije otac. Osjeća se čudno pred ljudskim djetetom s potrebama. Ne razumije potrebe drugih. Previše je ispunjen vlastitom glađu. Ti bi bio napušten, i patio bi kao što sam ja patila kad me napustio moj otac, koji nije bio otac, već umjetnik, i dijete. Bilo bi bolje umrijeti, dijete moje, nerođeno; bilo bi bolje umrijeti nego biti napušten jer bi proveo svoj život proganjajući svijet u potrazi za svojim izgubljenim ocem, tim dijelom svog tijela i duše, tim izgubljenim dijelom svog ja. Ne postoji otac na svijetu. Otac je ta sjena Oca Boga koja prekriva svijet, sjena veća od čovjeka. Tu bi sjenu ti obožavao i pokušavao dotaknuti, sanjajući dan i noć o njezinoj toplini i njezinoj veličini, sanjajući o tome da te ona prekriva i uspavljuje, veća od ležaljke, velika poput neba, dovoljno velika da sadrži tvoju dušu i tvoje strahove, veća od muškarca ili žene, od crkve ili kuće, sjena čudesnog oca kojeg se nigdje ne može pronaći - to je sjena Oca Boga. I bilo bi bolje da umreš u meni, tiho, u toplini i u mraku.

Hugh nas je odvezao do clinique. Bila sam obrijana i spremna za veliku operaciju. Osjećala sam se rezignirano, a ipak, duboko u sebi, prestrašena zbog anestezije. Sjećanja na druge anestezije. Osjećaj potištenosti. Teškoće u disanju. Tjeskoba. Poput sna o traumi rođenja. Gušenje. Strah od smrti. Strah od prepuštanja vječnom snu. Strah od umiranja. Ali ja ležim smijući se i zbijam šale. Odvez-li su me u operacijsku dvoranu. Privezanih nogu, podignutih, u ljubavnoj pozi, u operacijskoj dvorani, sa zveketom instrumenata i mirisom antiseptika, i glasom liječnika, a ja se tresem od hladnoće, plava sam od hladnoće i straha.
Miris etera. Hladna ošamućenost teče venama. Težina, paraliza, ali um je još budan i bori se protiv smrti, protiv sna. Glasovi postaju prigušeniji. Nemogućnost odgovaranja. Želja da uzdahnem, za-jecam, promrmljam. „Ca va, madame: ga va, madame? Ca va, ma-dame, g a v a m a d a m e g a v a m a d a m e..." Srce očajnički kuca, glasno, kao da će se rasprsnuti. Potom spavate, padate, kotrljate se, sanjate, sanjate, sanjate; strah vas je. San o bušilici koja vam buši između nogu, ali do neosjetljivosti. Bušenje. Probudite se okruženi glasovima. Povraćanje. Glasovi postaju glasniji: ,,Ca va, mada-me? Elle vomit. Faut-il lui en donner encore?Non. Cest fini." Plačem. Srce, srce je pritisnuto i umorno. Disanje tako otežano. Moja prva misao jest smiriti liječnika, pa kažem: „Cest tres bien, tres bien, tres bien."
Ležim u krevetu. Kad vidim Hugha, plačem. Vraćam se iz smrti, iz tame, iz straha, iz odsutnosti života.
Liječnik napeto čeka. U deset sati ponovno me pregleda, ispituje, zadaje mi bol. Iscrpljuje me.
Idućeg jutra mora ponovno operirati.
Razgovarala sam s Hughom o svom strahu od anestezije. Preporučio mi je da se ne borim protiv nje, da se prepustim, da razmišljam o tome kao o drogi, kao o zaboravljanju. Zar nisam uvijek htjela droge, htjela zaboraviti?
Drugi put se prepuštam eteru. Prepuštam se snu. Predajem se smrti. I tjeskoba se smanjuje.
Predajem se.
Ovaj je put kraće. Buđenje je manje opterećeno tjeskobom. Nosila sam ručnik, poput redovnice, kako ne bih namočila kosu.
Osjećala sam da bi, kad bi samo došao Rank, sve bilo dobro. Ali on je u Londonu. Blizu osam sati imala sam nekoliko bolnih grčeva. Liječnik je pretpostavljao da će se to dogoditi. Poslao mi je bol- ničarku. Napravila sam nekoliko pokušaja koji nisu urodili plodom. Mučio me svojim rukama. Ja sam samo odbijala balon koji je postavio unutar mene za vrijeme operacije. Bio je probušen i stoga bez efekta. Bio je očajan, pokušavao me natjerati na porod. Porađala sam se neuspješno do ponoći. Bila sam iscrpljena. Potom me počeo bockati instrumentima. Bila sam pri kraju izdržljivosti. Prekli-njala sam ga da me pusti da se odmorim, da odspavam nekoliko sati. Više nisam mogla izdržati. Dopustio mi je.

Spavala sam nemirno i zazivala Ranka, zvala ga čitavim svojim bićem. Ujutro je došao liječnik i rekao da će me pustiti odmarati se čitav dan. Rano ujutro molila sam Hugha da nazove Ranka i kaže mu da dođe. Čim je to učinio, laknulo mi je. Rank je rekao da će tu večer biti u Parizu.
Češljala sam kosu; napudrala se, namirisala, namazala trepavice. Poslala sam po Henryja. Došao je, izgledao oronulo i očajno: ,,Oh, Anais, Anais, kakvo mučenje. Bože, ne znam što da kažem, osim volim te, volim te." Zagrlili smo se. Došao je Hugh. Eduardo.
U šest sati došao je Rank. I ta radost koju sam osjetila bila je tako jaka, tako beskrajna. Sva ta ljubav zvala me natrag u život. Došao je. Prepun ljubavi. Bila sam obasjana. Ponovno sam oživjela. Osjećala sam njegovu snagu.


Nedjelja navečer.
U osam sati odveli su me u operacijsku dvoranu. Ležala sam rastegnuta na stolu. Nije bilo mjesta da odmorim svoje noge. Morala sam ih držati podignute. Dvije sestre naginjale su se nada mnom. Ispred mene stajao je njemački doktor sa ženskim licem i očiju izbočenim od gnjeva i straha. Dva sata naporno sam se trudila. Dijete u meni bilo je staro šest mjeseci, ali je bilo preveliko za mene. Bila sam iscrpljena, vene u meni bujale su od napora. Tiskala sam čitavim svojim bićem, tiskala sam kao da želim da ovo dijete izađe iz moga tijela i bude bačeno u drugi svijet. „Tiskaj, tiskaj svom svojom snagom!" Jesam li tiskala svom svojom snagom? Svom svojom snagom? Ne. Dio mene nije htio istisnuti dijete. Liječnik je to znao. Zato je bio ljut, misteriozno ljut. Znao je.
Dio mene pasivno je ležao, nije više htio tiskati, čak ni taj mrtav dio mene, u hladnoću, izvan mene. Čitav dio mene koji je odlučio zadržati, uspavljivati, grliti, voljeti, čitav dio mene koji je nosio, čuvao i štitio, čitav dio mene koji je zarobljavao čitav svijet u svojoj strastvenoj nježnosti, taj dio mene nije htio izbaciti dijete van, niti tu prošlost koja je umrla u meni. I iako mi je to ugrožavalo život, nisam mogla slomiti, istrgnuti, odvojiti, predati, otvoriti, i raširiti, i oprostiti se od dijela života kao dijela prošlosti; taj dio mene pobunio se protiv istiskivanja djeteta, ili bilo koga, u hladnoću, gdje bi ga pokupile nepoznate ruke i pokopale ga na nepoznatom mjestu, gdje bi bio izgubljen.
Znao je - liječnik. Nekoliko sati prije volio me, obožavao, služio mi. Sad je bio ljut. I ja sam bila ljuta, s crnom ljutnjom na taj dio mene koji je odbijao tiskati, ubiti, razdvojiti, izgubiti. Tiskaj! Tiskaj! Tiskaj svom svojom snagom! Tiskala sam s ljutnjom, očajem, mah-nitošću, osjećajem da ću umrijeti tiskajući, kao što čovjek izdahne svoj posljednji dah, da ću ja istisnuti sve što je u meni: i svoju dušu sa svom krvlju oko nje, i tetive sa srcem u njima koje će se ugušiti; i moje će se tijelo otvoriti i podići će se dim, i ja ću osjetiti konačni rez smrti.
Sestre su se naginjale nada mnom i međusobno razgovarale dok sam se ja odmarala. Potom sam tiskala dok nisam čula kako mi se lome kosti, dok mi vene nisu nabubrile. Zatvorila sam oči tako jako da sam vidjela munju i valove crvenog i ljubičastog.
Dogodio se pokret u mojim ušima, lupanje kao da mi je puknuo bubnjić. Stisnula sam usne tako čvrsto da je kapala krv. Noge su mi se činile strašno teške, poput mramornih stupova, poput golemih mramornih stupova koji će smrskati moje tijelo. Molila sam da ih netko pridrži. Sestra je stavila svoje koljeno na moj trbuh i vikala: „Tiskaj! Tiskaj! Tiskaj!" Njezin znoj pao je na mene. Liječnik je ljuto i nestrpljivo hodao gore-dolje: „Bit ćemo ovdje čitavu noć. Sada su već tri sata." Glava se vidjela, ali ja sam se onesvijestila. Sve je bilo plavo, a onda crno. Činilo mi se da mi se instrumenti sjaje pred zatvorenim očima. Noževi su naoštrili moje uši. Led i tišina.
Potom sam čula glasove, najprije kako govore prebrzo da bih ih mogla razumjeti. Zavjesa je bila rastvorena; glasovi su se još spoticali jedni preko drugih, padajući brzo poput vodopada, s iskrama i nanoseći bol mojim ušima. Stol se lagano kotrljao, kotrljao. Žene su ležale u zraku. Glave. Glave obješene gdje su visjele goleme bijele žarulje svjetiljaka. Liječnik je još hodao, lampe su se kretale, glave su se približile, vrlo blizu, i riječi su izlazile sporije.

Smijali su se. Jedna je sestra govorila: „Kad sam dobila svoje prvo dijete, bila sam rastrgana na komadiće. Morali su me ponovno zašiti, a onda sam imala još jedno, i morali su me zašiti, a onda sam imala još jedno."
Sestre su razgovarale. Riječi su se okretale, kao na ploči. Neprestance su, uvijek iznova, govorile da vreća ne želi izaći, da je dijete trebalo iskliznuti kao pismo u omotnicu i da su tako umorne nakon tolikih sati rada. Smijale su se onome što je liječnik rekao. Rekle su da više nema tog zavoja, da je prekasno da ga se nabavi. Prale su instrumente, razgovarale, razgovarale, razgovarale.
„Molim vas, držite mi noge! Molim vas, držite mi noge! Molim vas, držite mi noge! MOLIM VAS, DRŽITE MI NOGE!" Ponovno sam spremna. Zabacivanjem glave unatrag mogu vidjeti sat. Mučim se već četiri sata. Bilo bi bolje umrijeti. Zašto sam živa i mučim se tako očajnički? Nisam se mogla sjetiti zašto želim živjeti. Zašto živjeti? Nisam se mogla sjetiti ničega. Čula sam žene kako razgovaraju. Vidjela sam izbočene oči i krv. Sve je bilo krv i bol. Što to znači živjeti? Kako se čovjek mora osjećati da bi živio?
Moram tiskati. Moram tiskati. To je crna točka, točka fiksirana u vječnosti. Na kraju dugačkog, mračnog tunela. Ja moram tiskati. Glas govori: „Tiskaj! Tiskaj! Tiskaj!" Koljeno na mom trbuhu, i mra- mor nogu, i glava prevelika, i ja moram tiskati. Tiskam li ili umirem? Svjetlo je tamo, golemo, okruglo, plamteće bijelo svjetlo, ispija me. Ispija me. Ispija me polako, usisava me u dugačkim ledenim nitima, presvijetlo, a opet unutra postoji i vatra, živci su isukani, nema odgovora iz tog dugačkog tunela koji me vuče, ili od mene koja se istiskujem izvan tunela, ili od djeteta koje se istiskuje iz mene dok me svjetlost ispija. Ako ne zatvorim oči, svjetlost će ispiti čitavo moje biće i ja više neću moći istisnuti sebe iz tunela.
Umirem li? Led u venama, pucanje kostiju, ovo tiskanje u crninu s malim zrakama svjetlosti u očima poput ruba noža, osjećaja da nož reže meso, meso koje se negdje para, a krv se izlijeva. Tiskam u tamu, u potpunu tamu. Tiskam, tiskam sve dok ne otvorim oči i vidim liječnika, koji drži dugačak instrument koji brzo ubaci u mene, i ja zavijam od boli. Dugačko životinjsko zavijanje.
„To će je natjerati da tiska", kaže sestri. Ali me ne natjera. Paralizira me zbog boli. Želi to učiniti ponovno. Sjednem bijesna i vičem na njega: „Ako to ponovno učinite, neću tiskati. Da se niste usudili to ponovno učiniti, da se niste usudili!" Žestina mog gnjeva ugrije me; sav led i bol rastope se u gnjevu. Instinkt mi govori da je ono što je učinio nepotrebno, da je to učinio zato što je ljut, jer se igle na satu nastavljaju okretati, dolazi zora, a dijete ne izlazi i ja gubim snagu, a injekcija ne proizvodi spazam. Tijelo - ni živci ni mišići ne čine ništa da bi izbacili ovo dijete. Samo moja volja i moja snaga. Moj bijes ga prestraši i on se udalji i čeka.
Te noge koje sam rastvarala iz veselja, taj med koji je istjecao u radosti - sad su te noge iskrivljene od boli, a med teče s krvlju. Ista poza i ista vlažnost strasti, ali ovo je umiranje, a ne vođenje ljubavi.
Pogledam liječnika koji hoda gore-dolje ili se naginje da bi pogledao glavu, koja se jedva vidi. Noge su poput škara, a glava se jedva vidi. Izgleda zbunjeno, kao pred tajnom divljaka, zbunjen ovom borbom. Želi se uplesti svojim instrumentima, dok se ja borim s prirodom, sa sobom, sa svojim djetetom, i sa značenjem svega ovoga, sa svojom željom da dajem i držim, da čuvam i gubim, da živim i umirem. Nijedan mi instrument ne može pomoći. Njegove su oči bijesne. Htio bi uzeti nož. Mora me gledati i čekati.
Čitavo se vrijeme želim sjetiti zašto želim živjeti. Sva sam u boli i nemam sjećanja. Lampa me prestala ispijati. Previše sam umorna čak i za to da se pomaknem prema svjetlosti ili da okrenem glavu i pogledam na sat. U mom su tijelu vatre, tu su modrice, tijelo muči bol. Dijete nije dijete; to je demon koji leži napola ugušen između mojih nogu, sprečava me da živim, davi me pokazujući samo svoju glavu dok ja ne umrem u njegovu zahvatu. Demon leži nepomičan na vratima utrobe, blokirajući život, i ja ga se ne mogu riješiti.
Sestre ponovno počinju pričati. Kažem: pustite me samu." Stavljam svoje dvije ruke na trbuh i vrlo lagano, vrhovima prstiju, bubnjam, bubnjam, bubnjam po svom trbuhu, u krugovima. Okolo naokolo, lagano, vrlo vedrih otvorenih očiju. Liječnik se približi i gleda zaprepašteno. Sestre ušute. Bubnjam,

bubnjam, bubnjam, bubnjam, u mekanim krugovima, u mekanim, tihim krugovima. „Poput divljakinje", šapću. Misterij.
Oči otvorene, živci mirni. Nježno bubnjam po svom trbuhu dugo vremena. Živci počinju treptati... misteriozna uznemirenost. Čujem otkucaje sata... nesmiljeno, odvojeno. Mali živci se bude, pokreću. Kažem: „Sad mogu tiskati!" I tiskam silovito. Viču: „Još malo! Još samo malo!"
Hoće li doći led, i tama, prije nego što završim? Na kraju mračnog tunela sjaji nož. Čujem sat i svoje srce. Kažem: „Stanite!" Liječnik drži instrument i naginje se. Sjednem i vičem na njega gnjevno:
„Da se niste usudili!" Ponovno se boji: „Ostavite me na miru, svi!"
Ležim tako tiho. Čujem otkucaje. Nježno bubnjam, bubnjam, bubnjam. Osjećam da mi se utroba pomiče, širi. Ruke su mi tako umorne, tako umorne da će otpasti. Otpast će i ja ću ležati tu u mraku. Moja se utroba pomiče i širi. Bubnjam, bubnjam, bubnjam, bubnjam. „Spremna sam!" Sestra stavlja koljeno na moj trbuh. U očima mi je krv, krv, krv. Tunel. Guram u taj tunel, grizem usne i tiskam. Vatra, paranje mesa, i nema zraka. Van iz tunela! Sva se moja krv prolijeva. „Tiskaj! Tiskaj! Dolazi! Dolazi!" Osjećam skliskost, naglo oslobođenje; težina je nestala. Tama.
Čujem glasove. Otvaram oči. Čujem ih kako govore: „Bila je mala djevojčica. Bolje da joj to ne pokažemo." Sva mi se moja snaga vraća. Sjednem. Liječnik viče: „Za ime Božje, nemojte se pridiza-ti, ne mičite se!"
„Pokažite mi dijete!"
„Ne pokazujte", kaže sestra. „Bit će to loše za nju."
Sestre me pokušavaju prisiliti da legnem. Srce mi tako glasno kuca da se jedva uspijevam čuti kako ponavljam: „Pokažite mi ga!" Liječnik ga podigne. Izgleda tamno i malo, poput minijaturnog čovjeka. Ali to je mala djevojčica. Ima dugačke trepavice na svojim zatvorenim očima; savršeno je napravljena i sva blista od vode iz utrobe.
Izgledala je poput lutke, ili stare minijature Indijanca. Dugačka tridesetak centimetara. Kost i koža. Bez mesa. Ali potpuno formirana. Liječnik mi je kasnije rekao da je imala ruke i stopala baš poput mojih, i dugačke trepavice. Glava je bila veća od prosjeka. Bila je crna. Dijete je umrlo - ugušeno ili možda od operacija. Još jedan dan i tumor na njezinoj glavi bio bi zarazio i mene. Bila bih umrla. Kad sam pogledala na trenutak prema maloj Indijanki, mrzila sam je zbog sve boli koju mi je nanijela, i zato što je bila mala djevojčica, a ja sam maštala da će biti dječak.

Tek se kasnije taj plamen gnjeva pretvorio u veliku tugu, žaljenje, dugačke snove o tom što je ta malena djevojčica mogla biti. Mrtva kreacija, moja prva mrtva kreacija. Najdublja bol uzrokovana bilo kojom smrću ili bilo kojom destrukcijom. Neuspjeh majčinstva, ili barem njegova utjelovljenja, odricanje od jedne vrste majčinstva radi više vrste.
Ali sve moje nade o stvarnom, ljudskom, jednostavnom, izravnom majčinstvu bile su mrtve. Jednostavno ljudsko cvjetanje meni je uskraćeno zbog sna, ponovno, žrtve drugim oblicima kreacije. Nužnost u meni da proizvedeni finija cvjetanja. Priroda mi gleda kroz prste kako bi me držala kao Bilitis, kao Djevicu. Priroda oblikuje moje tijelo samo za strast, za ljubav prema muškarcu. To dijete, koje je značilo jednostavnu, primitivnu vezu sa zemljom, to dijete, nastavak mene, sad je odbačeno kako bih ja odživjela svoju sudbinu kao ljubavnica, svoj život žene. To dijete, koje je značilo samodovoljnost i odvajanje od muškarca. Moje dijete. Moje vlasništvo.
Postala sam tako potpuno žena da sam također postala majka, majka neovisna o muškarcu kojeg voli, sa svojom slikom i prilikom muškarca kojeg voli. Ali za muškarca, za Henryja, za ljubav prema Henryju, ili prema svom životu žene, ubila sam dijete. Da bih zaštitila Henryja, da bih bila slobodna, ubila sam dijete. Da ne bih bila napuštena, ubila sam dijete. Nisam se predala zemlji ili dugoročnoj zadaći brige o djetetu. Volim muškarca kao ljubavnika i stvaratelja. Muškarcu koji je otac ne vjerujem. Ne vjerujem u muškarca koji je otac. Ne vjerujem muškarcu koji je otac. Ja stojim kraj muškarca lju- bavnika i stvaratelja. S njim osjećam povezanost. U muškarcu ocu osjećam neprijatelja, opasnost.

Tu malu djevojčicu, nastavak mene i Henryja, apsorbirala sam u sebe. Ostat će u meni, dio mene.
Ponovno sam se potpuno sabrala.
Moja utroba nije ostala raširena, otvorena, krvareća zbog nesebičnog življenja. Vratila sam se u život. Kad sam vidjela dijete, pomislila sam da izgleda popni minijaturnog Henryja. Ćelava glava,
debela, otvorena usta, nos, njegova mršavost, nešto gotovo neljudsko, ne mentalnog Izgleda, pomalo čudovišno. Ili je vizija Henryja kao mog djeteta definitivno formirana i povezana s tom kreacijom mog tijela i krvi? Utrobna ljubav ljubav koja ne dolazi iz onog plamena između nogu na latici izvanjskog cvata usta utrobe, već iz dublje daljine, unutar utrobe, poput te male Indijanke koja je skliznula van tako lako, kao penis koji pliva u mojoj preobilnoj slatkoći.
Pridigla sam se na operacijskom stolu kako bih pogledala dijete. Liječnik i sestre bili su zapanjeni mojom živošću i radoznalost u. Očekivali su suze. Još sam imala šminku na trepavicama. Ali nakon toga legla sam i gotovo se onesvijestila od slabosti.
U svom krevetu, kada sam ponovno vidjela Hugha, plakala sam. Bio je prestrašen kad je vidio da su mi napukle sve vene na licu. Pili smo šampanjac. Zaspala sam. Blaženstvo, blaženstvo oslobođenja. San oslobođenja. Hugh je gotovo poludio kad je čuo kako vrištim.
San. Jutarnja toaleta. Parfem. Puder. Lice je u redu. Gledam ga u dugačkom egipatskom ogledalu s drškom, koje mi je dao Hugh zajedno s pjesmom. Ružičasta svilena jakna koju mi je donio kad sam zatražila atraktivnu bolničku odjeću.
Rank je došao oko jedanaest. Govorili smo vrlo malo. Vidjela sam Henryja, Eduarda, Hugha, kao u snu. Beskrajna slabost. Henry i Hugh patili su kao primitivni muškarci, u svojoj utrobi, zajedno sa mnom. Henry je rekao da je imao grozne bolove u trbuhu čitavu noć.
Idući dan patila sam od otrovanja crijeva. Loša noć.
U srijedu mi je bilo dobro. Ali pojavila se nova tjeskoba. Grudi su me počele boljeti. Henry je došao i objavio da izlazi Rakova obratnica. Rekla sam: „Ovdje je rođenje koje me više zanima." Henry i Rank su se sreli. Nisam osjetila ništa. Samo tromost. Svi su
zaprepašteni mojim izgledom. Ujutro nakon porođaja: čist ten, prozračna koža, sjajne oči. Henry je bio osupnut. Bio je pun strahopoštovanja. Rekao je da se osjeća slabim kad vidi mene. Ranjiv je poput žene. Plače i drhti poput žene. Eduardo mi je donio orhideju. Mala sestra iz Midija ostavila je sve svoje druge pacijente čekati dok mi je uz puno ljubavi češljala kosu. Sve su me sestre ljubile i mazile. Kupala sam se u ljubavi, osjećala tromo, i mirno, i lagano.
A onda su mi grudi postale čvrste od mlijeka. Previše mlijeka. Nevjerojatna količina mlijeka za tako malu osobu. Tako čvrste i bolne.

U četvrtak je došao Rank i bio je očajan što ide u New York.

Noć je bila noćna mora. Opet sam se osjećala u posjedu neke mračne nemani. Zamišljala sam da su mi grudi zauvijek pokvarene. Čirevi. Sestre koje su se naginjale nad mojim krevetom činile su mi se zlobnima. Način na koji su se naginjale, pregledavale me, predviđale najgore stvari imao je loš utjecaj ne mene, uplašio me.
Nisam mogla spavati. Počela sam razmišljati o religiji, o boli. Nisam još došla do kraja boli. Mislila sam na Boga, kojeg sam prihvatila s takvim žarom na pričesti i kojeg sam pobrkala sa svojim Ocem. Mislila sam na katoličanstvo. Pitala se. Gdje je Bog, gdje je žar koji sam imala kao dijete? Umorila sam se od razmišljanja. Zaspala sam s rukama prekriženim na grudima, kao mrtvac. I ponov- no sam umrla, kao što sam već umirala više puta.
Umrla sam i ponovno se rodila ujutro, kad je sunce došlo do zida pred mojim prozorom. Plavo nebo, i sunce na zidu. Sestra me podignula da vidim novi dan. Ležala sam tamo osjećajući nebo, i sebe kao jedno s nebom, osjećajući sunce, i sebe kao jedno sa suncem, prepuštajući sebe beskrajnosti i Bogu. Bog se probio u čitavo moje tijelo. Drhtala sam i tresla se zbog beskrajne, beskrajne radosti.

Hladnoća, i vrućica, i svjetlo, i prosvjetljenje, posjet, kroz čitavo tijelo, drhtaji prisutnosti. Svjetlost i nebo u tijelu, Bog u tijelu i ja
koja se spajam s Bogom. Spojila sam se s Bogom. Bez slike. Osjetila sam prostor, zlato, čistoću, ekstazu, obilje, duboko neizbježno zajedništvo. Plakala sam od sreće. Tad sam znala sve; znala sam da je sve što sam učinila dobro. Znala sam da mi ne trebaju nikakve dogme da bih komunicirala s Njim; trebala sam samo živjeti, voljeti i patiti. Nije mi trebao muškarac ili svećenik da bih komunicirala s Njim. Živeći svoj život, svoje strasti, svoje stvaranje do krajnjih granica, općila sam s nebom, sa svjetlošću, i s Bogom. Vjerovala sam u pretvaranje krvi i tijela. Došla sam do beskonačnog kroz tijelo i kroz krv. Kroz tijelo, i krv, i ljubav bila sam Jedno, u Bogu. Ne mogu reći više. Ništa se više ne može reći. Najveća pričešćenja događaju se tako jednostavno. Ali od tog trenutka osjećala sam svoju vezu s Bogom, izoliranu, bez riječi, individualnu potpunu povezanost koja mi daje bezgraničnu radost i osjećaj važnosti života, uklanjanje ljudskog vremena i granica. Vječnost. Ja sam rođena. Rođena sam kao žena. Voljeti Boga i voljeti muškarca vrhunski, i odvojeno. Rođena sam u velikom spokoju, nadčovječna radost iznad i iza svih mojih ljudskih tuga, koja prerasta bol i tragediju. Tu radost pronašla sam u ljubavi prema muškarcu i u kreaciji, dovršenu u pričesti.

Liječnik je došao, pregledao me, nije mogao vjerovati svojim očima. Bila sam netaknuta, kao da mi se nikad ništa nije dogodilo. Mogla sam napustiti kliniku. Bio je blag ljetni dan. Hodala sam s ra- došću što sam pobjegla velikim ustima nemani.

U pet sati krenula sam za Louveciennes. Dan je bio blag i uspavan. Sjedila sam na ležaljki u vrtu.
Eduardo se brinuo za mene. Sanjala sam i odmarala se.
Šetnja kroz šumu. Rank me želi i muči ga što me ne može dotaknuti. Ručak vani u vrtu. Rank mi je dodirnuo koljena ispod stola. Oboje smo pijani i gladni.

Louveciennes. Henry je došao u ponedjeljak. Smatrao me prelijepom. Moj je ritam polagan.
Opirem se ponovnom ulasku u život, bol, aktivnost, sukobe. U četvrtak odlazim u studio koji smo Henry i ja zajedno odabrali. Henry je radostan. Sve počinje. Dan je blag, ali prolazan, poput uzdaha, posljednjeg uzdaha ljeta, vrućine i opadanja lišća. Blag i tužan, kraj ljeta, opada lišće. I moja ljubav za
Henryja polako umire i nježno, bez drame, čini se kao da moja ljubav spava, ili umire?

17. rujna 1934.
Henry je sretan i siguran i konačno porobljen. „Ti ne znaš, Anais - dok si bila u bolnici, nisam mogao jesti i nisam mogao spavati. Gotovo sam poludio. Osjećao sam tvoje boli u svom trbuhu. Ležao sam u krevetu i čitavo me tijelo boljelo dok sam mislio o tebi."
A ja se odmičem. Ne osjećam njegovu radost. Ne osjećam studio. Sve je to san. Radila sam ovdje; udarala čekićem, čistila, davala naredbe, sastavljala popise.
Osjećala sam se slabom, malaksalom. Dok sam hodala ulicom u umirućoj nježnosti, slušala sam njegov glas i pokušavala se sjetiti kakve je osjećaje nekad budio u meni. Činilo mi se da sam jed- nostavno vrlo umorna od voljenja, da se okrećem i odmaram u onima koji su me voljeli. Pokušala sam se sjetiti. Kako sam dopuštala da stvari umiru u svojim sporim sezonskim smrtima i ne mogu požuriti nikakav čin destrukcije. Ne mogu reći Henryju da ga više ne volim. Ne vjerujem da ga više ne volim.

Idućeg dana, u ormaru u studiju, dok sam čistila, pronašla sam fotografiju Artauda, koji je ovdje živio. Artaud, koji se toliko bojao envoutementsa, čina i demonskih zala izazvanih guranjem igala u fotografiju. Objesila sam je iz zabave pri uzglavlju našeg kreveta i natjerala Henryja na smijeh. Henry

je bio tužan jer je uvrijedio svog urednika. „Ja uništavam sav tvoj rad." Sunce se izlilo u studio. Henry se smijao mojim fantazijama o Artaudu. Mislila sam na Ranka koji je odlazio u New York.


19. rujna 1934.
Rank i ja sreli smo se na bulevaru Suchet. Silovito smo se milovali, pokušavali ponovno pronaći svoja zadovoljstva. Ali sve je bilo pomračeno zbog boli rastanka. U razgovoru smo pokušavali prona- ći konstruktivni element u njegovu putovanju. Osjetila sam strašan jad jer sam u posljednje vrijeme razmišljala samo o svom ljubavniku, ne o dr. Ranku. Ne o njegovoj filozofiji, već o njegovim milova- njima. Ali sad, sad kad ću biti lišena njega, bih li mogla živjeti s njegovim knjigama, njegovim stvaranjem?
Počeli smo se smijati, smijati ,,dr." Ranku. Njegove su se oči smijale. Rekao mi je o humorističnoj knjizi koju je htio napisati o Marku Twainu. „Samoubojstvo dvojnika". Humorom smo se borili protiv tragedije.


21. rujna 1934.
Henry i ja radili smo u studiju. Ja sam ručala s Louisom Andar-dom i njegovom ženom. Potom sam se našla s Rankom i sav je naš humor nestao.
Otišla sam s Teresom do studija kako bih čistila. Došla sam prekasno. Namjeravala sam ostati tamo čitavu noć jer je Hugh bio u Švicarskoj. Ali Hugh je odjednom poslao poruku da stiže u ponoć. Henry i ja smo večerali zajedno. Njegovo me razočaranje rastužilo.


23. rujna 1934.
Majka je stigla, razočarana što nisam rodila dijete i, ne brinući toliko za mene ili moje patnje, nagovarala me da pokušam ponovno.
U tri sam se našla s Rankom, ali bila sam u mračnom, zaraznom raspoloženju. Pobuna protiv naše sudbine, mrzila sam ga zbog osjećaja koje je pobudio u meni, htjela sam ga povrijediti, izdati, za- boraviti, željela sam destrukciju jer je bio prisiljen napustiti me. Gledala sam kroz prozor ljuta i buntovna, i tigrica se u potpunosti probudila. Ali kad sam ga vidjela kako hoda prema stanu tako brzo, tako intenzivno, rastopila sam se potpuno. Ipak, dok sam češljala kosu, rekla sam: „Noćas spavam u svom studiju prvi put." I vidjela sam da sam ga povrijedila. Moj studio. Montparnasse. Henry.
U studiju sam skuhala večeru za Henryja i sjeli smo, i umotali i adresirali primjerke njegove knjige. Bio je nježan i pažljiv. I tad je počeo divljački plesati po studiju, grakćući „Coquelicot! Coqueli-cot!" I smijući se i šaleći tom svom novom imenu za svog Sir Tho-masa, uzeo me. Probudili smo se k suncu, ka kasnom doručku, k pospremanju.

Andardovi su me odveli u svoju kuću u Sevresu.

27. rujna 1934.
Provela sam dan u Parizu, vidjela voyant koja je proricala sve što mi je bilo na pameti. Predvidjela putovanje u Ameriku. (Otkrila sam kasnije da je „telepatija" način na koji je Freud interpretirao vidov- njaštvo, čitanje iz dlana itd. i to je također bilo moje objašnjenje.)
U pet sati slučajno sam nazvala Hugha. Rank je zvao Hugha, rano ujutro, da me apsolutno nužno mora vidjeti. Kad sam nazvala Ranka, zamolio me da odmah dođem.
Jurnula sam k njemu. Bio je nemiran, grozno nervozan, čitavu noć i čitav dan. I tad je oslobodio sve, svoju patnju, svoju ljubomoru na Henryja. S moje strane, zadnji put kad smo se vidjeli, ja sam osjećala potrebu za istinom i rekla sam mu da nisam sretna u studiju, da ne želim tu selidbu, i pitala sam ga: Želi li da odustanem od toga?
A on, on je znao da studio znači Henryja. Nije to mogao podnijeti. Davno smo prestali razgovarati o Henryju. Ali ne mogu lagati Ranku.
Rekao je da ne želi biti posesivan. Htio me pustiti da sama razriješim svoj život. Da bude objektivan, da bude dr. Rank. Ali nije mogao. I ja sam toliko voljela njegovu zapovjednost, njegovu ludost, njegovu impulzivnost - ganulo me. Njegova patnja, poput moje zbog Hernyja. Njegova nestrpljivost. Čitavo vrijeme u njemu vidim tu golemu, preplavljujuću brigu koju dajem Henryju i koja druge čini gotovo nijemima zbog same te moći. Samo, ja nisam nijema s Rankom. Ja se zapalim. Reagiram čitavim svojim bićem.
I idućeg dana dolazi vrhunac. Probio je ljusku moje frigidnos-ti. Predala sam se apsolutnoj ljubavi. Klimaks. Tri sata opijenosti, i razgovora, i meteža. Ljubavnik u njemu najvatreniji je i najganutlji-viji od svih koje sam upoznala.
Navečer smo se ponovno našli na večeri kod njega. Dr. Endler, Ghana Orloff, i on i ja, sjajući s najapsolutnijom radošću.
Henry se sada čini tako starim, tako pregorjelim.

Gđa Guiler živi u Louveciennesu, ima sluškinju, jede doručak u krevetu, jede fazane koje ubiju Lani i Louis Andard, sluša radio, daje naredbe vrtlaru, plaća svoje račune čekovima, sjedi kraj kami- na, prepisuje dnevnik i prevodi prvi svezak, sanja kraj prozora, postaje nemirna kad nije u Louveciennesu.
Gđa Miller guli krumpire, melje kavu, mete, odlazi na tržnicu, umata knjige za Henryja, hoda niz šljunčanu cestu koja se čini talijanskom, pije iz otkrhnutih šalica, koristi izlizane plahte koje nisu potrebne u Louveciennesu, popravlja gramofon, vozi se autobusom, mnogo govori, dugo drijema s g. Millerom, mnogo puši i potajno se buni zbog invazije ljudi koji ulaze i izlaze iz stana. Glupi ljudi.
Anais je uhvatila Rankova ljubav i ona želi ići u New York s njim.

Rank može podnijeti ideju o New Yorku samo zato jer sam ja obećala da ću ići tamo. Borit će se da me zadrži tamo. Pitao me je bi li mi pomogla moja religija. Rekla sam da je nekako eliminirala ljudsko shvaćanje vremena. Uvećala ga. Osjećam da su dva mjeseca ništa prema vječnosti.
Dani tužnog raspoloženja. Osjećamo da nam nije ostalo raditi ništa osim pojesti jedno drugo u potpunosti. „Ali čak i tad", kažemo smijući se: „Bojim se da ne bismo mogli probaviti svoj problem."
Na bulevaru Suchet, gdje smo se našli, nalazi se sve cvijeće koje sam dobila za vrijeme svoje bolesti, uvelo u kaminu. Često gledam na nj i potajno se želim vratiti u dane svog oporavka, trenutaka tišine, ljepote, prije nego što je jači, živopisniji život ponovno pokazao svoje nesmiljene, nepopustljive elemente.

6. listopada 1934.


U ponedjeljak, 1. listopada, gđa Miller spakirala je putnu torbu i otišla na adresu Villa Seurat 18, nakon ručka s Majkom i Joaquinom i nakon šetnje s Joaquinom kroz Bois - mršav, ozbiljan, pažljiv Joaquin inspiriran boravkom s Manuelom de Fallom - i nakon susreta u Cafeu Marignan s Henryjem, Fredom, g. i gđom Andard, raspravljanja o mogućnosti da Andard objavi Fredovu knjigu, koju sam mu ja dala na čitanje.
Fred, Henry i gđa Miller večerali su zajedno. Zahvalni Fred. Ponovno prijatelji jer Andard, koji čita Fredovu knjigu, vjeruje da me Fred voli te ga je dirnulo kako me Fred opisao. Kaže da mu se knji- ga sviđa uglavnom zato što sam ja u njoj.
Henry se veseli svom studiju, kuhanju, mirnoći, dobrom osjećaju koji mu daje.
Idućeg jutra napuštam Villu Seurat kako bih nazvala Ranka i Hugha. Rank mi govori da ga dođem vidjeti jer ima novosti za mene - dobre novosti. Jurim k njemu u taksiju. Veseo je jer je Chana Orloff impresionirana mnome, mojom glavom i mojim tijelom, te želi odmah napraviti moju skulpturu. Hvalila je moju ljepotu i inteligenciju, a gđa Rank se pridružila. Rank je bio zadovoljan, uzbuđen. U početku sam se opirala, u samoobrani. Bila sam žrtva, kao i miljenica, slikara i kipara. Još poziranja, još umora, još žrtava, još davanja. Ne. Ali samo na minutu. Rankov entuzijazam, snažna osobnost Chane Orloff, njezinog talenta, pridobili su me. Sviđala mi se ta velika, jednostavna, snažna žena sa svojom opsesijom za teme majčinstva. Pa sam obećala da ću je vidjeti. Rank je rekao da će ku- piti skulpturu. Nazvao je Hugha drugi put, zapovjednički i nepromišljeno. Impulzivan, lud, nepametan Rank, koji čini sve nesmotrene geste koje mi se sviđaju.
U pola tri [3. listopada], Anais je otišla sastati se s Rankom u sobi kod Pare Monceaua. Predložila je da provede noć s Rankom na putu prema Le Havreu, čitavu noć. Njega su vozili u Le Havre. Ona bi putovala vlakom i našla se s njim negdje. U Rouenu. Planovi su napravljeni.
U pola pet gđa Miller pozirala je za Chanu Orloff, koja živi u Villi Seurat. Orloff je došla da bi se našla sa mnom u studiju. Gđa Miller se predstavila kao „gđa Miller", otkrila svoj dvostruki život na zanimljiv, zbunjujući, neodređen, simbolički način, iznutra se smijući kako ponovno vara svijet, kako stvara zabune, kako se pretvara da je gđa Miller, dok se sprema na bijeg - na promjenu.
Chana Orloff je iznenađena, podražena, zainteresirana.

U devet sati Henry je otišao u cafe i stigao je moj prvi pacijent: g. Stanko, frizer, komunist, jugoslavenski Židov. Učinila sam prodornu i brzu istragu, nisam pronašla neuroze i to mu rekla. To je bio kraj psihoanalize, koju sam sad snažno mrzila, otkako sam postala žena i otkako sam izgubila svoju lažnu intelektualnost. (Rank kaže da nisam intelektualka.)
Henry se vratio i našao g. Stanka i mene kako zajedno pijemo kavu. Pričamo. Voila. Henryja je nasmrt preplašio pas i izgledao je blijedo i slabo.

Čini se da Hugh napeto želi da odem u New York kako bih se maknula od Henryja. Rekla sam mu da je Rank moj otac. Hugh se boji mog studija i Montparnassea i Henryja više nego New Yorka i Ranka. Rank bi me mogao zaposliti kao plesačicu.


(5. listopada 1934.)
Srela sam Louisa Andarda u Cafeu Marignan. Andard, visok, grub muškarac od četrdeset sedam godina, romanopisac koji je živio u Indiji, izdavač Mauricea Dekobre. Sreli smo se na vlaku prema Dinardu. Nisam htjela razgovarati s njim. Prisilio me na to. Fanatično vjeruje u voyant koju sam vidjela. Zauzet je mirovnom propagandom. Označio je moj roman na ovaj način: „Stranica 48: Volio bih biti taj muškarac." Govorio je inspirirano o nadmoćnosti osjećaja u romanu kad me posjetio tijekom mog oporavka. Vjeruje da je astrologija predvidjela naš susret, voli me, kaže da će me zauvi- jek čekati, da će mi služiti, želi mi dati novac ili što god mi treba, kaže da za njega nisam uopće

komplicirana, već Anais iz dnevnika iz djetinjstva, nad kojim je plakao. „Nakon što si toliko plakala, kako to da su ti oči i dalje tako lijepe? Ne želim da ikad više plačeš, ikad. Plašiš me. Brineš me. Kad sam vidio kako čovjek za selidbe donosi stvari u studio tog dana u Louveciennesu, pitao sam se jesi li sretna." Kavalirski, idealističan, nježan u srcu, htio je biti uzvišen; nespretno uzvišen, ali s određenom dražesnošću.

Želim pisati o čemu bilo osim o Rankovom odlasku. Iako je danas rekao: „Nakon razgovora s Hughom, nakon osjećaja da ću te vidjeti i prije prosinca, sretan sam. Tako sam sretan. Ovo je prvi put da sam sretan što odlazim u New York. Uzet ću tamo sobe za nas oboje, draga moja, draga moja." Čak i preko telefona, njegov me glas miluje i njegova me radost uzbuđuje.

U nedjelju navečer bit ćemo zajedno čitavu noć u Rouenu. Pokušala sam mu napisati deset pisama, po jedno za svaki dan na brodu. Nisam mogla. Rekla sam mu: „Sve što ti moram reći mogu reći samo milovanjima."
Skočio je. ,,I ja, znaš li što sam ti htio reći? Upravo tu istu stvar. Kad sam daleko, mislim na stotinu stvari koje ti želim reći. Kad te vidim, zaboravim ih sve zbog želje za tobom. Probudim se u noći


žudeći za tobom. Kad god se sretnemo, ponašamo se kao pijanice! Deuxfousf"

Neki dan pozirala sam za Chanu Orloff s tragovima Henryjevih ugriza na vratu.
Ne mogu lagati Ranku, jer on zna. On zna da neću prekinuti s Henryjem dok ne odem u New York.

U četvrtak navečer gđa Miller ostavila je Henryja i gđa Guiler je došla kući u Louveciennes! Nazvala je vodoinstalatera da popravi i počisti peć, naručila ugljen, pisala svoj dnevnik, razgovarala s novim Eduardom, iskričavim, jednostavnim, razgovorljivim, vrijednim Eduardom.
Bila sam femme de menage u Villi Seurat, koja me preimenovala u „gđa Miller". „Votre mari..."
Rank je rekao: „Hugh je tvoj otac, Henry tvoj suprug, a ja sam ljubavnik."


7. listopada 1934.
Čudan dan. Hugh i ja otišli smo u četiri sata u Rankov stan. Tamo su bili ljudi, koji su se opraštali. Odjenula sam crvenosmeđe odijelo (obojeno zeleno odijelo) i nosila sam veo i osjećala se prekrasnom. Nismo bili tužni jer smo mislili o noći koja dolazi. Svi su se oprostili. Naginjali su se kroz prozor dok je Rankov automobil odlazio. Hugh i ja stajali na smo pločniku, mašući. Hugh, Eduardo i ja otišli smo u kino. Potom sam molila Hugha da me odveze do Gare St. Lazare „jer će društvo biti tamo da me odvede na večeru za Kay Boyle", a potom u studio. Nosila sam u putnoj torbi zavjese za studio - koje sam ostavila kod consigne za idući dan. Jela sam večeru sama i pokušavala dovršiti svoje pismo Ranku - htijući mu ostaviti barem jedno pismo da čita na brodu. Odabrala sam neke stvari iz dnevnika, da ga učine sretnim. Nisam imala želju formulirati, kao što sam imala kad sam voljela Henryja.
U vlaku sam sanjala. Kad me vidio na stanici, skočio je prema meni, ljubio me strastveno. Činilo mi se da me voli na način na koji sam ja voljela Henryja, sa svom tom poskočnom vatrenošću gesti.
Satima smo se ljubili te noći, milovali, ležali isprepleteni, slomljeni.
Dala sam mu prsten koji mi je dao Otac. Odbacila sam vezu sa svojim Ocem. Htio mi je dati prsten koji je njemu dao Freud. Htio je odbaciti svog Oca.
Vidjeli smo zoru.

Smijući se, razdvojili smo se na stanici, ali ja sam osjećala fizičku bol njegova odlaska, kao da mi se vlastito meso para.
U vlaku čitam Marka Twaina jer ga on voli, nema drugog razloga.
Stigla sam u studio iscrpljena. Osjećala sam tako jako besmisao svog života s Henryjem. Sve što se svodi na nježnost trebalo bi umrijeti.


21. listopada 1934.
Kod kuće u petak, subotu i nedjelju. Rad. Uljim i popravljam kućne strojeve. Pišem pismo. Upravljam popravcima. Pripremam se prepustiti Hugha i Eduarda udobnosti, Teresu njezinom nejasnom vođenju kuće; u svojoj putnoj torbi nosim prekrivač za krevet u studiju - jer tamo, također, moram nastaviti iluziju. Ne mogu ostaviti to mjesto nedovršenim i ostaviti Henryja s osjećajem da će ponovno biti preseljen, jer on sanja o utočištu. Obasipa me ljubavlju, hvalama, poljupcima, nježnošću. Zna li on da ga napuštam?
Iluzija ljubavi za Hugha i Henryja. Eduardo zna istinu. Provela sam petak ujutro pišući ponovno svojoj ljubavi. S Hughom sastavljam proračun da vidimo kad bih mogla otići. Većinu svojih priprema obavljam diskretno, tiho; buka i vatra mog odlaska uzrokovat će bol.
Hugh mi kupuje bogati indijski šal jer sam mu se sviđala u jednom kad su mi ga neki ljudi iz Bombaya posudili na jednu noć koju smo proveli s njima.
Voyant je (ili moja podsvijest!) nazvala Hugha ,,une nature tri-butaire qui nepeut rien faire seul" (prirodni dodatak koji ništa ne može učiniti sam.) Smijali smo se toj „nesvjesnoj" ideji, i kažem Eduardu da bi se trebao naći s voyant kako bih znala što on doista misli!

Rank me želi kao „plesačicu". Želi boju, miris, iluziju i živopisnost. Razgovarali smo o tome. Dolazi u napast da mi da posao svoje asistentice, da me drži blizu sebe. Ja sam u napasti da pristanem, da budem blizu njega, zaštićena. Ali mi ne želimo odnos suradnje - bez tinte, i papira, i ideja, i rada. Ja sam izvan njegovog intelektualnog života. (On neprestance govori da nisam intelektualka.) Stoga se po njegovoj želji formiramo nova slika i moje novo ja, iz elemenata koji spavaju u meni nekoliko godina, i ja se ponovno prihvaćam plesa tako tragično napuštenog - glumica. Sjedim za stolom s indijskim šalom preko glave, jedem smokve i datulje, koje doista volim.
Jedino me strah vlastite plahosti i nervoze.
Ljubav je os i dah mog života. Umjetnost koju proizvodim jest nusproizvod, izraslina ljubavi, pjesma koju pjevam, radost koja mora eksplodirati i preobilje - to je sve!

Tako sam sretna da ubodem vilicu u svoju kosu umjesto španjolskog češljića i govorim o mirisu pozornice iako je još nisam doista pomirisala! Ali samo kako bih čula Manuela del Ria kako kaže: „U ponedjeljak u jedanaest u Studiju Pigalle, Place Pigalle" - da bih vježbala neke svoje stare plesove. Našivam crnu čipku na Maja haljinu, dajem Henryju svoj papir jer za sad ne namjeravam pisati knjige.

Kad ostarim, pisat ću sićušan i profinjen roman o relativnosti -relativnosti u vezama, alkemiji između ljudskih bića.


(24. listopada 1934.)
Iako lažem i Henryju i Hughu, oni osjećaju da ja odlazim. Hugh me kažnjava uskraćujući mi novac, Henry pronalazeći utočište u svom radu. Scena s Henryjem otkrila mi je da ne bih mogla podnijeti da ga odgurnem u potpunosti. Kad je pitanje bilo hoće li sa mnom poći u New York, mislila

sam da bih ga lakše mogla izgubiti tamo, da bih ga ostavila s njegovim prijateljima u zemlji gdje su se uvijek za njega brinuli. Ali činilo se kako osjeća da New York znači trajan ostanak. Bojao se toga. Htio je ostati u studiju, svom domu. Htio je ostati fiksiran, raditi u miru i bezbrižnosti. Nije se htio po- novno naći u pokretu, nije htio izgubiti korijenje. Bio je vrlo nesretan kad sam mu rekla. I bila sam zaprepaštena kako mogu igrati tu čudnu komediju govorenja Henryju o apsolutnoj nužnosti mog od- laska u New York s Hughom, kad sam išla zbog Ranka. Promatrala sam Henryja kako pati. Promatrala njegov očaj. I u trenutku straha, vidjela sam kako misli o Lillian Lowenfels kao o osobi koja će mu posuditi novac da pođe u New York. Primijetio je njezinu želju da ga zaštiti. Vidjela sam sav raspon njegove slabosti, njegovog prepuštanja, njegove parazitske naravi; vidjela sam sve to i osjećala bol što ga gubim u potpunosti, osjećala ljubomoru prema Lillian, koja se brine o njemu, osjećala posljednja povlačenja, paranja i odvojenost, i nisam ih mogla prihvatiti apsolutno. Patila sam nekoliko dana, mračno, duboko; pretvorila se u same živce i strah, i napetost od boli.
Laknulo mi je tek kada smo Henry i ja, istovremeno, odlučili da će on ostati u studiju dok ja budem u New Yorku, i lagala sam o duljini mog ostanka tamo kako ga ne bih preplašila; rekla sam da će to biti na samo dva mjeseca. Kad sam osjetila da se neću morati razdvojiti od Henryja potpuno, osjećala sam se lakše.
Ništa od toga ne utječe niti ne mijenja moju ljubav prema Ranku, koji se čini iznad i dalje od svega toga - nešto snažno i tako fiksirano da me ništa ne može spriječiti da odem k njemu.
Toliki sukobi. Scene s Hughom, koji je počeo histerizirati neku noć plačući: „Ne mogu tu podnijeti, ne mogu podnijeti što me ostavljaš. Nemoj me ostaviti." On dolazi u New York tek u siječnju. Imat ću čitav mjesec nasamo s Rankom. Postajem očajnički nestrpljiva.
U putnu torbu stavljam novo, čipkasto donje rublje, koje mi je Hugh kupio jer donje rublje u njemu budi snažne perverzne osjećaje. Dopuštam mu da kupi najljepše i najskuplje donje rublje, koje me natjera odjenuti, i onda me miluje. Doveo me u .slanje najžešćeg uzbuđenja, a ja sam čitavo vrijeme razmišljala o Ranku koji uživa u meni, koji me gleda. I kupila sam prekrasan crni kaput i haljinu, prekrasnu, za Ranka, za New York, za moj novi život.
I već sam spakirala rukopis „Alraune" i „Dvojnika" i novu bilježnicu za dnevnik. Poštom Mu šaljem fotografiju sebe u hinduističkom šalu, jedinu uspješnu koju je fotografirao Brassai, za New York i mitski plan plesanja - protiv kojeg sam se pobunila jednu noć zbog panike, zbog straha od javnosti, straha suočavanja sa svijetom, pravi napadaj straha od javnog života. Toujours la musique de cbambre seulement.

U studiju shvaćam da nisam sretna s Henryjem kao njegova žena. Možda jer ga više ne volim. Ali više, jer kad me on osjeća kao svoju, otkriva svoju iracionalnost, manije, kontradiktornosti, ono tvrdoglavo, ludo u njemu. Tako je težak, tako nelogičan, da uvijek moram popuštati njegovim zamislima u svakoj i najmanjoj stvari. Umorna sam od toga što on neprestance govori, njegovih dugačkih argumentacija o idejama koje su tako beskorisne jer on nema stava koji bi ih ujedinjavao. Postajem tako umorna od njegovog vrijeđanja ljudi, njegove primitivne „prirodnosti", i njegove pospanosti. Spava dvanaest do četrnaest sati dnevno; ne piše ništa osim pisama; jede ekscentrično, živi ekscentrično.

Dok se vozim naprijed-natrag u tramvaju iz Ville Seurat do našeg novog stana na avenue de Versailles 41, neprestance pišem u svojoj glavi, pokušavam premjestiti, konkretizirati ono što me ne- podnošljivo muči u životu, prije svega pritisak svojih konflikata.
Odvučena u toliko smjerova. Ljuta što mogu plesati s Turnerom i osjetiti seksualno uzbuđenje jer osjećam, dok plešemo, da on ima strašnu erekciju. Da me mogu senzualno uzbuditi njegove trome oči i senzualna venerska usta, i njegova želja.
Andard me ne uzbuđuje, već mi dosađuje, vodi ljubav s malom djevojčicom iz dnevnika iz djetinjstva i govori o mojoj čistoći - žestok, ali dosadan.
Zreli razgovori s pažljivim, tajno obožavajućim Ocem. Kad umre problem seksa, naše razumijevanje raste. Uvijek u hladnokrv-nosti.


Pisala sam Ranku o musique de chambre. Piše mi: „Nisam sigurna da će ti se sviđati moja posesivnost jer počinjem osjećati ljubomoru zbog tvog plesanja - nakon tvog pisma ovog jutra!" (Moje prvo pismo, gdje sam zanesena plesom.) Već je bio ljubomoran na moju prošlost - na sve što sam dala drugima!
Danas pišem: „Čudno, to što mi pišeš o plesu. Gotovo u istom trenutku kad ti ja pišem nešto o tome, što mora da je zadovoljilo posesivnog TEBE. Nema ništa produktivnije od istovremene misli. Jer od nje čovjek mora naučiti živjeti u sadašnjosti. Kako inače, ili zašto bismo inače živjeli u sadašnjosti kad te nitko ne može sustići ili nikog nema da odgovori?"

Turner mi kaže da sam mu u mislima već godinama. Prvo me smatrao ponosnom, potom čudnom i možda ovisnicom o drogama i ravnodušnom; potom je sumnjao da sam lezbijka. Mislio je o meni kao o nekom toliko zaokupljenom ljubavima, nepristupačnom. Rekao je da sam mu kod Guicciardija dala osjećaj velike „iluzije", osjećaj za koji je vjerovao da je u njemu umro. Prošle noći sviđala su mi se usta otvorena i drhtava, jezik potpuno spreman na trzaj.
O, ljubavi moja, Rank, ljubavi moja, zagrli me, čuvaj me.

Napravim sudionika od Joaquina, koji mi donosi Rankova pisma i brzojave. Ali on me tjera da odem na misu, u nedjelju, i sve mi se to čini monotonim, i doslovnim, i nepovezanim s mojim mističnim transom. Eduardo mi ukazuje, ipak, da više nisam imala posjeta od Boga, nisam više imala znakove mistične pričesti, misli da bih se mogla preobratiti k dogmi i ritualu u potrazi za novom religioznom ekstazom. Ne. Ali tužna sam što više ne primam znakove od svog Boga. Hoću li ponovno spasti na muškarca, obožavati, i služiti, i štovati muškarca? Je li Bog ljubomoran, i želi li me i On samo za sebe, i je li ovo zbrka koja će me odvesti do Junga?
Zašto gledati tako daleko?

2. studenog 1934.
Henry je pao pod utjecaj nevjerojatnog starog čovjeka [Aleister Crowley] koji je fantastičan i vidovit, poludjeli slikar u Zurichu, koji govori kao što ja pišem u „Alraune", sve u simbolima, i koji nastavlja ili naglašava moj fantastičan i poetski utjecaj na Henryja. Henry je tako zreo, tako prijemčiv, tako osjećajan, i sad pokazuje tako čudno obožavanje prema meni. Ponovno sam živjela blizu njega. Shvaćam da još volim njegovu opuštenu, životinjsku toplinu, sadržaj koji luči, njegovu moć da me zadrži na zemlji. Taj starac je došao vidjeti nas, ali je odbio gledati mene. Rekao je da sam ja mistik, moćna životinja, tisuću godina stara, samo svjedo, usijana, vrijedna strahopoštovanja; da sam začarala duše muškaraca i da se ne usuđuje pogledati me u oči. Da je prije nego što me sreo sanjao da sam za- točena u hramu, sa slovom U ispod. Vidio je moju fotografiju u hinduističkom šalu. Rekao je Henryju.
„Vidiš, oči mistika. Ona lebdi iznad života. Ima glas onoga koji odlazi. Nirvana." Govorio je Henryju, a mene uopće nije pogledao.
A Henry, noću, u krevetu, uvukao je ruku nježno između mojih nogu, oko mojih guzova, i rekao:
„Tko bi pomislio da žena tako sjajnih očiju, vestalske nevinosti, može imati tako okruglu guzicu, tako goruću pičku, tako električni grm upravo ovdje." I uronili smo u luđačko jebanje kao nekad, Henry grubo šapćući prostote, a i ja - ja s glasom koji nikad nisam imala, poput životinjskog.
Stenjanje i dahtanje, dva topla tijela, jecaji i teško disanje. Radost. Volim ga, i volim Hugha, i volim svog mračnog malog Ranka, koji me čeka.
Svjesna sam nove snage koja se izražava u potpunosti kroz moje oči - nova mistična snaga - snaga koju sam osjećala od onog mističnog transa. Ne bojim se uzlaska. Ja sam na životu. Živa sam. Ali mogu napustiti život. Ja ne umirem. Putujem. Plutam. Vraćam se.
Ali Eduardo kaže: „Bavit ćeš se crnom magijom umjesto bijele ako ne budeš surađivala s religijom. Ako budeš inzistirala na tome da stojiš sama."
Ili ću poludjeti.

7. studenog 1934.
Poslala sam mu pismo u utorak ujutro. Ručala sam s Henryjem. Upala sam ponovno u stari ritam smekšane blagosti za njegove nedostatke, njegovu priprostost, njegovu neotesanost, nedostatak ra- zumijevanja, oponašanja. Shvaćam kako posuđuje, kopira, prisvaja, krade. Znam ga - u potpunosti. A ipak gledam u njega obzirno, zabavno, mudro.
To je moje djelo - to.
Napraviti, ili stvoriti, muškarca kojeg volite, ali ne prisilnog, lažnog „njega" - otkriti njegovo stvarno ja, polako, pomoću ljubavi i proricanja - prihvaćajući njegova ograničenja. Nisam pokušala od Henryja napraviti buržuja niti moćnog čovjeka. Henryja, samo malo više Henryja. I zašto, ne znam, ali to činim i Ranku. „Ti razumiješ Tebe u meni." Govori o svom novorođenom Ja. O tome kako nikada nije govorio o svom Ja ni s kim drugim. O tome da više nije dr. Rank.
Tako. Mir i radost s Henryjem. Pretvaram se da sam jadna što odlazim, glumim žalost koju ne osjećam, koja nije tako jaka kao moja želja da budem s Rankom.
Mir s Hughom zadovoljavanjem njegove perverznosti, njegove tajne ljubavi prema mojoj hladnoći prema njemu; čežnja, gledanje prema prošlosti, koja je za mene prazna, ali još snažna u njemu. Hugh - moja žrtva, davatelj.
Ja, kupujem što mi je potrebno beskompromisno, bez obzira. Kupujem za svoj novi život.
Egoistično, sebično. Uzimam - primam.Marcel Duchamp. Knjiga njegovih bilježaka - skica za knjigu koja nikad nije napisana. Simbol vremena. Henry kaže kako bi volio da mu se objave pisma. Rekla sam: „Da pred-posthumna pisma." Smijali smo se.
Rank je rekao: „Jednog dana Henry će otkriti da nije genij. Tad će kriviti tebe."
Kažem Henryju da sam prisiljena ići u New York. Na trenutak sam mrzila njegovu pasivnost. Htjela sam da bude aktivan, poput Ranka. On sve uzima bez protivljenja. Plače i piše očajnički. Ali ne može djelovati. Ne može djelovati protiv Hugha ili Ranka, ili za sebe, ili protiv June. Može samo pisati snažno, psovati i jebati svaku ženu koja naiđe. Ta velika pasivnost učinila je da sve u meni proc- vjeta. Ta divna gorljivost raspoloženja koju tražim, njegova životnost, njegovo prepuštanje životu. Volim taj fizički izraz odmora, nehajnosti, opuštenosti, jednostavnosti. Volja koja se izražava samo na negativan način, protiveći se Drugome. Kako čovjek može voljeti fizičku manifestaciju nedostatka. Ali kako je meni potrebna ta opuštenost. Kako me odvezala, otpetljala, oslobodila, kako me nauljila, dementalizirala, smekšala. Henry mi je poklonio sjajne darove.

8. studenog 1934.
Scena s Andardom kad mu pokušam reći da uopće nema nikakve nade. I on poblijedi, drhti, trese se. A ja sjedim tamo tako hladna, pretvaram se da osjećam. Ne osjećam uopće ništa. Ali on je duboko povrijeđen. Moli, proklinje, govori o tome da mu je život završio, o patnji. „Jeferais desfolies pour vous, ma petite Anais." Počinio bih zločine za tebe...
Uživam li ja u nanošenju boli? Ne. Zgrčena sam; želim da što prije završi. Laknulo mi je kad ga ostavim. Jednom tjedno izvodio me u svom automobilu.

10. studenog 1934.
Ako sa svime što mi se dogodilo ovih dana nisam poludjela, nikad ni neću.
Rankova uzrujana pisma; Hugove novčane okrutnosti; Henryjeva djetinjasta neodgovornost, njegova slabost, borbe da izda knjigu unatoč Kahaneovoj plašljivosti; Očev ekcem i njegova ogorčena usta; Joaquinova hladna, religiozna ugodnost; Majčina zabrinutost za posljednju ljubav prije nego što umre i patetičan način na koji me moli za savjet; Hughove nove srdžbe, i opsesivna ljubomora, i seksualne scene njegovih perverzija, i moja hladnoća; Rank, koji me zove; moj Otac, koji čeka na znakove umora i mudrosti u meni.
Sastanak sa Abbeom Altermanom, kojeg želim zavesti kako bih lišila Joaquina njegove vjere i spriječila ga da postane redovnik -razgovor s njim; misli o Taidi; kupnja strogog crnog vunenog kosti- ma teškog tkanja, poput pohotne opatice.
Brzojavi Ranku: „Plovim 15. stud, radi audicije kod vas" - a ne kod Balanchinea, baletnog majstora; odraz Turnera i besmislena senzualnost; spoznaja da ću nakon Ranka već proživjeti sve što želim proživjeti, imati sve što želim od ljubavi, i života, i želje, radosti misticizma i kreacije; da sam proživjela najdublje drame postojanja, u potpunosti; da želim sanjati kasnije, prestati živjeti za sebe, a nemam dovoljno hrabrosti činiti to jer me pogađaju svi osjećaji drugih, jer nisam dovoljno okrutna, i svi, čak i onaj kojeg naizgled puštam da ode praznih ruku, odnose sa sobom dio mog tijela i moje snage.
Zajedno s Henryjem vrtlog i vijavica posjećuju slikare i pisce. Film, O ljudskom vezanju, gdje žena eksplodira od mržnje - seksualne mržnje prema poetskom, tužnom muškarcu koji je obožava - i koji je izda.
Posljednja laž Hughu, koji pronalazi Rankovo pismo u mojoj torbi, u kojem srećom nema riječi o mojoj ljubavi, već samo o njegovoj, pa kažem vrlo mirno: „Naravno da me voli, ali to nije ništa. Voli me i Turner, i Andard, i Harvey, i svi koje ovih dana srećem."
„Zašto te zove 'draga'?"
„Pa, neki sam ti dan pokazala Andardovo pismo. I on je mislio da me može zvati 'draga' nakon što me jednom vidio u vlaku."
Tako mirna, tako općenita. Svi, istina, sad pripadaju mojoj novoj moći. Harvey (muž Dorothy Dudley) napisao je Henryju vatreno pismo o meni. Prikazujem to kao nevažno. I žudim za Njim, očajnički, pitajući se koliko će ostati od mene nakon te borbe da živim za sebe, što je tako teško, tako teško, tako zamarajuće. Ono što ja želim protivi se Očevoj, Hughovoj, Joaquinovoj, Eduardovoj, Henryjevoj sreći. Grozna algebra, uvijek.
Nakon Ranka živjet ću samo za druge, što mi pričinja radost.
Psihoanaliza me jest spasila, jer je dopustila rođenje mog pravog ja, koje je religiozno. Možda neću postati svetica. Ali vrlo sam ispunjena i vrlo bogata i imam mnogo toga o čemu mogu pisati. Bit će mi drago imati malo mira i malo pažljivog sjećanja. Ne mogu se konačno smjestiti u ljudski život. To nije dovoljno. Moram se popeti u vrtoglavija područja.
Psihoanaliza me jest spasila od smrti. Omogućila mi je živjeti, i ako napustim život, to će biti samo po mojoj vlastitoj volji, jer nisam dosegla apsolutno. Ali kako još volim ono relativno, zelje i top- linu vatre, i elegantnu kolekciju naušnica, i Haydena na gramofonu, i smijeh s Eduardom, i šale o Mae West, i novi crni vuneni kostim s golemim rukavima i senzualnim prorezom od vrata do grudi, i narukvicu i ogrlicu od plavog kamena, posute zvijezdama, i novo donje rublje, i novi crni baršunasti kimono, i ladicu kovčega punu Henryjeve Rakove obratnice, s mojim predgovorom, i Rankovo
posljednje pismo, i cjelodnevnu zvonjavu telefona, i Turnerov senzualni glas koji zahtijeva, i Emilijin kratak pobačaj od dva sata, koji ne bih zamijenila za svoju savršenu avanturu.
Ljubav.
I Abbea Altermana kad kaže: ,Yous etes une dme trps disputee."