Fatalni tango

Kada se Gulietta Battin, mlada balerina Berlinške državne opere, zaljubi u zanosnog plesača tanga Damiána Alsinu, nesvjesno kreće na čudesno i opasno putovanje. Ono što zvuči kao strastvena ljubavna priča, uskoro će se pretvoriti u neobičnu mješavinu političkog trilera i ljubavne drame. Nakon što zatoči njezina oca, Damián bez traga nestaje, a Giulietta je spremna poći i na kraj svijeta kako bi ga pronašla. Jedini trag, koji joj je ostavio, njegov je zagonetan stil plesa. A ona, koja i dalje vjeruje u njihovu Ijubav, tražeći ga, ponire sve dublje u tragičnu povijest Buenos Airesa.
Ovaj roman senzualna je i provokativna priča ispričana jezikom plesa, a poput tanga prepuna je neočekivanih obrata. To je priča o odgovornosti pojedinca i prošlosti dviju zemalja, o najnevjerojatnijim presjecanjima sudbina, ali, nadasve, pripovijest o ljubavi, koja će za svoje ispunjenje žrtvovati sve.

Prolog


Bilo je očito da policijski službenik nije vjerovao ovoj verziji događaja.
Čovjek je naravno bio školovan za to da bude sumnjičav. On je to primijetio na samome početku. Službenik mu nije vjerovao. Markus Battin razbijao si je mozak time što bi im mogao ispričati. Teško mu je padalo izmisliti uvjerljivu priču. Lakše je lagati kada znaš istinu. Istinu! Tanak procjep u tvorevini njegova života. Danima je proučavao taj procjep, i pokušavao samoga sebe uvjeriti da ga uopće nema. Ja sam žrtva jednog luđaka, stalno je ponavljao samome sebi. Bolesnoga luđaka.
Pogledao je gomilu listova ispred sebe na stolu, pretipkani protokol svojeg ispitivanja. Zašto su ga uopće ispitivali? Na kraju, on je bio žrtva. Dva sata trajao je taj „informativni razgovor". Bilo je to pravo ispitivanje. A sada bi još cijeli taj prijepis trebao ponovno pročitati, parafirati svaku stranicu, cijelu priču pročitati još jedanput samo zato da oni mogu zatvoriti svoje službene spise.
„Naravno da vas ne mogu prisiliti da pročitate to što potpisujete", rekao je policajac. „Ali u slučaju da stvar bude imala kakvih posljedica, moglo bi se dogoditi da se ovaj protokol uzme kao dokazni materijal. Ako je nešto krivo navedeno, mogli biste imati problema. Ta, neće to trajati predugo."
Posljedice? Kakve posljedice?
Taj je luđak napustio zemlju. Posljedice je sve to moglo imati samo za njegovu kćer. Battinov se želudac zgrčio pri pomisli na Giuliettu. Kako joj je ta osoba samo mogla učiniti tako nešto? Naravno da je policija bilo vrlo zainteresirana za to da ispita i Giuliettu. Kako bi je toga poštedio, pristao je na ovo ispitivanje. Giulietta uopće nije bila u stanju za ispitivanje. Bila je u šoku. To je tome luđaku najviše zamjerao. Što je učinio Giulietti. No upravo zbog toga sve je ovo djelovalo još neshvatljivije.
Taj Damián Alsina volio je njegovu kćer. Bili su zajedno samo dva mjeseca, no Giulietta se promijenila do neprepoznatljivosti. Ne, ne on nju – ona je voljela njega. Toga ljeta pretrpjela je neke udarce koji su je teško pogodili. To je bila možda jedina njezina greška. Nije se dobro nosila s neuspjehom. Tako je to bilo već i u baletnoj školi. Stalna kritika, vikanje, prodorne sumnje u samu sebe, na koje su ciljali učitelji s gotovo sadističkom preciznošću. „Viče se samo na dobre", stalno joj je govorio. „Najgore je ako te ignoriraju. Dok god te žele ubiti u pojam, vjeruju u tebe." Ona to nikada nije uspjela shvatiti. Ili je pak možda shvaćala. U svakom slučaju nije posjedovala obrambene mehanizme protiv svih tih podlosti. Sve je to uzimala previše osobno. Ozbiljno se brinuo za nju. Na kraju je sve prošlo u najboljemu redu, bila je vježbenica i iako za to nije bila plaćena, plesala je u jednoj od najboljih kuća u Njemačkoj, u Berlinskoj državnoj operi. Ali ta se promjena na njoj dogodila tek poslije, nekako tijekom rujna ili listopada. Odjedanput se doimala potpuno izmijenjenom, tijekom vikenda stalno je bila na putu ili više uopće ne bi dolazila k njima u Zehlendorf. Ovaj je put njegova supruga iznimno prva saznala kakvo je to svjetlo njegovoj kćeri odjedanput svanulo u tami njezine vlastite potištenosti.
„Pronašla je svojega princa iz bajke", jednostavno mu je rekla Anita.
„O tome ja ne znam ništa", odgovorio je. „Sigurno je pravi čarobnjak ako ju je ozdravio za jedan dan."
„Devetnaestogodišnje djevojke ne trebaju čarobnjake", odgovorila je Anita, „sasvim je dovoljan šarmantan muškarac."
„Muškarac?"
„No dobro, muškarčić. Ima dvadeset tri godine."
„I? Jesi ga već upoznala?"
„Ja? Ne. Kako si došao na to?"
„Očito već znaš ponešto o njemu."
„Pogledaj je samo pa će ti sve biti jasno. Samo sam je pitala koliko ima godina."
Bio je sretan i uznemiren u isto vrijeme. Napokon joj je bilo bolje. To je bilo dobro. Ali muškarac? Zašto on to nije primijetio? Posao. Previše je radio. Novi raspored smjena. Novi koncept sigurnosti zbog seobe vlade. Tri je tjedna imao posla više nego inače, i pritom mu je iskliznula. I sam se prepao takve pomisli. Ne, napokon je pobijedila prošloljetno razočaranje i zaljubila se. I još mu ništa nije o tome ispričala zato što on gotovo nikada nije bio kod kuće, zato što su se jedva susretali. Teško je prihvatio tu vijest.
No, kakve je to sve imalo veze s gomilom papira ispred njega? Od tuda je mogao izaći tek onda kada sve bude potpisano. Brzo je parafirao prve četiri stranice. Zatim se vratio prvom listu i pogledom preletio dio s osobnim podacima. Markus Battin, roden 12. veljače 1947. u Rostocku. Slijedile su raznovrsne postaje njegova života u Njemačkoj Demokratskoj Republici sve do preseljenja u Zapadni Berlin 1976. godine. Nasreću, policijski je službenik samo dotaknuo tu temu. Nedostajalo mu je samo još da mora govoriti o mračnim vremenima DDR-a. Njegovu promjenu imena očito nije bilo lako pronaći u službenim dokumentima. U svakome ga slučaju policajac o tome nije pitao, a on nije smatrao potrebnim spomenuti taj događaj. Markus Loess umro je u zimu godine 1975. u dobi od dvadeset devet godina. Sada se zvao Markus Battin. I to je bilo dobro.
Okrenuo je list i počeo čitati na mjestu gdje je opisao tijek dogadaja.

PITANJE: Navečer 23. studenog 1999. primili ste, dakle, telefonski poziv gospodina Alsine.
ODGOVOR: Da.
P: Sjećate li ste točnog vremena?
O: Bilo je između pet i šest navečer. Vjerojatno pola šest.
P: Koji je bio sadržaj toga razgovora?
O: Damián ... dakle, gospodin Alsina nazvao je iz studija moje kćeri. Zamolio me da svratim jer su mi nešto htjeli pokazati.
P: Zašto vas je nazvao on, a ne vaša kći?
O: I ja sam ga to pitao. Rekao je da još nije tamo. Da bi to trebalo biti iznenađenje.
P: Je li vas gospodin Alsina ikada prije nazvao?
O: Ne.
P: Otkuda mu onda vaš telefonski broj?
O: Mislim da je znao za koju tvrtku radim. Broj centrale je u telefonskom imeniku. Osim toga, imao je Giuliettin mobitel u kojemu je pohranjen moj telefonski broj.
P: Zašto je imao mobitel vaše kćeri?
O: To ni ja ne znam točno. Vjerojatno ga je jednostavno uzeo. Giulietta ga je zaboravila u svojemu stanu.
P: Zaboravila?
Ljudi zaboravljaju stvari. Njegova je kći zaboravila telefon kod kuće. Jednostavna činjenica. Ili ga je namjerno ostavila tamo kako je se ne bi moglo dobiti na telefon? Ali to za policiju nije bilo važno.
O: Da. Kada se odvezla u Braunschweig.
P: Kada je to bilo?
O: Isti taj dan. U utorak ujutro.
P: A kada ste prije toga posljednji put razgovarali s njom?
O: U ponedjeljak. U utorak sam je pokušao dobiti dva puta, ali njezin telefon nije bio dostupan.
P: Dakle, gospodin Alsina je znao da Giulietta nije u gradu i da će se vratiti tek iduće večeri?
O: Da.
P: Što je radila u Braunschweigu?
O: Pomagala je prijateljici pri preseljenju. Nije bila sama. Odvezla se tamo s nekoliko prijateljica.
P: A gospodin Alsina je iskoristio odsutnost vaše kćeri kako bi se sastao s vama.
O: Da. Tako izgleda.
P: Koliko ste ga puta susreli prije toga?
Na tome je mjestu zastao u sebi, no tada se ipak odlučio reći istinu. Do prije jednog tjedna toga čovjeka nikada prije u životu nije susreo. To je bila činjenica, koju se nije moglo izbjeći. Vjerojatno ga je s nekim zamijenio. To bi svakome bilo jasno. Od pada Zida u Berlinu događale su se najčudnije stvari. On sam mogao je nabrojiti dovoljno ljudi s kojima je još imao otvoren račun. Neka su mu lica iz Njemačke Demokratske Republike, države radnika i seljaka, bila i predobro usađena u sjećanje. Dakle, zabuna. Zbog toga je njegov odgovor bio u redu.
O: Jedanput.
P: Kada i gdje?
O: Kod nas u kući.
P: Vi ste ga pozvali?
O: Da. Giulietta ga je već poznavala dulje vrijeme, a mi smo bili znatiželjni kakav je.
P: Dakle, bila je to obiteljska večera?
O: Moglo bi se tako reći.
P: Kakav je bio vaš prvi dojam o gospodinu Alsini?
Zar da bude iskren? Od samoga početka mu se nije sviđao. Ne zato što je bio stranac. Nijemac mu se jednako tako ne bi sviđao. Bio je ljubomoran na sve muškarce koji su trčali za njegovom kćeri. Znao je to. Protiv toga nije mogao ništa. Giulietta mu je bila sve. No, mogao se kontrolirati. Sve dok je ti momci nisu odvračali od njezine karijere. Ah Damián je imao pogled koji mu se nije sviđao, koji mu se uopće nije sviđao. No uspio je ponovno izgraditi Giuliettino narušeno samopouzdanje. To da je nekakav plesač tanga koji se niotkuda stvorio, uspio ostvariti takvo umjetničko djelo, nije se ni s čime dalo izmijeniti. Pretpostavljao je da je njezino oduševljenje bilo samo prolazno. Poznavao je on svoju kćer. Imala je neslomljivu volju. Klasični ples bio je njezin život. Ona ne bi deset godina baletnog treninga samo tako odbacila i zbog nekakve ljubavne melodrama prekinula karijeru, da bi se, po svojoj prilici, posvetila nekom budalastom plesu za parove. Sve je to bila faza, a taj Damián samo kratka epizoda u njoj, štaka, kratki predah. Argentinac je u sebi nosio nešto licemjerno, prepredeno. Anita ga je smatrala šarmantnim. Ali Anitin osjećaj za ljude nije bio posebno razvijen. Da je na tome Damiánu nešto trulo, odmah je primijetio. Inače sada ne bi sjedio u ovoj turobnoj službenoj prostoriji kako bi objasnio zašto toj licemjernoj ništariji očito nisu sve na broju.
O: Neodređen. Djelovao je sramežljivo, nekako nesigurno. Ali to je sigurno bilo tako jer nas nije poznavao i jer mu je očito bilo važno da ostavi dobar dojam.
Ovo je zvučalo isprazno, ispravno je zaključio. No jednostavno je bilo tako. Čudno bi bilo da prekriži ovo mjesto. Na kraju, od njega se nije očekivala karakterna studija. Parafirao je stranicu i okrenuo list.
P: Kako ste to zaključili?
O: Imate li djece?
P: Ne. Zašto?
O: To se odmah vidi kod mladih ljudi. Bio je zbunjen. Nadasve ljubazan prema mojoj supruzi te ponešto suzdržan prema meni. Tipično za mlade muškarce koji se upoznaju s roditeljima svoje djevojke. To vam može potvrditi svaki otac.
Postavljati povratna pitanja. Otkrivati neznanje. Najbolji način da se skrene s teme.
P: I večera je prošla sasvim normalno?
O: Da. No gospodin Alsina se oprostio poprilično rano jer je još morao na probu.
P: Na probu. Tako kasno navečer?
O: Kada je otišao, nije bilo kasno. Možda pola deset. Kazalište u kojem je dva dana poslije održana izvedba, bilo je zbog neke druge priredbe zauzeto do dvadeset dva sata. Zato su se glavne probe morale održavati ujutro i kasno navečer.
P: A kći je ostala s vama kod kuće?
O: Da. Još smo neko vrijeme sjedili zajedno. No poslije probe našla se s njim i nakon toga ostala u gradu.
P: Dakle, spomenuta je večera bila u srijedu navečer, 17. studenoga, da budem sasvim točan. U petak, subotu i nedjelju prikazivali se predstava. Idućeg utorka vaša se kći odvezla u Braunschweig, a te ste iste večeri primili poziv gospodina Alsine?
O: Da.
P: Niste pogledali izvedbu?
O: Ne.
P: A vaša supruga?
O: Također ne. Zašto? Je li to važno?
P: Ne, zapravo ne. A i tako ste već rekli da do spomenutog utorka više niste susreli gospodina Alsinu. Vratimo se dakle danu kada je počinjeno zlodjelo. Niste znali da je vaša kći otišla u Braunschweig?
O: Ne.
P: A gospodin Alsina je znao da vi to ne znate.
O: Tako pretpostavljam.
P: Imate li objašnjenje za to što je Giulietta bez vašeg znanja otišla u Braunschweig?
O: Moja je kći odrasla osoba. U svakom slučaju, mi se tako prema njoj odnosimo.
P: Je li vaša supruga znala za to? Za putovanje u Braunschweig, naime.
O: Ne. Zašto pitate?
P: Dakle, pokušavao sam se zamisliti u koži gospodina Alsine. Postavio vam je zamku. To je mogao samo zato što je pretpostavio da ni vi ni supruga ne znate da Giulietta nije u Berlinu. Ali, zašto bi vam Giulietta prešutjela to putovanje u Braunschweig?
Na ovome je mjestu razumio na što je točno službenik smjerao. Giulietta je u Braunschweig otišla potajno. Damián je to znao. A zašto je otišla potajno? Zato što prema roditeljima nije uvijek bila iskrena. Zašto nije uvijek bila iskrena? Gotovo da je mogao vidjeti kotačiće satnog mehanizma kako se pokreću iza službenikova čela.
O: Možda zbog toga što nas nije htjela uznemiriti.
P: Uznemiriti? Vaša kći ima devetnaest godina, gotovo dvadeset. Što je strašno u tome da iz Berlina otputuje u Braunschweig?
O: Znate da posljednji mjeseci nisu bili sasvim jednostavni za nju. Možda smo supruga i ja malo pretjerali u brini za nju, pa se nije osjećala slobodnom. Mladi ljudi često tako reagiraju. Pokušavate im pomoći, a oni to doživljavaju kao upletanje u njihove poslove i počnu tajiti svaku sitnicu.
P: Gospodine Battin. Kakav odnos imate sa svojom kćeri?
O: Kako to mislite?
P: Naime, kada mladi muškarac namami u klopku oca svoje djevojke, kojega je vidio jedanput u životu, tada se naravno nameće poneko pitanje. Možda gospodin Alsina i jest lud ...
O: ... ako mene pitate, točno to i mislim ...
P: ... ili je u vama vidio suparnika jer vi imate vrlo prisan odnos s kćeri? Time vas ne želim povrijediti. No neki je motiv gospodin Alsina morao imati. Je li moguće da je umislio da između vas i kćeri postoji nešto što bi moglo ugroziti njegov odnos s Giuliettom? Je li možda bio ljubomoran na vas? Na to, naravno, ne morate odgovoriti. Na kraju, ovdje je riječ o tajanstvenom ponašanju gospodina Alsine, a ne o vašemu.
O: Ne, ne, znam na što ciljate. U redu. Moja je kći izvanredno atraktivna djevojka, lijepa žena, to se mora reći. Jako me voli. Ako želite znati hodamo li kod kuće goli ...
P: ... nisam to tako mislio ...
O: ... u svakom slučaju, nijedan dečko kojega je moja kći dovela kući nije me nakon toga vrebao.
P: Samo razmišljam naglas, gospodine Battin. Ako tu nekome nešto predbacujem, onda ne vama, nego gospodinu Alsini. Možda je tome uzrok činjenica što je gospodin Alsina Argentinac? Kulturalni nesporazum?
O: Sve je moguće. Ne znam ništa o Argentini.
Odlomak je pročitao više puta. Je li nešto odao? Odao? Nije imao što skriti, svakako ne na ovoj razini „ispitivanja", kako su to ovdje zvali. Ne, dobro je odgovorio. Policijski je službenik promijenio temu. Neka vjeruju što hoće. Ponovno je parafirao i nastavio čitati.
P: Vratimo se, dakle, onom utorku navečer. Malo prije ste rekli da vas je gospodin Alsina pozvao u studio, zbog toga što su vam on i Giulietta nešto htjeli pokazati?
O: Da.
P: Nije li vam to bilo neobično? Hoću reći, zapravo vas je trebala nazvati kći, nije li tako?
O: Da, svakako. Naravno da mi je to bilo neobično. Jedva da sam ga poznavao. Odmah sam pokušao doći do Giuliette, no njezin je telefon bio isključen.
P: I zbog toga niste postali sumnjičavi?
O: Sumnjičav, ne. Pomalo uznemiren, možda.
P: To vam, dakle, nije bio uobičajeno?
O: Ne.
P: Jeste li razgovarali o tome, što vam je to Giulietta navodno htjela pokazati?
O: Ne, nije bilo potrebno. Znao sam na čemu je s njim radila. Za vrijeme večere čak sam spomenuo da bih jedanput rado vidio taj solo.
P: Kakav solo?
O: Znate li ponešto o baletu?
P: Ne, ne baš. Žao mi je.
O: Moja je kći na praksi u Državnoj operi, ali se natječe za mjesta i u drugim kućama. U Njemačkoj se operi iduće sezone prikazuje, među ostalim, i jedan tango balet. U školi se s time ne susrećete, pa se Giulietta osjećala nesigurno. Ona je odrastala uz Čajkovskoga i Adolphea Adama. Tango je, čini se, trenutačno ponovno u modi i nekako je ovdje u Berlinu došla u kontakt s ljudima koji su se time bavili. Tako je upoznala toga plesača. Gospodin Alsina joj je očito dao nekoliko savjeta za bolje razumijevanje te glazbe, a ja sam bio znatiželjan što je od toga ispalo.
P: Rekonstruirajmo, dakle, taj utorak navečer. Vozite se nakon posla u ulicu Gsovsky 31, parkirate svoj automobil i dvorišnim ulazom idete prema stražnjoj zgradi. Jeste li uočili nešto posebno dok ste prolazili stražnjim dvorištem?
O: Ne.
P: Dobro poznajete to područje?
O: Da, to je točno. Kupio sam studio prije godinu dana.
P: Vaša kći tamo trenira?
O: Ne. Ona gotovo tamo živi.
P: No, prijavljena je kod vas u Zehlendorfu.
O: Posljednje je dvije školske godine bila toliko napeta, pa smo je htjeli poštedjeti duge vožnje od Zehlendorfa do Prenzlauer Berga. Svakako je htjela tako jedan tvornički kat, a prilika je bila povoljna. Naravno da se tamo može i trenirati, ali plesači teško mogu raditi sami. Ako ih nitko ne ispravlja, to može biti čak i štetno. Ah rastezati se i protezati se svakako mogu. U svakom slučaju nije htjela običan stan, nego takav jedan studio. U međuvremenu je od njega nastala neka vrsta stana.
P: Dakle, otkad trajno živi u tom studiju?
O: Nisam rekao da tamo trajno stanuje.
P: Gospodine Battin, ne pitam vas to zbog prijave boravišta, to možete mirne duše zaboraviti i ispraviti sljedećom prilikom. Ovdje je riječ o situaciji s gospodinom Alsinom, ništa više.
O: Od početka njezina naukovanja u Državnoj operi, dakle, od sredine kolovoza, vrlo je rijetko dolazila u Zehlendorf. Mislim da se to zove faza odvajanja.
P: Vaša je kći studirala ovdje u Berlinu?
O: Da, na državnoj baletnoj školi.
P: Vi se, dakle, vozite dizalom na peti kat i ulazite u studio. Gospodin Alsina vas pozdravlja. Odlažete kaput i pitate gdje je Giulietta.
O: Da. Tako je bilo.
P: Što se dogodilo nakon toga?
O: Još sam stajao kod garderobe, upravo sam se htio okrenuti. Tada je odjedanput preko mene pala vreća. U istome trenutku primio sam udarac u koljena i pokleknuo. Kada sam se oporavio od prvotnog šoka, htio sam zvati u pomoć, no on mi je začepio usta. Udario me šakom u usta. Srušio sam se i previjao na podu, što je on iskoristio kako bi me vezao. Zatim je strgnuo vreću, oslobodio mi glavu i zalijepio mi usta. Nakon toga mi je povezan oči i odvukao me dalje u studio, srušio na stolac te me vezao. Na kraju mi je uklonio povez s očiju, no prije toga je stegnuo povez preko usta.
P: A tijekom cijelog tog vremena nije izgovorio nijednu riječ. Je li vrijeđao, nešto vam predbacivao? Je li psovao? Dobacivao?
O: Ništa nije rekao. Ne, ni riječi.
P: Cijelo to vrijeme, dok ste sjedili vezani za taj stolac, on vam nije uputio nijednu riječ?
O: Ne. Nijedanput.
P: To se dogodilo u utorak u otprilike devetnaest sati. Gospodin Alsina napustio je Berlin u srijedu zrakoplovom u deset sati u smjeru Frankfurta, odakle je navečer uzeo let prema Buenos Airesu. Studio je napustio u noći s utorka na srijedu. To znači, napustio je studio, nije ga bilo nekoliko sati, još jedanput se vratio i zatim konačno otišao. Je li to točno?
O: Da. Ja naravno nisam mogao točno slijediti protok vremena, ali ugrubo je to točno. Nakon što me svladao i vezao, činilo se da ni sam više ne zna što bi sljedeće trebao napraviti. Osjetio sam da prolazi iza mene, ali nije činio ništa. Bilo me je strah i laknulo mi je kada je napokon otišao. To je sigurno bilo oko dvadeset dva sata jer sam čuo zvono sa zvonika.
P: A cijelo to vrijeme nije izgovorio nijednu riječ?
O: Ne ...
Više je puta pročitao taj odlomak i prizvao si u sjećanje te beskrajne trenutke, luđačke pokrete te poremećene osobe, način na koji je hodao sobom, uzduž prozora, kako je stao ispred njega, piljio u njega tim jezivim pogledom. Argentinčeve su riječi još odzvanjale u njegovoj glavi. No, dobro će paziti na to da o tome ništa ne kaže. Kakvo ludilo!
O: Ja zbog poveza nisam mogao govoriti. Od njega nisam čuo nijednu riječ. Nije rekao ništa, apsolutno ništa.
P: Je li postojala kakva druga vrsta komunikacije između vas? Znakovima? Pogledima? Bilo što što bi moglo objasniti motive gospodina Alsine?
O: Ja sam se teško mogao sporazumijevati znakovima, mislim da to možete zamisliti.
P: U otprilike devetnaest sati vas je svladao. Rekli ste da je u dvadeset dva sata napustio studio, te da se poslije još jedanput vratio. To su tri sata. Želim reći, proveo je s vama tri sata u tome studiju. Sigurno je napravio nešto, bilo što.
O: Pušio je cigarete.
P: Je li šetao? Je li vas gledao? Jeste li mogli vidjeti što radi?
O: Ne. Nisam ga mogao vidjeti. Osjećao sam da je tamo. Osim toga, katkad sam čuo njegove korake kada se kretao. Ali nijedanput nije stao ispred mene.
P: Kakvo je bilo osvjetljenje?
O: Stropno je osvjetljenje isključio. Koliko sam uspio razaznati, gorjela je samo mala noćna stolna svjetiljka pokraj kauča za spavanje.
P: Jeste li se pokušali osloboditi?
O: Prvi se sat uopće nisam pokrenuo. Ne znam, možete li zamisliti kako je to, kada vas bez razloga svlada i veže potpuno strana osoba. Ja nisam plašljivac, ali u takvim vam situacijama automatski pada na pamet ono najgore.
P: Da, mogu to jako dobro zamisliti.
O: Nakon nekog vremena, zaista ne znam koliko vremena, počeli su me boljeti zglobovi i pokušao sam promijeniti položaj. Pritom sam, naravno, proizvodio zvukove kroz povez, koji je skliznuo. Gospodin Alsina nije reagirao.
P: Sjedili ste tri sata zajedno u toj prostoriji i niste progovorili nijednu riječ?
O: Da. Ja nisam mogao govoriti. A on nije rekao ništa.
P: I zatim je jednostavno otišao?
O: Da. Upravo zbog toga vjerujem da pati od težih poremećaja svijesti. Ja nisam psiholog, ali kako bismo to inače mogli objasniti? Nakon što je nestao, najprije sam odahnuo, ali ne zadugo. Ta, moja je situacija bila nepromijenjena, a on se mogao vratiti svakog trenutka, s kanistrom punim benzina ili sjekirom ... Znam da to sada zvuči suludo i pretjerano, ali to su misli koje vam se u takvoj situaciji vrzmaju glavom.
P: Ne, gospodine Battin, to uopće ne zvuči ludo. Zbog toga i jesmo toliko zainteresirani saznati svaku pojedinost i ne razumijemo zašto ne želite podnijeti prijavu. Gospodin Alsina je vjerojatno zaista bolestan, opasno bolestan. Bez prijave ništa ne možemo poduzeti.
O: Ni s prijavom ne možete poduzeti ništa.
P: O tome smo svemu već razgovarali. Dakle, vi i dalje odbijate podnijeti kaznenu prijavu protiv gospodina Alsine?
O: Da. Ne mogu to učiniti svojoj kćeri.
P: Dobro. Daljnje izjave o toj temi nisu važne za protokol.
Napravljena je petominutna stanka.

Ispitivanje nastavljeno u 16:43

P: Vratimo se ponovno toj noći, koju ste proveli vezani za stolac. Rekli ste da se gospodin Alsina poslije još jedanput vratio?
O: Da. To je točno.
P: Znate li otprilike koliko je sati tada bilo?
O: Ne.
P: Sat sa zvonika, dakle, više nije zvonio?
O: U neko sam doba noći zadrijemao i trznuo se kada su se vrata otključala. Došao je u moju blizinu, ali se više nije zamarao sa mnom. Tražio je nekakve predmete. Nakon toga se prostorija zamračila, a on je nestao.
P: Prije toga je svjetlo, dakle, bilo upaljeno?
O: Da. Svjetiljka pokraj ležaja je vjerojatno gorjela, kada je otišao prvi put.
P: Dakle, sve je to nekako zaista čudno.
O: Potpuno se slažem.
P: Kći vas je pronašla u srijedu navečer?
O:Da.
P:Vaša je žena u srijedu ujutro prijavila vaš nestanak. U tome trenutku vaša kći još nije znala da ste nestali?
O: Ne. Ta, ona je bila u Braunschweigu i pomagala je prijateljici pri preseljenju. Nije imala svoj telefon sa sobom. Moja supruga nije znala kako bi došla do Giuliette. Kada se cijele noći nisam vratio, uplašila se i nazvala je policiju, što je sasvim razumljivo. U braku samo dvadeset jednu godinu, nakon toliko vremena osjećate kada nešto nije u redu. Nikada nisam izbivao cijelu noć a da je nisam prije obavijestio.
P: Logično. Vašoj supruzi ne bi bilo palo na pamet da vas potraži u Giuliettinu studiju?
O: Vjerojatno ne. U nekom trenutku možda i da. Moja žena nije znala ništa o našem dogovoru. Sve se to dogodilo sasvim spontano. Giuliettu se nije moglo dobiti na telefon. Zbog toga je moja supruga bila dvostruko uznemirena te je alarmirala policiju.
P: Giulietta vas je, dakle, pronašla sasvim slučajno, kada se vratila u svoj studio?
O: Da.
P: Nije znala ništa o prijavi nestanka, o brigama svoje majke, sve to bilo joj je nepoznato?
O: Da. Iz Braunschweiga se izravno vratila u svoj studio i vjerojatno se nadala da će tamo naći Damiána.
P: On je imao ključ stana vaše kćeri?
O: Da. Očito.
P: Prizor koji je zatekla u studiju zasigurno ju je prestrašio.
O: I te kako.
P: Možete li se prisjetiti, što je učinila nakon što vas je otkrila?
O: Skinula mi je ljepljivu vrpcu s usta i pitala me što se dogodilo.
P: A vi ste joj rekli.
O: Zamolio sam je da ukloni i ostatak ljepljive vrpce i odmah nazove Anitu ... dakle, moju suprugu, i da joj kaže gdje sam.
P: A to je ona i učinila.
O: Da. Vjerojatno možete vrlo dobro zamisliti da je nastala zbrka. Razgovor je protekao ponešto nesretno. Trebao sam nazvati i umiriti suprugu. Tada i ne bi bilo ove malo pretjerane policijske intervencije. Nije mi namjera nikoga kritizirati, vi ste samo obavljali dužnost, ali situacija je time dobila na potpuno neprimjerenoj dramatici.
P: Mi smo zaprimili prijavu nestanka osobe te smo sumnjali na otmicu. To nije sitnica, znate li to?
O: Upoznat sam sa službenim žargonom, i sam imam posla s time. U ovom slučaju to je ipak bilo pretjerano. Ta, na kraju se ništa i nije dogodilo. Najveći dio nesreće dogodio se mojoj kćeri, a tu policija nije sasvim nedužna. To je sve što o ovoj temi imam reći. Prijavom ne bismo postigli ništa. Ona bi samo još više pogoršala emocionalno stanje moje kćeri. Ona je potpuno zbunjena. I zbog toga ne želi razgovarati s vama. Bilo bi dobro da ste pokazali malo više razumijevanja.
P: Postoji i oproštajno pismo naslovljen na vašu kćer, je li tako? O: Da.
P: Jeste li ga pročitali?
O: Ne. Još nisam.
P: Kako je to pismo došlo do vaše kćeri?
O: Bilo je u poštanskome sandučiću.
P: U kojem poštanskom sandučiću?
O: U Giuliettinu studiju.
P: Je li vam poznat sadržaj toga pisma?
O: Ne. Saznao sam da postoji nakon što sam otpušten iz bolnice.
P: Znate li otprilike što u njemu piše?
O: Ne. Moja je kći na cijelu situaciju reagirala vrlo emocionalno i još nisam uspio s njom razgovarati u miru. Siguran sam da će mi sljedećih dana pokazati pismo i, ako želite, onda ću vam moći reći što u njemu piše, pod uvjetom da se ona složi. Ako želite znati moje mišljenje, to nije ništa drugo nego nekakvo bolesno oproštajno pismo.
P: Jeste li sigurni da u tome pismu nije objašnjenje za ovaj događaj? Bilo kakav motiv?
O: Da. Kada bi bilo tako, Giulietta bi mi već rekla.
P: Gospodine Battin. Pretpostavimo da vaša kći te večeri nije došla u svoj studio, u tom biste slučaju na onome stolcu proveli još jednu noć, nije li tako?
O: Da. Nisam se uopće mogao pomaknuti.
P: A da nije došla ni treći, ni četvrti dan, vjerojatno biste dehidrirali. Je li to točno?
O: U najgorem slučaju – da. Iako to smatram vrlo nevjerojatnim.
P: Gospodin Alsina nije poduzeo nikakve mjere opreza kojima bi izbjegao životnu opasnost u koju vas je doveo. Nije vam ostavio dovoljno mogućnosti da si možete osigurati preživljavanje niti je obavijestio vašu obitelj. Ništa slično. Nesretna igra slučaja i vi biste skončali na vrlo jadan način u kćerinu studiju, ili? To je pitanje vrlo važno. Zato vas molim da dobro razmislite kako ćete odgovoriti.
O: Pretpostavio je da će mi se nešto dogoditi. Pretpostavljam da vi policajci tako kažete. Nije mi ostavio škare na dohvat niti nazvao Giuliettu ili moju suprugu. Ne, jednostavno je imao sreće, ili bolje rečeno – ja.
P: Gospodin Alsina i vaša kći bili su u ljubavnoj vezi, je li tako?
O: Da. Tako bismo to mogli nazvati.
P: Znate li otprilike koliko dugo?
O: Upoznali su se u rujnu.
P: Znate li točno kada?
O: Ne.
P: Jeste li obaviješteni o točnim okolnostima toga susreta?
O: Kao što sam već rekao, Giulietta se pripremala za razne plesne audicije. Bila je u poprilično lošem stanju, zbog toga što jedina iz svoje klase još nije imala čvrst angažman. Samo mjesto vježbenice na Državnoj operi. Tako je barem mogla trenirati, a postojala je i mogućnost da tu i tamo nastupi, ako bi se netko iz Corps de Balleta razbolio. Strašno je sumnjala u samu sebe. Kada ste već mnogo puta plesali na audicijama, a izdvoje vas već nakon vježbe na prečki, to je teško podnijeti. Više joj ništa nije uspijevalo. Nakon što je dobila mjesto vježbenice na Državnoj operi, bilo joj je nešto bolje te se u proljeće namjeravala okušati na Njemačkoj operi, zato što na Državnoj operi u skoro vrijeme nije bilo izgleda za slobodno stalno mjesto. Tako je na programu Njemačke opere otkrila taj tango balet. Glazba je potpuno izvan repertoara. Htjela je više saznati o glazbi za tango te se raspitivala u Berlinu. Tako je naišla na gospodina Alsinu. Pojedinosti ne znam.
P: Poznaju se, dakle, otprilike dva mjeseca?
O: Da.
P: Na sljedeće mi pitanje ne morate odgovoriti, ali ipak ću ga postaviti. Je li vaša kći bila zaljubljena?
Zaljubljena? Trebalo bi izmisliti novu riječ kako bi se opisalo njezino stanje. Nakon razgovora s Anitom uhvatio je prvu priliku kako bi razgovarao s Giuliettom. I tada je vidio. Njegova  je kći uvijek bila najljepše biće, koje je ikada mogao zamisliti. No kada ju je te večeri nakratko susreo, njezina je ljepota bila neopisiva. A on je osjetio neku distanciranost, iako uopće nije shvaćao otkuda mu takav dojam.
„Kako posao, tata? ", pitala ga je i pritom zagrizla jabuku.
„Dobro, mala moja", odgovorio je.
„Ne sviđa mi se kada me tako zoveš. Molim te, nemoj me više tako zvati, može?"
„Samo navika, oprosti. Napreduješ li dobro?"
„Hmm. Mogu li uzeti video iz podruma?"
„Naravno. Kako tango? Neki napredak s predstavom?"
Više od toga nije je htio pitati. Njezina mu je reakcija potvrdila da je dobro odlučio.
Ponovno je zagrizla jabuku i kratko se nasmiješila.
„Hmm. Bit će nešto. Aria je jučer bila kod mene. Seli se u Braunschweig. Što misliš o tome?"
Aria ga uopće nije zanimala.
„Sve treba probati. Da ti donesem video kada budem u prolazu?" Zatresla je glavom.
„Hvala, ne. Sve sam već dogovorila s mamom. Želi da sutra zajedno idemo u kupnju, pa će svratiti do mene. Tvoja pratilja za primanje kod Hollricha bit će opako sređena."
Tipičan kuhinjski razgovor, u prolazu, ona odlazi, on ulazi. Tada je onog tipa poznavala tri tjedna.
O: Na to vam pitanje ne mogu odgovoriti. Recimo ovako: gospodin Alsina je na moju kći privremeno imao iznenađujuće velik utjecaj. Zbog toga što znam, da moja kći ima vrlo izraženu vlastitu volju i stabilna je osoba, vjerojatno je za njega osjećala nešto nalik na zaljubljenost. Ali to je bilo samo prolazno.
P: Zaista? Kako ste to zaključili?
O: Prije ste rekli da ne znate mnogo o baletu. A o balerinama vjerojatno isto tako.
P: Slažem se. Ali uvijek sam spreman učiti.
O: Tko želi biti balerina, a time naravno mislim na osobe koje na tome području žele izgraditi karijeru, neće činiti ništa drugo nego se baviti samo i jedino baletom. Uz njega nema mjesta za mnogo drugih stvari, a u fazi u kojoj je trenutačno moja kći, ni za što drugo. Nitko to ne zna bolje od nje same. O tome ne treba raspravljati. Zbog toga njezinu prijateljstvu s gospodinom Alsinom nisam pridavao veće značenje. Površna ljubavna veza, ništa više.
P: Površna? Smatra li i vaša kći tako?
O: Nazovite to kako želite. Ja sve to nisam shvatio jako ozbiljno ...
P: ... i zato ste gospodina Alsinu pozvali na večeru.
O: To je bila zamisao moje žene.
P: Gospodin Alsina je već deset tjedana bio u Njemačkoj. Dva tjedna poslije bila bi mu istekla viza te bi se morao vratiti u Argentinu. Njegov je povratni let prvotno bio rezerviran za 26. studenog. Nije li vaša kći bila potištena? Na kraju, provela je s njim gotovo dva mjeseca, ili? Gospodin Alsina joj je, kao što ste i sami rekli, pomogao da izađe iz krize, i pritom su se njih dvoje vrlo zbližili. On je, takoreći, s njom živio. Kažete da je sve to bio samo flert. Čemu onda taj poziv na večeru? Je li vašoj kćeri možda bilo svejedno što će se gospodin Alsina vratiti u Buenos Aires? Ili je htio ostati još neko vrijeme? Je li, možda, namjeravala otići s njime?
Ovaj je čovjek očito izgubio razum. Da bi Giuliettu u Buenos Aires odvukao neki plesač tanga. Nezamislivo!
O: Ne znam kakvi su bili njegovi planovi. Ali na što vi ciljate?
P: Gospodine Battin. Ja tražim motiv. Vidite, ja sam jednostavan policajac i pokušavam složiti smislenu cjelinu iz cijele ove zbrke. Prije ste rekli da je gospodin Alsina vjerojatno lud. To je moguće. No čak i luđaci imaju motive, zbog kojih djeluju, čak i kad ih samo umišljaju. Jednostavno ne postoji radnja bez motiva. U najgorem je slučaju motiv spontan, postoji samo u glavi počinitelja, takoreći preklapa se s radnjom te istodobno s njom i nestaje. Tipično ponašanje za ljude koje zovemo ludima. Ali gospodin Alsina uopće nije djelovao spontano. Vaša je otmica očito bila pomno isplanirana.
O: Ah, da?
P: Sigurno. Dan nakon večere kod vas, gospodin Alsina je promijenio vrijeme povratka u Buenos Aires za sljedeću srijedu, 24. studenog. Kada je vaša kći 23. studenog, dakle onog utorka ujutro, otputovala u Braunschweig, gospodin Alsina je već gotovo tjedan dana znao da će za vrijeme njezina povratka iduće večeri već biti na putu u domovinu. Ali vaša kći o tome ništa nije znala, nije li tako? Ona nije imala pojma o planovima gospodina Alsine.
O: Ne, nije. Što samo dokazuje kako je taj čovjek poremećen.
P: Večera kod vas je bila u srijedu, 17. studenog. Rekli ste da je gospodin Alsina nakon toga otišao na probu, koja je trajala do kasno u noći. Idućeg su se dana ponovno održavale probe. Ja doduše ne znam mnogo o plesačima i plesnim predstavama, ali mogu zamisliti da su takve probe dan prije premijere vjerojatno vrlo intenzivne. Unatoč tomu, gospodin Alsina se poslijepodne vozio preko pola grada u turističku agenciju u Charlottenburgu i osobno zamijenio kartu. Zašto to nije jednostavno učinio telefonski? On vrlo dobro govori njemački.
O: Otkuda ja to znam?
P: Reći ću vam. Zato što bi morao platiti naknadu. A zašto bi morao platiti naknadu? Zato što je promjena karte bila toliko blizu termina leta, samo dva dana prije njega. Prvotno je trebao letjeti u petak, 26. studenog. Zašto je odjedanput svakako htio natrag dva dana ranije? I, vidite, sada postaje zaista zanimljivo. Jer, što mislite, što smo još osim toga otkrili u turističkoj agenciji o gospodinu Alsini?
To je bilo nevjerojatno. Iako uopće nije podnio prijavu, vrlo su temeljito istraživali. Bili su zaista točno obaviješteni o posljednjim danima i satima Damiána Alsine u Berlinu. Jesu li i njega jednako temeljito provjerili?
O: Slušam.
P: 15. studenoga je gospodin Alsina pokušao odgoditi svoj povratni let za nekoliko tjedana. Službenica u agenciji ga se čak sjeća, zato što je pokušala sve kako bi uskladila rok istjecanje vize s povratnim letom. Ali nije uspjela, jer se od sredine studenog jedva može naći slobodno mjesto na letu prema Buenos Airesu. Kao što sam rekao, u ponedjeljak, 15., htio je ostanak produljiti za nekoliko tjedana, u četvrtak, 18. studenog, dakle dan nakon spomenute večere, odjedanput je htio učiniti sve kako bi ga skratio za dva dana te je čak platio velik iznos za prijenos rezervacije u poslovnu klasu, zato što drugo ništa nije mogao dobiti. Pretpostavimo sada da je gospodin Alsina bio obaviješten o planovima vaše kćeri, da otputuje u Braunschweig – a ja sam poprilično siguran da je on to znao – tada hitnost kojom je zamijenio kartu odjedanput postaje sumnjiva. Bio je to savršen trenutak da vas namami u klopku. Kada bih mogao razgovarati s vašom kćeri, naravno da bih je pitao je li Damiánu spomenula da je htjela sudjelovati pri preseljenju u Braunschweig bez vašega znanja. Siguran sam da zato postoji dovoljno razloga. Baletna bi plesačica trebala raditi sve, osim prenositi kutije.
O: Imate vrlo bujnu maštu, to vam moram reći ...
P: To je dio mojega zanimanja. Utorak je bila jedina večer kad vas je mogao namamiti u zamku. Zašto? Na to pitanje, ipak, naravno, još nismo odgovorili. Ali kako? To je već mnogo jasnije. Zbog nekog nama nepoznatog razloga, gospodin Alsina je u četvrtak, 18. studenog odlučio namamiti oca svoje djevojke u zamku, vezati ga za stolac, ne progovoriti ni riječ s njime, ostaviti ga bespomoćnog i u moguće životno opasnom položaju te na kraju nestati bez objašnjenja. 17. studenog, dakle, dan prije, gospodin Alsina je oca svoje djevojke vidio prvi put u životu. Nemojte mi zamjeriti što me ta zagonetka toliko muči.
O: Sve vam zamjeram, pa i činjenicu da smo time ponovno na samome početku našega razgovora. Postoje samo dva racionalna objašnjenja.
O:P. A ona su?
O: Gospodin Alsina je ili lud ili me s nekime zamijenio.
P: Smatra li i vaša kći tako?
O: Moja je kći u teškom emocionalnom šoku. Mislim da ona ne može jasno razmišljati.
P: Znate li nešto o izgredu koji se dogodio za vrijeme izvedbe u nedjelju?
Oni zaista sve znaju.
O: Ne pojedinosti. Koliko sam čuo, gospodin Alsina je u posljednjem dijelu izvedbe odstupio od programa i pokvario završnicu.
P: Ne čini li vam se to čudnim?
O: Ako baš želite znati: Na tome Damiánu Alsini postoji poprilično malo toga, što ne bih smatrao čudnim.
P: Jeste li sa svojom kćeri razgovarali o izvedbi? Je li imala objašnjenje za to da je on samoinicijativno promijenio program?
O: Ne.
P: Još jedan dokaz da gospodin Alsina možda nije sasvim normalan.
O: Moguće.
P: Ona je nakon te izvedbe kazalište napustila poprilično naglo. Prije toga se očito zbila žestoka svađa. Znate li nešto o tome?
O: Giuliettu sam ponovno vidio tek kada je u srijedu poslijepodne došla u svoj studio i tamo me zatekla, dakle prije dva dana. O tome, što je prethodilo, očito ste bolje obaviješteni od mene. Ali, iskreno rečeno, ja tu ne vidim povezanost. Izgleda da su između gospodina Alsine i njegovih plesnih kolega postojali golemi nesporazumi. Ali to nikako ne može imati veze sa mnom. Vjerojatno me zamijenio s nekim drugim. Drugog objašnjenja nema.
P: Dakle, u redu. Pretpostavimo da je bilo tako. Je li shvatio da je u zabludi prije nego što je napustio zemlju?
O: Moguće je. Ali što se time mijenja?
P: Pokušavam logično zaključivati. Gospodin Alsina svojim djelovanjem nije pogodio samo vas, nego prije svega Vašu kćer. Je li vam se želio osvetiti? Jesu li njih dvoje imali kakvih teškoća? Možda tako dođemo do kakve daljnje mogućnosti? Niste li možda u cijeloj toj priči zapravo manje bitni bili vi, a više vaša kći?
O: Ili moja supruga? Ili poštar? Ovaj mi razgovor pomalo počinje ići na živce. Govorite kao da smo moja kći ili ja odgovorni za cijelo ovo ludilo. P: Ne. Žao mi je, nisam to tako mislio.
O: Nemam više što reći.
Kraj razgovora 16:49

Protokol ispitivanja predočen je

ispitaniku na uvid i on ga je parafirao

na svakoj stranici.

U Berlinu, 26. studenog 1999.

Potpis

Na kraju je pomalo izgubio nadzor.
Na što je taj čovjek zapravo ciljao? Battin je osjećao kako ga on svojim pitanjima tjera u kut. Policijski je službenik slijedio određeni cilj, nešto je pokušavao izmamiti iz njega. Samo što?
Kako je policija znala za neobične okolnosti u kojima se održala posljednja izvedba u nedjelju navečer? Za Giuliettinu svađu s Damiánom? On je s cijelom plesnom skupinom stalno bio u nekoj svađi. U tango skupinama situacija je očito bila jednaka kao i u baletnim ansamblima. A taj je Damián bio neka vrsta dive, prerano sazrela sveznalica, koja nije propuštala ni jednu priliku kako bi pokazala svoju nadmoć. U posljednjem dijelu predstave u nedjelju navečer dogodio se izgred koji je šokirao Giuliettu. Damián je bez prethodnog upozorenja odstupio od programa i time osramotio cijeli ansambl. Ali o tome Battin nije znao pojedinosti. Samo da se dogodila svađa, žestoka svađa, između plesača te između Giuliette i Damiána, koja je očito stala na stranu drugih.
Energično je potpisao i zvučno bacio kemijsku olovku na pisaći stol. Termos boca pokraj njega proizvela je grgljajući zvuk. Battin je nervozno pritisnuo poklopac čajnika i pustio zrak da izađe iz njega. Zatim je ustao, pustio da neudoban uredski stolac odskoči od njegovih koljena te se protegnuo. Kakav jadan ured, pomislio je još prije nego što je prešao tih nekoliko koraka do vrata, koja su vodila u susjednu prostoriju. Pogledom je prelazio preko zidova obojenih u zeleno, odvratnih gumenih biljaka u blijedoplavim teglama što su bile na prozoru, policijsko-pedagoških postera na zidovima, koji su tu zasigurno naširoko djelovali. Zločin se ne isplati. Droge? Ne, hvala. Želite li biti policajac?
Stvar je za njega bila završena. Sada se prije svega trebao pobrinuti za Giuliettu. Giulietta! To je sada bilo najvažnije. Njezina karijera. Ovo je bilo stvar prošlosti. Uskoro će to i ona shvatiti.
Izveo se svojim Volvom iz podzemne garaže banke pokraj zoološkog vrta i uključio u promet. Zatim je uzeo mobilni telefon i nazvao Giuliettin broj, no javila se automatska tajnica. Vidio je da ga je Anita pokušala nazvati. Pritisnuo je tipku za uzvraćanje poziva.
„Markus?"
„Da. Na putu sam."
„Sjedim ovdje već dvadeset minuta. Zašto nisi bio u svojem uredu? " „Bio sam na policiji. Stižem za pet minuta. Znaš li možda, gdje je Giuletta?"
„A gdje bi i mogla biti. U Operi."
„Ali već je pola šest, trebala bi već odavno biti gotova, a telefon joj je isključen."
„Onda vjerojatno želi malo mira. Čekam te. Vidimo se uskoro, zar ne?"
Trebalo mu je gotovo dvadeset minuta da kroz gusti promet noću, jer bio je gotovo kraj tjedna, stigne do klinike Steglitz. Kada je pokušao skrenuti u ulaz, Anita mu je iskočila gotovo ispred automobila. Naglo je zakočio.
„Malo je nedostajalo', rekla je i poljubila ga u obraz. „Što je policija htjela od tebe?"
„Objašnjenja."
Ukratko joj je prepričao razgovor. Anita je ignorirala njegovo pitanje o tome kako joj je prošao dan i rekla:
„Sasvim si blijed, Markuse. Giulietta mi je obećala da će večeras svratiti do nas. Ne mogu vjerovati da nema nikakvo objašnjenje za ponašanje toga muškarca. Želim reći, bila je s njime gotovo dva mjeseca. Ali dok ne dođe, pokušajmo razgovarati o nečem drugom, može?"
Usredotočio je pogled kroz automobilska stakla mokra od kiše. Promet se razrijedio tek na Meksičkome trgu. Kada su nedugo nakon toga ispod guma osjetili škripanje šljunka na kućnome prilazu, bilo je već mračno kao u rogu. Anitin je Golf stajao u prilazu. No u kući nije bilo svjetla.
„Nisi li rekla da je htjela posuditi tvoj automobil?", pitao je izlazeći.
„Jesam. Jutros me odvezla do klinike. Vjerojatno je gore. Pogledaj što imam. Pačja prsa." Podignula je vrećicu iz trgovine. „I Chardonnay. Iz 1997."
Osmjehnuo joj se, prišao joj, zagrlio je i poljubio. „Možda me se onaj luđak htio riješiti zato što su uz mene dvije tako sjajne žene. To jednostavno nije mogao podnijeti."
„Zasigurno. Možeš li, molim te, otključati vrata."
Ušli su u dnevnu sobu i upalili svjetlo. Anita je to prva ugledala i zbunjeno nabrala čelo. Slijedeći njezin pogled, Battin je zaprepašteno ugledao otvoren fascikl na trosjedu pokraj kamina. Zatim mu je prišao, primio ga u ruke, bacio ga na isto mjesto i glasno zazvao: „Giulietta?"
Anita je spustila vrećicu na stol i uzela fascikl. Tek sada mu je postalo jasno što se to oko njega događalo. U tri je koraka već bio na stubama koje su vodile na kat. Otrčao je na prvi kat i uletio u Giuliettinu sobu. Ona joj je služila samo još kao odlagalište stvari, koje joj više nisu bile potrebne, ali ih nije htjela baciti. Za nekoliko je sekundi vidio sve što je trebao vidjeti. Na krevetu je ležao otvoren telefonski imenik: veleposlanstva i konzulati. Njezin žuti kovčeg s ormara, nestao je. Tiho je opsovao, okrenuo se i trčeći niza stube vratio u prizemlje. Anita je stajala uz stol u dnevnoj sobi, polagano je prelistavala smeđi fascikl u kojem su na jednome mjestu bili obiteljski dokumenti: rodni listovi, svjedodžbe te, prije svega, putovnice. Giuliettina je nedostajala.
Battin se srušio na trosjed i primio glavu u ruke.
Anita je napravila nekoliko bespomoćnih pokreta.
„Markus?"
Nije joj odgovorio.
„Markus. Što se to događa?"
Podignuo je glavu i pogledao je. Osjećao se kao da će mu se glava razletjeti. Tek je sada shvatio da Anita više uopće nije gledala u fascikl, nego u papirić koji je, poput mrtvog insekta, držala vrhovima prstiju.
„Moramo pozvati policiju", tiho je rekao. „Moraju je zaustaviti."
Anita je zurila u njega.
Što joj se to dogodilo? Bila je blijeda poput krede. Ustao je i prišao joj, ali ona je ustuknula.
„Markus, reci mi istinu", rekla je mirno.
„Anita ..."
„Što si joj učinio?"
„Jeste li vi svi poludjeli?" pitao je zaprepašten.
Nije se više mogao svladati. Uhvatio je Anitu za ramena, ali ona ga je odgurnula.
„Ne dodiruj me", izgovorila je kroza zube.
„Anita, bože dragi ..."
„Što se dogodilo između vas?" upitala je prijeteći.
Ustuknuo je nekoliko koraka.
„O čemu ti uopće govoriš?" bijesno se izderao.
Bojao se. Panično se bojao. Njegova je obitelj poludjela.
„O ovome", rekla je, odmjerila ga neprijateljskim pogledom i bacila papirić na stol ispred njega.
„Pročitaj ovo! A onda mi reci istinu."
Podignuo je papirić i pročitao što piše.
Ne, ništa nije bilo svršeno. Riječi su mu treperile ispred očiju kao roj uznemirenih osa.
Giulietta,

počinio sam stravičnu pogrešku.

Pitaj svojeg oca.

On zna sve. Oprosti mi i zaboravi me.

Zauvijek.

Damián

Prvi dio


Escualo



Jednako kao što će naći vodu, ako kopa,

čovjek će tako posvuda naći ono nepojmljivo,

nekad prije, nekad poslije.

Georg Christoph Lichtenberg


1


Giulietta je pokušavala ne drhtati.
Nervozno je gledala oko sebe i potajno promatrala lica ostalih putnika na terminalu B zrakoplovne luke u Zürichu. Želudac ju je mučio, osjećala se kao da je progutala kiselinu. Srce joj je jako lupalo i da nije bila sasvim sigurna da je jučer u podne u Berlinu barem tjelesno zdrava poput drena ušla zrakoplov za Zürich, mislila bi da ima vrućicu.
Želudac joj je zakrulio. Htio je hranu, ali ona je znala da je ne bi mogao zadržati u sebi. Takav je bio njezin plesački želudac. Deset se godina bavila baletom. Poznavala je svoje tijelo i sve boli za koje je bilo sposobno. Ono što, međutim, nije poznavala bila je njegova mogućnost da se tako tvrdoglavo odluči za samo jednu bol. Prošla su sedamdeset i dva sata od kada je njezin život lupio o ovaj nevidljivi zid, a još je imala potrebu povratiti, mučila ju je kiselina i tresla ju je zimica. A sve to prije svega kada je pomislila na jedno ime: Damián.
No, iscrpilo ju je i dugo čekanje. Jučer poslijepodne stigla je ovamo u nadi da će već navečer preko liste čekanja dobiti mjesto. Jamčili su joj da će, ako ne uspije u petak, u subotu sigurno dobiti let. Posljednje zalihe gotovine potrošila je na beskrajnu besanu noć u hotelu zrakoplovne luke. Sada je posjedovala samo nekoliko švicarskih franaka i kreditnu karticu, koja nije bila njezina. Ali to nije bilo važno. Imala je svoje mjesto u subotnjem zrakoplovu za Buenos Aires. Jedino je to bilo važno.
Ustala je, otišla do kafića i zatražila bočicu negazirane mineralne vode. Konobar ju je zainteresiran pogledao. Očito nije izgledala toliko loše, kako se osjećala. Nije mu uzvratila pogled, uopće nikome nije gledala u lice. Naviknula se na to da muškarci bulje u nju, pa nije dalje o tome razmišljala. Ali bojala se da je tko ne prepozna. To je, naravno, bilo blesavo. Tko bi je ovdje mogao prepoznati? Pa ipak. Bila je u bijegu, makar nije točno znala od čega.
Vratila se na svoje mjesto, pogledala na ploču, na kojoj su bili prikazani letovi, kako bi potražila znak za ukrcavanje, zatim je prislonila bočicu vode na usne i otpila gutljaj. Pomisao na dvanaest sati leta, koji su je čekali, ispunjavala ju je nemirom, no najviše od svega bojala se da bi se ovdje mogao pojaviti njezin otac. Naravno, to je bilo sasvim nemoguće. Ne, nije bilo moguće. On nije mogao znati u kojoj bi europskoj zrakoplovnoj luci ona mogla biti da bi uhvatila let za Buenos Aires. Mogla je biti bilo gdje – u Londonu, Madridu ili Amsterdamu. A on nije mogao napustiti Berlin. Bila je godina glavnoga grada. Mjesecima je radio po dvanaest do četrnaest sati na dan kako bi dovršio taj sigurnosni plan. Nije sada mogao odjedanput sve napustiti. To nije išlo. Barem ne odmah.
Je li nekako bilo moguće ustvrditi tko je, kada i kako putovao kojim zrakoplovom? Policija je to sigurno mogla. Ali da bi to napravili, za njom je trebala biti raspisana tjeralica. A tako nešto je policija smjela samo ako je ona prekršila zakon. Ali nije ga prekršila. Bila je odrasla osoba, imala je devetnaest godina. Nitko nije imao pravo tražiti je uz pomoć policije. Čak ni njezini roditelji. Ili možda ipak da?
Nervozno se ogledavala za bilo čime, što je moglo sličiti kakvoj odori. Ali nitko je nije pogledao. Ljudi oko nje brinuli su se za svoje poslove, bilo im je dosadno pa su listali časopise ili su kratili vrijeme kupnjom u bescarinskim trgovinama. Tu i tamo neki je čovjek na poslovnome putu tipkao po svojem prijenosnome računalu ili se igrao mobilnim telefonom. Giulietta je zatvorila oči i disala duboko i polagano. I voda joj je godila. Naći će barem malo mira, ali tek kada bude u zrakoplovu. Svaki će je kilometar, kojim će biti bliže Damiánu, sve više smirivati. Postojao je samo taj cilj. Naći će ga i sve će postati jasno. Bilo je potpuno nezamislivo da za njegovo ponašanje ne postoji objašnjenje. A neovisna od svakoga objašnjenja bila je njezina ljubav, uzvišena i nepokolebljiva.
Stariji je par u prolazu pokraj nje razgovarao na španjolskome. Giulietta nije razumjela taj jezik, ali već ju je sama melodija, njegova pjevnost, zaboljela u utrobi poput ledenoga vrška. Pogotovo ju je glas te žene pogodio snažno i podlo. Govorila je jednako kao Nieves, Damiánova plesna partnerica. U svoj toj zbrci posljednjih dana nakon izvedbe, Giulietta više nije mislila na nju. Nieves. Snijeg. Tako lijepo ime za tako omraženu ženu. Je li još u Berlinu? Nije li možda postojala kakva povezanost? Nije li se ona možda skrivala iza ove zagonetke?
Četrdeset minuta do ukrcavanja. Rano ujutro, u jedanaest sati prema lokalnome vremenu, sletjet će u Buenos Aires. Nije imala konkretnu predodžbu o tome gdje je on bio, ni najmanjeg pojma o tome u kakvu to zemlju dolazi. Ali to je bilo potpuno svejedno. Bila bi odletjela i u Tokio u Dakar. Damián je bio u Buenos Airesu. Sve ostalo bilo je nevažno.
Od zračne će se luke odvesti u grad, a vozača taksija zamolit će da je odveze do najbližeg tango lokala u središtu grada. Zatim će sve goste koji će u njega ući na ples pitati gdje bi mogla naći Damiána. On je bio jedan od najpoznatijih plesača u gradu. Bio je zvijezda. Neko će sigurno znati gdje živi. I u baletu je to bilo tako. Svatko je poznavao svakoga. Baletni je svijet bio malen. S tangom ne bi trebalo biti drukčije.
Zatim će potražiti njegovu ulicu, njegovu kuću, uspeti se stubama do njegovih vrata, pozvonit će, a on će otvoriti. Možda neće otvoriti vrata. Možda neće biti tamo. Tko zna? Postoji mogućnost da je negdje imao kakav dogovor ili probu. Tada bi čekala ispred njegovih vrata ili čak na stubama. Sjedila bi tamo i ne bi se pomaknula s mjesta, osluškivala bi svaki zvuk koji bi dopirao do nje sa stubišta. Stavila bi njemu najdraži parfem, a miris bi mu požurio ususret. I prije nego što bi je ugledao, znao bi već da je došla, da ga je čekala, da je proputovala pola svijeta kako bi je primio u naručje, bez obzira na sve što se dogodilo u Berlinu, jer ono što se dogodilo prije toga bilo je toliko važnije, toliko jedinstvenije, toliko nevjerojatnije da taj čudan nemio događaj zaista nije mogao ni na koji način utjecati na njih.
Suze su joj navrle na oči, i ona je skrila lice među dlanovima. Nije sada smjela misliti na to kako bi bilo vidjeti ga ponovno. Dvanaest sati Teta. Nakon toga možda i cijeli dan dok ga ne pronađe. A što ako ga uopće ne nađe? Odletio je u Buenos Aires. Policija je to ustvrdila. Ali je li tamo i ostao? Prekjučer je stigao, u četvrtak ujutro. Ona je trebala doći tek u nedjelju. Tri dana poslije. Ne, sigurno će još biti u gradu. Morao je biti tamo. Pa kamo bi mogao otići? Giulietta je znala da su postojali deseci mogućnosti. Ali što god da se dogodilo, ona će ostati sve dok ga ne pronađe.
Ustala je i otišla do zahodskih prostorija. Jedva je pogledala svoje lice, kada je stala ispred zrcala, samo ga je nekoliko puta umila hladnom vodom, te pustila da se kapi vode otkotrljaju niz njega. Tako se barem nije moglo primijetiti da je još plakala. Tek nakon nekoliko minuta napadaj je odjedanput prestao. Ispuhnula je nos, istrljala lice ručnikom trudeći se i dalje da se što manje promatra. Jer sve što je u zrcalu vidjela nanosilo joj je bol. Zato što je svakom djeliću njezina lica on pojedinačno izjavio ljubav. Njezine su ga donje vjeđe očaravale, jer su bile vodoravne. Rekao joj je da je to rijetkost.
Čak ju je i njezino lice sada podsjećalo na njega.
Prebacila je svoju putnu torbu preko ramena i krenula u šetnju po kontrolnoj dvorani. Slike posljednja dva dana jurile su joj mislima. Razgovor s gospođom Ballestieri, ravnateljicom baleta Državne opere, u četvrtak navečer nakon proba. Ledeni pogled kada joj je Giulietta iznijela svoju molbu. Vježbenica koja moli za godišnji odmor? Nakon toliko kratkog vremena u ansamblu? I to baš sada usred kazališne sezone? Gdje je tako što postojalo? Mogla se drage volje odjaviti. Postojalo je dovoljno plesačica koje su sanjale da su na njezinu mjestu. Giulietta je na početku samo malo lagala, promuckivala nešto o nekakvoj ozljedi, ali žena je odmah posumnjala u njezinu priču. Zatim joj je rekla istinu. Istinu? Giulietta nije znala što se uistinu dogodilo između Damiána i njezina oca. I kako je mogla objasniti toj osobi što se dogodilo? Pokušala je, u dijelovima. Žena ju je saslušala i postavila joj nekoliko pitanja kako bi je bolje razumjela, ali Giulietta joj nije mogla odgovoriti. Giulietta joj je pokušala objasniti da ne ostavlja sve i bježi zbog nesretne ljubavne priče, nego da je imala osjećaj kako su je prevarila sva njezina osjetila. Njezin je svijet izgubio smisao. Morala je dobiti priliku povratiti povjerenje u vlastita osjetila. Ili je poludio svijet, ili ona.
Gospođa Ballestieri ju je strogo ukorila. Baletni je ansambl poput tijela koje se ne može samo tako napustiti. Nije se uzalud zvao corps de ballet. Ono što je namjeravala učiniti moglo joj je uništiti karijeru, i prije nego što je počela. Kada bi se to saznalo, nitko je više ne bi angažirao. Privatni život nije tu bio na drugome mjestu, nego na trećemu. Ne može dopustiti da to samo tako prođe. Time joj čak i ne bi učinila uslugu. Mogla joj je samo toliko izaći ususret i, zbog privatnih je razloga, otpustiti bez otkaznoga roka. Naime, još je bila na probnome roku. Takav otkaz nije bila rijetkost, rekla je Ballestieri, i ne bi joj štetio. Na njezino bi mjesto odmah došao netko drugi. Više od toga nije mogla učiniti.
Giulietta se namrgodila. Bio je to kraj. Dala je najviše što je mogla kako bi dobila ovo mjesto. To je bio prvi, najvažniji korak na putu u ispunjenju njezina sna da postane članica ansambla kakve ugledne kuće. Pomisao na to, i sama najudaljenija nada u to, održavala ju je na životu, kroz sve godine njezina školovanja, i pomogla joj da sve izdrži: bolove, neprestanu kritiku, stopala koja krvare, rascijepljene nokte i vječnu borbu s vlastitom majkom, redovite rasprave o smislu i besmislu takvog školovanja. I onda se san djelomično ostvario: dobila je mjesto vježbenice na Državnoj operi. Kako je takvu priliku sada tako lakomisleno mogla prokockati?
Cijena odluke da otputuje za Damiánom bila je veća od svega što je ikada mogla zamisliti. No, ona nije imala izbora. Kao u transu samo je klimala glavom i zahvalila baletnoj ravnateljici što joj je izašla ususret. Zatim je pokušala ustati i napustiti prostoriju, no kratki ju je napadaj vrtoglavice ponovno srušio na naslonjač. Ravnateljica joj je zapovjedila da ostane sjediti i donijela joj čašu vode. Giulietta ju je ispila, a gospođa se Ballestieri naslonila u svojem naslonjaču i šutke je proučavala. Njezine su konačne riječi još odzvanjale u Giulietti.
„Giulietta, vi nosite nešto na svojoj duši, što vam se u plesu još ne može primijetiti. To je šteta, ali već će izaći, a kada se to dogodi voljela bih tada biti tamo. Ono što ću vam sada reći mora ostati među nama. Morate mi to obećati. Dajem vam cijeli tjedan. Ako šestoga prosinca budete na jutarnjem treningu, zaboravit ću sve ovo. Inače vas ovdje nikada više ne želim vidjeti."
Jedan tjedan. To se vrijeme prostiralo ispred nje poput nepoznatog kontinenta, koji je valjalo preći. Dok je ona sjedila ovdje u Zürichu, u Berlinu su u tijeku bile solističke probe za Verdianu i Orašara. Trening je danas bio dobrovoljan. Ali, naravno, otišla bi na njega i poslije bi gledala probu primabalerine. Umjesto toga stajala je u bescarinskoj trgovini i kupovala higijenske proizvode, jer joj je odjedanput palo na pamet da će takve stvari u ovoj dalekoj zemlji možda teško pronaći. Zatim je potražila trgovinu s novinama i bila je ugodno iznenađena kada je tamo otkrila zid pun polica s putnim vodičima. Bez mnogo razmišljanja posegnula je za vodičem po Argentini, koji je doduše bio na engleskome, i prvi put platila kreditnom karticom koju je jučer ujutro uzela iz roditeljske kuće. Čitač kartice bez pogovora ju je .zaprimio i nakon nekoliko sekundi uz uobičajeni zvuk izbacio potvrdu o kupnji. Giulietta je potpisala rukopisom svoje majke i brižljivo spremila karticu. Njezina je majka mogla blokirati karticu, a ona bi tada bila bez novca. Razmislila je o tome, bi li njezini roditelji išli toliko daleko. Povratni joj je let bio 14. prosinca. Toliko je dugo morala nekako izdržati tamo preko. Ne, njezina majka neće blokirati karticu. To bi joj moglo stvoriti ozbiljne teškoće. Nazvat će ih čim stigne. Ali ne kod kuće. Tamo bi se mogao javiti njezin otac, a on je bio posljednja osoba s kojom je sada htjela razgovarati. I sama je bila zaprepaštena takvom mišlju. Kako je mogla pomisliti takvo što? Njezin otac, kojega je obožavala. A odjedanput joj je bio stran i gotovo mrzak. Ništa više nije imalo smisla. Negdje je moralo postojati objašnjenje za to što ništa odjedanput više nije bilo kao prije.
Pospremila je kupljene stvari u svoju torbu od platna za fedra i sjela na klupu odmah pokraj kontrolnog šaltera. Dvije dame iz Swissaira već su unosile nekakve podatke u računalo, a prvi su putnici ispred šaltera stvarali početak reda za čekanje koji je brzo rastao. Začuo se poziv na ukrcavanje i staklena su vrata ulaznoga prolaza kliznula u stranu.
Što se Giulietta više približavala aparatu za čitanje karata, to je postajala nervoznija. Nisu li sva ta računala međusobno umrežena? Je li njezin otac ipak uspio postići da je policija traži? Nervozno se ogledala oko sebe i pogledom provjeravala kontrolnu dvoranu, ali niotkuda nisu utrčavali ljudi u odorama kako bi je uhitili. Krenula je naprijed. Još su dva putnika bila ispred nje. Njihove su karte projurile kroz automat, koji je izbacio samo bijedan ostatak nečeg što su prije bile. Tada je ona došla na red. Gospodica je primila njezinu zrakoplovnu kartu, kratko je pogledala, umetnula u prorez i nasmiješeno joj pružila odsječak s brojem sjedala.
„Hvala lijepa. Ugodan let."
Jedan sat poslije bila je iznad oblaka i iznad Francuske, koliko je mogla prepoznati prema ekranu na kraju kabine. Zrakoplov je bio popunjen do posljednjeg mjesta. Giulietta je sjedila uz prozor. Pokraj nje su sjedile dvije starije gospode koje su razgovarale na svojemu, njoj potpuno nerazumijivom jeziku. Nedugo nakon polijetanja, a u sklopu podjele grickalica za dobrodošlicu, s Giuliettom su kratko razmijenile nekoliko rečenica na engleskome jeziku. Ali to je bilo sve. Na svu sreću, pokraj nje nije sjedio nijedan od muškaraca koji su je u prolazu tako besramno gledali. Već je imala dovoljno iskustva s izbjegavanjem napaljenih muških pogleda, bilo je to slično prelaženju minskog polja, ali u zrakoplovu nije bilo previše mogućnosti da ih izbjegne. I tako je gledala kroz prozor, proučavala suncem obasjanu, blistavu površinu zrakoplova i odašiljala nedovršene misli plavobijelom horizontu, gdje su se, nedovršene, pretvarale u ništa.

2


Susrela je Damiána dvadeset i četvrtog rujna. Bio je kišni dan. Nisu li gotovo svi dani u Berlinu bili kišni, barem u sjećanju? Taj ju je tjedan iscrpio. Probe bez prestanka, Orašar i Verdiana. Hrabro ih je izdržala, nakon svake je svoje dionice potonula na rubu dvorane, odmarala se ili nešto petljala po cipelicama, popravljala flastere, rezala ljepljive vrpce, popravljala vrhove cipelica ili ponovno pričvršćivala vrpce. Svakako se mogao steći dojam da se takav jedan baletni ansambl sastoji uglavnom od krojačica. Svi su taj petak bili iscrpljeni, ali program se morao obaviti. Nakon uobičajenog treninga od deset do pola dvanaest trebalo je ponoviti drugi dio Verdiane. Zatim u pola jedan Orašar, snježne pahuljice plus snježna kraljica, a u pola dva valcer cvijeća. Zatim u pola tri još i ples flauta, a nakon toga je napokon imala stanku, zato što su od pola četiri slijedile probe za Drosselmeyera, Marie i Princ, a poslije Drosselmeyer i Velika vojvotkinja. Sutra je bila predstava, na kojoj kao i obično još neće plesati, osim ako za vrijeme probe nekoliko plesača ne ugane nogu, što je bilo malo vjerojatno.
Zgradu je napustila u pola četiri kako bi otišla do četvrti Hackeschen Höfe. Mogla se dobro sjetiti kako je to poslijepodne bila raspoložena. Bila je potpuno iscrpljena, ali i pomalo euforična. Dobila je nekoliko ohrabrujućih pogleda kolegica. Ravnateljica se nekoliko puta pojavila na galeriji za gledatelje te joj je nakon jednog skupnog dijela zadovoljno namignula. Takvi su joj signali bili poput zraka za život. Skupina prema njoj, zasad, nije bila neprijateljski raspoložena. Sedam solistica i četiri prve solistice i tako su bile u svojem posebnom svijetu, a primabalerinu nećemo spominjati. Giulietta od njih nije trebala strahovati jer im ona, ipak, nije bila prijetnja. Bit će joj potrebne godine kako bi došla na tu razinu. Ali za članove skupine vježbenica je obično bila određena opasnost, prije svega, ako je bila dobra.
Giulietta je bila dobra, ali su posljednji mjeseci bezuspješnih audicija nešto u njoj uništili. Dobra tehnika bila je njezina jaka strana, a istodobno i njezina slabost. Što je bila nesigurnija, to se više iza te tehnike skrivala. Njezin ples bio je nekako hladan. Jednostavno nije upadala u oči kada je s trideset drugih kandidata stajala na prečki i izvodila vježbe. Sedamnaest je puta bila na audicijama i samo je jedanput uspjela doći do vježbi u sredini. Inače su je poslali kući već nakon prečke. Unatoč uspjehu koji joj nitko nije mogao osporiti, a taj je bio to što su je primili kao vježbenicu u Državnu operu, njezino je samopouzdanje bilo narušeno. Plesala je bez oduševljenja. Bila je precizna i gipka, ali bez izražaja i pomalo uplašena. Ono što ju je trenutačno spašavalo bili su njezini automatizmi, i zahvaljivala je bogu što se školovala na doduše spornoj, ali kad je o tehnici riječ nadmoćnoj Državnoj berlinskoj baletnoj školi. Bivšu elitnu školu DDR-a još je pratio glas da uzgaja baletne automate, a Giulietta se još dobro sjećala krika svoje majke, kada je s deset godina odlučila pohađati tu školu. Rasprava njezinih roditelja nije bila namijenjena njezinim ušima, no prisluškivala ih je kroz poluotvorena vrata sobe.
„Napravit će od tvoje kćeri plesni stroj", rekla je njezina majka i dodala: „Kladim se da joj već sada na prvoj godini ubrizgavaju hormone."
„Kakva glupost", odgovorio je njezin otac. Ali u načelu ni njemu nije bilo svejedno kada je pomislio da svoju više od svega ljubljenu kći šalje u baletnu školu bivšeg DDR-a, koju je mrzio iznad svega. Balet je bio poput vrhunskog sporta, a kako se prema vrhunskim sportašima odnosilo u Njemačkoj Demokratskoj Republici, bilo je opće poznato. Klasični se ples podučavalo, naravno, prema ruskoj metodi. Vaganova škola. Anita je nabavila udžbenik i pročitala ga. Zatim je to pokazala Markusu: „Poslušaj ovo: Kod vježbi se postupa jednako kao kod tretiranja bolesti. Znaš li što to znači? Zdravo se tijelo smatra bolesnim."
Ta je tema vječito bila sporna.
„Uništavaš svoje tijelo", jedanput joj je rekla majka, kada je Giulietta već imala sedamnaest godina i kada se već nazirao kraj njezina školovanja.
„Glupost. Odi samo u diskoteku, gdje vise oblaci dima ili na nogometu igralište. Sport je deset puta štetniji od plesa."
„Ali pogledaj samo svoja stopala. To ne može biti dobro."
„Sigurno, mama. Pa i nije. Ali milijuni ljudi svaki dan sjede osam do deset sati za pisaćim stolovima i iskrivljuju kralježnicu i ozljeđuju hrskavice. Ili pak skijaju i slome sve kosti. Ili na dan popuše dvadeset cigareta, kao ti. Sve dok pušiš, nemoj, molim te, ništa govoriti o mojim nogama."
Dva tjedna poslije dala je izvaditi sva četiri umnjaka odjedanput kako bi propustila što manje treninga. Gotovo je cijeli tjedan ležala u krevetu s natečenim obrazima, gutala antibiotike i tablete protiv bolova i trenirala je prije nego što su joj uopće uklonjeni konci. Anita je ozbiljno razmišljala o tome da tuži stomatologa.
Markus je samo djelomično dijelio Anitinu brigu. Tjelesna izdržljivost njegove kćeri ga je, doduše, pomalo plašila. Ali zapravo ga je oduševljavala ta nemilosrdnost kojom su se djeca uvodila u to zanimanje. Tako su protjecali razgovori o odgoju između Markusa i Anite, uvijek prema istome uzorku.
„Plesači moraju sagorijevati s oba kraja", rekao bi Markus, „inače od toga nema ništa. Budi sretna što imaš kćer koja nešto želi postići."
„Ona je premlada da bi znala što želi."
„Tako razmišljaju mali, prosječni ljudi. Tvoja kći nije prosječna."
„Svako dijete ima pravo na djetinjstvo."
„A svaki se talent ima pravo razvijati."
„To je mentalitet iz DDR-a. Uspjeh. Uspjeh. Uspjeh."
„Ne. To je zakon prirode. Ako želiš svirati violinu, moraš svirati violinu. A moraš to činiti pravodobno i dovoljno često, inače možeš odustati i prije nego što si počeo. Sav taj protuautoritetski hipijevski i spontani svjetonazor tu kod vas bio je možda jako simpatičan, ali osim frustriranih studentskih savjetnika i nekoliko saborskih zastupnika, koji nisu nosili kravate, ništa drugo iz toga nije proizašlo."
„A unatoč tome, ova država barem još postoji. Neke druge su nestale."
„Nemoj biti nerealna."
„Naganjaš svoju kći, jer sam nisi imao hrabrosti za tako što."
„Istina. Nisam imao hrabrosti. A ni talenta. Ali ja nikoga ne naganjam. To i sama dovoljno čini."
Anita se s time morala složiti. Nadala se da će Giulietta odustati nakon nekog vremena, da neće podnijeti pritisak uspjeha. Ah Giulietta je dobro znala kako je njezina majka samo čekala da pokaže slabost kako bi pojačala svoj otpor. Nije dala da se na njoj bilo što primjećuje. Čak i onda kada se katkad vratila kući tek oko deset sati navečer i nasmrt umorna srušila u krevet, ipak je iduće jutro u sedam i petnaest sjedila za kuhinjskim stolom, zadovoljno gulila svoje voće i jedva čekala da stopala namaže jelenjom marti, da nožne prste pripremi ljepljivim vrpcama i komadićima vate, obuje baletne cipelice i počne dan prvom velikom arabeskom.
U svibnju godine 1999., Giulietta je položila završni ispit koji je trajao jedan sat i osjećala se praznom. Nije znala što joj nedostaje. Ali nakon sedamnaeste audicije za neko mjesto, polako joj je postajalo jasno da to mora biti nešto vrlo važno. Od četrnaest djevojaka s njezine godine, samo tri u lipnju još nisu imale angažman, a Giulietta je bila jedna od njih. Dva tjedna poslije bila je jedina bez angažmana, nakon što su njezine dvije kolegice prihvatile ponude iz Kaiserslauterna i Neustrelitza. Naravno da je i Giulietta imala ponuda, ali nisu joj se činile dovoljno dobre.
„Ono što tebi nedostaje jest malo skromnosti", rekla je jedna od njezinih razrednih kolegica.
„Prije nego što se odlučim za Kaiserslautern radije ću se školovati za bankarsku činovnicu", odgovorila je Giulietta.
„Onda već možete nabaviti džepni računar, gospođo Superzvijezdo", glasio je odgovor.
U srpnju ju je prvi put uhvatila panika. Bila je unutar trećine najboljih u svojemu razredu, dakle, jednostavno nije bilo moguće da bi se trebala zadovoljiti prvom mogućom ponudom u nekakvoj provincijskoj zabiti. Ali za šest tjedana počinjala je nova kazališna sezona, a svi su ansambli već odavno bili popunjeni. I dalje je mogla trenirati u svojoj školi. A bile su tu još i dvije-tri audicije u inozemstvu, na koje će otići. No, njezino se duševno stanje stalno pogoršavalo. Uskoro više neće moći trenirati u školi. Nakon toga će s vojskom nezaposlenih plesača svako jutro trenirati u raznovrsnim privatnim baletnim školama za koje će još morati i plaćati, te ostatak dana razmišljati o tome što će učiniti sa svojim životom. Stravična predodžba. Ali realnost je bila još gora. Prvi slobodan trening te vrste bio je poput pogleda u njezinu vlastitu mračnu budućnost. Na drugima je, koji su tamo stajali uz nju, odmah zamijetila kako se brzo nazadovalo kada se jedanput ispalo iz rutine. Doživljaj ju je potištio. Nakon njega je odmah otišla u svoj studio u ulicu Gsovsky, u CD-player ubacila Rimski-Korsakova i pedeset minuta sama plesala po prostoriji. Znala je da ju je pomalo postajalo strah. Taj ju je osjećaj probadao, a jedini način kojim mu se mogla suprotstaviti bio je upravo onaj na koji se suprotstavljala svemu: plesati, nastaviti, otjerati strah radom.
Po tko zna koji put pročitala je oglase u Ballett International i podcrtala termin koje je prethodno prezirno preskočila. Među njima su bila mjesna i malena kazališta, za koje čak nije znala na kojoj se strani svijeta nalaze. Warner Bros Movie World tražio je ljude za šou u Oberhausenu. I naravno, bile su tu mnoge slobodnjačke plesne skupine. Bilo je to obeshrabrujuće. Htjela je plesati u Giselle ili Labuđem jezeru, a ne u nekakvom modernom cirkusu ili lošoj američkoj inačici Disneya.
I onda se dogodilo čudo. Pomoćnik ravnateljice baleta Državne opere nazvao ju je i priopćio joj da su je na proljeće morali odbiti, no da se zbog mnogih internih razloga za nju sada oslobodilo mjesto vježbenice, ako je još bila zainteresirana. Plaćali bi je doduše samo kada bi u predstavi morala zamijeniti nekog člana ansambla, ali mogla je s njima trenirati i naučiti repertoar.
Odmah je pristala i zaklela se da će to mjesto vježbenice iskoristiti kako bi dobila stalni angažman. Bilo je to potkraj srpnja. Dva tjedna poslije već je sudjelovala na treninzima, a nedugo nakon toga počele su i probe.
A tada je upoznala Damiána.

3


Pješice je prešla razdaljinu od Državne opere do trga Hackescher Markt i ušla u zatvoreni prostor četvrti Hackeschen Höfe otprilike u pola pet. Već se lagano mračilo kada je prošla kroz ulaz. Kazalište joj nije bilo poznato, no na svojoj je desnoj strani otkrila blagajnu za prodaju ulaznica u pretprodaji i blagajnica joj je opisala put.
Ulaz nije bilo teško naći. Provukla se između kutija s pivom i mineralnom vodom koje su tamo upravo dostavili i zakrivljenim se stubama uspela u lokal.
Valeria, plesačica iz Leipziga, koja je već dvije godine plesala u ansamblu Državne opere, dala joj je savjet. Razgovarale su o djelu koji se uskoro planiralo prikazati u Njemačkoj operi, Tango svita Johna Beckmanna. Giulietta je iz čiste znatiželje pogledala videosnimku neke prijašnje produkcije. Glazba ju je oduševljavala i osjetila je želju saznati nešto više o tome. Ali u njezinoj okolini nitko nije znao ništa o tangu.
„Ako s nekim želiš pričati o glazbi za tango, onda otiđi do one skupine, koja je ovdje na gostovanju. Koliko znam upravo imaju probe za izvedbu u jesen. Ali zašto misliš da je ta glazba teška?"
„Ne teška", odgovorila je Giulietta, „ali je čudnovata. Bilo bi mi čudno plesati na glazbu o kojoj ništa ne znam. Ti ne osjećaš tako?"
„Što se puno treba znati o tangu? Glazba za mačo muškarce. Poprilično ljigava i nasmrt tužna."
„To sam i ja mislila. Ali ta je glazba sasvim drukčija. Malo nalik na džez. Uopće ne zvuči kao tango. Jesi li je već poslušala?"
„Ne, nisam, i ne namjeravam. Konačno, rade to tamo preko na Njemačkoj, a ne ovdje na Državnoj operi."
Giuliettu je zabavljao rječnik iz doba prije pada Berlinskog zida. Tamo preko! Hoće li se to ikada promijeniti? „Kako se zove ta skupina?"
„Oni koji plešu tango? Nemam pojma. Ali mogu saznati, ako želiš. Reći ću ti sutra."
Navečer je našla poruku na telefonskoj sekretarici. „ ... dakle, skupina se zove „Neotango". Imaju probe utorkom i petkom u Kameleonu na trgu Rosenthaler Platz. To ti je nekakvo kabaretsko kazalište u Hackeschen Höfe. Potraži Damiána. On čak govori njemački, iako je iz Argentine. Ah, da. Navodno je jako zgodan. Dakle, oprezno, mala moja, s tim latino tipovima nikad se ne zna ... a tek tango, ... hmm ... da da ... bok."
Valeriene posljednje primjedbe toga se petka uopće više nije sjećala. Nije pokušavala stvoriti sliku toga Damiána. Nije čak znala koliko ima godina. Pojam „plesač tanga" nije u njoj potaknuo nikakav niz posebno atraktivnih asocijacija. U tome je Valerie imala pravo. Tango je u sebi nosio nešto ljigavo, tugaljivo, a u isto vrijeme kicoški. Osim toga bila je spremna na sve osim na takav jedan susret.
Gurnula je vrata koja su se uz škripav zvuk njišući vratila na svoje mjesto. Ušla je u neku vrstu predsoblja. Nije bilo nikoga. Nekoliko je naslonjača stajalo uza zidove. Na jednome od njih bili su kaput, tamno-crveni svileni šal i crne kožnate rukavice. Uz to otkrila je par modernih crnih poluvisokih cipela tupastoga vrha. Cipele su bile ulaštene do visokog sjaja. Na drugom je stolcu bila sportska torba iz koje su visjeli sivi vuneni pulover i traperice. Ispod stolca bio je par iznošenih tenisica.
Giulietta je prolazila kroz prostoriju, a na pola puta odjedanput je počela glazba. Zastala je i osluhnula. Bilo je to poput navještaja onog što će skoro slijediti. Glazba je bila neodoljiva. Nakratko je zatvorila oči i zamislila kako bi se kretala slušajući je. Ali začudo osjetila je samo jaku potrebu zaplesati, bez jasne zamisli o tome kako. Ta je glazba imala u sebi nešto teško, nešto sasvim neplesno. Osjećala je valove energije, no oni su bili bez smjera. Kroz nju je prosijavalo nešto afričko, monotonija bubnjeva koja je pozivala na zazivanje duhova i trans. Bio je to neki određeni osjećaj, koji ju je uznemirivao. Balet je bio ekstrovertiran, racionalan, prozračan. Ta joj se glazba doimala introvertirana, zamišljena, iracionalna, pa ipak zemljana poput pluga. Bilo je u njoj nečega od Dvoržaka, od Rahmanjinova, a i ciganske glazbe. Ono što je slušala, sadržavalo je u sebi mračnu, zemljanu čaroliju poput ponekih djela ruske ili mađarske narodne glazbe. Ali ni to nije bilo sasvim točno. Zbog toga je i došla ovamo. Htjela je znati od čega se sastojala ta glazba.
Kada je ušla u kazalište, vidjela je to. Ili, bolje rečeno: ugledala je moguće objašnjenje za ono što je čula. Bila je iznenađena pogledom koji se preda njom pružao. Ne zbog toga što je bio pomalo neobičan, nego suprotno, zato što je bio toliko prirodan. Imala je čudnovat osjećaj da joj se potvrdilo nešto, što uopće nije slutila.
Ispred pozornice, na praznome parketu, plesao je muškarac s muškarcem.
Vjerojatno su već neko vrijeme plesali, jer su njihove bijele majice bile natopljene znojem. Imali su crne hlače s naramenicama i bili su različite visine. Viši od dvojice imao je kratko pošišanu kosu, već pomalo prošaranu sivkastim sjajem. Imao je dobro građen torzo, premišićav za klasičnoga plesača, ali istreniran i s vrlo lijepom ravnom linijom leđa do pozadine glave. Drugi muškarac imao je dugu, tamnosmeđu kosu, s razdjeljkom u sredini i otraga svezanu u konjski rep. Njegova je tjelesna grada bila vitkija, a pokraj svojeg atletski građenog plesnog partnera doimao se gotovo nježnim. Njegovi su pokreti bili suzdržani i snažni. Energija koja se osjećala u zraku odmah je potpuno očarala Giuliettu. Vitki je plesač odguravao snažnijega plesača nekoliko koraka ispred sebe. Nisu se dodirivali, nego su zrcalno izvodili iste pokrete. Tu se posebno mogla uočiti razlika između njih dvojice. Gracilan plesač kretao se poput grabežljivca, poput divlje mačke. Onaj napadnuti mu se odupirao nadmoćnom prisutnošću svojega tijela.
Giulietta je sjela za jedan od mramornih stolića, postavljenih pokraj vrata, i nijemo je slijedila ono što se ispred njezinih očiju događalo. Činilo se da osim dvojice plesača tu nema nikoga. Kazalište je vjerojatno već doživjelo i bolja vremena, no unatoč kabelima, koji su odasvud visjeli, i boji, koja se ljuštila sa zidova, zadržalo je neki odredeni šarm. Nasuprot je prepoznala obrise šanka. Na kraju prostorije uzdizala se pozornica, no ona je bila zakrivena tamnocrvenim baršunastim zastorom. Sa stropa su, doduše, pale gotovo sve daske, ali je zato s njega visjela zadivljujuća zbirka kazališnih reflektora. Na stolac, koji je bio ispred zastora na pozornici, smeđom je Ijepljivom vrpcom bila pričvršćena videokamera, čiji je objektiv bio usmjeren na parket ispred pozornice. Svijetleća dioda pokraj leće isijavala je intenzivnu crvenu, što je vjerojatno značilo da se svima.
Ušla sam izravno u sliku, pomislila je. Sada se osjećala pomalo zbunjeno. Jednostavno je ušla ovamo, bez najave, nije pitala. Ovdje su bila dvojica plesača koji su vježbali, a ona je jednostavno sjela i gledala. Ali kada bi sada ustala i ponovno izišla, bilo bi to još čudnije. Vitki ju je plesač već primijetio. Jedan kratak trenutak pogledao je prema njoj. Njegovo je lice bilo ozbiljno, odsutno i nezadovoljno. Ali, nadala se, to je samo bio znak njegove usredotočenosti. Trebala je pričekati vani i pokucati, kada bi glazba utihnula, umjesto upasti usred probe.
Budući da je već bila tu, ostala je na svojemu stolcu i nastavila gledati. Iz iskustva je znala kako je to kada vježbaš, a iznenada se pojave gledatelji. Na početku bi samo malo smetalo, ali katkad ste se automatski više trudili. Znatiželjno je osluškivala glazbu i pratila pokrete dvojice plesača.
Izvedba je u sebi imala nešto nestrpljivo i užurbano što je ostavljalo bez daha. Odmah se moglo osjetiti: ono što se ovdje događalo, loše će završiti. Dvojica su se muškaraca međusobno borila. Mladi je gonio starijega poput bijesne životinje. Grubi, teški akordi bandoneona Giuliettu su podsjećali na stršljena, na agresivno zujanje kukca koji napada. Ali stariji je od mlađeg, činilo se, htio nešto, što mu on nije bio spreman dati. Nije joj još bilo potpuno jasno kakva je to svađa između njih dvojice, no činilo se da nije mogla prestati razmjenom priželjkivanih dobara. Obojica su htjeli samo imati, ali ne i dati. Glazba je učinila ostatak, kako bi potaknula sukob: nervozna, trzava melodija, gotovo pretjerano ritmizirana, s vrištećim, gotovo bolno disonantnim violinama, prekinutima tek nakratko pomirljivijim mjestima. U međuvremenu, ni jedan trenutak nije nestajao osnovni osjećaj smrtne opasnosti.
Giulietta je očarano promatrala mlađega plesača i podlu eleganciju njegovih pokreta, koji su starijeg sve više i više utjeravali u kut. Kružio je oko njega poput gladnoga vuka, zaustavljao mu pokušaje bijega i davao mu da osjeti njegovu nepokorivu volju, da stvar privede kraju onako kako je on to htio. Što su to zaista htjeli jedan od drugoga, Giulietti je postalo jasno tek kada je glazba odjedanput nakratko zastala i plesni se par nekoliko sekundi zamrznuo u nedvosmislenome položaju: stariji je mlađega zagrlio straga i rukama polagano klizio preko njegova torza u krilo. Mladi se naglo okrenuo, odgurnuo starijega od sebe i otplesao nekoliko veličanstvenih prijetećih pokreta, koji su podsjećali na flamenko. Nije li možda uMa u pogrešno kazalište? Ako bi to trebao biti tango, onda je imala sasvim pogrešnu sliku o tome plesu.
Stariji se plesač povrijeđeno okrenuo. Zatim je ponovno došao k sebi. U onome što je slijedilo pomalo je postajalo jasno kakva se razmjena tu dogadala. Mlađemu je bio potreban novac, a stariji mu ga je htio dati ako mlađi bude s njime spavao, neudovoljiv zahtjev koji je mlađega dovodio do ludila. Mlademu je očito bilo jako važno da odmah dobije novac. Činilo se da je pod golemim pritiskom vremena. Izraz njegovih pokreta upravo je zvučao poput otkucavanja bombe. Tada je odjedanput postao opušteniji, mekši, starijem je ponovno dopustio da dode u njegovu blizinu, opleo ga je svojom mrežom, a gledatelji ni sekundu nisu sumnjali u to da je taj pomirljivi pas de deux zapravo bila zamka. Bilo je to izvedeno nevjerojatno napeto, ta prevara starijega, koji slijepo upada u zamku.
Giulietta je prvi put čula tu glazbu. Nije imala pojma o tome koju je priču pričala. Ali drama koja se događala ispred njezinih očiju izrastala je iz te glazbe, kao da je bila za nju skladana. Violina i bandoneon međusobno su se natjerivali do nepodnošljivosti, rasli poput pjene, sve dok violina pomalo nije prevagnula, zabljesnula poput oštre britvice između ključajućih fortissima bandoneona, ubrzala i zatim šest puta zaredom naglo udarila. Stariji se, na rukama mlađeg, srušio na koljena i zaklinjući ga podignuo ruke. Violina je dalje sama svirala. Hladni nemilosrdni ton violine klizio je prostorom poput zmije, ponovno se stopio s bandoneonom, ovijao se oko umirućeg, poput nerazumnika u suglasju s kiptećim mijehom bandoneona stalno i bez prestanka udarao u još trzavo tijelo, u brzome slijedu, do konačnoga akorda, u kojem je mlađi plesač svojem nepomičnom protivniku posljednji put svom snagom zabio svoj nož u tijelo.
Giuliettu su prošli trnci.
Nekoliko se sekundi nije dogodilo ništa. Njih su dvojica iscrpljeno ležali jedan preko drugoga na parketu, teško dišući. Začuo se škljocavi zvuk zasuna, i nevidljiva je ruka ugasila svijetleću diodu na videokameri. Zatim je Giulietta iznad sebe na galeriji začula korake i u istome trenutku nečiji glas.
„Vaya. Bien."
Mlađi je plesač ustao i osobi na galeriji dao znak ispruženim palcem. Nakon toga se uputio izravno prema Giulietti, uhvativši pritom ručnik koji mu je dobačen s galerije, obrisao lice i omotao ručnik oko vrata. Giulietta je ustala. Stajao je ispred nje. Ipak nije tako malen i tanak, kao što je mislila. Drugi je muškarac morao biti pravi div.
„Hola", rekao je, „vos sos de la tele?"
„Oprostite, ne govorim španjolski."
„Aha. Onda nisi s televizije. Još bolje."
Široko joj se nasmiješio sa sigurnošću nekoga tko zna da ima prekrasne zube.
„Ja? Televizija? Ne, ne.” Zbunjeno se nasmiješila. Što joj se to događalo? Zašto mu jednostavno ne kaže zašto je došla? Htjela je rukom ukloniti kosu s čela, ali naravno da je još bila povezana u punđu na tjemenu, tako da je njezin pokret djelovao besmisleno. Pokušala je nešto reći, a da ga pažljivo ne promatra. Ali baš to joj nije uspijevalo. Nije se osjećala strano nasuprot ovome muškarcu. Uzbunjeni glas u njoj, govorio joj je: Odmah nestani odavde! Sada odmah! Ali ni to joj nije uspijevalo.
„Oprostite, molim vas, što sam samo tako upala ovamo ..." On je podignuo ruku pokretom odbijanja.
„Damián Alsina", rekao je i pružio joj ruku.
„Zovem se Giulietta", brzo je rekla, „Giulietta Battin. Plesačica sam na Državnoj operi. Valerie, moja kolegica, rekla mi je da ovdje vježbate tango ..."
Nježno ju je primio za ruku i uveo je u dvoranu, dok mu je ona govorila. Giulietta je pokraj sebe osjećala zagrijano tijelo mladoga plesača. Cijelo ju je vrijeme gledao, a ona je izbjegavala njegov pogled. Drugi je muškarac još ležao na tlu, no sada je brzo ustao i pogledao prema njima.
... i zbog toga što uskoro pripremamo tango izvedbu, mislila sam da možda ne bi bilo loše ..."
... pogledati argentinski tango. Vrlo dobra ideja. Lutz. Dopusti da ti predstavim: Señorita Giulietta, bailarina clásica. Señor Lutz."
Sada joj se osmjehnuo na način koji joj je govorio da je točno osjećao kako na nju djeluje. Drugome je muškarcu pružila ruku.
„Zdravo", rekao je on, ni ljubazno, ni neljubazno. Osim toga nije rekao ništa, samo ju je pomalo začuđeno pogledao. Zaista je bio velik, najmanje metar devedeset. Najradije bi bila propala u zemlju.
„A tamo gore je naš tehničar, Charlie."
On je prekriženih ruku visio preko ograde, promatrao prizor i nezainteresirano klimnuo.
„Hoćemo li plesati još jedanput ili ćemo napraviti stanku?" pitao je.
„Mislim da je najbolje da pričekam vani dok ne završite", rekla je Giulietta nesigurno. „Zaista ne želim smetati."
Muškarac imenom Lutz, spustio se na stolac i nespretno je odjenuo vuneni pulover.
„I ti, dakle, pripremaš tango predstavu. Pa onda smo konkurencija", rekao je Damián. „To me zanima. Ostani još trenutak ovdje dok ne pogledamo snimku, onda ćeš mi pričati o tangu u operi, slažeš li se? Lutz, hoćeš li sa mnom doći gore?"
Okrenuo se ne čekajući odgovor, otišao do videokamere na pozornici i izvadio vrpcu. Zatim je krenuo prema stubama koje su vodile na galeriju i nestao iz Giuliettina vidnog polja.
Giulietta je ostala neodlučno stajati. Damiánov je njemački bio izvrstan, osim sasvim laganoga stranog naglaska. Sigurno da je već neko vrijeme živio u Njemačkoj.
Lutz je ustao i obrisao lice.
„Plešeš li u skupini ili također solo?", pitao je suho.
„Skupina bez sola", odgovorila je bez posebne volje da uljepšava činjenice. „Nisam stalna članica ansambla. Vježbenica sam i ispomažem. To je sve."
Sada se osmjehnuo. „Nisam to tako mislio. I ja sam nekoć bio na Državnoj operi. Zato pitam. Imate novu ravnateljicu, nije li tako?"
Giulietta je klimnula. „Kada si to bio u ansamblu?"
„Prije nekog vremena, a i nije potrajalo. Žrtva obrata."
Dlanom se giljotinirao. „Ali i tako nisam sasvim pristajao onamo, glumiti princa i skakutati za nimfama i tako dalje. Nije za mene. Jednu stvar ti mogu reći: tango i balet, od toga neće biti ništa. Koju izvedbu pripremate?"
„Johna Beckmanna. Tango svitu. Ali ne na Državnoj operi. Planirana je na Njemačkoj operi."
Podignuo je obrve. „Čuo sam za nju, ali od nje ništa nisam vidio."
„Ono što ste vi plesali, to je bio tango, ili?"
„Ovisi o tome koga pitaš."
„Ali glazba je tango?"
„I o tome postoje mnoga mišljenja. Ali to će ti Damián objasniti bolje od mene."
„Kako se zove izvedba?"
„Glazba ili opera?"
„Opera?"
„Ma da, Damián je zove operita, mala opera. Ovo je bio isječak. Glazba se zove Escualo. Od Piazzolle. Znaš li španjolski?"
Giulietta je niječno zatresla glavom.
„Na što si pomislila kada si čula glazbu?", upitao je.
„Na stršljene", rekla je bez ustručavanja.
„Nije loše", odgovorio je.
„I ... što znači escualo?"
„Morski pas", odgovorio je. „Moram sada ići tamo gore. Do uskoro."
Sjela je i gledala za njime, kako je prelazio preko parkera. Zatim joj je pogled odlutao do galerije. Tamo su bila Charliejeva leđa. Nagnuo se iznad nekakvog aparata. Damián je pokraj njega bio naslonjen na ogradu i gledao dolje prema njoj. Kada su im se pogledi sreli, prekrižio je ruke na prsima, ne promijenivši izraz lica. Bila je sigurna da ju je cijelo vrijeme promatrao. Kada se Lutz pojavio u pozadini, okrenuo se prema njemu.
Giulietta je ustala i polagano prišla stolu, za kojim je prije toga sjedila. Zatim je uzela svoju torbu i požurila u predsoblje. Brzo ga je prešla i odjedanput počela trčati, niza stube i potom kroz dvorište do ulice Rosenthaler, gdje je zaustavila prvi taksi i uskočila u njega. Nije joj bila navika tijekom dana voziti se taksijem. No, željela se osjećati zaštićenom. Osjećala se kao da pliva jezerom ili morem, iz čije bi je dubine svakoga trenutka moglo dohvatiti nešto nepoznato.
A najgore je u tome bilo što je jedva čekala da se to uistinu dogodi.

4


Iz misli ju je trgnulo pitanje bi li za večeru radije htjela beef ili chicken. Odlučila se za piletinu, iako još nije osjećala glad. Kada je ispred nje bila aluminijska posuda s naručenim jelom, nestalo je i ono malo apetita što ga je imala, i pojela je samo malo kruha s maslacem i soli. Zatim je probala voćnu salatu, nakupinu neodređenih žutih i narančastih kockica u šećerastom želatinoznom umaku. Nakon tri žlice i toga joj je bilo dosta, poslužavnik je zgađeno prekrila papirnatim ubrusom i naručila sok od rajčice.
Vani je još bilo svjetlo, iako je prema njezinu ručnom satu bilo već devet navečer. Maleni je zrakoplov na ekranu upravo napustio Iberski poluotok i pokušavao uroniti u Atlantik. Giulietta je pokušavala zamisliti kako se pri takvome letu prema zapadu rasteže vrijeme. Strogo uzevši, nije postojao trenutak u kojem bi se točno moglo reći kada je koje doba, ako je kazaljka na satu svakih nekoliko sati padala za jedan sat natrag. Mutno se prisjećala povezanosti vremena i kretanja, toga da je vrijeme sporije prolazilo što ste se kroz njega brže kretali, i ako biste bili dovoljno brzi, teoretski ste ponovno mogli stići u prošlost.
Upravo je za time čeznula, da zatvori oči, proleti kroz treperavo nevrijeme ubrzanja i izađe iz taksija onog dvadesetčetvrtog rujna u Berlinu ispred svoga studija u ulici Gsovsky, da potrči uza stube, baci torbu u kut i čuje You've got the power pojačanu na maksimum. Otišla je u kupaonicu, skinula traperice, pulover i potkošulju i istuširala se u vrućoj vodi. U hlačama od trenirke, majci kratkih rukava i spuštenom mokrom kosom bola je nakon toga otplesala natrag u dnevnu sobu, pritisnula tipku za ponavljanje pjesme na CD-playeru i iz keramičke zdjele pokraj naslonjača za spavanje uzela kivi te glasno pjevajući odskakutala u kut gdje je bila kuhinja i gdje bi najradije bila nešto prevrnula na pod. Htjela je telefonirati, no na prva tri broja koja je nazvala javila joj se samo telefonska sekretarica. Osim toga nije baš bila sigurna zašto je nazvala svoje prijateljice. Ne, zapravo uopće nije htjela telefonirati. Htjela je izaći, sastati se s Ariom ili Xeniom u bilo kojem noćnom klubu, piti alkohol i zatim plesati do potpune iznemoglosti. Bacila se na naslonjač za spavanje. S mobitelom između ramena i uha, s polovicom kivija u ustima, a u lijevoj ruci s aktualnim gradskim časopisom s popisom događanja u gradu. Xenijim je mobilni telefon također bio prebačen na telefonsku sekretaricu. No zato je Aria odgovorila na poziv, njezina prijateljica još iz vrtićkih dana u Zehlendorfu, koja je savjetovala strane posjetitelje u državnom novinskom uredu.
„Danas navečer ne mogu. S dvadeset sam Togoanaca na putu prema Potsdamu. Vraćamo se najranije u jedanaest."
„Prokletstvo."
„Nešto se dogodilo?"
„Dogodilo? Ne. Samo bih tako rado izašla i nikoga ne mogu naći."
„Ako se ranije vratim, nazvat ću te. Kamo ti se ide?"
„Potpuno mi je svejedno. U WMF ili tako nekakav noćni klub."
„Nazvat ću te, u redu? Sada zaista ne mogu. Bok."
Glasno je odložila mobitel na stolić pokraj kauča i počela izvlačiti stvari iz ormara. Pritom je nakratko pogledala na sat. Bilo je nekoliko minuta do šest. Jasno, prije sedam, pola osam, nikoga neće uspjeti dobiti na telefon. Izvrsna prilika da pripremi odjeću za večernji izlazak, da se okupa i obavi detaljnu manikuru, opere kosu, a u međuvremenu na televiziji pogleda kakvu budalaštinu. You've got the power.
Zatim je u gaćicama stajala ispred kauča i promatrala na njemu izloženu odjeću. Ležale su tu bluze, majice, košulje, hlače, razderani plastični paketić iz kojeg su visjele crne najlonke, a pokraj njih njezin jedini dressed-to-kill bodi, koji je upravo htjela isprobati kada je zazvonilo na vratima. Brzo je odjenula potkošulju, otišla do vrata i pritisnula gumb na interkomu. Mogao je to biti samo njezin otac. On je bio jedini koji se katkad nenajavljen pojavio kod nje.
„Da. Tata?"
„Señorita Giulietta? Ovdje je Damián."
Ono što je toga trenutka osjetila čuvat će u srcu do posljednjega daha. Preplašeno je stavila dlanove na lice, nekoliko sekundi nije uspjela proizvesti glasa, a zatim je dugo i snažno pritisnula gumb. Nakon toga joj je preostalo četrdesetak sekundi da razmisli je li to bilo ispravno pogrešno, no istodobno je bila zaposlena skupljanjem odjeće s kauča i uguravanjem u ormar, zatvaranjem ormara, njegovim ponovnim otvaranjem, izvlačenjem pulovera i traperice, koje je užurbano odjenula, da bi zatim požurila u kupaonicu, kratko se pogledala u zrcalo, istisnula komadić paste za zube u usta i s vodom je promućkala u ustima i odmah ispljunula. Odjedanput se razljuti kako se usudio tako jednostavno pojaviti ovdje, kako ju je samo tako brzo pronašao i što je uopće od nje htio. Pritom joj je bilo potpuno jasno što je to bilo, a i ona je to htjela, i to je bilo jasno, a zatim strah, nervoza, pustila sam toga stranca samo tako u svoj stan, a zatim opet zvono, sada je bio pred vratima, otići do njih, otvoriti, ali najprije promijeniti glazbu, ne, ma još će izgledati kao da nešto pokušava inscenirati, posljednji pogled u zrcalo, hoće li je smatrati lijepom? Prije nego što se sve zamaglilo, pomislila je još na svoju baku i njezinu primjedbu o njezinim roditeljima, prije svega ipak o Markusu, njezinu ocu. Markus je lijep muškarac, jedanput je rekla. Njezina je kći, Giuliettina majka, moralo se priznati, lijepa žena. Lijepa je žena svakako nešto čemu se treba radovati, lijepi muškarac, nasuprot, pravo malo čudo.
Ostatka se prisjećala vrlo nejasno. Kada je otvorila vrata bila je toliko uzbuđena da je jedva disala. Kada ga je ugledala znala je da se najviše trebala bojati sebe, a ne njega. Ovaj je muškarac bio čudo. Htjela ga je poljubiti. Htjela je da ju taj muškarac poljubi. A to nije bilo moguće. Uopće ga nije poznavala. A jednako tako ni on nju nije poznavao. Zašto joj se tako samopouzdano osmjehivao s tim svijetlim očima, koje su bile plave ili zelene i o kojima je znala samo jedno: nije ih se mogla zasititi.
Damiánov vanjski izgled nije bilo jednostavno odrediti. Nije izgledao poput tipičnoga Latinoamerikanca. Niti je imao tamnu kožu ni crnu kosu. Njegova je koža, dapače, bila natprosječnu svijetla. Ili je to bilo zbog obrva, koje su bile za nijansu tamnije od njegove kose? Možda je imala previše stereotipnu sliku Latinoamerikanaca? Bilo je za glavu viši od nje, dakle otprilike metar osamdeset i pet. Njegovu se tijelu, koje je sada nestalo ispod kaputa, već obilato divila u Kameleonu. Dobro se još mogla prisjetiti nježna, ali svakako mišićava torza, koji se ocrtavao kroz bijelu majicu natopljenu znojem. Nije to bilo tijelo plesača. Ali svaki njegov, pa i najmanji pokret bio je ritmičan i muzikalan.
No ono što ju je na njemu očaravalo samo je donekle imalo veze s njegovim izgledom. Izgledao je dobro, moralo se priznati, no mnogi su joj već zgodni muškarci udvarali? Njegovo je lice bilo lijepoga oblika, a nije bilo zgodušno, djelovalo je ujedno i mlado i muževno. Ali bilo je tu još nešto, što ju je istodobno privlačilo i uznemirivalo. Stajao je ispred nje, s tamnocrvenim svilenim šalom zabačenim udesno i ulijevo preko ramena, u zakopčanome kaputu, držeći rukavice u lijevoj ruci i s malo znoja iznad pune gornje usnice.
„Oprosti", rekao je, „Potjerao sam te, zar ne? Žao mi je. Nisam to htio. Ono s konkurencijom, to je, naravno, bila glupost. Dakle, ako želiš nešto saznati o tangu, ovo je moja posjetnicu. Nazovi me, ako želiš, dogovoreno?"
„Kako ste me ... otkud ti moja adresa?"
Nacerio se. „Vidovit sam."
„Ah, da."
„Espezialist za neponovljive pojave. Giulietta Battin. Ulica Gsovsky 31. Postoji samo jedna u Berlinu."
Lupnuo je prstom po čelu. „Telefonski imenik."
Pružio joj je posjetnicu. Pogledala ju je, a zatim njegovo lice. Odjedanput ju je preplavio neobičan osjećaj mira. Njegov se strani naglasak pojačao. Espezialist? A glas R je čujno zakotrljao.
„Želiš li nešto pojesti?" Jednostavno je tako izašlo iz njezinih usta. Ustuknula je korak u stranu. Pojesti? Zašto pojesti? Zapravo je htjela reći „popio .
Nakrivio je glavu. „Bueno ...", nesigurno je rekao.
I on je bio nervozan. Na svoj način. Zbog toga bi ga mogla zagrliti. Glas mu je lagano podrhtavao. Sljepoočnice su mu pulsirale. I znojio se. Skupila je svu hrabrost, okrenula se i ušla u svoj studio. Kada je skrenula u kuhinju, čula je kako su vrata lagano kliznula u bravu. Otvorila je hladnjak, izvadila iz njega bocu bijelog vina i brzo natočila dvije čaše. Kada se okrenula, vidjela je kako on stoji leđima okrenut prema njoj i razgledava prostor. Skinuo je kaput i ležerno ga držao ispod lijeve ruke. Vidjela je da na sebi ima tamnozelenu košulju. Rukavi su joj bili zavrnuti. Hlače su mu se tijesno pripijale uz stražnjicu i ispod materijala se lako moglo prepoznati kakav privlačan oblik ima.
Giulietta je progutala slinu. Sve do danas nije znala što se sve u tome trenutku dogodilo. Srce joj je počelo divljački lupati. Nastalo je nepojmljivo ozračje, za koje nije bilo objašnjenja. Nije to imalo veze samo s time što je taj muškarac, koji joj se jako sviđao, odjedanput stajao usred njezine sobe, kao da je pao s neba. Iako je i taj osjećaj bio prisutan. Imala je leptiriće u želucu, koje če sada odmah utopiti u čaši vina. Ali Damiánov ulazak u njezin prostor i način na koji se njegova prisutnost njime širila, to ju je na nešto podsjetilo. No, dojam je bio previše letimičan i razišao se poput traga vjetra na vodi.
Damián je odložio kaput na kauč za spavanje, prišao joj te prihvatio čašu vina, koju mu je ona pružila. Kucnuli su čašama i ispili.
„Osječala sam se glupo, jer sam omela probu", rekla je samo da nešto kaže. „Zato sam otišla. Još gutljaj?"
„Da, rado."
Sjeo je u naslonjač. Uzela je bocu i napunila čaše. Otpio je malo vina. Sada su to bile njegove mišićave podlaktice, koje nije smjela gledati. Ovome je muškarcu priroda bila sklona, ili je pak imao izvrstan program treniranja.
Giulietta je sjela na sigurnoj udaljenosti na kožni stolčić, suvenir koji su njezini roditelji donijeli s putovanja u Egipat, i počela ga ispitivati. Otkud dolazi, što ovdje radi, koliko je več dugo ovdje, zašto toliko dobro govori njemački. Na prva je tri pitanja odgovorio s po jednom rečenicom, ignorirao četvrto, ustao, prišao joj, uzeo čašu iz ruke, odložio je na pod, uzeo njezinu glavu među svoje dlanove i poljubio joj usne.
Prepala se.
Zastao je.
„Ali ...”, rekla je.
Nije rekao ništa nego ju je ponovno poljubio. Ovaj put nešto dulje. Zatim je ponovno zastao i pogledao je. Njihova su lica bila toliko blizu da je morala pogledavati lijevo i desno kako bi mu vidjela oba oka. Njihovu boju čak ni s ove udaljenosti nije mogla jasno prepoznati. Bile su sivozelene, a zbog toga su im zjenice djelovale vrlo tamne.
Lijevom je rukom dodirnuo njezino bedro, dok mu je desna ruka kliznula njezinim obrazom, niz vrat, nježno privlačeći sebi njezinu glavu. Zatvorila je oči. Sada joj je dah bio isprekidan. Sigurno će se ugušiti, ako je još jedanput poljubi. No, dogodilo se upravo suprotno. Ugušila bi se kada bi se njegove usne odvojile od njezinih. Dobro da to nije učinio. Donjom je usnicom pažljivo prešao preko njezinih usana. Zatim je osjetila njegov jezik. Lagano je razmaknula usne. Njegov je jezik opipavao meku unutrašnjost njezinih usana. Još malo je otvorila usta i odjedanput ga obavila svojim rukama, prolazeći prstima kroz njegovu kosu, tražeći negdje na njegovu tijelu uporište, jer počela je gubiti svaki osjećaj za prostor. Htjela je nešto reći, no sve što je htjela izraziti bolje je uspijevalo pokretima. Znatiželjno je i nježno opipavala njegov zatiljak, uživajući mu primicala svoje bokove, kada su njegove ruke skliznula ispod njezine košulje i polagano krenule uz njezina leđa. Tada je naglo osjetila kako ju je podignuo. Nije otvorila oči, samo se privinula uz njega, kao da u tome zagrljaju traži zaštitu od toga zagrljaja. Oprezno ju je polegnuo na kauč, uhvatio za struk i jednim joj pokretom skinuo pulover zajedno s potkošuljom preko glave.
Naglo je otvorila oči i pogledala svoje tijelo. Koža joj se naježila sve od njezinih golih ramena, preko njezinih prsa i njihovih uspravljenih vrškova. Damián je čeznutljivo gledao njezino tijelo, kao da mu ta golotinja još nije dovoljno naga. Giulietta je bila gotovo paralizirana strahom i užitkom. Mišići njezina krila napinjali su se i opuštali bez njezine volje. Ponovno je tražila riječi, no nije ih nalazila. Ruke su joj još bile uhvaćene u klupko njezina pulovera. Nije ga mogla skinuti, samo je nepokretno ležala, predana na milost i nemilost očima, rukama i usnama ovoga muškarca i čekala je da ju oslobodi iz ove sve gore i gore napetosti. Ponovno je zatvorila oči i prepustila se osjetima, koji su izazivale njegove usne na njezinu tijelu. Htjela je da ju svuda dodiruje, posvuda u isto vrijeme. Ne samo njezina prsa, ramena i trbuh. Njegove su ruke odlutale do gumba njezinih traperica. Ponovno je otvorila oči i pogledala ga. Sagnuo se prema njoj, poljubio je dugo i nježno otkopčavajući pritom gumb za gumbom. Ponovno ju je uspravio, napokon joj svukao pulover i potkošulju i primaknuo joj ruke na ovratnik svoje košulje. Dok mu je otkopčavala košulju, počeo joj je govoriti na španjolskome. Nije imala pojma što je govorio, ali način na koji je govorio, požurivao je njezine ruke. Nakon što mu je skinula košulju s gornjeg dijela tijela, ustao je i u samo nekoliko poteza riješio se svojih hlača i čarapa. Sada je ispred nje stajao potpuno gol. Giulietta se naslonila na ležaj. Ono što se ovdje događalo bilo je potpuno ludo, ali ni jedne sekunde od kada ga je ugledala na onoj probi, nijedan trenutak nije sumnjala u to da se htjela prepustiti ovome muškarcu. Glava joj je sumnjala, razum je proračunao apsurdnost ovog osjećaja. Ali što god da se dogodi nakon ovoga susreta, nikada još nije osjećala veću žudnju za nekim muškarcem od ovoga, koji je ovdje stajao ispred nje i za kojega još do prije manje od tri sata nije znala da postoji. Možda zato što je bila toliko mlada. Možda baš zato što je bila toliko mlada. Na to joj sada nije bio potreban odgovor. Imala je cijeli život kako bi ga pronašla.
Damián je potonuo na koljena, podignuo joj noge i skinuo joj gaćice. Svakoga trenutka srce će joj prestati kucati. Njezina nagost bila je poput prohladnog ruha, a Damiánovi pogledi nevidljive ruke ispod njega. Raširio joj je noge i počeo je ljubiti. Glava joj je htjela eksplodirati. Vrisnula je i povukla mu glavu prema gore. Sljedećeg ga je trenutka privukla k sebi, grčevito ga uhvatila, priljubivši svoje slabine uz njegovo krilo. Ostao je sasvim miran i milovao joj kosu.
„Budi moja žena", rekao je tada tiho. „Hajde, budi moja žena, sada."
Dah joj je postao dublji, slobodno pravilan. Svijet je sada bio u njezinu krilu, gdje se stopio u jedinstven, neopisiv osjet.
Zatim su mirno ležali. Njegov je dah tekao preko njezina zatiljka i ona je osjećala znoj na svojim prsima. Otvorila je oči i zbunjeno gledala u strop. Razum joj se vratio i tjerao neugodne pomisli njezinom sviješću. Damiánovo je lice bilo zakopano u njezinu vratu. Nježno ju je ugrizao u zatiljak. Zahihotala je, otevši se pomalo njegovu zagrljaju. Podignuo je glavu, oslonio bradu na ruku i znatiželjno je promatrao. Ljubila mu je obrve, obraze, vršak nosa.
„Volim te", rekao je tada.
Položila je svoju ruku preko njegovih usana i zatresla glavom. „Nemoj to reći. Uopće me ne poznaješ."
„Znam sve o tebi."
„Ne znaš ništa."
„Volim te."
„Ako to sada kažeš, tada riječ ljubav za tebe nema nikakvo značenje. Ne može se voljeti nekoga koga poznaješ samo nekoliko sati."
„Volim te već dvadeset i tri godine", odgovorio je.
Morala se nasmiješiti. „Koliko je to već žena od tebe čulo?"
„Ni jedna. Još nikada nisam volio ženu."
Giulietta je namrštila čelo. „Prestani s time. Takve riječi uništavaju trenutak."
Prelazio je njezinim čelom prstom ocrtavajući zaobljenu liniju njezinih obrva.
„No importa. Ya veras", prošaptao je.
„Što to znači?"
„Nije važno."
„Zašto govoriš na španjolskome kada znaš da te ne razumijem?"
„Ti ne razumiješ ni moj njemački, onda jednako tako mogu govoriti i španjolski."
„Zašto toliko dobro govoriš njemački?"
„Zato što sam ga učio."
„Gdje?"
„U školi."
„Uči li se u Argentini njemački u školi?"
„Ne, zapravo ne."
„Ali ti si ga učio?"
„Da."
„Zašto? Mislim, nije li težak?"
„Njemački. Ne. Zašto?"
„Uvijek sam slušala da je njemački teško naučiti."
„Besmislica. To vi mislite zato što ste takvi perfekcionisti."
„Imaš li njemačke pretke?"
„Kako ti je to palo na pamet?"
„Zato što gotovo uopće nemaš strani naglasak."
„Imao sam vrlo dobrog učitelja. Gospodina Ortmanna iz Bottropa. Osim toga na televiziji postoji i program Deutsche Welle."
„Iz Bottropa. To je smiješno."
„Zašto?"
„Ma, znaš, zvuči tako banalno. Dolaziš iz takve daljine i znaš za Bottrop."
„Znam čak i Herxheim i Wipperfürth."
Kotrljao je R i izgovarao riječi kao da su brzalice koje su se preotele nadzoru. Giulietta je zahihotala. Gdje su uopće bili Herxheim i Wipperfürth?
„Zašto se zoveš Giulietta?" pitao je. „To nije nužno njemačko ime."
„Otac me je htio krstiti Julia. Majka je bila protiv toga. Smatrala je da to ime donosi nesreću. Giulietta je bio kompromis."
„Mala Julia ...", prošaptao je. Zaljubljeno ju je pogledao. U tome je trenutku iznenada kroz nju prošao takav val nježnosti za njega da ga je jednostavno uhvatila za glavu, privukla k sebi i uzbuđeno pritisnula svoje usne uz njegove. Ljubili su se dugo i snažno omotali ruke jedno oko drugoga. Osjećala je kako se vraća njegovo uzbuđenje, i kako ju je iznova počeo ispunjavati. Počela se kretati u ritmu njegovih bokova. Razum joj je ponovo odašiljao prigovore, ali pomela ih je ustranu i prepustila se nekim drugim silama, koje su kolale njezinim tijelom.
„Volim te", ponovno je prošaptao. „Čak i ako mi ne vjeruješ. Već ćeš vidjeti. Ti si moja žena. Moja najsjajnija svjetlost ..."
Nije imala nikakve predodžbe o tome kamo če ih ovaj susret odvesti. Sve dok je bio u njezinoj blizini, potiskivala je svaku vrstu razmišljanja. Željela je uživati u ovoj večeri sve do zadnjega trenutka. Ono što se dogodilo, bilo je toliko neobično i prekrasno da taj doživljaj nije htjela dovesti u opasnost ni jednom misli. Ti si za njega samo usputna zabava, govorio joj je otrovan glas u njoj. Platit ćeš za to, skupo platiti. Iza takvoga muškarca zasigurno stoji neka druga žena. Zar te Valerie nije upozorila da budeš oprezna s tim južnjačkim ljubavnicima. Zatekao te nespremnu. Ali nije to bila istina. I ona je to jednako tako željela. Samo zato je pobjegla iz onog kazališta.
Proveli su cijelu noć, sljedeći dan, iduću noć i pola nedjelje zajedno. Tijekom toga vremena u jednom se trenutku madrac s kauča za spavanje preselio u sredinu studija, a oko njega su ležali svi jastuci i deke koje je posjedovala. U tri u noći iznenada ih je uhvatila glad, pa su od limenki tunjevine, umaka od rajčice i špageta izmiješali manje ili više jestivu kašu. Zatim su pili čaj, jer vina više nije bilo, odlučili se okupati, poslije opet ležali u svojemu logoru i uzajamno se mazali kremom za tijelo, sve dok pri prvim zrakama jutarnjeg sunca nisu napokon zaspali.
Nedjelja je protekla jednako. Nakon što su se probudili, toliko su se dugo ljubili sve dok, od silne uzbuđenosti, nisu mogli naći izlaz iz jastuka, a nakon toga su bili preumorni za pothvate izvan kreveta. Giulietta je nekako uspjela skuhati kavu, a negdje su uspjeli pronaći i nekoliko keksa. Nekoliko je puta zazvonio njezin mobilni telefon, ali ona je samo pogledala tko je zove i nije se javila. Rano uvečer otišli su u grčki restoran iza ugla, malo su nešto pojeli, začudo ni jedno od njih nije bilo zaista gladno, ipak kupili su još bocu vina i tijesno zagrljeni otrčali uza stube u njezin studio.
Druga je noć bila još ljepša od prve. Sada je morala zabraniti sebi da na nju uopće misli. Sve te divne stvari koje joj je rekao i pokazao. Bilo joj je potpuno svejedno jesu li njegovi pokreti zaista značili ono što je tvrdio da znače ili su bili izraz njegove žudnje i neke određene vještine. Ta ju je druga noć začarala do kraja. Kada je u nedjelju ujutro naposljetku otišao i ostavio je samu, osjećala se prazno i iscrpljen, kao nakon snažne groznice. Tijelo ju je boljelo i osjećala se ranjeno. Pospremila je stan onoliko koliko je baš morala, zatim se dugo kupala, i dalje ignorirala telefonske pozive, koji su postajali sve češći, i imala dojam da je preživjela potonuće broda.
Tako je to sve počelo, prije nepunih devet tjedana. A završilo je posjetom njezina oca.

5


Bila je zadrijemala. Na televiziji su se uz isključeni zvuk prikazivale vijesti dana. Preplašilo ju je zvono na vratima i najprije nije znala gdje se nalazi.
Sada, u ovome zrakoplovu, pitala se je li se već tada dogodilo nešto što je moglo biti povezano s događajima koji su slijedili. Negdje je moralo postojati objašnjenje.
Podignula je telefonsku slušalicu i pitala tko je.
„Ja sam, tata. Spavaš li već?""
„Ne, ne. Otvorit ću."
Sve potpuno normalno. Bili su u Leipzigu na sajmu antikviteta. Sada se ponovno maglovito toga prisjećala. U subotu je njezin otac morao raditi, a majka je s nekom prijateljicom otišla do nekog uzgajališta ruža. U nedjelju su htjeli otići na taj sajam u Leipzigu. Sada su se vratili. Markus je Anitu odvezao kući i još jedanput otišao do ureda, kako bi se uvjerio da je sve u redu. A na povratku je nakratko svratio do nje. Sve potpuno normalno.
Zašto ju je to onda smetalo?
Pa ipak, smetalo ju je. Najradije bi mu bila rekla neka dode sutra. Nije ga sada htjela vidjeti. Uopće nikoga nije htjela vidjeti. Uklonila je tragove posljednjih dviju noći, a pri svakome je potezu osjećala ubod kroz srce. Na hladnjaku je bila posjetnica s njegovom adresom i telefonskim brojem. Dva je puta već imala slušalicu u rukama. Ali oprostili su se prije samo nekoliko sati. Danas ga više nije mogla nazvati, iako je svakoga trenutka na to pomišljala. Sada je već bilo prekasno. Sutra u deset je počinjao jutarnji trening, nakon kojeg su do šesnaest sati neprekidno trajale probe. Morala se odmoriti, zadobiti nadzor nad svojim mislima.
Bacila je posljednji pogled oko sebe kako bi se uvjerila da je sve u redu, i zatim otišla do ulaznih vrata. Kada su vrata dizala kliznula u stranu, vidjela je kako u dizalu otac stoji leđima okrenut prema njoj. Bacio je kratak pogled preko ramena, otkrio svoju kći u okvirima vrata, brzo se okrenuo i uzviknuo: „Iznenađenje!". U rukama je držao stari gramofon.
Giulietta je nasmiješila.
„I to je sve?", pitao je. „Cijeli sat sam se cjenkao. Mislio sam da ćeš od sreće skočiti u zrak."
„Pa to radim već cijeli tjedan."
Prišla mu je i divila se napravi. „Prekrasan je. Za mene?"
„Naravno da je za tebe. Za koga drugoga?"
„Uđi unutra. Ovdje je hladno."
Pustila ga je da ide ispred nje i oprezno zatvorila vrata. On je na trenutak neodlučno stajao u predsoblju, zatim je gramofon jednostavno odložio na kuhinjski pult, okrenuo se svojoj kćeri, poljubio je u oba obraza i objesio svoj kaput na vješalicu pokraj vrata.
„Neću dugo ostati. Htio sam ti samo vidjeti lice, a sutra neću moći doći. Kako si, mala moja, sve je u redu? Izgledaš umorno. Kako ti je prošao tjedan?"
Dok je govorio, polagano je ulazio u njezin prostor, a kod posljednjeg je pitanja u iščekivanju zastao pokraj kauča.
„Odmarala sam se. Želiš li nešto popiti?"
Stavio je ruke u džepove i kratko pogledao prema stropu, kao da je s njega visjela karta s popisom pića kuće. „Čašicu vina, možda?"
Zatresla je glavom. „Ne'amo", rekla je podrugljivo, citirajući pritom Javni događaj sa zajedničkih obiteljskih praznika. „Čaj, slažeš se? Još te čeka vožnja, zar ne?"
Dok se ona u kuhinji zabavljala s kuhalom za vodu, on je pričao. On je uvijek pričao. Njezin je otac bio rođeni pripovjedač, gotovo čak sanjar, posve suprotan njezinoj majci, visoko inteligentnoj, ali prisebnoj ženi. Divila se svojoj majci i potajno se njome ponosila. Ali bez oca nikada ne bi stigla onamo, gdje je sada bila. Anita bi joj jednostavno bila zabranila pohadanje baletne nastave. Upotrijebila je sva sredstva koja su joj bila na raspolaganju kako bi spriječila da joj kći krene tim putem. Počevši s uobičajenim razlozima, da je apsurdno mrcvariti se gotovo nasmrt zbog karijere, koja će čak i u najboljem slučaju završiti za samo nekoliko godina, sve do uznemirujućih članaka iz stručnih medicinskih časopisa, prema kojima su učitelji baleta s tijelom djevojčice činili isto što i japanski uzgajivači bonsaija s drvetom. Osim toga odbijala je dopustiti da njezina kći odraste u nešto jedva bolje od nepismene osobe, s mozgom koji neće moći poslužiti ni za što, osim da upravlja finom motorikom njezinih nadasve odgojenih pokreta. Anitini prigovori i sve te rasprave bili su, naravno, potpuno bezuspješne jer Giulietta je već bila balerina, i prije nego što je prvi put na baletnoj prečki stala u demi-plié. Čak i da se cijeli svijet urotio protiv nje i prisilio je da postane zubarica, pravnica ili prodavačica, ona bi unatoč tomu bila balerina i to zato što je to smatrala svojom sudbinom. Upravo je to za njezina oca bilo samo po sebi razumljivo, a za njezinu majku iritantno – da neki ljudi u sebi nose nešto njima svojstveno i nepromjenjivo, za što u najgorem slučaju ne postoji objašnjenje. Takva pomisao nimalo nije odgovarala Anitinoj predodžbi o ljudskoj vrsti.
„Umjetnost nije društvena", rekao je njezin otac.
„Kakva besmislica", odvratila mu je Anita. „Kažeš to samo zato što si doživio traumu s Istokom. Ovdje, osim toga, nije riječ o umjetnosti, nego o tome da mi kći polaže maturu koja uopće ne zaslužuje da je se tako nazove. Što oni tamo zapravo uče, osim savijati se u koljenima?"
„Ti to ne shvaćaš, Anita. To je škola baleta."
„Upravo tako. Smeta me to. Što će tamo, uopće, naučiti o svijetu. Ona nema pojma o stvarnosti. Ništa ne zna o povijesti ili politici. Odrasta vjerujući da je svijet kazališna pozornica."
„Tih nekoliko minuta gore na pozornici za plesačicu i jesu stvarnost."
„Upravo tako. To i jest ono najgore."
Anita je uz balet vezala najviše činjenicu da je to bio dvorski oblik umjetnosti, koji je služio za zabavu plemstva. Bila je to otprilike posljed nja stvar na njezinoj ljestvici beskorisnosti, prije svega za jednu ženu koja je, prema njezinu mišljenju, trebala misliti na pametnije stvari od toga da svoje tijelo osakati, a zatim ga još i pokazuje, čak i u tako uzvišenome obliku.
„Osakatit će se, ako joj ne daš da pleše", bilo je sve što je njezin otac na to rekao.
Sada, dok je ponovno dio po dio prizivala u sjećanje onu večer, ponovno se sjetila čudnovatog osjećaja koji joj se prišuljao kada je vidjela oca kako stoji u onoj prostoriji. Okrenuo joj je leđa. Očito mu je pozornost zaokupio neki izvještaj na dnevniku. Kako bilo, nakratko se okrenuo, zainteresiran je pogledao televizor i zatim se malo ogledao po sobi, vjerojatno tražeći daljinski upravljač kako bi pojačao zvuk. Taj ju je pokret smetao. Vjerojatno je to registrirala sasvim duboko u svojoj svijesti, jedva dostupno njezinim mislima. Zašto bi se toga inače sada prisjetila? Otac joj se te večeri odjedanput činio drukčijim. Nešto joj je na njemu bilo strano, a taj osjećaj stranosti počeo je tim pokretom. Nije dalje razmišljala o onome što je osjetila. Bila je umorna i pomalo zbunjena. Sve je to trajalo možda dvije sekunde. Njezin je otac stajao tamo u prostoru, okrenut joj leđima, tražeći nešto pokretom, a njoj se odjedanput činilo da je on netko sasvim drugi. Kao kada bi bliska osoba iznenada neku rečenicu izgovorila potpuno promijenjena glasa.
„Večeras nisi posebno razgovorljiva", rekao je u nekome trenutku.
„Malo sam umorna. A sutra je dug dan."
„Razumijem što mi želiš reći. Smijem li još do kraja popiti?"
„Nemoj biti smiješan. Naravno."
„Što ćete raditi sutra?"
„Isto što i prošli tjedan. Verdianu i Orašara."
„I, kakvi su ti izgledi da nastupiš?"
„Gotovo nikakvi. U siječnju ću pokušati u Njemačkoj operi. Navodno ima slobodnih mjesta za onaj tango balet."
„Hoćeš li da razgovaram s ravnateljicom?"
„Što? Ne, za boga miloga."
„Vrlo sam spretan u takvim stvarima."
Odlučno je zatresla glavom. „Ako to učiniš, nikada više neću razgovarati s tobom."
Odmjeravao ju je pogledom. „Zašto si zapravo tako umorna, ako si se cijeli vikend odmarala?"
Pocrvenjela je u licu poput vatre. Nije si mogla pomoći. Uopće nije bila spremna za to iznenadno pitanje. Ali zaštitilo ju je smanjeno osvjetljenje. Vjerojatno on to nije primijetio. „Zato što je tjedan bio toliko naporan. Ne bi mogao vjerovati koliko je drukčije biti u ansamblu, a ne u školi."
Cijelo je vrijeme stajao ispred nje. Sada je pokraj nje sjeo na trosjed. Na televizoru su treperile nekakve slike masovnih grobnica na Kosovu. Novinar je govorio u mikrofon. U pozadini su se vidjele izgorene kuće i zatim iskopana jama, u kojoj su bila trupla zamotana u vreće.
Primio ju je za ruku i rekao: „Moraš se probiti, Giulietta. Znam da ti je teško. Ali nemaš razloga skrivati se."
„Uopće se ne skrivam. Samo me pusti. Snaći ću se ja. Kako je mama?"
Povukla je ruku. Ozbiljno ju je pogledao, zatim se nasmijao i posegnuo za svojom šalicom čaja. „Mnogo radi. Kao i ja. Vikend nam je dobro došao. Leipzig je postao sasvim zgodan. Trebala si ići s nama."
„Trebali biste mnogo dulje putovati. Kada bih imala kuću, koja je otplaćena, i odraslu kći, radila bih samo onoliko koliko bih morala i vrijeme bih provodila sa svojim partnerom."
„Partnerom? Kojim partnerom?" Odložio je šalicu i prekrižio ruke na prsima.
„Govorim o vama. Zašto jednostavno ne rezerviraš jedan tjedan na Barbadosu za vas dvoje? Mama već dvije godine sanjari o tome. Kada bih bila na tvojemu mjestu, učinila bih to."
Naborao je čelo i kimnuo glavom. „Kakve ti zamisli imaš. Bit ću sretan ako do kraja preseljenja vlade svake noći barem šest sati budem spavao. A ti bi trebala misliti na druge stvari, a ne na odmor. Kada je audicija na Njemačkoj?"
Giulietta je skočila sa sjedala. „Audicija. Audicija. Bože moj, šest tjedana sam u Državnoj operi. Daj mi da predahnem." Otišla je do televizora i isključila ga.
„Reci, što se to s tobom događa?"
„Ništa. Što bi se događalo? Ali ne želim da me stalno ispituješ, kako sam i kada ću učiniti ovo ili ono. Snaći ću se ja. Ne moraš se brinuti. Ono što je bilo ljeti, završilo je."
Vidjela je da se suzdržana. Gledao ju je na način koji joj je bio dobro poznat. Otišla je k njemu, kleknula ispred njega i položila ruke na njegova koljena. „Žao mi je, tata, nisam tako mislila, ali katkad si tako pre ... prebrižljiv."
Nakratko je podignuo svoju ruku i zatim je pustio da ponovno padne. Bio je to refleks. Htio je prstima proći kroz njezinu kosu. To je i prije uvijek radio. Kad mu je sjedila na krilu i kada joj je čitao priče za laku noć. Uvijek je to radio on. Tako je dobro oponašao glasove različitih likova. Ali znao ju je pomilovati još i onda kada već dugo nije htjela slušati priče za laku noć. Smetalo ju je to. Određene su joj geste i dodiri bili neugodni. Dugo se nije usudila reći mu to. Osjećala se krivom. Pokušala mu je to dati do znanja pokretima i pogledima, ali on to nije primjećivao ili nije htio primijetiti. Napokon mu je i rekla, sasvim službeno i bez posebnog okolišanja. „Ne sviđa mi se kada mi diraš kosu. Molim te da ubuduće prestaneš, može?" Držao se toga, ali često je vidjela trzaj njegove ruke.
Znala je da između nje i oca postoji problem. Kako ju je katkad gledao. Bilo je to više od očinskog zanimanja i naklonosti. Počela je izbjegavati da bude sama s njim. Zatim se potužila na dug put od škole do kuće i uspjela se izboriti za ovaj studio. Otac se odmah složio s njom. Činilo se kako i sam osjeća da bi bilo bolje kada ona više ne bi živjela kod kuće. Je li njezina majka nešto primijetila? Teško je bilo reći što je Anita mislila. Jednog je poslijepodneva Giulietta čak sjela i počela majci pisati pismo. „Draga mama", počela je, „želim da znaš da jako volim tatu, ali ne toliko koliko bi on trebao voljeti tebe." Nije nastavila pisati pismo, ali dugo ga nije bacila. Do danas je vjerojatno ležalo negdje među njezinim starim stvarima.
Otac je otišao oko ponoći.

6


Sljedeći je dan bio težak. Nakon ustajanja osjećala se kao da joj je tijelo slomljeno i na kraju jutarnjeg treninga nije znala kako će izdržati dan. Stajala je na prozoru teško dišući, gledala van na drveće puno jesenskih žutih listova i osjećala nepodnošljivu čežnju za tim stranim muškarcem koji je o njoj, na njoj, već znao sve: miris njezine kože, njezinih usana, njezina uzbuđenja. Je li se na njoj zamjećivalo što je doživjela, što se u njoj događalo?
Točno je odradila svoje ulaze, ali se inače držala u pozadini, nezamjetljivo čekala među ostalim plesačima i plesačicama koji su u stankama sjedili na rubu na podu dvorane za probe, popravljati vrhove balet nih papučica ili prišivali vrpce, međusobno se masirali, listali časopise ili odsutno sjedili naslonjeni na zid. Posvuda su bile majice i gornji dijelovi trenirki, a boce s vodom provirivale su iz plastičnih vrećica ili naprtnjača. Tu i tamo stajale su plave ili crvene vatirane čizme od neoprena, koje su u posljednje vrijeme bile u modi, jer nije postojao ljepši osjećaj od onoga kada se iz baletne cipelice uronilo u mekane minijaturne buce. Tko je mogao pokrenuti ovu modu? Prije su se nosile šlapice. Novost je bila i da su muškarci zavrnuli lijevu nogavicu svojih trenirki iznad koljena. Giulietta nije imala pojma što je na tome trebalo biti toliko chic ali sljedbenici te mode očito su mislili kako time objavljuju da se nisu prilagodila sređenome baletnom pogonu. Zarolana nogavica kao znak opozicije protiv strogih, vidljivih i nevidljivih, zakona klasičnog baleta; neozbiljnost takve geste mnogo je govorila o situaciji u tome zanimanju.
Koliko je ta umjetnost oblikovana prema zakonima, koliko je gotovo vojno ustrojena, taj joj je ponedjeljak ujutro bilo posebno uočljivo. Giulietta nije propitkivala balet. Balet je bio lijep samo onda kada je bio savršen. Nije tu bilo prostora za odstupanja, mišljenja ili interpretacije. Baletna figura bila je poput zvuka violine: jasna i čista ili pogrešna.
To se jednostavno moralo prihvatiti. No katkad se jedva osjećala čarolija savršenosti, a posvuda se uočavala samo mukotrpna potraga za njom. A koliko je često ta potraga djelovala mehanički, automatski, repetitivno, kao da su svi oni zaista samo ono što je njezina majka danas mislila: pokretne lutke, plešući automati. Kada bi se pogledale njihove probe, nije se moglo to ne pomisliti. Jer savršenost je bila stvar discipline, potpunog ograničenja slobode pojedinca u korist savršeno oblikovanog pokreta skupine. „Claudia, tvoja ruka, prokletstvo! I unesi u torzo napokon malo napetosti, kada stanete u petom!" Što je to ta umjetnost imala sa svijetom koji je prije svega cijenio individualnost, osobni izričaj, prirodnost? Prostora za osobni izričaj su, zapravo, imali samo solisti, a čak se i kod njih sve događalo u granicama utabanih sljedova koraka. Što se od Petipinih koreografija uopće promijenilo na ovome plesu? Labudovi u Labuđem jezeru nisu danas vjerojatno cupkali drukčije preko pozornice nego oni od prije stotinu godina. A da i jesu! Jesu li ljudi danas možda od nesretne ljubavi patili drukčije nego tada? Jesu li Siegfriedove i Odettine suze danas bile drukčijeg sastava? Je li u važnim stvarima uopće ikada postojao napredak? Nekoliko metara udaljena od nje, primabalerina je upravo kliznula u attitude croisée. Je li uopće bilo moguće zamisliti dostojniji, ljepši, savršenije oblik za ljudsko tijelo?
I zašto su joj takve misli prolazile glavom, dok je naslonjena na zid čekala i promatrala krive nokte na nogama plesačice pokraj sebe, koja je brižno rezala ljepljive vrpce, stavljala komadiće vate između svojih nožnih prstiju i lijepila second skin na ozlijeđenu kožu? Zašto gotovo uopće nije bila prisutna i jedva je mogla dočekati da napokon završi s probom kako bi pobjegla u svlačionicu, istuširala se i pokušala na telefon dobiti Damiána?
Kada je stigla kući, vidjela je da treperi svjetlo na njezinoj telefonskoj sekretarici. Tri su poruke bile njegove. Osluškivala je njegov glas na vrpci i od veselja koje je osjećala u sebi jedva uspijevala disati. Dva sata poslije bio je kod nje, gotovo je ugušio poljupcima, zagrljajima i nježnostima i s pedeset tamnocrvenih ruža. Voljeli su se na vunenome tepihu između kauča za spavanje i kožnatog stolčića, jedva izgovarajući koju riječ, samo su se gledali i pokušavali pronaći objašnjenje za ono što se s njima događalo. Ali objašnjenja nije bilo, ili barem ne onakvog kakvo bi se moglo ili moralo sažeti riječima. Satima su ležali i pričali jedno drugome o tome kako su proveli prethodna sedamdeset i dva sata, svaku pojedinost, svaki osjećaj. Giulietta je htjela znati što je točno mislio, kada je u petak ušla u kazalište. Što je najprije uočio? Zašto se na prvi pogled zaljubio u nju, kao što je to tvrdio? Dijelili su tek tri dana zajedničke prošlosti, no ona je već nudila dovoljno materijala za razgovor za cijelu večer i polovicu noći. Zatim je saznala što je ovdje radio, da je tri mjeseca ostao u Berlinu kako bi uvježbao predstavu s tangom i usput pomalo podučavao. Oduvijek ga je Njemačka zanimala, već u školi. Smatrao ju je zemljom s najviše suprotnosti u sebi, očaravajućom i stravičnom u isto vrijeme. Oduvijek se time bavio. Genijalci i čudovišta.
„Ova je zemlja očaravajuća. Svakidašnjica. Ljudi. I čime se sve bave."
„Kako to misliš?"
Govorio joj je o tišini koja ga se dojmila. O tišini u kućama, šutnji u autobusima, miru u parkovima. Ono što se moglo doživjeti u berlinskim parkovima bilo je gotovo neopisivo. Kako su se ljudi odijevali, i prije svega kako su se u javnosti razodijevali. Već u Buenos Airesu je čuo o tome, da su ljudi u Berlinu u parkovima ležali goli, ali to nikako nije mogao zamisliti. Nakon što je vidio vlastitim očima, razumio je zašto. Ovdje se očito nitko nije bojao da bi mogao ispasti smiješan.
„Ljudi ovdje imaju osjećaj za sram na nekome drugome mjestu."
„Kako to misliš?"
„Neugodnije im je reći nešto glupo nego glupo izgledati. Kod nas je obrnuto. Na Kreuzbergu, primjerice. Tamo je neki mladić ležao gol i sunčao se. Nakon nekog vremena sunce se pomaknulo i on je bio u sjeni. Ustao je, odjenuo majicu, ali ne i gaće. Pomaknuo se za dvadeset metara, raširio svoje stvari, ponovno skinuo majicu i opet legao. Argentinac bi se prije ubio nego hodao parkom u košulji bez donjeg rublja."
Giulietta je zahihotala.
Govorio joj je o tome što je sve primjećivao. Da su ljudi na ulici bez ustručavanja jeli kobasice i pržene krumpiriće, čak i ako su im je pritom preko cijelog lica tekli senf ili majoneza. Kako kičasto su bile uređene mnoge trgovine. Da su u toj visokotehnološkoj zemlji još postojali sta novi koji nisu posjedovali vlastitu kupaonicu, nego samo vanjski zahod. Stan bez vlastite kupaonice? Grijan na peć na ugljen. U glavnome gradu jedne od najbogatijih zemalja svijeta. To prije nikako ne bi mogao zamisliti. Jednako ga je tako začuđivalo da su se ljudi držali dogovora i da su to očekivali i od drugih.
„Zar kod vas nije tako?"
„Ne, svatko uvijek ima nekoliko dogovora istodobno."
„A što ako se dva termina preklapaju?"
„To se stalno događa. Onda jedan otkažeš. Tako svi rade, zato uvijek moraš imati pričuvni dogovor."
I ispričao joj je o iskustvu koje ga se najviše dojmilo: o vožnji podzemnom željeznicom u vagonu punom nogometnih navijača koji su se vraćali s neke utakmice. To je zapravo bila suprotnost koja ga je najviše zaokupljala: suživot zadivljujuće visokog razvoja na nekim područjima i zaprepašćujućeg nemara na drugim, katkad u jednoj te istoj osobi. Obrazovane, samopouzdane studentice s dlakavim nogama i pazuhima. Čista, točna, organizirana berlinska podzemna željeznica i vojska nogometnih kretena koji se podriguju, urlaju i pljuju, koji su podsjećali na vremena kada se cijela Europa tresla pred dolazećim hordama germanskih plemena. Poslovni čovjek, koji izlazi iz mercedesa vrijednog osamdeset tisuća maraka, a nosi odijelo vrijedno samo dvjestopedeset maraka. Šezdeset i sedam vrsta kruha i jedna nepodnošljiva vrsta kave. Sveprisutna briga za zaštitu prirode, okoliša, višestruko odvajanje otpada, odricanje od automobila, a nasuprot tome zanemarivanje njege tijela sve do grotesknog unakazivanja vlastite vanjske pojave probušenim nosovima i prstenima u obrvama.
„Prije, dok je još postojao Zid, navodno je bilo još i gore", ubacila se Giulietta. „Otac mi je govorio da, kada se preselio ovamo, nije mogao vjerovati svojim očima. Ljudi na zapadu imali su toliko više novca i izbora, ali se uopće nisu zabrinjavali vanjštinom. Svi su izgledali jednako. Naravno, ne svi, ali mnogi, prije svega mladi ljudi. Žena u haljini tada je bila revolucionarna pojava. A tek muškarci! To je kao u Americi. Oni u trgovine idu u trenirkama."
„Tvoj je otac iz DDR-a?"
Klimnula je glavom.
„Zar je pobjegao?"
„Oduzeli su mu državljanstvo. Tamo je imao mnogo problema."
„To je zanimljivo. Je li ti o tome pričao?"
„Ne. Jedva. Ne govori rado o tome. Znam samo da je zagrižen antikomunist. Mrzio je taj režim. Ono, nekako to mogu razumjeti. Iako smatram da katkad pretjeruje."
„A tvoja majka? I ona je također iz Istočne Njemačke?"
„Ne. Ona je iz Heilbronna. Šezdesetih se godina doselila u Berlin zbog studentskog pokreta. Tada je bila poprilično lijevo orijentirana."
„I udala se upravo za antikomunista?"
„Da. Smiješno, zar ne? Jesi li i ti komunist?"
„Ja? Ja sam plesač tanga."
„Onda me, molim te, poljubi."

7


Na tlo Južne Amerike najprije je, pri međuslijetanju, stupila u Rio de Janeiru. Umorno je slijedila ostale putnike u veliku čekaonicu, gdje je mogla birati hoće li se smjestiti na smeđe plastične stolce ili otići u improvizirani kafić zajedno s ostalim putnicima zrakoplova koji su nakon dvanaest sati smjeli zapaliti cigaretu i u skladu s time pohlepno uvlačili cigaretni dim.
Giulietta je nakratko razmišljala o tome da podnese dim u korist šalice kave, no onda je na kraju dvorane otkrila zatamnjeni prozor i odlučila razgledati malo svoju okolinu. Kako je Brazil mogao izgledati? Oko zrakoplovne zgrade prostirali su se polja i ceste, ali kroz zatamnjena se stakla nije dalo raspoznati kakvo je svjetlo obasjavalo ovaj dio svijeta. Sat je pokazivao 6:50. Izlazak sunca. Ali tamo vani sve je djelovalo kao na izblijedjeloj fotografiji u boji, hangari i trošne zgrade, električni stupovi, koji su obrubljivali prilazne ceste i jedva nekako sprečavali nered žičanih vrpca da se samo tako sruši na tlo. Taj je prizor nije oplemenio. Ali zračne su luke izgleda svuda na svijetu bile izgrađen na dosadnim mjestima.
Postajala je svjesna osjećaja suštinske stranosti. Ništa joj ovdje nije bilo poznato. Fragmenti portugalskih riječi probijali su joj se u uši. Ili je to bio španjolski? Fizionomija ljudi bila je drukčija, iako ne bi mogla reći zašto je tako mislila. Njihova odjeća, njihovi pokreti, cijelo njihovo ponašanje imalo je u sebi nešto simpatično i zastarjelo. Krute, uštirkane bijele košulje aerodromskog osoblja, muškarci s debelim naočalama rožnatih okvira, koji su otvoreno nosili djelomično preupadljiv zlatni nakit, miran i, istodobno, dostojansrven način na koji su neke starije žene sjedile na svojim mjestima, s torbom u krilu, rupčićem u ruci, takoder okićen s mnogo zlatnog nakita – sve se to na neki teško pojmljiv način činilo kao da dolazi iz nekog drugog vremena. Nesigurno se ogledala oko sebe i osjetila da postaje sve nervoznija. Tek za nekoliko sati sletjet će u Buenos Aires. I što bi onda trebala učiniti? Njezin plan da se odveze u grad i sjedne u bilo koji od mnogobrojnih tango barova, odjedanput joj se činio apsurdnim. Osim toga bilo je rano jutro. Ti su se lokali vjerojatno otvarali tek navečer. Nije čak rezervirala hotelsku sobu. I kako bi uopće trebala naći Damiána?
Izvadila je iz torbe turistički vodič koji je kupila u zračnoj luci u Zürichu i listala ga. U njemu je barem bilo nekoliko stranica s preporukama hotela. No ono što je pročitala u uvodu, dodatno je još pojačalo njezinu nervozu. Tko god da je napisao ovu knjigu, činilo se da nema posebno visoko mišljenje o Buenos Airesu. Ili kako bi trebalo protumačiti to da su u turističkome vodiču na prvome mjestu bili stravični izvještaji? Grad je navodno bio na rubu propasti, postupno se slamao pod teretom gospodarskog sloma i nezaustavljivog dotoka bijednih seljaka u potrazi za poslom. Činio se da ste posvuda izloženi bezbrojnim tjelesnim i duševnim opasnostima. A osobito u dizalima, koje se očito već desetljećima nije održavalo i koja su se sada posve redovito sunovraćivala. Svaka se dva sata, navodno, negdje u gradu pomahnitalo dizalo sa svojim putnicima strmoglavilo u okno i smrskalo se o tlo. Trenutačno, prema pisanju autora, glavni uzrok smrti u Buenos Airesu. Ništa manje opasno, činilo se, nije bilo objedovati izvan doma. Dok su još nedavno prije svega luksuzni restorani bili omiljeni cilj naoružanih bandi, koji su posjetitelje tijekom večere uperenim pištoljima pljačkali, tako su u posljednje vrijeme sve više i prosječni lokali postajali meta takvih razbojništava. Zato su vlasnici restorana ispred lokala postavljali straže te su pretraživali goste imaju li oružje, kako bi spriječili pucnjavu tijekom takvih neizbježnih posjeta. Nakon što je Giulietta na taj način još saznala da trenutačno na svakog stanovnika Buenos Airesa dolazi po osam štakora, mrzovoljno je pustila da joj knjiga padne u krilo. Zatim je sumnjičavo osluškivala obavijest koja je stizala preko razglasa sa stropa. Oglašeno je novo vrijeme za ukrcaj te očekivano vrijeme dolaska u Buenos Aires. Pred njom su bila još dva sata leta. Bila je mislila da je od Ria do tamo samo još malen dio. Koliko je nepojmljivo daleko zapravo bila ta zemlja? Ponovno je otvorila turistički vodič, potražila kartu i samo se još više zaprepastila. Rio de Janeiro i Buenos Aires jedan su od drugoga bili udaljeni samo nekoliko centimetara. I za to su bila potrebna dva sata leta? Kontinent se, ispod njega, još unedogled razvlačio preko cijele stranice u knjizi u smjeru juga, tisućama kilometara, divovska, stožasto oblikovana površina, samo tu i tamo narušena točkom, koja je označivala grad. Polovica stanovništva živjela je u glavnome gradu, pročitala je. Divovska zemlja iza njega bila je, takoreći, prazna. Pola Europe je u nju moglo stati.
Pomislila je na Damiána, na to kako se začudio kada je u rujnu sletio u Frankfurt. Osam tisuća pet stotina metara spuštanja kroz maglu. Jedva je to mogao pojmiti. Morala se nasmiješiti kada je zamišljala njegovo lice s izrazom potpunog iznenađenja u očima. Pomisao na to da je pristigao u zemlju iznad koje je visio osam i pol kilometara debeli oblak nevjerojatno ga se dojmila. Kada bi sada bio ovdje pitala bi ga kako je to bilo moguće da je u zemlji, koja je bila veća od Njemačke, Francuske, Španjolske i Italije zajedno, polovica stanovnika živjela u jednome gradu. Ali ne, pitala bi ga sasvim druge stvari. Na primjer, zašto je gotovo uprskao izvedbu. Kako je to samo mogao učiniti? Jesu li za to bile krive napetosti s Nieves? Nieves! Ona je stigla u studenome. Sedmog. Znala je to, kao da se dogodilo danas. Damiánovo objašnjenje tko je bila Nieves, bilo je kratko i jasno: „Moja plesna partnerica. Ništa više. Naša je veza već dobrih godinu dana samo profesionalna."
Pojmovi dobrih godina dana i samo nisu ostavljali sumnje o tome što je bilo prije toga. Plesali su zajedno od 1995. Kada su se upoznali Nieves je imala dvadeset i tri godine, a on samo osamnaest. Već i prvi spornen njezina imena, učinio je Giuliettu nesigurnom. Bilo je to nakon jedne od proba. Giuletta je Damiána povezla iz Kameleona, a Lutz je usputno pitao kada će stići Nieves. Damián je jednostavno prečuo pitanje i rekao nešto o skupnim probama, koje su još trebali isplanirati. Lutz je objasnio da je sve već isplanirano, i još jedanput upitao kada će doći Nieves, kako bi mogli početi s pokusima. „Nedjelja", promrmljao je, a zatim nestao u garderobi. Lutz je pogledao Giuliettu i podignuo obrve. „Argentinci", rekao je zatim, „katkad mi zaista idu na živce."
„Tko je to Nieves?", pitala je.
„Damiánova partnerica. Hoću reći, plesna partnerica. Pogledaj, to je ona."
Pokazao je na stol u predsoblju na kojemu bili rašireni plakati. „Julián y Juliana" pisalo je crvenim, rastrganim slovima na crnoj pozadini. Položaj plesnog para, koji je bio prikazan na plakatu, još se, doduše, mogao prepoznati kao plesni položaj, no više je tu bila riječ o prikazu posljednjeg trenutka prije potpunog tjelesnog sjedinjenja. Muškarčevo je lice bilo gotovo potpuno skriveno ženinim profilom. Samo se uz pomoć imena, koja su bila tiskana ispod slike, moglo raspoznati tko je to na plakatu bio: Damián Alsina & Nieves Cabral.
Nievesine oči bile su napola zatvorene, njezine usne lagano razmaknute. Njezina je besprijekorno uređena kosa bila crna poput čađe, njezine usne vatreno crvene i pomalo sjajne, njezino lice očaravajuće, bijelo našminkano, s madežom na obrazu. A tek njezino tijelo od kojeg je zastajao dah! Giulietta je sa zavisti gledala ta puna prsa, savršene noge, besprijekorna bokove. Giulietta nije voljela taj izraz, ali tu je odjedanput sasvim odgovarao: Nieves je bila žena iz snova. Fotograf ju je uhvatio u trenutku najveće napetosti, to jest onda kad se otpor pretvara u prepuštanje. Naramenica njezine haljine iz tridesetih godina malo je skliznula, ističući time njezino obnaženo rame. Iz besprijekorne se frizure oslobodio pramen kose, krivudajući niz njezinu sljepoočnicu. To je, dakle, bila Nieves. Nikada ne stigla do Berlina.
„I ona također pleše u toj predstavi?"
„Jasno." Lutz ju je promatrao. „Njih dvoje jesu ta predstava. Zajedno su je osmislili. Misliš li da ljudi na predstavu dolaze radi mene ili zbog plesača iz Berlina? Njih dvoje su senzacionalni, nitko se ovdje ne može uspoređivati s njima."
„O čemu je u priči zapravo riječ?"
„Nije ti to ispričao?"
„Ne."
„Pa, kao i uvijek u tangu. Nesretna ljubav i razlike u staležu. Boy meets girl. Sve se događa u Buenos Airesu na prijelazu stoljeća. Julián, bijednik koji radi u klaonici, plešući tango susreće Julianu."
„I dalje?"
„Julianin otac, čovjek iz višeg društvenog sloja, protivi se njihovoj vezi i šalje kćer u Pariz, gdje je brzopotezno udaje za nekog drugog. Julián, siromašni radnik iz predgrađa, nema, naravno, novca da bi išao za njom. Ja glumim zločestog homoseksualce, koji ima novca i ucjenjuje Juliána. To je onaj prizor koji si onda vidjela. Julián, dakle Damián, želi od mene novac. Ja mu ga želim dati samo ako sa mnom spava. To je, inače, tipično za Damiána. On uvijek izvodi takve stvari, zato i nije našao Argentinca za ovu ulogu."
„Ah, da. Zašto?"
„Pa, možda je u baletu većina muškaraca homoseksualni. Ali u tangu s time možeš imati problema. Nijedan od dobrih plesača ne bi to otplesao. Muškarac s muškarcem u homoseksualnom kontekstu. Nezamislivo."
„Što misliš pod ,uvijek takve stvari'?"
„Pa, Damián izvodi čudne stvari. Neobične korake. Tako barem kažu svi. Možda je to zavist. Tango je poprilično zatvoren svijet. A mislim da dobri, dakle zaista dobri plesači, nisu međusobno skloni. Zbog konkurencije. To je kao kod nas u baletu. Sjeti se kako je bilo s Béjartom. Ili kod Balanchine. Svatko, tko napravi nešto novo, sukobi se s drugima. Prije svega, ako je dobar. A Damián je i te kako dobar. Ali on radi neobične stvari. Zbog toga se u Buenos Airesu toliko zamjerio ljudima. Osim toga uopće ne odgovara stereotipovima tango scene. Oni to nekako osjećaju."
„Kako to misliš?"
„Pretjerano rečeno: on znade čitati i pisati. Damián je intelektualan tip. To je nešto potpuno novo u ovoj kulturi. Tango potječe sa samog dna, iz masovnih stambenih blokova, iz sirotinjskih četvrti. S većinom starijih tipova, koji bi ti u Buenos Airesu u tango lokalima prešli preko puta, ne možeš smisleno razgovarati. Oni funkcioniraju na sasvim drukčiji način. Ali potpuno. Nemoj me pogrešno razumjeti. Svi su oni vrlo dragi. Ali čak i kada govoriš njihov jezik, uskoro bi primijetila da se oni kreću u potpuno drugom svijetu."
„Ti si, dakle, već jedanput bio tamo?"
„Da, svakako. Taj ples inače ne razumiješ. Vjerujem da postoji malo stvari koje toliko ovise o mjestu na kojem su nastale kao tango. Ne samo ples. Prije svega glazba. U načelu bi se i to još trebalo ograničiti. Nekoliko uličnih uglova, gostionica i kafića što ih se može nabrojiti na prste jedne ruke, nekoliko stotina stihova i melodija: to je tango. Ako ne poznaješ tajne uglove, onda možeš provesti i dva tjedna u Buenos Airesu i uopće ne doći s time u doticaj. To ti je usporedni svijet s vlastitim zakonima. Prije petnaest godina taj je ples gotovo i izumro, a nitko se zbog toga nije uzbuđivao."
„I kako završava ta priča?"
„Julián me probada nožem, kao što si vidjela, i završi u zatvoru. Juliana je trudna s njime, ali on to ne zna. Saznaje samo da se u Parizu udala i proklinje je."
„To je vrlo mračna priča."
„Postaje još i gora. Dvadeset godina poslije izlazi iz zatvora, ponovno pleše i nekako dospije u Pariz, koji u to vrijeme potresa tango groznica. Na nekom balu zamjećuje mladu djevojku koja pleše korake što su bili moderni prije dvadeset godina. Pita je gdje je naučila te korake.
Ona odgovara da ju je naučila majka. On želi upoznati njezinu majku i voilà – to je Juliana. Julián je plesao sa svojom kćeri i prepoznao je prema njezinu stilu."
„Aha, dakle, ipak sretan završetak."
„Ne. Toga u tangu nikada nema. Julián i Juliana se, naravno, još vole, i Julián je očaran svojom kćeri. Želi da obje s njime pobjegnu. Ali Juliana je previše konvencionalna. Ne može napustiti sve i pobjeći s njime u nepoznato, u neku nesigurnu budućnost. Plešu ganutljiv oproštajni tango, za nemoguću ljubav. Zatim Julián odlazi i počini samoubojstvo."
„Pa to je stravično."
„Ha, i ja to mislim. Ali nisam ja koreograf. No s plesačke je strane upravo genijalno. Tu ga nitko ne može oponašati. Prizor u kojem ponovno prepoznaje svoju kćer je upravo veličanstven. Zato ga toliko jako mrze, pretpostavljam. Obična predstava tanga postaje dosadna nakon petnaest minuta. Sigurno sam ih pogledao desetak. Uvijek isto. Damián radi nešto posebno sa svojim figurama, one podliježu njegovim znakovima. To ima nevjerojatno snažan učinak. To se vidi i osjeća, ali nitko zapravo ne zna kako to uistinu funkcionira. Damián radi poput Wagnera u prstenu, s glavnim motivima koje stalno spaja na drukčije načine. Zato ti je potrebna vještina, a nju u ovim krugovima nemaju mnogi ..."
Šokirao ju je onaj dio rečenice. „Zato ga toliko jako mrze ..." U posljednja je tri tjedna saznala ponešto o Damiánu, da je manično opsjednut radnik i da obožava tjesteninu, da ima vrlo skup ukus, što se odjeće tiče, da ne voli kuhati, ali kada kuha, čini to uz veliku pozornost, da se tušira tri puta na dan, gotovo opsjednute održava tjelesnu higijenu, ljubav najradije vodi poslijepodne i da pri tom daje prednost sasvim posebnom osvjetljenju koje njihova tijela uranja u tople pastelne tonove. Ustvrdila je kako uživa u tome da se prema njoj odnosi kao prema princezi, kada joj pridržava vrata, pomaže joj pri skidanju kaputa ili kada sjeda za stol. A jednako je tako uživala u njegovoj neposrednosti kojom joj je prenosio koliko za njome žudi, i da je želi na neuobičajenim mjestima, u kabini za presvlačenje na bazenima ili jedanput u njezinu automobilu, na povratku kući sa zabave. Stvorila je u glavi njegovu sliku koja je još imala mnoge praznine i nepoznate površine. Ali nigdje na njoj nije bilo mjesta za tu rečenicu: „Zato ga toliko jako mrze ..."
Kako ga je netko mogao mrziti?

8


Saznala je to od Claudie, koja je imala plesnu školu u Steglitzu. Damián je kod nje održavao tečaj.
„Daj nakratko uđi sa mnom", rekao joj je jedanput kada ga je do tamo odvezla.
„Ne, ne, što ću ja tamo?"
„Upoznati Claudiu. Draga je, svidjet će ti se."
Claudia je bila visoka, tanka žena s crnom kratko pošišanom kosom i plavim očima. Kada je Giulietta s Damiánom prošla kroz vrata, upravo se bila naslonila na pult u predvorju i telefonirala. Na sebi je imala usku, crnu majicu golog trbuha, uz to široke tamnoplave svilene hlače, i više je sličila nekome tko drži tečajeve joge ili tai chija. Iza velikog staklenog zida, koji je dijelio ulaznu dvoranu na dva dijela, moglo se vidjeti dvanaestak parova kako plešu tango. Claudia je završila telefonski razgovor, pozdravila Damiána s dva kratka poljupca u obraze i Giulietti pružila ruku. Damián ju je predstavio. „Želi nas malo promatrati", dodao je zatim u šali i nestao u prostoriji za vježbanje.
Claudia joj se nasmiješila. „Sjedni ovdje u jedan od naslonjača, od tuda ćeš moći vidjeti cijelu dvoranu. Želiš li nešto popiti? Colu? Čaj? Kavu?"
Glas joj je bio dubok, hrapav i pomalo tih, njezine godine teško je bilo procijeniti.
„Rado bih čaj", odgovorila je Giulietta. „Uči li mnogo ljudi tango?"
„Hmm, sve više." Zatim je dodala: „Već sam bila poprilično znatiželjna da te upoznam."
Giulietta je nabrala čelo i nije bila sigurna što bi na to trebala odgovoriti. Damián je u međuvremenu obuo plesne cipele, hodao između parova koji su plesali i tu i tamo malo ih ispravljao.
„Zato što mi se udvara vaša zvijezda?"
Claudia ju je prijateljski pogledala i zanemarila njezin pomalo suzdržani odgovor.
„Lutz mi je dobar prijatelj." Pružila joj je šalicu čaja. „Pričao mi je kako si se onda pojavila na probi. Znaš li što je rekao: tako kao onoga dana, nikada me još nije ubo. Kao da je kroz vrata glavom i bradom ušetala Juliana. Žena ga je odmah oborila s nogu. Meni je to bilo super. Šećera?"
Sjela je pokraj nje i izvadila vrećicu čaja iz omota. „To se mene ne tiče. Jednostavno mi je drago. Kao u filmu. A ja sam vrlo znatiželjna."
Giulietta je osluškivala svaku njezinu riječ. Žena je bila pomalo izravna, ali očito je nije htjela isprovocirati ili povrijediti.
„Hvala", rekla je i nasmiješila se. „Tu stranu priče još nisam znala. Poznaješ li Damiána već dugo?"
„Tri godine. Od devedeset i šeste."
Giulietta je upala u zamku. Nije htjela ispitivati tu stranu osobu o njemu, ali iskušenja je bilo veliko.
„A zašto ste ga tek sada pozvali u goste?"
„Prije je uvijek dolazio Hector, Damiánov učitelj. Njih su se dvojica potpuno posvađali. Damián je i sam počeo podučavati, i uskoro se pročulo da je izvrstan učitelj. Učenici na kraju moraju biti zadovoljni, a oni su tražili upravo Damiána."
„A Hector ..."
... više ne dolazi, sve dok mi surađujemo i s Damiánom. To je potpuno šašavo, ali takvi su, eto, oni. Tržište je ovdje samo po sebi dovoljno veliko za više učitelja, ali nije dovoljno veliko za takva dva ega."
„Lutz mi je već rekao da Damián nije posebno omiljen u Buenos Airesu. Ali više mi se činilo da je to zbog njegova stila."
„To i je tako. Zato ga je Hector izbacio. Tipičan sukob generacija. Stari su puristi. Tango vrvi kodovima i konvencijama, koji sa samim ple som samo donekle imaju veze, ali su se vremenom jednostavno počeli smatrati nepromjenjivima. Mladi plesači to, naravno, propitkuju. Damián ide korak dalje. On katkad pretjeruje i time izaziva stariju generaciju, prije svega zato što je jedan od najboljih koji su posljednjih godina uspjeli."
„A zašto to čini?"
„To nitko ne zna. Katkad je jednostavno pomalo lud. Pogledaj, molim te, što tamo radi."
Giulietta je pogledala u dvoranu za vježbanje. Učenici su stajali u polukrugu, a Damián je pokazivao slijed koraka. Vani se nije moglo čuti što je govorio, ali su se markantne točke slijeda pokreta i mogle jasno prepoznati. Pomagala mu je jedna učenica. Damián je nježno gurao djevojku ispred sebe izvodeći pritom vršcima svojih cipela između koraka naizmjence dva kružna pokreta na podu, što je cijelome slijedu davalo određenu mekoću i fluidnost. Zatim je munjevito pao u okretaj, koji je zastao na jednako iznenađeno brz način i ostavio djevojku u dominantnome položaju.
„To je slijed koraka Luisa Darota. Svatko ga zna – nešto poput ribljega položaja u Trnoružici. Kombinacija se zove Primera Junta, naziv je dobila prema stajalištu podzemne željeznice, gdje je Daroto u pradavno doba navodno izmislio taj korak dok je čekao vlak. Luis Daroto bio je jedan od onih divova. Umro je prije tri godine. Među plesačima je jednako slavan kao i Gardel."
„Gardel?"
„Da, Carlos Gardel. Otac svih pjevača tanga. U Buenos Airesu gotovo ne postoji taksi u kojem na retrovizoru ne visi njegova slika. Ali pogledaj sada korak koji Damián upravo pokazuje."
Više ga je puta ponovio, zastajući katkad usred njega, objašnjavajući nešto, nadglasavajući pogrešan pokret, kako bi točan učinio što vidljivijim, pokazujući ispravno držanje gornjega dijela tijela, a zatim je slijed otplesao još jedanput. Nakon toga je ponovno otpustio djevojku u skupinu i daljinskim upravljačem uključio glazbu. Parovi su oprezno pokušavali slijediti te pokrete, i tek je sada Giulietta shvatila koliko je očito bio težak čak i onaj korak koji se doimao jednostavnim. Nijedan par nije uspio otplesati tu figuru.
„Kao u baletu", rekla je zabavljajući se. „Izgleda jednostavno, a zapravo je vrlo teško."
„Da", odgovorila je Claudia, „ali prije svega je pogrešno."
„Pogrešno? Zašto pogrešno?"
„Pa da. To možeš vidjeti samo ako znaš kako izgleda originalni korak. Oni kružni pokreti s vršcima cipela na podu, jesi li ih vidjela?"
„Da, naravno."
„Ta se figura zove lapiz. To je na španjolskome jeziku i znači olovka, jer se pritom crta po podu kao s olovkom. Lapiz čini pokret mekim, tekućim, gotovo ženskim. Taj Daroto je bio sve samo ne ženskast. Njegov je stil bio precizan, tvrd i gotovo vojnički. On je vodio sve, žena kod njega nije imala slobode odlučivanja. Riječ je imao on. Pravi muškarac. Odjedanput se stvori Damián, uzme jednu od svojih najpoznatijih sekvencija, prokrijumčari u nju dva lapiza i završi s okretajem ulijevo s parada i sacada za ženu."
„Sacada ...?", pitala je Giulietta zbunjeno.
„Završetak figure, kada se par okrene. U uobičajenom slučaju žena se u petome položaju zaustavi, dakle, s prekriženim nogama ispred muškarca. To je vrhunac njezine bespomoćnosti. Iz toga će se izvući samo ako to muškarac želi. Damián okretaj prekida na pola puta, i zato je žena ta koja zaustavlja muškarca – parada – i zatim podigne njegovu nogu – sacada. Ispružena noga, koja prodire u njegov prostor, zove se sacada. Pogledaj, ono dvoje straga otprilike su to uspjeli."
Sada je Giulietta ugledala ono na što je Claudia mislila, a posljedica je koraka bila i više nego uočljiva: muškarac je izgubio ravnotežu zato što nije računao na ženinu inicijativu. Gotovo je pao.
„I izvorni je korak", nastavila je Claudia, „već dovoljno težak. Kako bi se ugradila ta dva lapiza, muškarac dva puta nakratko mora zaplesati suprotno od ženina ritma. To je vrlo teško, jer muškarac je mora voditi u njezinu ritmu, a istodobno u suprotnosti s njime ugraditi mekane prijelome."
„A zašto to Damián čini?"
„Ne znam. Neki kažu samo zato da bi provocirao. Ovdje feminizira Darota, na nekome drugome mjestu gledatelje šokira tako što nastupa prerušen u crnca."
„U crnca?"
„Da. To je bilo na novogodišnjoj zabavi devedeset i šeste. U Almagru, to je poznato plesno mjesto u Buenos Airesu. Uobičajeno je da mladi talenti tamo pokažu barem dio onog što znaju. Damián tada još nije bio poznat, ali već se o njemu govorilo. Tada sam zbog njega otišla u Almagro. Znalo se da ga je Hector već dulje vrijeme podučavao, a to je značilo da je morao biti veliki talent. Prva se pojavila Nieves i sama otplesala nekoliko taktova. Zatim je ušao Damián s licem obojenim u crno i s vlasuljom. Nakon izvedbe nastao je takav muk da se moglo čuti iglu u padu. Nekoliko je ljudi zapljeskalo, prije svega turista. Ali većina je ostala sleđena. Do danas ne znam što je to trebalo predstavljati, ali vjerojatno je imalo nekakvo tajno značenje. Hector je istoga trenutka napustio proslavu i od tada nije više pogledao Damiána. Nieves je bila jako bijesna i navodno je poslije u predsoblju čak i pljusnula Damiána, no to su mi samo prepričala."
Giulietta je ponovno pogledala u dvoranu i odmjerila pogledom Damiána, kako je tamo stajao leđima oslonjen na zid i promatrao parove. Pomalo je stisnuo oči, kao da je pokušavao točno shvatiti na kojem su to mjestu uporni i marljivi učenici zapinjali. A onda je otkrio njezino lice iza staklene pregrade. Njegov se izraz lica razvedrio i poslao joj je poljubac. Uzvratila je jednakim pokretom. Zatim je ponovno pogledala Claudiu i ispričavajući se podignula obrve.
Claudia se nasmiješila. „Linđo", rekla je tada.
Giulietta ju je upitno pogledala. Ali Claudia je zaklimala glavom.
„Neprevodivo. Trebala bi naučiti tango ... i španjolski."

9


Poziv na ukrcaj istrgnuo ju je iz njezinih raspršenih sjećanja. Na posljednjem je dijelu puta zrakoplov ostao napola prazan, i ona je bila sretna što više ne mora biti toliko stisnuta među putnicima. No sada se činilo da postoji problem s polijetanjem, jer se nakon nekoliko rulanja po uzletištu zrakoplov ponovno zaustavio, a motori su isključeni. Već nakon nekoliko minuta kabinom se proširila neka vlažna toplina. Bio je to prvi opipljivi kontakt s ovim kontinentom, ova sparina što je polako prodirala u unutrašnjost kroz trup zrakoplova. Pomalo ju je mučilo i pomicanje vremena. U Europi je već odavno bilo podne. Ponovno joj se vratio strah od neizvjesnosti i dolaska u taj nepoznati grad. Unutrašnjost zrakoplova bila je zadnji dio poznatog joj teritorija. Osoblje je govorilo njemački. Zrakoplov je stajao u zračnoj luci u Zürichu. Nekako je pripadao njezinu svijetu, Europi. Onog trenutka kada će napustiti zrakoplov, bit će potpuno prepuštena samoj sebi. Još se dobro prisjećala drastičnih izvještaja iz turističkog vodiča. Ova vrućina! Otkopčala je gumb na svojoj bluzi i mahala dlanom kao lepezom da se ohladi, dok je gledala van na poletnu stazu ispred zrakoplova. Žuti leptir nakratko je privukao njezinu pozornost.
Što je više razmišljala o onim posljednjim tjednima, to joj se sve to činilo zagonetnijim. Sedmoga studenog nije stigla samo Nieves. Producent predstave u posljednji je trenutak ipak angažirao i dva profesionalna para. „Vidio je jednu od proba", ispričao joj je Damián, „i nakon toga okrenuo nebo i zemlju kako bi ipak najvažnije sporedne uloge igrali profesionalci. Ja sam mu to rekao već prije nekoliko tjedana, no tada nije htio. Preskupo. Sada se boji za svoj ugled. Razlika je jednostavno preuočljiva." Za razliku od dvojice profesionalnih plesača i pet amaterskih parova, odnos je sada bio uravnotežen. Samo je Lutz igrao posebnu ulogu, jer je bio profesionalac, ali ne i pravi plesač tanga. Ali prizor između njega i Damiána tijesno se kretao na granici s modernim plesom, a osim toga, nakon te se scene više nije pojavljivao u predstavi. S plesnog je stajališta ansambl nakon te promjene postao mnogo bolji, ali je ozračje za vrijeme groba bilo katastrofalno. Prije sedmog studenog je u kazalištu vladala nervozna zaposlenost. Zbog toga je kazalište nalikovalo na opasno političko žarište.
Preostalih se šest amatera zbog pristiglih zvijezda nije osjećalo ugodno. Nova se četvorka na početku još ponašala suzdržljivo, no uskoro je pokazala takvu oholost da se Giulietta zbog toga prisjetila primjedbe koju je jedanput bila čula od Lutza: Kako Argentinac počini samoubojstvo? Popne se na svoj ego i skoči.
Santiago Herkovits i Fabio Kirkoryan, dvojica plesnih partnera Celine Iannello i Veronice Olazabal, koji su stalno žvakali žvake, nisu bili posebno visoki, imali su brkove i prve naznake trbuščića, a sa svojom su kosom, crnom poput gavrana i ukrućenom uz pomoć kreme, sličili dobro uhranjenim vidrama. Činilo se kao da se stalno čude tome što u njihovoj blizini nitko ne pada u nesvijest ili ne odaje kakve druge znakove strahopoštovanja. Damián se prema njima odnosio vrlo susretljivo, no Giulietta je znala da to ne čini zbog vlastitog uvjerenja, nego zato što mu je bilo jasno da su Santiago i Fabio imali strpljenja otprilike jednako kao i jato izgladnjelih piranja. Nisu govorili ni engleski ni francuski, Damiánu su katkad prigovarali na španjolskome, kada im se nešto nije svidjelo u njegovu načinu režiranja, a inače su manje ili više činili ono za što su i bili unajmljeni. Većinu su vremena sjedili u kutu kazališta, neprekidno sisali mate čaj iz izdubljene tikvice i omalovažavajući promatrali Damiánov trud oko toga da poboljša skupne prizore s amaterima. Kada bi sami došli na red, ustali bi, prstima zapucketali svojim ženama i obavili zadatak. Damián je smireno objasnio što mu je bilo važno, malo su isprobavali, a zatim bi se uvijek dogodilo malo čudo. Giulietta je to vidjela više puta, no svaki joj je put iznova bilo nepojmljivo. Ta dvojica muškaraca, mješavine Diega Maradone i mesarskog naučnika, na pozornici su se pretvarale u plesne prirodne pojave. Njihovo je ljigavo mužjačko ponašanje, što je podsjećalo na pjetliće, ustupilo mjesto eleganciji i umijeću zavođenja, koje joj je oduzimalo dah. Bilo je teško povjerovati da su to iste osobe. Kod žena je bilo slično, ali na jednog drugoj razini. Celina i Veronica bile su crvenokosa i crnokosa inačica jednog te istog osnovnog modela, mješavine vampa i lutkice. Dvije prirodne ljepotice koje su, kada su se smijale, široko rastvarale usta, neprestano pušile cigarete i čije je priprosto prenemaganje Giulietti ubrzo išlo na živce. Barem su pomalo govorile engleski, što doduše i nije pretjerano olakšavalo komunikaciju, jer su imale toliko ružan naglasak da je jedan od tehničari čak znatiželjno pitao nije li taj jezik, koji ta crvenokosa govori, možda latinski?
„Zašto latinski?", pitao je Lutz.
„No pa, jesu to Latinoamerikanci, ili ne?"
Sve je na njima bilo pretjerano, a posebno način na koji su se šminkale. „Vjerojatno imaju pretke iz Perua ili iz Bolivije", rekao je Lutz zlobno, „inače im ne bi trebalo toliko pudera."
„Što time misliš?", pitao je Charlie.
„No, kako bi prekrili indijansku boju. Oni svi strahuju da ne bi prošli pod Europljane. Sigurno već imaju barem jednu operaciju nosa."
„Zašto misliš da uopće nisu iz Argentine?"
„Ah, nema veze. Zaboravi."
Giulietta je stajala na galeriji pokraj pulta za režiju i nepažljivo pratila razgovor. Pozornost joj je privlačilo ono što su dolje na pozornici izvodili Santiago, Celina, Fabio i Veronica, jer to je bilo veličanstveno. Uvježbavali su prizor koji se događa nedugo prije nego što je Julián prvi put susreo Julianu. Pritom su oponašali dvije tipične osobnosti tanga s prijelazu stoljeća, svodnika i laku djevojku, koji su se u nekoj gostionici zabavljali time da skupini imućnih ljubitelja noći iz najvišeg društvenog sloja, koje je znatiželja natjerala u sirotinjske četvrti La Boce, pokažu kako treba plesati. Bilo je to očaravajuće. Giulietta uopće nije znala kamo bi najprije pogledala. Glazba je bila vesela i poletna, potpuno drukčija od one na koju su plesali Damián i Lutz. Mogle su se čak čuti i flaute, pouzdan znak da je u prizoru nedostajalo svake dramatičnosti. Ali ono što nikako nije nedostajalo, bila je neprikrivena nagonska snaga, noge, koje su vodile među druge noge, uz njih klizile, izbjegavala ih i bivale odgurnute i pritisnute, a zatim bi ponovno provocirajući klizile uz bedra.
„Znaš li što je, navodno, rekla engleska kraljica nakon što su joj izveli taj novi skandalozni ples?", pitao je Lutz, koji je stao uz nju.
„Možda: kraljevstvo za učitelja tanga?”, uzdahnula je Giulietta čeznutljivo.
„To je najvjerojatnije pomislila. Ne, pitala je treba se ovaj ples zaista plesati u stojećem položaju."
„Ni ta nije loša. I to je sada, dakle, pravi argentinski tango?"
„Ne. To je milonga, ali uskoro će preći u tango."
„A koja je razlika?"
„Ritam. Milonga je u četiričetvrtinskom taktu, a tango u dvočetvrtinskom. I naravno koraci i atmosfera. Milonga je pomalo seljačka, nešto nalik na polku i valcer. Tango je urban, rastrgan, melankoličan, umjetan, poput prvih plesača tanga, uglavnom nezaposlenih kauboja i lupeža u posuđenim ili neotplaćenim smokinzima."
No prije svega je djelovalo tužno, pomislila je kada se promijenila glazba i kada su pokreti obaju parova odjedanput postali ispresijecani i kutasti, tromi poput snažno sinkopiranih ritmova glazbe što je tutnjala na pozornici. Dolje na pozornici povlačile su se zamišljene linije, nepremostive granice između društvenih klasa. S jedne su strane bili plesači iz predgrađa, sirotinjskih četvrti, društveni gubitnici iz masovnih stambenih zgrada; s druge strane turisti iz gornjeg društvenog sloja koji su na jednu večer došli u dio grada što je zaudarao po ostacima iz klaonica, kako bi se uzbudili na plesnoj predstavi primitivaca koji su tu živjeli. Između tih dviju skupina nije postojala povezanost – s jednom iznimkom: Julián i Juliana. Sljedeći će prizor pripadali njima, Damiánu i Nieves. Oni su već sjedili u pozadini i potajno se gledali, dok su u prvome planu proletarijat i kapital još izvodili svoju uvijek jednaku simboličku razmjenu – novac za seks, potisnuti nagoni za bezdušnu egzotiku.
Bilo je to prvi put da je Giulietta vidjela Nieves na pozornici. Zapravo uopće prvi put da ju je zaista primijetila. Od kada je stigla, izbjegavala je kazalište. Damián i Claudia su Nieves i ostale dočekali u zračnoj luci i odvezli ih u različite stanove. Navečer se kod producenta sastao ansambl, koji je sada napokon bio potpun. Giulietta je došla tek poslije po Damiána. U prostranome je stanu na trgu Nollendorfu sigurno bilo pedeset ili šezdeset ljudi, dakle previše da se svakome bude predstavljen. Damián ju je upoznao samo s domaćinom i zatim inzistirao da odu. Nieves je stajala u jednome kutu velike dnevne sobe i razgovarala s jednim od amaterskih plesača iz Berlina. Izgledala je još bolje nego na plakatu. Kada su Giulietta i Damián nedugo nakon toga krenuli kući, nakratko je osjetila Nievesin pogled na sebi. Zamijetila ju je.
Sada je sjedila tamo dolje i svakoga će trenutka zaplesati s Damiánom. Zapravo to uopće nije htjela vidjeti.
„Ne želim je susresti", prvotno je bila rekla.
„U redu. Nema problema", odgovorio je on.
„I neću više dolaziti na probe."
„Šteta. Ali, u redu, slažem se."
A onda je ipak došla kako bi pogledala prvu zajedničku probu. To je bilo prije dva tjedna. Dva kralja tanga i njihove jedinstvene dame izvedbu su završili tako što su dame gospodi skočile na bedra i na njima ostale sjediti prekriženih nogu. Giulietta je to smatrala vrlo neuspjelim završetkom prizora. Sve je nekako nalikovalo na vodvilj.
Onda se iznenada glazba munjevito promijenila. Osvjetljenje se ugasilo, dvije svijetle kugle lutale su prostorom te se zaustavile na Nieves i Damiánu, koji su se međusobno gledali preko cijele udaljenosti insceniranog bara koji ih je odvajao. Odjedanput se rasprostro tajnoviti sag od gudačke glazbe. Damián je ustao. Ne, Julián je ustao. U nekoliko je koraka došao u njezinu blizinu. Tada je ustala i Juliana, te nepodnošljivo podatnim nemarom oko vrata zabacila svoj šal i očekivala njegovu ponudu.
Glazba je bila poput zbora varljivih svjetala, koji spaja dvoje ljubavnika: tajanstvena i puna nade, u ritmičkoj potrazi s prekrasnim harmoničnim rastapanjima. Giulietta je pitala Lutza kako se zove izvedba.
„Tanguerra", prošaptao je. „Tango-valcer, usputno rečeno."
Tanguera. Bože moj, sigurno su je već plesali mnogo puta. Giulietta nije zapravo znala suditi o tome plesu, ali u usporedbi s Celinom i Veronicom, koje su do malo prije još stajale na pozornici, Nievesine su preciznost i snaga izražaja upravo upadljivo bole u oči. A Giulietta je odmah prepoznala da za to postoje dva razloga. Jedan je od njih vidjela: Nieves je bila izvanredna plesačica. Drugi je slutila nakon trećega takta: voljela je Damiána. Bilo je to toliko očito da bi Giulietta najradije bila isključila glazbu. Što god da se između njih dvoje bilo dogodilo, za Nieves ništa još nije bilo gotovo. Odavala je to svakim pokretom svojega tijela. Trebalo je biti slijep da se to ne bi primijetilo. Giulietti je nakratko gotovo pozlilo. Ta žena nikada neće odustati od Damiána! Nieves je bila u kasnim dvadesetim. Tijelo joj je bilo besprijekorno. A kakav je samo erotski mir isijavala, čak i pri najsloženijim koracima. Mučila ju je atmosfere cijeloga tog prizora. Očaravajuća glazba, pogled na muškarca, koji je posljednjih nekoliko tjedana svaku minutu lutao njezinom glavom, a svake sekunde njezinim srcem, u rukama žene koja ga je vjerojatno jednako toliko voljela kao i ona sama. Osim toga, ona je pripada njegovoj kulturi, dolazila je iz iste zemlje, istoga grada kao i on. Nikada nije trebala pogledati tu probu. Ne, njezina ju je zaljubljenost potpuno oslijepila za stvarnost. Ono što je vidjela tamo dolje vratilo ju je na čvrsto tlo činjenica. On će se vratiti u Argentinu, a žene poput Nieves trgat će se da s njime plešu, da s njime rade. Što mu je to ona mogla ponuditi? Bio je opčaran njome, na nekoliko tjedana. Ali sve če to završiti, mora završiti.
Je li sve to bila zaboravila? Zašto je sada uopće sjedila u ovome zrakoplovu na kraju svijeta? Samo zato što je Damián imao nepojmljivu razmirice s njezinim ocem? Čak ni njezin otac nije imao pojma o tome što je to, za sve na svijetu, Damián od njega mogao tražiti. Pitaj svojega oca. On zna sve. To je pisalo u onoj poruci, napisanoj na brzinu. Ali njezin otac nije znao ništa. Uopće ništa. Nije mu vjerovala, bila je uvjerena da joj otac nešto prešućuje, da se između njega i Damiána nešto moralo dogoditi. Njezin je otac oduvijek bio ljubomoran, a kad je riječ o Damiánu morao je osjetiti da je nešto posebno ušlo u njezin život, nešto što je bilo jače od svega što je poznavala, jače čak i od njezina oca. Damián je morao imati razloga. No, kako je to sada izgledalo? Je li putovala za fantomom? Za nepredvidljivim, možda i ludim mladim muškarcem u čiju se privlačnu vanjštinu zaljubila?

10


Kada je o tome malo bolje razmislila, njezino je sretno razdoblje s Damiánom trajalo do onoga sedmog studenog. Zajedno su provodili prekrasne vikende, satima šetali kroz šumu Grunewald, obojenu jesenjim bojama, uživali u posljednjim zrakama sunca na jezeru Schlachtensee i otišli na izlet u Weimar, gdje su u kasnu jesen još uživali u izletu, usput na napuštenoj livadi usred šume negdje u Brandenburgu, na mjestu koje danas više vjerojatno ne bi mogli ponovno pronaći. Zatim ga je odvela na Labuđe jezero. Prije toga mu je potanko ispričala cijelu priču, čak i korake i figure, na koje je trebao obratiti pozornost. No Damiánovo se zanimanje za Ivanovih genijalnih šesnaest dijagonalnih Pas de chat i trideset i dva Grands fouettés nikako, izgleda, nije moglo usporediti s čarolijom koju je nad njime imala Giulietta. Od silne je zaljubljenosti cijelu večer samo bez prestanka gledao nju. Njihove su ruke bile isprepletene, Giulietta se pokušavala usredotočiti na ples, ali uvijek kada bi se okrenula prema Damiánu, kako bi mu šapnula kakvo objašnjenje ili kako bi mu na nešto skrenula pozornost, što nije mogao samo tako primijetiti, susrela se s njegovim očima koje su je promatrale kao skupocjeno blago.
U stani su otišli iza pozornice, i ona mu je pokazala kulisu. Nekoliko se plesača ljutilo na dirigentsku zvijezdu. „Što se mene tiče, može on biti i genijalac", netko je rekao, „ali Labuđe jezero ne zna dirigirati. Za sola je prepolagan, a za zbor prokleto prebrz."
Zatim to više nisu izdržali, prijevremeno su napustili operu i odvezli se kući. Giulietta je raspodijelila desetke malih svjećica po prostoriji, dok ju je Damián nestrpljivo slijedio i pritom polako razodijevao. Zatim je stavila glazbu Čajkovskog, i voljeli su se uz drugi čin. Nakon toga ju je zamolio da mu otpleše nekoliko figura, a ona je natuknula neke od prelazaka iz skupine labudova.
„Sada ti", rekla je zatim, „pokaži mi korak iz tanga."
Ustao je, prišao joj, dok je gola stajala u prostoriji, primio je za obje ruke i pokazao joj osam osnovnih koraka. Nekoliko su puta za redom ponovili slijed, sve dok ga nije svladala. Tada joj je zapovjedio da zatvori oči i da zamisli kako su joj noge srasle s tlom, da je pod poput magneta, a njezine noge od željeza. Njezina koljena i bedra da su čvrsto stisnuta, kao da se mora obraniti od ruke koja poseže za njezinim krilom, koji bi istodobno trebao izazivati i skriveno ležati u njezinoj zdjelici, iznad toga njezin torzo uspravan i miran, njezina prsa ponosno naglašena, a istodobno cijelim svojim bićem okrenuta njemu, njemu, ovome muškarcu kojemu se sada napola opirući se povjerila za ovaj ples. Neka u sebi osjeti cijeli užitak bivstvovanja ženom i u tome osjećaju s njime uživa pet minuta. Jer tango nije ništa drugo nego pokušaj muškarca da učini da žena izgleda najljepše moguće, da opet iznova klizi uz savršenost njezina oblika, da je uzbudi, dade joj da svijetli. Tango su stvorili muškarci i slavlje žene.
Zar joj je mogao zamjeriti što je na tu rečenicu mislila kada je on vježbao s Nieves?
„Razumiješ li to?"
„Ne."
„Bože moj. Pet si godina bio s njom. Hoću reći, mi se poznajemo šest tjedana."
„Mi se poznajemo šest tjedana, a Nieves i ja smo više od šezdeset tjedana razdvojeni."
„Gleda li i ona tako na to?"
„Mi amor, mi smo plesni partneri. Privatni je dio priče završio. Sve do prije jednoga tjedna bila je u Brazilu i ljubakala se s nekim od svojih učenika. Mi smo potpuno prekinuli."
„Ne volim kada tako govoriš."
„Žao mi je. Zašto su žene uvijek ljubomorne na prošlost?"
„Ja nisam žene. Ja sam ja."
„Zašto si ljubomorna na prošlost? Da sam te prije sreo, Nieves uopće ne bi bilo."
„Pričaj mi o njoj. Gdje ste se susreli?"
„To je duga priča."
„Ajde, molim te. Želim znati. Koliko si godina imao?"
„Sedamnaest."
„A jesi li već znao toliko dobro plesati kao sada?"
„Ne. Bože dragi. Bio sam početnik."
„A ona?"
„Ona je već bila dosta dobra."
„I zašto je onda plesala s tobom?"
„Pa i nije. Trebalo mi je pola godine dok nije zaplesala sa mnom."
„Što? Pola godine?"
„Da, jasno. Tango je težak."
„A što si to radio u tih pola godine? Stalno je iznova pozivao na ples?"
„Što? Ne. Ona i nije znala da postojim. Promatrao sam je."
„Samo promatrao?"
„Da, promatrao i vježbao njezine korake."
„Zašto nisi razgovarao s njom, kada već niste mogli plesati zajedno?"
„To me nije zanimalo. Ona je za mene bila najbolja plesačica. Htio sam plesati s njom, a ne razgovarati. U tangu postoji temeljno pravilo. Nikada nemoj zamoliti za ples nekoga tko je previše ispod ili iznad tvoje razine. Nema onoga što porteño mrzi više od toga, nego da ispadne smiješan."
„Što je porteño?"
„Stanovnik Buenos Airesa. Tako ih zovu zbog luke, iako nitko nikada ne ide u luku. Luka se uopće ne vidi. Ne može se vidjeti čak ni Rio de la Plata, osim ako se posebno ne potrudiš."
„Htio si plesati s Nieves, i zbog toga si vježbao pola godine. Sa mnom ti je bilo ponešto lakše."
„Mi amor, Nieves me zanimala. Ti si me srušila s nogu. Na tebe nikada ne bih mogao čekati pola godine. Bio bih potpuno poludio, u očaju zbog neuzvraćene ljubavi pojeo bih cijeli buket ruža i bijedno skončao u zoološkome vrtu."
„Budalo."
„Kunem ti se, Giulietta. Nieves je za mene bila izazov. Htio sam imati najbolju ženu u Buenos Airesu. Za ples. Jedno je vodilo drugome i, pa da, ja sam počinio temeljnu grešku, koju počine mnogi plesni parovi. Bio sam premlad, nisam mogao odoljeti. Ali sada to znam. U tangu je sve prerušavanje, ritual, simulacija. Ništa u tome nije zaista stvarno, nijedan osjećaj, nijedan pokret. I to je ono predivno u svemu tome, sloboda iza maske, iza igre. Sloboda postoji samo u ritualima. Ali moraju se poštovati pravila. Tko to preozbiljno shvati, strašno će se razočarati."
„Smatra li i ona tako?"
„To je njezina stvar."
„I nakon pola godine zamolio si Nieves za ples."
„Ne. Pokazao sam joj se."
„Pokazao?"
„Kada si u Buenos Airesu na milongi ..."
„Na milongi? Mislila sam da je to ples."
„Pa i jest, preteča tanga. Ali ako se na nekome mjestu nade nekoliko ljudi i plešu tango, to se zove milonga. U Buenos Airesu takvih mjesta svake večeri ima desetke. Dakle, kada si u tango lokalu, tamo je naravno velika gužva. Sve vrvi ljudima, a osim toga vrvi i neizgovorenim pravilima. O tome bi se mogla napisati knjiga. Nieves me, naravno, uopće nije doživljavala."
„Kako to znaš?"
„Zato što sam je stalno promatrao, a ona mene šest mjeseci nije udostojala ni jednim pogledom. Što je i razumljivo. Plesni se parovi pronalaze pogledima. Kada prestane glazba, svi odlaze na svoja mjesta, i počinje potraga za novim partnerom za sljedeći ples. Ako na sebi osjetim pogled žene s kojom ne želim plesati, jednostavno je neću pogledati. Onda ona zna, aha, on ne želi. Obrnuto je, naravno, isto tako. Zamisli da sam preko plesnog podija otišao do Nieves i pitao je želi li plesati sa mnom. Ona bi me, naravno, odbila, jer bih time odjedanput povrijedio tri ili četiri zakona."
„Kod vas je to zaista zamršeno. Čudo da uopće netko nade put do nekog drugoga."
„I rekao sam da bi se o tome mogla napisati knjiga. Ali sve to potpuno ima smisla. Time što me ne pogleda, pošteđuje me poniženja, onog da mi mora udijeliti košaricu, pa da se kao šutnuti pas moram vratiti za svoj stol. Sve bi ostale žene onda isto mislile, hm, ako Nieves ne želi s njime plesati, onda ga zapravo ni ja ne želim. Naš dvoboj pogledima ostaje skriven, nevidljiv, zaklonjen. Mi smo majstori skrivanja. Ako želiš razumjeti Argentince, uvijek se moraš prisjetiti sljedećih dvaju temeljnih pravila: oni skrivaju sve što bi moglo štetiti njihovu ugledu i čine sve kako ne bi ispali smiješni, i to do apsurda. Želiš li sa mnom ostarjeti, moraš to znati, svjetlo moje, živote moj, ljubavi moja."
„Ne mijenjaj temu. Reci mi napokon kako si pozvao Nieves."
„Vježbao sam s Miriam. Znao sam da je Nieves često gledala Miriam kako pleše, jer sam ja promatrao Nieves. Miriam pak, još nije plesala vrlo dobro, ali bila je vrlo talentirana. Znao sam, ako s Miriam uvježbam nekoliko zanimljivih kombinacija, Nieves će to zamijetiti. Tako sam neko vrijeme slijedio Miriam, odlazio sam na satove vježbanja tamo gdje je ona običavala plesati. S vremenom smo se sprijateljiti, ali onda je postalo zamršeno, jer ja sam na pameti imao Nieves, a Miriam je bila samo prolazna faza ..."
„Svinjo muška."
„Što sad odjedanput znači svinjo muška. Ja sam se prema Miriam uvijek odnosio s poštovanjem i na pristojnoj udaljenosti."
„Bože moj, kako je to zamršeno. Izgleda da žena nikada ne može biti sigurna zašto muškarac želi plesati s njom. Možda se samo želi pokazati sa mnom, kako bi se dojmio neke druge. A to baš i nije kompliment."
„Većina je ljudi u Buenos Airesu jedino i samo zaokupljena time da se pokaže."
„Mislila sam da se plesati ide zbog zabave."
„Zabava? Tango? Nego reci, plešeš li ti balet zbog zabave?"
„Pa, onako, zabava i nije točna riječ. Ali tango nije balet."
„Nije. To je istina. U baletu postoje pravila."
„Mislila sam da u tangu postoji toliko pravila da bi se o tome mogla napisati knjiga?"
„Ne. Hoću reći, pomalo da. Ali onda opet ne. To je zaista teško objasniti. Ne postoje pravila nego kodovi. To je poput začarane šume iz bajke. Možeš proći kroz nju i vidjeti samo šumu. Pritom zapravo ni u čemu ne griješiš, a i ništa ti se neće dogoditi. Ali ako znaš tajni jezik, tada se iza svakoga drveta skriva iznenađenje, samostalan mali svijet za koji nikada i ne bi pomislila da tamo postoji. No, do njega nećeš stići bez poznavanja tajnoga jezika. To je igra, ništa više."
Igra? pomislila je. A ja, jesam li i ja samo igra, malo iznenađenje na putu kroz Berlin? Zatim ga je samo napola slušala, kada je počeo ogovarati Europljane i Amerikance, koji su u gomilama dolazili u Buenos Aires kako bi plesali tango. Damián je smatrao da dolaze baš zato što su zaboravili tajni jezik, zato što su od silne ravnopravnosti izgubili prostor za igru. U Europi je nemoguće zavoditi. Ovdje se sve preozbiljno shvaća. A kod njih je to obrnuto. Kod njih je sve poput kazališta. Nikad ne znaš na čemu si. Predsjednik je vozać automobilskih utrka, cijela zemlja kazalište. To uopće i nije zemlja, nego neka vrsta naseljene vrijednosnice, postmodernistička kolonija, koja je u stvarnosti pripadala Međunarodnom monetarnom fondu, dakle Nijemcima, Francuzima, Amerikancima i Japancima. Argentinci su živjeli na najam u svojoj vlastitoj zemlji, a ako su o čemu imali pravo glasovati, onda je to bilo jedino o visini najma.
Sve je to slušala s pola pozornosti, a i nije baš sasvim razumjela. U sjećanju joj je ostalo jedino ono o tajnome jeziku. Lutz je to rekao. Claudia je to rekla. A zatim je to čula i iz njegovih usta: Damiánove tango pjesme sadržavale su kodove. Je li se i propast posljednjeg dana izvedbe na to mogla svesti? Je li bez ustručavanja odlučio ugraditi u izvedbu jedan od svojih nerazumljivih plesnih kodova? Nakon tog dogadaja često morala je pomisliti na Lutzovu izjavu. „Damián katkad pleše čudne stvari." Neka je tako i bilo. Ali kako je to mogao učiniti u završnoj izvedbi? I to još u posljednjem prizoru, na vrhuncu predstave? Kritike su bile izvrsne. Bilo je čak i govora o tome da se gostovanje produlji. Produkcija bi se sigurno još dulje vrijeme dobro prodavali. U proljeće su se u Europi održavali festivali. Sve je moglo funkcionirati tako lijepo. Predstava se još neko vrijeme mogla izvoditi u Berlinu, a zatim bi otišla na turneju. Ne bi se bili morali rastati, u svakom slučaju ne na tako veliku udaljenost. No Damián je u jednoj večeri uništio cijelu predstavu.

11


Rashladni je uređaj napokon ponovno proradio i zrakoplov se malo pomalo pokretao, a ona je u sjećanje prizivala posljednju zagonetku prošlih tjedana. Cijela je izvedba prošla besprijekorno. Kod Tanguere joj je pozlilo u želucu. Ne samo zbog njezine ljubomore, nego i zato što ju je prizor zaista dirnuo i zato što je drama tu kretala prema stravičnom završetku. Činilo se da je to osjetila čak i publika te je prizor počastila tišinom od nekoliko sekundi, prije nego što se prolomio gromovit pljesak. Kada je na red došao Escualo, zrak je gorio. Već se i samoj glazbi bilo teško oduprijeti, ali ono što su njih dvojica te večeri izvodili, bilo bi na čast svakome baletnom ansamblu. Publika je na pakieno tešku koreografiju reagirala ovacijama za Lutza i Damiána.
Giuletta je stajala pokraj pulta za režiju na galeriji i snimala. Kada se izvedba počela približavati završetku, Charlie joj je dao znak i šapnuo joj nešto, ali ona to nije razumjela. Krenula je prema njemu kako bi bolje čula što joj je to govorio, ali razumjela je samo: „Promjena programa". Zbunjeno je klimnula glavom. On je slegnuo ramenima i dao joj znak da se ponovno vrati kameri. Prije nego što je zapravo shvatila što je to trebalo značiti, već se bilo dogodilo. Počeo je posljednji prizor, plesači iz skupine zauzeli su položaje. Usred njih će Damián i Nieves, to jest Julián i Juliana plesati svoj tango ponovnog susreta i rastanka. Posljednji će put nekoliko taktova Tanguere podsjetiti na njihovu izgubljenu sreću, zatim će on pojuriti iz dvorane, skupina će u međuvremenu dalje plesati, Juliana slomljeno otići do prozora i naglo, pokretima prikazati stravu Juliánova samoubojstva. Zatim će se sve smrznuti u prodornome bijelom svjetlu, što će se odmah promijeniti u tamnocrvenu boju, a zatim u potpunu tamu, a sve će to popratiti jedan tugaljivi bandoneon.
No tek što su skupina i dvojica solista zauzeli položaje, odjedanput se začula neka potpuno druga glazba. Giulietta je iznenađeno pogledala Charliea. Ali on je bez riječi zurio u pozornicu.
„Pogrešna vrpca", prosiktala je.
Ali on nije reagirao. Pojurila je k njemu.
„Charlie, prokletstvo, to je pogrešna glazba."
„Rekao sam ti prije, promjena programa. Ja tu ništa ne mogu."
„Tko je promijenio program?"
„Damián."
„Kada?"
„Danas."
„Danas? Je li danas možda bila proba?"
„Ne.
„Ovo se jednostavno ne događa. Što bi oni sada trebali učiniti?"
„Pogledaj, nešto se događa."
Bilo je sablasno. Cijeli je ansambl napustio pozornicu. Nieves se oslobodila Damiánova zagrljaja, otišla je nekoliko koraka natrag i gledala ga pogledom ispunjenim mržnjom. Glazbu, šapćuće gudače i jako udaren klavirski akord, odjedanput je razdvojio snažan i prodoran ženski glas: Renaceré en Buenos Aires ... Damián je počeo plesati. Mačkastim je pokretom već bio kod Nieves, obujmio je oko struka, pažljivo joj podignuo desnu ruku, što je u početku dopustila kao da nema vlastite volje, i ukliznuo s njom u glazbu.
Giulietta je zaprepašten slijedila prizor. Što je sve to trebalo značiti?
I Nieves se takoder doimala zbunjenom. Sada je prekinula jedan okretaj, koji je Damián upravo počeo pomoću stopa pokraj njegove lijeve noge i izazivajući podignula pogled prema njemu. Damián je kliznuo među njezine noge, zarezao klin, odgurnuo njezinu nogu ustranu i širokim je korakom prisilio u peti položaj, iz kojeg sada protiv njegove volje nije mogla izaći. Damián je otvorio figuru na lijevo. Nieves nije imala izbora i morala ga je slijediti. No sada je Giulietta bila sigurna da se na pozornici događalo nešto potpuno nepredviđeno. Jedva dva koraka dalje Nieves je Damiánu ponovno presjekla put pomoću stopa, koji je bio potpuno u suprotnosti s glazbom, uspravila se poput bijesnoga labuda, munjevito se okrenula, prisilila Damiána na pokret usmjeren unatrag i blokirala ga. Bilo je očito: ona nije imala pojma što je Damián od nje htio. On je improvizirao i činilo se da pobjeđuje u nekoj njihovoj privatnoj svađi. Tada ga je, pomalo, počela slušati. U svakome slučaju, Giulietta je imala osjećaj da mu se predala. Ili je sve to bilo dio nekog plana? Hoće li se sada vratiti i ostali parovi? Nije li taj čudnovati odlazak i Nievesino tvrdoglavo ponašanje bilo dio scenografije, nekog iznenađenja?
Nekoliko taktova doimalo se kao da su se njih dvoje smjestili u toj dirljivoj glazbi. A kakva je to glazba bila! Bilo je to upravo kao da netko pjeva kao da mu o tome ovisi život. Prkos, bijes, nada, gađenje. Sve se je u njoj bilo. Giulietta nije razumjela tekst, osim jedne riječi koja se uvijek iznova vraćala početkom refrena, koja je poput jeke još odzvanjala u njoj: Renaceré. Opet i opet odzvanjao je iz zvučnika izražajan glas pjevačice, svaki put još silovitiji, zahtjevniji, nestrpljiviji i sigurniji u pobjedu.
Njih dvoje su plesali, a ansambl se nije vratio. No Nievesina i Damiánova prisutnost obuhvaćala je cijeli prostor. Oni su i sami uspijevali ispuniti pozornicu. Bio je to fenomen. Kako su dvije osobe toliko uspijevale napuniti golemi prostor pozornice sve do pucanja? Ali upravo su to činili. A ona je i shvatila zašto. Nieves je bila slika žene i ležala je u rukama plesača, čiji su magični, mačkasti pokreti odgovarali na svaku njezinu tajnu. Ponovno je u sebi osjetila navalu zavisti, kratki pjenušavi val ljubomore. No, njezina je osjetila zatim preplavio šokantan razvoj izvedbe.
Damián je iznenada izveo neočekivani iskorak, zbog kojeg se Nieves umalo srušila. Vješto ju je uhvatio, gotovo joj se ispričavajući dodvoravao, dok se ona očito jako morala potruditi da sačuva prisutnost duha. A zatim se dogodilo ono nepojmljivo: odjedanput je Nieves ležala na podu. Usred jednog zahtjevnog okretaja Damián ju je jednostavno pustio. Giulietta je u ustima osjetila gorak okus. Charlie je poskočio sa svojega sjedala i čvrsto se primio za šipku galerije. No Damián je jednostavno nastavio plesati. Renaceré, pjevao je glas. Nives se šćućurila na podu i nije se micala.
Je li njezin pad bio namjeran? Nedvojbeno, njih su dvoje plesali balet, neki moderni pas de deux. Ili je Damián potpuno izgubio razum? Ako je između njegovih pokreta i Nieves, koja je nepokretno ležala na tlu, postojala koreografska veza, ona se nikako nije mogla prepoznati. Ali činilo se da su njih dvoje ipak međusobno povezani. Damián se ponovno zaustavio iznad Nieves, brzim ju je pokretom ponovno povukao na noge i zagrlio je odostraga. Ona se bijesno istrgnula iz njegova zagrljaja, htjela je otrčati u stranu, no on je bio brži i zapriječio joj je put. Da je to i bila improvizacija, a Giulietta je u to u međuvremenu bila sigurna, ipak je imala golemu moć izražaja. Prije svega su Nievesini pokreti bili toliko povezani da je čak, i kada je zbog Damiánovih nečitkih plesnih popuštanja gubila orijentaciju, i dalje djelovala elegantno. Damián je nešto od nje htio, ali činilo se da ona ništa ne zna o njegovim namjerama. On se na nju zaletavao ili ju je izbjegavao. Ponovno ju je uveo u osnovni korak, no kad ga je počela pratiti, ponovno se iz njega istrgnuo, ostavio je da stoji, dva se puta okrenuo u pirueti, iznova je slijedio, sarkastično navijestio korak tanga, odmah ga prekinuo, zaledio se s njome u završnoj figuri, odveo je u osnovni položaj, ostavio i ponovno otplesao nekoliko koraka od nje.
Giulietta je na nekoliko trenutaka suosjećala s Nieves. Damián je poludio na otvorenoj pozornici i prijetio joj beskrajnom sramotom. Bože moj, kada bi se to ikada dogodilo njoj odmah bi napustila pozornicu. No, Nieves ga je do samoga kraja pokušavala pratiti plesom, činila je sve kako bi spasila situaciju. Reagirala je zajedno s njime, ne protiv njega. Damián je od nje zahtijevao ono najgore, što su izvođači međusobno mogli učiniti: da se zbuni pred punom dvoranom gledatelja. Koliko ga je jako morala voljeti da bi podnijela to poniženje i mogla izdržati takvu provokaciju? I kako bi sve to trebalo završiti? Uskoro će i glazba završiti. Nieves je tada napustila pozornicu. Otišla je uspravnih leđa. Damián ju je pustio da ode. Zatim je podignuo ruke i u punoj se veličini pokazao pred publikom.
„Renaceré! Renaceré! Renaceré!", tutnjalo je iz zvučnika.
Nakon toga je nastupio mir.

12


Nitko od gledatelja nije se pomaknuo. Nitko nije pljeskao. Damián je tamo stajao potpuno sam i pogleda usmjerenog iznad glava gledatelja gore prema galeriji. Je li gledao nju? Ne. Bio je zaslijepljen reflektorima. Njegov se pogled gubio u ništavilu.
Suzdržljiv je pljesak pomalo potiskivao neugodnu tišinu. Damián je raširio ruke i naklonio se. Ali iako je pljesak pomalo postajao jači, ni jedan se drugi plesač nije pojavio na pozornici. Damián je otišao lijevo, pa desno, još se jedanput naklonio, dobacivao poljupce rukom u publiku i nestao.
Nitko zapravo nije shvatio zašto se ostali plesači nisu htjeli pojaviti, i tako su gledatelji pljeskali još snažnije.
„Viva Nieves", moglo se začuti tu i tamo.
„Bravo, Damián", zavikao je netko drugi.
Ali bilo je i zviždanja.
Pozornica je ostala prazna i pomalo se zamračivala. Zastori su kliznuli jedan prema drugome, a za stolovima su počeli prvi začuđeni razgovori o toj čudnoj završnici.
Što je tada slijedilo, bilo je poput noćne more. Kada je Giulietta stigla u svlačionice u podrumu, Fabiu i Santiagu nije mnogo nedostajalo da pretuku Damiána. Što se govorilo, nije razumjela. Jedni na druge vikali su na španjolskome, osim Nieves i Damiána koji su sjedili u međusobno najudaijenijim klupama svlačionice, neprijateljski se gledajući. Damián se tvrdokornu oglušivao na predbacivanja, samo je jedanput izrekao kratku rečenicu na španjolskome kao odgovor na sve glasnije i snažnije prijekore argentinskih plesača. plesači je iz Berhina potpuno ignorirao, a većina je njih i tako zbunjeno šutjela ili pokušavala odgovoriti Fabia, Santiaga i Damiána od prijeteće tučnjave. Nievesino je lice bilo blijedo poput krede i ukočilo se poput kamena. Kada je Giulietta ušla u prostoriju, ustala je i krenula izravno prema njoj. Ostali su začuđeno stali i gledali prema Nieves. Zastala je pola koraka ispred Giuliette i prilijepila joj zvučnu naušnicu. Giulietta je bila toliko iznenađena da je nekoliko sekundi samo tamo stajala kao ošamućena, dok je pred njezinim očima konačno počelo ludilo. Damián se na Nieves obrušio uz glasnu psovku, no Fabio i Lutz su se bacili na njega i zadržali ga. U istome je trenutku Santiago stao između Nieves i Damiána kako bi spriječio da mu ona iskopa oči, što bi se sigurno bilo dogodilo da je svim silama nisu sprječavala da dođe do njegova lica. Damián je urlao na Nieves, a ona ga je zapljusnula kletvama, čiji se smisao mogao razumjeti i bez poznavanja španjolskog. Giulietta se zgađen okrenula na peti, sudarivši se još s Charliem, koji je s producentom u pratnji, zaklinjući se u svoju nedužnost, spuštao niza stube, te je pobjegla iz kazališta. Lice joj je gorjelo, a srce lupalo sve do grla. U sebi je osjećala samo mržnju. Mržnju prema ovoj ženi. Mržnju prema Damiánu. Mržnju prema sebi i prema tome što se toliko mrzila.
Čak i sada, kada je na to samo pomislila, od bijesa je jedva disala. Ošamarila ju je ta tango kurvetina koja se niotkuda stvorila. Ispred svih. Damián je ponizio Nieves, a najprije što je toj vulgarnoj ženturači palo napamet bilo je povući je sa sobom na dno u svoj primitivan svijet tango prostitutki, s njegovim mrežastim čarapama, preuskim grudnjacima, putenim guzicama i ženama koje se tuku zbog muškaraca. Ako je to bilo tlo iz kojeg je viknula ova usrana argentinska kultura, nije ju bila briga za nju! Ni za Damiána također!
No, njezino ogorčenje nije dugo trajalo. Damián se nedugo zatim pojavio u njezinu stanu. Bio je potpuno zbunjen, nesuvislo je govorio, čak i plakao, grčevito je grlio, preklinjao je da ga ne napusti, da ga ne pita ništa o današnjoj izvedbi. Morao je to učiniti, i objasnit će joj zašto, ali ne sada. Nikada nije smjela zaboraviti da je voli, nikada još ni jednu osobu nije volio tako kao nju. Neka od njega traži što god želi, samo ne to da je više ne smije voljeti. Želi s njome provesti svoj život, ne želi više postojati ni jedan sat, do svojeg posljednjeg udaha, a da ne zna da je ona njegova žena.
No gdje je bio sada? Zašto je otišao? Što se to dogodilo dva dana poslije? Čak i dok joj je govorio sve one stvari, znao je već da će je ostaviti u Berlinu bez objašnjenja. Što se, za ime svijeta, s njime dogodilo toga posljednjeg tjedna? Morala je saznati. Grlo joj se stegnlo pri pomisli na onu posljednju noć u nedjelju nakon izvedbe. Sljedeće jutro vidjela ga je posljednji put. Dok je odlazio, preklinjao ju je da mu vjeruje i uzvrati mu ljubav. Kako ne bi mogla uzvratiti njegovu ljubav? On je bio posvuda, u njoj, oko nje. Bi li se nešto bilo promijenilo da je pokušala reći mu to? Ali kako? Toga je jutra još bila zbunjena i nesigurna. Šokirao ju je događaj prethodne večeri. Ali na svijetu nije postojao takav šok zbog kojeg bi se ikada mogli promijeniti njezini osjećaji prema njemu. Je li mu to bila trebala reći? Zašto to nije učinila?
Umjesto toga, dogovorili su se susresti u srijedu navečer kod nje. Otac ju je taj ponedjeljak nazvao pet puta, zato je ostavila mobilni telefon u stanu kada je u utorak s Ariom otišla u Braunschweig. Njegova se skrb posljednjih tjedana razvila u pravi telefonski nadzor. Stalno je htio znati kako napreduju pripreme za audiciju u Njemačkoj operi. Uvijek je bio takav, uvijek ju je podupirao. No, sada joj je to postalo previše. Trebao ju je malo ostaviti na miru, ali to nije mogao. Da je saznao da je Ariji pomagala pri preseljenju u Braunschweig, poludio bi.
A onda se svijet raspao.
Njezin otac zavezan poput taoca na stolcu u njezinu stanu.
Njezina majka rastrgana od straha i brige za njega.
Damián nestao bez objašnjenja.
Na kraju i policija u njezinu stanu, potpuno strani muškarci u odorama s ozbiljnim licima, koji su je htjeli ispitivati o Damiánu.
Ugrizla se za usne. Turbine su zavijale i zrakoplov je dobivao na brzini. Osjećala je sile ubrzanja u svojemu tijelu. Druga prilika, molila je nijemo. Molim, molim, daj nam drugu priliku.
Tada se zrakoplov podignuo i zašao u prozračno plavo nebo. Giulietta je svoj stolić ostavila podignutim, kako bi dala znak da ne želi doručak. Preklopila je jastuk i stavila ga ispod glave. Uskoro je zapala u nemiran polusan, koji su opsjedala padajuća dizala i prazna prostranstva.
Njezine crte lica bile su mirne i opuštene. S čela joj je na usne pao pramen, pomičući se lagano u ritmu njezina pravilnog disanja. Daleko ispod nje blijedih je boja svjetlucao strani kontinent. No ona nije vidjela ni brazilsku obalu ni zelene pašnjake Urugvaja, a ni sjajnu vrpcu Rio de la Plate.
Prvi put nakon posljednjih petnaest sati, Giulietta je spavala duboko i čvrsto, i tako nije osjetila kada je zrakoplov promijenio smjer, kada se desnom stranom nježno nagnuo, kada se horizont prevrnuo poput loše pričvršćene kulise i kada je snažno tijelo zrakoplova na trenutak zadrhtalo. Nije je uspio probuditi čak ni kuckajući zvuk stajnog trapa, dok se otvarao s donje strane trupa.
Počelo je spuštanje.

Drugi dio


;Loco! ;Loco! ;Loco!


–Loco! –Loco! –Loco!

cuando anochezca en tu porteña soledad,

por la ribera de tu sábana vendré

con un poema y un trombón a desvelarte el corazón ...

Lud, lud. Lud,

kada padne noć u tvojoj lučkoj usamljenosti

uspet ću se uz ušće tvoje plahte,

kako bih ti s pjesmom i pozaunom

srce čuvao budnim ...

Horacio Ferrer

Balada para un Loco


1


Vozila se gradom duhova.
Što se autobus više približavao središtu Buenos Airesa, to joj se nestvarnijim činio prizor s one strane zatamnjenih prozorskih stakala. Ulice su bile potpuno napuštene. Do sada je nabrojila deset, možda dvanaest automobila, gotovo bez iznimke crno-žute taksije, koji su izgubljen milili golemim avenijama u potrazi za putnicima. Usamljeni je trkač na pločniku preplašio skupinu vrabaca, koji su se raspršili i poslije, nakon što je on otrčao, ponovno potonuli na tlo. Kada su se provezli rubnim dijelovima grada na povišenoj autocesti, očekivala je da će odmah uroniti u vrevu ljudi i prometa milijunskoga grada. No, kada je cesta kojom su se vozili dopustila da letimično pogleda središte grada, Avenid 9. de Julio i slavni obelisk, Giulietta je na trenutak pomislila da još spava i sanja u svojemu zrakoplovu. Kako je toliko veliki grad mogao biti toliko prazan?
Sletjela je oko jedanaest sati. Dvadeset minuta poslije našla je svoju žutu putničku torbu na pokretnoj traci, prošla nakon toga kroz staklena pokretna vrata i pri izlasku nije uspjela odoljeti iskušenju da pomno promotri lica ljudi koji su tamo čekali. Ali ono lice, koje je ona tražila, nije, naravno, bilo među njima. Umjesto toga dotrčavali su muškarci u bijelim košuljama i crnim hlačama, obraćali su joj se govoreći brzo, posezali za njezinom prtljagom i izgovarali dijelove rečenica na raznim jezicima, kako bi ponudili svoje usluge u pronalaženju taksija ili hotela. Odlučno ih je odbijala, pobjegla iz toga područja gdje su se sudarali pridošlica i vozači taksija i pogledom pretraživala dvoranom za dolaske u potrazi za bankomatom. Nakon što ga je ugledala, temeljito je pogledala ploču s deviznim tečajem i s olakšanjem ustvrdila kako je argentinsku valutu lako bilo preračunati. Jedan peso odgovarao je jednom američkom dolaru. Bilo joj je nelagodno pri duši kada je gurnula kreditnu karticu u bankomat i unijela svoj tajni kod. Ako to sada ne bi uspjelo, bila bi gotova. Ali uzalud se brinula. Naprava je bez prigovora dala 200 pesosa.
Autobus koji ju je trebao odvesti do središta grada bio je slabo popunjen. Odmah iza vozača sjela je djevojka azijatskih crta lica. Nekoliko redova iza nje sjedio je muškarac neodredivih godina s kratko ošišanom kosom. Kratko je odmjerio Giuliettu. Njegove su se oči doimale razdraženima. U svakome je slučaju zatreperio i zatim pogledao kroz prozor. Dva reda iza muškarca sjedala je starija žena s malenim djetetom, a u istoj visini u redu nasuprot nje nalazio se stariji par turista, koji je poprilično glasno razgovarao na engleskome i čije je podrijetlo bez ikakve sumnje bilo američko. Muškarac je nosio traperice i košulju bež boje, koja je činila da se sastoji samo od džepova. Njegova je punašna pratilja također na sebi imala traperice i majicu kratkih rukava, koja je ponosno dokazivala da joj je vlasnica prije četiri godine vjerojatno bila na koncertu Brucea Springsteena. Giulietta je sjela dva reda iza nje.
Sada joj je bilo žao što je prespavala slijetanje i što uopće nije iz ptičje perspektive vidjela svoju novu okolinu. Ovdje dolje zemlja je djelovala ravno i nespektakularno. Vožnja ju je vodila seoskom cestom uz polja, livade i drveće. Iznenada je prerasla u autocestu, a nedugo nakon toga krajolik su zamijenile zgrade s deset ili dvanaest katova. Šume antena rasle su na ravnim krovovima. S mnogih su balkona zjapile satelitske antene.
Autobus je drndao niz padinu. Pokraj Giuliettina prozora prolebdio je nezavršen dio autoceste, sa zahrđalim metalnim šipkama što su stršile iz betonskih blokova. Vozač je oštro zaokrenuo desno, zatim lijevo. Neko je vrijeme vozio nizbrdo. Kada je ponovno ugledala krnju cestu, bila je oko dvadeset metara iznad njezine glave. Zatvorila je oči i nadala se da padina, niz koju su se vozili, neće jednako tako završiti na stršećem ostatku ceste, koji nije vodio nigdje. No, nedugo nakon toga, autobus je zaronio u klanac ulica središta grada, provezao se pokraj parkiranih automobila i zatvorenih trgovina, širokim pokretima manevrirao oko nekoliko uskih ulica i napokon se zaustavio na mjestu koje je bilo obrubljeno golemim drvećem.
Uzela je pruženu joj prtljagu i ušla u ured autobusnog prijevoznika. Djevojka na recepcije izvrsno je govorila francuski, jezik u kojem se i Giulietta ugodnije osjećala nego u engleskom. Pitala ju je može li joj preporučite hotelsku sobu u blizini, a da je cijena pristupačna. Dva telefonska poziva i to je bilo sređeno, i ona je dobila papirić s adresom koju je samo trebala dati vozaču taksija. Djevojka ju je pogledala puna očekivanja.

„Encore quelque chose?"[1]

„Oui, bon ... je cherche un endroit oů les gens dansent le tango",[2] rekla je Giulietta.
Djevojka ju je pogledala pomalo nesigurno.
„Des shows?"

„Non, pas ça. Une Milonga. Je cherche une Milonga," [3]
„Ah"
Okrenula se prema svojim kolegicama, smijući se, i doviknula im nešto na španjolskom. Njih su dvije radoznalo pogledale Giuliettu i izgovorile nekoliko nerazumljivih komentara. Imala je osjećaj kao da je zatražila nešto nepristojno.
Zatim se djevojka ponovno okrenula prema njoj i objasnila joj da ne zna gdje bi danas mogla biti kakva milonga. Ali zna za jedan kafić u središtu grada. Koliko je čula, tamo se u nedjelju poslijepodne plesao tango. Giulietta je dobila i drugi papirić te se požurila izaći iz ureda.
Vožnja taksijem trajala je samo nekoliko minuta. Grad je djelovao napušteno. Taksi je prešao preko avenije s obeliskom, koji je vidjela već s autoceste, i nakon kratkog se vremena zaustavio ispred nenapadne kuće u ulici Bartolomé Mitre. Vozač taksija nije se dao spriječiti u naumu da joj prtljagu odnese u predvorje kuće, čak je pričekao da se spusti dizalo.
Hotel je bio na četvrtome katu kuće za iznajmljivanje koja je, sudeći prema dizalu, morala potjecati s prijelaza stoljeća. Dizalo, bogato ukrašeno drvetom, mramorom, zrcalima i metalnim ornamentima, škripavo se pokrenulo prema nebu, i doduše sporo, ali bez naznaka za skoru opasnost od urušavanja, stiglo na cilj na četvrti kat. Vrata joj je otvorio debeljuškast stariji muškarac s teškoćama s disanjem i vrlo dlakavim ušnim školjkama te ju je kroz dugačko, tamno predvorje odveo do stolića. Tamo je na zapleten način u formular, koji se doimao kompliciranim, unio njezine podatke iz putovnice i zatim joj pokazao prostorije kupaonice i zahoda, do kojih se dolazilo preko predsoblja u stražnjem dijelu prostranog stana. Zatim je otvorio vrata njezine sobe. Ostavio je ključ u bravi, promrmljao nešto nerazumljivo i odgegao se u smjeru odakle je i došao. Ugurala je prtljagu u malu prostoriju, zatvorila vrata i bacila se na krevet.
Nekoliko je minuta ležala u ispruženom položaju i pokušavala razvrstati dojmove koji su njome kolali: ukrašeni reljefni strop koji je bio udaljen pet metara iznad njezine glave, bijelo obojeni ormar od iverice, uzorak riblje kosti na ulaštenome parketu. Otišla je do prozora, otvorila oba krila i izašla na majušan balkon. Topli je zrak zaigrao njezinim licem i prešao joj preko ruku na ogradi od kovanog željeza. Čisto plavo nebo činilo je kupolu nad mnoštvom kuća, krovova i vrtova.
Negdje tamo vani bio je Damián i nije ništa slutio, možda je hodao samo petstotinjak metara udaljen od nje niz ulicu ili je također stajao na prozoru, gledao u isto nebo, udisao jednaki topli zrak. No, kako da ga samo pronađe? Što tu uopće radi?
I onda se iznenada ponovno vratila, bez ikakva upozorenja, ta bol od koje su joj se prsa stisnula iznutra. Drhteći se vratila u sobu, potonula na krevet i nadala se da će grč popustiti. No, umjesto toga postajao je jači, oduzeo joj zrak, Bavio ju je, sve dok cijeli njezin torzo nije toliko pakieno bolio da se morala presavinuti. Ugledala je svoje lice u zrcalu na ormaru, blijedo, iskrivljeno lice natopljeno suzama s drhtećim usnama koje je uzaludno pokušavala stisnuti jednu o drugu, kako bi potisnula jecanje. Dlanovima je prekrila lice i pokušala misliti na nešto drugo. Zašto je to sve sada izbijalo iz nje? Zato što se više nije kretala? Zato što je stigla i nije znala kako dalje? Iskopala je papirić koji joj je dala djevojka na autobusnoj stanici i zurila u slova. Confitería Ideal. Suipacha 384. 16:00.
Pogledala je na ručni sat. Istuširat će se i odspavati jedan sat. Možda će on biti tamo? Sigurno će biti tamo. Raspakirala je kovčeg, zatim uzela jedan od dva ručnika s kreveta i uputila se prema kupaonici. Uređenje ju je podsjećalo na kupke koje je vidjela u Engleskoj. Glava tuša bila je velika poput poklopca za lonac. Godila joj je vruća voda. No samo što je napustila tuš, osjetila je kako je obuzima paralizirajući umor. Vratila se u sobu i srušila na krevet. Uspjela je još smo namjestiti crvenu kazaljku svoje putne budilice na tri sata. Zatim je zaspala.

2


Kad se probudila, bila je duboka noć. Najprije je osjetila strašnu suhoću u grlu. Naglo se uspravila. Budilica je pokazivala petnaest minuta do tri. Kako je to bilo moguće? Zašto je bio mrak? Zgrabila je svoj ručni sat, kazaljke su pokazivale petnaest minuta do jedanaest. Kakva je to bila buka? Zašto nije bila kod kuće? Tek pomalo joj je postajalo jasno gdje se nalazila. Pogledom je lutala po malenoj hotelskoj sobi, koja je sada pri mjesečevu svjetlu djelovala sablasno. Prokletu budilicu nije postavila na mjesno vrijeme. Petnaest do jedanaest i mrak. Spavala je devet sati. Skliznula je iz kreveta, bacila se na umivaonik u kutu i pila vodu neposredno iz slavine. Kakva zagušljiva vrućina! Otišla je do prozora i otvorila oba krila. Zapuhnuo ju je topli zrak, a istodobno i buka s ulice. Ono što je mislila da je mjesečeva svjetlost, bila je neonska svjetiljka koja je zbog neobjašnjivih razloga osvjetljavala dio stražnjeg dvorišta nalik na šahovsku ploču. Prometna buka navirala je do nje. Vjerojatno ju je probudilo to trubljenje i škripanje. A onda, poput udara struje, spoznaja da je prespavala nešto vrlo važno. Tango lokal! Propustila je termin! Zbunjeno je učinila nekoliko koraka po sobi, prije nego što je ponovno izašla na maleni balkon. Ovaj je grad bio začaran. Danas u podne ovdje je sve bilo prazno i napušteno. Sada je skoro bila ponoć, a tamo se dolje ulicom kotrljala beskrajna lavina automobila. U kratkim su razmacima prodorni zvukovi trube rezali koncert zavijajućih motora. Obrisi okolnih zgrada bili su crni naspram noćnome nebu. Malena, tamna sjena preletjela je tik uz Giuliettino lice. Trgnula se. Ptica, pomislila je, ali odjedanput je tamo bila još jedna, zatim i treća sjena. Gotovo su nečujno prolijetale pokraj nje, no činilo se da su joj svaki put sve bliže. Trenutak poslije shvatila je da su to vjerojatno bili šišmiši. Uzmaknula je užasnuto i zgađen, te za sobom zatvorila prozor.
Sada je bila potpuno budna. Jedino polazište s kojeg je mogla stupiti u kontakt s tim ljudima iz svijeta tanga, prespavala je. Kako će pronaći Damiána? Zašto nije imala njegovu adresu? Zašto ga nikada nije zatražila adresu? Upalila je svjetlo, otišla do umivaoniku i umila lice. Zar da zaista iziđe tamo van? Usred noći, potpuno sama? Možda je u lokalu još bilo ljudi. Nisu li milonge trajale cijele noći? Ali osjećala je da se boji. Ovaj golemi grad. Kakvi su ovdje bili ljudi? Je li ovdje žena mogla sama po noći hodati ulicama ili po? Kao mjeru opreza odjenula je široku debelu majicu dugih rukava i svila kosu u punđu. Pokret ju je natjerao da stane. Što je tu uopće radila? Trebala je biti u svlačionici Državne opere, podignuti kosu i otići u dvoranu za vježbanje na baletnu prečku. Što je to, u ime svijeta, tražila u ovome stranom gradu?
Pokušala je zapamtiti put kojim je vozio taksi, no već nakon nekoliko minuta izgubila je svaku orijentaciju. Odjedanput je tamo ponovno bio onaj golemi obelisk, koji je već ujutro vidjela. Divovska avenija, u čijoj je sredini stolovao, sada je nestala iza beskrajna lavine automobila. Taksi je dva puta morao čekati zeleno svjetlo, dok nisu prešli aveniju Giulietta je prebrojila šesnaest prometnih traka.
To je, dakle, bio njegov grad. Ovdje je odrastao, pohađao školu, hodao ulicama držeći majku za ruku, poljubio svoju prvu djevojku. Negdje su ovdje morali biti njegova škola, njegov omiljeni kafić. U jednoj je od ovih ulica u središtu grada prvi put krenuo na pouku iz tanga. Dao je naslutiti da se sve to moralo događati u tajnosti. Zanimao ju je razlog zašto. Ali on je promijenio temu razgovora, nije dalje o tome htio razgovarati.
„Zašto su tvoji roditelji bili protiv toga da plešeš tango?"
„Oni to uopće nisu znali."
„Ali zašto si to od njih skrivao?"
„Zato što su bili protiv toga?"
„Kako to možeš znati, ako im uopće nisi rekao?"
„Sin Fernanda Alsine ne pleše tango. To je tako jednostavno."
„Ne razumijem."
„Nema veze. Objašnjenje je prezamršeno."
„Ali ipak su saznali?"
„Da."
„I što je onda bilo?"
Samo je slegnuo ramenima, i ona je imala osjećaj da mu je to pitanje neugodno. Zato to više nije spominjala i govorila je o sebi.
„Da nije bilo mojeg oca, ja sigurno nikada ne bih bila postala plesačica", rekla je.
„Ne vjerujem to."
„Zaista. Majka bi mi to zabranila."
„I? Bi li je bila poslušala?"
„Ne. Ali vjerojatno bih počela puno prekasno."
„Kao i ja."
„Ti? Zašto?"
„Nikada neću biti zaista dobar. Prekasno sam počeo. Kao što si rekla."
„Glupost, hoću reći ...Balet nije tango."
„Ah, da?"
„Ne, hoću reći ... to se ne može uspoređivati."
Hladno ju je pogledao. Zatim se nasmiješio i zatresao glavom. „Anđele moj, i mali se vragovi oblikuju dok su vrući."
Nije ga htjela povrijediti, ali razgovor ga je oneraspoložio, čak iako je pokušao prijeći preko toga. Nije više govorila o toj temi. Postojale su stvari o kojima se s njime jednostavno nije moglo razgovarati. Ili samo na njegov način. Što je ona uopće znala o tome zagonetnom čovjeku?
Ništa.

3


Taksi se zaustavio u mračnoj, uskoj ulici. Crveni digitalni brojač pokraj retrovizoru pokazivao je 3,85 i Giulietta je vozaču pružila četiri pesosa. On je zahvalio, čak je izašao iz automobila i otvorio joj vrata. Zatim joj je pokazao prema osvijetljenome ulazu nasuprot ulice i oprostio se od nje nerazumijivom bujicom riječi u kojoj je jedino uspjela prepoznati riječ ideal.
Prešla je cestu i prišla ulazu u lokal. Što god je on bio, kavana, slastičarnica, ili pak mješavina to dvoje, oskudno osvjetljenje nije upućivalo na nešto dobro. Visoka vrata od kovana željeza bila su širom otvorena. Giulietta je stala na izgaženi mramorni prag i ušla u prostoriju, koja je vjerojatno služila kao predvorje. Lijevo su mramorne stube vodile na sljedeći kat, no prilaz je bio zatvoren tamnocrvenim baršunastim užetom. Ispred nje se rasprostirala kavana veličine plesne dvorane, koja se doimala kao da je potjecala iz kakvoga bečkog predgrađa. Samo su tri stola bila zauzeta. Na šanku su bila naslonjena četvorica konobara u bijelim košuljama, crnim prslucima i leptir-kravatama i odsutno gledala oko sebe. Cijeli se prizor pomalo doimao kao da je stajao u vremenu.
A onda je ugledala fotografiju. Slika je visjela u visini glave na zidnoj ploči pokraj stuba, koje su vodile na kat. Bila je to samo jeftina fotokopija fotografije, ali ona ga je odmah prepoznala. Plakat je visio između drugih reklamnih papirića iste izvedbe, koji su prikazivali ili plesni par u nekom manje ili više uzbudljivom plesnom položaju ili samo crtež bandoneona. Ispod njih su bila napisana imena učitelja plesa s njihovim telefonskim brojevima. Damián y Nieves pisalo je ispod fotografije koja je njih dvoje prikazivala pri okretaju. Miércoles 17:30 – 19: 00. Preko slike je bila zalijepljena debela vrpca, na kojoj se moglo pročitati: En gira en Europa hasta dec 1999.
Bez telefonskog broja.
Giuliettin je pogled brzao preko cijele zidne ploče. Na njoj je više od desetak plesnih parova nudilo svoje usluge. Zvali su se Sergio y Silvia ili Juan y Susana. Neki su tek ostavili svoju posjetnicu, pričvrstivši je pomoću čavlića. Djelomično nisu obećavali ništa, a djelomično, kako je to Giulietta sama sebi prevela, posebne vještine ili tehnike. Aprenda estilo milonguero. Curso especial mujeres. Ochos y giros. Netko je nudio cipele za tango šivane po mjeri. Neka Tanguera Japonesa tražila je učitelja plesa u razmjeni za pouku iz engleskog.
Especial, pomislila je. Damiánov glas s njihova prvog susreta odzvanjao je u njoj. „Especialist za neponovljive pojave. Giulietta Battin. Jedna jedina u Berlinu."
Damián y Nieves. Na turneji u Europi.
Bez telefonskog broja.
Zapisala je telefonske brojeve drugih plesnih parova. Zatim je otkrila odvojen list na kojem su bili zapisani svi termini tečajeva i plesnjaka toga lokala. Imala je sreću u nesreći. Današnji je termin prespavala. Domingos, de 15 a 21 hs, Tango y Ritmos, pisalo je tamo. Ali u utorak je opet bio tečaj. Zapisala je vremena i zatim ponovno pogledala sliku, koja joj je najprije zaokupila pozornost. Vjerojatno je bila snimljena prije jedne godine. Damián je izgledao mršavo i blijedo. Njegova je kosa bila duža. Doimao se melankolično i nezrelo. Njegov je pokret izgledao muževno, no tijelo mu je bilo mladoliko, što je rezultiralo čudnovatim neskladom između to dvoje. Nieves se, nasuprot tome, nije mnogo promijenila. Isto lijepo lice, ista lijepo oblikovana ramena. Više od nje se tu nije moglo vidjeti. Sigurno je Damián već tada posjedovao nešto posebno, kada se odlučila za toliko očito mnogo mlađeg plesnog partnera. Sustavno ju je osvajao, pripremao se pola godine. Bila je to njegova osobina, koja joj se sviđala. Slijepo oduševljenje spojeno s metodom. A nije li mu, kada je tu bila riječ o njoj samoj, metoda bila potpuno nevažna? Je li pustio da mu izmakne i jedan dan? Srce joj se zgrčilo i ona je potisnula tu misao. Termin je propustila, ništa više nije mogla učiniti. Pogledala je gotovo prazan lokal. Unatoč svoj raskoši bečke kavane, pogled ju je ipak potištio. Bila je gladna, ali nije se htjela zadržavati u ovome sablasnom ozračju. Okrenula se i gotovo sudarila sa starijim muškarcem, koji joj je upravo bio uputio riječ.
„Te gusta el tango?” pitao ju je dodajući još dvije rečenice, koje jednako tako nije razumjela.
... I'm sorry ... no Spanish ...", odgovorila je nesigurno.
Ali stariji se muškarac nije dao smesti. Pokazivao je na različite oglase na zidnoj ploči i svakome od njih dodao komentar naglašen gestama. Otkuda se tako naglo stvorio, Giulietti je bila nepoznanica, sve dok nije otkrila stolac u neosvijetljenom udubljenja u predsoblju gdje je vjerojatno sjedio i promatrao je. On nije bio stari muškarac, nego stariji gospodin. Nosio je jednostavno odijelo, bijelu košulju i, unatoč vrućini, kravatu. Njegovo je lice zračilo toplinom, što je Giulietti toliko godilo, te je zastala i slušala ga, iako nije razumjela ni riječi od njegovih opširnih objašnjenja. Dopustila mu je da je nježno primi za ruku, ponovno odvede do zidne ploče i objasni joj sve što se na njoj moglo pročitati. Kada je pomalo počeo shvaćati da zaista ne razumije ni jednu riječ, prešao je na to da svoje mišljenje o različitim učiteljima objasni prije svega mimikom lica. Njegove su oči postajale goleme od divljenja ili su se stisnule u uske proreze omalovažavanja. Jednom je rukom prošao kroz svoju prorijeđenu kosu, koja je u polumraku presijavala srebrnkasto, i tada zatresao glavom kako bi je upozorio na posebno nesposobnog učitelja.
„Vos, de donde sos?", pitao je tada.
„Sorry?", odgovorila je Giulietta zabrinuto.
„Vos, de donde ... Americana?"
„Ah, no, Germany, Berlin."
„Ah, alemana. Mateus."
„What?"
„Lotario Mateus."
... Eh, da, yes, Beckenbauer", odgovorila je bespomoćno.
„Si. Si. Bayan Munitsch."
Najradije bi ga bila zagrlila. Dopirao joj je do ramena i gledao je dragim smeđim očima. Mirisao je na vodicu nakon brijanja, imao njegovane ruke i crte lica staroga čovjeka, koji je izgubljenu bitku protiv godina zamijenio sigurnošću u svoje dostojanstvo. Bilo je to jedno od onih lica u kojima se, unatoč godinama, zadržalo ponešto od znatiželje djeteta.
„Sorry”, prekinula je njegovu bujicu riječi, „no speak Spanish. Non capisco niente." Bespomoćno je slegnula ramenima. Nakrivio je glavu, nasmiješio joj se, podignuo ramena i rekao samo: „Martes vienes a bailar Tango, no?"
Zaklimala je glavom. Na što je samo mislio?
„Tuesday ... dance ... Tango", uspio je tada promucati.
„Si", odgovorila je, „I'll come." A zatim je dodala pokazujući na sebe: „Giulietta."
„Ah. Que lindo. Yo soy Alfredo. Pregunta por Alfredo. Asi no pagas entrada."
Njegov palac i kažiprst oponašali su univerzalan znak za novac, za kojim je slijedio još jedan pokret na osnovi kojeg je shvatila da zato što se poznaje s njim neće morati platiti ulaz.
Kimnula je glavom i rekla: „Yes. Alfredo. Gracias."
Zatim se okrenula prema zidnoj ploči, položila prst na Damiánovu forografiju i rekla: „Tu connais Damián?"
Raširio je ruke i pogledao u nebo, upravo kao da ga je upitala znade li da je zemlja okrugla.
„Nieves y el loco. Claro. Pero no están. Están en Europa."
Pokazao je na vrpcu na fotografiji. „Europa", još jedanput je potkrijepio svoju izjavu.
„Sí", odgovorila je Giulietta. „I know." Kako mu je samo mogla objasniti što je željela? Pokazivala je na telefonske brojeve ostalih učitelja plesa jedan za drugim i zatim na malen plakat Damiána i Nieves, na kojem nije bio napisan telefonski broj. Stari je muškarac odmah shvatio, no bespomoćno je slegnuo ramenima.
„No se", rekao je uza sve znakove žaljenja, „no conozco su número. Pero martes, preguntas por el loco, ya algiuén lo sabrá "
Grčevito je pokušavala iščitati smisao njegovih riječi. Očito nije znao Damiánov telefonski broj. Toliko ga je uspjela pratiti. A martes je vjerojatno značilo utorak. Ali ostatak? Preguntas por elloco?
„Martes ...?", nesigurno je ponovila. „Damián ... martes?"
„Si, si. Martes. El loco."
Giulietta je zatresla glavom. „El loco no, no", rekla je. „Damián!" Nasmijao se.
„Si. Si. Damián. El loco."
El loco, tiho je ponovila, zbunjena, ne znajući što bi to moglo značiti. Ali, u redu, u utorak će doći ovamo i saznati ima li tko njegov telefonski broj ili adresu. Utorak. Udaljen dva duga dana.
Zahvalila je Alfredu. Još ju je pokušao nagovoriti da nešto s njime popije, ali ona je odbila zahvaljujući. Odmah je to prihvatio, za što bi ga ponovno poželjela zagrliti. Ali i za to se sam pobrinuo, poljubio ju je u lijevi i desni obraz i zaželio joj laku noć.
„Buenas noches, mi amor, que te vaya bien."
„Gracias. Buenas noches."

4


Doslovno je odlepršala na ulicu i lagano se uspela uz Calle Suipach. Taj je susret ublažio njezinu tjeskobu. Odjedanput se više nije osjećala potišteno, i umalo se ipak vratila popiti piće s Alfedom. No, iznenada je stajala na živahnoj aveniji i pogled joj je pao na jasno osvijetljene telefonske govornice. Iskušenje je bilo preveliko. Prešla je aveniju. Avenida Corrientes, stajalo je na ploči. Prošla je nekoliko metara uz gužvu pješaka i ušla u prostor s telefonskim govornicama. U jednome su kutu bile telefonske knjige i nekoliko trenutaka poslije joj je klizio beskrajnim stupcima, koji su svi glasili na jednako prezime: Alsina. Cijelih sedam stranica. Damiána Alsine bilo je čak četrnaest. A onda još gotovo toliko D. Alsina. Kako mu se ono zvao otac? Fernando. Ali ni tu nije bilo mnogo drukčije. Osam puta Fernando Alsina. Dvadeset i tri puta F. I kako bi uopće telefonirala na njoj potpuno stranome jeziku? Odjedanput je prstom došla do slova O i zastala kod imena koje je zaista bilo napisano samo jedanput: Ortmann, K. Zapisala je broj. Bi li se zaista usudila nazvati njegova bivšega učitelja njemačkog? Vratila je telefonsku knjigu na mjesto i pogledala na satove iznad pulta na ulazu na kojima su bila prikazana vremena najvažnijih vremenskih zona. Frankfurt je također bio među njima. Šest sati ujutro. U Njemačkoj je počinjao ponedjeljak.
Njezin je otac već bio budan, vjerojatno se upravo tuširao, a njezina se majka još jedanput okrenula na drugu stranu u krevetu. Zar da ih nazove? Barem im da neki znak da je u redu? Je li bilo pošteno ostaviti ih bez ikakve poruke?
Odlučno je krenula prema pultu i najavila telefonski razgovor. Dobila je komad drveta s brojem na njemu i uputila se u odgovarajuću kabinu. Nakon drugog zvona, čula je glas svojeg oca:
„Giulietta?"
„Da.
„Napokon. Ljubavi. Gdje si?"
„Dobro sam, tata. Nemojte se ..."
„Giulietta?"
Glas njezine majke. Drugi aparat u spavaćoj sobi.
„Dobro jutro, mama."
„Gdje si? Je li sve u redu?" Anita je zvučala potpuno budno.
„U Buenos Airesu. Mama, tata, sve je u redu. Žao mi je što sam vam to učinila, ali nisam mogla drukčije. Dobro sam. Nemojte se brinuti. Ja ..."
„Giulietta, slušaj me ..."
Bio je to glas njezina oca.
„Markuse, pusti je da izgovori do kraja."
„Giulietta, izbjegavaj Damiána, on je opasan i potpuno nepredvidiv ..."
„Markuse, trebao bi ..."
„Zašuti, Anita, prokletstvo. Giulietta, čuješ li me?"
Suze su joj navirale na oči. „Da", rekla je promuklim glasom.
„Razumiješ li što ti govorim? Prevarila si se. Taj je muškarac opasan. Ukrcaj se na idući zrakoplov i vrati se kući. Misli na Državnu operu. Na sav taj posao koji te ovdje čeka. Želiš li to sve odbaciti? Zbog toga luđaka?"
„Markuse, bože dragi, daj joj da najprije ..."
Lupila je slušalicom o viljušku, sklupčala se u svojoj kabini na maloj drvenoj klupici i zarila lice među dlanove. Glava joj se htjela razletjeti. Odjedanput ju je ponovno bilo strah, neopisivo strah. Nije točno znala od čega, ovoga grada, vlastite usamljenosti, vlastite zbunjenosti i bespomoćnosti. Gdje je samo bio? Što je još trebala učiniti kako bi ga napokon smjela vidjeti, i samo jedan jedini put, ako treba jednu minutu u kojoj bi vidjela njegovo lice i iz njegovih usta čula riječi, koje je morala čuti, kako bi se od njega mogla oprostiti: ne želim te više vidjeti. Barem joj je to morao reći izravno. Ne želim te više vidjeti, jer te ne volim. Onda bi otišla, vratila se svojemu starom životu i nekada se s time uspjela pomiriti. Nije znala kako, ali nekako bi već uspjela. No, morala ga je pronaći.
Iznenada je zazvonio telefonski aparat iznad nje. Zaprepašteno je pogledala u telefon. Broj, pomislila je prestrašeno. Može pratiti broj. U njoj je rasla neobuzdana mržnja prema vlastitome ocu. Otkuda je to samo iznenada došlo? Što se to s njome događalo? Ova kontrola, koju je nad njome imao. Je li oduvijek bilo tako? Zašto joj nije rekao istinu o tome što se dogodilo između njega i Damiána? Nešto je od nje skrivao. Damián opasan? Nikada. Nakratko je podignula slušalicu i odmah je ponovno spustila. Zatim je istrčala iz kabine, brzo platila i napustila to mjesto.
Išla je uz Avenidu Corrientes. Bilo je gotovo dva sata ujutro, broj prolaznika primjetno se smanjio, a tih nekoliko likova koji su se još smucali ulicom nisu joj ulijevali previše povjerenja. Odlučno je zaustavila taksi, uskočila u njega i pružila vozaču posjetnicu sa svojom adresom.
U dizalu hotela susrela je Amerikanku, koja se jednako tako kasno vraćala kući. Žena je bila razgovorljiva i tako su još pet minuta ostale razgovarati u predvorju. Giulietta joj je ispričala da je ovdje u posjetu. Amerikanka je u gradu bila zbog kongresa. Već sutra se vraćala u Sjedinjene Države. Razmijenile su nekoliko dojmova i zatim se oprostile.
„It was nice talking to you", rekla je žena i pružila joj ruku. „Enjoy your stay."
„Hvala. Želim vam dobar let. I, da, mogu li vas nešto upitati?"
„Ali, naravno."
„Govorite li španjolski?"
„Da. Naravno."
„Možete li mi reći, što znači loco?"
Nasmijala se. „Jasno. To je ovdje važna riječ. Znači lud. Crazy."
Giulietta ju je šutke gledala.
„I to je sve?"
„Da. Hvala. Žao mi je. Kakvo glupo pitanje, nije li tako?"
„Ne postoje glupa pitanja. Izgledate zaprepašten. Nadam se da nisam rekla nešto pogrešno?"
„Ne, ne. Dakle. Laka noć i sretan put kući."
„I vama sve najbolje."
Polako je krenula prema svojoj sobi, bez snage pritisnula kvaku, zaključala za sobom vrata i u mraku se oslonila leđima na njih. Tu i tamo je još koji usamljeni zvuk trube presijecao noć, ali sada je, u otprilike pola tri, grad napokon počeo pronalaziti svoj mir. Otišla je do prozora, otvorila oba krila i pustila zrak u sobu. Odjedanput je zavidjela Amerikanki koja će sutra odletjeti odavde.
Zatim je sjela na rub kreveta, zurila u tminu i čekala da se nešto dogodi. Ali nije se dogodilo ništa. Samo je lupanje njezinih sljepoočnica postajalo sve glasnije i glasnije. Loco. Loco. Loco.

5


„Sí?„
„Señor Ortmann?"
„Si? Quién es?"
„Smijem li govoriti na njemačkom?"
Stanka.
„Da, izvolite. Tko je to?"
Pravilan standardni njemački. Glas je odavao nepovjerenje.
„Ne poznajete me. Zovem se Giulietta Battin. Iz Berlina."
Stanka.
„Što mogu učiniti za vas?"
„Oprostite, molim vas, što vas uznemirujem. Riječ je o Damiánu Alsini, vašemu nekadašnjem učeniku. Htjela sam vas pitati znate li možda kako bih mogla doći do njega?"
Stotinu je puta u glavi ponovila te rečenice, a ipak su sada zvučale pogrešno, sumnjivo.
Stanka.
„Otkuda vam moj broj?"
„Iz telefonskog imenika. Nekoliko sam dana u Buenos Airesu, poslovno. Do prije nekoliko godina Damián i ja smo bili prijatelji preko pisama, ali kontakt se izgubio. Njegova posljednja adresa i telefonski broj nisu više aktualni, a vi ste jedina osoba od koje ga mogu početi tražiti, a koje se još sjećam. Katkada je spominjao svojega učitelja njemačkoga, gospodina Ortmanna, i tako sam vas jednostavno potražila u telefonskom imeniku. Vi poznajete Damiána, zar ne? ... Damiána Alsinu?"
Stanka.
Čula je kako je netko na drugome kraju veze stavio ruku preko slušalice. Do nje su kroz telefon dopirali zagušeni glasovi, koji kao da su dolazili iz velike daljine, brzo izgovoreni dijelovi razgovora na španjolskome. Ženski glas. Zatim je čula škljocaj u vezi, i vratio se muški glas.
„Kako ste se rekli da se zovete?"
„Battin. Giulietta Battin."
„I zovete me iz Buenos Airesa?"
„Da. Iz svojeg hotela."
Neka je druga osoba prisluškivala telefon. Giulietta je mogla čuti njezino disanje.
„Oprostite", nastavila je, „znam, da je pomalo nepristojno što vas jednostavno tako zovem, mislila sam samo da možda znate kako bih mogla doći do njega. Žao mi je. Samo sam nekoliko dana ovdje i mislila sam da bi se mogao veseliti da me sretne. Ali nije to toliko važno. Oprostite mi na smetnji."
„Ne, ne. Pričekajte. Kako se zove vaš hotel?"
Rekla mu je ime.
„Koji broj?"
„Mislite li kućni broj?"
„Ne. Vaš telefonski broj."
Pročitala je telefonski broj hotela s posjetnice.
„Mogu li vas odmah ponovno nazvati?"
Giulietta je potvrdila i spustila slušalicu. Duboko je udahnula i vratila telefon na noćni stolić.
Bila je budna od šest sati, ležala je kao skamenjena u krevetu, zurila u strop i razmišljala o tome što bi danas uopće trebala napraviti. Ispod njezina prozora ležao je divovski grad koji je trebalo istražiti, no hoće li je to dovesti bliže Damiánu? Morala je nešto moći učiniti kako bi saznala njegovu adresu. Sutra je bio onaj plesni događaj na kojem će možda susresti nekoga tko ga bi ga mogao poznati. Ali zar je trebala dopustiti da današnji dan prođe, a da ne učini ništa? Ustala je, odgurnula krevet od zida i napravila nekoliko vježbi istezanja. Odmah je osjetila što su učinila tri dana bez treninga i zapljusnuo ju je val panike. Što je tu uopće radila? Tjedan bez plesa bilo je već dovoljno loše, ali uopće ne trenirati bilo je ravno katastrofi.
Primila se za rub kreveta, prešla u demi-plié, držeći slobodnu ruku u drugome položaju i okrenula glavu na stranu. Imala je upravo dovoljno mjesta i nekoliko minuta poslije bila je već kod prvih battements tendus. To joj je oduvijek bilo utočište. U pravilnosti te vježbe bez traga se gubio kaos svijeta koji ju je okruživao. Kod svakog je pokreta osjećala otpor svojih mišića, tromost svojeg mehanizmi za kretanje, koji je, kao već nebrojene put do tada, tek postupno popuštao pritisku njezine volje. Bila je ovisna o ovome doživljaju. Nadilaziti ovu granicu, činio ju je euforičnom. Trenirala je kao da je u transu, a kada se vratila iz te obamrlosti, raspolagala je nekim drugim tijelom i mnogo optimističnijim raspoloženjem. Inače nikada ne bi skupila hrabrosti nazvati onaj telefonski broj.
Sada je sjedila pokraj aparata i nervozno grickala usnice. Razgovor je protekao i više nego čudnovato. Lagala je. Ali što je već mogla navesti kao objašnjenje? Nije dolazilo u obzir da ispriča cijelu priču. I tako je bilo malo vjerojatno da će bivši učitelj znati nešto o tome gdje se nalazi jedan od njegovih mnogobrojnih nekadašnjih učenika. Čemu se uopće nadala od toga razgovora? Razgovarati s nekime u ovome gradu tko je razumio njezin jezik? I to je bilo nešto. Uopće s nekime razgovarati. Situacija joj je narasla preko glave. Nikada još nije bila toliko usamljena.
Telefon je zazvonio.
„Da!"
„Gospođo Battin. Biste li mogli danas doći do škole? Tako otprilike u četrnaest sati? Bi li vam to odgovaralo?"
„Da, vrlo rado. Vrlo ste ljubazni."
„Školska zgrada nije daleko od vašega hotela. Imate li nešto za pisanje, objasnit ću vam put."
Glas, koji joj je opisivao put, sada je bio ljubazniji. Nije sasvim izgubio nepovjerenje, ali je muškarac očito bio zainteresiran da se susretne s njome, jer opis puta bio je gotovo pretjerano iscrpan.
„Dođite oko četrnaest sati i recite na ulazu da vas očekujem. Oni će me onda obavijestiti i ja ću doći po vas. Dogovoreno?"
„Da. Mnogo hvala."
„Govorite li španjolski?"
„Ne, nažalost ne."
„Dobro, onda na prijmu samo recite moje ime."
„Tako ću učiniti. Hvala."
„Kada ste posljednji put nešto čuli o Damiánu?"
Pitanje je došlo potpuno neočekivano.
„Prije dvije godine", slagala je.
Tišina.
„A njegovali ste prijateljstvo preko pisama? Na njemačkome?"
„Da."
„Je li tada već konačno shvatio sz-pravilo?"
Postala je nervozna. Nije se mogla riješiti osjećaja da joj muškarac s druge strane linije uopće nije vjerovao. Ali unatoč tomu htio se sastati s njome. No, zašto ju je sada počeo ispitivati?
„Njegova su pisma bila gotovo bez greške”, odvratila je, „ali ne znam koliko dugo mu je trebao da ih sastavi. Imate li još kontakt s njime?" Tišina.
„Ne, ne bi se moglo reći. Ali, možda vam ipak mogu pomoći. Očekujem vas u dva u Colegio Nacional. Molim vas, budite točni."
Tu je iz njega na vidjelo izašao učitelj. Ili još bolje: učitelj njemačkog. Ljubazno je zahvalila i spustila slušalicu. Gospodin Ortmann iz Bottropa. Koliko je već ovdje dugo živio, pitala se.

6


Cijelo je jutro besciljno lutala. Nakon nedjeljne praznine i poslijepodnevne prenapučenosti, grad se jutros prvi put činio normalnim, posve podnošljiva kaosa automobila, autobusa i pješaka. Više je puta vidjela mlade muškarce koji su balansirali među vozilima u zastoju s velikim poslužavnicima sa šalicama kave iz kojih se dimilo, što su ih vjerojatno dostavljati u nekakve urede. Promatrala je lica ljudi, njihovu odjeću, način ponašanja, no nije se mogla odlučiti bi li joj se sve to trebalo činiti stranim ili prisnim. Barem je u tome čudnovati turistički vodič imao pravo. Grad i njegovi stanovnici djelovali su vrlo europski. Jedina se razlika sastojala u teško pojmljivim sitnicama, koje je primijetila već na odjeći ljudi u zračnoj luci Ria. Staromodno nije bila prava riječ. Činilo se samo da je vrijeme ovdje protjecalo ponešto svojeglavije. Možda je na zemlji također postojalo tako nešto kao teorija relativiteta za vrijeme koje je, eto, nešto sporije prolazilo, što ste se udaljeniji od središta moći i mode kretali kroz desetljeće ili stoljeće? Katkad ju je začudio neki detalj na nekoj zgradi, neki erker ili reljefni ukras, koji su se jednako tako mogli zamisliti u Berlinu ili Parizu. Također mramorni stolovi u kafićima, stolci, svjetiljke i šalice za kavu, sve se to doimalo toliko poznato kao da su ovaj grad prije mnogo godina potpuno prenijeli iz Europe i samo tu i tamo neki izvorni dio zamijenili lokalnim proizvodom.
Bili su joj naporni pogledi muškaraca koji kao da nisu imali obzira. Što su joj govorili kada su nametljivo hodali pokraj nje nekoliko metara, nije znala. Ali već je boja glasa kojom su dobacivali primjedbe govorila sve. Jedan je nepristojno imitirao mljackajuće poljupce za njome i čak je uhvatio za ruku. Odmah je reagirala i glasno je na njega povikala na njemačkome. Bio je toliko iznenađen da ju je istog trenutka pustio na miru, ali se ipak još dva puta okrenuo za njom. Trebalo joj je neko vrijeme da se oporavi od šoka. Ovdašnji muškarci bili su poput proklete kuge.
Odvezla se podzemnom željeznicom u središte grada. Mali je dječak hodao gore dolje po vagonu i nudio na prodaju buketiće jasmina. Nitko se na njega nije obazirao. Bilo je usko i vruće. Tijela su bila blizu jedna drugima, ali činilo se da to nikoga ne smeta. Giulietta je instinktivno oponašala druge žene i izbjegavala svaki kontakt očima. Osjećala je kako ju se promatra. To se nije dalo promijeniti. Učinila je što je mogla, kosu je nosila skupljenu na vrhu tjemena, sunčan naočale, visoko zatvorenu bluzu, koja je preko njezinih prsa padala široko i ne ocrtavajući obrise njezina tijela, široke ljetne hlače i sportske lanene cipele. Ali nije mogla skriti lice i vrat, a pogotovo ne, naravno, držanje. Znala je da njezino držanje privlači muškarce. Čak i prije nego što bi ugledali njezino lice, već bi je zamijetili. I samo bi malen broj ponovno odvratio pogled.
Vožnja, na sreću, nije dugo trajala. Požurila se da iz podzemlja ponovno dođe na ulice i odšetala je do staroga dijela grada. Zbog teške vrućine, četvrt se gotovo potpuno bila ispraznila. Ono malo trgovina pokraj kojih je prošla, bile su malene i otrcane, stambene su zgrade bile oronule jednolične. Iznenadila ju je jedna lijepa crkva iza ograde od kovanog željeza. Iza nje su slijedile gradske kuće s dva ili tri kata, koje su nekada prije ovoj četvrti vjerojatno davale sasvim drukčije obilježje. Giulietta je zastala proučavajući trošna pročelja, visoka prozorska krila, lijepo izrađene frizove ispod balkona, koji su se trusili, te slijepa mjesta s kojih su otpali reljefni ukrasi. Ako bi se zauzeo ispravan položaj još se moglo naslutiti kako je to ovdje nekada bilo, no samo što bi se udaljili nekoliko koraka, lijepa se iluzija raspršila.
Kratko prije nego što je dospjela do Avenide Independencia, pozornost su joj počele privlačiti zidne slikarije. Grafiti – poruke na zidovima koje prije gotovo i nije primjećivala, no sada su se na zidovima odjedanput počele pojavljivati i fotografije. Većina ih je prikazivala snimke portreta mladih djevojaka i muškaraca. Snimke su podsjećale na fotografije iz putovnica. Ljudi koji su na njima bili prikazani činili su se jako mladi. Neki su prijateljski gledali u kameru. Drugi su odsutno gledali u stranu. Ispod fotografija bila su napisana imena. Na jednome plakatu, koji je već bio poprilično izblijedio od vremena, stotine su tih fotografija bile tako sastavljene da je njihov ukupni dojam davao sliku mrtvačke glave. Ispod je blijedocrvenim slovima pisalo: No hay perdón! Giulietta je zastala i proučavala taj neobični plakat. Tko su bili ti mladi ljudi? Prišla je bliže i pomnije promotrila neka lica. Fotografije su morale biti nešto starije. Frizure, košulje i bluze pomalo su podsjećale na sedamdesete godine. Mladi su ljudi nalikovali na studente iz vremena studentskog pokreta '68. Dolčevite. Naočale rožnata okvira. Paž frizure.
Od te se gradske četvrti pomalo ježila, no istodobno ju je počela očaravati. Idući je odsječak ulice još djelovao pomalo propalo, no malo pomalo četvrt je postajala sve živopisnija. Zgrade su se pretvarale u dvokatnice i trokatnice. Neke starije zgrade bile su obnovljen. Maleni restorani izmjenjivali su se s trgovinama antikviteta, u čijim se izlozima napokon potvrdilo otkuda je potjecao izgubljeni sjaj. Većina izloženih predmeta izgledala je kao da potječe s potopljenog jedrenjaka bogatih Europljana iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. Bili su tamo set za čaj, štapovi za šetanje sa srebrnim drškama, pa čak i gajde. Od kutija za šešire i kožnih kovčega veličine ormara, preko lustera i tamnosmeđih drvenih skija, sve do igli za šešire i francuskih bočica za parfeme: oko svakoga je predmeta lebdjela aura staroga svijeta.
Ulica se ulijevala na zgodan trg. Ispred okolnih kafića bili su postavljeni stolci i stolovi. No, čak i pod zaštitom suncobrana podnevna je vrućina sada bila nepodnošljiva. Većina je stolova bila napuštena. Plaza Dorrego, pročitala je Giulietta s ploče.
Ušla je u kafić i naručila espresso kavu. Pitanje koje joj je postavio konobar nije razumjela pa je samo dva puta kimnula glavom i nadala se da će dobiti neku vrstu kave. Nedugo nakon toga konobar se ponovno pojavio, zaista ispred nje stavio malu kavu, no tada nije otišao nego je počeo ispred nje na stol postavljati mnoge dodatke: najprije se pojavio mali tanjurić sa sićušnim kroasanom i komadićem kolača u minijaturnoj verziji, zatim čašica s tučenim vrhnjem, još jedna čašica s narančinim sokom, pa treća čašica s čačkalicama za zube, bijeli porculanski vrčić sa zapjenjenim, vrućim mlijekom, posipač s cimetom, još jedna šalica sa šećerom i sladilom, posljednja čašica s vodom te dvije brižljivo presavinute papirnate salvete. Giulietta se nesigurno nasmiješila, no konobar nije trepnuo okom nego je još negdje na mramornome stoliću pronašao mjesta za mali, zaobljeni stalak od aluminija iz kojeg je stršio šiljak koji je još savjesno gurnuo ispred nje, prije nego što je na njega nataknuo račun.
Giulietta je zadivljeno proučavala taj ritual posluživanja kave ispred sebe na stolu. Probala je cimet, bacila pogled na račun koji nije bio veći od cijene koja je u jelovniku bila navedena samo za espresso, zanemarila vrhnje i u šalicu s kavom pažljivo stavila malo pjene od mlijeka. Kakav grad!
To da je bila na San Telmu i da je trg pred njezinim očima nedjeljom bio domaćin omiljenom sajmu antikviteta, već je pročitala u podzemnoj željeznici. Sada je iz svojeg turističkog vodiča saznala da se ovdje na ulici, uz to, plesao tango. Kao i obično, poglavlje je završilo negativno jer se spominje da su cijene antikviteta apsurdno visoke te da je spektakl s tangom potpuno turistički i izvrsna prilika da vam džepari ukradu lisnice. Ponovno se vratila na poglavlje o San Telmu i saznala da je taj pomalo oronuo dio grada u središtu Buenos Airesa nekada bio omiljeno mjesto stanovanja bogatoga višeg sloja. Epidemija žute groznice u devetnaestome stoljeću natjerala je stanovnike u masovni bijeg. Tko je god mogao preselio se u dio Buenos Airesa koji bi danas otprilike odgovarao četvrti Palermo, a koji je bio na većoj nadmorskoj visini i bio je siguran od poplava. San Telmo je naselilo siromašno stanovništvo iz lučke četvrti La Boce. Do danas nije odlučeno što treba učiniti s tim neurednim dijelom grada u središtu Buenos Airesa.
Ono što ju je šokiralo pisalo je u idućem odsječku.
„Fotografije takozvanih nestalih, koji u San Telmu uvijek iznova ukrašavaju zidove kuća, podsjećaju posjetitelja na to da Argentina drži tužan rekord kad je riječ o masovnim ubojicama i sadističkim psihopatima koji su na slobodi. Rijetko je koji pomagač argentinskog državnog terorizma koji je između 1976. i 1983., prema procjenama, sudjelovao u ubojstvima trideset tisuća ljudi ikada za to optužen. Nemali broj počinitelja danas živi u kućama onih koje su tada pod zaštitom vojne diktature najprije ucijeniti, a zatim i ubili. Oni koji su preživjeli te državne koncentracijske logore i logore za mučenje mogu računati na to da će svoje tadašnje mučitelje susresti na ulici. Mogućnosti za pravno djelovanje više nema, sve od zakona o pomilovanju koji je donio predsjednik Menem. Majke i bake tih nestalih, koji su većinom bili dobi između dvadeset i trideset godina, do danas svaki četvrtak poslijepodne na Plazi de Mayo uzalud hodaju u krug ispred zgrade vlade kako bi tražili pravdu za svoju djecu i unuke koje je država otela, mučila i pogubila. U narodu ih s ljubavlju zovu las locas, luđakinje."
Las locas. El loco.
Giulietta je naslonila glavu na drveni okvir i gledala u listove rotora na stropnome ventilatoru. Obrisala je znoj s čela i umorno dala znak konobaru da bi još rado popila čašu vode. Počela je mrziti tu knjigu. Godina 1976. Tada se još uopće nije bila rodila. Nije znala zašto je ovdje postojala vojna diktatura. Ako je htjela biti iskrena, zapravo uopće ništa nije znala o ovoj zemlji ni o ostalim zemljama u regiji. Brazil, Čile, Paragvaj, Urugvaj. Njezine asocijacije na njih bile su smotana mješavina dojmova s putovanja prijatelja i poznanika – i novinskih vijesti koje su njoj bile toliko slične da katkad nije znala na koju su se od spomenutih zemalja odnosile. O Čileu se trenutačno zbog Pinochetova uhićenja mnogo pisalo u novinama. Uz to su Čileanci u progonstvu u Berlinu uvijek bili vrlo aktivni. To je u obliku letaka i mnogobrojnih poziva na dobrotvorne koncerte za udruženja za ljudska prava doprlo čak i do, od svijeta udaljenih, prostorija njezine baletne škole. Za ime Allende bila je čula. I nekada je čak pogledala film o nekome Amerikancu čiji je sin ubijen tijekom ustanka u Čileu. Svatko je vidio slike nogometnog stadiona u Santiago de Chileu, koji su pretvorili u masovni zatvor. Ali s Argentinom nije povezivala nikakve dojmove takve vrste.
Evita. Tango. Maradona.
To je bilo sve što joj je najprije palo na pamet vezano za Argentinu. Poznati plesač Béjart potjecao je odavde. Ali sliku tih majki s bijelim rupcima na glavama, koje na nekome trgu hodaju ukrug, negdje je bila vidjela. Nije više znala kada i gdje. Ali bila je to jedna od onih slika kojih se sada prisjećala, sjenoviti déjâ vu, poput svih televizijskih sjećanja te vrste.
Las locas.

7


Na kraju je uzela taksi do škole. Automobil je na sreću imao rashladni uređaj i bila je sretna da se pred tim gospodinom Ortmannom neće pojaviti potpuno znojna. Koliko bi dugo moglo trajati dok se njezina priča o navodnome prijateljstvu putem pisama s Damiánom ne zaplete u beskrajan i nerazmrsiv čvor laži? Više uopće nije bila razmišljala o svojoj maloj priči, koju mu je ispričala. Ni o tome zašto je zapravo bila u Buenos Airesu, ni o svojem kontaktu s Damiánom. No prije nego što je i stigla uopće što smisliti, automobil se zaustavio ispred dojmljive neoklasicističke građevine koja je zauzimala cijeli blok zgrada. Nekoliko drveća, koja su bila ispred nje, pružala su ugodnu sjenu. Nastava je očito upravo završila jer je iz zgrade navrla rijeka učenica i učenika. Zakasnila je pet minuta. Bacila je samo brz pogled na raskošno pročelje i požurila se uza stube do ulaza. Ali tada je ipak zastala na trenutak. Ova je škola imala ulaznu dvoranu koje se ne bi posramio nijedan muzej. Visoki su se stupovi uzdizali do stropa. Moćne kamene stube prekrivene crvenim tepisima vodile su na gornje katove. Prije nego što je Giulietta ipak uspjela napraviti još jedan korak u zgradu, pozivom ju je zaustavio čuvar pokraj ulazne dvorane.
„Aqui no puede entrar."
„Sorry?"
„Aqui no puede entrar", ponovio je muškarac i neljubazno je pogledao. Tada je prstom pokazao prema izlazu.
Sjedio je za drvenim stolom na kojem su bile nekakve bilježnice. U jednome kutu stola bio je zalijepljen telefonski popis. Pokraj njega stajao je telefon.
Prišla je stolu i rekla samo: „Señor Ortmann, por favor?"
Spornen njegova imena djelovao je učinkovito. Muškarčevo se lice odmah razlilo u široki smiješak, kroz koji je pokušavao naknadno ublažiti svoje prijašnje neljubazno ponašanje. Giulietta nije razumjela ni riječi od onoga što je uz to još govorio, samo je zadovoljno ustvrdila da je na telefonu birao broj i nešto nejasno govorio u slušalicu.
Manje od dvije minute poslije stubama se spustio visok, mršav muškarac. Još iz daljine je nije ispuštao iz pogleda, tako da joj nije bilo moguće promatrati ga a da na njegov ispitivački pogled ne odgovori jednakim takvim pogledom, što bi bilo vrlo nepristojno. Zbog toga je čekala da joj pride bliže i tek mu je tada uputila pogled pun iščekivanja.
Sada je vidjela da muškarac nije bio mršav, nego sama kost i koža. Njegovo je lice bilo uvenulo. Ispod kože na njegovu širokom čelu migoljile su jasno vidljive žilice. Njegova sijeda kosa bila je nemarno uređena, što bi odavalo dojam smušenosti da nije bilo tih plavih očiju koje su zračile gotovo poput dvaju stranih tijela na njegovu licu, koje je pak pomalo djelovalo zagasito i razočarano. Suprotnost između slabokrvnosti lica, tankoga nosa i uskih usana te intenzivnosti tih očiju upravo je zaprepaštavala. Ostatak njegove pojave nalazio se u hlačama, košulji i sakou, čija se je usklađenost boja kretala od hrabre do posve promašene možda bila rezultat previše užurbanog spremanja za posao. Ali daljnjih se opažanja mogla poštedjeti, jer je gospodin Ortmann nedvojbeno bio jedan od onih ljudi kod kojih je vanjština toliko malo o njima govorila kao vrata trezora o njegovu sadržaju.
Kada se stao ispred nje i pružio joj ruku vidjela je da je gotovo za glavu viši od nje.
„Gospođo Battin? Dobrodošli."
Je li zaista tako mislio, bilo je upitno. U svakome se slučaju muškarac nije smiješio.
„Dobar dan."
„Idemo li u moj ured?"
Odmah je koraknuo u stranu i pokazao prema stubištu.
„Danas je poprilično vruće, zar ne? Jeste li lako pronašli put do ovamo?"
„Da, hvala. Vrlo je ljubazno od vas što ste izdvojili vremena za mene."
Sada su jedno uz drugo hodali prema stubama. Nekoliko je učenika sramežljivo pozdravilo profesora, a zatim znatiželjno zaškiljilo u njezinu smjeru.
„Školska je godina skoro pri kraju. Ispiti su gotovo završili. Imate sreće. Idući tjedan ovdje više nikoga ne biste pronašli."
„Ah", rekla je Giulietta iznenađeno.
„Školska godina ovdje traje od veljače do studenog. Nakon toga je prevruće za učenje. Koliko dugo ostajete u gradu?"
„Samo još nekoliko dana. Imam let natrag u subotu."
„No, onda ćete biti pošteđeni onih najgorih dana. Ovdje idemo gore, izvolite."
Veličanstvenost ulazne dvorane nastavljala se i na prvome kam. Hodali su širokim prolazom. Visoki su prozori gledali prema dvama zatvorenim dvorištima. Jedno od njih bilo je ukrašeno lijepim kamenim zdencem. Prije nego što su dospjeli do stuba, koje su vodile na idući kat, prošli su pokraj knjižnice. Giulietta ju je u prolazu mogla samo letimice pogledati, no ono što je tamo ugledala samo ju je još više začudilo. Regali za knjige ukrašeni rezbarijama, što su dosezali sve do stropa, i pisaći stolovi s nagnutom površinom za pisanje i zelenim kožnim dijelovima bolje bi odgovarali kakvoj samostanskoj školi ili dvorskoj knjižnici nego gimnaziji. Kada je nedugo nakon toga došla u prostoriju za učitelje napokon joj je postalo jasno da je ova škola morala biti nešto posebno. Zbornica nije samo imala dimenzije dvorane za primanja, nego je to nekada prije zaista i morala biti njezina uloga. Giulietta je s čuđenjem promatrala visok strop s reljefnim ukrasima i drvene ploče kojima su bili prekriveni svi zidovi u toj prostoriji. Njih su ukrašavale goleme slike na kojima su bili prikazi divljih i neobičnih krajolika. Prostorijom je dominirao golemi stol s dvadeset ili trideset stolica. Posvuda su bili papiri, knjige, fotokopije i razni drugi materijali. Bilo je tu i drugih, manjih radnih stolova, no oni nisu bili zauzeti. Za velikim je stolom sjedilo nekoliko učitelja zadubljenih u svoj posao. U svakome slučaju nisu reagirali na dolazak Giuliette i gospodina Ortmanna. Kroz, zbog vrućine i sunčeve svjetlosti, zatvorene prozorske kapke dopirala je prigušena buka s ulice.
Gospodin Ortmann slijedio je Giuliettin pogled prema slikama i tiho rekao: „To je Patagonija. Prekrasan krajolik. Gotovo kao u Alpama. I nažalost, gotovo jednako tako daleko. Hoću reći, naravno da pretjerujem."
Giulietta nije znala kako bi odgovorila, ali on ju je već vodio učiteljskom sobom prema malenoj prostoriji, zamolio je da uđe, ponovno zatvorio vrata i dao joj znak da sjedne na jednu od dviju fotelja. Samo što je sjela, njegove su se prodorne oči ponovno zagledale u nju. Bio je to samo jedan kratak trenutak. Što je bio uzrok tome pogledu, je li to bio njezin izgled? No, više joj se činilo kao da su te oči tražile nešto iza njezina lica i htjele pogledati što je skrivala u glavi.
„Živite li već dugo u Argentini?", pitala je Giulietta.
„Ovdje sam roden. Nije li vam Damián o tome pisao?"
„Ne. Samo je nekoliko puta spomenuo vaše ime i to da ste bili njegov učitelj njemačkog."
Okrenuo se, izvadio bocu vode iz malog hladnjaka u kutu prostorije, s police skinuo dvije čaše, sjeo i napunio ih vodom.
„I vi ste vjerojatno žedni, nije li tako?"
„Da, hvala."
Nije trebala ovamo doći. Bože moj, kako je ova situacija bila neugodna. Onaj muškarac tamo zbog nekog je razloga prema njoj bio izrazito sumnjičav. Zar mu je jednostavno trebala reći istinu? Ali sada se gospodin Ortmann odjedanput malo opustio.
„Moji su se roditelji iselili prije nego što je počeo Drugi svjetski rat", rekao je. „Imali su trgovinu s tepisima u Bottropu. Moja je majka bila Židovka. Konkurentska trgovina na trgu pripadala je Nijemcima. Nakon Kristalne noći više nije postojala trgovina mojih roditelja. Spaljena je. Ipak su, na sreću, preživjeli. Ali takve priče sigurno poznajete iz povijesnih knjiga."
Je li u njegovu glasu bilo poruge?
„Ipak, uvijek je drukčije razgovarati s nekim tko je tim događajima bio neposredno pogoden."
„Tu imate pravo. Rekli ste da dolazite iz Berlina?"
„Da."
„Je li se mnogo promijenio od pada Zida?"
„Postao je to potpuno drugi grad."
„Bolji ili lošiji?"
„Ovisi o tome koga pitate."
„Istočne Nijemce ili Zapadne Nijemce?", pitao je i prvi se put pomalo nasmiješio.
Giulietta je uzela gutljaj vode i zatim rekla: „Ne. Pesimiste ili optimiste. A njih ima posvuda. Poznajete li Berlin?"
„Samo Zapadni Berlin", odgovorio je, „posljednji sam put u Njemačkoj bio 1985."
Zanijemio je i ponovno usmjerio onaj iritantan pogled prema njoj. „Ali, recite mi", tada je nastavio, „što vas je dovelo u Buenos Aires?"
Sada će sve izaći na vidjelo. Znala je da će joj postaviti to pitanje.
„Seminar kod jednog istaknutog umjetnika", rekla je brzo. „Na Teatro Colón. Ja sam plesačica baleta."
Prvi put tijekom toga razgovora Giulietta se više nije osjećala u defenzivi. Ortmann se na trenutak činio iznenađenim. Zatim je njegovim licem na trenutak preletio izraz nevjerice, prije nego što se ponovno zatvorilo.
„Doletjela ste iz Berlina sve do Buenos Airesa kako biste sudjelovali u nastavi baleta?"
„Nije to bilo kakva nastava. Poznajete li balet?"
Ortmann je zaklimao glavom. „Ne. Nažalost, ne."
„Onda vam ni ime učitelja neće mnogo značiti. Reći ću to ovako: tko ima sreće da mu se dopusti sudjelovati u nastavi s tim umjetnikom taj će, u najgorem slučaju, letjeti i od Chicaga do Sydneya samo kako bi mogao sudjelovati. Bio je to dar mojih roditelja za položen ispit. Zbog toga sam deset dana ovdje."
Bože moj, nadala se da ovaj čovjek to sve neće i provjeriti. Morala je brzo promijeniti temu.
„Jeste li zapravo ikada vidjeli Damiána kako pleše?", nastavila je.
Bio je to drugi put da je on nakratko izgubio prisebnost.
„Damiána? Kako pleše?", pitao je s nevjericom. Njegov suzdržan i sumnjičav izraz lica ustupio je mjesto potpunoj zaprepaštenosti. „Zašto kako pleše?"
„Pa, Damián je plesač tanga", odgovorila je Giulietta mirno, ne bez neke određene zadovoljštine, što je poljuljala sigurnost toga čovjeka. Sigurno, ono što je ovdje činila, nije bilo primjeren. Lagala mu je. Ali da je Damián bio plesač tanga, to je bila istina. Barem se to nije moglo osporiti. Muškarac ispred nje, u svojoj fotelji, doimao se kao da je od iznenađenja izgubio dah. Dakle, potpuno je uzaludno bila došla ovamo. On uopće ništa nije znao o Damiánu, očito ga već godinama nije vidio i nije čak čuo što je on postao. Kako bi onda mogao znati gdje bi ga mogla naći. Ali, zašto se onda uopće htio sastati s njom?
„Niste to znali? I to je bio jedan od razloga zašto sam ga htjela susresti", nastavila je. „Vi, dakle, ne znate kako bih do njega mogla doći?"
Muškarac je zaklimao glavom. „Ne. Ne znam to."
Nakon toga je nastala neugodna stanka. Činilo se da je gospodin Ortmann sada potpuno zbunjen. Gledao ju je kao da mu je priznala kakvu strašnu istinu, u koju jednostavno nije mogao vjerovati. Situacija je postala nepodnošljiva. Ona se nesigurno nasmiješila, ustala i rekla: „Ta, onda, to je šteta. Ali, svejedno vam mnogo hvala što ste me primili."
Šutke ju je gledao.
„Sigurno imate mnogo posla", nastavila je, „a i ja se uskoro moram vratiti u kazalište." Pružila mu je ruku. On je također ustao, bez odgovora otišao do svojega pisaćeg stola koji je bio iza njega i posegnuo za dosjeom koji je tamo bio.
„Pogledao sam po starim dokumentima i pronašao adresu njegovih roditelja", rekao je. „Oni će vam sigurno moći reći gdje je Damián. Njegov je otac od posljednjih izbora vrlo zaposlen čovjek, ali sigurno ćete doći do njegove majke. To su školovani ljudi. Mislim da ćete s njima moći razgovarati na engleskome. Ovdje je adresa."
Odlijepio je jedan od onih samoljepljivih žutih papirića s korica dosjea i dao joj ga. Ona je bacila pogled na papirić i spremila ga. „Hvala, to je vrlo ljubazno od vas."
„Nema na čemu", odgovorio je. „I oprostite što sam vas zbog ovoga naručio da dođete ovamo, ali vaša je moga bila pomalo neobična, zbog toga sam najprije htio dobiti dojam o vama, prije nego što vam dam adresu. Nadam se da me možete razumjeti."
„Jasno", rekla je, „i ja bih tako postupila."
„Znate, ovo je komplicirana zemlja ..."
„Aha ...?"
... a obitelj Alsina nije obična obitelj. Damián je neobičan mladić, hoću reći, danas je već vjerojatno mladi muškarac. Ako ga još susretnete, pozdravite ga, molim vas, od mene."
„Sigurno, učinit ću to."
„Plesač tanga, rekli ste."
Giluietta je klimnula glavom. „Tako mi je barem pisao."
„Kada ste imali posljednji kontakt s njime?"
„U ljeto 1997., dakle, kolovozu ili rujnu, vjerujem."
Sada ovdje gotovo nije više mogla izdržati. Osjećala je grudu u želucu. Trebalo joj je dosta truda da se smiri. Zašto je lagala ovome muškarcu? Naravno da je bio sumnjičav. Namjere su joj mogle biti zle. No, ujedno je bila vrlo razočarana proteklim razgovorom. Što je uopće od njega očekivala?
„Neobično”, rekao je ovaj muškarac. „Znate li da je Damián prijevremeno napustio školu? Često sam se pitao, zašto? Bio je vrlo nadaren, morate znati. Ali da je navodno postao plesač, to me ipak poprilično iznenađuje. Hoću reći, bio je gotovo potpuna suprotnost jednog ... da, kako da to kažem?"
Zatresla je glavom, nije ga razumjela.
„Možda je to bila samo faza", predložila je Giulietta i razmišljala još samo o tome kako će što brže izaći iz ove prostorije. No, gospodin Ortmann je, činilo se, odjedanput imao veliko zanimanje za ovaj razgovor. Ne brinući se o tome što je ona već ustala, ponovno je sjeo u svoj naslonjač.
...vidite, već sam tada čuo za njega, jer je osvojio onu nagradu iz astronomije." Govorio je, bez podizanja pogleda, kao da misli na glas. Zatim je, nakon kratke stanke, podignuo pogled prema njoj i nastavio: „Već ste vjerojatno primijetili da ovo nije obična gimnazija. Ovo je elitna škola u koju ne možete ući čak ni uz novac i veze. Da bi vas primili morate položiti teške ispite, a ako ovdje maturirate možete studirati na svim fakultetima u gradu i ne trebate polagati prijamni ispit. Ali, molim vas, sjednite još trenutak, ili se već morate vratiti u kazalište?"
Giulietta je pogledala na sati pretvarala se kao da razmišlja, zatim je sjela i rekla: „Nešto vremena još imam."
„Damián", nastavio je, „je već bio poznat u školi i prije nego što je počeo pohađati nastavu njemačkoga jezika kod mene. Učitelj matematike o njemu je zaneseno pričao. Ovdje u tavanskim prostorijama postoji prava zvjezdarnica i stalno imamo skupine učenika koje sudjeluju na međunarodnim natječajima. Godine 1991. Damián je bio u jednoj takvoj skupini. Riječ je bila o kretanju Jupiterovih mjeseca. Ja se u to ne razumijem, ali skupina je osvojila prvo mjesto. Učitelj matematike rekao mi je da je Damián bio najviše zaslužan za rješavanje teških jednadžbi. Bio je uzoran učenik. Godinu poslije odjedanput je počeo izostajati s nastave. Pretpostavljali smo da se dosađivao i da je htio postati ,libre' ..."
„Libre?"
„Ovdje se ne mora dolaziti na nastavu. Tko želi može se upisati kao kako se to kaže ... slobodnjak, kada učenik ide u školu otvorenog tipa kaže li se tako?"
„Ne." Giulietta se morala nasmijati. „Tako se zovu oni zatvorenici, vjerujem, koji preko dana smiju napustiti zatvor."
„Naravno. Moj njemački nije više dobar kao što je bio. Dakle, vi razumijete što hoću reći?"
Taj se čovjek malo pomalo pretvarao u nekog posve drugog. Njegovo je lice odjedanput djelovalo živahno. Giulietta za to nije imala objašnjenja, ali dok ga je slušala polako joj je postajalo jasno. Učitelj je, činilo se, Damiána jako volio. Bi li inače tako pričao o njemu, sjećao se takvih pojedinosti? I zašto je njegovo nepovjerenje odjedanput nestalo? Zašto joj je sve to pričao? Shvatila je to tek pred kraj: i on je imao isti problem kao i ona sama. Damián mu je bio potpuna zagonetka.
...jednostavno više nije dolazio na nastavu. Samo je k meni još dolazio određeno vrijeme. Ostali su me učitelji čak u jednome trenutku pitali, znam li što se s njime dogada. Ali nisam imao pojma i nisam vidio razloga miješati se u njegove stvari. Konačno, sudjelovanje na nastavi njemačkog bilo je dobrovoljno. Ja čak i ne znam zašto ga je učio. Pretpostavljao sam da mu je to bio intelektualni izazov. I sami ste rekli da su njegova pisma bila bez grešaka. Sve je ostalo zanemario i učio još samo njemački. Znam da se jako posvađao sa svojim roditeljima. Nakon toga je neko vrijeme sve bilo u redu, a onda ga više uopće nije bilo, čak ni na nastavi njemačkog. Krajem 1992. nije se pojavio na ispitima pa je isključen iz škole. Od tada više nisam čuo ništa o njemu. Ali posljednje što bih očekivao jest ono što ste mi danas rekli. Plesač tanga ..."
Zatresao je glavom.
„Nikada ne možete znati što se u čovjeku skriva, zar ne?"
Giulietta je slušala u nevjerici. Matematika? Astronomija? Uzoran učenik? Nije bilo moguće da su razgovarali o istoj osobi. U sebi je izračunala. 1992. Tada je imao šesnaest godina. Dvije godine poslije osvojio je Nieves. Lako je mogla zamisliti što je značilo u tako kratkom vremenu postići takvu plesnu razinu. Nije čudo što se više nije pojavio u školi. Vjerojatno je trenirao poput luđaka. Nekako je došao u dodir s tim plesom i otkrio je jednu potpuno drugu stranu svojeg bića. Tako nešto se češće događalo. Znala je za takve slučajeve u baletu. Čak su i neke velike zvijezde kasno počele.
„Ali njegovi su školski prijatelji sigurno znali za njegov novi hobi, ili?"
„Očito ne, jer to bih onda i ja saznao", rekao je Ortmann i ponovno stavio dosje, koji mu je cijelo vrijeme bio u krilu, na stol. „Damián nije prekinuo samo sa školom. On se potpuno povukao. Neki su čak mislili da se preselio u drugi grad."
Sada je bila sigurna. Damián je Ortmannu zaista bio drag. Još ga je mučilo što se dogodilo s Damiánom, iako već godinama nije ništa od njega čuo.
„Uče li mnogi učenici ovdje njemački?", upitala je potom.
„Ne, ne mnogi. Ja ga podučavam samo zato što to inače nitko ne bi činio. Po zanimanju sam učitelj engleskog. To ovdje svi žele učiti. S njemačkim ne možete mnogo učiniti."
„A Damiánova obitelj. Ima li kakvih kontakata u Njemačkoj? Mislim, zanimljivo je da je htio naučiti taj jezik, zar ne?"
Ortmann ju je pogledao. Njegova je sumnja potpuno nestala, a Giulietta se s obzirom na to kakvu je predstavu izvodila pred ovim čovjekom osjećala sve neugodnije. No, kako je sada mogla ispraviti svoju malu nužnu laž? Ne bi li se tada ponovno udaljio od nje? A ona je ipak htjela saznati više.
„Damiánova je obitelj već generacijama ovdje ukorijenjena, što kod tako mlade zemlje kao što je Argentina znači toliko kao da potječete od Abrahama ili Kelta. Alsina ovdje ima poput korova."
„Da", prekinula ga je, „pogledala sam u telefonskom imeniku. Prezime je vrlo često."
„Fernando Alsina je od izbora državni tajnik za gospodarska pitanja. Ako otvorite novine najvjerojatnije ćete vidjeti kakvu njegovu sliku. Njemu je poprilično uspjelo sve u životu, sve osim njegova sina ... Oprostite, izrazio sam se pomalo nespretno."
„Ne, ne", rekla je Giulietta umirujući ga, „bez brige, razumijem što ste htjeli reći. Damián je obitelj vjerojatno jako razočarao svojim odabirom zanimanja i time što je prekinuo školovanje. Nikada mi o tome nije pisao."
„Jesam li previše radoznao ako vas pitam o čemu vam je pisao?"
„Ne. Hoću reći, o čemu se već možete dopisivati kod takvih prijateljstava?"
„Nisam uopće znao da u doba elektroničke pošte još nastaju prijateljstva preko pisama", rekao je Ortmann i ponovno izvadio bocu s vodom iz hladnjaka.
„Da, pretpostavljam da je to sve rjeđe." Sada bih trebala krenuti. Svaki bih se trenutak mogla odati. Ali Ortmann joj je do vrha nalio čašu i uopće nije pokušavao završiti razgovor.
„Alsine žive u Barrio de Pilar. To je predgrađe Buenos Airesa s vilama, teško je do njega doći. Ali, naravno da imaju i stan u gradu, u Palermu. To nije mnogo udaljeno od vašega hotela. Zapisao sam vam oba telefonska broja. Nadam se da su još u upotrebi, jer nakon izbora je gospodin Alsina sigurno dobio osobnu zaštitu, a možda i nove telefonske brojeve."
Giulietta ga je prekinula. „Nije toliko važno. Zaista. Nazvat ću i ..."
„Hoćete li da ja to za vas učinim?"
„Nije potrebno. Već sam vas dovoljno opterećivala."
Sada ju je pogledao kao da je požalio što je s njom razgovarao. Što je to bilo s ovim muškarcem? Najprije je bio distanciran i odbojan. Zatim je, iznenada, stekao povjerenje prema njoj i gotovo je otišao u drugu krajnost. A sada je odjedanput izgledao zabrinuto, opterećen brigama.
U trenu je spustio glas i rekao: „Gospođo Battin. Kunete li mi se da ste mi rekli istinu? Zašto tražite Damiána?"
Giulietta je problijedjela. Na čelu su joj se pojavile graške znoja. Njezino je srce počelo jače udarati. Što je njemu uopće padalo na pamet? Ne, nije mu rekla istinu, ali nije ni lagala. Tražila je Damiána zbog osobnih razloga koje je toliko bilo teško objasniti da njezina mala nužna laž u sebi nije imala ništa lošeg. No, taj ton, koji je poprimio glas njezina sugovornika, bio je odjedanput prijeteći, kao da ju je sumnjičio za kakve mračne planove. Smirila se, na lice navukla najnedužniji djevojački smiješak za koji je bila u stanju, čak pomalo i pocrvenjela i rekla: „Zato što mi se sviđao mladić koji mi je tada pisao ona pisma. Ali sada bih zaista morala poći."
Ustala je. I Ortmann je također ustao. Izgledao je još zgužvanije nego prije. „Molim vas, pričekajte još trenutak."
Njegov je glas bio još samo poput daška. Čak je otišao do vrata i nakratko pogledao van je li netko bio u blizini. Zatim se ponovno okrenuo prema njoj i rekao: „Damiánov odnos s roditeljima nije posebno dobar. Fernando Alsina je nagao čovjek. Kada je Damián tada imao tih pubertetskih problema njegov je otac počinio velike greške. Mislim da je on kriv što se Damián toliko korjenito promijenio. Ne mogu vam reći kako će njegova obitelj reagirati na vaš poziv. Koliko znam, čak su i prekinuli kontakt s Damiánom. Samo da budete pripravni ..."
Giulietta je klimnula i polagano se kretala prema vratima. Željela je izaći odavde. Dalje od ovoga muškarca koji joj je zbog načina na koji se stalno mijenjao bio sve neugodniji. Nešto s njime nije bilo u redu. Ali, ona uopće nije željela saznati što je to bilo. Nije joj mogao pomoći. Damiánova je obitelj nije zanimala. I tako ih neće nazvati. Već je i posjet ovome učitelju bila ludost. Raspitivat će se u krugovima tanga, a ako s njime ne uspije ostvariti neposredan kontakt, u nedjelju će se vratiti zrakoplovom. Nije imala dovoljno snage za ovu situaciju, ovaj grad, ove čudnovate ljude.
„Hvala vam na svemu", rekla je i pružila mu ruku. „Sada se, nažalost, zaista moram vratiti u kazalište."
„Ah, da, naravno. Oprostite."
Ovo je postajalo sve bolje i bolje. Sada se čak i ispričavao. Ortmann ju je ispratio kroz prostoriju za učitelje sve do vrata, ipak je nakon kratkog rukovanja zastao na pragu i gledao kako je Giulietta silazila niza stubište. Na pola se puta još jedanput okrenula, promotrila mršavu priliku na vrhu stubišta i mahnula. Muškarac je lagano podignuo lijevu ruku i pozdravio. Gledao je za njom kao za duhom što je nestajao u zraku.
Giulietta se borila sa suzama. Zašto je ovdje sve bilo toliko čudno? Tako neobično? Sada je opet bila sama. Pred njome su ležali beskrajni sati, bez konkretne zanimacije, bez cilja, bez čovjeka s kojim bi mogla razgovarati. Brzo je prešla ulaznu dvoranu i nije još jedanput pogledala njezinu bogatu unutrašnjost. Vani ju je zaslijepilo svijetlo poslijepodne, a zrak ju je udario u lice poput vruće krpe. Mjesto ispred škole sada je bilo opustjelo. Samo su se općeprisutni taksiji šuljali po Calle Bolívaru.
Uopće nije znala kamo bi mogla otići. Napravila je nekoliko neodlučnih koraka po ulici, prešla preko Calle Yrigoyena i odjedanput se našla u lijepom unutarnjem dvorištu zgrade koja je nekada pripadala vladi, a koje je podsjećalo na kolonijalna vremena. Bilo je to prvo mjesto u ovome gradu koje je pomalo odgovaralo slikovitome stereotipu koji je postojao o južnoameričkom ozračju: zidovi obojeni u bijelo, klupe od tamnoga drveta, cvijeće i bujno raslinje, kapelica. Giulietta je sjela na jednu od klupica i bespomoćno pogledala uz visoke zidove koji su okruživali dvorište.
Sve je bilo uzalud. Zabunila se. Damián. El loco. Luđak. Plesač tanga iz takve jedne obitelji? Sastojao se od nemogućih dijelova, taj muškarac. Prisjetila se Lutza, njegovih primjedbi o tome koliko je Damián bio poseban i kakvim je sve neprijateljstvima bio izložen u Buenos Airesu. Damián je očito dolazio iz višega društvenog sloja. Pokušala ga je zamisliti, mladog, inteligentnog štrebera koji osvaja natjecanja iz matematike. To uopće nije išlo jedno s drugim. Ali, u redu, ljudi se mijenjaju. No, Damián je izgleda prošao toliko ekstremnu preobrazbu da su se čak i njegovi roditelji udaljili od njega. Je li tako nešto uopće bilo moguće? Nije možda, bio poremećena osoba? Zašto se toliko predivno osjećala u njegovoj blizini, osjećala prema njemu toliko nepojmljivo duboku povezanost? Zato što si naivna, rekao joj je unutarnji glas. Zato što nikada u životu nisi trebala otići u to kazalište u četvrti Hackeschen Höfe. Zato što luđaku, koji se niotkuda stvorio, vjeruješ više nego vlastitome ocu.
Poskočila je s mjesta kako bi isključila taj glas u svojoj glavi. Barem jedan tjedan, viknula je u sebi, suprotstavljajući se glasu. Barem ću jedan tjedan ostati i tražiti ga. Želim ga pogledati u oči. Moram dobiti odgovor. Ukočila se zbog iznenadnog tugaljivog zvuka trube. Dvadeset centimetara ispred njezina lica iz tla je izrastao neki crveni zid. Prestrašeno je ustuknula i potreseno pogledala autobus, s kojime se umalo sudarila. Vozač je bijesno mahao rukama. Nekoliko putnika iza stakala gledalo je dolje prema njoj, umorno i začuđeno.

8


Gornji kat Confiteríe Ideal djelovao je još prljavije od pomalo propalog prizemlja, koje je Giulietta vidjela prije dva dana. Iako se i gore još moglo naslutiti staro bogatstvo, stupovi od crvenog mramora, osvjetljenje u stilu art décoa, izrezbarena drveni strop – jasniji su ipak bili znakovi raspadanja: žuti sloj nikotina na zidovima, prašnjave vodoravne prečke na nogama stolaca, izbrušeni blijedo ružičasti gornji dio stolnjaka, djelomično s rupama od cigareta i otrcanih rubova. Uzduž zidova su, nadalje, plinske cijevi bez skrivanja migoljile prema aparatima koji su izgledali poput puknutih starinskih radioprijamnika. Zapravo su to bile plinske mrežice koje su bile pričvršćene ispred limenih reflektora, što su se sivkasto presijavali, i koje su zimi, izgleda, trebale služiti za grijanje. Nasuprot njih su rešetkasti ventilatori veličine automobilskih guma, na kojima je bio i datum proizvodnje iz 1937. godine, djelovali gotovo moderno. Emajlirane pločice na zidovima upozoravale su na to da zbog higijenskih razloga ne bi trebalo pljuvati na pod, upozorenje koje je s godinama, nasreću, izgleda postalo suvišno.
Nad cijelim je plesnim poslijepodnevom lebdjela neka morbidna atmosfera. Ukupan dojam – mješavina staračkog doma i plesa usamljenih srdaca – bio je razočaravajući ili čak obeshrabrujući. Plesni su parovi uz mnogo truda pratili zamršen ritam, koji je dopirao iz škrgutavih zvučnika. Držali su se u čvrstim zagrljajima da kod teških, zapletenih figura ne bi izgubili ravnotežu.
Giulietta je već odbila četiri poziva na ples i sada je sa strahom gledala kako joj prilazi stariji gospodin s ukrivo postavljenim tupeom, na kojega neuspjesi njegovih prethodnika nisu ostavili nikakav dojam te ju je sada pokušavao pokrenuti na plesni podij. Ljubazno, ali odlučno, je odbila, usmjerila pogled ispred sebe na stol i pijuckala colu. Nije li Damián rekao da u Argentini poziv na ples prati suptilna igra izrazima lica i skrivene razmjene pogleda, koje čovjeka trebaju poštedjeti toga neugodnog dobivanja košarice? Kamo je još uopće mogla gledati kako bi pokazala da ne želi plesati? Ta, ona uopće nije znala plesati. Odlučila je da će u roku od pet minuta napustiti ovo mjesto. To bi bio deprimirajući završetak još jednoga dana u ovome gradu, tijekom kojeg nije napredovala ni koraka.
Kako da uopće sazna postoji li ovdje netko tko poznaje Damiána? Ispred nje u dvorani plesalo je, pretpostavljala je, trideset ili četrdeset parova. Je li to bio najgori izbor plesača tanga u Buenos Airesu ili se samo nasukala na udaljenom rubnom pojasu ovog nepoznatog svemira? U Berlinu je stekla dojam da je to bio ples koji je imao mnogo mladih obožavatelja, ali to je očito bila iznimka. Trudeći se izbjeći muške poglede, koji su pretraživali prostoriju, potajno je promatrala onaj manji broj posjetitelja koji su, čini se, bili njezinih godina. Nekoliko stolova dalje, odmah do stuba koje su vodile na pozornicu, sjedile su dvije mlade žene. Ni jedna još nije bila plesala. Giulietta je pretpostavljala da su i one morale biti turistice. Jednako je, vjerojatno, vrijedilo za mladoga muškarca koji je sjedio dva stola iza dviju žena. Bio je bez vidijive pratnje. Giulietta je već vidjela kako pleše. Možda i postoje crvenokosi Argentinci s pjegicama, ali mogla bi se kladiti da je taj muškarac bio Amerikanac. Očito je već neko vrijeme plesao, jer se kroz gužvu kretao poprilično sigurno, a osim toga je usvojio ponešto suzdržan, neodređen način ponašanja, kakav su tu imali i ostali posjetitelji. Mnogi su pogledi putovali prostorijom, ali istodobno je samo malen broj posjetitelja svoju želju za ples signalizirao otvoreno i neposredno. Ili su se običaji malo izgubili, ili ovaj lokal nije bio idealan primjerak svoje vrste.
Giulietta je listala časopis koji je dobila na ulazu. Tangauta stajalo je na koricama. Očito neka vrsta reklamne knjižice za lokale u kojima se plesao tango. Članke nije razumjela, ali su mnogobrojne fotografije i oglasi govorili mnogo sami za sebe. Kakvo je god bilo ovo mjesto na kojem se nasukala, očito je bilo tek naznaka kopna jednog kontinenta. Naletjela je na svakojake reklamne oglase drugih lokala. Dok je sjedila ovdje u Confiteríji Ideal, čak se šest drugih plesnjaka natjecalo za naklonost publike. Kada je okrenula list našla je tablicu u kojoj su stajali trenutni clases i practicas, što je vjerojatno značilo tečajevi i vrijeme za vježbanje. Na idućoj su stranici bile popisane sve milonge, večernji termini za ples, koji nisu bili ništa manje brojni. Giulietta je uz čuđenje izračunala da je svaki trenutak u tjednu postojalo najmanje desetak različitih mogućnosti da se na neki način bavite tangom. Što bi se više bližio kraj tjedna, taj bi se broj mogućnosti i udvostručio. Našla je popis lokala koji je ispunjavao četiri stupca teksta. To je vrijedilo i za popis učitelja. Nekoliko sekundi poslije pogled joj se zaledio na jednome oglasu. Ispred nekog lokala po imenu Cátulo pisalo je: Nieves Cabral. Bez adrese, ali s telefonskim brojem. On parle francais. Damián nigdje nije bio spomenut.
Kada je ponovno podignula pogled ugledala je lice koje je već poznavala. Muškarac je stajao lijevo od ulaza. Unatoč udaljenosti osjetila je da ju je promatrao. Te oči što su silovito treptale. Bio je to muškarac iz autobusa. To je morala biti slučajnost. Vjerojatno je i on nju prepoznao i čudio se što se našla u ovakvome lokalu. Ili je prisluškivao razgovor koji je vodila s djevojkom na autobusnoj postaji? Više su puta spomenule ime ovoga kafića. Sada se okrenuo i otišao ravno do izlaza. Možda je bio jedan od onih muškaraca koji su slijedili žene zato što im se nisu imali hrabrosti obratiti? Odmah je odbacila tu pomisao. Izgleda da joj se već počelo priviđati.
U ovaj kafić i tako više neće doći. Cijeli je njezin plan bio besmislen. Zar je trebala ići od stola do stola i pitati za Damiána? Nemoguće. Posegnula je za svojim časopisom, stavila tri pesosa uz račun i čekala kraj ove runde plesa. Večeras će nazvati Lutza. Zašto se toga do sada uopće nije sjetila? Možda je imao Damiánovu adresu? Ili je barem znao nekoga tko bi joj mogao pomoći da se ovdje snađe. Jednostavno nije vjerovala da joj neće uspjeti susresti se s njime!
Raspoloženje joj se sve više pogoršavalo dok su plesni parovi lebdjeli pokraj nje. Bila je nepažljiva, jedva je osluškivala glazbu, čekala je da završi ova runda plesa, nezainteresirano je pratila pokrete nogu na dijelu parketa u svojemu vidnom polju i već je razmišljala o tome kako će provesti ostatak ovoga dana. Možda da ode u kino ili odspava još jedan podnevni san, kako bi izbjegla ovu vrućinu?
A onda joj je nešto upalo u oči. Ni dva metra od njezina stola jedna je žena svojeg partnera zaustavila brzim pokretom usred okretaja i zatim mu podignula nogu. To je bio Damiánov korak! Posljednji isječak iz promijenjene verzije Primera Junta, koji je vidjela u Claudijinu studiju. Ta je žena plesala Damiánovu sacadu! Giulietta je podignula glavu i zurila u nju. No, žena je taman izmaknula u stranu i kretala se postrance od svojega partnera, tako da Giulietta nije mogla vidjeti njezino lice. Zatim se neki drugi plesni par ugurao među njih i kada je napokon ugrabila napola otvoren pogled prema plesnome paru udaljenost među njima bila je već dosta velika.
Nije ju do sada uočila. No taj korak, koji je upravo bila otplesala, bio je zasad za Giuliettu jedina svijetla točka u moru tame. Istezala je vrat, pokušala je u vrevi tjelesa koja su se njihala amo-tamo ne izgubi trag te žene i silno je žudjela za onim trenutkom kada će je ponovno ugledati. Na tren je pomislila da je ugledala njezine obrise na samome krajnjem rubu plesnog podija, no previše joj je parova zaklanjalo pogled. Nedugo nakon toga pojavila se u visini pozornice. Njezin je partner Giulietti bio okrenuo leđa i upravo je nepokretno stajao između druga dva para, koji su mu zatvarala put. A u toj kratkoj stani žena je podignula pogled i gledala u svojega partnera. Giulietta je ugledala osunčano lice sa svijetlim očima. Ženina je kosa bila kratka i zlatna poput sijena. Donji dio lica bio joj je zaklonjen ramenom muškarca. Ali zato je vidjela njezinu lijevu ruku na muškarčevu ramenu: nježnu i profinjenu ruku s dva velika prstena na prstenjaku i na srednjem prstu. Sada je svojeg plesnog partnera čvršće zagrlila, pustila da joj prsti lutaju njegovim vratom i zatvorila oči. Njih dvoje se još nisu pomaknuli s mjesta, no na neki su se čudan način doimali kao jedini koji su plesali uz glazbu. Osim što su se meko njihali, stajali su u potpunome miru. I tada su odjedanput ponovno skliznuli u pokret što je obuhvaćao cijeli prostor reagirajući na sve veću ljutnju bandoneona koji je frktao kroz zvučnike. Nakon nekoliko trenutaka ponovno su prošli pokraj nje. No, sada ih je Giulietta uspjela malo bolje pogledati. Žena je zatvorila svoje oči. Njezin je torzo bio čvrsto stopljen s prsima njezina plesnog partnera, dok su joj donji dio tijela i noge od njegovih bile gotovo neprirodno udaljene tako da je cjelokupni dojam para podsjećao na obrnuto slovo „V". Bili su jedno tijelo s četiri noge. Samo katkad tijekom kraćih stanki, kada je tijek plesa zapinjao u gužvi, žena je pomalo podizala lijevu ruku, ispružila je u prostor preko ramena svojega plesnog partnera, kao da hvata dah, i zatim, ponovno, nježno kliznula njome u zagrljaj. Taj je pokret u sebi istodobno sadržavao nešto aktivno i pasivno, poput pada kojem ste sami uzrok. Što god da je to bilo, žena je uživala u svakome trenutku.
Nosila je svijetle lanene hlače i taknu bijelu bluzu, ispod koje su se ocrtavali obrisi grudnjaka. Njezino je tijelo bilo vitko i djevojačko. Njezini su pokreti, pak, bili vrlo točni i pod izvrsnim nadzorom. Ali nije plesala stil argentinskih plesačica koje je Giulietta vidjela u Berlinu, niti je, činilo se, imala klasičnu izobrazbu. Plesala je znatno bolje od većine ljudi ovdje, no plesačica, zasigurno, nije bila. Ali sve je to bilo potpuno nevažno. Morala je uzimati satove plesa kod Damiána. Ili je to, barem, bilo vrlo vjerojatno, osim ako Damiánove osobite kombinacije koraka nisu već dosegnule onu fazu u kojoj su ih oponašali i širili drugi.
Giulietta je odlučila poduzeti barem taj pokušaj. Nadala se da žena govori samo malo engleskog ili francuskog. Obratit će joj se i spomenuti taj korak. To je barem bilo napola prirodno polazište razgovora.
Taj joj je put pomogla slučajnost. Kada se začula melodija za stanku, njih su dvoje bili udaljeni manje od tri metra od njezina stola. Odvojili su se iz svojeg zagrljaja i razmijenili nekoliko riječi. Muškarac se lagano naklonio, činilo se kao da zahvaljuje za ples i odveo je ženu na rub plesne površine u neposredno blizinu Giuliettina stola. Još je začula „..enjoyed it very much, thank you" iz njezinih usta, i da je muškarac uzvratio smiješkom, prije nego što se okrenuo i otišao u suprotnome smjeru. Njih dvoje očito uopće nisu bili zajedno. Kakav je to čudnovat ples bio. Takva prisnost među strancima. Žena je prošla pokraj Giuliettina stola i njihovi su se pogledi nakratko sreli. Brzo je ustala i rekla: „Excuse me, can I ask you something?"
Žena je zastala. „Sure. Why not."
Njezin je engleski zvučao savršeno. Ali nije to bio britanski engleski. A nije zvučao ni kao američki. Giulietta je skupila sve svoje znanje engleskoga i pokušala objasniti što ju je zanimalo.
... I've watched you dance ... you have a very nice style."
„Thank you", rekla je žena i lagano pocrvenjela.
„Ja sama još ne plešem", nastavila je Giulietta, „ali želim to uskoro naučiti. Postoji toliko mnogo učitelja. Kada ugledam plesačicu, čiji mi se stil sviđa, uvijek je pitam tko ju je podučavao."
Njezin je engleski bio pomalo nespretan, ali poruku je ipak uspjela prenijeti. Žena ju je začuđeno gledala. Tada je rekla: „Hvala za kompliment. Od kuda dolaziš?"
„Iz Njemačke."
„Aha."
Giulietta je osjećala kako je odmjerava. Je li njezina molba bila neprikladna? One su još stajale, plesna se površina praznila, i svuda su se palili upaljači.
„Prvi put u Buenos Airesu?", upitala je žena.
Giulietta je potvrdila.
Muškarac s tupeom, koji se prije već približavao Giulietti, došuljao se do njih i rekao nešto na španjolskome. Žena je kimnula glavom i odgovorila na istome jeziku. Razočaranog izraza lica, otišao je dalje.
„Svakako moram zapaliti cigaretu. Dođi za naš stol, da možemo malo razgovarati."
Naš stol?
„Ah, dobro, hvala. Htjela bih se samo malo osvježiti", odgovorila je.
„Sjedimo tamo iza desno." Pokazala je na niz stolova koji su se neposredno nastavljali na teritorij muških redovitih posjetitelja kafića. „Do uskoro. Kako se zoveš?"
Giulietta joj je rekla svoje ime. „And you?"
„Lindsey."
„Iz Amerike?"
„Kanade. Montreal."
„Onda govorite francuski", rekla je Giulietta uz olakšanje i prebacila se na francuski, pri čemu je neodređeni oblik you zamijenila oblikom iz poštovanja.
„Oui, bien sûr."
„To je mnogo jednostavnije za mene."
„I za mene. Ali samo, ako mi se više nećeš obraćati s ,Vi'. A tout de suite, Giulietta."
Godilo joj je čuti svoje ime iz tuđih usta. Lindsey je otišla, a slijedio ju je nemali broj pogleda.
Giulietta je dovela svoju kosu u red. Oprala je ruke, poprskala lice vodom, pažljivo se obrisala i nakon toga malo popravila šminku. Istodobno je pokušala posložiti misli. No prije svega izbjegavala je pogled osobe koja je bila ispred nje u zrcalu koja joj, činilo se, samo postavlja pitanja. Što ti tu uopće radiš? Ni jedan muškarac nije toga vrijedan! A nešto je u njoj uvijek davao isti odgovor: nisam se mogla toliko prevariti.

9


Kada se vratila u plesnu dvoranu Lindsey joj je mahnula iz daljine, i Giulietta se uputila izravno prema njezinu stolu.
„Nadam se da nikoga nisam otjerala?", pitala je prije nego što je sjela pogleda uperenog u drugu kutiju cigareta s upaljačem, koji su bili pokraj pepeljare.
„Rache! pleše", odgovorila je Lindsey ne objašnjavajući tko je bila Rachel. „Pušiš li?"
Pružila joj je kutiju.
„Ne, hvala."
Giulietta je sjela.
„Jesi li ovdje potpuno sama?" pitala je Lindsey.
Pretpostavljala je da će je to pitati i odlučila ostati pri svojoj baletnoj verziji. Kada već lažeš, bilo je jednostavnije više puta iskoristiti istu priču.
„Ja sam baletna plesačica i ovdje sam zbog nastave kod jednog istaknutog učitelja. Ali u Berlinu sam već vidjela tango i bila sam znatiželjna kako izgleda original."
„Original?"
Lindsey je karikirano iskrivila usnice. „Ovdje? U Confiteríji?"
Priča o naprednoj nastavi baleta ju je, izgleda, manje začudila od Giuliettine pretpostavke da je ovdje vidjela pravi tango.
„Više neponovljiv, nego izvoran, rekla bih."
Giulietta nije znala kako bi na to trebala odgovoriti. Kao da želi potvrditi te riječi, plesni je par u prolasku izveo okretaj koji je izgledao kao da muškarac ženi pokušava iščašiti kralješnicu. Muškarac je zaustavio ženinu lijevu nogu i sada ju je htio svojom desnom nogom okrenuti oko ženine osi što, doduše, nije uspjelo jer je ženi, izgleda, ispružena noga služila kao oslonac, te je zato zbog muškarčevo inicijative gotovo izgubila ravnotežu. Uz malo sreće, njih su dvoje ponovno uspjeli uspostaviti ravnotežu. Lindsey se nagnula prema njoj, podignula lijevu obrvu i očima pokazala prema paru koji se plešući od njih udaljavao. Potom je istisnula svoju cigaretu, dim pritom otpuhnula u prostoriju lagano okrenute glave i na kraju posegnula za napola punom čašom vode ispred sebe na stolu, koju je ispraznila u dva gutljaja.
„Gotovo nikada ne dolazim ovamo", rekla je. „Danas je iznimka zato što sam tu iza ugla imala dogovor koji nije uspio."
Giulietta se sjetila Damiánove teorije o dogovorima.
„Razina plesa nije dobra. Ako želiš ići na tečaj, nikako nemoj ovdje."
Lindseyin francuski nije bilo jednostavno razumjeti. Osim toga je razumijevanje bilo otežano zbog buke. Giulietta ju je pitala koje bi učitelje i mjesta mogla preporučiti, no nije razumjela odgovor.
... Almagro", ponovila je Lindsey tada tako što se nagnula preko stola i usta ogradila od buke s plesne površine. „Večeras bi trebala ići u Almagro, ako imaš vremena."
„Almagro?" ponovila je Giulietta. Izvadila je časopis iz ručne torbice i potražila stranicu s adresama. Lindsey se s njome nagnula nad stranicama.
„Ovdje", rekla je i pokazala prstom na stupac za utorak, „Almagro. To je u Čalle Medrano, 522."
Giulietta je pogledom preletjeli ostala imena u istome stupcu. Tamo je stajalo još sedam kafića. Jedan od njih je čak bio podcrtan.
„A što je s drugim adresama?”, pitala je.
„I tamo se, izgleda, nešto događa, ali u utorak se ide u Almagro, to je jednostavno tako. Svi to znaju. Barem trenutačno."
„A što je sa srijedom i četvrtkom?"
„Srijeda La Viruta. Četvrtak Nina Bien", glasio je odgovor. Lindsey je iz svoje torbice iskopala kemijsku olovku i počela u Giuliettinu časopisu zaokruživati odgovarajuće kafiće. „Prije deset godina milonge se još trebalo tražiti povećalom", govorila je za to vrijeme. „Kada sam stigla ovamo, nitko nije znao reći gdje su se ljudi rastajali za ples. To je tada bila raspršena gomilica ljudi koji su bili mladi za vrijeme Peróna. Sastajali su se u nekakvim stražnjim dvorištima, bog te pita gdje. Nekoliko godina unatrag je baš suprotno. Sada od svega postoji previše. Previše mladih ljudi. Previše turista. Scena je upravo eksplodirala. Svaki se tjedan otvori novi lokal, a svaki se nezaposleni plesač s argentinskom putovnicom prodaje kao učitelj tanga. Nitko se više u tome ne može snaći."
Giulietta se zaprepastila. „Previše mladih ljudi?"
Lindsey se ispravila. „Ne ovdje. Ovdje plešu fosili."
„A ti si već deset godina ovdje?"
„Ne, ne stalno. Ali prije deset godina sam prvi put bila ovdje nekoliko mjeseci."
„A zašto?"
„Kako bih učila tango."
„Ti si, dakle, plesačica?"
„Ne." Nasmiješila se i sa žaljenjem podignula ramena. „Nažalost, ne. Ja sam sociologinja. Podučavam na fakultetu u Montrealu. Ovdje sam na studijskoj godini."
„I što istražuješ?"
Pokazala je prema plesnoj površini. „Tango."
Odgovor je bio jednostavan, koliko i iznenađujući. Giulietta je trenutak šutjela i pokušavala posložiti misli. Lindsey je u međuvremenu nastavila zaokruživati informacije u časopisu. Profesorica sociologije, koja proučava tango? Te su joj se dvije stvari činile gotovo nepovezive. No, žena joj je bila simpatična.
Kanađanka je gurnula knjižicu prema Giulietti i ponovno spremila svoju olovku. „U srijedu ti je najbolje otići u La Viruta. Ne znam, tko tamo trenutačno podučava, ali uglavnom su to dobri ljudi. Práctica je u devet. Nakon toga je milonga."
„A što znači zvjezdica pokraj imena?"
„Kameni pod, dakle, nemoj ponijeti cipele s kožnatim potplatima. U četvrtak ti je najbolje najprije otići u Galería del Tango. Ona nije uvrštena tu unutra, ali napisala sam ti adresu dolje na kraju stranice. Četvrtak navečer svi idu u Niño Bien. Ali ne prije dva sata ujutro, jer je dotad još prepuno."
Giulietta je pokušavala zapamtiti pojedinosti, no uskoro je odustala zbog prevelike količine uputa koje su tekle iz Lindsey poput zamršenog opisa puta. U jednome je trenutku spomenula nekoliko imena poznatih plesača, koji su se očito u iste dane pojavljivali na određenim mjestima, što se pak činilo dobro čuvanom njihovom tajnom. Što je dulje pratila Lindseyene objašnjenja Giulietta je više stjecala dojam da je stigla na sam vanjski rub nevidljivog usporednog svijeta. Kretanje plesača tanga kroz najrazličitija plesna mjesta u Buenos Airesu sličilo je složenim selidbama tajnovitih, neistraženih noćnih životinjama u prašumi. Prema nekome tajnovitome zakonu koji, čini se, nitko nije posve poznavao nakratko su se mogli uočiti uzorci koji su, ipak, svakoga trenutka mogli nestati. Za to da su se neke određene skupine ili pojedine plesačice ili plesači svaki dan pojavljivali na različitim mjestima mogli su, očito, postojati mnogi razlozi. Svađa zbog žene. Plesna ili osobna suparništva, što je otprilike bilo jednako. Poznati najavljivač tanga ili omiljeni orkestar koji je preoteo neki drugi lokal i za njim su otišli mnogobrojni obožavatelji. A, naravno, uvijek su tu bili i avangardisti koji su uvijek odlazili samo tamo gdje inače nikoga nije bilo, sve dok se i to mjesto ne bi otkrilo. Bila su to teško čitljiva strujanja, znakovi s one strane poimanja neupućenih.
„To je doduše prilično zamršeno, ali tako, eto, stvari stoje", završila je Lindsey svoj izvještaj. „Meni su trebali tjedni da to sve saznam. U ponedjeljak Re-Fa-Si prepun, u četvrtak tamo nema nikoga. U klubu Gricel, moraš znati, petkom se pojavljuju stari parovi, subotom mladi, a u nedjelju tamo uglavnom nema nikoga, osim ako Omar ne organizira neku rodendansku zabavu. Gledaj, ovdje, La Argentina, Salon Sur, Italia Unita, Salon Canning ... i pedesetak, šezdesetak ostalih, svi oni imaju svoje sasvim posebno vrijeme, u koje se okuplja njihova posebna klijentela."
„Omar?" pitala je Giulietta. „Je li to učitelj?"
„Kod učitelja se stvari tek zakompliciraju. Da, Omar podučava. Kao i mnogi drugi."
Sada se napokon uspjela približiti onome što ju je zapravo zanimalo. „A kod koga si ti učila?"
Imena, koja joj je nabrojila Lindsey, nisu joj govorila ništa. Ali sada više nije mogla izdržati. Jednostavno se morala riješiti pitanja.
„U Berlinu sam vidjela izvedbu mladoga plesača koji mi se jako svidio. Neki Damián Alsina."
„Ah. El loco. To baš i nije nešto za početnike. Ali on je izvrstan. Sve donedavno podučavao je s Nieves. Ali njih su se dvoje razišli."
Nieves! Bila je to slijepa ulica. Njezin je telefonski broj bio napisan u ovoj knjižici, ali čak da se več i vratila, to joj ništa ne bi pomoglo. Nije mogla nazvati Nieves i pitati je gdje da pronađe Damiána.
„Jesi li učila i kod njega?"
„Da. Posljednje godine."
Naravno da je učila kod njega. Inače ne bi plesala onaj korak.
„Čula sam da je vrlo dobar. Znaš li gdje drži satove? "
„U Casa Azúlu. U središtu grada. Ali trenutačno je u Europi. Vratit če se tek malo prije Božića."
Casa Azúl. Giulietta je tri puta nijemo, u sebi, ponovila ime kako bi bila sigurna da ga neće zaboraviti. Tada su ih iznenada prekinuli. Giulietta je htjela pitati zašto Damiána ovdje svi zovu El loco. No glazba je prestala, melodija za stanke zaštropotala je iz zvučnika, i odjedanput je Rachel sjedila za stolom. Ta malo punija, tamnoplava Amerikanka iz Ohia jako se znojila i hvatala zrak ali je nakon kratkog pozdrava vrlo opširno morala izvijestiti o tome koje je prednosti i mane imao njezin posljednji plesni partner. Giulietta je šutke slušala razgovor na engleskome između Lindsey i Rachel, a on se sve više pretvarao u razgovor stručnjaka o temama povezanim s tangom i za Giuliettu postajao sve nerazumljiviji. Još se uz to Lindsey odjedanput ustala i s nekim se starijim gospodinom, kojega je očito poznavala, uputila prema plesnom podiju tako da je Rachel pozornost, zajedno s dimom cigarete, posvetila Giulietti. No razgovor je uskoro zamro jer Giulietta nije mogla ponuditi nikakve zanimljive primjedbe o tangu. Rachel je na kraju otišla prema šanku, ali ne bez obveznog „Nice to meet you", koje nije moglo biti neprikladnije jer su svi pokušaji da se susretnu, očito, bili propali. Giulietta je kao i prije sjedila sama za svojim stolom i slijedila igru na, u međuvremenu, prepunom parketu.
Bilo je šest sati. Prema Lindseyinim uputama nije imalo smisla pojaviti se u onome Almagru prije ponoći. Ako je Damián bio u gradu i ako će izaći van, tada bi Almagro, prema Lindseyinim objašnjenjima, trebalo biti mjesto na kojem će se najvjerojatnije pojaviti. Pogledala je na stranicu u svojemu časopisu koja je bila ispunjena krugovima kemijske olovke. To je bila njezina mapa za iduće dane i noći, gradski plan Buenos Airesa prema kojem se kretao onaj svijet u kojem je živio Damián. Ovdje su bila označena mjesta kojima bi, prije ili poslije, trebao proći. Osvojila je još nekoliko daljnjih polazišta. Neka Casa Azúl u adresaru je bila napisana pod ulicom Tucumán 844. To je od nje bilo udaljeno manje od tri bloka, a Giulietta je u međuvremenu naučila da su kod ulica koje protječu od istoka na zapad kućni brojevi počinjali u središtu s nulom i pomalo rasli, tako da je Casa Azúl od središta grada bila udaljena samo 844 metra i bila na istoj visini kao i ona. Casa Azúl. Odmoriti se u hotelu. Pojesti nešto. Almagro. Nazvati Lutza. Takva ju je otprilike večer čekala. A onda, sasvim neočekivano, dogodilo se nešto čudno.
Iznenada se promijenila glazba. Odjedanput je nad plesnom dvoranom zalebdio melankolični ton bandoneona i nagnao parove da se kreću sporije, opreznije. Giulietti se nakratko učinilo kao da je i osvjetljenje postalo tamnije. Ali to je vjerojatno bila njezina mašta. A onda je tu odjedanput bio taj glas, taj svijetli, meki, tužni ženski glas, koji kao da se prostirao – poput sumraka iza razvučenih, prekrasnih tonova bandoneona: Lourđs, soudain semblent lourds les draps, le velours de ton lit ... Giulietta je osluškivala. Teške, odjedanput se teške doimaju plahte, baršun tvojega kreveta ... Francuski tekst, prekrasan glas povezan s čarobnim, neodređenim zvukom toga instrumenta prenio ju je u raspoloženje za koje nije imala ni riječi ni objašnjenja. Samo je iznenada imala neobuzdanu potrebu zaplesati na te stihove i tu glazbu. Bio je to osjećaj poput onoga kada je u predsoblju kazališta u četvrti Hackeschen Höfe čula glazbu na koju su Damián i Lutz vježbali svoju koreografiju. Ta je glazba u njoj nešto dodirivala, nešto što još nikada nije osjetila. U njoj je bilo potpuno drukčije žudnje za pokretom, pokretom udvoje, što u baletu nije postojalo. Njezina joj se umjetnost odjedanput učinila bezdušnom u usporedbi s ovim tijelima, koja su tonula jedno u drugo. Promatrala je ruke muškaraca, teške ruke radnika koje su nježno počivale na leđima dama. Vidjela je zatvorene oči žena, mekan njihanje jednoga, a skladno, zajedničko koračanje drugoga para. Je li to ovisilo o glazbi koja je usporila kretanje parova? Ili o njezinoj usamljenosti, koju je ponovno jasnije osjećala, koja je tako potpuno mijenjala njezino poimanje svega oko sebe? Ili o stihovima te proklete pjesme koji su poput presude njezine vlastite sudbine odzvanjali njezinom dušom. Kratko, kratko se odjedanput čini vrijeme, odbrojavanje noći, kada čak zaboravljam i našu ljubav. Kratko, kratko se čini vrijeme, u kojem tvoji prsti putuju mojom linijom života.
Kao na samo jedan znak sve joj se opet vratilo, bol u grudima, to zatezanje i probadanje koje je istodobno bilo nigdje i svuda. Ali zbog nekog se razloga mogla kontrolirati. Neće ovdje plakati. Bol je bila jednaka, nepromjenjivo jednaka. Ali u ovom ju je okružju drukčije osjećala, usred ljudi koji su za vrijeme tanga svoju usamljenost podijelili jedni s drugima. Odjedanput više nije vidjela ispravan ili pogrešan korak, nego jednostavno ljude koji su se skupili kako bi plesom izrazili žudnju što se nije mogla opisati riječima. I u tome trenutku ništa nije više željela nego da u tome može sudjelovati, da može zaplesati uz ovu glazbu i stihove na prsima nekoga muškarca. J'oublie, J'oublie, pjevao je glas, dok se pjesma približavala kraju.
Malena utjeha. Ali ipak nešto.
Zaboraviti. Zaboraviti.

10


Matematika? Tango?
Kada je malo bolje o tome razmislila, između te dvojice Damiána su itekako postojale dodirne točke.
Bila je na putu kući, utonula u misli šetala je uz Calle Bartolomé Mitre i prisjećala se jednog nedjeljnog poslijepodneva u listopadu.
Beneshov notacijski sustav!
Damián je bio oduševljen. Nekoliko tjedana prije izvedbe otkrio je knjigu na njezinu pisaćem stolu. Nije više znala zašto ju je tamo stavila. Katkad je bacila pogled u nju, kako ne bi zaboravila ono malo što je o tome znala. Možda će jednoga dana sama osmišljavati koreografije, a u tome bi slučaju bilo korisno znati nešto o Beneshovu notacijskom sustavu. Ali bila je jako daleko od toga da se udubi u tu tematiku. Prepoznavala je korisnost te tehnike bilježenja, ali je prema njoj gajila neko određeno nepovjerenje.
Damián je od prvoga trenutka bio kao naelektriziran. Nije više htio govoriti ni o čemu drugome nego o toj temi i postavljao joj je beskonačno mnogo pitanja. Pritom ona o tome nije znala previše. Giulietta je knjigu nabavila zbog znatiželje, a ne s namjerom da zaista i nauči složeni način bilježenja pokreta tijela. Kako je koreografkinja na Državnoj operi uspijevala bilježiti studije, bilo joj je nepoznanica. Jedanput je cijelo prijepodne prosjedila pokraj nje i gledala kako sustav linija s pet redaka ispunjava crticama i točkicama. Pomoću tih bilježaka poslije je mogla rekonstruirati svaki pokret, i to točnije od videosnimke.
Damián je satima čitao knjigu i zatim čak učinio i prve pokušaje zapisivanja figura tanga uz pomoć Beneshove tehnike.
„Prekrasno, zar ne?", rekao je u jednome trenutku. „Linije tijela posve odgovaraju linijama nota. Točno pet: Glava. Rame. Struk. Koljeno. Tlo. Uči li se taj način u baletnoj školi?"
Zanijekala je to. U osmom su ih razredu nekoliko sati time mučili, samo zato da bi barem jedanput čuli za to. Njezine su kolegice iz razre da mislile da sve to ima veze s plesom kao periodni sustav u udžbeniku kemije s prirodom.
„To je nešto za koreografe, ne za plesače", odgovorila je Giulietta.
Damián je mislio drukčije. Smatrao je da svaki plesač mora znati zapisati svoje koreografije. Kada bi postojao takav Beneshov notacijski sustav za tango, dvije trećine toga plesa ne bi bile nepovratno izgubljene. Nitko nije točno znao kako se plesalo oko 1910. ili 1920. Tango je nešto poput usmeno prenošene književnosti, koja je uvijek bila u opasnosti da se pogrešno prenese ili zaboravi. „Pogledaj samo kako se sve točno može obuhvatiti, svaki pokret, čak i položaj prstiju na rukama."
Oduševljeno je proučavao simbole na papiru.


„Kako se to mora čitati?" pitao je zatim.
„Sve se gleda odostraga, prema prostoru za gledatelje."
„A koji je to korak? Možeš li to prepoznati?"
Giulietta je pogledala list. „Petit pas de basque en tournant" rekla je zatim.
„Po čemu to vidiš?"
„No, da, peti položaj, desna je noga naprijed ...", kažiprstom je klizila uz linije ..., „demi plié, lagano podizanje ruku u drugi položaj prije početka samog pokreta."
„Gdje su ruke?" pitao je.
„Ovdje, između treće i četvrte linije." Pokazala mu je mjesto na papiru. „Tada desna noga ide naprijed, croisé, i opisuje polukrug, en dehors. Lijeva noga ostaje u plié."
„Fascinantno."
„Sa snimkom to ide brže", rekla je Giulietta.
Damián se nije slagao. „Sigurno. Ali na snimci se ne može vidjeti sve. Osim toga, nikada ne možeš biti siguran je li izvedba toga dana bila ispravna. Koliko se često zna dogoditi da ispustiš neki korak ili pokret. Uz pomoć videa se ne može koreografirati ples. Ploče ili CD-i također ne mogu zamijeniti note ili partiture. Mnoge stvari vidiš tek kada ih zapišeš, zato što je zapisivanje više od obuhvaćanja nekog sjećanja. Ono ti pokazuje strukturu djela. Unutarnju logiku."
„Ali glazba nije sadržana u partituri", ustrajala je Giulietta. Ona je izvedbe u praksi smatrala mnogo važnijima od partitura. Svaka generacija svoj je repertoar morala sama otkrivati, čak i kada bi knjižnice bile prepune zapisanih plesova. Poticaj za ples dolazio je iz života, doživljaja, a ne iz partitura. Literaturu se, osim toga, nije moglo uspoređivati s glazbom i plesom. Zašto?, upitao je. Pa i ples je jezik, apstraktni simbol znakova. Ne, smatrala je Giulietta. Ples je za nju više oblik izražavanja, neka vrsta glazbe tijela.
„Ali i glazba je apstraktna. Čista matematika. Sjeti se samo Chopinovih partitura. Tiskani uzorak nota je gotovo još nevjerojatniji od zvuka koji proizvode kada ih se svira."
„Možda i jest tako. Ali ja ne čujem i ne plešem matematiku, nego glazbu."
„Zato što je ne želiš čuti."
„Zato što ne želim čuti što?"
„Matematika. Mislim: veze između valentnosti, harmonija. Sve je matematika. Kada bi snage koje upravljaju svemirom mogle proizvoditi tonove, mi bismo to poimali kao glazbu. Sigurno. Pogledaj samo neku fugu."
Ismijala ga je. „Upravo tako. Ja ne gledam, ja slušam. Kod fuge pomišljam na vodu ili vjetar ili kišu ili, nebo će znati na što, ali svakako ne na kvarte ili kvinte. A i kada bih počela misliti na matematiku, odmah bih isključila glazbu."
Naborao je čelo i zatim je povukao prema sebi na trosjed. „Nisam to tako mislio", šapnuo joj je u uho.
„Tako, a kako si onda mislio”, uzvratila mu je dahom, grickajući mu uho. On se zahihotao, oslonio se unatrag i položio joj glavu na svoja skupljena koljena. Zatim ju je poljubio i rekao: „Moj tango bi se trebalo moći čitati poput jezika."
„Kakvog jezika?"
„Mojeg jezika. Ne toliko izoštrenog poput Beneshova sustava, ali ono što želim reći moći će se odgonetnuti i za dvadeset ili pedeset godina, ako će se htjeti."
Uspravila se, oslonila čelo o njegovo i počela mu otkopčavati košulju. „Ali ja bih te ipak radije sada odgonetavala", rekla je tiho i uvukla ruku u nastali otvor, „a ne tek za pedeset godina."
Raskopčala mu je košulju, skinula je s njega i poljubila mu rame.
„Dakle, što to piše u tvojemu tangu, hmm?"
„Ja volim Giuliettu."
„Ne, mislim ozbiljno."
„Uvijek na parketu ispisujem samo tvoje ime. Pogledaj ..."
Ustao je i učinio nekoliko koraka. Zatim je zastao i rekao: „G i I kao giro a la izquierda", te izveo okretaj ulijevo. Giulietta se sklupčala na trosjedu i zaljubljeno gledala kako je slova njezina imena pretvarao u figure tanga ... „U ćemo uzeti iz volea, a onda L i I kao lapiz a la izquierda". Damián je savijenom nogom zarezao kvačicu ulijevo i istom nogom zatim izveo opipavajući, kružni pokret na podu. Pratila je igru njegovih mišića pod njegovom kožom, kontrolirani mir njegova golog torza nad nogama, što su mačkasto klizile i koje su sada tragale za plesnim ekvivalentima za E i dvostruko T. Kratko je zastao, razmislio i zatim rekao: „enrosque i dva taconeosa." Okrenuo se takvom brzinom da su mu noge nakratko bile u petlji, ali je zapetljanost riješio širokim kružnim iskorakom te poput plesača flamenka dva puta zaredom lupio petama o tlo, kliznuo u okretaj u desnu stranu i zaustavio se u osnovnome položaju.
„A sada završetak za najljepše biće svemira: A kao abanico", i otplesao je figuru, zamršen okretaj, koji je na podu ocrtao sliku lepeze. Zatim je ponovio cijeli slijed, a Giulietta je poskočila s trosjeda, zapljeskala, te ga zagrlila i nježnim gurkanjem vratila na trosjed, kako bi tamo svojim usnama i jagodicama iskušava jednu sasvim drugu vrstu abecede.
Sjećanje na taj dan nagnalo ju je da zastane na ulici.
Lutzova primjedba: Damián pleše čuđne stvari. Zato ga toliko jako mrze.
Kada bi samo ovdje imala onu videosnimku posljednje izvedbe u Berlinu. Je li i tamo na parketu napisao tako nešto?
Tango i matematika.

11


Bila je skoro ponoć kada je na označenoj adresi izašla iz taksija. Dok je vozač tražio sitniš, Giulietta je odmjeravala zgradu. Rešetka na vratima bila je napola gurnuta u stranu. Kroz staklena vrata, koja su bila nekoliko metara iza nje, mogla je naslutiti oskudno osvijetljenu ulaznu dvoranu. Zgrada je izgledala kao sportski centar ili centar za mlade. Uzela je novac koji joj je taksist uzvratio i izišla iz hladnog taksija u vrele noćne pare. U ulaznoj je dvorani pokraj vrata za stolom, sjedio muškarac. Ispred njega je bio presavijeni karton na kojem je flomasterom pisalo: 5 pesosa. Pokraj toga ležali su reklamni letci za učitelje tanga, tečajeve tanga, cipele za tango. Položila je novčanicu na stol i zauzvrat dobila zelenu kartu. Vrata su se otvorila, glazba se prelila u prostoriju i pojavio se drugi muškarac, preuzeo je njezinu kartu i nešto je upitao. Negdje usred nerazumljivih riječi prepoznala je nešto što je zvučalo poput „rezervacije". Zatresla je glavom. Muškarac je koraknuo u stranu i dao joj znak da uđe.
Trebalo joj je nekoliko trenutaka dok joj se oči nisu priviknule na oskudno osvjetljenje. Lokal nije bio vrlo velik i bio je beznadno prepunjen. Dva redova stolova i stolaca ograničavala su kvadratičnu plesnu površinu sa svih strana. Tijesno zagrljeni parovi na njoj bili su toliko gusto nagurani da su više stajali nego što su se kretali. Zrak je bio zagušljiv, glazba glasna. Giulietta ovdje nikoga nije poznavala. Najradije bi se bila okrenula i otišla. No, netko je poznavao nju.
Ugledala je ruku koja joj je, činilo se, domahivala. Lindsey. Giulietta se probijala između stolova. Lindsey je ustala i poljupcem u obraz joj zaželjela dobrodošlicu. Za njezinim su stolom sjedila dva starija, krupna muškarca koji su sada jednako tako ustali, predstavili se kao Leo i Čhicho te je pozdravili na jednak način. Lindsey im je rekla nešto na španjolskome jeziku, a zatim je počela na francuskom. „Samo sam im objasnila da ne govoriš španjolski. Leo je upravo rekao da bi se trebala zvati ,Izlazak sunca', i pitao te što želiš popiti." Giulietta je bacila nesiguran pogled prema Leu, ali on joj se samo smiješio i pritom razotkrivao niz zuba koji je prije podsjećao na zalazak sunca. Čhicho je u međuvremenu žvakao čačkalicu i svoju je pozornost ponovno usmjerio na plesnu površinu.
„Bez straha", nastavila je Lindsey, „njih dvojica su potpuno bezazlena. Znam ih cijelu vječnost. Kako bi bilo s bijelim vinom?"
Ne čekajući njezin odgovor, proslijedila je narudžbu, a Leo je konobaru domahnuo da priđe. Giulietta je još bila zabavljena time da se snađe u ovakvoj situaciji. U Berlinu joj ni u snu ne bi palo na pamet da sjedne za stol s muškarcima kakvi su bili ovaj Leo ili Chicho. Lindsey je, činilo se, pročitala njezine misli.
„Ovdje si toliko sigurna ili nesigurna kao i u krilu svojega djeda. Zaista. U jednom trenutku če, doduše, svi nešto pokušati, ali ako ne želiš, ništa se neće dogoditi. A komplimenti ne znače ništa. Danas je neki muškarac za mnom doviknuo da bi rado bio sjedalo mojeg bicikla. To je glupost. U načelu ti ih mora biti žao. Neki su muškarci čak i potajno ovdje."
„Zašto potajno?"
Lindsey se sagnula bliže njoj da ne mora vikati toliko jer je glazba bila glasna.
„Zato što su njihove žene kod kuće i, naravno, ne smiju znati da njihovi muškarci griju trbuhe na mladim djevojkama. Chicha je prošli tjedan njegova gotovo otkrila. On uvijek ima izgovor da vodi psa u šetnju. Njegova je žena vjerojatno malo priglupa, ali do sada je izgleda prihvaćala da utorkom navečer od pola dvanaest do pola tri pas mora ići van. Prošli je tjedan jadna životinja, nažalost, krepala u automobilu, jer je Chicho zaboravio malo otvoriti prozor. Onda je morao pregaziti toga mrtvog psa, kako bi sve izgledalo kao nesreća."
Giulietta je Lindsey gledala s nevjericom, zatim se zagledala u muškarca na suprotnoj strani stola i pokušala zamisliti taj prizor. Došao je konobar i odložio dvije čaše bijelog vina na stol. Otpili su, Leo joj se nasmiješio, Čhicho je promatrao plesne parove, a Lindsey je zapalila cigaretu.
Giulietta je proučavala svoju bližu okolinu. Osjećala je da je promatraju, ne samo muškarci, nego posebice žene tih muškaraca koje su očito htjele saznati što je njihovim pratiteljima prolazno s njih skrenulo pozornost. Giulietta nije uzvratila ni jedan pogled, nego je pretraživala prostoriju za likom, držanjem tijela, pokretom, koji bi bila odmah prepoznala čak i u ovoj vrevi plešućih tjelesa. Ali Damiána nije vidjela nigdje.
„Potpuno drukčija atmosfera ovdje, nije li istina?" rekla je Lindsey. „Trenutačno je još malo gužva. Ali oko dva, pola tri bit će bolje."
„Poznaješ li sve plesače ovdje?" pitala je Giulietta.
„Većinu da. Vidiš li onoga malog zdepastog muškarca tamo iza u prugastoj vesti?"
„Onoga s mladom plesačicom golog trbuha?"
„Da. To je Hector Goyechea. Jedan od najpoznatijih. Poslije će izvesti malu predstavu. To je tu uobičajeno. On ima i komercijalniju predstavu dolje u središtu, ali to su blesave stvari za turiste. Najbolje stvari pokazuju samo međusobno."
Hector!, pomislila je. Damiánov učitelj. Ali Lindsey je već nastavila govoriti.
„Djevojka s kojom pleše je Estela, nećakinja Hectora Orezzollija. Isto tako legenda. Partner Člaudija Segovije."
„Žao mi je. Nikad čula", rekla je Giulietta.
„To je uvijek tako. Prave genijalce u pozadini tango renesansa jedva tko poznaje. Ali bez Tango Argentino predstave Člaudija Segovije i Hectora Orezzollija, ovaj bi grad danas bio prazan, a u Europi i Americi odnos među suprotnim spolovima bio bi još očajniji, nego što več jest."
„Što time želiš reći?" pitala je Giulietta začuđeno.
„No, da, to je pomalo čudno, ili? Četrdeset godina se ovom glazbom i ovim plesom nije moglo namamiti ni psa. A odjedanput, usred emocionalnog i seksualnog ledenog doba osamdesetih godina, odnekud su se stvorila dvojica homoseksualnih kazališnih genijalaca, donijeli tango na pozornicu i odmah se, i to baš u Europi i Sjevernoj Americi, raširila tango-groznica. Oličenje mačističkog plesa unutar feminističkih zidina. Tjera te da se malo zamisliš."
„A o tome ti pišeš?"
Lindsey je kimnula glavom. „Među ostalim. Ali mene, prije svega, zanimaju pogledi. Ovdje najradije samo promatram. Vidiš li onu djevojku tamo za trećim stolom slijeva? Onu, u crnoj haljini s tankim naramenicama?" Giulietta je već primijetila tu ženu. Bila je lijepa poput slike, sjedila je u pratnji još dviju žena za stolom neposredno ispred plesne površine i činilo se da se ni najmanje ne zanima za ono što se oko nje događalo. Katkad bi razmijenila koju riječ s jednom od svojih dviju pratilja, inače je pijuckala svoje piće, pušila i zapravo izgledala kao da se dosađuje. Očito uopće nije imala interesa i sama zaplesati.
Lindsey je nastavila. „Čhicho cijelu večer pokušava doći do nje, ali ona ga ignorira, jednako kao i sve ostale. Ne znam koga čeka, ali ... aha, pazi sada. Stanka. Možda če netko pokušati."
Začula se melodija za stanku, a onda je glazba prestala. Plesna se površina ispraznila. Iz zvučnika se začuo glas diskodžokeja.
„Što taj muškarac uopće govori?" pitala je Giulietta.
„Sve moguće. Tko je večeras ovdje. Tko večeras nije ovdje. Što če se održavati za vikend. Koju če glazbu pustiti kao sljedeću ..."
Dok je Lindsey govorila, istodobno je pažljivo promatrala lica ostalih gostiju. Odjedanput je prekinula monolog i prošaptala: „Na pročelju, onaj muškarac u bijeloj košulji i sivoj vesti, vidiš ga?"
Nije ga se moglo previdjeti. Upravo je bio ustao i polagano se kretao prema šanku.
„I on već dulje vrijeme pokušava. Prije nego što si došla plesao je ispred njezina stola svu silu kompliciranih stvari. Uistinu je dobar. Sada će se sigurno tako namjestiti da ga ona može vidjeti. Ali ona jednostavno ne gleda u njegovu smjeru. Pa će, dakle, promijeniti položaj."
Giulietta je promotrila tog muškarca i zatim pogledala u smjeru žene u crnoj haljini. Sada je primijetila da je žena iz kutova očiju letimice pogledala po svojoj okolini i svakako primjećivala što se oko nje događalo. No, njezino držanje tijela bilo je odbojno. Prekrižila je noge jednu preko druge, okrenula gornji dio tijela od plesne površine prema svojim pratiljama.
„Sve je to poprilično teško", prošaptala je Lindsey. „Ako će djelovati previše neposredno, možda će biti odbijen. Ako će predugo čekati, može se dogoditi da ga netko drugi pretekne. Ah, sada je sjeo unutar njezina vidokruga. Najvjerojatnije čeka da poslije počne posljednji dio tande?"
„Tande?" pitala je Giulietta.
„To su glazbeni odsječci. Tri ili četiri tanga, zatim stanka. To se zove tanda. Na kraju tande, par se razdvoji. To je čvrsto pravilo. I nužno je, kako bi se prestalo plesati u paru bez neugodnih objašnjenja. Nedodirljiva Ijepotica još nije plesala. Onaj muškarac tamo, koji joj se približava, ne zna, dakle, kako ona pleše. Pozove li je na ples početkom tande, to može biti prilično nezgodno, jer tri ili četiri tanga s neravnopravnim partnerom su prava muka. Kladim se da će joj tek kod zadnjeg dijela iduće tande dati jasan znak. Zbog toga je važno što su glazbeni dijelovi i najavljeni. Trolio ili salgan plešu se drukčije od pugliesa. Zbog toga se mora znati, koji je dio sljedeći."
Giulietta je oduševljeno gledala mali prikaz koji se počeo izvoditi pred njezinim očima. Jesu li se lijepa žena i nepoznati muškarac suptilno razumjeli? Ili je Lindsey sve to samo zamišljala? Muškarac je sada sjedio u neposrednoj blizini žene na stolcu s ruba plesne površine i pričao s nekim drugim muškarcem pokraj sebe. Žena je razgovarala sa svojim prijateljicama. Za Giuliettu nije postojao nikakva očita naznaka komunikacije između njih dvoje. Plesna je površina još bila prazna, čaše su zveckale, žamor glasova ispunjavao je prostoriju. Kroz ulazna su vrata još pristizali novi gosti. Tada se ponovno začuo glas diskodžokeja iz zvučnika, a gotovo istodobno začula se i glazba. Lindsey je prevodila: „Četiri plesa. Jedan Di Sarli. Dva Salgana i zatim Troilo: Quejas de Bandoneon. Ne, Bože moj. Ti glupi turisti."
I Giulietta je to vidjela. Neki se drugi muškarac postavio neposredno ispred stola nepoznate ljepotice i pozvao je na ples. Žena je samo kratko i odlučno zatresla glavom i odmah se okrenula.
„Tako to, dakle, ne ide", rekla je Giulietta promatrajući odbijenog kandidata mješavinom sažaljenja i zabave.
„Ne, nikako", rekla je Lindsey. „Ali, oni nikako da to nauče. Dolaze ovamo i misle da moraju naučiti samo nekoliko koraka. Ali nikako ne mogu shvatiti da o tome ovisi cijela jedna kultura."
„Ali zašto je to sve toliko zamršeno?"
„Nije ništa složenije od običaja ponašanja za stolom ili ponašanja u društvu, koji, eto, nisu svuda isti."
„A ne čini ti se da je ipak pomalo nepraktično?" pitala je Giulietta zbunjeno.
Lindsey je zatresla glavom. „Nepraktično i zamršeno je kod nas, gdje više ne postoje običaji koje svi moraju poštovati. Bez rituala stranci se ne mogu susresti. Potpuna sloboda vodi do neslobode."
Lindsey se iznenada nasmiješila i napokon ugasila cigaretu. „Ispričaj me", rekla je tada i ustala. Giulietta najprije nije shvatila što se dogodilo. Kao da se stvorio niotkuda, pokraj Lindsey je odjedanput stajao neki muškarac i vodio je do plesnog podija. Očito je cijelo vrijeme usput vodila još jedan razgovor, koji Giulietta uopće nije primijetila. Sada su njih dvoje stajali jedno ispred drugoga na rubu plesne površine, ali se još nisu dodirivali. Razmijenili su nekoliko riječi, muškarac se malo sagnuo prema njoj, kako bi ju bolje razumio. Trajalo je to gotovo jednu minutu, prije nego što su pomalo kliznuli u zagrljaj i prepustili se struji kretanja drugih plesača.
Giulietta se oslonila natrag, pijuckali loše i već mlako bijelo vino, potisnula grimasu, jer ju je Leo upravo bio pogledao i ponovno vratila čašu na stol. Uzvratila je Leovu prijateljskom smiješku i zatim promatrala plesne parove. Većina je žena imala zatvorene oči i visjele su na prsima svojih partnera kao da spavaju. Njihov je izraz lica, međutim, odavao krajnju usredotočenost, jer morali su tražiti put kroz vrevu ljudi, da negdje ne udare svojim dragocjenim teretom koji im je bio u rukama. Bilo je manje naguravanja i sudaranja nego danas poslijepodne u Confiteríji Ideal, unatoč tomu što se ovdje na užetu prostoru okupilo više ljudi. Muškarcima je nekako polazilo za rukom da se okreću, hodaju, mijenjaju smjer i još uz to ugrađuju iznenadne plesne Figure, a da pri tome nisu ometali ostale plesače koji su se, naravno, takoder trudili plesati što zanimljivije i raznolikije. Bilo je vruće i zagušljivo, unatoč rashladnomu uređaju. Dim cigareta miješao se s različitim mirisima parfema. Iznenađujuće, ali nije se osjećao miris znoja. Damián joj je pričao da je tijekom milonge promijenio i dvije košulje, a samo je dragi Bog znao koliko se bočica parfema ispraznilo tijekom jedne takve večeri.
Pogledala je prema vratima kroz koja je u prostoriju stizalo sve više gostiju. Proučavala je svako lice, koliko je to iz te udaljenosti mogla, ali Damián nije bio među njima. Prepoznala bi ga već prema njegovu hodu. No, on nije bio ovdje, ni tamo na ulazu, gdje su se novopridošlice ogledavali oko sebe, pozdravljali se i grlili, ni na plesnoj površini koja je sada bila prepunjena kao gradski autobus nakon završetka radnog vremena. Kako su to samo uspijevali, plesati na toliko uskoro prostoru?
I odjedanput je na sebi osjetila nečiji pogled. Dva oka koja su je gledala ispunjena mržnjom. Giulietta se stresla od jeze. Nieves!

12


Stajala je manje od tri metra udaljena od nje uza zid. Nosila je tanku svilenu jaknu preko večernje haljine i očito je upravo bila došla u lokal. Giulietta je napeto promatrala Nieves. A Nieves je uzvraćala jednakim pogledom. Zatim su joj pozornost privukli neki ljudi koji su je htjeli pozdraviti. Izgleda da ovdje gotovo i nije postojao čovjek kojega ne bi poznavala. Zagrljaji, poljupci, tu i tamo nekoliko riječi. Giulietta se ponovno pokušala usredotočiti na plesnu površinu, ali pritom se osjećala kao da na nju vreba kakva grabežljivica. Točno je osjećala da je Nieves pozorno promatra. Njezin je ledeni pogled uvijek iznova počivao na njoj. Pokušala je ne gledati u smjeru te omražene žene. Ali tek kada je glazba stala i kada se Lindsey vratila, Nieves se okrenula i na odlasku počela razgovor s nekim muškarcem.
„Uh, bože moj, koja gužva! Jedva se možeš kretati." Lindsey je iz torbe izvadila rupčić i obrisala lice. „To je zbog Hectora. Inače nikada ne bi bilo tako mnogo ljudi."
Najavljivač je ponovno počeo objavljivati svakojake oglase. Odjedanput su svi zapljeskali.
„Što je rekao?", pitala je Giulietta.
„Pozdravio je posebne goste. Neotango skupina vratila se iz Berlina. Ah, da, pa ti si vidjela predstavu, ili? Kaže da su postigli velik uspjeh." „A Damián. Što kaže o Damiánu?"
Lindsey je slegnula ramenima. No sada se njegovo ime dobro moglo razumjeti kroz zvučnike. Lindsey je uzbuđeno klimnula glavom. „Ah, da, sada ga upravo spominje, veličanstvenu predstavu pod režijom Damiána, El loca, koji je još ostao u Berlinu kako bi Nijemce naučio tango ..."
... ali, to uopće nije istina", pobjeglo je Giulietti.
„Što nije istina?" Lindsey je izvukla cigaretu iz paketića i tražila po stolu svoj upaljač.
„Damián. On uopće nije u Berlinu. On je ovdje. U Buenos Airesu." Lindsey se začudila. „Aha. No, dobro, ni Félix ne zna uvijek baš sve."
„Félix?"
Pronašla je upaljač.
„Najavljivač. Félix Picherna. A ti malo bolje poznaješ Damiána, zar ne?"
Lindsey je napućila usne i izazivački gledala Giuliettu, dok je prinosila cigaretu ustima kako bi je pripalila. Giulietta je odjedanput imala suze u očima. Lindsey se prestrašila. No i prije nego što je uspjela reagirati, Giulietta je bila poskočila i spuštene glave probijala se kroz ljude, koji su stajali zbijeno jedni uz druge.
Lindsey je ispustila cigaretu i slijedila je. Ali dostigla ju je tek u predsoblju ispred zahoda. Giulietta je tamo izgubljeno stajala i razdraženo gledala u izložbu predmeta, koje je tu izložila čistačica zahoda, a za koju se činilo da tu na rasklopivom stoliću ima pravu malu trgovinu.
„Jesam li rekla nešto pogrešno ...", počela je Lindsey.
Giulietta je nijemo zatresla glavom. Sve je bilo toliko ludo. Što je, za ime svega na svijetu, uopće očekivala od ovoga putovanja? Zašto nije ostala u Berlinu, progutala razočaranje i uzela svoj život u svoje ruke? Sada je stajala ovdje u predsoblju zahoda zadimljenog kafića, u kojem se plesao tango, u Buenos Airesu, potpuno sama i usamljena, ne poznajući jezik, s ovom jezivom tugom. Vani je na nju čekala ona zvijer Nieves, a Lindsey, koju je jedva i poznavala, pokušavala ju je utješiti. Ali, što joj je uopće mogla reći? Čistačica je pogledala prema njoj i rukom ocrtala krug iznad ponude svoje robe: cigarete, žvakaće gume, probice parfema, prezervativi, gel za kosu, vezice za cipele. Pogled na to bio je toliko potresan da je opet gotovo djelovao smiješno. Prastare školjke, zagušljivi zrak, žarulja na stropu i ispod nje ova jadna stara žena sa svojih pet i pol malenkosti, što ih je posjedovala u svojoj zahodskoj trgovini.
Giulietta se okrenula prema Lindsey i obrisala suze s lica.
„Ne. Nije ništa. Sve je previše zamršeno. Oprosti."
Lindsey joj je položila ruku oko ramena. „Kako bi bilo s jednim mate čajem? Kod mene. Ha? Znaš li uopće što je mate? Ima odvratan okus. Ali mora ga se barem probati."
Godila joj je nježnost te žene. Ali, istodobno je htjela povratiti svoju snagu. Bila je toliko slaba, toliko labilna. Pri najmanjem povodu, njezini bi osjećaji poludjeli. Tako nije moglo dalje. Izvana se odjedanput začuo bučni pljesak.
„Hvala, to je lijepo od tebe", rekla je Giulietta.
„Dođi", rekla je Lindsey i primila je ispod ruke. „Još ćemo samo nabrzaka pogledati Hectora, a onda ćemo se odvesti do mene, dogovoreno?"
Ne čekajući odgovor, povukla je Giuliettu natrag u lokal, gdje su Hector i njegova partnerica upravo počeli ples nasred praznoga podija. Nije se moglo niti pomisliti na to da bi se vratile za svoj stol, i tako su predstavu promatrale stojeći pritiješnjene jedna o drugu i uza zid. „Dobro gledaj", još joj je u uho šapnula Lindsey, „tako nešto se rijetko viđa. Hector i Blanca. Predstava je Pugliesova. La Yumba."
Giulietta je već nakon prvih taktova i koraka bila kao začarana sjedinjenom snagom te glazbe i pokreta, koje je oslobađala u plesnome partneru. A njome je prošla još jedna druga, strašnija pomisao dok je gledala Hectora Goyechesa, Damiánova učitelja: Damián je tek zagrebao o površinu te umjetnosti i onda joj je izmaknuo. Ono što je Hector tu izvodio, bilo je neusporedivo mnogo snažnije. Bio je to star muškarac. Nije bio lijep. Njegovo je tijelo bilo sve osim tijela plesača. Pa ipak ... kakva prizemna, gruba elegancije! Kakva glomazna snaga u njegovim pokretima, a istodobno takva pažljivost, s kojom se ova snaga opletala oko žene. Kao da je gruba željezna ruka htjela pomilovati pilence! Glazba je učinila ostatak. La Yumba. Niz teško udarajućih bandoneona, kao da parni čekić u tromi zrak nabija vibrirajuće kolčeve tonova. A Hector je znao kako izađi na kraj s tom silinom. Ljepotica i zvijer, pomislila je Giulietta. No, zvijer je bila mnogo ljepša od ljepotice i svoje je izbavljenje već odavno ostavila za sobom. Giulietta je pružala vrat i usmjerila pogled na Hectorove noge. Sve se događalo tamo. Na jednome je mjestu plesao Primera Juntu, ali ne Damiánovu verziju. I sada je tek vidjela da se taj korak prvotno izvodio u jednome pokretu. Muškarac i žena igrali su jasno definirane uloge, ali one su djelovale prirodno, skladno. Damiánova verzija, koju je vidjela u Berlinu, lomila je figuru na dva dijela. Nije se mogla improvizirati. Partneri su se morali prije dogovoriti, inače bi netko mogao pasti. Ovdje to nije bio slučaj. Tijek je bio potpuno prirodan. A i ostali su pokreti toga para djelovali istinitije od Damiánova stila. Kada god je Blanca bila u opasnosti da će ispasti iz pokreta, Hector je bio tamo da je uhvati, da održi energiju para. Bilo je to divno gledati. Ona mu je slijepo vjerovala, a on je nikada nije iznevjerio. Zato mu je davala prostora za sve hrabrije figure, za sve ljepše trenutke. On je predlagao, a ona ga je slobodno slijedila. I nastajala je ljepota.

13


„Muškarac vodi i misli”, rekla je Lindsey. „Žena zavodi i upravlja."
Pružila je Giulietti izdubljenu bundevu iz koje je stršila srebrna cjevčica za ispijanje.
„Tako jest i nikako drukčije", dodala je nakon toga. „Zaboravi sve što misliš da znaš o tangu. Sve je pogrešno."
Giulietta je prihvatila čudnovatu posudu za piće.
„A pitaš li Argentince, tek tada nećeš ništa saznati. Tango su najprije potiskivali, sve dok iznenada u Europi nije postalo moderno plesati ga. Onda su ga ponovno uvezli i sada se time ponose, iako ga se istodobno srame. A sada se ponavlja ista ta stvar. Ova je zemlja shizofrenična, moraš to znati. Ovdje ima više psihoanalitičara nego u New Yorku. Jesi li se već vozila podzemnom?"
Giulietta je sumnjičavo pogledavala vruću neprozirnu tekućinu u izdubljenom voću i istodobno pokušavala razumjeti barem koju riječ Lindseyina kompliciranog govora. Ta ju je žena oduševljavala. Ali o čemu je to, zaboga, govorila?
„Da. Jasno da sam se vozila podzemnom", odgovorila je i oprezno pijuckali kroz srebrnu slamčicu. Napitak nije imao okus ni po čemu. „Zašto?"
„Zbog štandova s novinama. Ovdje u podzemnoj željeznici možeš kupiti sabrana djela Sigmunda Freuda na kiosku. Freud i Lacan na kiosku s novinama, između automobilističkih časopisa i seksi časopisa. Ljudi se vraćaju od psihoterapeuta i na povratku kući kupe knjige koje su vidjeli kod njega na pisaćem stolu."
„Tko je Lacong?"
„Lacan. Neka vrsta Einsteina psihoanalize. Svjetski slavan, a nitko zapravo ne zna što je uopće rekao. Mate ti se baš ne sviđa, ili?"
„Kao prokuhana trava", rekla je Giulietta.
„Kad to i jest", odgovorila je Lindsey. „Ovdje i ne postoji nešto drugo. Oni sve uvoze. Izvorne argentinske stvari možeš nabrojiti na prste jedne ruke. Govedina. Tango. Biljka mate. I dulce de leche."
„A, što je to?"
„Jedna vrsta zaslađenog kondenziranog mlijeka. Evo. Moraš staviti više šećera."
Giulietta je poslušala naredbu nakon čega je tekućina poprimila okus tople zašećerene vodice. Pružila je bočicu natrag Lindsey i pogledala po sobi. Uređenje je bilo spartansko. Na pisaćem je stolu stajalo otvoreno prijenosno računalo, koje se uzaludno borilo protiv toga da ga ne zgnječe gomile knjiga i fotokopija. Kreveta nije bilo. Samo madrac na podlošku. Svi su zidovi bili tamnocrvene boje i od stropa do poda natrpani fotografijama, posterima, plakatima za koncerte i svakakvim mogućim papirićima s bilješkama. Pokraj ležaja bile su aluminijske prečke ogrnute platnom nalik na šator. Očito je to bio ormar. Između toga uzdizao se regal s videokasetama koje su se nalazile u neposrednoj opasnosti od urušavanja, te televizor s ugrađenim videorekorderom. Svjetlosna je oznaka stajala na 00:00 i treperila.
Na putu prema ovamo u pola je grada nestalo struje. Kada su skrenuli prema San Telmu, vladala je potpuna tama. Taksi se šuljao uz ulicu, zakrenuo za nekoliko uglova i zaustavio se ispred kuće sa šipkama na prozorima. Iznad njihovih se glava mogla čuti buka s prilazne ceste za autocestu. Nakon što je Lindsey otključala četiri neovisne brave jednu za drugom, prošle su tamnim unutarnjim dvorištem i na kraju završile u ovoj sobi. Nedugo nakon toga video je počeo treperiti. Struja se ponovno vratila, ali Lindsey je pustila da ih i dalje osvjetljavaju svijeće.
„Zašto se uvijek iznova vraćaš ovamo, ako ti je Argentina toliko stravična?" pitala je Giulietta.
Lindsey je slegnula ramenima. „Ne znam", rekla je. „To je ludo u cijeloj stvari. Ovdje se svi jadaju da je život vrlo težak, da ništa ne funkcionira, ali nakon što si ovdje provela nekoliko mjeseci, uvijek ćeš se vraćati. Postoji čak i nekoliko tango pjesama o toj temi: Volver, Sur, Siempre se vuelve a Buenos Aires ..."
„Što to znači?"
„Uvijek jedno te isto. Volver znači jednostavno vratiti se. Sur znači jug, čime se misli na predgrađe. Uvijek se vraćaš u Buenos Aires ... to je kao da te ovaj grad tetovirao iznutra. Teško je to objasniti. Odjedanput više ne pripadaš ni na jedno drugo mjesto."
Giulietta je ustala, uzela svijeću sa stola i promatrala slike na zidovima. Osjećala je Lindseyin pogled na svome tijelu. Poziv ovamo, očito, nije bio bez ikakvog interesa.
„Kako bi bilo s crnim vinom?" pitala je Lindsey. „Imam dobru butelju. Iz Mendoze. To je nešto kao Bordeaux. Želiš li?"
„Hmm, ne znam baš. Već je prilično kasno, ne misliš li i ti tako? Kakve su to snimke?"
Lindsey se bavila jednim ormarom, između gomila odjeće iskopala je bocu vina i negdje na pisaćem stolu pronašla vadičep.
„Za moj rad. O milongama. Dokumentiram stare milonge, zato što ih za deset godina više neće biti."
Giulietta je posegnula za jednom od preostalih dviju svijeća, osvjetljavajući njome fotografije. Na njima su se mogli vidjeti gotovo samo parovi koji su plesali, prije svega stariji ljudi u tijesnim zagrljajima, pogleda uperena u prazno. Lindsey je stala pokraj nje. Giulietta je osjetila njezin parfem i zadah cigaretnog dima.
„Fotografiram samo starije. Sablasti." A onda, nakon stanke, dodala je: „Damiána ovdje nećeš pronaći."
Giulietta se iznenađeno okrenula i zagledala se u nju. Ali Lindsey je izdržala njezin pogled i rekla samo: „Imala si nešto s njime i zato si ovdje, nije li tako?"
Giulietta se ponovno okrenula fotografijama, ali nije rekla ništa.
„Ne tiče me se. Sorry."
Giulietta je ponovno sjela na jedan od jastuka na podu i stavila svijeću na stol. Lindsey je izvukla pluteni čep i boce, nagnula se prema njoj i bez pitanja natočila dvije čaše. Naramenica njezine majice je skliznula, a veliki je izrez otkrio njezine grudi. Giulietta je pognula oči i gledala ispred sebe na stol.
„Vidi se na meni da ga tražim?"
„Ne na tebi", odvratila je Lindsey i nasmijala se. „Ali na Nieves."
„Tebi zaista ništa ne može promaknuti, ili?"
„Ovisi. Ali kada jedna od najboljih plesačica tanga iz Buenos Airesa pogledima strijelja potpuno nepoznatu mladu balerinu iz Berlina, to mi ne promice.
„Zar je bilo toliko očito?"
Lindsey je izvadila cigaretu iz kutije i držala njezin vršak na plamenu svijeće.
„Da sam na tvojemu mjestu, ne bih joj se približavala", odgovorila je. „Mislim, ne znam što se to među vama dogodilo, no svijet tanga je toliko malen i proziran da čovjeku ne treba mnogo mašte da pročita takve znakove."
„Ako je tako malen, kako to da nitko ne zna gdje Damián živi?"
Lindsey je slegnula ramenima. „Kada su se Nieves i on na proljeće rastali, to je tjednima bila glavna tema u gradu. Do tada su živjeli zajedno. Onda je došla ona stvar s Berlinom. Damián je dobio posao pomoću poprilično gadne intrige, iza Hectorovih leđa. Mislila sam da i njegov prekid s Nieves ima veze s time, jer su ona i Hector dobri prijatelji. Ali kada te ovakvu vidim, neke su mi stvari jasnije. Zbog tebe je, dakle, preokrenuo nebo i zemlju kako bi došao do Berlina ..."
... što bi to sada trebalo značiti?" prekinula ju je. „Ne, ne. Mi smo se upoznali u Berlinu. O kakvoj to intrigi govoriš?"
Lindsey je podignula čašu i nazdravila Giulietti. „Ne bismo li najprije trebale nazdraviti?" Giulietta je uzvratila jednakim pokretom i popila .gutljaj. Kada je ponovno podignula pogled, osjetila je Lindseyin pogled na svojem dekolteu. Kanađanka je podignula suknju preko nogu i udobnije se smjestila na jastuku.
„Damián i Nieves su već zapravo bili ugovorili angažmane u Brazilu za rujan i listopad. U ožujku je stigla ponuda iz Berlina. Damián se u početku nije zanimao za nju. Pa se Hector prihvatio stvari. Ti znaš da se njih dvojica ne vole baš posebno?"
Giulietta je kimnula glavom.
„Hector je počeo sastavljati skupinu za Berlin. No, kada je krajem ožujka htio potpisati ugovor, producent je iznenada povukao ponudu. Da je stvar, navodno, propala. Dva tjedna poslije počelo se nagađati da je Damián dobio posao. On je odjedanput pod svaku cijenu htio dobiti taj angažman. Toliko je dugo obrađivao producenta, dok mu nije još jedanput ponudio posao. Možeš zamisliti što je sve to pokrenulo. Svi su to smatrali jadnim potezom. Bilo je toliko grozno da Damián uopće nije mogao pronaći plesače za predstavu. Bojkotirali su ga, u pravom smislu te riječi. A to ovdje znači nešto, gdje mnogi nezaposleni plesači žive od danas do sutra. Nieves mu je priredila veliku scenu. Već su se tada razišli, ili su se upravo razilazili, kako god. Ali još su zajedno plesali. Nitko nije mogao razumjeti zašto Damián odjedanput želi ići u Berlin. Brazil je bio puno zanimljiviji, pa i financijski. A onda još i ta pokvarenost prema Hectoru."
Giulietta je namrštila čelo.
„Od kuda to sve tako točno znaš?"
„Ovdje se sve pročuje. Damián je ponudio dvostruko manji honorar od Hectora. Uvjerio je producenta da predstavu najvećim dijelom može popuniti plesačima iz Berlina. Damián bi jednostavno došao dva mjeseca ranije i uvježbavao ljude. Plesači bi za to morali platiti neku školarinu, to znači, Damián bi zapravo dvostruko zaradio."
„I to je funkcioniralo?"
„Jasno. Ljudi u Europi se oblizuju kada im spomeneš tečaj kod Damiána. A tek nastupiti s njime, to je amaterima zaista velika čast. Producentu je taj prijedlog bio izvanredan, jer zbog toga je cijeli projekt bio mnogo jeftiniji. Nieves je otišla u Brazil, Damián u Berlin kako bi pronašao plesače i počeo s probama. Europski plesači tanga na pozornici s Damiánom! Naravno da je to bila potpuna glupost. Ridicule."
Ponovno se sjetila razgovora s Lutzom. Nije li on imao potpuno drukčije objašnjenje za to da su u predstavi prvotno trebali nastupiti plesači iz Berlina?
„Ali Nieves je na kraju također došla u Berlin", odgovorila je Giulietta.
Lindsey je samo znakovito spustila oči i dobacila joj poljubac. „I to te čudi?" Pucketala je prstima.
Giulietta je zanemarila ironiju i odgovorila: „Jedan plesač iz Berlina mi je ispričao da je Damián uzeo europske plesače zato što je tema predstave homoseksualnost."
„Ah, da?"
„Navodno tako nešto nijedan Argentinac ne bi htio plesati."
„No, to je zanimljiva teorija. A zašto je onda ta predstava izvedena već mnogo puta?"
Giulietta je slegnula ramenima. „Nemam pojma. Samo sam tako čula."
Lindsey je podignula obrve. „Neke od najvećih osoba tanga bile su homoseksualci. Počevši s Carlosom Gardelom. Zašto se on zapravo nikada nije ženio?"
Činilo se da je ime toga pjevača zaista važno.
„Nije se ženio?"
„Ne. Nije. Čudno, zar ne? Jedan od najvećih heroja tanga, a navodno i ženskih srdaca, dvadesetog stoljeća, a nije čak ni djevojku imao."
„U cijelom svojem životu?"
„Umro je mlad, kako se to i očekuje od mitske ličnosti, na vrhuncu slave u zrakoplovnoj nesreći. Njegov je najbolji prijatelj pedeset godina poslije na samrti priznao u jednom intervjuu da je Carlito to radije činio s muškarcima. To je, naravno, bio šok za naciju. Televizijski intervju su prekinuli. Dva tjedna poslije emisija je trebala biti ponovljena, ali starac, očito, nije sasvim shvatio što bi to sada trebao reći pa je jednostavno opet ponovio isto. Prije trećeg ponavljanja je, nažalost, umro. Ali, vjerojatno je tako bilo najbolje za sve. Pritom i slijepac može vidjeti da je tango sasvim homoseksualan oblik kulture."
Giulietta se gotovo zagrcnula. „Kako, molim?"
„Jasno. Prvotno je i tako bio samo muški ples. Nisi to znala?"
„Da?"
„Otprilike oko 1880., kada je nastao taj ples, u Buenos Airesu je vladala nestašica žena. Situacija tipična za masovne imigracije. To je, naravno, potaknulo veliko natjecanje za naklonost malenog broja dostupnih žena. Dobri plesači imaju veće izglede kod žena. Najbolji su plesači prema prirodi, naravno, crni, kojih ovdje ima vrlo mnogo. Oni su imali vlastitu glazbu i plesove. Candomblé. To se sve još može prepoznati u tangu. Bijeli muškarci ne mogu konkurirati. Osim toga se, naravno, nisu uopće htjeli uspoređivati s crncima. Pa su ih zato ismijavali, karikirali ih. Tako je vjerojatno nastao praoblik tanga. No, pomanjkanje žena također je zbližilo muškarce. Zajedno su čekali ispred bordela dok ne bi došli na red, a kada ne bi pili, pušili, tukli se ili se jadali o svojoj izgubljenoj domovini, zajedno su pjevali i plesali tango. Zašto misliš da je tango bio zabranjen? Pa ne valjda zato što je taj ples bio seksi. Uopće ne. Onda bi trebalo zabraniti i druge vrste plesa. Nijedan ples nikada u zapadnom svijetu nije prouzročio takvo strastveno odbijanje i iracionalne strahove kao tango. A zašto? Nije valjda zbog pipkanja žena."
„Zašto onda?"
„Zato što tango potkopava uobičajeno ulogu bijelog muškarca. Muškarac postaje ženstven. On čuči i jada se i jeca kao žena. Poslušaj samo tekstove. U osam od deset tango pjesama muškarac sjedi pijan u kafiću i tuguje za svojom ženom. Nije baš posebno uvjerljiva slika jednog mačo muškarca, koji sve ima pod kontrolom, zar ne? Tridesetih godina neki je čovjek o tangu napisao huškački članak u kojem sve to poprilično jasno izlazi na vidjelo. A zašto je tango upravo osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća ponovno postao omiljen? Nemaš ideje?"
Giulietta je opčinjeno zatresla glavom. Ono što je Lindsey ovdje izgovorila, zvučalo je, doduše, potpuno apsurdno, ali istodobno i zanimljivo.
„Zbog feminizma, naravno. Odjedanput je žena ponovno postala rijetkost. Potkraj stoljeća ona napokon ponovno, nakratko, pobjeđuje u ratu spolova i kastrira mužjaka. Odlazi na posao, sama dobiva djecu, brani se protiv neželjenog seksa i tako dalje. A muškarci otkrivaju tango. Upravo u tome trenutku. Malo čudno, prije svega, ako se sjetiš u kojem se društvenom sloju sada događa taj proces. Na prelasku stoljeća ta se drama odigrava u radničkoj klasi. Nedostatak žena uzrokuje poženstvenje muškarca. Stotinu godina poslije to se isto ponavlja u vladajućoj klasi, feminizam pripitomljuje mužjaka. Tko danas u Europi i Americi pleše tango? Upravo intelektualca. Yuppieji. Pomalo čudno, zar ne? Ali, zapravo ti nisam htjela držati predavanje. No, ne mogu, naravno, ostaviti da ono s homoseksualcima u tangu ostane tek tako visjeti u zraku."
Posegnula je za svojom čašom vina. Giulietta je bila bez riječi. Ali pomisao na to je za nju bila pomalo zapanjujuća. „Ali u tangu se sve zapravo vrti oko zavođenja ..."
„Glupost!" prekinula ju je Lindsey oštro. „To su malograđanske zamisli. Tamo, od kuda tango dolazi, žene se ne zavode, one se uzimaju. I gotovo. Taj svijet uopće ne možeš zamisliti. Svijet gauča, a onda lopovi i svodnici. To je potpuno muški svijet, a poput svih muških svjetova latentno homoseksualan. Ali to, naravno, nikada ne smije postati vidljivo. A kako kompenzirati te potisnute nagone? Ponižavajući žene, tako da ih jednostavno uzmeš, a sve kako bi se potvrdio kult mačo muškarca. Tridesetih je godina spomenuti mrzitelj tanga u svojem članku čak napisao da je onaj koji više od deset minuta na dan misli na ženu, homoseksualac."
„Ne razumijem to."
„Naravno da to ne razumiješ. Mi smo svi djeca građana. Prava muževnost je u građanstvu jednako tako zabranjena tema, kao i prava ženstvenost. Zašto Rodolfo Valentino u holivudskim filmovima o tangu u ruci ima bič?"
„Ima li ga ozbiljno"?
„Pa, jasno. Od tuđa i potječe cijela ta stereotipna besmislica o tangu. Muškarac bičuje ženu, dok ona ne padne na tlo. Ali ne zato što ugrožava njegovu muževnost, nego zato što razotkriva njegovo homoseksualno biće."
Giulietta ništa više nije razumjela. Ali Lindseyine zamršene ideje u jednome su, barem, imale smisla. Atmosfera na onim milongama, koje je do sada doživjela, zaista je bila pomalo čudna.
„I o tome pišeš?", upitala je.
„Jasno. Od Damiána sam, usput rečeno, mnogo naučila o svim tim potisnutim fasetama tanga."
„Zašto potisnutim?"
„Ovdje u Argentini svaka stvar postoji u dvjema verzijama. Službena, a to je uvijek bezobrazna, smiješna laž, i ona prava koju nitko ne želi čuti. I u tangu je jednako tako. Postoji legenda o kauboju, gauču, koji dolazi u grad i mutira u compadrita. I to je, uglavnom, istina. Ali nedostaje joj nešto vrlo važno. Kao u kaubojskim filmovima u Hollywoodu. I tamo se rijetko pojavljuje crnac. U tangu je slično. U načelu je ludo, ali je istinito. Izvorište tanga je homoseksualno i crno. Ako to kažeš Argentincu, onda ćeš se naći u pravim problemima. Ali i Damián se za to zanimao. Dogodio se sjajan incident prije nekoliko godina u Almagru ..."
„Misliš na onu čudnu predstavu, kada se Damián odjenuo u crnca?"
„Ah, znaš za to?"
„Da, ispričala mi je neka žena u Berlinu. Jesi li i ti to vidjela?"
„Bilo je fantastično. Le tout Buenos Aires na Silvestrovo u Almagru. Hector želi predstaviti svojega novog čudesnog učenika, kojega šest mjeseci uvježbava sa svojom najboljom plesačicom. A Damián na pozornicu dode s licem obojenim u crno i crnačkom vlasuljom."
„Ali, zašto je to učinio?"
„Kako bi iznio svoje stajalište, kako bi naljutio Hectora. Ne znam točno zašto."
„Kakvo stajalište?"
„Ne znam mnogo o Damiánu, ali on nije jedan od onih uobičajenih osoba u tome svijetu. Nešto ga pokreće. Spomenuti nastup u Almagru bio je lud. Čuj ovo: oko 1770. u Argentini je živjelo dvadeset do trideset posto crnaca, prije svega robova. Bilo ih je posvuda i naravno da su se jednim dijelom izmiješali s doseljenim europskim stanovništvom. Pitaš li nekog iz Argentine kamo su nestali svi ti crni, uvijek ćeš dobiti isti odgovor: svi su otišli u Urugvaj."
Spustila je kutove usana kako bi izrazom lica istaknula koliko je ta ideja bila idiotska.
„To trebaš moći zamisliti: otprilike godine 1850. svi su se oni ukrcali na brodić i otploviti preko u Montevideo, ili što? Naravno da je to glupost. Većinu su ih potrošili na plantažama i u ratovima protiv prastanovnika ili susjednih zemalja. Ali još se, naravno, vidi da je postojao stoljetni kontakt. Pogledaj samo lica ovdje na ulicama. Najjasniji znak je taj da je negro ovdje uvreda, osim ako se tako iz šale ne nazivaju u krugu prijatelja. Argentinci žele biti Europljani, a većina ih to nekako i jest. Ali ova zemlja nije europska zemlja. Ova je kultura prepuna tragova jedne sasvim drukčije prošlosti, koju se sustavno potiskuje. U tangu je ta ambivalentnost prisutna. Želi ga se muževnog, bijelog, urbanog, modernog, građanskog. Ali najstariji preneseni crtež para koji pleše tango prikazuje dvojicu crnaca. I sama riječ vjerojatno dolazi iz Etiopije. Tangú, što označava jedan određeni ritam koji se pojavljuje u condomblé"
„I zašto bi to za Hectora trebao biti problem?"
„Hectoru je sve problem što bi moglo štetiti njegovu ugledu. Pa vidjela si ga. Jesi li primijetila kako indijanski djeluje?"
Hectorov je izgled svakako primijetila. Tijelo mu je bilo nisko i nabijeno, glava, međutim, gotovo malo prevelika. Imao je čupave obrve i nisko položene oči, položene blizu korijena nosa. Njegovu je boju kože bilo teško odrediti, pomalo kao kožu Cigana. „No, da, nije posebno zgodan, ali, pitaš li mene, danas je bio najljepši muškarac u lokalu."
„Sigurno. To je zbog njegova plesa. Hector je genijalac. Ali nemoj zaboraviti da on dolazi sa samoga dna, iz onog razbacanog pojasa oko Buenos Airesa gdje se sve miješa jedno s drugim i gdje obično ne dobivaš priliku prodrijeti do središta grada. On je uspio. Pomoću tanga. Ali on je i ostat če morocho, tamnokožac. Drži tečajeve po cijelome svijetu, u New Yorku. Tokiju. Što ja znam. Ali ipak. Koliko znam, on čak ne zna pisati niti čitati. Oni koji su se uspjeli probiti iz sirotinjskih četvrti ne postaju uvijek rasisti, ali ne žele da ih se nužno podsjeća na njihovo bijedno podrijetlo. Žele biti bijelci, Europljani, poput Michaela Jacksona s njegovim glupim operacijama nosa ..."
„A Damiánov je nastup uvrijedio Hectora."
 „U svakom slučaju. On Damiána nakon toga nikada više nije podučavao."
„Ali zašto je to Damián učinio?"
„To ti cijelo vrijeme pokušavam objasniti. Damián je lud. On provocira sve koji s njime dođu u dodir. Možda su se razišli u mišljenju u nekom pitanju stila. A Damiánu je na pamet pao originalan način da osramoti Hectora. Svatko je znao da Damián trenira kod njega. To je bila mala senzacija, plesao je nepune dvije godine i odjedanput mu je partnerica postala Nieves."
„Vjerojatno je vrlo nadaren."
„Vidjela si ga u Berlinu. Kako je zapravo izgledala izvedba?"
„Veličanstveno", rekla je Giulietta i posegnula za paketićem cigareta na stolu. „Smijem li?"

14


Nespretno je zapalila cigaretu i povukla nekoliko dimova, no nije ih uvukla u pluća.
„Damián je potpuno uništio predstavu i potpuno osramotio Nieves." Opisala joj je posljednji dio predstave, o tome kako je izmijenjena glazba, o sramoti na kraju. Lindsey se uopće nije začudila.
„Vidiš. Uvijek iznova takve stvari. Zbog toga je i dobio nadimak. El loco. Koja je glazba bila?"
„Ne znam", rekla je Giulietta i opet ugasila cigaretu. „Bila je to pjesma, vrlo ganutljiva pjesma, a pjevala ju je žena. Sjećam se samo jedne riječi iz pripjeva koja se stalno ponavljala: renaceré."
Lindsey je ustala i izvukla kutiju za cipele ispod televizora. Zatim se nakratko čulo lupanje kutijica za CD-e jedne o drugu. „Evo. To je prvi dio. Preludio para el año 3001."
Giulietta je promatrala sliku na CD-u, ženu u crnome tilu s rukama prekriženim iznad glave, na crvenoj tapeciranoj baroknoj fotelji. Zašto je taj svijet tanga bio toliko jeftin?
Lindsey je u međuvremenu stavila CD i glazba je počela. Giulietta je odložila knjižicu i osluškivala. „Renaceré en Buenos Aires ..." počelo je. Melodija je bila toliko snažna da bi Giulietta i bez sjećanja na onu posljednju večer u Berlinu njome bila potresena. No, spoj to dvoje slušanje je sada činio nepodnošljivim. Nakon prvoga pripjeva, tog jezivog, očajničkog uzvika punog nade „renaceré", ustala je i isključila glazbu.
Lindsey ju je začuđeno pogledala, ali nije rekla ništa.
Giulietta je otpila gutljaj vina. „Što uopće znači renaceré?" pitala je tada.
„Ponovno ću se roditi", odgovorila je Lindsey.
„A tko to kaže?"
„Horacio Ferrer. Pjesnik tanga. Ali u pjesmi se samo na prvi pogled riječ o tangu."
„Tako. A o čemu je zapravo riječ?"
Umjesto da odgovori, Lindsey joj je iz ruke uzela knjižicu i približila je svijeći. Zatim je počela čitati.
Ponovno rođen u Buenos Airesu,

jednog poslijepodneva u lipnju,

s tom golemom voljom da volim i da živim;

bit ću neizbježno ponovno rođen,

godine 3001., neke jesenje nedjelje

na trgu San Martinu.

Psi lutalice lajat će na moju sjenu.

Sa svojom skromnom prtljagom vratit ću se

iz onoga svijeta.

I kleknuti na svojoj prljavoj

i lijepoj Rio de la Plati

i grebući iz blata i soli za sebe ću

oblikovati novo neumorno srce.

Podignula je pogled s teksta, ali Giulietta je izgubljena u mislima gledala plamen svijeće i slušala. Lindsey je nastavila sa svojim improviziranim prijevodom na francuski:
Tri čistača cipela, tri klauna i

tri čarobnjaka bit će tamo,

moji vječni pratioci, i oni će viknuti:

Samo hrabro, Ché!

Budi rođen! Hajde, momče, učini to, brate,

teško je, ali dobro

umrijeti i ponovno se vratiti.

Renaceré, renaceré, renaceré ...

Ponovno ću se roditi,

i jedan snažan, nezemaljski glas će mi

dati onu prastaru i bolnu snagu

vjere

da se vratim, da vjerujem, da se borim.

Iza uha nosit ću karanfil

s nekog drugog planeta,

jer čak ako se i nitko drugi nikada neće roditi,

ja to mogu!

Moj Buenos Aires, trideseto stoljeće,

već ćeš vidjeti.

Renaceré, renaceré, renaceré ...

Lindsey je napravila stanku. Giulietta je zatvorila oči. Sada je ipak ponovno bila u Berlinu, u kazalištu u četvrti Hackeschen Höfe. Zašto je Damián odabrao tu pjesmu da ponizi Nieves? Te se večeri dogodilo sve moguće, osim što se nitko nije ponovno rodio. Baš suprotno. Damián je u roku od pet minuta uništio tri mjeseca rada. Zatim je ponovno otvorila oči. „Je li pjesma gotova?" upitala je.
Lindsey je zatresla glavom, udahnula i nastavila čitati.
Ponovno rođen iz stvari, koje sam toliko jako volio,

a kućni će duhovi šaputati: on se vratio ...

ljubit ću sjećanje na tvoje

šutljive oči,

i do kraja napisati na pola gotovu pjesmu.

Iz voća vrijedne tržnice

ću uskrsnuti,

iz prljave noćne pjesme

romantičnog kafića,

iz željeznog podzemlja na liniji podzemne željeznice

Plaza de Mayo – Saturn,

iz ustanka radnika na jugu

vratit ću se.

Već ćeš vidjeti, godine 3001.

ponovno ću doći, s mladićima i djevojkama,

koji nikada nisu, niti neće postojati,

i mi ćemo blagosloviti Zemlju,

našu Zemlju, i – zaklinjem ti se –

u Buenos Airesu počet ćemo iz početka.

Renaceré, renaceré, renaceré ...

Lindsey je pustila ruku da joj sklizne. U sobi je vladala potpuna tišina. Iz velike se udaljenosti čula buka s autoceste. Jedna od svijeća nakratko je zapucketala, plamen se dva puta trgnuo i zatim se ponovno uspravio do svoje pune visine.
„Prekrasno je", prošaptala je Guilietta.
Kanađanka ju je iživcirano pogledala. „Prekrasno? Što ti je na tome toliko prekrasno?"
„Slike. Na primjer ono mjesto, na kojem netko kleči uz rijeku i iz blata i soli si grebući oblikuje novo srce. To ostavlja jak dojam, nekako jezivo, a istodobno lijepo."
Lindsey ju je gledala pogledom punim sućuti. Giulietta se osjećala nesigurno.
„Zašto me tako čudno gledaš?"
„Ti nemaš nikakvog pojma o Argentincima, jer tako?" tiho je rekla Lindsey.
„Što time želiš reći?"
„Ti uopće ne znaš gdje se nalaziš."
Giulietta se ukočila iznutra. Ako nešto nije mogla podnijeti, to je bio ovakav bahat način izražavanja u zagonetkama. Ova je žena bila zbilja čudna. Vrlo je brzo potpuno mijenjala raspoloženje. Umjesto da nešto kaže, napokon je posegnula za knjižicom koju joj je Lindsey još pružala. Osjetila je kako ju je Lindsey letimično uhvatila za ruku. Vršci prstiju su nježno kliznuli niz njezin dlan i nakratko zastali na vrške njezina palca. Nervozno je povukla ruku.
„Ti znaš gdje bih ga mogla pronaći, nije li tako?"
Lindsey ju je izazovno pogledala. Zatim je kratko klimnula glavom i odmah zatim slegnula ramenima.
„I?"
Izraz na njezinu licu postao je pomalo odbojan. Sjela je prekriživši noge i uzela novu cigaretu iz paketića. „Giulietta. Damián je lud. Potpuno lud."
„Možda. Ali moram s njime razgovarati."
„Ljubav ljude čini slijepima."
„Mržnja ih čini još sljepijim."
„Što time misliš?"
„Damián. Zašto ga svi toliko mrze? Nikako to ne mogu razumjeti."
„Zato što nije normalan. I zato što ga nije briga ni za koga. Ima nekakav problem i istresa se na svojoj okolini. Ne znam vašu priču, ali činjenica da si proputovala pola svijeta kako bi ga tražila ..."
Izraz na Giuliettinu licu natjerao ju je da zastane. Lindsey se ugrizla za usne, zatim ponovno posegnula za Giuliettinom rukom i taj je put prijateljski stisnula. No, Giulietta nije htjela taj dodir. Oslobodila ga se, sklupčala noge i nervozno gledala u strop.
„Žao mi je", rekla je Lindsey.
Giulietta je zatresla glavom i zatim je pogledala izravno u lice.
„Znaš li, kako je to, iznenada se naći pred čovjekom za kojeg misliš da o njemu znaš sve, a do tada nikada niste razmijenili ni riječi?"
Lindsey je spustila pogled i igrala se sa svojom cigaretom. Ali Giulietta je samo nastavila govoriti.
„Je li ti poznat onaj osjećaj kada susretneš nekoga i odjedanput u tebi zavlada mir? Mislim, tišina, potpuna tišina?"
Lindsey je tvrdoglavo gledala u pepeljaru. Na trenutak su obje šutjele. Svijeća je ponovno zatreperila. Na sekundu se začuo prodoran zvuk automobilskog alarma. Zatim je ponovno bilo tiho.
„Sjećam se još kako sam prvi put pokraj Damiána hodala berlinskim ulicama. Znaš li kako sam se osjećala? Uopće nisam bila pokraj njega. Bila sam u njemu. Provela sam noć s njime i probudila sam se u njegovoj koži. A sada mi svatko koga sretnem odmah ispriča da je muškarac koji je u meni pobudio takav osjećaj lud. Pa, ako i jest. Onda sam i ja. Razumiješ li to?"
Lindsey je dolila vino u čašu i Giulietti gurnula njezinu čašu. Zatim je ustala i počela nešto tražiti po hrpi videokaseta. Kada je našla vrpcu koju je tražila, upalila je televizor i premotala kasetu. Plesni su parovi u crno-bijelom formatu poskakivali televizijskim ekranom. Odjedanput je Lindsey prebacila na normalnu brzinu i pritisnula gumb za stanku.
„Ovo je snimka iz 1995.", rekla je Lindsey. „Pogledaj samo što on izvodi."
Najprije je to bio šok. Izgledao je kao na fotografiji koju je vidjela na oglasnome zidu u Confiteríji Ideal. Kosa mu je već bila duža i svezana u konjski rep. Njegovi su pokreti već tada bili vrlo precizni, ali iznad svega, što je činio, lebdio je dašak mladosti i lakomislenosti, nešto zaigrano što je još više dolazilo do izražaja, jer je Nieves već tada bila žena onakva kakva je i danas bila.
Giulietta je odjedanput mogla prosuditi što je to za nju moralo značiti, da pleše s tim nadarenim djetetom. A uza sav svoj talent, to ju je dijete sa svojim sumanutim idejama vjerojatno tjeralo do ludila. Giulietta se u međuvremenu nagledala dovoljno tanga kako bi mogla prepoznati da je Damián stalno činio stvari koje su Nieves izbacivale iz takta. Nekoliko su sljedova otplesali besprijekorno, a onda je Damián iznenada dodao neki pokret koji bi omeo prirodan tijek kretnji.
„Otkud ti ova snimka?”, pitala je Giulietta.
„Skupljam sve do čega mogu doći. Ovo je isječak s jedne vježbe. Ovdje ima ljudi koji ne rade ništa, samo špijuniraju druge profesionalne parove. Ali, vidiš li što on tamo radi. Zašto to radi?"
Nieves je upravo bijesno odgurnula Damiána od sebe i otišla na stranu. Snimka je bila bez zvuka, zbog čega je to sve djelovalo još sablasnije. Zatim je nastao rez i sada se snimka mogla vidjeti još jedanput. Ovaj put sa zvukom. Njih su se svoje, očito, u međuvremenu nekako dogovorili, jer ovaj je put Nieves bila spremna na Damiánov čudni iskorak i suvereno ga je s njime otplesala, čak iako se na njezinu licu moglo uočiti da je s tim stilom imala teškoća.
Glazba je bila zagonetna. Brza. Prodorna. Gonjena. Poput zvučnog traga automobilske potjere iz filmova sedamdesetih godina.
„Kakva je to glazba?", upitala je Giulietta.
„Tres minutos con la realidad."
„Što to znači?"
„Tri minute sa stvarnosti. Od Piazzolle."
„Čudnovat naslov."
„Da. Jednako čudnovat kao i koreografija. Jednostavno ne djeluje kao tango, što misliš?", rekla je Lindsey. „Zašto je na ovome mjestu abanico? Jednostavno to ne razumijem. Nitko to ne razumije. Osim njega samoga, on je jednostavno šašav."
„Znaš li kako se zovu ti koraci?", pitala je Giulietta.
„Jasno."
„Možeš li još jedanput pustiti kasetu?"
„Na početak?"
„Da."
Proučavale su cijeli isječak koji je trajao gotovo deset minuta. Stalno je bilo prekida. No, na kraju je nastala koreografija, čak iako se ona Nieves, očito, nije sviđala.
„Ima sedam prekida", rekla je Giulietta naposljetku.
„Što želiš reći?"
„Možeš li, molim te, još jedanput premotati?"
Lindsey ju je začuđeno pogledala, ali Giuliettin su oči odjedanput sjajile od uzbuđenja.
„Ovdje. Čekaj. To je prvi prekid. Vidiš li to?"
„Da. I?" pitala je Lindsey.
„Što se ovdje događa? Mislim, s figurama. Koji je korak ovdje problematičan?"
„Damián želi ugraditi jedan lapiz. Ali to na ovome mjestu nije jednostavno. Nieves mora usporiti okretaj, jer je inače neće moći uhvatiti."
„Dakle, L", rekla je Giulietta. „Treba mu L."
„Što si rekla?"
„Čekaj. Idemo dalje."
Lindsey je pritisnula tipku za početak. Slike su treperile jedna za drugom. Njih su dvoje izgledali veličanstveno. Damián je počeo zamršen okretaj. Iznenada je Nieves naglo zastala i izvikala se na njega. Zatim ga je odgurnula od sebe i bijesno otišla.
„Ovdje. Što se tu događa?"
Snimku su morale usporeno pogledati kako bi prepoznale korak.
„Aha. Pogledaj. Americana. Prilično neuobičajeno."
„Ovaj se slijed zove americana?"
„Da."
„Zašto to Nieves ovdje ne želi plesati?"
„Zato što je pretjerano. Nitko u molinete neće ugraditi americana.
Zašto to uopće čini?"
„Zato što mu treba A."
„Reci, rugaš li se ti to meni? L. A. Što bi to trebalo biti?"
Giulietta joj je uzela daljinski upravljač iz ruke i pritisnula gumb za početak.
„Matematika", rekla je. „Uskoro ćeš vidjeti. Zaista je ludo, ali na drukčiji način nego što to očekuješ. Gledaj! Tamo! Ponovno problem."
„Medialuna."
„Dakle M."
„LAM?"
„Nismo još gotove."
No uskoro su bile. Giuliettino je lice sada od uzbudenja bilo prepuno crvenih mrljica. Lindsey je bez riječi gledala na papirić ispred sebe na stolu. Sedam slova, koja su kao začaranom rukom ispisivao Damián svojim tangom.
LAMBARE

„Što, k vragu ..."
Giulietta je premotala kasetu na početak i ponovno pogledala. Lindsey je kao opčinjena gledala u ekran. Doimalo se kao da još jedanput kontrolira prekide, jer je povremeno pogledavala Giuliettin bilješke. Ali, sve je bilo u redu. Što god da je pisalo na tome papiriću: bili su to upravo prekidi u Damiánovoj koreografiji.
Giulietta je pritisnula gumb za stanku, i par na ekranu se zamrznuo. Lindsey nije mogla odlijepiti pogled od te trepereće slike na malome ekranu, ali nije uspjela izgovoriti ni riječ.
„Loco?" pitala je Giulietta.

15


Bila su tri sata ujutro kada se vratila u hotel. Mislila je na Lindsey, na nedvosmislen dodir. Zapravo je mislila da ima problem s muškarcima. Ali čak ni sa ženama ovdje nije bilo lako. Nieves ju je u Almagru gledala tako kao da će joj izgrepsti oči. Lindsey je prema njoj bila draga, zato što ju je htjela odvesti u krevet. A sada je u njezin život ušla i treća žena, čiji su se motivi skrivali u potpunoj tami.
Poruka je bila napisana na finome papiru, a ne na papiriću koji se mogao dobiti na recepciji. Kada je pročitala rukopis, nakratko joj se zavrtjelo. Kako ju je ta žena pronašla? Otkuda je znala u kojem je hotelu odsjela? Retke je preletjeli pogledom više puta, sve dok joj na pamet nije pao jedini logični način na koji je ime u potpisu bilo povezano s njom. Ortmann!
Dear Miss Battin,

Vi ste prijateljica našega sina Damiána

i zbog toga bi za mene bila čast i zadovoljstvo

da se s Vama upoznam.

Molim Vas, nazovite me ako

Vam to vrijeme dopušta.

S osobitim poštovanjem,

Maria Dolores Alsina

Otišla je u svoju sobu i sjela na krevet. Taj čudni učitelj njemačkog! Nije bilo druge mogućnosti. Nazvao je Alsine, ispričao im o njezinu posjetu školi i dao im adresu njezina hotela. No dobro, ona se konačno i bila raspitivala o Damiánu. Ali sve je to ipak bilo pomalo čudno. Jer bila je rekla Ortmannu da će sama stupiti u kontakt s Damiánovom obitelji. Ponovno je pročitala poruku, a njezino je čuđenje malo pomalo raslo. Zašto je žena nije jednostavno nazvala? Ili je to već bila pokušala?
Od noćnog je portira jedva izvukla podatak da ju je ta žena više puta tražila i oko 23:00 sata za nju ostavila poruku. U otprilike pola jedan nakon ponoći je osim toga stigao telefonski poziv za nju, no pozivatelj, i tada ženska osoba, nije ostavio poruku, rekao je portir.
„Fue la misma", rekao je muškarac i pokazao prema pismu u Giuliettinoj ruci. „Same lady." Njegova je desna ruka na uhu držala zamišljeni telefon.
Kada se vratila u svoju sobu, iz ručne je torbe iščeprkala žuti papirić na kojemu joj je Ortmann napisao adresu i telefonski broj Alsina, i zalijepila ga na pismo gospode Alsina. No, brojevi su se razlikovali. Žena je, najvjerojatnije, imala mobilni telefon.
Zašto je htjela razgovarati s njom? Zašto toliko hitno? Giulietta je ustala i stala ispred zrcala. Bože moj, kako je to uopće izgledala? U njezinu se desnom oku rasprsnula žilica. To je sigurno bilo zbog cigarete kod Lindsey. Nije podnosila cigarete, a pogotovo ne kada je bila premršava kao sada, kada već tri dana nije pošteno spavala, gotovo je neprestano patila od silovitog udaranja srca i uz to još pila alkohol. Naslonila je čelo na zrcalo, nakratko zatvorila oči i uživala u hladnoći stakla na svojoj koži. Zatim je ponovno ustuknula jedan korak, pogledala premorenu, preplašenu djevojku i zrcalu i dobacila joj ljutit pogled. To nije bila ona. Duboko je udahnula i ispravila se. Sada je već izgledalo mnogo drukčije. Samo su ta dva duboka udaha nešto promijenila. Izdužila je vrat, usredotočila se na svoja ramena, leda i ostala u prvotnome položaju. Zatim je pustila da joj gornji dio tijela lagano padne unaprijed, podignula je lijevu ruku i kliznula u elegantan naklon. Nešto je u njoj preuzelo nadzor nad tijelom, i dok su se u njezinoj glavi smjenjivala imena s pitanjima, pokreti su je malo pomalo oslobadali unutarnje napetosti.
Zatim je sjela na krevet, obrisala znoj s čela i napokon ponovno bila potpuno budna. Utorak, pomislila je. Još četiri dana. Ultimatum, koji joj je postavila ravnateljica baleta zasigurno je bio konačan. Ako se idući ponedjeljak ne bude pojavila na probi, otpustit će je. U subotu je trebala odletjeti natrag, čak i ako do tada ne pronađe Damiána. Srce joj je ponovno počelo jače udarati. Zapravo je trebala odspavati. Ali u njezinoj je glavi nastajao preveliki nemir.
Lambare?
Damián pleše čudne stvari.
El loco.
Prožeo ju je loš predosjećaj. Ponovno je obula cipele i otišla do velikog hotela u Avenidi Santa Fé, u čijem je predvorju telefonski aparat koji je radio na kreditne kartice. Lutz se javio nakon trećeg zvona.
Njezin ga je poziv potpuno iznenadio.
„Ti si zaista ...?"
... u Buenos Airesu, da."
„Ludilo."
„Lutz, imaš li Damiánovu adresu?"
Stanka.
„Ti si zaista u Buenos Airesu? To nije šala?"
„Da. Molim te. Nemam mnogo vremena. Znaš li gdje Damián živi?"
„Vi, dakle, niste putovali zajedno?" rekao je s tonom iznenađenja u glasu.
Giulietta se zbunila.
„O čemu govoriš?"
Lutz je čujno udahnuo kroz nos.
„Dakle, dovodiš me u nezgodan položaj."
„Zašto?"
„Riječ je o tome ... ti si već druga koja me to tražila."
„I? Tko još?"
Ali odgovor je već znala, i prije nego što ga je izgovorio.
„Tvoj otac."
Stanka.
„Moj otac ... što moj otac ima s time?"
„No da, bio je ovdje i htio je da mu dam Damiánovu adresu."
„Kada?"
„U subotu."
„I? Što si mu rekao?"
„Da je ne znam. To jest, da je do prije jednu godinu živio s Nieves, i da je to jedina njegova adresa koju znam. Sada je tvoj otac, doduše, također ima. Jesam li učinio nešto pogrešno?"
Giuliettu je uhvatio grč u želucu. Što mu je to samo padalo na pamet? Nije li je jedan jedini put mogao pustiti na miru s problemom, koji se ticao samo nje?
„Što ti je rekao? Zašto je uopće došao k tebi?" Jako se morala truditi da ne počne vrištati.
„U subotu ujutro jednostavno se pojavio ovdje. Rekao je da si na brzinu s Damiánom otišla u Buenos Aires, a da oni čak nemaju adresu na kojoj bi te mogli tražiti. Giulietta, roditelji ti se brinu, to je sve. Nazovi ih."
Je li Lutz uopće znao što se dogodilo nakon predstave u Berlinu?
„Što si mu osim toga rekao?" Trudila se ostati mirna, ali oštar se ton u njezinu glasu teško mogao prečuti.
„Bio je ovdje najviše deset minuta. Reci, je li sve u redu?"
„Slušaj”, rekla je, „poznaješ li nekoga, bilo koga, tko bi mogao znati gdje da nađem Damiána? Hoću reći, ovdje ga svatko zna, ali nitko ne zna gdje živi. To jednostavno ne može biti istina, prokletstvo!"
„Da, tako bi pomislila. Ali ljudi iz svijeta tanga uglavnom se znaju po nadimcima i smatraju da su tajanstveni. Jesi li već bila u Almagru ReFaSi?"
„Almagro, da, ali nije ga bilo tamo."
„Moraš pitati ljude. Netko će već znati, kamo je otišao. Pitaj za el loca. Većina ga zna samo pod tim imenom."
„Hvala za savjet."
Stanka.
„Žao mi je ... ali, čekaj, mogao bih pitati Claudiu."
„Claudiu?"
„Iz studija u Steglitzu. Možda ona ima njegovu adresu."
„Možeš li to, molim te, učiniti? Odmah sada. Nazvat ću te ponovno za pet minuta, dobro?"
„U redu. Daj mi pola sata."
„Hvala."
Spustila je slušalicu.
U sebi je kipjela od bijesa. Ali što je tu Lutz bio kriv? Ipak je napola uspjela zadržati kontrolu nas sobom. Bijesno je provukla kreditnu karticu kroz aparat za očitavanje i ponovno odabrala broj. Dokje dobila majku na telefon, prošlo je gotovo pet minuta. Uz muku i na rubu živaca podnijela je Mozartovu Malu noćnu muziku, slušala šuškanje i krckanje različitih pokušaja u prespajanju i imala više nego dovoljno vremena razmišljati o tome što je, za sve na svijetu, moglo nagnati njezina oca da potraži Lutza. Ta, uopće ga nije poznavao. Ali to je bilo tipično za njega. Kada je njezin otac nešto htio, onda je to i dobio. To je, takoreći, bilo njegovo zanimanje. A očito je htio isto što i ona: Damiánovu adresu. A to je, pak, moglo značiti samo jedno.
Njezina joj je to majka potvrdila već s prvom rečenicom, koja je slijedila nakon pozdrava.
„Giulietta, slušaj: tata danas leti u Buenos Aires."
„Što ...? Zašto ...?"
„On ... mi se bojimo za tebe. Želi razgovarati s tobom. Rekao je da ti, kada nazoveš, kažem, da dolazi. Imaš nešto za pisanje? Dat ću ti adresu njegova hotela."
Potonula je na podstavljenu sjedalicu i pokušala ostati prisebna.
„Giulietta, jesi li još tu?"
„Da ... ali, mama, ... ja ne mogu ..."
Od kuda je to dolazilo, to gađenje?
„Ne želim ga vidjeti!"
„Slušaj, dijete moje, vjerujem ti. Znam da tako nikada ne bi učinila da nisi čvrsto bila uvjerena u to da to moraš napraviti. Ali i ti nama moraš malo vjerovati, zar ne? Tvoj otac želi razgovarati s tobom. Objasnit će ti neke stvari. Molim te, javi mu se kada stigne. Obećaješ li mi to?"
... ali mama, ... ne želim razgovarati s njime, sve dok nisam razgovarala s Damiánom ... a ne mogu ga pronaći ... on je jednostavno nestao što je tata rekao, prokletstvo ... čemu cijela ova ludnica?'
„Giulietta, slušaj, tata je pogriješio. Ali daj mu sada malo izađi u susret, može? Sigurna sam da će se za sve naći pravo objašnjenje. Imaš li nešto za pisati?"
„Da", slagala je. Njezin otac u Buenos Airesu. U manje od dvadeset i četiri sata. Morala je pronaći Damiána. Još danas. Zašto je njezin otac letio preko pola svijeta samo da bi joj nešto objasnio, nešto što je sigurno mogao reći i telefonski? Zašto joj to nije rekao prošli tjedan?
Njezin otac. Gospođa Alsina. El loco.
„Imaš?"
„Da."
„On stiže u jedanaest i trideset prema mjesnome vremenu, u četvrtak. Leti večeras iz Pariza, prije toga ga više neću vidjeti ali reći ću mu da si nazvala i da ćeš mu se javiti u hotel, dobro?"
I opet je bio tu, taj loš predosjećaj. Njezina nečista savjest. Ali, prije svega osjećala je bijes. Zašto ju je ovamo slijedio? To nije moglo biti normalno.
Claudia također nije znala ništa više od ostalih. Broj telefona i telefak sa, koji je proslijedila Lutzu, Giulietta je u međuvremenu znala napamet.
„Ipak ti hvala."
„Nema problema", rekao je Lutz. „Kako ti se čini Buenos Aires?"
„Vruće."
„Aha. No, da."
„Lutz, govori li ti riječ lambare što?"
„Lambada?"
„Ne. LAMBARE."
„Nije li to ona bolnica u džungli Alberta Schweitzera? "
„Ne, ona se zvala Lambarene. Ja mislim na lambare. Je li to tango pjesma?"
„Nikad čuo. Zašto?"
„Samo tako. Slušaj. Još mi je nešto palo na pamet. Charlie će sigurno imati snimku posljednjeg dana izvedbe Julián y Juliane, ili?"
„Mislim da da. A, zašto?"
„Bi li mi mogao poslati kopiju?"
„Kopiju snimke posljednje predstave?"
„Da."
„U Buenos Aires?"
„Lutz, moraš li uvijek ponavljati sve što kažem? Da. Treba mi videosnimka posljednje predstave. I, molim te, hitno. Dat ću ti novac kada se vratim. Mogu li se na to osloniti?"
Čula ga je kako je teško uzdahnuo. Ono što nije čula, mogla je zamisliti: njegovo naborano čelo i nijemu pomisao: Koza!
„Ajde, dobro. Daj mi adresu."
Nakon što je završila razgovor još je nekoliko minuta samo tako ostala sjediti na podstavljenoj klupi telefonske kabine, gledajući mramorni pod prostranoga predvorja. Na putu kući razmišljala je o novonastaloj situaciji, koliko joj je to njezin umor dopuštao. Bila se prevarila. Imala je mnogo manje vremena nego što je bila mislila. Već u četvrtak njezin će otac biti u ovome gradu. Morat će Damiána pronaći prije toga. Ali kako? A onda je tu još bila i gospođa Alsina. Poruka na njezinu noćnom stoliću unutar posljednjega sata nije postala ništa manje zagonetnom.
... molim Vas nazovite me, ako Vam to vrijeme dopušta.

S osobitim poštovanjem,

Maria Dolores Alsina

Bila joj je to posljednja pomisao, prije nego što je zaspala.

I toj se ženi žurilo.