Fatalni tango

First topic message reminder :



Kada se Gulietta Battin, mlada balerina Berlinške državne opere, zaljubi u zanosnog plesača tanga Damiána Alsinu, nesvjesno kreće na čudesno i opasno putovanje. Ono što zvuči kao strastvena ljubavna priča, uskoro će se pretvoriti u neobičnu mješavinu političkog trilera i ljubavne drame. Nakon što zatoči njezina oca, Damián bez traga nestaje, a Giulietta je spremna poći i na kraj svijeta kako bi ga pronašla. Jedini trag, koji joj je ostavio, njegov je zagonetan stil plesa. A ona, koja i dalje vjeruje u njihovu Ijubav, tražeći ga, ponire sve dublje u tragičnu povijest Buenos Airesa.
Ovaj roman senzualna je i provokativna priča ispričana jezikom plesa, a poput tanga prepuna je neočekivanih obrata. To je priča o odgovornosti pojedinca i prošlosti dviju zemalja, o najnevjerojatnijim presjecanjima sudbina, ali, nadasve, pripovijest o ljubavi, koja će za svoje ispunjenje žrtvovati sve.

15


Kada je ušla u ured Heert van Driesschen stajao je ruku prekrižeih na prsima uz prozor i smrknuto je gledao. Viviane ili još nije bila stigla ili je bila negdje u Operi. U fotelji u kutu sjedila je Theresa Sloboda.
„Zdravo, Giulietta", rekla je meko.
„Zdravo, Theresa. Zdravo, Heert."
Heertov izraz lica nije se promijenio. Odmah je prešao na stvar. „Shit, Giulietta. Why did you screw this up?"
Potonula je u fotelju pred pisaćim stolom i bespomoćno gledala ispred sebe.
„Heert ...", čula je Theresin glas.
„Fuck it", rekao je i okrenuo se. „Žele te oderati, a ti im još pružaš nož ...,"
„Žao ... žao mi je ... ja ..."
Smislila je desetak isprika, no ni jedna nije bila uvjerljiva. Počinila je neoprostivu grešku. Prije nego što se i mogla ispričati Heertu, vrata su se otvorila i u prostoriju su ušle Viviane i Maggie Cowler.
„Ah, pogledaj, Giulietta", rekla je Viviane. „Vratila si se?"
Na Magginu se licu vidjelo sve što je mislila, no nije otvorila usta. Viviane je upravljala suđenjem.
Njezin je glas bio rezak. To nije razgovor, pomislila je Giulietta panično, nego smaknuće. Otpustit će me. Zbog toga je Heert bio ovdje. Zbog toga je bio bijesan. Vjerojatno i ne zbog nje same. Izgubio je igru protiv Maggie. U tome je bio problem. Njezin stil. Njezina vlastita volja. Njezina nepouzdanost. Sve je to govorilo protiv nje. A sada im je i dala konopac kojim će je objesiti. Bilo je gotovo. Sve se u njoj bunilo. Takva velika prilika! Nije ih bilo mnogo. Znala je to. Možda je postojala samo ova jedna jedina.
Ustala je, stavila torbu na rame i bacila pogled oko sebe. Svi su je iznenađeno gledali, i prije nego što ju je Viviane uspjela pozvati na red, rekla je: „Počinila sam grešku. Za to ću platiti. No, želim znati jednu stvar: Tko me izdao?"
Nekoliko je sekundi vladala potpuna tišina. Udarila je naslijepo i pogodila cilj. Heert je podignuo obrve i pogledao Viviane. Viviane je sjela.
„Molim Vas, Giulietta, sjednite opet."
Poslušala je.
„Gdje ste jučer bili?"
„U Rostocku."
„Zašto?"
Nesigurno je osvrnula oko sebe. Što je trebala reći. Nikako im nije mogla ispričati cijelu tu priču. „Zbog mojeg oca."
„Što je s Vašim ocem?"
„On je ... on ima ... ja godinama imam problema s njime. Mučnih problema. Preksinoć sam saznala i zašto. Osoba koja mi je mogla pomoći živi u Rostocku. Zbog toga sam se odmah tamo odvezla."
Tišina. Maggie Cowler je ispalila. „I can't believe it ..."
Viviane ju je grubo prekinula. „MAGGIE."
Zašutjela je. Heert je znatiželjno promatrao Giuliettu, no ništa nije rekao. Theresa je grickala nokat na palcu.
„Možete li nam o tome ispričati nešto više, ili bi to radije zadržali za sebe?"
Giulietta se ugrizla za usne. „Bila je to Enska, zar ne?", rekla je tada. „Ona me ocrnila, ili?"
„O tome ćemo poslije razgovarati."
„Tko je još osim mene bio bolestan prošli tjedan? I njih se takoder zvalo kući?"
„Giulietta, upozoravam Vas."
Giulietta je pocrvenjela u licu. Znojila se. Njezina su se prsa podizala i spuštala, i to nije mogla kontrolirati. Maggie Cowler ju je gledala pogledom ispunjenim mržnjom.
„Nije li tako, Viviane?" sada se javio Heert.
„Rekla sam da ćemo o tome razgovarati poslije. Giulietta, želite li još nešto reći o Vašem izletu u Rostock ili ne?"
„Ovo je nevjerojatno", poviknuo je Heert. „Enska, ona ništarija, ju je izdala. A ti još i reagiraš na takve niske poteze. Čovječe, Viviane. Je li ovo ovdje cirkus?"
Viviane je ostala mirna, no u njezin se glas ušuljao opasan zvuk. „Heert. Maggie. Theresa. Možete li izaći?"
Kada su ostale same, Viviane je bila izravna. „Kako ste to zamislili? Želite li zbog svakog osobnog problema iznevjeriti ansambl? Ne treba mi plesačica koja nije sto i pedeset posto pouzdana. Možete li to razumjeti?"
Giulietta je šutjela. Htjela se opravdati, ali sve su rečenice koje je bila smislila u glavi zvučale jednako isprazno. Bila je to iznimna situacija. Ali to ovdje nikoga nije zanimalo. Da bi je razumjeli, morala bi previše toga objasniti.
„Najprije si zatvorite put u Državnoj operi. A sada i ovdje počinjete na isti način ..."
„To samo tako izgleda", tiho je odgovorila.
„Kako, molim?"
„Nije to jednako."
„Ah, da. A zašto?"
... ja ... ne mogu Vam to bolje objasniti. Ali to je gotovo, napokon gotovo. Znam to ... Vjerujte mi, dajte mi još jednu priliku ... dajte mi da plešem solo i vidjet ćete."
Viviane se leđima oslonila na naslon i promatrala je mješavinom znatiželje i nerazumijevanja. Giulietta ju je gledala neposredno u oči i pokušavala zamisliti što se događalo u njezinoj glavi. Osjećala je da sve visi o svilenome koncu. Ono što je učinila, bilo je nečuveno. Dva puta za redom, u kratkome vremenu, prekršila je pravila i pritom su je uhvatili. Viviane je jedva imala izbora. Morala je tako reagirati. Bila je ravnateljica baleta. Ali također je nekada bila plesačica. Jedna od najvećih. A čak iako Giulietta nije znala od kuda je to dolazilo, što je već tjednima osjećala u sebi, ipak je bila svjesna činjenice da je to bilo nešto neobično. Ona će izvedbi dati ono nešto posebno, a Viviane se opirala tome da od toga samo tako odustane.
„Enska me mrzi."
„To s ovime nema veze."
„Mislim da ima. I druge plesačice katkad nedostaje."
„To i sama znam. Ali one nemaju prošlost kao Vi."
Giulietta je podnijela njezin ispitivački pogled i rekla: „Imate moju riječ."
„Nju ste mi već jedanput dali."
„Molim Vas ..."
Viviane je ustala i prišla prozoru. Prošla je minuta. Beskrajna minuta. Zatim se okrenula prema njoj. „Dat ću Vam još jednu priliku. Ali, kunem Vam se, ona Vam je zadnja."

16


Kannenberg ju je primio u svojem uredu. Za razliku od sobe za primanje, ova je prostorija bila svijetla i moderno uredena. Znatan nered, kojem je izvorište bilo na pisaćemu stolu, a s kojeg su se prelijevala dokumenti, dominirao je prizorom. S jednom iznimkom: sam Nikolaus Kannenberg koji je sjedio iza pisaćeg stola na jednom od onih terapeutskih stolaca bez naslona. Davao je dojam da bi u tim fasciklima i svaštarama, koje su stajale nagomilane jedne na drugima, bez duge potrage mogao pronaći svaki dokument koji bi poželio.
Giulietta ga je nazvala ujutro, još i prije nego što je razgovarala s Viviane. Sada je bilo gotovo osam sati navečer. Bila je iscrpljena od probe. No, istodobno je izgarala od znatiželje što će se dogoditi pri ovome susretu, prije svega zbog toga što je odvjetnik inzistirao na tome da ga posjeti još iste večeri.
Bio je to visok muškarac, a zbog svoje je potpuno ćelave glave djelovao i starije nego što je to vjerojatno bio. Način na koji se kretao Giuliettu je pomalo podsjećao na košarkaša, istodobno nespretan i žilav, kao da bez lopte nije sasvim siguran kamo bi sa svojim dugim rukama. Napadno često je skidao svoje okrugle naočale rožnata okvira, kako bi ih očistio rupcem koji je spremao u džep košulje. Njegov je glas bio nježan. Gotovo prenježan za njezin ukus.
„Ljubazno od Vas što ste došli još danas", počeo je.
„I tako sam radila do sedam", odgovorila je.
„Iz Berlina ste?"
„Da."
„Studentica?"
„Ne. Radim u Njemačkoj operi. Plesačica sam."
Njegovo se lice razvedrilo. „Balerina?"
„Da."
„To je sjajno. Kako se ono zovete?"
„Battin. Giulietta Battin."
„Jesam li Vas već vidio u programu? Ne, čekajte. Festival cvijeća u Genzanu. Prije Božića. Zar ne?"
„Ne. Potpuno sam nova u ansamblu. Završila sam školu tek prije pola godine."
„Ali poznajete Marinu Francis?"
„Da. Naravno."
„Veličanstvena žena, zar ne? Gledao sam ju u Romeu i Juliji. Fantastična.
„Poručit ću joj. To će je jako obradovati."
Kratko ju je promotrio, zatim se uspravio u svojoj čudnovatoj sjedalici i preklopio jagodice prstiju lijeve i desne ruke.
„No, gospođo Battin, pitali ste za Damiána Alsinu. Smijem li pitati, zašto?"
„Bila sam bliska prijateljica gospodina Alsine. Nedugo prije nego što je poginuo, saznala sam, da je on ..."
„Poginuo?" pitao je zbunjeno. „Kada?"
„Petoga prosinca prošle godine. U Buenos Airesu."
Ugrubo ga je izvijestila o okolnostima nesreće. Doimao se šokirano, no uspijevao se savladati.
„Pa to ne može ... to je strašno!" Gledao je ispred sebe na stol i pomicao neke papire. „Jeste li bili prisnije sprijateljeni s njime ... hoću reći ..."
„Da", odgovorila je Giulietta ne neizgovoreni dio pitanja. Muškarac je bio pomalo neobičan, ali joj je ulijevao povjerenje. A ako je išta od njega htjela saznati, morala mu je izaći u susret. Otvorila je svoju ručnu torbu i izvadila izreske iz novina koje joj je bila poslala Lindsey. „Govorite li španjolski?"
Kimnuo je glavom.
„Evo. Izvolite."
Promotrio je naslove i preletio članke. „A bili ste u Buenos Airesu kada se dogodila ta nesreća?"
Kimnula je.
„Niste za to znali?"
„Ne.” Ponovno je položio jagodice prstiju jedne na druge i oslonio se laktovima na stol. Zatim je duboko udahnuo, izdahnuo, i pogledao slike nesreće.
„To je strašno ...", rekao je ozbiljno. „Već se dulje vrijeme pitam zašto se ne javlja ..." Zanijemio je, posegnuo za telefonom, ipak promijenio mišljenje i ponovno spustio slušalicu. Zatim je ustao.
„Ispričajte me na trenutak. Odmah se vraćam. Ili Vam se žuri?"
„Ne. Imam vremena. Molim Vas, ako želite nesmetano telefonirati, rado ću pričekati vani."
„Ne, samo se raskomotite. Neće dugo potrajati." S tim je riječima i novinskim izrescima nestao u susjednoj prostoriji i za sobom zatvorio vrata.

17


Giulietta je lutala pogledom po brdu fascikala i knjiga. Šetala je duž polica i promatrala naslove. Human Rights Watch. Godišnji izvještaj Amnesty Internationala. Vijesti iz Južne Amerike. UN – Summary Reports. Pokraj vrata bila je obješena plutena ploča na koju su iglicama bile pričvršćene vijesti, fotografije i bilješke. Na jednoj od fotografija moglo se vidjeti gospodina Kannenberga kako stoji pokraj neke starije žene. Žena je imala bijelu maramu oko vrata i smiješila se kameri. U pozadini je Giulietta prepoznala kongresnu zgradu u Buenos Airesu. Gospodin Kannenberg je upravo pogledao u stranu. Zatim je otkrila jednaku fotografiju u novinskom izresku, koji je takoder bio na oglasnoj ploči. Pogledala je naslov i pročitala tekst ispod slike: Hebe Bonafini, predsjednica Madres de la Plaza de Mayo s Nikolausom Kannenbergom, Berlin. Članak je izvještavao o radnom posjetu odvjetnika u vezi s inicijativom Njemačke udruge odvjetnika da se rasvijetle sudbine Nijemaca i Argentinaca njemačkog podrijetla, koji su nestali za vrijeme vojne diktature u Argentini. Pokraj toga je visio popis imena. Jeckel, Kegler – Krug, Kramer, Lüdden, Möller, Ortmann ... Ortmann? Pročitala je cijeli unos. Ortmann, Federico. Roden 24. travnja 1960. Učenik. Je li to bio Ortmannov sin? Jedan od nestalih? Sada je pročitala cijeli popis. Većina žrtava rodila se otprilike 1955. Pogledom je preletjela po oskudnim bilješkama uz imena. Studentica, radnik, liječnik, učiteljica za gluhonijeme, učenica, radnik. Svi su nestali između 1976. i 1979. Na posljednjem je mjestu stajalo: Käsemann, Elisabeth: ubijena 24. svibnja 1977.
Ponovno je sjela. Osjećala je mučninu u želucu. Nestali Nijemci? Ništa više nije razumjela. Kakve je veze Njemačka imala s vojnom diktaturom u Argentini? Sve njezine slutnje posljednja dvadeset i četiri sata samo su se još više zaplele zbog tog posljednjeg podatka. Vratila se na svoje mjesto i počela razmišljati. Damián je uzeo toga odvjetnika zbog nekog razloga. No, hoće li joj on što o tome reći?
Pokušala je jasno razmišljati, ali s koje je god strane promotrila cijelu situaciju, odmah se zaplitala u nejasne teorije. Što je Damián uistinu radio u Berlinu? Zašto joj to nikada nije rekao? Je li ipak sve bilo povezano s njezinim ocem? Je li se Konrad Loess prevario? Možda njezin otac uopće nije bio na Kubi, nego u Argentini? Je li DDR možda bila nekako upletena u vojni puč u Argentini? Jesu li zato tamo nestali Nijemci? Zapadni Nijemci? Ili je njezin otac s Kube najprije otišao u Argentinu?
Odbacila je tu pomisao. Kakva besmislica. Njezina se mašta poigravala njome. Amerikanci su uprizorili puč u Čileu. To je svatko znao. Kako bi spriječili širenje komunizma. Ali Argentina? Giulietta je odustala. Nije imala pojma o toj zemlji. Još. Uopće nije razumjela što se to tamo dogodilo. Zašto je vojna vlast ubijala civile, među njima učenice i radnike u tvornicama? Bilo je to apsurdno, jednostavno apsurdno.
Kannenberg se vratio i pružio joj izreske iz novina. Napravio je kopije, koje je sada odložio pokraj sebe. „Prema ovim izvještajima Damián Alsina je počinio samoubojstvo." Odvjetnikov glas je postao još tiši. „Kada ste ga posljednji put vidjeli?"
„Nekoliko sati prije nesreće", odgovorila je.
„Možete li mi o tome reći nešto više?"
„Mogu, gospodine Kannenberg. Zbog toga sam i došla ovamo. Ali ne mislite li Vi da biste mi trebali objasniti zašto je gospodin Alsina bio kod Vas? Mislim, zašto argentinski plesač tanga treba odvjetnika u Berlinu?"
„To Vam, nažalost, ne mogu reći."
„Ali od mene očekujete da Vam ispričam sve o gospodinu Alsini?"
Njezin ga je odgovor očito naljutio, no trudio se to ne pokazati.
„Kada biste to učinili, mnogo biste pomogli i nama i predmetu gospodina Alsine. Ali naravno, to biste trebali učiniti samo ako želite."
Giulietta je potonula u svoju fotelju. „Radke na nekoliko sličnih slučajeva, zar ne? Vidjela sam Vašu fotografiju tamo na oglasnoj ploči ... i popis nestalih Nijemaca. Kakve je veze Njemačka imala s diktaturom u Argentini?"
„Veće nego što mislite. Ali to je komplicirana priča. Zastupam nekoliko njemačkih obitelji čija su djeca za vrijeme vojne diktature oteta i ubijena. No, zaista o tome ne mogu govoriti. Molim Vas da to razumijete, gospođo Battin. Ipak, jako bi mi puno pomoglo kada biste mi ispričati što se dogodilo u Buenos Airesu prije samoubojstva Damiána Alsine. Jeste li tamo proveli dulje vrijeme s njime? Znate li s kime je imao kontakta?"
„Ne. Susrela sam ga dan prije nesreće u prilično čudnim okolnostima u zračnoj luci."
„Kakvim okolnostima?"
Znala je da nije pametno postaviti tako neposredno pitanje, no nije se uspjela suzdržati.
„Zašto mi ne možete reći što je Damián od Vas tražio? Prekinuo je vezu s Vama. Niste čak obaviješteni o njegovoj nesreći. Kako mogu biti sigurna da bi bilo u njegovu interesu kada biste Vi saznali što se dogodilo u Buenos Airesu?"
Odvjetnik je zatresao glavom i ustao. „Žao mi je, gospođo Battin. Imam razumijevanja za Vašu znatiželju. Ali smatram kako je bolje da završimo ovaj razgovor. Otpratit ću Vas van.
Giulietta je ostala sjediti i gledala ga je. Morao je tako reagirati. Ta, nije ju poznavao. Ali ovdje je negdje bio odgovor na sva pitanja. Ili barem jedan njihov dio koji joj je trebao da posloži ostatak. I Kannenbergu su također, očito, nedostajale informacije. Zašto bi je inače tako zamolio da se nađe s njime u tako kratkome roku? Je li znala nešto što bi ga moglo zanimati? Mogla je ponuditi samo jednu informaciju. No, morala je riskirati.
„Došla sam kako bih dala izjavu", rekla je. „Želite li barem saznati o čemu?"
„Ne pod ovim okolnostima." Već je bio kod vrata.
„Čak ni onda ako Vam kažem gdje možete naći Markusa Loessa?"
Kannenberg se polako okrenuo prema njoj i htio je nešto primijetiti. Ali samo je nakratko otvorio usta i zatim ih ponovno zatvorio.
Giulietta je ustala. Odjedanput se uplašila vlastite drskosti. U što se to upustila? Gdje je završavala ta priča? Odvjetnik je bio toliko zatečen da je reagirao tek kada je već bila prošla pokraj njega i stajala u predsoblju. Podignuo je ruku. „Trenutak, molim", rekao je ozbiljno i prišao joj dva koraka. „Tko ste Vi?"
No, nije mu odgovorila, nego je izjurila kroz izlazna vrata.
Dok je trčala niza stube, disanje joj je postajalo teže. Borila se s valovima šoka koji su strujali njezinim tijelom. Strašan teret bio je na njezinim plućima. Bože mili, zaista je bilo tako!
Damián je tražio njezina oca!
Zbog toga je došao u Berlin!
Ali zašto samo?
Zašto?

18


Iduće je noći jedva spavala.
Tek tijekom treninga u petak bilo je trenutaka kada bi sve zaboravila. Atmosfera je bila istodobno nervozna i opuštena. Bližio se dan izvedbe.
Plesačice i plesači su se malo-pomalo stapali u pravi ansambl. Uloge su bile podijeljene. Sada se zaista radilo o predstavi. Viviane Dubry je pogledala prvu potpunu probu i nakon sola s priznanjem kimnula Giulietti. Heert je blistao i zamolio Giuliettu da nakon probe još malo ostane, jer je s njom htio o nečemu razgovarati.
Njezina potištenost, međutim, nije prestajala. Često je za vrijeme proba stajala na rubu prostorije kao da nije dio svega toga i jedva je primjećivala što se oko nje događa. Tek kada je za vrijeme podnevne stanke kod nje sjela Marina Francis kako bi s njome neobavezno razgovarala, pomalo se bila otopila. Giulietta se Australki bezgranično divila. Svojim je ponašanjem nakon razmirice s Heertom, svojim pljeskom za mladu suparnicu, među ostalim pokazala je kakav je sjajan čovjek bila. Giulietti je bilo drago da je Marina nije mrzila i da je čak pomalo tražila njezinu blizinu. Nekoliko stolova dalje sjedila je Enska i uporno gledala u njihovu smjeru.
Kada se dvorana za probe počela prazniti, već je bilo pola osam. U hodniku se gurala skupina koja se vraćala sa šminkanja, a koja je te večeri plesala Cinderellu. Heert je dolazio hodnikom i iz kartonske čaše na slamčicu ispijao Coca-Colu. Kimnuo joj je, ušli su u dvoranu za probe i zatvorio je vrata.
„Već si se presvukla?" pitao je nervozno. Zatim je počeo govoriti o Piazzollinoj glazbi. Htio je znati što ona o njoj misli. Ona, pak, o tome ništa nije mogla reći.
„Prije nekoliko dana sam te vidio kako si plesala Escualo", rekao je zatim. „Otkuda znaš taj ples?"
Dvojila je, crtala je krug po podu vršcima nožnih prstiju. „Jedan mi ga je prijatelj pokazao", rekla je brzo.
„Možeš li mi to još jedanput otplesati?", pitao je.
„Sada odmah?"
„Zašto ne? Ili si umorna?"
Slegnula je ramenima. „To je improvizacija", rekla je.
„Baš zato", odgovorio je.
Odugovlačila je. Heert ju je znatiželjno promatrao. „Objasni mi tu glazbu."
Začuđeno ga je pogledala.
„Ne, mislim to ozbiljno. Već sam nebrojeno puta napravio taj tango komad, ali kada tebe vidim kako ga plešeš, to je nešto sasvim drukčije."
Zacrvenjela se i pogledala prema podu.
„Nemoj biti smiješna, Giulietta. Od kuda to dolazi? Tko ti je to pokazao?'
„To je jednostavno neki osjećaj", rekla je. „Ne mogu ga objasniti."
Otišla je u garderobe da se presvuče. Kada se vratila, već su se čuli prvi taktovi glazbe. Heert je CD vratio na početak i Giulietta je počela. Hodala je prostorom koracima širokog zamaha. Bila je Damián.
Nizozemac je kleknuo i opčarano pratio njezin ples. Osjećala je da nad njime posjeduje moć. Bio je kao začaran njezinim pokretima i iznerviran jer nije shvaćao koji je izvor snage njezina izraza. Osjećala je kako u njezinim pokretima traži objašnjenje za posebnost njezina stila, u drukčijom položaju ruku, laganom odugovlačenja pri hodu, pomalo izbačenoj zdjelici. Ali nije samo u tome bila stvar. Bio je to samo vidljiv izraz nečeg drugog, njezina neobavljenog razgovora s Damiánom. A znala je da ni jedan od Beckmannovih tango plesova nije bio ni blizu njezinoj improvizaciji. Okrenula se na mjestu, njezine su noge kliznule jedna uz drugu. Ništa nije bilo otvoreno. Počivala je u sebi. Nije imala pokazati ništa posebno. Samo svoju usamljenost. Svoju tugu. Svoj očaj. Pa ipak ...
Heert ništa nije rekao kada je završila. Giulietta je teško disala, njezina su se prsa uzdizala i spuštala, ruke je oslonila na bokove i gledala je mimo njega u liniju s koje je počeo sljedeći komad. Heert je vratio CD na početak i sada i sam pokušavao otplesati početak Escuala. Zamolio ju je da mu pokaže otvaranje, korak po korak. Učinila je to. Pokazala mu je u čemu je griješio.
„U pokretu nema ponosa", rekla je. „On se nekako vuče, težak je, nekako utučen."
Pričala mu je o ozračju koje je vladalo na milongama u Buenos Airesu. O odsutnosti veselja, o tihom očaju na licima.
„Ne razumijem to”, odgovorio je nervozno. „Kako si do toga došla? Tango je strast, temperament, pohota. Prvi ples kod kojeg su se muškarac i žena javno zagrlili."
„Tako je", odgovorila je. „Ali to je također prvi zagrljaj, nakon kojeg se ništa nije dogodilo."
Zašutjela je i pogledala u stranu. Zatim je dodala: „Tango nastaje iz očaja i u njemu završava. On je priprema svega onog, što se nikada neće dogoditi, sjećanje na nešto čega nikada nije bilo."
Heert ju je zaprepašteno pogledao. Giulietta je izbjegavala njegov pogled. Neugodna tišina činila joj se beskrajnom.
„Što si ti zapravo radila u Buenos Airesu?", pitao je naposljetku.
„Ne želim o tome razgovarati."
Sjela je na pod i počela odvezivati vrpce na svojim cipelicama.
Heert je sjeo pokraj nje i rekao: „Znaš li ti što si to upravo otplesala?"
Zatresla je glavom.
„Giuliettango."
Nije odgovorila.
„Zaista je šteta što to John ne može vidjeti", nastavio je.
Bilo joj je neugodno zbog komplimenta.
„Jesi li ga dobro poznavao?"
„Da. Moglo bi se reći. Tango suita bila je njegovo najambicioznije djelo. Bio je opsjednut njime. Noćima mi je o njemu pričao. O Piazzolli. O tom hororu u Argentini i kako je o tome htio napraviti predstavu."
Giulietta se stresla u sebi. No pitanje je samo od sebe izašlo iz njezinih usta. „Što time želiš reći?"
„Kada te vidim kako plešeš, uvijek imam osjećaj da čujem Johna kako priča o Argentini. O nasilju, o teroru. To je u glazbi samoj. No, ostali to plesači ne čuju. Vidi se samo kod tebe."
Giulietta je ustala. Heert je podignuo pogled prema njoj. Zatim je i on ustao i rekao: „Hoćemo li još nešto popiti u kantini? Ili ti se žuri?"
Nasilje. Teror. Argentina.
Te su riječi u njoj potaknule stravičnu jeku.
„Samo ću se na brzinu istuširati. Vidimo se odmah.” „Što ćeš popiti?"
„Sok od naranče."

19


Prije nego što je ušla u kantinu, nazvala je svoju telefonsku sekretaricu. Na vrpci je bila jedna poruka od Kannenberga. Odvjetnik ju je molio da ga hitno nazove, čak i ako bude kasno.
Javio se nakon drugog zvona.
„Kannenberg."
„Ovdje Giulietta Battin."
„Ah, gospođo Battin, drago mi je što ste nazvali."
Njegov je glas odavao nesigurnost. Očito ga je način na koji je završio njihov posljednji susret učinio nesigurnim.
„Žao mi je", počela je, „zbog toga kako sam reagirala, ali ..."
Prekinuo ju je. „Razumijem Vas", rekao je. „Gospođo Battin, htio sam Vas zamoliti da dođete još jedanput. Bismo li se mogli sutra vidjeti?"
Oklijevala je. „Idućih će to dana biti teško. Imam probe."
„I subotom takoder?"
„Da.
„Neće dugo potrajati. Sutra navečer? Dvadeset sati?"
Postala je nervozna. Već i sama pomisao da će sjediti nasuprot tome odvjetniku, da će morati odgovarati na njegova pitanja, ispunjavala ju je nelagodom. Zašto je Kannenberg sada ipak želio razgovarati s njom? Zbog Markusa Loessa? Obuzeo ju je koban, neshvatljiv predosjećaj.
„Doći ću", rekla je brzo. Zatim je spustila slušalicu i ušla u kantinu.

20


Heert se ustao kada je prišla njegovu stolu. Giulietti je bilo neobično vidjeti ga samog. Činilo se da je to osjetio i odmah je progovorio o toj situaciji.
„Nadam se da ti nije neugodno popiti nešto sa mnom", rekao je ljubazno.
Odložila je kaput.
„Nije mi neugodno", rekla je zatim. „Hvala za sok."
„Tvoj sam dobar glas i tako već uništio", rekao je u šali. „Jesi li gladna?"
Napunila je svoju čašu. „Ne. Uopće nisam."
Pila je. On ju je promatrao.
„Kako ti se sviđa Berlin?", pitala je zatim.
„Osim birokracije u Njemačkoj operi, veličanstven je."
„Od kuda zapravo dolaziš?"
„Iz Nijmegena."
Heertov se nizozemski naglasak začuo kod te riječi. Inače je govorio besprijekornim književnim njemačkim. Otpio je gutljaj piva, a Giulietta je razmišljala o čemu bi zapravo mogli razgovarati. No, Heert je već progovorio.
„Tango suitu sam uvježbao već dvadeset i tri puta", rekao je. „Mislio sam da poznajem svaku njezinu pojedinost."
„Zar je djelo toliko staro?"
„John ga je napisao 1978. Za prijatelja iz Argentine, plesača koji je ubijen za vrijeme vojne diktature."
Giulietta je naborala čelo. „Ubijen? Tko ga je ubio?"
„Vlada. Kao i tisuće drugih također."
Giulietta je na trenutak zanijemjela. Sjetila se popisa u Kannenbergovu uredu.
„Jednostavno to ne razumijem", rekla je tada. „Što se to događalo u toj zemlji?"
„Rat", rekao je Heert suho. „Samo što jedna strana nije bila naoružana."
„Koja strana?"
„Sindikalci. Novinari. Studenti. Gradani, eto, koji su htjeli promijeniti nepodnošljive socijalne uvjete."
„A prijatelj Johna Beckmanna je također zbog toga ubijen?"
„Uhvatili su ga sa zabranjenom komunističkom literaturom."
Giulietta je u nevjerici zatresla glavom. „Ubijen ... zbog knjige?"
Giulietta to nije mogla shvatiti.
„Bio je na putu kući autobusom i neočekivano je vozilo zaustavila vojna kontrola. Svi su putnici morali izaći. Vojnici su pregledali autobus i pronašli plastičnu vrećicu sa zabranjenim knjigama. Marx. Engels. Freud. Reich. Ono što se, eto, tada već čitalo."
„A zašto je netko te knjige nosio sa sobom, ako su bile zabranjene?"
„Upravo zato što su bile zabranjene, morali su ih se riješiti iz kuća. Neki su ljudi svoje knjige spaljivali. Drugi su ih nekamo zakapali."
„I što se onda dogodilo?"
„Vojnici su htjeli znati kome pripada vrećica. Kada se nitko nije javio, prijetila su da će ubijati putnika za putnikom, ako se ne javi vlasnik vrećice. Natjerali su vozača da klekne i pritisnuli mu pušku na zatiljak. Muškarac je od straha počeo ridati. Na to je istupila neka mlada žena i rekla da je vrećica njezina. Vjerojatno je bila studentica. Odmah su je uhitili. Zatim su pretražili ostale putnike. Prijatelj Johna Beckmanna je izgleda također uz sebe imao nešto, što ih je učinilo sumnjičavima. I njega su takoder uhitili i nikada se više nije pojavio. Nestao je."
„Ta je diktatura bila potpuno luda. Čak je i Mali princ bio na popisu zabranjenih knjiga."
„Što ...?"
„Da. To se smatralo subverzivnim. U Argentini su ljudi ubijani zato što su nosili naočale ili zato što su njihova imena bila u adresaru osobe koja je nosila naočale. Ljudi su nestajali zato što je netko na mukama izviknuo njihovo ime, samo zato da ga prestanu mučiti. Situacija prije puča 1976. bila je strašna. Zemlja je bila na rubu građanskog rata. Ali ono što je došlo nakon toga, to zapravo nitko ne može zamisliti. Beckmann je to sve pratio. Onaj mu je plesač bio vrlo dobar prijatelj. Njegov ga je nestanak strašno pogodio. Svi smo mi bili zaprepašteni i iznenada smo shvatili što se tamo događa. Organizirali smo prosvjede. Pisali pisma. Ali to je bilo kao urečeno. Nitko ništa nije htio poduzeti protiv tih pokolja. Danas su oni već odavno zaboravljeni. Zbog toga nitko i ne razumije političku poruku Beckmannova djela. Skupni prizor na početku ... ta glazba ... uvijek me podsjeti na onu djevojku i onoga vozača autobusa. Postavljam taj komad pred punim gledalištem, ali ni jedan kritičar nema nimalo pojma o tome što se pritom pleše. A ni plesači, oni pogotovo ne. Vi ste svi tako mladi. Niste to doživjeli."
Giulietta ga je prekinula. „Zašto nam to onda ne objasniš? Da napokon imamo nekakvog pojma."
Heert je odmahnuo rukom. „Prije sam to radio. Ali to je prošlo, Giulietta. Ja sam odrastao u nekom drugom vremenu. I ja sam bio plesač, da. Ali mi smo htjeli bolji svijet, a ne samo bolji angažman. A danas? Danas te smatraju smiješnim ako želiš povezati umjetnost i politiku. Za većinu vas sam i tako zahrđali studentski aktivist iz šezdeset i osme."
„Onda to barem ispričaj meni. Zaista bih htjela znati zašto je Beckmann napravio ovaj komad."
Sumnjičavo ju je pogledao. „Znaš li nešto o Perónovu povratku u Argentinu?"
„Ne. Žao mi je."
Otpio je gutljaj piva i trenutak se zamislio. Zatim je zatresao glavom, kao da je promijenio mišljenje, no ipak je nastavio govoriti.
„Perón je do moći došao 1943., nakon državnog prevrata ...", počeo je, „ ... i iskoristio je sindikate kako bi dobio potporu naroda. Nastupio je kao društveni dobročinitelj, uređivao odmorišne kolonije za radnike, radničkim obiteljima darivao šivaće strojeve i tako dalje. Istodobno je gradio policijsku državu, državu uhoda i potiskivao svaku oporbu. Već je on, zapravo, stvorio pretpostavke za režim terora koji će se poslije dogoditi. Godine 1995. svrgnut je s vlasti i pobjegao je u egzil u Španjolsku. U Argentini su se smjenjivale jedna vojna vlada za drugom, ali ni jedna, naposljetku, nije mogla riješiti unutarnje proturječnosti zemlje."
„Kakve proturječnosti?"
„Uvije iste. Siromašne i bogate. Ne postoji demokracija koja djeluje, i zbog toga nema ni napola pravedne raspodijele dobara. Argentina je neka vrsta kolonije. A da tako i ostane, za to se brine inozemstvo."
„Koje inozemstvo?"
„SAD, Francuska, Engleska, Njemačka, eto, industrijske zemlje. Obrazac je uvijek isti – kupiš elite i za to dobiješ pravo da se bez suzdržavanja pljačkaš stanovnike i zemlju. Ako se stanovništvo odupire, elitama isporučiš oružje kako bi stanovništvo bilo u njihovoj vlasti."
„To mi zvuči prejednostavno", rekla je Giulietta.
Heert je bio vrlo nervozan. No, suzdržao se. „Giulietta, nepravda u toj zemlji vapi do neba, da je čak i Katolička crkva, koja i nije baš napredna, počela protiv toga prosvjedovati, doduše bez većeg uspjeha. Sedamdesetih godina uopće nije bio moguć razuman politički razgovor. U Južnoj je Americi vladao rat."
„To si već prije rekao. Kako to misliš?"
„Svako zahtijevanje socijalne pravednosti industrijske su države odmah označivale kao komunističko potkopavanje. SAD, a za njim onda i europske države, svaki je društveni pokret u Južnoj Americi smatrao pokušajem komunističkog državnog prevrata. Amerikanci, naravno, nisu htjeli doživjeti drugi Vijetnam. Zato su promijenili strategiju. Umjesto da pošalju vojnike, poslali su vojne savjetnike i inscenirali državne prevrate. To su zvali Low Intensity Warfare. Teror usmjeren protiv svega, što je djelovalo nekako lijevo. Ne smiješ zaboraviti na geopolitičku situaciju. Hladni je rat zamaglio sve mozgove. U Njemačkoj nije bilo mnogo drukčije. Kada si se rodila?"
„1979."
„Da. Ti sve to nisi doživjela. Sedamdesete godine. Sve je bilo polarizirano. Postojala su samo dva tabora. Istok i Zapad. Sve što je imalo nalikovalo na komunizam, tada je bilo djelo Sotone."
Prekinuo se i nakratko protrljao sljepoočnice. Giulietta se čudila tome Nizozemcu. Sasvim pogrešno ga je procijenila. No, prije nego što je mogla dovršiti misao, on je nastavio.
„Godine 1973. izbore u Argentini dobio je Perónov čovjek te je pokrenuo proces njegova povratka. Narod je Peróna obožavao poput sveca. Svi su se poistovjećivali s njime, lijevi, desni, te, naravno, siromašni. Već i prije nego što je Perón stigao u zemlju, u zračnoj su se luci sukobile različite političke skupine. Dvjesto je ljudi poginulo. Zrakoplov je morao sletjeti u drugu zračnu luku. Samo tako da dobiješ dojam o situaciji. Perón je stao na stranu desnice. Ljevičari su se osjetili izdanima i odgovorili terorističkim napadima. Perón je pustio u pogon svoju tajnu službu, slavnu Triple A. Jesi za nju čula?"
„Ne.
„Alianza Anticomunista Argentina. To su bili državni komandosi smrti. Triple A je doduše djelovala pod državnom zaštitom, no njezine su metode, naposljetku, bile jednake kao metode terorista protiv kojih su se borili. Gradom su odjedanput počeli kolati popisi smrti. Autor nepoznat. Novine su ih još i tiskale. Oni, na koje su se odnosili, uglavnom vode sindikata, novinari, profesori ili odvjetnici u novinama su mogli pročitati da je na njih otvorena sezona lova. I imali su izbor: mogli su iznenada napustiti zemlju ili čekati da ih otmu i ubiju."
„A pritom su se dogodila ta stravična ubojstva, u kojima su nestajali nedužni ljudi."
„Ne. To je bilo poslije. Još smo u normalnim vremenima, ako se tamo uopće može govoriti o normalnosti. Između državnih i oporbenih terorističkih skupina vladao je neobjavljeni građanski rat. Godine 1974. umro je Perón. Isabelita, njegova treća supruga, politički potpuno nesposobna i beznadno izgubljena pod tim opterećenjem, nastupila je kao nasljednica predsjednika. Unutarnjopolitička kriza se polako počela pokazivati i u gospodarstvu. Inflacija je narasla na 700 posto. Prethodne je godine vojska preuzela vlast u Čileu i u Paragvaju. Paragvajem je već godinama vladao diktator von Stroessner. U Brazilu je na vlasti takoder bila vojska. Bilo je samo pitanje vremena kada će pasti i Argentina. 24. ožujka 1976. uhićena je i svrgnuta Isabelita. Zatim je počeo takozvani prljavi rat."
Napravio je stanku, nakašljao se i popio gutljaj piva. Sjedili su potpuno sami u pretjerano zagrijanoj kantini. Netko je, izgleda, otvorio golema metalna vrata prema stražnjoj strani pozornice, jer iz daljine se odjedanput začulo nekoliko taktova Cinderelle. Sve je to potrajalo samo nekoliko sekundi, no Heertova se pripovijest odjedanput učinila još strašnijom.
„U jednoj jedinstvenoj, izvrsno organiziranoj orgiji nasilja, unutar tri godine oteto je, mučeno i ubijeno dvadeset i pet do trideset tisuća ljudi, koji su zatim ili bačeni u masovne grobnice ili iz zrakoplova bačeni u more. Ljudi poput tebe i mene. Nestajali su čak i mladi i djeca."
Heert je ponovno zastao. Giulietta je već dulje vrijeme nepokretno gledala u pod.
„Još jedan sok?" pitao ju je.
Kimnula je glavom. Nakratko je nestao, a kada se vratio na stol je stavio paketić kikirikija i otvorio ga.
„Ti se sigurno čudiš što ja uopće ništa ne znam o svemu tome, zar ne?" rekla je klonulo.
„Ne. Uopće ne. Pitaš li nekoga ovdje, što mu pada na pamet uz godinu 1978. i Argentinu, u devet od deset slučajeva čuti ćeš: Argentina postaje prvak svijeta u nogometu. To što su u istome trenutku tisuće nedužnih ljudi bile u koncentracijskim logorima u Buenos Airesu, gdje su ih mučili, nikoga ne zanima. Čak i tada to nikoga nije zanimalo, iako se za to znalo. Organizacije za zaštitu ljudskih prava pozivale su na bojkot igara. Ali nikome nije smetalo igrati nogomet u susjedstvu koncentracijskih logora. To je upravo ona robovska poslušnost prema američkoj vanjskoj politici. Kada je vojska Sovjetskog Saveza ušla u Afganistan, bojkotirala se Olimpijada. Ali patološki okrutna vojna diktatura svakako je sposobna za prijateljske nogometne utakmice te u stanju biti domaćin svjetskih prvenstava. Ne, Giulietta, uopće me ne iznenađuje, što to ne znaš."
Nije je ispuštao iz pogleda. Zatim je dodao: „Ono što me iznenađuje jest što tako znaš plesati."
Izbjegavala je njegov pogled. Heert je uzeo nekoliko kikirikija i čekao. Zatim je pitao: „Jesi li ti radila koreografiju za Escualo?"
Zatresla je glavom.
„Tko onda?"
„Zašto to želiš znati?"
Slegnuo je ramenima.
„Zato što je genijalna. Zato što je upravo ono što je John tražio. No, on nije pronašao konačan oblik za svoj bijes i svoju bol. Tango suita je za njega bila ona krajnost, upravo, eto, tri minute sa stvarnosti. Maksimum onoga što se može izdržati, ako se stvarnost shvati ozbiljno. Escualo je više. U njemu je sve. Snaga onoga vremena. Očaj. Pakleni smijeh onih koji promatraju, a ništa ne poduzimaju. No, mislim, da ta izvedba nadrasta to vrijeme. Tko god ju je smislio, to je vrijeme doživio, i preživio."
Giulietta je zatresla glavom.
„Koreografija potječe od argentinskog plesača tanga, koji je prošle godine u Buenos Airesu počinio samoubojstvo."
Heerta je iznenadilo neočekivana iskrenost njezine izjave, te je nelagodno gledao u stol.
„Nije bio mnogo stariji od mene", dodala je. Zatim je ustala i primila ga za ruku. „Hvala ti za razgovor ... sada moram ići."
Nijemo je kimnuo glavom.

21


Proba u subotu prošla je bez posebnih događaja. Heert je unatoč tomu bio nervozan. Razlog je možda bio taj što je Maggie Cowler svoj posljednji dan prisutnosti iskoristila za to da mu još jedanput pošteno ide na živce. Dogodilo se da je Heert tijekom probe cijele izvedbe poslijepodne jednostavno nestao i Maggie i Theresu ostavio same s plesačima. Giulietta je apsolvirala svoja dva sola, no iskoristila je to što je Heert nestao te je sporne dijelove otplesala manje markantno. Maggie tijekom izvedbe i tako više neće biti ovdje. Čemu je onda još i izazivati? Giulietta je Libertango manje ili više otplesala onako kako ga je Beckmann napisao, te je elemente tanga prigušila do minimuma. Pri svakome je koraku sve više osjećala rascjep između glazbe i pokreta. Dobro je osjećala što se podrazumijevalo pod tim plesnim figurama, no one su bile stvorene za neki bestežinski svijet.
Ne za njezin svijet.

22


Kada je skrenula u ulicu Fasanen, lagano je padao snijeg.
Uspela se uza zavijene stube na treći kat i pozvonila tek nakon što je skinula šal i rukavice.
Kannenberg je otvorio vrata, pomogao joj da skine kaput i uz mnogo truda uspio ga objesiti na vješalicu. S time, očito, nije imao mnogo iskustva.
Zatim je ponovno sjedila na jednakome stolcu kao i dva dana prije. Kannenberg je servirao čaj, koji se našao pokraj računala na drvenome podmetaču. Susretljiv način na koji se sada ponašao, bio je gotovo ganutljiv. Bio je vrlo ljubazan, raspitivao se o njezinu poslu te se doimalo kao da se trudi izbjeći na samome početku razgovor o pravome razlogu njihova današnjeg susreta. A kada je napokon progovorio o Damiánu, učinio je to zaobilazno.
„Jeste li Damiána Alsinu upoznali putem plesa?"
„Da i ne." Ukratko je prepričala njezin prvi susret s Damiánom u Kameleonu.
„Šteta. Nije mi rekao da će ovdje nastupiti. Rado bih ga bio pogledao."
„Kada Vam se prvi put javio?"
„U siječnju prošle godine."
„A zašto?"
Na trenutak je utihnuo. Očito mu još nije bilo lako odati joj pojedinosti.
„Gospodine Kannenberg, prije dva dana sam došla k Vama kako bi Vam rekla ono što znam. Ali učinit ću to samo ako mi pomognete pronaći objašnjenje za Damiánovo samoubojstvo."
Odvjetnik ju je zabrinuto pogledao. „Prema kaznenome zakonu, to se zove ucjena", rekao je.
Giuliettin se pogled smrknuo. Ovo nije imalo smisla. Zašto samo? Zar su se u svim smjerovima samo prostirale tajne i stvari, koje nitko nije smio znati? Otvorila je torbicu i iz nje izvadila osobnu iskaznicu.
„Moj dečko oduzeo si je život ...", promucala je, „ ... a ja želim znati zašto." Preklinjala ga je pogledom. „Zar to ne možete razumjeti?"
Kannenberg je s nelagodom gledao u pod.
„Molim Vas, pomognite mi. Evo Vam moja iskaznica. Potpisat ću svaku izjavu o šutnji. Ali, recite mi, molim Vas, zašto se Damián ubio. Znate to, zar ne? Molim Vas ..."
„Ne znam, zašto je počinio samoubojstvo", odgovorio je. „Ali dobro, objasnit ću Vam neke stvari. No, te podatke morate zadržati za sebe, obećajete li mi to?"
Giulietta je kimnula glavom.
„A onda ćete mi reći gdje je Markus Loess?"
Oklijevala je. Kakve je, za ime svijeta, Damián imao veze s njezinim ocem? Što ih je povezivalo? Morala je to saznati.
„Da", rekla je tiho. „Obećajem Vam to."
„U redu onda. Počnimo."
Pritisnuo je prekidač na svojemu stolnom telefonu, malo zakrenuo sjenilo stolne svjetiljke prema dolje i natočio još čaja.
„Znate li nešto o novijoj argentinskoj povijesti?"
„O vojnoj diktaturi? Da, ponešto."
Oslonio se natrag, skinuo svoje naočale i očistio ih. „A takoder znate da je Damián Alsina posvojen?"
„Da. Pronađen je kao nahoče."
„Pronađen? On Vam je to rekao?"
„Ne. Njegova majka."
„Poznajete njegovu majku?"
„Teško bi se moglo reći da je poznajem. Ali, susrela sam je u Buenos Airesu.” Prepričala mu je razgovor s gospođom Alsinom. „Rekla mi je da je Damián pronađen na kućnom ulazu."
Kannenberg nije odgovorio. Umjesto toga je zapisao nešto u blok za bilješke, koji je bio ispred njega. Njegov je rukopis bio vrlo čitak. Giulietta je s lakoćom mogla pročitati što je napisao: M. D. Alsina – beba – kućni ulaz?
„Rekli ste, da Vas je gospođa Alsina potražila u vašemu hotelu?"
„Da.
„Otkuda je znala da ste u Buenos Airesu?"
Giulietta se zbunila. Zatim se prisjetila. „Od gospodina Ortmanna, Damiánova učitelja njemačkog s Colegia Nacional." Ispričala mu je o razgovoru koji je vodila s Ortmannom.
Kannenberg je bio vidljivo iznenađen. „I mislite da je Ortmann na vlastitu inicijativu obavijestio gospođu Alsinu da ste u Buenos Airesu i da tražite Damiána?"
„Da. Čak sam je to i pitala, a ona mi je potvrdila."
Kannenbergov izraz lica postao je ozbiljan. Naborao je čelo i kratko zatresao glavom. „To nije moguće", rekao je zatim.
„Zašto?" pitala je Giulietta nesigurno.
„Uskoro ćete to i sami vidjeti. Ali doći ćemo do toga."
Prezime Ortmann pojavilo se u njegovu notesu.
„Damián Alsina vjerojatno se rodio u rujnu godine 1976. u Escuela Mecanica de la Armada, skraćeno ESMA, u Buenos Airesu. Njegova se majka zvala Luisa Echevery. Tada je imala dvadeset i četiri godine i u ESMA-i je bila zatvorena sedam ili osam tjedana."
Kada je spomenuo to ime, Giulietta se stresla. Još se dobro sjećala onog strašnog poslijepodneva.
„Tu sam riječ već nekoliko puta čula", rekla je tiho. „To je vojarna u Buenos Airesu, zar ne?"
„ESMA je bila jedno od najgorih mjesta za mučenje za vrijeme argentinske vojne diktature. Prema procjenama, tamo se nestalo šest tisuća ljudi. Argentina može biti ponosna na sebe da u katalogu najodvratnijih Sotoninih djela, koje je iznjedrilo dvadeseto stoljeće ima svoje poglavlje: los desaparecidos, Nestali. Damián Alsina je dijete jedne Nestale."
Naslonio se i promotrio je. Giulietta je s mukom progutala, no izdržala je njegov pogled. Što je ono Lindsey rekla? Auschwitz.
„Da nastavim?" pitao je.
„Da. Molim Vas."
„Luisu Echevery, Damiánovu majku, 24. srpnja 1976. su u središtu Buenos Airesa na autobusnoj postaji nasilno odvukli u automobil i oteli muškarci u civilu. Njezin je ,nestanak' zabilježen jer su neki svjedoci čuli kako zove u pomoć. Gospođa Echevery je toliko dugo vikala svoje ime, dok je nisu ušutkali s nekoliko udaraca šakom u lice."
„Zna li se zašto su je uhitili?"
„Zato što je bila članica sindikata. Gospođa Echevery je u trenutku uhićenja bila u poodmakloj trudnoći te su je zbog toga ,obzirno' mučili. Naime, prema djeci zarobljenika odnosili su se kao prema nekoj vrsti državnog vlasništva te su, po mogućnosti, trebala preživjeti. Okolnosti u kojima se to dijete rodilo prelaze sve granice zamislivog, pa ću Vas poštedjeti pojedinosti. Na svijet je došlo u rujnu. Rodni listovi su i službeno krivotvoreni kako bi se omela buduća istraživanja, zbog toga i točan datum nije poznat. Gospođi Echevery nakon toga se gubi svaki trag."
Kannenberg je napravio stanku. Zatim je nastavio: „Postoji stotinjak slučajeva otmica mladih žena, koji su postali poznati, a koje su u logorima za mučenje argentinske vojne diktature prisilile da do porođaja iznesu svoju djecu. Novorođenčad je prodana pripadnicima vojske, policije ili pak osobama bliskima tim krugovima. Pritom se tu nije riječ bila o pojedinačnim slučajevima, nego o ,Programu za čišćenje narodnog tijela od subverzivnih elemenata', kako su to opravdavali u argentinskoj vojsci."
Odvjetnik se ponovno prekinuo i promotrio Giuliettino lice, koje je problijedjelo.
„Jeste li sigurni da to sve želite čuti?"
„Da. Molim. Želim znati sve."
Nakašljao se i nastavio.
„Jedna žena, koja je takoder bila zatočena, Haydée Ghibaudo, još se nekoliko sati nakon rođenja djeteta Luise Echevery brinula za nju, prije nego što su je ,premjestili'. Luisa je preklinjala dotičnu Haydée da potraži njezino dijete, ako ikada živa izađe i toga pakla. Luisa je znala da je njezino dijete bilo dječak i nazvala ga je Julián ..."
Giuliettin želudac zgrčio se u čvor. Julián i Juliana! No soy Alsina! Ovdje se sve prepletalo.
... osim toga je Haydée dala adresu u Corrientesu, gdje če dobiti daljnje informacije o članovima njezine obitelji. Luisu su zatim odveli. Tijekom porođaja joj doduše nisu skinuli lisice s ruku, no zato su se odrekli poveza preko očiju, tako da je vidjela i babice, i doktora i neka vojna lica koja su nazočila porođaju. Luisa je znala da je to njezina smrtna presuda i da logor više neće napustiti živa."
Giuliettine su misli odlutale. S teškom je mukom sve to uspijevala zamisliti. Lisice. Povez za oči.
„Haydée Ghibaudo je preživjela logor. Otpustili su je 1980. Julián Echevery, ili Damián Alsina, nikada ne bi bio pronađen bez neumorne potrage gospode Ghibaudo. Otišla je u Corrientes na adresu koju joj je dala Luisa. Haydée Ghibaudo je tamo našla staru, polu ludu ženicu čiji su suprug, obojica braće te sinovi i kći ,nestali'. Bila je to Luisina majka. Cijela je njezina obitelj bila izbrisana. Njezin je suprug bio ubijen još tijekom nemira među radnicima na plantažama duhana kasnih šezdesetih godina, zbog toga što je organizirao štrajk. Sinove, takoder sindikalce, početkom sedamdesetih otele su nepoznate osobe i nitko ih više nije vidio. Luisa je tada pobjegla u Buenos Aires i pojavila se tek nakon vojnog prevrata u ožujku 1976. i bila nekoliko dana kod majke u Corrientesu. Nakon toga je nestala. Starica je Haydée Ghibaudo na kraju dala nekoliko fotografija Luise i njezine braće te snimku muškarca koju je Luisa tijekom posljednjeg posjeta zajedno s nekim papirima ostavila kod svoje majke."
„Kada se sve to dogodilo?", pitala je Giulietta.
„Društveni nemiri, koji su prethodili diktaturi, počeli su već šezdesetih godina. Vidite, sjeveroistok pokrajine Corrientes je zaboravljeni dio svijeta. Tamo vlada bezakonje, to je Danteov pakao siromaštva, upravne samovolje i nezamislivog nasilja protiv svih i svakoga tko želi promijeniti i najmanju sitnicu u tim okrutnim uvjetima tamo. Stanovnici su robovi bez prava u vlastitoj zemlji. Kao što je slučaj u mnogim južnoameričkim zemljama."
Sjetila se Damiánovih riječi: Argentina kao naseljena vrijednosnica.
„Ali, kako je ta žena pronašla Damiána kada nije imala nikakvih dokumenata ili tragova?"
„Dokumenti su postojali. Bili su, doduše, krivotvoreni, no i u krivotvorenim dokumentima postoje tragovi. Vojna diktatura u Argentini bila je upravo fanatično birokratska. Nedugo nakon sloma diktature saznalo se koji su liječnici suradivali s vojskom i izdavali lažne rodne listove. Tako se krug potencijalnih slučajeva mogao svesti na onu djecu čije su rodne listove potpisali liječnici, koji su radili u logorima za mučenje. To je, naravno, bio samo jedan od mnogih pokazatelja. Dok se pronađe tu djecu, često prođu i godine. Do sada je potvrđeno šest stotina slučajeva. No, zaista je pronađeno samo nekoliko desetaka djece. Potrebno je slijediti tisuće indikacija, a sve to potajno, jer ,roditelji', naravno, čine sve kako bi omeli potragu."
„No Haydée ga je pronašla?"
„Da. Jednog jutra veljače 1992. čekala je Damiána Alsinu ispred Colegio Nacional de Buenos Aires s fotografijom Luisine braće u džepu. Bez okolišanja ga je suočila s činjenicom da on nije Damián Alsina, nego Julián Echevery, te mu je pokazala fotografiju njegove majke i njegovih dvojice ujaka."
Giulietta je bila iznenađena. „Jednostavno ... jednostavno tako? Bez pripreme?"
Kannenberg je slegnuo ramenima. „Da. Zvuči nevjerojatno. Ali kako takvu poruku prenijeti na lagani način. To je u svakome slučaju šok, zar ne?"
„I kako je on na to reagirao?"
„Damián ju je jednostavno ostavio da tamo stoji i otišao. Sljedećega ga je dana ponovno čekala. Tako je bilo nekoliko dana. Nije htio razgovarati s njom. Krajem tjedna joj je rekao, neka se nosi k vragu. Dala mu je telefonski broj i zamolila ga da je nazove, ako će je što htjeti pitati. Potražio ju je četiri mjeseca poslije. Naravno da mu takav susret nije dao mira. Saznao je što se u ESMA-i dogodilo s njegovom majkom i da je njegov poočim, Fernando Alsina, vjerojatno imao jako dobre veze s ćelijama za mučenje tog režima, jer inače od njih ne bi mogao nabaviti dijete."
Otpio je gutljaj čaja i pogledao je. Giulietta je izbjegavala njegov pogled. Srce joj je luđački udaralo. Činilo joj se da stoji nad provalijom!
„Ferdinando Alsina je svoj dojmljiv uspon počeo za vrijeme diktature, a poslije je znao temeljito izbrisati sve tragove svojih sumnjivih poslova s masovnim ubojicama u odorama. Njegova se karijera poslije vrtoglavo uspinjala, kako pod režimom Alfonsín, tako i pod Menemom. Jedini trag, koji nije mogao skriti, bio je Damián."
„Što time mislite?" pitala je klonula duha.
„Zločini iz vremena vojne diktature danas su predsjednikovom odlukom proglašeni zastarjelima. Žrtve državnog terora od Menemove opće amnestije nemaju više nikakve pravne mogućnosti djelovati protiv svojih mučitelja ili ubojica svojih rođaka. Jedini zločin, koji se pri tom tadašnjem pomilovanju previdio, bila je krađa djece. Haydée je htjela potaknuti Damiána da i službeno potvrdi svoj pravi identitet. Godine 1992. je u Buenos Airesu pod pritiskom skupina, koje se bore za ljudska prava, otvoren ured za takve slučajeve, mjesto s apsurdnim imenom ,Nacionalna komisija za pravo na identitet'. Luisina je majka trebala doći u Buenos Aires da zajedno s Damiánom napravi genski test srodnosti. U bolnici Durand postoji laboratorij gdje je provode takva istraživanja. Haydée je obećala Damiánu da će se sve to obaviti u najstrožoj tajnosti. Postupak protiv njegova poočima bit će službeno pokrenut, a on sam će pod zaštitom podtajnika za ljudska prava nastupiti samo kao svjedok. Ali Damián to nije htio."
„A zašto?"
„Mislim da ga je ta nova situacija potpuno preopteretila. Imao je samo petnaest godina. Osim toga ga je vjerojatno bio strah. Ferdinando Alsinaje moćan muškarac. Sudski postupak zbog krađe djeteta vjerojatno bi ga društveno i politički potpuno uništio. Damián ga se s pravom bojao. Zbog toga je prekinuo kontakt s Haydée i odbio surađivati sa skupinama koje su se brinule za to da se riješe takvi slučajevi."
Pa je počeo plesati tango, Giulietta je nijemo dovršila odvjetnikovu rečenicu. Zbog toga je napustio školu, oprezno iskliznuo iz svojeg izmišljenog života, a da nije potaknuo ni sumnje o tome koji su mu za tako nešto bili razlozi. Iznenada je ugledala zagonetnu povezanost. Zašto je to tek sada uočila? Način, na koji se ponašao njezin otac! Damiánovo ponašanje! Koliko su slični bili jedan drugome, pravi umjetnici u pretvaranju. Njezin je otac godinama glumio superkomunistu, kako bi došao do prilike da pobjegne tome režimu. Damián se pravio da je teško odgojivi mladić i napola ludi plesač tanga, kako bi se zaštitio od svojeg poočima. Bili su srodne duše. Ta je pomisao pokrenula stravičnu jeku u njezinoj glavi, ali prije nego što je uspjela bolje promisliti, Kannenberg je već nastavio.
„Uopće ga nije zanimao njegov poočim", rekao je. „Ono što ga je zanimalo, bio je njegov pravi otac. Zbog toga je došao kod mene."
... kod Vas, zašto ... ne razumijem."
Uzeo je šalicu u ruku i popio gutljaj, prije nego što je nastavio. „Postoje određene naznake da je biološki otac Damiána Alsine bio Nijemac, kojega je Luisa Echevery susrela na Kubi."
Giulietta je osjetila kako je oblijeva vrućina. Posegnula je za šalicom čaja i brzo otpila gutljaj, kako bi skrila svoje uzbuđenje. „Postoje li za to dokazi?"
Kannenberg ju je pažljivo gledao. Je li nešto sumnjao?
„Da. Luisa Echevery je 1975. godine nekoliko mjeseci provela na Kubi. Nakon što se vratila, tijekom jednog posjeta svojoj majci u Corrientesu je ostavila fotografiju nekog muškarca. Na stražnjoj je strani napisala njegovo ime. Ako je podatak ispravan, riječ je o nekom Markusu Loessu, inženjeru rudarstva iz istočne Njemačke, koji se prema našim sadašnjim saznanjima 21. prosinca 1975. na letu kući s Kube u istočni Berlin u Ganderu predao kanadskim vlastima i zatražio politički azil."
Giulietta je još jedanput posegnula za šalicom. Odvjetnik je primijetio da se trese.
„Je li Vam loše?"
„Ne, ne ... mislim, da. Ali od kuda je Damián sve to saznao?"
Kannenbergov pogled postao je još prodorniji. Nagnuo je prema naprijed, skinuo svoje naočale i mirno ih brisao.
„Markus Loess je očito bio informator i ostavio je tragova u birokraciji tajnih službi. Pretpostavljam da ga je unovačila američka tajna služba. Kuba je tada vrvjela južnoameričkim oporbenjacima svake boje. U skladu s time i tajne su se službe jako zanimale da dođu do imena ljudi koji su bili na Kubi. Još ne znam ništa točno o Markusu Loessu, zato što Gauckov ured još nije pronašao njegov dosje. Ali imamo dosje iz Lambaré."
Porculan je zaškripao kada je Giulietta odložila svoju šalicu. Lambaré!
„Što je Lambaré?", upitala je tiho.
„Predgrađe Asuncióna, glavnoga grada Paragvaja. Godinama je bio središte za pripremu državnih prevrata u Južnoj Americi, a također za urote i ubojstva omraženih političara i oporbenjaka. Projekt se zvao akcija Kondor. Američka je tajna služba skupljala informacije i prenosila ih južnoameričkim diktaturama. Brazil, Urugvaj, Paragvaj, Čile i Argentina postali su klopka iz koje se nije moglo pobjeći. No, postojale su i akcije u inozemstvu. Čak i u Washingtonu, Rimu i Madridu ubijani su političari u egzilu. Za atentate su odgovornima smatrali lijeve ili desne teroriste. A zapravo su bili isplanirani i izvedeni unutar akcije Kondor. Kada su 1989. s vlasti svrgnuli Stroessnera više, očito, nisu imali dovoljno vremena uništiti arhivu. Otkrivena je 1992. i od tada se proučava. Sedam tona papira, skupljeni zločini južnoameričkih diktatura sa savjetima i uputama njihova glavnog dobavljača informacija, CIA-e. Markusa Loessa su u Ganderu najprije ispitali Kanađani, a zatim službenici američke tajne službe. Prijepis protokola tih ispitivanja pronađen je u Lambaréu."
„Ali kako ... hoću reći, kako se ..."
„Zahvaljujući popisu. Protokol je sadržavao popis osoba koje je gospodin Loess susreo na Kubi. Četrdeset i dva imena ... uključujući ime Luise Echevery."
Giulietti je bio potreban trenutak da shvati značenje posljednje izjave.
„Želite reći da je Markus Loess Luisu Echevery izdao argentinskoj tajnoj službi."
„Ne, američkoj. Nemamo informacija o tome je li gospodinu Loessu bilo jasno kakve će posljedice imati njegova izjava. Za akciju Kondor tada nitko nije znao. Čak ni Jimmy Carter. Bilo je to djelo birokrata tajnih službi, koji su djelovali na rubu zakona, koji su svijet htjeli zaštititi od komunistička urote. Loess je sigurno bio samo sitna riba, nezadovoljan inozemni kadar DDR-a, kojega se lako uspjelo kupiti novcem i obećanjem da će dobiti zapadnonjemačku putovnicu. Njegov se trag gubi u Ganderu. U Ministarstvu unutarnjih poslova ne postoji dosje pod imenom Loess. To znači da on nije bio pravi agent, a i poslije se nije bavio tajnim službama. Vjerojatno je jednostavno promijenio ime. Kod izbjeglica iz DDR-a se o tome nisu vodile bilješke, kako bi se spriječio mogući progon političke policije, Stasija. Zbog toga ga možemo pronaći samo preko Gauckova ureda ... osim ako mi Vi ne kažete što se s njime dogodilo."
Zatvorila je oči. Bio je tu jedan moment, trenutak iz davne prošlosti: ona nedjelja navečer u listopadu, nakon njezina prvog vikenda s Damiánom. Njezin je otac iznenadno došao. To ju je smetalo, strašno ju je smetalo. A zatim je tu bila i ona kretnja koju je i sada mogla pozvati iz sjećanja, zbog toga što se mogla sjetiti takvih stvari. Ona je plesačica. Uočavala je pokrete. Njezin je otac stajao tamo u sobi, ledima okrenut prema njoj i pokretom je nešto tražio. A ona je odjedanput imala dojam da je on netko drugi. Ne, ona je mislila da prepoznaje nešto čemu tu nije bilo mjesto. Kao kada bi neka bliska osoba iznenada izgovorila samo jednu rečenicu potpuno izmijenjenim glasom. Sada je shvaćala što je u njoj potaknulo taj jeziv osjećaj: taj tražeći pokret njezina oca. Podsjećao ju je na ... Damiána. I on se tako kretao, jer ... u grlu je osjećala gušenje ... Damián ... on je bio ...
Odvjetnik je dva puta morao ponoviti pitanje dok od djevojke, koja je ispred njega sjedila na stolcu i gušila se u suzama, nije uspio razumjeti što mu je to pokušavala reći. A kada je napokon shvatio, bio je toliko osupnut da nije uspio progovoriti ni riječi.
Zatim je pognuo glavu i bespomoćno gledao u svoje ruke.
... blagi Bože", prošaptao je.

23


Stoji u svojoj kupaonici ispred zrcala i promatra svoje lice. Ove je usnice ljubio. Najprije u neznanju, poput nje, no, na kraju s potpunom svijesti o toj strahoti.
Vidi ga ispred sebe, nagog, muškarca za kojim je žudila, kako ni za jednim muškarcem prije njega nije. Damián. Njezin polubrat. Tu riječ ustima još oblikuje kao da je omamljena. Tu su ti dodiri tijekom posljednje noći u Buenos Airesu. Još ih osjeća. A istodobno osjeća ponos i sramotu. Tko je ikada bio tako voljen? Plakao je i šutio. Njegova polusestra, s koje je skidao odjeću i ljubio je, jedino što mu je preostalo činiti u tome košmaru laži i izdaje, nakon koje je slijedila luđačka vožnja u ništavilo?
Sram. Sramota.
I od toga nešto postoji na ovome licu koje sada istražuje. U posljednjim satima prije svitanja, u kupaonici ispred zrcala, očiju okruženih tamnim sjenama, tankih obrva, s lagano upalim obrazima, njezine usne, suhe i raspucale. Njezina su osjetila zanijemjela. Ne postoji nitko, s kim bi mogla razgovarati. Sama je. Potpuno sama. Upravo je tako, kao da je preko noći ostala siroče. Poput njega. Poput Damiána. Podiže ruku i miluje lice u zrcalu. Njegovo lice. Jednaki su. Gdje je ovih dvadeset godina živjela? Njezin otac, maska. A njezina majka? Kako je s time živjela? S tim prepolovljenim muškarcem?
Na pisaćem je stolu papir za pisma. Nije se čak prisjetila nikakvog odgovarajućeg načina da ih oslovi. Dragi tata? Draga mama? Nedostaju joj riječi. Vidi petnaestogodišnjeg Damiána ispred njegove škole u Buenos Airesu, kako iz usta neke strane žene saznaje da nije onaj koji misli da jest. Sada zna što je osjećao. Tu nijemost koja dolazi nakon svakog promišljanja. I on je počeo plesati. Njezin polubrat. Svakako.
Oslanja se na umivaonik i duboko diše. Neizbježnost dogadaja posljednjih mjeseci stalno je iznova začuđuje. A stalno je njezin otac onaj koji ima izbora spriječiti zlo, a ipak to ne čini. Pitaj svojeg oca. On zna sve. Sada sluti što se vjerojatno dogodilo one noći između Damiána i njezina oca. Dao mu je ponudu. Reci svojoj kćeri što si učinio. Samo ću te zbog nje poštedjeti.
No, njezinu je ocu bilo draže lagati joj. Vjerojatno jer je bio kukavica. Kako ga pogledati u oči? Što da mu kaže? No, na neki čudnovat način njezine se misli ne zadržavaju na njemu. Zna da ga je zauvijek izgubila. Kako da mu ikada oprosti?
Zašto je Damián došao u Europu? Koji je bio njegov motiv? Je li htio pronaći svojeg oca? Ili čovjeka koji je bio odgovoran za sudbinu njegove majke? Je li htio osvetiti Luisu?
A susreo se upravo s njom.
Slučajnost?
Prisjeća se onog petka kada se uspela stubama do dvorane za probe. Slijedila je glazbu. Ta ih je glazba spojila.
Tango.
Slučajnost.
Renaceré.
Vraća se u sobu i sjeda na kauč. Prvi sjaj svitanja okolinu zaranja u hladan polumrak. Rosulja. Zvuk automobilskih guma na mokrome kolniku. Promatra telefon, papir za pisma na pisaćem stolu, zatim ponovno, izgubljeno, svoje ruke. Pije čaj od mente, koji se već odavno okladio, i čudi se što njezino grlo uporno ostaje suho.
Traži put u zbrkanu glavu svojeg oca i ne nalazi ga. Želi se naći oči u oči s njime, sve mu reći u lice. Zašto si izdao tu ženu? Što ti je učinila? Četrdeset i dva imena. To je bila cijena njegove slobode. Četrdeset i dvoje ljudi. Tko su bili ostali? Je li ih sve poznavao? Jesu li ih zbog njegove izjave poslije, u njihovim domovinama, uhitili i ubili? Zar to nije trebao znati? Dječak koji sjedi na klupi pokraj ribnjaka i bez suzdržavanja plače, dok odvoze životinje. Mrzitelj komunista. Oštri pas Partije. Markus Battin. Gdje je tvoj sin?
Odvjetnik joj je pokazao Luisinu sliku. Crna kovrčava kosa. Zgodno lice. Dvadeset i četiri godine je tada imala. Članica sindikata učitelja. Organizirala je programe opismenjavanja u sirotinjskim četvrtima Buenos Airesa. Što je u studenom i prosincu 1975. radila na Kubi, nije jasno. U siječnju 1976. vraća se u Argentinu i nekoliko tjedana provodi u Corrientesu. Zašto zadržava to dijete? Zašto se nakon vojnog puča vraća u Buenos Aires, umjesto da se sakrije u Corrientesu? Luisa nema pojma da ju je muškarac, s kojim je imala avanturu, izdao. Znala je da su pod nadzorom sve škole i fakulteti, ali nije mislila da se i ona ubraja u tražene osobe. Nije učinila ništa protuzakonito, osim što se s mnogim stvarima ne slaže. A tu je i ovo dijete, koje u njoj raste. Trebali su je upozoriti prvi valovi uhićenja. Ali njezin je instinkt bio zamagljen.

24


Čula je telefon tek nakon trećeg zvona. Omamljen je podignula glavu. Dnevna svjetlost, koja je dopirala kroz prozore, sada je postigla sive tonove, uobičajene za ovo godišnje doba. Posegnula je za slušalicom i prepoznala glas svoje majke.
„Giulietta. Sva sreća, što sam te još uspjela uhvatiti!"
U pozadini klasična glazba. Nedjelja ujutro u Zehlendorfu.
„Hoćeš li danas doći na večeru? Nakon proba."
Odgovorila je jednosložno, tražila izgovore, no njezina majka zapravo nikada nije imala previše sluha za međutonove. „Hollrichovi će također doći. Oni ti se sviđaju, zar ne? Pitali su za tebe. Kada je zapravo premijera?"
Rekla joj je kada. Četvrti put. Opet to neće zapamtiti.
„Misliš na besplatne ulaznice za nas, zar ne?"
Da. Naravno da je na to mislila. Zagonetno je bilo samo to što ju je na to podsjećala upravo njezina majka. Možda zbog toga što je sada plesala u Operi. To je ipak bilo mjesto koje se moglo prihvatiti. Nije bila školska predstava. A čak ni kratko pojavljivanje u nekakvoj opereti.
„Tati sam već poslala četiri karte. Zar ti to nije rekao?"
„Ne. Prva riječ o tome."
„Možda bi trebala razgovarati s njime."
Agresivan je ton svjesno odabrala, no njezina majka na to nije reagirala.
„U osam, u redu? Mnogo uspjeha na probama."
Kao da ju je to i najmanje zanimalo. Spustila je slušalicu. Večera s njezinim roditeljima i Hollrichovima. Nevjerojatno! Njezina je majka maskirala loše raspoloženje, koje je među njima vladalo nakon one razmirice u automobilu. Možda ju je zbog toga pozvala? Zanimljivo, u krugu prijatelja. Ponuda za pomirbu. Pokazati svoju uspješnu kći. Normalnost. Hollrichove je poznavala od kada je prohodala. Ludwig Hollrich je bio tatin šef, samodopadan Prus, koji je sam sebe smatrao neodoljivim. Kada je pao Zid, na ulici Friedrich je šale radi „majmunima s istoka" prodavao banane, tako je on to nazvao. Njih su dvojica imala nešto zajedničko: prezirali su istok na način koji je graničio s normalnim razumom.
Još četiri dana do premijere. Neće joj biti teško pronaći izgovor. Probe su je iscrpile. Ima termin za probu kostima. Izvanredne probe, koje se sazivaju u kratkome roku. Do premijere je mogla izbjeći susret. Ali, što onda?
Malo-pomalo postajalo joj je jasno u kakvoj je nepodnošljivoj situaciji bila. Nije se mogla naći oči u oči sa svojim ocem. Neće više biti njegova kći. Slike noći koje je provela s Damiánom, stalno su joj navirale iz sjećanja. Nije znala što s njima napraviti. Nije joj uspijevalo razviti jasne osjećaje prema njima. Uhvatila se, kako se njezino tijelo stisnulo, kao pri nekom neugodnom dodiru. Kada su se upoznali, nikada se prije nisu vidjeli, bili su dva stranca. Njihova je ljubav bila stvarna. A ipak neprirodna.
Sram.

25


„Zašto jučer nisi došla?"
Njegov je glas zvučao čudno. Bila je budna samo nekoliko minuta.
„Kasna proba", slagala je. „Bila sam previše iscrpljena."
„Nisi li barem mogla nazvati?"
Već joj je i sam glas bio odvratan. Pokušala se savladati, no i sam pokušaj da mu pronađe opravdanja, pretvarao se u samo još veću odbojnost prema njemu. Tražila je rečenicu kojom bi ga u samo jednoj sekundi ogolila od njegovih laži, koja mu ne bi pružila prostora da joj uzvrati. A istodobno se toga bojala. Bože moj, njezin otac. Ne, ne njezin otac. Markus Loess. Muškarac, koji je na savjesti imao Luisu. A na neki način i Damiána. Da joj je barem rekao istinu. Da mu je barem nekako izašao u susret. No, on se još i sada pretvarao da ni o čemu nema pojma. Zašto je Damián oduzeo sebi život? Zbog nje? Možda čak zbog njega?
Razgovor je nekako privela kraju i pobjegla iz stana. Sjedila je u podzemnoj željeznici, okružena loše raspoloženim ljudima, dok joj je srce divljački lupalo. Većina njih zakopala je glave u sportskom dijelu novina od ponedjeljka.
Dok se stubama uspinjala do dvorane za probe, prošla je pokraj tiskare. Zastala je, konačno i ušla u nju i razmijenila nekoliko riječi sa zaposlenikom. Dao joj je prazan list papira, ona je na njega nešto napisala i pružila mu ga natrag.
„Hoćete li uspjeti do četvrtka?", pitala je nervozno.
Muškarac je kimnuo glavom. „Jasno. Nema problema. Tiskamo tek u srijedu."
Giulietta je s olakšanjem napustila prostoriju.
No, njezin se nemir odmah vratio. Tri dana. Morat će ga vidjeti, najkasnije na večer premijere. Roditelje sigurno neće ništa moći spriječiti da dođu iza pozornice. Njezin prvi veliki nastup. U jednoj od najboljih kuća. Gotovo je mogla čuti svoga oca, kako se pravi važan pred svojim kolegama. Njegova Giulietta. Njegova kći. Svi će to znati. Giulietta Battin pleše umjesto Marine Francis tango solo baletne večeri. Bit će to i njegova pobjeda. Pred kolegama koji žele doći. Pred njezinom majkom, koja godinama nije priznavala njezin rad. Istupit će izvan reda plesačica i bit će individua. Ne samo jedna od nimfa u trikou i tutu suknjici, koje iz daljine sve jednako izgledaju, među kojima je pogled lutao od jedne do druge, a da se nigdje nije dulje zadržavao. Ona će na sebe skrenuti poglede dvije tisuće posjetitelja tijekom jedne pjesme tanga, i svatko će znati, tko je.
Tko je?
Od te se pomisli naježila. No, istodobno joj je davala snage. Probu je savladala bez pogreške. Vladala je svakom pojedinosti zahtjevne koreografije. Njezino ju je tijelo slušalo. Osjećala je priznavanje svojih kolegica. Prihvatilo se da je ovoj izvedbi davala nešto posebno. Heert je više uopće nije ispravljao, nego je s nijemim oduševljenjem promatrao rezultat svojega rada. Promijenio je postavu u završnome prizoru, Giuliettu je postavio nešto dalje iza u ansamblu, pomalo je sakrio, kako bi je tek u završnici ponovno doveo naprijed. Posljednje su dvije minute potpuno pripadale njoj.
Nakon podnevne stanke slijedila je proba na pozornici. Prvi je put osjetila koliko je veliko bilo gledalište. Znala je da se to zbog silnih reflektora za vrijeme izvedbe jedva osjećalo. No, već su i prazne fotelje djelovale veličanstveno. Očito i na jednu plesačicu iz skupine, koja je u prvome dijelu uganula gležanj. Heert je preklinjao ostale da se usredotoče i da ne pretjeruju. Nervoza i uzbuđenje bili su opipljiva. Glazba, koja je bila očaravajuća u fortissimu, i u pianu, djelovala je na njih i nakon toliko mnogo puta što su je bili čuli. Bila je to glazba koja se rijetko mogla čuti na mjestima poput ovog. Ta glazba, koja ju je sve više mučila, što se više bližilo vrijeme predstave.

26


U utorak ujutro nazvao ju je Kannenberg i zamolio da još jedanput dođe u njegov ured. Kada je navečer sjedila nasuprot njemu, pitao ju je o susretu s gospođom Alsinom. Giulietta mu je ispričala o poruci koju je primila u svojem hotelu. Kada je spomenula Ortmannovo prezime, Kannenberg je naćulio uši.
„Vi, dakle, zaista mislite da je Ortmann obavijestio gospođu Alsinu?"
„Da."
Ponovno mu je prepričala svoj čudnovat posjet učitelju. Zatim je pokazala prema popisu pokraj vrata. „Zašto je to ime, zapravo, na njemu?"
„Zato što se njegov sin ubraja u žrtve argentinske vojne diktature, koje su bile njemačkog podrijetla."
„Ortmannov sin?"
„Da."
... ali, zašto?"
Kannenberg je slegnuo ramenima. „To Vas pitanje neće daleko dovesti u ovome slučaju. Ne postoji jednostavno zašto. Postoji samo – tko, što i kada. Tomas Ortmann uhićen je u lipnju 1976. godine zajedno s još pet učenika i od tada mu se gubi svaki trag. Mi u ime obitelji podižemo tužbu protiv Savezne Republike Njemačke zbog uskraćivanja pomoći."
Giulietta je upitno podignula obrve.
„Tomas Ortmann je uz argentinsko imao i njemačko državljanstvo. Veleposlanstvo je bilo obvezno zauzeti se za uhićene njemačke građane. Ono to uopće nije učinilo ili jest uz veliko okolišanje."
„Želite reći da je njemačka vlada podupirale tu diktaturu?"
Kannenberg ju je pogledao sa sažalijevanjem. „Gospođo Battin. Njemačka prije svega izvozi automobile, oružje i opremu za nuklearne elektrane. Ne ljudska prava. Kako ne bi uništila vezu s novom argentinskom vladom, činilo se i puno više od samo zatvaranja očiju. Možda će zvučati cinično, ali što se tiče njemačko-argentinskih odnosa za vrijeme vojne diktature, tada je prodati automobil vrijedilo više nego spasiti ljudski život."
Nakašljao se, činilo se da se nakratko zamislio o tome treba li i dalje govoriti.
„Prije državnog prevrata u Buenos Airesu su se sastali veleposlanici nekih zapadnih država i časnici koji su pripremati državni prevrat. Na tom su se sastanku, navodno, sve dogovorili. Vojni su predstavnici obećali da se neće dogoditi pokolj kao u Čileu. Zauzvrat su dobili obećanje da će se pregovarati o reprogramiranju duga. Novinsku se vijest, koja je o tome bila objavljena, doduše, demantiralo, no njezin se sadržaj uskoro pokazao istinitim. Vojna je vlada, među ostalim, dobila zadatak da provede drastične gospodarske mjere protiv otpora sindikata i širih slojeva građana, a koje su joj naredili vanjski davatelji zajma. Tako nešto se ne postiže ustavnim putovima. Bilo je očito da će se takva cenzura moći postići samo uz suspenziju demokratskih prava i velikog kršenja ljudskih prava. Što bi reklo: brzoudaran, sveobuhvatan teror. Godine 1982. pojavio se dokument iz kojeg se može zaključiti da se već 1975., izglasavanjem unutar vojnih postrojba, odlučilo kako će nestanak biti njihova glavna metoda represije. Gospodarske su se veze Njemačke i Argentine nakon državnog prevrata nevjerojatno pojačale. Njemačka u tom razdoblju nije dogovarala takve sjajne poslove ni s jednom drugom zemljom trećeg svijeta. Ograničenje pokrića na njemačka jamstva za poslove izvoza u Argentinu nakon državnog je prevrata odmah ukinuto."
Giulietta je slušala i sve manje shvaćala. „Što to znači?"
„Savezna Republika Njemačka bila je glavni dobavljač oružja te vojne diktature. Kod poslova naoružavanja riječ je o velikim iznosima novca i zbog toga postoje veliki financijski rizici. Kolebanja mjeničnog tečaja, moguća nemogućnost plaćanja kupca i tako dalje. Zato da njemačka industrija ne mora sama snositi taj rizik, pomaže država. S takozvanim Hermesovim jamstvima, dakle, porezima."
Nijemo je zatresla glavom. To je sve nadrastalo njezine mogućnosti shvaćanja. Imala je osjećaj da je njezin život došao u dodir s velikim, anonimnom strojem čije razmjere uopće nije mogla pojmiti. Nije znala kako bi se prema tome odnosila. Ona je bila balerina. Kakve je veze imala s prodajom oružja? Pa, ipak. Htjela je znati o tome. A činilo se da je Kannenberg na trenutak zaboravio zašto je bila ispred njega. Govorio je i govorio.
„U Buenos Airesu su, među ostalima, otvoreno na ulicama otimani i njemački građani, koje su zatim mjesecima držali zatočenima bez ikakvog naloga za uhićenje i ubijeni su s takvom vjerojatnosti, koja graniči sa sigurnosti. Ministarstvo vanjskih poslova na to je reagiralo ljubaznim upitima, na koje je argentinska strana uvijek odgovarala na jednak način: građanin ili građanka XY u Argentini nije poznata. U jednom je slučaju neka francuska zatvorenica, koja je oslobođena zahvaljujući brzoj i odlučnoj reakciji francuske vlade, izjavila da je u jednom od zatvora vidjela nekoliko Nijemaca koje se smatralo nestalima. Bonn se samo uz velik pritisak uspjelo nagnati da uopće sasluša tu osobu. Nakon toga se ništa nije dogodilo. Za Ministarstvo vanjskih poslova državnim prevratom u Argentini je spriječena komunistička revolucija. Te su žrtve zbog toga nužno morale biti lijevi teroristi. Država je reagirala u skladu s time. S prešutnim slaganjem i ublaživanjem stanja. Kvota azila za Argentinu se, u skladu s time, držala niskom, ali i to je bilo samo simbolično, jer onaj tko je jednom nestao u jednom od zatvora i tako više nije mogao zatražiti azil. Ljude se bezobzirno uhićivalo, sustavno mučilo i gotovo uvijek na kraju ubijalo. Za usporedbu: za Vijetnamske se izbjeglice u jednakom razdoblju na raspolaganje stavilo deset tisuća dozvola za azil. To je logično. Izbjeglice iz Vijetnama smatralo se žrtvama komunizma. Samo tako da vidite odnose."
Prekinuo se i činilo se da se tek sada prisjetio zbog čega je htio razgovarati s njom. „Mislite li da bi Vaš otac bio voljan dati izjavu?"
„Kakvu izjavu?"
„O ispitivanju, tada u Ganderu. Za moje bi američke kolege ta informacija bila vrlo vrijedna."
Nije dugo razmišljala. „Nikada. On će sve poricati."
Kannenberg je počeo drugu temu.
„Htio sam se još jedanput vratiti gospođi Alsini."
Giulietta je bez riječi kimnula glavom, no zatim postavila pitanja. „Ta istraživanja. Vaša tužba. Čemu sve to?"
„Želimo postići da u poznatim i dokumentiranim slučajevima budu pokrenuti kazneni postupci zbog ubojstva. Onako, kako su to ostale države već odavno učinile. Švedska, Španjolska, Francuska. Što se tiče argentinskih žrtava, tu smo nemoćni. Zakon o pomilovanju štiti počinitelje. No, zločini protiv njemačkih građana nisu zastarjeli. A posredno to pomaže i argentinskim žrtvama, ako izvana tražimo pravdu barem za naše ljude. I za budućnost. Broj lopovskih država s kojima poslujemo se ne smanjuje."
Htjela je saznati više, no Kannenberg se vratio na gospođu Alsinu. Najprije nije shvatila čemu takav zaokret u razgovoru.
„Pitam se, kako Vas je gospođa Alsina pronašla", rekao je.
„Preko Ortmanna. On ju je obavijestio, nakon što sam ga posjetila."
„Upravo tako. To i jest vrlo nevjerojatno."
„Ali, gospođa Alsina mi je i sama tako rekla."
„Je li zaista?"
Giulietta se zamislila. Nije se točno sjećala. Susret u onome hotelu i tako je bio poprilično čudan.
„Tako barem mislim."
„Zašto bi on to učinio?"
„Ja ... ja to ne znam."
„Upravo tako. On za to nije imao nikakva razloga. Upravo netko poput Ortmanna, koji točno zna tko je Fernando Alsina. Nije li Vas prije upozorio na tu obitelj?"
Ortmann joj je bio činio tako zagonetnim. Ništa na njemu nije joj bilo jasno.
„To je moguće. Ali, na što ciljate?"
„Gospođa Alsina Vas je potražila u Vašemu hotelu. Dakle, postavlja se pitanje kako je gospođa Alsina mogla znati da ste Vi uopće u Buenos Airesu, zar ne? Ortmann, prema mojemu mišljenju, otpada kao mogući informator. Odakle joj, dakle, adresa vašeg hotela?"
Giuliettu je obuzeo neugodan osjećaj. Koliko će još zaokreta dobiti ova priča?
„Što je gospođa Alsina htjela od Vas?" pitao ju je odvjetnik sada.
„Tražila je Damiána."
„Sjećate li se, što je još, osim toga, rekla."
„Ne. Ali, pričekajte ... sada se sjećam. Moj je otac iz Berlina uspostavio kontakt s Alsinama. Možda je on ... ali, ne, ni to ne može biti."
„Što ne može biti?"
„Mislim reći, ni moji roditelji nisu znali u kojem sam hotelu odsjela."
„Znate li kada se vaš otac povezao s tom obitelji?"
„Da. U subotu nakon što sam otputovala. 26. studenog odletjela sam za Zürich. Bio je to petak. A u subotu dalje za Buenos Aires."
„A kada ste stigli?"
„U nedjelju ujutro, 28. studenog."
Kannenberg je zapisao datum, prije nego što nastavio s idućim pitanjem.
„Jeste li stekli dojam, da Vas je u Buenos Airesu netko slijedio?"
... zašto ... kako ste do toga došli?"
„Dakle, istina je? Slijedili su Vas?"
Pomislila je na različita mjesta, na kojima su se dogodili ti jezivi susreti. U zrakoplovnoj luci, u Confiteríji Ideal ... čak i tamo gore, u blizini ESMA-e.
... mislim da dâ. Ali otkuda znate ..."
„Ne znam ništa točno. Još ne, gospođo Battin. Samo pokušavam logično rekonstruirati tijek događaja. Tko Vas je slijedio?"
„Neki muškarac."
„Uvijek isti muškarac?"
Pri pomisli na to da ih je svakako moglo biti i više, prošli su je trnci. Drugi, koje uopće nije zamijetila. Potisnula je to. Zbog šoka koji je osjećala zbog Damiánove nesreće, sva su njezina sjećanja bila nejasna.
„Primijetila sam samo jednog."
„Možete li mi ga opisati?"
„Visok, snažne građe. Tamnosmeđa kosa, kratko ošišana. Uglast oblik lica. Male oči, jedno blizu drugome."
„Biste li ga ponovno prepoznali?"
„Mislim da bih."
Kannenberg je to zapisao.
„Kada ste ga prvi put zamijetili?"
„U autobusu zračne luke."
„A zašto ste ga uočili?"
„U tome autobusu nije bilo mnogo ljudi. Promatrao me. To mi je bilo neugodno. Sliči jednome mome prijatelju. Možda zbog toga."
Njezine su se ruke ukočile. Kannenberg ju je nastavio ispitivati. „Gdje ste još susreli toga muškarca?"
Nabrojila mu je mjesta. Ponovno ju je pitao za datum. Sve je zabilježio. Zatim je iz nekog dosjea izvukao omotnicu i istresao njezin sadržaj na pisaći stol. Bile su to fotografske snimke. Zgrada. Ljudi. Dokumenata. Prije nego što je shvatila što se dogada, ispred sebe je ugledala lice tog muškarca. S nevjericom je zurila u fotografiju. Kannenbergu je pogled na njezino lice bio sasvim dovoljan da bude siguran kako je to bio onaj muškarac kojega je opisala.
... od kuda ... tko je taj čovjek?" s mukom je izgovorila.
„Pedro Arquizo. Taj je prošao veći broj operacija na licu i udebljao se nekoliko kilograma. Osim toga pije, pa je zbog toga malo otečen. Tako je izgledao, dok je radio u ESMA-i, dakle, prije dvadeset i pet godina."
Ispred nje na stolu se pojavila još jedna fotografija. Gledao ju je potpuno strani muškarac. Crna, gusta kosa, tamne oči, fini, pravilan nos i pune usne. Nemoguće da bi to mogao biti isti čovjek.
„U Francuskoj je zbog ubojstva osuđen na nekoliko doživotnih kazni. I Švedska ga traži. Izvan Argentine bi ga odmah uhitili, ali u toj mu se zemlji zbog zakona o pomilovanju ništa ne može dogoditi."
„Što je učinio?"
„Mučenje. Otmice. Ubojstva. Ucjene. Prije svega je sudjelovao u otmici i ubojstvu jedne turistice iz Švedske i jedne Francuskinje."
Pogledala je obje fotografije.
„Nosi svijetle leće", rekao je odvjetnik suho, „zbog toga mnogo trepĆe.
Odgurnula je slike od sebe.
„Ne mogu vjerovati da je to ista osoba. A da i jest tako, to je sigurno zabuna. Zašto bi me ta osoba slijedila?"
„Zato što radi za Ferdinanda Alsinu", odgovorio je Kannenberg.
Na trenutak je oklijevao, prije nego što je izgovorio sljedeću strahotu.
„I vjerojatno zato što se nadao da ćete ga odvesti do Damiána."

27


Bezvoljno je preslušala poruke koje su se skupile na automatskoj sekretarici i odlučila da se više neće javljati na telefon. Njezin ju je otac nazvao četiri puta. Oko jedanaest navečer javio se Lutz. Poruka, koju joj je ostavio na vrpci, nije bila neobična. Samo je njegov glas zvučao pomalo čudno. Raspitivao se o probama i još jedanput joj čestitao na njezinu uspjehu. Bila je u iskušenju da podigne slušalicu, no ipak to nije učinila. Obećao joj je da će doći u četvrtak i poželio joj mnogo sreće. Zatim je zanijemio, no ipak je oklijevao prije nego što je nekoliko sekundi poslije spustio slušalicu.
Zbog posljednjeg razgovora s Kannenbergom još se nije uspijevala smiriti. Što je više razmišljala o odvjetnikovim pretpostavkama, to joj se sve više činilo da su se događaji i zaista morali zbiti na taj način. Sve dok je Damián nezapaženo živio u svojem svijetu tanga, Ferdinando Alsina je jedva i mislio na svojeg posvojenog sina, koji nije ispao onako kako je on to očekivao. No, incident u Berlinu pokrenuo je cijeli niz reakcija. Stari se Alsina vjerojatno osjetio ugroženim, nakon što je od njezina oca saznao o onome što se dogodilo u Berlinu. Morao je barem pokušati saznati hoće li Damián krenuti na njega. Zbog toga su je uhodili. Ona je bila mamac.
Što bi se bilo dogodilo da je taj Pedro Arquizo pronašao Damiána? Je li joj Damián zbog toga bježao s puta? Možda joj se uopće nije mogao približiti zato što je primijetio da je taj Arquizo stalno bio u njezinoj blizini? Je li stari Alsina htio ukloniti Damiána? Zar Damiánova nesreća uopće i nije bila nesreća?
Razbijala je glavu razmišljajući o svakome pojedinom danu u Buenos Airesu. U kojem je trenutku Damián bio mogao saznati da je ona u gradu? Vjerojatno u utorak, nakon što je u Almagru susrela Nieves. Je li i Arquizo bio u Almagru? Je li je slijedio i do Lindsey? Sljedećeg je dana smislila luđački plan da Nieves zamoli za pomoć. Je li Nieves Damiánu rekla za taj susret? Jesu li taj tjedan njih dvoje uopće bili u kontaktu? Što je Damián tijekom toga tjedna zapravo bio radio? Gdje je živio? U praznome stanu, u kojem su se naposljetku sreli?
Sunderland, pomislila je zatim. Arquizo ju je morao slijediti sve do toga kluba u zabačenome dijelu predgrađa pretpostavljajući da će tamo pronaći Damiána. Lindeyina primjedba da je prate dvojica muškaraca. Je li je Damián, prestrašen kakav je bio, uopće primijetio? Vjerojatno nije. Ili, možda ipak jest? Ili je Arquizo Damiána možda samo trebao pronaći zato što je njegov poočim s njime htio razgovarati? Ili je Damián samo opet poludio, kao u Berlinu?
Damiánovi postupci. Zagonetni poput njegovih tango pjesama. No, njegov je ples sada poznavala. Pogledala je snimku posljednje izvedbe u Berlinu. Renaceré. Osluškivala je riječi pjesme odjedanput prepoznajući sasvim drugu razinu značenja. Dok je tekla posljednja strofa, ispred sebe je ponovno ugledala onaj zid zgrade u San Telmu, oblijepljen fotografijama:
Već ćeš vidjeti, godine 3001.

ponovno ću doći, s mladićima i djevojkama,

koji nikada nisu i neće postojati ...

Koji je drugi naslov, osim toga, i mogao odabrati? On je plesao svoje ponovno rođenje, time što je istodobno uništavao masku svoje dugogodišnje šutnje: tango. Trebao je to biti njegov posljednji ples. Kraj Damiána Alsine. Tek je sada prepoznala očaj koji je slijedio zajedno s oslobađanjem. On, koji nikada nije postojao, niti će postojati. Julián Echevery. Ukradeno dijete, njezin ljubavnik i polubrat. Stigao je do krajnje točke. Pronašao je svojega oca. A u istome je trenutku izgubio nju. Kamo sada još sa svojom osvetom, svojom ljubavi? Bio je sam na pozornici, podignuo je ruke i prikazao se publici bez razumijevanja. Julián Echevery, koji nije smio biti. Damián Alsina, koji nije htio biti. Njegov plesni opoziv začaranome svijetu.

28


Taj je prizor sve do premijere nije više napuštao.
Kada se dva sata prije nastupa vratila iz šetnje, Lutz ju je čekao kod ulaza na pozornicu. Veselila se što ga vidi te ga je srčano zagrlila. Inzistirao je na tome da je odvede u šminku, jer je bio čvrsto uvjeren da joj donosi sreću.
„Kako ti je to palo na pamet?", pitala je kroz smijeh i istodobno osjetila kako je hvataju prvi znakovi treme.
„Osjećaj, koji ne vara. U kojoj si svlačionici?"
„No, no. Tako znatiželjan. To je tajna."
Sa zanimanjem se osvrnuo za nekim plesačem, koji je hodnikom prošao blizu njih.
„Njegova te svlačionica i tako vjerojatno zanima više nego moja, ili?", pitala ga je zlobno.
Važno je podignuo obrve. Zatim je pozdravio dvije plesačice, koje je očito dobro poznavao. Giulietta je njih troje ostavila na hodniku, ušla u svoju prostoriju za presvlačenje i ostavila torbu na stolac ispred stola za šminkanje. Preostalih pet stolova još nije bilo zauzeto. Nedugo nakon toga je Enska ušla u prostoriju, bez riječi je ostavila svoju torbu i ponovno nestala. Zatim je na vratima začula Lutzov glas.
„Idemo još na kavu?" pitao je. „Prerano si došla."
Pratila ga je u kantinu. Nije bila velika gužva. Sjeli su malo postrance.
Lutz ju je promatrao. Njegove su se oči sjajile.
„Zašto me tako gledaš?” pitala ga je nervozno.
„Super mi je ono što se večeras ovdje događa. Čovječe, Giulietta. Tvoj prvi solo. Što radiš poslije?"
Pitanje ju je zateklo posve nespremnu. Poslije? Nije imala pojma. Slegnula je ramenima, a na licu joj se vidjela zbunjenost koju je osjećala.
Lutz ju je prijateljski gurnuo laktom.
„Spavam", rekla je. „Odmaram se."
„Nema tuluma?"
„Ima. Kod Viviane. Možda nakratko odem tamo. Hoćeš li ići sa mnom?"
Zatresao je glavom. „Ne. Ne mogu. Poslije odmah moram ići kući. Posjet starog prijatelja."
Jednostavno nije prestajao sjajiti, kao da je on taj koji večeras pleše solo. U kantinu su ušle dvije kolegice i mahnule im. Jedna je licem poslala znak. Za petnaest minuta na šminkanje.
Giuliettina je nervoza porasla. „Što ti radiš protiv treme?" pitala ga je.
„Vrištim", rekao je.
„Svaki put?"
„Pola sata prije. Kratko i glasno. Nakon toga je sve u redu."
Pogledala je svoju šalicu kave i odgurnula je od sebe.
Lutz ju je primio za desnu ruku i prijateljski stisnuo. „I to pomaže", rekao je, „bit ćeš sjajna, siguran sam u to."
„Hvala." Uživala je u dodiru i ohrabrenju. „ ... i za to što si prošli tjedan išao sa mnom."
„Nema na čemu. Bilo je zabavno. Oduvijek sam htio vidjeti Rostock."
Napravila je grimasu.
„Znaš li zapravo što je na tvojemu licu zaista posebno?" pitao je zatim.
Zatresla je glavom.
„Tvoje vjeđe. Donje, hoću reći. Vodoravne su. Moraš znati da je to vrlo rijetko. Izgledaš čarobno, Giulietta. Zapravo šteta što si žena."
Povukla je svoju ruku iz njegove. Osjećala je ubod kroz srce.
„Šarmer ... ali, drago mi je što si došao", rekla je tiho, „ ... osjećam se tako prazno, tako usamljeno ..."
Nakrivio je glavu i ohrabrujuće je pogledao u oči. Nije mogla, a da se ne nasmije.
„Kako je to tebi bilo, plesati s Damiánom?" pitala je. „Jesi li bio zaljubljen u njega?"
„Malo, možda. No, njemu se ne sviđaju muškarci."
„Zar ti ne nedostaje?"
Lutz je izbjegao njezin pogled i ništa nije rekao.
„Znaš li na što često moram pomisliti?"
Ponovno je podignuo glavu i ozbiljno je pogledao.
„Na one majke i bake koje traže svoju djecu i unuke. Bio si u Buenos Airesu. Nisi li ih vidio? Te majke, koje više od dvadeset godina hodaju po tome trgu. Znaš li kako ih tamo zovu?"
Kimnuo je. „Las Locas."
„Las Locas ... zato što traže pravdu za svoju ubijenu djecu." Nakratko je zanijemila i zatim dodala: „A znaš li što se ja pitam? Tamo su majke ... i bake ... ali, gdje su, k vragu, očevi?"

29


Na povratku u svlačionicu prošla je unutarnjim dvorištem između kantine i zgrade u kojoj je bila kazališna uprava. Dvije pojave na dvorištu ugledala je tek kada je već bilo prekasno.
„Giulietta. Draga."
Taj joj je glas gotovo presjekao dah. Prije nego što je shvatila što se događa, pokraj nje je stajao njezin otac, položio joj je ruku oko ramena i gurkao je nježno u smjeru u kojem je i tako išla. Njezina je majka još pregovarala s portirom. Do nje su dopirali samo djelići riječi, dok je on već odguravao vrata zgrade. Njezin je otac bez prestanka postavljao pitanja. Je li se već zagrijala? Zašto je pri toj hladnoći išla dvorištem, a ne preko mosta? Zatim je glasom gospodara doviknuo svojoj ženi. Njezina se majka pokrenula iz svjetla koje je širila kućica portira i prišla im. „Anita, gdje si ti. Giulietta mora u šminku."
Ušli su u predsoblje stubišta. Njezini su se roditelji dotjerali kao da idu na gala predstavu. U svojem se trikou i šlapicama uz njih osjećala beznačajno i gotovo otrcano. Na trenutak joj se učinilo da bi sve trebalo biti kao nekad. Njezin je otac neprestano govorio. Njegovo je uzbuđenje na nju imalo posve suprotan učinak: smirila se. Njezina je majka iz ručne torbice izvukla knjižicu s programom i htjela je znati na kojem će mjestu plesati koju ulogu.
„Moj Bože, Anita, sjedimo u trećemu redu. Iz te ćeš udaljenosti valjda prepoznati vlastitu kćer."
„Prvo su na redu varijacije Stravinskog", rekla je Giulietta. „U njima ja ne plešem. Zatim je stanka. Tango suita je na redu nakon nje. Ima četiri dijela. Ja plešem solo u drugome dijelu, a u četvrtome dijelu sam prva u skupini, a na kraju još jedanput sama."
Njezina je majka živčano promatrala popis izvođača. „Ali gdje si ti? Jednostavno te nalazim."
S gornjih je katova dopiralo zvonce. „Sada zaista moram ići."
Otac ju je još jedanput pritisnuo uza se, a majka je i dalje proučavala popis. Giulietta je zagrljaj podnijela zatvorenih očiju i zatim se brzo uspela uz dvije stube.
„Markus, ne mogu pronaći njezino ime", rekla joj je majka sada. „Giulietta, gdje si ti?"
„Kod Libertanga, mama. Iznad imena plesača koji plešu u skupini."
Otac se okrenuo i htio posegnuti za knjižicom s programom. Giulietta se uspela još jednu stubu. U tome je trenutku majka pročitala ime i zbunjeno je pogledala.
„Ali, tu je nečije tuđe ime, Giulietta. Zamijenili su tvoje ime. Ovdje ga nigdje nema. Ovdje piše Juliana Echevery."
Njezin se otac zamrznuo u svome pokretu.
Nije pogledao prema njoj.
Giulietta je gledala u svoju majku.
„Ali, to i jest moje ime, mama."
Njezin je otac polagano podignuo glavu i dobacio joj pogled pun mržnje. Zatim je majku uhvatio za ruku i pokušao je odvući do vrata. „Pseudonim, Anita, umjetničko ime. Hajde, Giulietta se mora spremiti."
I dalje ju je gurkao, no Anita je tvrdoglavo ostala na mjestu.
„Što to sve skupa znači?" pitala je. „Kakva je to glupost. Kako će naši prijatelji sada znati koju ulogu ti plešeš? Zašto ti je odjedanput potrebno neko drugo ime?"
Giulietta je proučavala oca. No, on je gledao u stranu.
Doslovno je mogla osjetiti kako je grozničavo razmišljao.
„I tata ima nekoliko imena, zar ne, tata?"
Sada se okrenuo prema njoj. „Umukni, Giulietta!"
Zvuk njegova glasa Anitu je prestrašio više nego Giuliettu, koja je na njega gledala sa stubišta. Anita je pogledavala od jednoga prema drugome.
„Može li mi netko objasniti što se ovdje događa?" pitala je začuđeno.
„Tata ti sve može objasniti, mama. Pitaj ga samo gdje mu je sin."
U tišini koja je slijedila bilo je nečeg kobnog.
Njezin je otac glasno izdahnuo i snažno zatresao glavom, dok je Anita sada gledala Giuliettu kao da je izgubila razum.
Zatim je pogledala svojega supruga. „Markus, o čemu ona govori?"
Zanemario je njezino pitanje, jednim je potezom preskočio obje stube i postavio se ispred nje. Prestrašila ju je nagla blizina, no njega se više nije bojala.
Sve je bila istina. Ovaj je muškarac za nju bio stranac.
„Što ... što tebi pada na pamet", protisnuo je.
Popela se jednu stubu natrag i ponovno je bila iznad njega.
Htjela mu je odgovoriti, no pretekao ju je Anitin bijesan glas.
„Markus ... prokletstvo, što se ovdje dogada?"
Zatim se ponovno oglasilo zvono.
Giulietta je napravila još dva koraka natrag i nijemo promatrala roditelje.
Zatim se okrenula i požurila uza stube.

30


Gledala je u monitor, koji je nadzirao gledalište. Mogla je dobro vidjeti gdje su sjedili. Treći red. U sredini. Nisu dopustili da se na njima nešto primijeti, pozdravljali su Hollrichove, koji su upravo stigli. Propustili su još jedan bračni par koji je sjeo pokraj njih. Vjerojatno kolege njezina oca. Njezina je majka povremeno gledala ispred sebe, kao da je odsutna duhom. Na njezinu se ocu nije mogao uočiti nikakav znak uznemirenosti. Zatim njezina majka, koja je gospođi Hollrich objasnila program. Pokazala je prema nekome mjestu na listu s glumačkom postavom i nešto joj objašnjavala, što je komentirala pokretima slijeganju ramena, pa je još zatresla glavom. Gospođa Hollrich je rukom napravila neku opuštenu kretnju. Njezin je otac u međuvremenu otkrio videokameru i nekoliko sekundi bezizražajno gledao neposredno u leću.

31


Giulietta se vratila na hodnik i susrela Marinu Francis, koja je upravo izlazila iz svlačionice. Giulietta je uz nju hodala do ulaza pozornice i zatim potražila mjesto za sebe između kulisa. Šest parova, koji su plesali varijacije Stravinskog, već su bili na pozornici. Posljednje minute iza zatvorenog zastora. Zatim duboki zvuk zvona koji je najavljivao početak predstave. Zavladao je mir. Parovi su zauzeli položaje. Posljednje šuštanje stroja za stvaranje magle izmiješalo se s početnim taktovima glazbe. Pozornica je bila uronjena u tamnoplavu svjetlost. Zatim je umjetnom maglom zatreperio lagani dašak vjetra. Zastor se otvorio. Uz zvukove čela, počeo je ples.
Giulietta je promatrala Marinu i osjećala kako u njoj raste nepodnošljiva trema. Kakvom je ona sigurnošću zračila! Nije mogla skinuti pogleda s nje. Ona nikada neće moći tako plesati. Heert je pogriješio što je nije uzeo za ulogu tango sola. Moguće da je Marina za tango bila previše elegantna, premekana. No, balet i nije bio poput tanga. Publika neće razumjeti Giuliettin stil. Marina Francis. Nju se moglo razumjeti. Giulietta će se doimati teškom, nespretnom, nezgrapnom. Kako se nakon Marine mogla uspeti na pozornicu?
Pljesak je bio zaglušujući. Četiri zastora. Marina je nekoliko puta morala ići do ruba pozornice. Njezini su obožavatelji bili tamo i bacali su joj cvijeće. Tijekom stanke raspoloženje je bilo na vrhuncu. Giulietta se povukla od opće strke na treći kat i nekoliko minuta provela sama u tamnoj dvorani za probe. Za dvadeset minuta bio je red na nju. Zatvorila je oči i disala ravnomjerno. Htjela se isprazniti, zaboraviti sve, no nije joj uspijevalo. Opsjedali su je dojmovi posljednjih mjeseci. Glasovi. Mirisi. Slike. Pomislila je na Lindsey. Na njezinu hotelsku sobu u Buenos Airesu. I uvijek iznova na izgorjelu olupinu automobila. Vrisnula je. Jedanput. Zatim još jedanput. Kratko i glasno.
Kada se vratila iza pozornice, prvi su parovi upravo zauzimali položaje. Heert joj je mahnuo da mu priđe i pitao ju je, je li sve u redu. Giulietta je nijemo kimnula. Prišla im je Marina i poželjela joj sreću. Giulietta joj je rekla da je bila veličanstvena. Heert joj je još nešto šapnuo na uho, no ona ga nije razumjela. Tehničar im je dao znak i Heert ju je povukao dalje u stranu, dok su na pozornicu stizali posljednji parovi. Začuo se zvuk gonga. Za dvije će se minute podignuti zastor.
Heert je zastao i ponovio ono što joj je maloprije rekao. „Kada čuješ glazbu, pleši, dobro?"
Pogledala ga je, ali nije ga razumjela. „Naravno", rekla je tada, „što bih inače trebala napraviti?"
„Nemoj me razočarati, Giulietta. Dobro?"
Uopće nije razumjela što je time mislio reći. „Želiš li me učiniti nervoznom?" pitala je živčano.
„Pleši na glazbu. Čuješ li?"
Zbunjeno je kimnula i zatim se uputila na položaj na kojem će čekati. Svjetlo se ugasilo, preostao je samo crvenkasti sjaj. Plesačice su nosile tamne trikoe i mrežaste čarape, plesači crne hlače i uske gornje dijelove od imitacije kože. Dok se zastor podizao, u publici su zanijemili i posljednji razgovori. Prizor je bio neuobičajen, a prošlo je još nekoliko sekundi dok nije zasvirala još neuobičajenija glazba. Tres minutos con la realidad. Tri minute sa stvarnosti. Parovi su se pokrenuli. Nakon nekoliko minuta prva nakašljavanja iz publike. Giulietta je promatrala Ensku. Plesala je besprijekorno. I ostali su, takoder, bili savršeno usklađeni i činili su upravo ono što su tjednima vježbali. No, sitni znakovi iz publike, manjak usredotočenosti, nemir ovdje i ondje, govorili su jasnim jezikom – ovo djelo nije bilo lako pristupačno. Glazba je bila strana, izvedba nije dodirivala publiku. Nije se moglo usporediti s varijacijama Stravinskog i napetim mirom koji je vladao dok su njih izvodili. Dvorana je bila nemirna. Još uvijek ne odbijajuća i ledena, ali ravnodušna. Viviane je stajala pokraj Heerta i grickala nokte. Theresa Sloboda sjedila je pokraj njih na stolcu i namignula Giulietti, kada su im se pogledi sreli. Maggie Cowler je, hvala Bogu, već prije četiri dana otputovala u Beč.
Približavao se njezin trenutak. Odjedanput je svuda oko nje bila praznina. S nje je spala neka napetost. Počeo je Libertango ...

32


Lutz joj je poslije ispričao da je potpuno iznenadila kuću. Uvodni dio nije bio loš. No dok je glazba brujala punom parom, gotovo se činilo kao da odbacuje plesače, čas na ovu, čas na onu stranu. Vidjela se nježna zbrka ruku i nogu, koje su slijedile zahtjevnu glazbu. Ali nigdje nije bilo protuteže u pokretu, koja bi se suprotstavila podsvjesnoj nasilnosti te glazbe. Njezinom se pojavom sve okrenulo. Prizor na pozornici odjedanput je dobio oblik. Odmah je shvatio zašto je Heert za sve na svijetu upravo nju htio za taj solo. Ona je povezala sve ono što ostali plesači ili nisu čuli, ili nisu znali prikazati. Tijekom prvoga dijela, gledatelj je bio izgubljen. Vreva dražesnih pokreta i gesti, dok se instinktivno tragalo za vizualnim ekvivalentom poremećenog elementa te glazbe. Kada se pojavila ona, odjedanput je i do toga došlo. Nije se moglo drukčije, nego prepustiti se tim polaganim pokretima koji su se vukli jedan za drugim, dok je glazba oko nje divljala. Ona je na pozornicu donijela mir i dubinu. U kući je zavladao mir. Mrtvački mir.
Giulietta se uopće nije sjećala prvih minuta svojega nastupa. Posljednje što je pojmila bila je vrućina koju su isijavali reflektori. Nakon toga je sve prošlo kao tijekom opijenosti. Njezino tijelo i njegova zagonetna povezanost s tom glazbom. Osjećala je svjetla, melodiozna mjesta, no nije na njih obraćala pozornost i umjesto toga je slijedila tamne, čudne tragove, progonjene basove, zadihani bandoneon. Čula je udaranje ventila i udisaje mijeha, grubo struganje tog neopisivog tona. Ta ju je glazba mamila i istodobno odbijala. Njezino je tijelo bilo jedno s instrumentom. Poigravao se njome, podizao je, a zatim ju je odmah pritisnuo uz samo tlo. Širom ju je otvaralo zagrljaju utješne violine, samo da bi joj u sljedećem trenutku obećanu utjehu uskratio izdajničkom tutnjavom.
Nije više vidjela ni skamenjeno lice svojeg oca, ni rastopljene crte svoje majke, koja ju je gledala potpuno izgubljena. Uopće ništa oko sebe nije shvaćala. Završila je solo, na trenutak se zaustavila, ruku allongé u četvrtome položaju, te je počela odlazak:
chassé, dégagé, ronde de jambe
chassé coupé en tournant, bourée
chassé coupé en tournant, bourée
chassé coupé en tournant, bourée ...
Zatim je čula pojedinačni pljesak. Začulo se nekoliko uzvika „bravo", dok su ostali gledatelji pištanjem tražili tišinu za nastavak izvedbe. Viviane je požurila k njoj i donijela joj ručnik.
„Veličanstveno, Giulietta", šapnula je. „Potpuno izvanredno. Jesi li dobro?" Od silnog joj se uzbuđenja odjedanput obraćala na „ti".
Kimnula je glavom, teško dišući, te se ogledala oko sebe. Theresa joj je iz daljine davala znak rukom. Palac gore. Heerta nigdje nije vidjela. Dvije plesačice iz Stravinskijeve skupine čestitale su joj izrazima lica.
Sada je imala otprilike osam minuta do sljedećeg izlaska. Provjerila je svoje cipele, protegnula se i rastegnula. A onda je shvatila. Spontani pljesak! Za nju! Zatvorila je oči i osluškivala. Cite Tango. Treći dio. Bez zvukova iz publike. Bez nemira. Iskra se prenijela na njih. Izvedba je sada nosila. Kamo je samo otišao Heert? Njegova bi joj reakcija sada mnogo značila. I bila mu je zahvalna. Ovo je bila njezina izvedba. Kada bi samo Damián ... zabranila si je tu pomisao, no sjećanje na njega sada ju je gotovo izbacilo iz takta. Ova glazba, kako će ikada moći podnijeti tu glazbu?
Potreseno je osluškivala prve taktove Michelangela '70. Voljela je ovaj komad. Progonjen, grozničav, brujajući. Bio je isti kao i Escualo. Zatvorila je oči i nestrpljivo očekivala zveckavo frktanje na kraju.
A onda je došlo vrijeme. Začula se melodija na gitari u Mumukiju. Pridružila joj se violina. Njezin se partner pojavio pokraj nje i primio je za ruku. Otišli su na svoje mjesto i počeli završni dio. Ovaj su put sva njezina osjetila bila otvorena, kada se oslobodila iz para i zauzela položaj na sredini pozornice za završni solo. Osjećala je intenzitet pogleda. Čekali su je. Ponovno su je prepoznali. Lutz je to poslije uvijek tako opisivao. Ona je bila središte snage koje je cijelu sliku držalo na okupu. Vladarica ovog svijeta zvuka. Njegovi susjedi u publici su se nagnuli prema naprijed kada se vratila. A zatim ta grandiozna završna slika: osam plesnih parova skliznuli su jedni od drugih, stvarajući dojam mijeha bandoneona koji se rastvara. Giulietta je stajala u sredini i nizala okretaj za okretajem, dok je bandoneon lagano tihnuo. Skupina se ukipila usred pokreta. Sada se čula još samo violina, ledeni flageolet. Giulietta je plesala od para do para. Slika je sada postala razumljiva. Ona je utjelovljivala glazbu koja je spojila parove. Njihovo je zajedništvo sada ponovno nestajalo. Plesačice i plesači pomalo su se razdvajali i punili pozornicu udaljavajući se jedni od drugih na najveću udaljenost. Giulietta se vratila u sredinu, plešući tamo na mjestu, kao da je na njemu prikovane, mijenjajući ženske korake s muškima. Giuliettin završni položaj bio je androgen: ruke u muškome stavu, noge u ženskom, lica u strahu okrenutog od publike. A s posljednjim akordom, tim optužujućim, iskrivljenim glisandom violine, koji je nalikovao na zov sirene, svi su se plesači iz skupine okrenuli prema njoj pružajući za njom ruku, tražeći je.
Bijela svjetlost. Zatim potpuna tama.
Zastor.

33


Tišina koja je slijedila bila je samo zatišje pred oluju pljeska koji se prolomio. Neki gledatelji nisu čak mogli pričekati da se zastor podigne drugi put, nego su odmah ostali pljeskati na nogama. Pri drugom podizanju zastora, svi su u gledalištu stajali. Šesnaest plesačica i plesača naizmjence su išli naprijed. Na kraju Giulietta. Pljesak ju je potpuno iznenadio. Doimalo se kao da je zaslijepljena tom masom ljudi koja joj je čestitala i uzvikivala u njezinu čast. Na to nije bila pripremljena. Suze su joj navrle na oči. Pogledala je prema svojim roditeljima. Njezina je majka stajala i pljeskala s uzdignutim rukama. Sjedalo pokraj nje bilo je prazno. Ali na to sada nije mogla misliti. Pokušala je svojoj majci poslati smiješak, no njezino je lice nije slušalo. Dva reda iza majke mahala joj je neka žena i oduševljeno pljeskala. Gospođa Ballestieri! Giulietta se vratila natrag u red i zajedno s cijelom skupinom plesača došla do rupe za orkestar. Još se četiri puta podizao zastor. A ritmični bi se pljesak uvijek rastočio u divlje more pljeskanja i povika Bravo! i Još!, kada bi se naklonila Giulietta. Ni dva daljnja podizanja zastora nisu iscrpila publiku. Pri petome se podizanju na pozornici pojavio Heert, kojega su gledatelji dočekali s jednakim oduševljenjem. Kod sedmog podizanja zastora odjedanput je podignuo ruke i strpljivo čekao, sve dok nije zavladao mir. Gledatelji su začuđeno zastali. Neki su u očekivanju ponovno sjeli. Dodatak? Teško. Prije kakav govor?
Heert se nakratko okrenuo prema svojemu ansamblu. Plesačice i plesači stajali su u jednome redu. Zacrvenjenih lica i sretni zbog svojeg uspjeha. Što je namjeravao? Viviane. Vjerojatno će sada dovesti Viviane.
No, umjesto toga odjedanput je dao znak u smjeru tonske režije i napustio pozornicu. U istome su se trenutku začuli prvi taktovi Escuala.
Kako joj je to samo mogao učiniti? Giulietta je zbunjeno pogledavala oko sebe. Skupina je napravila nekoliko koraka natrag i prepustila joj pozornicu.
Njegovo upozorenje s početka predstave! Kada čuješ glazbu, samo pleši. Nemoj me razočarati! Htio je da otpleše Escualo? Ali, ona to nije mogla. Ne ovdje. Ne sada. Bio je to njezin razgovor s Damiánom, koji se nije ticao nikog drugog.
Ipak, nije mogla iznevjeriti Heerta. Njemu je bila zahvalna za ovu večer. Ovaj veličanstveni uspjeh. Ona je bila ništa. Nitko. Samo je on u njoj vidio nešto posebno. I to je htio pokazati drugima. Nije mu to mogla uskratiti.
A možda je to i bilo ono najbolje. Ovaj razgovor s njime, s njezinim polubratom, s njezinim voljenim. Možda je i trebao završiti na ovoj pozornici. Vidjeti njegovo lice posljednji put, onako kako se onda zakopalo u njezinu sjećanju, u Kameleonu. Njegovi pokreti, u koje se odmah zaljubila. Oni su sada bili dio nje. Mačkasti hod, podmukla nježnost njegovih okreta, njegove promjene brzine, ispitivačke, zamišljen, očajne. Sve če joj to od njega ostati. A toga se nije trebala sramiti, ovdje u ovome kazalištu, ispred dvije tisuće ljudi, koji su vjerojatno vidjeli njezine suze, dok je na parket ispisivala oblike te nemoguće ljubavi. Oblike koji su svi nosili njegovo ime, čak iako ovdje nije bilo nikoga tko bi to znao pročitati. Bit če to njezin oproštaj, njezin tango za Damiána.
No, ono što nije mogla podnijeti, bio je pljesak. Kada se na kraju htjela ustati, kako bi se naklonila, kroz svoje je zaplakane oči jedva išta vidjela. A zatim je potpuno izgubila kontrolu. Počela je jecati. Pokušala se smiriti, no ono što je krenulo iz nje nije se više moglo obuzdati. Dlanovima je pokrila lice i otrčala u stranu. Heert ju je presreo. Bio je izbezumljen.
„Giulietta, što je? Čuj kako ti ljudi plješću."
Prišla im je Viviane. Zatim Theresa. U trenutku se oko nje stvorilo desetak ljudi, koji su joj htjeli čestitati. A pljesak još nije prestajao. „Giulietta, molim te, smiri se. Moraš još jedanput izaći", rekla je Viviane. No, ona je zatresla glavom. Ovog će se trena ugušiti. Nije više mogla izdržati. Probila se kroz ljude, koji su oko nje stajali, i zateturala prema izlazu pozornice. Čula je još Heertov glas: „Hajde, još jedan naklon i zatim zastor. Brzo." Zatim je čula kako su se iza nje zalupila teška željezna vrata, i konačno je bila vani. Dvojica su je tehničara iznenađeno pogledala, kada je uz njih protrčala sva u suzama. Nije je bilo briga. Ni za što je više nije bilo briga. Samo dalje odavde.
Naglo je otvorila vrata svoje svlačionice i snažno se sudarila s njime. Izgleda da je čekao iza vrata. Vrisnula je i ustuknula. „Što hoćeš?", viknula se. „Što tražiš ovdje? Ovo je moja svlačionica. Razumiješ li? Izlazi!"
Njezin je otac podignuo obje ruke, s namjerom da je smiri, i polagano krenuo prema njoj. „Giulietta, daj da u miru razgovaramo, ti si potpuno zbunjena ..."
„JA, ja uopće nisam zbunjena ... ne više!!" Zagrcnula se. Što se to događalo s njezinim licem? Uspjela je baciti brz pogled u zrcalo. Njezine su oči bile zamrljane šminkom, koja je beznadno tekla niz njezino lice. Vrat joj je podrhtavao. Od bijesa. Od očaja.
... nisam više tvoja kći, razumiješ li ... ti lažljivče, ti prokleti lažljivče ... gdje je Damián ... što si učinio ..." Više nije uspjela reći. Ugušit će se. Njezin joj se otac i dalje približavao, no sporije, još opreznije, kao da se približava pobjesnjelom kućnom ljubimcu. „Giulietta, smiri se! Za sve postoji rješenje. Sada ćemo se najprije odvesti kući, a onda ćemo o svemu razgovarati ..."
Zurila je u njega. Zašto joj nitko nije dolazio pomoći? Gdje su ostali drugi? Brzo se osvrnula oko sebe. Netko je na njezinu mjestu ostavio malen buket cvijeća. Jasmin. Uz njega je bila i omotnica. Lutz?, pomislila je nepotrebno.
„Stani. Ostani gdje jesi", rekla je prijetećim tonom.
Zaustavio se. Na vratima su se pojavila ona dvojica tehničara.
„Imaš problema, curo?" pitao je jedan od njih i u dva se koraka našao uz njezina oca. „Ko ste vi? Što radite ovdje?"
„Slušajte, to je moja kći, i ja sam ..."
„Molim vas, odvedite ovog čovjeka", rekla je Giulietta i krenula prema svojem stolcu.
Drugi se tehničar postavio ispred Battina i prepriječio mu put prema njoj.
„Dakle, čuo si. Sutra opet dijeli autograme. Idemo."
Battin se nasmiješio. „Slušajte, to je nesporazum. Ovo ovdje je moja kći ..."
„Da, da. A ja sam gradonačelnikov bratić. Ajde stari, tu ti je izlaz."
„Giulietta!"
No, ona nije reagirala. Gledala je u cvijeće. I omotnicu.
Zatim je ostala sama. Čula je korake koji su se udaljavali, a zatim zvuk vrata kako se uz tresak zatvaraju. Primila je omotnicu i pomirisala cvijeće. Lutz. Moglo je to biti samo od njega. Uzela je rupčić, obrisala oči i posegnula za turpijicom za nokte. Miris jasmina dopirao je do nje. Miris ljeta. Otvorila je kovertu i potražila čestitku. No, u omotnici nije bilo poruke. U njoj se nešto nalazilo. Posegnula je rukom u omotnicu i ponovno je prestrašeno izvukla. Dotaknula je nešto, nešto krznato. Okrenula je omotnicu naopako i istresla njezin sadržaj na stol ispred sebe.
Tko joj je, za ime božje, mogao poslati uvojak kose ...?
Zatim šok. Uvojak kose! Ponovno je posegnula za omotnicom i potražila poruku. Ali, nigdje ništa nije pisalo. Pokidala je omotnicu na dva dijela. Ništa! Naslonila se natrag i zbunjeno promatrala cvijeće. Jasmin. Lutz? Njegov glas preko telefona. Djelići njihova večerašnjeg razgovora zato što ti donosim sreću ... što radiš poslije? Srce joj je počelo udarati kao ludo. Kako ...? Ponovno je pogledala uvojak kose. To je bila njezina kosa. Što je ono Lutz rekao? Zašto ne može doći na Vivianin tulum? Poslije odmah moram ići kući. Posjet staroga prijatelja.
Skočila je toliko naglo da je njezin stolac treskom udario u zid. Dlanovima je pokrila lice. Ali, pa to nije moglo ... kako ...? Napravila je nekoliko koraka prema vratima, zatim se ponovno vratila na svoje mjesto i žurno rastrgala jasminov buket. No, ničeg nije bilo. Nikakva znaka. Nikakve poruke. Samo cvjetovi i listovi. I njezin uvojak. Blagi bože!
Vrata su se otvorila. Kolegice su ušle čavrljajući. Odjedanput je sve oko nje vrvjelo ljudima. Giulietta je zgrabila svoj kaput. To nije bilo moguće. Ali, nitko osim njega ... kako, u ime svega na svijetu? ... zar je bio živ .... zar je bio ovdje? ... večeras? ... s Lutzom?
„Giulietta." Heertov glas. „Kamo ćeš?"
„Moram ići, strašno je hitno."
„U baletnim cipelicama?"
Pogledala je prema dolje i u bijesnoj žurbi počela razvezivati vrpce. Heert je kleknuo ispred nje i uhvatio je za ramena.
„Što se to samo s tobom dogada? Bila si veličanstvena. Ljudi još plješću."
„Ne mogu sada razgovarati, Heert. Ja ..."
Sada se iznenada počela smijati. Bio je to histeričan smijeh. Iz kutova očiju još su joj se kotrljale suze.
... objasnit ću ti nekom drugom prilikom ... ali, hvala ... hvala ti za sve."
On uopće ništa nije shvaćao.
„Slušaj, poznato mi je to", rekao je.
Ponovno mu se nasmiješila.
„Ne, nije. Ali, to i nije važno."
Još nije bila razvezala vrpce. Snažno ih je povlačila, no onda je strgnula baletne cipelice s nogu i bacila ih u kut. Prije nego što je Heert još nešto uspio reći, već je obula tenisice i bila je na putu prema vratima.

34


Protrčala je kantinom i Operu je napustila na istočni ulaz. Nitko je nije primijetio. Berlin joj nikada nije bio ljepši. Rosulja. Hladnoća. Siva pročelja. Blistavo crni kolnici. Kroz prozor svojeg taksija vidjela je kako iz Opere izlaze rijeke posjetitelja. Trg ispred glavnog ulaza bio je crn od ljudi. Ispred kazališnih vitrina bila je gužva. Znala je gdje su obješene njezine tri fotografije s proba. Juliana Echevery. Ispred njih se stvorio grozd znatiželjnih ljudi.
No, što je njezin uspjeh bio u usporedbi s onim što je držala u rukama? Čvrsto je stiskala svoj pramen, kao da bi inače svakoga trenutka mogao nestati – a s njime i apsurdna nada koju je u sebi gajila. No, kako je to samo moglo biti ...? Je li Lutz zato bio toliko uzbuđen? Je li Damián bio ovdje? Je li bio živ?
Spomen-crkva. Trg Wittenberg. Za pet minuta bit će kod njega. Je li on bio u Operi? Možda ju je čak gledao kako pleše? Ili je nešto pogrešno razumjela? Je li postojao neki običaj, o kojem ništa nije znala? Je li se plesačicama kao hamajlija darivao uvojak kose? Kako je mogao biti živ? No, taj znak ... to je bila njezina kosa ... to nije bila slučajnost, nije mogla biti slučajnost ... kako da se susretne s njime?
Iskočila je iz taksija, nije pričekala da joj vozač uzvrati novac niti je zatvorila vrata. Vidjela je da je u Lutzovu stanu gorjelo svjetlo. Netko je stajao na prozoru i gledao prema njoj. Zatim je ta osoba nestala. Otvarač vrata zazujao je i prije nego što je stigla do ulaza, prije nego što je uopće pozvonila. Kada je ušla u hodnik, svjetlo na stubama se ugasilo.
Srce joj je udaralo sve do grla. Htjela je izviknuti njegovo ime. No, njezino se grlo bilo stegnulo. Preskakala je po dvije stube odjedanput i čula kako prema njoj dolaze koraci. Zatim je ugledala njegovu ruku na rukohvatu. A u idućem trenutku cijelu pojavu. Zastao je. Podignula je pogled prema njemu. Damián. Htjela je nešto reći, ali nije mogla. Pružio je ruku prema njoj, preskočio ostale stube prema njoj i zagrlio je.
Čvrsto ga je zgrabila. Nijemo. Izvan sebe. Prolazile su minute. Osvjetljenje na stubištu se ugasilo. No, oni se još nisu pomaknuli. Tanka zraka svjetlosti osvjetljavala je dva kata više odmorište među stubama, od kuda je dopirala prigušena glazba. Odmaknuo se od nje, poljubio je u čelo, pomilovao po kosi, primio za ruku i kroz tamu je polagano odveo gore.
Vrata su bila otvorena. Damián je bio ispred nje, pričekao je da uđe, a zatim je brižno zatvorio vrata. Još nisu progovorili ni riječi. Pomogao joj je da skine kaput, objesio ga je na kuku pokraj ulaznih vrata i povukao je u dnevnu sobu.
Veći dio prostora zauzimali su kaljeva peć i klavirsko krilo. Na njemu je gorjela jedna bijela svijeća. Pokraj krila bio je kožnati trosjed, ispred njega stakleni stolić. Goleme fotografije New Yorka ukrašavale su zid iza toga. Kaljeva peć je zapucketala. Lutza nije bilo nigdje.
Damián je u prostoriji stajao s rukama u džepovima i gledao je, kako je plaho sjela na fotelju. Odjedanput se osjećala zbunjeno. Damián je izgledao drukčije. Kosa mu je bila kratka. Konjski je rep nestao. Odjeća, koju je imao na sebi, bila je neuobičajena. Hlače i sako. Bijela lanena košulja. Smeđe poluvisoke cipele od isprepletene kože. Njihovi su se pogledi susreli. Pokušao se nasmiješiti, no ona je osjetila da je i on nesiguran poput nje.
Ustala je, prišla mu i dodirnula njegovo lice. Zatvorio je oči i priljubio obraz uz njezin dlan. Njezin polubrat. Njezin ljubavnik. Riječi su joj poput strujnih udara jurile glavom. No, nije mogla drukčije.
„Damián", rekla je iznenada. „Tko je bio u tome automobilu?"
Nehotice je šaputala, kao da je pitanje bilo neprimjereno.
Otvorio je oči i nasmiješio joj se. Prije nego što je bilo što uspio reći, ona je svoje usne priljubila uz njegove i strastveno ga poljubila. Uzvratio joj je poljubac i čvršće je zagrlio.
„Ne znam", rekao je tada, dok se njezin obraz odmarao na njegovu ramenu.
„Muškarac je već četiri dana bio mrtav i dva je dana ležao umotan u ručnike natopljene benzinom u nekoj garaži. Obitelj je dobila tri tisuće dolara. Od toga će neko vrijeme moći živjeti."
Pokušala se uspraviti. No, on ju je još samo snažnije privio uz sebe.
„Medicinski fakultet za tijelo plaća mnogo manje", dodao je. „Drukčije nisam živ mogao izaći iz Argentine. I sada je još riskantno. No, ako budem oprezan, nitko neće posumnjati i zaboravit će me."
Giulietta ništa nije rekla. Njegov miris. Toplina njegova tijela. Zvuk njegova glasa. Osjećala je neobuzdanu potrebu za njim. No, to se nije smjelo dogoditi.
„Imaš li vode?" pitala je neposredno.
„Da. Naravno. Oprosti, ti si vjerojatno potpuno iscrpljena. Odmah ću ti je donijeti."
No, i prije nego što se uspio okrenuti, kako bi otišao u kuhinju, ona ga je ponovno zagrlila. Minutama su samo tako stajali, bez pokreta. Imala je bezbroj pitanja. No, odgovor je uvijek bio isti – on je živio. Samo je to bilo važno. Imali su vremena. Sve će se ostalo nekako srediti. Osjećala je njegove ruke na svojim leđima i priljubila je svoj obraz uz njegovo rame. Zatvorila je oči i osluškivala ga kako diše, osjećala kako mu srce udara. Gladio joj je kosu, milovao joj obraz i čvršće je povukao prema sebi. Glazba je završila. CD aparat se uz kratko zujanje isključio. Zatim je zavladao potpuni mir.

35


Nakon nekog se vremena oslobodio iz njezina zagrljaja, otišao je u kuhinju te se vratio s bocom vode i čašom. Giulietta je sjedila na kauču. Kada je počeo puniti čašu rekla je: „Damián. Sve znam."
Nakratko ju je pogledao, no nije rekao ništa.
„Bila sam kod Kannenberga", nastavila je.
Spustio se na kauč pokraj nje i pružio joj čašu. Zatim joj je pomilovao kosu i šapatom rekao: „Ti si prekrasna plesačica, Juliana Echevery. Volim te."
Nasmiješila se i podignula čašu do svojih usana. Dok je pila, on je počeo priču, najprije zamuckujući, no zatim kao gonjen potrebom da se napokon svega riješi, da sve podijeli s njom. Podsjetio ju je na onu srijedu navečer kada je bio pozvan na večeru kod njezinih roditelja i kada je prvi put ugledao njezina oca. Koliko je puta samo zamišljao taj trenutak kada će napokon stajati nasuprot njemu – muškarcu s fotografije; muškarcu, koji je izdao njegovu majku. Godinama ga je tražio. No taj je sotona imao anđela čuvara, koji se zvao Giulietta.
„Nakon te večeri bio sam kao omamljen. Monstrum je bio tvoj otac. Ti i ja ... Sestra i brat. Svijet je potpuno poludio. Kakvog je to smisla imalo? Nakon toga ništa više nije bilo kao prije. Mrzio sam sve što sam činio posljednjih osam godina, kako sam se vješao od laži do laži. Od straha. Zbog kukavštine. Sve mi se odjedanput činilo smiješnim. Moja tango abeceda. Taj svijet tanga koji sa mnom nije imao nikakve veze, koji sam poput treće maske navukao na drugu. No, najgore je bilo ... da smo ... hoću reći ... ti i ja ... to je bilo postalo nemoguće. Da, to je bilo ono najgore. To mi je donijela moja želja za osvetom. Nije to bila moja krivnja. A ipak sam se osjećao krivim. Ni sam to ne razumijem. Htio sam ti reći, ali nisam mogao. On je to trebao napraviti. Barem to. Nisam znao na koji bih način to učinio. Preselio sam let na najbliži mogući datum nakon izvedbe. Rekao sam Nieves da je nakon te predstave konačno gotovo s nama. Potpuno je poludjela. Zbog toga sam u nedjelju promijenio glazbu. Htio sam uništiti sve što me vezalo za taj svijet, neopozivo se osloboditi. Od tanga. Od Nieves. To mi je uspjelo. No, nisam se ponovno rodio. Tko sam sada uopće bio? Ne više El loco, no još stvor ubojice svoje majke: Damián Alsina. Htio sam ti reći sve, ali nisam mogao. Sramio sam se. Nisam htio da se prestanemo voljeti. Nebo ti je darovalo sestru, govorio sam si, prekrasnu djevojku. Budi zadovoljan. Zaboravi njezina oca. Što se dogodilo, dogodilo se. Više se ne može promijeniti. Prestani željeti da budeš pametniji od sudbine. Oprosti i živi svoj život. Ali, nisam mogao. Sve je bilo začaran. Kada si u utorak otputovala, cijeli sam dan lutao Bradom. Trebam li jednostavno otputovati? Odvezao sam se u tvoj stan i pokušao ti napisati pismo. A zatim se pojavio tvoj otac. Odjedanput je stajao usred sobe. Nisam uopće čuo kako je ušao ... pojavio se tamo poput zla duha iz svjetiljke. A zatim me počeo vrijeđati. Da te pustim na miru i tako dalje. A onda sam ja izgubio živce ..."
Otpio je gutljaj vode. Giulietta je položila glavu na njegovo koljeno i podignula noge na kauč. Milovao joj je kosu, dok je nastavljao govoriti.
... ostavio sam ga onako, jer nisam više znao što dalje. Ti ćeš ga pronaći, a on će ti sve reći. Tako sam barem mislio. Ja to nisam mogao. Još sam i prvih dana u Buenos Airesu bio omamljen. Nisam znao kamo bih sa sobom. A zatim je počela noćna mora ..."
... Arquizo", rekla je.
Kimnuo je. „Živio sam kod Nieves. Došli su u subotu. Trojica. Već su me dva sata čekali u stanu. Vratar me upozorio i , naravno, više nisam otišao gore u stan. Čekao sam nasuprot stana u jednome kafiću. Navečer se Arquizo s nekim drugim muškarcem odvezao. Treći je ostao gore. Bilo je očito da je Alsina bio vrlo nervozan. Nazvao sam ga i pitao zašto mi je za vrat poslao svoje pse čuvare. Rekao je da me želi vidjeti. Odgovorio sam da mu poziv baš i ne zvuči prijateljski. Nije li možda primio kakav telefonski poziv iz Berlina? Predobro ga poznam. Pogodio sam ga u živac. Bojao sam se da ti otac neće reći istinu. Ali nikada ne bih pomislio da će nazvati mojega poočima. Vjerojatno sam ga vrlo uplašio, jer moj poočim inače ne bi tako brzo reagirao. No, ja i nisam znao što se dogodilo na izborima. Nova vlada. Bio sam u Berlinu kada su bili izbori. Bio je gotovo pri vrhu. Posljednje, što mu je sada trebalo, bila je kaznena prijava zbog krađe djeteta. Spustio je slušalicu. Neće mirovati dok me se ne riješi. Zbog toga sam otišao k Haydée i zamolio je za pomoć."
„Ženi koja te je pronašla?"
„Da. Ima odgovarajuće kontakte i poznate su joj metode tih kriminalaca. Objasnila mi je da ću morati ,umrijeti'. Automobilska nesreća je bila njezina zamisao. Nije bilo drugog načina. Još jedanput sam morao nestati, kako bih mogao postojati. U Španjolskoj će mi dati azil. Tamo postoji neki hrabar sudac koji se zauzima za ljude poput mene. Ali najprije sam živ morao izaći iz Argentine. Svaki je sat bio važan. Nabavila je truplo i pobrinula se za to da i oni koji su me slijedili budu pod nadzorom. Tako smo uvijek znali gdje su i što rade. A onda sam odjedanput čuo da Arquizo prati neku mladu djevojku koja je stigla u zračnu luku ..."
Uspravila se. „Ti si od početka znao da sam tamo?"
Kimnuo je. „Ništa nisam mogao učiniti. Bilo je preopasno. Stalno su bili u tvojoj blizini. Trojica muškaraca. Haydée me preklinjala da sada ni u kojem slučaju ne riskiram, nego da prvo završim onu stvar. Nakon toga ću imati dovoljno vremena. A gotovo i je sve propalo. U Sunderlandu ..."
„Ti zaista miliš, da bi oni ..."
„Da. Svakako. Posljednje što sam one večeri bio čuo jest da si bila razgovarala s mojom majkom i da si se onda vratila u hotel. Heydéeini ljudi nisu znali da si mislila ići u Sunderland, a i ja im se više nisam bio javio. Nitko živ ne zna za taj klub. Mislio sam da ću tamo biti siguran kao i bilo kojem drugom skloništu."
Primio ju je za ruku i poljubio joj vrhove prstiju. Zatim je kratko zatresao glavom.
... kako si samo našla taj klub?"
Giuliettino se lice namrštilo kada je samo pomislila na stravičan plan koji je iza leđa pokrenuo njezin otac. S jezom je shvatila na koji je način zaista razmišljao. Koliko mu je vremena moglo trebati da skupi najvažnije informacije koje su mu omogućile da smisli takvu paklenu zamku? U zemlji doušnika, Njemačkoj Demokratskoj Republici, bio je očito naučio kako se organiziraju tajne akcije. Potražio je Ferdinanda Alsinu i brzo shvatio da je Damiánov poočim politički mnogo mogao izgubiti, ako bi mu se prijetilo time da će se razotkriti brižno čuvana tajna iz tamne prošlosti diktature. Jedan je telefonski poziv vjerojatno bio dovoljan da staroga Alsinu dobro preplaši. Plan je bio upravo opako elegantan. Damián joj se nije mogao približiti. Ona je bila pod stalnim nadzorom, a istodobno je bila mamac za Damiána. A zamalo ga je, zbog neznanja, gotovo namamila u zamku.
„Arquizo bi me na mjestu bio ubio", nastavio je Damián. „Taj je muškarac životinja. Siguran sam da te Dolores Alsina zbog toga potražila. Bojala se za mene. Poznat joj je popis ljudi koji obavljaju Alsinin prljavi posao. Arquizo je značio kraj. Pogubljenje. Mislim da me htjela upozoriti. Vjerojatno se nadala da bi ti ipak možda mogla znati gdje sam. Nije imala pojma da sam obaviješten o svim njezinim postupcima. Pitam se, kako je stari na to reagirao."
„Ali zašto mi nije rekla istinu, ako ti je zaista htjela pomoći?"
Damián je napravio grimasu.
„Za takvo nešto se previše boji svojega supruga. Nije mi htjela pomoći. Ne zaista. Za to je i tako bilo prekasno. Maria Dolores Alsina točno zna otkuda dolazim. Ona je dio tog sustava."
Zatresla je glavom. „Ja to sve uopće ne mogu zamisliti."
„Zato što nemaš pojma o toj zemlji. Organizirani je zločin kod nas oblik državnog uređenja. Nije to samo jedna epizoda kada država dopusti da se tisuće njezinih građana nekažnjeno zakolje, a zatim još i donese zakon koji takve zločine učini legalnima. To je ekstreman izraz normalnosti koja tamo vlada. Nasilje. Protiv naše vlade ne postoji zaštita. A pogotovo ne protiv određenih ljudi."
Njegove su oči bijesno sjajile. Zatim se smirio i nastavio mirnijim tonom.
„Sve je bilo isplanirano do posljednje pojedinosti. U nedjelju ujutro će pripremljeni automobil s truplom pasti s nedovršenog dijela autoceste na Paseo Colón, te će se zapaliti. U isto vrijeme ja ću već kopnenim putom ići prema Urugvaju. Sve je bilo spremno. A onda sam u subotu čuo da si ti sa svojim ocem na putu u zračnu luku i da su Alsinini ljudi odustali od nadzora. Ni sam ne znam što se tada sa mnom dogodilo. Lažna nesreća i bijeg i nisu morali uspjeti. Je li se zaista moglo vjerovati svim tim ljudima koje je unajmila Haydée? Nije li se tamo svakoga moglo kupiti? Ili, nije li svatko bio jedan od njih? Tako sarn se odlučio odvesti do zračne luke. Ja ... htio sam te još jedanput vidjeti, biti siguran da si bila na putu kući i da možda uopće nećeš saznati da ću idućeg dana ... Cijelo sam te vrijeme promatrao. U dvorani, u telefonskoj govornici, na kontroli putovnica ... a onda si se iznenada okrenula ... to je bilo ludilo ... zašto se vraća, pomislio sam, zašto ne poleti, dalje odavde, u sigurnost ... no, kada si se našla ispred mene, kada sam ugledao tvoje oči, osjetio te ... nisam mogao drukčije. Još sam jedanput htio doživjeti taj san, Giulietta, taj san da smijem biti tvoj muškarac ... bila je to potpuna ludost, znam ... neodgovorno ... ali nisam mogao drukčije. Možda sam još imao dvanaest sati života. Možda će sve poći krivo. Ali htio sam ti još jedanput moći reći ... pokazati, što mi značiš ... prije nego što postanem tvoj brat htio sam još jedanput biti tvoj muškarac."
Dok je govorio, suze su joj navrle na oči. Podignula je ruku i kažiprstom dodirnula njegove meke usnice. Ocrtala je obrise njegova lica, prešla preko obrva, pomilovala njegov obraz i pustila da joj ruka klizi njegovim zatiljkom i kroz njegovu kosu.
„Ali ti i jesi moj muškarac ...", rekla je tiho.
Razmazana šminka i dalje je bacala tamne sjene oko njezinih očiju. No, ona je odjedanput izgledala sretno. Sagnula se naprijed i poljubila ga. Najprije bojažljivo, no zatim sa sve većom čežnjom. Osjećao je njezin dah, njezin jezik između svojih napola razmaknutim usana, a zatim joj je uzvratio poljubac, privukao ju je sebi i čvrsto je zagrlio. Njegove su ruke tražile njezino tijelo, a njezino mu se tijelo predavalo. Zatim je zastao, odvojio se od nje i pogledao je.
„Giulietta ... što to radimo?"
Ponovno ga je poljubila.
„Ne znam", rekla je. Ponovno je položila glavu na njegova prsa i upitala: „Kamo ćeš otići? Što ćeš učiniti?"
„Živim u Madridu. Studirat ću. Želim učiti."
„A ples?"
Zatresao je glavom. „To je prošlo. To nisam bio ja."
Ponovno se uspravila i pogledala ga u oči. Kako je drukčije izgledao. A ipak je to bio on. Htjela mu je proturječiti, no preduhitrio ju je.
„Vidio sam te večeras, Giulietta. Bilo je predivno. Tvoja umjetnost. To si ti. Ti si cjelovita. Ja sam uvijek bio samo varalica, luđak, čovjek bez budućnosti. Nisam trebao postojati u ovome svijetu, a svijet nije postojao za mene. Moje tango pjesme, to su bile moje tri minute sa stvarnosti. No, ja želim biti cijeli. Želim živjeti. Ne, tango više za mene ne postoji."
Uhvatila ga je za ruku i ustala.
„Samo još jedan posljednji ... sa mnom ...?"
Iznenađeno ju je pogledao.
„Molim te, Damián, samo jedan ..."
Ustala je, ne gledajući ga, otišla je do linije i krenula pretraživati kolekciju CD-a. Nakon nekoliko trenutaka iza nje se stvorio Damián i zagrlio je. Trebalo joj je neko vrijeme, no napokon je pronašla ono što je tražila. Otvorila je poklopac, umetnula CD, odabrala naslov i pritisnula gumb za početak. Zatim se okrenula prema njemu.
„Idem s tobom u Madrid", rekla je.
Damián ništa nije odgovorio. Samo ju je gledao. Začuli su se prvi taktovi glazbe. Bio je to violinski arpeggio iz Tanguera.
„Tri minute?" šapnula je.
Nježno ju je primio u ruke, pričekao da pronađe ravnotežu, otvorio širokim iskorakom u stranu i tamo nepokretno ostao, dok se nije začuo klarinet. Njihovi su obrani pronašli put jedan do drugog, i ona je zatvorila oči kada je začula njegove riječi, koje je šapnuo pokraj njezina uha: „Tri minute, amor mío ... za cijeli život."

Epilog


Svjesno je odlučila da će putovati vlakom. Trebalo joj je vremena da se pripremi na ponovni susret. Vozila se noćnim vlakom od Berlina do Pariza te je nakon brzog doručka na Gare d'Austerlitz uzela priključni vlak za Madrid. Sada je već prošla španjolsku granicu, no njezine su misli još bile u Berlinu. Prisjećala se posljednjih razgovora s Markusom i susreta s Konradom Loessom, večer prije nego što je krenula na put. Posjetila je čak i onog odvjetnika. No, sve su to bile samo pripreme. Pripreme za susret, kojem je ususret izlazila sa strepnjom.
Anita je kroz prozor promatrala krajolik za večernjeg sumraka. Zelene površine koje su na horizontu prelazile u brežuljke. Svibanj. Proljeće.
Posljednjih ju je šest tjedana potpuno iscrpilo. Dospjela je do kutije i pol cigareta na dan te se zbog te proklete navike počela mrziti.
Kada im se Giulietta nakon veličanstvene premijere više nije javila, najprije ništa nije pomislila.
Markus cijele večeri nije progovorio ni riječi, nebrojeno ju je puta nazvao u njezin stan. Čudan događaj, koji se zbio prije izvedbe, nije spomenuo nijednom riječi, a ni ona sama ga najprije o tome ništa nije pitala. Najprije je o tome htjela razgovarati s Giuliettom.
No, Giulietta je jednostavno nestala.
Cijeli petak nisu čuli ni glasa od nje i tek su od ravnateljice baleta Njemačke opere saznali što se dogodilo. Gospođa Dubry je nazvala u petak oko sedam sati te im je, pušući od bijesa i tresući se od gnjeva, priopćila da je Giulietta preko telefaksa dala trenutačnu i neopozivu ostavku. Neka Giuliettu obavijeste da je ostavka primljena i ne može se opozvati. Žena je bila izvan sebe te je dodala da je u cijelome njezinu životu još nikada kao umjetnicu nisu toliko iznenadili, a kao čovjeka toliko duboko razočarati. Prije nego što je Anita uspjela bilo što odgovoriti, žena je spustila slušalicu.
Tri kritike pune divljenja iz velikih dnevnih novina, još su ležale na stoliću u dnevnoj sobi.
Vikend je bio užasan. Nakon šokantnog poziva odmah su se odvezli do Giuliettina stana i istog trenutka prepoznali tragove prenagljenog bijega. Taj je prizor na njih oboje imao učinak poput déjà vu, kao da je njezin stan ponovno postao poprištem strašnog mahnitanja. A zatim se Markus slomio. Potonuo je na kauč i zamuckujući mumljao nekakve čudne stvari, koje su se tek pomalo oblikovale u objašnjenje.
Anita ga je teško razumjela. Tek je vrlo polako počela shvaćati način na koji su svi ti događaji povezani, a neposredno nakon toga i cijeli razmjer uništenja koji je u Giulietti vjerojatno izazvao način na koji se on ponašao. Zar se on zaista nadao da će mu sve to ona jednog dana moći oprostiti? To što je najvjerojatnije bio sukrivac u Damiánovoj smrti? Njezina ljubavnika? Njezina polubrata? Leđima su joj prošli hladni trnci kada je samo pomislila na to što je Giulietta morala proživljavati. Kako je uistinu malo poznavao svoju kćer. Njegova ljubljena Giulietta s njezinom nevjerojatnom snagom volje. On uopće nije shvaćao što joj je učinio i od čega je ona bila satkana. Njezina strast za jednu stvar, njezina hrabrost, njezina apsolutnost i nemilosrdna disciplina, kojoj se uvijek toliko divio – sve je to bilo jednako, i u ljubavi i u mržnji.
Najprije je sljedeći tjedan u bolnici od nje primila nekoliko kraćih telefonskih poziva. Bili su potpuno jasni. Giulietta joj je od samoga početka usmjerila pištolj u čelo. Ako joj ne bi svečano obećala da svome suprugu neće reći ni riječ o tome gdje se ona nalazi, više joj se nikada neće javiti.
Tako ga je od sada zvala. Njezin suprug.
Anita nije imala nikakvog razloga sumnjati u odlučnost svoje kćeri. Giulietta ju je nazivala samo u bolnicu. Činilo se gotovo kao da i prema njoj ponovno mora steći povjerenje. Anita je sve nestrpljivije iščekivala te pozove i činila sve kako bi ih što više razvulda. Potrajalo je gotovo dva tjedna dok joj nije napokon rekla gdje se nalazi.
Nikada jedna s drugom nisu tako razgovarale kao za vrijeme tih telefonskih poziva. Bilo je to paradoksalno, no udaljenost ih je ponovno zbližila.
Anita je održala riječ i Markusu objasnila samo da je s Giuliettom bila u kontaktu, no da će ona, pri najmanjem pokušaju da joj se približi, odmah prekinuti vezu. Činilo se da je to prihvatio, jer je očito vjerovao da se skriva kod neke od svojih prijateljica i da je nestala na kraće vrijeme. A, na kraju krajeva, i Anita se nadala da će se Giulietta prije ili poslije vratiti. Berlin je bio njezin dom.
No, tada je saznala tu strahotu!
I sama pomisao na novonastalu situaciju još joj je bila nelagodna. Olakšanje koje je osjetila kada je čula tu potpuno neočekivanu vijest, nimalo nije raspršilo njezinu zabrinutost zbog posljedica koje je mogla imati. No, iz daljine nije mogla steći pravi dojam. A ništa je neće odvratiti od namjere da vidi kćer. Razumjela je Giuliettinu odluku, što se ticalo Markusa. No, nije pristajala na to da zbog njegova neoprostivog ponašanja zauvijek bude odvojena od nje. Nisu li već i predugo bile odvojen?
Pušila je, gledala kroz prozor i pokušavala zamisliti situaciju. Zašto je i sama pomisao u njoj izazivala takav otpor? Zbog svojih majčinskih poriva, koje je preslikavala na Giuliettu i koji su sada bili otkriveni? Damiána se prisjećala nejasno. Vidjela ga je samo jedanput. Sjećala se još da ga je tada smatrala privlačnim. Giulietta je bila tako zaljubljena. Ali, sada ...?
Markus sve to nikada neće smjeti saznati. Giulietta joj je to stalno iznova pokušavala utuviti u glavu. Panično se bojala da bi on mogao ući u trag istini i da bi možda ponovno mogao pokušati naštetiti Damiánu. Anita je smatrala da je to malo vjerojatno. Zar nije tvrdio da ništa nije znao o planovima obitelji Alsina? Prema tome, kako je Markus izgledao nije se mogao steći dojam da će ikada više ikome naštetiti. Anita se jako trudila da ga ne sažalijeva. Njegove crte lica naglo su se izmijenile. Izgledao je bolesno. Njegovo je držanje djelovalo umjetno, kao da se cijelo vrijeme za nešto morao pridržavati. Jedva je išta govorio i mnogo je pio. Kada mu je Anita objasnila da bi se najradije na neko vrijeme rastala od njega, primio je to bez komentara. Nekoliko dana poslije unajmio je malen stan u Schönebergu te se iselio dok je ona bila na poslu. To je bilo prije tri tjedna. Dva su se puta čuli telefonom, to je bilo sve.
Anita je s čuđenjem ustvrdila da joj nije toliko jako nedostajao, kako je možda mogla misliti. Ili je to bilo zbog toga što je mnogo jače patila jer Giulietta nije bila ovdje? Njezina je obitelj bila razorena. Obitelj? Anita je uzela iduću cigaretu iz paketića. Nikada nisu bili obitelj. No, osjećala je kao da je i ona djelomice kriva za tu kobnu povezanost između Markusa i Giuliette. Počela se razvijati onoga dana kada se Giulietta izborila da smije pohađati baletnu školu. Zašto se toliko dugo opirala želji svoje kćeri? Zašto je tijekom svih tih godina željela da joj taj ples postan mrzak? Anita to ni sama nije shvaćala. Sve je učinila pogrešno.
Ponovno je pogledala kroz prozor. Već je odavno pao mrak. Pogledala je na ručni sat, zatim je otvorila ručnu torbicu i iz nje izvadila paketić koji joj je za Giuliettu dao Konrad Loess. Konrad Loess. Giuliettin ujak. Katkad je to morala potiho izgovoriti na glas, samo kako bi si osvijestila da su sve te promjene bile stvarne. Giulietta je bila u kontaktu s njim i bila mu je rekla da će otputovati u Madrid. Konrad Loess ju je nakon toga nazvao u bolnicu i zamolio je bi li joj smio po njoj poslati nešto za Giuliettu. Vjerojatno je bilo nešto vrlo vrijedno, jer to ni u kojem slučaju nije htio poslati poštom.
Sastali su se večer prije njezina polaska u kafiću blizu kolodvora u ulici Friedrich. I za to Markus ne bi nikada trebao saznati. Konrad Loess joj je dao malu, tamnoplavu kartonsku kutiju koju je ispunio vatom. U njoj je bio stari, očito vrlo vrijedan džepni sat. Pokazao je Aniti kako se otvara i pustio da odsvira nekoliko taktova glazbe. Dao ga je očistiti, rekao je, sada se ponovno može pročitati natpis s unutarnje strane poklopca. Sat bi trebala dobiti Giulietta. Tako je sretan, što ima nećakinju, rekao je, takvu sjajnu djevojku. Svojim mu je posjetom dala jedinstven dar, na koji je htio uzvratiti. Anita ga je očarano gledala, ne samo zbog njegove velikodušna geste, nego i zbog toga što je bio toliko sličan Markusu.
Promatrala je sat i s nesmanjenim čuđenjem proučavala rukopis na brojčaniku. Battin. Joaillier and Horloger. Lyon. Markus je odabrao upravo to prezime! Konrad Loess je rekao da sat nije pripadao Markusu. Njegov je otac bio njegov posljednji vlasnik. No nije više bio odlučio tko će ga dobiti nakon njegove smrti.
Držala je u rukama taj vrijedan komad, vrtjela ga i okretala sve dok nije uhvatila svjetlost u onome kutu u kojem je bilo moguće odgonetnuti zavijenu gravuru. Natpis je bio na latinskome. Prošlo je mnogo vremena od kada je učila čitati latinske sentence. Ali još je znala kako.
Sicut nubes. Quasi naves. Velut umbra.
Poput oblaka. Kao brodovi. Samo sjena.
Zatvorila je poklopac i sat još neko vrijeme držala u desnoj ruci, prije nego što ga je vratila u kutijicu.
Ponovno je postala svjesna svoje okoline tek kada je vlak smanjio brzinu da bi rubnim dijelovima Madrida, naposljetku, gotovo gmizao. Većina putnika već je skidala svoje torbe i kovčege sa stalaka.
Zatim je ugledala jarko osvijetljen peron. Ustala je, spustila prozor i nagnula se van. Zrak je bio topao i mirisao je neopisivo drukčije i ugodno. Vlak se otkotrljao još nekoliko metara i zatim zastao uz lagan trzaj. Anita je pogledom lutala po peronu. Potrajalo je neko vrijeme dok nije otkrila mladi par, koji je ruku pod ruku polako hodao uz vlak i tražeći pogledavao kroz prozore odjeljaka.
Stigla je.

Zahvale


Mnogo ljudi pomoglo mi je u istraživanju za ovaj roman, a posebno:
 
u Berlinu/Londonu i u svijetu baleta,

Sylviane Bayard, Klaus Geitel, Chris Hampson,

Margaret Illmann, Marzena Sobanska, Jonathan Still,

dr. Christiane Theobald

te plesačice, plesači i suradnici

baletne škole Berlin, Njemačke opere Berlin,

Državne opere Unter den Linden

i Benesh Institute London,

u Buenos Airesu i u svijetu tanga,

Eduardo Arquimbaud, Osvaldo i Marlies Bayer,

Hebe Bonafini, Teresita Brandon, Rodolfo Dinzel,

Damián Esell, Nicole Klapwijk Nau,

Ricardo Klapwijk, Adriana Mandolini,

Egle Martin, Ellen Marx, Laura Escalada de Piazzolla,

Milena Plebs, te

majke i bake

s trga Plaza de Mayo,

u korekturi pomagali su

Bertram Botsch, Jürgen Hintzen,

Andreas Solbach, Yvonne Wolf

i u maštanju

najbolji lektor i literarni agent

kojega poznajem,

Roman Hocke.

Svima njima od srca zahvaljujem!

[1] „Još nešto?"
[2] „Da zapravo ... tražim mjesto gdje se pleše tango."
[3] „Ne, ne to. Milonga. Tražim Milongu."
[4] Čarobna biljka koja se prodavala ispod zidina Bagdada u vrijeme mudrih kalifa i vezira, a koja je čovjeka pretvarala ili vraćala u ono što on zaista jest, u njegovo pravo biće (nap. pr.)
[5] Kalif Storch, poznata bajka njemačkoga romantičara Wilhelma Hauffa (1802. — 1827.) (nap. pr.)
[6] Staatssicherheitsdienst — tajna politička policija u bivšemu NDR-u (nap.pr.)