Fatalni tango

First topic message reminder :



Kada se Gulietta Battin, mlada balerina Berlinške državne opere, zaljubi u zanosnog plesača tanga Damiána Alsinu, nesvjesno kreće na čudesno i opasno putovanje. Ono što zvuči kao strastvena ljubavna priča, uskoro će se pretvoriti u neobičnu mješavinu političkog trilera i ljubavne drame. Nakon što zatoči njezina oca, Damián bez traga nestaje, a Giulietta je spremna poći i na kraj svijeta kako bi ga pronašla. Jedini trag, koji joj je ostavio, njegov je zagonetan stil plesa. A ona, koja i dalje vjeruje u njihovu Ijubav, tražeći ga, ponire sve dublje u tragičnu povijest Buenos Airesa.
Ovaj roman senzualna je i provokativna priča ispričana jezikom plesa, a poput tanga prepuna je neočekivanih obrata. To je priča o odgovornosti pojedinca i prošlosti dviju zemalja, o najnevjerojatnijim presjecanjima sudbina, ali, nadasve, pripovijest o ljubavi, koja će za svoje ispunjenje žrtvovati sve.

16


Ideja joj je došla za vrijeme doručka. Sjedila je u kafiću na uglu do svojeg hotela i listala časopis za tango. Proučavala je ono što je Lindsey podcrtala i uvijek bi se iznova zaustavila na oglasu Case Azúl. Danas će Nieves tamo držati poduku. Pet je minuta provela trgajući vrećicu šećera na male komadiće, no cijelo je to vrijeme pred očima imala pročitani oglas. Bio je to najjednostavniji i najneposredniji način. Njezin se želudac već sada bunio protiv zamisli da se susretne s tom ženom. Ali drugog rješenja nije bilo. Morat će otići tamo.
Kada se dva sata poslije uspinjala zakrivljenim kamenim stubištem prema plesnoj dvorani CaseAzúl, u svojoj je hotelskoj sobi odradila polovinu jutarnje vježbe. Pribojavala se ovog susreta i reagirala je na to onako kako je bila naučena: uspravnim držanjem. Koljena su joj bila mekana i želudac ju je bolio kada je ušla u plesnu dvoranu, ali nitko od nazočnih to nije primijetio. Osim toga, na početku se nitko i nije zabrinjavao njome.
Giulietta nije imala dojam da je to bila čvrsta skupina. Polaznici tečaja, činilo se, nisu se međusobno poznavali. Niz stolaca koji se protezao uzduž zidova bio je slabo popunjen muškarcima i ženama različitih dobi. Neki od njih su upravo obuvali plesnu obuću, drugi su već obuveni čekali početak sata. Uz iznimku dvaju parova, svi su na svojim stolcima sjedili sami i pritom čuvali jasnu razdaljinu jedni od drugih. Giulietta je sjela na kraj lijevog niza stolaca i počela mijenjati svoje cipele za hodanje za cipele na visoku petu. Malo pomalo došlo je još ljudi i stvorile su se male skupine. Giulietta je čula dijelove razgovora na francuskome i engleskome, a na njezino je iznenađenje netko govorio i njemački: bradati muškarac u kariranoj flanelskoj košulji, preuskim trapericama i upadljivim, do visokog sjaja ispoliranim, čizmama za tango. Doimao se nespretno. Upravo je maloj crvenokosoj ženi pokraj sebe objašnjavao: „ ... moraš to osjetiti ovdje. Inače to ne ide. Ne osjećati rukama, nego prsima." Pritom se dlanom lijeve ruke lupio po prsnoj kosti i navijestio neki pokret gornjim dijelom tijela, koji nije djelovao posebno plesno.
Nieves nigdje nije bilo.
Na rubu prostorije sjedila je starija žena za manjim stolom. Zabavljala se okrećući gumbe na kasetofonu. Njoj se očito plaćalo pet pesosa pristojbe za tečaj. Giulietta je oponašala ostale, otišla je do nje i pružila joj novac. Žena ju je ljubazno pogledala i bez teškoća progovorila francuski, kada je primijetila da Giulietta ne razumije španjolski: „Je suis Marta. Ovdje si prvi put?"
„Da." Rekla je kako se zove.
„C'est beau. Italiana?"
„Ne. Ali iz Europe."
„Ah. Jesi li sama ili imaš partnera?"
„Sama sam. Ali zapravo sam najprije htjela samo gledati."
„To ne ide, mi amor. Ali samo ponovno sjedi. Sigurno će doći netko za tebe."
Tada se ponovno okrenula napravi i njezinim brojnim gumbima i prekidačima. Giulietta je ponovno sjela. Marta je napokon pronašla ispravan gumb, i glazba je počela svirati. Muškarac, koji je govorio na njemačkome, u napadnim cipelama, bio je jedan od prvih koji se sa svojom crvenokosom partnericom na parketu postavio u pozu i krenuo. Pogled na to umirio je Giuliettu. Prvo, njih su dvoje očito bili zajedno. A drugo, ovdje se, barem što se plesa tiče, neće osramotiti. Nije se, doduše, više potpuno prisjećala osnovnog koraka koji joj je Damián nekada bio pokazao, ali čak i potpuno pijana i s pribadačama u cipelama sigurno ne bi izgledala kao ono dvoje tamo. Drugi parovi, koji su pomalo kretali prema plesnoj površini, plesali su jednostavno i mirno. Ostali su sudionici ostali sjediti i izgleda da im je bio draže pričekati početak tečaja.
A onda se pojavila Nieves. Giulietta se nenamjerno uspravila kada je ona ušla u prostoriju. Argentinka ju je odmah otkrila, no nije to pokazala ni jednim pokretom na licu. Hodala je, tu i tamo dijeleći poljubac u obraz, prema stolu na kraju prostorije. Očito je već bila u zgradi. Popričala je s Martom, katkad bacila površan pogled na posjetitelje tečaja koji su plesali i pritom nijedanput nije pogledala u Giulettinu smjeru.
Giuliettu je odjedanput prošla pomisao da bi se i Damián tu mogao pojaviti. Uz to je odjedanput bila gotovo sigurna da ispred sebe ima najveći dio objašnjenja za Damiánovo neobično ponašanje. Još je osjećala golemu odbojnost prema Nieves, ali ona je bez ikakve sumnje bila izvrsna i, uz to, prelijepa plesačica. Damián bi morao biti lud da odustane od suradnje s njom. Možda je u Berlinu s njome bio samo u privatnoj svađi, ali je zapravo nikada nije namjeravao napustiti. Njih su dvoje međusobno bili povezani na jednoj sasvim drugoj razini, na kojoj ona nikada nije mogla biti: preko njihove umjetnosti i njihove zajedničke kulture. Giulietta će ovdje zauvijek biti samo stranac. Damián ju je iskoristio samo zato da bi se oslobodio nečega što mu je nakratko bilo dosadilo. Ali on je, u biti, pripadao Nieves, ovoj ženi tamo koja je glavu zabacivala unatrag, protezala svoje lijepe noge i s lakoćom isticala privlačno tijelo ispod crne haljine, uske poput kože, a da pritom ni u jednome trenutku nije odavala dojam da je i najmanje zanima, gleda li je pritom tko.
Ali Damián se nije pojavio. Nieves je podučavala sama i sat je počela bez partnera. Pljesnula je dlanovima i svi prisutni postavili su se ispred nje u dva reda. Giulietta je grozničavo razmišljala što da sada učini, ali više nije bilo mogućnosti za uzmak. Nieves ju je vidjela i potpuno ignorirala. Igra je počela. Giulietta je ustala i potražila slobodno mjesto u stražnjem redu. Tada su im se pogledi sreli. Samo nakratko, ali bez dvosmislenosti. Promatrale su se nekoliko sekundi, a onda gotovo istodobno pogledale u stranu. Nieves je podignula ruku, zapucketala prstima neki takt, zatim se okrenula i pokazala jednostavan slijed koraka. Skupina se pokrenula.
Giulietta nije imala teškoća u praćenju koraka. Na početku je, što je manje bilo moguće, gledala Nieves i ravnala se prema ostalim ženama u zrcalu na zidu. Glazba je bila vrlo ritmična i Giulietta je ubrzo primijetila da se u vježbi očito radilo o tome da se nauči razlika između linije melodije i linije ritma. Pokreti za to su najprije slijedili na mjestu, zatim je Nieves pokazala po dva koraka u stranu, na lijevo i na desno, i vježba je pomalo postajala zahtjevnija. Većina je posjetitelja tečaja pomalo ispadala iz takta. Nieves je s omalovažavanjem promatrala njihove pokušaje i sve markantnijim pucketanjem prstima signalizirala različite ritmove, koje je neuvježbano uho teško moglo čuti.
Zatim se okrenula, prošla između redova i počela ispravljati. Glazba je svirala, dvorana je bila ispunjena cupkanjem cipela, skupina plesača se manje ili više ujednačeno njihala, a Nieves je usred toga ispravila koju ruku, povukla naviše neki par ramena ili je nekome pomogla da pronađe takt. Kada je prošla pokraj Giuliette, nakratko je zastala i odmjerila je bezizražajno odozgo prema dolje.
Giulietta se prisjetila najgorih trenutaka njezina baletnog školovanja. I protiv vlastite volje, pažnja joj je sve više lutala prema Nieves. Što je dulje trajala vježba za zagrijavanje, to se više poniženom osjećala u ovoj situaciji. Svaki pogled koji joj je Nieves dobacila djelovao je poput poruge i prezira. Što joj je, za sve na svijetu, bilo uopće palo na pamet da dođe ovamo? Tko je ona bila? Jedna od Damiánovih usputnih avantura, koja nije htjela shvatiti da je za njega bila samo prolazna. Bože moj, a ona je za njime čak odletjela u Buenos Aires i nije se čak sramila skakati pred Nievesinim očima, samo kako bi pronašla odbjeglog ljubavnika. Giulietta je nekoliko puta progutala slinu, i pritom nije prekinula svoju koncentraciju. Želučana kiselina ju je pekla u grkljanu. Ali sve je to već znala. Nieves je u načelu bila samo jedna apstraktna zamisao: ona je bila učiteljica baleta, koja ju je tjednima ponižavala. Ona je bila nemilosrdna publika, od tisuću očiju, koja je nestrpljivo čekala prvu grešku, prvu slabost. Ona je bila otjelovljenje drugih plesačica bilo kojeg ansambla, zavidnica, suparnica. I bila je ništa manje i ništa banalnije od najgoreg neprijatelja svakog čovjeka koji nešto želi: straha. Strah od neuspjehe, zablude, propasti. Ali ne za nju. Ne za Giuliettu! Što god se bude dogodilo, ona će nastaviti! Ona će pronaći Damižna, pa makar i samo zato da ga još jedanput put pogleda u oči.
Kada je vježba za zagrijavanje nakon pola sata završila, Nieves je mahnula nekoj mladoj djevojci da priđe i počela s njome plesati jedan vrlo zamršen slijed koraka. Više je puta ponovila niz i zatim pokret rastavila u pojedinačne elemente. Zatim je muškarcima objasnila kako se tu figuru treba voditi. Vidjeti Nieves kako pleše muški dio, bio je raj za oči. Giulietta je primijetila kako je njezina odbojnost prema toj ženi sve više nestajale. Nieves ju je pljusnula. Ta ju je žena mrzila. Ali Giulietta je osjećala kako je ona sve više osvaja. Nije htjela da joj Nieves bude neprijateljica. Ta je žena posjedovala posebnu snagu izražaja, koja je uvelike nadilazila njezine tehničke sposobnosti. Nieves je raspolagala nečim apsolutnim, što je njoj samoj još nedostajalo. Giulietta nije mogla drukčije nego da tu apsolutnost poštuje i iz prikrajka joj se divi.
Glazba je ponovno počela i stvorili su se parovi. Giulietta se ogledala oko sebe. Prilazio joj je mlađi muškarac. No prije nego što je uspio doći do nje, Nieves je odjedanput stala među njih i spojila ga je s nekom drugom ženom. Giulietta je nesigurno ustuknula na rub plesne površine i gledala kako je Nieves pomalo spajala parove. Kada su svi bili zbrinuti, Giulietta je jedina stajala sama. Parovi su počeli plesati. Giulietta je sjela i nije znala kamo bi gledala. Nervozno je gnječila dlanove i duboko disala. Žgaravica je postajala sve gora. Njezine su sljepoočnice udarale. Progutala je i izgubljen gledala parket. Tada je odjedanput Nieves stajala ispred nje i pružila joj ruku.
„On danse?"
Ne čekajući odgovor, pažljivo je Giuliettu povukla gore, uhvatila je za desnu ruku, položila Giuliettinu ruku na svoje rame i primila je oko struka. Ta ju je iznenadne blizina još više zbunila. Miris njezina parfema dopirao je do njezina nosa. Osjetila je meki, ali istodobno čvrst dodir Nievesine desne ruke na svojim leđima. Giulietta je instinktivno pogledala dolje, ali Nieves je odmah reagirala: „Ne gledaj dolje. Više u plié."
Giulietta je podignula glavu. Bila je viša od Nieves, ali unatoč tomu imala je osjećaj da žena s visoka gleda na nju.
„U petom prekrižiti", rekla je odjedanput.
„Ha ...?"
Nieves je zastala u pokretu i ponovno krenula od početka.
„U tangu postoji osam položaja. Gledaj, u prvome stojiš usporedno, dva je u stranu, tri prema iza. U petom prekrižiš. Šest do osam zatvoriti. Tako."
Nekoliko su puta zaredom otplesale te položaje, zatim joj je Nieves objasnila onu figuru koju je upravo pokazala i u kojim položajima su počinjali sljedovi koraka. Nakon nekoliko pokušaja, pokret je napola uspio. Nievesino vođenje bilo je mješavina mekih znakova njezine ruke na Giuliettinim ledima i nevidljive snage koju je isijavao gornji dio njezina tijela. Uz to bi uvijek iznova osjetila kratke dodire na svojim nogama, koji su je nedvojbeno upozoravali na to u kojem smjeru treba krenuti. Jedanput je Giulietta nakratko oklijevala, prekinula je pokret i lupila o Nieves. Pritom su se njihovi obrani dodirnuli. Kada je glazba završila, Nieves ju je naglo pustila. Giulietta je bila zbunjena. Nesigurno se nasmiješila. Nieves ju je hladno promatrala.
Zatim je rekla: „Tango ti ne leži."
Ton njezina glasa bio je tvrd i odbojan. Giulietta je malo ustuknula, no ništa nije odgovorila.
„Zašto si došla? Zeliš li ispriku? Pljuska je bila namijenjena Damiánu. Ti si se našla na putu." Rekla je to bez imalo žaljenja.
Tek je sada Giulietta pomalo počela shvaćati što se to ovdje događalo. Bilo je uzalud. Bože moj. Kako je bila glupa. Bila je to mješavina prkosa i očaja, zbog koje joj je preko usana prešla ta rečenica.
„Možeš li mi, molim te, reći, gdje ga mogu naći. Moram razgovarati s njime."
Nievesin izraz lica postao je neprijateljski. Počeo je idući ples. Ostali su parovi prekinuli vježbu i gledali prema njima. Nieves im je dala znak da nastave plesati. Zatim je grubo zgrabila Giuliettu za ruku i povukla je prema rubu plesnog podija. Giulietta se na trenutak ozbiljno bojala da će ponovno na nju nasrnuti. Ali Nieves ju je odmah pustila i ponovno zadobila nadzor nad sobom.
„Boli me briga za Damiána", protisnula je kroz zube. „Ne trebaš ništa umišljati. Koliko je dugo izdržao uz tebe? Tri tjedna? Četiri? On bi se popeo na sve, što izgleda kao ti."
Giulietta je nakratko zatvorila oči. Zatim se sjela i počela izuvati cipele. Nieves je nervozno gledala oko sebe i primijetila znatiželjne i uznemirene poglede ostalih. Nikako nisu mogli čuti što je bila rekla. Ali vidjeli su Giuliettinu reakciju. Nieves je sjela pokraj nje. „Misliš li da sam ljubomorna na njegove male avanture? No, tu bih bila vrlo zaposlena."
Giulietta je šutjela i obula svoje cipele za grad. Zatim je ustala, no Nieves joj je prepriječila put. „Znaš li uopće s kime imaš posla?", prošaptala je. „Damián nije normalan. On je bolestan. Razumiješ li. Bolestan."
„Znam."
„Što ti znaš? Ništa ti ne znaš."
„Sada bih, molim, htjela otići."
Nieves ju je napeto gledala, ali nije pokazala ni najmanju namjeru pustiti je da prođe. Giulietta ju je sada gledala neposredno u oči. Ako je netko ovdje bio bolestan, bila je to ta žena. Ne, ovdje je sve bilo bolesno. Nieves. Ortmann. Damián. Ova zemlja bila je zemlja poremećenih ljudi. Luđaka. El loco. Las locas. Što je ono rekla ona Amerikanka u njezinu hotelu prije nekoliko dana? Ovdje je važna riječ: lud.
Nieves ju je iznenada uhvatila za ruku. Giulietta je bila potpuno zatečena. Prepao ju je taj dodir, no bila je previše iznenađena da se od njega obrani. Nieves je krenula naprijed i za ruku je izvela iz plesne dvorane na stubište. Zatim je zatvorila vrata za sobom. Giulietta je poblijedjela. Htjela je pobjeći, ali Nieves joj je prepriječila put prema stubama. Ta žena nije bila uračunljiva. Svaki ju je pogrešan pokret mogao isprovocirati i možda potaknuti da napravi nešto suludo. Giulietta se počela bojati. Nije znala kako bi se trebala ponašati u ovakvoj situaciji. Nieves je bila jača od nje. Još je osjećala snažan stisak njezinih prstiju na svojoj podlaktici. Ponovno će me udariti, panično je pomislila. Što da napravi? S čime da se obrani? Možda s naprtnjačom što joj je bila u rukama? Kakva smiješna situacija.
Nieves je krenula prema njoj, no zastala je nekoliko koraka ispred nje i ponovno prekrižila ruke na prsima: „Sada me dobro slušaj, može", počela je. „Ti nemaš pojma u što si se ovdje upustila. Damiána i njegovih usranih priča već mi je dovde." Rubom dlana prešla je preko svoga grkljana. „Idi kući. Ili barem nemoj dolaziti k meni. Ja nemam pojma gdje je. U svakom slučaju nije kod mene. I već mjesecima s njime nemam posla, razumiješ li."
Nieves se tresla od uzbuđenja, ali donekle se uspijevala kontrolirati. Neće je napasti. Giulietta će poslije razmišljati o tome je li je tako uznemirila pomisao na Damižna, ili činjenica da ju je Giulietta svojim pojavljivanjem ovdje očito beskrajno isprovocirala. U ovome je trenutku samo htjela otići odavde, iz ove zgrade, izvan dosega Nievesine bujice riječi kojom ju je zalijevala.
„On je prokleti zombi. Uništava svakoga tko mu se želi približiti. Zato što je i sam uništen. Već je dugo mrtav i hrani se svime i svakim tko mu preblizu priđe. I svi su krivi za njegovu mizeriju, samo ne on sam, taj prokleti hijo de puta. Eto ti tvojeg Damiána s njegovim usranim djetinjstvom, traumom od posvajanja i kakvim još ne smiješnim psihogovnima, koja isprazni na sve i svakoga, kao da je jedini čovjek na svijetu koji ima problema. Hijo de la mierda. Huerfano de la putisima mierda. Kada bi svaki orphelin toliko bio lud kao on ..."
Giulietta ju je jedva mogla pratiti. Ona uopće ne razgovara sa mnom, pomislila. Ovo je kao u Berlinu. Ponovno sam na putu i dobivam pljuske namijenjen Damiánu. Koliko ga je Nieves morala mrziti! Bože moj! Više uopće nije prestajala. Giulietti je bilo sve teže razumjeti njezin francuski pomiješan sa španjolskim psovkama. O čemu je ona uopće govorila. Orphelin? Posvajanje? Damián je očito bio siroče. Alsine su bili njegovi posvojitelji. Ali kakve je to imalo veze s cijelom ovom situacijom? Što da s time napravi? Nieves je na trenutak prekinula svoju viku i Giulietta je podignula ruku: „Stop!"
Nieves je zastala, zatim je napravila korak u stranu i oslobodila put prema stubama. Riječi na španjolskome, koje su joj pritom navirale na usta, vjerojatno su bile potpuni rječnik spolnih organa i organa za izlučivanje otpadnih tvari iz ljudskoga tijela. Giulietta je pričekala još trenutak dok ta verbalna kloaka nije ponovno počela presušivati. Zatim je jednostavno prošla pokraj nje i spustila se stubama. Izgleda da se čudovište dovoljno izbljuvalo. Neka su se vrata uz tresku zalupila. Posljednje je stube prešla u trku i istrčala na ulicu.

17


Pablo ju je pustio unutra.
Po danu je kuća izgledala mnogo ugodnije. Jučer, zbog nestanka struje, nije posve mogla zamijetiti koliko je velik taj posjed. Sada je vidjela da je unutarnje dvorište prepuno biljaka. Listovi veliki poput ručnika stršili su iz nabujalih grmova, kojima Giulietta nije znala imena. Nekada je vidjela drvo banane u botaničkome vrtu, ali ovo ovdje izgledalo je drukčije. No, u načelu joj je bilo potpuno svejedno što je sve tu raslo. Htjela je razgovarati s Lindsey. A Lindsey nije bilo. Pablo, mladi i zgodan momak, za kojega je već zahvaljujući Lindsey znala da u ovoj kući iznajmljuje sobe na tjedan turistima koje je zanimao tango, ipak je inzistirao na tome da uđe i popije barem jedan mate. Tvrdio je kako je prevruće da bi vani hodala gradom.
Prihvatila je njegovu ponudu, ali ga je umjesto za mate zamolila za sok. Možda će se Lindsey uskoro vratiti? Pablo nije znao gdje je. Nikada nije znao kuda se njegovi podstanari smucaju. Obično su spavali do podneva. Zatim bi do dva doručkovali i nakon toga bi u vrtu uvježbavali nove korake tanga. Nakon toga bi išli na tečajeve, odvezli se, zatim, na ovu ili ona practicu, otišli na večeru i nedugo nakon ponoći pojavili se na, u tome trenutku, aktualnoj milongi. Nikada se nisu vraćali kući prije pet sati ujutro. Zašto su danas svi već u tri nestali, nije znao.
„Plešeš li i ti tango?", upitao ju je.
Giulietta je zatresla glavom i ispila čašu soka od jabuke, koju je Pablo donio za nju. „Ne. Uopće ne. Ovdje sam na odmoru."
Pablo ju je sumnjičavo pogledao, ali nije dalje inzistirao na odgovoru.
„A dolaziš iz Berlina. Lindsey mi je to ispričala."
„Da. Tu imaš gostiju iz cijeloga svijeta, zar ne?"
Pablo je široko nasmiješio. „Tango sells. Japan. USA. Nizozemska. Njemačka. Turska. Izrael. Nedostaju nam još samo Eskimi i Vijetnamci. Ali i oni će jednom doći. Morat ću uskoro dograditi koji kat."
„Japan? Tango? Ludilo!"
„Da. Potpuno ludilo. Ali navodno je tamo vrlo popularan. Još gutljaj?"
Dotočio joj je još soka, a da nije pričekao odgovor.
„A ti, ti si isto tanguero?"
„Do you think I'm crazy?", izletjelo mu je.
Pogledala ga je i pomislila: No. Maybe not you. But everybody else.
Pablo je bio plavokos. Imao je zgodno lice, ali najljepše je na njemu bilo to da joj se uopće nije udvarao. Prema njoj je bio jednostavno ljubazan, bez i najmanje slutnje nekakvih skrivenih primisli. Nakon što je posljednjih dana neprestano bila pod seksualnom rafalnom paljbom na ulicama Buenos Airesa, ova ju je situacija čak činila i pomalo sumnjičavom. Možda je bio slične orijentacije kao i Lindsey.
Neko su vrijeme razgovarali. Tada je zazvonio telefon. Pablo se pošao javiti i počeo razgovor na španjolskome. Giulietta je čula kada je spomenuo njezino ime. Zatim joj je pružio telefonsku slušalicu.
„Giulietta?"
Bio je to Lindseyin glas.
„Baš dobro da si došla. Stići ću za jedan sat. Neka te Pablo pusti u moju sobu. Kaseta je još u videorekorderu. Znaš li da si otkrila nešto čudesno, ha?"
„Lindsey, ja letim kući. Sutra ću zamijeniti zrakoplovnu kartu."
Veza je nakratko utihnula.
„Pričekaj me, molim te, može? Obavezno moram razgovarati s tobom. I žao mi je zbog jučer. Samo što si ti tako ... ugrizla bih te. Bila sam pripita. Neće se više ponoviti, u redu? Časna riječ. Ali, molim te, pričekaj me. Obećaješ? Daj mi ponovno malo Pabla na telefon?"
Pet minuta poslije stajala je sama u Lindseyinoj sobi. Zašto ju je uopće zaključavala? Ako bi ovdje poželjeli naći bilo što vrijedno, bio bi vam potreban detektor metala. Oprezno je prešla preko jastuka, kutija CD-a, časopisa, prepunih pepeljara i izgužvanih odjevnih predmeta prema televizoru i pritisnula gumb za paljenje. Zatim je poprilično dugo vremena provela u potrazi za daljinskim upravljačem te ga napokon pronašla iza madraca. Brojač videorekordera stajao je na 87 minuta, pa ga je nasumce stavila da se premotava natrag. Kod 40 je pritisnula play i zatim fast forward. Na ekranu su titrali prizori iz plesnih lokala. Nekoliko je sekvencija bilo snimljeno u Confiteríji Ideal. Ostala joj mjesta nisu bila poznata. Zatim je slika nakratko nestala, a u 57 minuti počela je vožnja kamerom kroz neku veliku svijetlu prostoriju, koja je izgledala kao plesna dvorana iz doba baroka. Pritisnula je play, i snimka je ponovno tekla normalno. Kamera se šuljala prostorijom i obuhvatila neku osobu. Giulietta je s gađenjem stisnula oči. Bila je to Nieves. Stajala je ispred velikog prozora u obliku luka, podignula je nogu i petljala po kožnim remenčićima svojih cipela. Kamera se zanjihala i na ekranu se pojavio Damián. Upravo je dlanovima micao kosu s lica i vezao je gumicom u rep na tjemenu. Djelovao je starije nego na vrpci koju je vidjela sinoć. Damián je podignuo lice i pogledao neposredno u kameru. Giulietta je pritisnula gumb za stanku i čučnula ispred aparata. Zašto to činiš?, pitala je samu sebe. Zašto to više uopće gledaš? Sutra letim. Ne mogu više.
Prstom je prešla preko ekrana televizora, ostavljajući za sobom nježni trag u prašini, iza kojeg se Damiánova slika u grubim zrncima učinila jasnijom. Zatim je posegnula za iznošenom majicom kratkih rukava koja je ležala na podu i potpuno očistila staklo. Svijetle, paperjaste dlačice na njezinim podlakticama su se nakostriješile. Začuo se pucketavi zvuk. Ponovno je pritisnula play. Damián joj se nasmiješio i učinilo joj se da sada električki naboj protječe ispod kože uzduž njezine ruke. Pogled joj je odlutao do omota kasete koji je bio na televizoru: ožujak 1997. Ona je druga snimka bila iz 1995. Dvije godine. Sazrio je.
Usta su joj se osušila kada je vidjela njih dvoje kako zajedno plešu. Tražila je pojačivač zvuka. No, nakon što ga je pronašla i okrenula na najjače, čula je samo šuštanje. Kakav je to maloumnik snimao ples bez zvuka? Koreografija je ovaj put bila u jednome dijelu. Nije bilo prekida. Ako je i u njoj bilo prekida ili kakvih osobitosti, Giulietta ih nije uspjela uočiti. Jedini joj je pokazatelj možda mogao biti izraz na Nievesinu licu. Katkad je iskrivila usta ili naborala čelo. Ali to je, možda, bio samo izraz njezine usredotočenosti. Osim toga, Giulietta nije više mogla podnijeti to lice. Ples je završio spektakularnom završnom figurom. Nieves je kleknula ispred Damiána i zamrznula se u položaju koji je istodobno bio pokoran i posramljen. Gledala je u stranu i odjedanput djelovala toliko krhko i osjetljivo, poput mlade djevojke. Giulietta je bijesno pritisnula stop. Za ispovraćati se, ta maska.
Ustala je i pritom otkrila hrpu išaranih listova papira na Lindseyinu pisaćem stolu. Pokraj toga bile su čaše za vino od jučer navečer, Giuliettina je još bila napola puna. Uzela je papire u ruke i pregledala ih. To joj je, dakle, htjela pokazati. Pročitala je riječi koje su bile napisane jedne ispod drugih. Katkad ih je bilo četiri ili pet, jedanput čak i osam, drugi put, pak, samo tri. Lindsey je prošle noći, očito, još neko dulje vrijeme provela analizirajući videosnimke. Početna slova riječi, koje su bile jedne ispod drugih, bila su zaokružena, ali niz slova uglavnom je davao samo neke zagonetne kombinacije. Enrosque. Sentada. Molinete. Americana. Giulietta je povezala početna slova. ESMA? Druga je skupina riječi davala LAPIZ. Ponovno. Ali lapiz je i sam bio samo figura? Enrosque. Sacada. Medialuna. Abanico. Još jedanput ESMA?
Na idućem je listu pronašla niz skupina riječi koje nisu imale nikakvog značenja. Lindsey se očito poigravala mogućim značenjima zagonetke. Posvuda je bilo prekriženih riječi, prebacivanja i mnoštvo besmislenih kratica. ORV. IKSIY. PYENSTE. Giulietta je bespomoćno gledala znakove i crte. Moj bože, izgleda da je pobudila znanstvenicu u Lindsey. Zbog Damiánovih tikova vjerojatno nije mnogo spavala. Giulietta je okrenula list, a pogled na iduću stranicu oduzeo joj je dah: posvuda brojevi. Bili su poslagani u stupce, jedan ispod drugoga. Na rubu lista otkrila je zabilješke koje je Lindsey u velikoj žurbi našvrljala. Systeme séquentiel, pročitala je. Uz to je pisalo: Systeme additionnel. Giulietta nije razumjela tu zbrku brojeva i znakova, ali izgledalo je kao da je Kanađanka iz cijele salate brojeva uspjela izvesti pojmove. 21 – 2 – 25 – 2 – 16 – 28 – 13 26 – 2, pisalo je. Uz to je pisalo: paraluisa. Tri uskličnika.
Spustila je listove i pogledala prema zidovima koji su bili prekriveni slikama i fotografijama. Lindsey je bila neuredna i kaotična. Ali to je izgleda bilo zbog toga što razmišljala o toliko mnogo stvari. Njezin vanjski svijet nije mogao držati korak s njezinim unutarnjim svijetom. Ova je soba izgledala kao neposredan nastavak njezine duše, koja je ključala od smušenih pomisli. Tražila je Damiánov kod. Ali, je li ga i uspjela pronaći? Giulietta je ponovno pogledala nizove brojeva. Kako je to sve uopće funkcioniralo? Kako je to Lindsey uspjelo poći za rukom? Jesu li ta slova odgovarala slovima u abecedi? Nije se uspjela othrvati iskušenju i pretvorila je prvi niz brojeva u slova. Ali nije daleko dospjela. Dvadeset i prvo slovo abecede bilo je U, a ne P. Drugo je bilo B. Prema Lindseyinu načinu broj dva je, pak, odgovarao slovu A. Osim toga, broj 28 zapravo ne bi trebao postojati. Ponovno je pogledala tajnovitu tablicu koju je Lindsey sastavila, no nije uspjela shvatiti u kakvoj su vezi različiti stupci bili jedni s drugima.


Tablica je ispunjavala nekoliko stranica. Sve do drugoga stupca Giulietta ju je uspijevala pratiti. Početna slova pojedinih figura očito su služila kao pokretna slova Damiánove tajnovite abecede tanga. No, kako su nastali brojevi u idućim stupcima? Kako su veze brojevi imali sa slovima? I što je to, u ime svega, na kraju trebalo značiti? Vjerojatno samo da je bila istina ono što su svi govorili: Damián nije bio sasvim normalan. On uopće nije plesao, nego je na parketu ispisivao zbrkane formule koje su smisla imale, najvjerojatnije, samo za njega. Tko je takvo što činio? Giulietta je s nastave glazbenog znala da su tako postupali neki skladatelji baroka. U svoje su skladbe krijumčarili kabalističke poruke. Tada je to sa zanimanjem poslušala, ali joj je poslije postalo potpuno blesavo. U modernom su plesnom kazalištu takoder postojala takva strujanja s pozama i kodovima, čiju se zakulisnost bez opsežnih objašnjenja uopće nije moglo razumjeti. Nju to uopće nije privlačilo. Ljepota, prije svega ljepota plesa, za nju je bila stvar jasnoće. Koreografska čudovišta bila su joj odbojna. Netko joj je jedanput s oduševljenjem pročitao odlomak iz Finneganova bdijenja i objavio, da bi se balet trebalo plesati na jednak način na koji je Joyce pisao. Čak je i kupila knjigu te je pokušala razumjeti što je to na njoj bilo toliko sjajno. Čitalo je se kao igru scrabble, koja je pala sa stola. Pročitala je deset stranica da bi tu kriptičnu knjižurinu na kraju upotrijebila kao stalak za cvijeće, kako bi svojoj azaleji na prozoru omogućila bolju svjetlost.
Lindseyina ju je soba počela deprimirati. Ponovno je izašla u vrt i sjela na ležaljku u sjeni. Iz daljine se čula buka s autoceste, ali ovdje je zapravo vladala potpuna idila. Sve su sobe bile u prizemlju, raspoređene oko toga napola popločenog, a napola travnatog dvorišta. Na kraju zgrade bila je velika, udobna kuhinja s dnevnom boravkom, gdje je još nedugo prije s Pablom pila sok od jabuke. Pokraj nje bile su dvije prostrane kupaonice. Na zidu prema susjednoj zgradi zasjeo je golem gril, bez kojeg se nije moglo zamisliti kuću u Argentini. Giulietta je podignula noge na ležaljku i zatvorila oči. Lagani je vjetrić pirkao po njezinoj koži i igrao se pramenovima njezine kose. Zatim ju je odjedanput preplavio osjećaj, kao da su se bez zvuka zalupila golema vrata.

18


Kada je ponovno otvorila oči, Lindsey je sjedila pokraj nje i smijeila joj se.
„Jesi dobro spavala?"
Poskočila je. Njezina je haljina bila mokra od znoja. Jezik joj je bio suh.
„Bez panike. Jest, doduše, da si i dalje na kraju svijeta, ali još nisi pala s njegova ruba."
„Koliko je sati?"
„Pola sedam. Trebalo mi je malo dulje."
Spavala je gotovo dva sata.
„Izgleda da još imam poremećaj zbog promjene vremenske zone."
„Jasno. Duša ide pješice. Kavu?"
Giulietta je klimnula. Zatim je, nakon što je pogledala svoju haljinu, upitala: „Misliš li, da bih se mogla nakratko istuširati?"
„Sigurno. Sve je prazno. Nema nikoga. Izbor je tvoj."
Lindsey je ustala, nakratko nestala u svojoj sobi i vratila se s ručnikom i, doduše, izgužvanom, ali čistom majicom kratkih rukava i kratkim hlačicama. Stvari joj je jednostavno stavila preko nogu i otišla u kuhinju.
Giulietta se istuširala u hladnoj vodi. Ručnik je imao miris po dimu cigareta. Majica i hlače takoder, no haljina joj je bila natopljena znojem. Prevladala je otpor u sebi i odjenula Lindseyin stvari. Zatim je proprala svoju haljinu šamponom, iscijedila je koliko je mogla, objesila na vješalicu koju je našla u predsoblju tuširaone i iznijela je u vrt. Na poslijepodnevnom će se suncu haljina brzo osušiti. Vrućina je imala i svojih prednosti.
Lindsey je sjedila za kuhinjskim stolom, podignula je noge i puhala hladan zrak u izrez svoje majice. Pogurnula je šećer preko stola do nje. Šalica kave s mlijekom već je bila tamo.
„Dobro da si odspavala", nastavila je zatim. „Danas će biti duga noć."
„Ah, da."
„Želiš li još vidjeti Damiána, prije nego što odletiš kući?"
Giulietta j podignula pogled sa svoje šalice i nakon kratke stanke rekla: „Danas sam bila kod Nieves."
Lindsey je uzdignula obrve. „I nemaš šljivu na oku?"
„Ta je žena vrlo vulgarna. Razumijem da joj nisam draga. Ali tako nešto još nisam doživjela."
Ispričala joj je kako je prošao sat plesa, o Nievesinu histeričnom vrištanju na stubama. „Očito je Damián posvojen, ili tako nešto, i Nieves izgleda misli da zbog toga nije sasvim čist u glavi. Bilo je zaista grozno."
Lindseyin se lice smrknulo. Usta su joj zastala poluotvorena. Zatim je tiho rekla: „Fuck."
„Hmmm. I tako bi se to moglo prokomentirati."
Lindsey ju je napeto gledala i zatresla glavom. Katkad joj je ova žena bila pomalo zastrašujuća. Sada je dlanovima trljala lice, nakašljala se i rekla: „Hrabrosti imaš, to ti moram priznati. Ali zašto bi sada htjela odustati? Damián će možda večeras doći u Sunderland. Razgovarala sam s nekim ljudima koji poznaju njegove navike."
„Sunderland? Što je to?"
„To je klub. Obično se tamo ide samo subotom. To je jedan od najstarijih klubova u gradu. Poprilično daleko izvan njega. Sami fosili. Danas Nestor ima rođendan. Nestor del Campo. Čovjek ima više od osamdeset godina. Damián ga najviše voli. Kada je počeo plesati, prije nego što je uopće naučio prvi korak, mjesecima je sjedio u Sunderlandu i promatrao staroga. U jednome se trenutku on svidio Nestoru, pa mu je ispričao svoju priču. Taj je čovjek hodajuća enciklopedija tanga. Ako je Damián u Buenos Airesu, sigurno će doći."
Giulietta je neodlučno gledala ispred sebe. Nije više znala što bi trebala učiniti. I sama pomisao da bi ga mogla vidjeti, ispunjavala ju je u jednakoj mjeri žudnjom kao i strahom. Na današnji dan, prije tjedan dana, pronašla je oca u svojemu stanu. Njezin posljednji susret s Damiánom bio je prije devet dana. Samo devet dana? Činilo joj se, kao da se sve to dogodilo u nekome drugom životu. Berlin. Državna opera. Njihov izlet u Weimar. Sama je pomisao bila apsurdna. Iznenada ju je uhvatila potreba da Lindsey ispriča sve i da se jednostavno riješi cijele te priče. Ta je žena znala čitati zagonetne kodove. Možda je također bolje razumjela ljude. Ali, othrvala se napasti. Čemu? Sutra će i tako doći njezin otac. Najbolje bi bilo da ga potraži, sasluša ga i da vrati se kući. Možda je on imao kakvo objašnjenje. Zasigurno. Njezin je otac oduvijek za sve imao objašnjenje. Pogled joj je pao na papire.
„Otkrila si Damiánovu tajnu, zar ne?" rekla je Giulietta i pokazala prema listovima.
Lindsey je posegnula za papirima i pogurnula ih prema Giulietti. „Trebalo mi je sve do danas ujutro da to odgonetnem. Tako nešto još nikada nisam vidjela. Ali, nedvojbeno je. On uopće nema pravog stila. On pleše kodove."
„Jasno da pleše kodove. To sam ti i ja na početku rekla. Čak mi je to u Berlinu i pokazao. No, ovo s brojevima ne razumijem."
Lindsey je potražila list s tablicom. „Imam samo nekoliko njegovih snimaka. Osam, da budem točna. Ali one pokrivaju nekoliko godina. 1995. – 1998. Ono što smo jučer pogledale, funkcionira samo do 1996. Analizirala sam tri ili četiri koreografije, koje je smislio nakon 1996., ali ispadaju samo besmislice. Promijenio je kod. A znam i zašto."
„Ah, da?"
„Očito je htio pisati cijele rečenice. To ne ide uz pomoć imena figura. Koreografije bi bile preduge."
„Možda je i neke kombinacije jednostavno bilo nemoguće otplesati”, dodala je Giulietta.
„Možda. U svakome je slučaju u nekome trenutku počeo raditi s položajima. On preskače položaje i od toga sastavlja abecedu."
„Kakvih položaja?"
„U tangu postoji osam položaja, koji uvijek ostaju isti: položaji osnovnog koraka. To je kostur, iz kojeg izrastaju sve figure i u koji se svi pokreti ponovno moraju vratiti. Neki plesači pamte teške figure uz pomoć položaja."
„Ne mogu to zamisliti", rekla je Giulietta.
„Ne. Jasno. Zato što ne poznaješ korake. Ali sustav tako funkcionira. Damián je zbog nekog razloga htio plesati riječi. Najprije je pokušao ono s početnim slovima imena figura. Onda ga je to počelo ograničavati, pa je iz brojeva položaja od 1 do 8 napravio pravu abecedu."
„Otkuda to možeš znati?"
„Zato što funkcionira. U načelu je vrlo jednostavno. Najprije treba znati čemu se mogu prepoznati dijelovi koji nose značenje. Kao kod svakog jezika, nije sve jednako važno."
„Ne razumijem to."
„To je kao u znanosti o jeziku. Kada su misionari u Africi htjeli naučiti jezike urođenika, postupali su na jednak način. Nisu imali nikakvo uporište, nisu imali rječnike, gramatike, posredničke jezike. Ništa. Preostala im je samo fonološka analiza. Ona je univerzalna i uvijek djeluje. Pogledaj. Što ovdje piše?" Lindsey je uzela list papira i napisala riječ.
„Hat", rekla je Giulietta.
„Točno. Ono što se nosi na glavi. A sada?"
Napisala je još jednu riječ.
„Haat."
„Aha. A sada?"
„Haaaat."
„I na što pomišljaš, kada čuješ riječ ,Haaaat'?"
„Na nekoga tko loše govori engleski ili na tržnici izvikuje da prodaje šešire.
„Upravo tako. Ali još misliš na pojam ,hat', zar ne?"
„Da. I?"
„Iako smo ekstremno produljile samoglasnik, smisao se za tebe nije promijenio. Samo što zvuči kao da netko iz Sjeverne Karoline pokušava izgovoriti ,hat'. No, ako odaberemo neki drugi samoglasnik, odmah dobivamo i novu riječ. Gledaj. Što sada piše?"
„Hot", pročitala je Giulietta. Zatim se morala zahihotati. Sve je to bilo zaista presmiješno. Lindsey ju je strogo pogledala.
„Malo discipline, molim. Pogledaj, tri glasa A neće ništa promijeniti. Ali jedan A, koji se pretvori u O, mijenja mnogo toga. Čak i vrstu riječi. Od imenice je nastao pridjev. Dakle, za engleski smo već uspjele naći i osnovno pravilo: duljenje samoglasnika u engleskome nema fonemski status. U svakome jeziku to djeluje drukčije. Pomisli samo na kineski. U njemu glasovi L i R nemaju fonemski status. Svaki jezik ima svoja fonološka pravila. To je najvažnija osnovna razlika, pomoću koje se sve može razumjeti. Odijeliti smisleno od besmislenog."
Giulietti je sada bilo žao da se nasmijala. Ono o čemu je Lindsey govorila, bilo je ipak vrlo zanimljivo. Ali, što je to sve imalo veze s Damiánovim tangom?
„Oprosti, ali sve to za mene zaista i djeluje poput kineskog."
„Ali nije. Damián katkad pleše čudne korake. To je poznato. Ali i Hector pleše neke figure, koje samo on i pleše. Jednako kao što i svi drugi plesači imaju svoje stilističke posebnosti. Ali to su samo različiti dijalekti istoga jezika. To su stilovi. Damián, nasuprot tome, ima svoj jezik."
Giulietta je Lindsey opčinjeno pogledala. Ta je žena zaista bila nešto posebno. Objašnjavala joj je te zamršene teorije s jednakom samorazumljivošću kao da joj je davala kulinarske recept. Podbočila je bradu na dlan i pažljivo pratila.
„Primjećuje se na prekidima i ponavljanjima. To postoji samo kod njega. Potpuno je jedinstveno. Ali prema tome mogu pročitati kako funkcionira njegov kod."
„Misliš reći, koji pokreti imaju fonemski status", dodala je Giulietta.
„Točno. A prije svega, koji ga nemaju. Trebalo mi je mnogo vremena, ali kada to jedanput pronađeš, postane jednostavno. Damián je ispod uobičajenog jezika tanga podložio još jedan: abecedu. Rezultat sliči Arcimboldovim slikama. Uopće se ne možeš odlučiti vidiš li voće i povrće ljudsko lice. To je tipičan trompe – l'oeil. I Damiánovi tango plesovi su također trompe – l'oeil. Pogledaj ovamo. Ovaj niz brojeva: 21 – 2 – 25 – 2  – 16 – 28 – 13 – 26 –  2. To daje kao rezultat Paraluisa.”
„Zašto?" suprotstavila se Giulietta. „I ja sam to izračunala. Nije ispalo jednako."
„Ipak, da", rekla je Lindsey. „Moraš misliti na to da nisu svi položaji mogući, a nemoguče moraš izostaviti, onda ćeš dobiti upravo ovo rješenje. Uzmi a. To je prvo slovo abecede. No, kod Damiána je to dvojka. To je logično. Jedinica se ne može otplesati. Morao bi stajati na mjestu. Zato je, dakle, a brojevno kodirao kao dva. Od položaja 1 prelazi na 3. To nije uobičajen korak. S jedinice se ne ide na trojku. Ali on to čini. A zašto? Zato što razlika iznosi dva. To je njegovo a. Zbog toga se, naravno, pomiče i sljedeći lanac. B je drugo slovo abecede. Ali dvojku je već zauzelo a. Zato če b, dakle, biti kodirano trojkom, c četvorkom i tako dalje. Između toga, naravno, otpadaju i neke druge kombinacije. Postoji samo osam položaja. Najkasnije kod osmog slova mora smisliti nešto novo. Beskrajno dugo sam isprobavala. Najjednostavnije rješenje koje mi je palo na pamet jest ono koje vidiš ovdje u trećem stupcu. A kada ga primijenim, ispada riječ paraluisa."
„A što bi to trebalo značiti?", pitala je Giulietta začuđeno.
„Para Luisa. Za Luisu. Nemam pojma. Čini se kao posveta nekoj djevojci ili ženi. Možda njegovoj sestri "
„Damián nema sestru."
„No, dobro, nekoj ženskoj osobi, koja mu je onda, 1997. godine, nešto značila."
„I čemu taj cijeli hokus-pokus?" Giulietta je odjedanput postala nervozna. Bijesno je od sebe odgurnula listove i ustala od stola. „Sutra se vraćam kući. Ovo me sve uopće ne zanima."
Lindsey ju je s razumijevanjem pogledala. Zatim je prema njoj gurnula snop papira, nagnula se preko stola i više puta zaokružila još jedan niz brojeva i njegovu transkripciju.
„Jesen 1998.", rekla je. „Plesao u Parakulturalu."
Giulietta je preko volje pogledala list papira i nakratko proučila brojeve i slova, koja su bila napisana ispod njih. Nosoyalsina pisalo je tamo.
„Ne znam to pročitati."
Lindsey je dodala crtice.
no/ soy/ alsina, pisalo je sada na papiru.
„I? Što to znači?"
„To znači upravo ono što ti je Nieves danas rekla: ja nisam Alsina."
„I koga to zanima ..."
Ali pitanje joj je zastalo u grlu. Lindsey je oslonila natrag i izvadila novi paketić cigareta iz svoje torbice. Giulietta je stavila laktove na stol, pustila da joj glava padne među dlanove i vrlo pozorno gledala u papir ispred sebe na stolu.
„Ali, ako ... hoću reći ... zašto toliko tajanstveno ... pa, nije to sramota ... koliko mnogo posvojene djece postoji?"
Lindsey je izvadila cigaretu iz usta i pogledala je kroz dim.
„Mnogo", rekla je zatim. „I više nego što se misli."

19


Žena je sjedila u polumraku malog predsoblja u fotelji i bešumno je ustala kada je Giulietta stupila u hotel.
„Miss Battin?"
Giulietta se prestrašeno zaustavila. „Sorry ...", promucala je.
Žena joj se približila dva koraka. „Maria Alsina", rekla je. „Nice to meet you."
Giulietta se zacrvenjela. Što se to, u ime svijeta, ovdje uopće događalo? Ova žena? Zašto je bila ovdje? Koliko je dugo ovdje morala čekati?
„Žao mi je, ako sam Vas prestrašila. Nije mi to bila namjera."
Jednostavno je zastala i znatiželjno je gledala. Giulietta nije znala što da napravi. Zar da je pozove u svoju sobu? Pride joj? Rukuje se s njome? Ali, nije li ona zapravo bila ta koja bi trebala objasniti što je uistinu htjela?
Neugodna je stanka potrajala nekoliko trenutaka. Možda je Damiánova majka bila jednako luda kao i njezin sin? Ali, on očito uopće nije bio njezin sin, kako je u međuvremenu saznala. Giulietta nije otkrila ni traga Damiána u tome licu koje je bilo ispred nje. Žena je nalikovala na Talijanku. Nekada je sigurno bila lijepa. Sada to više nije bila. Djelovala je strogo, sa svojim visokim čelom, iznad kojeg je tanka crna kosa tijesno prianjala uz glavu i dijelila se na dvije strane, tako da se jasno vidio bjelkasti razdjeljak. Oko smeđih su očiju bile mnoge bore koje su pod vjeđama već davale naslutiti prve naznake ispupčenih podočnjaka. Lijepi nos i pomno našminkane usne činile su se kao da potječu iz nekih drugih vremena, no ipak nisu uspijevali ublažiti rano starenje, koje se naziralo iz očiju. Lagano utonule sljepoočnice i istaknute jagodične kosti još su isticale tu težnju. Nosila je bučni zlatni nakit, koji joj nije dobro pristajao. Filigransko srebro bolje bi stajalo njezinoj svijetloj puti i crnoj garavoj kosi, pomislila je Giulietta suvišno. Ali zašto je to uopće primjećivala? Najneprikladnije je bilo uopće to, što se ovdje pojavila.
„Vjerojatno se čudite što sam Vas potražila", počela je i premjestila torbicu u drugu ruku. „Gotovo da je malo nepristojno, zar ne? Neću Vas dugo smetati."
„Je li Vas obavijestio gospodin Ortmann?" pitala je Giulietta sramežljivo, samo kako bi nešto uopće rekla.
Kratko je pogledala prema du i zatim je ponovno pogledala.
„Bit ću kratka, gospođo Battin. Vi ste u šest godina jedini znak života koji imam o svojemu sinu ..."
Giulietta je htjela odgovoriti, no gospođa Alsina ju je odmah prekinula. Ali riječi su joj jednostavno zapele u grlu. Bespomoćno je pogledala oko sebe, neugodno se osjećajući u situaciji koja ju je pomalo živcirala. Zar su svi ljudi oko tog muškarca bili poremećeni?
Gospođa Alsina je vidjela da joj ona nije odgovorila, te je ponovno nastavila govoriti:
... i zato nisam nikako mogla još dulje čekati i riskirati da propustim priliku da razgovaram s Vama. Vi, dakako, sa mnom ne morate razgovarati. Jako mi je teško palo potražiti Vas i, molim Vas, shvatite nedoličnost mojeg ponašanja kao mjeru mojeg očaja."
... ne, ne ... mislim ... naravno da sam iznenađena, ali ..."
Giulietta je bez volje za otporom jednostavno pustila da ta posljednja rečenica lebdi u zraku, dva je koraka prišla ženi i protresla joj ruku. „Bila bih Vam se javila. Primila sam Vašu poruku. Možda da se, možda, negdje sastanemo ... poslije, mislim, danas navečer ili sutra?"
Odgoda, pomislila je. Odgoda je uvijek bila jedna od mogućnosti.
„Moj je automobil dolje. Mogle bismo zajedno nešto pojesti, ako imate vremena?"
Ako ima vremena? Naravno da je imala vremena. Ali zašto se činilo da ga gospođa Alsina nema? Čemu tolika žurba? Giulietta je pogledala na sat. I bez toga je znala da je bilo pola osam navečer. S Lindsey se dogovorila u pola dvanaest. Tango zabava, kao i obično, neće početi prije ponoći. Htjela je razmisliti. Htjela je zadržati nadzor nad situacijom koja joj je sve više klizila iz ruku. Koja to, uopće, situacija?
„Dobro", rekla je. „Samo se nakratko trebam spremiti."
„Hvala. Pričekat ću Vas u automobilu."
Gospođa Alsina nestala je na stubištu. Giulietta je otrčala do prozora na kraju kata i pogledala na ulicu. Čak i prije nego što je ta žena izašla kroz vrata, pred nju se dovezla srebrnosiva limuzina. Izašao je vozač u odori i otvorio joj stražnja vrata. Gospođa Alsina nestala je u automobilu. Vozač je obišao vozilo, ponovno ušao u njega i upalio sva četiri žmigavca.
Giulietta se požurila u svoju sobu i skinula sa sebe još pomalo vlažnu haljinu. Kratko je razmislila i odlučila se za traperice i majicu kratkih rukava. Ipak je popravila crnu liniju na očnim vjeđama i stavila malo rumenila. Najradije bi bila stavila masku.
Unutrašnjost automobila bila je ledena i Giulietta se počela smrzavati čim je ušla u njega.
Gospođa Alsina je primijetila da joj se koža naježila i nešto viknula vozaču. Inače je rekla samo: „Nećemo se odvesti daleko. Hvala Vam što ste došli."
Pet minuta poslije automobil se zaustavio ispred malog parka. Izašle su i prošetale pokraj nekoliko restorana u blizini parka. Nije vladala velika gužva, no gospođa Alsina se posebno potrudila da pronađu malo odvojen stol.
„Ovaj dio grada zove se La Recoleta", rekla je. „Jeste li već bili ovdje?" „Ne. Nažalost, ne. Lijep kraj."
„Jeste li već mnogo obišli?"
Što je trebala reći? Uopće ništa nije razgledala i nije za to imala ni najmanje volje.
„Ne", odgovorila je iskreno i dodala svoju malu bijelu laž. „Ovdje sam poslovno."
Konobar im je donio jelovnik. Giulietti se smučilo i od same pomisli na jelo. Bez obzira na to kakve će katastrofalne posljedice ovaj put u Buenos Aires imati na njezinu baletnu karijeru – barem se ovdje neće udebljati. Baš suprotno. Morala je paziti da ne zapadne u drugu krajnost. Potajno je pogledala u lice gospode Alsine, kao da će tamo svakoga trenutka ugledati objašnjenje za ovaj čudnovati susret. Ali jedino što je na njemu vidjela bili su umor i bezvoljnost. Sada, na danjem svijetlu, uz bore je vidjela i mrlje na koži koje su prosijavale kroz brižno nanesenu šminku.
„Želim samo sok od rajčice", napokon je rekla Giulietta.
Žena je klimnula glavom, naručila za sebe sok od naranče i konobaru natrag pružila jelovnik. Zazvonio je mobilni telefon. Gospođa Alsina je obavila kratak telefonski razgovor, koji se s njezine strane sastojao od riječi „Sí", „No", „No", „Sí", izgovorenih bez ikakvih osjećaja. Zatim je pospremila telefon u ručnu torbicu i odmah počela govoriti. Pritom je prvu rečenicu još uputila površini stola. Samo je pomalo dizala pogled i tražila Giuliettin oči.
„Damián nije moj pravi sin. U dobi od petnaest godina saznao je da mi, dakle moj suprug i ja, nismo njegovi pravi roditelji. Damián je siroče. Pronađen je u rujnu godine 1976. u blizini jednog od mnogih trošnih naselja na rubu grada na kućnome ulazu. Bio mu je najviše tjedan dana.”
Konobar je došao i stavio napitke na stol. Giulietta se poigravala svojom čašom, no nije pila. Iz žene je odjedanput zračio neki neobičan mir, kao da se odlučila ispovjediti i kao da nakon nesigurnih početaka osjeća neko određeno oslobođenje.
„Predugo smo od Damiána skrivali njegovo pravo podrijetlo. To je bilo pogrešno, no tada smo odlučili postupiti na taj način. I za posvojitelje nakon nekog vremena više nije jednostavno priznati samima sebi da dijete koje su primili i zavoljeli nije njihovo vlastito. Htjeli smo pričekati dok Damián dovoljno ne sazrije da to shvati, a da je istodobno još dijete, kako bi to zaista mogao zaboraviti. Taj smo trenutak propustili. Možda takav trenutak i ne postoji. Damián je tek s petnaest godina saznao da mu nismo pravi roditelji. Možete, vjerojatno, zamisliti, kakav je to za njega bio šok."
Giulietta je klimnula.
„Petnaest godina i tako nije jednostavno razdoblje za mladića. Moj suprug nije jednostavna osoba i u tome je razdoblju između njega i Damiána bilo mnogo razmirica, što je između oca i sina, valjda, svakako normalno. I upravo tijekom jedne takve svađe je to izašlo na vidjelo. Taj bih Vam prizor i danas mogla ispričati sa svim njegovim pojedinostima. Proživljavam ga od tada gotovo svake noći i vidim Damiána kao gromom pogođena kako stoji u našoj dnevnoj sobi. To što mu je moj suprug tada učinio neoprostivo je, samo kako bi imao zadnju riječ u nekakvoj blesavoj razmirici. Ali, koliko god čovjeku bilo žao, prošlost se ne može promijeniti."
Nakratko se prekinula. Njezin je glas do sada bio normalan i miran. Sada se pomalo stišao.
„Godina i pol nakon toga bila je strašna. Za sve nas. Sve smo pokušali kako bismo ispravili pogrešku. Ali bilo je to beznadno. Kada se Damián jednostavno odselio, najprije sam osjetila olakšanje. Nisam više mogla podnijeti ni šutnju ni urlanje. A osim šutnje i urlanja nakon onog dogadaja nije postojalo ništa drugo. Uvjeravam samu sebe da sam ga mogla pridobiti natrag. Ali između Damiána i mojeg supruga sve je bio uništen. Mrzili su se. Moj suprug sigurno nije sasvim nedužan za to što je situacija izmaknula nadzoru. Ali i Damián je vrlo dobro znao kako će ga najbolje izazvati i mučiti. A to je i činio. Bez milosti. Moj suprug lako plane i ima naglu narav. Ali nije loša osoba. I volio je Damiána. Na svoj način. Znam to dobro. On je dječaku učinio nešto grozno, no Damián mu je to i stostruko vratio."
Gospođa Alsina napravila je stanku i potišteno pogledala ustranu. Giulietta se nervozno poigravale sa svojom čašom, i iako se to doimalo neprikladno, napokon je otpila gutljaj soka od rajčice. Bilo bi još čudnije da nije učinila ništa i da je samo tako šutke sjedila.
„Pokušala sam sve da održim vezu s njime", nastavila je gospođa Alsina. „Na početku mi je još uspijevalo pronalaziti ga. Bio se zaljubio u onu plesačicu tanga i neki su njegovi stari školski prijatelji, barem po glasinama, znali gdje se kreće. No kada je zbog propuštenih ispita ipak izbačen iz škole, moj je suprug podvukao crtu i Damiána počeo smatrati izgubljenim. Zabranio mi je svaki kontakt s njime i izbrisao ga iz naših života."
Ponovno se zaustavila, pročistila grlo, no nije odmah nastavila govoriti. Giulietta je odjedanput mogla shvatiti koliko je toj ženi moralo biti teško da na taj način s njome razgovara. S njom, potpunom neznankom, koju je slučaj naplavio u ovaj grad poput planke davno nasukanog broda, s kojim je nestao i njezin sin. Ali ni sama Giulietta nije bila ništa više od nijemog sjećanja na njega. Nievesini napadaji bijesa sijevali su njezinim mislima. Kako ga je ono nazvala? Zornbi! Giulietta je s njime provela gotovo dva mjeseca. Ali što je to sada uopće značilo? Sva su joj se sjećanja na to već dugo činila sablasnima. Nije mogla pomoći ovoj ženi ovdje. Što bi joj trebala ispričati? Da je njezin posvojeni sin postao veliki plesač i egomanijak, kome na pamet nije padalo ništa bolje nego da svoju poremećenost prenosi i na svoju okolinu? Osim toga nije htjela odati bijelu laž, koju je rekla Ortmannu. No, sljedeća rečenica gospode Alsina od nje je tražila upravo to.
„Susreli ste se s njime, zar ne?”, pitala je snuždena glasa.
Zar je trebala lagati? Žalila je tu ženu. Njezina neodlučnost, koja je potrajala nekoliko sekundi dok je tragala za odgovorom, i tako je bila dovoljna da je izda. Odlučila je promijeniti smjer razgovora i rekla: „Upoznali smo se u Berlinu i rastali se nakon jednog velikog nesporazuma. Bilo mi je neugodno objašnjavati to strancu poput gospodina Ortmanna, a osim toga mi se učinilo suvišnim."
Gospođa Alsina se nakratko nasmiješila. „Što sam starija, to je bolji moj osjećaj za žensko ponašanje ... sasvim za razliku od muškaraca, koji su mi danas još veća zagonetka nego tada, dok sam bila u Vašim godinama. Giulietta ... ako Vas tako smijem zvati ...?"
„Ali, da, naravno ..."
... kada sam Vas maloprije ugledala u hotelu, pomislila sam na dvije stvari. Prvu ste upravo potvrdili. Za drugu, vjerojatno, ne postoji jednostavno objašnjenje. Ili, zašto bi Damián zbog nekakvog nesporazuma napustio tako neobično lijepu i šarmantnu ženu kao što ste Vi?"
Giulietta je stisnula usne i pokušala zadržati nadzor nad razgovorom i svojim osjećajima, što ipak nije uspijevala. Ova je žena htjela saznati sve o Damiánu. A ovaj joj je kompliment trebao razvezati jezik. U isto je vrijeme gospođa Alsina o Damiánu znala više od bilo koje osobe koju se mogla nadati susresti. A ta je žena došla upravo njoj. Kao da svaka od njih ima samo polovinu zemljopisne karte koje vodi do skrivenog blaga. Za nekoliko će ga sati možda susresti. Ali, možda i ne. A više nije znala želi li to i dalje. Branila se od te spoznaje, no bila je istina: iznenada ju je bilo strah susresti ga. No iskušenje da bez opasnosti i okolnim putovima dođe u njegovu blizinu, bilo je preveliko.
„Nije to bio nesporazum", počela je i u kratkim crticama ispričala njihovu vezu. Zašto je Damián došao u Berlin i kakvim su se slučajem sreli. O uništenoj izvedbi i incidentu s njezinim ocem, nije rekla ništa. „Napustio me zbog Nieves", završila je istodobno se začudivši koliko je to logično zvučalo, iako sama u to i nije baš sasvim vjerovala. „Možda ću ga još susresti, prije nego što otputujem. Ali to ništa neće promijeniti među nama. Nisam ovdje samo radi njega." Tek kada je to izgovorila, postalo joj je jasno da je to i bila istina. Slijedila je Damiána. Ali je ovdje, zapravo, tražila još nešto drugo. U jednom trenutku čak imala dojam da je njezina potraga za Damiánom možda bila na drugome mjestu. Slika njezina oca sijevnula joj je mozgom, ta apsurdna, nepodnošljiva slika, kakvoga ga je pronašla u svojem stanu: zavezanog za stolac, zavezanih usta, bespomoćna, a istodobno se prema njoj ponašao prijeteći. Zašto prijeteći?
Gospođa Alsina zaustavila je njezine misli. „Smijem li Vas nešto pitati?"
„Izvolite. Pitajte."
„Je li što pričao o nama? Mislim reći, je li nas spominjao, na bilo koji način?"
„Ne. Nije."
Je li se prevarila ili je to licem gospođe Alsina prošla sjenka olakšanja?
„Dijelim Vašu zabrinutost", rekla je Giulietta. „Ali Damián je pronašao svoj put. Ne znam tješi li Vas to. On je veličanstven plesač. Bez Vas to vjerojatno ne bi postao. Sigurna sam da Vam je na tome u nekome kutku svojega srca zahvalan, čak iako Vam to možda ne može pokazati. Na jedno me kratko vrijeme činio vrlo sretnom. A zatim vrlo nesretnom. Ali to nije ništa neobično. Prije ili poslije svatko od nas će to učiniti. Ne mogu Vam pomoći, gospođo Alsina. Shvaćam Vaše pobude, ali ... sada moram ići."
„Pričekajte, pozvat ću vozača i vratiti Vas do hotela."
U rukama je već držala mobilni telefon i pritiskala tipke. Ali Giulietta je odbila, najprije ljubazno, a zatim odlučno. Htjela je hodati, osjetiti svoje tijelo, šetati ulicama, koje je nisu podsjećale ni na što. Ona zagušljiva tuga, bila je ponovno ovdje. Njegovo lice iznad njezina; trenutak kada mu je otvorila vrata. Htjela je još samo otići odavde. Od ove žene, iz ovog restorana. Iznenada ju je obuzela čežnja za glazbom tanga, gotovo se radovala što će uskoro biti na milongi, što će gledati parove kako plešu, i zaboravljati. Htjela je ponovno čuti onu pjesmu, onaj hrapavi, francuski glas. Lourd, soudain semble lourd ... Na svojem je putovanju barem razotkrila jednu tajnu: sada je razumjela od čega se sastojala ta glazba. Ta tuga, koju se moglo živjeti. Ta ju je glazba na trenutke uspijevala pomiriti s potpunom nemogućnošću svih njezinih želja.
Jedva da je više uopće shvatila da je gospođa Alsina iz svoje torbice izvadila blok za bilješke i zapisala neki telefonski broj. „Ovo je broj naše ladanjske kuće. Od sutra više nećemo biti u gradu, a tamo vani ne radi bežični telefon. Molim Vas, nazovite me prije nego što odletite kući i recite mi jeste li još susreli Damiána. Ili mu, ako ga sretnete, dajte ovaj broj. Neka me svakako nazove. Svakako. Možete li to učiniti za mene?" Giulietta je prihvatila komadić papira i klimnula glavom. Nakratko je proučila poruku. Bio je to isti plemeniti papir koji je jučer pronašla na vratima svoje hotelske sobe. Giulietta je obećala da će je nazvati, zatim se žurno oprostila i krenula prema svojemu hotelu. Što se to sve nje ticalo? Poslije će otići u Club Sunderland. Bio je to njezin posljednji pothvat. Sutra dolazi njezin otac. Otići će k njemu, porazgovarati s njime i zatim će se zajedno vratiti u Berlin. Zatezanje u njezinu grkljanu, strašan pritisak u prsima, mrljice pred očima – sve će to proći. Moj Bože, imala je samo devetnaest godina. Doživjela je prvu veliku ljubav. A u biti je svake prve velike ljubavi bilo da nije trajala, da je prolazila, a zapravo nikada zaista ne prođe. Bilo je to izgon iz raja, koji je bio potreban kako bi se postalo čovjekom.
Raj je bio nenaseljiv.

20


Vožnja taksijem trajala je gotovo pola sata. Lindsey je sjedila naprijed  razgovarala s vozačem, dok je Giulietta bezuspješne pokušavala zadržati osjećaj za orijentaciju. Vozili su se sporednim uličicama, zatim jedan dio širokom avenijom, brzinom hoda prešli su preko tračnica za vlak, a zatim se u cik-cak vožnji tresli sve praznijim i tamnijim cesticama, čije je rupe u asfaltu vozač očito pojedinačno poznavao, tako je sigurno između njih vozio. Na nekome je raskrižju dao Lindsey posjetnicu s telefonskim brojem za poziv taksija, što je bio siguran znak da ovdje gore nije bilo preporučljivo hodati ulicom i pokušavati zaustaviti taksi. Pločnici su bili neosvijetljeni i potpuno napušteni.
Nedugo nakon toga zaustavili su se ispred zgrade koja je imala neke udaljene sličnosti sa sportskom gostionicom. Club Sunderland pisalo je plavim neonskim svjetlima na prednjem dijelu. Lindsey je platila, izašla i otvorila Giulietti vrata. Kupile su dvije ulaznice za po tri pesosa. Gospoda su morali platiti dvostruko, kako je Giulietta sa smijehom ustvrdila. Zatim su prošle duž popločenog hodnika. Pružile su kontroloru svoje crvene karte, a on ih je nabio na sveprisutni trn na svojemu stolu, zatim su prošle kroz zamašćeni zastor i na kraju ušle u dvoranu za bal.
Giulietta je nehotice zastala. To je, dakle, bio jedan od klubova za tango s najduljom tradicijom u Buenos Airesu. Lokal je više nalikovao na halu u kojoj su se preko dana sastavljali zrakoplovi ili autobusi. Ispod golemog krova od valovitog lima, koji se nadvijao nad metežom zahrđalih potpornih greda, visjeli su reflektori koji su poplavljivali plesnu površinu svjetlom. Na pola visine dvorane čvorasta se cijev za prozračivanje vukla uzduž zidova. Na nepravilnim su udaljenostima u njoj zjapile rupe. Zahrđali obješeni ostaci nečega na rubovima rupa svjedočili su o slomljenim lamelama. Iznad cijevi bili su metalni kavezi domino ventilatora prekriveni prašinom, no njihovi su rotori mirovali.
Giulietta je razgledala ploče na zidovima, na kojima su u razmazanoj kredi bili napisani rezultati nekakvih sportskih susreta. Na kamenome podu plesne površine, koja je bila okružena stolovima, ocrtavali su se tragovi elipsastih linija. Ovdje se preko dana očito nisu sastavljale elipse zrakoplova, nego se igrala košarka.
Pojavio se konobar i odveo ih je do stola.
„Što piješ?", pitala je Lindsey nakon što su zauzele mjesta.
Okrenula se prema konobaru, malome, zdepastom muškarcu ozbiljna lica i duboko obješenim rubovima usnica, i najbolje što je mogla izrekla svoju narudžbu: „Agua sin gas, por favor." Muškarac je kimnuo glavom. Lindsey je naručila pivo, bacila na stol kutiju cigareta i privukla pepeljaru bliže sebi.
Već je bila ponoć, no dvorana se tek sada pomalo počela puniti. Ozvučenje je bilo stravično, ali činilo se da to nikoga ne smeta. Cijeli je prizor u Giulietti budio neki čudan osjećaj. U cijeloj je svojoj bijednoj improviziranosti ovo mjesto u sebi nosilo nešto magično. Promatrala je ljude koji su zauzimali mjesta za susjednim stolovima. Bili su to gotovo isključivo stari ljudi koji su djelovali jednostavno. S ljubavlju su se pozdravljali, poljupcem i zagrljajem, čak i muškarci. Lindsey je slijedila Giuliettin pogled i sada rekla: „Kao u staračkome domu, zar ne?"
„Ne vjerujem da bih ovamo sama došla", odgovorila je.
„To je upravo onih trideset izgubljenih godina. Tangu nedostaje cijeli naraštaj. Većina je mlađa od trideset ili starija od šezdeset."
Konobar je prišao, žonglirajući na okruglome podlošku od lima tri limenke Quilmes piva, tri plastične boce s vodom i posudu za hlađenje šampanjca s bocom šampanjca u njoj, koja je bila predodređena za susjedni stol. Lindsey je s muškarcem razmijenila nekoliko riječi dok je na stol spuštao njihova pića, ali jedino što je uspijevala čuti kroz komadiće razgovora bilo je ono sveprisutno mira vos.
„Što zapravo znači mira vos? Svuda se može čuti."
„Zapravo ništa. Nešto kao Tako tako, pogledaj samo."
„Zašto vos? Je li to nešto kao vous? Je li se ovdje svi jedni drugima obraćaju na Vi?"
„Ovdje se ne kaže tu, nego vos. Jednostavno je tako. Umjesto tu eres, ovdje kažu vos sos. Pidžin španjolski Buenos Airesa. Kao i taj Che."
„A što znači Che?"
„Sve i ništa. Ej, čovječe ili tako nešto. Ali riječ postoji samo ovdje. U načelu je sve što dolazi odavde jedan Che."
„Che Guevara."
„Da. I on isto. Imam teoriju. Moraš zamisliti kako je bilo u La Boci dolje u luci kada su pristigli svi ti doseljenici. Tamo se odmah stvori nekakav jezik. Uzmimo, na primjer, neki Poljak se mota uličicama i traži djevojku koju je možda vidio na brodu. Ona je, naravno, Talijanka. Većina ljudi ovdje ima talijanske pretke. Nazovimo je Maria. Poljak pokušava nešto ispitati na svoje tri španjolske riječ, što ih zna. Donde Maria?, kaže. Gdje je Maria? Slijeganje ramenima. Non c'è, odgovaraju mu Talijani i bezobrazno se cerekaju. Poljak to zapamti. Maria i zvuk če u nekakvoj su svezi. Na idućem uglu poigrava se svojom novom informacijom. Maria če? Če Maria? Talijani mu se rugaju. Hey, che, kako si, che. Čestica počinje svoj život sve dok ne počne označivati sve i svakoga. Kako ide, Che? Tipično argentinski. Mali podsjetnik na vremena kada je još svatko svakoga tražio."
„Je li to stvarno bilo tako?"
„Nemam pojma. Što je ovdje uopće stvarno? Zemlja poput ove ovdje je dugoročna izmišljotina. To je kao da istreseš sadržaj nekoliko tisuća kofera, izmiješaš ga i zatim nanovo spakiraš. Nemoguće je točno reći, što je nekada nekome pripadalo. Kao u tangu. Čim pokušaš pronaći podrijetlo nečega, poludiš. Tragova ima uvijek. I tragova tragova."
Giulietta je nervozno pogledavala svakoga novoga gosta koji bi se pojavio među zastorima na ulazu, pijuckali je vodu i zavidjela Lindsey na tome što je vrijeme mogla ispunjavati pušenjem. Odjedanput je bila uvjerena da se Damián neće ovdje pojaviti. Bilo bi to, nakon svega što je dogodilo, prejednostavno. Zlosretni predosjećaj koji ju je obuzeo jučer po noći ponovno se vratio. Susret s gospođom Alsina samo ga je još i pojačao. I s tom ženom nešto nije bilo u redu. Zašto ju je, za sve na svijetu, uopće potražila? Damián je živio u Buenos Airesu. Bio je poznat plesač. Njegova je majka odavno mogla pokušati ponovno uspostaviti kontakt s njime. Zašto na ovakav način? Zašto sada? Dok je čekala Lindsey, sjedila je na balkonu i gledala u papirić s telefonskim brojem. Držala ga je prema svjetlu i promatrala vodeni znak. MDA. A tek joj je poslije sijevnulo – telefonski razgovor.
Sí. No. No. Sí.
Bez pozdrava. Bez imena. Bio je to neočekivani poziv poznate osobe. A taj je poziv u gospođi Alsina nešto pokrenuo. Giulietta je to tek sada prepoznala. Zvuk njezina glasa. Kratkoća njezinih odgovora.
Sí. No. No. Sí.
Ta se žena nečeg bojala.

21


Najavljivačev glas istrgnuo ju je iz misli. Lindsey je, zabavljajući se, slušala i tu i tamo prevodila najvažnije vijesti o tome što se sve danas slavilo, tko je došao, tko je nedostajao i što će se moći osvojiti poslije na tomboli (srebrni poslužavnik). Lindsey je bila u svojem elementu.
„Primjećuješ li razliku prema jučer?"
„No, da, ljudi su stariji i svjetlo je jače."
„Ne, mislim na odjeću muškaraca. I jučer je bilo starijih ljudi, ali bili su sportski odjeveni. Danas ne. Ne ovdje."
„Da, i?"
„Eto. Za to postoji razlog. Ovo ovdje je drugi salon. Druga pravila. Muškarci dolaze sa svojim suprugama, zato budu posebno uređeni. U Almagro potajno dolaze pa se i ne mogu toliko sređivati. U Italia Unita postoji čak i neka vrsta svlačionice. Žene dolaze odjevene za jogu ili s čarapama za aerobik, a plesnu haljinu i cipele imaju uza se u torbi."
„A čemu sva ta komplikacija?"
„Zbog muževa."
„Ovi ovdje zaista vole glumiti tajanstvenost, zar ne?"
„Ne bih ja to tako nazvala. Više diskrecijom. Sebe i druge štiti se od neugodnosti, od razotkrivanja. Zamisli što se dogodilo prije nekoliko tjedana!"
Pomaknula se bliže Giulietti, kako ne bi morala toliko vikati protiv glasne glazbe. „Srijeda je poslijepodne, pola pet. Plesna dvorana Italia Unita puca po svim šavovima. Tamo je bilo, možda, dvjesto ljudi, mladih i starih, šarena mješavina. Odjedanput se pojavio televizijski tim iz Solo Tanga."
„Solo Tango?"
„To je televizijski program. Oni danonoćno izvještavaju o svemu mogućem što ima veze s tangom, dakle proslavama, koncertima, predstavama, glazbom i tako dalje. Televizijski se tim jedva bio namjestio kada iznenada na plesom podiju nikoga više nije bilo. Bila sam tamo s prijateljicom, a tako same ipak, naravno, nismo htjele plesati. Ispostavilo se da mnogi ljudi tamo ni u kojem slučaju nisu htjeli da ih se snimi, zato što su se bojali da bi ih netko navečer ili idućeg dana mogao vidjeti na televiziji. Ljudi s televizije bili su ljutiti. Pa su ponudili da će snimati samo u prednjem dijelu dvorane, a tko bi mogao imati problema mogao je plesati u stražnjem dijelu. Znaš li koliko je parova plesalo naprijed?
Giulietta je zatresla glavom.
„Tri!"
Zastala je i spustila glas: „ ... pogledaj, to je Nestor."
Giulietta je pogledala prema plesnoj površini. Imala je dojam da muškarac preko parketa ne vodi ženu, nego porculansku vazu tanku poput daška, tako su pažljivi bili njegovi pokreti. Nakratko je pogledala njegovo lice, pogled usmjeren u daljinu, duboke bore na čelu nastale od koncentracije. Nije znala zašto, no odjedanput je osjetila neobjašnjivu odbojnost prema ovome okruženju, prema ovim ljudima i njihovim melankoličnim ritualima. Pa makar joj Lindsey objasnila i posljednje skriveno značenje tango kulture; ovo jednostavno nije bio način života koji ju je privlačio. Gušilo ju je. Bilo je to poput udisaja u prostoriji bez zraka. Ova glazba sa svojim vječnim obećanjima, koja se nikada nisu ostvarivala. Zagrljaji, koji to nisu bili, dodiri, koji nikada neće dotaknuti ništa osim u jednakoj mjeri neostvarivu čežnju. Tijela su jedna na drugima visjela poput brodolomaca na komadu drveta, koji je bespomoćno i bez orijentacije plutao morem. Odjedanput je osjetila snažnu odbojnost prema neutješnim glasovima bandoneona, žalopojkama violina, jadikovkama pjevača i tipičnome ugušenom posljednjem akordu, koji je uvijek zvučao poput zadnjeg drhtavog plača, poput bezvoljnog pristanka, koji se izgovarao uz uzdah.
Lindsey je govorila bez prestanka, skretala joj pozornost na stvari koje inače nikada ne bi uočila. Ali što joj je više Kanađanka pokušavala otvoriti oči za ono što se događalo ispred njihova stola, to je manje toga Giulietta zaista razumjela. Nešto je u njoj odjedanput puknulo. Nije ga više bilo. Imala je osjećaj da sanja, i da zna da sanja: Lindseyina bujica riječi, glazba, likovi nalik na Fellinijeve na sivome kamenome podu, lanac svjetala iznad njih, reklamna zastavica pizzerije Nuevo Fenix na drugome kraju dvorane; podignuti koševi za košarku, a ispod njih usamljene dame za svojim stolovima, zapravo bake, koje su možda došle u nadi da će barem jedan ples, barem jedan trenutak, smjeti ponovno proživjeti neko davno sjećanje. A u jednakoj mjeri muškarci koji su se šuljali uzduž dvorane, očiju poput kameleonu u potrazi za pogledom što traži, a istodobno izbjegavajući svaki takav pogled.
A iznenada ju je Lindsey zaprepašteno pogledala. Giulietta nije odmah reagirala. Još je bila zatočena u onome čudnovatom raspoloženju. Nije ovamo pripadala. Ništa, ali baš ništa ovdje nije imalo veze s njezinim stvarnim životom. I upravo zato što i nije zaista bila ovdje, prekasno je prepoznala iznenađenje, stravu i konačno šok u Lindseyinim očima da bi vlastitim očima vidjela ono o čemu je sada tek prema zbunjenom izrazu na Kanađankinu licu mogla nagađati. Kamo je ono do sada gledala? Prema ulazu. Tamo je njezin pogled ostao zarobljen, a zatim odlutao neposredno prema njoj. Vidjela je Lindseyin zaprepaštenje. Ali bila je previše zbunjena vlastitim mislima da bi stvari odmah povezala na jedini logičan način. A kada joj je to napokon uspjelo i kada je nakon gotovo beskrajnog trenutka uspjela okrenuti glavu i pogledati prema ulazu, vidjela je samo kako između zastora nestaje neki ljudski lik. Vidjela je samo leđa te osobe, no i bez Lindseyine reakcije bila bi ga prepoznala i sama, prema njegovim pokretima. Nije bilo sumnje o tome tko je upravo bio ušao u plesnu dvoranu i odmah je ponovno napustio. A i to se moglo primijetiti u njegovu okretaju – bio je trenutan i konačan.
„Giulietta, to je bio ... zašto ...", zamuckivala je Lindsey nervozno se smiješeći još zatečena. Giulietta je poskočila sa svojeg stolca. Tamo na vratima se upravo bio pojavio Damián. Morala je to ponavljati u sebi kako bi se uopće mogla nastaviti kretati. Požurila je preko plesnog podija, probijajući se među parovima koji su plesali, prema ulazu. Ignorirala je osuđujuće poglede koji su je slijedili. Nakratko više čak nije čula ni glazbu. Osjećala je samo neobičnu mješavinu mučnine i mržnje. On je bio tamo. Na ulazu. Vidio ju je. I odmah se okrenuo i otišao.
Tek je otprilike toliko daleko uspjela doći u svojim razmišljanjima, kada je dospjela do prvog reda stolova. Sada se ulaz počeo magliti. Obrisala je oči, no one su je i dalje pekle. Dospjela je do ulaza, gurnula prljavu krpu ustranu i izjurila u predvorje. Sudarila se s nekim parom koji je pokušao ući, ispričala se uz perdón bez daha, a pozornost su joj privukla vrata koja su se upravo zalupila na njezinoj desnoj strani. Bi li ga inače uspjela dostići? Odgurnula je vrata, ušla nekoliko koraka u hodnik, što se za njima prostirao i konačno se našla ispred muškarca u bijeloj pregači koji je iz hladnjaka vadio poslužavnik s jastučićima od tijesta. Pogledao ju je, nasmiješio se i namjeravao joj nešto reći. No, Giulietta se okrenula, ponovno otrčala u predvorje i od tamo neposredno van na ulicu. Virila je kroz tamu. Učinilo joj se da čuje korake. Ispred nje se zaustavio taksi i iz njega su izašla dvojica muškaraca i žena. Ulica je djelovala pusto. Bez zvuka. Samo prigušena glazba iz unutrašnjosti dvorane s krovom od valovita lima. Zatim je začula grebav zvuk startera. Nije bio jako daleko, no ipak predaleko da bi mu točno mogla odrediti smjer. Je li zvuk dolazio s desne ili lijeve strane? Napravila je nekoliko koraka po pločniku. Ali bila se prevarila. Kada se okrenula iznenađena zvukom motora iza svojih leđa, vidjela je još samo par crvenih stražnjih svjetala koja su se brzo udaljavala.
Lindsey ju je zatekla kako stoji na pločniku. Giulietta je bila kao okamenjena. Odbijala je uopće još jedanput ući u lokal. Inzistirala je na tome da pričeka vani, a Lindsey je otišla po njihove jakne i ručne torbice, zatim je pozvala taksi i odvezla je od toga mjesta. Osjećala se uprljano. Poput komada otpada. Htjela je samo jedno: što prije otići iz ove zemlje. Natrag u svoj stvarni život.
Lindsey je sjela s njome na stražnje sjedalo automobila. Giulietta je gledala kroz prozor i nije rekla ni riječi. Lindsey ju je uhvatila za ruku. Pustila je da se to dogodi. Nije osjećala ništa. I nije čula ništa. Lindsey joj je nešto govorila. Ali takva je to bila žena. Uvijek je govorila. Giulietti se haljina zalijepila za tijelo. Taksi nije promašio nijednu rupu na cesti, a jednom su glavama udarile u, nasreću, podstavljen krov starog Renaulta. Da mi barem nešto padne na glavu, ljutito je pomislila Giulietta. Bila sam prokleta glupača što sam trčala za takvim luđakom. Gotovo je osjećala kako se iz njezine glave progriza tunel u njezino srce. Dopustila je to jer samo bi tunelom još mogla izaći iz ove rupe. Možda nakon toga ništa više ne bi bilo kao prije. Ali jednom će se tome moći samo nasmijati. Svojoj naivnosti. Svojoj upornosti. Sada još ne. Sada je ovdje bio procjep, na koji se morala naviknuti. Ta prokleta kukavičja svinja.
... tamo su bila dvojica muškaraca", čula je kako je pokraj nje rekla Lindsey.
Giulietta se naglo okrenula i rekla samo: „Prestani. Ne želim više ništa čuti, razumiješ li. Ništa."
Lindsey ju je ignorirala. „Kada si tako naglo izletjela iz dvorane, slijedila su te dvojica muškaraca. Sjedili su izravno iza nas. Nemam pojma tko su, ali kunem ti se da su te pratili."
„Svejedno mi je, razumiješ? Svejedno. Nema objašnjenja koje bi ponovno popravilo ono što mi je učinio taj prokleti idiot. Ortmann mi je govorio. Nieves. Ti. Svi. Damián je lud. Dosta sada. Ni riječi više. Ili ću izaći."
Lindsey je ušutjela, ispustila njezinu ruku, stisnula se što je od Giuliette dalje mogla u kut i neprijateljski je gledala. Giulietta joj je toliko dugo uzvraćala pogledom, sve dok Kanađanka napokon nije pogledala ustranu. Vozač taksija je nešto upitao i Lindsey je izgovorila nekoliko rečenica na španjolskome, u kojima su se negdje pojavile Bartolomé Mitre i naziv Giuliettina hotela. Idućih deset minuta noćnim su se ulicama vozili u ledenoj šutnji. Giulietta nijedanput nije pogledala prema Lindsey. Tek kad se taksi zaustavio ispred njezina hotela, ponovno je prema njoj okrenula glavu. No, ugledala je samo njezino tjeme. Giulietta je izašla i zalupila vratima. Taksi se odvezao dalje. Prišla je ulazu zgrade i potražila ključ. Zatim je vidjela da se taksi ponovno zaustavio. Lindsey je izašla i prilazila joj. Gledala je prema tlu, izbjegavajući neposredan kontakt očima, sve dok nije stajala neposredno ispred nje. Tada je podignula pogled, uzdignula obrve i na kraju joj pružila ruku.
„Sorry", rekla je. „Ako sutra letiš kući, želim ti barem još jedanput stisnuti ruku. Oplemenila si me. Mnogo sreće. Dobro?"
Giulietta je iznenada postala svjesna nevjerojatne činjenice da je Lindsey upoznala tek jučer. Jučer? Njezin osjećaj za vrijeme se sasvim pomaknuo. Činilo joj se da je razgovor s Ortmannom bio prije nekoliko tjedana. A gdje je bio Berlin? Državna opera?
„Bila sam nepoštena prema tebi, žao mi je", odgovorila je. „Nadam se da ćemo se jednom opet vidjeti, kada ću biti normalna ... želim reći, kada ovo sve završi."
Lindsey je željela nešto odgovoriti, no suzdržala se. Umjesto toga izvadila je iz torbice komad papira i kemijsku olovku i zamolila Giuliettu za njezinu adresu u Berlinu. Dok ju je zapisivala, Lindsey je otrčala dok taksija, koji je čekao, i kratko razgovarala s vozačem. On je ugasio motor i upalio sva četiri žmigavca. Lindsey se vratila, pružila Giulietti posjetnicu sa svojom adresom i zauzvrat uzela Giuliettin papirić.
„Zaista sutra letiš?" pitala je tada.
„Da. U svakome ću slučaju pokušati ... Izgleda da Nieves ima pravo. Tango mi ne leži. A plesači tanga pogotovo ne."
Pokušala se nasmiješiti, ali nije joj uspjelo posebno dobro.
„Ali svejedno bih rado pročitala tvoju knjigu, kada bude gotova."
„Obećajem. Poslat ću ti je."
Ponovno je posegnula za Giuliettinom rukom, stisnula je i konačno je zagrlila, kratko i snažno.
„Bila su tamo dvojica muškaraca, rekla si? Kakvih muškaraca?" Lindsey je zatresla glavom. „Ne, bila je to samo moja mašta."
„Tvoja mašta."
„Da ... možda ću te jednom vidjeti kako plešeš, balet, mislim?"
„Da. Možda."
„Sretan put."
„Hvala. I za mate čaj i to ..."
Linsey je napravila nekoliko koraka natrag, stavila ruke u džepove svoje jakne, nagnula glavu i dobacila joj još jedan poljubac. Zatim se okrenula i nestala u taksiju, bez da se još jedanput okrenula. Giulietta je gledala za vozilom sve dok nije skrenulo u iduću ulicu. Zatim je otključala ulazna vrata, prošla kroz ulaz i iscrpljeno se naslonila na unutrašnjost željeznih vrata. Zatvorila je oči i vidjela Damiánove obrise kako nestaju kroz tamnosmeđi zastor. I vidjela je dvojicu muškaraca koji su ustali kako bi ga slijedili.
Samo mašta?
Kada je primala ključ za svoju sobu, portir joj je pružio i mekanu omotnicu. FedEx, pisalo je na njoj. Nije više uopće mislila na to. Rastrgala je omotnicu i izvukla iz nje videokasetu. Zatim je potražila Lutzovu poruku, ali nije je pronašla. Stavila je kasetu u svoju torbicu i portiru pružila praznu omotnicu.
„Basura?" pitao je i rukom oponašao bacanje omotnice u smeće.
„Basura", odgovorila je i u toj ne novoj riječi osjećala se kao kod kuće.
Smeće.

22


Te je noći stigao vjetar.
Nije to bio vjetar kakav je poznavala. Ovaj je vjetar govorio. A ono, što je rekao, bilo je strašno. Prolazio je između kuća poput šapa zvijeri grabljivice. Ali životinju se nije moglo vidjeti. No, osjećala se njezina prisutnost, negdje daleko, tamo dolje na beskonačnom jugu koji su ljudi napustili. Nije to bio vjetar poput onih iz bajki, nije bio veselo lice oblaka, koje se napuhivalo, koje ispred sebe tjera lišće i leptire. Ovaj je vjetar bio zao i nije imao dušu. On je rezao, hripao, trgao, frktao, klopotao i ni s čim, što mu se našlo na putu, nije ga se moglo pomiriti. Cijelu je noć prozor klopotao pod bijesnim udarcima. Jedanput je toliko glasno zazviždao te je, istodobno, toliko snažno zagrmjelo da se Giulietta skrila pod deku u iščekivanju sigurne eksplozije prozora. Zatim je satima ležala budna strahujući od svakog novog udara vjetra poput tjelesne kazne, nesposobna da pronađe san.
Sjedila je sklupčana, oslonjena na zid, nožnih prstiju skvrčenih pod znojnom plahtom. Negdje tamo vani istrgnuti je kabel udarao o nekakvu cijev. Ili su prozorska okna udarala o zid neke kuće. Ili je neki demon kazaljke svih satova grada glasnim udarcima čekića pričvrstio o njihove brojčanike. Jer, vrijeme nije prolazilo. Sutrašnji dan nije htio doći. A između toga frktao je ovaj vjetar s ruba svijeta ovim gradom na kraju svijeta.
Sjećanje joj je stalno prikazivalo iste slike, ali one nisu imale smisla. Vidjeti obrise Damiánova tijela tamo na ulazu bio je šok. Ne samo zato što je pobjegao čim ju je ugledao. To je sada bila samo još jedna zagonetka. Prokleta zagonetka koja je se uskoro više neće ticati. Time će već nekako, nekada, izaći na kraj. Šok je bio ono što je taj događaj u njoj izazvao. Prepustila se tome muškarcu kao prvog dana njihova susreta. Prema njemu bila je potpuno bespomoćna, nije se mogla obraniti. Što je on to imao što ju je uvijek iznova prema njemu privuklo? Osjećala je takvu čežnju, toliko jaku potrebu za njime. No bio je to osjećaj koji nije shvaćala i koji se uopće nije iscrpljivao u onome što ih je kao muškarca i ženu moglo spajati. Bilo je to nešto sasvim drugo. Mogla se osluškivati, koliko je god htjela, nije za to pronalazili objašnjenja. Što je to bilo na njemu što ju je dovelo sve dovde, u grad kojim je divljao vjetar, melankoličan glavni grad sve tuge svijeta? Što se dogodilo u napola raspadnutoj dvorani s krovom od valovita lima kada je poskočila kako bi uhvatila zagonetku, zbog koje bi mogla izgubiti pamet?
Konačno je počelo nevrijeme, koje je stravičan vjetar najavljivao pola noći. Zid od kiše uzdignuo se ispred prozora, tekući skut čudovišta s Juga, koje je žurilo dalje. Giulietta je otvorila balkonska vrata osluškujući kišu koja se spuštala i pohlepno udisala hladni, svježi noćni zrak. Kakvo je divno čudo bila kiša!
U četiri i trideset ujutro posljednji je put pogledala na sat. Kada je ponovno došla k sebi, bio je dan. Kao i prvoga dana začudila se nad vojskom tanjurića i šalica koji su se u kafiću na uglu pojavili ispred nje za jednostavan doručak, na kraju platila je na šanku, jer konobar ni nakon trećeg domahivanja nije našao vremena doći do njezina stola, a da se dogodilo drukčije vjerojatno ne bi bila ugledala fotografiju u novinama. El Clarin bio je pokraj niza srebrnih posudica za šećer na šanku i velikim slovima izvještavao o susretu zastupniku Međunarodnog monetarnog fonda i argentinske vlade. Fotografija je izgledala onako kako je to kod takvih susreta bilo i uobičajeno: gospoda u tamnim odijelima koja su se skupila u nekoj dvorani kako bi razgovarala. U krupnome planu dvojica muškaraca koji se rukuju i smiješe se kameri. Pokraj njih i iza njih vojska ljudi u pratnji, čija su imena bila djelomično navedena ispod fotografije. Bilo je to jedno od imena koje joj je upalo u oči: Ferdinando Alsina, državni tajnik za gospodarska pitanja.
Posegnula je za novinama. Njegovo je ime bilo na trećemu mjestu. Dakle, bio je osoba blizu predsjednika. Promotrila ga je. Nije se smijao. Nije ni gledao u kameru, nego više kao u sebe. Držao se vrlo uspravno. Njegova pozamašna tjelesna punoća još je isticala autoritet koji je izražavao već i svojim držanjem. Nije nadrastao ostale prisutne, ali je unatoč tome na fotografiji zauzimao natprosječno mnogo prostora. Njegovo se široko čelo pomalo sjajilo. Tamno odijelo sa zlatnim gumbima. Svijetlo-plava košulja. Tamnocrvena kravata s točkama bež boje. Ostatak kose obrubljivao je poput crnog vijenca njegovu moćnu lubanju. Giulietta je okrenula list i potražila još slika. Na drugoj i trećoj stranici pronašla je statistike o vanjskome zaduživanju, dijagrame otplaćivanja, fotografiju američkoga predsjednika s naslovom koji nije mogla odgonetnuti. Uz to i karikaturu koju jednako tako nije razumjela. Nije više bilo fotografija Ferdinanda Alsine.
Potražila je prvi kiosk i kupila sve dnevne novine do kojih je uspjela doći. Pagina 12 i La Nación otisnuli su istu tu sliku u crno-bijelom. U drugim listovima nije bilo zajedničkih fotografija. Ferdinando Alsina nije bio prikazan.
Istrgnula je stranice iz Pagine 12 i La Nacióna, bacila ostatak i spremila izreske. Zatim je krenula prema središtu grada. Njezin je otac vjerojatno već stigao. Ako nije, pričekat će ga u predvorju njegova hotela. Ovdje više nije imala što tražiti. Nije imala pojma što bi trebala reći ocu. Nije mogla objasniti zašto je to sve učinila, ali jednako se tako za to neće opravdavati. Bilo je to nužno. Ludost, možda. Ali potrebna ludost. Prvi je put ulicama prolazila s laganim osjećajem slobode. Nestalo je pritiska. Hodala je labirintom i, doduše, nije pronašla izlaz, ali je zato natjerala labirint da nestane. Postao je manji, tako malen da ga je primila i spremila u sebe, a istodobno nije postala njegova zatočenica. Nosit će ga sa sobom, možda i zauvijek; ali cesta ispred nje ponovno je bila otvorena.
Gospodin Alsina je ovdje bio važan čovjek. Gospođa Alsina ju je potražila kako bi stupila u kontakt sa svojim posvojenim sinom. Damián je u Berlinu bez razloga, iznenada napao njezina oca i sada se skrivao od nje. A njezin je otac danas sletio u Buenos Aires kako bi je odveo natrag. To je bilo potpuno apsurdno. Jednako apsurdno kao i Damiánova abeceda tanga, ludo kao i Lindseyin teorije o tangu. Što je ona tražila u cijelome tom košmaru? Nije znala tumačiti sve te neobične događaje. Sve je to vodilo u prazno. Sada joj je trebala jasnoća. Red. Htjela se vratiti baletu. Što je brže moguće. Damián je zbog svoje traume iz djetinjstva izmišljao nesuvisle znakove, u kojima se i sam ocrtavao. I što je pritom nastalo? Iskrivijena slika jednog plesa kojemu takvo opterećenje simbolima uopće nije bilo potrebno. Baš suprotno. Čarolija je bila upravo u tome što je iza cijelog umjetnog osnovnog raspoloženja i kompliciranih kodova isijavao dio prirode. Nešto jednostavno, arhaično, neposredno. Muškarac i žena u jasnim ulogama. U svojoj vječnoj izolaciji i usamljenosti sjedinjeni u par. Zašto poželjeti reći više od toga? Kad se bolje pogleda, u tome plesu čak nije bilo ničega erotičnog. Više zapravo nečeg religioznog. Molitva udvoje. Ozbiljnost i usredotočenost bile su ispisane na licima onih koje je posljednjih dana promatrala. Bila su to tijela u najvišoj koncentraciji, s borama na čelima, a sva je pozornost usmjerena prema partneru. A zatim je to bila i umjetnost. Najviša koncentracija koja je donosila zaborav samoga sebe. Bez značenja, samo čisti izraz.
Damián nije bio umjetnik. On je bio opsjenar. Manirist. Narcis. Nije bilo čudno što ga je Hector izbacio. Hectorov nastup u Almagru bio je nešto potpuno drugo. Istodobno moćnije i skromnije, ispunjeno dostojanstvom ograničavanja na ono važno. Izraz, ali zapravo i ne ples izraza sa šiframa i položajima bremenitim značenjem. Utoliko ju je cijelo ovo ludilo nečemu podučilo: Sada je znala kojim će smjerom krenuti. Možda nije ništa saznala o Damižnu, a o tangu samo suprotnosti. Ali sada je znala više o sebi i o tome zašto je toliko voljela klasični balet: zbog slobode koja je izrastala iz ograničenja, iz otpora raspadanju. Zbog odricanja od značenja i negiranja smisla.

23


Stgla je do Plaze San Martin, ponovno prepoznala autobusnu postaju gdje je prije nekoliko dana prvi put kročila ovim gradom. Sa svojim golemim drvećem, poput onog iz bajke, trg je još djelovao kao da je začaran. Plavoljubičasti sjaj procvalih grana jacarande nastavljao se i po parkiranim automobilima, na ulicama i pločnicima. Hotel je bio s druge strane trga. Recepcionar nije odmah pronašao prezime, pa ga je dvaput morala slovkati.
„Four hundred and three", rekao je zatim, „checked in twenty minutes ago."
Pokazao joj gdje su telefoni i nakon trećeg zvona čula je njegov glas:
„Giulietta? Draga moja."
„Zdravo, tata."
„Gdje si?"
„Ovdje dolje. U predvorju."
„Dolazim odmah."
Šetala je klimatiziranom dvoranom za primanje gostiju. Sjajan hotel. Mramorni podovi. Debeli, crveni tepisi koji su ublaživali svaki zvuk. Gosti, poslovni ljudi s kožnatim aktovkama i košuljama s manšetama. Nekoliko joj je muškaraca dobacilo nedvosmislene poglede, bez ustručavanja su odmjerili njezino tijelo i nisu se libili provjeriti svoju procjenu prema izrazima lica ostalih muškaraca.
Zašto je nije pozvao sebi u sobu? Zašto ju je pustio da čeka ovdje dolje?
Otkuda joj to nepovjerenje?
Sjela je u fotelju koja je sama stajala uz prozor. To nije spriječilo muškarca koji se nedugo nakon toga pojavio ispred nje i najprije je na španjolskome a zatim na engleskome pitao čeka li koga. Da, odgovorila je, svojega supruga. Oh, sorry. Ne treba mu biti žao, osim ako ovdje ne ostane stajati, onda će mu vjerojatno biti žao. Ali on nije ostao stajati, nego se odmah počeo povlačiti. To joj je bila stalna zagonetka. Na što su to samo ovi muškarci reagirali? Što je to samo učinila da je izazivala takvo udvaranje? Nije čak mogla pogledati prema dizalima da vidi je li se njezin otac tamo pojavio, a da pritom ne riskira da u nju zure.
Zbog toga ju je na kraju on iznenadio.
„Giulietta", rekao je potiho, uhvatio ju za ruku i povukao iz sjedala. Njegovo ju je iznenadno pojavljivanje prestrašilo. Bilo je nestvarno. Njezin otac ovdje. No, kratak, gotovo sramežljiv zagrljaj unatoč svemu joj je ipak dobro došao. Osjećala je miris njegove vodice nakon brijanja, osjećala vlažnost njegove svježe oprane kose. Nije uspjela izgovoriti ni riječ, nego je stalno kao zbunjena petnaestogodišnjakinja pogledavala prema tlu. Bio je to njezin otac, koji je imao glavnu riječ, Markus Battin, istodobno prisan i stran. Ovdje, u ovome okruženju? Napor puta mogao mu se vidjeti na licu. Bjelina njegovih očiju bila je prošarana s nekoliko crvenih žilica, a njegov je inače budan pogled djelovao pomalo umorno. I uopće, oko njegovih očiju bio je neki novi obris, neka određena nesigurnost. To ispred nje nije često pokazivao. Samo ispred Anite. Anita je to znala izazvati, u rijetkim trenucima kada ga je za vrijeme kakve rasprave oštro prekorila, jer je zadirao u jedno od njezinih najsvetijih uvjerenja.
Pitao ju je da li je gladna ili žedna, pa su otišli u hotelski bar kako bi popili kavu. Zapravo je trebala reći da joj je bilo žao što je posebno morao dolaziti ovamo, ali ta joj rečenica nikako nije prelazila preko usana. Uopće ništa nije uspijevala reći ili jasno pomisliti. Smatrala je da bi njezin otac trebao objasniti ovu situaciju. Govorio je o letu, o Berlinu, o Aniti i o tome da su se brinuli za nju. I ona je to tako vidjela. Bio je nervozan. Ali onda joj je ponovno palo na pamet što se sve posljednjih dana događalo i, čak i prije nego što su zapravo sjeli, zanemarila je njegovo pitanje o tome kako je te ga upitala:
„Tata, zašto si došao?"
„Zato što moram s tobom razgovarati", rekao je.
„Ali, posebno zbog toga doletjeti ovamo ... mislim, pa to je ipak ..."
... jednako ludo kao i tvoj odlazak prošli tjedan? Jako sam se brinuo.
Giulietta je kimnula konobaru koji se upravo pojavio i rekla: „Un café y un agua sin gas, por favor."
„Jesi li nešto postigla?", nastavio je njezin otac. „,,. hoću reći, jesi li ga susrela?"
„Zbog toga si ovdje? Tražiš li ga? Hoćeš ga ipak prijaviti?"
„Ne", odgovorio je. Lice mu se uozbiljilo. „Moje mišljenje o tome muškarcu se ne mijenja. On je lud. Ali dužan sam ti objašnjenje. Nisam ti ispričao sve što se dogodilo one večeri."
„I? Što se dogodilo?"
„On ti, dakle, ništa nije rekao? Ništa?"
Giulietta je pokušavala proniknuti u misli svojega oca. Je li to samo zamišljala, ili zašto je imala dojam da će i ovaj razgovor proteći jednako kao onaj od prije tjedan dana, koji se zbio odmah nakon završetka onog nenormalnog događaja. Proučavala je njegovo lice, svijetle, sivozelene oči, koje je naslijedila od njega. Njezina je prijateljica Aria uvijek smatrala da je zgodan, ali pomalo brutalan. Njezin otac nije imao ružno lice. Samo što je imalo markantne obrise i djelovalo grubo. Zbog ožiljaka od bubuljica na obrazu. Običavao je reći da to duguje bijednoj hrani u državi radnika i seljaka, svom onom otrovu koji su kombinati ispuštali na njive kako bi proveli naredbu da ispune plan. Neobično, no zbog tih brazdi i nepravilnosti kože djelovao je mlađe nego što je zapravo bio. No, možda je to bilo i zbog njegove guste kose, kojoj onečišćenja okoliša u nekadašnjoj DDR očito nisu štetila.
„Susrest ću ga večeras", slagala je i napeto ga gledala. Ali tamo ničeg nije bilo. Nikakve reakcije. Ostao je potpuno miran, bezizražajan.
„Kada?" pitao je.
„U sedam."
„A gdje?"
Zatresla je glavom. „Želim ga sama susresti. To je nešto što se tiče njega i mene."
„Giulietta, taj je muškarac nepredvidiv. On pati od priviđenja. Zašto to ne želiš shvatiti?" Posegnuo je za njezinom rukom. Ali ona ju je povukla. U istome je trenutku stigao konobar s njihovim pićima. Njezin je otac zanijemio, sve dok narudžba nije bila na njihovu stolu. Zatim je nastavio:
„Zašto mi ne vjeruješ?"
„Zato što mi ne govoriš istinu. Što se to dogodilo u Berlinu? Zašto te Damián napao?"
„Pretjerano je reagirao. Izgubio je nadzor nad vlastitim temperamentom. A ja ... no, da, ja sam ga možda pomalo isprovocirao."
„Isprovocirao. Ti? Zašto?"
„Tog utorka navečer sam se neplanirano odvezao do tvojega stana. On ... on me nije nazvao. To sam rekao policiji, zato što sam ... zato što sam im morao reći nešto, bilo što. Nisam te cijeli dan uspio dobiti na telefon i brinuo sam se, jer je tvoj telefon bio isključen ..."
Giulietta je ulijevala mlijeko u svoju šalicu i miješala tekućinu žličicom. On je zašutio.
„Slušam te", rekla je i odložila žličicu na stranu.
Ali njezin je mir bio samo odglumljen. Srce joj je lupalo. Bojala se ovoga priznanja koje je njezinu ocu preko usana prelazilo, očito, uz najveći napor. Nikada još nisu o tome razgovarali. Ona se odselila. On je platio stan. To je bilo sve. Ona mu se sklanjala s puta. Njihov odnos postao je krut i neugodan, a to je kod nje izazivalo grižnju savjesti. Znala je što joj je pokušavao reći, ali je jednako tako znala da to neće uspjeti. Ni ona za to ne bi bila u stanju. Jednako tako nije htjela dirati u tu temu. Između njih se nikada ništa nije dogodilo. Ali što je to već značilo. Ta napetost, taj neizgovoreni strah, koji se prikradao, uvijek je bio prisutan. Nešto između njih nije bilo normalno. Čak i sada. Ona je nad njime posjedovala moć, koju nije željela, koja joj se gadila. Koliko god se on uspijevao savladavati, ona je to ipak osjećala. Uvijek je to bilo ovdje. Kada ju je gledao. Kako ju je gledao. A sada bi o tome trebali razgovarati, ovdje, u Buenos Airesu?
„Kada sam prolazio preko dvorišta, u tvojemu je stanu gorjelo svjetlo. Razveselio sam se i pozvonio još dolje. Ali nisam dobio odgovor. Zatim sam otišao gore, još jedanput pozvonio, a kada nije bilo odgovora otključao sam vrata."
„A on je bio tamo."
„Da."
„I?"
„Sjedio je na trosjedu." Zastao je i zatim dodao: „Gol. Mislim, vjerojatno se upravo istuširao ... tamo je bio ručnik, imao je mokru kosu ... vjerojatno je tebe očekivao."
Osjetila je ubod u želucu. Zatim se lagano zacrvenjela i zbog toga se prekorila. Naravno da je nije očekivao. Bila mu je rekla da će se vratiti tek u srijedu. Bio je u njezinu stanu, istuširao se, nije čuo zvono, ili ga je možda ipak čuo. U svakome slučaju nije otvorio. Nisu imali zajedničkih poznanika. Nije poznavao njezine prijatelje. Zato nije reagirao. Kada je čuo ključ u bravi, vjerojatno je pomislio da se vratila ranije nego što je planirala, sjeo je na trosjed ... a onda je njezin otac ...
„Možeš si zamisliti da sam se poprilično prestrašio."
„Kako ti uopće pada napamet provaliti u moj stan", pitala ga je oštro.
Iznenađeno ju je pogledao. „Reci, jesi li ti poludjela?"
„Ne. I upravo u tome i jest stvar, tata. Isto sam tako na tome trosjedu ja mogla ležati s Damiánom. I što onda? Ulaziš li i svojim poznanicima u stanove, samo zato što im je upaljeno svjetlo i nitko ne reagira na zvono?"
„Kakva apsurdna usporedba." Problijedio je i nervozno obliznuo usne. „Na kraju krajeva, Damián je bio provalio u tvoj stan, a ne ja ..."
„Damián je mogao dolaziti i odlaziti, kako je htio. To je već tjednima bila moja izrazita želja. Na tebe se to nije odnosilo. Nikada. Znaš to točno. A znaš i zašto."
Od kuda je sve to uopće dolazilo? Taj prezir. Ta odvratnost. Svakako se morala savladati. Ali nešto ju je stalno iznova izazivalo do krajnjih granica, iz jednoga trena u drugi. Zašto to prije nikada nije uočila, nikada osjetila? Te nevidljive krakove koji su izrastali posvuda iz njega. Godinama ju je podupirao, branio, poticao i pritom je pretvorio u lutku na daljinsko upravljanje. Sve na njemu bila je kontrola. Samo zbog toga je vjerojatno bila pošteđena onog najgoreg: zbog toga što je njegova muška potreba za nadzorom dominirala čak i nad tom potrebom, koja joj se toliko gadila i koja nikada nije sasvim nestajale iz njegove prisutnosti, čak ni onda kada je njezina majka bila ondje. No, morala je zadržati bistru glavu. Ovdje se isprepletalo nekoliko stvari. To je bila njezina greška. Između tih dogadaja nije postojala nikakva prava povezanost. Bilo je potpuno ludo otići u Buenos Aires. Ona i njezin otac, to je bila jedna stvar. Damiánov sulud život s time nije imao veze. Postojao je samo taj jedan, slučajan susret to dvoje onog utorka navečer u njezinu stanu. Njezin je otac bio napet zato što cijeli dan nije uspio razgovarati s njom. Zato što je potajno otišla u Braunschweig. Zato što se oduprla njegovu nadzoru. A Damián? Samo nebo zna, što se u njemu događalo. Zašto je bio u njezinu stanu? Grižnja savjesti? Žaljenje zbog upropaštenog nastupa? Ili je samo htio biti sam? Osjetiti njezinu blizinu? Od te joj se pomisli grlo stegnulo u čvor. U svakome slučaju sigurno nije bio sasvim priseban. I te dvije su se napetosti ispraznile jedna nad drugom. U njezinu stanu. To je bilo sve. Sada će slušati i iz njega izvući svaku pojedinost. Ali već je odavno slutila što se tamo dogodilo.
Svojom snažnom reakcijom nakratko je oca ostavila bez riječi. Otpio je gutljaj kave i izbjegavao njezin pogled.
„Proteklih nekoliko dana bili su teški", rekla je Giulietta mirno. „Djelomično sam za to sama kriva. Zbog toga ti i ne predbacujem. Ali zahtijevam od tebe da se prema meni napokon ponašaš kao prema odrasloj osobi. Zašto mi u Berlinu nisi rekao što se zaista dogodilo? Zašto?"
Podignuo je ruke u obrani. „Shvaćam. Bilo je to pogrešno. Ali hoćeš li mi, molim te, dopustiti da dovršim."
Primijetila je njegove snažne podlaktice. Bio je izvrstan tenisač. Njegovo je tjelesno stanje uopće zadivljivalo. Uzor zdravlja. Nasuprot njoj s njezinim stalnim grčevima u želucu, žgaravicama, istegnućima i uganućima. Srijedom je uvijek bio dan za vaganje. Zato su od nedjelje svi postili i od srijede se prejedali. Taj je ritam osjećala i dalje. Čak i kada je pokušavala normalno jesti. Normalno? Što je kod nje uopće bilo normalno? Neredovite mjesečnice i kosti na tabanima, koje su izgledale kao da je netko po njima udarao čekićem?
„Odmah je ustao, nestao u kupaonici i uskoro se iz nje vratio u odjeći. Pitao sam ga gdje si ti. Odgovorio mi je prilično oholo. To me razbjesnilo. Cijeli dan sam se, eto, brinuo, a onda umjesto tebe nađem toga tipa. No, da, jedna je riječ vodila drugoj, i odjedanput se bacio na mene, svladao me i vezao za stolac. Jednostavno je poludio, i kada se to već dogodilo, vjerojatno nije znao kako bi to popravio."
„Što si mu rekao?"
„Ne znam više točno. Znam samo što je on rekao. Rekao je „Tražiš svoju malu, ha?"
„Oslovio te na ,ti'?"
„Da. Htio me isprovocirati. Zatim je slijedilo nekoliko nepristojnih primjedbi koje sada ne bih ponovio. Postao je agresivan, izgovarao nekakve smušene tvrdnje o dekadentnim Europljanima i, no, da, što se još o tome može reći.
Giulietti je to bilo teško slušati, no uspijevala se smiriti. Kroz ovo je sada valjalo proći. Našla se između dvojice bolesnika.
„Ta, poznaješ me. Kada me netko provocira, postanem neugodan. I zatim je jednostavno poludio i krenuo na mene. Poput luđaka. Svezao me i pola mi noći govorio nekakve čudne stvari. Zato je ono što sam ispričao policiji istinito."
Giulietta je pogledala ustranu. Njezin je otac još nešto dodao, ali ona trenutačno ništa nije mogla čuti. Htjela je znati sve, sve pojedinosti. Ali istodobno joj je gotovo pozlilo od same pomisli na to što se među njima dvojicom dogodilo. Zašto tako? Zašto ta inscenacija? Njezin otac u njezinoj sobi svezan na stolcu poput taoca? Kako bi ga takvog pronašla. Nije li to bilo usmjereno protiv nje? Poput pljuvanja pred njezine noge? Taj šovinistički gad! Zbog toga je od nje bježao kao da je kužna. Vjerojatno je mislio da je dio perverznih sklonosti njezina oca prešao i na nju, da je zamazao njezinu čistoću. Taj pokvareni južnoamerički gad!
„Što si mu rekao?" ponovno je pitala.
„On me vrijeđao i psovao ..."
„TI, što si TI NJEMU rekao?"
Prepao se njezine snažne reakcije, zašutio je i skrenuo pogled.
„Rekao si mu da me se okani, je li tako?"
Kimnuo je glavom.
„Jesi li mu prijetio?"
Slegnuo je ramenima. „Ne izravno, ali, malo, da."
„Zašto? Zašto to činiš?"
„Znam da je to bilo pogrešno."
„POGREŠNO. Prokletstvo ..."
... takva je bila situacija. Provocirao me je ..."
Zakolutala je očima. „A koliko će se puta ova situacija još ponoviti. Svaki put kada upoznam nekoga muškarca? Kako si ti bolestan. Treba ti psihijatar, prokletstvo ..."
Poigravao se svojom šalicom za kavu i kimao glavom. Kako ja to samo razgovaram s njime, začuđeno je pomislila. Kakav je to bio razgovor? Bilo je to više nego što je mogla podnijeti. Bilo joj je neugodno vidjeti oca tako utučenog. O toj temi nisu mogli razgovarati. To jednostavno nije išlo. Mrzila ga je zbog njegove slabosti. Čak su njegova opravdanja djelovala slabo i samo napola iskreno.
Odjedanput je do njihova stola došao recepcionar. „Señor Battin, disculpe pero hay una Ilamada para Usted. Cábina ocho."
Njezin je otac podignuo pogled, zatresao glavom i rekao: „Excuse me?"
Recepcionar je na engleskome ponovio. „There is a call for you in phone booth number 8."
Ustao je. „To je sigurno Anita. Odmah se vraćam, u redu?"
Giulietta je kimnula glavom.
Recepcionar je već krenuo naprijed i Giulietta je gledala za svojim ocem. Prebacila je nogu preko noge i pokušala posložiti misli. Tako se to, dakle, bilo dogodilo. Drama motivirana ljubomorom. Njezin mu je otac prijetio, a Damián je poludio. Ali zašto? Zbog svoje zamršene povijesti? U tome se čovjeku nagomilale toliko mnogo mržnje. Vjerojatno i nije bio potreban poseban razlog da sve izađe na vidjelo. No, zašto ju je usmjerio prema njoj? Čemu to potpuno, totalno povlačenje?
Promatrala je svojega oca dok je telefonirao. Okrenuo joj je leđa i nešto je zapisivao. A odjedanput se cijeli taj prizor ponovno dogodio pred njezinim očima: iznenađeno lice recepcionara. Zašto iznenada na engleskome, vjerojatno je pomislio. Zašto me taj muškarac odjedanput više ne razumije?
Počela se znojiti. Zašto odjedanput engleski?
To je moglo značiti samo jedno.
Njezin je otac govorio španjolski.

24


Njezin je prvi nagon bio da ustane i bježi. Ali za to nije imala snage. Bila je previše iscrpljena. Bilo je previše stvari koje nije shvaćala. Kada se njezin otac vratio za stol, nasmiješio joj se i rekao joj da je mama pozdravlja. Nije ništa odgovorila i poigravale se sa svojom praznom čašom. Nekoliko je puta pokušao nastaviti prijašnji razgovor, ali on se više nije mogao potaknuti.
„Ne želim sada više razgovarati o tome", rekla je napokon. „Kada je tvoj let natrag?"
„Otvoren", rekao je nakon kraćeg oklijevanja.
„Onda se možemo zajedno vratiti."
Začuđeno ju je pogledao.
„Moj je let u subotu", nastavila je, „moram ga još danas potvrditi."
Tome se očito uopće nije nadao. Bez rasprave. Bez otpora. Ali što je uopće bio zamišljao? Da će tjednima lutati po ovome gradu?
„Ako mi daš svoju kartu, ja ću se za to pobrinuti", rekao je oprezno.
Iz torbice je izvadila kovertu i pružila mu je.
„Sigurno si umoran, zar ne?” pitala je tada. „Ne bih li to radije ja obavila za tebe?"
„Ne, ne. Samo pusti." Pogledao je omotnicu, izvadio iz nje kartu i promatrao je, kao da nikada do tada nije vidio avionsku kartu. „Što ti je draže, mjesto uz prozor ili prolaz?"
„Prozor", rekla je odlučno. „Ako će biti slobodnih mjesta."
„Gdje si zapravo odsjela?"
„Nedaleko odavde. Nazvat ću te večeras, može?" Ustala je.
Zaprepašten ju je pogledao.
„Večeras ...? Ah, da, imaš dogovor."
Ustao je i htio je zagrliti, primijetio je da je ustuknula, te je odustao od tog pokreta.
„U redu", rekao je. „Hoćemo li poslije zajedno nešto pojesti?"
„Još ne znam koliko će dugo potrajati susret s njime."
„Ovdje se kasno jede. Kao na jugu."
Otkuda je to znao? „Ah, da. Poznati su ti ovdašnji običaji?"
Njegov pogled postao je ozbiljan. Zatim je nakratko postao pomalo preklinjući, prije nego što je rezignirano upitao: „Giulietta, zašto se ponašaš tako čudno?"
„Nazvat ću te", odgovorila je osorno.
Bio je ljut, no suzdržavao se. „Dakle, dobro. Kako želiš. Molim te, budi oprezna, dobro?"
„Jasno. Vidimo se poslije."
Okrenula se i brzo otišla. Osjećala je njegov pogled na svojim ledima, no nije se osvrnula. Nije imala pojma što bi sada mogla napraviti. Ali nije podnosila njegovu blizinu. Zaustavila je taksi, ušla u njega i dala vozaču Lindseyinu adresu.
Što je sada moglo prolaziti njegovom glavom? Preletio je Atlantik kako bi je odveo natrag. A nakon šalice kave i besmislenog razgovora, ona je pristala. Popriličan utrošak energije za tako laku pobjedu. Zašto je došao? Što se zaista iza toga skrivalo? Ta, njezin ju je otac poznavao. Sama bi se bila vratila. Znao je koliko joj balet znači. Zar je bio potreban ovaj susret na kraju svijeta kako bi razgovarali o njezinoj zapetljanoj priči? Nije li se to moglo dogoditi i u Berlinu?
Zašto se pretvarao da ne govori španjolski? Zašto je govorio španjolski? Piljila je u crnu kožnatu presvlaku prednjeg sjedala, prikovala je svoj pogled na taksistovu iskaznicu koja je tamo visjela. Pročitala je ime tog muškarca, datum njegova rođenja, broj dozvole. Što je ona zapravo znala o svojem ocu? O njegovu životu u DDR-u? Je li tamo u školi učio španjolski i jednostavno joj to nikada nije rekao? Nikada nisu bili na odmoru u Španjolskoj. Uvijek samo u Italiji, zbog Anite. Jedanput u Grčkoj, jedanput u Jugoslaviji, dok je još postojala. Inače uvijek u Italiji. Njezin je otac 1976. bio otkupljen iz DDR-a. Tada je imao dvadeset i devet godina. O njegovu djetinjstvu i mladosti ništa nije znala. Nije o tome govorio, i nitko iz obitelji mu zbog toga nije predbacivao. U stvarnosti se jedva netko zanimao za pojedinosti. Ta je tema za svakog bila neugodna. Anita je nekoliko puta bila uporna i htjela saznati iz kakve je obitelji zapravo potekao. Ali on nikada nije ništa rekao. „Komunisti", rekao je samo. „Poremećeni duhom. I kukavice." Očito je u svojem okruženju bio jedini koji je drukčije razmišljao. Vjerojatno je, dakle, španjolski naučio u školi. No, zašto je to skrivao od nje?
Taksi je klopotao uz Calle Čochabambu, uz pročelja kuća koje su propadale i pucale, uz trošne žute zidove, uz vijence na pročeljima koji su se iskrivljivali i uz zahrđale balkonske ograde. Vrući vjetar zapuhnuo je kroz prozor. Naizmjence je mirisalo na ispušne plinove i pečeno meso. Ovaj bi se grad mogao prepoznati i sa zatvorenim očima.
Kada je stigla ispred Lindseyin zgrade, iz ulaza su upravo izlazile dvije žene i dvojica muškaraca. Giulietta je brzo platila i još dospjela do vrata prije nego što ih je zadnji od njih četvero za sobom zatvorio. Hitro je na engleskome objasnila da želi do Lindsey, što nije umanjilo nepouzdanje na licima one četvorke. Kratka razmjena riječi između mlađeg para pokazala joj je da su ispred nje bili plesači tanga iz Bavarske, pa je sve još jedanput objasnila na njemačkom. Sada je nepovjerenje nestalo. Umjesto njega, njihovim se licima proširilo neko razočaranje, kao da je njih četvero pogodilo to što su u ovome od boga napuštenom kutku svijeta u San Telmu baš moralo susresti Njemicu. Giulietta je iskoristila kratak trenutak iznenađenja da kroz vrata dospije do unutarnjeg dvorišta.
Vrata Lindseyin sobe bila su odškrinuta, no nije bilo reakcije na Giuliettino kucanje. Otišla je u kuhinju. Na stolu su stajale poluprazne šalice za kavu, ali nije bilo nikoga. Pablov kovčeg za violinu nije bio uz klupicu u kutu, što je bio siguran znak da je i on izašao. Vratila se prema Lindseyinoj sobi, malo je otvorila vrata i provirila unutra. Uobičajeni kaos. Samo je krevet bio još zgužvaniji nego inače. Pogled joj je pao na gomilu videokaseta i na listove s bilješkama. Papir, koji je Lindsey jučer ispisala u kuhinji, bio je na stolu. Lambare. Esma. Lapiz pročitala je s njega. A ispod toga nosoyalsina, paraluisa. Nekoliko je trenutaka neodlučno stajala ispred njega. Zatim je, donijevši brzu odluku, iz torbice izvukla videokasetu koju joj je iz Berlina poslao Lutz, stavila je na stol na dobro vidljivo mjesto i napisala kratku poruku. Konačno je uzela sa sobom list s neobičnim riječima i znakovima te napustila kuću.
Zaustavila je taksi i vozaču rekla adresu svojeg hotela. Njezino se raspoloženje sve više pogoršavalo. Vjerojatno je to bilo zbog glazbe na radiju, nekakvog melankoličnog tanga, jednog od tisuću čija imena nikada neće znati. Dlanovima je prošla preko svojega lica, protrljala sljepoočnice i pokušala se smiriti. Što je to bilo na njemu? Koliko je zgodnih, šarmant nih muškaraca postojalo. Stalno bi pristizao pokoji novi, koji se trudio osvojiti je. Bilo je samo pitanje vremena kada će se pojaviti onaj koji će je osloboditi njezine paralizirajuće sjete. Ta je briga u njoj bila poput rupe, mrtve točke u njezinim plućima, vakuuma u donjem dijelu trbuha, koji je isijavao u cijelo njezino tijelo i zbog kojeg nije mogla misliti ni na što drugo osim na njegove ruke, njegove usne, njegove oči i zvuk njegova glasa. Zašto to nije prolazilo? Kako je to bilo moguće da je toliko bila usmjerena na njega? Još sada. Nakon svega, što se bilo dogodilo? Zašto je nije zanimao ni jedan pogled koji su joj upućivali drugi muškarci? Već i sama pomisao da dodiruje drugog muškarca, uzrokovala joj je mučninu. A to ju je činilo bijesnom i očajnom. Zašto je tako bilo? Što je to samo na njemu bilo toliko posebno? Njegov izgled, možda? Ne, nije bilo to. Na početku se uopće nije bila zaljubila u to kako je izgledao, nego u to kako je plesao, u njegov pokret. No, je li se možda jedno dalo odvojiti od drugoga? How can we know the dancerfrom the dance? Ta je rečenica bila napisana u svlačionici baletne škole na zidu iznad kukica za odjeću. Netko je to čudnovato pitanje prije mnogo godina napisao flomasterom na žbuku. Ženski rukopis. Citat je očito potjecao iz pjesme W. B. Yeatsa, pisalo je ispod njega. Giulietti se ta rečenica oduvijek sviđala, čak iako nije bila sigurna zašto. Sada, dok se taksi s naporom uspinjao uz Avenidu 9. de Julio, branik na braniku u prometu s kraja radnog dana, uz užad na koju su beskućnici među drvećem objesili svoje rublje da se osuši, odjedanput je osjetila da je to bilo retoričko pitanje. Upitnik na kraju rečenice bio je znak ironije. We cannot know the dancer from the dance! To je bio pravi smisao rečenice. Plesač i njegov ples nerazrješivo su bili spojeni jedan s drugim, nerazdvojivo jedno. Bez plesača nije postojao ples i obrnuto. O tome se ništa nije znalo. Ta banalna spoznaja odjedanput joj se učinila tajanstvenom. Damián je bio taj poseban način plesanja tanga. On mu je pružao utočište. Ali što je on bio? Kako je to samo mogla saznati? Samo preko njegova plesa. Njegovih tajnih znakova. No, put prema njima bio joj je prepriječen. Ona ih nije razumjela. Nitko ih nije razumio.
Nitko?
Otvorila je savinuti papir koji je uzela kod Lindsey i proučavala znakove koje je Kanađanka analizirala iz koreografije godina 1997. i 1998. Lambare. Esma. Lapiz? Što je to uopće trebalo značiti? Lapiz? Toga se još sjećala. To je bila figura iz tanga. Ali kakvog je smisla imalo plesati riječi?
Taksi se zaustavio na crvenom svjetlu. Prepoznala je ušće ulice Calle Bartolomé Mitre. Za nekoliko će minuta biti u svojemu hotelu. Je li to bilo zbog njezina očaja ili se ta riječ iz nje jednostavno iskrala poput posljednjeg poziva u pomoć, poput besmislena vriska protiv vlastite bespomoćnosti?
Jednostavno je glasno rekla: „Lambare."
Vozač se okrenuo i znatiželjno je pogledao.
„Calle Lambaré?", upitao je.

25


„Calle Lambaré?", iznenađeno je ponovila Giulietta.
Zatim se zbunjeno nasmijala. Zar je zapela u nekakvoj bajci? Mutabor[4]. Sezame, otvori se. Kalif Roda[5] i Ali Baba.
Ulica! To je bila prokleta ulica!
Iza njih se začulo trubljenje. Vozač je skrenuo automobilom prema rubu ceste. Zatim se ponovno okrenuo prema njoj. „Estas segura. No quieres ir a Bartolomé Mitre?"
Razumjela je samo Bartolomé Mirte i zatresla glavom. „No. Lambaré", promucala je. „Por favor. Lambaré."
Slegnuo je ramenima, uključio žmigavac i ugurao se nekako u prometni tijek. Giulietta se skvrčeno sjedila na svojemu sjedalu i pokušavala držati nervozu pod nadzorom.
Ulica! Vražja ulica. Zašto joj to Lindsey nije bila rekla? Ili to možda uopće nije znala? Je li Esma možda bilo prezime, ili znak koji je vodio do neke adrese ili prema nekoj zgradi ili klubu? Odmah će to saznati, nakon što dođe do te ulice. Iz torbice je izvadila svoj plan grada i ulicu bez muke pronašla u popisu. Nalazila se otprilike dvadeset blokova sjeverno od njezina hotela. Vozit će se uz Calle Cordobu i odmah doći do nje. Bila je to poprilično kratka ulica. Imala je samo sedam blokova. Sedamsto metara. Bože moj, u slučaju potrebe mogla je provjeriti svaki kućni ulaz. Ali, je li to trebala učiniti? Što je samo od toga očekivala? Zašto je Damián u svoj tango ugradio ime ulice?
Deset minuta poslije dospjeli su do te četvrti. Almagro, pisalo je u njezinu planu grada. Od tuda i ime onog kluba za tango, u kojem je bila prekjučer. On se i nalazio ovdje u blizini. Je li bilo moguće da je Damiánov stan bio toliko blizu ovoga kluba? Taksi je ponovno skrenuo desno, a vozač se okrenuo prema njoj.
„Aqui?", upitao je.
Giulietta je šutjela i naprežući se gledala kroz prozor. Ali što se tu imalo vidjeti. Praonica rublja. Videoteka. Trgovine s elektronikom, uobičajene kioske s brzom hranom, loto srećkama ili nečim drugim. Što je uopće očekivala? Nije se mogla odlučiti. Zar da izađe? Krene pješice? Je li negdje postojala ploča na kojoj bi pisalo Esma? Brojač u taksiju stajao je na devet pesosa. Vozač ju je još s iščekivanjem gledao. Mislit će da sam luda, pomislila je. A možda je to polako i postajala. Luda. Loco. No, što je imala izgubiti osim iluzije da bi je Damiánovi tajanstvena znakovi možda mogli odvesti njemu. Pogledala je na svoju bilježnicu s zabilješkama, kao da je tamo bila nekakva adresa, zatim je pogledala vozača u oči i rekla: „Esma. I am looking for Esma."
Njegova je reakcija iznenađivala. Najprije je razvukao usta kao da je upravo zagrizao u ljutu papričicu. Okrenuo je očima prema nebu i odjedanput udario dlanom po upravljaču. Zatim je odgovorio: „A la mierda!"
Ostatak nije razumjela. Muškarac se okrenuo psujući i bučno ubacio u prvu brzinu. Naglo je krenuo. Gume su na trenutak zaškripjele i nakratko nadglasale nerazumljivu bujicu španjolskih riječi. Na trenutak se bila uplašila. Ali, čovjek je ipak vozio, iako nije imala pojma kamo.
Damiánovi znakovi uopće nisu bili tajni. Bila su to mjesta u Buenos Airesu. Posljednje od njih izgleda nije bilo omiljeno. Ili, kako je drukčije trebala protumačiti onu čudnovatu reakciju vozača? Nekoliko je trenutaka osjećala ushićenje. Osjećala je da je bliže Damiánu. Pronašla je trag, čak iako prva postaja nije dala rezultate. Ulica. Poslije se mogla vratiti i pogledati, možda pronađe kakvo uporište za daljnju potragu. No, takav je osjećaj nije dugo držao. Ponovno su zapeli u prometu, taksist je i dalje tiho psovao i stalno pogledavao u retrovizor. Njegov izraz lica se malo pomalo mijenjao iz odbojnog u smrknuti. Kada bi samo govorila taj jezik!
Črveni digitalni pokazivač pokraj retrovizora popeo se na osamnaest, devetnaest, dvadeset pesosa. Što god da je bila Esma, bila je poprilično daleko izvan grada. Potpuno je izgubila svaku orijentaciju. Cesta je u međuvremenu imala šest prometnih traka i vijugala je dijelom grada koji je već pokazivao prve naznake industrijskih građevina. Maloprije su još prošli pokraj terena za golf, no sada je okolina postala pomalo neugodna. Smrknuti vozačev pogled, koji je preko retrovizora stalno upućivao u njezinu smjeru, samo je još pojačavao takve sumorne dojmove s desne i lijeve strane ceste. Promet je bio potpuno kaotičan. Na tu su cestu, koja je pomalo poprimila razmjere prave autoceste, sa svih strana utjecala vozila. Kamo ju je to ovaj muškarac vozio?
Kod dvadeset i sedam pesosa automobil je napokon stao. Način na koji se zaustavio, nedvojbeno joj je govorio da je vozač htio da izađe iz njegova automobila. Nešto je promrmljao i prstom lupkao po cijeni vožnje, koja je sjajila crvenom svjetlošću. Giulietta mu je dala trideset pesosa i požurila se napustiti automobil. Nije više uspjela zatvoriti vrata. Samo što je bila izašla, taksi je tako brzo krenuo da su se vrata trzajem i sama zalupila.
Giulietta je za vozilom poslala nečujnu psovku. Zatim je pogledala oko sebe. Okolina je ponovno postala nešto otmjenija. Strana ulice, koja se nalazila nasuprot njoj, bila je okružena elegantnim apartmanima. Pogledom je prešla preko pročelja, zatim se okrenula i pogledala svoje neposredno okruženje. Iza nje se protezao prostran kompleks zgrada, u postrojenju koje je sličilo parku. Nije mogla objasniti zašto ju je vozač taksija ovdje iskrcao. Pješaka nije bilo. Samo tisuće automobila koji su pokraj nje prolazili štropočući i dimeći se. Ali i tako više nikoga ništa nije htjela pitati. Još nije mogla zaboraviti način na koji je reagirao vozač taksija. Park s paviljonima pokraj nje nije mnogo obećavao. Odlučila se proći uzduž zgrada sa suprotne strane ulice. Možda je tamo bio kakav znak koji bi upućivao na rješenje Damiánove zagonetke riječima. Bi li bilo moguće da se tako zvao ovaj dio grada?
Na nekoj je udaljenosti vidjela pješački semafor. Popravila je torbicu na svojem ramenu i krenula. Zbog ploče na ulici joj je sijevnula misao da na planu grada pogleda gdje se to uopće nalazila. Bila je završila u osamtisućitom bloku Avenide del Libertador. Prema planu grada to je značilo da je već gotovo bila došla do ruba grada. Proučavala je plan i pokušavala odgonetnuti imena ulica koje su bile u njezinu bližem okruženju. Ruiz Huidobro. Correa. Ramallo. Područje s paviljonima, koje se nalazilo neposredno pokraj nje, označili su kao Escuela de Mecanica de la Armada. Učinila je još nekoliko koraka. Vidjela je kako su u daljini među zgradama nestale neke osobe u odorama. Argentinska zastava lepršala je na vjetru. Zatim je ponegdje prepoznala stražu. Očito je to bila nekakva vojarna.
Nekoliko trenutaka poslije bila je riješila zagonetku. E.S.M.A., stajalo je na mjedenoj ploči koja je bila postavljena na zid pokraj glavnog ulaza u taj kompleks zgrada. Escuela de Mecanica de la Armada. Giulietta je bespomoćno stajala ispred te ploče. Iza nje se promet valjao prema izlasku iz grada. Omotavali su je ispušni plinovi vozila. Uhvatila ju je lagana mučnina. Izvadila je rupčić, stavila ga kao zaštitu ispred usana i nastavila put. Pozlilo joj je, a kada je napokon dospjela do semafora mučnini se pridružila probadajuća glavobolja. Prešla je ulicu, ušla u kafić, naručila čašu vode i pohlepno je cijelu ispraznila. Zatim je pričekala da se slabost koja ju je uhvatila malo prođe. Glavobolja je malo popustila. Samo je mučnina ostala. Sjedila je tamo, glave oslonjen na drvenu oblogu zida, očiju napola zatvorenih. Jedna joj je Lindseyina rečenica prolazila glavom. Treba odvojiti smisleno od besmislenog. Ali zar kod Damiána nije sve bilo besmisleno? On je bio lud, zatočen u vlastitom, zagonetnom svijetu. Sam. Sam. Ta je riječ u njoj zastrašujuće odzvanjala. Voda. Morala se umiti.
Ulaz u zahode bio je odmah pokraj šanka. Uspjela je još stići do umivaonika, prije nego što se zbog napadaja slabosti gotovo srušila na tlo. Oslonila se na srednji umivaonik i vidjela u zrcalu da joj je lice bilo pepeljasto i posuto kapima znoja. Je li imala toplotni udar? Mučnina i glavobolja. Ne. Bio je to njezin želudac. Vjerojatno zbog strane prehrane. Nagnula se nad umivaonik i počela se umivati. Hladna joj je voda odgovarala. Zatim je gorka žuč naglo suknula njezinim ždrijelom, i ona je povratila. Teško je disala, još jedanput osjetila je poriv za povraćanje te je zatvorila oči, kako ne bi morala gledati smrdljivu kašu koja se izlijevala u umivaonik. Teško dišući čekala je hoće li grč popustiti, no osjetila je da će još potrajati pa mu je konačno pripomogla tako što je duboko u grlo gurnula kažiprst. Kao nekada, pomislila je, kao nekada za vikende.
Gotovo je pola sata provela u zahodu. Još se mjesecima poslije prisjećala svih pojedinosti te prostorije, boje zahodskih školjaka, oblika umivaonika, treperećeg svjetla neonske cijevi, koja je bila na stropu. Sjećala se toga, zato što je u tu prostoriju ušla u uvjerenju da je njezina potraga završila, da na njezina pitanja nema odgovora. Zbog toga je povraćala. Zbog toga se njezino tijelo čistilo. Pomirila se s time. Napokon. Ona to još nije znala. No, njezino tijelo jest.
A onda, usred tog posljednjeg čišćenja, koje ju je trebalo olakšati od ludila posljednjih tjedana, na djelić sekunde odškrinula su se vrata zahodskih prostorija. Jedva je bila podignula pogled. Samo je kutkom očiju nezamjetno pogledala prema vratima da vidi tko je to upravo ušao u prostoriju. Ali u prostoriju nije nitko bio ušao. Samo je došao netko, tko je htio provjeriti gdje je tako dugo bila. Čudnovato, no nije se odmah prepala. Ta je pojava djelovala tako nestvarno. Samo nekoliko sekundi poslije iznenada je počela drhtati jer bila je prisiljena priznati da od trenutka kada je stigla u Buenos Aires nije učinila ni jedan korak, a da je nije slijedio muškarac koji se sada očito nije previše trudio biti posebno diskretan. Bio je to muškarac iz zrakoplovnog autobusa. Muškarac, koji je žmirkao očima, onaj koji ju je promatrao u Confiteríji Ideal.
Očito ga je zbunilo to što se dugo zadržala u kupaonici ovog kafića. Ne. Zbunjenost nije bio pojam koji bi odgovarao uz njegovo lice. Na tome je licu vidjela ljutnju i dosadu. Spojeno s kratkotrajnim strahom zbog toga što je podignula pogled i prepoznala mu lice, kao onda u Confiteríj Ideal. Jako se prestrašila i zavrištala toliko prodorno da je odmah ponovno zalupio vratima. Nekoliko trenutaka poslije vlasnik kafića je na silu odgurnuo vrata. Promucala je nešto na engleskome, ispričala se, pokazala na svoj trbuh i dva puta rekla „taksi". Njezin je progonitelj nestao bez traga. Taksi je stigao, ona je ušla i odvezla se natrag do središta grada. Kroz stražnji je prozor prestrašeno pogledavala na automobile, koji su vozili iza njih. Bila je sigurna da ju je još slijedio. Nitko nije mogao niti pretpostaviti da će se danas odvesti ovamo do ruba grada, kako bi razgledala neku vojarnu. Muškarac ju je u stopu slijedio. Ali zašto samo? Tko je on bio?
Kada je ušla u hotel, još je drhtala od straha. Nije više sama htjela učiniti ni korak. Nazvala je oca, koji je na sreću bio u svojoj sobi, te ga zamolila da za nju rezervira sobu u svojemu hotelu. Htjela je biti u njegovoj blizini. Htjela je njegovu zaštitu. Predložio joj je da dođe po nju. Pristala je i dala mu adresu. Što je bilo s Damiánom, pitao ju je. S njihovim dogovorom? Propao je, lagala je. Damián. Kao da ju je sada uopće zanimao Damián. Htjela je još samo otići odavde. Dvadeset minuta poslije završila je s pakiranjem. Platila je račun i čekala. Kada je pozvonio, još se posljednji put spustila u prizemlje dizalom od kovana željeza. Stubište ju je sada pomalo podsjećalo na stare zgrade za iznajmljivanje u Charlottenburgu. No, ovdje na mramoru nije bilo dugačkih tepiha. Samo su se još na stubama mogli vidjeti mesingani prsteni, u kojima su nekada vjerojatno bile šipke. Sve je u ovome gradu bilo potrgano ili je propadalo.
Ovdje više nije bilo ničega za nju.

26


Koža ju je zatezala, iako se ujutro dva puta bila namazala ljekovitom mašću. Zrakoplovni se autobus upravo s mukom uspinjao po padini s koje je, kada je tek stigla, prvi put pogledala taj grad. No, ta je pomisao uopće nije ispunjavala sjetom ili žaljenjem. Osjećala je olakšanje. Lutala je onim ulicama tamo dolje. Čemu, zapravo? Istisnula je malo masti na dlan i ponovno namazala čelo i obraze.
Za vrijeme izleta u deltu Tigre opeklo ju je sunce. Njezin je otac na tome inzistirao. Zar su cijeli petak trebali sjediti u gradu? Na kraju je uživala u vožnji brodom uz Rio de la Platu i nakon toga u šetnji pitoresknim uličicama idiličnog predgrađa, uz kuće u kolonijalnome stilu koje su, zbog opasnosti od podizanja razine vode, uglavnom bile izgrađene na drvenim trupcima. Prošetali su uz Rio Lujan, koji je ovdje utjecao u Rio de la Platu. Delta je isijavala lagano morbidnu čar. Na suprotnoj obali rijeke na suncu su ležale zahrđale ribarske barke za lov na otvorenome moru. Moćni su metalni trupci na podnevnoj vrelini sjajili prodornom narančastosmeđom bojom, kao da će se zapaliti. S rijeke je dopirao neugodan smrad.
Ovdje vani su očito djelovali Englezi. Šetnica na obali zvala se Paseo Victoria i raspolagala je čak i udarno crvenom telefonskom govornicom, izvornikom iz Londona. Čamci na vesla, koje bi čovjek lako mogao zamisliti i na Temzi, klizili su pokraj njih rijekom. Travnate su površine na obali bile njegovane. Samo se restoran, u kojem su ručali, zvao Don Ramon, a jelo, na svu sreću, nije bilo englesko. Njezin je otac jeo odrezak Mariposa, gomilu mesa razrezanu poput leptira, a ona porciju sipe. Iz daljine se čula vesela buka zabavnog parka, koja je podsjećala na to da ovdje vani čak ni divljina više nije bila divljina.
Dan proveden u prirodi ipak je bio poput odmora. Govorili su malo i izbjegavali sva pitanja koja su neizgovorena lebdjela prostorom. Poslijepodne su se vratili željeznicom, koja je vozila uz obalu, priuštiti su si siestu, a nakon toga su oboje bili toliko umorni te su odlučili večerati u hotelu i rano otići na spavanje. Giulietta je još jedanput pokušava nazvati Lindsey, ali ona nije bila kod kuće. Vjerojatno je već opet bila u nekome tango baru. Giulietta je još imala knjižicu koja je sva bila podcrtana. Za petak je bio zaokružen Torquato Tasso. S orkestrom. Los Reyes del Tango. Otprilike u dva sata ujutro. Lokal je čak bio odmah iza ugla kod Lindsey. Deset minuta taksijem udaljen od Giuliettina hotela.
Ali, nije više bila otišla tamo. Dosta joj je bilo tanga. Sada je gledala kroz prozor u smušeno more kuća. Slikom su dominirale antene i satelitski tanjuri. Bilo je jedanaest sati ujutro. Sunčan dan. Negdje je pročitala da su bila trideset i četiri stupnja. Sredina ljeta na četvrti prosinca. Svijet je stajao naglavce. Ali ne njezin svijet.
Sjećanje na onog nepoznatog progonitelja još ju je pratilo. Cijeli je jučerašnji dan stalno pažljivo izviđala svoju okolinu, ali ga nigdje nije uspjela zamijetiti. Ujutro, na putu prema autobusnoj postaji koja je od hotela bila udaljena samo dvije minute hoda, srce joj je snažno udaralo. Osjećala je kako je netko promatra. No, to je vjerojatno bila samo mašta. Dok je sjedila u autobusu i kroz prozor promatrala Plazu San Martin, odjedanput je pomislila da je profil toga muškarca prepoznala u automobilu koji je čekao na semaforu. Ali, vozilo je krenulo i nestalo u kružnome prometu, a ona vozača nije uspjela dobro vidjeti. Gotovo je zavrištala kada je pokraj nje prošao putnik u autobusu, čiji ju je profil podsjetio na onoga stranca. I tada joj je postalo jasno kako joj je malo nedostajalo da postane histerična.
Kratko je zaškiljila prema svojem ocu. Proučavao je zrakoplovne karte. Nekako mu je uspjelo da oboje budu u istome zrakoplovu, iako čak nisu letjeli jednakom zrakoplovnom kompanijom. Sada je, navodno, sve bilo u redu, iako je u zrakoplovnoj luci još nešto morao doplatiti.
Autobus je bio gotovo prazan. Giulietta je nabrojila osam putnika. U ovoj je zemlji inače bilo mnogo mjesta. Samo je trebalo izaći iz prokletoga grada. Posljednje su kuće nestale, a iza njih se odjedanput ravna zemlja kilometrima prostirala u ništa. Iznad toga visjelo je prazno nebo. No, praznina je zapravo bila i gora od kaosa i naguravanja u gradu. Kada se bolje promisli, ovdje je zapravo sve bilo strašno!
Potrajalo je gotovo cijeli sat dok njezin otac nije obavio formalnosti vezan za promjenu karata u zrakoplovnoj luci. Giulietta je za to vrijeme lunjala dvoranom za odlaske. Nedostajala joj je majka i veselila se što će je ponovno vidjeti. Osjećala je snažnu potrebu za time da s njom razgovara. Sasvim duboko u sebi joj je predbacivala. Zar nije i ona bila odgovorna za svu ovu nesreću? Zar nije već dugo morala primijetiti što se spremalo? Zar je bila slijepa? Ili ljubomorna? Je li se svjesno držala po strani, kako bi ju mučila? Ili se nije usuđivala suprotstaviti svojemu suprugu? Kakav su, zapravo, odnos njezini roditelji imali?
Nije kupila ništa, smjestila se na klupi za čekanje i gledala oca koji je još pregovarao s namještenikom zrakoplovne kompanije. Zatim je nešto potpisao i napokon dobio karte za ukrcaj. Okrenuo se, mahnuo joj i zadovoljno se nasmiješio.
„Moj Bože, oni su još veći birokrati od nas”, rekao je nakon što joj je prišao. „Možeš li, molim te, pridržati."
Pružio joj je putne dokumente i svoju aktovku te nestao. Giulietta je ponovno sjela. Kada su zapravo polijetali? Otvorila je jednu od koverata u kojoj su bili svakojaki papiri. Izvukla ih je. Na jednom presavijenom papiru bio je plan puta. Buenos Aires – Rio de Janeiro – Pariz – Berlin. Predbilježio ih je na Air France. Pariz, pomislila je. To je zvučalo poput nekog drugog planeta. Promotrila je kartu za ukrcaj. Battin, M., Mr. 8B. Bila je dohvatila njegovu omotnicu. Iza karte za ukrcaj napipala je još jednu ispravu. Okrenula je kartu, ali bila je to samo nekakav papirić na koji je njezin otac nešto zapisao. A sada je i vidjela što. Bio je to broj ureda Air Francea u Buenos Airesu. I još jedna bilješka koju nije mogla odgonetnuti. Ime ulice ili tako nešto. Ali što je to bilo s tim papirićem? Pažljivije ga je proučila. Odjedanput ju je uhvatio osjećaj kao da pada. Na jeziku je osjetila gorak okus. Taj papirić. Pogledala je prema zahodu, ali njezin se otac još nije pojavio. Giulietta je osjećala, kako joj znoj iz pazuha teče postrance niz tijelo. Još je jedanput pogledala prema vratima zahoda, uvjerila se da nije upravo od tamo izlazio, i hitrim je pokretom papirić okrenula prema svijetlosti. Vodeni se znak dobro mogao vidjeti. Velika, zakrivljena slova. MDA. Maria Dolores Alsina. Njezin se otac susreo s gospođom Alsinom!
Neodlučno je ponovno pospremila dokumente, uspravno sjela, zatvorila oči i nekoliko puta duboko udahnula i izdahnula. Sada nije smjela ništa poduzeti. Ne odmah. Prisilila se da ne misli ni na što, iako joj je glavom letjela bujica misli. Mir, rekla je sama sebi. Red. Ali, reda nije bilo. Osjetila je knedlu u grlu, pritisak na prsima, početak grča u želucu. Ali nije dopustila da je to savlada. Diši! zapovjedila je sebi. Jednu je stvar morala napraviti. Tu jednu, pravu stvar. A točno je znala što će učiniti. No, kako bi to učinila ponovno je morala zadobiti vlast nad sobom. Sada odmah. Prije nego što onaj pokvareni lažov, koji se smatrao njezinim ocem, izađe iz zahodskih prostorija. Ne mrzi ga sada. Ne sada odmah. Za to ima dovoljno vremena. Nije smjela dopustiti da on išta primijeti. On bi primijetio i najmanji znak da nešto nije u redu, prepreden i pokvaren, kakav je bio. Sada uopće nije smjela razmišljati. Morala je djelovati.
„Sve je u redu?", pitao je.
Nasmiješila mu se, pružila dokumente i ustala.
„Idemo?"
„Koliko još vremena imamo?", odvratila je.
Pogledao je na sat. „Četrdeset minuta."
„Želim još jedanput telefonirati. Želiš li ti već krenuti naprijed?"
Iznenađeno ju je pogledao.
„Lindsey, prijateljica", dodala je. „Želim se još oprostiti od nje. Jučer više nisam uspjela doći do nje. Neće dugo trajati."
Sjeo je na klupu. „Dobro. Pričekat ću ovdje."
Pružila mu je putne isprave i zirnula dvoranom u potrazi za telefonskom govornicom.
„Pokraj zahoda su kabine", rekao je ohrabrujuće. „Imaš još novca?"
„Aha. Vidimo se odmah."
Kabine je pronašla bez problema. Nakon trećeg zvona javio se Pablo.
„Giulietta. How are you?"
„Fine. Is Lindsey there?"
„Još spava. Hoćeš li da je probudim?"
„Da. Molim."
Taj je proces trajao gotovo pet minuta. U daljini je čula cvrkutanje ptica. Zatvorila je oči i provodila vrijeme u Pablovoj kuhinji, pogleda usmjerena prema vrtu, ležaljkama, neobičnom grmu s golemim listovima.
„Giulietta?"
„Bonjour."
„Gdje si?"
„U zračnoj luci."
„Ah. Mislila sam da si otputovala jučer!"
„Ne. Désolée. Još sam ovdje, ali ne zadugo."
„Nisam to tako mislila. Lijepo od tebe, što si me nazvala."
„Htjela sam reći, ... četvrtak navečer je bio tako čudan."
„Zaboravi to. Osjećaš li se bolje?"
„Jesi li pronašla kasetu?”, upitala je Giulietta.
„Da, jesam."
„I? Što je plesao u Berlinu? Jesi li saznala?"
Lindsey je nakratko oklijevala. Zatim je rekla: „Plesao je pjesmu."
„Renaceré?"
„Da. Renaceré. Izvedba je velika katastrofa. Jadna Nieves."
„Zašto on to radi?"
„Nemam pojma."
Giulietta je na trenutak zašutjela. Lindsey je osjetila njezino oklijevanje i nastavila: „Giulietta, mislim da postupaš ispravno."
„Lindsey, htjela sam te nešto pitati."
„Pucaj."
„Što znači ESMA?"
Stanka.
„Lindsey. Bila sam tamo. Bila sam u Calle Lambaré. I bila sam kod te vojarne."
„Mon Dieu, mais ..."
„Zašto mi prije nekoliko dana nisi rekla da znaš što ti pojmovi znače?"
„Ja? Uopće ništa nisam znala. Mislim, što si rekla, da je Lambaré ulica? Nikad za nju nisam čula."
„Ali ESMA. To ti nešto govori, ili?"
Stanka.
„Lindsey?"
„Da. Naravno, prokletstvo. Svatko ovdje zna, što znači ESMA."
„Zašto mi to onda nisi rekla?"
Lindsey je glasno frknula, ali ništa nije rekla.
„I
„Želiš od mene lekciju iz povijesti?"
„Zašto si toliko agresivna?"
„Nisam agresivna. Ali daj zamisli da te dođem posjetiti u Berlin, odvezemo se u Poljsku, slučajno se provezemo uz ploču na kojoj piše Auschwitz, a ja te pitam: Giulietta, što je Auschwitz? Što bi onda o meni mislila, ha?"
Auschwitz?
„Ali ... ne razumijem ... „ promucala je. „Zašto ... mislim ..."
„Upravo tako", prekinula ju je Lindsey. „Ti ovdje ništa ne razumiješ. Zato što ništa ne znaš o ovoj zemlji. Idi kući, Giulietta. Draga si mi, zaista. Ali ovdje nemaš što traž ..."
Udarila je slušalicom u telefonsku viljušku i nekoliko sekundi ostala stajati zatvorenih očiju. Triput prokleta arogantna koza. Pričekala je još minutu, dok je napola došla k sebi, smrknuta pogleda otišla je na blagajnu, treskom na pult bacila jedan peso i vratila se u ulaznu dvoranu.

27


Njezin ju je otac začuđeno promatrao kada se vratila, no bio je dovoljno pametan da je ne ispituje o tome zašto izgleda tako iznervirano. „Izlaz 4. Tamo preko", rekao je samo i pokazao u tom smjeru. Zar ga je trebala pitati, što je radio u četvrtak? Primicali su se kontrolnome mjestu, pred kojim se već stvorio red. Stavili su torbe na pokretnu traku rendgena, njezin je otac u plastičnu kutijicu odložio ključeve, sitniš i mobitel te je prošao okvirom za otkrivanje metala i pritom nije izazvao piskutanje.
Giulietta ga je slijedila, još s pomalo zahuktalim mislima i ledenim pogledom. Uzela je svoje stvari s trake i polako se kretala u smjeru provjere putovnica. Njezin je otac hodao nekoliko koraka ispred nje. Zatim se nakratko okrenuo prema njoj, zastao je, nasmiješio joj se i pričekao da priđe bliže. Kada je primijetio da se izraz na njezinu licu nije promijenio, malo je podignuo obrve, no nije rekao ništa nego se ponovno okrenuo prema naprijed.
Ispred kontrole putovnica rijeka putnika stvorila je čep. Giulietta je pogledala preko glava onih koji su čekali i promatrala način na koji su radili carinici, kako su zaprimali putovnice i karte za ukrcaj, proučavali dokumente, tražili pečat ulaska u zemlju, uz njega udarali pečat izlaska i mahnuli dotičnoj osobi da krene dalje. Kada to prođe, više neće moći natrag. Nervozno se ugrizla za usnice. Još šest putnika ispred njih. Iznenada joj se javila još jedna pomisao, zbog koje je neodlučno zastala: Državna opera. Ako sada ne uđe, izgubit će posao. Samo još nekoliko koraka ravno, i sve bi bilo u redu. Sutra u ovo vrijeme bila bi u Berlinu, a u ponedjeljak u dvorani za treninge. Verdiana i Orašar. Ravnateljica joj je dala pravo na jedan tjedan. Da je ultimatum bio konačan, to je znala. Nije se više uopće morala pojaviti u Operi, ako se u ponedjeljak ne bi vratila.
Još četvero putnika. Pogledala je iza sebe, pokraj rendgena prema ulaznoj dvorani. Nije li tamo bio netko tko ju je promatrao? Muškarac s bradom? Ne. Zaista se joj nije puno nedostajalo da poludi. Ponovno je pogledala naprijed, prema ocu. Ali njezin je pogled nije htio poslušati. Oči su joj lutale njegovom pojavom i vidjele samo pojedinosti: loše obrijano mjesto na njegovoj bradi, bahatu adamovu jabučicu, nelijepe usne, uglastu donju vilicu s lagano crvenkastim nečistoćama na koži. No, prije svega je vidjela njegovu brigu. Tu, za nju sada nepodnošljivu mješavinu zadovoljstva, samouvjerenosti i kontrole. Jedva ga je uspijevala pogledati. Dvanaest će sati sjediti pokraj njega u zrakoplovu? Nezamislivo.
Još dvoje putnika. Giulietta se ponovno okrenula. Nije više vidjela bradatog muškarca. Napravila je korak naprijed i gledala kako carinik udara pečat u putovnicu putnika koji se bio ispred njezina oca. Zatim je na red došao on. Položio je svoje dokumente na pult i zauzeo stav. Kako je pritom djelovao službeno. Gotovo poput vojnika. Carinik je listao njegovu putovnicom i tražio pečat s datumom ulaska u zemlju. Tada se nečim iznenadio i rekao nešto na španjolskome. Njezin je otac zatresao glavom i rekao: „Sorry ...?"
Giulietta ga je prekinula. „Tata, možeš mi malo pridržati torbu."
Carinik je ponovio svoje pitanje na španjolskome.,
A zatim se sve dogodilo vrlo brzo. Njezin se otac okrenuo prema njoj, a u isto mu je vrijeme pozornost odvlačilo pitanje carinika. „English please, no Spanish", odgovorio je iznervirano i automatski primio Giuliettinu torbu. „Što je sada?"
„Zahod”, rekla je. „Vraćam se odmah."
„When did you arrive?", pitao se sada carinik, dok je Giulietta činila prvi korak unatrag u smjeru ulazne dvorane.
„What?" Ponovno je pogledao prema Giulietti, zatim prema cariniku koji je u rukama držao njegovu putovnicu.
„Eh, why, Thursday."
„On business?" začula je Giulietta još, a zatim je bila izvan dosega sluha.
Njezin se otac nesigurno okrenuo prema njoj. Dala mu je znak da će mu se odmah pridružiti, a zatim je hitro prošla pokraj rendgena. Srce joj je udaralo sve do grla. Što je ovdje uopće radila? Ako propusti ovaj let, sve će biti gotovo. Još jedanput je pogledala prema kontroli putovnica. Razgovor tamo je još bio u punome jeku. Njezin je otac pokazivao na nešto u svojemu dokumentu. Je li bilo problema? Teško. Inače ne bi uopće ušao u ovu zemlju. Morala je donijeti odluku. Odmah. Vratiti se u Buenos Aires ili ne? Lindsey joj je morala pomoći. Nije imala kovčeg, on je već bio na putu u Europu. Njezinu ručnu torbicu imao je njezin otac. Posjedovala je samo putovnicu, zrakoplovnu kartu, koja će upravo propasti, kreditnu karticu svoje majke i odjeću koju je imala na sebi. Natrag u taj strašan grad. Zbog njega?
Njezin je otac zapeo na kontroli. Službenik će uskoro udariti pečat za izlazak iz zemlje, a to znači da će on već tada zapravo biti izvan ove države. Čak i kada bi to htio, ne bi se mogao vratiti. Vidjela ga je odostraga. A odjednom se učinilo da je problem riješen. Okrenuo se prema ulaznoj dvorani. No, ona se u međuvremenu tako smjestila da ju je teško mogao vidjeti. Carinik mu je nestrpljivo mahnuo da krene dalje. Odugovlačio je, ljutito naborao čelo i gledao oko sebe, tražeći je. Ali, onda je ipak morao osloboditi prolaz. Ostali su se putnici naguravali i pogurnuli su ga naprijed. Giulietta je bespomoćno pogledala prema stropu. Što da učini?
Novac. Trebao joj je novac. Potražila je bankomat i umetnula u njega kreditnu karticu. Kao prije tjedan dana. Strpala je novčanice u džep hlača i okrenula se. Zatim se vratila u sredinu dvorane i krenula prema zahodima. No, na pola je puta zastala, neodlučno pogledala oko sebe, nervozno grickajući nokat palca. Razmišljala je o tome da ponovno nazove Lindsey. No, je li mogla dopustiti da donosi odluke koje će ovisiti isključivo tome hoće li se Kanađanka htjeti spustiti na njezinu razinu i objasniti joj neke stvari, o kojima ona sama nije znala ništa? Esma? Auschwitz? Reakcija vozača taksija. Kakve je sve to imalo veze s Damiánovim tangom? A s njezinim ocem ... ? Nije li ipak postojala veza između svih tih stvari? Krenula je prema izlazu. Vrata su kliznula u stranu i u sljedećem ju je trenutku zarobila nagomilana podnevna vrućina.
Sve što se nakon toga dogodilo još se mjesecima poslije poput mutnog crno-bijelog filma provlačilo njezinim sjećanjem. Pogledala je u lijevu stranu prema taksijima koji su tamo pristizali i iskrcavali putnike. Jednostavno će uzeti taksi i odvesti se natrag u grad izravno u Lindseyin stan. Iz kutka je oka zamijetila neki nagli pokret sa svoje desne strane, ali se nije zbog toga zabrinuli. Na samome rubu njezina pogleda dogodilo se nešto, ali ona je gledala prema taksijima. Tek na pola puta primijetila je da joj je sa strane prilazilo nešto što se kretalo vrlo brzo. Nehotično je usporila korak kako se ne bi sudarila s osobom koju je još smatrala put nikom u žurbi. No, ta je osoba odmah promijenila smjer kretanja i sada je išla neposredno prema njoj. Tek je sada naglo okrenula glavu, trgnula se kao da ju je nešto udarilo i iznenađeno gledala u lice ispred svojih očiju. I prije nego što je uspjela vrisnuti to joj je lice prišlo nadohvat ruke, na svojoj je podlaktici osjetila snažan stisak i čula glas koji je od potisnutoga bijesa gotovo pucao: „Što, dovraga, radiš? Zašto se ne vratiš kući?"

28


Zurila je u njega.
Damián!
No, kako je to, za ime svijeta, izgledao? Kao da je neposlušna djevojčica povukao ju je nekoliko metara u smjeru zrakoplovne luke. U ušima joj je šumilo. Sve se usporilo. Spotaknula se i umalo bi bila pala, da je on nije uhvatio. Damián je zastao i gledao je. „Moraš otići odavde", rekao je bez daha. „Idi. Idi u Berlin. Preklinjem te!"
Zatim je počela drhtati. Njezine su usnice podrhtavale. Odjedanput je zarila nokte u njegovu kosu. Htjela ga je povrijediti, ošamariti ga. Preduhitrio je njezine ruke i čvrsto ih primio. Jedva ga je mogla vidjeti kroz suze koje su joj navirale na oči. Zagrcnula se. No nije uspjela reći ni riječi. Pokušala se istrgnuti iz njegova stiska. No, iznenada ju je tako snažno zagrlio da je gotovo ostala bez zraka. Kako je to mirisao? Smrdio je po benzinu. Iz njegovih je pazuha dopirao oštar miris znoja. Jedino što je odmah bila prepoznala bila je njegova koža, osjećaj svojeg obraza na njegovu, a tek malo pomalo i druge pojedinosti koje nisu imale imena.
„Gdje je tvoj otac?" pitao je naglo.
Rukom je pokazala prema ulaznoj dvorani.
„Brzo", rekao je. „Dođi."
Nije imala pojma što je činila. Više nije imala nikakve kontrole. Trčeći je hodala uz njega, a kada je on potrčao, jednostavno ga je oponašala. Damián se više puta okrenuo za njom. I ona je jedanput pogledala iza sebe, no nije vidjela nikoga.
Potrčali su uz nekoliko pokretnih stuba i na trećemu se katu požurili proći između parkiranih automobila. Damián je trčao prema prašnjavom i izudaranom crvenom Peugeotu, stisnuo se iza upravljača, otvorio suvozačka vrata i pustio je da uđe. Samo što je sjela, Damián je pokrenuo motor, ubacio u brzinu i škripeći gumama izletio sa svojeg parkirnog mjesta. Vozio je prema rampi, iz džepa na košulji izvukao parkirnu kartu i novčanicu i oboje pružio čuvaru. „'ta bien, anda.", nestrpljivo je promrsio. Rampa je kliznula u zrak. Giulietta je zbunjeno gledala ispred sebe. Damián je dao gas.
„Molim te, priveži pojas", rekao je.
Nijemo je zatresla glavom.
„PRIVEŽI POJAS", zavikao je.
Trgnula se i učinila što joj je rekao.
„A sada prestani cmizdriti, može?" rekao je iznervirano.
Stisnula je usnice jednu uz drugu. Njezina glava više nije funkcionirala. Imala je dojam kao da promatra samu sebe, Giuliettu. Jadne li predstave. Tog je muškarca tjedan dana tražila. Zašto samo? Otkuda se odjedanput stvorio?
Damián je ulicom vozio sumanuto brzo. Giulietta nije uspijevala progovoriti ni riječ. Dijelom zato što se bojala brzine, a dijelom zbog straha od njegove potpuno nepredvidive reakcije. Nije čak znala koje bi mu pitanje prvo postavila. Što je moglo pitati luđaka? Zašto je uopće išla s njime?
Skrenuli su na regionalnu cestu i konačno na zemljane putove, koji su vodili uz svakojake tmurne nakupine kuća za koje ni uz najbolju volju ne bi mogla reći pripadaju li kakvom selu, gradu, četvrti ili halucinaciji. Damián se usredotočio na vožnju i nijedanput nije pogledao prema njoj. Izbjegavao je rupe na cesti, trubom tjerao pse i mačke s puta, krivudao napola propalim četvrtima koje su ponovno pomalo sličile rubnim dijelovima glavnoga grada. Dva je puta zazvonio mobitel, i Damián je s nekim razgovarao na suludo brzom španjolskom.
Jednom je s neke oštećene mesingane ploče pročitala ime ulice. Avenida Perón. Jednokatne kuće, od kojih je jedva ikoja bila sagrađena do kraja, okruživale su ulicu. Nakrivljene trgovinice prkosile su između nakupina smeća. Preko jednog pružnog prijelaza Damián je bio prisiljen voziti vrlo polako. Između tračnica smjestio se prodavač napitaka. Uz njega je, iz blatnjavoga tla, bojala nedovršena željezničareva kućica. Napola rastrgani plakati iz predizborne kampanje lelujali su na vjetru. Maleni je dječak skakao u kućici i vješao se po željeznim šipkama koje su stršile iz betona.
„Kamo me vodiš?"
„Na sigurno."
„Jesam li u opasnosti?"
„Ne. Ne sa mnom."
„S kime onda?"
„Sa samom sobom."
Pogledala ga je postrance. On joj je nakratko uzvratio pogled. Izgledao je strašno. Bio je neobrijan, što ga je doslovno unakazilo. Kosa mu je bila masna. Oči su mu bile podlivene krvlju i ispunjene nekim nezdravim sjajem. Je li bio drogiran? Izgledao je poput klošara. Na sebi je imao kariranu flanelastu košulju i poderane, masne pamučne hlače. Njegove su bose noge bila prljave, a na njima se imao plastične sandale. Tko je bio taj čovjek?
Odjedanput su se našli na nekoj vrsti autoceste, no prošli su tek nekoliko stotina metara, otkotrljali se niz padinu i konačno se našli u nekoj četvrti koja je odgovarala slici Buenos Airesa. Damián je skrenuo iza nekoliko uglova, a zatim se usmjerio prema ulazu koji je vodio u podzemnu garažu. Parkirao je automobil i zapovjedio joj da izađe.
Ušli su u dizalo i odvezli se na sedmi kat. Miris benzina i znoja ponovno joj je nadražio nosnice. Stajali su jedno nasuprot drugog, ali Giulietta je potišteno gledala u pod. On se nije pokušavao opravdati. Čujno je disao. Bio je nervozan. Panično nervozan. Osim toga se činilo da je umoran. Nekoliko je puta zijevnuo. I šutio je.
Koliko je uspjela vidjeti, stan se sastojao od samo jedne sobe. Marta Guitierrez, pročitala je s pločice na vratima. Nije njegov stan? Prolaz koji je bio uz ulazna vrata, vodio je u malenu kuhinju, a desno su bila zatvorena vrata sa zamagljenim staklom, koja su vjerojatno vodila u kupaonicu. Damián je pažljivo zatvorio ulazna vrata, zakračunao oba lokota i namjestio lanac. Giulietta je ostala stajati usred sobe i gledala ga je s iščekivanjem.
„No, sjedni", rekao je mirno. „Jesi li žedna?"
Klimnula je glavom. Nestao je u kuhinji i vratio se s bocom vode i čašom.
„Evo. Led je u hladnjaku. Vraćam se odmah."
S tim ju je riječima napustio i nestao u kupaonici.
Giulietta je sjela i pogledom kružila po sobi koja je uglavnom bila prazna. Zidovi su bili potpuno goli. Sa stropa je visjela žarulja bez sjenila. U kutu pokraj prozora bili su kovčeg i putna torba, oboje poluotvoreni s odjećom što je iz njih navirala. Na putnoj je torbi ugledala nekoliko podstavljenih smeđih omotnica. Promotrila je tamnoplavi kauč pokraj toga i smeđi parket ispod svojih nogu. Šum tekuće vode prodirao je ispod vrata kupaonice. Prišla je prozoru koji je zauzimao cijelu širinu sobe. Odovuda se mogao vidjeti veći dio grada. No, ništa joj nije bilo poznato. Kuće. Parkovi. Ulice. Nije imala pojma gdje je bila.
Sjela je na kauč, otvorila bocu s vodom i otpila. Stotinu je puta zamišljala ovaj susret. Na svakome zamislivome mjestu. Ali ne ovako. Ne ovdje. Iza ovih je vrata bio Damián? Što se dogodilo u zračnoj luci? Zašto je bio tamo? Zašto ju je promatrao? Otišla je u kuhinju, nakratko se ogledala, našla ju je jednako praznom kao i ostatak stana te se vratila u dnevnu sobu. Pogled joj je ponovno pao na omotnice. Na njih su bile zalijepljene njemačke poštanske markice. Adresu je u međuvremenu poznavala. Bila je to Nievesina adresa. Za gospodina Damiána Alsinu c/o Cabral. Jufre 1342. Buenos Aires. Capital Federal. Argentina. Sagnula se naprijed i pokušala odgonetnuti pošiljatelja. Dr. P. Jahn i partner. Pravnici. Ulica Fasanen 37. Na jednoj od poštanskih maraka mogao se pročitati datum poštanskog žiga: 4. ožujka 1999.
Sada je čula šuštanje tuša. Iskušenje je bilo veliko, no nije pipnula omotnice. Objašnjenja će dobiti uskoro od njega. Zašto se dopisivao s odvjetnikom iz Berlina? Ožujak 1999.
Ponovno je sjela na kauč. Njezine su ruke, unatoč vrućini, bile hladne poput leda. Pogledom je po sobi tražila telefon. Ali nije ga bilo. Tuš je šumio. Vani je nebo postalo bijelo. Svjetlost je sada djelovala prljavo. Mislila je na svojega oca u zračnoj luci. Bi li poletio? Bez nje? Što se to, za ime svijeta, događalo posljednja dva tjedna? Kako se samo našla u ovoj situaciji?
Ožujak 1999. Sjetila se razgovora s Lindsey. „Odjedanput je pod svaku cijenu htio dobiti ovaj angažman u Berlinu." Ponovno je promotrila smeđe omotnice, no ipak ih nije pipnula. Zatim je zamro šum tuša. Giulietta je sve više drhtala. Čvršće je stegnula svoju vunenu vesticu preko tanke ljetne haljine i pogledala naježenu kožu na svojim nogama. Zatim je skinula sandale, skvrčila noge ispod sebe i čekala da on izađe iz kupaonice.

29


Kosa mu je bila mokra i počešljanu prema natrag. Na sebi je imao bijeli kućni ogrtač. Vidjeti ga obrijanog bilo je gotovo jednako tako zastrašujuće kao i maloprije s bradom. Na dva je mjesta na vratu malo krvario. Odjedanput je djelovao sramežljivo. Izbjegavao je njezin pogled, odložio svoju odjeću na pod pokraj vrata kupaonice, zatim je otišao u kuhinju i vratio se s čašom vode. Cijelo vrijeme ga nije ispuštala iz vida. Kada je napokon sjeo pokraj nje na trosjed, posegla je za njegovom rukom. Osjetila je da ju je htio povući, ali to ipak nije učinio. Pio je i istodobno je gledao. Ovratnik kućnog ogrtača je već na dva mjesta kliznuo uz ranice od brijanja, koje su lagano krvarile, te se i sam pomalo obojio u crveno. Sagnula se prema njemu i u dva poteza tako postavila ovratnik da više nije bio u opasnosti.
Damián joj je to dopustio. Zatim je spustio svoju čašu na svoje bedro i pogledao njezinu ruku. Primijetila je da je smršavio. Jagodice su mu se isticale na licu. Na njegovim su se zubima vidjele mrlje od nikotina.
„Živiš li ovdje?", pitala je naposljetku kako bi prekinula neugodnu šutnju bilo kakvom nevažnom rečenicom.
„Ne. Ne sasvim."
„Od kada znaš da sam ovdje?"
Slegnuo je ramenima, no ništa nije rekao.
„Imam osjećaj da mi ovdje svatko laže. Svatko. Ti takoder, zar ne?"
Šutio je, poigravao se sa svojom čašom i s nelagodom gledao u stranu.
Povukla je svoju ruku i jače se privila uz svoju jaknu.
„Hladno ti je?", pitao je.
„Da."
Posegnuo je ispod kauča, otvorio neku ladicu, izvukao iz nje pokrivač i položio joj ga oko ramena.
„Je li to zbog nje, zbog Nieves?" pitala je.
Znala je da to nije istina. Ali barem su počeli. Govoriti. Morala je konačno govoriti.
„Nikada ne bih bio pomislio da ćeš doći ovamo”, rekao je. „Nikada."
Kakve je to veze imalo s njezinim pitanjem? Pričekala je još trenutak, ali kada više nije pokušavao nešto reći jednostavno je nastavila s pitanjima. „Damián, što se dogodilo u Berlinu? Između tebe i mojega oca?"
„Nesporazum."
Lagano je klimnula glavom, a zatim zapucketala prstima. „Aha ..."
Nešto se u njoj odjedanput pokrenulo. Osjećala je toliko snažnu nasilnost prema. njemu da se morala oduprijeti iskušenju da mu ne razbije čašu u lice. Oprezno ju je stavila na pod. „Jednostavno tako. Nesporazum. Vežeš li uvijek za stolac ljude s kojima imaš kakav nesporazum?"
Ponovno je slegnuo ramenima. „Ovisi o tome o kakvom je nesporazumu riječ."
Njezin je pokret bio toliko brz da on nije imao prilike zaustaviti ga. Njezin je dlan pogodio njegov obraz uz glasan tresak. Glava mu je trgnula u stranu, ali i prije nego što je imao vremena reagirati njezina je lijeva ruka poletjela naprijed i pogodila drugi obraz. Možda ga je nakratko okamenio i glasno zavijanje s kojim je na njega navalila.
„Ne mogu više slušati sva ta sranja", vikala je i udarala ga po rukama koje je napokon podignuo kako bi se zaštitio od njezina napada. Leđima je kliznuo s kauča na pod i trenutačno nije bio u mogućnosti osloboditi je se. No, najstrašnije je bilo njezino lice. Ono je od bijesa i očaja bilo potpuno iskrivljeno.
„Zašto mi to radiš, ha? Što ... što sam ti ja napravila, ti pokvareni gade?"
Njezin je glas pucao. Kosa joj se oslobodila i padala preko lica. Damián se napokon uspio okrenuti te se otkotrljao u stranu. Izgubila je ravnotežu, pala je pokraj njega, no brže se ponovno uspravila nego on.
„Ne diraj me!" vrisnula je i uzmaknula prema zidu.
Upozorenje je bilo suvišno. Damián i nije pokušavao uzvratiti joj napad. Omamljen je ležao na boku i smrknuto je promatrao. Njegov se kućni ogrtač pri padu otvorio i on se požurio pokriti svoju golotinju. Zatim je dlanovima prešao preko svojih obraza i konačno se naslonio na trosjed. Giulietta se drhteći oslanjala na zid i gledala dolje prema njemu, i sama šokirana onime što je maloprije učinila. No, nije joj bilo žao.
„Dajem ti pet minuta da se opravdaš, seronjo jedan", rekla je zatim. „Cijelo tvoje sranje s tangom me ni najmanje ne zanima. A i za tvoje djetinjstvo, ili što te je to već upropastilo, također me nije briga. Razumiješ li. Ne zanima me. Ja nisam psihijatar. Tako si me upropastio kao nitko u životu. A ja želim znati zašto. Želim znati što si napravio mojem ocu. I nemoj mi govoriti o nekakvim neurozama ili što ja znam čemu. Pametan si ti momak. Rekao mi je to Ortmann."
Pri spomenu toga prezimena naborao je čelo.
„A zbog nečega nisi više sav svoj. To i ja znam."
Njezin se glas sada ponovno slomio. Jedva je uspijevala disati. Svaka ju je rečenica gušila, poput pokušaja da između jecanja i udisanja utisne smislen riječi u tu glavu, koja je bila ispod nje, kako bi joj konačno dao nekakav odgovor.
„Ne želim čuti ništa o tvojem usranom poočimu ili tvojoj neurotičnoj majci, znaš. Želim čuti TEBE. Zašto si TI takav PREMA MENI? Zašto sve to činiš MENI, k vragu i sve?"
Podignuo je ruku kako bi je zaustavio, ali se ona odjedanput više nije mogla zaustaviti. Riječi su samo tako tekle iz nje. Sve te nezavršene misli posljednjih deset dana, njezina pitanja, pretpostavke, promišljanja koja nikuda nisu vodila, sada su kipjela iz njezinih usta. Nije ih više htjela podnositi. Neka ih sada preuzme on. On. Onaj tamo koji je za sve to bio odgovoran. Polako je kleknula, no i dalje je govorila i jecala. Rukama se držala za glavu, ali bujica riječi nikako nije htjela presušiti. On ju je nijemo slušao, obraza jarko crvenih od udaraca koje mu je nanijela, očiju punih strepnje i nježnosti. Nježnosti? Zašto ju je tako gledao? Zašto, k vragu, ništa nije govorio?
„No, reci nešto", stalno je iznova preklinjala plačnim glasom. „Molim te, molim te, reci nešto, Damián."
Posljednji je slog bio poput malog vapaja. Primio je svoju glavu među oba dlana i protresao je. „Ne mogu", prošaptao je. „Ne sada. Ne ovdje."
„Kada onda?" vrisnula je. „Gdje? I što uopće?"
Ponovno je zatresao glavom.
„Sutra", rekao je nakon toga. „Ne sada. Ne danas. Ne mogu."
„Ako mi ne odgovoriš, otići ću. Razumiješ li?"
Na rukama i nogama dovukla se do njega.
„Ne čini to. Ne puštaj me samo tako, prokletstvo."
Povukla ga je za kućni ogrtač kao za komad mrtvog krzna. Podignuo je ruku i pogladio je po kosi. Odgurnula je njegovu ruku i uzmaknula. Zatim je brzim pokretom povukla deku s trosjeda, ponovno se skupila uza zid, zamotala se u deku i neprijateljski ga gledala. Što se to s njom događalo? Što joj je to ovaj muškarac činio? Odlazi sada, odmah, rekla je sama sebi. On je poremećen, sasvim poremećen. Ali, to sada više nije bila istina. Onda u zračnoj luci, u automobilu, tijekom vožnje ovamo, kladila bi se svojim životom da je Damián poludio. Ali sada, kako je sjedio na podu ispred kauča, tanak i umoran, cijelom pojavom potonulom u sebe i bez one svoje čarolije, koju su mu pokrale tko zna kakve brige, kako ga je sada mogla smatrati ludim, mrziti ga?
Zatim je počeo plakati. Nijemo. Bez zvuka. Bez srama. Bez ustručavanja. Gledao ju je onako kako ju je uvijek gledao. U Berlinu tijekom njihovih najljepših noći. Branila se, zadržala je svoj smrknut pogled. Ali znala je da je protiv toga nemoćna. Voljela ga je. Ona je bila luda. Ne on. Nakon svega što je učinio, nakon svih laži, sumnji, pretvaranja ... jer, što je sve osim toga bilo.
„Zašto si pobjegao ... prekjučer ... ti ... zašto?"
Bez odgovora. Samo njegovo lice prekriveno rijekom suza i njegove vjeđe koje su se nakratko zatvorile, kao da mora podnijeti kratku bol.
„Zašto se barem ne opravdaš? ... Hajde, reci barem, što ti ne odgovara. Ne smijem li barem saznati zašto si, za ime boga, od mene pobjegao? Barem to? Je li to toliko teško?"
Nijemo je zatresao glavom i stavio oba dlana pred lice. Čekala je. Rastrgana između potrebe da na njega viče i da ga zagrli, ostala je nepokretno oslonjena na zid i promatrala svaki, pa i najmanji njegov pokret. Minute su prolazile u tišini. Čula je vlastiti dah. Čelo ju je počelo boljeti. Svjesno je pokušala izgladiti udubine na njemu i pritom ustvrdila da joj je cijelo lice bilo potpuno zgrčeno. Opustila je svoju stisnutu čeljust i osjetila bol kod umnjaka. Pričekat će još minutu. Ne dulje. Sjećanje na njezina oca proletjelo joj je glavom. Možda je ipak imao pravo? Je li ju samo htio zaštititi od toga da cijeli svoj život upropasti zbog ovog sirotog čovjeka ovdje ispred nje?
Damián se nije pomaknuo. Pokrivač je zašuštao kada je ustala. Tek je zbog tog zvuka podignuo pogled. Učvrstila je svoju kosu koja se bila oslobodila pomoću dva poteza. Pogledala je dolje prema njemu i pričekala još trenutak. Što to? Neku riječ, znak, uputu? No, nije bilo ničega. Samo ovo bezizražajno lice.
Otišla je prema vratima i povukla lanac. Zatim je jednu za drugom okrenula dvije brave i posegnula za kvakom. U tome je trenutku osjetila kako je položio svoje ruke oko njezina tijela. Stajao je iza nje, čvrsto je stisnuvši uza sebe. Osjećala je njegov dah na svojemu vratu, njegove usne na svojemu zatiljku. Ukipila se. Zatim je napravila dva gruba pokreta, no nije se uspjela osloboditi. Čvrsto se privio uz nju.
„Pusti me", tiho je rekla. Nije reagirao, samo ju je čvršće stisnuo. Osjetila je njegovu erekciju. „Damián. Molim te, pusti me", ponovila je.
Otvorio je svoje dotada stisnute usne na njezinu zatiljku, i ona je osjetila vlažnost njegova jezika na svojoj koži. Zatim je taj osjećaj potekao njezinim vratom, i ona je pomalo pokleknula kada je zubima pažljivo zagrizao njezinu kožu. Ponovno se pokušala izboriti za svoj prostor, no on joj nije dopustio da se pomakne. Umjesto toga je svojim rukama naglo prešao njezinim tijelom i rastrgao joj bluzu. „Ne", rekla je promukla glasa i smušeno spustila pogled prema svojim prsima i dvjema rukama koje su ih upravo milovale. Taj ju je pokret činio bespomoćnom. Zatvorila je oči. Nije se mogla braniti. Ne sada. Njezina je potreba za njim bila toliko velika da mu nije bilo teško slomiti ono što se jedva moglo nazvati otporom. Dok je desnom rukom milovao njezina prsa, njegova je lijeva ruka polagano lutala niz njezino tijelo. Njezine su se noge same od sebe razmaknule, kako bi prihvatile njegove nježne dodire. Njezino je tijelo prepoznavalo njegove dodire tako snažno kao da je tjednima za njima žudjelo. Ništa među njima nije bilo kao prije, osim ovog potpunog prepoznavanja njihovih tijela. Pogledala je niz sebe i osjetila kako su njezina mekoća i spremnost da ga prihvati pojačavale njegovu erekciju. Pritisnula je stražnjicu uz njegovo krilo i tada ga osjetila. Njegove su je ruke oslobodile i obuhvatile njezine bokove. Oslonila se o vrata i prepustila se njegovim pokretima.
Njegova se energija u prvome nasrtaju poprilično brzo iscrpila. Njegovi su pokreti postajali sporiji. Bili su potonuli na pod i nekako mu je uspjelo povući je na sebe, a da je ne napusti. Gledao ju je, dok je sjedeći na njemu počela tražiti najugodniji položaj za svoje ispunjenje. Nije ju ispuštao iz vida tijekom cijelog vremena, dok je njezina strast rasla sa sve prodornijim pokretima. Kada je stiglo izbavljenje zatvorila je oči, pustila da prekrasna napetost pulsira donjim dijelom njezina tijela, lagano je otvorila usne i prepustila se praćena udasima prepunim užitkom, svojim osjećajima.
Kada je ponovno otvorila oči, vidjela je da ju je još promatrao. Bilo je potpuno mirno. Nitko nije rekao ni riječi. U nijemosti je toga spajanja bilo nečeg oslobađajućeg. Nježno ju je poljubio, privukao sebi i položio joj glavu na svoja prsa. Koliko su dugo tako mogli ležati? Poslije to više nije znala reći. Njezina sjećanja na to poslijepodne i večer bila su zbrkana. Samo se njezino tijelo sjećalo svake pojedinosti. Voljeli su se opet i opet, sve do potpunog iscrpljenja. Jedanput se preplašila, preplašila se vlastite žudnje da je povrijedi, da joj nanese bol. Granica onoga što je s njime htjela doživjeti u Giuliettinoj se mašti pomaknula u predjele pred kojima je njezin razum preplašeno ustuknuo. Dopustila je da se to dogodi. Da, kada se bolje prisjetila, čak ga je molila da nastavi, da ne prestaje. No on je bio zastao, u jednome je trenutku prestao tražiti tu granicu koju su gotovo prešli, i umjesto toga se vratio njihovoj prvotnoj nježnosti. Bilo je to već kasno u noći. Osjećala je kao da joj je tijelo razbijeno. Ležala je tijesno privinuta uz njega na kauču, koji su u međuvremenu rastegnuli, pod dekama koje su ih grijale, i osluškivala njegov dah. Osjećala je kako mu se prsa podižu i spuštaju, osluškivala udaranje njegova srca i zapala u duboki drijemež.

30


Probudila se sama. Mjesto pokraj nje bilo je prazno i hladno. U polutami je pipkala za svojim ručnim satom, koji je vjerojatno bio negdje na podu. Četiri sata i trideset minuta. Osluhnula je tišinu. „Damián?", rekla je jedanput. No, odgovora nije bilo. Ponovno je legla, sklupčala se pod dekom, kao da se bojala jeke. Mirisala je po njemu. Bio je posvuda oko nje i u njoj. Kamo je samo otišao? U ovo doba. Hoće li se odmah vratiti? Zašto ga nije čula?
Naglo se uspravila i omamljen ustvrdila da je bila još jedanput zaspala. Ali još je ovdje bila sama. Prva se zraka svijetlosti pojavila vani ispred prozora. A u sumraku novoga dana također je shvatila da sve, što je do tada doživjela i nije bilo ono najgore: kovčeg i putna torba bili su nestali. Na njihovu je mjestu bio bijeli kućni ogrtač, zgužvan na podu. Skliznula je iz kreveta i potražila prekidač za svjetlo. Žarulja na stropu bacala je hladnu svjetlost po negostoljubivoj prostoriji. U kupaonici za njime nije ostao nijedan predmet, osim upotrijebljen britvice za jednokratnu upotrebu i ručnika koji je bio bačen preko ruba kade. Vratila se trosjedu, spustila se na njega i zurila u svoju dijelom rastrganu odjeću koja je ležala razbacana po podu. Kakav potištujući mir!
Prišla je prozoru i bacila pogled na grad. Prve zrake sunca tu i tamo su svojim zlatom obasjavale krovove i pročelja. Na horizontu se ljeskala sjajna vrpca Rio de la Plate. Pogurnula je prozor u stranu, ušla na majušnu terasu i pogledala dolje u dubinu. Ograda je bila vrlo visoka pa se morala istegnuti kako bi uopće mogla pogledati dolje. Mirisala je topao zrak, neodredivu, baršunastu aromu ovoga grada. Zraka sunca bacila je žutu mrlju pokraj nje na zid i ona je na nju položila svoj dlan veseleći se toplini koju je pritom osjetila. Zatim se vratila u sobu i skupila svoje stvari. Bilo je gotovo. Ništa se nije razjasnilo, no ipak je sada svemu došao kraj. U njezinoj se glavi skupila zbunjujuća mješavina misli i razmatranja. Dok je skupljala svoju odjeću razmišljala je o tome kako će doći u grad s napola rastrganom bluzom i kamo bi se uopće trebala uputiti. Istuširala se vrućom vodom, napunila je kadu, zatim na leđima ležala u kipućoj vodi, gotovo potpuno potopljene glave slušajući šum u ušima.
Tek kada je stala ispred zrcala i češljala mokru kosu, vidjela je što je učinio. Na početku je pomislila da su se pramenovi njezine kose samo zapetljali. Četkom je nekoliko puta prošla kroz isto mjesto u kosi, no nije bilo sumnje – nedostajao je jedan uvojak. Ne, ne uvojak. Odrezao joj je cijeli pramen. Trebao joj je trenutak dok to nije shvatila. Dok je spavala, odrezao joj je pramen kose! Ustuknula je od umivaoniku i ispustila četku iz ruke. Zatim je u dva skoka bila u sobi, žurno se odjenula, namjestila bluzu i jaknu, koliko je uspjela, i napustila stan što brže mogla. Dok je dizalo stiglo, prošla je vječnost. Kuća je bila tiha poput mrtvačnice. Nije nikoga susrela, ni u dizalu ni u ulaznom hodniku.
Nije imala pojma kojim je smjerom trebala krenuti kako bi pronašla taksi. Ulice su djelovale odumrlo. Bila je nedjelja. Dan bez ljudi. Ipak nije dugo trebalo da je pronađe jedan od bezbroj žuto-crnih automobila. Ovi taksiji bili su poput osa, pomislila je. Pronalazili su svakojaku hranu.
Vozaču je rekla ime hotela svojega oca. Ako nije bio poletio, tamo će ga pronaći. Na pola se puta ipak predomislila i dala vozaču Lindseyinu adresu. Nedjeljna opustošenost grada u sjećanje joj je prizvala dan kada je ovamo pristigla. Na neki su čudnovat način sjećanja na prošlotjednu nedjelju bila jasnija i prisutnija od onog što je sada vani promicalo pokraj nje. Ništa je od onoga što je vidjela nije uistinu dodirivalo. Njezina su osjetila i dojmovi bili nijemi. Kao da to sve doživljava prigušeno nekom opnom. Pojedinačno je vidjela osobu kako trči i ponegdje nekog prodavača cvijeća koji je svoju robu poslagao oko kioska od valovitog lima, obojenog u zeleno. Na nekom je uličnome uglu na stolčiću sjedio maleni dječak i povezivao cvjetove jasmina u malene bukete. Tango i jasmin. Sveprisutni u ovome gradu.
Kamo je samo otišao? Zašto ju je skriven čekao u zračnoj luci? Čemu ova noć? Zašto? Zašto? Nervozno se poigravala odrezanim pramenom kose i zamišljala kako je njegova ruka morala lebdjeti nad njezinim uspavanim licem, sa škarama među prstima. Škarama? Nije vidjela škare. Zar je sa sobom okolo nosio škare? Nož? Nož, samo nekoliko centimetara udaljen od njezina usnulog lica. Kako je samo mogla toliko čvrsto spavati?
Zatim se našla ispred Lindseyinih vrata i nije imala hrabrosti pozvoniti. Sjela je na rub pločnika nasuprot njezina stana, uživala u zrakama sunca koje su iz minute u minutu postajale sve jače, proučavala svaku pojedinost ceste San Telmo koja je propadala i, unatoč svemu, odjedanput osjećala neku određenu povezanost s ovim mjestom. Nije razumjela ovaj grad, a ni njegove stanovnike sa svojim zamršenim pričama. A, iskreno rečeno, nije razumjela ni tu glazbu. Tango? Ne bih mogla reći, što je to. Ali, suočena s bijednom ulicom pred sobom, prisjećala se pjesama koje je bila čula, a one su odjedanput zvučale drukčije. Jutarnje sunce, miris zraka, oronula pročelja, ovješeni strujovodi, vojska sablasti, pojave koje su u polutamnim barovima očajnički prianjale jedne uz druge – svi prošli i sadašnji dojmovi odjedanput su davali sasvim drukčiji zvuk glazbi. Neće više imati vremena saznati od čega se on točno sastojao. Možda to uopće i nije bilo moguće. No, tango joj je odjedanput zvučao drukčije. Čula je tango, a zasvirati nije morao ni jedan jedini instrument. Kako je to ono rekla Lindsey. Ovaj te grad tetovirao iznutra. Pomislila je na stih iz one pjesme koju je Damián u Berlinu odabrao za svoj posljednji tango: ... I kleknuti na svojoj prljavoj i lijepoj Rio de la Plati i iz blata i soli grebući ću za sebe oblikovati novo neumorno srce ... Ona nije imala novo srce. Ali nešto se u njoj nepovratno izmijenilo. Čak iako nije znala reći što.

31


Odlučila je da je prerano probuditi Lindsey i odšetala je uz Calle Cochabamba do onoga mjesta gdje se ona križala s Calle Defensa. U daljini su se već odovuda vidjeli stolovi na tržnici Plaze Dorrego. Većina ih je u ovo doba još bila pokrivena. Trgovci su stajali jedni uz druge u malim skupinama, pružali si izdubljene buće iz kojih su naizmjence pili svoj mate. Giulietta je lutala među stolovima, kupila je jeftinu bijelu majicu kratkih rukava koju je odmah navukla preko svoje odjeće, kako više rukom ne bi trebala pridržavati rastrganu bluzu, te je krenula prema nekom kafiću koji je već bio otvoren. Naručila je kavu i tri obvezne medialunas, umakala je roščiće u obliku polumjeseca u napitak koji se dimio i zamišljeno promatrala buvljak kako je malo pomalo počeo oživljavati. Imala je sve vrijeme ovoga svijeta. Danas je bio peti prosinca. Svojim se životom namjerno zaletjela u zid. Nekako će već ići dalje. Pomislila je na svoj rođendan. Za dva tjedna imat će dvadeset godina.
Sati su prolazili. Popila je još jednu kavu. Trg se pomalo napunio turistima. Pojavili su se prvi plesni parovi i pokazivali svoje tango točke. Iako su neki parovi zajedno djelovali sasvim prihvatljivo, sve su izvedbe bile obične i netajanstvene. Publiku to nije smetalo te je predstave nagrađivala živahnim pljeskom. Giulietta od cijelog spektakla nije imala ništa, no ipak je ostala sjediti jer ju je potreslo kad je vidjela da je kroz tu vrstu tanga za turiste, unatoč tomu što je bio unakažen do groteske, ipak još izlazilo nešto od onoga što je nekada morao biti prvotni poticaj toga plesa – neispunjena čežnja za onim drugim. A tako nešto nije bilo stvoreno za pozornicu. Imalo je u sebi nešto razvratno, nešto skandalozno. Ne ples sam po sebi, koji je bio samo izraz te čežnje. Čežnja nikada nije bila razvratna. Nepristojni su bili promatrali, gledatelji. Bio je to pogled isključenih, onih, koji su svojim voajerskim očekivanjima iz nečeg prirodnog stvarali nešto egzotično, punili to svojom uzbuđenošću i time to uništavali. Bio je to pogled navodno civiliziranih upućen takozvanim divljacima, pogled vladara nad kolonijom, Europljana nad ostatkom svijeta.
Pogled publike nad plesačem.
Pomislila je na Damiána, kako je prije nekoliko godina lice namazao crnom bojom, prije nego što je izašao na pozornicu. I sama se začudila zbog toga što joj je sjećanje na to izmamilo smiješak. Nije li to bio divan prikaz činjenice da se u tangu čak i pretvaranje pretvarale u toj glazbi, za koju se činilo da neprestano bježi sama od sebe, u proganjanim sinkopama i zavijajućim tijekovima. A ako je bilo istina ono što je rekla Lindsey, da je već i prvi tango, koji se ikada plesao, bio travestija, pokušaj bijelaca da budu poput crnca, a da ne budu crni, krađa i imitacija, kako nitko ne bi prepoznao njegovo podrijetlo, zar tada nije bilo dirljivo gledati kako su se unuci lopova ogledavali u kiču svojih vlastitih projekcija, potpuno slijepi za onih nekoliko mjesta s kojih se ogulila boja i na kojima se vidjela čarolija izvoznika?
Lindsey. Je li sad već pomalo bila ustala? Bilo je pola dvanaest. Zatim je njezin pogled odlutao do televizora koji je visio sa stropa iznad bara. Zvuk je bio isključen, ali ona i tako ne bi bila razumjela ni riječi. Ali te slike!
Ukipila se. Vijest se sastojala od četiri montirana prizora. Prvi je prikazivao Ferdinanda Alsinu okruženog novinarima, ozbiljna lica, vrlo ozbiljna. Njegova je glava povremeno nestajala iza mikrofona i kamera. Odgovarao je na pitanja. Zatim se naglo okrenuo.
Rez.
Novinar je stajao ispod nedovršenog dijela autoceste. Iza njega su se uzdizali crni oblaci dima. Čule su se sirene i vidjelo bljeskavo plavo svijetlo. Novinar je pokazao prema gore i kamera se uz betonski stup polagano uspela gore kako bi pokazala nedovršeni batrljak ceste iz kojeg je stršalo nekoliko metalnih nosača. Ipak, kamera nije dugo zastala na tome prizoru, nego je ponovno brzo skliznula dolje i obuhvatila nabreknutu automobilsku olupinu, koja se očito strovalila s te padine te se zapalila. Jaki je vjetar crni dim tjerao upravo prema kameri. Glas novinara se prekinuo.
Rez.
Krupni plan gospode Alsina, koja je upravo ušla u automobil, koji je odmah krenuo.
Rez.
Pojavio se spiker na vijestima i izgovorio nekoliko rečenica. U međuvremenu je još jedanput nakratko prikazan Fernando Alsina, koji se okretao od mikrofona i kamera. Zatim se promijenila slika u pozadini.
Rez.
Poplave velikih područja.
Giulietta je potrčala. Proguravala se između posjetitelja buvljaka, dospjela do Calle Defensa, protrčala ispod mosta autoceste i na raskrižju s Calle Cochabamba gotovo je pala. Vrućina ju je iscrpljivala. I smrad. Ovdje je sve smrdjelo. Ispušni plinovi. Otpad. Što se, u ime božje, dogodilo? Alsine na vijestima? Izgoren automobil? Danas ujutro?
Damián?
Zvonila je i kucala istodobno po vratima s mnogo ključanica. Slika nabreknulog automobila. Jučer u zračnoj luci. Miris benzina u njegovu automobilu. Na njemu. El loco.
„LINDSEY!" Sada je vrištala.
Napokon je čula zvuk s unutarnje strane vrata. „Molim, ne. Molim, ne to", tiho je šaputala gužvajući ruke, dok je klin za klinom glasno klizio natrag.
„Giulietta?"
Odmah je to vidjela na njezinu izrazu lica. Bila je istina. Lindsey joj se bacila oko vrata, čvrsto ju je držala. „Giulietta. Bože moj. Od kuda ti ... stravično je", zamuckivala je.
Giulietta je potonula na kućni prag. Noge su joj otkazale poslušnost. Zatvorila je oči. Ali to je bilo ono najgore što je mogla učiniti. Zato što su se vratile slike prošle noći. Odmah se vratile. Ponovno je naglo otvorila oči i pogledala Lindsey koja je kleknula uz nju obgrlivši je rukom oko ramena.
„Na televiziji ...", zamuckivala je Giulietta između jecaja. „ ... je li to istina. Je li on ..."
Kimnula je glavom. „Nisam vidjela. Pablo je vidio. On je ..." Ali nije dovršila rečenicu nego ju je jednostavno zagrlila. „Ti, sirota djevojko", rekla je tiho. „Tako mi je žao."
Ali njezine su se riječi izgubile u kratkome, stravičnome vrisku.
Nekoliko stanara iz kuće se prestrašeno približilo.
„Ne ...", čuli su je kako viče. „Ne. Ne. NE."
Pablo je dotrčao do njih. No na Lindseyin je znak zastao na stubama i naposljetku je zaustavio druge u namjeri da se previše približe ženi u Lindseyinu naručju, ženi koju su potresali grčevi plača.

Treći dio


Renaceré



Aun cortando los árboles

no van a parar la primavera

Čak i ako posijeku sve drveće

neće zaustaviti proljeće

Natpis na Colegio Nacional de

Buenos Aires


1


„Viviane želi razgovarati s tobom."
Giulietta se naglo okrenula. Theresa Sloboda stajala je iza nje.
„Sanjaš li?" pitala ju je koreografkinja Njemačke opere i podignula obrve.
Giulietta je zatresla glavom.
„Svrati poslije do ureda, dobro?"
Kimnula je glavom. Zatim se brzo ogledala oko sebe, kako bi bila sigurna da nitko ništa nije čuo. Ali ostali su bili zaposleni vježbanjem skokova ili su, pak, promatrali Nadiu, solisticu iz druge postave koja je još imala teškoća s pokretom zvanim voleo.
Giulietta se držala postrance i gledala kroz prozor. Nad golim krošnjama drveća visjelo je prljavo berlinsko nebo, uobičajeno za veljaču.
Dvanaestog siječnja plesala je na audiciji za Njemačku operu. Primili su je. To je bilo prije četiri tjedana. Angažirali su je za Tango svitu, iako samo za drugu postavu. No, u međuvremenu je izgledalo kao da će prijeći u prvu. Giulietta nije imala pojma,što je ravnateljica baleta od nje htjela. Ali imati sastanak s Viviane Dubry je u svakome slučaju bilo neugodno. Ili nešto nije bilo u redu s njom, i tada će morati slušati kritike. Ili je, pak, riječ bila o tome, kakva će biti konačna postava. Sigurno je bilo samo da će je barem jedna plesačica ansambla Njemačke opere nakon današnjeg dana još više mrziti, nego što je to već činila. Od kuda je poticala ta antipatija, nije znala. Ali osjećala ju je od prvoga dana. Enska Hakunen, Finkinja, ju je mrzila. Antipatija je svakako bila obostrana. Samo Enska je imala prednost što je tome ansamblu pripadala već dvije godine.
Heert van Driesschen, nizozemski redatelj na gostovanju, nije poznavao ansambl Njemačke opere i trebalo mu je vremena da donese odluke. Bio je poznat po tome što je uloge dodjeljivao prema zaslugama, a ne prema hijerarhiji. Naravno da je Marina Francis, balerina s počasnom titulom prve komorne plesačice, dobila solo u Libertangu, drugome dijelu predstave. No, uloge u skupini su se još prilagođavale.
Neugodno je bilo samo to kako je Heert promjene doslovno slavio pred okupljanim ansamblom. Giulietta je to danas na vlastitoj koži iskusila, kada joj je Van Driesschen iznenada mahnuo da mu pride. Maggie Cowler, repetitorica London City Balleta, stajala je pokraj njega. Osim toga i Theresa Sloboda, koja je u svoje zabilješke unosila ispravke u plavoj boji.
„Zašto ne radiš ono što ti kažem?" upitao je Giuliettu neljubazno. Pocrvenjela je.
Theresa ga je iznenađeno pogledala. Maggie je prekrižila ruke na prsima i nije rekla ništa.
„Nešto nije u redu s mojim koracima?" promucala je Giulietta.
„Jest. Ali to i jest jedino u redu."
Zatim se nasmiješio. „Hej, ovo nije kritika. Otkuda ti to? Onaj pokret iz četvrtinskog okretaja u četvrti?"
On se uopće nije ljutio na nju. Bio je samo iživciran time jer nije razumio što je to ona radila drukčije od ostalih.
„Možeš li sad, molim te, ponoviti početak drugoga dijela."
Giulietta je napravila nekoliko koraka natrag i počela slijed koraka: chassé, dégagé, ronde de jambe, adagio ... pirouette u jedan dugačak četvrti položaj. Osjećala se nelagodno. Primijetila je znatiželjne poglede ostalih plesačica. Zašto je htio da upravo ona pokaže taj korak, pitat će se one. Zašto ona, ova nova? Zašto ne ja?
„Ovdje. Stop." Van Driesschen joj je prišao. „Imaš to, Theresa, što piše u tvojim bilješkama?"
„Upravo ono što je napravila. Samo što si pomalo monotona, Giulietta. Kao da ti nad glavom visi daska."
„Točno!", uzviknuo je Van Driesschen. „To je to. Zašto to bolje izgleda?"
Maggie je napravila grimasu. „Kako bolje izgleda. Pogrešno je."
„Bilješka kaže ...", ubacila se Theresa.
No, van Driesschen ju je prekinuo. „Zaboravi bilješku. Hajde, Giulietta, napravi to još jedanput. Tam ... dara tam tam ... tam ... točno tako ... vidite ..."
Ponovila je pokret i zatim se zaustavila. Ova joj je situacija bila neugodna. Nije bila pazila. Naravno da je iz pirouette mogla prijeći u dugi četvrti položaj, a da pri tome ne promijeni visinu. Ali to nije bio stav iz baleta. To je bio tango. A ono što je ovdje trebalo plesati nije bio tango, nego tango-balet. Nije se bila usredotočila. Kao i toliko mnogo puta posljednjih tjedana. Sve je oko nje nestajalo iza ove glazbe, u tim sjećanjima.
„Ne. Ne tako", sada je doviknuo. „Onako kao maloprije."
Ponovno je počela slijed i osjećala je neku određenu zadovoljštinu. Cijela je koreografija bila ispresjeckana. Ona je samo na dva takta prelomila en dehors i zato dopustila glazbi onu zamišljenost, introvertiranost, a posljedice toga su se odmah mogle vidjeti.
„Otkuda ti ta ideja?", pitao je Heert. „Kako si se toga sjetila?"
Giulietta je slegnula ramenima.
Maggie Cowler uopće nije izgledala zadovoljno.
„Heert, udaljavaš se od originala", rekla je.
„Original, original. Sviđa mi se ovaj pokret. Pozovi ostale. Želim to vidjeti u skupini. LES ENFANTS ..."
Van Driesschen je pustio da mu otplešu obje verzije. Poskakivanje glava između položaja pokretu je davalo nekakvu površnost, koja je bila u oštroj suprotnosti s glazbom. Tom se izmjenom to iznenada promijenilo. Suzdržani mir pokreta u stranu cijelom je prizoru odjedanput dao neku napetost. Taj je događaj Giulietti donio mnogo nepovjerenja. Enska s njezinim mračnim pogledom i izgriženim noktima, koja je stajala na rubu dvorane, bila je najočitiji izraz toga.
„Ne možeš to učiniti", rekla je Maggie.
„Zašto?"
„Zato što je pogrešno. Ono što ta djevojka pleše nema veze s baletom. Theresa, što stoji u bilješkama?"
„Ona ima pravo, Heert."
Naglo ih je prekinuo. „Poslije ćemo o tome razgovarati."

2


Dani. Tjedni.
Svijet nakon onog petog prosinca više se nije zaustavljao. Ali Giulietta nije više imala pravi osjećaj za vrijeme. Događaje koji su slijedili mogla je prizvati u sjećanje, no pritom ništa nije osjećala. Satima je kao omamljena ležala u Lindseyinoj sobi. Kao u snu, u nekome se trenutku tamo pojavio njezin otac, potpuno izbezumljen od brige, a onda s vidljivim olakšanjem jer ju je pronašao živu i zdravu ništa joj nije predbacio. Kako ju je pronašao, nije znala. Je li Lindsey bila rekla u kojem bi ga hotelu možda mogla pronaći? Zatim let kući, njezina majka u zračnoj luci, jedan dan, jedna večer i jedna noć u Zehlendorfu u njezinu starom domu, u njezinoj nekadašnjoj dječjoj sobi s posterom Nurejeva i Margot Fonteyn. Njezini su se roditelji šuljali oko nje, no nisu izrekli nijedan prigovor kada je sljedećeg dana inzistirala na tome da se vrati u svoj stan. Htjela je biti sama.
Nekako je prošlo i to godišnje doba s njegovim prokletim praznicima. Vježbala je u studiju u Charlottenburgu i svoje je mračne misli tjerala vježbajući pilates. Zbog toga što se i tako budila u šest, dan je počinjala s dvadeset krugova u kupalištu Spreewald i bila je već gotova i prije nego što su se prvi studenti pojaviti pod tuševima. Za njezin su je rođendan Aria i Xenia pozvale na večeru u novootvoreni francuski restoran na trgu Lausitzer. Oko nje je objedovao novi Berlin. Čuli su se dijalekti s juga Njemačke te razgovori o dionicama i događajima na burzi. Giulietta je prešutjeli ono što se dogodilo u Buenos Airesu, a ni Xenia ni Aria je o tome nisu ispitivale. Giuliettini doživljaji s muškarcima nikada nisu bili posebno brojni. Poslije su je vukle od kluba do kluba, u kojima su bile do tri sata ujutro. Ono što se oko nje događalo, Giulietta je promatrala kao kroz maglu. Mislima je stalno odlazila u Almagro, vidjela se u Confiteríji Ideal, dok su pred njezinim očima visoki muškarci odjeveni u skupu odjeću razgovarali s elegantnim mladim ženama. Nije se mogla prisjetiti kako, ali odjedanput je razgovarala s jednim od tih muškaraca. Zvao se Arne, bio je iz Düsseldorfa i pola joj je sata objašnjavao zašto je Berlin središte za internetsko oblikovanje stranice. Predložio joj je da zaplešu, a kada je to odbila, donio joj je čašu šampanjca koju je popila samo dopola. Nedugo nakon toga upitao ju je bila li bila raspoložena poći s njime. Zatresla je glavom, dala znak svojim prijateljicama i naručila taksi.
Poslije u krevetu ugrizla se za zglob ruke sve do krvi.

3


Poslije joj se sve što je učinio njezin otac činilo logičnim i razumljivim. Ponio se poput ljubomorna ljubavnika. Ali više od toga nije mu imala što predbaciti. Brinuo se za nju i zato je još u Berlinu pronašao Damiánove roditelje.
„A onda si ih nazvao?"
„Da."
„Kada?"
„U subotu."
„S kime si razgovarao?"
„S gospodinom Alsinom."
„A što si mu rekao?"
„Da smo bili uznemireni jer si iznenada odletjela u Argentinu i nismo imali pojma kako bismo te pronašli. Zamolio sam ih da Damiánu poruče kako si na putu tamo."
„Jesi li gospodinu Alsini sve ispričao?"
„Ne."
„Što si mu rekao?"
„Da ste se ovdje susreli, da ste se posvađali i da si otputovala za njime, a nama niša o tome nisi rekla. Bili su puni razumijevanja."
„A kada si se susreo s gospođom Alsina?"
„U četvrtak."
„Zašto?"
„Strašno sam se brinuo. Htjela si se naći s Damiánom navečer. Bojao sam se za tebe. Razumiješ li to?"
Gospođa Alsina nije spomenula da je njezin otac nazvao iz Berlina. Zašto joj je to prešutjela?
„A otkuda znaš španjolski?"
„Ne znam ga. Samo nekoliko rečenica. Iz škole."
Iz škole. Još dok se Markus Battin zvao Markus Loess.
„Zašto si onda nakon preseljenja zapravo promijenio svoje prezime?"
„Mnogi su to učinili koji su bili u jednakoj situaciji kao i ja. Nikada nisi mogao znati prate li te oni i hoće li ipak još jedanput promijeniti mišljenje."
„Oni?"

„Horch i Guck. Stasi[6]."
„Ali ti si bio na zapadu. Otkupljen."
„Da, i? Ta, ljude se stalno otimalo. Stasi je bio svuda. Čak i na zapadu."
„A zašto Battin?"
Nije joj odgovorio.
„Tata. Zašto si se nazvao Battin?"
„Što? Ah, to. Misliš na prezime. Zapravo više ne znam. Bilo je to tako davno. Oni ti daju nekakve popise. Jednostavno sam s njih odabrao jedno koje sa mnom nije imalo nikakve veze. Zvučalo je potpuno neutralno."
Neutralno.

4


Katkad se budila u noći i osluškivala tišinu. Mogla je raditi i treniati koliko je god htjela, ali nije mogla spavati. Cijelu je nedjelju provela premještajući namještaj i vješajući slike na druga mjesta. Izdvojili je odjeću koja ju je podsjećala na njega, odnijela je do kontejnera za darivanje odjeće i zatim satima šetala Berlinom. Tri dana prije audicije u Njemačkoj operi u svojem je poštanskom sandučiću pronašla omotnicu. Paketić je otvorila u podzemnoj željeznici.
Buenos Aires, 28. prosinca 1999.

Chère Giulietta,

sjedim između spakiranih kutija. Moja je soba ispražnjena, sve su fotografije nestale sa zidova. Ujedan sam kut nagurala namještaj na hrpu, u drugome su kovčezi i kutije. Pokraj mene na pisaćem stolu je nekoliko stvari, koje sam pronašla pri pospremanju, nekoliko novinskih isječaka koji izvještavaju o Damiánovoj nesreći. U njima ne stoji mnogo, što već i sama ne znaš. Ako ih ne želiš, baci ih. Ja nisam mogla. Osim toga još imam papire koje smo onda ispisale. Sjećaš li se? Kada smo prvo pile mate, a zatim bocu Mendoze? Sada bih Te rado zagrlila. Molim Te, nemoj me pogrešno razumjeti. Znam da još patiš. Jer stalno mislim na Tebe.

Prilažem Tvoju videokasetu. Na ostalim dvjema vrpcama su montaže svih njegovih snimaka, koje sam pronašla u svojoj zbirci. Sada to nećeš moći pogledati. No, jednom će Ti možda biti drago što imaš ove snimke. Možda se nikada više nećemo vidjeti. Zbog toga Ti šaljem ove vrpce, pa čak i pod cijenu da ću ispasti netaktična.

Od one nedjelje ujutro prije tri tjedna nijedanput nisam izašla iz ove kuće a da ispred sebe nisam ugledala Tvoje užasnuto lice. Ne znam što me više preplašilo: Pablova vijest ujutro da je Damián poginuo, ili to što si se Ti pojavila pola sata poslije, Tvoj glas dolje na ulazu.

Ovdje kruže čudnovate glasine o Damiánovoj nesreći. Nitko točno ne zna što se zaista dogodilo tog nedjeljnog jutra u prosincu. Ti si posljednja koja ga je vidjela živog. Neki ljudi tvrde da to nije bila nesreća. No, za takvu stravičnu pretpostavku nema dokaza. Mjesto nesreće je pomno istraženo. Sve upućuje na nesreću – ili na samoubojstvo.

Željela bih da imam o čemu drugome izvijestiti, ali nisam Ti htjela uskratiti tu informaciju.

Utjehe nemam.

Bila bih Ti zahvalna za znak, pa makar i najmanji znak da si primila ovo pismo.

Grlim Te u mislima

Lindsey

Njezin rukopis nije bilo lako odgonetnuti. Promotrila je isječke iz novina, fotografije izgorjelog automobila, skice nesreće. Slike je nisu zaista dirnule. Baš suprotno. Strani jezik, nerazumljivi podnaslovi fotografija i ostale izmiješane vijesti na istoj stranici sve su to pogurnuli beskrajno daleko. Samo kada je pročitala njegovo ime, osjetila je ubod kroz srce. Izvadila je jednu od triju vrpci iz kartona. II, 1998., stajalo je na poleđini kartonske omotnice videokasete. Kako je Lindsey uopće mogla i pomisliti da će to ikada pogledati?

5


Kada se pojavila u uredu, Viviane ju je iznervirano promatrala.
„Molim Vas, sjednite", rekla je takvim tonom da se činilo kao da je željela upravo suprotno.
Zatim je s lica maknula crnu kosu, koja joj je visjela u pramenovima, srušila se na uredski stolac i uputila joj sljedeću nevjerojatnu rečenicu:
„Heert želi da umjesto Marine plešete solo u Libertangu."
To je, naravno, bilo potpuno ludo.
U susjednoj je prostoriji netko počeo udarati na pisaćemu stroju.
„Zašto onda Heert i Marina nisu ovdje?" pitala je Giulietta.
„U tome i jest bit," rekla je Viviane i protrljala oči kao da će problem time nestati. „Možete zamisliti, što to znači. Za mene. Za Vas. Vjerujete li da to možete?"
Giulietta je gledala na pisaći stol. Dopisi, knjižice s programima, nerazvrstana pošta.
„Ne", rekla je zatim.
Viviane se ledima oslonila na naslon i žvakala svoju kemijsku olovku. „Bit ću sasvim iskrena s Varna. Prije nekoliko dana sam ručala s gospođom Ballestieri."
Na spornen imena ravnateljice baleta u Državnoj operi, Giulietta se iznutra ukočila. U prosincu joj se javila preko telefona, ispričala joj se i sama se odrekla vježbeničkog mjesta. Nije ispunila svoju stranu dogovora i umjesto jednog izostala je gotovo dva tjedna. Ali, posljedice je takoder sama snosila.
„Od nje niste mogli čuti mnogo dobroga o meni."
„Varate se. Žao joj je što ste otišli. Ja sam je naravno pitala, a ona mi je rekla, zašto Vas je morala otpustiti."
Šutjela je trenutak.
„Mogu li se na Vas osloniti, Giulietta? Sada ste član ansambla Njemačke opere. Ovo nije praksa, razumijemo li se?"
„Da. Imate moju riječ."
Viviane Dubry, nekadašnja étoile, najbolja plesačica Pariškog opernog baleta, tako je s njome razgovarala.
„A sada o predstavi. Heert želi da umjesto Marie plešete solo u Libertangu. Možete li to objasniti?"
„Ne."
„Da Vas kao debitanticu stave umjesto solistice, to Vam u ovoj kući može od života učiniti pakao. Bila bih spremna porazgovarati s Marinom, ali ne mogu ništa jamčiti. Sami morate znati želite li se u to upustiti."
„Ne", uzvratila je Giulietta izričito. „Marina pleše deset puta bolje od mene. Ne želim tu ulogu."
„Jeste li sigurni?"
„Da."
„Zašto? Heert tvrdi da ste jedina koja zaista shvaća ovu glazbu."
„To nije istina. Ja je uopće ne razumijem."
Viviane je ustala, obišla stol i zatvorila vrata koja su spajala ured s tajništvom. Lupkanje pisaćeg stroja posve je utihnulo.
„Na probama ste napravili neki pokret, koji mu se svidio, zar ne?"
„Da. Bila sam nepažljiva."
„Zato je promijenio slijed cijelog ansambla."
Giulietta je pogledala prema tlu i ništa nije rekla.
„Znate li, što to znači?"
Zatresla je glavom.
„Znate čije je to djelo, zar ne?"
„Naravno. Johna Beckmanna."
„I znate da više nije živ."
„Da."
„Londonski City Ballet nadzire prava za izvođenje koreografije. Maggie Cowler kontrolira izvedbe. Mi ne smijemo promijeniti čak ni pokret najmanjeg prsta. Zbog toga je Maggie Cowler ovdje. Sada ste Heertu sa svojim stilom plesanja tanga zaintrigirali. A znate li, što je najbolje?"
„Ne."
„Heert je jednostavno zaobišao Maggie i nazvao Beckmannova život nog partnera, koji je naslijedio prava. On je dopustio izmjenu."
„Nisam to znala."
„Ali kako ste došli na tu ideju?"
„Zbog glazbe. Napravila sam pokret iz tanga. To je sve ... mogu li sada, molim Vas, ići?"
„Plešete li tango?"
„Ne."
„Ali, rekli ste da ste izveli pokret iz tanga. To znači da ga ipak malo poznajete, ili?"
„Ne."
„Giulietta, zašto ne želite plesati taj solo?"
„To je moja stvar."
„Zaista."
Viviane Dubry se vratila svojem stolcu i polako sjela. „Zbog Vas sam jučer morala spriječiti koreografa i repetitoricu da ne prekinu suradnju. Maggie Cowler ima zadatak bdjeti nad ovom izvedbom, a Heert nema pravo jednostavno promijeniti djelo Johna Beckmanna, a pogotovo ne da Maggie to ne zna. Heert ima dobre veze s Beckmannovim nasljednikom, inače to ne bi uspio. Ali to što je on učinio, nije ni najmanje pošteno prema Maggie, smatrate li i Vi tako?"
Maggie! Ta frustrirana baletna birokratkinja!
Giulietta je nijemo kimnula glavom.
„Želim samo da Vam bude jasno da ovdje postoje pravila. Tijekom proba nema improvizacija. To neke ljude provocira. Ako ćete umjesto Marine plesati taj solo, tada ćete, osim Maggie, za vratom imati još i Marinu. Zato Vam preporučujem da to odlučno odbijete. Čak i ako Vas bude pitao sam Heert. Razumijemo li se?"
„Da."
„I bez daljnjih koraka iz tanga."
„Ne. Žao mi je. Pribrat ću se."
Giulietta više nije mogla podnijeti taj razgovor. Možda je trebala potpuno odustati od projekta. Ta prokleta glazba. Što je ta glazba uopće imala tražiti u operi? U baletu?
„Mogu li sada, molim, ići?"
Umjesto odgovora pogodio ju je pogled te žene. Viviane ju je znatiželjno gledala. Činilo se da ima još mnogo pitanja, ali samo kimnula glavom i bez riječi joj desnom rukom pokazala prema vratima.

6


Probe za Tango svitu činile su joj se poput pravog testa izdržljivosti. Ta glazba nije ovdje imala što tražiti. Beckmanna se možda i dojmila Piazzollina glazba, no on je uopće nije shvaćao. Figure joj jednostavno nisu odgovarale.
Proučila je raspored proba za ta četiri dijela.

I.   Tres minutos con la realidad (grupa)
II.  Libertango            (grupa sa solom)
      Novitango                            (solo)
III. Cite Tango                     (dva para)
      Michelangelo '70                 (grupa)
IV. Mumuki                (grupa sa solom)
Nju su planirali za zajedničku ulogu u prvome i četvrtome dijelu. Za vrijeme proba za drugi dio stajala je s drugima na rubu dvorane i gledala kako Marina Francis pleše. Australka je bila izvrsna. Giulietta joj se bezgranično divila. Ali Heert ju je ipak mučio. Tjerao ju je da pleše na onaj način, koji joj nije odgovarao.
„Makni tu gracilnost", stalno joj je dovikivao. „Teže! Dublje!" Oponašao je pokret, kako ga je on zamislio. Marina je bila iznervirana. Bilo je potpuno neuobičajeno što joj je toliko dugo trebalo da pogodi ugođaj. Ali Heert je bio neumoljiv. Stalno ju je prekidao. Bilo je očito što je htio postići i trećeg se dana dogodio izgred. Marina se izvikala na njega i vrlo bijesna napustila prostoriju za vježbanje. Heert je bacio svoj blok za bilješke u kut i slijedio je.
Dvadeset minuta poslije vratio se sam. Giulietta je slutila zlo.
„Druga postava za Libertango i Novitango", protisnuo je kroz zube. „Solo proba. Prvo Nadia. Zatim Giulietta. Pokret. Postavite se."
Najava je djelovala poput električne oluje. Giulietta kao solistica u drugoj postavi! Osjećala je poglede sa svih strana. Nije to bilo ništa, pokušavala je uvjeriti samu sebe. Zamjenska uloga u drugoj? I tako je neće angažirati, osim ako ne nastupi val gripe, koji će poštedjeti samo nju. Ali bio je to znak. Maggie Cowler je demonstrativno napustila dvoranu. Giulietta je dva dana poslije od fizioterapeutkinje saznala da je otišla izravno Viviane i što joj je doviknula dok je još bila u hodniku: „He's just obsessed with her."
Theresa je zaprepašten gledala u Heerta. Giulietta se osjećala kao da je golu vode preko središnjega trga. A kada je vidjela Nadiu kako pleše, shvatila je da je sve to bila dogovorena igra. Heert je Nadiu jednostavno pustio da pleše i jedva da ju je ispravljao. Nije trebalo mnogo kako bi se pogodilo o čemu se tog poslijepodneva zapravo radilo: riješiti se Marine i naći put da se Giuliettu natjera u solo ulogu. Više uopće nije znala kamo bi gledala. Theresa joj je dobacila pogled koji se teško mogao protumačiti. Je li znala nešto o Heertovoj nakani? Naravno da jest. Ona je bila obaviještena o svemu što se događalo iza pozornice. I sam je ansambl bio poput ogoljena živca, koji je sve zamjećivao, čak i stvari koje uopće nisu postojale nego samo u mašti.
Nije htjela tu ulogu. Nije htjela solo, a pogotovo ne onaj istureni položaj. Osjećala se prazno, usamljeno, slabo. Nije imala snage za pokvarenosti, kojima bi nedvojbeno bila izložena, kada bi je ispalili poput kometa. Njezina je koža bila od papira. Pokidala bi se i od najmanjeg dodira. Ono što ju je održavalo, bio je ples. Red. Disciplina. Potpuno prepuštanje ovim prolaznim pokretima. Nije imala vlastitih. Nije imala cilj. Žudnje. I kako se moglo dogoditi je upravo u takvome stanju odjedanput, navodno, imala nešto reći, pokazati? Što je to Heert vidio u njezinu stilu? Osjećala se tako prazno, tako bezizražajno. No, osjećala je da je način na koji je ona plesala Libertango stvarao poseban ugođaj i dvorani za probe. Vidjela je to na licima plesača, kada bi im prišla i ispred njih zauzela stav. Sjetila se Hectora, kada je čula prve taktove. Kakav je ponor bio između teške, uskipjele atmosfere, koju je ova glazba prizivala u njezinu sjećanju i gotovo filigranskog pletiva pokreta, koje je ovdje trebala slijediti! Nije mogla drukčije. Koreografija je bila pogrešna. Široki pokret podbočene noge uz rezak zvuk bandoneona, sličio je pokušaju bubnjanja pomoću pera. Nije mogla drukčije nego ukloniti prozračnost te prigušiti ekstrovertiranost pokreta. Na njihovim licima nije bilo uzvika oduševljenja. Pa kako i bi! Od kuda! Možda iz glazbe? Ova je tango izvedba bila duboko podvojena, ledena vatra. Marina ga je pokušala razumjeti na razini strasti. Nadia je glumila ledenu ženu, koja se mogla kontrolirati. Ali oboje je bilo nepotpuno.
Giulietta je, kada je stigla do završnog odlomka, bila u stanju nalik na trans, do onog čudnovatog, širokog hoda, uzduž niza muškaraca, svih muškaraca. Imala je osjećaj da je u Libertangu osjetila cijeli spektar ovoga plesa, melankoliju usamljenih, napuštenih duša, zaštićena iza opuštenog, podrugljivog smiješka kurve.
Kada je bila gotova, nekoliko je sekundi vladala potpuna tišina. Zatim se s ulaznih vrata začuo pljesak.
Marina Francis joj je pljeskala.

7


Dr. P. Jahn i partner. Odvjetnici.
Ulica Fasanen 37.
Već je nekoliko puta prošla pokraj zgrade, ali nije uspjela skupiti hrabrosti i ući. O čemu se trebala raspitati? O njemu? O njegovu predmetu? S kojim pravom? Odbili bi je. Što je sasvim razumljivo.
Uspela se uz široke stube na treći kat i promotrila pločicu na vratima, prije nego što je pozvonila: dr. P. Jahn, dr. K. – H. Neumann, N. Kannenberg, odvjetnici.
Otvorila je neka žena. Giulietta joj je hitro rekla o čemu je riječ.
„Vaš ured radi za mojega poznanika", počela je. „Htjela bih dati izjavu."
„Imate li dogovoren sastanak?"
„Ne.
„Znate li tko radi na slučaju?"
„Ne."
Žena je naborala čelo, no ipak ju je pozvala da uđe i odvela je u prostran ured. Giulietta je sjela nasuprot njoj iza velikog pisaćeg stola. Zazvonio je telefon. „Molim Vas, ispričajte me na trenutak", rekla je tajnica i posegnula za slušalicom.
Giulietta je pogledom lutala po prostoriji. Svi su zidovi do stropa bili prikriveni policama za knjige. Pravi arhiv. Namještaj je bio starinski. Čak je i zrak mirisao pomalo pljesnivo.
„Kako se zove Vaš poznanik?" upitala je žena kada je završila telefonski razgovor.
„Alsina. Damián Alsina."
„A znate li o čemu je riječ. O kaznenome postupku? Očinstvu? Azilu?" „Ne. Ne znam."
„Pa, onda. Pogledajmo."
O toj se pravničkoj špilji ipak nekako našlo i računalo. „Aha. Ovdje je. Time se bavi gospodin Kannenberg. On je danas na Budu. Želite li dogovoriti sastanak?"
„Da. Molim." Pokušala je pogledati zaslon, ali nije joj uspjelo.
„Vaše ime, molim."
„Battin. Giulietta Battin."
„Gospodin Kannenberg svoje sastanke ugovara nakon telefonskog razgovora. Možete ostaviti svoj telefonski broj, pa će Vas on nazvati. Vrlo je zaposlen. Dakle, možete ga i sami pokušati nazvati, ako se idućih dana ne javi. Ovo je njegov broj."
Giulietta je zapisala telefonski broj na papirić.
„Možete li mi reći, kakva je situacija s predmetom?" nesigurno je pitala.
„Ne mogu Vam ništa reći. Morate se obratiti gospodinu Kannenbergu, pismeno ili telefonski. Više od toga ne mogu učiniti za Vas. Otpratit ću Vas do izlaza."

8


Odvezla se u Zehlendorf i večerala sa svojom majkom. Njezina oca nije bilo. Srijeda. Tenis. Inače se i ne bi bila odvezla tamo.
„Je li već stigao račun za kreditnu karticu?", pitala je u jednom trenutku.
„Giulietta, zaboravi to, u redu?"
„Ne. Ja ću to platiti. I točka."
„Poslije ćemo o tome razgovarati."
„Kao i o svemu? ... poslije?"
Anita Battin je odložila svoj pribor za jelo na tanjur i ubrusom laganim dodirima obrisala usta. „Želiš razgovarati sa mnom? Izvoli!"
Pogledala je svoju majku u lice. „Zašto mi nisi pomogla?"
„Što time želiš reći?"
„ON. Tvoj SUPRUG. Zašto mu nisi rekla da me ostavi na miru? Morala si to primijetiti."
Odbijanje da se izgovori ono neizrecivo, koje je dolazilo s obiju strana, moglo se doslovno opipati.
„Tata me želi kao ženu", rekla je brzo.
Anitin ju je odgovor šokirao. „A ti? Što je s tobom?"
„Reci ... jesi li ti luda?" Giulietta je ustala od stola i napravila nekoliko koraka po sobi.
„Vidiš li koliko je takva pomisao besmislena", čula je glas svoje majke iza sebe. „Bio je ljubomoran na onog Argentinca, ali ne onako kako ti to misliš. Tvoj te otac jako voli i želi da ostvariš karijeru. Ostatak zamišljaš."
Nije se okrenula. Jer bi inače počela vrištati.

9


Otišla je u svoju sobu po neke predmete, koji su joj odjedanput nedostajali. Plišani lavić. Kutija sa starim bilježnicama iz škole. Poster s Nurejevim i Fonteyn. Zatim je na tavanu potražila kartonsku kutiju sa zimskom odjećom, koju je prošle godine probrala i zatim ostavila ovdje. Sada ju je odjedanput uhvatila čežnja za tom starom odjećom. Karton je već davno bila pronašla, no ipak je zastala usred tavanskog nereda i promatrala stari ormar pokraj kamina. Njezina je majka telefonirala. Čula je njezin glas kroz stubište. Znala je da je tamo njezin otac spremao stvari koje više nije trebao, ali ih nije htio baciti. Bio je to njegov ormar. Ključ je bio u bravi. Ali u njemu nije bilo ništa posebno vrijedno. Tri ljetna odijela umotana u plastične vrećice, kako bi se zaštitila od prašine. Stručna literatura o rudarstvu. To je nekada studirao, šezdesetih godina. Nakon što se preselio očito je pokušao dosegnuti razinu znanja na kojoj je bila Zapadna Njemačka. Časopisi su bili iz 1978. godine. Ali u zapadnome Berlinu nije bilo potrebe za njegovim poznavanjem rudarstva. Postao je stručnjak za sigurnost i u međuvremenu je radio za Vladu, koja je bila u procesu preseljenja u Berlin. Zato što je bio sposoban misliti na tako sustavan način. Nositelj tajni. Poprilično dobra karijera za nekog od tamo preko. Nikada nije osjetila ništa od njegove poslovne situacije. Sigurnosne službe bile su svijet za sebe. On o tome nije pričao. Giuliettin svijet bila je njegova prava strast. Tako je barem tvrdio. Balet. Glazba. Uzvišeni osjećaji. Protuteža poslovnome svijetu, u kojem se on kretao. Onaj koji je znao putove kojima je pristizala i odlazila limuzina njemačkoga kancelara, nije bio bilo tko. Takav netko bio je pod posebnim nadzorom. Nadzor. Istinska strast njezina oca. Upravljanje svime i svakim.
Nije pronašla ništa što bi upućivalo na njegov prošli život. Markus Loess. Nakratko je razmislila o tome kako bi se snašla s tim imenom. Giulietta Loess. Zašto se zapravo nazvao Battin?
Pitala je svoju majku dok su se vozile kružnim tokom. Zgrada Međunarodnog kongresnog centra ležala je ispred njih poput nasukanog svemirskog broda.
„Mislim da to ima nekakve veze s njegovim precima."
„Gdje se zapravo rodio?"
„U jednome malom selu blizu Rostocka."
„Znaš li kako se zove?"
„Nešto na –hagen, ili tako nekako."
„Blizu Rostocka, kažeš?"
„Da. Pogledaj na karti. Možda se sjetim kada čujem ime."
Anita je upalila svjetlo i pokazala prema pretincu ispod ploče s instrumentima.
Giulietta je izvukla automobilsku kartu i u popisu potražila Rostock. Kada ga je pronašla na karti vidjela je da su istočno od njega, doista, gotovo sva sela završavala na –hagen. Počela je čitati: „Volkenshagen, Cordshagen, Billenhagen, Willershagen, ..."
Pročitala je još gotovo desetak imena, sve dok Anita odjedanput nije rekla „stop". „To je to. Albertshagen."
„Jesi i sigurna?"
„Da. Nekoć u mladosti sam imala momka koji se zvao Albert."
Giulietta je pogledala majušnu mrlju na karti. Sela manja od toga nisu postojala.
„Jesi li ikada bila tamo?" pitala je Giulietta.
„Ne. Zašto?"
„Pa, eto, tako. Tata se nikada nije odvezao tamo? Nakon pada Zida, mislim."
„Znaš i sama koliko je mrzio DDR. Zašto bi tamo išao?"
„A ti? Nije te nikada zanimalo vidjeti gdje je odrastao?"
Njezina je majka podignula obrve. „On o tome ne želi razgovarati.
Zato ga i ne ispitujem."
„I ... misliš li da je to normalno?"
„Što misliš pod normalno?"
Giulietta je bacila kartu natrag u pretinac za rukavice. „Mama! Možeš li mi jedanput dati jasan odgovor?"
„Molim, bez kazališnog prenemaganja, dobro?"
„Prokletstvo. Što je tebi uopće? Što sam ti ikada napravila?"
Njezina je majka skrenula desno i zaustavila automobil. „Rado ću ti to reći, draga moja. Već deset godina u našoj se obitelji sve vrti oko tebe. Giulietta ovo, Giulietta ono. Balet, balet, balet. Ti i tvoj otac. A tek što je vaša simbioza narušena, bježiš k meni. Ah, da, pa tu je još i mama ..."
„Ti si mi samo sve uvijek zabranjivala."
„Ja ti uopće ništa nisam zabranila. Pozivala sam se na tvoj razum."
„Ti me uopće ne razumiješ."
„Onda od mene ne traži objašnjenja."
Njezina ju je majka hladno pogledala. Otkuda ovako snažna reakcija?
„Zašto tako razgovaraš sa mnom?"
Sada je isključila automobil i potpuno se okrenula prema njoj.
„Zato što imaš velikih teškoća shvatiti da nisi središte svijeta. I ta apsurdna tvrdnja o tati. Što ti zapravo umišljaš? Znaš li ti uopće kakve smo strahote proživljavali zbog te tvoje Argentine? Jako je tužno ono što se dogodilo u Buenos Airesu. Žao mi je toga mladog muškarca. Ali on se očito poigravao tvojim osjećajima. Ja te uopće više ne mogu prepoznati."
Nije znala kako bi na to odgovorila.

10


Do tri je sada ujutro sjedila na svojem trosjedu. Kiša je udarala u stakla. Berlinska varijanta. Horizontalna kiša. Od četiri svjećice, gorjele su još tri. Ispred nje na stolu bile su netaknute one videokasete koje joj je poslala Lindsey. I Lindseyin pismo koje je ponovno bila pročitala.
Nevjerojatno kako su neke stvari bile jednostavne, ako bi ih se bez odugovlačenja učinilo. U Informacijskoj službi su za manje od minute pronašli to prezime.
„Albertshagen. Okrug Werta?"
„U blizini Rostocka", odgovorila je.
„Ovo je jedini unos koji imam. Loess, rekli ste? S dva S."
„Da.
„Loess, Konrad?"
„Da, molim."
Začuo se klik na vezi. Zatim se oglasio kompjutorski glas s brojem.
Bilo je to nevjerojatno, ali istinito.
Tamo je očito imala obitelj.

11


Katkad bi ostala dulje i plesala Escualo.
Čekala bi da drugi odu, zatim se vratila u dvoranu za vježbanje, i prepustila se glazbi. Cijelog se dana morala suzdržavati, slijediti stilizirane baletne pokrete koji su imali vrlo malo zajedničkog s tom glazbom. Gnjev, bijes, podsvjesno nasilje bili su opipljiva, a ona je među njima trebala migoljiti arabeskama i glisadama?
Nije joj se sviđao taj balet. Zapravo nije imalo smisla htjeti spojiti balet s tangom. U svakome slučaju, ne na taj način. Zrak i zemlja. Suprotnost je bila prevelika. Beckmann je tu glazbu pogrešno postavio za pozornicu. Dok je zatvorenih očiju stajala u dvorani za probe i osluškivala prve taktove Escuala, prisjetila se nečega što je rekla Lindsey: „Tango se trideset godina branio od Piazzolle. Narod ga nije htio. Na ulici su na njega čak i pljuvali. A Piazzolla je iz tanga protjerao narod – pjevača i plesača."
Kao i sva Lindseyina opažanja, i to je bilo zamršeno. Ali jedan je njegov dio bio ispravan. Ono što je Piazzollinoj glazbi i baletu bilo zajedničko, bilo je protjerivanje naroda, udaljavanje od izvorišta, golema udaljenost od narodne kulture iz koje su oboje nekada davno izvirali. Oboje su bili za elitu, ali na potpuno suprotan način. Kako se među njima mogao izgraditi most?
Je li to i Damián osjetio? Plesala je njegove korake. Solo sljedove iz pas de deuxa, koji je uvježbao s Lutzom. Kada bi zatvorila oči, jasno je vidjela taj prizor. S tim ju je pokretima tada začarao. Sada je znala zašto. Zato što je to bila ta druga krajnost, svijet suprotan baletu, a na istoj razini. Sada se u njemu snalazila. Htjela je osjetiti Damiána bez one boli, bez one obamrlosti. Sjetila se njegovih riječi, koje je izrekao tijekom one noći nakon Labudeg jezera. Zatvorila je oči i zamislila da je tlo magnet, a da su njezine noge željezne. Stisnula je svoja koljena i natkoljenice. Gornji dio njezina tijela bio je uspravan i miran, njezina prsa ponosno istaknuta. Zatim je počela proživljavati prve pokrete, mačkasto se prikradati. Provela je sate s tom izvedbom. Improvizirala je prelaze između Damiánovih solo dijelova, što joj je omogućilo da izvedbu otpleše sama. Radila je kao u transu, vodeći nijemi dijalog s njime. Katkad bi joj to pomoglo. Osjećala bi mu se bliže.
Zatim je bilo i dana kada zbog potištenosti u opernoj kući ne bi izdržala ni minute dulje nego što je morala, kada bi se nakon probe požurila kući i zakopala se u svojemu krevetu. Bila je toliko očajna da je čak stavila i jednu od videokaseta. Možda bi ga na taj način mogla zaboraviti. Pogledala je Escualo na vrpci koju je Lutz za nju presnimio i poslao joj u Argentinu. No, nije uspjela dugo izdržati pogled na njega. Sjedila je na podu ispred televizora i bez ustručavanja plakala. Morala se s time pomiriti. Zašto je prema njoj bio toliko nepošten? Zašto je otišao bez riječi? Nakon takve noći? Zato što je bio sirota, poremećena osoba! Prisilila se pogledati. Zatim se smirila i u aparat gurnula jednu od preostalih kaseta.
I – 1995. pročitala je na kartonskim koricama, dok su prve slike letjele malim ekranom. Jedan od njegovih prvih radova s Nieves. Lindsey je priložila papirić i na njemu zabilježila vremena i mjesta nastupa. Salon Canning. Bila je to loša amaterski snimka, koju je vjerojatno snimio netko od gledatelja. Pri nekim njihanjima kamere mogli su se vidjeti gusti redovi gledatelja, koji su stajali oko plesnog podija. Atmosfera je bila nalik na onu koju je doživjela u Almagru, kada su bili nastupili Hector i Blanca. To nije bila predstava, nego dodatak sasvim uobičajenoj plesnoj večeri. Nieves i Damián predstavljali su se kao par.
Ali kakva je to bila koreografija!
Opčinjeno je zurila u mnoštvo figura koje su zbunjivale, kojima su Damián i Nieves tekli brzinom koja je oduzimala dah. Zatim je promatrala njega, njegovo lice, preciznost njegovih pokreta. Malo pomalo uspjela je kontrolirati svoje osjećaje i proučavala je ples, a ne plesača. Gotovo je izgledalo kao da ne pleše s Nieves, nego kao da je tamo još nešto treće, nešto nevidljivo, prijeteće, nešto što je zaslužilo najdublju mržnju. Damián je pratio Nieves, stalno režući kontrapunktne lomove njezinim pokretima, ali doimalo se kao da tu uopće nije bila riječ o njoj. Doimao se kao da je u grču, kao da je opsjednut nekom misli, nekom zlom silom koja nije pronalazila izlaz. Kraj je bio još čudnovatiji. Umjesto da se zaustave u zajedničkoj pozi, njih su dvoje otišli suprotnim stranama.
Premotala je kasetu natrag i ponovno pogledala izvedbu. Je li već tada plesao riječi? Uzela je u ruke Lindseyine papire i pogledala popis s nazivima figura. Zatim je videoaparat postavila tako da snimku prikazuje usporeno. Teško je progutala kada je kamera istraživala Damiánovo lice kako je preko Nievesina ramena ozbiljno gledao u pod i zatim s prvim pokretom napravio čudan korak. Lapiz, zapisala je Giulietta.
Morala je tragati za neobičnim figurama. To je bio njegov prvotni kod. Prva slova imena figura. Već je sada znala da normalni nisu bili ni otvaranje ni završetak. Tango se nije završavalo razdvojeno. Lindsey je to nekada spomenula i pritom joj rekla kako se taj pojam zvao. Nikada se nije završavalo separados. Dolje, na svoj papir, zapisala je: separados. Ako je u Damiánovu prvom tangu postojala riječ, ona je počinjala s L, a završavala sa S. A između njih?
Dva je puta pogledala izvedbu. Drugi se put usredotočila na Nieves, na njezine reakcije. Ali to joj nije pružilo nikakvo uporište. Kroz izraz na njezinu licu nije se moglo prodrijeti. Pogledala je snimku i treći put. Pitala se kako je uopće došao na pomisao da figure poslaže prema uzorku slova. 1995. Tada je imao samo devetnaest godina. U međuvremenu je dovoljno znala o tome plesu da bi mogla shvatiti kojom je nevjerojatnom brzinom Damián svojim plesom uspio osvojiti Nieves. Vjerojatno je trenirao kao da je opsjednut, metodički, strukturirano. Kako ne bi izgubio pregled svih figura i varijanta, vjerojatno ih je rano počeo zapisivati. Tango i matematika. To je odgovaralo njegovu biću. Možda se na početku samo poigravao mogućnošću da znakove za ples stopi sa znakovima iz svojega života. Ili je taj proces provodio podsvjesno? Jesu li mu nizovi figura toliko bili postali dijelom mesa i krvi, da je mogao misliti na riječ i pritom neposredno vidio njezin plesni oblik? Je li takvo što bilo moguće?
Odjedanput je njezinu pozornost privukao jedan pokret. Zašto ga je tek sada uočila? Premotala je vrpcu natrag i još jedanput krenula iz početka. Njih su dvoje zauzeli položaj. A zatim se to dogodilo prvi put. Damián je lagano podignuo glavu i Nieves nakratko pogledao u oči. Neposredno nakon toga otplesao je lapiz i pao u otvaranje usmjereno prema natrag. Zatim su slijedile najnevjerojatnije varijacije bez kontakta očima. Sve do određenog mjesta. Sve su te okretaje, kukice i zahtjevne promjene tempa takoreći plesali slijepi, nisu se nijedanput pogledali. Ali zatim je ponovno letimični kontakt očima. Činilo se kao da Damián mora Nieves uputiti taj pogled upozorenja, kako bi bio siguran da ga neće pogrešno razumjeti. Ali zašto na tome mjestu? Što se ovdje događalo? Još jedanput je premotala vrpcu natrag i pustila da taj dio lagano ide, slika za slikom. Napravili su okretaj. Nievesina desna noga poletjela je natrag, odgurnuta Damiánovim lijevim bedrom, i tamo se smirila. Ona je stajala, a on je namjeravao pomaknuti svoju desnu nogu nasuprot njezinoj lijevoj, i pritom se dogodilo. Podignuo je glavu i uhvatio je pogledom, kratko, ali prodorno. Ona je također potražila njegove oči, a na usporenoj je snimci Giulietta sada također prepoznala da je Nieves htjela prebaciti svoju težinu na svoju desnu nogu prema iza. Damiánov ju je pogled zaustavio. A odmah je vidjela i zašto. Plesao je zahtijevan ukras. To je mjesto nekoliko puta morala pogledati na usporenoj snimci, sve dok taj elegantni, profinjeni niz pokreta, koji se u realnom vremenu jedva mogao vidjeti, nije uspjela raščlaniti na njegove sastavne dijelove. Bila je to osmica, za kojom je slijedio svitak. Bilo je očito da taj korak nije tu pripadao. Nieves zato nije bila spremna i zbog toga ju je Damián pogledom upozorio. Osmica i svitak. U ruke je uzela Lindseyin popis i potražila u španjolskim inačicama. Ocho i Enrosque.
Bacila je papir, kao da se odjedanput pretvorio u žeravicu. Lapiz. Ocho. Enrosque. To nije bilo moguće. Posegnula je za kutijom videokasete i odmah je opet bacila. Ta godina! To nije bilo moguće! 1995.? Prije pet godina. Kako je to ...? Koža glave joj se napela. Tek je prvi drugom pokušaju shvatila što je to bilo toliko stravično u cijeloj priči. Vrpca je još tekla. Posljednje sekunde plesa treperile su na ekranu ispred nje. Znala je da će Damián još jedanput pogledati Nieves, na kraju, prije nego što se rastanu. A tako je i bilo. Začuo se posljednji takt. Nieves je zastala pred njime u križu, u petome položaju. On joj je nakratko pogledao u oči, okrenuo je na stranu i otpustio je istodobno se i sam okrećući.
Lapiz. Ocho. Enrosque. L ... O ... E ... i konačno rastanak.
Separados.
Loess.
Njezino ju je otkriće sada udarilo punom snagom. Otkuda je znao za to ime? 1995. Četiri godine prije nego što su se susreli. I to prezime ... nitko ga nije znao. Osim nje i njezine majke. Otkuda je Damián ...? U njezinoj je glavi počela udarati tupa bol. Isključila je televizor. Na ekranu je ostala malena tamnozelena točka, sićušna svijetla rupa na pepeljastome Heu, koje se na njemu pokazivalo.

12


„Giulietta? Bože moj, znaš li koliko je sati?"
„Trebam tvoju pomoć. Lutz, preklinjem te."
Glas joj je pukao. Telefon je zvonio dvanaest puta, prije nego što je on napokon podignuo slušalicu.
„Može li to pričekati do sutra?"
„Da. Sutra ujutro. Moram ići u Rostock, a ti moraš ići sa mnom."
„U Rostock? Zašto? Što ću ja u Rostocku?"
„Ima veze s ... Damiánom."
Damián. Znala da će joj pomoći, čak samo zato da sazna što se dogodilo u Buenos Airesu. Od kada se vratila nekoliko ju je puta nazvao, ali ona nije bila u stanju sve mu ispričati. Za nekoliko tjedana, bila je rekla, kada se sve to malo slegne.
„Lutz, ne mogu tamo ići sama. Potreban mi je pratitelj. Muškarac. Objasnit ću ti sutra, može?"
Sljedećeg je dana pospano sjedio pokraj nje u automobilu dok su se vozili autocestom A 19 prema sjeveru. Bila je srijeda. Prije nego što su krenuli nazvala je Operu i javila da je bolesna. Jedan dan. To bi trebali moći podnijeti. Pomislila je na razgovor s Viviane Dubry. Što ako je bude provjeravala, ako bi je nazvala kući ...? Želučani problemi. Rekla bi da je dan provela kod roditelja u Zehlendorfu. To bi mogli povjerovati.
Lutz je zadrijemao već na Berlinškome ringu, autocesti broj 10, koja se nalazila odmah nakon izlaska iz Berlina. Nakon jezera Plauer počelo je kišiti. Giulietta je kroz prednje staklo gledala u sjajno crnu pistu. Cesta je bila nova. S lijeve i desne strane prostirali se pustoš, koja se malo pomalo pretvarala u tamnosmeđa polja. Velike površine, samo na horizontu ograničene tankim skupinama drveća i ponekom kućom i dvorištem. Okolina joj je bila pomalo neugodna. Pogledala je Lutza, njegovo usnulo lice. S izbrijanom glavom i kožnom jaknom gotovo je djelovao opasno. No, prije svega ju je umirivala njegova metar i devedeset visoka, sportska pojava. Samo je trebao stajati u pozadini, dok je ona postavljala pitanja. Konrad Loess. U Albertshagenu. Rođak njezina oca. Možda brat. Kako će reagirati? Kakav je to bio čovjek?
U njezinoj su glavi stalno bile iste misli. Je li sve to bila samo njezina mašta ili slučajnost, ili je Damián znao da njezin otac postoji čak i prije nego što su se njih dvoje sreli? No, kako je to bilo moguće? Otkuda je mogao znati za prezime Loess? Kada se njezin otac tako prezivao, Damián se još nije bio rodio. Njezin je otac tada živio u DDR-u, čak je i bio u zatvoru, zato što je imao problema s tadašnjim režimom. Kako je tu mogla postojati povezanost?
Nikako nije mogla pitati oca. Ali već će to saznati. On je od nje nešto skrivao. Cijelo njegovo ponašanje nakon onog što se dogodilo u studenom nije bilo normalno. Zašto je došao u Buenos Aires? Kakve je veze Damián imao s njime? Što se zaista skrivalo iza te otmice?
Pitaj svojeg oca. On zna sve.
Ali, on nije rekao ništa.
Njegov kontakt s Alsinama. Je li on tu obitelj zbog nekog razloga poznavao od prije? Zašto joj Damián nije htio dati nikakav odgovor? Zašto je šutio do samoga kraja? On je morao znati, zašto je u Berlinu reagirao na tako ekstreman način? I ona omotnica. Odvjetnici u Berlinu.
Sve to nije imalo smisla. Morala je pronaći tu obitelj Loess. Tko je, u ime svega na svijetu, zaista bio njezin otac?
„Jesi li dobro spavao?"
Lutz je zadovoljno protegnuo. „Hmm. Gdje smo?"
„Još četrdeset kilometara."
Pokušao je protegnuti noge. „Kamo zapravo idemo?"
„U jedno selo izvan Rostocka."
Dobacio joj je pogled pun neshvaćanja. „Ne misliš li da bi mi barem mogla objasniti što ja ovdje radim?"
Nasmiješila mu se. „Ti me štitiš."
„Od nacističkih smeđih hordi?"
Naborala je čelo. „Gluposti. Sada već govoriš kao moj otac."
Protrljao je oči i pogledao okolinu. Zatim je glasno izdahnuo i rekao: „Kad je istina. Samo što više nema crvenog poklopca, nego izlazi smeđi umak."
„Ne pretjeruj. Oni to rade samo da na sebe skrenu pozornost", odgovorila je.
Uključila je žmigavac i krenula prema izlazu za odmorište.
„Želiš li malo voziti?" rekla je. „Objasnit ću ti put, dobro?" Nije pričekala odgovor nego je izašla i nestala u smjeru zahoda. Kada se vratila, zamijenili su mjesta. Giulietta se udubila u kartu.
Pinnow. Kobrow. Goritz. Zarnewanz. Gnewitz. Od kuda su samo dolazila ti nazivi? Prizori u selima, kojima su prolazili, uvijek su bili isti: novi automobili i stare, propale zgrade. Činilo se kao da ovdje nema nikoga. Albertshagen je, prema karti, bio između Reckhortsa i Wandorfa. Tri su puta prešli tim potezom, gore i dolje, te su konačno skrenuli na jedini postojeći odvojak koji nije imao ni ploču s imenom. Nakon dva kilometra vožnje prošli su ulazak u selo zvan Albertshagen.
U njemu nije bilo više od desetak kuća. Zatvorena gostionica. Mala trgovina s osnovnim prehrambenim proizvodima. Ako ništa, barem jedna od onih modernih ljubičastosivih telefonskih govornica, koja je poput stranog tijela stajala na rubu ceste.
Zamolila ga je da stane, izašla je, ušla u telefonsku govornicu i u telefonskom imeniku potražila adresu. Nije bilo teško. Bio je to isti telefonski broj koji je bila dobila na informacijama. Ponovno je ušla u automobil i Lutzu pružila papirić.
„To je adresa. Bi li u trgovini mogao pitati gdje to je?"
Lutz je uzeo papirić i izašao. Pogled na njega ju je zaista nekako smirivao. Pratila ga je pogledom, kako je odgurnuo vrata trgovine s osnovnim prehrambenim proizvodima. Minutu poslije, ponovno je bio tu. „Odmah tamo naprijed. Prva cesta lijevo, a onda dvjesto metara. Seosko imanje."
Pokrenuo je motor. Dvije minute poslije bili su pred imanjem. Tu je odrastao njezin otac? U tome zaboravljenome kutku svijeta? Giulietta se osjećala tjeskobno. Što je sada trebala učiniti? Jednostavno pokucati na vrata? Tu je živio Konrad Loess. Pogledala je sivo nebo i nakratko promotrila mnogobrojne lokve vode, a koje su okruživale put prema glavnoj dvorišnoj zgradi. Tu se nisu mogli zaustaviti, bilo je jasno. Automobil s berlinskim registarskim oznakama u ovome bi zaboravljenom mjestašcu odmah izazvao pozornost. U prizemlju je gorjelo svjetlo. Pomaknuo se zastor. Primijetili su ih. Lutz ju je znatiželjno pogledao.
„Što sada?"
Giulietta je udahnula. „Pričekaj ovdje, molim te. Odmah ću se vratiti."
Stisnuo je kvačilo, ugasio motor i povukao ručnu kočnicu.
„Nekakav znak?" pitao je u šali. „Bijeli dim, svjetlosni signal, ili da za deset minuta nazovem policiju?"
„Ne." Uhvatila ga je za ruku i pokušala se nasmiješiti. Ali, bila je previše nervozna. „Odmah ću se vratiti. Hvala ti, Lutz, zaista. Mnogo mi pomažeš."
Izašla je iz automobila i krenula uz prilaz. Prije nego što je dospjela do vrata, ona su se iznenada otvorila, a prema njoj je trčala golema doga s položenim ušima. Giulietta se ukočila od straha. Čula je otvaranje vrata, a istoga je trenutka odjeknula oštra zapovijed: „Tex! Natrag!" Pas se zaustavio, podignuo uši, objesio glavu i vratio se u smjeru iz kojega je i došao. Giulietta se okrenula i ugledala Lutza kako stoji uz automobil s napola skinutom kožnom jaknom, koju je već djelomično omotao oko lijeve ruke, a u desnoj je držao aparat za gašenje vatre.
Pas je nestao u kući. Na vratima se pojavio muškarac koji ju je gledao s nepovjerenjem. Giulietta mu je prišla. Do ovoga trenutka nije znala kako bi se trebala ponašati pri tome susretu. No, sada više uopće nije sumnjala da je ispred nje bio neki rođak njezina oca. Sličnost je bila očita. Čak i prije nego što je prišla dovoljno blizu da bolje prouči lice toga muškarca, znala je da je na točnoj adresi. Muškarac ispred nje vjerojatno je bio njezin ujak.
Stala je neposredno ispred njega i ispružila mu ruku. „Dobar dan. Gospodine Loess? Zovem se Giulietta. Ja sam kći Markusa Loessa ... Vašega brata, zar ne?"
Muškarac je u nju zurio, kao da je ugledao duha. Zatim je izgovorio samo jednu riječ.
... Markus ...?"
„Smijem li s Vama na trenutak razgovarati?"

13


Dva sata poslije još su sjedili za jedaćim stolom u uskoj sobi. Lutz se ugodno smjestio u fotelji blizu kamina i dremuckao. Neko je vrijeme površno pratio razgovor, no onda je zahvaljujući ugodnoj toplini jednostavno zadrijemao. Doga mu je ležala uz noge i samo je katkad trznula ušima.
Giulietta i Konrad Loess sjedili su za jedaćim stolom jedno nasuprot drugome. Razgovor je pomalo zapeo. Konrad Loess joj je natočio još kave i izvukao cigaretu iz paketića na stolu. U pepeljari je već bilo osam opušaka, ali on nije pokazivao namjeru isprazniti je.
Zatim je ponovio rečenicu koju je već nekoliko puta pun čuđenja izgovorio: „Da ti o tome nikada nije pričao ..."
Giulietta ga je promotrila, to okruglo lice, popunjenu figuru, zamašćeni radni kombinezon, radničke ruke sa zamazanim noktima. No, sličnost s njezinim ocem nije se mogla previdjeti. Ista koža, koju su opustošile mladenačke akne. Svijetle oči, uglasta donja vilica. I gusta kosa.
„Znaš", rekao je sada, „Markus nikada nije prebolio ono s roditeljima. Nakon toga je nekako postao zao, zaista zao, ali nije to bila njegova krivnja."
„Koliko je godina imao kada se to dogodilo?" pitala je Giulietta.
„Trinaest ili četrnaest. To je bilo 1960. U ožujku. Kad su došle propagandne jedinice iz Rostocka. Tri ili četiri čovjeka, išli su od imanja do imanja i prisiljavali ljude da potpišu. Prisilna kolektivizacija. Moj se otac odupirao do samoga kraja. Markus je bio osupnut kad su se počela spajati velika gospodarstva. I on je u početku htio biti seljak. Tih sam ga dana vidio kako sjedi na klupici pokraj ribnjaka. Tulio je kao tužan pas. Mnogo je osjećajniji od mene, znaš. Ja se nikada nisam zavaravao. On je. Ali ja sam bio mnogo stariji."
„I tada?"
„Tada su rekli ocu da će, ako ne potpiše, sve ograditi i zazidati kamine. Mogli su napraviti što god su htjeli."
Giulietta je pokušavala zamisliti svojeg oca kao dječaka kako plačući sjedi uz ribnjak. No, nije joj uspijevalo.
„Ali najgore je bilo kada su uzeli stoku. Seljak i njegova stoka ... to netko iz grada uopće ne može razumjeti. Konji, krave, sve je otišlo u Zadrugu poljoprivrednih proizvođača. Tamo su za prehranu dobili samo smeće. Nije se moglo gledati. A onda je krenulo ono s mojom majkom. Rak želuca. Tri mjeseca poslije umrla je. Otac to nije podnio. Objesio se u travnju 1961."
Zastao je i dodao. „Markus ga je pronašao. Nakon toga se s njime više ništa nije moglo. Nikada ti to nije ispričao?"
Giulietta je zatresla glavom. „Ne."
„Poslije sam ga promatrao kako u praznoj dvorani sječe drva. Udarao je cjepanice poput luđaka. Pitao sam ga što to radi. Siječem glave, rekao je. Komunističke glave. Malo je poludio. Ništa se više s njime nije moglo. Je li i dalje tako zatvoren?"
„Ne. Zapravo ne."
„Čime se bavi?"
„Radi u Berlinu za sigurnosnu službu. Je li zbog svojeg mišljenja postao uočljiv? Hoću reći, je li zbog toga dospio u zatvor?"
Konrad Loess je naborao čelo. „Zatvor? Kako si se toga sjetila? To je ono najluđe. Pridružio je Partiji. Nitko to nije mogao razumjeti. Upravo Markus, koji je htio rascijepati lubanju svakom komunistu. Bio je jedan od najgorih ovdje. Naravno, tek poslije. Tada je već imao dvadesetak godina, tako nekako, kod NVA."
„NVA?"
„Narodne armije. Vojska. Mene je uvijek pustio na miru. A i ne znam zašto. Možda jer smo bili u rodu. Ja sam mu uvijek mogao reći što mislim, kada bi opet nekoga prijavio ili maltretirao. Ali on je uvijek jednostavno nastavljao, uspinjao se. Ovdje su ga se svi bojali. Otac se prevario, rekao je. Bio je reakcionar, govorio je. Bilo je grozno. Ali tako je i dobio ono što je htio: Freiberg. Svi su bili sretni kada je napokon otišao.
„Freiberg?"
„Htio je otići u Freiberg, na Akademiju za rudarstvo. Takvo što je, naravno, imalo svoju cijenu. Partijska knjižica, sa svime što je s njome išlo. Platio je cijenu. S kamatama i kamatama na kamate. Inače ga ne bi bili poslali na Kubu."
Giulietta se zagledala u njega. „Kubu ... zašto Kubu?"
„Markus je nekoliko puta bio na Kubi. Prvo 1972. Zatim još jedanput 1975. S Kubancima je postojao taj dogovor o kooperaciji. Oni su tamo imali rudnike bakra i nikla. Tamo bi uvijek bilo tristotinjak naših inženjera. Katkad se pitam nije li cijelu stvar zapravo isplanirao od početka do kraja. Kako bi se osvetio, razumiješ li? Svih tih godina do tada bio je jedan od najoštrijih partijskih pasa koji je razotkrio svakoga tko nije stopostotno slijedio naredbu. Markus Loess. Nije to bio bilo tko. A onda ga povuku u inozemstvo i on pobjegne."
„Pobjegne? Kako pobjegne? Pa, zar ga nisu otkupili?"
Konrad Loess napravio je grimasu ustima. Zatim je pogledao Giuliettu i uhvatio se za čelo. „Zapravo je ludo, zar ne, da si ti moja nećakinja?"
„Da." Nesigurno se nasmiješila.
„Inače ti sve to i ne bih mogao ispričati. Ali rod? Zna li on uopće da si ovdje?"
Prije nego što mu je odgovorila, otpila je gutljaj kave. „Ne."
Ispitivački ju je pogledao, zatim je spustio pogled i ugasio cigaretu u pepeljari.
„Ah, što onda! Njegova si kći i valjda to imaš pravo znati. Ništa mu ne dugujem, to ti mogu reći."
Natočio si je još kave i uz teškoće iz rastrganoga paketića na stolu uzeo kockicu šećera. „Markus je bio poput lisice. Kod njega ništa nije bilo normalno. Samci nikada ne bi išli dulje od jedne godine. Ali njega su poslali odmah na dvije godine. 1972. do 1974. Zatim se vratio, jednu je godinu ostao na Sveučilištu u Freibergu i ponovno otišao 1975., navodno na još dvije godine."
„Na Kubu?"
„Da."
„On je, dakle, govorio španjolski?"
„Naravno. Svi su stranci učili jezik zemlje u kojoj su radili. Nekoliko je mjeseci proveo na Institutu za strane jezike u mjestu Plau am See. Ja sam ga nakon toga vidio samo još jedanput, u jesen 1974. Tada se upravo bio vratio, točnije četiri mjeseca prije, ali već se vidjelo da će opet ići preko. Nismo si imali mnogo za reći. Taj je put posjetio grob roditelja. Inače se uopće nije promijenio."
„A o Kubi nije pričao ništa? Što je tamo radio? Kako je živio?"
„Ne. Ne mnogo. Da je vruće. I prljavo. To je bilo sve."
„I onda?"
„Onda je nestao. Na Božić 1975. Stasi su došli ovamo i sve pretražili. Tako smo saznali da je pobjegao. U Gander."
„Gander?"
„Za to ne možeš znati. Previše je vremena prošlo. Koliko ti, zapravo, imaš godina, ako smijem pitati?"
„Dvadeset. Rođena sam 1979."
Pogledao je prema stropu, kao da će mu to pomoći razmisliti.
„Novi Foundland", rekao je zatim. „Unutrašnji letovi morali su se spustiti u Ganderu. To je između Kube i istočnog Berlina bila jedina mogućnost da siđeš. Što se gotovo nikada nije događalo. Kad su strani kadrovi imali sve. Putovanja, plaće i dodatke, povlastice. Osim toga je većina ženu i djecu morala ostaviti u DDR-u ili bi postojao neki drugi način da ih se može ucjenjivati. Od onih dvadeset tisuća inženjera, koji su tijekom godina bili na Kubi, samo ih je troje pobjeglo. Po tome možeš vidjeti tko je uopće mogao izaći. Zbog toga je Markus u Partiji vjerojatno pošteno glumatao, inače ga ne bi bili pustili toliko vremena. Ne želim znati do kakvog je loma zbog toga došlo. I za Markusa je to bilo riskantno. Ne bi me začudilo da su za njime poslali Stasije, da ga likvidiraju. Oprosti, ne želim te preplašiti, ali to se sve dogodilo tako davno i sve je završilo."
Giulietta je problijedjela. Bespomoćno se ogledavala po sobi i primijetila da se Lutz ponovno probudio i da ih je slušao. Ali teško da ga je mogla poslati van. Eto, saznat će sve. To se više nije moglo promijeniti.
„Promijenio je ime", rekla je. „Mislim da je znao kako se treba skriti."
Loess je slegnuo ramenima. „Sigurno. Oduvijek je bio pametan mladić."
„Kada je pobjegao?"
„Nekako prije 22. prosinca 1975. Jer tada se ovdje pojavio Stasi i pritisnuo nas. Vjerojatno je pobjegao na putu kući za Božić. Moralo je biti tako."
„I od tada nitko o njemu više ništa nije čuo?"
Nasmijao se. „Drago moje dijete. Bilo bi to samoubojstvo da nam se javio. Ne znaš kako je to nekada ovdje bilo. Dovoljno je loše bilo biti u rodu s nekim tko je pobjegao iz republike. Ali od njega dobiti poštu ... nezamislivo."
Kimnula je glavom.
„Kako se danas zove?"
Giulietta je na trenutak oklijevala. No, zbog toga se osjetila jadno. Njezin joj je ujak sve ispričao. Zašto bi od njega nešto trebala skrivati.
„Battin", rekla je. „Markus Battin."
„Battin?" odgovorio je začuđeno. „Battin ... upravo tako."
Pogledao je na stol ispred sebe i zatresao glavom.
„Tako nešto", promrmljao je. Zatim je iz unutarnjeg džepa svoje samtaste jakne izvadio nekakav predmet. Bio je to džepni sat. Pritisnuo je nešto i poklopac je poskočio. Začula se zgodna, vesela glazba. Položio je sat ispred Giuliette na stol. Izgledao je staro i vrijedno. Unutarnji otvoreni poklopac je očito bio srebrni. No, njegova je unutarnje strana bila potamnjele. Na njoj se nalazila zaobljena gravura. Giuletta ju je pokušala odgonetnuti, ali to joj nije uspjelo. Zatim joj je pogled pao na brojčanik. Njezina se ruka nenamjerno trgnula kada je na njemu ugledala fin rukopis prevučen caklinom. Battin. Joaillier and Horloger. Lyon. Zaprepašten je pogledala Konrada Loessa. On je slegnuo ramenima.
„Sat je oduvijek u posjedu obitelji. Nitko ne zna kako je kod nas dospio."
Giulietta je ponovno promotrila brojčanik s misterioznim natpisom. Njezino je ime potjecalo od francuskog zlatara? „A što ta gravura znači?"
„Ne znam. Navodno je francuska."
Giulietta je ponovno pokušala odgonetnuti slova, no ona su bila previše zapletena, a njihova je pozadina bila previše zahrđala.
„Sat je ovamo stigao vjerojatno s Napoleonom", rekao je njezin ujak. Zašutio je i slušao glazbu, dok ona nakon čistog trozvuka nije utihnula.
„Izgleda da nas Markus i nije potpuno zaboravio, zar ne?"
Giulietta nije znala što bi rekla. Muškarac se odjedanput činio tužnim. Izbjegavala je njegov pogled, no osjećala je da nešto mora reći kako bi prekinula tešku tišinu.
„Sigurno nije", rekla je. „On ovaj sat takoreći nosi u sebi ... u svojemu imenu koje ga svaki dan na njega podsjeća."
Konrad Loess je posegnuo za cigaretom i zapalio je. „Imaš pravo", rekao je i otpuhnuo dim prema stropu. „Istina je ono što se kaže", zatim je dodao. „Samo onaj tko se sjeća, može zaboraviti."
Zamišljeno je gledao na stol ispred sebe. Zatim se nagnuo na stranu i zakašljao se. Giulietta je šutjela. Rečenica joj je natjerala suze na oči, i ona se okrenula.

14


Tijekom vožnje natrag jedva su govorili. Lutz je bio za upravljačem. Giulietta je gledala kroz prozor, no jedva je zamjećivala ono što je kroz njega vidjela. Bila je rastrgana i potištena u isto vrijeme. Osjećala se prevarenom, a istodobno je imala grižnju savjesti. Je li imala pravo kopati po prošlosti svojeg oca? Je li mu imala pravo suditi? Je li uopće znala što je on prošao? Zašto je postao takav, kakav je bio? Kako je bilo moguće da njezina majka o svemu tome ništa nije znala? Je li uopće imala pojma o tome s kim je bila u braku? Zar si bračni parovi nisu ispričala svoje i posljednje tajne, ili su to bile samo njezine romantične predodžbe? Najprije će pitati majku. Oprezno, kako joj ništa ne bi odala. Nije mogla zamisliti da svojega oca odmah s time suoči. Kako bi samo reagirao? I je li je ovaj cijeli izlet išta više približio njezinu glavnom pitanju? Kako se Damián uklapao u sve to? Njezin je otac bio na Kubi. Posljednji put 1975. godine. U prosincu 1975. je pobjegao. Naravno da im je to prešutio, kao i ostatak svoje tužne biografija. Nijekao je sve što je s time imalo veze. Njegovo poznavanje španjolskoga bio je samo primjer. Pod svaku je cijenu pokušavao spriječiti da netko ne dozna nešto o njegovoj prošlosti. Zar to nije bilo njegovo apsolutno pravo? Zar njegov strah nije bio potpuno utemeljen?
Malo je otvorila prozor i pustila da joj hladni zrak miluje lice.
„Odvest ću te sebi, slažeš se?" prekinuo ju je Lutz u razmišljanjima.
„Što? Ne. Mislim, koliko je sati?"
„Pola sedam."
„Zar nisi gladna? Ajde, pozivam te na večeru, može?"
Potraga za parkirnim mjestom odvela ih je do ulice Neue Schönhauser. Giulietta je Lutzu prepustila odluku o tome gdje će jesti. Stil restorana, koji je odabrao, nije bio potpuno prema njezinu ukusu, ali nakon sati provedenih u automobilu i turobnih dojmova iz provincije Mecklenburg, pothlađena je atmosfera svakako djelovala osvježavajuće.
„Koliko je ludo to s mojim ocem, zar ne?" rekla je Giulietta kada je stiglo jelo.
„Hmm. A čemu ova akcija? Hoću reći, zašto si se upravo danas odlučila odvesti tamo gore?"
„Htjela sam napokon znati."
Lutz je omotao komadić lososa na svoju vilicu i umetnuo komadić kopra prije nego što je oboje strpao u usta. Dvaput je prožvakao, progutao i zatim rekao:
„A čemu ta žurba?"
„Postojao je okidač. Ali to je zamršeno. U svakom ti slučaju, tisuću puta hvala, što si išao sa mnom."
„Nema na čemu." Napučio je usne kao da nije zadovoljan vlastitim odgovorom, no ipak je pri njemu ostao i promijenio temu. „Kako je u Operi?"
„Dobro. Koreografija nije baš za mene, ali očito dobro prolazim.” Ispričala mu je što se događalo posljednjih tjedana.
„Pa to je nevjerojatno." Lutzove su oči uzbuđeno zasjale. „Heert van Driesschen se zbog tebe zakvačio s Maggie Cowler?"
„Znaš li je?"
„Kako ne. Uvijek dolazi kada se radi na kakvom Beckmannovu komadu. Draga mi je, ali je poprilično sitničava."
„To svakako."
„I?"
„I, ništa. Trebala bih plesati solo umjesto Marine Francis. Ona ne može izaći na kraj s tangom."
Lutz je odložio svoj pribor za jelo. „Ti se šališ?"
Giulietta je prvi put osjetila kako u njoj buja ponos. Što je uopće mislila? Zbog silnih je briga gotovo prokockala sjajnu priliku. Prije četiri mjeseca bila je vježbenica. Sada bi trebala plesati solo, i još takav, koji je njoj odgovarao.
Spomenula je izgred za vrijeme proba i Marininu reakciju.
„Marina je sjajna", rekao je Lutz. „To je tipično na nju. Čovječe, Giulietta, to je tvoja prilika. Kada je premijera? Želim je vidjeti."
Pocrvenjela je. „Devetog ožujka. Sutra za tjedan dana."
Cvoknuo je jezikom, spontano se nagnuo preko stola i poljubio je u čelo.
„Ludilo", rekao je zatim. „Da sam na tvojemu mjestu, ja bih lebdio."
Njegov je entuzijazam bio zarazan.
„Baš suprotno", rekla je smiješeći se i nazdravila mu, „tako nešto nije primjereno tangu.
Otišla je na zahod i dok je prala ruke osluškivala je valove mora koji su dopirali iz zvučnika sa stropa. Kakav dan! Lutz je imao pravo. Bila je to prilika njezina života. Iznenada se još samo htjela vratiti u Operu. Na pozornicu. To je bio njezin svijet. Tamo su sada bili njezini prioriteti. Sve je ostalo moglo čekati. Preskočila je nekoliko stuba i krenula prema svojemu stolu. Zaštitni znak restorana u dvorištu je sada bio osvijetljen i mogao se vidjeti kroz prozore: crni drveni gavran, velik poput automobila. I Lutz ga je takoder gledao, kada je ona stigla.
„Čudna zvijer, zar ne?", rekao je.
„Odvratna. Idemo li?"
Odvezla ga je do Schöneberga, a bilo je gotovo deset sati navečer kada je ušla u svoj stan. Svjetlo na telefonskoj sekretarici je žmigalo. Tri poruke. Dvije su bile Viviane Dubry. Preslušala je vrpcu i pritom polagano potonula na kauč. Zatim je prevrtjela vrpcu, ponovno preslušala poruke i osjećala kako joj noge i ruke postaju teške, kao da su od olova.
Početak poruke 11:23: „Giulietta. Čujem da ste danas bolesni. Molim Vas da me ipak odmah nazovete. Hvala."
Početak poruke 17:14: „Giulietta. Ne mogu do Vas doći, ni kod Vaših roditelja, ni u Vašemu stanu. Očekujem Vas sutra u devet ujutro u mojem uredu na razgovoru."
Početak poruke 20:03: „Gospođo Battin. Ovdje Nikolaus Kannenberg. Tek danas sam saznao da ste nas posjetili. Molim Vas da me nazovete što prije možete. Hvala."
Kraj poruka.