Djevojka koja je postala Marija Antoaneta

First topic message reminder :



Godina je 1766. Marija Antonija bezbrižna je djevojčica koja odrasta u dvorcu Schönbrunnu u igri s braćom i sestrama, ali i pod nadzorom stroge majke carice Marije Terezije. Antonija je svjesna da će njezino idilično djetinjstvo jednoga dana biti žrtvovano političkim ciljevima. No, ono što nije znala jest da je taj dan tako blizu. U namjeri da učvrsti savez s Francuskom, Marija Terezija ugovorila je brak između Antonije i Luja Augusta. Počinju pripreme u kojima razmažena Tončica mora steći znanje dostojno buduće francuske kraljice. Ali pravi problemi nastaju tek nakon njezina dolaska u Versailles u kojem caruju intrige. Osim toga, Antoniji se čini kako je njezinom suprugu nemoguće prići. Luj stalno odgađa svoje bračne dužnosti...

26. POGLAVLJE


Pobjeda — ali čija?

13. listopada 1771.

Draga gospođo majko,
Molim Vas dopustite mi da se opravdam i odgovorim na nekoliko primjedbi koje ste mi uputili u posljednjem pismu. Kao prvo, užasno mi je žao što vjerujete svim tim lažima koje Vam ljudi pišu o meni iz Versaillesa umjesto da meni (ili grofu de Mercyju) vjerujete na riječ. Pretpostavljam da vjerujete kako Vas želimo izigrati. Posve sam uvjerena da kralj ne očekuje od mene da govorim s madame du Barry; on mi to nikada nije spomenuo. Zapravo, prema meni se ponaša još srdačnije nakon što sam je odbila — a da ste sami bili ovdje, shvatili biste da se ta žena i njezini pristaše nikada ne bi zadovoljili samo jednom riječju i od mene bi se očekivalo da joj se neprestano obraćam. Možete biti sigurni da me nitko ne treba voditi kad je riječ o pristojnosti.
Ne kažem da ću izravno odbiti obratiti se gospođi du Barry, ali ne mogu, drugi put, pristati obratiti joj se unaprijed određenog dana i sata tako da se ona može hvaliti svojom pobjedom. Pretpostavljam da bi cijela ta neugodna situacija bila završena u srpnju da je gospođa Adélaïde nije zakomplicirala. Ali da se sada odredi točno vrijeme, cijelom bi dvoru izgledalo kao da priznajem da sam slabija. Barem mi dopustite da zadržim svoje dostojanstvo u slučaju još jednog neuspjeha à l’Adélaïde.

Neuspjeh 11. srpnja ostavio je gorak okus u svačijim ustima, ali ponajviše u mojima. Vidjela sam madame Adélaïde novim očima, kao spletkaricu koja me iskoristila za vlastitu zabavu, kao osobu koja možda nije bolja du Barry. Postalo mi je teže provoditi toliko vremena u društvu svojih tetaka jer u najstariju od njih triju, onu koja nedvojbeno ima snažan utjecaj na svoje sestre, više nemam povjerenja. Naši razgovori uz kavu i vez sada su postali napeti; moje su riječi postale suzdržane, a madame Adélaïde sigurno zna zašto, iako mesdames Victorie i Sophie možda nisu svjesne toga, ako su to ikad uopće i primjećivale, da više nisam toliko srdačna i strastvena kao što sam nekoć bila u njihovu društvu.
Prisjetila sam se razgovora s abbé Vermondom prije nekoliko mjesece kad sam indiskretno otkrila da su se neki na dvoru protivili mojemu braku s prijestolonasljednikom. U to sam vrijeme pretpostavljala da je progresivni ogranak obitelji iz Orléansa bio protiv tog saveza. Ali možda su ga mesdames željele omesti. Jesu li se postavile kao moje mentorice samo da zadobiju povjerenje djevojke toliko naivne i željne ugoditi drugima da nikada neće shvatiti njihovu namjeru da je potkopaju prije nego što postane prekasno da se šteta popravi? Razmišljajući o takvoj dvoličnosti, kiptjela sam od bijesa. Na poitrine mi je izbio osip, tako da je moja inače mliječnobijela koža bila posuta crvenim mrljama.
Očajnički mi je trebalo ohrabrenje pa sam obavijestila svoju nekadašnju guvernantu, vojvotkinju von Bandeiss o svim neukusnim detaljima trenutačne situacije. Pisale smo jedna drugoj svakih mjesec-dva otkako sam napustila Austriju. Ona bi mi pisala što je novo kod kuće i prenosila mi anegdote kakve Maman nikada ne bi palo napamet prepričavati. Vojvotkinja, koja je uvijek bila topla i otvorena osoba, pružila mi je prijateljsko suosjećanje za kojim sam duboko čeznula i koje mi je bolno nedostajalo.
Također sam pisala Karolini u Napulj, pitajući je može li mi savjetovati kako da se postavim prema Maman, koja me zasipala pismima još od mojega neuspjeha da se obratim grofici. Naša majka nikada nije bila princeza na stranom dvoru, nikada nije trebala igrati prema tuđim pravilima. A iako sam znala da ako se obratim tom stvorenju, to će biti u službi Austrije, iz perspektive dvorjana u Versaillesu izgledat će kao da su me baristi uspjeli pokoriti. A nisam mogla dopustiti ljudima da vjeruju kako žena koja se nekoć smucala pariškim ulicama ima veći utjecaj na dvoru od mene; to bi potpuno uništilo poštovanje koje sam stekla kao prijestolonasljednica.
Karolina je shvaćala koliko je osjedjiv moj problem — a baš zato što je znala koliko sam krhka, nije mi željela savjetovati kako da se postavim. »Izgledalo bi kao da se miješam«, napisala je. »Kraljica obiju Sicilija ne bi se smjela upletati u petits scandales francuskog dvora, osobito kad glasine imaju krakove, poput polpi koje ovdje jedemo, ljigave udove koji sežu sve do Austrije, Rusije, Prusije i Poljske. Kad bi izgledalo da se i Napulj umiješao u >crise du Barry<, to bi moglo izazvati međunarodni izgred.«
Dakle, morala sam se sama boriti protiv Maman i grofa de Mercyja. Mjeseci su prolazili dok su pisma letjela između Beča i Versaillesa, a pat-pozicija je i dalje trajala.
No naposljetku su me izmorili pa sam podignula bijelu zastavu predaje. Godina 1771. došla je i prošla, pa makar i prije samo nekoliko sati; a kad je 1772. osvanula, činilo se da označava nov početak. Novogodišnji je običaj u Versaillesu da kraljevska obitelj prima čestitke dvorjana. Satima smo stajali u raskošnoj Dvorani zrcala dok su dvorjani prolazili pokraj nas prema strogo određenom rasporedu i čestitali nam Novu godinu. Dan je bio svijetao, iako je gomila ljudi zaklanjala visoke prozore i pogled na zimski krajolik uz ukrasne vrtove, orezana crnogorica koja je okruživala suhe fontane podsjećala je na usamljene stražare. Snijeg je lagano zaprašio grane stabala koja su okruživala duge aleje koje su vodile od dvorca.
Bila sam odjevena u srebrnu satensku haljinu s blijedoplavim prugama, u kosi sam imala obojeno nojevo perje a oko vrata trostruki niz bisera koji su isticali moj dugi vrat. S jedne mi je strane, u odijelu od tamnosivog baršuna, stajao prijestolonasljednik, kojemu je tamna kosa bila obilno napudrana, a s lijeve kralj odjeven u srebrno.
Nadala sam se da nitko neće primijetiti kako prebacujem težinu s noge na nogu jer su me noge počele boljeti. Dok su se dame redale pred nama uz neprirodnu eleganciju i izluđujući longeur, a ja srdačno odgovarala na njihove čestitke, znala sam što trebam učiniti: ostaviti cijelu tu neugodnu situaciju — finalement — iza sebe!
Stigla je debela, nevjerojatno smežurana i nakinđurena vojvotkinja d’Aiguillon s umetcima umjetne crvene kose, majka još odbojnijeg vojvode d’Aiguillona koji je, prije točno jednu godinu, zamijenio našeg voljenog vojvodu de Choiseula. Dok se uspravljala iz naklona, pohvalila sam ljepotu njezine lepeze s drškom od bjelokosti. Kimnula je glavom. Zatim sam duboko udahnula i obratila se ženi koja ju je pratila i koja se upravo naklonila: Madame du Barry ukrašena rubinima. Haljina od ružičastog damasta još je više isticala rumenilo njezinih obraza.
Pogledi su nam se susreli. Otvorila sam usta da progovorim. »Il y a bien du monde aujourd’hui à Versailles — danas ima mnogo svijeta u Versaillesu.«
Eto! Učinila sam to. Izgledalo je kao da je cijela dvorana istodobno uzdahnula. Papa Roi se široko nasmiješio i zagrlio me. Rumena od zadovoljstva, madame du Barry se okrenula i podignula bradu, a zbog pobjedničkog pogleda u njezinim očima poželjela sam joj odsjeći glavu. Moja predaja pretvorila se u poniženje.
Nakon ceremonije grof de Mercy prišao je da mi čestita. Svojim je dlanovima obuhvatio moje i zahvalio mi u ime Austrije i Francuske za to što sam se napokon obratila du Barry. Namjestila sam srdačan osmijeh i kroz zube rekla veleposlaniku: »Obratila sam joj se jednom i to je najdalje što ću ići. Ta žena više nikada neće čuti moj glas. Sretna Nova godina, gospodine grofe.«
Poslije toga dana zatvorila sam se u radnu sobu, sjela za izrezbareni pisaći stol te obavijestila Maman, napisavši:
1. siječnja 1772.

Najdraža gospođo majko!
Sigurna sam da Vas je Mercy obavijestio o važnome događaju koji se zbio danas i nadam se da ste zadovoljni; ali to nije sve i želim da to čujete izravno od mene. Budite uvjereni da ću uvijek biti spremna žrtvovati osobne predrasude, pod uvjetom da ne moram učiniti ništa što bi se suprotstavljalo mojemu osjećaju časti.
Vaša odana kći,
Marija Antoaneta

No Maman nije mogla sagledati stvari iz moje perspektive niti znati kako se osjećam. Potkraj mjeseca ponovno me izgrdila.
21. siječnja 1772.

Antonijo, varaš se ako misliš da bih ja ili Mercy ikada poželjeli (ili očekivali) od tebe da se ponašaš suprotno svom »osjećaju časti«. Zbog te tvoje primjedbe uviđam koliko si pod utjecajem loših savjeta. A kad čitam da si se toliko uzrujala zbog nekoliko riječi i objavljuješ da više nikada nećeš progovoriti s madame du Barry, bojim se za tebe. Želim ti samo najbolje. Ponovno te moram podsjetiti da te nitko na dvoru ne može bolje savjetovati od mog ministra koji poznaje tvoju zemlju bolje od ikog drugoga i potpuno je svjestan svih frakcija koje treba primiriti.

Ali činilo se da moj novi zavjet šutnje ne smeta kralju, koji je prema meni bio ljubazniji nego ikad, obasipao me darovima i častio svojom prisutnošću u svojim odajama za doručkom. Ponio je čak i svoje kuhalo za kavu, srebrnu urnu na koju je bio strašno ponosan — a što je meni bilo vrlo zabavno, jer je imao tisuće sluga koji su mu mogli skuhati kavu. No najmoćniji čovjek u kraljevstvu neizmjerno je uživao u tome što može sam učiniti tu sitnicu za sebe. Katkad bih poželjela reći kako je njegov ponos možda na neki način sličan sreći koju prijestolonasljednik crpi iz svoje bravarije ili stolarije, no bojala sam se da ću reći što pogrešno i tako ozlovoljiti Njegovo Veličanstvo pa sam to zadržala za sebe.
Francuska je pristala zažmiriti na to što je Austrija poduprla podjelu Poljske, pa je ugovor potpisan u Beču 19. veljače 1772., manje od dva mjeseca nakon što sam se javno obratila grofici. Ali kraljeva ljubavnica grdno se varala ako je mislila da joj svojom jednom jedinom uljudnom rečenicom nudim prijateljstvo. Napisala mi je nekoliko pisama pokušavajući uspostaviti komunikaciju među nama, no ni na jedno joj nisam odgovorila. Da sam to učinila, to bi za mene značilo da sam natuknula, makar i prešutno, da smo jednake na društvenoj ljestvici. No moja šutnja nije omela gospođu du Barry. Zapravo, povisila je uloge. Kad je shvatila da sam i dalje odlučna u tome da je ignoriram, zatražila je od neimenovanog posrednika (iako sam bila sigurna da je riječ o kralju) da kupi par dijamantnih naušnica od gospodina Böhmera, dvorskog draguljara, koje mi je zatim ponudila na dar znajući za moju ljubav prema lijepom nakitu. Nisam se usudila razmišljati o vrsnoj izradi ili kakvoći dragulja jer je nakon svega ta ponuda bila krajnje neprimjerena. Poslije svega što se dogodilo, kako bi francuska prijestolonasljednica mogla prihvatiti bludničin dar?
Zbog toga sam se poslužila svojom vezom, princezom de Lamballe, da obavijestim du Barry kako već imam mnogo dijamanata i da mi nije potreban njezin dar. Princeza nije bila obična dvorjanka, a nije bila dodijeljena mojemu kućanstvu. Ona je bila prva žena koju sam susrela u dvanaest mjeseci koje sam provela u Versaillesu prema kojoj sam odmah osjetila sympathique, i ona je brzo postala moja jedina iskrena prijateljica kojoj sam se mogla povjeriti.
Iako je princeza de Lamballe bila predstavljena na dvoru i nazočila gotovo svakom ceremonijalnom događaju, nisam se istinski upoznala s njom sve do jednog od naših sanjkaških izleta početkom 1772. godine. Godinama nisam išla na sanjkanje, a zveckanje praporaca dok su saonice klizile snijegom; glave konja koje su klimale u ritmu pokreta i njihovo frktanje na svježem zraku; golicanje snježnih pahuljica na mojim obrazima i hladnoća na jeziku dok sam ih pokušavala uhvatiti — kakve su samo uspomene budili! Kako mi je nedostajala moja obitelj! Prisjetila sam se kako smo moja draga sestra Karolina i ja silazile sa saonica i gradile snježne tvrđave iz kojih smo gađale braću grudama i u toj bitci obično izvlačile kraći kraj. Grofica von Brandeiss bila je naša kapetanica.
No nekoliko mjeseci nisam se čula sa svojom nekadašnjom guvernantom. Maman je to zabranila. Budući da je grofica uvijek bila toliko otvorena, moja se majka bojala da će biti suviše indiskretna u svojemu dopisivanju. Naša je majka zabranila i Karolini da mi dalje piše jer nije vjerovala Napolitancima; bila je sigurna da bi špijuni otvorili pisma moje sestre i proširili njihov sadržaj među onima koji bi željeli naštetiti Habsburgovcima.
Moja su sjećanja toga zimskog dana bila obojena takvom tugom da sam možda zato u princezi de Lamballe prepoznala srodnu dušu. Kad je skinula kapuljaču obrubljenu hermelinom i zagledala se u hladno sivo nebo, sa svojom aureolom najsvjetlijih plavih uvojaka i svojim slatkim, tužnim izrazom lica, podsjećala je na melankoličnog anđela.
Željela sam saznati sve o njoj. Sjedile smo jedna uz drugu u mojim odajama i vezle svilu; još sam radila na prsluku za Papa Roija koji sam počela kad sam stigla u Francusku.
Znala sam da je rođena u Savoji, bila je sestrična princa de Condé zaljubljenog u vrtove i grofice de Provence, iako je princeza bila ljupka onoliko koliko je madame de Provence bila neugledna. »Znate, mislim da je predodređeno da mi se svidite jer nosite isto ime kao moja majka — Marija Terezija«, rekla sam princezi. »Dakle, vaš je otac vojvoda de Penthièvre? On je vrlo drag i velikodušan čovjek. Takvi su rijetki u Versaillesu. « Dok sam se hihotala, zapitala sam se jesam li rekla nešto što ju je uznemirilo. Oči su joj bile toliko tužne da bi čovjek mogao pomisliti kako joj je upravo uginuo pas.
Kao da mi je pročitala misli, Mops se zagledala u nas iz svog novog prebivališta, pseće kućice od plavog baršuna obrubljene zlatnim čavlićima.
»Non, madame la dauphine, vojvoda de Penthièvre je moj tast. Ali imate pravo što se njegove ljubaznosti tiče. Prihvatio me kao svoju kćer nakon što je princ de Lamballe umro.«
Čula sam glasine: njezin pokojni suprug, Louis Alexandre de Bourbon, bio je unuk grofa de Toulousea, jednoga od izvanbračne djece Kralja Sunca koji je poslije bio priznat. Monsieur de Lamballe bio je neizmjerno bogat i jednako toliko neobuzdan te raskalašeni kockar i preljubnik sklon najzloglasnijim ženama, a sve to odvelo ga je u preranu smrt.
»Alexandre je umro na mojim rukama«, rekla je princeza de Lamballe. »Bilo mi je samo devetnaest godina. A cijela Francuska znala je za njegovo... njegovo ponašanje«, rekla je diplomatski. »Bilo je toliko žena. I davao im je mnogo novca.« Progutala je knedlu. »Sigurna sam da ste čuli kako je prodao moje dijamante da bi platio dugove u koje je upao uzdržavajući opernu plesačicu. Svi su to znali.« Pitala sam se je li ga voljela unatoč njegovu razvratništvu jer su se njezine smeđe oči napunile suzama. »Plačete li za svojim suprugom ili svojim dijamantima?« upitala sam, pokušavajući je razvedriti malom šalom. Posegnula sam u dekolte i izvukla rupčić s monogramom. »Evo«, rekla sam i gurnula joj ga u ruke. »Vrlo ste hrabri što visoko držite glavu suočeni s takvim teškoćama. O vašem sam karakteru čula samo pohvale. Koliko god ugled vašeg princa bio narušen, vaš je, madame la princesse, bez mrlje.«
Iako je bila pet godina starija od mene, u njoj sam prepoznala sebe. Pomalo usamljena, pomalo uplašena, visokih načela i vrlo željna prijateljstva. Bez svoje braće i sestara, na koje sam mislila svaki dan i koji su mi silno nedostajali, princezu de Lamballe doživljavala sam gotovo kao sestru.
Na moj zahtjev, princeza je bila jedina koja mi je pravila društvo u mojoj glazbenoj sobi jednog poslijepodneva u veljači kad je moju poduku iz harfe prekinulo uporno kucanje na vratima. »Molim vas, pogledajte tko je«, rekla sam madame de Lamballe. Ustala je i elegantno prešla prostoriju dok se za njom vukao ledenoplavi skut.
Uznemireni grof de Mercy ušao je u salon s pismom u ruci, a lice mu je bilo zaleđeno od straha. Čak i s druge strane sobe odmah sam prepoznala pečat mojega brata Josepha. »Imam vijesti o vašoj majci, gospođo prijestolonasljednice.« Učitelj glazbe naklonio se i diskretno izišao.
Mercy se kratko obratio princezi de Lamballe. »Madame la princesse, predlažem da smjestite prijestolonasljednicu na chaise lounge.«
Mirno i učinkovito poput dobre medicinske sestre, odmah se pobrinula da mi bude udobno, skinula mi brokatne papuče i namjestila mi jastučić iza leđa.
»Što je bilo, gospodine grofe?« Pružila sam ruku prema princezi a ona je kleknula kraj mene i čvrsto me uhvatila za ruku. Koža mi je naglo postala prilično hladna.
»Carica je ozbiljno bolesna«, ozbiljno je rekao Mercy. »Dva puta su joj puštali krv a groznica joj nije popustila četiri dana.« Smrknuto je stisnuo usnice.
Lice mi je postalo blijedo poput pergamenta. »Heilige Gott!« uzdahnula sam i prekrižila se. Nisam mogla disati. Princeza de Lamballe spretnim je prstima počela razvezivati vrpce mog korzeta. »Pošaljite po prijestolonasljednika!« prostenjala sam. »Hoće li... očekuje li se da će carica poživjeti?« Pomisao da se majka možda neće oporaviti, da je nikada više neću moći vidjeti živu, bila je prestrašna da o njoj razmišljam.
Izraz lica grofa de Mercyja bio je vrlo ozbiljan. »U ovom trenutku nitko ne zna što će se dogoditi. U prošlosti se oporavila od boginja i preživjela mnoge druge bolesti te porođaj šesnaestero djece. Ali sad joj je već gotovo pedeset i pet godina.«
Prošao je gotovo cijeli sat prije nego što je prijestolonasljednik stigao. Dahćući i sopćući, Louis Auguste uletio je u sobu, s nakrivljenom vlasuljom i mokar od znoja. »Maman je«, rekla sam mu. »Ne znaju što joj je.« Nježno me pomilovao po licu, a ja sam ga uhvatila za ruku. Primijetila sam prljavštinu pod njegovim noktima od rada u kovačnici.
Budući da nisam mogla smisliti što drugo učiniti, zamolila sam ga da se moli sa mnom. Oči su mi bile vlažne od suza. Princeza de Lamballe donijela mi je krunicu koju mi je majka dala onoga dana kad sam napuštala Austriju. Primila sam je u ruke i kleknula pokraj prijestolonasljednika. Zatvorili smo oči, izmolili Očenaš i nekoliko psalama prije nego što smo uputili vlastite molitve, i glasne i nečujne.
Kriomice sam pogledala supruga, koji je izgledao tako iskren, tako posvećen i tako zabrinut da mi se srce ispunilo ljubavlju. Znala sam da nije ljubitelj Austrije, a ni Austrijanci mu nisu bili draži. Nikada nije upoznao Maman, a ona mu sigurno nije bila pretjerano draga, ako ništa drugo zbog njezinih pisama u kojima me redovito grdila. Ali vidio je svoju voljenu majku Marie Josèphe kako umire od sušice pa je prepoznao i shvatio užas i tugu u mojim očima.
Te mi je noći došao u postelju. »Mislio sam da biste večeras željeli društvo«, sramežljivo se ponudio.
Sklupčala sam se uz njega kao da će me njegova leđa zaštititi od neugode i bola. »Znate, kad bi majka« — jedva sam mogla izgovoriti te riječi od plača iako sam pokušavala sagledati svoj život majčinim nesentimentalnim očima. »Ako se Maman... ne oporavi, mnogo bi mi značilo to da znam kako je otišla u raj znajući da smo... da smo...« U tami sam ga uhvatila za ruku. Osjetila sam da je ukočena od straha.
»Ja... ja sam... ne, ne večeras«, prošaptao je. »Oprostite mi. Tako mi je žao, Antonijo.«
I te sam noći progutala ponos. »Kakav ste vi to suprug«, rekla sam s neprirodnim veseljem. »Znate li da sam se umjesto za vas mogla udati za mladoga gospodina Mozarta?«
Budući da je dobio poštedu od bračnih dužnosti, prijestolonasljednikov se glas razvedrio. »Ne! Zaista?«
»Da!« Ispričala sam mu o recitalu koji su Mozart i njegova starija sestra Nanerl održali za kraljevsku obitelj u Schönbrunnu 1762. godine. »Wolfgangu je tada bilo samo šest godina, a meni sedam. Nakon koncerta uputio se prema Maman da joj iskaže poštovanje, no okliznuo se na uglačanom podu. Pao je na guzu u hlačicama od plavog satena. Možete samo zamisliti kako su svi zašutjeli. Ali tada mu se cijeli dvor počeo smijati, a on je pocrvenio u licu. Bilo mi ga je strašno žao; prekrasno je svirao i svi smo mislili da je genijalan; nikada nismo vidjeli takav dar, pogotovo u djeteta koje vam ne doseže ni do struka, a tada — pljus — u jednom je trenutku postao samo nespretni dječačić. Suosjećala sam s njime pa sam potrčala do njega, pomogla mu da ustane i poljubila ga u obraz. ‘Tako ste ljubazni’, rekao mi je, ‘Želio bih se vama oženiti!’ ‘Zašto?’ pitala sam ga. Bila sam sigurna da sam se zacrvenjela. ‘Pa, iz zahvalnosti’, odgovorio je. A kad je konačno stigao do Maman, ona ga je posjela u krilo i dala mu slatkiš. Dala mu je i pravi dar da mu zahvali za nastup.« Zamislila sam se, a raspoloženje mi se smračilo. »Znate li da nikada nije učinila takvo što za nas? Vlastitu djecu, mislim? Nije bilo sjedenja u krilu, maženja, nježnih riječi i slatkiša.«
»Ali zamislite samo, frau Mozart, kako bi izgledao vaš život da ste se udali za njega!« Prijestolonasljednik me zaigrano gurnuo u rebra.
»Joj! Katkad niste svjesni svoje snage. Vi ste velik dečko, a ja sam samo sićušna djevojčica«, zacičala sam.
»Više ne toliko sićušna«, odgovorio je Louis Auguste. »Prilično ste narasli otkako ste stigli u Versailles.«
»Uglavnom u visinu«, složila sam se. Stavila sam ruke na prsa. »Ne toliko prema van. Barem ne još.« Željela sam skrenuti temu razgovora s mog nerazvijenog poitrine, jer bi se tada razgovor vratio na naše nepostojeće bračne odnose. »Mozart me potaknuo na razmišljanje«, počela sam. »Jednog bih dana željela dovesti kojeg austrijskog skladatelja u Versailles; možda herr Glucka, moga nekadašnjeg učitelja glazbe.« Uzdahnula sam. »Htjela bih naručiti operu. To će joj pokazati«, promrmljala sam.
»Pokazati kome?« pospano je rekao prijestolonasljednik.
Zapanjilo me koliko se u jednom trenutku mogao činiti posve budnim, a u sljedećem se odmarao u naručju Morfeja. »Du Barry. Molim vas, ostanite budni još malo«, nagovarala sam ga. »Ona misli da je taj napuljski skladatelj — Niccolo Piccini — vrlo nadaren. Ali Talijani nisu ništa u usporedbi s njemačkim skladateljima.«
Moj se suprug nasmijao. »Sada zvučite poput svoje majke.«
»Nemate pojma kako ona zvuči! Ipak, nekoć sam je mogla vrlo dobro oponašati.« Ali tada, kad sam začula njezin glas u svojoj glavi i namjeravala ga oponašati, zastalo mi je u grlu. »Ne mogu«, tužno sam promrmljala. »Ne danas. Samo zamislite blagoglasje uz tempo con brio.«
Prevrnula sam se na stranu i poravnala spavaćicu. »Osim toga, sigurna sam da ne bi odobravala moj pravi razlog da pozovem herr Glucka u Francusku. Naravno da bi to bilo zbog njegove genijalne opere — ali to bi i dokazalo moju superiornost nad madame du Barry. Niste li čuli da je Papa Roi pokušava razvesti od supruga? Ako se kralj oženi njome i dobiju sina — on će biti prijestolonasljednik. A mi ćemo biti...«
Prijestolonasljednikovo je tijelo snažno zadrhtalo. »Suvišni«, rekao je glasom šupljim poput trske.

27. POGLAVLJE


Prijestolonasljednikov problemčić

OŽUJAK 1772.

Madame du Barry organizirala je veliku zabavu da proslavi to što joj je kralj daravao Le Petit Trianon, malenu vilu nalik na kutijicu za dragulje smještenu na posjedu Versaillesa koju je izvorno naručio za njezinu prethodnicu u postelji, madame de Pompadour. Glavna atrakcija toga događaja bio je spektakl koji je uključivao stotinu pjevača i plesača te složene pomične kulise koje su se razdvajale da otkriju Kupidona — pobjedu prave ljubavi. Ali na du Barryno golemo razočaranje, njezin kraljevski darivatelj nije se pojavio na slavlju, kao ni većina dvorjana, iako su bile pozvane stotine. Umjesto toga, pojavilo se samo tridesetak osoba, a rijetki su od njih bili na nekom visokom položaju.
Željela sam uživati u poniženju madame du Barry, ali nisam imala snage naslađivati se. Moja frustracija mojim djevičanstvom nakon gotovo dvije godine braka sada mi je bila glavna preokupacija.
Na moju veliku radost, Maman se oporavila od iznenadne bolesti koja ju je zadesila. Princeza de Lamballe bila mi je draga poput sestre tijekom tih mračnih dana i plakala je koliko i ja dok smo se bojale najgorega. Louis Auguste bio je strpljiv i ljubazan, a Papa Roi vrlo brižan tijekom tih tjeskobnih tjedana dok smo čekali vijesti. Naravno, obradovao se kad nas je grof de Mercy obavijestio, uz vidljivo olakšanje na licu, da će sve biti dobro.
Dok se oporavljala i dok se nije morala nositi s dodatnim krizama, moja je majka nastavila sa svojom omiljenom litanijom. Njezina su pisma postajala sve ljubopidjivijima. Nije mogla shvatiti (a, naravno, ni ja), »la conduite si si étrange« — neobično ponašanje — prijestolonasljednika o konzumaciji našega braka: zašto je i dalje plah poput konja pred ogradom. Uvjeravala sam je da su glasine o spolnoj nemoći mojega supruga samo glasine, ali naravno da nisam imala dokaza, kao što je trudnički trbuh, to potkrijepiti.
Jedne sam se noći usudila smjestiti prijestolonasljednikov dlan na moju dojku, no on ga je brzo povukao kao da se opekao. Tjedan dana poslije vlastitom se voljom vratio na to mjesto, ali nije ostao ondje dulje od trenutka. Prošao je još jedan tjedan; isti frustrirajući pokušaji s istim izluđujućim rezultatima. Na posljetku sam nježno stavila svoju ruku na prijestolonasljednikovu i ostavila je ondje. Ali to ga je samo još više uznemirilo.
Tijekom ljetnih mjeseci stvari su malo napredovale. Jedne večeri u srpnju gurnuo mi je ruku pod spavaćicu i nježno je pritisnuo uz moje bedro. Prsti su mu drhtali toliko da su mi suze nečujno klizile niz lice; koja žena može biti sretna ako joj supruga toliko uznemiruje to što dodiruje njezinu golu kožu? Jesam li mu bila odvratna?
U noći dvadeset i trećeg kolovoza, na prijestolonasljednikov osamnaesti rođendan, potisnula sam svoju plahost i svoj strah da mu se fizički gadim te skupila svaki djelić hrabrosti. Srce mi je divlje udaralo dok sam se približavala njegovu tijelu. Zagladivši njegovu spavaćicu, moja je ruka pronašla njegov trbuh i oprezno puzila prema dolje dok se nije smjestila na njegovoj muškosti.
»Uh!« Louis Auguste gotovo je iskočio iz kože. »Što to radite?«
I mene je uplašio. »Što mislite da radim?« Pokušala sam ga ponovno dodirnuti, ali suprug mi je odgurnuo ruku.
»Nemojte«, rekao je. Glas mu je zvučao bolno.
»Louise... ne morate me voljeti«, šapnula sam, jedva u stanju govoriti zbog osjećajne cijene koju sam plaćala. U mraku, sa zastorima navučenima svuda oko nas, nije mogao vidjeti moje suze i bila sam odlučna u tome da ih ne otkrije u mojemu glasu. »Samo trebamo voditi ljubav.« Teško je disao. »Oboje znamo što se od nas očekuje.« Tišina. »To je naša dužnost.« Još tišine. Glas mi je bio piskutav i molećiv. »Ljudi ogovaraju.«
»Pustite ih«, zarežao je.
»Znate da ne možemo to učiniti.«
Moj me suprug ignorirao i uskoro zaspao. Ali ja sam ležala budna, moje nevideće oči zurile su u posteljne zastore i baldahin dok je njegovo uporno hrkanje ispunjavalo prostoriju i odjekivalo unutar naše svilene čahure.
Konačno, kao dar za moj sedamnaesti rođendan 2. studenoga 1772. prijestolonasljednik mi je došao u postelju i bacio se na posao, iako nespretno, da me učini svojom pravom suprugom. U pokušaju da se popne na mene, kleknuo je na tkaninu moje spavaćice tako da sam se jedva mogla pomaknuti, a kad sam šapnula da bi bilo lakše kad bih mogla micati udove, promucao je duboku ispriku i premjestio noge tako da su mu se koljena zabadala u mekane pernate madrace. Drhtala sam od straha a koža na mojim izloženim nogama i preponama počela se ježiti dok mi je podizao spavaćicu prema prsima.
Podigao je svoju spavaćicu, namještajući se tako da su nam se genitalije doticale. Za naše teško disanje bio je zaslužniji strah nego strast. Naravno da nikad nisam osjetila muškarca uz sebe i nisam imala pojma što trebam očekivati. Moji predbračni razgovori s Maman slabo su me pripremili za pravu stvar.
Uz die Schiede- mon vagin- osjećala sam ga kao što bih osjetila drveni štap umotan u baršun, pa sam ga pritisnula uz osjetljivo mjesto. Suviše sam se bojala dodirnuti ga rukama da bih ga povela onamo kamo sam znala da mora ići. Toliko me Maman naučila. Nismo bili neznalice, prijestolonasljednik i ja: bili smo užasnuti.
»Oh non!« Moj me suprug jedva bio pronašao vrhom svoga uda — son pénis — kad je kriknuo i otkotrljao se. Okrenula sam se i privila uz njega. Zagrljaji, nagovori, podsjećala me Maman. Nježno sam milovala njegova široka leđa. »Ššš«, smirivala sam ga, »sve je u redu.«
»Ne, nije«, ljutito je prostenjao prije nego što je utonuo u san.
Trebalo je proći još nekoliko mjeseci prije nego što je ponovio pokušaj.
OŽUJAK, 1773.


Prijestolonasljednik i ja odvojeno smo stigli u kraljeve odaje kako bismo izbjegli nepotrebne tračeve iako je već bilo toliko kasno da ondje nije bilo nikoga osim nekolicine švicarskih stražara. Čak i najrevniji kockari utonuli su u san, sanjajući o boljoj sreći sljedeće večeri. Kišna noć pripadala je sjenkama; onima koje su trčkarale, poput pokojeg miša koji slijepo baulja po mraku...; onima koje su klizile poput usamljenih mačaka koje tiho vrebaju na popločenim podovima galerija, a oči bi im povremeno bljesnule na svjetlu baklje; ili onima koje su lebdjele, poput poprsja i kipova od hladnog mramora koje se doimaju još monumentalnijima nego kad su hodnici ispunjeni živim ljudima.
Raspored državničkih odaja u dvorcu Versaillesu podsjećao me na vrtni labirint. Oko rubova bili su saloni otvoreni za javnost. Oni su neprestano bili bučni, krcati ljudima — dvorjanima, stranim velikodostojnicima i njihovom pratnjom odjevenom u najživopisnije i najegzotičnije ruho koje sam ikad vidjela; čak i običnim putnicima koji su došli izdaleka kako bi vidjeli gdje i kako žive francuski kralj i njegova obitelj.
Unutar vanjskog reda salona bila je druga, nepravilnije raspoređena skupina soba koje su bile ponajprije namijenjene audijencijama. Ondje mi se kraljevska obitelj učinila poput glumaca na pozornici koji nude raskošnu predstavu svojih svakodnevnih aktivnosti odabranu dijelu javnosti. Jeli smo, primali posjetitelje i zabavljali se.
No taj je unutarnji red soba skrivao bezbrojne tajne. Nježan dodir na određenome mjestu zida obložena damastom otkrivao je vrata, lukavo sakriven prolaz koji je često bio toliko nizak da su se viša gospoda i, certainement, dame s raskošnim frizurama morali sagnuti da prođu onuda. Iza vrata, ovisno o tome gdje biste ušli, mogli ste pronaći stubište koje bi vodilo do prave jazbine prostorija skromne veličine, ali raskošno ukrašenih. Ili bi se vrata mogla otvoriti u hodnik koji vodi izravno do odaja kojima se moglo pristupiti samo tajnim putovima. Čak se i samim državničkim odajama, gdje je prebivao kralj, moglo pristupiti iz tajnog, labirintu slična prolaza.
Znala sam da prijestolonasljednik već tjednima živi u strahu od audijencije kod svojega djeda. Kraljev legendarni apetit, ne za gastronomske užitke iz kojih je moj suprug crpio toliko zadovoljstvo, nego za ljubavne slasti koje je pronalazio u naručju svojih ljubavnica, samo je produbio prijestolonasljednikovo poniženje. Papa Roi još je bio vitalan ljubavnik u dobi od šezdeset i tri godine, dok je moj osamnaestogodišnji suprug, nakon gotovo tri godine braka, ostao jednako čedan kao na dan rođenja.
»Molim vas, pođite sa mnom večeras«, šapnuo je Louis Aguste, neposredno prije naših uzajamnih couchers. Razodjenuli smo se u svojim odvojenim spavaćim sobama i čekali, u postelji, dok satovi nisu otkucali pola četiri. Tada, uz pomoć samo po jednog dvorjanina od povjerenja - princeze Lamballe za mene i monsieura Cleryja, prijestolonasljednikova mladog valet de chambre koji je bio vrlo zreo za svoje godine — odšuljali smo se iz svojih odaja i odvojeno počeli dug hod do kraljevih odaja.
Moj je suprug stigao prije mene. Sjedio je na rubu golemog kreveta koji je dominirao prostorijom u kojoj je Luj XV. službeno spavao i vladao. Nikada je prije nisam vidjela noću. Tijekom dana krevet je zračio takvom veličanstvenošću; od bijelog perja iznad zlatnog ruba do pokrivača izvezena brokatom, predstavljao je moć vladara, patrijarha i oca svojih podanika. Ali noću uz pucketanje vatre i treperavu svjetlost zračio je posve drugim svojstvima: zastrašujućim i uzbudljivim spojem putenosti, moći i magije.
Promotrila sam prijestolonasljednika koji je bio suviše ustrašen da čvrsto smjesti svoju pozadinu na pokrivač od crvenog i zlatnog brokata, suviše plah da posjeduje krevet u kojem će jednog dana spavati kao kralj Francuske. Čak i na nježnu, jantarnom svjetlu svijeće mogla sam vidjeti kako mu je odijelo od blijedoplavog satena ispod pazuha tamno od nervoznog znoja. Clery nije uredio njegovu gustu i čupavu smeđu kosu. Srce mi se slamalo zbog njega. Sjela sam pokraj njega na golemi krevet i uhvatila ga za ruku, no Louis Auguste činio se suviše zaokupljen svojim strahom da bi to zamijetio. Umjesto toga, sagnuo je glavu poput pokajnika i čeprkao po vezu svog prsluka.
Kralj je tiho razgovarao s gospodinom s naočalama, doktorom Josephom Mariom Francisom de Lassoneom, prijestolonasljednikovim liječnikom.
»Dakle?« tjeskobno je zahtijevao Luj. »Muka mi je od gomile pisama koje mi šalje austrijska carica. Molim vas, recite mi nešto što će smiriti nju, a i mene. Mi smo istih nazora, vi i ja, gospodine Lassone. Sigurno shvaćate važnost osiguranja potomstva. Bez nasljednika kojega bi osigurao Louis Auguste Francuska bi mogla utonuti u kaos. Osnovat će se frakcije, ako već nisu, koje favoriziraju nekoga od njegove braće. A oni bi mogli dobiti sinove, iako se Provence i njegova supruga čine jednako sporima kao i prijestolonasljednik i prijestolonasljednica. Grof d’Artois će se oženiti u studenome...« kralj je počeo brojiti mjesece na prste. »To je za osam mjeseci a on se priličano uvrgnuo na mene — za razliku od svoje starije braće — pa tome dodajte još osam mjeseci i imamo još više od godine i pol dana prije nego što se pojavi mali vojvoda d’Angoulême...« Papa Roi podignuo je ruke u zrak s gađenjem. »A budem li se brinuo o tome hoće li vojvoda d’Orléans pokušati zaposjesti prijestolje u nedostatku nasljednika, liječit ćete me od kapi.«
Nisam bila toliko sigurna da se u grofa d’Artoisa može pouzdati da će postati prvi od njegovih unuka koji će postati otac. On je trebao biti bračno vezan sa svojom šurjakinjom Marijom Terezijom, mlađom i još ružnijom sestrom grofice de Provence. Papa Roi prepustio je grofici du Barry čast da organizira svadbeno slavlje, kao što je učinila za grofa de Provence; a do boli me potresalo to što je dobila ulogu koju bi u normalnim okolnostima preuzela kraljica.
Pitala sam se hoće li samodopadni osmijeh nestati s Artoisova tako privlačna lica kad se nađe u tami s djevojkom koja prema opisima ima mršavo, vučje lice, ružnu kvrgu na vrhu duga nosa, škiljave oči i velika usta! I ako se ne brine za higijenu poput svoje sestre...
Kralj i prijestolonasljednikov liječnik prišli su krevetu. Gospodin Lassone bio je čovjek dostojanstvena izgleda koji se odijevao u crno od glave do pete i besprijekorno je držao do svoje toalete, što je bila hvalevrijedna osobina za liječnika. »Zašto je gospođa prijestolonasljednica ovdje?« upitao je. »To je vrlo neuobičajeno.«
»Zato što sam je zamolio da dođe«, promrmljao je prijestolonasljednik.
Papa Roi je slegnuo ramenima. »Možda bi prijestolonasljednica radije pričekala iza paravana«, rekao je liječnik. Pokazao je prema paravanu od šest panela obrubljenom zlatom i ukrašenom cvjetnim motivima.
»Hoće li liječnik ustrajati na tome da me pregleda bez odjeće?« upitao je Louis Auguste. Glas mu je bio piskutav i prestrašen. Zatvorio je oči i stisnuo šake dok ga gospodin Lassone nije uvjerio da će ostati potpuno odjeven, iako je ustrajao na tome da ne može pregledati prijestolonasljednika ako Njegovo Veličanstvo ne opusti ruke.
»Ako se ne moram razodjenuti, moja supruga može ostati.« Prijestolonasljednik me potapšao po ruci. Dlanovi su mu bili hladni i vlažni.
Gospodin Lassone podignuo je lornjon i zagledao se u njega. Zatim mu je opipao puls. Louis Auguste je zadržao dah. Gledala sam dok je liječnik procjenjivao visinu moga supruga i mjerio mu struk. Stao je na prste i pregledao prijestolonasljednikove oči. »Kratkovidnost, ali ne i suzenje«, obavijestio je kralja. »Pa, sada barem znamo da može vidjeti gospođu prijestolonasljednicu!«
Muškarci su raspravljali o prijestolonasljednikovim uobičajenim aktivnostima i njegovu velikom apetitu. Pomno sam slušala jer će Maman očekivati potpuno izvješće. Reći ću joj da je liječnik moga supruga zaključio kako je prijestolonasljednikova konstitucija letargična zbog prenaprezanja u lovu i kovačnici te od proždiranja preteške hrane i slatkiša. »Zbog toga nema dovoljno vatre u utrobi da obavi svoju dužnost«, bile su riječi gospodina Lassonea.
»Volio bih da sam mrtav«, šapnuo mi je prijestolonasljednik u uho. Nikada ga nisam čula da zvuči toliko potišteno. Oči su mu bile vlažne i gutao je knedle kao da pokušava suspregnuti suze. »Nemaju pojma kako je biti na mojemu mjestu. Da razgovaraju o meni kao da nisam u sobi, ili još gore — jesam prisutan, ali nemam osjećaja.«
Kralj je podignuo prijestolonasljednika na noge. »Dakle, dječače moj, dijagnoza gospodina Lassonea razumna je. Što imaš reći?«
»Volim jesti«, promrljao je prijestolonasljednik u svoju obranu.
»Govori glasnije«, zapovjedio je kralj. »To je ozbiljna stvar.« Postajao je uznemiren. »Sudbina Francuske ovisi u ravnoteži kao Damoklov mač. Zatvori oči i zamisli kako ljudi kliču Vive le roi
Stanislas Xavier, le ci-devant comte de Provence. A ako ga odnese bolest, zamisli usklike Vive le roi Charles Philippe, le ci-devant comte d’Artois! A ako obojica tvoje braće umru mladi, hoćeš li dopustiti da jedna od onih ružnih sestara iz Savoje s kojima su oženjeni rodi sljedećeg burbonskog nasljednika? Ili će krvni prinčevi sve riješiti borbom. Hoće li tvoj nasljednik biti neki Orléans? Sin lijepe male vojvotkinje de Chartes?«
»Volim jesti«, odlučno je ponovio Louis Auguste. »Volim i jahati. I loviti. I praviti svoje ormariće i kovati svoje brave pod mentorstvom gospodina Gamaina.«
»To je sve vrlo lijepo i dobro«, odgovorio je kralj. »Ali ako to ometa tvoju sposobnost da učiniš jedinu stvar koja se od tebe zahtijeva u ovom životnom razdoblju, takve bi aktivnosti trebalo ograničiti.«
Prijestolonasljednik je bio užasnut. »Koliko dugo?«
Luj XV. me pogledao. »Rekao bih, dok madame la dauphine ne počne bujati.« Okrenuo se k liječniku. »Bi li to bilo razumno, gospodine Lassone?« Liječnik je kimnuo u znak slaganja. »I siguran sam da bi se i Njezino Carsko Veličanstvo Marija Terezija također složila«, dodao je kralj i pogledao me u oči.
Nisam rekla ništa. Uvijek kad sam bila u prisutnosti Papa Roija osjećala sam se više kao dijete nego kao žena. Sjedeći na državničkom krevetu čija neizbježna simbolika kao da je ismijavala moje bračne nedostatke, bila sam još uplašenija. Jedino što je moglo dodatno sve to pogoršati bila bi nazočnost kraljeva najmoćnijeg ministra, vojvode d’Aiguillona koji bi trijumfirao nad mojom nesrećom. Mogla sam samo zamisliti to stvorenje koje je pogurala grofica du Barry kako stoji pokraj kreveta i nagovara kralja da pošalje neodgovarajuću Autrichienne natrag preko granice, jer je nemoguće da nešto nije u redu s unukom Njegova Veličanstva.
Louis Auguste migoljio je nogama i potišteno zurio u svoje dijamantne kopče na cipelama. »Nije u pitanju hrana«, promrmljao je. »A ni jahanje.«
» Oho! « kraljeve su se oči raširile u lažnom užasu. »Dakle, sada si pametniji od svojega liječnika.«
Klada u kaminu glasno je eksplodirala i opasno se prevrnula. Svijeće su siktale i topile se. Prijestolonasljednik je izgledao poput staroga psa kojega su udarili jer je krao ostatke sa stola. Nakon nekoliko trenutaka tišine uspio je doći do riječi. »Nije iscrpljenost kriva zato što ne mogu... obaviti svoju dužnost. Svoju suprugu smatram čarobnom, Papa Roi. Volim je, ali mi je potrebno još malo vremena da prevladam svoju sramežljivost.« Je li to bila toplina vatre ili se zarumenio od srama?
Počela sam drhtati, ne zbog straha nego zbog zaprepaštenosti. Namjestivši se na velikom državničkom krevetu, očiju vlažnih od sreće, pritisnula sam usnice o njegov topao i rumen obraz.
Voli me? Zašto to nikad prije nije rekao?

28. POGLAVLJE


Joyeuse Entrée

LIPANJ 1773.

Još otkako sam stigla u Versailles molila sam Papa Roia da dogovori službeni posjet Parizu, ali odgovor je uvijek bilo odlučno non! Čak sam pokušavala nagovoriti gospođe tetke da ga zamole u moje ime, a razgovarala sam i s grofom de Mercyjem. »Misli li moj grand-père da ćemo prijestolonasljednik i ja ondje biti primljeni s previše entuzijazma?« šalila sam se. Ali kako je vrijeme prolazilo, načula sam od prodavača na dvorištu i u hodnicima, od molitelja i podlih dvorjanina, da Luj XV. više nije »le Bien-Aimé«, omiljen, među Parižanima.
U tri godine nakon moga dolaska u Francusku, progledala sam. U početku sam gledala Papa Roija sa strahopoštovanjem; bio je visok i naočit, plemenita profila — ukratko, sve što neuka četrnaestogodišnjakinja može očekivati od kralja. Ali sada mi je bilo sedamnaest godina i upila sam dovoljno atmosfere francuskog dvora da postanem pomalo cinična. Moja uvjerenja kojih sam se toliko čvrsto držala kao dobra katolkinja i dugotrajni problemi povezani s mojim odbijanjem da priznam gospođu du Barry, mnogo su me naučili; počela sam vidjeti kralja onakvim kakav jest: tašt i sebičan muškarac vrlo promjenjiva morala.
Ali na kraju (i vrlo vjerojatno zato što je Papa Roi osjetio hladan zadah vlastite smrtnosti za vratom), kao što je bio običaj da se kraljev nasljednik predstavi Parižanima prije nego što trenutačni vladar umre, Luj je popustio i odredio datum 8. lipnja 1773. za joyeuse entrée, radosni ulazak koji će obilježiti prvi službeni posjet prijestolonasljednika i prijestolonasljednice glavnom gradu.
Čak se i Louis Auguste uzbudio zbog toga, toliko da je bio voljan (zajedno sa svojom braćom) sudjelovati u planu koji sam smišljala. Bila sam sigurna da će »joyeuse entrée« biti velik i slavan događaj, no zar ne bi bilo jednako uzbudljivo, ako ne i uzbudljivije, prije toga anonimno posjetiti glavni grad? Vidjeti gradska područja izvan uskog raspona naših prijašnjih izleta u Palais Royal i susjednu operu! Nakon osmog lipnja nikada više to nećemo moći učiniti jer će svi znati kako izgledamo.
Grof d’Artois, koji je od sve braće posjedovao zaigranost najsličniju mojoj, odlučio je preuzeti planiranje te avanture; i tako smo se u noći 1. lipnja 1773., dva sata nakon zalaska sunca, nas petero — prijestolonasljednik i ja, grof i grofica de Provence te grof d’Artois zakukuljili do neprepoznatljivosti u teške crne plašteve i velike kapuljače navučene preko glava. Grofica i ja isprva smo se bojale za svoje visoke frizure, no zločesto zadovoljstvo koje smo crpile iz zaobilaženja pravila dvorskog bontona i šuljanja u glavni grad bez pratnje nadvladalo je našu taštinu. Neobilježena kočija boje burgundca prevezla nas je deset milja od Versaillesa do Pariza, kotrljajući se Kraljevskom cestom, a kočijaš je bio potkupljen obećanjem da će nakon tajnog izleta dobiti bocu carskog tokajca.
Kad smo stigli do gradskih vrata, četvorica su lakeja izišla iz kočije noseći baklje da osvijetle tamne, labirintne ulice glavnoga grada. Rastvorila sam zastore i pogledala kroz prozor. Očekivala sam široke, popločene aleje s velikim i nametljivim pročeljima, poput naših ulica u Beču. Umjesto toga, uske su se kuće naginjale jedna uz drugu poput vrste pijanih mornara koji se pokušavaju držati uspravno suočeni s admiralovom inspekcijom. Kočija je gotovo odmah zapela u blatu, koje je očito bilo sveprisutno na nepopločenim rues.
U usporedbi sa smradom grada, vlažni, urinom natopljeni hodnici Versaillesa činili su se mirisnima poput svibanjskih ljiljana. »Jeste li sigurni da je ovo Pariz?« prodahtala sam u iskušenju da stisnem nos i nesigurna kako se postaviti jer sam bila jednako iznenađena koliko i zgađena.
Iako nisu bili previše oduševljeni tako prljavim i napornim zadatkom, lakeji su uspjeli izvući našu kočiju uz minimalne poteškoće i mogli smo nastaviti svoju pustolovinu. Kočija je klepetala po uskome mostu do Ile de la Cité, stigavši na javni trg ispred Notre-Dame. Ondje, u sjeni katedrale, čak i nakon zalaska sunca, i baš kao u versajskom Cour Royaleu nalazili su se svi zamislivi trgovci, od prodavača vrpci do prodavača pamfleta. Studenti su pregledavali stalke za knjige, a oštrooke žene jeftino glineno posuđe. Žive kokoši čeprkale su i kokodakale u kutijama. Mlada žena prošla je pokraj naše kočije, a vitko tijelo joj se savijalo pod težinom velike košare na leđima.
»Kamenice, svježe kamenice«, vikala je, a njezin se bistar glas uzdizao iznad galame.
»Kamenice?« uskliknuo je prijestolonasljednik. Udario je po krovu kočije zlatnim drškom štapa za šetnju. »Stani!«
Naš kočijaš povukao je uzde. Za trenutak, vrata kočije bila su otvorena a stube spuštene. Grofica i ja prve smo izišle, sišavši ravno u blatnu lokvu. Prasnula sam u smijeh. »Kako ću ovo objasniti madame Etiquette? Pet zlatnika onome tko smisli najbolju priču!«
Grof d’Artois potapšao me po leđima. »Prihvaćam vaš izazov, madame!«
»Vi prihvaćate svaki izazov koji uključuje okladu«, prijekorno je odgovorio prijestolonasljednik. »Jednog će vas dana to uništiti.«
»Papa Roi platit će moje dugove«, drsko je odgovorio Artois.
»Kad Papa Roi umre, ja ih neću platiti — u to možeš biti siguran«, odgovorio je moj suprug.
»Prijestolonasljednik je zaista preozbiljan«, zadirkivao je Grof de Provence. »Je li vam ikad pričao o onom danu — prije mnogo godina — kad je odbrusio svojemu učitelju jahanja?« Ne čekajući odgovor, grof je nastavio svoju anegdotu.
»Prijestolonasljedniku nije išlo dobro; njegove jahaće vještine bile su sramotne. Pa ga je učitelj ukorio. >Gospodine prijestolonasljedniče, zar ne znate da princ kojemu je suđeno da postane veliki kralj mora znati jahati?< A moj brat, ozbiljna lica, popravlja šešir na velikoj glavi kao da će mu to pomoći da se postavi i kaže učitelju: >Ne, gospodine, nisam bio svjestan toga. Samo znam da bi veliki kralj trebao biti pravedan i usrećiti svoje ljude.< Učitelj i ja umrli smo od smijeha!«
»To nije smiješno«, inzistirao je prijestolonasljednik. »U stvari, to je istina. A osim toga, sada me nitko ne može optužiti da sam nespretan u sedlu«, dodao je uvrijeđeno.
»Ma dajte, dajte, mon cher! Ne budite tako« — otkrila sam da je moja plava satenska papuča posve zarobljena u blatu — »ukočeni«. Njegova su se braća počela grohotom smijati na njegov račun. Grofica de Provance uhvatila je supruga pod ruku i skrila se iza lepeze s bjelokosnim drškom.
»Hej, ovamo!« Moj suprug je pozvao prodavačicu kamenica. »Koliko stoje dva tuceta?« Iz skrivena džepa izvukao je baršunastu vreću sa svojim inicijalima izvezenim srebrnim koncem. Susprezala sam uzdah jer nas je njegova nezasitna glad mogla otkriti. Srećom, prodavačica kamenica, očiju velikih poput zlatnih novčića koje je moj suprug izbrojio na dlan nije pokazala ni najmanji znak prepoznavanja. Naravno, kako bi mogla? Naši profili nisu krasili novčiće, a jedan dobro uhranjen plemić u širokome plaštu s kapuljačom i debelom vrećom vjerojatno joj izgleda jednako kao i bilo koji drugi.
Budući da nije imao u čemu nositi svoj dragocjen teret, prijestolonasljednik je zatražio pomoć braće; u palači će trebati objasniti zašto trorogi šeširi grofova mirišu po kamenicama. To se mojemu suprugu činilo nevjerojatno smiješnim. Njegov gromoglasni smijeh koji nam je uvijek bilo lako prepoznati, odjekivao je od kamena pročelja katedrale i vrlo nas je zabavljalo to što je raširena čeljust Louisa Augustea bila zrcalna slika nacerenih vodoriga iznad nas.
Prošetali smo trgom, zastali da se divimo orguljašu i njegovu majmunu koji je bio odjeven u svileno odijelce s izvezenim prslukom i nabranom kravatom. »Zar nije isti vojvoda de la Vauguyon?« uskliknula sam kad mi je taj stvor skočio na rame. »Iako se usuđujem reći da je ovaj mali smrdljivac mnogo pametniji!« Nekoliko metara dalje hodač na štulama našminkan poput Pierrota koračao je kroz gomilu, dovoljno visoko da drži stražu svojemu suradniku, žgolja- vome džeparu koji nije bio stariji od dvanaest godina. Skitnice, neki bosi i odjeveni u prnje, skutrili su se u mrkim udubinama pročelja katedrale. I prije sam ih viđala. Prosjaci koji su za iznuđeni novac unajmili prikladnu odjeću od prodavača na vratima kojiput bi dolutali do hodnika Versaillesa i raskomotili se zaspivši u raznim zabačenim kutovima dvorca, no uvijek bi ih otkrili kraljevski tjelohranitelji sa svojim španijelima.
Zaobišli smo lokvu i krenuli dalje. Sestre blizanke izlagale su svoje čarobne svjetiljke koje nisu bile znatno više od lukavih malenih svijećom osvijetljenih kutija koje su osvjetljavale naslikane pastoralne prizore ili egzotične orijentalne krajolike. »Zavirite za novčić!« vikale su.
Grofica i ja odriješile smo vreće i platile cijenu. Čarobne svjetiljke nisu bile ništa posebno — osobito ne u usporebi s pirotehnikom koju čovjek može vidjeti u kazalištu ili u operi, no bile smo očarane neobičnom i šarolikom atmosferom koja nam je bila strana kao što bi Versailles mogao biti jednoj od njih. Suknje su nam već bile posve umrljane blatom; morat ćemo se jako potruditi da to objasnimo našima dames d’honneur.
Zvona katedrale otkucala su jedanaest sati. Ljudi su se počeli razilaziti. Primijetila sam malenoga džepara koji je kružio oko naše družine poput psa u potrazi za mjestom gdje će obaviti nuždu ili gladne ptice grabljivice. Moj suprug, daleko najoprezniji od nas, povukao me za plašt. »Možda bi bilo bolje da se vratimo«, promrmljao je.
Grofica i ja, začahurene u glomazne, prljave suknje popele smo se u kočiju dok su se dečki mučili otvoriti ljuske kamenica džepnim nožićima. Natopljeni mirisima Pariza vratili smo se u dvorac uz salve smijeha i prisegnuli na šutnju.
No unatoč svoj svojoj drskosti, bojala sam se da će me madame Etiquette ukoriti zbog mnogobrojnih kršenja protokola i uništene odjeće te sam zahvalila Bogu što se povukla na počinak prije nego što smo stigli do palače. Uz pomoć suosjećajne princeze Lamballe skinula sam odjeću koju sam nosila i svaki dio skrila na drugome mjestu u odajama. Namjeravala sam se toga potajno riješiti.
Koliko god bila pustolovna, naša tajna noć u glavnom gradu nije nas pripremila na spektakl joyeuse entrée.
Ujutro osmog lipnja, točno u jedanaest sati, naš je dolazak najavio zvuk velikih topova koji su opalili iz zatvorske tvrđave poznate pod imenom Bastille kao i onima ispred Hôtela de Ville, gradske vijećnice gdje je predsjedao pariški guverner, vojvoda de Brissac. Naša državna kočija dovezla se do stuba Hôtela de Ville, gdje nas je čekao vojvoda i darovao prijestolonasljedniku ključeve grada.
Veličanstveno sunce! Nebo najčišće plave boje. Zrak je mirisao slatko i čisto, ispunjen glazbom i zvukovima radosnih glasova uzdignutih u pjesmu. Ulice su bile očišćene i s njih uklonjen svaki trag prašine ili blata. Bez daha od uzbuđenja dok sam proučavala mnoštvo koje nam je došlo poželjeti dobrodošlicu, okrenula sam se prijestolonasljedniku i uskliknula: »Mon Dieu, koliko ih je!« Nije bilo prosjaka ili skitnice na vidiku. Umjesto toga, građani su bili odjeveni u najbolje ruho, kao da je praznik. Pregače na prodavačicama bile su zasljepljujuće bijele, balkoni uskih kuća bili su ukrašeni cvijećem, vrpcama i vijencima dobrodošlice. Tisuće ljudi bile su nagurane licem uz lice i istodobno se okretale da nas vide. Neki od njih sigurno su se probudili prije zore kako bi zauzeli mjesto, ali se barem nisu morali odreći doručka: poduzetne žene na ramenima su nosile limene posude iz kojih se pušila aromatična kava s mlijekom i prodavale su šalicu za dva novčića.
»Vive le dauphin!« vikali su. »Vive la dauphine!« Nismo čuli povike »Vive le roi.« Potpuni nedostatak klicanja njemu glasnije je izražavao nezadovoljstvo njegovih podanika od bilo kakvih pogrdnih uzvika.
Studenti su skidali kape u znak pozdrava; djeca su nas obasipala cvijećem. Činilo se kao da je svaka bolnica, svaki samostan, svaka trgovina i kuća raspustila svoje stanovnike na prepunjene ulice. Radnici su se miješali s trgovcima, plemstvo s buržoazijom, šegrti s majstorima.
»Madame la dauphine!« Okrenula sam se prema tom vrisku i vidjela časnu sestru koja mahnito maše. Prepoznala sam je kao nadstojnicu iz Hôtela Dieu, bolnice koju je nedavno poharao požar u kojemu su poginuli mnogi ljudi. Zapovjedila sam tjelohranitelju da je pusti neka prođe, a redovnica se progurala kroz gomilu. Posegnula sam za njezinim rukama i obuhvatila ih svojima. »Neka vas Svemogući blagoslovi i uvijek čuva!« uskliknula je i spustila se na koljena u dubokom naklonu usred bučne gomile oko nas. Povukla sam je na noge, a dok sam je ljubila u oba obraza, zajecala je: »Znate li, madame, da ste nam vi jedini iz kraljevske obitelji poslali pomoć?«
»Kako bih mogla postupiti ikako drukčije?« odgovorila sam, u sebi zgrožena što nitko od mojih burbonskih rođaka, uključujući i prijestolonasljednika, nije pomislio na to da učini isto.
Nadbiskup je stajao ispred Notre-Damea, ruku raširenih u znak dobrodošlice. Potajno sam se nasmiješila sjećajući se svoje noćne avanture prošlog tjedna. Čula sam da je nadbiskup dobar čovjek, pravi Božji čovjek. Nisam mogla ne sjetiti se kad me je prošli put crkveni vladar pozdravio izvan katedrale. Misli su mi odlutale do mog dolaska u Strasbourg, mojih prvih koraka u Francuskoj i sjećanja na biskupova pomoćnika, mog daljnjeg rođaka, nepristojnog princa de Rohana. Osobit miljenik madame du Barry, kojega je na njezin poticaj Papa Roi imenovao austrijskim veleposlanikom opozvavši markiza de Durforta. Maman je bila užasnuta tim imenovanjem jer princ nije imao nijedene lijepe riječi o Habsburgovcima i prema njoj je bio osobito uvredljiv. U prisutnosti maîtresse en titre princ de Rohan ponovio je šalu koju je Frederik od Prusije izrekao na majčin račun nakon što je u kolovozu 1772. napokon obavljena podjela Poljske. »Vrag« je rekao da moja majka u jednoj ruci drži rupčić i plače za jadnim nedužnim Poljacima, dok drugom maše mačem protiv njih.
Vratila sam se u sadašnjost kad nam je nadbiskup poželio dobrodošlicu u katedralu gdje smo bili na misi. A kakvo me je samo otkriće čekalo! Bečka arhitektura prilično se razlikovala od visoke gotičke crkve — čipke od kamena. Sunčeva svjetlost odbijala se od prozora s blistavim vitrajima, raspršujući djeliće obojene svjetlosti oko nas poput neopipljivih dragulja.
Izišli smo iz katedrale i vidjeli da se ondje okupilo još više ljudi. Oči su mi blistale od oduševljenja. Dok smo se prijestolonasljednik i ja gurali kroz mnoštvo, čula sam kako ljudi uzvikuju: »Pogledajte kako je lijepa!« Nikada nisam osjetila toliko ljubavi. Kao komentar na pojavu mojega supruga čulo se: »Izgleda tako dobrodušno.« Pogledala sam prijestolonasljednika, i on je blistao. A kad se obratio narodu, bio je istodobno dominantan i skroman. Louis Auguste govorio je dostojanstveno i plemenito te obećao da će, kad za to dođe vrijeme, biti dostojan i pravedan vladar Francuske.
Čak se i grof de Mercy činio dirnutim svim tim obožavanjem koje smo izazivali. Primijetivši kako su mu se oči ovlažile i znajući koliko je naš prijam važan Austriji i Burboncima, uhvatila sam ga za ruku i povukla prema sebi, zaklevši se: »Trudit ću se što manje griješiti. A ako pogriješim, uvijek ću to priznati.«
U palači Tuileries čekao nas je ručak. Poput grand couverta u Versaillesu, obrok je bio namijenjen promatranju, s time što ta privilegija nije bila rezervirana samo za one plemenita roda. Pedeset žena s pariške tržnice, među kojima su bile prodavačice ribe i sira, pozvano je da večeraju s nama. Nakon toga prijestolonasljednik i ja rukovali smo se s njima i zahvalili im što su s nama podijelile obrok. Opčinjene mojim draguljima i haljinom, pružale su ruke da dodirnu svilu, trljale je među prstima poput trgovaca tkaninama i očima gutale moju veličanstvenu frizuru.
Čim smo se vratili u Versailles, zajapurena od uzbuđenja našeg raskošnog prijema, sjela sam za pisaći stol i napisala uzbuđeno pismo majci.

Neću to zaboraviti do kraja života. Dok smo se vozili prema Tuileriesu u kraljevskoj kočiji, gužva je bila tolika da je kočija stajala u mjestu tri četvrt sata! A neposredno prije povratka kući, čekali smo pola sata na otvorenoj terasi, mašući gomilama ljudi koji nas nisu željeli pustiti da odemo. Kako smo samo sretni što smo mogli steći naklonost cijelog naroda uz tako malo truda! Njihovi široki osmjesi dirnuli su me u dušu. Primili smo i sve zamislive počasti — ali to nije bilo ono što mi je činilo najveće zadovoljstvo. Ono što me dirnulo u srce više od klicanja, vrpci i govora bilo je iskreno oduševljenje siromašnog naroda koji nas je obasipao obožavanjem unatoč porezima koji ih opterećuju. Doista, pri pogledu na nas preplavila ih je radost!

29. POGLAVLJE


Prava žena... ali još ne i supruga

LISTOPAD 1773.

Čekajte — ne. Ovdje« Prijestolonasljednik i ja petljali smo ispod uštirkanih lanenih plahti. Migoljila sam bokovima pod njegovima da bi se oni dijelovi naših tijela mogli smjestiti u nabolji položaj. Osjećala sam njegovo gurkanje.
»Joj!« Pokušao se otkotrljati, no nježno sam mu položila ruke na ramena, privinula ga na grudi i držala u nespretnom zagrljaju. »Nisam vas ni dodirnula tamo dolje.«
»Znam, ali...« Duboko je uzdahnuo. »Boli. Ne mogu to objasniti.«
»Mon cher, tako mi je žao«, smirivala sam ga, šokirana gotovo do suza da mu je nešto što je trebalo biti užitak stvaralo toliku neugodno. »Zadajem li vam bol?« upitala sam tiho.
»Ne, niste vi krivi — problem je u meni, nekako. Ne znam zašto. Mislim — želim to«, bolno je prostenjao.
»Želite ili morate?« promrmljala sam, bojeći se odgovora.
»Ne — baš želim. Vi ste prekrasni, Tončice.«
»Doista?« Oči su mi se ispunile suzama. Privinula sam ga još bliže iako me je njegova težina gotovo drobila. Njegove su mi riječi ulile hrabrost pa sam duboko udahnula i postavila mu najbolnije pitanje koje sam ikada izgovorila. »Sjećate li se kad vas je Monsieur Lassone pregledao... i rekli ste ocu da me volite? Jeste li to doista mislili?«
Moj je suprug postao toliko tih da sam mogla čuti užurbano lupanje naših srca pritisnutih jedno uz drugo. Na kraju je odgovorio, gotovo s nevjericom, »Zar sumnjate u to?« Nisam znala što reći — jer bi iskreni odgovor glasio možda. »Iskreno vas volim, Antonijo. i...« dodao je dok su nam se lica gotovo dodirivala »još vas više poštujem«. Pomilovao me po obrazu toliko nježno da sam gotovo okupala njegovu ruku svojim suzama.
Toliko me je dirnuo da sam gotovo ostala bez daha. Misli su mi se sudarale. Nisam mislila da je to moguće i osjećala sam se posramljenom jer sam cijelo to vrijeme vjerovala kako je nesposoban za ljubav. Nije bio sentimentalane prirode. Kada je rekao kralju da me voli bila sam nevjerojatno dirnuta; no nakon njegove ispovijedi te večeri, kojom je prvenstveno želio objasniti svoje ponašanje, za to nije bilo opipljivih dokaza.
Moj mi je položaj omogućio deference. Muškarci su mi se klanjali i skidali šešire, žene se spuštale u kniks dok sam prolazila. No poštovanje je bilo sasvim druga stvar. To je bilo veliko postignuće. Sjeti se, rekla sam sebi, svih ljudi koji više ne poštuju kralja. Nitko drugi nikada mi nije rekao da me poštuje. Maman me je voljela, no znala sam da me nije poštovala; oduvijek sam to znala. Stoga je to vjerojatno bio još veći dar od ljubavi koju mi je pružao prijestolonasljednik.
»Nisam znala da tako mislite, Luj«, promrmljala sam. »Mislim — nikada to niste rekli. Da me poštujete, mislim.«
»Samo zato što — joj! — to nisam nikad rekao ne znači da nisam pomislio. Jaao!«
»Što je sada?« upitala sam ga i privila ga još bliže sebi.
»Ne činite — jooj — to. Tako je još gore.«
»Kad vas grlim? Luj!«
Trznuo se, usana iskrivljenih u bolnu grimasu i preokrenuo na leđa. Suze su mu se skupljale u kutevima očiju dok je dlanovima zaštitnički prekrivao svoje intimne dijelove. Nikad se nisam osjetila poniženijom — ni tužnijom — ne samo zbog sebe, nego i zbog svog supruga. Još jedna noć razočaranja, zahvaljujući njegovoj maladresse et jeunesse — nespretnosti i mladosti Luja Augusta. Između bedara, na platnu spavaćice i na plahtama ispod stražnjice osjećala sam toplu, ljepljivu tekućinu. Pomaknula sam se tako da ne moram zaspati u lokvi. Sluškinje će to primijetiti i prijaviti te mrlje svakome tko im u ruku utisne pokoji novčić u zamjenu za naše bračne novosti. Nekoliko trenutaka kasnije, začula sam hrkanje svoga supruga, izdajnički znak dubokog sna. Prostorija je bila ispunjena bukom, dok sam se ja osjećala praznom.
Dana 2. studenoga 1773, proslavila sam osamnaesti rođendan. Promatrajući se u zrcalu primijetila sam da je dječačka figura koju sam imala kad sam stigla u Francusku gotovo nestala i da su je zamijenile — konačno, Gott sei dank! — zaobljene grudi i nježna krivulja ženskih bokova, poput kukuljice iz koje je svakog trena trebao izaći leptir. A nova mi je silueta donijela i osjećaje koje ranije nisam poznavala. Shvatila sam da me mnogi promatraju s obožavanjem i naglo primijetila da su vrlo naočiti. Flert, koji na Versajskom dvoru nije bio samo de rigueur nego i uzdignut do umjetničke forme, nikada na mene nije imao utjecaja. Sada sam shvatila da se crvenim do korijena kose.
Moja nova šogorica, Marija Tereza, grofica d’Artois, koja se je istog mjeseca udala za prijestolonasljednikovog najmlađeg brata, neumjesno je primijetila (i to u društvu) da mi nije potrebno rumenilo kad se neki naočiti dvorjani pojave u mojoj blizini. Ta je mala rugobica željela reći da bih trebala pronaći ljubavnika kako bih ublažila nemir u svojim bedrima koji moj suprug nije mogao zadovoljiti. Samodopadnost joj nije teško padala: suprug joj je bio naočit i šarmantan, a uspio je i potisnuti odbojnost prema njezinoj ružnoći tijekom njihove prve bračne noći.
Gotovo sam je pljusnula zbog te bezobraštine. Takvo je nepoštenje bilo utjelovljenje svega što sam prezirala; tada ne bih bila ništa bolja od Madame du Barry. Osim toga, čak da sam takva bila po prirodi (a nisam!) dok prijesolonasljedniku ne rodim sina nisam smjela ni pomisliti na druge muškarce. Očinstvo moga nasljednika nipošto ne bi smjelo biti dovedeno u pitanje. A ako ne ostanem čista, mogli bi me poslati natrag u Austriju, što bi uništilo krhki savez između moje domovine i Francuske samo jednim bezglavim činom. U trenutačnoj situaciji, čednost me je mogla uništiti, ne samo u očima moje prve i druge domovine, nego i Katoličke crkve. Jalovost je bila jednako veliki grijeh kao nevjera.
Nakon našeg sramotnog pokušaja te noći u listopadu, potaknula sam prijestolonasljednika da ponovno popriča s Monsieurom Lassoneom. Maman i kralj slagali su se s time, tako da je liječnik pobliže pregledao moga supruga. Prijestolonasljednik se vratio u naše odaje, lica blijeda poput pergamenta, no odbio je otkriti što mu je liječnik rekao. Kad sam ga pokušala utješiti, povukao se tvrdeći, »Samo pogoršavate stvari.«
Sada smo već bili muž i žena tri i po godine, a još uvijek smo bili jednako nevini kao da smo upravo rođeni. Nisam mogla zamisliti dan kad će život biti imalo drugačiji.

30. POGLAVLJE


Nove strasti

SIJEČANJ 1774.

U proteklih pola godine uživala sam u ljubavnoj vezi — naravno, prijestolonasljednik nije znao ništa o tome. Okusivši obožavanje Parižana tijekom našeg joyeuse entrée, to je postalo eliksir bez kojeg više nisam mogla živjeti, ambrozija koja je zasladila bol suprugova bračnog zanemarivanja. Žudjela sam za time da zaboravim, barem na nekoliko sati, koliko je malo želio dodirivati moje tijelo. Umjesto toga, nekoliko sam noći na tjedan dopuštala Parižanima da dodirnu moju dušu, gubila se u lepršavim arijama opereta i slasnoj anonimnosti brojnih balova pod maskama.
U istinskom strahu od dosade, naglavačke sam se bacala u svaki zamislivi oblik zabave. U Versaillesu, rano ujutro igrala sam lansquenet okrijepljena narančadom, danju bih uronila u amaterske kazališne predstave. Mi — to jest prijestolonasljednikova braća, njihove supruge i ja, s Louisom Augusteom kao jedinim članom publike, nastupali smo u njegovim odajama, na domišljatoj pozornici koja se mogla preklopiti i nestati u zid — što je bila velika prednost jer nitko, uključujući i kralja, nije znao čime se bavimo! Grof de Provance bio je prilično nadaren glumac. Nije me nimalo iznenadilo to što je bio izvrstan Tartuffe, jer je zapravo glumio sebe — debeo, duhovit i ćelav (jer je patio od kožne bolesti zbog koje je počeo uvelike gubiti kosu sa šesnaest godina). Ipak, imao je dobro oko za odgovarajuću odjeću i rekvizite, pa je on obavio posao kostimiranja naše male tajne trupe. Grof d’Artois bio je također vrlo vješt; bio je odličan zaljubljeni pastir i briljirao je u svakoj plesnoj ulozi. Ja sam uživala glumeći mnogobrojne služavke i pastirice, zahvalna na prilici da nosim laganiju odjeću.
Sve je to bila sjajna zabava i intrigiralo me pretvarati se da sam netko drugi, čak i na trenutak. No trebali smo širu publiku od prijestolonasljednika.
Balovi pod maskama u Parizu bili su savršena pozornica. Mojemu suprugu nije bilo stalo do njih; čvrsto je vjerovao u to kako je dobro rano ustajati i rano lijegati te bi počeo zijevati i prije nego što bi sat otkucao deset. Zato bih odlazila u glavni grad sa svojim damama. U golemim suknjama, nas tri ili četiri uspjele bismo stati, iako ne posve ugodno, u moju elegantnu staklenu kočiju.
U nedjelju, 30. siječnja 1774. nazočila sam opernom balu, još jednoj maskaradi nakon pariške premijere Sacchinijeve Armide. Moja haljina bila je srebrno-ružičasta a u kosi sam nosila bijelo perje i dijamante. Nosila sam masku na štapu, poput lornjona, kako bih bolje istaknula kaskadu čipke na laktu. Uz takvu masku sakrivanje identiteta zahtijevalo je veliku samokontrolu jer sam bila sklona tome da gestikuliram rukama tijekom uzbudljivih razgovora. Moje dame i ja hodale smo krcatim salonom što smo bolje mogle, povremeno kimnuvši glavom. Zbog svog položaja nisam se spuštala u naklon ni pred kime, no bilo je toliko ljudi da se činilo kako to nitko i ne primjećuje. Visoki prozori ostali su zatvoreni da štite od zimske hladnoće, zbog čega je prostorija bila još zagušljivija.
»Madame, zamijenite se sa mnom«, šapnula mi je princeza de Lamballe na uho. »Ovdje ima toliko ljudi da se prostorija ugrijala. Željet ćete popiti čašu limunade a bit će vam preteško istodobno držati štap i čašu.«
Imala je pravo, naravno. »Vous avez raison!« složila sam se, i pronašle smo miran kutak gdje smo, zaklonjene pozlaćenim stupom, zamijenile maske.
Ponovno smo ušle u dvoranu. Svirala je živahna melodija i čeznula sam za time da me netko pozove na ples. Muškarci i žene kružili su oko nas u vrtlozima svile i parfema dok su nam nosnice napadale oštre arome znoja i masti za kosu. Dubok glas kraj mene rekao je: »Izgledate žedno, madame.«
Okrenula sam se, iznenađena prekidom. Visok muškarac, možda prijestolonasljednikove visine, iako nježnije i vitkije figure, nudio mi je čašu vina. »Ja... pardon monsieur«, promucala sam. »Ne pijem. Alkohol .«
»Onda limunadu?« toplo se nasmiješio i drugom mi rukom ponudio kristalnu čašu napunjenu jedinim drugim dostupnim tekućim osvježenjem. Zahvalno sam je prihvatila. Neznanac me gledao dok sam prinosila čašu usnama i iskapila pola njezina sadržaja.
»Merci, monsieur.« Nasmiješila sam se i iskapila ostatak limunade. »Doista sam bila žedna. Vi ste moj Samarijanac.«
Lupio je petama poput vojnika. »Uvijek je čast pomoći ženi u nevolji.«
Počela sam se smijati. »Jeste li uvijek tako ozbiljni?«
Gospodin se nasmijao, slijedeći moje vodstvo. »Mi Šveđani nismo poznati po smislu za humor. Oprostite mi, molim, madame. Francuzi su vrlo vješti u flertu; to je njihova nacionalna razbibriga, no ja nemam njihovu urođenu vještinu jer nisam domorodac«, dodao je i naslonio se na stup.
»Nisam ni ja«, odgovorila sam. Njegova me blizina uznemirivala. Uhvatila sam se kako zurim u njegov osmijeh, jer sam mu jedva mogla razaznati oči, oduševljena njegovim galantnim nastupom i zaintrigirana načinom na koji mu se čeljust stezala kad je namjeravao reći nešto iskreno. »Nisam koketa. Ni Francuskinja«, priznala sam. »Ali možda već znate i previše o meni.« Tjeskobno sam bacila pogled na princezu de Lamballe. »Trebala bih krenuti.«
Šveđanin je podignuo ruku kao da će me zaustaviti. »Ne, madame; molim vas ne idite. Barem ne još.« Pružio je prema meni dlan okrenut prema gore. »Biste li htjeli zaplesati sa mnom?« Osmijeh mu je bio topao: siguran, a ipak privlačan. Zagledala sam se u njega. Svijetlosmeđa kosa, jedva napudrana. Snažna čeljust. Njegove oči — nisam im mogla razaznati boju zbog maske, no svejedno su se činile intenzivnima, možda uz tračak melankolije kad bih se dublje zagledala.
Osjetila sam toplinu u obrazima. »Ja... ne usuđujem se«, odgovorila sam. »Plesati, mislim. Trebala bih krenuti kući.«
»A gdje je vaša kuća, smijem li pitati?« Glas mu je zvučao poput slatke, duboke melodije čela.
»Ne smijete pitati«, odgovorila sam vedro, »jer tada biste mogli otkriti tko sam. A koja bi onda bila svrha maskiranja?«
Neznanac je zastao da razmisli što će odgovoriti. Tada se nagnuo prema meni i tiho mi šapnuo na uho: »Već znam tko ste.«
»Nemoguće. Kako...?«
»Vaša tajna je zaključana u mojim grudima, gospođo prijestolonasljednice«, promrmljao je gospodin. »Ja sam grof Axel von Fersen i bio sam predstavljen vama prije jedva mjesec dana na vašem novogodišnjem balu.«
Uzdahnula sam. »Kako... kako ste me večeras prepoznali?«
»Zato, madame«, odgovorio je Fersen i naklonio se, »što ste daleko najgracioznija žena u prostoriji. Od načina na koji držite glavu do načina na koji pomičete zglob. Nosite svoje plemstvo i podrijetlo poput dijamantne ogrlice, da mu se svi mogu diviti. Vaš smijeh je prirodan i prepoznatljiv. A vaš naglasak, bez obzira na to što odlično oponašate, i dalje zvuči pomalo austrijski. To vam govori netko kome francuski nije materinski jezik. I šarmantno je.«
Osjetila sam vrelinu u obrazima. »Oprostite mi, gospodine grofe, što vas nisam prepoznala. Te je večeri bilo toliko ljudi — a pokušala sam razgovarati sa svima.«
Fersen se nasmiješio. Oči su mu blistale iza maske. Ponovno sam skupila hrabrosti da im pokušam odgonetnuti boju. Nisu plave; nisu zelene; negdje između. Možda čak i smeđe. »Ali obratili ste mi se«, rekao je grof. »I to nikada neću zaboraviti.«
Željela sam se sjetiti teme razgovora te noći; a bila sam suviše uznemirena njegovom nazočnosti da ga zamolim da me podsjeti. Kao da je vidio što mi je u umu svojim moćima magnetisme animale, poput mog nekadašnjeg učitelja krasopisa, herr Mesmera, Fersen je rekao: »Pitali ste me je li na Staru godinu u Švedskoj mnogo hladnije nego u Francuskoj.«
Ruka mi je poletjela prema usnama od stida. »Kakvo budalasto pitanje!« uskliknula sam.
»Tada nisam tako mislio, madame«, viteški je rekao grof. »Ipak, to je kao grand cercle a od vas se očekivalo da svakome u prostoriji kažete nešto osobno, a ipak kratko.«
Poitrine mi se zarumenio, što je bio jasan znak moje nelagode. Grudi su mi sada bile ružičaste i bijele, a znala sam da se to neće popraviti dok se ne smirim. »Osobno? Pa, gospodine grofe, govorila sam o vremenu!«
»Vremenu u Švedskoj«, istaknuo je. »Što je za mene u tom trenutku bilo dovoljno osobno.«
Osjetila sam nježan dodir na ruci, suptilan znak princeze de Lamballe.
»Moram ići«, rekla sam iako me nešto u držanju grofa von Fersena tjeralo da se zadržim. »Moj suprug će se zabrinuti za mene... jer sam vani tako kasno i tako daleko.«
»Vaš je suprug dobar čovjek«, složio se Fersen bez imalo ironije ili zavisti. »Sretni ste što imate jedno drugo.« Sagnuo se nad moju ruku i nježno mi poljubio prste. Usne su mu bile meke i tople. Kimnula sam u znak pozdrava i okrenula se da odem. Princeza mi je pomogla da navučem svoj baršunasti plašt i namjestila veliku kapuljaču tako da mi je lice bilo gotovo posve skriveno. Dok sam se udaljavala, osjetila sam pogled grofa von Fersena, ali nisam se okrenula. On je bio predstavljen na dvoru, što je značilo da je ondje uvijek dobrodošao i ima povlasticu da se vozi u kraljevskoj kočiji te bude na levers i couchers. Ponovno ću ga vidjeti.
Dok sam se penjala u svoju raskošnu kočiju te naslonila na bogato tapecirano sjedalo, shvatila sam da u utrobi osjećam jak strah i ushićenje.

31. POGLAVLJE


Početak kraja

14. veljače 1774.

Vaše Carsko Veličanstvo!
Bližimo se ostvarenju sudbine prijestolonasljednika i prijestolonasljednice. Kralj stari; neprestano se ponavlja. Izoliran je, bez utjehe svoje djece, bez gorljivosti, privrženosti ili vjernosti bizarne skupine koja ga okružuje. U svojoj poznoj dobi nema ništa osim onoga što nalazi u Vašoj kćeri.
Ali postoji jedna stvar koju moram istaknuti i koja je zavrijedila svu pozornost Vašeg Veličanstva: prijestolonasljednica vrlo dobro razumije posao, no svejedno ga se pretjerano boji. Nikada sebi ne dopušta ni pomisao na to da bi jednoga dana mogla imati i autoritet i moć, a nesretna posljedica toga jest to što je njezin karakter poprimio suviše ovisnu i pasivnu prirodu, iskazujući se kao plahost u mnogim prilikama. Boji se obratiti se kralju; boji se obratiti se ministrima — čini se da je čak i njezina najbliža pratnja plaši.
Osim toga, prijestolonasljednik, unatoč svom razumu i izvrsnim osobinama, vjerojatno nikada neće imati dovoljno snage ili volje da bi mogao sam vladati. Ako prijestolonasljednica ne upravlja njime, drugi će to činiti.
Budući da je njihovo uzdizanje neizbježno, vjerujem da bi nam u ovom trenutku bilo mudro podsjetiti prijestolonasljednicu na njezine nebrojene dužnosti, a ne nastaviti upozoravati na njezine slabosti. Uz Vaše dopuštenje upustit ću se u to da je uputim (uz potrebnu diskreciju) u pitanja, strana i domaća, koja će morati razumjeti.
Vaš ponizni sluga,
Mercy

28. TRAVNJA 1774.


Dvor se oporavljao od novosti. Prethodnoga dana kralju je naglo pozlilo tijekom lova u Grand Trianonu. Kraljevski liječnik, le premier médecin, monsieur Lemonnier, isprva je to stanje pripisivao padu s konja, pa možda zbog toga nismo bili odmah obaviješteni o tom događaju. No uskoro je postalo očito da je stanje Njegova Veličanstva ozbiljnije nego što je itko pretpostavljao. Na trenutke je gubio svijest i dolazio k svijesti, gubeći pojam o vremenu, sjećajući se da je maloprije stajao na nogama i gađao jelena u skoku — ili je to bio zec? Ili lisica? Ili je jahao konja? A u sljedećem je trenutku osjetio kako ga je nešto podignulo. Ili je cijelo vrijeme bio u krevetu? Grofica du Barry bila je blizu njega od početka, držala ga za ruku i obigravala oko njega, a njezin décolletage nedvojbeno je vladara u deliriju podsjećao na dva zviježđa.
Naposljetku su kraljeva prvog kirurga, monsieura La Martinièrea pozvali u Trianon da procijeni situaciju, a on je bio šokiran otkrivši da se kraljevo stanje neprestano pogoršavalo dva dana, a nitko nije bio pokraj njega osim njegova sluge i ljubavnice. Posavjetovavši se s glavnim liječnikom, monsieurom La Martinièreom, zaključio je kako je kraljeva bolest dovoljno ozbiljna da se zaputi u sjedište monarhije. Uz ozbiljno držanje kraljevski je kirurg rekao »C’est à Versailles, Sire, qu’il faut être malade — naravno da ste bolesni u Versaillesu, Vaše Veličanstvo.«
Papa Roi je inzistirao. »Mogu jahati — svog konja...«
No groznica mu se toliko pogoršala da se nije mogao sjetiti imena svojega konja za lov. Podignuli su ga na jednu od kraljevskih kočija i položili onako kao što bi se jaje stavilo na slamu. Najposlušnija skupina konja odvezla ga je do dvorca. Bolesnoga kralja potajice su unijeli stražnjim stubištem do njegove spavaće sobe, istim putem kojim su se potajice kretale njegove bezbrojne kurtizane, pa ga nježno spustili na impresivnu postelju na kojoj je nekoć ležao s njima.
No ništa na francuskom dvoru nije dugo ostajalo tajna. Do trenutka kad se gomila medicinskih stručnjaka — šestorica liječnika, petorica kirurga i trojica ljekarnika — bacila na posao provjeravajući kraljev puls svakih deset minuta, novosti su se proširile do svakog zakutka i hodnika, uz široko mramorno stubište i niz labirint tajnih, uskih prolaza.
Mlad paž dotrčao je do prijestolonasljednikovih odaja i donio vijesti. Ja sam bila zaključana u svojoj privatnoj radnoj sobi s grofom de Mercyjem i opatom Vermondom. Dva puta na tjedan, kako ne bi izazvao sumnju, austrijski veleposlanik stizao bi u vrijeme mojega dogovorenog predavanja s opatom; no razgovor je bio posve drukčije prirode od Vermondova čitanja iz Života svetog Antuna, trenutačne teme naših sastanaka u četiri sata. Mercy me pokušavao uputiti u složenosti francuske vlade i kraljeve politike. Toga užasnog travanjskog dana objašnjavao mi je kako se Contrôleur-Général des Finances, postariji grof Terray, suočio s protivljenjem njegovu ograničenju slobodne trgovine žitom. Je li od mene bilo naivno pitati ima li kancelar, jednako star i jednako lukav vojvoda de Maupeou, išta s time ?
Čim je paž stigao s užasnim novostima, moj prvi poticaj bio je posjetiti kralja. Otključala sam vrata radne sobe i skupila svoje suknje, zgrabivši pune šake maslinaste svile a dok sam klizila brže nego ikada kroz svoje odaje pa hitala kroz prijestolonasljednikove — gdje je on? — srce mi je udaralo tako jako da sam jedva mogla disati... i uz veliko mramorno stubište. Tada sam potrčala, prilično neelegantno, kroz sedam salona koji su vodili do Oeil de Boeufa, a odatle u kraljevu odaju, izbjegavajući bezbrojne skupine tjeskobnih dvorjana blijedih lica. Stražari su bili posvuda. Pokušala sam ih zaobići da stignem do tajnog stubišta, no prepriječili su mi prolaz. Uspjela sam stići samo do Oeil de Boeufa, gdje sam naišla na gomilu: plemići, ministri i svećenici, veleposlanici i naposljetku oni koje sam najviše željela pronaći — mesdames i prijestolonasljednik.
Zagrlila sam supruga. Lice mu je bilo blijedo, no kad god bi postao tjeskoban, na njegovu bi se čelu i bradi pojavile nelijepe mrljice. »Želim vidjeti djeda«, inzistirao je pokušavajući se progurati pokraj čuvara, ali su liječnici, kao i dvorski protokol, zahtijevali da se prijestolonasljednik i prijestolonasljednica drže dalje od bolesnoga vladara.
Madame Adélaïde uhvatila me za laktove. »Imate li kakvu poruku za kralja?« upitala me. »Moje sestre i ja kanimo bdjeti pokraj oca i danju i noću.«
»Recite Papa Roiju da prijestolonasljednik i ja molimo za njegov brz oporavak i da nam je žao što ne možemo biti pokraj njega. Recite mu da molimo za njega.«
Prijestolonasljednikova tetka se nasmijala. »Pa, zacijelo će ga zabavljati taj posljednji dio.«
»Iskrena sam u svojim molitvama, čak i ako on nije«, promrmljala sam gledajući u pod.
Mesdames tantes bile su puštene u spavaonicu Njegova Veličanstva. Budući da nisu bile nasljednice, nije bilo od nacionalne važnosti hoće li se razboljeti. Prijestolonasljednik i ja vratili smo se u svoje odaje te zapovjedili da nam posluže hladnu večeru, iako ni suprug ni ja nismo mogli okusiti ni zalogaj. Sjedili smo u tišini jedno nasuprot drugome u njegovu salonu. Nismo znali što reći, a ni što misliti, jer nitko još nije znao što će biti s kraljem.
Te je večeri jedan sluga slučajno podignuo baklju i osvijetlio ustajalu tamu gdje su se oko kralja savjetovali liječnici. Njegovo Veličanstvo čulo je užasnute uzvike: »Mon Dieu — boginje!« i žustre korake koji su se odmicali i zvučali poput grmljavine kopita tijekom lova. Osim liječnika i šačice hrabrih dvorjana te još hrabrijih slugu, samo su njegove kćeri — unatoč tome što su često bile vrlo kritične — i grofica du Barry, odlučna da postane mučenica, ostale ondje da kralju pruže utjehu u njegovim posljednjim danima.
Ali morat će je otpraviti da može dostojanstveno umrijeti. Bez obzira na to koliko mu značila maîtresse en titre, samo ju je veza s njime činila plemenitom. Jeanne Bécu nekoć je bila bludnica, a njezin je grb bio lažan jednako kao i njezini madeži i šminka. Lažan baš kao i njezina kosa, koju je teškom mukom posvijetlila, kako sam čula, te svoju prirodnu boju mahagonija pretvorila u boju staroga zlata.
Papa Roi bio je starac od šezdeset i četiri godine. Čovjek na umoru. Onaj koji je sjedio na francuskom prijestolju gotovo šest desetljeća. Kad sam stigla u Versailles, mislila sam da sunce izlazi i zalazi zbog njega. Sada sam ga sažalijevala gotovo jednako koliko sam ga bila voljela.
Jeza je prožimala palaču, šireći strah od zaraze i od buduće vlasti. Hoće li prijestolonasljednik zadržati ministre kad postane kralj? Tko će ostati, a tko će biti zamijenjen ili degradiran? I koliko će prijestolonasljednica imati utjecaja, pitali su se. Hoću li ga nagovoriti da pošalje vojvodu d’Aiguillona na njegov seoski posjed i vratiti vojvodu de Choiseula na mjesto glavnoga ministra? Baristi su bili vrlo nervozni, osobito zato što su vojvoda de la Vauguyon i guvernanta mladih prinčeva, gospođa de Marsan, lojalisti Luja XV. bili još odaniji njegovoj ljubavnici.
U međuvremenu se uplašeno mnoštvo okupilo u Oeil de Bouefu s druge strane vrata kraljeve odaje, čekajući vijesti, spremno ondje ostati koliko bude potrebno. Naslanjali su se na zidove i spavali na podu, zaboravivši na svoju toaletu, praškove za zube, češljeve, čistu odjeću i parfeme, dok je u kraljevskoj spavaćoj sobi smrad postajao sve gori iz dana u dan dok se kraljevo tijelo napuhivalo i postajalo crno od propadanja.
Dva dana poslije, u svojoj osunčanoj knjižnici, suočila sam se s monsieurom de Clichyjem, koji je preuzeo dužnosti prvog liječnika i izgurao monsieum Lemonniera u sjenu. »Govori se da je ostao svjestan cijelo vrijeme — da je još bistar. Zašto me ne puštate k njemu?«
»Gospođo prijestolonasljednice, vaše će tijelo dati budućeg francuskoga kralja; ne smijete — kraljevstvo se ne smije — riskirati zbog vašega izlaganja boginjama. To je smrtonosna bolest«, dodao je s visoka. Kako sam samo željela strgnuti mu vlasulju i baciti je dolje vjevericama!
Skupila sam svu odlučnost i suočila se s liječnikom. »Monsieur le médecin, uz dužno poštovanje, slučajno znam da nemate pravo. Iako sam zbog boginja izgubila nekoliko svojih najdražih rođaka, ja sam cijepljena protiv te bolesti. Moja majka, austrijska carica, koja ju je također preboljela, vrlo je napredna razmišljanja kad je riječ o zdravlju. Koliko čujem, mesdames tantes nisu primile cjepivo jer francuski dvor ne vjeruje u njega. Kada dođe do nesretnog događaja koji će neke od tih odluka prebaciti u moje male i neiskusne ruke, uvjeravam vas da će svi članovi kraljevske obitelji primiti cjepivo. To je razumno.«
»Ne žele me slušati«, poslije sam se požalila prijestolonasljedniku. »A kad slušaju, ne žele čuti.« Moj suprug i ja jedva smo spavali otkad se Papa Roi razbolio. Držali smo se jedno uz drugo te izbjegavali sve osim najbližih rođaka. Grofice de Provence i d’Artois već su opteretile ono što je ostalo od mojih živaca dok su kokodakale o mojemu blijedom tenu, neprivlačnosti mojih očiju crvenih i natečenih od čestoga plača i obrubljenih tamnim podočnjacima.
Louis Auguste i ja provodili bismo velik dio svakoga dana moleći na koljenima ili jedno pokraj drugoga na divanu, držeći se za ruke kao da nekako možemo tom intimnom gestom jedno drugome prenijeti ono malo snage što smo sačuvali. Dani su prolazili uz bolan longeur.
Nismo mogli ništa drugo nego čekati.
Četvrtoga svibnja Lujev ispovjednik posavjetovao ga je da pročisti dušu. Stigao je trenutak kojeg se kralj najviše bojao. Nije ga toliko užasavala smrt koliko oproštaj s gospođom du Barry, kao što mi je poslije rekla gospođa Victorie. »Smrdim li uistinu toliko?« šapnuo je grofici, ponovno se pretvarajući u ustrašena dječačića nakon toliko godina kraljevanja. Primijetio je da ona zadržava dah. Njegova se ljubavnica nasmijala kroz suze i pritisnula njegove dlanove uz svoja bujna prsa. »Da, mon amour«, rekla je. »A kada odem iz palače, to znači da ćete biti mrtvi i to će biti problem svetog Petra!«
Luj joj je poljubio ruke. »Hvala vam za vašu ležernost. Zahvalan sam vam zbog mnogo toga, znate«, dodao je, suviše slab da sve nabraja. Njegov glavni ministar, vojvoda d’Aiguillon, uputio mu je pogled; bilo je vrijeme da otpusti svoju maîtresse en titre da može dobiti oprost grijeha — trenutak koji je odgađao što je dulje moguće. Madame Adélaïde čvrsto je vjerovala da će njezin otac već na spomen posljednje pomasti znati da mu se bliže zadnji sati i izgubiti svaku volju da se oporavi. Na kraljev zahtjev vojvoda je ustupio du Barry svoj dvorac u blizini Rueila. S vremenom, možda, Luj se nadao, ona će se moći vratiti u Louveciennes, dvorac koji joj je bio darovao. Gospođa Victorie postala je prilično sentimentalna kad mi je rekla da je njezin otac izrazio želju da kralj ne poništi njegovu velikodušnost, iako je to bilo u njegovoj moći.
Čula sam priče o Louveciennesu. Pretpostavljala sam da će grofičino srce s vremenom zacijeljeti, ako istinski voli kralja, a ne samo povlastice i utjecaj koji joj je omogućila njihova veza. Trebat će mi neko vrijeme da u srcu pronađem snage oprostiti du Barry zbog njezine okrutnosti prema meni, pa zato nisam mogla trošiti suze na nju kad sam ih trebala proliti još mnogo. Njezin je dvorac bio minijaturna palača, gdje su čete slugu u jarkocrvenim i blijedožutim livrejama dvorile nju i njezine goste u golemoj bijeloj blagovaonici u kojoj su ukrasni paneli bili obojeni listićima čistog zlata. Iako prognana s dvora, i dalje će biti okružena luksuzom koji dolikuje kraljevoj ljubavnici — ekstravagantnim dekorom s golemim kristalnim lusterima, raskošnim tepisima, očaravajućim namještajem i bezbrojnim neprocjenjivim predmetima izrađenim od bronce, stakla i porculana.
Čula sam da je gospođa du Barry plakala kad je odlazila iz Versaillesa. Pitala sam se je li se osvrnula dok se kočija vojvode d’Aiguillona posljednji put kotrljala kroz veličanstvena ulazna vrata Mansart ili je primijenila svoj moto Boutez en avant te nastavila dalje.
Sedmoga svibnja kralj je otkrio da je gotovo ostao bez dara govora. A ipak je morao izreći svoju posljednju — i kako su dvorska pravila ponašanja nalagala, javnu — ispovijed. Nije to učinio gotovo četrdeset godina, a sada doslovno nije mogao izgovoriti riječi koje nije želio izreći svih tih desedjeća.
Monseigneur de la Roche-Aymon, veliki ispovjednik Francuske, prošao je kroz kapelicu do kraljeve spavaće sobe i usred svijećama osvijetljene povorke redovnika i dvorjana, pored falange švicarske garde koja je stajala na velikom stubištu, kroz paradne odaje i Dvoranu zrcala. Sve do tada prijestolonasljedniku i meni nije bilo dopušteno približiti se kraljevim odajama. Braća mojega supruga, zajedno sa svojim suprugama, također su se pridružila svečanoj povorci, iako su nas zaustavili na pragu Kraljeve komore i zabranili nam ulaz zbog straha od zaraze.
Vrata kraljeve odaje bila su otvorena. Morbidno znatiželjni promatrači gurkali su svoje susjede i izvijali vratove u iščekivanju prilike da posljednji put pogledaju ono što je ostalo od Luja Quinzea. Pozlilo mi je od njihove proračunatosti i nepristojnosti. Kralja su iznijeli iz svečane postelje te smjestili na uzak ležaj. Pokraj njega klečala su dvojica prinčeva po krvi, Conti i Condé.
Kraljeva je glava natekla toliko da je sada bila do dvostruko veća. Crne kraste na mesu koje se raspada užasavale su jato svećenika koji su čekali da posvjedoče njegovoj ispovijedi. Čak su se i liječnici činili iznenađeni njegovim stanjem. No ja sam to već prije bila vidjela. Dva Josepha otišla su s ovoga svijeta u bolji, a njihove su duše u raju bile čiste i bijele, iako su im zacrnjena tijela ostala trunuti u Kaisergruftu.
Njegovo Veličanstvo sad je već bilo gotovo nijemo; u svakom slučaju nerazumljivo. Zato je veliki ispovjednik umjesto njega izrekao ispovijed. »Gospodo, kralj me uputio da kažem kako moli Božji oproštaj za svoje prijestupe i skandalozni primjer koji je dao svome narodu. Ako mu Svemogući vrati zdravlje, zaklinje se da će ostatak svojih zemaljskih dana posvetiti pokajanju za svoje grijehe i blagostanju svojih podanika.«
Moj se suprug bojao da će se njegove suze smatrati nemuževnima. Stajali smo ispred Kraljeve komore, držeći zapaljenu svijeću i bdijući dok je kardinal izgovarao kraljevu posljednju ispovijed. Kriomice sam pogledala prijestolonasljednikovu braću. Njima su oči i obrazi bili suhi, ne zato što su bili jači, nego zato što sam znala da nisu voljeli kralja kao moj suprug. Naš grand-père nije uvijek bio ljubazan prema prijestolonasljedniku: znala sam da nema visoko mišljenje o mojemu suprugu i katkad sam mislila da bi na prijestolju radije vidio kojega od braće Louisa Augustea. Jednom sam ga čula kako govori da će, ako prijestolonasljednik ikada dođe na vlast, njegova braća gladovati. Ali Papa Roi — usudila sam se pomisliti u tom trenutku kad mu je svaki dah mogao biti posljednji — nije imao pravo. On će biti bolji kralj od Provencea ili Artoisa, jer Louis Auguste ima dvije divne osobine koje toj dvojici nedostaju: iskrenost i suosjećanje. Bi li itko od grofova poslao dvije stotine tisuća franaka iz svojega džepa da se razdijeli osiromašenim građanima Pariza kao što je prijestolonasljednik učinio kad smo se vratili u njegove odaje nakon kraljeve ispovijedi?
I ja sam dala prilog za siromašne tako što sam odlučila ukinuti šašavi staromodni običaj koji je bio na snazi još od srednjega vijeka: Droit de Centuire, ili pravo pojasa, porez koji je bio nametan narodu na početku nove vladavine. Sezao je u davno prošlo doba, kad su kraljice nosile zlatne pojase oko struka. »Pojasi više nisu u modi«, šalila sam se. Ali istina je bila da ja već imam toliko mnogo, a mnogi od mojih budućih podanika imaju tako malo. Neće biti poreza za kraljičin pojas kad ja postanem kraljica.
Kad se kralj bio razbolio, stavili su svijeću na svaki prozor kraljeve spavaonice. Trinaest dana, omamljene sve jačim smradom raspadanja njihova oca, mesdames su izdržale u svojemu neugodnom bdijenju, a povremeno bi im se pridružili krvni prinčevi. Jutro desetoga svibnja svanulo je kao i svaki drugi savršen proljetni dan u Francuskoj. Ševe su pjevale iznad pošljunčenih aleja iza dvorca Versailles, a tusti bijeli oblaci mirno su lebdjeli na plavom nebu.
Deset minuta poslije tri sata poslijepodne kraljeva je spavaća soba pala u sjenu, kao da je sam Svemogući želio privući pozornost odanih promatrača. Disanje Njegova Veličanstva bilo je teško i isprekidano još od jutra: njegove oči, koje su ostale zatvorene još od prethodnoga dana, još su gotovo neprimjetno titrale ispod vjeđa. A tada je kralj Luj ispustio strašan uzdah kojim je ispustio i posljednji trag života što je preostao u njemu; u djeliću trenutka više ga nije bilo. Vojvoda d’Orleans svečano je otkoračao do jednog od prozora, uhvatio plamen svijeće između palca i kažiprsta i brzo je ugasio.

32. POGLAVLJE


Kraj početka

10. SVIBNJA 1774.

Prijestolonasljednik i ja satima smo sjedili u jednoj od mojih odaja držeći se za ruke i jedva se usuđujući disati. Dva dana poslije odjenula sam se u korotu i odbila narumeniti obraze. Činilo mi se nedoličnim brinuti se o izgledu u vrijeme takve tuge. Nitko nam nije donio vijesti o Papa Roiju od izlaska sunca. Sat je jednom udario da označi četvrt sata. Pogledala sam na njega: tri i petnaest. Iznenada smo začuli komešanje, a iz daljine, postajući sve glasnije i bliže sa svakim korakom, zvučalo je kao da stotine ljudi bježe spašavajući život i trče ravno prema našim odajama.
Dok su se približavali, uzvici su postajali razgovjetniji, a riječi jasnije.
»Kralj je mrtav! Živio kralj«
Histerično sam hvatala dah i spustila se u duboki naklon te jedva došla do riječi od nezaustavljivih jecaja. Luj le Bien-Aimé — Voljeni — više nije bio među živima. »Vaše Veličanstvo, vi ste sada kralj Francuske!«
Moj je suprug kriknuo i pao na koljena u molitvi, hvatajući me za ruku da me povuče dolje k sebi. »Ja sam najnesretniji čovjek na svijetu«, promrmljao je. Činio se jako potresen, kao da ga je kolo sreće uništilo kad ga je dovelo na vrh.
Vrata su se naglo otvorila. Zadihana grofica de Noailles predvodila je stampedo: prišla nam i potonula u duboki naklon. »Bože čuvaj Vaša Veličanstva.«
Naše ruke i dalje su bile sklopljene u molitvi. »Da, Bože čuvaj nas«, šapnula sam.
Sestre Louisa Augustea, princeze Chlotilde i Élisabeth, bile su među prvima koji su nam izrazile poštovanje, no moj ih je suprug podignuo na noge i zagrlio ih s pravom bratskom ljubavlju. »Što će biti s nama?« promrmljala je Élisabeth, čvrsto se držeći starijeg brata.
»Nećemo se rastati«, uvjeravao ih je sa suzama u očima. »Pružit ću vam sve što trebate.«
Najmlađa sestra poljubila ga je u ruku. »Tada te nikada neću ostaviti, brate.«
Madam Etiquette — je li ona osjećala da su njezini dani u službi sada odbrojeni kad sam postala kraljica? — otpratila nas je u Dugu dvoranu. Ondje nas je dočekao zvuk bubnjeva dok smo prolazili ispod ukriženih sablji kraljevske konjice i sljedećih četrdeset i pet minuta primali čestitke mnogobrojnih ministara i dvorjana. Koliko su god bili revni u tome da se približe nama kao svojim novim vladarima, bilo je očito da bi više voljeli biti negdje drugdje — žurili su se pobjeći iz okuženoga Versaillesa na svoja imanja. Zbog toga nikome od njih nije bilo dopušteno poljubiti nam ruke. Mesdames tantes, i same zaražene boginjama, svejedno su ostale. Tijekom sljedećeg sata ugurale su se u jednu od šesnaest državnih kočija koje su spremne stajale od jutra i krenule uz vijugave obale Sene na pet milja dugo putovanje do château de Choisyja. Versajsku će palaču trebati potpuno očistiti od bolesti prije nego što će se kraljevska obitelj i naša golema kućanstva moći vratiti u sigurnost.
Moj suprug i ja pridružit ćemo se tetkama u Choisyju, zajedno s njegovim sestrama, njegovom braćom i njihovim suprugama, a mesdames ostati u odvojenu krilu dok se potpuno ne oporave. Bez obzira na to, gospođa Adélaïde, koja je već utjecala na svojega nećaka, proširila je glas da će moj suprug pozvati natrag grofa de Maurepasa, bivšega glavnog ministra pokojnoga kralja, koji je proveo dvadeset i pet godina u u progonstvu zbog namjernog širenja posprdnih epigrama o madame de Pompadeur.
Čula sam da vani netko viče: »Kraljičini konji!« Kovčezi, među kojima su bili i naši, već su danima stajali spakirani čekajući ovaj trenutak iako se nitko nije usudio otići prije nego što je kralj umro. Saznali smo da je bilo i drugih žrtava. Sedamnaest hrabrih muškaraca i žena koji su posjećivali Papa Roija također je preminulo, a kralj i ja sada smo molili za njihove besmrtne duše.
»Što će se dogoditi s našim djedom?« upitala sam groficu de Noailles.
»I dalje nas zabrinjava zaraza«, rekla je tiho, kroza zube. »Lijes je napravljen s dvostrukim slojem olova i ispunjen alkoholom.« Zadrhtala sam kad su mi se vratile uspomene na smrt voljene sestre Josephe samo nekoliko dana prije nego što je trebala otputovati na svoje kraljevsko vjenčanje u Napulj.
»Oni koji su bili kraj kraljeve postelje već su primili posljednju pomast«, nastavila je grofica. »Da ne bismo riskirali još života, tijelo Njegova Veličanstva brzo će odnijeti u kraljevsku kriptu katedrale Saint-Denis, gdje će biti odmah pokopan.«
Luj Petnaesti bio je kralj Francuske gotovo šezdeset godina. Budući da je imao božansko kraljevsko pravo, desetljećima su ga obožavali. Kako li je tužno što će stići do svojega posljednjeg počivališta uz tako malo počasti i biti brzo zaboravljen! A još mi je nešto palo na pamet: kraljevske odaje, sve te državničke prostorije koje su već presvučene u crnu i purpurnu boju žalovanja, bit će naše kad se naposljetku vratimo. Pa ipak su svi, uključujući i sluge, masovno odlazili poput stotina štakora koji napuštaju brod koji tone. Tko će ih očistiti od zaraze?
U četiri sata, jedva tričetvrt sata nakon što je Papa Roi udahnuo svoj posljednji dah, kraljevske kočije bile su spremne za odlazak. Gospođice Clothilde i Élisabeth, u pratnji svoje guvernante, omražene gospođe de Marsan, baristice, popele su se u jednu od njih. Jahači su zarinuli mamuze u bokove svojih konja kad je momčad od osam konjanika dobila naredbu da krene.
Okrenula sam se prema suprugu i uhvatila ga za ruku. Osjećala sam nervozu u trbuhu.
»Dakle, kralju Luje Auguste, pretpostavljam da je vrijeme da i mi krenemo.«
»Luj«, ispravio me. »Louis Seize. Samo Luj XVI. Ne zaslužujem svečano ime August«, dodao je uz tužan smijeh, nesiguran u sebe.
»Dakle, živio Luj XVI.«, rekla sam i podignula njegovu ruku do svojih usana.
Izišli smo van na Sunčevu svjetlost, a jantarni je sjaj bacao kasnopopodnevne sjene na pošljunčano dvorište Cour Royalea. Mops mi je bio na rukama a drugi su psi putovali s našim rođacima. Grofovi de Provence i d’Artois sa svojim suprugama čekali su Louisa i mene, kao svoje nove vladare, da se prvi popnemo i zauzmemo mjesta u drevnoj kraljevskoj kočiji. Ljudi višeg statusa bili su okrenuti naprijed. Suprug mi je sjedio sdesna a s druge mu je strane bila grofica de Provence, koja je nervozno mahala lepezom. Nasuprot nama njezina se mlađa sestra, stisnuta između svoga vitkog supruga i krupnog Provencea, pokušavala smjestiti bliže grofu d’Artoisu te položila svoju tamnokosu glavu na njegovo rame. Prije nego što smo prošli kroz pozlaćena vrata Versaillesa, grofica d’Artois zaspala je uljuljkana nježnim njihanjem kočije.
Staklena kočija koja je nosila lijes Luja XV., omotan srebrnim pokrovom izvezenim zlatnim irisima, napustila je dvorište samo nekoliko trenutaka prije nas. Klepetala je prema sjeveru Kraljevom cestom koja vodi do Pariza i Saint-Denisa brzinom koja mi se činila neprimjerenom, kao da je teret koji nosi sramotan; kao da jahači pred povorkom nemaju drugog izbora doli držati korak. Još šokantniji je bio doček: pokraj ceste bilo je mnoštvo ljudi koji su se htjeli oprostiti s kraljem na najnepristojniji način. Vikali su » Taillaut!«, baš kao što je Papa Roi činio dok je mamuzao konja jureći za lovačkim psima. Njihovo uzbuđeno mahanje rukama i rupčićima bilo je znak pozdrava, ali i zluradosti. »Adieu le ‘Bien-Aimé’« posprdno su vikali. Zadrhtala sam upitavši se što bi mogli vikati dok naša kočija bude prolazila.
Ali nisam imala razloga za zabrinutost. S radošću smo gledali njihova sretna lica puna nade. »Louis le Desiré«, uzvikivali su. Seljaci su dizali dječicu iznad svojih glava kako bi njihove blistave oči mogle vidjeti novoga kralja i kraljicu. Louis i ja mahali smo im kroz staklo, a na njihove sam zanesene osmjehe odgovarala svojim širokim osmjehom.
»Luj Željeni!« uskliknula sam, stisnuvši suprugovu desnu ruku dok sam lijevom mahala našim podanicima koji su stajali kraj ceste. »Zamislite samo! Vidite li koliko se vesele vašoj vladavini?« No moj je suprug bio zelen u licu. »Recite mi, mon cher, je li vam slabo od njihanja kočije?« brižno sam upitala.
»Ne«, promrmljao je. »Od odgovornosti.«
Pogledala sam Artoisa i Provencea, koji su pokušavali neprirodnim veseljem prikriti svoju zavist. Nisu prolili ni suzu za pokojnim kraljem, za razliku od mojega supruga, koji je velikom šakom prekrio oči pokušavajući prikriti još jedan napadaj jecaja. »Sada ga ismijavaju, a nekoć su ga voljeli«, rekao je tiho, pokazujući prema kočiji ispred nas. »I ja sam ga volio.«
»Hajde, pa on te mrzio«, svadljivo je rekao Provence.
Mrko sam ga pogledala i pomilovala Louisovu ruku svojim palcem. »Pssst. Ne obraćajte pozornost na njega. Sigurna sam da i on tuguje za Papa Roijem — na svoj način.« Majka bi bila ponosna na moje diplomatske vještine.
»Ne, nije tako«, ustrajao je grof.
»Nije me mrzio«, promumljao je moj suprug, gledajući u svoja stopala da njegova braća ne mogu vidjeti kako mu obrazi drhte od potisnutih osjećaja. »Samo me nije shvaćao.«
Grofica de Provence posegnula je i lepezom potapšala suprugovo koljeno. »Stanislase — sada nije vrijeme za maltretiranje.« Pokazala je prema cesti gdje je zlatna svjetlost padala na polja a nebo iznad njega još je bilo sjajno i plavo.
»Marie Joséphine ima pravo. Razgovarajmo o nečem drugom«, predložila sam.
»Naravno«, rekla je grofica de Provence. »Osjeti li još tko ovaj smrad?« Pomirisala je zrak, a ostali smo je slijedili.
»Fuj, što je to?« raspitivao se grof d’Artois. Jednom je rukom stisnuo nos a drugom tražio rupčić. Ponudila sam mu svoj.
»Predugo su na vrelom suncu«, rekla je grofica d’Artois koja se naglo probudila. Njezino znanje francuskoga bilo je još vrlo slabo, kao što je isprva bilo i njezine starije sestre, a obje su običavale pogrešno izgovarati riječi, što bi posve izobličilo njihovo značenje.
»Osjećate li nešto?« upitala je njezina sestra ignorirajući naizgled nepovezanu primjedbu Marie Thérèse.
»Što je predugo na suncu?« upitao je Louis.
»Vos cheveux, Votre Majesté. Fuj, koji grozan smrad!«
Svi su ušutjeli. Nitko od nas nije mogao vjerovati da je upravo uvrijedila kralja.
»Što? Što sam rekla?« naivno je upitala grofica d’Artois. Lice joj je bilo oličenje zbunjenosti dok su joj tamne oči nervozno skakale od jednog do drugoga.
»Vi... upravo ste rekli kralju da njegova kosa smrdi!« rekla sam.
Ručica Marie Thérèse poletjela joj je na grudi. Obrazi su joj postali crveni poput svilenog tapacirunga na kojemu je sjedila. »Non, non, uopće to nisam željela reći.« Pokušavala se namjestiti, vrteći se da se okrene licem naprijed, no suprug i šurjak sjedili su joj na suknjama pa je situacija bila još komičinija. U svakom slučaju, da je i uspjela, mogla je samo razbiti nos o stijenu kočije. »Konji. Ah, ti konji toliko smrde!«
Počela sam se smijati. »Oh, mon Dieu. Htjeli ste reći vos chevau - vaši konji! Konji se kažu chevaux. Cheveux znači kosa.«
Grof d’Artois pokazao je na starijega brata i pridružio se mome smijehu. »Kako samo vaša kosa — mislim vaši konji — smrdi, Vaše Veličanstvo.« Neprirodno se primio za nos.
Njegova supruga napućila je usnice i gurnula ga laktom u rebra. »Nemojte me ismijavati! To nije pristojno.«
»Ali kad ste smiješni!« inzistirao je grof d’Artois.
Trebalo mu je malo dulje nego nama, no moj se suprug konačno nasmiješio. Pa zahihotao. I na kraju prasnuo u smijeh. »To je posljednji put da ću dopustiti da me itko uvrijedi!« objavio je Louis. »Pogotovo moja obitelj!«
»Bolje vaša obitelj nego oni«, zadirkivala sam ga pokazujući radosnu gomilu koja se okupila duž ceste. Svi smo prasnuli u smijeh, sretni što smo se bar nekoliko trenutaka otresli jarma tugovanja i bontona. Od sada nadalje svijet će biti naš — ispunjen plesom i glazbom, dok mladi uživaju u punini života. Dani senilnih staraca i čistunskih starica bili su prošlost. Ispred nas su se pružali mirisni vrtovi Choisyja, a iza njih, tijekom godina i godina, kraljevstvo koje je bilo naše, Louisovo i moje, da ga oblikujemo kako želimo.
»Cijela nam je Francuska danas pod nogama«, primijetila sam dok mi je trbuh bio pun nestrpljivih leptirića. Prinijela sam prste usnama i slala poljupce gomili. »A samo zamislite što ćemo od nje učiniti!«

Zahvale


Od srca zahvaljujem svojoj agentici Irene Goodman i urednici Caitlin Alexander koje su priču o Mariji Antoaneti doživjele isto kao i ja na predanosti i potpori moje vizije, Mariji Zannieri koja me naučila plesati Versailles Glide, Christine Trent za stručno znanje o lutkama osamnaestog stoljeća i za to što me hrabrila te saslušala moje zamisli, zatim svima koji su odgovarali na moja pitanja u vezi s operom (koja mi je nešto jasnija, ali i dalje misteriozna) — vaš zanos, predanost i znanje oduševili su me. Hvala Eleni Mariji Vidal što mi je ljubazno ustupila svoje stručno znanje i istraživanja. I na kraju, riječi »zahvaljujem vam« nikada ni približno neće moći izraziti moju ljubav, zahvalnost i privrženost Scottu, mojemu suprugu i najvećem obožavatelju koji je bez ikakvih problema uskočio sa mnom u zrakoplov da bismo posjetili Pariz i Versailles.