Žene s Primrose Creeka

Otmjen dragulj iz engleske privatne škole, Christy McQuarry zaludjela je, naravno, momke kad su ona i njena sestra Megan došle stanovati u Primrose Creek. Gradski šerif Zachary Shaw zna da Christy traži ono što joj rijetki muškarci u tom oporom, tek naseljenom gradiću mogu pružiti: sigurnu budućnost i udoban dom. No on nije otporan na Christyne draži...
Divlja privlačnost počinje tinjati između dame i šerifa, no Christy - bez prebite pare nakon majčine smrti - ne može si priuštiti ludilo takve jedne nepredvidive i neobuzdane strasti.
Obećavši ruku mjesnome drvnom magnatu, ljupka Christy uporno nastoji ne obraćati pozornost na šerifa od kojeg joj srce ludo tuče pri svakom pogledu. No Zachary Shaw je isto tako čvrsto odlučio- zadobiti njenu ljubav za cijeli život.

Uvod

Fort Grant, Nevada
1868


natno uznemirena, Christy McQuarry virila je kroz labave čipkaste zavjese pokojne gospođe Royal i mjerkala muškarca koji ih je trebao odvesti kući u Primrose Creek. Nakon duge i sumorne zime provedene u taboru Fort Grantu, pribojavala se pomisli da će za ostatak puta predati sebe, Caney i pogotovo Megan, njenu mlađu sestru, u ruke nekakvom pukom prolazniku. Nekom starom sijedom tragaču za zlatom, na primjer, ili jednom od onih otrcanih vojnika koji su povremeno svraćali, smrdljivi i krcati užasnih priča o Indijancima i odmetnicima. Iz nekog neobjašnjivog razloga upravo ju je ovaj muškarac, svjetle kose i plavih očiju, drsko zgodan u svojoj svakidašnjoj, ali očigledno čistoj, odjeći i iznošenu šeširu, jednako toliko uznemiravao. Jahao je na svom prekrasnom pastuhu boje kakaa sa svjetlom grivom i repom, a pištolj od 0,45 kalibra labavo mu je visio na lijevom kuku kao dio njegova tijela, kao prst ili stopalo.
“Ne sviđa mi se”, povjerila je ona Caney Blue, visokoj plećatoj crnkinji koja je bila radila na farmi McQuarryjatamo u Virginiji otkad Christy zna za sebe. A to je, budući da je imala skoro dvadeset godina, bilo prilično mnogo vremena. “Prezgodan je. Presiguran u sebe.”
Caneyin smiješak bio je nepatvoren i vedar dok je promatrala muškarca kako silazi s konja i smiješeći se pruža ruku postarijem oficiru kopnene vojske koji je izašao da ga pozdravi. “A je li?” rekla je, a njene su tamne oči pratile muškarca dok je razgovarao s pukovnikom na ulici baš ispred prozora skromne sobe za primanje posjeta. Postojala je samo jedna kuća u Fort Grantu, ako bi se takva prosta građevina uistinu mogla nazvati kućom, a pripadala je pukovniku Webleyu Roydu, zapovjedniku postrojbe i odnedavna udovcu, koji je bio toliko susretljiv da je kuću prepustio ženama kad su stigle u listopadu s prvim mećavama. “Pa, ja mislim da je stvarno zgodan. A meni se sviđa muškarac koji misli dobro o sebi.”
Značka u obliku zvijezde ljeskala se na prsima posjetiočeve košulje a Christy je na trenutak stisla stražnje zube ne znajući pravo kako jedan stranac može tako djelovati na nju. Izgledala je kao da ju je srušio zalutali teretni vagon, toliko je snažan i zbunjujući dojam ostavljao na prvi pogled. A što bi tek bilo kad bi ga zaista upoznala? Putovala u njegovu društvu?
“Pukovnik Royd mi je rekao da se zove Zachary Shaw”, dodala je Megan žustro sa svog mjesta na drugoj strani prozora. Budući da je imala tek šesnaest godina, nije se moglo očekivati, pretpostavila je Christy, da se u znatnijoj mjeri služi zdravim razumom. Megan je bila sanjalica, ali u isto vrijeme jedna od najprofinjenijih umova koje je Christy ikad upoznala. Htjela se pobrinuti da joj sestra ne potrati svoju nadarenost zadovoljivši se domom, mužem i kojih šestoro djece, čemu je, bojala se, Megan naginjala. “On je šerif.”
On je nevolja, pomislila je Christy. Baš u tom trenutku, kao potvrda tome mišljenju, činilo se da je šerif Zachary Shaw osjetio njen ispitivački pogled; njegov je pogled sreo i uhvatio njen kroz tanahan veo čipke. Pogled je bio nepomičan.
Bijesna i smetena, što joj nije priličilo, Christy je prkosno zurila u njega nadajući se da neće odati činjenicu da ne može skrenuti pogled dok god joj ga on sam ne odriješi.
Smijuljio se i dodirnuo obod svog bezobličnog šešira, a Christy je osjetila naglu, iskonsku toplinu kako joj se širi cijelim tijelom i pulsira u licu.
“Vidi, vidi, tko bi rekao”, primjetila je Caney mrmljajući. Caney je znala imati vraški dobro oko.
Christy je nekako smogla snage da se odmakne za jedan korak od prozora i okrene na peti. “On ne dolazi u obzir. Bahat je i najvjerojatnije nitkov. Morat ćemo potražiti nekog drugog da nas povede. Ili same putovati.”
Megan se okrenula i preneraženo zinula. Sa svojom kestenjastom kosom, čistim tenom i irsko zelenim očima, Megan je bila zapanjujuće lijepa, iako unatoč svojoj oštroumnosti u mnogočemu naivno dijete. Od onog dana kad su otišle iz Virginije po prvi put, obrukane gorkom rastavom svojih roditelja, život im se sastojao od jednog gubitka, poniženja, poraza za drugim, no od sada će sve biti drukčije, što se ticalo Christy. A ticalo je se i te kako.
“Christy!” prenerazila se Megan. “Ne misliš valjda ozbiljno – Primrose Creek je miljama daleko, a tu su i divlje životinje, drumski razbojnici, indijanski odmetnici...”
Caney je već vrtjela glavom. “Ti si stvarno poblesavila ako misliš da idemo tamo gore u te planine sasvim same”, izjavila je. Dok su putovale na zapad, često je znala dopustiti Christy da joj pomogne brinuti se o bolesnima i ozlijeđenima, a jednom je čak pomogla i u porođaju. Caney je rekla Christy da posjeduje iscjeliteljski dar, no najčešće – kao i sada – ta žena se odnosila prema njoj kao da je još uvijek dijete.
Ni sama Christy nije bila oduševljena pomišlju na još jedno putovanje puno opasnosti, no ponos ju je često prisiljavao da ostane pri svome usprkos svakom protivljenju, a to toplo proljetno popodne nije bilo iznimka. “Za Boga miloga”, rekla je sikćućim šapatom, “ta putovale smo do Virginije, nismo li?”
“Putovale smo teretnim vlakom”, istaknula je Caney isto onako nestrpljivo.
Megan je iskolačila oči prisjetivši se putovanja, koje je mahom bilo neugodno. Toliko su toga prošle u tih nekoliko posljednjih godina – najprije su ih odvukli od njihove obitelji u Englesku, zatim su ih poslali natrag preko olujnih mora, a kad su stigle u Virginiju, njihov je djed Gideon McQuarry već bio umro kao i njihov otac i stric, a farma je zauvijek bila izgubljena. Sada već nisu imale ni prebite pare, ona i Megan, a potez zemlje na potoku Primrose Creeku, koje su dobile u nasljedstvo od svog djeda, a koje su trebale podijeliti sa svojim rođakinjama Bridget i Skye, predstavljao je najbolje izglede kao novo uporište.
“Čini se snažan”, rekla je Megan naposlijetku puna iščekivanja. “Šerif Shaw, hoću reći.”
“Baš i ja mislim”, dodala je Caney gledajući ga još uvijek kroz prozor.”Zna se brinuti o sebi, to se odmah vidi.”
“A i o nama”, navaljivala je Megan.
Christy je udahnula otegnuto. Opet će zanemariti svoje osobne bojazni – nije li to tako često činila da se već ispraksirala? – i složiti se s onim što Megan i Caney žele. “Neka vam bude”, izustila je. “Neka vam bude. Putovat ćemo sa šerifom.” Ali neće to dobro proći, dodala je u sebi.
Pukovnik Royd doveo je šerifa na večeru tog dana i svi su prionuli jednoj od čuvenih Caneyinih pečenih kokoši. Iako se trudila da se ne uzvrpolji, Christy je cijelo vrijeme bila nemirna a njen je apetit, inače neutaživ, potpuno zakazao. Nije ni čudo; sjedila je baš nasuprot šerifu, kako ih je Caney lukavo bila razmjestila, a kad bi je pogledao onim bistrim plavim očima, osjećala se kao da su joj najmračnije tajne ispisane na čelu. Još i gore, osjetio je njenu nelagodu – i – ma zamisli samo, zbog toga se potajno, gotovo neprimjetno nasmiješio trznuvši jednim kutom usana.
“Živite li već dugo u Primrose Creeku, gospodine Shaw?” upitala je rukama zapletenih prstiju u svome krilu, tek toliko da mu pokaže da je se uopće nije dojmio. A dojmio je se, naravno.
Slegnuo je svojim lijepo oblikovanim ramenima. “Ne, gospođo”, rekao je “U stvari, bio sam samo u prolazu i zatekao se u partiji pokera tamo u Srebrnome šiljku. Izgubio sam, kako to obično biva.”
“Izgubili ste?” ponovila je Christy začuđeno, i odmah požalila što nije držala jezik za zubima. Čudno kako ju je taj čovjek zbunjivao. Ako se Christy ičim ponosila, bila je to njena sposobnost obuzdavanja osjećaja, a opet se zbog njega osjećala kao da cupka na deblu koje se obrće nasred podivljale rijeke. “Ne shvaćam kakve to veze ima s ičim.”
Opet taj osmjeh, tako dječački, a opet tako zreo. Tako siguran u sebe i svoje sposobnosti da se snađe gdje god se našao. “Ne, gospodična”, rekao je opušteno. “Nisam ni mislio da bi shvatili.” Zastao je, udahnuo i poslužio se još jednim Caneyinim keksom. To mu je bio treći, primjetila je Christy. “Moj je stari prijatelj Sam Flynn tada nosio ovu značku. Želio se otputiti u Virginia City i iskušati sreću u rudnicima zlata koju godinu dana, ali nije mogao naći nikoga tko bi bio voljan mijenjati ga do kraja njegova službovanja. Naveo me na partiju pokera, i eto, kao što sam i rekao, izgubio sam. Zapravo, nisam baš siguran da si nije namjestio karte.”
Pukovnik se grohotom nasmijao. Bio je srdačan, odebeo čovjek, a obožavao je Caneyino kuhanje. U stvari, pokušao ju je nagovoriti da ostane i održava mu kućanstvo tamo u Fort Grantu, i Christy joj zasigurno to ne bi zamjerila ako uzme u obzir da bi joj ta služba pružila plaću, smještaj i prehranu.
“To je baš Samu slično”, rekao je Royd posluživši se još jednom porcijom pirea od krumpira. Na tvome mjestu, Shaw, ne bih ga čekao da se vrati – pogotovo ako mu se posreći u Comstocku.”
Shaw je bespomoćno uzdahnuo. “Ako se ne pojavi kad bi trebao”, rekao je, “preostaje mi jedino da ga uhvatim i ustrijelim.”
Nakratko je uslijedila tišina u kojoj su svi ostali za stolom, činilo se Christy, pokušavali dokučiti šali li se on to ili ne. Izraz njegova lica, iako mio i, svakako, uljudan, ništa nije odavao.
Zatim se pukovnik opet nasmijao, gromoglasno, samo što nije prodrmao zemljano posuđe na stolu. Očito je mislio da se šerif šali. Caney se smijuljila, zakašnjelo, a – Megan je hihotala dok joj je zaljubljen pogled bio uprt u Zacharyja Shawa.
Christy, pak, nije bilo ništa smiješno jer joj se činilo da je šerif ono bio rekao smrtno ozbiljan. “Kada krećemo za Primrose Creek?” pitala je ozbiljna lica.
“U zoru”, odgovorio je Shaw. I on je bio ozbiljan. U tom se trenutku činilo Christy da oni razumiju jedno drugo, bilo to dobro ili ne. “Večeras bih želio natovariti svari na kola. Sve je spakirano, je li?”
“Ne baš Bog zna kako”, ubacila je Caney dok je Christy smišljala neki svoj uljudan odgovor.
“Dobro”, rekao je gledajući još uvijek Christy. Na mahove nije skidao pogleda s njena lica, primjetila je. “Naporan je to put, a opasnost na svakom koraku. Dva dana ćemo biti na cesti, najmanje. Dok ne stignemo tamo, ja sam glavni i molim vas lijepo da to zapamtite.” Opet je uslijedila tišina, za vrijeme koje ga je Christy pokušala smesti pogledom, nek zna tko je ovdje gazda. No, naposlijetku, ona je bila ta koja je skrenula pogled.
Zachary je proveo noć u kasarni i uskoro shvatio da su mu tamo svi momci zavidni samo stoga što je on trebao voditi žene preko planine u Primrose Creek.
Dok je ležao poleđuške na svom poljskom krevetu s dlanovima pod glavom i čekao da utone u san, osluškivao je.
“Ona jedna tamnokosa, gospođica Christy”, oglasio se jedan vojnik kad se i posljednja lampa ugasila, “lijepa je kao porculanska lutka. Ali je i podmukla.”
Zachary je osjetio grč u želucu, mada se nasmiješio u mraku. “Divlja je kao mačka kad je baciš u vodu, nema šta”, složio se.
Još je jedan glas zapiskutao. “I nije da joj nismo pokušali udvarati, svi do jednoga. Ali ona je preotmjena za nama slične – odmah nam je to dala do znanja. U stvari, čak je rekla Jimu Tothu u brk da joj ni jedan ovdje ne odgovara. Je l’ tako, Jime?”
“A, da”, netko, vjerojatno Jim, odgovorio je pokunjeno. “Dosad je živjela u izobilju. Čim je pogledaš, odmah ti je jasno. Reče da mora misliti na svoju budućnost, i sestrinu.”
Zacharyjev je osmjeh splasnuo, iako ne bi znao reći zašto je odjednom postao nekako bezvoljan. Nije da mu je imalo stalo do Christy McQuarry.

PRVI DIO

  Eto ga”, rekao je šerif s vidnim olakšanjem skinuvši šešir i mahnuvši njime prema krivudavom potoku koji je treptao srebrnim bljeskovima sunčevog svjetla dok je protjecao preko doline uvučene među vrhove Velikih Sierra. Drveće je stršilo na sve strane, najviše žutih borova i jela duglazija, tako gustih da su se činile prije plavima nego zelenima, i tu i tamo išaranih jasikama i javorima, hrastovima i jablanima. “To je potok Primrose Creek. Grad je tamo preko, neke dvije milje južnije.”
Christy se podigla u stremenima i duboko udahnula. Zrak je bio blag nagovještavajući toplo ljeto, a pogled je bio veličanstven da joj je srce na trenutak stalo a suze navrle na oči.
Megan, koja je jahala uz nju, udahnula je a zatim uzviknula. “Ovo je raj na zemlji.” Hitro je ispružila ruke. “I vidi – ono je sigurno Bridgetina i Skyeina kuća, tamo na okuki rijeke. Ah, Christy, nije li ovo predivno?”
Ponešto je od Christynog ushita pri dolasku splasnulo. Ona i Megan provele su ratne godine u Velikoj Britaniji, što je uporno zahtijevala njihova majka Jenny Davis McQuarry, koja je digla podosta prašine tamo u Virginiji kad je napustila pijanicu od svog muža Elija i umakla s Engleskim plemićem. Jennina nova ljubav, pripadnik nižeg plemstva, kako se kasnije doznalo, a ne grof za kojeg se izdavao, bio je ipak vlasnik Fieldcresta, malog posjeda u srcu Davona. Odmah je poslao obje kćeri svoje mladenke u školu St. Martha, internat izvan Londona – unatoč Jenninom nemoćnom protivljenju – i nikad nije tajio da bi ih on bio radije ostavio na brigu njihovim neuglađenim rođacima. Kad je Jenny naglo umrla od groznice u zimi 1866. godine, hitro ih je poslao u Ameriku.
Christy bi bio povratak obradovao, no tada tamo nije više bilo nikog od obitelji; njihov otac i stric J. R. bili su oba poginuli u ratu između američkih država, a njihov je put već bio rezerviran kad su primile vijest o smrti njihova voljenog djeda u kratkom i jasnom pismu od odvjetnika Gideona McQuarryja. Slomljena tugom zbog majčine smrti, a sad i Gideonove, Christy je bila izbezumljena. No uspjela se pribrati zbog Megan i nepromišljeno pisala svojoj rođakinji, zbog čega se uskoro pokajala, i ponudila joj na prodaju njihov dio nasljedstva, njen i Meganin, kako je i prikazano u primjerku oporuke Gideona McQuarryja. Nije ostalo dovoljno vremena za Bridgetin odgovor prije nego je njihov brod isplovio, a osim toga ona nije imala pravo raspolagati Meganinim dijelom kao da je njen. Sa samo svojom odjećom – uključujući ružne školske odore i nekoliko haljina za ples sačuvanih iz garderobe njihove majke – kompletom porculanskog posuđa koje je pripadalo njihovoj baki Rebeki i ono malo skromnih dragih kamena koje je Jenny stekla u svoja dva buma braka, prevalile su ocean i stigle u Virginiju da bi naišle na strance koji su sada živjeli u njihovoj voljenoj kući. Djed je bio pokopan na obiteljskoj parceli uz svoju divnu ženu koja je umrla pavši s konja kad su djevojke bile još male. Stric J. R. počivao je do svog oca, a grob mu je bio označen jednim dojmljivim granitnim kamenom na kojem su ga prozvali junakom Sjevera. Eli, Meganin i Christyn otac, ležao je na Rebekinoj strani, ali ponešto odmaknut od ostalih, ili se tako činilo Christy. Borio se hrabro, što se tvrdilo na drvenoj ploči, pod izravnim zapovjedništvom generala Roberta E. Leea.
Nisu imale razloga ostati u Virginiji kad sve i svi koje su voljele više nisu bili tamo.
“Gospodična?” probudio ju je šerif iz njene zamišljenosti. Imao je tridesetak godina, procijenila je iako se trudila iz petnih žila, sve otkad su krenule iz Fort Granta tog jutra, da uopće ne misli na njega. Bio je opušten, često je veselo fućkao, i bilo je dovoljno da bude u njegovoj blizini pa da izgubi i dah, i ravnotežu, kao da joj je netko naglo povukao tlo pod nogama. Očekivala je da će se ti osjećaji izgubiti dok budu zajedno putovali, a pogotovo stoga što bi se porječkali skoro svaki put kad bi otvorili usta, no samo su se još više rasplamsali, a za to je krivila isključivo njega. “Valjda bismo se trebali spustiti da znaju da smo stigli.”
Iza Christy i šerifa Caney je čekala za uzdama kola koja je vozila sve od Virginije. Poznata još i kao gospođa Blue, Caney je još uvijek bila na farmi kad su Christy i Megan stigle iz Engleske; ona i njen čovjek Titus radili su prije za djeda kao slobodni ljudi jer on nikad ni nije držao robove. Odnedavna udovica i ‘strašno usamljena’, Caney je odlučila pridružiti im se na putu na zapad u vrlu novu državu Nevadu – državu čije je bogatstvo u srebru sufinanciralo vojsku Sjevera. “Nego šta, gospodična”, rekla je sada. “Ne mo’š sjedit više na ovim kolima – sjedalo tvrdo k’o kamen! ‘Oću da se uvalim u nešto mekše!”
Christy je okrenula glavu i poprijeko pogledala svoju prijateljicu. Budući kći baptističkog propovjednika, Caney je naučila čitati i pisati prije nego je navršila šest godina i vladala je sasvim dobro gramatikom. No ipak se svako toliko voljela ponašati kao neobrazovana sluškinja iz razloga koje se nikad nije trudila objasniti.
Caney je uzvratila Christy njen nepomičan pogled bez uzmicanja. Stisnula je svoju muškaračku čeljust a oči su joj sijevale izazovno. “Jedva čekam da opet vidim gospođice Bridget i Skye”, rekla je. “one su moje drage curice, baš k’o i ti i gospođica Megan. Ah, jedva čekam, vjeruj mi.”
Megan je bila uzbuđena i ozarila se pri pomisli na ponovno obiteljsko okupljanje a šerif Zachary Shaw je očito bio nestrpljiv da nastavi s onim što je već radio da održi mir u gradiću Primrose Creeku. Činilo se da se jedino Christy opirala suočavanju s njihovim sjevernjačkim rođakinjama. Nadala se da se ni Caney ni Megan ne sjećaju njenog posljednjeg susreta s Bridget; zgrabile su se bile i potukle sikćući, grebući i vrišteći, točno tamo pred vratima u dvorištu na farmi, i gotovo sigurno bi se bile poubijale da ih stric J. R. i Trace nisu razdvojili i držali dok nisu bile preumorne od bacakanja i otimanja u želji da opet navale.
“Ja ti kažem da u ovako divnom mjestu sigurno imaju kakvo korito za kupanje”, zamislila se Megan žmirkajući malko na žarkom proljetnom suncu. A tada, kao da je ta činjenica bila odlučujuća, podbola je mladog ponija šarca kojeg je jahala, a bio je posuđen od vojske kao i vatreni uškopljeni riđan koji je bio dodjeljen Christy, i jurnula niz utrtu stazu prema sklepanoj brvnari s bliještećim staklenim prozorima i dimnjacima iz kojih se pušilo. I Caney se uputila u tom smjeru, nakon čega je Christy ostala na vrhu sama s gospodinom Shawom.
S nelagodom se uzvrpoljila u sedlu a on je skinuo svoj otrcani kožnati šešir da bi podlakticom otro čelo. Usprkos sebi i svim nastojanjima da ga ne primjećuje, bila je svjesna tog muškarca u svakom pogledu. Bio je u košulji pošto je skinuo svoj teški kaput i pričvrstio ga iza svog sedla svezavši ga trakama od neštavljene kože, te su mu se vidjele naramenice za hlače. Imao je široka ramena i prsa koja su se stanjivala prema uskome struku, a njegovu kosu boje svježeg sijena trebalo je podšišati. Njegove oči kao da su prodirale kroz sve zapreke koje je Christy godinama podizala, i to je bio dovoljan razlog da ga izbjegava, ali bilo je tu nečeg još primamljivijeg. Odista, bilo je to nešto tajnovito, ne samo tjelesno, već nešto u predjelu duha.
“Sad ste na sigurnom”, rekao je, a Christy nije znala kako to shvatiti: kao izjavu ili kao pitanje. Naposlijetku je nije bilo briga, ili je samu sebe u to uvjerila. Željela je samo riješiti se Zacharyja Shawa jednom zauvijek. Dovoljno je bilo što ga je morala trpjeti tri dana i dvije noći na njihovu putu.
“U redu”, odgovorila je kruto kao da se obraća sudoperki u Fieldcrestu. “Hvala lijepa, šerife. Sada možete ići.”
Oči su mu razigrano živnule u čudu, a usta su mu se izvila u drzak osmjeh. “Ma, je li. To je vrlo ljubazno od vas, gospođo McQuarry”, zadirkivao ju je. “Što mi dajete dopuštenje da se povučem.”
Nije skrivao da je smatra bahatom i uobraženom, no Christy je svejedno sada osjetila navalu crvenila kako joj preplavljuje obraze. Što god rekla, on bi vjerojatno uspio izvrnuti njene riječi tako da ispadne kao kakva naduta dama pa čak i samo tobože otmjena. Dakle, nije imala namjeru priuštiti mu to zadovoljstvo da je još više uznemiri.
“Ugodan dan vam želim”, rekla je osorno ovaj put.
Opet se nacerio, zavrtio glavom, uzdama zaokrenuo svog veličanstvenog pastuha boje kakaa na drugu stranu i odjahao prema jugozapadu ne usporavajući i ne osvrćući se. Iz nekog potpuno neobjašnjivog razloga bila je razočarana.
Potpuno protiv svoje volje, a da ne govorimo o njenom zdravom razumu, Christy ga je promatrala dok nije zamaknuo za šumarak jablanova, a njihovo je lišće titralo na povjetarcu poput srebrnih dukata prišivenih na cigankinu suknju, i imala je nekakav grozan osjećaj da je on to znao. No, milo za drago, pomislila je. Koliko ga je samo puta uhvatila kako on nju gleda otkad su krenuli na put iz Fort Granta, a lice mu slika i prilika mučne zbunjenosti.
Naposlijetku je zaključila da samo odugovlači da bi izbjegla neminovan susret s Bridget, i lagano odjahala niz strminu slijedeći Megan , koja je jahala kasom sad kad je dospjela na ravnije tlo, i Caney koja je drndala za njom u njihovim prastarim mazgom vučenim kolima, uspomenom na bolje dane na farmi. Nema smisla to dalje odgađati.
Kad se ispozdravljaju, prejahat će rijeku i pregledati njenu i Meganinu stranu potoka i odlučiti gdje bi mogle dići nekakvu kolibu gdje će se skloniti dok si ne budu mogle priuštiti pravu kuću.
Bridget je sada stajala na vratima, a njena bujna kosa, onoliko svjetla koliko je Christyna bila tamna, bila je na potiljku skupljena u labavu punđu. Nosila je plavu haljinu od gruba sukna koja je pristajala njenim očima – Christyne su pak bile sive poput ugljena – i bila je dražesna onako trudna. Nasmijala se kad je Megan skočila s leđa svoga šarca i jurnula prema njoj poput ždrebice kad pocupkuje preko polja, te zagrlila djevojku. A zatim je, jecajući i cikćući od sreće, krenula da zagrli Caney. Već je to veselje trajalo neko vrijeme kad je Skye dohitala preko čistine s košarom u ruci, presretna što vidi Megan, s kojom se nekad igrala, i Caney, koju ni ona ni Bridget vjerojatno nisu očekivale ikad više vidjeti. Bridgetin sin Noah stajao je samouvjereno pokraj svoje majke. Njegova sličnost njegovu pokojnome ocu, Bridgetinu prvome mužu Mitchu, žacnula je pomalo Christy. Bilo mu je četiri ili pet godina, a oči su mu se iskrile dojmljivom bistrinom.
Uspjela je sjahati, no noge kao da su joj pustile duboko korijenje u tlu i nije se mogla prisiliti da ijednom korakne naprijed. A kad se uspjela pomaknuti, samo se okrenula da utekne. No istog trena joj se lice našlo pred prsima Tracea Qualtrougha.
Već je znala da su on i Bridget bili vjenčani – šerif joj je rekao u jednom od njihovih kratkih, krutih razgovora – no to nije oslabilo dojam koji je ostavio kad ga je ponovno vidjela. Sjećanje na njihov posljednji susret bio joj je bolan trn u oku koliko i ona scena koju su ona i Bridget napravile kad su se pograbile u blatu poput dviju krčmarskih djevojčura. Izjavila mu je besmrtnu ljubav i preklinjala Tracea da je čeka dok ne bude starija; onda bi se vratila iz Engleske pa bi se vjenčali. On se otužno nasmiješio, poljubio je u čelo i rekao da se ne namjerava ženiti, nikad, a njoj je bilo kao da je zarinuo nož u nju.
Iako stariji i zgodniji nego prije, ako je to bilo moguće, nije uopće uzburkao njene osjećaje. Pomislila je da su joj već valjda dojadili muškarci sjetivši se svog nerazumnog i neodgovornog oca i neprijateljske ćudi drugog muža njene majke.
“Bježiš?” zadirkivao ju je primivši je nježno za ramena. Trace ju je mjerkao potičući je bratski i kreveljio se. “To ti ne priliči, Christy. A osim toga, mislim da bi ovaj put mogla srediti Bridget, sad kad je trudna. No, moraš biti oprezna. Zna ugristi.”
Christy se nasmijala osjetivši naglo olakšanje što je njena ljubav iz mlađih dana za ovog čovjeka nestala. Možda će se i staro neprijateljstvo između nje i Bridget pokazati isto tako prolaznim pa će postati prijateljice. Ili barem sklopiti nekakvo primirje. “Zar si zaboravio da smo u to vrijeme bile gotovo djeca?”
“Ni na trenutak”, odvratio je i jednom joj rukom lagano uhvatio lakat. “Hajdemo, obavimo to. Bridget strepi koliko i ti.”
Što joj služi na čast, Bridget im je došla ususret, nesvjesno otirući ruke u svoju pregaču dok im je prilazila. Izraz lica joj je bio ozbiljan, čak i oprezan, ali ne neprijazan. “Dođi u kuću”, rekla je tihim glasom. “Sigurno žudiš za šalicom vrućeg čaja.”
Christy je bila pripremljena na prijekor; čak i ako bi se zanemarila njihova čuvena kavga, ona i Bridget nikad nisu bile bliske poput Skye i Megan. Davno prije nego što su im očevi stali na suprotne strane po pitanju prava država i odcjepljenja južnih država, znale su se porječkati oko lutaka, ponija, čajnih kolačića od limuna, a ponekad i po pitanju lijepog ponašanja. Bridget je bila prava divljakuša i blatila time ime porodice McQuarry, dok se Christy pokušavala ponašati kao gospođica – najčešće. Jedino što im je bilo zajedničko, osim ponosne, uporne krvi Gideona i Rebeke McQuarry koja im je ključala u venama, bilo je strastveno zanimanje za konje. Obje su bile izvrsne jahačice gotovo otkad su se mogle popeti na konja, i po tom pitanju, gdje su se mogle nekako složiti, one su, naprotiv, postale suparnice.
“Hvala ti”, tiho je izustila Christy kimnuvši. Nije okusila pravi čaj otkad je otišla iz Engleske jer je takva luksuzna roba bila rijetka u Virginiji i nemoguće skupa kad bi je se moglo dobaviti. Došlo joj je da zaškripi zubima kad bi pomislila kako su siromašne ona i Megan uistinu bile, ali ako bude po njenome, više se nikad neće bojati siromaštva.
Bridget je uhvatila Christy pod ruku i povukla je prema otvorenom ulazu u kuću. “Pričaj mi”, započela je, “o farmi. Jesu li novi vlasnici vrijedni? Kad smo otišle kuću je trebalo oličiti...”
Unutrašnjost kuće bila je prohladna i prostrana i ugodno mirisala po svježe pečenom kruhu. Na jednom kraju velike središnje prostorije nalazila se solidna peć a troja su vrata vodila u druge dijelove kuće. Ogromno kameno ognjište bilo je postavljeno nasuprot kuhinji a pred njim su se nalazili stolci za ljuljanje i klupe obložene jastucima. Jedan jedini pogled po kući prožeo je Christy slatko-gorkom mješavinom tuge i miline. Miline, jer ju je ova kuća toliko podsjećala na onu u Virginiji, a tuge, jer to uopće nije bila njena kuća, već Bridgetina.
Uvijek ta Bridget.
“Christy?” nježno je izustila Bridget. Oprezno.
Uzvratila joj je pogled, nasmiješila se i shvatila da su ona i Bridget same. Zgodno, pomislila je. Bez sumnje su se ostali smatrali mirotvorcima, pa čak i poslanicima, pruživši priliku dvjema rođakinjama da izglade stare nesuglasice tako što su se makli na neko vrijeme.
“Postavili su novi krov”, rekla je misleći na nove ljude na obiteljskoj farmi, kao da nisu ni ispustile bile nit razgovora. “I rekla bih da će poduprijeti potpornjem staje prije nego se prihvate ličenja.”
Bridget je pognula glavu i šmrcnula jedva čujno. Naravno da joj je nedostajalo njihovo rodno mjesto, kao i Christy. Bila je ona dio njih obje, ta daleka zemlja niskih brežuljaka i plavo-zelenih rijeka, i vjerojatno će to uvijek i ostati. Posjed je nosio ime McQuarry još od Revolucije, iako je sad pripadao brbljavim Sjevernjacima, političkim pustolovima koji su ušetali i zahtijevali posjed zbog neplaćenog poreza.
“Daj, sjedni i odmori se”, rekla je Bridget ne gledajući u Christy. Priskočila je peći dok se Christy posjela u jedan stolac za ljuljanje i zagledala u tinjajuću vatru.
“Kad bi trebala roditi?”odmah ju je upitala. Toliko joj je vremena trebalo da joj padne na pamet neka bezopasna tema.
Bridget je zazveckala čajnikom, a u njenu glasu moglo se nazreti nekakvo nestrpljivo iščekivanje kad je odgovorila. “U lipnju”, rekla je. “Ja se nadam da će biti djevojčica iako Trace smatra da bismo trebali imati najprije još nekoliko sinova da bi nam kćeri imale stariju braću koja će se brinuti o njima.”
Christy je grizla zavist, ne stoga što je Bridget bila solidno udana, ne stoga što je očekivala svoje drugo dijete. Bila je sigurna da će si naći muža u jednom takvom mjestu gdje su žene smatrali rijetkim blagom, a nesumnjivo će imati i djecu na vrijeme. No bilo je očito da su se Bridget i Trace uzeli iz ljubavi, iz strasti; ona sama nije mogla očekivati takvu sreću. Ne, za Meganino dobro i svoje osobno Christy je čvrsto odlučila da se uda iz praktičnijih razloga.
Istegnula se ponešto u stolcu. “Imaš krasan dom, Bridget”, rekla je. “Svaka ti čast.”
“Kuća je prije svega Traceova zasluga”, odgovorila je Bridget opušteno istegnuvši se da skine porculanski čajnik s police. “Napravio ju je vlastitim rukama. Pa i staju.”
Christy je zabacila glavu i pogledala u čvrste drvene grede na svodu. Možda će jednog dana, pomišljala je, ovaj ranč biti Bridgetinoj i Traceovoj djeci i unučadi ono što je farma bila naraštajima McQuarryja. A što može ona, Christy, ostaviti u nasljeđe svojim potomcima?
“Šećera?” pitala ju je Bridget. “Mlijeka?” prošao je koji trenutak prije nego je Christy, umorna od puta, shvatila da je rođakinja pita što stavlja u čaj.
“Samo mlijeko”, odgovorila je Christy. “Molim.” Promatrala je Bridget dok je sjedala u svoju stolicu za ljuljanje.
Bridgetina žlica je zveckala dok je sipala šećer u svoj čaj. Zagrizla si je donju usnu, zaustila, no nije progovorila.
“Primila si moje pismo?” pogodila joj je misli Christy. “U kojem ti nudim da otkupiš moj i Meganin dio zemlje?” Ušutjela je i gutnula čaja odugovlačeći.

“Nisam to smjela učiniti. Bila sam shrvana. Sad – sad mi je žao.”
Bridget je kimnula. “Razumijem”, rekla je. “Ipak, spremna sam ti dobro platiti. Ako se ikad odlučiš na prodaju.”
Christy je položila svoju šalicu na mali stol između stolica. Boljelo ju je što Bridget ne samo da je imala Tracea, Noaha i nerođeno dijete, već k tome i ovu krasnu kuću. Već dok je govorila, znala je da je nepravedna, ali nije se mogla zaustaviti. Sve što se ticalo Bridget, bilo je tako složeno. “Nije ti dovoljno ovih tvojih dvije tisuće i petsto jutara?”
Bridget se malko uspravila, a plava joj se oluja spremala u očima. “Ne radi se o tome je li mi dovoljno ili ne”, rekla je. “Štoviše, Trace i ja posjedujemo tek polovicu ove zemlje jer je Skye naslijedila onu drugu polovicu. Samo sam pretpostavila, budući da si pisala-”
“Rekla sam ti – predomislila sam se”, rekla je Christy gurnuvši natrag svoj stolac snažnije negoli je bilo potrebno i ustala.
Bridget je na trenutak zažmirila moleći za strpljenje. “Christy, molim te. Sjedni. Saslušaj me.”
Christy se ušetala uzduž ogromnog ognjišta obujmivši si čvrsto rukama struk. “Bolje da ti odmah kažem tako da znaš. Namjeravam upotrijebiti ovu zemlju – moj dio, svakako – kao nekakav miraz.
Bridget je zinula. Potpuno se smela. “Miraz?”
“Tako je”, odgovorila je Christy. “Čak ga i bogati muškarci očekuju, tako ti je to. U stvari, čini se da im je draži posjed od zlata ili novca u ovim nesigurnim vremenima.” Stala je i srela Bridgetin zapanjen pogled. “Namjeravam se udati za imućnog čovjeka, za Meganino i svoje dobro.” Izazvala ju je kao da joj je umjesto riječi bacila rukavicu pred noge. “Najbogatiji neženja. Tko bi to mogao biti, Bridget?”
Njena rođakinja je stisla čvrsto čeljusti dok se naočigled trudila da zauzda svoju čuvenu narav. “Ako želiš zadržati zemlju, to je tvoje pravo. Ali samo se budala udaje zbog novca. Svašta sam mislila o tebi, Christy McQuarry, ali nikad nisam mislila da si budala.”
Christy je osjetila kako joj crvenilo izbija na obraze. “Ja nisam ti, Bridget. Sretne zvijezde se meni ne zapliću u kosu nit padaju pred noge – ja se moram boriti za ono što želim.”
Bridgetino lice maločas namršteno poprimilo je izraz tuge. “Christy”, šapnula je. “Mora da ti je bilo teško doći kući iz Engleske-“
“Kvragu i ta Engleska”, obrecnula se Christy. “Grozno nam je bilo tamo – izbjegavali su nas i zanemarili. Osjećale smo se kao kakvi bijedni rođaci, pa čak i prosjaci.”
“Christy”, ponovila je Bridget. “O, Christy.”
“Pusti me”, rekla je Christy prije nego joj je rođakinja nastavila. Nije joj trebala Bridgetina briga, dovraga. Nije joj trebalo njeno sažaljenje. Već je dovoljno ponosa progutala. “Tebe je uvijek mazila sreća. Bila si i djedova mezimica. I Mitcheva. I... Traceova.”
“Djed te je volio”, bila je uporna Bridget. “Srce mu se slamalo kad je izgubio tebe i Megan. Nikad nije oprostio Jenny što vas je odvela ili stricu Eliju što vas je pustio da odete.”
Christy nije odgovarala; zagušila bi je bila bolna knedla što joj je zapela u grlu. Nikad nije sumnjala u djedovu ljubav kao u onu njene majke a pogotovo njenog divljeg i razuzdanog oca Elija McQuarryja. A nije ju posebno mučilo ni to što će se morati sama snaći u svijetu koji joj neće pružiti nikakve ustupke. Svojom otpornošću, snagom i pameću i, naravno, ljepotom dobit će ono što želi – i neće je nitko odvratiti od njena nauma.
“Christy”, još jednom je izustila Bridget kad se uputila prema vratima.
No Christy je izišla ne osvrnuvši se.
Gradić Primrose Creek bio je tek nešto više od kozjeg puta s komadićem zemljišta, prema Zacharyjevu mišljenju, no imao je vlastiti zatvor od klada čvrste izrade i četiri krčme. Smatrao je da i to govori nešto o mjestu koje se može pohvaliti ćuzom i više nego jednom rupom za napajanje, ali ne i školom ili pravom crkvom. Metodisti i baptisti su održavali obrede u iznajmljenim šatorima, ali za obilne kiše ili olujnog vjetra moglo se dogoditi da se grebu za sklonište u jednoj od krčmi: Srebrni šiljak, Zlatna podvezica, Razbijač ili Dijamantna Lil.
Istini za volju, takvo stanje stvari njega nije mnogo mučilo; nije bio pobožan čovjek, unatoč revnom kršćanskom odgoju, a nije bio ni posebno sklon piću pa stoga nije mario ni za crkvu ni za pivnice. Bio je staložen čovjek, najčešće, s prizemnim potrebama i željama. Znao je s konjima i malo što drugo i nastojao je gledati svoja posla. Štoviše, nešto se skamenilo u njemu onog dana kad mu je Jessie umrla na rukama, pa iako je uživao s lakim ženama kao i svaki drugi muškarac, nije nikad pomišljao na ženidbu.
Sada se nešto bilo promijenilo, i nije to mogao zanijekati. Iako bi baš to želio. Nekakvi unutarnji temelji su se pomjerili a pukotine su se proširile zidovima koje je bio podigao za cijeli život.
Osjetivši hladnoću – proljetno je vrijeme u planinama Sierra Nevade bilo varljivo – gurnuo je cjepanicu u peć pokraj njegova stola i žaračem ražario vatru. Dan prije dospio je u Fort Grant da obavi šerifovu dužnost – da se pobrine za čopor žena da čitave stignu na odredište – i riješi se toga. Otišao je, iako nevoljko, no čovjek koji je bio odjahao uz stazu, nije bio onaj isti koji se spustio niz nju. A što ga je tako dotuklo. Jedan pogled u gospođicu Christy McQuarry, eto što.
Viđao je on i prije lijepih djevojaka, naravno, čak i tamo, Bogu za leđima, ali Christy – gospođica McQuarry – bila je više nego lijepa. Bila je predivna. Kad ju je prvi put vidio, s njenom sjajnom tamnom kosom i ugljenasto sivim očima, s njenom čistom puti i vitkim ženstvenim tijelom, bio je ošamućen kao da ga je udarila klada pristigla brzicom, i još uvijek nije bio pri sebi. Bože sveti, čak se volio svađati s njome.
Protrljao je svoju čekinjavu bradu i bacio pogled na raspuknuto ogledalce do prozora. Izgled mu se nije mnogo promijenio, ali su mu se zato po glavi vrzmale neke lude zamisli, u to nije bilo sumnje. Želio je plesati, za Boga miloga, i ne s nekom od dama koje su marljivo obavljale svoj zanat tamo u Zlatnoj podvezici. Trebao mu je samo nekakav povod da obujmi rukama Christy McQuarry, to je bio pravi razlog, s glazbom ili bez nje. A k tome je još počeo zamišljati kako bi bilo živjeti u pravoj kući sa zastorima na prozorima i podizati hrpu djece, kao što su to radili njegovi otac i majka.
Zarađivao je dvadeset dolara na mjesec, podsjetio se, a i to samo kad je gradsko vijeće imalo sredstava da ga plati, što je bilo tek povremeno. Opipao si je čelo zapešćem i otužno se osmjehnuo svom odrazu u ogledalu. Nema vrućice.
Barem ne u njegovoj glavi.
Christy se suočila s rasklimanom nastambom s koliko je god mogla skupiti hrabrosti. Kako joj je rekao Trace, brvnara je nekad pripadala Paiutima. Kožni krov je prokišnjavao, a rupe su bile veće od komada neoštavljene kože. On i Bridget su tamo držali konje po lošem vremenu. Čak su i živjeli u njoj dok im se kuća gradila, no to je Christy bila slaba utjeha.
“Jesi li pošandrcala?” rekla je Caney s rukama na bokovima. “Gospođica Bridget i gospodin Trace imaju onu divnu kuću tamo preko, a ti bi tu živjela?”
Christy se okrenula ženi koju je smatrala svojom jedinom vjernom prijateljicom, iako je bila onakvo zanovijetalo. “Izvoli samo, useli se k njima, kad si toliko zapela”, odvratila je odrješito.
“Pa i trebala bih, što da ne. Oni imaju prave krevete. Imaju prozore i krov kroz koji ne vidiš nebo...“
Christy se žustro uhvatila metenja ognjišta ograđenog kamenjem nasred nastambe metlom koju je sama sklepala od šiblja i tankih grančica. “U redu. U godinama si i mora ti biti udobno. A osim toga, zalijenila si se ove zime u Fort Grantu.”
Caney je zagrizla mamac kao pastrva kad se baci na mušicu, a Christy, okrenuta ženi sada leđima, sama se sebi nasmiješila. “Kako to misliš da sam u godinama i da sam se zalijenila? Imam tek četrdeset i dvije i mogu raditi koliko i dva goniča mula. Odvela sam tebe i gospođicu Megan preko svih onih ravnica i planina, ili nisam?”
Christy se nasmiješila, mela i šutjela.
“Kvragu sve”, mrmljala je Caney. “Znaš ti vraški dobro da će gospođica Megan ostati ovdje ako ti ostaneš, zbog puke odanosti, a onda nemam izbora, jer ne bih mogla oka sklopiti u strahu da vas vukovi, odmetnici ili Indijanci ne ščepaju nakon svega što sam prošla da vas dovedem ovamo...“
Christy je zapekla savjest koliko se posramila; obećala si je bila da neće biti poput svoje majke, da neće zloupotrebljavati druge ljude da bude po njenome, neće koristiti slabosti drugih u svoju korist, a gle je sad, čini upravo to. “Oprosti”, rekla je okrenuvši se i naišavši na Caneyin nepomičan pogled. “Nisam trebala ništa govoriti. Htjela sam te navesti da se predomisliš...“.
Caney je prasnula u smijeh. “Nemoj mi reći”, rekla je dok su joj bistre, crne poput ahata oči blistale. “Znaš, dvoje može igrati tu istu igru, mlada damo.”
Christy je u šali zamahnula svojom sklepanom metlom na svoju prijateljicu. “Cijelo si me vrijeme potezala za nos.”
“Naravno da jesam”, rekla je Caney smiješeći se. “Ako si zapela da ostaneš ovdje, ostajem i ja.” Podigla je pogled u srneće kože koje su im labavo visjele nad glavama. “Ako mislimo ovdje živjeti, gospođice Christy, moramo staviti gore nekakve daske i katranski papir, ako ga budemo mogli nabaviti. Je li ti ostalo što od onoga novca? Od prodaje mamina sata i bisera tamo u Richmondu?”
Christy je utonula u balu sijena i uzdahnula. “Sve je do zadnje pare otišlo na mazge, hranu i putovanje teretnim vagonom. Sutra ću uzeti broš s kamejom u grad. Sigurno će nekom rudaru dobro doći kao poklon.” Za vjeđama su je zažarile suze pri pomisli da će sada još jedan stranac posjedovati nešto što je pripadalo Jenny, no nije htjela zaplakati. Istina je da se nije uvijek slagala sa svojom majkom, no voljela ju je. Unatoč svemu, gubicima, rastancima, turobnim, nevoljnim danima u školi St. Martha i još turobnijim posjetima Fieldcrestu, ona ju je voljela.
Caneyin veliki, duguljasti dlan spustio se na Christyno rame. “Život bi ti bio jednostavniji da nema tog tvog mekverijevskog ponosa”, tiho je rekla. “Daj, hajdemo sada nakupiti drva za vatru i unijeti kofere iz onih kola. Spojimo ove bale sijena pa imamo krevete. Bolje to nego spavati pod kolima kao kad smo putovale.”
Christy je položila svoju ruku na Caneyinu i stisnula je. “Što to sa mnom nije u redu, Caney?” šaptala je. “Zašto ne mogu primiti pomoć od Bridget ili nekog drugog, čak ni za nešto tako osnovno kao što je pravi krov nad glavom?”
“Rekla sam ti već”, odvratila je Caney. “To ti je zbog vražjeg ponosa. Naslijedila si ga od svog djeda – njemu ga sigurno nije nedostajalo – starog gospodina Gideona McQuarryja. Postaneš tvrdoglav zbog ponosa, u to nema sumnje. Ali i ojačaš. Vodi te ravno naprijed kad bi se neki ljudi predali i cmizdrili.”
Christy je zažmirkala nekoliko puta, ustala se i nastavila s metenjem. Kad je završila, ona i Caney su unijele kovčege i spojile bale sijena da naprave tri kreveta. Imale su nekoliko pokrivača, koje je Rebecca McQuarry svojim rukama istkala, i pletenih vunenih deka; ono što je Caney spasila od krevetnine kad su bile otišle s farme. Raširile su ih preko bockavog sijena i zbijale šale o kraljevni na zrnu graška.
Kad se Megan vratila u Skyeinu društvu, hvatao se sumrak, a nasred brvnare pucketao je razigrano plamen. Pustile su mazge da vani pasu zajedno s konjima koje su posudili od vojske, stvari s kola su bile unešene a Caney je stavila lonac s grahom da zakipi na vatri.
Megan je zasjala kao da je izglancana a od njene sjajne zlatno crvene kose odsijavalo se svjetlo vatre. Ona i Skye su obje bile bose pošto su pregazile potok a cipele su držale za vezice. “Okupala sam se kako treba”, rekla je Megan ponosno, kao da joj je to prvi put. “I to s toplom vodom i sapunom iz trgovine, a čak se nisam trebala ni žuriti da mi se voda ne bi ohladila jer mi je Bridget cijelo vrijeme grijala vodu u čajniku.”
Christy, koja je sjedila na jednoj bali sijena, nasmiješila se i nagnula da pomiješa grah s drvenom žlicom. “A tako znači. Sigurno si sada prefina da se družiš s nekim poput Caney i mene. Čini mi se da bi ti radije prespavala kod Skye.”
Megan je očito bila rastrzana između posve prirodne težnje za udobnošću – snašla se i bez toga mnogo vremena a da se nije ni jednom požalila – i snažne odanosti svojoj starijoj sestri, i vidjevši to, Christy je bila duboko dirnuta. Morala je na trenutak spustiti pogled u vatru i teško gutnuti.
“Bridget ti je poslala neslatku pitu od jabuka”, ubacila je hitro Skye, kao da se bojala tišine, i spustila pokrivenu košaru na zemljani pod do Christyna desnog stopala. “Ne bi ispekla pristojnu pogaču da je ubiješ, ali joj dobro ide tijesto za pitu.”
Christy je govorila pažljivo. Polako. “Molim te, zahvali joj u moje ime”, rekla je djevojci nježno, a zatim pogled skrenula u Megan. “Slobodno ti sada idi sa Skye preko potoka. Vas dvije se dugo niste vidjele – sigurno se morate nahihotati za svo ovo vrijeme.”
Megan je bila neodlučna, a u isto vrijeme ispunjena iščekivanjem. “Zaista?” rekla je slabim glasom. “Ne bi imala ništa protiv?”
“Neću biti sama, Megan”, nježno je napomenula Christy. “Caney će mi praviti društvo.”
Megan je još koji trenutak oklijevala a zatim se sagnula i poljubila Christy u obraz. “Vraćam se čim se probudim”, obećala je iskreno djevojka. “Itekako će ti trebati pomoć. Možda bih ja mogla upecati koju ribu za ručak.”
Christy se ispružila i potapšala sestri ruku. Kao djeca, Megan i Skye su bile nerazdvojne prijateljice. Nije htjela da njeno osobno neslaganje s Brdget stane između njih. “To bi bilo lijepo”, rekla je.
Zatim su djevojke opet nestale u noći a njihovo ih je radosno čavrljanje pratilo poput glazbe.
“Ispravno si postupila pustivši djevojku da ide. Znam da se brineš za nju kad god je izgubiš iz vida”, primjetila je Caney i uzela žlicu iz Christynih ruku da napuni objema tanjure grahom.
“Bit će na sigurnom s Traceom i Bridget”, rekla je Christy. “Tamo je bez sumnje sigurnije nego u jednoj staroj indijanskoj brvnari bez vrata i prozora i s najjadnijim nadomjestkom za krov.”
Dvije su žene jele u miru, objema im je grah već dozlogrdio, a zatim je Caney navalila da odnese suđe i opere ga u potoku. Kad se vratila, Christy je već bila obukla spavaćicu, spustila svoju do pojasa dugu kosu i počela je češljati dugim jednolikim potezima. Upalila je petrolejku kad se već spustio mrak a košaru s Bridgetinom pitom spremila u jedan od ispražnjenih kovčega ne bi li odvratila miševe.Bit će to lijepa gozba ujutro.
Caney se skinula u sumraku i navukla svoju spavaćicu, otmjenu crvenu opravu od tafta opšivenu čipkom. Dobila ju je od jedne bolesnice koju su ona i Christy njegovale dok su putovale preko ravnica teretnim vlakom. Ta dama, neka Lottie Benson, u društvu čovjeka kojeg je predstavila kao svog brata, mora da je imala buran život, no Christy se nije usudila pitati je. Osim toga bilo je zabavno samo nagađati.
“Valjda znaš da je onaj ljepuškasti šerif bacio oko na tebe?” upitala je Caney rastežući se na svom krevetu iscrpljeno uzdahnuvši.
Pomisao je ugrijala Christy kako je ne bi mogla nikakva spavaćica, taft ili pamuk. Ugasila je puhnuvši lampu i legla da se naspava. “Glupost”, rekla je. “Svašta ti se pričinja.”
Caney je opet uzdahnula, opušteno i smireno. “Još ćemo mi vidjeti”, odvratila je. “Vidjet ćemo.”

DRUGI DIO


Christy se rano probudila sljedećeg jutra dok je Caney još uvijek tiho hrkala s druge strane ognjišta. Na brzinu se obukla, obavila jedan poslić u šumarku i spustila se do potoka da si opere lice i ruke. Iako se dim izvijao iz obaju dimnjaka što su se uzdizali iz Bridgetina krova, po ničem drugom se ne bi moglo reći da se itko od njih ustao.
Vratila se u brvnaru, počešljala si kosu i savila je u labav čvor na potiljku a zatim izvadila iz skrovišta u lažnom dnu jednog kovčega baršunastu kesicu s majčinim nakitom. Isula je oskudan sadržaj na svoj dlan – broš s kamejom koji je namjeravala tog istog dana prodati, prsten s biserom i dijamantom i par safirnih naušnica, te granatnu ogrlicu.
Grlo joj se stislo od jecaja, ali nije pustila glasa. No ipak joj je tihi plač odjekivao duhom i na kraju se smirio između njenih snova, želja i osobnih tegoba. Sklopila je na trenutak prste preko nakita – bile su to samo drangulije, zaista, i ne bi se smjela toliko vezati uz njih – a zatim odlučno tutnula u kesicu sve osim broša. Kad je ponovno sakrila kesu, digla se s koljena, ubacila broš u džep na svojoj suknji i uhvatila se puhanja jutarnje kave.
Caney se probudila protežući se i objesno zijevajući. “Eto ga”, rekla je, “došlo je novo jutro, hvala budi Bogu, a evo i mene tu da ga vidim i ustanem se!”
Christy se nasmiješila. Kad god bi joj došlo da prokune sudbinu koja ju je dovela do ovakve neimanštine, Caney bi uvijek rekla ili učinila nešto što bi je smirilo. Sam Bog zna da je na svijetu bilo mnogo drugih žena u mnogo gadnijem škripcu od nje – žena bez prijatelja, bez zemlje, bez nakita koji bi mogle založiti. Javne su kuće na zapadu bile krcate tim nesretnicama – i od same je pomisli na njih Christy imala noćne more. “Imam posla u gradu”, rekla je mimo vadeći Bridgetinu pitu iz svog skloništa u kovčegu obloženom cedrovinom. “Pobrinut ću se za daske i katranski papir za krov.”
Caney se pridigla, raskuštrana u svojoj crvenoj spavaćici od tafta. “Najbolje da pođem s tobom”, rekla je.
Christy je zavrtjela glavom i zakolutala očima. Već joj je bilo dovoljno teško što je morala gotovo prositi za ono što im je trebalo. A pomisao da Caney ili netko drugi njoj drag bude prisutan, bila joj je nepodnošljiva. “Ti ostani ovdje. Imaš što raditi, a osim toga ovako nešto moram učiniti sama.”
Caney je imala razumijevanja za ponos te je kimnula dostojanstveno. “Onda u redu”, rekla je s negodovanjem i izvadila mali, poznati kratki pištolj iz svog prastarog kovčežića. Djed joj ga je bio dao davno prije, znala je Christy, da bi se mogla zaštititi na putu. “Uzmi ovo sa sobom. Za svaki slučaj.”
Christy je primila pištolj mnogo opuštenije nego bi i sama očekivala i ubacila ga u džep s brošem. Nikad nije pucala iz vatrenog oružja i nadala se da je nitko neće izazvati tog ili bilo kojeg drugog dana, ali ovo su bila opasna vremena, a žena je sama bila nesumnjivo ranjiva.
“Ideš pješke u grad?”htjela je znati Caney. “Mogu ti osedlati jednog od onih vojnih konja, za ovoliko.” Pucnula je prstima i preturajući po kovčegu iščeprkala iznošenu žutu haljinu od proste pamučne tkanine. “Ako naletiš na kakvo zlovoljno stvorenje ili bandu Indijanaca, s konjem češ imati izgleda da se obraniš...“
“Šerif je rekao da je Primrose Creek udaljen dvije milje. Nije to baš daleko. A osim toga morala bih protegnuti noge.”
Caney je odustala, ali joj nije bilo drago. “Dobro, samo da si se vratila prije podneva, gospodična, jer ću te inače sama ići potražiti, jesi čula?”
“Jesam”, rekla je Christy kroza smijeh. Nakon što se poslužila šalicom kave i Bridgetinom sasvim jestivom pitom od jabuka, krenula je u grad slijedeći ugažen put koji je predstavljao cestu.
Područje je između zemlje McQuarryja i samog grada bilo šumovito, iako ne pregusto, i Christy je hodala zabačenih ramena, uzdignute glave i mlatarajući rukama da je ne bi koja puma ili medvjedica uočila i zaključila da je lak plijen. Iza svakog stabla ili stijene očekivala je drumskog razbojnika ili neprijateljskog domoroca, no ipak stigla je na rub grada za kojih tri četvrti sata i stajala na kraju glavne ceste promatrajući sve to.
Posvuda je bilo šatora a zvuk pila na paru parao joj je bubnjiće. Nabrojala je četiri krčme i nekoliko prostih začelja skladišta, no koliko je mogla razabrati, nije bilo ni jedne crkve niti školske zgrade.
Put je bio izbrazdan, iako se tu i tamo pokušalo popuniti rupčage kamenčićima ili piljevinom, pa je morala paziti da ne vuče skutove po blatu ili da ne ugazi u naslagu konjskog izmeta. Uzdigla je bradu i krenula prema trgovini, jednokatnici s varljivo neuglednom fasadom i očigledno naherenoj na lijevu stranu. Pukotine na daskama obloženim zidovima bile su ispunjene mješavinom blata i kreča a jedan ogroman i pretjerano ružan cm pas ležao je smotan ispred vratiju.
Christy je zastala na rubu nakrivljenog daščatog pločnika i procijenila to stvorenje.
“On je tu samo za ukras”, dometnuo je poznat glas straga. Šerif Zachary Shaw; znala je čak i prije nego se okrenula da ga pogleda. “Taj stari Rufus nema ni jednog jedinog zuba a ni opasnih misli.”
Sa suknjom u ruci, Christy je nabacila izraz suzdržljive učtivosti. “Dobro jutro, šerife”, rekla je primjetivši da je svježe obrijan i da se razmeće čistom odjećom. Zvijezda mu je svjetlucala na iznošenom prsluku od smeće kože. Pogledala je u psa – trebala je pretpostaviti da je bezopasan čim se nije trudio ni zalajati na nju – koji je još uvijek drijemao na pragu. “Kakvo je olakšanje znati da ste u blizini i da nas čuvate.”
Jedva da se nasmiješio zbog tog blagog bockanja i zakačio palčeve pod prednju stranu pojasa za pištolj. To što je izgledao tako krasno, bio je naprosto peh, a što je još gore, neodoljivost koju je osjećala prema njemu potjecala je od postanka svijeta. “Možete računati na mene, gospo.”
Sjetila se broša u svom džepu i svog jutrošnjeg zadatka. Morala ga je obaviti i to brzo. Previše odlaganja će samo pogoršati stvari. “Ispričajte me.”
Kimnuo je, a kad se okrenula da pođe u trgovinu mješovite robe s namjerom da govori s trgovcem, sudarila se s čovjekom visokim i krupnim gotovo poput debla. Dignuvši pogled, vidjela je četvrtasto, lijepo lice, gustu kovrčavu smeđu kosu i dva brižna oka boje lješnjaka. Njegove ruke, velike poput poklopca peći, zgrabile su joj ramena da ne bi pala.
“Jeste li dobro?” pitao je. “Jesam li vas ozlijedio?”
Christy je žmirnula, još uvijek pomalo zbunjena.
“Ne mislim da će se moći pohvaliti kojim ožiljkom od susreta s tobom, Jake”, dometnuo je gospodin Shaw. Tada je zakoračio na pločnik a njegova prisutnost, začudo, djelovala je na Christyna osjetila više nego neposredna blizina čovjeka kojeg je zazvao Jake. “Christy McQuarry, ovo je Jake Vigil. On je vlasnik poduzeća ‘Vigilovo drvo i rudnici’. Jake, ovo je gospođica McQuarry.”
“Gospodin Vigil”, rekla je Christy pomalo sramežljivo.
Drvodjelac je napokon shvatio da joj još uvijek drži ramena i spustio ruke uza se. Bio je sav odjeven u smeću kožu, primjetila je Christy, i jak poput bika. Crvenilo mu je pulsiralo na vratu i uzduž čeljusti. “Gospođica McQuarry”, rekao je i gutnuo.
Jake nam je tu pravi drvni magnat”, rekao je opušteno Zachary.
Gospodin Vigil je odmahnuo glavom crveneći se još uvijek. Christy je smatrala ljupkim što tako snažan muškarac može biti tako skroman, čak povučen. “Mislim da bi najbolje bilo da se vratim u pilanu”, bubnuo je i u svojoj očitoj smetenosti podigao ruku da dotakne nepostojeći šešir. A zatim je još uvijek, crven kao paprika, umaknuo gotovo posrnuvši preko psa, koji se premjestio bio u hladovinu konjskog pojila ispred trgovine.
Zachary je pratio povlačenje svog prijatelja nasmiješen suosjećajući s njime. Kad je o njemu riječ, on je bio potpuno opušten sa šeširom gurnutim na potiljak a jednom se rukom oslonio nekako nemamo o stup koji je podupirao krović zamišljen kao tenda iznad vratiju trgovine. “Jadni Jake”, rekao je. “Spetljaju mu se noge i jezik čim naleti na zgodnu damu.”
Christy je pognula glavu da bi sakrila svoje rumenilo i samu sebe mrzila što je čak toliko podlegla prostačkim čarima gospodina Shawa. “Za razliku od nekih muškaraca”, odvratila je, “koji su, čini se, uvijek okretni na jeziku.”
Nacerio se, nepokolebljiv. “Bogat je on čovjek, taj Jake. Vidite li onu zgradu s druge strane pilane. To je njegovo. Živi tamo posve sam.”
Christyno je srce brže zakucalo, no istovremeno je osjetila mučninu u želucu. Je li ikad spomenula Zacharyju Shawu svoju namjeru da si ženidbom osigura budućnost? Bila je uvjerena da nije.
“A tako znači?” odvratila je blefirajući. “A zašto mislite da mene zanima stanje bankovnog računa gospodina Vigila?”
Sagnuo se k njoj i rekao tihim glasom kojim ju je namjeravao pecnuti. “O, samo sam pretpostavio”, razvukao je. Ma zamisli. “Neugledna žena se treba ovdje jako dobro snalaziti, gospođice McQuarry. A lijepa žena – poput vas – treba samo reći cijenu.”
Christy nije bila sigurna je li joj upravo laskao ili je vrijeđao – oboje pomalo, činilo joj se, ali najviše ovo drugo. I to ju je razbjesnilo. U stvari, jedva se suzdržavala da ne održi Zacharyju takvu bukvicu kakvu neće nikad zaboraviti. “Nadam se, gospodine Shaw, da ne aludirate...”
Navukao je obod svog šešira tako da mu je zasjenio oči. “Ništa ja ne aludiram. To otvoreno kažem. Možete imati kojeg god poželite muškarca u ovom gradiću a Jake Vigil bi vam sigurno najbolje odgovarao. Ima veliku kuću i novac, i po svemu sudeći, pustit će vas da govorite cijelo vrijeme.” Rekavši to, šerif Primrose Creeka se odgurnuo od potpornog stupa i odšetao ostavivši Christy da ga bijesna prati pogledom.
Christy se okrenula i ugledala prispodobu čovjeka velikog poput gospodina Vigila kako se pomolila na ulazu. On je očito bio vlasnik trgovine, jer je nosio bijelu pregaču preko košulje i hlača a odavao je dojam prijaznosti svojstvene glavnom i odgovornom.
“Ja sam Gus”, rekao je.
Christy se dotad već dovoljno rastrijeznila da se sjeti razloga njena dolaska i ispružila mu ruku, koju je Gus srdačno prihvatio. Predstavila se i, pošto ju je Gus pozvao, slijedila ga u trgovinu. Unutrašnjost trgovine bila je priprosta, no čista i vrlo dobro opremljena za jedan pogranični pothvat. Dočekali su je ugodni prirodni mirisi zrna kave, isparavanja drva, svježe piljevine i kože a ona ih je s užitkom udisala.
Ipak ne bi bilo u redu pretvarati se da je u stanju kupiti išta krupnije, pa je Christy odmah pristupila pultu blagajne napravljenom od nekoliko dasaka protegnutih između dviju ogromnih bačvi, i izvadila na vidjelo majčin groš.
“U stisci sam, gospodine – ovaj – Gus”, rekla je otvoreno uspravne kičme i uzdignute brade. “Pomislila sam da bi vi mogli – možda – prodati ovo umjesto mene, pa mi onda platiti?” Naposlijetku se nije mogla prisiliti da zamoli ovog prijaznog čovjeka da joj izravno otkupi kameju.
Gus je pomno proučio kameju namrštivši se zamišljeno. “Krasna stfar, ne?”
“Jest”, složila se Christy i prižmirila.
“Rudari i drfosječe, oni cijelo frijeme traže lijepe stfari za sfoje cure. Možda ofo poklonim sfojoj sestri Berthi da je rasfeselim.”
Christy su zapekle suze za vjeđama. Majka je cijenila ovaj broš, koji joj je poklonio Christyn i Meganin otac na dan vjenčanja, i često ga nosila. Mnoge su, mnoge uspomene bile vezane uz taj broš kao i uz ostali nakit. “Vrlo je star. I vrlo vrijedan.”
Gus, koji je još uvijek procjenjivao kameju, tako je jako prasnuo mesnatom rukom po pultu da se Christy stresla. “Kupujem”, rekao je. “Pedeset dolara.”
Pedeset dolara! Bilo je to cijelo bogatstvo, sigurno dovoljno da se postavi jedan solidan krov na brvnaru, a možda i vrata. “Hvala vam”, rekla je Christy i zarumenjela se. Pao joj je ogroman kamen sa srca, a istovremeno se osjećala kao da je prodala sebe zajedno s tom drangulijom.
Gus je spustio kameju u džep svoje pregače a zatim pažljivo izbrojio ugovoreni iznos u zlatnim i srebrnim kovanicama. Christy mu je ponovno zahvalila, pokupila malo bogatstvo i krenula prema vratima da mu ne bi palo na pamet da se predomisli.
“Gospodična”, zazvao ju je baš kad je došla do praga. Christy se stegnuo želudac, ali se ipak okrenula i suočila s trgovčevim prijaznim pogledom, iako joj je došlo da pobjegne poput lopova. “Da?”
“Ako želite mamin broš natrag, fratite se Gusu. On fam ga sačufa.”
“A vaša sestra...“
Gus je slegnuo krupnim ramenima. “Bertha je skromna žena. Ona najfiše foli jednostafne stfari.”
Christy je ostala bez riječi; već dugo nije naišla na ovakvu dobrostivost. Kimnula je jednom, brzo i izjurila kroz vrata da se ne bi slomila i počela lupetati poput kakve budale. Crni pas je sjedio na butinama na pločniku i tiho i otužno zacvilio kad je prošla pored njega.
Pet minuta kasnije stajala je ispred kuće Jakea Vigila i zinula. Bijelo zdanje obloženo Sindrom bilo je dvostruko veće od njihove rodne kuće na farmi, a imalo je prozore sa zabatima i na svakom tamno plavi kapak, te verandu što je okruživala kuću poput ograde na palubi brodića na Mississippiju. Drvena bijela ograda je sve to zatvarala a na svakoj strani kamenih stepenica posađeni su bili mladi grmuljci ruža.
Nakon što se divila tom zdanju onoliko dugo koliko se usuđivala, Christy se uputila u pilanu gdje je imala opravdanog posla. Naumila je kupiti građu za krov i nitko, pa čak ni Zachary Shaw, joj ne bi mogao prigovoriti što je zbog toga došla. A neće ni imati priliku, što se nje tiče.
Jake Vigil ju je pozdravio ugodno iznenađen. Na svom području, u uredu svog unosnog drvnog poduzeća, bio je kudikamo opušteniji. Pozvao je Christy da sjedne i čak je ponudio kavom, koju je ona pristojno odbila.
“Došla sam da izvršim narudžbu”, izjavila je. Teško joj je bilo odvojiti se od majčina broša, makar i privremeno, no osjećala je i nekakvo ushićenje jer je postigla ono što si je zacrtala. “Za krov. Uzela bih i katranski papir, ako ga možete nabaviti.”
Gospodin Vigil se podbočio na ugao svog velikog, prenatrpanog stola i pomno je promatrao. “Krov?” Budući da mu je bilo poznato prezime McQuarry, pretpostavio je da prebiva kod Bridget i Tracea.
“Za indijansku brvnaru, tamo pokraj potoka Primrose Creeka”, rekla je.
“Indijansku brvnaru?”
Christy je zadržala uzdah. Je li ovaj čovjek ponavljao baš sve što bi mu se reklo? Možda je bio priglup – ali kako bi to bilo moguće? Izgradio je jedno carstvo, očigledno svojim naporima. “Moja sestra Megan i ja smo rođakinje gospođe Qualtrough i njene sestre Skye. Mi smo naslijedile polovicu onog poteza, točnije dvije tisuće i petsto jutara na ovoj strani potoka. Budući da je Traceu i Bridget puna kuća, no, činilo se razboritijim popraviti brvnaru što bolje možemo i živjeti tamo dok ne nađemo nešto bolje.”
Morala je nakratko skrenuti pogled kad je izgovorila ovaj posljednji dio.
“Jupitera mi”, začudio se glasom koji bi uzdrmao i samu planinu Olimp. “Ne možete živjeti u toj – toj daščari!”
Nagnula se naprijed u svojoj stolici. Držala se za svoj ponos kao za uže za spašavanje. “Uvjeravam vas, gospodine Vigil, možemo. I hoćemo, zasad barem.”
Zavrtio je glavom iskreno začuđen. “Nek sam proklet”, rekao je. “A što će vam reći Trace na taj vaš plan?”
“Svašta, sigurna sam”, odvratila je Christy, skupljajući suknju i ustajući se sa stolice ljupko i dostojanstveno koliko je mogla. “Međutim, on je Bridgetin muž, a ne moj, pa ga ja nisam dužna slušati. Onda, gospodine Vigil hoćete li ili nećete prodati mi građu koju tražim za krov?”
Nešto je promrmljao a zatim kimnuo. “Pobrinut ću se da vam se sve što trebate pošalje odmah sutra ujutro.”
“Hvala vam”, rekla je Christy žustrim glasom. Dogovorili su cijenu – koja je, nasreću, iznosila nekoliko dolara manje od njene ukupne svote – a zatim se oprostila.
Kao što je obećala Caney, vratila se prije podneva. Megan je bila dolje uz potok i pecala ribu za ručak, a prema popriličnoj količini pastrva koje je podigla da pokaže Christy, činilo se da će imati gozbu. Caney je bila nekoliko metara nizvodno, mlateći rublje o veliki plosnati kamen. Kad je ugledala Christy, obje su se nasmiješile i, iako je Megan nastavila ribičiti, Caney je izažela podsuknju koju je prala i prostrla je preko jednog grmička te doklipsala uz obalu.
“Onda?” upitala je bez okolišanja.
“Dobila sam za ono pedeset dolara”, šapnula je Christy. “A do sutra ćemo imati svu potrebnu građu za naš krov.”
Caney je prižmirila i podbočila ruke na bokove. “Nešto si mi prešutjela, gospodična. Da vidimo, što bi to moglo biti?”
Christy je duboko udahnula i polako izdisala. “Danas sam srela čovjeka za kojeg ću se udati”, rekla je i pokušala se nasilu nasmiješiti.
Dvoja kola, jedna napunjena drvom, a druga velikim tuljcima katranskog papira, i obje te opreme vučene sa po dvije žilave mazge, dokotrljala su se do brvnare drugi dan oko osam sati, kad su sve tri, Christy, Caney i Megan, bile zauzete čišćenjem tla za vrt. Iako im je Trace posudio plug, pa čak i zauzdao za njega jednog konja, raditi je bilo teško, a tri su žene bile znojne i uprljane zemljom od glave do pete.
Christy se uzvrpoljila kad je prepoznala jednog od vozača, jer to nije bio nitko drugi do šerif Shaw. Mjerkao ju je cijelu, od raskuštrane kose do blatnjavog ruba haljine i nacerio se. Kola uz njega vozio je visok, čvrsto građen crnac, stranac koji je vjerojatno radio za gospodina Vigila. Nekoliko je muškaraca za njima jahalo na konjima.
“Što vi radite ovdje?” zahtijevala je objašnjenje, tjerajući rukom jednu upornu muhu. Krajičkom oka je vidjela kako su Caney i Megan izmijenile tup pogled.
“Pomažem kad god stignem”, odgovorio je glatko Shaw. “Ovo je Malcolm Hicks”, rekao je pokazavši na svog tihog suputnika, koji je iskočio iz sjedala na kolima, kimnuo jednom i počeo navlačiti par debelih kožnih rukavica. “On je predradnik tamo u pilani. Pomislio sam da bi mu dobro došla pomoć pri iskrcavanju kola.” Jahači su sjahali s konja i pustili ih da pasu u visokoj travi.
“Što onda ne siđeš i pomogneš mi?” zamrmljao je Hicks Zacharyju. “A ti samo sjediš i brbljaš.”
Shaw se nacerio, pričvrstio kočnicu i uzde i postupio kako mu je rečeno. “Ne osvrćite se na Malcolma”, šapnuo je Christy nešto kasnije kad joj je prošao preblizu držeći u ravnoteži tri teške daske na jednom ramenu. Ostala četvorica su također bila u poslu. “Nije baš društven.”
Christy je šutjela. Nije htjela Zacharyju pružiti to zadovoljstvo da zna da ju je opet uspio izbaciti iz ravnoteže. I prije bi umrla nego mu dala samo naslutiti da je u njegovoj blizini već gubila dah a srce joj je ubrzano kucalo.
“Što misliš je li oženjen?” pitala je Caney mnogo kasnije kad je već svo drvo bilo uredno naslagano pokraj brvnare. Stigla su i treća kola nakrcana alatom i teglama s čavlima i drugim potrepštinama, a jahači su i to iskrcali. Hicks i šerif su nadgledali.
“Misliš na gospodina Hicksa?” upitala je Christy odsutno tarući si vrat pod potiljkom smotanim šeširom za sunce. Bilo joj je prevruće, bila je umorna i gotovo dovoljno očajna da proguta svoj ponos i zamoli Bridget da joj dopusti da se okupa u njenoj kadi, samo ovaj put.
“Da, mislim na gospodina Hicksa”, odvratila je nestrpljivo Caney. “Valjda se nisam zacopala u šerifa, mada je zamaman. Mogla bih mu biti mama. A osim toga, više mi se sviđaju tamnoputi, ozbiljni muškarci.
Christy je uzdahnula. Gospodin Hicks je bez sumnje zadovoljavao zahtjevu u oba slučaja.

Osim one primjedbe koju je namijenio Zacharyju da mu pomogne iskrcavati, nije prozborio ni jedne jedine riječi dok god je bio tamo a nije se čak ni osmjehnuo ni jednoj od njih. “Za Boga miloga”, rekla je. “Ti ni ne poznaš tog muškarca. Mogao bi biti živi vrag.”
Caney je još uvijek pratila gospodina Hicksa iskrenim i izravnim pogledom.”Znam sve što trebam znati, osim jedne stvari – je li si pribavio ženu – i namjeravam to brzo saznati.”
“Kako?”
“Idem preko potoka i pitat ću Bridget, eto kako”, odvratila je Caney. Zatim si je otrla ruke o suknju, namjestila stari šešir ovješena oboda kojim si je glavu zaštitila od sunca i uputila se ka Qualtroughima.
Megan je nastavila prebirati kamenje iz odjeljka za vrt i odnositi ih na veću gomilu pokraj južnog zida brvnare, a i Skye i Noah su došli pomoći. Kad bi njih troje nastavilo ovim tempom, naslagali bi i prije sumraka dovoljno kamenja za ognjište dojmljivo poput Bridgetina, iako su čavrljali cijelo vrijeme.
Megan je oduvijek imala odličan sluh a znala je i prisluškivati unatoč svim njenim vrlinama. Uspravivši se, podbočivši ruke na mršave kukove, nasmiješila se. “Zar to ne bi bilo sjajno”, rekla je, “da si naša Caney nađe drugog muža!”
Christy je snažno otpuhnula od čega su joj pramenovi vlažni od znoja pocupkivali na čelu. Zatim je, ne odgovorivši, odmarširala i prihvatila uzde te pokrenula konja za plugom.
Kad se spustila noć, bila je tako prljava da se bojala da joj koža više nikad neće biti kao prije, boljela su je stopala i noge a ruke su joj bile pune krvavih žuljeva. Jedva da je dotakla večeru – brdo pečene piletine koju je Bridget bila poslala preko Skye – i željela je samo prekrižiti ruke, pognuti glavu i plakati. Bila je preumoma da se gnjavi s kupanjem, a opet joj je bilo grozno onako prljavoj, i zapravo se sve svodilo na to da se nije mogla udostojiti da za išta više moli rođakinju. Dosta ju je peklo što je Bridget osjećala dužnost da snabdjeva obrocima svoju ubogu rodbinu. Sigurno je tamo preko u onoj svojoj toploj, urednoj kućici odmahivala glavom i pucketala jezikom. Ta Christy, vjerojatno je govorila Traceu. Tvrdoglava je kao obično.
Ne mogavši ni zamisliti da legne u ovakvom stanju u krevet, Christy je pokupila svoju spavaćicu, staru vreću za brašno umjesto ručnika i mirišljavi sapun koji je Skye poklonila Megan. Uputila se prema potoku, pronašla mjesto skriveno drvećem i žbunjem i svukla se do kraja.
Voda je bila toliko hladna da su joj se kosti tresle, ali je i otupila bol u Christynim mišićima i smirila ubode kukaca po njenim nogama i rukama. Oprala je pomno kosu i znala da će je teškom mukom počešljati kad se vrati u brvnaru, a zatim oprala cijelo tijelo. Upravo se spremala da prkosi svježem zraku travanjske noći kad je ugledala klateće svjetlo lampe i čula šuškanje u žbunju.
“Tko je to tamo?” zazvala je. Nastojala je govoriti oštro, ali je znala da joj nedostaje samopouzdanja.
“Smiri se”, odvratila je Megan probijajući se kroz zelenilo i jedva čekala da se zavali na jednu stijenu. “To sam samo ja. Želiš li dobiti upalu pluća? Ta voda u potoku je zapravo otopljeni snijeg. “Dobacila je Christy vreću za brašno i spustila pogled dok je sestra izlazila iz vode, obrisala se i obukla spavaćicu.
Christy su cvokotali zubi. “Dddobro sam”, rekla je.
Megan je uzdahnula. “Nisi dobro!”, odvratila je. “Sva si se izmrcvarila. Caney i ja obje smatramo da moraš malo usporiti. Odmori se. Čitaj. Otiđi jahati kao što si običavala kod kuće. Christy, ne sjećam se kad sam te zadnji put vidjela da si se nasmijala – od srca nasmijala, hoću reći.”
Christy je uzdahnula. “Sve ću to raditi kad posao bude gotov”, rekla je.
Megan se namrštila i ponešto se od njene vatrene ćudi naziralo i u njenim očima, čak i na nemirnom svjetlu lampe. “Znam što namjeravaš, Christy”, rekla je, “ali ne želim imati išta s time. Ne želim gledati kako moja jedina sestra samu sebe šalje prerano u grob zbog mene.”
“Tko kaže da je to zbog tebe?” upitala je Christy, no glas joj je bio pomalo drhtav. Nije uvijek mogla zavarati Megan. “Voljela bih živjeti u raskošnoj kući, nositi lijepu odjeću...”
“I zato pokušavaš upecati Jakea Vigila?”
“Tko ti je to rekao?”
“Nije važno tko mi je rekao. Samo si nemoj uništiti život zbog mene. Nikad ti to ne bih oprostila.”
“Ali tvoja nadarenost, Megan. Školovanje i putovanja i lijepe stvari–”
“Jesi li sigurna da to nisu tvoji snovi Christy?” prekinula ju je Megan. “Jer moji zasigurno nisu!”
Christy se osupnula, nemalo povrijeđena.
Megan se već okrenula da ode i ostavi je. “Udat ću se i imati djecu”, rekla je. “To je ono što želim. Muža i kuću i djecu.” Rekavši to, ode.
Christy se polako obukla i sama se uspela uzbrdo a put joj je obasjavao mjesec. Kad je stigla na mjesto koje će joj biti dom, barem dok se ne uspije udati za gospodina Vigila, vidjela je da je Megan već otišla na spavanje. I ako nije čvrsto spavala, pretvarala se da spava.
Caney je sjedila pokraj vatre pijuckajući zamišljeno posljednju šalicu kave.
“Gospodin Malcolm Hicks imao je nekad ženu”, rekla je ne gledajući Christy. “Zvala se Polly a umrla je od sušice prije tri godine.”
Christy je našla češalj i počela si raspetljavati svoju zamršenu mokru kosu. Bila je toliko umorna da je mislila da bi mogla zaspati stojećki poput starog konja na polju a prisjećanje na njen razgovor dolje uz potok odjekivao joj je bolno u mislima i srcu. “Čini se da nisi gubila vrijeme da saznaš što te zanimalo.”
“Nikad ni ne gubim”, odvratila je Caney i gurnula za zube komad prešana duhana. “Najprije sam mislila pitati Bridget, ali se ona loše osjećala – pazi što ti kažem, ta cura nosi dvojke, bez obzira na to što drugi kažu – pa sam potražila Tracea. Tvrdi da cijeli gradić visoko cijeni gospodina Hicksa.”
Christy se strpljivo borila s uzlovima u svojoj kosi grizući usne od boli. “Gospode, budi milostiv”, otpetljavala je kosu, “Gospode milostiv budi nam svima.”
Zachary je bio u ophodnji, uhapsio dvojicu pijanih kauboja da ne teroriziraju pucnjavom gradić i zatvorio ih u ograđen sobičak koji je služio kao jedna zatvorska ćelija. Ne obazirući se na sramotu i poniženje u koje su zapali, odlučili su zapjevati a svi su im se psi u Primrose Creeku pridružili zavijanjem. Kad se to pomiješalo s grajom što se čula iz krčmi, jedva da ih se zamjećivalo.
Nasuo si je šalicu kave, razmišljao bi li dodao gutljaj viskija, ali ipak nije. Dvije čašice i zapjevao bi zajedno sa zatvorenicima.
Spustio je šalicu na ugao stola, raskopčao si traku od neoštavljene kože koja mu je držala korice pištolja uz bok, otkopčao si pojas za pištolj i cijelu tu opremu objesio na vješalicu nadohvat ruke blizu stolice. Gospođica Nelly će se ljutiti ako ne dođe prije nego ugasi svjetiljku i stavi mačku van; željela je da su joj stalni stanari uvijek na broju, ali on bi radije ostao čuvati ove raspjevane kauboje. Nije se bojao da bi mogli pobjeći – bili su obojica toliko pijani da ne bi svom magarcu mogli nataknuti šešir od pedeset litara – no Primrose Creek je bio gradić od platna i osušenog drva, a bile su popularne cigare pa je vatra bila lako moguća opasnost. Nije mogao riskirati da pusti da mu se gosti ispeču poput odojaka, što će reći da mora spavati na stolici.
Nije, pomislio je smijuljeći se ispod glasa, da će mu to ni poći za rukom. Nije spavao jednu noć u komadu sve otkad je upoznao gospođicu McQuarry a taj poremećaj nije pokazivao znakove povlačenja. Baš je bio glup, smišljati onako smišljajući načine da je vidi kad mu je već otvoreno dala do znanja da želi život potpuno drugačiji od ičega što bi joj on mogao pružiti.
Ugasio je puhnuvši svjetiljku na svom stolu, naslonio se na svojoj stolici i dignuo stopala položivši pete svojih izlizanih čizmi na primjerak Territorial Enterprisea izdanog dolje u Virginia Cityju. Trebalo ju je vidjeti to jutro kad su on i Hicks i drugi dostavili drva, pomislio je nesvjesno se smiješeći i turnuvši dlanove pod glavu. U kakvom joj je stanju haljina bila, čovjek bi rekao da se zapalila i valjala po tlu da se ugasi a kosa joj je bila puna trave i crne zemlje i padala joj zapetljana na ramena. Nekoliko je sekundi ostao bez daha i možda bi ostao sjediti na onim kolima buljeći kao zabezeknuta budala, da ga nije Malcolm otrijeznio pozvavši ga da mu pomogne iskrcati drva.
Uzdahnuo je i sklopio oči a kauboji su zapjevali otužnu baladu o ispaćenim majkama koje gledaju kroz prozor primaće sobe očekujući da im se njihovi “najmiliji dečki” vrate marširajući iz rata. Naveliko su promašili ton, ali je zato psima dobro išlo.
Udat će se za Jakea Vigila i njegovu pilanu i njegovu kuću, rekao si je tiho, no to uopće nije pomoglo, iako je znao da su sve do jedne riječi istinite. Bolje bi mu bilo da nađe način da je izbije iz glave, i to uskoro, jer će inače izludjeti.
Jedan je od milozvučnih pjevača počeo nabijati na debela drvena vrata ćelije. “Šerife!” derao se. “Oj, šerife, jesi l’ tamo?”
“Što je?”, viknuo mu je šerif.
“Daj nek’ netko ušutka te proklete pse.”
Zachary se nasmijao. Što god da se dogodi s gospođicom McQuarry, još uvijek mu ostaju jedinstvene radosti njegove službe.

TREĆI DIO

Kad je Jake Vigil došao pomoći postaviti krov doveo je sa sobom petnaestak radnika i stručak žutog i plavog divljeg cvijeća povrh svega. Dok su njegovi radnici vrvjeli po brvnari poput pčela na otpaloj voćki, gospodin Vigil je pristupio Christy a lice mu se užarilo.
“Ovo je za vas”, rekao je. “Pretpostavljam da su vam poznate moje namjere.”
Christy je bila oduševljena, no u isto je vrijeme jasno osjetila grižnju savjesti. Iako bi joj ženidba s drvnim magnatom poslužila mnogoj svrsi, Jake je bez sumnje zavrijedio ženu koja bi ga iskreno voljela. Ona nije osjetila nikakvo posebno uzbuđenje onih nekoliko puta kad ga je vidjela i bojala se da nikad ni neće, bez obzira na to koliko dugo živjela ili koliko srdačan i dobrostiv on bio ili koliko mu rodila djece. Meganine uzavrele riječi od prošle noći uz potok grmjele su joj u ušima. Jesi li sigurna da to nisu tvoji snovi, Christy? Udat ću se i imati djecu. To je ono što želim.
Na kraju krajeva, bila je uvjerena Christy, Megan nije bila svjesna što odbacuje, to je sve. Ona je bila tu, Christy, koja će postupiti kako je najbolje u interesu sviju.
Sviju osim Jakea Vigila, moguće je.
Baš se tada, kad je ugledala pastuha boje kakaa na rubu uske čistine, pribojala da si nikad neće moći potpuno izbiti iz glave tu iritantnu pojavu šerifa Zacharyja Shawa. Zasad su njeni pokušaji nesumnjivo bili bezuspješni.
“Dobro jutro, gospođice McQuarry”, rekao je kao da ga je k njoj privukla snaga njenih misli i povukao lagano i kratko obod svog šešira kažiprstom i palcem. Kimnuo je gospodinu Vigilu, koji je još uvijek stajao prikovan za zemlju, a stručak cvijeća mu počeo venuti u njegovoj velikoj šaci. “Jake.”
Jake mu je odzdravio kimnuvši, ali nije bio baš presretan što vidi Zacharyja. “Pretpostavljam da je mimo u gradu, šerife, kad ste našli vremena da dođete čak ovamo da se družite.”
Christy je malko zadrhtala ruka kad je posegla za cvijećem da ga izbavi iz Jakeove šake. “Samo da ih stavim u vodu”, rekla je i užurbano se okrenula prema brvnari.
No Jake joj je nježno uhvatio ruku i zaustavio je. Pročistio je grlo i ponovno se zacrvenio. “U subotu uvečer priređujem zabavu u svojoj kući. Da izrazim dobrodošlicu vama i ostalim ženama u Primrose Creek. Nadam se da ćete doći.”
Zachary ju je pomno promatrao s brižnim zanimanjem. Trudila se iz sve snage da ne obraća pažnju na njega, ali teško je bilo, kao i obično. Da je bila imalo praznovjerna, pomislila bi da ju je opčinio.
Uporno je zadržavala pogled na Jakeovu licu. Obući će jednu od majčinih otmjenih haljina za ples, rekla si je, i iskoristiti priliku najbolje što može – i kvragu i Zachary Shaw. “Polaskana sam, gospodine Vigil. Naravno, doći ćemo.” Rekavši to, okrenula se i umakla sa stručkom u ruci prema sjenovitom ulazu u brvnaru.
Upotrijebivši jedan emajlirani lonac namjesto vaze, Christy je stavila u njega zvončiće i zlatice i dolila svu vodu koju je imala u kući te uzela vjedro s onim već spominjanim loncem. Kad je ponovno napunila vjedro na ivici potoka, ponovno se uspela s njim i stavila ga na stražnju ogradu jednih od Vigilovih kola.
Već su Zachary i gospodin Hicks mjerili kladu koja je trebala poslužiti kao središnja greda, dok su ostali postavili kozliće za piljenje drva i počeli rezati debele daske od žutog bora na istu dužinu. Uskoro je stigao Trace, zasukao rukave i pridružio im se. S njim je došla Bridget, no ona se smjestila na nagovor svog muža na plosnati, mahovinom obrastao kamen u hladu. Bila je nezgrapna i iscrpljena od vrućine, no smiješila se smireno poput renesansne majke Božje. Iz nje je isijavala radost, bistra i čista.
Christy je neko vrijeme promatrala svoju rođakinju, udivljeno i podosta zavidno – ovako je, znači, izgledala žena koja nosi dijete čovjeka kojeg iskreno voli – ali je brzo obuzdala svoje osjećaje. Ona je već odlučila – udati se iz praktičnih razloga i nadati se da će ljubav i strast doći s vremenom – i samu sebe prisiljavala da se drži te odluke. Nema koristi od oplakivanja svog žrtvovanja; bolje se usredotočiti na prednosti. Bolje se sjetiti kako im je bilo, najprije u onoj nesretnoj školi u Engleskoj a zatim u Virginiji kad su našle sve promijenjeno i one Sjevernjake u djedovoj kući. Bila je krajnje očajna i mada je vjerovala da je od Megan skrila suze, Caney je jamačno razumjela. Upravo je Caney bila ta koja im je pružila smještaj na poljskim krevetima u svojoj skučenoj daščari, ta koja ih je nahranila, ta koja je predložila da putuju na zapad, preuzmu svoje nasljedstvo i počnu iznova.
Što bi ona da joj nije bilo Caney. Odmahujući glavom, Christy je iz vjedra s vodom loncem napunila čistu šalicu i odnijela je kroz visoku travu do mjesta gdje je sjedila Bridget. “Oprosti”, rekla je nasmiješivši se ovlaš, ali iskreno. “Nemam od čega napraviti jednu solidnu šalicu čaja.”
Bridget je primila vodu zahvalno kimnuvši i prihvatila šalicu s obje ruke. “Hvala”, rekla je. Nagnula je glavu prema brvnari koja je bila okružena radišnim graditeljima. Zvuk čekića i pila odjekivao je u blagom proljetnom zraku. “Čini se da ćeš imati pravi krov do podneva”, zamjetila je i pomakla se da Christy može sjesti do nje.
Kamen je bio tvrd i Christy se malko meškoljila pokušavajući se uzalud udobno smjestiti.
Bridgetine mekverijevski plave oči bile su pune prijateljske šaljivosti. “Možda bi radije sjedila na travi”, rekla je. “Mekše je. Osim toga moj dio kamena je podstavljen.”
Christy se nasmijala, pogledom potražila Megan u onoj gužvi i vidjela je kako dodaje čavle nekom zgodnom mladom nitkovu tamne kose i vragolastog osmjeha. Nešto je njenog oduševljenja splasnulo.
Bridget je sigurno slijedila njen pogled. “Ono je Caleb Strand”, rekla je. “Prijazan je, vrijedan i potpuno bezopasan.”
Christy je uzdahnula. Mladi gospodin Strand možda i jest sve to, ali je ipak namjeravala držati ga na oku. Znala je što je za Megan dobro, a udaja za drvosječu nije se u to ubrajala. Ne, Megan će ići u školu, možda u San Francisco ili Denver, Kad potrebna sredstva postanu dostupna. Jednog će se dana udati za čovjeka kojeg voli, ali za jednog iz ugledne obitelji, i nikad joj neće nedostajati ni ptičjeg mlijeka dok god bude živa.
“Megan”, rekla je naposlijetku, ”Neće ostati živjeti u Primrose Creeku. Ne zadugo, u svakom slučaju.”
Bridget se začudila. “Zašto ne bi? Ovo je njen dom sada, kao i tvoj.
Ne, Bridget, htjela je reći Christy, ovo je tvoj dom. Ja ću uvijek biti ništa drugo do tvoja rođakinja koja je došla izdaleka.
“Ovdje Megan nema što tražiti” rekla je odlučno baš kad joj je oko ponovno zapelo za Zacharyja. Iako nije gledao u nju, nekako nije mogla skrenuti pogled. “Ovo mjesto jest krasno, ali je – čuj – zabačeno.”
Bridget se gotovo neprimjetno nakostriješila. “Hoćeš reći zaostalo?”
“Nisam to rekla!” bunila se Christy. Zachary je odložio šešir ili ga negdje zametnuo a kosa mu se sjajila poput navrežena zlata. Čak i na toj udaljenosti presjekao ju je isključivo tjelesni dojam koji je ostavljao njegov bliješteće bijeli osmjeh na osunčanom licu. Naposlijetku je uspjela skrenuti pogled i ponovno pogledala Bridget u oči. “Pa čak i ti moraš priznati da Primrose Creek ne može biti mjesto za uglađenu mladu damu.”
Bridget je zakolutala očima. “Jupitera mi, stvarno si nemoguća.”
Christy se ponešto uspravila i prozborila upravo kad se jedan od radnika približio tražeći vjedro s pitkom vodom i zajedničkim loncem. “I sama sam vidjela ‘grad’ Primrose Creek, Bridget, i to nije za nikog prikladno stanište osim za muškarce i kobile!”
Radnik je zastao, pogledao uvrijeđeno Christy i otišao a da nije ni taknuo lonac za vodu.
Bridget je zasiktala poput vode kad se prolije iz čajnika na goruću peć. “Zar želiš da te ljudi zamrze, Christy – o tome se radi? Tako se ne bi izlagala opasnosti da zavoliš nekoga, je li?”
Christy je osjetila navalu žestine kako joj obuzima tijelo, ali se svim snagama trudila da ostane sabrana. Zagledala se u svoje prste čvrsto isprepletene.”Što mi predlažeš da učinim? Da udam sestru za onoga tko najviše ponudi, samo da bih dokazala da ne mislim da je predobra za ove – ove ljude?”
“Zašto ne bi?” istisnula je ispod glasa Bridget. “Zar ne namjeravaš to učiniti sa svojim životom. Udati se za onog tko ponudi najviše?”
Christy je istovremeno bila i povrijeđena i bijesna. Bio je to zasigurno trenutak slabosti kad je izlanula svoje skrivene misli Bridget onog prvog dana na Primrose Creeku i sad se, naravno, kajala što nije držala jezik za zubima. “Moji planovi”, rekla je kad se usudila progovoriti, “su moja osobna stvar, Bridget Qualtrough, i molim te da se vratiš svom pletenju.”
Iz Bridget kao da je nestalo nešto od one krutosti; klonula je malko poput onog divljeg cvijeća. Podbočivši bradu jednom rukom, teško je uzdahnula. “Vidi nas, opet se natežemo”, žalila se. Oči su joj bile bistre kad je uhvatila Christyn pogled i zadržala ga. “Želim samo da budeš sretna, to je sve.”
Christy se stislo grlo. Nitko, palo joj je na um, joj to nikad nije rekao osim njenog voljenog djeda, naravno. Teško je gutnula. “Različite stvari usrećuju različite ljude”, rekla je nakon poduže stanke.
Bridget joj je zgrabila ruku i stisla je. “Christy, slušaj me...”
No Christy si nije mogla priuštiti da sluša i postane žrtvom romantičnih snova. Njen život nije bio poput onog njene rođakinje, nikad prije a ni nikad poslije neće biti. Naglo se ustala i izvukla svoju ruku iz Bridgetine. “Ti imaš Tracea”, rekla je promatrajući Bridgetina sina kako trči za leptirom kroz visoku travu, a Skye pak trči za njim. “Ti imaš malog Noaha i novo dijete na putu, i krasan dom. Ne možeš ti znati kako bi ti bilo na mome mjestu.”
“Christy, ja sam bila na tvome mjestu. Bila sam ništa manje tvrdoglava, ništa manje ponosna. Ništa manje budalasta. Zato znam da ćeš gadno pogriješiti ako se udaš iz bilo kojeg drugog razloga osim iz ljubavi.” Ušutjela je, bez sumnje svjesna da su njene riječi, iako neugodne, doprle do Christy. “Ne bi bilo pošteno ni prema Jakeu”, dodala je bez milosti. “Dobar je on čovjek, Christy, I zavrjeđuje ženu koja ga želi zbog njega samoga.”
“Sigurna sam da bih mu za koju godinu postala privržena”, tvrdila je Christy uzdignuvši glavu i prekriživši ruke. Nikad ne bi dala Jakeu Vigilu razlog da požali što ju je uzeo za ženu. Barem ne namjerno. Kuhala bi i krpala, čistila i – no dobro, bolje misliti o ostalome nekom drugom prilikom.
“Privržena?" izazivala ju je Bridget ispod glasa. “Dijelit ćeš njegov život. Njegov krevet. I vjeruj mi, privrženost će ti biti slaba utjeha.“
Christy si je rukama začepila uši. “Prestani.”
Ali Bridget se nije zaustavljala. “Jesi li ikad osjetila strast, Christy? Jesi li ikad pomislila da ćeš izludjeti za poljupcima i milovanjem nekog muškarca?”
“Prestani.” Christy ju je sada već preklinjala. Sanjala je ona o upravo takvim poljupcima i milovanju, istina je, no odnedavno je muškarac koji je grli u njenim maštarijama bio Zachary Shaw.
“Neću”, navaljivala je Bridget. “Ono što sam otkrila s Traceom – kad smo bili sami, hoću reći – to je, no, to je čarobno. To je opijajuće. Nikad nisam zamišljala...”
Zacrvenjela se. “Udala sam se za Mitcha McQuarryja jer mi je bio toliko drag, jer sam mislila da će ga nekako to što ima ženu i obitelj spriječiti da ode od kuće u rat. Pokušavam ti reći, s Mitchem nije bilo ovako. Bilo je nježno. Bilo je privrženo. A sada kad shvaćam što ljubav – istinska ljubav – između muškarca i žene može značiti...”
Christy je skrenula pogled, još uvijek obgrljena svojim rukama, a željela je plakati kao nikad dotad. Ona je bila netaknuta od muškarčeva dodira, privrženog ili kakvog drugog, no predobro je razumjela što joj je Bridget govorila. “Najbolje da pošaljem Megan do potoka po još vode”, rekla je ne znajući što bi sa sobom. “Trebat će je puno ljudima, rekla bih, kad ovako naporno rade po ovoj vrućini.”
“Nećeš slušati, je li?” Bridgetin glas bio je tih. Srdito dignuvši ruke od uvjeravanja. “Krenut ćeš na juriš u napad i upropastiti ne samo svoj nego i Jakeov život. A vjerojatno i Meganin u dobroj mjeri. E, pa nemoj doći meni plakati kad se nađeš uhvaćena u stupici braka bez ljubavi a svakog dana i svake noći budeš željela Zacharyja dok ne umreš.“
Christy je zinula u svoju rođakinju. “Kako – što – ?”
“Kako sam znala da si zaljubljena u Zacharyja. Imam oči, Christy. Vidjela sam kako ga gledaš. A, mogla bih dodati, vidjela sam i kako on tebe gleda.”
Christyno izdajničko neukrotivo srce preskočilo je jedan otkucaj i ubrzano nastavilo. Nije mogla a da ne potraži Zacharyja pogledom i našla ga je. Sasvim sigurno, on je gledao nju. Stajao je kao ukopan s rukama na bokovima, njegova plava kosa sjajna a izraz lica ozbiljan. Pa čak i tužan.
“Najbolje da pođem kući”, rekla je Bridget ustajući otežano sa svog motrilišta na mahovinastoj stijeni. “Noah je vjerojatno već pomahnitao, a jadna Skye je toliko luda za tom malenom beštijom da mu dopušta svakakve nepodopštine.” Zašutjela je. “Razmisli o ovome što sam ti rekla”, upozorila ju je. “Razmisli o tome.”
Christy nije odgovorila. Nije mogla odgovoriti. Bilo joj je kao da su ona i Zachary vezani nekom divljom, plamenom sponom; iako je bio tako daleko te je nije mogao načuti, a još manje dotaknuti, kao da je dodirivao Christy. Kao da joj je milovao obraze zapešćem palaca, gotov da je poljubi.
Nadljudskim naporom ona je otrgnula svoj pogled od njegova i okrenula se s namjerom da donese još vode smetnuvši posve s uma da je taj poslić bila namijenila Megan.
Bože dragi, pitao se Zachary, zašto se upuštao u nevolju kakvu bi žena poput Christy mogla izazvati? Ako je se ne bude klonio, sigurno će učiniti nešto baš glupo, kao što je povući je u zagrljaj i poljubiti je tako da ostane bez daha. Vjerojatno bi ga upucala zbog toga kad bi došla k sebi, no skoro bi bilo vrijedno toga.
Protrljao si je jednom vrat pod zatiljkom i nastavio s poslom. Time bi naravno izgubio jednog od svojih najboljih prijatelja – Jakea Vigila. Jer je Jakea očigledno bila očarala gospođica McQuarry kao i njega.
Preostali dio tog dugog, dugog dana klonio se Christy radeći na vrhu krova kad su središnja i poprečne grede bile postavljene na mjesto uz pomoć promrmljanih psovki, kobila, čeličnog kabla i kolotura veličine vagonskih kola, i prikucavao čavle žešće nego je posao zahtijevao.
Naposlijetku mu se ipak nije isplatilo jer kad se spustio niz stube osjećajući bol u svakom zglobu i žudeći za toplom kupkom i duplim viskijem, ona je stajala baš tamo s loncem vode u jednoj ruci i morem sjete u njenim sivim očima. Bez riječi mu je dodala lonac a on ga je uzeo i pio.
Kimnuo joj je u znak zahvalnosti i samo su stajali tamo gledajući dugo netremice jedno drugo. I odjednom, shvatio je koliko je bilo duboko ono što osjeća za nju. Kako mu je pustilo korijenje u duši.
“Gospodine Shaw – ja...”
Čekao je; želio je čuti što mu ima reći, a osim toga bio je toliko potresen svojom spoznajom da nije bio siguran da mu se neće zapletati jezik ako otvori usta.
Njeni su se obrazi prelili bojom marelice a oči su joj bile boje oblačna neba. “Samo sam vam htjela reći da... ovaj... tamo kod Bridget i Tracea su stavili peći cijelo svinjče.” Ušutjela je i ponovno se zarumenjela, očito ne znajući što da kaže. Došlo mu je da se nasmiješi, ali se nije usudio. “Vani će se prirediti večera. Za svih koji su pomogli oko krova.”
Kimnuo je i čekao. Pravi gospodin bi je vjerojatno riješio nelagode, ali on nije bio gospodin i nikad se nije ni pretvarao da jest.
“Pozvani ste”, nije izgledala baš presretna i nevoljko je dodala. “Kao i svi drugi.”
Zasmijuljio se, provukao si ruku kroz kosu, koja je bila puna znoja i piljevine. “Pa sad”, rekao je iznenadivši sam sebe što je uopće mogao govoriti, a kamoli još rastezati. “Primio sam ja, koliko se sjećam, i srdačnijih poziva; ali volim pečenu svinjetinu a gladan sam kao nikad dosad.” Izveo je lagani naklon koji mu nikad ne bi prošao u krasnim primaćim sobama otmjenih ljudi tamo istočnije ili u Engleskoj. “Hvala vam, gospođice McQuarry. Čast mi je biti nazočan.”
Okrenula se na jednoj peti, a da nije ni pozdravila, i otišla.
Prokletstvo, pomislio je, diveći se njihanju njenih oblih bokova i plamena zalazećeg sunca u njenoj kosi crnoj poput ebanovine. Baš si je bio napravio razborit plan – da se kloni Christy – a čim se je našao s njom licem u lice postao je glup kao panj. A što se tiče onog drugog njegovog dijela zbog kojeg bi pao na koljena i zaprosio je, taj pak dio nije pokazivao znakove zamiranja.
Još uvijek ju je promatrao i promišljao svoju proturječnu i zavedenu ćud kad ga je snažno tapšanje po ramenu probudilo iz sanjarenja.
Jake Vigil se nasmijao glasom od kojeg bi se kamenje skotrljalo nizbrdo, no lice mu baš i nije odavalo toliku radost. Štoviše, njegove inače srdačne oči bile su hladne poput planinske potočne vode u siječnju. “Čini se da smo se ti i ja zagledali u isto djevojče, prijatelju moj”, rekao je.
Zachary mu je zamalo smjesta predao borbu jer je znao da ima slabe adute kad je u pitanju Christy McQuarry, ali nešto je bilo u njemu što se nije htjelo pomiriti s time. Jednu je ženu izgubio, jednu koju je jako volio. Tada nije imao izgleda, ali sada ima, koliko god slabi bili. Znao je čim bi pogledao Christy u oči, koliko god to bilo letimično, da ju je privlačio. “Čini se da jesmo”, rekao je turobno. “No, da ti pravo kažem, volio bih da nije tako.”
Jakeov je pogled slijedio Christy dok je obilazila radnike i svakome stisla ruku i zahvalila se s osmjehom. Zacharyju se zgrčio želudac vidjevši je kako se smiješi svakome osim njemu; osjećao se poput ovna u proljeće željnog okršaja.
“Naći ćeš ti već sebi ženu”, rekao je Jake a u glasu mu se nazirala sućut. Zapad je bio samotno područje a društvo dobre žene nije se olako shvaćalo. Divna, pametna i okretna žena poput Christy bila je od neprocjenjive vrijednosti. “Naumio sam da mi gospođica McQuarry krasi primaću sobu već prije prvog snijega.”
I sam Zachary zamišljao je nešto slično – mjesta koja bi Christy mogla krasiti – ali nijedno se nije ticalo primaće sobe. Nije da ju je ni imao živeći onako kod gospođice Nelly. Ispružio je prijatelju ruku. “Neka ti je sa srećom”, rekao je.
Jake se namrštio primivši odsutno Zacharyjevu ruku. “Ali ne namjeravaš se povući, je li?
Zach se nacerio. “Žao mi je. Ali to je nešto što mi nikad nije polazilo za rukom.”
Jake mu je uzvratio iskrenim iako nepostojanim smiješkom. “Nije ni meni”, rekao je. “A sad bih se mogao ići pogostiti onim pečenim prasetom tamo kod Qualtrougha.”
Zachary je skinuo svoj šešir s jedne niske grane gdje ga je bio ostavio i nataknuo si ga na glavu. “Dobra zamisao”, odgovorio je.
Kad su se svi najeli svinjetine do grla, posjednuti oko velike vatre ispred Bridgetine i Traceove kuće, Malcolm Hicks je donio violinu i zasvirao. Christy nije nikad prije vidjela takvu promjenu u čovjeku. Prije strog i tih, gospodin Hicks je živnuo čim je uhvatio gudalo; zubi su mu bljesnuli u blistavom osmjehu a oči su mu zaigrale od dragosti.
Nedugo mu se zatim pridružio jedan muškarac izvukavši usnu harmoniku iz džepa na košulji. Svi su u tom okupljenom mnoštvu, umorni od naporna rada i prezasićeni ukusnim jelom, pljeskali po taktu i tapkali stopalima. Trace je ščepao nasmijanu Caney i zaplesao s njom valcer zavrtivši je dvaput, triput oko vatre. Zatim se zavrtjela Megan, ozarena, s mladim Calebom. Christy da će se primaknuti za jedan korak, kad ju je u zagrljaj pomeo Zachary Shaw i zavrtio je da nije znala gdje je.
Osjećala se kao da je vrlo nezgodno pala s konja; pluća su joj ostala potpuno bez zraka, a k tome je bila i pomalo ošamućena. Nije bila dovoljno pri sebi da bi se opirala, no nije bila sigurna bi li negodovala pa da je lijepo i mogla.
Začas su umakli svjetlu vatre u tamu a zvukovi zabave kao da su dopirali iz daleka. Bez ikakvog upozorenja Zachary je privukao Christy k sebi, sagnuo glavu i poljubio je. Najprije se opirala a onda se predala, uzvratila poljubac i prihvatila ga besramno dušom i tijelom.
Naposlijetku ju je odmaknuo od sebe iako ju je još uvijek rukama držao za mišice. “To je sve što sam želio znati”, rekao je. A onda, hrapavim glasom, “Christy?”
Duboko je udahnula da bi se smirila, no bila je već bespomoćno prepuštena sudbini. Poljubac ju je, kao i ples, ošamutio “D-da?”
“Zapamtite ovo.” A onda, kao da se već nije dovoljno nepristojno ponio, ponovno ju je poljubio, snažno kao i prije. “I ovo”, rekao je pomalo zadihan kad je bilo gotovo. Zatim je naprosto otišao a ona je i dalje stajala u visokoj travi dok joj je kroz svaki dio nje pulsirala žudnja koja neće nikad biti zadovoljena. Na kraju se Christy McQuarry slomila i zaplakala.
“Dobro je što opet imamo solidan krov nad glavom, barem to”, napomenula je Caney te večeri kad su se ona, Christy i Megan vratile u brvnaru. No ipak su sve tri bez ushita pogledale svoje krevete od bala sijena a Christy nije mogla ne sjetiti se šuškavih lanenih plahti, madraca napunjenih perjem i debelih jastuka. Vatra je tinjala i bacakala sjene po drvenim zidovima brvnare a negdje je daleko u daljini kojot tugaljivo zavijao na mjesec.
“Mm”, promrmljala je Christy kojoj se nije govorilo. Oči su joj još uvijek bile podbuhle unatoč svoj onoj ledenoj vodi kojom si je ispljuskala lice i bojala se da će joj nešto u glasu odati njene osjećaje ako bude previše govorila. Svukla se do prsluka i dugih gaćica i legla uzdahnuvši.
“A imamo i vrata”, nastavila je Caney. “Zamisli samo. Dosad nam je mogao neki Indijanac Injun ili stari medvjed ravno ovamo ušetati i reći: “Kako šte mi?”
“M-hm”, odgovorila je Christy.

I Megan je uskočila u krevet i za koji trenutak slabašno hrkala umorna od plesa.
“Bit će ti odličan muž.”
Kad Caney nije dobivala odgovor, samo bi i dalje brbljala pola noći. “Jake?” upitala je pospano Christy.
“Zachary”, rekla je Caney pouzdano.
Christyne oči su se naglo rastvorile. “Glupost. Ti znaš što mislim o njemu.”
“Upravo tako”, dopro je slavodobitan odgovor. “Vidjela sam te kad si nestala s onim šerifom u mrak. Kao i većina ostalih, rekla bih. Je li ukrao poljubac?”
Dva, pomislila je Christy i oživila ih oba na trenutak te se gotovo rastapala od žara. To je sve što sam želio znati, rekao je.
“Nije, naravno”, lagala je.
Caney se smijuljila. “Pa, kao i da jest, kad svi drugi tako misle. Jakeu Vigilu je došlo da si nokte izgrize do polovice, a bilo je i nekoliko drugih nesretnih momaka u onom društvu.”
Christy je lice gorjelo u tami. Osjećala se strašno poniženom zamislivši kako je ostali ogovaraju pa čak i ako su glasine bile istinite. A ako si je upropastila izglede s gospodinom Vigilom, nikad si neće oprostiti.
Subota se lijeno dovlačila, no napokon je i ona stigla. Christy je bila spremna za zabavu mnogo vremena prije polaska u grad. Caney i Megan su joj cijelo popodne uređivale kosu a ona je suzila majčinu žutu svilenu haljinu francuskog kroja s izazovnim dekolteom i ukusnom čipkom tako da joj je savršeno pristajala ističući joj obline. Caney je obukla svoju “haljinu za crkvu”, crnu opravu od bombasina a strogost joj je donekle ublažavao skroman privjesak koji joj je bio poklonio njen pokojni muž Titus. Megan je sa svojom crvenkastom kosom, puti poput bjelokosti i očiju zelenih poput livade ličila na anđela s neba ili šumske vile u svojoj haljini od laganog baršuna boje vina, također spašenoj iz Jennine garderobe.
“Skye i ja smo jedva dočekale da vidimo kako izgleda kuća gospodina Vigila iznutra!” povjerila je Megan, opojena uzbuđenjem zbog nadolazeće društvene večeri. Već odavno ni ona ni Christy nisu prisustvovale nekoj otmjenijoj zabavi. “Izvana izgleda tako veličanstveno.” “Ma nemoj”, promišljala je Caney, no gledala je Christy dok je govorila, a ne Megan, “Rekla bih da je krevet ipak noću užasno hladan ako nema ljubavi u njemu.”
Christy se smrknula.
“Molim?” upitala je Megan. Sirota je djevojka bila uistinu zbunjena. Kad nije dobila odgovora, nastavila je brbljati. “Skye je ludo zaljubljena u gospodina Vigila. Nisam smjela reći, ali eto, rekla sam.”
“Valjda će je proći”, rekla je Caney, “Gospođica Skye će naći nekog drugog.” Glas joj je bio siguran a pogled, još uvijek uprt u Christy, nije ni na tren uzmakao. “Zapravo, idite vidjeti je li Trace spremio kola, gospođice Megan. Ne ide mi se pješke u grad, bila zabava ili ne.”
Megan je pogledala Christy a zatim prebacila šal preko ramena i izišla da potraži Tracea, Bridget, Skye i malog Noaha.
“Ako mi namjeravaš držati prodiku, Caney Blue”, upozorila ju je ispod glasa Christy, “bolje bi ti bilo da dvaput razmisliš o tome. Već sam o tom istom raspravljala s Bridget i neću opet s tobom.”
Caney je bila slika i prilika ogorčenog zgražanja. “Ti si jedna tvrdogalva McQuarryjka, eto što si ti.”
“To smo već utvrdili.”
Caney joj je zaprijetila prstom. “Nemoj mi tu pametovati, mlada damo. Ne želiš raspravljati, u redu, što se mene tiče. Ali slušati me moraš, hoćeš-nećeš!”
Baš kad se žena htjela upustiti u glasnu i vatrenu raspravu, da ne spominjemo slobodan izbor riječi, mašući rukama da naglasi važnost, čule su nedvojbeno zvuk konja i kola, a Megan je banula kroz vrata očiju ozarenih neobuzdanim uzbuđenjem. “Došli su!” viknula je.
Christy se nadala da sestrina živahnost nije povezana s gospodinom Calebom Strandom iako je slutila da je upravo on razlog Meganine osobite blistave ljepote. “Hvala Bogu”, rekla je Christy suočivši se s Caneyinim mrkim pogledom.
“Nemoj ni pomišljati da je ovaj razgovor gotov, gospođice”, žestoko joj je zaprijetila ta dobra žena, “jer nije.”
Christy se pokrila svojim šalom, mrežastom stvarčicom od tanke čipke, napravljenom prije za ljepotu nego toplinu. Pokupila je svjetiljku i krenula prema vratima. “Hajdemo da nas Qualtroughovi ne čekaju”, rekla je živahno.
Kola su bila prostrana i napunjena svježom slamom. Skye i Noah su se već bili posjeli u bodljikavo zlato, ozareni u očekivanju zabavne večeri. Bridget je sjedila pored Tracea na kočijaškom sjedalu a Christy je ponovno zamjetila kako joj rođakinja toplo sja kao da je progutala cijeli mjesec.
Trace je pozdravio tri žene osmjehom lagano dodirnuvši šešir, a zatim sišao s kola da im pomogne popeti se. Bridget je znalački držala uzde dok je on podizao najprije Caney, pa Megan i naposlijetku i samu Christy u mirisnu slamu. Noah se sam uzverao. “Zakasnit ćemo!” cičao je.
“Bože moj”, rekla je Christy skrasivši se kraj Skye nasred kola, “pola sata ćemo izvlačiti sijeno iz kose.”
Bridget se ispod glasa nasmijala, ali nije ništa na to rekla. Caney i Megan su se smjestile na ivici stražnje strane koju je Trace ostavio neograđenu, a noge su im visjele nad putom.
“Valjda će i gospodin Hicks biti tamo”, rekla je Caney ne trudeći se uopće da sakrije svoju zanesenost muškarcem kojeg je tek površno poznavala. Počet će kružiti priče o njoj ako malo ne pripazi.
Baš se ti javljaš, grdila je Christy samu sebe. Srce ti ludo treperi za jednim, a naumila si se vjenčati s drugim. “Tko će sve doći na zabavu”, pitala je naglas.
“Svi”, odgovorila je Skye. Izgledala je veoma zrelo u svojoj plavoj haljini od tafta. Kosa joj je bila na zatiljku labavo skupljena u pletenicu a njene tamno smeđe oči žarile su se od ushita. Christy se pitala je li njena mlada rođakinja zaista bila zaljubljena u gospodina Vigila i hoće li biti povrijeđena kad se on oženi.
“Uključujući Zacharyja Shawa, rekla bih”, ubacila je Caney bez da ju je itko pitao.
Christy se nije osvrtala na nju, ili je to samo pokušala. Caney Blue bila je žena koju je bilo teško ne zamjetiti, pa čak i da je sve išlo protiv toga. Kad je naumila da privuče pozornost na sebe, bila je nemoguća.
“Dabome da će svi biti tamo”, dodala je Bridget kad je Trace posjednut opet pored nje, povukao uzde i otpustio kočnicu. “U ovim krajevima kad se da je zabava, podrazumijeva se da su svi od reda dobrodošli. Možeš vidjeti bilo koga od gradonačelnika do žena za zabavu iz Zlatne podvezice ili Dijamantne Lil.
Nakon pola sata vožnje putem obasjanim mjesečinom, Qualtroughova su se kola smjestila među dvanaestak drugih pred veličanstvenom kućom Jakea Vigila. Čak bi i u Virginiji ovo zdanje zapelo za oko sa svojim uokvirenim prozorima, ogromnom verandom i golemim ulaznim vratima. Svjetlost je izbijala kroz besprijekorno čista stakla a zvukovi veselja i izobilja izlijevali su se u noć.
Christy je duboko udahnula i polagano izdisala pokušavajući se sabrati. A u stvari joj je Caneyina prethodna primjedba odjekivala u glavi. Rekla bih da je noću krevet ipak strašno hladan ako nema ljubavi u njemu.
Ljubav, podsmjehnula se podignuvši haljinu nakon što joj je Trace pomogao da siđe s kola. Varljiv je to osjećaj koji hiroviti bogovi, u najboljem slučaju, dodijele nekolicini povlaštenih. A što je njena majka imala od toga što je voljela dva muškarca, a oba su je na neki način iznevjerili. Ne, uistinu je bilo besmisleno pridavati preveliku važnost nečemu tako krhkom i tako nestalnom.
Uzdignute glave i zabačenih ramena, Christy se odlučno zaputila prema svjetlu i glazbi. Prema svjetlijoj budućnosti koju je zamišljala za sebe i Megan još odavno, u onih nekoliko prvih groznih noći u školi St. Martha i još mnogo, mnogo puta otada.
Unutrašnjost kuće bila je više nego veličanstvena sa svojim pozlaćenim ukrasnim reljefima, mramornim ognjištima, skupim namještajem i ogledalima koja nisu zaostajala za versajskim. Kristalni svijećnjaci treperili su nad njima, a plamen svijeća čarobno je podrhtavao pri najmanjem dašku vjetra.
Jake Vigil je svakog gosta osobno pozdravio, uključujući Christy, i činilo se da je njenu ruku držao barem malo duže nego Bridgetinu. U njegovim očima boje lješnjaka nazirala se nekakva zadivljenost kao da je vidio samo nju a nije ni primjećivao raskoš oko sebe.
Za glazbu se pobrinuo gospodin Hicks i nekolicina prijatelja, a predmet je Caneyine naklonosti zasigurno postao svjestan njezine prisutnosti jer je podigao glavu dotad nagnutu zadubljeno nad violinom i počastio je kratkim sramežljivim smiješkom. To je Caney bilo dovoljno; zdušno je nastavila s udvaranjem.
Christy se trgnula kad joj je gospodin Vigil uzeo ruku i savio je oko svoje podlaktice.
“Sigurno bi htjeli večerati”, rekao je. “Pokazat ću vam gdje je blagovaonica.”
Naprotiv, zadnje što je Christy željela, bila je hrana; previše se pribojavala da će zakrenuti za ugao i naletjeti na Zacharyja – otkad ga to ona u mislima oslovljava Zachary umjesto gospodin Shaw ili šerif? – no ove je večeri naumila poduzeti značajnije korake prema uspješnom braku, a ako je to podrazumijevalo da mora jesti kad nije ni najmanje gladna, i to će pretrpjeti.
“Predivna je ova kuća”, rekla je. “Moram priznati da sam se iznenadila kad sam vidjela ovakav namještaj u jednoj zabiti kakva je Primrose Creek.”
Namrgodio se, ali srdačno, i poveo je prema širokom ulazu lučno nadsvođenom. Prešavši prag, mogla je vidjeti ljude okupljene oko stolova koji kao da će se uleknuti, koliko je jela bilo na njima. Bilo je šunke, goveđih odrezaka i brda pečene piletine a k tome slatkiša svake vrste. “Nismo takva zabit”, srdačno joj je odgovorio. “San Francisco je udaljen samo nekoliko dana po lijepom vremenu a priča se da će nas uskoro spojiti sa željezničkom prugom.”
Spomen San Franciska samo je podsjetio Christy na njen zadatak da otpremi svoju sestru u taj veliki grad, ili neki njemu sličan, da se obrazuje i bogato uda. I dobro da se sjetila, jer se skoro sudarila sa Zacharyjem čim su ona i Vigil zakoračili u prostoriju.
Fućnuo je ispod glasa vidjevši je, taj Zachary, a oči su mu vragolasto igrale. Baš je tada netko odvukao gospodina Vigila da nešto sredi, a ona je ostala s čovjekom kojeg je najmanje željela vidjeti.
“Odlazite”, zasiktala je i trzajem rastvorila svoju lepezu te zamahivala si mahnito naprijed-natrag pod bradom.
Nacerio se, odmjerio joj haljinu, pomno začešljanu kosu i ukusno nacrvenjene usne. “Svakako”, rekao je.”Ne bih vas želio ometati u poslu.”

ČETVRTI DIO

Ne bih vas htio ometati u poslu.
Christy je zurila u Zacharyja, osupnuta. Zabava kod gospodina Vigila se ludo obrnjala na ivicama njena pogleda, mutni vrtlog boja, zvukova i pokreta. Unatoč dubokom osobnom opiranju bilo kakvom nasilju, jedva se suzdržala da ne ošamari šerifa iz sve snage i prevrne ga s izlizanih peta njegovih čizama. “Što ste rekli?” izustila je naposlijetku.
Izgledao je pomalo ozlojeđen – i, nažalost, zapanjujuće zgodan u svom običnom odijelu, pamučnoj košulji i hlačama. Lagano ju je uhvatio za lakat i povukao je iz sredine prostorije u tiši ugao. Provukao je ruku kroz kosu koja je nekako uspijevala izgledati savršeno iako je bila preduga i k tome razbarušena.
“Žao mi je”, rekao je. “Ali...” Stao je a vilica mu se bila na trenutak stisla dok se borio s vlastitim osjećajima. “Christy, ako idete do kraja s onim što mislim da ste nakanili, udat ćete se za kuću, ne za čovjeka, i upropastiti ne samo svoj nego i Jakeov život.”
“Moram vam reći”, istisnula je Christy a lepeza joj je još uvijek proizvodila žestoke nalete zraka, “da je vaša drskost ovaj put prevršila svaku mjeru – tako mi nešto reći. Kako se usuđujete?”
Stegnuo joj je mišicu čvrsto, ali ne toliko da bi joj bilo neugodno. “Znate vraški dobro o čemu govorim”, zarežao je. “Između nas postoji nešto, bilo to ispravno ili ne, ma što da se dogodi, a što se mene tiče, želio bih doznati što je to dok još ima vremena da se nešto poduzme!”
Christy je okrenula glavu ne mogavši mu pogledati u oči, ne mogavši mu se istrgnuti iz ruku. Kad mu se ponovno okrenula, oči su joj bile zamutile suze. “Samo se budale udaju iz strasti”, rekla je tiho. Otužno. “Iz – iz ljubavi.” Zar nije to i sama vidjela? Ne jednom, nego dvaput.
“Ne”, suprostavio se istisnuvši uvrijeđeno. “Samo se budale udaju iz drugih razloga.”
Pomislila je na svoj dom sa svojim zemljanim podom i ispucanim drvenim zidovima. Nekad joj ništa drugo ne bi trebalo kad bi bila iskreno zaljubljena. Sada je pak znala kakva je to rijetkost i, na kraju krajeva, radije se ne bi ni udavala, kad bi imala izbora. No, dama bez muža bila je u nesigurnom položaju, ne samo društvenom, već i imovinskom. Javne kuće i zabavišta bila su krcata ženama koje se bez posjeda ili vlastite ušteđevine ili muškarca da se brine za njih i štiti ih – pa bio on brat, muž ili otac – nisu imale kome obratiti za pomoć.”
“Christy”, rekao je Zachary stisnuvši joj nježno mišice. “Slušajte me. Ne tražim od vas da prestanete viđati Jakea. Ne tražim od vas da pobjegnete sa mnom, mada moram priznati da ne zvuči loše, bar što se mene tiče. Samo vam želim reći da ne bi trebali srljati u nešto tako bitno, tako trajno...”
Uspravila se, podigla bradu i odmakla se za jedan korak. “Vi ne razumijete”, rekla je tiho i ponosno. “Nikad nećete razumijeti, jer ste muško i možete dobiti sve što zaželite ako ste spremni dovoljno se potruditi.”
“Ne sve”, ispravio ju je. A zatim joj se s porazom u njegovim inače razigranim, vragolastim očima nesigurno nasmiješio, okrenuo i otišao, a ona je ostala stajati tamo u kutu Vigilove luksuzne blagovaonice i ukočeno gledala za njim. Osjećala se baš kao kad je shvatila da je Jug koji je poznavala, njen dragi dom, utočište njena srca, uništen do temelja. Izgubila je gotovo sve i svih koji su joj bili važni – djeda, svoju majku, svog oca i strica i farmu – o, Bože dragi, farmu, najljepše mjesto na zemlji, skriveno u jednom osobito zelenom kutku doline Shenandoah.
A sad joj se, začudo, Zachary Shaw učinio najvećim gubitkom.
“Christy?”
Okrenula se i ugledala Bridget kako stoji pored nje zabrinuta pogleda.
“Je li sve u redu?” pitala je njena rođakinja kad se Christy nije odazivala.
Christy je žestoko zagrizla donju usnu a onda iščeprkala osmjeh iz jednog kutka njene duše gdje je držala skrivenu, tajnu i sve oskudniju zalihu vedrine. O, a bila je već sita potrebe da hrabro podnosi poraze, da izvlači najbolje iz neprilika, da nastavi unatoč svim nevoljama. “Ne može biti bolje”, rekla je.
Bridget ju je gledala s nevjericom pomalo mučno, no nije navaljivala. Vidjelo se po izrazu njena lica da ima pametnijeg posla od izvlačenja istine iz nekoga tko je ne želi priznati. “Pečena piletina je odlična”, rekla je podigavši porculanski tanjur da joj pokaže primjerak ukusne hrane. Zatim je pogledala preko Christyna ramena a lice joj je razvukao topao osmjeh. “Evo Jakea s tvojom večerom”, rekla je “Samo idem naći Tracea. Da ne bi s kim govorio o politici.”
Ona i gospodin Vigil izmijenili su nekoliko riječi a onda je Bridget nestala u gužvi. Christy se iznenadila što se osjetila gotovo isto onako pogođenom kao kad je Zachary Shaw otišao.
“Vani je krasna večer”, rekao je gospodin Vigil, crveneći se od vrata nagore u postepenoj navali crvenila. Bio je iznimno sramežljiv, pomislila je Christy, a bilo je u tome nečeg dražesnog. “Možda biste voljeli večerati u njihaljci na trijemu.”
Christy je zadržala dah i nasmiješila se prihvativši živahno. “To bi bilo baš lijepo”, rekla je. Opirala se želji da potraži uokolo nekakav trag Zacharyju i uzela tanjur iz Jakeove ruke, u strahu da mu ne ispadne na perzijski sag.
Zapravo je bila svjesna Zacharyjeva zurenja dok je prolazila kroz primaću sobu s Jakeom. Mogla je osjetiti njegov pogled kroz slojeve odjeće i mesa, mišića i kosti. Ništa je na ovoj zemaljskoj kugli ne bi moglo prisiliti da mu se utekne u tom trenutku, a s druge strane bila je opijena željom da upravo to učini. I Skye ih je promatrala a pogled joj je bio uprt u Jakea.
Što je Christy primjetila još za prvog posjeta, Vigilova palača bila je okružena ljupkom verandom. Na strani koja je bila okrenuta mjesecu, pod prigušenim svjetlom s visokih prozora, bijela se njihaljka gotovo neprimjetno ljuljala na večernjem povjetarcu. Iako je bila napeta, Christy je znala da se u Jakeovom društvu nije imala čega bojati i bez oklijevanja se posjela na njegov poziv držeći pažljivo svoj tanjur s večerom u krilu.
Jake joj se pridružio a od njegove poprilične težine drvo i lanci malko su zacvilili. Nije je gledao u oči već se divio rasutim blještavim zvijezdama koje su treptale na nebu. Svjež miris drva i upravo okupanog i obrijanog muškarca bili su prijatni pomješani s mirisima hrane na zabavi i večernjeg zraka.
“Već dugo nije zgodna žena poput vas prošla kroz Primrose Creek”, rekao je Jake nakon nekog vremena neugodne tišine. Čak ni sada dok je govorio, nije gledao u nju, već se usredotočio na predivno nebo i očito naporan zadatak udvaranja. “Čovjek se osjeća usamljen. Počne se pitati čemu je tako naporno radio, sagradio si lijepu kuću...”
Christy je čekala, bez riječi i, pogotovo, bez teka. Došlo joj je da skoči na noge i umakne, no ostala je. Krenula je određenim putem i sad ga je naumila slijediti.
Jake je pročistio grlo. Siroti je čovjek izgledao tako izgubljen na onom čipkom ispresijecanom svjetlu što je dopiralo s prozora blagovaonice. “U ovim se krajevima stvari odvijaju mnogo brže, gospodična”, rekao je a glas mu je još uvijek bio opor unatoč njegovim naporima da ga ublaži. “Za što bi trebala godina ili dvije tamo istočnije, no – želim reći da...”
Christy možda nije voljela Jakea Vigila, ali joj se neprijeporno sviđao. Dobro je znala procijeniti ćud osobe, naravno, a sva njena čula govorila su joj da je ovaj čovjek dobrostiv, častan i darežljiv, a i bogat. Imao je sve one osobine za nju savršena muža – ili barem većinu njih.
Uzela mu je ruku, pustivši netaknut tanjur na svojim bedrima, i potaknula ga stiskom svojih prstiju.
“Želim reći da sam ja otprilike čovjek koji treba ženu. Ne pijem mnogo, ne kockam, ne jurim za ženama. Nikad vas ne bih tukao ili bio nasilan – prisiljavao vas da sa mnom...” Pri ovom zadnjem se gotovo ugušio, jadničak. Christyno je zgnječeno i oprezno srce sad zaigralo. Nemam nikakvih dugova, a imam mnogo novca da zbrinem vas i našu djecu. Želio bih...” Gutnuo je i počeo iznova. “Želio bih vaše dopuštenje da vam se udvaram kako treba s namjerom da se vjenčamo čim to bude dolično.”
Na Christy je došao red da gutne. To je ono što je željela, što je kanila postići, no očekivala je da će za to trebati više vremena i možda da će predstavljati malo veći izazov. “Dobrodošli ste da nas počnete posjećivati, gospodine Vigil.” Sad joj je uzeo ruku i nježno je stisnuo. “Jake”, rekao je hrapavo. “Molim vas da me zovete Jake.”
Uspjela ga je nekako pogledati. “Gotovo ništa ne znate o meni”, rekla je. “Mi smo stranci.”
Iznenadio ju je kad joj je podigao ruku do svojih usana i ovlaš je poljubio u zapešće. Ništa nije osjetila iako je znala da bi se od iste takve Zacharyjeve geste sva zažarila. “Pošten sam čovjek”, rekao je. “Imam trideset godina i još uvijek se nisam ženio. Nisam stigao. Mislio sam da ću kad sagradim ovu kuću i naručim sve one otmjene stvari iz San Franciska da je ispunim, no, imati pravi dom. A shvatio sam da treba imati ženu da ti kuća oživi, a – u dosljedno vrijeme, naravno – želio bih da imamo obitelj.”
Christy je željela muža. Željela je i prekrasan dom i nesumnjivo je željela djecu. Jake, jedan divan muškarac, upravo je izrazio svoje časne namjere a opet se osjećala prije tjeskobno negoli radosno. Zacharyjeve riječi iz blagovaonice titrale su joj u srcu. Udat ćeš se za kuću, ne za čovjeka, i upropastiti ne samo svoj nego i Jakeov život.
Ona neće upropastiti Jakeov život, obećala si je u tom trenutku, a niti svoj. Njena privrženost, pa i ako ne bude baš iskrena, biti će nepokolebljiva i u duhu Svetog pisma srce njena muža s razlogom će se pouzdati u nju. “Da”, rekla je gotovo nasilu izgovarajući riječi. “Naravno, imat ćemo djecu.”
Napokon joj se nasmiješio i svim je srcem poželjela da ga zavoli, da zbog nekakva dobroćudna poriva koji leluja oko njih na mirisnome povjetarcu proljetne večeri, osjeti da obožava ovog sramežljivog, blagog čovjeka. “Znači, dogovorili smo se?” upitao je.
Kimnula je, skrenula pogled a zatim ga spustila na tanjur sad već hladne hrane koji joj je počivao zaboravljen u krilu. Od doručka nije jela, a opet je znala da bi je jedan zalogaj trkom natjerao u grmlje.
Jutarnje se sunce razlilo poput srebrne vatre po vodi potoka a Caney, koja je čučnuta na obali marljivo ribala iznošene duge ženske gaćice od muselina gotovo je pribola Christy na deblo velikog žutog bora, toliko je prodoran bio pogled njenih smeđih očiju. “To nije ništa drugo nego čisto kurvanje”, rekla je izravno kako to već ona zna. “Ne želim imati nikakve veze s time, Christy McQuarry. I dobro to zapamti. Samo ti nastavi s tim svojim glupim smicalicama, a ja idem dalje i neću se osvrtati. Otići ću a ti žanji kako si sijala. Da ne bi mislila da neću, bogme.”
Christy, jednako toliko zauzetoj pokrpanim plahtama, dojadilo je braniti svoju odluku. “Ne bi ti otišla iz Primrose Creeka”, rekla joj je pomalo zajedljivo. “Naumila si se udati za gospodina Hicksa, a on, kako se čini, namjerava ostati upravo tamo gdje jest.”
“Mogu se ja udati za gospodina Malcolma Hicksa pa opet birati društvo, gospođice Šmrkavice. I nemoj misliti da ćeš me slatkim riječima pridobiti da ti vodim kućanstvo. Ni nakraj pameti. A-a. otići ću preko potoka da pomognem Traceu i gospođici Bridget i djeci, pa ćeš vidjeti.”
Christy se potajno bila nadala da će nagovoriti Caney da radi za nju kad jednom postane gospođa Vigil i nije odustajala od te zamisli. Ali opet, kad je pomislila da bi nju i Megan Caney napustila zbog Bridget, zalili su joj se obrazi gorućim crvenilom a gnijev bljesnuo u očima. “Pa zašto onda odmah na odeš tamo”, odvratila je bezočno blefirajući, “kad je tako?”
Uslijedila je kratka, titrava tišina i Caney je prva popustila iako nevoljko. “Gospođica Megan me treba, budući da njena krv i meso – ti – nema ni zericu pameti!” Christy je zviznula nasapunatu jastučnicu u vodu možda žustrije nego je bilo potrebno. Nakon njene udaje za Jakea, ona, Megan i Caney živjet će u krasnoj, prostranoj kući gdje im je i bilo mjesto i gdje su bile željene i voljene i, prije svega, sigurne. Nikad im više ništa neće nedostajati. Zašto to Caney ne može shvatiti? Zašto ne može Megan?
Peklo je Christy što Caney, čije je mišljenje gotovo najviše cijenila, to nije odobravala. “Slobodna si žena”, rekla je kruto. “Dakako, možeš činiti što god te volja.”
Sada je Caney izgledala prije malodušno negoli srdito. “Ne kaniš se predomisliti, zar ne? Vjeruj mi da sam vidjela i bikove mekše glave od tvoje.”
Christy je samo odmahivala glavom. Ne, nije se kanila predomisliti. Pogledom je potražila svoju mlađu sestru i vidjela je gdje nosi uzbrdo prema brvnari vjedro puno vode za kuhanje i pranje. Megan je već bila nahranila mazge i radila nekoliko sati u vrtu i mada se nije doimala nesretnom, Christy je mogla vrlo lako zamisliti kako bi godine takvog napornog rada skršile nadu u Meganinu srcu, iskru u njenim zelenim očima, kako bi prije vremena ostarjela i oslabjela.
Christy nije mogla podnijeti pomisao na takvu budućnost ni za svoju sestru ni za sebe a niti za djecu koju se nadala podići u domu punom ljubavi i nepovredive sigurnosti. Onakav život kakav su oni svi imali prije nego im se svijet raspao.
“Pusti djevojku neka krene svojim putem”, rekla je nježno Caney očito slijedivši Christyn zamišljen pogled. “Dobri Gospod ima nešto u planu za nju, kao i za sve druge.”
Christyna se vilica stisnula na trenutak. Gospod. Vidjela je ona već Njegove planove – za njenog djeda, za njenu majku, za Jug, za farmu za koju su se naraštaji McQuarryja mučili da izgrade. Nije namjeravala povjeriti Njemu ništa od takve životne važnosti kao što je sudbina njene sestre – a ni njenu, što se toga tiče. No, držala je jezik za zubima jer je znala da je za Caney bilo što vezano uz Boga i Njegova djela od iznimne važnosti; ta žena bi se razjarila kao zmaj koji riga vatru kad bi se je izazvalo da obrani svoju vjeru.
Gotovo se činilo da joj je Caney čitala misli u tom trenutku; ustala je, iscijedila gaćice koje je prala i otišla ih raširiti preko nekog grmlja da se osuše. “Idem u grad”, najavila je kruto. “Nemoj me očekivati na ručku.”
Christy se nije bunila; zapravo ju je obradovala pomisao da će neko vrijeme moći biti sama sa svojim mislima. Zgotovila je pranje rublja i ustala na noge; koljena i leđa su je boljela od teška rada, suknja joj je bila naskroz mokra a kosa joj ispala iz ukosnica.
Megan je prelazila mostić, vjerojatno u namjeri da posjeti Skye, a Caney je osedlala jednu od mazgi i odjahala u oblaku ogorčenja i prašine. Christy se umorno počela uspinjati prema brvnari. Namjeravala se vratiti da nastavi s pranjem rublja za koja dva sata; u međuvremenu će pročešljati šumu i livade u potrazi za šumskim jagodama ili možda nađe saće meda.
Pčele su izašle u rojevima, a ona je uočila veliko saće na mjestu račvanja grana jednog stabla, no primjetivši crnog medvjeda u daljini, Christy je odustala od nauma i nastavila potragu za bobicama. Već se bila poprilično udaljila od brvnare kad je naišla na plodan dio i sagnula se te počela brati male kisele bobice, upotrijebivši prednji dio suknje namjesto košare. Nasmiješila se dok ih je brala prisijećajući se slične zgode tamo doma u Virginiji u njenom djetinjstvu kad ju je djed optužio da je pojela više bobica nego ih je donijela kući, a onda se nasmijao i visoko je podigao za struk te je zavrtio okolo-naokolo dok je nije hvatala nesvjestica od ushita.
Dahtanje konja bilo je ono zbog čega je shvatila da nije sama; nije bila čula ni topot kopita niti zveckanje povodca. Digla je pogled i ugledala naoko okrutnu Indijanku, naboranu, bijele kose, kako bijesno zuri u nju s leđa kobile sjajne dlake. Obučena u iznošenu kožu, gošća je nosila strijelu u jednoj ruci a oči su joj bile crne, sjajne poput vraninih.
Christy se toliko osupnula da nekoliko trenutaka nije primjećivala da ta stara žena nosi nešto osim strijele. Prvo joj je palo na pamet da je vjerojatno prešla na njihov teritorij i baš se htjela ispričati, kad joj se prastara jahačica prignula i pružila joj zamotljaj koji se meškoljio i cmizdrio.
“Napraviti dobro”, rekla je tonom koji nije trpio pogovora. “Lijekovi od bijeli čovjek napraviti dobro.”
Christy je to u isto vrijeme privlačilo i odbijalo. Radoznalost ju je gurala naprijed, ispružila je ruku, zaboravivši na bobice koje je nabrala i našla se kako drži novorođenče zamotano u podmetač za sedlo. Dijete jedva da je bilo pri svijesti; toplina je isijavala iz njegova tijela boje bakra a gusta tamna kosa bila mu je orošena znojem.
“Čekajte”, rekla je kad se rastrijeznila i podigla oči s djetetova lica. “Ja ne mogu – ja nisam...”
“Ti napraviti dobro", ponovila je stara prijeteći Christy nabranim prstom, kvrgavim poput debla iskrivljenog vremenom.
“Ali...”
Žena je uzdama zakrenula konja i podbola ga petama svojih mokasinki te otišla, a do pojasa duga pletenica skakutala joj je duž krute kičme.
Christy je odvila pokrivač i zagledala se u okruglo, blistavo malo lice. Pomagala je ona Caney u svakakvim pothvatima liječenja kad su putovale na zapad u teretnom vlaku, namiještala nekoliko slomljenih kostiju, pa čak i vadila s vremena na vrijeme metak iz nogu ili ramena nekog nesretnog putnika. Ali unatoč svemu tome nije ni izdaleka znala kako da pomogne ovom djetetu.
Okrenuvši se oko svoje osi, napokon se orijentirala i krenula put svog doma. Već je bila prešla tri četvrtine puta kad joj je sinulo da dijete možda – vjerojatno – boluje od šarlaha. A to je predstavljalo krajnju opasnost za Megan, koja nije bila preboljela tu groznu bolest i, naravno, za Bridgetina malog sina, Noaha, pa čak i za njeno nerođeno dijete. Christy se nije mogla pravo sjetiti je li imala tu bolest ili ne. Ako i jest, bila je tada vrlo mala.
Stala je. Što da radi? Ne bi mogla ostaviti zdravo dijete, a kamoli bolesno.Ali nije željela ni tolike druge izložiti opasnosti. Da samo Caney nije odjurila u grad, sigurno bi joj mogla dati kakav koristan savjet.
Nastavila je hodati probijajući se kroz drveće i grmlje prema cesti koja je vodila u Primrose Creek. U neposrednoj okolici nije postojao pravi liječnik, koliko je znala, ali će možda kojom srećom naletjeti na Caney na povratku iz njenog vrlo nedoličnog posjeta gospodinu Malcolmu Hicksu.
Umjesto toga naletjela je na Tracea, koji je vozio kola puna građevinskog materijala. Ugledavši Christy, nasmiješio se i zategnuo uzde da zaustavi zapregu konja, koji su slabo pristajali jedan drugome. Stopalom je pričvrstio kočnicu. “Zdravo”, rekao je. Lice mu se uozbiljilo kad je shvatio da ona nešto nosi u naručju i naumio skočiti s kola da joj priđe bliže. “Doći će jedan momak po one vojne konje”, rekao je. “Zove se Charlie Brim. Na putu je iz tabora Fort Granta i rekao je da bi ih volio uzeti natrag.”
Dva konja koje su ona i Megan bile posudile, sad joj nisu bila ni deseta briga. “Stani, Trace”, rekla je jasno i vrlo odrješito. “Ne približavaj se.”
Namrštio se i gurnuo si šešir na potiljak. “Što...?”

Otkrila je podmetač za sedlo samo toliko da pokaže dijete. “On – ili ona – je vrlo bolestan. Mislim da se možda radi o šarlahu.”
Trace je otegnuto fućnuo ispod glasa. “Bože dragi”, dahnuo je. “Gdje si ga našla?”
Christy je užurbano objasnila. Postoji li kakav doktor igdje u okolici?” upitala je očajnički za svaki slučaj.
Trace je odmahnuo glavom. “Najbliži je Doc Tatum, dolje u Fort Grantu. A on neće prići ni blizu djetetu sa šarlahom da ne bi proširio zarazu na svome području. No mogla bi pokušati kod Arronovih – gore u misijskoj bazi. Velečasni je nekad bio liječnik prije nego se prihvatio propovijedanja poganima.”
“Zar bi liječnik Tatum odbio bolesno dijete? Kladim se da bi njegovao bijelo dijete” odsjekla je Christy. Znala je da nema pravo, ali bijes i strah nikad nisu imali povoljan utjecaj na njenu ćud.
“Može biti”, složio se Trace i bio isto toliko pogođen koliko i Christy tom spoznajom. “Ipak bi bilo najbolje da pokušaš kod Arronovih. Čuo sam da su puno pomogli pred koje dvije godine kad je izbila difterija. U stvari, vjerojatno bi zauvijek uzeli malog momka.”
Bi li? Pitala se Christy. Ili bi ona i dijete prevalili sav taj put kroz nepoznato i opasno područje, a onda bili odbijeni? Srela je ona mnoge predane misionare na svojim dotadašnjim putovanjima, ali je također naletjela na nekolicinu zbog kojih se pitala bi li radije odabrala pakleni oganj, ili barem čistilište, nego vječnost provedenu u njihovu društvu.
“Ne možeš ići sama”, rekao je Trace ne čuvši odgovora od nje. “Idem javiti Bridget da nas neće biti dan ili dva, a onda ćemo zajedno tamo odjahati.”
Christy je odmahivala glavom prije nego je prestao govoriti. “I riskirati da zaraziš Noaha ili nerođeno dijete? Ne dolazi u obzir.”
“Što ćemo onda?”
“Caney i ja ćemo ići. Morala bi se uskoro vratiti iz grada.”
“Ne bih računao na to”, odvratio je Trace s trunkom podsmijeha u jednom kutu usana. “Baš sam je malo prije vidio kako se zaputila iz grada s Malcolmom u dvokolici. Vjerojatno su naumili negdje ručati na pikniku nasamo. Vraški bi se namučila dok bi ih našla.”
Jedino je uporna odlučnost držala Christy na nogama; došlo joj je da sjedne kraj puta s bolesnim djetetom još uvijek u naručju i neutješno plače. No, kao i obično nije si to mogla priuštiti. “Moram učiniti nešto”, rekla je koliko Traceu toliko i sebi. “Ne mogu naprosto dići ruke i pustiti dijete da umre...”
Trace je zakrenuo svoja kola u širokom luku, štropotajući. “Idem natrag da pokušam pronaći Caney. Megan može ostati kod nas dok se ti ne vratiš.”
“Hvala ti”, rekla je Christy uzdahnuvši otegnuto. Dok je Trace sa svojom zapregom i kolima nestajao u oblaku prašine, posjela se na srušeno deblo i ljuljala dijete naprijed-nazad, naprijed-nazad pjevajući uspavanku bez riječi.
Prošlo je podosta vremena, iako Christy nikad ne bi znala reći koliko, prije nego se Trace vratio, ali ne s Caney, već sa šerifom Zacharyjem Shawom. Taj čovjek od zakona jahao je onog svog veličanstvenog konja smeđe i brončane boje i vodio za sobom sivu kobilu s tamnim pjegama, bez sumnje posuđenu.
“Gdje”, htjela je znati Christy, ustavši se a onda opet sjela, “je Caney?”
“Ima važnog posla”, rekao je šerif s osmjehom koji je bio ništa drugo osim uljudan. “Jedan čovjek si je dopola odrezao ruku u Jakeovoj pilani prije nekih pola sata. Caney mu šiva otvorenu ranu.” Iskočio je iz sedla i prišao joj, očito ne zabrinjavajući se zbog mogućnosti zaraze. “Ionako put do misijske baze nije siguran za dvije žene koje same putuju.”
Trace si je skinuo šešir, obrisao si jednom rakom čelo i pomno promatrao razgovor poput nekoga tko se zagledao u nebo u noći na Dan nezavisnosti u očekivanju vatrometa. “Bridget i ja ćemo se pobrinuti za Megan i Caney”, rekao je. “Bilo bi najbolje da vas dvoje krenete dok je ostalo još nekoliko sati dana.”
Da Christy nije očajavala od brige za dijete, čudila bi se bila svome pehu. Najprije je morala trpjeti društvo Zacharyja Shawa za vrijeme dugotrajnog jahanja uzbrdo od Fort Granta. Sad će njih dvoje opet zajedno putovati, tko zna koliko dugo, ili u kakvim okolnostima, a pratnja će joj biti samo jedno vrlo bolesno dijete. Činilo joj se da ima sasvim dovoljno nedaća, hvala lijepo, a sad se mora baviti ovim ovdje čovjekom povrh svega.
“Da vidimo”, rekao je i na njeno iznenađenje, ispružio ruke i uzeo dijete iz njena naručja spretno kao da ih je već odgojio punu kuću. “Hej ti tamo, kauboju. Kažu mi da si došao u posjet. Malo si promukao, je li?”
Christy se grlo stislo od osjećaja koje nije mogla odrediti. “Mislim da bi bilo najbolje da krenemo”, rekla je pomirena sa sudbinom. Samo Bog zna što će ovaj pothvat učiniti njenim planovima za ženidbu. Jake vjerojatno neće odobriti ovo putovanje, koliko god plemeniti bili razlozi odlaska. Druga bi stvar bila da je imala kakvog izvodivog izbora uzevši u obzir okolnosti.
“Pretpostavljam da bismo mu trebali uzeti vode”, glas joj je bio slabašan.
Trace ih je upravo tada pozdravio i odrndao kući.
“Imam čuturu na sedlu”, odvratio je Zachary. “Pridržat ću ga dok uzjašite a onda ćete ga vi preuzeti.”
Skupila je zelenkine uzde u jednu ruku i spretno uzjahala na beštijina leđa. Zachary joj je pružio dijete kad se smjestila u sedlu a zatim umočio čistu, nadala se, maramicu u vodu iz svoje čuture i to joj dodao.
Christy je lagano stavila jedan kraj maramice u djetetova usta, a ono je grčevito plakalo i počelo slabašno cuclati. Zachary joj je dodao čuturu, kad ju je mogla držati, a zatim zauzdao svog pastuha put viših vrhova na zapadu.
“Mogli bi do ponoći stići u misijsku bazu”, rekao je, “ako budete mogli držati korak.”
Christy mu nije htjela dopustiti da je razdraži. Podbola je kobilu i lagano kaskala uz Zacharyja.”Gdje ste to naučili?” pitala je.
“Što?” odvratio je. Oči su mu bile toliko plave da ih se nije moglo dugo gledati, kao što je ponekad bilo bolno gledati u žarko plavo nebo.
Držala je dijete stisnuvši ga čvrsto i pažljivo a uzde pridržavala jednom rukom. “Znate s djecom. Kako to?”
Nasmiješio se i namjestio si šešir. “Odrastao sam u brojnoj obitelji. Pet mlađih i pet starijih. Svi smo pomagali.”
Bila je sretna što je razgovor krenuo razmjerno bezopasnim tijekom. “Gdje? Hoću reći, gdje ste živjeli?”
“Najprije smo stanovali u Sioux Cityju, a onda se preselili u Denver kad mi je bilo četrnaest godina”, odgovorio je. “Dvoja kola su trebala samo da bi nas odveli. Otac mi je bio propovjednik, mrtvozomik, kovač a ponekad i zubar jer su to prilike zahtijevale. Nikad nismo imali mnogo, ali nismo ni oskudijevali.”
“A vaša majka?”
“Ona je još uvijek u Denveru. Živi s mojim najstarijim bratom i njegovom ženom. Svi ostali smo se rasuli po svijetu.”
Christy se dojmila smirena nježnost u njegovu glasu i izrazu lica. Čega god da su se morali odricati, obitelj Shaw je očito bila sretna. Zavidjela mu je na tome. “Zašto ste otišli iz Denvera?”
Stigli su do jednog ravnog dijela puta a konji su im sami od sebe počeli galopirati. Zacharyjeve su oči postale zamišljene, možda su je čak pomalo izbjegavale, no na kraju je odgovorio. “Zbog žene”, rekao je.
Christy je požalila što ga je to pitala. Zar je stvarno mogla pomisliti, pa makar samo na trenutak, da je ovakav muškarac sazrio a da nikad nije nikome udvarao? Pa ipak je pomisao da je Zachary Shaw sanjario o nekoj drugoj bila nepodnošljiva, iako ga ona nedvojbeno nije željela imati. “A tako”, napokon je odgovorila. “Oprostite. Nisam mislila zabadati nos.”
“Ne smeta mi što vam govorim o tome”, odgovorio je opušteno. “Zvala se Jessie St. Clair. Ona i ja smo se namjeravali vjenčati. Jednog je dana otišla u banku da uloži dobit dućana njenog oca za taj dan i našla se usred pljačke.” Zastao je. Skrenuo pogled. “Ustrijelili su je. Ubili na mjestu.”
Christy je osjetila mučninu, a da se ne govori o grižnji savjesti što je mrzila mrtvu ženu, koja je tako mlada izgubila život. “Žao mi je”, rekla je.
“Niste vi krivi”, rekao je pokunjeno. “Hoćete li moći držati to dijete? Ili da vam smotam nekakav povez?”
“Mogu ga držati neko vrijeme”, odvratila je. “A jeste li je voljeli?” Ma, što – što – joj je došlo da mu postavi tako osobno pitanje?
Gledao ju je u oči, prodorno i dugo. “Da”, rekao je. “Volio sam je. A sad mi recite otkud vam točno to dijete. Trace nije baš išao u detalje.”
Christy je objasnila kako je brala bobice i srela onu staru ženu. “Oni će me ubiti ako ovo dijete umre, zar ne?” rekla je. Spoznaja koja joj cijelim putem nije dala mira, napokon joj je postala potpuno jasna. “Indijanci, hoću reći.”
Zachary se nije smiješio, ali nije niti izgledao zabrinut. “Mislim da bi mogli pokušati”, rekao je.
Nakon toga su putovali bez mnogo riječi a nekoliko su sati kasnije stali kraj planinskog izvora da napoje konje. Dok su se odmarali, zatražio je njenu podsuknju i na brzinu napravio čvrsti povez u kojem će dijete biti sigurno a uklonit će se i nepotreban napor Christynih ruku i leđa. Dotad su već otkrili da je ‘mali momak’ djevojčica.
“Baš se nešto cijelo vrijeme pitam”, rekao je Zachary kad su bili već spremni za polazak. Sam je navukao povez, dijete se u njemu udobno smjestilo a zatim je zajahao pastuha.
Christy je uzdahnula. “Što?” Bila je umorna, razdražljiva i strašno se bojala za malu djevojčicu za koju ju je sudbina zadužila. Podigla se u sedlo i prihvatila uzde.
“Gdje ste naučili tako jahati? Jašete poput kakvog Indijanca”
Nasmiješila se. Oči su joj gorjele od iscrpljenosti, srce ju je boljelo, bila je gladna, a još će satima putovati prije nego stignu u odredište. “Odgojena sam na farmi u Virginiji”, rekla mu je. “Otkad znam za sebe, uvijek sam bila s konjima – u stvari, vjerojatno sam jahala prije nego sam prohodala. Moj se tata za to pobrinuo.”
“Pričajte mi o njemu.”
Što da ne. On je otkrio podosta o svojoj obitelji a ona nije imala opravdana razloga da ne govori o svojoj. “Tata mi se zvao Eli McQuarry. Bio je nitkov od dana svog rođenja. Pio je dovoljno za sebe i pola pokrajine i jahao najčešće kao da ga vrag goni. On i stric J. R. izazvali su jedan drugog na dvoboj zbog jedne žene, i odmah nakon toga mama je zbrisala u Englesku s muškarcem kojeg je upoznala u Richmondu. S barunom. Smjesta je Megan i mene odvukla sa sobom.” Otkrila je mnogo više nego je namjeravala, ali sad je bilo kasno.
“Je li vam bilo lijepo živjeti tamo preko?”
Odmahnula je glavom. “Toliko mi je nedostajala Virginija i moj djed da mi se nekad činilo da ću umrijeti.”
Lice i kosa kao da su mu bili pozlaćeni od predvečernjeg sunca, a profil mu se žario kao da je usijan. Jednom je rukom pridržavao malu djevojčicu u njenom tobolcu od podsuknje. “Je li vam još uvijek? Nedostaje, hoću reći?”
Christy si je ispitala srce, bez žurbe.
“Ne”, napokon je rekla. “Nije više ono što je bilo.”
Odmahnuo je glavom složivši se i okrenuo se k njoj, no nije mu mogla vidjeti izraz lica jer mu je gotovo cijelo lice prekrila sjena oboda njegova šešira. “Znači, Primrose Creek je sada dom?”
Nije skretala pogled iako se jedva suzdržavala. “Da”, rekla je. “Primrose Creek je dom.”

PETI DIO


Christyn prvi pogled u jezero, safir uokviren drvećem, planinama i nebom, ostavio ju je, gotovo doslovno, bez daha. Dugo nije mogla progovoriti, već je samo stajala na stremenima promatrajući zapanjenim pogledom prizor pred sobom. Preplavio ju je nekakav osjećaj dubokog poštovanja i došlo joj je da zaplače, ne od tuge, već od miline.
Kako je sunce zapalilo obzor, preljevi srebrne i grimizne, zlatne i purpurne boje zaigrali su na inače mirnoj površini vode.
Zachary, koji je još uvijek nosio dijete, zaustavio je konja pored nje. “Mještani ga zovu Tahoe”, rekao je. “To je iskrivljen oblik jedne indijanske riječi plemena Washoea koju bijelci ne mogu izgovoriti. A za mnoge Indijance to nije ništa drugo do ‘Nebesko jezero’.”
Christy je otegnuto, isprekidano uzdahnula. Zaista, ovaj opis mu je baš pristajao jer bi tkogod mogao pomisliti da je samo nebo odlepršalo na zemlju u svilenim valovima plavetnila i skladno se smjestilo usred raskoši.“Nikad nisam vidjela nešto ovako prekrasno”, izustila je. “Nikad.”
Osjetila je njegov osmjeh prije nego ga je opazila krajičkom oka. “Natjera te da pomisliš da sigurno ima Boga”, rekao je. “Nikako se drugačije ovako nešto ne može objasniti.”
“Ne želim više otići”, šapnula je Christy još uvijek skamenjena od čuda. “Da bar mogu upravo ovdje sagraditi kolibu i provesti ostatak života gledajući samo.”
Zachary se zadovoljno nasmijao dubokim, muževnim glasom, vjerojatno sasvim običnim, a opet se činio samo njemu svojstven. Na njegovim prsima dijete je počelo cviliti poput nekog malog, osamljenog, ranjenog šumskog bića, otjeranog iz svog skloništa na otvoreno i vrlo opasno područje.
“Ššš”, rekao je djetetu a ono se začudo stišalo. Lice mu je bilo ozbiljno kad se okrenuo i pogledao Christy. “Možda vam se može ispuniti želja, donekle”, rekao je gorljivo poput nekoga koga će svaki čas oboriti s konja usred stampeda stoke. “Ova mala dama mora otpočinuti. A i vi, kad smo već kod toga.”
Christy mu nije mogla opovrgnuti taj zaključak. Satima su jahali, a dijete zasigurno nije bilo samo ozbiljno bolesno, već i iscrpljeno. I ona je bila umorna, iako je mnogo puta radila i vozila kola u mnogo težim uvjetima. “Ja ću djetetu dati vode”, rekla je, “dok se vi pobrinete za konje i naložite vatru.”
Smijuljio se. “Da, vaše gospodstvo”, rekao je i dotaknuo obod svog šešira.
Namrštila se, nije joj bilo smiješno. “Zašto to uvijek radite? Hoću reći, rugate mi se kao da sam neka naduta došljakinja koja vas šalje amo-tamo?”
Osmjeh se zadržao i razigrao mu se u očima. “Volim pratiti vašu reakciju”, rekao je skočivši spretno iz sedla i stao gledajući je s tla. “Osim toga, vi jeste skloni davanju nepotrebnih uputa i netraženih savjeta.”
Christy je bez pogovora odbila njegovu pomoć kad je trebala sjahati, ne zato jer je bila ljuta – nije bila naročito – već stoga što je očajno trebala zadržati nekakav privid udaljenosti između njih. Kad je već stajala na tlu licem u lice Zacharyju, on je pažljivo skinuo povoj sa svog vrata i dodao joj dijete.
“Idem zapaliti vatru”, rekao je.
Christy je samo kimnula, okrenula se na jednoj peti i otišla. Nekoliko metara dalje prostirala se mala čistina prekrivena visokom, bujnom travom i proljetnim divljim cvijećem. Našla je mjesto gdje je tlo bilo mekše i kleknula te polegla dijete pred sebe i nježno ga odvila iz uništene podsuknje i podmetača za sedlo odozdo.
Sićušno je tijelo bilo izranjavano, a meso male djevojčice bilo je tako vruće da je Christy mogla ugrijati ruke udaljene cijeli pedalj. Pobjegao joj je uzdah ogorčenja a dijete je otvorilo svoje sjajne smeđe oči i netremice je gledalo u lice. Izraz lica malene bio je nevoljan; iako nije imalo više od osam ili devet mjeseci, ovo je dijete znalo da će vjerojatno umrijeti, a žudjelo je za životom.
Dok su je suze pekle u očima, Christy je otparala komadić podsuknje, namočila ga u vodu iz čuture i pažljivo oprala djetetovu izranjavanu kožu, nadajući se da će mu ublažiti groznicu i nekako dati do znanja da je i ona odlučna u borbi protiv te bolesti do samog kraja.
“Trebala bi imati neko ime”, rekao je Zachary odostraga. “Slažete li se?”
Christy je već bila oprala dijete, smotala nekakvu pelenu od komada podsuknje i zamotala dijete u podmetač za sedlo. Klečala je tamo okrenuta jezeru poput nekog tko se ponizno moli svecu držeći dijete u naručju i nije bila svjesna koliko je vremena prošlo. No sada je čula pucketanje malog ognja i namirisala dim zapaljena drva. “Da”, rekla je. “Neko ime.”
Zachary joj je pomogao da ustane. “Imate li kakav prijedlog?”
Christy nije mogla misliti od čudnog nemira u sebi, oluje koju je izazvala nada u djetetov oporavak, straha od posljedica ako ne preživi, raznih kajanja i nepobitne privlačnosti Zacharyja Shawa, koji se činio svetim poput ovog jezera. “Jenny”, rekla je. “Moja – moja majka se zvala Jenny.”
Odmaknuo joj je pramen kose sa sljepoočnice, a njegov dodir bio je blag poput laganog lahora.
“Onda neka bude Jenny”, složio se. “Naravno, ne smiješ smetnuti s uma da ona nekome pripada. Bez sumnje će se vratiti da je traže natrag kad ponovno bude snažna i bodra.
Bilo je to gorko-slatko iskustvo brinuti se za djevojčicu i nadjenuti joj ime uz Zacharyjevu pomoć. Christy je voljela djecu svih uzrasta, oduvijek. U isto vrijeme boljelo je više nego je mogla zamisliti, budući da je znala da je to sve što će iskusiti od majčinstva – s ovim čovjekom uza sebe, u svakom slučaju. “Da”, odgovorila je konačno i osjetila kako joj se grlo stislo nakon ove riječi.
Pogladio joj je obraz. “Sve će biti u redu”, rekao je tiho, a Christy se činilo da nije govorio samo o Jenninom oporavku. Zatim se udaljio, izvukao pušku iz korica a svoj pištolj od 0,45 kalibra položio na oborenu kladu pokraj vatre. “Idem nam naći večeru”, rekao je. “Ako u međuvremenu budete imali posjetitelja, obavezno imajte ovaj pištolj nadohvat ruke.”
Christy je poprijeko pogledala oružje. “Ja nikad nisam...”
“I vjerojatno nećete morati pucati. Ali ako nešto ili netko svrati da vas gnjavi, uzmite to i uperite u njega, a ako budete morali, povucite okidač.”
Zadrhtala je. “U – u redu. Ali požurite.”
Onaj zločesti smiješak se opet pojavio. “Zar ću vam nedostajati?”
“Ne”, lagala je. “Gladna sam, to je sve.”
Zachary se nasmijao te se pješke zaputio i nestao u šumi. Pastuh i kobila bili su privezani u blizini gdje su mogli pasti mladu travu i piti iz jezera.
Christy je neko vrijeme hodala amo-tamo dok joj se Jenny grčevito svijala u naručju a zatim sjela na onu istu kladu gdje je ležao pištolj, na sigurnoj udaljenosti, Dala je djetetu vode koliko je god htjelo, ljuljala ga i pjevušila dijelove uspavanki koje je zapamtila iz djetinjstva.
Ubrzo je nedaleko začula pucanj i primakla se pištolju, u slučaju da to nije bio prasak Zacharyjeve puške naciljane u njihovu večeru. Dvadeset minuta kasnije on se pojavio s puškom u jednoj i s dva oderana zeca u drugoj ruci.
Dok je on namiještao ražanj na vatri i stavljao meso da se peče, Christy se iz sve snage trudila da misli samo na Jakea Vigila. Nevolja je bila u tome što nije mogla dozvati u sjećanje njegov lik, a kamoli dodir njegove ruke ili zvuk njegova glasa. Bila je ispunjena Zacharyjem kao što je jezero bilo ispunjeno nebom, i bojala se da ga nikad neće moći izgnati iz svojih misli i duha.
Gledao je Christy kroz trepavice dok je dokono šiljio kolac za ražanj kraj vatre i činila mu se poput anđela dok je sjedila na onoj kladi s Jenny u naručju odavajući već klonuo prkos kao da želi cijelom svijetu dati do znanja da neće predati svoju štićenicu, pa čak ni smrti. Gotovo da i nije jela iako je prije tvrdila da je gladna, te je izgledala poput siročeta u svojoj izgužvanoj haljini s glatkom tamnom kosom što joj se prosula preko malih uspravnih ramena.
Osjetio je nešto moćno, a ako to nije bila ljubav, bilo je nešto vraški blizu. Pokrenulo je nekakvu čudnu mješavinu radosti i očaja u njemu, ono zagonetno čuvstvo koje ga je nasmrt prestrašilo, ali se ipak hrabro s njim suočio. Dok je klečao uz Jessie u onoj denverskoj banci, držeći njeno beživotno tijelo u naručju ne htjevši ga pustiti sve dok ga njegov otac i dva starija brata nisu došla otrgnuti, zakleo se da za njega nikad neće postojati druga žena.
Naravno, znala mu se kojagod nakratko zasviđati. Kurve, dobrodušne i one druge, kojagod udovica, pa čak i koja nesretna supruga. Uvijek je bio kadar dodirnuti svoj šešir i odjahati kad je bilo gotovo, bez oklijevanja ili osvrtanja. Ovaj će mu se put srce slomiti, zasigurno, i vjerojatno za cijeli život. Gledati Christy kako se udaje za Jakea Vigila bilo bi gotovo jednako bolno kao kad je osjetio kako mu Jessiein život curi grimizan na prsa košulje i nogavice.
Mnogo je razmišljao o slučaju Christy McQuarry, pogotovo nakon što ju je vidio kako izlazi s Jakeom na verandu za vrijeme one njegove proklete zabave. Jedva se suzdržao da ne odjuri tamo i sunovrati Jakea preko ograde trijema kao da je to bilo njegovo pravo, kao da Jake nije bio jedan od njegovih najbližih prijatelja.
Uzdahnuo je. Dogodit će se to, pa zašto da ne prihvati tu činjenicu. Christy se namjeravala spanđati s Jakeom, iako ga nije voljela, zbog novca, kuće i ugleda koje će joj donijeti udaja za bogata čovjeka. Bilo bi lakše da je mislio da je pokreće lakomost, i morao je priznati da mu je ta pomisao bila pala na pamet. Tada bi je prezirao – no nije bio toliko ograničen. Christy je vidjela kako se njen svijet slama i urušava i iskusila je osjećaj istinskog pustošenja, te joj je u jednom trenutku sinula zamisao da bi mogla izbjeći daljnje gubitke ako se obloži novcem.
I dalje je šiljio. Na njegovom stolu u zatvoru tamo u Primrose Creeku bio je kup raspisanih tjeralica. Pomno ih je proučavao kad je ono Trace došao po njega; neke od nagrada dostizale su malo bogatstvo. Ako bude dovoljno okretan na jeziku mogao bi toliko izgnjaviti gradonačelnika i gradsko vijeće da unajme privremenog zamjenika da vrši ophodnju dok on bude u lovu na bogatstvo.
“Što mislite hoće li umrijeti?”
Digao je pogled nespremno dočekavši pitanje. Nije odmah shvatio da govori o djetetu koje su nazvali Jenny. Pročistio je grlo prije nego je odgovorio. “Smatram da bi trebali biti pripravni na tu mogućnost”, rekao je. “No ona je očito snažna osobnost. Mnoga djeca ne bi ni dovde preživjela.”
“Cijelo vrijeme mislim da sam pogriješila što sam je uzela na ovako naporan put”, izjedala se Christy.
“Što ste drugo mogli učiniti?”
Gledao ju je dok je promatrala dijete. Na licu joj se očitovalo srce u drhtavom pokretu ruke kojom si je zagladila kosu s čela. Gorio je od želje da je poštedi tuge koja će je snaći, a u isto vrijeme znao da je to neizvedivo.
Nije digla pogled. “Ne znam. U gradu je nisam imala kamo odnijeti, a da sam je donijela u brvnaru, Megan bi se možda zarazila.”
“A vi?”
Konačno je susrela njegov pogled, zbunjena i iznemogla da joj je malo nedostajalo da se sruši. “Ne razumijem.”
“Jeste li vi otporni na šarlah, Christy?” Odgovor mu je bio važniji od sljedećeg otkucaja njegova srca. Čudio se zašto je prije nije pitao i zaključio da se bojao odgovora.
Bilo mu je jasno po njenom oklijevanju, po načinu na koji je nesvjesno vrškom jezika oblizala usne, po kolebljivom smiješku koji joj se nakratko spustio na usne prije nego je odlepršao i nestao, ali je još uvijek zadržavao dah dok god nije progovorila.
“Ne sjećam se da sam je ikad imala. Bila je izbila difterija dok smo putovale teretnim vlakom i jednom kolera. Pomogla sam Caney oko bolesnih, ali nikad sama nisam oboljela.” Gutnula je naočigled. “A vi, Zachary? Jeste li je vi imali?
Kimnuo je. “Da. Zaraza se raširila po Denveru kad sam bio dijete. Nitko nije umro, barem ne u našoj obitelji, no dvije moje sestre slabo čuju a najmlađi mi brat otad ima slabo srce.” Pustio ju je nekoliko trenutaka da se sabere, jer je očito bila na rubu neobuzdanog straha. Pustio je šiljenje. “Smirite se”, rekao je tiho. “Dajte da ja neko vrijeme pazim na gospođicu Jenny. Vama treba odmor.”
Oklijevala je a onda mu predala dijete pa se spustila do jezera da si opljuska lice i ruke te se zagledala u krajolik.
Zachary je obuzdavao želju, jedva jedvice, da slijedi Christy i uzme je u naručaj te je zagrli. Uzeo je svoju čuturu i iščeprkao svinutu žlicu s dna svojih bisaga držeći cijelo vrijeme dijete jednom rukom.
Sjedio je pod jednim drvom, savijenih koljena a Jenny mu je ležala na bedrima dok joj je on davao žlicom kap po kap vode. Nije čuo kad se Christy vratila koliko je bio udubljen u posao.
“Vi ste dobar čovjek, Zachary”, rekla je kao da je ikad postojala sumnja u to.
Otužno se nasmiješio. “Da. To i pet centa dovoljno mi je za čašicu viskija u Zlatnoj podvezici.” Dao je Jenny još vode. “Imam samo jedan pokrivač”, rekao je pripravan na neizbježno negodovanje. “Morat ćemo ga dijeliti, što drugo.”
I opet ga je iznenadila. “Nakon ovoga moj će se ugled ionako srozati”, rekla je. “Ali nemojte me krivo shvatiti, šerife. Još uvijek se namjeravam udati za Jakea Vigila, ako me bude htio, i neću trpjeti nikakve budalaštine s vaše strane.”
Smijao bi se bio da je zaista nije žarko želio. “Jake nije budala”, rekao je. “Uzeo bi vas on pa da vam lijepo izraste još jedna glava. Naravno, mogao bi me ustrijeliti samo zato što sam ovdje, ali ne vjerujem da bi dopustili da vam takva sitnica pokvari vjenčanje.”
A sve je to ona beskrajno pogoršala nasmiješivši mu se. “Hvala vam”, rekla je. “Hvala vam što vam je dovoljno stalo da otpratite Jenny i mene u misijsku bazu. Znam da mnogi to ne bi učinili.”
Njena ga je zahvalnost uništila na posve nov način. Očito je vrvjela zamislima kako da ga izbezumi. “Neki ljudi ne vide mnogo koristi u Indijancima”, složio se gledajući dijete i osjećajući duboku mješavinu gnjeva i tuge zbog sve te nepravde.
Vjerojatno je bilo dobro što se Christy trebala udati za Jakea umjesto za njega. Možda za pet godina – možda za sto – bit će mu drago što je bio pošteđen života s Christy McQuarry.
Zachary je za njih troje napravio krevet na podlozi mekane trave prostrvši podmetače za sedla namjesto madraca. Christy i dijete su se već bili ugnijezdili pod njegovim pokrivačem kad je on sjeo na tlo da izuje čizme. Nad njima su zvijezde prostrte preko cijelog nebeskog svoda svjetlucale i žmirkale poput dijamanata rasutih po tamno plavom baršunu, a svjetlo punog mjeseca podrhtavalo je na vodi jezera.
Nije se nadala snu, no postepeno ju je umor svladao i ona mu se predala. Djetetov plač probudio ju je u svježe, rosno jutro. Zachary više nije bio u krevetu a do nje je dopiralo pucketanje vatre, dim i miris nečeg ukusnog.
Jenny je još uvijek bila nemoćna, još uvijek u ozbiljnoj opasnosti. No bila je živa i to je bio dovoljan povod za veselje. Nesumnjivo je to bio dobar znak što se ovoliko održala na životu. Nakon što je smotala još jednu pelenu da zamjeni onu mokru pa polegla opet dijete u krevet dok se sunce ne digne a zrak zatopli, Christy si je na rubu jezera oprala lice i ruke. Zachary je stajao pokraj vatre i promatrao je.
“Žao mi je, ali ne mogu vam ponuditi vruću kavu”, rekao je. Držao je dug štap nad vatrom a riba se pržila na zašiljenom kraju. “Ali zato imamo pastrvu za doručak.”
Jeli su prstima promatrajući sunčevu svjetlost kako se sve više prelijeva preko jezera, a zatim je Zachary zemljom ugasio vatru i osedlao konje dok je Christy navukla povez i smjestila dijete unutra. Osjećala je isijavanje djetetove vrućice, nesumnjivo jače nego prije, čak i kroz odjeću, a novi je strah rastao u njoj, iznenadan i žestok. Suočila se s tom grozom, kao i mnogo puta dotad u svom životu, hrabro joj pogledala u oči, no ovaj put nije bilo lako te ju je sve to ostavilo pomalo ošamućenu.
Uskoro su opet bili na konju i jahali željenom brzinom oko sjevernog ruba jezera. Ljepota krajolika podarila je Christy određeno smirenje i, kad im se na vidiku ukazala misijska baza, ona se već osjećala snažnijom.
Misijsko sjedište bila je jednostavna kuća od klada s drvenim križem grube izrade koji je stršio iz njenog krova te, iako se vani ništa nije kretalo, iz jednog se dimnjaka vitlao dim a vrata su bila širom otvorena svježem i čistom jutarnjem zraku.
Christy je pogledala u Zacharyja očekujući da će se njeno olakšanje odraziti u njegovu licu. On je, naprotiv, bio smrknut.
“Je li sve u redu”, upitala je namrštivši se malko. Jenny joj se uzvrpoljila na prsima i malko zastenjala.
Zachary si je skinuo šešir i opet ga namjestio nekako uzrujano. “Nadam se”, rekao je, no kuću je pogledao suženih očiju a i držanje mu je odavalo nekakvu napetost, što ju je uznemirilo. Iz korica na sedlu izvukao je svoju pušku i napeo je prije nego je izvadio pištolj od 0,45 kalibra i dodao ga Christy.
“Budite iza mene”, rekao je.

Christy se grlo bolno stislo a dlan joj se već znojio oko drške tog groznog pištolja, no ipak je kimnula. “U redu”, rekla je promuklo privivši Jenny k sebi.
Jahali su jedno za drugim niz stazu koja je vodila u misijsku bazu. Svaki je tren očekivala propast; jedva je disala a srce joj je tuklo, no držala je pištolj i dijete i u stopu pratila Zacharyja.
Na prašnjavom pragu Zachary je podizanjem ruke naredio Christy da se ne miče i da bude tiha te sjahao s jedva čujnim škripanjem kože. Polako, oprezno prišao je otvorenim vratima. Sada je već i Christy bila zabrinuta; posjetioci su nesumnjivo bili rijetki u ovom osamljenom mada prekrasnom mjestu i pomislila je da je već netko trebao izaći da ih pozdravi.
Pogledao je jednom u Christy a onda koraknuo preko visokog praga. Prošle su pune dvije minute dok nije ponovno izašao a Christy je znala po njegovom izrazu lica da ne nosi dobre vijesti.
Nesvjesno se digla u stremenima i nagnula naprijed kao da će tako moći vidjeti unutrašnjost kuće. Pronaći nešto što bi opovrgnulo njegovo mišljenje.
“Vjerojatno Paiuti”, rekao je prekinuvši strašnu tišinu. “Ovo je njihovo područje. Velečasni i gospođa Arron su oboje mrtvi.”
Christy se objema rukama uhvatila za jabuku sedla i polagano i duboko udahnula ne bi li se smirila. “Bože dragi”, šapnula je. “Jeste – jeste li sigurni?”
“O, da”, odgovorio je Zachary, naslonivši se nakratko na dovratnik. “Velečasnom je grlo probijeno strijelom, a gospođi Arron je kamenom razmrskana glava.”
Christy je čvrsto zatvorila oči, boreći se protiv navale žuči iz želuca. “Što ćemo sad?” rekla je ispod glasa.
“Pokopati ih”, rekao je naprosto.
Iako tada više od toga nije bilo koristi, Christy je postalo jasno da bi napadači Arronovih mogli još uvijek biti u blizini te je okrenuvši se bacila brz pogled preko ramena. Ogromni žuti borovi, maločas veličanstveni, činili su se sada zlokobnim, kao da se u njima krije novo nasilje.
“Ostanite vani”, naložio je Zachary. “Unutra je dosta gadno. Ja ću se pobrinuti za tijela.”
Christy je već silazila sa sedla čvrsto stisnuvši dijete jednom rukom. “Vidjela sam ja već mrtvih ljudi”, rekla je odvažno. “Pomoći ću.”
Zaustio je da je ponovno odvrati a onda odmahnuo glavom i vratio se u kuću. Christy ga je slijedila i gotovo se onesvijestila od mirisa smrti. Mjesto je bilo obliveno krvlju, a tijela su bila baš onakva kakvima ih je Zachary opisao, utoliko gore.
Christy je izjurila van još uvijek noseći Jenny u povezu, bilo joj je nepodnošljivo mučno, no prisilila se natrag u kolibu čim je došla k sebi. Indijanski napadi bili su okrutna stvarnost na pograničnom području; vidjela je i prije grozota kad bi teretni vlak naišao na takve strahote na svom putu, no na takve se pojave čovjek nikad ne može naviknuti. Suočena s ovakvim masakrom, nije mogla odagnati pomisao na osvetu koju bi stara Indijanka izvršila na njoj i Caney i, Bože dragi, Megan, ako ne uspije spasiti dijete.
Kad se vratila k Zacharyju on je već bio izvadio strijelu iz grla velečasnoga i zavio tijela u pokrivače. Bez riječi Christy je položila dijete na krevet Arronovih, obložila ga jastucima za svaki slučaj a zatim stavila zagrijati vodu na peći. Kad se ugrijala, pronašla je nekakve krpe i bacila se na čišćenje dokaza umorstva.
Zacharyja dugo nije bilo, a kad se vratio s lopatom u ruci, rukavi su mu bili zavrnuti a odjeća prljava. Ostavio je negdje kaput i izgledao je iscrpljen. Blijed. Zaokružio je pogledom po kabini s iznemoglom zahvalnošću.
“Hvala”, rekao je. “Nisam siguran bih li više mogao podnijeti.”
Christy je kimnula, prišla peći i nalila mu šalicu kave koju je skuhala nakon što je dovela kolibu u red. Nešto ju je zbunjivalo otkad su stigli u kolibu. Gospođa Arron je prolila mnogo krvi, no tamo gdje je velečasni ležao, krvi gotovo da i nije bilo traga.
“Rekao bih da je velečasni ubijen negdje drugdje”, rekao je kao da joj čita misli. “Tko god je to učinio, donesao je tijelo u kuću prije nego je ubio gospođu Arron.”
“Užasno”, promrmljala je Christy.
“Kako je dijete?”
“Još uvijek ima vrućicu”, odgovorila je Christy. “Baš sam je mislila ponovno oprati hladnom vodom.”
“Idem naći liječničku torbu velečasnoga”, rekao je Zachary između gutljaja kave. “Moralo bi biti kakvih lijekova ovdje.” Zastao je i kimnuo prema prozoru. “Vani nekakva krava pase. Donijet ću mlijeka pa ćemo pokušati žlicom nahraniti Jenny.”
U mislima ga je vidjela kako sjedi pod drvetom i žlicom lijeva djetetu vodu u usta. Zagrizla je snažno donju usnu i kimnula a zatim pobjegla u sićušni sobičak naslonjen na kolibu da se pobrine za Jenny. Malo djetetovo tijelo bilo je mlitavo od vrućice, a kad ga je Christy uzela u naručaj, tamne oči su se okrenule da je mogla vidjeti samo bjeloočnicu.
Zachary je donio liječničku torbu velečasnoga a unutra je bila mala bočica kinina, no Caney joj je mnogo puta naglašavala da nikad ne da je osobi u nesvijesti vodu ili lijek. Prestravljena, mahnito je skinula košulju koju je posudila iz skromne garderobe gospođe Arron da posluži kao spavaćica za dijete, zgrabila lavor sa stolića za umivanje i iznova počela ribati djetetovo vruće, izmučeno tijelo hladnom vodom. Činilo se da je to oživilo donekle Jenny a Christy je iskoristila priliku da dâ umornom djetetu koliko god bude moglo podnijeti kinina. Svo vrijeme tiho se molila da se dogodi čudo, molila iako nije mislila da je itko sluša, iako je njen djed umro a farmu su zauvijek izgubili, iako je Jug pao, iako se trebala udati za čovjeka kojeg nije voljela.
Christy se sklupčala na krevetu Arronovih i čvrsto zaspala a djevojčica se ugnijezdila do njena struka trzajući i mašući malim punašnim rukama. Oči su joj bile bistre a kad je pogledala u Zacharyja, uspjela se nesigurno djetinje nasmiješiti.
Morao je svladati cijelu zbrku osjećaja prije nego se usudio progovoriti. “Znači, bolje se osjećaš, je li?” tiho je pitao. Kad je djevojčici pružio ruku a ona mu uhvatila jedan prst, oči su mu se zacaklile i vid zamaglio od suza. Još satima neće pasti noć, a već im je do tada dan bio živi pakao.
Christy se pomakla, protegnula i polako se budila.
Zacharyjevu nutrinu glodala je želja da razodjene tu zamršenu, napornu ženu, da vodi ljubav s njom i da začnu njihovo dijete. Prvo od mnogih.
Pridigla se, raščupana i zabrinuta i neodoljivo ljupka: “K-koliko je sati?”
“Bliži se četiri popodne”, odgovorio je. “Čini se da vam se ovaj suputnik oporavlja.”
Izraz njenog lica, kad je shvatila da je Jenny vrućica popustila, bio je veličanstven poput izlaska sunca. Dodirnula je djetetovo lice i ozareno ga pogledala. “Zaista! Ona je zaista bolje!”
Sagnuo se i poljubio Christy u tjeme. Požalit će prije ili kasnije – najvjerojatnije prije – no tog se trenutka to nije činilo pretjerano, čak ni u tako beznadnoj situaciji poput njihove.
“Uhvatio sam kravu”, rekao je i istog se trena osjetio kao glupan.
Nasmiješila se njegovu izrazu. “Dobro. Jenny treba mlijeko da povrati snagu. Zar ne, malena?”
Nekoliko minuta kasnije u središnjem dijelu kolibe gledao je očajan Christy dok je sjedila u stolcu za ljuljanje gospođe Arron i strpljivo žlicom lijevala mlijeko na djetetov jezik, po nekoliko kapi odjednom. Kad je Jenny zadrijemala zdravim, prirodnim snom, smireno je gledala dolje u djetetovo malo spokojno lice i nastavila se lagano ljuljati naprijed-nazad.
Zacharyja je na tren zaboljelo grlo i pitao se nije li ga spopao šarlah po drugi put u životu. A zatim si je, nasmiješivši se u sebi, rekao da ga je zaista spopalo nešto, ali nema tog kinina koji bi ga izliječio.
Christy je odnijela dijete u sobu kad joj je zaspalo u naručju a ubrzo se zatim vratila i stala gledajući kroz prozor. “Mislite li da su negdje vani?”
Govorila je o ubojicama Arronovih, naravno. Uzdahnuo je i nalio si još kave. Budući da je to bio ostatak od jutra, izgubila je aromu, no bila je dovoljno jaka da ga drži na nogama. “A da”, rekao je turobno. “Vani su negdje, bez brige.”
“Jeste li sigurni da su to bili Indijanci?”
“Odmetnici, vjerojatno. Ali Indijanci, da. Strijela je bila pajutska.”
“Znači u opasnosti smo?”
Bilo bi besmisleno bježati od istine. “Da.”
“Mogli su nas napasti dok smo bili na putu. Ili kad smo se sinoć zaustavili kraj jezera.”
“Da”, ponovio je. “Ali nisu. Očito su drugdje imali posla.”
Oči su joj se ispunile suzama i okrenula je glavu, treptajući uzastopno. “Mora da je bilo grozno...”
Ništa se na to nije moglo reći. Arronovi su patili, iako vjerojatno kratko a surovost takvog napada nije se mogla preživjeti. Vidio je on i štošta gorega, naravno, no o nekim se stvarima ne govori.
“I nas su mogli ubiti na onaj način”, rekla je.
“Ja ću paziti na vas”, odvratio je.
“Velečasni je vjerojatno dao isto to obećanje svojoj ženi.”
“Christy, mi ne možemo provesti ovdje ostatak života. Moramo se vratiti jednom u Primrose Creek, pa čak i ako to podrazumijeva suočiti se s bandom Paiuta.”
Zadrhtala je od same pomisli, a bila je i ponešto blijeda, no glava joj je bila uzdignuta a ramena uspravna. Ponovno je sjela na stolac za ljuljanje i podvila noge pod sebe. “Imate pravo. Ali ja se bojim.”
“I ja, ako vas to imalo tješi”, rekao je.
Ponovno se nesigurno osmjehnula. “Ne tješi”, odvratila je. “Kada krećemo?”
Razmislio je. “Sutra ujutro, valjda. Ako se dijete dovoljno oporavi, hoću reći.”
Kimnula je. “U međuvremenu...”
“U međuvremenu ostajemo ovdje. Vi i Jenny uzmite krevet, a ja ću spavati na stolcu.”
Skrenula je pogled, nešto zaustila, sama sebe ušutkala. Ponovno mu je srela pogled. “A konji? Jesu li na sigurnome?”
“Onoliko koliko se može očekivati. Nahranio sam ih i napojio i smjestio ih u staju zajedno s Arronovom kravom. Velečasni je imao i dvije mazge, i jednog uškopljenog konja, koliko je znam, no njih nema. Ništa novo.”
Gutnula je u očiglednom pokušaju da zatomi navalu opravdanog straha. “Nije pravedno da njihovi ubojice prođu nekažnjeni.”
“Kad se vratimo dojaviti ću umorstvo Arronovih vojsci. Oni će odaslati nekoliko izvidnica, no po svoj prilici ništa od toga. A ako i bude...” Ušutio je. “Prije dvije godine tamo kod Denvera neki Indijanci ubili su obitelj doseljenika. Čestiti bijelci digli su oružje i pošli osvetiti svoje prijatelje i susjede. Razorili su selo puno nevinih žena i djece. S vremenom su se indijanski ratnici skupili u malu vojsku i vratili im milo za drago – na kraju je ispalo da su ovi bili negdje u lovu za vrijeme onog prvog napada. Da se vojska nije umiješala, Bog zna gdje bi sve to završilo.”
“Čitala sam o užasnim stvarima.” Kimnula je i s nelagodom pogledala prema prozorima. “Što ih Indijanci znaju napraviti, hoću reći.”
Prišao joj je i položio dlan na rame. “Sutra ću vas povesti kući, Christy”, rekao je promuklo. “I stići ćete u jednom komadu. Dajem vam riječ.”
Dodirnula mu je prste svojima, lagano, a u njemu se raspalila vatra.
“Vjerujem vam”, rekla je.
Christy je priredila nekakvu večeru od krumpira i luka nađenih u podrumu Arronovih i skuhala svježu kavu. Smotala je pelene od plahti od muselina – žalosno, ali nikome više neće trebati – i dala Jenny još mlijeka a, kad se ohladila, i vode u kojoj se kuhao krumpir.
Dok su ona i Zachary jeli, sami za istrošenim stolom gdje su vjerojatno rečene nebrojene zahvale, Christy je osluškivala tuljenje kojota u daljini i pitala se jesu li to zaista bili kojoti ili su to Indijanci jedan drugog dozivali.
“Christy”, rekao je Zachary.
Čitao joj je misli s lica. Pogledala ga je i pokušala se nasmiješiti. “Što?”
“Nemojte dopustiti da vas mašta ponese. Indijanci obično ne napadaju noću. Ima nekakve veze s duhovima i precima.”
“Zašto onda sad ne putujemo? Čemu čekati zoru?”
Zachary je uzdahnuo, a ona je shvatila kako iscrpljen mora biti nakon što je našao ona tijela i zakopao i velečasnog, i gospođu Arron bez tuđe pomoći. “Prevelik je rizik otići s djetetom tako brzo na put. Pravo je čudo što je i dovde dogurala.”
Razmislila je o tome. Razmislila je o dvoje predanih ljudi koji su proveli život služeći drugima i ubijeni od ruke divljaka za njihov trud. Dva života oduzeta, jedan pošteđen. Nevjerojatna ljepota krajolika, grozota kolibe natopljene krvlju. Ponekad je teško znati treba li očajavati ili biti zahvalan – svijet se činio jednim velikim proturječjem.
Zaista, čudni su putovi gospodnji.

ŠESTI DIO



Gotovo cijelu noć Christy je ležala u krevetu Arronovih pogleda uprtog u strop i svaki zvuk koji bi čula, slijedila je kroz labirint mogućih užasa. S vremena na vrijeme začula bi škripu Zacharyjina stolca za ljuljanje i svaki put bi nanovo osjetila olakšanje zbog njegove prisutnosti. Iako je bez sumnje bila uplašena, s njim se osjećala sigurnijom negoli s cijelom četom iz Fort Granta.
Dolaskom jutra, koje se baš i nije žurilo, Christy je otupjela od iscrpljenosti, a to je smatrala srećom. Dan pred njima će zasigurno biti naporan a učinak neprospavane noći mogao bi otupiti udarce njenim već načetim osjećajima.
Zachary je pustio Arronovu kravu nevezanu prije nego su odjahali, a Christy se nakratko zaustavila pokraj grobova nepoznatog para. Nije izrekla molitvu, nije našla prave riječi. Umjesto toga zamislila je to dvoje kako lebdi prema svjetlosti s rukom u ruci a taj prizor u njenim mislima prožeo ju je osobitim mirom. Držeći Jenny, koja se naglo oporavljala u onom već poznatom povezu,Christy je okrenula leđa smrti i upravila svoje misli i srce na život.
Te noći logorovali su pokraj jezera, i dok su Christy i Jenny spavale zagrljene pod njegovim pokrivačem, Zachary je sjedio i držao stražu. Bilo je hladno, a oni su otišli bez hrane jer se nisu usuđivali zapaliti vatru da ne bi privukli neželjenu pozornost. Sljedećeg dana oko podneva gradić Primrose Creek ukazao se u daljini.
“Što mislite bi li još uvijek mogla prenijeti zarazu?” pitala je Christy Zacharyja. Jenny joj se smiješila iz poveza bistrih očiju, čak i nakon spavanja na tlu bez da su zapalili vatru i cupkanja na leđima konja gotovo cijela dva dana.
“Sumnjam”, odgovorio je Zachary. “A što kanite učiniti s njom?”
Christy je nateklo srce u grudima prijeteći da će prepući nadvoje. “Vjerojatno će ona stara žena uskoro doći po nju. Bit će teško odreći se je.”
“Ona pripada svome narodu”, rekao je razumno Zachary. “I sami to znate.”
Kimnula je a zatim ga pogledala izravno u oči. “Znati nešto nije isto što i vjerovati u to”, rekla je.
“To ste dobro rekli”, odvratio je, a oboje su znali da sada više nisu govorili o Jenny.
Caney im je došla ususret dok su prelazili ravnicu prema brvnari. Obrisala si je obje ruke o pregaču i suženih očiju ih pogledala. “Ma vidi ti njih”, rekla je Christy prijekornim tonom koji je odavao jednako toliko olakšanja kad je ispružila ruke.”Daj da malo škicnem u to dijete.”
Christy je predala dijete svojoj staroj prijateljici, promatrala je dok je Caney odvijala povez i dugo radoznalo ogledavala dijete prije nego je prozborila. “Pa, čuj. Prvi slučaj šarlaha koji vidim nakon mnogo vremena. Ali ona se oporavlja, u to nema sumnje.”
Christy se spustila s mazginih leđa, a Zachary je još uvijek bio na konju, tih. Obod šešira prekrio mu je sjenom crte lica, pa mu nije mogla vidjeti oči, no ipak ga je bila potpuno svjesna. Mogla je, u stvari, osjetiti njegov pogled u svakom kutku svog bića. “Bi li bilo opasno za Megan ako je ponesem u brvnaru?”
Caney se zagledala u nju svojim smirenim pogledom. “Mislim da ne bi, ali rekla bih da će njen narod željeti svoju malu Indijanku čim prije. Indijanci se brinu za svoju djecu, znaš.”
Zagrizavši donju usnu, Christy je kimnula. Njegovala je Jenny tako kratko, u stvari, manje od dva dana, a ipak je za to vrijeme postala duboko i trajno vezana za dijete. Željela ju je zadržati, podignuti je kao svoju iako je znala da to nije moguće.
Caney je pogledala gore u Zacharyja. “Zahvalna sam vam što ste pazili na ovu moju djevojku”, rekla je ovlaš kimnuvši glavom prema Christy. “Što ste je doveli kući živu i zdravu.”
“Da, gospođo”, potvrdio je dodirnuvši obod svog šešira. To je bilo sve, samo ‘da, gospođo’, a Christy ni riječi. Samo se sagnuo iz sedla da skupi kobiline obješene uzde u jednu ruku i odjahao prema gradu. Već se bio izgubio iz vida kad je Christy shvatila da mu nije zahvalila.
“Vrati se sada u kuću”, nježno joj je naložila Caney i uzela Christynu ruku još uvijek čvrsto držeći dijete. “Želim čuti sve o tome kako si njegovala ovo dijete. Osim toga trebala bi se okupati, nešto toplo pojesti i dobro se naspavati, koliko se meni čini.”
Christy je mogla samo kimnuti, i čak kad su već krenule prema brvnari, ona je još uvijek gledala prema mjestu s kojeg je Zachary nestao cestom prema gradu. Kod kuće se Caney pobrinula za nju kao za dijete i poslala Megan i Skye preko potoka da posude Bridgetino korito. Kad je bila čista i odjevena u pamučnu spavaćicu, Christy je smazala zdjelu gulaša i između zalogaja ispričala mračnu priču. Popela se u svoj krevet od bala sijena i utonula u blažen san bez snova.
Kad se probudila, bilo je jutro a Caney je pjevušila maloj Jenny dok joj je žlicom nešto stavljala u usta. Jenny joj se smijala između zalogaja kao da joj se pokušava pridružiti. Christy se stegnulo srce, no uspjela se nasmiješiti i, nadala se, vedro zvučati.
“Dobro jutro”, rekla je.
Caney joj je uzvratila osmjehom prožetim tugom. “Jutro, gospođice”, rekla je. “Ovaj kolačić je danas u dobroj formi.” Potegnula ju je za nožne prstiće, što je izazvalo Jennino veselo gugutanje. “Je li tako, draga curice.”
Christy je obradovao Jennin oporavak, naravno. Bilo je to nekakvo čudo, budući da je šarlah često bio koban, no ipak je to značilo rastanak, a tome se nije radovala. U svom se životu morala rastati od mnogočega, od mnogo ljudi, od mnogo mjesta, od mnogo stvari.
Kad je napunila zdjelu kukuruznom kašom začinjenom šećernim sirupom i dodala je Christy, Caney je otvorila temu koju su obje dotad izbjegavale. “Misliš mi reći što se uistinu dogodilo na tom putu ili moram nagađati?”
Chrsty je skrenula pogled, zažmirila i opet je pogledala. Znala je da ju je Caney pitala ako se razvila ljubav između nje i Zacharyja, no ona se pretvarala da je nije shvatila. “Već sam ti rekla. Misionari – Arronovi – bili su mrtvi kad smo tamo stigli. Masakrirani. Zachary – šerif Shaw – pokopao ih je i proveli smo noć u njihovoj kolibi. Sljedeće jutro smo krenuli kući.”
Caneyine usne su se micale jer je, znala je Christy, u sebi molila za Arronove, no izraz njenih tamnih očiju bio je nepokolebljiv. “Ništa se nije dogodilo? Između tebe i šerifa?”
Goruće se crvenilo širilo od Christyna vrata i zapulsiralo joj u obrazima. “Naravno da nije”, rekla je možda prežestoko.
“Ne mora to biti isključivo tjelesne naravi, znaš, da bi se nešto dogodilo između muškarca i žene. Ima dubljih stvari od vođenja ljubavi i slutim da znaš to iako su veći dio tvog života drugi vodili računa o tebi. Stvari koje zauvijek zapečate osobu u nečijem srcu.”
Christy se uzvrpoljila od nelagode i izgubila tek za svoju kukuruznu kašu. Bale od sijena bockale su je pod stražnjicom i donjom stranom bedara čak i kroz spavaćicu i pokrivač. “Nisam se predomislila u vezi s udajom za Jakea, ako te to zanima.”
Caney je uzdahnula ljuljajući odsutno dijete u svojim okretnim rukama. “Ali mislim da bi se on mogao predomisliti u vezi s tobom. Svatko u gradu zna da ste ti i šerif cijelo vrijeme bili zajedno sami. Takve stvari potiču ogovaranje, Christy, bilo ono opravdano ili ne.”
Kimnula je. Što će učiniti ako je zauvijek udaljila Jakea? Previše je toga ovisilo o njenom sklapanju uspješnog braka, a drvni magnat bio je jedini prikladni kandidat, barem što se tiče njenih trenutnih potreba.
Počela je osjećati glavobolju pa je istrljala obje sljepoočnice uzalud pokušavajući odgoditi je. “Možeš li pripaziti na Jenny umjesto mene, Caney? Molim te? Moram razgovarati s gospodinom Vigilom čim prije.”
“I ja mislim”, složila se Caney pomalo osorno. No pogled joj je bio razdragan kad je svratila pažnju na dijete. “Znači zovu te Jenny, je li? Baš zanimljivo. Ja sam poznavala nekad jednu Jenny.” Christy se nije osvrtala na primjedbu svoje prijateljice, ustala je i navukla jutarnju haljinu da bi se otišla umiti na potoku. Kad se vratila, lice i ruke pekle su je od hladne vode a misli su joj se naglo razbudile. Mnogo je pažnje posvetila odjeći. Obukla je svilenu haljinu boje marelice koja je, znala je, bila zamamna iako malko istrošenih skutova i manšeta, a kosu na zatiljku pričvrstila u labavu punđu. Iako se nije usudila našminkati lice, ipak si je jedva primjetno ružem namazala usne.
“Da ti pravo kažem”, primjetila je Caney mjerkajući je. “Da te bolje ne poznam, pomislila bih da si jedna najobičnija djevojčura.”
Crvenilo je jurnulo u Christyne obraze – to je bez sumnje bila promjena nabolje budući da je bila blijeda sve od potresnog otkrića u misijskoj bazi prije tri dana – no ona se nije udostojila išta odvratiti. Pogled kojim je prostrijelila Caney, ionako je dovoljno govorio.
Na izlasku iz brvnare Christy je susrela Megan.
“Kamo ideš?” upitala ju je Megan zaprepašteno. “Izgledaš kao da si se obukla za ples a, evo, tek je vrijeme za doručak!”
Budući da se Christy trudila iz sve snage da učini ono što je za svih najbolje, ovo sestrino suprotstavljanje nemalo ju je razdražilo. “Imam posla u gradu”, rekla je možda pomalo mrzovoljno.
Meganine ruke naslonile su joj se na kukove. Bila je ipak jedna od McQuarryjevih i znala je biti uporna kao i sve druge iz obitelji. “Kakvog bi ti posla mogla imati u toj haljini i s tim ružem na usnama?”
“To se tebe ne tiče”, rekla je Christy. “A sad mi se, molim te, makni s puta. Trebam hodati dvije milje i željela bih krenuti.” Nastojala je ne misliti o odmetnicima Paiutima koji su onako okrutno ubili Arronove a možda su čak i sad vrebali iz obližnjih šuma. Nije si mogla dopustiti da je svlada strah; ako ništa drugo, jezovit prizor u misijskoj bazi uvjerio ju je više nego ikad da je Megan mjesto u San Francisku ili nekom drugom razmjerno naprednijem gradu.
Megan se nije micala s Christyna puta. “Nakanila si se udati za Jakea Vigila”, optužila ju je kao da je to grijeh.
Christy je podigla bradu. Lice joj je gorjelo od uvrede a glas joj je bio odrješit. “Pa što ako i jesam?”
“On nije čovjek za tebe”, navaljivala je Megan. U tom trenutku sličila je djedu sa svojim prodornim zelenim očima i izbačenom vilicom. “A što je još i gore, i ti to znaš!”
“Sad”, rekla je Christy pokušavajući je zaobići , “je zaista dosta.”
Megan joj je u trenu opet prepriječila put. “Ako išta od svega toga radiš zbog mene, Christy McQuarry”, rekla je, “gadno griješiš. Ja nisam dijete, ja imam vlastite planove!”
Christy je ustuknula, blago rečeno. “Kakve planove?” upitala je blažim glasom. Bože dragi, samo da ne kaže da se želi udati za Caleba Stranda ili nekog drugog drvosječu. Premlada je, prenaivna, prekrhka za takav život.
“Nije važno kakve planove”, odgovorila je Megan. Ali ovoliko ti mogu reći – oni ne uključuju učiteljsku školu, a iz školskih knjiga sam se načitala do mile volje; dakle, ako me namjeravaš smjestiti u neku školu poput one St. Marthe, zaboravi. Neću tratiti vrijeme učeći i heklajući s gomilom glupih otmjenih djevojaka!”
Meganine riječi udarile su Christy poput pljuske u lice. Njena sestra nije znala što govori, što će propustiti. Zasigurno ona nikako nije mogla razumjeti što znači boriti se sa zemljom i prirodnim silama da bi preživjela, raditi za muža i djecu dane i noći.
“Ispričaj me”, rekla je Christy i provukla se uz Megan da krene na dugu i prašnjavu stazu do grada. Megan nije shvaćala njihove prilike, to je sve. Sa šesnaest godina, ona je još uvijek prije bila dijete negoli žena. Jednom će zahvaliti Christy što je mislila na dobro sviju njih i radila na tome usprkos svemu.
Jake je promotrio Christy od glave do pete potpuno ozbiljan kad je kročila u njegov ured nakon više od sat vremena. Cipele su je žuljale a ponos joj je bio okrnjen iz kojekakvih razloga, te nije bila raspoložena da podnosi nekakve gluposti.
“Mislite li me pozvati da sjednem ili moram stajati za vrijeme razgovora?” pitala je.
“Sjednite”, rekao je Jake, još uvijek potpuno ozbiljan. Bio je odjeven u radno odijelo, kariranu plavu pamučnu košulju, rastvorenu oko vrata, i traperice koje su mu odlično pristajale. Bio je vrlo privlačan – zašto je to nije diralo, barem malo? Zašto ga nije željela onako kako je željela Zacharyja Shawa?
Sjela je i prekrižila si ruke u krilu. Leđa su joj bila kao da je metlu progutala. Znala je da nikad nije izgledala bolje, čak i nakon dvije milje hoda, no slaba je to bila utjeha kad se suočila s Jakeovim smrknutim licem. Bila je pripremila govor i vježbala ga u hodu, koliko da ne misli na Indijance toliko da bude spremna, no sada se nije mogla sjetiti ni jedne jedine riječi. Šteta. Pripremljena obrana joj se činila vrlo uvjerljivom.
“Dakle?” ponukao ju je Jake. Povukao je stolicu iza svog stola zastrugavši njome po podu i sjeo. “Imam posla, gospođice McQuarry. Ako nemate ništa protiv da prijeđete na stvar...”
“Ništa se nije dogodilo”, rekla je i trenutačno ju je prelila grimizna boja.
“Proveli ste nekoliko dana i noći u planinama s drugim čovjekom. To se dogodilo.”
“Morali smo ići, zar ne shvaćate?” bila je uporna Christy, sad već ljuta. Nije očekivala da će Jake biti ovako svojeglav, kao što nije očekivala da će se Megan ponijeti onako nezahvalno. “Dijete je imalo šarlah – trebao mu je liječnik. Tražila sam pomoć za dijete a Zachary – šerif Shaw – nije mi dopuštao da putujem sama.”
Jake se nagnuo prema njoj a oči su mu sijevale. Čak je izgledao zgodniji ovako ražešćen nego inače, no Christy kao da je gledala u krasnog pastuha ili veličanstvenog šarca, prema onome koliko je strasti osjetila. “Ja bih bio išao”, rekao je.
“Znam”, priznala je Christy izgubivši nešto od svog sigurnog nastupa. “Ali sve se tada činilo tako hitno a gospodin Shaw je baš bio tamo i doveo jednog konja za mene...”
“Pa naravno”, rekao je Jake, no primjetila je da je pomalo počeo popuštati. Želio ju je istom žestinom kojom je ona željela Zacharyja, bilo je očigledno. Nadala se da će to biti dovoljno da ih održi kroz dugi niz godina pred njima.
“Mi imamo dogovor, vi i ja”, rekla je. “Nikad ne bih učinila ništa što bi okaljalo vašu čast ili moju.”
Duboko je uzdahnuo i zabacio glavu kao da si želi protegnuti vrat. Kad je ponovno pogledao u Christy, oči su mu se smiješile. “To vam vjerujem”, rekao je i otvorio ladicu u svom stolu.
Christy se ukočila, no uspjela se nekako ukrućeno nasmiješiti zauzvrat. “Hvala vam”, rekla je pomalo oštrim tonom.
Položio je dijamantni prsten između njih; njegovo brojno drago kamenje bliještalo je i treptalo na prašnom svjetlu što se ulijevalo kroz prozor iza i iznad njegove glave. “Već ga neko vrijeme imam. U slučaju da si nađem ženu.”
Izgledao je i zvučao poput malog dječaka, ponosno otkrivajući blago, a Christy je osjetila ubod straha svojstvena krivcu. “Pre-predivan je”, rekla je.
Podigao ga je, obišao stol i uzeo joj ruku. Uspjela se nasmiješiti kad joj ga je nataknuo na prst, no palio joj je meso poput žarača. Osjećala se poput drolje koja prima plaću za neki nedoličan čin.
“Sad je službeno”, rekao je potapkavši joj jednom ruku. “U slučaju da se netko dvoumi.”
“Da”, rekla je Christy. “Službeno je.” Bilo joj je drago što još uvijek sjedi jer je osjetila nekakvu slabinu. Ne čini to, vrištao joj je glas u mislima, glas u kome je prepoznala sebe.
Spustio se do nje na jedno koljeno držeći joj ruku. “Nikad se nećete pokajati što ste se udali za mene Christy”, obećao je hrapavim glasom. “Kunem se.”
Mogla je samo kimnuti. Istini za volju, još nije pristupila obredu a već se duboko kajala. Podigla se nesigurno na noge.
“Jeste li dobro?” upitao ju je Jake mršteći se.

“Samo – samo sretna”, rekla je.
Ozario se. “Drago mi je. Pozvat ću nekog da mi pripremi dvokolicu a onda ću vas sam odvesti kući, ako ste spremni na odlazak.”
“Htjela bih po-pogledati kuću”, promrmljala je. Trebalo joj je nešto u tim očajničkim trenucima da joj da snage, da je podrži u njenoj odluci. “Nemate ništa protiv, zar ne?”
Izgledao je nevjerojatno zadovoljan. “Ne”, rekao je, “Ne, dapače. Vjerojatno čete htjeti neke preinake.”
Skrenula je pogled i vidjela kroz proste zidove Jakeova ureda napravljene od klada ulicu i šerifov ured podalje. “Vjerojatno”, složila se gotovo dahnuvši riječi.
Jake kao da nije primjećivao njenu suzdržljivost. Nesumnjivo je vidio samo ono što je želio vidjeti, poput većine drugih ljudi. “Mislim da ne bi bilo baš dolično da budemo sami u kući prije nego se vjenčamo. Ali nije zaključano. Samo vi pođite.”
Kimnula je, nekako našla vrata, otvorila ih i iskoračila. Jakeova kuća bila je blizu, no činila se stotinu milja daleko, ili tisuću – njena stopala – a da ne spominjemo njeno srce – bili su tako teški.
Ušla je u palaču kroz kuhinju, ogromnu prostoriju s unutarnjom opskrbom vodom, glomaznom sjajnom peći, velikim stolom od borovine s osam stolica i ormarima s vratima. Pod, napravljen od lakiranog drva, bio je prašnjav, ali inače divan, a i sjajio bi se kad bi se pošteno oprao.
Otuda je Christy krenula u blagovaonicu koju je već bila vidjela u noći Jakeove zabave. Velika primaća soba bila je malo podalje od ulaza a krasilo ju je divno mramorno ognjište koje ga je sigurno skupo stajalo, no tamo nije bilo mnogo namještaja. Christy se pokušala zamisliti kako šiva zimi uz ognjište dok Jake čita novine u stolici pokraj nje, no nije joj polazilo za rukom.
Zatim je razgledala njegovu radnu sobu; bila je s druge strane primaće sobe a zidove su joj prekrivale police s knjigama. Bilo je to novo otkriće, ta Jakeova naklonost čitanju, a pomalo ju je to i tješilo. Barem su to imali zajedničko. Zasigurno bi im zajednička ljubav prema knjigama i druge sitne radosti mogle poslužiti kao oslonac.
Stubište je bilo širok i sjajan luk glatkih drvenih stepenica a Christy se penjala polako kao da se uputila na vlastito vješanje. Možda je Megan, iako je bila onako mlada, bila u pravu. Možda je preuzela preveliki teret na sebe i za to vrijeme činila strašnu pogrešku.
Hodnik na katu bio je dug i širok, s tri vrata na jednoj, tri na drugoj strani, i jedna dvostruka na kraju hodnika. Christy je provirila u svaku sobu, a sve od reda bile su prazne, prije nego se zaustavila pred visokim vratima najvjerojatnije Jakeove sobe.
Ubrzanog pulsa i teških nogu, napokon je okrenula jednu od mjedenih kvaka i odškrinula vrata. Sklopila je oči, duboko udahnula i prešla preko praga. Trebao ju je dočekati Jakeov miris, a umjesto toga osjetila je Zacharyjev.
Suza joj je kliznula niz desni obraz. Krevet je bio zakučasto izrezbaren i postavljen visoko na četiri noge. Tu je bilo još jedno mramorno ognjište, ovo pak zeleno i crno, i barem su dvije od slika na zidovima potjecale iz Europe. Zastori su bili od irske čipke a uz jedan zid bila su dva ogromna ormara. Sljedeća vrata vodila su do zapanjujućeg otkrića – ugrađene kade, komode i umivaonika. Naprava u podnožju kade služila je kao spremnik tople vode. Christy je to otkrila na teži način dodirnuvši svjetlucavu, bučnu stvar i opekavši prste.
Bila je smetena, blago rečeno, kad se okrenula od predivne kupaonice i našla licem u lice s osobom koju bi u tom trenu najmanje željela vidjeti.
“Možda bi trebali leći na krevet”, rekao je Zachary a iz očiju su mu vrcali plavi plamenovi. “Da budete sigurni da vam madrac odgovara.”
Palo joj je na pamet da mu okrene leđa i ode bez riječi no to bi previše ličilo na bijeg. “Zar uvijek ulazite nepozvan u tuđe kuće?”
“A vi?”
“To nije isto”, obavijestila ga je Christy s koliko je god uspjela skupiti dostojanstva. “Ja ću živjeti ovdje.”
“Nije isto, tako je”, obrecnuo se a nos mu je bio toliko blizu njenog da se bojala da će pogledati ukriž.
Mučila se da ostane sabrana i da ne brizne u plač. “Što želite?” oštro ga je upitala i prekasno shvatila da je pitanje bilo nezgodno.
“Tebe”, odgovorio je Zachary. “Želim tebe. I kvragu, Christy i ti želiš mene.”
“Varaš se!”
Uhvatio ju je za mišice i gotovo podigao na prste. “Ne”, zarežao je. “Ti se varaš. Za Boga miloga, Christy, ne čini to. Ne čini to sebi, ne čini to Jakeu, ne čini to meni!”
Drhtala je cijelim tijelom besramno rastrgana između želje da mu baci ruke oko vrata, kao da joj život o tome ovisi, i da ga ispljuska objema rukama. “Gubi se”, zasiktala je. “Smjesta.”
Naglo je uzdahnuo a njegova predivna ramena su se malko objesila. Pustio je ruke da mu padnu uz bokove. “Neka ti bude”, rekao je. “Neka ti bude.” A zatim, u potpunoj suprotnosti s njegovim riječima, ponovno ju je povukao u zagrljaj i tako je snažno ljubio da se bojala da će joj usne poplavjeti. Još gore, ona je uživala u tom zabranjenom poljupcu, predala mu se besramno, čak i zastenjala jer je pobudio silnu žudnju u njoj.
Kad ju je odmaknuo od sebe, shvatila je da je plakala, što je samo on mogao izazvati. “Zbogom, Zachary”, rekla je. “Zbogom...”
Gledao ju je netremice jedan dug i značajan trenutak a zatim se okrenuo i otišao. Čula je pete njegovih čizama na stubištu i jedva se suzdržala da ne potrči za njim.
“Daj da ovo prestane”, mrmljala je samoj sebi. “Molim te, Bože, daj da ovo prestane.”
“Otišao je”, Bridget kao da je pričinjalo nekakvo žestoko zadovoljstvo priopćiti ovu vijest sutradan ujutro. “Nadam se da si sad sretna.”
“Tko je otišao”, pitala je Christy iako se pribojavala da već zna.
“Zachary. Jučer popodne dao je zamjeniku da prisegne i odjahao s kupom tjeralica u svojim bisagama. Gus je sve to ispričao Traceu sinoć na sastanku gradskog vijeća.”
Tjeralice. Osjetila je mučninu u želucu a koljena su joj zaklecala. Zachary je otišao poginuti. U tim trenucima učinila bi bila gotovo sve da se vrati živ, no, naravno, to nije bilo moguće. Sada više nije mogla učiniti ništa do prkosno se braniti. “To”, rekla je pretvarajući se, “se mene ne tiče. Zachary je odrastao muškarac i sam odlučuje. “
“To je istina”, rekla je Bridget još uvijek crvena od opravdanog bijesa, “ali mi obje znamo zašto to čini – zar ne, Christy?”
Okrenula je leđa rođakinji; radije to nego da joj počupa kosu iz korijena. “Nemam pojma o čemu govoriš.”
“Mogla bih pognojiti moj nasad petunija s tim odgovorom”, bila je uporna Bridget. “Pomozi Bože, Christy, ako pogine zbog tvojih maštanja o bogatstvu i udobnosti, nitko u Primrose Creeku neće s tobom progovoriti ikad više!”
Christy je zatvorila oči, skroz naskroz potresena, ne zbog straha od izopćenja – iskusila je ona to u školi St. Martha i preživjela, bez brige – već zbog prizora mrtvog Zacharyja gdje leži na nekoj osamljenoj stazi natopljen svojom krvlju. Prošli su je trnci i ona se obujmila rukama da se sabere. Pošto ništa nije odgovarala, Bridget ju je okrenula k sebi.
Da Bridget nije bila u poodmakloj trudnoći, Christy bi možda zaboravila sve svoje osobno kajanje zbog nasilja i ščepala je, mlatarajući i grebući.
“Da više nikad nisi to napravila!” zaderala se. “Nećeš vječno biti trudna, znaš!”
Bridget je bila nepokolebljiva i bezgranično bijesna. “Ista si kao tvoj otac!” dreknula je.
“A ti si ista kao tvoj!” odvratila joj je Christy.
“Dakle, ovo je stvarno zrelo”, dodala je Caney odnekud iz titrave sumaglice koja kao da je okruživala dvije rođakinje. “Koliko mi se čini, još ćete jedna drugoj plaziti jezik.”
Prijekor je raspršio ponešto od onog neprijateljstva i Christy i Bridget su se odmakle jedna od druge iako su im šake još uvijek bile stisnute.
Caney je stala između njih. “Bridget, ti otiđi kući prije nego se rasrdiš i natjeraš dijete da izađe prije vremena. Christy, ti nastavi s onim što god si radila prije nego je došla Bridget i drži jezik za zubima. Ako ikome sličite, to je vaš djed, i u tome jest nevolja. Previše ste slične.”
Previše slična Bridget? Christy je zatomila jednu želju, neprikladnu gospođici, da pljune, no poslušala je Caneyin nalog i nastavila sa svojim poslom – izažimati Jennine pelene i rastezati ih preko grmlja da se suše na toplom, titravom suncu.
Stigli su usred bijela dana, najmanje dvadeset ratnika Paiuta na konjima, namazani ratnim bojama i naoružani strijelama, lukovima i puškama. Njihova pojava probudila je krvave uspomene na velečasnoga i gospođu Arron, mučki ubijene u svetosti svog doma.
Caney je obično držala pušku nadohvat ruke a ni taj dan nije bio iznimka. Uzela je oružje i napela ga, a taj potez zajedno s njenim mrklim licem jasno je poručio da se ne šali. Megan je zinula u čudu a kad se Christy dovoljno rastrijeznila da čuje išta drugo osim munjevitih otkucaja srca, do nje je dopro ushićen povik njene sestre.
“Do đavola! Indijanci.”
Umrijet će, mislila je Christy s nekim čudnim mirom koji je odjekivao kroz nju poput strelice kad zadrhti u meti. Neće dočekati sljedeće jutro, nijedno od njih. Nikad se više neće smijati ili svađati. Nikad okusiti pečenu piletinu ili hladnu izvorsku vodu.
Krenula je prema Indijancima, čula Meganin dahtaj i Caneyinu promrmljanu psovku i samo joj je trunku laknulo kad je vidjela onu ženu koja joj je donijela Jenny, kako jaše ispred sviju, a duga sijeda pletenica odskakuje joj preko jednog ramena.
“Srna Koja Pjeva – ona je dobro?”
Srna Koja Pjeva, ponovila je u sebi Christy. Znači to je Jennino pravo ime. “Da”, rekla je iako joj je knedla stisla grlo a oči su je nepodnošljivo pekle kao da su joj u plamenu.
“Donesi”, naredila je stara. Bilo je očito da je ona uživala najveću moć u plemenu. Namazani ratnici, primjetila je Christy, pratili su je da bi se izvršili njeni nalozi, to je bilo sve, a vjerojatno bi radije bili negdje drugdje.
Christy je kimnula, okrenula se i uputila u brvnaru. Jenny – Srna Koja Pjeva – zadovoljno je ležala u košari na krevetu, čista, u pelenama i očito zadivljena prstima na svom desnom stopalu. Christy je, naravno, bila svjesna da će taj trenutak kad-tad doći, a ipak je to bio udarac od kojeg su joj se koljena odsijecala. Za to kratko vrijeme koliko se brinula za djevojčicu, zaljubila se u nju. Sad je vjerojatno više nikad neće vidjeti.
Oprezno je podigla Srnu Koja Pjeva iz košare i zamotala je u čisti pokrivač, kojih nije imala napretek, i odnijela je van.
Stara žena sagnula se da pokupi dijete. Svoju unuku, možda, ili čak svoju praunuku.
Christy je bez uzmicanja predala svoj teret iako se iznutra slamala. “Voli juhu s krumpirom”, rekla je, a uopće nije namjeravala govoriti. Nije se moglo očekivati da će posjetitelji razumjeti što govori ili da će se obazirati na to, pa čak da je i razumiju.
Žena je kimnula a pogled joj je bio bezizražajan. Dreknula je nekoliko riječi na jeziku svog naroda a jedan od ratnika zabio je strijelu s perom u zemlju do Christynih nogu dovoljno snažno da se ona trgne. Osjetila je, prije nego vidjela, da je Caney digla pušku spremna da puca.
“Ne!” viknula je Christy okrenuvši glavu. “Caney, ne pucaj!”
Žena i nekolicina žešćih ratnika nešto su se žustro dogovarali. Zatim je na njenu zapovijed grupa okrenula svoje ponije i odjahala te nestala u šumi.
“Da vidiš kad kažem Skye za ovo”, oduševila se Megan i posegnula za perom strijele s očitom namjerom da je izvuče i upotrijebi kao ukras.
“Ostavi to”, rekla je Christy.
Megan ju je pogledala zapanjeno. Caney je stajala nedaleko s jednom rukom pod Christynim lijevim laktom a drugom držala pušku.
“Ali to je indijanska strijela”, rekla je Megan zadivljena kao da se radi o samom Svetom križu.
“Baš zato”, uspjela je dahnuti Christy. Onda je pala na koljena u visokoj travi, prekrila si lice objema rukama i plakala od tuge i olakšanja i mnoštva drugih osjećaja.
Caney je ubrzo kleknula do nje i zagrlila je. “Hajde, hajde, sve će biti u redu. Samo se ti isplači, gopođice Christy. Samo tako. Gospod zna da uistinu imaš razloga za plakanje.”
“Zašto ne mogu uzeti strijelu?” bila je uporna Megan.
“Jer je to znak drugim Indijancima, eto zašto” , odvratila je Caney. “Valjda znači ‘ne prilazi’. A sad mi donesi malo potočne vode i čistu odjeću. Zar ne vidiš da ti sestru treba njegovati?”
Christy je polako dolazila k sebi; jecanje je preraslo u štucanje i više se nije trebala tako čvrsto držati Caney.
“Što je, zlato?” pitala je Caney hrapavim glasom punim nježnosti od koje je Christy opet briznula u plač. “Znam da nisi očekivala da ćeš zadržati ono dražesno djetešce. Nisi mogla.”
Christy je kimnula. Znala je da će se ovo dogoditi, naravno, ali joj to nimalo nije olakšalo cijelu stvar. Izgubila je Jenny, Zachary je nekamo odjahao, u sigurnu smrt. Budućnost se doimala zaista turobnom, dugi niz crnih i praznih dana i beskrajnih samotnih noći.

SEDMI DIO

Jake Vigil pokazao se strpljivim čovjekom. Čekao je do kraja travnja, pa cijeli svibanj. Donosio je Christy cvijeće koje bi sam ubrao, poveo bi je na vožnju po mjesečini u svojoj elegantnoj i blistavoj dvokolici te joj je čak iz Chicaga naručio vjenčani poklon, veličanstveni klavir.
Cijelo to vrijeme Christy je bila na mukama, ne samo zbog bezuspješnih uzastopnih pokušaja da se uistinu zaljubi u svog budućeg muža. Zacharyja nije bilo tjednima i, koliko je ona znala, nikome se nije javljao. Christy je skoro svake noći imala ružne snove, snove u kojima je Zacharyja ustrijelio jedan od onih groznih ljudi koje je hvatao.
Jedne noći početkom lipnja, dok je Caney bila u gradu i udvarala gospodinu Hicksu, Trace je došao pretrčavši preko mosta i uz brdo i zazivao Christy.
Ona je sjedila na kamenu pokraj potoka, češljala kosu i namjeravala leći ranije i čitati jednu od hrpe knjiga koje je posudila iz Jakeove knjižnice. Ponekad je ispunjavala misli nečijim riječima koje su joj poslužile kao nekakva amajlija koja će držati podalje noćne more.
“Što je?” pitala je iako je mislila da već zna.
Trace je nije čekao da ustane; zgrabio joj je jednu ruku i potegnuo je na noge. “Bridget ima trudove u malim razmacima. Kaže da je dijete na putu.”
Christy je duboko udahnula da se sabere i polako izdahnula. Pomogla je ona Caney porađati nekoliko djece na teretnom vlaku, ali nikad nije sama donijela ijedno na svijet. “Idem ravno k njoj”, rekla je smireno iako se osjećala znatno manje prisebnom nego se to moralo činiti Traceu. “A ti idi u grad i dovedi Caney natrag. Vjerojatno je s gospodinom Hicksom.”
Trace je odmahnuo glavom. “Ja se ne mičem od moje žene”, rekao je a iz njegovog tona bilo je jasno da se nije kanio predomisliti. “Skye je otišla nekamo s Noahom kao i obično. Neka ona ide čim se vrati.”
Christy ga je slijedila preko potoka u priprostu kuću. Bridget je još uvijek bila odjevena i ušetala se ispred ognjišta.
Iako su odnosi između dviju rođakinja bili napeti, blago rečeno, Christy je sve to zanemarila i uzela Bridgetinu ruku. “Trace kaže da ti je vrijeme”
Bridget se slabašno osmjehnula i kimnula. “Da”, rekla je. “Mislim da će ovaj put sve brže proći nego s Noahom. Prije sat vremena sam osjetila prve trudove, a sad su prilično žestoki, u razmacima od samo nekoliko sekundi.”
Christy je rođakinji uzvratila osmjeh. “Pređimo na posao, onda”, rekla je i okrenula se da se obrati Bridgetinom blijedom mužu, koji je raskolačio oči. Morala mu se diviti što je uporno želio ostati iako je već zamirao od straha. “Trace, trebat će mi mnogo vruće vode. I vjerojatno ćeš morati poslati Skye i Noaha preko u našu kuću, ako dođu. Nema vremena da se ide po Caney.”
Kimnuo je, zgrabio dva vjedra i izbauljao iz kolibe poput mjesečara te se uputio prema potoku.
U međuvremenu je Christy odvela Bridget u njenu spavaću sobu koju je dijelila s Traceom, pomogla joj skinuti se i obući udobnu spavaćicu te je polegla na krevet.
“Je li te strah?” pitala je tiho Christy privrnuvši rukave svoje haljine. U vrču na stoliću za umivanje bilo je vode; ulila je malo u lavor i počela si ribati ruke žutim sapunom koji je vjerojatno sama Bridget napravila.
“Bridget je kimnula. “Malo”, priznala je.
“Znam kako se ovo radi”, rekla joj je tiho Christy pokušavajući je ohrabriti. “Caney me je naučila kad smo putovale teretnim vlakom.”
Bridget je ponovno kimnula. A onda su trudovi postali bolniji; presavila se u krevetu i naglas zastenjala.
Christy ju je pažljivo pregledala. Još malo, kako se čini. U stvari, bit će sretne ako Trace stigne zagrijati vodu na vrijeme.
“Jes-jeste li ti i Jake već odredili datum?” pitala je Bridget.
Christy je zaboljelo. Zachary, vriskalo joj je srce sa svom zatomljenom tugom. Neko se vrijeme poigravala sa sobom. Ako se Zachary vrati, bilo bez prebite pare bilo bogat, i ako je još uvijek bude želio, shvatit će to kao Božji znak i udati se za njega usprkos svemu. Ali on se nije vratio a vrijeme je istjecalo. Jake neće htjeti vječno čekati.
“Da”, rekla je ne pogledavši Bridget u oči. “Vjenčat ćemo se ovu nedjelju ispred crkve. Velečasni Taylor je već pristao da obavi obred.”
Bridget je dahnula kad ju je obuzela jedna osobito žestoka bol i gnječila joj trbuh takvom snagom da su joj se mišići nazirali kroz tkaninu njene spavaćice. “Jesi li – jesi li sigurna?”
“Sigurna sam”, rekla je Christy. Nije baš govorila istinu, naravno, ali zašto ne bi predstava odmah počela umjesto tek na dan vjenčanja od kojeg ju je dijelilo nekoliko dana. “A sada prijeđimo na tebe. Želiš li se držati za nešto? Mogu ti svezati plahte za šipke na krevetu.”
Bridget je odmahnula glavom. “Ja – ja mislim da mi ništa takvoga neće trebati. Čini se da je dijete odlučilo.” Christy se nasmiješila. Kad je ponovno pregledala Bridget, vidjela je tjeme sićušne glave. “Stvarno si brza”, rekla je.
Bridget se polegla na jastuke uzdišući. “Trace – se tako boji.”
“Ne brini se za Tracea”, rekla je Christy. “Dala sam mu posla da nam ne bude pod nogama. Ništa mu neće biti.”
Bridgetina su se leđa izvila i ona se hrapavo zaderala.
“Tiskaj”, naredila joj je Christy.
Bridget je tiskala.
“Još.” Pojavila se mala, savršeno oblikovana glava s čupercima zlatne kose. Christyno je srce lebdjelo, i ona se nasmijala unatoč ozbiljnosti situacije. “Još malo pa gotovo, Bridge. Tiskaj.”
Dijete je kliznulo pri sljedećem stezanju no Bridgetin trbuh je još uvijek bio napuhnut. Dakle, Caney je bila u pravu; ništa novo. Bridget je uistinu nosila dvojke.
“Dječak je”, rekla je Christy i provjerila jesu li djetetov nos i usta slobodni a zatim svezala i odrezala pupak.
Bridget je spustila pogled lica sjajnog od znoja. “O, Bože”, stenjala je, “Još jedno.”
“Tako se čini”, odvratila je Christy baš kad je Trace uteturao u sobu. “Voda će svaki čas biti spremna”, rekao je.
Christy mu je predala njegovog sina, neopranog i na brzinu zavitog u ručnik i ponovno se okrenula Bridget koja je tada već ozbiljno vriskala.
Oči su mu se raskolačile kad je shvatio da će Bridget uskoro roditi drugo dijete. “Možda stoji poprijeko”, rekao je Trace promatrajući svoju ženu sa smjesom radosti, čuda i brige, ali čvrsto držeći dijete u rukama.
Christy bi se bila nasmijala da nije bila toliko zauzeta. “Pazi na svog sina”, rekla je. “Mi smo ovdje malo zauzete s brojem dva.”
Djevojčica je stigla nakon pet minuta, jednako toliko plavokosa i savršena kao i njen brat, a Bridget je napokon mogla ležati mimo boreći se za dah, raščupana, krvava i ozarena srećom.
Christy se pobrinula za potrebne sitnice, promijenila plahte bez premiještanja Bridget, baš onako kako ju je naučila Caney, i tiho napustila sobu da bi Bridget i Trace mogli biti sami s dvije prinove u obitelji.
Pomno se oprala u kuhinjskom umivaoniku iako je pretpostavila da joj se haljina više ne može spasiti i tiho plakala, jer bez obzira koliko djece rodila Jakeu Vigilu, nikad neće imati ono što su Bridget i Trace dijelili u tom trenutku u onoj istoj sobi u kojoj su začeli svoju djecu.
Naposlijetku je uočila onu čuvenu Bibliju obitelji McQuarry, veliki svezak koji je čekao današnji datum – 10. lipanj – i imena prinova koje su se sada snažno drečale na drugoj strani zida primaće sobe. Smiješeći se uspomenama, sjela je i položila si Bibliju u krilo te je otvorila na prve stranice s rodoslovljem.
Svezak je bio štampan za vrijeme Američke revolucije vjerojatno je stajao cijelo bogatstvo budući da su knjige bile rijetke i vrlo dragocjene u to doba.
Razmišljajući o domu, o djedu, o Virginiji, Christy je kažiprstom slijedila dug, dug popis imena. Rođenja, smrti, ženidbe. Svi McQuarryjevi. Kad je stigla do svog naraštaja, dah joj je zastao u grlu te je zažmirila sigurna da nije dobro pročitala krasopis.
Ali jest.

Christy je s praskom sklopila McQuarryjevu Bibliju preko tajne koja je cijelo vrijeme bila tamo, kratka i jasna, i još uvijek je buljila u prazno prerađujući obiteljsko stablo, kad je Trace izašao, ozaren ponosom, da kaže da su Bridget i novorođenčad zaspali.
“Jeste – jeste li odlučili kako ćete ih zvati?” pitala je.
Kimnuo je, otišao oprati ruke a zatim im oboma nalio kave i sjeo u drugi stolac za ljuljanje ispred ognjišta. “Dječak je Gideon Mitchell, djevojčica Rebecca Christyna.”
U bilo kojim drugim okolnostima, Christy bi se možda ljutila što si je Bridget uzela pravo na dva najpoželjnija imena u obitelji. No Bridget je djevojčici dala Christyno ime, što je zasigurno bila nekakva grančica mira u obiteljskom stablu, a Christy još uvijek nije mogla doći k sebi od otkrića na stranicama McQuarryjeve Biblije.
Djede, pomislila je dok joj je na usnama titrao osmjeh, ti lukavi stari vraže, ti.
Nedjeljno jutro stiglo je prerano a Christy, ne rekavši nikome ni riječi o otkriću, razmišljala je bi li ikome odala tajnu i oblačila se za svoje vjenčanje sa zanosom koji je sigurno osjećala Marie Antoinette kad se odijevala za giljotinu.
“Još uvijek možeš odustati, čuješ?” ispod glasa ju je upozoravala Caney dok je navlačila Christy svjetlo plavu svilenu haljinu koju su prekrojile da posluži namjesto vjenčanice. Bile su u jednom kutu crkvenog šatora velečasnog Taylora iza jednog privremeno postavljenog paravana. Župljani su trebali stići tek kad obred bude izvršen.
Christy je uzdahnula. Zachary se nije vratio, što je zasigurno značilo da mora ići do kraja sa svojim naumom. “Gdje je Megan?” uzvrpoljila se. “Kažem ti, ako bude kasnila, zavrnut ću joj vratom.”
“Nemoj se sad uznemiravati. Gospođica Skye će je dovesti sa sobom”, rekla je Caney. “Šteta što gospođica Bridget ne može biti ovdje, ali s tako malim bebama...”
Christy nije imala ništa protiv malog vjenčanja; dvije osobe koje je trebala za podršku, Caney i Megan, bile su tamo. Što se nje ticalo, drugi svjedoci nisu bili potrebni, pa čak ni poželjni. Osjećala se kao da se sprema počiniti zločin.
Čuvši komešanje s druge strane paravana shvatila je da stiže njezin mladoženja; provirila je preko paravana i teško gutnula vidjevši Jakea, tako zgodnog u svom novom odijelu. Pratio ga je Trace, koji će mu biti kum, i nekolicina muškaraca koji su radili s njim u drvnom poduzeću.
Očito osjetivši Christyn pogled, okrenuo se k njoj i nasmiješio.
Christy je opet spustila glavu iza paravana. Kako da to učini? Kako? Jake je čestit čovjek; zaslužuje ženu koja će ga iskreno voljeti. “Caney...”, zaustila je.
Caneyino lice bilo je puno iščekivanja. “Što, zlato?”
Pomislila je na veliku kuću, novac, prilike i sigurnost koja će se i njoj i Megan pružiti zbog ovog braka. “Ništa”, izustila je.
Iznad njih, po krovu šatora počela je pljuštati kiša, neobično za to doba godine. Vrijeme je bez sumnje odgovaralo Christynom raspoloženju.
Zvuk uvodnih taktova ženidbene koračnice na violini označio je početak obreda. Caney je na brzinu popravila Christynu kosu i haljinu a onda je izgurala oko ruba paravana.
Megan je stajala kraj oltara i izgledala poput jedne od triju Gracija držeći s obje ruke stručak žutog i ružičastog divljeg cvijeća. Velečasni Taylor bio je na svom mjestu s molitvenikom u ruci a Jake mu je stajao s lijeve strane promatrajući zaljubljeno Christy i nukao je očima da priđe.
Gutnula je, oklijevala, napravila jedan korak pa drugi. Nekako se našla uz njega mada nije osjetila da joj noge dotiču pod posut piljevinom, nije osjetila ništa osim grčenja želuca.
Kiša je tukla po vrhu šatora i grom je prasnuo negdje iznad njihovih glava. Jakeova ruka okrznula je Christynu a mirisao je ugodno po nekom otmjenom muškom parfemu. Na trenutak je čvrsto zatvorila oči i odmah ih rastvorila. Molila se da ne padne u nesvijest tamo pred Bogom i ljudima i osramoti sebe i Jakea.
“Dragi uzvanici”, započeo je dostojanstveno velečasni. “Okupili smo se danas ovdje...”
Christy se ugrizla za gornju usnu.
“ – pred Bogom...”
“Ne”, izletjelo joj je. Digla je pogled u Jakeovo zapanjeno lice. “Žao mi je”, šaptala je. “Žao mi je. Ali ne mogu to učiniti. Ne mogu!” Rekavši to, pridigla je skutove haljine, okrenula se i potrčala između redova grubo izblanjanih klupa prema velikom, širom otvorenom ulazu u šator. Istrčala je na bjesomučnu kišu, pa kroz pljusak, kroz gnjecavo blato i kaljuže, ne mareći ni za što; željela je samo pobjeći bez određenog cilja.
Bio je umoran, bio je mokar do kože i, očito, imao je priviđenja. Christy mu je trčala ususret pognute glave u nečemu što je nalikovalo na vjenčanicu. Uzdama je zaustavio pastuha, čekao i gledao. Još ga nije vidjela; jedino je to mogao donekle sa sigurnošću zaključiti, zasad barem.
Dok mu se ona približavala, on je sjahao i prebacio uzde preko šipki ograde ispred Dijamantne Lil. Nije ga bilo tjednima, spavao je na zemlji i ozbiljno se primio posla rješavajući kup tjeralica koje je skinuo sa zida u šerifovu uredu. Zaradio je jednu popriličnu svoticu otkad ga nije bilo, no imajući vremena za razmišljanje napretek, nije mu bilo druge, nego se suočiti sa spoznajama o sebi koje ne bi inače razmatrao.
Kao prvo, promišljao je činjenicu da ne samo da je bio spreman vjenčati se sa ženom koja bi ga uzela jedino kad bi imao novaca u banci, već da je izludio od te želje i pitao se zar mu zaista ona toliko znači. Odgovor je bio potvrdan, i to se nije promijenilo, ali je u jednom trenutku odlučio: neće prodati dušu, pa ni za Christy. Bez obzira koliko boljelo okrenuti joj leđa, neće kupovati njenu ljubav.
Sad, gledajući je kako mu trči ususret kroz kišu, potpuno se zbunio. A bio je i gotovo siguran da će se zaletjeti ravno u kola za sijeno Jacka Finleyja i ozbiljno se ozlijediti.
Presjekao joj je put i čvrsto je uhvatio za mišice objema rukama da ne bi pala. Kiša je poskakivala svuda oko njih i tako žestoko padala da se čulo pucketanje po krovovima ono malo kuća u Primrose Creeku.
Pogledala ga je s nevjericom. “Zachary?”
Nasmiješio se. “Baš tako”, rekao je. “Netko te progoni?”
Sigurno je znala da je zadirkuje, no izraz lica bio joj je povrijeđen, umoran. Odmahnula je glavom.”Volim te”, rekla je.
Osjećao se kao da je iskočio iz sjenika i pao na nakovanj dočekavši se na trbuh. “Što?”
“Volim te!” vikala je kroz kišu.
Nasmijao se, ponajprije stoga što nije mogao obuzdati navalu radosti koja ga je ispunila kad je postao svjestan njenih riječi. Isto se tako brzo uozbiljio. “A Jake?”
“Ne mogu se udati za njega. Imao si pravo. Ne bi bilo pošteno, bilo bi čak okrutno.” Kosa joj se cijedila, a da mu je bilo do toga da samo čeka povoljnu priliku, shvatio je da bi mogao gledati kako joj haljina postaje prozirna.
Uzeo ju je za ruku i hitro povukao s ulice novim pločnikom, kojim se grad opravdano ponosio, u svoj ured. Nasreću, zamjenika nije bilo u blizini.
Uzeo je pokrivač s jednog kreveta u zatvorskoj ćeliji i zamotao je u njega. Na peći je bilo kave; nalio joj je šalicu i dodao, ne štedeći, burbona. “Popij to”, naredio je.
Na njegovo bezgranično iznenađenje, poslušala je bez pogovora dok je drhtavim rukama obujmila čašu i prinijela je ustima. Izgledala je poput potopljenog mačeta dok je stajala tamo pijuckajući najgoru moguću kavu zapadno od Missourija, ali se nije usudio dopustiti si da mu se srce smekša. Još ne. Ona, i samo ona, imala je tu moć da mu ga istrgne iz prsiju.
“A sad mi reci zašto si trčala sredinom ulice po ovoj kiši u toj otmjenoj haljini?”
Drhtala je. “Danas sam se trebala – trebala udati.”
“Ali si odustala.”
Zažarila se i pokajnički kimnula. “Da. Naposlijetku nisam mogla ići do kraja. Nisam se mogla vjenčati s nekim zbog novca.”
Skinuo je svoju natopljenu platnenu jaknu i objesio je na vješalicu na zidu. Bio je neko vrijeme na putu i trebao se presvući, obrijati i ošišati. A da se ne spominje obilan obrok i dvanaest sati neprekinuta sna. “Tako znači”, rekao je.
Spustila je šalicu, prišla mu i obje mu ruke položila na prsa te ga pogledala u oči. “Povrijedila sam Jakea, a i tebe. Žao mi je, Zachary.”
Svom se snagom opirao želji da je privuče k sebi i ljubi svom onom strašću nakupljenom u svim tim tjednima na putu kad unatoč svemu nije gubio nadu da će doći u Primrose Creek prije nego ona ide do kraja sa svojim šašavim planom.
“Što sad?” pitao je.
“Ovisi o tebi”, odvratila je i činilo mu se da vidi kako joj srce sja u onim njenim čudesnim očima boje olujnog neba. “Ako mi možeš oprostiti, voljela bih da počnemo iznova. Nije me briga ako budemo morali krpati kraj s krajem dok god smo živi.”
Nije znala za njegov novac. Vjerojatno je pretpostavila da nije imao uspjeha u lovu na poštanske pljačkaše, ubojice i kradljivce stoke. Osjećao se smušen od radosti i nove nade.
“Volim te, Christy”, rekao je. “I što god imao, bilo to malo ili mnogo, želim podijeliti s tobom. Hoćeš li se udati za mene?
Divan osmjeh proširio joj se iz očiju po cijelome licu i naposlijetku se činilo da joj isijava iz samog središta njena bića. Trepnuvši, skliznule su joj kišne kapi – ili možda suze – iz očiju te je ispružila ruku da mu dodirne lice. “Da”, rekla je. “Da, udat ću se za tebe. Kada?”
“Zašto ne sada?” Čuo je sam sebe kako pita. “Velečasni se ionako spremio da nekog vjenča. Pa ne vidim razloga zašto to ne bi bili mi.”
Kimnula je složivši se, no opet joj je oči preplavio onaj turobni pogled.
“Nije pravedno da budem tako sretna dok je Jake tako – tako...”
“Slušaj me”, rekao je držeći je za ramena. O, da mu je samo skinuti tu mokru haljinu i jednako toliko mokro donje rublje ispod nje, ali on želi čekati. “Jake će biti povrijeđen neko vrijeme, to je istina. Ali ispravno si postupila, Christy, za vas oboje. Da si se udala za njega, ne bi mu učinila uslugu kad tvrdiš da sam ja taj kojeg voliš.”
Stajala je na prstima i poljubila ga u bradu. “Ja te zaista volim”, rekla je.
A onda ju je pošteno poljubio.
Vjenčali su se te večeri u primaćoj sobi u Bridgetinoj i Traceovoj kući na Primrose Creeku u prisustvu Megan, Skye i Caney od kojih su svi sa zadovoljstvom odobravali taj brak. Prvu bračnu noć provesti će u Skyeinoj sobi, dok će Megan i Caney ‘kampirati’ u brvnari s druge strane potoka.
Obradovalo je Christy što je Bridget bila prisutna i promatrala ih vedro se smiješeći. Nisu se u svemu slagale, i vjerojatno nikad ni neće, no djedova je zabilješka u obiteljskoj Bibliji mnogo toga promijenila, barem što se tiče Christy. Sutra, ili prekosutra, porazgovarat će o tome sa svojom rođakinjom, no zasad je bio važan samo Zachary i zavjet koji će ih zauvijek vezati.

Krevet je bio širok s madracem napunjenim perjem a plahte su bile čiste i šuškave. Kiša je rominjala na prozorima i zašištala na ognjištu kad je Zachary zatvorio vrata pred ostatkom svijeta a zatim si skinuo kravatu okrenuvši se ka Christy.
Slegnuvši ramenima izvukao se iz odijela i bacio ga sa strane, zatim joj prišao, uzeo u naručje i ljubio, najprije lagano o onda s gorljivošću koja je postepeno rasla dok nije u oboma planula i stopila ih u jedan oganj.
“Nema više dvojbi”, rekao je sanjivo s usnama blizu njenih kad ju je izljubio, “oko udaje za američkog šerifa bez prebite pare?”
Odmahnula je glavom, sigurna u svoj odgovor. “Nema dvojbi. Poljubi me opet, Zachary. Odmah.”
Smijuljio se i učinio kako mu je rečeno. Istovremeno je počeo otkopčavati prednjicu njene haljine – čipkastu opravu boje slonove kosti koju je posudila od Bridget – zagladio je preko njenih ramena i ruku. Zapela joj je na bokovima a onda pala u naborima oko njenih stopala.
Drhtala je stojeći tamo u svom najboljem donjem rublju, toliko spremna da se preda ovom muškarcu, a opet prestrašena jer je to bilo jedno posve novo iskustvo, i nije znala što točno da očekuje.
“Ne boj se”, rekao je onim svojim grlenim glasom. Svjetlost vatre zaokružila mu je zlatnu kosu poput aureole. “Nikad te ne bih povrijedio.”
Nagnula je glavu prema zatvorenim vratima sobe. “Što misliš, oni – znaju li oni?”
Nasmijao se. “Da, oni znaju.”
Osjetila je kako se zažarila, ne samo u licu, već po cijelome tijelu. Naravno, svima je bilo jasno što se zbiva. Kakvo glupo pitanje. “A tako”, rekla je.
“Zaboravi na druge”, rekao je Zachary i zapešćem joj pogladio obraz, vrat, ključnu kost i zaustavio se na vrhu grudi. “Zamisli da nikog nema na svijetu osim tebe i mene.”
Činilo joj se to lako izvedivim dok je stajala tamo u svojim dugim gaćicama i prsluku a ruka njenog muža gladila je a zatim nježno privukla k sebi njenu dojku i izmamila iz nje tihi uzdah zadovoljstva. “Ti i ja”, rekla je opijeno.
Ugasio je svjetlo puhnuvši u lampu, tako da im je jedino svjetlo dopiralo iz ognjišta, i počeo otkopčavati svoju košulju. Christy su klecala koljena, sjela je na rub kreveta i promatrala svog mladoženju kako u sumraku sobe izuva čizme, trzajem ramena zbacuje košulju i počinje raskopčavati hlače. Bio je nag poput divljaka kad joj je prišao, podigao je nježno na noge i skinuo joj posljednje što je ostalo od njene odjeće.
Nekoliko je trenutaka samo stajao obujmivši joj rukama grudi i pun štovanja je gledao u oči. “Bože dragi, Christy”, rekao je promuklim glasom. “Volim te. I tako te trebam.”
Bila je previše uzbuđena da govori. Prenapeta. Pregladna.
Ponovno ju je poljubio a to je prešlo granice njene ravnoteže. Da je nije nježno polegao na krevet, slomila bi se bila, slabašna poput tanke trske na snažnom vjetru.
Uslijedilo je još poljubaca, svaki snažniji i trajniji od prethodnoga, a zatim joj je Zachary usnama kliznuo od uške, duž vrata i hrpta ključne kosti. A zatim...
Christy je vriskala na vrhuncu zadovoljstva, objema mu rukama obujmila glavu i stisla je na svoju dojku uživajući u svakom pokretu njegovih usana i jezika.
Bez žurbe se pobrinuo za obje grudi na isti način. Christy se trzala i izvijala pod njim i očajnički ga požurivala, no on se nije dao smesti.
“Molim te”, stenjala je.
Vrškom jezika zaokružio joj je oko pupka a njeni bokovi su naglo odskočili s kreveta, sami od sebe. “Ne još”, rekao je. “Moraš biti spremna.”
Nije imala pojma što on misli pod tim ‘spremna’. Ako se ovo stanje podivljale žudnje nije pod tim podrazumijevalo, tko zna što bi još trebala očekivati.
Uskoro je saznala a ugoda je bila toliko žestoka, toliko divlja da je morala lice zabiti u jastuk da bi prigušila potmuo vrisak koji je potjecao iz jednog još neistraženog područja njena bića. Lebdjela je sve više i više i svaki put, baš kad je bila sigurna da ne bi mogla preživjeti više te slatke napetosti, dodao bi ulja na vatru.
Konačno, u razornom unutarnjem prasku odveo ju je u jedno novo područje, u jedan novi dio nje kojeg dotad nije bila svjesna. Spuštala se neizdržljivo polako i usput se hvatala za grančice naslade, a ruke su joj bile vlažne kad je stisnula šipke na uzglavlju kreveta.
Nakon jedne cijele vječnosti Zachary se nadnio nad nju, oprezno da je ne bi slomio svojom težinom. Njegove oči tražile su njene s prešutnim pitanjem i ona je kimnula, a godilo joj je to pitanje koliko i odgovor.
Pažljivo je ušao u nju jednim žustrim pokretom. Zarila mu je prste u leđa osjetivši nakratko bol a onda ju je iznenadila još nedoživljena oluja osjećaja. Vrhunac užitka sporo se primicao a kad je uslijedio rastrgao ih je oboje, ostavio ih iscrpljene i zagrljene bez daha.
Umoran poput njih, mjesec se spuštao kad su oni napokon zaspali.
Bridget je dojila malog Gideona prekrivši prsa dječjom dekicom dok joj je Rebecca, već nahranjena, spavala na ramenu čvrsto kako to samo novorođenčad može. Svjetlo ljetnog sunca bliještalo je na potoku a s druge strane zvukovi čekića i pila nadglašavali su jutarnju pjesmu ptica i kukaca dok je rad na brvnari napredovao i pretvorio je u pravi dom sa sobama, podom i prozorima.
Iznijele su dva stolca za ljuljanje a Christy je u krilu držala obiteljsku Bibliju. Broš s kamejom njene majke, koji joj je Zachary otkupio od trgovca Gusa plativši njen dug, pričvrstila je na prsa svoje haljine.
“Ne vjerujem ti”, rekla je Bridget sasvim ozbiljna lica.
“Uvjeri se sama”, odvratila je Christy otvarajući teške korice knjige.
Bridget se nanijela nad knjigu a njene plave oči raskolačile su se dok je čitala.
“Za Boga miloga”, čudila se šapćući zapanjeno. “Mi smo sestre? Nas četiri smo sestre?”
Christy je uzdahnula i sklopila Bibliju. “Da”, rekla je jedva čujno udahnuvši kroz nos. “Ali ne trebamo nikome reći.” Zastala je. “Trebamo li?”