Žene s Primrose Creeka

Megan McQuarry vraća se na Primrose Creek nakon pokušaja da postane glumica - a usput naivno gubi svoje srce i svoju voljenu zemlju. No, umjesto povratka u toliko žuđenu sigurnost svog toplog doma, Megan je suočena s užasnim otkrićem koje će promijeniti sve ono što je mislila o svojoj obitelji. Izgubljena i izdana, igrom slučaja sprijateljuje se s Webbom Strattonom, zgodnim vlasnikom njene zemlje.Webb uviđa da je ovoj ljupkoj dami potrebno utočište, a i njemu bi dobro došla pomoć na farmi. Nudi joj posao njegove domaćice - i uskoro, Megan i Webb se zaljubljuju preko ušiju jedno u drugo. No, Webba proganja jedan nesretan slučaj iz njegove prošlosti... i kada odlazi da se suoči sa svojim nepodmirenim dužnostima prema vlastitoj obitelji, Megan stavlja svoje srce pred najveće iskušenje: vjerovati da je Webbova odanost uistinu doživotno obećanje.

PRVI DIO

Primrose Creek Nevada
Lipanj, 1870. godine


Oko poštanske kočije uskovitlala se prašina i Megan je stupila na tlo držeći jednom rukom skutove svoje crno-bijele prugaste haljine. Put se činio beskrajnim, sve su joj se kosti pretresle, no ipak je svo to vrijeme vodila računa o svom izgledu. Prala se kad god bi se ukazala prilika, što je bilo vrlo rijetko, i trudila se da joj crvenkasta kosa bude uredna a šešir čvrsto nataknut i nakrivljen baš koliko treba. Osjećala se kao žaljenja vrijedan promašaj bez prebijene pare, a od dvije godine samostalnog života ostao joj je samo kovčeg pun uzaludnih pokušaja i otrcanih snova. No nije izgubila onaj strašni mekverijevski ponos.
U Primrose Creek vratila se poražena, to se ne može poreći, no prožimao ju je neki gorko-slatki okus povratka kući. Povratak je ipak značio ponovan susret sa sestrom Christy i s njene dvije rođakinje Bridget i Skye. One su imale dovoljno zdravog razuma da ostanu kod kuće i sada su imale dom, muža i djecu. Njihovi životi bili su ispunjeni radom i strašću; saznala je to iz pisama koje joj je Skye slala dok je nije bilo, preklinjući je da se vrati u Primrose Creek.
Uzdahnula je i zabacila svoja bolna ramena te skupila snagu za ono što će uslijediti. Njena obitelj će je radosno dočekati, znala je to; prigrliti će je sa smijehom i ljubavlju, uključiti je u svoj život i gorljivo je braniti od neizbježnih omalovažavanja i ogovaranja koje će potaknuti njen povratak. No svi će oni biti ljuti i zbunjeni jer je otišla neočekivano, a za sobom ostavila samo kratko pismo s objašnjenjem.
Zasjenila je oči i pogledala u kočijaša, koji je odvezivao konopac oko njenog polovnog kovčega i pripremao se da joj ga baci pred noge. Nadala se da neće očekivati nikakvu nadoknadu jer je svoju zadnju ušteđevinu potrošila dan prije na zdjelicu variva u nekoj usputnoj postaji. Otada nije ništa okusila.
“Budite oprezni s time, molim vas”, rekla je i pokazala na kovčeg. To mi je sve što imam. I bilo je. Odavna je svoj dio prvoklasne šume i ravnice koje su četiri žene iz porodice McQuarry naslijedile, prodala nekakvom farmeru putem banke i odvjetnika a sada će biti siromašna rođakinja kojoj će se brojiti svaki zalogaj kruha i svaka krpica dok ne ode na posljednji počinak. Kad bi barem to bilo ono najgore, pomislila je.
“U redu, gospođo”, odgovorio je kočijaš i pustio kovčeg da tresne neslavno na drveni pločnik i digne prašinu iz usjeka između dasaka. Megan bi mu bila isprašila leđa da nije bila onako iscrpljena, onako gladna i onako neutješno nesretna.
Baš je bila posegnula za izlizanom drškom kovčega s namjerom da odvuče tu grdosiju preko ceste u ured svog šogora – Zachary Shaw bio je gradski šerif – kad je nečija ruka u kožnoj rukavici odmakla njenu ruku. Digla je pogled očekujući da će ugledati Zacharyja ili možda Tracea Qualtrougha, Bridgetina muža, ili pak Jakea Vigila, koji je oženio Skye baš nekako u vrijeme Meganina bijega. Umjesto toga, pogled joj se zaustavio na strančevu licu; tamnoputi muškarac, kose boje zrelog klasja i plavih očiju, gledao ju je nasmiješen. Zubi su mu bili snažni i bijeli poput tek napadalog snijega na jutarnjem suncu.
Dodirnuo je obod svog istrošenog kožnog šešira. “Namjeravate li ostati ovdje u Primrose Creeku, gospođo?
Iskreno se nadam da niste samo u prolazu – to bi bilo gorko razočaranje.”
Megan je već navikla na slatkorječive muškarce, žalibože, a i na zgodne, no bilo je nečeg u ovome zbog čega joj je zastao dah kao da se strmoglavila u ledeni gorski potok. Sva njena osjetila, otupjela od dugog puta iz San Franciska, naglo su živnula, a samo jedan pogled u njegove oči bio joj je dovoljan da shvati da je on primijetio njenu reakciju i da mu je to godilo.
Bila je ljuta i na njega i na sebe. Prvo što joj nije trebalo bio je muškarac, bez obzira na to koliko zanimljiv i privlačan na prvi pogled bio. “Hvala vam”, rekla je ukočeno, “ali sigurna sam da će mi šogor doći po prtljagu...”
Stranac je zajedljivo pogledao oko sebe. “Ne vidim da se itko ovamo uputio”, istaknuo je razigranim glasom. “Ja sam Webb Stratton, ako se kojim slučajem brinete jer se nismo službeno upoznali.”
To ime presjeklo ju je u struku kao da je naišla na bačvu zakotrljanu nizbrdo. Čekala je da se pribere, a onda ispružila svoj drhtav dlan. “Megan McQuarry”, rekla je bez razmišljanja. Bilo je to previše za nju što je baš ovog čovjeka morala prvog sresti po svom povratku kući. Morala si je priznati da ima u tome nekakve ironične pravde.
Još mu se više razvukao osmjeh, jer je očito i on shvatio o kome se radi, te joj je stegnuo ruku ne primijetivši, kako se činilo, da je problijedjela i da se jedva držala na nogama. Gospodin Stratton bio je kupio njenu zemlju koju nikad, baš nikad, nije smjela prodati. Zadrhtala je pri pomisli što bi djed rekao na takvu izdaju.
“Dakle, gospođice McQuarry”, rekao je gospodin Stratton još uvijek opušten i još uvijek držeći njen dlan. Megan mu je usprkos sebi bila zahvalna jer, uzevši u obzir njen prazan želudac i grižnju savjesti, nije bila posve sigurna da bi mogla stajati bez oslonca. “Poznajem vašu obitelj. Susjedi su mi.” Megan je oblilo crvenilo. Skye, njena najvjernija prijateljica i draga rođakinja, vjerojatno će biti puna razumijevanja što se tiče mnogobrojnih Meganinih pogreški, no Bridget i Christy neće prešutjeti svoj stav o prodaji zemlje. Pogotovo kad saznaju kako ju je jedna obična ništarija preveslala. Otvorila je usta i brzo ih zatvorila.
“Kola su mi tu blizu”, rekao je Stratton kimnuvši prema kraju ulice. Tek joj je tada pustio ruku, a ona se čudila što je sama već odavno nije povukla. “Vrlo rado ću vas i vašu prtljagu odvesti na Primrose Creek.”
Nije ona bila poput nekih žena koje su prihvaćale usluge od muškaraca koje prvi put vide, no za gospodina Strattona se baš ne bi moglo reći da je stranac, a Primrose Creek nije San Francisco. “U redu”, rekla je. “Hvala vam.”
Imala je vremena da ponovno razmisli o svom nepromišljenom pristanku dok je gospodin Stratton otišao po kola. Vukla su ih dva vrsna uškopljena šarca, primijetila je Megan dok su joj prilazili; kao i svi u njenoj obitelji, ona je cijenila rasne konje.
Stratton je spretno skočio na tlo nakon što je nogom pričvrstio kočnicu i Megan je opet usredotočila svoju pažnju na njega, promatrajući njegovu visoku figuru, široka ramena i kaubojsku odoru koja se sastojala od traperica, karirane košulje i prsluka od jelenje kože. Šešir mu je bio iznošen kao i njegove čizme i, za razliku od većine muškaraca koje je Megan poznavala, on nije nosio pištolj.
Megan je zabacila ramena i pomno pazila da se ne osvrće na znatiželjne poglede iz svih smjerova. Mogla je gotovo jasno čuti nagađanja – Nije li to jedna od McQuarryjevih? Ona koja je pobjegla od kuće da postane glumica? Stvarno ima petlje, zar ne, kad se vratila i očekuje da živi s pristojnim ljudima kao da se ništa nije dogodilo...
Tresak njenog kovčega spuštenog na stražnju stranu Strattonovih kola vratio ju je naglo u stvarnost. Dotaknuo je obod svog šešira u znak srdačnog pozdrava dvjema punašnim postarijim gospođama koje su prolazile pločnikom. “Koliko ja znam”, istaknuo je, “nepristojno je buljiti.” Uhvaćene na djelu, žene su uzdigle prsa poput prerijskih kokoši i odgegale.
Gotovo je mogla vidjeti kako im se perje nakostriješilo.
Megan nije mogla a da se ne nasmije, čak i onako umorna i obeshrabrena. Webb – Webb? – se i opet smiješio kad ju je pridržao da bi se popela na kočijaševo sjedalo. Obišao je kola, popeo se i sjeo do nje, uhvatio rukama uzde i otpustio kočnicu. Kola su trgnuvši se krenula.
“Čini se da ste tema nekih ozbiljnih nagađanja”, rekao je ravnodušnim glasom kad su stigli do kraja ulice i napustili živahni gradić zakrenuvši u šumovito područje.
Megan je jedva čujno uzdahnula. Smiješak joj je već bio splasnuo, a šake su joj bile stisnute u krilu, prstiju prepletenih oko konopaca njene prazne ručne torbe. “Vjerujem da ste već shvatili, gospodine Stratton...”
“Zovite me Webb”, prekinuo ju je ljubazno.
“Webb”, ponovila je Megan pomalo nestrpljivo. Počela je iznova. “Vjerujem da si već shvatio da je posjed koji si kupio prošle godine pripadao meni.”
Pomno je promatrao cestu, no Megan se činilo da bi već i spavajući mogao prijeći taj put. “Pa”, priznao je nakon nekog vremena, “da. Odmah mi je bilo jasno.” Pogledao ju je postrance, a ona je cijelim tijelom zadrhtala od miline. “Je li to važno?”
Još je više zabacila ramena i uzdigla bradu. “Nisam se drage volje rastala od svog posjeda”, rekla je sigurna u sebe. “Okolnosti su me primorale.” Tome nije on bio kriv, no ta činjenica nije mogla promijeniti njene osjećaje. “Možda bismo se nekako mogli dogovoriti pa da ga otkupim.”
On se i ovaj put nije žurio s odgovorom. To ju je ljutilo; vrlo je dobro znao da joj gori pod nogama – vidjela mu je to u očima – no, očito, što se njega tiče, mogla se još malo koprcati. “Ne može”, rekao je naposlijetku. “Napravio sam si kuću tamo. A uz to i solidnu štalu i konjušnicu.”
Megan si je zagrizla gornju usnu i potisnula vruće suze što su je pekle za vjeđama. Izjedala ju je pomisao da netko drugi živi na njenom dijelu posjeda koji je naslijedila od djeda, no za to je samo sebi imala zahvaliti. Bila je tako naivna kada je onako vjerovala krasnim obećanjima Davyja Trenta i ničega se nije toliko sramila koliko svog kratkog druženja s tom hijenom. Bila joj je to poučna lekcija, no preskupo ju je platila.
Iako je bila McQuarryjeva, a zemlja je bila dio nje kao i otkucaji njenog srca ili srž njenih kostiju, odlučila se na prodaju, a novac predala Davyju kako bi s njim kupila malo imanje nedaleko Stocktona i udala se za njega. Umjesto toga on ju je prevario, ostavio je samu i poniženu, gotovo bez prebite pare.
“Znaju da dolaziš? Tvoji, hoću reći?” Webbov glas bio je nježan i tih, a onog tračka podsmjeha što mu je vrebao iz očiju sada više nije bilo.
Gutnula je teško i kimnula. “Bit će to iznenađenje, ja mislim”, rekla je. “Kad se sada pojavim, hoću reći.”
Skinuo je šešir i ponovno ga nataknuo na glavu, što je Megan sjetilo na njena djeda Gideona McQuarryja. Imao je baš tu naviku; bio je to znak da o nečemu razmišlja. “Bit će im drago kad te vide, znaš”, rekao je naposlijetku.
Megan je na trenutak zagrizla usnu da bi se donekle sabrala. “Primit će me”, rekla je vrlo tiho. Činilo se nepotrebnim naglasiti da primiti nekoga ne znači radovati se nekome. Oprostiti mu.
“Bila si glumica”, rekao je bez ikakvog prizvuka u glasu.
Zabacila je ramena i uputila mu oštar pogled. “Jesam.”
“Kakve si uloge igrala?”
“Iznenadilo ju je to pitanje. U njegovu glasu i držanju nije osjetila podrugljivosti, ništa što bi govorilo da je smatra raspuštenicom zbog njenog zanimanja, za razliku od drugih muškaraca. “Shakespearove, većinom”, odgovorila je. “Ophelia. Kate iz Kroćenja goropadnice.”
Podsmjehnuo se. “Ne mogu te zamisliti kao Opheliju. Dovoljan mi je jedan pogled da znam da nisi tip žene koja bi izgubila razum zbog muškarca. Ijednog. S druge strane, što se tiče uloge Kate, to već mogu zamisliti vrlo lako.”
Megan je bila zadivljena, ne toliko njegovim zaključcima – toliko otvorenim da su bili zaista drski – koliko njegovim poznavanjem drama tog čuvenog pisca. Koliko je njoj bilo poznato, većina kauboja ih nije razumjela, ako bi uopće obraćali na njih pozornost. Sustežući se pomalo, rekla mu je da joj se više svidjela uloga Ophelije, naprosto zbog izazova koji predstavlja jer se toliko razlikuje od njene osobne ćudi. Priznala je čak da će joj nedostajati pozornica.
Webb ju je saslušao i kimnuo jednom ili dvaput, ali ništa nije na to rekao. Ubrzo zatim ukazao se vrh krova Christine i Zacharyjeve kuće. Nekad napuštenu indijansku kolibu s krovom od šupih životinjskih koža pretvorili su u jednu od najljepših kuća u okolici, a bio je to i vrlo sretan dom, što se dalo zaključiti iz Skyeinih pisama. Joseph, Meganin nećak, imao je već dvije godine, a njegova mlađa sestra Margaret skoro će napuniti jednu godinu.
Megan je jedva čekala da vidi tu djecu, da osjeti Christin zagrljaj oko vrata, da ponovno bude član plemena. Da bar nikad nije ni otišla od kuće, ali, naravno, pogled unatrag uvijek je jasan kao potočna voda. Osim toga, mnogo je naučila u svojoj kratkoj karijeri, naučila je izgledati puna samopouzdanja čak i onda kad se užasno bojala. A Bog joj je svjedok, naučila je nešto i o muškarcima – pogotovo Davyju Trentu.
Christy je izašla na prag čuvši štropot kola i zasjenila oči od sunca koje je već bilo dosta visoko. Caney – draga Caney – pojavila se uskoro kraj nje i zagledala se u njih, ali njen izraz lica nije ništa govorio o njenom raspoloženju. Caney Blue, crnkinja, mnogo je godina radila kod Gideona i Rebeke McQuarry. Kad je farma u Shenandoah Valley u Virginiji bila prodana zbog visokih poreza nakon rata, a Megan i Christy, tek pristigle iz Engleske, došle tražiti svaka svoju četvrtinu posjeda od 2.500 jutara zvanog Primrose Creek, Caney im se pridružila.
Christino lice zasjalo je od sreće kad je prepoznala svoju sestru. Jednim si je dlanom prekrila usta, s drugim podigla suknju i potrčala prema konjima hitro kao djevojčica. “Megan”, viknula je.
Megan je skočila s kola i našla se u Christinu zagrljaju u djeliću sekunde. Nisu se mogle odvojiti, te dvije sestre, smijale su se i plakale, dok je Caney stajala po strani smiješeći se. Webb Stratton iskrcao je prtljagu bez riječi i odnio je u kuću.
“Ma vidi ti nju!” vikala je Christy ozarena dok je rukama čvrsto držala oba Meganina ramena odmaknuvši je od sebe. “Prekrasna si!”
Megan se nije osjećala prekrasnom, osjećala se slomljenom i zaprljanom, iskorištenom i odbačenom, a grlo joj se stislo od navale osjećaja. Nije mogla govoriti već je samo još jednom snažno zagrlila Christy.
Webb je izašao iz kuće i popeo se na svoja kola.
“Hvala ti”, rekla mu je Christy od srca kao da je otišao daleko i pretražio cijeli svijet zbog Megan a onda je doveo natrag u Primrose Creek kao razmetnu kćer. “O, hvala ti.”
On je samo kimnuo, dodirnuo lagano Megan s onim svojim pogledom plavim poput poljskog cvijeća i ponovno pokrenuo konje te odrndao na kolima duž visoke travnate obale nad blještavim potokom.
“Gdje si bila, za Boga miloga?” pitala je razigrano Christy uzevši Megan pod ruku i krenuvši prema kući. S praga ih je promatrao jedan plavokosi dječačić a sićušna tamnokosa djevojčica stajala je uz njega.
“I mene to zanima”, dodala je Caney, koja je hodala za njima. Njen pogled bio je pomalo sumnjičav.
Znači Skye je održala obećanje, pomislila je Megan, i nikad nije odala gdje se nalazi. Možda čak nije rekla obitelji ni da je primala s vremena na vrijeme pisma od zalutalog člana McQuarryjeve obitelji.
“Posvuda”, priznala je Megan željna sna, čaja i fine, vruće kupke. Suze radosnice otkotrljale su joj se niz obraze kad je prišla djeci i kleknula pred njih, ne vodeći računa o svojoj haljini. Pomno su je promatrali, Joseph – njegov otac u manjem izdanju, a Margaret – Christina slika i prilika s kratkim prstićem u ustima. “Ja sam vaša tetka Megan”, rekla je.
Joseph je ispružio svoju ruku u znak svečanog pozdrava, malu kao što je i on sam bio, i Megan se rukovala s njime. Margaret se držala za bratovu košulju i sramežljivo se odmicala izvan dosega.
Megan se nasmiješila i uspravila.
Christy joj je obgrlila struk pa su ušle u svježu, mirisnu kuću. Unutrašnjost je bila puna svjetla, a navošteni pod se sjajio. Zastori su poigravali na otvorenim prozorima, a uokvirene slike u akvarelu, vjerojatno Christina djela, krasile su zidove. Bilo je teško povjerovati, pomislila je Megan, da je to ono isto mjesto gdje su skuhale svoj prvi obrok na improviziranom ognjištu i spavale na balama od sijena koje su spojile namjesto kreveta u onih nekoliko prvih tjedana nakon njihova dolaska na Primrose Creek.
“Vidim da si upoznala Webba Strattona”, rekla je Christy, a glas joj je bio trunčicu manje srdačan kad je krenula prema sanduku s drvima pokraj sjajne peči i počela ložiti vatru da zagrije vodu za čaj. Odjednom se u zraku osjetila nekakva nagla napetost, poput grmljavine koja prethodi divljoj oluji. Možda Skye i nije iznevjerila njeno povjerenje, ali obitelj nije mogla a da ne dozna da je učinila nešto gotovo nevjerojatno, da je prodala dio zemlje. To će joj zamjerati kao i svu onu brigu koju im je zadala.
“Da”, odvratila je Megan, zadavši malodušni udarac svom dostojanstvu. Otkučila si je šešir, skinula ga i odložila na čvrst stol od borovine. Sigurno je Trace izradio taj stol, kao i gotovo sav namještaj, u svojoj radioni s druge strane potoka. On i Bridget izgradili su svoj prostrani dom od debala, a prema posljednjem izvještaju imali su četvoro djece uključujući Noaha, Bridgetinog sina iz njenog prvog braka.
Joseph i Margaret kretali su se na sigurnoj udaljenosti, promatrajući Megan kao da su očekivali da će izbaciti peraju ili raširiti krila i letjeti po sobi. Nasmiješila im se prije nego je odmakla stolicu od okruglog stola od hrastovine gdje je obitelj obično ručala.
“Pođite vi sada s Caney”, rekla je Caney skupljajući djecu i gurkajući ih prema jednoj od spavaćih soba. “Kad sam zadnji put bila unutra, igračke su vam bile razbacane bogzna kuda sve ne.” Pametna je bila Caney. Vjerojatno je osjetila promjenu u raspoloženju čak i prije Christy i Megan.
“Bili smo iznenađeni”, rekla je Christy s namještenom vedrinom koju je Megan predobro poznavala, “kad si prodala svoj dio posjeda potpunom strancu.”
Megan je splela prste. “Žao mi je”, rekla je.

“Žao”, ponovila je Christy. Bila joj je okrenuta profilom, zajapurenih obraza a kičme ravne poput upravo kupljene drške za grablje. “Tebi je žao."
Megan je uzdahnula. Očekivala je upravo takav doček, ali to joj nije suočavanje učinilo lakšim. “Da”, izustila je.
Christy je tresnula čajnikom spustivši ga na sjajnu površinu ogromne peći izrađene od željeza i kroma. “Mogla si nam pisati.”
Megan je spustila pogled na svoje ruke stisnute u krilu. “Pisala sam”, rekla je vrlo tiho. “Skye. Zamolila sam je da vam ne kaže gdje sam.”
Christy je načas zašutjela i obrisala oči rubom svoje plavo-bijele pregače. “Ako ništa drugo, ona je uistinu poštovala tvoju želju.” Ponovno se uspravila i duboko udahnula čime se obično pokušavala sabrati. “I to je valjda nešto.” Naposlijetku se okrenula i pogledala u oči svoju sestru. “O, Megan, kako si mogla? Kako si mogla dopustiti da se toliko brinemo?”
Megan je izdahnula; do onda ona nije bila svjesna da je zadržavala dah. “Bilo me je sram”, rekla je.
Christy je bila zapanjena, kao da je očekivala sve drugo, samo ne takav odgovor. “Sram?” ponovila je a obrve su joj se skupile nad njenim očima crnim poput ugljena. “Ne razumijem.”
Megan se je silila da izdrži sestrin netremičan pogled iako je žarko željela skrenuti svoj. Osjećala je kako joj lice gori. “Bila sam – učinila sam glupu pogrešku.”
Christy joj je prišla s drugog kraja kuhinje, zaboravivši čaj na peći, i spustila se nemoćno u stolicu nasuprot Megan. Oči su joj svjetlucale ispunjene suzama. “O, Megan, sigurno nisi ništa od toga namjerno učinila...”
Megan je gutnula s naporom. “Radi se o jednom muškarcu”, rekla je i samo što je izgovorila te riječi, osjećala se kao da je iskašljala oštro kamenje koje joj je zapelo u grlu. “Upoznala sam ga malo – malo poslije nego što sam se priključila onoj prvoj glumačkoj družini u Virginia Cityju.”
Christy je ispružila ruke preko stola i pritisla objema rukama jednu Meganinu ruku. U tom je trenutku Megan shvatila da se trebala povjeriti svojoj starijoj sestri i da bi naišla na razumijevanje, no sada je bilo prekasno za tu spoznaju. Šteta je već učinjena. “Nastavi”, rekla je vrlo tiho.
“Zvao se – zove se – Davy Trent. On – čuj, mislila sam da je potpuno drugačiji – poput Zacharyja ili Tracea ili Skyeinog Jakea – ali prevarila sam se.”
Christy je strpljivo slušala, samo joj je stisak postao malko čvršći.
Megan je otpuhnula kroz nos i podigla bradu. Dovde je dogurala i sada ide do kraja. Počet će iznova, upravo ovdje među ljudima koji su je voljeli čak i onda kada ih je razočarala. “Bila sam strašno glupa.” Megan je prekrila usta slobodnom rukom a onda se nakon poduže stanke prisilila da nastavi. Christy je bila blijeda i šutjela je. “Rekao mi je da ćemo se vjenčati. Nudio se neki posjed na prodaju – trebali smo ga kupiti, živjeti tamo...”
“Ali?” poticala ju je Christy da nastavi.
“Prevario me je. Ja sam prodala ovaj posjed u Primrose Creeku, i umjesto da kupimo onaj posjed kao što smo se i dogovorili, Davy je uzeo novac i ispario.” Na pamet joj je pala jedna stara uzrečica njenog djeda. Budala se brzo rastane od svog novca.
Christy se primakla sjedeći na samom rubu stolice i zagrlila Megan. “Kako grozno.”
“Poželjela sam tada otići kući, ali bilo me je užasno sram, a nisam više dobivala ni novac za glumu”, nastavila je Megan nakon Christina kratkog zagrljaja. “Bila sam konobarica i ribala sam podove dok nisam uštedjela dovoljno za put.” Christy je uzdahnula. “Trebala si nam poslati brzojav da si u nevolji”, rekla je. “Zachary i ja bi sami došli po tebe.” Megan je odmahnula glavom. Oči su joj bile goruće i suhe; bilo bi joj lakše da je plakala, ali nije mogla. “Sad sam tu”, rekla je.
“I možeš započeti iznova”, rekla joj je nježno Christy. Zagladila je jednu kovrču s Meganine sljepoočice. “Sve će biti u redu, Megan.”
Megan se stislo grlo i nije se usuđivala izustiti ni jednu riječ prije nego se sabere. Samo je još jednom kimnula.
Voda iz čajnika počela se prelijevati i cvrčati na peći, a nijedna od ovih dviju žena nije obraćala pažnju. “Jesi li sigurna da je zauvijek otišao?” bila je uporna Christy. “Ta hulja koja te prešla, hoću reći? Možda bi ga Zachary mogao pronaći, pa ti vratiti novac, ako ništa drugo...”
Megan se gorko nasmiješila i odmahnula glavom. “On je već daleko”, rekla je.
“Tako je bez sumnje i najbolje”, rekla je Christy i žustro se ustala da skuha čaj.
“Pričaj mi o Webbu Strattonu”, izletjelo je Megan. Christy se rastrčala po kuhinji. Čelo joj se ljupko namrštilo. “Ne znam mnogo o njemu”, rekla je s očiglednim žaljenjem. “Došao je odnekud sa sjevera, iz Montane, ja mislim, no Zacharyju je rekao da je neko vrijeme lutao prije nego se ovdje zaustavio. A Trace kaže da nitko u ovim visoravnima ne zna toliko o radu na farmi koliko on.” Lice joj se odjednom ozarilo. “Samac je, znaš. Mislim, Webb. Živi u onoj velikoj kući posve sam.”
Megan je točno znala što Christy misli i sumnjičavo je pogledala. “Ne zanima me”, rekla je.
Christy se nije tako lako predavala. Zapravo, ponašala se kao da Megan nije ništa rekla. “Mogu ti reći da je dio djedovog posjeda, kad smo se već morali odvojiti od njega, mogao pripasti nekom mnogo gorem od Webba Strattona.” Megan bi osjetila jedva primjetan ali mučan grč u želucu svaki put kad bi čula ime tog čovjeka. Pokušala se sabrati i nastavila odrješito. “Zamolila sam ga da mi dopusti da otkupim svoj posjed”, rekla je. “On je odbio.”
“Ne čudim se”, priznala je Christy. “Dao je napraviti lijepu dvokatnicu i štalu. I ograde i bunar. A osim toga ima tisuću jutara. I Trace i Zachary su priznali da ni oni ne bi htjeli prodati da su na njegovom mjestu.”
“Oni su htjeli kupiti posjed?”
“Ne”, odvratila je Christy donoseći pladanj na stol, “ali su razmatrali tu mogućnost u više navrata.” Bilo je tu kolačića i sušenih kajsija na porculanskom tanjuru koji je pripadao njihovoj majci, sjetila se Megan, a iz poznatog čajnika oslikanog cvijećem isparavao se miris finog čaja. Megan se na trenutak zavrtjelo u glavi a ruka joj je na očigled drhtala kad je posegnula za jednom kajsijom.
Christy je odmah to primijetila i usula svojoj sestri čaja. A onda, dok se Megan još uvijek borila sa slabinom uzrokovanom glađu, Christy je otišla u smočnicu i donijela sira, kruha i svježeg masla. Puna razumijevanja, ostavila je Megan da jede na miru položivši u prolazu lagano ruku na njeno rame i otišla pripremiti joj krevet i kupku.
Megan je pojela koliko god je mogla i pustila sestri da je odvede u gostinjsku sobu, gdje su joj Caney i Christy polako skinule odjeću i pomogle joj da uđe u bakreno korito napunjeno toplom vodom. Ništa nije govorila dok joj je Caney prala kosu a Christy dodavala ručnike, namirisani puder i čistu spavaćicu.
Nakon kupke, Megan se obrisala, obilno napudrala, navukla spavaćicu i uvukla se među prekrasno čiste lanene plahte. Po prvi je put nakon dvije godine usnula čvrsto, bez straha.
Sve su McQarryjeve žene lijepe, pomislio je Webb tog popodneva dok je radio u kovačnici iza staje znojeći se ispod košulje, hlača od jelenje kože i teške kožne pregače. Stoga se nije mnogo začudio kad je zaključio da ih Megan sa svojom bakrenastom kosom i zelenim očima sve nadilazi ljepotom.
Ubacio je još drva u peć i mašući rukama potpirio vatru. Potkivanje konja, skupljanje i žigosanje stoke, podizanje ograda, kupljenje sijena – sve je to bio naporan posao a Webb je uživao u njemu. Noću kad bi se izvalio na svoj uski krevet i sklopio oči, potonuo bi do jednog mjesta u njegovoj svijesti gdje ga nisu mogli smesti ni snovi ni noćne more, a čim bi se probudio, cijeli je ciklus počinjao iznova.
Namrštio se dok je s kliještima gurao tvrdu metalnu potkovu u vatru i držao je mimo dok nije dovoljno omekšala da je može oblikovati udarcima čekića na nakovnju. Megan McQuarry zauzela je jedan kutak u njegovim mislima i, kako se činilo, već se tu i udomaćila jer kao da nije mogao izbaciti iz glave miris njene kože, vatren odsjaj u njenim očima i privlačne vitke obline njena tijela. Do tog jutra u gradu ona je za njega bila samo ime s ugovora i ništa više, ali sada kada ju je upoznao, vidio kako je ponosna, čuo je kako govori o dramama u kojima je sudjelovala i o mjestima kroz koja je putovala, u potpunosti je shvatio koliko je bistra, dostojanstvena i koliko urođene snage ima koje ona vjerojatno nije bila ni svjesna. Sjedio je tamo kraj nje na onim njegovim kolima i samo je slušao dok su im se bedra dodirivala i, eto, nešto se promijenilo.
Izvukao je potkovu iz vatre, položio je na nakovanj i počeo snažno udarati. Radio je i radio, grijao metal iznova, nabijao čekićem iznova dok god oblik nije bio na mjeru. S vremena na vrijeme uronio bi potkovu u vedro vode i zažmirio od oblaka pare koja bi se digla oko njega poput vela.
Držao je kobilino stražnje desno kopito u jednoj ruci, a drugom pribijao potkovu na mjesto kad je dojahao Trace Qualtrough na svom novom sivom pastuhu kojeg je kupio od nekog trgovca konjima negdje na jugu, i iskočio iz sedla.
“Stratton”, rekao je i u znak pozdrava dodirnuo svoj istrošeni kožni šešir. Čovjek kojemu je posao krenuo tako dobro kao Traceu, mogao bi si priuštiti šešir kakav god htio, no on je bio nekako posebno vezan za ovaj, kako se činilo – otkad ga poznaje, Webb nikad nije svog susjeda vidio pod ijednim drugim šeširom.
Webb je kimnuo. “Dobar dan”, rekao je. Znao je čemu taj posjet – on i Trace bili su dobri prijatelji, ali su isto tako bili vrlo zauzeti i ne baš ludi za čavrljanjem usred bijela dana – pa stoga nije trebalo ni postavljati pitanja. Sada kada se Megan vratila sa svojih putovanja, McQuarryjeve i njihovi muževi htjet će naravno otkupiti zemlju.
Kad je zabio i zadnji kratki čavao i čučnuo da provjeri neće li potkova poremetiti kobilinu ravnotežu, uspravio se. Potapšao je kobilu po stegnu, a ona je zanjištala i otkasala da si pronađe koji busen svježe trave.
“Dobro ćemo ti platiti”, rekao je Trace. Nije on volio okolišati, i to je bila jedna od njegovih osobina zbog kojih se sviđao Webbu.
Odmahnuo je glavom. “Ne namjeravam se seliti odavde”, rekao je.
Trace je svrnuo pogled na čvrstu kuću od balvana, na travu i šumu i stoku i konje koji su pasli u blizini. “Ne mogu reći da te ne razumijem”, odvratio je s rezigniranim uzdahom. “Ali morao sam bar pokušati.”
Webb je kimnuo. Znao je on što znači pokušati čak i onda kad su izgledi slabi. Većina je ljudi na zapadu znala.
“Bridget te poziva sutra na večeru”, nastavio je Trace. “Slavimo Meganin povratak.”
Webbu je bilo jasno da je trebao odbiti – zdrav razum mu je nalagao da bi se trebao držati podalje od crvenokose gospođice McQuarry, barem dok ne uspije obuzdati svoje emocionalne reakcije, no susjedsko gostoprimstvo je nešto što se mora poštovati, a osim toga svidjela mu se pomisao na domaću hranu i ugodno društvo. “Rado ću vas posjetiti”, rekao je.
Trace je kimnuo. “Večeru će staviti na stol kad se pozavršavaju poslovi oko kuće, ja mislim”, odvratio je. Zatim je opet zajahao svog konja i podignuvši nakratko ruku u znak pozdrava, odjahao.
Webb je gledao za njim dok ga nije izgubio iz vida, a zatim se spustio do potoka da se opere. Sutra će ranije nahraniti stoku i zaputiti se u grad na jednu pravu, vruću kupku u Dijamantnoj Lil. Mogao bi se čak i ošišati i obući nedjeljno odijelo, palo mu je na pamet pa se nasmiješio sam sebi. McQarryjeve nisu bile jedne od onih koje su lako odustajale, pa ako nisu mogle vratiti zemlju na jedan način, pokušat će na drugi. Sve bi one, Bridget, Christy i Skye bile kadre iskoristiti svaku priliku da zbliže njega i Megan nadajući se braku.
Kleknuvši na kamenitu obalu Primrose Creeka, opljuskao si je ledenom vodom lice i vrat. Iako je uspio isprati nešto znoja i prašine, nije mu pošlo za rukom da rashladi onu toplinu što mu je preplavila tijelo poput plime. Nije mu ni nakraj pameti da se oženi jednom od one ekipe – njemu su se sviđale žene malo manje samouvjerene – ali pomisao da bi dijelio krevet s Megan McQuarry opsjedala ga je poput đavla.
Skinuo je pregaču i košulju, poprskao si prsa, leđa i ruke vodom. Možda nije smio tako brzopleto prihvatiti Traceov poziv na večeru, pomislio je, ali budući da sad povratka nema, čemu da se sada kaje. Ustao je, pokupio svučenu odjeću i uputio se prema kući.
Kuća je bila velika ali s vrlo malo namještaja te se i ovaj put, kad je ušao u kuhinju kroz sporedna vrata, Webba neugodno dojmila pustoš njegova doma. Nadao se da će se jednog dana oženiti i ispuniti sobe djecom, ali zasad se morao zadovoljiti društvom svog velikog žutog psa Augustusa. Još uvijek je znao pomisliti na bratovu ženu Eleanor, češće negoli je sam to želio, i na djecu koju bi mu ona rodila, no ona je živjela tamo daleko u Montani na Južnoj zvijezdi, farmi obitelji Stratton, i nije se namjeravala seliti odande.
Nalio si je šalicu mlake kave koja se prigrijavala na kraju peći još od doručka, gutnuo i namrštio se. Pitao se kakva je kuharica Megan McQuarry i na to se nasmiješio sam sebi.
Nekako je nije mogao zamisliti kako kuha čaj, a kamoli kako peče pile ili miješa zobenu kašu. Postala je zbog nečega krotkija – vidjelo se to jasno po njenom držanju i povrijeđenom izrazu njenih očiju – ali ne bi rekao da će ona dugo ostati u Primrose Creeku kad opet dobije krila. Ona se po svojoj prirodi nije mogla smiriti na jednome mjestu; da se samo jedna glumačka družina pojavi na udaljenosti od pedeset kilometara, ona bi digla sidro.
Webbovo dobro raspoloženje je donekle splasnulo. S izrazom gađenja prosuo je kavu u sudoper od lijevana željeza i krenuo prema stubištu.
U njegovoj sobi, jednoj od tri prostrane odaje, bilo je ognjište za hladne noći, no krevet je bio samo uski ležaj poput onih u vojarnama, dovučen do peći i prekriven zgužvanim plahtama i starim poplunom. I sam pogled na njega produbio mu je osjećaj usamljenosti; morat će raditi još kojih pet-šest sati ako misli usnuti te večeri. Uvijek se, naravno, može uteći viskiju, a da ne spominjemo ljubazne žene zaposlene u krčmi Lil, ali nije bio raspoložen ni za jedno od toga, kvragu.
Presvukao se, ponovno otišao u staju i počeo vilama izbacivati gnoj. Kad je završio, sunce je već bilo zašlo. Vratio se u kuću i istresao na tanjur grah koji ga je držao na nogama već nekoliko dana i pokušao ga pojesti nasilu. A onda je, shvativši da je jelo već prešlo svoj rok, izašao van s loncem i ispraznio sadržinu u plavu emajliranu tavicu s rđavim ivicama.
Augustus se dovukao da posrče svoju večeru a Webb se nasmiješio tapšajući mu kudravu glavu. Nije računao na posljedice takve večere, pomislio je. Noćas će pas morati spavati u štali.

DRUGI DIO

Megan se probudila s prvim jutarnjim cvrkutom ptica i trebalo joj je neko vrijeme da se orijentira u prostoru. Kod kuće je, pomislila je s olakšanjem – ne dijeli krevet u nekom drugorazrednom hotelu s druge dvije glumice, a ni ne smrzava se na tvrdoj klupi iza neke otrcane krčme ili kazališta. Ne raznosi tanjure u sali za ručak, a ni ne riba gnjusne podove na rukama i koljenima. Duboko je udahnula rijedak, čist planinski zrak i polako ga izdahnula. Kod kuće je.
Ustala je, oprala lice nad lavorom na stoliću kraj prozora, zatim skupila svoju već spletenu kosu u pundžu i odjenula svoju jedinu pristojnu haljinu, plavo-bijelu pamučnu opravu na cvijeće s jednostavnim jajolikim ovratnikom. Kad je izašla iz svoje sobe na dnu hodnika, Caney je već bila kraj štednjaka i ložila vatru. Magličaste zrake ružičastog sunčevog svjetla ulijevale su se kroz prozore na istočnoj strani i stvarale blještava jezerca na tvrdom drvenom podu.
“Odlučila sam skuhati zobenu kašu i kobasice”, rekla je Caney, a jedva primjetan hladni prizvuk u njenu glasu povrijedio je Megan, jer se činilo kao da ova žena govori s nekim uljezom, a ne sa starom prijateljicom. “Zachary voli pojesti obilniji doručak. Nešto što će ga držati.”
Megan je kimnula pomalo sramežljivo ne približavajući se previše. “Mogu li ja kako pomoći?”
Caney je s praskom spustila tavu na vatru. “Da, možeš”, rekla je mrvicu zajedljivo. “Možeš sjesti tamo za stol i ne biti mi pod nogama.”
Te riječi nisu bile srdačne, ali su bile uobičajene i samo su zbog toga ohrabrile Megan, iako vrlo malo. Privukla je stolicu i sjela jer nijedna se razumna osoba ne bi upuštala nepromišljeno u raspravu s Caney Blue, pa čak ni četiri McQuarryjeve. “Htjela bih objasniti...”
Caney je podigla jednu ruku. “Ne, gospođice. Ne želim čuti nikakva ‘objašnjenja’. Sve što želim znati jest hoćeš li ostati u Primrose Creeku gdje i pripadaš ili ćeš opet pobjeći i ostaviti nas da razbijamo glavu zbog tebe?”
Megan je spustila glavu, a zatim je podigla rekavši: “Namjeravam ostati.”
Caney ju je u tišini promatrala beskrajno dugo, kako se činilo Megan, a onda se vratila kuhanju. Zachary je doklipsao iz glavne spavaće sobe sa svojom plavom kosom razbarušenom od sna, široko razjapivši usta zijevajući. Bio je odjeven u hlače, potkošulju, naramenice za hlače i čizme. Ljubazno je kimnuo damama, dovukao se do lavora kraj stražnjih ulaznih vratiju i bacio jedan žmirkav pogled na ogledalce obješeno na zidu. S jednim rezigniranim uzdahom sagnuo se da popljuska vodom lice a zatim si četkicom nanio pjene od sapuna na lice i jutarnji obred brijanja je započeo. Kad padne noć, znala je Megan, cijeli će postupak morati ponoviti i Megan se uhvatila kako se upušta u razmišljanje o tome radi li sve to i Webb Stratton.
Sama pomisao na Strattona, u tijeku jedne tako osobne i samo muškarcima svojstvene radnje, prožela je Megan osjećajem kao da joj skakavci skaču po želucu. Zarumenjela se i spustila pogled na svoje ruke.
“Trace je razgovarao s Webbom dok si se ti danas odmarala”, rekao je Zachary koji je već prao britvu. “O prodaji njegovog posjeda. Ne želi ni čuti za to.”
Caney nije na to ništa rekla, ali bilo je očito da sluša. Poput člana obitelji njoj je bilo poznato sve što se događalo u ta tri kućanstva.
Megan je kimnula. “Znam”, rekla je.
Zachary ju je pogledao preko jednog ramena, a lice mu je još uvijek bilo dopola prekriveno pjenom, a i britva u ruci. Njegov osmjeh bio je trenutačan i djetinjast i taj je čas ona zavidjela Christy na strasnoj, bezuvjetnoj ljubavi koju je osjećao prema njoj. Poput Tracea Qualtrougha i Jakea Vigila on je bio odan svojoj ženi i obitelji, i nije to od nikoga skrivao.
“Ovdje imamo dovoljno mjesta”, rekao je. “Bez brige, sve će se nekako srediti ako ostaneš.”
Zatreptala je dirnuta ohrabrenjem da još uvijek ima mjesta za nju na Primrose Creeku. Zaključila je da Zachary i Christy i svi ostali očekuju da će ponovno zbrisati čim se pojavi nekakva poteškoća. “Ne želim biti na teret tebi i Christy, rekla je. “Neću biti.”
“Teret”, zagunđala je Caney ispod glasa pazeći na svježe i miomirisne kobasice koje su cvrljile u velikoj crnoj tavi. Zachary se opet smijuljio i vratio se brijanju.
Brzo je doručkovao i zaputio se u grad opasavši svoj stari pištolj od 0,45 kalibra i nataknuvši šerifovu značku, kad se pojavila Christy odjevena u ljubičastu kućnu haljinu, sa svojom tamnom kosom skupljenom u veliku pundžu i baršunastom kožom koja se sjajila od odmora, zdravlja i neke slatke, intimne tajne. Podsjećala je Megan na neku egzotičnu noćnu orhideju koja se otvara u ponoć, a ujutro sklapa u veličanstven pupoljak. Joseph i mala Margaret pratili su ukorak majku, pospani i ozbiljni u svojim pamučnim spavaćicama i s bosim stopalima.
Meganino srce je nabreklo od miline pri samom pogledu na djecu, na njene nećake. Žaljenje zbog svega što je propustila stislo joj je grlo i morala je bolno gutnuti prije nego je uspjela hrapavim glasom zaželjeti dobro jutro.
Christy je zastala u prolazu, sagnula se da poljubi sestru u tjeme a onda krenula prema Caney da je udalji od sudopera gdje je ova prala suđe. “ Hajde, da si odmah sjela”, rekla je Christy svojoj prijateljici.
Na Meganino iznenađenje, Caney je poslušala i dozvolila Christy da posluži kavu i doručak. Djeca su sjela za stol i navalila na vruću zobenu kašu pomiješanu sa svježim vrhnjem i šećernim sirupom.
“Idete li u školu?” upitala je Megan gledajući u Josepha. Iako je imao očevu put, mogla je prepoznati u njemu i Christine crte u obliku čeljusti i mirnom, samouvjerenom pogledu.
“Još sam mali”, rekao je. “Ali znam čitati. Znam i jahati. Imam ponija.”
Megan se nasmiješila. “Ma, divota”, rekla je.
“Možda nikad neću ići u školu”, dodao je nakon poduljeg razmišljanja.
“Molim za riječ”, smireno se javila Christy i pridružila se ostalima za stolom te gutnula kave. “Ti ćeš sigurno ići u školu, Joseph Shaw.”
On se namrštio. “Ja želim biti tatin zamjenik. Mislim da neću imati dovoljno vremena za školu.”
Christy je suzdržavala osmjeh, no Megan je primjetila kako joj tračak smiješka igra u očima. “Kakva korist od neobrazovanog zamjenika?” upitala je. “A sada doručkuj. Imaš posla oko kuće, ako se ne varam.”
“Moram nahraniti piliće”, objasnio je Joseph svoju važnu zadaću Megan.
“A i meni bi dobro došla pomoć u plijevljenju vrta”, javila se Caney.
Megan je zasukala rukave. “I ja bih se mogla za to pobrinuti”, rekla je. “Da budem korisna.”
Uslijedila je kratka šutnja, a Joseph je bio taj koji ju je prekinuo. “Bit će zabava večeras”, rekao je. “Preko, kod tetke Bridget. Napravit će tortu s kokosom.”
“To je trebalo biti iznenađenje, mladiću”, rekla je Christy. Ona se je smiješila, ali bilo je neke napetosti u njenom držanju. Uputila je Megan jedan nemirni pogled postrance, tako kratak da se Megan pitala nije li ga samo umislila.
Tetka Bridget? Ponovila je Megan, jedan trenutak kasnije. Iako su se Bridget i Christy pomirile, nikad nisu bile prebliske, čak i kada su zakopale ratnu sjekiru, kako se ono kaže. Bile su potpuno različite, ali u isto vrijeme i previše slične, ove dvije rođakinje.
Poslije, kad su ona i sestra radile jedna uz drugu na zasadu kukuruza, Megan okopavajući s motikom, a Christy pregledavajući stabljike i lišće zbog nametnika koje je utapala u teglici s petrolejem, Christy je načela temu zabave.
“Pozvali su i Webba Strattona”, rekla je pomalo oprezno. “Bridget i Trace, hoću reći. Oni smatraju važnim dobrosusjedske odnose.” Gotovo svi su ih smatrali važnima, jer je Zapad znao biti vrlo oporo i samotno područje i čak i najmanji događaj bio je važan.
Megan nije ništa na to rekla. Ljetno ju je sunce milovalo po plećima i kosi; godila joj je čak i bol u mišićima i žuljevi od drške motike.
Christy se uspravila tamo u nasadu kukuruza i pogledom potražila svoju djecu. Vidjevši ih kako čupaju korov i poneku travku vrlo pažljivo i strpljivo uvijek u blizini Caney, usne su joj se razvukle u osmjeh. No kada je ponovno pogledala u Megan, njen pogled bio je mrk. “Nešto ti moram reći.”
“I ja mislim”, izletjelo je Megan i tek je onda shvatila da je ona uistinu osjećala nekakvu skrivenu napetost gotovo od prvog trenutka povratka u kuću njene sestre. Stala je i naslonila se na dršku svoje motike držeći je čvrsto s obje ruke. “Što je, Christy?”
“Otišla si tako naglo, a mi smo imale jedva dovoljno vremena da i same shvatimo što to znači...”
Megan je čekala, spremna na najgore. Je li Christy ili Zachary ili jedno od djece bolesno – ili će umrijeti? Ili se radi o Caney?
“Bridget i Skye su predložile da sutra popričamo o tome, samo nas četiri – zato te još nisu došle vidjeti – ali ja, čuj, ja mislim da smo već predugo čekale.”
“Što mi pokušavaš reći?” Megan je već bila uplašena. Christine oči prelile su suze, no ona se istovremeno smiješila. Taj Christin osmjeh podsjećao je Megan na proljetne kišne kapi kad bliješte na suncu. “Djed nas je zavaravao, Megan. Svi oni. Mi – ja i ti i Bridget i Skye...” Megan je sklopila oči, motika joj je pala iz ruku, zaboravljena, na zemlju. Previše joj se vrtjelo u glavi da bi je podigla. Nemoj mi to govoriti, mislila je. Nemoj mi govoriti da zapravo nismo McQuarryjeve, jer to ne bih mogla podnijeti.
“Mi smo sestre. Nas četiri.”
Megan je nepomično gledala svoju sestru, široko rastvorenih očiju da su je već boljele. Bila je i zbunjena i smirena u isto vrijeme. "Što?”
“Imale smo istog oca”, rekla je Christy a glas joj je bio vrlo tih. “Različite majke, kako se čini, ali bez sumnje istog oca.
Megan nije mogla doći k sebi. “Tata? Stric J. R.?” Christy je odmahnula glavom. “Postojao je još jedan brat – Thayer. Djedu ga je rodila jedna ljubavnica.”
Megan se sjetila djedove strastvene odanosti njihovoj prekrasnoj baki Rebeki. “Djed je imao ljubavnicu?”
“To je bilo prije nego je upoznao baku”, rekla je strpljivo Christy. “Ne znam zašto se nikad nisu vjenčali. Bitno je to da je Thayer bio obitelji na sramotu, i djed ga je zauvijek otjerao od kuće kad je ovaj imao dvadeset i dvije godine nakon neke nezgode s viskijem i dvobojem. Rekao je da se Thayerovo ime ne smije više nikad spomenuti u njegovoj kući i očito se nije šalio.”
Megan se okrenula i pošla niz prokop do dna vrta, a zatim se vratila. Sve ju je više ispunjavao bijes pomiješan sa zbunjenošću i strahom. Sve je ove godine mislila da je jedna osoba, a cijelo je vrijeme bila netko drugi. Bila je stranac sama sebi.
“Nemoj bježati od toga, Megan”, rekla je Christy i sada je ona bila ona starija sestra od nekad, snažna i uporna. “Thayer McQuarry bio je naš otac, tvoj, moj, Bridgetin i Skyein. Djed nije želio imati posla s njim, ali nije mogao ni želio okrenuti leđa nama, i zato je poslao po nas, doveo nas kući da nas odgoje njegovi sinovi kojih se nije odrekao.”
Megan je osjetila mučninu, pa radost, a onda opet mučninu. Pritisla je dlan na čelo a onda ga nemoćno spustila. “Bože dragi”, šaptala je.
Christy je odložila teglicu s petrolejom; prišla je Megan zaobišavši bačenu motiku i položila joj ruku na rame. “Nije tako strašno – je li?”
“Naše majke...?”
“Ne znam ništa o njima”, priznala je Christy. “Samo to da su bile žene s kojima se Thayer spetljao kad je otišao od kuće.”
“Kako – kako si ti saznala?”
Christy je uzdahnula. “Kad je Bridget rodila blizance, ja sam zabilježila taj datum u McQuarryjevu Bibliju. Tada sam uočila Thayerovo ime i vidjela da smo sve četiri navedene kao njegove kćeri, a ne tatine ili ujakove. Rekla bih da je djedu bilo lako zavarati nas, ali upisati bezočnu laž u Božju knjigu, bilo je nešto sasvim drugo.”
“Ja sam bila ovdje kad su se mali Gideon i Rebecca rodili”, prisjećala se Megan i ta ju je spoznaja bolno ubola. ‘Ti si znala. Znala si, Christy McQuarry, i nisi mi rekla!"
Christin pogled je još uvijek bio miran iako bolan. Bolan i pun žaljenja. “Bridget i ja smo raspravljale o tome. Odlučile smo da ćemo tebi i Skye reći kad budete starije. Smirenije. A onda je buknuo požar i nakon toga ti si pobjegla.”
“Nisi imala pravo takvo nešto kriti od mene!” optužila ju je Megan, skršena. Osjećala se kao izgubljen i besciljan duh osobe koja zapravo nikad nije ni postojala. “Nisi imala pravo!”
“Nisam imala izbora”, ispravila ju je Christy. “Ti si pobjegla!”
Megan je stisla svoje spuštene šake. Nikad nije udarila čovjeka i nije htjela da joj ovo bude prvi put, ali to ne znači da sada nije bila u iskušenju; bila je, itekako. Nek joj Bog pomogne, ali bila je. “Imala si dovoljno vremena!”
“Ali ne dovoljno činjenica. S vremenom je Bridget pronašla djedovo pismo zataknuto u omot Biblije. Zatim smo s Caney sjele za stol i izvukle koliko god smo mogle iz nje. Ona još uvijek nije rekla sve što zna, ni u kom slučaju.”
Megan si je otrla dlanom obraze. “Krila je tu tajnu? Cijelo ovo vrijeme?”
Christy je uzdahnula. “Mislila je da ispravno postupa. Naš je otac bio hulja, Megan. Nakon nekog vremena je poginuo tamo u New Orleansu. Uhvatili su ga s tuđom ženom. Caney je smatrala da smo se dosta napatile i nije htjela dolijevati ulje na vatru.”
Megan je dugo šutjela očajnički pokušavajući povratiti ravnotežu, tjelesnu i duševnu. Kad je ponovno progovorila, njen glas bio je opor šapat. “A Skye? Koliko dugo ona zna?”
Christy je skrenula pogled, ali samo na trenutak. “Otkad sam rodila Josepha”, odvratila je. “Ona i Jake su se nekako u to vrijeme vjenčali. A ti si pobjegla ubrzo nakon toga.”
Megan je gutnula. Toliko se radovala ponovnom susretu s obitelji, no sada joj je postepeno postajalo jasno da je upravo trebala biti sama neko vrijeme da bi mogla preispitati svoje misli i srce. Netremice je gledala u svoju sestru, još uvijek preneražena, pokušavajući se priviknuti na tu spoznaju.
Christy je govorila ubrzano, ali smireno. “Ovo je bio šok, znam”, rekla je. “Ali Bridget, Skye i ja međusobno smo se zbližile otkad znamo istinu.”
“Ti nisi bila – bijesna?”
“Na djeda?” upitala je Christy i prekrižila ruke kao da joj je postalo hladno. “Jesam, u početku. Ali nakon nekog vremena, postalo mi je jasno. Mislio je da ispravno postupa – najispravnije. Volio nas je, Megan. Dovoljno da nas dovede k sebi u Virginiju, da nas odgoji kao McQuarryjeve. Mnogi bi nam na njegovu mjestu okrenuli leđa i pretvarali se da ne postojimo. To bi bilo mnogo jednostavnije za njega i gotovo svih u obitelji, zar ne?”
Megan se grlo toliko stislo da je jedva disala, no ipak je kimnula. Razumjela je – uistinu je razumjela – ali se ni izbliza nije mogla priviknuti na to što je saznala. Kad je skupila dovoljno snage da se pomakne, okrenula se, podigla motiku koja joj je bila ispala iz ruku i nastavila jednolično kopati zemlju.
Christy ju je ostavila utjehi koju je pružao rad.
Sumrak se prelijevao preko planinskih padina u ljubičastim i modrim sjenama kad je Webb dojahao pred Qualtroughovu kuću. Prozori su bliještali svjetlom dobrodošlice, a kroz stabla s druge strane potoka mogao je vidjeti i svjetlucanje iz Shawove kuće. Nije mogao a da se ne sjeti mračnih, praznih soba koje je ostavio za sobom prije pola sata.
Trace se pojavio na otvorenim ulaznim vratima smiješeći se na sve bljeđem danjem svjetlu. “Gdje ti je onaj žuti pas?” pitao je.
“Mislio sam da Augustus nije pozvan”, odgovorio je Webb.
“A onda”, nastavio je Trace, “možeš mu barem odnijeti ostatke.”
Webb je sjahao, krenuo prema staji vodeći svog konja. Trace je krenuo za njim.
“Baš mi je drago što si došao”, rekao je.

Webb je bio ozbiljan. “Neću se predomisliti u vezi prodaje posjeda”, rekao je. “Jasno ti je to, zar ne?”
Trace se nasmijao. “Ma, jasno je meni”, rekao je dok su prilazili vratima konjušnice. Otvorio je širom vrata da propusti Webba i uškopljenog konja.”Nego, ja se pitam je li tebi jasno da reći ‘ne’ jednoj McQarryjevoj znači započeti raspravu, a ne završiti je?”
Webb se smijuljio dok je uvodio konja, podignuo uzde i počeo skidati sedlo. “Rekao bih da imam predosjećaj”, odvratio je.
Trace je uzeo sedlo i bez napora ga podigao na najvišu šipku na ogradi dok je Webb skinuo uzde i objesio ih uz ostale. “Megan je zgodna žena”, rekao je kad je izašao i pričvrstio vrata pričekavši da i Webb izađe.
Webbu je došlo da zakoluta očima. “Da”, složio se, a glas mu je zvučao iznenađujuće hrapav. “Itekako zgodna.”
“Mora da si jako usamljen kad živiš sam u onako velikoj kući.”
“Nisam jedini”, odvratio je Webb. A bilo je mnogo usamljenih, pomislio je, ako pogledaš sve one jadne stare kravare, kopače zlata i drvosječe koji su živjeli sami uzduž i poprijeko obala Primrose Creeka.
Trace je provukao ruku kroz kosu i duboko uzdahnuo. On je uvijek otvoreno govorio jer nije trpio obmane koliko god bezopasne ili očite bile. “Dobro bi ti došla žena, zar ne bi?” bubnuo je.
Webb se nasmijao i stao da pogleda u oči svog prijatelja tamo u mjesecom obasjanom dvorištu sretnog doma. “Ne znam bih li baš upotrijebio riječ došla”, rekao je “Ali da, ne bih imao ništa protiv ženidbe. Samo čekam onu pravu i to je sve.”
“Čuj”, odvratio je Trace već nestrpljiv, “možda je Megan ona prava.”
Webb si je predočio očaravajuće crvenokoso stvorenje koje je čekalo unutra sa svojom podjednako lijepom sestrom i rođakinjama. Dobro se znalo da su Trace, Zachary i Jake bili sretni u brakovima koje su sklopili. Također se znalo da su McQuarryjeve, iako prekrasne, vatrene, svojeglave i prepune mišljenja koja se nisu nužno slagala s onima njihovih bračnih drugova. Takve osobine zadaju glavobolju kad se radi o konju – a radi li se o ženi, mukama nikad kraja. Imao je i bez toga dovoljno briga radeći na farmi i održavajući je.
Zar nije?
“Otkad se baviš nalaženjem bračnih drugova?” pitao je.
Iako je padala noć, vidio je kako se Trace zacrvenio. “Logično je, to je sve. Ti trebaš ženu, a ona treba muža.”
Webb ga je sumnjičavo pogledao i spustio glas. “Kako to misliš, ‘Megan treba muža’?”
Trace je nestrpljivo odgovorio šapnuvši. “Ma nije ono”, rekao je, i Webb je znao: da nisu bili tako dobri prijatelji, Trace bi ga vjerojatno bio odalamio na licu mjesta samo zbog primisli da bi Megan, jedna neudana žena, mogla biti u drugom stanju. “Ali znam da se ovdje svašta o njoj govori.”
“Aha”, promrmljao je Webb i prekrižio ruke. Smijeh i zveket lonaca i suđa dopirali su iz ulaznih vratiju, zvali ga, vukli ga unutra. On se zaustavio.
“Ona je pobjegla i postala glumica.”
Webb se je skoro naglas nasmijao. “Bože sačuvaj”, sprdao se. “Ne valjda to.”
Trace se nasmiješio. “Čuj, to je itekako razbijesnilo dame Primrose Creeka”, objasnio je i Webb je znao da se to nije odnosilo na Bridget, Christy i Skye. Ne rekavši ništa više, dva su muškarca ušla u kuću.
Megan se činila ukroćenom, čak se i nekako povukla u sebe te večeri, posjednuta za dugim Qualtroughovim stolom nasuprot Webbu; dvaput ju je uhvatio kako ga gleda tamo gdje je sve vrvjelo od ljubavi, žamora i djece, i oba se puta zarumenjela i skrenula pogled. Webb se podsjetio da se još nije rodila sramežljiva McQurryjeva, ali se pitao nije li to ipak stid zbog kojeg joj se obrazi prelijevaju bojom ružinih latica. Jamačno je znala da bi je obitelj rado zamijenila za šesto dvadeset i pet jutara prvoklasne zemlje, i bez obzira na to je li se ona slagala s tim planom ili ne, cijela ta stvar morala je zadati udarac njenom ponosu.
Zahvaljujući podmuklom, ništavnom gadu od njegova oca Thomasa Strattona, a da ne spominjemo njegovog starijeg brata Toma, Webb je već odavno naučio kako da postigne to da mu se osjećaji ne odraze na licu ili u držanju, a ta mu je sposobnost dobro došla između svih tih McQarryjevih, Qualtroughovih, Shawovih i Vigilovih. Nitko nije trebao znati da mu pomisao na ženidbu s Megan McQuarry postaje privlačnom nakon što je godinama bio uvjeren da ga nitko osim Eleanor ne može namamiti i vući za nos.
Miješao je svoju kavu nakon večere kad je osjetio dodir Meganinog nepomičnog pogleda po treći put – milovao ga je poput iznenadne provale sunčeva svjetla, iako je bio siguran da mu ona nije namjeravala podariti nikakvu toplinu ili svjetlost – i bezbrižno podigao pogled da sretne njen. Njen pogled bio je bijesan kao da bi mu njime htjela ofuriti kožu, na što se on nasmiješio.
Ona je brzo skrenula pogled, a on se smijuljio ispod glasa.
“Hoćeš li unajmljivati ljude za proljetno skupljanje stoke?” Pitanje je doprlo s drugog kraja stola i sat je tiktaknuo nekoliko puta prije nego se Webb pribrao i shvatio da je upućeno njemu.
Okrenuo se i opazio kako ga Trace gleda s dvopekom u jednoj i nožem za maslac u drugoj ruci. “Aha”, odgovorio je sada još više svjestan Meganine blizine i njenog pogleda. “Trebam najmanje dvanaestak muškaraca. Ali bogzna gdje ću ih naći.”
Trace i Zachary su nešto suosjećajno promrmljali, dok se Jake Vigil, najnoviji član obitelji, nakon ženidbe sa Skye McQuarry prije nekoliko godina, doimao bezvoljan. Vodio je veliko drvno poduzeće kao i pilanu u gradu a on i Skye izgradili su ogromnu kuću na njenom dijelu zemlje malo podalje uz potok. “Sa srećom”, rekao je. “Sve pomoćnike koje sam ja uspio naći, morao sam ostrugati s krčmarskih podova.”
Skye, brineta sa smeđim očima, punim usnama i tihe ali vatrene ćudi, gledala je u svog muža s izrazom divljenja punog ljubavi. Oni su imali dvoje djece, bilo je poznato Webbu: Jakeovog sina Hanka, plod neke prijašnje ljubavi, i punašnu malu djevojčicu, plod njihova braka, koja je bila zgođušna kao i njena majka.
Zachary se naslonio na stol i iako nije nosio značku, njen srebrni sjaj mu je uvijek bio u očima. Bio je brz na okidaču, ali mu je mozak radio još brže. “Mnogo je konjokradica i uopc'e lopovluka dolje u nizini”, rekao je obraćajući se svima. “Kad-tad će krenuti i na ovu stranu.”
Vigil je rezignirano uzdahnuo, a Trace je samo bezvoljno kimnuo. Njegov pogled potražio je Webba i zaustavio se na njemu. “Možda bi ti bilo vrijeme da počneš nositi oružje”, rekao je. “Kad onako sasvim sam vodiš farmu postaneš laka meta lopovima.”
Megan je pogledala uznemireno Webba i to ga je oraspoložilo. Usprkos sebi ona je bila zabrinuta za njegovu sigurnost. Došlo mu je da zavija od sreće.
Odmahnuo je glavom. On nije nosio oružje od – pa, od dana kada je shvatio, na svoje zgražanje, da je kadar hladnokrvno ubiti čovjeka – a nije htio ni sada mijenjati tu naviku. Imao je jednu pušku na farmi koju je koristio za lov i uspavljivanje bolesnih krava ili ozlijeđenih konja, ali samo za to. “Nema potrebe”, rekao je a misli su mu začas preplavili užasni prizori njegova brata kako nemoćan leži na podu u krvi. Webb je u tom trenutku mislio da je Tom mrtav, da je on počinio ubojstvo i još uvijek bi zadrhtao pri pomisli da je počinio taj smrtni grijeh.
“Nema potrebe?” ponovila je Megan obraćajući se izravno Webbu po prvi put te večeri. “Na ovim padinama ima odmetnika i indijanskih napadača, gospodine Stratton. Ima medvjeda i divljih mačaka i zmija.”
Ispio je gutljaj kave i nekoliko se trenutaka predao uživanju u okusu. Dok je njegova kava mogla poslužiti za ljuštenje boje sa zidova staja, Bridgetina je bila izvrsna. “Priznajem da se bojim divljih mačaka”, rekao je smireno. “Ali odmetnici, Indijanci, medvjedi i zmije me ne plaše odviše.”
Megan je pritvorila one svoje oči promjenjive boje – u onom trenutku nekakve olujne nijanse zelenog mora – i Webbu se učinilo da su se svi ostali u toj pretrpanoj, veseloj prostoriji povukli u drugi plan, nestvarni poput likova sa slika, a on i Megan ostali jedini potpuno stvarni. “Ako je tako, onda si budala”, rekla je, a lice joj je bilo rumeno poput kajsije, što je značilo da nije prečula ono o divljim mačkama.
Nasmiješio se. “Možda i jesam”, priznao je. “Ali ču ipak puškaranje ostaviti tvom šogoru, našem šerifu, i snaći se na svoj način.”
“Baš me zanima”, bila je uporna i očito ljuta misleći možda da je malo previše samouvjeren ili čak drzak, “kako se namjeravaš ‘snaći’ – recimo – s divljim mačkama?” Resko uzbuđenje navrlo mu je u srce i slatko i bolno stislo mu grlo, ali nije dopustio da mu se išta od toga odrazi na licu. “Pa, čuj”, rekao je, “mislim da to ovisi o divljoj mački.” Netko je pročistio grlo i soba je odjednom opet bila puna života, gotovo pulsirajući energijom, osobnostima i pokretom. Megan je još neko vrijeme netremice gledala u Webba, a zatim prkosno okrenula glavu.
Kvragu, pomislio je Webb. Nije želio voljeti. On si nije mogao priuštiti da voli, ne Megan McQuarry, u svakom slučaju. Iako je želio imati ženu, ona nije bila prikladan kandidat. Bez obzira na to, zalijepila mu se za misli poput čička za konjski rep i nikakva korist od podsjećanja samoga sebe da je ona glumica, jedna od onih nezavisnih, spremna da zbriše u nepoznatom smjeru čim joj postane dosadno. Pa ipak je nije mogao izbaciti iz glave.

TREĆI DIO

Onda”, pitala je Bridget brišući suđe koje joj je Megan dodavala, “što kažeš na Webba?”
Skye i Christy su bile u blizini, Skye je ljuljala svoju kćer kraj vatre, a Christy praznila dugački stol. Caney, koja je obično sudjelovala u svim njihovim okupljanjima, bila je u gradu i spremala večeru svom ljepotanu, gospodinu Hicksu. Muškarci su nasreću izašli da popuše cigare, a ostala su djeca spavala ili se natjeravala po dvorištu.
Megan ih je sve promatrala, jednu pa drugu. Bridget, Christy, Skye. Njene sestre. Sve ih je voljela, luđački, ali je bila i ljuta na njih. Sjetivši se kako su je držale u neznanju, osjećala se kao da su je ostavile na nekom hladnom i osamljenom mjestu. “A što bih trebala reći?” upitala je dok joj je para izlazila na uši. “Da bi bio dobar muž?” Zacrvenile su se sve tri, no Meganine misli su već odavno bile zaokupljene drugom, važnijom temom. “Christy mi je pričala”, rekla je vrlo tiho uputivši Skye jedan kratak, značajan pogled. “O Thayeru McQuarryju i njegovim podvizima.”
Bridgetin osmjeh bio je blag i pomalo otužan. “Meni su poznata samo četiri”, izjavila je. “Podviga, hoću reći. Mi.”
Nitko nije na to ništa odgovorio. U svakom slučaju, ne na Bridgetin pokušaj da učini situaciju manje napetom.
“Kako ste mogle?” upitala je Megan sikćući, i znala je da joj iz očiju isijava bijes i bol. “Kako ste mogle, sve vi?”
“Nisi nam baš pružila priliku da ti objasnimo”, javila se Bridget položivši čisti, suhi tanjur na policu kraj peći. Od njih četiri ona se najbrže snalazila kad bi zabrljala, što se nije često događalo. “Mislim, kad si onako naglo pobjegla.”
Skyeine smeđe oči bile su širom otvorene. “Kakve to veze ima sad?” htjela je znati a glas joj je bio pomalo plačan. Obitelj je ono što je Skye bilo važno; krv ipak nije voda. “Opet smo zajedno. Sestre smo. Što je drugo važno?”
“Istina je važna”, šapnula je bijesno Megan držeći ruke na bokovima dok joj je krpa za suđe poput zastave visjela na jednom boku. “Odanost je važna.”
“Baš mi se prava našla da govori o odanosti”, natuknula je smireno Bridget. Ona se nije dala lako razljutiti, ali kad bi joj tko stao na žulj, razumni ljudi su se povlačili. “Pobjeći onako i ostaviti nas sve da poludimo od brige.”
Megan je nakrivila glavu i postrance pogledala u Skye. “Ne baš sve”, rekla je i vrpoljenje njene rođakinje – sestre – je uopće nije udobrovoljilo.
“Tražila si da se zakunem da neću nikome reći gdje si!” izbrbljala se Skye, a njena kćerkica se malko uzvrpoljila u majčinu naručju, ali se ubrzo stisla uz nju i zaspala. “Nikad nisam smjela obećati...”
Bridget i Christy su se pogledale bez riječi.
Megan se čvrsto obgrlila rukama i stajala tako. Bila je to navika koju je razvila kao dijete, a koja joj je pomogla da zauzda svoje osjećaje, da spriječi njihovu provalu. Ona je shvaćala vrlo dobro cijelu tu situaciju, no njeno srce i duša još uvijek se nisu mogli priviknuti na zamisao da ona nije ona osoba kojom se je dotad smatrala. Uistinu, cjelokupan dojam o njenom identitetu bio je uništen. Možda njenim sestrama nije smetalo što znaju tako malo o svom podrijetlu, ali Megan je imala mnogo pitanja, toliko da joj se vrtjelo od njih.
Promatrala je ova tri draga stranca koja su bila duh i tijelo njene obitelji. Bridget i Trace i njihovo stado djece; Christy i Zachary, Joseph i mala Margaret; pa Skye i Jake, njen posinak Henry, poznatiji kao Hank, i mala Susannah. Bez sumnje njima je ubrzani ritam života ostavljao malo vremena da se pitaju o svom razbaštinjenom ocu, njihovim različitim majkama i ovom posljednjem gubitku roditelja koje su smatrale svojima, usprkos njihovim manama, sve ove godine.
“Pismo”, uspjela je Megan izustiti naposlijetku. “Dajte mi da vidim djedovo pismo.”
Bridget je kimnula, skinula McQuarryjevu Bibliju s njenog počasnog mjesta na polici iznad kamina i stavila je na stol.
Megan je sjela klecavih koljena i zagledala se u ogromnu crnu knjigu kao da možda skriva još koju razornu tajnu.
Bila je izlizana i oguljena, a zlatna slova utisnuta u ispucalu kožu gotovo su posve izblijedjela. Uglovi su bili svinuti, hrbat knjige se odvojio od uveza a stranice su već postajale prozirne od starosti. Sagnuvši se preko Meganina ramena, Bridget je oprezno okrenula knjigu na prednje korice i podigla stražnji omot. Omotnica od tankog pergamenta virila je iz reza na prastaroj podstavi omota.
Meganina je ruka drhtala dok je pažljivo odmicala tkaninu, otvorila omotnicu i izvukla jedan jedini list papira.
Rukopis je, iako izblijedio, bio siguran, čitak, tek malo nagnut nadesno, i bio je djedov, bez sumnje. Od samog pogleda na te poznate oblike slova i riječi osjetila je koliko joj užasno nedostaje djed, no bila je i ljuta. O, da, bila je ljuta, a oči su joj bile pune suza da nije mogla ni vidjeti slova.
Christy je uzela pismo i sjela, uzdahnuvši, kraj nje. “17. travnja, 1862.”, počela je tihim glasom. “Farma McQuarryja, Virginija.
“Drage moje unuke,
Svaki čovjek mora ispovijediti svoje grijehe ako se nada nebu, a obmana je sigurno mrzak grijeh. Ja sam vas prevario, kao i moji sinovi Eli i J.R. i njihove žene – svi su oni preslabi da bih se usudio računati na njih da će postupiti pravilno kad ja umrem. Stoga ja pišem ovo pismo i iskreno se nadam da ćete ga jednog dana pronaći i saznati istinu, iako sa zakašnjenjem. Molim se da ćete mi moći s vremenom oprostiti...”
Pismo je nadalje opisivalo rođenje Thayera McQuarryja, sina jedne neimenovane mlade žene, djedove poznanice. Kad se vjenčao s Rebekom, ubrzo nakon što je otkrio da je već dobio sina, Gideon je odlučio sam odgajati dijete. Majku svog sina je zbrinuo a Rebecca se naveselila djetetu kao da je njeno.
Cijeli je život, piše dalje Gideon, Thayer bio problematičan, a kad je postao muškarac, bio je packa na obiteljskoj časti, bogohulnik, pijanica i kockar, mlatio se šakama i zavađao tuđe žene. Djed mu je naposlijetku platio da napusti farmu i Virginiju zauvijek i, kako je već Christy objasnila Megan dan prije, zabranio je ostalim članovima obitelji da spominju Thayerovo ime u njegovom prisustvu. Očito su njegovi nalozi bili strogo poštovani jer nijedna od sestara nije ni sanjala da je njihov djed imao tri potomka, a ne dva.
Thayer je napravio četvoro djece nakon što je otjeran od kuće i svaki put kad bi mu se neko dijete rodilo, djed bi poslao Caney da ode po dijete i donese ga na farmu. Budući da žene obaju preostalih sinova nisu mogle zanijeti, dao je dvoje djece Eliju a dvoje J. R.-u, da ih odgoje kao svoju. Mislio je da će mu se sinovi smiriti kad im se dodijele nekakve obveze, no naposlijetku nisu bili mnogo bolji od njihova brata.
Meganino se grlo stislo od navale osjećaja dok je sve to slušala. Njihov djed možda nikad nije ni znao imena njihovih majki, a ako i jest, očito ih nije zabilježio, niti je naveo gdje su bile rođene ili, kad smo već kod toga, kada točno. Čak bi i njen rođendan mogao biti neki izmišljeni datum, još jedna laž.
Okrenula je Bibliju na prvu stranu gdje su bili zabilježeni naraštaji McQuarryjevih rođenih i potražila svoje ime kližući prstom po lomljivim, žutim listovima. Megan Elizabeth McQuarry, pročitala je naposlijetku. Rođena u ljeto 1850. godine.
Gutnula je i pogledala u lica svojih sestara. Sve su se one, svaka im čast, mimo susrele s njenim pogledom. “Valjda nam netko može reći...”
Christy je opet uzdahnula i obgrlila Megan oko vrata jednom rukom. “Vjerujem da Caney zna”, rekla je, “ali ona je otkrila i više nego je željela.”
“Mislila sam da će biti večeras ovdje”, rekla je Megan još uvijek izvan sebe.
Bridget se ugrizla za donju usnu a zatim kimnula. “Zapela je da odvede gospodina Hicksa pred oltar prije prvog snijega, i mnogo vremena posvećuje gurkanjem tog jadnička u tom smjeru.”
Megan se sjetila svog razgovora s Caney onog jutra u Christinoj kuhinji i pitala se je li gospodin Hicks pravi razlog zbog kojeg je Caney izostala sa slavlja te večeri. Caney je bila bijesna na Megan jer je prije dvije godine otišla bez pozdrava, i to je otvoreno pokazivala. Vjerojatno je naprosto zaključila da se nema što slaviti.
“Moram razgovarati s njom”, rekla je Megan.
“Imat ćeš dovoljno vremena za to”, podsjetila ju je Skye. Mala Susannah, slatka, sićušna slika njene majke, tad je već čvrsto spavala u njenom naručju; polako se digla sa stolice za ljuljanje, polegla dijete na Bridgetin dvosjed obložen konjskim krznom i pokrila ga dekom. “Osim toga, već smo sve mi pokušale.”
“Zašto nam ne želi reći sve?” zamislila se Christy namrgodivši se. “Mislim, Caney.”
Bridget je bila kraj peći i ulijevala vruću vodu iz lonca u plavi porculanski čajnik. “Moguće je, zar ne, da ona više ništa ne zna?” rekla je.
Christy i Skye izgledale su nepovjerljivo, a i Megan se tako osjećala. “Zna”, rekle su sve tri u jedan glas.
Bridget se žalobno nasmiješila. “Sigurna sam da imate pravo”, priznala je. “Pretpostavljam da se radi o nekoj groznoj sramoti.”
“Zar može biti i gore od ovoga?” začudila se Megan. Bridget je na to zakolutala očima, no Christy je ispružila svoju ruku preko stola, uzela Meganinu ruku i stisla je da je ohrabri.
“Možda su to bile već udate žene – naše majke, hoću reći”, rekla je Bridget. “Ili su možda bile žene na lošem glasu.” Skye je malko problijedjela i nemirno pogledala u svoje zaspalo dijete kao da je ono to moglo čuti i biti obilježeno tom ljagom. “Bridget!” zasiktala je.
Bridget se nasmiješila. Voljela je dodavati ulje na vatru, oduvijek. “Čuj, moguće je, zar ne?” šaptala je. “Ne čini mi se da je naš dragi tata bio čovjek s kojim bi pristojne žene htjele imati posla, zar ne?”
“Gluposti”, brzo je ubacila Christy. I Skye i Megan su slijepo vjerovale Bridgetinim riječima budući da je bila najstarija od njih četiri, no Christy nije patila od takvog strahopoštovanja. “Muškarci poput Thayera McQuarryja su baš tip čovjeka s kojim pristojne žene žele imati posla. Sve što možemo zaključiti što se tiče naših majki jest da vjerojatno nisu bile pretjerano pametne.”
Uslijedio je muk u kojem su si sve one pokušale predočiti što bi takav zaključak pretpostavljao i, jedna po jedna, sve su ga odbacile s odlučnim odmahivanjem glave. Nedostatak inteligencije nije bila prihvatljiva osobina nečije majke jer je viđena kao manjak morala u nečijem karakteru.
“Zar je to važno?” pitala je Skye. “Sve je to iza nas. Zar ne možemo jednostavno krenuti dalje?” Uprla je pogled u Megan i nije ga micala. “Možda tebi nije bilo drago kad si otkrila da smo ti Bridget i ja sestre, a ne rođakinje, ali meni se to čini jedna od najugodnijih vijesti koju sam ikad čula!” Meganino srce se smekšalo, barem prema Skye. Njih dvije bile su bliske još od malih nogu; dijelile su kolijevku i kolica, lutke i ponije, tuge i tajne. Protrljala je sljepoočice vršcima prstiju. “Nije sve tako jednostavno – meni barem.”
Skyein izraz lica bio je kao po običaju prostodušan. “A zašto nije?” pitala je.
“Da, zašto?” navaljivala je Bridget podignuvši jednu obrvu.
Megan je sjedila dlanova raširenih na staroj Bibliji kao da bi tako mogla naslutiti još koju tajnu. “Kako ne shvaćate?” šaptala je uputivši pitanje svim sestrama bez da je podigla pogled prema njihovim licima. “Ne znamo baš ništa o svojim majkama i gotovo ništa o svom ocu. A to znači da smo praktički stranci ne samo jedna drugoj već i same sebi.”
Skye se namrštila, a Bridget je učvrstila ukosnice koje su joj držale bujnu plavu kosu u labavoj pundži na potiljku. Christy je preplela svoje prste s Meganinim. “Mi smo još uvijek one iste osobe koje smo oduvijek bile, Megan.”
Megan je kimnula, no još uvijek je bila na sto čuda. S vremenom, pretpostavila je, oporavit će se – i upravo je to bila najveća razlika između nje i njenih sestara. One su imale vremena priviknuti se na spoznaju koja je njoj bila potpuno nova.
“Idem malo na zrak”, rekla je. Dignuvši se pomalo nesigurno s njenog mjesta za stolom, krenula je prema vratima i nitko je nije pokušao zaustaviti.
Puhao je prohladan povjetarac i on je kao i obično osvježio Megan i malo joj razbistrio mozak. Zvijezde su ispresijecale nebo poput srebrne mreže, kao da ih je tamo gore bacio neki nebeski ribar, a u visokoj travi cvrčci su zapjevali u svom osobitom zboru. Starija su djeca bacala kamenje u potok dok su muškarci stajali u blizini, a glasovi su im brujali duboki i tihi kroz čisti noćni zrak.
Megan je odšetala u drugom smjeru slijedeći mjesecom okupan potok uzvodno i pokušavala shvatiti neke stvari, promisliti sve ono što je saznala i odlučiti kamo dalje. Namjeravala je ostati na Primrose Creeku no sada se već premišljala. Ženi je bilo teško, ako ne i nemoguće, naći pristojan posao, pogotovo u tako malom mjestu, a nije bila baš sigurna da će moći provesti cijeli život pod tuđim krovom, čak i kad se radi o Christinom krovu.
Uzdahnula je i prislonila dlan na obraz. Potok je šaptao i grgotao poskakujući preko šarenog kamenja, izglađenog nakon mnogo godina, a možda i stoljeća, protjecanja potoka.
“Ne bih rekao da znaš kuhati dobro kao tvoja rođakinja. A?” Bio je to Webbov glas. Znala je, a nije se ni okrenula. Iako joj je u prvi tren došlo da ga se riješi, i to bez okolišanja, predomislila se, jer se onaj drugi, snažniji dio nje toliko veselio njegovom društvu.
Okrenula se prekriženih ruku i uzdignute brade. Lice joj je bilo u sjeni i bila je gotovo posve sigurna da joj neće primjetiti suze koje su joj klizile niz obraze. Bridget mi je sestra, htjela je reći, no nije. To saznanje je još uvijek bilo toliko svježe, neprerađeno da bi se moglo nekome otkriti. “Da, ne kuham ništa gore od žena u mojoj obitelji. Caney nas je sve poučila – osim Christy kojoj to baš ne leži – a od Caney nema bolje.” Webb je stajao malo podalje, opušten i samouvjeren na svom putu kroz varljiv i čudan svijet. I Megan se nekad tako osjećala, no shvatila je da se nije smjela povoditi samo za svojim pretpostavkama. Bila je izgubljena kao i svaka druga lutalica. “Valjda sam pretpostavljao da jedna glumica ne može biti sklona obiteljskom životu”, usudio se Webb.
Ona se je malko ukrutila i već zauzela obrambeni stav iako nije još osjetila prijetnju. Zašto se pokraj ovog muškarca osjećala poput nekog stonožnog stvorenja koje želi zaplesati na ledu? “Ja sam svestrana ličnost, gospodine Stratton”, rekla je naposlijetku. “Puna sam iznenađenja.”
“Vjerujem da jesi”, složio se. “Nešto te muči večeras. Što je?”
Bilo je to odvažno pitanje, moglo bi se reći i drsko, a na njenu žalost odgovorila je prije nego je dobro promislila. “Pitam se jesam li se uopće trebala vratiti”, povjerila mu se tihim glasom. “Nekad sam imala svoje mjesto u ovoj obitelji, ali sad mi se čini kao da je nestalo dok me nije bilo. Možda više ne pripadam ovamo.”
Webb je dugo vremena šutio, a kad je progovorio, glas mu je bio vrlo ozbiljan. “Možda bi se samo trebala malo udaljiti.”
Kimnula je iako joj se srce slamalo pri samoj pomisli da će morati ostaviti Primrose Creek i ljude koje voli.
U tom ju je trenutku Webb našao nespremnu. “Dobro bi mi došla žena u kući”, rekao je tiho.
Megan je bila previše zapanjena da bi mogla govoriti. Nije valjda rekao ono što se njoj učinilo da je čula – je li? Kakvom ju je osobom on to smatrao?
On se nasmijao i provukao ruku kroz svoju kosu boje pijeska. “Nisam mislio baš tako kako mi je izletjelo”, rekao je. “Mada si i u tom smislu primamljiva.”
Megan je zinula, i opet zatvorila usta. Nije znala bi li ćušnula gospodina Strattona i otišla ili ga saslušala do kraja. Vrtjelo joj se od njegove blizine i htjela se za nešto – ili nekoga – uhvatiti. Budući da je samo on bio u blizini, radije si je rukama čvrsto obgrlila struk.
“Htio sam reći”, uporno je nastavljao, “da bih htio nekoga unajmiti. Da mi kuha i brine za kuću i slično. Namjeravam zaposliti mnogo ljudi, kao što sam rekao za večerom, pa će trebati napuniti dosta tanjura.”
Meganine usne su se osušile; ovlažila ih je vrškom jezika. “Vi me zapravo pitate da vam dođem voditi kućanstvo, gospodine Stratton?”
“Webb”, rekao je. “Da, upravo sam na to mislio.”
Na trenutak je razmotrila prijedlog. “Vjerujem da ti je jasno da bi takav dogovor potaknuo ogovaranja?”
“Vjerujem da bi”, odgovorio je mimo. “S druge strane, posao je posao. Dobro ću ti platiti, a ti ćeš imati na raspolaganju cijelo prizemlje.” Zašutio je na trenutak. “Osim toga, valjda nisi jedna od onih koje podviju rep i bježe zbog nekoliko jezičavih starih besposličarki.”
Imala je pravo, pomislila je Megan. Potpuno je siguran u sebe. Ponašao se kao da je ona već pristala poći kući s njime, brinuti mu se za kuću i kuhati mu. Kako bi bilo, pitala se, spavati pod istim krovom s ovim čovjekom, u kući sagrađenoj na zemlji koja je nekad bila njena? Koja bi još uvijek bila njena, da nije bila onako strašno glupa?
“Kako mogu biti sigurna da ćeš biti pristojan?” pitala je samo da bi odugovlačila. Webb Stratton nije bio savršen, ali nije bio budala. Morao je znati da bi ga, kad bi joj se silom nabacivao, Trace, Zachary i Jake uhvatili i ubili kao vola u kupusu.
Držao je šešir i polako okrenuo njegov obod objema rukama. Bijeli zubi su mu bljesnuli u mraku. “Nisam baš pristojan, gospodična”, rekao je. “Ali to vas ne mora brinuti. Zabavu ću ostaviti za grad.”
Megan to nije bogzna kako smirilo jer se zbog njegove ljubaznosti osjećala prije ranjivom nego sigurnom. Osim toga, mrska joj je bila pomisao na njegovu ‘zabavu’ u gradu.
“Neću trpjeti nikakve nepodopštine”, upozorila ga je, za svaki slučaj, da ne bi tražio više od vođenja kućanstva.
Baš je htio otići, vratiti se u kuću da bi se, vjerojatno, zahvalio i pozdravio, no nakon Meganinih riječi nije se micao. “Znači prihvaćaš posao?” zvučao je ugodno iznenađen, kao da se već pomirio s tim da će ga odbiti.
“Trebam posao”, rekla je, “a ti mi nudiš jedinu pristojnu priliku koja mi se može ukazati.”
Fućnuo je ispod glasa u znak oduševljenja.

“Zar ste mislili da ću odbiti vašu ponudu, gospodine Stratton?”
“Možda”, rekao je. “Možda i jesam, duboko u sebi. Zapravo, nisam bio posve siguran da me nećeš pokušati gurnuti u potok.” Pogledao je nizvodno otkud je dopirao muški smijeh i neumorno ciktanje djece koja su ustrajala u tome da odgode spavanje koliko god mogu. “Obećavam vam, gospođice McQuarry, nećete požaliti što ste primili službu kod mene. Bit će ponekad naporno, kad hrpa gladnih kauboja bude tražila hranu, ali nikakvo vas zlo neće snaći na mojoj farmi.”
Ispružila je ruku. “Onda prihvaćam”, rekla je.
On je malo oklijevao, a onda joj primio ruku. Kroz cijelo tijelo prošli su joj slatki srsi pri njegovu dodiru. Bio je snažan, ruka mu je bila žuljevita od naporna posla, a opet je osjetila nježnost kad su joj njegovi prsti obujmili ruku, osjetila je pažnju, čak i štovanje. “Sutra ću doći po tebe”, rekao je. “Još uvijek si u kući Zacharyja i Christy?” Kimnula je potvrdno i pitala se što će njena obitelj reći kad im kaže da ide živjeti kod Webba Strattona kao njegova domaćica. Sigurno će ih to obradovati, ne samo stoga što će je skinuti s grbače, već i zato što će misliti da im je plan uspio, da će se udati za farmera i vratiti izgubljenih šesto i dvadeset i pet jutara u krug obitelji jednom zauvijek.
“Bit ću spremna”, rekla je, a kada je otišao, ona je uzdahnula i zabacila glavu te se zagledala u nebesko prostranstvo koje se protezalo od jednog planinskog vrha do drugog, išarano zvijezdama.
Te je noći nemirno spavala u svom starom krevetu u Christinoj i Zacharyjevoj kući. Trzala se i meškoljila uhvaćena u goruću zavrzlamu snova.
“Nitko te ne sili, znaš”, rekla je iznenađena Christy sljedeće jutro, kad je Megan izjavila da će uskoro svratiti Webb da je odvede. “Ovdje ti nikome nimalo ne smetaš.”
Megan, koja je stajala kraj peći, već je napravila doručak Zacharyju, tek toliko da stekne naviku. Caney ili nije došla sinoć kući ili je još uvijek drijemala u krevetu. “Christy”, rekla je strpljivo Megan, "Možda sam i izgubila svoj dio zemlje, ali još uvijek imam ponos koji smo sve naslijedile od djeda. Moram sama krenuti dalje, a trebam i vremena da dobro o svemu razmislim.”
Christino blijedo lice se zajapurilo, a oči su joj sijevale. “Dobro me slušaj, Megan McQuarry, strašno si tvrdoglava. Ti pripadaš ovamo, sa svojom obitelji.”
“Ja ću i dalje biti sa svojom obitelji. Samo nekoliko kilometara dalje, u svakom slučaju. Govorila je polako, jer iako ju je sestra već zamarala, voljela ju je ludo, kao nikad dotad.
Christy je drhtavo uzdahnula. “Pričat će svašta”, upozorila ju je. “Mislim, u gradu.”
Stropot, cviljenje i rzanje zaprege i kola začulo se izvana, i Megan je osjetila kratko ali snažno, divlje strujanje u zdjelici. Webb je stigao da je odvede kući. Kući. Ali farma je bila njegov dom, ne njen, bar više ne, i nije to smjela smetnuti s uma.
“Sigurna sam da već kruže svakakve priče”, rekla je sjetivši se dviju žena u gradu koje su prezirno digle nos i kraj suknje kad je stigla u Primrose Creek. Čula je Webba kako podvikuje konjima, čula je cviljenje poluge za kočenje kad ju je pričvrstio. “Moram to učiniti, Christy. Moram krenuti dalje sama.”
Christy je zaustila da nešto kaže, ali je naposlijetku samo kimnula.
Megan je trknula do Zacharyjevog ogledalca za brijanje, bacila letimičan pogled i uštipnula se za obraze da dobiju malo boje. Prekasno je shvatila da je Christy promatra sa sumnjičavim osmjehom.
Webb je pristojno pokucao na vrata iako su bila širom otvorena proljetnom suncu i povjetarcu s mirisom divljeg cvijeća, i Megan se morala suzdržavati da mu ne potrči u susret i pozdravi ga.
Christy je to napravila umjesto nje. “Uđi, Webb”, čula je Megan kako njena sestra srdačno govori. “Mislim da je Megan već spakirala svoje stvari.”
Megan se nije trebala štipati za obraze; osjećala je kako joj se žarko crvenilo širi od vrata prema kosi na čelu.
Webb je ostao stajati na pragu sa šeširom u ruci, slika i prilika stočara po svom životnom nazoru, po svom držanju i po svom ophođenju s ljudima. Megan ga ne bi mijenjala za deset kicoša iz San Franciska u svilenim košuljama i izglancanim čizmama – barem ne u tom trenutku.
“Dobro jutro”, rekao je i kimnuo glavom. Zvučao je i izgledao pomalo sramežljiv.
Megan nije mogao zavarati. Gospodin Stratton bio je povučen koliko i sklupčana čegrtuša, i ako ga ne bude držala na oku, ne gine joj ugriz. “Dobro jutro”, rekla je, a glas joj je bio hladan i osjetno rezerviran. “Spremna sam. Bi li ti bilo teško ponijeti mi kovčeg?”
“Vodi me do njega”, rekao je. Kao da nije bilo ni Christy ni djece. Megan se činilo kao da se cijeli svijet okamenio, a ona i Webb ostali jedini živi stvorovi.
Pokazala mu je vrata svoje sobe rukom koja joj je pomalo drhtala, a on je, pogledavši u Christy da dobije prešutnu dozvolu, otišao da pokupi Meganine stvari iz njenih odaja.
“Ovdje smo ako nas budeš trebala”, rekla je Christy svojoj mlađoj sestri. “Zachary, djeca i ja. Nikamo se ne mičemo.”
Megan je osjetila kako joj se grlo sapinje od svih onih riječi koje nije mogla izreći. Kimnula je umjesto toga i zagrlila Christy, a Christy ju je pritisnula k sebi, ne puštajući je neko vrijeme. Razdvojile su se kad su shvatile da se Webb vratio.
Megan je po posljednji put promotrila kuhinju kao da odlazi na neko daleko putovanje i kao da je možda nikad više neće vidjeti, a zatim poljubila Christy u obraz i krenula prema vratima. Webb je hodao za njom noseći bez napora kovčeg koji je sadržavao svu njenu neslavnu zemaljsku imovinu.
Spustio je stražnja vratašca na kolima i položio kovčeg na njih te ga gurnuo do kočijaševa sjedišta. Megan je stajala čekajući ga da dođe na njenu stranu i pomogne joj da uđe u kola kao gospodin koji damu prati s plesa.
Gledala je ravno naprijed dok je okretao zapregu prema njegovoj kući, bojeći se osvrnuti prema Christy da joj volja ne bi popustila. Gutnula je bolno i svladavala se da se ne okreće i pogleda za sobom.
Nikad se ne isplati osvrtati se za sobom. Nije li to djed bezbroj puta rekao.
Webb kao da je znao da ona ne želi govoriti pa je šutio sve do svoje kuće na farmi.
Kad je Megan zadnji put vidjela svoj dio posjeda na Primrose Creeku, bila je tamo samo trava, drveće, ravnice i voda, i sve to bilo uokvireno planinama koje su obrubljivale plavi nebeski svod. Sada je posjed krasila kuća, lijepa poput Christine i Bridgetine, drvena dvokatnica sa staklenim prozorima, četiri dimnjaka i nadsvođenim trijemom pred kućom. Staja je bila četiri puta veća od kuće, primijetila je Megan, a konjušnica je bila prostrana, opasana bijelom ogradom. Stoka i konji vrludali su po obližnjim pašnjacima pasući mladu travu.
Duboko je udahnula.
“Sviđa ti se?” upitao je Webb. Glas mu je bio tih, no osjetio se ponos u njemu.
Uzdahnula je. “Pa – vrlo je lijepo.”
“Mogla bi posaditi cvijeća. Sašiti zastore, možda. Hoću reći, ako imaš vremena.”
“Da”, složila se Megan. Sredila si je svoje raštrkane osjećaje, podigla suknju i naumila sići s kola. Webb ju je uhvatio za ruku i čvrsto je držao na mjestu.
“Ne miči se”, rekao je. “Pomoći ću ti da siđeš.”
Vrtjelo joj se od pomisli na njegove ruke oko svog struka, ali nije imala snage da mu se odupre. “U redu”, promrmljala je, i ubrzo se našla ni na nebu ni na zemlji osjetivši Webbove snažne ruke s obje strane struka. Činilo joj se kao da visi tako u zraku jednu cijelu vječnost gledajući u Webbove oči.
“Pokazat ću ti tvoju sobu”, rekao je lupnuvši stražnjim vratašcima pošto je skinuo kovčeg s kola. “Vjerujem da će ti trebati ostatak dana da se raspremiš i smjestiš.”
Megan je samo kimnula bez riječi. Zatim je začula glasno lajanje i okrenuvši se, ugledala velikog žutog psa kako im skače ususret iz smjera staje.
“Ne boj se, to je Augustus”, rekao je Webb prolazeći uz nju s kovčegom uputivši se u kuću. “Svašta mu zna pasti na pamet, ali neće te napasti.”
Megan nikad nije ni pomislila da bi je ta životinja htjela napasti. Voljela je sve četveronožno i dlakavo, a Augustus je bez sumnje odgovarao opisu.
“Hej”, pozdravila ga je.
On je skočio, položio joj šape na ramena i liznuo je po licu.
Megan se nasmijala.
“Augustus”, zarežao je Webb bez da je okrenuo glavu. “Silazi.”
Augustus nije obraćao pozornost na svoga gazdu i liznuo je Megan ponovno od brade do čela, cvileći od miline.
Megan ga je pogladila iza ušiju a on se ponovno spustio na sve četiri, dahćući, pa otkasao uz nju dok je slijedila Webba u kuću.
U kući je bilo prohladno i čisto, mirisalo je po pčelinjem vosku, petroleju i dogorjelom drvu iz ognjišta. Jedan trošan sag bio je prostrt na podu ispred kuhinjskog ognjišta i Augustus se skljokao na njega s jednim paćeničkim uzdahom kao da je potpuno iscrpljen.
Megan je promatrala lijepi veliki štednjak za kuhanje, police na kojima je bila naslagana konzervirana hrana, razne kućne potrepštine i uredno poslagano plavo suđe, a zatim oglancane podove. Iako se u toj kući nije nalazilo ništa za žensku dušu, bilo je to, na neki starinski način, ugodno mjesto, i Megan si je počela predočavati slike na zidovima, geranijume u loncima, ukusno jelo u pećnici. I nije joj trebalo mnogo da joj padne na pamet jato svjetlokose dječice, neke s očevim plavim očima, neke sa zelenim.
“Ovdje ćeš spavati”, rekao je Webb a glas mu je odzvanjao u sobi do kuhinje.
Megan se sabrala i slijedila glas. Soba je bila malena, no imala je velik prozor i malu peć za hladne planinske zime. Krevet je bio uzak i izgledao je kao da je dovučen iz vojarne, no bio je prekriven lijepim poplunom a jastuk je izgledao mekan.
Pod prozorom na stolici bio je lavor, i on vrlo jednostavan, i jedan emajlirani vrč s crvenim rubom i tu i tamo okrhnutim crnim mjestima. Pripremio joj je i ručnik i kupovni sapun i Megan je bila neobično dirnuta tim prizorom. Webb se pobrinuo da se ona osjeća kao kod kuće, u to je bila sigurna.
“Odjeću si možeš objesiti na ove vješalice”, rekao je, iako nije bilo potrebno, kimnuvši prema redu drvenih klinova pribijenim na dugu, neizrađenu dasku koja je bila pričvršćena na zid.
“Hvala ti”, rekla je Megan. Nosila je jedinu pristojnu haljinu koju je posjedovala odbivši oprave koje joj je Christy htjela dati, budući da nije htjela primati milosrđe, čak ni od svoje sestre. Što će pomisliti njen novi poslodavac kada uskoro jedno jutro uđe u kuhinju i nađe je obučenu u taft i perje ili svilu s volanima i šljokicama? Nasmiješila se pri samoj pomisli.
Webb je krenuo prema vratima i potrudio se da joj ne priđe isuviše blizu s obzirom na činjenicu da je soba bila jedva nešto veća od sanduka za voće. “Ako Augustusu padne na pamet da te dođe posjetiti”, rekao je, “slobodno mu pokaži vrata.”
Megan je kimnula, začudo bez riječi.
Ona je bila lutalica bez vlastitog doma. Pa zašto se ona osjećala, po prvi put u svom životu, kao da je napokon došla kući?

ČETVRTI DIO

Prvi Meganin zadatak bio je pripremanje doručka za Webba, budući da još nije jeo, i dok se vratio iz staje, ona je spremila dvopek i gusti umak od kobasica. Bilo joj je smiješno i neobično drago vidjeti da je najprije napunio tanjur Augustusu i stavio ga na osunčano mjesto nasred kuhinjskog poda. Megan je već bila jela tost i poširana jaja kod Christy pa nije bila gladna.
Razgledala je sadržaj polica dok su Webb i pas jeli sa zadivljujućim tekom.
“Ovo je dobro”, rekao je Webb između dviju repeta. Zvučao je kao da je iznenađen. Ponovno.
Megan se unatoč sebi nasmiješila, mada se htjela potpuno usredotočiti na posao koji je trenutno obavljala, što god to bilo, a u tom je trenutku radila u glavi popis potrebnih namirnica. “Hvala ti”, rekla je. “Znam i jahati i skupljati stoku u stado, ako ti bude trebalo.” Zar se nisu baš sinoć on i oni drugi muškarci žalili zbog manjka radnika u i oko Primrose Creeka?
Čula je kako je odložio vilicu. “To nije posao za ženu”, rekao je.
Meganina lista joj se raspršila iz glave poput perja razbacanog naletom vjetra. Okrenula se. “Molim?” rekla je. Augustus je zacvilio kao da je osjetio približavanje nečeg opasnog.
Webbu su igrale oči; očito ga je zabavljala njena ljutnja i ta je spoznaja samo dolila ulje na vatru. “Htio sam reći da te nisam zaposlio da mi goniš stado, da ga obilježavaš žigom ili popravljaš ogradu. Ima i tu dovoljno posla.”
Megan se namrgodila. “Ali u slučaju manjka radnika...” “Manjka radnika?” ponovio je Webb. “Morao bih zaposliti tri-četiri radnika prije nego bih mogao govoriti o manjku. Kako stvari stoje, morat ću otići u Virginia City da vidim mogu li dovući nekoliko kauboja.” Ušutio je na trenutak. “Ima li još kave?”
Uzela je lonac s peći, odnijela ga do stola i ulila kave u šalicu. On i pas nisu ostavili ništa na tanjuru i to ju je veselilo. Augustus bi svašta pojeo, to stoji, ali Webbu se svidjelo kako kuha i to ju je ispunilo istinskim osjećajem uspjeha koji već odavna nije osjetila. No ipak ju je ljutila njegova pretpostavka da se ona ne bi mogla nositi s poslovima na farmi.
“Očito ne razumiješ što to znači biti McQuarry”, rekla je. Webb je kimnuo prema stolici nasuprot njemu. “Sjedni”, rekao joj je smireno. Budući da su riječi zvučale kao poziv a ne naredba, Megan je sjela.
“Što”, upitao je kad se smjestila, “to znači biti McQuarry?”
Potpuno ju je smela obzirnost pitanja i iskreno zanimanje u Webbovim očima. Nije to pitao samo da bi ispao ljubazan; zaista je to želio znati. Ili se možda vara? Nekad je to isto mislila o Davyju, i vidi gdje ju je to odvelo. Zagrizla je donju usnu odugovlačeći, a zatim uzdahnula. “Znam jahati otkad znam i hodati, gospodine Stratton. Znam i pucati, a slučajno sam se okušala i u skupljanju stoke u stado.”
“Skupljati krave muzare na paši nije ono na što sam mislio”, rekao je. “Neće se tražiti od tebe da pucaš, a ako budeš imala viška vremena, dobro bi mi došlo malo novih košulja. Znaš šivati, zar ne?”
Kimnula je. Zapravo, sve što je s koncem i iglom ikad napravila, svodilo se na porubljivanje i spajanje razdvojenih šavova, ali bila je sigurna da može učiniti gotovo sve na što se odluči.
“Dobro”, rekao je. “Možda bi mogla skočiti kasnije do grada da kupiš tkaninu i kućne potrepštine.”
Kad-tad morat će se suočiti s ljudima u gradu, Pa bolje da se toga već jednom riješi i pokaže im da se neće dati zaplašiti njihovim zamjerkama. “U redu”, složila se i vjerojatno je zvučala pomalo nesigurno sudeći po suosjećajnom Webbovu pogledu.
Mrzila je suosjećanje; tanka je granica između njega i sažaljenja, a Megan to nije mogla podnijeti. Prije nekoliko godina kad su ona i Christy otputovale u Englesku sa ženom koju su smatrale svojom majkom, hitro su ih otpravili u školu St. Martha, čuvenu školu s đačkim domom koju je izabrao njihov očuh Englez, a u kojoj su ih smatrali primitivnim osvajačima, dotepencima iz zemlje u kojoj još uvijek nije bilo ukinuto ropstvo. Nisu imale prebijene pare, a osim toga tugovale su za djedom i farmom, a oni učenici koji ih nisu prezirali, žalili su ih. Neki su ih i prezirali i žalili.
“Što se zbiva u toj tvojoj glavi?” upitao je otvoreno Webb.
I ovaj put, Megan je osjetila potrebu za obrambenim stavom. Nije namjeravala podijeliti s nekim uspomene koje su je još uvijek zbunjivale, koje su je još uvijek ponekad zaboljele poput svježe rane. O tim ranama nije govorila Skye, pa ni Christy. “Palo mi je na pamet da ti treba brašna i šećera, a da ne spominjemo mast”, lagala je. “Držiš li kokoše?” “Kokoše?” ponovio je kao da nikad nije čuo za tu vrstu. “Ma znaš”, objasnila je razigrano, “ona bića s okruglim očima i perjem. Nesu jaja i odlično posluže za nedjeljni ručak, ispečena s prilogom od pirea.”
Oči su mu opet radosno zasjale. “A”, rekao je. “Ta bića. Pa i ne. Mislim da ih još nisam stigao nabaviti.”
“Moramo imati kokoše”, rekla je Megan.
“Napravit ću kokošinjac dok ti budeš nabavljala ono što ti treba u gradu”, odvratio je. “Ne smeta ti što ideš sama?”
Odmahnula je glavom. Mnogo je već puta išla u grad, a bila se i navikla sve raditi sama.
Dvadeset minuta kasnije Megan se vozila na kolima prema gradiću Primrose Creeku s popisom u jednom džepu svoje haljine i popriličnom svotom Webbova novca u drugom. Pomislila je da bi se mogla tako voziti beskrajno dugo i uzeti novac, kola i konje sa sobom, ali nije ozbiljnije razmatrala tu ideju. Ona nije lopov i neće pobjeći ako bude imala ikakvog izbora. Nakon ove duge noći odlučila je da će stati čvrsto na zemlju, uprijeti i ne micati se.
No ipak joj je ta odlučnost donekle splasnula kad je osjetila netremične poglede vozeći se po glavnoj gradskoj ulici. Bez uzmicanja, zaustavila je kola pred trgovinom mješovite robe starog Gusa i pričvrstila polugu za kočenje, promatrajući krajičkom oka kako se ispred trgovine na pločniku skuplja grupica žena obučenih u grube pamučne haljine. Čula je šaputanje, i krv joj je navrla u lice, no ipak se uspjela ljubazno nasmiješiti. Bila je, na kraju krajeva, glumica, i to dobra.
“Vaše vas oči ne varaju, dame”, rekla je šireći ruke i duboko se naklonivši. “Megan McQuarry vratila se u Primrose Creek u svoj svojoj slavi.”
Žene su nešto promrmljale i pogledale jedna drugu da se uvjere da, baš tako, da su uistinu vidjele to bezočno stvorenje, da su uistinu čule da im se usudila obratiti takvim drskim tonom.
“Hm”, otpuhnula je debeljuškasta žena bijele kose, jedva nešto viša od metalnih stupaca za koje su pričvršćivali konje pred kućom na McQuarryjevoj farmi. U svojoj crnoj šuškavoj haljini podsjećala je na šćućurenu vranu.
Kad je odnekud dopro ženski smijeh, Megan i sve ostale dame okrenule su glavu i ugledale Dijamantnu Lil koja je također promatrala taj prizor, malo podalje od njih na pločniku. Bila je predivno stvorenje, ta Lil, visoka i vitka, s crnom kosom i očima boje jantara. Bila je odjevena po zadnjoj modi San Franciska u ružičastu i zlatnu svilu, a njen čipkasti suncobran bio je sam po sebi pravo umjetničko djelo.
“Ne osvrći se na odbor za doček”, rekla je Lil Megan, kao da tih pet-šest gradskih gospođa nema uši kao ni cesta ili radne cipele izložene u izlogu Gusove trgovine. “Nemaju nikakva pametnijeg posla pa vode zapisnik o tvojim dolascima i odlascima.”
Megan se zagledala u Lil potpuno opčinjena. Nikad nije vidjela ovu ženu izbliza, iako je ona predstavljala ustanovu u Primrose Creeku, budući da je vodila nekoliko poslova osim svoje zloglasne krčme. Zatim je ispružila ruku. “Megan McQuarry”, rekla je.
Lil je primila ispruženu ruku i otmjeno je stisla. “Lillian Colefield”, odvratila je. “Onda”, rekla je mjerkajući Megan. “Načula sam da si glumica.”
Uzdasi i mrmljanje dopirali su iz lokalne verzije visokog društva.
Megan ih je sve ošinula strogim pogledom prije nego je opet srela Lilin smireni pogled. “Da”, rekla je jasno.
Već dulje vrijeme namjeravam otvoriti zabavno kazalište tik do moje krčme. Baš sam mislila unajmiti nekog poput tebe.”
Dame su na ovo graknule poput poparenih kokoši, a Megan je jedva suspregla smijeh. Sada je imala posao kod Webba Strattona i nije imala razloga da ga napusti, ali joj se svidjela pomisao da ima još jednu mogućnost. “Hvala ti”, rekla je. “Imat ću to na umu.”
Lil je promatrala kola i zapregu. “Čini mi se da su to konji Webba Strattona”, rekla je.
Ove riječi presjekle su Megan – podsjetila se da se nje ne tiče što Webb radi kada dođe u grad – no uspjela je sakriti svoju reakciju nasmiješivši se. “Ja mu vodim kućanstvo”, rekla je naglas da svi čuju.
Još više mrmljanja među damama. Ovaj im je dan bio dobro ispunjen, zaključila je Megan.
Lil je očito uživala u reakciji koju je izazvala Meganina izjava. “Vidi, vidi”, rekla je. “Blago tebi.”
Megan je osjetila kako joj se crvenilo prelijeva preko obraza, ali nije znala točno zašto joj se to događa. Jer, na kraju krajeva, ništa nije bilo između nje i gospodina Strattona. Ona mu samo vodi kućanstvo. “Mislim da bi mi bilo pametnije da obavim kupovinu”, rekla je, “dok još imam posao.”
“Slobodno dođi k meni ako se odlučiš glumiti u mom kazalištu”, podsjetila ju je Lil.
“Hoću”, obećala je Megan. Voljela je ona glumu, ako i nije život koji je gluma pretpostavljala, ali nadala se da neće opet završiti na daskama, pa bilo to iz potrebe ili po svom osobnom izboru. Željela se kupati u sunčevu svjetlu, a ne u slabom osvjetljenju pozornice, a bila je potpuno svjesna da bi njenu sestru gospođe Primrose Creeka stavile na paklene muke kad bi se ona spetljala s nekim poput Dijamantne Lil Colefield. “Hvala ti”, rekla je još jednom.
U trgovini ju je Gus pozdravio radosnim osmjehom. Dragi Gus. U njegovu krupnom tijelu nalik na medvjedovo nije bilo ni trunke prenemaganja. Od samog početka pokazao se McQuarryjevim kao dobar prijatelj. Dobro se sjećala dana, ubrzo nakon što su ona, njena sestra i Caney stigle na Primrose Creek, kad je Christy odrješito otišla u grad da proda majčin broš jer im je novac očajnički trebao. Gus joj je bio dao pedeset dolara – cijelo bogatstvo – za taj broš i zadržao ga dajući joj do znanja da može doći po broš kad uštedi novaca. Kasnije, kad se Christy udala za Zacharyja, on je Gusu isplatio broš i dao joj ga kao vjenčani poklon.
“Hej, Gus”, rekla je srdačno.
“Gospođice Megan”, viknuo je očito obradovan. “Dobrodošli, dobrodošli!”
Nasmijala se i izvadila popis željenih stvari iz džepa. “Došla sam po namirnice”, rekla je. Uskoro je sa zadovoljstvom opipavala debelu pamučnu tkaninu za Webbove košulje, dok je Gus skupio robu koja je bila načrčkana na smeđem papiru za zamatanje te je oprezno odložio u drvene sanduke.
Kad je izvršila izbor i Gusova sestra Bertha odrezala komade tkanine za koje se Megan odlučila, platila je gotovinom i nije mogla a da ne primjeti Gusovu zahvalnost i Berthino iskreno čuđenje. Vremena su bila teška za sve oko Primrose Creeka nakon velikog šumskog požara od prije dvije godine, kad je gotovo cijeli grad izgorio, i mnogi su ljudi otišli a da nisu platili dug u trgovini.
Gus je nakrcao robu u kola natucajući na engleskome cijelo vrijeme. Naručio je piliće s farme udovice Baker, rekao je, i obećao da će joj ih donijeti hrpu čim mu stignu. Kao i Lil, i on je Megan poprilično popravio raspoloženje budući da joj je dao do znanja da je dobrodošla, i ona se dobre volje zaputila natrag na Webbovu farmu.
Webbovu farmu. Bilo bi joj pametno da to zapamti.
Stigavši do najzapadnije točke Bridgetinog i Traceovog posjeda, koji je graničio sa zemljom koju je prodala Strattonu, zaustavila je na jednom humku zapregu i sjedila promatrajući sve ono što je izgubila. Obuzelo ju je bolno kajanje, popraćeno bijesom prema sebi i prema Davyju Trentu. Odrješito je spustila uzde i ponovno pokrenula zapregu truckajući se nizbrdo prema kući koju je Webb izgradio.
On je u dvorištu pilio daske, očito za kokošinjac, i bio je svukao košulju. Naramenice za hlače visile su mu preko bokova, i bio je znojan. Megan se trudila da skrene pogled, ali nekako joj nije polazilo za rukom.
Nasmiješio se i navukao košulju ne zakopčavajući je. Stavio je ruke na bokove. “Izgleda da si kupila dovoljno zaliha do drugog proljeća”, primjetio je. Činio se zadovoljnim.
“Bilo bi dobro imati malo govedine i koju polovicu svinje”, rekla je poslovičnim tonom osjećajući kako joj se tijelo žari dok joj je on pomagao sići s kola. Što joj je za Boga miloga, pitala se. Možda će dobiti gripu. “Imaš li kakvo hladno mjesto za čuvanje mesa?”
Ruke su mu se samo časak zadržale na njenom struku, ali i to je bilo dovoljno da se nemir razbukta u Meganinu tijelu. “Ledarnu imam”, rekao je. “Pokazat ću ti kad iskrcam ovu robu.”
Dopustila mu je da joj pomogne, ne zbog toga što je bila lijena ili bi joj to bilo preteško, već zato što je osjećala malaksalost. Možda sunčanica, razmišljala je. Crvenokosi ljudi ne smiju se dugo izlagati suncu.
Kad je sva roba bila u kući, Webb ju je odveo do ledarne. Bila je to spilja iskopana u padini jednog humka i obložena sijenom. Ogromni komadi leda, dotegljeni vjerojatno s planina usred zime, hladili su vlažan zrak. Ubijena srna visjela je s jedne kuke pričvršćene na jednoj od greda koje su držale raskvašen strop.
“Smetina”, rekla je Megan već planirajući ručak.
“Dobro zvuči”, odvratio je Webb. Stajao je na ulazu prekriženih ruku gledajući je. Lice mu je bilo u sjeni pa mu nije mogla dobro vidjeti izraz lica, no glas mu je bio topao i tih, što je upućivalo na nekakav prisniji odnos između njih i trebao je uznemiriti Megan, ali nije. “Kako si prošla u gradu?”
Megan nje mogla odoljeti a da mu ne kaže. Smiješak joj je bio vragolast, no zaključila je da joj ga ne može vidjeti u polumraku. “Dijamantna Lil mi je ponudila posao, da glumim u njenom novom kazalištu. Mislim da bi ti bilo pametno da budeš ljubazan prema meni – čini se da sam vrlo tražena.”
Nasmijao se s jednim ramenom naslonjenim na glomaznu ovratnicu. “Imat ću to na umu”, rekao je.
Megan se sjetila one robe u kući koju treba staviti na svoje mjesto, no Webb se ispriječio na putu. Iako je ništa u njegovu ponašanju nije zastrašivalo – zaista, Megan je on privlačio, a ne odbijao – nije se usuđivala gurkati uz njega u prolazu.
“Imam – ovaj – posla”, rekla je.
Bljesnuli su mu bijeli zubi. “I ja”, složio se. Zatim je Megan laknulo jer se okrenuo i otišao pustivši slobodan prolaz.
Megan je istrčala kao da je unutra buknuo požar i kao da joj pete već gore. Oslijepljena na trenutak blještavim suncem, zabubala se ravno u Webbova leđa i bila bi pala da se on nije brzo okrenuo i uhvatio joj mišice objema rukama da je zadrži na nogama. Stidjela se kao da se namjerno zaletjela u njega – a to nikad ne bi učinila.
Gledao ju je nepomično držeći je još uvijek. Zatim se nasmijao dubokim glasom i pustio je. “Pazi”, savjetovao joj je. “Mogla bi pasti.”
Uistinu, pomislila je, mogla bi. A možda već i jest.
Megan je Webbu vodila kućanstvo puna tri dana kad su Skye i Caney svratile u posjet. Našle su je u daščari za radnike kako mete pod. Bila je to nova nastamba, u kojoj još nisu spavali kauboji, no štakori i druga stvorenja su tamo očito već napravili sebi gnijezda. Webb je tog jutra otišao u Virginia City nadajući se da će pribaviti ekipu, a Megan je odonda cijelo vrijeme radila, najviše stoga da bi zaboravila na činjenicu da joj već nedostaje.
Nije da je ona imala pravo ili razlog da misli na tog čovjeka, ni u kom slučaju. Ali jednostavno si nije mogla pomoći.
Augustus koji je spavao na sunčanom ulazu u daščaru, ustao je da pozdravi društvo sa srdačnim vau-vau i liskanjem ruku. Skye se nasmijala i pogladila ga po glavi. Caney je razgledala svježe oprane prozore kroz koje je ulazio povjetarac i tanke madrace smotane na uskim ležajevima koji su bili poredani s obje strane vrata.
“Znači nisi zaboravila kako se radi”, natuknula je starija gošća.
Skye ju je lupnula laktom. “Prestani zanovijetati”, rekla je, no u njenom glasu osjetila se stara privrženost. “Nemaš razloga biti tako osorna.”
Megan je samo stajala s metlom u ruci iznenađena gostima. “Dođite u kuću”, rekla je, “Skuhat ću nam čaja.”
“Htjela bih vidjeti gdje spavaš”, izjavila je Caney.

Megan i Skye su se pogledale, a onda skrivale pogled jedna od druge da ne prasnu u smijeh, kao što im se često događalo dok su bile djevojčice.
“Imam na raspolaganju cijelo prizemlje”, rekla je Megan vodeći ih preko dvorišta pa kroz kuhinjska vrata. Augustus je kaskao uz nju, a njegov metlasti rep njihao se amo-tamo.
“Ipak ću baciti oko”, rekla je Caney.
Megan je uzdahnula. U kuhinji si je oprala ruke i opljuskala lice vodom iz lavora. Nakon što se obrisala ručnikom od damasta obješenog na šipku iznad malog stolića pod lavorom, pokazala im je svoju sobu s onim uskim krevetom, prozorom, nizom vješalica gdje su joj visjele haljine. Imala ih je osam, a nijedna se baš nije uklapala u život na obalama Primrose Creeka, ali bile su njene i ona ih je pazila.
Caney je sve dobro pogledala – peć, poplun, kvaku na prozoru. Lice joj je poprimilo izraz ozbiljne usredotočenosti.
“Zadovoljna?” upitala je Megan izvivši jednu obrvu.
Caney se namrgodila, ali nije ništa govorila.
“Hajdemo popiti čaj”, predložila je živahno Skye.
Megan se nasmiješila i kimnula.
U kuhinji su Skye i Caney sjele za stol dok je Megan otišla pripremiti čaj.
“Gdje je taj čovjek, na kraju krajeva?” upitala je strogo Caney.
“Pretpostavljam da misliš na gospodina Strattona?” upitala ju je Megan. Caney je uvijek bila nakostriješena, čak i u svom najboljem izdanju, i sama činjenica da je došla u posjet djelovala je ohrabrujuće. “Otišao je u Virginia City da unajmi kauboje.”
Skye se doimala zabrinutom. “A ti si ostala ovdje posve sama?”
Megan nije ništa odvratila budući da je odgovor bio očit.
“Svaka čast”, divila se Caney.
“O, za Boga miloga”, dreknula je Megan već na kraju strpljenja, “pa odrasla sam osoba.” Augustus joj je prišao, kuckajući noktima po drvenom podu i gurnuo joj njuškom desnu ruku. “A imam i psa. Osim toga baš mi je trebalo malo vremena nasamo da razmislim o svemu, shvaćate?” “To pseto ne predstavlja nikakvu zaštitu”, usprotivila se Caney. Barem se obraćala Megan; i to je nešto. “Najbolje bi bilo da se vratiš na potok i spavaš kod Christy dok se Webb ne vrati kući.”
Megan nije bilo ni nakraj pameti otići iz ove kuće, pa makar i na jednu noć. Imala je posla. “Šivam gospodinu Strattonu košulje”, rekla je iako se Webbu više nije obraćala s ‘gospodine Stratton’, a i u mislima ga je nazivala samo imenom. Napravila sam krojeve od novina i pribola ih na tkaninu, ali strah me odrezati dijelove.”
Caney je mahnula rukom. “Ja ću ti pokazati kako se to radi”, rekla je.
Ta izjava bila je istovjetna zagrljaju i poljupcu ako se uzme u obzir jaz koji je nastao između Caney i najmlađe od njene četiri štićenice. Barem je mislila da je najmlađa. Sada više u ništa nije bila posve sigurna kada se radilo o njoj i njenim sestrama.
Megan je pristavila vodu na peć i ubacila određenu količinu čaja u lonac. “Hvala ti”, rekla je tiho i obratila se Skye. “Gdje je mala Susannah ovog krasnog dana?”
Skye se ozarila pri spomenu njene kćeri. “Ona je kod Bridget.”
Megan je prišla stolu i sjela čekajući da voda provri. “Sretna si s Jakeom, zar ne?” upitala ju je nježno.
“Za poludjeti”, rekla je i zacrvenjela se.
Megan se zatim zagledala u Caney. “A ti? Jesi li ti što napredovala s gospodinom Hicksom?”
Caneyin izraz lica smrknuo se kao pred oluju. “Da mi nisi više spominjala ime tog čovjeka. Ne želim više imati posla s njim.”
Megan se zapanjila, dok je Skye istovremeno bilo i neugodno i zabavno.
“Što?” upitala je Megan, sigurna da nije dobro čula.
“Dojadilo mi je čekati tog čovjeka da me odvede pred oltar”, nastavila je Caney. Očigledno je od sada gospodina Hicksa nazivala ‘taj čovjek’ ako je uopće htjela govoriti o njemu. “Rekla sam mu: ‘Nađi si drugu žensku da ti krpa čarape i sluša tvoje laži i kuha svinjske noge s grahom za ručak. Meni je dosta.’”
“Ali zašto?” Megan je bila uistinu iznenađena. Caney je oduvijek bila tako nepokolebljiva, tako ustrajna u zadobivanju Hicksove ljubavi. “Mislila sam da ga voliš.”
Caneyine lijepe crne oči ispunile su se suzama. “Želim mu biti žena, a ne ljubavnica. Ako se ne izjasni i stane sa mnom pred velečasnog Taylora, sve ostaje po starom.”
Voda u loncu je zavrela, i Megan se je ustala, prišla peći i uhvativši vrući lonac jednom praznom vrećom za brašno, maknula ga s peći. Kad je čaj bio gotov, vratila se k stolu. “Žao mi je”, rekla je, a tako je i mislila. “Nadam se da će se kad-tad predomisliti. Sigurno mu strašno nedostaješ.”
“Hm. Gdje je ta tkanina o kojoj si govorila?”, rekla je Caney.
“Donijet ću je kad popijemo čaj”, odvratila je nježno Megan.
“Ne želim nikakav čaj”, odvratila je Caney.
Megan je donijela smotuljke tkanine iz svoje sobe i stavila ih na kuhinjski stol. Caney ih je začas rastegnula da ih razgleda, dok je Skye nalijevala čaj za sebe i Megan. Pijuckale su držeći šalice na sigurnoj udaljenosti od tkanine koju je njihova prijateljica proučavala.
“Jesi li mu izmjerila ramena”, pitala je. “Prije nego si izrezala kroj, naravno?”
Megan je kimnula. Sada joj je opet tijelom prostrujio nemir, sjetivši se kako je nekakvim konopcem uzimala mjere Webbova poprsja.
“On je krupan muškarac”, primjetila je Caney.
“Mhmm”, odvratila je Megan skrenuvši pogled koji joj je uhvatilo Skyeino oštro oko.
“I zgodan”, rekla je Skye.
“Zar tako govori jedna udata žena?” izazivala ju je Megan smiješeći se. Webb je uistinu bio zgodan muškarac.
“Što misliš, zašto jedan takav muškarac nema ženu?” nagađala je Caney. Očito je bila zadovoljna s Meganinim pripremama za šivanje, barem do te faze, jer je uzela škare i odrezala rukave.
Megan je isto to zanimalo, ali nikad nije o tome ispitivala Webba, a nije ni namjeravala. Nije da ona nije željela znati je li ikad volio neku ženu – željela je – ali kad bi joj on ispričao svoju prošlost, i ona bi trebala učiniti isto to, a nije bila spremna za to. Još ne.
“Možda je čekao onu pravu”, rekla je Skye a za njenim riječima uslijedilo je cvik-cvik škara i Augustusov dubok, zadovoljni uzdah. Pas je ležao do Meganinih nogu, njegovo krupno, meko tijelo grijalo joj je gležanj. “Mislim, Webb.”
Megan se zacrvenjela. “Možda već ima negdje ženu”, rekla je.
“Gluposti”, odsjekla je Skye. “Bila bi ovdje s njim da je ima.”
Megan nije točno znala zašto je zastupala to svoje mišljenje. Da je bila posve iskrena, priznala bi da bi joj bila mrska pomisao da je Webb oženjen. A to je bilo s njene strane vrlo nerazumno, naravno, budući da je se privatni život gospodina Strattona uopće nije ticao. Njen posao je bio da kuha, čisti i šije i to je bilo sve.
Uzdahnula je. “Valjda”, složila se. Bez obzira na to je li se Webb ikada ženio, sigurno je bilo žena u njegovu životu. Zar joj nije i sam otvoreno rekao da će svoj ljubavni život ograničiti na dame koje su radile za Dijamantnu Lil? Krv bi joj uzavrela pri samoj pomisli na stvari koje se rade na takvim mjestima.
Caney je izrezala dijelove za prvu košulju a zatim krenula na drugu nakon što je iznova rasporedila dijelove kroja da bolje iskoristi materijal. “Postoji samo jedan način da to doznaš a to je da ga sama pitaš”, rekla je, “ako ima negdje ženu.”
Megan se zaprepastila. “Ne dolazi u obzir”, dreknula je zacrvenjevši se.
Skye se nasmijala preko ruba šalice. “Ali zanima te – zar ne?”
Megan ju je ošinula pogledom. “Ne.”
“Nemoj mi lagati. Predobro te poznajem. Očarao te.”
“Nije!”
Caney je zapucketala jezikom. “Kakve li ste. Svađate se kao kad ste bile male.”
Megan i Skye su se opet pogledale, ali ovaj put ozbiljno. “Koliko sam imala godina kad sam došla na djedovu farmu?” upitala je smireno Megan.
Caney je prestala rezati, a oči su joj bile dva tamna jezerca tuge i naslijeđene patnje. Stisla je svoje pune usne i na trenutak Megan je pomislila da će odbiti odgovoriti. Stajala je dok je rezala košulje, no sada se skljokala na stolicu kao da joj je bilo naporno stajati. “Ti si, Megan, imala dva tjedna.”
“Odakle sam došla?”
Caney je dugo šutjela, no pogled joj je bio smiren. “Pretpostavljam da znaš da si Thayerova kći kao i ostale.”
“Nisam to pitala”, rekla je Megan.
Caney je duboko uzdahnula. “Rođena si u New Orleansu. Tvoja majka umrla je čim je rodila vas dvije.”
I Megan i Skye su se tako ukočile da si ih mogao zamijeniti za nekakve kipove u nekom grčkom vrtu, nepomične na mjesečini.
“Nas dvije?” ponovila je Skye. Spustila je šalicu, no ruke su joj još uvijek drhtale.
Caneyine oči su se ponovno ispunile suzama. “Vas dvije ste blizanke. O, nikad niste sličile jedna drugoj, tu nema pogovora, ali uvijek vas je povezivala neka posebna spona. Zar se nikad niste pitale zašto?”
Skye i Megan su instinktivno ispreplele ruke i čvrsto se držale iako su svu pozornost usmjerile prema Caney.
“Zašto?” prostenjala je Megan. “Zašto nam nikad nisi ništa rekla?”
“Obećala sam vašem djedu da neću, eto zašto”, rekla je Caney. “I opet bih tako postupila. Dovoljno je bilo nevolja u ovoj obitelji.”
Skye je disala duboko i polako kao da se pokušavala suzdržati da ne plane, a prsti su joj čvrsto držali Meganine. “Reci nam”, bila je uporna Megan, “što znaš o našoj majci?”
“Je li bila – je li bila – noćna dama?” usudila se upitati Skye.
Na Caneyinom licu iscrtavala se bol, opiranje i spoznaja da je besmisleno pokušavati kriti stare tajne. “Ona je bila jedna irska konobarica”, rekla je, a lice joj se ponovno smrklo. “Imala je šesnaest godina. Nikad nisam vidjela ljepšeg stvorenja od nje.”
“Je li ju naš otac napustio?”
“Ona hulja”, rekla je Caney a glas joj je titrao od dugo zatomljivanog bijesa. “Pusti sad njega. Vaša je mama umrla dan nakon vašeg rođenja. Ionako se ne bi mogla brinuti za dvoje male djece. Nije imala obitelji, a ljudi za koje je radila već su je bili izbacili. Bila bi umrla od gladi da nije Gideon McQuarry doznao za nju i pobrinuo joj se za stan i hranu.”
Izblijedilo je ponešto onog sjaja ljetnjeg popodneva, barem što se tiče Megan, kad je pomislila na tu jadnu mladu djevojku, koja se nije imala na koga osloniti osim na dobrotu jednog stranca, ali barem je sada doznala odakle potječe. I to da su ona i Skye blizanke. To saznanje bilo je čudesno, a opet joj se činilo da je oduvijek znala.
“Kako se zvala?” upitala je Skye.
Caney je uzdahnula. “Maureen”, prisjetila se. “Nisam je poznavala baš dugo. Vaš me je djed poslao da se brinem za nju tamo u New Orleansu. Trebala sam dovesti nju i njeno dijete u Virginiju čim rodi – nitko nije ni sanjao da ćete se dvije roditi – ali ta djevojka nije izdržala. Gospodin Thayer slomio ju je negdje duboko u duši. Izdržala je jedan dan, a onda samo sklopila oči i umrla. Nikad nisam vidjela nešto tužnije od toga.”
Megan i Skye su obje bile tihe pokušavajući si predočiti taj prizor. Skye je rodila dijete a i Megan je mogla zamisliti kako to izgleda. Vrlo su dobro razumjele Maureeninu patnju.
“Koja se prva rodila?” upitala je Megan.
“Tko nam je dao ime?” željela je znati Skye a riječi su joj se pomiješale s Meganinim.
Caneyin osmjeh bio je otužan. “Skye, ti si se prva rodila. Nakon pet minuta”, nastavila je i obratila se Megan, “stigla si ti. Mama vam je dala imena – već ih je davno bila odabrala, ja mislim.”
“A naš otac?”
“Thayer McQuarry?” Caney je opet mahnula rukom s izrazom bijesa i beznadnosti. “Taj nitkov? Već je dotad bio dospio u zatvor.”
“Zatvor?” upitala je Skye.
“Opet se bio uvalio u nekakav dvoboj”, objasnila je Caney. Ponovno je ustala i nastavila rezati tkaninu, tražeći smirenje u radu kao što je oduvijek običavala. “Ubio je senatorovog sina. Objesili su ga nakon mjesec dana.”
Megan si je stavila ruku na usta.
“Da bar nismo nikad ni pitale”, promrmljala je Skye s jezom u očima.
Caneyin osmjeh djelovao je tim snažnije što je bio neočekivan. “Eto”, rekla je, “to je tipično za sve McQuarryjeve. Propitkuju dok ne doznaju istinu čak i onda kad bi bilo bolje da ne znaju.”
Ni Megan ni Skye nisu ni pokušale to opovrći. Njihov djed ih je naučio gotovo svemu što im je bilo potrebno da se snađu u životu – osim kad treba prestati.

PETI DIO

Webb? Jesi li to ti?”
Webb, naslonjen na šank u zloglasnoj krčmi ‘Kabao krvi’ u Virginia Cityju dignuo je pogled s čaše s viskijem, koji još nije ni taknuo, i s čuđenjem se zagledao u masno ogledalo okruženo bocama. Okrenuo se i ugledao svog mlađeg brata Jesseja. Prije sedam godina, kad ga je Webb vidio zadnji put, Jesse je imao tek šesnaest godina, bio je još nezreo i bubuljičav, no sada je bio muškarac, odrastao čovjek. U njegovim plavim očima bilo je nečeg bešćutnog što je zabrinjavalo Webba, no pištolj od 0,45 kalibra koji se njihao na mladićevu boku mnogo ga je više smetao.
“Kog vraga radiš ovdje?” pitao je.
Jessejeva Adamova jabučica poskočila mu je u grlu, a onda se opet smirila. Dovukao se do šanka i stajao rame uz rame s Webbom proučavajući njihov odraz u ogledalu. Ako ne uzmemo u obzir desetak godina koje su ih dijelile – i to deset burnih godina – bili su vrlo slični. “Mogao bih i ja tebe to isto pitati?” rekao je naposlijetku Jesse.
“Došao sam unajmiti nekoliko kauboja”, objasnio je Webb. “Kako tata?” upitao je budući da Jesse nije ništa rekao. Webba je duboko dirao sam spomen njegove obitelji; nikad nije nikome na Primrose Creeku o njoj pričao, iako je ono smatrao svojim domom. No, sada se nije brinuo hoće li ga tko čuti; ‘Kabao krvi’ bio je bučno mjesto, čak i usred dana, ispunjeno tihom svirkom na glasoviru, kuckanjem biljarskih kugli, prepirkama i slavljeničkim zdravicama najodanijih gostiju.
Jesse je kimnuo krčmaru i čaša je bila stavljena pred njega. Natočio si je iz Webbove boce, dignuo je oponašajući zdravicu i ispio. “Tata? Eto, nikad zlobniji”, rekao je.
Webb je zatvorio oči. Zloban nije bio dobar izraz da opiše staroga; naspram njemu je grizli s ustima punim stršljena izgledao srdačan.
“Nikad nije ponudio nagradu za moju glavu?” upitao je nakon nekog vremena ispivši napokon malo pića. Ruka mu je malko zadrhtala kad je podignuo čašu i nadao se da mlađi brat to neće opaziti.
“Za kog bi vraga to napravio?” pitao je Jesse. “Radije bi te sam ustrijelio.”
Webb je uzdahnuo. “A Eleanor?” upitao je ispod glasa. Bilo je to čudno; volio je Eleanor Stratton, svoju šogoricu, od onog dana kad je došla na Južnu zvijezdu kao mladenka njegovog starijeg brata, a jednom je od njega zatražila rame za plakanje i dala mu naslutiti da i ona njega voli. Sada kad je htio sastaviti u mislima njene crte lice, sve što mu je dolazilo pred oči bila je Megan McQuarry.
“Po starom”, odvratio je Jesse. “U svakom slučaju, bila je dobro kad sam zadnji put bio tamo. A to je bilo prije nekoliko godina. Nisam više dobrodošao od tebe, veliki brate.”
Webb je očekivao da će se Eleanor vratiti svojima na istok nakon što je Tom umro. Nakon što ga je on ubio, do smrti ga izudarao golim rukama. Smučilo mu se od tih sjećanja i odgurnuo je čašu s mislima punim krvi. Krvi njegova brata. “Čudi me da je ostala”, rekao je naposlijetku, a glas mu je bio hrapav i stran, čak i njegovim ušima. “Mislio sam da će se preudati i odseliti u grad.”
Jesse je izgledao začuđeno. Vrijeme ga je otvrdnulo, a i oči su mu bile nekako otužno odsutne i taj njegov pogled glodao je Webba u nekom dubokom i ranjivom kutku njegove nutrine. Bio je sve što je Jesse imao, i napustio ga. Ako je dečko u međuvremenu zastranio, Webb će priznati da je djelomično kriv. “Mislim da se to Tomu ne bi svidjelo”, rekao je.
Webbu se u taj tren učinilo da se sve što se pokreće na nebu i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, zakočilo u taj tren. Tom je mrtav. Webb je kleknuo uz njegovo tijelo u naglom smirivanju bijesa, i opipao mu bilo. Nije ga osjećao.
Jesse se odjednom nasmijao. “Dragi Bože”, dreknuo je nalivši si pića do ruba čaše. “Ti si mislio da si ga ubio!” Čak i u jednom ‘Kablu krvi’ ta je opaska morala privući pozornost. Webb je zgrabio bocu viskija s jednom, a bratov lakat s drugom rukom, a onda ga odvukao prema barskim vratašcima. Vani, na nagnutom drvenom pločniku, Jesse se još uvijek smijao. Webb ga je odvukao u jednu uličicu, ispustio bocu na tlo, gdje se vrlo zvučno rastreskala, uhvatio Jesseja za ovratnik njegove iznošene košulje i gurnuo ga natraške prema daskama obloženom zidu.
“On je živ?” pitao je. “Tom je živ?”
Jessejevo lice je problijedjelo i on se istrgnuo iz Webbovog stiska. “Je, i to ne zahvaljujući tebi. Trebalo mu je godinu dana da se oporavi od tvojih šaka.”
Webb je sklopio oči, ali sjećanja su ga još uvijek progonila, blještava i svježa, kiselkasta od mirisa krvi. To jutro prije sedam godina našao je Ellie skrivenu u nasadu kukuruza s masnicama na rukama i licu. Podignuo ju je na noge, odveo je u kuću i oprao joj rane nježno kao djetetu. Ni tada nije htjela priznati da se Tom vratio pijan u neko doba noći i izudarao je šakama, no Webb je znao. Ni on nije bio kod kuće tu prethodnu noć, jer bi inače čuo njeno vriskanje. Bog mu je svjedok da ga je i prije čuo i da je i prije uskočio. “Napusti ga”, govorio je. “Ja ću se brinuti za tebe.”
Ona bi ga netremice gledala, ošamućena, i odmahivala glavom, sklupčana poput male životinje koja se pokušava obraniti od daljnjih udaraca. Odnio ju je u svoju sobu, polegao je i oprezno je pokrio. A zatim je bijesan otišao u potragu za Tomom.
“Sad imaju dječaka”, rekao je Jesse opreznijim glasom i vratio Webba iz najružnijih sjećanja. “Nazvali su ga Tom Treći.”
Webb je požalio što je razbio viski jer bi mu baš sada dobro došla jedna čašica. U stvari, dobro bi mu došla cijela boca. “Koliko ima godina?” prostenjao je.
“Mali?” Jesse se namrštio, ali bilo je nečeg u njegovom pogledu, spoznaja, sumnja. Podsmjeh je zamijenio namršten izraz. “Mislim da će sada imati kojih šest godina. Ellie mora da ga je nosila kad si ono bio izlemao Toma.”
Webb je opsovao. “Je li – još uvijek ...?”
“Napije li se još uvijek i isprebija Ellie?” nadopunio ga je Jesse naoko potpuno ravnodušno. “Ne. Otkad je rodila, promijenila se. Ne želi više podnositi nikakvu bol ni od koga, uključujući tatu. Prvi put kad se Tom napio – a to se nije baš skoro dogodilo s obzirom na stanje u kakvom si ga ostavio – dočekala ga je na ulaznim vratima s puškom i zaklela da će ga ubiti ako ikad digne ruku na nju ili na dijete.” Jesse se nasmiješio sjetivši se tog prizora, a u izrazu njegova lica bilo je zlobe od koje su Webba prolazili srsi. “Valjda je napokon progledao. Nakon toga nije više bilo nikakvih problema.”
Webbu se sve ispremiješalo u glavi; okrenuo je glavu od svog mlađeg brata, a zatim ga ponovno pogledao. “Bože moj”, šaptao je skinuvši šešir i vrativši ga brzo na mjesto. “Cijelo ovo vrijeme...”
“Cijelo ovo vrijeme ti si se osvrtao preko ramena očekujući šerifa s pratnjom?” Jesseju kao da se svidjela ta zamisao. Zapravo, grohotom se smijao, i Webb bi ga bio odalamio da se nije davno zakleo da više nikad neće pribjeći nasilju. Nije upotrijebio šake ni nosio oružje od onog dana na Južnoj zvijezdi kad je otišao uvjeren da je ubio svog brata, i još uvijek se nije usuđivao.
“Tebi je to smiješno?” upitao ga je tihim glasom.
Bilo je to upozorenje i Jesse je to odmah shvatio. Problijedio je i nesigurno i glupavo se nasmiješio. “Hej, Webb. Pa to sam ja, Jesse. Tvoj mlađi brat.” Potapšao je Webba po ramenu. “Daj. Dođi da te častim pićem.”
Webb je imao na pameti tisuću pitanja, no znao je da većinu njih nikad neće moći izreći. Ograničit će svoju radoznalost na Jesseja i zaboraviti da su stari ili Tom ikad postojali. A što se tiče malog Thomasa Strattona Trećeg, e pa sad, nije bio spreman uopće misliti na njega. “Ne, ja ću tebe častiti odreskom. Imamo mnogo toga reći jedan drugome.”
Jesseja je obradovala pomisao na besplatan obrok; oduvijek je imao dobar tek – posao na Južnoj zvijezdi bio je naporan kao i na svakoj drugoj farmi, dovoljno naporan da probudi svačiji apetit a kamoli ne jednog dječaka u razvoju – a Webbu se činilo da mu baš i nije krenulo u životu. Tko zna koliko dugo taj mladić nije jeo domaću hranu, iako bi se iz njegovog izgleda i mirisa moglo zaključiti da je živio samo na viskiju.
U blagovaonici hotela Comstock, dok su ručali kuhanu govedinu s pečenim krumpirom, braća su ispričala kraću verziju svog trenutnog života. Jesse je napustio Južnu zvijezdu nakon jedne osobito gadne svađe sa starim, i odonda luta. Ponekad ga negdje unajme kao kauboja. Ipak je o svom domu govorio s nostalgijom i Webb je primijetio bljesak mržnje u njegovim plavim očima kada je rekao da je otac da tada sigurno prepisao zemlju i stoku na Toma mlađeg.
Koga briga, pomislio je Webb.Volio je tu farmu, naravno da jest, jer on je po krvi bio kauboj, ali sada je imao svoj posjed, farmu na Primrose Creeku. Ostvarit će na njoj takvu proizvodnju koja će se moći mjeriti ili će čak nadilaziti onu na Južnoj zvijezdi, ali tu prestaje svaka sličnost. On je želio djecu, sinove i kćeri, a ako mu se posreći da ih ima, neće ih huškati jedno protiv drugoga kako je to činio stari Tom, u to je bio posve siguran. A neće ni izmoriti tri žene, i položiti ih jednu po jednu u osamljeno, vjetrom ogoljeno groblje s pogledom na zamućenu rijeku Missouri, zajedno s njihovom brojnom nesretnom djecom, položenom u lijesove male poput kutije za cipele.
“Odakle ti novac za posjed?” želio je znati Jesse. Pojeo je svoj odrezak, a sada je navalio na komad pite od višanja.
Webb je običavao prištedjeti dio nadnice otkad je počeo zarađivati kao četrnaestogodišnjak, a kad je napustio Južnu zvijezdu, pridružio se nekim kaubojima koji su tjerali stoku iz Teksasa i Meksika. S vremenom je postao predradnik i dobivao postotak od dobiti. Nije smatrao potrebnim da to objašnjava Jesseju, koji je očito bio skloniji tome da raspiska sve što mu se nađe u džepu. “Radio sam”, rekao je. “Upravo sada tražim nekoliko kauboja. Poznaješ li kojeg?”
Jessejevo lice se ozarilo. “Naravno. Ja ču se prijaviti. A sa mnom i sedam-osam mojih prijatelja, a k tome i nekoliko stranaca, ako su nadnice pristojne.”
“Nadnice nisu bogzna što”, rekao je Webb, “ali bi imali dobar smještaj a unajmio sam i ženu da vam kuha.” Bilo je to strašno podcjenjujući izraz reći za Megan ‘ženu da vam kuha’, ali joj nije htio svuda razvlačiti ime. Na neki neobjašnjiv način, ono je bilo gotovo sveto.
“Nisi se ženio?” upitao je Jesse između dva zalogaja pite.
Webb je odmahnuo glavom. Nekad je volio Ellie i to su oba znali. Dovraga, gotovo su svi u Montani znali. “A ti?” upitao je iako je bio siguran da se Jesse nije maknuo dalje od nabacivanja djevojkama za zabavu.
“Nemam se još namjeru skrasiti”, rekao je ponosno Jesse kao da je bio prvi kojem je na um pala ta zamisao.
Webb se u sebi nasmijao. “A tako znači”, rekao je baš kad im je prišla konobarica i napunila šalice za kavu. “E, pa skupi prijatelje kad pojedeš. Unajmiti ću svako živo stvorenje pod uvjetom da ima konja.”
Jesse je kimnuo. Vjerojatno će tražiti povlašten položaj, pretpostavio je Webb, budući da je poslodavčev brat. Nema smisla suočavati ga odmah s gorkom istinom. U stvari, od Jesseja će se očekivati da odradi svoj dio posla kao i svaki drugi kauboj.
Pojeo je pitu i zatražio još jedan komad, a Webb je sa zadovoljstvom promatrao kako mu i taj brzo klizi niz grlo, kao i onaj prvi. Zatim, kad je Webb popio ukusnu kavu, Jesse se ustao, očito preporođen. “Gdje ćemo se naći?” upitao je. “I kada?”
Webbu se tog dana posrećilo i ne samo zbog ponovnog susreta s Jessejem, bratom kojeg je napustio. Očekivao je da će se namučiti dok nađe ljude koje bi unajmio, no činilo se da će mu se sudbina za to pobrinuti. Čudno se osjećao kad su stvari tako glatko išle.
“Iznajmio sam sobu ovdje”, rekao je. “Razgovarat ću ujutro s ljudima i počastiti doručkom svakog tko se prijavi. Pobrinut ću se i tebi za krevet, ako želiš?”
Onaj podsmjeh se opet pojavio u jednom kutu Jesseovih usana. “O, danas imam gdje prenoćiti”, rekao je. “Ali svejedno, hvala ti. Vidimo se vani.”
“U zoru”, upozorio ga je Webb iako i nije bio u položaju da zapovijeda. Muškarci u Virginia Cityju bili su većinom kopači zlata od kojih se nije moglo očekivati da osedlaju konje i upute se u visoravni tjerajući stoku. Primit će pomoć kakva god mu se ponudi, i bit će prezadovoljan.
Nedugo nakon što je Jesse kimnuo i otišao, Webb je platio račun i otišao u sobu. Ondje je zapalio petrolejku, zbacio čizme s nogu i rastegnuo se preko kvrgavog kreveta te počeo čitati knjigu koju je donio od kuće. Osjećajući se previše pospan da bi se mogao usredotočiti na čitanje, naposlijetku se razodjenuo, ugasio svjetiljku i legnuo.
No san mu nije dolazio na oči. Razmišljao je o Jesseju kakav je bio prije sedam godina. Dječak je bio osjetljiv i mršav, volio je knjige i konje i očajnički je pokušavao postići očevo priznanje, no sve je to bilo uzaludno. U starom Tomu bilo je nečeg okrutnog, i što se Jesse više trudio da se dokaže, to je stari obraćao na njega manje pažnje.
Naposlijetku je Webb zadrijemao i ne bi se bio čudio da je sanjao o Južnoj zvijezdi, o starome, o Tomu mlađem, o Ellie i Jesseju, čak i o onoj umrloj djeci. Bog mu je svjedok da je već stotinu puta imao zbog njih noćne more kad je bio mali, sanjao da ga dozivaju, dozivaju i dozivaju, tankim glasićima koji pište s olujnim vjetrovima Montane.
Umjesto toga, Megan McQuarry je bila ta koja ga je progonila u snu. Megan s njenom bakrenastom kosom i nevjerojatno zelenim očima, svojim vatrenim duhom i brzim irskim naglaskom. Probudio se odmoren i jedva je čekao da krene na dug, naporan put kući na Primrose Creek, k Megan.
Ugodno ga je iznenadilo kad je već prije prvih sunčevih zraka našao Jesseja kako ga čeka pred hotelom s osedlanim konjem spremnim za put. Bio je, za divno čudo, trijezan kao i dvanaestorica koje je sakupio da se prijave za posao koji je nudio Webb. Svi su oni imali konja u donekle dobrom stanju i dovoljno zaliha za put.
Webb je sa svakim razgovarao i, iako mu se većina nije svidjela, nije imao previše izbora. Trebao je skupiti stoku i konje koje će prodati vojsci, a to nije mogao učiniti sam.
Bok uz bok s Jessejem okrenuo je konja prema planinama i odjahao kući.
Vratio se.
Shvativši to, Megan se stislo grlo dok je gledala s jednog dijela posjeda, kojeg je čistila da bi od njega napravila povrtnjak, kako Webb s kojih dvanaestak ljudi jaše prema kući. Lice mu je bilo zasjenjeno obodom šešira, ali se mogla zakleti da se smiješio. Na lice je navukla izraz dostojanstva jedne učiteljice, ali ne prije nego se zaboravila i podigla obje ruke da provjeri je li joj sva kosa svezana. Dok su ostali muškarci krenuli prema staji da tamo privežu konje prije nego zauzmu mjesto u spavaonici, Webb i mladi svjetlokosi kauboj uputili su se k njoj. Augustus, koji je lajao kao lud, doskakutao je iz dvorišta i zaletio se da pozdravi gazdu.
Ova su se dvojica zaustavila na rubu vrta i skočila sa svojih konja. Webb se uistinu smiješio, sada je bila sigurna, ali nije si htjela umisliti da je ona bila razlog njegova dobra raspoloženja dok se hrvao sa svojim psom, pa je zadržala ozbiljan izraz lica. U sebi je bila presretna što ponovno vidi Webba; divlji talas sreće zapljusnuo joj je dušu i poskakivao u njoj.
“Vidim da si do grla u poslu”, primijetio je Webb kimnuvši glavom prema dijelu namijenjenom za vrt. Još uvijek se smiješio kao da je znao da je njeno ozbiljno lice samo krinka. Možda je već i pogodio da joj je strašno nedostajao.
Augustus se malo sabrao iako je još uvijek cvilio koliko se obradovao. Prevrtljivac. Nije ju puštao iz vida otkad je Webb otišao s farme, a sada je svu svoju pažnju poklanjao nekom drugom. Megan je skupila skutove svoje haljine, odjednom svjesna kričavo zelene svile koja je nekad bila ukrašena perjem oko vrata i na rubovima. Otrgnula je bila te tričarije i zasukala rukave, no haljina je još uvijek izgledala kao ono što je i bila – nakićena oprema jedne pomodarke namijenjena pozornici, plesnoj dvorani ili nekom sličnom mjestu. Primijetila je da je dječak gleda s iskrenim divljenjem iako je bila uprljana od glave do pete, pa je pocrvenjela. “Spremit ću ručak”, rekla je.
Webb joj je sumnjičavo promatrao haljinu, a njoj se učinilo da je stisnuo vilice na trenutak. Kimnuo je gotovo otresito. “To bi bilo lijepo”, progunđao je.
Mladić ga je gurnuo laktom i on je počeo govoriti, najprije ljutito a zatim s iznenadnom razigranošću.
“Ovo je moj mlađi brat Jesse”, rekao je Webb. “Jesse, predstavljam ti gospođicu McQuarry, moju domaćicu.”
Megan se činilo da je Webb pomalo oklijevao pri riječi ‘domaćica’, kao da je htio reći da je ona nešto više, ali vjerojatno si je ona to samo umislila. Naporno je radila sva ova četiri dana koliko je Webb izbivao, a tog je dana još od podneva radila vani zamahujući motikom i izbacujući kamenje. Stoga nije ni čudo ako su joj gluposti padale na pamet. “Drago mi je”, rekla je obrativši se Jesseju. Još uvijek joj je bilo neugodno zbog haljine.
Jesse se zacrvenio. Iako je bio deset godina mlađi od Webba i ne tako snažan, bio je zgodan i s vremenom će se razviti u muškarca za kojim će se žene okretati kao i za njegovim starijim bratom. “I meni”, odvratio je.
Webb je skinuo jednu rukavicu i pokazao rukom na vanjske prostorije. “Spavaonica je tamo”, rekao je Jesseju. “Daj konju jesti i piti i spremi opremu. Kad se umiješ, vjerujem da će gospođica McQuarry već nešto staviti na stol.”
Jesse je izgledao iznenađen, kao da je očekivao da će spavati u kući, a i Megan je sama bila pomalo zbunjena. U njenoj obitelji, rod je ipak rod. Zasluživali su – i dobivali – sve najbolje, bez obzira na to koliko malo domaćini imali.
“Važi”, rekao je naposlijetku Jesse i odveo konja.
Megan je otrla svoje žuljevite ruke o prednjicu haljine i još uvijek joj je bilo neugodno zbog njena izgleda. Da je bar znala kad će se vratiti, mislila je, okupala bi se, uredila kosu, obukla nešto lijepo...
O čemu ona to razmišlja? Ona je bila domaćica, a ne žena, pa čak ni draga. Još jednom si je dodirnula kosu. A zatim se, postiđena, okrenula i pohitala u kuću zajapurena lica.
Otišla je u svoju sobu, na brzinu se oprala, obukla jedinu jednostavnu haljinu koju je imala, i koliko-toliko uredila kosu. Nasreću, imala je svježe pečen kruh i već je bila ranije pristavila lonac s grahom i šunkom na peć. Imala je i jaja od Bridgetinih kokoši koja su joj večer prije donijeli Trace i Noah, a bila su odložena u košari u ledenjari.
Otišla je po njih i stavila ih na peć da se skuhaju, otvorila nekoliko velikih konzervi s voćem i počela spremati kolač. Jurila je po kuhinji kad je postala svjesna da Webb stoji na pragu sa šeširom u rukama. U njegovom pogledu nazirala se nekakva čudna raznježenost.
“Zar nije sad već prekasno za kopanje vrta?” upitao je.
“Tek je lipanj”, rekla je zadihana, jureći od peći do police pa do stola a onda ponovno istim putem. “Ima mnogo vrsti povrća koje još uvijek mogu niknuti.”
Slegnuo je ramenima, objesio šešir na vješalicu kraj vrata i ušao. Odjeća mu je bila prljava i dobro bi mu došla jedna kupka i brijanje, no Megan je baš takav izgledao veličanstveno. Bilo bi joj se naglo ubrzalo pri samoj pomisli da će od te noći spavati pod istim krovom. Vjerojatno neće imati ni časak mira.
Uputio se prema stolcu s lavorom dok je pas veselo skakutao za njim kuckajući noktima po podu i isplazivši jezik. Webb je prelio vodu iz lonca u lavor i počeo sapunati i pljuskati lice i trljati sapunom ruke. Megan se ukočila gledajući ga i gotovo ju je uhvatio kako bulji u njega, no na vrijeme se okrenula.
Kauboji su uskoro počeli navirati slijedeći Jessea Strattona i pristojno su pozdravljali Megan kimnuvši ili promrmljavši pozdrav. Pranje su obavili u potoku, najvjerojatnije, i iako su još uvijek bili previše prljavi za pristojno društvo, a i gladni, trudili su se da se lijepo ponašaju, donekle. Uhvatila je neke od njih dok su je potajno pogledavali i pretpostavila da su je vidjeli u vrtu u njenom kostimu. No nijedan se od njih nije usuđivao davati primjedbe, naravno, već su u najboljem redu sjeli za stol, s Webbom na čelu, i navalili na hranu koju im je Megan pripremila.
Dok ih je promatrala kako jedu i kuhala na peći kavu, Megan je zaključila da je Webb bio u pravu – spremati tri obroka dnevno za toliko ljudi biti će mnogo više posla negoli je pretpostavljala. Začudo, njoj se svidio taj zaključak; poput ostalih McQuarryja ona se nije odavala lijenosti.
Kad je večera bila gotova, ono malo ostataka dala je Augustusu, koji je strpljivo čekao imajući jedno oko otvoreno da prati tijek večere dok leži na starom otiraču ispred ognjišta. Muškarci su joj skromno zahvalili i pozdravili se zajedno s Jessejem, nestajući dva po dva u sumrak sa šalicom kave u rukama, sve dok nije ostala sama s Webbom.
“Ovo je bila vrlo ukusna večera”, rekao je Webb. Odugovlačio je sjedeći za stolom i promatrajući je dok mu je svjetlo petrolejki bliještalo poput zlata na kosi.
Nasmiješila mu se. “Zašto se uvijek iznenadite, gospodine Stratton, kad napravim nešto dobro?”
Pretvarao se da ga je pogodilo to pitanje. Čak se malo i zacrvenio duž svoje snažne čeljusti. Trebao se obrijati, bilo je već krajnje vrijeme, ali Megan je osjetila da ga je bez obzira na to htjela dodirnuti. Stoga je još više pazila da mu se ne približava.
“Valjda zato što izgledaš prije kao glumica nego kao domaćica”, rekao je.
“Nisam znala da imaš brata”, odvratila je jer ju je njegova primjedba zbunila, iako je se nije baš posve neugodno dojmila, pa je htjela promijeniti temu.
Uzdahnuo je. “A, da. Jesse. Naletio sam na njega u Virginia Cityju. Ispostavilo se da je otišao od kuće prije dvije godine.”
Megan je počela prati suđe u jednoj posudi na dugačkoj dasci pod širokim prozorom na istočnoj strani, otkud će se u kući prelijevati jutarnje svjetlo, ružičasto i zlatno, kad sunce izađe. “Od kuće?” upitala je vrlo tiho. “Misliš na onu obiteljsku farmu gore u Montani?” Ako ne bude htio odgovoriti, ako je pitanje preizravno, moći će se pretvarati da ga nije čuo.
“Za mene”, rekao je bez premišljanja, “dom je upravo ovdje na Primrose Creeku.”
Ona je začudo bila zadovoljna ovakvim odgovorom iako je duboko žalila za zemljom koja je nekad bila njena. “Zbog čega si otišao odande?” uporno ga je propitkivala ribajući jedan tanjur i izbjegavajući njegov pogled. Otkuda joj petlja da ga sve to pita? Prošlost Webba Strattona bila je njegova osobna stvar.
Dugo je šutio. A zatim je odgovorio s uzdahom. “Tvoji su bliski”, rekao je. “Moja obitelj nije takva.”
Čekala je.
“Nikad se nismo slagali. Tata i ja. Tom mlađi – to je naš stariji brat – i ja nismo se mogli trpjeti ni u istoj prostoriji.”
Suosjećala je s Webbom u tom trenutku jer je i u njenoj obitelji bilo nesuglasica. “A što je s tvojom majkom?” upitala je nježno.
“Moja majka”, zamislio se. Usudila se pogledati ga krajičkom oka jer joj je pozornost privuklo nešto u njegovu glasu, i vidjela ga kako tupo gleda u daljinu obujmivši dlanovima emajlirani lončić. Kao da je nešto vidio iza jakog zida od balvana, nešto što ga je strašno grizlo. “Umrla je kad mi je bilo pet godina, jedva je se sjećam. Tata je oženio Jessejevu mamu Deliju, a nije bilo prošlo ni šest mjeseci od majčine smrti – svo to vrijeme, koliko je se sjećam, nikad je nije zvao njenim imenom. Uvijek joj je dovikivao ‘ženo’.
Megan se nije mogla suzdržati. Stala je iza Webbove stolice i nježno mu položila ruku na rame. Ohrabrilo ju je to što se nije izmaknuo. “Kakva je bila? Mislim, Jessejeva majka?”
Nasmiješio se, no preko očiju mu je prošla sjena tuge. “Osjetljiva. Lijepa. Bila je gotovo djevojčica kad je došla na farmu. Spontano je pobacila nekoliko djece prije nego je rodila Jesseja, a onda umrla od groznice kad su mu bile tek tri godine. Bili smo bez žene u kući dok nije Tom mlađi s istoka doveo Ellie.”
Ellie. Od nekakvog prizvuka u njegovu glasu Megan je osjetila tjeskobu. Čekala je, ne usuđujući se govoriti, no on nije rekao ništa više o bratovoj ženi.
“A ti, Megan?” glas mu je bio promukao. “Nedostaje li tebi ikad tvoj rodni dom u Virginiji?”
Sjetila se njihove farme u bujnoj i plodnoj dolini Shenandoah, svog voljenog djeda, i srce ju je zaboljelo zbog svega onog što je voljela, uzimala zdravo za gotovo i naposlijetku izgubila. Nekad bi ona odgovorila kao i Webb i tvrdila da pripada baš ovdje, na Primrose Creek. Sada više nije bila sigurna da pripada igdje, i nije znala što da mu odgovori s obzirom na taj trenutni osjećaj.
Webb ju je posjeo u stolicu do sebe, uzeo je za obje ruke i namrštio se kad je osjetio žuljeve na njenim dlanovima i među prstima. Njegov dodir bio je smirujući, a istovremeno joj je od njega tijelom prostrujila opasna žudnja.
“Naporno radiš”, primijetio je.

Okrenula je glavu trepćući očima. Neće plakati. Neće.
Webb je ustao, uzeo ručnik i kutijicu s ljekovitom mašću, okrenuo joj dlanove prema gore i počeo joj mazati žuljeve.
“Nije – nije tako strašno”, rekla je.
Oči su mu bile tako neodoljivo nježne, poput proljetnog neba, kad joj je pogledao u lice. “Ne voliš baš kad se netko brine za tebe, je li?” pitao je.
Duboko je udahnula. “Život me je naučio da se najbolje sam brinuti za sebe.” Davy ju je tome naučio, bez po muke. Pretpostavljala je da bi mu trebala biti zahvalna na toj lekciji, ali nije bila.
Pogledom joj je proučio lice, tako nemilosrdno, da su joj se ogulili svi slojevi obrambenih maski, a u isto vrijeme, beskrajno nježno. “Teško je tako živjeti. Vjeruj mi, ja znam.”
Duboko je i odlučno udahnula i ustala. “Ja sam glumica”, rekla je. “Ponekad mogu i sebe zavarati.”
Ustao je i ponovno joj pregledao ruke. Bile su prekrivene mašću i ne baš mirne. “Možda je vrijeme da prestaneš to raditi. Zavaravati se, hoću reći. Ne moraš nikuda bježati. Sada si kod kuće.”
“Kod kuće”, ponovila je, kao da joj je to bila nepoznata riječ. I bila je, na neki način, pomislila je. Toliko je različitih pojmova predstavljala u njenom mladom životu da više nije bila sigurna kako da je definira. “Ovo je tvoja farma, Webb. Tvoj dom, a ne moj.”
On se njoj povjerio i ona je njemu htjela pričati o Davyju, o onoj hulji od njezina oca i njenoj jadnoj, lakoumnoj mladoj majci koja je umrla u tuđoj postelji, ali nešto joj nije dalo da to i učini. Previše se plašila pogleda u njegovim očima kad sazna cijelu istinu o njoj. Osuda bi bila dovoljno teška; a žaljenje nepodnošljivo.
Potpuno neočekivano, on je podigao jednu ruku i pogladio je po obrazu laganim dodirom članaka prstiju. Njegov osmjeh bio je jedva primjetan, ali pun tuge, i za trenutak je nestao.
“Vrlo sam umorna”, bubnula je jer ju je plašilo ono što je osjećala zbog njegova dodira. Zbog njegove nježnosti. “Treba mi odmora.” I to je bila laž kao i cijeli njen život, pomislila je, jer bilo je nešto u Webbu što joj je davalo snage, zbog čega je osjećala da može učiniti sve dok je god on uz nju. Zaista, da joj se prohtjelo, mogla je zapregnuti mazgu i orati plugom cijelu noć.
“I ja sam umoran. Mislim da ćemo ja i Augustus u krpe.”
Ona je kimnula s golemim olakšanjem. “Laku noć onda”, rekla je vedro, i bacila pogled na hrpe suđa koje su je čekale na dasci pod prozorom.
Webb je slijedio njen pogled. “To ostavi za ujutro”, rekao je. Onda se nasmiješio. “To je zapovijed.”
Ona se nasmijala a onda salutirala. “Ne pada mi na pamet da kršim zapovijedi”, odvratila je i ustala da ugasi svjetiljke prije nego legne.
Webb ju je zaustavio odmahivanjem glave. “Još ću neko vrijeme biti budan.”
Kimnula je, zagladila kosu i krenula prema svojoj sobi.
“Megan?”
Stala je i pogledala ga preko ramena. “Da?”
“Zar ti nećeš ništa jesti? Nisi večerala.”
Potpuno je bila zaboravila na to u onoj žurbi kad je trebala nahraniti četrnaest gladnih ljudi. Začudilo ju je kako on opaža te sitnice – da nije večerala, da ima žuljeve na rukama – i da mu je stalo do njih. U ove dvije teške godine koje je provela odvojena od obitelji i u ono mračno doba u Engleskoj prije toga, kad su ona i Christy imale samo jedna drugu, navikla se trpjeti i preživljavati. “Ma ne – nisam baš gladna”, rekla je i barem je to bila istina, jer osim što joj je srce slamala Webbova nježnost, pomalo se i bojala. Osloniti se na nekoga moglo ju je samo učiniti slabom, a znala je da će joj trebati sva njena snaga ako si želi napraviti mjesto pod suncem.
"Onda laku noć”, rekao je.
Augustus se dovukao i legao na stari otirač.
“Laku noć”, odvratila je Megan.
Kad je došla u svoju sobu, zatvorila je vrata i naslonila se na njih čekajuc'i da joj se otkucaji srca smire do normalne brzine. Mjesečina se ulijevala kroz prozor koji joj je bio tako drag, posrebrila pod, uski krevet i njen zbir beskorisnih blještavih haljina koje su visjele na zidu. Kroz daske iza sebe čula je štropot poklopca peći i znala je da je Webb naložio vatru za cijelu noć. Uskoro će otići gore u svoju sobu, a ona će se iskrasti iz svoje sobe i završiti prati suđe. A onda, kad završi posao, možda će moći usnuti.
Zapalila je svjetiljku, Preobukla se u spavaćicu pazeći na ljekovitu mast na rukama, i sjela na rub kreveta da spusti kosu i počešlja je. Postepeno je nekakav osjećaj mira zahvatio kuću, i iako Megan nije čula zvuk Webbovih čizmi na stubištu, znala je da je umoran i bila je sigurna da je otišao spavati.
Iskrala se iz sobe, vidjela da su svjetiljke u kuhinji ugašene a u ognjištu naložena drva. Bila je već nasred prostorije kad je shvatila da nije sama – možda je nešto čula ili samo osjetila, no bila je sigurna.
Okrenula se, a kad tamo, ispred peći, na mjestu onog starog otirača, stajalo je veliko limeno korito, a u njemu Webb Stratton. Izležavao se s jednom dugačkom nogom prebačenom preko ruba. Pušio je cigaru, a svjetlo s ognjišta pozlatilo mu je kosu i njegovo golo tijelo poput aureole.
Megan je mogla pobjeći neprimijećena – činio se izgubljen u svojim mislima zagledavši se onako u strop – da nije dahnula zinuvši. Onda ju je čuo i okrenuo glavu prema njoj. Zubi su mu bliještali poput bjelokosti u noći.
“Dakle, gospođice McQuarry”, rekao je ljubazno, “kojim ste poslom ovdje? Ne valjda da perete suđe ili nešto slično?”
Svaki djelić njena tijela hitao je u bijeg, no njoj su se noge oduzele. Kao da je stala u vrući katran, tako se zalijepila za pod.
Primijetila je kako mu se jedna obrva izvila.
“Gospođice McQuarry?” ponovio je.
Uspjela je doći do daha i to ju je malo smirilo, no ruke su joj još uvijek bile grčevito stisnute ispred nje a srce joj je nabijalo kao da će iskočiti iz prsiju. “Nisam znala da – da si ti tu.”
U glasu mu se osjetio smijeh i, mada je to bio znak prijateljskog raspoloženja, nije ohrabrio Megan. “Vjerujem da nisi.”
Pokušala se pomaknuti i shvatila da je još uvijek prikovana za tlo. Koljena su joj opasno klecala, kao da bi je mogla svaki čas izdati, a u glavi joj se vrtjelo. “Ja – ovaj – ti mogao si imati bar toliko obraza da se ne kupaš u kuhinji!” zaderala se u svom očaju.
“Ovo je moja kuhinja”, istaknuo je strpljivo. “Jesi li znala da mjesečina ulazi u sobu kroz taj prozor iza tebe?”
Okrenula se i shvatila da su joj obline gotovo raspoznatljive ispod tkanine njene spavaćice. Ponovno je dahnula zinuvši, objema rukama prekrila usta od srama i odjurila u svoju sobu tresnuvši vratima za sobom.
Još uvijek je mogla čuti Webba iz kuhinje kako se smije. Smije, nesreća jedna. U tom trenutku nije znala što bi radije – bacila još jednom pogled na Webba Strattona kao od majke rođenog ili smislila slatku i brzu osvetu.
Webb se zavalio još dublje u kadu, smijuljeći se još dugo nakon što se dobro ismijao. Nevjerojatna je, ta Megan, pomislio je. S jedne strane činila se čvrstom i neovisnom, no doživjela je i ona lomova koji su ostavili trajne rane, a te možda nikad neće zacijeliti.
Njegov osmjeh je splasnuo. Već je sve to prošao s Ellie.
Razuman čovjek bi se klonio takvih i pronašao drugu ženu o kojoj će maštati. Nevolja je bila u tome što, kad se radilo o Megan McQuarry, on nije bio razuman čovjek.

ŠESTI DIO

Gus je položio mrežastu drvenu gajbu na Meganin tek pometen kuhinjski pod i ozarena lica podignuo poklopac ispod kojeg je vrvjelo mnoštvo svilenkastih žutih pilića. Taj krupan čovjek joj je bio tako drag dok ga je promatrala kako se sagnuo nad te bezbrojne male ptiće i počeo ih nježno vaditi svojim velikim rukama.
Augustus, da dokaže svoj besprijekoran karakter, zalajao je jednom, i to veselo, prišao da ponjuši gmižuću hrpu, a zatim naglo uzdahnuo i izašao van. Bez sumnje, zečevi su predstavljali mnogo zanimljiviji izazov.
Megan je čučnula kraj Gusa oduševljena pilićima. Ona i vlasnik trgovine stavili su ih zajedno natrag u gajbu hvatajući više njih odjednom. Kako će, pitala se, jednog dana moći jesti jedno od ovih slatkih stvorenja, čak i onda kada budu velika i ružna a njihovo paperje pretvoreno u kruta pera?
Gus kao da joj je pročitao misli u potpunosti. “Sfe u redu, gospa”, rekao je svojim brzim njemačkim naglaskom. “S fremenom, fiše kokoši bude. Ufijek fiše kokoši.”
Megan je bila donekle ohrabrena – na kraju krajeva, proći će neko vrijeme dok te slatke, zbunjene životinjice ne postanu prave kokoši.
“Date im fode”, nastavio je Gus, “i hranu koju sam donio. Budu na toplom, iza peći, dok ne budu mogli fan.”
Megan je kimnula, a Gus je izašao po vreću sitno mljevenog zrnja. Za to vrijeme Megan je premjestila gajbu punu pijuka na ugodnu udaljenost od peći i stavila im unutra plitku posudu s vodom. Pomagala je ona oko pilića još u Virginiji, ona i Skye, i znala je da bi se mogli utopiti u previše vode ili se smočiti, oboljeti i uginuti. Mnogi od njih ionako neće preživjeti, bez obzira koliko se trudila, ali to je bilo neizbježno. Pilići, psići i jarčići lako su umirali kao i mala djeca i tu se ništa nije dalo učiniti, a niti shvatiti tu neobičnu pojavu.
“Imate frt”, primijetio je Gus, zadovoljan kad ga je Megan zamolila da sjedne i ostane na kavi prije nego odjaše natrag u grad. “Sadite pofrće? Možda cfijeće?”
Megan se nasmiješila. “Samo grah i nešto salate ove godine, ja mislim. Malo tikvica i bundeva za pitu. Sad je već kasno za drugo”, rekla je sjetivši se Webbove primjedbe.
“Meni to dobro izgleda”, rekao je Gus. “Druge godine, ranije počnete. Sadite sfe.”
Megan si je priuštila to zadovoljstvo da pomisli da će na proljeće još uvijek biti na Primrose Creeku, ako ne u ovoj kući s Webbom na zemlji koju je voljela svim srcem, onda negdje u blizini.
“Hoćemo”, rekla je u malom zakašnjenju. “Sve.” Za to vrijeme pilići su ustrajali u svom zboru. “Hvala vam, Gus.” Njegov osmjeh bio je osmjeh odana prijatelja. “Kako su fam tužne oči, gospa”, rekao je. “Sada ste kod kuće. Ne bi trebali biti tužni.”
Kod kuće. Sama riječ je Megan ispunila takvom tjeskobnom čežnjom da joj se na trenutak svezao jezik.
“Dobro da sam se sjetio”, viknuo je Gus prekoravajući sam sebe i opipavajući džepove na košulji a zatim izvadio presavijen list papira. “Nosim poruku.”
Mršteći se, Megan je uzela papir, rastvorila ga i udahnula.
Na zaglavlju gotovo prozirnog papira jasno je bilo ispisano ime Lillian Colefield – Dijamantne Lil.
Draga gospođice McQuarry, pisalo je. Odlučila sam krenuti s izvedbom mog plana u vezi gradnje kazališta. Rado bih vas posjetila da porazgovaramo o tome, kada vama bude odgovaralo. Iako shvaćam da nikad ne biste prihvatili moju ponudu da vodite glumačku družinu, zamolila bih vas da me savjetujete. Molim vas, odgovor mi poručite preko Gusa. Sve najbolje, Lil.
Ta poruka nije ostavila Megan ravnodušnom. Iako nije željela glumiti ponovno, a pogotovo je nisu privlačila uzastopna putovanja, ona je još uvijek voljela kazalište. Bilo bi lijepo makar razgovarati o dramama i izvedbama i glazbi s nekim koga to također zanima. Na brzinu je našla komadić papira i ispisala olovkom svoj odgovor:
Gospođice Colefield,

Obradovat će me vaš posjet. Molim vas, navratite ovaj tjedan jedan dan poslijepodne.

Megan McQuarry.

Kad je predala poruku Gusu, on se pozdravio i izašao zaustavivši se nakratko na pragu da popriča s Augustusom i potapša ga po glavi.
Nakon njegova odlaska, Megan je ogulila krumpire za večeru da ih posluži kao prilog s kuhanom srnetinom i konzerviranim zelenim graškom. Stavljala je hranu na stol kad je začula topot jednog konja i očekujući Webba, pohitala prema vratima prije nego se uspjela zaustaviti.
Jahač je bio Jesse, a ne Webb. Nasmiješio se i skinuo šešir kad je vidio Megan na pragu, a ona je zasjenila rukom oči od blještavih zraka sunca koje se otimalo neizbježnom naginjanju prema zapadnom obzoru.
“Je li sve u redu?” upitala je.
Jesse je kimnuo. Bio je bezopasan, znala je to, čak i dražestan, no bez obzira na to nije joj se svidjelo kako joj pogledom mjerka tijelo prije nego ju je ponovno pogledao u lice. Vidjela je ona takav pogled već toliko puta u očima toliko različitih muškaraca.
“Sve je u redu”, rekao je. “Webb me je poslao da vam kažem da je unajmio još dva čovjeka. I oni dolaze na večeru.”
Pomakla se u stranu da propusti Jesseja u kuću. Kretnje su mu odavale stidljivost. Prošao je kraj nje sa šeširom u ruci a vrat mu je bio žarko crvene boje.
“Ona haljina koju ste nosili jučer, stvarno je posebna”, bubnuo je okrenuvši se leđima prema peći. Zatim mu se zacrvenjelo cijelo lice te je izgledao tako smeten i djetinjast da joj ga je bilo žao. “Moram priznati da nikad nisam vidio kuharicu poput vas. One koje znam imaju dvostruki podbradak i trbuh k’o bačva.”
Megan se nasmijala. “Hvala ti”, rekla je. “Lijep kompliment – bar mislim da jest.” Već je dotad shvatila da se sviđa Jesseju, ali je nije smetalo to saznanje. Nije se bojala Jesseja – riješavala se zavođenja starijih, snažnijih muškaraca, a kamoli ne dječaka poput njega, i to ne jednom – ali nije ga htjela ni zavaravati. To ne bi bilo lijepo od nje. “Hoćeš li pite od jabuka? Ispekla sam je ujutro.”
Čuo je pijukanje i zagledao se prema gajbi s pilićima, namršten. “Pilići?” upitao je.
Da je Megan bolje poznavala Jesseja, napomenula bi koliko je očit odgovor na to pitanje, no još uvijek je on za nju bio stranac i trebalo joj je više vremena da ga procijeni. “Da”, rekla je. “Još su premali da bi bili vani.”
Jesse je bio odgojen na farmi, toliko je barem znala o njemu, ali se možda nije trebao brinuti za piliće. Ponašao se kao da nikad nije vidio pilića, osim onog pečenog i nedjeljom posluženog na porculanskom pladnju. Približivši se gajbi, čučnuo je da pogleda unutra. Smijuckao se promarajući ptičice kako skaču jedna preko druge.
Megan je osjetila majčinski pokroviteljski nagon, poput kvočke. Da je imala krila i kljun, uskokodakala bi se i mahala krilima dok Jesse Stratton ne bi malo ustuknuo. “Vrlo su osjetljivi, znaš.”
Jesse je povukao ruku k sebi, okrenuo glavu i nasmiješena lica pogledao Megan sjedeći prekriženih nogu.
Nije sličio Webbu, i to se Megan svidjelo, nešto je drugo bilo u njemu, nešto samo njegovo, zbog čega je ulijevao povjerenje. “Meni se čini da ste se vi već vezali za ove male jadnike”, rekao je. “Mislim da bi trebali nabaviti mačića, ako želite nešto tetošiti.”
Megan je osjetila da joj se tom primjedbom prišiva nešto što je naravno bilo djetinjasto. Htjela je nešto izustiti, ali se predomislila, a Jesse se još više smiješio.
Začuvši topot konja, on se uspravio. Megan je zagladila kosu i poravnala suknju i nije tih radnji bila ni svjesna dok nije primijetila zabrinut pogled u Jesseovim očima. Uhvaćena na djelu, ona je pocrvenjela.
“Moj brat voli ženu po imenu Ellie”, gotovo je šaptao. “Dvaput promisli, Megan, prije nego daš srce pogrešnom čovjeku. Možda ti ga nikad neće vratiti.” Rekavši to, izašao je, a Augustus je tapkao za njim da pozdravi pridošle jahače veselim lajanjem u svim tonovima.
Začula je Webbov glas na pragu i opet je bez razmišljanja zagladila kosu i suknju. Baš je tada ušao on i tako su stajali malo razmaknuti poput dvaju revolveraša spremnih da povuku okidač, ili dvaju starih prijatelja koji će se svaki čas zagrliti. Megan nije bila sigurna što su od toga dvoga osjećali.
“Čini mi se da se sprema oluja”, rekao je, a Megan nije znala govori li o lošem vremenu ili naboju koji je rastao između njih.
U tom trenutku ušao je Jesse i Megan im je oboma okrenula leđa bez riječi i nastavila raditi. Čula je kako se Webb obraća bratu smirenim ali strogim tonom.
“Idi se pobrinuti za konja. Ostavio si ga osedlanog, a znaš da se to tako ne radi.”
Osjetila je kako ga je Jesse nevoljko poslušao, no poštovao je svog starijeg brata i postupio kako mu je rečeno, izašavši klepećući nervozno mamuzama po podu.
“Zar se nešto dogodilo što bih ja trebao znati?” upitao je Webb kad su on i Megan ostali sami.
Nije se okretala, već je i dalje nastojala izgledati prezauzetom. No, jelo je već bilo spremno da se posluži. “Ne”, rekla je, i što se nje ticalo, to je bila istina.
“Megan”, bio je uporan.
Natjerala se da mu pogleda u oči i nasmiješi se. “Ne znam zašto”, rekla je, “ali Jesse se brine da bi mi ti mogao slomiti srce.”
Webb se nije smiješio. “Zašto bih to želio učiniti?”
Ona je uzdahnula. On nije namjeravao promijeniti temu, bilo joj je jasno. “Nije rekao da ti to želiš, a nisam ni ja. Ali se ipak osjećao dužan podsjetiti me da je Ellie ona koju voliš.”
Oči su mu sjevnule. Bacio je šešir na stolicu. “Kvragu”, promrmljao je.
“U redu je”, rekla je Megan iako nije bilo, naravno.
“Nije u redu”, suprotstavio se Webb. “I sama to znaš.”
“Webb...”
“Neprestano mislim na tebe.”
Megan se skljokala na stolicu. “Što?”
Webb je provukao prste kroz kosu i naglo ustao te otišao do stolca s lavorom da opere sapunom ruke. Pogledao ju je preko ramena, a izgledao je ozbiljno poput propovjednika kad govori o paklenom ognju. “Nemoj se pretvarati da ne znaš što osjećam, Megan.”
Ona je gledala nepomično u njega. “A što osjećaš?” upitala je. Srce joj je tako brzo tuklo kao da želi samo sebe prestići i gotovo je ostajala bez daha.
“Pa – ti...” Pomno je oprao ruke, obrisao ih ručnikom. “Privlačiš me.”
Privlači ga. Je li to značilo da je voli kao ženu, kao osobu, nju i nikoga više, ili je to značilo da naprosto želi spavati s njom? Zagrizla je zubima gornju usnu i čekala.
Pogledao joj je u lice. “Ne želim reći da te volim, Megan, jer ja više nisam siguran što je ljubav. Možda je to ono što osjećam, a možda i nije, ali je sigurno da nešto osjećam i to me izluđuje.” Prišao joj je i stao joj tako blizu da je na njegovoj odjeći mogla osjetiti miris vjetra u borovoj šumi, miris prašine i konjske dlake. “Uvijek sam si umišljao da dobro znam procijeniti ljude”, rekao je. “ali ti si me potpuno zbunila. Ponekad se doimaš nježnom poput vlati tek iznikle travke. A nekad si najsnažnija žena koju sam ikad upoznao. Toliko toga ne znam o tebi i čini mi se da bi mi trebao cijeli život da sve saznam.”
Njegov govor dirnuo je Megan do bola. “Da bar znam što želiš time reći”, rekla je pomalo malaksalo.
Webbovo lice još uvijek je bilo ozbiljno iako mu se u očima naziralo i nešto vragolasto. “Hoću reći”, rekao je, “da želim da mi budeš više od domaćice.”
Eto ti ga. Megan se već maglilo pred očima od povrijeđenog ponosa i razočarenja. “Bez obzira na to što sam bila glumica, gospodine Stratton”, šapnula je bijesno. “Neki će reći čak da sam pala žena. Ali budite sigurni, ja nisam javna žena.”
Zatreptao je, a onda mu je vragolast osmjeh raširio lice. “Nikad se nisam znao dobro izraziti”, rekao je. “Pomislio sam da ti možda treba muž.” Na trenutak je zašutio i pročistio grlo. Oči su mu svjetlucale. “Nakon one zgode od sinoć.”
Megan je cijelo vrijeme bila svjesna radnika koji su se vani dovikivali, neki od njih još uvijek redeći konje dok su se drugi prali u potoku. Ako je ijedan od njih načuo njihov razgovor, umrijet će od srama. “Ono”, dreknula je misleći na nezgodu s koritom, “je bilo sasvim slučajno. Mislila sam da već gore spavaš.”
Nasmijao se sebi u bradu, ali bilo je nečeg u njegovu ophođenju što ju je u isto vrijeme uzbuđivalo i plašilo, zbog čega joj je došlo da pobjegne, k njemu ili od njega. “Nije to tako loša zamisao”, rekao je. “To da se ja i ti vjenčamo.”
Megan je zinula u njega. “V-vjenčamo?” ponovila je, potpuno izbezumljena. Osjećala se poput zadnje klizačice u nizu koju su odvlačili sad na ovu sad na onu stranu, tako da nikad nije mogla snaći se i doći do daha.
Pogledao je prema vratima. Već su neki nadolazili i ubrzo će razbiti onu čaroliju koja je Meganin razum okrenula naglavačke.
Kvragu i on, započne jednu takvu temu, a onda sve ostavi da visi u zraku. Megan ga je u tom trenutku mogla udaviti, ali nije mu htjela pokazati kako ju je opasno izbacio iz takta. Okrenula se i zaokupila stavljanjem večere na stol.
Kad su kauboji sjeli za stol i počeli jesti, ona si je napunila tanjur i izašla te sjela na jedan prevrnuti sanduk da večera u kakvom-takvom miru. Večer je bila prohladna. Iako je dan bio sunčan, na istočnom obzoru počeli su se skupljati oblaci, crni i niski. Spremni da izliju poplavu.
Ubrzo je i Webb izašao s kavom i dovukao drugi sanduk. Unutra su kauboji još uvijek jeli, brbljajući, ne više onako povučeni kao što su bili. Počeli su se osjećati kao kod kuće tu na Primrose Creeku, pretpostavila je, baš kao i ona.
“Sprema se kiša”, rekao je Webb kimnuvši prema oblacima. “Mislim da ćemo do jutra do gležnjeva biti u vodi.”
Megan je bila sva usplahirena. On je vjerojatno potpuno smetnuo s uma njegovu bračnu ponudu, a ona nije mogla misliti ni na šta drugo osim na ženidbu otkad ju je on predložio.
“Znaš da je to dobra ideja”, rekao je kao da se razgovor nije ni prekinuo. “To da se uzmemo. Ti bi dobila natrag svoju zemlju, crno na bijelom, kao vjenčani poklon.”
Megan je skoro pala sa sanduka na kojem je sjedila i potpuno je zaboravila na svoju večeru. Baš kad je pomislila da je više ničim ne može iznenaditi, on je to opet uspio. “Ti bi meni dao ovu zemlju koju si mi bez razmišljanja odbio prodati?” nije se mogla načuditi. “Zašto?”
“Zato što želim nešto zauzvrat”, rekao je. Govorio je tiho.
Gutnula je. “Što?” usudila se upitati iako je bila sigurna da zna.

I ponovno ju je iznenadio. “Ženu. Dijete. Obitelj”, rekao je. “Takav će biti dogovor. Dijelimo postelju dok ne začneš. Dječaka ili djevojčicu, nije važno. A onda, možeš opet spavati u svojoj sobi – ako to želiš. Ako odlučimo da nakon toga više ne živimo kao muž i žena, sagradit ću drugu kuću gore na visoravni.” Kimnuo je u tom smjeru, prema zemlji koja graniči s posjedom koji je Megan ostavio njen djed.
“Ne misliš valjda”, rekla je, “da bih ja dopustila tebi ili bilo kome drugome da mi uzme dijete.”
“Ne bih ni ja, kad smo već kod toga”, odvratio je razumski. “Ne preostaje nam ništa drugo nego da pokušamo ostati zajedno, zar ne? Što god odlučila, zemlja će biti tvoja, ne samo na papiru.”
“Zašto – zašto baš ja?” upitala je Megan nakon duge i nelagodne stanke.
Nasmiješio se. “Čuj”, rekao je, “ti si mi pri ruci.” Zaokružio je pogledom oko njih kao da traži mnoštvo žena koje samo čekaju jednog farmera s planine da se udaju za njega. “I ne vidim nikog tko bi se rado ponudio za taj posao.”
Megan je bilo drago da sjedi, jer da je stajala, noge bi joj vjerojatno otkazale. Zinula je u Webba. “Jesi li ti lud? Oženiti se nije isto što unajmiti kuhara ili kauboja!” U kući se odjednom sve stišalo, što je Megan upućivalo na vrlo stvarnu mogućnost da je netko načuo njihov razgovor. Stišala se. “Ne smiješ se udati za nekoga ako ga ne voliš ili ako barem ne misliš da bi ga mogao voljeti, a koliko sam ja čula, žena u koju si zaljubljen već je udata za nekog drugog.”
Webbova šalica s kavom zaustavila se na pola puta do njegovih ustiju, a njegov smiješak izblijedio je poput zadnjeg danjeg tračka svjetla. Ustao je, uhvatio Megan lagano ali sigurno za nadlakticu i ubrzanim korakom povukao je prema potoku, gdje je poljsko cvijeće spavalo pognutih glavica. Na trenutak bi pod površinom vode pastrva zasjala u duginim bojama, a u zraku se osjetio miris trave koju su strli svojim koracima.
“O čemu, dovraga, govoriš?” oštro je pitao Webb. Pustio joj je ruku, no i dalje je stajao pred njom kao brana i znala je da ga nikako ne može mimoići.
“Već smo razgovarali o tome”, podsjetila ga je ukratko. “Njeno ime je Ellie, a udata je za tvog brata Toma.”
U Webbovim očima zatitrala je na trenutak bol. “Upravo tako”, rekao je. “Ona je udata za mog brata.” Time nije želio nešto zanijekati, a ni potvrditi, ali bilo je dovoljno rečeno.
Megan je dobro znala što znači kad ti se pred očima rasprše snovi i silno ga je željela zagrliti, no ipak se suzdržala. I njena bol bila joj je dovoljna; da je privukla Webba k sebi, možda bi upila i njegovu bol, a taj teret bio bi je zgnječio. Željela ga je upitati je li ga Ellie voljela, no nije se usuđivala.
Odjednom joj je Webb dodirnuo dlanom bradu, podignuo joj glavu i prislonio svoje usne na njene. Isprva to i nije bio poljubac, već je samo osjećala njegov dah kako se sudara s njenim. A onda ju je strasno poljubio, a Megan je osjećala kako joj srce tuče u grlu. Digla se na prste, ruke su joj se same obavile oko njegova vrata, a ona je osjetila nešto poput munje kako joj struji kroz tijelo i podrhtava u zemlji pod njenim stopalima.
Kad su im se usne razdvojile, svijet oko nje činio joj se kao obavijen titravom maglom, i Megan je morala nekoliko puta trepnuti prije nego joj se vid izoštrio. Prvo što je vidjela, bilo je Webbovo drago, iskreno, lijepo lice.
“Već sam dugo želio ovo učiniti”, priznao je hrapavim glasom.
Megan je osjetila kako joj se smiješak spušta na usne lagano poput leptira. “Koliko dugo?”
“Otkad si sišla s one poštanske kočije neki dan”, rekao je i ponovno se vragolasto nasmiješio.
Njoj se lice zarumenjelo. “Mnogo toga još ne znaš o meni.”
Zagladio joj je jedan pramen kose sa sljepoočice što je nježnije mogao. “A koliko toga ti ne znaš o meni. Ako budemo imali sreće, možemo cijeli život provesti upoznavajući se.”
Mamila ju je ta zamisao, neizrecivo mamila. Osjetila je snažnu privlačnost prema Webbu Strattonu, istina je, ali je li to ljubav? Bila je uvjerena da voli Davyja, a na kraju ga je prezirala, i njega i sebe. Baš ju je ta pogreška skupo stajala i ona si nije mogla priuštiti još jednu takvu. “Bojim se”, rekla je očajnički.
On ju je uhvatio za ramena a iza njega se sunce na zalasku prelijevalo u grimiznoj i zlatnoj boji. “Ne boj se”, rekao je.
“Ne bi bilo u redu. Ja nisam – imala sam...”
Webbov izraz lica bio je tako blag, tako strpljiv da su Megan zapekle suze za vjeđama. “Imala si nekog muškarca?” upitao je tiho.
Pokušala je odgovoriti, no na kraju je uspjela samo kimnuti.
Uzdahnuo je, sagnuo glavu i opet je poljubio. “Ja ću ti pomoći da ga zaboraviš.”
Megan je tada postala svjesna da mu je objema rukama zgrabila košulju na prsima. Natjerala se da odmakne ruke jer se već odavno sebi zaklela da će se oslanjati isključivo na sebe. “Nije to ono što me brine.”
Privukao ju je k sebi, zagrlio je, a ona je osjetila njegov dah na svojoj kosi. Osjetila je otkucaje njegova srca na svome licu. “A što te onda brine?”
Dopustila si je taj užitak da bude u nečijem naručju, i bilo joj je kao da se napila hladne, čiste vode nakon duge iscrpljujuće žeđe. Augustus im se pridružio i cvilio osjetivši valjda snažna previranja u njima. “Hoću li moći ponovno nekome vjerovati”, šaptala je. “Osloniti se na nekoga.”
Poljubio ju je u čelo. “Sve će to s vremenom doći”, obećao joj je.
Augustus je još uvijek cvilio, zabrinut.
“Sve je u redu, Augustus”, rekla je Megan prislonivši lice na Webbova prsa.
Webb se nasmijao i odmaknuo je malo od sebe. “Ako ne želiš reći ‘da’ zbog mene, pristani zbog psa”, rekao je.
Dodirnula mu je obraz. Željela je svome mužu dati ono što su njene sestre dale svojim muževima, i primiti ono što su one primale zauzvrat. One su svoje muškarce strasno voljele, sve do jedne. Megan nije bila sigurna voli li Webba u tom trenutku, ili hoće li ga ikad voljeti, ali ipak je željela riskirati. Željela je da joj se pruži mogućnost da ima ono što su imale Bridget, Christy i Skye, a prilika joj se upravo ukazala, no ulozi su bili visoki, a ona nije htjela izgubiti.
“A što ako ne uspijemo?”
“Uspjet ćemo”, rekao je.
“Ali što ako ne ispadne tako?”
Uzdahnuo je, no izraz lica mu je još uvijek odavao strpljivost. Razigranost. “Onda ćeš dobiti natrag svoju zemlju, a mi ćemo imati bar jedno dijete zajedno.”
“Ja nikad ne bih napustila svoje dijete”, podsjetila ga je.
“U redu”, rekao je Webb. “Onda možda nikad nećeš ni mene napustiti. Reci ‘da’, Megan.”
“Da”, šapnula je.
“Glasnije.”
“Da.”
“Da!” viknuo je.
“Da!” zaderala se i ona, a onda su se njih dvoje smijali kao budale tamo kraj Primrose Creeka. Kauboji su se bili okupili u dvorištu, a kad je Webb uhvatio Megan i zavrtio je od sreće oko sebe, oni su fućkali, podvikivali i pljeskali.
Megan ih je pogledala i primijetila da Jesse stoji malo po strani. Nije se ni smijao ni pljeskao. Nekakve zle slutnje na trenutak su joj zasjenile nadu, poput oblaka kad zasjeni sunce, no ona ih je ubrzo zaboravila. Jedan pogled u Webba bio je dovoljan da joj se vrati dobro raspoloženje.
Primio ju je za ruku. “Kada?” upitao je.
Što se nje tiče, ona bi istog trenutka odjurila po svećenika, no morala je misliti i na svoju obitelj. Oženit će se kako treba, u pristojnoj haljini, u pratnji svojih sestara, šogora, nećaka i nećakinja i Caney. Cijeli grad – cijeli svijet – znati će da je ona žena Webba Strattona. “Uskoro”, rekla je. “Želim ovo obaviti kako treba, izvršiti potrebne pripreme.”
Duboko je uzdahnuo. Kauboji, osim Jesseja, više se nisu zanimali za taj prizor pa su se uputili u spavaonicu gdje će vjerojatno igrati karte, pušiti duhan i izmjenjivati lovačke priče. Augustus je bio zauzet gonjenjem nekog nevidljivog zeca kroz visoku travu lajući kao da je zaista razjaren. “U redu”, rekao je Webb. “Ja ću spavati s dečkima dok se ja i ti službeno ne vjenčamo.”
Megan je dirnulo njegovo kavalirstvo mada će joj njegova prisutnost nedostajati u kući. No shvatila je zašto se na to odlučio: do sutra će svi u okrugu od nekoliko milja znati da su se zaručili a on nije želio da ljudi pretpostave da već dijele krevet. Naravno, još uvijek će biti onih koji će misliti upravo to, bez obzira na mjere opreza koje će oni poduzeti.
Jedno uz drugo, vodeći se labavo pod ruku, krenuli su prema kući. Jesse je još stajao na svom mjestu pušeći oslonjen na zid kuće, poduprijevši se dodatno jednom nogom o zid. On se smiješio, no ona mu je u očima jasno vidjela i bijes i tugu.
Webb je ostao vani da razgovara sa svojim bratom, a Megan je otišla u kuću zatvorivši vrata za sobom. Dok je raspremala stol, čula je režanje povišenih glasova, no nije mogla razabrati ni jedne jedine riječi.
Prala je suđe kad je Webb ušao u kuhinju. Kimnuo joj je, a zatim se popeo stubištem da valjda pokupi svoju opremu. Kad je već bila pri kraju, on je sišao noseći krevetninu i nešto odjeće. Sada je vani već bila noć pa je nasred stola bila zapalila petrolejku.
“Ti tvoji pilići će se valjda iseliti jednog dana i to uskoro, nadam se”, zadirkivao ju je gledajući je s vrata.
Nasmijala se. Pilići su se neprestano glasali a da im nije redovito mijenjala slamu pod njima, ne bi im dugo trebalo da počnu širiti neugodne mirise. “Kad se vjenčamo”, obećala je. “Jedino ako im dotad bude gotov kokošinjac.”
Webb se nasmiješio. “Sam ću se za to pobrinuti”, rekao je. Započeo je gradnju već prije polaska u Virginia City u potrazi za kaubojima, ali kokošinjac još nije bio spreman za useljenje.
Ona je samo kimnula, i on je otišao. Kuća je bez njega bila nekako ogromna, no ona je cijeli dan radila pa je uskoro zaspala snivajući slatke, intimne snove.
Probudila se sljedećeg jutra uz cvrkut ptica i to mnogo prije nego je sunce izašlo. Nasmiješena, odgurnula je pokrivala i ustala. Nakon što se obukla, posjetila nužnik i umila se, pripremila je ogroman doručak od usoljene svinjetine. Uskoro je dugačak stol bio s obje strane obrubljen gladnim muškarcima, no Megan je vidjela samo Webba dok je radila, ulijevala kavu u šalice, dijelila porcije.
Kad je obrok bio gotov a muškarci otišli, uključujući i Webba, Megan je ostavila tanjure da se namaču i sljedećih pola sata provela hraneći i čisteći piliće. Nakon toga otišla je na potok oprati rublje te objesila plahte, košulje, hlače i čarape na niske grančice da se suše. Kad je to obavila, pronašla je udicu i povraz, iskopala glistica, i ona i Augustus krenuli su uzvodno loviti ribe.
Vratili su se s dovoljno riba za ručak i hrskavo pečena pastrva s nasitno narezanim krumpirom nestala je za tren. Webb je donio nekoliko oderanih zečeva i Megan je već bila stavila kuhati umak od zečevine za večeru prije nego je do kraja oprala suđe od ručka.
Baš se bila posjela kraj potoka s knjigom iz Webbove omašne zbirke u rukama kad se jedna otmjena kočija s dva vranca pojavila na vrhu humka s druge strane, sišla i prešla pljuskajući potok te se zaustavila na kojih dvadesetak metara od mjesta gdje je Megan sjedila.
Prepoznala bi svoju gošću po njenom otmjenom šeširu, suncobranu i raskošno nabranoj haljini, pa čak i da nije čula veseo pozdrav Dijamantne Lil.
Megan je bilo drago što je vidi, a i Augustus joj se očito radovao, jer je na trenutak zapustio svoje traganje da bi gošći izrazio dobrodošlicu. Lil se je nasmijala, tepala psu, a time zadobila Meganinu neprolaznu naklonost.
“Nadam se da ne smetam” rekla je Lil. Bila je našminkana ali vrlo ukusno, zbog čega se doimala privlačnom. Megan, koja je i sama nosila šminku na pozornici, nije više osjećala potrebu za tim premazima.
Uhvatila je Lil pod ruku i krenula s njom prema kući. “Dođi. Skuhat ću nam čaj.”
Lil je izvila svoju savršeno oblikovanu obrvu. “Imaš li možda viskija?” upitala je. A onda se, primijetivši Meganin izraz lica, naglas nasmijala. “Samo se šalim”, rekla je.
Ušle su u kuću, a pilići su odmah obznanili svoju prisutnost. Lil je prišla gajbi i zavirila unutra. “Slatka mala stvorenja”, rekla je. “Naravno biti će strašno ružna za mjesec dana.”
To se nije moglo poreći. Sigurno je i sam Bog namijenio odraslim pilićima da budu ružni. Kad bi još uvijek bili slatki, nitko ih ne bi želio poslužiti pečene s valjušcima. “Odlučila sam da im ne dam imena”, rekla je Megan vrlo ozbiljno.
Lil je iskrivila usta dok se ljupko spuštala na Webbovu stolicu. “Mislim da ti je to pametna odluka” rekla je. “Nije lako jesti nešto što ima ime.”
Megan je pristavila čaj. Umak od zečevine lagano je ključao i širio ugodan miris. Ispeći će kukuruzni kruh da ga posluži uz večeru. “Baš me zanima kako namjeravaš otvoriti kazalište”, rekla je. “Jesi li sigurna da će ti se isplatiti? Primrose Creek je vrlo malo mjesto.”
“Sjedni”, naredila joj je Lil. “Nervozna sam kad te vidim kako se vrtiš po kući a ta voda će zavrijeti i bez tvog nadgledanja.”
Smiješeći se, Megan je sjela. Lil joj se dopadala zbog njene izuzetne osobnosti i hrabrog – gradske žene bi vjerojatno rekle drskog – ophođenja.
“Onda”, nastavila je Lil kad se Megan posjela, “što se tiče kazališta u Primrose Creeku. Svakome je potrebna razonoda, i mislim da će nam muškarci iz tabora Fort Grant napraviti najveći promet. Uz to, grad se nakon onog požara naglo širi. Budući da se doseljava sve više žena, mislim da postoji potreba za kulturnim uzdizanjem.”
Megan je zanimala Lilina prošlost. Pitala se kako je jedna tako očigledno pametna žena mogla spasti na to da vodi ne samo krčmu nego i vrlo prometnu javnu kuću. Naravno, ne bi je nikad takvo što pitala iako je baš to žarko željela učiniti. “Gdje ćeš naći izvođače? Morat ćeš ponuditi raznolike predstave da ti se gledaoci iznova vraćaju.”
Lil je elegantno odmahnula jednom rukom u rukavici omalovažavajući taj problem i prije nego je progovorila. “Virginija City prepun je ljudi koji imaju dara za glazbu i glumu a možemo dovesti i magioničare iz San Franciska.”
I opet je govorila "mi". Megan je odlučila da pređe na stvar. “Gospodin Stratton i ja odlučili smo se vjenčati”, rekla je.
Lilin osmjeh bio je usporen i zamišljen. “Dakle”, rekla je, “Neke od mojih djevojaka neće radovati ta vijest.”
Megan se trudila da se ne zacrveni, no nije mogla biti sigurna u ishod svog truda bez da se zaleti do ogledala, a to joj nije bilo ni nakraj pameti. Nije znala što bi trebala odgovoriti na tu Lilinu opasku.
Za razliku od Megan, Lil nije ostala bez riječi. Uzdahnula je teatralno i rekla: “Znači ne namjeravaš biti moj partner.” Megan je zinula; na brzinu se sabrala. “Tvoj partner?” Voda u loncu je provrila, no ona nije obraćala pozornost. Slušajući Lilin prijedlog, Megan je potpuno zaboravila na čaj i na rublje koje je još uvijek visjelo kraj potoka.

SEDMI DIO

Megan se duboko zamislila nakon Lilina odlaska da se nije ni sjetila rublja dok god nije čula kapi kiše kako tupkaju po krovu i zalijeću se u prozore. Dok je stigla na ivicu potoka, padalo je kao iz kabla i bila je mokra do kože dok je trčala od jednog drveta do drugog i smotavala košulje, plahte i ostalu odjeću u naručje.
Augustus, koji joj je želio pomoći, skakutao je uokolo lajući razulareno. Ne mogavši vidjeti put pred stogom rublja u naručju, spotaknula se preko njega i pala na nos u travu. Ne znajući radi li se o igri ili o stvarnoj nevolji, pas je skakutao oko nje i nekoliko joj puta liznuo lice dok se pokušavala uspraviti.
Nasmijala se komici te scene i takvu ju je našao Webb, kako sjedi na kiši okružena rubljem, zabačene glave i mokra do kože. Sjahao je i krenuo prema njoj, najprije namršten, a onda se i on počeo smijati.
Jednom ju je rukom podigao na noge, zatim joj pomogao da sakupi razbacano rublje. Kad su stigli do kuće, bili su mokri kao da su se odjeveni strmoglavili u potok. Spustili su rublje na stol, a zatim se zagledali jedno u drugo dok se Webb nije pribrao i otišao naložiti peć. Augustus je bio pri ruci, uvijek spreman pomoći.
“Idi se presvući”, rekao je Webb ne gledajući je. “Prehladit ćeš se. Osim toga, kad te gledam tako mokru do kože, osjećam da mi karakter nije više tako čvrst.”
Oklijevala je, a zatim otišla u svoju sobu. Kad je izašla nakon dvadeset minuta, kosa joj je bila spuštena i nosila je jednu od njenih loše prekrojenih haljina, opravu s ružičastim i zelenim crtama, koja je bila potpuno neprikladna za Primrose Creek.
Webb, svučen do pojasa, brisao se ručnikom. Otužno joj je pogledao haljinu, ali mu je pogled ubrzo živnuo. “Čuj”, rekao je, “nisi se baš potrudila da me ohladiš.”
Meganina pozornost bila je zaokupljena jasno ocrtanim mišićima na Webbovim ramenima, prsima i trbuhu, i morala se prisiliti da podigne pogled na njegovo lice. Baš mu je htjela reći da se pravi javlja, no onda je u njoj prevladao zdrav razum i nekako je uspjela držati jezik za zubima.
“Dođi ovamo i stani kraj vatre”, rekao je. “Ti drhtiš.” On se već navikao izdavati zapovijedi, a Megan se još nije navikla ispunjavati ih, no ovaj put je poslušala privučena toplinom plamena u peći i samim Webbom.
Stala je kraj njega. “I ti drhtiš”, uspjela je izgovoriti.
“Preživjet ću”, odvratio je. S tom opaskom otišao je od Megan, uspeo se stubištem, a Megan se osjećala potpuno napuštenom dok ga je gledala kako odlazi.
Odmah se vratio odjeven u suhu košulju – nezakopčanu – s pokrivačem u ruci. Prekrio ju je njime, omotavši ga čvrsto oko nje.
Opet je osjetila onu rijetku razdraganost koja će biti uzrok njene propasti ako ne bude oprezna. Pokušala se odmaknuti, no nije mogla jer je Webb još uvijek držao pokrivač, a ona je bila stisnuta unutra.
“Gdje su svi ostali?” upitala je jer je već gubila čvrsto tlo pod nogama, a ako se ne sabere, nema joj pomoći. Mislila je na Jesseja i ostale, no nikako nije mogla doreći svoju misao. Jezik joj je odrvenio i sve joj se u glavi talasalo.
Nasreću, Webb je znao o kome govori i osjetila je olakšanje kad je vidjela da on izgleda izgubljeno kao što se ona osjećala. “Ostavio sam ljude da čuvaju stado”, rekao je. “Stoka zna biti prestrašena po ovakvom vremenu.”
“A tako”, rekla je. “Spremila sam umak za večeru...”
“Odnijet ću im je na kolima”, rekao je.
Znači otići će natrag na farmu gdje su on i kauboji sakupili zalutalu stoku. Njegov skori odlazak radovao je i žalostio Megan. Ona je bila moralna osoba, usprkos ponekim stranputicama, ali se ipak nije mogla pouzdati u svoju volju kad je bila kraj Webba. Onako pokisao na kiši bio joj je još privlačniji, i ona je osjećala nekakvu užarenost duboko u tijelu koja nije imala nikakve veze s vatrom koja je pucketala u blizini.
“S tebe se još uvijek cijedi voda”, rekla je.
Nije puštao pokrivač iz ruke dok je spuštao pogled. “Vidi, stvarno”, složio se.
Baš se je u tom trenutku Augustus pošteno stresao i poprskao ih. Prenuli su se i razdvojili i to ih je vjerojatno spasilo jer joj je srce već neobuzdano tuklo u grudima. Brzo se okrenula, zbacila pokrivač sa sebe i čučnula da zamota Augustusa.
Pas je zadrhtao i liznuo joj zahvalno lice, a ona ga je zagrlila. Kad je podigla pogled i opazila izraz Webbovih očiju, dah joj se zaustavio u grlu poput bodlje. Vrijeme kao da se zaustavilo dok su se nepomično gledali; Webb je stajao ispred peći, a Megan klečala zagrlivši objema rukama drhtavog psa. Naposlijetku ih je Webb vratio u stvarnost pokrenuvši se s mukom, zakopčao košulju i otišao.
“Najbolje da spremim kola i odem natrag na farmu”, rekao je.
Megan je samo kimnula.
Petnaestak minuta kasnije, kad je ulila malo umaka od zečevine u manju posudu za svoju i Augustusovu večeru, Webb se vratio iz staje i izgledao poput revolveraša u njegovom dugom, tamnom kaputu i sa šeširom s kojeg je kapala voda. Pokupio je veliki lonac pun umaka zajedno s priborom za jelo i emajliranim zdjelicama koje je Megan skupila i ponovno otišao.
Megan je bila usamljena, no imala je rublje, Augustusa i piliće koji će joj zaokupiti pažnju. Prostrla je rublje preko stolica, duž ograde na stubištu i po okvirima kamina u cijeloj kući. Kad je to obavila, dodala je nekoliko drvca u vatru koju je Webb naložio, uzela košaru sa šivaćim priborom i dovukla stolicu. Tamo je sjedila spajajući djelove Webbove nove košulje dok je vani kiša i dalje padala.
Farma se Webbu doimala nekako naročito pusta tog popodneva dok je s konjem vozio kola prema stadu da se pridruži kaubojima koji su čuvali zadihanu i uznemirenu stoku. Bilo je oko stotinu goveda, koliko ih je on uspio prebrajati – manje nego se nadao, morao si je priznati – i znao je da će vojska otkupiti svu govedinu koju on bude želio prodati po pristojnoj cijeni. No u tom trenutku kao da ga nisu baš zanimali poslovni uspjesi jer mu je misli zaokupljala samo Megan McQuarry.
Megan, mokra i nasmijana u travi. Megan sa svojom crvenom kosom do pasa a njene obline naziru se kroz haljinu. Megan, kako zavija psa u pokrivač nježno kao da je dijete. Imao je, pomislio je, vraške sreće što je u tom trenutku imao obveze, jer da nije, bio bi u kući i davao sve od sebe da zavede tu ženu. I činilo mu se da se ona ne bi dugo opirala.
Nasreću pozornost mu je sada privukao Jesse koji mu je jahao ususret laganim kasom. Nije mnogo očekivao od tog dječaka – sva tri brata platili su danak živeći pod krovom staroga Toma – no Jesse je ipak bio Webbov jedini mlađi brat i Webb ga je volio.
“Došao je šerif da provjeri žigove na tvojoj stoci”, rekao je Jesse ne trudeći se da prikrije prezir koji je osjećao prema onima sa značkom. “Što ti kažeš na to?”
Webb nije smatrao potrebnim da istakne da će im Zachary uskoro biti rod, barem po ženi. Jesse i ostali sigurno su znali da on namjerava oženiti Megan, no u tom trenutku nije bio raspoložen za objašnjenja. ‘To mu je i posao”, rekao je Webb. Kiša je sada već lagano i jednolično sipila i bilo je hladno. “U zadnje vrijeme ima mnogo konjokradica u zemlji.”
Jesse je problijedio kao krpa i postajao već pomalo razdražljiv. “On misli da ti kradeš?”
“Sumnjam”, odvratio je Webb zaustavljajući kola kraj nadstrešnice iznad vanjskog ognjišta. Dok je skidao lonac s umakom od zečevine, dojahao je Zachary na krasnom šarcu. Kao i Webb i on je nosio dugačku kabanicu, ali je svejedno bio sav mokar.
Kimnuo je Webbu u znak pozdrava ne obraćajući pozornost na Jessejev ratoborni pogled.
“Dobar dan, Webb”, rekao je.
“Zachary”, odvratio je Webb. “Brat mi kaže da provjeravaš žigove. Gadan si dan izabrao. Jesse, pretpostavljam da si se već upoznao sa šerifom.”
Jesse nije odgovorio, već je samo povukao obod šešira nad oči da se zaštiti od kiše i potvrdno kimnuo.
Zachary se nasmiješio, sjahao i izvukao ruke iz kožnih rukavica dok je prilazio te pružio Webbu ruku. Webb je uzvratio čvrstim stiskom.
“Žena će izludjeti ako joj ne donesem vijesti od Megan”, rekao je šerif. “Kako je ona?”
Webb je na trenutak skrenuo pozornost na svog brata koji je još uvijek sjedio tamo sa svojim osedlanim konjem i buljio. Sav se pretvorio u uho. “Zar nemaš posla?” upitao ga je Webb.
Jesse je otvorio usta, a zatim bolje promislio o onome što je namjeravao odgovoriti, zaokrenuo konja i uputio se natrag prema stadu.
Zachary je skinuo šešir i provukao si ruku kroz vlažnu kosu. “Nešto mi govori da tom dječaku i nisam previše drag”, natuknuo je s osmjehom.
Webb je uzdahnuo i pokazao rukom na vatru pod nadstrešnicom gdje je neprestano kipjela kava u jednom loncu. “Strpi se. Teško stječe povjerenje u druge ljude, i ne bez razloga.”
Zachary je gledao za dječakom s ozbiljnim ali nedokučivim izrazom lica, i ponovno se nasmijao kad je sreo Webbov pogled. “I, što je s Megan”, podsjetio ga je.
Webb nije mogao a da se ne nasmiješi od uha do uha; čuvši samo njeno ime bilo mu je kao da je sunce opet izašlo iako je kiša neprestano padala a ni nebo nije obećavalo nikakvu promjenu. “Dobro je.” Želio se pohvaliti da je ona prihvatila njegovu bračnu ponudu, ali nije bilo na njemu da prvi razglasi tu vijest, pa će radije pričekati dok Megan ne bude razgovarala sa svojim sestrama. “Uvijek radi po svome.” Zachary se nasmijao. “Nikad nisam sreo McQuarryjevu kojoj to ne bi polazilo za rukom”, rekao je.
Razgovor je malo zapeo pa je Webb ubacio: “A i dobro kuha”, za svaki slučaj.
“Čuj, to” – Zachary je zahvalno kimnuo kad mu je Webb pružio šalicu vruće, gorke kave – “nije nužno obiteljska crta. Ako Caney ikad upeca Malcolma Hicksa, ja ću vjerojatno morati preuzeti kuhinju. Kad treba donijeti na stol ukusno jelo, moja Christy se odmah spretno izvuče.”
Webb se nasmijao sebi u bradu pijuckajući svoju kavu i gledajući krajičkom oka svoje ljude koji su davali sve od sebe da stado zadrže unutar ograde. Dotad nije bilo neke snažnije grmljavine ili munja, ali osjećao se u zraku neki zloslutni naboj i Webb je bio napet kao i njegova stoka. “Gluposti. Žene u tvojoj obitelji mogu učiniti sve što im padne na pamet i ti to sam znaš.”
Zachary je ispustio otužan, patnički uzdah, no u očima mu se jasno nazirala sreća. “Valjda imaš pravo”, priznao je.
“Je li ti se posrećilo u potrazi za kradljivcima stoke?” upitao je Webb.
Zachary je opet uzdahnuo, no ovaj put lice mu je poprimilo turoban izraz. “Ne. Dan Fletcher izgubio je prošli tjedan dvadeset goveda, a Peteu Dennehyju nedostaje cijelo stado mazgi.” Odmahnuo je glavom. “Neka sam proklet, ali nikako ne mogu ući u trag toj bandi.”
Bila je zastrašujuća sama pomisao na zlu kob drugih farmera. Manjak od dvadeset goveda prevelik je za jednog čovjeka da bi mogao isplatiti zajam u banci i održati se u poslu. Dennehy je bio čuven po mazgama koje je uzgajao za prodaju željeznici i Zapadnom Savezu, a ovo će ga slano koštati a možda će i propasti. A i ostale čeka ista sudbina. “Čini mi se da ti treba pomoć”, rekao je.
Zachary se nasmijao ispod glasa, bezvoljno, i puhnuo u kavu da je malo rashladi. “Čini se da nema muškarca u ovoj zemlji koji ili ne traži zlato ili ne radi na željeznici. Nema ih mnogo koji traže posao zamjenika šerifa za dva dolara dnevno.”
Webb je suosjećao s njime. I on je samo igrom slučaja uspio unajmiti ljude koji su mu trebali za rad na farmi. “Ja bih mogao odvojiti nekoliko dana”, rekao je. “Možda bih mogao povesti i kojeg kauboja.”
Zachary je spustio šalicu i pogledao ga pritvorenim očima, kao da nije vjerovao vlastitim ušima. “Ti bi to učinio?”
“Susjedi smo”, rekao je Webb. “Prijatelji, nadam se. Kad želiš krenuti?”
Zachary se zagledao u nebo. “Ne izgleda mi kao da će se vrijeme uskoro smiriti, ali ipak bi bilo najbolje da krenemo odmah ujutro. Jesi li siguran da želiš ići?”
“Jesam”, odvratio je ukratko Webb, koji nikad nije razvlačio odgovor.
“Dovraga”, divio se Zachary nasmiješen.
“Pretpostavljam da to znači da ti je drago”, rekao je Webb.
“Dovraga!” ponovio je Zachary, čak veselije ovaj put, a onda žustro stisnuo Webbu ruku. “Dugujem ti za ovo, Webb.”
Webb je kimnuo. Njegovi razlozi za pridruživanje šerifovim ljudima nisu bili samo izraz njegove čovjekoljubivosti, naravno, i Zachary je to vjerojatno znao. Kradljivci stoke predstavljali su prijetnju svim farmerima a oni pametni željeli su uzeti stvar u svoje ruke i učiniti nešto prije nego se stanje pogorša.
Ova dvojica dogovorila su se da se sutra sastanu u Zacharyjevu uredu u gradu odmah ujutro, a onda je Zachary izlio ostatak svoje kave – s olakšanjem, pomislio je Webb – i zajahao konja. Trgnuo je obod svog šešira u znak pozdrava i odjahao.
Webbu se učinilo da je malo predugo čavrljao. Popio je svoju kavu – nije bio toliko izbirljiv što se okusa tiče, važniji mu je bio njen učinak – odvezao svog konja od kola i uputio se prema stadu. Oblaci su bili teški kao i prije, i nešto se od njihove olovne težine skupilo na dnu njegova želuca.
Webba i ostalih nije bilo dva dana kad su na Meganin poziv, koji je poslala preko Bridgetinog najstarijeg sina Noaha, njene sestre došle u posjet.
“Vjenčat ćete se!” viknula je Christy kad je vijest bila objavljena, i prekrila rukama obraze. Ona i Skye i Bridget ostavile su svoju djecu Caney na čuvanje, i nije ih obeshrabrila ni neprekidna kiša.
“Da”, rekla je Megan najozbiljnije i najsvečanije što je mogla.
“Ma vidi ti njega”, dodala je Bridget skidajući svoj vlažni šešir i tresući ga prije nego ga je objesila na vješalicu kraj vrata. “Nije mu dugo trebalo da mu to padne na pamet.”
Skye je bila sva ozarena dok je skidala svoju kapuljaču. Iako je Jake Vigil u prošlosti imao novčanih problema, naročito nakon što su mu i kuća i pilana izgorjele u vatri koja je poharala gradić Primrose Creek prije dvije godine, on je bio uspješan poslovni čovjek, i Skyeina lijepo izrađena odjeća bila je odraz njegova uspjeha. Megan još nije razgledala njihovu kuću koja se nalazila nekoliko kilometara nizvodno na drugoj strani potoka; imala je pune ruke posla. “Tako sam sretna zbog tebe”, rekla je Skye poljubivši Megan u obraz.
Skye, kao i Bridget i Christy, bila je nečuveno sretna u svome braku, i ona je valjda pretpostavljala da ista sudbina čeka i Megan. Megan se nadala da je Skye u pravu.
“Hvala ti”, rekla je.
Uskoro su, uz pucketanje vatre, pijuk pilića i hrkanje Augustusa kraj ognjišta, četiri sestre sjedile za stolom sa šalicom vrućeg čaja pred sobom.
“Kada će se održati vjenčanje?” zanimalo je Bridget.
“Jeste li već odredili datum?” upitala je Christy istovremeno. Činila se nekako napetom – obično je i bila kad Zacharyja ne bi bilo kod kuće – no sva se sjala od zadovoljstva.
Htjela sam najprije s vama razgovarati, prije nego krenemo s pripremama”, rekla je gledajući u jednu pa u drugu. “Imam vaš blagoslov, zar ne?”
“Naravno”, rekla je Bridget.
“Nadale smo se tome”, dodala je Christy.
“Što ćeš obući?” upitala je Skye dok su joj smeđe oči sjale od uzbuđenja.

Prije nego je Megan stigla odgovoriti ijednoj od njih, Bridget je opet dodala. “Gus je upravo dobio komad krasne bijele svile”, obznanila je. “Ja imam nešto čipke za prišiti...”
“A ja imam nekoliko bisera s mamine haljine”, dodala je žustro Christy, no za tren se malko zacrvenjela i spustila pogled. Jenny McQuarry, žena koju su Megan i Christy smatrale svojom majkom, nikad se prema njima nije odnosila s naročitom privrženošću. Sada im je bilo lakše razumjeti je.
Dok su Megan i Skye znale barem nešto o svome podrijetlu, znale da su blizanke jedne sluškinje, prema Meganinu saznanju, Christy i Bridget nisu stigle do sličnog otkrića.
Megan je ispružila ruku i stisnula Skyeinu, a zatim pogledala u ostale dvije sestre s očima punim ljubavi. “Kako ste mi dobre...”
“A kakve bi trebale biti?” odvratila je Skye dok joj se mekverijevski ponos žario na licu i sijevao iz očiju. “Ti si nam sestra i mi te volimo. Ovo je jedna posebna prilika.”
Zašutjela je, udahnula i nastavila ubrzano. “Ja ću ti kupiti svilu, Bridget će doprinijeti sa svojom čipkom, a Christy s biserima. Sve četiri ćemo šivati – po cijeli dan. Što kažete da počnemo sutra kod mene.”
Megan ih je željela posjetiti – Jakeova i Skyeina kuća sagradila se nakon što je ona otišla iz Primrose Creeka – i dirnulo ju je do dna duše nastojanje njenih sestara da joj dan vjenčanja učine nezaboravnim. “Hvala vam”, rekla je na rubu suza, ali suzdržala se. “Hvala vam – svima.”
“Drago nam je što si se vratila”, rekla je Bridget smiješeći se.
“Pričala sam im o našoj majci”, priznala je Skye osjećajući se pomalo krivom. “To da smo blizanke i sve ostalo.”
Bridget je uzdahnula. “Sve je to tako čudno”, promrmljala je. “Ponekad jednostavno ne mogu vjerovati.”
Christy je kimnula. “Cijelog sam života kovala djeda u zvijezde i još uvijek vjerujem da je učinio ono što je mislio da je najbolje za nas. No, bez obzira na to, ponekad ležim noću budna i razbijam glavu ne bi li se sjetila neke sitnice, nekakvih glasina koje sam načula usput...”
“Caney zna”, zaključila je tiho Bridget, i sad se u njenim očima boje različka nazirala iskra bijesa. “Kaže da ne zna, ali točno znam kad laže.”
Christy je ponovno kimnula. Uzdahnula je. “Možemo jedino nastojati da naša djeca poznaju nas”, rekla je. “Već neko vrijeme pišem dnevnik, tako da jednog dana...”
Megan je ustala i ulila tople vode u jednostavnu posudicu od keramike koja je služila kao čajnik. Webbu, naravno, nikad nije palo na pamet da kupuje takve drangulije jer je pio samo kavu. Takav je bio život u kući jednog neženje. “Mislim da je to izvrsna ideja, voditi dnevnik.”
“Osim ako to radiš jer ne namjeravaš dugo biti među živima”, rekla je Skye zagledavši se sumnjičavo u Christy.
Christy se nasmijala. “Ma daj, mi ćemo sve doživjeti duboku starost”, rekla je. “Djedova krv nam teče u venama, razumiješ?”
Smirivala ih je takva pomisao. Prešavši pogledom preko njihovih lica, Megan je u svakoj od njih mogla vidjeti svog djeda. “Zbog vas se želim udati i imati svoju obitelj”, rekla je. “Gledajući sve vas, pojedinačno i zajedno – naučila sam što je uistinu važno.
Uslijedila je tišina koju je prekidalo samo povremeno šmrcanje.
“Još uvijek mi užasno nedostaje”, povjerila im se Skye nakon nekog vremena, a njen glas bio je glas djevojčice kakva je nekad bila. “Mislim, djed.”
Bridget je kimnula. “Nekad mi se čini kao da je još uvijek među nama i čuva nas. Mnogo toga smo prošle, svaka od nas, i ne znam bismo li mogle preživjeti bez njegove pomoći.”
Christy je sklopila ruke i zamišljeno se namrštila. “Djed je s nama, slažem se”, rekla je nakon kratke stanke, “ali ovdje.” Dodirnula si je srce. “Ostavio nam je više nego svoju zemlju. Od njega smo naslijedile hrabrost i baš me briga ako zvučim tašto.” Pogled u njenim očima izazivao ih je da joj se suprotstave, a one su se sve nasmiješile jer je tim pogledom samo dokazivala da je u pravu.
Nakon toga raspravljale su o Meganinom i Webbovom vjenčanju, složile se da bi ga trebalo održati upravo tamo u kući koju će mladenci dijeliti. Dogovorile su se da će početi raditi na haljini sljedeće popodne kod Skye i odlučile da će Bridget ispeći nekoliko njenih torti od kokosa da se posluže nakon obreda.
Spuštao se sumrak, a kiša je prešla u gustu maglu kada su sve tri ušle u Skyeinu kočiju i otišle.
Megan je stajala na pragu s vjernim Augustusom uza se dok joj potpuno nisu nestale iz vida.
Zatim je, osjećajući se poprilično usamljeno nakon odlaska njenih sestara, ponovno ušla u kuću, upalila još nekoliko svjetiljki i stavila ostatak nekakve juhe da joj se prigrije na peći. Ona i Augustus će povečerati, a onda će skupiti vlažno rublje, rastegnuto po cijeloj kući, da bi ga ujutro poravnala. Nakon toga, budući da je imala cijelu kuću na raspolaganju, priuštit će si jednu ugodnu kupku u vrućoj vodi.
Plan joj je u potpunosti uspio, ali za dlaku. Tek što je izašla iz korita, osušila se i odjenula pamučnu kućnu haljinu koju joj je darovala Christy, otvorila su se vrata i u kuhinju je koraknuo Webb, mokar i iscrpljen. Bacio je pogled na korito, još uvijek puno vode i gurnuto do ognjišta, i nasmiješio se tako milo da se Megan stislo srce i došlo joj je da ga zagrli i tetoši. “Što radiš ovdje?” upitala je. “Mislila sam da si vani sa šerifovim ljudima.”
“Nismo imali sreće”, rekao je. “Krećemo ponovno ujutro.” Mjerkao ju je od glave do pete. “Da sam barem stigao nekoliko minuta ranije.”
Sviđalo joj se njegovo zadirkivanje, no bila je toliko pristojna da to nije mogla priznati, barem ne u tom trenutku dok je stajala pred njim samo u kućnom ogrtaču, bosih nogu i vlažne raspuštene kose koja joj se zavijala u spirale što su dopirale do pasa. Podigla je bradu i suzdržavala osmjeh. “Jesi li što jeo?” Teško je biti služben kad si oskudno obučen.
“Jeo sam nekakve splačine iz bisaga”, rekao je. Bez žurbe je objesio svoj šešir, skinuo kožne rukavice i protresao kaput. “Nije bila bogzna kakva gozba, ali želudac je pun.”
“Može onda kava?” navaljivala je ali neprimjetno.
Uzdahnuo je. “Dobro zvuči”, rekao je i prišao ognjištu.
Dok je ona kuhala svježu kavu, on je odvukao korito do vratiju i izlio vodu u zemlju, a onda vratio korito na mjesto.
“Hoće li i ostali doći kasnije?” upitala je skidajući s police šalicu i šećer.
Webb je ponovno stao ispred peći, čučnuo i češkao Augustusa iza ušiju tepajući mu. Augustus je glasno kihnuo, kao da želi dati do znanja da je i on mokar, promrzao i iscrpljen.
“Oni će prespavati u taboru”, odvratio je Webb. “I ja ću im se pridružiti. Navratio sam samo da vidim kako si i da ti kažem da sutra ponovno krećem sa Zacharyjem u potragu. Ovaj put nas možda neće biti nekoliko dana.”
Megan je odložila šalicu i šećer na stol. Dotad je već zaboravila da nije prikladno odjevena, i kasnije joj neće biti jasno kako je to mogla smetnuti s uma. U tom trenutku, svu pozornost joj je zaokupila briga. “Zar želiš postati zamjenik šerifa?”
“Samo dok ovo ne sredimo”, naglasio je smireno. “U posljednje vrijeme sve se više krade u ovim krajevima. Zacharyju treba pomoć.”
Nije ga mogla preklinjati da odbije prijekopotrebnu pomoć njenom šogoru, no željela je upravo to. Vrtjelo joj se od straha da bi netko mogao ustrijeliti ili raniti Webba, ili da bi se mogao nasmrt prehladiti po ovakvom vremenu. “Tako znači”, rekla je i zagrizla donju usnu.
Nasmiješio se. “Drago mi je da si ovdje, Megan”, rekao je raznježenim, hrapavim glasom. “Već sam zaboravio što znači imati ženu u kući.”
Megan se zacrvenjela iako je znala da njegova opaska nije trebala biti nepristojna. “Moram – moram znati jednu stvar”, rekla je iznenadivši samu sebe. “Je li te voljela? Hoću reći, Ellie.”
Zagledao se u nju. A nakon nekog vremena koje je njoj trajalo kao cijela vječnost, odgovorio je. “Nekad sam mislio da jest”, rekao je, i ona mu je vjerovala. “Ali sve je to bila jedna velika pogreška – sada mi je jasno, iako sam onda bio premlad i prenagao da bih malo bolje razmislio o svemu tome. Nešto što loše krene, ne može ispasti dobro na kraju, zar ne?”
Odmahnula je glavom. “Ne”, složila se. “Sve me ovo tako zbunjuje – više ne znam što osjećam – i to što su mi Skye i Bridget sestre...”
Izvio je jednu obrvu i ona je shvatila da mu još nije bila rekla za djedov razrađen plan kojim je održao obitelj na okupu, a očito nije ni od kog drugog čuo. Dok je on sjedio za stolom pijuckajući vruću, upravo skuhanu kavu, ona mu je sve objasnila, sve što je njoj bilo poznato.
Na kraju priče on je fućnuo ispod glasa. “Čovjek se mora diviti takvoj petlji”, rekao je. “No, čini se da je ta osobina preskočila jedan naraštaj i opet se javila u tebi i tvojim sestrama.”
“Uvijek se pitam zašto je tome tako. Kako su jedni divni ljudi poput Gideona i Rebeke McQuarry mogli imati onakve sinove.”
Nagnuo se i poljubio je ovlaš u čelo. Iako je poljubac bio posve bezazlen, u Megan je buknuo plamen i proširio joj se venama. “A ja ću se uvijek pitati”, odvratio je, “kako je onaj kurvin sin od mog oca mogao imati ovako divnog sina kao što sam ja.”
Oboje su se nasmijali.
“Možda možemo naći odgovore, ako se budemo zajedno potrudili”, rekao je sada ozbiljnije Webb. “Što kažete, gospođice McQuarry?”
U tom joj je trenutku malo nedostajalo da izgovori one riječi, da prizna da ga je zavoljela, protiv svoje volje i razuma. Riječi su joj nadirale iz njene nutrine, kao da iskaču iz dna njene duše, no ipak ih je prešutjela. Što je ona znala o ljubavi? Već se dokazala pravom neznalicom na tom polju kad je onako lako povjerovala Davyjevim lažima. “Ja sam za to da probamo”, odvratila je blago i znala je da joj oči sjaje, da nije sakrila ono što joj je bilo u srcu.
“Najbolje da krenem”, rekao je s mukom. “Jesi li ti svjesna kako me stavljaš na kušnju u toj spavaćici i s tom tvojom raspuštenom kosom?” Provukao joj je prste kroz jedan pramen kose. “Tako mekom.”
Megan je sklopila oči i zaljuljala se. Što je bilo u tom čovjeku da joj je cijelo tijelo prožimala neka slatka malaksalost? Kraj nikoga, a pogotovo ne Davyja, nije takvo što osjećala.
Poljubio ju je u tjeme. “Laku noć”, rekao je i odmaknuo se.
“Laku noć”, jedva je izgovorila. Nije željela da ode, ne zato što se bojala ostati sama, ne zato što bi se bez njega osjećala ništavno, već stoga što bi uvijek nekako živnula kraj njega.
Njen život dobio je oblik i smisao, koji bez njega jednostavno nisu postojali.
Dlanovima joj je obujmio obraze. “Mogao bih ostati.”
Skupila je svu svoju mekverijevsku ustrajnost. Željela je da im brak od početka bude ispravan. “Bolje bi bilo da odeš”, rekla je.
Njegove plave oči bile su neizrecivo nježne kad ju je pogledao, a istovremeno su gorjele žarom koji bi mogao nadjačati onoga u peći. “Imaš pravo”, rekao je uzdahnuvši. “Nije mi drago što to moram priznati, ali u pravu si.”
Rekavši to, sagnuo se i poljubio je sa žudnjom punom štovanja. I ovaj se put tlo zatalasalo pod Meganinim nogama; i ovaj put je iz sve snage pokušavala zauzdati svoje osjećaje, no uzde su joj klizile iz ruku. Sve brže.
“Idi”, izustila je kad se odmakla od njega.
On je kimnuo, pošao prema vratima i uzeo svoj kaput i šešir s vješalice na zidu.
Megan je malo došla k sebi i sjetila se da on odlazi sa šerifovim ljudima ujutro. “Ponijet ćeš pištolj, zar ne?”
“Mogu posuditi pušku od Zacharyja ako mi bude trebala”, rekao je.
Kimnula je. “Čuvaj se”, rekla je.
Nije joj ništa odgovorio, nije obećao da će se vratiti živ, i to je zabrinjavalo Megan, iako to ništa nije trebalo značiti. Naravno, on nije nešto takvo mogao obećati – nitko nije mogao – ali je ona ipak to htjela čuti. Ona bi navalila na sama rajska vrata, nabijajući šakom po njima, i zahtijevala da bude sigurna da nijedan metak neće okrznuti Webba Strattona dok bude tražio kradljivce stoke ili ikad nakon toga.
Kad je otišao, ona je zatvorila zasunom vrata, ugasila sve svjetiljke osim jedne i otišla u svoju sobu. Augustus je dotapkao za njom i sklupčao se na podu kraj njenog kreveta s dubokim zamišljenim uzdahom. To ju je duboko dirnulo, jer je bila sigurna da je on osjetio njenu usamljenost pa ju je poželio utješiti koliko je god to u njegovoj moći.
“Ne boj se za njega”, rekla je psu okrenuvši se na bok da ga podraga po njegovoj svilenkastoj dlaci.
Augustus je zacvilio, kao da ga je mučila sumnja, ali Megan je smirivala njegova prisutnost i ona je ubrzo utonula u san.
Probudilo ju je tiho stenjanje i ona je sjela u krevetu škiljeći. Dobro je zatvorila vrata, no ipak je netko bio u kući. Webb? Ne – Augustus bi ga već otišao pozdraviti; umjesto toga on je ležao potrbuške s ispruženim šapama pred sobom i režao.
Prije nego se uspjela ustati, pojavila se muška figura u sjeni njenih vratiju – ostavila ih je otvorena u slučaju da Augustus poželi izaći usred noći – i iako je već htjela vrisnuti, nije pustila glasa. Toliki ju je strah obuzeo da nije mogla vikati, a kamoli pomaknuti se.
Augustusovo režanje postajalo je sve oštrije. Dignuo se i čak u tom gustom mraku Megan je mogla vidjeti da su mu zubi iscereni. Očnjaci su mu bljesnuli strašnije od zmijinih otrovnih zuba.
Čovjek u sjeni se ukočio. “Smiri se, mali”, rekao je Jesse. Čula je kako mu je pištolj kliznuo iz korica dok ga je izvlačio.
“Jesse?”
Augustus se prilijepio za pod, no Megan je još uvijek bila nemirna i prestrašena.
“Ne!”, viknula je. “Ako ubiješ ovog psa, Jesse Stratton, morat ćeš ubiti i mene.”
Čula je kako je pištolj upao u svoje mjesto u koricama. Augustus se nije micao, no Megan je znala da je spreman svaki čas skočiti. Znala je da bi bio ustrijeljen pokušavajući je obraniti, to drago, luckasto stvorenje.
Spustila je stopala na tlo, navukla kućni ogrtač, kresnula šibicu i zapalila petrolejku na stoliću kraj njenog kreveta.
Sad je jasno vidjela da je to Jesse stajao na vratima. “Nisam te htio uplašiti”, rekao je i, iako je to bilo nevjerojatno, Megan mu je vjerovala. Bio je blijed i malaksao, a takav njegov izgled brinuo ju je više od bilo kakve prijetnje njenoj sigurnosti.
“Što je bilo?” pitala je u strahu skočivši na noge. “Je li se nešto dogodilo Webbu?”
Jesse je provukao prste kroz kosu, što ju je podsjetilo na njegovog starijeg brata. “Ne”, rekao je. “Još ne.”
“Kako to misliš, još ne?” Megan se sagnula da podraga Augustusa po glavi da ga smiri, no ni ona nije bila nimalo smirena što je pas vjerojatno osjetio. Poput djeteta, on je zaključivao iz onoga što je ona činila, a ne iz onoga što je govorila.
“Sve je to bila zamka”, rekao je malodušno Jesse. “Sve to.”
Megan se zgrčio želudac, a srce joj je nabijalo u grlu. “Kakva zamka, Jesse? Dovraga, reci mi.”
“Oni ljudi koje je Webb unajmio. Moji prijatelji. Upravo su oni ti koje šerif i Webb cijelo vrijeme traže. Oni su ovamo došli da ukradu stado.”

OSMI DIO

Megan se osjećala kao da joj se srce skamenilo, smrzlo od straha. Bila je tako bijesna, tako očajna da je u tom trenutku mogla izgrditi Jesseja na pasja kola, no, budući da je bila jedna od McQuarryjevih, uspjela je suzdržati se. Zabila mu je obje šake u prsa, ne obazirući se na to da je bio za polovicu njene visine viši od nje.
“Izdao si vlastitog brata?” navalila je na njega. “Kako si mogao? Webb ti je vjerovao, radovao ti se. Dao ti je posao!”
Jesse je sav problijedio, izgledao je mlađi nego je uistinu bio. Oči su mu se iskolačile, a Adamova jabučica poskakivala kad bi gutnuo. Očito se sramio i kajao, no što se Megan ticalo, šteta je već bila učinjena. “Žao mi je. Nisam mislio...”
“Ti nisi mislio”, oponašala ga je podrugljivo Megan gurajući ga prema kuhinji, prema izlaznim vratima. “Proklet bio, Jesse. Da imam vremena, kunem ti se da bih te dobro izmlatila bičem. Idi u staju i osedlaj mi konja – smjesta – i da te više nisam čula!”
Jesse je ispao iz kuće u vlažnu, vjetrovitu noć. “Konja. Ti ne možeš...”
Gurnula ga je preko praga i zalupila mu vrata u lice.
“Osedlaj tog konja! Odmah!” izderala se kroz debela vrata, a zatim pohitala u svoju sobu i navukla prvo što joj je došlo pod ruku, i to crnu baršunastu večernju haljinu obrubljenu ružičastom vrpcom, koju je nosila na pozornici. Bila je potpuno neprikladna za ovaj zadatak, a i teška, no barem će je zaštititi od hladnoće. Dok se oblačila, kajala se što je onako ponosno odbijala sestrine uzastopne ponude da joj posudi svoju odjeću.
Kad su ona i Augustus došli do staje, kojih desetak minuta kasnije, Jesse je upravo izvodio malu riđu kobilu, jednu od onih koje je Webb dresirao i prodavao. Iako je bilo vrlo mračno, mogla je vidjeti Jessejevo osupnuto lice kad je zajahala konja spretno poput majmunčića i s Webbovom puškom u jednoj ruci pokrenula kobilu stiskom koljena.
“A kamo si se, dovraga, uputila?” doviknuo joj je Jesse kroz sve jači vjetar. Kiša je na kratko vrijeme prestala, no Megan je znala da oluja tek nadolazi.
“Ne brini ti kamo ja idem”, viknula mu je Megan. “Nego ti idi po Jakea Vigila”, rekla je pokazujući mu rukom na uzvisinu na drugoj strani potoka. “A onda po Tracea Qualtrougha. Reci im sve što si meni rekao.”
I Jesse je pokušao uzjahati, no nije mu polazilo za rukom, jer je njegov mršavi riđan postao hirovit i poskakivao nekako postrance pa je Jesse morao skakutati za njim s jednom nogom u stremenu a s drugom na tlu. “Ti ideš tražiti stado!” rekao joj je kao da je otkrio njenu skrivenu namjeru, dok je ledena kiša počela škropiti po njima. “Prepusti to meni. Ti idi po te frajere, koji god da su!”
“Učini kako sam ti rekla”, viknula mu je Megan preko ramena, potjeravši konja prema zapadu, prema mjestu gdje je prema Webbovim riječima trebalo biti stado, “i možda ću pokušati nagovoriti suca da te ne osudi na vješanje zbog krađe!”
Pomislila je da bi sada Jesse mogao krenuti za njom i progoniti je, i možda je i njemu to palo na pamet, no kad je stigla do ruba šume i okrenula glavu, vidjela je kako Jesse prelazi potok sa svojim konjem. Molila se da on izvrši naredbu – jer nije imala razloga vjerovati mu – svjesna da će trebati Jakeovu i Traceovu pomoć da zaustave te kradljivce koji su htjeli oteti stado. Da je bar imala onu svoju kobilu Pjegicu, no ona je već odavno bila prodana, kao i zemlja. Usput je potiho proklela dan kad je ugledala Davyja Trenta.
Nebo je bilo tako oblačno da je Megan jedva vidjela put pred sobom, no slijedila je Augustusa, kojemu bi povremeno oči žuto zasjale dok je trčao kroz šumu. U trku su je šibale niske grane, no jurila je što je brže mogla, a u jednom joj je trenutku, kad je kobila posrnula u jednom jarku, gotovo ispala puška. Zubi su joj cvokotali, prije svega od hladnoće, mada je morala priznati i određenu dozu straha.
Grmjelo je dok se ona uspinjala sve više i više prema vrhu grebena. Bila je uvjerena da je stado tamo zaklonjeno u jednom kanjonu pod samim vrhom i kad je stigla na jedno mjesto s dobrim pogledom, munja je raskolila nebo i zasjekla se u tlo, osvjetlivši uskomešanu stoku i kradljivce u nizu žarkih, plavo-zlatnih blijesaka. Augustus se prilijepio za tlo i režao.
“Tiho”, zapovijedila mu je Megan iako ga vjerojatno nitko nije mogao čuti.
Prestrašena goveda mukala su iz sve snage kao da žele probuditi mrtve i vrtjela se oko svoje osi poput virova u preplavljenoj rijeci, a kauboji koji su vodili stado dovikivali su si hrapavim, zabrinutim glasovima. Svakom novom munjom, svakim sljedećim urlikom groma, sva ta bića, dvonožna i četveronožna, postajala su sve nemirnija.
Megan se sjetila razgovora sa svojim sestrama tog istog popodneva i nadala se da su bile u pravu kad su rekle da Gideon McQuarry još uvijek pazi na njih, gdje god da je bio. “Djede”, promrmljala je, “ako me čuješ, ako me vidiš, molim te, pomozi mi i to brzo.”
Nije joj se ukazalo nikakvo trenutačno rješenje, no sjetila se da je njen djed uvijek bio za akciju. Poduzmi nešto, često je znao reći napola u šali, čak i ako pogriješiš.
Ruka ju je boljela od težine puške – na sedlu nije imala korice za nju – pa ju je naslonila na jabuku sedla. Augustus, zato što je poslušao njen savjet da razmišlja u sebi ili stoga što je bio preplašen kao i ona, samo je kaskao uz nju i s vremena na vrijeme zabio njušku u travu.
Megan nije palo na pamet da se, ako je munja otkrila stado i kradljivce njoj, i obratno moglo dogoditi. Kad se cijelo brdo osvjetlilo a goveda jurnula navrat-nanos kroz kanjon, ugledala je dva čovjeka kako jašu u njenom smjeru. Brzina kojom su jahali jasno je govorila da su je sigurno vidjeli i da njihove namjere nisu bile najbolje.
Eto, djede, pomislila je prepuštajući se sudbini, poduzela sam nešto, kao što si rekao, i pogriješila sam. Zatim je podigla pušku, naperila ju i naciljala. Ne bi joj bilo drago nekoga ustrijeliti, bez obzira na povod, ali učinit će to da bi preživjela.
Stoka se razbježala, mučući poput duša bačenih u pakleni oganj, a Augustus se zaletio naprijed, kao odapeta indijanska strelica, jureći prema jahačima i lajao.
Pas će sigurno biti ustrijeljen, i Megan je znala da si, ako i preživi ovu noć, nikad neće moći oprostiti. Imala je vrlo malo prijatelja u svom životu i Augustus joj je bio jedan od najboljih.
Prst joj je bio na okidaču, spreman da opali, kad je sljedeći blijesak munje otkrio da je jedan od jahača Webb, a drugi Zachary. Laknulo joj je neopisivo, ali je bila toliko užasnuta onim što je skoro učinila, da je zaboravila maknuti prst s okidača kad je spustila pušku i metak se zabio u tlo.
Kobila, koja je već i dotad htjela iskočiti od straha iz kože, propela se na stražnje noge i zamahala prednjim nogama u zraku, a Megan je skliznula iz sedla i prevrnula se preko kobiline stražnjice svom snagom na mekano blato, raskvašeno od kiše. Svjesna opasnosti da bi se kobila mogla ritnuti i raščupati je kopitima u onom neobuzdanom strahu, odvaljala se u stranu i još se više izudarala prebacivši se preko puške koja joj je bila ispala iz ruku.
Prije nego je došla do zraka, Webb je kleknuo na tlo pokraj nje držeći je čvrsto za ramena kad se ona pokušala pridići. “Jesi li ozlijeđena”, vikao je. Nije bila, ali možda ne bi bilo dobro to naprečac zaključiti.
Megan je oklijevala koliko je god mogla, no njen mozak slao je poruku da je sve u redu. “Ne”, rekla je. “Mislim da nisam.”
Webb je onda ustao i uhvativši je za jednu ruku, povukao je bez mnogo prenemaganja na noge. “Onda idi kući! Možda nisi primijetila, ali mi imamo pune ruke posla!”
Megan je kuhala u sebi. Nečuveno, pomislila je. Ona je tu riskirala svoj život pokušavajući spasiti njegovu prokletu stoku, a kako joj on uzvraća? Tako da je grubo povuče za ruku i dere se na nju. “Ne idem nikamo!” viknula mu je, tek toliko da mu se suprotstavi. Otići kući bilo bi razumno, pretpostavljala je, no ona u tom trenutku nije bila raspoložena za razumna rješenja. Bila je ljuta kao pas. “Jesse mi je upravo javio da su kauboji koje si unajmio kradljivci!”
Webb se sagnuo tako da mu je nos gotovo dodirivao njen. “Znam to”, zarežao je. “A sada sjedni na tog konja i idi kući, ili ću te, kunem se, prebaciti preko koljena na licu mjesta!” Zachary je dotad već uhvatio i smirio uzrujanu kobilu i doveo je k Megan. “Imamo pune ruke posla, Megan”, rekao je, “i najbolje što možeš učiniti da nam pomogneš je da nam ne budeš na putu da se ne moramo brinuti zbog tebe.”
Kiša je tada iznova počela padati, obilnije nego prije, i Megan se osjećala kao da joj je netko izlio vedro hladne vode na glavu. Svaki mišić ju je bolio a k tome je i umirala od srama. Ona nije muškarac, zna se, no ona je znala jahati i pucati kao većina njih a Webb je trebao njenu pomoć – bio je samo pretjerano svojeglav da to prizna. A povrh svega, nije bio nimalo zahvalan što je ona pokušala spasiti njegovu šugavu stoku od čopora kradljivaca.
Dotad je gibanje stada prešlo u stampedo. Na takvom neravnom terenu goveda su se lako mogla ozlijediti ili uginuti; vjerojatno neka već i jesu.
Megan je gledala sad Zacharyjevo sad Webbovo lice koje je skrivala noć i obod šešira, a zatim se poražena okrenula i zajahala kobilu. Zachary joj je dodao pušku.
“Kako si ih otkrio?” upitala je. “Mislim, ove kradljivce?”
“Postalo mi je jasno neki dan kad sam došao provjeriti žigove na stoci”, odvratio je Zachary. “Slušaj, Megan, možda bi najbolje bilo da noćas prespavaš kod Christy. Reci joj da će sve biti u redu.”
Reci joj da će sve biti u redu. Te riječi odzvanjale su u Meganinim mislima dok je promatrala ova dva čovjeka kako sjedaju na konja i srljaju u samo središte zbrke. Reci joj da će sve biti u redu.
“Sve će biti u redu”, rekla je Caney pola sata kasnije kad je Megan već sjedila kod Christy kraj kuhinjske peći u sestrinoj spavaćici, ogrnuta debelom dekom i tresući se tako žestoko da su joj zubi cvokotali. Umjesto da slijedi svoga gospodara, Augustus je slijedio njenog konja kroz šumu i preko potoka, očito slijedeći neke pasje principe časti, a Christy mu je sada ručnikom sušila krzno.
Bila je blijeda – naravno, brinula se za Zacharyja – no njene sivkaste oči sijevale su od bijesa. “Gdje ti je bila pamet, Megan McQuarry, da si naumila goniti čopor odmetnika bez ičije pomoći?”
Caney je dodala Megan šalicu čaja s medom i viskijem, i pokušala sakriti osmjeh. “Pretpostavljam da je mislila da će im biti od pomoći”, rekla je svojim prigušenim glasom. “Zar ne, djevojko? Da vam pravo kažem, puno bi bolje prošle, sve četiri, da imate malo manje te djedove svojeglavosti u sebi.”
“Nisam mogla samo sjediti kod kuće prekriženih ruku dok je Webb mogao sve izgubiti”, rekla je i bila je svjesna da joj je to slab izgovor. Bez obzira na to, ništa drugo nije mogla reći u svoju obranu. Pogledala je u Caney, a zatim u Christy. “Što sam mogla drugo?”
“Ne bi ni ti sjedila kod kuće da si znala o čemu se radi”, rekla je Caney Christy.
Christine oči caklile su se od suza. “Nije dovoljno što se cijelo vrijeme brinem za Zacharyja, nego se sad još moram izluđivati zbog svoje sestre!”
Caney se nasmiješila, no bilo je nečeg bolnog u tom smiješku. “Vidim da bi i tebi dobro došlo malo one ljekovite mješavine čaja”, rekla je Caney Christy. “Dođi sjesti kraj vatre i pusti malo tog jadnog psa na miru. Ogulit ćeš mu kožu koliko ga trljaš.”
Christy je kosa bila rastresena po leđima. Bila je odjevena u debelu spavaćicu, pamučnu kućnu haljinu, i Zacharyjeve vunene čarape, i još uvijek je bila toliko lijepa da je mogla prisustvovati plesu u nekakvom dvorcu i zauvijek odvratiti pažnju princa od Pepeljuge. Ustala je i postupila po naređenju, a Caney joj je dala svog čaja. “Nije mi jasno kako sam se mogla zaljubiti u šerifa”, izjedala se. “Zašto ne u farmera ili bankara ili vlasnika trgovine?”
Caney se nasmijala, no i u ovakvom trenutnom raspoloženju Megan je primijetila tugu u očima svoje prijateljice. “Ne odabiremo mi ljubav”, rekla je. “Ljubav odabire nas. Bez obzira na naš zdrav razum.”
Megan je pijuckala tu žestoku mješavinu od koje joj se toplina širila tijelom, i, iako joj se činilo da joj je duša ostala gore na onom grebenu s Webbom, suosjećala je s Caney. “Pretpostavljam da ti ne ide baš najbolje s gospodinom Hicksom”, rekla je blagim glasom.
Caney je uzdahnula i pridružila se Christy i Megan za stolom. “On je tvrdoglav čovjek, taj moj Malcolm.” Megan je primijetila suze u Caneyinim očima, a to se nije često događalo bez obzira na sve ono što su prošle ovih zadnjih deset godina, što zbog rata, što zbog djedove smrti, što zbog Sjevernjaka koji su im o'teli farmu. “Ja sam na sto čuda kad je on u pitanju. Probala sam kuhati mu, probala sam ga tetošiti, probala sam ga ignorirati. I ništa se nije promijenilo, baš ništa.”
I Megan i Christy su šutjele sluteći da nešto nadolazi, nešto što će se prelomiti preko njih snagom oluje koja je parala noćno nebo. Ni jedna od njih to nije htjela čuti, ali nisu to mogle spriječiti kao što nisu mogle ni vrijeme promijeniti.
Caney je zažmirkala i otrla oči rukavom svog vunenog ogrtača. Njena glatka, bujna kosa bila je skupljena u pletenicu debelu poput konopca, i po prvi put u životu Megan ju je dobro pogledala. Možda zato što se Caney brinula za nju i njene sestre otkad znaju za sebe, one su nju smatrale starom. Sada je Megan shvatila da Caney vjerojatno nije imala niti četrdeset godina, i da je bila lijepa.
“Svaki razuman čovjek bio bi ponosan da te ima za ženu”, rekla je Megan bezuspješno pokušavajući odgoditi ono neizbježno.
“Vrijeme je da krenem dalje”, rekla je Caney. “Tri od vas ste se udale, a i ti si zaručena, gospođice Megan. Webb je dobar čovjek i bit će ti odličan muž.” Nasmiješila se nesigurno. “Ali da sam na tvome mjestu, ne bih ga prečesto ljutila.” Nasmijala se u sebi. “Ali s druge strane, da ja jesam ti, vjerojatno bih to i radila.”
I Megan i Christy su se ukočile na svojim stolicama i obje su tiho i bez srama plakale.
“Da vas nisam čula”, korila ih je Caney. “Cijeli sam život pazila na vas četiri. Sad je na mene došao red da si dam oduška.”
“Zašto ne možeš ostati u Primrose Creeku?” upitala je Christy ne pokušavajući obrisati suze s lica. “I tu si možeš dati oduška?”
No Caney je odmahivala glavom. “Volim Malcolma Hicksa. Volim ga svim srcem. Ne mogu ostati ovdje jer ne bih mogla podnijeti da ga cijelo vrijeme viđam, a znam da me dovoljno ne cijeni da bi me uzeo za ženu.”
Megan i Christy pogledale su se očajavajući, ali nijedna od njih nije znala što reći na to. Bez obzira na radostan život koji su četiri sestre provodile sa svojim muževima i djecom, Caney će ostaviti jednu prazninu u njihovim srcima.
Megan je ispružila ruku da stisne jednu Caneyinu ruku, a Christy joj je stisla drugu. I one su samo sjedile tamo, njih tri, držale se i istovremeno znale da bi se morale razdvojiti.
Megan se probudila u razbacanom krevetu, znojna i zadihana od nekakve noćne more, koja joj se još nazirala baš na samom rubu svijesti poput čudovišta. Ubrzo je shvatila da je ponovno u svojoj sobi kod Christy i Zacharyja, a za trenutak je postala svjesna dubokog i jednoličnog disanja.
Najprije je pomislila da je to Augustus, no na svjetlu petrolejke koje je dopiralo kroz pritvorena vrata, uočila je mušku figuru razvaljenu na jedinoj stolici u sobi. Nije joj trebalo mnogo svjetla da shvati da je to Webb – njeno srce joj je reklo.
Vratio se. Hvala Bogu, vratio se.
“Spavaj”, promrmljao je.
Megan se pretvarala da je uvrijeđena iako nije bila sigurna koliko je u tome uspijevala, jer je zapravo bila sretna što se on našao tamo. Nikad nije bila tako sretna. “Ne možeš ti meni zapovijedati”, naglasila je.
Nasmijao se, a onda širom razjapio usta zijevajući. Da su barem već vjenčani, pomislila je Megan, pa bi sada mogao ležati kraj nje u krevetu i držati je u naručju. “Kasnije ćemo o tome”, rekao je. “Sad trenutno nemam snage koja bi mi trebala da s tobom raspravljam.”
“Ima još kreveta u ovoj kući”, šaptala je jer ni ona nije imala snage za raspravljanje. Ne u tom trenutku. “Zašto spavaš na stolici?”
“Ja ne spavam”, naglasio je pomalo otužno. “Htio sam biti kraj tebe da budem siguran da se nećeš iskrasti da bi se suočila s cijelim indijanskim plemenom ili za nagradu otišla uhapsiti nekoliko odmetnika.”
Nasmijala se u mraku. Htio je biti kraj nje.
Ponovno je zijevnuo. “Megan?”
“Što je?”
“Da me nikad više nisi onako prestrašila. Skoro sam dobio srčani udar kad sam te vidio tamo u šumi po onakvoj oluji, a cijelo je to područje vrvjelo od odmetnika.”
Šutjela je. Na kraju krajeva, nije mogla obećati nešto ako nije bila sigurna hoće li moći održati obećanje.
“Megan.” Bio je uporan ali strpljiv.
“Pokušat ću”, rekla je gotovo bez nade u uspjeh.
On se nasmijao u sebi. “Valjda ću se zasad s tim morati zadovoljiti.”
S naporom je gutnula i šaptala. “A Jesse? Jesi li ga vidio?”
“On je vjerojatno pobjegao u brda.”
“Želio je ispravno postupiti, Webb”

“Malo je zakasnio.”
“On je tvoj brat.”
“Spavaj.”
Bila je uporna. “Dođi i legni do mene. Ne možeš se odmoriti u toj stolici.”
“Ne bih se odmorio ni da legnem do tebe na krevet”, odvratio je smireno. “Osim možda jednom zauvijek, kad bi Zachary, tvoja sestra ili Caney došli u sobu i upucali me kao besramnika.”
Ona je zatvorila oči i pokušala smisliti što bi na to rekla, i sljedeće čega je postala svjesna bilo je svjetlo koje je dopiralo s prozora i miris tek kuhane kave i pržene slanine koji se širio iz kuhinje. Stolica kraj vratiju bila je prazna, i Megan se pitala je li samo sanjala da se Webb vratio i sjedio čuvajući je cijelu noć. A što ako se uopće nije vratio, nego leži pregažen ili ustrijeljen negdje u kanjonu?
Skočila je iz kreveta i navukla praktičnu smeđu pamučnu haljinu koju su joj vjerojatno Christy ili Caney ostavile na krevetu. Progutala je svoj ponos i zakopčala je. Haljina joj je bila preširoka na grudima jer je Christy imala ženstvenije obline, ali u tom joj trenutku moda nije bila ni nakraj pameti.
Navukla je čarape i cipele, na brzinu učinila što je mogla s kosom – što nije bilo bogzna što s obzirom na nevrijeme koje je sinoć prošla – i pohitala u kuhinju.
Tamo je bila Christy s Josephom i Margaret koji su s velikom slašću doručkovali. Sigurno su jedva čekali da izađu van na sunce nakon što su morali biti zatvoreni u kući nekoliko dana zbog ružnog vremena.
Megan je otvorila usta da je upita za Webba, no Christy joj je odgovorila prije nego je Megan stigla izustiti riječi.
“On je dobro”, rekla je. “Kao i Zachary. Sada pokušavaju skupiti ono što je ostalo od stada.”
“A kradljivci?” upitala je Megan. Ponovno se sjetila Jesseja i pitala se što će s njim biti.
“Većinu su ih uhvatili sinoć. Šest ih je u zatvoru.” “Zachary i Webb uhapsili su svih šest sami?”
Christy je izlila kavu u šalice i kimnula Megan da sjedne za stol. “Jake i Trace su bili također tamo zajedno s gospodinom Hicksom i Gusom i još nekolicinom muškaraca iz grada.” Čak i nakon onog sinoćnjeg susreta s Webbom tamo na onom grebenu, Megan je opet željela zajahati konja i potražiti ga da bude sigurna da mu se ništa nije dogodilo. Bilo je besmisleno misliti da bi ga ona mogla zaštititi, no želju nije mogla zanijekati. Taj poriv da mu bude blizu bio je jači od svega što je ikad osjećala.
“Što da radimo?” upitala je tiho.
Christy se nježno nasmiješila. “Radimo? Pa idemo kod Skye kao što smo se i dogovorile da počnemo šivati tvoju vjenčanicu. Sve tri smo se jučer zaputile po svilu u grad čim smo otišle od tebe.”
“Opasno je voljeti čovjeka...”
Christy je prišla Meganinoj stolici i položila joj ruku na rame. “Poslušaj moj savjet”, rekla je. “Misli na vjenčanje. To će ti biti mnogo zdravije nego izjedati se.”
Megan je kimnula, ali najprije je dobro razmislila o sestrinom savjetu.
“Kamo je Caney?” zanimalo je Josepha. “Njoj slanina nikad ne zagori.”
“Gdje je”, ispravila ga je Christy. Megan je primijetila da se njena sestra nije trudila opravdati svoje kuharsko umijeće. “A Caney ima posla. Sprema se na putovanje.”
Joseph ju je sumnjičavo pogledao. “Kamo ide?”
“Mladiću”, uzdahnula je Christy, “Ponekad bih voljela da ne ideš toliko u detalje. Pojedi doručak.” Zaobišla je stol i razbarušila mu kosu. “Idemo kod Skye i ne smijemo kasniti jer nas čeka mnogo posla.”
Joseph je iskolačio oči. “Hoće li i Hank biti tamo?”
“Mislim da je u školi”, rekla je Christy. Izraz lica bio joj je blag mada joj je glas bio strog. Znala je da će Joseph biti užasno razočaran ako ne vidi svoje rođake tog dana.
“I ja želim ići u školu”, rekao je.
“Mislila sam da bi ti radije bio zamjenik šerifa”, odvratila je Christy. Margaret je mahala svojom žlicom amo-tamo iznad glave, a Christy joj je nježno uhvatila punašnu ručicu. Vrlo se snažno doimalo Megan promatrati sestru s njenom djecom; Christy je bila dobra majka, i Megan nikad u to nije sumnjala.
“Predomislio sam se”, rekao je ozbiljno Joseph. “Zamjenici moraju raditi vani po cijele noći, po kiši. Tata mi je to jutros rekao.” Kao da je bio već odrastao čovjek u malom, kako je govorio, a ne dvogodišnje dijete. Ako je tako bistar u tim prvim godinama, pomislila je Megan, Christy i Zachary imat će pune ruke posla dok ga odgoje.
Christy je strpljivo obrisala Margaretinu ruku s ubrusom, a onda joj vratila žlicu. Pogledavši je preko dječjih glava, Christy je srela Meganin pogled i nasmiješila se. Očito je, bez obzira na sve opasnosti koje su u njenom životu vrebale, bila sretna žena. Osim toga, činilo se da je bila sasvim sigurna da i Megan očekuje takvo zadovoljstvo u životu.
Skyeina i Jakeova kuća bila je mnogo manja od one vile koju je Jake imao u gradu prije nego je požar poharao grad i vila izgorjela do temelja, ali je i ovaj njihov sadašnji dom bio dojmljiv. Zidovi su bili obloženi bijelim drvenim pločama, a na prozorima su kapci bili zeleni. Grimizne ruže cvale su na obje strane stepenica koje su vodile do prostranog trijema, a fasadu na drugom katu krasila su dva zabata. Zbog sličnosti ove kuće s onom na djedovoj farmi Megan je osjetila gorko-slatku nostalgiju.
Ona i Christy prešle su pješke taj kratki put od Christine kuće; Megan je nosila Margaret, dok su Joseph i Augustus kaskali za njima.
Skye je izašla na trijem kose skupljene u labavu pundžu i vedrog osmjeha. Držala je malu Susannah u naručju. “Gdje je Bridget?” upitala je.
“Svaki čas će doći”, rekla je Christy.
“A Caney? Hoće li i ona doći?”
Christy i Megan su se pogledale. Ovo nije bilo ni vrijeme ni mjesto da kažu svojoj sestri tužnu vijest, složile su se prešutno. Bio je to poseban dan, i čemu ga kvariti.
“Ima posla”, rekao je Joseph. Nasreću, nije dodao da Caney polazi na put. Hank se pojavio iza Skye na vratima i nasmiješio se u znak dobrodošlice.
“Danas nema škole?” rekla je Christy i izvila jednu obrvu.
Skye se nasmiješila pomalo samozatajno. “Najnovija učiteljica je pobjegla prošli tjedan. Udala se za pokućara.” Učiteljice su dolazile i odlazile poput lijepog vremena u Primrose Creek. Čim bi došle, neki muškarac bi im uskoro počeo udvarati, s obzirom na manjak udavača, i nije bilo važno ako su lijepe i dražesne kao očerupana kokoš.
“I što ćeš sada?” upitala je zabrinuto Christy.
“Idem loviti ribe”, odvratio je zadovoljno Hank prije nego je Skye stigla odgovoriti i svi su se nasmijali.
Unutrašnjost Skyeine kuće pokazala se podjednako dotjeranom kao i vanjština, sa svojim glatkim podovima od drva, preko kojih su bili razbacani šareni tepisi, i namještajem iz trgovine. Zavjese su bile izrađene od čipke bijele poput snijega, a jedan velik i prekrasan Skyein portret u ulju visio je iznad ognjišta u primaćoj sobi. Izgledala je poput članice visokog društva, naslikana s nizovima bisera i obučena u lepršavu haljinu ružičaste boje s naborima i čipkom.
Slijedeći Meganin pogled, Skye se dražesno zacrvenjela. “Jake je to naručio”, rekla je. “Ja sam mu govorila da je to razbacivanje novca, ali on je bio uporan. Nemam ja vremena sjediti sva ukočena dok me netko slika, ali on je doveo čovjeka čak iz San Franciska za taj zadatak.”
“Da”, rekla je Christy, skidajući Margaretin ogrtač i šešir. “I taj dečko oteo je našu zadnju učiteljicu.”
“Možda bi trebali unajmiti učitelja”, predložila je Megan. Skye i Christy su se obje nasmijale iako je ona mislila ozbiljno.
Nije prošao ni sat vremena i stigla je Bridget sa svojim jatom djece i uskoro su se stariji rođaci natjeravali po visokoj mirisnoj travi, dok su se oni sasvim mali mirno igrali na podu kraj Skyeinog velikog stola u blagovaonici. Sestre su izmjerile Megan, nacrtale kroj, opet je izmjerile i do podneva dijelovi haljine bili su spojeni, a do večeri bila je gotova i trebalo je samo prišiti čipku i bisere. Bridget će dodati čipku pa će je ona sada uzeti kući, a Christy će dodati bisere kad ujutro dođe po nju.
Megan i Christy krenule su natrag kući; Megan je opet nosila Margaret, a Joseph je preuzeo ulogu vođe koji će ih sve iz divljine odvesti na sigurno. Kad su se vratili, petrolejke su već bile upaljene i Zachary je bio tamo. Iscrpljen ali okrijepljen kupkom i svježe obrijan, stajao je kraj peći i miješao nasjeckano meso u jednoj ogromnoj tavi.
“Večera će uskoro biti gotova”, rekao je s onim svojim tipičnim osmjehom. “Kako napreduje vjenčanica?”
Megan je pogledom zaokružila po kuhinji tražeći Caney, svjesna da je neće naći. Christy je došla do istog zaključka, sudeći po izrazu njenih očiju, no zbog djece nije natuknula ništa o onome tko je očigledno nedostajao.
“Dobro nam ide”, rekla je Christy s jedva primjetnim zakašnjenjem. “Megan će biti najljepša mlada na ovoj polovici zemaljske kugle.”
Stol je već bio prostrt. On je bio jedan neobičan čovjek, taj Zachary, ali ni Trace i Jake nisu zaostajali za njim. Kimnuo je i uputio jedan značajan pogled Christy, i Megan je znala po sestrinom zajapurenom licu da je poruka primljena, što god to bilo. Pitala se hoće li ona i Webb ikada imati barem upola dubok odnos kakav su imali ovo dvoje.
Megan nije htjela pitati za Caney, barem ne pred nećacima, no ništa je nije sprečavalo da pita za Webba. Baš je otvorila usta i prije nego je uspjela pitati, pojavio se on iz jedne stražnje sobe, gdje se je očigledno umio, obrijao i presvukao. Iako se doimao iscrpljen, čak i pomalo suhonjav, očito je kroz svu tu kalvariju prošao bez ožiljaka, barem onih tjelesnih.
“Zachary me pozvao da ostanem na večeri”, rekao je.
I ovaj put je Megan osjetila onaj snažan poriv da mu dotrči u zagrljaj. Postajao je sve učestaliji, taj osjećaj, kao i još neki srodni porivi koje nije mogla tako lako objasniti. “A stoka?”
Uzdahnuo je. “Izgubili smo dvadeset komada”, rekao je.
Sjetila se Jesseja i osjećala se krivom što prije nije pomislila na njega.
Webb nije čekao da mu postavi to pitanje; već ga je naslutio iz izraza njenih očiju. “Jesse je u bijegu”, rekao je. “Ali ja mislim da će se za koji dan vratiti. Nije on loš momak.”
Megan možda ne bi razumjela Webbovu privrženost bratu da i ona nije imala tri sestre koje je bezuvjetno voljela. “Nećeš ga ići potražiti?”
“Nemam vremena”, odvratio je Webb očito protiv svoje volje. “Imam pune ruke posla jer su mi ostala samo tri kauboja za skupljanje stoke.”
“Znači nisu svi bili u dogovoru s kradljivcima”, primijetila je Megan.
“Ne”, složio se Webb. “Nisu svi.”
Večerali su kao prava obitelj a nakon večere, kad je Webb krenuo kući, Megan je'pošla s njime. Posjela se ispred Webba na konja obgrljena njegovim snažnim rukama, a Augustus je polako kaskao uz njih.
Webb nije s njome cijelim putem progovorio ni riječi, ali Megan to nije brinulo jer je znala da su mu misli zaokupljene Jessejem. Kad su stigli na farmu, nju je poslao u kuću, a on je otišao do staje da se pobrine za konja kojeg je dotad jahao te da osedla drugoga. Bez ijedne riječi, ponovno je otišao uputivši se prema kanjonu gdje mu je bio ostatak stoke, a Megan ga je pratila pogledom dok god joj nije nestao iz vida.

DEVETI DIO

Promrzao, mrtav umoran i bezvoljan Webb je jahao udaran večernjim vjetrom prema onom dijelu njegova posjeda gdje je paslo ono što mu je preostalo od stoke. Nebo je bilo ogromna, crna praznina bez zvijezda, no sve se jasnije vidio mjesec i kiša je prestala padati. Istina je da je u to sušno razdoblje kiša bila dobrodošla, no ipak mu je bilo drago što si je uzela malo predaha.
Misli su mu se cijelo vrijeme vraćale na farmu, na Megan. Zamišljao je kako hoda od sobe do sobe ili možda na peći kuha čaj ili traži nekakvu knjigu po policama a možda se sprema na spavanje. Zaustavio se na tom posljednjem prizoru. Odmah se prisjetio kako ga je sinoć onako djetinjski nevino zvala da legne kraj nje u krevet.
Što bi dao da je mogao preći preko svega i prihvatiti ponudu, no ispriječio mu se njegov osjećaj časti. Za svog života razvio je visok stupanj samokontrole, ali ni to nije bilo dovoljno da bi mogao leći uz Megan i ne dirati je.
Namjestio si je šešir i uzdahnuo. Za nekoliko dana bit će vjenčani, on i Megan. Toliko će se strpjeti. Hoće li? Još uvijek je sam sa sobom dvojio kad se probio kroz šumu i našao se na čistini, a s druge strane mu je ususret dolazio jedan kauboj. Prenuvši se iz nekih vrlo intimnih misli, bez razmišljanja je posegnuo za pištoljem kojeg nije nosio punih sedam godina.
“Webb!” Jesse je zategnuo uzde onom svom kržljavom poniju i na onoj slaboj mjesečini dignuo se u stremenima.
Webb je istovremeno bio presretan što vidi to momče i toliko ljut da bi mu mogao zakrenuti vratom. A to je bio dokaz da se on zaista nije promijenio iako se davno ostavio oružja. Dojahao je do sredine čistine i čekao ga bez riječi. Jesse je došao tražeći njega pa je bilo na njemu da prvi progovori.
Dečko se nesigurno nasmiješio, ali mu nije namjeravao prići. Po Webbovoj procjeni bili su udaljeni kojih pedeset metara. “Pretpostavljam da su ti rekli da sam ja javio Megan da ti oni kauboji namjeravaju ukrasti stoku”, rekao je. Glas mu je drhtao iako se trudio da zvuči kao da smatra da i on zaslužuje pohvalu.
“Valjda ti nije palo na pamet da to meni kažeš”, natuknuo je Webb.
Jessejev konj se trzao, no Jesse je čvrsto držao uzde. Nije ustuknuo, ali se nije ni približavao. “Vraćam se u Montanu”, rekao je, i još uvijek je pokušavao zvučati samouvjereno. “Ako ostanem ovdje, vjerojatno će me objesiti ili ustrijeliti.”
Webb je shvaćao njegov strah. Zachary mu još nije rekao kako bi se zakon mogao primijeniti u ovom slučaju; a k tome još, iako je šest kradljivaca bilo u zatvoru i čekalo da budu deportirani u Fort Grant, trojica njih još uvijek su bila na slobodi. Jedan od njih ili svi tri mogli bi negdje vrebati na Jesseja u strahu da ih ne izda. “Mislim da si prije trebao na to misliti.”
“Zar me nećeš pitati zašto sam to učinio?”
U nekim drugim okolnostima Webb bi se nasmiješio nakon ovakva pitanja. “Ne”, odvratio je, “mislim da već znam. Bilo ti je teško kad sam otišao s Južne zvijezde, zar ne, Jesse? Otada si sam morao podnositi i moj dio tatinih i Tomovih grubosti.”
Čak i na tolikoj udaljenosti Webb je mogao vidjeti kako se Jesseju iskrivilo lice od boli. Dečko nije ništa odgovorio, no kad je Webb dojahao bliže, primijetio je da je dječakovo disanje ubrzano, a oči mu se cakle.
Uskoro su stajali jedan nasuprot drugoga poput zaraćenih vitezova na bojnom polju, a konji su im stajali jedan uz drugoga. Webb je ispružio lijevu ruku i privukao Jesseja nježno za vrat. “Nisam te smio ostaviti”, rekao je. “Žao mi je.”
“Mislio si da si ubio Toma”, rekao je Jesse, a kad ga je Webb pustio, okrenuo je glavu i šmrcnuo.
“Da”, rekao je Webb. “Zaista sam to mislio. Ali znaš što je najgore od svega? Upravo mi je to bila namjera. Kad sam ga onog dana napao, ja sam ga želio ubiti.”
“Nisi jedini koji je to poželio”, priznao je Jesse.
“Jesi li siguran da se želiš vratiti njemu i tati nakon što si se osamostalio?”
Jesse je mučno uzdahnuo, ponovno šmrcnuo i rukavom si obrisao lice. Taj njegov pokret omekšao je Webba; često bi ga vidio još kao malog dječaka kako to radi trudeći se da zatomi suze. “Moram se vratiti”, rekao je prilično odlučno. “Barem na neko vrijeme da im dokažem da nisu sa mnom postupali kako treba. I sebi moram dokazati neke stvari.” Da je imao slobodnog vremena i manje obveza i Webb bi možda bio to isto učinio. “Pazi leđa”, rekao je. “I pošalji mi brzojav čim stigneš do Buttea.”
“Ne ljutiš se na mene?”
Webb se skoro nasmiješio. “Nisam to rekao”, odvratio je. “Nakon onoga što sam učinio Tomu, jasno mi je zašto si me želio zaobići. Ali, promijenio sam se odonda, Jesse. Imao sam dovoljno vremena da se upitam zašto se toliko srdžbe sakupilo u meni.”
Jesse mu je pružio ruku. “Želiš li da nešto poručim tati?”
Braća su si neko vrijeme držala stisnute ruke. “Da”, rekao je Webb. “Možeš reći toj staroj budali da mi se ne nada tako brzo. To isto vrijedi i za Toma.”
“A što ću reći Ellie?”
Webb se zadovoljno nasmiješio. “Reci joj da sam sretan i da to isto želim njoj.”
Napokon je i Jessejevo lice zasjalo. “Ona Megan, bit će ti odlična žena.”
Webb je kimnuo. “Zbogom, Jesse”, rekao je. “Ako se ikad poželiš vratiti kad se ovdje prašina malo slegne, uvijek će za tebe biti mjesta u spavaonici za kauboje.”
“Hvala”, rekao je Jesse. Zatim je okrenuo konja i odjahao te nestao u šumi s druge strane čistine.
Webbove misli vratile su se u daleku prošlost i daleke krajeve, ali samo načas. Prošlost njemu više ništa nije značila; oslobodio je se davno, a da nije bio toga ni svjestan, a sada kad je Megan McQuarry postala dio njegova života, zanimala ga je samo sadašnjost i budućnost.
Megan je već bila posve razbuđena prije zore i odlučila je da više ne provede ni jedan dan pod istim krovom s pilićima. Nakon što je doručkovala zajedno s Augustusom i pilićima – od kojih su sam tri uginuli – odnijela je gajbu u staju i položila je na balu sijena dok je hranila konje i sa svakim pročavrljala kako se to običava sa susjedima.
Kad je izašlo sunce, otišla je razgledati kokošinjac iznutra. Zidovi su bili dignuti, čak je i kvaka bila na vratima, ali je samo trećina ploča za krov bila zabijena na mjesto. Još jedan dan onakvog ružnog vremena i sve će biti uništeno.
Odmahujući glavom, Megan je potražila ljestve, čekić i čavle, i dovukla drvene ploče koje je Webb spremio za tu svrhu. Drvo je bilo staro, sivo, oronulo od sunca, vjetra, kiše i snijega. Nije bilo izrezano na jednake dijelove, ali zasad je Megan željela samo stvoriti nekakvo sklonište za piliće. Ako kokošinjac bude prenakaradan kad bude gotov, ona će se naprosto ponovno popeti na krov i odrezati dijelove koji budu stršili.
Nije bila šala natkriti kokošinjac i mnogo je teže bilo raditi u suknji nego u hlačama. No, bez obzira na to, Megan je cijelo jutro silazila i penjala se ljestvama i zabijala daske na mjesto dok joj se u koljena zabijalo iverje. Kad je završila, sjela je navrh krova ljuteći se zbog praznina koje su ostale među daskama jer nisu dobro prijanjale jedna uz drugu, a zatim se predala sanjarenju o Webbu Strattonu i prvoj bračnoj noći kad mu se bude potpuno predala.
Kao da ga je tim mislima dozvala, Webb se pojavio jašući uz rub potoka.
Kako se prenula postiđena kao da joj je mogao pročitati misli, Megan je izgubila ravnotežu i kliznula niz stranu krovića koja joj je bila za leđima. Ne mogavši zadržati se, napravila je kolut u zraku i tresnula na tlo.
Nasreću nije slomila kičmu. Nažalost, stražnjica i bedra bila su joj puna iverja.
Webb je dotad već stigao do dvorišta i vidjevši taj prizor, sjahao i dotrčao k njoj. “Boli li te što?” pitao je. “Bože dragi, mogla si slomiti vrat...”
Megan su oči bile pune suza od srama i boli. “Boli me”, rekla je.
Odmah je čučnuo kraj nje. “Gdje? Što?”
Zagrebla si je gornju usnicu zubima. Nije mu željela reći, ali morala je, jer taj problem nije mogla riješiti sama. “Moja – dio na kojem sjedim – iverje...”
Iako mu je iz očiju vrebao podsmjeh, uspio je zadržati ozbiljno lice prikladno situaciji. “E”, rekao je, “to nije ugodno.” Pomogao joj je da se oprezno digne na noge. “Hajdemo. Najbolje da odmah počnem izvlačiti.”
Megan je ustuknula, iako se osjećala kao da je sjela u mravinjak. “A da ideš po Skye ili Christy ili Bridget...”
“I da te ostavim s komadićima drva da ti se zagnoje u koži? Ne dolazi u obzir.”
Megan naprosto nije više imala snage protiviti se; jedino što ju je mučilo više od njenog stida bila je žareća bol od bezbroj malih uboda. Augustus ih je dopratio do kuće cvileći cijelo vrijeme da iskaže svoje suosjećanje. I Megan bi najradije bila zacvilila, ali se nekako uspjela suzdržati.
“Daj da vidim”, rekao je Webb zatvarajući vrata. Meganino lice je gorjelo. Koliko god se trudila, nije mogla smisliti neki prihvatljiviji izlaz. “Ovo je užasno”, rekla je i zvučala pomalo kao Augustus.
Webb je, pak, odmah prešao na stvar. “Digni suknju”, rekao je.
Potpuno smetena, Megan je postupila po naređenju. Webb je čučnuo iza nje i pažljivo joj skinuo gaćice. Jedini njegov komentar, što se tiče stanja njezine stražnjice, bio je tihi zvižduk.
“Je li jako loše?” usudila se pitati Megan. Bila je sigurna da ne može biti u goroj situaciji od one trenutne.
Varala se, kako je ispalo. “Ovisi kako gledaš na to”, rekao je. “Nagni se na stol da bolje vidim.”
“Ne pada mi na pamet!”
“Megan, na stražnjici imaš više iverja nego ja imam goveda. Neki komadići su na osjetljivim mjestima. A sada me poslušaj da budemo čim prije gotovi.”
Zacrvenjevši se doslovno od glave do pete, Megan se naslonila na stol i čvrsto zatvorila oči. Osim iverja i hladnoće osjetila je Webbove nježne prste na djelu, a nelagoda koju je pritom osjećala mogla ju je natjerati da se moli svim bogovima za koje je čula.
“Nećeš – nećeš nikome reći za ovo, je li?", upitala je Megan trzajući se od bola dok joj je Webb izvlačio jedan posebno tvrdoglav komadić drveta.
On se smijuljio. “A kome da kažem? Da ti pravo kažem, nakon ovoga čini mi se kao da smo već vjenčani.”
Meganino lice nije moglo biti užarenije, pa čak i da ga je zalila petrolejom i zapalila šibicom. “Možda je vama smiješno, gospodine Stratton, ali meni nije.”
I ponovno onaj prigušeni smijeh. “Nisam ni mislio da ti je smiješno”, rekao je. “Ali, kad bolje razmislim, baš je smiješno.”
“Ovo je nečuveno!”
“Ipak...”
“Zar želiš da mi bude još gore?”
“Nipošto”, rekao je razborito. “Samo smatram da bi barem jedno od nas trebalo uživati u ovome.”
Megan je došlo da ga udari nogom kao konj kad se ritne, ali se ipak predomislila. Na kraju krajeva, tko zna koliko joj je komadića drva još stršalo iz stražnjice poput bodlji na dikobrazu, a nije joj se baš pretjerano svidjela zamisao da sad maršira kilometrima uz potok, kuca na Skyeina vrata i sve ovo iznova prolazi. “Ništa mi se od ovoga ne bi dogodilo”, rekla je, “da si do kraja postavio krov na kokošinjcu.”
“Slažem se”, rekao je bez uočljive grižnje savjesti.
Augustus je dignuo šape na rub stola nasuprot Megan i ispuštao neki žalosni grleni glas. “Tvoj gospodar je vrlo neukusan”, rekla je.
“Ako ništa drugo”, natuknuo je Webb odostraga i odozdo, “njegov gospodar ima dovoljno zdrave pameti da se ne skliže po krovu jednog kokošinjca i dočeka se na stražnjicu.”
Megan je ponovno razmotrila mogućnost da se ritne i ponovno se suzdržala bojeći se njegove odmazde. “Zar se ne možeš malo požuriti?”
“Da”, odvratio je, “mislim da bih mogao. Ali možda bih onda previdio kojeg od ovih malih vragova.”
Nakon nekog vremena – koje je otprilike trajalo kao cijeli životni vijek nekog biblijskog praoca prema Meganinoj procjeni – Webb je svečano izjavio da je iščupao posljednji iver i bila je spremna odahnuti, a prije svega spustiti suknju kad ju je on spriječio u toj nakani. “Ne tako brzo, draga”, rekao je. “Još te moram namazati jodom. U protivnom moglo bi se inficirati.”
“Jod!” ispalila je poput metka. “To peče!”
“Aha”, složio se Webb. “A k tome će ti stražnjicu obojiti u narančasto.”
“O, hvala ti.”
Imao je petlje potapšati je po goloj stražnjici. Dok se ona još uvijek pjenila od bijesa, on se uspravio i otišao do police pokraj peći po torbicu s prvom pomoći koja je sadržavala zavoje i slično. Kad je Megan pritisla dlanove na stol da bi se odgurnula i uspravila, on je odmahnuo glavom. “Nemoj”, upozorio ju je. “Ako navučeš gaćice, opet ću ih morati skidati.”
Megan nije glumila nekakvu profinjenu damu – na kraju krajeva, gotovo je cijeli život provela na farmi – ali ova ju je opomena tako prenerazila da se ukočila. Webb se vratio svom prethodnom zadatku i utrljao joj jod u kožu. Svaki dodir te tvari žario ju je poput vatre, i osjetila je stotinu mjesta gdje je koža bila oštećena. Napokon, napokon, bilo je gotovo.
Webb joj je navukao gaćice preko koljena i bokova, a zatim joj spustio suknju. “Morat ćeš neko vrijeme biti oprezna pri sjedanju”, rekao je.
Megan nije htjela, nije mogla, pogledati mu u oči. Umjesto toga okrenula se prema peći i prihvatila kuhanja čaja.
“Da sam na tvome mjestu”, rekao joj je Webb, “meni bi dobro došao jedan viski.”
“E, ali”, obrecnula se Megan, još uvijek izbjegavajući njegov pogled, “nisi. Baš šteta.”
“Znaš, vjerojatno nisam dobro čuo kad si mi zahvalila.”
Megan je ukočila leđa kao da je progutala metlu. “Hvala ti”, rekla je s gorkim izrazom lica. Pretpostavljala je da bi mu trebala biti zahvalna, ali još nije dostigla to plemenito stanje svijesti.
Odjednom se opet našao iza nje, ali ovog puta ponašao se sasvim drugačije. Približio joj se i obavio joj rukama struk. “Žao mi je”, rekao je ispod glasa, no još uvijek se osjetilo razigranosti u njegovu tonu. “Nisam te smio zadirkivati. Bila si uistinu hrabra.”
Način na koji ju je sada držao bio je kudikamo intimniji nego izvlačenje onog iverja, i umjesto opiranja, osjetila je želju da se nasloni na njega, što ju je ljutilo. Htjela mu je odgovoriti – čak i tada nije bila sigurna što bi mu rekla – no njen jezik kao da se svezao. Odbijao je vršiti svoju funkciju.
Okrenuo ju je nježno k sebi, podignuo bradu da joj pogleda u oči. Glas mu je bio blag, a oči razdragane i umorne.
Poljubio ju je u čelo, i za Megan je u tom trenutku vrijeme stalo i činilo joj se kao da su ona i Webb izvan prostora i vremena, u nekom svom kraljevstvu.
Webb je prvi progovorio. “Moram se vratiti stadu”, rekao je bezvoljno.
Megan je kimnula. Još nije ni otišao, a već joj je nedostajao. A to se činilo nevjerojatnim s obzirom na njenu želju od prije nekoliko minuta da ga petom odalami po nosu.
Počeo se odmicati od nje, a onda zastao. “Megan...” Zašutio je, pa nastavio. “Što se tiče vjenčanja – koliko dugo moramo čekati?”
Megan je razjapila usta i iskolačila oči. A zatim, pazeći da ne zamuca, upitala: “Čekati?”
On se nasmiješio i kažiprstom joj skliznuo niz nos. “Da”, rekao je. “Mislim da bi nam ova subota odgovarala. Slažeš se?”
Subota. Postat će žena Webba Strattona za samo nekoliko dana. Činilo se predobrim da bi bilo istinito. “Subota”, složila se sramežljivo kimnuvši.
Sagnuo se i poljubio je ovlaš u usta na što je sva protrnula. Zatim joj je nasmiješenih očiju rekao: “Kloni se krova na kokošinjcu.”
Ona se nasmijala i lagano ga udarila dlanovima po prsima.

Nakon nekoliko minuta on je odjahao, a ona i Augustus su izašli da odnesu gajbu s pilićima u novi kokošinjac. Kad je prostrla sijeno po zemljanom podu te male daščare i pripremila hranu i vodu, pustila je piliće iz gajbe da se rašire po svom novom domu. Augustus je čekao s vanjske strane ulaza u kokošinjac i kad je izašla, naveselio joj se kao da je nije bilo danima.
No, dok se vraćala u praznu kuću, samoća ju je preplavila kao što je mjesečina preplavila ravnice na visoravni. Nedostajao joj je Webb, naravno, no sve je više postajala svjesna praznine koju je ostavila Caney i boljela ju je pomisao da možda nikad više neće vidjeti svoju dobru prijateljicu. Kad se u subotu bude vjenčala, Caney neće biti tamo s ostatkom obitelji, i to joj je bilo teško zamisliti, ali je shvaćala da bi takva prigoda bila bolna za Caney.
Kad bi barem gospodin Hicks došao k pameti, pošao za njom i doveo je kući.
“Gospođice Caney Blue!”
Caney, jašući kroz šumu na kobili posuđenoj od Tracea Qualtrougha, prepoznala je glas i pokušala ubrzati konja.
“Ženo”, rekao je Malcolm Hicks kaskajući uz nju na jednom od krasnih konja Jakea Vigila, “tebi govorim.”
“Nemaš mi što reći što ja želim čuti”, odvratila je Caney. To nije bila istina, ali ona se više nije nadala nečemu što se najvjerojatnije neće dogoditi. Zadnjih nekoliko godina, ona je kuhala i krpala gospodinu Hicksu. Šetala je s njim i dopustila mu da je drži za ruku, a kad je ležao bolestan nakon onog velikog požara, zbog udisanja dima, brinula se za njega cijeli tjedan dok ju je cijeli grad ogovarao. I cijelo to vrijeme, kad god bi spomenula mogućnost svetog braka, on bi našao načina da je odvrati od te zamisli.
Ispružio je ruku i potegnuo kobiline uzde. On je bio zgodan muškarac. Imao je glatku, sjajnu kožu, tamnu poput neba u noći, a oči tako dražesne, kakve Caney nikad nije vidjela. Imao je široka ramena, bio je snažan poput konja kojeg je jahao, i sam pogled u njega bio je dovoljan da se Caney sva rastopi, čak i tada kad je čvrsto odlučila da se kloni takvog neuračunljivog mangupa.
“Ne možeš otići”, rekao je.
“A ti samo stani pa gledaj”, odsjekla mu je Caney. Ako ne bude otresita, slomit će se i plakati kao dijete. Jedino što je ikada žarko željela u životu, osim crvenog kaputića s crnim svilenim mašnama prišivenim na nabore, bio je ovaj prokleti čovjek, a njemu nije bilo do ženidbe.
“Volim te”, rekao joj je iskreno, i prema načinu na koji mu se čelo nabralo, pomislila je da možda govori istinu.
Bila je tako zatečena da je ostala bez riječi.
“Rekao sam da te volim”, ponovio je glasnije, zaključivši da ga vjerojatno nije čula prvi put.
“Lako je govoriti”, izustila je. “Bitna su djela."
Uzdahnuo je. “Ako ne želiš ostati i udati se za mene, ja te ne mogu natjerati. Ja sam siromašan čovjek, Caney Blue. Ne mogu ti pružiti ništa osim male kućice u vlasništvu poduzeća i svog imena. Žena poput tebe zaslužuje mnogo više.”
“Možda i zaslužujem”, rekla je blago Caney dok su joj se oči punile suzama, “ali sve što želim, Malcolm Hicks, jest da budem tvoja gospođa, pred Bogom i ljudima.”
“Onda se vrati sa mnom. Velečasni Taylor vjenčat će nas večeras.”
Caney je zaigralo srce. Ipak će gospodin Hicks biti njen, a možda bude i dječice. “Zašto ti je toliko trebalo, Malcolm?” upitala ga je tamo usred ničega sjedeći na kobili.
On je skrenuo pogled, a zatim je opet pogledao u oči. “Imao sam već ženu. Rekao sam ti to.” Oči su mu bile vlažne, no on kao da se toga nije sramio. Nije čak ni pokušao obrisati lice. “Becky i ja bili smo robovi na istoj farmi. Bila je trudna kad je gospodar zaključio da me ometa u poslu i odlučio je prodati. Prodati.” Zastao je i zadrhtao cijelim tijelom. “Otjerao ju je, i ja je nikad nisam mogao naći, iako sam pokušavao. Dobri Gospod zna da sam pokušao.” Ponovno je zašutio i sjećanja su iskrivila njegovo lijepo, ponosno lice. “A onda, baš kad sam trebao doći raditi ovdje za Jakea, susreo sam jednog momka kojeg sam poznavao u Georgiji. Radili smo zajedno na polju. Rekao mi je da je moja Becky umrla na toj drugoj farmi dok je rađala naše dijete.”
Caney je bila previše užasnuta da bi plakala. Uspjela je samo ispružiti nesigurno ruku i dodirnuti Malcolmovu. “Strašno mi je žao”, rekla je.
Malcolm je odmahnuo glavom preplavljen sjećanjima. “Zakleo sam se da više nikad neću zavoljeti ženu kao što sam volio Becky. Previše je boljelo.”
“Što se dogodilo s djetetom?” upitala je Caney. Znala je da je to mučno pitanje, a k tome to se nje nije ticalo, ali ipak je morala znati.
“To je ono najgore”, rekao je Malcolm. “Nikad nisam doznao. To dijete imalo bi sada deset godina ako je još uvijek živo. Cijeli život ću se pitati – pitati jesam li imao kćer ili sina. Pitati se ima li moje dijete što jesti, gdje spavati. I nikad neću biti siguran.”
Caney je ispružila ruku i dodirnula mu nježno lice. “Slušaj me, Malcolm Hicks. Ti ćeš se pitati, ali ću ja biti kraj tebe i misliti na to dijete, ako ti to išta znači.”
Nagnuo se dok mu čelo nije dodirnulo njeno. “Nemoj me ostaviti, Caney. Da me nikad nisi ostavila.”
Caney se zaklela da neće i dva sata kasnije, kada su ona i Malcolm stajali pred velečasnim Taylorom i zavjetovali se, ona je ponovila svoje obećanje drugim riječima. No, bez obzira na to, kad je Caney Blue obećala nešto, ništa je nije moglo natjerati da prekrši obećanje, i nije je trebalo podsjećati po drugi put.
Nikad u svom životu nije bila sretnija, čak ni s Titusom, čovjekom kojeg je cijenila, ali nikad istinski voljela. No, usprkos tome, nikako joj nije izlazio iz glave razgovor s Malcolmom. Bilo je to strašno mučenje razmišljati o izgubljenom djetetu – Malcolm je patio već dugo vremena. A tako su patile i njene djevojčice, Bridget, Christy, Skye i Megan, čemu je i ona pridonijela. Naposlijetku se slomila i rekla Skye i Megan o njihovoj jadnoj majci, dok Bridget i Christy još uvijek nisu znale odakle potječu, osim da im je objema otac bio Thayer McQuarry. Pitala se hoće li se one moći nositi s istinom.
Gus je stigao ujutro sasvim neočekivano s punim kolima i osmjehom od uha do uha. Megan je izašla da ga pozdravi i pričekala dok nije prevezao svoju zapregu preko plićeg dijela potoka. Augustus je trčao gore-dolje uz potok, lajući s oduševljenjem, i u tom se trenutku Megan osjećala savršeno sretnom uz potok koji je mjestimice bliještao obasjan suncem. Uskoro će se udati za Webba. Imala je obitelj i prijatelje, s krznom i bez krzna, i cijeli će život proživjeti na zemlji koju je naslijedila od djeda. Čovjek ne može tražiti više, osim ako je zaista lakom.
“Što mi donosite?” upitala je veselo zasjenivši oči jednim dlanom.
“Nosim vjenčani dar”, javio je Gus, a njegovo okruglo lice bilo je odraz njegova oduševljenja. Volio je biti donositelj radosne vijesti.
Teret na kolima bio je prekriven platnom i Megan je bila vrlo znatiželjna. Što god da je Gus donio, bilo je veliko i teško.
“Je dar od Dijamantne Lil”, dodao je ne dočekavši Megan da ga pita.
Podsjetnik na Lil Colefield i dogovor koji su imale ozlovoljio je Megan; nakon ovih nekoliko burnih dana ona je posve zaboravila da joj je obećala svoju pomoć pri otvaranju kazališta. Dala je riječ nepromišljeno, a sada će je morati održati. Ozbiljna lica, Megan je podignula jedan kraj platna i virnula unutra, no mogla je vidjeti samo pomno izrađen komad drva.
“Je krefet”, rekao je Gus. “Madrace nosim popodne.”
Megan se blago zarumenjela, no nakon pola sata provedenih nad stolom dok je Webb izvlačio iverje, trebalo joj je mnogo više da se zacrveni. “Dijamantna Lil poslala nam je krevet?”
Gus nije odmah odgovorio, vjerojatno stoga što je odgovor ležao njima pred nosom, na njegovim kolima. Odbacio je platno i otkrio prekrasni drveni okvir kreveta od izrađenog mahagonija. Trebalo ga je složiti, no Gus je sa sobom donio kutiju s alatom, bez sumnje upravo za tu svrhu.
“Pokažite gdje ga stafim”, rekao je.
Megan je već bila u Webbovoj sobi na katu, samo da napravi krevet i pomete, naravno, i vidjela je ležaj na kojem je spavao. Očigledno, on ne bi bio dovoljan za jedan vjenčani par. Okrenula se da mu pokaže sobu i da sakrije dodatno rumenilo na obrazima. Pitala se što će Webb reći na takav dar i na njenu neslužbenu suradnju s Lil.
Gus je bio snažan poput bika i nakon što su razgledali glavnu spavac'u sobu i odlučili da bi krevet trebalo postaviti između dva velika prozora nasuprot ognjištu, on je unio ogromne komade drvenog okvira, dio po dio, i složio ga. Promatrajući krevet s vratiju, Megan nije mogla a da ne pomisli na prvu bračnu noć i na sve ostale koje će u njemu provesti sa svojim mužem. Kakvi god problemi iskrsnuli, a sigurno ni njih neće zaobići, ovdje će biti njihovo utočište, središte njihova doma, gdje će razgovarati, dijeliti svoje nade, snove i strahove, ili neće razgovarati u onim nezaobilaznim trenucima kada budu ljuti jedno na drugo ili naprosto preumorni da bi mogli povezati riječi u smislene rečenice.
“Prekrasan je”, rekla je kad je Gus završio. Odjahat će u grad, čim bude mogla, i zahvaliti osobno Dijamantnoj Lil za ovaj poklon. Vjerojatno nije ni smjela primiti nešto ovako skupo i intimno, ali nije imala srca tako razočarati Gusa, a kamoli Lil Colefield. “Hvala vam, Gus.”
Zatim mu je ponudila kavu, no on je pristojno odbio, rekavši da se mora vratiti u trgovinu čim prije. Donijet će madrace, ponovio je, popodne.
Što je rekao, nije porekao, i nekoliko sati kasnije stigao je s obećanim dijelovima. Još uvijek je sjedio za stolom sladeći se kavom i kolačima od šljiva kad se pojavio Webb, prljav od posla ali inače dobro raspoložen. Što se više približavala subota, Megan je sa zadovoljstvom primijetila, bivao je sve veseliji.
“Hej, Gus”, rekao je srdačno i pružio mu ruku nakon što je objesio kaput. “Što te dovodi u ove krajeve?”
Prije nego je Gus stigao odgovoriti, Megan je rekla: “Gus nam je donio krevet. To nam poklanja Dijamantna Lil.” Jedva je čekala da pita svog budućeg muža kako je ta vlasnica krčme i upraviteljica zloglasnog bordela mogla znati da on još nije imao bračni krevet, i po njegovom blago zarumenjenom licu bilo joj je jasno da se užasavao tog pitanja.
Njegova nelagoda joj je bila pomalo smiješna, dijelom zbog one zgode s iverjem, a dijelom stoga što kad mu kaže za njen dogovor s Lil, neće biti jedina koja će dugovati objašnjenja. “Ma zamisli”, rekao je protrljavši si vrat pod zatiljkom. To je bilo sve, “Ma zamisli.”
Nakon podužeg vremena, kad je pregledao piliće kojima je već izbijalo pravo perje, a oni sami naglo rasli, i u staji popričao s Webbom o konjima, Gus se napokon popeo na svoja kola i krenuo kući.
Webb je došao u kuću, ostavio vedro s vodom na ulaznim stepenicama, skinuo košulju i počeo se pomno prati. Voda mu se u kapljicama sakupila na licu i kosi i presijavala se na prelomljenim sunčevim zrakama.
“Što je ponukalo Dijamantnu Lil da nam pokloni krevet?” upitao je brišući se ručnikom koji mu je Megan dodala.
“Baš sam ja vas to isto htjela upitati, gospodine Stratton”, odvratila je.
“Možda sam nešto o tome natuknuo”, priznao je.
“Njoj?” ispitivala je opušteno Megan.
Odmahnuo je glavom i provukao ruku kroz vlažnu kosu. “Jednoj od njenih djevojaka. One tračaju kao i sve druge ženske.” Zastao je, uzdahnuo i stavio ruke na bokove. Taj stav, koji je inače odražavao svojeglavost, sada se činio gotovo skrušenim. “Megan, ja ne mogu reći da se nisam provodio neko vrijeme u sobama iznad Liline krčme. Muškarac zna ovdje biti strašno usamljen bez žene. Ali nikad više neću ići tamo, nikad – obećajem ti to.”
Obuzdavala je osmjeh. “Čak ni u krčmu?”
Smijuljio se. “E, to nisam rekao”, istaknuo je.
Sad je ona došla na red. Duboko je udahnula i polako izdahnula. “Lil namjerava otvoriti kazalište”, bubnula je samo da već jednom svrši s tim. “Zamolila me da joj budem poslovni partner koji nema prava da sudjeluje u poslovanju i pomognem joj da ga pokrene, i ja sam pristala.”
Iz njegova izraza lica nije mogla ništa zaključiti, no nije se smijao a to nije bio dobar znak. “Ponovno namjeravaš postati glumica?” upitao je. Jednu je nogu stavio na najvišu stepenicu na ulazu i naslonio se prekriženim rukama na koljeno. “Mislim da ti to neće ostaviti dovoljno vremena da budeš žena i majka.”
Megan je ispunio užas, no uspjela ga je prikriti. Ili joj se barem činilo da ga je prikrila. “Možda ću ponekad morati odglumiti koju ulogu”, priznala je, “ali u pravilu ću samo pomagati pri postavljanju predstava.”
“Shvaćam”, rekao je, a sve je na njemu govorilo suprotno.
“Webb, obećala sam”, rekla je Megan.
Prostrijelio ju je pogledom od glave do pete. “I mi smo jedno drugom nešto obećali”, rekao je, “iako se još nismo zavjetovali.”
“I ja ću održati ta obećanja.”
Dugo je vremena šutio zabačene glave gledajući u plavo ljetno nebo. Kad je ponovno sreo njen pogled, rekao je nešto što je uništilo svaku mogućnost dogovora. “Mislim da ćeš do subote morati izabrati, zar ne?”

DESETI DIO

Ne budi tako tvrdoglava”, rekla je Christy sljedeći dan kad su ona i Bridget svratile da Megan isproba vjenčanicu. Megan je stajala na stolici nasred kuhinje dok je Bridget klečala i pribadačama pričvrstila donji rub haljine, a Christy po mjeri prepravila šavove. Upravo im je bila objasnila svoju dvojbu što se tiče Lil i novog kazališta, njenog obećanja i Webbovog ultimatuma.
Bridget je digla pogled. “Samo reci gospođici Colefield da si pogriješila.”
Megan je savjest zadavala muke kao i iverje u stražnjici, a možda i više, i znala je da će joj trebati mnogo više vremena da zaliječi rane koje bi si zadala krivom odlukom. Mučno je uzdahnula.
“Budi mirna”, korila ju je Christy uštipnuvši je za trbuh da je upozori. Pogled u njenim sivim očima bio je uporan i pomalo oštar. “Što ti zapravo želiš raditi u životu”, upitala ju je.
Megan se ugrizla za donju usnu i zatomila suze koje su joj navirale na oči. “Želim se udati za Webba”, rekla je. “Želim živjeti s njim u ovoj kući dok ne ostarim. Želim jato dječice. Ali jedan dio mene želi i ono što mi nudi Lil.”
Bridget je zategla rub te profinjene šuškave haljine. S dijelovima prekritim čipkom i desecima sitnih bisera koje je Christy prišila na prednjicu i manžete nabranih rukava, oprava je bila divna kao da je naručena iz Pariza. “Svatko od nas mora ponekad izabrati jedno umjesto drugoga”, rekla je. “Nitko ne može raditi sve što poželi.”
“Možeš li ti zamisliti koliko ćeš imati posla kad budeš imala djecu?” branila je taj zaključak Christy. “Za Boga miloga, Megan, već si zadužena za spremanje obroka i čišćenje, a da ne spominjemo sve drugo što podrazumijeva uloga žene. Ti naprosto nećeš imati vremena redovito obavljati neki posao izvan kuće. I koliko te ja znam, ti bi se ubila od posla pokušavajući sve stići.”
“On mi nikad nije rekao da me voli”, povjerila im se Megan tihim glasom.
Bridget i Christy pogledale su jedna drugu prije nego su opet usredotočile pogled na Meganino lice. “Jesi li ti ikad rekla Webbu da ti njega voliš?” upitala je Christy.
Megan je gutnula. “Nisam”, rekla je.
“Zašto ne?” ispitivala ju je Bridget.
Megan je šmrcnula i u zadnji čas se obuzdala da ne obriše nos rukavom. “Nisam sigurna bi li to bilo iskreno.”
Obje su prestale raditi na haljini. Bridget je ustala, a Christy je ustuknula mršteći se. “Molim?” oštro ju je pitala Christy.
“Želim reći”, započela je Megan kršeći ruke, “da mnogo toga osjećam prema Webbu Strattonu, ali ne znam je li to ljubav. Nikad se nisam tako osjećala.”
Dvije starije sestre su se opet zagonetno pogledale. “A kako se ti to točno osjećaš?” upitala je Bridget.
Megan se u tom trenutku osjećala gotovo isto kao i onda dok je ležala prebačena preko stola s golom stražnjicom u zraku, ali trebala je Christinu i Bridgetinu pomoć pa je sve to odlučila pretrpjeti s najvećom mogućom dozom dostojanstva. No ipak joj se lice zažarilo a želudac grčio. “Nekad mi se čini da nitko osim Webba i mene ne postoji”, šapnula je iako su njih tri bile sasvim same, ako se ne uzme u obzir Augustus koji je drijemao kraj ognjišta. “Znam da bih mogla živjeti bez njega, ali isto tako znam da bi to bio mračniji, bezličniji, prazniji život. A kad me poljubi...”
I Christy i Bridget nagnule su se naprijed da bolje čuju. “Kad me poljubi”, nastavila je Megan, “uvijek mi se čini kao da ču se onesvijestiti. Iznutra planem kao suho lišće i dođe mi da svisnem.”
Christy se smijuljila. “Voliš ga”, rekla je sasvim pouzdano.
Bridgetine oči boje različka zasjale su. “O, da”, rekla je. “U to nema više sumnje.”
“Kako ja to mogu znati?” tužila se Megan. “Mislila sam da volim i Davyja Trenta!”
Bridget je izvila jednu obrvu i prekrižila ruke. Očito nije imala pojma koji je to sada Davy Trent i što se to dogodilo između njega i Megan. Nagađala je. No nije pitala. Samo je stajala u svom neumoljivom stavu i čekala da je prosvijetle.
“Jesi li se uz njega osjećala kao uz Webba?” upitala je oprezno Christy. “Uz tog Davyja, hoću reći?”
Megan se osjećala kao da ju je Christy iz čista mira polila vedrom prljave vode. “Naravno da nisam!” zasiktala je.
“E, pa onda”, rekla je ozbiljno Bridget obraćajući se Christy a ne Megan. Ove dvije su veći dio svog života bile zaraćene, a opet su se znale nekako uortačiti, što ih je jedva primjetno dijelilo od ostatka obitelji. “Webb je onaj pravi za Megan.”
“Da”, složila se Christy. “Mislim da si u pravu.”
“Je li ovdje uopće bitno što ja mislim?” viknula je nemoćno Megan, a Augustus je zacvilio i ustao kao da misli da je možda treba izbaviti iz pogibelji.
“A što ti uistinu misliš?” ponovila je Christy.
Megan je briznula u plač. “Neću to moći podnijeti” plakala je, “ako otkaže vjenčanje. Dovoljno je što Caney neće doći!”
“Tvoja dvojba meni bar izgleda vrlo jednostavna”, rekla je Bridget. Ponekad je čovjeku došlo da je bode iglama, kako je uvijek bila sigurna u sve. “Udaj se za njega, Megan. Što piše u Bibliji? ‘Udaj se da ne bi gorjela u paklu’?” Zastala je da vidi dojam koji su ostavile njene riječi, i Megan je shvatila da nema samo ona u obitelji smisao za dramatičnost. “Pazi što ti kažem, sad bi već mogla gorjeti. A što se tiče Caney, ona će se vratiti kad bude spremna. Strpi se pa ćeš vidjeti.”
“Zaista vjeruješ u to?” upitala je tiho Skye.
Bridget je kimnula. “Mi smo njena obitelj”, rekla je. Usprkos Bridgetinoj tvrdnji da je pitanje Webbovog uvjeta riješeno, Megan se osjećala poput psa koji je pola sata lovio zeca oko grma bez konačnog uspjeha. Nikad nije bila tako zbunjena; ništa još nisu riješile. No ipak, tješila ju je nada u Caneyin povratak.
Christy joj je dodala krpu za suđe, koja se prva našla pri ruci da posluži toj svrsi. “Izvoli. Obriši lice i ispuši nos prije nego uništiš tu haljinu”, naredila joj je.
Megan je obrisala oči, ali dalje nije htjela. Na kraju krajeva ona će morati koristiti tu krpu za suđe. “Vas dvije mi uopće niste pomogle”, skresala im je.
Bridget se nasmiješila. “Ti ionako ne trebaš našu pomoć”, rekla je. “I sama već znaš što ti je činiti.”
Megan je u tom trenutku shvatila da uistinu zna. Morat će, izabrati između ljubavi i ponosa, u ovom slučaju, i ona će slijediti svoje srce i izabrati ljubav. Reći će Webbu da je odlučila, koliko god to bilo ponižavajuće, a zatim otići u grad i ispričati se Dijamantnoj Lil. Sigurno će ta vlasnica krčme tražiti natrag svoj krevet od borovine.
Kimnula je. “Imaš pravo”, rekla je. “Obje. Jupitera mi, ovo je užasno.”
Christy i Bridget su se naglas nasmijale, zvučeći poput zvonjave u nedjeljno jutro, a zatim su se vratile svom poslu.


Bio je nerazuman, predbacivao si je Webb, sav ukočen od cjelodnevnog sjedenja u sedlu i mrtav umoran od gledanja u krave i kauboje. Naravno, bilo je neobično za udatu ženu da radi izvan kuće, ali Megan nije bila obična žena. To je bio jedan od mnogobrojnih razloga zbog kojih ju je volio.
Uzdahnuo je. Da, da, volio ju je. Ono što je osjećao prema Ellie, bila je mladenačka zaluđenost; to mu je već odavno postalo jasno. Megan je bila ta s kojom je želio provesti ostatak života, koju je želio za majku svoje djece, kraj koje je htio leći svaku večer do kraja života. Ali, opet, on je bio ponosan čovjek i bila bi to gorka pilula za progutati kad bi mu se žena upustila u posao s gradskom svodiljom. Bože dragi, to bi ga pokopalo, a možda bi se opet počeo tući.
“Dolazi netko na konju!” čuvar – jedan od drvosječa koji su radili za Jakea Vigila i koji je bio privremeno unajmljen dok se ne nađe još kauboja – viknuo je Webbu pokazavši rukom prema planinskom tjesnacu.
Webb je dignuo pogled i odmah znao da je posjetilac Megan. Podbo je konja u brzi kas i uputio se ravno k njoj.
On i Megan sreli su se na pola puta.
“Webb...” započela je.
“Megan...” započeo je on.
Nasmijali su se. “Daj ti prva”, rekao je Webb. Bilo je ugodno i pogledati je samo, čuti njen glas. Poput povratka kući.
“Ne”, rekla je. “Daj ti.”
Uzdahnuo je. Ruke, kojima je lagano držao uzde, bile su mu naslonjene na jabuku sedla. “Još uvijek mi je odvratna zamisao da radiš u gradu”, rekao je. “To će izgledati kao da ja ne mogu priskrbiti za vlastitu ženu, a Bog neka zna kakve će glasine kružiti gradom. Unatoč tome, nisam imao pravo prisiljavati te da izabireš između mene i posla.” Zastao je, zaokružio pogledom po obzoru pa pogledao opet u nju. “Sve se svodi na to da ću te uzeti bez obzira na tvoj izbor.”
Dražesno se zacrvenjela, a oči su joj zasjale od radosti. “Webb”, rekla je tako blagim glasom da se doimao kao nježno milovanje. Zatim je odmahnula glavom. “Ne namjeravam raditi s Lil, osim u hitnim slučajevima”, rekla je. “Dio ove farme biti će moj a to će značiti više nego dovoljno posla kada tome još pribrojiš muža i djecu.”
Osjetio je kako se u njemu nešto prelomilo. Malo mu je nedostajalo da joj kaže ono, da joj odmah kaže da je voli. No mjesto mu se nije činilo prikladnim, tamo usred ničega, s kravama i nekolicinom lutalica na konjima kao svjedocima. Glas mu je bio hrapav i raznježen. “Što se mene tiče, mogli bi čim prije poraditi na tom prvom djetetu.”
Sad se još više zarumenjela, no suze joj više nisu navirale, a oči su joj se još uvijek sjajile. “Po tom pitanju bismo se mogli složiti. Hoćeš li večeras doći na večeru?”
Webb je bio svjestan da ne može ostaviti stado. Ionako je bilo premalo čuvara a ni vrijeme još nije bilo stabilno. Ako izgubi još koje govedo, imat će problema, i to ne malih. “Doći ću”, čuo se je kako govori.
Nagradila ga je osmjehom, onim slatkim, drskim smiješkom svojstvenim samo Megan McQuarry od kojeg bi mu se stegnulo grlo. “Čekam te”, rekla je.
O Bože, rekao je u sebi i sjedio tamo u sedlu kao panj na livadi promatrajući je kako odlazi.
Kad je zamišljen zaokrenuo konja prema stadu, vidio je Tracea i Zacharyja kako mu se približavaju na konjima, a Jake Vigil i Malcolm Hicks jahali su za njima.
Kad su se dovoljno približili, primijetio je da se Trace i Zachary smiješe od uha do uha. Vraški zadovoljni sobom.
“Pomislili smo da ti možda treba pomoći s tim beštijama”, rekao je Zachary kimnuvši prema stoci.
Webb je ostao bez riječi. Dugo se vrijeme oslanjao isključivo na sebe, čak i prije nego je otišao s Južne zvijezde, u mnogočemu, a sada će imati braću, ljude na koje čovjek može računati u dobru i u zlu.
“Želiš pomoć, zar ne?” upitao je Trace, još uvijek smijuljeći se.
“Da, zaboga”, rekao je naposlijetku Webb.
Jake mu je prišao i ispružio ruku. “Nadam se da ćeš znati ovo cijeniti”, rekao je, a oči su mu se vragolasto sjale. “Evo, Malcolm je ostavio ženu u bračnom krevetu da bi ti pomogao.”
Webb nikad nije vidio crnca kako se crveni, no pomislio je da se baš to događa Malcolmu u tom trenutku. Opsovao je, ako ništa drugo.
“On i Caney potajno su se vjenčali”, rekao je Zachary dignuvši se u stremenima da si malo protegne noge. “Moram priznati da mu zavidim na njenom kuharskom umijeću.”
Malcolm se na to nasmiješio. “Moja gospođa može bez mene neko vrijeme”, rekao je Hicks. “Ali ja bez nje ni jedan dan.”
“Sada bi trebalo učiniti sljedeće”, rekao je Webb pomalo nesigurnim glasom, “potjerati goveda bliže farmi. Sada kad sam dvadeset njih zauvijek izgubio, bolje bi bilo da pasu na pašnjacima na visoravni, barem nekoliko tjedana.”
“Slažem se”, rekao je Zachary.

Za manje od pola sata, s četiri kauboja više na ispomoći, Webbovo stado krenulo je iz planinskog tjesnaca prema višem području, a Webb je bio na putu prema svome domu.
Malo je reći da će svaki ulazak u zloglasnu krčmu Dijamantne Lil usred bijela dana zasigurno privući poglede i tračeve, no Megan je to učinila uspravnih leđa i uzdignute brade. Ono što je trebala reći toj ženi, morala joj je saopćiti osobno.
Tek što je odgurnula barska vratašca, morala je malo zastati i pričekati da joj se oči naviknu na blijedo svjetlo u krčmi. Pred njom se stvorila duga, uska prostorija s podom prekrivenim piljevinom i visokim, zamazanim prozorima. Sank se činio dugim poput željezničke pruge od New Yorka do Philadelphije, nisi mu vidio kraja, a ogledalo iza njega moralo je koštati više negoli sve ostalo u cijeloj toj zgradi. Stolovi su bili prekriveni zelenim stolnjacima, a nekoliko ranih mušterija bilo je pogrbljeno nad čašama viskija poput promrzlih beskućnika koji se pokušavaju ugrijati nad zamirućim plamičkom. Zloglasne ‘cure’ koje su radile u sobama nisu bile u blizini, na Meganino razočaranje.
Konobar za šankom prestao je brisati čašu i zinuo. “Nek sam proklet”, rekao je.
“Tražim Lilian Colefield”, rekla je Megan razgovijetnim, ali drhtavim glasom. McQuarryjeve su bile čuvene po svojoj odvažnosti, ali ovo je bilo sasvim novo područje, čak i za njih.
“Evo me”, rekla je Lil pojavivši se na vratima u pozadini prostorije. Udaljenost od Megan do tih vrata činila se duga tri kilometra. “Dođi u moj ured da se iščavrljamo.” Zaokružila je pogledom po zabuljenim mušterijama. “A vi, momci, samo ugurajte oči natrag pod kapke i gledajte svoja posla. Zar nikad prije niste vidjeli pristojnu ženu?”
Dok je hodala kroz krčmu Megan se osjećala kao da gaca po blatu koje joj dopire do koljena. Ako ikad Caney za ovo dozna, gdje god bila, gadno će je izgrditi. S druge strane, što je drugo mogla učiniti? Stajati na ulici i vičući dozvati Lil da izađe?
Izgled Lilina ureda iznenadio je Megan; očekivala je svilu i saten, mekane jastučiće i udobne dvosjede, a možda i baršunaste zavjese s resama. Umjesto toga, ta prostorija bila je krajnje jednostavna; bio je tu samo stol, nekoliko stolica i police pune knjiga. U uglu je stajala mala peć.
“Sjedaj”, rekla je Lil sjedajući za svoj stol i prekrižila ruke. Nije bila obučena kao upraviteljica javne kuće, primijetila je Megan. Bila je odjevena u jednostavnu smeđu haljinu a njeno nenašminkano lice odražavalo je težak život. Smiješak joj je izvio jedan kut usana. “Čemu mogu zahvaliti tvoj posjet, Megan McQuarry?”
Po ne zna se koji put u životu poželjela je da vodi dva života, kao Webbova žena i majka njegove djece, i kao jedna od osnivačica kazališta u Primrose Creeku, kao nečega čime će se zajednica moći ponositi. Uspravila se na stolici i prešla na stvar. “Bojim se da ti ipak neću moći biti partner. Žao mi je.”
Lil je izvila jednu obrvu. “Webb je pokazao tko je glavni, je li?”
Megan se zajapurila, a leđa je još jače izvila kao da je porasla za još jedan kralješak. “Sama sam to odlučila”, rekla je oštro. To nije bila potpuna istina, no to sada nije bilo bitno. “Hvala ti na prekrasnom krevetu. Pretpostavljam da ćeš ga sada htjeti uzeti natrag.”
Lil se nasmijala. “Zadržite krevet”, rekla je. “To ja i tebi i Webbu poklanjam.”
Megan nije znala što više da kaže, sada kada je izrazila svoje namjere u vezi sa suradnjom. Nije imala mnogo iskustva u komuniciranju s vlasnicima bordela, uključujući njenu sramotnu glumačku karijeru. “H-hvala ti”, zamucala je zaboravivši da je to već rekla.
Lil je uzela cigaru iz jedne kutije na stolu i, prije nego ju je zapalila, ponudila je jednu Megan, koja je odbila odmahivanjem glave. Starija sugovornica zavalila se u naslonjač i promatrala svoju gošću kroz omaglicu plavo-sivog dima. “Ti imaš bistru pamet i mnogo petlje. Ne bi mnogo žena ušetalo u krčmu Dijamantne Lil usred bijela dana.”
Megan se otužno osmjehnula. “Bila sam glumica. Navikla sam na ogovaranja.”
“Zaista?” tiho ju je upitala Lil. “Ja se ni dan danas ne mogu naviknuti.”
Megan je željela upitati Lilian Colefield kako je ona postala Dijamantna Lil, ali činilo bi se kao da zabada nos, a poput ostalih McQuarryja trudila se da njuškanje ograniči na svoju obitelj. Uzdahnula je. “Teško je. Željela bih biti poput njih – ‘časnih’ žena Primrose Creeka – ali nikako da shvatim u čemu se sastoji trik.”
Lil se nasmiješila. “O, smirit će se one uskoro, čim se skrasiš. Onda im nećeš predstavljati toliku prijetnju.”
Megan se namrštila. “Prijetnju?”
“Da”, otegnula je Lil i s užitkom potegnula dim iz svoje cigare te izdahnula elegantno. “Gledaju te tako lijepu poput cvjetnjaka nakon duge zime, a k tome i pametnu, i vide sve ono što one nikad neće imati. Kada se udaš, moći će same sebe uvjeriti da ćeš završiti baš kao i one, prije ili kasnije. No ne vjerujem da će se to dogoditi.
Megan je razrogačila oči. “Zaista misliš da neće?” upitala je glasom punim nade.
Lil se nasmiješila. “Ti si drukčija. Poput ostalih žena u tvojoj obitelji. Izazovi vas samo ojačaju. Kad vam netko slomi srce, vi naučite još više voljeti, i na bolji način. Vaš djed bi se ponosio vama.”
Megan se stegnulo grlo, gušilo je. Sve je u glasu i držanju ove žene upućivalo na to da je poznavala njihova djeda, ali to nije bilo moguće, je li?
“Rođena sam i odgojena u Richmondu”, nastavila je Lil. “Srela sam tvog djeda samo dvaput, i to ne u ugodnim okolnostima, ali odmah se vidjelo da vrijedi za deset onakvih kakav mu je bio sin, moj šarmantni Thayer. Obožavala sam ga iako mi je učinio nažao i to ne samo jednom.”
Megan nije mogla govoriti. Neka zamisao joj se jedva nazirala u mislima, ali nikako da joj se izoštri slika. “Poznavala si...?”
“Vaš djed platio mi je da zauvijek napustim Virginiju kad se Christy rodila, i tako sam postupila. Po Bridget je došao još prije, kad je imala tjedan dana, i nju sam mu također predala. Thayera već odavno nije bilo kad je Christy došla na svijet – čula sam da je otišao u New Orleans, pobjegavši za dlaku pred nečijim mužem.” Lil je zastala i zagledala se tupo u nevidljive daljine. “Znala sam da svojoj djeci nisam mogla priuštiti život kakav sam im željela, s obzirom na život kakav sam ja vodila, ali ipak ih je bilo teško ostaviti.”
Megan je sklopila oči. “Zašto mi to govoriš?”
“Čuvala sam tu tajnu preko dvadeset godina. Valjda sam preumoma od tog tereta.”
“Zašto si došla ovamo – u Primrose Creek?”
“Znala sam da vaš djed ima posjed ovdje. Dobio ga je kao zalog za neisplaćeni dug, ja mislim. Probijala sam se na zapad i odlučila pogledati to mjesto prije nego nastavim za San Francisco. Ovdje mi se svidjelo, uvidjela sam da bi mi posao dobro krenuo i ostala.”
“Bridget i Christy su tvoje kćeri.” Megan se još uvijek privikavala na tu činjenicu.
“Da”, izgledala je tako iscrpljeno, tako izmučeno u tom trenutku da ju je Megan žalila. “Zamisli kako sam bila oduševljena kad ste se vas četiri pojavile ovdje.”
“Zar im nikad nisi poželjela reći? Vidjeti ih?”
“Pa viđam ih, cijelo vrijeme. Primrose Creek je mali grad. A da im priznam tko sam, e, pa nikad se nisam mogla odvažiti na to da im pogledam u lice i kažem da im majka drži krčmu, a nekad je bila kurva. Osim toga, vaš djed mi je za to platio – da vas se klonim. Unatoč svemu što većina ljudi misli o meni, imam i ja dostojanstvo.”
Megan se vrtjelo u glavi. “Znači ti si tajna koju Caney čuva cijelo vrijeme”, rekla je.
Lil je kimnula. “Nije bila baš presretna kad je saznala tko sam, ali u jednom smo se složile: ona je smatrala, kao i ja, da bi moje kćeri i dalje trebale vjerovati u ono što su im govorili cijeloga života.”
Megan se digla na klecava koljena. “A sada?”
Lil je raširila svoje elegantne, dugoprste ruke. Pogledavši je izbliza, Megan je mogla vidjeti na njenom licu crte koje su je podsjećale i na Christy i na Bridget – profinjenost, na primjer, hrabrost i pronicljivost. “To ovisi o tebi”, rekla je.
Previše svjesna tereta koji joj je upravo položen na dušu, Megan je jedva stajala na nogama. “Baš si mi uvalila krasan zadatak”, rekla je. “Zar od mene očekuješ da objasnim sve ovo Christy i Bridget, pa da ti ne bi morala?”
Lil se doimala potištenom. “Misli što hoćeš”, rekla je.
Megan nije imala odgovor na to, nije znala odgovor ni na šta. Samo ju je pozdravila kimanjem glave, okrenula se i izašla iz ureda i krčme gledajući ravno naprijed.
Već je pola sata bila kod kuće i još uvijek smeteno bauljala po prostorijama kad se pojavila Caney dovezavši se na jednim kolima Jakea Vigila. Da već nije bila izvan sebe, posjet njene prijateljice imao bi sličan učinak.
“Vratila si se!” viknula je s olakšanjem i oduševljenjem dok je stajala na vratima držeći se za ovratnicu jednom rukom. Caney će ipak biti prisutna na njenom vjenčanju. Možda se čak i predomislila pa neće napustiti Primrose Creek i započeti iznova negdje drugdje.
Caney se smiješila dok je spuštala polugu za kočenje i silazila s kola. “Gospodin Hicks je došao k pameti”, rekla je ispruživši svoju lijevu ruku da pokaže tanki zlatni prsten. “Vjenčali smo se i otada smo cijelo vrijeme na medenom mjesecu.”
Megan je vrisnula od radosti, i njih dvije su se zagrlile, ali kad su ušle u kuću, Caneyino lice posve se izmijenilo.
“Što si radila u Dijamantnoj Lil danas popodne?” oštro je upitala uhvativši Megan za mišice.
“Doznala si?” upitala je Megan i gutnula. “V-već?”
“Cijeli grad zna!” dreknula je Caney. Unatoč njenim raširenim nosnicama i stisnutim očima, Megan je primijetila da Caney nije toliko ljuta koliko prestrašena. “Cijeli grad bruji kao košnica puna oparenih pčela. Gdje ti je bila pamet?”
Megan se nikome drugome na svijetu ne bi opravdavala, čak ni Webbu. “Trebala sam biti Lilina poslovna partnerica.” Vidjevši izraz na Caneyinu licu, hitro je nastavila. “Otvara kazalište. Kakobilo, otišla sam joj reći da sam se predomislila.”
“To je sve?” upitala je Caney. “To je sve što se dogodilo?”
Megan nije mogla lagati, pogotovo ne ovoj ženi koja joj je bila druga majka. “Ne”, priznala je. “Rekla mi je za – za Bridget i Christy.”
“Bože, pomozi!” zaprepastila se Caney i uhvatila se jednom rukom za srce tako naglo da se Megan na trenutak zabrinula za nju. “Moram odmah sjesti!”
Megan je uzela Caney za ruku i odvela je kao slijepca do stolice za stolom. Zatim joj je donijela čašu hladne vode i brižljivo je nadgledala dok je Caney pijuckala. Kad je pogledala gore u Megan, oči su joj bile tamne i pune bola.
“Pretpostavljam da im namjeravaš reći.”
“Mislim da bi trebale znati”, rekla je tiho Megan. “Ali smatram da nije moja dužnost da im to kažem, a ni tvoja.”
“Kako ćeš tajiti nešto takvo?” pitala je nestrpljivo Caney. “Cijelo će te vrijeme iznutra izjedati ta tajna.”
Megan je sjela na stolicu do Caney i poklopila njene snažne ruke svojima. “A kako si ti to uspjela? Sve ove godine nosila si taj strašni teret u sebi.”
“U početku nije bilo tako teško. Vjerovala sam da je tako najbolje. Ali sad ste već odrasle žene, vas četiri.” Uzdahnula je drhtavo i teško. “Na meni je da im kažem istinu”, rekla je nakon kratke šutnje u kojoj joj je bezbroj osjećaja iskrivilo lice. “Christy i Bridget imaju pravo znati. Mada će ih istina pogoditi.”
Megan je kimnula. “Da”, rekla je. “Ali istina je uvijek bolja od laži, zar ne? A imaju i Tracea i Zacharyja, na koje se mogu osloniti. Da ti pravo kažem, mislim da će biti sretne što znaju, nakon što se oporave od početnog šoka.”
Caney je izvukla ruke iz Meganinih i prekrila usta jednim dlanom, očito suzdržavajući plač, možda i neobuzdani bijes. Oči su joj bile ogromne i okrugle, a lice posivjelo. “Sretne?" rekla je podrugljivo, ali ne i osorno, kad se malo pribrala. “Kad saznaju da im je majka kurva?”
Megan se ukrutila. “Lilian nije samo – samo noćna dama, Caney. Ona je snažna, a i pametna. Pogledaj samo što je sve postigla.” Zastala je prisjećajući se razgovora u priprostom uredu Dijamantne Lil, dio po dio. “Dala je Christy i Bridget djedu jer je željela da imaju pravu obitelj i dom.”
Caney je spustila pogled, a zatim ga opet podigla. Oči su joj sijevale. “Svima je nama bilo nekad teško u životu”, rekla je. “Ali se nismo prokurvale da bismo se prehranile!”
Megan je pogladila Caney po obrazu i bilo joj je tako drago što se vratila da nije znala kako da izrazi svoju radost. “Tko zna zbog čega je postala takva? Možda je u početku mislila da će je Thayer oženiti. Možda ga je voljela.”
Caney se smijala i šmrcala u isto vrijeme. “Misliš da će mi oprostiti moje Christy i Bridget?”
“Mislim da se tu nema što oprostiti”, rekla je tiho Megan. “Sve mi znamo da si nas samo pokušavala zaštititi.”
Nakon toga Caney je odjednom živnula. “Gdje ti je lijepo ponašanje, djevojko? Nisi me ponudila ni šalicom čaja, a ja sam se zauvijek vratila.”
Megan je poljubila svoju prijateljicu u čelo. “Hvala nebesima”, rekla je. “Ne znam što bi mi bez tebe.”
“Prestani cmoljiti”, naredila je u šali Caney, “i skuhaj taj čaj.”
Megan je ležala u svom uskom krevetu u maloj sobi u prizemlju gledajući ukočeno u strop i razmišljajući o svom vjenčanju. Njena predivna haljina, pomno poravnana i obješena na vješalicu, kao da je svjetlila na mjesečini, poput anđeoskog ruha.
“Našla sam ga, djede”, šaptala je. “Našla sam čovjeka kao stvorena za mene, baš po tvojoj volji, i mi ćemo osnovati obitelj upravo tu na Primrose Creeku.”
Odgovora nije bilo, naravno, no Megan je ipak osjećala prisutnost Gideona McQuarryja. I on će biti prisutan sljedeći dan, kad se ona i Webb budu vjenčali, u to je bila sigurna.
Nasmiješena, ona je sklopila oči i utonula u san.
Novi krevet doimao se širok poput ravnice, pomislio je Webb, dok je ležao s rukama podvijenim pod glavu i smiješio se u mraku. Već sutra Megan će spavati s njim u tom krevetu i to se ni s čim neće moći usporediti.
Želio ju je, tu nije bilo dvojbi, i želio ju je uskoro. Ali znao je da će ona u njegov život unijeti mnogo više od užitka; to se već i dogodilo. Unijela je smijeh i nadu i osjećaje za koje Webb nikad nije znao da postoje. Dok nje nije bilo, njegov život izgledao je jednoličan i prazan. Sada se osjećao kao u zemlji gdje teče med i mlijeko.
Stiglo je i to subotnje jutro.
Napokon je i dan Meganinog vjenčanja došao: vjenčanica i mladoženja bili su dokaz.
Christy, Bridget i Skye sa zadovoljstvom su je dotjerivale u sobi koju će nakon te večeri dijeliti s Webbom. Očigledno, Caney još nije ništa rekla dvjema starijim sestrama o njihovoj majci; Megan bi na njima vidjela znakove te spoznaje i zasigurno bi izostao ovaj dojam vesele zbrke.
“Prekrasna si”, rekla je Christy smiješeći se. Oči su joj sjale od radosti i ponosa. “Jednostavno, čini se nevjerojatnim da je naša mala Megan mladenka.”
Bridget je ponosno mjerkala Megan. Uredila joj je kosu, splela joj u nju poljsko cvijeće, a Skyein doprinos bio je stručak tratinčica, zvončića i šumskih ljiljana koje je upravo bila nabrala na livadi kraj potoka. “Divna”, složila se.
Na sobnim vratima začulo se kucanje i Skye je pohitala da ih samo mrvicu odškrine i zavirila u hodnik. “Webb Stratton, ti vrlo dobro znaš da ne smiješ vidjeti mladenku!” korila ga je, no glas joj je poskakivao od smijeha.
“Samo sam želio biti siguran da se nije iskrala kroz prozor i pobjegla u brda”, odvratio je. “Velečasni Taylor je ovdje, samo toliko da znate, i cijelo vrijeme izvlači sat iz džepa i govori da danas mora održati i jednu propovijed o spasenju duše.”
Skye je okrenula glavu i pogledala u Megan, koja je kimnula.
“Odmah silazimo”, rekla je.
“Dovedite Megan”, odvratio je Webb, a zatim je Megan čula kako pete njegovih čizama odzvanjaju hodnikom.
“Jesi li spremna?” upitala je Christy.
Megan je kimnula. Sve su je sestre redom izgrlile, a Skye ju je i zdušno cmoknula.
“Hajdemo”, rekla je Megan duboko udahnuvši.
Skye je prva sišla stepenicama, zatim Bridget, pa Christy koja joj je bila kuma. Megan ih je polako slijedila, uživajući u svakom trenutku, kao da je htjela da taj dan zauvijek traje. Kuća se blistala, a ljudi koje je najviše voljela, uključujući i Caney, okupili su se u primaćoj sobi. Njen novi muž Malcolm stajao je ponosno kraj nje.
Meganin pogled lutao je dok nije sreo Webbov. Stajao je uz Zacharyja i gledao je s iskrenim divljenjem i nevjericom od čega joj se nadimalo srce u grudima. Voljela ga je. Voljela! Prvom prilikom će mu to reći, bez okolišanja. Nešto tako osobno trebalo je biti rečeno u četiri oka, to je sve.
Velečasni Taylor pročistio je grlo i Megan je zauzela svoje mjesto, rame uz rame s Webbom ispred ognjišta. Velečasni je počeo čitati i kad je na nju došao red, Megan je odgovorila gotovo šapatom. Odgovorio je i Webb, no njegov glas bio je hrapav. I on je bio nemiran kao i Megan i to ju je tješilo.
Naposlijetku ih je velečasni proglasio mužem i ženom, i Megan je bila preplavljena snažnim dojmovima. Dobro da ju je Webb uzeo u naručje i poljubio je, jer joj se činilo da bi se onesvijestila da je nije držao.
Dodir njegovih usana bio je mekan poput milovanja paperjem, a istovremeno, goruć kao rasplamsana vatra. Kad su im se usne razdvojile, ona je digla pogled trepćući očima pomalo smušeno, a svi su se prisutni nasmijali i zapljeskali.
Čestitke su obasule mladence, i zagrljajima, poljupcima, suzama i smijehu nikad kraja. Megan je odložila svoj stručak cvijeća na stol, a Augustus, koji je uvijek vrebao dobru priliku za nestašluk, zgrabio ga je i kao lud trčao okolo naokolo po primaćoj sobi s njime u gubici. Zatim je stručak spustio pred Meganina stopala i pogledao u nju s toliko neprikrivenog obožavanja da se nije mogla suzdržati a da se ne sagne i poljubi ga navrh čupave glave te počeška iza ušiju.
Kad je torta – Bridgetina čuvena poslastica s kokosovim brašnom – bila poslužena, Megan se pobrinula za to da Augustus dobije povelik komad kao i svaki drugi gost na vjenčanju.
Već je skoro zalazilo sunce kad su svi gosti otišli poželjevši sve najbolje, otkinuvši se obitelj po obitelj, a Webb i Megan ostali potpuno sami.
Webb joj je jednim dlanom podigao bradu. “Je li moguće da je ovo gospođa Webba Strattona”, rekao je i nasmiješio se. Zatim je iz džepa izvadio sat, odgurnuo poklopac i provjerio točno vrijeme.
“Što radiš?”
“Računam kad će nam se roditi prvo dijete. Prema mojoj procjeni za devet mjeseci i dva sata.”
Megan se zarumenjela. “Tako brzo?”
Uzeo ju je u naručje. “Tako brzo”, potvrdio je i krenuo prema stepenicama. Augustus je tapkao za njima i zacvilio neutješno kad su se vrata glavne spavaće sobe zatvorila njemu pred nosom.

JEDANAESTI DIO

Moram ti nešto reći”, promrmljala je Megan zagledavši se svome mužu u lice dok joj je iz kose vadio ukosnice i odlagao ih na sobnu komodu. “Prije...”
Pustio je da mu se njena kosa prospe oko prstiju i nježno joj obujmio glavu objema rukama a žuljevitim palcima kružio joj po jagodicama. Njegove oči zadobile su neki smiren, suosjećajni izraz. “Slušam”, rekao je raznježenim glasom.
Duboko je udahnula. “Volim te.”
Nekoliko je trenutaka šutio, očito čekajući da mu se učinak tih riječi slegne u srcu i glavi. “Znaš, to je vrlo zanimljivo”, rekao je. “Baš sam to i ja tebi htio reći.”
Osjećala je kako joj se oči šire. Bio joj je tako blizu da je mogla osjetiti toplinu njegova tijela, snagu u njegovim rukama, prsima i bedrima. Za razliku od mnogih muškaraca, on si nikada kosu nije mazao uljem, već je ugodno mirisao po dimu lule, ljetnjem vjetru i po nekom profinjenom, izazovnom mirisu kupovnog sapuna ili parfema ili nečeg svojstvenog samo njemu. “Kada si ti to shvatio?” upitala je kad joj se jezik razvezao.
“O, mislim da sam te odmah zavolio. Ali sam si to priznao tek prije nekoliko dana.”
Kimnula je sva usplahirena i svjesna da bi skočila poput lutka na spirali kojeg drži nevidljiva žica da joj nije naslonio ruku na rame. “Nisam baš sigurna kako se ovo radi”, povjerila mu se šapatom kao da su usred gomile a ne nasred svoje spavaće sobe na farmi udaljenoj nekoliko kilometara od grada.
Izvio je jednu obrvu i ovlaš se nasmiješio te joj sasvim lagano stisnuo rame. “Ovo?” zadirkivao ju je pretvarajući se da ne zna o čemu govori.
Gutnula je. “Voditi ljubav”, odvratila je, čak i tiše nego prije.
Obrve su mu se namreškale, ali u njegovim očima još su uvijek poigravale plavičaste iskre. “A tako”, rekao je. “A meni se učinilo da si mi rekla da si ti iskusna žena.”
Brzo će ga razočarati, bila je sigurna u to, čim otkrije koliko joj je oskudno znanje u vođenju ljubavi. Bila je krajnje postiđena i ostala je bez riječi.
“Aha”, rekao je Webb kao da ga je prosvijetlila njena šutnja.
Osjetila je kako joj se lice žari od stida. “To – to se samo jednom dogodilo, i ja – i bilo je užasno...”
Provlačio joj je prste kroz kosu i osjećala je njegov dah na svom čelu. “Jesi li se i tada osjećala ovako?”
Šutjela je, razmislila o tom pitanju, a onda odmahnula glavom. No nije mogla odgovoriti; njeno se grlo steglo poput vrećice duhana zategnute užetom.
Nasmiješio se, podigao joj bradu i pogledao je ravno u oči. “Daj da ti pokažem”, rekao ja, “kako bi trebalo voljeti ženu.”
Slatki, žestoki drhtaj prožeo joj je tijelo, dijelom nemir ali najviše iščekivanje. Kimnula je, još uvijek potišteno šuteći, da mu pokaže da je nije strah. Sklopila je oči kad je osjetila kako su joj njegove ruke skliznule s ramena preko ruku na dlanove. Jedan joj je dlan podigao do svojih ustiju i lagano joj ga poljubio, a zatim isto to ponovio s drugim, sasvim polako. Sama usporenost njegovih pokreta probudila je predivne osjećaje u najosjetljivijim dijelovima njena tijela.
Zatim ju je okrenuo leđima prema sebi i počeo otkopčavati dugmeta kojima joj je vjenčanica bila zakopčana. Kad je vjenčanica bila otkopčana do pasa, Webb je uvukao svoje ruke pod haljinu i bez ustezanja joj počeo milovati grudi.
Megan je prostenjala i pustila da joj glava padne na Webbovo rame.
On se zadovoljno nasmijao kao da ga zabavlja njena reakcija. Bilo je to rajsko mučenje a da ga još i podvostruči, uvukao je palčeve pod grudnjak i trljao joj bradavice dok se nisu ukrutile poput riječnih kamenčića. Ona je snažno dahnula, a on ju je nastavio dražiti te se sagnuo da je poljubi u sljepoočicu i gricka uške. Dok joj se spustio na vrat, nju je već hvatala omaglica koliko ga je željela, no ovo je, kako je uskoro otkrila, bio tek početak.
Dok joj je i dalje jednom rukom dražio bradavice, druga je Webbova ruka kliznula niz njen goli trbuh ostavivši trag na kojem joj se svaki živac pod kožom trznuo nakon dodira njegovih prstiju. Vrškom je prsta zaokružio oko pupka i nastavio joj grickati ušku. Protiv svoje volje, Megan je izvila kukove prema naprijed baš u trenutku kad je zavukavši se pod njene gaćice osjetio toplo, vlažno ušće između njenih bedara.
Ukrutila se i izvila leđa.
“Ššš”, tepao joj je u uho i ona se potpuno opustila naslonivši se na njega i prepustila divljem užitku njegovih dodira. Sigurno, mislila je, zaslijepljena žudnjom, mora da je grijeh osjećati se ovako, željeti nešto – nekoga – tako žestoko.
Prebacio joj je haljinu preko ramena i pustio je da odleprša na pod poput cvjetnih latica i složi se u naborima oko njenih nogu. Osjetivši kako joj koljena prijete da će popustiti, obujmio joj je rukom struk i pritisnuo je uza sebe. Sada je uz strast koju je u njoj pobuđivao prstima, osjetila njegovu toplu muškost pri dnu leđa. Počela je izvijati kukove prema njegovoj ruci, tražeći nešto što nije mogla objasniti.
Poljubio ju je u naga ramena, u jedno pa u drugo. “Ne tako brzo”, rekao je hrapavim glasom. Okrenuo ju je prema sebi i počeo skidati svoju odjeću, a pogled mu se cijelo vrijeme nije micao od njezinih očiju. Žudjela je za njegovim dodirom, no ponos joj je priječio da mu to i prizna. Umjesto toga podigla je svoje drhtave ruke da si skine preostale dijelove odjeće.
Ne sjeća se kako je legla na krevet, je li sama došla do njega ili ju je Webb odnio. Bila je svjesna samo svojih čula, Webbovih dodira i zlatno-ružičastog svjetla zalazećeg sunca koje se prelijevalo preko njihovih tijela.
Webb je bio nag, bio je veličanstven. Željela ga je dirati po cijelome tijelu, ne samo da bi mu priuštila užitak, mada je naravno to željela, već stoga što ju je opčarao. Okupan nijansama boja zalazećeg sunca koje su se stapale sa žarom njene ljubavi, on je izgledao poput nekog pozlaćenog bića, prije nebeskog nego zemaljskog. Bio je snažan, no u njegovim dodirima osjećala je samo nježnost, obožavanje.
Ljubio ju je i ljubio, i ona je uzvraćala poljupce. Voditi ljubav s Webbom nije bilo nešto što se trebalo podnijeti, već nešto u čemu se uživalo do ludila, čemu se predavalo, što se slavilo. Kad joj je jednom rukom obujmio dojku i liznuo joj bradavicu, već ukočenu od trljanja, Megan je izvila leđa i duboko, drhtavo uzdahnula. Izgubljena u strasti zaplela mu je prste u kosu, a zatim mu pomahnitalo lamatala rukama po leđima.
Slasno joj je izljubio i drugu dojku prije nego se spustio do njenog trbuha gdje je zaronio jezikom u njen pupak kao da je u njemu pronašao med. Ponovno je zadrhtala i zastenjala.
Pomislila je da je gotovo, da će je sada uzeti, jer joj je raširio koljena i nadnio se nad nju. Zatvorila je oči i pripremila se na bol, a umjesto toga doživjela vrhunac uzbuđenja toliko snažan da ga nikad nije takvim zamišljala, a kamoli doživjela. Napipao je njeno najosjetljivije i najintimnije mjesto i ljubio je u taj pupoljak čije je podivljale otkucaje osjetio na jeziku.
Ona je vrisnula – prodoran, pobjednički, grleni vrisak – i zapetljala ponovno svoje prste u njegovu kosu, pritišćući ga sve bliže k sebi, dok je lamatala glavom poput pomahnitale žene. Svisnuti će ako ne stane, a svisnuti će i ako stane.
Poduprla se stopalima i podigla bokove, a on joj je podvukao ruke pod stražnjicu i pritisnuo je na svoja usta. Bio je nezasitan, neumoran i predivan.
Grozničavi užitak bujao je i talasao se kroz nju, bujao i talasao se, poput podivljalog mora. To se ponavljalo i ponavljalo, dok je Megan zabacivala glavu i pokušavala obuzdati svoje trzavo tijelo. Webb joj je prebacio noge preko svojih ramena i odveo je do kraja putovanja. Stenjala je dok joj se tijelo još dugo trzalo nakon što je iscrpla svu snagu. Megan je dala sve od sebe.
To nije bio kraj, otkrila je u čudu, kad ju je Webb napokon nježno spustio na krevet, već tek početak. Privio se uz nju cijelim tijelom, obujmio je rukama i smirivao je dok se nije posve pribrala. Zatim joj je ponovno raširio noge, nadnio se nad nju, a ona je opet u sebi osjetila onu neobuzdanu vatru čim je ušao u nju. Dok su njegovi trzaji postajali sve žešći, sve snažniji, ona se povijala za njim, gladeći mu leđa, lice i pritišćući ga k sebi da ga ljubi.
Kad je stiglo olakšanje, oboje je obuzela slatka groznica i u tom trenutku njihova tijela nisu pripadala ni njima kao jedinkama ni jedno drugome, već onim istim silama koje su rasprostrle zvijezde i vatre, planine i poplave. Megan se osjećala kao da je izbačena među te raspršene zvijezde i na trenutak joj se učinilo da se nikad neće spustiti s tih nebeskih visina i biti ona stara.
Nakon nekoliko takvih uzastopnih uzleta, san je napokon svladao ljubavnike, i kad se Megan sljedeće jutro probudila, bila je sama u svom bračnom krevetu. Pridigla se u neobjašnjivom strahu da ju je Webb napustio, no on je stajao kraj jednog prozora i zagledao se u daljinu. Bio je odjeven u hlače i čizme, no prsa su mu bila gola a naramenice visjele niz kukove. Megan ga je s užitkom promatrala.
“Dobro jutro, gospodine Stratton”, rekla je protežući se.
On je okrenuo glavu smijuljeći se. “Ne izazivaj me”, upozorio ju je. “Nemoj da se vratim u krevet i pokažem ti kako ja postupam sa ženama.”
Megan nije spuštala ruke. Iako je bila prekrivena plahtom, ispod nje bila je gola, i Webb je to znao. “Što misliš, jesmo li napravili dijete?” rekla je trepnuvši dva-tri puta. Znala je da ima guste trepavice i da su joj one jedan od njenih najboljih aduta.
Prišao joj je, sagnuo se i cmoknuo je u usta. “Prestani”, zarežao je. “Moram se brinuti za farmu. Ne mogu se cijeli dan rastezati sa ženom u krevetu.”
Bacila mu je ruke oko vrata. “Zar se ne možeš – rastezati – još malo?”
Nasmijao se. “Ne”, odvratio je odlučno. Dodirnuo joj je vrh nosa kažiprstom. “No, večeras će biti druga priča.” Rekavši to, potegnuo je plahtu, poljubio joj obje bradavice i otišao pustivši je da razmatra svoje stanje.
Ustala je gunđajući i na brzinu se umila i obukla. Webb je već počeo spremati doručak kad je ona sišla u kuhinju, a Augustus, koji je čekao svoju porciju kobasica i jaja Bridgetinih kokoši, bacio je na nju samo letimičan pogled. Nezahvalnik. Očito je već zaboravio na komad torte koji mu je dala na vjenčanju.
“Da ti donesem ručak gore na pašnjak?” upitala je Webba. Iako je sunce već izašlo, još uvijek je bilo vrlo rano i nasred stola gorjela je petrolejka. Njena svjetlost podarila je prostoriji pravi domaći ugođaj, kao i vatrica koju je Webb spotaknuo na ognjištu, i Megan se osjećala objesno zadovoljna.
Webb ju je pogledao postrance, vješto okrećući kobasice u velikoj željeznoj tavi. “Momci će vjerojatno pristaviti na vatru umak od zečevine ili grah”, rekao je. “A da danas provedeš cijeli dan odmarajući se za večeras, što kažeš?”
Megan mu se došuljala odostraga, obujmila mu rukama struk i naslonila mu obraz na leđa među lopatice. Obukao je jednu od onih košulja koje mu je sašila, i osjećala je njegov jedinstveni miris kroz tkaninu. “Stvarno si umišljen”, rekla je i nasmijala se tiho.
Okrenuo se, privukao je k sebi i poljubio. “Sinoć mi se činilo da si moju umišljenost smatrala opravdanom”, rastezao je. “Ako se dobro sjećam, vukla si me za kosu i jecala i nikad ti nije bilo dosta.”
To je bila istina, naravno, ali bilo je neoprostivo od njega da je na to podsjeća na danjem svjetlu. “Webb Stratton!” prenerazila se, postiđena i polaskana i uzbuđena, sve zajedno.
“Samo se strpi do večeras”, rekao je, a kada se nasmijana zaletjela na njega šakama, on joj je zgrabio ručne zglobove i pokorio je poljupcem od kojeg mu se sasvim prepustila. Zatim ju je potapšao po stražnjici, posjeo je za stol i poslužio joj doručak.
Christy i Bridget sjedile su u Bridgetinoj primaćoj sobi podbuhlih očiju s maramicama stisnutim u rukama. “Takve su već danima”, šapnula je Skye dramatično. Megan je bila udata već mjesec dana i gotovo cijelo to vrijeme bila je vrlo zauzeta svakojakim poslovima. Sada kada je vidjela u kakvom su joj stanju sestre, osjećala se krivom zbog svoje sreće.
“Caney im je rekla”, nagađala je Megan.
Skye je iskolačila svoje smeđe oči. “Ti si znala? Za Dijamantnu Lil i – i našeg tatu?”
Megan je kimnula i uzdahnula. “Lilian mi je rekla onog dana kad sam otišla s njom razgovarati o našoj suradnji.”
“I ništa nam nisi rekla?” siktala je Skye.
I Christy i Bridget zurile su uvrijeđeno u nju i Megan je shvatila da su ih čule. Uspravila se, zabacila ramena i odmarširala do njih te stala između njihovih stolica. Stavila je ruke na bokove i smatrala se izuzetno razumnom i zrelom osobom sada kada je bila trideset dana u braku. “Prestanite se samosažaljavati”, rekla je oštro. “Sram vas može biti, vas dvije!” Prvi put u svom životu dvije starije sestre ostale su bez riječi.
“Vaša majka je živa”, zamahnula je teatralno jednom rukom prema gradu. “Ni dva kilometra vas ne dijele od nje. Zar je ne želite ništa pitati? Zar joj ne želite ništa reći?”
Bridget je stisla čeljusti. “Još pitaš”, rekla je i dignula se sa stolice, a onda opet sjela.
“E, onda?” izazivala ih je raširivši ruke.
Bridget je zadrhtala donja čeljust, ali gotovo neprimjetno. Držala se ponosno kao nikad dotad. “Ne znam odakle bih počela.”
“Počela?” šapnula je malodušno Christy i ponovno si maramicom obrisala oči. “Naša majka je prostitutka. To nije početak, to je kraj!”
“O, za Boga miloga”, rekla je Megan. “Moglo je biti i gore, znaš.”
“Kako?” šmrcnula je Christy u nevjerici.
“Što bi bilo da vas je zadržala? Odgojila vas u kojekakvim krčmama i bordelima? Dovoljno vas je voljela da vas se odrekne, da vam pruži obitelj i dom”, rekla je Megan gubeći strpljenje. Kao najmlađe dijete u obitelji, mezimica, nije bila navikla preuzimati glavnu ulogu u kriznim situacijama. Ovo joj se sviđalo. “Prestanite se ponašati kao dva derišta!”
“Ja idem u grad razgovarati sa svojom majkom”, rekla je odlučno Bridget ustavši i pogledala u zabezeknutu Christy, koja je još uvijek sjedila. “Ideš li ti ili ne?”
Budući da nikad nije voljela kaskati za nekim, Christy je skočila na noge kao metak. “Naravno da idem”, odvratila je. Zatim se Bridget obratila Megan i Skye.
“Hoćete li, molim vas, pripaziti na djecu?” upitala je. Megan je kimnula. Budući da je Christy dovela malog Josepha i Margaret sa sobom na ovu suznu svečanost, sva su djeca bila pri ruci.
Dvije kćeri Lilian Colefield nisu se gnjavile presvlačenjem odjeće, a nisu si ni popljuskale lice hladnom vodom ni uredile kosu. Ne, prešle su most preko Primrose Creeka jedna za drugom, a zatim se s nikom u ruci uputile u grad kao vojska sastavljena od dviju žena koja juriša na pospani grad.
“Misliš da će se snaći?” upitala je Skye gledajući za svojim sestrama dok su se penjale strmom obalom s druge strane Primrose Creeka.
“Više se bojim za nekoga tko bi im mogao prepriječiti put”, odvratila je Megan i nasmijala se. To jutro provele su veselo igrajući se s djecom, a kad su se Bridget i Christy vratile nakon dva sata, oči su im bile isplakane i zamišljene. Nijedna od njih nije htjela razgovarati o svom susretu s Dijamantnom Lil, a Megan i Skye nisu bile toliko nerazumne da navaljuju. Naprotiv, one su otišle kući, Skye sa svojom djecom, a Megan s Augustusom, koji je navratio da isprati svoju gospodaricu natrag kući. Godila joj je njegova pažnja, kao i uvijek, i nekoliko je puta zastala da mu baci štap i beskrajno ga hvali kad bi joj ga donio natrag.
Nasmiješila se kad je obišla zadnju okuku i pred vratima ugledala poznatog joj konja sa spuštenim uzdama. Webb je kod kuće.
Augustus je potrčao k svome gospodaru razdragano lajući i Webb se nasmijao sagnuvši se da ga podraga po glatkoj dlaci.
“Danas si se rano vratio”, primijetila je Megan, posve nepotrebno. Ona je bila Webbova mladenka, dijelili su krevet, ali ipak je njeno srce brže zakucalo svaki put kad bi ga ugledala, izbliza ili iz daljine.
Uspravio se nasmiješen. “Žudio sam za svojom ženom”, rekao je.
Megan je zagrizla donju usnu i čekala.
Ispružio je ruku i ona mu je pošla ususret bez oklijevanja. Poljubio joj je ruke, jednu pa drugu, od čega je zadrhtala cijelim tijelom. Zatim ju je zgrabio u naručje i odnio je, ali ne prema kući, kako je očekivala, već prema staji.
“Što...?” izustila je.
Zdušno ju je poljubio ne usporavajući korak. “Želim te imati na tisuću mjesta”, rekao je kad je napokon odvojio svoje usne od njenih, “a sjenik je jedno od njih.”
Unutrašnjost staje bila je svježa i sjenovita, ispunjena mirisima životinja, slame i kože sa sedla. Augustus je dotad već izgubio zanimanje za radnje svojih gospodara i otkasao za nekim svojim poslom.
Webb je spustio Megan na tlo ispred ljestava koje su vodile na sjenik. Srela je nakratko njegov pogled i počela se uspinjati.

DVANAESTI DIO

Megan je stajala na pragu promatrajući ženu na prašnjavim kolima kako prelazi potok na plićem dijelu. Kraj nje je sjedio plavokosi dječak Naohovog ili Hankovog uzrasta. Čak i s te udaljenosti Megan kao da je znala da će djetetove oči biti plave.
Dok su se putnici približavali, Megan se ta žena doimala kao izbrušena kameja. Koža joj je bila voštano bijela poput bjelokosti, a oči neke tamne nijanse smeđe boje. Ellie, pomislila je Megan, ispunjena nevjericom i očajem.
U usporedbi s besprijekornom putničkom haljinom izrađenom od laganog platna boje pijeska u koju je bila odjevena Ellie Stratton, Megan se osjećala kao da je sve na njoj bilo izrađeno od vreća za krumpire. Namjeravala si je sašiti nekoliko novih haljina, ali s punim rukama posla ona jednostavno nije imala vremena.
Druga gospođa Stratton zategla je uzde i nasmiješila se, iako joj je iz očiju vrebao oprez kao da nije bila sigurna je li dobrodošla. “Ti mora da si Megan”, rekla je.
Megan je jedva uspjela uzvratiti osmjeh zaokupljena svojim nagađanjima. U glavi joj je bila takva zbrka da nije znala čemu da vjeruje. Nažalost, kršćansko milosrđe nije bilo jedan od osjećaja koji su joj se vrzmali po glavi. Što god da je Ellie Stratton željela, ona je bila Webbova prva ljubav i Megan se grozila njihovog ponovnog susreta. “Zdravo, gospođo Stratton”, odvratila je.
Ellie je na trenutak iskrivila usne. Augustus je dotrupkao da pretraži pridošlice. Dječak ga je promatrao s radoznalošću. Radoznalost i one plavo-ljubičaste oči bile su dječakove osobine koje je Megan već naslućivala. “Zovi me Ellie”, rekla je. “Ako nemaš ništa protiv.”
Megan je kimnula i nasmiješila se dječaku koji je još uvijek opčaran gledao Augustusa. “Neće te ujesti”, rekla je. “Možeš ga podragati ako se tvoja majka slaže.”
“Možeš slobodno, Tommy”, rekla je Ellie dječaku.
Tommy je vješto spuznuo s kola i ispružio nesigurno ruku prema Augustusu. Pas je zauzvrat ispružio svoj dugi jezik i liznuo mu ruku, a mali dječak je oduševljeno hihotao. Ellie je sišla s kola, mnogo profinjenije nego njen sin, i stala pred Megan.
“Baš si lijepa kao što te Jesse opisao”, rekla je Ellie. “Je li – je li možda Webb kod kuće?”
Megan je već htjela odmahnuti glavom kad su se obje okrenule čuvši kako neki jahač prelazi potok. Bio je to Webb.
Megan su koljena gotovo klecala od olakšanja čim ga je ugledala, no u isto vrijeme bojala se trenutka kada će on prepoznati Ellie, ženu s kojom se nekad htio vjenčati, i dječaka.
Ellie se uputila prema njemu čak i prije negoli je on ušao u dvorište. Kad je sjahao i zagrlio je, ona mu je rukama obgrlila vrat.
Megan se ukrutila gledajući. Čekajući. Bila je tek djelomično svjesna dječaka i psa koji su sada trčali okolo naokolo u širokom krugu i oba lajali.
Ellie i Webb su se razdvojili, no ona mu je još uvijek ushićeno gledala u lice. Njena radost zbog njihovog susreta bila bi svima očita, no Webbove misli nije bilo tako lako pročitati. Jednom ju je rukom uhvatio za lakat i krenuo prema Megan vodeći za sobom konja.
Megan je prizvala u pomoć sve svoje glumačke vještine i nasmiješila se.
“Koliko vidim, upoznala si ženu moga brata”, rekao je Webb. Čini li joj se ili je on zaista naglasio one tri posljednje riječi?
“Upoznale smo se”, rekla je Ellie kao da je to bila sasvim uobičajena pojava da prva ljubav dođe u goste jedne vruće lipanjske večeri. Kimnula je dječaku da stane kraj nje i on je poslušao, mada nerado. Vidjevši ga pored Webba, Megan je zastao dah, koliko su sličili jedan drugome. “Tommy, ovo je tvoj ujak Webb.”
Webb je čučnuo i pogledao dijete u oči. “Zdravo, Tommy”, rekao je.
“Zdravo”, odvratio je nesigurno dječak. Činilo se kao da se mrvicu odmaknuo i približio majci.
Webb je ustao i zagledao se Megan u oči. Nije se smiješio. “Hajdemo svi u kuću”, rekao je.
Megan je bila svjesna neopravdanosti svojih strahova, ali to nije spriječilo drhtanje koje joj je obuzelo cijelo tijelo. Namjerava li joj Webb reći da je ovo njegovo i Ellieino dijete? Sličnost je bila zapanjujuća, ali s druge strane, Jesse je također sličio Webbu, a možda mu je sličio i Tom mlađi.
Kad su ušli u kuću, Megan se smjesta zaputila u kuhinju. Pristavila je vodu za kavu i narezala žute torte koju je namjeravala poslužiti za večeru. Jedan tanjur je stavila na pod za zahvalnog Augustusa, a ostala tri na neka stara vratašca od ormara koja su joj poslužila kao pladanj.
Webb je sjedio u svom stolcu kraj vatre, a to je bilo mjesto na kojem je, kako bi u šali znao reći, želio provesti svoju starost. Ellie i Tommy sjedili su jedno do drugoga na dvosjedu, a Ellieini osjećaji prema Webbu mogli su se sada vrlo jasno naslutiti iz njena pogleda. Koliko se god trudila, Megan još uvijek nije mogla proniknuti Webbov izraz lica; ono je bilo nepristupačno i nepronično.
“Pusti sad kavu”, rekao je kad je Megan spustila pladanj na stol i zaputila se opet prema kuhinji. “Sjedni i smiri se.”
Smiri se. Megan nije bila sigurna hoće li ikad više biti mirna – pogotovo ne dok joj Ellie Stratton sjedi u primaćoj sobi i očijuka s njenim mužem. Megan je sjela i donekle ju je tješila činjenica da ona sjedi bliže Webbu i da bi mu mogla dodirnuti ruku ili koljeno, kad bi ispružila ruku.
No, ipak joj je srce ubrzano kucalo.
Ellie je čeprkala po torbici u svom krilu i izvukla smotak papira. Nagnula se da ih doda Webbu i, iako se njen pokret ne bi mogao opisati kao zavodnički, Megan je ipak osjetila poriv da počupa kosu ovoj ženi.
Sama je sebe prekorila što je takva cjepidlaka, no to hladno rasuđivanje nije imalo nikakvog pozitivnog učinka na njene osjećaje.
Webb je uzeo papire, odmotao ih i proučio sadržaj. Megan je primijetila kako je stisnuo čeljusti.
“Žao mi je što ti to moram na ovaj način priopćiti”, rekla je nježno Ellie. “Tata ti je umro prije šest mjeseci. Tom mlađi je preuzeo poslove na Južnoj zvijezdi, ali jedna trećina posjeda je tvoja, a jedna pripada Jesseju. Nismo znali gdje si dok se Jesse nije vratio kući.”
Webb joj je vratio papire. “Neka moj dio podijele između sebe”, rekao je. “Tom mlađi i Jesse. Ja imam vlastitu farmu ovdje.”
Megan se pitala odražava li joj se na licu ili u držanju sva ona zbrka osjećaja koji su je trenutno obuzimali, no budući da je samo Augustus bio okrenut u njenom smjeru, zaključila je da to nije ni važno.
“Bojim se da neće biti tako jednostavno”, odvratila je Ellie. “Oporuka je tako sastavljena da ako jedan sin odbije svoj dio nasljedstva, ostala dvojica gube svoj dio. I povrh svega, svi tri morate živjeti tamo i raditi na farmi sve ono što je i vaš otac radio.”
Webb je ustao i okrenuo im leđa, te stao pred prozor i gledao u zemlju koju je volio koliko ju je voljela i Megan.
Žrtvovao se za tu farmu. “Neka se na sudu bore za farmu. Tom mlađi i Jesse, hoću reći. Nerazumno je zahtijevati da svi tri živimo na farmi.”
Na Ellienu licu odražavala se bol i sjećanja na tu bol. “Da, nerazumno je. Takav je bio vaš otac, jednom riječju.” Zastala je i nutkala dječaka da pojede svoj komad torte, što je on jedva čekao, a onda nastavila očajno uvjeravati. “Tom mlađi neće izdržati ni godinu dana, Webb. Liječnik kaže da mu je jetra načeta već prije deset godina. Jesse se ne može sam snaći na onoj farmi; premlad je. Pa ako i uvjere suca...”
Megan je sve to promatrala, a kad se Webb okrenuo od prozora njeno je srce počelo tako snažno tući da su ga vjerojatno svi mogli čuti. Kad više ne bude ni oca ni Toma na farmi, Webb će se možda poželjeti vratiti na Južnu zvijezdu. Na kraju krajeva, on se tamo rodio, tamo mu je sahranjena majka. Možda mu je ono bio dom, a ne Primrose Creek.
“A što je s tobom i tim dječakom, Ellie?” upitao je Webb. “Gdje ste vi u svemu ovome?”
Zaista, gdje? Pitala se Megan i nadala da nitko nije primijetio da sjedi kao na iglama.
Ellie je na trenutak sagnula glavu, a kad je digla pogled, njene oči caklile su se od suza. Od plača bi Meganino lice uvijek izgledalo podbuhlo i užareno, no ova je žena znala plakati dostojanstveno. Bila je poput pale božice koju su neopravdano srušili s njenog postolja u nekom poganskom hramu. “Rekla sam Tomu mlađem da Tommy i ja nećemo ostati da ga gledamo kako se opija do smrti i nisam se šalila.”
Megan je čvrsto stisnula kapke i pripremila se na najgore. Ellie je došla u potrazi za onim od trojice braće kojeg je uistinu voljela, a dječak će poslužiti kao dodatan adut, ako to bude potrebno.
“Što ćeš sada?” zanimalo je Webba. Iz njegova tona Megan nije mogla ništa zaključiti, ali kad je shvatila da stoji iza njene stolice, kad je osjetila njegovu ruku na svome ramenu, sva je protrnula.
Elliein pogled bio je smiren i siguran. “Kasnije ćemo o tome”, rekla je odajući koliko je u srži svoje prirode uistinu izdržljiva usprkos neprestanim nedaćama. “Zasad se želim pobrinuti za budućnost svoga sina. U oporuci vašeg oca izričito je naznačeno: ako Tom mlađi umre, farma će se dodijeliti tebi i Jesseju u jednakim dijelovima. No, i tada ćete vas dva morati živjeti na tom posjedu. Ako jedan od vas ne postupi prema odredbama oporuke, farma će biti zaplijenjena. Ako se to dogodi, Tommy će ostati praznih ruku kad postane punoljetan.”
Megan su cijelim tijelom prolazili trnci, a želudac joj se grčio. Dobro da nije pojela onaj komad torte jer bi se sada osramotila kad bi morala stisnuti ruku na usta i istrčati iz prostorije.
“Taj zlobni stari kurvin sin”, gunđao je Webb. “Za Boga miloga. Taj čovjek je mrtav i pokopan i još uvijek pokušava upravljati našim životima.”
“Moja obitelj nije dobrostojeća, Webb”, rekla je Ellie. “Dio te farme je sve što će Tommy ikada imati.”
Webb je uzdahnuo. “Meni on izgleda kao vrlo kršno momče. Mislim da ga podcjenjuješ, Ellie.” Još jednom je stisnuo Meganino rame, i ohrabrio je sasvim malo, a zatim se okrenuo i otišao do svog stola. Čula je kako je odvukao stolicu od stola i sjeo i znala je da sada pomnije čita očevu oporuku, riječ po riječ.
“Idem po kavu”, rekla je Megan i izletjela kao metak jer više nije mogla izdržati tu napetost, nije mogla više sjediti prekriženih ruku dok joj je sve ono što je voljela visjelo o koncu.
“Ja ne bih, hvala!” viknula je Ellie za njom i Megan je već znala da ni Webb ne želi kavu, ali ona ipak nije odustajala od svoje namjere jer se morala zaokupiti nečim.
Nekoliko minuta kasnije, dok je stajala na kuhinjskom pragu i promatrala Tommyja i Augustusa koji su neumorno trčkarali dvorištem, Megan je načula Webbov i Elliein razgovor, njihove uznemirene glasove. Nije mogla mnogo razumjeti, no ton njihovih riječi mnogo je govorio, Elliein visok i plah, Webbov dubok i promukao. Megan je preplavio očaj, kao da ju je do grla zapljusnula pobiješnjela rijeka.
Ubrzo se pojavila Ellie, očiju punih njenih ljupkih suza i uzdignute brade. Kimnula je Megan, što je mogla srdačnije, i provukla se uz nju na dvorište. “Idemo, Tommy”, vikala je. “Zakasnit ćemo na poštansku kočiju za Virginia City.”
Tommy je mahnuo Megan i Webbu, koji je šuteći stajao iza nje, ali je dječak najviše žalio što se rastaje od Augustusa. Ellie se elegantno popela u kola i primila uzde ne osvrćući se, pričekala sina i odvezla se.
“Odlaziš”, rekla je Megan ne okrenuvši glavu.
“Moram”, odgovorio je i otišao od nje.
Megan je dugo stajala na pragu obujmivši si struk rukama, svom snagom obuzdavajući plač. Nek ide kvragu i taj Webb Stratton, ako mu je samo toliko značio njihov brak. Snaći će se ona i bez njega.
Kad se uputila gore u sobu, smetnuvši večeru s uma, Webb je sjedio za stolom prelistavajući hrpu papira. Podigao je pogled kad je zastala nasred stubišta i dugo su se netremice gledali bez riječi.
Bilo je kasno kad je legao u krevet, no Megan još nije spavala. Nije bila sigurna hoće li ikada moći usnuti.
“Zašto?” upitala je. Unatoč nedorečenom pitanju vrlo je dobro znao na što misli.
Uzdahnuo je. “Zbog dječaka.”
Srce joj je tuklo u grlu kao da će svaki čas prepući. “Da”, rekla je. “Zbog dječaka.”
Webbov glas bio je blag i suosjećajan. “On je moj nećak, Megan”, rekao je. “A ne sin. Ali bez obzira na moje nesuglasice s ocem tog djeteta, ja mu ne mogu naprosto okrenuti leđa i dopustiti da sve izgubi. I zbog Jesseja se osjećam odgovornim.”
Zar je od nje očekivao samo hladni razum. Nije to mogao očekivati, ne, kada se radilo o raspadu njihova braka. Ništa nije odgovorila.
Webb je znao da plače, naravno, jer je krevet podrhtavao. Uzeo ju je u svoje naručje i privukao k sebi na prsa. “Prodat ću stado”, rekao je, “a ti možeš živjeti u gradu ili kod jedne od sestara. Imat ćeš dovoljno novaca za...”
Odgurnula se od njega. “Ne, Webb”, odvratila je britko. “Ako ne mogu ići s tobom, a sve mi se čini da nisam pozvana, ostajem na farmi. Obećao si da ćeš farmu prepisati na moje ime ako nešto – pođe po zlu, sjećaš se?”
Uzdahnuo je mučno. “Dug je to i pogibeljan put odavde do Montane, Megan.”
Okrenula mu je ponovno leđa, a ovaj put je nije dirao. “Nije bio dug i pogibeljan za Ellie, koliko vidim”, rekla je i prezirala sebe zbog ljubomore koja joj se mogla osjetiti u glasu. “Samo toliko da znaš, Webb Stratton, ja sam putovala u Englesku i natrag na malom brodu bez ikakvih neprilika.” Osim cjelotjedne morske bolesti oba puta, predbacio joj je glas savjesti. “Nadalje, stigla sam na zapad s Caney i Christy na kolima, i snašle su nas gotovo sve nevolje na koje čovjek može naići.”
“Ellie je prešla taj put zbog svog sina.”
“Ona je taj put prešla zbog tebe”, bila je uporna Megan i Webb to nije nijekao. Naprotiv, nije uopće okolišao, kao i obično.
“Mislila je da se Jesse prevario kad je spomenuo tebe kao moju buduću ženu, i da će još uvijek postojati nada za mene i nju jednom kad Tom mlađi umre. Rekao sam joj da se vara.”
“Ali ipak odlaziš s njom.”
“Ne, Megan. Ona i dječak odlaze živjeti k njenima na istok. Ja odlazim u Montanu da sve to sredim s mojom braćom. Vratit ću se za nekoliko mjeseci, obećajem.”
Megan je osjećala i olakšanje i sumnju. Olakšanje stoga što je znala da Webb ne da je olako obećanja, a sumnju jer nitko nije razumio bolje od nje povezanost između članova obitelji. “Ne vjerujem ti.”
Nasmijao se, ali s nimalo radosti. “To je očito”, rekao je.
Zatim ju je lijevom rukom pogladio po struku i, potpuno oprečno njenim osjećajima, cijelim joj je tijelom prostrujila požuda, snažna poput navale bujice kada se prelije u prazno riječno korito.
Protiv svoje volje, protiv svog zdravog razuma, ona se okrenula k njemu, tom čovjeku koji ju je namjeravao napustiti. Tom čovjeku koji se možda nikada neće vratiti, iako je tvrdio suprotno.
Tu su noć vodili ljubav žestoko, rastrgani tugom i strašću, željom da ostanu zajedno i sviješću da se moraju odvojiti. Čak i onda kad joj se tijelo trzalo od gotovo neizdrživog užitka, Megan je plakala.
Sljedeći dan Webb je otišao u grad i vratio se s dokumentima o prebacivanju vlasništva farme na Meganino ime i s omotnicom punom novaca s njegovog računa u banci. Cijeli dan nisu razgovarali, osim u krnjim rečenicama, a jadni Augustus, koji je osjećao da se nešto u dubini njihova odnosa promijenilo, nije mogao doći k sebi. No iste te noći u krevetu Webb i Megan vodili su ljubav divlje i očajnički kao i prethodnu noć. Bila je to prije borba negoli savez, ali nije zbog toga bilo ništa manje zadovoljavajuće. Megan je znala da je i Webb duboko uznemiren, ali to je nije tješilo. Webb će otići, i to uskoro, a Megan je sve manje vjerovala u njegov povratak. Pretrpjela je već previše bolnih gubitaka da bi vjerovala u sretan kraj.
Trećeg dana nakon što je Meganin svijet popucao po sredini i uskoro se trebao raskoliti, Webb je brzojavom sredio prodaju njegove stoke vojsci po znatno nižoj cijeni od uobičajene, i uspio je unajmiti dovoljno kauboja da mu pomognu tjerati stoku sve do Fort Granta. Odatle će putovati sam.
Sve bi bilo drukčije da ju je poveo sa sobom, no to nije namjeravao učiniti, a ona po tom pitanju nije imala pravo glasa. Mogla ga je slijediti i natjerati da je povede sa sobom ili gubi vrijeme prateći je natrag kući, ali imala je vrlo osoban i tajan razlog da to ne čini.
Stoga se nastojala pomiriti s činjenicom da će izgubiti jedinog muškarca kojeg je ikad voljela.

Onog jutra kad je Webb otišao sa svom svojom stokom i šestoricom kauboja, Megan je stajala na rubu planinskog pašnjaka promatrajući ga. Augustus je suludo trčao od Webbovog konja do Megan, otužno lajući.
“Idi kući, momče”, rekao mu je Webb. “Idi kući s Megan.”
Megan je bila zaslijepljena od suza kad se pas dovukao k njoj pogledavajući preko ramena hoće li ga Webb pozvati. Nije mogla mahnuti; nije skupila dovoljno snage da se oprosti s njim. Zato je samo stajala tamo kao odsječen panj i promatrala Webba kako odlazi.
Uskoro se ništa više nije moglo vidjeti osim oblaka dima, ništa čuti osim neprekidnog mukanja sve te stoke. Megan se okrenula, ucviljen Augustus krenuo je za njom i oboje su sišli niz brdo jednim dobro znanim puteljkom do kuće.
Neko je vrijeme stajala na pragu promatrajući oko sebe zemlju koju joj je djed ostavio. Dobila je što je željela – ta zemlja je bila ponovno njena, i samo njena, i nikad se više neće odvajati od nje.
Obrisavši oči rubom pregače, ušla je u kuću i pristavila vodu za čaj.
Debele pahulje snijega lepršale su uz prozor s druge strane kuhinjskog stola, a Caney je redala komadiće sušene jabuke na tijesto za pitu. Okrenula se ozarena lica prema Megan. “Klinci će biti presretni”, rekla je. “Uvijek se raduju kad napada snijeg.”
Megan, koja je mijesila kruh za stolom kraj ognjišta, na to se nasmiješila. “Trace im je svima napravio sanjke”, rekla je misleći na sve one nećake koji su živjeli uzduž Primrose Creeka. “Morat će naći strm brežuljak.”
Caneyino lice se smrklo. Bila je već u poodmakloj trudnoći noseći Malcolmovo prvo dijete, a zbog svog je stanja postala ljepša negoli ikad prije. “Javlja li ti se što Webb?” upitala ju je tiho.
Megan je pretpostavila da su njene sestre vjerojatno nagovorile Caney da je to pita, budući da im je dala do znanja da ne želi s njima o tome raspravljati. Dobila je od njega dva pisma za vrijeme svih tih mjeseci koliko je izbivao. U jednom joj je javio da je Tom mlađi umro i da on i Jesse pokušavaju srediti papire s gomilom odvjetnika, a u drugom joj je poslao izvještaj od banke i obećanje, a nijedno od toga dvoga tada više nije zanimalo Megan. Nije mu odgovarala na pisma jer mu nije mogla prešutjeti da nosi njegovo dijete, a nije namjeravala preklinjati ili iskoristiti nečiju slabost da bi dobila ono što želi.
Caney je odložila jabuke i prišla Megan da je zagrli. Njihovi izbočeni trbusi odskočili su jedan od drugoga i obje su se žene nasmijale, iako je Megan već popustila suzama. Nježnost je uvijek tako na nju djelovala, uvijek joj je rušila sve brane.
“Da ne nosim ovo dijete u sebi”, rekla je Caney njišući se s Megan naprijed-natrag kako je običavala cijelog njihovog života, “vjeruj mi da bih išla potražiti tog čovjeka i dobro ga išibala bičem.”
Megan je šmrcnula, istegnula leđa i obrisala rukom obraze. “Ako ne želi mene i moje dijete, onda ni mi ne želimo njega. Unajmit ću nekoga da vodi poslove na farmi, a ja ću otići raditi za Lil u njenom novom kazalištu.”
Caney joj je podložila prst pod bradu i podigla joj glavu. “Zna li Webb uopće za ovo dijete, djevojko? Ili si bila preponosna da mu to kažeš?”
Megan je pregačom obrisala lice koje je bilo mokro kao da ga je uronila u vedro s vodom. Slutila je to svoje stanje i prije nego je Webb otišao u Montanu, ali nije rekla ni riječi o tome. “Nisam mogla”, rekla je. “I ne radi se o ponosu, Caney. Bio bi ostao – da, sigurna sam da bi – ali protiv svoje volje i iz potpuno pogrešnih razloga.”
“On ima pravo znati, Megan”, bila je uporna Caney. “Iako ono raste u tebi, to dijete pripada i njemu.
“Reći ću mu – jednom”, rekla je.
Caney je zapucketala jezikom i odmahnula glavom. “Mislim da bi mu trebala napisati pismo. Poslat ću ti ga kad se vratim u grad.”
Megan je odmahnula glavom. Zatim joj je okrenula leđa, otišla do lavora i pomno oprala ne samo ruke već i svoje suzama umrljano lice. Nakon toga vratila se k stolu, složila tijesto u maslacem namazane tavice i ostavila ga da se diže na stolu kraj ognjišta.
Caney je još uvijek slagala jabuke na tijesto – imali su obiteljsku večeru kod Bridget povodom Noahovog rođendana – kad je odjednom fućnula ispod glasa i zakriještala od veselja. Augustus se ustao sa svog otirača ispred ognjišta i lijeno se oglasio sa svojim vau-vau.
Caney se okrenula, lamatajući podivljalo rukama dok joj se lice namreškalo od oduševljenog smijeha. “Dođi ovamo, djevojko, i pogledaj ovo čudo!” vikala je.
Skupljenih obrva, dok joj je srce sve brže kucalo, Megan ju je poslušala, brišući usput ruke krpom za suđe. Kad je pogledala kroz prozor i ugledala čovjeka na konju kako prelazi potok, duboko je udahnula. Iako je konj bio nepoznat, a jahač nosio dug kaput i šešir sa širokim obodom navučenim nad lice da ga zaštiti od hladnog vjetra, Megan ga je odmah prepoznala i njeno srce mu je pohitalo ususret.
“Webb”, šapnula je.
“Mi o vuku”, vikala je Caney razdragano dignuvši ruke u zrak i tresući ih kao u vjerskom zanosu. Odjednom se prenula, zgrabila svoj ogrtač s jedne u nizu vješalica kraj vratiju i obukla se. “Moram proširiti vijest!”
Megan se nije ni sjetila na ogrtač, ona je naprosto otvorila vrata i koraknula u tu snježnu hladnoću jedva primjetivši da ju je Caney pokušala povući natrag u kuću. Augustus je projurio kraj nje poput zlatnog traka preko bijelog snježnog plašta, lajući tako glasno da će vjerojatno ujutro biti promukao.
Webb je dojahao do sredine dvorišta i sjahao. Pas je poskočio i oslonio prednje šape na gospodarova prsa. Webb se nasmijao i protrljao psa objema rukama po glavi, no njegove su se oči zaustavile na Megan.
“Bože pomozi”, zakokodakala je Caney obavijajući Megan ogrtačem, “nasmrt ćeš se prehladiti. Što će ti onda koristiti što ti se muž napokon vratio?” Ošinula je Webba pogledom. “Bilo ti je i vrijeme”, odsjekla mu je. Zatim je odmarširala kroz snijeg, zajahala kobilu bez po muke i otišla.
Webb je šutio, a šutjela je i Megan. Samo je stajala tamo, bojeći se vjerovati da se on uistinu vratio, da nije samo utvara ili lik iz snova. Koliko se je noći prevrtala u krevetu u svom sobičku u prizemlju, jer nije mogla spavati u onome koji su dijelili, i uvijek sanjala baš ovaj prizor? Koliko se je puta probudila plačući jer je već i u snu znala da to nije stvarnost?
Prišao joj je i položio dlanove s obje strane njenog ogromnog trbuha. “Kada?”
“U veljači”, izustila je.
Odjednom mu je na njegovom od vjetra ukočenom licu zatitrao osmjeh. Trebao se okupati, obrijati i podšišati, a bio je nešto najljepše što je Megan ikad vidjela. “Čini mi se da sam došao baš na vrijeme”, rekao je.
“Jesi li se vratio zauvijek?” Jedva je skupila hrabrosti da ga to pita, odgovor je bio toliko važan.
Kimnuo je. “Ako me želiš natrag. Sredio sam sve ono što sam trebao u Montani i sada sam se vratio zauvijek kući.” Gurkao ju je prema vratima. “Hajde, vrati se unutra prije nego se prehladiš. Caney bi me živa oderala da jednom kihneš.”
Oklijevala je, a onda kimnula i postupila po naređenju, ali se nije micala od prozora promatrajući ga dok nije odveo konja u staju, izašao i krenuo prema kući. Tek se onda u potpunosti uvjerila da nije sve to samo umislila.
Vidio ju je i nasmijao joj se.
Njeno srce se prevrtalo od sreće, poput akrobata kad pravi kolutove.
Ušao je u kuću, skinuo rukavice, kaput i šešir i objesio ih kao i uvijek na vješalicu, a onda krenuo prema njoj. “Ako te ne budem mogao zagrliti, Megan, i poleći u naš krevet, ne znam hoću li moći još dugo živjeti. Toliko si mi nedostajala.”
“Tko je tome kriv?” oštro ga je pitala, ali smekšala se i on je to znao.
“Ja”, rekao je. Onda joj je pružio ruku i ona ju je primila.
Uzeo ju je u naručje i odnio gore u njihovu sobu. Soba je bila hladna – svo to vrijeme nitko nije spavao u njoj – i kad su skinuli jedno drugome odjeću, uvukli su se pod plahte. Webb je skliznuo pod pokrivače da miluje Meganin trbuh, da je ljubi i gricka. Zatim joj se našao među nogama, odvojivši ih i podložio ruke pod njenu stražnjicu. Kad ju je dodirnuo jezikom, ona je vrisnula. Kad joj je počeo ugađati, ona je gotovo gubila svijest. Naposlijetku je dostigla vrhunac zadovoljstva i potpuno se zaboravila grozničavo se trzajući, a onda se potpuno iscrpljena jecajući spustila na madrac.
Tepao joj je, ljubio je po cijelome tijelu. Kad joj je poljubio usne, ona ga je ponovno očajnički željela. Čim je oprezno kliznuo u nju, ona je podivljala od zadovoljstva, no njegovo smirivanje potrajalo je malo duže. Kad ga je naposlijetku obuzelo vrhunsko zadovoljstvo, on se ukočio još uvijek ležeći preko nje i žestoko zadrhtao prostenjavši njeno ime poput umirućeg čovjeka koji doziva božju pomoć.
Srušio se kraj nje i dugo su izmoreni ležali u tišini spetljanih ruku i nogu, dok su sjenke puzale po zidovima sobe.
“Ne vraćaš se u Montanu?” smjesta je upitala. Morala je znati.
“Možda jednom u posjet”, odvratio je Webb. “Jesse je nabavio vrijednog predradnika. Cvjetat će mu posao na farmi.”
“Znači vas dva ste uspjeli prekrojiti očevu oporuku?”
Webb je uzdahnuo. “Upravo tako”, rekao je. “Ali stari nam nimalo nije olakšao posao. Zbog toga me tako dugo nije bilo – morali smo proći mnogo pravnih procedura.”
Megan se privila uz njega i kliznula prstom niz njegova gola prsa. “Da si kavalir”, rekla je, “sad bi se ustao i naložio vatru.”
Opet se uvukao pod pokrivače i počeo joj ljubiti trbuh. “Tko je rekao da sam ja kavalir?” izazivao ju je prigušenim glasom. Jezikom joj je napipao grudi i ljubio ih kao da su nešto neodoljivo slasno. “Osim toga, mislim da ovdje u krevetu postaje sve užarenije. Vatra nam se već zapalila, gospođo Stratton.”
To nije mogla opovrgnuti.
U stvari, uskoro nije mogla ni govoriti.

EPILOG

Sve su ovdje, moje prekrasne unuke – vatrena Bridget, od obraza joj se odbija svjetlost iz ognjišta, a pored nje njen voljeni muž i onaj čopor vragolaste djece koju su ona i Trace začeli. Dobro se sjećam dana kad je Trace došao pješke na Primrose Creek s istrošenim sedlom prebačenim preko jednog ramena, s namjerom da čuva udovicu svog najboljeg prijatelja. Otada su si stvorili dom kojim se s pravom mogu ponositi.
Zatim, tu je Christy. Ona je predstavljala najveći izazov mojim sposobnostima združivanja kad je odlučila upecati Jakea Vigila, a zapravo joj je bilo predodređeno da se uda za Zacharyja Shawa. Na kraju se sve dobro svršilo, ali samo zahvaljujući mom trudu. U toj obitelji rastu savršeni dječak i djevojčica, a i treće je na putu, samo Christy i Zachary to još ni ne slute.
I Skye. Moja hrabra, ljupka Skye. Ona je našla svog savršenog bračnog druga u Jakeu Vigilu i, što samo njih dvoje smije znati, oni će stvoriti cijelo carstvo. Ne, ne. Uopće se ne brinem kad su njih dvoje u pitanju. Njihova ljubav je čvrsta i vječna poput ovih planina koje ih okružuju.
Naposlijetku, mala Megan. Naravno, više nije tako mala – zrela žena, u stvari – i k tome crvenokosa ljepotica. Ona i Webb su stvoreni jedno za drugo, kao što smo ja i Rebecca, a to govori mnogo. Megan će roditi djevojčicu, lijepu poput svoje majke, i isto toliko bistru i snažnu. U stvari, Strattonovi će imati cijelo jato djevojčica, a dva dječaka će se roditi kasnije.
Vani pada snijeg i lagano se spušta iz teških oblaka na zemlju. Noah, Bridgetin sin, potpuno je izbezumljen koliko se veseli svom rođendanu. Izrasti će u krasnog muškarca, mada će dotad njegovima posijedjeti zbog njega koja vlas na glavi. Smijem se pri samoj pomisli na to.
Tu su i Caney Blue i njen naočit mladoženja, koji su stigli malo kasnije na proslavu. Sreća im se dugo nije smiješila, Caney i njenome mužu, ali napokon im se pružio mir i obilje. Caneyina djevojčica će odrasti ovdje sa svima njima.
Nek sam proklet ako Lilian Colefield glavom i bradom nije upravo ušla za Caney i Malcolmom u kuću. Izgleda iscrpljeno nakon svih ovih godina i svega što je prošla. Nikad se ne bih nadao da ću je ponovno vidjeti, ali krug se uvijek zatvara, pogotovo ako je nečije srce u pitanju. Drago mi je da su svi ponovno na okupu. Drago mi je da sada mogu otići i vratiti se svojoj Rebeki.
Već me dugo čeka.