Kad žene popi#de

Valentina Vrhovac Matijašević, inače pravnica i tajnica u osnovnoj školi, u srednjim je godinama, a ovo joj je prva knjiga i odmah eksplicitnog seksualnog sadržaja!Njezin muž kardiokirurg bio je loš u krevetu, pa je ona krenula isprobavati nove partnere, uključujući i svećenika, kako bi shvatila što zapravo želi.Isprva je izdana pod pseudonimom strankinje, s lažnom biografijom, ali Valentina svoj pravi identitet nije uspjela sakriti.

1.

Isprekidano jutro

Kad me muškarac ujutro probudi poljupcem i pruži mi kavu sa samo jednom kockom čokolade, cijeli dan mi može raditi sve što hoće. Ni kave, ni čokolade, a ni poljubaca se više ne sjećam. Jutarnji seks? To sam oduvijek mrzila! Ne seks, već jutarnji. Nisam jutarnji tip i do 10 sati ne volim razgovarati, a kamoli se ševiti.
Ponovo sam se vratila ispod toplog pokrivača. U jednoj ruci je bila spasonosna kava sa čokoladom, a u drugoj daljinski upravljač. Obožavala sam ta samotna jutra. Tu i tamo idilu bi mi prekidala dosadna susjeda ili poštar koji bi uvijek meni zvonio, dva puta. Dosadni jehovini svjedoci, neuljudni bacači reklama, cigani, branitelji, napušeni studenti i još nekoliko neprilika izopčenih iz svakodnevnice radnog naroda.
Danas sam odlučila da sve poplave i svi požari, orkanske bure i pijavice neće me otrgnuti od zagrljaja filma kojeg sam jučer snimila, da ga ujutro u miru, pogledam. Taman kad sam donijela takvu odluku i ušuškala se među plahte, na zvono se spustila nečija teška ruka i nije odustajala. Ma baš me briga, pomislila sam, samo neka zvoni. Poslije nekoliko sekundi zazvonio je i mobitel. Dan je počeo…

Na zaslonu mobitela ispisano ime Monika. Moja prijateljica kojoj nisam mogla samo tako prešutjeti poziv.
«Reci draga...»
«Doma si?» upitala je začuđeno.
«A gdje bi ja to trebala biti u osam sati ujutro, u ponedjeljak?»
«A koga vraga mi onda ne otvaraš ta vrata? Zvonim već 10 minuta...»
«Sorry, nije mi palo na pamet da si ti, evo ...otvaram...»
Monika je upala u moju spavaću sobu u osam sati ujutro? Nisam mogla to ni zamisliti. Ona je u to vrijeme obično u uredu, zategnuta i ispeglana. Ovaj put je bila nekako «ne svoja». Kosa joj se čeprljila na sve strane. Maskara joj je zauzimala područje oko očiju, a ni odjeća nije bila savršena kao uvijek.
«Otkud ti? Što ti se dogodilo? Izgledaš kao da su te horde manijaka cijelu noć natjeravale.» još mi nije bilo jasno njeno stanje.
«Cijelu noć nisu, ali sad ujutro jesu... Onaj moj manijak...noćas me nagovorio da ostanem kod njega spavati. Znaš i sama kako se poslije seksa teško dignuti, obući, sjesti u hladan auto i vratiti se u prazan stan...»
«Ne znam baš... no dobro i što se dalje dogodilo?»
« Nije me trebao puno nagovarati da ostanem. Sve je bilo tako savršeno... Kad sam jučer navečer došla kod njega dočekala me večera, svijeće, prigušeno svijetlo... Nakon
večere, odveo me u kupaonicu. Kupaonica je bila prepuna mirišljavih svijeća, a kada napunjena toplom vodom. Skidao mi je dio po dio odjeće. Uronili smo u pjenušavu kupku. Nježno mi je masirao stopala. Prstima mi je dodirivao svaki centimetar noge dok nije došao do raskršća ...»
« Čekaj malo... taj erotični dio ćeš mi ponoviti, ali u čemu se očituje tvoja panika i tvoj sadašnji izgled? Od masaže stopala i dodirivanja međunožja trebala bi puno bolje izgledati.»
« Dobro preskočit ću pikanterije. Nakon ludo dobrog seksa, zaspali smo u njegovoj sobi, na njegovom bračnom krevetu. Sve bi to bilo savršeno da se ujutro nije čuo ključ u bravi. Njegova draga Oštrokonđa se vratila ranim jutarnjim iz Dubrovnika. Ne moram ti opisivati utrku koja je u tom momentu nastala. Pokupila sam stvari na brzaka i zbrisala u kupaonicu.»
« Pa zar nisi rekla da Oštrokonđa dolazi tek sutra?»
« Da, i mi smo tako mislili. Ali ona je došla danas. Vjerojatno je poželjela svog dragog mužića iznenaditi svojim prijevremenim povratkom.»
« Što si onda učinila? Obukla se, izašla, išamarala Oštrokonđu... iako izgledaš kao da je ona to tebi učinila.»
« Ne! Dok sam se ja obukla, on je svoju dragu ženicu zapričavao u dnevnom boravku i odveo je u kuhinju, da joj skuha kavicu. Ja sam za to vrijeme bezuspješno pokušavala pronaći svoju torbicu. Sreća da sam ključ od auta držala u džepu kaputa, jer torbicu nisam pronašla. Šmugnula sam kroz hodnik van... i eto tu sam. Bez torbice, bez ključa od ureda, bez ključa od stana.»
«... i bez pameti, draga moja...» miješala sam joj nescafe da dođe malo k sebi, kad je već došla k meni. «do kad misliš se navlačiti s tim tajkunčićem?»
« Nemoj me uvijek isto ispitivati. Znaš koliko mi on znači. Znaš da je pitanje dana da se riješi Oštrokonđe i da konačno živi sa mnom.»
« Popi molim te kavu, možde ti zrno kofeina donese i zrno soli u glavi. Nikad on neće ostaviti Oštokonđu. I ne znam zakaj si zapela za njega? Ti ovak zgodna ženska nađeš deset takvih u samo jedan dan.»
« Ne, takvog nema. Ti znaš kaj on meni znači. Ti znaš da jedino s njim znam kaj je to orgazam. Nikad s nikim nisam imala takav seks...»
Monika me dovodila do ruba ionako tankih živaca u ovo proljetno jutro. Jutro? Od jutra je ostala samo pjena na dnu moje šalice nescafea.
Monika je bila divna cura, prijateljica s kojom sam provela nekoliko studentskih godina u zajedničkom druženju, viseći pred «Kavezom». Monika je završila pravo i radi kod strica u odvjetničkom uredu. Za razliku od nje, nakon završene likovne akademije ja sam ostala kod kuće u slobodnoj profesiji slikarice, kućne pomoćnice i povremene ljubavnice svoga muža.
Monika je bila ludo zaljubljena u Nikolu. Oženjenog tipa koji joj je obećavao brda i doline svaki put kad je treba navabiti pod plahtu. Ona željna dobrog seksa, a kreten je to izgleda znao dobro raditi, obavezno bi progutala udicu. Česte priče o rastavi i teškom životu s Oštrokonđom popila bi kao na slamčicu, obavezno serviranu uz svijeće i dobru večeru.
Ako je uz to došao i kakav poklončić, a mogao si je to priuštiti s obzirom na debljinu bankovnog računa, bila je pamučno meka i podatna.
Često je znala pričati kako je seks s njim božanstven. Kako su je drugi muškarci do orgazma vodili nekim brdovitim i trnovitim putima. Kod njega je to izgleda bilo puno mekše. Ja sam ga znala zvati «Softić», baš zbog tih odlika o kojima je ona govorila. Bio je maher u pravljenju ugođaja pred sam čin seksa. Mirisom, bojom i svjetlima dovodio bi ženu do predigre, a onda bi obavljao sve ono u čemu je Monika beskrajno uživala.
Sjećam se, prije nekoliko godina i meni se takav jedan «Softić» omakao u životu. Bio je
samo plivač rekreativac u mojoj rijeci života, ali vrlo uspješan maratonac.
Kad se samo sjetim njega, adrenalin mi lupa u svaki atom tijela. Ševa s njim bila je putovanje na mjesec, a orgazam koji mi je pružao čisto bestežinsko stanje. To što je moj
«Softić» meni radio i kako me dovodio u bestežinsko stanje je nenormalno. Ciljao je baš tamo gdje treba, u metu koja je najosjetljivija. Jezikom je pronalazio sva skrivena mjesta koja tjeraju trnce do nožnog palca. U tim momentima moja bestidna mašta se razradila do maksimuma, svakakve mogućnosti su nam padale na pamet. Voljela sam osjetiti njegov jezik po cijelom tijelu. Znao mi je govoriti da nikad nije osjetio takvo zadovoljstvo prilikom lizanja neke žene, kao kod mene. Stavljao bi mi prst jedne ruke u picu, drugom rukom bi mi draškao klitoris, a jezikom lizao pukotinu od gore do dole. Moja bi se pica stezala oko njegovog prsta, a klitoris rastao na njegovom jeziku sve do trenutka svršavanja. Onda bi onako vrela poželjela njegovu pulsirajuču karu u svojoj pici i pohotno uživala u valu požude koji mi se približavao.
Svršavali smo vrišteći oboje, hvatajući zrak. Znalo je proći dva, tri mjeseca da se nismo vidjeli, a kad bi se vidjeli od pohotnosti i očaranosti seksanja zaboravljali bi sve probleme ovoga svijeta.
Prolazila sam takve stvari i mogu razumjeti Moniku. Jedino što ona Nikolu želi zadržati za sva vremena uz sebe. To će joj biti teže ostvarivo, jer ako je tako dobar, ni Oštrokonđa joj ga neće tako lako prepustiti.

2.

Ne/obožavani ponedjeljak

Monika mi je stvarno poremetila planove za inače moj najdraži dan u tjednu. Ponedjeljkom sam obično imala gotov ručak od nedjelje i uz neke dopune sve je bilo za stolom savršeno, kao i uvijek. To mi je pružalo mogućnost da se posvetim sebi. Danas to nije bilo moguće. Uz frustriranu i jadnu Moniku, moji planovi su pomaknuti u drugi red. Prvo je nazvala strica u ured i objasnila mu kako ima završiti neke poslove u gradu i da će mu se javiti. Srećom nije bilo niti jedne rasprave na sudu . Ja sam dan posvećen sebi, posvetila Moniki.
Dan je bio sunčan i naprosto mamio na izlazak. Obukla sam crne hlače, bijelu majicu koja se vezala od pupka prema grudima (iako je kod mene najčešće bila razvezana), crno- bijele cipele i kožni crni ogrtač. Monika je na brzinu poravnala sve svoje nabore, skinula noćašnju šminku i ožbukala lice tonom pudera da bi joj dobilo sjajni efekt, nakon neprospavane noći. Sjele smo u moj auto i zapičile prema centru. Ja sam jedna od rijetkih žena koja uživa imati dobar i brz automobil. Volim dobre aute i palim se na njih. Palim se na konjsku snagu. Najviše volim Jaguare. Kad ga vidim na ulici, prođu me trnci i od svih konja, od gušta bi izbacila onog za volanom i sjela na njegovo mjesto. Kad vidim kožna sjedala u Jaguaru, pa još boje slonove kosti svakakve mi misli padaju na pamet. Seks na koži je ludnica. Nema boljeg nego kad ti se za životinjsku kožu lijepi ljudska uz coktanje znoja i ljubavnih sokova. Znam da me za ovu izjavu oni zeleni, ljubitelji životinja što napadaju žene u bundama, i rade im grafite po leđima mrze ih iz dna duše, ali i za to me baš briga.
« Kud idemo na kavu ? » trgnula me Monika iz tako ljepljivih misli.
« Imaš neki prijedlog ? «
« Trebala bi otići do Opatovine, pobrati neke papire od jednog klijenta, a poslije možemo negdje u Tkalči popiti kavu.»
« Super! Prijat će i tebi i meni ovo prvo proljetno sunce.» Sjele smo u moj Peugeot i spustile se u grad.
Kao i uvijek grad je bio krcat ljudima koji ispijaju svoje kavice na špici. Pitam se koji put, radi li netko u ovom gradu? Mi smo takav narod da sve poslove započinjemo ujutro u kafiću uz kavu, a završavamo navečer u restoranu. Ako ti je partner žena, onda uspješno sklopljen posao možeš završiti i prije, na dnevnom boravku negdje u Samoborskom motelčiću.
Parkirale smo se na Kaptolu i obavile Monikinog klijenta.
« Sada ... uživanje na suncu ! «
Prolazeći Skalinskom ulicom, iz jednog kafića izašao je mladić i pozvao nas.
« Djevojke, dođite popiti kavicu!»Od kud se pojavio taj glas? Okrenula sam se i ugledala crnog tipa, otprilike 25 godina, koji je izašao iz kafića.
« Hvala, u žurbi smo! « čula sam Moniku kako odgovara.
« U žurbi? « nasmijala sam se. « Ludo se žurimo popiti kavu, dva kafića niže.»
Zastale smo kraj izloga s cipelama. Ne odoljevši najnovijim proljetnim modelima, ušle smo isprobati koji par. Namirivši znatiželju, a savladavši iskakanje novčanika iz torbe, izašle smo van. Ponovo smo začule isti glas.
« Nadam se da vas je žurba prošla. Što dame piju? Evo konobar čeka vašu želju.» Bio je uporan mladac, opet napola nagnut iz kafića.
« Odlučile smo kavu popiti na suncu, pa ne bi rado ulazile unutra, hvala.» ovaj put sam ja mislila odgovorom uništiti njegovu upornost. Ali, to nije bilo tako lako.
« Prijatelj i ja već izlazimo, pa ćemo zajedno negdje u Tkalči, popiti toliko željenu kavu.» ostao je uporan.
« Ti nisi normalna, što si sad učinila? « bijesno je frktala Monika. « Nemam volju ispijati kavu u nekom nepoznatom maloljetnom društvu. «
« Hajde ne sikći... i tebi će dobro doći nova lica.» A i meni, pomislila sam. Ne mogu više slušati Monikine jadikovke o Nikoli, njegovim vječnim obećanjima o razvodu s Oštrokonđom. Uvijek je vodila monolog i nijedan savjet nije htjela poslušati. Tko zna zašto su ovi piceki dobro došli ...
« Ja sam Marta, ovo je moja prijateljica Monika...»
« Jedno plavo M i jedno crno M ...» prokomentirao je našu boju kose mladac.
« Koje infantilne gluposti…dobro da nije rekao da mu izgledamo kao šahovske figure.» zločesto mi je došapnula Monika.
« Ja sam Ivan, a ovo je moj prijatelj Davor.»
Ivan je bio zgodan dečko, crne kose i plavih očiju. Poprilično dobre građe i dobro nabacanih mišića, koliko se to moglo vidjeti na prvi pogled. Visok otprilike oko 1,90 cm. Davor se isto nije spuštao ispod te visine po mojoj slobodnoj procjeni. Brineta tip s naočalama. Na te intelektualne tipove palila se naša prijateljica Jana, koja baš za peh, nije ovdje. Ona bi mi sad puno više značila od sumorne i nabrijane Monike.
Sjeli smo u jedan od kafića. Uglavnom smo pričali Ivan i ja. Monika je nezainteresirano miješala svoju kavu, tu i tamo dobacivši neki otrovni žalac, a Davor je pogledom zrikao po obližnjim stolovima. Početno upoznavanje, po sistemu tko što radi u životu i s čim se zanima, obavili smo u startu. Primijetila sam da Ivan pogledom svlači svaki dio moje odjeće i vjerojatno sam ostala već davno u tangama. Pomislivši na to prošli su me trnci. Dečko je imao svega 28 godina, a ja sam već zašla u 30 i neke. Da budemo precizni, ove godine ću imati 37. Ivan je sigurno mislio da imamo manje godina, ali to je već njegov problem. U jednom trenutku, u žaru priče o njegovom rodnom gradu u Slavoniji, dotaknuo mi je koljeno. I onda se dogodio onaj «klik» koji stvara trnce po tijelu i burka krv u žilama. Samo jedan slučajan dodir ili pogled može izazvati burne kemijske procese u tijelu, izazvati razno razna lučenja kojih nisi ponekad ni svjestan.
Monika se sad već prilično nervozno okretala na svojoj stolici i ja sam shvatila da je druženju kraj. S Davorom je progovorila nekoliko riječi, a Ivan i ja smo joj vjerojatno beskrajno išli na živce.
« Bilo nam je drago dečki s vama popiti kavu, ali moja prijateljica Monika ima važan poslovni sastanak i nažalost moramo ići.» čula sam sebe kako govorim, a najradije bi uzela ovog malog i odvela ga u neki haustor , pritisnula uz zid i zavapila da uđe u mene. Izgledao je kao stvoren za te stvari.
« Mogu dobiti tvoj broj telefona?» pitao je Ivan, uhvativši me za ruku.
Ma možeš dobiti puno toga, pomislila sam, ali naravno da to nisam rekla. Izvadila sam kemijsku olovku iz torbe, ali nismo našli ni komadić papira. Uzela sam ga za ruku i na dlanu mu napisala broj mobitela. Naravno da sam imala uz sebe vizit-kartu, ali na njoj je bilo puno podataka za koje Ivan ne mora znati.
« Evo, samo pazi da ne opereš ruke prije...» nasmijala sam se i krenula prema Moniki, koja je već davno odmaknula.
« Ti stvarno nisi normalna! Dala si broj čovjeku kojeg prvi put u životu vidiš i to još maloljetniku. Što ako te nazove, pa ti si udata žena.»
« Daj smiri strasti. Pa što ako sam mu dala broj mobitela. I što ako sam udata? Pa ne znači ako sam udata, da sam umrla. Ti nisi udata, a koji put mi se čini kao da si već odavno umrla, otkad nisi neki novi pimpek vidjela, osim Nikolinog? Umjesto da si ti zgrabila kojeg od te dvojice mladaca, ti si izigravala junfericu.»
« Baš ti hvala! Uostalom ja ne volim mlade tipove, a taj Ivan, koji ruku na srce dobro izgleda, nije skidao oka s tebe. Davor nije bio zainteresiran.»
« Normalno da nije, kad si se držala kao porculanska lutkica, bojao se čovjek da se ne razbiješ. Jesi smislila kako ćeš doći do svoje torbice?»
« Nazvat ću Nikolu u ured, odavno je već tamo. Odvest ćeš me do Vukovarske, zar ne?» smekšala je ton glasa, čim sam spomenula Nikolino ime. Bože, ona je stvarno zatreskana u tog tipa.
Nikad nisam razumjela slobodne žene koje se vežu uz oženjene muškarce. Oni imaju svoj život, svoju ženu i djecu. Svoja ljetovanja, zimovanja, Nove godine i Božiće, a one su stalno na čekanju. Praznike uglavnom provode same, čekajući milost svog dragog na kojih sat, dva, zavisi koliko može ženicu smuljati. Najsretnije su kad dragi organizira kakvo službeno putovanje pa nju uvrsti u redovitu prtljagu. Kad se to i dogodi, ona opet čeka u nekom hotelu dok je on na seminaru ili poslovnom sastanku. Prelistava žutu štampu, a sretnije dobiju koji novčić ili karticu, pa troše u obližnjim buticima nedaleko hotela.

3.

Crnac – Legenda ili stvarnost

Nika je bila prava ženska. Oduvijek sam obožavala njen smisao za humor. S njom sam se družila još od osnovne školice. Ono što me uvijek podsjeti na nju, to su naša duga ljetovanja po otocima duž cijele jadranske obale i njeno prvo viđenje oralnog seksa. Neću to nikad zaboraviti. Krenule smo u srednju školu i kao sve srednjoškolke, bile smo opčinjene seksom. Stalno smo o njemu razglabale. Jednom prilikom razgovor se sveo na oralni seks. Vječno pitanje u tim godinama: raditi ili ne raditi tako nešto? Njezin odgovor me fascinirao i bila sam ponosna što je moja najbolja prijateljica. Odgovorila je otprilike ovako: « Ja to nisam radila, niti je meni tko to radio, ali sa sigurnošću mogu tvrditi da je to dobro, nikako ne može biti loše lizati ono što voliš!» I bila je u pravu!
Ta žena i danas živi život cijelim svojim bićem, bez obzira na muža i dijete. Radi kao novinarka jednog prestižnog ženskog časopisa. Puno putuje i uvijek nas uveseljava pričama sa svojih putovanja. Probala je sve muškarce svijeta. I crne i žute. Jedino s kim nije bila to su Arapi. Kaže da ni neće. Ne pali se na tipove Bin Ladena. Jedino na čemu joj zavidim je seks sa crncem (probati i umrijeti !). Svaki put kad se žensko društvo dogovori naći vani i kad smo prilično dobre volje, bilo od alkohola ili samo alkoholnih para sa susjednih stolova, razgovor obično završi na Kennu (tako se zove dotični isprobani i konzumirani crnac). Evo, večeras se nalazimo na zajedničkoj večeri u «Barci», slavimo uspješno sklopljen Tenin posao s talijanima.
Tena je stilistica. Žena koja je svojim radom i znanjem ušla u svijet kozmetike na mala vrata, a sad ih ona otvara drugima. Obožavamo vrijeme provedeno kod Tene u salonu. Tamo te paze i maze satima. Nijedan muškarac na svijetu ne može ti pružiti takvo zadovoljstvo. Tamo te masiraju, utrljavaju sve moguće kremaste i uljne preparate u kožu. Sve miriši od eteričnih ulja. Od kose i noktiju rade ti umjetnost. Lice dobije sasvim neki novi izražaj kad izlaziš iz njenih odaja. I još sauna ili solarij. Prava uživancija! Nema bolje stvari koja nam se mogla u društvu dogoditi od Tene. Tena ima posao koji voli, prijatelje i poslovne partnere koji ju cijene, ali nema ono za čim najviše čezne, nema životnog supatnika.
Iako joj stalno pričamo da ima vremena i da se uvijek nađe netko u životu kome ćeš prati, peglati, kuhati ... ona je silno nesretna radi toga. U svakom muškarcu gleda potencijalnog muža, a oni kad to osjete bježe glavom bez obzira. Muškarac nije i nikad neće biti sretan ako se od lovca pretvori u lovinu.
Tako smo Tena, Nika, Jana, Monika i moja malenkost večer odlučile provesti u zajedničkim jadikovkama, hvaljenjima i prepričavanjima nekih već pomalo zaboravljenih valjanja po krevetu.
Nisam ništa rekla o Jani, a ništa je manje ne volim od ove tri vještice, koje su htjele to ili ne upotpunile moj život svojim životima
Jana je u braku, nema djece. Njezin brak je imao čudne temelje. Njen muž već ima jedan brak iza sebe. Imao je dva prekrasna sina, jedini problem je što nisu bili njegovi. Ne mogu, ne ispričati tu priču. Janin muž zove se Tomislav. Imao je prekrasan brak sve do trenutka kad je doživio saobraćajnu nesreću. Nesreća je bila malo teža, pa je ostao danima u bolnici. Kad su ga otpuštali s odijela, liječnik ga je pozvao na razgovor. Povrijede su bile na prsnom košu i unutrašnjoj strani butine, tako da je zahvatilo i među nožno područje. Morali su mu napraviti neke korekcije i s obzirom na sve liječnik mu je rekao: « Zadovoljni smo vašim izlječenjem, jedino što se mijenja, ali to vama nije strano...je neplodnost. U većini slučajeva za mladog čovjeka to je trauma, ali s obzirom na neke druge faktore kod vas, to ionako nikad nije bilo moguće, pa ovo ne predstavlja dodatni problem...»
Tomislav nije dobro shvatio što je liječnik zapravo mislio, pa ga je molio još jedno objašnjene.
«Kako to mislite doktore da meni to nije strano i da to kod mene nije moguće?»
« Htio sam reći da ste se Vi pomirili s činjenicom da ne možete imati djece još u ranoj mladosti kad ste preboljeli zaušnjake, pa vam to i nije šok.»
« Ali doktore, ja kod kuće imam dva sina, o čemu Vi pričate?»
Sad je liječnik bio poprilično šokiran i nije znao kako dalje objasniti Tomeku da on nikad u životu nije mogao, niti će moći imati djecu, jer je sterilan. Ali čija su ono djeca kod kuće? Kojeg li saznanja! Šest godina odgajaš i voliš tuđu djecu i to još komada - dva! Tomek se iz bolnice nije vraćao doma. Bio je mjesecima u šoku, hodao je kod psihijatra liječiti svoju bolesnu dušu. Tamo je upoznao Janu. Jana je bila psihijatar na zamjeni. I mjesecima se družila s njim. Vidala njegove rane na duši i usmjerila svu pozitivnu energiju u svoje vode. Tako je Tomislav nakon dvije godine, zaprosio svoju psihijatricu i s njom ušao u novi život. To je priča o Jani.
Bilo je petak. Znale smo da je sutra vikend i da smo bez brige glede obiteljskih i drugih važnih i manje važnih poslova. Mogle smo ostati do sitnih noćnih sati i to nam nije predstavljalo nikakav problem. Nika je svoju klincezu ostavila s bakom, jer muž radi popodnevnu smjenu. Napravile smo večernju strategiju. U sedam sati našle smo se u restoranu. Jeli smo neku ludo dobru ribu s brdom povrća. Popile smo dvije butelje vina s otoka Hvara i na kraju završile gozbu rožatom. Utopivši se u mirisima i okusima hrane i ispijajući posljednje kapi hvarskog vina, počele su priče. Od svih najviše kritike, a poslije i pohvala, dobijemo Nika i ja. Nas dvije trošimo život koliko se to god može. Monika je propali slučaj žene čekalice. Ta će još u osamdesetima u nekom staračkom domu čekati da se Nikola razvede i sve to zbog dobrog orgazma. Bezuspješno ju filamo podacima da na svijetu postoji još muškaraca koji to rade do umiranja, s kojima su orgazmi vrhunac svemira, ali naša Monika je neumoljiva.
Jana je jako vezana za svoga muža i s obzirom na situaciju koja mu se dogodila, dobro pazi da ga ne povrijedi, ali s guštom sluša naše ljubavne pustolovine.
Tena se pali na hrpu muškaraca, stalno priča o seksu, ali kad se neki tip pojavi svi organi su joj u grču. Mislim da još uvijek vjeruje u onu bajku. Seks može, ali samo ako nekog voliš i ako si s njim u braku.
Zato se uglavnom pričaju moje i Nikine pustolovine. Kad smo već iskapile i treću butelju hvarskog, opet smo molile Niku da nam priča o svom crncu. S njim je spavala prošli mjesec. Radila je neku reportažu u Londonu. Tamo je upoznala crnca, kojeg smo mi po opisu uspoređivali s M. Jordanom. Nakon napornog dana vratila se u hotel i u hotelskom kafiću naručila kokel. Čvrsto je odlučila otići ranije na spavanje. Dok je tako ispijala svoj Sex on the beach osjetila je pogled na potiljku, koji ju je mamio da se okrene. Nije to učinila. U jednom trenuku osjetila je da netko stoji iza nje, tik do ramena. Mogla je osjetiti vrući dah na svom vratu koliko je bio blizu. Gusta plava kosa bila joj je podignuta, a svega par kovrčavih uvojaka padalo joj je po vratu i ramenima. Pitao je da li je slobodno i kad je klimnula glavom, sjeo je. Tek tada je vidjela da je on crn. Prekrasna baršunasta put, tamne oči, divni bijeli zubi, obrijan na ćelu. U Armanijevom odijelu, svijetlo sive boje. Sjeo je do nje i naručio još jednom isto. Znala je da joj drugi koktel donosi vrućinu u glavu, a uz ovakvog tipa i među noge, ali nije odbila ponuđeno piće. Tip je bio jedan od novinara Londonske TV mreže. Uočio ju je već prvi dan i poželio ju upoznati. Nika je bila divna žena, duge kovrčave plave kose i plavih očiju. Za jednog crnca, čista egzotika. Njegov pogled govorio je: uzmi me sad i bit ćeš nebesima zahvalna! A njezin: ovakva prilika ti se pruži ili o njoj sanjaš cijeli život. Bez obzira na govor pogleda, govor tijela je u tom trenutku bio jači.
Ni sama nije bila svjesna kojom brzinom se našla u njegovoj sobi. Još manje je uspjela uloviti trenutke bacanja odjeće unaokolo. Jedino što se sjeća i neće nikada zaboraviti bilo je njegovo tijelo. Apolon je goli k....kišobran za njega.
« Cure moje, takvo tijelo se vidi samo u filmovima...» počela je s opisom Nika.
« Porno filmovima? Mmmmm.... « otvorila je usta Monika.
« Bilo je to pravo muško, mišićavo, čvrsto zategnuto tijelo. Prsa glatka, a nenormalno snažna. Kakvu je tek guzu imao. Malu... ne premalu, pumpastu, čvrstu. Naprosto ti dođe da u nju zagrizeš, kao u jabuku.»
« Stara moja, već mi sline cure! « slinila je Tena.
« A kakav mu je pimpek bio, to nam reci?» čekala sam glavne adute « jel istina što pričaju za crnce?»
« To je šećer na kraju. Dick, oliti pimpek, kako kaže naša Marta, bio je nestvaran. Takvog uzeti i umrijeti! Nekih 24 cm, otprilike. Ima istine u onome što kažu za crnce.
Boje čokolade, sa ružičastim vrhom. Podsjetio me na sladoled. Prošlo ljeto sam baš takav u Istri svaki dan lizala. Kornet od čokolade, a sladoled od jagode. Ima li bolje kombinacije?»
« Nema, pogotovo ako se još od silnog lizanja, napravi šlag...» umirala sam od smijeha na Nikine usporedbe.
« U trenu sam ostala gola, digao me je svojim snažnim rukama. A ruke kakve je imao...dugi prsti... mmm... spustio me na krevet. Onda iznenađenje za mene. Krevet je počeo čudno klokoljiti, svijati se pod mojom guzom, uvijati se, brobočkati pod njegovim tijelom. Vodeni krevet! To morate probati. Seksati se na vodenom krevetu je vjerojatno isti osjećaj kao lebdjeti na oblaku...»
« Nije dosta crni Apolon, još i nebeski krevet! Ti si se rodila pod sretnom zvijezdom, stara moja!» ubacila se Jana u priču.
« Bolje se roditi bez nosa, nego bez sreće» frfljala je Monika sebi u bradu.
« Ma šutite, da čujemo dalje...» smirivala sam situaciju.
« Dakle, spustio me na krevet. Počeo me ljubiti od nožnih prstiju, stopala, prema gore.
Šunjao se oko koljena, uvlačio se u svaki atom moga tijela...»
« Možda je kod crnaca seks okrenut naopačke?»
« Tena, smiri hormone, nastavi Nika.»
« Približio se na svega par centimetara od moje pičke, a onda me pogledao točno u oči, kao da je tražio odobrenje, da uđe u moje tajne dvore. Moje odobrenje izlazilo je iz svih mojih šupljih dijelova i vapilo za njegovim usnama i jezikom. Za svega nekoliko trenutaka doveo me jezikom do vrhunca i samo nastavio dalje, kao da se s mojim tijelom ništa nije dogodilo samo sekundu prije. Sada je bio na pupku, a za nepunih pola minute uživao je u mojim bradavicama. Niko mi nikad nije tako dodirivao bradavice. Topio se u mojim grudima. Usnama mi je dodirivao vrat i na kraju sve to pretvorio u veliki poljubac utisnut na moje usne. Ljubili smo se bez pretjerivanja desetak minuta, a onda mi je ugurao svoju čokoladnu kitu dio po dio, sve dok ga nisam cijelog uvukla u sebe. Sama pomisao da imam mrcinu od 24 cm u svojim odajama, tjerala mi je krv u glavu, a orgazam među noge. Svršavala sam beskonačno dugo... Poslije mog orgazma, uzeli smo malo šampanjca što je on donio da nam bude pri ruci. Odmor je trajao ni petnaestak minuta. Krenuo je ponovo. Kurac mu je još uvijek stajao uspravno. I dok smo pili šampanjac. Nisam mogla odoljeti da ne probam kakvog je okusa taj sladoled. Oblizivala sam ga kao da će se svakog trenutka rastopiti i nestati iz mojih ruku. Pohotni trzaj prostruji njegovim tijelom. I velika količina šlaga izleti iz njega. Ležao je zatvorenih očiju, nježno me milujući po trbuhu. Kako mi je samo godilo. Bila sam još uvijek poprilično uzbuđena, a moji sokovi su curili niz moje butine. U jednom trenutku pogledah prema njegovoj kari, koja je ponovo bila spremna na ubod. Nisam se ni snašla, svršili smo oboje uz vrisak... «
« Vauuuu!!!!! Ova priča me dobro orosila, moram priznati « prva sam progovorila.
« Ni meni nije lako. Plastično sam si sve zamislila u glavi.» reče Monika.
« Cure, doma pod tuš! Ili neke komade skupite za večeras, koga muž ne čeka...» zafrkavala nas je Nika. « Bila je to ševa mog života!»
« Da mi je doći do tog vodenog kreveta...» bila je zadnja Tenina misao. Nije ni čudo da ne može naći frajera, kad je od cijele priče, najveći utisak na nju ostavio vodeni krevet. Nije da ne bi i ja probala, ali sladoled od čokolade i jagode puno više golica moju maštu...a i nepce moram priznati.

4.

Tenin frizer je gay


Tena već duže vrijeme pokušava pronaći djevojku, koji će joj biti desna ruka.
Vrlo je teško u današnje vrijeme naći osobu od povjerenja. Ima Tena pet zaposlenih cura koje se svako malo izmjenjuju po bolovanjima, porodiljskim i sličnim izostancima, a to ne zadovoljava baš previše njene klijente. One traže svaki puta da ih ista lica dočekuju. Da ih friziraju, manikiraju, masiraju i stavljaju C vitamin na facu. Nije ugodno da svaki put neka druga osoba dodiruje tvoje lice i tijelo.
Ove subote Tena je napravila opet audiciju za glavnu pomoćnicu. Kažem audiciju, jer na tim razgovorima sve te djevojke toliko cvrkuću i glume da bi im bolje pristajala neka gaža u kazalištu, a ne u kozmetičkom salonu. Danas je ovdje bila jedna djevojka sa sela, koja je završila školu prije nepunih godinu dana. Djevojka gusto, kovrčave crne kose i zelenih očiju. Zgodno, mlado stvorenje, odazivalo se na ime Rajna. Sljedeća djevojka bila je visoka, mršava plavuša, anoreksičnog pogleda u prazno. Ta je obišla već nekoliko salona u gradu. Mora da žene zaziru od toga da im takva osoba gura duge, mršave prste u kosu i stalno priča o kalorijama. Treća je bila simpatična bucmasta brineta, veselih crta lica, kose ispletene u nekoliko pletenica koje su stršile od glave. A četvrti je bio muškarac. Ovo je prvi puta da je Tena od ponuđenih kandidata izabrala muškog u najuži krug. Muškarac je bio srednje visine, smeđe kose, poblajhanih vrhova. Ono što je bilo na njemu interesantno bila je brada. Imao je poprilično čudno brijanjem formiranu bradu. Bila bi to više neobrijana crta koja je išla od zulufa s jedne strane, radila obrise brade i brkova i završavala na zulufima s druge strane lica. Zanimljivo umjetničko djelo i vjerojatno vrlo teško za održavanje. Mišićavo tijelo, više sitno, nego krupno odavalo je vižljastog momka, koji se odazivao na ime Zdravko.
Nakon pokazanih vještina i umijeća Tena je ostavila u salonu Rajnu i Zdravka. Rajna, iako djevojka sa sela vrlo je vješto savladala tehniku masaže i ona je bila idealna zamjena Vesni koja je ove sezone završila s bebom u naručju. Zdravko je izvrsno baratao sa škarama u kosi. Ideje su mu bile nestvarne i boje koje je spajao radile su harmoniju na glavama zadovoljnih žena. Kako mu je samo uspijevalo, u svega nekoliko pokreta napraviti prava mala umjetnička dijela na glavama.
Danima me je mučila pomisao da je Zdravko gay. Tena mi to nije odobravala. Odlučila sam da ću joj to dokazati i da me moj istančani nos za muškarce nikad ne prevari. Otišla sam u salon, da ošacam Zdravka i dokažem Teni svoju teoriju. Zdravko je odlučio unijeti neke promjene na mojoj frizuri..
Uspješno je manipulirao mojom gustom kosom i vidjelo se da zna znanje u potpunosti. Nakon nekoliko izmijenjenih riječi učinio mi se vrlo inteligentan, duhovit, prirodan i ipak
previše feminiziran. Njegovi pokreti nisu odavali sklonosti istom spolu, baš naprotiv, već teorije o muškarcima i ženama navele su me na neka razmišljanja.
Odlučila sam malo preispitati kako stvari stoje. Držeći farbu na kosi i očekujući još najmanje dva sata ishod moje frizure, pala mi je na pamet zamka.
Gledajući kroz izlog salona, čekala sam idealnu priliku. I ona se pojavila u obliku zgodnog muškarca, koji je taman prelazeći cestu išao prema salonu.
« Cure, obratite pažnju na muški primjerak koji se kreće u našem pravcu s desne strane ulice... koje brdo isklesanih mišića i uskih bokova, male dobro formirane guze, vrlo apetitlih za dobro jutro...» bacila sam mamac među ribice.
Tena je bila vražičak na svoj način, a poznala je dobro moje metode i prihvatila je igru, očekujući rasplet.
« Uh, što ima dobru guzu...obožavam muškarce s dobrim guzama!»
I druge prisutne su se priključile sočnim komentarima, a ja sam za to vrijeme promatrala reakcije mog bačenog mamca.
Zdravko je mudro šutio, očima upijajući mladića na cesti. Jedino što ga je u tom momentu izdalo bilo je bitno nabubrenje na hlačama. Nije morao reći niti jednu riječ, njegovo međunožje je reklo sasvim dovoljno.
« Dakle stara moja, opet plaćaš večeru! Bila sam kao i uvijek u pravu!» šapnula sam Teni na uho, u prolazu dok sam išla na bazen, isprati boju s kose.
Nepunih sat vremena poslije Zdravko je držao svoje prste u mojoj kosi i radio čuda. Taj momak nam je trebao baš takav kakav je ponuđen. Muškarac koji razumije ženske prohtjeve, prihvaća ženske slabosti, a ravnopravno sudjeluje i u ogovaranju muškaraca i u opisu ljubavnih trenutaka s njima...
Ubrzo smo sve zavoljele Zdravka. On je bio takav, da ga jednostavno moraš voljeti. Uvukao ti se pod kožu kako ni jedna žena to ne bi mogla. Obožavale smo ga, nismo dale da netko kaže nešto protiv njegove spolnosti. Mušterije su se trgale da dođu njemu pod prste, bio je maher svog zanata. Istina, neki put nam je i popio koju kap krvi, ali dao bi je odmah natrag da je bilo koja od nas to zatražila.

5.

Na prednjem sjedištu njegovog auta

Dok sam ispijala zadnje kapi kave, i nanosila posljednju kap žute boje na platno, zazvonio mi je mobitel. Spustih kist, odmjerih zadnji potez prije nego što sam pogledala u zaslon mobitela.
Broj nepoznat. Javiti se ili ne? Dovršavala sam sliku koju već mjesecima pokušavam dovršiti. Izložba se približavala, a ja nikako da skončam sve što sam naumila. Vremena je sve manje za neke moje vibracije u glavi.
Izložbe su mi prošarale kako cijelu lijepu našu, tako i prostor van nje. U masi boja, koje su radile čudan odabir u mojoj glavi nalazila sam neki svoj izlaz iz svakodnevnice, odmor od uobičajenih normi, svijet stvoren samo za moja maštanja, za moje krikove, za moje prenesene dodire ...
Tko me to sada baca iz svijeta žutih vibracija?
« Molim?» ipak sam se javila.
« Dobro jutro lijepa damo!» začula sam muški glas s druge strane.
« Ivan je pri telefonu...»
«Ivan???» pokušala sam u sjećanje dozvati sve Ivane iz moje memorije, ali osim prijateljičinog sina od 6 godina, nijednog se drugog muškog stvora s tim imenom nisam mogla sjetiti. «Oprostite, vjerojatno ste nazvali krivu osobu...»
« Ako si ti Marta i ako si neki dan sjedila sa svojom prijateljicom Monikom sa mnom na kavi u Tkalčićevoj ulici, a nakon toga mi zapisala broj na dlan... vjerojatno ne razgovaram s krivom osobom.»
Film u glavi se taj čas odvrtio. Pa to je onaj mladac od prošlog tjedna, koji je svojom upornošću uspio Moniku i mene odvesti na kavu.
« Oprosti, nisam se mogla odmah sjetiti. Imam puno Ivana, pa....»
« Da, naravno. Da li sam nazvao u nezgodan trenutak? Možeš li razgovarati? «
« Ako misliš da mi je suprug negdje u blizini, nije. On je uglavnom... daleko. Nezgodan trenutak, manje-više. Boja mi se cijedi niz prste i nisam previše zadovoljna zadnjim potezom...»
Tko zna što je Ivan pomislio. Sigurno, kako imam soboslikare u kući ili sam sama svoj majstor. Nije puno ispitivao, a ja mu nisam na onoj našoj prvoj kavi, ni rekla s čim se bavim i što mi je životna okupacija.
« Htio sam te pozvati na neko piće, večeras. Da li si slobodna?»
« Žao mi je. Već imam nešto dogovoreno. Možemo se čuti drugi tjedan.» čula sam sebe kako odgovaram. To je već uobičajena rečenica kad se želiš nekog riješiti.
«Nema problema. Sad imaš moj broj. Ako poželiš, javi se. Želio bi još jednom vidjeti tvoje crne oči i tvoj prekrasan dekolte...» bilo je zadnje što je rekao, nakon toga sam čula samo «klik» i «bi, bi, bi».
Vidi ti dečka, kako ima muda! Nisam mislila da će uspješno pročitati brojeve s dlana, a kamoli me pozvati na piće. Uz sve to još mi i dodijeliti komplimente. Ovi današnji mladi dečki stvarno nemaju granica za ostvarenje svojih ciljeva. Moram priznati, mali ima muda!
Nastavila sam slikati po platnu, ali stalno su mi se u sjećanje vraćale te smeđe oči. Zašto sam ga uopće odbila? Pa mogla sam večeras izaći iz ovog svog tavana, dovršit ću sliku sutra. Danas mi i onako nije neki dan. Cijelo popodne sam si prebacivala svoju brzopletost. Suprug je dežuran u bolnici. Slikanje mi ionako ne ide od kista i što sada da radim? Da zovem Moniku i slušam jadikovke o Nikoli, neću! Nika je u Italiji, radi reportažu o samostanima. Nadam se da se neće nekom fratru uz skute zadjenuti. S njom nikad ne znaš. Tena je na seminaru. Jana s Tomislavom otišla u Crikvenicu. Ja sam ostala doma da slikam, rokovi mi se bliže kraju, ali...ne da mi vrag mira!
Kopa i ruje tamo gdje ne bi trebalo. Uzela sam mobitel u ruke negdje oko 7 sati navečer. Prvi put je zazvonio, drugi put ništa. Kad je već treći put bezuspješno tulio, mislila sam poklopiti, začuh jedno «Da?»
« Ivane, Marta je. Prekidam nešto?» možda baš u ovom trenutku ševi neku studenticu ili cimerovu sestru.
« Ma, ne... gledam televiziju, pa sam zadrijemao. Otkud ti?»
« Propao mi je večerašnji dogovor, pa ako si slobodan za ono piće?»
« Samo reci, naravno. Kad i gdje?»
« Za sat vremena na Britancu, može?»
« Vidimo se!»
Nisam htjela više razmišljati o tome da li sam dobro učinila ili ne. Uostalom, ne činim ništa nepoznato. Ni prvo (a ni zadnje) piće s mlađim kitom.
Otišla sam pod tuš. Obukla sam maslinasto zelenu suknju i isto takvu bluzu. Prozirnost materijala dala je naslutiti punoću mojih grudi u svoj njihovoj veličini. Ostavila sam nekoliko prvih gumbića otkopčanih. Na noge sam obula zlatno smeđe sandale, koje su se vezale skoro do koljena. Pri svakom koraku, suknja se otvarala u rasporcima i vidjeli su se remenčići isprepleteni na mojim nogama. Dan je bio vruć za ovo doba godine, a večer prekrasna. Kosu sam ostavila raspuštenu, dosezala mi je već do pola leđa. Pramenovi su nestašno vijorili na toplom vjetru. Spuštajući se prema Britancu sjetila sam se da nismo dogovorili mjesto gdje ćemo se naći. Kad dođem, nazvat ću ga s mobitela. Nisam morala. Prilazio mi je. Imao je hlače bež boje, mog jutarnjeg dobro izmućkanog nescafea i isto takvu košulju s sitnim bordo uzorkom koja je padala po hlačama, nezakopčana oko zapećka i davala mu dječački šarm. Crna kosa zalizana prema natrag i te prekrasne plave oči. Učinio mi se drugačiji nego na onoj kavi u Tkalči. Rekla bi koju godinu stariji od onih 28, kojih je u predstavljanju naglasio. Odlučili smo otići do Jaruna, sjesti negdje uz jezero.
Ne znam što mi se događalo, od samog susreta trnci su mi prolazili tijelom. Dok smo sjedili na terasi kafića, nisam mogla ne primijetiti njegov pogled divljenja i strast u očima. Znala sam da me želi. Da bi me sad poševio na ovom stolu pred svim gostima. Ono što je
mene više brinulo, bilo je to, da bi mu ja to dozvolila. Adrenalin mi je porastao u trenutku kad je stavio ruku na moje koljeno ispod stola.
« Sviđaš mi se. Želim te. Izluđuje me pomisao da ti dodirnem grudi. Da uđem u tebe... « izgovorio je to polako, odmjeravajući svaki moj treptaj tijela.
« Idemo!» bilo je sve što sam mogla izgovoriti.
Ušli smo u auto. Odvezao me negdje, ne znam ni ja na koju obalu jezera, zaustavio automobil, spustio suvozačevo sjedalo i počeo me ljubiti.
Koji je to bio užitak! Sve hotelske sobe, sve kraljevske apartmane svijeta ne bi mijenjala za prednje sjedište njegovog limenog ljubimca. S kojim užitkom smo otkopčali preostale gumbe na odjeći. Nije mi bilo važno ni mjesto, ni vrijeme...
« Imaš prekrasne sise...volim velike...mmm....» ljubio mi je bradavice, gnječeći grudi i uživajući u njima.
Kakvo je tijelo imao. Prekrasna ramena, prsa, trbuh. Svaki mišić se ocrtavao. Vidi se da je u teretani stalni gost. Ni one lijepe muške dlakavosti nije nedostajalo. Ispitujući dijelove tijela, prsti su mi odšetali u bokserice. (I bokserice su bile u tonu njegove odjeće, bordo boje) Svakako ugodno iznenađenje. Imao je sigurno 20-tak centimetara po mojoj slobodnoj procijeni. Moja suknja našla se sfrkana oko mog struka i vrlo brzo su moje tange popustile pod njegovim prstima i jezikom. Osjetio je sve moje titrajuće zone i zadržao se na njima. Lizao me tako sistematično, kao da želi zapamtiti svaki dio moje mace zauvijek. Kako je samo godilo! Kad sam već mislila da ću popustiti i da će me val strasti ponijeti, osjetila sam umjesto jezika ono ugodno iznenađenje od 20 tak centimetra kako mi ulazi dio po dio. Poželjela sam da taj trenutak traje vječno. Svaki mišić njegovog tijela bio je u grču.
« Kako si dobra...kako te je dobro ševiti...tako uska...» riječi su mu samo navirale. Obožavam kad se za vrijeme seksa čuju takvi tekstovi, to daje sočnost svemu. Trajalo je u beskonačnost dok čaroliju nije prekinuo moj vrisak. Svršavala sam dugo, dugo. Ne pamtim kad mi je bio orgazam tako veličanstven. Njegov urlik stopio se sa mojim par sekundi kasnije.
Dugo me je ljubio i pričao kako ne pamti bolju ševu u autu od ove. A ja?
Ni ja ne pamtim bolju ševu u autu od ove, jer se nikad i nisam ševila u autu. Ni kao osamnaestogodišnjakinja to nisam radila u automobilima, a ne sada u 37. godini.
Sutra ću vjerojatno sama sebi govoriti Vi u ogledalu, neću se prepoznati, ali nije mi žao.
Ovo je trebalo doživjeti.
Ivan je bio oduševljen sa mnom. Možda malo i previše. Bojala sam se da ga moja osobnost (koju je stalno spominjao) previše ne zavede. Dopalo mu se to što imam umjetničkog duha, to što sam hedonista. Shvatio je da on nije birao, već je bio naprosto izabran. To ga je još više palilo. Izgarao je kao šibica.
Dovezao me pred kuću. Ponoć je već odavno prošla. Sva svijetla na mojoj kući su bila ugašena. Obično ostavim ono na ulaznim vratima, ali žureći se, zaboravila sam na tu sitnicu.
« Neću ti reći da mi je bilo divno, jer nije. Bilo je božanstveno!» rekao je i utisnuo mi poljubac u vrat. Mali zna kako treba sa ženama. Ugurao je ruku pod moju košulju, vrhovima prstiju dotaknuo moju bradavicu, koja je još uvijek bila napeta, a zatim prešao preko svojih usana i ponovo dotaknuo moje grudi.
Ušla sam u kuću, skinula odjeću, navukla traper kombinezon, uzela kist i nastavila žutom bojom dovršavati sliku. Soba se ispunila mirisom mog parfema, njegovog parfema, mirisom svršavanja, boje i kiše koja je počela padati. Pljusak!
Bilo je četiri sata kad sam završila, otišla pod tuš i tu mi se svaka slika gubi. Ne sjećam se ni jednog trenutka više. Utonula sam u bijelilo posteljine i izgubila sve tragove neprospavane noći.

6.

Kako smo proslavili Dorin rođendan

Svake godine u svibnju Nikina kćerka, a moje kumče, slavi rođendan u vrtu naše kuće. Svi s nestrpljenjem očekujemo taj dan. Zabavljaju se i mali i veliki. Za velike se priprema roštilj, a za klince hamburgeri, hot dogovi i slična «zdrava» hrana koja ih uveseljava. Ove godine, moje kumče, slavi svoj 7. rođendan.
Rano ujutro, dok se sunce još nije zagrijalo, samo je štipkalo kroz jutarnju tišinu, pokušala sam završiti zadnje poslove. Koliko je god bilo naporno, s oduševljenjem sam priređivala feštu za Doru. Dora je bila dobro dijete, ne previše zahtjevno, uživala je i u najmanjoj sitnici kojom si je iznenadio. Obožavala je rođendane. S oduševljenjem je odlazila na tuđe, a s ponosom pozivala na svoje.
« Znaš teta Marta« rekla mi je večer prije «svi moji prijatelji kažu da su moji rođendani najzabavniji...baš sam sretna zbog toga!»
Znala sam da je tako. Mnoge mame nemaju vremena, ni volje, a ni financijskih sredstava da svom djetetu omoguće takva zadovoljstva, a puno manje njihove kume organiziraju proslave u vrtu svoje kuće.
Nika i ja, priredile smo povrće , uvaljano u sezam, koje će se pržiti u masnoći i takvo će ga djeca u slast pojesti, kao grickalice, niti ne očekujući da se ispod slanog sezama krije karfiol, mahuna, poriluk, brokula, luk i slične stvari koje sa gnušanjem odbijaju. Uz onu
«zdravu» hranu neće ni primijetiti podmetnuti okus povrća. Brdo različite salate i pet vrsti kruha, nudit će se uz roštilj.
I na kraju torta od jagoda i šlaga za malene, a parfe torta i torta od višanja za velike. Pozvane su sve naše drage prijateljice. Monika , kao uvijek solo, došla je među prvima.
Jana i Tomislav su došli kad se već zabava zahuktala, ispričavajući se nenadanim posjetom. Tena je organizirala iznenađenje za Doru. Pravo malo dječje kazalište lutaka. Klinci su ga s nestrpljenjem očekivali. Tena je znala s djecom, više nego itko od nas, a nije još uvijek imala tu sreću da uveseljava svoju djecu. Ona su je naprosto obožavala. Čim bi se pojavila lijepili su se na nju poput čička. Kad god si pogledao u njenom pravcu, neki klinac joj je bio u krilu, ili je nekog od njih škakljala, igrala se slijepog miša s njima.... jednostavno je bila magnet za djecu.
« Što ćeš stara moja...nemam kvorum za napraviti svoju!» često mi je znala reći.
Zašto je ovaj Dorin rođendan bio drugačiji od drugih? Dora navršava 7 godina i na jesen ide u školu. To je možda jedan oproštaj od bezbrižnog djetinjstva. Da, to je sve istina! Ali, nije to razlog zašto je baš ovaj rođendan specifičan...
Kad je sunce odlučilo napustiti nebeski svod i kad dolazi do smiraja dana, meni osobno najveličanstvenijeg djela dana, pred kućom se zaustavila crna limuzina.
Iz nje su izašla tri mladića. Ne znaš koji bolje izgleda. Samo su bili nekako neobično odjeveni. Prvi koji je izašao imao je radnički kombinezon, poput vodoinstalatera i nosio je u
ruci veliki kazetofon. Drugi je izgledao kao da je upravo sišao s broda, američki marinac, u bijeloj mornarskoj uniformi. Treći je podsjećao na film «Mad Max», obučen u kožu od glave do pete, u zakovicama, samo bez motora. Krenuli su na vrata vrta.
« Što ovi tu rade? « pitao je Igor, Nikin suprug, mog Brunu.
« Nemam pojma stari moj, mora da su fulali zabavu!» odgovorio je Bruno. Kad su već došli do nas, spustili su kazić u travu i upitali.
« Gdje je slavljenica? Mi smo poklon od njezinog prijatelja!» rekli su skoro u glas.
« Čiji poklon? Ne razumijem, dečki koga vi zapravo trebate?» bio je još uvijek zbunjen Bruno.
« Trebamo gospođu Niku, slavljenicu!» rekao je mornar.
« Ljubavi, oni tebe trebaju! Oni su poklon za tebe!» rekao je Igor i okrenuo se prema Niki, dok je desnom rukom pokazivao u njihovom pravcu.
U tom momentu, začula sam muziku iz trave, odnosno s njihovog kazetofona. Sva trojica počela su izvoditi plesne vratolomije po travi, skidajući dio po dio odjeće sa sebe. Svi smo zbunjeno stajali i zurili u njih, ne shvaćajući što se zapravo događa.
Kad su dečki već napola pokazali svoj torzo, Igor se snašao.
« Hej dečki...stanite...došlo je do greške. Slavljenica nije moja žena, već moja kćer, a njoj je tek 7 godina i mislim da je ovaj vid zabave preuranjen za njenu proslavu rođendana...» prekinuo je naručeni striptiz Igor, isključujući kazetofon.
Prolomio se smijeh, a i klinci su počeli navirati s druge strane vrta, ostavljajući lutkarsku predstavu. Tu im se zabava učinila interesantnijom.
« Oprostite « rekli su dečki, oblačeći se « izgleda da je došlo do krivog spoja!»
Kad su oni ušli u limuzinu iz koje su prije pol sata tako samouvjereno izašli, došla je Tena s lutkarske predstave i začuđeno upitala:
« Što se to dogodilo?»
« E, stara moja, ti si uvijek u krivo vrijeme na krivom mjestu. Dok se nenadano nađu u vrtu tri zgodna, mlada muškarca, napola obučena, ti iza zavjese lutkarske predstave uveseljavaš djecu.» nisam mogla da joj ne kažem.
« Ali ne brini, uzela sam ja telefonski broj od stripera!» dodala sam ponosno.
Meni još uvijek nije bilo jasno tko je namijenio ovaj striptiz Dori za rođendan, uvjeren da ga daruje Niki. Sve do trenutka kad sam u ponedjeljak ušla s Tenom u salon za uljepšavanje. Došla sam rano, da me Tena isfrizira i da obavim dio poslova u gradu, dok ne počne sparina, koja je za ovaj dio godine prebrzo došla. Taman kad sam otpila prvi gutljaj kave s Tenom, na vratima se pojavio Zdravko, sav ushićen i doviknuo u našem pravcu.
« I cure...kako se sviđalo Niki moje iznenađenje za rođendan? Pošto nisam osobno mogao prisustvovati zabavi, poslao sam svoje izaslanike. Priznaj da niste očekivale tri dobra komada u vrtu kuće?»
« Nisam očekivala tri dobra komada u vrtu svoje kuće, a još manje je to očekivala Dora kao poklon za svoj 7. rođendan.» rekla sam sa smiješkom.
Zdravko je prvo pocrvenio, pa naglo pozelenio.« Ne, nemoguće! Zar nije bio u nedjelju Nikin rođendan?»
«Ne dragi, Niki je rođendan 30-tog, ali studenog! »
«Isuse, meni se sve smiješalo! Koji sam ja luđak?!? Bože, koji skandal, što sam učinio?» skvićao je Zdravko, što od bijesa, što od tuge zbog neuspjelog iznenađenja.
« Ne živciraj se stari moj, sve je dobro prošlo!» tješila ga je Tena.
« Svako zlo za neko dobro! Jedina šteta je u tome što nismo odgledale točku do kraja...» rekla sam i otpila zadnji gutljaj kave.
« To je najmanji problem!» sav ushićen Zdravko je dodao « kad poželite odvest ću vas gdje dečki plešu i imaju svaku subotu i nedjelju gažu.»
« Dogovoreno! « brzo je uzviknula Tena, jer ona je i onako propustila početak, glumeći pepeljugu u lutkarskoj predstavi.

7.

Dan nimalo stvoren za kupovinu

Dan je bio za ovo doba godine neizdrživ. Kraj petog mjeseca donosio je poprilične vrućine. Odjeća se ljepila po tijelu i uvijek se osjećaš ljigavo. Ljudi su bili čangrizavi i pomalo agresivni.
Obavljala sam kupovinu ljetne obuće, jer je ljeto ove godine došlo prije kalendara.
Na ulici si mogao vidjeti ljude već napola razgolićene. Ono na čemu su muškarci odmarali oči bile su bokovi i noge utegnute u minimalne suknjice i bujna poprsja ugurana u broj premale majice, koje su jedva dosezale do pupka.
Jedva sam čekala da uđem u Importanne galeriju, u klimatizirani prostor, jer šetnja uzavrelim asfaltom odnosila mi je zadnje atome snage. Kad sam se adaptirala na hladnjikavi prostor, krenula sam u obilazak trgovina. Taman kad sam htjela ući u jedan butik, osjetih nečiju ruku na ramenu. Bio je to Ivan. Isti onaj Ivan s kojim sam provela nekoliko vrućih sati na sjedištu njegovog auta. U jednom trenutku proletjele su mi kroz glavu sve sličice zajedničkog stapanja, svi oni dodiri i mirisi u zraku. Nasmijao se.
« Ti kao da si u zemlju propala. Zvao sam te nekoliko puta na mobitel, ali nitko mi se ne javlja...ti to mene izbjegavaš ?»
« Bok Ivane! Od kud ti ovdje?» preskočila sam namjerno njegovo pitanje.
« Evo došao sam po neki poklon za frenda, slavi večeras momačko, pa...» odmahnuo je rukom kao da želi reći, čovjek se utapa, a ja mu ne mogu pomoći.
« Lijepo od tebe.»
« Kad smo se već našli, nakon mojih uzaludnih pokušaja, mogli bi nešto popiti.» Koliko nisam bila oduševljena susretom, isto toliko me nešto vuklo k njemu.
« Evo, možemo ovdje. Zgodan kafić, nema gužve.»
Gledao me je kao da me vidi zadnji put. Upijao je svaki moj dio lica i tijela. Imala sam čudan osjećaj kao da sjedim gola ispred njega. Mogla sam osjetiti dodir njegovog plavog pogleda na vrhu svojih bradavica, kako klizi do trbuha i ulazi u sve moje dubine.
« Zašto me tako gledaš? « nisam mogla izdržati više njegov pogled.
« Kad sam te vidio, svi moji leptiri su proradili. Poželio sam te tu i odmah...» izgovorio je u jednom dahu. Znao je da nisam imuna i to je koristio.
« Nemoj Ivane, zaboravimo to. Pričaj mi što ima novo, kako ti je na poslu? «
« Ti si otkačila. Kako mogu s tobom pričati o poslu? Ti si svjesna što izazivaš u meni.
Dođe mi da istjeram i ovo malo ljudi što tu sjedi, zatvorim kafić i poševim te tu na stolu...»
« Ivane, uozbilji se malo...» rekla sam tek toliko da mu prekinem tok misli.Na sebi sam imala dugu suknju na preklop tirkizne boje i istu takvu majcu na bratelice. Velike viseće naušnice dopirale su do početka ramena. Kosa mi je bila zalizana i visoko dignuta u rep, koji je padao niz leđa.
Iako mlad, u hipu je pročitao moju paniku i odmah uhvatio priliku za premoć. Spustio se prema mojim usnama. Kafić je bio više prazan, nego pun. Za jednim stolom, na drugom kraju, sjedila su dva mladića, ispijala svoje pivo i uopće nisu obraćala pažnju na nas.
« Ivane, saberi se...» odmakla sam se od njegovih usnica, lagano se povlačeći unatrag. Uzeo mi je ruku i spustio je između svojih nogu.
« Evo, opet te želim...» izgovorio je to sa smiješkom i utisnuo moje prste na svoju tvrdoću. Pri tom je beskrajno uživao.
« Ti si stvarno lud!» Krv mi je uzavrela u svakoj žili na tijelu. Zaklonjena od pogleda stranaca za susjednim stolom, nezainteresiranog pogleda konobara, koji je čitao novine (ili možda nije?!?!), poželjela sam ga opet osjetiti.
« Sjeti se one ševe u autu draga...» šaputao mi je na uho « morali bi to ponoviti ».
Tijelo mi je izdajnički odavalo sve misli iz glave. Sve senzualnosti, nježnosti, draškavosti i bockavosti, mogao je napipati na mojoj koži. Ponovo sam stavila ruku na sada već otvoreni cif njegovih hlača. Jedva čujni uzdah užitka, otme mi se iz usta, kad sam ga dotakla. Gurnuo je ruku u procjep moje suknje i svojim je dlanom zahvatio moje međunožje. Prsti su mu pronašli mekoću, unutar mojih gaćica. Cijelo tijelo mi je zatreperilo.
« Tako si lijepa, želim te pomirisati i okusiti...» mrmljao je Ivan.
Jedan drugom smo rukom pričinjavali zadovoljstvo, sve dok prva nisam ispustila lagani vrisak, a on se trgnuo unatrag u neizrecivom zadovoljstvu. Osjetih toplinu na svojim prstima, dok je on zatvarao oči. Trenuci tišine. U srce mi se uvukla neka čudna zebnja. Kao da postoje dvije Marte. Jedna iskonska, svoja, a druga grešnica, tuđa.
« Ne mogu ti odoljeti Marta...» prekine mi misli Ivanov glas. Uplaših se da nas je netko vidio, ali ona dvojica su i dalje ispijala svoju tko zna koju pivu, a konobar je i dalje čitao svoje novine. Jedino što sam čula bila je glazba s radija...

8.

Ne daj se Monika, ne daj se fuficama moja Monika

Da mi je jučer netko rekao da ću postati detektiv, uvalila bi mu jednu za uho da se sabere. Ali u tako nešto, u što te može uvaljati frendica, nitko ne može.
Nina i ja smo to popodne sjedile u mom vrtu i uz razgovor o događanjima prošlog tjedna, ispijale kavicu, kad je kao bez duše doglavinjala Monika. Blijeda kao krpa, krvavih očiju. Svi režiseri horor filmova uzeli bi je u ovom trenutku za glavni lik.
« Bok cure! Ja bum pukla, skroz na skroz, ja to više ne mogu podnijeti...» šištala je Monika, sklanjajući si šiške s čela nervoznim kretnjama ruke.
« Kaj je stara moja, kaj te opet muči?» prva je uspjela pitati Nina.
« Ne znam od kud da počnem. Već danima me netko naziva na telefon i govori mi razne stvari.»
« Ma daj, kaj ti netko dahče i priča erotske pričice na slušalicu? Nije to ništa, to je cyber seks. Samo se opustiš, slušaš i uživaš...ha, ha, ha...»
« Tebi je Nina samo seks na pameti, kaj se događa, pričaj, kakav telefon?» konačno sam i ja došla do riječi.
« Neko me već danima zove, ženski glas i prijeti mi ako ne ostavim Nikolu da će sve reći njegovoj ženi...bude tu i sočnih izraza i pridjeva. Zove me i u noći. Više ne znam što mi je činiti?» Monika je bila stvarno izvan sebe.
« Čekaj malo... ako prijeti da će sve ispričati ženi, znači da zna da si ti Nikolina ljubovca, a ako to zna, ili je netko od obitelji to doznao pa pokušava zaštititi taj brak, vjerojatno neko iz Oštrokonđine obitelji...ili te neko vidi kao konkurenciju, pa te želi eliminirati.» upustila sam se u mudrovanje.
« Oštrokonđa svakako nije, rekla si da je mlađi glas...» razmišlja Nina.
« Da, mlađi. Oštrokonđa se nikad ne bi spustila na te grane da meni ili nekoj drugoj prijeti, ona bi prije Nikolu spakirala bez puno teksta.»
« Tko bi to onda mogao biti? Čuj, ako to traje već duže, zašto nam to tek sada pričaš?»
« Nisam vas htjela s tim opterećivati. U prvo vrijeme sam i ja mislila da je neka zafrkancija, ali danas nije tako zvučalo i malo me zabrinulo sve skupa. Nikoli još ništa o tome nisam rekla. Nismo se vidjeli već desetak dana, stalno je u nekoj poslovnoj gužvi.»
« Monika, sto puta sam ti rekla da ne nasjedaš njegovim obećanjima. On se od Oštrokonđe neće rastati, to moraš prihvatiti i samljeti jednom u sebi. Ne znam koliko ti je potrebno da se zafrkavaš s glupostima, skrivaš po motelima, ševiš po tko zna kakvim rupama i to u vrijeme kad gospodinu paše i kad ga zasvrbe jaja. Do kada tako draga moja? A sad još i ovi pozivi...» zagrlila sam Moniku, jer sam primijetila suze u njenim očima.
« Sjetila sam se! » rekla je Nina. « Imam frenda iz škole koji radi u policiji, pa će nam on pomoći da stavimo lovca na telefon. Tako ćemo saznati od kud pozivi dolaze. Sad ću ga nazvati.»
Nina je okrenula par telefonskih brojeva, objasnila situaciju, nadodala još toga za svaki slučaj i uvjerila onog s druge strane da stavi lovca na Monikin telefon, kao da se radi o atentatu na Predsjednika republike.
Za nekoliko dana Monika je dobila broj telefona s kojeg je zvano. Ali ne samo broj, već i ime i punu adresu. Nina je to stručno izvela, moram priznati. Broj telefona joj nije puno govorio, a iskreno, ime i adresa još manje.
SANJA JANTOLIĆ DUGI DOL 25, ZAGREB
Tako je pisalo na papiriću. Odlučile smo otići do te adrese, pa vidjeti tko je to i šta zapravo hoće ta mala. Ah, da. Na papiriću je pisao i JMBG, po kojem smo shvatile da mala ima 22. godine. Monika je bila zbunjena. Ime nepoznato, adresa nepoznata, ništa joj to sve skupa nije govorilo.
Odvezle smo se do tamo, još istu večer. Petrova, Srebrnjak i prva ulica desno. Eto nas u Dugom dolu. Približavajući se broju 25, Monika je uočila poznati srebrni passatt, parkiran točno ispred kuće s tim brojem.
« Vidi, vidi...Nikolin auto. Sigurno je neka familija, kako smo i mislile. Netko je saznao za nas, pa prijeti kako bi se što bezbolnije otkačila od Nikole.» na brzinu zaključi Monika.
« Ne bi se ja stara moja u to kladila...» rekla sam joj, sluteći neku drugu stvar.
« Cure, ne izlazite iz auta, čini mi se da vidim Nikolu.» rekla je u panici Nina.
« Da to je on, ali još je netko s njim...neka...djevojka...» Monikin glas se lomio.
Prizor koji smo vidjele, u Moniki je izazvao jezu. Djevojka ga je dopratila do auta. Primio je njena ramena, naslonio na vrata automobila i silovito počeo ljubiti. Ona mu je zavukla ruke pod košulju, privlačeći ga sebi. Njegova ruka skliznula je pod njenu suknjicu (prilično oskudnu) , a drugu joj je zabio u dugu, crnu kosu privlačeći glavu na još žešći poljubac. Izgledalo je kao da će se taj trenutak potucati tu par metara dalje od nas, na haubi njegovog passatta.
« Što je ovo? « progovorila je Monika i uhvatila kvaku od auta da izađe.
« Hej, gdje ćeš? Jesi skroz popizdila?» jedva sam ju zaustavila « Oni ne smiju znati da smo tu i da smo ih vidjele. Nećeš se dovesti u situaciju da zbog jedne fufice sjebeš sebe u potpunosti.»
« Imam ideju!» urlikne Nika i kao svaka novinarka, uvijek spremna na iznenađenja, izvadi iz svog ruksaka fotić i naškljoca par fotki tog seksi bljutavog prizora pred naših očima. «Te slike će nam biti od koristi!»
« Stani! Evo ga, ulazi u auto, spustite glave kad prođe pored nas da nas ne vidi...» ufurala sam se u ulogu detektiva. « Treba smisliti obrambeni mehanizam, sve staviti na svoje mjesto, a nju i njega dokosuriti...»
Kad je njegov auto prošao, obavile smo zadatak kako je Nina odredila i otišle do prvog kafića na nešto jače, da kočnice malo popuste.
« Cure, treba nešto pametno smisliti. A tebi je stara moja, valjda sad konačno jasno s kim imaš posla.» pomalo ljuto Nika dobaci Moniki.
Monika je cijelo vrijeme šutila, skrivajući pogled od nas, kao da je ona nešto zgriješila.
Znam da joj nije bilo svejedno i da sliku od maloprije žvače u sebi bez prestanka.
« Ne daj se Monika, nije on zadnji na svijetu... znam da si sada u komi, ali riješit ćeš se i tog pakla i ovako već zadnju godinu si stalno u nekoj depri zbog njega...» jedva sam pronalazila riječi za Monikinu dušu, koja se žarila na paklenoj vatri.
« Pa ta mala ima 22. godine, može joj biti otac...pa ona je balavica...» nikako se Monika nije mirila prizorom koji joj je titrao pred očima.
Nikola je debelo zašao u 50-te godine. Monika je s njim već nekih pet godina i svih tih godina priča joj o neslaganju s Oštrokonđom, problemima u braku i skoroj rastavi, a zapravo cijelo vrijeme gleda kako bi nekoj umočio, van bračnih granica. Klimakterij mu se već debelo penje po kičmi, a sad mu je vjerojatno udario u mozak, pa koristi zadnje kapi adrenalina, pomiješane u spermi da svojim lulačem još nekaj pripicokne sa strane dok može. Gade mi se ti muškarci koji zalaze u šezdesete godine, a izigravaju fakine. Lupi ih taj klimakterij tak po tikvi, da se izgube u potpunosti. Pogotovo ako imaju novaca, kao Nikola, pa s njim mašu mladim fuficama pred nosom. Misle da su veličine i da se komadi trgaju za njegovim žlundrama, a ne vide da te curice lijepe svoje kanđe na šuškavost novčanica, na metalizirane konjske snage i ključeve poklonjenih garsonjera. Treba se u velikom gradu snaći kao studentica i opstati... I treba ih odrati, svaka čast cure što imate takve želuce!
Moniki je u ovom času vjerojatno nije bilo do takvih razgovora. Spojile smo sve raskidane končiće i shvatile da je Nikola odsutan iz razloga što se propeo među koljena onoj mladici, da pozivi koji su Moniku mučili danima i noćima pripadaju toj istoj gastro pacijentici. Trebalo je sve to okrenuti Moniki u korist. I njezinu jad i muku preseliti u Dugi dol. Rješenje nam se smiješilo...
Uskoro se približavala godišnjica braka Nikoli i Oštrokonđi. Za otprilike šest dana. To je trebalo iskoristiti. Nikola i njegova draga ženica, organizirali su feštu u jednom od restorana u Gračanima. Trebala se skupiti brojna vesela družina, obitelji i poslovni partneri. Odlučila je i Monika prisustvovati općenarodnom veselju. U ponoć je bio običaj (kao i svake godine) da bračni družbenici otvaraju poklone. Između brojnih poklona bio je jedan u crvenom papiru s velikom crvenom vrpcom na vrhu. Sudbina je htjela da dođe u ruke baš gospođi Oštrokonđi. Kad je skinula i posljednju prepreku i odmakla poklopac s kutije, osmijeh joj se zamrznuo na licu. U kutiji je bila slika (koju je Nika uvećala) ključnog momenta na haubi automobila, s Nikolinom rukom ispod kratke suknje dotične dame i usnama na njenom vratu. Pored slike bile su crveno-crne tange i papirić s porukom « čekam te večeras, poslije obiteljskog okupljanja u našem gnijezdu.» Nikola je pozelenio, pobijelio, a onda pocrvenio. Uzeo je kutiju i odnio je iz prostorije, prema WC-u. Usput je jednim okom uhvatio blaženi smiješak Monike naslonjene na izlazna vrata dvorane u kojoj se do nedavno veselilo brojno društvo.
Monika je lagano išetala iz restorana, s rukama u džepovima.
« Sad još samo da balavici vratim neprospavane noći i putujem u novi život...»

9.

Koliko je veličina važna

Ne mogu razumjeti zašto su muškarci opterećeni veličinom svog umočnika i zašto im je to uopće toliko važno. Da li je netko čuo da je ženama bitna širina, veličina, uskoća i dubina njihove umočnice. Zašto su onda oni opsjednuti gabaritima?
Smatraju li da on mora biti velik iz razloga jer dotičnom muškarcu to daje snagu i moć?
Misle li da je za estetiku bolje vidjeti velikog, nego malog?
Što se same estetike tiče o tome bi se puno dalo razglabati. Normalno da je ljepše vidjeti komad među nogama, nego neki prculjak, kojeg moraš potražiti prstima da bi ga uvukla među svoje noge, jer se njegov vlasnik totalno pogubio među vlastitim tijelom. Pravila nema. Žene kažu da visoki muškarci imaju velikog, a niski malog.
Ili da nosati tipovi imaju komad u gaćama, po sistemu što u izlogu to i u dućanu, ali ne nasjedajte pričama. Ovu zadnju sigurno nije izmislio neki s malim nosom. Pada mi na pamet kako bi izgledao niski tip sa stvarno velikim. Kad bi se uzbudio i kad bi mu krv nadošla u spužvasti dio njegovog klipa, sila teže bi ga vjerojatno prevrnula. A visoki muškarac sa jako malim, bi trebao na bokovima imati ugrađene retrovizore prema unutra, da ga zna poslije pišanja ubaciti u gaće.
Nakon seksa, muškarac se obično ne diže prvi iz kreveta. Njegova teorija je da njegov klipan u tom trenutku ne izgleda previše lijepo kao na početku ljubavne igre, već je sav stisnut i iscijeđen. Svašta! Pa ni limun poslije cijeđenja ne izgleda reprezentativno, ali je limunada vraški dobra i ugodan okus limuna dugo osjećaš u ustima nakon što je popiješ. S tom razlikom što ocijeđeni limun poslije upotrebe jednostavno baciš!
Njihova veličina, nama ženama stvarno ne pričinjava probleme. Bitno je da se snalaze sa našim atributima, da dograbe sve zone potrebne za finiširanje, da nas puste da nesmetano uživamo u svim čulima, da nam rade sve ono o čemu sanjamo, da ga uguraju u pravom trenutku, da nam ga daju kad mi to trebamo, da ga ne istroše pri prvim ubacivanjima, da osjetimo sva pulsiranja, da nas dovedu do vrištećih orgazama, a to da li je sve to učinio sa 10, 12, 15, 17 ili 22 cm, stvarno nama nije ni najmanje bitno...
Sjećam se svog prvog susreta s pimpekom. Još sam bila curetak, srednjoškol(j)ka.
Htjela sam to učiniti što prije i skinuti teret nevinosti s leđa. Dečko je bio divan, ali neiskusan. Rupe su mu bile totalne nepoznanice. Gdje i kako treba gurnuti za njega je bio čisti rebus. A na sve to skupa, komad mu je bio pozamašne veličine. Sjećam se svog prestrašenog pogleda i lupanja srca kad je spustio gaće. Rukom sam dotakla nešto veliko i debelo. Gdje li će to naći mjesta? Bilo je traljavo, bolno i nikakvo, bilo je prvo. I što mi je značila veličina tada? Dala bi carstvo za malog pimpeka u tom trenutku. Toliko o važnosti veličine.
Kasnije, dok sam se dala u pogon, nailazila sam na svakakve. Griješe žene kad kažu da su svi isti. Ma, vraga! Ne daje mu osobnost samo dužina i širina, ima tu niz dodatnih efekata koji te iznenade.
Glavići su ti koji kod mene izazivaju najveću pažnju. On mora biti veći, lijepo zaobljen, širi pri dnu, kao nataknut na ostatak kurca, a uži prema vrhu. Mrzim one gljivastih oblika, kad iskoče iz gaća ne znaš imaš li sreće ili ga je ubola pčela sekundu prije. Estetika je nama ženama bitna stvar, ma koliko se protiv nje borile.
Ne bi o glavićima puno, faktori iznenađenja su ono što nam život oplemenjuju i čine veselijim.
Imala sam sreću sa svojim dragim suprugom, da mi u bračnu luku uplovi malo veći brod. Koji uz dobra jedra i iskusnog kapetana pruža svaki put divno krstarenje po svim mojim otocima. To što njegov jedrenjak tu i tamo uplovi u krivu luku, je kriv sustav njegovog navođenja. Kad god svojim uređajima ulovi u vidokrugu kakvu dobru guzu ili cice, kompas ga odvede na krivu obalu. Ali da ne bi moje kopno ostalo na suhom, ja ga moram tu i tamo zalijevati valovima požude.

10.

Srce na tečaju brzog kucanja

Moj dragi mužić već godinama radi u glavnoj bolnici kao kardiolog. Vrlo je cijenjen i uvažen liječnik. Na odjelu ga svi obožavaju. U svakom trenutku spreman je za prijateljski razgovor, rame za plakanje, a najviše za noćna dežurstva. U početku su ta njegova noćna dežurstva kod mene stvarala jezu i gnušanje, a s vremenom sam se na njih navikla. Više me ne brine da li neka od medicinskih sestrica sjedi baš u ovom trenutku na njegovoj čuni ili on gura glavu među njene skute i traži kopču od kakvog popunjenog i podšprajcanog cicobrana.
Ponekad se pitam zašto nije oženio neku od tih medicinskih priležnica, a ne zakačio je svoj stetoskop za četvorku jedne slikarice. Istina da je ta četvorka bilo prvo što mu je upalo u oči pri prvom susretu, ali nije se dugo na toj slastici zadržao. Naše poznanstvo počelo je sasvim slučajno. Taj dan trebala sam otići kod svog prijatelja kardiologa u privatnu ordinaciju u Zvonimirovoj ulici, ali sam dobila od njega poruku da je hitno otputovao i ostavio mi preporuku za svog kolegu u centralnoj bolnici. Otišla sam kod njega isti dan i odmah me je primio.
« Dobio sam poruku od kolege Horvata, izvolite, ja sam dr.Bruno...» rekao je ljubazno me uvodeći u svoju ordinaciju. «Što je tako hitno? I kako ja mogu pomoći ovako lijepoj dami? «
« Mislim doktore, da bi mi ipak to vi trebali reći.» izgovorila sam u strahu, jer mi se događalo nešto čudno s otkucajima srca.
« Riješit ćemo to u čas.» izgovorio je to u dahu ne skidajući pogled s mog dekoltea.
«samo se vi raskomotite, pa dođite da pogledamo... EKG, dopler...» mrmljao je više za sebe, prelistavajući moju dokumentaciju.
Taj dan imala sam jedan peh (ili možda ne?) i obukla sam crveno donje rublje. Sjećam se da se moj prijatelj kardiolog, kod kojeg sam prvo trebala obaviti pregled, uvijek palio na crveno donje rublje i namjerno sam mu htjela smjestiti pušku. Ovaj puta je puška odapela u drugom smjeru. Kad sam izašla van u crvenom korzetu, koji je itekako dobro naglašavao moje obline, gospodin doktor je na trenutak zaslinio. Crni kostimić, od kojeg sam skinula gornji dio, a ostala u suknji do koljenja, bio je dobar kontrast crvenoj boji.
« Izvo....izvolite na moj...na stol, legnite na leđa...» izgovorio je zamuckujući.
Skinula sam svoje crvene štikle, popela se na stol, legla. Priključio me na neke elektrode i gledao u moja prsa koja su se pri svakom jačem uzdahu propinjala.
Kad se digao sa stolice, pogled mi se spustio do njegovih bijelih hlača. Nisam mogla vjerovati. Njemu se digao i to kako. Stršio je tako da se to kroz tanki bijeli materijal nikako nije dalo sakriti. Brzo je sjeo natrag na stolac.
Imao je zelene oči i tamno smeđu kosu. Bio je prekrasan primjerak mladog, poželjnog muškarca. Muškarac u bijeloj kuti, san svake mlade žene (a sigurna sam i one starije).
Obavljao je svoj posao vrlo profesionalno, ali komad u hlačama mu nije dao mira. Bio je toliko vižljast, da je dragi doktor svako malo rukom zalazio u džep hlača ne bi li ga smirio i okrenuo u suprotnom pravcu. Primijetila sam njegovu smetenost, bez obzira na profesionalno odrađeni dio posla.
« Možete se obući, ja sam sa ovim djelom posla završio...»
« Hvala doktore...a sa kojim djelom posla još niste završili? « upitala sam ga i nježno spustila ruku na njegovu izbočinu « možda s ovim?» Stresao se kao da ga je struja opekla. Nije očekivao ovakvu moju reakciju i slijed događaja. Privukao me je u naručje, stisnuo svom žestinom i uvukao mi jezik u usta. Napravio je to tako žestoko da sam mislila da će mu svi šavovi na bijeloj kuti popucati. Njegova usta osjećala sam na svom vratu, dekolteu...u jednom momentu mislila sam da će me naprosto usisati od žestine ljubljenja. Ne mogu reći da mi nije godilo. Toliko me je privlačio, toliko sam ga željela da sam osjetila kako mi niz lijevu butinu curi nešto ljepljivo. Bila je to želja, koja je proradila kao nikad do tada. Uvukla sam mu ruke u kosu na potiljku. Bila je tako mekana, spustila usne na njegove i poželjela da me uvuče duboko u sebe. Otkopčao je i spustio moju suknju da padne na pod, a mene onako polu golu, u crvenom korzetu s halterima i čarapama dignuo na stol za pregledavanje ultrazvukom. Potegnuo je moje naramenice i cice su mi naprosto iskočile pred njegove oči. Uronio je u njih, gnječeći ih i ližući svaki milimetar bradavica. Učinilo mi se da su mi za jedan broj narasle gledajući ih tako u njegovim rukama. Što od želje i uzbuđenja, to i od reakcije na njegovu muškost. Kad je zadovoljio sva svoja čula gnječeći moje četvorke, spustio se dva kata niže i dodirnuo moje međunožje. Dovoljan
je bio samo jedan dodir da me dotjera do vrhunca. Nisam smjela ni sebi priznati da me njegov prvi dodir prstima doveo do prvog orgazma, toliko sam bila popaljena. Napokon je skinuo hlače i tako silovito ušao u moje odaje da sam pomislila da ga više nikad neće izvući iz sebe. Raskoš koju je uvalio u mene, donijela mi je i drugi orgazam. On nije odustajao. Ševio je kao da mu je zadnje u životu. Svaki mišić njegovog tijela bio je napet. Svaka žila izgledala je kao da će se razliti u stotinu kapljica krvi po podu. Sve do trenutka dok nismo zajedno svršili, vrišteći od ugode, pritom jedan drugom stavljajući ruku na usta. Vani su ipak čekali pacijenti. Ljepljivi, znojni, s mirisom sperme u zraku, odmakli smo se jedan od drugog. Pogledao me i u pola glasa rekao: « Želiš li još? Samo reci...» Samouvjerenost i divljenje prema samom sebi izbijalo je iz smiješka na njegovim usnama.
« Kad poželim, nazvat ću vas doktore. Bili ste sjajni. I hvala vam što ste me uzeli preko reda, nikada vam to neću zaboraviti.»
« Vas bi uzeo uvijek...i u redu i iza njega...» rekao je nježno me pogladivši po guzi.
« Ovo je moj broj telefona, pa mi se javite radi daljnjeg pregleda...» rekao je doprativši me do vrata, gurajući mi u ruke vizitku.
Srce mi na izlasku iz bolnice ubrzano radilo i više nije preskakalo. Lijek je pomogao 100%. Narodna medicina čuda radi!
Prvi susret s mojim suprugom je bio tako neočekivan. Da mi je netko rekao kako ću se taj dan potrošiti s nekim liječnikom u njegovoj ordinaciji i da ću tom istom liječniku za godinu dana biti bračna družica, odvalila bi mu jednu preko ušiju. Pa nisam ja žena lakih nota. No i te lake note koji puta ne biraju slušače, već se uvuku u najtanja čula i gode, gode do nesvjestice.

11.

Lovac na sitnu divljač


Ono što je moj muž najbolje u životu znao, znao je sa ženama. Njegov stil i šarm dječaka, ni jednu ženu nije ostavljalo ravnodušnom. Nakon naših mnogobrojnih orgazama u prvoj godini, odlučili smo se vjenčati.
« Uvijek sam u životu želio takvu jednu rasnu ženu. Koja će biti raspoložena za fuk i u sred noći i u rano jutro. Ti si moja izgubljena 9-tka. Ja sam tvoja 6-ica. Zajedno ćemo u budućnost, spojeni u 69-tku. Udaj se za mene?»
Na taj način je doktor Bruno isprosio moju ruku. Sada smo već 10 godina u braku i mnoge su se stvari promijenile. I on i ja. I fuk i orgazmi. Ne kažem da s njim i dalje nije dobro, ali isti kolač, makar najbolji i najfiniji, da jedeš 10 godina, dojadi.
Znam da je moj mužić u pogonu, manje više, kod svake nove stažistice na odjelu, ali srećom brojčanik na njemu nije ugrađen. Lovac je u horoskopu, a i ta sitna divljač mu se stalno sapliće pod noge. Šteta bi bilo to ne iskoristiti. Samo neka ne donese doma neku boleštinu (liječnik je, valjda zna što radi), sve ostalo na njegovu dušu i u njegovo lovište. Bilo je u tih desetak godina svakakvih zgoda i nezgoda. Sjećam se prve godine braka. Na njegov odjel došla je djevojka, medicinska sestra, s već obavljenom praksom. Sposobna mlada žena. Imala je nekih dvadesetak i sitno godina. Ludo se zaljubila u Brunu. Slijedila ga je danima. Pratila do kuće. Znala je da je oženjen. Dolazila je čak i na moje izložbe, samo da bi mu se približila. Tražila je dežurstva u njegovoj smjeni. Bruno mi je znao pričati kako mu se nametala noćima dok nisu imali gužvu u dežurstvu. Nikad nije nosila gaćice ispod kute. Samo čarape i haltere. Znali smo tako prije spavanja pričati o njoj i smijati se njenim smicalicama. Jednu večer, dobro raspoloženi, sa viškom Martinija u krvi i prilično popaljeni pala nam je na pamet luda ideja. Trebalo bi malu zaposliti. San nam je već dugo bio ostvariti seks u troje. Istina da bi meni bolje odgovarao još jedan muškarac, ali i ova ideja mi se učinila privlačnom.
Bruno je nazvao malu stažisticu i pozvao je na piće u našu kuću. Ona ni ne sluteći kakvu joj smicalicu spremamo, došla je za nepunih pola sata. Nije se puno iznenadila ugledavši mene, kako ležim na kožnom trosjedu obučena u kratke hlačice i majicu. Popili smo piće i počeli razgovor o seksu. Moj Bruno sjedio je u fotelji preko puta i temperamentno učestvovao u razgovoru o neispunjenim seksualnim željama.
U jednom trenutku dok je pričala o tome kako bi željela isprobati ljubav sa ženom, dotakla je moje koljeno i nježno ga pomilovala. Baš onako kako bi to muškarac učinio u tom momentu. Okrenula sam se prema Bruni, a on je baš u tom momentu prčkao nešto po DVD- u i kao nije obraćao pažnju. Njena ruka je već lagano klizila niz moju butinu. Kad sam ponovo bacila pogled prema Bruni, vidjela sam na televizijskom ekranu neki pornić. Bruno je okretao glavu čas prema ekranu, a čas prema nama. Taman kad sam htjela nešto reći, mala je dotakla rukom moje grudi i primakla se bliže k meni. Trnci su mi prošli cijelim leđima i ostala sam bez riječi. Iako je u meni čučala želja da isprobam kako to izgleda kad te
dodiruje ženska ruka, najmanje sam očekivala to sada, u prisustvu Brune. Osjetih uzbuđenje, munjevit prolazak topline od grudiju do pice. Polako mi je počela otkopčavati hlačice, koje začas skliznuše niz moje noge. Ljubila me je po golom trbuhu, nježno milujući moje guzove, a zatim zarila glavu u moje međunožje. Jednom rukom lagano mi je odmaknula gaćice u stranu, a drugom protrlja moju vlažnost. Podarila mi je prvi ženski liz u životu. Obrađivala me je tako znalački, kao rijetko koji muškarac do tada.
«Žena najbolje zna kako i gdje ženi ugoditi...» rekla je i prenula me iz blaženstva.
Opet sam obratila pažnju na Brunu. On je sjedio napola gol i rukom gladio svog Velikog. Uživao je u prizoru. Tada sam shvatila da je zapravo sve ovo bila njegova ideja. Čula sam sama sebe kako uzdišem i kako me njeni dodiri jezikom vode do orgazma. Poželjela sam samo jedno. Svršiti što jače mogu, a onda osjetiti Brunu u sebi. Širila sam noge što sam više mogla, goreći od želje. S vremenom bi pružila ruke do mojih cica, grčevito ih hvatala i štipala mi bradavice. A onda opet se približavala mojoj uspaljenici, budeći u meni životinjsku želju za zadovoljenjem nagona. Kad sam već bila luda od želje, osjetila sam u sebi nešto veliko i čvrsto.
Bruno...Trnci strasti preplaviše moje tijelo i u tom trenutku sam se u potpunosti prepustila njemu. Vodio me žestinom svojih ubadanja nevjerojatnom vrhuncu.
Dok sam ja dolazila k sebi, djevojka se obukla i otišla. A Bruno i ja smo vodili ljubav do ujutro.
Tko zna što joj je Bruno obećao za ovakav tretman. Mogu samo pretpostaviti.
To je bio prvi i jedini put da sam bila u takvom kontaktu sa ženom. Nemam sada više volje, ni želje za sličnim eksperimentiranjima. To je bio samo trenutak uspaljenosti kad se sve pretvara u veliki orgazam i kad u tome u potpunosti uživaš.
Bruno je to mudro iskoristio u svoju korist. Oduvijek je želio biti prisutan kod intimnosti dvije žene. Znao je da ja na to ne bi samo tako pristala. Pripremio je teren. Postavio zamku, kao iskusan lovac, a sitna divljač se na tu zamku lako dala namamiti i uspješno uloviti.

12.

Nema natrag



Sjedila sam na terasi, radila skicu za novu sliku i baš mi nikako nije išlo.
Kad odmah ujutro dan počne naopako, najbolje bi bilo, jednostavno ga prespavati.
Probuditi se tek drugi dan i započeti novo jutro.
Prvo me iz depresivnog sna, u kojem sam se grčevito borila da dovršim sve započeto za izložbu u Ljubljani, nemilosrdno probudila zvonjava telefona. Kad sam otvorila oči i napipala slušalicu, kreten mi je s druge stane jednostavno spustio. Moj san je pukao, a i nisam imala pretjeranu volju da ga opet slažem. Dobauljala sam do kuhinje. Kuhajući kavu, iskipjelo mi je mlijeko i onim odurnim smradom obasulo cijelu kuhinju i dobar dio dnevnog boravka. Dok sam otvarala prozor, srušila sam s prozora teglu najdražih ljubičica. Ispekla sam prst na tosteru i razbila staklenku s marmeladom. Zadnja koju mi je moja draga teta Goga poklonila, odvajajući je od svoje zimnice.
I sad ova skica za završnu sliku, koja mora biti gotova do kraja .... mjeseca, za unaprijed dogovorenu izložbu u Ljubljani.
Zašto mi se sve ovo događalo već ujutro? Zato što me je tek šok čekao, pa je sasvim normalno da me život lagano pripremi na iznenađenja.
Bruno radi jutarnju. Zvono na vratima. Monika. Očekivala sam veseli izraz na njenom licu s obzirom da su se stvari u njenom životu nekako otpetljale. Nikolu je uspješno varila i čekala sam da ga jednog dana samo izbaci iz debelog crijeva. Počela se družiti s nekim novim likovima, izlaziti, jednostavno opet postojati. Nisam je vidjela danima, jednostavno je bila neuhvatljiva. Zato me iskreno zabrinuo njezin lik kad se pojavila na vratima. Podočnjaci, upali obrazi, žutilo lica nisu odavali osobu koja uživa u postojećoj situaciji. Sjela je na ljuljačku od trstike, njišući se lagano, zapiljena u moje drvo života, koje je raskošno zauzimalo dobar dio pogleda u vrt. To isto drvo bilo je godinama u dnevnom boravku, sve dok mi Jana nije rekla da ono nikako ne može biti u prostoriji u kojoj boraviš. Jer da crpi sve ono dobro iz obitelji i momentalno sam ga likvidirala na terasu. Istina ili ne? Ali ziher je ziher!
U ovom trenutku učinilo mi se da je moje drvo života isisalo sav život iz Monike dok je samo gledala u njega.
« Pričaj stara, što ti se dogodilo?» nisam više mogla izdržati napetost.
« Trudna sam.» bilo je sve što sam dobila, kao odgovor.
« Čekaj Monika, polako. Trudna? S kim? Kako znaš?»
« Dolazim od liječnika. Nikolino je.» opet je vrlo kratko dala odgovor na hrpu mojih postavljenih pitanja.
« I što ćeš sad?» znala sam da je ovo najgluplje što sam ju mogla u ovom trenutku pitati, jer da je znala odgovor na to ne bi sad sjedila na mojoj terasi s takvim ispraznim pogledom prema mom drvu života.
Odjednom je briznula u plač. Ridala je kao ranjena životinja. Prišla sam joj i nježno je zagrlila, ne nalazeći riječi utjehe, počela s njom plakati.
Znala sam da iskipjelo mlijeko, srušena tegla ljubičica, opečen prst, smrskana teglica marmelade ne navode dan na dobro...
Donijela sam dvije čaše žestice da obje smirimo uzdrhtala tijela. Nikad u životu nisam tako rano popila nešto tako jako s dosta postotka alkohola, ali ovo je bio lijek u ovom trenutku. Moniki se vratila izgubljena boja u obraze.
« Najbolje bi bilo da pobacim...ne želim ništa što ima veze s njim nositi za cijeli život...ja to ne mogu...podnijeti...» mrmljala je Monika brišući suze svako malo.
« Stišaj strasti. Sve će biti u redu. Što si napravila s poslom danas?»
« Javila sam da sam na bolovanju. Nisam sposobna funkcionirati u uredu.»
« Izdržat će koji dan bez tebe. Ovo s pobačajem ne dolazi u obzir. Dobro znaš da ti je liječnik rekao još jedan pobačaj za tebe je kobna stvar. Nisi na vrijeme slušala moje savjete o kontracepciji, već se uvijek pouzdaš u mjerenje bazalne temperature i to te obavezno dovodi na ginekološki stol i kasapljenje.»
« Ali Marta, ja ne mogu roditi Nikolino dijete!» zavapila je očajno Monika
« To je tvoje dijete, ti ga nosiš. Nikola je samo tvornica koja je dala sirovinu za konačni proizvod. Ne budi blesava. Uostalom ne možemo danas o tome razgovarati. Trebaš se smiriti, prespavati noć, istjerati gluposti iz glave. Ti imaš 38 godina i vrijeme je da imaš jedno malo stvorenje kraj sebe koje će ti donijeti volju za život, koje će te oplemeniti, izvući iz tebe sve one divne vibre koje si godinama potiskivala bojeći se da ne isplivaju na svijetlo dana i da ih netko ne vidi. Dosta je skrivanja Monika! Živi život koji ti se nameće i uživaj u njemu!»
Posjela sam Moniku u svoj auto i odvezla je kući da se dobro ispava...
Otišla sam do Jane na posao. Jana je radila kao psiholog u jednoj zdrastvenoj ustanovi. Ispričala sam joj Monikinu priču, unaprijed znajući njezin odgovor. Jana je bila strašni protivnik abortusa. Sama nije mogla zanijeti i to ju je glodalo u životu. Abortus je za nju ubojstvo. Ničim ga nije opravdavala.
« Ti znaš što ja o tome mislim, a pogotovo za Moniku koja je to napravila nekoliko puta. Riskira svoj život i još nešto što je itekako važno, da nikad više neće moći roditi. Moramo je od toga odgovoriti. Jednog dana kad joj se sve kockice poslažu, bit će nam zahvalna.»
« Moramo javiti Teni i Niki. Neko svaki dan mora biti uz nju dok joj se stanje u glavi ne stabilizira. Ne smijemo joj dopustiti da sama odluči opet napraviti takvu glupost... a i za njeno zdravlje to nije dobro...»
Pile smo kavu šuteći neko vrijeme, svaka u svojim mislima. Jana odjednom prekine tišinu.
« Ima novost i kod mene. Tomislav i ja smo odlučili posvojiti neko dijete, već naveliko radimo na tome.»
« Draga moja...presretna sam što ste donijeli takvu odluku. Ti znaš da sam ja veliki pristalica posvajanja. Da mi Bruno dozvoli, posvojila bi i ja koje...»
« Stara moja, ti si možeš roditi. Uopće ne znam što čekaš ? »« Kaj ti je? Znaš da Bruno kaže da još nije vrijeme za djecu, prvo karijera, pa onda klinci. Nije ni meni svejedno, koji put dobijem želju da me netko zove mama... a kad bolje razmislim, još ću malo pričekati...»
« Ali bi se odlučila na usvajanje?»
« To da! Po mogućnosti jednog zgodnog dječarca od nekih 20 do 25 godina.»
« Idi vrit! To sam si i mislila. Kaj bi tebi drugo palo na pamet!» smijala se Jana.
Bila sam jako sretna što su Jana i Tomislav odlučili napokon povećati svoju obitelj, a nadam se da će svoju obitelj povećati i Monika, ma koliko joj se to u ovom trenutku činilo odbojno, neprihvatljivo i jadno.
Možda se i ja jednom odlučim na povećanje svoje obitelji. Bruno i ja dok smo bili još u medenom zagrljaju pokušavali smo i ništa, a sada kad je Bruno u tim stvarima ostvariv jednom na godinu čini mi se naprosto nemoguće.

13.

Pozitivne odluke

Prošao je mjesec od kad je Monika saznala za trudnoću. Danima smo ju uvjeravale, tješile, mudrovale i opstale u svim njenim kušnjama. I konačno je odlučila, ostaviti dijete. Ono pri čemu je još uvijek bila tvrda je odluka da Nikola za dijete nikada ne sazna. Iskreno, nisam to odobravala, ali s vremenom će i ona neke stvari u životu shvatiti i naučiti s njima živjeti.
Radovali smo se s njom, kupovale stvari za bebu, opremale njezin stan, jednostavno živjele njezinu trudnoću. U roku mjesec dana preuredile smo njezinu spavaću sobu od jebačkog interijera do dječjeg. Izbacili smo ogledala koja su bila na sve strane, baldahin skinule s kreveta. Crvenu i crnu posteljinu, zamijenile ružičastom i žutom. Kupile joj dječji krevetac, kolica, sjedalicu i nosilicu. Same skinule boju sa zidova i obojile sobu u nježno žutu.
Monika je naprosto ponovo oživjela. Uživala je u svim novotarijama u stanu, veselila se i najmanjoj sitnici za bebu.
Ja sam pomalo završavala svoje poslove oko izložbe i dio već prenijela u Ljubljanu. Očekivala sam puno od ove izložbe. Likovni kritičar koji treba prisustvovati izložbi u
Ljubljani, moja je viza za Austriju. Beč i Graz su sljedeći gradovi gdje bi moje slike trebale zadovoljavati istančana, probrana čula.
Tena je pripremala otvaranje još jednog dijela salona koji će vjerujem plijeniti pažnju svih dama u ovom gradu. I ne samo dama, već i njihove gospode. U jednom dijelu salona Tena će imati prostor u kojem će cijenjene dame ovoga grada (a i šire) moći frizirati svoje stidne dlačice. Kad kažem frizirati, konkretnije mislim na bojanje dotičnih. To je odavno trend u svijetu, a kod nas još nepoznanica. Kako je kod Tene uvijek neka novotarija, to je bilo i za očekivati.
Zdravko je odmah rekao da on nema namjeru to raditi. To i nismo od njega očekivali.
Taj posao pripasti će ipak nekoj od njenih djevojaka.Jana već duže vrijeme posjećuje jednu malu djevojčicu Emu, u domu za nezbrinutu djecu, koju povremeno dobiju preko vikenda na privikavanje. Nadam se da će Ema uskoro postati i član njihove obitelji. Sve bi nas to veselilo. Jana je to zaslužila.
S Nikom se nisam vidjela dva tjedna. Zauzeta u pripremanju i organizaciji dolaska svjetski poznatog glumca u Zagreb. Njezin časopis je sve to organizirao u dogovoru s privatnom televizijom, pa sad to sve treba odraditi. Nika se dušom i tijelom predala tome, tako da su joj muž i Dora preselili punici radi toplih obroka i čuvanja. Vide je samo u prolazu. Znam da joj nedostaje Dora, ali novinarski posao ne pita, već samo daje priliku odlučnim i predanim poslu.

Sve se stvari odvijaju onako kako bi trebale. Malo me priprema za ovu izložbu u Ljubljani baca u petu brzinu, ali ne mogu to nikako usporiti.
Od jutra sam na nogama, obavljajući po gradu neke papirnate poslove. Kad sam odlučila završiti i krenuti prema garaži po auto, s druge strane ulice čula sam da me netko doziva. Ugledala sam jedno poznato lice. Bio je to moj bivši. Koliko je vremena prošlo kad sam ga zadnji put vidjela? Nisam se mogla sjetiti. Tip s kojim sam hodala 5 godina prije nego što sam se udala za Brunu. Tip koji je samo čekao moju riječ i svirale bi orgulje u crkvi. Ali nešto se dogodilo, u mojoj glavi i cijelo stakleno carstvo koje se gradilo pet godina, razbilo se u nekoliko dana. Užasavala me pomisao da ću s nekim biti u braku, za koga osjećam bratsku ljubav. Po navici, po htjenjima okoline. Bio je divan, pažljiv, nježan, možda takav muškarac kojeg ni jedna žena ne bi odbila. Jedan od rijetkih koji pamti sve važne datume, sve rođendane, godišnjice. Jedan od onih koji ti donose cvijet bez nekog razloga. Koji ti napišu stih i stave ti ga na jastuk, da ga prvo ugledaš ujutro kad se probudiš...
Ali meni glupači to nije bilo bitno! Meni je trebao kurviš koji se rijetko sjeti kojeg datuma, koji cvijeće ne nosi ni na grob svoje majke, a stihove čita samo u kvizovima kao jedan od ponuđenih odgovora. Pitali su me zašto sam prekinula s Željkom? Nije bio ševac! Eto zato! Tko zna zašto Bog uvijek tako s nečim zakine čovjeka. Možda da ne bude savršen, da ne bude sličan njemu. Bez obzira na ono « Bog stvori čovjeka sebi na sliku i priliku ...»
Seks je Željku bio sporedna stvar u životu. I to mi je nedostajalo. Za razliku od Brune, koji je ako treba i kad mu dođe, pritisnuo sve što suknju nosi.
Tako ugledah s druge strane ulice Željka, mahnem rukom, on to shvati kao poziv i dođe do mene.
« Marta, to si stvarno ti. Nisam te vidio već godinama. Uvijek si ista...»
« Bok Željac! « pružih mu obraz na poljubac. «Pa gdje si? Nisam već dugo čula ništa o tebi...još si na sudu?»
Željko je bio sudac na Županijskom sudu već godinama.
«Imaš vremena? Idemo na kavu?» upitao je.
Sjeli smo u obližnji kafić u Teslinoj. Pričao je o tome kako puno radi, piše neku knjigu. Zakoni se mijenjaju iz dana u dan. Konačno se oženio za ženu s kojom je dugo hodao nakon moje malenkosti. Žena je bila već u jednom braku. Iz tog braka ima odraslog sina. Željko joj je u međuvremenu napravio malenu djevojčicu i strašno je ponosan na to. Ne zato što je to uspio napraviti, već zato što je djevojčica. U njegovoj obitelji rađaju se samo sinovi. Baš se pitam da li je ...? Ne, ne mogu biti takva vještica!
Priča mi o poslu, a to me uopće ne zanima. Oduvijek sam mrzila pravo i sve što je vezano za to. Dok on priča, ja se prisjećam nekih zajedničkih trenutaka. Ne mogu reći da mi nije bilo lijepo s njim. Puno smo putovali, ljetovanja, zimovanja, gradovi, države. Sjećam se našeg zadnjeg ljetovanja. Bili smo na Hvaru. Četrnaest dana uplaćenog ljetovanja u hotelu Amfora. Svakodnevne vožnje čamcem na otočiće, gdje smo odlazili na kupanje. Goli smo ležali u malim uvalama uz more.
Dva tjedna mora, ambijent stvoren za dvoje mladih ljudi da uživaju jedan u drugome, a od svih dana na raspolaganju, svega tri puta smo se potrošili, onako bez mašte u hotelskoj
sobi. Nakon Hvara, ja sam popucala po šavovima i otišla s prijateljicom na ljetovanje. Željku se više nisam vraćala. Naših pet godina pretvorilo se u sjećanje. Voljela sam ga, ali ta ljubav je isparavala danima, dok se nije u potpunosti istopila.
« Marta, slušaš li ti mene uopće?» iz misli me vratio Željko.
« Oprosti malo sam umorna. Kako je malena? Krenula je u školu ove godine, zar ne?» pitala sam tek toliko da nastavim konverzaciju. « Jesi sretan?»
« Jesam, mala je slatka. Znaš da sam oduvijek želio djevojčicu.»
« A žena? Jesi s njom zadovoljan?»
Malo je zastao, a onda brzo odgovorio «Jesam...» a zvučalo je kao da kaže «Nisam!» U trenutku sam prepoznala onaj sjetni pogled, koji bi Željko imao svaki put kad bi žalio za nečim. Tada sam znala da njegov brak nije onakav kakav je želio, da on u tom braku nije sretan, ali nisam htjela dalje ništa ispitivati. Bojala sam se nekih odgovora. Bojala sam se nekih spoznaja do kojih sam mogla doći nastavljajući takav razgovor.
« Sad stvarno moram ići. Drago mi je da smo se vidjeli.» utisnula sam mu poljubac na obraz i izašla iz kafića.
Osjećala sam njegov pogled otraga, na kosi, na vratu, kako se spušta niz leđa, do guze. Znala sam da u tom trenutku opet žali što me je propustio, što sam mu jednostavno procurila kroz prste.

14.

Crno-crveno poneka žuta u sredini

Drugi dan kako je postavljena moja izložba u Ljubljani... Dva cijela dana, ne računajući otvorenje, jer su tu bili moji prijatelji, obitelj i rođaci. Ne kažem da mi njihova prisutnost ne znači, ali puno više se veselim slučajnim prolaznicima koje privuče izložba, kolegama umjetnicima, a moram priznati i likovnim kritičarima.
Kritičarima najviše, pogotovo jednom. Visokom, crne duže kose i male brade, one od 3 dana, koje žene najviše vole (iako bode pri dodiru, ali trpiš od miline).
Niti jedna moja izložba, makar ona najmanja, nije prošla bez njegovog prisustva i kritičkog oka. Istina da se to oko vrlo često zadrži i na meni, ali vrlo oštro sudi moje pokrete kista po platnu.
Izložba nosi naziv « Crno-crveno, poneka žuta u sredini » i ako ni zbog čega drugog samo ime privuče radoznale goste. Prostor u kojem izlažem su tri dvorane, kao izmišljene za ovu postavu slika.
Pri dolasku ulaziš u prostoriju gdje prevladavaju slike crno-sivih tonova. Ta prostorija jednim dijelom ulazi, dodiruje drugu prostoriju, manju, bez svijetla. U toj prostoriji (pod svjetlošću svijeća, kojih ima stotinjak) izložene su slike samo u nijansama žute boje. Zatim prolazeći kroz nju, već nazireš treću prostoriju u kojoj te obasja spektar crveno-ružičaste boje. Tu priča o bojama na platnu završava. Iz treće prostorije, možeš se vratiti u prvu, da ne prolaziš kroz žutu u sredini. Primijetila sam da neki likovi par puta idu tom putanjom i motre, a nisu likovni kritičari. To je dobar znak. I običnim smrtnicima, koji ne prihvaćaju nas moderniste, onima koji vole slike «ondje potok, tamo cvijet» ili kako kaže moj školski kolega «jelen pije vodu», moje slike plijene pažnju. A to je dobro, bez obzira na motiv.
Moje drage prijateljice su ovako doživjele izložbu prvi dan, na otvorenju.
Tena – « Stara moja, izložba ti je ludilo! Samo malo morbidna, imam osjećaj... Kao um Jacka Trbosjeka. Prvo mu padne mrak na oči, pa poludi i na kraju kolinje!»
Jana – « Marta, ideja je divna. Noć, mrak, pa jutro, sunce, buđenje, i na kraju radost dana, događanja. Lijepo, duboko...»
Nika – « Ovo crnilo nam je svakodnevnica, žuto je tračak nade, a crvenilo je neki buran osjećaj, emocije... sigurno ima veze sa seksom ...»
Kad bolje razmislim, svaka od njih je u pravu, bar u nekom djelu svog razmišljanja. Istina je kad sam tužna, razočarana, bijesna kist mi se sam od sebe namače u crnu, sivu, smeđu boju. Kad sam u usponu raspoloženja, u nadahnuću žuta boja je jedino ogledalo moje duše, a nakon dobrog seksa ili seksa u pripremi (to je ono kad u mislima ševiš nekog tko ti je zapeo za oko) crvena s tonovima narančaste i ružičaste topi cijelo platno ispred mene. I to je to.
Gledam lica koja tu i tamo ulaze u galeriju, dok preko ceste, u divnom malom kafiću ispijam svoj prvi jutarnji cappucino.
Paše mi ova jutarnja mirnoća. Baš mi odgovara da ne moram voditi isprazne razgovore s poznanicima, konobarima, slučajnim prolaznicima.
Treći dan u Ljubljani. Tako mi odgovara ovaj grad. Skoro nikog ne poznajem, osim ljudi svoje branše. Odmaram se čitajući u hotelu, šetanjem uz rijeku. Ovaj grad ima duh Venecije, ako mu se malo prepustiš. Bruno je i onako stalno dežuran u bolnici. Ponekad mi se čini da ga moj uspjeh ne dodiruje onako duboko. Već ga površno okrzne, u prolazu.
Ima nešto čudno u tim muškarcima. Ponosni su na svoju ženu ako je uspješna, slavna, sposobna i cijenjena, ako ima karijeru i ciljeve ispred sebe. Dok s druge strane više bi ih veselilo da su te iste njihove žene samo domaćice, da većinu dana provode pripremajući bogatu trpezu za njihove već pomalo raskvašene trbuščiće i da stalno lickaju po kući, a kad im se hoće da umoče svoje dilkane u uvijek spremne i otvorene ženine rašlje. Da te iste žene puno ne pitaju, da puno ne šuškaju kad oni umorni dođu s posla, da ne traže novce, a ni slučajno da ih ne uvrštavaju u porodične skupove i veselice. Isto tako da im ne zadaju previše nekih obaveza kad dođu s posla, da ušutkaju djecu kad su važna sportska događanja i da ne pretražuju njihove džepove prije kemijske čistionice.
Što se tiče poslovnih uspjeha, tu se stvar malo komplicira. S jedne strane godi im pametna i uspješna žena, ali ne baš u njihovoj kući. Jer kako u mačo društvu objasniti da je baš tvoja žena ta koja više zarađuje, koju više cijene i hvale. Kako objasniti njene uspjehe, a svoje neuspjehe.
Prema tome, najbolje da naši dragi muškarci nabave jednu lutkicu iz sex-shopa i neka uživaju. Ta ništa ne traži, ne zvoca, ne kopa po džepovima, ne zahtjeva. Idealno je što uvijek ima otvorena usta, a ne dere se kad nađe prljave čarape kraj kreveta, ne ispušta zvukove i uvijek, ama baš uvijek ima spremno raširene noge...

15.

Likovni kritičar

Obukla sam crni svileni komplet, koji se sastojao od košulje koja je više nalikovala topiću, bez leđa, sa dvije trake koje su se ispreplitale ispod prsiju, preko trbuha i vezale na struku. I suknje koja je nježno padala na moje bokove i dosezala do koljena. Šminka, čisti minimalac. Crna maskara i Diorov crveni ruž. Kosa zadignuta u visoki rep, s nekoliko nestašnih pramenova koji vise iz njega. Zadovoljna svojim izgledom, nazvala sam taksi i otišla na večeru s jednim divnim parom. On je likovni kritičar, jedan od najcjenjenijih na našim područjima, Maks, a ona je kolegica s iste godine Akademije, Mia.
Kad god imam priliku otići u Ljubljanu, javim se Maksu i Miji. Ovaj put je bila posebna prilika. Moja draga kolegica slavila je rođendan, a trebalo je proslaviti i uspjeh moje izložbe.
« Marta, dali si pročitala kritiku mog uvaženog kolege Gorana Rastovca, o tvojoj izložbi?»
Nisam stigla ni odgovoriti, Maks je nastavio.
« Nahvalio te samo tako. Rekao je da je to ove godine najbolje što se moglo vidjeti u Ljubljani. Spomenuo je da ideš s tom izložbom u Austriju, na tjedan modernog stvaralaštva. Znaš on nije inače sklon povoljnim kritikama...»
« Znaš Maks koliko ja držim do hvalospjeva. Tek kad sam ja zadovoljna učinjenim, to je znak da sam nešto dobro odradila. Uostalom, sami smo sebi najbolji kritičari, to naše ogledalo u duši, kad se okrene prema nama samima, najbolje to prikazuje, bez obzira na samodopadnosti i neobjektivnosti spram vanjskog svijeta... Iako mi znači pozitivno slovo od tako poznatog kritičara, koji je i u inozemstvu priznat...»
« Možda imaš pravo, ali ja kao čovjek od te struke, kažem ti to iskreno i prijateljski!» nježno me zagrli Maks, natočivši mi u čašu crno vino. Vino je bilo božansko. Uz škampe i školjke, godilo je mom nepcu.
« Da mi je osobno upoznati tog tvog...kako si rekao da se zove... Rastovac? Kao da mi je ime odnekud poznato?!?» pokušavala sam dozvati u sjećanje to prezime, ali nije mi baš išlo. Dali od crnog vina ili od nezainteresiranosti, stvarno ne znam.
« Čini mi se Marta, da će ti se želja ostvariti...» rekla je Mia i pogledom pokazala prema ulaznim vratima, na kojima je stajao visoki gospodin, s crnom poludugom kosom, zalizanom u rep i onom prepoznatljivom bradom od 3 dana, koju žene tako vole, a koja tako grebe... Na sebi je imao tamno sivo odijelo, ispod njega crnu majicu dugih rukava. Crne cipele od lak kože, laštile su se kao briljantin na njegovoj kosi. Prilazio je našem stolu, a meni je lagano ponestajalo daha.
« Bože, koji tip..pa to je onaj koji me odmjeravao na izložbi prvi dan...»
Nakon upoznavanja, sjeo je za naš stol. Kako smo tek s večerom započeli, nije odbio Maksov poziv da nam se pridruži.
Svaka moja izložba, svako moje i najmanje izlaganje, nije moglo proći bez njegovog kritičkog pogleda. Stvari u glavi složile su se u mozaik. Rastovac je jedan od najcjenjenijih kritičara i njegovo mišljenje je karta za ulazak na svjetska zbivanja. To mi je u ovom trenutku moglo pomoći.
« Pratim Vaš rad godinama i svaki put me sve više impresionirate svojim stvaralaštvom. Ovaj puta ste me zadivili. Čestitam!» rekao je nakon večere.
Maks i Mia su na plesnom podiju uživali uz zvukove neke stare melodije, a ja sam uživala u pogledu na muškarca, preko puta stola.
« Hvala vam.» bilo je sve što sam rekla. Jednostavno se nisam prepoznala. Sva moja govorljivost, opuštenost, neposrednost, kao da je nestala. Kao da ju je progutala neka velika životinja, baš u trenutku kad je ovaj muški primjerak sjeo za naš stol. Zbunjenost tinejđerke nije mi ni malo pristajala.
Napetost se mogla kidati na komade, srećom da su Maks i Mia odlučili završiti svoje plesne korake i prekinuti nas u samoći.
« Mogu sad ja Vas zamoliti za jedan plesni korak?» čula sam njegov glas i molila u sebi da je pitanje upućeno Miji. Digla sam pogled i u mene su gledala dva crna oka i smiješila su mi se divna, puna usta. Nisam mogla odbiti.
Dok smo plesali osjetila sam svaki njegov dio tijela uz sebe. Svaki mišić koji se oslanjao na moje tijelo. Držao je moju ruku u svojoj, a drugu na mom struku, sve više me svijajući prema sebi.
Ne sjećam se da sam nekog toliko poželjela kao njega. Bio je ostvarenje svih mojih seksualnih želja. Bojala sam se da će jednostavno s mene pročitati sve moje misli.
« Da li je moguće da sam vam toliko antipatičan da cijelu večer sa mnom niste prozborili više od četiri riječi?» upola glasa rekao mi je na uho.
« Malo sam umorna, ništa više. Niste u pravu, baš naprotiv.»
« Ne mislite da je vrijeme da pređemo na «ti»? Toliko puta smo se vidjeli, imam neki osjećaj kao da smo stari znanci...»
« Bit će mi drago, kao što mi je drago vidjeti Vas, na svakoj svojoj izložbi.»
« Izgleda da plesni podij nije mjesto gdje možemo preći na «ti». Idemo do bara na čašu šampanjca, ako se slažete?»
Osjećala sam se kao lik iz ljubavnih romana, dok me je vodio do bara, držeći me za ruku. Ljubići nikad nisu bili moja strast, ni kao djevojčici. Moram priznati da me ova večer jako podsjećala na neki početak ljubića. Bilo mi je žao što niti jedan nisam pročitala do kraja, jer bi sad mogla naslutiti što će se dalje zbivati. Sjećam se samo da su uglavnom glavni likovi bili liječnici i medicinske sestre. A to je samo asocijacija na Brunu, a na njega u ovom času zaista ne želim misliti.
Držeći čaše šampanjca, vidjeli smo kako nam s vrata domahuju Maks i Mija.
« Idemo, čujemo se sutra. Nećete nam zamjeriti. Vas dvoje imate puno zajedničkih tema...» namignuo je Maks.
Maks je oduvijek bio vražićak i dala bi sve na svijetu tvrdeći da je sve ovo on isplanirao.
I večeru i susret i plesni podij, ali ne zamjeram mu, to je dio njegovog šarma.
« Eto, sad ste u mojim rukama. Ne...krivo. Sad si u mojim rukama...»
« Neću te dugo zadržavati, pomalo sam umorna i jedva čekam da legnem u krevet?
Sutra u podne krećem za Zagreb, i moram neke stvari završiti...»
Ne znam ni sama zašto sam to rekla, jer sam žarko željela biti u njegovom društvu još minutama, satima, ako ne i danima.
« Nije baš kompliment jednom muškarcu da žena od njega bježi u krevet i to sama...» zastao je i dodirnuo pramen moje kose koja je padala na lice.
« Možda i ne mora ići sama...» spustila sam ruku na njegovo koljeno. Nježno me povukao k sebi i utisnuo svoje usnice na moje.
Izašli smo van, sjeli u njegovu Alfu i odvezli se put moga hotela. U toku vožnje jedino što se čulo bila je neka Mozartova skladba. Čak se ne mogu sjetiti ni koja.
Mozart u ovom trenutku (ma koliko ga voljela) nije bio predmet mog razmišljanja.

16.

Kako završavaju ljubavni romani

Ne sjećam se kako smo došli do hotela, još manje kako smo došli do sobe...
Jedino čega se sjećam je lift. U to vrijeme nije bilo puno gostiju u starom hotelu u kojem uvijek odsjedam kad dođem u Ljubljanu, a pogotovo ne u ovo gluho doba noći, kad svi ljudi spavaju.
Lift je bio prilično neobičan. Unutrašnjost lifta presvučena je bordo plišem, a na vrhu zlatni ukrasi vodili su do ogledala koji je zauzimao cijeli gornji svod. Ploča s desne strane, na kojoj su bili ugravirani zlatni brojevi, također je bila dio ogledala. Lift, a i cijeli hotel odisao je nekom staro bordelskom prošlošću. Kao da si ušao u neki stari film. Sve je to davalo određeni čar u ovom trenutku.
Ušli smo u lift, nije ni krenuo, a Goran je već stisnuo stop između dva kata, približio se i nježno me dodirujući šaptao u uho:
«Od kad sam te prvi puta vidio na izložbi u Zagrebu, poželio sam te. Često si u mojim mislima. U mojim erotskim snovima...Toliko te želim, tvoj miris, tvoju kosu, tvoju kožu, tvoje grudi osjetiti na sebi...»
Stručnim manevrom utjerao me u kut lifta i počeo ljubiti moju kosu, moje oči, usta, vrat. Kleknuo je ispred mene i njegova glava se našla u visini mog međunožja. Obujmio me oko struka i lagano počeo podizati suknju. Zbog straha ili neke neobjašnjive panike, stisnula sam noge, pa se pred njim umjesto slavlja raširenih nogu, lagano počelo otkrivati čvrsto meso mojih butina, uokvireno u crne čipkaste čarape. Usnama je stigao na sam rub čarapa, kad sam ga još jednom pokušala zaustaviti.
«Gorane, možda netko treba lift...» a u sebi molila da nastavi tamo gdje je stao.
« Možda treba, ali ja više trebam tebe...» izgovorio je i nastavio lagano dizati moju suknju. Odmah ispod gaćica, ukazale su se svijetlo smeđe dlačice (koje sam taman pred put dotjerala kod Tene u salonu).
Lagano je ljubio trbuh i područje oko pupka. Spuštao se sve niže, sa čvrste i napete kože, prešao je na prve dlačice, milujući ih nježno jezikom. Imala sam osjećaj da se trudi biti što sporiji. Da li je razlog bio mene izluditi do krajnjih granica ili se trudio sebe obuzdati da ne učini ono što bi vjerujem najradije učinio. Zagrizao punim ustima u taj sočni komad. Umjesto toga, tek je ovlaš, vrškom jezika dodirivao početak moje raspukline. Milovao je rukama moja bedra.
Pojačao je snagu lizanja, za samo jednu oktavu i dalje nastojeći biti što nježniji. Osjetila sam sve više vlaženje svoje mice dok je jezik bio u njenoj blizini. Ruke su mi se spustile na njegovu glavu i blago je još dublje zarinula u ugodu. Goran je sada punim jezikom zahvaćao veliki dio moje pice. Par puta je čvrstim lizom prošao gore-dolje, a onda je u usta uzeo klitoris i počeo ga sisati. Ispustila sam prvi pravi uzdah zadovoljstva, poprativši ga i pokretom zdjelice, koji je nedvojbeno pozivao na uživanje i želju za nečim još čvršćim.
Pojačavajući ritam i čvrstinu sisanja klitorisa, Goran je istodobno krenuo rukama na moje velike guzove i masirao ih čas nježno, čas grubo, prateći ritam svog jezika.
Taman kad sam se spremala eksplodirati u orgazmu, začujem neko lupanje odnekud. Jedva sam se vratila u stvarnost. Shvatila sam da bi netko od gostiju isto tako koristio lift, u neke druge svrhe (ili možda iste?).
Goran me nježno pridržao i uključio lift.
« Nastavljamo u tvojoj sobi, ljubavi...»
Srećom na mom katu nije bilo nikog, jer kako objasniti svoje napola otkriveno tijelo i cipele u ruci. Otključala sam sobu.
« Imam ideju. Nastavljamo pod tušem...» rekla sam Goranu i putem do kupaone lagano ostavljala tragove svoje odjeće.
«Ti znaš kako ćeš me izludjeti, zar ne?» pratio je pogledom svaki moj korak, svaki komad odbačene odjeće.
Ušla sam u tuš kabinu. Topla voda slila se niz moje tijelo. Kako je godilo, a još više osjećaj za koji sam znala da dolazi.
Otvorio je vrata tuš kabine, gol, divan. Kosu je raspustio, izgledao je tako nestvarno. Ponovo klekne među moje noge, poliže mi prvo lijevu, pa desnu nogu, od koljena do međunožja, a zatim se vrati mojoj dubini.
« Kako volim taj miris. Uzbuđuje me do ludila...» čula sam kako mrmlja.
Njegov već dugo erekcijom izmućeni komad, lupao ga je po trbuhu. Voda se slijevala niz njegovu kosu, vrat, leđa. Topla tekućina je još više pojačavala želju.
Dignuo se, držeći svoj prekrasni primjerak u ruci.
« Sad je red na meni, dragi...»
Obuhvatila sam ga prstima i počela ga lagano drkati, istovremeno mu svojim nestrpljivim jezikom lickajući glavić. Kad sam mu vrh uzela u usta, začuh uzdahe. Obožavam čuti muškarca, kad mu godi to što mu radim. Jednom rukom mijesila sam njegova muda, a drugom navlačila kožicu. Kako sam samo uživala u tome.
Nikad nisam razumjela žene koje ne vole oralni seks. To je najljepši, najugodniji dio seksa, a dovodi do divljih orgazama.
Postajali smo sve nestrpljiviji. Digao me je i odnio, onako mokru i vlažnu do kreveta.
Nježno me spustio. Ljubio mi bradavice.
«Imaš prekrasne grudi, stvorene za ljubljenje. Znao sam da si tako jebežljiva...» rekao je
i namjestio svoje koplje na ulaz u moju picu, pa ga silovito zabio unutra.
Počeo me žestoko rasturati, a ja sam uživala pri svakom njegovom naletu. Okrenuo me i ušao s guza. Njihala sam se na njegovom komadu, kao list na vjetru.
Grčevito sam gužvala plahtu, koja mi se našla u rukama. I tako sve dok nisam počela bjesomučno svršavati... u valovima užitka...u grčevima neopisive ugode...
U orgazmički trans u koji smo oboje upali, kao gurui u meditaciji. Čula sam urlike, svoje, njegove i osjetila toplinu sperme na svojoj guzi.
Ne sjećam se više ničeg, osim ugodnog maženja nakon svega i padanje u san.Ujutro sam se probudila. Na jastuku me dočekala žuta ruža i poruka
« Ispunila si moju prvu želju, zlatna ribice... Ljubim te. Goran.» Val topline ispunio je moje tijelo.
Deset sati. Avion kreće u podne. Na brzinu sam skupila stvari i pobacala ih u kofer.
Sjedeći u avionu pitala sam se: da li sam ja to pročitala konačno neki ljubavni roman, ili mi je opet u ruke došao neki erotski?
Vraćam se u svakodnevnicu.
Roman je ostao u hotelskoj sobi i žuta ruža na krevetu.
Vjerujem da će sobarica biti ugodno iznenađena kad dođe pospremiti sobu...

17.

Svakodnevnica

Odlučila sam nikome ne pričati o svojoj avanturi, bar ne odmah. U njoj za početak mogu samo ja uživati. U ateljeu, kad nema nikog, misli mi pobjegnu u hotelsku sobu, pod tuš, u lift...
Za sada ne želim pričati o njemu, bojim se da bi se pričom rastopila sva ona divna sjećanja, a onda bi bila silno nesretna.
« Od kad si došla iz Ljubljane, sasvim si se promijenila. Kao da to nije ona moja ženica, ne sikčeš, ne vrištiš...i sjajiš se kao žaruljica, što se to događa?»
« Od kud ti doma u ovo doba? Nisi u ordinaciji?» iznenadila sam se, ugledavši Brunu na vratima ateljea.
« Došao sam se samo presvući, imam poslije neki važan sastanak, pa moram se malo upristojiti. Vani je paklena vrućina!»
« Jedva čekam kraj mjeseca i ja odoh na more, dragi, a ti?»
« Sve ovisi o poslu...znaš kako ja imam svake godine probleme s godišnjim...»
« Da znam » rekla sam, pri tom pročitah njegove misli, puno je bolje ostati u Zagrebu, u praznoj kući, i kraj našeg bazena dovoditi fufice, praveći se mangup. A ti draga ženice, brini se o kući na moru...i to neka ti bude odmor.
Ove godine ćemo to malo olakšati. Vrijeme je da dio godišnjeg ja posvetim i sebi.
Smislit ćemo način za to. Otići negdje u mir, pročitati koju dobru knjigu, naslikati nešto od trenutne inspiracije ili naprosto uživati u prirodi. Sjesti uz rub mora, osluškivati kidanje valova o stijene, slušati kreštanje galeba u daljini i ne čuti ništa drugo...
Ove godine će vjerojatno i Nika ići sa mnom. S Dorom. Povest će i Leu, to je njena sestrična, koja čuva Doru. Nikin mužić je ovo ljeto službeno u Francuskoj.
Treba ljeto složiti tako da ga uživamo u potpunosti, da udahnemo miris soli za cijelu godinu, da upijemo zrake sunca za cijelu zimu. Kad god zatvorimo oči u zimi, dok vani pada snijeg, da osjetimo na licu prženje sunca dok ležimo na toplom pijesku. To me u zimske dane vraća iz mrtvih.
Iz razmišljanja me grubo isčupa zvonjava telefona.
« Halo Marta, kod kuće si? Jesi za jednu kavicu? Da dođem po tebe? « bila je to Nika.
Kao da je znala da ju prevrčem ovog trenutka po mislima.
« Ti si stvarno vještica, ovaj tren mislim na tebe! Ne moraš doći, Bruno će me dopeljati, ionako se vraća u bolnicu, a ti ćeš me onda vratiti doma...»
« O.k. Nađemo se u «Bumerangu» za sat vremena. Bok!»
S vrata sam doživjela šok. Udobno zavaljena u ratan fotelju sjedila je moja Nika, ali to nije bila ona. Glasom (razgovarala je na mobitel) i stasom je, ali gdje joj je njena duga kosa?
« Pa, ti si skroz zabrijala? Kaj ti je?» nisam mogla doći sebi, ugledavši Niku ošišanu do daske. Izblajhanu, skoro bijelu. Iako ne mogu reći da joj nije stajalo. Izgledala je drugačije, ali otkačeno, divno. Kao djevojčica.
« Ćao bambina!» pozdravila me Nika, ljubeći me u obraz. « Baš sad idem od Tene, eto Zdravko me ošišao do daske, kako ti se čini? Morala sam nešto napraviti, dosta mi je istog lica u ogledalu već godinama. A rep sam si ostavila, kad me uhvati želja za dugom kosom....»
« Stvarno si me šokirala! Ali izgledaš mrak!» jedva sam došla k sebi.
« Čuj stara, imam novu frizuru i dole...» umirala je od smijeha Nika.
« Nemoj mi reći da si se dole skroz obrijala i da si dlake ostavila, kad se zaželiš druge frizure...»
« Pa ti si stvarno luda! Još luđa od mene. Da obrijala sam je i sad se osjećam tak nekak golo, budem se prehladila....»
Vrištale smo od smijeha, dok nas je konobar iza šanka sumnjivo pogledavao i ništa mu nije bilo jasno.
« Kaj ima kod tebe novo? Kako je završila izložba?»
« Super, sve 5! Baš ovih dana se vraćaju slike u paviljon. Kritike su božanstvene.»
« Znala sam stara da buš postigla uspjeh s tom postavom. Znala sam...»
Mnogo veći uspjeh postigla sam u krevetu dotičnog gospodina kritičara, ali o tome za sada ni riječi...
« Htjela sam te pitati da li bi večeras sa mnom otišla u kazalište? Imam dvije karte.
Znam da bi tebe veselilo...»
« Rado, Brune neće biti sigurno cijelu noć. Dežuran je, opet... Što idemo gledati?»
« Jednu seksi predstavu.»
« To sam si i mislila. Baš se veselim.»
Navečer smo se našle pred kazalištem. Jedva smo dočekale početak predstave. Oba dvije smo s nestrpljenjem čekale trenutak kad će glavni glumac razgolititi svoje tijelo, umjesto toga vidjele smo mu samo noge i to dio od dokoljenke do bokserica.
Samo u jednom trenutku počastio nas je svojim poprsjem, onako na brzinu, uvlačeći se glavnoj glumici pod plahtu. Muški dio publike imao je već bolju sreću.
Glavna glumica veliki dio predstave korača po daskama koje život znače, u donjem rublju, halterima, podvezicama, pa čak ju nekoliko minuta vide potpuno golu. Istina samo s guza, ali bože moj! Mi našeg glumca nismo dobro ni vidjeli već se obukao. Nigdje pravde. Samo ti malo zagolica strasti i nema ga...
Sve u svemu, nije loša predstava. Dobro zamišljena i zgodno odigrana.
Kad sam se vratila kući, Bruno je već stigao. Istuširao se, obrijao i u krevetu listao neke papire.
« Pa ti si već u krevetu? Što to znači?»
« Sastanak je na svu sreću ranije završio, ali ima svoj nastavak sutra. «
« Jednu večer smo zajedno doma, to treba iskoristiti.» jurnula sam pod tuš. Baš se uželjeh malo domaćih kolačića. Znam da puno slatkog nije zdravo, ali sladokuscu poput mene teško se ophrvati ponuđenim delicijama.

18.

Mrzim kolovoz na moru

Kolovoz na moru je kazna za mene. Na more želim pobjeći od zagrebačke gužve i vreve, a osmi mjesec i nije vrijeme za mirovanje uz plaže Jadrana. Što je, tu je. Ove godine je tako ispalo i jednostavno se treba prilagoditi nastaloj situaciji.
Ono što me veselilo je putovanje s Nikom. Nas dvije, pokupile smo na brzinu nekoliko krpica i krenule Nikinim džipom prema Splitu. Krenule smo u moju kuću na Visu. Mužić je naravno ostao u Zagrebu, jer ga je normalno posao zadržao. On će doći kasnije, vjerojatno zadnji tjedan prije našeg povratka u Zagreb. Zapravo mi je svejedno. S Nikom je išla i Dora. Jako se veselila moru. I Leu smo povele, neka cura malo uživa, a dobro će nam doći kad poželimo zaružiti.
U Split smo stigle taman na trajekt u 17,oo sati. Do Visa imamo vožnje brodom dva sata. Nika i ja sjedile smo u jednom kutu palube u hladu, bojeći se pomaknuti da nam netko od ovih ludih turista, od kojih je kipio cijeli brod, ne sjedne na mjesto. Lea je s Dorom šetala po cijelom trajektu i opskrbljivala nas svježim sokom ili vodom. Približavali smo se Visu. Svaki put kad brodom prilazim tom otoku osjetim neopisivu toplinu oko srca. Osjećaj kao kad se gastarbajter iz Njemačke vraća u svoje selo. Vračaš se u neki svoj mir, neku svoju oazu i to te beskrajno smiruje. Kad dotaknem kopno Visa, mijenjam se u potpunosti. Ne prepoznajem se. Ništa mi više nije važno. Sve brige i probleme ostavljam polako iza sebe i kako brod sječe valove, tako i ja dio po dio negative ostavljam u tim valovima i dolazim na Vis čista, mirna, otvorena za sunce i more. Dolazim napuniti svoj akumulator za cijelu godinu. Nakon izložbe u Ljubljani akumulator se potpuno ispraznio, crkava već par zadnjih dana, sveo se na minimum.
Vis nas je dočekao u svoj svojoj punoći. Ušli smo u njega, u najljepšem djelu dana. Kad se sunce polako oprašta od visina. Kad brod uplovi u luku, kao da poremeti gradić u njegovoj mirnoći. Kad se otvori krma, izlaze vika, dreka, cijuk, plač, smijeh i kratko vrijeme unese nemir među stanovnike tog pitomog gradića. Dolazak broda glavni je događaj u gradu. Jer treba vidjeti tko je došao ovo ljeto, tko je s kim odlučio ljetovati, s kakvim autom i da li se obitelj povećala.
Brzo smo se s autom izkobeljale iz te gužve i odvezle se do kuće. Dora je bila umorna od puta i uzbuđenja i nakon tuširanja, ubrzo zaspala.
Nika, Lea i ja otvorile smo sve prozore u kući i sjele na terasu. Pile smo tek napravljenu limunadu, šutke, uživale u laganom noćnom vjetru i šumu mora ispod kuće. Obožavala sam tu kuću, koju sam igrom slučaja dobila u nasljeđe. Bila je stara, kamena, autentična, jednostavno divna. Namještaj u njoj bio je djelom starina, a djelom moja improvizacija, koja se stapala s postojećom slikom nekih davnih vremena.
« Znaš, sad sam sretna što smo same...osjećam da je ovo odmor za naše dvije izmučene dušice, kao izmišljen...» Nika je prva prekinula tišinu.
« Da stara moja, ovo je prekrasno. Popi limunadu, a ja ću izvaditi posteljinu za naše krevete. Srećom da teta Jele ima ključ kuće, pa svake godine, prije nego što neko dođe u kuću sve očisti i uredi. Ne bi imala snage sad tjedan dana rintati po kući...pospremati...čistiti prašinu i paučinu taloženu godinu dana...»
Ne mogu se točno sjetiti da li je prošlo pet ili deset minuta, ali nas dvije smo vjerojatno utonule u san, čim smo dotakle jastuk.

19.

Zasluženo ljetovanje



Ujutro smo se probudile oko osam sati. Zrak je mirisao na lavandu. Volim ta jutra na moru. Mirisi i okusi zrelog ljeta. Dora i Lea su još spavali. Nika i ja otišle smo u kupovinu. Trebalo je donijeti friška peciva i mlijeko. Dosta toga smo donijele sa sobom, ali zalihe treba popuniti. Sjele smo na kavu u starom kafiću. Gazda Zoran nas je dočekao sa smiješkom. Kako i ne bi, koliko smo samo dana i noći, pretvorene u novčanice, prošlo ljeto kod njega ostavili. Dok smo ispijale svoj capuccino, oči su nam šarale po obližnjim gostima.
Nismo mogle ne primijetiti grupicu mladih talijana, koji su privlačili na sebe pažnju svojim lijepim jezikom i temperamentnim gestikulacijama.
Normalno da ni moje precizno crno oko, nije odoljelo magnetu. U hrpici sam uočila tipa. Crnog, zalizane kose, s tamnim očima, obučenog u bijelo. Koža mu je već imala finu, tamnu podlogu. Izgledali su kao da im ovo nije prvo odredište na moru. Pokušala sam odgonetnuti o čemu razgovaraju, ali uzalud. Moje slabo poznavanje talijanskog, dovodilo me do ludila.
Obožavam taj jezik. Svaki put se sjetim filma «Riba zvana Vanda», kad glavna glumica, traži od partnera dok ju ševi da joj priča talijanski, jer ju to uzbuđuje. Ni ona, kao ni ja, ne
zna talijanski, ali milozvučnost i erotičnost tog jezika stvara joj erotični elektricitet i dovodi je do orgazma. Tako je nekako i sa mnom!
Tko bi im mogao odoljeti, mislim talijanima.
« Čuješ li ti mene, hej...probudi se! » ponavljala je po tko zna koji put Nika.
«Ne pilji toliko u tog tipa, koji ti je vrag?!» Tek sam se tad vratila u stvarnost.
« Sorry, stara odlutala sam. Preko mora, do Italije, do orgazma i natrag...»
«Ovaj morski zrak fakat utječe na tebe..» smijala se Nika.
« Si snimila komade? « pitala je i odmah odgovarala Nika.
«Glupog li pitanja, ne odvajaš oči od onog malog!»
« Ne filozofiraj, već mi reci o čemu pričaju...ti si bar s talijanskim doma...»
«Pričaju gdje se danas spremaju, kako će provesti dan, na koju plažu idu i tako nešto o tome...»
« I ? « tupo sam zurila u nju.
« Što «i», ne kužim te niš!»
« Pa gdje idu? Na koju plažu? «
« U Srebrnu. Shvatila sam i mi idemo tamo, zar ne?»
« Pa naravno.» nasmijale smo se u isti glas.
Popile smo svoju kavicu, na brzaka obavile kupovinu i vratile se u kuću. Dora se taman probudila. Pojela na pol svoje pecivo i već je uskočila u kupaći kostim.
«Ja sam spremna!» stajala je na vratima terase u tirkiznom malom kostimiću, po kojem su u svim pravcima plivale ribice žute boje.
«Evo dušo, idemo samo da se obučemo.» zagrlila sam nježno svoje kumče. U tom sam trenutku poželjela imati takvo jedno malo stvorenje, koje će biti samo moje.
Uživala sam u Dori u svakom trenutku i ona me je naprosto obožavala.
Potrpale smo se u džip, sa svim ležaljkama, ručnicima, šeširićima i kremama za sunčanje. Dan je bio prekrasan, a more mirno poput ulja.
Parkirale smo džip u hladovinu bora i spustile se u uvalu. Još nije bilo krcato, jer ujutro uglavnom pospani turisti ne dolaze, tek popodne ovo mjesto vrije od ljudi. Lea je bila oduševljena uvalom, morem, plažom. Nije uzalud dobila ime Srebrena.
Bijele stijene ogledavale su se u moru i davale mu srebrnkasti odsjaj. Iznad stijena kočoperili su se vrhovi borova. Miris borovine škakljao nam je nosnice dok smo dio stvari ostavljale u obližnjem šumarku.
Dora je već bila u moru. Plivala je kao da je rođena u ovom ambijentu.
« Nisi zaboravila plivati ? « zezala sam ju dok je ona uživala gurajući glavu pod more i vadeći oblutke.
« Vidi ovaj kamen, kako je prekrasan!» oduševljeno je skupljala kamenčiće i nosila ih na obalu, pokazati mami i Lei.
Ušla sam u more. Jedva sam dočekala dodir hladne vode na svojoj koži. Zaronila sam u to prekrasno plavo prostranstvo. Uživala sam u svakom pokretu vala na svom tijelu. Kad sam izronila, da pozovem Niku da mi se pridruži, ugledala sam onu istu grupicu talijana kako se spušta do plaže.
Dobro je Nika čula, stvarno su došli. Nika ih je primijetila. Očima mi je davala signale, misleći kako ih još nisam uočila.
Jednostavno ne možeš ih ne primijetiti. Njih petorica, svi pričaju u isti glas. Trojica imaju vezane marame oko glave. Jedan od njih, baš onaj koji mi je još u kafiću zapeo za oko, stavio je svoje stvari tik do ruba mora. Izgledao je božanstveno. Bijele bermude, japanke i crno-bijela marama. Gol do pasa, samo na grudima neki medaljon visi na komadu crne kože i narukvica na jednoj ruci. Nadam se da nije primijetio kako ne skidam pogled s njega.
Skinuo je bermude i ostao u kupaćim gaćama zelene boje i to onakvim gaćama za koje sline sve žene na plaži. Pripijene bokserice, ocrtavaju ama baš sve... Naši muškarci, moj dragi mužić prvi, ne žele to nositi tvrdeći da to samo pederi nose. Nisu ni svjesni koliko mi žene za tim slinimo. To je isto kao da kažeš da bikini nose samo lezbače. Notorna glupost! Treba imati muda i obuči takve kupaće.
Stajale su mu besprijekorno, na mišićavoj guzi i nogama. Ušao je u more prije nego se ostatak društva smjestio na plaži.
Ležala sam u pličaku, okrenuta potrbuške, dok su me valovi zapljuskivali po stražnici i nogama... Stao je na metar od mene u plićaku. Prošao rukama kroz crnu kosu, okrenuo se prema meni:
« Divno je ovako započeti dan, zar ne? Uživate?» rekao je na tečnom hrvatskom jeziku, uronio u plavo prostranstvo.
Nemoguće, pa on ili je talijan koji zna naš jezik, ili je naše gore list. Na brzinu sam izvrtila film u glavi. Koliko smo bile u kafiću udaljene od njih...da li je mogao čuti naš razgovor, dok smo bile uvjerene da nas ne razumiju.
Izašla sam van, sjela do Nike.
« Dali mi se učinilo, ili je digić nešto tebi rekao?»
« Koji digić?» urliknula sam «on je naš!»
« Kako ti ženo imaš sreće! Ne mogu vjerovati...U grupi talijana, tebi se dopadne baš ovaj koji nije talijan, ili savršeno govori talijanski...» bila je i Nika zbunjena.
«Drugi su pravi talijani. Iz Milana. Pričala sam s njima dok si ti zjevala u onog mješanca...» smijala se Nika.
Dok smo nas dvije vodile nesuvisli razgovor, Lea i Dora su se brčkale u plićaku. Primijetih iza njih kako izlazi on. Kao dobra reklama za deodorant ili pjenu za brijanje.
Kapljice mora slijevale su mu se niz kosu, padale preko lica, klizeći niz vrat do trbuha. Da
sam bar ja sad kapljica mora, gdje bi mi bio kraj.
Prolazeći pored mene, onako mokar, pripijenih kupaćih gaća, namignuo mi je i nasmiješio se. Kako je samo znao da ga gledam? Ležala sam na leđima, sunčanih tamnih naočala nabijenih na nos, nezainteresirano listajući neki časopis.
Društvo se dobro zabavljalo, kartajući, kupajući se i igrajući picigin u moru. Nakon provedenih tri sata, na suncu odlučile smo se vratiti na svoju terasu, u hlad. Osjetila sam dok smo odlazile kako me njegov pogled prati cijelim putem...

20.

Kako to talijani rade

Poslije ručka, taman kad smo htjele popiti kavu na terasi, netko je pokucao na vrata. Otvorila sam i ugledala malog dječaka od nekih desetak godina, kako stoji i drži ogroman buket crvenih ruža.
Scena dostojna meksičkih sapunica.
« Teta Marta, ovo je za Vas.» rekao je dječarac i spustio mi buket u ruke.
«Tko ti je to dao? Jesi siguran da je za mene?» upitala sam zbunjeno.
« Dobio sam zadatak od pape da Vam to dam, tu Vam sve piše...» pružio mi je papirić i otišao.
« Što je htio mali Mate?» pitala je teta Jela, taman dolazeći k nama.
« Oooo!!! Kakav buket...» rastvorila je oči «to vam sigurno muž šalje priko Matinog tate...znate on je naš cvićar, krasno bogami, baš divno...» divila se teta Jele. Još sam par sekundi ostala stajati na vratima, a onda sam spustila buket na stol. Znala sam da to nije od Brune, on se ne sjeti ni godišnjice braka, ni mog rođendana, a ne da mi na Vis šalje cvijeće.
Otvorila sam poruku, na kojoj je pisalo:
« Pozivamo vaše malo žensko društvo večeras na večeru u konobu Bako, u 20 sati.
Prijatelji iz Italije.» i to je sve.
Po ničemu nisam mogla zaključiti da je to baš meni namijenjeno, uostalom Nika je s njima na plaži parlala, to je sigurno za nju.
« Stara!!!! Dobila si cvijeće....gdje si?» tražila sam Niku, držeći u rukama prekrasan
buket crvenih pupoljaka.
Izašla sam na terasu i vidjela kako Nika, Lea i Dora farbaju kamenčiće s plaže. Njihov smijeh je izazivao nježnost u meni... Dora bila je sva zamusana od crvene i plave boje po licu i rukama, a ništa bolje nje prošla ni plava haljinica.
Pogledale su me u jednom trenutku.
« Teta Marta, to je cvijeće za nas?» pitala je Dora.
« Srećo moja, to bi i ja htjela znati, za koga je.....» rekla sam pružajući papirić Niki.
Pročitala ga je i samo se nasmiješila.
« Bar večeru ne moramo raditi....» prepoznala sam onaj njen osmijeh na licu koji mi govori da ni ovo ljeto neće proći mirno.
« Mogu i ja s vama?» pitala je Dora
« Naravno ljubavi, ovdje piše: vaše malo žensko društvo, a to smo nas četiri, zar ne?» smijala se Nika. Ni Leji nije bilo mrsko, koliko sam vidjela. I ona je među njima našla jednog s kojim je razmjenjivala poglede ,dugokos, čini mi se najmlađi u grupi. Nikome nije teško pao poziv na tu večeru.
Već od popodne, naveliko su se vršile pripreme za večer. Od odabira odjeće, do šminke i frizure. Dora je bila glavna u ocjenjivanju, a isto tako je tražila i nas da damo sud o njenom izboru. Dora je obukla žutu haljinicu, koja je u kontastu s njenom crnom kosom bila prekrasna. Uživala je šepureći se pred ogledalom. Lea se odlučila vrlo brzo za lagane lanene hlače i topić, dok smo Nika i ja odlučile obući prvo što nam dođe pod ruku prije samog izlaska.
Sat vremena prije nego što smo trebale krenuti nastala je strka. Oblačenje na brzinu. Obožavam ljeto, jer za bilo što da se odlučiš, brzo rješavaš. Dvije tri krpice, malo maskare i ruž na ustima dovoljno je da svaka žena zablista.
Obukla sam bijele, svilene hlače i topić koji se veže preko grudi i radi duboki dekolte.
Nika je obukla kratku zelenu suknju i istakla svoje duge noge, a gore majcu s čipkastim volanima oko rukava iste boje.
Krenule smo 20 minuta prije osam. Trebalo je doći na drugi dio otoka za dvadesetak minuta. Srećom, auto je brz, a postoji i nova cesta s druge strane, koja zaobilazi sela u sredini otoka. Dora je bila jako uzbuđena, a ni nas tri ništa manje.
Došle smo naravno sa nekoliko minuta zakašnjenja. Iz konobe se čula glazba. Dalmatinska klapa pjevala je Gibbonijevu pjesmu. Njih šestorica sjedili su vani, zadnji stol, tik do mora. Bila je prekrasna večer. More mirno, njegov miris ulazilo nam je u nosnice.
« Djevojke su došle « rekao je gazda lokala, i odveo nas do njihovog stola. Pozdravila sam se s Antonijom, u njegovu konobu često dolazimo dok smo na Visu. Poznajem ga godinama, dok sam još kao srednjoškolka dolazila na ove skale njegovog restorana, dok je to još vodio njegov otac, barba Tone.
Od stola su se digla sva šestorica. Oči su mi zastale samo na jednom. Ono što sam upamtila, njegovo je ime. Renato. Čula sam da tu sjedi i Fabricio, Luciano, Sergio, Roberto i Maximo. Ali nisam zapamtila koji je koji. Doru je odmah u krilo uzeo jedan od njih o otpjevao joj neku talijansku pjesmicu, u kojoj je Dora beskrajno uživala, pokazujući to svojim osmijehom. Na kraju od njih šestorice, četvorica govore hrvatski, a samo dvojica znaju par riječi.
Bili su vrlo simpatično, vedro i ugodno društvo. Za naš stol počeli su stizati škampi, riba, školjke i sve ostale morske delicije, u kojima su beskrajno uživala sva naša čula. Kako okusa i mirisa, tako i ona opipa. Vrlo je erotično jesti škampe i školjke prstima. Osjetiti sve te okuse među prstima. U jednom trenutku, zapeo mi je repić od škampa i nikako ga nisam mogla otvoriti.
« Dopuštaš da ti ja pomognem?» rekao je Renato, uzeo škamp iz mojih ruku i samo jednim pametnim naglim potezom isčupao repić iz ljušture. Onako preko stola stavio ga je u moja usta. U tom trenutku probudilo se jato leptirića u mom trbuhu, koje više nisam mogla zaustaviti. Uskomešali su se amo, tamo po svim mojim krvnim žilama. Uzela sam čašu hladnog bijelog vina, da im prekinem let, ali uzalud... krv je dobila previše adrenalina da bi mirno tekla mojim venama.
Nakon večere, društvo je bilo zaokupljeno pričom o lijepim mjestima i uvalama za ronjenje i kupanje. Nika je pričala talijanski da mogu i ona dvojica razumjeti i pri tom veselo koketirajući sa svima. Dora je dremuckala na klupici, pokrivena vestom. Lea je predložila da bi bilo zgodno djevojčicu odvesti u njezin krevet. Vlasnik veste dugokosi
talijan Sergio, koji je zapeo Lei za oko, ponudio se da će nju i malecku odvesti autom, a da se mi ostali ne moramo žuriti. Tako je i bilo. Lea je bila sretna, a Nika i ja bezbrižne.
Otišli smo u jedan disko , samo malo dalje od restorana, gdje se već okupilo dosta ljudi.
Prilično vesela atmosfera. Disko je bio manji, mostićem se dolazilo do ulaza.
Po mostiću su stajali parovi, nježno izmjenjujući poljupce. Ušli smo unutra. Gužva.
Masa ljudi lelujalo se po taktu neke laganice. Dogurali smo se do šanka.
Naručili piće i izašli ponovo mostićem van. Glazba se čula i vani.
» Kako bi bilo da malo prošetamo?» nježno me povukao Renato.
« S čašama?» upitala sam zbunjeno.
« Zašto ne? Nećemo daleko, do one plažice...» pokazivao je prstom na malu uvalicu do ove...
Krenuli smo. Ljudi su nas zbunjeno gledali dok smo uličicom prolazili držeći čaše u
ruci. Spustili smo se uskim skalinama, između dvije kuće do plaže.
Bilo je divno. Dva brodića navučena na obalu. Jedan naopako okrenut, a jedan kao da se sprema zaploviti, čak mu je dio u moru. Sjeli smo u njega. Svukao je vestu tamno plave boje sa sebe, ostao u majci, stavio oko mojih ramena i na trenutak zadržao ruku na njima.
Ne mogu reći da mi njegov dodir nije godio. Željela sam u tom trenutku da me čvrsto privine k sebi. Gledao je prema moru u mrak.
« Rekla si da slikaš? Dali bi željela mene slikati?»
« Molim?» skoro mi je ispala čaša iz ruke. «Kako misliš tebe?»
« Pa recimo, zar te ne bi zanimao jedan muški akt?» govorio je mirno, kao da priča o tome što će sutra obući kad krene na plažu.
« Oprosti, ja ne slikam aktove. Ni ženske, ni muške. To jednostavno nije moj stil.»
« Kako bi bilo da ipak napraviš izuzetak?» bio je šarmantno uporan.
Nisam znala što mu odgovoriti na to, pa sam šutjela i pogledom tražila točku na pučini u koju on gleda. Nakon par minuta šutnje, odgovorila sam mu.
« Možda, ali što bi ja dobila s tim?» nasmiješila sam se i pogledala u njegovom pravcu.
«Ovo!» rekao je i utisnuo svoje usne na moje. Nisam se ni snašla, a njegove su se usne već udaljile od mojih.
Sad više nije gledao prema moru, njegov pogled topio se u mojim očima. Iako je bilo
mračno, osjetila sam njegov pogled na cijelom svom tijelu.
« Otkud sad to? Kakva bi to trebala biti pogodba?»
« Sviđaš mi se, seksipilna si do bola i opako te želim....Znam da nemam pravo ti to reći...ti si udata žena, ali od prvog trenutka kad sam te vidio u onom kafiću, poželio sam te...»
« Renato, ja....» prvi puta sam ostala pred muškarcem bez teksta. Ponovo rad leptira u mom trbuhu i navala adrenalina.
Uzeo je čašu iz mojih ruku, spustio ju kraj svoje. Izašli smo iz brodice i sjeli na topli pijesak, koji je cijeli dan upijao zrake sunca. Potražio je vrpce s mog topa i odvezao ih. Prislonio je usta na moj vrat, ljubeći ga. Rukama je obuhvatio moje grudi, koje su sad
slobodno stršile prema njemu, čekajući njegove usne. Nježno je jezikom prelazio preko mojih bradavica, izazivajući trnce po cijelom mom tijelu.
Vraćao se ponovo na moje usne. Skinuo je majicu sa sebe. Imao je prekrasno tijelo.
Svaki mišić se ocrtavao, točno onoliko koliko treba, ni previše, ni premalo.
« Mislim da ovo ipak treba prenijeti na platno.....» rekla sam prelazeći prstima peko njegovih prsa i trbuha.
« Ja mislim da ovo treba prenijeti negdje drugdje...» uzeo je moju ruku i stavio je na dio tijela ispod pojasa. Tamo se već nazirao dobar komad.
Skinula sam i hlače, ostala samo u bijelim, čipkastim tangama. Pijesak mi je ulazio u svaku poru tijela. Toplina pijeska bila mi je dodatni motiv, miris mora najbolji parfem, a žar njegovih poljubaca bacao me u ponore strasti.
Ljubio me po trbuhu , sve do početka tangi. Lagano ih je odmakao u stranu. Sam dodir, njegovih prstiju u blizini mog međunožja stvorilo je buru, a njegov jezik na mom klitorisu, orkan. Pronašao je jezikom sve moje dubine, ušao u svaku brazdu, ukrao sve sokove, pri tom mi dajući neopisivi užitak. Nikad me nitko nije tako lizao, nikad nisam toliko uživala. Orgazmi su pratili jedan drugog u nizu.
Ne sjećam se ni kad je skinuo svoje hlače, ali zato pamtim ulazak njegovog prekrasnog komada u moje odaje. Ulazio je u mene, dio po dio, centimetar po centimetar, sve do kraja.
« Koliko te želim....kao nikog do sada....» govorio mi je na uho.
Vrištala bi do bola, ali nisam smjela. Bojala sam se da bi netko mogao naići, da je netko možda i tu, ali nas ne vidi, a mogao bi nas čuti.
Okrenuo me, legao na pijesak i nataknuo me na svoj jarbol. Moja pica kao da je oduvijek bila s njim. Predavala mu se u potpunosti, uzimajući ga cijelog, bez ostatka. Gnječio je moje grudi, govoreći kako su prekrasne i da obožava velike grudi. Da sam ja sve ono što njemu treba.
Ne znam da li su mi više godile njegove riječi ili njegov maratonac u mojim dubinama. I kao da sam se na trenutke izgubila, od opojnosti....
Tko zna koliko puta sam svršila, tko zna koliko puta je bio duboko u meni, koliko puta je njegov jezik prelazio mojim tijelom....sve do svitanja...
Zaspali smo, iscrpljeni na plaži. Prva zraka sunca, koja se lijeno probijala, zagolicala je naše trepavice...

21.

Sanjivo jutro, prekrasan dan

Na terasi smo se lagano počele skupljati tek oko pola 11. Izgužvane, bez šminke, još usnule. Najslađa je bila Dora, koja je veselo pjevušila oko nas tri koje smo zagrlile velike šalice nescafea. Ona je jedina odspavala cijelu noć. Leu je Nika našla ujutro kako spava u boravku, u naručju Sergia.
« Lea, kako si provela noć?» pitala ju je Nika i prva razbila šutnju.
« Divno.» zagonetno se nasmiješila.
« Lea, idemo po pecivo?» vukla ju je za ruku Dora. Lei nije preostalo drugo, već navući japanke i uputiti se u pekaru s Dorom.
Bila sam joj beskrajno zahvalna. Koliko sam god obožavala Doru, njezin glasić me sada umarao. Više mi je odgovarala tišina ispijanja kave....
Negdje oko podne, vratile smo se malo u život. Ručak smo danas ionako planirale u pizzeriji, što je posebno veselilo Doru. Poslije ćemo lagano do plaže, izležavati se na toploj stijeni, upijati zrake sunca, da nam traju u dugim zimskim noćima...
Lea nam je putem do pizzerije pričala kako su naši noćašnji prijatelji zapravo na Visu s jedrilicom i kako cijeli mjesec jedre po srednje dalmatinskim otocima. Nika je bila s tim upoznata, jedino ja nisam imala pojma o tome.
« O čemu ste Renato i ti pričali, kad si tako iznenađena?» zafrkavala me Nika.
« O čarima ljeta, o morskim dubinama, o vjetrovima, orkanskim burama....»
« Nisam te pitala što si doživjela, već o čemu ste pričali?»
« Nismo pričali ili se ja toga slabo sjećam!»
Nakon ručka, odvezle smo se na drugi dio otoka, u skrivenu uvalu. Nije bilo nikog. Poskidale smo sve sa sebe i skočile u more. Dora je naučila prošle godine plivati i nije odustajala od skakanja u more. I ona je skinula svoj kupaći i uskočila za nama. Ništa tako ne prija, kao poslije mamurluka utonuti u plavetnilo mora. Osjetiti ugodnu vodu koja se obavija oko vrućeg tijela.
Obožavala sam plivati gola u moru. Ležati gola na vrućoj stijeni. Nema ugodnijeg osjećaja od stapanja vlastitog tijela s prirodom.
Kad god sam zatvorila oči, stvorila mi se slika Renata iznad mene, tako snažna da sam mogla osjetiti njegove usne na svom vratu.
« Već je 5 popodne, a ti mi još nisi rekla kakav je bio Renato?» pitala me Nika, ležeći kraj mene na stijeni. Obožavala sam taj naš kontakt, bez puno teksta. Znala sam da je ona jutros sve pročitala iz mojih očiju, da je shvatila kako sam provela noć, ali isto tako znam da ju interesiraju detalji.
« Stara moja, bilo mi je divno... osjetila sam ga u svim svojim dubinama, kao da postoji samo iz jednog razloga – da zadovolji svu moju pohlepu, da nahrani svu moju glad za dobrim seksom. On je jednostavno fantastičan!»
« Wauuu!!! Vidim da si se potpuno pogubila.»
« A ti? Što si ti radila cijelu noć?» dotakla sam rukom njeno bedro.
« Plesala, plesala sa četiri prekrasna mladića. Godinama nisam toliko plesala.»
« Samo to?» upitah s nevjericom.
« Da. Nisam se mogla odlučiti koga izabrati od njih četiri....» smijala se Nika.
« Vjerujem, a sva četvorica su i tebi previše ili možda ....» rekla sam i skočila na noge.
Nika je pojurila za mnom, loveći me.
« Vještico jedna!» vrištala je za mnom.Uskočila sam ponovo u more, a Nika za mnom. Plivale smo dugo, ronile s Dorom, ostale u moru sat vremena.
Uživale u valovima koji su se stvarali. Znale smo da su naši talijani na velikoj plaži, ali namjerno nismo otišle tamo. Željele smo ovo popodne posvetiti jedna drugoj i uživati u moru, suncu. Smijati se s Dorom, slagati akvarij u plićaku, loviti joj ribice, skupljati najljepše kamenčiće i školjke.
Nismo ni znale da je osam sati. Tek kad nas je spopala glad, shvatile smo da je još jedan prekrasan dan iza nas.

22.

Šest mornara

Navečer smo pozvane na njihov «brodić» na večeru, koju će oni sami pripremiti. Uputile smo se u suton prema marini. Nisam ni sanjala da se radi o prekrasnom starinskom jedrenjaku. Već dugo nisam imala priliku svoju nogu staviti na ovakav divan primjerak broda.
Crvena boja mahagonija i bijela jedra tvorile su osnovu ovog ljepotana, restauriranog samo iz jednog razloga - da se na njemu uživa...
Brod je iznajmljen i izmjenjuje se samo u određenom krugu ljudi u Italiji. Fabricijev otac posjeduje tu čast da se njegova obitelj posluži takvim ljepotanom, pa je ovo ljeto velikodušni tatica, sinu prepustio mogućnost takvog ljetovanja. Fabricio je pozvao svoje prijatelje i odluka je pala. Krstarenje otocima srednje Dalmacije.
Pet mornara dočekalo nas je na palubi. Bili su divni. Potrudili su se napraviti atmosferu punu romantike. Lampioni su gorjeli i ostavljali tajnoviti trag svjetlosti.
Izvezli su brod dalje od obale i usidrili ga u divljini, u mirnoj uvali. More je bilo mirno, bez daška vjetra. Maximo i Fabricio su dovršavali večeru, dok se Sergio zabavljao s Leom i Dorom. Nika je pričala sa Lucianom i Robertom.
Onaj tko je meni u cijelom tom ambijentu bio važan, nije bio tu. Namjerno nisam pitala za njega, a oni su šutjeli, kao da je sasvim normalno da Renato nije dio tog društva ovu večer.
Slušajući taktove glazbe, naslonjena na ogradu, udisala sam miris mora...
U jednom trenutku osjetila sam kako mi se netko približava. Osjetila sam nečije ruke oko struka, nečije tijelo kako se prislanja na moja leđa, nečije usne na mom vratu...Prepoznala bi te usne među hiljadama drugih. Renato.
I taman kad sam se htjela prepustiti, sjetih se Dore. Naglo sam se okrenula.
« Nemoj tu...Dora, Lea....»
« Ne boj se ljubavi, svi su ušli unutra. Oko stola su. Poslali su mene da te pozovem na večeru...»
« Gdje si se ti skrivao do sada? « upitala sam onako usput, dok me je drhtavost glasa izdavala i znala sam da se osjetio strepnju u njemu.
« Radio sam na jednom iznenađenju. « odgovorio je.
Kad smo ušli unutra, svi su sjedili za stolom. Prekrasno servirani tanjuri od plavog stakla prekrivali su stolnjak boje šampanjca. Iz velike posude na sredini pušila se hrpa šarene tjestenine sa školjkama. Iz druge zdjele osjetila sam miris maslinovog ulja, bosiljka i paperonchina. Rajčica s mozzarelom i bosiljkom. Velika zdjela salate od mješanog povrća. I vino prekrasne ružičaste boje.
Dora je već naveliko tamanila tjesteninu iz svog tanjura.« Oprosti teta Marta, nisam te više mogla čekati, umirem od gladi, a ovo sve tako fino miriši.» izgovorila je Dora s punim ustima. Svi smo se nasmijali i pridružili se našoj izgladnjeloj princezi.
Večera je bila savršena. Dečki su napraviti tjesteninu da pokažu kako to pravi talijani rade. Pozavidio bi im svaki kuhar u restoranu s talijanskim delicijama.
« Ni u Paninu nije bolje....» komentirala je Nika, između dva zalogaja.
U Paninu, restoranu smo Nika i ja česti gosti. Kad smo u gradu i trebamo otići negdje na ručak, najslađe nam je u Paninu pojesti tjesteninu ili neki rižoto.
« Da, stara moja....ovo je više nego dobro!»
Nakon obilne večere, izašli smo na palubu, popiti ostatke vina i osluškivati šum mora. Fabricio je donio gitaru. On već godinama svira po koncertima diljem Europe. Vrstan je gitarista klasičnih nota i latino ritmova.
Ni sama ne znam koliko vremena je prošlo u ugodnom slušanju njegove glazbe. Kad sam otvorila oči, vidjeh da nas je malo ostalo na palubi. Lea je dobila slobodnu večer i iskrcala se na obalu s Sergiom.
Ni Nika nije bila tu. A ni Luciano, ni Roberto. Bila sam pomalo zbunjena. Pa ja sam zaspala, da li je to moguće? Na palubi je uz mene bio samo Fabricio i njegova gitara. Svirao je neke nježne taktove. Nasmijao se mojoj zbunjenosti.
« Čekao sam da se probudiš... Renato te nije želio probuditi. Ostavio me ovdje kao tvog čuvara i svirača.» smijao se Fabricio.
« Gdje su svi? Renato?» bila sam zbunjena.
« Svakog trenutka doći će po tebe. Ja sad idem spavati, umoran sam. Laku noć, ljepotice...» rekao je Fabricio, nježno me poljubio u kosu i spustio se u svoju kabinu.
Ostala sam sama na palubi, zbunjena... Kao da sam se probudila u nekoj drugoj priči.
Srećom samoća nije dugo potrajala. Osjetila sam nečiju ruku na svojoj.
« Nisi valjda mislila da sam te ostavio? « pitao je Renato.
« Zašto si mi dopustio da zaspim? «
« Zato jer mi je bilo prekrasno gledati te tako mirnu, usnulu... Zamolio sam Fabricia da ti svira, dok ja dovršim iznenađenje...»
« O kakvom iznenađenju pričaš? Gdje je Nika ? »
« Nika je otišla s Dorom kući da ju stavi spavati. Otpratili su je Roberto i Luciano.»
« Hoćeš reći da smo na brodu samo ti, ja i Fabricio?»
« Da, draga. Ti i ja. Fabricio je već davno uplovio u duboke snove. Sutra se sprema za ronjenje, pa mora biti odmoran. Ispunio je meni želju i u mojoj odsutnosti čuvao te dok spavaš...»
Nježno me zagrlio i šapnuo na uho « vrijeme je za iznenađenje...dođi »
Poveo me u podpalublje, do jednih vrata. Otvorio ih, a ja sam pred sobom imala scenu iz najboljih ljubavnih romana.
Mala plava soba. Kao da sam je ja kistom oslikavala. Sva u plavičastim tonovima. Veliki
krevet, prekriven plavim pokrivačem, zidovi nježnijeg plavetnila, u kutu akvarij s malim plavim ribicama. S jedne i druge strane treperile su svijeće plave boje i cijeloj maloj prostoriji davale poseban odsjaj. Ono što je bilo posebno, upečatljivo i najveći dio iznenađenja bio je krevet preplavljen ružičastim laticama ruža, čiji se intenzivni miris širio cijelom malom prostorijom. Kontrast plavog i ružičastog bila je najljepša slika koju sam ikad vidjela. Znala sam da je to moja sljedeća inspiracija na platnu.
Renato je natočio šampanjac. Pružio mi čašu i onako usput dotaknuo moju ruku. Osjetila sam trnce kroz cijela leđa. Pokušala sam se protiv toga boriti, ali bezuspješno. Vladao je mojim tijelom više nego što je i on sam to znao.
« Želim da pamtiš ovu noć....» prošaputao je.
« Ti si divan. « bilo je sve što sam uspjela reći. Sljedeće što sam osjetila na svojim usnama, nakon šampanjca, bile su njegove usne.

23.

Rapsodija u plavom

Nikad nisam doživjela ovakvu navalu adrenalina. Pitam se da li je to bio ambijent plave sobe, miris mora, ljuljuškanje broda na valovima ili prekrasno tijelo mladog muškarca kraj mene. Znala sam samo da treba iskoristiti svaki trenutak, jer ovo se događa samo jednom u životu.
Kroz vene mi je krv žuborila, dok je spuštao ruke niz moje tijelo....Njegova toplina i strast parale su mi žile, a njegova želja u očima oduzimala mi je dah. Da li sam ikad tako nekog željela? Možda ovo more ima poseban utjecaj na nas dvoje...
Skinuli smo i zadnji komad odjeće sa sebe. Ljubi me prvo nježno, a onda sve jače. Kao da se boji da ću se od nježnih poljubaca rastopiti i nestati. Paše mi ovo ljubljenje, htjela bi da traje koju godinu i da se jednostavno ne odvajam od njegovih usta. Sad više ne osjećam njegov jezik na svom, već na vratu i spušta se sve niže, na moje grudi. Liže mi bradavice, usisava ih i nježno gnječi moje cice.
Osjećam peckanje među nogama...
Nježno mi ljubi trbuh, dok iz ruku ne ispušta moje cice.
«Imaš prekrasne cice. Već dugo nisam vidio tu veličinu, a toliku tvrdoću.»
Ruke mi zavlači ispod guze i diže ju u zrak. Moj brežuljak, potpuno gladak, obrijan, sada mu je u ravnini očiju. Spušta jezik na njega. Dodiruje mi nježno klitoris. Toliko nježno da jedva osjetim. Nakon nekog vremena lizovi postaju jači i jači. Čujem samu sebe kako cvilim od miline. Gura mi jezik u dubinu i pri tom besramno uživa. Trlja prstima klitoris, očekujući navalu mojih uzdaha.
« Kako mi to dobro radiš.....» zajecah u jednom trenu.
Dignuo je glavu s nje, pogledao me svojim bademastim očima i namignuo.
« Uživaj, ljepotice! »
Valovi besramnih užitaka natopili su moju obalu. Poplavili je do temelja. Izgubila sam se u jednom trenutku dok nisam osjetila nešto tvrdo, kruto kako ulazi opet u moje odaje. Osjetila sam svaku neravninu, svaku žilicu na njemu dok je lagano ulazio u moju dubinu. Kakav divan osjećaj. Željela sam da nikad ne prestane.
« Kako si uska. Mmmmm....tako te osjećam...» mrmljao mi je u uho, a to me je samo dodatno palilo.
« Osjećaš ti mene? »
« Osjećam srećo, svaki dio njega. Toooo, to mi radi...»
Ubadao me svojim kopljem tako snažno da sam pomislila da je vani bura, da se more zaljuljalo, da se zapjenilo.
« Želiš li ga? Reci...»« Želim ga, želim. Duboko u sebi. Daj mi ga... Gurni mi ga do kraja.»
Nakon toga kao da sam na trenutak izgubila svijest od zajedničkog orgazma. Plava soba radila je rotirajuće krugove oko moje glave. Ribice su i dalje plivale u akvariju, propuštajući dio erotske predstave.
Nakon samo nekoliko trenutaka opuštanja...ponovo sam osjetila njegove ruke na svojim leđima. Nježno me masirajući svojim lijepim prstima, tiho mi je šaptao u uho « Obožavam te. Već dugo nisam bio sa ženom koja me može toliko popaliti. Sa ženom koja me osjeća i doživljava u potpunosti...»
Prešla sam rukom po njegovom trbuhu. Red pločica naslaganih vodoravno plijenili su moju pažnju. U moju ruku udari nešto toplo i tvrdo. Spustih prste malo niže. Nisam mogla vjerovati. Njemu se opet dignuo, a možda se nije ni spustio.
Uzela sam ga u ruke. Nježno prstima prelazeći preko njega, a onda sam prste zamijenila jezikom. Dodirivala sam jezikom sve njegove brazde, zadržavši se na samom glaviću. Oblizujući ga kao najukusniji sladoled, koji se počeo topiti. Začula sam uzdahe zadovoljstva i jezik zamijenila usnama. Uvukla sam ga cijelog u usta i lagano ponovo izvlačila iz njih. Usisala sam glavić, jezikom obrađujući sami rub.
Nisam prestajala, sve dok me nije zamolio da se okrenem i da mu pružim svoju pičkicu na dohvat jezika. Kako sam samo to željela. Svršiti na njegovom jeziku s ovim prekrasnim primjerkom u svojim ustima. Spustila sam ju na njegovo lice. Čim sam osjetila njegov jezik na njoj, prođoše me trnci od nožnih prstiju do vrha glave. Lizao me, rastvarajući jezikom svaku pukotinu na njoj.
Bio je neumoran, a pri tom uživajući u vlastitom zadovoljstvu koje su mu pružale moje usne i jezik. Ova poza 69, je najljepše što je ljudski um mogao smisliti i posložiti. Kao puzzle dvije kad se stope u jednu cjelinu. Uđu jedna u drugu.
Osjetila sam usijanje i s jedne i s druge strane. Nisam mogla više izdržati pritisak njegovog jezika na svojoj vlažnoj mačkici. Dok je njegova kita podrhtavala u mojim ustima od želje, znala sam da je vrhunac blizu.
Izvadila sam ga i dovršila rukom. Dok je izbacivao spermu po mojim sisama, svršavala sam minutama...ma što minutama, satima, danima, tjednima i godinama.
A ribice su i dalje plivale u akvariju, nezainteresirano nas gledajući. Možda su ovaj pornić već gledale...

24.

Plavo jutro

Prekrasno jutro na moru. Nikad do sada nisam nakon seksa zaspala u nečijem brodu, a još manje me probudili krici galeba iznad tog broda.
Renato je kraj mene spavao. Izgledao je kao dječarac . Smiješak mu je i dalje bio na usnama. Izašla sam na palubu. Nigdje nikog. Gdje je nestala posada broda, pitala sam se. More mirno, bez daška vjetra.
Noćas smo zaspali iscrpljeni. Osjećala sam se još uvijek ljepljivo od seksa i poželjela skočiti u more. Zašto ne? Ali nemam kupaći sa sobom. Nije važno i onako nema nikog ni na brodu, a ni u uvali.
Skočila sam u more u tangama i Renatovoj bijeloj majci u kojoj sam spavala.
Osjetila sam ugodan drhtaj svoga tijela u susretu sa morem. Bio je to prekrasan osjećaj. Nakon par minuta mog uživanja u susretu s vodenom površinom, čula sam Renatov glas: « Tu si ljepotice? Vidim, imala si istu ideju kao i ja, zašto me nisi probudila? «
« Imala sam osjećaj da nešto lijepo sanjaš, pa ti nisam htjela pokvariti doživljaj...»
« Jesi za ronjenje? Htio bi ti nešto pokazati...» ne sačekavši moj odgovor bacio mi je
masku i disalicu u more i skočio za njom.
« Još je rano i sunce nije došlo do svih kutaka dubine. Možda ulovimo još koju ribu na spavanju.» smiješio se Renato, utiskujući mokar, slani poljubac na moje usne. Dodao mi je masku.
« Nećemo dugo. Sunce tek izlazi. Još je u dubinama hladno. Nadam se da te nije strah....» čvrsto me primio oko struka.
Nisam mu željela priznati da mi nije baš svejedno, ali osjećala sam neku sigurnost uz njega. Spustili smo se u dubinu. Gledam, kako ga je more obgrlilo. Prekrasno izgleda spojen s morem. Drži me za ruku. Pokazuje mi raka. I malu hobotnicu.
Nakon malo vremena, pokazao mi je jedan greben, izgleda kao fotelja, uronjena u more. Stala sam na kamen i izronila. Tik do mene izronio je i on. Uzeo je moju masku i svoju, spustio ih u more.
« Nije ovdje duboko, izronit ću ih. « rekao je kao opravdanje.
Izronio je tako blizu mene, da su me trnci prošli cijelim tijelom. Između nas nije bilo mjesta ni za more.
« Lijepo izgleda ova moja majica ovako mokra na tebi. Ocrtava obrise tvojih grudi i bradavice koje su se podigle od hladnoće mora...Želiš li da te zagrijem ljepotice?»
Prstima sam mu prošla kroz kosu, punu kapi mora, privukla ga još više k sebi i utisnula mu poljubac kao žig na njegove usne.
Samo more oko nas. I brod malo dalje. Nigdje nikog. Kao da smo sami na svijetu.
« Tako si lijepa. Slana. Slatka. Toliko te želim....»
« Ako more dopusti, uzmi me....» rekla sam mu.
« Da li te je tko lizao pod morem? «
« Ne, srećo... ti ćeš biti prvi...»
Uzeo je masku i spustio se. Lagano mi je raširio noge. Stavio ih na svoja ramena. Pronašla sam uporište na stijeni, jer sam mislila da ću od miline jednostavno potonuti. Neopisiv osjećaj da te netko liže, a na površini ne vidiš nikog... Njegov jezik i more ispreplitali su se oko mog klitorisa i donosili mi beskrajne užitke. Ni sama ne znam koliko je trajalo, sve dok mi tijelom ne uhvati strujni udar od miline.
Osjetila sam njegovo koplje koje me probolo i donijelo orgazam na samom početku, čim je ušao u mene. Nije odustajao. More mu je pomagalo, nesebično.
Uvlačio ga je i izvlačio iz mene, dugo, cijelu vječnost...kao da to radimo danima na ovoj stijeni uronjenoj u more. Sve dok nismo popucali po šavovima od jačine orgazma, nije odustajao...
Uzeo me je za ruku i otisnuli smo se sa stijene ponovo u dubine. Zaplivali smo prema brodu. Na brod su stigli naši mornari. Donijeli su svježe pecivo, napravili kavu i doručkovali. Penjući se na brod, Renato mi je samo šapnuo na uho:
» Hvala ti za ovo ljubavi, pamtit ću ovo dugo...»

25.

Igre u pijesku

Dani su prolazili brže nego što smo mi htjele. Četiri cure, tri generacije, uživale su u ljetu, moru i suncu, koristeći svaki trenutak da ga čim duže urežu u pamćenje, da u dugim zimskim noćima osjete njegovu toplinu.
Bližili su se i zadnji dani, pred odlazak u Zagreb. Danas smo odlučile otići na pješčanu plažu i predati se užicima kupanja i sunčanja u vrućem pijesku. Donijele smo dva frižidera, jedan pun hladnih napitaka, a drugi pun kulinarskih delicija, koje smo specijalno slagale za ovu priliku. Bilo je tu malih trokutastih tost sendviča od raznih namaza, šunke i hladnih, osvježavajućih krastavaca. Tunjevine na salatu, sa kaparima i maslinama. Tjestenina s rajčicom, moccarelom i bosiljkom. Hladne pečene piletine i malih kruščića sa maslinama.
Smjestile smo se pod bor u hladovinu i spustile ležaljke na pijesak. Odmah smo ušle u more, jer drugačije svoja vruća tijela, ugrijana od hodanja do plaže, nismo drugačije mogle ohladiti. Na tu plažu se nije moglo doći autom, pa je sve stvari trebalo docukati do odredišta.
Stapanje mora i tijela, donijelo je u prvo vrijeme jezu, a zatim ugodu. Dora je cičala od veselja i prskala nas dok smo ulazile. Uživale smo plivajući i predajući se mirnoći mora.
Zadnji dan je, treba se prepustiti prirodi i svim njenim čulima. Bojama mora, mirisu ružmarina, borovine i okusu soli. Uživati u svakom njenom nesebičnom davanju.
More na Visu miriše drugačije nego na bilo kojem drugom mjestu na moru. I okus mu je drugačiji. Poput pitke izvorske vode, začinjene dozom iz solenke. Boja mora je na Visu specifična. Od tamnoplave, do svijetlo plave, preljeva se u tirkizne i zelene nijanse, do skoro bjeličastog i srebrnog odsjaja. Znala sam da još samo danas uživamo u tom blagostanju prirode i onda se vraćamo u sivu svakodnevnicu grada Zagreba. Volim Zagreb, nikad ne bi živjela niti u jednom gradu osim njega, ali svaki put kad se vratim s ljetnog odmora na moru, uhvati me depresija, koja je dugo neizlječiva. Znam da to nije stvar grada, već sjećanja i uspomena koje sam ostavila u nekom gradu uz obalu, osjećaj završenog ljeta... ali ono što u tom trenutku razdire moju dušu, teško je opisati. Zrak u Zagrebu postaje mi težak, gušim se i tjera mi suze na oči.
Još me nešto posebno brine. Renato mi ne izlazi iz misli i svjesna sam da već sutra neću biti uz njega i da će biti kilometrima daleko. U mojoj glavi su se odčepile neke rupe i primaju tako neobične tokove mojih misli da se naprosto ne prepoznajem. Da se ne viđam u ogledalu, mislila bi da sam neka druga. Zašto ne mogu prihvatiti sve to kao nešto prolazno, ljetnu lepršavu avanturu i ništa više. U čemu se to razlikuje ovaj fuk od nekog drugog, nekoliko uboda i zaborav, kao i uvijek. Ni prvi, ni zadnji muškarac u mom životu, s kojim je kres bio neopisivo dobar.
Što se zapravo dogodilo? Što mi to ne da mira, grči me u želucu i rastura u glavi?Užasavam se pomisli da me zapravo osvojio sa svim onim na što svaka obična žena pada. Na lijepo ponašanje, na cvijeće, na iznenađenja...Osvojio me na to kako drži čašu dok mi toči vino, na izbor vina za koji sa sigurnošću tvrdi da će osvojiti moje nepce, na pokrete dok mi prilazi, na pisanje nježnih sms poruka, na silnu volju koju je pokazao spremajući večeru za mene (i za sve nas), na držanju za ruku sjedeći na palubi i gledajući zvijezde.
S njim sam prvi puta vidjela kako zvijezda «pada». Toliko puta sam slušala o tome, a tek sam sad imala priliku vidjeti. Što mi to nebo poručuje? Još uvijek ne mogu otkriti.
Treba se vratiti u Zagreb i prestati budna sanjati...svakodnevnica me čeka....
Iz tih misli me izbaci val koji mi je dotaknuo stopala, dok sam ležala na toplom pijesku. Toplina pijeska i hladnoća morskog vala, razbili su moje misli kao mjehurić od sapunice. Misli da, ali osjećaj zebnje u meni teško.
Malo dalje od mene, moje djevojke gradile su dvorac u pijesku. Otrčala sam po kameru u svoju torbu. Trebalo je to ovjekovječiti prije nego ga val odnese. Bio je tako divan, uložile su puno truda u njega. Četiri velike kule držale su zidine oko dvorca. On se uzdigao na brežuljku od mokrog pijeska, kao da prkosi suncu, koje ga nemilosrdno udara svojim zrakama.
Prije nego što sam uspjela izvući kameru i slikati njihov trud, došao je veliki val, od nekog glisera i urušio dvorac. Bila sam silno nesretna.
Dok smo odlazile s plaže, uz Dorine suze, zbog srušenog dvorca od pijeska, razmišljala sam kako je simbolika učinila svoje...
Pješčani dvorac su moje avanture, a život je morski val. Prođe svaki puta i odnese sve za sobom, prekrije i očisti kao da ništa tu nije postojalo.
Da li će i ovaj put val učiniti svoje?

26.

Ljeto se završilo

Vratila se kolotečina života u Zagrebu. Ljeto je pri samom kraju. Kao da ga nije ni bilo. Taj godišnji odmor, očekivan mjesecima, prođe kao u snu. Čini ti se naprosto da nije ni bio i da bi ga upravo sad ponovo morao doživjeti.
Tjedan dana je prošlo kako smo se vratile. U gradu su rasprodaje već pri kraju. Ove godine su nekako uranili. Nika i ja smo popodne odšetale do grada, uhvatiti još koju krpicu na sniženju. Možda nam i nije bilo toliko do krpica, koliko do obnove sjećanja. Željele smo jednostavno sjesti negdje uz nesicu i u svojim glavama posložiti albume sjećanja, po redu.
Bila sam toliko zaokupljena Renatom, da nisam dobro odslušala sve Nikine doživljaje s talijanima. A nakon prvog srka kave, koji mi je zastao u grlu, uhvatila sam malo zraka. Ono što je Nika počela pričati, uvjerena kako sam ja to još na Visu shvatila, zablokiralo je sva moja čula. Misleći kako sam ja najveća vještica u društvu glede avantura i nevjera, Nika je po tko zna koji put nadišla sva moja očekivanja. Nikin mužić je bio divan i krasan. Ali nedodirljivi, kako smo ga mi obično zvali. Prezauzet svojim velikim poslovima, nije mogao posvećivati pažnju Niki i on je jednostavno zanemario sva njena čula. Jadna Nika je svoje praznine popunjavala gdje je stigla i tko joj je bio po guštu.
Nisam primijetila pravo stanje stvari na moru. Bila sam uvjerena kako je ona mutila s Robertom. Vidjela sam da joj je i Luciano zapeo za oko, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da su oba dvojica bila u akciji. Nika je ispunila svoju davno sanjanu želju i trošila se s dvojicom. Odjednom.
« Što je stara? Nisam se mogla odlučiti s kim ću od njih dvojice. Dok bi ja odlučila, ljetovanje bi završilo, zato sam uzela obojicu. Vjeruj mi nisu se bunili...»
« I ti meni to tek sad kažeš? « bila sam još u čudu.
« Pričala sam ti, doduše ne u detalje, ali sam mislila da si razumjela, da čitaš između redova, kao uvijek. Ovaj put si i ti malo zaglibila, pa si se preveć predala u muške ruke i nisi razmišljala kao što ti to znaš. Da jesi uvjerena sam da bi skužila.» cerekala se Nika i uživala u mojoj zbunjenoj faci.
« Da znaš da sam ti zavidna! I ne reći mi sve do sada, pa stvarno si vještica! A sad slušam, do najsitnijih detalja. »
Niku nije trebalo puno nagovarati. Obožavala je pričati o svojim seksualnim doživljajima s istim guštom s kojim ih je proživljavala.
Pričala je o tome kako je spontano došlo do toga da se pohvatala s obojicom. Da je uživala u svakoj njihovoj i svojoj kretnji tijela. Pričala je kako je bila ispunjena do kraja. O tome kako je nekoliko puta bila ispunjena sa svih strana i kako je u tome beskrajno uživala.

27.

Kad muževi popizde

Oduvijek sam mislila da je Jana najsretnija od svih nas, bar što se muževa tiče, a onda se pojave neke stvari i snovi o takvim idealnim muškarcima, začas završe u najobičnijoj žlici vode.
Otišla sam kod Tene na frizuru i masažu i tamo srela Janu. Bila je blijeda, uplakana, sva izvan sebe. Nismo se vidjele cijelo ljeto. Ona ljetuje na Braču, već nekoliko godina. Stvarno me zabrinula njezina faca, jer sam očekivala sretan izraz lica, kao i obično, nakon godišnjeg odmora.
« Jana, što se dogodilo, kako to izgledaš? « stvarno sam se zabrinula.
« Stara moja, imam problema kod kuće sa Tomislavom...»
« Ti? S Tomislavom? Ne mogu vjerovati, idemo na kavu, preko puta... Tena, ideš s nama?» doviknula sam Teni, koja je upravo naplaćivala jednoj crvenokosoj «kazalištarki». Tako smo nazivale ove glumice iz kazališta, što su kod Tene bile redovite mušterije. Kazalište je bilo u blizini i često su dolazili u salon.
« Krenite vi, doći ću...» doviknula nam je Tena, na izlazu.
Sjele smo u kafić preko puta. Naručile nesicu. Usta su mi se osušila, očekujući Janinu priču. Njezin Tomislav, uvijek ju je nosio kao kap vode na dlanu.
Ne mogu povezati u svojoj glavi, što se to dogodilo, da se Jana tako izbezumila i očito provela noć plačući, obzirom na vrećice oko očiju.
« Ne znam stara, što ga je spopalo. Jednu večer, poslije seksa, počela sam krvariti... Izbezumila sam se od straha, nikad mi se to nije dogodilo. Isprepadao se i on, počeo me tješiti, da vjerojatno trebam dobiti menzis ili da mi je ovulacija.... Znala sam da nije ništa od toga i zato sam se i isprepadala...»
« Nemoj mi samo reći da si opasno bolesna, umrijet ću! « zacvilila sam.
« Ne znam još ništa, slušaj dalje... Ujutro je otišao na posao i poslao mi samo sms poruku «Ne boj se, nije vjerojatno ništa strašno, pogledao sam na internet, mislim da je clamidija....» i to je sve. Nisam imala pojma što je clamidija, pa sam i ja pogledala na internet. Pronašla sam nekoliko članaka, gdje neki kvazi liječnici tvrde da je to spolna bolest koja se prenosi spolnim odnosom. Znam da s nikim nisam bila, osim Tomislava i to me zabrinulo...»
« Ali, clamidija se ne prenosi samo spolnim putem, bar ja tako mislim....»
« Čekaj! Nije priči kraj. Tomislav je došao s posla. Krenuo je razgovor i on mi je rekao kako ga već danima peče dok mokri i kako ima neki iscjedak, da su to sve simptomi clamidije i da sam to vjerojatno ja donijela u kuću, jer on nije bio s nikim...»
« Ma daj, nemoj mi to govoriti, Tomislav je to tebi rekao? « stvarno me to čudilo.« Da... i ne samo to, izgovorio mi je hrpu groznih stvari i kako je otišao dati bris, da se sve dokaže, ne vjeruje mojoj ginekologici, jer navodno ja nju mogu podmititi, da druka u moju korist. I da tko zna s kim sam ja bila dok je on na službenom putu.... I da ne želi dobiti neku spolnu boleštinu i crknuti kao pas... «
« Ne, ja jednostavno ne prepoznajem u tvojim riječima Tomislava!»
« Ni ja, vjeruj mi. Dok ga slušam, kao da to ne govori on. Prijeti da će se odseliti, da ne može sve to trpjeti. I otišao je spavati u dnevni boravak. Kao da imam kugu...»
« Pa čekaj, zar su nalazi došli? »
« Nisu, o tom ti i pričam... Mi još uvijek ne znamo što je i o čemu se radi. On je došao do takvih zaključaka sam. Boli me najviše to, što ja i ne znam što mi je, a on me pribio na stup srama i svakodnevno mi ubada po jedan klin u ranu... Ne spavam, ne jedem, plačem po cijele dane. Na bolovanju sam, jer nisam sposobna misliti, raditi....»
« Pa koliko to traje? »
« Desetak dana, sutra on treba dobiti nalaz, a ja tek za sedam dana, poludjet ću do tada, situacija u kući je koma...»
« Smiri se, stani na loptu... Pa jeste normalno porazgovarali?»
« On ne želi razgovor...čeka nalaze... i....» počela je opet plakati.
« Smiri se, ne smiješ se toliko nervirati, znaš da imaš visok tlak. Jesi popila što za umirenje? »
« Pijem, inače ne znam kako bi sve izdržala...» U tom trenutku ušla je i Tena.
« Čula si sve, što ti misliš o svemu? » upitala me, sažaljivo gledajući Janu.
« Ti muškarci su stvarno jebene, sebične kukavice. Njemu je u ovom slučaju najvažniji njegov pimpek. Jer ga pecka i malo je zaslinio. A to što se s tobom dešava uopće nije bitno.» bila sam stvarno bijesna.
« Baš tako. Uopće ne misli o njoj... Znaš što stara moja. Neću dozvoliti da se patiš. Dok ne dođu nalazi, spavaš kod mene. Neka si gospodin sam kuha, pere i pegla...»
Jana je bez puno teksta pristala. Mora da je stvarno bila u jadnom stanju, kad je šutke prihvatila Teninu ponudu. Prvi put je svojevoljno otišla iz svog kreveta u neki tuđi, k tome još i ženski.
Jana je bila jedna od rijetkih žena koja ni za što na svijetu ne bi prevarila muža. Kud baš da se takve stvari njoj događaju. Po glavi mi se motala misao da nije Tomislav negdje usput umočio, pa svjestan posljedica, napada nju.
Po onoj staroj «napad je najbolja obrana».
Odmah smo otišle do Jane da uzme nekoliko svojih krpica, dok je Tomo na poslu.
« Da mu ostavim neku poruku?» uplašeno je pitala Jana.
« Ni slučajno!» odgovorile smo joj u isti glas « neka malo razmišlja gornjom glavom, kad mu je donja izvan pogona!»
Bila sam sretna što je Jana pristala otići k Teni. S njom će bar imati neku komunikaciju, iako joj nije do nikakve. Uz Tomislava ima samo oštru sliku, bez tona. To ju uništava.
Vjerujem da će on znati da je kod Tene, jer je Tenin stan utočište za nas. Kad god je neka u frci, spava kod Tene. Sreća da nije udata!
Ubila bi me da ovo čuje...

28.

Batina ima dva kraja

Pripremala sam izložbu u Galeriji modernih umjetnosti i poprilično sam bila u gužvi.
Svakodnevno sam se čula s Janom telefonski. Ujutro i navečer.
Tomo je dobio nalaze. On je stvarno imao clamidiju. I naravno da je popizdio. Došao je čak kod Tene i vrijeđao Janu. Uporno je tvrdio da je ona to negdje pokupila. Optužujući je kako sigurno ima nekog mladog tipa, jer je to zapravo bolest, koju dobiju mlađahni komadi. A kako se za Janu lijepe mlađi frajeri, zaključak je izveo vrlo jednostavno.
Nije pomislio da se za njegovu Janu lijepe mlađi dečki iz razloga što je komad, što još uvijek s obzirom na svojih 39 godina, dobro izgleda. I umjesto da krelac bude sretan što ima takvu ženu, da bude ponosan na nju, on ju vrijeđa i omalovažava.
S tim muškarcima nikad nisi na čisto. Ako je žena zapuštena nije dobro. Jer što će mu zapuštena, oronula, dlakava, sijeda, bezlična, otrupljela i viseća babuskara. I u tom slučaju oči mu bježe na druge komade. A ako se žena dotjeruje, drži do sebe, ide frizeru, maseru, kozmetičaru, šminka se i redovito ide na fitness, a pri tom ju još i koji tip pogleda, pa to je katastrofa. Jednostavno nikad nije dobro. Zato ne treba puno razmišljati o njihovim uvjetima i ispraznim pričama. Žena treba lijepo izgledati zbog sebe, da ugodi svojoj taštini. Uživati u svakom novom danu i pogledu u ogledalo. Uživati u svakoj novoj frizuri, u svakoj novoj bori, svakom svom poslovnom uspjehu, u svakom zadivljenom pogledu nepoznatog muškarca.
Prošlo je i tih sedam dana. Jana je dobila nalaze. Cijelo vrijeme, molila sam Boga da je Janin nalaz na clamidiju negativan...i bio je! Možda sam u prošlom životu bila vještica, tko zna. Iako sumnjam, ne bojim se vatre, već visine. Onda sam vjerojatno bila pilot ili padobranac i poginula na zadatku.
Urlikale smo u Teninom stanu od sreće, kad je Jana donijela nalaze. Čisti, kao kod bebe, nigdje ništa. Sada možemo Janu odvesti doma, da sačeka «mužića» i skreše mu sve u lice.
Jana je bila pametnija, nije se dala uzrujati. Tomislav je došao kući. Prvo se iznenadio vidjevši Janu u sobi. Primijetio je nalaze na stolu.
« Stigli su moji nalazi, pogledaj...» rekla mu je Jana.
« Uopće me to ne zanima. « nezainteresirano je odgurnuo omotnicu od sebe.
« O, da! Mislim da će te jako zanimati. Moj nalaz na clamidiju je negativan.» hladnokrvno je rekla Jana i sjela na kožni trosjed.
Uzeo je nalaze, pogledao. Oči su mu se širile. Kao da nije mogao vjerovati. To nije ni najmanje očekivao. Sjeo je na fotelju, naprosto je nestao u njoj. Utopio se u svoj svojoj muci i jadu.
« Eto vidiš Tomice, kako batina ima dva kraja. Kako nikad ne znaš što će ti sutrašnji dan donijeti. Da sam ja sad takvo đubre, kako si bio ti ovih dana, svašta bi ti rekla. Optuživala te za hrpu odvratnih stvari. Ali vidiš ja imam povjerenje i u tebe i vjerujem ti kad kažeš da nisi bio s nikim. Raspitala sam se i znam da clamidija može čučiti u osobi godinama, dok se ne aktivira, uslijed neke upale ili nečeg sličnog. Tko zna od koga si to pobrao još kao dečko, možda od bivše žene...Kako bi bilo da ja tebi sad kažem sve one gadosti koje si ti meni rekao i da te jednostavno istjeram iz stana, da obrišem pod s tobom, kao što si ti to sa mnom radio svih ovih dana???»
Dok je Jana to govorila ujednačenim, mirnim tonom, Tomo je samo šutio i tonuo u svoj očaj. Tko zna kakve su mu misli parale mozak, dok je slušao Janine riječi.
A sve što je trebao, bilo je samo sačekati nalaze. Što će sad sve trebati učiniti dok vrati Janino povjerenje, ako to ikada bude mogao. Janine rane su svježe i duboke. Puno, puno truda će trebati uložiti ako Jana uopće bude htjela prihvaćati njegov trud. Ako bude mogla pomalo prelaziti preko svih njegovih bolnih riječi, koje su je šibale danima, ostavljajući krvave tragove. Bojim se da je sad upitno i usvajanje malene djevojčice iz Nazorove.

29.

Oko kritičara (I ne samo oko)

Večeras je izložba. Sve sam uspjela na vrijeme završiti. Naziv izložbe «Plavo oko» vjerojatno nije oduševilo neka lica, ali za to me i nije bilo briga. Meni je ono u nekom trenutku bila nit vodilja i tako sam to vidjela. Ponekad mrzim sva ta poznata lica koja dolaze da bi bila viđena. Mediji i silna buka koja se stvara oko njih. Nekad bi stvarno željela da na svojoj izložbi vidim samo osobe koje su tu svojom voljom željele doći, osobe koje vole moj stil slikanja, moj neobičan način izražavanja na platnu, i koje u tome znaju uživati, bar upola manje od mene. Ono što me ovaj put razveselilo bilo je jedno poznato lice. Zapravo lice nije bilo ono što sam prvo ugledala...
Kraj jedne od mojih plavih slika, stajao je muškarac s najboljom guzom u dvorani, a i van nje. Ta dobra guza smjestila se u bijele hlače. Preko hlača, padala mu je tirkizno plava košulja otkopčanih rukava. Kako sam vidjela guzu, ako je košulja prekriva? Ulovih baš trenutak, kad je rukom ušao u zadnji džep od hlača, da izvadi prospekt i pogleda naziv slike ispred koje je stajao. Nikad nitko ne bi pomislio da je on jedan od glavnih likovnih kritičara u lijepoj našoj, a i šire.
Njegov nonšalantni izgled i lagani usporeni hod po dvorani ne bi nikad odao takvog stručnjaka, već slučajno zalutalog promatrača. Zato njegovom kritičkom oku, ništa ne može promaći. Kosu je još uvijek imao dužu, raspuštenu. Nešto duže puštena brada samo na vrhu, spojena s brkovima, po uzoru na srednjovjekovne vitezove, odražavala je neku mističnost.
U jednom trenutku, prođu mi kroz glavu slike Ljubljane. Stari hotel, zajednička noć, žuta ruža na krevetu...i tijelom mi se počne širiti toplina...
« Zatvorene oči su znak umora ili možda sjećanja? A možda samo uživanja u ovim divnim notama klavira...» začula sam njegov glas, iza sebe.
Prije nego što sam uspjela bilo što odgovoriti, začuh kreštavi glas
« Gospodine Rastovac? Kakvo iznenađenje! Što znači da ste večeras tu? Zar niste u Berlinu?» zakreštala je mlada dama u žutoj haljini, s neprirodno crvenom kosom.
Koji kontrast boja. Niti jedno moje platno ne bi nešto slično moglo podnijeti.
« Jučer sam došao, iz jednostavnog razloga da stignem pogledati ovu izložbu večeras. Kao uvijek ne propuštam nikad rad tako dobrih umjetnika...» nasmijao se i okrenuo prema meni « a što vas vodi večeras u ovaj prostor, gospođice Begić?»
« Pa....znate, ja vrlo često dolazim na izložbe. Volim ta okupljanja ljudi, tu bar imam s nekim pametnim porazgovarati. Znate baš sam pročitala knjigu poznatog pisca, vjerujem da ste čuli za njega, onog španjolskog pisca…. Pabla K….k….kako se već zove…. , «Veronika je htijela umrijeti», pa sam baš pomislila kako....»
To se više nije dalo slušati, lagano sam se udaljila s mjesta sudara gluposti i manjka inteligencije u crvenoj glavi. Da mi je znati zašto su plavuše sinonim za glupost, uz toliko drugih boja za kosu?
Ugledala sam Niku i Tenu kako stoje s čašom šampanjca kraj jedne slike i žustro
komentiraju.
« Što je djevojke? Kakvi su dojmovi?»
« Misliš na poslugu, koktele, komade ili tvoje umjetničko stvaralaštvo?» upitala je Tena. Bile su prekrasne u svojim haljinama. Nika u ružičastoj kratkoj haljini, onako kratke kose, kao djevojčica. Velike naušnice padale su joj do ramena i izgledala je kao i uvijek vrlo atraktivno. Tena u tamno plavoj s bijelim pareom oko ramena. Kose dignute na vrh glave. S niskom bisera koji su dopirali do visine pupka. Jaka šminka naglašavala je njene prekrasne plave oči i svijetli ten.
« Baš pričam Teni, kako ti je inspiracija za ovu izložbu najvjerojatnije poslužilo ovo ljeto, jer ovoliko plave boje u svim njenim nijansama, nisam vidjela na cijelom Jadranu. Tko zna što si sve pronašla u tim dubinama....» zagonetno se smješkala Nika, ciljajući na male ovoljetne ludosti.
« Da mi je znati za što je tebi poslužila ljetna inspiracija, draga?» smijale smo se.
« Oprostite, draga naša umjetnice, mogu li vas oteti ovim divnim damama i zadobiti trenutak vaše pažnje?» začula sam ponovo dobro poznati glas.
« Može, samo na koji trenutak. Morate me razumjeti, večeras sam razgrabljena....» nasmijala sam se Goranu i uhvatila ga ispod ruke.
« Da li je ova boja tvoje haljine u stilu s izložbom ili je to slučajnost?» pogledom je preletio preko moje plave haljine, usko pripijene uz moje bokove. Plava čipka prekrivala je (ako se to može tako reći) duboki dekolte i mamila uzdahe muškaraca u galeriji.
« Postoji povezanost između mojih slika i moje haljine, ali me ludo interesira zašto si ti večeras u plavoj košulji? «
Izgledao je nestvarno dobro. Nije bilo žene koja ga nije tu večer uočila.
« Postoji povezanost i kod mene, ali ne s slikama, već s umjetnicom koja je te iste slike radila...» opet onaj njegov pogled ispod obrva, koji me topi u nekoliko sekundi. Nisam mogla sakriti treperavost koju osjećam u njegovoj blizini. Nadala sam se da moj mužić neće baš sad doći. On je kao i uvijek kasnio na moje otvaranje, jer uvijek u to vrijeme ima neku tešku operaciju i naravno da to nitko ne može osim njega napraviti. U ovom trenutku mi je drago što nije tu.
« I? Jesi me zaboravila? « upitao je u pol glasa.
« Ja tebe? Ti se nisi od onda javio. Osim žute ruže na krevetu, nikakav trag nisi ostavio...» osjetila sam da drhtim i ispustila njegovu ruku.
« Baš nikakav drugi trag nisam ostavio?» vragolasto me pogledao.
U tom trenutku spasio me dolazak jednog od čelnih ljudi grada i morala sam Gorana ostaviti, što mi je u ovakvom trenutku odgovaralo. Ni sama ne znam što bi mu rekla. Da nije ostavilo traga, ne bi sigurno drhtala ovako u njegovoj blizini. Klasične obaveze, dodvoravanja i zahvaljivanja ljudima važnim u ovom gradu, morala sam obaviti. Nakon toga potražila sam pogledom Gorana. Razgovarao je s nekom djevojkom, koja je napadno hihotala. Prišle su mi ponovo moje cure. Ovaj put je s njima bila i Jana. Bilo mi je drago što ju vidim. Opet je počela sličiti na sebe.
« Stara, tko je taj tip, u kojeg buljiš?» upitala je Tena.
« Moj stari prijatelj. Likovni kritičar. Zadnji put smo se vidjeli u Ljubljani, na mojoj
izložbi...» uzdahnula sam, gledajući i dalje u njegovom smjeru.
« ....i?.... hoćeš li nastaviti....?» navaljivala je Tena.
« Ništa vam nemam za reći. « ostala sam uporna u svojoj odluci da im za sada ne otkrijem ništa od intime s Goranom.
« Ali ti se vraški sviđa, iako vidim da ni on nije imun na tvoje obline...pogledom te svukao pred nama, što bi tek bilo da ste na samo?» počela je Nika dobacivati kao i uvijek, aludirajući na seks.
« Cureeee, popite nešto, idem ....kako ono kažu u lošim filmovima – napudrati nos...» nasmijala sam se i krenula prema toaletu.
Morala sam proći pored Gorana. Prolazeći osjetila sam njegov pogled niz cijela leđa. Ušla sam u toalet. Bio je iz dva djela. Prvi dio gdje se popravlja šminka, a desno od te prostorije, nalazio se WC. Taman kad sam otvorila torbicu da izvadim ruž, još je netko ušao. Dignula sam pogled i u ogledalu iza sebe vidjela Gorana.
« Mladi gospodin je očito pogriješio, ovo je prostor za dame....»
« A može li ova dama, primiti ovog gospodina?» nasmijao se i nježno me uhvatio za ramena . Počeo je rukama prelaziti niz moja leđa, sve do guze. Trnci su mi prolazili kud je god njegova ruka prošla. Ruke su mu klizile niz moju haljinu. Tako da sam u jednom trenutku osjetila njegove ruke na cijelom tijelu. Imala sam samostojeće plave čarape i plave tangice.
« Gorane, ti si lud, netko može svaki čas ući....»
« Pa zar to nije uzbuđujuće. Podiže adrenalin.» šaputao je ljubeći me po vratu. Osjetila sam kako mu se macan digao u gaćama i kako ga pritišće uz moj guz.
I po licu i po vratu ostavljao je svoje poljupce strasti. Polako mu je jedna ruka klizila s mog golog ramena, na moje grudi. Bradavice su mi se podigle. Izvadio je jednu sisu iz čipkastog plavog grudnjaka i približio joj svoje usne, uzeo je kao jabuku. Poželjela sam da u nju zarije svoje bijele zube. On ju je samo nježno pomilovao i oblizao nabreklu bradavicu. Vratio ju je u grudnjak, kao da će sve prekinuti, a onda rukama krenuo niže. Pomazio me po trbuhu preko svilene haljine, i krenuo još niže. Temperatura mi je rasla među nogama, do usijanja. Zadigao mi je haljinu, klizeći prstima niz moje butine. Dotaknuo je čipkaste plave tangice, koje su već natopljene slatkim sokovima. Protrljao je prstima moju mačkicu i ugurao jedan prst u njenu toplinu. Zajecala sam od strasti. Izvadio je ruku i pomirisao svoje prste.
« Mmmmm....kako ovo miriši na jooošššš....»
Podigao me na podest ispred ogledala i jednim naglim pokretom prekinuo nit tange koja je spajala prednji i stražnji dio. Strpao je tange u svoj džep. Otkopčao je zatvarač svojih hlača i izvadio svog macana van. Uh, kako je to dobro izgledalo.
Stavila sam mu ruke oko vrata. Ugurao mi je svoj tvrdi kurac do kraja i ostavio ga tako neko vrijeme da ga osjetim. Počeo se kretati unutra-van, sve dok se nismo predali ritmu uspaljene jebačine.
Govorila sam da hoću brže i jače, i on je to činio. Izabrao je pravi tempo koji nas je doveo do ludog svršavanja. Ostali smo tako nekoliko sekundi. Nježno me poljubio i rekao:
«Prva runda je gotova. Nađemo se na istom mjestu za pola sata..» još me jednom poljubio u vrh nosa i izašao.
Popravila sam haljinu, frizuru, šminku i izašla. Vani se ništa nije promijenilo od prije desetak minuta. Krajičkom oka vidjela sam Gorana kako ispija šampanjac, u razgovoru s nekoliko mojih prijatelja.
« Čini mi se da te dugo nije bilo...» prišla mi je Nika « nekako si se zarumenila....»
« Daj stara, iskuliraj...vidiš da sam stalno u nekom užurbanom tempu...»
« Vidim, vidim...» nasmijala se Nika.
Taman kad sam obavila jedan razgovor, za koji sam se morala prilično koncentrirati, radilo se naime o postavi zajedničke izložbe nekoliko kolega slikara u dvorcu Bežanec, shvatila sam da je prošlo već više od pola sata. Ponovo sam odšetala u toalet.
Tamo je već bio Goran. Naslonjen na zid s čašom šampanjca.
« Čekam, kasniš....»
« Mi stvarno nismo normalni...zamisli da netko uđe....»
« Opusti se. Čuješ kad se vrata počnu otvarati...Dođi...»
Popeo me na toaletni stolić, raširio mi noge, a ja sam ponovo zadrhtala. Počeo me ljubiti po butinama, a ja sam samo čekala kad će staviti svoj jezik na moju picu. Zagrizao je u nju s velikom strašću, dok sam ja ispustila krik zadovoljstva. Jednom rukom mi je raširio usne, da mi jezikom dođe do klitorisa, a drugu je upotrijebio da mi stavi prst u već uzavrelu picu. U početku nježno, a onda mi je sve luđe gurao prste u nju i lizao klitić. Prolazim mu rukama kroz kosu i osjećam da mi je orgazam na samom dolasku. On je to osjetio i nastavio još jače da liže moju malu, sve dok nisam zajaukala u strasti. Mislila sam da ću se srušiti u nesvijest od ljepote.
Osjetila sam laganu vrtoglavicu, no Goran me primio i nježno spustio sa stola i prigrlio uz sebe.
« Draga ovo je tek druga runda... Ako se slažeš, za sat vremena te ponovo čekam...»
« Gorane, skroz si lud. Skužit će ljudi da svako malo nestajemo...A uskoro treba i moj muž doći...»
« Samo se ti opusti, sve će biti dobro. Ljubim te...» poslao mi je poljubac kroz zrak i izašao. Jedva sam došla k sebi od uspaljenosti i miline. To što mi on radi, potpuno me izluđuje. Ne mogu mu odoljeti.
Kad sam izašla, dočekalo me lice mog «dragog» mužića.
« A, tu si! « uskliknuo je. Glumatajući da je oduševljen što me vidi, a znala sam da je sigurno prije sat vremena ševio neku sestru na dežurstvu. Uz njega žena nikako ne može imati grižnju savjest. Tako da ju ja i nisam osjetila. U glavi mi je bio samo košmar od divnih orgazama.
Upoznala sam još neke ljude više ili manje bitne, održali su se neki govori. Dio ljudi je otišao, kazaljke su se polako približavale ponoći.
« Srećo, u ponoć dođi...» rekao je Goran, usput, prolazeći pored mene. Prišla mi je Nika.
« Vidim draga da imaš nešto s onim likovnjakom. Ne znam da li ti znači više njegova kritika u novinama ili njegov macan u gaćama, ali tip je mrak!»
« O čemu ti pričaš? « pravila sam se naivna.
« Hajde, hajde...nemoj mene farbati. Htjela sam ići popraviti frizuru u toalet, taman kad je gospodin držao glavu među tvojim nogama. Uh, bilo je vraški dobro vidjeti vas...» oblizala se Nika «...došlo mi je da vam se pridružim.»
« Ti si stvarno luda žena! Zašto nisi dala neki znak. Zamisli da je umjesto tebe netko drugi ušao?» bila sam izbezumljena saznanjem da je mogao ući netko drugi.
« Bez brige, dežurala sam dok si ti uživala. Pa jesmo prijateljice ili nismo?» smijala se Nika, očito uživajući u svojoj ulozi.
Ponoć je prošla. Dogovoreni termin isto tako. Ja nisam otišla u toalet. Od straha ili saznanja da sad može umjesto Nike, uletjeti netko drugi...
Ljudi su se polako počeli rasipati prema svojim domovima i napuštati ovu moju čini mi se vrlo uspješnu izložbu. Očekujem vrlo pozitivne kritike u sutrašnjim dnevnim novinama.
Kad smo već kod kritika, pogledom sam potražila Gorana. Nisam ga nigdje vidjela. Čini mi se da je otišao neprimjetno, kako je i došao. On stvarno postaje kao dio mog sna. Ili se možda naljutio što nisam bila na dogovorenom mjestu u ponoć?
Uostalom, nije ni važno. Bila je ovo samo jedna uspješna večer.