Anđeo tame

Anđeo tame je kriminalistički roman o Gabrijelu Alonu i njegovim zadacima u izraelskoj obaveštajnoj službi. Gabrijel pokušava da reši slučaj smrti malde žene čije je telo nađeno u bazilici svetog Petra.Gabrijel mora ovu istragu da krije od drugih i ne iznosi javno kako ne bi došlo do skandala u Crkvi.

Louisu Toscanu, koji je uz mene od početka.
I, kao i uvijek, mojoj supruzi Jamie te mojoj djeci Lily i Nicholasu.





Čuvaj se prolijevanja krvi i ne prepuštaj se toj navici, jer krv nikad ne spava.
SALADIN

PRVI DIO

Grad mrtvih


1.

Vatikan





Lavinu događaja pokrenulo je otkriće Nicollà Morettija, nadstojnika bazilike sv. Petra. Dogodilo se to u 6.24 ujutro, no zbog malog propusta u prepisci, prva vatikanska službena izjava prijavila je kao vrijeme događaja – 6.42. Bio je to tek prvi u nizu pogrešnih koraka, velikih i malih, koji će mnoge navesti na zaključak da Sveta Stolica nešto krije, što zapravo i jest bio slučaj. Rimokatoličku crkvu, rekao je istaknuti vatikanski disident, od pada u zaborav dijelio je samo jedan skandal. U ovom trenutku, posljednje što je Njegovoj Svetosti trebalo bilo je mrtvo tijelo u srcu kršćanskoga svijeta.
Skandal je bio posljednje što je i Nicollò Moretti očekivao tog jutra kad je, sat ranije nego inače, stigao u Vatikan. Odjeven u tamne hlače i sivi kaput do koljena, gotovo je neprimjetan hitao mračnim trgom prema stubama bazilike. Pogledavši nadesno, vidio je osvijetljene prozore na trećem katu Apostolske palače. Njegova Svetost Pavle VII. već je bio budan. Moretti se pitao je li Sveti Otac uopće uspio zaspati. Vatikanom su kolale glasine da je patio od teškog oblika nesanice te da je većinu noći provodio pišući u radnoj sobi ili sam šećući vrtovima. Nadstojnik time nije bio iznenađen. Nakon nekog vremena, svi oni izgube spokojan san.
Moretti je iza leđa čuo glasove i, okrenuvši se, ugledao nekoliko svećenika kurije kako se pojavljuju iz tame. Bili su zadubljeni u živahan razgovor i nisu se ni obazirali na njega dok su marširali prema brončanim vratima pa se ponovno stopili sa sjenkama. Rimska djeca zvala su ih bagarozzi – žohari. I Moretti je, kao dijete, jednom upotrijebio taj izraz, no prekorio ga je ni manje ni više nego sam papa Pio XII. Otada to više nikad nije izgovorio. Kad nekog ukori Kristov namjesnik, pomislio je sad, taj će rijetko ponoviti pogrešku.
Uspeo se stubama bazilike i kliznuo u portik. Petora vrata vodila su u središnju crkvenu lađu. Sva su bila zaključana osim onih u najdaljem lijevom kutu, Vrata smrti. Na dovratku je stajao otac Jacobo, suhonjavi meksički svećenik oštre sijede kose. Izmaknuo se u stranu kako bi propustio Morettija, potom zatvorio vrata i spustio teški zasun. »Vratit ću se u sedam da pustim tvoje ljude«, rekao je svećenik. »Budi oprezan tamo gore, Nicollò. Nisi više u cvijetu mladosti.«
Svećenik se povukao. Moretti je umočio prste u svetu vodicu i prekrižio se prije nego što će krenuti prema središtu goleme lađe. Tamo gdje bi drugi zastali i zadivljeno se ogledavali, Moretti je nastavio dalje, sa sigurnošću čovjeka koji ulazi u vlastiti dom. Kao šef sampietrinija, službenih domara bazilike, proteklih dvadeset sedam godina dolazio je ovamo šest dana u tjednu. Upravo je zbog Morettija i njegovih ljudi bazilika sjajila božanskom svjetlošću, dok se nad drugim velikim europskim crkvama naizgled zauvijek spustila koprena tame. Moretti se smatrao ne samo slugom papinstva, nego i partnerom »tvrtke«. Papama je bila povjerena skrb za milijardu rimokatoličkih duša, ali Nicollò Moretti bio je onaj koji je skrbio o velebnoj bazilici što je bila simbol ovozemaljske moći. Poznavao je svaki četvorni centimetar građevine, od vrha Michelangelove kupole do samih dubina kripta – svih četrdeset četiri oltara, dvadeset sedam kapela, osam stotina stupova, četiri stotine kipova i tri stotine prozora. Znao je gdje su pukotine i gdje propušta voda. Znao je kad je sve u najboljem redu, a kad crkva pati. Jer bazilika, kad bi progovorila, šaptala bi u Morettijevo uho.
U bazilici sv. Petra obični su se smrtnici doimali sićušnima, a Moretti, dok je grabio prema papinskom oltaru u sivom kaputu svoje odore, neobično je podsjećao na oživjeli naprstak. Naklonio se pred konfesijom, potom podignuo lice prema svodu. Nad njime se, gotovo trideset metara uvis, uzdizao golemi baldahin s četiri spiralna stupa od pozlaćene bronce, okrunjena veličanstvenom strehom. Tog je jutra bio djelomice zaklonjen aluminijskom skelom. Berninijevo remek-djelo, sa svojim ornamentima maslinovih grančica, bilo je magnet za naslage prašine i dima. Svake godine, tjedan dana prije korizme, Moretti i njegovi ljudi temeljito bi ga očistili. Vatikan je mjesto bezvremenskih rituala, a čišćenje baldahina također je bio svojevrstan ritual. Skelu je postavio sam Moretti, i znalo se da će uvijek on biti taj koji će se na nju prvi popeti. U pogledu s vrha mogla je uživati tek šačica sretnika – a Nicollò Moretti, kao šef sampietrinija, imao je povlasticu da bude prvi.
Popeo se do vrha prednjeg stupa, a zatim se, nakon što je pričvrstio sigurnosni pojas, stao pomicati centimetar po centimetar prema svodu strehe. Najvišu točku baldahina krasi kugla s križem koju pridržavaju četiri rebra. To je najsvetije mjesto Rimokatoličke crkve, okomita osovina koja se proteže od središta kupole ravno dolje do grobnice svetog Petra, i predstavlja temeljni koncept na kojem počiva kršćanstvo. Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni izgradit ću crkvu svoju. Kad su prve ranojutarnje zrake sunca osvijetlile unutrašnjost bazilike, Moretti, vjerni papin sluga, gotovo da je mogao osjetiti prst Božji kako ga bocka u rame.
Kao i obično, vrijeme mu je klizilo kroz prste. Kasnije, kad ga bude ispitivala vatikanska policija, neće se moči prisjetiti koliko je točno bio na vrhu baldahina prije nego što je prvi put uočio predmet. S Morettijeva povišenog položaja, izgledalo mu je kao ptica slomljenih krila. Pretpostavio je da je riječ o nečem nevažnom, ceradi koju je ostavio jedan od sampietrinija ili možda šalu koji je ispustio kakav turist. Uvijek ostavljaju svoje stvari za sobom, pomislio je Moretti, uključujući i one kojima nipošto nije mjesto u crkvi.
Kako bilo, valjalo je provjeriti što je posrijedi, pa se Moretti, nakon prekinute čarolije trenutka, stao oprezno spuštati dolje. Krenuo je poprečnom lađom, no nakon svega nekoliko koraka shvatio je da predmet nije ni odbačeni šal ni cerada. Primaknuvši se bliže, jasno je vidio sasušenu krv na svetom mramoru njegove bazilike, pa je podignuo oči prema kupoli, obnevidio poput onih četiri stotine kipova. »Blagi Gospode na nebesima«, šapnuo je hitajući niz lađu. »Molim Te, smiluj se njezinoj sirotoj duši.«


§



Javnost će doznati vrlo malo o događajima što su uslijedili odmah nakon otkrića Nicollà Morettija, jer se sve provelo u skladu sa strogom vatikanskom tradicijom – u potpunosti obavijeno velom tajne te s daškom isusovačke promućurnosti. Nitko iza zidina, primjerice, neće doznati da je prva osoba koju je Moretti ugledao bio kardinal rektor bazilike, strogi Nijemac iz Kolna, s izbrušenim instinktom za samoodržanje. Kardinal je bio dovoljno iskusan da na vrijeme prepozna nevolju, što je objašnjavalo zašto je zanemario dužnost da prijavi incident policiji te umjesto toga odlučio pozvati vatikanske čuvare reda.
Zato će, pet minuta kasnije, Nicollò Moretti biti svjedok vrlo neobičnom prizoru – osobni tajnik Njegove Svetosti Pavla VII. prekapa po džepovima mrtve žene na podu bazilike. Monsinjor je iz džepa preminule izvadio jedan predmet, zatim krenuo prema Apostolskoj palači. Ušavši u svoj ured, smjesta je prionuo na posao. Bit će nužno provesti dvije istrage, zaključio je, jednu za javnost, a drugu za njega osobno. A kako bi ta privatna istraga bila uspješna, morat će je provesti osoba od povjerenja. Ne čudi stoga što se monsinjor odlučio za istražitelja koji je umnogome nalikovao njemu samome. Pali anđeo u crnom. Grešnik u gradu svetih.

2.

Španjolski trg, Rim





Restaurator se odjenuo u tami, nečujno, kao da ne želi probuditi ženu. Zbog položaja u kojem je bila, razbarušene kestenjaste kose i raširenih usta, podsjetila ga je na čuveni Modiglianijev akt gole žene. Položio je nabijenu Berretu pored nje na krevet. Potom je povukao pokrivač, razotkrivši njezine teške, pune dojke, i remek-djelo bilo je dovršeno.
Negdje je zazvonilo crkveno zvono. Ruka se uzdigla s plahte, topla i izbrazdana od sna, i privukla restauratora dolje. Žena ga je poljubila, kao i uvijek, sklopljenih očiju. Koža joj je mirisala na vaniliju, a na usnama se ćutio tek blijedi trag vina što ga je ispila prethodne večeri u restoranu na Aventinu.
Žena ga je oslobodila, promrmljala nešto nerazumljivo pa ponovno utonula u san. Restaurator ju je pokrio. Tada je zataknuo drugu Berettu o pojas svojih izblijedjelih traperica i iskrao se iz stana. Dolje na ulici, pločnik Via Gregoriane svjetlucao je na polusvjetlu poput tek lakirane slike. Restaurator je jedan trenutak zastao u veži zgrade pretvarajući se da provjerava mobitel. Trebalo mu je svega nekoliko sekundi da uoči muškarca koji ga je motrio iza kotača parkirane Lande. Prijateljski je domahnuo muškarcu i uputio se prema crkvi Presvetog Trojstva.
Na vrhu Španjolskih stuba stara gattara bacala je komadiće hrane u more olinjalih mršavih mačaka što su joj se motale oko nogu.
Odjevena u pohabani mantil i s maramom na glavi, bojažljivo je pogledavala restauratora dok se ovaj udaljavao niz trg. Bio je niži od prosjeka – metar i šezdeset pet, možda, ali ne više – i imao suhonjavo tijelo biciklista. Lice mu je bilo duguljasto, uske brade i širokih jagodičnih kostiju, te tanka nosa koji kao da je bio izdjeljan iz komada drva. Oči su mu bile neprirodne nijanse zelene; kosa tamna, na sljepoočnicama prošarana sjedinama. Po crtama lica mogao je potjecati odsvakuda, a svojim je lingvističkim darom itekako znao to iskoristiti. Tijekom dugogodišnje karijere radio je u Italiji i još kojekuda, skrivajući se iza brojnih pseudonima i nacionalnosti. Talijanska služba sigurnosti, svjesna njegovih pothvata iz prošlosti, pokušala je spriječiti njegov ulazak u zemlju, no odustali su nakon diskretne intervencije Svete Stolice. Zbog razloga nikad objavljenih javnosti, restaurator je bio u Vatikanu i prije nekoliko godina, kad se dogodio islamistički teroristički napad. Više od sedamsto ljudi izgubilo je živote toga dana, uključujući i četiri kardinala te osam biskupa rimske kurije. Sam Sveti Otac bio je lakše ranjen. Mogao je isto tako vrlo lako biti među mrtvima da ga restaurator nije zaklonio od metka, a zatim poveo na sigurno.
Talijani su postavili dva uvjeta u vezi s restauratorovim povratkom – da boravi u zemlji pod pravim imenom i da tolerira povremeni nadzor. Prvi je prihvatio s određenom dozom olakšanja, jer je nakon godina i godina provedenih na tajnim bojnim poljima jedva čekao odbaciti brojne pseudonime i makar donekle osjetiti čari normalnog života. Drugi uvjet, međutim, pomalo ga je sputavao. Zadatak da ga se prati dodijeljen je isključivo mladim pripravnicima. U početku je restaurator trpio tu profesionalnu uvredu, sve dok nije shvatio da je postao predmet svakodnevne poduke u tehnikama terenskog praćenja. Stoga je svojim učenicima izlazio ususret time što bi im tu i tamo umaknuo, uvijek u pričuvi imajući nekoliko boljih poteza u slučaju da se zatekne u situaciji koja zahtijeva bijeg talijanskoj mreži.
I tako, dok je grabio pustim rimskim ulicama, pratila su ga najmanje trojica novaka talijanske službe sigurnosti, različitih sposobnosti. Njegova im je ruta nudila malo izazova, a još manje iznenađenja. Vodila ga je prema zapadu preko starog centra grada i završila, kao i obično, na Vratima svete Ane, službenom ulazu u Vatikan. Kako je tehnički bila riječ o međunarodnoj granici, uhodama nije bilo druge doli prepustiti restauratora pripadniku Švicarske straže, koji je pak tek letimice pogledao njegove isprave.
Restaurator je svoje pratitelje pozdravio skinuvši kapu pa potom krenuo duž ulice Belvedere, prošavši uz svijetložute zidine crkve svete Ane, ureda vatikanske tiskare te sjedišta Vatikanske banke. Kod glavnog poštanskog ureda skrenuo je desno i prošao kroz niz dvorišta, sve dok nije dospio pred neoznačena vrata. Iza njih se nalazilo majušno predvorje gdje je u staklenoj kabini sjedio vatikanski žandar.
»Gdje je redovni čuvar?« upitao je restaurator na brzom talijanskom.
»Lazio je sinoć igrao s Milanom«, odvratio je žandar i slegnuo ramenima kao da se ispričava.
Provukao je restauratorovu identifikacijsku iskaznicu kroz magnetski čitač za kartice pa mu pokazao neka prođe kroz detektor metala. Kad je uređaj resko zapištao, restaurator je zastao i umorno kimnuo prema računalu. Na zaslonu tik do restauratorove ozbiljne fotografije bila je bilješka koju je ispisao šef Vatikanskog ureda za sigurnost. Žandar ju je dvaput iščitao ne bi li se uvjerio da je sve ispravno shvatio, a onda, podignuvši pogled, zatekao se kako zuri izravno u restauratorove neobične zelene oči. Nešto u mirnoći njegova izraza – i nagovještaju vragolastog osmijeha – nagnalo je žandara da nehotice zadrhti. Kimnuo je prema idućim vratima i napeto promatrao kako ih ovaj nečujno prolazi.
Dakle, pomislio je žandar, glasine su ipak bile točne. Gabriel Allon, priznati restaurator slika starih majstora, umirovljeni izraelski špijun i ubojica, te spasitelj Svetog Oca, vratio se u Vatikan. Jednim laganim pritiskom tipke, službenik je izbrisao datoteku sa zaslona. Zatim se prekrižio prvi put nakon mnogo godina i pomolio se tražeći oprost. Baš neobično, pomislio je, jer nije počinio nijedan grijeh osim što je bio znatiželjan. A to će mu zasigurno biti oprošteno. Na kraju krajeva, ne događa se svaki dan da se niži vatikanski policajac ima priliku naći oči u oči sa živućom legendom.


§



Prigušena fluorescentna svjetla blago su brujala kad je Gabriel ušao u glavni konzervatorski laboratorij vatikanske Galerije slika. Kao i obično, stigao je prvi. Zatvorio je vrata i pričekao škljocaj automatske ključanice, potom krenuo uz red ormarića i prema crnom zastoru što se spuštao od stropa do poda u najudaljenijem kraju prostorije. Mali znak upozoravao je da je prostoriji iza zastora pristup strogo zabranjen. Uvukavši se iza jednog od nabora, Gabriel smjesta krene prema svojim kolicima i pomno prouči razmještaj svog pribora. Spremnici s pigmentom i otopinama bili su u istom stanju kao što ih je i ostavio. Kao i njegov komplet kistova s dlakom od kune Winsor & Newton, uključujući i onaj s izdajničkom mrljom azurnoplave blizu vrška koji je uvijek ostavljao precizno pod kutom od trideset stupnjeva nasuprot ostalima. Nagovijestilo je to kako je osoblje još jednom odoljelo napasti da zadire u njegov radni prostor. Sumnjao je jesu li i njegovi kolege imali sličnu zadršku. Štoviše, bio je siguran da je njegova majušna enklava iza zastora postala najpopularnije mjesto okupljanja muzejskog osoblja, svrgnuvši s trona aparat za espresso u prostoriji za odmor.
Svukao je kožnatu jaknu i upalio dvije podne halogene svjetiljke. Slika Polaganje Krista u grob, priznata kao Caravaggiovo najbolje djelo, svijetlila je pod jarkom bijelom svjetlošću. Gabriel je nekoliko minuta nepomično stajao pred uzdignutim platnom, ruke položene na bradu, glave nagnute u stranu, očiju prikovanih na sablasnu sliku. Nikodem, mišićav i bosonog, pogleda uprtog negdje iza sebe, oprezno polaže blijedo, beživotno Isusovo tijelo na grobni kamen gdje će biti pripremljeno za pokop. Pored Nikodema je Ivan Evanđelist koji, u svojoj očajničkoj želji da dotakne voljenog učitelja, nehotice otvara Spasiteljevu ranu. Iza njih dvojice, Bogorodica i Magdalena gledaju nijemo i pognutih glava, dok Marija Kleofina zdvajajući podiže ruke prema nebesima. Bio je to prikaz neizmjerne žalosti, ali i blagosti, pobuđujući još veće ganuće zbog Caravaggiove revolucionarne upotrebe svjetla. Čak je i Gabriela, koji je tjednima naporno radio na slici, uvijek pratio osjećaj kao da ometa intimni trenutak patnje.
Slika je s vremenom potamnjela, naročito pri lijevom rubu platna, gdje je ulaz u grobnicu nekoć bio jasno vidljiv. Neki od vodećih talijanskih umjetnika – uključujući i Giacoma Benedettija, glasovitoga caravaggista iz Središnjeg instituta za restauraciju – bili su u nedoumici treba li se grobna jama ponovno istaknuti. Benedetti je bio prisiljen podijeliti svoje mišljenje s novinarom iz La Republlice jer je restaurator odabran za projekt iz neobjašnjivih razloga propustio zatražiti njegov savjet prije negoli je otpočeo s poslom. Štoviše, Benedetti je držao kako je silno obeshrabrujuće to što je muzej odbio javno objaviti restauratorov identitet. Danima su novinske redakcije grmjele zahtijevajući od Vatikana da podigne veo tajne. Kako je moguće, pjenili su se, da nacionalno blago kao što je Polaganje Krista u grob može biti povjereno anonimnom umjetniku. Oluja, jer to je i bila, najzad se stišala kad je Antonio Calvesi, glavni vatikanski konzervator, objavio kako dotični ima besprijekorne referencije, uključujući i dvije maestralne restauracije za Svetu Stolicu – Renijevo Razapinjanje sv. Petra i Poussinijevo Mučenje sv. Erazma. Calvesi je, doduše, propustio spomenuti da su oba projekta, obavljena u zabačenoj vili u Umbriji, kasnila s rokovima zbog operacija koje je restaurator morao obaviti za izraelsku obavještajnu službu.
Gabriel se nadao kako će i Caravaggia restaurirati na osami, ali Calvesijev nalog da slika ne smije napustiti Vatikan nije mu ostavio drugog izbora doli da radi u laboratoriju, okružen stalnim osobljem. Bio je tako predmet intenzivne znatiželje, ali opet, takvo se što i očekivalo. Godinama su bili uvjereni da je on zapravo neobično daroviti, makar naprasiti, restaurator po imenu Mario Delvecchio, da bi poslije doznali kako je zapravo netko sasvim drugi. No, ako su se osjetili prevarenima, nisu to ničim pokazali. Zapravo, uglavnom su se prema njemu odnosili s ljubaznošću koja je bila prirođena onima što se brinu za oštećene predmete. U njegovoj su blizini bili tihi, obazrivi prema njegovoj očitoj potrebi za privatnošću, te su pomno pazili da ga ne gledaju predugo u oči, kao da su se plašili što bi sve tamo mogli pronaći. Za onih rijetkih prilika kad bi mu se obratili, njihove su primjedbe mahom bile ograničene na razmjenjivanje ljubaznih pozdrava ili opaske u vezi s umjetnošću. A kad bi se uredske šale zbijale na račun Bliskog istoka, s poštovanjem bi zatomili kriticizam prema njegovoj domovini. Samo je Enrico Bacci, koji je gorljivo zagovarao restauraciju Caravaggia, s moralnog stajališta imao prigovore na Gabrielovu prisutnost. Crni zastor nazivao je »sigurnosnom ogradom«, a na zid svog ureda objesio je plakat s parolom »Sloboda Palestini«.
Gabriel je iscijedio malo otopine Mowolith 20 na svoju paletu, dodao nekoliko granula suhog pigmenta i razrijedio mješavinu s Arcosolveom sve dok nije postigao željenu konzistenciju i intenzitet. Potom je dohvatio povećalo i fokusirao pogled na Isusovu desnu ruku obješenu u maniri Michelangelove Pietè, s prstima koji alegorijski pokazuju prema kutu grobnoga kamena. Nekoliko je dana Gabriel pokušavao obnoviti niz abrazija duž članaka prstiju. Nije bio prvi umjetnik koji se mučio nad kompozicijom; sam je Caravaggio naslikao pet verzija prije nego što će 1604. godine najzad dovršiti sliku. Za razliku od prijašnjih radova – prikaza Djevičine smrti do te mjere kontroverznog da je naposljetku uklonjen iz crkve Santa Maria della Scalla – Polaganje Krista u grob smjesta je pozdravljeno kao remek-djelo i glas o njemu brzo se raširio po cijeloj Europi. Slika je 1797. godine zapela za oko Napoleonu Bonaparteu, jednom od najvećih pljačkaša umjetnina u povijesti, te je prenesena preko Alpa u Pariz. Ostala je tamo sve do 1817., kad je vraćena na skrb papi i izložena u Vatikanu.
Nekoliko sati Gabriel je imao laboratorij samo za sebe. Potom, u deset sati, kad se u Rimu budi život, začuo je škljocaj automatske brave, a zatim teški korak Enrica Baccija. Zatim je stigla i Donatella Ricci, stručnjakinja za ranu renesansu koja je imala običaj nježno šaptati slikama o kojima je skrbila. Tada je došao i Tommaso Antonelli, zvijezda restauracije Sikstinske kapele, koji je po laboratoriju vječito hodao na prstima u svojim cipelama s gumenim đonovima, šuljajući se naokolo poput noćnog lopova.
Najzad, u deset i pol, Gabriel je čuo prepoznatljivo lupkanje ručno izrađenih cipela Antonija Calvesija po linoleumskom podu. Nekoliko sekundi kasnije, Calvesi je prošao kroz crni zastor zanjihavši ga poput matadora. Sa svojim raščupanim šiškama i vječito olabavljenom kravatom, zračio je aurom muškarca koji kasni na sastanak koji bi najradije izbjegao. Posjeo se na visoki stolac te stao predano grickati ručicu naočala za čitanje dok je proučavao Gabrielov rad.
»Nije loše«, rekao je Calvesi s iskrenim divljenjem. »Jesi li sam ovo napravio ili je Caravaggio navratio da ti pripomogne?«
»Tražio sam njegovu pomoć«, odvratio je Gabriel, »ali nije bio slobodan.«
»Stvarno? Gdje je bio?«
»Zatočen u tornju Tor di Nona. Navodno je divljao s mačem po Campo Marziju.«
»Zar opet?« Calvesi se nagnuo bliže platnu. »Da sam ja na tvome mjestu, te linije duž srednjeg prsta zamijenio bih krakie efektom.«
Gabriel je podignuo povećalo i ispružio Calvesiju paletu. Talijan mu se pomirljivo nasmiješio. I sam je bio daroviti restaurator – štoviše, u mladosti su ta dvojica muškaraca bili rivali – ali prošle su godine otkako je posljednji put povukao kistom po platnu. Ovih dana Calvesi je većinu vremena provodio u traženju novčanih sredstava. Bez obzira na sva svoja ovozemaljska blaga, Vatikan je bio prisiljen oslanjati se na velikodušne donacije stranaca kako bi skrbio o svojim izvanrednim kolekcijama. Gabrielov gotovo tričavi honorar bio je tek djelić onoga što je inače zarađivao za privatne restauracije. Bila je to, ipak, mala cijena za jedinstvenu priliku da restaurira sliku poput Polaganja Krista u grob.
»Ima li ikakve šanse da bi mogao uskoro dovršiti?« upitao je Calvesi. »Volio bih je imati u galeriji za Uskrsni tjedan.«
»Kad pada ove godine?«
»Pretvarat ću se da ovo nisam čuo.« Calvesi je odsutno prebirao po priboru na Gabrielovim kolicima.
»Nešto ti je na umu, Antonio?«
»Jedan od naših najvažnijih mecena sutra svraća u muzej. Amerikanac. Iznimno duboka džepa. Toliko dubokog, zapravo, da zbog njega ovo mjesto još uvijek funkcionira.«
»I?«
»Želio bi vidjeti Caravaggia. Ustvari, pitao se bi li mu netko mogao dati kratku poduku iz restauracije.«
»Zar si opet snifao aceton, Antonio?«
»Nećeš mu dopustiti ni da ga vidi?«
»Ne.«
»Zašto ne?«
Gabriel je jedan trenutak šutke zurio u sliku. »Jer to ne bi bilo pošteno prema njemu«, najzad je rekao.
»Meceni?«
»Caravaggiu. Restauracija je trebala biti naša mala tajna, Antonio. Naš posao je da dođemo i ovo obavimo neprimjetno. I trebali bismo to raditi u miru i privatnosti.«
»Što ako nabavim Caravaggiovo dopuštenje?«
»Samo ga nemoj pitati dok mu je mač u ruci.« Gabriel je spustio povećalo i nastavio s poslom.
»Znaš, Gabriele, vas dvojica ste isti. Tvrdoglavi, umišljeni i previše daroviti za svoje dobro.«
»Mogu li ti još kako pomoći, Antonio?« upitao je Gabriel nestrpljivo lupkajući kistom po paleti.
»Meni ne«, odvratio je Calvesi, »ali traže te u kapeli.«
»Kojoj kapeli?«
»Onoj jedinoj koja je važna.«
Gabriel je obrisao kist i pažljivo ga odložio na kolica. Calvesi se nasmiješio.
»Imaš još nešto zajedničko s našim prijateljem Caravaggiom.«
»A to je?«
»Paranoja.«
»Caravaggio je imao dobar razlog za paranoju. Kao i ja.«

3.

Sikstinska kapela





Sikstinska kapela, površine gotovo osamsto četvornih metara, vjerojatno je najposjećenija građevina u Rimu. Svakog dana nekoliko tisuća turista slijeva se kroz njezina prilično obična vrata kako bi izvijali vratove želeći vidjeti veličanstvene freske na njezinu svodu i zidovima, pod budnim okom žandara u plavim uniformama koji, čini se, nemaju drugog posla doli neprestano upozoravati na silenzio. Biti u kapeli sam, međutim, značilo je doživjeti je upravo onako kako je to bilo na umu i papi po kojem je nazvana, Sikstu IV. S prigušenim svjetlima i bez gomile posjetitelja, gotovo su se mogle čuti minule prepirke tijekom konklava ili vidjeti Michelangela na vrhu svojih skela kako dovršava Stvaranje Adama.
Na zapadnom zidu kapele Michelangelovo je drugo remek-djelo, Posljednji sud. Započeta trideset godina nakon što je svod dovršen, freska prikazuje apokalipsu i drugi Kristov dolazak sa svim dušama čovječanstva, gdje se dobri uzdižu prema Nebu, dok su grešnici survani u bezdan gdje ih čeka vječna kazna u vrtlogu boja i patnje. Freska je prvo što kardinali uoče kad ulaze u kapelu kako bi odabrali novog papu, a tog je jutra u nju zurio samo jedan svećenik. Visok, vitak i zapanjujuće zgodan, bio je ogrnut crnom mantijom i purpurnom lentom što ju je skrojio crkveni krojač u blizini Panteona. Tamne su mu oči zračile živom i beskompromisnom inteligencijom, dok je čvrsta čeljust upozoravala kako je riječ o muškarcu kojemu nije pametno stati na žulj, što je, doduše, imalo i određenih prednosti. Monsinjor Luigi Donati, osobni tajnik pape Pavla VII., imao je malo prijatelja iza vatikanskih zidova, tek pokojeg saveznika i mnoštvo zakletih neprijatelja. Govorilo se za njega da je klerski Raspućin, siva eminencija papinskog prijestolja, ili »crni papa«, što je bila nimalo laskava aluzija na njegovu isusovačku prošlost. Donati ni za što od svega nije mario. Iako je bio predani učenik Ignacija i Augustina, bio je više nego sklon oslanjati se na učenja sekularnog talijanskog filozofa Macchiavellija, koji je držao kako je puno bolje da se princa boje nego da ga vole.
Među Donatijevim brojnim grijesima, barem u očima nekih ogovaranju sklonih dostojanstvenika Papinske palače, bile su njegove neobično snažne veze s ozloglašenim špijunom i ubojicom Gabrielom Allonom. Njihova je suradnja prkosila povijesti i vjeri – Donati, Kristov vojnik, a Gabriel, umjetnik rođenjem predodređen na dvostruki život ispunjen nasiljem. Unatoč tim očitim razlikama, imali su mnogo toga zajedničkog. Obojica su bili muškarci izražene moralnosti i principijelnosti, obojica vjerujući kako se škakljiva pitanja najučinkovitije rješavaju u tajnosti. Tijekom njihova dugogodišnjeg prijateljstva, Gabriel je bio vatikanski zaštitnik, ali i svjedok nekih tamošnjih najmračnijih tajni – a Donati, čuvar Svetog Oca u crnom, bio mu je revni ortak. Dvojica su muškaraca učinila dosta kako bi diskretno poboljšala zahlađeni odnos katolika diljem svijeta i njihovih dvanaest milijuna dalekih duhovnih rođaka – Židova.
Gabriel je šutke stajao pored Donatija i podignuo pogled na Posljednji sud. Negdje po sredini freske, uz rub lijevog Isusova stopala, skrio se jedan od dva Michelangelova autoportreta. Ovdje se prikazao kao sveti Bartolomej koji drži vlastitu oderanu kožu, što je bio možda ne toliko suptilan odgovor suvremenicima koji su kritizirali njegov rad.
»Pretpostavljam da si već bio ovdje«, rekao je Donati, a njegov je zvonki glas odjekivao praznom kapelom.
»Samo jednom«, reče Gabriel nakon jednog trenutka. »Bilo je to u jesen 1972., puno prije restauracije. Pretvarao sam se da sam njemački student na proputovanju po Europi. Došao sam ovamo popodne i ostao sve dok me straža nije otjerala. Idućeg dana...«
Glas mu je utihnuo. Idućeg dana, s Michelangelovom vizijom kraja svijeta još uvijek svježom u mislima, Gabriel je ušao u predvorje sumorne stambene zgrade na Piazzi Annibaliano. Tamo je pred dizalom, s bocom vina od smokava u jednoj ruci i primjerkom Tisuću i jedne noći u drugoj, stajao mršavi palestinski intelektualac po imenu Wadal Zwaiter. Palestinac je bio član terorističke skupine Crni rujan, koja je bila počinitelj minhenskog olimpijskog masakra, zbog čega je u tajnosti bio osuđen na smrt. Gabriel je mirno zamolio Zwaitera da naglas izgovori svoje ime. Potom je ispalio jedanaest metaka u njegovo tijelo, po jedan za svakog Izraelca stradalog u Münchenu. U mjesecima što su slijedili, Gabriel će smaknuti i ostalu petoricu pripadnika Crnog rujna, što je bio svojevrsni uvod u istaknutu karijeru koja je potrajala puno dulje nego što je namjeravao. Djelujući pod paskom svog mentora, legendarnog i genijalnog špijuna Arija Shamrona, izveo je neke od najčuvenijih operacija u povijesti izraelske obavještajne službe. Sada, ispuhan i iscrpljen, vratio se u Rim, na mjesto gdje je sve počelo. A jedan od nekolicine ljudi na svijetu kojima je mogao vjerovati bio je katolički svećenik Luigi Donati.
Gabriel je okrenuo leđa Posljednjem sudu i zagledao se niz pravokutnu kapelu, mimo Botticellijevih i Peruginovih fresaka, a prema maloj obloj pećnici gdje se spaljuju glasački listići tijekom papinske konklave. Potom je citirao: »Hram što ga je Salomon sazidao Gospodu bijaše šezdeset lakata dug, dvadeset lakata širok i trideset lakata visok.«
»Kraljevi«, reče Donati. »Poglavlje šesto, stih drugi.«
Gabriel podigne lice prema svodu. »Vaši su prethodnici s razlogom izgradili ovu prilično jednostavnu kapelu u točnim dimenzijama Salomonova hrama. Ali zašto? Jesu li time željeli odati počast svojoj starijoj braći, Zidovima? Ili su željeti objaviti da je novi zakon zamijenio onaj stari? Da je drevni hram donesen u Rim, zajedno sa svetim predmetima iz Svetinje nad svetinjama i Kovčega saveza?«
»Možda pomalo od oboga«, filozofski je odvratio Donati.
»Kako diplomatski od vas, monsinjore.«
»Školovan sam kao isusovac. Sposobnost zbunjivanja je naše moćno oružje.«
Gabriel je provjerio svoj ručni sat. »Prilično je kasno ujutro da ovdje ne bi bilo nikoga.«
»Da«, odsutno reče Donati.
»Gdje su turisti, Luigi?«
»Trenutačno je samo muzej otvoren za javnost.«
»Zašto?«
»Imamo problem.«
»Gdje?«
Donati se namrštio i pokazao glavom nalijevo.


§



Stubište što vodi od sjaja Sikstinske kapele do najveličanstvenije crkve u kršćana izrazito je ružno. Sivo-zelena cijev sa skliskim betonskim zidovima odvela je Gabriela i Donatija u baziliku, nedaleko od Pietè. U središtu crkvene lađe, žuta cerada bila je rasprostrta preko nečega što je po svom obliku nepogrešivo upućivalo na to da je riječ o ljudskom truplu. Nad njime su stajala dvojica muškaraca. Gabriel je poznavao obojicu. Jedan je bio pukovnik Alois Metzler, zapovjednik papinske Švicarske straže. Drugi je bio Lorenzo Vitale, zapovjednik Corpo della Gendarmerie, vatikanske policijske postrojbe koja broji 130 pripadnika. U nekom prošlom životu, Vitale je istraživao korupcijske afere unutar vlade za moćnu talijansku financijsku policiju. Metzler je umirovljeni pripadnik švicarske vojske. Njegov prethodnik, Karl Brunner, ubijen je u terorističkom napadu Al-Qa’ide na Vatikan.
Dvojica su muškaraca istodobno podignula oči i promatrala Gabriela kako prolazi lađom rame uz rame drugom najmoćnijem čovjeku Rimokatoličke crkve. Metzler je bio vidno nezadovoljan. Ispružio je Gabrielu ruku hladnom švicarskom preciznošću i službeno kimnuo glavom na pozdrav. Bio je iste visine i tjelesne građe kao i Donati, no također blagoslovljen isturenom četvrtastom čeljusti lovačkog psa. Na sebi je imao tamnosivo odijelo, bijelu košulju i sivu kravatu. Prorijeđena kosa bila je podšišana na samo nekoliko milimetara; iza malenih naočala bez okvira sijevao je par strogih plavih očiju. Metzler je imao prijatelje unutar švicarske službe sigurnosti, što je značilo da je znao sve o Gabrielovim pothvatima na tlu njegove domovine. Metzlerova je prisutnost u bazilici pobuđivala znatiželju. Tehnički gledajući, mrtva tijela u Vatikanu bila su pod nadležnošću žandarmerije, a ne Švicarske straže – osim ako, dakako, nije bila riječ o papinoj sigurnosti. Ako bi to bio slučaj, Metzler bi bio slobodan zabadati svoju njušku svuda gdje mu se prohtije. Odnosno, gotovo svuda, pomislio je Gabriel, jer iza ovih zidina postojala su mjesta kojima je čak i zapovjedniku straže pristup bio zabranjen.
Donati je izmijenio pogled s Vitaleom, a zatim je uputio zapovjednika policije neka podigne ceradu. Bilo je očito da je tijelo palo s velike visine. Ono što je od njega ostalo bila je raspadnuta masa kože s raskomadanim kostima i organima. Začudo, privlačno lice bilo je prilično netaknuto. Kao i identifikacijska pločica ovješena oko vrata. Odavala je da je nositeljica bila zaposlenica Vatikanskih muzeja. Gabriel se nije gnjavio time da pročita ime. Mrtva žena bila je Claudia Andreatti, kustosica s odjela antičke umjetnosti.
Gabriel je čučnuo pokraj tijela lakoćom osobe navikle da bude u prisutnosti tek umrlih, pomno ga proučavajući kao da je riječ o slici koju je potrebno restaurirati. Bila je odjevena, poput svih svjetovnih zaposlenica u Vatikanu, poslovno, ali skromno; tamne hlače, siva vesta, bijela košulja. Njezin vuneni kaput bio je otkopčan i ležao je na podu poput raskriljenog ogrtača. Desna je ruka bila prebačena preko trbuha. Lijeva je bila ispružena ravno u visini ramena, zapešće blago savijeno. Gabriel je s lica oprezno podignuo nekoliko pramenova kose duge do ramena, otkrivši par očiju što su ostale otvorene i blago oprezne. Posljednji put kad ih je vidio, gledale su u njega na stubištu muzeja. Susret se dogodio nekoliko minuta prije devet prošle noći. Gabriel je upravo odlazio nakon dugotrajne seanse ispred Caravaggia: Claudia je stiskala hrpu spisa na grudima vraćajući se u svoj ured. Njezino ponašanje, iako donekle uznemireno, teško da je upućivalo na ženu koja je kanila počiniti samoubojstvo u Sv. Petru. Štoviše, pomislio je Gabriel, čak je i pomalo koketirala.
»Poznavali ste je?« upitao je Vitale.
»Nisam, ali znam tko je bila.« Bila je to profesionalna reakcija. Premda umirovljen, Gabriel si nije mogao pomoći a da ne sastavlja mentalni dosje onih oko sebe.
»Zamijetio sam da ste oboje sinoć radili dokasna.« Talijanu je uspjelo da ovo zvuči kao usputna primjedba, što nije bila. »Prema zapisu o odjavi na sigurnosnom pultu, izišli ste iz muzeja u 20.47. Doktorica Andreatti napustila je muzej nešto kasnije, u 20.56.«
»Do tada sam već napustio teritorij Vatikana kroz Vrata sv. Ane.«
»Znam.« Vitale se neveselo nasmiješio. »I to sam također provjerio.«
»Dakle, više nisam osumnjičen za smrt svoje kolegice?« zajedljivo je upitao Gabriel.
»Oprostite mi, signor Allon, ali ljudi kao da imaju običaj umirati kad god se vi pojavite u Vatikanu.«
Gabriel je podignuo pogled s tijela i pogledao Vitalea. Iako je sad već bio u svojim ranim šezdesetima, zapovjednik policije imao je privlačne crte lica i vječito osunčan ten vremešne talijanske filmske zvijezde, one koja se vozi Via Venetom u kabrioletu u društvu mlađahne ljepotice. U financijskoj policiji smatrali su ga krutim, nepokolebljivim Zelotom, križarom koji je na sebe preuzeo obavezu da iskorijeni korupciju koja je generacijama pustošila talijansku politiku i gospodarstvo. Ne uspjevši u naumu, sklonio se iza vatikanskih zidina kako bi štitio svoga papu i Crkvu. Poput Gabriela, bio je to čovjek navikao biti u društvu mrtvaca. Svejedno, činilo se da nije u stanju gledati u ženu na podu svoje ljubljene bazilike.
»Tko ju je pronašao?« upitao je Gabriel.
Vitale je kimnuo prema skupini sampietrinija na pola puta niz lađu.
»Jesu li išta doticali?«
»Zašto pitate?«
»Bosonoga je.«
»Pronašli smo jednu njezinu cipelu blizu baldahina. Druga je pronađena ispred oltara sv. Josipa. Pretpostavili smo da su joj spale tijekom pada. Ili...«
»Ili što?«
»Moguće je da ih je odbacila s galerije kupole prije nego što je skočila.«
»A zašto?«
»Možda je željela vidjeti ima li doista hrabrosti to učiniti«, predložio je Metzler. »Trenutak dvojbe.«
Gabriel je pogledao uvis. Tik iznad latinskog zapisa u podnožju kupole bila je galerija. Rubom se protezala balustrada visine do struka. Bilo je to dovoljno da oteža pokušaj samoubojstva, ali ne i da ga sasvim onemogući. Zapravo, svakih nekoliko mjeseci, Vitaleovi žandari moraju spriječiti neku sirotu dušu da se ne baci u blagoslovljeni bezdan. No, kasno navečer, kad je bazilika zatvorena za javnost, Claudia Andreatti imala je galeriju samo za sebe.
»Vrijeme smrti?« tiho je upitao Gabriel, kao da postavlja pitanje samom lešu.
»Nepoznato«, odvratio je Vitale.
Gabriel se ogledao oko sebe kao da želi podsjetiti Talijana gdje se nalaze. Zatim je upitao kako je moguće da nije određeno vrijeme smrti.
»Jednom tjedno«, odvratio je Vitale, »središnji ured za sigurnost isključi kamere zbog rutinskog resetiranja sustava. Činimo to uvečer kad je bazilika zatvorena. Obično s time nemamo problema.«
»Koliko dugo kamere budu isključene?«
»Od devet do ponoć.«
»To je znakovita slučajnost.« Gabriel je ponovno pogledao tijelo. »Što mislite, kolika je vjerojatnost da se odlučila ubiti baš u vrijeme kad su kamere isključene?«
»Možda to uopće nije bila slučajnost«, rekao je Metzler. »Možda je namjerno odabrala to vrijeme kako ne bi postojala snimka njezine smrti.«
»Kako je ona mogla znati za isključivanje kamera?«
»Svi ovdje to znaju.«
Gabriel je polako zavrtio glavom. Unatoč brojnim vanjskim prijetnjama, teroristima i inima, sigurnost unutar granica najmanje države na svijetu bila je i dalje zapanjujuće manjkava. Štoviše, oni koji su radili iza zidina uživali su u neobičnoj slobodi kretanja. Znali su koja se vrata nikad ne zaključavaju, koje se kapelice nikad ne koriste, kao i za ropotarnice u kojima je moguće kovati zavjere, intrige, ili milovati tijelo ljubavnika u potpunoj privatnosti. Znali su i koji tajni prolazi vode do unutrašnjosti bazilike. Gabriel je i sam znao za jedan ili dva takva prolaza.
»Je li itko bio u bazilici u to vrijeme?«
»Prema našim saznanjima, nije«, odvratio je Vitale.
»Ali ne možete to isključiti.«
»Točno. No nitko nije prijavio ništa neobično.«
»Gdje joj je torbica?«
»Ostavila ju je na galeriji prije skoka.«
»Nedostaje li što?«
»Nije nam poznato.«
Ali nešto ipak jest nedostajalo, Gabriel je u to bio siguran. Sklopio je oči i na trenutak vidio Claudiju kakva je bila prethodne večeri – topao osmijeh, koketan pogled u njezinim plavim očima, hrpa spisa što ih je privila na grudi.
I lančić sa zlatnim križićem oko vrata.
»Volio bih pogledati galeriju«, rekao je.
»Odvest ću vas gore«, uzvratio je Vitale.
»Nema potrebe.« Gabriel je ustao. »Siguran sam da mi i monsinjor može pokazati put.«

4.

Bazilika sv. Petra





Od središnje lađe bazilike do podnožja kupole može se doći na dva načina – strmim, spiralnim stubama, ili dizalom dovoljno komotnim da može primiti dvadesetak krupnijih hodočasnika. Donati, okorjeli pušač, predložio je dizalo, no Gabriel se umjesto toga uputio prema stubama.
»Dizalo se isključuje popodne nakon što ode posljednja grupa. Nema šanse da ga je Claudia mogla koristiti kasno navečer.«
»Istina«, rekao je Donati i mrzovoljno pogledao svoje ručno izrađene mokasine, »ali to je nekoliko stotina stuba.«
»I mi ćemo pregledati ama baš svaku.«
»Zašto?«
»Sinoć kad sam vidio Claudiju, imala je zlatni križić na vratu.«
»I?«
»Više nije tamo.«
Gabriel je zakoračio na prvu stubu s Donatijem za petama i stao se polako uspinjali. Pažljivim pregledavanjem stuba nije otkrio ništa doli nekoliko odbačenih ulaznica i zgužvane letke što reklamiraju usluge poprilično grešnog obrta koje uključuju mlade djevojke iz istočne Europe. Na vrhu stuba je odmorište. U jednom je smjeru krovna terasa, u drugom, galerija kupole. Gabriel se nagnuo preko balustrade pogledavši sad minijaturna obličja Vitalea i Metzlera, a potom polako krenuo mostićem pogleda oborena na izlizani mramorni pod. Nakon nekoliko koraka pronašao je križić. Kopča je bila netaknuta, ali tanki zlatni lanac bio je prekinut.
»Moguće je da ga je strgnula prije nego što se popela preko balustrade«, rekao je Donati proučavajući prekinuti lanac pod svjetlošću jednog od šesnaest prozora kupole.
»Sve je moguće. Ali vjerojatnije je objašnjenje da je lanac strgnuo netko drugi.«
»Tko?«
»Osoba koja ju je ubila.« Gabriel je jedan trenutak šutio. »Vrat joj je slomljen poput grančice, Luigi. Valjda se prijelom mogao dogoditi i zbog pada, ali uvjeren sam da se dogodio upravo ovdje. Ubojici je vjerojatno promaknulo da je strgnuo lančić s križićem. Ali primijetio je cipele. Zato su bile onako razdvojene. Vjerojatno ih je odbacio preko ograde prije nego što je pobjegao.«
»Koliko si siguran da je ubijena?«
»Isto koliko i ti.« Gabriel je pažljivo proučavao Donatijevo lice. »Nešto mi govori da znaš više nego što želiš priznati, Luigi.«
»Kriv sam po svim točkama optužnice.«
»Nešto mi želite ispovjediti, monsinjore?«
»Da«, rekao je Donati pogledavajući dolje prema podu bazilike. »Moguće je da osoba odgovorna za smrt Claudije Andreatti stoji tu pred tobom.«


§



Uputili su se prema krovnoj terasi bazilike koračajući među apostolima i svecima. Donatijeva crna mantija vijorila se i lamatala na vjetru. U jednoj ruci, omotan oko njegovih prstiju poput krunice, bio je Claudijin zlatni lančić.
»Ona je provodila...« Donati je načas zastao, kao da traži primjerenu riječ. »Istragu«, najzad je izgovorio.
»Kakvu vrstu istrage?«
»Onakvu kakvu ovdje inače provodimo.«
»Tajnu istragu«, rekao je Gabriel. »Koju si, dakako, ti naručio.«
»Uz odobrenje Svetog Oca«, brže-bolje je dometnuo Donati.
»A priroda istrage?«
»Kao što ti je poznato, već se dulje vrijeme između umjetnika i kustosa vode žučne rasprave o tome tko je vlasnik kolekcija antičkih umjetnina. Stoljećima su veliki europski vladari otimah i pljačkali blago antičkog svijeta, a potom ga se s nemarom odricali. Kamen iz Rosette, Elginov mramor, čuveni hramovi drevnog Egipta – popis seže unedogled. Sad države iz kojih potječu zahtijevaju da se im se vrate simboli njihove kulturne baštine. A pritom redovito traže pomoć policije i sudova.«
»Strahujete da su na udaru i Vatikanski muzeji?«
»Vrlo vjerojatno«. Donati je zastao uz pročelje bazilike pa pokazao prema egipatskom obelisku u središtu trga. »Ovo je jedan od njih osam u Rimu. Isklesali su ih majstori carstva koje više ne postoji, a ovamo dopremili vojnici carstva koje također više ne postoji. Trebamo li ih vratiti natrag u Egipat? Što je s Venerom Milskom, Nikom sa Samotrake? Zar bi im zbilja bilo bolje u Ateni negoli u Louvreu? Bi li ih tada vidjelo više ljudi?«
»Čini mi se da si malo nabrušen oko svega ovoga.«
»Moji me neprijatelji često pogrešno smatraju liberalom koji pokušava uništiti Crkvu. U stvarnosti, i unatoč mome jezuitskom obrazovanju, dogmatičan sam koliko i oni. Čvrsto vjerujem da velika blaga iz razdoblja antike trebaju biti izložena u velikim muzejima.«
»Zašto Claudia?«
»Zato što mi se žestoko opirala«, odvratio je Donati. »Nisam želio da u izvješću išta bude zataškano. Želio sam potencijalno najgori scenarij, surovu istinu o podrijetlu svakog pojedinog izloška u našem posjedu. Vatikanska kolekcija je među najstarijima i najvećima na svijetu. A provenijencija velikog dijela izložaka u potpunosti je nepoznata.«
»Što bi značilo da ne znate odakle točno potječu?«
»Čak ni kada su nabavljeni.« Donati je polako zavrtio glavom. »Možda će ti ovo biti teško povjerovati, ali sve do 1930-ih, Vatikanska knjižnica nije imala primjeren sustav katalogiziranja. Knjige su se pohranjivale prema veličini i bojama. Veličini i bojama«, s nevjericom je ponovio Donati. »Bojim se da ni muzejski sustav katalogiziranja nije nimalo bolji.«
»I zato si tražio od Claudije da ispita stanje kolekcije i vidi postoje li izlošci koji bi mogli biti kompromitirajući?«
»Uz osobit naglasak na egipatsku i etrursku kolekciju«, dometnuo je Donati. »Ali trebalo se pobrinuti da nam Claudijina analiza ide u prilog. Na izvjestan način, bilo je to kao da voditelj izborne kampanje istražuje vlastita kandidata ne bi li iskopao kakvu prljavštinu i time preduhitrio protukandidata.«
»A da je otkrila problem?«
»Tada bismo pažljivo odvagnuli naše mogućnosti«, rekao je Donati odvjetničkom oštrinom. »Dugotrajno vijećanje naša je specijalnost. To je jedan od razloga zašto smo ovdje već dvije tisuće godina.«
Dvojica muškaraca se okrenu i stanu polako vraćati prema kupoli. Gabriel je upitao koliko je dugo Claudia radila na projektu.
»Šest mjeseci.«
»Tko sve zna za to?«
»Samo ravnatelj muzeja. I Sveti Otac, dakako.«
»Je li te upoznala sa svojim otkrićima?«
»Još nije.« Donati je oklijevao. »Ali imali smo dogovoren sastanak. Rekla je da mi mora nešto hitno priopćiti.«
»Što?«
»Nije rekla.«
»Kad ste se trebali sastati?«
»Sinoć.« Donati je zastao, a potom dodao: »U devet.«
Gabriel se okrenuo prema Donatiju. »Zašto tako kasno?«
»Upravljanje crkvom od milijim duša golem je posao. Jedino sam tada bio slobodan.«
»Što se dogodilo?«
»Claudia je nazvala mog pomoćnika i odgodila sastanak za ovo jutro. Nije rekla razlog.«
Donati je izvadio cigaretu iz zlatne tabakere i lupnuo njome o poklopac prije nego što će je pripaliti zlatnim upaljačem. Nije bilo prvi put da se Gabriel morao podsjetiti kako je ovaj visoki muškarac ustvari katolički svećenik.
»Ako se kojim slučajem pitaš«, rekao je, »nisam ubio Claudiju Andreatti. Niti znam zašto bi je itko želio ubiti. Ali otkrije li se da sam s njom imao dogovoren sastanak one večeri kad je ubijena, naći ću se, blago rečeno, u nezavidnom položaju. Kao i Sveti Otac.«
»I to je razlog zašto ništa od ovoga nisi spomenuo Vitaleu i Metzleru.« Donati je šutio.
»Što želiš od mene, Luigi?«
»Želim da zaštitiš Crkvu od još jednog skandala. I mene, također.«
»Što predlažeš?«
»Dvije istrage. Jednu će provesti Vitale i žandari. Bit će kratka, a zaključak će biti da je doktorica Andreatti sama sebi oduzela život bacivši se s galerije kupole.«
»Rim je svoje rekao; slučaj je zaključen.«
»Amen.«
»A druga istraga?«
»Nju ćeš provesti ti osobno«, reče Donati. »A ono što otkriješ prezentirat ćeš samo jednoj osobi.«
»Osobnom tajniku Njegove Svetosti.«
Donati je kimnuo.
»Došao sam u Rim kako bih restaurirao sliku, Luigi.«
»Ne bi bio u Rimu da nije bilo intervencije mojega gospodara i mene. A sad nam treba uzvratiti uslugu.«
»Je li to u skladu s Isusovim učenjem, monsinjore?«
»Isus nikad nije morao voditi crkvu. Ja moram.«
Gabriel se protiv volje nasmiješio. »Rekao si talijanskoj službi sigurnosti da ti trebam zbog Caravaggia. Nešto mi govori da im neće biti drago kad otkriju da provodim istragu o umorstvu.«
»Zato pretpostavljam da ćemo ih morati zavarati. Vjeruj mi«, dometnuo je Donati, »neće nam biti prvi put.«
Zastali su pored ograde. Točno ispod, u malom dvorištu s druge strane ulaza u vatikansku nekropolu, tijelo Claudije Andreatti unosili su u stražnji dio neoznačenog kombija. Nekoliko metara dalje, poput žalobnika uz otvoreni grob, stajao je Lorenzo Vitale.
»Za početak, trebat će mi nekoliko stvari«, rekao je Gabriel gledajući zapovjednika vatikanske policije. »I to mimo Vitaleova znanja.«
»Kao na primjer?«
»Kopija tvrdog diska njezina računala, zajedno s popisom telefonskih poziva, te sva dokumentacija koju je prikupila dok je obavljala procjenu vatikanske kolekcije.«
Donati je kimnuo. »Dotle«, rekao je, »možda bi bilo pametno da provjeriš Claudijin stan prije nego što Vitale dobije nalog talijanskih vlasti da to sam učini.«
»A kako bih trebao ući unutra?«
Donati je predao Gabrielu svežanj ključeva.
»Gdje si ih nabavio?«
»Pravilo broj jedan u Vatikanu«, rekao je Donati. »Ne zapitkuj previše.«

5.

Španjolski trg, Rim





Do trenutka kad je vatikanski ured za odnose s javnošću objavio kako je doktorica Claudia Andreatti, cijenjena kustosica odjela za antiku, počinila samoubojstvo u bazilici sv. Petra, glasine o njezinoj smrti već su naveliko kolale tračerskim mjestašcem poznatijim kao Sveta Stolica. U restauratorskom laboratoriju osoblje je prekinulo svoj posao i okupilo se oko središnjega stola pitajući se kako su im promaknuli znakovi duševne rastrojenosti doktorice Andreatti, te kako je moguće godinama raditi s nekom osobom a znati tako malo o njezinu privatnom životu. Gabriel je promrsio nekoliko prigodnih riječi u znak sućuti, ali uglavnom se držao svoga kuta u laboratoriju. Ostao je tamo sam s Caravaggiom do kasnog popodneva, kad se pješice vratio do stana pored Španjolskog trga probijajući se kroz ledeni vjetar. Zatekao je Chiaru oslonjenu o kuhinjsku radnu plohu. Tamna joj je kosa bila pričvršćena baršunastom vrpcom na zatiljku. Oči su joj bile prikovane za televizor, gdje je BBC-jev reporter izvještavao o tragičnom samoubojstvu ispod telopa Smrt u bazilici. Kad se Claudijina fotografija pojavila na ekranu, Chiara je polako zatresla glavom.
»Bila je tako lijepa djevojka. Nekako mi je uvijek teže pojmiti kad su lijepi.«
Izvadila je pluteni čep s boce sangiovesea i natočila dvije čaše. Gabriel je posegnuo za svojom, potom zastao. Tamno i gusto, vino je bilo boje krvi.
»Nešto nije u redu?«
»Donati me je zamolio da pogledam tijelo.«
»Zašto bi, pobogu, to učinio?«
»Želio je čuti drugo mišljenje.«
»On ne misli da je počinila samoubojstvo?«
»Ne. Kao ni ja.«
Ispričao je Chiari sve o strganom lančiću, cipelama koje su pale predaleko jedna od druge, o tajnoj procjeni vatikanske antičke kolekcije. Na koncu, rekao joj je za hitni sastanak koji se imao održati u Donatijevu uredu.
»Sad razumijem problem«, rekla je Chiara. »Atraktivna kustosica treba se sastati s moćnim osobnim tajnikom. Umjesto toga, atraktivna kustosica završi mrtva.«
»I sad svaki teoretičar zavjera na svijetu ima priliku nagađati kako je moćni osobni tajnik na neki način umiješan u njezinu smrt.«
»Što objašnjava zašto od tebe traži istragu.«
»Ja to ne bih baš tako opisao.«
»Nego?«
»Privatna istraga s ciljem otkrivanja činjenica, poput onih koje smo provodili za Bulevar kralja Šaula.«
Bulevar kralja Šaula adresa je izraelske međunarodne obavještajne službe. To dugačko ime, koje namjerno navodi na pogrešan trag, imalo je malo veze s pravom prirodom njihova djelovanja. Čak su ga i umirovljeni agenti, poput Gabriela i Chiare, nazivali kratko: Ured.
»Ovo ima sve značajke još jednog vatikanskog skandala«, upozorila je Chiara. »A ne budeš li oprezan, tvoj će te prijatelj, monsinjor Luigi Donati, baciti u vatru.«
Zatim je bez riječi isključila televizor pa odnijela njihove čaše do dnevne sobe. Na stoliću je bio pladanj s raznovrsnim brusketama. Chiara je napeto promatrala Gabriela dok je uzimao jednu sa srčikom artičoke i sirom ricotta pa sve zalio sangioveseom. Njezine oči, krupne i orijentalnog oblika, bile su boje karamele, istočkane zlatnom. Mijenjale su boju ovisno o njezinu raspoloženju. Gabriel je sad mogao vidjeti da je uznemirena. Imala je i valjan razlog. Njihov posljednji zadatak za Ured, operacija protiv džihadističke terorističke mreže, bila je osobito nasilna afera koja je završila u Praznoj četvrti Saudijske Arabije. Chiara se usrdno nadala da će se restauracija Caravaggia pokazati kao konačna faza Gabrielova dugotrajnog i mukotrpnog oporavka, početak novog života lišenoga gravitacijske sile Ureda. Tu se nipošto nije trebala podrazumijevati istraga za Papina osobnog tajnika.
»Dakle?« upitala je.
»Bilo je prefino«, rekao je Gabriel.
»Nisam mislila na bruskete.« Chiara je premjestila jastučiće na drugom kraju kauča. Uvijek je premještala stvari kad je bila živčana. »Jesi li uzeo u obzir što će talijanska služba sigurnosti poduzeti kad doznaju da obavljaš honorarni poslić za Vatikan? Izgnat će nas iz zemlje. Opet.«
»Pokušao sam to objasniti Donatiju.«
»I?«
»Pozvao se na ime svoga gospodara.«
»On nije i tvoj papa, Gabriele.«
»A što sam trebao reći?«
»Pronađi nekog drugog«, odvratila je. »To su tri krasne male riječi koje bi konačno trebao svladati.«
»Ne bi tako govorila da si vidjela Claudijino tijelo.«
»To nije bilo pošteno.«
»Ali je istina. Vidio sam mnogo mrtvih tijela u životu, ali nikad nisam vidio ono koje je bačeno s više od pedeset metara visine na mramorni pod.«
»Kako jeziv način za umrijeti.« Chiara je promatrala kišu što je bubnjala po maloj terasi s pogledom na Španjolske stube. »Koliko si siguran da ti Donati govori istinu?«
»O čemu?«
»O svom odnosu s Claudijom Andreatti.«
»Ako me pitaš mislim li da su bili u ljubavnoj vezi, moj je odgovor – ne.«
»Odrastao si s majkom koja ti nikad nije rekla ni riječi o onome što se događalo tijekom rata.«
»Što želiš reći?«
»Svi imaju tajne. I taje ih čak i onima kojima najviše vjeruju. Nazovi to ženskom intuicijom, ali uvijek sam imala osjećaj da se nešto krije u monsinjoru Donatiju. Više nego što bi se reklo na prvi pogled. Ima prošlost. Sigurna sam.«
»Kao i svi mi.«
»Ali neki od nas imaju zanimljiviju prošlost od drugih. Uostalom«, dodala je, »koliko zapravo znaš o njegovu privatnom životu?«
»Dovoljno da znam kako se nikad ne bi upleo u nešto tako nesmotreno kao što je ljubavna veza sa zaposlenicom Vatikana.«
»Valjda si u pravu. Ali ne mogu zamisliti kako je to biti u celibatu muškarcu koji izgleda kao Luigi Donati.«
»On se s time nosi zračeći aurom apsolutne nepristupačnosti. Također nosi i dugačku crnu halju te spava u sobi do Papine.«
Chiara se nasmiješi i dograbi brusketu s pladnja. »Barem postoji jedna dobra stvar ako prihvatiš slučaj«, rekla je zamišljeno. »Bit ćemo u prilici vidjeti privatnu antičku kolekciju. Sam Bog zna što li sve ne drže zaključano u svojim ropotarnicama.«
»Bog i papa«, rekao je Gabriel. »Ali previše je tu materijala da bih mogao sve sam analizirati. Trebat će mi pomoć nekoga tko zna ponešto o antici.«
»Moja?«
»Da te Ured nije vrbovao, bila bi profesorica na važnom talijanskom sveučilištu.«
»Istina«, rekla je. »Ali ja sam studirala povijest Rimskog Carstva.«
»Svatko tko je učio o Rimljanima zna nešto i o njihovim artefaktima. A moje se poznavanje grčke i etruščanske civilizacije ne može mjeriti s tvojim.«
»Bojim se da to ne znači bogzna što.«
Chiara je izvila obrvu prije nego što će prinijeti čašu s vinom usnama. Njezin se izgled značajno promijenio otkako su stigli u Rim. Kad je ovako sjedila, kose što joj je padala preko ramena i blistave maslinaste kože, neodoljivo je podsjećala na onu mladu zamamnu Talijanku koju je Gabriel upoznao prije deset godina u starom venecijanskom getu. Kao da je s nje spala patina brojnih dugotrajnih i opasnih operacija. Tek su blijede sjenke gubitka plesale njezinim licem. Ostale su tamo zbog djeteta koje je pobacila dok ju je kao taoca držao ruski oligarh i krijumčar oružja Ivan Karkov. Otada više nije mogla zanijeti. U sebi, Chiara se pomirila s mogućnošću da ona i Gabriel možda nikad neće imati dijete.
»Postoji još jedna mogućnost«, predložila je.
»A to je?«
»Da se dr. Claudia Andreatti popela na vrh baldahina u stanju duševne rastrojenosti i bacila u smrt.«
»Kad sam je sinoć vidio, nije mi se doimala rastrojenom. Dapače...« Gabrielov je glas utihnuo.
»Što?«
»Imao sam osjećaj da mi želi nešto priopćiti.«
Chiara je jedan trenutak ostala šutke. »Koliko će trebati Donatiju da nam pribavi njezinu dokumentaciju?« najzad je upitala.
»Dan-dva.«
»Onda, što ćemo dođe?«
»Mislim da bismo je trebali malo pobliže upoznati.«
»Kako?«
Gabriel je podignuo svežanj ključeva.


§



Živjela je na suprotnoj obali rijeke, u Trastevereu, u izblijedjeloj staroj palači koja je postala izblijedjela stambena zgrada. Gabriel i Chiara prošli su pored ulaznih vrata dvaput dok nisu ocijenili kako je njihova uobičajena pratnja odlučila uzeti slobodnu večer. Zatim, nakon trećeg prolaska, Gabriel je prišao vratima s ležernim samopouzdanjem muškarca koji ima važnog posla u zgradi, pa pogurnuo Chiaru unutra. U polutami su pronašli predvorje, a Claudijin poštanski sandučić pucao je po šavovima od barem nekoliko dana nepreuzete pošte. Gabriel je izvadio poštu i ugurao je u Chiarinu torbu. Zatim ju je poveo do podnožja širokoga stubišta pa su se stali zajedno uspinjati.
Nije trebalo dugo vremena da Gabriel osjeti kako ga obuzima poznati osjećaj. Shamron, njegov mentor, zvao je to »operacijskim ushitom«. Zbog toga je hodao na jastučićima stopala, blago nagnut naprijed, i uvlačio dah ravnomjerno poput ventilatora. A prisililo ga je i da nagonski pretpostavlja najgore – da iza svakih vrata, iza svakog mračnog ugla, vreba stari neprijatelj s pištoljem i nenaplaćenim dugom. Nemirno je zatreptao očima, a osjet sluha, odjednom izoštren, bio je usredotočen na svaki zvuk, ma koliko tih i beznačajan bio – zapljuskivanje vode u umivaoniku, stišavanje violinskoga koncerta, plač neutješnog djeteta.
I upravo su taj zvuk, zvuk djeteta što plače, slijedili Gabriel i Chiara do odmorišta na trećem katu. Gabriel je prišao vratima s oznakom 3B i brzo prešao prstima preko okrugle kvake prije nego što će umetnuti ključ u bravu. Istom su shvatili da nisu sami. Tiho jecajući, pod svjetlošću lampe, sjedila je doktorica Claudia Andreatti.

6.

Trastevere, Rim





Žena, jasno, nije bila Claudia, ali sličnost je bila zapanjujuća. Kao da je Caravaggio naslikao kustosičin portret, a onda, zadovoljan svojim djelom, naslikao i vjernu kopiju, i to do posljednjeg detalja – isti format i kompozicija, iste crte lica, ista kosa boje pijeska, iste prozirne plave oči. Sad je kopija nijemo proučavala Gabriela i Chiaru trenutak prije nego što je obrisala suzu s obraza.
»Tko ste vi i što radite ovdje?« upitala je.
»Ja sam Claudijin kolega iz muzeja«, neodređeno je odgovorio Gabriel. Najednom je shvatio da previše napeto zuri u ženino lice. Ranije toga jutra, na putu do bazilike, Luigi Donati je spomenuo nešto o sestri koja živi u Londonu, no izostavio je dio o tome da je riječ o jednojajčanoj blizanki.
»Radili ste s Claudijom na odjelu za antiku?« upitala je.
»Ne«, odvratio je Gabriel. »Zamoljen sam da pokupim neke spise koje je posudila iz arhiva. Da sam znao da ste ovdje, ne bi mi bilo ni na kraj pameti da vas ometam.«
Žena je, čini se, prihvatila objašnjenje. Gabriel je osjetio nesvojstveni ubod grizodušja. Iako je bio obučen suptilnom umijeću laganja, razumljiva je bila njegova nelagoda jer je izgovorio neistinu prikazi mrtve žene. Sad se prikaza osovila na noge i polako mu prilazila kroz polutamu.
»Odakle vam?« upitala je kimnuvši prema ključevima u Gabrielovoj ruci.
»Pronađeni su u Claudijinu stolu«, rekao je, dok se nož krivnje polako vrtio u njegovim prsima.
»Je li još nešto pronađeno?«
»Kao na primjer?«
»Oproštajna poruka?«
Gabriel jedva da je mogao povjerovati da nije rekla moja oproštajna poruka. »Bojim se da ćete za to morati pitati vatikansku policiju«, rekao je.
»I kanim.« Prišla je korak bliže. »Ja sam Paola Andreatti«, rekla je ispruživši ruku. Kad je Gabriel oklijevao, oči su joj se zamišljeno suzile. »Znači, ipak je istina.«
»Što?«
»Sestra mi je rekla da ste vi onaj koji restaurira Caravaggia. Moram priznati da sam prilično iznenađena što vas sad vidim ovdje.«
Gabriel je prihvatio ispruženu ruku i primijetio kako je topla i vlažna na dodir.
»Oprostite mi, ali prala sam posuđe prije nego što ste došli. Bojim se da mi je sestra ostavila priličan nered.«
»Kako to mislite?«
»Sve je u stanu bilo pomalo razbacano«, rekla je ogledavajući se oko sebe. »Pokušala sam ga barem malo dovesti u red.«
»Kad ste posljednji put s njom razgovarali?«
»Prošle srijede.« Odgovor je došao bez oklijevanja. »Zvučala je zaposleno, ali u potpunosti normalno, nimalo kao netko tko kani...«
Zastala je i pogledala Chiaru. »Vaša pomoćnica?« upitala je.
»Ima tu veliku nesreću da je udana za mene.«
Paola Andreatti tužno se nasmiješila. »U iskušenju sam da vam kažem kako ste sretnik, gospodine Allon, ali pročitala sam dovoljno o vašoj prošlosti da znam kako to i nije sasvim istinito.«
»Ne biste trebali vjerovati svemu što piše u novinama.«
»I ne vjerujem.«
Jedan je trenutak pažljivo promotrila Gabriela. Oči su joj bile identične onima koje je vidio ranije tog jutra kako beživotno zure u kupolu bazilike. Imao je dojam kao da ga pažljivo proučava duh.
»Možda bismo mogli početi ispočetka«, naposljetku je rekla. »Ali ovaj put, nemojte mi lagati, gospodine Allon. Upravo sam izgubila sestru i najbližu prijateljicu na svijetu. I nema šanse da bi Vatikan poslao nekog poput vas da pokupi nekoliko spisa.«
»Neću vam lagati.«
»Onda mi, molim vas, recite zašto ste ovdje.«
»Zbog istog razloga kao i vi.«
»Ja pokušavam otkriti zašto mi je sestra mrtva.«
»I ja.«
Prikazi kao da je laknulo što više nije sama. Još je jedan trenutak ostala na mjestu kao da nadzire prolaz do svojih tajni. Potom je iskoračila u stranu i pozvala Gabriela i Chiaru unutra.


§



Dnevna soba bila je mjesto kreativnog nereda, police su stenjale pod teretom bezbrojnih knjiga, kutni stolići bili su pretrpani neurednim spisima i opsežnim monografijama. Zračila je aurom užurbanosti, kao da je vlasnica nešto radila i na jedvite jade uspijevala ispoštovati rokove. Paola Andreatti u jednome je bila u pravu; sve u stanu izgledalo je pomalo nakrivljeno, kao da je pomaknuto, a onda u žurbi vraćeno na svoje mjesto. Gabriel je prišao pretrpanom radnom stolu i upalio svjetiljku. Zatim se nagnuo i pod snopom svjetlosti pregledao površinu stola. U središtu je bio savršeni pravokutnik, otprilike dvadeset s trideset centimetara, gdje nije bilo tragova prašine. Podignuo je napola ispijenu šalicu kave i odnio je u kuhinju gdje su Chiara i Paola Andreatti stajale ispred sudopera i dovršavale pranje posuda. Nijedna nije progovorila kad je spustio šalicu na radnu plohu i stao pokraj majušnog stola u stilu onih iz kafića.
»Je li vaša sestra bila vjernica?« upitao je.
»Bila je predana katolkinja. Nisam toliko sigurna je li zaista vjerovala u Boga.« Podignula je pogled sa sudopera. »Zašto pitate?«
»Imala je križić.«
»Pripadao je našoj majci. Bio je to njezin jedini osobni predmet koji je Claudia željela. Srećom, bio je to i jedini predmet koji ja nisam željela.«
»Zar ne dijelite sestrinu vjeru?«
»Ja sam kardiologinja, gospodine Allon. Žena znanosti, a ne vjere. Vjerujem, međutim, da je više zla naneseno u ime religije nego bilo koje druge sile u ljudskoj povijesti. Pogledajte samo jezivu sudbinu vašeg naroda. Crkva vas je lažno optužila kao ubojice Boga, i dvije tisuće godina trpite posljedice. Sad ste se vratili u zemlju vaših predaka i zaglibili u ratu bez kraja. Je li Bog zaista to imao na umu kad je sklopio dogovor s Abrahamom?«
»Možda je Abraham zaboravio pročitati sitna slova.«
Chiara je ošinula Gabriela prijekornim pogledom, ali Paola Andreatti uspjela se kratko nasmiješiti. »Ako me pitate bi li se moja sestra premišljala oko samoubojstva zbog vjerskih uvjerenja, odgovor je – da. Također, njoj je bazilika sv. Petra bila sveto mjesto nadahnuto samim Bogom. Uz to«, dometnula je, »ja sam liječnica. Prepoznajem suicidalnu osobu kad je vidim. A moja sestra nije bila suicidalna.«
»Nije imala problema na poslu?« upitao je Gabriel.
»Nijednom mi takvo što nije spomenula.«
»Što je s muškarcima?« upitala je Chiara.
»Poput mnogih žena u ovoj zemlji, moja sestra nije uspjela pronaći talijanskog muškarca pogodnog za brak ili čak ozbiljnu vezu. To je jedan od razloga zašto sam završila u Londonu. Udala sam se za pristojnog Engleza. Zatim, deset godina kasnije, dao mi je pristojni engleski razvod.«
Obrisala je ruke i stala vraćati tek oprano posuđe u ormariće. Bilo je nečeg blago apsurdnog u njezinoj radnji, kao da zalijeva vrt dok u neposrednoj blizini tutnji grmljavina, ali činilo se kako joj to pruža trenutačni osjećaj mira.
»Blizanci su različiti«, rekla je zatvarajući ormarić. »Dijelimo sve – majčinu maternicu, dječju sobu, odjeću. Možda vam ovo bude čudno, gospodine Allon, ali uvijek sam pretpostavljala da ćemo moja sestra i ja dijeliti i kovčeg.«
Otišla je do hladnjaka. Na vratima magnet je pridržavao fotografiju sestara kako poziraju uz ogradu na palubi trajekta. Cak i Gabriel, koji je imao istančano umjetničko oko, jedva da je mogao razlikovati jednu od druge.
»Snimljena je prošlog kolovoza, tijekom jednodnevnog krstarenja na jezeru Como«, rekla je Paola Andreatti. »Nedugo prije rastala sam se od supruga. Claudia i ja smo otišle same, samo nas dvije. Ja sam platila, jasno. Zaposlenici Vatikana ne mogu sebi baš priuštiti boravak u hotelu s pet zvjezdica. Ne pamtim kad sam se na nekom izletu tako dobro provela. Claudia je govorila sve što je trebalo o mom razvodu, ali sumnjala sam da joj je potajice laknulo. Značilo je to da. me ponovno ima samo za sebe.«
Otvorila je hladnjak, teško izdahnula i stala bacati sadržaj u plastični koš za smeće. »Od ovog trenutka«, rekla je, »nekoliko stotina milijuna ljudi diljem svijeta vjeruje da je moja sestra počinila samoubojstvo. Ali nitko od njih ne zna da Gabriel Allon, bivši izraelski obavještajac i prijatelj Vatikana, sada sjedi za njezinim kuhinjskim stolom.«
»Radije bih da tako i ostane.«
»Sigurna sam da bi i ljudi iz Vatikana također to željeli. Jer vaš angažman znači da vjeruju kako iza smrti moje sestre postoji nešto više od puke duševne rastrojenosti.«
Gabriel nije odgovorio.
»Vjerujete li vi da se Claudia ubila?«
»Ne«, rekao je Gabriel. »Ne vjerujem da se Claudia ubila.«
»Zašto ne?«
Rekao joj je za lančić, cipele i savršeni pravokutnik na sestrinu stolu gdje nije bilo prašine. »Vi niste prvi koji ste došli ovamo večeras«, rekao je. »Drugi su došli prije vas. Profesionalci. Uzeli su sve što bi moglo biti inkriminirajuće, uključujući i prijenosno računalo vaše sestre.«
Zatvorila je hladnjak i bez riječi se zagledala u fotografiju na vratima.
»Primijetili ste da nedostaje laptop, zar ne?«
»I to nije sve«, rekla je blago.
»Što još?«
»Moja sestra nikad nije otišla u postelju bez da napiše nekoliko rečenica u svoj dnevnik. Držala ga je na noćnom ormariću. Više nije tamo.« Paola Andreatti je neko vrijeme šutke gledala u Gabriela. »Koliko dugo će biti nužno da ova užasna laž o mojoj sestri potraje?«
»Koliko god bude potrebno da se otkrije istina. Ali to ne mogu sam. Trebat će mi vaša pomoć.«
»Kakva pomoć?«
»Možete početi time što ćete mi nešto ispričati o vašoj sestri.«
»A onda?«
»Još ćemo jednom zajedno pretražiti stan.«
»Mislila sam da ste rekli da su ti ljudi profesionalci.«
»Jesu«, rekao je Gabriel. »Ali i profesionalci ponekad griješe.«


§



Otišli su u dnevnu sobu i smjestili se među Claudijinim knjigama i spisima. Paola Andreatti govorila je o svojoj sestri kao da govori o sebi. Gabriel je imao dojam kao da intervjuira leš kojem je omogućeno da govori.
»Je li se služila još kojom e-mail adresom osim onom vatikanskog računa?«
»Svi u Vatikanu imaju i privatnu adresu. Naročito svećenici.«
Rekla mu je Gmail adresu. Gabriel je nije trebao zapisati; njegova nevjerojatna sposobnost da oponaša poteze kistom starih majstora mogla se mjeriti samo s preciznošću njegova pamćenja. Uostalom, pomislio je, kad čovjek ima posla s profesionalcima, tada je bolje da se i sam tako ponaša.
Završivši razgovor, pretražili su stan. Chiara i Paola Andreatti otišle su u spavaću sobu, dok se Gabriel usredotočio na stol. Sad ga je pretraživao onako kako je mislio da su ga pretraživali nekoliko sati nakon Claudijine smrti – ladicu po ladicu, spis po spis, stranicu po stranicu. Temeljitosti unatoč, nije pronašao ništa što bi upućivalo na to da bi je netko možda želio ubiti.
Ali oni koji su došli prije Gabriela uistinu su u jednome pogriješili; napustili su zgradu ne ispraznivši njezin poštanski sandučić. Sad je Gabriel izvadio poštu iz Chiarine torbe i nabrzinu je pregledavao sve dok nije došao do računa za kreditnu karticu. Troškovi su bili uvid u tipični rimski život, zauvijek sačuvani, poput arheološkog ostatka, u memoriju bankovnog servera. Svi su se troškovi činili beznačajnima osim jednoga. Dva tjedna prije smrti, čini se da je Claudia provela noć u hotelu u Ladispoliju, sumornom odmaralištu na obali sjeverno od Rima. Gabriel se jednom, u nekom prošlom životu, provezao kroz gradić. Slabo se sjećao samog mjesta, osim osrednjih restorana i plaže u boji asfalta. Vratio je račun u omotnicu i ostao sjediti nekoliko minuta dok mu se glavom vrtjelo samo jedno pitanje. Zašto bi žena poput Claudije Andreatti provela noć u hotelu na talijanskoj obali, svega tridesetak minuta vožnje udaljenom od njezina stana, i to usred zime? Mogao se dosjetiti samo dvama objašnjenjima. Prvo je podrazumijevalo ljubav. Drugo je bilo razlog njezinoj smrti.

7.

Vatikan





Misa zadušnica održala se trećeg dana u crkvi sv. Ane. Sveti Otac nije prisustvovao, ali nakon podosta tajnog vijećanja, negdje unutar dvorana Apostolske palače odlučeno je kako će na misi ipak biti prisutan Papin osobni tajnik. Gabriel je ušao u crkvu kad je Donati, ogrnut bijelom mantijom, uvodio ožalošćene u čin pokajanja i ispovijedi. Paola Andreatti sjedila je tiho u drugom redu, nedokučiva izraza na licu. Njezina prisutnost Claudijinim je kolegama izazivala vidnu nelagodu; kao da je duša preminule odlučila doći na vlastiti sprovod. Nakon mise, dok je polako slijedila kovčeg prema ulici Belvedere, prošla je mimo Gabriela ni ne okrznuvši ga pogledom. Nekoliko sekundi kasnije, Donati je učinio isto.
Restauracijski laboratorij tog je dana bio službeno zatvoren, ali Gabriel je odlučio iskoristiti priliku i provesti nekoliko sati nasamo s Caravaggiom. Malo poslije četiri sata, primio je tekstualnu poruku od oca Marka, Donatijeva pomoćnika, u kojoj ga moli da svrati do kafića tik pod zidinama Vatikana, na Borgo Piu. Kad je Gabriel stigao, mladi je svećenik bio zadubljen u svoj BlackBerry za stolom pored prozora. Otac Mark bio je Amerikanac iz Philadelphije. Imao je lice ministranta i oči nekog tko nikad nije izgubio na kartama, što je i bio razlog zašto je radio za Donatija.
»Dar od monsinjora«, rekao je predavši Gabrielu malenu plastičnu vrećicu iz vatikanske knjižare.
»Kolekcija poslanica Svetog oca?«
Otac Mark se namrštio. Nije volio šale na račun Njegove Svetosti. Doduše, nije naročito volio ni Gabriela.
»Tu je cjelokupno istraživanje doktorice Andreatti o čitavoj antičkoj kolekciji, baš kako ste i zatražili.«
»Sve je to u ovoj maloj vrećici? Baš čudesno.«
»Uređaji za pohranu podataka«, pedantno je pojasnio svećenik. Otac Mark je nekoć možda i imao smisao za humor, no izbrisan je tijekom osmogodišnjeg školovanja u bogosloviji.
»Što je s popisom telefonskih poziva?«
»Radim na tome.«
»E-mailovi?«
»Govorimo o Vatikanu. Za takve stvari treba vremena.« Ništa se nije registriralo na anđeoskom licu mladog svećenika. Cak ni Gabriel nije mogao reći drži li u rukama fleš ili par dvojki. »Monsinjor bi volio znati daljnji tijek vaše istrage«, rekao je provjerivši svoj BlackBerry.
»Najprije moram iščitati nekoliko tisuća stranica dokumentacije o podrijetlu vaše antičke kolekcije.«
»A zatim?«
»Recite monsinjoru da ću njega prvog obavijestiti.«
Svećenik naglo ustane i, pozvavši se na hitnu stvar koja zahtijeva njegovu pozornost, uputi se natrag u Vatikan. Gabriel je ubacio plastičnu vrećicu u džep kaputa, na trenutak oklijevajući, a potom pritisnuvši tipku za automatsko biranje na svome BlackBerryju. Hrapav muški glas odgovorio je na hebrejskome. Gabriel je promrsio nekoliko riječi na istom jeziku i žurno prekinuo vezu prije nego što se muškarac na drugom kraju linije dospio usprotiviti. Potom je ostao sjediti na mjestu dok se noć spuštala nad uskom uličicom, pitajući se je li možda upravo počinio prvu pogrešku.


§



Bilo je još nekoliko nezahvalnih radnih mjesta osim onoga šefa podružnice Ureda u zapadnoj Europi. Shimon Pazner, voditelj podružnice u sklopu izraelskog veleposlanstva u Rimu, nosio je to breme dulje nego većina njegovih prethodnika. Njegov mandat poklopio se sa strmoglavim padom izraelskog ugleda među Europljanima svih staleža. Dok im je nekoć njegova zemlja predstavljala tek omanju smetnju, Europljani su sad gledali na cionističku poduzetnost s gotovo univerzalnim prijezirom i podsmijehom. Izrael više nije bio stup demokracije na problematičnom Bliskom istoku; bio je nepravedna hulja, okupator, prijetnja svjetskome miru. Čuven po svome manjku smisla za diplomaciju, Pazner je učinio malo kako bi pripomogao svojoj misiji. Visoko na popisu talijanskih gnjavaža bilo je njegovo vladanje na sastancima. Na pitanja o izraelskoj taktici i operacijama, redovito bi i bez zadrške podsjetio svoju braću kako ne bi bilo ni Izraela da nije bilo sramotnog ponašanja Europljana.
Gabriel je zatekao Paznera kako sjedi sam na kamenoj klupi ispred galerije Borghese. Nizak i nabijen, imao je metalnosivu kosu i lice poput kamena plovučca. Pozdravio je Gabriela na netočnom talijanskom, a onda zaključio kako bi bilo bolje da prošeću. Krenuli su prema zapadu, preko vrtova, šljunčanom stazom omeđenom borovima. Hladni zrak bio je težak od vonja vlažnog lišća, dima od ogrjeva, i hrane – miris Rima za zimskih noći. Pazner ga je pokvario pripalivši cigaretu. Raspoloženje mu se činilo gore nego inače, no to se s Paznerom nikad nije moglo sa sigurnošću ustvrditi. Rim ga je živcirao. Što se Paznera ticalo, uvijek će biti središte carstva koje je uništilo Drugi hram i razasulo Zidove na sve četiri strane svijeta. Bio je veliko zlopamtilo, čijeg zamjeranja nije bio pošteđen ni sam Gabriel.
»Sreća da si nazvao«, najzad je progovorio. »Ionako smo trebali s tobom razgovarati.«
»Mi?«
»Nemoj se brinuti, Gabriele. Nitko na Bulevaru kralja Šaula nema namjeru da te opet povuče iz mirovine, ne nakon onog što si preživio u Saudijskoj Arabiji. Čak je i Stari, čini se, odlučio da te ovaj put ostavi na miru.«
»Jesi li siguran da govorimo o istom Ariju Shamronu?«
»Zapravo, nije isti, ne više.« Pazner je jedan trenutak šutio. »Daleko od toga da ti želim soliti pamet«, najzad je rekao, »ali možda ne bi bilo loše da ga posjetiš idući put kad se nađeš u gradu.«
»Kad si ga ti posljednji put vidio?«
»Prije nekoliko tjedana, kad sam bio u Tel Avivu na godišnjem skupu voditelja podružnica. Shamron se tradicionalno pojavio na večeri posljednjeg dana. Nekoć je običavao ostati do sitnih sati i uveseljavati nas pričama o minulim danima, ali ovaj put sam imao osjećaj da samo automatski sudjeluje u razgovoru. Samo sam mislio na to kako je sve bilo dok smo bili mladi. Sjećaš se kakav je bio tada, Gabriele? Tlo kao da je drhtalo kad god bi Stari ušao u prostoriju.«
»Sjećam se«, odsutno je rekao Gabriel i načas je ponovno koračao dvorištem Akademije umjetnosti i dizajna Bezazel u Jeruzalemu onog sunčanog popodneva u rujnu 1972. Naizgled niotkud, pojavio se muškarac nalik na sitnu željeznu šipku, s odurnim crnim naočalama i zubima poput čelične zamke. Muškarac se nije predstavio, jer to nije bilo ni potrebno. On je bio onaj o kojem se govorilo ispotiha. Onaj koji je ukrao tajne što su vodile do izraelske blistave pobjede u Šestodnevnom ratu. Onaj koji se dočepao Adolfa Eichmanna, glavnog redatelja holokausta, u zabačenoj argentinskoj uličici.
Kao i obično, Shamron je toga dana došao dobro pripremljen. Znao je, primjerice, da Gabriel potječe iz loze darovitih umjetnika, da tečno govori njemački s izrazitim berlinskim naglaskom, te da je bio u braku s kolegicom s fakulteta po imenu Leah Savir. Znao je i to da je Gabriel, kojeg je odgojila žena što je preživjela nacistički logor smrti u Birkenauu, bila bogomdana za čuvanje tajni. »Operacija će se zvati Božji gnjev«, rekao je toga dana. »Ne radi se tu o pravdi. Nego o osveti, čistoj i jednostavnoj – osveti za jedanaest nevinih života izgubljenih u Münchenu.« Gabriel je rekao Shamronu neka pronađe nekog drugog. »Ne želim nikog drugog«, uzvratio je tada Shamron. »Želim tebe.«
Bila je to tek jedna od mnoštva nesuglasica iz kojih će Shamron izići kao pobjednik. Nebrojeno puta nakon toga, uspijevao je manipulirati Gabrielom da radi po njegovu, uvijek pronalazeći opravdanja, pod krinkom beznačajnih operativnih naloga, ne bi li zadržao svoje nadareno čudo od djeteta u dosegu Ureda. Bila je to Shamronova želja da se Gabrielu dodijeli zasluženo mjesto u uredu ravnatelja na Bulevaru kralja Šaula. Ali Gabriel, u jednom konačnom činu inata, okrenuo je leđa ponudi predavši posao starom rivalu po imenu Uzi Navot. Tada se činilo kako će Navot rado djelovati kao Shamronov poslušnik. Ali sada, kad je ojačao svoj položaj u Uredu, Navot je prognao Shamrona iz Judejske divljine, raskinuvši time starčeve veze s obavještajnom službom koju je stvorio na svoju sliku i priliku. Shamron je sad živio u nečem nalik na međunarodni izgon, u vili s pogledom na Galilejsko more. Političare i generale koji su nekoć tražili njegove savjete put više nije navodio do njegovih vrata. Ne bi li ispunio puste sate, popravljao je antikne radioprijamnike i pokušavao se dovinuti načinu kojim bi nagovorio Gabriela, kojeg je uvijek volio kao sina, da se vrati kući.
»Koliko često zove kako bi me provjerio?«
»Nikad«, odvrati Pazner, zavrtjevši glavom kako bi naglasio riječi.
»Koliko često, Shimone?«
»Dvaput tjedno, nekad i triput. Zapravo, upravo sam prekinuo razgovor s njime prije nego što si nazvao«
»Što je želio?«
»Bulevar kralja Šaula je u kaosu. Uvjereni su da se nešto sprema. Nešto veliko.«
»Je li nešto posebno na meti?«
Pazner je povukao posljednji dim iz cigarete i u luku odbacio opušak u mrak. »Moglo bi biti veleposlanstvo ili konzulat. Mogla bi biti sinagoga ili društveni centar. Misle da će se dogoditi na jugu, vjerojatno u Istanbulu ili Ateni, ali ne mogu sasvim isključiti ni Rim. A tek što smo dovršili obnovu nakon posljednjeg napada.« Pazner je letimice pogledao Gabriela i dodao: »Nešto mi govori da se dobro sjećaš tog napada.«
Gabriel nije izravno odgovorio. »Je li Al-Qa’ida?«
»Nakon tvoje posljednje operacije, vjerojatno više ne postoji Al-Qa’idina mreža niti ćelija sposobna izvršiti značajan napad u Europi. A kako Palestinci nemaju bogzna kakav interes da nas trenutačno napadaju, to nam ostavlja samo jednog kandidata.«
»Irance.«
»Koji djeluju preko svojih omiljenih opunomoćenika, jasno.«
Hezbollah...
Stigli su do kraja Piazze di Siena. Širok, prašnjav trg u obliku elipse bio je obasjan blijedom mjesečinom, a zvuk prometa duž Corsa bio je tih poput šapta. Bilo je gotovo moguće zamisliti da su njih dvojica posljednji živi muškarci u drevnom gradu.
»Tko nam je izvor?« upitao je Gabriel.
»Izvori«, ispravio ga je Pazner. »Obavještajni mozaik sastavljen od ljudi i kodova. Operaciju navodno vode Qudsi iranske Revolucionarne garde. Peti odsjek VEVAK 1 – a također je navodno umiješan.«
»Prema jednom od naših izvora iz južnog Libanona«, nastavio je Pazner, »skupina operativaca Hezbollaha napustila je Beirut prije nekih šest tjedana. Mislimo da je posrijedi čista osvetnička operacija. Iskreno govoreći, već neko vrijeme očekujemo ovakvo što. Imaju dobre razloge da budu bijesni na nas.«
Veći dio proteklog desetljeća. Ured je vodio ne tako tajni rat protiv iranskog programa za nuklearno naoružanje. Ubijali su njihove znanstvenike, ubacivali destruktivne računalne viruse u njihove laboratorije i pogone, a oštećene dijelove pametno umetali u iranski lanac nabave – uključujući i nekoliko desetaka neispravnih industrijskih centrifuga koje su uništile četiri tvornice za obogaćivanje urana. Bila je to jedna od najuspješnijih Gabrielovih operacija. Sasvim prikladno, kodni joj je naziv bio »Remek-djelo«.
»Pojavljuje li se moje ime u bilo kojem od izvješća?«
»O tebi nema ni slovca. Što ne znači da ne sumnjaju da si ti stajao iza svega. Svatko tko podcjenjuje Irance, čini to na vlastiti rizik, uključujući i tebe.«
»Nikad ih nisam podcjenjivao. Ali nemam se namjeru skrivati do kraja života.«
»Nitko to ni ne predlaže.«
»A što ti predlažeš?«
»Jeruzalem je divan u ovo doba godine.«
»Zapravo, užasan je. Ali to je najmanje bitno. Previše sam zauzet da bih mogao otići iz Rima.«
»Čuo sam. Čuo sam i to da je tvoj prijatelj monsinjor tražio od tebe da pogledaš poprište suicida u bazilici dok je tijelo još bilo in situ.«
»Vrlo impresivno, Shimone. Kako si doznao da sam bio tamo?«
»Jer je Lorenzo Vitale rekao jednom svom starom prijatelju iz financijske policije. A taj je prijatelj rekao jednom svom prijatelju u talijanskoj službi sigurnosti. A prijatelj iz talijanske službe sigurnosti je rekao meni. Rekao mi je i to da, napraviš li samo jedan pogrešan korak, letiš iz države.«
»Poruči mu da sve radim po zakonu i u skladu s našim dogovorom.«
»Je li te zato Donatijev pomoćnik pozvao na kavu danas popodne?«
»Vidim da mi opet nadzireš mobitel.«
»Zašto misliš da sam ikad prestao?« Pazner je neko vrijeme koračao u tišini. »Ne bih rekao da se ta žena zapravo bacila s kupole bazilike, zar ne?«
»Ne, Shimone, nije.«
»Imaš kakvu ideju zašto je ubijena?«
»Imam svoju teoriju, ali ne mogu je provjeriti bez pomoći.«
»Kakve vrste pomoći?«
»Forenzične«, odvratio je Gabriel. »Treba mi Jedinica 8200 da joj pogleda ispod noktiju.«
Jedinica 8200 odjel je izraelske obavještajne službe koji se bavi kriptografijom, ekvivalent Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji u Sjedinjenim Državama. Iako službeno pod vojnim zapovjedništvom, izvršavala je zadatke za sve izraelske obavještajne službe i sigurnosne agencije, uključujući i Ured. Pod njezinim su tutorstvom i neki od najuspješnijih poduzetnika napredne izraelske tehnološke industrije.
»Samo da provjerim jesam li te ispravno shvatio«, rekao je Pazner. »Dok se Izrael suočava s nebrojenim egzistencijalnim prijetnjama, ti bi želio da Jedinica trati svoje dragocjeno vrijeme i trud zbog jedne mrtve Talijanke?«
Gabriel nije ništa rekao. Pazner je teško izdahnuo.
»Koliko unatrag trebaju ići?«
»Šest mjeseci. E-mailovi, povijest pretraživanja, pretrage datoteka.«
Pazner je zapalio još jednu cigaretu i ispuhnuo dim prema mjesecu. »Da imam imalo soli u glavi, sve bih ovo zakopao u jednu duboku rupu, zajedno s tobom. Ali sad mi duguješ, Gabriele. A ja nikad ne zaboravljam dug.«
»Kako bih ti se ikad mogao odužiti, Shimone?«
»Možeš početi time što ćeš reći svojoj ženi da prestane bježati mojim ljudima dok obavlja svoje posliće. Tamo su zbog njezina dobra.«
»Vidjet ću što se dade učiniti. Još nešto?«
»Ako kojim slučajem primijetiš skupinu operativaca Hezbollaha kako šeću po Rimu, nazovi me. Ali učini mi uslugu, nemoj se laćati pištolja. Ionako već imam dovoljno problema.«

8.

Španjolski trg, Rim





Slučaju su pristupili kao i većini stvari u životu, opreznom, operativnom smirenošću tima koji u tajnosti djeluje na neprijateljskom tlu. Njihova meta bio je ubojica Claudije Andreatti. A sad, dobivši od Vatikana njezinu dokumentaciju, imali su sredstva za početak istrage. Ipak, pripremili su se na mogućnost razočaranja. Dokumentacija može biti nalik izvješćima obavještajne službe, a Gabriel i Chiara znali su da su takva izvješća često nepotpuna, proturječna, netočna, ili kombinacija svega navedenog.
Radili su pod pretpostavkom da drugi motre svaki njihov pokret te su se u skladu s time i ponašali. Naročito Gabriel nije imao izbora doli nastaviti sa svojom svakodnevnom radnom rutinom. Bio je muškarac mnogih lica i mnogih različitih zadataka. Mladom švicarskom stražaru koji ga je pozdravljao svakoga jutra na Vratima sv. Ane, bio je suborac, čuvar iz sjene, katkad i saveznik. Svojim kolegama u rastauratorskom laboratoriju, bio je nadareni, no melankolični samotnjak, koji je svoje dane provodio iza crnog zastora, sam s Caravaggiom i njegovim demonima. A talijanskim pratiteljima koji su mu danomice bili za petama, bio je legendarni operativac s prošlošću toliko zamršenom da su znali samo za neke komadiće njegove priče. Nakon ulaska u stan, baš kao i uvijek, zatekao bi Chiaru pogrbljenu nad hrpom spisa. Gabriel bi s njom radio još nekoliko sati prije nego što bi je izveo nekamo na kasnu večeru. Jeli su samo u malim restoranima krcatim lokalcima i nikad nisu razgovarali o slučaju izvan četiri zida njihova stana.
Svakim novim danom, Claudia Andreatti sve je više klizila iz svijesti javnosti. Sumnje što su obavijale službene izjave o okolnostima njezine smrti izblijedjele su, priče su nestale sa stranica novina, a čak i oni najzagriženiji teoretičari zavjere na svojim su internetskim stranicama nevoljko zaključili kako je vrijeme da njezinu napaćenu dušu ostave neka počiva u miru. No, u stančiću iznad Španjolskih stuba, pitanja su odoljela zaboravu. Nažalost, spisi koje mu je otac Mark dao, Gabrielu nisu dali ni jedan odgovor. Institucija koju su opisivali bila je blagoslovljena jedino činjenicom da su pape, više od tisućljeća, bili apsolutni vladari Papinske države, arheološki plodnog područja koje obiluje etruščanskim, grčkim i rimskim artefaktima. Ipak, poput tradicionalnih muzeja, Vatikan je svoj bogati fundus nadopunio kupujući ili nasljeđujući privatne kolekcije. I upravo se tu skrivao potencijal za nevolju. Što ako, primjerice, privatna kolekcija sadrži materijal koji je nezakonito pribavljen ili je nejasnog podrijetla? No, nakon temeljite istrage, činilo se kako Claudia nije otkrila ništa što bi Vatikan suočilo s bilo kakvim zakonskim ili etičkim problemima. Štoviše, prema dokumentaciji, ruke Svete Stolice bile su neobično čiste.
»Valjda za sve postoji prvi put«, rekla je Chiara. »Čini se da Vatikan ima jedini muzej na svijetu bez ukradenog kipa skrivenog negdje u podrumima.«
»Imaju dovoljno drugih problema«, rekao je Gabriel.
»I što ćemo sad?«
»Čekat ćemo dok Jedinica ne pronađe dijelove slagalice koji nedostaju.« Neće morati dugo čekati. Zapravo, već iduće večeri, jedan od tajnih agenata Shimona Paznera prišuljao se Gabrielu u ulici Candotti i predao mu memorijski uređaj sa šestomjesečnom prepiskom svih računa elektroničke pošte Claudije Andreatti. Iduće večeri, dobio je i povijest pretraživanja s njezine IP adrese, zajedno s kompletnim popisom svih internetskih pretraga. Materijal se pokazao kao šokantno intiman prozor u život žene koju je Gabriel poznavao samo iz viđenja – vijesti koje je čitala, videouratke koje je pregledavala, tajne želje koje je povjeravala malom bijelom prozorčiću Googlea. Mogli su tako doznati da je francusko donje rublje voljela više od talijanskoga, da je uživala u glazbi Diane Krali i Sare Bareilles, te da je redovito čitala New York Times, kao i blog poznatoga katoličkog disidenta. Činilo se da ju je zanimala mogućnost putovanja na Novi Zeland i zapadnu obalu Irske. Patila je od kroničnih bolova u leđima. Željela je smršavjeti pet kilograma.
Gdje god je to bilo moguće, Gabriel i Chiara odvraćali su pogled, ali većim su dijelom bili zadubljeni u njezina ordine snatrenja, kao da je bila riječ o fragmentima kamenih pločica kakve izgubljene civilizacije. Nisu pronašli ništa što bi nagovijestilo da je razmišljala o samoubojstvu ili da bi je itko mogao željeti mrtvu – nije bilo ljubomornih ljubavnika, nije bilo dugova, osobnih ni profesionalnih kriza bilo kakve vrste. Claudia Andreatti, barem se tako činilo, bila je najzadovoljnija žena u cijelome Rimu.
Posljednja datoteka s materijalima Jedinice sadržavala je popis poziva s Claudijina mobitela. Otkrili su da je tijekom posljednjeg tjedna svoga života nekoliko puta nazvala broj u Cerveteriju, nevelikom gradu u unutrašnjosti sjeverno od Rima, poznatom po svojim etruščanskim grobnicama. Možda nije bilo slučajno, ali bio je svega nekoliko kilometara udaljen od obalnog odmarališta Ladispoli. Na Gabrielov upit, Jedinica je provjerila ime i adresu povezanu s brojem: Roberto Falcone, 22 Via Lombardia.


§



Kasno idućeg jutra, Gabriel i Chiara pješice su otišli do željezničke postaje Termini, koja je vrvjela svijetom, i ukrcali se na vlak za Veneciju. Jednu minutu prije polaska, mirno su izišli iz vagona i vratili se u krcatu dvoranu za prodaju karata. Kako su i očekivali, dvojica pratitelja koji su ih slijedili od Španjolskog trga su nestala. Sada, oslobođeni pratnje, uputili su se prema obližnjoj garaži gdje je Shimon Pazner držao službeni Mercedes. Dvadeset minuta je prošlo prije nego što je automobil najzad uz škripu guma prošao rampu, iako Gabriel nije nijednom zagunđao. Kad si vozač u Rimu, valja ti u tišini otrpjeti omanje prepreke.
Prešavši rijeku, Gabriel je slijedio vatikanske zidine sve do ulaza u ulicu Aurelia. Vodila je prema zapadu, uz kilometarske sumorne stambene blokove, do autoceste A12. Otuda je bilo svega petnaestak kilometara vožnje do Cerveterija. Gabriel je tijekom vožnje gotovo neprestano pogledavao u svoj retrovizor.
»Slijedi li nas tko?« upitala je Chiara.
»Samo petorica najgorih vozača u Italiji.«
»Što će se dogoditi kad taj vlak stigne u Veneciju, a mi ne budemo u njemu?«
»Valjda će pljuštati uzajamne optužbe.«
»Zbog nas ili zbog njih?«
Cestovni znak upozorio je da se približavaju izlazu za Cerveteri. Gabriel je sišao s autoceste i nekoliko minuta vozio starim gradskim centrom prije nego što je skrenuo prema kući na samom izlazu iz grada, u ulici Lombardia na broju 22. Bila je to skromna dvokatnica, smještena nešto dalje od glavne ceste, oker zidova i izblijedjelih zelenih zatvora, nakrivljenih pod pomalo pripitim kutom. S jedne je strane bio voćnjak, a s druge maleni vinograd podrezan zbog zime. Iza kuće, odmah uz trošne pomoćne zgrade, bio je parkiran slupani karavan prašnjavih prozora. Njemački ovčar skočio je i zarežao na njih s ugaženog prednjeg dvorišta. Izgledao je kao da danima nije ništa pojeo.
»Sve u svemu«, rekao je Gabriel zlovoljno zureći u psa, »ovo nije mjesto na kojem bih inače očekivao da ću zateći kustosicu muzeja.«
Birao je Falconeov broj sa svoga mobitela. Nakon što je nekoliko puta odzvonilo bez odgovora, prekinuo je vezu.
»Što ćemo sad?« upitala je Chiara.
»Dat ćemo mu sat vremena. Onda ćemo se vratiti.«
»Gdje ćemo ga pričekati?«
»Negdje gdje nećemo biti uočljivi.«
»To nije baš jednostavno u gradu poput ovoga«, rekla je.
»Imaš neke druge prijedloge?«
»Samo jedan.«


§



Nekropola della Banditaccia nalazila se sjeverno od grada, na kraju duge, uske cestice omeđene čempresima. Na parkiralištu je bio kiosk s brzom hranom i kafić. Nekoliko koraka dalje, u bezličnoj modernoj građevini bio je šalter za prodaju ulaznica i malena suvenirnica. Usamljena službenica, žena s golemim naočalama za vid, blago se trgnula kad ih je ugledala. Očito su bili prvi posjetitelji toga dana.
Platili su skroman iznos za ulaznice i dobili rukom ucrtanu kartu koju su imali vratiti na kraju posjeta. Igrajući ulogu turista, spustili su se u prvu grobnicu i zagledali u hladne, prazne grobne komore. Nakon toga, ostali su na površini, tumarajući labirintima grobnica u obliku košnica, sami u drevnom gradu mrtvih.
Ne bi li im vrijeme brže prošlo, Chiara je održala tiho predavanje o Etruščanima – misterioznom narodu, duboko religioznom, no navodno seksualno dekadentnom, među kojim je vladala spolna ravnopravnost. Izrazito napredni u umjetnosti i znanosti, etruščanski su majstori podučili Rimljane kako popločati ulice te izgraditi vijadukte i kanalizaciju, a Rimljani su im uzvratili time što su ih izbrisali s lica zemlje. Sad je malo toga ostalo od njihove nekoć bujajuće civilizacije, osim grobnica, a što im je upravo i bila namjera. Naime, Etruščani su domove gradili od kratkotrajnih materijala, ali njihove su nekropole bile izgrađene da traju vječno. U odaje svojih umrlih polagali su posude, oruđe i nakit – blago što je sad bilo izloženo u svjetskim muzejima i bogataškim salonima.
Kad su dovršili obilazak, Gabriel i Chiara poslušno su vratili kartu i uputili se prema parkiralištu, gdje je Gabriel drugi put birao broj Roberta Falconea. I opet nije bilo odgovora.
»Što sad?« upitala je Chiara.
»Ručak«, odvratio je Gabriel.
Otišli su do kioska i kupili šest gotovih sendviča omotanih plastičnom folijom.
»Gladan?« upitala je Chiara.
»Nisu za nas.«
Ušli su u automobil i uputili se natrag do Falconeove kuće.

9.

Cerveteri, Italija





U redovima zapadnjačkih obavještajnih službi, Gabrielov strah od pasa bio je legendaran gotovo koliko i njegovi pothvati. Nije to bio iracionalan strah; bio je poduprt mnoštvom dokaza prikupljenih tijekom brojnih nasilnih susreta. Činilo se da nešto u samoj Gabrielovoj pojavi – njegovu mačkastom kretanju, živim zelenim očima – čak i najumiljatije pse preobražava u divlje, prapovijesne zvijeri od kojih su vukli podrijetlo. Psi su ga pratili, grizli, napadali, a jednom, u snijegom zatrpanoj udolini u švicarskim planinama, alzaški ovčar jednog istaknutog bankara slomio mu je ruku. Gabriel je preživio napad samo zato što je svojom Berettom ustrijelio psa u glavu. Potezanje pištolja sasvim sigurno ne bi bilo mudro ovdje u Cerveteriju, ali trenutačno uznemireno stanje Falconeova psa značilo je da Gabriel ne može sasvim isključiti ni tu mogućnost. Ovčarovo raspoloženje kao da se pogoršalo u ovih sat vremena otkako su ga posljednji put vidjeli. Ovaj se stvor samo zbog jednoga razloga mogao ovako ponašati – Roberto Falcone očito je skrivao nešto na svom imanju, a zadatak psa bio je da suzbije svačiju znatiželju. Srećom za Gabriela, čini se da je životinja bila zlostavljana, što je značilo da je zrela za vrbovanje. Odatle i velika vrećica sa sendvičima iz kafića ispred etruščanske nekropole.
»Možda bi trebao pustiti mene«, reče mu Chiara.
Gabriel je klonuo pogledom, ne prozborivši ni riječi.
»Samo sam mislila...«
»Znam što si mislila.«
Gabriel je skrenuo na imanje i polako se uputio prema neravnom šljunčanom prilazu. Pas je smjesta skočio na automobil – ne na suvozačevu stranu, jasno, nego na Gabrielovu. Jurio je uz prednji kotač, tu i tamo zastavši kako bi agresivno čučnuo i iskesio svoje krvoločne zube. Zatim se, kad se automobil zaustavio, bacio na Gabrielov prozor poput projektila i pokušao ga dograbiti zubima kroz staklo. Gabriel je hladnokrvno promatrao životinju, što ju je još više razjarilo. Imala je blijedožute oči vuka, a iz gubice se pjenilo kao da je pobješnjela.
»Možda bi mu se trebao nekako obratiti?« predložila je Chiara. »Ne vjerujem u pregovore s teroristima.«
Gabriel je teško uzdahnuo i odmotao jedan od sendviča. Potom je samo malčice spustio prozor i brzo ga izbacio kroz otvor. Petnaest centimetara parmskog pršuta, sira Fontina i kruha nestalo je u jednom pohlepnom zalogaju.
»Očito nije košer«, rekla je Chiara.
»Je li to dobar ili loš znak?«
»Loš«, odvratila je. »Vrlo, vrlo loš.«
Gabriel je bacio još jedan sendvič kroz prozor. Ovaj put pasji je sjekutić zasjekao vršak njegova prsta.
»Jesi li dobro?«
»Sreća da sam vješt s objema rukama.« Brzo je nahranio psa s još tri sendviča u sličnoj maniri.
»Ovaj sirotan umire od gladi.«
»Nemojmo još početi žaliti psa.«
»Zar mu nećeš dati posljednji?«
»Bolje da ga imam u pričuvi. Tako ću mu moći nešto baciti ako mi odluči skočiti za vrat.«
Gabriel je otključao vrata, no oklijevao je.
»Što čekaš?«
»Da mi objavi svoje namjere.«
Otvorio je vrata nekoliko centimetara i spustio nogu na do. Pas je muklo zarežao, ali ostao je nepomičan. Uši su mu bile podignute, za što je Gabriel pretpostavio da je pozitivan pomak. Obično, kad god bi ga pas pokušao rastrgati, uši bi mu bile spuštene i povučene unatrag, poput krila borbenog aviona.
Gabriel je spustio posljednji sendvič na tlo i polako izišao iz automobila. Tada je, očiju još uvijek prikovanih na pseću gubicu, rekao Chiari neka iziđe. Učinio je to na brzom hebrejskom kako pas ne bi mogao razumjeti. Dijelom sit, uživao je u hrani ponešto uljudnijim tempom, žuta pogleda fiksirana na Gabriela i Chiaru dok su odlazili prema stražnjem ulazu kuće. Gabriel je pokucao dvaput, ali nije bilo odgovora. Potom se mašio za kvaku. Bilo je zaključano.
Izvadio je malu, usku metalnu alatku koju je uvijek imao u novčaniku i nježno je umetnuo u bravu sve dok se mehanizam nije olabavio. Zatim je drugi put provjerio kvaku koja je popustila pod njegovim pritiskom. Iza vrata je bilo trošno, prljavo spremište, pretrpano starim radnim kombinezonima i blatnjavim visokim gumenim čizmama. Umivaonik je bio suh. Kao i čizme.
Rukom je pozvao Chiaru da uđe i poveo je prema kuhinji. Radne plohe bile su pretrpane prljavim posuđem, a zrak je zaudarao jetkim vonjem nečeg zagorenog. Gabriel je prišao aparatu za kavu. Lampica je gorjela, i na dnu aparata bila je mrlja zagorene kave boje katrana. Aparat je očito danima bio uključen – isto onoliko, zaključio je Gabriel, koliko je i pas bio bez hrane.
»Ima sreću što mu nije izgorjela kuća«, rekla je Chiara.
»Nisam baš siguran u vezi s tim.«
»U vezi s čim?«
»Tim da je Falcone imao sreću.«
Gabriel je isključio aparat za kavu pa su otišli u dnevnu sobu. Svjetlo je, kao i aparat za kavu, bilo upaljeno, a pet od osam žarulja na lusteru je pregorjelo. Na jednom kraju pravokutnog stola bilo je nedovršeno jelo. Na drugom kraju, pak, nalazila se kartonska kutija s predmetima pažljivo omotanima stranicama Corriere della. Sera. Bio je to prilično neočekivan izbor novina za Falconea, pomislio je Gabriel. Prije bi rekao da je čitao nešto poput Gazzete dello Sport.
»Čini se da je odavde otišao navrat-nanos«, rekla je Chiara.
»Ili je, možda, bio prisiljen otići.«
Izvadio je jedan od predmeta iz kutije i oprezno razmotao novinski omot. Unutra je bio konkavni fragment keramičke posude, otprilike u veličini Gabrielova dlana, oslikan djelomičnim prikazom mlade žene u poluprofilu. Imala je nabranu halju i čini se da je svirala u instrument nalik fruli. Koža i odjeća bile su obojene istom bojom terakote, ali pozadina je bila blistavo crna.
»Moj Bože«, blago je rekla Chiara.
»Izgleda kao dio atičke posude s crvenim figurama.«
Chiara je kimnula. »Sudeći prema obliku i crtežu, rekla bih da je riječ o gornjem dijelu stamnosa, grčkih posuda u kojima se čuvalo i prevozilo vino. Žena je očito menada, Dionizova sljedbenica. Instrument je dvostruka frula poznata kao aulos.«
»Može li ovo biti rimska kopija grčkog originala?«
»Valjda može. Ali, po svemu sudeći, izrađena je u Grčkoj prije više od dvije i pol tisuće godina, namijenjena izvozu u etruščanske gradove. Etruščani su silno cijenili grčke vaze. Zato se i mogu pronaći u tako velikom broju u njihovim grobnim komorama.«
»Što radi u kartonskoj kutiji na stolu u blagovaonici Roberta Falconea?«
»Barem to nije teško odgovoriti. On je očito tombarolo.«
Pljačkaš grobnica.
»Što objašnjava i psa«, rekao je Gabriel.
»Kao i blatnjave čizme u stražnjoj prostoriji. Očito je nešto iskapao, i to vjerojatno nedavno.« Podignula je novine. »Od prošlog su tjedna.«
Gabriel je ponovno posegnuo u kutiju i izvukao još jedan zamotuljak od novina; unutra je bio drugi dio vaze. Vidjelo se lice druge menade koja u ruci drži kylix, plitku šalicu za ispijanje vina. Gabriel je šutke proučavao crtež prije nego što je pogledao novine. I one su sadržavale fragment – djelić priče o vatikanskoj kustosici koja je počinila samoubojstvo bacivši se s galerije kupole bazilike svetog Petra. U članku nije bilo ni riječi o tome da je kustosica provodila tajnu procjenu vatikanske kolekcije antičke umjetnosti. A čini se da ju je istraga dovela ovdje, u dom tombarola. Možda je samo to bilo dovoljno da je ubiju, ali Gabriel je sumnjao da se iza svega krije još nešto.
Ponovno je pogledao fragment posude i prinio ga nosu. Osjetio je trag kemijskog mirisa, nalik mirisu otopina koje je koristio za uklanjanje laka sa slika. To mu je nagovijestilo da je fragment nedavno bio očišćen od zemlje i ostalih naslaga, vjerojatno otopinom zlatotopke. Čak bi i stariji muškarac, koji živi sam u neodržavanoj kući, teško izdržao više od nekoliko minuta uz takav miris. Morao bi imati odvojeni objekt gdje bi se predmeti mogli pohranjivati na dulje razdoblje bez straha od pronalaska.
Gabriel je ubacio komad keramike u džep kaputa i pogledao kroz prozor prema trošnoj pomoćnoj zgradi u stražnjem dijelu imanja. Falconeov pas je koračao gore-dolje, glave pognute, ušiju povučenih unatrag. Gabriel je s mukom uzdahnuo. Potom je otišao u kuhinju, pronašao veliku plastičnu zdjelu i stao je puniti svime što je iole nalikovalo nečemu jestivom.


§



Bila su tamo dva lokota, njemačke izrade, zahrđala od kiše. Gabriel ih je izvalio dok je pas pohlepno grabio mješavinu tunjevine iz konzerve, graha fava, srčike artičoke i konzerviranog mlijeka. Kad su se vrata otvorila, životinja je kratko podignula pogled, no nije se previše obazirala na Gabriela i Chiaru kad su se ušuljali unutra. Ovdje je vonj kiseline bio gotovo neizdrživ. Gabriel je pipao naslijepo, jednom rukom prekrivši nos i usta, sve dok nije pronašao prekidač za svjetlo. Nad njihovim glavama treperavo su oživjele fluorescentne svjetiljke u nizu, otkrivši profesionalni laboratorij opremljen za čišćenje i pohranu otuđenih antičkih artefakata. Red i čistoća koji su ovdje vladali bili su u oštrom kontrastu s ostatkom imanja. Samo jedan predmet kao da nije bio na svome mjestu, željezna šipka nalik na koplje vodoravno postavljena na dvjema kukama. Gabriel je proučio tragove blata pokraj vrška. Bili su iste boje i konzistencije kao i blato na čizmama.
»To je spillo«, objasnila je Chiara. »Tombaroli se njime koriste kako bi probijali tlo dok traže podzemne komore. Zabadaju ga u zemlju dok ne čuju izdajnički zvuk grobnice ili rimske vile. Zatim dođu s lopatama i strojevima za kopanje i grabe sve čega se mogu dočepati.«
»A onda«, rekao je Gabriel osvrćući se oko sebe, »donesu to ovamo.«
Prišao je Falconeovu radnom stolu. Čist i bijel, bio je sličan onima u restauratorskom laboratoriju u Vatikanskim muzejima. Na jednom je kraju bila hrpa znanstvenih monografija o umjetninama Rimskog, Grčkog i Etruščanskog Carstva – ista vrsta knjiga koje je Gabriel vidio u stanu Claudije Andreatti. Jedan je svezak bio otvoren na stranicu s atičkim stamnosom, crvene figure prikazivale su menade.
Gabriel je snimio fotografiju na otvorenoj stranici fotoaparatom svoga BlackBerryja, prije nego što se vratio Falconeovim policama. Kromirane i besprijekorno čiste, bile su pretrpane artefaktima složenima po vrsti; keramičko posude, pribor za kućanstvo, oruđe, oružje te komadi željeza koji su izgledali kao da su izvađeni iz ropotarnice vremena. Bio je ovo dokaz masovne pljačke. Nažalost, bio je to ujedno i zločin koji se nikad neće moći povući. Oteti iz svog izvornog okruženja, ti su artefekti sada vrlo malo govorili o onima koji su ih izradili i upotrebljavali.
U stražnjem dijelu objekta bila su četiri golema kotla od nehrđajućeg čelika, promjera otprilike jedan i pol metar, te metar visine. U prva tri kotla nalazili su se komadići keramike, figurica i ostalih predmeta jasno vidljivih u crvenoj tekućini. Ali u četvrtom, kiselina je bila tamna i gotovo da se prelijevala preko rubova. Gabriel je uzeo spillo i nježno ga uronio u tekućinu. Tik pod površinom, naišao je na nešto mekano i savitljivo.
»Što je to?« upitala je Chiara.
»Možda griješim«, rekao je Gabriel lecnuvši se, »ali mislim da smo upravo pronašli Roberta Falconea.«

10.

Trg sv. Ignacija, Rim





U srcu Rima, između Panteona i Via del Corso, ljupki je mali trg po imenu Piazza di Sant' Ignazio. Na sjevernoj strani je istoimena crkva, najpoznatija po svojim veličanstvenim stropnim freskama koje je oslikao isusovac Andrea Pozzo. Na južnoj strani, na drugom kraju širokog kamenog pločnika, smjestila se slikovita palača s fasadom žute i bijele boje. Dvije državne zastave vijore se s balkona na trećem katu, a nad službenim ulazom koči se grb karabinjera. Mali natpis objavljuje da je građevina sjedište Postrojbe za obranu kulturne baštine. Ali u svijetu izvršne vlasti, postrojba je poznata pod jednostavnim nazivom Umjetnički odred.
U vrijeme njezina formiranja, 1969. godine, bila je to jedina policijska jedinica na svijetu čija je zadaća bila jedino borba protiv unosne trgovine ukradenim antičkim umjetninama. Italija je sasvim sigurno imala potrebu za takvom postrojbom jer je bila blagoslovljena kako obiljem umjetnina, tako i mnoštvom profesionalnih kriminalaca čiji je cilj bio ukrasti sve do posljednjeg komada. Tijekom iduća dva desetljeća, Umjetnički odred doveo je pred lice pravde tisuće ljudi pod sumnjom umiješanosti u kriminalne radnje s umjetninama. K tome, uspjeli su locirati brojna otuđena djela, uključujući i ona umjetnika kao što su Rafael, Giorgione i Tintoretto. Tada je instituciju počela nagrizati svojevrsna paraliza. Ljudstvo se desetkovalo na samo nekolicinu časnika pred mirovinom – od kojih mnogi nisu imali pojma o umjetnosti – a među zidovima skladne palače posao se obavljao tipičnim rimskim ritmom. Zlobnici su govorili da se više vremena trati u razglabanju o tome gdje će se ručati nego u potrazi za vrijednim umjetninama koje su u Italiji nestajale svake godine.
Stanje se promijenilo dolaskom generala Cesarea Ferrarija. Sin dvoje učitelja iz osiromašene pokrajine Campanije, Ferrari se tijekom čitave karijere borio protiv najtvrdokornijih državnih zločinaca. Tijekom 1970-ih, u vrijeme terorističkih bombaških napada u Italiji, pomogao je pri neutraliziranju komunističkih Crvenih brigada. Potom, u vrijeme mafijaških ratova 1980-ih, služio je kao zapovjednik napuljske jedinice koja su borila protiv Camorre. Svojim imenovanjem, Ferrari se našao u toliko opasnom položaju da su mu supruga i tri kćeri bile prisiljene živjeti pod svakodnevnim nadzorom. Sam je Ferrari bio meta brojnih pokušaja atentata, uključujući i napad pismom-bombom zbog kojeg je ostao bez dva prsta i desnog oka. Njegova oftalmološka proteza, sa svojom nepomičnom zjenicom i neumoljivim pogledom, kod nekih je od njegovih podređenih pobuđivala uznemirujući osjećaj da gledaju u svevideće oko samoga Boga. Ferrari je umjetno oko koristio s izvanrednom učinkovitošću kako bi nagovorio sitne kriminalce da cinkaju krupnije ribe. Jedan od bossova koje je Ferrari na koncu strpao iza rešetaka bio je i mozak pokušaja atentata pismom-bombom. Nakon što je mafiozo proglašen krivim, Ferrari ga je osobno otpratio do ćelije ozloglašenog napuljskog zatvora Poggioreale kamo će provesti ostatak života.
Premještaj u Umjetnički odred trebao je biti nagrada za dugogodišnju istaknutu karijeru. »Nekoliko godina bavit ćeš se papirologijom«, rekao mu je glavni zapovjednik karabinjera, »a onda povući u svoje selo u Campaniji i uzgajati rajčice.« Ferrari je prihvatio premještaj, a zatim nastavio djelovati upravo suprotno. Samo nekoliko dana nakon dolaska u palaču, polovinu je osoblja obavijestio da mu njihove usluge više neće biti potrebne. Zatim se bacio na moderniziranje organizacije koja je godinama atrofirala. Pomladio je redove agresivnim mladim časnicima, od vlasti tražio da prisluškuju telefone poznatih kriminalaca, te otvorio podružnice diljem zemlje, u mjestima odakle su se umjetnine najviše i krale, naročito na jugu. Važnije od svega, primijenio je mnoge od tehnika kojima se služio u borbi protiv mafije tijekom dana provedenih u Napulju. Ferrarija nije naročito zanimao ulični ološ koji se tek usput bavio krađom umjetnina; želio je krupne ribe, bossove koji su tržište opskrbljivali ukradenim dobrima. Nije trebalo dugo da se Ferrarijev novi pristup pokaže itekako isplativim. Više od desetak važnih kriminalaca našlo se iza rešetaka, a statistike o krađi umjetnina, iako i dalje zapanjujuće visoke, pokazivale su određeni pozitivan trend. Palača više nije bila umirovljenički dom; bilo je to mjesto kamo su dolazili neki od najboljih i najperspektivnijih karabinjera kako bi stekli ugled. A oni koji se nisu znali nositi s visokim standardima, našli bi se u Ferrarijevu uredu kako zure u nemilosrdno Božje oko.
Rad za talijansku vladu, koji je obuhvaćao nekih četiri desetljeća, generalu je uvelike smanjio kapacitet za iznenađenja. Pa ipak, bio je prilično zatečen kad je ugledao legendarnog Gabriela Allona kako ulazi u njegov ured ranije te večeri, u društvu svoje prelijepe i mnogo mlađe supruge, Venecijanke rođenjem. Lavina događaja koja ih je ovamo dovela bila je pokrenuta nekoliko sati prije, kad je Gabriel, zureći u napola razgrađeno tijelo Roberta Falconea, došao do uznemirujućeg zaključka kako je nabasao na poprište zločina s kojeg se nipošto nije moglo pobjeći. Umjesto da sam obavijesti vlasti, nazvao je Donatija, koji je potom sklopio dogovor s Lorenzom Vitaleom iz vatikanske policije. Nakon neugodnog razgovora, koji je potrajao dobrih petnaestak minuta, odlučeno je kako će Vitale obavijestiti Ferrarija, s kojim je surađivao na brojnim slučajevima. Do kasnog popodneva, Umjetnički odred bio je na terenu u Cerveteriju, zajedno s timom iz Jedinice za nasilne zločine pokrajine Lazio. A do sumraka, Gabriel i Chiara, kojima je u međuvremenu oduzeto oružje, bili su na stražnjem sjedištu policijske limuzine na putu prema palači.
Zidovi Ferrarijeva ureda bili su ukrašeni slikama – nekima prilično oštećenima, nekima bez okvira ili drvene konstrukcije – koje su oduzete kradljivcima umjetnina ili kolekcionarima. Ovdje će ostati, katkad tjednima, pa čak i mjesecima, sve dok se ne budu mogle vratiti svojim pravim vlasnicima. Na zidu iza njegova stola, blistava kao da je netom restaurirana, visjela je Caravaggiova slika Rođenje Krista sa sv. Franjom i sv. Lovrom. Bila je to reprodukcija, dakako; prava verzija ukradena je 1969. godine iz crkve sv. Lovre u Palermu, i otada je nitko nije vidio. Njezin pronalazak bio je Ferrarijeva opsesija.
»Prije dvije godine«, rekao je, »mislio sam da sam je napokon locirao. Neki sitni kradljivac umjetnina rekao mi je da zna za kuću na Siciliji gdje je slika skrivena. Ponudio mi je informaciju u zamjenu da ga spasim zatvora zbog krade oltarne slike iz jedne seoske crkve nadomak Firence. Prihvatio sam ponudu i izvršio prepad na kuću. Slika nije bila tamo, ali pronašli smo ovo.« Ferrari je predao Gabrielu hrpu polaroidnih snimaka. »Slomilo mi je srce.«
Gabriel je pregledao fotografije. Prikazivale su sliku koja je bila u strahovito lošem stanju nakon što je više od četrdeset godina bila skrivena pod zemljom. Rubovi platna bili su gadno iskrzani – zato što je slika bila skalpelom isječena iz okvira – a duboke pukotine i abrazije upropastile su nekoć veličanstveno djelo.
»Što se dogodilo s kradljivcem koji vam je dao informaciju?«
»Poslao sam ga u zatvor.«
»Ali dojava je bila točna.«
»Istina. Ali nije bila pravodobna. A u ovom poslu, pravodobnost je najvažnija.« Ferrari se kratko nasmiješio, što se nije prenijelo i na njegovo umjetno oko. »Ako nam ikad pode za rukom da je pronađemo, restauracija će očito biti teška, čak i za nekog vaših vještina.«
»Sklopit ćemo dogovor, generale. Ako je pronađete, ja ću je obnoviti.«
»Još uvijek nisam raspoložen za dogovore, Allone.«
Ferrari je uzeo natrag polaroide izgubljenog Caravaggia i vratio ih u fascikl. Zatim se zamišljeno zagledao kroz prozor u stilu Bellinijeva Dužda Leonarda Loredana, kao da je u nedoumici treba li poslati Gabriela na nekoliko sati preko Mosta uzdaha u tamnicu za mučenje.
»Ovaj razgovor ću početi time što ću vam ispričati sve što znam. Tako možda nećete doći u napast da mi lažete. Znam, na primjer, da je vaš prijatelj, monsinjor Donati, uredio da restaurirate Polaganje Krista u grob za vatikansku Galeriju slika. Znam i to da vas je zamolio da pogledate tijelo Claudije Andreatti dok je još bilo u bazilici, te da sad provodite privatnu istragu o okolnostima njezine nesretne smrti. Ta vas je istraga odvela do Roberta Falconea. A sad vas je spustila ovamo«, zaključio je Ferrari, »u palaču.«
»Bio sam i na gorim mjestima od ovoga.«
»I bit ćete opet ne budete li surađivali.«
General je pripalio američku cigaretu. Pušio ju je donekle nespretno držeći je u lijevoj ruci. Desnu, onu kojoj su nedostajala dva prsta, skrivao je u krilu.
»Zašto je monsinjor bio toliko zabrinut zbog te žene?« upitao je. Gabriel mu je rekao za procjenu vatikanske kolekcije.
»Mene su naveli da vjerujem kako to nije bilo ništa doli rutinska procjena.«
»Možda je tako počelo. Ali čini se da je negdje usput Claudia otkrila nešto drugo.«
»Znate li što?«
»Ne.«
Ferrari je pomno proučavao Gabriela kao da mu nije do kraja vjerovao. »Zašto ste njuškali oko Falconeove kuće?«
»Doktorica Andreatti je bila u kontaktu s njime nedugo prije smrti.«
»Kako to znate?«
»Pronašao sam njegov broj u popisu njezinih poziva.«
»Zvala ga je iz vatikanskog ureda?«
»S mobitela«, rekao je Gabriel.
»Kako ste vi, stranac s privremenim boravkom u zemlji, uspjeli dobiti popis poziva s mobitela talijanske državljanke?«
Kad je Gabriel ostao šutke, Ferrari ga je odmjerio preko vrška cigarete poput strijelca koji procjenjuje lovinu.
»Najlogičnije objašnjenje jest da ste se obratili za pomoć prijateljima iz bivše službe da vam pribave podatke. Ako je to slučaj, prekršili ste sporazum s našim službama sigurnosti. A to vas, bojim se, stavlja u vrlo neizvjestan položaj.«
Bila je to prijetnja, pomislio je Gabriel, ali blaga.
»Jeste li ikad imali priliku razgovarati s Falconeom?« upitao je general.
»Pokušao sam.«
»I?«
»Nije se javljao na telefon.«
»Pa ste odlučili provaliti u njegovu kuću?«
»Radi njegove sigurnosti.«
»Ma da, naravno«, zajedljivo je rekao Ferrari. »A jednom kad ste se našli unutra, otkrili ste nešto što se pokazalo kao golemo skrovište umjetnina.«
»Zajedno s tombarolom koji se krčkao u kodu sa zlatotopkom.«
»Kako ste prošli kroz vrata?«
»Pas je bio veći izazov od brava.«
General se nasmiješio, kao profesionalac profesionalcu, pa zamišljeno lupnuo cigaretom o pepeljaru. »Roberto Falcone nije bio bilo kakav tombarolo«, rekao je. »Bio je capo zona, glava regionalne mreže krijumčara umjetnina. Sitni kradljivci donosili su mu svoj plijen. Zatim bi Falcone slao predmete dalje do krupnijih krijumčara i dilera.«
»Čini se da prilično dobro poznajete čovjeka čije je tijelo otkriveno prije samo nekoliko sati.«
»To je zato što je Roberto Falcone bio moj doušnik«, priznao je general. »Moj najbolji doušnik. A sada je, zahvaljujući vama, mrtav.«
»Nisam imao ništa s njegovom smrti.«
»Tako vi kažete.«
Uniformirani pomoćnik diskretno je pokucao na vrata Ferrarijeva ureda. General ga je otpravio carskim pokretom ruke pa zauzeo pseću pozu uzvišenog promišljanja.
»Kako ja to vidim«, naposljetku je rekao, »imamo dvije mogućnosti. Prva, sve rješavamo po propisima. To znači da vas bacam vukovima službe sigurnosti. Možda pritom dođe i do određenog negativnog publiciteta, ne samo za vašu vladu, nego i za Vatikan. Stvari bi se mogle zakomplicirati, Allone. Gadno zakomplicirati.«
»A druga mogućnost?«
»Počinjete time što ćete mi ispričati sve što znate o smrti Claudije Andreatti.«
»A onda?«
»Pomoći ću vam pronaći ubojicu.«

11.

Trg sv. Ignacija, Rim





Palači je, među ostalima, dio prihoda donosio i Le Cave. Poznat kao jedan od najboljih restorana u Rimu, nalazio se svega nekoliko koraka od ulaza u zgradu, u tihom kutu trga. Ljeti su stolovi bili poredani u uredne redove preko pločnika, ali te večeri u veljači bili su napušteni i posloženi uz vanjski zid. General Ferrari stigao je bez prethodne najave, no smjesta su ga odveli, zajedno s njegovih dvoje gostiju, do stola u pozadini prostorije. Konobar je donio platu arancini di riso te crno vino iz Ferrarijeve rodne Campanije. General je nazdravio braku koji se, barem u ovom trenutku, tek imao konzumirati. Zatim je, uzevši jedan od rižinih kroketa, počeo nadmeno kazivati priču o muškarcu po imenu Giacomo Medici.
Iako nije imao nikakve rodbinske veze s firentinskom bankarskom dinastijom, Medici je s tom obitelji dijelio strast prema umjetnosti. Kao agent za prodaju antičkih umjetnina sa sjedištima u Rimu i Švicarskoj, desetljećima je, i bez velike pompe, nabavljao visokokvalitetne umjetničke predmete od najistaknutijih svjetskih dilera, kolekcionara i muzeja. No njegov se uspješan biznis urušio kao kula od karata kada su, 1995., talijanske i švicarske vlasti izvršile prepad na njegovo skladište u slobodnoj trgovačkoj zoni u Ženevi, te tamo pronašle pećinu s blagom, krcatu antičkim artefaktima nepoznatog podrijetla, od kojih su neki očito bili tek nedavno iskopani. Otkriće je pokrenulo međunarodnu istragu pod vodstvom Umjetničkog odreda, u čiju će zamku naposljetku upasti neka od najvećih imena u svijetu umjetnosti. Godine 2004., talijanski je sud osudio Medicija za dilanje ukradenim umjetninama te mu odredio najtežu kaznu ikad dosuđenu za takav prijestup – deset godina zatvora i deset milijuna eura novčane kazne. Talijanski su tužitelji tad iskoristili dokaze protiv Medicija kako bi osigurali povrat ukradenih umjetnina iz nekoliko renomiranih svjetskih muzeja. Među predmetima je bio i čuveni Eufronijev krater, koji je njujorški muzej Metropolitan, 2006. godine, nevoljko pristao vratiti Italiji. Medici, optužen da je odigrao ključnu ulogu u krađi vaze, svojedobno je s rukama na bokovima pozirao u MET-u ispred vitrine s izloškom, a general Ferrari oponašao je pozu onoga dana kad je krater trijumfalno smješten u novu vitrinu u rimskom muzeju Villa Giulia.
»Sve u svemu«, nastavio je Ferrari, »Medici je odgovoran za krađu tisuća umjetnina s talijanskog tla. Ali nije to činio sam. Njegova je operacija bila poput cordate, konopca rastegnutog od tombarolija do krijumčara umjetnina pa sve do dilera i aukcijskih kuća, te, u konačnici, do kolekcionara i muzeja. A nemojmo zaboraviti naše stare dobre prijatelje, mafiju«, dodao je Ferrari. »Ništa nije napustilo našu zemlju bez njihova pristanka. I ništa nije otišlo na tržište bez isplate bossovima.«
Ferrari je jedan trenutak proučavao svoju osakaćenu ruku prije nego što će se vratiti izlaganju. »Nismo potrošili deset godina i milijune eura kako bismo uhitili samo jednog čovjeka i nekolicinu njegovih suradnika. Naš je cilj uništiti mrežu koja sustavno pljačka bogatstvo koje su nam ostavili preci. Unatoč gotovo nikakvim šansama, to nam je pošlo za rukom. No bojim se da je naša pobjeda bila privremena. Pljačka se nastavila. Štoviše, situacija je gora nego ikad.«
»Nova mreža zauzela je mjesto one Medicijeve?«
Ferrari je kimnuo, potom se posvetio polaganom otpijanju gutljaja vina. »Kriminalci su nešto poput terorista, Allone. Ako ubiješ terorista, novi će sasvim sigurno doći na njegovo mjesto. A gotovo bez iznimke, taj je uvijek opasniji od svoga prethodnika. Ova nova mreža umnogome je sofisticiranija od Medicijeve. Riječ je o pravoj globalnoj operaciji. I, očito, puno nemilosrdnijoj.«
»Tko joj je na čelu?«
»Eh, kad bih barem znao. Mogao bi biti kakav konzorcij, ali instinkti mi govore da je riječ o jednom čovjeku. Bio bih iznenađen kad bi taj imao bilo kakvu otvorenu poveznicu s trgovinom umjetninama. To bi bilo ispod njegove razine«, brzo je dometnuo general. »Riječ je o krupnoj ribi koju zanima nešto više od preprodaje ukradene grnčarije. K tome, ima moć da sve drži pod svojom uzdom, što znači da je povezan s mafijom. Ta je mreža kadra ukrasti kip iz Grčke i prodati ga u Sotheby’su nekoliko mjeseci kasnije, i to s naizgled potpuno čistom dokumentacijom.« General je zastao, a zatim dodao: »Taj također pribavlja predmete i iz vaše šume.«
»S Bliskog istoka?«
»Netko mu dobavlja artefakte s mjesta poput Libanona, Sirije i Egipta. U tom kutku svijeta ima nekoliko vrlo gadnih ljudi. Čovjek se pita kamo odlazi sav taj novac.«
»Gdje se u sve to uklapa Falcone?«
»Kad smo prije nekoliko godina nabasali na jednu njegovu operaciju, uvjerio sam ga da počne raditi za mene. Nije bilo teško«, dodao je Ferrari, »jer mu je alternativa bila dugogodišnja zatvorska kazna. Nekoliko smo ga tjedana brifirali ovdje u palači. Onda smo ga poslali natrag u Cerveteri i dopustili mu da nastavi sa svojim prljavim rabotama.«
»Ali sad ste mu se nadvirivali preko ramena«, rekla je Chiara.
»Točno.«
»Što bi se dogodilo kad bi mu tombarolo donio vazu ili skulpturu koju bi iskopao?«
»Katkad bismo ih u tajnosti povukli s tržišta i sklonili na sigurno. Ali najčešće smo dopuštali Falconeu da je preproda. Tako bismo mogli pratiti kretanje predmeta krvotokom ilegalne trgovine. A željeli smo da svi u biznisu misle kako je Roberto Falcone čovjek na koga se može računati.«
»Naročito onaj s vrha ove nove krijumčarske mreže.«
»Očito ste i sami takvo što koji put primijenili«, rekao je general.
Gabriel je ignorirao primjedbu. »Koliko ste ga visoko uspjeli ubaciti u mrežu?« upitao je.
»Samo preko prve prečke«, rekao je Ferrari namrštivši se. »Ova je nova mreža naučila ponešto iz pogrešaka svojih prethodnika. Ljudi s vrha ne razgovaraju s onima poput Roberta Falconea.«
»Zašto je onda Claudia Andreatti razgovarala s njime?«
»Očito je pronašla nešto dok je radila procjenu vatikanske kolekcije što ju je odvelo do Falconeovih vrata. Nešto dovoljno opasno da je košta života. Činjenica da je i Falcone mrtav nagovještava povezanost s mrežom. Iskreno govoreći, ne bi me iznenadilo ako se ubrzo pojavi još nekoliko leševa.«
»Shvaćate li na što aludirate?«
Ferrari je uperio svoje slijepo oko na Gabriela i nagnuo se preko stola. »To i nije bila aluzija«, rekao je. »Kažem vam da je doktorica Andreatti otkrila vezu između mreže i Vatikana. A to znači da vaš prijatelj, monsinjor Donati, ima puno veći problem u rukama od mrtve kustosice. Znači također i to da vi i ja imamo istu metu.«
»I zato ste se voljni pretvarati da moja žena i ja danas nismo bili u Cerveteriju«, rekao je Gabriel. »Jer, ako pronađem Claudijina ubojicu, poštedjet ću vas gnjavaže da morate razbiti mrežu.«
»I nije li to prilično elegantno rješenje za našu dvojbu«, rekao je Ferrari.
»Zašto me jednostavno ne predate službi sigurnosti i sami nastavite rješavati slučaj?«
»Zato što mi je sad, kad je Falcone mrtav, jedini prolaz do ove nove mreže pao ravno u krilo. Šanse da uvučem drugog doušnika gotovo su nikakve. Dosad su vjerojatno dobro upoznati s mojim oruđem i tehnikama. Osim toga, poznaju moje osoblje, što mi otežava da ih šaljem na tajne zadatke. Trebam nekoga tko mi može pomoći da tu mrežu uništim iznutra, nekoga tko može razmišljati kao kriminalac.« General je zastao. »Nekoga poput vas, Allone.«
»Je li ovo trebao biti kompliment?«
»Samo vam iznosim činjenice.«
»Precjenjujete moje sposobnosti.«
General se znalački nasmiješi. »Ranije u mojoj karijeri, kad sam radio u protuterorističkoj jedinici, dodijeljen mi je slučaj ovdje u Rimu. Palestinski prevoditelj bio je ustrijeljen u veži svoje stambene zgrade. Ispostavilo se da nije bio običan prevoditelj. Što se tiče čovjeka koji ga je ubio, nikad nismo uspjeli pronaći nijednog svjedoka koji ga je vidio. Kao da je bio duh.« General je napravio stanku. »A sad sjedi tu ispred mene, u restoranu u srcu Rima.«
»Nikad ne bih pomislio da ste skloni ucjenama, generale.«
»Nije mi ni u peti da vas ucjenjujem, Allone. Samo kažem da su nam se putevi već jednom isprepleli. Čini se da nas je sad sudbina ponovno spojila.«
»Ne vjerujem u sudbinu.«
»Ni ja«, odvratio je Ferrari. »Ali vjerujem, ako itko može razbiti tu mrežu, to ste vi. Uostalom«, dometnuo je, »činjenica da već imate pristup Vatikanu pruža vam značajnu prednost.«
Gabriel je neko vrijeme šutio. »Što će se dogoditi ako uspijem?« najzad je upitao.
»Iskoristit ću vaše informacije i podignuti tužbu koja će proći na talijanskom sudu.«
»A što ako ta tužba uništi moje prijatelje?«
»Itekako sam svjestan vašeg bliskog odnosa s ovim papom i monsinjorom Donatijem«, jednoličnim je glasom rekao general. »Ali ako je Vatikan umiješan u zločin, morat će odgovarati. Uostalom, oduvijek sam mislio da je ispovijed dobra za dušu.«
»Ako se ispovijeda u privatnosti.«
»To možda neće biti moguće. Ali najbolji način da sačuvate interese svojih prijatelja jest da prihvatite moju ponudu. Inače, ne možemo znati kakve se sve prljavštine mogu iskopati.«
»Ovo zasigurno zvuči kao ucjena.«
»Da«, zamišljeno je rekao general, »valjda zvuči.«
Blago se smiješio, no njegovo je umjetno oko prazno zurilo ispred sebe. Kao da gledaš u oko lika na slici, pomislio je Gabriel, svevideće oko nemilosrdnog Boga.


§



I tako je ostao samo slučaj Roberta Falconea – ili, preciznije, što objaviti javnosti o njegovoj nesretnoj smrti. U konačnici, radilo se o izboru taktike. Stvar se mogla riješiti u tišini, ili, kako je to Gabriel primijetio, mogli bi objaviti Falconeovu smrt uz fanfare i trublje i time pomoći sami sebi. Ferrari je odabrao drugu mogućnost, jer je, poput Gabriela, bio sklon izvođenju predstava. K tome, u tijeku je bilo izglasavanje proračuna u ovim kriznim vremenima, pa je Ferrariju trebala pobjeda, makar i izmišljena, kako bi se pobrinuo da se zavidni proračun Umjetničkog odreda održi i tijekom iduće fiskalne godine.
I tako je, kasno idućeg jutra, Ferrari okupio predstavnike medija u palači obećavši im važno priopćenje. Kako je dan inače bio lišen bitnih događanja, došla je sva sila novinara, nadajući se nečemu što će moći prodati novine ili potaknuti televizijskoga gledatelja da zastane nekoliko sekundi prije nego što će prebaciti na drugi program. Kao i obično, general ih nije iznevjerio. Besprijekorno odjeven u svoju plavu karabinjersku odoru, odmarširao je do govornice i opleo po priči staroj koliko i sama Italija. Bila je to priča o čovjeku koji je naizgled živio skromno, no zapravo je riječ o jednom od najvećih kradljivaca umjetnina. Nažalost, čovjek je brutalno ubijen, možda zbog spora oko novca s kolegama. General nije precizirao kako je tijelo otkriveno, premda je iznio dovoljno jezivih detalja da zajamči naslovnice u svim važnijim tabloidima. Zatim, uz nepogrešiv smisao za trenutak osobe vješte javnim nastupima, povukao je crni zastor, otkrivši kolekciju pronađenih artefakata iz tombarolove radionice. Reporteri su kolektivno dahnuli. Ferrari je ozaren pozirao dok su fotoaparati bljeskali.
Suvišno je i govoriti, general nije ni riječju spomenuo ulogu koju je u svemu odigrao umirovljeni izraelski špijun i restaurator umjetnina Gabriel Allon, kao ni donekle makijavelistički sporazum što su dvojica muškaraca sklopila za večerom u restoranu Le Cave. Nije objavio ni ime koje je šapnuo u Gabrielovo uho dok su se opraštali na mračnom trgu.
Gabriel je pričekao kraj generalove konferencije za novinare prije nego što ju je nazvao. Po njezinu je tonu bilo očito da je očekivala njegov poziv.
»Na sastanku sam do pet«, rekla je. »Odgovara li vam pet i trideset?«
»Kod vas ili kod mene?«
»Kod mene je sigurnije.«
»Gdje?«
»Krater«, rekla je, a onda se veza prekinula.

12.

Villa Giulia, Rim





U gradu prepunom muzeja i arheoloških čudesa, talijanski nacionalni repozitorij etruščanskih umjetnina, Villa Giulia, nekako je uspio ostati po strani. Rijetko posjećivan i lako zaobilažen, nalazio se u razvedenoj palači na samom rubu Borgheseovih vrtova koja je nekoć bila ladanjska rezidencija pape Julija III. U šesnaestom stoljeću, palača je gledala na rimske gradske zidine i blage obronke brda Parioli. Sad su brda bila načičkana stambenim blokovima, a pod prozorima bivše papinske vikendice grmio je široki bulevar koji su pješaci prelazili na vlastiti rizik. Travom obraslo prednje dvorište preinačeno je u parkiralište za osoblje. Iskrivljeni blatobrani i karoserije izblijedjele od sunca svjedočili su o niskim plaćama onih koji kruh zarađuju u talijanskim državnim muzejima.
Gabriel je stigao u 17.15 te se uputio na drugi kat galerije, gdje je Eufronijev krater, smatran jednim od najveličanstvenijih artefakata ikad stvorenih, bio smješten u jednostavnu staklenu vitrinu. Malena je pločica pričala priču o zamršenoj prošlosti posude – koja je 1971. godine ukradena iz grobnice nedaleko od Cerveterija, potom prodana muzeju Metropolitan za tada nepojmljivu cijenu od milijun dolara, te, zahvaljujući neumornom trudu talijanskih vlasti, najzad vraćena tamo gdje i pripada. Kulturna baština je sačuvana, pomislio je Gabriel, ogledavajući se po pustoj prostoriji, ali po koju cijenu? MET je godišnje posjećivalo gotovo pet milijuna ljudi, a ovdje, u napuštenim hodnicima Ville Giulije, krater je ostavljen da, poput kakve odbačene drangulije, skuplja prašinu na polici. Ako je ikamo pripadao, pomislio je, bila je to grobnica imućnog Etruščanina koji ju je kupio od grčkog trgovca prije dvije i pol tisuće godina.
Gabriel je čuo lupkanje visokih potpetica i, okrenuvši se, ugledao visoku, elegantnu ženu kako mu prilazi kroz prolaz iz susjedne galerije. Tamna kosa mekano joj je plesala oko ramena, a krupne smeđe oči inteligentno su sjajile na njezinu licu. Kroj njezina odijela nagovještavao je prihode veće od onih muzejskih, kao i nakit što je svjetlucao na preplanuloj ruci ispruženoj u Gabrielovu smjeru. Zadržala je ruku u njegovoj trenutak dulje nego što je bilo potrebno, kao da već neko vrijeme željno iščekuje ovaj susret. Djelovala je kao netko itekako svjestan učinka svoje pojave.
»Očekivali ste nekog u bijeloj laborantskoj kuti?«
»Poznajem samo jednog arheologa«, rekao je Gabriel. »A on je obično sav prekriven prljavštinom.«
Doktorica Veronica Marchese kratko se nasmiješila. Bilo joj je najmanje pedeset, ali čak i pod izdajničkim svjetlom muzejskih halogenih svjetiljki, lako je mogla proći i pod trideset pet. Njezino ime, kad ga je izgovorio general Ferrari, Gabrielu je smjesta bilo poznato, jer se često pojavljivalo u Claudijinim e-mailovima. Sad je shvatio da mu je poznato i njezino lice. Prvi ga je put vidio ispred crkve sv. Ane, poslije mise zadušnice za Claudiju Andreatti. Stajala je pomalo izdvojena od ostalih ožalošćenih, a oči joj nisu bile fiksirane na kovčeg, nego na Luigija Donatija. U njezinu pogledu, prisjetio se Gabriel, bilo je neke neodređene optužbe.
Sad je kliznula mimo Gabriela i provirila kroz neprobojno staklo vitrine, na crtež s bočne strane kratera. Prikazivao je beživotno tijelo Sarpedona, sina Zeusova, kojeg na posljednji počinak odnose utjelovljenja Sna i Smrti, Prizor je bio zapanjujuće sličan kompoziciji slike Polaganje Krista u grob.
»Nikad mi neće dojaditi da je gledam«, blago je rekla doktorica Marchese. »Lijepa je gotovo kao i Caravaggio kojeg restaurirate za Vatikan.« Letimice ga je pogledala preko ramena i upitala: »Slažete li se sa mnom, gospodine Allon?«
»Zapravo, ne slažem se.«
»Nije vam draga ova grčka vaza?«
»Mislim da nisam to rekao.«
Očima je polako prelazila po njemu, kao da je skulptura na mramornom podnožju. »Grčke vaze su među najizvanrednijim predmetima ikad stvorenima«, rekla je. »Bez njih, ne bi bilo ni Caravaggia. A, nažalost, postoje neki ljudi na svijetu koji bi dali sve samo da ih posjeduju.« Zamišljeno je zastala. »Ali niste ovamo došli da biste raspravljali o estetskim obilježjima drevne umjetnosti. Ovdje ste zbog Claudije.«
»Pretpostavljam da ste vidjeli prilog s generalove konferencije za tisak?«
»Novinari su mu jeli iz ruke, kao i obično.« Nije zvučala nimalo impresionirano. »Ali očito je u Vatikanu naučio lekciju o prijetvornosti.«
General je upozorio Gabriela na briljantni um doktorice Marchese. Diplomirala je na rimskom sveučilištu La Sapienza te bila priznata kao najveći talijanski autoritet za etruščansku civilizaciju. K tome, bila je stručna savjetnica Umjetničkog odreda na brojnim slučajevima, uključujući i onaj Medici. Nakon prepada na Medicijevu kuću u Ženevi, tjednima je procjenjivala pronađene predmete, pokušavajući odrediti podrijetlo svakog pojedinog artefakta i, po mogućnosti, kada su bili iskopani iz zemlje. S njom je tada surađivala darovita mlada asistentica Claudia Andreatti.
»General mi kaže da ste vi zaslužni što je Claudia dobila posao u Vatikanu.«
»Bila mi je najbolja prijateljica«, odgovorila je Veronica Marchese, »ali nije joj trebala moja pomoć. Claudia je bila jedna od najdarovitijih ljudi koji su ikad radili za mene. U potpunosti je sama zaslužna za svoj posao.«
»Znate da je provodila procjenu vatikanske kolekcije antičke umjetnosti. Zapravo, redovito se konzultirala s vama.«
»Vidim da ste joj čitali e-mailove.«
»Kao i popis njezinih poziva. Znam da je prije smrti bila u kontaktu s Robertom Falconeom. Nadao sam se da biste mi mogli reći zašto.«
Veronica Marchese je neko vrijeme šutjela. »Claudia mi je rekla da je naišla na nepravilnosti u vezi s kolekcijom«, najzad je progovorila. »Mislila je da joj Falcone može pomoći.«
»Kakve nepravilnosti?«
»Navodno su neki predmeti nedostajali. Puno predmeta.«
»Iz skladišnih prostorija?«
»Ne samo iz skladišnih prostorija, nego i iz galerija.«
Gabriel joj se pridružio kod vitrine, očiju uperenih u krater. »A kad je Vatikan objavio da je Claudia počinila samoubojstvo u bazilici?«
»Bila sam sumnjičava, blago rečeno.«
»Ali odlučili ste šutjeti.«
Bila je to tvrdnja. Svoj odgovor nije dala Gabrielu, nego truplu Sarpedona.
»Bilo mi je teško«, tiho je rekla. »Ali, da, odlučila sam šutjeti.«
»Zašto?«
»Jer sam tako zamoljena.«
»Tko vas je to zamolio?«
»Isti čovjek koji je od vas tražio da provedete privatnu istragu o njezinoj smrti.«
»Monsinjor Donati?«
»Monsinjor?« melankolično se nasmiješila. »Još uvijek mi je teško da ga tako zovem.«


§



Muzejski kafić bio je smješten u bivšem stakleniku na drugom kraju glavnog dvorišta vile. Konobarica, žena u šezdesetima s ukosnicama u sijedoj kosi, upravo je zaključivala blagajnu kad su ušli, ali Veronica ju je uspjela izmoliti da im posluži dva kapučina. Sjeli su za stolić od kovanog željeza u kutu, pokraj rešetke s biljkom uspinjačom. Kiša je rominjala nad njihovim glavama po staklenom krovu dok je ona proučavala komadić keramike koji je Gabriel uzeo iz Falconeove kuće u Cerveteriju.
»Vaša supruga ima izvrsno oko. Lik na crtežu nedvojbeno je Dionizova sljedbenica. Ako bih morala nagađati, vjerojatno je riječ o radu Menelaja Slikara, što znači da bi trebao biti ovdje u Villi Giuliji, a ne na kuhinjskom stolu tombarola.« Vratila je krhotinu Gabrielu. »Nažalost, vjerojatno je bila netaknuta prije nego što je dospjela u ruke Falconea i njegovih ljudi.«
»Kako je slomljena?«
»Katkad keramiku polome spilli kojima se tombaroli koriste kako bi pronašli grobnice. Ali ponekad, tombaroli i njihovi posrednici namjerno razbijaju vaze. Tada proture krhotine na tržište, dio po dio, kako ne bi privlačili neželjenu pozornost. Jednom kad se svi djelići nađu u rukama jednog dilera, pretvaraju se kako se odavna izgubljena vaza najednom materijalizirala.« Polako je i s gnušanjem zavrtjela glavom. »To je najveći ološ. Ali vrlo su pametni.«
»I opasni«, dodao je Gabriel.
»Tako se čini.« Pošla je pripaliti cigaretu, pa zastala. »Oprostite«, rekla je ubacivši je natrag u kutiju. »Luigi mi je rekao da ne podnosite duhan.«
»Što vam je još rekao?«
»Rekao je da ste jedan od najiznimnijih ljudi koje je ikad upoznao. Kao i to da biste bili izvrstan svećenik.«
»Služim slikama, a ne dušama. K tome«, dodao je, »grešnik sam bez nade u iskupljenje.«
»I svećenici griješe, također. Čak i oni dobri.«
Istresla je tri vrećice šećera u kapučino i nježno ga promiješala. Gabriel je trebao misliti na slučaj, ali nije mogao a da se ne zapita kako se život osobnog tajnika Svetog Oca ispresijecao sa ženom kao što je Veronica Marchese. Zamislio je nekoliko scenarija, nijedan od njih nije bio dobar.
»Mislila sam da bi špijuni trebali biti vješti u prikrivanju svojih misli«, rekla je.
»Službeno sam umirovljen.«
»Dobro. Jer je očito da vas zanima kako se Luigi i ja poznajemo. Dovoljno je reći da smo već odavno prijatelji. Zapravo, upravo sam ja prva predložila procjenu vatikanske kolekcije.«
»Brinuli ste se je li možda kompromitirajuća?«
»Recimo samo da sam, s obzirom na trenutačnu političku stvarnost, mislila da bi bilo mudro za Luigija da zna više od svojih potencijalnih neprijatelja.«
»Bili biste dobra odvjetnica.«
»Ja i jesam odvjetnica«, rekla je. »I arheologinja.«
»Zašto se niste ponudili da sami obavite procjenu?«
»To nije moja kolekcija. K tome, Luigi je imao savršenoga kandidata za posao u sklopu muzejskog osoblja.«
»Claudiju.«
Veronica Marchese je polako kimnula. »Bila je rođena istražiteljica. Njezin je rad besprijekoran.«
»Ali kad sam pregledavao njezine bilješke i dokumentaciju, nije bilo ni spomena o bilo kakvim nepravilnostima. Štoviše, činilo se da je kolekcija bila u potpunosti čista.«
»To je stoga jer joj je savjetovano da u izvješću ne spominje eventualne nepravilnosti.«
»Tko joj je to savjetovao?«
»Ja.«
»Je li vam rekla što je nedostajalo?«
»Nije ništa precizirala, samo je spomenula da nije mogla pronaći nekoliko desetaka komada. Ništa bitno«, brže-bolje je dometnula, »ali svejedno su imali veliku vrijednost; upravo ona vrsta predmeta koja ti može priskrbiti trenutačan ugled pred prosječnim arapskim šeikom ili ruskim oligarhom. Sastavila je popis predmeta i odnijela ga starom poznaniku koji bi možda mogao znati gdje bi ih mogla pronaći.«
»Robertu Falconeu?«
»Točno.«
»Kako je Claudia poznavala nekog poput Falconea?«
»Bio je suradnik njezina oca.«
»Želite mi reći da je Claudijin otac radio za Roberta Falconea?«
»Ne«, rekla je Veronica Marchese polako odmahnuvši glavom. »Claudijin otac nikad ne bi radio za čovjeka kao što je Roberto Falcone. Falcone je radio za njega.«


§



Žena za šankom zakolutala je očima ne bi li im dala do znanja da želi zatvoriti. Gabriel i Veronica Marchese na brzinu su dovršili s ispijanjem svojih kava i krenuli van. Spustio se mrak, a vlažan olujni vjetar hujao je kroz arkade. Veronica je zamišljeno pripalila cigaretu i nastavila kazivati Gabrielu stvari o Claudiji Andreatti koje nisu imale veze s njezinim poslovnim životom unutar vatikanskih zidina. Ispričala mu je kako je odrasla u Tarquiniji, drevnom etruščanskom gradiću sjeverno od Cerveterija. Njezin otac, Francesco Andreatti, inače pripadnik radničke klase, mršave obiteljske prihode dopunjavao je spilloni i lopatom. Činilo se da je imao jedinstven dar za pronalaženje i iskapanje antičkih artefakata iz blatnjavih polja pokrajine Lazio, dar koji se mogao mjeriti samo s njegovom sposobnošću da izmiče karabinjerima i mafiji. Njegovo mu je iskapanje priskrbilo priličan imetak, iako su svi u Tarquiniji mislili da je običan klesar. Kao, uostalom, i njegove dvije blizanke.
»Kad su doznale pravu istinu o njemu?«
»Priznao je grijehe na samrtničkoj postelji, kad je umirao od raka. Također im je rekao da je zakopao čelični spremnik kamo je sakrio predmete koje je s vremenom iskopao. Claudia i Paola su pričekale sprovod, a zatim su obavijestile policiju. Bilo im je tada tek šesnaest.«
»Paola kao da je sve to smetnula s uma.«
»Ne čudi me što vam nije ništa od toga kazala. Nije to nešto čega bi se jedna kći rado prisjećala. Nažalost, većina nas ima pokojega kriminalca negdje u obiteljskom stablu. Bojim se da je to talijansko prokletstvo.«
»Kakva ironija, zar ne?«
»Kći jednog tombarola posvećuje svoj život očuvanju umjetnina?« Gabriel je kimnuo.
»Zapravo, to nije bila slučajnost. Claudia se duboko sramila svoga oca i željela se nekako iskupiti za štetu koju je počinio. Dakako, svoju je prošlost pomno skrivala. Da se ikad doznalo u zajednici kustosa tko joj je bio otac, visjelo bi joj to nad glavom poput sivog oblaka.«
»Ali vi ste znali.«
»Rekla mi je tijekom istrage vezane uz slučaj Medici. Imala je osjećaj da mora jer smo surađivale s generalom Ferrarijem.« Veronica Marchese je zastala, a potom dodala: »Claudia je imala istančan osjećaj za etiku. To je jedna od stvari koje sam najviše voljela kod nje.«
»Znate li što joj je Falcone rekao?«
»Nije mi željela reći. Kazala je samo kako mora zaštititi integritet svoje istrage.«
Prošli su pokraj oronule muzejske knjižare i dospjeli do prednjeg portika. Kiša je pljuštala. Izvadila je svežanj ključeva iz torbice i pritiskom na gumb daljinskoga ključa pokrenula motor blistavog Mercedesa SL kupe. Automobil nipošto nije odgovarao ovom mjestu, kao ni Veronica Marchese.
»Ponudila bih vam prijevoz«, rekla je ispričavajući se, »ali bojim se da imam još jedan sastanak. Ako vam mogu još bilo kako pomoći, molim vas, samo me nazovite. I pozdravite Luigija.«
Krenula je prema automobilu, zatim iznenada zastala i okrenula se prema njemu. »Sinulo mi je da vam još nešto ide u prilog«, rekla je. »General Ferrari je upravo uzeo artefakte vrijedne milijune eura od onih koji su ubili Claudiju. To znači da će žarko željeti obnoviti svoje zalihe. Da sam na vašemu mjestu, podmetnula bih im nešto čemu neće moći odoljeti.«
»I onda?«
»Razbijte ga na komadiće«, odvratila je. »I polako ih hranite.«
Utonula je u sjedalo automobila i odvezla se u frenetičnu gužvu rimske večernje špice. Gabriel je ostao stajati neko vrijeme pitajući se zašto mu je Luigi Donati propustio spomenuti da je poznanik najbolje prijateljice Claudije Andreatti. I svećenici griješe, također, pomislio je. Čak i oni dobri.

13.

Apostolska palača, Vatikan





Od čega ti je juha danas?« upitao je Gabriel.
»Od kamena«, odvratio je Donati.
Prinio je usnama žlicu rijetke goveđe juhe i oprezno je kušao. Bili su u jednostavnoj blagovaonici Svetog Oca, na trećem katu Apostolske palače. Stolnjak je bio bijel, kao i habiti časnih sestara koje su nečujno lebdjele naokolo ulazeći i izlazeći iz susjedne kuhinje. Njegova Svetost nije bila prisutna; radio je u svojoj maloj radnoj sobi na drugom kraju hodnika. Prošlo je četrnaest godina otkako se patrijarh Venecije popeo na prijestolje sv. Petra, no i dalje je zadržao naporan dnevni raspored koji bi iscrpio i puno mlađeg muškarca. Dijelom je to činio kako bi sačuvao svoju moć. Crkva se suočavala s previše izazova da bi sebi mogla dopustiti da njezin apsolutni poglavar bude ograničen zbog svoje starosne dobi. Kad bi njegovi kardinali zamijetili da Njegova Svetost počinje griješiti, počele bi ozbiljne pripreme za iduću konklavu. A pontifikat pape Pavla VII., jedan od najturbulentnijih u povijesti suvremene Crkve, doživio bi zastoj.
»Čemu kazneni obroci?« upitao je Gabriel.
»Kao rezultat naših oslabljenih financijskih okolnosti, prehrana u nekim bogoslovijama i vjerskim ustanovama u Rimu počinje patiti. Njegova Svetost tražila je od biskupa i kardinala da izbjegavaju obilne obroke. Bojim se da nemam izbora doli slijediti njihov primjer.«
Podignuo je čašu s crnim vinom prema zraci sunca što je prodirala kroz prozor i onda oprezno otpio gutljaj.
»Kakvo je vino?«
»Božanstveno.« Donati je pažljivo odložio čašu na stol i gurnuo debeli crni svezak prema Gabrielu. »Ovo je konačni raspored za naš put u Izrael i na palestinske teritorije. Odlučili smo poći tijekom Uskrsnog tjedna, što će omogućiti Njegovoj Svetosti da poduzme dosad nezapamćen korak u obilježavanju Kristove smrti i uskrsnuća u gradu gdje su se zapravo i dogodili. Odat će počast Isusovu križnom putu u Via Dolorosi i održati uskrsnu misu u bazilici Svetog groba. Raspored također uključuje obilazak Betlehema i kurtoazni posjet džamiji Al-Aksa, gdje kani izreći nedvosmislenu ispriku za križarske pokolje. Križari su pobili deset tisuća ljudi na Brdu hrama kad su opljačkali Jeruzalem 1099., uključujući i tri tisuće duša koje su potražile sklonište u džamiji Al-Aksa.«
»A usput su se zagrijali pobivši nekoliko tisuća nedužnih Židova u Europi.«
»Vjerujem da smo se za to već ispričali«, lukavo je rekao Donati.
»Kad planirate najaviti putovanje?«
»Idući tjedan, na Općoj audijenciji.«
»Nije li to malo prebrzo?«
»Čekali smo koliko je bilo moguće. Volio bih da pogledaš sigurnosne pripreme. Sveti Otac je također zamolio da promisliš i budeš njegov osobni tjelohranitelj tijekom putovanja.«
»Nešto mi govori da to nije bila njegova zamisao.«
»I nije«, priznao je Donati.
»Najbolji način da Njegovu Svetost dovedemo u opasnost jest da ja budem pokraj njega.«
»Svejedno promisli.«
Donati je prinio još jednu žlicu goveđe juhe usnama i zamišljeno u nju puhnuo – baš čudno, pomislio je Gabriel, jer mu je juha ionako već bila mlaka.
»Još ti je nešto na umu, Luigi?«
»Priča se da si jučer posjetio Villu Giuliju.«
»Puna je predivnih umjetnina.«
»Tako kažu«, Donati je stišao glas i dometnuo: »Trebao si mi reći da je kaniš posjetiti.«
»Nisam znao da mi treba tvoje dopuštenje.«
»Nisam na to mislio.«
»Kad sam preuzeo ovaj slučaj«, rekao je Gabriel blago forsirajući, »rekao si da će mi sva vrata biti otvorena.«
»Ali ne i ona moje prošlosti«, jednoličnim je glasom rekao Donati.
»A što ako tvoja prošlost ima veze s Claudijinom smrću?«
»Moja prošlost nema nikakve veze s njezinom smrću.«
Monsinjor je potonje riječi izgovorio s prizvukom liturgijske konačnosti. Nedostajalo je samo da rukom napravi znak križa i blagoslovi.
»Želiš li još juhe?« upitao je pokušavajući ublažiti napetost trenutka.
»Suzdržat ću se«, odgovorio je Gabriel.
Dvije časne su ušle i pokupile posuđe. Vratile su se trenutak kasnije s glavnim jelom – tankim telećim odreskom, kuhanim krumpirima i zelenim graškom poškropljenim maslinovim uljem. Donati je iskoristio komešanje kako bi se pribrao.
»Tražio sam tvoju pomoć«, rekao je naposljetku, »želeći da se ova istraga provede uz određenu diskreciju. Sad su umiješani general Ferrari i karabinjeri, a upravo sam to želio izbjeći.«
»Umiješani su jer me je moja istraga odvela do ubijenog tombarola po imenu Roberto Falcone.«
»To mi je jasno.«
»Bi li radije da sam pobjegao s poprišta umorstva?«
»Radije bih«, rekao je Donati nakon trenutka premišljanja, »da ovaj kaos nije završio u krilu talijanskih vlasti, kojima nije uvijek u interesu dobrobit Svete Stolice.«
»Ishod bi bio isti bez obzira na moje poteze«, rekao je Gabriel.
»Zašto?«
»Jer generalu Ferrariju ne bi trebalo dugo da poveže Claudiju i Falconea preko popisa telefonskih poziva. A idući bi mu korak bila Veronica Marchese. Osim ako nije spremna lagati zbog tebe, rekla bi generalu da si, nakon Claudijine smrti, tražio od nje da šuti. A onda bi general Ferrari pokucao na brončana vrata Apostolske palače sa sudskim nalogom u rukama.«
»Shvatio sam.« Donati je bez teka žvakao hranu. »Što misliš, zašto ti je Ferrari predložio da se nađeš s njom?«
»I ja sam se to zapitao«, rekao je Gabriel. »Pretpostavljam da, poput svakog dobrog istražitelja, zna više nego što je voljan priznati.«
»O mom prijateljstvu s Veronicom?«
»O svemu.«
Vani je oblak načas prekrio sunce i sjena je pala preko Donatijeva lica.
»Zašto mi nisi rekao za nju, Luigi?«
»Ovo počinje zvučati kao saslušanje.«
»Bolje ja nego karabinjeri.«
Donati, i dalje u sjeni, nije rekao ništa.
»Možda će ti biti lakše ako ja odgovorim umjesto tebe.«
»Molim te.«
»Cijela ova afera još jednom potvrđuje izreku o dvosjeklome maču«, počeo je Gabriel. »Počelo je prilično nedužno kad ti je Veronica predložila procjenu vatikanske kolekcije. Ali Claudijina smrt ti je donijela dva problema. Prvi je bio motiv umorstva. Drugi je tvoj odnos s Veronicom Marchese. Temeljita istraga Claudijine smrti oboje bi iznijela na svjetlo dana i time te dovela u nezavidan položaj. Zato si podržao službeno izvješće o samoubojstvu, a od mene tražio da doznam istinu.«
»A sad si otkrio samo djelić svega.« Donati je odgurnuo svoj tanjur nekoliko centimetara prema sredini stola i zagledao se kroz otvorena vrata prema kabinetu svoga gospodara.
»Koliko on zna?« upitao je Gabriel.
»Više nego što misliš. Ali to ne znači da želi da sve procuri u javnost. Glasine i osobni skandali mogu biti fetalni na mjestima poput ovoga. Budem li na bilo koji način kompromitiran, mogao bih naštetiti njegovu pontifikatu.« Zastao je, a zatim sumornim glasom nastavio: »A takvo što nipošto ne smijem dopustiti.«
»Najbolji način da to spriječiš jest da mi kažeš istinu. I to cijelu.« Donati je teško izdahnuo i pogledao na svoj ručni sat. »Imam trideset minuta do idućeg sastanka Njegove Svetosti«, rekao je. »Možda ne bi bilo loše da prošećemo. Ovdje i zidovi imaju uši.«

14.

Vatikanski vrtovi





Drži se kako su Vatikanski vrtovi izvorno zasađeni u zemlji dopremljenoj iz Golgote koju je u Rim dala prenijeti sveta Helena, majka cara Konstantina i, prema kršćanskoj predaji, ona koja je pronašla Isusov križ. Sada, sedamnaest stoljeća kasnije, vrtovi su raj na zemlji što se prostire na površini od dvadeset tri hektara, istočkan živopisnim palačama u kojima je smještena vatikanska administracija. Vremenske prilike odgovarale su Donatijevu raspoloženju. Glave pognute, ruku prekriženih na leđima, kazivao je Gabrielu o ozbiljnome mladiću iz gradića u Umbriji koji je čuo poziv da postane svećenik. Mladić se pridružio intelektualno buntovnoj Družbi Isusovoj i postao propovjednik kontroverzne doktrine poznate kao teologija oslobođenja. Ranih 1980-ih, u vrijeme nasilne revolucije u Latinskoj Americi, poslan je u Salvador kako bi bio na čelu zdravstvene klinike i škole. I upravo je tamo, u planinama provincije Moraza, izgubio vjeru u Boga.
»Teologija oslobođenja naučava kako su ovozemaljska pravda i vječno spasenje neraskidivo povezani, odnosno da duša ne može pronaći spas ako je tijelo u kojem počiva okovano lancima siromaštva i opresije. U Latinskoj Americi, takvo nas je učenje otvoreno svrstalo na stranu ljevičarskih revolucionara. Vojna hunta poistovjećivala nas je s komunističkim pobunjenicima. Kao i Poljak«, dometnuo je Donati. »Ali to je priča za neko drugo vrijeme.«
Donati je prestao koračati kao da je u nedoumici u kojem smjeru krenuti. Najzad, okrenuo se prema sjedištu Vatikanskog radija. Nad građevinom oker boje izdizao se ružni radiotoranj koji je diljem svijeta, Božjem stadu zbunjenom ovozemaljskim pitanjima, emitirao crkvene vijesti i emisije.
»Sa mnom je u Morazanu službovao i taj svećenik«, nastavio je Donati, »španjolski isusovac, otac José Martinez. Jedne večeri bio sam pozvan u drugo selo da porodim dijete. Kad sam se vratio, otac José je bio mrtav. Gornji dio lubanje bio mu je smrskan, a mozak odstranjen.«
»Ubili su ga pripadnici odreda smrti?«
Donati je polako kimnuo. »I zato su mu odstranili mozak. Simboliziralo je to ono što su režim i njegovi imućni pristaše najviše mrzili u vezi s nama – naš um i našu posvećenost društvenoj pravičnosti. Kad sam tražio od vojske da provede istragu o ubojstvu oca Joséa, zapravo su mi se nasmijali u lice. Tada su me upozorili da sam, ako ne odem, ja idući na redu.«
»Jesi li poslušao njihov savjet?«
»Trebao sam, ali njegova smrt još me je više potaknula da ostanem i završim svoju misiju. Nekih šest mjeseci kasnije, posjetio me je voda pobunjenika. Znao je identitet čovjeka odgovornog za ubojstvo oca Joséa. Zvao se Alejandro Calderon. Bio je potomak zemljoposjednika i usko povezan s vladajućom huntom. Skrivao je ljubavnicu u stanu u gradu San Miguelu. Pobunjenici su ga planirali ubiti idući put kad joj ode u posjet.«
»Zašto su ti to rekli unaprijed?«
»Jer su željeli moj blagoslov. Uskratio sam im ga, dakako.«
»Ali nisi im rekao ni da ga ne ubiju, također.«
»Nisam«, priznao je Donati. »Niti sam upozorio Calderóna. Tri dana kasnije, tijelo mu je pronađeno kako visi naopako s ulične svjetiljke na središnjem trgu San Miguela. Nije prošlo ni nekoliko sati, a novi odred smrti već je bio na putu prema našem selu. Ali ovaj put su tražili mene. Pobjegao sam preko granice u Honduras i skrio se u isusovačkoj kući u Tegucigalpi. Čim je to bilo moguće, vratio sam se u Rim, gdje me je odmah pozvao vođa našeg reda. Pitao me je znam li išta o Calderónovu umorstvu. Zatim me je podsjetio da sam se, kao isusovac, zavjetovao kako ću biti pokoran perinde ac cadaver – doslovce, nemati volju kao ni mrtvac u rukama pogrebnika. Odbio sam odgovoriti. Iduće jutro, zatražio sam da me odriješe mojih zavjeta.«
»Napustio si svećenički poziv?«
»Nisam imao izbora. Dopustio sam da čovjek bude ubijen. Štoviše, više nisam vjerovao u Boga. Sigurno, govorio sam sebi, pravedan i milostiv Bog ne bi dopustio da čovjek kao što je otac José bude ubijen na tako okrutan način.«
Skupina kardinala kurije pojavila se na ulazu u zgradu Vatikanskog radija, a za njima i niže svećeničko osoblje. Donati se namrštio i poveo Gabriela prema Tornju svetog Ivana.
»Mogu pretpostaviti kako je napuštanje svećeničkog poziva nešto nalik napuštanju obavještajne službe«, nastavio je Donati nakon jednog trenutka. »Izrazito dugotrajan i naporan proces osmišljen kako bi kolebljivom svećeniku pružio priliku da promijeni mišljenje. Ali naposljetku sam se ipak našao u Umbriji, živeći sam u seocetu u podnožju planine Cucco. Dane sam provodio u planinarenju; valjda sam se nadao da ću tamo gore u vrletima ponovno pronaći Boga. No, umjesto toga, pronašao sam Veronicu.«
»Ona je tip žene koja bi mogla nadomjestiti muškarčevu vjeru u božansko.«
»Na određen način i jest.«
»Što ju je dovelo u Umbriju?«
»Netom je doktorirala pa je radila na iskopinama ruševina rimske vile. Nabasali smo jedno na drugo sasvim slučajno na gradskoj tržnici. Već za nekoliko dana, bili smo nerazdvojni.«
»Jesi li joj rekao da si bio svećenik?«
»Rekao sam joj sve, uključujući i ono što se dogodilo u Salvadoru. Preuzela je na sebe da zaliječi moje rane i pokaže mi stvarni svijet – svijet koji mi je promaknuo dok sam bio zaključan u sjemeništu. Nije prošlo dugo, a već smo spominjali i brak. Veronica bi podučavala, a ja bih radio kao aktivist za ljudska prava. Sve smo bili isplanirali.«
»I, što se dogodilo?«
»Upoznao sam čovjeka po imenu Pietro Lucchesi.«
Pietro Lucchesi bilo je svjetovno ime Njegove Svetosti Pavla VII.
»Sreli smo se vrlo brzo nakon njegova imenovanja patrijarhom Venecije«, nastavio je Donati. »Tražio je nekoga tko bi bio u službi njegova osobnog tajnika. Čuo je za bivšeg isusovca koji je poput isposnika živio u Umbriji. Došao je nenajavljen i rekao da nema namjeru otići dok ne pristanem i vratim se svećeničkom pozivu. Proveli smo tjedan dana zajedno, šećući planinom, raspravljajući o Bogu i misterijima vjere. Očito, Lucchesi je pobijedio. Reći istinu Veronici bilo je nešto najteže što sam dotad morao učiniti. Ona je bila jedina žena koju sam ikad volio, i koju ću ikad voljeti.«
»Žališ li?«
»Čovjek se pita, s vremena na vrijeme, ali ne, ne žalim ni za čim. Valjda bi bilo lakše da se više nikad nismo sreli, ali ispalo je sasvim suprotno.«
»Molim te, reci mi da nisi u ljubavnoj vezi s njom.«
»Ja svoje zavjete shvaćam ozbiljno«, odrješito je rekao Donati. »Kao i Veronica. Dobri smo prijatelji, to je sve.«
»Čuo sam da je udana.«
»Ozloglašeno. Njezin suprug je Carlo Marchese. Jedan od najuspješnijih biznismena u Italiji.« Donati je zastao i smrknuto pogledao Gabriela. »On je također i razlog zašto je Claudia Andreatti mrtva.«


§



Negdje izvan zidina Vatikana motor automobila glasno je zaturirao što je odjeknulo poput pucnja iz vatrenog oružja. Eskadrila vrana bučno se uskomešala u krošnjama prije nego što će u jatu odletjeti prema kupoli bazilike. Gabriel ih je jedan trenutak promatrao dok je slagao komadiće Donatijeve priče. Imao je dojam kao da je zagrebao ispod površine oltarne slike, zapevši o djelomične prikaze skrivene pod slojevima nanesene boje – ovdje žena leži mrtva na podu crkve, tamo pljačkaš grobnica ispašta zbog svojih grijeha u kodu s kiselinom, ovdje zabludjeli svećenik traži Boga u naručju ljubavnice. Imao je pitanja, tisuću njih, ali znao je da ne smije razbiti čaroliju koja je obuzela Donatija. I tako je hodao rame uz rame s monsinjorom u strogoj tišini ispovjednika čekajući da njegov prijatelj do kraja nabroji svoje grijehe.
»Carlo potječe iz >crnog plemstva<«, rekao je Donati. »Rimske aristokracije koja je ostala lojalna papi nakon pada Papinske države 1870. Njegov otac bio je dio uskog kruga oko pape Pija XII. Bio je povezan i s CIA-om.«
»Na koji način?«
»Bio je član Kršćanske demokratske stranke. Nakon Drugog svjetskog rata, surađivao je s CIA-om ne bi li spriječio da komunisti preuzmu kontrolu nad Italijom. Nekoliko milijuna dolara vrijedni tajni fondovi CIA-e prošli su kroz njegove ruke prije izbora 1948. Carlo kaže da su znali njegovu ocu predavati kofere pune gotovine u lobiju hotela Hassler.«
»Zvuči mi kao da se ti i Carlo prilično dobro poznajete.«
»I poznajemo«, odgovorio je Donati. »Poput svoga oca, i Carlo ima visoki položaj na papinskom dvoru. Također je član nadzornog odbora Vatikanske banke, što znači da je upoznat s crkvenim financijama isto koliko i ja. Carlo je tip čovjeka kojeg ne zaustavljaju na ulazu u Apostolsku palaču. On me često voli podsjetiti da će ostati u Vatikanu još dugo nakon što ja odem.«
»Tko ga je postavio u banku?«
»Ja.«
»Zašto?«
»Zato što me je tako zamolila Veronica. I zato što se Carlo činio savršenim čovjekom za to mjesto. Čovjek s dugogodišnjim vezama sa Svetom Stolicom koji je pritom smatran jednim od najiskrenijih biznismena u zemlji poznatoj po korupciji. Na žalost, ispostavilo se da je to daleko od istine. Carlo Marchese kontrolira nelegalnu međunarodnu trgovinu umjetninama. Ali to je samo vrh ledene sante. On je na čelu globalnog kriminalnog carstva koje se bavi svim i svačim, od trgovine narkoticima do krijumčarenja oružja. A svoj prljavi novac pere u Vatikanskoj banci.«
»A ti, osobni tajnik Njegove Svetosti, pomogao si mu da dobije posao.«
»Ne znajući ni za što od navedenog«, priznao je Donati braneći se. »Ali taj detaljčić neće biti važan ako ovo eksplodira u još jedan skandal.«
»Kad si doznao istinu o Carlu?«
»Tek kad sam zamolio mladu talentiranu kustosicu da napravi procjenu vatikanske antičke kolekcije«, rekao je Donati. »Najprije je otkrila da su deseci artefakata nestali iz Vatikanskih muzeja. Zatim je otkrila vezu između kradljivaca i Carla Marchesea.«
»Zašto te je željela vidjeti one noći kad je ubijena?«
»Rekla je da ima dokaz o Carlovoj umiješanosti. Iduće jutro, bila je mrtva, a kakav god dokaz imala, nestao je.« Donati je zatresao glavom. »Carlo je nazvao u moj ured to popodne da mi izjavi sućut. Imao je makar toliko pristojnosti da se ne pojavi na sprovodu.«
»Imao je pametnijeg posla.«
»Kao na primjer?«
»Ubiti tombarola Roberta Falconea.«


§



Prošli su pokraj Tornja sv. Ivana i nastavili prema helidromu u jugozapadnom dijelu grada države. Donati se načas zagledao u zidine, kao da im pokušava procijeniti visinu, prije nego što će sjesti na klupu uz rub asfalta. Gabriel je sjeo pokraj njega i u sebi stao prelistavati bilješke istrage. Jedan se podatak isticao: posljednji telefonski poziv Claudije Andreatti one večeri kad je ubijena. Upućen je u Villu Giuliju, supruzi čovjeka kojeg nisu zaustavljali na ulazu u Apostolsku palaču.
»Koliko Veronica zna o svom suprugu?«
»Ako me pitaš misli li da je Carlo kriminalac, odgovor je – ne. Vjeruje da je njezin suprug potomak stare rimske obitelji koji je svoje skromno naslijeđe uložio u uspješan posao.«
»Zna li taj uspješni biznismen da si bio zaručen za njegovu ženu?« Donati je samouvjereno odmahnuo glavom.
»Siguran si?«
»Veronica mu nije rekla ni riječi o nama.«
»Što je sa Salvadorom?«
»Zna da sam službovao tamo i da sam, poput većine isusovaca, imao određenih teškoća s odredima smrti i njihovim prijateljima u vojsci. Ali nema pojma da sam ikad napustio svećenstvo. Štoviše, tek nekolicina ljudi u Crkvi zna za moj mali predah. Svaki spomen o aferi izbačen je iz mojih osobnih podataka nakon što sam počeo raditi za Lucchesija u Veneciji. Kao da se ništa od svega nikad nije ni dogodilo.«
»Gotovo kao i Claudijino ubojstvo.«
Donati nije odgovorio.
»Lagao si mi, Luigi.«
»Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa.«
»Ne želim tvoju ispriku. Samo želim objašnjenje zašto si dopustio da istražujem ubojstvo kad si već znao identitet ubojice.«
»Jer sam želio vidjeti koliko možeš otkriti prije nego poduzmeš idući korak.«
»A kakav bi to korak bio?«
»Volio bih da mi nabaviš neporeciv dokaz da je Carlo Marchese na čelu globalne kriminalističke organizacije preko moje banke. A onda želim da ga natjeraš da ode. Tiho.«
»Postoji samo jedan problem«, rekao je Gabriel. »Nakon mog posjeta Villi Giuliji, mislim da sam ostao bez mogućnosti iznenađenja.«
»Slažem se. Štoviše, prilično sam siguran da Carlo točno zna što ti je na umu.«
»Zašto?«
»Zato što si pozvan na intimnu večeru sutra navečer u njegovoj palači. Već sam prihvatio u tvoje ime. Ali pokušaj pronaći nekakvu prikladnu odjeću«, rekao je Donati namrštivši se na Gabrielovu kožnu jaknu i bojom umrljane traperice. »Ne smeta mi što se ovuda motaš tako odjeven, ali pripadnici >crnog plemstva< su pomalo uštogljeni.«

15.

Španjolski trg, Rim





Gabriel je imao samo jedno odijelo. Talijanskog dizajna, Uredske proizvodnje. Imalo je tajne džepove za skrivanje lažnih putovnica i remen za pištolj ušiven u pojas hlača, dovoljno velik da može držati Berretu i dodatni spremnik za streljivo. Nakon poprilične nedoumice, zaključio je da ne bi bilo mudro ponijeti vatreno oružje na večeru kod Carla Marchesea. Zavezao je svijetloplavu kravatu koju mu je Chiara kupila tog popodneva u jednoj prodavaonici u ulici Condotti i vješto umetnuo svileni rupčić u džep na prsima. Chiara je suptilno popravila oboje prije nego što je kliznula u kupaonicu kako bi dovršila sa šminkanjem. Na sebi je imala crnu koktel-haljinu i crne čarape. Kosa joj je opušteno plesala oko nagih ramena, a oko zapešća je imala narukvicu od bisera i smaragda koju joj je Gabriel darovao za prošli rođendan. Izgledala je predivno, pomislio je, i premlado da bi pod ruku držala ofucanu staru vreću poput njega.
»Bolje ti je da nešto nabaciš na sebe«, rekao je. »Moramo izići za nekoliko minuta.«
»Ne sviđa ti se što sam odjenula?«
»Što se tu ima za ne sviđati?«
»Pa u čemu je onda problem?«
»Prilično je provokativno«, rekao je Gabriel očima slobodno prelazeći po njezinu tijelu. »Na kraju krajeva, idemo na večeru sa svećenikom.«
»U dom njegove bivše ljubavnice.« Nanijela je malo rumenila preko jagodica, što joj je istaknulo zlatne pjegice u njezinim krupnim smeđim očima. »Moram priznati da jedva čekam upoznati ženu koja je uspjela probiti Donatijev štit.«
»Nećeš se razočarati.«
»Kakva je?
»Bila bi savršen par s Donatijem da je odabrao drugo zanimanje.«
»To je više od pukog zanimanja. I sigurna sam da Donati nije baš mogao previše birati.«
»Vjeruješ da je to istinski poziv?«
»Ja sam rabinova kći. Znam da je to poziv.« Chiara je proučavala svoj izgled u zrcalu jedan trenutak prije nego što će nastaviti raditi na svom izvanrednom licu. »Samo neka se zna, od samog početka sam bila u pravu u vezi s Donatijem. Rekla sam ti da ima prošlost. I upozorila sam te da nešto krije.«
»Nije imao izbora.«
»Stvarno?«
»Da mi je rekao istinu – da želi od mene da se zaratim s mafijašem poput Carla Marchesea – dovršio bih Caravaggia i pobjegao iz grada glavom bez obzira.«
»Još uvijek nije kasno.«
Gabriel, pogledavši je u zrcalu, dao joj je do znanja da jest.
»Nemaš pojma u što se upuštaš, dušo. Odrasla sam u ovoj zemlji. Poznajem ih bolje od tebe.«
»Nisam znao da je židovski geto u Veneciji vrvio mafijaškim aktivnostima.«
»Oni su posvuda«, namršteno je odgovorila Chiara. »I ubit će svakog tko se ispriječi između njih i njihova novca – suce, političare, policiju, bilo koga. Carlo je već ubio dvoje ljudi kako bi sačuvao svoju tajnu. I neće oklijevati da ubije i tebe ako samo i pomisli da si mu prijetnja.«
»Nisam političar. A nisam ni policajac.«
»Što ti to znači?«
»To znači da oni moraju igrati prema pravilima. Ja ne moram.« Gabriel je izvukao rupčić iz džepa i zagladio prednjicu sakoa.
»Više mi se sviđalo onako«, rekla je Chiara.
»Meni nije.«
»Sada su baš u modi.«
»Zato mi se i ne sviđaju.«
Chiara je bez riječi vratila rupčić u Gabrielov džep. »Mislila sam da nikad neću upoznati ženu čiji je ljubavni život zapetljaniji od mojega«, rekla je proučivši svoje djelo. »Prvo se Veronica zaljubi u svećenika koji je izgubio vjeru u Boga. Potom, kad je svećenik nogira, udaje se za mafijaškog bossa koji vodi globalnu zločinačku organizaciju.«
»Donati je nije nogirao«, odvratio je Gabriel. »A Veronica Marchese nema pojma odakle njezinu mužu novac.«
»Možda«, rekla je Chiara ne zvučeći nimalo uvjereno. »A možda vidi samo ono što želi, a za ostalo se pretvara da je slijepa. Tako je lakše, naročito kad je u pitanju gomila novca.«
»Jesi li se zato udala za mene? Zbog novca?«
»Ne«, rekla je. »Udala sam se za tebe jer obožavam tvoj fatalistički smisao za humor. Uvijek zbijaš jezive šale kad si uznemiren zbog nečeg i pokušavaš to prikriti.«
»Zašto bih bio uznemiren?«
»Jer si došao u Rim obnoviti jednu od tebi omiljenih slika. A sad si stekao neprijatelja koji te može ubiti jednim telefonskim pozivom.«
»Nije mene baš tako lako ubiti.«
Chiara je podignula kosu i okrenula leđa Gabrielu. Polako je podignuo patentni zatvarač njezine haljine i potom joj spustio usne na vrat. U zrcalu je vidio kako je sklopila oči.
»Što misliš, zašto nas želi za svojim stolom večeras?« upitala je Chiara.
»Jedino što mi pada na pamet jest da mi želi poslati poruku.«
»Što ćeš učiniti?«
»Pažljivo ću je poslušati«, rekao je Gabriel još je jednom poljubivši u vrat. »A onda ću mu uzvratiti istom mjerom.«

16.

Via Veneto, Rim





Marcheseovi su živjeli nekoliko minuta pješice od Španjolskog trga, u tihoj sporednoj uličici što izlazi na Via Veneto, gdje neumoljivi tijek vremena kao da je zaostao, makar nakratko, u zlatnim vremenima. Ovo je bio Rim o kojem su putnici sanjali, no rijetko kad vidjeli, Rim pjesnika i slikara i basnoslovno bogatih. U Carlovu privatnom kutku Vječnoga grada, la dolce vita je trajao.
Njegov dom nije bio dom u pravom smislu te riječi, nego golema palača oker fasade smještena usred prostranog parka opasanog željeznom ogradom s brojnim sigurnosnim kamerama. Bilo ih je toliko da bi neupućeni imanje često zamijenili za veleposlanstvo ili vladinu zgradu. Voda u golemoj baroknoj fontani žuborila je u prednjem dvorištu, a u predvorju se kočio kip Plutona, vladara podzemlja. Odmah uz njega stajala je Veronica Marchese, odjevena u lepršavu haljinu od zgužvane zelene svile. Toplo je pozdravila Gabriela i Chiaru, a zatim ih povela širokim hodnikom prepunim slika talijanske renesanse u ukrašenim okvirima. Među platnima, balansirajući na svojim podnožjima, bile su rimske biste i skulpture. Slike su bile muzejske kvalitete. Kao i kipovi.
»Obitelj Marchese naraštajima prikuplja umjetnine«, objasnila je s daškom neodobravanja u glasu. »Ne smetaju mi slike, ali sve ostalo u meni budi određenu dozu srama, jer sam poznata po stavu da su kolekcionari pravi kradljivci. Vrlo je jednostavno – kad bi bogati prestali kupovati umjetnine, tombaroli bi ih prestali iskapati.«
»Vaš suprug ima izvanredan ukus«, rekla je Chiara.
»Ima svoga stručnog savjetnika«, zaigrano je objasnila Veronica. »Ali, zapravo, nismo odgovorni ni za jednu od ovih akvizicija. Carlovi preci su ih kupili davno prije postojanja zakona koji ograničavaju trgovinu drevnim artefaktima. Svejedno, pokušavam ga nagovoriti da se odrekne barem dijela kolekcije kako bi je javnost najzad imala priliku vidjeti. Bojim se da me čeka još posla.«
Na kraju hodnika bila su široka dvostruka vrata što su vodila u veliki salon sa zidovima prekrivenim tapiserijama. Namještaj je bio biran i elegantan, kao i uzvanici što su se vrzmali naokolo. Gabriel je očekivao mirnu večeru za šestero, ali u sobi je bilo najmanje dvadesetak ljudi, uključujući i talijanskog ministra financija, voditelja utjecajnog televizijskog talk-showa te jednu od najpopularnijih sopranistica u zemlji. Donati se skrio na rubu jedne od sofa izvezenih brokatom. Bio je odjeven u svećeničko odijelo s dvostrukim kopčanjem i otkrivao je nekakav dobro uvježbani trač dvjema nakinđurenim ženama koje su, čini se, bez daha slušale svaku njegovu rečenicu.
Na suprotnom kraju sobe, okružen skupinom naizgled uspješnih biznismena, stajao je Carlo Marchese. Imao je široka ramena muškarca koji je bio sportska zvijezda u školi, a bio je dotjeran kao za fotoseansu. Njegove male naočale bez okvira davale su svećeničku ozbiljnost njegovim pravilnim crtama lica, a misaono je gestikulirao rukom koja u životu nije podignula ništa teže od nalivpera Montblanc ili srebrne vilice. Njegova sličnost Donatiju bila je zapanjujuća. Kao da je Veronica, kojoj je Donatija preotela Crkva, sebi pribavila drugu verziju, samo bez kolara i savjesti.
Kad su Gabriel i Chiara ušli u prostoriju, nekoliko se glava u isti tren okrenulo, a razgovor je utihnuo na nekoliko trenutaka prije nego što će se nastaviti u prigušenom žamoru. Gabriel je prihvatio dvije čaše s prošekom od konobara u bijelom sakou i predao jednu Chiari. Tada, okrenuvši se, našao se licem u lice s Carlom.
»Drago mi je što smo se napokon upoznali, gospodine Allon.« Šaku je sklopio oko Gabrielove dok mu je drugom stegnuo nadlakticu. »Bio sam na Trgu sv. Petra kad su teroristi napali Vatikan. Nitko od nas bliskih Svetom Ocu neće moći zaboraviti što ste učinili toga dana.« Oslobodio je Gabrielovu ruku i predstavio se Chiari. »Biste li bili toliko ljubazni i dopustili mi da načas posudim vašeg supruga? Imam jedan mali problem o kojem bih volio s njime porazgovarati.«
»Pretpostavljam da to ovisi o prirodi problema.«
»Uvjeravam vas da je u potpunosti umjetničke prirode.«
Ne pričekavši odgovor, Carlo Marchese povede Gabriela uz zavojito središnje stubište na drugi kat palače. Pred njima se protezala beskrajna galerija prepuna drevnog blaga: slika i tapiserija, skulptura i artefakata, antikviteta svih vrsta. Carlo je igrao ulogu vodiča, usporivši svakih nekoliko koraka kako bi ukazao na predmet vrijedan pažnje. Govorio je erudicijom čovjeka koji znade podosta o umjetnosti, ali također i s tračkom nelagode, kao da mu je njegov imetak i svojevrsno breme. Čak je i Gabriel pomislio da je toliko puno umjetnina u jednom prostoru ipak pretjerano; kao da je tumarao skladištima krcatim plijenom iz nekog pradavnog rata. Zastao je ispred Canaletta. Slika, sjajan prikaz Piazze di San Marco, bila mu je nekako poznata. Tada je Gabriel shvatio gdje ju je već vidio. Prije nekoliko godina, djelo je bilo ukradeno. Njegov uspješni pronalazak, što je general Ferrari, dakako, uz pompu objavio, smatrao se jednim od najvećih trijumfa Umjetničkog odreda.
»Sad znam zašto je general odbio objaviti ime vlasnika«, rekao je Gabriel.
»Učinio je to na moj zahtjev. Strepili smo da bismo ponovno mogli postati metom kad bi kradljivci znali kvalitetu umjetnina u našoj kolekciji.«
»Svojedobno se govorilo da je vlasnik odigrao važnu ulogu u povratu slike?«
»Pamćenje vas sjajno služi, gospodine Allon. Osobno sam vodio pregovore za otkupninu. Štoviše, nisam ni rekao generalu Ferrariju da je slika ukradena sve dok nije postignut dogovor. Uhitio je kradljivce prigodom preuzimanja novca. Nisu bili bogzna kakvi profesionalci.«
»Sjećam se«, reče Gabriel. »Također se sjećam da su ubijeni nedugo nakon dolaska u zatvor Regina Coeli.«
»Navodno je to bio ishod nekakve borbe za prevlast u zatvoru.«
Ili si ih možda ti dao ubiti jer su se drznuli krasti od bossa, pomislio je Gabriel. »Jeste li mi nešto posebno željeli pokazati?«
»Ovo«, reče Carlo pokazavši glavom prema velikom platnu u najdaljem kutu galerije. Slika, prikaz Poklonstva pastira, jedva da je bila vidljiva pod gustim naslagama prljavštine i slojem laka. Carlo je osvijetlio sliku pritisnuvši prekidač za svjetlo. »Pretpostavljam da prepoznajete umjetnika.«
»Guido Reni«, odvratio je Gabriel, »uz značajnu pomoć jednog ili dvojice svojih vještih učenika, ako se ne varam.«
»Ne varate se. U kolekciji je moje obitelji više od dva stoljeća. Nažalost, prošle su godine otkako je restaurirana. Pitao sam se biste li promislili da radite na njoj nakon što dovršite Caravaggia.«
»Bojim se da imam neodgodive obaveze.«
»Tako sam čuo.« Carlo je pogledao Gabriela. »Znam da vas je monsinjor zamolio da istražujete Claudijinu smrt.« Stišavši glas, dodao je: »Vatikan je pravo selo, gospodine Allon. A seljani obožavaju tračati.«
»Što može biti opasno.«
»Kao i osjetljiva istraga u Vatikanu.«
Carlo je spustio bradu i netremice se zagledao u Gabriela. Većina ljudi izbjegavala je gledati Gabriela izravno u oči, ali ne i Carlo. Imao je tu hladnokrvnu, aristokratsku samouvjerenost koja je graničila s arogancijom. Bio je, k tome, zaključio je Gabriel, čovjek lišen osjećaja straha.
»Vatikan je poput labirinta«, nastavio je Carlo. »Trebali biste znati da unutar kurije postoje oni koji vjeruju da je monsinjor Donati nesmotreno otvorio Pandorinu kutiju koja će samo još više naštetiti ugledu Crkve, i to u vrijeme kad si to nipošto ne može priuštiti. Također mu zamjeraju činjenicu da je odabrao povjeriti to pitanje u ruke jednom strancu.«
»Pretpostavljam da dijelite njihovo mišljenje.«
»Službeno sam agnostik po tom pitanju. No iskustvo me je podučilo da je, kad je riječ o Vatikanu, obično bolje ne buditi pse.«
»Što je s mrtvom ženom?«
Bila je to namjerna provokacija. Carlo se činio zadivljen Gabrielovom odvažnošću. »Mrtve žene su poput bankovnih trezora«, odvratio je s iznenađujućom iskrenošću. »Gotovo uvijek skrivaju neugodne tajne.« Izvadio je posjetnicu iz srebrnog etuija. »Nadam se da ćete još jednom promisliti o mojoj ponudi za Renija. Mogu vam jamčiti da će vam se isplatiti.«
Kad je Gabriel spremio posjetnicu u džep, zvuk zvonca naznačio je vrijeme za večeru. Carlo je položio dlan na donji dio Gabrielovih leđa i poveo ga prema stubištu. Trenutak kasnije, Gabriel je zauzeo mjesto pokraj Chiare. »Što je želio?« tiho je upitala na hebrejskome.
»Mislim da me pokušava staviti na platnu listu obitelji Marchese.«
»Zar je to sve?«
»Nije«, rekao je Gabriel. »Želio je provjeriti imam li pištolj.«


§



Palaču su napustili nedugo nakon ponoći našavši se na zraku prožetom mekanim snježnim pahuljama veličine euharistijskih hostija. Vatikanska limuzina čekala je uz kolnik; polako ih je slijedila dok su Donati, Gabriel i Chiara koračali opustjelim pločnicima Via Veneto. Chiara je čvrsto držala Gabrielovu ruku, a snijeg joj je zabijelio kosu. Donati je nijemo hodao pored nje. Trenutak ranije, dok je pozdravljao Veronicu službenim poljupcem u obraz, smiješio se. Sada, suočen sa stvarnošću duge, hladne noći u praznom krevetu, raspoloženje mu se vidno smračilo.
»Jesam li umislio«, upitao je Gabriel, »ili si se večeras stvarno dobro zabavio?«
»Uvijek se zabavim. To mi i jest najteže od svega kad s njom provodim večer.«
»Pa zašto onda to radiš?«
»Veronica je uvjerena da je to malo poznati isusovački test vjere kojim namjerno sam sebe stavljam pred iskušenje kako bih vidio hoće li Bog posegnuti i uhvatiti me ako pokleknem.«
»I, je li u pravu?«
»Nije to uopće tako jezuitsko. Jednostavno uživam u njezinu društvu. Većina ljudi ne vidi dalje od svećeničkog kolara, ali Veronica uistinu vidi sve. Uz nju zaboravim da sam svećenik.
»Što se događa ako padneš na ispitu?«
»Nikad ne bih dopustio da se to dogodi. Kao ni Veronica.« Donati je domahnuo vozaču svoje limuzine. Zatim se okrenuo Gabrielu i upitao: »Kako je prošao tvoj sastanak s Carlom?«
»Poslovno.«
»Je li spomenuo moje ime?«
»Govorio je o tebi samo najbolje.«
»Što je želio?«
»Misli da bi bila dobra ideja da odustanem od istrage.«
»Pretpostavljam da ti nije priznao da je ubio Claudiju Andreatti.«
»Ne, Luigi, nije.«
»I, što sad?«
»Pronaći ću nešto čemu neće moći odoljeti«, odgovorio je Gabriel. »A onda ću to razbiti u komadiće.«
»Samo se pobrini da to ne bude moja Crkva – ili ja, kad smo već kod toga.«
Donati je svojom dugom rukom dostojanstveno opisao znak križa u zraku pa nestao u tami automobila.


§



Kad su Gabriel i Chiara dospjeli do ulice Gregoriana, snijeg je prestao padati. Gabriel je zastao na početku ulice i pogledao uzbrdo prema crkvi Presvetog Trojstva. Ulične svjetiljke bile su ugašene, još jedna vladina mjera štednje. Rim je, čini se, zaostao u vremenu. Gabriel teško da bi bio iznenađen kad bi ugledao kočiju kako im se klepećući približava u tami.
Automobili su bili gusto parkirani jedan uz drugi uz uske pločnike pa su hodali, kao i većina Rimljana, sredinom ulice. Motor starog Fiata pucketao je kao led, ali osim toga nije se čuo nijedan drugi zvuk osim ritmičkog lupkanja Chiarinih potpetica. Gabriel je mogao osjetiti tešku toplinu njezinih dojki kako mu pritišću ruku. Zamislio je kako leži naga u njihovu krevetu, njegov privatni Modiglianijev akt. Jednim ju je dijelom želio zadržati tamo sve dok se u njoj ne začne dijete, ali to nije bilo moguće; bio je previše okupiran slučajem. Da ga sada napusti, bilo bi to isto kao da ostavi remek-djelo djelomično obnovljeno. Tražit će istinu, ne zbog generala Ferrarija, pa čak ni zbog svog prijatelja Luigija Donatija, nego zbog Claudije Andreatti. Prizor nje kako leži mrtva na podu bazilike sad je visio u njegovoj galeriji košmarnih uspomena – Smrt Djevice, ulje na platnu, autora Carla Marchesea.
Mrtve žene su poput bankovnih trezora.
Gotovo uvijek skrivaju neugodne tajne...
Brujanje motocikla u blizini rasplinulo je prizor u Gabrielovim mislima. Jurio je ravno prema njima, snop njegova prednjeg svjetla treperio je zbog vibracija kamenih oblutaka na kolniku. Gabriel je gurnuo Chiaru prema parkiranim automobilima i uperio pogled na lika s kacigom na motociklu. Upravljao je motorom jednom rukom. Druga, ona desna, bila je uvučena pod prednjicu njegove kožne jakne. Kad ju je izvukao, Gabriel je opazio nedvojbenu siluetu pištolja s prigušivačem navijenim na cijev. Pištolj se najprije usmjerio na Gabrielova prsa. Potom se za nekoliko stupnjeva pomaknuo i naciljao Chiaru.
Gabriel je osjetio iznenadnu prazninu u području donjeg dijela leđa, tamo gdje je obično imao zataknutu svoju Berettu. Kao učenik krav mage, izraelske borilačke vještine, bio je obučen brojnim tehnikama neutraliziranja naoružanog protivnika. No, gotovo je svaka od tih tehnika podrazumijevala da protivnik bude u neposrednoj blizini, a ne da velikom brzinom vozi motocikl. Gabrielu nije bilo druge doli da se osloni na temeljno pravilo Ureda – kad nemaš previše izbora, improviziraj, i pritom budi brz.
Koristeći lijevu ruku, gurnuo je Chiaru dolje na kamenom popločanu ulicu. Zatim, žestokim udarcem desnog lakta, izbio je bočni retrovizor s najbližeg parkiranog automobila. Zamah, premda lišen sile ubrzanja, bio je zadivljujuće precizan. Ubojica je instinktivno skrenuo kako bi izbjegao projektil, time pomaknuvši pištolj sa svojih meta na ključnu sekundu-dvije. Gabriel je istog trena čučnuo. Tada, dok je motocikl padao prema njemu, zabio je rame u vizir ubojičine kacige, razdvojivši muškarca, motor i pištolj. Ubojica je tresnuo o kameni pločnik, pištolj je bio nekoliko centimetara izvan njegova dosega. Gabriel je slomio zapešće muškarcu, tek toliko da se osigura, pa mu zbacio kacigu s glave. Ubojica je imao ten Kalabreza. Dah mu je zaudarao na duhan i strah.
»Imaš li ti uopće pojma tko sam ja?« mirno ga je upitao Gabriel.
»Nemam«, dahnuo je ubojica stežući svoj slomljeni ud.
»To znači da si najgluplji plaćeni ubojica koji je ikad hodao zemljom.« Gabriel je podignuo pištolj Heckler & Koch kalibra .45 te ga uperio u ubojičino lice. »Tko te šalje?«
»Ne znam«, odvratio je ubojica stenjući. »Nikad to ne znam.«
»Pogrešan odgovor.«
Gabriel je pritisnuo prigušivač o ubojičino koljeno. »Pokušajmo još jednom. Tko te šalje?«

DRUGI DIO

Božji grad




17.

Zračna luka Ben Gurion, Izrael





Na dolaznom terminalu izraelske zračne luke Ben Gurion nalazi se posebna prijamna prostorija za osoblje Ureda. Kad su Gabriel i Chiara kasno idućeg popodneva ušli tamo, iznenadili su se ugledavši samo jednog muškarca. Sjedio je prekriženih nogu u jednom od naslonjača od umjetne kože, čitajući sadržaj fascikla pod svjetlošću halogenske svjetiljke. Imao je na sebi tamnosivo odijelo, košulju raskopčanu oko vrata i šminkerske srebrne naočale koje su bile premalene za njegovo lice. Ostavljao je dojam zaposlenog direktora koji proučava spise između letova, što nije bilo daleko od istine. Otkako je preuzeo kontrolu nad Uredom, Uzi Navot je strahovito puno vremena provodio u zrakoplovima.
»Čime smo zaslužili ovu čast?« upitao je Gabriel.
Navot je podignuo pogled s fascikla kao da je iznenađen prekidom. »Ne događa se svaki dan da netko pokušava ubiti agente Ureda usred Rima«, rekao je. »Štoviše, čini se da se to događa samo kad ste vas dvoje u gradu.«
Odložio je fascikl u osiguranu aktovku i polako se osovio na noge. Imao je nekoliko kilograma više nego zadnji put kad ga je Gabriel vidio, što je bio dokaz da se nije pridržavao stroge dijete i režima tjelovježbe koje mu je nametnula njegova zahtjevna žena Bella. Ili je možda, pomislio je Gabriel gledajući nove sjedine u Navotovoj kuštravoj kosi, sve bila samo posljedica povećanog stresa na poslu. I, s pravom je bio pod stresom. Država Izrael bila je u sukobu s arapskim svijetom i suočavala se s mnoštvom prijetnji. Na vrhu popisa bila je mogućnost da će iranski nuklearni program uroditi plodom unatoč tajnom ratu prepunom sabotaža i atentata koji su vodili pripadnici Ureda i njihovi saveznici. »Zapravo«, rekao je Navot podignuvši obrvu, »ne izgledaš nimalo loše za nekog tko je za dlaku preživio pokušaj ubojstva.«
»Ne bi tako govorio da vidiš modrice na mojim ramenima.«
»To je ono što ti sljeduje kad u dom nekoga kao što je Carlo Marchese odlaziš bez pištolja za pojasom.« Navot se namrštio, negodujući. »Trebao si se posavjetovati sa Shimonom Paznerom prije nego što si prihvatio poziv. Mogao ti je reći nekoliko stvari o Carlu koje čak ni tvoj prijatelj, monsinjor Donati, ne zna«
»Kao na primjer?«
»Recimo samo da Ured već neko vrijeme drži Carla na oku.«
»Zašto?«
»Zato što Carlo nikad nije bio bogzna kako mudar u svom poslovanju. No, potrudili smo se«, dodao je Navot. »Ali, Stari ti želi ispričati ostatak. Brojio je minute do tvoga dolaska.«
»Postoji li ikakva šansa da ćeš nas pustiti na idući let iz zemlje?« Navot je spustio tešku ruku na Gabrielovo rame i stisnuo ga. »Bojim se da ne idete nikamo«, rekao je. »Barem još neko vrijeme.«


§



U samom srcu Jeruzalema, nedaleko od zidina Staroga grada, nalazi se tiha, zelenilom bogata uličica Narkiss. Stambena zgrada na broju 16 bila je mala trokatnica djelomično skrivena robusnim zidom od vapnenca. Previsoko stablo eukaliptusa stvaralo je sjenu na trima balkonima; dvorišna vrata škripala su kad bi se otvarala. Uz ulazna vrata stajao je portafon s tri gumba i tri pripadajuće pločice s prezimenima. Rijetki su oni koji su pozivali stanare na najvišem katu, jer su ovi rijetko kada bili u kući. Susjedima je rečeno da je suprug, povučeni muškarac pepeljastosive kose na sljepoočnicama i živih zelenih očiju, umjetnik koji često putuje i ljubomorno čuva svoju privatnost. Odavno su u to prestali vjerovati.
Dnevna soba stana bila je krcata slikama. Bila su tu tri platna Gabrielova djeda, poznatoga njemačkog ekspresionista Viktora Frankela, te nekoliko djela njegove majke. Bio je tu i portret, nepotpisan, ispijenog mladića kojeg kao da je proganjala sjena smrti. U njega je zurio, zadubljen u uspomene, Ari Shamron. Bio je odjeven, kao i obično, u izglačane kaki hlače, bijelu oksfordsku košulju i kožnatu jaknu s rasparanom lijevom naramenicom. Kad su Gabriel, Chiara i Navot ušli, brže-bolje je zgnječio svoju tursku cigaretu bez filtra i spustio opušak u ukrasni tanjurić koji je koristio umjesto pepeljare.
»Kako si ušao ovamo?« upitao ga je Gabriel.
Shamron je podignuo ključ.
»Mislio sam da sam ti ga uzeo.«
»I jesi«, odgovorio je Shamron slegnuvši ramenima. »Ali Kućepazitelji su bili toliko dobri da mi daju drugi.«
Kućepazitelji su bili pripadnici jedinice Ureda koja je upravljala sigurnim kućama i ostalim sigurnim objektima. Stan u ulici Narkiss nekoć je spadao u tu kategoriju, ali Shamron je dao da se stan i dalje čuva, kao nagrada za Gabrielove usluge. Bio je to čin velikodušnosti koji je Shamronu, po njegovu mišljenju, davao za pravo da uđe u stan kad god mu se prohtije. Ubacio je ključ u džep i pomno proučio Gabriela svojim vodnjikavim plavim očima. Njegove ruke prepune pjega, uzrokovanih oslabljenom funkcijom jetre, obujmile su dršku štapa od maslinina drva. Izgledale su kao da ih je posudio od čovjeka dvaput krupnijeg od sebe.
»Već sam počeo misliti da se više nikad nećemo sresti«, rekao je nakon jednog trenutka. »Čini se da nas je Carlo ponovno spojio.«
»Nisam znao da si s njim na ti.«
»S Carlom?« Shamron je iskrivio svoje izborano lice u izraz dubokog prijezira. »Carlo Marchese već neko vrijeme ima sasvim posebno mjesto u našim srcima. On je međunarodna prijetnja budućnosti, zločinac bez granica, vjere ili savjesti koji je voljan obavljati posao s bilo kime sve dok se novac kotrlja.«
»Tko su mu partneri?«
»Kao što možda i pretpostavljaš, Carlo voli da je njegov posao organiziran. Također je i neka vrsta globalista, što cijenim. Posluje s log ruskom mafijom, japanskom yakuzom i kineskim bandama koje vladaju Hong Kongom i Tajvanom. No ono što nas najviše brine njegove su veze s brojnim zločinačkim organizacijama iz južnog Libanona i doline Bekaa. Gotovo su svi njihovi članovi pripadnici šijitskog ogranka islama. Također su i umreženi s najopasnijom terorističkom skupinom na svijetu.«
»Hezbollahom?«
Shamron je polako kimnuo. »Sad kad sam te konačno zainteresirao, pitam se bi li mi udovoljio i poslušao ostatak priče.«
»Valjda to ovisi o tome kakav je kraj.«
»Kraj je isti, kao i uvijek.«
Shamron se zavodljivo nasmiješio, osmijehom koji je čuvao za novačenje, pa pripalio još jednu cigaretu.


§



Kućepazitelji su sebi uzeli slobodu da opskrbe smočnicu zalihama dostatnim za kakav tulum u jeku rata. Chiara je otišla skuhati kavu, dok je Gabriel pripremio zdjelu s kolačićima i ostalim biranim slasticama. Spustio je pladanj odmah ispred Navota, a potom otvorio francuska vrata što su vodila na terasu. Prohladni popodnevni zrak mirisao je na eukaliptus i borovinu i, tek blago, na jasmin. Ostao je tamo nekoliko trenutaka, promatrajući sjene kako postaju sve dulje na tihoj ulici, dok je Shamron razjašnjavao početak grešnog savezništva između Carla Marchesea i šijitskih fanatika Hezbollaha.
Sve je počelo, rekao je, ubrzo nakon kratkog, ali razornog rata između Izraela i Hezbollaha 2006. godine. Nakon sukoba, Hezbollahove su vojne postrojbe bile u raspadu. Također je uništen i velik dio njihove prilično razvijene infrastrukture – škole, bolnice i stambene zgrade – kojom se Hezbollah koristio kako bi zadobio podršku libanonskih tradicionalno siromašnih šijita. Vodstvo Hezbollaha trebalo je golemu financijsku injekciju kako bi se čim prije oporavili i ponovno naoružali. Ne čudi stoga što su se okrenuli dvama najpouzdanijim partnerima, Siriji i Iranu.
»Novac je neko vrijeme pritjecao«, nastavio je Shamron, »ali onda se odjednom zatreslo tlo pod nogama Hezbollaha. Osvetnički val takozvanog arapskog proljeća došao je i do Sirije. Međunarodna je zajednica najzad zaključila kako je vrijeme da nametne sankcije Iranu no zbog nuklearnog programa. Mule su bile prisiljene zatvoriti slavinu. Nekoć su godišnje izdvajali iznose i do dvjesto milijuna dolara za Hezbollah. Iznos koji sada odvajaju s time se ne može mjeriti.«
Shamron je utonuo u tišinu. Sjedio je s rukama prekriženim na prsima, glave blago nagnute u stranu, kao da je upravo čuo poznati glas dolje na ulici. Navot je sjedio pored njega u identičnoj pozi. No, za razliku od Shamrona, koji je netremice gledao u Gabriela, Navot je zurio u pladanj s bečkim kolačićima od maslaca, s namještenim ravnodušnim izrazom na licu. Gabriel je polako zatresao glavom. Prošli su mjeseci od njegove posljednje operacije s Uredom, pa ipak, činilo se kako se u međuvremenu ništa nije promijenilo osim boje Navotove kose.
»Hezbollah je shvatio da im predstoji dugotrajan problem«, rekao je Navot nastavivši tamo gdje je Shamron stao. »Kako više nisu mogli računati na velikodušnost svojih pokrovitelja, morali su razviti neovisnu, pouzdanu mrežu kojom će financirati svoje operacije. Nije trebalo dugo da se dosjete rješenju.«
»Kriminal«, rekao je Gabriel.
»I to kakav«, dodao je Navot dograbivši jedan kolačić s pladnja. »Hezbollah je poput obitelji Gambino na steroidima. No, operiraju poput priljepaka.«
»Što bi značilo da se prilijepe za druge zločinačke organizacije?« Navot je kimnuo i počastio se još jednim kolačićem. »Umiješani su u sve, počevši od trgovine kokainom u Južnoj Americi do krijumčarenja dijamanata iz zapadne Afrike. Također, tu i tamo posluju s krivotvorenom robom, u rasponu od Guccijevih torbica do piratskih DVD-ova.«
»I ide im sjajno«, dometnuo je Shamron. »Hezbollah je sad u posjedu najmanje osamdeset tisuća raketa i projektila s dometom tolikim da mogu ugroziti svaki četvorni centimetar Izraela. A budi siguran da ih nisu kupili zgoditkom na lutriji. Njihovo je naoružanje velikim dijelom financirano globalnim kriminalnim djelovanjem. Carlo im je jedan od najpouzdanijih partnera.«
»Kako si doznao za njega?«
Shamron je proučio svoje ruke prije nego što je odgovorio: »Prije nekih šest mjeseci uspjeli smo identificirati starijeg operativca u aparatu prikupljanja sredstava za Hezbollah. Njegovo je ime Muhammad Qassem. U to je vrijeme bio službenik nečeg što se zove Libanonsko-bizantinska banka. Namamili smo ga na Cipar pomoću žene. Onda smo ga strpali u kavez i dopremili ovamo.«
Shamron je polako zgnječio cigaretu. »Na ispitivanju je propjevao sve što zna o kriminalnim radnjama Hezbollaha, uključujući i partnerstvo s do tada nepoznatom figurom talijanskog organiziranog kriminala po imenu Carlo Marchese. Prema Qassemu, surađuju na različitim područjima, ali najviše su usredotočeni na trgovinu ukradenim umjetninama.«
»A što je Hezbollah donio u miraz?«
»Ti si stručnjak za krijumčarenje umjetnina. Ti reci meni.«
Gabriel se prisjetio kako mu je general Ferrari, na sastanku na Trgu sv. Ignacija, rekao da mrežu s ukradenim umjetninama opskrbljuje netko s Bliskog istoka. »Hezbollah im u miraz donosi stabilan priljev umjetnina«, rekao je. »Aktivni su u nekim od zemalja s najznačajnijim arheološkim nalazištima na svijetu. Sam južni Libanon prava je riznica feničkih, grčkih i rimskih artefekata.«
»Ali te umjetnine ne vrijede previše ako se ne mogu proturiti na tržište s prihvatljivom provenijencijom«, rekao je Shamron. »A tu na scenu stupa Carlo i njegova mreža. Navodno, objema stranama prilično dobro ide.«
»Zna li Carlo s kime posluje?«
»Carlo je, kako mi to volimo reći, svjetski čovjek.«
»Tko vodi posao u ime Hezbollaha?«
»Quassem nam to nije znao reći.«
»Zašto se niste obratili Talijanima sa saznanjima?«
»Jesmo«, odgovorio je Uzi Navot. »Štoviše, osobno sam to učinio.«
»I kakav je bio njihov odgovor?«
»Carlo ima prijatelje na položajima; blizak je s Vatikanom. Ne možemo se približiti nekome kao što je Carlo samo zbog riječi bankara Hezbollaha, s kojim se, k tome, postupalo na prilično nezakonit način.«
»Pa ste sve pustili.«
»Trebala nam je talijanska suradnja zbog drugih slučajeva«, odgovorio je Navot. »Otada, bojim se, imamo ograničen uspjeh u ometanju priljeva i odljeva sredstava preko kriminalnih mreža Hezbollaha. Nevjerojatno su prilagodljivi i otporni na vanjske utjecaje. Također su skloni operirati u zemljama s kojima nismo u sasvim prijateljskim odnosima.«
»Što znači«, rekao je Shamron, »da nam je tvoj prijatelj Carlo pružio jedinstvenu priliku.« Zurio je u Gabriela kroz oblak duhanskog dima. »Pitanje je jesi li nam voljan pomoći.«
I evo, pomislio je Gabriel – otvorena vrata. Kao i obično, Shamron mu nije ostavio izbora doli da kroz njih prođe.
»Što točno imate na umu?«
»Voljeli bismo da eliminiraš glavni izvor financiranja neprijatelja koji se zakleo da će nas izbrisati s lica zemlje.«
»Zar je to sve?«
»Ne«, rekao je Shamron. »Mislimo da bi bilo najbolje za sve kad bi usput iz igre maknuo Carla Marchesea.«

18.

Jeruzalm





Idući je dan bio petak, što je značilo da je u Jeruzalemu, toj napukloj Božjoj citadeli na brdu, vladala veća napetost nego inače. Duž istočnog prstena Staroga grada, od Damaščanskih vrata do Getsemanskog vrta, metalne su barikade svjetlucale na zubatom zimskom suncu, pod budnim okom stotina izraelskih policajaca u plavim uniformama. Unutar zidina, pobožni muslimani natiskali su se na prilazima Haram al-Sharifu, trećem najsvetijem mjestu islamske vjere, čekajući hoće li im biti dopušteno da mole u džamiji Al-Aksa. Zahvaljujući nedavnim Hamasovim raketnim napadima, ograničenja su bila stroža no inače. Žene i sredovječni muškarci imali su slobodan prolaz, za razliku od al-shabaab, mladića. Potonji su se pjenili u skučenim dvorištima duž ulice Lavljih vrata ili izvan zidina ulice Jerihon. Tamo ih je salafistički imam uvjeravao da su njihovi dani ponižavanja odbrojani te da Židovi, bivši i trenutačni gospodari dvaput obećane zemlje, opet žive u posuđenom vremenu.
Gabriel je zastao kako bi poslušao propovijed, zatim krenuo pješačkom stazom što je vodila do korita potoka Cedronske doline. Prolazeći pokraj Abšalomove grobnice, opazio je mnogobrojnu arapsku obitelj kako mu se približava iz smjera istočne jeruzalemske četvrti Siloam. Žene su sve bile pokrivene, a najstariji dječak bio je zapanjujuće sličan palestinskom teroristu kojeg je Gabriel ubio prije mnogo godina u tihoj uličici u srcu Züricha. Obitelj je koračala rame uz rame, ne ostavljajući mjesta Gabrielu.
Umjesto da izazove omanji vjerski incident, izmaknuo se u stranu i propustio obitelj, no taj čin javnog ustupka nije zaslužio ni letimičan pogled, a kamoli kimanje glavom u znak zahvalnosti. Žene pod velom i glava obitelji nastavili su se uspinjati brdom prema zidinama Staroga grada. Dječaci su ostali iza njih, u improviziranoj radikalnoj džamiji u ulici Jerihon.
Dosad su se već glasne molitve iz Al-Akse razlijegale dolinom, stapajući se sa zvonjavom crkvenih zvona na Maslinskoj gori. Dok su dvije od triju gradskih Abrahamovih vjera bile angažirane u nadglasavanju, Gabriel se zagledao negdje iza beskrajnih spomenika židovskoga groblja i razmišljao ima li snage posjetiti grob svoga sina Daniela. Prije dvadeset godina, jedne snježne siječanjske noći u Beču, Gabriel je stiskao beživotno dječje tijelo izvlačeći ga iz paklene buktinje bombom raznesenog automobila. Njegova prva supruga, Leah, čudom je preživjela napad, unatoč tome što je zadobila teške opekline gotovo po cijelom tijelu. Sad je boravila u duševnoj bolnici na vrhu brda Herzl, zatočena u tamnicu uspomena i tijela uništenog vatrom. Zbog posttraumatskog stresa i psihotične depresije, neprestano je nanovo proživljavala napad. Povremeno je, međutim, imala bljeskove lucidnosti. Za jednog takvog trenutka, u parku pred bolnicom, dala je Gabrielu dopuštenje da oženi Chiaru. Pogledaj me, Gabriele. Ništa od mene nije ostalo. Ništa osim sjećanja. Bila je to tek jedna od mnogih vizija koje su opsjedale Gabriela svaki put kad bi koračao ulicama Jeruzalema. Ovdje, u gradu koji je volio, nije mogao pronaći mir. Vidio je neprekidan sukob između Arapa i Židova, u svakoj riječi i pokretu, i čuo ga u glasu svakog mujezina što je pozivao na molitvu. Na dječjim licima, opazio bi bljesak duhova muškaraca koje je ubio. A iz nadgrobnih spomenika na Maslinskoj gori čuo bi posljednje krike djeteta koje je platilo grijehe svojeg oca.
I upravo je to sjećanje, sjećanje na Daniela kako mu izdiše na rukama, Gabriela odvelo do groblja. Ostao je kod groba gotovo čitav sat, razmišljajući o tome kakav je muškarac njegov sin mogao postati. Bi li bio umjetnik poput svojih predaka ili bi se bavio nečim praktičnijim. Na koncu, kad su crkvena zvona oglasila jedan sat, spustio je kamen na grob 2 i krenuo Cedronskom dolinom do Vrata Dunga.
Skupina izraelskih školaraca iz Negeva čekala je na kontrolnoj točki, njihove šarene naprtnjače bile su rastvorene zbog pregleda. Gabriel im se nakratko pridružio, a zatim je, nakon što je izgovorio nekoliko riječi u uho policajca, zaobišao magnetometre i ušao u Židovsku četvrt.
Točno ispred njega, na drugom kraju širokoga trga, uzdizao se Zapadni zid sa svojim kamenim blokovima iz doba Heroda Velikog, naveliko osporavani ostaci drevnih obrambenih zidina koje su nekoć okruživale veliki Jeruzalemski hram. Godine 70., nakon okrutne opsade koja je potrajala mjesecima, rimski car Tit Flavije razorio je hram i dao prognati pobunjene Židove iz Judeje. Stotine tisuća duša izgubilo je živote u pokolju koji je uslijedio, dok je sadržaj Svetinje nad svetinjama, uključujući i veliku zlatnu menoru, odnesen u Rim u jednoj od povijesno najozloglašenijih pljačkaških epizoda. Šest stoljeća kasnije, kad su Arapi osvojili Jeruzalem, ruševine hrama više nisu bile vidljive – a Sveto brdo, mjesto koje Židovi smatraju Božjom kućom na zemlji, bilo je tek nešto više od odlagališta smeća. Arapi su podignuli zlatnu Kupolu na stijeni i veličanstvenu džamiju Al-Aksa te time uspostavili islamsku vjersku vlast nad najsvetijim područjem na svijetu. Križari su 1099. godine osvojili Brdo hrama, preotevši ga muslimanima, a njihova svetišta pretvorili u crkve. Židovi su odlučili da neće ponoviti istu taktičku pogrešku nakon što su osvojili Istočni Jeruzalem 1967. Izraelske vlasti sad imaju čvrstu kontrolu nad pristupom zaravni, ali upravljanje muslimanskim svetištima, kao i svetim tlom ispod njih, ostalo je u rukama islamske vjerske zaklade poznate pod imenom Jeruzalemski vakuf.
Dio Zapadnog zida vidljiv s trga 57 metara je širok i 19 metara visok. Izvorni potporni zid zaravni Brda hrama, međutim, bio je kudikamo veći, spuštajući se dvanaest metara ispod trga i protežući se više od tristo metara u Muslimansku četvrt, gdje je skriven iza stambenih objekata. Nakon dugogodišnjih političko-vjersko obojenih arheoloških iskapanja, sad je moguće propješačiti gotovo cijelom dužinom zida, proći kroz tunel Zapadnog zida i podzemnim prolazom koji vodi od trga do Via Dolorose. Na ulazu u prolaz Gabriela je dočekala mlada žena odjevena u skromnu suknju i omotana šalom ortodoksne Židovke. »On ne prestaje s radom tamo kod Pećine«, rekla je povjerljivim tonom. »Čini se da je pronašao nešto važno, jer je sasvim iscrpljen.«
»Kako znate?« žena se nasmijala pa povela Gabriela prema vrhu uskih aluminijskih stuba koje su ga pak odvele dolje, ispod Staroga grada i natrag kroz vrijeme. Načas je zastao ispod Wilsonova luka, mosta koji je povezivao Brdo hrama i jeruzalemski Gornji grad u vrijeme Isusa, a onda krenuo novom popločanom šetnicom uz podnožje zida. Masivni kameni blokovi bili su osvijetljeni svjetiljkama i hladni na dodir. Svega nekoliko metara iznad, životom su vrvjele kaotične ulice suvremene Muslimanske četvrti, ali ovdje u podzemnim hodnicima tišina je bila konačna.
Dio tunela poznat kao Pećina zapravo je majušna sinagoga nalik na špilju, smještena uz dio zida za koji se mislilo kako je najbliža točka drevnoj lokaciji Svetinje nad svetinjama. Kao i obično, mala skupina ortodoksnih žena molila je u sinagogi, prstima smjerno položenima na zid. Gabriel je nečujno prošao mimo njih i nastavio naprijed prema zastoru od cerade koji je visio nekoliko metara dalje. Mali natpis ispisan rukom upozoravao je na opasnost i savjetovao znatiželjnicima da ne ulaze. Gabriel je razmaknuo zastor i zavirio u iskopani rov dubok pet-šest metara. U njemu, okupan jarkom bijelom svjetlošću, jedan je arheolog nježno kopao crnicu malenom ručnom špahtlom.
»Što je to?« upitao je Gabriel, a glas mu je odjekivao praznim prostorom.
»Nije to«, odvratio je Eli Lavon. Izmaknuo se u stranu kako bi otkrio ono na čemu je radio – ramena, ruka i šaka ljudskog kostura. »Nazvali smo je Rivka«, rekao je. »I, ako se ne varam, što je prilično nemoguće, umrla je iste noći kad i hram.«
»Dokaz, profesore Lavon«, rekao je Gabriel zaigrano ga izazivajući. »Gdje vam je dokaz?«
»Posvuda oko nje«, rekao je Lavon pokazavši na pravokutno kamenje ukopano u tlo. »Pripadaju samom hramu, a ovdje su jer su ih Rimljani bacali preko zida one noći kad su poharali kuću Božju. Činjenica da Rivkini ostaci leže među kamenjem, umjesto ispod njih, upućuju na to da je i sama istodobno bačena preko zida. Odatle frakture po cijelom tijelu.«
Lavon je šutke i s dubokim poštovanjem promatrao ostatke. »Prema Josipu Flaviju, našem jedinom izvoru o onome što se te noći dogodilo, nekoliko tisuća Židova pohrlilo je prema hramu nakon što su ga Rimljani zapalili. Pretpostavljam da je i Rivka bila jedna od njih.
Tko zna?« s uzdahom je dodao. »Moguće je da je vidjela Tita Flavija glavom i bradom kako ulazi u Svetinju nad svetinjama kako bi je opljačkao. A onda... bio je to pakao na zemlji.«
»Tit Flavije nije bio prvi svjetski pljačkaš«, rekao je Gabriel. »A, nažalost, ni posljednji.«
»Tako čujem.« Lavon je podignuo pogled. »Također čujem da te je netko pokušao ustrijeliti prije koju noć u Rimu.«
»Zapravo, mislim da im je meta bila moja žena.«
»To je bilo prilično nepromišljeno. Je li taj još uvijek živ?«
»Zasad.«
»Imaš li ideju tko ga je poslao?«
Gabriel je ispustio krhotinu grčke keramike u iskopanu jamu. Lavon ju je spretno uhvatio u zraku prije nego što se dospjela rasprsnuti na kamenju hrama i proučio je pod svjetlom svoje svjetiljke.
»Atičke crvene figure, peto stoljeće prije Krista, vjerojatno Menelaj Slikar.«
»Svaka čast.«
»Hvala«, odvratio je Lavon. »Ali nemoj je više nikad bacati.«


§



Stari grad Jeruzalema još je jednom povezan novim pješačkim mostom. Protezao se od Vrata Jaffe do blistavog trgovačkog centra Mamilla, jednog od rijetkih mjesta u državi gdje se Arapi i Židovi miješaju s relativno malom napetošću. Kao i uvijek, Gabriel i Lavon porječkali su se oko odabira mjesta gdje će nešto pojesti, da bi se najzad odlučili za pomodni bar u europskom stilu. Izrael njihove mladosti bio je zemlja bez televizora. Sad je imala sve moguće pogodnosti Zapada, sve osim mira.
Zbog glasne techno-pop glazbe, razgovor unutra nije bio moguć, pa su sjeli na osunčanu terasu, za stol sa snajperskim pogledom na zidine Staroga grada. Lavonova slamasta kosa lepršala je na vjetru. U usta je ubacio tabletu protiv žgaravice prije nego što se bacio na jelo.
»Još uvijek?« upitao je Gabriel.
»To je vječno, kao i Jeruzalem.«
Gabriel se nasmiješio. Katkad bi čak i njemu samome bilo teško zamisliti da je ovaj knjiški moljac i hipohondar pred njime jedan od najboljih specijalnih agenata za nadzor ikad proizišlih iz Ureda. Radio je s Lavonom prvi put tijekom operacije »Božji gnjev«. Tri su godine bili nerazdvojni drugovi, ubijajući noću i usred bijela dana, živeći u strahu da bi ih svakog trena mogla uhititi europska policija. Kad se jedinica naposljetku raspustila, Lavona su zbog stresa zadesile brojne zdravstvene tegobe, uključujući i iznimno osjetljiv želudac. Nastanio se u Beču, gdje je otvorio mali istražiteljski ured po imenu Ratna istraživanja i potraživanja. Baratajući iznimno mršavim novčanim sredstvima, uspio je ući u trag imetku opljačkanom u vrijeme holokausta, vrijednom milijune dolara, te odigrao značajnu ulogu u razotkrivanju multimilijarderske nagodbe švicarskih banaka. No, kad je bomba raznijela njegov ured i usmrtila dvojicu njegovih zaposlenika, Lavon se vratio u Izrael kako bi se bavio svojom najvećom ljubavi, arheologijom. Sad je radio kao gost predavač biblijske arheologije na jeruzalemskom Hebrejskom sveučilištu te redovito sudjelovao u iskapanjima diljem zemlje, poput ovog u tunelu Zapadnog zida.
»Gotovo se teško sjetiti kako je ovo mjesto izgledalo prije Šestodnevnog rata«, rekao je Lavon pokazavši prema udolini pod terasom. »Moji su me roditelji znali ovamo dovoditi da vidim žičanu ogradu i jordanske puške duž četrdesetdevete crte primirja. Židovima nije bila dopuštena molitva na Zidu plača, kao ni posjet groblju na Maslinskoj gori. Čak su i kršćani morali predočiti krsni list prije nego što su mogli posjetiti svoja svetišta. A sad bi naši prijatelji na Zapadu voljeli da Palestincima predamo suverenitet nad Zidom.« Lavon je polako zavrtio glavom. »Sve u ime mira, dakako.«
»To je samo hrpa kamenja, Eli.«
»To je kamenje natopljeno krvlju naših predaka. I upravo zbog toga kamenja imamo pravo da nam ovo bude domovina. Palestincima je to jasno i zato se pretvaraju da hram nikad nije postojao.«
»Nijekanje hrama«, rekao je Gabriel.
Lavon je zamišljeno kimnuo. »To je prvi rođak nijekanju holokausta, a sad je podjednako raširen u arapskom i islamskom svijetu. Izračun je prilično jednostavan. Bez holokausta i bez hrama...«
»Nema ni Židova u Palestini.«
»Točno. Ali nisu to samo puste priče. Koristeći vjerski autoritet Vakufa, Palestinci sustavno pokušavaju izbrisati bilo kakav dokaz da je postojao hram na Brdu hrama. Svakodnevno vodimo arheološki rat ovdje u Jeruzalemu. Jedna strana pokušava očuvati povijest, a druga je pokušava uništiti, i to ponajprije pod prividom građevinskih projekata kao što je džamija Marwani.«
Džamija, koja može primiti više od sedam tisuća vjernika, nalazi se u jugoistočnom dijelu Brda hrama, u drevnim podzemnim odajama poznatim kao Salomonove konjušnice. Megagrađevinski projekt destabilizirao je svetu zaravan i stvorio opasne izbočine na južnom zidu. Nakon sporazuma između izraelske vlade i Vakufa, jordanska građevinska tvrtka obnovila je oštećenja, ostavivši za sobom ružnu bijelu boju koja je bila jasno uočljiva i s drugog kraja grada.
»Dakako«, nastavio je Lavon, »nakon građevinskog projekta takvih razmjera ostalo je nekoliko tona zemlje i arheoloških iskopina. A što misliš da je Vakuf s time učinio?« Lavon je odmah odgovorio na svoje pitanje. »Sve su otpremili na gradsko smetlište ili jednostavno prebacili preko zida u Cedronsku dolinu. Bio sam dio ekipe koja je pretraživala otpad. Pronašli smo stotine artefakata koji datiraju još iz doba Prvog i Drugog hrama. Nedostaje im pravi arheološki kontekst, jasno, jer su opljačkani iz izvornog okruženja.« Zastao je, a potom dodao: »Baš kao i taj komadić grčke vaze s kojim si došao.«
»Netko poput tebe obično može puno doznati iz jedne krhotine.«
»Odakle ti?«
»Iz doma pljačkaša grobnica u Cerveteriju.«
»Roberta Falconea?«
Gabriel je kimnuo.
»Nemoj mi samo reći da si ga ti uronio u onu kiselinu?«
»Kiselina nije moj stil, Eli. Previše je spora.«
»I ostavlja nered«, složio se Lavon kimnuvši. »Pretpostavljam da ćeš sada reći kako postoji veza između Falconea i žene koja je pala s kupole bazilike.«
»Točno. A zove se Carlo Marchese«, rekao je Gabriel. »Carlo nadzire globalnu trgovinu ukradenim umjetninama. Također spava s Hezbollahom. Kanimo ga maknuti iz posla.«
»Mi?«
»Ne mogu sam, Eli. Treba mi arheolog koji zna protumačiti bilancu i ući u trag prljavom novcu. Usput, ne bi bilo loše ni kad bi se znao snalaziti na terenu.«
»Mislio sam da si se povukao.«
»I ja«, rekao je Gabriel. »Ali zbog nekog nedokučivog razloga, čini se da nikad u tome ne uspijevam.«
Lavon se zagledao u zidine Staroga grada.
»O čemu razmišljaš, Eli?«
»Nije o čemu, nego o kome.«
»O Rivki?«
Lavon je kimnuo.
»Čekala je dvije tisuće godina«, rekao je Gabriel. »Može još malo.«

19.

Bulevar kralja Saula, Tel Aviv





Još se nešto nije promijenilo za Gabrielove odsutnosti: Bulevar kralja Šaula. Bio je sumoran, bezličan i, najbolje od svega, anoniman. Nije nad ulazom visio nikakav grb niti mjedena slova koja bi odavala identitet njegovih stanara. Zapravo, ništa nije upućivalo na to da je riječ o sjedištu jedne od najopasnijih i najcjenjenijih obavještajnih službi na svijetu. Pomnija pretraga građevine, međutim, otkrila bi postojanje objekta unutar objekta, onog s vlastitom mrežom za električno napajanje, vlastitom vodovodnom i kanalizacijskom mrežom te vlastitim osiguranim komunikacijskim sustavom. Zaposlenici su imali dva ključa. Jedan je otvarao neoznačena vrata u predvorju, drugi je pokretao dizalo. Onima koji bi počinili neoprostiv grijeh i izgubili jedan, ili, nedajbože, oba ključa, bio je zabranjen pristup Judejskoj divljini te bi nestali bez traga.
Gabriel je prošao predvorjem samo jednom, dan nakon prvog susreta sa Shamronom. Od toga trenutka pa nadalje, u zgradu je ulazio jedino kroz podzemnu garažu. Tako je bilo i sad, u društvu Chiare i Elija Lavona. Spustili su se niz tri spleta stuba, zatim slijedili uski hodnik dok nisu dospjeli do vrata s oznakom 456C. Prostorija s druge strane vrata nekoć je bila odlagalište za zastarjela računala i istrošeni namještaj, često korištena kao tajno sastajalište za romantične susrete osoblja. Sada je u cijelom Bulevaru kralja Šaula bila poznata kao »Gabrielov brlog«. Kodirana brava bez ključa bila je namještena na numeričku verziju njegova datuma rođenja. Jedna od uredskih pošalica govorila je kako je to najstrože čuvana tajna u cijelom Izraelu.
»Što nije u redu?« upitao je Eli Lavon kad je Gabrielova ruka oklijevala nad tipkovnicom.
»Starački trenutak.«
»Ne možeš se sjetiti vlastita datuma rođenja?«
»Ne«, rekao je Gabriel utipkavši lozinku. »Samo ne mogu povjerovati koliko sam star.« Ušao je u prostoriju, upalio stropne svjetiljke i ogledao se oko sebe. Zidovi su bili prepuni ostataka i duhova operativne prošlosti. Rezultat svega bio je spas mnogih nevinih života, no ipak, sve je bilo natopljeno krvlju, uglavnom Gabrielovom. Prišao je ploči za pisanje, posljednjoj takvoj u cijeloj zgradi, i opazio izblijedjele tragove svog rukopisa – nacrte operacije poznate pod kodnim imenom »Remek-djelo«. Ishod operacije bio je uspješna sabotaža iranske tvornice za dobivanje obogaćenog urana, čime su Izrael i Zapad značajno dobili na vremenu. No, sada se činilo kako to vrijeme nezaustavljivo istječe. Iranci su još jednom bili na pragu realiziranja svoga sna o nuklearnom naoružanju. I činilo se kako su, uz pomoć Hezbollaha, njihova revnog opunomoćenika, kanili kazniti svakoga tko im se pokuša ispriječiti na putu.
»Ako Ured ikad izgradi muzej«, rekao je Lavon, »neće biti kompletan bez replike ove prostorije.«
»Kako bi nazvali izložbu?«
»Selo prokletih.«
Odgovor nije došao iz Lavonovih usta, nego iz onih visokog, tanašnog lika što je stajao na vratima, s tankim registratorom pod rukom. Yossi Gavish bio je viši časnik Istraživačkog odjela, uredske analitičke jedinice. Rođen je u Londonu, a školovan na koledžu All Souls u Oxfordu, njegov je hebrejski i dalje bio prožet jakim engleskim naglaskom, te nije bio kadar funkcionirati bez pozamašne zalihe'čaja Earl Gray i digestivnih keksa McVitie’s.
»Ne mogu vjerovati da sam opet ovdje«, rekao je.
»Ni ja.« Gabriel je kimnuo prema registratoru i upitao: »Što imaš unutra?«
»Sve što Ured u ovom trenutka zna o Carlu Marcheseu.« Spustio je registrator na radni stol i ogledao se oko sebe. »Očekuje li Uzi da nas četvero sami riješimo Carla i Hezbollah?«
»Ne brini se«, rekao je Gabriel smiješeći se. »Uskoro će doći i ostali.«


§



Trebao je dobar dio jutra da Personalna ude u trag preostalim članovima Gabrielova tima te da ih okupi u njegovoj maloj tamnici bez prozora. Okupljanje je uglavnom išlo glatko, ali u nekoliko slučajeva naišli su na neočekivan otpor. Sve žalbe proslijeđene su izravno Uziju Navotu, koji im je jasno dao do znanja da neće trpjeti neposluh. »Ovo nije arapski svijet«, rekao je jednom nezadovoljnom zapovjedniku jedinice. »Ovo je Ured, a tu i dalje vlada totalitarizam.«
Pristizali su u nepravilnim intervalima, poput članova infiltracijskog tima koji se vraća u bazu nakon uspješnog noćnog prepada. Prvi je stigao Yaakov Rossman, rošavi bivši operativac protuterorističke jedinice Shabak, izraelske interne službe sigurnosti koja je sad imala svoje agente u Siriji i Libanonu. Zatim je došao par univerzalnih operativaca, Oded i Mordokaj, a za njima i Rimona Stern, bivša vojna špijunka koja se sad bavila jedino iranskim nuklearnim programom. Žena Rubensovih oblina i kose boje pijeska, Rimona je također bila i Shamronova nećakinja. Gabriel ju je poznavao još otkako je bila djevojčica. Njegove najdraže uspomene na Rimonu bile su o onoj neustrašivoj mladoj djevojci na skuteru kako vrluda niz strmi kolni prilaz slavne kuće svog ujaka.
Na dovratku se zatim pojavila sićušna, tamnokosa žena, Dina Sarid. Bila je ljudska baza podataka; mogla je izrecitirati vrijeme, mjesto, počinitelje i broj žrtava svakog terorističkog napada na izraelske i zapadnjačke mete, uključujući i dugačak popis zvjerstava koja su počinili uvježbani ubojice Hezbollaha. Dugi je niz godina svoje iznimne analitičke vještine fokusirala na Imada Mughniyaha, vojnog zapovjednika Hezbollaha i visokog svećenika zla. Upravo je zahvaljujući Dininu radu Mughniyaha sustigao uvelike zaslužen kraj u Damasku 2008., kad mu je pod automobilom eksplodirala bomba. Dina je njegovu smrt obilježila posjetivši grobove svoje majke i dviju sestara. Ubijene su 19. listopada 1994., kad se žena samoubojica iz Hamasa, još jednih iranskih opunomoćenika, raznijela u autobusu broj 5 u ulici Dizengoff u Tel Avivu. Dina je pritom također zadobila teške ozljede i još je uvijek hramala.
Kao i obično, posljednji je stigao Mihail Abramov. Vitak i naočit, pristalog koščatog lica i očiju boje glečera, kao tinejdžer imigrirao je u Izrael iz Rusije te se pridružio Sayeret Matkalu, elitnoj specijalnoj postrojbi izraelskih obrambenih snaga. Ari Shamron jednom ga je opisao kao Gabriela bez savjesti, a osobno je ubio nekoliko najviše tangiranih terorista Hamasa i palestinskog islamističkog džihada. Sad je izvršavao slične zadatke za Ured, iako njegovi raskošni talenti nisu bili strogo ograničeni na vatreno oružje.
Među zidovima Bulevara kralja Šaula, desetero muškaraca i žena okupljenih u sobi 456C bili su poznati pod kodnim imenom »Barak«
– što je hebrejska riječ za munju – upravo zbog svoje sposobnosti da se okupe i napadnu brzinom munje. Borili su se rame uz rame, često u uvjetima nepodnošljivog stresa, na tajnim bojnim poljima od Moskve, Kariba pa do Prazne četvrti u Saudijskoj Arabiji. Gabriel je sretan što je uspio izvući živu glavu nakon posljednje operacije, ali sad je opet stajao pred njima, izgledajući odlično, i pripovijedajući im priču koju su slušali kao opčinjeni. Bila je to priča o kustosici muzeja čiji je otac bio pljačkaš drevnih grobnica, o svećeniku s opasnom tajnom te o cijenjenom mafijašu Carlu Marcheseu koji je poslovao s najopasnijom terorističkom skupinom na svijetu. Cilj operacije, rekao je Gabriel, prilično je jednostavan. Moraju prikupiti podatke kojima će uništiti Carla i pritom iskopati rupu ispod Hezbollaha. Ipak, neće biti toliko jednostavno dokazati kako je Carlo Marchese kriminalac. Moraju pronaći cordata, uže koje ga izravno povezuje s Hezbollahom. A onda će mu ga omotati oko vrata.


§



Bili su neka vrsta obitelji, a kao i u svakoj obitelji, i među njima su postojali doza zavisti, neizgovorene zamjerke te razni drugi oblici obiteljskih neslaganja. Svejedno, uspjeli su se podijeliti u grupe i baciti na posao uz minimalne razmirice. Yossi, Chiara, Oded i Mordokaj usredotočili su se na Carla, dok je odgovornost za nezakonito prikupljanje novčanih sredstava za Hezbollah dodijeljena Dini, Rimoni, Yaakovu i Mihailu. Gabriel i Eli Lavon lebdjeli su negdje između, jer je njihov zadatak bio pronaći sponu među dvjema organizacijama – ili, kako je to rekao Lavon, vjenčani prsten kojim su Carlo i Hezbollah zapečatili svoj kriminalni brak.
Nije prošlo dugo i zidovi sobe 456C odražavali su jedinstvenu prirodu njihova djelovanja. Na jednom su zidu bile skice zakonitog poslovnog carstva Carla Marchesea, a na drugom poznati poslovni subjekti »kompanije« Hezbollah. Zadatak im je bio samo jedan – priskrbiti redovan priljev novca najopasnijoj terorističkoj skupini koju je svijet ikad vidio. Jer upravo je Hezbollah, a ne Al-Qa’ida, onaj koji je prvi pretvorio ljudska bića u bombe, i Hezbollah je bio onaj koji je prvi razvio istinsku globalnu prijetnju. Štoviše, čak im je dvaput pošlo za rukom svojim krakovima dosegnuti preko Atlantika i napasti mete u Buenos Airesu – prvi put 1992., kad su bombardirali tamošnje izraelsko veleposlanstvo, ubivši pritom dvadeset devetero ljudi, i opet 1994., kad su razorili židovski društveni centar AMIA-u, gdje je poginulo još devedeset petero nedužnih civila. U redovima Hezbollaha nekoliko je tisuća vrhunski obučenih terorista, mnogi su skriveni diljem svijeta i libanonske dijaspore, a njihov golemi arsenal uključuje i nekoliko Scudova, čime su jedina teroristička skupina na svijetu koja posjeduje balističke projektile. Ukratko, Hezbollah je u stanju izvesti kataklizmički teroristički napad kad god i gdje god to poželi. Potreban je samo blagoslov njihovih šijitskih vođa u Teheranu.
Alah je onaj koji je Hezbollahu nadahnuće, no obični smrtnici brinuli su se o njihovim financijskim potrebama. Njihova su ih mrka lica promatrala s Dinine strane prostorije. U središte svega Dina je postavila Libanonsko-bizantinsku banku. Zatim je, uz pomoć Jedinice 8200, prikupila komunikacijsku matricu i telefonsku mrežu koja se protezala od Beiruta, preko Londona pa sve do tromeđe u Južnoj Americi gdje je vladalo bezakonje. Libanonsko-bizantinska banka – ili LBB u rječniku tima – bila je ljepilo koje ih je držalo zajedno. Zahvaljujući podacima Jedinice 8200, tim je proučio njihove glavne knjigovodstvene knjige. Zapravo, Yaakov se našalio kako više znaju o operacijama i ulaganjima LBB-a od samog predsjednika banke. Brzo je postalo očito da je ustanova – »Ali taj termin ne koristim doslovce«, podsmjehnuo se Yaakov – bila nešto više od paravana za Hezbollah. »Slijedite tok novca«, uputio je Gabriel tim, »i uz malo sreće, odvest će nas do Hezbollahova čovjeka u mreži.«
Gabriel je većinu tih dana provodio nametnuvši sebi svojevrstan ubrzani tečaj o globalnoj trgovini ukradenim umjetninama – preciznije, kako je drevno blago pronašlo svoj put od prljavih ruku pljačkaša grobnica do legalnog tržišta. Velik dio posla podrazumijevao je proučavanje zatupljujućih osvrta, monografija, kataloga, muzejskih baza podataka, izvješća aukcijskih kuća i javno objavljenih popisa dilera antičkih umjetnina diljem svijeta. No, tu i tamo s Elijem Lavonom otišao bi do muzeja Rockefeller kako bi ponizno slušao jednog od najvećih izraelskih stručnjaka za opljačkane starine. K tome, nazvao je prijatelja iz Londona s brojnim poznanstvima među ljudima koji su se brčkali u onome što je zvao »najslabijom karikom trgovine«. Na koncu, potiho je obnovio kontakt s generalom Ferrarijem, koji mu je spremno proslijedio kopije nekih od svojih najstrože čuvanih spisa, unatoč tomu što mu je Gabriel neumoljivo odbijao identificirati metu. Ovo je sad bila operacija i primjenjivala su se operativna pravila.
I tako je sve to potrajalo dvanaest dana i dvanaest naizgled beskrajnih noći, dok je svaka grupa naporno radila kako bi posložila komadiće slagalice. Lavon, biblijski arheolog, nije mogao a da ne usporedi zadatak s izgradnjom drevnog podzemnog akvadukta ispod Davidova grada koji je povezivao izvor Gihon s bazenom Siloam. Dug više od petsto metara, na brzinu je bio prokopan u stijeni u osmom stoljeću prije Krista, dok se grad pripremao za nadolazeću opsadu asirske vojske. Kako bi ubrzao proces izgradnje, kralj Ezekiel naredio je da dvije odvojene skupine istodobno kopaju tunel, svaka sa svoje strane. Nekako su se uspjeli naći na sredini, a prijeko potrebna voda potekla je gradom.
Tim je sličnu epizodu doživio ubrzo nakon ponoći trinaestog dana, kad je Gabrielova ekipa preuzela dostavljen paket s materijalima od Jedinice 8200. U paketu je, među ostalim, bio i popis svih gotovinskih novčanih transfera koji su tog dana uplaćeni i isplaćeni s računa Libanonsko-bizantinske banke. Dokument je otkrio kako je u 4.17 popodne LBB primio transfer u iznosu od jedan i pol milijun eura iz galerije Naxos u St. Moritzu u Švicarskoj. Tada, nekoliko minuta nakon pet po bejrutskom vremenu, iznos od stotinu i pedeset tisuća eura, deset posto prethodne uplate, proslijeđen je iz LBB-a na račun Instituta za vjerske poslove, inače poznatog i kao Vatikanska banka. Eli Lavon će poslije reći da je ozračje u sobi bilo slično trenutku kad su Ezekielovi radnici prvi put čuli jedni druge kako kopaju kroz stijenu. Gabriel je svojim timovima naredio da kopaju još malo dublje, i do zore su znali da imaju svog čovjeka.

20.

Bulevar kralja Šaula, Tel Aviv





Predstavlja se imenom David Girard. Ali, kao i sve drugo u vezi s njim, to je laž.«
Gabriel je spustio fascikl na besmisleno veliki stol Uzija Navota. Bio je izrađen od dimljenog stakla i stajao je ispred golemih neprobojnih prozora s pogledom na gradsku jezgru Tel Aviva i more. Mutno sunce probijalo se kroz okomite žaluzine, zatočivši Navota među rešetke od sjena. Nije se mašio za fascikl, nego je rukom pozvao Gabriela neka mu izloži podatke.
»Njegovo pravo ime je Daoud Ghandour. Rođen je u selu Tayr Dibba u južnom Libanonu, istome mjestu odakle je i Imad Mughniyah, što znači da se vjerojatno poznaju od malih nogu.«
»Kako li je samo taj dospio iz te zabiti do galerije umjetnina u St. Moritzu?«
»Libanonskom rutom«, odvratio je Gabriel. »Kad su se Arafat i PLO 1970. prebacili u južni Libanon, Ghandourova se obitelj preselila u Beirut. Navodno je Daoud bio iznimno bistar dječak. Pohađao je dobru školu i naučio engleski i francuski. Kad je stasao za fakultet, preselio se u Pariz kako bi studirao povijest na Sorbonni.«
»Je li tada Daoud Ghandour postao David Girard?«
»Nije, nego tek kad je nastavio studij na Oxfordu«, odgovorio je Gabriel. »Nakon što je dovršio doktorat iz klasične arheologije, zaposlio se u odjelu za antičku umjetnost u aukcijskoj kući Sotheby’s u Londonu. Bio je tamo i kasnih devedesetih, kad je Sotheby’s bio optužen za prodaju umjetnina nepoznate provenijencije. Napustio je London pod donekle nerazjašnjenim okolnostima.«
»I pokrenuo vlastiti posao?«
Gabriel je kimnuo.
»Koliko uopće treba novca da otvoriš galeriju u St. Moritzu?«
»Puno.«
»Odakle mu sredstva?«
»Dobro pitanje.«
Gabriel je izvadio fotografiju iz fascikla i položio je na stol. Prikazivala je vitkog muškarca u svojim kasnim četrdesetima naslonjenog na staklenu vitrinu punu grčke i etruščanske keramike. Na sebi je imao tamni pulover i tamni sako. Pogled mu je bio mekan i zamišljen. Nabacio je osmijeh koji se doimao iskrenim.
»Zgodan vrag«, rekao je Navot. »Gdje si nabavio sliku?«
»Skinuo sam je s internetske stranice galerije. Njegova službena biografija ima nekoliko rupa, poput pravog imena i mjesta rođenja.«
»Koju putovnicu nosi ovih dana?«
»Švicarsku. I žena mu je Švicarka, također.«
»Odakle?«
»S njemačkoga govornog područja.«
»Kakav kozmopolit«, Navot se namrštio na fotografiju. »Što znamo o njegovim putničkim navikama?«
»Poput mnogih iz svijeta trgovine umjetninama, dosta vremena provodi u avionima i hotelskim sobama.«
»Libanon?«
»Skokne do Beiruta barem dvaput mjesečno.« Gabriel je zastao, a zatim nastavio: »Također prilično puno vremena provodi i ovdje u Israelu.«
Navot je naglo podignuo pogled, ali nije rekao ni riječi.
»Prema Elijevim izvorima ovdje u Izraelskom institutu za antičku umjetnost, Daoud Ghandour, poznat i kao David Girard, redovito posjećuje Brdo hrama. Odnosno«, Gabriel se ispravio, »većinu vremena provodi ispod Brda.«
»I radi što?«
»Volontira kao savjetnik Palestinaca i Jeruzalemskog vakufa za arheološka pitanja. Usput budi rečeno, ni to mu nije navedeno u službenoj biografiji.«
Navot je jedan trenutak zurio u fotografiju. »Da čujem tvoju teoriju.«
»Mislim da je on Hezbollahov čovjek u Carlovoj mreži. Preprodaje ukradena dobra preko svoje galerije u St. Moritzu, profit šalje kući preko LBB-a, a deset posto provizije plaća svome kumu, Carlu Marcheseu.«
»Možeš li to dokazati?«
»Još uvijek ne mogu. I zato predlažem da s njime uđemo u posao.« »Kako?«
»Ponudit ću mu nešto čemu neće moći odoljeti, i vidjeti hoće li zagristi.«
»Vjerojatno ne bih trebao pitati«, uzdahnuo je Navot, »ali gdje točno kaniš nabaviti to nešto neodoljivo?«
»Ukrast ću, jasno.«
»Ma jasno«, rekao je Navot smiješeći se. »Treba li ti nešto od mene?« »Novac, Uzi. Gomila novca.«


§



Uredska doktrina nalaže da agenti koji odlaze u inozemstvo na svoje misije posljednju noć provedu u Izraelu, u sigurnom stanu poznatom kao »karantena«. Tamo, lišeni ometanja supružnika, ljubavnika, djece i kućnih ljubimaca, preuzimaju svoj identitet koji će poput štita nositi sve dok se ponovno ne vrate kući. Samo su Gabriel i Eli Lavon odabrali da ne sudjeluju u tom operativnom ritualu, izračunavši da su veći dio života proveli pod lažnim imenima nego svojim vlastitim.
Kako se ispostavilo, obojica su odlučila provesti barem dio te posljednje večeri u društvu oštećenih žena. Lavon se uputio u tunel Zapadnog zida kako bi nekoliko sati proveo sa svojom ljubljenom Rivkom, dok se Gabriel zaputio u duševnu bolnicu na brdu Herzl kako bi posjetio Leah. Kao i obično, stigao je tamo nakon uobičajenog vremena za posjete. Leahin liječnik čekao ga je u predvorju. Muškarac s izgledom rabina, s kipom i dugačkom sijedom bradom, bio je jedina osoba u Izraelu koja nije bila povezana s Uredom a da je znala što se točno dogodilo one noći u Beču.
»Prošlo je neko vrijeme od vašeg posljednjeg posjeta.« Liječnik se pomirljivo nasmiješio. »Raduje se što će vas vidjeti.«
»Kako je?«
»Stanje je nepromijenjeno. U ovoj fazi njezina života, to je najbolje čemu se možemo nadati.«
Liječnik je primio Gabriela pod ruku i poveo ga hodnikom od jeruzalemskog vapnenca do zajedničke prostorije čiji su prozori gledali na bolnički vrt. A tamo je, u sjeni bora, Gabriel tražio Leahino dopuštenje da oženi Chiaru. Trenutak je tek djelomice bio utisnut u Leahino pamćenje. Katkad je, čini se, shvaćala da joj Gabriel više nije suprug, no uglavnom je ostajala zarobljena u prošlosti. Njezin pomućeni um nije pojmio ništa neobično u Gabrielovoj dugotrajnoj odsutnosti. Zahvaljujući Shamronu, oduvijek je, bez prethodnih najava, ulazio i izlazio iz njezina svijeta.
Sjedila je u svojim kolicima s tanašnim rukama prekriženim u krilu. Njezina kosa, nekoć duga i tamna poput Chiarine, sad je bila kratko podšišana i prošarana sjedinama. Gabriel je poljubio hladni, grubi ožiljak na njezinu obrazu prije nego što će se spustiti u stolac bez naslona koji je liječnik ostavio sa strane. Leah naizgled nije bila svjesna njegove prisutnosti. Prazno je zurila u mračni vrt.
»Voliš li tu djevojku?« najednom je upitala, pogleda i dalje uperenog ispred sebe.
»Koju djevojku?« upitao je Gabriel. A tada, shvativši kako Leah samo ponovno proživljava razgovor koji je razvrgnuo njihov brak, njegovo je srce potonulo. »Volim tebe«, rekao je nježno i stisnuo njezine ledene ruke. »Uvijek ću te voljeti, Leah.«
Osmijeh joj je kratko razvukao usne. Potom je jedan trenutak gledala izravno u Gabriela s izrazom supružničkog neodobravanja. »Opet radiš za Shamrona«, rekla je.
»Kako znaš?«
»Vidim ti u očima. Sad si netko drugi.«
»Ja sam Gabriel«, rekao je.
»Samo dio tebe je Gabriel.« Okrenula je lice prozoru.
»Nemoj još ići, Leah.«
Vratila mu se. »Protiv koga se sad boriš? Crnog rujna?«
»Više ne postoji Crni rujan.«
»Tko onda?«
»Hezbollah«, odgovorio je nakon trenutka kolebanja. »To je Hezbollah, Leah.«
Ime kao da joj nije ništa značilo. »Pričaj mi«, rekla je.
»Ne smijem.«
»Zašto?«
»Zato što je tajna.«
»Kao i prije?«
»Da, Leah, kao i prije.«
Leah se namrštila. Mrzila je tajne. One su joj uništile život. »Kamo odlaziš ovaj put?«
»U Pariz«, iskreno je odgovorio Gabriel.
Lice joj se smračilo. »Zašto Pariz?«
»Tamo je čovjek koji mi može pomoći.«
»Špijun?«
»Lopov.«
»Što krade?«
»Slike.«
Doimala se istinski uzrujanom. »Zašto bi netko kao ti imao posla s nekim tko krade slike?«
»Nekad je nužno surađivati s lošim ljudima kako bi se postiglo nešto dobro.«
»Je li taj čovjek loš?«
»Ne sasvim.«
»Pričaj mi o njemu.«
Gabriel u tome nije vidio ništa loše pa je udovoljio njezinu zahtjevu. No, nakon nekoliko trenutaka kao da je izgubila zanimanje i lice je još jednom okrenula prozoru.
»Pogledaj snijeg«, rekla je zureći u vedro večernje nebo. »Zar nije prelijepo?«
»Da, Leah, prelijepo je.«
Ruke su joj počele drhtati. Gabriel je sklopio oči.


§



Kad se Gabriel vratio u ulicu Narkiss, zatekao je Chiaru opruženu na kauču u polutami, s čašom crnog vina koja joj je balansirala na trbuhu. Ponudila ga je vinom i pažljivo promatrala dok je pio, kao da traži dokaz izdaje. Zatim ga je povela u spavaću sobu i bez riječi se razodjenula. Tijelo joj je bilo grozničavo toplo. Vodila je ljubav s njime kao da im je to bio posljednji put.
»Povedi me sa sobom u Pariz.«
»Ne.«
Nije više navaljivala. Znala je da nema smisla. Ne nakon onog što se dogodilo u Rimu. I ne nakon onog što se prije toga dogodilo u Beču.
»Je li te se sjetila ovaj put?«
»Sjetila se.«
»Koje tvoje verzije?«
»Obiju«, odgovorio je.
Chiara je jedan trenutak ostala šutke. Potom je upitala: »Zna li ona da voliš mene, Gabriele?«
»Zna.«
Stanka. »Voliš li me?« upitala je.
»Što?«
»Voliš li me?«
»Chiara...«
Okrenula mu je leđa. »Oprosti«, rekla je trenutak kasnije.
»Zašto?«
»Zbog djeteta. Da nisam izgubila dijete, ne bi išao u Pariz bez mene.«
Gabriel nije ništa odgovorio. Chiara se polako popela na njega. »Voliš li me?« ponovno je upitala.
»Više od svega.«
»Pokaži mi.«
»Kako?«
Poljubila mu je usne i šapnula: »Pokaži mi, Gabriele.«

21.

Rue de Miromesnil, Pariz





Mala staretinarnica Antiquités Scientifiques nalazila se na osamljenom kraju ulice Miromesnil, gdje turisti rijetko zalaze. Neki iz pariškog udruženja trgovine antikvitetima nagovarali su vlasnika, pedantnog Mauricea Duranda, da se preseli u ulicu Rivoli ili možda čak na Elizejske poljane. Ali monsieur Durand tomu se ustrajno opirao strahujući da će ostatak života provesti gledajući kako mu pretili Amerikanci preturaju po njegovim dragocjenim starinskim mikroskopima, kamerama, naočalama, barometrima i teleskopima, da bi na koncu iz trgovine izišli praznih ruku. Uostalom, Durand je oduvijek više volio svoj uredni mali život na samom rubu arondismana. Preko puta bila je zgodna kavana gdje bi ujutro pio kavu, a navečer vino. K tome, bila je tu i Angélique Brossard, prodavačica staklenih figurica, koja bi uvijek drage volje okretala ploču na svom izlogu iz ouvert u fermé kad god bi Durand navratio.
No postojao je još jedan razlog zašto je Maurice Durand odolijevao dražima prometnijih pariških ulica. Njegova antikvarnica, iako prilično profitabilna, uglavnom je služila kao paravan za njegovu glavnu okupaciju. Durand se, naime, specijalizirao za otpremanje slika i drugih umjetničkih predmeta iz domova, galerija i muzeja u ruke kolekcionara koji nisu marili za tričave pojedinosti kao što je dokaz o podrijetlu. Neki bi predstavnici zakona za Duranda mogli reći da je najobičniji kradljivac umjetnina, iako se on ne bi posve složio s tim opisom, jer davno je bilo kad je posljednji put zapravo ukrao sliku. Sad je operirao jedino kao trgovac u procesu poznatom kao naručene krađe – ili, kako je to Durand volio reći, bavio se kupoprodajom slika koje tehnički nisu bile za prodaju. Njegovi klijenti mahom su bili ona vrsta ljudi koja nije voljela razočaranja, a Durand bi ih rijetko kad iznevjerio. Surađujući s mrežom profesionalnih kradljivaca iz Marseillea, sudjelovao je u nekim od najvećih umjetničkih pljački u povijesti. Na vrhu popisa njegovih postignuća, barem u novčanom smislu, bio je Van Goghov Autoportret s povezanim uhom. Ukraden iz galerije Courtauld u Londonu, sad je visio u palači saudijskog šeika sklonog nasilju koje je uključivalo noževe.
No Durandova je veza s nešto manje poznatim djelom – Portret djevojke, ulje na platnu Rembrandta van Rijna – dovela do neobičnog saveza s izraelskom tajnom obavještajnom službom. Prihvativši zadatak da ukrade sliku, Durand je otkrio kako je u njoj skriven popis mnogobrojnih računa švicarskih banaka prepunih novca opljačkanog tijekom holokausta. Popis je omogućio Gabrielu da švicarskog milijardera Martina Landesmanna ucjenom natjera da pošalje neispravne industrijske centrifuge svom redovnom kupcu, Islamskoj Republici Iran. Na kraju operacije, Gabriel je odlučio kako neće poduzeti mjere protiv Duranda u slučaju da Ured ikad zatreba usluge profesionalnog lopova.
Sve ovo donekle objašnjava zašto se, dvadeset i četiri sata nakon dolaska u Pariz, Eli Lavon pojavio na ulazu u malenu trgovinu na broju 106 u ulici Miromesnil. Zvonce, kad ga je pritisnuo, negostoljubivo je zatulilo. Tada su se lanci spustili uz udarac, i Lavon je, otresavši kišne kapi sa svoga natopljenog mantila, kliznuo unutra.


§



»Jeste li štogod novo ukrali, gospodine Durand?«
»Ni poljupca, monsieur Lavon.«
Dvojica su se muškaraca jedan trenutak šutke proučavala. Bili su otprilike jednake visine i tjelesne građe, ali tu je sva sličnost prestajala. Dok je Lavon njegovao stil koji je nazivao revolucionarnim šikom s Lijeve obale, Durand je bio odjeven u besprijekorno tamnosivo odijelo na prugice, s kravatom u boji lavande. Pod prigušenom stropnom svjetlošću, njegova ćelava glava blistala je poput ulaštene staklene kugle. Tamne oči bile su bezizražajne, ne trepćući.
»Kako vam mogu pomoći?« upitao je kao da mu je to bilo posljednje što mu se radilo.
»Tražim nešto posebno«, odvratio je Lavon.
»E pa, onda ste svakako došli na pravo mjesto.« Durand je prišao vitrini punoj mikroskopa. »Ovo je netom pristiglo«, rekao je prešavši rukom preko jednog od instrumenata. »Izrađen je u radionici Nachet i sinovi u Parizu 1890-ih. Optika i mehanizam su u dobrom stanju. Kao i kućište od orahovine.«
»Ništa takvo, monsieur Durand.«
Durand nije pomicao ruke s oksidirane površine mikroskopa. »Čini se da je moj dug došao na naplatu«, rekao je.
»Govorite kao da smo ucjenjivači«, rekao je Lavon nabacivši svoj najneviniji osmijeh. »Ali uvjeravam vas da to nije tako.«
»Što želite?«
»Vašu stručnu procjenu.«
»To će biti skupo.«
»Ne brini, Maurice. Novac nije problem.«


§



Kiša ih je otjerala preko trga Concorde i uz obalu Seine. Nije to bila romantična pariška kiša raznoraznih stihoklepaca i poeta, nego snažan pljusak što je pronalazio put i ispod kišnih mantila. Durand, mokar do kože, preklinjao je za toplinu taksija, no Lavon je želio biti siguran da ih nitko ne prati, pa su tako nastavili gacati kroz lokve. Najzad su ušli u predvorje luksuzne stambene zgrade s pogledom na most Marie i uspeli se spiralnim stubištem do stana na četvrtom katu. U dnevnoj sobi, naizgled prilično opušten i udobno smješten, sjedio je Gabriel. Uz jedva primjetno pomicanje svojih smaragdnozelenih očiju, pozvao je Duranda da mu se pridruži. Francuz je oklijevao. Tada, nakon što ga je Lavon pogurnuo, prišao je sporošću osuđenika kojeg vode na vješala.
»Očito ste me prepoznali«, rekao je Gabriel napeto promatrajući Duranda dok je zauzimao mjesto. »Obično je to mana u našem poslu. Ali ne i u ovom slučaju.«
»Kako to mislite?«
»Jer znate da sam profesionalac, baš poput vas. Također znate da nisam netko tko bi tratio dragocjeno vrijeme praznim prijetnjama.«
Gabriel je oborio pogled na stolić. Na njemu su bile dvije identične aktovke.
»Tempirane bombe?« upitao je Durand.
»Vaša budućnost.« Gabriel je spustio ruku na jednu od aktovki. »U ovoj je dovoljno dokaza da čovjek završi u zatvoru do kraja života.«
»A u drugoj?«
»Milijun eura u gotovini.«
»Što moram učiniti za njih?«
Gabriel se nasmiješio. »Ono u čemu ste najbolji.«

22.

Quai des Célestins, Pariz





Na ormariću je bila boca armagnaca. Nakon što je saslušao Gabrielovu ponudu, Maurice Durand natočio je sebi vrlo veliku čašu. Ipak je oklijevao prije nego što će nagnuti. »Ne brini se, Maurice«, uvjerio ga je Gabriel. »Otrovni brendi čuvamo za posebne prilike.«
Durand je oprezno otpio gutljaj. »Nešto ipak ne razumijem«, rekao je potom. »Zašto sami ne ukradete ili ne posudite predmet iz jednog od vaših muzeja?«
»Jer ću ispričati priču«, odvratio je Gabriel. »A poput svih dobrih priča, mora barem imati privid istine. Ako se iznebuha pojavi predmet velike vrijednosti, naša meta će s pravom posumnjati na zamku. No, ako bude uvjerena da je predmet nedavno ukrala banda s dugogodišnjim stažem...«
»Pretpostavit će da radi s profesionalnim kriminalcima, a ne profesionalnim špijunima.«
Gabriel je ostao šutke.
»Baš mudro«, rekao je Durand podignuvši čašu malo uvis u znak lažnog nazdravljanja. »A što točno tražite?«
»Atičku posudu s crvenim figurama, četvrto ili peto stoljeće prije Krista, nešto dovoljno veliko da pobudi pozornost na nelegalnom tržištu.«
»Želite li da bude ukradena iz javnog izvora ili iz privatne kolekcije?«
»Privatna kolekcija«, odgovorio je Gabriel. »Bez muzeja.«
»Nije to tako teško kao što mislite.«
»Opljačkati muzej?«
Durand je kimnuo.
»Ali bilo bi nepristojno.«
»Kako vam drago.« Durand se naslonio i zamišljeno zagledao u svoju čašu. »Postoji ta vila u okolici Saint-Tropeza. Nalazi se u Baie de Cavalaireu, nedaleko od imanja koje je prije bilo u vlasništvu onog ruskog oligarha. Ne mogu mu se sjetiti imena.«
»Ivan Karkov?«
»Da, taj. Poznajete ga?«
»Samo po čuvenju.«
»Ubijen je ispred svog omiljenog restorana u Saint-Tropezu. Bilo je gadno.« »Čuo sam. Ali govorili ste o njegovu susjedu?«
»Nije tako velika kao Ivanova bivša kuća, ali vlasnik ima nepogrešiv ukus.«
»Tko je on?«
»Belgijanac«, s prijezirom je rekao Durand. »Industrijalac koji je naslijedio znatan imetak i sad se svim silama upinje potrošiti i do posljednjeg novčića. Prije nekoliko godina olakšali smo ga za jednog Cézannea. Bila je to zamjena.«
»Ostavili ste krivotvorinu?«
»I to prilično dobru, zapravo. Štoviše, naš belgijski prijatelj navodno i dalje vjeruje da je slika original, jer, po mojim saznanjima, nikad nije prijavio krađu.«
»O kojoj je slici riječ?«
»Kuća s crvenim krovom Jas de Buffan.«
»Tko je naslikao krivotvorinu?«
»Vi imate svoje tajne, gospodine Allon, a ja svoje.«
»Nastavite.«
»Belgijanac ima još nekoliko Cézanneovih djela. K tome, posjeduje i vrlo dojmljivu kolekciju antičkih umjetnina. Jedan je primjerak osobito krasan – hidrija od terakote Amikosa Slikara, peto stoljeće prije Krista. Prikazuje dvije mlade žene koje dvore dvojicu nagih atleta. Vrlo senzualno djelo.«
»Očito ste dobar poznavatelj grčke keramike.«
»To mi je strast.«
»Koliko često Belgijanac boravi u svojoj vili?«
»Tijekom srpnja i kolovoza«, rekao je Durand. »Ostatak godine tamo nema nikog osim kućepazitelja. On živi u maloj kućici na imanju.«
»Što je s osiguranjem?«
»Netko poput vas zasigurno shvaća kako ne postoji takvo što kao osiguranje. Osim ako se ne dogodi nešto nepredviđeno, moji će ljudi biti unutra i vani za nekoliko minuta. A vi ćete dobiti svoju grčku posudu ubrzo nakon toga.«
»Mislim da bih volio i Cézannea.«
»Privid istine?«
»Sve je u detaljima, Maurice.«
Durand se nasmiješio. I sam je bio čovjek od detalja.
Imao je, međutim, samo jedan zahtjev, a taj je bio da odole napasti i ne nadgledaju njegovo kretanje dok obavlja posao kojim će ispuniti njihov dogovor. Spremno su prihvatili, unatoč tomu što nisu imali namjeru držati se svoje strane pogodbe. Maurice Durand nekoć je krao slike vrijedne nekoliko stotina milijuna dolara, i to samo tijekom jednog ljeta. Čovjek može koristiti usluge kriminalca kao što je Durand, ali samo budala s njime ne bi bila na oprezu.
Tri dana držao se svoga beau quartiera u sjevernom dijelu osmog arondismana. Njegov raspored, baš kao i njegova trgovina, bio je prepun zgodnih detalja iz nekog sasvim drugog vremena. Pio je dvije kave s vrhnjem svakoga jutra za istim stolom u istoj kavani, u društvu nikog doli hrpe novina, koje je kupovao uvijek u istoj trafici. Nakon toga, prešao bi usku uličicu i, kad bi otkucalo deset, nestao u svom skučenom pozlaćenom kavezu. Povremeno bi morao otvoriti vrata mušteriji ili dostavljaču, ali Durandova je tamnica većinom bila samica. Ručak je bio u jedan i trajao do dva i pol, kad bi se vratio u trgovinu i tamo proveo ostatak popodneva. U pet bi nakratko posjetio madame Brossard. Tada bi se vratio za svoj stol u kavanu, na čašu vina Côtes du Rhône, koje je uvijek ispijao s osjećajem čistog blaženstva.
Za one nesretne duše koje su morale nadzirati ovaj naizgled dražestan način života, Maurice Durand bio je predmetom kako nepresušne fascinacije, tako i strastvenoga gnjeva. Ne čudi stoga što je nekoliko članova tima, ponajviše Yaakov, vjerovalo da je Gabriel strahovito pogriješio jer je početnu fazu operacije prepustio u ruke ovakvom čovjeku. »Pogledaj samo izvješća praćenja«, bunio se Yaakov za večerom u njihovu sigurnom stanu nadomak Bulonjske šume. »Očito je da je Maurice sklonio naših milijun eura i nema nam namjeru dostaviti narudžbu.« Gabriel, s druge strane, nije bio nimalo zabrinut. Durand se u prošlosti pokazao kao čovjek od principa. »Ali također je i lopov u krvi«, rekao je Gabriel. »A lopovu je najveći užitak krasti od bogatih.«
Gabrielova je vjera bila nagrađena već idućeg jutra, kad je Jedinica 8200 doznala za Durandovu rezervaciju za prvu klasu brzog vlaka za Marseille. Yaakov i Oded pošli su na put zajedno s njime, i u pet sati toga popodneva motrili su svoju lovinu dok se potajno sastala u staroj gradskoj luci s mjesnim ribarom. Nešto kasnije, ribara će identificirati kao izvjesnog Pascala Rameaua, vođu jednog od brojnih marsejskih zločinačkih organizacija.
U tom trenutku činilo se kako se operacija najzad zahuktala jer su, za manje od dvadeset četiri sata nakon sastanka s Durandom, članovi Rameauove bande opljačkali Belgijančevu velebnu vilu. Gabriel je to znao jer su dvojica pripadnika njegove ekipe, Yossi i Rimona, na nekoliko dana unajmili vilu na obronku iznad imanja te su ga bez prestanka nadgledali uz pomoć teleskopa i videokamera. Nikad više nisu vidjeli Rameauove ljude. No, dvije noći kasnije, kad se žestoka oluja sručila nad cijelom Azurnom obalom, probudile su ih sirene što su zavijale obalnom cestom. Nekoliko idućih sati gledali su kako plava svjetla malodušno bljeskaju na kolnom prilazu Belgijančeve palače uz more. Jedan Cézanne, jedna grčka posuda, nijedan uhićeni. C'est la vie.


§



Sve je objavljeno u novinama, čemu su se upravo i nadali. Cézanne je bio glavna atrakcija; grčka vaza, ljupka hidrija Amikosa Slikara, tek je usput spomenuta. Izbezumljeni Belgijanac ponudio je izdašnu nagradu za bilo kakvu informaciju koja bi pomogla u pronalasku njegovih umjetnina, dok su njegovi osiguravatelji, veliki Lloyd’s iz Londona, tiho pustili informaciju kako razmišljaju o isplati otkupnine. Francuska policija pokucala je na nekoliko vrata i ispitala nekoliko uobičajenih sumnjivaca, ali nakon tjedan dana zaključili su da imaju važnijeg posla od potrage za komadom platna i prilično starom keramičkom posudom. Uostalom, već su imali posla s ovom bandom. Ti su ljudi bili profesionalci, ne slučajni lopovi, a kad oni nešto ukradu, to se više nikad ne pronađe.
Pljačka je izazvala uobičajena podrhtavanja u pariškim umjetničkim galerijama, no u svijetu Mauricea Duranda bila je to tek kula od pijeska na inače stabilnom tlu. Čuli su ga kako o slučaju razgovara sa svojom omiljenom konobaricom u kavani, ali inače mu se život odvijao istim monotonim ritmom. Trgovinu je otvarao u deset. Ručao je u jedan. A točno u pet popodne počastio bi se sitnim zadovoljstvima madame Brossard te potom spokojno ispijao crno vino sebi za dušu.
Najzad, tjedan dana nakon pljačke, nazvao je Gabriela na prethodno dogovoren broj, obavijestivši ga da su stigli predmeti koje je tražio – švicarski džepni barometar s početka dvadesetog stoljeća te mjedeno-drveni teleskop marke Merz. Na Gabrielov zahtjev, Durand je donio predmete te večeri u stan s pogledom na most Marie i otišao što je brže mogao. Slika, krajolik Cézanneove obožavane planine Saint-Victoire, stručno je isječena iz okvira i smještena u kartonsku futrolu. Hidrija je bila spakirana u najlonsku sportsku torbu Adidas. Eli Lavon ju je izvadio i oprezno spustio na kuhinjski stol. Zatim je nekoliko minuta ostao sjediti s Gabrielom pored sebe, zureći u prikaz grčkih djevica koje dvore nage atlete.
»Netko to mora učiniti«, naposljetku je rekao Lavon. »Ali to neću biti ja.«
»Ja sam restaurator«, rekao je Gabriel. »Ne bih to nikad mogao.«
»A ja sam arheolog«, pravdao se Lavon. »Uostalom, nikad nisam bio dobar za grube stvari.«
»Nikad nisam ubio vazu.«
»Ne brini se«, rekao je Lavon. »Za razliku od tvoga prijašnjeg djelovanja, ovo će biti samo privremeno.«
Gabriel je teško izdahnuo, vratio hidriju u sportsku torbu Adidas i nježno je povukao preko ruba stola. Zvuk koji se čuo pri udarcu bio je poput lomljave kosti. Lavon je polako otvorio patentni zatvarač i s tugom zavirio unutra.
»Ubojico«, blago je šapnuo.
»Netko je to morao učiniti.«


§



Cézanne, međutim, nije imao tako loš tretman. Štoviše, tijekom posljednjih sati boravka tima u Parizu, Gabriel mu je s tolikom nježnošću vidao rane kao da je riječ o pacijentu na intenzivnoj njezi. Cilj mu je bio stabilizirati sliku kako bi se jednog dana mogla vratiti svome vlasniku u istom stanju u kojem je pronađena. Nijedan obični kradljivac umjetnina nikad ne bi poduzeo sličan korak, no tu je i završavala sva Gabrielova posvećenost operativnom prividu istine. Bio je, povrh svega, restaurator, a briga za Cézannea pomogla mu je ublažiti osjećaj krivnje zbog lomljenja hidrije.
Nakratko je pomislio vratiti platno na drveni okvir, ali isključio je takvu mogućnost jer bi u tom slučaju sliku bilo teško prenijeti. Umjesto toga, nanio je zaštitni komad papira na površinu i zalijepio ga ljepilom od zečje kože koje je smiješao u kuhinji stana blizu Bulonjske šume. Idućeg jutra, kad se ljepilo sasušilo, oprezno je vratio platno u kartonsku futrolu i odnio ga u izraelsko veleposlanstvo u ulici Rabelais na broju 3. Voditelj podružnice Ureda bio je razumljivo nesklon preuzeti ukradenu umjetninu, ali popustio je nakon što je primio poziv od Uzija Navota. Gabriel je spremio futrolu u dio trezora koji nije bio vlažan te namjestio termostat na ugodnih 20 Celzijevih stupnjeva. Zatim se uputio prema željezničkom kolodvoru Gare de Lyon i ukrcao na podnevni vlak za Zürich.
Četverosatno putovanje prikratio je kujući planove za iduću fazu operacije, a do šest sati tog predvečerja već je upravljao unajmljenom Audijevom limuzinom niz skladne obronke ciriške Bahnhofstrasse. Pokraj njega, s torbom Adidas između stopala, sjedio je Eli Lavon. »Švicarska«, rekao je mrzovoljno zureći kroz prozor. »Zašto uvijek mora biti Švicarska?«

23.

St. Moritz, Švicarska





Bio je ožujak, što je značilo da je St. Moritz, živopisni gradić u dolini Engadine, gdje su nekoć bile toplice, još jednom bio uhvaćen u stisak ludila. U ulici Serlas, možda najskupljoj šoping-ulici na svijetu, izblijedjeli aristokrati besciljno su lutali od Choparda do Guccija, od Chanela do Bulgarija, zajedno s filmskim zvijezdama, supermodelima, političarima, tajkunima i ostalom pridruženom svitom. Borili su se za najbolje stolove kod Le Marmitea ili u Terraceu, a noćima su nasmiješeni odlazili u privatne prostorije u Draculi ili King’s Clubu. Samo se šačica njih gnjavila da natakne par skija na noge. U St. Moritzu skijanjem su ubijali vrijeme oni koji nisu imali pametnijeg posla.
No, u tihoj zabačenoj uličici, poput kakvog otoka razuma, dostojanstveno se uzdizao stari hotel Jägerhof. Bio je staromodan, sumoran i, više od svega, nepopularan, ali činilo se da mu to ni najmanje nije smetalo. Štoviše, kao da je u tome uživao. Restoran je bio osrednji, ostali sadržaji nisu bili vrijedni spomena – nije imao zatvoreni bazen ni spa, kao ni noćni klub kojim bi primamio one što svoje ime vole vidjeti na naslovnicama. Jedina glazba koja se u Jägerhofu mogla čuti bila je cviljenje gudačkoga kvarteta u salonu, svakog popodneva tijekom sanjivog lješkarenja poslije skijanja.
Sobe su, baš kao i hotel, bile prašnjave relikvije nekog drugog vremena. Stalni gosti obično su tražili sobe na nižim katovima jer je vožnja dizalom trajala čitavu vječnost, dok su oni koji su željeli proći nešto jeftinije gravitirali tjeskobnoj mansardi. Tamo je odsjeo i visoki, vitki Rus, sivih očiju i beskrvne kože boje snijega na vrhu Piz Bernine. Nažalost, već je prvog dana svog odmora gadno ozlijedio koljeno pa je većinu vremena provodio u svojoj sobi. Povremeno bi sjeo na usku polukružnu prozorsku dasku i čeznutljivo gledao na ulicu, no uglavnom je ležao u krevetu s ozlijeđenom nogom u povišenom položaju. Kako bi ispunio duge sate, gledao je filmove i puštao glazbu na svom prijenosnom računalu. Sobarice su ga opisale kao izrazito ljubaznog, što je za Rusa bilo vrlo neobično.
Isto se, međutim, nije moglo reći za liječnika koji se u Jägerhofu pojavio četiri dana nakon Rusove nezgode. Bio je oniži i nabijen, glave prepune srebrne kose i opreznih smeđih očiju, djelomice skrivenih iza debelih dioptrijskih naočala. Oni članovi osoblja Jägerhofa koji su imali tu nesreću da ga upoznaju tijekom kratkog posjeta poslije će primijetiti kako bi mu više pristajalo da nanosi ozljede nego da ih liječi.
»Kako ti je koljeno?« upitao je Gabriel.
»Još uvijek me boli ako prebacim težinu na njega.«
»Ne izgleda mi najbolje.«
»Trebao si ga vidjeti prije dva dana.«
Koljeno su podupirala dva jastuka izvezena diskretnim znakom hotela. Gabriel se blago lecnuo dok je pregledavao oteklinu.
»Odakle sve ove modrice?«
»Morao sam ga udariti nekoliko puta.«
»Čime? Čekićem?«
»Upotrijebio sam bocu pjenušca koja me je dočekala u sobi.«
»Kakav je bio?«
»Za tupo oruđe, bio je okej.«
Gabriel je otišao do prozora i provirio na švicarski trg nalik na one iz razglednica. Na jednoj strani, limuzina je pristala sporošću luksuzne lađe pred ulaz jednog od skupljih hotela u odmaralištu. Na drugoj, tri krznom omotane žene pozirale su fotografu pored kočije s konjem. Nakon jednog trenutka, kočija je krenula blagim ritmom uz topot kopita prigušen snijegom, otkrivši ulaz galerije Naxos. Kroz golemi prednji izlog Gabriel je mogao vidjeti Davida Girarda kako razgovara s mušterijom o jednom od boljih izložaka u galeriji, rimskoj skulpturi mladića bez udova iz prvog stoljeća. Zvučni zapis razgovora, koji se vodio na njemačkome, mekano se emitirao iz zvučnika Mihailova računala.
»Gdje je skriven mikrofon?«
»Na njegovu stolu.«
»Kako ti je to pošlo za rukom?«
»Tijekom mog jedinog posjeta trgovini, ostavio sam tamo vrlo skupocjeno zlatno nalivpero. Monsieur Girard je bio toliko dobar da mi ga pričuva dok ne budem u stanju vratiti se po njega. Jedini je problem što se nalazi točno pored telefona. Svaki put kad netko nazove u galeriju, zvuči mi kao da se aktivirao alarm za požar.«
»Kako mu ide posao?«
»Sporo. Obično ima jednu do dvije mušterije tijekom jutra i nekoliko njih kasnije popodne, kad se skijališta počnu zatvarati. Do pet, mjesto je pustinja.«
»Ima li zaposlenih?«
»Žena mu obično provede nekoliko sati u galeriji nakon što ostavi Ivicu i Maricu u vrtiću. Žive nekoliko kilometara od St. Moritza, u gradiću Samedanu. Fino mjestašce. Imam dojam da je Daoud jedini pripadnik Hezbollaha koji tamo živi.«
»Ime mu je David«, istaknuo je Gabriel. »A zasad, nemamo dokaze da je pripadnik ičeg osim švicarskog udruženja trgovaca umjetnina.«
»Sve dok ne vidi onu lijepu grčku posudu.«
»Moguće je da ne zagrize.«
»Zagrist će on«, samouvjereno je rekao Mihail. »Onda ćemo ga pržiti na laganoj vatri, pa dokrajčiti, baš kao što si nacrtao na onoj ploči na Bulevaru kralja Šaula.«
»Nekad operacije ne idu po planu.«
»Pričaj mi o tome.« Mihail je načas proučavao Gabriela. »Možda ti u ovom trenutku baš nije najpametnije da koketiraš s nekim iz Hezbollaha.«
»Jedva da se prepoznajem u ovom kostimu.«
»Tvoje slavno lice nije jedini razlog zašto bi trebao dvaput razmisliti trebaš li ući u tu galeriju.«
Gabriel se okrenuo i pogledao Mihaila ravno u oči. »Misliš da nisam dorastao tome? To mi pokušavaš reći?«
»Nije prošlo dugo otkako ti je Nadia al-Bakari umrla na rukama u Praznoj četvrti. Možda bi trebao pustiti nekog drugog da ode baciti mamac.«
»Kao na primjer?«
»Mene.«
»Jedva možeš hodati.«
»Uzet ću aspirin.«
»Koliko uopće znaš o atičkim vazama?«
»Apsolutno ništa.«
»To bi mogao biti problem.«
Mihail je šutio.
»Jesmo li gotovi?« upitao je Gabriel.
»Gotovi smo.«
Gabriel je otvorio aluminijsku aktovku koju je sa sobom donio u hotel. Unutra je bio jedan fragment hidrije pažljivo omotan pamučnom tkaninom, zajedno s nekoliko fotografija ostalih dijelova posude. Pritisnuvši mali unutarnji prekidač, Gabriel je aktivirao audio-video sustav za prijenos podataka. Potom je zatvorio aktovku i pogledao Mihaila.
»Primaš li signal?«
»Imam ga.«
Gabriel je prišao zrcalu i proučio nepoznato lice u odrazu. Zadovoljan vlastitom pojavom, napustio je sobu bez ijedne riječi pa krenuo dolje do hotelskog lobija. Kad je kročio na ulicu, nije više bio šutljivi liječnik koji se došao pobrinuti za ozlijeđenog Rusa; sad je bio je Anton Drexler, diler umjetnina iz Hamburga u Njemačkoj. Deset minuta kasnije, prethodno provjerivši prati li ga tko, našao se na ulazu u galeriju Naxos. U izlogu je stajao rimski mladić bez udova, perverzno nalikujući žrtvi nekog bombaškog napada. Herr Dexler je na trenutak proučio skulpturu znalačkim pogledom profesionalca. Zatim je, nakon što je pozvonio i time najavio svoje dolazak, smjesta pušten unutra.

24.

St. Moritz, Švicarska





Izložbena prostorija bila je jarko osvijetljena i vješto namještena kako bi se izbjegao dojam kaosa – ovdje je bio izbor grčkih kratera i amfora, tamo hrpa egipatskih brončanih mačaka, onamo su se pak okupile mramorne skulpture amputiranih udova ili glave bez tijela, cijena dostupna na upit. U stražnjem kutu galerije bio je lakirani kineski stol gdje je David Girard, poznat i kao Daoud Ghandour, sjedio i čekao. Na sebi je imao tamni sako, džemper s patentnim zatvaračem i po mjeri skrojene hlače koje kao da su bile od baršuna. Sjajni crni telefon namjestio je između ramena i uha, a nešto je nečitko švrljao na komadiću papira koristeći Mihailovo skupocjeno zlatno nalivpero. Gabriel je mogao zamisliti kakvo sad škripanje odzvanja u otrcanoj sobi hotela Jägerhof.
Najzad, Girard je promrsio nekoliko riječi na francuskome u slušalicu pa je potom spustio. Kratko je i šutke proučio posjetitelja svojim blagim smeđim očima, zatim, ne ustavši, zamolio ga posjetnicu. Gabriel mu je bez riječi udovoljio.
»Vaša posjetnica nema adresu ni telefonski broj«, rekao je Girard na njemačkome.
»Ja sam vam u neku ruku minimalist.«
»Zašto nisam dosad čuo za vas?«
»Pokušavam previše ne mreškati površinu«, Gabriel je odgovorio uz krotki osmijeh. »Nemirno more otežava mi posao.«
»A što je točno vaš posao?«
»Pronalazim stvari. Izgubljene pse, sitniš iza jastuka na kauču, skriveno blago u podrumima i na tavanima.«
»Vi ste diler?«
»Ne kao vi, dakako«, rekao je Gabriel uz svu skromnost koju je mogao prikupiti.
»Tko vas šalje?«
»Prijatelj iz Rima.«
»Ima li taj prijatelj ime?«
»Taj je prijatelj sličan meni«, rekao je Gabriel. »Više voli mirno more.«
»On također pronalazi stvari?«
»Moglo bi se reći.«
Girard je vratio posjetnicu i pokretom očiju zatražio da vidi sadržaj aktovke Herr Drexlera.
»Možda imate neki kutak koji bi bio privatniji?« predložio je Gabriel kratko bacivši pogled prema izlogu galerije s pogledom na trg krcat ljudima.
»Postoji li problem?«
»Ma kakvi«, odgovorio je Gabriel svojim najuvjerljivijim tonom. »Samo ni St. Moritz više nije ono što je nekoć bio.«
Girard je proučavao Gabriela prije nego što će se osoviti na noge i uputiti prema vratima zaštićenima šifrom. S druge strane bila je klimatizirana skladišna prostorija ispunjena predmetima koji tek trebaju pronaći put do glavnog izložbenog prostora galerije, no vrlo je vjerojatno da se takvo što nikad neće dogoditi. Gabriel se poveo u kratki obilazak prije nego što će otvoriti bravice na aktovki. Potom je odmotao fragment hidrije u maniri kakvog mađioničara pa ga oprezno položio na stol kako bi Girard mogao pobliže promotriti predmet.
»Ne radim s fragmentima«, rekao je.
»Ni ja.«
Gabriel mu je predao fotografije. Posljednja je pokazivala hidriju sastavljenu od komadića.
»Nedostaje joj nekoliko malih površinskih fragmenata«, rekao je Gabriel, »ali nije to ništa što dobar restaurator ne može popraviti. Imam čovjeka koji može obaviti taj posao ako ste zainteresirani.«
»Radije bih angažirao svog restauratora«, odvratio je Girard.
»Tako sam i pretpostavljao.«
Girard je navukao par gumenih rukavica i pod profesionalnim povećalom proučio fragmente keramike. »Ovo mi izgleda kao rad Amikosa Slikara. Vjerojatno iz 420. godine prije Krista.«
»Slažem se.«
»Gdje ste je pronašli?«
»Tu i tamo«, odvratio je Gabriel. »Većina dijelova dolazi iz starih obiteljskih kolekcija iz Njemačke i ovdje u Švicarskoj. Trebalo mi je pet godina da ih sve prikupim.«
»Zbilja?«
Girard je vratio fragment i bez riječi otišao do računala. Nakon nekoliko pritisaka na tipke, jedan je list papira izletio iz pisača u boji. Bilo je to upozorenje koje je izdalo švicarsko udruženje dilera umjetnina. Predmet upozorenja bila je atička hidrija s crvenim figurama Amikosa Slikara koja je ukradena prije dva tjedna iz privatne kolekcije na jugu Francuske. Girard je spustio upozorenje na stol pored fotografija i pogledom zatražio objašnjenje Herr Drexlera.
»Kao što vam je sigurno poznato«, rekao je Gabriel, izgovarajući riječi što mu ih je napisao Eli Lavon, »Amikos Slikar bio je plodan umjetnik koji je oslikao bezbroj figura koje se mnogo puta pojavljuju u njegovim djelima. Moja hidrija je jednostavno kopija posude ukradene u Francuskoj.«
»Dakle, ovo je puka slučajnost.«
»U potpunosti.«
Girard se suho nasmijao. »Bojim se da vas je vaš prijatelj iz Rima naveo na pogrešan put, jer ova galerija ne trguje ukradenim umjetninama. To bi bilo grubo kršenje etičkog kodeksa našeg udruženja, a da ne spominjem švicarske zakone.«
»Zapravo, švicarski zakoni dopuštaju kupnju predmeta ako uistinu vjerujete da nisu ukradeni. A ja vam jamčim, Herr Girard, da je ova hidrija rezultat moga napornog petogodišnjeg rada.«
»Oprostite mi ako nisam spreman povjerovati na riječ čovjeku koji nema adresu ni telefon na svojoj posjetnici.«
Izvedba je bila dojmljiva, ali ponešto pokvarena činjenicom da su oči Davida Girarda sad bile fiksirane na fragment keramike. Gabriel je proveo dovoljno vremena u društvu dilera umjetnina da može uočiti kad meta već kalkulira ponudu. Sad ga je samo trebalo malo podbosti.
»Iskreno govoreći, Herr Girard«, rekao je Gabriel, »valja mi reći da su i druge stranke zainteresirane za ovu hidriju. Ali došao sam u St. Moritz jer mi je rečeno da jednim telefonskim pozivom možete prodati nešto poput ovoga.«
»Bojim se da precjenjujete moje sposobnosti.«
Gabriel se nasmiješio kao da želi reći da u to ni najmanje ne sumnja. »Vaš popis klijenata s Bliskog istoka legendaran je u našim krugovima, Herr Girard. Zasigurno imate sredstva da priskrbite dokumentaciju o podrijetlu koja bi zadovoljila bilo koga od njih. Po mojoj procjeni, ponovno spojena i restaurirana, hidrija vrijedi četiristo tisuća švicarskih franaka. Voljan sam prihvatiti stotinu tisuća za fragmente, ostavivši vam profit od tristo tisuća.« Još jedan osmijeh. »Nije loša cijena za jedan poziv u Rijad ili Dubai.«
Diler je utonuo u zamišljenu tišinu, odbacivši time i posljednju sumnju da je voljan baviti se hidrijom. »Pedeset tisuća«, ponudio je. »Isplata po obavljenoj prodaji.«
Gabriel je vratio fragment u pamučnu tkaninu. »Želite li hidriju, Herr Girard, platit ćete mi unaprijed. Cijena je fiksna.«
»Treba mi neko vrijeme.«
»Imate dvadeset i četiri sata.«
»Kako ću vas pronaći?«
»Nećete. Nazvat ću vas sutra u pet. Bude li vaš odgovor pozitivan, dostavit ću vam fragmente u šest i očekujem isplatu u cijelosti. Ako odgovor bude negativan, prekinut ću vezu i više se nikad nećemo čuti.«


§



Za svoju su sigurnu kuću unajmili zgodnu, drvenu kolibu na snijegom prekrivenom obronku planine iznad sela. Cijena – prava sitnica u iznosu od pet tisuća švicarskih franaka za noć. Kad je Gabriel stigao, cijeli ga je tim pozdravio ovacijama. Potom su mu pustili snimku telefonskog poziva koji je David Girard upravo uputio kolegi u Hamburgu tražeći informacije o pijavici po imenu Anton Drexler. »Možda se varam«, rekao je Eli Lavon smiješeći se, »ali zvuči mi da si definitivno u igri.«


§



Činilo se da nitko nikad nije čuo za njega. Ni glasa o njemu u Zürichu. Ni šapta u Ženevi. Ni slovca u Beču ili New Yorku. Zapravo, najbliže što je David Girard pronašao a što bi moglo upućivati na Antona Drexlera bila je nejasna priča o nekome tko je prije nekoliko godina pokušao prodati Sotheby’su nekoliko krivotvorenih grčkih božica. »Ili se zvao Dresden? Žao mi je što ti nisam od bogzna kakve pomoći, Davide. Ručak idući put kad budeš u gradu?«
Ne pronašavši ništa što bi ga obeshrabrilo da nastavi dalje, Girard je otpočeo s drugom vrstom raspitivanja, riječju, pokušavao je pronaći potencijalnog kupca za svoju potencijalnu novu akviziciju. Kako je Gabriel i predvidio, nije trebalo više od jednog poziva u Rijad, gdje je skromni princ smjesta bacio svoju ghutrru u ring za tristo tisuća švicarskih franaka. Ne želeći se zadovoljiti time, Girard je nakon toga nazvao kolekcionara u Abu Dhabiju koji je rekao da nudi tristo dvadeset tisuća. Idući poziv u Moskvu u igru je ubacio i ruskog naftnog magnata za tristo četrdeset, i u tom je trenutku zapravo počela dražba. Završila je nekoliko sati kasnije kad je saudijski princ nadmoćno pobijedio s ponudom od četiristo dvadeset pet tisuća, isplata po isporuci.
Tada je Girard nazvao svog čovjeka u podružnici banke Julius Baer u St. Moritzu, zatraživši stotinu tisuća švicarskih franaka u gotovini. Novac je preuzeo u četiri i za petnaest je minuta ponovno bio u galeriji, nervozno lupkajući vrškom Mihailova skupocjenog nalivpera o površinu stola. U mansardnoj sobi hotela Jägerhof, to je zvučalo kao udaranje čekićem.
»Koliko će dugo još to raditi?« zagunđao je Mihail.
»Valjda dok ga ne nazovem u pet«, odvratio je Gabriel.
»Zašto jednostavno to ne ubrzaš?«
»Zato što je Herr Drexler čovjek od riječi. A rekao je da će nazvati u pet.«
I tako su sjedili zajedno, Mihail opružen na krevetu, Gabriel naslonjen na dasku prozora, a David Girard lupkajući o svoj stol i nervozno iščekujući poziv Herr Drexlera. Najzad, kad je otkucalo pet sati, Gabriel je birao broj galerije na svome mobitelu i na tečnom njemačkom postavio jednostavno pitanje.
»Da ili ne?« Čuvši Girardov odgovor, rekao je: »Dolazim za sat vremena. Pobrinite se da ne bude nikoga kad dođem.«
Gabriel je prekinuo vezu i izvadio SIM karticu iz mobitela. Na trenutak je sobom vladala tišina. Potom se ponovno začulo ravnomjerno lupkanje, još glasnije nego prije.
»Ako ne prestane«, rekao je Mihail, »otići ću tamo i upucati ga.«
»Treba nam da nas ubaci u mrežu financijera Hezbollaha«, rekao je Gabriel. »Onda ga možeš ubiti.«


§



Tijekom idućih šezdeset minuta, Gabriel i Mihail dvaput će moći predahnuti od lupkanja. Prvi se put to dogodilo u 17.10, kad je Girardova žena nenadano svratila na čašu pjenušca kojom će proslaviti prodaju hidrije. Druga je stanka bila u 17.40, kad je gost iz susjednog hotela, jer navodno nije imao pametnijeg posla, zatražio da pogleda ponudu. Bio je visok i osunčan, govorio je francuski, a o njegovu je ruku bila ovješena, poput kakvog komada nakita, zanosna djevojka kratke tamne kose i lica koje kao da je naslikao El Greco. Ostali su unutra petnaest minuta, iako je djevojka većinu tog vremena provela proučavajući svoj odraz u staklu Girardova izloga. Napustivši galeriju, nakratko su se porječkali sve dok nekoliko riječi šapnutih u djevojčino uho nije izmamilo osmijeh na njezinu dječjem licu. Dok su odlazili preko trga, ruku pod ruku, prošli su pored Herr Antona Drexlera, dilera sumnjivih umjetnina, kao da je nevidljiv.
Nakon što je još jednom provjerio svoj ručni sat, Gabriel se pojavio na ulazu u Girardovu galeriju i, točno u šest, pritisnuo palac na zvonce. Očekivao je da će čuti utješno zujanje Girardova zvonca, no umjesto toga zaslijepio ga je bljesak bijele svjetlosti. Potom se, kroz zid paklene vatre, na njega obrušio rimski mladić bez udova, pa su zajedno utonuli u tamu.

25.

St. Moritz, Švicarska





Bomba je bila stručno sastavljena i pažljivo podmetnuta. Švicarska federalna policija najprije je zaključila da je aktivirana tajmerom, da bi poslije otkrila kako je to ipak učinjeno preko mobitela. Eksplozija je raznijela stotine izloga i prozora u središtu gradića, izazvala niz odrona na najvišim obroncima skijališta te urušila boce Dom Pérignona izložene u kićenom lobiju hotela Badrutt’s Palace. Polomljeno staklo uklonjeno je tipičnom švicarskom djelotvornošću, i sve se vrlo brzo dovelo u red. Pa ipak, svi su se složili da St. Moritz, bivše lječilište u dolini Engadine, više nikad neće biti isto.
Unatoč snazi eksplozije, samo je troje ljudi izgubilo živote, uključujući i vlasnika galerije u kojoj je bomba i podmetnuta. Pedeset petero je ozlijeđenih, a među njima i predsjednik vodeće švicarske banke, zatim slavni engleski nogometaš, te poznata češka manekenka koja je u St. Moritz došla ne bi li se oporavila od raspada trećeg braka. Većina je ozlijeđenih zadobila bezazlene posjekotine i modrice, no znatan je broj onih koji su polomili kosti jer ih je s nogu bacila razorna silina eksplozije.
Jedna od najteže ozlijeđenih žrtava nije mogla biti identificirana. U vrijeme eksplozije uza se nije imao ni putovnicu ni kreditnu karticu, a kasnije, čini se, nije se mogao sjetiti ni vlastita imena, kao ni razloga svog posjeta St. Moritzu. S obzirom na brojne otvorene rane i ozbiljna nagnječenja, ostao je hospitaliziran nekoliko dana nakon incidenta, nesvjestan, ili barem se tako činilo, da je bio meta intenzivnog zanimanja švicarske policije.
Postojala je, za početak, videosnimka koja pokazuje kako stoji na ulazu u galeriju, noseći periku i sunčane naočale, te u ruci drži aluminijsku aktovku – a sve su to nakon nekog vremena otkrili istražitelji. Potom, bio je tu i taj visoki muškarac sivih očiju, s ruskim naglaskom, koji ga je pokušao odnijeti s trga prije nego što ga je u naumu spriječila policija. Također, sumnjiva je bila skupina turista koja je netragom nestala iz luksuzne kolibe na obronku već nakon tri noći, iako su platili najam za tjedan dana. Temeljitom pretragom kolibe nisu, međutim, pronašli ni papirića koji bi odao identitet onih koji su tamo odsjeli. Isto je bilo i sa sobom u hotelu Jägerhof u kojoj je odsjeo Rus.
Ipak, najzagonetniji dokaz svakako je bio ozlijeđeni muškarac upečatljivog lica, koje se počelo polako razotkrivati kako su se otekline povlačile, a modrice počele blijedjeti. Bio je on itekako poznat švicarskoj obavještajnoj službi; štoviše, u arhivu DAP-a, švicarske službe sigurnosti, cijela je jedna polica bila rezervirana jedino za njegova djelovanja na tlu njihove blagoslovljene države. A sada im je, nakon dugog čekanja, napokon pao u ruke, i to sasvim bespomoćan. Postojali su oni koju su preko njega htjeli nabaciti mrežu, iz straha da im opet ne izmakne iz ruku, no hladne su glave prevladale. Tako su samo postavili stražu pred njegova vrata i čekali da mu rane zacijele. A kad bude sposoban na nogama napustiti bolnicu, stavit će mu lisičine i privesti ga.


§



Utrpali su ga u helikopter ne gnjaveći se o tome obavijestiti kantons-polizei i najvećom brzinom odletjeli do sjedišta Švicarke federalne policije u Nussbaumstrasse u Bernu. Nakon što su mu uzeli otiske prstiju i fotografirali mu lice iz svih mogućih kutova, zaključali su ga u ćeliju. Bila je opremljena malim televizorom ravnog ekrana, radnim stolom s pripadajućim priborom za pisanje te udobnim krevetom s besprijekorno čistom uštirkanom posteljinom. Čak su i švicarski policajci, pomislio je Gabriel, sjajni hotelijeri.
Ostavili su ga nasamo nekoliko sati da mozga nad svojom situacijom, a onda, bez najave ili branitelja po službenoj dužnosti, odveli u lisičinama do sobe za saslušanje. Tamo ga je čekao časnik zadužen za Gabrielov slučaj. Predstavio se kao Ziegler. Bez imena, bez čina, bez kurtoaznih izjava – samo Ziegler. Bio je visok i alpski građen, širokih, četvrtastih ramena skijaša, i rumena tena. Pred njime na stolu bile su posložene brojne Gabrielove fotografije iz različitih faza njegove karijere, kao i s raznoraznim načinima prerušavanja. Pokazivale su kako ulazi i izlazi iz banaka, prolazi hotelskim lobijima i prelazi granice te, na jednoj, kako šeće uz ciriški kanal u društvu poznate švicarske violinistkinje Anne Rolfe. Ziegler se doimao osobito ponosnim zbog te male izložbe – očito je u sve uložio znatan trud.
»Imamo svoju teoriju«, počeo je kad je Gabriel sjeo.
»Jedva je čekam čuti.«
Zieglerovo je lice ostalo mirno poput dubokog švicarskog jezera. »Čini se da ste prije dolaska u St. Moritz nakratko posjetili Francusku, gdje ste ukrali Cézanneovu sliku i dvije tisuće godina staru grčku hidriju. Potom ste prenijeli posudu u komadićima preko granice i pokušali je prodati Davidu Girardu u galeriji Naxos. Ono što Girard nije shvatio, međutim, jest to da mu niste imali namjeru dostaviti posudu, jer je pravi cilj vašeg malog ruse de guerre bio da ga ubijete.«
»A zašto bih želio ubiti švicarskog dilera umjetnina?«
»Jer, kao što i sami znate, taj diler umjetnina nije bio Švicarac. No dobro«, Ziegler je dodao uz ksenofobno mrštenje, »nije bio pravi Švicarac. Rođen je u južnom Libanonu. A prema našim saznanjima, navodno je tamo puno poslovao. Zato ga je izraelska obavještajna služba željela mrtvog.«
»Da smo ga željeli mrtvog, učinili bismo to na način da pritom ne strada dvoje nedužnih ljudi.«
»Kako plemenito od vas, Herr Allon.
»Čini se da vam je promaknuo jedan drugi sitni detalj«, oprezno je rekao Gabriel.
»A taj je?«
»Da je bomba umalo ubila i mene.«
»Da«, ravnodušno je odvratio Ziegler. »Možda se legendarni Gabriel Allon malo spotaknuo.«
Gabriel je vraćen u svoju ćeliju te je nahranjen pravim švicarskim objedom od krumpira s topljenim sirom i pohanom teletinom. Nakon toga pogledao je večernje vijesti na njemačkom jeziku, na programu SF1. Petnaest minuta je prošlo prije nego što su pustili prilog o bombaškom napadu u St. Moritzu. U prilogu se najviše govorilo o utjecaju nemilog događaja na hotelske rezervacije; ni riječju nisu spomenuli Davida Girarda ni njegovu vezu s Hezbollahom. Također, nije bilo ni riječi o bilo kakvim uhićenjima, što je za Gabriela bio ohrabrujući znak.
Nakon večere, liječnik je u tišini pregledao njegove ozljede i promijenio nekoliko zavoja. Zatim je vraćen u sobu za saslušanje na večernju seansu. Ovaj put nije bilo Zieglera. Umjesto njega bio je mršavi časnik s blijedim licem čovjeka koji nije imao vremena za šetkanja na svježem zraku. Predstavio se kao Christoph Bittel iz DAP-ove protuterorističke jedinice, što je značilo da je špijun, a ne policajac. Bio je to još jedan ohrabrujući znak. Policajci provode uhićenja. Špijuni sklapaju nagodbe.
»Prije nego što počnemo«, rekao je jednoličnim glasom, »trebali biste znati da Ziegler i Ministarstvo unutarnjih poslova već sutra ujutro kane podići službenu optužnicu protiv vas. Imaju više nego dovoljno dokaza da vam osiguraju doživotni boravak u švicarskim zatvorima. Također biste trebali znati da ovdje u Bernu postoji velik broj onih koji bi vas najradije osobno ispratili do ćelije.«
»Nisam imao ništa s podmetanjem te bombe.«
»Znam.«
Bittel je podignuo daljinski upravljač i uperio ga u monitor u kutu sobe. Nekoliko sekundi kasnije, na ekranu su se pojavila dva lika – visoki Francuz i djevojka s El Grecovim licem. Gabriel je ponovno gledao kako joj muškarac intimno šapće u uho.
»Ovo su pravi bombaši«, rekao je Bittel zaustavivši snimku. »Djevojka je podmetnula uređaj u toaletu galerije dok je njezin kolega Girardu odvraćao pažnju.«
»Tko su oni?«
»Nadali smo se da biste nam vi to mogli reći.«
»Nikad ih nisam vidio prije te večeri.«
Bittel je jedan trenutak pomno proučavao Gabriela prije nego što će isključiti monitor. »Imate veliku sreću, Allone. Čini se da imate brojne prijatelje na visokim položajima. Jedan od njih se zauzeo za vas.«
»I to je to? Slobodan sam?«
»Ne sasvim. Ipak ste prekršili čitav niz zakona koji zabranjuju međunarodnu špijunažu – zakone koje mi ovdje ozbiljno shvaćamo.
U našoj su zemlji svi dobrodošli«, dometnuo je, kao da s njime dijeli kakvu strogo čuvanu informaciju, »ali inzistiramo na tome da naši gosti imaju makar toliko pristojnosti da se prijave na ulasku u državu, i to po mogućnosti pod pravim imenom.«
»A što biste učinili da sam tražio vašu pomoć?«
»Poslali bismo vas kući i sami se time pozabavili«, rekao je Bittel. »Mi smo Švicarci i ne volimo da se stranci miješaju u naše poslove.«
»Kao ni mi. Ali, nažalost, s time se moramo svakodnevno nositi.«
»Bojim se da to znači biti Izraelac«, filozofski je kimnuo Bittel. »Povijest je prema vama bila okrutna, ali to vam ne daje za pravo da se prema našoj zemlji odnosite kao prema kakvom obavještajnom odmaralištu.«
»Moji posjeti vašoj zemlji nikad nisu bili baš tako ugodni.«
»Ali su uvijek bili produktivni. A to je ono što se računa. Vi ste jedna marljiva osoba, Allone. A mi to cijenimo.«
»Onda, što želite od mene?«
»Voljeli bismo da zatvorite vale švicarske račune.«
»A to znači?«
»Ja postavljam pitanja o vašim prošlim operacijama, a vi odgovarate. Istinu, za promjenu«, istaknuo je.
»To bi moglo potrajati.«
»Meni se nikamo ne žuri. Kao ni vama, Allone.«
»A što ako odbijem?«
»Bit ćete službeno optuženi za špijunažu, terorizam i ubojstvo. I vašu ćete teško zarađenu mirovinu provesti ovdje u Švicarskoj.«
Gabriel je načas promislio. »Bojim se da to nije dovoljno dobro.«
»Što nije dovoljno dobro?«
»Nagodba«, rekao je Gabriel. »Želim bolju nagodbu.«
»Niste u položaju da postavljate uvjete, Allone.«
»Nikad me nećete izvesti pred sud, Bittele. Znam previše o grijesima vaših bankara i industrijalaca. Bila bi to katastrofa za imidž Švicarske, baš kao i onaj skandal s računima holokausta.« Zastao je. »Sjećate se toga, zar ne? Bilo je u svim medijima.«
Ovaj put je Bittel pokazao određenu spremnost za suradnju. »U redu, Allone. Što želite?«
»Mislim da je vrijeme da otvorimo novo poglavlje u izraelsko-švicarskim odnosima.«
»A kako bismo to mogli učiniti?«
»Očito je da već neko vrijeme pratite Davida Girarda«, rekao je Gabriel. »Želim primjerke vaših izvješća, uključujući i transkripte telefonskih razgovora te prepisku elektroničke pošte.«
»Ne dolazi u obzir.«
»Ovo je vrli novi svijet, Bittele.«
»Trebat će mi dopuštenje nadređenih.«
»Jedva čekam«, odvratio je Gabriel. »Kako ste i sami rekli, meni se nikamo ne žuri.«
Bittel je ustao i napustio sobu za saslušanje. Dvije minute kasnije, vratio se. Ako ništa, Švicarci su bili izrazito učinkoviti.
»Mislim da će biti jednostavnije ako ovo odradimo obrnutim kronološkim redom«, rekao je Bittel otvorivši svoje računalo. »Prije nekoliko mjeseci, osoba s prijavljenim prebivalištem u Zürichu obezglavljena je u hotelskoj sobi u Dubaiju. Pitali smo se biste li nam mogli reći zašto.«


§



Prije mnogo godina, švicarski disident, profesor Emil Jacobi, dao je Gabrielu vrijedan savjet. »Kad imaš posla sa Švicarcima«, pojasnio je, »najbolje ti je da uvijek jedno imaš na umu. Švicarska nije prava država. To je poslovna zona, i na taj je način i vode.« Stoga Gabriel nije bio iznenađen što je Bittel vodio razgovor hladnom službenošću, kao da obavlja financijsku transakciju. Njegovo je ponašanje bilo ono privatnog bankara – ljubazno, no rezervirano, temeljito, ali diskretno. Gabriel je imao dojam da tip iz službe sigurnosti ne želi da u knjigama bude zabilježeno išta što bi mu poslije moglo stvoriti nevolje, te da samo provjerava konta i glavnu knjigu salda. No opet, tako su poslovali švicarski bankari. Bankar želi klijentov novac, ali nije mu nužno bitno podrijetlo tog novca.
Dvojica su muškaraca tako nastavila svoj put u prošlost sve dok nisu dospjela do afere Augustusa Rolfea i Gabrielova prvog susreta sa skandaloznim poslovanjem švicarskih banaka tijekom Drugog svjetskog rata. Pazio je da ne kaže ništa inkriminirajuće, ali još više da ne oda izvore ili metode Ureda. Kad ga je Bittel pritisnuo da kaže nešto više, nježno je uzvratio. A kad mu je zaprijetio, i sam je posegnuo za prijetnjama. Nije se ispričavao za svoje postupke ni tražio oprost. Njegova je ispovijed bila lišena osjećaja krivnje ili kajanja.
»Jesam U nešto izostavio?« upitao je Bittel.
»Ne očekujete valjda da na to odgovorim?«
Bittel je zaklopio računalo i pozvao čuvara neka otprati Gabriela do njegove ćelije. Tamo ga je čekao obilan švicarski doručak, zajedno s higijenskim potrepštinama i čistom odjećom. Jeo je dok je gledao jutarnje vijesti. I opet nije bilo ni riječi o njegovu uhićenju. Zapravo, jedina vijest o St. Moritzu odnosila se na važan skijaški kup.
Nakon doručka, otpratili su ga do tuš-kabine i rekli mu da ima sat vremena da se okupa i odjene. Bittel ga je čekao kad se vratio u ćeliju. Držao je dvije aluminijske aktovke švicarske proizvodnje. U jednoj je bila dokumentacija koju je Gabriel tražio, a u drugoj fragmenti razbijene hidrije. »Ako želite«, ponudio je Bittel, »možemo reći francuskoj policiji da smo je pronašli u ormariću u zračnoj luci.«
»Hvala«, rekao je Gabriel. »Ali ja ću se za to pobrinuti.«
»Bolje prije nego kasnije«, napomenuo je Bittel. »Pođimo. Vaš prijevoz je stigao.«
Popeli su se na gornji kat do glavnog predvorja zgrade. Ispred, na kolnom prilazu, čekala je Mercedesova limuzina, iz auspuha je izlazio tanki dim. Bittel se toplo rukovao s Gabrielom, kao da su proveli zanimljivu noć gledajući stare filmove. Gabriel se okrenuo i ušao na stražnje sjedalo automobila. Na sjedalu nasuprot njega, s mobitelom na uhu, sjedio je Uzi Navot. Pogledao je zavoje na Gabrielovu licu i namrštio se.
»Čini se da su te dobrano prodrmali.«
»Vrijedilo je.«
»Što si dobio?«
»Aktovku punu korisnih informacija od moga novog najboljeg prijatelja iz DAP-a.«
»Izvrsno«, rekao je Navot. »Jer nam je u ovom trenutku sva pomoć dobrodošla.«

26.

Bern, Švicarska





Gabriel i Navot pretpostavili su da je Švicarska postavila transmitere u obje aktovke pa više nisu prozborili ni riječi sve dok se nisu našli na sigurnom u izraelskom veleposlanstvu. Bilo je smješteno u sumornoj staroj kući u diplomatskoj četvrti, u uskoj ulici koja je bila zatvorena za javni promet. U iščekivanju njihova dolaska, osoblje je opskrbilo osiguranu komunikacijsku prostoriju s kanapeima i švicarskom čokoladom. Navot je blago opsovao sebi u bradu dok je spuštao svoje golemo obličje u stolac.
»Dok je Shamron bio na čelu Ureda, lokalno osoblje se uvijek brinulo da mu pri ruci bude i nekoliko kutija njegovih turskih cigareta. Ali kad ja dolazim, ostavljaju pladnjeve s hranom. Katkad imam taj neodređeni osjećaj kao da me tove za klanje.«
»Ti si najpopularniji šef od Shamrona, Uzi. Trupe te obožavaju. Važnije, poštuju te. Kao i premijer.«
»Ali sve se to može promijeniti u tren oka ako zabrljam stvar s Iranom«, rekao je Navot. »Zahvaljujući tebi, uspjeli smo ih nakratko primiriti. U jednom trenutku u bliskoj budućnosti, Iranci će prijeći crvenu crtu iza koje ih više nećemo moći spriječiti da postanu nuklearna sila. Trebao bih reći premijeru kad će se to dogoditi. A pogriješim li za samo nekoliko dana, nećemo imati izbora doli živjeti pod prijetnjom iranske nuklearne bombe.« Navot je ozbiljno pogledao Gabriela. »Bi li ti volio da ti takvo što visi nad glavom?«
»Ne bih. Zato sam i rekao Shamronu da tebe postavi za šefa umjesto mene.«
»Ima li šanse da bi se mogao predomisliti?«
»Bojim se da bih nakon tebe bio razočaranje, Uzi.«
»Cijenim tvoje povjerenje.« Navot je odgurnuo pladanj prema Gabrielu. »Pojedi nešto. Mora da umireš od gladi nakon svega što si pretrpio.«
»Zapravo, dobro su se brinuli o meni.«
»Čime su te hranili?«
Gabriel mu je rekao.
»Je li bilo ukusno?«
»Prilog je bio jako fin.«
»Uvijek sam to volio.«
»To je krumpir pomiješan sa sirom. Što se tu može ne voljeti?« Navot je s pladnja dograbio kanape s jajem i dragušcem i ubacio ga u usta.
»Žao mi je što smo te morali ostaviti tamo u St. Moritzu, ali zaključio sam da će biti lakše izvući jednog agenta iz pritvora nego njih devet. Srećom, imali smo pomoć.«
»Od koga?«
»Tvojih prijatelja iz Vatikana.«
»Donatija?«
»Više.«
»Nemoj mi samo reći da je i Njegova Svetost umiješana u ovo?«
»Bojim se da se sam umiješao«, rekao je Navot.
»Kako?«
»Zapovjedio je Aloisu Metzleru iz Švicarske straže da obavi nekoliko poziva u Bern. Jednom kad se Metzler upleo, bilo je samo pitanje trenutka kad će te pustiti. Ured je uspio potpuno ostati po strani.«
»Morao sam platiti cestarinu da iziđem.«
»Koliko?«
Gabriel mu je rekao za razmjenu informacija.
»Koliko je od onoga što si rekao bila istina?«
»Malo.«
»Dobar dečko.«
»Pretpostavljam da niste uspjeli identificirati ono dvoje koji su došli u galeriju prije mene?«
»Naravno da jesmo«, rekao je Navot otresavši mrvice s prstiju. »Djevojka je novakinja, ali njezin nam je dečko itekako poznat. Zove se Ali Montazeri.«
»Iranac?«
Navot je kimnuo. »Ali je ponosan pripadnik Qudsa. Sad je plaćeni ubojica za VEVAK . Odgovoran je za ubojstvo najmanje desetak iranskih disidenata u Europi i na Bliskom istoku. Zapravo, i mene je jednom pokušao ubiti dok sam radio u Parizu.«
»Zašto bi Iranci poslali jednog od svojih najboljih ubojica da smakne operativca Hezbollaha u Švicarskoj?«
»Dobro pitanje.« Navot je jedan trenutak šutio. »Dok si ti uživao u teletini i krumpiru sa sirom u svojoj švicarskoj ćeliji, Ured su preplavile informacije koje su upozoravale na to da će nas Hezbollah napasti. Govorimo o nečem velikom, Gabriele.«
»Koliko velikom?«
»Velikom poput 11. rujna«, rekao je Navot. »Dovoljno velikom da rasplamsa rat. A sudeći po onome što gledamo u južnom Libanonu, čini se da se Hezbollah upravo za to i priprema. Grupirali su svoje borce blizu naših granica. Njihovi projektili su u stanju pripravnosti, također.«
»Znamo li barem još nešto o njihovim potencijalnim metama?«
»Sve i dalje upućuje na Europu. Zbog toga vrijeme ubojstva Davida Girarda upravo i jest tako zanimljivo. Dina ima neki čudan osjećaj da bi sve to moglo biti povezano.«
»Postajem nervozan kad Dina ima čudan osjećaj.«
»I ja.«
»Koliko si siguran da je muškarac koji je postavio onu bombu Ali Montazeri?«
»Sto posto.«
»Pretpostavljam da bismo trebali o tome obavijestiti naše nove prijatelje, Švicarce.«
»Bila bi to časna stvar«, rekao je Navot. »Ali za sada, radije bih posudio stranicu iz iranskog scenarija.«
»Koju?«
»Khod’eh.«
»Zavaravanje neprijatelja i navođenje na pogrešan trag?«
»Točno.«
»Što ti je na umu?«
»Najprije ćemo obmanuti Irance i navesti ih neka misle da su se izvukli s napadom u St. Moritzu. Zatim ćemo odnijeti tu hrpu materijala koje su nam predali Švicarci na Bulevar kralja Šaula i prepustiti sve u Dinine ruke.«
»Još bismo nešto trebali učiniti«, rekao je Gabriel.
»Što?«
»Pronaći nekoga da popravi onu grčku posudu.«
»Zar ne možeš ti to učiniti?«
»Kruške i jabuke.«
Navot je oborio pogled na pladanj sa sendvičima. »Sigurno nisi gladan? Baš su fini.«
»Samo daj, Uzi.«
»Možda bismo ih trebali spremiti za put. Hrana u El Alu nije što je nekad bila.«


§



Stigli su na let u 12.45 s ciriške zračne luke Kloten, a u pet i pol popodne sletjeli na Ben Gurion. Navotova blindirana limuzina Peugeot čekala je na pisti, okružena dvaput većim brojem tjelesnih čuvara nego inače. Naslonjena na poklopac motora, u plavim trapericama, nogu prekriženih u gležnjevima, čekala je Chiara. Nijemo je i dugo grlila Gabriela, lice umrljano suzama zakopala je u njegov vrat. Potom mu je poljubila usne i nježno dotaknula zavoje na obrazu.
»Izgledaš jezivo.«
»Zapravo, osjećam se još gore.«
»Rekla bih ti da odeš kući i odspavaš nekoliko sati, ali bojim se da za to nema vremena.«
»Što nije u redu?«
Predala je komadić papira Navotu. Pročitao je sadržaj pod svjetlom u limuzini.
»Vojni zapovjednik Hezbollaha obavještava svoje snage da se pripreme za masovnu odmazdu Izraelu, i to tijekom iduća dva tjedna.« Navot je zgužvao poruku u lopticu. »To znači da misle ozbiljno. Napast će nas, Gabriele. Žestoko. I vrlo brzo.«


§



Kako se ispostavilo, Gabrielov prijatelj iz švicarske službe sigurnosti držao se riječi, i to kako. Eli Lavon taj je kovčeg s blagom usporedio s otkrićem grada iz dosad nepoznate civilizacije. Još je nevjerojatnije, rekao je, što im je sve to predala služba koja je oduvijek bila izrazio neprijateljski nastrojena prema izraelskim interesima, pa čak i prema samom postojanju Izraela kao države. »Možda ipak nismo prepušteni sami sebi«, rekao im je za večerom. »Ako nam Švicarci mogu otvoriti vrata u slučaju nužde, sve je moguće.«
Činilo se da se David Girard, poznat i kao Daoud Ghandour, pojavio na DAP-ovu internom radaru nedugo nakon što mu je uručena jarkocrvena švicarska putovnica, koja mu je omogućavala da neometano ulazi i izlazi iz zemalja Bliskog istoka. Među dostavljenom dokumentacijom bio je i originalni dopis šefa Onyxa, sofisticirane švicarske službe za prisluškivanje, u kojem izražava zabrinutost zbog sadržaja telefonskih razgovora i e-mail prepiske s računa galerije Naxos, a naročito o njihovim novčanim transakcijama. DAP-ovci su bili toliko ljubazni da prilože i izvješće, zajedno sa svim naknadno ažuriranim podacima. Kad se sve to pridoda onome što je tim već imao u svom posjedu, materijal im je pružio neoboriv dokaz da je galerija Naxos bila nešto više od paravana za prikupljanje novca u korist Hezbollaha. Isto je tako bila očita veza između galerije i Carla Marchesea. Tim je uspio ući u trag ni manje ni više nego pedeset novčanih transfera koje je uplatio David Girard, preko Libanonsko-bizantinske banke, na račune Vatikanske banke koje je kontrolirao Carlo. On je bio cordata koju je Gabriel tražio – konopac što je povezivao Carla s teroristima Hezbollaha. Švicarci su cijelo ovo vrijeme imali dokaz. Samo nisu imali ključ kojim bi otključali šifru.
U ovom trenutku, međutim, Carlo im je bio nešto manja briga, jer je svakim novim danom postajalo sve jasnije da je David Girard bio umiješan u više od pukog prikupljanja novca. Pronašli su telefonski poziv otprije šest mjeseci upućen na broj u dolini Bekaa u Libanonu, a koji je Ured povezao s tamošnjim vodom Hezbollaha. Kao i onaj koji je uputio, dva tjedna nakon toga, na broj u Kairu povezan s jednom od brojnih ćelija Hezbollaha koje su imale svoje prste u kaotičnom postrevolucionarnom Egiptu. Kao i dvjesto tisuća dolara koje je platio tajlandskom dileru umjetnina u Bangkoku, leglu aktivnosti Hezbollaha u jugoistočnoj Aziji.
»Kad bih morala nagađati«, rekla je Dina, »pokojni David Girard bio je kurir. Posao s galerijom bio mu je paravan za dostavljanje tajnih poruka ćelijama Hezbollaha razasutim po svijetu.«
»Zašto su ga Iranci željeli mrtvog?«
»Možda je pošta koju je nosio imala neku vezu s predstojećim napadom. Ili možda...«
»Što, Dina?«
»Možda je imala poštansku marku Teherana.«
Na kraju, neće im švicarska visokosofisticirana tehnologija donijeti odgovor, nego dobar stari klasični nadzor koji podrazumijeva praćenje i fotografiranje. Jedna je fotografija pokazivala Davida Girarda kako se vozi tramvajem po Zürichu, naizgled sam. Tri je dana visjela na zidu u sobi 456C, više zbog dekoracije nego bilo čega drugog, sve dok Dina nije prošla pokraj nje na putu do arhiva i najednom se sledila u mjestu. Strgnuvši fotografiju sa zida, zagledala se u bradatog lika koji je sjedio pokraj Girarda. Muškarac je glavu okrenuo od Girarda, kao i svoja snažna široka ramena, a zraka sunca što je dopirala kroz prozor tramvaja kao da je zapalila kristale ručnog sata na njegovu zapešću. Privuklo je to Dinine oči na njegovu nadlanicu i tada je zamijetila povez. »To je on«, šapnula je. »To je vrag, glavom i bradom.«
Usporedili su fotografiju muškarca u ciriškom tramvaju sa svakom njegovom fotografijom koju su imali u arhivu. No, računala su im govorila da nemaju dovoljno podataka da bi ga mogla identificirati. Dina je prkosno podignula svoju nježnu bradu i objavila da računala griješe. Bio je to on; bila je sigurna. Okladila bi se u svoj posao. »Uostalom«, dodala je, »ne gledajte mu lice. Gledajte mu ruku.« Ruku koja je bila probušena izraelskim metkom u Libanonu kad je pomagao pretvoriti skupinu šijitskog šljama u najokrutniju terorističku skupinu na svijetu. Ruku koja je bila natopljena krvlju. Bio je to Massoud, rekla je. Massoud, sretnik.
I tako ju je Gabriel otpratio na gornji kat i pustio je da slučaj izloži izravno Uziju Navotu. Njezine su mu riječi iscrpile svu krv iz lica i nagnale oči da se nehotice okrenu prema posljednjoj hrpi podataka koji su upozoravali da je napad bio neizbježan. Na kraju brifinga, Navot je tražio prijedlog, a Gabriel mu je udovoljio. Postojali su očiti rizici, rekao je, ali najveći rizik bio bi sjediti i ništa ne poduzeti.
Navot je pohrlio uzbrdo, do Jeruzalema, kako bi se vidio s premijerom, i unutar sat vremena imao je službeno dopuštenje za operaciju. Sve što je preostalo bio je nužni poziv Amerikancima u znak dobrih odnosa, obaveza rado proslijeđena Gabrielu. »Što god učinio«, rekao mu je tijekom vožnje do zračne luke, »ne traži njihovo dopuštenje. Samo pokušaj doznati postoje li kakve nagazne mine koje bi nam mogle eksplodirati u lice. Jer, ovo nije neka frakcija PLO-a, ovo je jebeno perzijsko carstvo.«

27.

Herndon, Virginia





Nekoć je to bilo poljoprivredno imanje, ali je davno progutano zbog naizgled nezaustavljivog širenja vašingtonske metropole prema zapadu.
Jedino što je sada tamo raslo bile su prostrane obiteljske kuće, sve niže vrijednosti, i djeca koja su previše vremena provodila lutajući najtamnijim kutcima interneta. Imena krivudavih slijepih ulica odavala su bezgranični američki optimizam – Sunčana strana, Cvat jabuke, Polje ljepote, Pogled s vrha – no nisu mogla prikriti činjenicu da je Amerika, posljednji izraelski prijatelj na svijetu, ušla u fazu nazadovanja.
Ciglena dvokatnica nadomak Stillwater Courta razlikovala se od susjednih kuća samo zato što su joj prozorska stakla bila otporna na metke. Godinama su susjedi vjerovali da je čovjek koji je tamo živio radio u jednoj od tvrtki na Dulles Corridoru. Potom je očito uslijedilo promaknuće jer se počeo voziti naokolo u blindiranom Escaladeu, no nije prošlo dugo prije nego što su shvatili da im je prvi susjed – špijun. Ali ne bilo koji špijun; Adrian Carter bio je ravnatelj Nacionalne tajne službe, operativne jedinice CIA-e. Štoviše, Carter je služio dulje nego bilo koji od svojih prethodnika, što je bilo postignuće koje je pripisao svojoj tvrdoglavosti, više nego talentu. Ali opet, bilo je to tipično za Cartera. Jedan od posljednjih agencijskih ravnatelja koji je potjecao od protestanata iz Nove Engleske vjerovao je da je taština grijeh od kojeg je veći samo varanje u golfu.
Unatoč tomu što je bio tek ožujak, toplo sunce grijalo je Gabrielov vrat dok je prelazio široki Carterov travnjak, s CIA-inim čuvarom pokraj sebe. Carter ih je dočekao na dovratku. Imao je tanku razbarušenu kosu sveučilišnog profesora i brkove koji su izišli iz mode zajedno s disco glazbom, ekspres loncima i nuklearnom prijetnjom. Njegove smeđe chino hlače žudjele su za glačalom. Njegov pamučni pulover počeo se habati na laktu.
»Oprosti što te dovlačim doma«, rekao je protresavši Gabrielovu ruku, »ali ovo mi je prvi slobodan dan ovog mjeseca, i nisam mogao podnijeti pomisao da odlazim u Langley ili u jednu od sigurnih kuća.«
»Bio bih presretan da više nikad ne moram vidjeti unutrašnjost nijedne sigurne kuće.«
»Zašto si se vratio?« ozbiljno je upitao Carter. »I koji ti se vrag dogodio s licem?«
»Bio sam preblizu švicarskoj galeriji umjetnina kad je unutra eksplodirala bomba.«
»St. Moritz?«
Gabriel je kimnuo.
»Slutio sam da će ovo biti zabavno.«
»Još nisi čuo najbolji dio.«
Carter se nasmiješio. »Uđite«, rekao je i zatvorio vrata za njima. »Poslao sam ženu u podulju šetnju. I ne brini se, povela je Molly sa sobom.«
»Tko je Molly?«
»Vau, vau.«


§



Hladni ručak čekao ih je na ostakljenom trijemu s pogledom na Carterov zeleni komadić američkog sna. Gabriel je poslušno napunio tanjur narescima i salatom od tjestenine, no nije ništa okusio dok se prisjećao neobičnog putovanja koje ga je iz bazilike sv. Petra odvelo do kuće najiskusnijeg američkog špijuna. Na kraju brifinga, predao mu je dvije fotografije. Prva je pokazivala Alija Montazerija i El Grecovu djevojku kako napuštaju galeriju Naxos u St. Moritzu. Druga je prikazivala vlasnika galerije u vagonu ciriškog tramvaja, navodno samog.
»Pogledaj pažljivo muškarca koji sjedi lijevo do njega«, rekao je Gabriel. »Prepoznaješ li ga?«
»Ne bih rekao.«
»A što misliš sad?«
Gabriel je dodao još jednu fotografiju. Ovaj put pokazivala je istog muškarca kako ulazi u iransko veleposlanstvo u Berlinu.
Carter je naglo podignuo pogled. »Massoud?«
»Glavom i bradom.«
Carter, sin episkopalnog svećenika, opsovao je ispod glasa. »I mi tako osjećamo.«
Carter je spustio fotografiju na stol pored ostalih i zagledao se u tišini. Massoud Rahimi bio je jedan od onih rijetkih pripadnika tajnog svijeta kojeg nije trebalo posebno predstavljati. Ustvari, većina se nikad nije gnjavila s njegovim prezimenom. Bio je samo Massoud, čovjek čiji su otisci bili na svakom važnijem terorističkom činu povezanom s Iranom, još od bombardiranja vojarni marinaca u Beirutu 1983. Tih dana, Massoud je radio za iransko veleposlanstvo u Berlinu, koje je bilo VEVAK-ova glavna baza za terorističke akcije usmjerene prema Zapadu. Nosio je diplomatsku putovnicu pod lažnim imenom i za sebe tvrdio kako je tek niskorangirani službenik konzulata. Čak ni Nijemci, koji su održavali bliske trgovinske odnose s Iranom, nisu mu povjerovali ni riječi.
»Onda, kakva je vaša teorija?« upitao je Carter.
»Ne vjerujemo da su se Massoud i Girard slučajno zatekli u istom tramvaju u Zürichu.«
»Misliš li da je Massoud naredio bombaški napad u St. Moritzu?«
»To je svakako Massoudov stil«, rekao je Gabriel. »Nikad se nije libio glumiti mučenika kad je morao zaštititi važne tajne.«
»A sad želiš otkriti prirodu njegove tajne.«
»Točno.«
»Kako?«
»Nadali smo se da će Massoud pristati i sam nam to reći.«
»Zar ga mislite potkupiti?«
»Massoud bi radije prerezao vlastita zapešća nego prihvatio novac od Židova.«
»Onda, prisilno?«
»Nemamo vremena.«
Carter se zadubio u misli. »Ne trebam te podsjećati da Massoud ima diplomatsku putovnicu«, rekao je nakon nekog vremena. »A to ga čini skoro pa nedodirljivim.«
»Nitko nije nedodirljiv. Naročito kad su životi na kocki.«
»Massoud jest«, odvratio je Carter. »A ako mu samo padne i dlaka s glave, otvorit ćemo sezonu lova na svakog izraelskog diplomata na svijetu.«
»U slučaju da nisi primijetio, Adriane, sezona je već počela. Uostalom«, dodao je Gabriel, »nisam došao ovamo po savjet.«
»Pa, zašto si onda došao?«
»Htio sam vidjeti je li teren čist.«
»Kategorički tvrdim da Agencija nije ni blizu tvog terena«, rekao je Carter. »Ali, trebao bi znati da su mu i Nijemci pokušali stati na rep prije nekoliko godina.«
»Kako?«
»Navodno Massoud ima profinjen ukus za fine stvari. Redovito pobere malo vrhnja sa svog operacijskog budžeta i položi na račune u bankama diljem Europe. Njemačka federalna obavještajna služba ga je pritisnula. Planirali su sjesti i malo porazgovarati s Massoudom, i na kraju mu pružiti mogućnost izbora; radi za nas, ili ćemo tvojim šefovima u Teheranu reći da si pronevjerio državni novac.«
»Kako znate za to?«
»Zato što su mi Nijemci došli i pitali želi li se Agencija pridružiti. Čak su mi dali i primjerak izviješća s prikupljenim dokazima protiv njega.«
»Što se zatim dogodilo?«
»Ništa«, rekao je Carter. »Bilo je to u vrijeme kad je Bijela kuća mislila da lijepim riječima može privoliti Irance da odustanu od svoga nuklearnog programa. Predsjednik i njegov tim nisu željeli imati veze ni sa čim što bi Irance moglo naljutiti. Kako se ispostavilo, nije ni njemačka kancelarka. Strahovala je da bi to moglo omesti posao tvrtkama koje su poslovale u Iranu.«
»Pa se sve zataškalo«, rekao je Gabriel. »A ubojica je ostao u Berlinu, kujući zavjere i planirajući napade na moju zemlju.«
»Tako se ispostavilo.«
»Gdje su ti materijali koje vam je dostavio BND ?«
»Zaključani u arhivu u Langleyju.«
»Želim ih.«
»Može«, odvratio je Carter. »Ali to košta.«
»Koliko?«
»Imam dugačak popis s pitanjima na koja bih volio dobiti odgovore.«
»Zašto nam se jednostavno ne pridružiš, makar radi zabave?« »Jer ne želim biti ni stotinu kilometara blizu te zabave.« Carter je ozbiljno pogledao Gabriela. »Smijem li ti dati dva savjeta?«
»Ako baš moraš.«
»Smisli dobru priču«, rekao je Carter. »I što god učinio, nemoj zaribati. Inače postoje veliki izgledi da započneš treći svjetski rat.«


§



Carter je zatražio njemačke dokumente na način koji je samo blago uzburkao atmosferu u Langleyju, i već su za sat vremena bili dostavljeni na njegov kućni prag. Kako Carter nije mogao predati dokumente i pritom zadržati mogućnost »uvjerljivog negiranja« 3 Gabriel je ostatak toga toplog popodneva proveo na Carterovu trijemu trudeći se upamtiti detalje Massoudovih financijskih prijestupa. Carter mu je već ukazao na neke osjetljive pojedinosti, ali većinu je vremena posvetio popisu pitanja koja je želio postaviti Massoudu. Napisao ih je vlastoručno, a onda spalio neiskorištene stranice svojega žutog notesa. Carter je bio špijun čija je posvećenost provjerenim metodama bila apsolutna. Langleyjem su kolale pošalice da je na uzglavlju u svojoj spavaćoj sobi ostavljao trag kredom i kad bi vodio ljubav sa svojom ženom.
Približilo se četiri sata kad je Gabriel završio s pregledavanjem dokumentacije, imajući jedva toliko vremena da uhvati večernji let Lufthansom za Berlin. Dok su odlazili prema Escaladeu, Carter je naizgled bio razočaran što je Gabriel odlazio. Zapravo, bio je toliko neobično pažljiv da je Gabriel bio donekle iznenađen kad ga nije podsjetio da priveže pojas.
»Nešto te muči, Adriane?«
»Ma, samo sam se pitao jesi li u stanju ovo odraditi.«
»Iduća osoba koja me to pita je...«
»Pitanje je sasvim na mjestu«, rekao je Carter prekinuvši Gabriela. »Da je jedan od mojih ljudi prošao ono što si ti u Praznoj četvrti, bio bi na trajnom godišnjem odmoru.«
»Pokušao sam.«
»Možda bi se drugi put trebao malo više potruditi.« Carter mu je protresao ruku. »Pošalji mi razglednicu iz Berlina. A, ako te kojim slučajem uhite, molim te zaboravi odakle ti informacije o Massoudovim izvanškolskim aktivnostima.«
»Bit će to naša mala tajna, Adriane. Baš kao i sve ostalo.«
Carter se nasmiješio i zatvorio vrata. Gabriel ga je još jednom pogledao dok je stajao na rubniku s rukom podignutom kao da poziva taksi. Kad je Escalade zagrmio i skrenuo iza zavoja, nestao je i Carter. Gabriel je gledao kroz zatamnjena stakla na uređene travnjake i propupale mladice drveća, no u njegovim su mislima bile samo brojke. Brojke Massoudovih tajnih računa. I sati preostali dok zbog njega ulice ne postanu crvene od krvi.

28.

Wannsee, Berlin





Jedan od najvećih operacijskih misterija bio je zašto je berlinska sigurna kuća bila smještena u četvrti Wannsee. Zapovjednik Kućepazitelja reći će da je to puka slučajnost te da su imanje odabrali jedino zbog dostupnosti i praktičnosti. Tek kasnije, kad je službena verzija afere bila već urezana u povijest, priznat će da je na njegovu odluku utjecao nitko drugi doli Ari Shamron. Shamron je želio podsjetiti Gabriela i tim na ono što se u Wannseeu dogodilo u siječnju 1942., kad se petnaest nacističkih glavešina okupilo za ručkom u vili pokraj jezera kako bi iznijeli detalje o konačnom istrebljenju Židova. A možda ih je, svi su se složili, samo želio podsjetiti na cijenu potencijalnog neuspjeha.
Sigurna kuća nalazila se otprilike kilometar južno od mjesta samog održavanja konferencije Wannsee, na gusto pošumljenom zemljištu prigodna imena Lindenstrasse. Imanje su okruživala dva zida, jedan cigleni, a drugi od živice. Prazne sobe vonjale su na vlagu i prašinu te pomalo na brendi. Debeli je šaran spavao pod zaleđenim pokrovom ribnjaka.
"Članovi tima pretvarali su se da su zaposlenici VisionTecha, tvrtke sa sjedištem u Montrealu, koja je postojala samo u mašti službenika na Bulevaru kralja Šaula. Prema njihovoj priči, došli su u Berlin kako bi s jednom njemačkom tvrtkom dogovorili zajednička ulaganja, što je objašnjavalo neobično velik broj računala i tehničke opreme koju su imali uza se. Većinu opreme držali su u prostranoj blagovaonici koja im je služila kao operativni centar. Nekoliko sati nakon njihova dolaska, zidovi su bili prekriveni uvećanim zemljovidima i tajno snimljenim fotografijama muškarca koji je glumio da je nižerangirani službenik iranskog veleposlanstva, no zapravo je bio jedan od najvećih umova međunarodnih terorističkih akcija.
Dina se s veseljem prihvatila zadatka da pripremi pitanja za Massoudovo dugo očekivano ispitivanje, a ulazak u njezin radni prostor bio je poput ulaska na predavanje s temom evolucije suvremenog terorizma. U središtu svega bio je Massoud Rahimi, od početka njegova djelovanja u studenome 1979., kad je bio među studentima i militantima koji su zauzeli zgradu američkog veleposlanstva u Teheranu. Nekolicina od ukupno pedeset dvoje talaca poslije će ga identificirati kao najokrutnijega među njihovim mučiteljima. Prijetnje egzekucijom bile su mu omiljeni oblik zabave. Čak je i tada, naime, Massoudu najveći užitak bio da ga Amerikanac preklinje za život.
Njegov idući zvjezdani uspon dogodio se u Libanonu 1982., kad se pridružio novoosnovanoj šijitskoj militantnoj skupini poznatoj po imenu Organizacija potlačenih na zemlji. Govori se da je upravo Massoud bio zaslužan što se ime organizacije skratilo u Božja stranka, odnosno Hezbollah. Kažu i da je osobno pripomogao sastaviti kamion-bombu od stotinu i dvadeset tona koja je raznijela vojarne američkih marinaca smještenih na području bejrutske zračne luke u 6.22 ujutro 23. listopada 1983. Eksplozija je bila najsnažnija nenuklearna detonacija od Drugog svjetskog rata, u kojoj su ubijena 243 američka vojnika, te je nakon nje bilo zauvijek promijenjeno lice globalnog terorizma. Uslijedilo je još napada, kao što su bile otmice zrakoplova i ljudi, podmetanje eksploziva u veleposlanstvima. No, sva su ta nedjela imala nešto zajedničko: izvodila su se pod paskom muškarca koji je sad službovao u iranskom veleposlanstvu u Berlinu, zaštićen diplomatskom putovnicom.
No, kako uvjeriti čovjeka poput Massouda da oda svoje ubilačke namjere? I, kako opće doći do njega? Valjat će im primijeniti tradicionalnu šijitsku praksu poznatu kao taqiyya, odnosno misliti jedno, a raditi drugo, riječju – obmana. Neće oteti Massouda, rekao je Gabriel. Bit će njegovi tobožnji spasitelji i zaštitnici. A kad ga do kraja iscijede, pustit će ga neka mirno ode svojim putem. Uhvati pa pusti, rekao je. Nema štete, nema zločina.


§



Voljeli bi da su ga mogli pratiti barem mjesec dana, ali takvo što naprosto nije bilo moguće; crvena svjetla bljeskala su na Bulevaru kralja Šaula i cijela je služba bila usredotočena na veliki napad koji bi se, prema predviđanjima, trebao dogoditi za tjedan dana, čak i prije. Morali su uhititi Massouda prije nego bombe eksplodiraju, ili prije nego Teheran pronađe razlog da ga povuče iz zemlje. Gabriel je od toga najviše strepio – da će VEVAK staviti Massouda na led prije napada i skloniti ga izvan dosega Ureda, ili bilo koga drugog. Zato je Gabriel odredio krajnji rok od tri dana za planiranje i izvršenje otmice iranskog diplomata u srcu Berlina. Kad je Eli Lavon izjavio da su im šanse jedan naprema četiri, Gabriel ga je odveo do Dinina improviziranog ureda kako bi vidio fotografije onoga što bi se moglo dogoditi ako ne uspiju. »Ne želim šanse«, rekao je Gabriel. »Želim Massouda.«
Zadatak im je donekle olakšala činjenica da se Massoud očito osjećao sigurnim na njemačkom tlu. Njegov raspored – barem tijekom ovoga kratkog razdoblja dok su ga pratili – bio je strogo ustrojen. Većinu je vremena provodio u VEVAK-ovim prostorijama u veleposlanstvu, koje je, sasvim slučajno, bilo smješteno tik uz Njemački arheološki institut, što je po mišljenju tima bio dobar znak. Stizao bi negdje oko osam ujutro i ostajao do kasno u noć. Stan mu je bio pet kilometara sjeverno od veleposlanstva, u četvrti Charlottenburg. Njegov službeni automobil naizgled nije bio blindiran, ali je VEVAK-ov gorila, koji mu je služio kao tjelesni čuvar i vozač, bio naoružan. Zadatak neutraliziranja tjelesnog čuvara u večeri otmice pao je na Mihaila. Nije da ga je trebalo previše uvjeravati – nakon što je godinama uspješno izbjegavao iranske metke služeći u izraelskim obrambenim snagama, jedva je čekao uzvratiti uslugu.
Ali gdje to učiniti? Na ulici prepunoj prolaznika? U zabačenoj i tihoj uličici? Na semaforu? Na Massoudovu kućnom pragu? Gabriel je objavio da će mjesto biti određeno samo jednim čimbenikom – morali su imati jasno određenu rutu za bijeg, bila otmica uspješna ili neuspješna. Ako odaberu mjesto preblizu iranskom veleposlanstvu, mogli bi se naći u pucnjavi s njemačkim policajcima koji ga danonoćno nadziru. No, puste li Massouda preblizu njegovu stanu, mogli bi zapeti u prometnoj gužvi Charlottenburga. Na koncu, izbor je bio očigledan svima. Gabriel je na karti označio lokaciju krvavocrvenom čiodom. Eliju Lavonu izgledalo je to kao nadgrobni kamen.
Time je operacija došla u fazu koju je tim nazivao »završno prilaženje.« 4 Imali su metu, imali su plan, imali su zadatke. Sada su samo morali prizemljiti avion a da pritom ostanu živi oni i svi ostali putnici. Nisu imali radare da ih navode, pa će to morati odraditi na staromodan način, uz pomoć instinkta i hrabrosti, možda i uz malo dobre sreće. Ipak, pokušavali su se što manje osloniti na sudbinu. Gabriel je vjerovao da je operativna sreća nešto što se mora zaslužiti, a ne na nju računati. A najčešće je bila rezultat pedantnog planiranja i pripreme.
U uredskom rječniku operacija je spadala pod »tešku mašineriju«, što je značilo da će im biti potrebno nekoliko različitih vrsta vozila. Uredska transportna jedinica, koja se o tome skrbila, većinu im je vozila pribavila od prijateljskih europskih agencija za najam automobila, na način da se nijednom neće moći ući u trag. Najvažnije vozilo, međutim, bilo je u vlasništvu Ureda. Volkswagenov kombi imao je tajni spremnik za prijevoz putnika, a odigrao je glavnu ulogu u jednoj od Gabrielovih najslavnijih operacija – uhićenju nacističkog ratnog zločinca Ericha Radeka u njegovu domu u bečkom Prvom okrugu. Chiara je te noći upravljala vozilom. Radek se i dalje redovito pojavljuje u njezinim najstrašnijim noćnim morama.
Na njezino veliko negodovanje, Chiara nije bila među onima koji su bili u Berlinu, iako je njezina uloga u operaciji i dalje ostala središnja. Zadatak joj je bio koordinirati složenu taqiyyu kojom će prikriti tragove tima i, ako joj pođe za rukom, navesti i Nijemce i Irance na pogrešan trag. Poput svih dobrih laži, taqiyya je bila uvjerljiva i sadržavala je elemente istine. A možda je, rekao je Gabriel, također sadržavala tračak nade za budućnost – budućnost u kojoj Iran više neće biti u šaci zavjera vjerskih fanatika. Mule i njihovi pristaše u Revolucionarnoj gardi nisu bili racionalni igrači, bili su nepredvidljivi i apokaliptični. A Bliskim istokom nikad neće zavladati istinski mir sve dok ne budu otišli u ropotarnicu povijesti.
Bilo je tu i ostalih laži, također, poput platnenog ruksaka ispunjenog bijelom glinom, žicama i tajmerom, te malom magnetnom bombom koja je više bila glasna negoli razorna. No, sve će to biti uzalud ako ne uspiju izvući Massouda iz automobila uz minimalnu upotrebu sile. Nakon mnogo premišljanja, odlučeno je da će Yaakov poslužiti kao oštrica mača, dok će Oded odigrati sporednu ulogu. Kao iskusan ispitivač terorista, Yaakov je imao lice i držanje koji su ostavljali malo sumnje u njegove riječi. Važnije od svega, Yaakov je bio potomak njemačkih Židova i, poput Gabriela, govorio je tečno njemački. Njegov će posao biti razgovorom pokušati nagovoriti Massouda da iziđe iz automobila. A ako riječi ne budu bile dovoljne, Oded će ga na to natjerati uz pomoć velikog malja.
Nisu vježbali u javnosti, nego su izveli bezbrojne minijaturne utrke iza zidova sigurne kuće u Wannseeu. U početku se Gabriel držao strogo poslovno, ali kako su se vježbe otezale, raspoloženje mu je postajalo sve mračnije. Mihail je strahovao da pati od operativnog mamurluka nakon napada u St. Moritzu, ili ga možda muče more zbog događaja u Praznoj četvrti. Ali, Eli Lavon je znao što je na stvari. To je zbog Berlina, rekao je. Svima im je Berlin bio grad duhova, no to se pogotovo odnosilo na Gabriela. Bio je to rodni grad roditelja njegove majke. A, po svemu sudeći, bio bi i Gabrielov dom da nije bilo one bande ubojica koji su se okupili u obližnjoj vili na jezeru.
I tako su slušali sa zadivljujućim strpljenjem dok je, činilo se po stoti put, ponovno prolazio kroz svaki aspekt plana. Počastili su se i smijehom kad je propisno ispsovao Yaakova i Odeda nakon naročito loše finalne probe. Pazili su da se ne šuljaju u njegovoj blizini jer je, unatoč dugogodišnjoj obuci, imao dozlaboga tanke živce. Najzad, posljednjeg popodneva u Berlinu, kad više nisu mogli podnositi njegovu naprasitost, obojili su njegove izrazito sive sljepoočnice i skrili one njegove nezaboravne zelene oči iza naočala. Potom su ga umotali u kaput i šal i, uz nježno guranje, izveli iz sigurne kuće u šetnju među dušama mrtvih.


§



Terenski operativac u njemu želio je sve barem jednom vidjeti vlastitim očima – veleposlanstvo, kontrolne točke, položaje za povlačenje, mjesto otmice. Zatim se ukrcao na S-Bahn koji ga je odveo kroz Berlin do Brandenburških vrata. Našavši se na bivšoj istočnonjemačkoj strani grada, nastavio je ulicom Unter den Linden, koračajući pod ogoljenim granama lipa. U ulici Friedrichstrasse, središtu raskalašenog berlinskog noćnog života tijekom 1920-ih, skrenuo je desno i uputio se u četvrt poznatu kao Mitte. Tu i tamo, ugledao bi bljesak staljinističke prošlosti, no arhitektonske mrlje komunizma uglavnom su bile uklonjene. Kao da se hladni rat, kao i onaj pravi koji mu je prethodio, nikad nije ni dogodio. U današnjem Mitteu nije bilo uspomena, samo napredak.
Na Kronenstrasse, Gabriel je ponovno skrenuo desno i nastavio prema istoku sve dok nije stigao do moderne stambene zgrade s velikim četvrtastim prozorima koji su sjajili poput ploha od oniksa. Davno prije, prije komunizma, prije rata, na tom je mjestu bila lijepa neoklasicistička zgrada od sivog kamena. Na drugom katu živio je njemački ekspresionist Viktor Frankel, njegova supruga Sarah i kći Irene, Gabrielova majka. Gabriel nikad nije vidio fotografiju stana, ali jednom, kad je bio dječak, majka mu ga je pokušala nacrtati prije nego što je briznula u plač. Ovdje su živjeli ugodnim buržujskim životom, ispunjenim glazbom, umjetnošću i popodnevima provedenim u Tiergartenu. A tu su i ostali dok im se omča polako stezala oko vrata. Najzad, u jesen 1942., ukrcani su, zajedno sa svojim sunarodnjacima, u stočne vagone i deportirani na istok, u Auschwitz. Majčine su roditelje odmah nakon dolaska ugušili u plinskim komorama, a majka je poslana u ženski radni logor u Birkenauu. Gabrielu nikad nije rekla ni riječi o svojim iskustvima. Umjesto toga, stavila ih je na papir i zaključala u arhive Yad Vashema.
Neću reći ništa o onome što sam vidjela. Ne mogu. Toliko harem dugujem mrtvima...
Gabriel je sklopio oči i vidio ulice kakve su bile prije ludila. A onda je vidio sebe kao dječaka, kako dolazi u posjet djedu i baki kojima je bilo dopušteno da ostare. Zamislio je kako je drukčiji život mogao biti da je odrastao ovdje u Berlinu umjesto u jeruzalemskoj dolini. A onda mu je oblak kiselkastog dima zapahnuo lice, poput dima nekog dalekog krematorija, i čuo je poznati glas iza sebe.
»Što si mislio da ćeš ovdje pronaći?« upitao je Ari Shamron.
»Snagu«, odgovorio je Gabriel.
»Tvoja ti je majka dala snagu kad ti je nadjenula ime«, rekao je Shamron. »A onda te je predala meni.«