Anđeo tame

First topic message reminder :



Anđeo tame je kriminalistički roman o Gabrijelu Alonu i njegovim zadacima u izraelskoj obaveštajnoj službi. Gabrijel pokušava da reši slučaj smrti malde žene čije je telo nađeno u bazilici svetog Petra.Gabrijel mora ovu istragu da krije od drugih i ne iznosi javno kako ne bi došlo do skandala u Crkvi.

29.

Berlin





Shamron se prijavio u hotelu Adlon pod imenom Rudolf Heller, jednim od svojih omiljenih europskih pseudonima. Gabriel je želio izbjeći sigurnosne kamere čuvenoga starog hotela pa su odlučili prošetati uz rub Tiergartena. Zrak je najednom postao leden, i vjetar je šibao kroz stupove Brandenburških vrata. Shamron je nosio kaput od kašmira, fedora šešir i tamne naočale zbog kojih je izgledao kao poslovni čovjek koji novac zarađuje na pomalo sumnjive načine te nikad ne gubi na kartama. Zastao je kod novog berlinskog memorijalnog spomenika holokaustu, sklopu pravokutnih sivih blokova, i začuđeno se namrštio.
»Izgledaju kao kontejneri koji čekaju da ih se ukrca na teretni brod«.
»Arhitekt je želio stvoriti atmosferu nelagode i zbunjenosti. Trebao je predstavljati potpuno istrebljenje milijuna ljudi usred ratnoga kaosa.«
»Zar je to ono što vidiš?«
»Vidim malo čudo što takav spomenik uopće postoji na ovom mjestu. Mogli su ga smjestiti negdje usred polja u nekakvoj selendri. Ali stavili su ga ovdje, usred ujedinjenog Berlina, odmah pored Brandenburških vrata.«
»Previše im daješ za pravo, sinko. Nakon rata, svi su se oni pretvarali da nisu primjećivali kako im prve susjede odvode usred noći. Tek kad smo uhvatili jednog od glavnih krivaca, Njemačka i ostatak svijeta mogli su shvatiti istinski užas holokausta.«
Pokazao je preko Tiergartena, u neodređenom smjeru prema Kurfürstenstrasseu. Tamo je, u impozantnoj zgradi koja je nekoć bila židovski društveni dom, Adolf Eichmann osnovao svoje sjedište. Gabrielove oči, međutim, i dalje su bile fiksirane na sive kamene blokove spomenika.
»Trebao bi sve zapisati.« Zastao je i pogledao Shamrona. »Prije negoli bude prekasno.«
»Nikamo ja još ne idem.«
»Čak ni ti nećeš živjeti zauvijek, Ari. Trebao bi provesti neko vrijeme s olovkom u ruci.«
»Špijunski memoari oduvijek su mi bili odurni za čitanje. Uostalom, kakva korist od svega toga?«
»Podsjetit će svijet zašto živimo u Izraelu umjesto u Poljskoj ili Njemačkoj.«
»Svijet to ne zanima«, odgovorio je Shamron i odmahnuo rukom. »A holokaust nije jedini razlog zašto nam je dom u Državi Izrael. Tamo smo jer je naša od početka. Tamo pripadamo.«
»U to čak ni neki od naših prijatelja nisu više sasvim sigurni.«
»To je stoga što su Palestinci i njihovi saveznici uspjeli uvjeriti veći dio svijeta da smo okupatori arapske zemlje. Pretvaraju se da je drevno kraljevstvo mit, da Jeruzalemski hram nije ništa doli biblijska bajka.«
»Zvučiš kao Eli.«
Shamron se kratko nasmiješio. »Na jedan svoj način, tvoj prijatelj Eli i vodi rat u onim iskopanim rovovima pod Zapadnim zidom. Naša muslimanska braća sasvim su prikladno zaboravila da su njihove veličanstvene Kupola na stijeni i Al-Aksa izgrađene na ruševinama Prvog i Drugog hrama. Moramo dokazati svijetu da smo mi tamo stigli prvi.«
Nalet vjetra zaječao je među kamenim blokovima spomenika. Shamron je podignuo ovratnik kaputa i skrenuo za ugao u ulicu koja je dobila ime po Hanni Arendt, filozofkinji i političkoj teoretičarki poznatoj po svojoj tezi o »banalnosti zla« kojom je opisala Eichmannovu ulogu u istrebljenju šest milijuna europskih Židova. Shamron, koji je proveo sate s ubojicom u sigurnoj kući u Buenos Airesu, tu je karakterizaciju smatrao u najboljem slučaju neumjesnom. Ušao je u kavanu, a zatim, zamijetivši znak za zabranu pušenja, sjeo za stol ispred.
»Osviješteni Nijemci«, rekao je pripalivši cigaretu. »Upravo ono što svijetu treba.«
»Mislio sam da si im oprostio.«
»Jesam«, rekao je Shamron. »Ali bojim se da nikad neću moći zaboraviti. Također bih volio kad bi njihova vlada promislila i malo se ogradila od Islamske Republike Iran. No, davno sam naučio da se ne molim za nemoguće.«
Shamron je utihnuo kad im je konobarica, prelijepa djevojka mliječnobijele boje kože, donijela kavu. Kad je otišla, ogledao se oko sebe po ulici prepunoj prolaznika, i nasmiješio.
»Što je toliko smiješno?« upitao je Gabriel.
»Kad si izišao iz onog saudijskog zatvora, rekao si da više nikad nećeš odraditi nijedan posao za Ured. A sad se spremaš izvesti jednu od naših najizazovnijih operacija ikad, i to samo zato što se jedna djevojka poskliznula u bazilici sv. Petra.«
»Ona ima svoje ime«, odvratio je Gabriel. »I nije se poskliznula. Gurnuo ju je Carlo Marchese.«
»S Carlom ćemo se pozabavio kad riješimo Massouda.«
»Pretpostavljam da si proučio plan?«
»Temeljito. I instinkti mi govore da nemaš više od trideset sekundi da ubaciš Massouda u automobil.«
»Uvježbali smo sve za dvadeset. No, po mom iskustvu, u stvarnosti se sve uvijek odvija brže.«
»Naročito kad si ti upleten«, podbo ga je Shamron. »Ali večeras ćeš samo biti promatrač.«
»I to vrlo nervozan.«
»S pravom. Ako stvari pođu po zlu, bit će to diplomatska katastrofa, a ujedno golema propagandna pobjeda Iranaca. Svijet kao da nije briga što su im naši ljudi na meti kad god im se prohtije. Ali, ako mi odgovorimo, onda nas prozivaju kao krvoločne ubojice.«
»Mogli bi nas nazivati i gorim imenima.«
»Kao na primjer?«
»Slabićima«, odgovorio je Gabriel.
Shamron je kimnuo složivši se, i zamišljeno promiješao svoju kavu. »Izmamiti Massouda iz njegova automobila i ubaciti ga u vaš, bit će lakši dio operacije. Nagovoriti ga da propjeva, bit će nešto posve drugo.«
»Siguran sam da imaš pokoji savjet. Inače ne bi bio ovdje.«
Shamron je prihvatio primjedbu kimnuvši glavom. »Massoud nije čovjek koji se dade lako zastrašiti. Možete u tome uspjeti jedino ako ga suočite sa sudbinom gorom od smrti. A onda mu morate dobaciti konopac za spašavanje i nadati se da će ga uhvatiti.«
»A ako ga uhvati?«
»Bit ćete u napasti da iz njega izvučete svaku i najmanju informaciju. Ali, po mom skromnom mišljenju, bila bi to pogreška. Uostalom«, dodao je, »za takvo što nemate ni vremena. Iscijedite iz njega podatke koji su vam nužni i prekinite napad. A onda...«
Shamronov je glas utihnuo. Gabriel je umjesto njega dovršio rečenicu.
»Pustimo ga.«
Namrštivši se, Shamron je polako kimnuo. »Mi nismo kao naši neprijatelji. A to znači da ne ubijamo čovjeka koji nosi diplomatsku putovnicu, makar mu ruke bile okrvavljene krvlju naše djece.«
»Pa čak i ako znamo da će opet ubijati?«
»Nemaš izbora nego s vragom sklopiti savez. Massoud mora vjerovati da ga nećeš izdati. A bojim se da takvu vrstu povjerenja nećeš zadobiti ako mu povežeš oči. Morat ćeš mu pokazati to svoje slavno lice i pogledati ga ravno u oči.« Shamron je zastao, a onda dodao: »Osim ako ne želiš da netko drugi sjedne s njime za stol.«
»Tko?«
Shamron nije odgovorio.
»Ti?«
»Ja sam najlogičniji izbor. Ako Massoud pogleda preko puta stola i vidi tebe, s pravom će strahovati za vlastiti život. Ali ako vidi mene...«
»Postat će mu toplo oko srca?«
»Znat će da ima posla s najvišim instancijama vlasti u Izraelu«, odgovorio je Shamron. »A to bi ga moglo ponukati da progovori.«
»Cijenim tvoju ponudu, Abba.«
»Ali nemaš je namjeru prihvatiti.« Shamron je zastao, a zatim upitao: »Jasno ti je da će ostatak života posvetiti tome da te ubije?«
»Morat će stati u red.«
»Uvijek se možeš vratiti u Izrael.«
»Nikad nećeš odustati, zar ne?«
»Nije mi u prirodi.«
»Što bih radio?«
»Mogao bi mi pomoći pisati knjigu.«
»Poubijali bismo se međusobno.«
Shamron je polako zgnječio svoju cigaretu, naznačivši tako da je vrijeme za polazak. »Kako prikladno, zar ne?«
»Što?«
»To što ćeš svoju posljednju operaciju izvršiti ovdje, u gradu špijuna.«
»Ovo je grad mrtvih«, rekao je Gabriel. »I želim otići iz njega što je prije moguće.«
»Ponesi Massouda kao suvenir. I što god učinio, nemoj da te uhvate.«
»Shamronova jedanaesta zapovijed.«
»Amen.«
Rastali su se ispod Brandenburških vrata. Shamron se uputio u svoju sobu u hotelu Adlon, a Gabriel do šljunčane staze Tiergartena. Ostao je tamo sve dok nije bio siguran da ga nitko ne slijedi, potom se vratio u sigurnu kuću u Wannseeu. Ušavši, zatekao je svoje ljude kako prolaze kroz posljednje provjere. U predvečerje, počeli su izlaziti u određenim intervalima, i do šest sati već su svi bili na svojim položajima. Gabriel je pregledao sobe stare kuće tražeći bilo kakav znak njihove prisutnosti. Zatim je sjedio sam u tami, s otvorenim prijenosnim računalom na krilu. Na zaslonu je bila snimka iranskog veleposlanstva u visokoj rezoluciji, zahvaljujući minijaturnoj kameri skrivenoj u automobilu propisno parkiranom preko puta glavnog ulaza. Dvanaest minuta poslije osam, otvorila se sigurnosna kapija veleposlanstva, a na zaslonu se ukazala crna Mercedesova limuzina. Skrenula je lijevo pa prošla svega nekoliko centimetara od kamere. Toliko blizu, ustvari, da je Gabriel imao dojam kako može posegnuti i dograbiti jedinog putnika na stražnjem sjedalu. Umjesto toga, prinio je radioprijemnik usnama i obavijestio tim da je vrag na putu.

30.

Berlin





Taqiyya je počela dvije minute kasnije, u 20.14 po lokalnom vremenu, kad je berlinska policija primila poziv o sumnjivom paketu pronađenom u Europa centru, trgovačkom i uredskom kompleksu u blizini memorijalne crkve cara Vilima. Paket je zapravo bio ofucani platneni ruksak kakve često nose darkeri, skinhedi, anarhisti, radikali te ostali kojekakvi izazivači nereda, ostavljen ispod klupe nekoliko metara dalje od poznatoga vodenog sata, popularnog okupljališta, naročito za djecu. Kasnije, svjedoci će opisati osobu koja ga je ostavila kao muslimanku u svojim ranim tridesetima. Bili su u pravu što se tiče godina, ali ne i vjerske pripadnosti. Ali pogreška će im biti oproštena jer je žena tada nosila hidžab.
Osoba koja je pozvala policiju i prijavila sumnjivi ruksak opisala je sadržaj kao eksplozivnu napravu, što su potvrdili i prvi policijski službenici koji su tamo pristigli. Odmah je naređena evakuacija područja oko vodenog sata, a zatim i cijelog trgovačkog centra i svih okolnih zgrada. Do 20.25, nekoliko je tisuća ljudi pohrlilo na ulice, a policijske jedinice pristizale su na mjesto događaja iz svih berlinskih četvrti.
Čak je i u spokojnom i dostojanstvenom hotelu Adlon bilo jasno da je Berlin zahvatila izvanredna opasnost. U čuvenom baru i salonu u lobiju, gdje su se nekoć okupljali nacistički pristaše, nervozni gosti tražili su objašnjenje od uprave, a nekoliko ih je izišlo ispred na pločnik kako bi promatrali policijske terence koji su zavijajući jurcali ulicom Unter den Linden. Jedan gost, međutim, doimao se kao da ga čitava ta strka nimalo ne dira. Dobro odjeven gospodin starije dobi mirno je naručio viski, koji jedva da je dotaknuo, i uspeo se dizalom do svog apartmana na najvišem katu hotela. Tamo je stao pokraj prozora, promatrajući vatromet svjetala kao da je priređen samo za njega. Nekoliko trenutaka poslije, izvukao je mobitel iz džepa na prsima i pritisnuo tipku za brzo biranje broja što mu ga je svojedobno spremilo dijete koje se razumije u ta moderna čudesa. Čuo je niz škljocaja i šumova. Potom ga je muški glas pozdravio gunđanjem.
»Što upravo gledam?« upitao je Ari Shamron.
»Preludij«, odgovorio je Uzi Navot.
»Kad se podiže zavjesa za prvi čin?«
»Za minutu, možda i manje.«
Shamron je prekinuo vezu i zagledao se u plava svjetla što su bljeskala gradskim ulicama. Kako predivan prizor, pomislio je. Kako se čini, obmanom je započeo rat.


§



U istom trenutku, nekih šest kilometara zapadno od Shamronova jedinstvenog vidikovca, Yossi Gavish i Mihail Abramov sjedili su svaki na svom motociklu na rubu malog parka u Hagenstrasseu. U to vrijeme park je već odavno bio napušten, ali topla svjetla gorjela su iza šarenih prozora minijaturnih teutonskih dvoraca s obiju strana ulice. Mihail je trljao svoje bolno koljeno, a Yossi je bio toliko nepomičan da je izgledao kao da je odliven u bronci.
»Opusti se, Yossi«, blago je rekao Mihail. »Moraš se opustiti.«
»Nemaš ti bombu u džepu.«
»Eksplodirat će tek deset sekundi nakon što je prikačiš na automobil.«
»Što ako se pokvari?«
»Nikad se ne pokvare.«
»Uvijek postoji prvi put.«
Zeleno-bijeli policijski kombi projurio je mimo njih, sirene su zavijale. Yossi je i dalje ostao ukočen.
»Diši«, naredio mu je Mihail. »Inače će policija pomisliti da planiraš oteti iranskog diplomata.«
»Ne znam zašto baš ja moram prikačiti bombu.«
»Netko mora.«
»Ja sam analitičar«, rekao je Yossi. »Ne dižem automobile u zrak. Čitam knjige.«
»Bi li radije izvukao vozača?«
»A kako bih to trebao učiniti? Da ga namamim i očaram svojim humorom?« Prije nego što je Mihail stigao odgovoriti, čuo je pucketanje u svojoj minijaturnoj slušalici, nakon čega su uslijedila tri kratka eksplozivna zvuka. Pogledavši niz ulicu, vidio je svjetla Mercedesa koji im je dolazio u susret. Dok je prolazio pored njihova položaja, mogao je vidjeti Massouda na stražnjem sjedalu kako pod svjetlošću lampice proučava nekakvu dokumentaciju. Nekoliko sekundi kasnije pojavio se i BMW, kojim je upravljala Rimona, a Yaakov i Oded sjedili su na stražnjem sjedalu, uspravno kao da su progutali metle. Najzad, u Passatovu kombiju protutnjao je i Eli Lavon, stišćući upravljač kao da upravlja tankerom kroz ledena mora. Mihail i Yossi su se namjestili u položaje i čekali idući znak.


§



Došli su do točke za koju je Shamron volio reći da je »operativno raskrižje«. Dosad nijedan zločin nije počinjen, osim bezazlene lažne dojave o bombi u Europa centru. Tim je još uvijek mogao odustati, pregrupirati se i pokušati neku drugu noć. U mnogim bi aspektima takva odluka bila kudikamo lakša – vratiti mač u korice umjesto njime zamahnuti. Shamron bi to zasigurno nazvao kukavičkim izlazom u slučaju nužde. No, s druge strane, Shamron je uvijek vjerovao da je razlog neuspjelim operacijama uglavnom bilo kolebanje, a ne nepromišljenost.
Te noći, međutim, odluka nije bila na Shamronu. Bila je u rukama ispaćenog ratnika što je sam sjedio u praznoj kući u Wannseeu. Zurio je u zaslon svoga računala promatrajući kako se njegov tim i njegova meta približavaju točki s koje neće biti povratka. Bila je to Königsallee, ulica što vodi od zelenila Grunewalda do prometnog Kurfürstendamma – i jednom kad je Massoud prođe, bit će izvan njihova dometa. Gabriel je uključio svoj radioprijemnik i pitao ima li tko kakve primjedbe. Čuvši negativan odgovor, dao je naređenje da nastave. Zatim je sklopio oči i stao osluškivati zavijanje sirena.


§



Poslije su neki na Bulevaru kralja Šaula žalili što se ništa nije snimilo. Shamron je, međutim, mislio upravo suprotno. Vjerovao je da snimke operacija, kao i samoubilačke napade, valja prepustiti neprijateljima Izraela. Uostalom, rekao je, nema te snimke koja bi uspjela dočarati čisto savršenstvo manevra. Bila je to poezija, bajka koja će se idućim naraštajima prepričavati pod svjetlošću logorske vatre u pustinji.
Počelo je gotovo neprimjetnim kretanjem dvaju vozila – jednim je upravljala Rimona, a drugim Eli Lavon. Oba su vozila istodobno usporila i pomaknula se blago nadesno, ostavivši Yossiju čist prolaz do stražnjeg branika Mercedesa. Pojačao je brzinu i već je za nekoliko sekundi gledao vragu preko lijevog ramena. Oprezno je posegnuo u džep kaputa i pritisnuo tipku za aktivaciju na magnetnoj bombi. Potom je usmjerio pogled ravno ispred sebe i čekao da djevojka stupi na ulicu.
Nosila je neonskozelenu jaknu s reflektivnim prugama na rukavima i gurala bicikl s upaljenim svjetlima na upravljaču. Sat ranije, nosila je platneni ruksak koji je prouzročio onoliko panike u središtu Berlina. Sad, kad je stupila na dobro osvijetljen pješački prijelaz, pomalo hramajući, uza se nije imala ništa doli lažnu putovnicu i beskrajnu mržnju prema muškarcu koji se vozio na stražnjem sjedištu Mercedesa.
Načas su se svi pobojali da će je Massoudov vozač, zaštićen diplomatskom putovnicom, zaista pregaziti. No ipak je legao na kočnicu, a velika crna limuzina naglo je stala uz škripanje guma i oblak plavo-sivog dima. Yossi je skrenuo ulijevo kako bi izbjegao stražnji branik Mercedesa, a potom dobacio nekoliko psovki vozaču prije nego što će neprimjetno prikačiti bombu pod blatobran prednjeg kotača. Dotad je djevojka već sigurno dospjela na drugu stranu ulice. Massoudov vozač čak joj je i mahnuo u znak isprike dok se odvozila dalje. Djevojka je uzvratila osmijehom dok se udaljavala, činilo se, neobično užurbano.
Šest sekundi kasnije, naprava je eksplodirala. Pomno oblikovana i kalibrirana ovojnica bombe cijelu je silinu detonacije usmjerila u unutrašnjost automobila, ne ostavivši nimalo izgleda za kolateralne žrtve ili štetu. Lavež je definitivno bio gori od ugriza, iako je udar bio dovoljno snažan da pukne prednju lijevu gumu i raznese poklopac motora. Zaslijepljen i ošamućen, vozač je snažno zaokrenuo udesno. Naletio je na rubnik i proletio kroz željeznu ogradu prije nego što će se nasukati na Hagenplatzu, malom trokutu zelenila koji je tim sa simpatijama nazvao »trg sladoleda«.
Ako je u čitavom planu i postojala slaba karika, tada je to bila autobusna postaja nekoliko metara dalje od križanja. Te je večeri petero ljudi tamo čekalo autobus – stariji njemački par, dvojica mladića turskog podrijetla te djevojka u svojim dvadesetima, koja je bila toliko tanašna i blijeda da je mirne duše mogla upravo doteturati iz zgrade koju su netom bombardirali Saveznici. Ono čemu su potom svjedočili nije bilo ništa doli čin milosrđa što su ga izvela trojica dobrih Samaritanaca, koji su se naizgled sasvim slučajno zatekli na poprištu događaja. Jedan od muškaraca, visoki, vitki motociklist, smjesta je pritekao u pomoć zabezeknutom vozaču – ili se barem tako učinilo svjedocima na autobusnoj postaji. Nisu primijetili, međutim, da je motociklist brzo izvadio pištolj iz vozačeva remena, kao što nisu primijetili ni kad je ubrizgao dozu snažnog sedativa u njegovo lijevo bedro.
Druga dvojica dobrih Samaritanaca pažnju su usmjerila na muškarca na stražnjem sjedištu Mercedesa. Zahvaljujući činjenici da nije imao privezan pojas, bio je teško ošamućen zbog udara. Injekcija sedativa pogoršala mu je stanje, iako svjedoci ni to nisu mogli vidjeti. Ono čega će se sjetiti bio je prizor dvojice muškaraca kako podižu ozlijeđene putnike iz uništenog automobila i nježno ih smještaju u vlastiti. Istog trena, automobil je pojurio naprijed i skrenuo lijevo prema zelenilu Grunewalda – baš čudno, jer je bolnica bila u suprotnom smjeru.
Motociklist ih je slijedio, kao i Passatov kombi kojim je upravljala naizgled blaga duša, koja kao da nije bila svjesna čitavog događaja. Kasnije, kad ih bude ispitivala policija, svjedoci će se prisjetiti da je cijela operacija izvršena gotovo bez riječi. Štoviše, samo se jedan od dobrih Samaritanaca, muškarac tamne kose i rošava lica, obratio ozlijeđenom putniku. »Dođi s nama«, bio mu je rekao. »Zaštitit ćemo te od Židova.«


§



Kao što je Gabriel i predvidio, za otmicu je bilo potrebno manje vremena nego što su očekivali – samo trinaest sekundi od početka do kraja, od kojih je za izvlačenje Massouda iz automobila trebalo osam. Sada, sam u sigurnoj kući u Wannseeu, slušao je kako tim prvi put te večeri mijenja vozila, a potom je gledao svjetla kako jure autocestom E51. Svaka im je sekunda sad bila dragocjena. Trebala im je svaka kap, svaka granula koju su mogli dobiti. Nekoliko sekundi tu i tamo dijelilo je uspjeh od neuspjeha, život od smrti. Gabriel više nije mogao ništa učiniti. Već je postavio vatre oko grada iz svojih noćnih mora. Sad ga je samo mogao gledati kako gori.
Poslao je kratku poruku na Bulevar kralja Šaula potvrdivši da je prva faza operacije protekla po planu. Zatim je izišao vani i ušao u Audijevu limuzinu. Nakon što se provezao pored puste vile na obali jezera gdje se planiralo ubojstvo njegovih predaka, krenuo je prema autocesti. Berlinska policija i dalje je jurila prema Europa centru. Ali, dokad?


§



Na najvišem katu hotela Adlon, Ari Shamron stajao je sam kod svog prozora, promatrajući plava policijska svjetla kako se rotiraju dolje na ulicama. Nekoliko proteklih minuta svi su jurcali prema istoj točki u zapadnom Berlinu. A u 20.36 zamijetio je određenu promjenu. Nije se gnjavio tražiti objašnjenje s Bulevara kralja Šaula. Obmana je bila gotova. Sada su jurili da na vrijeme stignu do granice.

TREĆI DIO

Zdenac duša




31.

Berlin – Sjeverna Danska





Iranska oslobodilačka vojska, dotad nepoznata skupina posvećena svrgavanju tamošnje teokratske vlade, prvi se put pojavila na zapadnjačkim radarima – kao i bilo gdje drugdje – kasno idućeg jutra, kad je preuzela odgovornost za otmicu Massouda Rahimija, starijeg agenta iranske obavještajne službe s prebivalištem u njemačkom glavnom gradu Berlinu. Učinili su to na tiskanom proglasu tajno dostavljenom BBC-ju u Londonu, kao i na internetskoj stranici otvorenoj nekoliko sati nakon otmice. Među ostalim, na njihovom popisu zahtjeva bila je obustava iranskog nuklearnog programa te oslobađanje svih zatočenih, bilo zbog političkih, vjerskih, moralnih ili spolnih razloga. Mule su imale samo sedamdeset i dva sata da udovolje zahtjevima; inače će, zaklela se skupina, Massoud skončati jezivom smrću, baš kao i njegove brojne nedužne žrtve. Kako bi zorno prikazali koliko su im namjere ozbiljne, na stranicu su postavili fotografiju zatočenika kojeg drže dvojica muškaraca s »fantomkama« na glavi. Massoud je gledao ravno u objektiv s rukama na leđima. Na njegovom se širokom licu nisu vidjeli znakovi nasilja, iako mu se pogled doimao donekle ošamućenim.
Dramatična akcija nove iranske opozicije zatekla je mnoge u medijima. Reporteri diljem Europe i Amerike, tijekom prvih sati krize, nisu imali druge doli bjesomučno nagađati o IOV-ovom podrijetlu i ciljevima. Postupno, međutim, nastao je portret male, čvrsto zbijene skupine sekularnih iranskih intelektualaca i disidenata koji su željeli izvući svoju domovinu iz mračnog doba i uvesti je u suvremeni svijet. Do te su večeri stručnjaci za terorizam i međunarodni politički analitičari s obje strane Atlantika govorili o novoj sili koja je postavila jasnu prijetnju iranskom režimu. No, nitko nije shvaćao da je svaku, pa i najmanju, informaciju izmislila skupina ljudi u jednom podrumskom uredu u Tel Avivu.
Samo je nekoliko istaknutijih stručnjaka za međunarodni terorizam bilo upoznato s imenom Massoud Rahimi, dok su oni, dovoljno stari da se prisjete iranske talačke krize, čak pomalo i likovali čuvši za njegovu muku. Sasvim je drukčije raspoloženje, dakako, vladalo u Teheranu, gdje su Iranci reagirali s očekivanim bijesom. Vladajući su u službenoj izjavi opovrgnuli postojanje skupine pod imenom Iranska oslobodilačka vojska, zanijekavši da je Massoud Rahimi bio agent iranske obavještajne službe, kao i to da je na bilo koji način povezan s terorističkim djelovanjima. Nadalje, optužili su izraelske vlasti da su izmislili skupinu kako bi prikrili svoju umiješanost u aferu. Izraelski je premijer za govornicom u Knessetu objavio da su tvrdnje Iranaca puko divljanje razjarenih fanatika. Zatim je, ne toliko suptilno, prigovorio Nijemcima jer su dopustili Massoudu, poznatom ubojici čije su ruke okrvavljene stotinama nedužnih života, da pod diplomatskom krinkom boravi na njemačkom tlu. Njemačka kancelarka osvrnula se na primjedbu rekavši da takve izjave ne pomažu nikome, te apelirala na premijera da poduzme korake koji će ublažiti napetost. Privatno, ravnateljima svojih obavještajnih službi rekla je kako je uvjerena u izraelsku umiješanost.
Ne čudi stoga, s obzirom na sofisticirano izvedenu operaciju, da su se mnogi u redovima njemačke policije i službi sigurnosti složili sa svojom kancelarkom, iako nisu imali dokaze kojima bi potkrijepili svoje sumnje. Frustrirani ministar unutarnjih poslova pjenio se pred svojim najbližim suradnicima, govoreći da su to morali biti Izraelci, jer nema te obavještajne službe na svijetu koja bi bila toliko sposobna – ili, ruku na srce, toliko drska – i započeti takvu operaciju. Ministra su suradnici mudro savjetovali da se na idućoj tiskovnoj konferenciji suzdrži od takvih ispada.
Valja im priznati, Njemačka je policija sve svoje napore uložila u potragu za nestalim Irancem. Pretraživali su zemlju od istoka do zapada, od planina u Bavarskoj do sivih obala Baltika. Tražili su ga u gradovima, malim i velikim. Uspostavili su kontakte s izvorima i informatorima unutar velike njemačke zajednice radikalnih islamista te prisluškivali svaki telefon i pratili svaki račun elektroničke pošte koji bi ih mogao navesti na pravi trag. Dvadeset i četiri sata kasnije, međutim, nisu se imali čime pohvaliti. Iste večeri ministar unutarnjih poslova obavijestio je iranskog veleposlanika da je, što se njemačke policije tiče, njegov kolega nestao s lica zemlje. To, dakako, nije bilo točno. Samo su ga tražili na pogrešnom mjestu.


§



Na krajnjem sjeveru Danske nalazi se uski poluotok na čijem rtu bjesni vječni sukob između Sjevernog i Baltičkog mora. Na baltičkoj strani poluotoka, pijesak je ravan i pust, no duž obale Sjevernoga mora uzdižu se vjetrom oblikovane dine. Tu leži malo seoce Kandestederne. Ljeti je puno danskih izletnika, ali ostatak godine kao da je kugom opustošen.
Na rubovima sela, skrivena u udolini pod velikom dinom, zgodna je drvena koliba s čijeg velikog trijema puca pogled na more. Ima četiri spavače sobe, prozračnu kuhinju opremljenu aparatima od nehrđajućeg čelika i dvije otvorene dnevne sobe namještene u minimalističkom danskom stilu. Brvnara se može pohvaliti i vinskim podrumom koji su Kućepazitelji potajno prenamijenili u zvučno izoliranu ćeliju. Unutra je sjedio čovjek kojem je njemačka policija tako očajnički pokušavala ući u trag – s povezom preko očiju i usta, odjeven u donje rublje, i grozničavo drhtureći na hladnoći. U ova dvadeset i četiri sata nisu mu dali ništa da pojede i popije, osim što su mu ubrizgali malu dozu sredstva za smirenje ne bi li ga ušutkali. Nitko još nije razgovarao s njime. Zapravo, koliko je Massoud u tom trenutku znao, ostavljen je da umre sam, osuđen na sporu i strašnu smrt uslijed skapavanja. Bila je to kazna koju je zaslužio. Ipak, Božja je providnost za njega imala drugi plan.
Iduća etapa Massoudova putovanja otpočela je u dvadeset i šestom satu nakon otmice, kad su ga Mihail i Yaakov otpratili, i dalje s povezima, gore do blagovaonice. Nakon što su ga čvrsto privezali za metalni stolac, uklonili su poveze s usta i očiju. Massoud je nekoliko trenutaka bjesomučno treptao prije nego što je pogledao oko sebe. Na zidovima je bilo nekoliko uvećanih fotografija njegovih nedjela – ovdje su bile ruševine vojarni marinaca u Beirutu, tamo pougljena olupina autobusa u Tel Avivu, ondje pak razneseni ostaci židovskog društvenog centra u Buenos Airesu. Uspio je iskriviti svoje grube crte u lica u izraz nevjerice, ali kad mu se pogled najzad spustio na muškarca što je sjedio za stolom nasuprot njemu, izraz se promijenio u strah.
»Očekivao si nekog drugog?« mirno je upitao Gabriel na engleskome.
»Nemam pojma tko si ti«, odgovorio je Massoud na istom jeziku.
»Ne seri.«
»Nećete se izvući s ovim.«
»Već smo se izvukli.«
Tri predmeta ležala su na stolu ispred Gabriela; fascikl, BlackBerry i napunjena devetmilimetarska Beretta. Pedantno je pomaknuo pištolj nekoliko centimetara, a onda gurnuo BlackBerry preko stola kako bi ga Massoud mogao vidjeti. Na zaslonu je bila otvorena mobilna verzija naslovnice BBC-jeve internetske stranice. Udarna vijest bila je odvažna otmica u srcu Berlina.
»Grubo ste prekršili Bečku konvenciju o diplomatskim odnosima«, rekao je Massoud nakon jednog trenutka.
»Tvoju otmicu izvršila je Iranska oslobodilačka vojska. I to piše ovdje na BBC-ju«, rekao je Gabriel i lupnuo prstom po zaslonu, »a, kao što znaš, BBC nikad ne griješi.«
»Dobro odigrano«, rekao je Massoud.
»Nije bilo tako teško«, odvratio je Gabriel. »Samo smo posudili stranicu iz vašeg scenarija.«
»Koju?«
»Taqiyyu.«
»Ne postoji nikakva taqiyya. To su najobičnije klevete koje šire neprijatelji šijitskog islama.«
»Vi se svakodnevno služite taqiyyom kad uvjeravate svijet da razvijate svoj nuklearni program isključivo u mirovne svrhe.«
»Je li o tome ovdje riječ?«
»Nije.« Gabriel je vratio BlackBerry i potom polako stao prelistavati sadržaj fascikla. »Optužen si za planiranje brojnih terorističkih napada u kojima su nastradale stotine nedužnih osoba. Nadalje, optužen si za planiranje budućih terorističkih napada, kao i financiranje skupine čiji je cilj potpuno uništenje moga naroda.« Podignuo je pogled s fascikla i upitao: »Osjećaš li se krivim?«
»Ja sam treći tajnik u konzulatu pri iranskom veleposlanstvu u Berlinu.«
»Osjećaš li se krivim?« ponovio je Gabriel.
»Kršite sve diplomatske odredbe i običaje.«
»Osjećaš li se krivim?«
Massoud je podignuo bradu i rekao: »Ne osjećam se krivim.« Gabriel je sklopio fascikl. Sud se raspustio.


§



Te su ga noći priveli na još dva saslušanja, oba s istim ishodom. Nakon toga, držali su ga budnim, redovito ga polijevajući ledenom morskom vodom te puštajući snimke zaglušne buke u zvučno izoliranoj prostoriji. Gabriel nije bio sklon primjeni fizičke sile – znao je, naime, da će se Massoud, nakon što mu se uskrati san i hrana i voda, vrlo brzo predati – ali nije imao izbora. Trenutno su otkucavala dva sata; jedan je odbrojavao sate preostale do napada, a drugi sate prije nego što ih otkriju. Gabriel je odredio krajnji rok od sedamdeset dva sata da nestanu iz Danske. Ravnatelj danske službe sigurnosti bio mu je prijatelj, no prijateljstvo neće potrajati dozna li da mu je Gabriel na kućni prag doveo čovjeka kao što je Massoud Rahimi.
I tako, dok su se sekunde otezale, sve su više pritiskali svoju lovinu. Buka je bila sve glasnija, voda sve hladnija, a prijetnje izgovorene u njegovo uho sve jezivije. Kad je zatražio hranu, ponudili su mu zdjelu pijeska. A kad je preklinjao za piće, zapljusnuli su ga kantom slane vode zahvaćene iz mora. San nije dolazio u obzir, uvjeravali su ga, osim ako ne pristane na suradnju.
Polako, svakim novim satom, Massoudova je snaga posustajala, kao i volja za otporom. Više od svega, ipak, činilo se da počinje shvaćati kako ova nesretna epizoda ne mora nužno završiti njegovom smrću, nego da možda može sklopiti kakav dogovor. Ali kako ga uvjeriti da prihvati ispruženu ruku? I, tko će je uopće ispružiti?
»Zašto baš ja?« zaprepašteno je upitao je Eli Lavon.
»Zato što izgledaš kao najpitomija osoba u ovoj kući«, rekao je Gabriel. »I zato što ga još nisi niti dotaknuo.«
»Ja ne ispitujem ljude, samo ih pratim.«
»Ništa ga ne moraš pitati, Eli. Samo mu daj do znanja da sam voljan s njime pregovarati.« Lavon je proveo pet minuta sam s čudovištem, zatim se vratio gore.
»Kako je prošlo?«
»Osim dijela kad mi je prijetio da će me ubiti, mislim da je prošlo bolje nego što smo očekivali.«
»Koliko mu možemo dati vremena?«
»Sat će biti dovoljan.«
Dali su mu dva.


§



Idući put kad je Massoud otpraćen do improvizirane sudnice, nekontrolirano se tresao, a usne su mu bile modre od hladnoće. Gabriel kao da to nije primjećivao. Oči su mu bile uperene samo na fascikl koji je bio otvoren pred njime na stolu.
»Primijetili smo da si tijekom svog boravka u Berlinu bio prilično rastrošan s VEVAK-ovim novcem namijenjenim za operacije«, rekao je Gabriel. »To nas se, dakako, nimalo ne tiče. Ali kao kolegama, dužnost nam je to prijaviti tvojim nadređenima u Teheranu. Kad to učinimo, bojim se da će te željeti osloboditi iz pobuda koje nemaju veze s tvojom dobrobiti.«
»Opet židovske laži«, odgovorio je Massoud.
Gabriel se nasmiješio, potom nastavio nabrajati niz računa i odgovarajućih iznosa na njima.
»To su sve legitimni računi za legitimne svrhe«, mimo je odvratio Massoud.
»Dakle, nemaš ništa protiv da o njima izvijestimo tvoje nadređene u VEVAK-U?«
»Ne radim za vevak.«
»Da, radiš, Massoude. A to znači da postoji izlaz iz tvoje trenutačne situacije.« Gabriel je zastao, zatim dodao; »Da sam na tvom mjestu, prihvatio bih ga.«
»Možda se sa mnom ne može pregovarati kao s tobom, Allone.«
»Ah«, rekao je Gabriel nasmiješivši se. »Znači ipak me prepoznaješ.«
»Nekako uvijek pronađeš put do novina.«
Gabriel je okrenuo stranicu u svom fasciklu. »Prijete ti ozbiljne optužbe, Massoude. Osjećaš li se krivim?«
»Ne osjećam.«
»Osjećaš li se krivim?«
»Ne osjećam.«
»Osjećaš li se krivim?«
Muk...
Gabriel je podignuo pogled s fascikla.
»Osjećaš li se krivim, Massoude?« blago je upitao.
»Što želiš od mene?«
»Želim odgovore na nekoliko pitanja?«
»A onda?«
»Ako mi odgovoriš istinu, bit ćeš pušten. Ako mi budeš lagao, reći ću tvojim nadređenima u Teheranu da ih godinama potkradaš. A onda će te se oni riješiti metkom u glavu.«
»Zašto bih ti vjerovao?«
»Jer sam ti, u ovom trenutku, jedini prijatelj na svijetu.«
Iranac je ostao šutke.
»Osjećaš li se krivim, Massoude?«
»Što želiš znati?«

32.

Kandesetederne, Danska





Dopustili su mu da se istušira toplom vodom, neprestano ga držeći na nišanu, potom odjenuli u bijelo-plavu trenirku veličine XL koja je pristajala njegovom glomaznom obličju. Pladanj s hranom čekao ga je u blagovaonici, zajedno sa šalicom zaslađenog perzijskog čaja. Unatoč strahovitoj gladi, kao i činjenici da mu nisu dali nikakav pribor osim plastične vilice, uspio je koliko-toliko jesti dostojanstveno.
»Ti nećeš?« upitao je kimnuvši prema praznom stolu ispred Gabriela.
»Vjerojatno bih se izbljuvao.«
»Ne moraš biti toliko kritičan, Allone. Mi smo profesionalci, ti i ja.«
»Ti si ubojica.«
»Kao i ti.«
Gabriel je dobacio pogled Yaakovu i hrana je smjesta odnesena. Na Massoudovom se licu nije vidio ni najmanji nagovještaj srdžbe.
»Prvo pravilo saslušavanja, Allone. Ne dopusti da ti se zatočenik uvuče pod kožu.«
»Drugo pravilo, Massoude. Nemoj ljutiti ispitivača.«
»Volio bih zapaliti.«
»Ne može.«
»Onda bi možda bio toliko ljubazan i dopustio mi da se pomolim.«
»Ako baš moraš.«
»Moram«, odgovorio je Massoud. »Koliko je sati?«
»Vrijeme je za ishu.« 5
»U kojem je smjeru Meka?«
Gabriel je pokazao nadesno. Massoud se nasmiješio.
»Treće pravilo saslušanja, Allone. Nemoj ni za živu glavu odati zatočeniku gdje se nalazi.«
»Nalaziš se u paklu, Massoude. A jedini ti je izlaz odavde da mi počneš govoriti istinu.«






Molio se trideset minuta. Kad je dovršio, Mihail i Yaakov pošli su ga privezati za metalni stolac, ali Gabriel ih je prekinuo i na hebrejskom rekao da vezanje neće biti potrebno. Massoud je nabrao čelo, kao da nije razumio, u što je Gabriel čisto sumnjao. Dopustio je Irancu da pojede ostatak večere. Nakon toga mu je dao novu šalicu toplog čaja.
»Baš velikodušno od tebe«, primijetio je Massoud.
»Budi siguran da su mi motivi krajnje sebični«, odvratio je Gabriel. »Pred nama je duga noć.«
»Odakle bi volio početi?«
»Od početka.«
»U početku«, recitirao je Massoud, »Bog stvori nebo i zemlju. Potom stvori Židove i sve upropasti.«
»Ajmo malo naprijed u kalendaru, može li?«
»Koliko naprijed?«
»David Girard«, odvratio je Gabriel. »Poznat i kao Daoud Ghandour.«
Nije moguće ispričati priču o Daoudu Ghandouru, rekao je, bez da najprije ispriča priču o kobnoj izraelskoj okupaciji Libanona. Isprva se Gabriel premišljao hoće li Massoudu dopustiti da se junački busa o prsa, no ubrzo je shvatio kako je to rijetka prilika koju nipošto ne smije propustiti. I tako je strpljivo sjedio, ruku prekriženih na stolu, dok je Massoud nabrajao kako su Iranci vješto iskoristili kaos u Libanonu ne bi li stotine izraelskih vojnika namamili u smrtonosnu zamku. »Došli ste u Libanon uništiti PLO«, rekao je još malo izazivajući Gabriela, »a na njegovom ste mjestu ostavili Hezbollah.«
Nastavivši sa svojom pripoviješću, Massoud je odbacio ogrtač unesrećenog političkog zatočenika te preuzeo stav sveučilišnog profesora koji drži manje predavanje. Promatrajući ga, Gabriel je mogao razumjeti zašto je imao uspjeha u krvoločnom svijetu Revolucionarne garde i VEVAK-u. U nekom paralelnom svemiru, Massoud bi mogao biti istaknuti pravnik ili vodeći političar kakve pristojne države. Umjesto toga, turbulentna povijest islama i Bliskog istoka preobrazila ga je u izvršitelja masovnih ubojstava. Svejedno, Gabriel nije mogao a da ne osjeća izvjesnu dozu poštovanja prema njemu. Ne bi li to potisnuo, često je pogledavao prema uvećanim fotografijama Massoudovih zlodjela. Kao i Massoud, uostalom. Činilo se da se jednom osobito ponosi – onom koja je pokazivala dim kako se uzdiže iz ruševnih vojarni u Beirutu. Taj je događaj, rekao je, bio mrlja u povijesti američke umiješanosti na Bliskom istoku. Pokazao je kako su Amerikanci tigar od papira koji će podviti rep čim ugleda krv. K tomu, na scenu je doveo mladog libanonskog šijita Daouda Ghandoura.
»Nekoliko sati od napada, otišao je do stožera Hezbollaha u svom susjedstvu u južnom Beirutu. No, postojao je jedan problem«, dometnuo je Massoud. »Ghandour je upravo bio primljen na parišku Sorbonu. Ipak, izrazio je želju da ostane u Libanonu i bori se protiv Židova i Amerike. No čovjek zadužen za novačenje imao je bolju ideju. Rekao je Ghandouru neka nastavi sa svojim školovanjem. A onda je nazvao mene.«
»Znači Ghandour je radio za Iran od samog početka?«
»Previše pravocrtno razmišljaš, Allone. Upamti, mi Iranci smo od samog početka bili iznimno aktivni na gotovo svim razinama Hezbollaha. Sam Hezbollah oduvijek radi za Iran.«
»Tko ga je vodio?«
»Naša ćelija u Parizu. Kad nije učio, pomagao nam je pratiti sve iranske azilante i disidente koji su se organizirali u Francuskoj nakon pada šaha.«
»A kad je otišao u Englesku?«
»Londonska ćelija brinula se za njega sve dok nije dovršio doktorat na Oxfordu. U vrijeme kad je počeo raditi za Sotheby’s, odbacio sam svoje oružje i postao ugledan diplomat.«
»I preuzeo kontrolu nad njime?«
Massoud je kimnuo. »Dotad više nije bio Daoud Ghandour, siromašni dječak iz južnog Libanona. Postao je David Girard, stručnjak za antičku umjetnost koji je putovao svijetom u ime ugledne međunarodne aukcijske kuće.«
»I vaš se san obistinio.«
»I vaš, također, rekao bih.«
»Kako si ga koristio?«
»Oprezno. Mogao je ići na mjesta na koja ja nisam, i razgovarati s ljudima koji mi se nisu smjeli približiti ni na kilometar.«
»Pa ti je poslužio kao kurir?«
»Bio je moj osobni Federal Express. Ako je Hezbollah želio da ćelija iz, recimo, Istanbula izvede napad, mogli smo prenijeti poruku preko Davida. Bio je naša produžena ruka – poslužio bi kao komunikacijska veza s ćelijom i pobrinuo se za njihove financijske potrebe. U nekim slučajevima, čak bi i koordinirao pošiljkom eksploziva ili drugog oružja. Bilo je to savršeno«, Massoud je zastao. »K tomu, bio je tu i novac.«
»Od ilegalne trgovine umjetninama?«
Massoud je kimnuo. »David se tome dosjetio dok je radio u Sotheby’su. Znao je da se gomila novca može zaraditi na onima koji su spremni kršiti zakone. Znao je i da velik dio trgovine kontrolira jedan čovjek.«
»Carlo Marchese.«
»Prijatelj Vatikana«, prezrivo je dometnuo Massoud. »Ipak, Carlova je organizacija imala jednu manu. Bili su izrazito moćni u Europi, ali trebali su predmete s Bliskog istoka.«
»Predmete koje mu je mogao probaviti Hezbollah.«
»I ne samo Hezbollah. Mnoge antičke umjetnine potjecale su još iz Perzijskog Carstva, odnosno s područja Irana. Vrlo brzo, operacija je donosila nekoliko milijuna dolara mjesečno, od čega je sve išlo izravno u Hezbollahove kofere.«
»A onda je kustosica iz Vatikana počela malo previše zabadati nos.«
»Da«, složio se Massoud. »I tulum je bio gotov.«






Kad je Massoud drugi put zatražio cigaretu, Gabriel je popustio i dao mu jedan Yaakovljev Marlboro. Cigaretu je pušio polako, kao da je sumnjao kako drugu neće dobiti, pazeći pritom da dim ispuhuje što dalje od Gabriela. VEVAK je, čini se, bio svjestan Gabrielove averzije prema duhanu.
No, nije to bilo sve što su znali o njemu. Znali su, pohvalio se Massoud, da je monsinjor Luigi Donati, osobni tajnik Njegove Svetosti Pavla VII., tražio od Gabriela da istraži smrt Claudije Andreatti. Znali su i da je Gabriel otkrio tijelo pljačkaša grobnica Roberta Falconea. Znali su to, rekao je Massoud, jer je Carlo Marchese rekao svom poslovnom partneru Davidu Girardu.
»Carlo je od samoga početka znao za tvoju istragu«, pojasnio je Massoud. »I ispravno je vjerovao da si mu prijetnja. Kad su ostali članovi mreže postali nervozni, rekao im je neka se ne brinu jer će riješiti problem na talijanski način.«
»Ubiti me?«
Massoud je kimnuo. »No prvo je želio vidjeti koliko znaš o njegovoj operaciji. Zato je upriličio večeru u tvoju čast. Zatim te je pokušao ubiti dok si bio na putu kući.« Polako je zatresao glavom. »Ruku na srce, nismo bili iznenađeni kad mu to nije uspjelo. Čovjek kojeg je Carlo poslao da obavi posao možda može zarađivati za život u Italiji, ali ne i u našem svijetu.«
»Pa ste to odlučili riješiti sami?«
»Držali smo kako je situacija jedinstvena prilika da izazovemo skandal za tvoju službu, i to u trenutku kad si to ne možete priuštiti. Također smo u svemu vidjeli priliku da se osvetimo za štetu koju si nanio našem nuklearnom programu.«
»Kako ste znali da ćemo pronaći Girarda?«
»Recimo da smo silno vjerovali u tvoje sposobnosti, iako nismo ni sanjali da ćeš u stražnjem džepu skrivati ukradenu grčku posudu. To je bilo maestralno izvedeno, Allone.«
»Nemam riječi da ti dočaram koliko mi znače tvoje pohvale«, rekao je Gabriel. »Nego, želio si mi pojasniti kako su dvoje profesionalaca koje si poslao u St. Mortiz uprskali stvar.«
»Bilo nam je važno da ti tijelo bude prepoznatljivo. Da si bio raznesen na komadiće, tvoja služba bi mogla zanijekati da si ikad bio tamo.«
»Kako pažljivo.«
Iranac je slegnuo ramenima na Gabrielovu zajedljivu primjedbu.
»Žrtvovali ste, dakle, jednog od najboljih operativaca Hezbollaha kako biste ubili mene i pritom kompromitirali moju službu?«
Massoud je kimnuo. »Jednom kad bi se otkrila povezanost Hezbollaha s krijumčarskom mrežom Carla Marchesea, Girard više ne bi služio svojoj svrsi. Bio je potrošna roba.«
»Kao što si i ti«, odvratio je Gabriel. »Znamo da se sprema veliki napad, a ti ćeš mi pomoći da ga spriječim. Inače, učinit ću ti isto što i onim tajnim pogonima za obogaćivanje urana. Raznijet ću te na komadiće. A onda ću te u kutiji poslati tvojim šefovima u Iran.«






Pokušao se iskobeljati ispod omče, ali opet, Gabriel je to i očekivao. Poricao je, okolišao, izvrdavao, a na koncu zavrtio nekoliko priča za koje se nadao da će zadovoljiti njegovu malobrojnu, no usredotočenu publiku. Gabriel mu je svojim izrazom lica jasno dao do znanja da je tu predstavu već gledao. Zahtjevi su mu bili jasni i neumoljivi. Želio je provjerljive informacije o predstojećem napadu – vrijeme, mjesto, metu, oružje i imena članova ćelije. Jednom kad napad bude spriječen, Massoud će biti pušten. Ali, odbije li dati informacije, ili pokuša odugovlačiti, Gabriel će ga dokrajčiti.
»Kao tvoj jedini prijatelj na svijetu«, rekao je Gabriel, »savjetovao bih ti da prihvatiš našu velikodušnu ponudu. Sve što trebaš jest odati pojedinosti jednog napada. Zauzvrat, bit ćeš slobodan da do mile volje nastaviš sakatiti i ubijati.«
»Budi siguran da ćeš biti na samom vrhu moga popisa, Allone.«
»Upravo ti zato predlažem da nakon svega prihvatiš uredski posao u VEVAK-ovom sjedištu u Teheranu«, uzvratio mu je Gabriel. »Jer, ako ikad više kročiš nogom izvan granica Irana, moji prijatelji i ja ćemo te pronaći i smaknuti.«
»Kako mogu biti siguran da se to svejedno neće dogoditi?«
»Zato što mi nismo kao ti, Massoude. Kad sklopimo dogovor, držimo se riječi. Na kraju krajeva«, dodao je Gabriel, »hladnokrvno ubijanje taoca nikad nije bio naš stil.«
Massoudov pogled odlutao je načas do fotografija njegovih zlodjela, prije nego što će se ponovno zaustaviti na Gabrielu.
»Ne znam ni koji je danas dan.«
»Petak«, odgovorio je Gabriel.
Massoudovo se lice smračilo. »Koliko je sati?«
»Ovisi.«
»Po europskom vremenu.«
Gabriel je uzeo BlackBerry i pogledao na zaslon. »Dva i dvanaest ujutro.«
»Dobro«, rekao je Massoud. »To znači da imamo još malo vremena.«
»Kad je planiran napad?«
»Večeras, odmah nakon sumraka.«
»Na šabat?«
Massoud je kimnuo.
»Što je meta?«
»Grad koji izvrsno poznaješ, Allone. Zapravo«, rekao je Iranac, smiješeći se, »odabrali smo ga tebi u čast.«

33.

Beč





U šest i trideset ujutro ukrcali su se na zrakoplov u Copenhagenu te sletjeli u Beč negdje oko deset. Nakon što je ušao u Austriju s američkom putovnicom, koju je tobože slučajno zaboravio vratiti Adrianu Carteru, Gabriel je otišao do kafića u zračnoj luci pa sat vremena čitao jutarnje novine sve dok nije uočio Mihaila, Odeda, Yaakova i Elija Lavona kako prolaze hodnikom za dolazne letove. Slijedio ih je vani i promatrao kako ulaze u četiri različita taksija. Potom je otišao do crne limuzine s bečkom registracijom i uvukao se na stražnje sjedalo. Preko puta sjedio je Ari Shamron. Odbacio je odijelo od vune i svile Herr Hellera pa je opet bio odjeven u kaki hlače, »oxford« košulju i kožnatu jaknu. Izbacio je cigaretu kroz prozor kad je automobil pojurio naprijed.
»Izgledaš kao da nisi spavao tjedan dana.«
»I nisam.«
»Samo još nekoliko sati, sinko. Onda će sve biti gotovo.«
Automobil je skrenuo na autoput A4 Ost i uputio se prema centru Beča. Vrijeme je bilo očajno, kiša nošena vjetrom bila je pomiješana s ledenim snijegom.
»Koliko smo rekli Austrijancima?« upitao je Gabriel.
»Uzi je rano jutros probudio Jonasa Kesslera, ravnatelja austrijske službe sigurnosti, i rekao da će mu zemlja, ni kriva ni dužna, biti meta terorističkog napada.«
»Kako je Kessler to primio?«
»Nakon što je održao neizbježno predavanje o tome kako je svijet nesigurno mjesto zbog izraelskih akcija, zahtijevao je znati izvor podataka. Kao što vjerojatno i očekuješ, Uzi mu je dao prilično neodređene odgovore, što Kessleru nije bilo najmilije.«
»Zna li vremenski okvir?«
»Zna da govorimo o satima, a ne o danima. No, Uzi je inzistirao na tome da mu ostatak izloži u četiri oka. Zapravo«, dodao je Shamron, »mislili smo da bi bilo dobro kad bi ti vodio brifing.«
»Ja?«
Shamron je kimnuo. »Neki od naših prevrtljivih saveznika ovdje u Europi imaju dojam da im dostavljamo informacije o potencijalnim urotama samo kako bismo učvrstili svoj položaj, ali ako upozorenje dođe iz tvojih usta, poslat ćemo jasnu poruku da smo ozbiljni. Smrtno ozbiljni.«
»Jer znaju da ovdje ne bih kročio nogom osim ako životi nisu na kocki?«
»Točno.«
»A kad me pitaju za izvor?«
»Reci da ti je rekla ptičica. A onda nastavi dalje.«
Gabriel je neko vrijeme šutio. »Ako nam Massoud govori istinu«, najzad je rekao, »Austrijanci vjerojatno nisu dorasli situaciji. Ovo treba odraditi kako valja, Ari. Inače će ljudi poginuti. Puno ljudi.«
»Onda im možda možemo predložiti pošteno rješenje.«
»Kako to misliš?«
»Spasit ćemo živote, a oni će pobrati zasluge.«






Kao i obično, porječkali su se oko mjesta održavanja sastanka. Uzi je želio da to bude u osiguranoj prostoriji u izraelskom veleposlanstvu, ali Jonas Kessler odabrao je impozantnu vladinu zgradu u elegantnoj četvrti Beča Innere Stadt, tik iza ugla zgrade državne opere. Privremeni znak u lobiju objavljivao je da se u prostorijama održava konferencija na temu održivog poljoprivrednog razvoja, no na ulazu u glavni salon bio je postavljen plastični koš gdje su sudionici morali ostavljati mobitele i ostale elektroničke uređaje. Sama prostorija bila je oličenje habsburškog kiča, ukrašena zlatnim zastorima i kristalnim lusterima koji su lebdjeli nad glavama poput vatrenih oblaka. Kad su Gabriel i Shamron ušli, Navot se motao oko stola s hranom pretrpanog bečkim kolačima i kremastim pitama. Kessler, koščati lik zalizane tamne kose, stajao je u drugom kraju prostorije, okružen kordonom pomoćnika. Zurio je u svoj sat, kao da se pita može li sve obaviti na vrijeme da stigne na svoju redovnu podnevnu tjelovježbu.
Na Kesslerov prijedlog zauzeli su svoja mjesta za službenim pravokutnim stolom koji je po izgledu više odgovarao samitu u vrijeme Hladnog rata negoli okupljanju špijuna. Gabriel, Shamron i Navot sjedili su na jednoj strani, a Austrijanci na drugoj. Većina ih je bila iz protuterorističke jedinice službe sigurnosti, ali bila je tu i nekolicina starijih časnika iz Bundespolizei, austrijskih policijskih snaga. Kessler se nije gnjavio s predstavljanjem. Nije bilo ni nedoumica oko jezika; sva trojica, Gabriel, Shamron i Navot, tečno su govorili njemački. Zapravo, Navot je čak imao blagi bečki naglasak. Njegovi su preci živjeli u Beču kad su Nijemci anektirali Austriju 1938. Onima koji su uspjeli pobjeći oteto je sve – osim bečkog naglaska.
»Čast nam je što je danas s nama toliko uvaženih časnika iz vaše službe«, neuvjerljivo je rekao Kessler, kucnuvši srebrnom žlicom o rub svoje porculanske šalice s kavom poput suca koji drvenim čekićem najavljuje početak sudske rasprave. »Naročito vi, Herr Allon. Prošlo je puno vremena od vašeg posljednjeg posjeta Beču.«
»Ne toliko puno kao što mislite«, primijetio je Gabriel.
Kessler se uspio kruto nasmiješiti. »Bio sam na dužnosti one noći je PLO podmetnuo bombu pod vaš automobil«, rekao je nakon jednog trenutka. »Sjećam se kao da je bilo jučer.«
»I ja također«, jednoličnim je glasom odvratio Gabriel.
»Mogu misliti«, rekao je Kessler. »Radio sam i one noći kad ste oteli Ericha Radeka iz njegovog doma u Prvom okrugu i prokrijumčarili ga u Izrael.«
»Radek je svojevoljno odlučio otići u Izrael.«
»Ali tek nakon što ste ga odveli na poprište zločina u Treblinki. No to je, kako kažu, davna povijest.« Još jedan usiljeni osmijeh. »Herr Navot mi kaže da je Hezbollah bacio oko na Beč.«
Gabriel je kimnuo.
»Kad bi se taj napad trebao dogoditi?«
»Odmah nakon sumraka.«
»Meta?«
»Sinagoga Stadttempel i židovski društveni centar. Uspiju li teroristi u naumu, večeras bi živote moglo izgubiti više stotina ljudi. Ako, s druge strane, udružimo snage...« Gabrielov je glas utihnuo, ne dovršivši misao.
»Da?«
»Samo će četvorica terorista umrijeti.«
»Još nismo pristali na suradnju s vama, Herr Allon. A sasvim je sigurno da se nećemo upuštati ni u kakvu ciljanu ubilačku operaciju.«
»Kad dovršim s izlaganjem onoga što vas očekuje, shvatit ćete da nemate izbora.«
»Možda biste bili toliko ljubazni pa nam otkrili izvor vaših informacija.«
»Pravilo broj jedan Ureda«, rekao je Gabriel. »Ne zapitkujte previše.«






Gabriel je, ako išta, svojom neuobičajenom uvodnom primjedbom uspio ostaviti publiku bez teksta. I zaista, dok je otkrivao informacije koje mu je dao Massoud, Austrijanci nisu ispustili ni glasa osim povremenih dahtaja nevjerice. Gabriel teško da ih je mogao kriviti, jer su u tom trenutku četvorica operativaca Hezbollaha bili skriveni u stanu u Koppstrasseu 34, pripremajući se izvesti najgori teroristički napad u austrijskoj povijesti. Svaki član ćelije bit će naoružan poluautomatskim pištoljem i opasan samoubilačkim prslukom s desetak kilograma eksploziva i smrtonosnih gelera. Pištolje će upotrijebiti kako bi onesposobili stražare koji čuvaju povijesni kompleks tijekom vjerskih službi. Kad čuvari budu neutralizirani, tim će se razdvojiti – dvojica će krenuti na sinagogu, a dvojica na društveni centar koji se nalazi točno preko puta uske uličice. Planiraju simultano aktivirati eksploziv. Alahu ekber.
»Zašto se jednostavno ne bismo pokrenuli i odmah ih uhitili?« upitao je Kessler.
»Jer nije riječ o nekakvim amaterima iz zapadnoeuropskih muslimanskih slumova. Ovo su okorjeli teroristi Hezbollaha koji iskustvo stječu boreći se protiv izraelske vojske u južnom Libanonu.«
»A to znači?«
»Da su već nekoliko sati u potpunosti spremni za djelovanje. Pokušate li ući u njihov stan, detonirat će eksploziv. Isto će se dogoditi ako pokušate tiho evakuiran zgradu ili ih pokušate privesti u bilo kojoj fazi njihovog puta u Raj.«
»Zašto onda jednostavno ne otkažemo večerašnje službe?«
»Nitko sretniji od nas. Ali, ako teroristi dođu i zateknu praznu sinagogu, dat će se u potragu za novom metom. U taj sat, siguran sam da im to neće biti prevelik problem. Štoviše, kad bih morao nagađati, otići će na Karntnerstrasse i poubijati tko zna koliko nevinih Austrijanaca.«
Karntnerstrasse je bila prometna šetnica što je vodila od Bečke državne opere do katedrale Stephansdom. Poslovno i društveno središte Beča, ulica je bila prepuna kafića, ekskluzivnih trgovina i robnih kuća. U petak navečer, posljedice napada mogle bi biti katastrofalne. Jonas Kessler je to shvaćao, dakako, što je objašnjavalo zašto je izgledao kao da je upravo progutao svoje manžete. Kad je najzad opet progovorio, u glasu mu nije bilo ni traga prijašnjoj zajedljivosti. Štoviše, pomislio je Gabriel, čak se mogla čuti i natruha zahvalnosti.
»Što predlažete, Herr Allon?«
»Bojim se da postoji samo jedan mogući tijek djelovanja.«
»A to je?«
»Čekamo da se teroristi približe sinagogi i objave svoje namjere. A onda ih rješavamo prije nego dospiju pritisnuti detonatore.«
»Ubiti ih?«
Gabriel nije odgovorio. Kao ni Shamron ni Navot.
»Imam izvrsno obučenu taktičku policijsku jedinicu koja je više nego dorasla takvom zadatku.«
»Einsatzkommando Cobra«, umiješao se Shamron. »Poznatiji kao EKO Cobra.«
Kessler je kimnuo. »Uvježbani su baš za ovakve scenarije.«
»Uza sve dužno poštovanje, Herr Kessler, kad je posljednji put neki pripadnik EKO Cobre ustrijelio u glavu terorista od krvi i mesa tako da ovaj ne uspije aktivirati bombu jednim ubojitim pokretom prsta?«
Kessler je šutio.
»I mislio sam«, rekao je Kessler. »Možete li se prisjetiti kad je formirana jedinica EKO Cobra, Herr Kessler?«
»Ubrzo nakon masakra na olimpijskim igrama u Münchenu?«
»Točno«, rekao je Shamron. »I ja sam bio tamo te noći, Herr Kessler. Preklinjali smo Nijemce neka nam dopuste da mi vodimo operaciju spašavanja u zrakoplovnoj bazi Fürstenfeldbruck, no odbili su. Morao sam slušati vrisku svojih ljudi dok su ih masakrirali. Bilo je to...« Shamronov je glas utihnuo, kao da traži prikladnu riječ. Najzad, rekao je: »Bilo je neopisivo.«
»Ljudi koji će večeras ući u tu sinagogu, austrijski su građani.«
»To je točno«, rekao je Shamron. »Ali su također i Židovi, što znači da smo mi njihovi čuvari. I pobrinut ćemo se da iz te sinagoge iziđu živi.«

34.

Beč





Nakon toga, rasprava je završila i dvije su strane prionule na posao kako bi dogovorile operativne pojedinosti. Za nekoliko minuta iznesen je okvirni sporazum. Gabriel i Mihail će se pobrinuti za smaknuće, a EKO Cobra za nadzor. Na Kesslerovo inzistiranje, Austrijanci su zadržali pravo da napadnu teroriste u bilo kojem trenutku prije njihova dolaska u Židovsku četvrt ako se za to pruži prilika. Inače, pratit će Hezbollahov tim s razumne udaljenosti – ili, kako je to rekao Shamron, tiho će ih otpratiti do vrata smrti. Gabriel je olakšao posao Austrijancima odavši Kessleru točnu rutu kojom će teroristi doći do sinagoge, uključujući i javni prijevoz kojim će se koristiti. Kessler je bio vidno zadivljen. Predložio je kafić na Rotenturmstrasse koji bi Gabriel mogao iskoristiti kao mjesto čekanja. Gabriel se nasmijao i rekao da se odlučio za onaj susjedni.
»Zašto?«
»Bolji je pogled.«
»Kad ste točno posljednji put bili u Beču?«
»Ne mogu se sjetiti.«
Preostalo im je još samo utanačiti pravila ponašanja. U ovom trenutku, nije bilo mjesta za raspravu. Gabriel i Mihail neće poduzeti nikakve ubilačke akcije dok se teroristi ne late oružja, a ako ubiju nenaoružane muškarce, sudit će im se po austrijskom zakonu i bilo kojem drugom kojeg se Kessler bude mogao sjetiti. Gabriel je pristao na uvjete i čak se potpisao na žurno sastavljen dokument. Nakon što je dodao i vlastito ime na sporazum, Kessler im je predao nekoliko minijaturnih radioprijamnika namještenih na frekvencije koje će EKO Cobra koristiti te noći.
»Oružje?« upitao je Kessler.
»Malo mi je prerano za to«, rekao je Gabriel.
Kessler se namrštio. »Vaša je služba vrlo pedantna«, kazao je. »Samo se nadam da je i točna.«
»Obično jest. Tako uspijevamo preživjeti u izrazito opasnom susjedstvu.« »Hoćete li mi ikad odati vaš izvor?«
»To bi samo zakompliciralo stvari.«
»Pretpostavljam da nema nikakve veze s nestalim iranskim diplomatom?«
»Kojim nestalim diplomatom?«
Do tada se već približilo podne. Shamron je dao Gabrielu ključ hotelske sobe u Innere Stadtu i rekao mu neka se odmori nekoliko sati. Gabriel je najprije želio pregledati mjesto događaja na danjem svjetlu pa je krenuo pješice niz Kärnerstrasse, svjestan kako ga prate dvojica klipana iz Kesslerove službe. Na Stephansplatzu gomila se svijeta vrzmala sajmom duž ulice Lenten. Gabriel je nakratko pomislio ući u katedralu i vidjeti oltarnu sliku koju je davno restaurirao. Umjesto toga, udario je prečicom kroz šarene šatore pa krenuo prema Židovskoj četvrti.
Prije Drugog svjetskog rata splet uskih uličica i prilaza bio je središte jedne od najživopisnijih i najneobičnijih židovskih zajednica na svijetu. Na svom je vrhuncu brojila 192.000 ljudi, no do studenoga 1942. preostalo ih je samo 7000 – ostali su pobjegli ili su ubijeni u nacističkim logorima. Ipak, holokaust nije bio prvo masovno stradanje bečkih Židova. Godine 1421., cjelokupna židovska populacija bila je gotovo potpuno nestala. Neki su stradali u strašnim ritualnim ubojstvima koja su tada harala gradom, neki su bili pokršteni, a neki su pobjegli. Ispada da su Austrijanci s vremena na vrijeme imali potrebu rješavati se svojih Židova.
Srce Židovske četvrti bila je sinagoga Stadttempel. Izgrađena je početkom 19. stoljeća, iza starih kuća u zabačenoj uličici popločanoj kaldrmom po imenu Seitenstettengasse, budući da je car Josip II. naredio da sve nekršćanske bogomolje moraju biti skrivene od očiju javnosti. Tijekom Kristalne noći, organiziranog izljeva gnjeva i nasilja prema Židovima koji je bjesnio Njemačkom i Austrijom u studenome 1938., vatrogasci su samo gledali i nisu ništa poduzimali dok su bečke sinagoge gorjele do temelja. Ali ne i Stadttempel. Palež bi uništio susjedne građevine pa se pobješnjela rulja morala zadovoljiti tek razbijanjem prozora i divljačkim devastiranjem veličanstvene unutrašnjosti hrama. Bio je to jedini židovski vjerski objekt u cijelom gradu koji je preživio tu noć.
Gabriel je prišao sinagogi istim putem kojim će i teroristi proći kasnije te večeri. U predvečerje većina će se vjernika okupiti unutra, ali nekolicina će se zasigurno vrzmati ispred ulaza. Zaštititi ih od stradanja bit će Gabrielov najveći izazov. Značilo je to da Mihail i on moraju biti vrlo precizni i brzi sa svojim vatrenim oružjem. Gabriel je zaključio da imaju samo dvije sekunde za djelovanje jednom kad teroristi izvuku svoje oružje – dvije sekunde da onesposobe četvoricu terorista. Nije to bila stvar koja se mogla naučiti u učionici ili streljani. Trebala je dugogodišnja obuka i iskustvo. No, i unatoč tome, samo tren kolebanja mogao bi sve njih, kako mete napada, tako i Gabriela i Mihaila, odvesti u smrt.






Stajao je na ulici sve dok nije usjekao u pamćenje svaku pukotinu i kamen kaldrme, a zatim je krenuo prema slikovitom trgu omeđenom restoranima. U jednom od njih, talijanskome, posljednji je put objedovao s Leah i Danijem, prije nego što će u pokrajnjoj uličici eksplodirati njihov automobil. Nepomično je stajao jedan dugi trenutak, paraliziran uspomenama. Pokušao ih je obuzdati, ali bezuspješno; kao da ga je zarobila Leahina nemilosrdna bol. Najzad, osjetio je blag udarac u lakat i, oštro se okrenuvši, ugledao napudrano lice starije Austrijanke, kojoj nije mogao točno odrediti dob.
»Jeste li se izgubili?« upitala je na njemačkome.
»Da«, odgovorio je na istom jeziku.
»Što tražite?«
»Kafić Central«, odvratio je bez oklijevanja.
Pokazala je prema jugozapadu, u smjeru četvrti Hofburg. Gabriel je krenuo u tom smjeru sve dok joj se nije izgubio iz vidokruga. Potom se okrenuo i vratio natrag prema katedrali. Hotel, u kojem mu je Ured rezervirao sobu, bio je samo jednu ulicu dalje. Kad je Gabriel ušao, vidio je Yaakova i Elija Lavona kako ispijaju kavu u lobiju. Ignorirajući ih, otišao je na recepciju i rekao da ide gore u svoju sobu.
»Supruga vam je stigla prije pet minuta«, obavijestio ga je recepcionar. Gabriel je imao dojam kao da mu je netko spustio težak kamen na srce.
»Moja supruga?«
»Da«, rekao je recepcionar. »Visoka, duga tamna kosa i tamne oči.«
»Talijanka?«
»O, itekako.«
Gabriel je osjetio kako je ponovno došao do daha. Okrenuvši se, bez riječi je prošao mimo Yaakova i Lavona i krenuo gore u svoju sobu.






Na kvaki je visio znak ne ometaj. Gabriel je umetnuo karticu u prorez i tiho se ušuljao unutra. Iz kupaonice je dopirao zvuk vode ispod tuša. Chiara je mekano pjevala. Melodija je bila melankolična, njezin glas dubok i senzualan. Gabriel je prišao dnu kreveta gdje je njegova odjeća ležala uredno posložena. Pored nje bio je pištolj, kutija sa streljivom i remen. Pištolj je bio Beretta kalibra .45, veći od devetmilimetarskoga koji mu je inače bio draži. No ovaj je bio nužan za brzo i precizno smaknuće. Meci su bili šupljeg vrha što će umanjiti prijetnju kolateralne štete. Ubacio je deset metaka u spremnik i umetnuo ga u pištolj. Zatim je pričvrstio prigušivač na kraj cijevi i, ispruživši ruku, ocijenio balans oružja.
»Što misliš da normalni ljudi rade kad dođu u Beč?« upitala je Chiara.
Gabriel je spustio Berettu i pogledao je. Bila je naslonjena na dovratak kupaonice, omotana frotirnim ogrtačem, lica rumena od vruće vode.
»Zar ti nisam rekao da ostaneš u Jeruzalemu?«
»Jesi.«
»Pa zašto si onda ovdje?«
»Nisam željela da se ovamo vratiš sam.«
Gabriel je izvadio spremnik za metke iz Berette i odvio prigušivač.
»Zašto ovo radiš?« upitala je.
»Zato što se Austrijanci još nikad nisu susreli s ovakvom prijetnjom. A čak i da jesu, ne bih im baš povjerio živote Židova.«
»Je li to jedini razlog?«
»A zašto bih inače?«
Chiara je sjela na rub kreveta pomno ga proučavajući. »Grozno izgledaš«, rekla je.
»Hvala ti, Chiara. Ti izgledaš divno, kao i uvijek.«
Ignorirala je njegovu primjedbu. »Ne znam kako ti je bilo one noći«, rekla je, »ali barem mogu zamisliti. Proživljavaš je u svojim morama puno češće nego što misliš. Slušam te kako plačeš nad Danijevim tijelom. Čujem kako govoriš Leah da će hitna pomoć brzo doći.«
Zašutjela je i obrisala suzu s obraza. »Ali katkad«, nastavila je, »sve završi drukčije. Ubiješ teroriste prije nego što uspiju podmetnuti bombu. Leah i Dani su neozlijeđeni. I živite sretno do kraja života. Nema eksplozije. Nema sprovoda djeteta.« Zastala je. »Nema Chiare.«
»To je samo san.«
»Ali, želio bi da se sve tako završilo.«
»U pravu si, Chiara. Zaista bih želio da Dani nije ubijen one noći. I zaista bih želio da Leah...«
»Ne krivim te, Gabriele«, prekinula ga je. »Sve sam to znala kad sam se zaljubila u tebe. Oduvijek sam znala da ću imati samo jedan dio tvoga srca. Ostatak će zauvijek pripadati Leah.«
Gabriel je posegnuo i dotaknuo joj lice. »Kakve to ima veze s ovim večeras?«
»Ima, zato što u jednome imaš pravo, Gabriele. To je samo san. Ubijanje tih terorista neće vratiti Danija. I neće vratiti Leah. Zapravo, jedino što možeš postići jest da i sam pogineš u istom gradu kao i tvoj sin.«
»Jedini koji će večeras poginuti jesu teroristi.«
»Možda«, rekla je. »Ili ćeš možda negdje pogriješiti, a ja ću napustiti Beč kao udovica.« Protiv volje se nasmiješila. »Ne bi li to bilo poetično?«
»Nisam pjesnik i neću pogriješiti.«
Teško je izdahnula, predavši se, pa zategnula ogrtač čvršće preko grudi. »Pretpostavljam da nemaš mjesta za još jednu osobu u timu?«
Gabriel je tupo zurio u nju.
»I mislila sam da će to biti odgovor.« Uzela mu je ruku u svoju. »Kako ću znati, Gabriele? Kako ću znati jesi li živ ili mrtav?«
»Ako čuješ eksplozije, znat ćeš da sam mrtav. Ali, ako čuješ sirene...« Slegnuo je ramenima.
»Što?«
»Sve će biti gotovo.« Poljubio joj je usne i šapnuo: »A onda ćemo otići kući i živjeti sretno do kraja života.«






Gabriel se istuširao i pokušao usnuti, ali uzalud. Um mu je plamtio od uspomena, živci su mu bili previše napeti od tjeskobe što će donijeti idući sati. I tako je ležao tiho pokraj Chiare dok su popodnevne sjenke postale tanke na postelji, osluškujući brbljanje na radioprijamniku koji mu je dao Jonas Kessler. Pripadnici EKO Cobre uspostavili su položaj za nadzor ispred stambene zgrade u Koppstrasse i, uz pomoć termografske kamere, potvrdili prisutnost najmanje četiriju osoba u stanu. Dodatni timovi EKO Cobre razmjestili su se na raznim točkama duž rute od Koppstrasse do Inerre Stadta, što je značilo da će teroristi proći kroz koridor koji će ih odvesti ravno u ruke Gabrielu i Mihailu.
Sunce je te večeri zalazilo u 18.12. U četiri i trideset, Gabriel je popio dvije šalice kave – dovoljno da ga razbudi a da mu se ne počnu tresti ruke – i odjenuo odjeću koju mu je Chiara donijela iz Jeruzalema. Navukao je isprane plave traperice, tamni vuneni pulover i remen za pištolj – odoru ratnika noći. Rastavio je i napunio Berettu pa je umetnuo u futrolu na remenu. Potom, dok ga je Chiara bez riječi promatrala, uvježbavao je izvlačenje pištolja i ispaljivanje dvaju metaka, jednog za drugim, brzo, oba u oštroj uzlaznoj putanji.
Kad se osjetio spremnim, spremio je pištolj u remen i povukao svoju kožnu jaknu. Zatim je skinuo vjenčani prsten i predao ga Chiari.
Nije pitala za razlog; nije ni trebala. Umjesto toga, poljubila ga je još jednom i pokušala ne briznuti u plač dok je nečujno izlazio. Kad je otišao, prišla je prozoru i ostala tamo, lica mokrog od suza, moleći se da čuje zaglušne sirene.

35.

Beč





Sjedište austrijskog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova nalazi se u veličanstvenoj staroj habsburškoj palači u Herengassu na broju 7. Duboko unutar masivne građevine krizni je centar, formiran u napetim danima nakon 11. rujna, kad su svi u Europi, pa i Austrijanci, strepili da će biti iduće mete na Al-Qa’idinu popisu. Jonas Kessler je, srećom, samo jednom stupio nogom u krizni centar. Bila je to noć kad je Ericha Radeka uhitio isti čovjek koji je sad na dlanu držao Kesslerovu karijeru.
Stožer je izgledao poput omanjeg amfiteatra. Na najnižoj razini, u prostoru koji je osoblje zvalo »jama«, časnici za vezu iz raznih ogranaka austrijske savezne policije i službe sigurnosti sjedili su za trima stolovima pretrpanim računalima i telefonima. Višerangirano osoblje sjedilo je na višoj platformi, opremljenoj računalnim radnim stanicama, dok je ona najviša bila rezervirana za ravnatelje, ministre i, prema potrebi, samog saveznog kancelara.
U 17.35, Jonas Kessler se smjestio u svoj stolac, s jedne mu je strane bio ministar unutarnjih poslova, a s druge Uzi Navot. Pored Navota sjedio je Ari Shamron. Prevrtao je svoj upaljač Zippo među prstima i zurio u najveću sliku na videozidu. Pokazivala je vanjski dio stambene zgrade u Koppstrasse 34. U 17.56, točno kad je Gabriel predvidio, četiri mlada Libanonca pojavila su se na ulazu. Svaki je nosio teški vuneni kaput. Lica su im bila svježe obrijana, što je bio znak da su se ritualno pripremali za djevičanske užitke što su ih čekali u Raju.
Četvorica Arapa pješice su prošla dva bloka do Thaliastrasse i spustila se u stanicu podzemne željeznice. U 17.65 ukrcali su se na vlak – u odvojenim vagonima, baš kako je Gabriel i rekao. Gledajući ih na ekranima, Kessler je blago opsovao ispod daha. Zatim je pogledao Navota i Shamrona.
»Ne znam kako bih vam zahvalio«, rekao je.
»Onda ni nemojte«, mračno je odvratio Shamron. »Barem dok sve ne bude gotovo.«
»Loša karma?« upitao je Kessler.
Shamron nije odgovorio, samo je nervozno vrtio upaljač među prstima. Nije vjerovao u karmu. Vjerovao je u Boga. I vjerovao je u svog anđela osvete, Gabriela Allona.






Nažalost, ovo nije bilo prvi put da su arapski teroristi za metu imali povijesni bečki Stadttempel. Godine 1981., dvoje je ljudi ubijeno, a tridesetero ranjeno kad su palestinski militanti upali na zabavu u povodu bar micve, izvršivši napad strojnicama i ručnim granatama. Upravo zato svi oni koji sad žele ući u sinagogu moraju proći kroz kordon snažnih čuvara podrijetlom iz Izraela. Članove mjesne židovske zajednice obično puštaju bez zastoja, ali ostali posjetitelji moraju proći kroz naporno ispitivanje i premetačinu. Bilo je to ugodno kao da se ukrcavaš u El Alov zrakoplov.
Većina čuvara bili su veterani diplomatske zaštite Shabak, izraelske unutarnje službe sigurnosti. Zato su dvojica, koja su te večeri bila na dužnosti, prepoznala Yaakova Rossmana kad se približio sinagogi, a za njim Oded i Eli Lavon. Yaakov je povukao dvojicu stražara sa strane i, što je mirnije mogao, rekao im da se planira napad na sinagogu. Zatim im je na brzinu istresao upute. Čuvari su smjesta ušli u urede židovskog društvenog centra ostavivši Yaakova i Odeda da se bave osiguranjem ulice. Eli Lavon, bivši član zajednice, prekrio je glavu kipom i ušao u sinagogu. Starih se navika teško riješiti, pomislio je, čak i u ratno doba.
Kao i obično, mala skupina vjernika vrzmala se predvorjem. Lavon se probijao naprijed i ušao u prelijepo ovalno svetište. Podignuvši pogled prema ženskoj galeriji, vidio je lica obasjana svjetlošću svijeća među jonskim stupovima. Njihovi muški članovi obitelji sad su zauzimali svoja mjesta na donjoj etaži. Kad je Lavon prošao mimo njih i popeo se na bimah,6 nekoliko se glava zaprepašteno okrenulo. Zatim ih se nekoliko i nasmiješilo. Odavno ga nisu vidjeli.
»Dobra večer, dame i gospodo«, počeo je Lavon, glasa mirnog i ugodnog. »Moguće je da me se neki od vas sjećaju, ali to sad nije toliko važno. Važno je, međutim, da svi napustite hram kroz stražnji izlaz što je brže i tiše moguće.«
Lavon je očekivao talmudsku raspravu o nužnosti takvog koraka, kao i o tome je li takvo što uopće moguće na šabat. Umjesto toga, u čudu je gledao kao se vjernici ustaju i poslušno slijede njegove upute. U svojoj slušalici čuo je glas na njemačkome kako govori da su četvorica operativaca Hezbollaha upravo ušla u vlak broj 3 podzemne željeznice za Innere Stadt. Pogledao je na svoj sat. Bilo je 18.05. Bili su točni.






Na samom kraju Rotenturmstrasse, samo nekoliko koraka od dokova dunavskoga kanala, nalazi se kafić Aida. Cerada koja natkriljuje njegove stolove ružičaste je boje, kao i fasada zgrade, čineći je službeno najružnijom građevinom u cijelome Beču. U nekom drugom životu, pod nekim drugim imenom, Gabriel je gotovo svako popodne ovamo dovodio svog sina na sladoled od čokolade. Sad je sjedio tamo s Mihailom Abramovom. Četvorica pripadnika EKO Cobre skupila su se za obližnjim stolom, neuočljivi kao i svjetleće reklame na Times Squareu. Gabriel je leđima bio okrenut ulici, a težina Berette zatezala mu je rame. Mihail je nervozno bubnjao prstima po stolnjaku.
»Dokad to misliš raditi?« upitao ga je Gabriel.
»Sve dok ne ugledam one tipove iz Hezbollaha.«
»Boli me glava od toga.«
»Preživjet ćeš«, Mihailovi prsti su se umirili. »Da ga barem nismo morali pustiti.«
»Massouda?«
Mihail je kimnuo.
»Dao sam mu svoju riječ.«
»On je ubojica.«
»Ali ja nisam«, rekao je Gabriel. »Kao ni ti.«
»Što ako je lagao? Onda ne bi morao ispoštovati svoj dio pogodbe.«
»Ako se za nekoliko minuta u onoj ulici pojave Hezbollahovi bombaši samoubojice«, rekao je Gabriel kimnuvši prema prozoru, »znat ćemo da nam je rekao istinu.«
Mihail je ponovno počeo bubnjati prstima. »Dobro, možda ga nismo trebali baš uhiti«, rekao je filozofski. »Možda smo ga samo mogli... zaboraviti.«
»Što ti to znači?«
»Znači da su Yossi i ostali jednostavno mogli napustiti onu kuću i ostaviti Massouda privezanog za zid. Netko bi jednom pronašao njegov kostur.«
»Slučajni propust? To pokušavaš reći?«
»Sranja se događaju.«
»To bi svejedno bilo ubojstvo.«
»Ne, ne bi. Bilo bi to ubojstvo iz nehaja.«
»Bojim se da je to ista stvar.«
»Točno.« Mihail je zaustio nastaviti, no uto opazi kako Gabriel sluša radio.
»Što je?«
»Silaze s vlaka.«
»Gdje?«
»Na Stephanplatzu.«
»Bal gdje je Massoud i rekao.«
Gabriel je kimnuo.
»Ipak mislim da smo ga trebali ubiti.«
»Misliš zaboraviti.«
»I to, također.«
»Mi ne ubijamo, Mihaile. Mi sprječavamo ubojstva.«
»Nadajmo se. Inače će nas pincetom skupljati s pločnika.«
»Bolje bi ti bilo da misliš pozitivno.«
»Uvijek sam se radije prepuštao najgorim mogućim mislima.«
»Zašto?«
»Motivacija«, rekao je Mihail. »Kad zamislim rabina kako me pokapa u krvavoj odjeći7 to me motivira da propisno odradim posao.«
»Ipak pričekaj dok ne vidiš oružje. Ne možemo ih ubiti dok ne vidimo oružje.«
»A što ako uopće ne izvuku pištolje? Što ako se samo raznesu na ulici?«
»Pozitivne misli, Mihaile.«
»Ja sam Židov iz Rusije. Pozitivne misli mi jednostavno nisu u prirodi.«
Konobarica je spustila račun na stol. Gabriel joj je dao dvadeseticu i rekao neka zadrži ostatak. Mihail je letimice pogledao četvoricu specijalaca EKO Cobre.
»Izgledaju mi nervozniji od nas.«
»Vjerojatno i jesu.«
Mihail je vratio pogled na ulicu. »Jesi li uopće razmišljao što ćeš nakon ovoga?«
»Odspavat ću nekoliko dana.«
»Pobrini se da isključiš telefon.«
»Ovoj je posljednji put, Mihaile.«
»Dok ne naiđe neki terorist koji je odlučio smanjiti židovsku populaciju za nekoliko stotina ljudi. Onda ćeš se odmah vratiti.«
»Bojim se da ćeš idući put to morati odraditi bez mene.«
»Vidjet ćemo.« Mihail je pogledao Gabriela. »Jesi li siguran da možeš ovo?« »Ako me još jednom to upitaš, upucat ću te.«
»Bila bi ti to vrlo loša ideja.«
»Zašto?«
»Pogledaj kroz prozor.«






U kriznom centru austrijskog ministarstva unutarnjih poslova, Ari Shamron je zurio u monitore, napeto gledajući kako četvorica pripadnika Hezbollaha skreću u usku uličicu koja vodi do sinagoge, a za njima Gabriel i Mihail. I u tom trenutku spopalo ga je jezivo jasno pretkazanje katastrofe nalik nijednom koje je dosad doživio. Nije to ništa, uvjeravao se. Stadttempel je preživio Kristalnu noć, preživjet će i ovu, sigurno. Upalio je upaljač i zagledao se u plamen blistav poput dragulja. Dvije sekunde, pomislio je, možda i manje. A onda će sve biti gotovo.






Koračali su u kvadratnoj formaciji, dvojica naprijed, a dvojica nekoliko koraka iza. Gabriel nije mogao a da se ne divi njihovoj metodi. U svojim zimskim kaputima i s lažno opuštenim držanjem, doimali su se poput četvorice mladića na putu za večernji izlazak u čuveni bečki Bermudski trokut – sve samo ne četvorica bombaša samoubojica koje minute dijele od smrti. Gabriel je dosta znao o njima. Znao im je imena, sela u kojima su rođeni i okolnosti pod kojima su unovačeni. No sada su, pomislio je, bili samo Alef, Bet, Gimel i Dalet – prva četiri slova hebrejskog alfabeta. Alef i Bet pripadali su Gabrielu; Gimel i Dalet Mihailu. Alef, Bet, Gimel, Dalet... A onda će sve biti gotovo.
Ulica se uzdizala pod kosim kutom i blago zakretala udesno. Nakon nekoliko koraka, Gabriel je mogao vidjeti Yaakova i Odeda kako stoje pod bijelom svjetlošću što je dopirala iznad ulaza u sinagogu. Oded je ispitivao par američkih Zidova koji su željeli prisustvovati službi za šabat u gradu njihovih predaka, no Yaakov je gledao četvoricu mladića što su mu prilazila ulicom. Zurio je u njih neko vrijeme, potom se prisilio odvratiti pogled. Oded kao da ih nije primijetio. Propustivši par Amerikanaca, sad se probijao među malobrojnim vjernicima koji su čekali na ulazak. Još desetak njih, uključujući i dvoje djece, stajalo je na ulici, nesvjesni strave koja im se približavala.
Od trenutka kad su Gabriel i Mihail napustili kafić, postupno su smanjivali razdaljinu između sebe i svojih meta. Sad ih je razdvajalo samo pet metara – četvorica terorista, dvojica tajnih ratnika, svaki posvećen svojoj misiji, svaki siguran u svoj cilj i svoga Boga. Večeras će se drevni rat za nadzor nad zemljom Izrael još jedanput odigrati na lijepim bečkim ulicama. Uspinjući se strmom uličicom, Gabriel nije mogao potisnuti osjećaj da mu breme povijesti pritišće ramena– njegove povijesti, povijesti njegovog naroda, Shamronove... Zamislio je Shamrona u mladim danima kako vreba Adolfa Eichmanna u pustoj uličici Buenos Airesa. Shamron se spotaknuo o odvezanu vezicu cipele i umalo pao. Nakon toga, uvijek je dvostruko vezivao vezice kad god bi odlazio na teren. Gabriel je večeras učinio isto, Shamronu u čast. Nema odvezanih vezica. Nema košmara krvi i vatre u bečkoj sinagogi.
Gabriel i Mihail malo su ubrzali korak, još više smanjivši razdaljinu. Dok su teroristi prolazili kroz stožac svjetlosti pod uličnom svjetiljkom, Gabriel je primijetio žicu detonatora na unutarnjem dijelu Alefova zapešća. Sva su četvorica imala čvrsto zakopčane kapute i, nimalo slučajno, svoj je četvorici desna ruka bila u džepu. Tamo su pištolji. Izvucite ih, pomislio je Gabriel. Dvije sekunde, možda i manje. Alef, Bet, Gimel, Dalet... Onda će sve biti gotovo.
Gabriel se brzo osvrnuo preko ramena i vidio tim EKO Cobre kako ih nečujno prati. Yaakov i Oded većinu su ljudi uspjeli uvesti unutra, no nekoliko vjernika i dalje se motalo po ulici, kao i ono dvoje djece. Mihail je nekoliko puta duboko udahnuo pokušavajući usporiti otkucaje srca, no Gabriel se nije time gnjavio. Ne bi to bilo moguće. Ne večeras. Stoga je samo gledao u Alefovu desnu ruku, dok mu je srce u grudima tuklo poput bubnjeva, i čekao da se pojavi pištolj. Na kraju ga je, međutim, prvo opazilo jedno od dvoje djece – dječak. Njegov prestravljeni vrisak poslao je vatru uz Gabrielov zatiljak.
Neće biti eksplozije.
Neće biti sprovoda dječaka.
Samo dva anđela tame koji jure naprijed s oružjem u rukama. Dvije sekunde, možda i manje...
Alef, Bet, Gimel, Dalet...
A onda je sve bilo gotovo.






Chiara nije čula pucnjavu, samo sirene. Sama u svojoj sobi, pomislila je kako je to najljepši zvuk koji je ikad čula. Slušala je nekoliko minuta, potom dograbila mobitel i nazvala Uzija Navota u ministarstvo unutarnjih poslova. Jedva mu je uspjela čuti glas nad bukom u pozadini.
»Što se događa?«
»Gotovo je«, rekao je.
»Je li još netko ozlijeđen?«
»Samo loši dečki.«
»Gdje je on?«
»Kod Austrijanaca.«
»Želim ga natrag.«
»Ne brini se«, rekao je Navot. »Sad je samo tvoj.«

36.

Beč – Tel Aviv – Vatikan






Kao i većina drugih laži, ni ova nije bila do kraja uvjerljiva. Shamron u tome nije vidio ništa loše; štoviše, zdušno je to podržavao. Sposobnost laganja, rekao je, izrazito je ljudska osobina, čak i kad laž izgovara profesionalac. A u vješto izgovorenu laž nije bilo lako povjerovati.
U početku je vladala određena smušenost oko toga što se točno dogodilo u sumrak u uskoj uličici ispred Stadttempela. Prve kratke vijesti na austrijskom radiju govorile su kako su dvojica profesionalnih ubojica smaknula četvoricu Zidova ispred sinagoge, te kako je vjerojatno riječ o nasilnom desničarsko-ekstremističkom činu. Situaciju je dodatno zamaglila izjava neonacističke skupine u kojoj su s ponosom prihvatili odgovornost za ubojstva. Jonas Kessler je odmah želio demantirati navode. Shamron i Uzi Navot uspjeli su ga spriječiti u tome rekavši mu neka sve pusti do devet sati te večeri. Tada se Kessler pojavio na konferenciji za novinare ministarstva unutarnjih poslova kako bi razotkrio istinu, ili barem ono što je on držao istinom. Da, počeo je Kessler, zaista je došlo do pucnjave ispred sinagoge, ali četvorica mrtvih su bombaši samoubojice iz Hezbollaha koji su došli u Beč izvesti ubilački teroristički napad. Strana obavještajna služba, nastavio je Kessler, koju zbog razumljivih razloga ne može identificirati, upozorila je austrijske vlasti na postojanje ćelije u Beču. Za uspješnu akciju ispred sinagoge zaslužna je jedinica federalne policije EKO Cobra. Bila je to, zaključio je Kessler sa zavidnom iskrenošću, »njihova najuspješnija izvedba«.
Mediji su, dakako, najviše zagrizli za dio priče oko kojeg je Kessler bio najtajnovitiji – izvor, odnosno obavještajna služba čija je dojava dovela do uspješne operacije. Kessler i ostali pripadnici austrijske službe sigurnosti neumoljivo su odbijali odati podatke, ali unutar dvadeset četiri sata, brojni su neimenovani »obavještajni izvori« ispotiha pripisivali zasluge CIA-i. Još su jedino televizijski komentatori propitkivali točnost izvješća, govoreći kako je vjerojatnije da su informacije došle iz Izraela. Službeno, Izrael je odbio komentirati. Neslužbeno, međutim, zaklinjali su se da to nije točno.
I stvar tu nije završila. Dapače, već idućeg jutra nanovo je oživjela kad je Die Presse, jedne od najuglednijih austrijskih novina, objavio detaljan tijek operacije, mahom temeljen na svjedočenjima onih koji su se zatekli u blizini. Najintrigantniji aspekt priče bio je opis nižeg od dvojice egzekutora. Zatim, bio je tu i lik koji je nadgledao evakuaciju sinagoge u minutama što su prethodile napadu. Neke je neodoljivo podsjećao na čovjeka koji je u Beču svojedobno vodio malu agenciju za povrat dobara opljačkanih tijekom Drugog svjetskog rata. Izraelske novine odmah su objavile da je dotični – profesor Eli Lavon s Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu – u to vrijeme radio na iskopinama blizu tunela Zapadnoga zida te kako nisu poznate njegove veze s izraelskom obavještajnom službom, što, dakako, nije bila istina.
Sasvim očekivano, veći dio islamskoga svijeta ubrzo je kiptio svetim gnjevom usmjerenim prema Izraelu, njegovoj službi sigurnosti i, dodatno, prema njihovim novim prijateljima, Austrijancima. Novine diljem Bliskog istoka objavile su kako je riječ o obijesnom ubilačkom činu, te izazvali Austrijance neka pokažu bombaške prsluke koje su navodno nosila četvorica »mučenika«. Kad je Kessler učinio upravo to, arapski su mediji objavili da je riječ o prijevari. A kad je Kessler u javnost pustio pažljivo retuširane fotografije koje su jasno prikazivale četvoricu muškaraca naoružanih bombama, Arapi su i za njih izjavili da su lažne. Po njihovu mišljenju, ubojstva su imala izraelski potpis, i barem su u tome bili sasvim i apsolutno u pravu.
Sve ovo donekle je ostavilo po strani činjenicu da je Massoud Rahimi, oteti iranski diplomat, pronađen u lisičinama i s povezom preko očiju kako tumara pašnjakom na krajnjem sjeveru Njemačke. Tamošnjoj je policiji rekao da je pobjegao svojim otmičarima, no Iranska oslobodilačka vojska u svojoj je izjavi objavila da su oslobodili Massouda zbog humanitarnih razloga. Iduće jutro, nekoliko kilograma mršaviji, ali sve u svemu dobrog zdravstvenog stanja, Massoud se pojavio pred kamerama u Teheranu, u društvu iranskog predsjednika i ravnatelja obavještajne službe. Massoud nije iznio previše detalja o vremenu provedenom u zatočeništvu, osim što je rekao, služeći se općenitim izrazima, da su se prema njemu dobro odnosili. Njegov se ravnatelj doimao donekle sumnjičavim, baš kao i iranski predsjednik, koji se zakleo da će one koji stoje iza otmice snaći teška kazna.
Prijetnja iranske osvete nije shvaćena olako, naročito u hodnicima na Bulevaru kralja Šaula. No, Ured je uglavnom slavio uspjeh operacije. Životi su spašeni, stari protivnik ozbiljno ugrožen, a financijska mreža Hezbollaha opasno rastrgana. Ako nešto i jest kvarilo raspoloženje, međutim, bila je to činjenica da je Njegova Svetost Pavle VII. prema rasporedu trebao sletjeti na Ben Gurion za manje od tjedan dana. S obzirom na sveopću napetost u regiji, Uzi Navot je držao kako bi Vatikan trebao promisliti o odgodi posjeta, s čime su se svesrdno složili premijer i članovi njegova kabineta. No, tko će reći Papi da ne dođe u Svetu zemlju? Imali su samo jednog kandidata. Palog anđela u crnom. Grešnika u gradu svetih.






Otac Mark čekao je Gabriela odmah iza Brončanih vrata. Otpratio ga je uz Kraljevsko stubište pa preko velebnog dvorišta Di San Damaso, i najzad gore do privatnih papinskih odaja. Donati je sjedio za stolom u svom uredu. Bila je to jednostavna prostorija visokih stropova, bijelih zidova i polica prepunih knjiga iz kanonskog prava. Uokvirene fotografije bile su uredno poredane na komodi. Većina je pokazivala Donatija kako diskretno stoji pokraj svoga gospodara u povijesnim trenucima njegova papinstva. Jedna fotografija neobično je odskakala od drugih – mlada verzija Donatija, prašnjavog i široko nasmiješenog, ruke prebačene preko ramena mladog svećenika.
»To je otac José Martinez«, pojasnio je Donati. »Upravo smo bili dovršili izgradnju škole u našem selu u Salvadoru. Snimljena je tjedan dana prije njegova ubojstva.« Jedan je trenutak proučavao Gabrielovo lice, a zatim se namrštio. »Izgledaš kao ja kad sam se vratio iz Salvadora nakon što sam za dlaku izbjegao smrt.«
»Imao sam nekoliko napornih tjedana otkako sam otišao iz Rima.«
»Da, čitao sam«, rekao je Donati. »Krađa umjetnina u Francuskoj, eksplozija u galeriji u St. Moritzu, oteti iranski diplomat i, na kraju, dramatična protuteroristička akcija u srcu Beča. Onima koji nisu upućeni, ti bi se događaji mogli činiti nepovezanima. Ali nekome poput mene, čini se da ipak imaju jednu poveznicu.«
»Dvije poveznice, zapravo«, rekao je Gabriel. »Jedna je Ured, a druga Carlo Marchese.«






Bližilo se šest sati popodne i sunce je stalo polako uranjati iza krovova i kupola povijesnoga rimskog centra. Dok je Gabriel govorio, blaga večernja svjetlost polako je klizila iz ureda sve dok Donati nije bio ogrnut konfesionalnom tamom. Odjeven u crnu mantiju, Donati bi mogao biti i nevidljiv da nije bilo žara njegove cigarete. Na kraju Gabrielova izlaganja, nekoliko je minuta sjedio u pokajničkoj tišini prije nego što će prići prozoru. Točno ispod bio je Bastion Nikole V., srednjovjekovna kula koja je sada bila sjedište Vatikanske banke.
»Možeš li dokazati išta od toga?«
»Postoje dokazi koji bi mogli proći na sudu. A postoje i dokazi koji su dovoljno dobri da problem dobrovoljno ode.«
»Što predlažeš?«
»Razgovor«, odvratio je Gabriel. »Reći ću Carlu sve što znam. A onda ću mu reći da ti i Njegova Svetost očekujete da podnese ostavku na svoje mjesto u nadzornom vijeću Vatikanske banke, i to odmah. Također ću mu reći da će, ako se ikad više približi Brončanim vratima, morati odgovarati meni.«
»Čini se jezivo niska cijena za dva ubojstva.«
»Ali to je ono što si želio.« Gabriel je pogledao Donatijevu siluetu u prozorskom staklu. »To jest ono što si želio, nije li, Luigi?«
»Moralno bi bilo reći generalu Ferrariju sve što znaš.«
»Možda. Ali ako talijanska vlada podigne optužnicu protiv Carla zbog krijumčarenja ukradenih umjetnina, pranja novca, i ubojstva, bit će to skandal katastrofalnih razmjera za Crkvu. I za tebe, Luigi. Sve će izići na vidjelo. Bit ćeš uništen.« Gabriel je zastao, potom dodao: »I Veronica.«
»A ako Carlo odbije tiho otići?«
»Dat ću mu do znanja da nema izbora. Vjeruj mi«, dodao je Gabriel. »Shvatit će poruku.«
»Ne želim sudjelovati u ubojstvu. Još jednom ubojstvu, bolje rečeno.«
»Nitko ne govori ni o kakvom ubojstvu. Ali, ako itko zaslužuje...«
Donati je ušutkao Gabriela podignuvši ruku. »Samo razgovaraj s Carlom.«
»Kad?«
»Idući tjedan. Tako neće biti šanse da išta od svega procuri u medije prije puta u Izrael.« Osvrnuo se preko ramena i upitao: »Pretpostavljam da nisi imao vremena provjeriti sigurnosne mjere.«
»Zapravo, detaljno sam ih proučio.«
»I?«
»Imam samo jedan savjet.«
»A to je?«
»Odgodi cijelu tu stvar, Luigi?«
Donati se polako okrenuo: »Želiš mi reći da otkažem posjet?« »Ne. Samo želimo reći da ga odgodiš dok se situacija malo ne smiri.«
»Mi?«
»Ovo dolazi s vrha.«
»Premijer?«
Gabriel je kimnuo.
»Osim ako tvoj premijer nije spreman službeno zatražiti od poglavara milijarde katolika da ne dođe u posjet Izraelu, nema šanse da ćemo otkazati.«
»Onda netko mora prenijeti Svetom Ocu naše mišljenje.«
»Slažem se«, rekao je Donati smiješeći se. »Ali to neću biti ja.«






Vatikanski vrtovi bili su u tami kad je Gabriel izišao iz palače Belvedere. Prošavši pored Fontane sakramenta i Etiopskog koledža, krenuo je uz vatikanske zidine gdje je nekoliko pripadnika Švicarske straže u civilu stajalo mirno poput kipova. Bez riječi je prošao mimo njih, uspeo se uz pet spletova stuba i polako krenuo prema ogradi. Pietro Lucchesi, inače poznat kao Njegova Svetost Pavle VII, čekao ga je sam. Rim se komešao pod njegovim nogama – prašnjav, prljav, Vječni grad. Gabrielu nikad ne bi moglo dojaditi da ga gleda. Kao ni Svetom Ocu.
»Sjećam se kad smo prvi put zajedno došli na ovo mjesto«, rekao je papa. »Bilo je to nakon afere Crux Vera. Spasio si moje papinstvo, a da ne spominjem život.«
»Bilo je to najmanje što smo mogli učiniti, Vaša Svetosti«, rekao je Gabriel. Gledao je preko rijeke Tiber prema kupoli Velike rimske sinagoge, i na trenutak je vidio Pietra Lucchesija kako stoji na bimahu, izgovarajući riječi koje nijedan papa prije njega nije izgovorio.
»Za grijehe ove, i ostale koji se tek trebaju otkriti, priznajemo našu krivnju i ponizno molimo oprost...«
»Trebala je golema hrabrost za ono što se učinili toga dana, Vaša Svetosti.«
»Ne bi bilo moguće bez tebe. Ali moja misija nije gotova, jer još nisu zacijelile rane među našim dvjema vjerama. Zato je nužan moj posjet Izraelu.«
»Nitko ne želi da dođete u Izrael više od mene.«
»Ali?«
»Držimo da u ovom trenutku to nije sigurno.«
»Onda učinite sve što je potrebno da bude sigurno. Jer, što se mene tiče, stvar je odlučena.«
»Razumijem, Vaša Svetosti.«
Papa se nasmiješio. »To je sve, Gabriele? Očekivao sam da ćeš mi se više suprotstavljati.«
»Ne bih želio steći naviku da se prepirem s Kristovim namjesnikom.« r »Dobro, jer je moja želja da mi budeš osobni tjelohranitelj tijekom putovanja.«
»Bit će mi čast, Vaša Svetosti. Na kraju krajeva, tu sam ulogu već jednom odigrao.«
»I to za svaku pohvalu.«
Papa se kratko nasmiješio kad mu je vjetar zahvatio rub mantije. Zrak je izgubio onu oštrinu zime; mirisao je na borovinu i toplo do. Njegova Svetost kao da to nije primjećivala. Bio je vidno zaokupljen pitanjima složenijim od promjene godišnjeg doba.
»Je li istina da Carlo Marchese ima veze sa smrću one nesretne djevojke iz muzeja?« najzad je upitao.
Gabriel je oklijevao.
»Nešto nije u redu, Gabriele?«
»Ne, Vaša Svetosti, ali možda bi bilo bolje...«
»Kad bi me poštedio neugodnih detalja?« Papa se urotnički nasmiješio. »Odat ću ti malu tajnu, Gabriele. Kristov namjesnik ne drži konferencije za medije, niti mora odgovoriti na sudski poziv. To je jedna od nekoliko rubnih povlastica mojega posla.«
»A što je s luksuznim stanom u centru Rima?«
»Zapravo, nikad mi nije bio užitak živjeti u centru.« Papa je pogledao rimske brežuljke. Grad kao da je bio osvijetljen milijunima svijeća. »Pospremanje nereda u Vatikanskoj banci bio mi je prioritet. Sad se čini kako je čovjek s dugogodišnjim vezama s Vatikanom uništio sve dobro što smo učinili.«
»Nestat će prije nego što trepnete.«
»Treba li ti išta od mene?«
»Samo da se držite podalje od svega.«
Među njima se protegnula prijateljska tišina. Papa je pažljivo proučio Gabriela, kao i Donati prije njega.
»Jesi li razmišljao što ćeš poslije?«
»Moram završiti Caravaggia.«
»A onda?«
»Dat ću sve od sebe da usrećim svoju suprugu.«
»Kad se samo sjetim da ti je umalo umakla da nije bilo mene«, rekao je papa. »Možda biste trebali posvetiti dio vremena da začnete dijete.«
»Komplicirano je to.«
»Mogu li biti od kakve pomoći?«
Sad se Gabriel nasmiješio. »Što imate na umu?«
»Kao poglavar Rimokatoličke crkve, bojim se da su moje mogućnosti ograničene na molitve.«
»Vaše bi nam molitve bile itekako dobrodošle.«
»A što misliš o mom savjetu?«
Gabriel je utihnuo. Papa ga je jedan trenutak pomno proučavao prije nego što je progovorio:
»Godinama lutaš, Gabriele. Možda je vrijeme da se vratiš kući.« »Moj posao je ovdje, u Europi, Vaša Svetosti.«
»Slike?«
Gabriel je kimnuo.
»U životu postoje stvari važnije od umjetnosti«, rekao je papa. »Strahujem da tvoju zemlju čekaju mračni dani. U posljednje vrijeme ne spavam mirno. Imam... snoviđenja.«
»Kakva snoviđenja, Vaša Svetosti?«
»Vjerojatno je bolje da ne odgovorim na to pitanje«, odvratio je papa, položivši ruku na Gabrielovo rame. »Ali, poslušaj me pažljivo. Dovrši tog Caravaggia, Gabriele. A onda pođi doma.«

37.

Istočni Jeruzalem





U tom je trenutku, u istočnom Jeruzalemu, imam Hassan Darwish vozio svoj ulubljeni kombi uz strmi nagib što vodi od ulice Jerihon do Lavljih vrata. Kao i obično, izraelski policajci na dužnosti samo su površno pregledali vozilo prije nego što su dopustili imamu ulazak u Muslimansku četvrt Staroga grada. Imam Darwish bio je potomak ugledne palestinske obitelji iz Hebrona na Zapadnoj obali. Važnije, bio je član vrhovnog vijeća islamskog Jeruzalemskog vakufa, službenih upravitelja zaravni Brda hrama još otkako ga je Saladin 1187. preoteo križarima. Darwish je, stoga, bio nedodirljiv koliko je to bilo moguće za jednog Arapa u istočnom Jeruzalemu. Mogao je, primjerice, samo jednom riječju pretvoriti Sveto brdo u uzavreli kotao. Štoviše, upravo je to više puta i učinio.
Ostavio je kombi na malom parkiralištu Vakufa pored ulice Lavlja vrata i ušao u svoj ured na sjevernom rubu platoa Brda hrama. Čitava hrpa poruka čekala ga je na njegovom antiknom otomanskom stolu. Kao neslužbeni glasnogovornik Vakufa, svakog je dana primao desetke upita za intervjue na temu Brda hrama i ostalih svetih mjesta u Jeruzalemu. Većinu je upita ignorirao, naročito one izraelskih i američkih novinara, i ne bez razloga. Nekoć bliski suradnik Jasera Arafata, a potom i njegovog nasljednika Mahmuda Abasa, Darwish je vodio nemilosrdnu kampanju kako bi osporio pravo Židova na Palestinu, poričući postojanje židovskog Jeruzalemskog hrama. No Darwishov rat za istinu nije ostao samo na riječima. Pod paravanom građevinskih radova, godinama je sistematično uklanjao sve dokaze o postojanju drevnog hrama na Svetom brdu. Njegov neslužbeni savjetnik, stručnjak za antičku umjetnost iz Švicarske, nedavno je mučenički izgubio život u eksploziji u svojoj galeriji. Darwish se samo nadao da ga neće sustići ista sudbina. Premda je rutinski govorio o ljepoti mučeništva, radije je drugima prepuštao tu čast.
Kao i uvijek, Darwish se na briznu riješio zahtjeva za intervjue bacivši ih, bez velike ceremonije, u koš za smeće. Sve što je ostalo bila je naizgled obična poruka od izvjesnog gospodina Farouka u kojoj je pisalo da je narudžba Kurana stigla iz tiskare sveučilišta Al-Azhar u Kairu. Darwish je nekoliko minuta zurio u poruku, pitajući se ima li dovoljno hrabrosti, ili vjere, da ovo odradi do kraja. Potom je uzeo svežanj ključeva iz gornje ladice stola i krenuo prema Svetom brdu.






Obitelj Darwish stoljećima je povezana s islamskim Vakufom pa je imam djetinjstvo proveo učeći Kuran pod jednim od stabala uz sjeverni rub Plemenitog svetišta. No čak i sad, u srednjim godinama, nije mogao proći pored Kupole na stijeni a da ga ne obuzme osjećaj kako s njime koračaju Alah i poslanik Muhamed. U središtu živopisne osmerokutne strukture nalazi se stijena, sveta svim trima Abrahamovim vjerama. Za Židove i kršćane, mjesto je to gdje je arkanđeo Gabrijel spriječio Abrahama da ubije svog sina Izaka; muslimanima pak označava mjesto gdje je Džibril otpratio poslanika Muhameda na njegovo noćno putovanje u Nebo. Ispod samog kamena prirodna je špilja poznata kao Zdenac duša, mjesto gdje su, po vjerovanju muslimana, duše prokletih privremeno zatočene prije no što budu prognane u pakao. Kao dječak, Darwish se noću znao sam ušuljati u špilju. Satima bi sjedio tamo, na prašnjavoj molitvenoj prostirki, pretvarajući se da može čuti duše kako jauču u agoniji. U njegovoj mašti nikad to nisu bili muslimani, samo Židovi koje je Bog kaznio jer su oteli zemlju Palestincima.
Neko je vrijeme Darwish vjerovao kako je moguće da Židovi i muslimani podijele zemlju i žive u mirnom suživotu. Sada, nakon desetljeća izraelske okupacije i neispunjenih obećanja, došao je do zaključka da Palestinci neće biti spokojni sve dok se ne ukine cionistička država.
Ključ za oslobođenje Palestine, vjerovao je, bio je u samom Brdu hrama. Izraelci su budalasto dopustili Vakufu da zadrži vlast nad hramom nakon Šestodnevnog rata i time nehotice zapečatili vlastitu sudbinu. Kao stručnjak za povijest Bliskog istoka, Darwish je shvaćao kako je sukob između Arapa i Židova bio nešto više od puke borbe za komad zemlje; bio je to vjerski rat, a haram je bio u središtu svega. Arafat je iskoristio Brdo hrama kako bi 2000. započeo krvavu drugu intifadu. Sada ga je imam Hassan Darwish namjeravao iskoristiti kako bi otpočeo još jednu. Ova nova, treća, nadmašit će one dvije prije nje. Bit će to kataklizma, konačno rješenje. A kad sve završi, neće biti nijednog jedinog Židova na teritoriju Palestine.
Sa živim vizijama nadolazeće apokalipse u mislima, imam je prošao ispod samostojećeg luka i krenuo širokim dvorištem prema srebrnoj kupoli džamije Al-Aksa. Na istočnoj strani masivne građevine bio je novoizgrađeni ulaz u podzemnu džamiju Marwani. Darwish se spustio širokim stubištem i, upotrijebivši jedan od svojih ključeva, otključao glavna vrata. Kako je bio na čelu građevinskog projekta, Darwish je znao do koje je mjere uklanjanje nekoliko tona zemlje i ruševina oslabilo haram. Čitava je južna polovica zaravni bila u opasnosti da se uruši. Štoviše, u vrijeme Ramazana i ostalih važnijih vjerskih blagdana, Darwish gotovo da je mogao čuti kako Sveto brdo stenje pod teretom vjernika. Bio je potreban samo jedan mali zamah lopatom i velik dio najsvetijeg mjesta na planetu urušio bi se u Cedronsku dolinu te sa sobom odnio i džamiju Al-Aksa, treće najsvetije mjesto u islamu. I što bi se potom dogodilo? Sile islama već bi za nekoliko sati bile na izraelskim granicama, zajedno s deset milijuna pobješnjelih islamskih vjernika. Bio bi to džihad nad džihadima, intifada samo s jednim ciljem – potpuno uništenje Države Izrael i istrebljenje svih njezinih stanovnika.
Sada je u ogromnoj podzemnoj džamiji, sa svojih dvanaest prilaza omeđenih herodijanskim stupovima i lukovima, vladala grobna tišina, te je bila obasjana mekanom, božanskom svjetlošću. Darwish je tiho koračao kroz nadsvođene prolaze sve dok nije dospio do teških drvenih vrata čvrsto zabravljenih debelim lokotom. Imam je imao jedini ključ. Otključao je vrata i gurnuo ih, otkrivši splet kamenih stuba. Na dnu su bila još jedna zaključana vrata. Darwish je i njih otključao, a kad ih je otvorio, tama iza bila je apsolutna. Izvadio je malu Maglite svjetiljku iz džepa svoje thobe 8 i, upalivši je, osvijetlio prvih petnaestak metara drevnog tunela, ne šireg od muškarčevih ramena. Prokopan u vrijeme Prvog židovskog hrama, bio je jedan od mnogih drevnih čuda koje su palestinski radnici otkrili tijekom izgradnje džamije. Darwish o postojanju tunela nije obavijestio ni Izraelski arheološki institut ni Ujedinjene narode. Nitko nije znao za njega – nitko osim imama Hassana Darwisha i šačice radnika koji su prisegnuli na šutnju.
Neki bi mogli opravdano zazirati od ulaska u mračni, drevni tunel, ali ne i Darwish. Kao dijete, bezbrojne je sate proveo istražujući tajne špilje i prolaze Plemenitog svetišta. Ovaj se nekoliko stotina metara spuštao pod opasno strmim kutom prije nego što će se najzad izravnati. Zatim se, nekih četiristo metara, uglavnom protezao ravno, a onda je ponovno slijedio oštar uspon. Na samom kraju bile su nedavno postavljene čelične ljestve. Pomalo omamljen od strmog uspona, Hassan Darwish se primio za rukohvat i stao polako uspinjati prema drvenim vratašcima na vrhu. Otvorivši ih, zatekao se u spavaćoj sobi apartmana u Siloamu, četvrti istočnog Jeruzalema koja graniči s Davidovim gradom. Na jednom je zidu bio plakat francuske nogometne zvijezde; na drugom fotografija Yahiye Ayyasha, glavnog Hammasovog izrađivača bombi poznatog kao Inženjer. Darwish je otvorio ormar. Unutra su bili »Kurani« koje je gospodin Farouk spomenuo u svojoj poruci – nekoliko stotina kilograma razornog eksploziva i detonatora koje su za Hezbollah i Hamas preko egipatske granice prokrijumčarili, i u Izrael unijeli, beduini. A bilo ih je još posvuda u Siloamu.
Darwish je zatvorio vrata ormara. Potom je kliznuo iz spavaće sobe i krenuo kroz skučene prostorije stana do majušnog balkona s pogledom na Cedronsku dolinu. Na suprotnoj strani, lebdeći nad ispaćenim zidinama boje meda, uzdizale su se dvije ogromne kupole, jedna srebrna, druga zlatna. »Alahu ekber«, blago je rekao imam. »I neka se smiluje mojoj duši zbog onoga što ću učiniti u Njegovo ime.«

38.

Vatikan





Idući tjedan Gabrielov se turbulentni život smirio u ugodnu, ako ne i povučenu, rutinu. Kako je stan u Via Gregoriani trenutačno bio zauzet, utočište je pronašao u malom svećeničkom stanu u sklopu Apostolske palače, jedan kat ispod Donatija i Njegove Svetosti. Ustajao se rano svakoga jutra, doručkovao s časnim sestrama koje su vodile domaćinstvo Svetome Ocu, potom odlazio u konzervatorski laboratorij kako bi nekoliko sati proveo radeći na Caravaggiu. Antonio Calvesi, glavni restaurator, često bi zalutao do Gabrielove male pećine. Drugog dana, najzad je smogao hrabrosti i upitao Gabriela za razloge njegove odsutnosti.
»Bio sam u posjetu bolesnoj tetki.«
»Gdje?«
»U Palm Beachu.«
Calvesi se skeptično namrštio. »Čujem da ćeš pratiti papu na njegovom putovanju u Svetu zemlju.«
»Mi je, doduše, volimo zvati Izrael«, rekao je Gabriel, nježno tapkajući kistom o lepršavu crvenu halju Ivana Evanđelista. »I, da, Antonio, idem s njime. Ali ne brini, dovršit ću Caravaggia čim se vratimo.«
»Koliko te neće biti?«
»Možda tjedan, možda mjesec.«
»Pokušavaš me iživcirati?«
»Da.«
»Nadajmo se da ti se tetka neće opet razboljeti.«
»Da«, rekao je Gabriel. »Nadajmo se.«
Točno u deset sati, Gabriel će napustiti laboratorij i otići do vojarne Švicarske straže na dnevni brifing vezan u sigurnosne mjere papinog putovanja. Isprva se činilo da je Alois Metzler uzrujan zbog Gabrielove prisutnosti. No njegova je tjeskoba isparila čim je Gabriel istaknuo nekoliko očitih problema koje nitko, čini se, nije primijetio. Na kraju jednog osobito dugačkog sastanaka, pozvao je Gabriela u svoj ured.
»Ako ćete služiti s nama«, rekao je letimice pogledavši Gabrielove traperice i kožnatu jaknu, »morat ćete se odijevati kao mi.«
»Izgledam nezgrapno u onim vašim širokim hlačama s naborima«, rekao je Gabriel. »I nikad mi nije bilo jasno kako uspijevate s helebardama proći kroz detektor metala u zračnim lukama.«
Metzler je pritisnuo gumb na svom interfonu. Deset sekundi kasnije njegov je ađutant ušao noseći tri tamna odijela, tri bijele košulje, tri kravate i cipele na vezanje.
»Odakle vam moje mjere?« upitao je Gabriel.
»Od vaše supruge.« Metzler je otvorio gornju ladicu u svom stolu i izvadio devetmilimetarski pištolj. »Trebat će vam i ovo.«
»Imam već jedan takav.«
»Ali ako želite proći pod pripadnika Švicarske straže, morate nositi naše standardno oružje.«
»SIG Sauer P226.«
»Zadivljen sam.«
»Držao sam ga jednom ili dvaput.«
»Čuo sam.« Metzler se nasmiješio. »Morat ćete proći testiranje prije negoli vam izdam dozvolu za oružje.«
»Šalite se.«
»Švicarac sam, što znači da se baš nikad ne šalim.« Metzler je ustao. »Pretpostavljam da znate put.«
»Skrenem desno pored oružarnice i slijedim hodnik do dvorišta. Vrata streljane su na drugoj strani.«
»Pođimo.«
Šetnja je trajala manje od dvije minute. Kad su ušli u streljanu, četiri mladića u svojim ranim dvadesetima pucali su sve u šesnaest, a zrak je bio zagušljiv od dima. Metzler je naredio da odu prije nego što će dati Gabrielu SIG Sauer, prazan spremnik i kutiju sa streljivom. Gabriel je brzo umetnuo petnaest metaka u spremnik i nabio ga u pištolj. Metzler je stavio zaštitne naočale i slušalice.
»Vi?« upitao je.
Gabriel je zavrtio glavom.
»Zašto?«
»Ako netko pokuša izvršiti atentat na Svetog Oca, neću imati vremena zaštititi oči i uši.«
Metzler je objesio metu i namjestio je na udaljenost od dvadeset metara.
»Još dalje«, rekao je Gabriel.
»Koliko?
»Do kraja.«
Metzler je učinio kako mu je rečeno. Gabriel je podignuo pištolj u klasičnu poziciju za ciljanje i ispalio svih petnaest metaka, probušivši oči, nos i čelo mete.
»Nije loše«, rekao je Metzler. »Da vidimo možete li to ponoviti?«
Metzler je poslao još jednu metu na istu udaljenost dok je Gabriel brzo ponovno napunio pištolj. Ispraznio ga je za nekoliko sekundi. Ovaj put, umjesto petnaest rupa grupiranih na području lica, bila je samo jedna veća rupa u središtu čela.
»Blagi Bože«, rekao je Metzler.
»Dobar pištolj«, rekao je Gabriel.
U podne, Gabriel će prijeći granice Vatikana na stražnjem sjedalu Donatijeve limuzine i krenuti prema izraelskom veleposlanstvu kako bi pregledao najnovija izviješća s Bulevara kralja Šaula. Ako vrijeme dopusti, vratit će se do konzervatorskog laboratorija na još nekoliko sati posla. Potom, u sedam navečer, pridružit se Donatiju i papi za večerom u privatnoj papinskoj blagovaonici. Gabriel nije kanio ponovno pokretati temu o sigurnosti posjeta Izraelu, nego je odlučio iskoristiti ovu izvanrednu priliku i pripremiti papu za zasigurno najvažnije apostolsko putovanje njegovog pontifikata. Državno tajništvo, odnosno ono što bi otprilike odgovaralo vatikanskom ministarstvu vanjskih poslova, sastavilo je niz predvidljivih poruka koje će papa istaknuti na raznim postajama koje su bile u programu obilaska, kako u Izraelu tako i na teritoriju pod palestinskom upravom. No svakim je novim danom postajalo sve očitije kako papa kani radikalno promijeniti povijesno napete odnose između Svete Stolice i židovske države. Posjet će biti više od apostolskog putovanja; bit će to vrhunac procesa koji je papa pokrenuo prije gotovo desetljeća sa svojim činom pokajanja u Velikoj rimskoj sinagogi.
Noć prije puta, Gabriel je slušao kako se Sveti Otac muči nad porukama koje je kanio izreći u Yad Vasemu, izraelskom muzeju i memorijalnom centru holokaustu. Kasnije, nemirni Donati inzistirao je da otprati Gabriela do njegovog stana. Taj ih je obilazak doveo pred jedna od vrata što vode u Sikstinsku kapelu. Donati je oklijevao prije nego što će pritisnuto kvaku.
»Vjerojatno je bolje ako ovaj put uđeš bez mene.«
»Tko je unutra, Luigi?«
»Jedina osoba na svijetu koja može kazniti Carla kako i zaslužuje.«






Veronica Marchese stajala je iza oltara, ruku obrambeno prekriženih na prsima, očiju uprtih na Posljednji sud. Ostale su tamo i kad joj se Gabriel tiho približio.
»Mislite li da će ovako izgledati?« upitala je.
»Sudnji dan?«
Kimnula je.
»Nadam se neće. Inače sam u ozbiljnoj nevolji.«
Prvi put je skrenula pogled na njega. Vidio je da je plakala. »Kako se to dogodilo, gospodine Allon? Kako je čovjek poput vas postao jedan od najboljih svjetskih restauratora kršćanske umjetnosti?«
»Duga je to priča.«
»Rado bih je poslušala«, rekla je.
»Zamoljen sam da učinim stvari za svoju državu zbog kojih nisam mogao slikati. Tako sam naučio talijanski i pod lažnim identitetom otišao u Veneciju da studiram restauraciju.«
»S Umbertom Contijem?«
»A s kim drugim?«
»Nedostaje mi Umberto.«
»I meni. Imao je taj svežanj ključeva koji su mogli otvoriti bilo koja vrata u Veneciji. Znao me izvlačiti usred noći iz kreveta da odemo gledati slike. >Muškarac koji je zadovoljan sobom, može biti pristojan restaurator<, govorio mi je, >ali samo onaj kojemu je vlastito platno oštećeno, može biti istinski velik restaurator. <«
»I, jeste li ga uspjeli obnoviti?«
»Samo određene djeliće«, odvratio je Gabriel nakon podulje tišine. »Ali bojim se da su neki dijelovi neobnovljivi.«
Šutjela je.
»Gdje je Carlo?«
»U Milanu. Barem mislim da je u Milanu. Ne tako davno, otkrila sam da mi Carlo ne govori uvijek istinu o tome gdje je i s kime se sastaje. Sad mi je jasno i zašto.«
»Koliko vam je Donati ispričao?«
»Dovoljno da znam da mi je život kakvog sam poznavala gotov.«
Među njima se ponovno razvukla tišina. Gabriel se prisjetio kako je, onog popodneva u muzeju Villa Giulia, Veronica izgledala puno mlađe. Sada je, odjednom, izgledala upravo kao da joj je pedeset. Ipak, i dalje je bila iznimno lijepa.
»Morali ste shvatiti da vaš suprug nije onaj za koga se predstavlja«, naposljetku je rekao.
»Znala sam da Carlo velik dio novca zarađuje na načine koje nisam do kraja razumjela. Ali, ako me pitate jesam li znala da je na čelu međunarodne zločinačke organizacije koja kontrolira ilegalnu trgovinu antičkim umjetninama...« Glas joj je utihnuo. »Ne, gospodine Allon. Nisam to znala.«
»Iskoristio vas je, Veronica. Bili ste njegova ulaznica u Vatikansku banku.«
»A moj ugled u umjetničkim krugovima dao mu je patinu odgovornosti.« Kosa joj je pala preko lica. Odlučno ju je odmaknula, kao da je željela Gabrielu, restauratoru, pružiti uvid u štetu koju je nanijela Carlova izdaja.
»Zašto ste se udali za njega?« upitao je.
»Zar me osuđujete gospodine Allon?«
»Ni u snu. Samo sam se pitao kako ste mogli odabrati takvog čovjeka nakon što ste voljeli Luigija?«
»Ne znate baš previše o ženama, zar ne?«
»Tako su mi rekli.«
Njezin je osmijeh bio iskren. Brzo je izblijedio dok je nabrajala razloge zašto se udala za muškarca poput Carla Marchesea. Carlo je bio zgodan. Carlo je bio uzbudljiv. Carlo je bio imućan.
»Ali Carlo nije bio Donati«, rekao je Gabriel.
»Nije«, odvratila je. »Samo je jedan Luigi. I imala bih ga samo za sebe da se nije pojavio Pietro Lucchesi.«
Glas joj je postao gorak, prožet osudom, kao da je Njegova Svetost nekako kriva jer se udala za ubojicu.
»Vjerojatno je tako bilo bolje«, oprezno je rekao Gabriel.
»To da se Luigi vratio svećeničkom pozivu umjesto da se vjenčamo?« Kimnuo je.
»Lako je vama reći, gospodine Allon.« Zatim je nešto blaže dodala: »Niste vi bili zaljubljeni u njega.«
»On je ovdje sretan, Veronica.«
»A što će se dogoditi kad s Lucchesijevog prsta skinu >ribarski prsten< i polože mu tijelo u kriptu ispod bazilike? Što će Luigi onda raditi?« Odmah je odgovorila na vlastito pitanje. »Pretpostavljam da će nekoliko godina podučavati kanonsko pravo na teološkom sveučilištu. A onda će posljednje dane života provesti u umirovljeničkom domu prepunom ostarjelih svećenika. Usamljen«, dodala je nakon jednog trenutka. »Silno usamljen i tužan.«
»To je život koji je sam odabrao.«
»Izabran je za njega, baš kao i vaš. Vas ste dvojica vrlo slični, gospodine Allon. Valjda se zato tako dobro i slažete.«
Gabriel ju je neko vrijeme šutke promatrao. »Još uvijek ste zaljubljeni u njega, niste li?«
»To je pitanje na koje nemam namjeru odgovoriti – svakako ne na ovom mjestu.« Podignula je lice prema svodu. »Jeste li znali da je Claudia nazvala moj ured one noći kad je umrla?«
»U 20.47«, rekao je.
»Onda pretpostavljam da znate i to da je uputila poziv na jedan drugi broj jednu minutu prije.«
»Znam. Ali nikad ga nismo uspjeli identificirati.«
»Mogla bih vam pomoći.«
Predala mu je jednu posjetnicu. Broj koji je Claudia birala bio je broj Veronikinog mobitela.
»Otišla sam iz ureda nešto prije nego što je tamo nazvala. A tek sam sutradan otkrila da me je zvala i na moj BlackBerry.«
»Zašto tek sutra?«
»Zato što ga cijeli dan nisam mogla pronaći. Pronašla sam ga idućeg jutra na podu svog automobila. Nisam o tome razmišljala sve dok onaj dan niste došli kod mene u muzej. Onda sam shvatila da je to učinio Carlo. Nakon što sam vas ostavila na onom pljusku, odvezla sam se u Villu Borghese i plakala sat vremena prije nego što sam otišla doma. Carlu je bilo jasno da nešto nije u redu.«
»Zašto mi to niste rekli one večeri kod vas na zabavi?«
»Plašila sam se.«
»Čega?«
»Da će me moj muž ubiti.« Pogledala je Gabriela, a potom u Posljednji sud. »Nadam se da je zaista ovako lijep.«
»Kraj?«
»Da.«
»Nekako«, rekao je Gabriel, »sumnjam da smo te sreće.«
Ispričao joj je onoliko koliko je mogao, a onda je otpratio do Brončanih vrata. Dok se stapala s kolonadama, zamislio je Donatija kako korača uz nju – ne Donatija vezanog zavjetima o kreposti, nego Donatija kakav je mogao biti da nije čuo poziv da bude svećenik. Kad mu je nestala iz vidokruga, uputio se natrag u svoje odaje, no nešto ga je privuklo natrag prema kapeli. Stajao je sam nepomično nekoliko minuta, očima pretražujući freske, a samo je jedan stih prolazio njegovim mislima: »Hram što ga je Salomon sazidao Gospodu bijaše šezdeset lakata dug, dvadeset lakata širok i trideset lakata visok...«

39.

Vatikan – Jeruzalem






Kao poglavar suverene države, papa je imao poštanski ured, kovanice, malu vojsku, muzej svjetske klase i veleposlanike diljem svijeta. Nije, međutim, imao zrakoplovnu tvrtku pa se morao oslanjati na ljubaznost Alitalije, talijanskog nacionalnog avioprijevoznika. Za let u Izrael posudili su mu Boeing 767 i nadjenuli mu ime Zion u čast njegovog leta. Njegov privatni odjeljak imao je četiri direktorska naslonjača na njihanje, stolić za kavu opskrbljen dnevnim novinama, te satelitsku televiziju koja je omogućavala papi da, na talijanskoj televizijskoj mreži RAI, gleda prijenos svog odlaska sa zračne luke Fiumicino.
Papina kurijalna pratnja i osiguranje sjedili su odmah iza njega u poslovnoj klasi zrakoplova, dok je vatikanska press služba bila osuđena na onu ekonomsku. Dok su se ukrcavali sa svojim kamerama, foto-aparatima i prtljagom, neki su se omotali crno-bijelim palestinskim maramama. Druga postaja na papinom apostolskom putovanju bit će izbjeglički kamp Dheisheh, a »vatikanisti« su očigledno držali kako je važno ostaviti dobar dojam na svoje domaćine.
Unatoč ranom letu, Alitalia je poslužila obilan ručak. Svećenici i biskupi bacili su se na hranu kao da nisu jeli danima, ali Gabriel je bio previše zaokupljen da bi mogao jesti. Sjedeći pored Aloisa Metzlera, još je jednom pregledavao plan sigurnosnih mjera, u sebi sastavljajući popis svega što bi moglo poći po zlu. Kad je broj najgorih mogućih scenarija dosegnuo dvadeset, zatvorio je fascikl i zagledao se kroz prozor dok je zrakoplov nisko letio nad Mediteranom prema bujnim priobalnim nizinama Izraela. Pet minuta kasnije, kad su kotači udarili o pistu zračne luke Ben Gurion, jedan je od vatikanista povikao: »Dobrodošli u okupiranu Palestinu!« Na to je indoktrinirani nadbiskup iz Državnog tajništva promrsio: »Amen.« Očigledno, pomislio je Gabriel, neki iz papine pratnje nisu bili najsretniji zbog njegove odluke da Uskrs proslavi u Svetoj zemlji koja je pod upravom Židova.
Po Donatijevom nalogu, Gabriel je trebao biti dijelom papinog najužeg osiguranja, što je značilo će u svakom trenutku biti uz njega. I tako je Njegova Svetost Pavle VII, biskup Rima, Pontifex maximus, i nasljednik svetoga Petra, izišao iz svog posuđenog zrakoplova u stopu praćen jedinim sinom dvoje preživjelih u holokaustu. Nastavljajući tradiciju koju je uspostavio njegov prethodnik, papa se smjesta spustio na koljena i ruke pa poljubio tlo Svete zemlje. Ustavši, otišao je ususret izraelskom premijeru i srdačno se s njime rukovao. Dvojica su muškaraca neko vrijeme razmjenjivala kurtoazije, okružena koncentričnim krugovima tjelohranitelja. Tada je premijer otpratio papu do helikoptera. Gabriel se uspeo za njime, i sjeo između Donatija i Aloisa Metzlera.
»Zasad je dobro«, rekao je Donati dok se helikopter polako podizao uvis. »Da«, rekao je Gabriel. »A sad počinje tulum.«






Krenuli su na istok prema Judejskim brdima, leteći nad vijugavim kaskadnim klancima što Jeruzalem odvajaju od mora. Gabriel je pokazivao neka sela koja su najviše stradala tijekom Izraelskog rata za neovisnost, a potom se pod njima ukazao Jeruzalem, lebdeći kao da počiva na Božjoj ruci. Papa je napeto promatrao kroz prozor dok su nadlijetali grad, od zapada prema istoku, od novog dijela do starog. Dok su letjeli nad Brdom hrama, zlatna Kupola na stijeni svjetlucala je na prijepodnevnom suncu. Gabriel je pokazao papi baziliku Svetog groba, crkvu Marijina usnuća i Getsemanski vrt.
»A tvoj sin?« upitao je Papa.
»Tamo«, rekao je Gabriel dok su nadlijetali Maslinsku goru.
Helikopter je blago zaokrenuo prema jugu pa nastavio let duž Zelene crte, koju sad obično nazivaju »granica prije 1967.«. Iz zraka je bilo lako vidjeti kako se granica neumoljivo povlačila nakon više od četrdeset godina izraelske okupacije. U svega nekoliko sekundi preletjeli su iznad miješane jeruzalemske četvrti Abu Tor, malog židovskog naselja na Zapadnoj obali, Har Homa, te arapskog sela Beit Jala koje se nalazi tik uz Betlehem. U daljini se jasno vidio trg Manger, jer je bio ispunjen tisućama ljudi od kojih je baš svaki mahao palestinskom zastavom. Na prilaznim gradskim cestama nije bilo nijednog osobnog automobila, samo kamioni i terenska vozila izraelskih obrambenih snaga.
»Evo, ovdje će se čitava ova stvar ispolitizirati«, Gabriel je rekao Donatiju. »Važno je da ne bude nikakvih zastoja, naročito kad je počasni gost jedini muškarac od glave do pete odjeven u bijelo.«
Kad je helikopter sletio, predsjednik i vođa Palestinske uprave Mahmud Abas čekao je na pozornici ispred crkve Rođenja Isusova. »Dobrodošli, Vaša Svetosti, u drevnu zemlju palestinsku«, uskliknuo je Abas dovoljno glasno da ga mogu čuti i reporteri koji su stajali u blizini. »I dobro došli u Betlehem i Jeruzalem, vječni i nedjeljivi glavni grad Palestine.« Papa je neodređeno kimnuo glavom, a onda pozdravio ostatak izaslanstva. Većina je, čini se, bila zadovoljna što su u njegovoj blizini, ali jednoga, Yassera Abeda Rabboa, bivšeg vođu terorističke Narodne fronte za oslobođenje Palestine, kao da je više zanimao tjelohranitelj koji se nije odvajao od pape.
Ušavši u crkvu, papa je proveo nekoliko minuta u tihoj molitvi na Oltaru rođenja. Potom je zamolio Abasa da mu pokaže štetu nastalu na crkvi 2002., kad je skupina palestinskih terorista zauzela kršćansko svetište kako bi izbjegli uhićenja. Poslije opsade, koja je trajala dvadeset tri dana, izraelske su snage pronašle četrdeset eksplozivnih naprava skrivenih unutar crkve. Franjevci, koji su bili držani kao taoci, kasnije su kazivali kako su palestinski teroristi opljačkali crkvu iznijevši zlatne ikone, dok su stranice Biblije koristili kao toaletni papir. Sve to, čini se, bila je potpuna novost Mahmudu Abasu. »Jedinu štetu«, bio je odrješit, »učinili su Izraelci. Kao što vam je zasigurno poznato, oni su izrazito protukršćanski nastrojeni.«
»Ako je tomu tako«, hladnokrvno je odvratio papa, »zašto se kršćanska populacija u Betlehemu s devedeset i pet posto smanjila na jednu trećinu? I zašto kršćani, u tako alarmantnom broju, napuštaju teritorij koji kontroliraju Palestinci?«
Abas se slabašno nasmiješio i pogledao svoj ručni sat. »Možda bi, Vaša Svetosti, bilo dobro da sad posjetimo Dheisheh.«
Kamp se nalazi otprilike kilometar i pol južno od Betlehema, na dijelu zemlje posuđene od Jordana nakon završetka Arapsko-izraelskog rata. Nekoć je tamo u šatorima živjelo nekih tri tisuće Palestinaca, uglavnom iz Jeruzalema i Hebrona. Sada, poslije više od šezdeset godina, šatori su zamijenjeni nastambama od cigle, a populacija je dosegla brojku od gotovo trinaest tisuća registriranih izbjeglica. Uz konstantan rast nezaposlenosti, većina ih je trajno osuđena na pomoć Ujedinjenih naroda, dok je kamp postao leglo militantnih aktivnosti. Svejedno, stanovnici su kličući pozdravljali papu dok je koračao uskim uličicama s Gabrielom pored sebe.
Nakon obilaska, na prašnjavom središnjem trgu kampa papa je lamentirao nad onim što je nazvao »užasna stradanja palestinskog naroda.« Potom je, nenadano odstupivši od unaprijed pripremljenog govora, otvoreno kritizirao neuspjeh triju generacija palestinskih vođa da postignu pravedno i održivo rješenje za izbjegličku krizu. »Oni koji će ustrajati na patnji naroda u ime politike«, odlučno je istaknuo, »moraju biti strogo osuđeni, podjednako kao i oni koju su je započeli.«
S tim je riječima papa blagoslovio narod načinivši u zraku znak križa pa ušao u blindiranu limuzinu na kratku vožnju do Jeruzalema. Ušavši u Židovsku četvrt kroz Vrata Dunga, umetnuo je molitvu za mir među kamene blokove Zapadnog zida, prije nego što će pješice nastaviti ulicama Muslimanske četvrti do Vrata od lanca, jednog od istočnih ulaza u Haram-al-Sharif. Znak koji je postavio izraelski Glavni rabinat upozoravao je Židove da im je – prema mišljenju rabinata – pristup Brdu zabranjen zbog njegove svetosti.
»Nisam to znao«, rekao je papa.
»Komplicirano je to, Vaša Svetosti«, rekao je Gabriel. »Ali u Izraelu je ionako uglavnom sve komplicirano.«
»Jesi li siguran da želiš poći sa mnom?«
»Nikad nisam bio ovdje.«
Papa se nasmiješio. »Bojim se i pomisliti što bi se dogodilo sa sirotim malim Izakom da nije bilo tvog imenjaka.«
»Bog je onaj koji je spasio dječaka. Arkanđeo Gabrijel samo je bio njegov vjesnik.«
»Nadam se da će biti milostiv pa sačuvati i mene.«
»I hoće, sve dok me budete slušali«, rekao je Gabriel. »Stvari u času mogu poći po zlu. Ako vidim nešto što mi se ne sviđa...«
»Odlazimo odavde«, prekinuo ga je papa.
»I to odmah«, rekao je Gabriel.
Iako je Plemenito svetište bilo pod upravom Jeruzalemskog vakufa, ipak nisu kontrolirali ulaze, što je značilo da je izraelska vlada bila u mogućnosti ispuniti zahtjev Vatikana da haram bude zatvoren za javnost tijekom papina kratka posjeta. Zato je na stubama što su vodile prema Kupoli na stijeni papu čekalo izaslanstvo od samo četrdeset islamskih dostojanstvenika. Među njima je bio i veliki muftija, članovi vrhovnog vijeća Vakufa i nekoliko desetaka naoružanih tjelohranitelja, od kojih je većina bila povezana s palestinskim i islamističkim militantnim skupinama. Nekoliko minuta po papinu dolasku, muftija ga je pozvao da se zajedno pomole u Kupoli na stijeni, iako je Vakuf prethodno uvjerio Vatikan da do takve zamolbe neće doći. Papa je diplomatski odbio, a onda proveo nekoliko minuta diveći se veličanstvenim mozaicima i prozorima građevine. Gabriel mu je ispotiha objasnio da se natpisi na arapskom jeziku otvoreno izruguju kršćanskim vjerovanjima te da pozivaju sve kršćane da se preobrate na islam, što je, po muslimanima, konačno i neporecivo objavljenje Božje riječi.
»Zar vi razumijete arapski?« upitao je muftija.
»Nein«, odvratio je Gabriel na njemačkome.
Kad je obilazak završen, papa i muftija uputili su se u vrt na čaj. Sam s najmoćnijim vjerskim poglavarom na svijetu, čuvar trećeg najsvetijeg islamskog svetišta iskoristio je priliku da razloži svoju često puta iznesenu teoriju o tome kako se holokaust nikad nije dogodio te da Židovi, uz svesrdnu pomoć fundamentalističkih kršćana iz Amerike, potajno kuju zavjeru o uništenju Kupole na stijeni. Papa je sve stoički saslušao, no kasnije je, u svom priopćenju javnosti, izjavio da mu je razgovor »itekako otvorio oči«. Nakon što je, prema prethodno utvrđenom programu, izrazio ispriku za ubilačke pohode križara, istaknuo je kako su Izraelićani bili prvi osvajači u povijesti Jeruzalema pod čijom se vlašću održao status quo Svetoga brda. Upravo stoga, rekao je, islamske vođe imaju posebnu dužnost ne samo skrbiti o džamijama koje su na površini Plemenitog svetišta, nego i zaštititi svete ruševine koje pod njima leže.
»Sve u svemu«, rekao je papa ulazeći u svoju limuzinu u ulici Lavlja vrata, »mislim da je prošlo sasvim u redu.«
»Nisam siguran da bi se i muftija složio s vama«, uz osmijeh je rekao Gabriel.
»Ima sreću što nisam izgubio živce. Trebao si čuti što mi je sve napričao.«
»Isto ono što mi ovdje svakodnevno slušamo, Vaša Svetosti.«
»Ali ja ne slušam«, odvratio je papa. »Vjerujem da me je Bog s razlogom poslao da izdržim te budalaštine.«
Gledajući dolje u primjerak programa putovanja Svetog Oca, Gabriel nije mogao a da se ne zapita nije li to zaista bila istina.
Iduća postaja bio je Yad Vashem.






Donati je izdvojio jedan sat za posjet, ali devedeset je minuta proteklo prije nego što je papa završio obilazak novouređenog izložbenog prostora posvećenog stradanjima pogroma Židova. Otamo je otišao do Dvorane imena, sumornog repozitorija podataka o stradalima, a potom prošetao Avenijom pravednika među narodima i Dolinom zajednica. U Dječjem memorijalnom centru, mračnom, avetinjskom mjestu osvijetljenom svijećama, na trenutak se smeo. »Ovamo«, blago mu je rekao Gabriel. A kad se papa još jednom našao na jarkom jeruzalemskom suncu, obrazi su mi bili vlažni od suza. »Djeca«, rekao je. »Zašto bi itko u ime Boga ubijao djecu?«
»Treba li vam malo vremena da dođete sebi?«
»Ne«, rekao je papa. »Vrijeme je.«
Nastavili su dalje prošavši pored visokog Stupa junaštva pa do Dvorane sjećanja. Na vanjskom trgu nekoliko je stotina izraelskih uglednika i preživjelih nakon holokausta sjedilo sučelice jednostavnoj pozornici gdje će papa iznijeti najvažnije poruke svog apostolskog putovanja. Kako je lokacija sama po sebi bila turobna, takvo je bilo i raspoloženje uzvanika. Nisu mahali zastavama, a papin ulazak u dvoranu nije pozdravljen gromoglasnim pljeskom. Koračajući za njime među hladnim sjenkama, Gabriela je prvi put otkako je stupio nogom na izraelsko tlo obuzeo osjećaj spokoja. Ovdje, u posvećenim odajama uspomena, Sveti Otac bio je siguran.
Plamen sjećanja bio je privremeno ugašen. Uz Donatijevu pomoć, papa ga je ponovno upalio i potom nekoliko minuta ostao klečati u tihoj, bolnoj molitvi. Najzad je ustao i uputio se vani na trg gdje se svijet sad komešao iščekujući ga. Kad je papa prišao bini, Donati je s govornice uklonio crni uvez s tekstom i na njegovo mjesto stavio samo jedan list bijelog papira. Na njemu su rukom bile napisane natuknice koje je Sveti Otac sastavio tijekom svog posljednjeg razgovora s Gabrielom u Apostolskoj palači. Papa je očigledno kanio prenijeti jednu od najvažnijih poruka svoga papinstva bez unaprijed pripremljenog govora.
Stajao je na pozornici jedan dugi trenutak kao da mu je jedinstvena kombinacija jeze i ljepote ovoga mjesta oduzela dar govora. Pomogavši Svetom Ocu da iziđe iz Dječjeg memorijalnog centra, Gabriel je znao da su njegovi osjećaji iskreni. No znao je i to da je Sveti Otac svoj govor kanio započeti porukom kako djela govore više od riječi.
»Na ovom mjestu nepodnošljive boli«, najzad je počeo, »puke riječi ne mogu opisati dubinu naše žalosti i srama. Ovaj prelijepi vrt sjećanja više je od službenog spomenika onim šest milijuna Božje i Abrahamove djece koji su živote izgubili u paklu holokausta. Podsjetnik je to da zlo, ono istinsko zlo. postoji na ovome svijetu. Podsjetnik je, također, da kao kršćani prihvaćamo dio odgovornosti za ono što se dogodilo tijekom holokausta te da moramo preklinjati za oprost. Prije deset godina, u Velikoj rimskoj sinagogi, govorili smo o našoj sukrivnji u zločinu u spomen kojeg je podignut Yad Vashem. Danas još jednom izražavao našu tugu, i još jednom molimo za oprost. Ali danas je, u ovim trenucima napetosti na Bliskom istoku, naša tuga pomiješana sa strahom. Strahom da bi se sve moglo ponoviti.«
Rečenica je izmamila žamor među publikom. Nekoliko vatikanskih novinara sad je zbunjeno gledalo u svoje primjerke govora. Papa je otpio gutljaj vode i čekao da se žamor utiša. Tada je kratko pogledao Gabriela i Donatija prije nego što je nastavio.
»Od našeg posjeta Velikoj rimskoj sinagogi, Crkva je poduzela značajne korake prema eliminaciji antižidovskih poruka iz naših učenja i tekstova. Zamolili smo i našu muslimansku braću da se i sami na isti način preispitaju, no to se, nažalost, nije dogodilo. Diljem islamskog svijeta, muslimanski propovjednici rutinski govore da se holokaust nikad nije dogodio, dok radikalni džihadisti istodobno obećavaju još jedan. Sama kontradikcija nekima je zabavna, ali ne i meni – ne kad narod, koji se zakleo izbrisati Izrael s lica zemlje, tako bezobzirno razvija oružje kojim mogu upravo to i učiniti.«
Publika se ponovno uskomešala iščekujući nastavak. Gabrielove oči prelazile su preko zaprepaštenih članova kurijalnog izaslanstva prije nego što će vratiti pogled na sitnu figuru u bijelom koja će ovim govorom zasigurno ispisati stranice povijesti.
»Neki me lideri uvjeravaju da Izrael može živjeti s Iranom i njegovim nuklearnim naoružanjem«, nastavio je papa. »Ali onima koji su preživjeli bezumlje Drugog svjetskog rata, takve izjave previše podsjećaju na one da se Zidovi nemaju zašto plašiti Njemačke pod vodstvom Hitlera i nacista. Ovdje, u svetom gradu Jeruzalemu, na svakom koraku nailazimo na podsjetnike da velika carstva i velike civilizacije mogu nestati u tren oka. Njihove starine pune naše muzeje, ali prečesto propuštamo učiti iz njihovih pogrešaka. Skloni smo misliti da smo dosegnuli kraj povijesti, i da se takvo što više nikad ne može ponoviti. Ali povijest se stvara svakoga dana; katkad je stvaraju i sluge zla. Povijest se, nažalost, prečesto ponavlja.«
Nekoliko novinara sad je šaputalo u mobitele. Gabriel je pretpostavljao da obavještavaju svoje urednike kako je Njegova Svetost upravo oštro skrenula s onoga što je trebao biti rutinski govor sjećanja na žrtve holokausta.
»Zato«, nastavo je papa, »u ovoj svečanoj prigodi, na ovom svetom mjestu, ne sjećamo se samo onih šest milijuna koji su patili i umrli tijekom holokausta. Obnavljamo naše veze s njihovim potomcima i prisežemo da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da se takvo što više nikad ne ponovi.«
Papa je zastao još jednom, kao da novinarima daje znak kako najvažnija poruka tek slijedi. Kad je ponovno progovorio, glas mu više nije bio prožet tugom, nego odlučnošću.
»Stoga«, rekao je raširivši ruke, a njegove su glasne riječi odjekivale među spomenicima Yad Vashema, »zaklinjemo se narodu Izraela, našoj starijoj braći, da će ovaj put, dok se suočavate s jednim od najvećih izazova vašeg postojanja, Rimokatolička crkva biti uz vas. Nudimo vam naše molitve i, ako ste voljni prihvatiti, naše savjete. Samo vas molimo da budete iznimno oprezni, jer vaše će odluke utjecati na cijeli svijet. Tlo ovog svetog grada prepuno je ostataka carstava koja su krenula pogrešnim putem. Jeruzalem je Božji grad. Ali, također, i nadgrobni spomenik ludosti čovjekovoj.«
Nakon tih riječi, trgom su se prolomile gromoglasne ovacije. Gabriel i ostali pripadnici osiguranja brzo su prišli papi i otpratili ga do limuzine. Kad je vozilo krenulo niz obronke brda Herzl prema Starome gradu, papa je predao Gabrielu papir s natuknicama govora.
»Pridodaj ovo svojoj kolekciji.«
»Hvala vam, Vaša Svetosti.«
»I dalje misliš da sam trebao otkazati put?«
»Ne mislim, Vaša Svetosti. Ali možete biti sigurni da su Iranci već ucijenili valu glavu.«
»Ne sumnjam«, rekao je. »Samo se pobrini da je nitko ne skine dok ne napustim Jeruzalem.«

40.

Jeruzalem





Donati i Sveti Otac odsjeli su u blizini Vrata Jaffe, u rezidenciji jeruzalemskog latinskog patrijarha. Gabriel ih je otpratio do vrata, još jednom provjerio sigurnosne mjere, potom, kroz popodnevne sjenke, krenuo prema zapadu na drugi kraj Jeruzalema. Skrenuvši za ugao u ulici Narkiss, smjesta je opazio blindiranu Peugeotovu limuzinu parkiranu pred zgradom na broju 16. Njezin je vlasnik stajao uz ogradu balkona na trećem katu, djelomice zaklonjen visećim granama eukaliptusa: vojnik na vječnoj noćnoj straži.
Ušavši u stan, Gabriela zapahne nepogrešiva aroma patlidžana s marokanskim začinima, specijalitet Shamronove ispaćene žene, Gilah. Stajala je u kuhinji pored Chiare, s brašnjavom pregačom oko struka. Chiara je imala široku bluzu s izvezenim dekolteom. Kosa joj je slobodno padala oko ramena, a usne, kad ih poljubio, imale su okus meda. Popravila je čvor na Gabrielovoj kravati prije nego što ga je još jednom poljubila. Potom je kimnula prema televizoru i rekla: »Čini se da ste ti i tvoj prijatelj prilično uskomešali osjećaje.«
Gabriel je pogledao ekran i vidio sebe kako korača nekoliko koraka iza pape dok su izlazili iz Dvorane sjećanja u Yad Vashemu. Komentatori u londonskom studiju analizirali su potpuni preokret vatikanskih stavova prema Državi Izrael. Kad je Gabriel prebacio program na informativni kanal, tamo je vidio više-manje isto. Čini se da je Njegova Svetost Pavle VII. iz temelja promijenio dinamiku sukoba na Bliskom istoku, a Vatikan se otvoreno svrstao na stranu Izraela u sukobu protiv Irana i radikalnih islamista. Najnevjerojatnije od svega, složili su se komentatori, jest to da je Vatikan uspio sakriti namjere Svetog Oca prije odlaska iz Rima.
Gabriel je isključio televizor i otišao se presvući u spavaćoj sobi. Potom, uzevši od Chiare dvije čaše s vinom, otišao je na mali balkon. Shamron je taman pripaljivao cigaretu. Gabriel ju je istrgnuo iz njegovih usta prije nego što je sjeo.
»Stvarno bi trebao prestati, Ari.«
»Zašto?«
»Zato što te to ubija.«
»Radije ću umrijeti od pušenja nego od neprijateljske ruke.« »Postoje i druge mogućnosti, znaš.« Namrštivši se, Gabriel je zgnječio cigaretu i predao Shamronu čašu s vinom. »Popij to, Ari. Kažu da je dobro za srce.«
»Ja sam svoje pospremio u ladicu kad sam se pridružio Uredu. A sad, kad sam ga ponovo uzeo, ne prestaje me boljeti od tuge.« Otpio je malo vina, a nalet vjetra zanjihao je grane eukaliptusa. »Sjećaš se što sam ti rekao kad sam ti dao ovaj stan?«
»Rekao si mi da ga ispunim djecom.«
»Imaš dobro pamćenje.«
»Ne tako dobro kao ti.«
»Ni moje nije što je nekoć bilo, što je valjda i sreća. Učinio sam mnoge stvari u životu koje bih najradije zaboravio, a većina njih uključuje i tebe.« Ozbiljno je pogledao Gabriela pa upitao: »Je li imalo pomoglo?«
»Što?«
»Beč.«
»Nisam to učinio zbog sebe. Učinio sam to kako netko drugi ne bi morao pokopati svoje dijete ili posjećivati voljenu osobu u psihijatrijskoj bolnici.«
»I ovim si potvrdno odgovorio na moje pitanje«, rekao je Shamron. »Samo mi je žao što smo morali poslati Massouda natrag u Teheran. Zaslužuje umrijeti najgorom smrću.«
»Učinili smo drugu najbolju stvar time što smo ga spržili.«
»Samo mi je žao što plamen nije bio pravi nego alegorijski.« Shamron je otpio malo svog vina i pitao Gabriela kako mu je bilo kročiti na Brdo hrama.
»Promijenilo se od mog posljednjeg posjeta.«
»Jesi li imao dojam da si bliže Bogu?«
»Preblizu.«
Shamron se nasmiješio. »Posjet nije išao sasvim po planu, barem ako se pita muftiju. Ali, za nas...« Shamronov je glas utihnuo. »Papine riječi potpore nisu mogle doći u bolje vrijeme. A na tome možemo zahvatiti samo tebi.«
»To su njegove riječi, Ari, ne moje.«
»Nisam siguran bi li ih izgovorio da nije vašeg prijateljstva. Samo se nadam da će stati uz nas kad se dogodi ono neizbježno.«
»Misliš, napad na Iran?«
Shamron je kimnuo.
»Koliko još imamo vremena?«
»Tvoj prijatelj Uzi će morati donijeti tu odluku. Ali, ako moram nagađati, bit će to negdje iduće godine. Po mom mišljenju«, dodao je Shamron, »ionako predugo čekamo.«
»Ne možeš znati hoće li napad na njihova postrojenja biti uspješan.« »Ali znam što će se dogoditi ako budemo sjedili i čekali«, rekao je Shamron.
»Nije mene strah nuklearnog napada, nego toga da će naši neprijatelji iskoristiti iranski nuklearni kišobran kako bi nam svakodnevno zagorčavali život. Rakete iz Gaze, rakete iz Libanona, dijelovi zemlje u kojima je život nemoguć. I što se onda događa? Ljudi postaju nervozni. Počinju polako odlaziti. A onda će se ova prelijepa zemlja, koju sam pomogao izgraditi i obraniti, urušiti.«
»Možda si samo malo previše pesimističan.«
»Zapravo«, rekao je Shamron, »upravo sam iznio svoj najbolji scenarij.«
»A najgori?«
Okrenuo je glavu za nekoliko stupnjeva i zagledao se u smjeru Staroga grada. »Sve bi ovo moglo izgorjeti u velikoj plamenoj kugli, kao i onda kad je Tit Flavije opkolio Drugi hram.«
Zvuk Chiarinog smijeha dopirao je iz kuhinje na balkon. Shamronovo mračno raspoloženje donekle se razvedrilo.
»Ima li kakvog napretka na dječjoj fronti?«
»Papa se moli za nas.«
»I ja«, rekao je Shamron. »Baš sam nedavno pročitao zanimljiv članak o neplodnosti. Pisalo je da učestala putovanja ponekad mogu omesti mogućnost začeća. Pisalo je i to da bi par trebao što više vremena boraviti kod kuće, okružen obitelji i voljenima.«
»Stvarno nemaš srama?«
»Nimalo.« Shamron se nasmiješio i spustio ruku na Gabrielovu. »Jesi li sretan, sinko?«
»Bit ću, čim ukrcam Njegovu Svetost u avion.«
»Pretpostavljam da ga planiraš pratiti?«
Gabriel je kimnuo. »Moram popričati s Carlom Marcheseom. Uostalom, moram dovršiti i Caravaggia.«
»Tebi baš nikad nije dosadno.«
»Zapravo, ubio bih za trenutak dosade.«
»A kad završiš posao u Rimu? Što ćeš onda?«
Gabriel se nasmiješio. »Popij svoje vino, Ari. Kažu da je dobro za srce.«






Kako je Shamron i predvidio, papine poruke tijekom posjeta Brdu hrama nisu naišle na najbolji prijem u muslimanskom svijetu. Na Al Jazeeri, te večeri, komentatori su ih okarakterizirali kao uvrede na koje se mora odgovoriti. Gledajući emisiju iz svog ureda, imama Hassana Darwisha sav je taj gnjev čak pomalo zabavljao. Znao je da će, za samo nekoliko sati, papine riječi zvučati kao bezazleni govor starca u bijelom. Očiju fiksiranih na ekran, posegnuo je za telefonom i birao broj. Muškarac kojeg je poznavao pod imenom Farouk smjesta je odgovorio.
»Da?«
»Dostavite Kurane na adrese koje sam vam dao.«
»Alahu ekber.«
Darwish je spustio slušalicu pa krenuo preko esplanade do Kupole na stijeni – ne do glavne dvorane, nego prema pećini tik ispod stijene u središtu džamije, poznate kao Zdenac duša. Tamo je kleknuo na prašnjavu molitvenu prostirku, osluškujući žalobne jauke mrtvih. Uskoro će biti slobodni, pomislio je, jer uskoro neće biti ni Zdenca duša. Štoviše, ako Alah dopusti da se sve odvija po planu, neće biti ničega.

41.

Stari grad, Jeruzalem





Bio je Veliki petak, što je značilo da je Jeruzalemom, tom napuklom Božjom citadelom na brdu, vladala sveopća histerija. U pretežno židovskim četvrtima Novoga grada, jutro je protjecalo u uobičajenim posljednjim pripremama za nadolazeći šabat. No, u istočnom Jeruzalemu, tisuće su muslimana bile na putu za molitvu na Haram al-Sharifu. U isto vrijeme, pak, mnoštvo katolika sa svih strana svijeta spremalo se obilježiti raspeće Kristovo s čovjekom za kojeg su vjerovali da je njegov poslanik na Zemlji. Nije čudo da su policija i zdravstvene službe prijavljivale povećan broj slučajeva takozvanog »jeruzalemskog sindroma« – iznenadne vjerske psihoze na brojim gradskim svetim lokacijama. Tako se, primjerice, jedan gost hotela Kralj David pojavio u lobiju omotan samo plahtom, objavljujući kako se bliži kraj svijeta.
»Gdje je sad?« upitao je Donati.
»Lijepo odmara pod jakom dozom sredstva za smirenje«, odvratio je Gabriel. »Vjeruju da će se u potpunosti oporaviti.«
»Je li on jedan od naših ili vaših?«
»Vaših, bojim se.«
»Odakle je«
»Iz San Francisca.«
»I došao je sve do Jeruzalema da doživi psihički slom?«
Smiješeći se, Donati je pripalio cigaretu. Sjedili su u službenom salonu rezidencije latinskog patrijarha. Na stolu između njih bila je uvećana karta Staroga grada s Via Dolorosom, križnim putem, označenom crvenom. Uska rimska uličica sa strmim, kamenim stubama vodila je šest stotina metara kroz Stari grad, od bivše utvrde Antonia do crkve Svetog groba koju kršćani smatraju mjestom Kristova raspeća i groba. Poput mnogih Izraelaca, Gabriel je izbjegavao ulicu zbog agresivnih palestinskih trgovaca koji su, bez obzira na vjeru, pokušavali namamiti svaku božju dušu u prolazu. Trgovine su obično ostajale otvorene na Veliki petak, ali ne i danas. Gabriel je naredio neka se zavore.
»Moram priznati da me današnji dan najviše brine«, rekao je zureći u kartu. »Papa mora proći pješice vrlo uskom ulicom i zastati na četrnaest najpoznatijih postaja vjerske povijesti.«
»Bojim se da ne možemo ništa učiniti po pitanju rute, ili same priče, kad smo već kod toga. Njegova Svetost mora propješačiti istim putem kojim je koračao Krist na dan svog raspeća. I inzistira na tome da to učini s najvećim mogućim dostojanstvom.«
»Hoće li barem pristati nositi pancirku?«
»Neće.«
»Zašto?«
»Zato što naš Gospod nije nosio vestu otpornu na metke kad je umro. Pa neće ni moj gospodar.«
»To je samo izvedba, Luigi.«
»Ne i za njega. Kad Sveti Otac kroči nogom na Via Dolorosu, u očima svojih vjernika bit će utjelovljenje Isusa Krista.«
»S jednom bitnom razlikom.«
»A to je?«
»Njegova Svetost bi trebala preživjeti.«






Papa je sišao iz svojih odaja deset minuta kasnije, s grimiznim ogrtačem prebačenim preko blistave bijele mantije, i ušao na stražnje sjedalo limuzine. Vozila ga je uz sjeverni rub Staroga grada, mimo nepreglednog mnoštva deliričnih kršćanskih vjernika, i naposljetku ga dovezla do Lavljih vrata. Tamo su ga čekali vatikanisti zajedno s mnogobrojnim izaslanstvom vjerskih uglednika, koji će slijediti papu u stopu dok bude prolazio križnim putem. Kad su Gabriel i Donati pomogli Svetom Ocu da iziđe iz automobila, među svjetinom se prolomio gromoglasan pljesak. Ubrzo ga je, međutim, nadglasao zvuk podnevne molitve što je zaglušno odjekivala s minareta džamije Al-Aksa.
»O čemu pjeva?« upitao je Donati.
»Ne da se to prevesti«, odvratio je Gabriel.
»Zar je toliko loše?«
»Bojim se da jest.«
Prva postaja križnoga puta bila je smještena na malom spletu stuba kod osnovne škole Umariya, islamske medrese koju je svojedobno pohađao ozloglašeni palestinski terorist Abu Nidal. Na tom je mjestu, prema evanđeljima i kršćanskoj predaji, Poncije Pilat, namjesnik tadašnje rimske provincije Judeje, osudio Krista na smrt. Sada, gotovo dva tisućljeća kasnije, Njegova Svetost Pavle VII. stajao je na istom mjestu i sklopljenih očiju izgovorio: »Tvojim si svetim križem izbavio svijet.« Gabriel je pogledao svoj ručni sat. Bilo je podne i pet minuta. Još trinaest postaja.






Ured imama Hassana Darwisha imao je dva prozora. Jedan je gledao na jug prema Kupoli na stijeni i džamiji Al-Aksa; drugi je gledao na zapad, prema Via Dolorosi i kupolama bazilike Svetog groba. Imam je obično imao zatvorene kapke na tom drugom prozoru kako ne bi morao gledati ono što je smatrao iritantnim hramom politeizma. Ali sad, na najtragičniji datum kršćanskog liturgijskog kalendara, stajao je tamo sam, gledajući smiješnog čovječuljka u crveno-bijeloj halji kako vodi procesiju majmuna i svinja ulicom tuge. Trenutak kasnije, kad je papa ušao u baziliku Svetog groba, Darwish je trzajem zadovoljno zatvorio kapke prozora i prišao onom drugom. Kupola na stijeni, simbol islamske dominacije nad Božjim gradom, ispunila je obzor. Darwish je letimice pogledao na svoj ručni sat. Potom je stao nervozno prebirati prstima po svojoj brojanici, čekajući da se pomakne nebo i zemlja.






Na Bulevaru kralja Šaula, i Dina Sarid nervozno je bdjela, ali iz sasvim drugih pobuda. Soba u kojoj je radila nije imala ni prozore ni pogled, osim na zidove na kojima je u tom trenutku visjela gomila fotografija i skica nedavne uspješne operacije u Beču. Sve je bilo tamo – od početka do kraja, korak po korak, karika po karika – od Claudije Andreatti do Carla Marchesea, od Carla Marchesea do Davida Girarda, od Davida Girarda do Massouda Rahimija, od Massouda Rahimija do četvorice terorista Hezbollaha koji su poginuli ispred sinagoge Stadttempel. No, je li Hezbollahova operacija uistinu bila gotova? I je li povijesni Stadttempel bio prava meta? Nakon sati i sati grozničavog istraživanja i analiza, Dina je sad strepila jer joj je glavom odzvanjao odgovor na oba pitanja – ne.
Njezina je misija otpočela ubrzo nakon sedam sati prethodne večeri, kad je Jedinica 8200 presrela i dešifrirala poruku odaslanu iz središnjice VEVAK-a svim iranskim ćelijama i bazama diljem svijeta. Poruka je sadržavala samo četiri riječi: krv nikad ne spava. Riječi nisu značile ama baš ništa matematičarima i računalnim genijima u Jedinici, ali Dina, s diplomom islamske povijesti, smjesta je prepoznala da su Iranci posudili frazu ni manje ni više nego od samog Saladina. Upućena njegovom sinu ljubimcu, Zahiru, poruka je bila upozorenje protiv uzaludnog prolijevanja krvi i nepotrebnog nasilja. »Čuvaj se prolijevanja krvi i ne prepuštaj se toj navici«, rekao je Saladin, »jer krv nikad ne spava.«
Poput mnogih očeva, međutim, Saladin se nije bogzna kako pridržavao vlastitog savjeta. Pošto je porazio križare u bitki kod Hattina blizu obala Galilejskog mora, poraženim je vitezovima obećao poštedjeti život ako se preobrate na islam. Kad su odbili, s veseljem je promatrao kako ih mistici i učenjaci s njegovog dvora obezglavljuju mačevima. Po ulasku u Jeruzalem, tri mjeseca kasnije, odmah je skinuo sve kršćanske križeve koji su bili postavljeni na Kupoli na stijeni i dao da se vuku kroz grad. Njegov je prvi naum bio da sruši baziliku Svetog groba – koju je nazivao »gnojištem« – ali na koncu je ipak dopustio da bude otvorena sve dok joj zvona ostanu tiha. I zaista, prema muslimanskoj uredbi, zvonjava crkvenih zvona bila je zabranjena u Jeruzalemu sve do devetnaestog stoljeća. Stvaranje Države Izrael – i osvajanje Starog grada 1967. u Šestodnevnom ratu – privelo je kraju islamsku nadmoć u Jeruzalemu koju je uspostavila Saladinova okupacija. Doduše, Haram Al-Sharif ostao je pod kontrolom Vakufa, no u osnovi je to zazidana utvrda islama unutar uglavnom židovskoga grada.
Krv nikad ne spava...
No, zašto su Iranci upotrijebili tu frazu u šifriranoj poruci? I što je značila? Je li to bila prikrivena prijetnja papi? Možda, ali Dinu je mučilo nešto drugo. Zašto je islamski Vakuf, zaklada koja skrbi o trećem najsvetijem mjestu sunitskih muslimana, angažirao šijita iz južnog Libanona kao savjetnika za arheološku povijest Brda hrama? Moguće je kako Vakuf nije znao da je David Girard zapravo Daoud Ghandour. Bilo je moguće i to da je Girardova veza s Vakufom bila puka slučajnost – moguće, pomislila je Dina, ali malo vjerojatno. Poput svakog dobrog Uredskog analitičara, uvijek je pretpostavljala ono najgore. A najgore moguće objašnjenje za Girardove učestale posjete Brdu hrama jest to da je tamo odlazio po nalogu njegovog iranskog mentora, Massouda – sretnika.
Mogao je ići na mjesta na koja ja nisam, i razgovarati s ljudima koji mi se nisu smjeli približiti ni na kilometar... Bio je moj osobni Federal Express...
I ta je uporna misao ponukala Dinu da od Jedinice 8200 zatraži neka hitno prikupi sve elektroničke podatke vezane za Davida Girarda i odnese na steganografsku analizu – steganografija je metoda skrivanja važnih kodiranih poruka unutar naizgled bezazlenih zapisa, a upotrebljavala se još u vrijeme prije Saladina. Riječ steganografija vuče porijeklo iz grčkog, a prva primjena »skrivenog pisanja« datira još iz petog stoljeća prije Krista, kad je Demart, spartanski kralj, svoje tajne poruke skrivao pod slojem pčelinjeg voska. U današnje digitalno doba, tajne poruke mogu se u trenutku prenositi putem interneta, kamuflirane kao nešto potpuno bezopasno. Snimka mete terorističkog napada može se tako skriti u fotografiji djevojke u kupaćem kostimu; poruka aktivnoj terorističkoj ćeliji u receptu za govedinu na burgundski. Dekodiranje je jednostavan proces koji podrazumijeva uklanjanje odgovarajućeg broja bitova iz kolorističke komponente zamaskirane slike. Pritiskom nekolika tipaka na tipkovnici, lijepe djevojke postaju slika zgrade vlade ili platforma podzemne željeznice u New Yorku.
Nakon 11. rujna, izraelske tehnološke tvrtke upregnule se sve napore kako bi razvile sofisticirane softvere sposobne za brzo obrađivanje golemih količina podataka za steganografske materijale. Rezultat toga bio je da je Jedinici trebalo svega nekoliko sati da pronađu dvije zanimljive fotografije koje su u istom danu poslane s iste Gmail adrese. Prva, skrivena u naizgled beznačajnoj fotografiji egipatske brončane mačke, razotkrila je Davida Girarda kako, u društvu imama Darwisha, stoji ispred dva drevna stupa u mračnoj špilji. Druga fotografija, kamuflirana snimkom njegove supruge, bila je skica rukom nacrtanog trapezoida na komadu papira. Trapezoid je bio prazan osim ucrtanog malog kruga u donjoj trećini. Uz krug je bio upisan troznamenkasti broj: 689.
Trapezoid je imao oblik vanjskih granica zaravni Brda hrama, čime je troznamenkasti broj bio još zanimljiviji; godine 689, Abd al-Malik, peti omejidski kalif, započeo je izgradnju Kupole na stijeni. Dina je prošla kroz nekoliko mogućih scenarija koje su uključivale i broj, no ništa od svega nije joj imalo smisla. Potom je stavila dvije fotografije jednu uz drugu i postavila jednostavno pitanje; Što ako broj nije imao nikakve veze s poviješću, nego samo s lokacijom – preciznije, s visinom špilje u kojoj je stajao Girard? Zaravan Brda hrama nalazi se na 740 metara nadmorske visine. Prema tome, šesto osamdeset devet metara bilo bi točno pedeset jedan metar ispod hrama.
Sada, sama u svom podzemnom brlogu, zurila je u tajanstvenu fotografiju Davida Girarda. Zatim se zagledala u lica četvorice terorista Hezbollaha koji su ubijeni u Beču. Potom u Massouda Rahimija u ciriškom tramvaju. Pogledala je i tekst prioritetne poruke koja je prethodne noći odaslana svim iranskim obavještajnim bazama i ćelijama. Naposljetku, zagledala se u stari televizor gdje je sitni čovjek u bijelom polako napredovao niz Via Dolorosu prema crkvi koju je Saladin nazivao »gnojištem«.
Krv nikad ne spava...
A onda joj je sinulo. Nije mogla ništa dokazati, kao što nije mogla dokazati ni da je muškarac u ciriškom tramvaju bio Massoud. Ali, znala je. I zato je zgrabila telefonsku slušalicu i birala direktan broj Navotovog ureda. Orit, njegova neuljudna tajnica, odgovorila je nakon što je samo jednom zazvonilo. Na Bulevaru kralja Šaula bila je poznata kao »čelični štit«, zbog svoje neupitne sposobnosti da djelotvorno odbija kojekakve zahtjeve za trenutak s njezinim šefom.
»Nije moguće«, rekla je sad. »U poslu je do grla.«
»Hitno je, Orit. Ne bih zvala da nije.«
Navotova je tajnica znala da ne mora pitati o čemu se radi. »Mogu ti ga dati na dvije minute«, rekla je.
»To je sve što mi treba.«
»Dolazi ovamo. Ugurat ću te unutra čim budem mogla.«
»Zapravo, on bi trebao doći dolje do mene.«
»Pretjerala si, Dina.«
»Reci mu da, ako želi da i idući tjedan postoji Izrael, ostavi sve i iz ovih se stopa spusti dolje do mene.«
Dina je spustila slušalicu i zapiljila se u televiziju. Papa je upravo dospio do šeste postaje križnog puta, mjesta gdje je Veronika obrisala Isusu lice.
»Štujemo te, o Kriste, i slavimo te.«
Krv nikad ne spava...

42.

Tel Aviv – Jeruzalem





»Šališ se, Dina?«
Svojim je izrazom lica jasno pokazala da se ne šali.
Želim više detalja«, rekao je Uzi Navot.
»Nemamo vremena.«
»Stvori ga.«
Pokazala je na fotografiju uništene galerije Naxos u St. Moritzu. »Što s time?«
»Prema Massoudu, David Girard je znao da je Gabriel istraživao ubojstvo Claudije Andreatti u Vatikanu, te da se opasno približio Carlu Marcheseu.«
»Nastavi.«
»Zašto je Girard riskirao i dalje ostao u Europi? Zašto se nije povukao u Libanon?«
»Zato što su željeli da posluži kao mamac Gabrielu.«
»Točno. Ali zašto?«
»Zato što su ga željeli ubiti jer im je uništio centrifuge.«
»Moguće, Uzi. Ipak, ne bih rekla. Mislim da su željeli da Gabriel dođe u St. Moritz zbog drugog razloga.«
»A to je?«
»Taqiyya.« Dina je pokazala na drugu fotografiju – onu iranskog ubojice po imenu Ali Montazeri i El Grecove djevojke. »Dali su posao nekome koga ćemo prepoznati. Željeli su da znamo da su oni iza svega.«
»Zašto?«
»Zato što su željeli da pronađemo i ovo.« Pokazala je na drugu fotografiju. Massoud i Girard, jedan pored drugog u ciriškom tramvaju. »Provjerila sam vremensku prognozu za Zürich na dan kad je fotografija snimljena. Bilo je sunčano, ali i izrazito hladno.«
»Zašto je to važno?«
»Zato što Massoud ne nosi rukavice.« Pokazala je zavoj na njegovoj nadlanici. »Nije nosio rukavice jer je želio da to vidimo.« Zastala je, onda šapnula: »Želio je da ja vidim.«
»Tvrdiš da je Massoud želio da znamo kako je povezan s Davidom Girardom i podmetanjem bombe u galeriji?«
»Upravo tako.«
»Zašto?«
»Taqiyya«, ponovila je.
S Navotova lica nestao je i posljednji trag sumnjičavosti. »Nastavi dalje.«
»Iranci su nam mahali Massoudom ispred nosa, ne ostavivši nam izbora doli da zagrizemo. Zasuli su nas informacijama o nadolazećem terorističkom napadu i pokrenuli su svoje snage u južnom Libanonu. Poslužili su se klasičnim lukavstvom. I to samo s jednim ciljem – taqiyya.«
»Pretvaraju se da misle jedno, a rade drugo.«
Dina je kimnula.
»Ali ćelija u Beču je bila prava.«
»Istina. Ali nije im bilo u planu da zaista izvrše napad. Massoud je oduvijek planirao na dramatičan način razotkriti njihovo postojanje kako bismo imali dovoljno vremena da djelujemo.«
»Želiš reći da je i ćelija bila taqiyya?«
Kimnula je. »Poput avetinjskih trupa pod zapovjedništvom generala Pattona u Drugom svjetskom ratu, onih koje su Saveznici navodno poslali u jugoistočnu Englesku kako bi zavarali Nijemce i naveli ih na pomisao da će se invazija na Francusku dogoditi u Calaisu umjesto u Normandiji. Britanski i američki obavještajci ispunili su radiovalove lažnim signalima, znajući da ih Nijemci prisluškuju. Čak i nakon što su se prve trupe iskrcale na plaže, njemačka je vojska bila paralizirana vjerujući da će odlučujuća bitka biti u Calaisu.«
»Po tvom scenariju, dakle, Beč je bio Calais.«
»Nije to moj scenarij, nego Massoudov.«
»Dokaži mi.«
»Ne mogu.«
»Potrudi se, Dina.«
Pokazala je Navotu dvije steganografske fotografije koje je dekodirala Jedinica 8200. Navot je nabrao čelo.
»David Girard stoji u podzemnoj špilji i skica koju kao da je nacrtalo petogodišnje dijete.«
»Ali pogledaj što se događa kad skicu usporediš s ovim.«
Dina je postavila skicu preko karte Brda hrama na zaslonu svog računala. »Blizu«, rekao je Navot.
»Prilično blizu.« Dina je na brzinu iznijela svoju teoriju o značenju broja 689, odnosno kako predstavlja dubinu podzemne pećine u kojoj je stajao David Girard.
»Jesi li sigurna da je te fotografije slao Massoudu?«
»Nisam. Ali nema nam druge nego upravo to pretpostaviti.«
»Zašto bi ih slao?«
»Zato što je klasični arheolog, a ne geolog ili inženjer. Trebao je nekoga tko mu može pomoći s brojkama.«
»Kakvim brojkama?«
»Trebao je znati koliko eksploziva mora donijeti na Brdo hrama.«
Navotovo lice sad je poprimilo pepeljastosivu boju. »Tko je drugi čovjek na fotografiji?«
»Imam Hassan Darwish«, rekla je Dina. »On je nadgledao izgradnju džamije Manwani. Također je i najradikalniji član Vakufa.«
Dina je podignula VEVAK-ovu poruku koja je odaslana prethodne noći.
Krv nikad ne spava...
»Saladin?« upitao je Navot.
Dina je kimnula. »Mislim da je poruka signal da se pripreme za ustanak koji će se raspiriti islamskim svijetom onog časa kad Kupola na stijeni i džamija Al-Aksa budu uništene. Ako se išta dogodi tim građevinama...« Glas joj je utihnuo. »Gotovo je, Uzi. Svjetla se gase.«
»Čak ni Iranci nisu baš toliko ludi«, bio je skeptičan Navot. »Zašto bi mule raznijele dva najvažnija muslimanska hrama?«
»Zato što to nisu njihovi hramovi«, rekla je Dina. »Haram al-Sharif je sunitsko svetište, a svi znamo što suniti i šijiti misle jedni o drugima. Sve što Iranu treba pomoć je jednog apokaliptičnog manijaka iz Vakufa.«
»I misliš da je Darwish taj?«
»Pročitaj njegov dosje.«
Navot je utonuo u misli. »Ipak, ništa od svega ne možeš dokazati«, najzad je rekao.
»Jesi li se voljan okladiti sa mnom?«
Navot nije bio voljan za takvo što. »Koliko imamo vremena?«
Pogledala je prema televizoru. »Ako moram nagađati, Brdo hrama će se urušiti u tri sata, kad Negova Svetost bude u bazilici Svetog groba.«
»U vrijeme kad je Krist izdahnuo na križu?«
»Točno.«
Navot je pogledao svoj ručni sat. »To nam ostavlja devedeset minuta.«
»Reci Orit da me odmah spoji s tobom idući put kad nazovem.«
Navot je uzrujano prešao rukom po svojoj razbarušenoj sijedoj kosi. »Znaš li koliko je ljudi u ovom trenutku na Brdu hrama?«
»Deset tisuća. Možda i više.«
»A znaš li što će se dogoditi ako odemo sad gore i počnemo tražiti eksploziv? Započet ćemo treću intifadu.«
»Ali, ne moramo tražiti eksploziv, Uzi. Već znamo gdje je.«
»Pedeset jedan metar ispod površine, negdje između Kupole na stijeni i džamije Al-Aksa?«
Dina je kimnula.
»Radi li Eli Lavon još uvijek u tunelu Zapadnog zida?«
»Nije se maknuo odande otkako smo se vratili u grad.«
»Ima li dolje signala?«
»Ponekad.«
Navot je teško izdahnuo. »Ne mogu poslati Elija na Brdo hrama bez dopuštenja premijera.«
»Onda bi ga možda trebao nazvati«, rekla je Dina. »I možda bi trebao poslati Eliju pomoć.«
Navot je pogledao na televizijski ekran i vidio Gabriela kako korača iza pape Via Dolorosom. Potom je posegnuo za mobitelom.






Gabriel je osjetio kako mu mobitel vibrira kad je papa stigao do osme postaje križnog puta, mjesta gdje je Isus zastao kako bi utješio rasplakane jeruzalemske žene. Provjerio je broj na zaslonu, a potom brzo prinio slušalicu uhu.
»Možda imamo problem«, rekao mu je Navot.
»Papa?«
»Ne.«
»Gdje, Uzi?«
»Jedino mjesto u Jeruzalemu na koje nemamo pristup.«
»O čemu ti to?«
»Počni hodati prema tunelu Zapadnog zida. Dina će ti usput ispričati ostatak.«

43.

Stari grad, Jeruzalem





Gabriel nije dugo hodao. Zapravo, kad je dospio od bazilike Svetog groba, potrčao je koliko ga noge nose. U uskoj uličici Kršćanske četvrti, hodočasnici su mu gotovo na svakom koraku blokirali put, no jednom kad se našao u Židovskoj četvrti, gužva se prorijedila. Skrenuo je prema istoku – gore pa dolje niz kamene stube, ispod nadsvođenih prolaza pa preko pustih trgova – sve dok nije dospio pred jedan od portala Zapadnog zida. Bio je petak pa je trgom vladala veća gužva no inače. Nekoliko stotina ljudi, muškaraca i žena, molili su se točno pred zidom, a Gabriel je zaključio da ih je najmanje još stotinu ispod Wilsonova luka. Zastavši, pokušao je zamisliti što bi se dogodilo kad bi se urušio samo jedan od gigantskih kamenih blokova. Tada je otišao do najviše tangiranog policijskog službenika kojeg je mogao pronaći.
»Želim da zatvorite Zid i trg.«
»Tko si ti, dovraga?« upitao ga je policajac.
Gabriel je podignuo svoje sunčane naočale. Policajac ga je odmah prepoznao.
»Ne smijem bez dopuštenja svog nadređenog«, nervozno je rekao.
»Od ovog trenutka, ja sam tvoj nadređeni.«
»Razumijem.«
»Zatvori trg i Wilsonov luk. I učini to što je tiše moguće.«
»Kažem li onim haredima 9 da moraju otići, sumnjam da će proći tiho.«
»Samo ih udalji odavde.«
Gabriel se bez riječi okrenuo pa uputio prema ulazu u Zapadni zid. Tamo ga je dočekala ona ista ortodoksna Židovka.
»Je li on dolje?« upitao je Gabriel.
»Na istome mjestu«, rekla je kimnuvši.
»Koliko je još ljudi dolje u tunelu?«
»Šezdeset turista i otprilike dvadesetak članova osoblja.«
»Neka svi iziđu.«
»Ali...
»Smjesta.«
Gabriel je nakratko zastao kako bi na svome BlackBerryju učitao Dinin e-mail. Zatim je krenuo stazom dolje u podzemlje i natrag kroz vrijeme, sve dok se nije našao na rubu iskopne jame Elija Lavona. Ovaj je čučao nad Rivkinim kostima obasjan jarkom bijelom svjetlošću. Čuvši Gabriela, podignuo je pogled i nasmiješio se.
»Lijepo odijelo. Zašto nisi s Njegovom Svetošću?«
Gabriel je bacio svoj BlackBerry u prazninu. Lavon ga je spretno dohvatio u mraku i pogledao zaslon.
»Što je ovo?«
»Izađi iz te rupe, Eli, pa ću ti sve ispričati.«






Kilometar zapadno, u stanu u ulici Narkiss, Chiara je na izraelskoj televiziji gledala prijenos procesije na Veliki petak. Nekoliko trenutka ranije, dok su se papa i njegova pratnja molili na osmoj postaji križnoga puta, primijetila je kako Gabriel drži mobitel na uhu. Sada, dok je Sveti Otac dostojanstveno koračao od osme postaje do devete, Gabriel više nije bio uz njega. Chiara je zurila u ekran još nekoliko sekundi prije nego što će dograbio telefon i birati broj ureda Uzija Navota na Bulevaru kralja Šaula. Javila se Orit.
»Baš te je kanio nazvati, Chiara.«
»Što se događa?«
»On je na putu za Jeruzalem. Ostani na liniji.«
Čekajući, Chiara je osjetila kako joj kipti u želucu. Navot se javio nekoliko sekundi kasnije.
»Gdje je on, Uzi?«
»Komplicirano je.«
»Dovraga, Uzi! Gdje je on?«






Iako to Navot nije znao, Gabriel je u tom trenutku bio naslonjen na rub iskopne jame s Elijem Lavonom pored sebe. Pod njima su svjetlucale bijele Rivkine kosti, žene koja je svjedočila rimskoj opsadi Jeruzalema i uništenju Herodovog Drugog hrama. U tom času, Lavon nije obraćao pažnju na nju; oči su mu bile fokusirane na majušnu sličicu na zaslonu Gabrielovog BlackBerryja. Pokazivala je Davida Girarda, poznatog i kao Daoud Ghandour, kako stoji u nekakvoj podzemnoj špilji u društvu imama Hassana Darwisha, muslimanskog svećenika i člana vrhovnog vijeća Jeruzalemskog vakufa.
»Jesu li ono stupovi u pozadini?«
»Stupovi sad nisu važni, profesore.«
»Oprosti.«
Lavon je proučavao drugu fotografiju – trapezoid s oznakom i brojem 689 u donjoj trećini.
»Ima smisla«, rekao je nakon jednog trenutka.
»Što to?«
»To da je špilja u kojoj stoje negdje u unutrašnjosti Brda hrama. Ispod Kupole na stijeni i ulaza u džamiju Al-Aksa čitava je mreža kanala, okna i bazena.«
»Kako to znamo?«
»Jer nam je rekao Charles Warren.«
Sir Charles Warren bio je briljantni časnik Britanske kraljevske inženjerske postrojbe koja je obavila prvo i jedino istraživanje Brda hrama između 1867. i 1870. godine. Njegove pedantne detaljne karte i skice do danas su ostale standardni izvor suvremenim arheolozima.
»Warren je pronašao trideset sedam podzemnih građevina i bazena ispod Brda hrama«, objasnio je Lavon, »a da ne spominjem bezbrojne akvadukte i prolaze. Najveći su locirani oko mjesta ucrtanog na ovoj karti. Zapravo, postoji jedan ogroman bazen u tom području koji zovu Veliko more, a izdubljen je iz vapnenca. U to ga je vrijeme ilustrirao umjetnik Wiliam Simpson.« Lavon je podignuo pogled. »Moguće je da David Girard i imam stoje baš na tom mjestu.«
»Možemo li doći do tamo?«
»Simpsonova ilustracija jasno pokazuje postojanje najmanje tri velika akvadukta koja vođe do drugih cisterni i struktura unutar kompleksa. Ali moguće je i to da je Vakuf iskopao nove tunele i prolaze pod krinkom njihovih građevinskih projekata.«
»Znači li to da ili ne, Eli?«
»Postavio si mi pitanje na koje ti ne mogu dati odgovor«, odgovorio je Lavon. »Istina je da nemamo pojma što se zaista nalazi ispod brda, jer nam je zabranjen pristup.«
»Više nije.«
»Znaš li što će se dogoditi ako Vakuf dozna da smo tamo?«
»Zapravo, više me brine što će se dogoditi ako eksplodira bomba u podzemnoj pećini između Kupole na Stijeni i džamije Al-aksa.«
»Shvatio sam.«
»Što će se dogoditi, Eli?«
»Valjda to ovisi o veličini bombe. Ako su postavili količinu eksploziva koju inače stavljaju u svoje samoubilačke prsluke, Sveto brdo neće ni zadrhtati. Ali, ako je nešto veliko...«
»Massoud je raznio vojarne marinaca u Beirutu najvećom nenuklearnom eksplozijom koju je svijet vidio. On zna kako treba nešto srušiti.«
Lavon se osovio na noge i prišao gigantskim kamenim blokovima Zapadnog zida. Turisti su bili evakuirani; majušna sinagoga, poznata kao Pećina, bila je pusta. Ostali su sami.
»Uvijek sam se nadao da ću doći u priliku i vidjeti što je s druge strane«, rekao je pogledom pretražujući kamene blokove. »Ali nikad nisam mislio da će to biti zbog nečeg ovakvog.«
»Zasigurno ste ovdje pronašli još nešto osim nekoliko starih kostiju, profesore.«
»Naravno«, odsutno je odgovorio Lavon,
»Možeš li nas odvesti do tamo, Eli?«
»U unutrašnjost Brda hrama?« Lavon se nasmiješio. »Pođimo ovim putem.«






Prošli su pored Pećine pa se spletom stuba spustili do nadsvođenog kamenog prolaza zapečaćenog sivom ciglom i žbukom. Sa strane je bio suvremeni svijetleći znak na kojem je pisalo: Warrenov prolaz.
»Dobio je ime po Charlesu Warrenu, jasno«, objasnio je Lavon. »U vrijeme Drugog hrama, vodio je od ulice u kojoj sad stojimo do podzemnog prolaza. Taj je prolaz vodio do spleta stuba. A stube...«
»Do hrama.«
Lavon je kimnuo. »Vrhovni rabin Zapadnog zida 1981. nepromišljeno je naredio radnicima neka otvore prolaz. Čim su stali razbijati, zvuk maljeva pronio se prolazima sve do bazena gore na Brdu hrama. Arapi su ih mogli jasno čuti. Smjesta su nahrupili u tunele i izbio je sukob. Morala je doći izraelska policija i uspostaviti red. Nakon toga Warrenov je prolaz zapečaćen, i tako je ostalo do danas.«
»Ali ovo očito nije jedini prolaz do unutrašnjosti brda?«
»Nije«, Lavon je odgovorio zatresavši glavom. »Postoji najmanje još jedan tunel za koji znamo. Otkrili smo ga prije nekoliko godina. Nalazi se nekih pedesetak metara, tamo u onom smjeru«, rekao je pokazavši prema sjeveru. »I identičan je Warrenovom prolazu.«
»Zašto to nikad nije javno obznanjeno?«
»Jer smo željeli potaknuti još jednu pobunu. Šačici izraelskih arheologa dopušteno je da nekoliko minuta budu unutra prije nego što je i on zapečaćen.«
»Jesi li ti bio jedan od njih?«
»Bio bih, ali imao sam već dogovorene obaveze.«
»Gdje?«
»Moskva.«
»Ivan?«
Lavon je kimnuo.
»Koliko je debeo sloj žbuke na ulazu u taj tunel?«
»Ne kao ovaj«, rekao je Lavon lagano udarivši o grubu ciglu. »Čak i arheolog osjetljiva želuca može proći kroz njega bez većih teškoća. A za nekog poput tebe, neće trebati više od nekoliko zamaha maljem.«
»Što je s bukom?«
»Molitva u džamiji bi ga trebala prigušiti«, rekao je Lavon. »Ali, postoji još jedan problem.«
»A to je?«
»Ako bomba eksplodira dok smo unutrašnjosti Brda hrama, snaći će nas Rivkina sudbina.«
»Postoje i gora mjesta za umrijeti, Eli.«
»Nisi li rekao da je ovo samo hrpa kamenja?«
»Jesam«, odvratio je Gabriel. »Ali to je moje kamenje.«
Lavon je utonuo u tišinu.
»O čemu razmišljaš?«
»O stupovima.«
»Daj mi malj i svjetiljku, Eli, i odvest ću te do stupova.«

44.

Jeruzalem





Vožnja od Bulevara kralja Šaula do ureda premijera u Jeruzalemu obično traje pola sata, ali toga popodneva, automobil Uzija Navota uspio je prijeći udaljenost za samo dvadeset dvije minute. Kad je Uzi ušao u zgradu, Gabrielov je radio s papinske mreže bio prebačen na frekvenciju osiguranu za osoblje Ureda. Tako je Navot mogao slušati Gabriela i Lavona kako u spremištu tunela Zapadnog zida uzimaju alat kojim će provaliti u unutrašnjost Brda hrama.
Premijer je čekao u svom kabinetu, zajedno s ministrom obrane, ministrom vanjskih poslova i Navotovim kolegom iz Shabaka. Na videozidu treptali su kadrovi nadzornih kamera postavljenih diljem Staroga grada. Na jednoj, Kristov namjesnik, prilazio je bazilici Svetog groba. Na drugoj, nekoliko tisuća muslimana okupilo se na zaravni Haram al-Sharifa. A na trećoj, desetak je pripadnika izraelskih policijskih snaga stajalo i čuvalo sad prazni trg kod Zapadnog zida. Bio je ovo, pomislio je Navot, Veliki petak iz pakla.
»Onda?« upitao je premijer kad se Navot svalio na svoje uobičajeno mjesto.
»Samo čekaju vaše naređenje.«
»Jedna analitičarka kaže da je u unutrašnjosti Brda hrama postavljena bomba koja može sravniti cijeli plato, a ti tvrdiš da nemaš drugog izbora doli joj vjerovati.«
»Tako je, premijeru.«
»Znaš li što će se dogoditi ako Palestinci otkriju da su Gabriel i Lavon dolje?«
»Vjerojatno će netko nastradati«, rekao je Navot, »a onda arapsko proljeće stiže i u Jeruzalem.«
Premijer je jedan trenutak gledao u videozid prije nego što će kimnuti glavom. Navot je smjesta Gabrielu prenio zapovijed. Nekoliko sekundi kasnije, čuo se zvuk nekoliko oštrih udaraca.
Alef, Bet, Gimel, Dalet...
A onda je sve bilo gotovo.






Gabriel i Lavon su iz spremišta uzeli malj, trnokop, dva koluta najlonskog užeta, dvije kacige s halogenskim svjetiljkama te kojekakav sitni alat kojim bi mogli deaktivirati bombu. Prije nego što je navukao svoju kacigu, Lavon je najprije pokrio glavu kipom. Gabriel je skinuo svoj sako, kravatu, i remen za pištolj. Devetmilimetarski SIG Sauer koji mu je dao Alois Metzler sad mu je bio zataknut za pojas hlača na leđima. Mikrofon na minijaturnom radiju bio je uključen pa je Navot mogao čuti svaki njegov korak i udisaj.
Nakon što su probili beton, ušli su u nadsvođeni prolaz koji ih je vodio uz podnožje Zapadnog zida do same unutrašnjosti Brda hrama. Kamenjem popločane drevne ulice bile su glatke poput stakla. Triput godišnje – na Pešah, Šavuot i Sukot – Židovi iz drevnog kraljevstva Izraelskog kročili su ovim putem do hrama. Čak i Gabriel, kojemu je na umu bilo puno više od puke povijesti, gotovo da je mogao osjetiti prisutnost predaka. Eli je pak grabio naprijed kroz tamu, dašćući od uzbuđenja.
»Pogledaj premaz na ovim zidovima«, rekao je prelazeći rukom po hladnim zidovima prolaza. »Nema šanse da su bilo što drugo osim Herodovi.«
»Nemamo vremena diviti se kamenim blokovima«, rekao je Gabriel, drškom trnokopa poguravši Lavona naprijed kroz prolaz.
»Veliki su izgledi da ćemo nas dvojica biti posljednji Židovi koji će ovo vidjeti.«
»Ako ta bomba eksplodira, sigurno.«
Lavon je ubrzao korak.
»Gdje smo sad točno?« upitao je Gabriel.
»Da smo na površini, prolazili bismo kroz Vrata tame koja vode prema istočnom zidu Kupole na stijeni.« Lavon je zastao, potom usmjerio svjetiljku prema dvama stupovima isklesanim u kamenu. »Ono su dorski stupovi«, rekao je. »I oni su Herodovi, nema sumnje.«
»Nastavi hodati, Eli«, rekao je Gabriel još ga jednom poguravši trnokopom.
Lavon je poslušao. »Na kraju prolaza«, rekao je, »nalazi se bazen koji je otkrio Charles Wilson, još jedan veliki istražitelj drevnog Jeruzalema.«
»Kao Wilsonov luk?«
Lavonova svjetiljka pomaknula se gore-dolje u znak potvrde »Prema Wilsonu, bazen je dvadeset osam metara dug, pet metara širok i deset metara dubok. Zatim bismo trebali naići na još jedno stubište.«
»A ako su stube zaista tamo?«
»Dovest će nas bliže površini. Otuda bismo trebali pronaći put do mreže bazena i akvadukta. Znamo da su svi povezani, zbog incidenta koji se 1981. dogodio kod Warrenovih vrata. Samo moramo pronaći pravu poveznicu.«
»Prije nego bomba eksplodira«, mračno je dodao Gabriel.
Prošli su još nekoliko koraka. Onda se Lavon sledio.
»Što je?«
Lavon se izmaknuo u stranu i otkrio grubi sivi zid koji im je blokirao prolaz.
»Nešto mi govori da ovo nije Herodov.«
»Nije«, rekao je Lavon. »Po mom stručnom mišljenju riječ je o palestinskoj gradnji, negdje oko 2010.«






»Kolika je debljina zida?« upitao je premijer.
»Neće znati dok ne počnu udarati maljem«, rekao je Navot. »A ako počnu udarati...«
»Palestinci će ih moći čuti.«
Navot je kimnuo.
Premijeru je trebalo samo nekoliko sekundi da donese odluku. »Reci im neka ga razbiju. Ako ne pronađu bombu do dva i trideset, naredit ću uhićenje imama Darwisha i ući ćemo unutra s gornje strane.«
»Izraelske trupe i policija na Brdu hrama?«
Premijer je odlučno kimnuo.
»Ako to učinite«, rekao je Navot, »započet ćete treću intifadu, i to dok su oči svijeta uperene u nas zbog papinog posjeta.«
»Jasno mi je to, Uzi, ali bolje i to, nego alternativa.«
Navot je naredio Gabrielu da počne probijati.
Alef, Bet, Gimel, Dalet...






U istom trenutku imam Hassan Darwish stajao je na vrhu zapadnog potpornog zida Brda hrama, zureći u prazni trg ispod sebe. Sigurnosne uzbune bile su uobičajene u Jeruzalemu, ali Izraelci bi blokirali prilaze najsvetijem mjestu Judaizma samo kad bi vjerovali da prijeti napad. Bilo je moguće da blokada nije bila povezana s njegovom urotom, ali Darwish je u to sumnjao. Negdje i nekako, urota je otkrivena.
Okrenuvši se, Darwish se uputio preko esplanade prema Kupoli na stijeni. Kao i obično, samo je ženama i starijim muškarcima bio dopušten ulaz u haram na molitvu petkom; Darwish je nekolicini poželio ugodno popodne tradicionalnim pozdravom, prije nego što će nestati u Zdencu duša. Tamo je prošao kroz zaključana vrata i krenuo drevnim stubama dolje u srce Svetog brda. Trenutak kasnije, stajao je u jednom od najvećih bazena u Brdu hrama, osluškujući udaljeni zvuk kuckanja.
Zvuk je mogao značiti samo jedno.
Židovi dolaze.






Pet su minuta bez prestanka udarali u zid, Lavon maljem, Gabriel trnokopom. Gabriel je prvi probio cigle, napravivši otvor veličine šake. Odvojio je svjetiljku sa svoje kacige i usmjerio snop svjetlosti u prazninu. »Što vidiš?« upitao je Lavon.
»Bazen.«
»Koliko velik?«
»Teško mi je reći, ali čini se otprilike dvadeset osam metara dug i pet metara širok.«
»Još nešto?«
»Stube, Eli. Vidim stube.«






Na čelu službe sigurnosti Jeruzalemskog vakufa bio je četrdesetpetogodišnji veteran Fataha i Brigade mučenika Al-Aksa, Abdullah Ramadan. Imam Darwish nazvao ga je i rekao neka dođe do bazena ispod Kupole na stijeni. Nije morao objašnjavati zvuk lupanja.
»Warrenov prolaz?«
»Moglo bi biti«, odgovorio je Darwish. »Ili bi mogao biti jedan od onih koje smo pronašli tijekom iskapanja.«
»Što želite da poduzmem?«
»Povedi dolje trojicu svojih najboljih ljudi i vidi pokušavaju li ući u Haram.«
»A ako pokušavaju?«
»Kazni ih«, rekao je imam.






Premijer je gledao u sat na zidu svog kabineta. Bilo je dva i deset. Pogledao je Navota i upitao: »Koliko je velika ta vražja rupa?«
Navot je postavio isto pitanje Gabrielu, a zatim prenio njegov odgovor premijeru i ostalima u prostoriji.
»Nedovoljno.«
»Koliko će im još trebati?«
Opet je Navot prenio pitanje.
»Nisu sigurni.«
»Reci im da moraju požuriti.«
»Ne mogu brže, premijeru.«
»Reci im, Uzi.«
Navot je prenio premijerovu naredbu da ubrzaju. Zatim se, čuvši Gabrielov odgovor, nasmiješio.
»Što je rekao?« upitao je premijer.
»Rekao je da ne mogu brže, premijeru.«
»Govoriš li mi istinu, Uzi?«
»Ne, premijeru.«
Premijer se protiv volje nasmiješio i pogledao sat.
Bilo je dva i dvanaest.






Tri minute kasnije rupa je imala promjer od trideset centimetara, a pet minuta kasnije bila je dovoljno velika da se kroz nju mogu provući ramena i kukovi vitkijeg muškarca. Gabriel se prvi uvukao, ogrebavši pritom kožu na rukama, a nekoliko sekundi kasnije za njim se provukao i Lavon. Nakon što je vratio kipu i kacigu na glavu, jedan je trenutak ostao kao ukopan, zanijemivši od divljenja. Pred njima se prostirao bazen, a iza, u tami, uzdizao se splet herodijanskih stuba.
»Samo je jedan razlog zašto je ovdje bazen«, rekao je Lavon uronivši ruku u vodu unutar dugačkog, pravokutnog bazena. »Bila je to mikvah. Ovdje bi se ritualno prali prije ulaska u hram.«
»Vrlo zanimljivo, profesore, ali moramo dalje.«
»Daj da barem snimim nekoliko fotografija.«
»Stat ćemo na povratku.«
Lavon je prošao rubom bazena i pojurio uz prvi splet drevnih stuba, a snop njegove svjetiljke poskakivao je o zidove i svodove prolaza. Na vrhu stuba ponovno je zastao. »Pogledaj ovo!« uskliknuo je pokazavši na nekoliko stihova na starom hebrejskom, uklesanih u zid. »Piše da je neznabošcima u hram ulazak zabranjen. Zašto bi tu bio takav znak ako nije postojao hram?«
Bilo je to logično pitanje, ali u tom trenu, Gabriel je imao važnijih stvari na pameti. Pitao se, naime, zašto četiri krupna Arapa s baterijskim svjetiljkama silaze stubama i idu prema njima. Kad je prvi metak fijuknuo pored njegovog uha, dobio je odgovor. Čini se da su susjedi čuli udaranje. Nije ni čudo, pomislio je Gabriel. Krv nikad ne spava.

45.

Jeruzalem





Sve je bilo gotovo za samo četrdeset i četiri sekunde, iako se kasnije Uzi Navot zaklinjao da mu se činilo kao da traje više od sat vremena. S mjesta odakle je slušao, čovjek bi pomislio da je Gabriela i Lavona napala čitava legija Arapa. Navota je, međutim, najviše zaprepastio zvuk Gabrielovog dahtanja. Disanje mu nijednom nije poprimilo normalan ritam. Nije ni progovorio, osim što je dvaput naredio Lavonu neka drži glavu dolje.
Audio snimka upućivala je na to da Gabriel nije uzvratio vatrom gotovo dvadeset sekundi. Nakon njegovog prvog pucnja, čuo se urlik bola koji kao da je dopirao iz samog Zdenca duša. Pet sekundi kasnije, Gabriel je ispalio i drugi metak, a potom je uslijedila oštra pucnjava iz nekog drugog pištolja. Njegov treći i četvrti metak bili su ispaljeni dvostruko većom brzinom od prethodnih, i još se jednom začuo krik negdje iz tunela. Još dva pucnja uslijedila su jedan za drugim. Zatim je sve utihnulo, i čuo se samo Arap koji preklinje za milost.
»Tko te je poslao dolje?« Navot je čuo kako ga Gabriel smireno pita.
»Idi kvragu!« povikao je glas na arapskom.
Navot je čuo još jedan pucanj, potom vrisak.
»Tko te je poslao?« ponovio je Gabriel.
»Imam«, Arap je procijedio kroz zube.
»Koji imam?«
»Darwish.«
»Hassan Darwish?«
»Da... bio je to.... Hassan.«
»Gdje je bomba?«
»Koja bomba?«
»Gdje je, proklet bio?«
»Ne znam ja ništa... o bombi!«
»Govoriš li istinu?«
»Da!«
»Govoriš li?«
»Da! Kunem se.«
Navot je čuo još jedan pucanj. Zatim se više nije čulo ništa osim Gabrielovog ravnomjernog disanja.
»Jesmo li još uvijek u igri?« upitao je premijer.
»Zasad jesmo«, odvratio je Navot.
»Pretpostavljam da je to odgovor i na pitanje je li bomba stvarno tamo negdje?«
»Da, premijeru. Valjda je tako. Ali sad imamo drugi problem.«
»A to je?«
»Gabriel Allon je u unutrašnjosti Brda hrama samo s Elijem Lavonom.«
»Znaš li što će se dogoditi ako ga se dočepaju?«
»Znam, premijeru«, odgovorio je Navot zureći u snimke nadzorne kamere dok se svjetina izlijevala iz džamije Al-Aksa. »Obojicu će ih rastrgati na komadiće.«
»Da im naredimo da iziđu?«
»Bojim se da je za to prekasno.«
Upravo su ušli u prvi akvadukt. Bilo je dva sata i dvadeset tri minute.






Nije bio širi od telefonske govornice te jedva toliko visok da mogu hodati uspravno. Tu i tamo, potočići vode slijevali su se iz sićušnih pukotina u zidovima, no inače je kamen bio suh poput Rivkinih kostiju. Lavon je ih navodio uz pomoć kompasa. Tiho je brojao njihove korake.
Kanal je bio udubljen u vapnencu u obliku serpentina, što je značilo da su imali tek nejasnu ideju što je pred njima. Unatoč tomu što su sad bili svega nekoliko metara ispod površine Brda hrama, nisu čuli nijedan zvuk osim vlastitih koraka i Lavonovog upornog brojanja. Nakon točno dvjesto koraka, dospjeli su do idućeg bazena. Lavon je zastao i u čudu se ogledao oko sebe. Tada je prinio kažiprst usnama kako bi Gabrielu dao znak da stiša glas.
»Prepoznaješ li ovo?« šapnuo je Gabriel.
Lavon je grozničavo kimnuo glavom. »Oblik slova T odgovora bazenu koji je Warren ovdje pronašao«, muklo je šapnuo. »Vjerojatno je iskopan u vrijeme Heroda. Kameni blokovi izvađeni odavde mogli su isto tako biti korišteni za izgradnju samoga hrama.«
»Gdje se točno nalazimo?«
»Točno ispod ulaza u džamiju Al-Aksa.« Pokazao je dolje prema vodoravnom dijelu bazena. »Ovdje bi trebao biti još jedan manji bazen istog oblika, a onda...«
»Veliko more?«
Lavon je kimnuo i zatim poveo Gabriela uz gornji rub drevnog bazena. Na suprotnoj strani bio je ulaz u još jedan akvadukt, uži od prethodnog. Kako je i očekivao, odveo ih je do još jednog bazena. Ovaj su put krenuli uz podnožje i ušli u idući akvadukt. Nakon svega nekoliko koraka, pred njima se otvorio ponor Velikog mora.
I bio je prazan.






»Dakle?« upitao je premijer.
Navot je neodređeno zavrtio glavom. »Što će sad?«
»Nešto će već smisliti.«






Na svodu špilje bio je okrugli otvor, poput okulusa u rimskom Panteonu. Kroz njega je prodirala osovina jarke sunčeve svjetlosti i zvuk glasne molitve što je odjekivao s minareta Al-Akse.
»Na kojoj smo sad dubini?« šaptom je upitao Gabriel.
»Četrdeset tri stope.«
»Ili trinaest metara«, istaknuo je Gabriel.
»Trinaest metara i deset centimetara«, ispravio ga je Lavon. »Ako je Dina u pravu«, rekao je Gabriel, »bomba će biti u špilji više od trideset metara ispod nas.«
»Što itekako ima smisla«, rekao je Lavon.
»Zašto?«
»Zato što bih i sam, da imam namjeru srušiti zaravan Brda hrama, postavio eksploziv dublje od ovoga.«
»Postoji li odavde ijedan drugi prolaz do dolje?«
»Koliko mi je poznato, nitko se nije spustio niže od mjesta gdje smo sad.« Okrenuo se i promotrio udaljeni zid špilje. Bila su tu još tri akvadukta, svaki je vodio u drugome smjeru. »Odaberi jedan«, rekao je.
»Ja sam restaurator, Eli. Ti biraj.«
Lavon je sklopio oči na nekoliko sekunda i onda pokazao prema akvaduktu s desne strane.
Upravo u tom trenutku, niti trideset metara dalje, stajao je imam Hassan Darwish u bazenu ispod Zdenca duša. U ruci je držao pištolj Makarov koji mu je Abdullah Ramadan dao prije nego što je krenuo u dubine Plemenitog svetišta kako bi se obračunao sa židovskim uljezima. Zvuci kratkog, no kobnog sukoba pronosili su se akvaduktima izravno do Darwishovih ušiju. Čuo je sve, uključujući i svoje vlastito ime koje je u agoniji zazivao Abdullah. Sada je mogao čuti blage, prigušene korake najmanje dvojice muškaraca kako se približavaju kroz špilje koje je Darwish u tajnosti dao iskopati u Svetome brdu. Tamo je podmetnuo bombu koja će razoriti brdo, a time i Državu Izrael. No, osim eksploziva, u špilji je bilo još nešto – tajna koji nitko, naročito Židovi, ne smiju otkriti.
Pogledao je na svoj ručni sat: 14.27. Prema Darwishovim uputama, čovjek kojeg je poznavao pod imenom Farouk, postavio je tajmer na bombu koja će eksplodirati točno u tri sata popodne. Imam je odabrao vrijeme – navodno vrijeme kad je Krist izdahnuo na križu – samo kako bi time nanio uvredu cijelom kršćanstvu. Ipak, nije to bio jedini razlog. Do tri sata, završit će i molitva u džamiji Al-Aksa pa će mnoštvo muslimanskih vjernika dotad već napustiti Plemenito svetište. No trenutačno se više od pet tisuća duša nalazilo u golemoj džamiji, i Darwish nije imao izbora doli ih sve pretvoriti u svete mučenike. Kao i samoga sebe, uostalom.
Ostao je u bazenu ispod Zdenca duša još jedan trenutak, izgovarajući posljednju molitvu shahida. 10 Zatim je, s pištoljem Makarov u jednoj ruci i baterijskom svjetiljkom u drugoj, krenuo uskim drevnim prolazom. Vodio ga je dolje u podzemlje i natrag kroz vrijeme. Bilo je to vrijeme prije islama i Proroka. Vrijeme neznanja, pomislio je. Vrijeme Židova.






Prvi je akvadukt završavao nakon petnaestak metara u bazenu malom poput akvarija pa su se brzo vratili do Velikog mora i ušli u drugi kanal. Nakon samo nekoliko koraka, Lavon je naišao na otvor koji je vodio do još jednog prolaza. Tlo je bilo posuto krhotinama vapnenca. Lavon ih je proučio pod svjetlošću svjetiljke, potom prešao rukom po rubu otvora.
»Ovo je novo.«
»Koliko novo?«
»Baš novo«, rekao je Lavon. »Čini se da je nedavno probijen.«
Bez riječi je nastavio niz kanal s Gabrielom za petama. Nakon nekoliko koraka, pojavio se splet širokih zavojitih stuba koje su očigledno bile isklesane suvremenim strojevima. Lavon je bijesno pojurio naprijed, a Gabriel se trudio držati korak s njime. Na dnu stuba bio je nadsvođeni prolaz s arapskim slovima uklesanim u kamen na vrhu. Prošli su pored njega ni ne pogledavši ga. Zatim, zapanjeni, odjednom su stali.
»Koji je to vrag bio?« upitao je Gabriel.
Lavon kao da je izgubio dar govora.
»Što je, Eli?«
Lavon je napravio nekoliko nesigurnih koraka. »Zar ih ne prepoznaješ, Gabriele?«
»Prepoznajem što, Eli?«
»Stupove«, rekao je. »Stupove koji su bili na fotografijama.«
»A kakvi su to stupovi?«
Lavon se nasmiješio, zadihan. »Hram što ga je Salomon sazidao Gospodu bijaše šezdeset lakata dug, dvadeset lakata širok i trideset lakata visok.«






»Što je, Uzi?« upitao je premijer,
»Ne biste mi povjerovali kad bih vam rekao.«
»Iskušaj me.«
»Eli misli da je upravo pronašao ostatke Prvog hrama. Usput«, Navot je dodao, »pronašli su i bombu.«
Premijer je pogledao gore u monitor i vidio tisuće muslimana kako izlaze iz džamije Al-Aksa. Potom je pogledao muškarce koji su sjedili oko njega i dao naređenje da se tamo pošalje policija i IDE »Bolje to, nego ono drugo«, rekao je Navot gledajući kako prvi pripadnici izraelskih oružanih snaga ulaze u Plemenito svetište.
»To ćemo još vidjeti.«

46.

Brdo Hrama, Jeruzalem





Pećina je bila veličine školske dvorane. Uperivši uvis svjetiljku na kacigi, Gabriel je primijetio žarulje koje su visjele sa svoda te električne kablove koji su se spuštali niz jedan zid do industrijskog prekidača za svjetlo. Pritisnuvši ga, cijeli je ogromni prostor okupala nebeska bijela svjetlost.
»Moj Bože«, dahnuo je Eli Lavon. »Vidiš li što su učinili?«
Vidim, pomislio je Gabriel, prešavši rukom po površini svježe isklesanog zida, glatkoj poput stakla. Stvarno je mogao vidjeti što su učinili. Izdubili su golemu rupu u srcu Božjeg brda i pretvorili je u privatni muzej prepun arheoloških artefakata iskopanih tijekom dugogodišnjih građevinskih radova i tajnih iskapanja – kameni blokovi, kapiteli, stupovi, oružje, kacige, krhotine sitne lončarije i novčići. A sada, zbog motiva koji su čak i Gabrielu bili teško shvatljivi, imam Hassan Darwish kanio je sve to raznijeti u komadiće – zajedno s Brdom hrama.
Na trenutak, međutim, Eli Lavon kao da je zaboravio na sve, pa tako i na bombu. Kao u transu, polako je napredovao kroz artefakte prema dvama usporednim redovima polomljenih stupova koji su tvorili središnji dio izložbe. Zastavši, pogledao je kompas.
»Postavljeni su od istoka prema zapadu«, rekao je.
»Baš kao i Hram?«
»Da«, rekao je. »Baš kao i Hram.«
Otišao je do istočnog kraja stupova, pobožno jednog dotaknuo, a onda krenuo nekoliko koraka dalje. »Oltar bi trebao biti ovdje«, rekao je pokazavši svojom malom rukom prema praznom prostoru na kraju špilje. »Uz oltar bi trebao biti yam, veliko korito od mjedi u kojem bi se svećenici prali prije i nakon žrtvovanja. Sedmo poglavlje Prve knjige o Kraljevima sve detaljno opisuje. Piše da je korito bilo deset lakata širine, od ruba do ruba, a pet lakata dubine. Stajalo je na dvanaest volova.«
»>Tri bijahu okrenuta na sjever<«, rekao je Gabriel, citirajući ulomak, »>tri na zapad, tri na jug i tri na istok, a na njima je stajalo korito<.«
»>Zadnje strane njihove bijahu sve okrenute unutra<«, nastavio je Lavon, dovršivši stih. »Bilo je tu još deset manjih korita gdje su se prale žrtve, no jam je bio rezerviran za svećenstvo. Babilonci su ga rastalili kad su spalili Prvi hram. Kao i dva velika brončana stupa koja su stajala na ulazu u ulam, trijem.«
»>Jedan postavi na desnu stranu<«, citirao je Gabriel.
»>I nazva ga Jakin<«.
»>Drugi postavi na lijevu stranu i nazva ga Boaz.<«
Gabriel je čuo pucketanje u slušalici, potom glas Uzija Navota.
»Pokušavano doprijeti do vas što je brže moguće«, rekao je Navot. »Policija i IDF su ušli na Brdo hrama kroz istočna vrata. Naišli su na otpor snaga sigurnosti Vakufa i Arapa koji izlaze iz Al-Akse. Prilično je gadno gore nad vašim glavama.«
»Bit će još gadnije ako bomba eksplodira.«
»U drugoj turi dolaze timovi za demontiranje bombe.«
»Kada, Uzi?«
»Za pet munuta.«
»Pronađi Darwisha.«
»Već ga tražimo.«
Kad je Navot zašutio, Gabriel je pogledao Lavona. Ovaj je zurio u svod špilje.
»Jakin i Boaz bili su okrunjeni kapitelima urešenim cvjetovima ljiljana i nara«, rekao je. »Znanstvenici i dalje raspravljaju jesu li stupovi stajali samostalno ili su podupirali grede krova. Uvijek sam bio sklon drugoj teoriji. Uostalom, zašto bi Salomon podigao trijem na Božjoj kući i ostavio ga nepokrivenim?«
»Moraš otići odavde, Eli. Ja ću ostati kod bombe dok ne stigne pomoć.«
Lavon se pretvarao da ga nije čuo. Napravio je dva dostojanstvena koraka naprijed, kao da ulazi u sam hram.
»Vrata koja su vodila od ulama do heikhala, glavne dvorane hrama, bila su izrađena od cedrovine, no dovratci su bili od maslinova drva. Izgorjeli su kad je Nabukodonosor zapalio Prvi hram«, Lavon je zastao i nježno spustio ruku na ruševni ostatak jednog od stupova. »Ali nije mogao spaliti i njih.«
Gabriel je prošao pored stola prepunog novčića i drevnog oruđa pa ušao među dva stupa. Dotaknuo je jedan i upitao Lavona što je bilo s njima nakon što je Nabukodonosor spalio Prvi hram.
»Biblija nije baš najjasnija po tom pitanju. Ali oduvijek smo pretpostavljali da su ih Babilonci prevalili preko zidina Brda hrama i bacili u Cedronsku dolinu.« Pogledao je Gabriela, žalosno se nasmiješivši. »Zvuči poznato?«
»Vrlo«, rekao je Gabriel.
Lavon je prišao drugom stupu. Bio je visok otprilike dva i pol metra, a s jedne strane čađav od vatre. »> Ognju predadoše svetište tvoje<«, citirao je psalam 74., »>i oskvrnuše prebivalište tvoga imena.<«
»Moraš otići, Eli.«
»A kamo ću poći? Gore u onaj kaos?«
»Vrati se kroz akvadukte natrag do tunela u Zapadnom zidu.«
»A što ako opet naletim na skupinu Saladinovih ratnika? Da krenem na njih trnokopom poput kakvog križara?«
»Uzmi moj pištolj.«
»Ne znam što bih s njime.«
»Bio si u vojsci, Eli.«
»Bio sam u sanitetu.«
»Eli«, razbjesnio se Gabriel, ali Lavon ga više nije slušao. Prolazio je polako od jednog stupa do drugog, s izrazom divljenja, ali i gnjeva, na licu. »Vjerojatno su ih dovukli iz doline 538. prije Krista, kad je Perzijsko Carstvo dopustilo gradnju Drugog hrama. A kad je Herod, pet stoljeća kasnije, obnovio ovo mjesto, vjerojatno ih je iskoristio kao dio potporne strukture, što objašnjava zašto ih je Vakuf ovdje pronašao tijekom iskapanja. Bili su preglomazni da ih ponovno odbace u Cedronsku dolinu pa su ih ovdje sakrili, zajedno sa svim drugim artefaktima koje su opljačkali s brda.« Ogledao se oko sebe po ogromnoj špilji. »Čak i kad bismo uspjeli sve ovo izvaditi odavde, izgubilo je kontekst. Kao da je...«
»Opljačkano?« rekao je Gabriel.
»Da. Opljačkano.«
»Izvadit ćemo to, Eli, ali sad bi stvarno trebao poći.«
»Ne ostavljam ovo ovdje«, odvratio je Lavon. Prolazio je od stupa do stupa, lica podignutog prema svodu. »Suvremene makete i crteži Prvog hrama često prikazuju krov nad heikhalom, ali nije ga bilo. Bilo je to otvoreno dvorište s dvoetažnim odajama s triju strana. A na zapadnom kraju građevine bio je debir. Svetinja nad svetinjama, gdje se čuvao Kovčeg saveza.«
Lavon je polako prišao tom mjestu jer je tamo imam Darwish odabrao postaviti bombu. Nije to bila obična bomba, pomislio je Gabriel. Bio je to Zapadni zid od eksploziva koji je čekao da eksplodira. Da je posrijedi bilo nešto manje, Gabriel bi možda i mogao onesposobiti napravu uz pomoć stručnog tima. Ali ne i ovo.
»Što misliš kako su to napravili?«
»Siguran sam da bi nam imam Darwish rado to ispričao.«
Lavon je polako zavrtio glavom. »Bili smo budale što smo im dopustili da kontroliraju ovo mjesto. Tko zna? Možda smo se i mi trebali ponašati kao svaka druga vojska koja je zauzela Jeruzalem?«
»Razoriti Kupolu na stijeni i Al-Aksu? Ponovno izgraditi hram? Ne vjerujem da stvarno tako misliš, Eli.«
»Ne«, priznao je. »Ali u ovakvim trenucima dopušteno mi je maštati kako je sve moglo biti.«
Gabriel je pogledao na svoj sat.
»Koliko još imamo minuta?«
»Ako je Dina u pravu...«
»Dina je uvijek u pravu«, ubacio je Lavon.
»Dvadeset pet minuta«, rekao je Gabriel. »I zato moraš smjesta otići odavde.«
Lavon je okrenuo leđa bombi i podigao ruke prema stupovima. »Ne postoji niti jedan autentični artefakt Prvog i Drugog hrama. Niti jedan. To je razlog zašto su palestinski vođe uspjeli uvjeriti svoj narod da su hramovi mit. I to je razlog zašto skrivaju ove stupove u špilji dvadeset metara pod zemljinom površinom.« Pogledao je Gabriela i nasmiješio se. »I to je razlog zašto nemam namjeru otići odavde dok se ne uvjerim da su ovi stupovi na sigurnom.«
»To je samo kamenje, Eli.«
»Znam«, rekao je. »Ali to je moje kamenje.«
»Zar si zbilja spreman umrijeti zbog njih?«
Lavon je na trenutak ostao šutke. Tada se okrenuo Gabrielu. »Imaš prelijepu ženu. Možda ćeš jednog dana imati prelijepo dijete. Još jedno prelijepo dijete«, ispravio se. »Ja... Ovo kamenje je sve što imam.«
»Ti si mi poput brata, Eli. Ne ostavljam te ovdje.«
»Onda ćemo umrijeti zajedno«, rekao je Eli Lavon. »Ovdje u kući Božjoj.«
»Pretpostavljam da ima i gorih mjesta za umrijeti.«
»Da«, rekao je. »Valjda ima.«






U tom trenutku imam Hassan Darwish stajao je na pragu ulaza u podzemnu džamiju, izgrađenu prema njegovim uputama, prisluškujući dvojicu Židova koji su razgovarali na svom starom jeziku. Darwish je prepoznao obojicu. Jedan je bio istaknuti biblijski arheolog, Eli Lavon, kritičar Vakufa i njegovih projekata. Drugi, onaj sa sjedinama na sljepoočnicama i zelenim očima, bio je Gabriel Allon, ubojica palestinskih junaka. Darwish jedva da je mogao povjerovati vlastitoj sreći. Prisutnost ove dvojice svakako će mu otežati zadatak. Ali time će njegov put u Raj biti slađi.
Imam je odvratio pogled s dvojice muškarca i pogledao eksplozivnu napravu postavljenu među ostacima Prvog židovskog hrama. Muškarac po imenu Farouk izradio je ručni detonator upravo za slučaj ovakvog scenarija, te uputio Darwisha kako ga aktivirati. Bio je potreban samo jedan pritisak na prekidač.
Upravo tada, Darwish je čuo topot koraka u akvaduktima. Činilo se da su Zidovi uspjeli probiti obruč snaga sigurnosti Vakufa. Povijest se pokušava ponoviti. Ali ne i ovaj put, pomislio je Darwish. Ovaj put, sveti islamski haram neće pasti u ruke neprijatelju kao što je to 1099., kad su križari opkolili Jeruzalem. Ovaj će put biti drukčije. Bio je dovoljan samo jedan pritisak na prekidač.
Imam je sklopio oči, u sebi ponavljajući Stih mača iz Kurana. »Ubijajte neznabošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakome prolazu dočekujte!« Potom se spustio u drevni muzej židovski i otvorio vatru.






Prvi pucnjevi zatresli su drevne stupove, poslavši kišu krhotina vapnenca u Gabrielov obraz. Podignuvši pogled, vidio je Hassana Darwisha kako trči kroz špilju, lica iskrivljena mržnjom zbog vjere i povijesti i tisuću malih i velikih poniženja. Gabriel je učas izravnao svoje oružje i naciljao u imama dok su mu meci fijukali oko ušiju. Opalio je iz pištolja kao onomad u vatikanskoj streljani, ispaljujući metak za metkom, bez stanke, sve dok ništa nije ostalo od imamova lica. Zatim je, okrenuvši se, ugledao Elija Lavona zgurenog na tlu, rukom obgrlivši podnožje jednog od stupova. Gabriel je spustio dlan na prostrijelnu ranu na Lavonovim prsima, držeći ga dok mu je život počeo napuštati oči. »Nemoj mi umrijeti, Eli«, šapnuo je. »Dovraga, Eli, molim te nemoj umrijeti.«

ČETVRTI DIO

Ego te absolvo




47.

Jeruzalem





Sat vremena nakon upada izraelskih oružanih snaga na zaravan Brda hrama, treća je intifada eruptirala na palestinskom teritoriju Zapadne obale i pojasa Gaze. U početku, teško naoružane snage palestinskih vlasti pokušale su suzbiti nasilje. Ali, kako su se snimke izraelskih trupa na Haram al-Sharifu širile poput razbjesnjele vatre diljem arapskog svijeta, pobunjenicima se pridružila policija u borbi protiv izraelskih trupa. Ramallah, Jerihon, Nablus, Jenin i Hebron, svi su ti gradovi dosad već doživjeli teške i okrutne sukobe, ali najokrutniji se dogodio u istočnom Jeruzalemu gdje je nekoliko tisuća Arapa pokušalo, ali bezuspješno, ponovno zauzeti Brdo hrama. U predvečerje, kad su sirene najavile židovski šabat, treće najsvetije mjesto islama bilo je pod izraelskom kontrolom, a Bliski istok bio je na korak do rata.
Jordanski kralj, i sam potomak poslanika Muhameda, zahtijevao je da Izraelci odmah napuste Plemenito svetište, istodobno apelirajući i na drugu stranu za prekid nasilja. Sasvim druga priča, međutim, bila je u Kairu, gdje je vodstvo Muslimanskog bratstva, novih lidera najmnogoljudnijeg arapskog naroda, zazivalo sveislamski džihad kako bi se osvetili drznicima. Hamas, ogranak islamističkog bratstva, odmah je raketama zasuo Beershebu i nekoliko drugih izraelskih gradova ubivši pritom deset Izraelaca. U Libanonu, pak, Hezbollah je ostao neobično tih, kao i njihovi šijitski gospodari u Teheranu.
Među brojnim izazovima s kojima su se suočile izraelske vlasti tijekom tih eksplozivnih prvih sati krize, bila je i prisutnost Njegove Svetosti Pavla VII. Kako je Stari grad Jeruzalema sad praktično bio ratna zona, sklonio se u samostanu u Ein Keremu, bivšem arapskom selu zapadno od centra Jeruzalema koje je, prema kršćanskoj predaji, bilo rodno mjesto Ivana Krstitelja. Na zahtjev izraelskog premijera, papa se složio, makar nevoljko, da odgodi planiranu misu za Veliku subotu na Brdu blaženstva, kao i uskršnju misu u crkvi Svetog groba. Sveti Otac, nažalost nije imao previše izbora. Crkva Svetog groba, taj sveti hram kršćanstva koji je Saladin želio sravniti sa zemljom, bila je jedna od glavnih meta muslimanskoga gnjeva.
Mnogi su iz papine pratnje molili Svetog oca da se vrati u Vatikan, no on je inzistirao na ostanku, pogrešno se nadajući da bi njegova prisutnost mogla pomoći u postizanju primirja. Većinu je svog vremena proveo u zdravstvenom centru Hadassah, nedaleko od samostana. Suvišno je i isticati – papino učestalo pojavljivanje u klinici potaklo je nagađanja da je obolio ili je ozlijeđen u sukobima. Ništa od svega nije bila istina, dakako, jer samo je posjećivao potrebitu dušu.
Pacijent o kojem je bila riječ doveden je u bolnicu već tijekom prvih minuta sukoba, s metkom u grudima, više mrtav nego živ. Osoblju je rečeno da mu je ime Weiss, ali nisu dobili nikakve druge informacije osim približne dobi te anamnezu pacijenta, koja je uključivala brojne poremećaje vezane uz stres. Kapci na njegovim prozorima, koji su gledali na istok prema zidinama Staroga grada, ostali su čvrsto zatvoreni.
Papa nije bio jedini dostojanstvenik koji je posjetio ranjenog muškarca. Došao ga je obići i premijer, kao i glavni zapovjednik IDF-a, potom ravnatelji različitih izraelskih obavještajnih službi te, zbog razloga nikad razjašnjenih osoblju bolnice, mnogobrojna izaslanstva arheologa s Hebrejskog sveučilišta i Instituta za arheologiju. Bio je tu i jedan muškarac, pak, koji se nije odvajao od pacijentova bolesničkog kreveta. Nije ni pokušao zatajiti svoj identitet, jer to nije bilo ni moguće – ne s onim izrazito sjedim sljepoočnicama i nezaboravnim zelenim očima.
Malo je pio, još manje jeo, a spavao nije nikako. Kad mu je jedan od liječnika ponudio krevet i blago sredstvo za smirenje, ošinuo ga je prijekornim pogledom. Nakon toga, nitko se nije usudio tražiti od njega da ode – čak ni iduće noći kad je, na dvije jezive minute, pacijentovo srce prestalo kucati. Iduća dvadeset četiri sata, posjetitelj je ostao nepomičan u podnožju kreveta, lica obasjanog sjajem aparata za umjetno disanje, kao da je lik s Carvaggiove slike. Povremeno bi sestre čule kako lik blago govori. Riječi su uvijek bile iste: »Nemoj umrijeti, Eli. Proklet bio, Eli, molim te nemoj umrijeti.«






Na uskrsni ponedjeljak, zvonjava jeruzalemskih crkvenih zvona jedva da se mogla čuti nad pucnjavom. U podne, palestinska je raketa pogodila Getsemanski vrt, a nešto kasnije meci su fijukali po unutrašnjosti crkve Marijina usnuća. Iste večeri, uzrujani Sveti Otac još je jednom posjetio pacijenta prije nego što će se ukrcati na let za Vatikan. Kad je otišao, jedan drugi stariji muškarac zauzeo je njegovo mjesto. I on je, također, bio poznat osoblju traumatološke klinike. Bio je to onaj o kojem su govorili šaptom. Onaj koji je ukrao tajne što su dovele do veličanstvene pobjede Izraela u Šestodnevnom ratu. Onaj koji je uhvatio Adolfa Eichmanna, glavnog redatelja holokausta, u zabačenoj argentinskoj uličici. Shamron...
»Trebaš poći doma i malo se odmoriti, sinko.«
»Hoću.«
»Kada?«
»Kad otvori oči.«
Shamron je prevrtao upaljač Zippo među prstima. Dva okreta nalijevo, dva nadesno.
»Moraš li, Ari?«
Shamronovi su se prsti umirili. »Moraš se pripremiti na to da možda neće izdržati.«
»Zašto bih?«
»Zato što je to vrlo vjerojatno. Izgubio je gotovo svu krv dok nije došao do bolnice. Njegovo srce...«
»Je sasvim u redu.«
»Ali nije mlado kao nekad«, rekao je Shamron. »Kao ni tvoje, sinko. I bojim se što će se dogoditi ako se opet slomi.«
»Zaslužio sam to.«
»Zašto tako govoriš?«
»Trebao sam čuti Darwisha kako dolazi.«
»Obojica ste bili zaokupljeni, što je razumljivo. Nisi svaki dan u prilici da hodaš kroz heikhal Prvog jeruzalemskog hrama.«
»Misliš U da su ono zaista stupovi Prvog hrama?«
»Znamo da jesu«, rekao je Shamron. »Samo čekamo pravi trenutak da ih pokažemo svijetu.«
»Čemu čekanje?«
»Zato što ne želimo učiniti ništa čime bismo pogoršali situaciju.«
»Može li biti gora?«
»Egipćana ima devedeset milijuna. Zamisli što bi se dogodilo kad bi Muslimansko bratstvo uvjerilo samo deset posto njih da krenu na granice. Da je ona bomba zaista eksplodirala...« Shamronov je glas utihnuo. »Zastrašujuće je i pomisliti koliko smo bili blizu – ili koliko je zapravo krhko naše postojanje u ovoj zemlji.«
»Dokad ćemo zadržati naše snage na Brdu hrama?«
»Da se mene pita, nikad ne bismo ni otišli. Ali premijer ga planira predati Vakufu čim sav arheološki materijal bude sigurno prebačen.«
»Dakle, vraćamo se na status quo?«
»Dok islamski svijet ne bude spreman prihvatiti naše pravo na postojanje, bojim se da je status quo ono najbolje čemu se možemo nadati.«
»Ipak bih volio nešto poduzeti, ako se slažeš.«
»Što?«
»Massoud.«
Shamron se nasmiješio. »Idući put kad pod njegov auto podmetnemo bombu, neće biti mala.«
Gabriel je uzeo Lavonovu ruku.
»Ako on umre, Ari, nikad si neću to oprostiti.«
»Ne možeš sebe kriviti.«
»Trebao sam ga natjerati da ode.«
»Nema šanse da bi Eli ikad napustio ono brdo bez da zna da su stupovi na sigurnom.«
»To je samo kamenje, Ari.«
»To je Elijevo kamenje«, rekao je Shamron. »I sad je natopljeno njegovom krvlju.«

48.

Jeruzalem





Proći će još sedamdeset dva sata prije nego što se uspostavio kakav-takav red, a Izraelska vlada dobila priliku da objasni svijetu zašto su ušli u unutrašnjost Brda hrama i što su tamo pronašli. Sazvali su konferenciju za tisak, okupivši novinare i snimateljske ekipe iz najuglednijih svjetskih medija, te ih poveli kroz mrežu podzemnih prolaza i bazena do nedavno iskopane špilje na dubini od pedeset metara ispod površine. Tamo im je zapovjednik IDF-a pokazao masivnu eksplozivnu napravu, dok ih je ravnatelj Arheološkog instituta poveo u obilazak nevjerojatne zbirke artefakata koje je Vakuf iskopao tijekom godina. Najsvjetliji trenutak obilaska svakako je bio kad su se našli ispred dva reda stupova od vapnenca, sveukupno njih dvadeset dva, koji su bili dio heikhala Prvog jeruzalemskog hrama kralja Salomona.
Očekivano, reakcije su u najboljem slučaju bile pomiješane. Snimka drevnih stupova naelektrizirala je izraelsku javnost i pobudila drhtaje iščekivanja unutar globalne zajednice arheologa i povjesničara. Veći je dio znanstvenika smjesta prihvatio stupove kao autentične, no njemački stručnjak, inače vodeći svjetski autoritet u disciplini poznatoj kao biblijski minimalizam, odbacio je tvrdnje kolega rekavši za stupove da su »dvadeset dvije puste želje«. Nimalo ne iznenađuje što su se palestinski lideri u svojoj izjavi za medije čvrsto uhvatili za tvrdnju njemačkog stručnjaka. »Stupovi su najobičnija izraelska prevara«, ustvrdili su. »Kao i navodna bomba.«
Pa što je onda ponukalo Izraelce da uđu u unutrašnjost Brda hrama? I tko je bio mozak cijele operacije s ciljem njegova rušenja? Izraelska vlada, nastavljajući svoju tradiciju vezanu za pitanja obavještajne službe, odbila je navesti detalje. No, dok su se stupovi polako počeli uzdizati iz zemljine utrobe, u medijima se pojavio čitav niz različitih priča koje su pokušale rasvijetliti misteriozan događaj.
Tako je u francuskom Le Mondu objavljena reportaža o bivšem studentu sa Sorbone, Davidu Girardu, poznatom i kao Daoud Ghandour, koji je bio savjetnik Vakufa za arheološka pitanja te koji je, prema neimenovanom izvoru iz policije, bio pripadnik mreže krijumčara antiknih umjetnina povezane s Hezbollahom. U Neue Zürcher Zeitungu objavljen je članak o iranskoj umiješanosti u eksploziju u galeriji Naxos u St. Moritzu. Potom je, u Der Speigelu, objavljena reportaža koja je povezala Davida Girarda s Massoudom Rahimijem, iranskim teroristom otetim u Njemačkoj. Cijela je ta priča postala još zanimljivija kad je, samo dvanaest dana kasnije, taj isti Massoud Rahimi ubijen u Teheranu u eksploziji auto-bombe. Televizijski analitičari terorizma nisu imale nikakve dvojbe oko toga tko stoji iza atentata, kao ni kakva je poruka time poslana. Massoud je bio onaj koji je isplanirao napad na Brdo hrama, složili su se, a Izraelci su mu uzvratili istom mjerom.
Ipak, postoje brojni aspekti priče koje mediji nikad neće doznati, kao ni to da je afera počela kad je Gabriel Allon, mušičavi sin izraelske obavještajne službe, bio pozvan u baziliku sv. Petra da pogleda truplo palog anđela. Neće doznati ni da je Gabriel posljednja dva tjedna proveo uz bolničku postelju arheologa čijom su krvlju umrljani stupovi Salomonovog hrama. No, zato je Gabriel bio prisutan kad je arheolog napokon otvorio oči. »Rivka«, promrmljao je Eli Lavon. »Neka se netko pobrine za Rivku.«






Iste te večeri, zategnuto primirje nadvilo se nad Jeruzalemom prvi put od početka krize oko Brda Hrama. Gabriel je otišao do psihijatrijske bolnice na brdu Herzl kako bi neko vrijeme proveo s Leah, prije no što će se naći s Chiarom na večeri, u restoranu unutar kampusa Akademije za umjetnost i dizajn Bezalel. Kasnije ju je poveo na sladoled i u šetnju ulicom Ben Yehuda.
»Donati je nazvao danas popodne«, najednom je rekla, kao da je na to sasvim bila zaboravila. »Pitao je kad se vraćaš u Rim da dovršiš Carravagia i da se razračunaš s Carlom.«
»Gotovo sam zaboravio na obojicu.«
»To je razumljivo, dragi. Na kraju krajeva, ipak si spasio Izrael i svijet od apokalipse i pronašao dvadeset i dva stupa Prvog jeruzalemskog hrama.«
Gabriel se nasmiješio. »Odlazim prekosutra.«
»Idem i ja s tobom.«
»Ne možeš. Uostalom«, brzo je dodao, »imam zadatak za tebe. Dva zadatka, zapravo.«
»Slušam.«
»Treba mi netko tko će paziti na Elija dok se ne vratim.«
»A drugi?«
»Vlada je odlučila izložiti stupove u posebnom krilu Izraelskog muzeja. Bit ćeš dio tima koji će urediti unutrašnjost zgrade i postaviti izložbu.«
»Gabriele!« uskliknula je bacivši mu se u zagrljaj. »Kako si, pobogu, to uspio?«
»Kao jedan od dvije osobe koje su pronašle stupove, imam određene povlastice. Zapravo, čak su po meni željeli nazvati izložbu.«
»Što si im rekao«?
»Da bi se trebala zvati po Eliju Lavonu«, rekao je. »Samo sam zahvalan što neće biti memorijalna izložba Elija Lavona.«
»Hoće li nešto mijenjati?«
»Na stupovima?«
Chiara je kimnula.
»Jesi li čula što Palestinci kažu za njih?«
»Cionističke laži?«
»Nijekanje hrama«, rekao je Gabriel. »Ne mogu priznati da smo ovdje bili prije njih jer bi to značilo da i sad imamo pravo biti ovdje. U njihovim očima moramo ostati strani okupatori, oni koje treba protjerati, kao primjerice križare.«
»Krv nikad ne spava«, blago je rekla Chiara.
»I prolijeva se na svakom koraku«, dometnuo je Gabriel. »Naši prijatelji na Zapadu vole misliti da se Arapsko-izraelski sukob može riješiti ucrtavanjem granice na zemljovidu. Ali oni ne razumiju našu povijest. U ovom gradu gotovo tri tisuće godina neprekidno vlada ratno stanje. A Palestinci će se nastaviti boriti sve dok ne odemo odavde.«
»Onda, što ćemo?«
»Nećemo posustati«, rekao je Gabriel. »Jer idući put kad izgubimo Jeruzalem, bit će to zauvijek. A kamo ćemo onda?«
»I ja se pitam.«
Zrak je najednom postao prohladan. Chiara je navukla kaput čvršće oko sebe i promotrila skupinu izraelskih tinejdžera koji su se smijali na drugoj strani ulice. Imali su šesnaest-sedamnaest. Za koju godinu bit će svi u vojsci, vojnici u ratu bez kraja.
»Nije to baš lako, zar ne, Gabriele?«
»Što to?«
»Razmišljati o odlasku u ovakvim vremenima.«
»To je druga varijanta >jeruzalemskog sindroma<. Što je situacija gora, to ga više voliš.«
»Voliš ga, zar ne?«
»Neizmjerno«, rekao je. »Volim boju vapnenca i neba. Volim miris borova i eukaliptusa. Volim kad zrak noću postane hladniji. Čak volim i harede koji urlaju na mene kad vozim auto na šabat.«
»Ali voliš li ga dovoljno da bi u njemu ostao?«
»Njegova Svetost misli da nemam izbora.«
»O čemu to pričaš?«
Gabriel joj je prepričao razgovor koji je vodio sa Svetim Ocem pored ograde vatikanskih zidina, kad mu je poglavar milijardu katolika priznao da ima vizije apokalipse. »On misli da predugo lutamo«, rekao je. »Misli da me moja zemlja treba.«
»Papa ne mora čekati u hotelskoj sobi, strepeći hoćeš li se vratiti živ.«
»Ali on jest nepogrešiv.«
»Nije kad se radi o pitanjima srca.« Chiara je pogledala Gabriela.
»Znaš li kako će to izgledati budemo li ostali ovdje? Svaki put kad dođem doma, Ari će sjediti u našoj dnevnoj sobi.«
»Sve dok ne puši, meni ne smeta.«
»Zar zbilja tako misliš?«
»On mi je poput oca, Chiara. Moram se brinuti za njega.«
»A kad te Uzi zamoli da obaviš poslić za Ured?«
»Valjda je vrijeme da svladam one tri male riječi.«
»Koje riječi?«
»Pronađi nekog drugog.«
»Što ćeš raditi?«
»Pronaći ću već nešto«
»Ovdje postaje klaustrofobično.«
»Pričaj mi o tome.«
»Moramo putovati, Gabriele.«
»Odvest ću te kamo god poželiš.«
»Oduvijek sam maštala o jeseni u Provansi.«
»Znam baš pravo selo.«
»Jesi li ikad bio u Škotskoj?«
»Koliko se sjećam, nisam.«
»Hoćeš li me barem jednom odvesti na skijanje?«
»Bilo kamo osim u St. Moritz.«
»Nedostaje mi Venecija.«
»I meni.«
»Možda ti Francesco Tiepolo može pronaći kakvog posla.«
»Plaća me kikirikijem.«
»Obožavam kikiriki.« Naslonila je glavu na njegovo rame. Kosa joj je mirisala na vaniliju. »Misliš li da će se održati?« upitala je.
»Mir?«
Kimnula je.
»Jedno kratko vrijeme«, rekao je Gabriel. »Ako budemo imali sreću.«
»Koliko ćeš ostati u Rimu?«
»Valjda to u potpunosti ovisi o Carlu.«
»Samo mu se nemoj približavati bez pištolja u džepu.«
»Zapravo«, rekao je, »imao sam u planu da Carlo dođe k meni.« Chiara je zadrhtala.
»Trebali bismo poći«, rekao je Gabriel. »Prehladit ćeš se.«
»Ne«, rekla je. »I ja ga volim.«
»Hladni noćni zrak?«
»I miris borova i eukaliptusa«, rekla je. »Miriše na...« Glas joj je utihnuo.
»Na što, Chiara?«
»Na dom«, rekla je. »Divno je napokon biti doma.«

49.

Trg sv. Ignacija, Rim





Kad je Gabriel, dva dana kasnije, došao na Trg sv. Ignacija, jarko sunce sjajilo je s vedrog rimskog neba, a stolovi u Le Caveu bili su uredno poredani preko kamenog trga. Za jednim, skriven pod sjenom bijelog suncobrana, sjedio je general Ferrari iz Umjetničkog odreda. Pred njime na stolu ležao je primjerak Corriere della Sera. Položio je novine ispred Gabriela, otvorivši ih na članak o neočekivanom pronalasku dva ukradena umjetnička djela u Parizu. Cézanne je bio glavna vijest; grčka posuda, ljupka hidrija Amikosa Slikara, bila je tek usput spomenuta.
»U jednome sam imao pravo«, rekao je general. »Itekako znate razmišljati kao kriminalac.«
»Nisam imao ništa s time.«
»Ma da, kao što je i moja desna ruka čitava.« General je jedan trenutak promatrao Gabriela svojim zdravim okom, prije nego što ga je upitao je li osobno ukrao hidriju i Cézannea.
»Kako bih postigao privid istine, morao sam potražiti usluge profesionalca.«
»Dakle, bila je to naručena krađa?«
»Moglo bi se reći.«
»Operira li taj lopov ikad po Italiji?«
»Kad god stigne.«
»Koliko moram platiti za njegovo ime?«
»Bojim se da nije na prodaju.«
Gabriel je vratio novine generalu, a on je njima otpravio konobara što im je prilazio.
»S velikim sam zanimanjem pratio vijesti iz vaše zemlje«, rekao je kao da je Gabrielova zemlja neko mjesto koje se jedva može pronaći na zemljovidu. »Vjerujte li da oni stupovi zaista pripadaju Salomonovom Prvom hramu?«
Gabriel je kimnuo.
»Vidjeli ste ih?«
»Kao i bombu koja ih je trebala pretvoriti u prah.«
»Suludo«, rekao je general polako zatresavši glavom. »To sad baca sasvim novo svjetlo na moje napore da zaštitim talijansko kulturno naslijeđe. Ja se moram zadovoljiti s krijumčarima i lopovima, a ne s vjerskim fenaticima koji pokušavaju rasplamsati rat na Bliskom istoku.«
»Katkad ti vjerski fanatici zapravo primaju pomoć od lopova i krijumčara.« Gabriel je zastao pa dodao: »No, to ionako već znate, zar ne, generale Ferrari?«
Ferrari je fiksirao Gabriela staklenim pogledom svog umjetnog oka, no nije ništa odgovorio.
»Zato ste me poslali kod Veronice Marchese«, nastavio je Gabriel. »Jer ste već znali da njezin suprug nadzire globalnu trgovinu ukradenim umjetninama. Kao što ste znali i da surađuje s Hezbollahom. Sve ste to znali«, zaključio je Gabriel, »jer vas je o tome izvijestila moja služba.«
»Zapravo«, odgovorio je general, »za Carla sam znao puno prije nego mi je vaš šef donio njegov dosje.«
»Zašto niste ništa poduzeli?«
»Jer bih time uništio karijeru žene kojoj se neobično divim, a da ne spominjem njezinog bliskog prijatelja koji živi vrata do Njegove Svetosti na trećem katu Apostolske palače.«
»Znali ste i da su Donati i Veronica nekoć bili ljubavnici?«
»Kao što zna i Carlo«, rekao je general, kimajući. »A zna i da je monsinjor napustio svoj red nakon nekoliko ubojstava u Salvadoru. što je razlog zašto je tako očajnički želio biti u nadzornom odboru Vatikanske banke.«
»Znao je da će mu to biti savršena sigurna luka za pranje novca, jer se Donati nikad ne bi usudio povući potez protiv njega.«
General je zamišljeno kimnuo. »Monsinjor je zbog svoje prošlosti izrazito ranjiv«, rekao je potom. »A to je nešto najgore što možeš biti kad si u Vatikanu.«
»A kad ste čuli da je Claudia Andreatti pronađena u bazilici?«
»Nisam nimalo sumnjao tko stoji iza njezine smrti.«
»Jer je vaš informator Roberto Falcone rekao da je bila kod njega u Cerveteriju«, rekao je Gabriel. »A kad sam pronašao Falconeovo tijelo u onom kotlu s kiselinom, shvatili ste da imate savršeno rješenje za problem po imenu Carlo. Talijansko rješenje.«
»Ne baš u najpreciznijem smislu, ali, da, valjda je tako.« Stakleno oko netremice je promatralo Gabriela. »I sad smo, čini se, došli do točke odakle je sve i počelo. Što ćemo s Carlom?«
»Znam što bih ja.«
»Koliko čvrste dokaze imate?«
»Dovoljno čvrste da mu omotam cordatu oko onog žgoljavog vrata.« »Kako to kanite učiniti?«
»Reći ću mu neka odmah podnese ostavku na svoje mjesto u Vatikanskoj banci. Ali najprije ću mu pružiti priliku da prizna svoje grijehe.«
General se nasmiješio. »Uvijek sam mislio da je ispovijest dobra za dušu.«






Nakon ručka, Gabriel je krenuo preko rijeke, do izblijedjele stare palače u Trastevereu koja je prenamijenjena u izblijedjelu stambenu zgradu. Još uvijek je imao ključ. Ušavši u vežu, još je jednom provjerio poštanski sandučić. Ovaj je put bio prazan.
Uspeo se stubama i ušao u stan. Bio je točno onakav kakvim ga je ostavio prije gotovo četiri mjeseca, osim jednoga: struja je bila isključena. Tako je sjedio sam za njezinim stolom, gledajući kako se popodnevne sjenke polako premještaju preko njezinih stvari. Najzad, nekoliko minuta nakon šest, čuo je struganje ključa koji ulazi u ključanicu. Tada su se vrata širom otvorila, a prema njemu je kroz tamu klizila dr. Claudia Andreatti.






Smrt njezine sestre poštedjela je svijet kataklizme, što je značilo da je Paola Andreatti zaslužila doznati ništa manje od potpune istine o svemu što se dogodilo. Ne Uredsku verziju istine, pomislio je Gabriel, a sasvim sigurno ne Vatikansku. Morala je to biti istina bez uvijanja i ublažavanja, bez obzira prema osjetljivom položaju određenih pojedinaca i institucija. Istina s kojom će moći otići na grob svoje sestre i, jednog dana, u svoj. Zato joj je Gabriel ispričao cijelu priču o svom nevjerojatnom putovanju od kupole bazilike sv. Petra do špilje u samome srcu Svetog brda, gdje je pronašao dvadeset dva stupa Salomonovog hrama i bombu koja je mogla izazvati sukob biblijskih razmjera. Cijelo ga je vrijeme nijemo slušala, ruku prekriženih na krilu. Oči koje su ga promatrale iz večernjih sjena bile su identične onima koje su ga gledale s poda bazilike. Glas, kad je najzad progovorila, bio je isti kao i onaj koji mu se kratko obratio na stubištu Vatikanskih muzeja u noći njezine pogibije.
»Što ćete poduzeti u vezi s Carlom?«
Gabrielov odgovor kao da joj je nanio fizički bol.
»Zar je to sve?« upitala je.
»Ako talijanski tužitelji podignu optužnicu protiv njega...«
»Znam kako funkcionira talijansko pravosuđe, gospodine Allon«, rekla je prekinuvši ga. »Slučaj će se godinama povlačiti po sudovima, a postoje prilično veliki izgledi da neće primirisati nigdje blizu zatvora.«
»Što biste vi željeli, doktorice Andreatti?«
»Pravdu za moju sestru.«
»Pravda nije ono što vam ja mogu dati.«
»Zašto ste me onda pozvali ovamo u Rim?«
»Zbog istine«, rekao je. »Želio sam da čujete istinu. I ne samo od mene, nego i od njega.«
»Kada?« upitala je.
»Sutra navečer.«
Jedan ga je trenutak šutke gledala. »Da ima Boga«, napokon je rekla, »umro bi istom smrću kao i moja sestra.«
Da, pomislio je Gabriel. Da ima Boga.

50.

Vatikan





Donati je nazvao Carla Marchesea kasno idućeg popodneva, rekavši da Kristov namjesnik želi s njime porazgovarati.
»Kada?« upitao je Carlo.
»Večeras.«
»Imam dogovor.«
»Otkaži ga.«
»U koliko sati?«
»U devet«, rekao je Donati. »Kod Brončanih vrata.«
Vrijeme nije slučajno odabrano, ali Carlo to, čini se, nije zamijetio. Niti mu je bilo čudno što ga je na dogovorenom mjestu dočekao otac Mark. Carlo je bio čovjek kojeg nisu zaustavljali na ulazu u Apostolsku palaču. Carlo je dobro znao put od Brončanih vrata do papinskog apartmana.
»Ovamo«, rekao je otac Mark, uhvativši Carlov lakat stiskom koji je dao naslutiti kako redovito podiže teret teži od misnog kaleža. Poveo ga Kraljevskim stubištem pa do Sikstinske kapele. Tamo su prošli ispod Michelangelovog Posljednjeg suda, vrtoglavih vizija Apokalipse i drugog Kristovog dolaska, prije nego što će krenuti niz sivo-zelenu cijev prema bazilici. Kad su prešli na drugu stranu goleme lađe, Carlo je počeo pokazivati prve znakove uznemirenosti. Dojam se oštro pojačao kad ga ja otac Mark obavijestio da će se do kupole popeti stubama umjesto dizalom. Stube su bile ideja generala Ferrarija. Želio je da Carlo pati, makar malo, na putu do razrješenja. Uspinjali su se tek nešto više od pet minuta. Dospjevši do odmorišta na vrhu stuba, Carlo je pokušao zastati ne bi li malo došao do daha, ali otac Mark ga je pogurnuo na galeriju kupole. Uz balustradu je stajao ženski lik u kišnom mantilu, pogleda uprta u pod bazilike. Kad je Carlo ušao, žena se okrenula i bez riječi ga odmjerila. Carlo se ukipio u mjestu, potom ustuknuo.
»Nešto nije u redu, Carlo? Izgledaš kao da si upravo ugledao duha.«
Carlo se naglo okrenuo i vidio Gabriela na mjestu gdje je do maločas stajao otac Mark.
»Što ovo znači, Allone?«
»Presuda, Carlo.«
Gabriel je prišao Paoli. Ponovno je zurila dolje, kao da je bila nesvjesna Gabrielove prisutnosti.
»Ovdje je Claudia stajala prije pogibije. Tko god da ju je ubio, prišao joj je s leđa i slomio vrat prije nego što ju je bacio preko ograde ne bi li izgledalo da je počinila samoubojstvo. Bio je to lakši dio. Teže ju je bilo namamiti ovdje na galeriju.« Gabriel je zastao. »Ali i tome si se dosjetio, zar ne, Carlo?«
»Nisam imao ništa s njezinom smrću, Allone.«
Carlova izjava o nevinosti odjekivala je visokom kupolom prije nego što je umrla smrću kakvom je i zaslužila. Pogled mu je sad bio prikovan za Paolin vrat. Gabriel je nježno spustio ruku na njezino rame.
»Te je večeri imala dogovor s Donatijem. Kanila mu je reći da si na čelu kriminalne organizacije koju vodiš iz Vatikanske banke. No, otkazala je sastanak bez objašnjenja. Otkazala ga je«, istaknuo je Gabriel, »jer joj je netko rekao da dođe ovdje, na galeriju kupole. Osoba koja ju je pozvala obećala joj je dati sve informacije potrebne da te do kraja razotkrije i uništi. Bio je to netko kome je vjerovala, netko s kime je već radila.« Gabriel je ponovno zastao. »Tvoja žena.«
Carlo je izgledao kao da se pokušava pribrati, ali Paolina prisutnost nije mu to dopuštala. Još uvijek je zurio u njezin vrat. Zato nije primijetio generala Ferrarija koji je sad bio nekoliko koraka iza njega.
»U neko doba te večeri«, nastavio je Gabriel, »Claudia je primila Veronikinu tekstualnu poruku kojom ju je pozvala da dođe ovamo. Nazvala je Veronicu nekoliko minuta prije devet, ali nije bilo odgovora. Zato što mobitel nije bio kod Veronice, nego kod tebe, Carlo.«
»Ne možeš dokazati ništa od ovoga, Allone.«
»Sjeti se gdje se nalaziš, Carlo.«
Paola ga je ošinula optužujućim pogledom prije nego što je polako krenula niz galeriju.
»Ali kome povjeriti posao da ubije najbolju prijateljicu tvoje žene?« upitao je Gabriel. »Morao je to biti netko tko bez previše muke može ući u Vatikan. Netko koga ne zaustavljaju na ulazu u Apostolsku plaču.« Gabriel se nasmiješio. »Poznaješ nekog takvog, Carlo?«
»Ne misliš valjda da sam svojim rukama ubio tu ubogu djevojku?« »Znam da jesi. Kao što zna i ona«, Gabriel je dodao letimice pogledavši Paolu. »Pomogni njezinoj duši da pronađe mir, Carlo. Priznaj da si joj ubio sestru samo kako bi sačuvao svoje mjesto u Vatikanskoj banci. Priznaj joj svoje grijehe.«
Carlo očigledno više nije bio ometen Paolinom prisutnošću. Sad je zurio u Gabriela s bahatim osmijehom na licu, istim onim koji je imao i one večeri kad je pokušao ubiti Chiaru i Gabriela. Opet je bio Carlo nedodirljivi, Carlo neustrašivi.
»Ti si član jednog vrlo malobrojnog kluba«, rekao je Gabriel. »Zapravo, jedina si osoba na svijetu koja je ikad pokušala ubiti moju ženu a da još hoda na zemlji. Želiš li ostari ovdje s nama, savjetovao bih ti da odmah podneseš ostavku u Vatikanskoj banci. Ali najprije«, dodao je, ponovno pogledavši Paolu. »Želim da joj kažeš zašto si ubio njezinu sestru.«
»Možeš dobiti moju ostavku, ali...«
»Tvoja žena ionako već zna sve«, rekao je Gabriel, prekinuvši ga. »Sve sam joj rekao prije nego što je Sveti Otac otišao u posjet Jeruzalemu. Povjerovala mi je, jer se sjetila da one večeri, kad je Claudia umrla, nije mogla pronaći mobitel.«
Uvesti u igru i suparnikovu suprugu kršilo je Gabrielov osobni etički kodeks. Ipak, taktika je polučila željeni učinak. Carlovo je lice sad bilo grimizno od bijesa. Gabriel je iskoristio prednost.
»Ostavit će te, Carlo. Ustvari, kad bih morao nagađati, vjerojatno već neko vrijeme o tome razmišlja. Na kraju krajeva, nikad te nije voljela kao što je voljela Donatija.«
Bilo je to dovoljno da Carlov gnjev eksplodira. Nasrnuo je na Gabriela, obnevidio od bijesa, lica iskrivljena srdžbom, ispruženih ruku. Gabriel se izmaknuo u stranu, ostavivši Carla prevaljenog preko balustrade. Ispružio je ruku, mlatarajući njome po zraku. Gabriel ju je pokušao dohvatiti, ali bilo je prekasno. Povukao je Paolu i čvrsto joj prekrio uši da ne bi čula zvuk Carlovog tijela kako udara o mramorni pod. Tek kad ju je general Ferrari izveo na krovnu terasu, Gabriel je pogledao preko ograde. Tamo je ugledao papinog osobnog tajnika kako kleči na podu bazilike, prstima nježno prelazeći preko Carlovog čela. Ego te absolvo. A onda je sve bilo gotovo.






Iduća dva dana Gabriel je postao zatočenik svoje male grobnice iza zastora na samom kraju restauratorskog laboratorija. Kolege su ga rijetko viđale. Bio je tamo kad bi ujutro došli, i ostajao, okružen aurom jarke halogenske svjetlosti, još dugo nakon što bi otišli. Kolale su glasine o nekoj vrsti katastrofe iza zastora – neočekivan nestanak originalnog Caravaggiovog djela, ili čak možda nestručno obavljena restauracija. Enrico Bacci, još uvijek se pjeneći zbog vlastitog neuspjeha da osigura zadatak, zahtijevao je intervenciju osoblja, ali Antonio Calvesi glatko ga je odbio. Calvesi je čuo priče o beskrajnim seansama pred platnom kad je kraj bio na vidiku. Zapravo, osobno je svjedočio sličnom iskušenju u Firenci prije mnogo godina, kad je Gabriel, radeći tada pod lažnim imenom, radio dvadeset četiri sata bez stanke kako bi prije roka dovršio Masaccia. »Nema ama baš nikakvih problema«, rekao je Calvesi svom malodušnom osoblju. »Samo se približava cilju. Budite sretni da je riječ o slici, a ne o živom stvoru.«
I tako se dogodilo da je trećeg dana ujutro osoblje zateklo zastor rastvorenim, i sliku postavljenu na štafelaju koja je izgledala kao da ju je dovršio sam Carravaggio. Jedino što je nedostajalo bio je onaj koji ju je restaurirao. Calvesi ga je sat vremena bezuspješno tražio prije nego što je otišao u Apostolsku palaču kako bi osobno prenio vijest monsinjoru Donatiju. Caravaggio je napokon dovršen, izvijestio ga je. A Gabriel Allon, ugledni restaurator slika starih majstora, umirovljeni izraelski špijun i ubojica, te spasitelj Svetoga Oca, netragom je nestao.

Napomena autora





Anđeo tame u potpunosti je izmišljeno djelo. Imena, likovi, mjesta i događaji u romanu, plod su autorove mašte ili su upotrijebljeni u kontekstu književnog djela. Svaka sličnost sa stvarnim osobama, živim ili mrtvim, poslovima, tvrtkama, događajima ili lokalitetima u potpunosti je slučajna.
Oni koji su se ikad popeli u kupolu bazilike sv. Petra zasigurno pamte kako postoji žičana zaštitna ograda dužinom cijele galerije. Ja sam je uklonio kako bi umorstvo, ili slučajni pad, što vjernije prikazao. Konzervatorski laboratorij vatikanske Galerije slika točno je opisan, iako ni na koji način ne želim aludirati da postoje bilo kakve nepravilnosti u vezi provenijencije umjetnina izvanredne vatikanske kolekcije, čak ni u skladu s današnjim strogim standardima. Vatikanska banka, međutim, ima dugogodišnju i dokumentiranu povijest financijskih nepravilnosti. Posljednja je otkrivena u rujnu 2010., kad su talijanske vlasti, tijekom istrage o pranju novca, zaplijenile trideset milijuna dolara iz banke, dok su dvojica vodećih službenika bila pod istragom. Idućeg mjeseca, sicilijanska je policija objavila da su razotkrili mrežu koja je prala novac preko računa otvorenog u Vatikanskoj banci, jednog svećenika čiji je stric bio osuđeni član zločinačke organizacije.
Sjedište Umjetničkog odreda karabinjera zaista jest na Trgu sv. Ignacija, a uloga jedinice u slučaju osuđenog krijumčara umjetnina,
Giacoma Medicija – kao i povrat Eufronijevog kratera iz njujorškog muzeja Metropolitan – vjerno je opisana. Zaista postoji galerija antičkih umjetnina na slikovitom trgu u St. Moritzu, iako sam prilično uvjeren da ni na koji način nije povezana sa šijitskom militarističkom skupinom Hezbollah. Libanonsko-bizantinska banka ne postoji, ali postoji Libanonsko-kanadska – i upravo preko nje, prema izvorima iz vlade SAD-a, Hezbollah pere barem dio novca namaknut globalnim kriminalnim operacijama.
Neimenovani agent FBI-a, u razgovoru za New York Times u prosincu 2011., prvi je opisao Hezbollah kao »Gambinove na steroidima«, a ne Uzi Navot, izmišljeni ravnatelj izraelske obavještajne službe.
Massoud Rahimi, pripadnik iranske obavještajne službe koji se pojavljuje u Anđelu tame, plod je autorove mašte, ali njegove tijesna veza s Hezbollahom, skupinom često nazivanom kao »A-tim terorista«, utemeljena je na činjenicama. Hezbollah je izveo brojne terorističke napade u ime Irana i zasigurno će odigrati istaknutu ulogu u iranskom odgovoru na bilo koji napad upućen prema njihovim tvornicama za proizvodnju nuklearnog oružja. Štoviše, postoji mnoštvo dokaza koji navode kako je Izrael već bio metom Hezbollaha zbog pokušaja da osujeti iranski nuklearni program. U siječnju 2012., vlasti u Azerbejdžanu razbile su terorističku ćeliju Hezbollaha koja je već imala na meti tamošnjeg izraelskog veleposlanika, kao i rabina iz mjesne židovske škole. U veljači te godine, izraelski diplomati iz Gruzije i Indije istodobno su napadnuti. Idućeg dana, u jednom je bangkokškom apartmanu eksplodirala bomba, razotkrivši ćeliju iranskog Hezbollaha koja je pripremala atentat na izraelske diplomate u glavnom gradu Tajlanda. Ipak, ništa od navedenog ne bi trebalo čuditi. U srpnju 2006., Hossein Safiadeen, predstavnik Hezbollaha u Teheranu, objavio je kako skupina ima nakanu ubijati Izraelce i Židove gdje god bili, pritom zlokobno najavivši: »Nigdje neće biti sigurni.« Dakako, njegova je prijetnja naišla na odobravanje iranskog vrhovnog vođe, ajatolaha Alija Hamneija, koji je svojedobno izjavio kako je Izrael »kancerogeni tumor« koji se mora ukloniti. Riječi su to čovjeka koji ima mogućnost učiniti upravo to samo jednim pritiskom na gumb.
Sveta zaravan u Jeruzalemu koju Židovi nazivaju Brdo hrama, a muslimani Haram al-Sharif doista je pod nadzorom islamističke zaklade Jeruzalemski vakuf. Na južnom potpornom zidu Brda hrama nastale su opasne izbočine kao rezultat izgradnje džamije Marwani, a opis arheološki bogatih iskopina koje su odbačene u Cedronskoj dolini, nažalost su točni. Pišući zaplet romana poslužio sam se istraživanjima velikog britanskog arheologa Sir Charlesa Warrena, iako sam si uvelike dopustio da se likovi kreću prema potrebi. Primjerice, tajni tunel kojim su Gabriel Allon i Eli Lavon prošli kako bi ušli u unutrašnjost Brda hrama, plod su autorove mašte i ni na koji način nemaju uporište u istini.
Nažalost, isto se ne može reći kad su posrijedi uvjerenja i stavovi onih koji tamo služe kao čuvari najsvetijeg područja na planetu. Godine 1999., Ekrima Sa’id Sabri, tadašnji veliki jeruzalemski muftija, objavio je kako »Židov« planira uništiti Haram al-Sharif. »Židov će namamiti kršćanina da odradi posao za njega«, objasnio je Sabri, koji je doktorirao na kairskom sveučilištu Al-Azhar, najvažnijem sunitskom učilištu. »Tako to rade Židovi. Oni su utjelovljenje samog Nečastivog.« Nedugo nakon što je papa Ivan Pavle II. 2000. godine bio u svom povijesnom posjetu Izraelu, koji je uključivao i posjet Brdu hrama, Sabri je zanijekao da se holokaust ikad dogodio. »Šest milijuna ubijenih Židova? Nema šanse. Bilo ih je puno manje. Prestanimo vjerovati u bajku kojom se Izrael koristi kako bi stekao međunarodne simpatije.« Nisu ovo riječi fundamentalističkog propovjednika iz neke beznačajne salafističke džamije. Izgovorio ih je čovjek koji nadzire treće najsvetije mjesto islamske vjere.
Ne čudi stoga što je nijekanje holokausta postalo uvriježeni stav arapskog i islamskog svijeta, podjednako kao i nijekanje hrama. Doslovce čitavo vodstvo palestinskih vlasti – čak i oni koje Zapad smatra umjerenima – poriču da je ikad postajao židovski hram na Brdu hrama. Na samitu u Camp Davidu 2000., kad je predsjednik Bill Clinton neumorno pokušavao postići dogovor u arapsko-izraelskom konfliktu, Jaser Arafat odvažno je ustvrdio da hram nikad nije ni bio u Jeruzalemu, nego u Nablusu. Njegov je ispad zapanjio Clintona, koji je odgovorio: »Kao kršćanin, i ja, također, vjerujem da pod površinom postoje ostaci Salomonovog hrama.« Clintonov glavni pregovarač za Bliski istok, Dennis Ross, za Arafatovu predstavu na samitu kasnije će reći: »Ustvrdivši da tamo ne postoji hram, on je stvorio novu mitologiju. Bila je to ujedno i jedina nova ideja koju je izrekao u Camp Davidu.«
Clinton će, pred kraj svog drugog predsjedničkog mandata, još nekoliko puta pokušati uspostaviti mir na Bliskom istoku, uključujući i takozvane »Clintonove parametre«, koje je postavio pred Izraelce i Palestince na dramatičnom sastanku u Bijeloj kući. Kao uvjete konačnog sporazuma, parametri su zagovarali stvaranje palestinske države u pojasu Gaze i 96% Zapadne obale. Visoravan Brda hrama, sveta trima Abrahamovim vjerama, bila bi dijelom palestinske države, dok bi Zapadni zid i Židovska četvrt Staroga grada ostali pod izraelskom kontrolom.
Izraelski premijer Ehud Barak prihvatio je uvjete, ali Jaser Arafat, nakon mnogo okolišanja, nije. U svojim memoarima, predsjednik Clinton bio je izrazito iskren o svojim osjećajima prema čovjeku čija ga je »kolosalna pogreška« stajala povijesnog međunarodnog postignuća. »Podbacio sam«, rekao je Arafatu u oštrom telefonskom razgovoru. »A vi ste razlog tomu.«
No, je li Salomonov hram, kao što je čudesno opisan u prvom dijelu Kraljeva i Kronikama, uistinu postojao? Na to bi se pitanje najbolje moglo odgovoriti kad bi izraelski i palestinski stručnjaci zajedničkim snagama proveli temeljito iskapanje cijele zaravni Brda hrama, možda pod supervizijom Sjedinjenih Država. Nažalost, s obzirom na islamističku osjetljivost i trenutačnu političku stvarnost, takvo je što gotovo nemoguće. Kao i sporazum o rješenju arapsko-izraelskog konflikta, barem u bliskoj budućnosti. Vjerojatnije je, a u tome se slažu i promatrači na Bliskom istoku, kako će ubrzo uslijediti erupcija novog nasilja, treća intifada. Bombe će eksplodirati, meci će fijukati, a djeca na objema stranama dugotrajnog i krvavog sukoba oko dvaput obećane zemlje će umirati. A mogao je završiti prije više od desetljeća samo da je Jaser Arafat smogao hrabrosti da izgovori jednu jedinu riječ – da.

Zahvale





Ovaj roman, kao i prethodne knjige u serijalu o Gabrielu Allonu, ne bi mogao biti napisan bez pomoći Davida Bulla, nedvojbeno jednog od najboljih restauratora umjetnina na svijetu. Svake godine David odvaja sate i sate progledavajući moje rukopise i tražeći činjenične pogreške, umjesto da pred svojim štafelajem udahnjuje novi život oštećenim slikama. David je ispunio naše živote umjetnošću i smijehom, a njegovo prijateljstvo zasigurno je ono najbolje proizišlo iz ovog serijala.
Duboko sam zahvalan ocu Marku Hayduu, međunarodnom ravnatelju udruženja Pokrovitelji umjetnosti u Vatikanskim muzejima, zbog neprocjenjivog doprinosa ovom projektu. Također zahvaljujem Sari Savodello, Carolini Rea, Lorni Richardson i doktorici Gabrielli Laiatta, briljantnoj povjesničarki umjetnosti koja je moju obitelj i mene provela kroz Sikstinsku kapelu pa sve do podruma vatikanske Galerije slika, gdje restauratori brinu o tamošnjoj veličanstvenoj kolekciji. Tamo smo upoznali i izvanrednu Francescu Persegati, koja nimalo nije bila zabrinuta kad sam joj rekao da će ozloglašeni izraelski ubojica ubrzo raditi u sobičku iza zastora. Posebno zahvaljujem ocu Kevinu Lixeyju, koji je s nama koračao ulicama Rima tijekom proslave Tijelova, i to samo nekoliko koraka iza pape Benedikta XVI. Obrok koji smo svi podijelili te noći bio je najbolji trenutak posjeta Rimu.
Pripremajući ovaj rukopis, razgovarao sam s brojim pripadnicima izraelske i američke obavještajne službe, kao i državnim dužnosnicima, kojima zahvaljujem ne navodeći njihova imena jer su tako zamolili. Fred S. Zeidman, bivši predsjednik američkog Memorijalnog vijeća za holokaust, otvorio mi je mnoga vrata u Izraelu i svakodnevno me nadahnjuje svojom posvećenošću da sačuva uspomenu na žrtve Shoaha. Briljantni Maxwell L. Anderson, ravnatelj Muzeja umjetnosti u Dallasu, strpljivo je odgovarao na moja bezbrojna pitanja o izazovima skrbi o umjetninama pod novim smjernicama, donesenim kako bi se zaštitila kulturna baština tzv. zemalja-izvornika. Kao i uvijek, Roger Cressey, bivši član Vijeća za nacionalnu sigurnost, sada zaposlenik tvrtke Booz Alien Hamilton, pomogao mi je shvatiti kako svijet uistinu funkcionira. Moj dragi prijatelj, George Weigel, pružio mi je neprocjenjiv uvid u povijesni posjet pape Ivana Pavla II. Svetoj zemlji 2000. i utjecao na moje stavove o odnosima između rimokatolika i Izraela. Hvala M.-u i B.-u jer su me, kao i uvijek, iscrpno informirali o turbulentnoj situaciji na Bliskom istoku.
Michael Oren, ugledni bliskoistočni učenjak i pisac, trenutačno izraelski veleposlanik u Sjedinjenim Državama, podučio me je brojnim važnim lekcijama o velikim carstvima koja su ostavila svoj pečat, i krv svojih vojnika, na tlu suvremenog Izraela. Njegova prekrasna supruga Sally, i njihovo troje divne djece, Yoav, Lia i Noam, bili su uz mene tijekom mojega putovanja i nepresušan izvor radosti i ljubavi. Naši dragi prijatelji, Lior i Talia pustili su nas u svoj dom u predgrađu Tel Aviva, priskočivši nam u pomoć kad smo nabasali na logističke poteškoće na kontrolnoj točki nadomak Hebrona na Zapadnoj obali. Gabriel Motzkin i Emily Bilski, koji su imali tu nesreću da budu prvi susjedi Allonovima u ulici Narkiss, pridružili su nam se tijekom našeg prvog posjeta Izraelu prije dva desetljeća, a naše su dvije obitelji provele mnogo ugodnih večeri tijekom našeg posljednjeg putovanja. Rachel i Elliott Abrams podijelili su sa mnom svoje izvanredno znanje o izraelskoj političkoj situaciji za večerom u Abu Ghoshu; Avner nas je poveo na kasnonoćni safari na Golanskoj visoravni koja je uključivala i nekoliko divljih potjera veprova i šakala. Yehuda Deutsch poveo nas je na nezaboravan obilazak iskopina Davidovog grada. Štoviše, još uvijek mogu čuti kako pjeva fenomenalnu Hallelujah Leonarda Cohena kako bi nam smirio živce dok smo koračali kroz tamne, uske prolaze Ezekijelovih tunela dok nam je oko gležnjeva žuborila hladna jeruzalemska izvorska voda.
Od srca zahvaljujem Yitzu Applbaumu, Yogi Loshinsky i Miri Sack iz Fondacije za očuvanje Zapadnog zida jer su nam dopustili da zavirimo u zapanjujući svijet što leži pod površinom Brda hrama. Arheolozi koji iskapaju drevno do u blizini tunela, svoj posao obavljaju s iznimnom profesionalnošću, a njihov je pozitivan duh opisan u liku Elija Lavona. Kako se zahuktava međunarodna kampanja protiv legitimiteta Države Izrael, trud arheologa da dokažu drevnu židovsku povijest u Jeruzalemu ima još veći značaj. Da posudim izraz Arija Shamrona – oni vode rat dolje u tim tunelima. Srećom, to je jedini rat na Bliskom istoku u kojem se nije prolila ni kap krvi.
Volio bih zahvaliti dragom prijatelju Doronu Almogu i njegovoj ljupkoj supruzi Didi, jer su se tako divno brinuli za nas tijekom boravka u Izraelu. Prije umirovljenja u izraelskim obrambenim snagama, Doron je služio kao zapovjednik Južne komande, a 1976. bio je izraelski vojnik na teritoriju Ugande tijekom operacije Entebbe. No Doron je puno više od jednog od najodlikovanijih izraelskih časnika; on je humanitarac koji je život posvetio skrbi o najosjetljivijim slojevima izraelskog društva, bez obzira na etničku pripadnost. Nikad neću zaboraviti popodne koje smo proveli u Aleh Negevu, selu koje je osnovao u južnom Izraelu kako bi skrbio o invalidima, niti mogu zaboraviti petero članova Doronove obitelji koje je ubila Palestinka raznijevši se u restoranu u Haifi, 4. listopada 2003. Osim njih, i šesnaestero drugih nevinih ljudi izgubilo je živote u tom napadu.
Proučio sam stotine knjiga, novinskih članaka i internetskih stranica dok sam pripremao ovaj rukopis. Previše ih je da bih mogao sve navesti, no napravio bih veliki propust kad ne bih spomenuo izniman doprinos radova i tekstova Petera Watsona i Cecilije Todeschini, Vernona Silvera, Margaret M. Miles, Jasona Felcha i Ralpha Frammolina, Sharona Waxmana, Rogera Atwooda, Dore Gold, Paula Johnsona, Hershel Shanks, Leen i Kathleen Ritmeyer te Simona Sebaga Montefiorea, čiji je Jerusalem: The Biography, vjerojatno najbolja knjiga ikad napisana o povijesti grada na brdu. Louis Toscano, moj dragi prijatelj i dugogodišnji urednik, brojnim je savjetima poboljšao moj rukopis, kao i moja lektorica Kathy Crosby. Odgovornost za bilo kakve pogreške isključivo je moja.
Blagoslovljeni smo mnoštvom prijatelja koji nam živote ispunjavaju ljubavlju i smijehom, kao i kritičkim primjedbama, a naročito smo zahvalni rabinu Davidu Wolpeu, Jane i Burtu Bacharachu, Stacey i Henryju Winkleru, Joy i Jimu Zornu, Mollie i Jacku Bladesu, Angelique i Jimu Bellu, Steveu Capusu i Sophiji Faskianos, Enol i Stephenu Carteru, Andrei i Timu Collinsu, Margariti i Andrewu Pateu, Mirelli i Danielu Levinasu, Jane i Robu Lynchu te obitelji Kobak. Bivša prva dama Barbara Bush i predsjednik George H. W. Bush bili su nepresušan izvor potpore tijekom moje karijere, kao i njihova šefica kabineta Jean Becker, koja istinski vlada svijetom iz svojih ureda u Houstonu i Kennebunkportu. Doug Banker pobrinuo se da za mojega odsustva moja redakcija pršti od zabave i glazbe. Dr. Benjamin Shaffer, istaknuti ortoped i kirurg iz Washingtona, vrhunski mi je izliječio ozljedu ramena i time uvelike olakšao pisanje. Dr. David Jacobs, dr. House u stvarnom svijetu, pokazao je našoj obitelji kako se medicina treba uvijek prakticirati. Bob Barnett, Michael Gendler i Linda Rappaport bili su izvor mudrih pravnih savjeta i gomile smijeha.
Posebno zahvaljujem vrhunskom timu profesionalaca u nakladničkoj kući Harper Collins, naročito Jonathanu Burnhamu, Brianu Murrayu, Michaelu Morrisonu, Jennifer Barth, Joshu Marwellu, Tini Andreadis, Leslie Cohen, Leah Wasielewski, Marku Fergusonu, Kathy Schneider, Brendi Segel, Carolyn Bodkin, Dougu Jonesu, Karen Dziekonski, Archiju Fergusonu, Davidu Watsonu, Cindy Achar, Davidu Koralu i Leah Carlson-Stanisic.
Volio bih izraziti i najdublju zahvalnost i ljubav mojoj djeci, Nicholasu i Lily. Ne samo da su mi pomogli u završnim pripremama za rukopis, nego su bili uz mene tijekom istraživačkog putovanja koje nas je od bazilike sv. Petra odvelo do etrurskih grobnica u Cerveteriju, pa sve do drevnog akvadukta ispod Jeruzalema. Naposljetku, moram zahvaliti i svojoj supruzi, briljantnoj reporterki informativnog programa NBS-a, Jamie Gangel, koja je vješto uređivala moje skice i pažljivo slušala dok sam radio na zapletu ovog dvanaestog romana u serijalu o Gabrielu Allonu. Da nije bilo njezina strpljenja i temeljitosti. Anđeo tame ne bi bio napisan u roku. Moja zahvalnost prema njoj je neizmjerna, kao i moja ljubav.

Prim. Prev.


1 VEVAK je akronim na perzijskom jeziku za Ministarstvo za obavještavanje i nacionalnu sigurnost, zastrašujuću iransku obavještajnu službu. Peti odsjek među njihovim je najvažnijim divizijama jer se bavi isključivo Izraelom.
2 Prema židovskoj tradiciji, umjesto uobičajenoga rezanog cvijeća, kao znak posjeta pokojnikovu grobu donosi se mali kamen, koji se ne smije uzeti s drugoga groba ili njegove blizine nego se na groblje donosi izvana.
3 Engleski: plausible deniability, termin koji su početkom 1960-ih skovali u CIA-i, a odnosi se na mogućnost višerangiranih službenika, pa čak i političara, da negiraju saznanja ili odgovornost za pojedine neuspješne operacije.
4 Aeronautički termin koji označava dio postupka instrumentnoga prilaženja koji počinje na utvrđenome preletištu ili na točki završnoga prilaženja.
5 Večernja molitva u muslimana.
6 Mala uzdignuta bina u sinagogama s koje se čita Tora.
7 Prema drevnoj tradiciji, Židovi su nekoć svoje mrtve, umrle nasilnom smrću, pokapali u odjeći natopljenoj njihovom krvlju.
8 Galabija ili dželaba, ogrtač, dio arapske nošnje.
9 Pripadnici najkonzervativnije skupine ortodoksnih Židova.
10 Mučenik.