Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

U romanu Srce tame, objavljenom 1899. godine, stari moreplovac Marlow pripovijeda događaj sa svoga tropskog putovanja; to je zapravo svjedočanstvo o pljački i ugnjetavanju. Sam okvirni dio romana tematski najavljuje Marlowovo pričanje i daje mu šire povijesne dimenzije, ugrađene u univerzalnu prirodnu simboliku višeznačnog mraka i svjetla: priroda-društvo, iracionalno - organsko prema civiliziranom - artificijelnom. U Lordu Jimu, pak, dominiraju prešutno prihvaćena, a jasno formulirana pravila ponašanjaodređene, ali univerzalne zajednice: mornarice, svijeta konstruktivne odanosti, službe... Svijet Lorda Jima realističan je. Conrad je možda jedinstven među piscima -moreplovcima koji nije tek epskim patosom iskazao plovidbu kao pustolovinu života.

Preveo:


Tin Ujević



I


Bio je visok šest stopa, jedan, možda i dva palca manje, snažno građen, a koračao je ravno prema vama, neznatno pognutih ramena, ispružene glave i pogleda koji je upirao nekako odozdo, da se pomišljalo na bika, spremna na juriš. Glas mu je bio dubok, glasan, a u ponašanju se očitovala neka uporna samosvijest, u kojoj nije bilo ništa nasrtljivo. Činilo se kao da je to neka nužda, a primjenjivao ju je očito isto toliko prema samome sebi kao i prema bilo kome drugome. Besprijekorno čist, od cipela do šešira odjeven u neokaljanu bjelinu, bio je veoma popularan u raznim lukama na Istoku, gdje je zarađivao kruh kao lučki trgovački posrednik u službi opskrbljivača brodova.
Lučki trgovački posrednik ne treba da položi ispit ni iz kojeg predmeta pod suncem, ali mora imati Sposobnost u teoriji i dokazati je u praksi. Njegov se rad sastoji u tome da pretekne, služeći se jedrima, parom ili veslima, druge lučke trgovačke posrednike kod svakoga broda koji će se upravo usidriti, da pozdravi veselo njegova kapetana gurajući mu u ruku posjetnicu - poslovnu posjetnicu opskrbljivača brodova - i da ga pri njegovu prvom dolasku na obalu povede odlučno, ali neupadljivo u dućan, prostran poput spilje, koji je pun svega što se jede i pije na brodu, i u kojemu možete nabaviti sve što treba da se brod ukrasi i učini dostojnim mora, počevši od kompleta lanaca za njegova sidra pa do pozlate za rezbarije na njegovoj krmi, i gdje trgovac, opskrbljivač brodova, prima kao brata zapovjednika kojega nikada prije nije vidio. Tu je soba za primanje, puna hladovine, udobni naslonjači, boce, cigare, pribor za pisanje, primjerak lučkih propisa i topli doček, koji rastapa sol što se za tromjesečna putovanja slegla u pomorčevu srcu. Poznanstvo, što je tako započelo, podržava se dokle god brod ostaje u luci, svakodnevnim posjetima lučkoga trgovačkog posrednika. Prema kapetanu on je povjerljiv poput prijatelja i pažljiv poput sina, strpljiv kao Job, nesebično odan kao žena i veseo kao brat u piću. Račun se šalje tek kasnije. To je lijepo i čovječno zanimanje. Zato dobrih lučkih trgovačkih posrednika ima malo. Kad lučki trgovački posrednik, koji posjeduje Sposobnost u teoriji, ima još i tu prednost da je odgojen kao pomorac, on vrijedi za svoga poslodavca čemer blaga i zaslužuje njegovu naklonost. Jim je uvijek imao dobre plaće, a pokazivali su mu toliko naklonosti da bi se njome kupila i vjernost samoga đavola. Pa ipak bi on s crnom nezahvalnosti najednom odbacio svoj posao i otputovao. Njegovim su poslodavcima očito bili nedovoljni razlozi što bi ih navodio. Oni bi rekli: »Prokleti luđak!«, čim bi im okrenuo leđa. To je bila njihova ocjena za njegovu neobičnu osjetljivost.
Za bijelce u poslovnom životu u lukama i za kapetane brodova on je bio samo Jim - ništa više. Dakako, imao je i prezime, ali nipošto nije htio da ga itko izgovori. Njegov incognito, koji je imao isto toliko rupa koliko i sito, nije imao sakriti ličnost, nego jednu činjenicu. A kad bi se ta činjenica počinjala probijati kroz incognito, on bi naglo napustio morsku luku u kojoj bi upravo bio, i otišao bi u drugu - redovito još dalje na istok. Držao se morskih luka, jer je bio prognani pomorac i jer je posjedovao Sposobnost u teoriji, koja nema vrijednosti ni za jednu drugu službu osim za službu lučkoga trgovačkog posrednika. Povlačio se prema istoku, a ona, činjenica, putovala je za njim slučajno, ali neizbježno. Tako su ga u toku godina upoznali postupno u Bombaju, Kalkuti, Rangunu, Penangu, Bataviji - a u svakome od tih privremenih boravišta bio je samo Jim, lučki trgovački posrednik. Poslije, kad ga je njegov izoštreni osjećaj za Nepodnošljivo otjerao zauvijek od morskih luka i od bijelaca, čak u prašumu, Malajci u nekom selu u džungli, gdje je odlučio sakriti sve svoje jadne sposobnosti, dodaše još jednu riječ jednosložnoj riječi njegova incognita. Nazvaše ga Tuan Jim, što bismo mogli prevesti - Lord Jim.
Potekao je iz neke pastorske kuće. Mnogi zapovjednici lijepih trgovačkih brodova dolaze iz tih kuća pobožnosti i mira. Jimov je otac posjedovao o Nedokučivome ono sigurno znanje koje je stvoreno zato da se upravlja ljudima u kolibama, a da se ne naruši duševni mir onih koje je neka nepogrešiva Providnost osposobila za život u dvorcima. Crkvica na brežuljku imala je sivkastu boju litice obrasle mahovinom, koja se vidi kao kroz neki poderani zastor od lišća. Stajala je tu stoljeća i stoljeća, ali su stabla oko nje vjerojatno pamtila polaganje prvoga kamena. Nešto niže, crveno se pročelje župnoga dvora isticalo nekom toplom bojom usred travnjaka, grmića, cvijeća i borova. Iza njega bio je voćnjak, s lijeve strane popločeno dvorište sa stajom, a kosa stakla rasadnika naslanjala su se na zid od opeka. Župa je pripadala njegovoj obitelji već naraštajima, ah je Jim bio jedan od pet sinova, i kad se, pošto se načitao knjiga zabavne književnosti, očitovala u njemu sklonost prema moru, poslali su ga smjesta na jedan »školski brod za oficire trgovačke mornarice«.
Tu je naučio malo trigonometrije i vještinu kako da prelazi preko križa na jarbolu. Gotovo svi su ga voljeli. Imao je treće mjesto u kormilarenju i veslao kao prvak u prvome čamcu. Kako nije patio od vrtoglavice, a imao izvrsno razvijeno tijelo, bio je veoma okretan u razapinjanju jedara. Njegovo je mjesto bilo u košari na prednjem jarbolu, te bi često odatle gledao dolje s prezirom čovjeka, spremna da se izloži pogibelji, na mirno mnoštvo krovova koji su se odražavah kao prepolovljeni u smeđoj rijeci, dok su se tvornički dimnjaci, raštrkani po rubovima okolne ravnice, dizah uspravno prema prljavom nebu, svaki vitak poput olovke i rigajući dim poput vulkana. Vidio je goleme brodove na odlasku, skele širokih greda, koje se neprestano kreću, male čamce kako plove duboko ispod njegovih nogu; u daljini bi vidio magličast sjaj mora i nadu u uzbudljiv život u svijetu pustolovina.
Na donjoj palubi, u galami od dvije stotine glasova, on bi katkada zaboravljao sadašnjost i u duhu unaprijed proživljavao onaj pomorski život o kakvome je čitao u pustolovnim romanima. Gledao bi sebe kako spašava putnike s brodova koji tonu, kako obara jarbole u orkanu, kako plivajući kroz bijesne valove vuče za sobom konopac, ili bi se vidio kao samotan brodolomac, bos i polugol, koji hoda po golim grebenima tražeći rakove da utoli glad. Sukobljavao bi se s divljacima na tropskim obalama, umirivao pobune na pučini, i u malom čamcu, što luta oceanom, hrabrio duh svojih drugova koji očajavaju - uvijek primjer čovjeka odana svojoj dužnosti, i nepokolebljiva poput junaka u knjigama.
- Nešto se dogodilo! Svi ovamo!
On skoči na noge. Drugovi su navaljivali na ljestve. Odozgo se čula velika užurbanost i vika, a kad se provukao kroz otvor na palubi, ostane začas nepomičan - kao zaprepašten.
Bio je sumrak zimskoga dana. Vihor, sve hladniji od podneva, onemogućivao je promet na rijeci, a sada je hujao snagom orkana i nejednakim udarcima, koji su tutnjali kao salve velikih topova ispaljene nad oceanom. Kiša je koso padala u mlazovima, sad jačim, sad slabijim, a Jim je na mahove sa strahom zamišljao plimu koja se valja, male brodice što se bacaju i skaču duž obale, nepomične zgrade u magli što se vuče, široke skele koje se svom težinom ljuljaju na sidru, postrane mostove za iskrcavanje, što se dižu i spuštaju zapljuskivani uskipjelom pjenom. Novi udarac vjetra kao da je sve to odnio. Zrak je bio pun raspršene vode. Kao da je u tom vihoru bila neka divlja namjera, neka bjesomučna revnost u tom zavijanju vjetra, u tom surovom urlanju zemlje i neba, koje mu se činilo da je upereno protiv njega i sililo ga da od užasa zadržava dah. Stajao je nepomično. Činilo mu se da ga nosi i okreće vrtlog.
Odgurnuše ga. - Momčad na čamac! - Mladići projure mimo njega. Neki je brod obalne plovidbe, koji je uplovio tražeći zaklona, udario o neku usidrenu škunu i razlupao je, a jedan je od učitelja s ovoga broda vidio tu nesreću. Gomila se mladića popne na ogradu, okupi oko sohe. - Sudar. Upravo ispred nas. Vidio ga je g. Symons. - Tako ga gurnuše da je zateturao prema prednjem jarbolu, i on se prihvati za neki konopac. Stari se školski brod, privezan lancem za svoje sidrište sav tresao plaho prkoseći vjetru, a cijela je njegova oskudna oprema gunđala u duboku basu bez odaha pjesmu o svojoj mladosti na moru. - Spuštajte! - On vidje kako se čamac s momčadi žurno spušta ispod ograde i pojuri za njim. Začu pljusak. - Popuštajte! Odmotajte konopce! - Nagne se nad vodu. Rijeka je uz brod bila kao uskipjela izbrazdana pjena. U tami, koja se spuštala, mogao se vidjeti čamac kao opčinjen u vlasti bujice i vjetra, koja ga je za trenutak držala dok se ljuljao ispred broda. Do njega slabo dopre neki kreštav glas: - Veslajte složno, momci, ako želite da ikoga spasite! Veslajte složno! - A čamac najednom uspravi svoj pramac i, preskočivši s uzdignutim veslima jedan val, rastjera čarolije kojima su ga opčinili vjetar i bujica.
Jim osjeti da ga je netko čvrsto zgrabio za rame. - Prekasno, mladiću! - Kapetan broda rukom je zadržavao toga mladića koji je, kako se činilo, upravo htio skočiti u vodu, a Jim ga pogleda očima u kojima je bilo bolne svijesti o svom porazu. Kapetan se sućutno nasmiješi. »Bilo sretnije idući put! To će te naučiti pameti.«
Resko klicanje pozdravi čamac. On je doplesao natrag napol pun vode i s dva iscrpljena čovjeka, koji su stajali mokri na daskama njegova dna. Jimu se sada učinilo da ta huka i prijetnja vjetra i mora zaslužuje samo prezir, i zbog toga je još više žalio što se preplašio njihove nemoćne prijetnje. Sada je znao što ima da misli o svemu tome. Činilo mu se da se uopće ne treba ni obazirati na oluju. On bi se mogao izložiti i većim pogibeljima. To će i učiniti - bolje nego itko. U njemu nije ostalo ni trunka straha. Pa ipak je te večeri ostao po strani i razmišljao, dok je prvi veslač sa onog čamca - mladić s licem kao u djevojke i velikih sivih očiju - bio junak donje palube. Oko njega su se natiskivali drugi mladići i živo ga ispitivali. Pričao je: - Vidio sam samo njegovu glavu kako se diže i spušta, te gurnem svoju čakiju u vodu. Zakačila se za njegove hlače, i ja umalo ne odletjeh u vodu, već sam i mislio da hoću, ali je stari Symons ispustio polugu na krmi i ščepao me za noge - čamac samo što nije potonuo. Stari je Symons krasan momak. Nimalo mu ne zamjeravam što je mrzovoljast prema nama. Proklinjao me je cijelo vrijeme dok me je držao za nogu, ali to je bio samo njegov način da me opomene neka ne ispuštam čakije. Stari je Symons užasno razdražljiv - ta znate ga. Ne, nije to bio onaj mali plavi momak - nego drugi, onaj veliki bradonja. Kad smo ga vukli unutra, on je stenjao: »Oh, moja noga! Oh, moja noga!« i prevrtao očima. Zamislite samo, kakav krupan čovjek, a pada u nesvijest kao djevojka. Bi li se itko od vas drugova onesvijestio zbog udarca čakijom? Ja se ne bih. Ona mu se sve dovde zabola u nogu. - Pokazivao je čakiju, koju je upravo radi toga donio dolje, te je izazvao živo uzbuđenje. - Ne, glupan! Nije se zadržala u njegovu mesu - nego mu se zakačila za hlače. Mnogo je krvario, dakako.
Jim je na to gledao kao na bijedno tašto razmetanje. Oluja je izazvala junaštvo koje je bilo isto tako ništavno kao i njegov tobožnji užas. Ljutio se na onaj divlji bijes zemlje i neba, što ga je zaskočio i onako nečasno obuzdao njegovu plemenitu spremnost da srlja u smrtnu opasnost. Inače je bio prilično zadovoljan što nije skočio u čamac, kad tu uopće nije trebalo nekog većeg junaštva. Stekao je iskustvo veće nego oni koji su izveli djelo. Kad jednom svi drugi uzmaknu, onda će samo on - osjećao je to sa sigurnošću - znati kako da prkosi ništavnim prijetnjama vjetra i mora. Znao je što ima o tome misliti. Ako hladnokrvno gleda na to, čini mu se prezira vrijedno. On nije u sebi mogao otkriti ni traga uzbuđenju, a krajnji je učinak toga uzbudljivog događaja bio da je, neopažen i sam, izvan bučne gomile drugova, likovao, uvjerivši se iznova da teži za pustolovinama i da osjeća u sebi mnogostruku hrabrost.

II


Nakon dvije godine učenja uputi se na more, ali je, došavši u krajeve, koje je njegova mašta tako dobro poznavala, vidio da su oni začudo siromašni pustolovinama. Mnogo je putovao. Upoznao je čarobnu jednoličnost života između neba i mora; morao je podnositi kritiku ljudi, samovolju mora i prozaičnu strogost svakidašnjih dužnosti koje ti daju kruh - ali koje te nagrađuju jedino time da savršeno zavoliš svoj rad. Te nagrade Jim nije postigao. Pa ipak se nije mogao vratiti, jer ništa te toliko ne mami, ne razočarava i ne zarobljuje kao život na moru. Osim toga, budućnost je pred njim bila dobra, bio je uglađen, staložen, pristupačan, a temeljito je znao svoje dužnosti. I već rano, dok je još bio veoma mlad, postade glavni kormilar nekoga lijepog broda, a da još nikada nije iskusio one događaje na moru, koji iznose na danju svjetlost unutrašnju vrijednost nekog čovjeka, suštinu njegova temperamenta i čvrstoću njegova kova, koji otkrivaju, ne samo drugima, nego i njemu samome, snagu njegove otpornosti i duboku istinu koja se krije ispod njegove vanjštine.
Jedan jedini put u cijelo to vrijeme ponovo je spoznao ozbiljnost što se krije u bjesnilu mora. Ta istina nije tako često očita, kako to ljudi možda misle. Ima mnogo nijansa u opasnostima pustolovina i oluja, i samo se pokadšto vidljivo očituje u zbilji ona neka kobna smišljena žestina - ono nešto, što se ne da odrediti, a što nameće čovjekovu duhu i srcu uvjerenje da te zamršene nedaće ili ti bjesovi elemenata navaljuju na nj s opakom nakanom, s neodoljivom snagom, s neobuzdanom okrutnošću koja hoće da iščupa iz njega i nadu, i strah, i tešku izmorenost i čežnju za počinkom, koja hoće da smrska, da razruši, da uništi sve što je vidio, upoznao, ljubio, uživao ili mrzio, sve što je vrijedno i nužno - sunčani sjaj uspomene, budućnost - koja hoće da mu tim jednostavnim i stravičnim uništenjem njegova života zauvijek izmete ispred očiju dragocjeni svijet.
Jim, onesposobljen time što se na nj na početku jednoga tjedna srušila neka greda - i o čemu je njegov kapetan Škot kasnije običavao govoriti: »Čovječe, za mene je najveće čudo kako je brod to preživio!« - proveo je mnogo dana ležeći na leđima, omamljen, izubijan, očajan, izmučen kao na dnu ponora, puna nespokojstva. Nije se brinuo kakav će biti kraj, i u svojim je svijetlim trenucima precjenjivao svoju ravnodušnost. Pogibelj, kad je ne vidimo, ima u sebi nešto isto tako neodređeno kao i ljudska misao. Strah iščezava, a Mašta, neprijateljica ljudi, roditeljica svih užasa, kad je bez poticaja, zadrijema u otupjelosti uzbuđenja koje se istrošilo. Jim nije vidio ništa osim nereda u svojoj kabini koja se tresla. Ležao je prikovan usred toga malog pustog prostora i potajno je osjećao zadovoljstvo što ne mora izlaziti na palubu. Ali bi ga katkada potpuno obuzimala neodoljiva navala tjeskobe i silila da dašće i da se previja pod pokrivačima, a onda bi ga tupa surovost života, što se mora mučiti takvim osjećajima, ispunila očajničkom željom da se po svaku cijenu spasi. Tada se vratilo lijepo vrijeme, te on više nije ni mislio o tome.
Njegova je iznemoglost, međutim, još potrajala, i, kad je brod doplovio u neku istočnu luku, morao je u bolnicu. Oporavljao se polagano, te su ga ostavili na kopnu.
Bila su još samo dva druga bolesnika u bolničkom odjelu za bijelce: blagajnik neke topovnjače, koji je slomio nogu kad je pao kroz okno na brodu, i neki željeznički poduzetnik iz susjedne pokrajine, koji je patio od tajanstvene tropske bolesti, smatrao liječnika magarcem i podavao se tajnom razvratnom uživanju ljekovitih specijaliteta koje bi mu neumorno odano krijumčario njegov sluga tamilske rase. Oni bi pričali jedan drugome povijest svoga života, malo se pokartali, ili bi zijevajući u pidžami leškarili cijele dane u naslonjačima bez ijedne riječi. Bolnica je ležala na brežuljku, a ugodan vjetrić, ulazeći kroz prozore koji su uvijek bili širom otvoreni, donosio bi u pustu sobu blagost neba, iznemoglost zemlje, čarobnjački dah istočnih voda. U tome je bilo mirisa, poticanja na beskonačni počinak, blagodati beskrajnih sanjarenja. Jim je svakoga dana gledao iznad gustih vrtova, preko gradskih krovova, kroz lepeze paoma što rastu na obali, na ono sidrište koje je prolaz za istok - na sidrište, okruženo vijencem otočića, osvijetljeno svečanom sunčanom svjetlošću, puno brodova poput igračaka i divne užurbanosti, koja je nalik na slavlje u blagdanima, s vječnom vedrinom istočnoga neba nad sobom i s nasmiješenim mirom istočnih mora koja ispunjaju cijeli prostor, sve do samog obzora.
Čim je mogao hodati bez štapa, on bi silazio u grad, kako bi pronašao neku zgodnu priliku da se vrati kući. No upravo tada nije bilo nikakve prilike, te se on tako, dok je čekao, prirodno počeo družiti s ljudima svoga staleža u luci. Njih su bile dvije vrste. Jedni, vrlo malobrojni, i koje su tu samo malokad viđali, provodili su tajanstven život i sačuvali uz neuništivu energiju ćud gusara i oči sanjara. Činilo se da oni žive u nekome mahnitom labirintu planova, nada, pogibelji, pothvata, izvan civilizacije, u skrovitim mjestima uz more, i njihova je smrt bila jedini događaj njihova fantastičnog života, događaj za koji se, kako se činilo, moglo razborito reći da će se sigurno zbiti. Većinom su to bili ljudi koje je poput njega neki slučaj bacio ovamo i koji su ostali kao oficiri na domaćim brodovima. Oni su se sada s užasom klonili službe na engleskim brodovima, njezinih težih uvjeta, strožih nazora o dužnosti i opasnosti bijesnih oceana. Prilagodili su se vječnom miru istočnoga neba i mora. Voljeli su kratka putovanja, dobre naslonjače na palubama, velike urođeničke posade i prednosti što su ih imali kao bijelci. Zgrozili bi se kad bi pomislili na težak rad i provodili bi nestalan, ugodan život, uvijek na domak tome da budu otpušteni, uvijek na domak zaposlenju, služeći Kinezima, Arapima, mješancima - služili bi i samome sotoni da im je ponudio dosta povoljan posao. Neprestance su pričali o kolu sreće: kako je taj i taj dobio pod svoje zapovjedništvo parobrod na obali Kine - ugodna služba; kako se Petar udobno smjestio negdje u Japanu, a Pavao se lijepo promeće u sijamskoj mornarici; a u svemu, što bi oni govorili - u njihovim djelima, pogledima, osobama - mogla se otkriti njihova slaba strana, trulo mjesto, nastojanje da se bez opasnosti dangubi cijeli život.
Ta brbljava gomila takozvanih pomoraca u prvi se mah činila Jimu nestvarnija i od samih sjena. Ali je naposljetku počeo nalaziti neki čar gledajući te ljude, jer se činilo da oni sasvim lijepo prolaze s tako malo opasnosti i truda. I malo pomalo razvijao se u njemu uz prvobitni prezir i jedan drugi osjećaj, te se on najednom odrekne namjere da se vrati u zavičaj i primi mjesto glavnoga kormilara na »Patni«.
»Patna« je bio lokalni parobrod, star kao i brda, vitak kao hrt i izjeden od rđe gore nego kakav neupotrebljivi kotao. Pripadao je nekom Kinezu, unajmio ga je neki Arapin, a na njemu je zapovijedao neki njemački renegat iz Novoga Južnoga Walesa, koji je uvijek bio spreman javno prokleti svoju rodnu zemlju, ali koji je, očito pod utjecajem Bismarckove pobjedonosne politike, surovo postupao sa svima kojih se nije bojao, te se sa svojim ljubičastim nosom i crvenim brkovima doimao kao da će se »poklati na noževe«. Kad su brod obojili s vanjske strane i obijelili s unutrašnje, strpali su na palubu osam stotina hodočasnika (otprilike), dok je brod već stajao s punom parom uz drveno igalo.
Oni su dolazili na brod preko tri brvna, dolazili gonjeni vjerom i nadom u raj, dolazili neprekidno tapkajući i vukući bose noge bez riječi, bez mrmljanja i ne osvrćući se. A kad su prošli kroz pregrade, kojih je bilo na svim stranama palube, razmiliše se u svim smjerovima, sprijeda i straga, razliše uz razjapljene otvore ispod palube, ispuniše unutrašnje zakutke broda - poput vode koja ispunja cisternu, vode koja ulazi u sve pukotine i u sve rupe, vode koja se šutke penje do iste ravnine s rubom. Osam stotina muškaraca i žena s vjerom i nadama, osjećajima i uspomenama, sabralo se tu, dolazeći sa sjevera, juga i krajnjeg istoka, prevalivši staze u džungli, sišavši niz rijeke, doplovivši na malajskim brzim jedrilicama »prahu« duž pličina uz obalu, prevalivši u malim lađama more od otoka do otoka, prošavši kroz patnje, naišavši na čudne vidike, odoljevši nepoznatim užasima, podržavani jednom jedinom željom. - Dolazili su iz osamljenih koliba u pustoši, iz napučenih malajskih četvrti »campongs«, iz sela u blizini mora. Na poziv jedne ideje ostavili su svoje šume, svoje proplanke, zaštitu svojih vladara, svoje blagostanje, svoju sirotinju, mjesto svoje mladosti i grobove svojih otaca. Dolazili su sasvim prašni, znojni, prljavi, poderani jaki muževi na čelu svojih obitelji, mršavi starci koji su hrlili naprijed bez nade u povratak, mladi momci neustrašivih očiju što su radoznalo gledale, uplašene djevojčice čupave kose, bojažljive žene, potpuno zastrte koprenom, privijajući na svoja njedra zaspalu dječicu umotanu u slobodne okrajke prljavih rubaca za glavu, sve nesvjesni hodočasnici vjere koja mnogo iziskuje.
- Pogledajte na ofa stoka - reče njemački kapetan svome novom glavnom kormilaru.
Neki Arapin, vođa toga pobožnoga putovanja, dođe posljednji. Polagano stupi na brod, lijep i ozbiljan u svojoj bijeloj haljini i velikoj čalmi. Za njim dođe cijeli red slugu, natovarenih njegovom prtljagom. »Patna« se odveza i otisnu od obale.
Brod uđe među dva otočića, prođe koso preko sidrišta jedrenjaka, zakrene u polukrugu u sjenu nekoga brežuljka, a zatim zaplovi uz rub zapjenjenih grebena. Arapin, stojeći na krmi, glasno je izgovarao molitvu za putnike na moru. Zazivao je milost Svevišnjega za to putovanje, toplo je molio njegov blagoslov za trud ljudi i za tajne želje njihovih srdaca. Parobrod je udarao u sumraku o tihu vodu Tjesnaca, a daleko iza hodočasničkog broda svjetionik, što su ga nevjernici nasadili na kolce na nekom izdajničkom plićaku, činilo se da mu namiguje svojim plamenim okom, kao da se ruga njegovoj vjerskoj misiji.
Prođe kroz Tjesnac, prijeđe preko zatona, nastavi svoj put kroz prolaz »Prvoga Stupnja«, zaplovi ravno prema Crvenom moru pod vedrim nebom, pod nebom koje je pržilo i bilo bez oblaka, prepuno užarena sunca, koje je ubijalo svaku misao, tištilo srce, uništavalo sve poticaje snage i energije. A pod zloslutnim je sjajem toga neba more, plavo i duboko, bilo mirno, bez gibanja, bez mreškanja, bez bore - gusto, ustajalo, mrtvo. »Patna« je slabim zviždanjem prelazila preko te svijetle i glatke ravnice, odmatala crni trak dima prema nebu, ostavljala za sobom na vodi bijeli trak pjene, koja je smjesta iščezavala kao neki sablasni trag što ga je na mrtvome moru označila sablast nekoga parobroda.
Svakoga bi jutra sunce, kao da u svom gibanju ide u korak s napredovanjem hodočasnika, izranjalo s tihom provalom svjetlosti uvijek u istoj udaljenosti iza broda, dostiglo bi ga u podne, sipalo zgusnutu vatru svojih zraka na pobožne želje ljudi, klizilo prema svome zalazu i tajanstveno tonulo u more uvečer, uvijek u istoj udaljenosti ispred njegova pramca koji se pomicao naprijed. Pet bijelaca na »Patni« živjelo je u sredini broda, odvojeno od ljudskog tovara. Razapeto je platno pokrivalo palubu kao bijeli krov s kraja na kraj, a slabo zujanje, tiho mrmljanje žalosnih glasova jedino je odavalo nazočnost mnoštva ljudi na velikom plamenu oceana. Takvi su bili ti dani, tihi, vrući, sparni, iščezavajući jedan za drugim u prošlost, kao da padaju u ponor koji je vječno otvoren u brazdi iza broda; a brod, sam pod svojim pramenom dima, ustrajno je išao svojim određenim putem, crn i zadimljen u sjajnoj beskrajnosti, kao da ga je spržio plamen koji je na nj bacilo nebo bez milosrđa.
Noći su silazile nada nj poput blagoslova.

III


Čudesna je tišina prožimala svijet, a zvijezde kao da su zajedno s vedrinom svojih zraka sipale na zemlju obećanje vječne sigurnosti. Mladi je mjesec, savijen i sjajući nisko na zapadu, bio tanak iver koji je otpao od šipke zlata, a Arapsko je more, naoko glatko i hladno kao ledena ploča, prostiralo svoju savršenu površinu do savršenoga kruga tamnog obzora. Vijak se okretao bez ikakve zapreke, kao da je njegovo udaranje sastavni dio plana nekoga sigurnog svemira, a s obiju strana »Patne« dvije duboke brazde vode, stalne i tamne na glatkom svjetlucanju, primile su među svoje ravne i razmaknute rubove malo bijelih vrtloga pjene, koji bi se rasprsnuli tiho praskajući, malo valića, malo bora, malo talasanja, koji bi, zaostavši, uzburkivali površinu mora još koji trenutak pošto je brod već prošao, staloživali se blago pljuskajući, i napokon se stišali u mirnom krugu vode i neba s crnom mrljom pomične trupine, koja je trajno ostajala u njegovoj sredini.
Jima je na mostu prožimalo veliko pouzdanje u neograničenu sigurnost i mir, koje možemo otkriti na šutljivu licu prirode, nalik na ono pouzdanje u životvornu ljubav što se očituje u spokojnoj nježnosti materina lica. Pod platnenim krovovima, prepustivši se mudrosti bijelaca i njihovoj hrabrosti, povjerivši se moći nevjernika i željeznom trupu njihova broda tjeranoga parom, hodočasnici vjere, koja mnogo iziskuje, spavali su na rogožini, na pokrivačima, na golim daskama, na svakoj palubi ili mostu, u svim tamnim kutovima, umotani u šarene krpe, zavijeni u prljave dronjke, položivši glave na male svežnjeve, prislonivši lice na savijene ruke, muškarci, žene, djeca, stari s mladima, ishlapjeli sa čilima - svi jednaki pred snom, bratom smrti.
Propuh, koji je sprijeda izazvala brzina broda, strujao je neprestano kroz dugi mrak između visokih zaklona, prolazio nad redovima ispruženih tjelesa. Nekoliko je slabih plamenova u okruglim svjetiljkama nisko visilo ovdje pod gredama krova, a u mutnim krugovima svjetlosti, koji su padali i podrhtavali zbog neprestanog njihanja broda, pojavila bi se neka uzdignuta brada, dvije sklopljene vjeđe, tamna ruka sa srebrnim prstenjem, neki mršav ud ispod poderana pokrivača, neka zabačena glava, bosa noga, vrat, gol i ispružen kao da se sam nudi nožu na klanje. Imućniji su načinili za svoje obitelji zaklone od teških kutija i prašnih rogožina; siromašni su ležali jedan do drugoga, svezavši sve, što imaju na zemlji, u hrpu koju su stavili pod glavu; osamljeni su starci spavali na svojim ćilimima za molitvu, uzdignutih koljena, s rukama na ušima i s laktovima po strani lica. Neki je otac, uzdignuvši ramena i podmetnuvši koljena pod svoje čelo, iznemoglo drijemao do nekog dječarca koji mu je spavao na leđima, raščupane kose i ispružene ruke kao da zapovijeda. Neka je žena, pokrivena poput lešine od glave do pete komadom bijele ponjave, imala po jedno golo dijete u luku svakoga lakta. Imovina onog Arapina, naslagana s desne strane straga, bila je kao nezgrapan humak isprekidanih rubova pod svjetiljkom koja se njihala nad njom, i s velikom zbrkanom hrpom nejasnih oblika za sobom: bili su tu dijelovi trbušastih mjedenih lonaca, podnožak naslonjača, šiljci kopalja, ravne korice nekoga starog mača naslonjene na hrpu jastuka, kljun limenog lonca za kavu. Patentno mjerilo za brzinu na gornjem dijelu plosnate krme izbijalo bi od vremena do vremena jednim jedinim zvonkim udarcem za svaku milju koju bi ta vjerska misija prevalila. Iznad te mase zaspalih ljudi prešao bi pokadšto slab i strpljiv uzdah, izraz pomućena sna, a kratki metalni zvuci, koji bi najednom odjeknuli u dubinama broda, grubo struganje lopatom, žestoko lupanje vratima na peći surovo bi prasnuli, kao da su ljudima, koji ondje dolje barataju tim tajanstvenim stvarima, grudi pune divlje srdžbe. A tanka je i visoka trupina broda odmicala mirno naprijed, ne njišući svoje gole jarbole i režući neprestano veliku tišinu voda pod nedohvatnom vedrinom neba.
Jim je koračao uzduž i poprijeko, a koraci su mu u golemu muku tako odzvanjali u uhu kao da od njih odjekuju budne zvijezde. Njegove oči, koje su bludile po crti obzora, činilo se da pohlepno zure u nedokučivo, a ne vide sjene crnoga dima što je teško kuljao iz dimnjaka kao beskrajni trak kojemu se kraj neprestano raspadao u zraku. Dva Malajca, šutljiva i gotovo nepomična, kormilarila su, svaki s jedne strane kotača kojemu je mjedeni rub djelomično sjajio u ovalu svjetlosti što je padala iz kućice za kompas. Pokadšto bi se ruka s crnim prstima, koji su naizmjence ispuštali i hvatali žbice što se okreću, pojavljivala na osvijetljenu dijelu kotača; karike lanaca muklo su škripale u žljebovima vretena za kormilo. Jim bi pogledao na kompas, obuhvatio bi pogledom nedokučivo obzorje, protegnuo bi se tako da bi mu zglobovi pucali, dok bi polagano savijao tijelo puno zdravlja, i kao ohrabren videći onaj nepobjedivi mir, osjetio bi da se ne boji ničega što bi mu se moglo dogoditi do kraja života. Od vremena do vremena nemarno bi pogledao na kartu, pribodenu sa četiri igle na niskom tronožnom stolu iza škrinje s uređajem za kormilarenje. List papira, koji je prikazivao morske dubine, isticao je svoju sjajnu površinu pod svjetlom malog fenjera pričvršćena o gredu, površinu koja je bila ravna i glatka poput blistave površine mora. Dva su jednaka ravnala i jedan par šestara ležali na njemu; položaj broda, utvrđen u podne, bio je označen crnim križićem, a ravna je crta, čvrsto povučena olovkom sve do Perima, označivala spasenje, nagradu vječnog života - dok je olovka, koja je svojim šiljastim vrhom dodirivala obalu Somalije, ležala okrugla i mirna kao gola greda s broda, koja pluta u mlaci nekoga zaklonjenog brodogradilišta. »Kako brod sigurno plovi«, pomisli Jim sa čuđenjem, s osjećajem neke zahvalnosti za taj duboki mir mora i neba. U takvim bi časovima hrabri podvizi ispunjali njegove misli: volio je ta sanjarenja i uspjeh svojih zamišljanih junaštava. Oni su bili najbolji dijelovi života, njegova tajna istina, njegova skrivena stvarnost. Bili su puni sjajne muževnosti, imali su čar neodređenoga i prolazili bi ispred njega junačkim korakom; odnosili su njegovu dušu sa sobom i opijali je božanskim napitkom neograničenog povjerenja u se. Nije bilo ničega čemu on ne bi mogao pogledati u oči. Ta mu je misao toliko godila, da se smiješio upirući mehanički pogled preda se; a kada bi slučajno pogledao natrag, vidio bi bijelu prugu brazde, što ju je kljun broda označio isto onako ravno na moru kao što je bila ravna i crna crta što ju je olovka povukla na karti.
Vedra su za pepeo lupetala i pomicala se zvečeći gore-dolje po ventilatorima ložionice, a to ga je zvečanje limenih lonaca opominjalo da je blizu kraj njegove službe. Uzdahne sa zadovoljstvom, ali i sa žaljenjem, što se mora rastati s onom vedrinom koja je godila pustolovnoj slobodi njegovih misli. Bio je malo i pospan, osjećao je kako mu se ugodna malaksalost širi udovima, kao da mu se sva krv u tijelu pretvorila u toplo mlijeko. Kapetan je došao nečujno, u pidžami i sa širom otvorenim haljetkom za spavanje. Crven u licu, tek napol budan, s djelomično zatvorenim lijevim okom, dok je desno buljilo glupavo i stakleno, on sagne krupnu glavu nad kartu i počeše pospano rebra. Bilo je nešto razvratno u pogledu na njegovo golo meso. Razgaljene su mu se grudi sjajile mekano i masno, kao da je spavajući iznojio svoje salo. On izusti neku stručnu primjedbu osornim i mrtvim glasom, nalik na škripu turpije koja struže po rubu daske; pregib njegova dvostrukog podbratka visio je poput vreće, čvrsto privezane tik pod šarkama čeljusti. Jim se trgne; njegov je odgovor bio pun poštovanja, ali mu se odvratna i mesnata pojava, kao da je tek sada poput nekog otkrivenja prvi put vidi, usiječe zauvijek u pamćenje kao utjelovljenje svega pokvarenoga i podloga, što potajno vreba u svijetu koji volimo. U vlastitom srcu mi se pouzdajemo kao u svoje spasenje u ljude koji nas okružuju, u prizore koji ispunjaju naše oči, u zvukove koji ispunjaju naše uši, i u zrak koji ispunja naša pluća.
Spuštajući se polagano zlatni se mjesec, tanak kao iver, izgubio na potamnjeloj površini voda, i činilo se da vječnost, koja je s onu stranu neba, silazi i približava se zemlji s pojačanim blistanjem zvijezda, s dubljom sjetom sjajnoga prozračnog kubeta koje se nadvilo nad ravnom pločom neprozirna mora. Brod se kretao tako mirno da ljudi njegovo napredovanje nisu svojim ćutilima ni zamjećivali, kao da je on neki prenapučeni planet koji se žuri kroz mračne prostore etera iza čitavog roja sunaca u silnim i mirnim samoćama, što čekaju na dah budućih stvaranja.
- Taj se pakao dolje ne može više nazvati vrućinom - reče jedan glas.
Jim se nasmiješi ne ogledavši se. Kapetan mu je okrenuo svoja nepomična široka leđa: takvo je bilo držanje tog izroda kad bi navlas htio pokazati kako i ne zapaža da vi postojite, ako mu nije bilo zgodno da vam se okrene proždrljiva, divljeg pogleda prije nego što će sasuti bujicu zapjenjenih, uvredljivih prostačkih izraza, koji bi brizgali kao izljev iz nečista kanala. Ovaj put on samo mrzovoljno zagunđa; drugi je strojar, na vrhu ljestava koje vode na most, mijeseći svojim vlažnim dlanovima prljavu krpu za brisanje znoja, ne zbunjujući se nastavljao litaniju svojih jadikovki. Gospoda mornari tu se gore lijepo zabavljaju, a neka ga vrag odnese ako on može razumjeti, kakva je korist od njih na svijetu. Jadni strojari, koji moraju provesti brod kroz sve neprilike, mogli bi veoma dobro obaviti i ostalo; sam vrag zna da oni... - Zaveži! - grakne Nijemac surovo. - Oh, da, zaveži! - a kad nešto pođe naopako, vi navalite na nas, zar ne? - nastavi onaj. On je već više nego napol ispečen, zna se ali sada mu barem, napokon, neće više biti stalo do toga koliko je zgriješio u životu, jer se u ova tri posljednja dana dobro izvježbao za ono mjesto kamo odlaze grešne duše kad umru - boga mi, jest - povrh toga što je propisno oglušio od one proklete galame tamo dolje. Ona prokleta, skalupljena sprava za destiliranje morske vode, ta zarđala hrpa stara željeza, čegrta i lupa ondje kao neki stari vitao na palubi, samo još gore. A kako on mora izlagati pogibelji svoj život svake noći i dana što ih je bog dao, među otpacima s nekog razrušenog skvera, koji se vrte u pedeset i sedam okreta, to je gore nego što on može i da kaže. Mora da se rodio ravnodušan, boga mi. On ... - Gdje si se napio? - upita Nijemac silno bijesan, ali osta stajati nepomičan u svjetlu iz kućišta za kompas kao nezgrapan lik čovjeka isklesana iz gromade masti. Jim se i dalje smiješio gledajući obzor koji je uzmicao; srce mu je bilo puno plemenitih poriva, a misao se zadubila u vlastitu nadmoć. - Napio! - ponovi strojar s lakim prezirom; on se objeručke vješao za ogradu, mračan lik klecavih nogu. - Ne kod vas, kapetane. Vi ste odviše škrti, boga mi. Vi biste radije pustili čovjeka da izdahne nego da mu pružite kapljicu rakije. To je ono što vi Nijemci zovete štednjom. Zaštedi dinar, a protrati zlatnik. - On se silno raznježi. Glavni ga je strojar, njegov šef, počastio oko deset sati čašicom od četiri prsta - »samo jednu, tako mi bog pomogao!« - dobri stari šef; ali dignuti staroga lopova s njegova ležaja - to ne može ni dizalica od pet tona. To ne. Barem ne večeras. On spava slatko kao djetence s bocom najboljeg brandyja pod svojim uzglavljem. Iz debela se grla zapovjednika »Patne« začuje muklo roptanje, u kojem je riječ »Schwein!« lepršala u visokim i u niskim tonovima poput hirovita perca što ga diže i spušta slabašni dah zraka. On i glavni strojar bili su se pobratili ima dobrih nekoliko godina - dok su još služili kod istoga veselog, lukavog, starog Kineza s naočarima rožnata ruba i s crvenim svilenim vrpcama upletenim u časne sjedine njegova perčina. Općenito je mišljenje na pristaništu u matičnoj luci »Patne« bilo da su ta dvojica u besramnim pronevjerenjima javnoga novca »izvela zajedno uistinu gotovo sve što se samo zamisliti može«. Svojom vanjštinom slabo su pristajali jedan drugome: jedan je bio tupa pogleda, zloban i mekanih mesnatih oblih oblika, a drugi mršav, na njemu same rupe, a glava mu duga i koščata poput glave staroga konja, upalih obraza, upalih sljepoočnica, ravnodušna staklenog pogleda upalih očiju. On se nasukao negdje na Istoku - u Kantonu, Šanghaju, ili možda u Jokohami; nije mario da se točno sjeća mjesta, pa ni uzroka svoga brodoloma. Iz osobitih obzira prema njegovoj mladosti, tiho su ga otjerali s broda prije dvadeset ili više godina, a trebalo je da prođe mnogo gore, tako da je taj događaj u njemu jedva ostavio trag neke nesreće. A onda, kako se plovidba parobrodima sve više širila u onim morima, a ljudi njegova zanata u prvi mah bili malobrojni, on je nekako »uspijevao«. Požurio se da strance svojim bijednim mumljanjem obavijesti kako je on »stari poznavalac ovih krajeva«. Kad bi hodao, činilo se da neki kostur miče amo-tamo u njegovu odijelu; koračanje mu je bilo samo neko teturanje, te bi tako teturao oko prozora u strojarnici pušeći bez uživanja patvoreni duhan u mjedenoj luli na kraju kamiša od trešnjeva drveta, koji je bio dug četiri stope, s tugom i ozbiljnosti mislioca koji iz maglovite spoznaje neke istine razvija svoj filozofski sistem. Obično bi bio sve prije negoli darežljiv, što se tiče njegovih privatnih zaliha pića, ali se te večeri udaljio od svojih načela tako da je njegov zamjenik, tupoglavo dijete Wappinga,1 a kako i ne bi, od toga neočekivanog čašćenja i jakosti pića postao veoma sretan, bezobrazan i razgovorljiv. Bjesnilo Nijemca iz Novoga Južnog Walesa bilo je strahovito; on je puhao poput cijevi na parostroju, a Jim, kojega je taj prizor slabo zanimao, nestrpljivo je očekivao čas kad će moći sići u svoju kabinu; posljednjih ga je deset minuta službe razdražilo kao puška koja ne pali; ti ljudi nisu pripadali svijetu junačkih pustolovina, ali ipak nisu bili ni sasvim loši. Pa ni sam kapetan... Njemu se mučilo od te mase mesa koje je dahtalo, iz kojeg su muklo roptali, nerazgovijetno kapali gnusni izrazi; ali on je osjećao i odviše ugodnu malaksalost a da bi bilo što istinski mrzio. Nije ga se ticalo kakvi su ti ljudi; živio je s njima rame uz rame, ali ga oni nisu mogli dodirnuti; udisao je zrak koji i oni dišu, ali je bio drukčiji nego oni. Hoće li kapetan navaliti na strojara? ... Život je ugodan, a on je odviše siguran u sebe - odviše siguran u sebe a da bi.. Nit koja je dijelila njegovo razmišljanje od potajnog drijemanja stojećke, bila je tanja od paučine.
Drugi je strojar sve pomalo prelazio na razmišljanja o svojim novčanim sredstvima i o svojoj hrabrosti.
- Tko je pijan? Zar ja? Ne, ne kapetane! Nemojte tako! Morali biste naime znati, šef nije ni toliko velikodušan da bi i vrapca opio, boga mi. Još mi nikada u životu nije piće naškodilo, i nema takva pića koje bi mene moglo opiti. Mogao bih piti i tekuću vatru, dok vi pijete svoj whisky čašicu po čašicu, o ostao bih hladan kao krastavac. Kad bih vjerovao da sam pijan, skočio bih u more - sam bih sa sobom obračunao, bogami. To bih učinio! Bez okolišanja! Ne idem ja s mosta. Gdje vi mislite da mogu udahnuti zraka u noći kao što je ova, eh! Zar na palubi među onom gamadi? Nećemo tako - duše mi! I ne bojim se ja ničega što biste vi mogli učiniti.
Nijemac ispruži prema nebu dvije teške šake i zatrese malo njima bez riječi.
- Ja ne znam što je strah - nastavi strojar sa zanosom iskrena osvjedočenja. - Ta ne bojim se obavljati sav taj prokleti posao na ovome trulom čamcu, ne, boga mi! A za vas je velika sreća što ima na svijetu nekoliko nas koji se nimalo ne bojimo za svoj život, jer gdje biste inače bili vi - vi i ova vaša starudija s oplatom poput papira, smeđega papira za pakovanje, sačuvaj me bože? Sve je to za vas prekrasno - vi od broda dobivate silne novce, bilo ovako ili onako, ali ja - što ja dobivam? Jadnih sto i pedeset dolara na mjesec, i sad živi s tim! Htio bih vas upitati s poštovanjem - molim, s poštovanjem - tko ne bi odbacio posao, proklet poput ovoga? Čovjek uz njega nije siguran, tako mi bog pomogao, nije! Samo što sam ja jedan od onih neustrašivih momaka...
On ispusti ogradu i počne izvoditi velike kretnje, kao da će u zraku označiti oblik i opseg svoje hrabrosti; njegov se oštar glas razlijegao u otegnutim krikovima nad morem, on je na nožnim prstima zakoračio natrag i naprijed, da bolje naglasi ono što govori, i najednom se sruši naglavce, kao da ga je straga netko udario maljem. Padajući poviče: - Grom i pakao! - i nakon njegova krika nastane trenutak šutnje. Jim i kapetan zateturaju naprijed kao po dogovoru, a onda, uspravivši se, zastanu potpuno ukočeni, neprestano buljeći zaprepašteni u neuzburkanu površinu mora. Zatim pogledaju gore na zvijezde.
Što se dogodilo? Sipljivo se dahtanje strojeva nastavljalo. Je li se zemlja zaustavila u svom okretanju? Nisu mogli razumjeti; i najednom im se mirno more i nebo bez ijednog oblaka učine strahovito nesigurni u svojoj nepomičnosti, kao da lebde na rubu ponora koji zja pod njima. Strojar odskoči okomito, svom dužinom, i opet se sruši u neodređenu hrpu. Ta hrpa poviče prigušenim zvukovima duboka bola: - Što je to? - Slaba tutnjava kao od nekog beskrajno dalekog groma, slabija od zvuka, jedva jača od trzaja, prohuji polagano, a brod se u znak odgovora zatrese kao da je grom zatutnjio duboko u vodi. Oči dvojice Malajaca za kotačem zablistaju prema bijelcima, ali njihove tamne ruke ostanu čvrsto na žbicama. Oštar trup broda koji je nastavljao svoj put, činilo se da se za nekoliko palaca uzastopce podigao cijelom svojom dužinom, kao da je postao popustljiv, a onda se opet čvrsto spustio i dao na svoj posao da reže glatku površinu mora. Njezino se trzanje smiri, a slabi zvuk grmljavine najednom prestane, kao da je brod preplovio neki uski pojas vode koja je ustreptala, i zraka koji je zabrujio.

IV


Oko mjesec dana kasnije, kad je Jim, odgovarajući na postavljena mu pitanja, pokušao pošteno ispričati što je tada doživio, reče govoreći o brodu: - Prešao je preko one prepreke, ma što ona bila, isto onako lako kao zmija koja gmiže preko nekog štapa. - Usporedba je bila dobra. Pitanja su zahtijevala činjenice, a službena se istraga vodila na sudu za prekršaje pri policiji u nekoj istočnoj luci. Jim je sjedio dostojanstveno na klupi za svjedoke, vrućih obraza u hladnoj visokoj sobi: velika naprava s lepezama lagano se okretala amo-tamo nad njegovom glavom, a odozgo je u nj gledalo mnogo očiju iz tamnih lica, iz bijelih lica, iz crvenih lica, iz lica pozornih, zatravljenih, kao da je sve te ljude, koji su sjedili u urednim redovima na uskim klupama, osvojio čar njegova glasa. Taj je glas bio vrlo jak, zvučio je snažno u vlastitim mu ušima i bio je jedini zvuk na svijetu koji se čuo, jer se činilo da se ona strahovito razgovijetna pitanja, koja su izazivala njegove odgovore, pretvaraju u njegovim grudima u bol i muku - te dopiru do njega oštra i nijema kao strahovito ispitivanje vlastite savjesti. Pred sudnicom je plamtjelo sunce - a u njoj ste se tresli od vjetra velikih lepeza, gorjeli od srama, pažljive su vas oči probadale svojim pogledom. Lice suca koji je predsjedao, glatko obrijano i bešćutno, gledalo je u nj samrtno blijedo među crvenim licima dvojice nautičkih prisjednika. Svjetlost je sa široka prozora pod stropom padala odozgo na glave i ramena te trojice, i oni su se oštro isticali u polusvjetlu goleme sudske dvorane, u kojoj se slušateljstvo doimalo kao da se sastoji od sjena što pilje u vas. Željeli su čuti činjenice. Činjenice! Oni su od njega zahtijevali činjenice, kao da činjenice mogu išta objasniti!
- Kad ste zaključili da ste udarili o nešto pod vodom, recimo o neku napol potonulu olupinu, vaš vam je kapetan zapovjedio da odete naprijed i ustanovite je li brod pretrpio kakvu štetu. Jeste li po snazi udarca smatrali da je tako nešto vjerojatno? - upita prisjednik koji je sjedio lijevo. Imao je tanku bradu u obliku potkove, izbočene lične kosti i, naslonivši se laktovima na stol, sklapao je hrapave ruke pred licem gledajući u Jima zamišljenim plavim očima. A drugi se, krupan čovjek podrugljiva izraza, zavalio u stolcu, ispružio lijevu ruku u čitavoj dužini i polagano bubnjao vršcima prstiju po bugačici. U sredini je sjedio sudac, uspravan u prostranu naslonjaču i, nagnuvši malo glavu prema ramenu, skrstio ruke na grudima, a do njegove je tintarnice bilo malo cvijeća u staklenoj vazi.
- Nisam - reče Jim. - Bilo mi je naloženo da ne zovem nikoga i da ne dižem buke, od straha da ne izazovem paniku. Mislio sam da je taj oprez razborit. Uzeo sam jednu od svjetiljaka što su visjele pod platnenim krovom i pošao naprijed. Kad sam otvorio okno na prednjem dijelu broda, čuo sam neko pljuskanje. Spustio sam svjetiljku koliko god joj je konopac bio dugačak, i vidio sam da je dno prednjeg dijela već više od polovice preplavila voda. Tada sam zaključio da tu mora biti neka velika rupa ispod oznake gaza broda. - On stane.
- Da - reče krupni prisjednik sa sanjarskim smiješkom prema svojoj bugačici; prsti su mu neprestance poigravali tiho dodirujući papir.
- U onom času nisam ni pomislio na opasnost. Možda sam bio malo iznenađen; sve se to dogodilo mirno i sasvim iznenadno. Znao sam da nema druge pregrade na brodu osim zida kojemu se dno sudarilo, a koji dijeli prednji dio broda od stražnjega. Pođem natrag da to kažem kapetanu. Naiđem na pomoćnog strojara, koji se penjao sa dna ljestava za most; činilo se da je omamljen, i rekao mi je kako misli da je slomio lijevu ruku: bio se poskliznuo s najviše prečage kad je silazio, dok sam ja stajao sprijeda. On poviče: »Mili bože! Taj će truli zid za tren popustiti, i ovaj će prokleti brod potonuti pod nama kao komad olova.« Odgurne me desnom rukom, potrči ispred mene na ljestve i počne vikati penjući se. Lijeva mu je ruka visila sa strane. Brzo se popnem za njim, i ugledam kapetana kako se bacio na nj i kako ga je oborio na leđa. Nije ga po drugi put udario, stajao je sagnut nad njim i govorio mu nešto ljutito, ali sasvim tiho. Čini mi se da ga je pitao koga vraga ne ode i ne zaustavi strojeve, mjesto da o tome tako galami po palubi. Čuo sam ga gdje kaže: »Ustani! Trči! Leti!« Uz to je i kleo. Strojar brzo siđe niz ljestve na desnu stranu broda i zakrene kod gornjeg prozora na stubište za strojarnicu, koje je bilo na lijevoj strani. Stenjao je trčeći...
Jim je govorio polagano: sjećao se brzo i neobično živo; mogao bi ponoviti kao jeka strojarevo stenjanje, da bolje obavijesti te ljude koji su željeli čuti činjenice. On je nakon svoga prvog osjećaja revolta došao do zaključka da će samo sitničava točnost njegovih izjava o činjenicama osvijetliti istinski užas iza pravog lica stvari. Činjenice, koje su ovi ljudi tako pohlepno htjeli doznati, bile su vidljive, opipljive, shvatljive, imale svoje mjesto u prostoru i u vremenu, tražile za svoje postojanje parobrod od tisuću i četiri stotine tona i dvadeset i sedam minuta po satu: one su sačinjavale cjelinu koja je imala svoje crte, svoje nijanse izraza, komplicirani izgled koji je oko moglo upamtiti, ali osim toga još nešto, nešto nevidljivo, neki duh prokletstva koji je svime tim upravljao, koji se u svemu tome krio kao opaka duša u odvratnu tijelu. Silno je želio to razjasniti. To nije bilo nešto obično, sve je u tome bilo izvanredno važno, a on se srećom svega sjećao. Želio je nastaviti istini za ljubav, a možda i sebi u prilog: i dok je njegov način izlaganja bio promišljen, njegov se duh čvrsto držao i okretao u zatvorenu krugu činjenica, koje su navirale posvuda oko njega da ga odsijeku od ostalih ljudi. Bio je kao životinja koja se našla zatvorena u ogradi od visokih kolaca, pa juri okolo naokolo, izbezumljena u noći, pokušavajući naći neku slabu točku, neku pukotinu, neko mjesto koje bi mogla preskočiti, neki otvor kroz koji bi se mogla provući i pobjeći. Ta ga je strahovita djelatnost duha pokadšto prisiljavala da oklijeva u svom iskazu...
- Kapetan je i dalje hodao amo-tamo po mostu; činilo se da je prilično miran, samo je više put posrnuo, a u jednom je času, dok sam stajao razgovarajući s njim, zakoračio ravno prema meni i udario o me kao da je potpuno slijep. Nije mi dao određenog odgovora na ono što sam mu imao reći. Mrmljao je za se; sve što sam mogao razabrati, bilo je samo nekoliko riječi i zvučilo kao »prokleta para« i »paklenska para!« - nešto o pari. Pomislio sam...
Jim je počinjao zastranjivati od predmeta; jedno je točno pitanje prekinulo njegov govor kao pritisak bola, i on osjeti da je do krajnosti obeshrabren i umoran. Dolazio je do onoga, dolazio je do onoga - a sada, surovo prekinut, imao je odgovarati samo s »da« ili s »ne«. On odgovori iskreno, suhoparnim: »Da, jesam«. Lijep u licu, stasit, mladih, sjetnih očiju, držao je ramena uspravno nad klupom, dok mu se duša grčila od bola. Bio je primoran odgovoriti na još jedno pitanje, koje je bilo vrlo točno i sasvim beskorisno, a onda opet počeka. Usta su mu bila suha i bez okusa, kao da je pojeo prašinu, a zatim slana i gorka, kao da se napio morske vode. Obriše svoje vlažno čelo, prijeđe jezikom preko suhih usana, osjeti kako mu niz leđa prolazi jeza. Krupni je prisjednik sklopio vjeđe i dalje je tiho bubnjao ravnodušan i tmuran; oči onoga drugog, nad prstima opaljenim od sunca i sklopljenim, činilo se da se sjaje od dobrote; sudac se nagnuo naprijed; njegovo je blijedo lice lebdjelo kraj cvijeća, a onda, spustivši se na stranu na naslon svoga stolca, prisloni sljepoočnicu na dlan. Vjetar je od lepeza strujao nad glavama, nad urođenicima opaljenih lica, koji su bili zaogrnuti širokim plaštevima, nad Evropljanima koji su sjedili jedan do drugoga, zagrijani i u platnenim odijelima što su im, kako se činilo, pristajala kao i njihova koža, i držali na krilu svoje okrugle tropske šešire od pluta. Skližući se duž zidova, sudski su služitelji, sapeti u svojim dugim bijelim kaputima, prolijetali žurno amo-tamo, trčeći na bosim nožnim prstima, s crvenim pojasima i crvenim čalmama na glavi, nečujni kao duhovi, a budni na svaki mig, kao da su pravi psi aporteri.
Jimov se pogled, koji je u stankama između njegovih odgovora bludio, zaustavi na nekom bijelcu što je sjedio postrance od drugih, umorna i tmurna lica, ali smirenih očiju, koje su gledale ravno, sa zanimanjem i bistro. Jim je odgovarao na novo pitanje i dolazio u napast da poviče: »Pa čemu sve to? Čemu to?« On sasvim lagano udari nogom, ugrize se za usnu i zagleda se iznad glava. Tada susretne oči onoga bijelca. Taj pogled, uperen u nj, nije bio zatravljen kao u drugih gledalaca. Bio je izraz svjesne volje. Jim se između dvaju pitanja tako zaboravio da je našao vremena za jednu misao. »Ovaj prijan - to je bila ta misao - gleda u me kao da može vidjeti nekoga ili nešto iza mojih ramena.« On je već i prije susreo toga čovjeka - možda na ulici. Bio je potpuno načistu s tim da s njim nije nikada razgovarao. Danima, već nekoliko dana, nije razgovarao ni s kim, nego je vodio nijemi, nesuvisli i beskonačan razgovor sa samim sobom, poput uhapšenika koji je sam u svojoj ćeliji, ili poput putnika koji se izgubio u pustinji. Sad je odgovarao na pitanja koja nisu bila važna, premda su imala neku svrhu, ali je sumnjao da će ikada više, dokle god bude živio, moći izreći svoju misao. Zvuk njegovih istinitih iskaza utvrđivao ga je u uvjerenju da za nj riječi odsad više ništa ne vrijede. Onaj je čovjek ondje, činilo se, shvaćao njegov beznadno težak položaj. Jim pogleda na nj, a onda se odlučno okrene od njega, kao nakon nekoga konačnog rastanka.
A još mnogo kasnije, u udaljenim krajevima svijeta, Marlow je često volio spominjati Jima pričajući o njemu nadugo i naširoko, podrobno i jasno.
Možda bi to bilo poslije večere, na verandi, obavijenoj nepomičnim lišćem i okrunjenoj cvijećem, u duboku sumraku, išaranom užarenim krajevima cigara. Dugačka bi ploha svakoga stolca od trske zaklanjala po šutljivog slušaoca. Tu i tamo mali bi se crveni žar nenadano pomaknuo i, osvijetlivši prste neke malaksale ruke, odvojio bi se od lica u duboku miru, ili bi sijevnuo crvenom zrakom u nekom paru zamišljenih očiju, zasjenjenih jednim dijelom čela bez bora. Već bi kod prve izgovorene riječi Marlowovo tijelo, ispruženo u odmoru na stolcu, postalo nepomično, kao da mu je duh odletio natrag u ono davno vrijeme i kao da na njegove usne govori iz prošlosti.

V


- Oh, da. Bio sam na raspravi - pričao bi - i još se do danas nisam prestao pitati zašto sam onamo pošao. Rado vjerujem da svaki od nas ima svoga anđela čuvara, ako mi vi, prijatelji moji, dopuštate da svaki od nas ima i svoga osobnog đavola. Ja želim da vi to priznate, jer se ne volim osjećati iznimkom u bilo čemu, a znam da ga imam - toga đavola, razumije se. Dakako, nisam ga vidio, ali zaključujem to na temelju dokaza. On doista postoji i, kako je zloban, napastuje me da pričam o tom događaju. O kojem događaju, pitate me? E, pa lijepo, o onoj raspravi, o onom žutom psu - vi ne biste vjerovali da će nekom šugavom, urođeničkom psu biti dopušteno da se baca među noge ljudima na verandi sudnice za vrijeme suđenja, zar ne? - o onom nečem što me obilaznim, neočekivanim, pravim đavolskim putovima navodi da naletim na ljude s lakim ljagama, s teškim ljagama, sa skrivenim mučeničkim ljagama, bogami! i razvezuje preda mnom njihove jezike, te mi pričaju svoje paklenske ispovijesti, kao da i sam, vjere mi, nemam dosta toga da sam sebi ispovijedam, kao da i sam - neka mi bog pomogne! - nemam dovoljno povjerljivih ispovijesti o samome sebi, koje će mi mučiti dušu do kraja moga života. A što sam učinio da imam tu sreću, volio bih znati. Uvjeravam vas da sam pun vlastitih briga kao i svaki drugi čovjek, a imam isto toliko pamćenja kao i svaki prosječan putnik u ovoj našoj dolini suza, pa tako možete razumjeti da nisam naročito stvoren za slušanje ispovijesti. Pa onda zašto? Ne znam ni sam - možda samo zato da provedemo vrijeme nakon večere. Charley, dragi prijane, vaša je večera bila izvrsna, pa zbog toga vaši gosti smatraju mirno kartanje napornom zabavom. Protežu se u vašim dobrim stolcima i misle u sebi: »Do vraga s naporima. Neka taj Marlow priča.«
Da pričam! Neka bude! A prilično je lako pričati o Jimu nakon dobre večere, dvjesta stopa iznad morske razine, s kutijom dobrih cigara pri ruci, nakon ovakve blagoslovljene večeri, pune svježine i zvijezda, tako te bi i najbolji od nas lako zaboravili da nas ovdje samo trpe, i da moramo sebi probijati put pod unakrsnom vatrom pazeći na svaki dragocjeni trenutak i na svaki nepopravljivi korak, puni pouzdanja da će nam na kraju uspjeti časno se izvući - ali zapravo ipak ne tako sigurni - i očekujući vrlo malo pomoći od ljudi koje guramo laktovima desno i lijevo. Dakako, ima tu i tamo na svijetu ljudi za koje je cijeli život kao ovaj sat iza večere uz cigaru: lak, ugodan, prazan, začinjen možda samo bajkom o nekoj borbi, koja će biti zaboravljena prije nego što joj se ispriča kraj - prije nego što joj se dozna kraj - ako tu uopće i ima nekog kraja.
Moje su se oči susrele s njegovima prvi put na onoj raspravi. Morate znati, da se ondje nalazio svatko tko je bio u bilo kakvoj vezi s morem, jer se ta priča razglasila već mnogo dana prije, od onoga časa kad je iz Adena došao onaj tajanstveni brzojav koji nas je naveo da o tome blebećemo. Kažem tajanstven, jer je u nekom smislu takav i bio, premda je sadržavao golu činjenicu, suhoparnu i ružnu kakva može biti samo činjenica. Cijela obala pričala je samo o tome. Prvo što bih ujutro, dok sam se odijevao u svojoj kabini, čuo kroz pregradu, bio je glas moga perzijskog »dubasha«,2 koji je sa služiteljem na brodu brbljao o »Patni« pijući šalicu čaja u smočnici što je bio znak osobite milosti. Netom bih izišao na obalu, susreo bih se s nekim znancem, a prva bi mu riječ bila: »Jeste li ikada čuli nešto što bi se s tim moglo mjeriti?«, te bi se, već prema svojoj prirodi, ili bestidno smiješio, ili rastužio, ili jedanput-dvaput opsovao. Dvije bi se potpuno nepoznate osobe približile prijateljski jedna drugoj, samo da dadu srcu oduška govoreći o događaju; svaki bi prokleti danguba u gradu došao da bude počašćen pićem u povodu razgovora o tome; slušali biste o tome u lučkom uredu, kod svakoga brodskog mešetara, kod vašeg agenta, od bijelaca, od urođenika, od mješanaca, od samih lađara što su čučali polugoli na kamenim stubama kojima biste se penjali - tako mi boga! Čulo se malo negodovanja, mnogo šala i beskonačnih raspravljanja o tome što će s njima biti, znate već. Tako je to išlo dva tjedna, ili još i više, a mišljenje da bi ono, što je u tom događaju tajanstveno, moglo ispasti i tragično, počelo je prevladavati, kad jednoga lijepog jutra, stojeći u hladovini kraj stuba lučkog ureda, opazim četvoricu ljudi kako idu prema meni duž obale. Na trenutak sam se u čudu zapitao odakle je iskrsnula ta čudna družina, a onda najednom, da pravo kažem, doviknem sam sebi: »Evo ih!«
I doista su to bili oni, trojica prirodne veličine, a jedan stasom mnogo veći nego što bi to ijedan živ čovjek imao pravo biti; upravo su se iskrcali s dobrim doručkom u želucu s nekoga prekomorskog parobroda linije »Dale«, koji je doplovio u luku otprilike jedan sat nakon izlaska sunca. Nije moglo biti nikakve sumnje; prepoznao sam veseloga kapetana »Patne« na prvi pogled: to je bio najdeblji čovjek na cijelom blaženom tropskom pojasu, koji se proteže oko čitave kugle zemaljske. Uostalom, oko devet mjeseci prije toga susreo sam se s njim u Samarangu.3 Njegov su parobrod tada nakrcavali na sidrištu, a on je psovao tiranske ustanove Njemačkog Carstva i kupao se u pivu cijeli božji dan, i to dan za danom, u stražnjem dijelu De Jonghova lokala; De Jongh, koji je naplaćivao nizozemsku forintu za svaku bocu, a da pri tom nije ni okom trenuo, pozvao me, namignuvši mi, na stranu i rekao (maloga, potpuno smežurana kožnatog lica) u povjerenju: »Poslovi su poslovi, ali ovaj mi se čovjek, kapetane, upravo gadi. Fuj!«
Gledao sam ga iz hladovine. Žurio se malo ispred drugih, a sunce, koje je sjalo na nj, upravo je strašno isticalo njegov obujam. Gledajući ga, morao sam pomisliti na dresirana mladog slona koji hoda na stražnjim nogama. Bio je i neobično raskošno odjeven - u neku prljavu pidžamu sa svijetlozelenim i tamnonarančastim okomitim prugama, s poderanim slamnatim papučama na golim nogama i s tropskim šeširom, koji je netko već odbacio i koji je bio veoma prljav, za dva broja premalen i svezan čvrstom uzicom od konoplje na vrhu njegove krupne glave. Vi razumijete da čovjek takve debljine ne može imati ni najmanje sreće, kad već spadne na to da posudi odijelo. Dobro dakle. Žurio se velikim koracima naprijed, ne gledajući ni desno ni lijevo, prošao na jedva tri stope od mene i u bezazlenosti svoga srca pojurio uza stube u lučki ured da da svoj iskaz, ili izvještaj, ili kako god vam drago da to nazovete.
Čini se da se najprije obratio glavnom agentu plovidbe. Archie Ruthvel upravo je čas prije ušao i, kako je sam pričao, imao je započeti svoj naporni svakidašnji rad time da čestito izgrdi svoga glavnog pisara. Možda je koji od vas pisara i poznavao - uslužan mali portugalski mješanac kukavna mršavog vrata, koji je uvijek gledao da od pomorskih kapetana dobije nešto što se može pojesti - komad usoljene svinjetine, vreću dvopeka, malo krumpira ili bilo što drugo. Na jednom sam mu putovanju, sjećam se, darovao živu ovcu, koja mi je ostala od zalihe na brodu; ne što sam želio da on nešto za me učini - ne bi on to ni mogao, ta znate - nego zato što je njegova djetinja vjera u sveto pravo na uzgrednu zaradu upravo dirnula moje srce. Bila je tako jaka, da je bila gotovo i lijepa. To vam je rasa - točnije dvije rase - pa klima... Svejedno, ništa zato. Ja znam gdje ću naći pravog prijatelja.
Ruthvel mu je, dakle, kako sam kaže, upravo čitao bukvicu - o moralu službenika, mislim - kad začuje neki prigušen šum za svojim leđima i okrenuvši glavu ugleda, po vlastitim riječima, nešto okruglo i golemo, nalik na akov za šećer od šesnaest centi, umotano u prugast pamučni flanel, nešto što se uspravilo u sredini prostranog poda njegova ureda. On priča da je bio tako osupnut, te prilično dugo nije shvaćao da je to neko živo biće, i sjedio je nepomično pitajući se s kojom je namjerom i kako taj predmet donesen pred njegov stol. Presvođeni je ulaz iz predsoblja bio dupkom pun mahača lepezama, pometača, policajaca, koji su tu zajedno s lađarom i s posadom lučkoga parnog čamca svi pružali vratove i gotovo se penjali jedan drugome na leđa. Prava gužva. Međutim je došljaku uspjelo odvezati i skinuti šešir s glave pa se, lako se klanjajući, primicao Ruthvelu, koji mi je pričao da ga je taj prizor tako zaprepastio te je neko vrijeme slušao, a da uopće nije bio kadar razumjeti šta ta prikaza želi. Ona je govorila grubim i turobnim, ali neustrašivim glasom, te je malo-pomalo Archiju sinulo da je to nastavak događaja s »Patnom«. Kaže da se, čim je shvatio tko pred njim stoji, osjećao vrlo neugodno - Archie je vrlo osjetljiv i lako se zbunjuje - ali se snašao i povikao: »Prestanite! Ja vas ne mogu saslušavati. Ja vas nikako ne mogu saslušati. Morate poći k lučkom nadzorniku. Morate otići do kapetana Elliota. Pođite ovuda, ovuda!« Skočio je, potrčao oko dugoga stola, povukao ga i gurnuo: onaj mu to, u prvi mah iznenađen, ali poslušan, dopusti te se istom na vratima posebnog ureda kao nekim životinjskim nagonom odupre i zafrče kao preplašeni junac. »Ma nemojte! Šta je to? Pustite me! Nemojte!« Archie otvori vrata bez kucanja i poviče: »Gospodine, došao je kapetan ‘Patne’. Uđite, kapetane!« Vidio je kako je stari digao glavu s nekih spisa tako naglo da mu je pao cviker s nosa; tada zalupi vratima i poleti svome stolu, gdje su neki spisi čekali na njegov potpis. Ali, on kaže da je graja, koja je nastala ondje unutra, bila tako užasna, te se nije mogao sabrati ni toliko da se sjeti slova svoga imena. Archie je najosjetljiviji pomorski agent na obadvjema polutkama. Kaže, da mu je bilo kao da je bacio čovjeka pred gladna lava. Istina, galama je bila velika. Ja sam je čuo čak dolje, i uvjeren sam da se jasno čula preko cijeloga trga, sve do paviljona za glazbu. Stari je čiča Elliot imao silnu zalihu riječi i znao je vikati - a nije osobito pazio na koga viče. On bi isto tako vikao i na samog potkralja. Obično bi im govorio: »Popeo sam se do položaja do kojega sam se uopće mogao popeti; penzija mi je osigurana. Uštedio sam i nekoliko funti, pa ako im se ne sviđaju moji pojmovi o dužnosti, ja se mogu isto tako lijepo vratiti kući. Star sam, a uvijek sam otvoreno govorio ono što mislim. Jedino, za što se sada brinem, jest da još prije smrti vidim udane svoje kćeri.« U tom je pogledu bio malo luckast. Njegove su tri kćeri bile vrlo lijepe, premda neobično slične njemu, a kad bi se ujutro probudio s mračnim mislima o njihovim bračnim perspektivama, ured bi to pročitao u njegovu oku i zadrhtao, jer će on, govorili bi, sigurno nekoga pojesti za doručak. Onoga jutra, međutim nije »pojeo« izroda, nego ga je, ako mi je dopušteno da se i dalje služim metaforom, sasvim sitno sažvakao i - ah! opet ga izbacio.
Nije proteklo više od nekoliko trenutaka, i ja sam vidio kako njegova nakazna masa žurno silazi i zastaje na vanjskim stubama. Zaustavio se sasvim blizu mene, da bi duboko razmislio o svemu; tresli su mu se debeli, ljubičasti obrazi. Grizao je svoj palac i najednom, primijetivši me, pogleda me sa strane ljutitim pogledom. Druga trojica, koja su se iskrcala s njim, čekala su kao mala skupina na određenoj udaljenosti. Bio je tu jedan niski čovuljak žuto-blijeda lica, s rukom u povezu, i jedan dugonja u plavu kaputu od flanela, suh kao treščica i ništa jači od metlina štapa, a imao je spuštene sijede brkove i ogledavao se s bezbrižno glupim izrazom. Treći je bio mladić širokih ramena, koji se držao uspravno, s rukama u džepovima, okrećući leđa drugoj dvojici koja su, kako se činilo, ozbiljno razgovarala. Gledao je preko praznoga trga. Neka su se rasklimana indijska kola, sva prašna i s venecijanskim zastorima, zaustavila sasvim blizu, nasuprot toj skupini, a kočijaš, prebacivši desnu nogu preko lijevog koljena, poče kritički ispitivati svoje nožne prste. Onaj je mladi čovjek bez ijedne kretnje, ne pomaknuvši čak ni glave, neprestano piljio u mene. Tako sam prvi put vidio Jima. Činio se ravnodušan i nepristupačan, kakav može biti samo mladić. Lijepih udova, lijepa lica, taj je najnadobudniji mladić, kojega je sunce ikada obasjalo, stajao sigurno na svojim nogama, te sam se, gledajući ga i znajući sve što je on znao, a i malo više, ljutio, kao da sam otkrio kako on pokušava obmanjivanjem nešto iz mene izvući. On nema prava da izgleda tako zdravo. U sebi sam pomislio: ako ovakav momak može poći tako pogrešnim putem... i osjetio sam da bih mogao baciti svoj šešir s glave i zaplesati po njemu od čistog poniženja, kako sam jedanput vidio da je učinio kapetan neke talijanske lađe jer se njegov kormilar šeprtlja zapleo sa svojim sidrima, kad se htio usidriti na sidrištu punom brodova. Pitao sam se, gledajući ga tu tako očevidno lijepo raspoložena: »Je li mahnit ili je otvrdnuo?« Činilo se da će sad zazviždukati neku melodiju. A znajte, nisam se ni najmanje osvrtao na držanje druge dvojice. Njihove su se osobe usko podudarale s onim što se pričalo na sva usta i trebalo postati predmet sudske rasprave. »Taj me je stari mahniti lopov gore izgrdio kao psa«, reče kapetan »Patne«. Ne mogu reći je li me prepoznao - čini mi se da jest; ali naši su se pogledi svakako susreli. On je bijesno gledao - ja sam se smiješio; pas je bio najblaži naziv za ono što sam čuo kroz otvoren prozor. - »Ma je li?« rekoh, ne mogavši začudo zadržati jezik za zubima. On kimne, ugrize opet svoj palac, opsuje nešto tihim glasom, a onda, dižući glavu i gledajući u me sa zlovoljnom i strastvenom bezočnošću, reče: »Bah! Tihi je ocean golem, moj prijatelju. Vi prokleti Englezi možete učiniti što god vam drago, ja znam gdje ima dovoljno prostora za čovjeka kao što sam ja; dobro sam poznat u Apiji, u Honoluluu, u...« On stane kao da razmišlja, a ja sam bez truda mogao zamisliti s kakvim je ljudima on »poznat« u tim mjestima. Neću zatajiti da sam i ja sam bio »poznat« u tim mjestima. Neću zatajiti da sam se i ja »poznavao« sa sijaset takvih ljudi. Ima časova kad se čovjek mora vladati tako kao da je život jednako ugodan u bilo kojem društvu. Proživio sam jedno takvo vrijeme, a još je važnije to da se ja sada neću pretvarati kao da mi je krivo što me je nužda na to prisilila, jer su vrlo mnogi ljudi iz toga lošeg društva, kojemu nedostaje neko moralno - moralno - kako bih se izrazio? - držanje ili neko drugo, isto tako duboko svojstvo, bili dvaput poučniji i dvadeset puta zabavniji nego obični poštovani trgovački lupeži, koje vi, prijatelji moji, pozivate da sjednu za vaš stol, i to bez ikakve istinske potrebe - ili običaja, nego iz kukavičluka, iz dobra srca, iz stotinu podlih i nedovoljnih razloga.
»Svi ste vi, Englezi, lopovi«, nastavi moj rodoljubivi Australac iz Flensburga ili Stettina, doista se više i ne sjećam koja se pristojna lučica na Baltiku uprljala time što je bila gnijezdo ove dragocjene ptice. »Tko ste vi da smijete vikati? Eh? Recite mi! Niste vi ništa bolji od drugih naroda, a onaj je stari lopov digao na me vrašku englesku galamu.« Njegov je debeli trup drhtao na nogama, koje su bile kao dva stupa; tresao se od glave do pete. »To je ono što vi, Englezi, uvijek činite - dižete prokletu graju - za svaku sitnicu, jer se nisam rodio u vašoj prokletoj zemlji. Oduzmite mi svjedodžbu! Oduzmite je! Ne treba mi te svjedodžbe. Čovjek kao što sam ja ne treba vaše »verfluchte« svjedodžbe. Pljujem ja na nju.« On pljune. »Postat ću američki građanin«, poviče, pjeneći se od bijesa i premještajući noge, kao da bi htio svoje gležnjeve osloboditi od neke nevidljive i tajanstvene sile koja mu nije dopuštala da se makne s toga mjesta. Toliko se bio raspalio da se iznad njegove okrugle glave zaista pušilo. Ništa me tajanstveno nije priječilo da se udaljim odatle: radoznalost je jedan od najrazumljivijih osjećaja, i ona me je tu zadržavala, da vidim kako će sve te vijesti djelovati na onoga mladića što je, s rukama u džepovima i leđima okrenut pločniku, zurio preko tratine na trgu u žuti trijem hotela Malabara s izrazom čovjeka koji će odmah poći na šetnju, čim njegov prijatelj bude za to spreman. Tako se on doimao, a to je bilo gadno. Očekivao sam da ću ga vidjeti poražena, izbezumljena, potpuno uništena, gdje se grči kao nabodena buba - a pomalo sam se i bojao da ću to vidjeti - ako razumijete što hoću time reći. Ništa nije užasnije nego gledati čovjeka koji je uhvaćen - ne u zločinu, nego u slabosti, koja je gora od zločina. I najobičnija nas vrsta jakosti čuva da ne postanemo zločinci u pravom smislu te riječi; ali od slabosti, nepoznate, koju možda samo naslućujete - kao što u nekim dijelovima svijeta naslućujete u svakom grmu smrtonosnu zmiju - od slabosti koja se može kriti, koja se može vidjeti ili ne vidjeti, koju preklinjete ili muževno prezirete, zatomljujete je ili možda i ne znate za nju duže od polovice svoga života, od te slabosti nitko među nama nije siguran. Možemo se dati zavesti na to da počinimo djela za koja nas kažnjavaju, za koja dolazimo na vješala, pa ipak naš duh može ostati živ - nadživjeti osude, nadživjeti krvničko uže. Jupitra mi! A ima stvari - one se katkada čine i prilično neznatne - koje neke od nas mogu potpuno i nepopravljivo upropastiti. Motrio sam onoga mladića. Sviđala mi se njegova vanjština; poznavao sam ja tu vanjštinu; dolazio je iz onoga pravog svijeta; bio je jedan od naših. Bio je pravi predstavnik svoje vrste, muškaraca i žena, koji nisu nimalo duhoviti, ni zabavni, ali kojima se život zasniva na poštenoj zadanoj riječi i na instinktivnom osjećaju srčanosti. Ne mislim time vojničku srčanost, ni građansku srčanost, ni ma koju osobitu vrstu srčanosti. Mislim upravo onu prirođenu sposobnost da gledamo napastima ravno u lice - onu sklonost koja baš, istina, nije naročito intelektualna, ali je bez poze - onu otpornu sposobnost, razumijete li, koja je, recimo, i neugodna, ali neprocjenjiva - onu spontanu i blagoslovenu upornost pred vanjskim i unutrašnjim užasima, pred silom prirode i pred zavodljivom pokvarenošću ljudi - potkrijepljenu nerazorivom vjerom u moć činjenica, u nasljedovanje uzora, u poticaj ideja. Do bijesa s idejama! One su skitnice, klatež, što kuca na stražnja vratašca vašega duha, te vam svaka od njih oduzima malo vašeg bića, otima vam mnogu mrvicu vjere u nekoliko jednostavnih osnovnih pojmova, kojih se morate čvrsto držati ako hoćete pošteno živjeti i lako umrijeti!
Sve to nema izravno nikakve veze sa Jimom, ali on je svojom vanjštinom bio upravo tipični predstavnik one dobre, budalaste vrste ljudi koju volimo osjećati kako korača desno i lijevo uz nas kroz život, onaj rod ljudi koje ne uznemiruju hirovi intelekta, ni perverznosti - živaca, recimo tako. Bio je čovjek kojemu biste na temelju njegove vanjštine povjerili stražu na brodu - i u prenesenom i u stručnom smislu te riječi. Kažem da bih ja to učinio, a mislim da se u to razumijem. Nisam li u svoje vrijeme poslao dosta naših mladića u službu Crvenoj zastavi, odgojivši ih za pomorstvo, za ono zvanje kojemu se cijela tajna može izraziti u kratkoj rečenici, a ipak je treba utuvljivati svakoga dana nanovo u mlade glave, sve dok ne postane sastavni dio svake njihove misli, čim se probude - dok se ne počne pojavljivati u svim sanjama njihova mladog sna! More je bilo dobrostivo prema meni, ali kad se sjetim svih onih mladića koji su mi prošli kroz ruke (neki su od njih sada već odrasli, a neki se i utopili, ali su svi bili izvrsni za more), mislim da se ni ja nisam loše ponio prema njemu. Kad bih se sutra vratio kući, kladim se da ne bi prošla ni dva dana, a već bi me neki mladi glavni kormilar, preplanuo od sunca, zaustavio na ulazu ovoga ili onoga doka, a svježi bi duboki glas nad skinutim šeširom upitao: »Zar me se ne sjećate, gospodine? Kako ne? Ja sam mali taj i taj. Brod taj i taj. To je bilo moje prvo putovanje na moru.« A ja bih se sjetio nekoga zbunjenog malog derana, ne većeg od naslona ovog stolca, kojega je na pristanište dopratila majka, a možda i starija sestra, obje tihe, ali odviše uzbuđene da bi mahale rupcima za brodom koji odlazi, polagano klizeći među krajevima nasipa. Ili bih se možda sjetio nekoga pristalog oca srednjih godina, koji je rano došao sa svojim dječakom da ga isprati, ali je ostao cijelo jutro, jer ga tobože zanima vitao, i predugo se zadržao pa napokon mora skočiti na obalu i nema više ni toliko vremena da kaže zbogom. Sprovodnik broda dovikuje mi s krme rastežući: »Zadržite načas brod, povucite konopac, gospodine kormilaru. Jedan gospodin želi izići na obalu... Skočite, gospodine! Umalo niste otputovali u Talcahuano, zar ne vidite? Sad je u redu; samo polagano... Dobro je. Opet popustite konopac sprijeda!« Remorkeri, koji se dime kao sam pakao, udaraju i dižu bijesne valove na staroj rijeci; gospodin na obali stresa prašinu sa svojih koljena - dobrohotni je služitelj dobacio njegov kišobran za njim. Sve je u redu. On je predao svoju malu žrtvu moru, a sada može kući, hineći da više i ne misli o njoj, a mala će dobrovoljna žrtva još prije jutra teško osjetiti morsku bolest. Malo-pomalo, kad nauči sve male misterije i onu jedinu veliku tajnu toga zvanja, bit će sposoban da poživi ili da umre, kako to već more odluči; a čovjek, koji je sudjelovao u toj ludoj igri, u kojoj more uvijek pobjeđuje, uživat će kad ga teška mlada ruka potapša po ramenu i kad začuje veseli glas morskoga vučića: »Sjećate li se mene, gospodine? Ja sam taj i taj.«
Kažem vam da to godi; to je dokaz da ste barem jedanput u svom životu učinili nešto kako treba. I ja sam već osjetio takvo tapšanje i trgnuo sam se, jer je bilo jako, ali me cijeli bogovetni dan ispunjalo nekom toplinom i zahvaljujući tome srdačnom tapšanju, legao sam u krevet s osjećajem da nisam osamljen na svijetu. Kako da se ne sjećam malih tih i tih! Kažem vam, ja sigurno umijem ocijeniti je li netko onaj pravi. A onome bih mladiću povjerio brod na temelju jednoga jedinog pogleda i mirno zaspao - a ipak, Jupitra mi! ne bi to bilo dobro. Doimao se čist kao novi zlatnik, ali je bilo i neke paklenske primjese u njegovoj kovini. Koliko? Ma najsitnija čestica - najmanja kapljica nečeg izvanrednog i prokletog, najmanja kapljica! ali ste morali - gledajući ga kako ondje stoji potpuno ravnodušan - morali ste se upitati ima li uopće išta izvanrednije od mjedi.
Nisam to mogao vjerovati. Kažem vam, želio sam ga vidjeti gdje se savija, iz poštovanja prema našem pozivu. Druga su dva beznačajna momka opazila svoga kapetana i krenula lagano prema nama. Primičući se, međusobno su čavrljali, ali se ja na to nisam ni obazirao, baš kao da ih i ne vidim prostim okom. Cerili su se jedan drugome - sigurno su se šalili, koliko sam mogao razabrati. Vidio sam da jedan od njih ima slomljenu ruku, a onaj sa sijedim brcima bio je glavni strojar i već u mnogim prilikama prilično ozloglašen. Bili su nitko i ništa. Približili su se. Kapetan je tupo zurio među svoje noge; izgledao je kao da ga je neka užasna bolest, zagonetno djelovanje nekoga nepoznatog otrova nadulo do neprirodne veličine. On podigne glavu, ugleda onu dvojicu gdje čekaju pred njim, otvori usta uz neobično, podrugljivo grčenje svoga podbulog lica - po svoj prilici zato da im nešto kaže - a onda kao da mu je sinula neka misao. Njegove se debele, ljubičaste usne stisnu bez riječi, on ode odlučnim geganjem do kola i počne trgati ručku na vratima s tako slijepom i surovom nestrpljivošću, te sam mislio da će se ta cijela naprava izvrnuti, i konjić i sve drugo. Kočijaš, koji se prenuo iz razmišljanja nad tabanom svoje noge, pokaže smjesta sve znakove silnog užasa i pridrži se objema rukama, gledajući sa sjedala na taj golemi trup koji se silom gura u njegova kola. Mala se naprava zatrese i snažno zaljulja, a grimizni zatiljak toga pognutog vrata, veličina tih napetih stegna, strašno dizanje i spuštanje tih prljavih zeleno i narančasto ispruganih leđa, čitav napor te šarene i gnusne mase da se smjesti, uskomešao je svojom smiješnom i strašnom slikom u čovjeku osjećaj za ono što se vjerojatno doživljava kod onih grotesknih i jasnih priviđenja koja plaše i fasciniraju bolesnika u groznici. Iščeznu. Već sam očekivao da će se krov raspasti nadvoje, da će se mala kutija na kotačima raspuknuti poput zrele pamučne mahune - ali ona samo utone uz praskanje svojih sploštenih pera, i jedan se venecijanski zastor naglo i bučno spusti. Njegova su se ramena opet pojavila, proguravši se kroz mali otvor, njegova se glava nagnula van, nadula se i drmala kao svezani balon, znojna, bijesna, samo da ne prsne. Ispružio je prema kočijašu šaku, debelu i crvenu kao komad sirova mesa, i pakosno je njome mahao. Urlao je neka krene, neka tjera. Kamo? U Tihi ocean, možda. Kočijaš osine, konjić frkne, jedanput đipne i pojuri u brzom kasu. Kamo? U Apiju? U Honolulu? Imao je šest tisuća milja tropskoga pojasa da se u njemu provede, a ja nisam čuo točne adrese. Zasopljeni ga je konjić odnio u »Ewigkeit« u tren oka, i ja ga nisam vidio nikada više; nisam čak ni od koga čuo da bi ga itko ikada vidio odonda kad mi se izgubio iz vida sjedeći u onim rasklimanim malim indijskim kolima, koja su zakrenula iza ugla u bijelom oblaku prašine. Otišao je, iščeznuo, nestao, pobjegao, i činilo se, premda je to besmisleno, da je odnio i ona kola sa sobom, jer nikada više nisam susreo onoga riđeg konja s prerezanim uhom, ni onoga čemernog tamilskog kočijaša, koji je bio tužan zbog svoje ranjene noge. Tihi je ocean odista golem, ali, našao ili ne našao on na njemu mjesta da razvije svoje sposobnosti, činjenica je da je odletio unedogled kao vještica na metli. Mali je momak sa svojom rukom u povezu počeo trčati za kolima derući se: »Kapetane! Čujete li, kapetane! Ču-je-te li!« - ali se nakon nekoliko koraka zaustavi, spusti glavu i polagano pođe natrag. Kad je čuo oštro drndanje kotača, onaj se mladić naglo okrene na svome mjestu. Nije učinio druge kretnje, ni koraka ni znaka, i ostao je tako gledajući u onom smjeru, dok kola nisu iščeznula iz vida.
Sve se to dogodilo u mnogo kraće vrijeme nego što je potrebno da se ispriča, jer vam ja nastojim polaganim opisivanjem objasniti trenutna djelovanja vizuelnih dojmova. Čas zatim pisar mješanac, kojega je Archie poslao da vidi što rade nesretni brodolomci s »Patne«, stupi na pozornicu. On istrči revan i gologlav, gledajući desno i lijevo, sasvim ispunjen svojom misijom. Ona je bila osuđena na propast, koliko se tiče glavne osobe, ali on priđe drugima nametljivo važno, te se gotovo smjesta zaplete u žestoku prepirku s momkom koji je nosio ruku u povezu i pokazivao da je silno željan svađe. Neće on dopustiti da mu netko zapovijeda - »neće, bogami«. Neće njega preplašiti kojekakvim lažima neki neotesani mješanac pisarčić. Neće ga zastrašiti »takva ništica«, pa makar bila ta priča i istinita. Kriještao je da želi, da hoće, da je odlučio, domoći se kreveta. »Da vi niste neki od boga zaboravljeni Portugalac«, čuo sam ga gdje urliče, »znali biste da je bolnica pravo mjesto za me.« Gurne šaku svoje zdrave ruke pod nos onome drugom; ljudi se počnu skupljati; mješanac, uzbuđen, ali trudeći se da djeluje dostojanstveno, pokuša objasniti što hoće. Udaljio sam se ne čekajući da vidim svršetak toga.
Ali dogodilo se da sam tada imao u bolnici nekog mornara, te došavši onamo da ga posjetim, dan prije rasprave, ugledam u odjelu za bijelce onoga momka gdje leži nemirno na leđima, s rukom između daščica i potpuno u bunilu. Na moje veliko iznenađenje uvukao se tamo i onaj drugi, onaj dugonja spuštenih bijelih brkova. Sjećao sam se da sam ga vidio kako se povlačio za one svađe, napol propinjući se a napol uzmičući, i kako se naprezao da ne izgleda prestrašen. Čini se da je prilično dobro poznavao onu luku i u svojoj je nevolji uspio otići ravno u Marianijevu kavanu s biljarom i točionicu groga nedaleko od bazara. Ta bestidna skitnica Mariani, koji ga je već poznavao i pomogao mu već više puta u njegovim opačinama, poljubio je, da tako kažem, pred njim zemlju i zatvorio ga, dobro opskrbljena bocama, u neku sobu u gornjem katu svoje zloglasne jazbine. Čini se da se onaj čovjek nekako neodređeno bojao za svoju osobnu sigurnost i da se želio sakriti. Bilo kako bilo, Mariani mi je mnogo kasnije rekao (jednoga dana, kad je došao na brod opomenuti moga opskrbnika da mu plati neke cigare) da bi, ne pitajući ga ništa, učinio još i više za nj iz zahvalnosti za neku bezbožnu uslugu koju mu je on prije mnogo godina iskazao - koliko sam mogao razabrati. Udario se dvaput u svoje mišićave grudi, zakolutao svojim velikim bjeloočnicama, koje su blistale od suza: »Antonio neće nikada zaboraviti - Antonio neće nikada zaboraviti.« Kakva je bila prava priroda te nemoralne usluge, nisam nikada doznao, ali bila kakva mu drago, onome je čovjeku svakako omogućila da ostane na sigurnom, zaključan u sobi sa stolcem, stolom, strunjačom u jednom kutu i sa slojem opale žbuke na podu, u bezumnu strahu ali hrabreći se onim okrepama koje mu je Mariani priređivao. To je potrajalo sve do večeri trećega dana, kada je, užasno kriknuvši nekoliko puta, morao u bijegu tražiti spas od čitave legije stonoga. Snažno otvori vrata, skoči u smrtnom strahu niz rasklimane male stube, strovali se cijelim tijelom na Marianijev trbuh, pridigne se i pobjegne na ulicu kao kunić. Policija ga je sutradan rano ujutro pokupila s neke hrpe smeća. U prvi je mah mislio da ga odvode na vješala, te se borio za slobodu kao pravi junak, ali se već dva dana prije nego što sam ja sjeo uz njegov krevet potpuno primirio. Njegova bi mršava glava brončane boje s bijelim brcima bila lijepa i doimala se spokojnom na jastuku, poput glave vojnika djetinje duše, umorna od ratovanja, da nije bilo sablasnog straha koji se krio u tupom blijesku njegova pogleda, nalik na onu neopisivu vrstu užasa što se tiho šulja iza nekog okna. Bio je tako potpuno miran da sam se pretjerano počeo zanositi mišlju kako ću doznati nešto što će mi s njegova stajališta protumačiti onaj čuveni događaj. Ne mogu objasniti zašto sam čeznuo za tim da čeprkam po žalosnim pojedinostima jednog događaja koji se mene, napokon nije ticao više nego što bi se ticao člana neke nepoznate bratovštine, što je na okupu drži skromnom zajednički cilj rada i odanost određenim propisima ponašanja. Možete to, ako hoćete, nazvati nezdravom radoznalošću, ali ja sam potpuno načistu s tim da sam želio nešto pronaći. Možda sam se nesvjesno nadao da ću naći ono nešto, neki duboki i spasonosni razlog, neko milosrdno objašnjenje, neku uvjerljivu sjenku opravdanja. Sada prilično jasno uviđam kako sam se nadao nečemu što je nemoguće - da ću suzbiti najuporniju utvaru što ju je čovjek stvorio, nemirnu sumnju, koja se širi kao magla, koja potajno izjeda poput crva, koja je jezovitija od izvjesnosti da ćeš umrijeti - sumnju u suverenu moć utvrđenih načela. To je nešto najtvrđe o što se možete spotaknuti; to je ono što prouzrokuje strave od kojih urličete, i ljubazne, male, miroljubive podlosti; to je prava bit naših nevolja. Jesam li vjerovao u čudo? I zašto sam to tako žarko želio? Jesam li sebe radi pokušavao naći sjenku nekog opravdanja za onog mladića, kojega nikada prije nisam vidio, ali čija je već sama pojava pobudila u mislima, što ih je izazvala spoznaja njegove slabosti, osjećaj da se to mene osobno tiče - da je ta slabost nešto tajanstveno i užasno, nešto poput upozorenja na razornu sudbinu što prijeti svima nama kojih je mladost - u svoje vrijeme - bila nalik na njegovu mladost? Bojim se da je to bio tajni razlog moga kopkanja. Ja sam, o tome nema nikakve sumnje, očekivao neko čudo. Jedino što mi se danas, u ovoj vremenskoj udaljenosti, čini čudesnim, jest veličina moje gluposti. Uistinu sam se nadao da ću pomoću toga iscrpljenog i sumnjičavog nemoćnika istjerati utvaru sumnje. Mora da sam bio i prilično nerazborit, jer sam, ne gubeći vrijeme, nakon nekoliko ravnodušnih i prijateljskih rečenica, na koje je on odgovorio iznemoglo ali spremno, kao što bi učinio i svaki drugi pristojan bolesnik, izgovorio riječ »Patna«, umotavši je u oprezno pitanje kao u klupko niti od sirove svile. Bio sam oprezan iz sebičnosti; nisam ga želio preplašiti: nisam bio zabrinut za njega ni bijesan na njega, ni tužan zbog njega: njegovi mi osjećaji nisu bili važni, ne bih se uopće obazirao na to hoće li se on spasiti. Ostario je u bijednom bezakonju, te nije više mogao ulijevati ni odvratnost ni sućut. On ponovi »Patna?« kao da pita što je to; činilo se da malo napreže svoje pamćenje, a onda reče: »Ah, da. Ja sam stari poznavalac ovih krajeva. Vidio sam je kako tone.« Htio sam dati oduška svom ogorčenju zbog tako glupe laži, ali on doda mirno: »Brod je bio pun gmizavaca.«
Na to sam morao zašutjeti. Što je time htio reći? Prevrtljiva utvara užasa iza njegovih staklenih očiju činilo se da se smirila i da pažljivo gleda u moje oči. »Izvukli su me iz kreveta za vrijeme srednje straže, da vidim kako brod tone«, nastavi zamišljeno. Ali odjednom se njegov glas razlegne jako i tjeskobno. Požalih svoju ludost. U cijelom se tom bolničkom odjelu nije moglo vidjeti da se miče kapa snježnobijelih krila koje bolničke sestre; ali usred dugog reda praznih željeznih kreveta jedan se ranjenik s nekog broda u sidrištu uspravi, smeđ i mršav, s bijelim povezom koji mu je visio na čelu. Najednom moj zanimljivi nemoćnik ispruži ruku, tanku poput ticala, i ukliješti moje rame. »Samo su moje oči bile dosta dobre da vide. Ja sam čuven zbog svoga očinjeg vida. Zato su me i pozvali, uvjeren sam. Nitko od njih nije dovoljno rano vidio da brod tone, ali su vidjeli kad je već dobrano potonuo, i zapjevali su svi zajedno - ovako...« Vučje zavijanje prodre čak i u najdublje zakutke moje duše. »Oh, ušutkajte ga«, zavapi razdražljivo onaj ranjenik. »Vi mi ne vjerujete, čini mi se«, nastavi s izrazom silne uobraženosti. »Kažem vam, očiju poput mojih nema s ove strane Perzijskog zaljeva. Pogledajte pod krevet!«
Ja se, dakako, smjesta sagnem. Kladim se da nema nikoga tko to ne bi učinio. »Što vidite?« upita on. »Ništa«, rekoh, strašno se stideći sam za se. Promatrao je moje lice s divljim i poraznim prezirom. »To je jasno«, reče, »ali da ja pogledam, ja bih vidio - nema očiju poput mojih, kažem vam.« Opet me ukliješti povukavši me dolje prema sebi, kao da traži olakšanje u nekom povjerljivom saopćenju. »Milijuni crvenkastih žaba. Nema očiju poput mojih. Milijuni crvenkastih žaba. To je gore nego gledati kako brod tone. Ja bih mogao gledati brodove kako tonu i pušiti svoju lulu cijeli bogovetni dan. Zašto mi ne vrate moju lulu? Malo bih zapušio dok pazim na žabe. Brod ih je bio pun. Na njih se mora paziti, znate.« On šaljivo zažmiri. Znoj je s moje glave kapao na njega, platneni mi se kaput lijepio za mokra leđa; popodnevni je lahor snažno puhao nad redom kreveta, kruti su se nabori zastora okomito nadizali zvekećući alkama na mjedenim šipkama, pokrivači na cijelom redu praznih kreveta nadimali su se tiho nad golim podom, a ja sam se tresao do srži svojih kostiju. Blagi se vjetar žarkog pojasa poigravao u tom pustom bolničkom odjelu isto onako sumorno kao što puše zimski vjetar u nekoj staroj suši u domovini. »Nemojte mu dopustiti da počne sa svojim jadikovkama, gospodine«, dovikne izdaleka ranjenik bolno-srditim glasom, koji je odjeknuo među zidovima poput drhtava dozivan ja u nekom tunelu. Ruka, koja me je stiskala, vukla me je za rame; on se povjerljivo iskesi na me. »Brod ih je bio pun, znate, a mi smo ga morali isprazniti u najstrožoj tajnosti«, prošapta brzo. »Sve crvenkaste. Sve crvenkaste - velike kao psi, s jednim okom na vrhu glave i s pandžama oko svojih gadnih gubica. Uh! Uh!« Brzo trzanje, kao neki galvanski udarci, otkrije pod malim tankim pokrivačem oblike mršavih i nemirnih nogu; on ispusti moje rame i posegne za nečim u zraku; njegovo je napeto tijelo drhtalo kao olabavjela žica na harfi, i, dok sam ga gledao, sablasni užas u njemu provali kroz njegov stakleni pogled. Istoga se časa njegovo lice starog vojnika plemenitih i mirnih crta izobliči pred mojim očima, jer ga je iznakazila podmukla prepredenost, odvratna opreznost i očajnički strah. On zatomi krik: »Sš! Što one sad tu rade?« upita pokazujući na pod, čudesno opreznim glasom i kretnjama, a njihovo me značenje, sinuvši jezovito u mom duhu, ispuni gađenjem kad sam ga shvatio. »One sve spavaju«, odgovorih motreći ga pozorno. To je bila prava riječ. To je želio čuti; to su bile one riječi koje su ga mogle umiriti. On udahne duboko. »Sš! Spokojno, čvrsto. Ja sam stari poznavalac ovih krajeva. Znam ja te životinje. Lupi u čelo prvu koja se makne. Ima ih previše, a brod neće ploviti duže od deset minuta.« Opet se bio usopio. »Požurite se!« zaurla najednom i počne ponovo užasno vikati: »Sve su se probudile - milijuni njih. One gaze po meni! Čekajte! Oh, čekajte! Ja ću ih zgnječiti hrpimice kao muhe. Počekajte me! Pomoć! Pomoć!« Beskonačno me i otegnuto zavijanje napokon dotuče. Malo dalje vidio sam onoga ranjenika kako očajno diže obje ruke prema svojoj povezanoj glavi; jedan se bolničar, s pregačom do golijeni, pokaže na kraju bolničkog odjela, kao da ga vidiš na užem kraju teleskopa. Priznao sam samome sebi, da sam potpuno poražen pa bez ikakva okolišanja iziđem kroz jedan od visokih prozora i pobjegnem na vanjsku galeriju. Zavijanje me progonilo kao osveta. Zaokrenem na pusto stubište i smjesta sve oko mene postane sasvim mirno i tiho; siđem niz gole i sjajne stube u tišini, koja mi je omogućila da sredim svoje rastresene misli. Dolje sretnem jednoga od stalnih liječnika te bolnice, koji je išao preko dvorišta i zaustavio me. »Jeste li posjetili svoga momka, kapetane? Mislim da ćemo ga sutra moći pustiti. Kako te budale ni najmanje ne znaju da paze na se! Dobili smo, eto, glavnog strojara onoga hodočasničkog broda. Zanimljiv slučaj. Delirium tremens najgore vrste. On se grozno opijao tri dana u onoj grčkoj ili talijanskoj točionici groga. A što drugo možete i očekivati? Kažu mi, četiri boce one vrste brandyja na dan. Pravo čudo, ako je istina. Rekao bih da mu je utroba obložena željezom za kotlove. Glava, ah! glava, otišla, dakako, ali je pri tom zanimljivo, da ima neke metode u njegovu ludovanju. Pokušavam otkriti što je. Sasvim je neobično - ta nit logike u takvu deliriju. Po tradiciji bi morao viđati zmije, ali ih ne vidi. Dobra stara tradicija danas je ponešto opovrgnuta. Eh! Njegova su - no - priviđenja iz porodice žaba. Ha! Ha! Ne, ozbiljno, ne sjećam se da me je ikada neki slučaj tako zanimao. On bi već morao biti mrtav, znate li, poslije onoga silnog pića. Oh! Strašno je žilav. Osim toga, već dvadeset i četiri godine u tropskom pojasu. Vi biste ga zaista morali malo pogledati. Stara pijanica plemenita lica. Najizvanredniji čovjek kojega sam ikada susreo - u medicinskom smislu, dakako. Nećete li?«
Cijelo sam to vrijeme slušao s uobičajenim uljudnim zanimanjem, ali sada načinim lice kao da žalim, promrmljam, da nemam vremena, i žurno mu stisnem ruku. »Uostalom«, poviče on za mnom, »on ne može doći na onu raspravu. Mislite li da je njegov iskaz važan?«
»Ni najmanje«, doviknem mu ja s ulaza.

VI


- Vlasti su očito bile istog mišljenja. Rasprava nije bila odgođena. Održana je na određeni dan, da bi se zadovoljio zakon, a bila je dobro posjećena, i to, bez sumnje, zbog toga što je s ljudskoga gledišta bila zanimljiva. Što se tiče činjenica, nije bilo neizvjesnosti - naime, što se tiče one jedne važne činjenice. Bilo je nemoguće ustanoviti kako je došlo do toga da se »Patna« sudarila; sud se nije ni nadao da će to otkriti, a među svim slušaocima nije bilo nikoga tko bi za to mario. Pa ipak, kako sam već rekao, bili su nazočni svi pomorci iz luke, a ljudi što se bave poslovima u vezi s morem, došli su u velikom broju. Znali to oni ili ne, interes koji ih je onamo privukao bio je čisto psihološki - očekivanje da će se tu otkriti nešto bitno o jakosti, moći, užasu ljudskih uzbuđenja. Prirodno je da se ništa takvo nije moglo očitovati. Preslušavanje jedinog čovjeka koji je bio sposoban i pripravan da mu se izloži vrtjelo se isprazno oko dobro poznate činjenice, a postavljanje pitanja o njoj bilo je isto tako korisno kao da udarate čekićem po željeznoj kutiji, kako biste otkrili što se u njoj nalazi. Uostalom, službena istraga nije mogla biti ništa drugo. Svrha joj nije bila da otkrije ono osnovno »zašto« u tom događaju, nego da utvrdi ono površno »kako«.
Onaj bi im mladić mogao to reći ali, premda je upravo to zanimalo slušaoce, postavljena su ga pitanja neminovno odvlačila od onoga što bi za me, na primjer, bila jedina istina, vrijedna da se sazna. Ne možete očekivati da će službene vlasti istraživati duševno stanje čovjeka - ili makar i stanje njegovih jetara. Cilj im je bio ispitati posljedice, a iskreno govoreći, neki slučajni predsjednik policijskog suda i dva nautička prisjednika nisu baš ni bili prikladni za išta drugo. Ne mislim time reći da su ta gospoda bila glupa. Sudac je bio veoma strpljiv. Jedan od prisjednika bio je kapetan neke jedrilice, imao je crvenkastu bradu i bio pobožno raspoložen. Drugi je bio Brierly. Veliki Brierly. Neki su od vas morali čuti za Velikoga Brierlyja - kapetana prvorazrednog broda plovidbene linije Plava Zvijezda. On je bio taj drugi.
Činilo se da mu je bila krajnje mrska ta čast koju su mu naprtili. Nikada u svom životu nije načinio nikakvu pogrešku, nikada nije doživio neku nesreću, neku nevolju, nijednu zapreku u svome neprestanom usponu, i činilo se da je on jedan od onih sretnih ljudi koji ne znaju za neodlučnost, a još manje za nepouzdanje u se. S trideset i dvije godine bio je zapovjednik jednoga od najboljih trgovačkih brodova na Istoku - a što je još važnije, vrlo je mnogo držao do onoga što ima. Smatrao je da se ništa na svijetu ne može ni usporediti s time, i mislim, kad biste ga bez okolišanja zapitali on bi priznao da po njegovu mišljenju nema drugoga takvog zapovjednika. Izbor je, dakle, pao na pravoga čovjeka. Ostali ljudi, koji nisu zapovijedali čeličnim parobrodom Ossa od šesnaest uzlova, bili su, dakako prilično bijedni. On je spašavao živote na moru, on je izbavljao brodove iz nevolje, posjedovao je zlatan kronometar koji su mu darovali vlasnici zavoda za osiguranje, i dalekozor s naročitim natpisom, dar od neke strane vlade za uspomenu na te plemenite usluge. Bio je potpuno svjestan svojih zasluga i svojih odlikovanja. Prilično sam ga volio, premda ga neki moji znanci - i to blagi, prijazni ljudi - nisu nikako mogli podnijeti. Nisam ni najmanje sumnjao da on sebe smatra neusporedivo vrjednijim od mene - i doista, da ste bili i sam car Istoka i Zapada, u njegovoj biste nazočnosti morali opaziti svoju inferiornost - ali ja nisam ni najmanje osjećao da me to vrijeđa. On me nije prezirao zbog nečega što bi ovisilo o meni, zbog nečega što ja u suštini jesam - razumijete li? Bio sam netko na koga se nije vrijedno obazirati, jednostavno zato što nisam jedini sretnik na ovoj zemlji, što nisam Montague Brierly, zapovjednik Osse, nisam vlasnik zlatnog kronometra s natpisom ni dalekozora sa srebrnim obrubom, koji bi posvjedočili da sam odličan pomorac i da sam neukrotivo hrabar, što nemam jasne svijesti o svojim zaslugama i odlikovanjima, a da i ne govorim o tome da me ne ljubi i ne obožava crni pas, najdivniji svoje vrste - jer još nikada nije takva čovjeka volio takav pas. Mogli ste, nema sumnje, prilično očajavati što nemate sve te prednosti, ali kad bih se sjetio da sve te kobne nedostatke dijelim s tisuću i dvjesta milijuna drugih više-manje ljudskih bića uvidio bih da mogu prihvatiti svoj dio njegova dobroćudnog i prezirnog sažaljenja zbog onoga nečeg nepojmljivog i privlačivog u tom čovjeku. Nisam nikada sam sebi objasnio tu privlačnost, ali je bilo časova kad sam mu zavidio. Žalac života nije mogao naškoditi njegovoj zadovoljnoj duši ni toliko koliko bi igla mogla ogrepsti glatku površinu neke litice. Na tome mu je trebalo zavidjeti. Kad sam ga gledao kako sjedi uz onoga skromnog bljedolikog suca koji je predsjedao raspravi, njegovo se samozadovoljstvo činilo i meni i svima ostalima glatkim, tvrdim, poput granita. Uskoro nakon toga počinio je samoubojstvo.
Nije čudo da mu je Jimova parnica bila mrska, a dok sam ja razmišljao, osjećajući nešto nalik na strah, o neizmjernosti njegova prezira prema onome mladiću pod istragom, on je vjerojatno šutke vodio istragu o vlastitom slučaju. Presuda je morala glasiti da je kriv bez olakotnih okolnosti, a on je ponio tajnu dokaznog postupka sa sobom, skočivši u more. Ako išta razumijem o ljudima, predmet je bez sumnje bio neobično važan, jedna od onih sitnica koje pobuđuju raznolika razmišljanja - dozivaju u život neku misao s kojom čovjek, nenavikao za takvo društvo, smatra za nemoguće živjeti. Ja sigurno znam da to nije bilo ni zbog novaca, ni zbog pića, ni zbog žene. Skočio je s broda u more jedva tjedan dana nakon završetka rasprave, a manje od tri dana nakon što je napustio luku, otplovivši na pučinu; kao da je točno na onome mjestu, usred mora, najednom opazio vrata drugoga svijeta, širom otvorena da ga prime.
Pa ipak to nije bio neki nagli poriv. Njegov bi sijedi kormilar, prvorazredan pomorac i vrlo prijazan prema strancima, ali prema svojem zapovjedniku osorniji nego bilo koji glavni oficir što sam ga ikada vidio, pričao o tom događaju sa suzama u očima. Čini mi se da je, kad je toga jutra izišao na palubu, Brierly nešto pisao u sobi za pomorske karte. »Bilo je deset minuta do četiri«, reče kormilar, »a srednja se straža nije još, dakako, izmijenila. On je čuo na mostu moj glas, dok sam govorio s drugim kormilarom, i pozvao me unutra. Bilo mi je mrsko ući, a to je istina, kapetane Marlow - nisam trpio pokojnog kapetana Brierlyja, kažem vam stideći se zbog toga; nikada ne znamo kakav je neki čovjek u svojoj suštini. On je bio unapređivan, preskačući mnoge i mnoge druge, da i ne spominjem sama sebe, a imao je nekakvu prokletu sposobnost prisiliti vas da se osjetite sitan u vlastitim očima, već samim načinom kako bi vam rekao ‘dobro jutro’. Ja ga, gospodine, nikada ne bih nagovorio, osim po dužnosti, pa i onda bi najviše što sam mogao učiniti bilo da uljudno vladam svojim jezikom.« (Time je on sam sebi laskao. Često sam se pitao kako se Brierly može pomiriti s njegovim ponašanjem duže od polovice jednog putovanja.) »Imam ženu i djecu«, nastavi on, »a služio sam deset godina kod iste kompanije i uvijek sam čekao na zapovjedničko mjesto - tako sam bio lud. On mi je rekao upravo ovako: ‘Uđite, gospodine Jones’, onim svojim hvalisavim glasom - ’uđite, gospodine Jones’. Ja uđem. ‘Ustanovit ćemo položaj broda’, reče sagibajući se nad kartu sa šestarom u rukama. Po propisima bi oficir, koji dovršava službu, morao to učiniti na kraju svoje straže. Svejedno, nisam ništa rekao i gledao sam ga, dok je označivao položaj broda sitnim križem i pisao dan i vrijeme. U duhu ga vidim još i sada kako piše svoje čitljive brojke: »17, 8, 4h ujutro«. Godina je bila napisana crvenom tintom na vrhu karte. Nikada se nije služio svojim kartama duže od godine dana, kapetan Brierly, ne. Ta je karta sada kod mene. Kad je završio, stajao je i gledao znak koji je zabilježio, pa se tiho smiješio, a onda digne oči prema meni. ‘Kad brod prevali ovako još trideset i dvije milje’ rekao je, ‘onda ćemo biti načistu, i vi ćete moći promijeniti smjer za dvadeset stupnjeva prema jugu.’
Na tom smo putovanju plovili sjeverno od Hectorove obale. Ja mu odgovorim: ‘U redu, gospodine’, čudeći se zašto o tome vodi brigu, kad sam ga ionako morao pozvati prije nego što bilo kako promijenim smjer. Upravo u tom času zazvoni osam zvona4 Mi izidosmo na most, a drugi kormilar, prije nego što će napustiti svoje mjesto, javi na uobičajen način: ‘Sedamdeset i jedan na mjerilu’. Kapetan Brierly pogleda na kompas i zatim svuda naokolo. Bilo je tamno i vedro, a sve zvijezde još na nebu onako jasne kao u hladnoj noći u visokim prostranstvima. Najednom reče s nekim malim uzdahom: ‘Idem na krmu, sam ću postaviti za vas mjerilo na ništicu, tako da ne bude pogreške. Još trideset i dvije milje u ovom pravcu, a onda ste sigurni. Da vidimo - višak na mjerilu iznosi šest posto; onda, recimo, još trideset po kazalu, a zatim možete odmah okrenuti dvadeset stupnjeva nadesno. Neće biti potrebno gubiti na putu - zar ne?’ Nisam ga nikada čuo govoriti tako mnogo bez prekida, i to, kako mi se činilo, bez ikakva razloga. Nisam ništa odgovorio. On se spusti niz ljestve, a pas, koji mu je uvijek bio za petama kamo god se on maknuo, danju ili noću, krene, ispruživši njušku, za njim. Čuo sam kako pete njegovih čizama udaraju, udaraju po stražnjoj palubi, i kako se zaustavio i rekao psu: ‘Idi natrag, Gusaru! Na most, momče! Odlazi - hajd!’ A onda mi dovikne iz tame: ‘Zatvorite toga psa u sobu za morske karte, gospodine Jones - hoćete li?’
To je bio posljednji put što sam čuo njegov glas, kapetane Marlow. To su bile posljednje riječi koje je od njega čulo uho bilo kojega živog čovjeka, gospodine.« U tom je času glas staroga pomorca postajao sasvim nesiguran. »Bojao se da će jadna životinja skočiti za njim, razumijete li?« nastavi zadrhtavši. »Da, kapetane Marlow. On je uredio mjerilo za mene; on je također - biste li vjerovali? - ulio u nj i kap ulja. Bočica ulja ostala je gdje ju je on ostavio. Mornar, koji je u pet i po sati prebacio cijev preko krme da je ispere, začas je ostavi i dotrči na most: ‘Biste li izvoljeli doći na krmu, gospodine Jones’, reče. ‘Ima tu nešto neobično. Ne bih htio u to dirati.’ To je bio zlatni kronometar kapetana Brierlyja, pomnjivo pričvršćen svojim lancem za ogradu.
Čim su ga moje oči ugledale, nešto me potrese, gospodine, i odmah sam shvatio. Moje noge klonuše poda mnom. Bilo mi je kao da sam ga vidio gdje se baca u vodu; a mogao bih također reći i kako je daleko zaostao iza nas. Mjerilo je na gornjem dijelu krme zabilježilo osamnaest milja i tri četvrti, a četiri su željezna klina za pričvršćivanje konopca nestala sa glavnog jarbola. Pretpostavljam da ih je stavio u svoje džepove, kako bi mu pomogli potonuti. Ali, bože moj, što su ta četiri željezna klina značila za čovjeka koji je tako snažan kao što je bio kapetan Brierly! Možda se napokon ipak malo uzdrmala njegova samosvijest. Rekao bih da je to bio jedini znak uzbuđenja što ga je u cijelome svom životu pokazao: ali ja sam spreman jamčiti za nj, da, bacivši se u vodu, nije nijednom kretnjom pokušao plivati, isto onako kako bi, da je pao u vodu sasvim slučajno, imao dovoljno izdržljivosti na puku sreću istrajati u plivanju čitav dan. Da, gospodine. Nije zaostajao ni za kim - iako je to sam govorio, kako sam ga jedanput čuo. Za vrijeme srednje straže napisao je dva pisma, jedno kompaniji, a drugo meni. Davao mi je sijaset uputa za tu plovidbu - a ja sam služio već prije nego što se on rodio - i bezbroj savjeta kako se moram vladati prema našim ljudima u Šanghaju da bih zadržao zapovjedništvo Osse. Pisao mi je kao što otac piše svome predragom sinu, kapetane Marlow, a ja sam bio dvadeset i pet godina stariji od njega i okusio sam slanu vodu prije nego što je on čestito navukao svoje prve hlače. U svom je pismu vlasnicima - ostavio ga je otvoreno, da mogu pročitati - pisao da je uvijek izvršavao svoju dužnost prema njima - sve do toga časa - pa čak ni sada ne izdaje njihovo povjerenje, jer ostavlja brod tako sposobnom pomorcu kakav uopće može postojati, misleći na mene, gospodine, misleći na mene! Pisao im je kako treba, ako posljednji čin njegova života ne ubija čitav njegov ugled u njihovim očima, da uvaže moju vjernu službu i njegovu toplu preporuku, kad budu popunjavali prazninu koja je nastala njegovom smrću... I još mnogo toga u istom smislu, gospodine. Nisam mogao vjerovati svojim očima. To je u meni uzburkalo čudne osjećaje«, nastavljao je stari veoma zbunjen i gnječeći nešto u kutu svoga oka krajem palca, koji mu je bio širok kao mala žlica. »Bili biste pomislili, gospodine, da se on bacio u more samo zato kako bi jednome nesretnom čovjeku pružio posljednju priliku da uznapreduje. Od potresa zbog toga što je on nestao na taj strašan, naprasni način, i od pomisli da me je ta prilika napokon učinila čovjekom, čitav sam tjedan dana bio gotovo kao bez glave. Ali to su bile samo moje tlapnje. Kapetan Peliona premješten je na Ossu - došao je na naš brod u Šanghaju - mala papiga, gospodine, u sivu kariranom odijelu, s kosom razdijeljenom po sredini. Au - ja sam - au - vaš novi kapetan, gospodine - gospodine - au - Jones.’ Bio je sav prožet parfemom - doslovno je zaudarao njime, kapetane Marlow. Sve mi se činilo da muca od pogleda kojim sam ga promatrao. Promrmljao je nešto o mome razumljivom razočaranju i rekao - najbolje je da mi smjesta kaže, njegov je glavni oficir promaknut na Pelionu - on, dakako, s tim nema nikakve veze - vjeruje da kompanija zna što radi - on žali... Ja mu rekoh: ‘Ne obazirite se na staroga Jonesa, gospodine, vrag ga odnio, on je na tako nešto već navikao’. Smjesta sam opazio da sam povrijedio njegovo osjetljivo uho i, dok smo sjedili za našim prvim zajedničkim doručkom, počeo je na odvratan način zamjerati te ovome, te onome na brodu. Nikada nisam čuo takva glasa osim na marionetskim predstavama. Stisnem zube, oborim oči na svoj tanjur i ostanem miran dokle sam god mogao, ali sam naposljetku ipak morao nešto reći; on skoči na vrške nožnih prstiju, nakostriješi ljutito svoje lijepo perje poput malog borbena kokota. ‘Vi ćete uvidjeti da imate posla s osobom drugoga kova nego što je bio pokojni kapetan Brierly.’ Ja sam to već opazio’, rekoh vrlo mrzovoljno, ali hineći da sam jako zabavljen svojim pečenjem. ‘Vi ste stari lopov, gospodine - au - Jones, štoviše, vi ste poznat kao stari lopov u svojoj službi’; zakriješti on na me. Oni su prokleti ispirači boca stajali naokolo i slušali, otvorivši usta od uha do uha. ‘Ja sam možda i vrlo neugodan’, odgovorim, ‘ali još nisam pao tako nisko da bih se pomirio s tim da gledam vas gdje sjedite na stolcu kapetana Brierlyja’. Na te riječi odložim svoj nož i vilicu. ‘Vi biste rado sami na njoj sjedili - tu vas cipela tišti’, isceri se on. Ja napustim blagovaonicu, pokupim svoje dronjke i iziđem na pristanište sa svom svojom prtljagom do svojih nogu, još prije nego što su se ukrcivači opet prihvatili posla. Da. Prepušten sam sebi - na obali - nakon službe od deset godina - sa siromašnom ženom i četvoro djece, koja su šest tisuća milja daleko od mene, a od polovice moje plaće zavisi svaki zalogaj što ga pojedu. Da, gospodine! Radije sam napustio službu nego da slušam kako netko vrijeđa uspomenu kapetana Brierlyja. On mi je ostavio svoj teleskop, evo ga ovdje, i zamolio me da mu se brinem za psa - evo ga. Hej, Gusaru, jadniče! Gdje je kapetan, Gusaru?« Pas pogleda na nas žalosnim žutim očima, očajno zalaje i otpuže pod stol.
Sve se to zbivalo više od dvije godine kasnije na palubi onoga trošnog broda Fire-Queen, na kojemu je Jones dobio zapovjednički položaj - kao nekom šalom udesa - poslije Mathersona - općenito su ga zvali ludim Mathersonom - onog istoga koji se skitao, sjećate li se, u Haifongu, prije okupacije. Stari nastavi dašćući:
»Da, gospodine, kapetana Brierlyja uvijek će se ovdje sjećati, ako ni na kojem drugom mjestu na zemlji. Ja sam o svemu tome pisao njegovu ocu, a nisam dobio ni riječi odgovora - ni hvala vam, ni idite k vragu! - Ništa! Možda njegovi nisu ni željeli išta znati.«
Pogled na toga starog Jonesa vlažna oka, koji je brisao svoju ćelavu glavu crvenim pamučnim rupcem, žalosno lajanje psa, nečistoća te kabine, crne od muha, koja je bila jedino svetište njegove uspomene, sve je to bacalo koprenu neizrecivo dirljive bijede na nezaboravni Brierlyjev lik, a to je kao neka posmrtna osveta sudbine za onu vjeru u vlastitu veličanstvenost, zbog koje je njegov život bio gotovo slobodan i od samih opravdanih strahovanja. Gotovo? Možda i potpuno. Tko zna nije li ga laskavo mišljenje o vlastitom samoubojstvu potaknulo na to da se ubije?
»Zašto je on počinio taj naprasni čin, kapetane Marlow - možete li vi to reći?« pitao je Jones stišćući svoje dlanove. »Zašto? To me pitanje muči! Zašto?« Udarao je po svome niskom i naboranom čelu. »Da je bio siromašan i star, i zadužen - a o tome ni govora - ili inače lud. Ali on nije bio čovjek koji može poludjeti, baš nikako. Vjerujte mi: ono što kormilar ne zna o svome kapetanu, to ni ne vrijedi da se zna. Mlad, zdrav, bogat, bez ikakvih briga... Ja katkada sjedim ovdje pa mislim i mislim, sve dok mi u glavi ne počne zujati. Morao je postojati neki razlog.«
»Možete biti uvjereni, kapetane Jones, da je to bio neki razlog koji nijednoga od nas dvojice ne bi mnogo uznemirio«, rekoh mu. A onda, kao da je neko svjetlo sinulo u njegovu zbunjenom mozgu, ubogi stari Jones nađe posljednju riječ čudesne dubine. Usekne se kimnuvši turobno prema meni: »Da da! Ni vi, ni ja, gospodine, nismo nikada onoliko držali do sebe.«
Dakako, s mojim je sjećanjem na moj posljednji razgovor sa Brierlyjem povezana uspomena na njegovu smrt koja je došla neposredno poslije toga. Posljednji sam put s njim razgovarao za vrijeme one rasprave. To je bilo nakon prvog saslušavanja, odakle je sa mnom izašao na ulicu. Bio je nekako razdražen, što sam primijetio s iznenađenjem, jer je njegovo obično ponašanje, kad bi se udostojao da se upusti u razgovor, bilo savršeno hladno, s nekom podrugljivom snošljivosti, kao da je nazočnost čovjeka s kojim razgovara prilično zgodna šala. »Odredili su me za tu raspravu, vidite li«, poče on i počne se prilično naširoko tužiti na neugodnosti dnevnih saslušavanja na sudu. »A sam bog zna kako će to dugo trajati. Tri dana, mislim.« Slušao sam ga šuteći; kako sam tada o njemu mislio, činilo mi se da je to samo jedan način njegove razmetljivosti. »Kakva li je samo korist od svega toga? To je najgluplja parada koju možete zamisliti«, nastavi zažarivši se. Ja mu rekoh da nije bilo drugog izbora. On me prekine s nekom vrstom prigušene žestine. »Osjećam se cijelo vrijeme kao budala.« Zagledam se u nj. Za Brierlyja je to značilo ići predaleko - kad je riječ o Brierlyju. On načini stanku i, uhvativši me za kaput, malko me povuče. »Zašto mučimo onoga mladog momka?« upita me. To se pitanje tako dobro slagalo s nekim glasom u meni da sam imajući pred sobom sliku odbjeglog renegata odgovorio: »Neka me vrag odnese, ako ja znam zašto; da to nije samo zato što vam se on prepušta.« Bio sam začuđen kad sam vidio da se on, da tako kažem, složio s tom izjavom, koja je morala zvučiti prilično zagonetno. Reče ljutito: »Pa to je jasno. Zar ne vidi da je onaj njegov nevaljali kapetan odmaglio? Što on još očekuje? Ništa ga ne može spasiti. Propao je.« Šutke smo koračali dalje. »Zašto da jedemo to govno?« poviče s nekom istočnjačkom energičnošću izražavanja - gotovo jedinom vrstom energičnosti kojom možete naći traga istočno od pedesetog meridijana. Veoma sam se začudio toku njegovih misli, ali sada gotovo vjerujem da su bile sasvim u skladu s njegovim karakterom; jadni je Brierly tada sigurno mislio o samome sebi. Upozorim ga kako se za kapetana »Patne« zna da je prilično lijepo ispunio svoje gnijezdo perjem i da se gotovo svuda može domoći sredstava za bijeg. Sa Jimom je drukčije: vlasti ga zasada drže u pomorskom domu, a on vjerojatno nema u svom džepu ni penija, da mu pomogne. Uspješan bijeg stoji prilično mnogo novca. »Zar doista? Ne uvijek«, reče s gorkim smijehom, a odgovarajući na neku moju daljnju napomenu nastavi: »Dobro, onda ga pustite neka odgmiže dvadeset stopa pod zemlju i neka ondje ostane! Neba mi! Ja bih to učinio!«. Ne znam, zašto me je njegov ton izazvao, te rekoh: »Ima hrabrosti u tome, izlagati se ovako, kao što on to čini, premda vrlo dobro zna kad bi pobjegao, da se nitko ne bi potrudio trčati za njim.« »Do vraga i hrabrost!« promrmlja Brierly. »Takva vrsta hrabrosti nimalo ne pomaže da čovjek ostane na visini, i ja ništa ne držim do takve hrabrosti. Rekao bih da je to više neka vrsta kukavštine - popustljivosti. Nešto ću vam reći: dat ću dvjesta rupija, ako vi date još sto i učinite nešto da taj jadnik umakne sutra rano ujutro. Taj je mladić ‘gentleman’, ako ga ne uspiju uloviti - on će već razumjeti. On mora! Ova paklenska javna rasprava odviše je odvratna: on tu sjedi, dok svi oni prokleti urođenici indijski zapovjednici, indijski mornari, podoficiri, daju iskaze koji su takvi da čovjek upravo od srama izgori. To je odvratno. Zar vi, Marlowe ne mislite, ne osjećate li da je to odvratno? Čujete li - shvaćate li me - kao pomorac? Kad bi pobjegao, sve bi to odmah prestalo.« Brierly je izgovorio te riječi vrlo neobično uzbuđen i učinio kretnju kao da će izvaditi svoju novčarku. Zadržao sam ga i hladno izjavio da mi se kukavičluk te četvorice ljudi ne čini nečim osobito važnim. »I vi se nazivate pomorcem, čini mi se«, reče mi ljutito. Odgovorim da se tako nazivam, i da mislim kako to i jesam. On me sasluša i načini svojom velikom rukom kretnju kao da mi osporava svaku individualnost, kao da bi me odgurnuo među svjetinu. »A što je pri tom najgore«, reče, »nitko od vas nema nikakva osjećaja za svoje dostojanstvo; vi ne mislite dovoljno na to što ljudi pretpostavljaju da jeste.«
Dotle smo polagano hodali, a sada se zaustavismo nasuprot lučkom uredu, gledajući upravo na ono mjesto, odakle je golemi kapetan »Patne« iščeznuo onako netragom kao perce kad ga odnese vihor. Smiješio sam se. Brierly nastavi: »To je sramota. Među nama ima svakakvih - čak i nekih pravih hulja: ali, do bijesa mi moramo očuvati dostojanstvo svoga staleža, ako ne želimo postati poput kotlokrpa koji su se raspojasali. Ljudi imaju povjerenja u nas, razumijete li? - povjerenja! Da otvoreno kažem: nije me ni najmanje briga za sve hodočasnike koji su ikada putovali iz Azije, ali se častan čovjek ne bi onako ponio ni prema tovaru koji bi se sastojao samo od svežanja starih dronjaka. Mi nismo neko organizirano udruženje, i jedino što nas spaja upravo je ta neka vrsta dostojanstva. Ovakav događaj ubija povjerenje ljudi. Čovjek može proživjeti gotovo čitav svoj pomorski život a da ne bude primoran čvrsto stisnuti zube. Ali kad do toga dođe... Ah! Ako ja...«
On se prekine i reče promijenjenim glasom: »Marlowe, dat ću vam sada dvije stotine rupija, a vi samo otiđite da porazgovorite s onim mladićem. Vrag ga odnio. Volio bih da nije nikada ovamo došao. Da pravo kažem, sve mi se čini da neki od moje rodbine znaju njegove. Otac mu je pastor, a ja se sada sjećam da sam se s njim i susreo kad sam lanjske godine bio u Essexu kod svoga rođaka. Ako se ne varam, činilo mi se da stari prilično voli svoga sina mornara. Užasno! Sam to ne mogu učiniti - ali vi...«
Tako sam u vezi sa Jimom zagledao u pravog Brierlyja nekoliko dana prije nego što je on povjerio moru i svoju pravu i svoju tobožnju ličnost. Dakako, odbio sam da posredujem. Ton njegovih posljednjih riječi »ali vi« (jadni Brierly nije to mogao spriječiti) bio je takav kao da hoće reći kako ja nisam veći od kukca, i zato sam primio njegov prijedlog s ogorčenjem, i zbog tog sam izazova, ili zbog nekoga drugog razloga, u sebi zaključio da je rasprava stroga kazna za toga Jima, a da je to što joj se on podvrgava - gotovo svojom slobodnom voljom - još najljepše u njegovu odvratnom slučaju. Prije toga nisam u to bio tako uvjeren. Brierly se udalji vrlo ljut. U ono mi je vrijeme njegovo duševno stanje bilo mnogo zagonetnije nego sada.
Sutradan, došavši kasno na sud, sjednem sam u jedan kut. Nisam, dakako, mogao zaboraviti svoj razgovor s Brierlyjem, a sad sam ih obojicu imao pred očima. Ponašanje jednoga činilo mi se kao očajnička bestidnost, a ponašanje drugoga kao prezir prema nečemu što mu je nesnosno; no jedno držanje nije moglo biti istinitije od drugoga, a ja sam ipak bio svjestan da jedno nije istinito. Brierlyju to nije bilo nesnosno - bio je ogorčen; ako je tako, onda Jim možda i nije bio bestidan. Po mojoj teoriji to nije ni bio. Činilo mi se da je izgubio nadu. Upravo se u tom času naše oči susretoše. Srele su se, a pogled što mi ga je dobacio morao bi u meni obeshrabriti svaku namjeru, koju bih možda imao, da s njim govorim. Pa bila točna jedna ili druga hipoteza - bestidnost ili beznađe - osjećao sam da mu ne mogu biti ni od kakve koristi. To je bio drugi dan suđenja. Vrlo brzo nakon toga susreta naših pogleda rasprava je opet bila odgođena na sutradan. Bijelci smjesta počeše izlaziti. Jimu je već nešto prije bilo rečeno da siđe, i on se mogao udaljiti među prvima. Gledao sam kako se njegova široka ramena i glava ocrtavaju u svjetlosti vrata, i, dok sam polagano izlazio razgovarajući s nekim čovjekom - s nekim strancem koji mi se slučajno obratio - mogao sam ga vidjeti iz sudske dvorane kako se laktovima naslanja na ogradu verande i okreće leđa maloj rijeci naroda što je tekla niza stube. Čuo se žamor glasova i šum cipela.
Druga se rasprava, čini se, ticala tvornog napadaja počinjenog na nekog vjerovnika, a optuženik - častan seljak ravne bijele brade - sjedio je na rogožini tik pred vratima sa svojim sinovima, kćerima, zetovima, njihovim ženama i, rekao bih, s polovicom stanovništva svoga sela, koji su svi čučali ili stajali oko njega. Mršava crnomanjasta žena, kojoj su dio leđa i jedno crno rame bili goli, i koja je imala tanak zlatan prsten u nosu, poče najednom govoriti preoštrim, svadljivim glasom. Čovjek u mom društvu instinktivno je pogleda. Upravo smo izlazili kroz vrata prolazeći iza Jimovih širokih leđa.
Jesu li oni seljaci doveli sa sobom i onoga žutog psa, ne znam. Bilo kako bilo, tu je bio neki pas i vrzmao se amo-tamo među nogama ljudi onako nijemo i kradomice kako to čine urođenički psi - a moj se pratilac spotakne o njega. Pas bezglasno odskoči, a moj pratilac, povisivši malko glas, reče polako smijući se: »Pogledajte toga bijednog psa«. U taj čas rastavi nas bujica naroda koji se gurao unutra. Na trenutak se naslonih na zid, dok je stranac uspio sići niza stube i iščeznuti. Ugledah Jima gdje se okrenuo. On zakorači i zakrči mi put. Bili smo sami; upiljio je u me pogled s izrazom goropadne odlučnosti. Osjetio sam kako se sprema da me, da tako kažem, hajdučki napadne, kao u šumi. Veranda je u tom času bila prazna, u sudnici je prestala graja i metež; velika se tišina spustila na zgradu u kojoj je, negdje daleko unutra, neki istočnjački glas počeo odvratno kukati. Pas se pokušao prošuljati kroz vrata, ali je tada naglo sjeo na zemlju i počeo loviti buhe.
»Jeste li mi nešto rekli?« upita Jim veoma tiho i saginjući se naprijed, ne toliko prema meni koliko na mene, ako razumijete što hoću reći. Smjesta odgovorih: »Ne.« Nešto me u zvuku tog njegova mirnoga glasa opominjalo da budem na oprezu. Promatrao sam ga. To je bilo veoma nalik na neki susret u šumi, samo je ishod bio neizvjesniji, jer on nikako nije mogao željeti ni moj novac, ni moj život - ništa što bih mu mogao jednostavno predati ili čiste savjesti braniti. »Vi kažete da niste«, reče mi vrlo sumorno, »ali ja sam čuo.« »To je neki nesporazum«, branio sam se u krajnjoj neprilici i nikako ne skidajući pogleda s njega. Motriti njegovo lice bilo je kao motriti nebo koje se zamračuje prije nego što zagrmi, kad se sjene neprimjetno zgušnjavaju i kada zrak tajanstveno postaje sve dublji u tišini pred strahotom, koja će buknuti.
»Koliko ja znam, ni usta nisam otvorio da biste me uopće mogli čuti«, rekoh savršeno istinito. Počinjao sam se također pomalo ljutiti na besmislenost toga susreta. Danas mi je jasno da nikada u svom životu nisam bio tako blizu tome da se potučem - mislim to doslovno: da se potučem šakama. Mislim da sam imao neki nejasan osjećaj kako je to moguće, kao da je tako nešto bilo u zraku. Ne da bi mi on izravno zaprijetio. Naprotiv, bio je upravo čudno pasivan - razumijete li? Ali se saginjao prema meni i, premda nije bio baš golem, činio se ipak sposoban da sruši i zid. Najutješniji znak koji sam opazio bila je neka vrsta polaganog i ozbiljnog oklijevanja, što sam shvatio kao poštivanje zbog očevidne iskrenosti moga držanja i moga tona. Gledali smo se oči u oči. U sudnici je počela rasprava o tvornom napadaju. Ja uhvatih riječi: »Molim - bivol - štap - u svom velikom strahu...«
»Što ste mislili kad ste onako piljili u me čitavo jutro?«, reče napokon Jim. On pogleda gore, pa opet dolje. »Zar ste od svih nas očekivali da ćemo sjediti oborenih očiju iz obzira prema vašoj prevelikoj osjetljivosti?«, odgovorim mu oštro. Nisam se htio pokorno podvrgnuti bilo kojoj njegovoj gluposti. On ponovo digne oči i taj put me dugo gledao ravno u lice. »Ne. To imate pravo«, izgovori s izrazom kao da sam u sebi razmišlja o istinitosti te izjave, »to je sasvim u redu. Prijeći ću preko toga. Ali samo« - sada je govorio malo brže - »neću dopustiti nikome da me vrijeđa izvan sudnice. S vama je bio neki čovjek. Vi ste s njim razgovarali - oh, da - znam ja, sve je to vrlo lijepo. Vi ste razgovarali s njim, ali ste bili uvjereni da vas ja čujem...«
Uvjeravao sam ga da je u strahovitoj zabludi. »Nemam ni pojma kako je moglo doći do toga.« »Mislili ste da se neću usuditi odgovoriti vam na to«, reče sa sasvim slabom natruhom gorčine. Sve me je to toliko zanimalo, da sam mogao razabrati i najneznatnije nijanse njegova izraza, ali mi time ništa nije postalo jasnije, međutim me ipak nešto u tim riječima, ili možda samo intonacija te njegove rečenice, najednom potaknu da načinim sve moguće ustupke njemu u prilog. Prestala me mučiti misao da sam neočekivano došao u opasan položaj. Bila je to nekakva zabuna; on je pogriješio, a ja sam mislio kako je to zabluda njegove mrske i nesretne prirode. Vruće sam želio da se ta scena završi pristojno, onako kako čovjek hoće da prekine neko nepoželjno i ružno povjerljivo saopćenje. Najčudnije je u svemu tome bilo što sam usred svih tih uzvišenijih razmatranja bio svjestan strepnje da bi bilo moguće - štoviše, vjerojatno - da se taj susret završi nekom vrstom sramotne kavge, koju ne bi moglo ništa razjasniti i koja bi me načinila smiješnim. Nisam čeznuo za tim da tri dana budem glasovit kao čovjek koji je od kormilara »Patne« dobio masnice na oku ili nešto slično. On se, to je bilo očito, nije brinuo za to što radi, ili hoće li u svojim očima imati potpuno pravo. Nije trebalo da čovjek bude vidovit pa da otkrije kako se on zbog nečega strašno ljuti usprkos svome smirenom i čak mlitavom ponašanju. Ne poričem da sam ga silno želio umiriti po svaku cijenu, samo da sam znao što treba učiniti. Ali ja to nisam znao, kao što naravno možete i zamisliti. Preda mnom je bila tama bez tračka svjetla. Stajali smo jedan prema drugome šuteći. On je petnaestak sekunda plamtio, zatim stupi korak bliže, a ja se spremih da odbijem udarac, premda vjerujem da mi nijedan mišić nije zadrhtao. »Da ste velik kao dvojica, a jak kao šestorica«, reče mi veoma blago, »reći ću vam što o vama mislim. Vi«... »Stanite!« povičem. To ga načas zaustavi. »Prije nego što mi kažete što mislite o meni«, nastavih hitro, »hoćete li mi ljubazno reći što sam to kazao ili učinio?« Za vrijeme stanke, koja je nato nastala, oštro me je i ogorčeno motrio, dok sam ja nadljudski naprezao pamćenje, iako mi je smetao onaj istočnjački glas u sudnici, koji se strastveno govorljivo borio protiv nepravedne optužbe da govori neistinu. A onda zaustimo gotovo u isti mah. »Uskoro ću vam pokazati da ja nisam...«, reče on tonom koji je odavao krizu. »Ja izjavljujem da ne znam...«, protestirao sam ozbiljno u isti mah. On me pokuša slomiti podrugljivošću svoga pogleda. »Sada, kad vidite da nisam zaplašen, vi se nastojite izvući iz te kaše«, reče mi. »Tko je pas - recite sada, hajde?« Sada sam tek napokon shvatio.
Ispitivao je crte moga lica, kao da traži mjesto kamo bi spustio svoju šaku. »Neću dopustiti nikome na svijetu...«, mrmljao je prijeteći. To je odista bio gadan nesporazum, strašno se istrčao. Ne mogu vam iskazati kako sam se zgrozio. Čini mi se da je opazio odraz mojih osjećaja na licu, jer se njegov izraz malo promijenio. »Dobri bože!« promucah, »valjda ne mislite da sam ja...« »Ali ja sam siguran da sam čuo«, tvrdio je dižući glas prvi put od početka toga jadnog prizora. A zatim doda s primjesom prezira: »Dakle, to niste bili vi? Prekrasno! Naći ću ja već onoga drugog.« »Nemojte ludovati«, povičem očajno. »Pa o tome nije uopće bilo govora.« »Ja sam čuo«, reče on opet s nepokolebanom i sumornom upornošću.
Ima možda ljudi koji bi se nasmijali toj njegovoj tvrdoglavosti. Ja se nisam smijao. Oh, nisam! Nikada nisam vidio čovjeka kojega bi njegov prirodni poriv tako nemilosrdno izdao. Jedna mu je jedina riječ oduzela uzdržljivost - onu uzdržljivost koja je nužnija za dostojanstvo našeg unutrašnjeg života nego odijelo za dostojan izgled našeg tijela. »Ne ludujte«, ponovih. »Ali onaj drugi je to rekao, vi to ne poričete?« izgovori razgovijetno i gledajući mi uporno u lice. »Ne, to i ne poričem«, rekoh gledajući ga istim pogledom. Napokon počnu njegove oči slijediti moj prst, kojim sam pokazivao na pod. Činilo se u prvi mah kao da ne razumije, a onda se zbuni i naposljetku zaprepasti i uplaši, kao da je pas neka neman, i kao da nikada prije nije vidio psa. »Nitko nije ni u snu mislio vas vrijeđati«, rekoh.
Promatrao je nesretnu životinju, koja se uopće nije micala, kao da je kip; sjedila je naćulivši uši i okrenuvši svoju oštru njušku prema vratima, i samo bi kojiput mehanički zinula da uhvati muhu kao kakav stroj.
Gledao sam Jima. Rumenilo njegove lijepe, suncem opaljene puti naglo potamni pod dlačicama obraza, preplavi mu čelo, rasprostre se do korijenja kovrčaste kose. Uši mu se žestoko zajapure, pa čak i bistra modrina očiju potamni za mnogo nijansa zbog navale krvi u glavu. Usne mu se malo napućiše i zadrhtaše, kao da će briznuti u plač. Opazio sam da nije kadar ni riječ izustiti zbog prevelikog osjećaja poniženja. Možda i zbog razočaranja? Tko zna? Možda je očekivao da će oni udarci, koje mi je htio podijeliti, popraviti njegov glas, da će ga umiriti? Tko bi znao kakvu se olakšanju nadao od mogućnosti da se potuče? Odviše prostodušan da bi nešto očekivao, u ovoj se prilici istrčao ni za što. Bio je iskren prema sebi - a da o meni i ne govorimo - u ludoj nadi da će tako doista nešto pobiti, ali su mu zvijezde bile podrugljivo nesklone. On neartikulirano promrmlja nešto u grlu, kao čovjek koji je napol omamljen udarcem po glavi. To je bilo jadno.
Nisam ga mogao nanovo stići sve dok se nismo dobrano udaljili od vrata. Čak sam morao na kraju i malo potrčati, ali kad sam mu, zasopivši se stižući ga, predbacio da bježi, on reče: »Nikada!« i smjesta se uspravi, kao da se namjerava braniti. Objasnim mu kako nisam nipošto htio reći da bježi od mene. »Ni od koga - ni od žive duše na ovome svijetu«, tvrdio je s tvrdoglavim izražajem lica. Uzdržao sam se da istaknem onaj jedini očigledni izuzetak, koji bi vrijedio i za najhrabrijega od nas; mislio sam da će ga se veoma brzo i sam sjetiti. Gledao me je nestrpljivo, dok sam razmišljao što bih rekao, ali se onako naprečac nisam mogao ničemu dosjetiti, i on pođe dalje. Pođoh i ja i, bojeći se da ga ne izgubim, žurno mu rekoh kako ne mogu dopustiti da ga ostavim pod pogrešnim dojmom o svom - o svom - i zamucah se. Prestravila me glupost te rečenice kad sam je pokušao završiti; ali moć rečenica nema nikakve veze s njihovim smislom, ni s logičnošću njihove konstrukcije. Činilo se da mu je drago moje blesavo mucanje. On ga prekine rekavši s uljudnim mirom, koji je dokazivao neizmjernu moć samosvladavanja ili barem čudesnu elastičnost duha: »Sve je to samo moja pogreška.« Veoma se začudim tim riječima. Da nije možda htio reći kako je to sitnica? Zar nije razumio svu bijedu i zamašnost svoje zablude? »Vi mi to uistinu možete oprostiti«, reče i nastavi ponešto zlovoljno: »Svi oni ljudi, koji su u sudnici buljili u me, činili su mi se takvi luđaci da je - da je moglo biti onako kako sam pomislio.«
Začudio sam se, jer mi ga je to najednom pokazalo u novom svjetlu. Pogledam ga sa zanimanjem i susretnem njegove drske i tajanstvene oči. »Ja tako nešto ne mogu dopustiti«, reče vrlo jednostavno, »pa i neću dopustiti. Na sudu je nešto drugo; ondje to moram izdržati - a i mogu.«
Ne tvrdim da sam ga razumio. Dojmovi, koje mi je omogućio da o njemu steknem, bili su kao oni pogledi kroz pomične prodore u gustoj magli - odlomci jasnih, ali prolaznih pojedinosti, koji ne daju neki suvisli pojam o općem izgledu nekog predjela. Oni draže našu radoznalost, ali je ne zadovoljavaju; ne mogu nam poslužiti za orijentaciju. Općenito uzevši, on me je zaveo na pogrešan put. Tako sam u sebi zaključio svoj sud o njemu kad se uveče sa mnom oprostio. Na nekoliko dana odsjeo sam u hotelu Malabar, kamo sam ga tako usrdno pozvao na večeru da se odazvao.

VII


Toga je popodneva doplovio neki poštanski parobrod za Daleki istok, a golema je blagovaonica toga hotela bila više od polovice puna ljudi koji su u džepu imali karte za putovanje oko svijeta, što su ih kupili za sto funti. Tu su bili mladi bračni parovi, koji su se, kako se činilo, već navikli na zajednički život i uzajamno se dosađivali usred svoga putovanja; tu su bila velika društva i mala društva i osamljeni pojedinci, koji su svečano večerali ili se bučno gostili, ali su svi razmišljali, razgovarali, šalili se ili se mrgodili kako su to običavali i kod kuće, a nove su dojmove primali isto onako inteligentno kao i njihovi kovčezi gore u sobama. Odsad će dobivati cedulje za dokaz da su proputovali kroz ovo ili kroz ono mjesto, a i njihova će ih prtljaga dobivati. Njima će veoma goditi to odlikovanje njihove ličnosti, i oni će čuvati gumirane etikete na svojim kovčezima kao očiti dokaz, kao jedini trajni trag svoga korisnog pothvata. Sluge tamnih lica prolazili su nečujno po prostranom i nalaštenom podu; tu i tamo začuo bi se smijeh neke djevojke, nevin i prazan kao i njezin duh, ili bi se, kad bi odjednom utihnula zveka posuđa, čulo nekoliko riječi što ih je afektirano rastežući izgovarao neki šaljivac, koji je za zabavu ljudi oko stola, željnih smijeha, raspredao zanimljivu posljednju priču o sablazni na brodu. Dvije nomadske usidjelice, napirlitane do krajnosti, žučljivo su prebirale jelovnik, šapćući nešto jedna drugoj s uvelim usnama i drvenim licem, čudnovate poput dvaju raskošnih strašila. Malo vina otvori Jimovo srce i razveže jezik. Primijetio sam da je i dobra teka. Činilo se kao da je negdje zakopao prvu epizodu našeg poznanstva. To je sada bilo nešto o čemu se uopće više neće govoriti na ovome svijetu. A čitavo sam vrijeme imao pred sobom one plave, djetinje oči koje gledaju ravno u moje, ono mlado lice, ona snažna ramena, ono otvoreno brončano čelo s bijelom crtom pod korijenjem plave valovite kose, onu njegovu pojavu koja je na prvi pogled pobudila sve moje simpatije, onaj iskreni izgled, neusiljen smiješak, mladenačku ozbiljnost. To je bio onaj pravi; bio je jedan od naših. Govorio je promišljeno, s nekom vrstom sabrane prostodušnosti, i mirna držanja koje bi moglo biti znak i muževnog samosvladavanja, i bestidnosti, i bešćutnosti, i silne nesavjesnosti i strašne dvoličnosti. Tko bi to znao! Po tonu se našeg razgovora moglo misliti da raspravljamo o nekoj trećoj osobi, o nogometnoj utakmici, o lanjskom snijegu. Moj se duh gubio u moru nagađanja, sve dok mi skretanje razgovora nije omogućilo da mu bez uvrede kažem kako je, općenito uzevši, ona rasprava bila prilično naporna za nj. On ispruži ruku preko stolnjaka i, uhvativši moju ruku kraj moga tanjura, zagleda se uporno u me. Zapanjio sam se. »Mora da je užasno teško«, promucao sam sav zbunjen tom njegovom provalom osjećaja bez riječi. »To je - pravi pakao«, krikne on prigušenim glasom.
Ta Jimova kretnja i te riječi nagnale su dva elegantna svjetska putnika za susjednim stolom da uznemireno dignu pogled sa svoga sladoleda. Ustanem, i mi prijeđemo u prednju galeriju, gdje se pije kava i puše cigare.
Na malim osmorokutnim stolovima gorjele su svijeće u staklenim kuglama; grmovi biljaka tvrda lišća dijelili su skupine pletenih naslonjača jedne od drugih; a među parovima stupova, kojima su se crvenkaste glavice, nižući se u dugome redu, sjajile pod odsjevom s visokih prozora, visila je noć, blistava i tamna, poput divne zavjese. Pomična svijetla na brodovima žmirkala su u daljini kao zvijezde koje se gase, a brežuljci oko sidrišta bili su nalik na zaobljene crne mase zaustavljenih olujnih oblaka.
»Nisam mogao pobjeći« počne Jim. »Kapetan je to učinio - to je njegova stvar. Ja to nisam mogao, a nisam ni htio. Oni su svi umakli ovako ili onako, ali meni to ne bi dolikovalo.«
Slušao sam ga sa sabranom pozornošću ne usuđujući se ni maknuti na svom stolcu; htio sam saznati - a ipak ni danas još ne znam, mogu samo nagađati. Htio je biti i povjerljiv i suzdržljiv u isti mah, kao da je uvjerenje o nekoj prirođenoj nevinosti svaki čas potiskivalo istinu koja se u njemu grčila. Počne govoriti tonom, kojim bi netko priznao da je nesposoban skočiti preko zida od dvadeset stopa, kako sada nikako više ne može kući, a ta mi izjava dozva u pamet ono što je Brierly rekao, »kako se čini da stari pastor u Essexu neobično voli svoga sina pomorca«.
Ne mogu vam reći je li Jim znao za tu osobitu »ljubav« svog oca, ali je ton, kojim je izgovarao »moj tata«, nastojao objasniti da je dobri stari seoski pastor zapravo najkrasniji od svih ljudi koje su ikada od početka svijeta mučile brige za veliku obitelj. Premda to nikada nije izričito rekao, natuknuo je to s takvom tjeskobom da o tome nije moglo biti nikakve sumnje, a to je doista bilo vrlo iskreno i dirljivo, ali je drugim elementima toga događaja dodavalo neku bolnu pomisao na ljude koji su tako daleko. »Sada je on već sve to pročitao u engleskim novinama«, reče Jim. »Nikada više neću moći izići pred svoga ubogog starog.« Na to se nisam usuđivao podići oči, dok ga nisam čuo gdje dodaje: »Ja mu to nikako ne bih mogao objasniti. Ne bi to razumio.« Tada dignem pogled. On je zamišljeno pušio i začas, prenuvši se, nastavio govoriti. Smjesta je očitovao želju da ga ne izjednačim s ostalim sudionicima u - u zločinu, okrstimo ga tako. On nije jedan od njih; on je uopće čovjek drugoga kova. Ja ničim nisam pokazivao da se slažem s njim. Nisam mu nipošto namjeravao, za ljubav suhoparnoj istini, oduzeti ma i najmanju česticu bilo kakva spasonosnog olakšanja koje bi mogao naći. Nisam znao koliko sam vjeruje u to. Nisam znao što kani postići - ako je uopće htio što postići - a sve mi se čini da to ni sam nije znao; uvjeren sam, naime, da nijedan čovjek nikada potpuno ne razumije vlastita lukava izmicanja, kojima nastoji izbjeći strašnoj sjeni spoznaje samoga sebe. Čitavo to vrijeme nisam izgovorio ni riječi, ni kad je pitao što je najbolje da učini »kad se završi ta glupa rasprava«.
Očito je dijelio Brierlyjevo prezirno mišljenje o tom postupku, koji je zakonom propisan. On ne zna kamo da se okrene, priznao je, pri čemu je očevidno više glasno mislio negoli meni govorio. Svjedodžba je propala, karijera je prekinuta, nema novca da otputuje, a kako mu se čini, nigdje neće dobiti posla. Kod kuće bi možda nešto dobio; ali to bi značilo ići k svojima da mu pomognu, a on to ne želi. Uopće nije vidio izlaza iz toga, osim da dobije mjesto običnog mornara - ili možda položaj podoficira na kakvu parobrodu. Podoficir bi mogao biti... »Mislite li da biste mogli?« upitam nemilosrdno. On skoči, ode do kamene ograde i zagleda se u noć. Začas se vrati i stane nad mojim stolcem sa svojim mladenačkim licem, koje je još bilo sumorno od bola zbog potisnuta uzbuđenja. Sasvim je dobro razumio da ja ne sumnjam u njegovu sposobnost upravljanja brodom. Glasom, koji je pomalo podrhtavao, upita me zašto sam to rekao. Bio sam »neobično ljubazan« prema njemu, rekao mi je, nisam mu se čak ni narugao kad je - tu zamuca - »kad je ona zabluda znate - načinila od mene prokleto smiješnog magarca«. Upadnem mu u riječ rekavši prilično toplo da za me takav nesporazum nije nešto čemu se treba smijati. On sjedne i zamišljeno popije svoju kavu, ispraznivši malu šalicu do posljednje kapi. »To ne znači da ma i na čas priznajem umjesnost one primjedbe«, izjavi razgovijetno. »Ne?« rekoh. »Ne«, reče on s mirnom odlučnošću. »Znate li vi što biste vi učinili? Znate li? A vi ne mislite da ste vi...« pri tom nešto proguta... »ne mislite da ste vi - pas?«
A uz to me - časti mi moje! - ispitivački gledao. Čini se da je to bilo pitanje - pitanje »bona fide!« On, međutim, nije čekao odgovor. Prije nego što sam se mogao snaći, nastavi, gledajući ravno preda se, kao da čita nešto što je napisano na tami one noći. »Sve je u tome da čovjek bude spreman. Ja to nisam bio; nisam - u onaj čas nisam. Ne želim se opravdavati; ali bih htio razjasniti - htio bih da me netko razumije - netko - jedan čovjek barem! Vi! Zašto ne vi?«
To je bilo svečano, a pomalo i smiješno, kao što je uvijek borba pojedinca koji pokušava spasiti od propasti svoj pojam o moralu, koji treba da usvoji onaj dragocjeni pojam konvencionalnosti, što je u biti samo jedno od pravila za igru, ništa više, ali ipak strašno jaka zbog svoje pretpostavke da ima neograničenu moć nad prirodnim nagonima, zbog svojih užasnih kazna za onoga tko se o nju ogriješi. Počne pripovijedati prilično mirno. Na palubi onoga parobroda linije »Dale«, koji je pokupio njih četvoricu kad su plovili u čamcu po tihom moru, ozarenom suncem na zapadu, gledali su ih poprijeko već nakon prvoga dana. Debeli je kapetan ispripovjedio svoju priču, drugi su šutjeli, pa je to u prvi mah bilo prihvaćeno. Nitko neće preslušavati uboge brodolomce, kad je imao sreću da ih spasi, ako ne od okrutne smrti a ono barem od okrutnih muka. Kasnije, kad su imali vremena promozgati, oficirima »Avondale« palo je u oči da u toj aferi ima »nešto sumnjivo«; ali oni su, dakako, svoje sumnje zadržali za se. Pokupili su kapetana, kormilara i dva strojara parobroda »Patne« koji je potonuo u more, a to je, kao što je i sasvim ispravno, za njih bilo dovoljno. Nisam ispitivao Jima o prirodi njegovih osjećaja za vrijeme onih deset dana što ih je proveo na brodu. Po tome kako je ispričao taj dio svoje priče mogao sam zaključiti da je djelomično bio omamljen otkrićem što ga je načinio - otkrićem o samome sebi - te se nesumnjivo trudio da to razjasni jedinom čovjeku koji je bio kadar procijeniti svu strahovitu veličinu toga. Morate razumjeti, on nije pokušavao smanjiti važnost tog otkrića. O tome sam načistu; i u tome je njegovo značenje. A što se tiče osjećaja što ih je proživljavao, kad se iskrcao na obalu i čuo za nepredviđeni zaključak o tom događaju, u kojemu je tako žalosno sudjelovao, o njima mi ništa nije rekao, a i teško ih je zamisliti. Pitam se je li osjećao da mu je tlo pod nogama propalo? Pitam se! Svakako mu je vrlo brzo uspjelo steći novo uporište. Ostao je na obali čitavih četrnaest dana čekajući u Domu pomoraca, a kako je u ono vrijeme boravilo ondje šestoro ili sedmoro ljudi, ja sam ponešto i čuo o njemu. Čini se da je njihovo ravnodušno mnijenje bilo kako je on, osim svojih drugih nedostataka, još i neki mrzovoljast divljak. Provodio je te dane na verandi, ukopan u svom naslonjaču, izlazeći iz te svoje grobnice samo u vrijeme jela ili kasno u noći, kad bi tumarao po obali potpuno sam, odijeljen od svoje okoline, neodlučan i šutljiv poput sablasti koja nema kuće što bi je obilazila. »Ne vjerujem da sam čitavo to vrijeme ma s kim živim i tri riječi prozborio«, rekao mi je sam, što me je veoma ražalostilo zbog njega, i smjesta je dodao: »Netko bi od tih ljudi sigurno natuknuo nešto što sam odlučio da neću dopustiti, a ja nisam želio svađe. Ne! Tada ne. Bio sam previše - previše... Nisam imao srca za to...« »Onda je onaj zid napokon odolio«, dobacim veselo. »Jest«, promrmlja on, »izdržao je. A ipak vam se kunem da sam osjetio kako se pod mojom rukom izbočio.« »Nevjerojatno je kakav pritisak može katkada izdržati staro željezo«, rekoh. Zavalivši se u svoj stolac, ispruživši noge i spustivši ruke, on malko kimne nekoliko puta. Tužnijega prizora ne biste mogli zamisliti. Najednom digne glavu, uspravi se i udari se po bedru. »Ah! Kakvu sam priliku propustio! Moj bože! Kakvu priliku propustio!« uzvikne, ali je ta posljednja riječ »propustio« zazvučila kao krik koji mu se oteo s bolom.
Opet je umuknuo i gledao nepomičnim, dalekim pogledom strastvene čežnje za tom promašenom prilikom, raširivši za trenutak nosnice, dišući opojni dah te izgubljene mogućnosti. Ako mislite da sam se iznenadio ili zgrozio, svakako mi činite krivo! Ah! Jadnik je imao mašte! Trebalo je da se sam oda, trebalo da je da se sam preda. U njegovu pogledu, što ga je upiljio u noć, vidio sam čitavo njegovo unutrašnje biće kako se iskazuje, kako se nesmotreno baca u fantastično kraljevstvo nepromišljenih junačkih težnji. Nije imao vremena žaliti za onim što je izgubio, tako se potpuno i prirodno zanimao za ono što je propustio postići. Bio je veoma daleko od mene, premda sam ga motrio na same tri stope udaljenosti. Iz časa u čas sve je dublje prodirao u neostvarivi svijet romantičnih podviga. On mu je naposljetku prodro i u samo srce! Čudni se neki izraz blaženstva rasprostro preko njegovih crta, oči su mu se iskrile na svjetlosti svijeće koja je gorjela između nas; on se očito smiješio! Prodro mu je u samo srce - u samo srce. To je bio zanesen smiješak, koji se na vašem licu - pa ni na mojem - nikada neće vidjeti, dragi moji prijatelji. Dozovem ga natrag u stvarnost govoreći: »Da ste ostali na brodu, sigurno htjedoste reći!«
Okrene se k meni, a njegove se oči najednom zaprepaste i ispune bolom, lice mu je bilo zbunjeno, uznemireno, patničko, kao da se srušio s neke zvijezde. Ni vi ni ja nećemo nikada tako gledati u bilo kojeg čovjeka. On se duboko strese, kao da je hladan vršak nekoga prsta dodirnuo njegovo srce. Napokon uzdahne.
Nisam bio raspoložen da budem milosrdan. Izazivao me svojim protuslovnim neopreznim riječima. »Nesreća je što vi to niste unaprijed znali«, rekoh s namjerom krajnje neljubaznom; ali ta otrovna strijela osta bez učinka - pade do njegovih nogu, kao da je, da tako kažem, promašila, a on nije ni pomislio da je digne. Možda je nije ni vidio. Začas, ugodno se protegnuvši, reče: »K vragu, sve to! Kažem vam da se zid izbočio. Držao sam svoju svjetiljku uz željezni ugao na donjoj palubi, kadli komad rđe, velik kao dlan moje ruke, otpadne s ploče, i to sam od sebe.« Jim prijeđe rukom preko čela. »Zid se tresao i poskakivao kao nešto živo dok sam ga gledao.« »Morali ste se osjećati vrlo loše gledajući to«, napomenem ravnodušno. »Pretpostavljate li«, reče, »da sam mislio o sebi sa sto i šezdeset ljudi iza svojih leđa, koji su svi duboko spavali samo u tom prednjem dijelu lađe - a još više njih na krmi - uz one na palubi - svi spavaju - ne znaju ništa o tome - ima ih triput više nego što ima čamaca za njih, sve kad bi i bilo vremena? Očekivao sam da će se željezo raspasti pred mojim očima dok ja tu stojim, te da će ih vodena bujica preplaviti sve onako zaspale... Što sam mogao učiniti - što?«
Mogu ga lako zamisliti u prenapučenu mraku toga mjesta, koje je bilo kao neka spilja, dok je svjetlo svjetiljke padalo na mali dio zida na koji je s druge strane pritiskivao ocean, a njegove su uši slušale disanje ljudi koji su spavali ne sluteći ništa. Mogu sebi predočiti Jima, kako zuri u željezo, usplahiren zbog padanja rđe, satrven spoznajom o bliskoj smrti. To je, razabrao sam, bilo drugi put što ga je njegov kapetan poslao naprijed, želeći ga, slutim, držati daleko od mosta. Rekao mi je da je njegov prvi poriv bio povika ti i smjesta probuditi sav onaj svijet, baciti ga iz sna u užas; ali ga obuzme tako porazan osjećaj vlastite nemoći, da nije bio kadar ni pisnuti. To je ono, mislim, što ljudi hoće da kažu kad govore o jeziku koji se lijepi za nepce. »Presuho«; tim se sažetim izrazom poslužio da označi to stanje. Bez glasa se zatim uspne na palubu kroz otvor broj jedan. Jedro za stvaranje hladovine koje je ondje bilo razapeto, slučajno dolepeta do njega, i sjećao se da ga je laki dodir platna po licu gotovo svalio s ljestava.
Priznao je da su mu koljena prilično jako klecala kad je stupio na prednju palubu i ugledao drugu zaspalu hrpu. Tada su već bili zaustavljeni strojevi, para je izlazila. Od njezina je duboka šuma čitava noć treperila kao žica na basu. Od nje je i brod drhtao.
Ovdje-ondje vidio je kako se neka glava digla s rogožine, kako se neki nejasan oblik diže da sjedne i pospano sluša za trenutak, a onda opet pada u zbrkanu gomilu kutija, parnih vitlova, ventilatora. Jasno mu je bilo da ti ljudi nemaju dovoljno znanja kako bi razumno mogli prosuditi što znači taj čudni šum. Željezni brod, ljudi bijelih lica, sve što se vidjelo i čulo, sve na brodu bilo je jednako čudno tom neukom i pobožnom mnoštvu, i ulijevalo mu veliko pouzdanje što će mu zauvijek ostati nerazumljivo. Padne mu na um da je to sretna okolnost. Pomisao na to bila je upravo užasna.
Ne smijete zaboraviti da je očekivao, a to bi isto i svaki drugi čovjek na njegovu mjestu mislio, kako će brod svakoga časa potonuti; izbočena, rđom izgrižena željezna oplata, koja zadržava ocean, mora neizbježno popustiti najedanput kao neki minirani nasip i propustiti naglu i razornu bujicu. Stajao je nepomično gledajući sva ona ispružena tjelesa, kao osuđenik, svjestan svoje sudbine, koji promatra nijemo društvo smrti. Pogiboše! Ništa ih ne može spasiti! Bilo je možda čamaca za polovicu njih, ali nije bilo vremena! Nema više vremena! Nema više vremena! Nije više bilo vrijedno otvoriti usta, maknuti rukom ili nogom. Prije nego što uzmogne viknuti tri riječi, ili zakoračiti tri koraka, i on sam će se naći u moru, koje će jezovito pobijeljeti od ljudskih tjelesa što se očajnički otimaju, i odjekivati očajničkim pozivima u pomoć. A pomoći nije bilo. Savršeno je točno zamišljao što će se dogoditi; kroz sve je to prolazio, neprestano onako nepomičan, stojeći uz otvor sa svjetiljkom u ruci - sve je to proživljavao do posljednje najmučnije pojedinosti. Mislim da je to i po drugi put proživljavao dok mi je pričao sve ono što pred sudom nije mogao iskazati.
»Vidio sam isto onako jasno kao što sada vidim vas, da ništa ne mogu učiniti. Činilo mi se da mi to izvlači sav život iz udova. Pomislio sam da mogu sasvim lijepo ostati ondje gdje jesam, i čekati. Nisam mislio da imam još mnogo časaka pred sobom... Najednom para prestane izlaziti. Onaj je šum«, reče, »bio takav da poludiš, ali je tišina odmah zatim postala nesnosna kao mora.
Mislio sam da ću se ugušiti prije nego što se utopim.«
Tvrdio je da se nije namjeravao spasiti. Jedina jasna misao, koja se pojavila, nestala i opet iskrsla u njegovu mozgu, bila je: osam stotina ljudi i sedam čamaca.
»Netko je glasno govorio u mojoj glavi«, reče pomalo bijesno. »Osam stotina ljudi i sedam čamaca - a nema vremena! Zamislite samo to!« On se nagne prema meni preko stolića, a ja pokušam izbjeći njegov uporni pogled. »Mislite li da sam se bojao smrti?« upita veoma strastvenim i tihim glasom. I spusti svoju otvorenu ruku s udarcem od kojega zaplešu šalice za kavu. »Spreman sam se zakleti da nisam - nisam... Tako mi boga - nisam!« Sasvim se uspravi i prekriži ruke; brada mu padne na grudi.
Prigušena zveka posuđa ‘slabašno je dopirala do nas kroz visoke prozore. Začuli su se glasovi, a nekoliko ljudi iziđe na galeriju u vrlo veselu raspoloženju. Izmjenjivali su šaljive uspomene na magarce u Kairu. Neki je živahan rumeni svjetski putnik zadirkivao blijedoga zabrinutog mladića koji je polagano koračao na dugim nogama, zbog njegova kupovanja u bazaru. »Zar vi uistinu mislite da su me tako izvarali?« pitao je ovaj veoma ozbiljno i zamišljeno. Skupina se kretala dalje i rušila stolce prolazeći; zasvijetlile bi šibice, na sekundu obasjavši lica bez traga izraza, i glatku prednju stranu bijelih košulja; brujanje mnogih razgovora, oživljenih obilnim jelom i pićem, zvučilo mi je besmisleno i neizmjerno daleko.
»Neki su od posade spavali uz otvor broj jedan na dohvat moje ruke«, nastavi Jim.
Morate znati da su na tom brodu čuvali stražu malajski mornari, te je sva momčad spavala cijelu noć, samo su budili smjene podoficira i stražara. Bio je u napasti da ščepa za rame i prodrma najbližeg indijskog mornara, ali to ipak nije učinio. Nešto mu je zadržavalo ruke, koje su visile niz bokove. - Nije se bojao - oh ne! - samo nije mogao učiniti tu kretnju, to je sve. On se možda nije bojao smrti, ali reći ću vam čega se bojao, bojao se onoga, što se mora dogoditi. Njegova prokleta mašta predočivala mu je sav užas panike, bjesomučnu gungulu, očajničko zapomaganje, izvrnute čamce - sve najstravičnije događaje katastrofe na moru, za koje je ikada čuo. Morao se pomiriti sa sudbinom da umre, ali ja shvaćam da je želio umrijeti bez prekomjernih užasa, smireno u nekakvu mirnom transu. Spremnost da umreš nije baš izuzetan osjećaj, ali malokad susrećete ljude kojima su duše, zaštićene čeličnim, neprobojnim oklopom odlučnosti, spremne da se u izgubljenoj bitki bore do kraja; želja za mirom postaje toliko jača koliko nada slabi, dok naposljetku ne pobijedi i samu želju za životom. Tko od nas nije to već vidio, ili možda i upoznao neki takav osjećaj u vlastitu životu - osjećaj krajnje iznemoglosti od uzbuđivanja, ispraznosti napora, čežnju za pokojem? Oni koji se bore s nerazumnim silama poznaju to dobro - brodolomci na nasukanim čamcima, putnici izgubljeni u pustinji, ljudi koji se bore protiv slijepe moći prirode ili glupe surovosti gomila.

VIII


Kako je dugo stajao nepomičan kao klada uz otvor, očekujući svakog časa da će osjetiti kako brod pod njegovim nogama tone i kako ga bujica hvata s leđa odnoseći ga kao treščicu, ne mogu reći. Ne vrlo dugo - možda dvije minute. Dva muškarca, koja nije mogao prepoznati, počnu pospano razgovarati, a osim toga je začuo, ne bi mogao reći odakle, čudan šum od nogu koje se vuku. Nad tim je slabim zvukovima lebdjela ona užasna tišina koja nagoviješta katastrofu, onaj strašan muk koji vlada u času pred slomom; a onda mu sine u glavi misao da će možda imati vremena pohitati i presjeći sva užeta na sohama, tako da se čamci spuste na vodu kad brod bude tonuo.
»Patna« je imala dugačak most, i na njemu su bili svi čamci, četiri na jednoj, a tri na drugoj strani - najmanji je od njih bio na lijevoj strani i pričvršćen gotovo nasuprot kormilu. Uvjeravao me, s očevidnom željom da mu to svakako vjerujem, kako je uvijek najbrižnije nastojao da čamci budu pripravni za hitnu upotrebu. Znao je svoju dužnost. Mogu reći da je, što se toga tiče, bio dobar kormilar. »Uvijek sam smatrao da moram biti pripravan na najgore«, naglašavao je piljeći mi sa zebnjom u lice. Kimnem glavom u znak da odobravam to zdravo načelo, odvraćajući oči od one skrovite nezdrave slabosti u čovjeku.
Potrči posrćući. Morao je prelaziti preko nogu, pazeći da se ne spotakne o glave. Najednom netko uhvati odozgo njegov kaput, i neki očajnički glas progovori pod njegovim laktom. Svjetlo svjetiljke, koju je nosio u desnoj ruci, obasja neko uzdignuto tamno lice iz kojega su ga oči molile zajedno s glasom. Već je dovoljno razumijevao onaj jezik da je mogao razumjeti riječ »voda«, što ju je taj glas više puta ponovio u upornom tonu molitve, gotovo očaja. Trgne se da bi pošao dalje, ali osjeti da ga neka ruka drži za nogu.
»Nesretnik me se grčevito hvatao kao utopljenik«, reče uzbuđeno. »Voda, voda! O kakvoj vodi govori? Zna li on nešto? Naložio sam mu, najmirnijim glasom što sam mogao, neka me pusti. Zadržavao me, vrijeme je prolazilo, drugi su se počeli micati; trebao sam vremena - vremena da odsiječem užeta, da se čamci mogu spustiti na vodu. On me tada uhvati za ruku, i ja sam osjetio da će početi vikati. Palo mi je na pamet kako bi to bilo dovoljno da izazove paniku, pa zamahnem svojom slobodnom rukom i udarim ga svjetiljkom u lice. Staklo zazveči, svjetlo se ugasi, ali me on zbog udarca ispusti, a ja potrčim - želio sam samo stići do čamaca, samo doći do čamaca. On skoči za mnom. Okrenem se prema njemu. Nije se htio smiriti, pokušao je vikati. Umalo ga nisam zadavio, dok nisam shvatio što zapravo želi. Htio je malo vode - vode za piće; davali su im samo najmanju određenu količinu, znate, a on je poveo sa sobom sinčića, kojega sam već više put vidio. Dijete mu je bilo bolesno i žedno. Opazio me kad sam prolazio mimo njih, i molio je malo vode. To je bilo sve. Bili smo pod mostom, u tmini. I dalje me čvrsto držao za zglavke; nemoguće ga se bilo otresti. Pojurim u svoju kabinu, zgrabim bocu vode i gurnem mu je u ruke. On iščezne. Sve dotada nisam opazio koliko je i meni samome trebalo da nešto popijem.« Jim se nasloni na lakat držeći ruku nad očima.
Osjetih kako me podilazi jeza niz čitavu kičmu; bilo je nešto sasvim neobično u svemu tome. Prsti ruke, koja je zasjenjivala njegovo čelo, lagano zadrhtaše. On prekine kratku šutnju.
»Tako se nešto događa čovjeku samo jednom i... Ah, da! Kad sam napokon došao na most, nesretnici su spuštali jedan od čamaca s boka. Jedan čamac! Ja potrčim uz ljestve, kadli mi težak udarac padne na rame, a umalo što nije i na glavu. To me nije zaustavilo, a glavni strojar - dotle su ga već izvukli iz njegova ležaja - opet podigne na me podnožak za vesla. Ali ništa me tada nije moglo iznenaditi. Sve mi se to činilo prirodno - a užasno - užasno. Izmaknem se tom bijednom luđaku, dignem ga s mosta kao da je djetence, a on počne šaptati u mom naručju: ‘Nemojte! Nemojte! Mislio sam da ste jedan od onih crnaca.’ Odbacim ga, a on se skotrlja duž mosta i sruši onog momka - pomoćnog strojara. Kapetan, zaposlen oko čamca, ogleda se naokolo i pristupi k meni oborene glave grokćući kao divlja životinja. Nisam ustuknuo, kao da sam od kamena. Stajao sam čvrsto, ovako kao ovo«, i on lagano udari prstima o zid pokraj svoga stolca. »Bilo mi je kao da sam već dvadeset puta čuo sve to, vidio sve to, doživio sve to. Nisam ih se bojao. Povučem natrag svoju šaku, a kapetan se zaustavi mucajući:
‘Ah! To ste vi! Pomozite mi brzo.’
Eto, to mi je rekao. Brzo! Kao da bi itko mogao biti dosta brz. ‘Zar ćete nešto učiniti?’ upitam ga. ‘Hoću. Spasiti se!’ zareži on preko svog ramena.
Mislim da onda nisam razumio što hoće reći. Ona druga dvojica dotle su se sabrala i potrčala zajedno prema čamcu. Oni su lupali nogama, dahtali, gurali, proklinjali čamac, brod, jedan drugoga - proklinjali mene. A sve to mrmljajući. Nisam se micao, nisam govorio. Promatrao sam nagibanje broda. Brod je bio miran, kao da počiva na skelama u škveru - samo što je stajao ovako«. Jim ispruži ruku, okrenuvši dlan prema dolje a vrške prstiju savine prema podu. »Ovako«, ponovi on. »Mogao sam jasno vidjeti, kao što čujem zvuk zvona, crtu obzora pred sobom, nad prednjim rubom broda; mogao sam vidjeti vodu koja se prostirala vrlo daleko, crna i svjetlucava, i mirna - mirna kao ribnjak, mrtvački mirna, mirnija nego što je to more ikada prije bilo - tako mirna te nisam mogao podnijeti da je gledam. Jeste li ikada motrili brod koji plovi tako da mu je prednji dio uronjen u vodu, a u tonjenju ga sprečava samo ploha starog željeza, koje je već previše zarđalo da bi izdržalo ako bi ga poduprli? Jeste li to već vidjeli? Oh, da, poduprijeti ga! Pomišljao sam na to - pomišljao sam na sve na svijetu; ali možete li vi poduprijeti jedan zid u pet minuta - ili u pedeset, da ih je samo bilo? Gdje ću naći ljude koji bi htjeli poći dolje, na dno broda? A dovući drvo - drvo! Biste li vi imali hrabrosti zadati prvi udarac maljem, da ste vidjeli zid onoga broda? Nemojte reći da biste imali; vi ga niste vidjeli; i nitko to ne bi učinio. Do vraga - da učinite nešto takvo, morate vjerovati da postoji neka mogućnost, jedan prema tisuću, ma samo sjena neke mogućnosti. A vi to ne biste vjerovali. Nitko to ne bi vjerovao. Vi mislite da sam pas što sam tamo stajao ne poduzimajući ništa, ali što biste vi bili učinili? Što? To ne možete reći - nitko to ne može reći! Čovjek mora imati vremena da nešto uradi. Što biste mi vi bili rekli da učinim? Što bi vrijedilo da sam strahom natjerao u ludilo sve one ljude koje nisam mogao spasiti - koje ništa ne bi moglo spasiti? Pogledajte me! Ne sjedio ja na ovoj stolici pred vama...« Poslije svakih nekoliko riječi brzo bi udahnuo i bacio hitar pogled na moje lice, kao da u svojoj muci budno pazi na učinak svojih riječi. Nije govorio meni, on je samo govorio preda mnom, raspravljajući s nekom nevidljivom osobom, s nekim protivnikom, i nerazdruživim drugom vlastita života - s još jednim posjednikom svoje duše. To su bila sporna pitanja koja nadilaze kompetencije istražnog suda; to je bila osjetljiva i važna rasprava o pravoj suštini života, i tu nije trebalo suca. Trebao je saveznika, pomoćnika, ortaka. Osjećao sam kako se izlažem pogibelji da budem obmanut, zaslijepljen, namamljen, natjeran, možda, na to da zauzmem određeno stajalište u raspravi, koja ne može donijeti odluku ako čovjek treba da bude pravedan prema svima slutnjama što ga obuzimaju, i prema onome što je časno i što ima svoja prava, i prema onome što je sramotno i što postavlja svoje zahtjeve. Vama, koji ga niste vidjeli i čujete njegove riječi samo iz tuđih usta, ne mogu razjasniti onu raznolikost svojih osjećaja. Činilo mi se da sam prisiljen shvatiti. Nepojmljivo - i mislim da nema ništa što bi moglo biti tako mučno kao taj osjećaj. Bio sam prinuđen razabrati koliko ima uobičajenih pojmova što se kriju u svakoj istini, a koliko prave iskrenosti u svakoj laži. On se obraćao na sve strane našega bića u isti mah - na onu stranu koja je vječito okrenuta prema danjoj svjetlosti, i na onu stranu u nama koja, poput nepoznate Mjesečeve hemisfere, tajno postoji u neprestanoj tami i kojoj je rub samo katkada obasjan opakom pepeljastom svjetlošću. Ovladao je mnome. Priznajem to, ne tajim. Sam je slučaj bio neznatan, nevažan - kako god uzmete: izgubljeni mladić, jedan od milijun njih - ali je svejedno bio jedan od naših. Događaj je bio potpuno bez važnosti, jednako kao poplava nekog mravinjaka, pa ipak me je tajnovitost njegova držanja zaokupila, kao da je on neka ličnost, prva u svojoj vrsti, kao da je nejasna istina, koja se tu krije, dovoljno važna da utječe na mišljenje čovječanstva o samome sebi...
Marlow načini stanku da pripali cigaru koja se gasila, i činilo se već da je potpuno zaboravio na pričanje, a onda ipak nastavi.
- Dakako, moja je to pogreška. Čovjek doista nema razloga da se tako zanosi. To je moja slabost. Njegova je slabost bila druge vrste. Moja se slabost sastoji u tome što nemam oko koje bi razlikovalo slučajne, vanjske stvari - što nemam oko ni za prnjarevu škrinju ni za lijepo rublje svoga bližnjega. Svoga bližnjega - to je prava riječ. Sretao sam mnogo ljudi - nastavi on sa časovitom tugom - susretao sam ih, također, u nekom - nekom - sukobu, recimo tako, kao toga prijana na primjer - i svaki put je jedino što sam vidio bilo ono ljudsko u njima. To je neki prokleti demokratski način gledanja, koji je možda bolji od potpune sljepoće, ali mi nikako nije koristio, uvjeravam vas. Ljudi očekuju gledaoca koji će primjećivati njihovo lijepo rublje. Ali ja se nikada nisam mogao ni najmanje oduševiti tim stvarima. Ah! To je svakako nedostatak; to je nedostatak; a onda ti dođe neko prijazno veče i priličan broj ljudi kojima nije do kartanja i - neka se priča...
On opet stane, očekujući možda da će ga obodriti neka napomena, ali se nitko ne oglasi; samo je domaćin, kao da protiv svoje volje izvršava neku dužnost, promrmljao:
- Vi ste tako istančani, Marlowe!
- Tko? Ja? - reče Marlow tihim glasom. - Oh, ne! Ali on je to bio; i koliko god se trudio da ovo pričanje bude što uspješnije, ja propuštam bezbrojne nijanse - tako su bile fine, i tako ih je teško izraziti riječima. A i on je sve još zamrsio time što je bio tako jednostavan - najjednostavniji jadnik!... Jupitra mi! Zbunjivao vas je. Sjedio je preda mnom govoreći mi da je - kao što je istina da ga ja gledam pred sobom - isto tako istina i to da se on ne bi bojao izložiti bilo čemu - a on je u to i vjerovao. Kažem vam, bilo je to nevjerojatno bezazleno, a strašno, strašno! Potajno sam ga promatrao, upravo kao da mu pripisujem namjeru da mi se svojski naruga. Bio je potpuno uvjeren da, iskreno govoreći - iskreno, znajte! - nema ništa što on ne bi mogao izdržati. Još odonda kad je bio »visok dva palca« - još »od malih nogu« pripremao se za sve poteškoće koje mogu zadesiti čovjeka na kopnu i na moru. Ponosito je isticao ta svoja duboka predviđanja. Bio je u duhu zamišljao pogibelji i spašavanja očekujući najgore, čineći sve najbolje što može. Mora da je proživljavao život pravog zanesenjaka. Možete li to zamisliti? Neprekidan niz pustolovina, slava, same pobjede! a duboka svijest o svojoj oštroumnosti uljepšava svaki dan njegova unutrašnjeg života. On se zaboravljao, oči su mu sjale, a na svaku me njegovu riječ moje srce, koje je sve više prožimala svjetlost njegove bezumnosti, sve jače boljelo u grudima. Nisam se nipošto htio smijati, pa sam, da se ipak ne bih nasmiješio, načinio svoje lice bešćutnim. On je pokazivao znakove razdražljivosti.
»Uvijek se dogodi nešto neočekivano«, rekoh pomirljivim tonom. Moja ga tupoglavost potakne na prezirni »Pah!« Pretpostavljam da je htio reći kako ga nešto neočekivano ne može dirnuti; ništa, ako je manje od onoga što čovjek uopće nije kadar pojmiti, ne može poremetiti njegovo stanje savršene pripravnosti. Bio je zaskočen iznenada - i on tiho, sam za se, prokune i vode, i svod nebeski, i brod, i ljude. Njega je sve izdalo! Prijevarom je bio gurnut u onu vrstu ohole rezignacije koja mu nije dala maknuti ni malim prstom, dok su oni drugi, koji su sasvim jasno vidjeli što je u onom času potrebno, padali jedan preko drugoga i očajno se znojili oko spuštanja čamca. U posljednjem je času ondje nešto zapelo. Čini se da im se u njihovoj izbezumljenosti na neki tajanstven način dogodilo te se pomični zasun na prednjem zavornju čamca čvrsto ukliještio, a ostaci su njihove prisebnosti smjesta uvidjeli smrtonosno značenje te nedaće. Mora da je to bila lijepa slika, to grozničavo nastojanje onih bijednika što su se mučili na nepomičnu brodu, koji je mirno plovio u tišini zaspaloga svijeta, ulažući najveće napore da oslobode onaj čamac, pužući četvoronoške, dižući se u očaju, vukući, gurajući, otrovno režeći jedan na drugoga, pripravni da ubijaju, pripravni da plaču, a od napasti da uhvate jedan drugoga za gušu sprečavao ih je samo strah od smrti, koji je nijemo stajao iza njih kao neki bešćutni i hladnooki nadglednik robijaša. Oh, doista! To je morala biti lijepa slika! On je sve to vidio i mogao je govoriti o tome s prezirom i s gorčinom; bio je to sasvim točno spoznao s pomoću nekoga šestog čula, zaključujem, jer mi se kleo da je ostao postrance ne bacivši nijedan pogled na njih i na čamac - ni jedan jedini pogled. A ja mu vjerujem. Rekao bih da je bio odviše zaokupljen promatranjem opasnog nagibanja broda, prijetnjom koja je nenadano iskrsla, usred najsavršenije sigurnosti - kao opčinjen mačem što je visio o vlasi nad njegovom glavom, nad glavom zanesenjaka.
Ništa se na svijetu nije micalo pred njegovim očima, i bez zapreke je mogao zamišljati kako se naglo penje tamna crta horizonta, kako se naglo diže golema morska površina, njezino brzo, mirno dizanje, surovi udarac, propadanje u ponor, borbu bez nade, svjetlo zvijezda koje se zauvijek ugasilo nad njegovom glavom, kao da se zatvorio svod grobnice - osjećao je pobunu svoga mladog života - crni kraj. Sve je on to mogao zamisliti, Jupitra mi! Tko to ne bi mogao? A ne smijete zaboraviti da je bio savršen umjetnik na svoj osobit način, bio je taj jadnik nadaren nekom izvanrednom vidovitošću. Prizori, koje mu je ona dočarala, pretvorili su ga u hladan kamen od tabana do zatiljka; ali u njegovoj su se glavi kovitlale razularene misli, hrome, slijepe, nijeme misli - vrtlog groznih bogalja. Nisam li vam već rekao da se ispovijedao preda mnom, kao da ja imam moć obvezivati i razrješivati. Prodirao je u se, duboko, duboko, nadajući se da ću mu ja podijeliti razrješenje, koje mu ne bi bilo ni od kakve koristi. To je bio jedan od onih slučajeva koje nikakva službena prijevara ne može ublažiti, kojima nitko živ ne može naći lijeka, kad se čini da i sam Tvorac prepušta grešnika njegovim vlastitim silama.
Stajao je na desnoj strani mosta, najdalje što je mogao od one borbe za čamac, koja se nastavljala s luđačkom grozničavošću i tajnošću kakve zavjere. Ona su dva Malajca međutim neprestano držala kotač. Zamislite samo te glumce u tom, hvala bogu, jedinstvenom prizoru na moru, četvoricu koji su izvan sebe od luđačkih i tajnih naprezanja, i trojicu koja ih motre u potpunoj nepomičnosti, stojeći na platnenim krovovima što pokrivaju duboko neznanje stotina ljudskih bića, njihov umor, njihove snove, njihove nade, sve to zaustavljeno, zadržano nevidljivom rukom na rubu uništenja. Oni su doista bili u tom položaju, o tome za mene nema sumnje s obzirom na stanje broda, jer je to bila najsmrtonosnija vrsta nesreće koja se može dogoditi. Ti bijednici oko čamca imali su sve moguće razloge da polude od straha. Otvoreno govoreći, da sam ja bio tamo, ne bih dao ni jedne krivotvorene pare za to da bi se brod mogao održati na vodi do kraja naredne sekunde. A on se još držao na vodi! Onim je zaspalim hodočasnicama bilo suđeno da ispune čitavo svoje hodočašće, pa i svu gorčinu nekoga drugog nepredviđenog završetka. Bilo je kao da je Svemogućem, čije su milosrđe oni priznavali, trebalo još neko vrijeme njihovo skromno svjedočanstvo na zemlji, pa je pogledao dolje i dao oceanu znak: »Ne smiješ!« Njihov bi me spas zbunio kao čudesno neobjašnjiv događaj, kad ne bih znao kako žilavo može biti staro željezo - katkada tako žilavo kao što je duh nekih ljudi što ih susrećemo tu i tamo, koji su još samo sjena, a podnose težinu života. Mislim da ponašanje dvojice kormilara nije najmanje čudo onih dvadeset posljednjih minuta. Oni su bili među onom šačicom svakovrsnih urođenika koji su dovedeni iz Adena da svjedoče na raspravi. Jedan od njih, koji je trpio od strašne stidljivosti, bio je veoma mlad, a sa svojim je glatkim, žutim, veselim licem izgledao još i mlađi nego što je bio. Savršeno se sjećam da ga je Brierly posredstvom tumača upitao o čemu je on u ono vrijeme mislio, a tumač se nakon kratkog razgovora okrenuo sudu i rekao važna izraza lica:
»Kaže, da nije ništa mislio.«
Drugi, strpljivih, žmirkavih očiju, s plavim pamučnim rupcem koji je od mnogoga pranja izgubio boju i koji je nekako osobito bio svezan na gustim sijedim čupercima, lica upalog i punog groznih udubina, smeđe kože koja se, onako puna bora, činila još tamnija, izjavio je kako je on znao da je brod zadesilo zlo, ali nije bilo nikakve zapovijedi, ne može se sjetiti da ju je čuo, pa zašto bi onda napustio kormilo? Na neka daljnja pitanja nekako je skupio svoja mršava ramena i izjavio kako mu nikada nije ni na um palo da bi se bijelci spremali napustiti brod iz straha od smrti. To još ni sad ne vjeruje. Možda je bilo nekih tajnih razloga za to? Micao je lukavo svojom starom bradom. Da, tajni razlozi! On je veoma iskusan čovjek i želio bi da onaj bijeli »tuan« dozna - okrene se prema Brierlyju, koji nije dizao glave - kako je on stekao znanja o koječemu služeći bijelcima na moru dugo godina - i najednom počne, dršćući od uzbuđenja, obasipati našu pozornost mnoštvom čudnovatih imena, imena davno već mrtvih i nestalih kapetana, imena zaboravljenih domaćih brodova, imena i ispravno i pogrešno izgovorenih, kao da je ruka nijemoga vremena vjekovima ležala na njima. Napokon su ga ušutkali. Na sud padne šutnja - šutnja koja nije bila prekidana barem minutu, a zatim polagano prijeđe u dubok žamor. Ta je epizoda pobudila senzaciju drugoga dana rasprave - dojmila se čitavog slušateljstva, dojmila se svakoga osim Jima, koji je sjedio sumoran na kraju prve klupe i nije nijedanput pogledao toga neobičnog i poraznog svjedoka, iz kojega je, kako se činilo, zračio neki tajanstven sistem obrane.
Tako su se ta dva indijska mornara držala kormila onoga broda bez pravog kormilarenja, i ondje bi ih zatekla i smrt da im je takva bila sudbina. Bijelci se na njih nisu ni najmanje obazirali - vjerojatno su zaboravili da uopće postoje. Jim ih se sigurno nije sjećao. On se samo sjećao da ništa nije mogao učiniti; on nije mogao učiniti ništa, bio je sam. Ništa se nije moglo učiniti, nego potonuti s brodom. Nije vrijedilo da zbog toga diže buku. Zar se išta moglo učiniti? Čekao je stojeći, bez glasa, kao okamenjen, misleći da je ta šutnja neka vrsta junaštva. Glavni strojar potrči oprezno preko mosta da ga povuče za rukav.
»Dođite i pomozite! Zaboga, dođite i pomozite!«
Otrči natrag do čamca na vršcima nožnih prstiju i smjesta se vrati da ga čupa za rukav moleći i kunući u isti mah.
»Mislio sam da će mi poljubiti ruku«, reče Jim surovo, »ali je on začas počeo bjesniti i šaptati mi u lice: ‘Da imam vremena, rado bih vam smrskao lubanju.’ Odgurnem ga. On me najednom ščepa za vrat. Vrag ga odnio! Udarih ga. Udario sam ga ne gledajući kamo. ’Zar ne želite spasiti svoj život - vi paklenska kukavico?’« Proštenja: »Kukavica! On me je nazvao paklenskom kukavicom. Ha! Ha! Ha! Ha! On me je nazvao - ha! ha! ha!...«
Zavalio se natrag i tresao od smijeha. Nikada u životu nisam čuo nešto tako gorko kao taj smijeh. Padao je kao medljika na sve one vesele razgovore o magarcima, o piramidama, bazarima i o koječemu drugom. Duž cijele su se tamne galerije glasovi utišali, blijede se mrlje lica okrenule složno prema nama, a tišina je postala tako duboka da je jasna zveka žličice za čaj, koja je pala na popločan kameni pod verande, zazvučila kao kratak srebrni krik.
»Nemojte se tako smijati da vas svi ovi ljudi naokolo čuju«, prigovorim mu. »To nije ljubazno prema njima, znate.«
U prvi mah kao da me nije ni čuo, ali začas upilji nekamo pogled, koji me uopće nije gledao, nego se činilo kao da prodire u srce nekoga užasnog priviđenja, i bezbrižno promrmlja: »Pa što zato! Mislit će, da sam pijan.«
I vi biste nakon toga, gledajući ga, pomislili da više nikada neće progovoriti. Ali ne bojte se! Sada on nije više mogao prestati da priča, isto tako kao što ne bi mogao prestati da živi, kad bi to htio samo snagom svoje volje.

IX


»Govorio sam u sebi: ‘Potoni - proklet bio! Potoni!’« - To su bile riječi kojima je nastavio pričati. Želio je dokrajčiti. Bio je potpuno prepušten sam sebi i u svojoj je glavi smislio te riječi koje je upućivao brodu proklinjući ga, a u isti je čas imao priliku da bude svjedok prizora koji su - koliko mogu prosuditi - bili poput prizora u nekoj vulgarnoj komediji. Oni su se još mučili s onim zasunom. Kapetan je zapovijedao: »Podvucite se pod čamac i pokušajte ga podići.« Ali oni su se, dakako, skanjivali da ga poslušaju. Vi razumijete, ležati potrbuške pod kljunom čamca kao da si zgnječen, nije položaj u kojemu bi bilo zgodno da budeš zatečen ako brod počne naglo tonuti. »Zašto se ne podvučete vi - kao najjači?« - cvilio je mali strojar. »Proklet bio! Ja sam predebeo!« brzo izgovori kapetan u očaju. Bilo je tako šaljivo da bi i anđeli zaplakali. Trenutak su stajali besposleni, a tada najednom glavni strojar poleti opet k Jimu.
»Dođite i pomozite, čovječe! Jeste li pomahnitali, pa se odričete jedine mogućnosti da se spasite? Dođite i pomozite, čovječe! Čovječe! Pogledajte onamo - gledajte!«
I naposljetku Jim pogleda prema krmi, kamo je onaj pokazivao luđački uporno. Ugleda oluju, tihu i crnu, koja je već progutala trećinu neba. Vi znate da te oluje nailaze tamo otprilike u ono doba godine. Najprije vidite da obzor tamni - ništa više; a onda se digne oblak, neproziran kao zid. Ravan se trak pare, obrubljen gadnim bjelkastim sjajem, diže na jugozapadu, gutajući zvijezde i čitava zviježđa; njegova sjena leti nad vodama i stapa nebo i more u ponor tmine. A sve je mirno. Nema grmljavine, ni vjetra, ni zvuka; nema nijednog blijeska. A tada se u tamnoj neizmjernosti pojavi olovnobijeli luk; on se jedanput-dvaput valovito uzburka, kao da se sam mrak zatalasao, i najednom vjetar i kiša udare zajedno neobičnom silinom, kao da su provalili kroz neku čvrstu površinu. Takav se oblak pojavio dok oni bijednici nisu ni na što obraćali pažnju. Istom su ga sada zapazili, te su s punim pravom zaključili, ako je u potpunoj tišini i bilo neke mogućnosti da se brod održi na vodi nekoliko trenutaka duže, sada će mu i najmanje gibanje mora učiniti smjesta kraj. Prvi valovi, koji prethode provali takva vihora i koji podignu brod, bit će ujedno i posljednji, on će početi da tone, i to će se, da tako kažemo, pretvoriti u neko dugo uranjanje sve niže i niže, do samoga dna. Zbog toga su oni iznova počeli skakati od straha, iznova se prenemagati i pokazivati svoj krajnji užas pred smrću.
»Bilo je crno, crno«, nastavi Jim sa sumornom upornošću. »Došuljalo se do nas odostrag. Nešto paklensko! Možda je dotle u mom malom mozgu bilo još i neke nade. Ne znam. Ali tada je sve sasvim propalo. Dovodilo me do ludila, kad sam vidio da sam tako uhvaćen. Bio sam bijesan, kao da sam upao u zamku. Uhvaćen sam! A i noć je bila vruća, sjećam se. Nije bilo ni daška.«
Tako se dobro toga sjećao, te se činilo da se, dašćući na stolcu, znoji i guši pred mojim očima. To ga je, nema sumnje, još i tada dovodilo do ludila, to ga je, tako reći, ponovo obaralo na tle, ali ga je također podsjetilo i na onu važnu namjeru, koja ga je bila nagnala da potrči na most gdje je za tren i opet nestala iz njegova duha. Namjeravao je spustiti sve čamce za spašavanje. Brže izvuče svoj nož i lati se posla režući, kao da ne vidi ništa, kao da ne čuje ništa i ne pozna nikoga na brodu. Oni su drugi mislili da je beznadno izbezumljen i mahnit, ali se nisu usuđivali glasno prosvjedovati protiv toga beskorisnog gubljenja vremena. Kad je to dovršio, vrati se na ono isto mjesto s kojega je došao. Tu je stajao i glavni strojar, koji ga smjesta uhvati za rame i šapne mu podrugljivo sasvim uz glavu, kao da bi ga htio ugristi za uho:
»Vi mahnita ludo! Mislite li da će vam ostati i najmanja mogućnost spasa ako svi ti glupani budu u čamcima? Što očekujete? Ta oni će vam s tih čamaca razlupati glavu.«
On je lomio ruke tik do Jima, koji se na nj nije ni osvrtao. Kapetan se razdraženo vrtio na istome mjestu i mrmljao: »Čekić, čekić! Mein Gott! Nađite čekić.«
Mali je strojar cvilio kao dijete, ali se usprkos svojoj slomljenoj ruci i svemu drugome pokazao, kako se čini, kao najmanja kukavica od svih, jer je zaista skupio dovoljno hrabrosti da pođe u strojarnicu. Čovjek mora biti pravedan prema njemu i priznati da to nije bila sitnica. Jim mi je pričao da je nekoliko puta očajnički pogledao, kao netko tko je natjeran u škripac, tiho zacvilio i otrčao. Začas se vratio, popevši se sa čekićem u ruci, te se bez oklijevanja bacio na zasun. Drugi smjesta ostave Jima i potrče da mu pomognu. Čuo je udaranje čekića i zvuk izvučenog zavrtnja koji je pao. Čamac je bio slobodan. Tek se tada okrene da pogleda - tek tada! Ali on se držao podalje - stajao je podalje. Želio je da ja svakako znam kako se on držao podalje, kako nije bilo ništa zajedničko između njega i onih ljudi - koji su imali čekić. Sasvim ništa. Više je nego vjerojatno da se smatrao odvojenim od njih nekim prostorom koji se ne može prevaliti, zaprekom preko koje se ne može prijeći, bezdanim ponorom. Bio je toliko daleko od njih koliko je uopće mogao - čitavu širinu broda.
Noge su mu bile kao prilijepljene, na toj udaljenoj točki, a oči su gledale prema nejasnoj skupini u kojoj su se oni nekako zamrsili i koja se čudno savijala, mučena zajedničkim strahom. Ručna svjetiljka, pričvršćena na potporanj nad stolićem koji je stajao na mostu - »Patna«, naime, nije imala sobice za pomorske karte u sredini broda - bacala je svjetlo na njihova napeta ramena, na njihova pognuta leđa koja su se tresla. Gurali su pramac čamca, gurali su ga u noć; gurali i nisu se više htjeli osvrnuti na nj. Napustili su ga, kao da je uistinu bio predaleko, odviše beznadno odijeljen od njih, a da bi bilo vrijedno pozvati ga, pogledati ga, dati mu znak. Nisu imali ni časka vremena da se obazru na njegovo pasivno junaštvo, da osjete žalac njegova ustezanja. Čamac je bio težak: gurali su ga upirući u pramac tako te im nije ostajalo ni daha da izgovore riječ ohrabrenja; ali onaj samrtni užas, koji je raspršio njihovo samosvladavanje kao pljevu vjetar, pretvarao je njihove očajničke napore u neku vrstu đavolstva koje bi, časne mi riječi, bilo prikladno za putujuće lakrdijaše u nekoj farsi. Gurali su svojim rukama, svojim glavama, gurali u strepnji za život čitavom težinom svojih tjelesa, gurali svom snagom svojih duša - ali čim su uspjeli pramac odgurnuti od sebe, svi su kao jedan prestali gurati i mahnito počeli puzati u čamac. Prirodna je posljedica bila da se čamac naglo odbio i odgurnuo ih tako te su nemoćno zateturali i pali jedan preko drugoga. Trenutak su bili potpuno zbunjeni nazivajući se u divljačkom šaptu svim pogrdnim imenima što su im padala na um, a onda se nanovo dali na posao. To se dogodilo triput. Jim je to opisivao s turobnom točnošću. Nije mu izmakla nijedna kretnja toga smiješnog naprezanja. »Gadili su mi se. Mrzio sam ih. A morao sam sve to gledati«, govorio je bez naglašavanja okrećući prema meni svoj tmurno budni pogled. »Je li ikada itko bio izložen tako sramotnom preslušavanju!«
Na trenutak pritisne glavu rukama, kao čovjek dotjeran do ludila nekom neizrecivom sramotom. To je bilo nešto što nije mogao objasniti sudu - pa čak ni meni; ali ja bih slabo bio kadar slušati njegovu ispovijest da nisam pokadšto razumio stanke među njegovim riječima. U tom jurišanju na vlastitu hrabrost duha bilo je podrugljive želje za zlobnom i podlom osvetom; bio je i neki element lakrdijaštva u njegovoj teškoj kušnji - neko padanje do smiješnog prenemaganja nadomak smrti ili sramote.
Govorio je o činjenicama, koje ja nisam zaboravio, ali se u ovoj vremenskoj udaljenosti ne mogu doslovno sjetiti njegovih riječi: sjećam se samo da mu je čudesno uspijevalo u suhoparnom izlaganju događaja izraziti sumornu mržnju svoga duha. Dvaput je, rekao mi je, zatvorio oči u izvjesnosti da je kraj već tu, i dva puta ih je morao ponovo otvoriti. Oba je puta opazio kako ona velika tišina tamni. Sjena tiha oblaka pala je na brod sa zenita, i činilo se da je ugušila svaki zvuk njegova nabreklog života. Nije više čuo glasove pod platnenim krovovima. Rekao mi je da je oba puta kad je zatvorio oči, u misli brzoj kao blijesak, vidio jasno kao na danjem svjetlu ono mnoštvo tjelesa što su se ondje ispružila da umru. Kad ih je otvorio, učinio je to zato da vidi onu strašnu borbu četvorice ljudi koji su se rvali kao bezumni s tvrdoglavim čamcem. »Oni bi od vremena do vremena padali pred njim, dizali se proklinjući jedan drugoga i naglo bi se opet bacili na nj - svi u jednoj hrpi... To je bilo dovoljno da svisnete od smijeha«, govorio je oborenih očiju; a onda ih za trenutak digne prema mome licu s tužnim smiješkom i doda: »Moralo bi me to zabavljati cijeli moj život, boga mi! jer ću taj smiješni prizor vidjeti još mnogo puta prije nego što umrem.« Opet obori oči. »Gledat ću ga i slušat ću ga... Gledati i slušati«, ponovi on dvaputa u dugim razmacima s ukočenim, bezizražajnim pogledom.
Onda se prene.
»Odlučio sam držati oči zatvorene«, reče, a nisam mogao. Nisam mogao, i nije mi stalo može li to itko. Neka samo prožive nešto takvo prije nego što to kažu. Neka samo prođu kroz to pa neka učine bolje - to je sve. Drugi put se moje vjeđe otvore, ali i moja usta. Osjetio sam da se brod miče. On je samo spustio svoj pramac - i blago ga dignuo - i polagano! beskrajno polagano, i samo malo. Već danima nije to učinio. Oblak je otplovio naprijed, a ta je prva bibavica, kako se činilo, prešla nad olovnim morem. U tom gibanju nije bilo života. Pa ipak mu je uspjelo pokrenuti nešto u mojoj glavi. Što biste vi bili učinili? Vi ste sigurni za se - zar ne? Što biste vi učinili kad biste osjetili sada - ovog trenutka - da se ova kuća miče - ovako samo malko pod vašim stolcem? Skočili biste! Tako mi neba! Vi biste jednim skokom skočili s mjesta, gdje sjedite, sve do one hrpe grmlja ondje prijeko.«
Jim ispruži svoju ruku u noć iza kamene ograde. Ostao sam sasvim miran. Gledao je u me čvrsto, veoma strogo. Nije moglo biti nikakve sumnje: sad me je zastrašivao, a dolikovalo mi je da ne napravim nikakva znaka, kako ne bih kretnjom ili riječju morao sam o sebi dati sudbonosno priznanje, koje bi imalo neke veze s tim događajem. Nisam bio raspoložen da se izlažem ikakvoj pogibelji te vrste. Ne zaboravite, bio je preda mnom a bio je zaista odviše nalik na bilo koga od nas, da ne bi bio opasan. Ali ako želite znati, reći ću vam bez ustezanja da sam žurnim pogledom procijenio udaljenost do one mase, koja se gušće crnjela usred travnjaka ispred verande. Pretjerivao je. Ja bih doskočio već nekoliko stopa bliže od nje - a to je jedino za što sam potpuno siguran.
Došao je posljednji čas, kako je tada bio uvjeren, a on se nije micao. Noge su mu ostale prilijepljene za daske, iako su mu se misli razularile u njegovoj glavi. U tom istom času vidio je jednoga od onih ljudi oko čamca kako je naglo ustuknuo, uzdignutim rukama zamahnuo po zraku, zateturao i srušio se. Nije baš sasvim doslovce pao, samo se polagano spustio tako da je sjeo, i sav se zgrbljen naslonio ramenima na onu stranu strojarnice gdje je prozor. »To je bio pomoćni strojar, neki mršav, bljedoliki momak čupavih brkova. Radio je kao treći strojar«, objasni Jim.
»Umro, dakle«, rekoh. »O tome smo nešto čuli na sudu«.
»Tako kažu«, izgovori on s tmurnom ravnodušnošću. »Ja to, dakako, nisam nikada sigurno saznao. Slabo srce. Taj se čovjek neko vrijeme prije toga tužio da se ne osjeća dobro. Uzrujavanje. Prevelik napor. Neka ga sam vrag zna. Ha! Ha! Ha! Moglo se lako vidjeti da ni on nije želio umrijeti. Smiješno, zar ne? Grom me ubio, ako ga nisu natjerali u ludilo tako, te se sam ubio! Natjeran u ludilo - ni više ni manje. Natjeran u to, vjere mi moje! Upravo dok sam ja... Ah! Da je samo ostao miran, da im je samo rekao neka idu k vragu, kad su došli da ga izvuku iz njegova ležaja jer brod tone! Da je samo ostao u prikrajku s rukama u džepovima i grdio ih!
Ustane, zatrese šakom, zagleda se u me i sjedne.
»Propuštena prilika, zar ne?«, promrmljah.
»Zašto se ne nasmijete?« reče on. »Pa to je šala, začeta u paklu. Slabo srce! Katkada žalim što moje nije bilo takvo.«
To me je razdražilo. »Ma je li, molim vas?« zaviknem s najdubljom ironijom. »Da! Zar vi to ne možete razumjeti?« poviče. »Ja ne znam za čime vi još možete žaliti«, rekoh ljutito. On mi dobaci pogled pun nerazumijevanja. I ta je strijela potpuno promašila nišan, a on nije bio čovjek koji bi kupio izgubljene strijele. Uvjeravam vas, bio je premalo sumnjičav, ta igra nije bila poštena. Bio sam zadovoljan što je moja strijela promašila - što on čak nije čuo ni zujanje luka.
Dakako, u onom času nije ni mogao znati da je onaj čovjek ispustio dušu. Idući trenutak - njegov posljednji na tom brodu - bio je prepun svakojakih događaja i dojmova, koji su udarali po njemu kao što more udara o liticu. Ja se navlaš služim tom usporedbom, jer sam prema njegovu izvještaju prisiljen vjerovati da je on cijelo to vrijeme sačuvao čudnu obmanu o svojoj pasivnosti, kao da nije djelovao nego samo trpio da njime upravljaju paklenske sile, koje su ga izabrale žrtvom svoje očite šale. Prvo što je osjetio bilo je škripanje teških soha, koje je napokon popustilo - škripanje, koje se činilo da mu s palube ulazi u tijelo kroz stopala njegovih nogu i da mu se penje uz hrptenicu sve do tjemena. A onda, kako je oluja bila već veoma blizu, druga i žešća bibavica podigne pasivnu trupinu tako da se ona opasno zatrese, a to mu oduzme dah, dok su mu u mozak i u srce poput bodeža prodirali krikovi užasne panike. »Spuštajte! Za ime božje, spuštajte! Brod tone!« Nakon toga konopci čamca puknu i odmotaju se s vitlova, a nekoliko ljudi poče govoriti uzbuđenim glasovima ispod platnenih krovova. »Kad god bi ti nesretnici progovorili, njihovo bi lajanje bilo dovoljno da probudi mrtvace«, reče on. Neposredno nakon udara i pljuska čamca, koji je doslovno pao u vodu, začuli su se mukli zvukovi od toga što je netko stupio ili se sručio u nj, i ujedno zbrkani povici: »Otkvači! Otkvači! Odrini! Otkvači! Otisni, života ti! Evo se oluja spušta na nas...« Visoko nad svojom glavom začuo je slabo hujanje vjetra, a ispod svojih nogu krik bola. Neki izbezumljeni glas, koji je dolazio sa strane, poče proklinjati pokretnu kuku. Brod poče zujati sprijeda i straga kao uznemirena košnica, a on, isto onako mirno kao što mi je pričao sve pojedinosti - jer su mu upravo tada i držanje i lice i glas bili sasvim mirni - nastavi bez i najmanjeg isticanja i reče: »Spotaknuo sam se o njegove noge.«
To je bilo prvi put što sam čuo da se uopće maknuo. Nisam se mogao obuzdati da ne zagunđam od iznenađenja. Nešto ga je napokon pokrenulo, ali on o samome času, o uzroku koji ga je trgnuo iz njegove nepomičnosti, nije znao ništa više nego što iskorijenjeno stablo zna o vjetru koji ga je oborio. Sve se to srušilo na nj: zvukovi, slike, mrtvačke noge - Jupitra mi! Paklenska mu je šala bila đavolski ubačena u grlo, ali on - vidite li - nije htio priznati da je njegov jednjak učinio ma i jedan pokret kako bi je progutao. Nevjerojatno je kako vam je umio nametnuti duh svoje obmane. Slušao sam ga kao da netko priča o djelovanju crne magije na lešinu.
»On se skotrlja na jednu stranu veoma blago, i to je posljednja pojedinost koje se sjećam da sam je vidio na brodu«, nastavi Jim. »Nisam se brinuo o tome što se zbiva s njim. Činilo se kao da se pridiže: ja sam, naravno, mislio da se pridiže: očekivao sam da će poletjeti ispred mene i da će preko ograde skočiti k drugima u čamac. Čuo sam ih kako se ondje dolje guraju, a jedan glas, kao da viče iz nekog rova, pozove: »George!« A onda se tri glasa stanu zajedno derati. Do mene su stizali svaki zasebno: jedan je blejao, drugi je skvičao, treći je zavijao. Uf!
Malo se strese, a ja opazim kako polagano ustaje, kao da ga odozgo neka čvrsta ruka vuče za kosu i diže sa stolca. Ustajao je polagano - do svoje potpune visine, a kad su se njegova koljena sasvim uspravila, ruka ga ispusti i on se malo zaljulja na nogama. U njegovu licu, u njegovim kretnjama, u samom njegovu glasu bio je izraz nekog užasnog mira kad je rekao: »Oni su vikali«, tako te sam i nehotice naćulio uši da čujem zvuk tih krikova, koji će smjesta odjeknuti usred varavog pričina nastale tišine. »Bilo je osam stotina ljudi na onome brodu«, reče on pribijajući me uz naslon moga stolca svojim užasnim bezizražajnim pogledom. »Osam stotina živih ljudi, a oni na čamcu dozivaju jednoga mrtvog čovjeka da siđe i da se spasi. ‘Skoči, George! Skoči! Oh, skoči!’ Stajao sam držeći ruku na sohi. Bio sam sasvim miran. Bio je mrak kao u rogu. Niste mogli vidjeti ni neba ni mora. Čuo sam čamac kako udara o brod, bum, bum, i neko vrijeme nije odande bilo drugoga glasa, ali je brod ispod mene bio pun rječitih zvukova. Najednom kapetan zaurla: ‘Mein Gott! Vihor! Vihor! Otisnite’! S prvim zviždanjem kiše i s prvim zamahom vjetra oni zaviču: ‘Skoči, George! Mi ćemo te dočekati! Skoči’! Brod poče polagano roniti; kiša je šibala po njemu kao razulareno more; kapa mi odleti s glave; dah mi se vrati u grlo. Čuo sam, kao da sam na vrhu nekoga tornja, ponovo divljačko dozivanje: ‘Ge-o-o-rge! Oh, skoči’! Brod je tonuo, tonuo, njegov je prednji dio prvi tonuo poda mnom...«
On zamišljeno podigne ruku prema licu i načini prstima kretnju kao da sa sebe čisti paučinu koja mu smeta, a zatim se zagleda u otvoreni dlan dobrih pola sekunde prije nego što će izgovoriti:
»Skočio sam...« Zašuti, odvrati pogled... »čini se«, doda...
Njegove se bistre plave oči upilje u me tužnim pogledom, a ja sam, gledajući ga gdje stoji preda mnom zbunjen i ponižen, bio utučen žalosnim osjećajem rezignirane mudrosti, pomiješane s ironičnom i dubokom sućuti starca bespomoćnog pred nekom djetinjom nesrećom.
»Čini se da je tako«, promrmljah.
»Nisam znao ništa o tome dok nisam pogledao gore«, objasni Jim žurno. A to je takođe moguće. Morali ste ga slušati kao što biste slušali nekoga malog dječaka koji je u neprilici. Nije mu bilo jasno. To se nekako dogodilo. To se nikada više neće dogoditi. Napol se srušio na nekoga i pao preko neke klupe. Činilo mu se da su mu se sva rebra na lijevoj strani morala slomiti; onda se skotrlja i nejasno opazi kako se brod, koji je napustio, diže nad njim s crvenim svjetlom sa strane, što se na kiši sjajilo kao vatra na vrhu nekoga brežuljka, koja se vidi kroz maglu. »Brod se činio viši nego kakav zid, dizao se nad čamcem kao neka litica... Zaželio sam umrijeti«, poviče. »Nije više bilo povratka. Bilo je kao da sam skočio u neki zdenac - u neku bezdanu duboku jamu...«

X


Skupi svoje prste i opet ih rastavi. Ništa nije moglo biti istinitije: on je odista skočio u bezdanu duboku jamu. Sunovratio se s visine, na koju se više nikada nije mogao popeti. Međutim se čamac već odmaknuo od pramca i krenuo naprijed. Upravo je tada bilo odviše tamno da bi oni mogli vidjeti jedan drugoga, a osim toga ih je i kiša zasljepljivala i napol potapala. Jim je pričao da je to bilo kao da ih bujica nosi kroz neku spilju. Vihoru su okrenuli leđa; kapetan je, čini se, prenio veslo na krmu da održi čamac u toj oluji, a za dva ili tri časka nastao je takav prolom oblaka kao da je došao kraj svijeta u potpuno crnoj tami. More je zviždalo »kao dvadeset tisuća kotlova«. To je njegova usporedba, ne moja. Čini mi se da nije bilo mnogo vjetra nakon prvog udarca, a on je sam na raspravi priznao da se more te noći uopće nije naročito jako uzburkalo. Čučao je na pramcu i kradom pogledavao natrag. Vidio je samo jedan žuti trak svjetla visoko na vrhu jarbola, mutan poput posljednje zvijezde koja će iščeznuti. »Ispunjalo me užasom to što ga još ondje vidim«, reče. Tako se izrazio. Užasom ga je zapravo ispunjala misao da tonjenje još nije dovršeno. Nema sumnje, želio je da se ta strahota dokrajči što je brže moguće. U čamcu nitko nije ni pisnuo. U tami se činilo da čamac leti ali on, naravno, nije mogao brzo napredovati. Tada se pljusak izlije pred njima, a jako hujanje i zviždanje, koje te tjera u ludilo, pođe za kišom u daljinu i zamre. Nije se više čulo ništa osim neznatnog šuma valova oko bokova čamca. Nekome su zubi žestoko zacvokotali. Neka ruka dodirne njegova leđa. Neki slabašan glas reče: »Jeste li vi to?« Drugi neki glas poviče nesigurno: »Brod je potonuo!« pa oni svi zajedno ustanu i pogledaju prema krmi. Nije više bio svjetlosti. Sve je bilo crno. Sitna ih je i hladna kiša šibala po licu. Čamac se neznatno nagnuo. Zubi su zacvokotali jače, prestali, pa opet dvaput započeli prije nego što je čovjek mogao toliko savladati svoju jezu da kaže: »U-u-u upravo na vrijeme-vrijeme... Brrr.« On prepozna glas glavnoga strojara koji je zlovoljno rekao: »Vidio sam ga gdje tone. Slučajno sam okrenuo glavu«. Vjetar je gotovo potpuno prestao.
Pozorno su gledali u tamu, okrenuvši glave napol prema vjetru, kao da očekuju krikove zapomaganja. On se u prvi mah obradovao što je noć sakrila taj prizor pred njegovim očima, a onda mu se pomisao, da zna za to a da nije ništa ni vidio ni čuo, učinila nekako kao vrhunac užasne nesreće. »Čudnovato, zar ne?« promrmlja prekidajući se u svome nepovezanom pričanju.
Meni se to nije činilo tako čudnovato. Morao je imati neko nesvjesno uvjerenje da stvarnost ne može biti ni upola tako loša, ni upola tako strašna, bolna i osvetljiva kao što je užas što ga zamišlja u svome mozgu. Vjerujem da se u onome prvom času njegovo srce grčilo zbog sve one patnje, da je njegova duša spoznala svu gorčinu straha, užasa, očaja onih osam stotina ljudskih bića koje je u noći zatekla nenadana i naprasna smrt, jer zašto bi inače rekao: »Došlo mi je da iskočim iz onoga prokletog čamca i otplivam natrag da vidim - pola milje - i više - kako god daleko - do onoga mjesta...« Otkuda taj poriv? Shvaćate li značenje toga? Čemu natrag na ono mjesto? Zašto da se ne utopi uz čamac - ako se mislio utopiti? Zašto natrag na ono mjesto da vidi - kao da bi njegovu maštu morala umiriti sigurnost da je već sve gotovo, prije nego što bi mu smrt mogla donijeti smirenje? Ja pozivam sve vas da mi date drugo razjašnjenje. To je bio jedan od onih čudnih i uzbudljivih pogleda kroz maglu. To je bilo izvanredno priznanje. Izrekao ga je kao nešto najprirodnije što uopće itko može reći. Suzbio je onaj poriv i zatim postao svjestan tišine. On mi je to rekao. Nastala je tišina mora i neba, što su se stopili u neizmjernost, tihu poput smrti, oko onih spašenih, uzbuđenih života. »Bili biste mogli čuti iglu da je pala u onom čamcu«, reče čudno stežući usne, poput čovjeka koji nastoji obuzdati svoje osjećaje dok opisuje neki krajnje potresan događaj. Kakva tišina! Jedino bog, koji je htio da on bude takav kakav jest, zna kako ju je osjećao u svome srcu. »Nisam vjerovao da ijedno mjesto na svijetu može biti tako tiho«, reče. »Niste mogli razlikovati more od neba; ništa se nije vidjelo, ništa čulo. Ni blijesak, ni sjena, ni zvuk. Mogli ste pomisliti da je svaki komadić kopna potonuo na dno, da se svaki čovjek na zemlji, osim mene i onih jadnika na čamcu, utopio.« Naslanjao se na sto, pružajući prste među šalice kave, čaše likera, opuške cigara. »Čini mi se da sam to mislio. Sve je nestalo - i sve je propalo...«, izusti s dubokim uzdahom,... »...za mene.«
Marlow se naglo uspravi i snažno odbaci svoju cigaru. Ona je padajući ostavljala crveni trak poput neke majušne rakete, bačene kroz zastor divlje loze. Nitko se nije ni maknuo.
- Hej, što vi mislite o tome? - poviče on iznenadno živahno. - Nije li Jim bio vjeran samome sebi, zar nije? Njegov je spašeni život propao zbog toga što nije imao tla pod nogama, što nije imao vidika pred očima, što nije čuo glasove svojim ušima. Propast - eto! A cijelo je vrijeme postojalo samo naoblačeno nebo, more bez valova, zrak bez strujanja. Samo noć, samo tišina.
To je tako trajalo neko vrijeme, a onda oni najednom i svi zajedno osjetiše potrebu da progovore koju o svome spasu. »Znao sam ja već od početka da će brod propasti.« »Samo trenutak, i bilo bi prekasno.« »Zamalo nam ne ode glava, prokletstvo!« Jim ne reče ništa, ali se vjetrić, koji se bio umirio, vrati, ugodan i sve svježiji povjetarac, a more pridruži svoje žuborenje tom razgovoru, koji je počeo kao reakcija na one nijeme trenutke užasa. Brod je potonuo! Propao je! O tome nema sumnje. Nitko mu nije mogao pomoći. Ponovo su i neprestano ponavljali iste riječi, kao da se ne mogu zaustaviti. Nitko nikada nije ni posumnjao u to da će potonuti... Primijetio je da oni govore tako kao da su za sobom ostavili samo prazan brod. Bili su uvjereni da se neće dugo održati kad jednom počne. Činilo se da pri tom osjećaju neko zadovoljstvo. Uvjeravali su jedan drugoga da nije mogao više dugo odolijevati u onakvu stanju - »propao je u dubinu kao kakvo glačalo«. Glavni je strojar uvjeravao kako se činilo da svjetlo na vrhu jarbola u času tonjenja pada »kao upaljena šibica koju ste odbacili«. Nato se drugi strojar histerično nasmije. »Ja sam s-s--sretan. Ja sam sre-e-etan.« Zubi su mu zaškripali »poput električne čegrtaljke«, reče Jim, »i on najednom zaplače. Plakao je i cvilio kao dijete hvatajući dah i jecajući. ‘Oh, mili bože! Oh, mili bože! Oh mili bože!’ Načas bi se umirio i najednom opet počeo: ‘Joj, moja uboga ruka! Joj, moja uboga ru-u-u-ka!’ Došlo mi je da ga tresnem o pod. Netko je od njih sjedio na stražnjim klupama čamca. Mogao sam razabrati samo njihove sjene. Do mene su dopirali glasovi, mrmljanje, mrmljanje, gunđanje, gunđanje. Sve je to bilo vrlo teško podnijeti. Bilo mi je i hladno. A učiniti nisam mogao ništa. Mislio sam, ako se maknem, morat ću skočiti u vodu i...«
Njegova je ruka nasumce pipala i dodirnula čašu likera, ali je naglo povuče kao da je dodirnuo živu žeravicu. Ja mu malko primaknem bocu. »Nećete li još malo piti?« upitah. On me ljutito pogleda. »Zar mislite da ne mogu ispričati ono što moram, a da se ne ohrabrim?« upita. Grupa svjetskih putnika otišla je u krevet. Bili smo sami osim jednoga nejasnog bijelog lika koji je stajao u tami, a onda se, zbog toga što smo ga gledali, naklonio, malo zastao i tiho se povukao. Bilo je kasno, ali ja nisam požurivao svoga gosta.
Usred svoga izbezumljenog stanja začuje da njegovi drugovi počinju nekoga grditi. »Što vas je priječilo da skočite, vi luđače?« reče jedan podrugljiv glas. Glavni strojar napusti stražnje klupe, i čulo se kako puže naprijed kao s nekim dušmanskim namjerama protiv »najvećeg idiota što ga je ikada bilo pod suncem«. Kapetan je, naprežući se, promuklim glasom dobacivao uvredljive epitete s mjesta gdje je sjedio uz vesla. U toj galami digne Jim glavu i začuje ime »George«, a jedna ga ruka u tami udari u prsa. - »Što vi imate reći sebi u prilog, vi luđače?« upita netko s nekom vrstom kreposna bijesa. »Oni su me napadali« reče Jim. »Grdili su me - grdili... nazivajući me ‘George’.«
On stane, upilji pogled u me, pokuša se nasmiješiti, zatim odvrati oči i nastavi. »Taj mali drugi strojar gurne mi svoju glavu ravno pod nos. ‘Bogamu pa to je taj prokleti kormilar!’ ‘Što!’ zaurla kapetan s drugog kraja čamca. ‘Nije!’ zaviče glavni strojar. Ali i on umukne da mi pogleda u lice.«
Vjetar je najednom napustio čamac. Kiša je opet počela padati, a laki, neprekidan, pomalo tajanstven šum, kojim more prima pljusak, začuje se sa svih strana u noći. »Bili su odviše iznenađeni da bi u prvi mah još nešto rekli«, pričao je Jim neumorno, »a što bih ja mogao reći njima?« Za trenutak zapne, a onda s naporom nastavi. »Užasno su me grdili.« Njegov bi glas, koji je bio tih kao šaputanje, najednom tu i tamo postajao glasan i tvrd u ogorčenu preziru, kao da odaje neku tajnu sramotu. »Ništa zato što su me grdili«, reče tmurno. »U njihovim glasovima mogao sam čuti mržnju. Pa i to je dobro. Nisu mi mogli oprostiti što sam i ja u tom čamcu. To im je bilo mrsko. Dovodilo ih je do ludila...« Kratko se nasmije... »Ali to me je zadržalo, da. - Gledajte! Sjedio sam skrštenih ruku... na rubu čamca...« On sjedne spretno na rub stola i prekriži ruke... »Ovako - vidite li? Da sam se samo malo nagnuo natrag, bio bih odletio - za onim drugima. Samo malo da sam se nagnuo - ma i najmanje - najmanje.« Namršti se i, lupajući se u čelo vrškom svoga srednjeg prsta, reče naglašujući: »A ona je bila tu cijelo to vrijeme. Cijelo vrijeme - ona spoznaja. I kiša - hladna, gusta, hladna kao otopljeni snijeg - još hladnija - na mojem tankom pamučnom odijelu - nikada mi više u životu neće biti tako hladno, to znam. A nebo je bilo crno, također - sasvim crno. Ni zvijezde, ni svjetla nigdje. Ništa osim toga prokletoga čamca i one dvojice, što laju preda mnom kao dva gadna psa križanca na tata koji se popeo na drvo. Laj! Laj! Što vi radite ovdje? Divan ste li vi momak! Prevelik gospodin da biste se prihvatili posla. Jeste li se trgli iz svoga transa, jeste li? Da se ovako ušuljate? Zar ne? Laj! Laj! Vi niste vrijedni da živite! Laj! Laj! I obadvojica nastoje da nadlaju jedan drugoga. Još je netko lajao s krme kroz kišu - nisam ga mogao vidjeti - nisam mogao razumjeti sve njihove gnusne pogrde. Laj! Laj! Vau-vau-vau-vau! Laj! Laj! Bilo ih je slatko slušati; to me je držalo na životu, kažem vam. To mi je spasilo život. Nišanili su na me, kao da me hoće baciti u more svojim lajanjem!... ‘Čudim se što ste imali toliko hrabrosti da skočite. Ovdje vas nitko ne treba. Da sam znao da ste to vi, bio bih vas strmoglavio - vi nitkove! Što ste učinili s onim drugim? Gdje ste smogli hrabrost da skočite - vi kukavico? Što može spriječiti nas trojicu da vas strovalimo u more?...’ Ostali su bez daha. Pljusak je na moru prestao. A onda ništa. Ničega više nije bilo oko čamca, pa ni zvuka. Željeli su me vidjeti u moru, ništa drugo. Duše mi! Mislim da bi im se želja ispunila, samo da su bili mirni. Strovaliti me u more! Hoće li? ‘Pokušajte!’ rekoh ja. ‘Ja bih za dvije pare’. ‘To je predobro za vas’, poviču svi zajedno. Bilo je tako tamno, te sam samo onda bio sasvim siguran da nekoga vidim kad bi se koji od njih maknuo. Tako mi neba! Žalim samo što nisu pokušali.«
Nisam se mogao uzdržati da ne kažem: »Ta to je doista izvanredno!«
»Nije loše, zar ne?« reče on kao da se zapanjio. »Oni su govorili tako kao da misle da sam ja s bilo kojeg razloga maknuo s puta onoga pomoćnog strojara. No zašto bih ja to učinio? Kako sam, do vraga, mogao i znati? Nisam li i sam, ne znam kako, dospio u taj čamac? U taj čamac - ja...« Mišići se oko njegovih usana stegnu u nesvjesnu grimasu koja je probijala kroz masku njegova običnog izraza - bilo je u tome nešto žestoko, kratkotrajno i jasno, nešto poput munje koja sijevne i za trenutak omogući oku da vidi skrivene dubine nekog oblaka. »Bio sam u čamcu. Jasno je da sam bio s njima - zar ne? Nije li to strašno, da je čovjek prisiljen učiniti nešto takvo - i da je onda odgovoran za to? Što sam ja znao o njihovu Georgeu, za kojim su oni urlali? Sjećao sam se da sam ga vidio skvrčena na palubi. ‘Razbojnička kukavico!’ nastavi glavni strojar vrijeđajući me. Činilo se da je zaboravio sve riječi osim tih dviju. Bilo mi je svejedno što me grde, ali mi je njihova vika počela dosađivati. ‘Jezik za zube!’ rekoh. Nato se on pribere i poče bijesno vikati: ‘Ubili ste ga! Ubili ste ga!’ ‘Nisam’, povičem, ‘ali ću sada ubiti vas.’ Skočim, a on padne natraške preko klupe lupnuvši užasno glasno. Ne znam zašto. Bilo je previše tamno. Htio je po svoj prilici uzmaknuti. Stajao sam nepomičan gledajući prema krmi, a onaj nevoljni drugi strojar počne plakati: ‘Nećete valjda tući čovjeka sa slomljenom rukom - vi, koji uostalom mislite da ste ‘gentleman’. Začujem teške korake - jedan - dva - i sipljivo stenjanje. Ona je druga životinja dolazila prema meni klepećući svojim veslom preko krme. Vidio sam ga gdje se miče golem, golem - kao što vidite nekoga u magli, u snu. ‘Samo naprijed!’ povičem. Bio bih ga oborio kao svežanj krpa. On stane, promuca nešto u sebi i ode natrag. Možda je čuo vjetar. Ja nisam. To je bio posljednji žestoki udarac vjetra što nas je zahvatio. On ode natrag k svome veslu. To mi je bilo krivo. Bio bih pokušao da... da...«
Širio je i skupljao svoje zgrčene prste, a njegove su ruke brzo i užasno drhtale. »Budite mirni, mirni!« promrmljam ja.
»Što! Kako? Pa ja nisam uzrujan«, branio se lecnut, a pri tom je grčevitim trzajem svoga lakta udario o bocu konjaka. Nagnem se naprijed, zaškripivši svojim stolcem. On odskoči od stola kao da se mina rasprsnula iza njegovih leđa, a zatim se napol okrene prije nego što mi je, čučnuvši, pokazao svoja dva prestrašena oka i lice bijelo oko nosnica. Tada me pogleda s izrazom silne srdžbe. »Jako mi je žao. Kako sam bio nespretan!« promrmlja vrlo uzbuđen, a najednom nas oštar miris prolivena alkohola obavije atmosferom prostačke pijanke u tami hladne i čiste noći. U blagovaonici su svjetla bila pogašena; naša je svijeća samotno svjetlucala u dugoj galeriji, a stupovi su se dizali crni od podnožja do glavica. Visoki se zid Lučkog ureda jasno isticao usred trga, obasjan zvijezdama, kao da je ta mračna zgrada skliznula bliže da nas vidi i čuje.
On je nastojao da izgleda ravnodušan.
»Moram priznati da sada nisam tako miran kao što sam bio onda. Bio sam spreman na sve. A što se tiče onih trica...«
»Odista ste proveli ugodne časove u onom čamcu«, pripomenuh.
»Bio sam spreman«, ponovi on. »Pošto su se svjetla na brodu ugasila, moglo se na onom čamcu dogoditi svašta - sve na svijetu - a ljudi ne bi za to uopće ni znali. Osjećao sam to, i to mi je godilo. A bilo je i prilično tamno. Mi smo bili kao živi zazidani u nekom prostranom grobu. Ništa drugo na svijetu nije za nas postojalo. Nitko nije imao da nam sudi. Ništa nas se nije ticalo.« Po treći se put u toku tog razgovora Jim oporo nasmije, ali nije bilo nikoga da samo i posumnja kako je pijan. »Nije bilo ni straha, ni zakona, ni zvukova, ni očiju - pa ni naših očiju do - pa barem do izlaska sunca.«
Udarala mi je u oči uvjerljiva istinitost njegovih riječi. Ima nešto sasvim neobično u malom čamcu na prostranoj pučini. Nad živote, koji su upravo izbjegli sjeni smrti, čini se da se spušta sjena ludila. Kad vas vaš brod iznevjeri, čini vam se da vas je čitav vaš svijet iznevjerio, svijet koji vas je stvorio, koji vas je držao, koji se brinuo za vas. Reklo bi se da su duše ljudi, koji lebde nad ponorom i stoje u dodiru s neizmjernošću, prepuštene svakoj pretjeranosti junaštva, bezumlja ili sramote! Istina je: što se tiče vjere, misli, ljubavi, mržnje, uvjerenja, pa čak i vidljiva izgleda materijalnih stvari, ima isto toliko brodoloma koliko i ljudi, a u ovom je brodolomu bilo nešto gnusno, zbog čega je osamljenost bila još potpunija - bila je neka podlost u samim prilikama, koja je još potpunije odsjekla te ljude od ostalog čovječanstva što nikada nije moralo svoj ideal ponašanja podvrgnuti kušnji demonske i stravične šale. Oni su bili bijesni na nj zato što je on neki mlaki neborac, a on je opet na njih prenio svoju mržnju što ju je osjećao prema svemu tome; bio bi im se volio jako osvetiti za taj odvratni događaj što su mu ga stavili na put. Budite uvjereni da će čamac na pučini iznijeti na svjetlo dana sve ono Nagonsko što se krije na dnu svake misli, raspoloženja, osjećaja, uzbuđenja. Lakrdijašku je bijedu te neobične katastrofe na moru upotpunilo još i to što se oni nisu potukli. Sve su to bile samo prijetnje, sve samo užasno uspješna pretvaranja, prijevara od početka do kraja, što su je u svome groznom preziru zasnovale Mračne Sile kojima uvijek, kad su već na pragu pobjede, ljudska postojanost osujećuje da doista izvedu svoju strašnu nakanu. Malo počekavši, upitam ga: »Pa dobro što se dogodilo?« Uzaludno pitanje. Već sam previše znao, a da bih se mogao nadati milosti od toga što ću opaziti ma i trag neke uzvišenosti, ili pomoći od toga da samo i naslutim neko ludilo ili sjenu nekog zgražanja. »Ništa«, reče on. »Ja sam mislio ozbiljno, a njima je bilo do galame. Ništa se nije dogodilo.«
I izlaz ga sunca nađe u istom stanju u kakvom je bio kad je skočio na pramac čamca. Koje li ustrajnosti u toj njegovoj spremnosti! On je također cijelu noć držao polugu kormila u svojoj ruci. Kormilo im je naime palo u more, kad su ga pokušavali ukrcati, a ja mislim da su polugu nekako nogama dogurali naprijed dok su jurili po onome čamcu gore-dole, pokušavajući učiniti sijaset toga najedanput, kako bi se mogli odmaknuti od broda. Ona je bila dugačak, težak komad tvrda drveta, a Jim ga je, kako se čini, čvrsto držao možda šest sati, ili više. Zar vi to ne zovete spremnošću? Možete li ga zamisliti kako pola noći stoji nijem, izlaže lice udarcima kiše, pilji u mračne oblike, budno pazi na nejasne kretnje, ćuli uši da uhvati sasvim tiho mrmljanje na stražnjim klupama? Je li to postojanost od hrabrosti ili naprezanje od straha? Što vi mislite o tome? A ustrajnost je također neosporna. Šest sati manje-više u stavu obrane, šest sati budne nepomičnosti, dok je čamac polagano plovio ili plutao zaustavljen, već prema hirovima vjetra. A more je dotle, smirivši se, naposljetku zaspalo, oblaci su prolazili nad njegovom glavom, nebo se od crne neizmjernosti bez sjaja smanjivalo u mračan i svjetlucav svod, koji je zasjao većim sjajem, zatim se gasio na istoku, blijedio na zenitu, a crni su se oblici, koji su zastirali niske zvijezde za krmom, pomalo počeli razabirati, postajali su ramena, glave, lica, crte - stajali su pred njim tmurnih pogleda, razbarušene kose, poderanih odijela, žmirili crvenih vjeđa u bijelo svitanje. »Doimali su se kao da su se tjedan dana pijani vucarali po kaljužama«, opisivao je on slikovito, a zatim promrmlja nešto o tome kako je izlaz sunca bio jedan od onih koji nagoviještaju miran dan. Vi znate za taj običaj pomoraca da svakom prilikom govore o vremenu. A za mene je nekoliko njegovih promrmljanih riječi bilo dovoljno da vidim kako niži rub sunca rasvjetljuje crtu obzora, kako se cijela vidljiva površina mora dršćući počinje mreškati, kao da su vode zadrhtale kad se rodila kugla svjetlosti, dok je posljednji dah povjetarca potresao zrak kao uzdah olakšanja.
»Oni su sjedili na krmi rame uz rame, kapetan u sredini, poput triju prljavih sova, i piljili u me.« Razabrao sam da to govori pun mržnje, iz koje je u njegove najobičnije riječi kapala jetka snaga poput kapi nekoga jakog otrova, što pada u čašu vode; ali moje su se misli zadržale na onom izlazu sunca. Mogao sam zamisliti pod prozirnom prazninom neba onu četvoricu, kao zatvorenu u samoću mora, i osamljeno sunce koje se ne obazire na taj komadić života i penje se u sjajnoj krivulji nebom, kao da želi s veće visine radosno pogledati na vlastiti sjaj što se odražava u mirnom oceanu. »Oni mi stanu dovikivati s krme«, reče Jim, »kao da smo se pobratili. Čuo sam ih. Molili su me neka budem pametan i ispustim iz ruku taj »prokleti komad drveta«. Zašto baš hoću da se tako vladam? Ta oni mi nisu učinili nikakvo zlo - zar ne? Nije bilo zla... Nikakva zla!«
Njegovo se lice zajapuri, kao da se ne može osloboditi zraka u svojim plućima.
»Nikakva zla!« plane on. »Prepuštam vam da sami prosudite. Vi to možete razumjeti. Ne možete li? - Vi shvaćate, zar ne? Nikakva zla! Oh, da, znam ja vrlo dobro. - Skočio sam. Jasno. Skočio sam! Rekao sam vam da sam skočio, ali vam kažem da ih nijedan čovjek ne bi mogao podnijeti. To je bilo njihovo djelo, baš kao da su me dohvatili čakijom i dovukli gore. Ne možete li to shvatiti? Vi to morate shvatiti. Hajde, čovječe! Govorite - sasvim iskreno!«
Njegove su se nemirne oči uprle u moje, pitale su, molile, nagovarale, preklinjale. Duše mi nisam se mogao uzdržati da ne kažem: »Izdržali ste teško iskušenje.« »Više nego što je dopušteno«, prihvati on brzo. »Nisam imao nimalo sreće - s takvom družinom. A sada su bili prijatelji - oh, prokleti neki prijatelji! Pobratimi, drugovi s istog broda. Svi u istom čamcu. Neka to iskoristim kako najbolje znam. Oni nisu htjeli nikakvo zlo. Za Georgea se nisu brinuli ni kao za lanjski snijeg. George je u posljednjem času otišao u svoju kabinu da nešto uzme i tu je i ostao. Taj je čovjek bio poznati luđak. Dabome, vrlo žalosno... Njihove su oči gledale u mene. Njihove su se usne micale; mahali su glavama na drugom kraju čamca - sva trojica; namigivali su mi. Zašto ne bi? Nisam li ja skočio? Ništa im nisam odgovorio. Nema riječi za ono što sam htio reći. Da sam u onom času otvorio usta, jednostavno bih zaurlao kao životinja. Pitao sam se kad ću se probuditi. Oni su me glasno pozivali da dođem na krmu i mirno saslušam što će nam kapetan reći. Bilo je sigurno da će nas još prije večeri naći neki brod - tu, upravo na putu cjelokupnog prometa u Kanalu; sada se, eto, pojavio neki dim na sjeverozapadu.
Užasno sam se trgnuo kad sam ugledao onaj mali, mali oblačić, onaj slabi trag smeđe maglice kroz koju ste mogli vidjeti granicu između neba i mora. Doviknem im da izvrsno mogu čuti i s mjesta na kojemu stojim. Kapetan poče kleti promuklim glasom kao u vrane. Ne mora on baš govoriti najvećom jačinom svoga glasa meni za volju. Bojite li se možda da će vas čuti s obale? zapitah. Osine me pogledom kao da bi me htio raskomadati. Glavni mu strojar savjetova da mi učini po volji. Rekao je da mi glava još nije u redu. Kapetan stane na stražnjem dijelu čamca kao debeli mesnati stup i počne govoriti - i govoriti...«
Jim se zamisli. »A zatim?« upitah. »Zar je meni bilo stalo kakvu će oni priču izmisliti?« poviče žestoko. Mogli su reći što im drago. To je bila njihova briga. Ja sam znao, što je. Što god oni ljudima dokazivali, neće to za mene ništa promijeniti. Puštao sam ga da govori, da dokazuje - da govori, da dokazuje. Nastavljao je sve dalje i dalje. Najednom osjetim da mi noge poda mnom izmiču. Pozlilo mi je, bio sam umoran - umoran nasmrt. Ispustim polugu, okrenem im leđa i sjednem na prednju klupu. Bilo mi je dosta. Zvali su me da čuju jesam li razumio - nije li sve to istina, svaka riječ? Bila je istina, bogami! na njihov način. Nisam okretao glave. Čuo sam ih gdje međusobno blebeću. »Taj mahniti magarac neće ništa da kaže.« »Oh, on razumije sasvim dobro.« »Pusti ga na miru; već će doći k sebi.« »Pa što on i može?« A što sam i mogao? Nismo li svi bili na istom čamcu? Pokušao sam ostati gluh. - Dim je iščeznuo prema sjeveru. Vladala je mrtva tišina. Napili su se vode iz bačve, i ja sam pio. Nakon toga se svojski prihvate posla da prostru jedro preko rubova čamca. Zapitaju me hoću li držati stražu. Uvuku se pod jedro, nestanu mi iz očiju, hvala bogu! Osjećao sam se umoran, umoran, srvan, kao da nisam spavao ni jedan sat od dana kad sam se rodio. Nisam mogao vidjeti more od blistanja sunčane svjetlosti. Od vremena do vremena neki bi se od njih provukao van, ustao bi da baci pogled svuda uokolo i opet bi se uvukao pod zaklon. Na mahove sam čuo hrkanje pod jedrom. Neki su od njih mogli i spavati. Jedan od njih barem. Ja nisam mogao! Sve je bilo samo svjetlo, svjetlo, i činilo se da čamac propada kroz to svjetlo. Na trenutke bih se sasvim iznenadio što tako sjedim na klupi u čamcu.«
Jim poče hodati odmjerenim koracima amo-tamo ispred moga stolca držeći lijevu ruku u džepu od hlača, zamišljeno saginjući glavu, a desna bi mu se ruka u dugim razmacima dizala kretnjom kojom kao da uklanja s puta nekog nevidljivog nametljivca.
»Vi sad vjerojatno mislite da sam silazio s uma«, poče on promijenjenim tonom. »Pa dobro, mogli biste to pomisliti, ako niste zaboravili da sam izgubio kapu. Sunce se penjalo na svom putu s istoka na zapad nad mojom golom glavom, ali mi se onoga dana, mislim, nije moglo dogoditi ništa zlo. Sunce me nije moglo natjerati u ludilo...« Njegova desna ruka otkloni misao o ludilu... »Niti me je moglo ubiti...« Njegova ruka opet otjera neku sjenu... »Ono nešto, ono je bilo u meni«.
»Zar doista?« rekoh neizrecivo zaprepašten tim novim obratom, te pogledah na nj s onakvim osjećajem kakav bi me možda obuzeo da mi je on, okrenuvši se na petama, pokazao potpuno drugo lice.
»Nisam dobio upalu mozga, a nisam ni pao mrtav«, nastavi Jim. »Nisam se uopće ni osvrtao na sunce nad svojom glavom. Mislio sam hladno kao što bi mogao misliti čovjek koji sjedi u hladovini. Ona masna životinja, kapetan, promoli svoju krupnu ošišanu glavu ispod platna i upre svoje riblje oči u me. ‘Donnerwetter! Vi ćete umrijeti’ progunđa i uvuče se pod jedro kao kornjača. Vidio sam ga. Čuo sam ga. Ali me on nije prekinuo u mislima. Upravo sam u onom času pomislio da neću umrijeti.«
On pokuša doznati što ja mislim, bacivši letimično pozorni pogled na me. »Hoćete li time reći da ste razmišljali da li da se ubijete« upitah najmirnijim tonom što sam mogao. On kimne ne prekidajući me. »Da, o tome sam mislio dok sam ondje sjedio sam«, reče. Načini nekoliko koraka prema imaginarnom cilju svoga puta, a kad se okrenuo da se vrati, držao je obje ruke duboko u džepovima. Zatim se zaustavi ispred moga stolca i pogleda me. »Zar ne vjerujete?« Zapitkivao me s napetim zanimanjem. Poželio sam svečano izjaviti da sam spreman bezuvjetno povjerovati sve što mi bude smatrao nužnim ispričati.

XI


Slušao me nagnuvši glavu na stranu, a ja sam mogao baciti još jedan pogled kroz prodor u magli u kojoj se on kretao i živio. Blijedo je svjetlo svijeće titralo pod staklenom kuglom, i to je bilo jedino svjetlo pri kojemu sam ga mogao vidjeti, za njegovim je leđima bila tamna noć s jasnim zvijezdama, koje su, raspoređene, daleko jedna od druge, blistale u sve većim daljinama i vabile oči u dubine još gušće tame; a ipak se činilo da u odsjaju neke tajanstvene svjetlosti vidim njegovu glavu dječaka, kao da je tada mladost u njemu na trenutak bljesnula i izdahnula. »Vi ste zaista divan čovjek kad me tako slušate«, reče on. »To mi godi. Vi i ne znate što to znači za mene. Vi ne...« Činilo se da mu ponestaju riječi. Za mene je to značilo još jedan jasan pogled u nj. Bio je mladić one vrste koju rado gledate oko sebe, one vrste o kojoj rado zamišljate da ste joj i sami pripadali, one vrste koja svojom pojavom iznova budi u vama iluzije što ste ih smatrali iščeznulima, ugašenima, hladnima, a koje, kao da ih je neki novi plamen opet raspalio zatrepte duboko, duboko negdje u vama tračkom svjetlosti... topline! Da, tada sam zagledao u njega... a to nije bio posljednji takav pogled... »Vi ne znate što znači za jadnika u mom položaju kad mu netko vjeruje - kad se može potpuno ispovjediti nekom starijem čovjeku. To je tako teško - i strašno nedolično - tako mučno shvatiti«.
Magla se opet zgusnula. Ne znam koliko sam mu se činio star - ni koliko pametan. Ni upola onoliko star koliko sam se u tom času osjećao, ni upola onako beskorisno pametan kako sam znao da jesam. Sigurno se ni u kojem drugom zvanju koliko u pomorskom srcu onih, koji su se već bacili u vodu da potonu ili da isplivaju, ne obraćaju mladiću na obali, što sjajnim očima gleda na ono blistanje goleme površine, koje je samo odraz njegovih plamenih pogleda. Toliko je divne neizvjesnosti u nadama koje su svakoga od nas nagnale na more, toliko sjajnog beskraja, toliko lijepih želja za pustolovinama, da je već u tome prava i jedina nagrada! Ono što mi dobivamo - dobro, nećemo govoriti o tome - ali može li itko od nas suspreći smiješak? Ni u jednom drugom načinu života nije iluzija tako daleko od stvarnosti - ni u jednom drugome nije već i početak sama iluzija - nigdje nije razoružanje brže, podjarmljivanje potpunije. Nismo li svi mi počeli s istom željom, završili s istom spoznajom, nosili u sebi uspomenu na isti dragi nam čar kroz prljave dane koje smo proklinjali? Zar je čudo što se otkrije, kad se koji takav uporni lutalac vrati kući, da je veza s obitelji čvrsta, i da on osim drugarstva što ga veže s ljudima istog zvanja, postaje svjestan snage jednog dubljeg osjećaja - osjećaja kakav te veže s djetetom? On je bio tu preda mnom, uvjeren da godine i pamet mogu naći lijeka protiv bola što ga zadaje istina, doimao se kao dječak u neprilici, i to u pravoj paklenskoj neprilici, u onakvoj neprilici nad kojom i starci ozbiljno kimaju glavom skrivajući smiješak. A on je u onom času mislio na smrt - đavo ga odnio! Odabrao je da o tome razmišlja, jer je sebi govorio da je doduše spasio svoj život, ali da je sav čar tog života propao s onim brodom u noći. A i što je prirodnije od toga! Bilo je i prilično tragično i prilično smiješno (ruku na srce) glasno moliti za samilost, a po čemu sam ja bio bolji od ostalih ljudi pa da mu uskratim svoju samilost? I upravo dok sam gledao na nj, magla se opet prolomi, a njegov glas nastavi:
»Bio sam posve izgubljen, znate. To je bilo nešto što čovjek ne očekuje da će mu se dogoditi. Nije bilo nalik na neku borbu, na primjer«.
»Pa i nije«, potvrdim ja. On je sad izgledao drukčiji, kao da je najednom postao zreo.
»Čovjek nije mogao biti siguran«, promrmlja.
»Ah! Vi dakle niste bili sigurni«, rekoh, ali me umiri zvuk slabog uzdaha koji preleti između nas kao let neke ptice u noći.
»Da, nisam bio«, reče Jim hrabro. »To je bilo nešto poput one bijedne priče što su je oni smislili. Nije bila laž, ali nije bila ni istina. Bilo je nešto... Čovjek prepoznaje očitu laž. A u tome nije bilo između istine i laži ni toliko razlike koliko je debeo list papira.«
»Pa što vam je više trebalo?« upitah, ali mislim da sam govorio tako tiho, te on nije ni čuo mojih riječi. Navodio je svoje razloge tako kao da je život mreža puteljaka, međusobno rastavljenih ponorima. Glas mu je zvučio razborito.
»Uzmimo da nisam - hoću reći, uzmimo da sam ostao na brodu? Dobro. Koliko vremena još? Recimo minutu - pola minute. Svejedno. Za trideset sekundi, kako se onda prema svemu činilo sigurno, našao bih se u vodi; a mislite li da se ne bih prihvatio prvoga predmeta koji bi mi došao pod ruku - vesla, pojasa za spašavanje, neke ograde - bilo čega? Zar vi to ne biste učinili?«
»I spasio se«, upadnem.
»Nastojao bih to«, odvrati on oštro. »A to je više nego što sam mislio kad sam...« Strese se kao da mora progutati neki gadan lijek... »skočio...«, izusti s grčevitim naporom, a žestina s kojom je to naglasio potrese malo, kao prenesena zračnim valovima, moje tijelo na stolcu. Oborio je oči i upro ih u me. »Ne vjerujete li mi?« poviče. »Kunem vam se... Do vraga! Vi ste me ovamo pozvali da govorim i... Vi morate! Vi ste rekli da ćete mi vjerovati.« »Svakako, vjerujem«, protestirao sam ozbiljnim tonom, koji ga umiri. »Oprostite mi«, reče. »Ja vam dakako ne bih govorio o svemu tome da niste ‘gentleman’. Morao sam to znati... Ja sam - ja sam - također, ‘gentleman’...« »Da, da«, rekoh živo. Gledao me je ravno u lice i polagano odvratio svoj pogled. »Sad razumijete zašto naposljetku nisam... zašto se nisam izvukao onako. Nisam se dao zaplašiti od onoga što sam učinio. A, uostalom, da sam ostao na brodu, učinio bih sve što bih mogao da se spasim. Ima primjera da su ljudi satima plutali - na otvorenu moru - pa su ih svejedno spasili. Ja bih u tome ustrajao bolje nego mnogi drugi. Moje je srce potpuno zdravo.« Izvuče desnu šaku iz džepa, a udarac, kojim se lupio u prsa, odjeknu u noći poput prigušene detonacije.
»Doista«, rekoh. Razmišljao je, raširivši neznatno noge i spustivši bradu. ‘»Samo za dlaku«, promrmlja nastavljajući: »Ma nema ni za dlaku razlike između ovoga i onoga. A u onom času...«
»Teško je vidjeti dlaku u ponoći«, upadnem, bojim se, ponešto zlobno. Razumijete li što ja nazivam solidarnošću ljudi istoga zvanja? Ljutio sam se na nj kao da me je lišio - mene! - sjajne prilike da sačuvam iluziju što sam je imao na početku; kao da je našem zajedničkom životu oduzeo posljednju iskru čara. »I tako ste umaknuli - iznenada.«
»Skočio sam«, ispravi me on odsječeno. »Skočio - upamtite!« ponovi, a ja sam se čudio toj nesumnjivoj, ali meni nejasnoj razlici u smislu. »Dobro, jesam! Možda to u onom času i nisam mogao pravo vidjeti. Ali sam u onom čamcu imao i mnogo vremena i svjetlosti, koliko god mi je trebalo za to. A mogao sam i razmišljati. Nitko to, dakako, ne bi znao, ali to za mene nije bilo nikakvo olakšanje. Morate i to vjerovati. Nije mi trebao čitav onaj razgovor... Ne... Da... Neću lagati... Trebao mi je: to je upravo ono što mi je trebalo - onda. Mislite li da biste me vi, ili itko drugi, naveli na to da... Ja se - ja se ne bojim govoriti. A nisam se bojao ni misliti. Gledao sam zbilji u lice. Nisam namjeravao pobjeći. U prvi mah - u noći, da nije bilo onih ljudi, možda bih... Ne! Tako mi Boga! Nisam im htio pružiti zadovoljstvo. Oni su dosta učinili. Izmislili su neku priču i vjerovali u nju, koliko sam mogao zaključiti. Ali ja sam znao istinu - i htio sam je nadživjeti - sam, u sebi. Nisam htio uzmaknuti pred nečim tako odvratno nečasnim. No što je sve to na kraju krajeva značilo? Bio sam potpuno upropašten. Gadio mi se život - da vam iskreno kažem. Ali što bi vrijedilo da sam uzmaknuo pred njim - na - na onaj način? To nije bio pravi put. Uvjeren sam - uvjeren sam - da bi to - da se time ne bi ništa učinilo.«
Hodao je gore-dolje ali se kod te posljednje riječi odjednom okrene prema meni.
»Što vi mislite?« upita žestoko. Nastade stanka, a ja najednom osjetim da me je obuzeo dubok i nepodnosiv umor, kao da me je njegov glas prenuo iz nekoga sna o lutanju kroz prazne prostore koji su svojom neizmjernošću izmučili moju dušu i izmorili moje tijelo.
»...Ne bi se učinilo ništa«, promrmlja on malo zatim tvrdoglavo nada mnom. Ne! Svakako je trebalo da to izdržim - sam sa sobom - da čekam neku drugu priliku - da je pronađem...«

XII


Uokolo je bilo sve tiho, dokle je uho moglo doprijeti. Magla Jimovih osjećaja lebdjela je među nama kao uzdrmana njegovim duševnim borbama, a kroz prodore te bestjelesne koprene on bi se mojim pozornim očima ukazao u jasnim oblicima i pun privlačnosti kao simbolički lik na nekoj slici. Činilo mi se da mi hladan noćni zrak leži na udovima težak kao mramorna ploča.
»Razumijem«, promrmljah, više radi toga da dokažem sam sebi kako mogu prekinuti svoje stanje ukočenosti, nego iz nekog drugog razloga.
»Pokupio nas je parobrod ‘Avondale’ upravo prije zalaza sunca«, nastavi on zlovoljno. »Plovio je sasvim ravno po nas. Morali smo samo sjediti i čekati.«
Nakon dugog prekida reče: »Oni su ispričali svoju priču.« I opet nastane onaj nesnosni muk. »I tek onda sam shvatio na što sam se odlučio«, doda.
»Vi niste ništa rekli«, prošapćem.
»Što sam i mogao reći?« upita istim tihim tonom...
»Osjetili su sasvim lak udarac. Zaustavili brod. Ustanovili kvar. Učinili sve što su mogli da spuste čamce a da ne izazovu paniku. Ali, čim je prvi čamac bio spušten, brod je zahvatio vihor. Potonuo je kao olovo... Što bi moglo biti jasnije...« on obori glavu... »i užasnije?« Usne su mu drhtale dok mi je gledao ravno u oči. »Ja sam skočio - zar ne?« upita prestrašeno. »To je ono što sam morao nadživjeti. Njihova je priča bila za me sporedna...« Sklopi načas ruke, pogleda desno i lijevo u mrak: »Bilo je kao da smo prevarili mrtve«, promuca.
»A mrtvih nije bilo«, rekoh.
Nato se Jim udalji od mene. Jedino tako to mogu opisati. Začas ugledam njegova leđa blizu balustrade. Ostane ondje neko vrijeme, kao da se divi čistoći i miru noći. Neki je procvali grm u vrtu širio jak miris kroz vlažni zrak. Zatim se vrati k meni žurnim koracima.
»To nije bilo važno«, reče najupornije što se može.
»Možda nije«, pristanem. Počeo sam pomišljati da je on za mene neshvatljiv. Jesam li ga, napokon i razumio?
»Bili mrtvi ili ne bili, ja nisam mogao izmaknuti. Morao sam živjeti, zar ne?«
»Dobro, da - ako na to tako gledate.«
»Obradovao sam se, dabome«, dobaci on nehajno, jer mu je duh bio zaokupljen nečim drugim. »Javna sablazan«, izusti polagano i digne glavu. »Znate li vi što sam pomislio kad sam to čuo? Odlanulo mi je kad sam doznao da oni krikovi - jesam li vam rekao da sam čuo krikove? Ne? Dakle, čuo sam ih... Zapomaganja... što ih je vjetar donosio zajedno s kišicom. Bez sumnje: mašta. A ipak jedva mogu... Kako je to glupo... Drugi ih nisu čuli. Pitao sam ih kasnije. Svi su mi rekli, ne. Ne? A ja sam ih čak i tada čuo. Mogao sam se uvjeriti - ali nisam mislio - samo sam slušao i čuo. Veoma slabi krikovi - iz dana u dan. A onda mi je prišao onaj mali mješanac i razgovarao je sa mnom. ‘Patna’... francuska topovnjača... dovukla ju je uspješno do Adena... Istraga... Pomorski ured... Mornarski dom... Spremljeno je sve za našu prehranu i stan. Hodao sam s njim i uživao u tišini. Nije dakle bilo zapomaganja. Mašta. Morao sam mu vjerovati. Otada nisam ništa više čuo. Pitam se kako bih to još dugo izdržao. A postajalo je sve gore... Mislim - sve glasnije.«
Jim utone u razmišljanje.
»Nisam dakle ništa čuo! Dobro - neka bude. Ali svjetla! Svjetla su nestala! Mi ih nismo više vidjeli. Nije ih bilo. Da ih je bilo, ja bih otplivao natrag - ja bih došao natrag i vikao pokraj broda - molio bih ih da me uzmu na palubu... Imao bih mogućnost... Sumnjate u me? Kako znate što sam ja osjećao? Kakvo imate pravo sumnjati? Ja sam to u onome stanju gotovo i učinio - razumijete li?« Glas mu postane tiši. »Nije bilo ni tračka - ni tračka«, tvrdio je žalosno. »Ne razumijete li, da ga je bilo, ne biste me vidjeli ovdje. Vi me vidite - pa opet sumnjate«.
Stresem glavom u znak da ne sumnjam. Pitanje o svjetlu, koje je nestalo iz vida kad čamac nije mogao biti udaljen od broda više od četvrt milje, bilo je predmet mnogoga raspravljanja. Jim je uporno ostao kod toga da se ništa nije vidjelo kad je minuo prvi pljusak; a i drugi su to isto tvrdili pred oficirima »Avondala«. Ljudi su naravno kimali glavama i smiješili se. Neki mi je stari kapetan, koji je u sudnici sjedio blizu mene, poškakljao uho svojom bijelom bradom i promrmljao. »Dabome, lagat će.« A uistinu nitko nije lagao; pa čak ni glavni strojar sa svojom pričom o svjetlosti na vrhu jarbola, koja je padala kao zapaljena šibica kad je bacite. Barem ne svjesno. Čovjek s jetrima u onakvu stanju mogao je u kutu svoga oka vrlo dobro vidjeti iskru koja leti, kad je bacio brz pogled preko ramena. Oni nisu vidjeli nikakve svjetlosti, premda su bili nadohvat broda, a to su mogli objasniti samo time da je brod potonuo. To je bilo očevidno i utješno. Ishod koji su predvidjeli, a koji je uslijedio tako brzo, opravdao je njihovu žurbu. Nije dakle čudo što nisu sebi razbijali glavu da nađu bilo kakvo drugo objašnjenje. A ipak je glavno objašnjenje bilo vrlo jednostavno, i čim ga je Brierly natuknuo, sud se prestao mučiti tim pitanjem. Ako se sjećate, brod je bio zaustavljen i ležao je tako da mu je prednji dio bio u smjeru kojim je plovio u noći, krma mu je stršila uvis, a pramac mu je duboko uronio u vodu zbog toga što je predbrođe bilo puno vode. Budući da je tako izgubio ravnotežu, on se, kad ga je vihor malo udario sa strane, prednjim dijelom okrenuo prema vjetru tako sigurno kao da je usidren. Tom promjenom položaja sva su njegova svjetla već za nekoliko časaka nestala s vida čamcu koji je bio u zavjetrini. Moglo se vrlo lako dogoditi da bi ona svjetla, da su ih vidjeli, djelovala kao neki nijemi poziv - njihovo bi svjetlucanje kroz tamu oblaka imalo možda tajanstvenu moć ljudskog pogleda koji može probuditi osjećaje grižnje savjesti i samilosti. Ona bi rekla: »Ja sam ovdje - još sam ovdje«... a što više može reći pogled i najnapuštenijega ljudskog stvora? Ali brod im je okrenuo leđa, kao da ga nije ni briga za njihovu kob; on se okrenuo sa svojim tovarom, da postojano gleda u novu pogibelj otvorenog mora, koju je on tako čudno preživio, i da završi svoje dane u nekom škveru za razgrađivanje, kao da mu je bilo suđeno neslavno umrijeti pod udarcima mnogih čekića. Ne mogu reći kakve je najrazličitije završetke sudbina namijenila hodočasnicima, ali je nepredvidiva budućnost dovela sutradan oko devet sati ujutro neku francusku topovnjaču, koja je iz Reuniona plovila kući. Bio je objavljen izvještaj njezina zapovjednika. On je malo skrenuo sa svoga puta, da ustanovi šta se to događa s brodom koji se svojim prednjim dijelom onako opasno naginje na tihom i maglovitom moru. Bila je i neka zastava, spuštena do polovice, koja je lepršala na glavnom stražnjem jarbolu (indijski mornar bio je tako pametan te je u zoru izvjesio znak da je parobrod u opasnosti), a sprijeda su u odjelu za kuhanje kuhari spremali hranu kao i redovito. Sve su palube bile natrpane ljudima kao ovčinjak; ljudi su sjedili svuda duž ograda, stisnuli se u čvrstu gomilu na mostu, stotine su očiju piljile, a nijedan se glas nije čuo kad je topovnjača pristala uz brod, kao da su sve te usne bile zapečaćene nekom čarolijom.
Francuz je dozivao, ali nije dobio razumljiva odgovora, i pošto se s pomoću svoga durbina uvjerio da mnoštvo na palubi ne izgleda zaraženo kugom, odluči poslati čamac. Dva su oficira došla na palubu, saslušala indijskog mornara, pokušala razgovarati s onim Arapinom, ali nisu mogli ništa razabrati iz njegovog govora bez glave i repa: ipak, priroda je tog iznimnog slučaja bila, dakako, prilično očevidna. Silno ih se dojmilo i to što su otkrili jednog bijelca, mrtva i mirno skvrčena na mostu. »Fort intrigues par ce cadavre«,5 kako mi je mnogo godina kasnije pričao neki stariji francuski poručnik, kojega sam pukim slučajem susreo jednog popodneva u kavani u Sydneyju i koji se savršeno dobro sjećao tog događaja. A uistinu je ta afera, pripominjem to uzgred, imala izvanrednu moć da prkosi kratkoći pamćenja i dužini vremena; činilo se da živi nekom vrstom jezovite životne snage u dušama ljudi i na vrhu njihovih jezika. Imao sam sumnjiv užitak da se još često s njom susrećem, godine i godine kasnije, na tisuće milja udaljenosti; izronila bi iz najobičnijeg razgovora, koji s njom uopće nije imao veze, izbila na površinu iz neke sasvim daleke aluzije. Nije li se i večeras svratila ovamo među nas? A ja sam ovdje jedini pomorac. Ja sam onaj jedini u kojemu ona budi uspomene. A kako je ta afera prodrla u svijet! Kad bi se dva čovjeka, nepoznata jedan drugome, koji su čuli nešto o toj aferi, sasvim slučajno susrela na bilo kojoj točki naše zemlje, to bi iskrsnulo među njima, neminovno kao sudbina, prije nego što bi se rastali. Ja onoga Francuza nisam nikada prije vidio, a nakon jednog sata svršili smo jedan s drugim za čitav život. Ni on se nije činio osobito razgovorljiv; bio je to miran, jak čovjek u izgužvanoj uniformi, koji je pospano sjedio nad velikom čašom, dopola napunjenom nekom tamnom tekućinom. Njegove su epolete bile već pomalo izblijedile. Glatko obrijani obrazi bili su mu veliki i žućkasti: doimao se kao čovjek koji se odao šmrkanju burmuta - razumijete li? Ne kažem da ga je šmrkao, ali bi ta navika potpuno odgovarala čovjeku njegova kova. Sve je počelo time što mi je preko mramorna stola pružio jedan broj »Vijesti iz domovine«, koje ja nisam tražio. Rekoh »merci«. Izmijenismo nekoliko naoko bezazlenih riječi i najednom se, prije nego što sam i shvatio kako je došlo do toga, nađosmo usred toga predmeta pa mi je pričao kako ih je »ta lešina silno zanimala«. Pokazalo se, da je on bio jedan od onih oficira poslanih na postradali brod.
»U kavani, u kojoj smo sjedili, mogla su se dobiti različita strana pića, koja su držana za oficire ratne mornarice na prolazu, pa je on pijuckao svoj tamni napitak, sličan nekom lijeku, koji vjerojatno nije bio ništa odvratniji nego »cassis a l’eau«, i, gledajući jednim okom u čašu, polagano je tresao glavom. »Impossible de comprendre - vous concevez«6, reče sa čudnom mješavinom ravnodušnosti i zamišljenosti. Mogu vrlo lako pojmiti kako je njima bilo nemoguće da išta shvate. Na topovnjači nitko nije znao dovoljno engleski da bi mogao razumjeti ono što je ispričao indijski mornar. A vladala je i prilična galama oko oba oficira. »Oni su se skupili oko nas. Cijela jedna skupina stajala je i oko onog mrtvaca (autour de ce mort)« opisivao je Francuz. »Morali smo misliti na ono, što je najpreče. Ti su se ljudi počeli uznemiravati. Parbleu! Onakva rulja - da samo znate! usklikne on s filozofskom blagošću. A što se tiče onoga zida, on je svome zapovjedniku izjavio da je najsigurnije pustiti ga na miru, tako je bilo gadno i pogledati ga. Oni hitro (en toute hate) pričvrste na palubu užeta za spašavanje i počnu vući »Patnu« - i to najprije krmu - što u tom slučaju nije bilo nimalo glupo, jer je kormilo odviše stršilo iz vode a da bi bilo od ikakve prave koristi za kormilarenje, a to je manevriranje smanjilo pritisak na zid, kojega je stanje, izlagao je on s mirnom rječitošću, iziskivalo najveću pažnju (exigeait les plus grands menagements). Nisam mogao a da ne pomislim, kako je moj novi znanac morao imati neku riječ u najvećem dijelu tih postupaka. Vidjelo se da je pouzdan oficir, ne više osobito aktivan, a činilo se također i da je pravi pomorac, premda vas je, sjedeći ondje i pritišćući prste lako na trbuh, podsjećao na jednoga od onih spokojnih seoskih popova koji mirišu na burmut, kojima čitavi seljački naraštaji ispovijedaju u uho svoje grijehe, patnje i kajanja, i kojima je na licu neki miran jednostavni izraz, nalik na koprenu prebačenu preko tajnih patnja i nevolja. On bi morao nositi izlizanu crnu sutanu, pomno zakopčanu sve do jake mu brade, mjesto vojničkog kaputa s epoletama i mjedenim pucetima. Široke su mu se grudi pravilno nadimale dok je nastavljao s pripovijedanjem kako je to bila »vraška stvar, kako to ja, bez sumnje (sans doute), mogu kao pomorac (en votre qualite de marin) zamisliti«. Na kraju te rečenice on malo nagne tijelo prema meni te, napućivši usne ispod obrijanih naušnica izdahne zrak i lako zazviždi. »Na sreću je more bilo ravno kao ovaj stol, a vjetra nije bilo više nego što ga ima ovdje...« To mjesto doista je bilo nesnosno sparno i veoma vruće: lice mi je gorjelo, kao da sam dovoljno mlad da se zbunim i pocrvenim. »Oni su se uputili«, nastavi Francuz, »u najbližu englesku luku, ‘naturellement’, gdje je prestajala njihova odgovornost. ‘Dieu merci’... On nadme malo svoje plosnate obraze... »Jer, znajte (notez bien), cijelo su vrijeme toga puta naša dva podoficira sjedila sa sjekirama kod užeta za spašavanje, da nas odsjeku od onog broda u slučaju da ...« On obori svoje teške vjeđe, razjasnivši mi tako svoju namjeru što je najjednostavnije mogao... »Što da se radi? Svatko čini onoliko koliko može« (»on fait ce qu’ on peut«) i začas mu je uspjelo svoju tešku nepomičnost obaviti izrazom neke rezignacije. »Dva podoficira - trideset sati - neprestano ondje. Dva!« ponovi dižući malko desnu ruku i ističući dva prsta. To je zaista bila prva kretnja što sam je kod njega vidio. Ona mi je omogućila da opazim neku zvjezdoliku brazgotinu na vanjskoj strani njegove ruke - očito posljedica puščanog metka - i, kao da se moj vid uslijed tog otkrića pooštrio, primijetio sam i ožiljak jedne stare rane, koja je počinjala malo ispod sljepoočnice, i gubila se pod kratkom sijedom kosom sa strane - ogrebotina nekog koplja ili udarac neke sablje. On opet sklopi ruke na trbuhu. »Ostao sam na palubi onog - onog - moje pamćenje slabi (s’en va). Ah! Patt-ná, C’est bien 9a. Patt-ná... Merci. Smiješno je kako čovjek zaboravlja. Ja sam ostao na onom brodu trideset sati...«
»Zar doista!« poviknem. Zureći neprestano u svoje ruke, on napući malo usne, ali ovaj put ne zazviždi. »Smatralo se da je dobro«, reče dižući mirno obrve, da jedan oficir ostane kako bi malo pripazio (pour ouvrir l’oeil)...« Lijeno uzdahne... »I da pomoću signala stoji u vezi s (brodom) remorkerom - znate li? - i tako dalje. Uostalom, to je bilo i moje mišljenje. Priredili smo svoje čamce za spašavanje - a i ja sam na onom brodu učinio sve, što je potrebno... Enfin! Učinili smo što smo mogli. Položaj nije bio lak. Trideset sati. Priredili su mi nešto da jedem. A što se vina tiče - idite i zviždite za njim - ni kapi.« Na neki je izvanredan način, bez ikakve vidljive promjene u svome tromom držanju i u spokojnom izrazu lica umio izraziti duboko gnušanje. »Ja - znate li - kad treba da jedem, a nemam svoje čaše vina - ja radije i ne jedem.«
Bojao sam se da će se on nadugo i naširoko tužiti na to, jer, iako nije maknuo ni jednim udom, niti iskrivio ma i jednu crtu, jasno je pokazivao koliko ga ta uspomena razdražuje. Ali, činilo se kao da je najedanput sve zaboravio. Oni su predali svoj teret »lučkim vlastima«, kako se on izrazio. Iznenadio ga je mir kojim su oni primili brod. »Čovjek bi pomislio da im svakoga dana dovedu tako nešto neobično (drole de trouvaille). Vi ste čudni - vi Englezi«, zaključio je naslonivši se leđima o zid, a pri tom se vidjelo da je i sam jednako nesposoban da pokaže uzbuđenje kao i kakva vreća brašna. Dogodilo se da je baš u ono vrijeme bio u luci jedan ratni brod i jedan parobrod indijske mornarice, i on nije tajio koliko se divi brzini i okretnosti s kojom su čamci tih dvaju brodova iskrcali putnike s »Patne«. Njegovo mlitavo držanje nije uopće ništa skrivalo: imalo je onu tajanstvenu, gotovo čudesnu moć da proizvede snažno djelovanje pomoću sredstava koja je nemoguće otkriti, a to je upravo najveća umjetnost. »Trebalo im je samo dvadeset i pet minuta - sa satom u ruci - dvadeset i pet minuta, i ništa više«... Ponovo je širio i skupljao svoje prste ne mičući ruku s trbuha, a činio je to neizrecivo izražaj nije nego da je čudeći se dizao ruke prema nebu... »Sve one ljude (tout ce monde) iskrcati na obalu - sa svom njihovom prtljagom - ostao nije nitko osim male mornarske straže (marins de l’Etat) i one zanimljive lešine (cet interessant cadavre). Dvadeset i pet minuta«... Oborio je oči i nagnuo malo glavu na stranu, te se činilo da znalački osjeća na svom jeziku okus onoga prekrasnog rada. On vas je uvjeravao, i to bez ikakva naročitog dokazivanja, da njegovo odobravanje ima neku izvanrednu vrijednost. Vrativši se u svoju nepomičnost, koju jedva da je i prekinuo, ispriča kako su oni, dobivši zapovijed da što brže stignu u Toulon, otputovali za dva sata »tako da (de sorte que) ima mnogo toga u tom događaju moga života (dans cet episode de ma vie) što mi je ostalo nejasno«.

XIII


Nakon tih riječi, i bez ikakve promjene u svom držanju, Francuz se, da tako kažem, pasivno prepustio šutnji. Ostao sam uza nj, kad najednom, ali ne naglo nego kao da je došao određeni čas da njegov umjereni i promukli glas iziđe iz svoje nepomičnosti, izgovori: »Mon Dieu! Kako vrijeme prolazi!« Ništa nije moglo biti običnije od te napomene, ali je ona u meni izazvala jednu viziju. Čudno je kako prolazimo kroz život napol zatvorenih očiju, nagluhih ušiju, uspavanih misli. A možda je to i dobro; možda upravo ta obamrlost čini golemoj većini ljudi život podnošljivim i dragim. Pa ipak, može nas biti samo malo koji nismo nikad upoznali jedan od onih rijetkih časova buđenja kad u tren oka vidimo, čujemo, razumijemo mnogo toga - sve - prije nego što opet padnemo u svoj ugodni drijemež. Ja podigoh oči, kad sam ga čuo da to izgovara, i pogledam ga kao da ga nisam nikada prije vidio. Gledao sam njegovu bradu, koja mu se spustila na grudi, nezgrapne nabore njegova kaputa, njegove sklopljene ruke, njegovo nepomično držanje, koje je tako čudnovato sugestivno podsjećalo na to da je on tu naprosto ostavljen. Vrijeme je doista prolazilo; ono ga je prestiglo i otišlo naprijed. Ono ga je beznadno ostavilo za sobom s nekoliko bijednih darova: željezno-sivom kosom, teškom umornošću zagasita lica, dvjema brazgotinama i jednim parom potamnjelih epoleta. Bio je to jedan od onih čvrstih, pouzdanih ljudi, koji su sirova građa za velika imena, jedan od onih nebrojenih života koje pokapaju bez bubnjeva i bez truba pod temelje slavnih uspjeha. »Ja sam sada treći poručnik na brodu ‘Victorieuse’« (to je u ono vrijeme bio admiralski brod francuskog brodovlja na Pacifiku), reče odmičući ramena za nekoliko palaca od zida da bi se predstavio. Naklonim se lagano na svojoj strani stola i kažem mu da zapovijedam nekim trgovačkim brodom koji je sada usidren u Rushcuttavovu zalivu. On ga je »primijetio« - lijepa lađica. Pri tom je bio vrlo uljudan na svoj nepomični način. Što-više, čini mi se da je čak i naklonio glavu, kao da mi čestita, a uz to je ponavljao teško dišući: »Ah, da. Crno obojena lađica - vrlo lijepa - vrlo lijepa (tres couquet)«. Nakon nekog vremena polagano okrene svoje tijelo, da bi pogledao u staklena vrata što su nam bila s desne strane. »Sumoran grad (triste ville)«, reče piljeći na ulicu. Bio je sjajan dan: bjesnio je južni vjetar, i vidjeli smo kako prolaznike, muškarce i žene, vitla na pločniku, i kako s druge strane ulice visoki oblaci prašine prekrivaju pročelja kuća, obasjana suncem. »Izišao sam na obalu«, reče, »da malko protegnem svoje noge, ali...« Ne završi i uroni u mirne dubine svojih misli. »Molim vas - recite mi«, poče trgnuvši se teško, »što je zapravo (au juste) bila suština one afere? To je zanimljivo. Onaj mrtvac na primjer - i tako dalje.«
»Pa bilo je i živih ljudi«, rekoh, »a to je kudikamo zanimljivije.«
»Nema sumnje, nema sumnje«, potvrdi on tiho da sam ga jedva čuo, a zatim, kao nakon zrela razmišljanja, promrmlja: »Jasno.« Ja mu bez oklijevanja kažem što je mene najviše zanimalo u onoj aferi. Činilo mi se kao da on ima neko pravo da to dozna: ta nije li on proveo trideset sati na palubi »Patne« - nije li je on naslijedio, da tako kažem, nije li on učinio »Što je mogao«? Slušao me je i bio mi više no ikada nalik na popa, činio mi se nekako pobožno sabran - vjerojatno zbog svojih oborenih očiju. Jedanput ili dvaput uzdigne on obrve (ali ne dižući vjeđa) kao da želi reći: »Vidi vraga!« Jedanput mirno i prilično tiho usklikne: »Ah, bah!«, a kad sam završio, on zamišljeno napući usne i nekako žalosno zazviždi.
»Kod svakoga drugog bio bi to možda dokaz da mu je dosadno, znak da mu je svejedno; ali on je na neki tajanstven način umio da u svoju nepokretnost unese duboko razumijevanje i da je isto onako ispuni dragocjenim mislima kao što je jaje ispunjeno hranjivim sastojinama. Sve što je na kraju rekao bilo je: »Vrlo zanimljivo«, a to je izrekao uljudno i jedva glasnije od šapta. Prije nego što sam prebolio svoje razočaranje, on doda, ali tako kao da govori samome sebi: »To je ono. To je ono.« Činilo se, da mu brada pada još niže na grudi, i da mu tijelo biva sve teže na stolcu. Već sam ga htio upitati što time misli, kad nekakva drhtavica strese čitavo njegovo tijelo, onako kao što se na ustajaloj vodi može vidjeti slabo mreškanje još i prije nego što se osjeti vjetar. »A i onaj je jadni mladić pobjegao zajedno s drugima«, reče on s ozbiljnim mirom.
Ne znam što me je ponukalo da se nasmiješim; to je jedini moj istinski smiješak kojega se mogu sjetiti u vezi sa Jimovom aferom. Ali taj je jednostavni zaključak o onom događaju na francuskom jeziku zvučio nekako smiješno. »S’ est enfui avec les autres«, rekao je poručnik, a ja se najednom zadivih sposobnosti razumijevanja toga čovjeka. Smjesta je pronašao ono glavno: shvatio ono jedino što je mene zanimalo. Bilo mi je kao da čujem stručnjačko mišljenje o tom slučaju. Njegova nepokolebljiva i zrela mirnoća bila je mirnoća stručnjaka, koji poznaje činjenice, kojemu je tuđa zbunjenost puka dječja igra. »Ah! Mladost, mladost!« reče on, pun uviđavnosti. »Pa napokon nitko ne umire od toga.« »Od čega ne umire?« upitah brzo. »Od toga što se boji.« Tako razjasni što je htio reći, pijuckajući svoje piće.
Opazih, da su tri posljednja prsta njegove ranjene ruke ukočena i da se ne mogu micati nezavisno jedan od drugoga, tako da je nekako nespretno prihvatio svoju veliku čašu. »Čovjek se uvijek boji. On može reći, ali...« Poručnik nespretno spusti čašu... »Strah, strah - znajte - uvijek postoji«... On se lupi u prsa blizu mjedenog dugmeta, na onom istom mjestu gdje se i Jim bio lupnuo u svoje grudi, kad je svečano izjavljivao da je njegovo srce jako. Čini se da sam načinio neku kretnju kao da se ne slažem, jer je tvrdio: »Da! da! Čovjek to kaže, govori tako; sve je to prekrasno ali naposljetku nitko nije pametniji od svoga bližnjega - ni hrabriji. Hrabost! To treba tek vidjeti. Ja sam se potucao (roule ma bosse,7 nastavi, upotrijebivši taj pučki izraz s neustrašivom ozbiljnošću) po svim stranama svijeta; poznavao sam hrabrih ljudi - slavnih. Allez!...« On nehajno ispi svoju čašu. »Hrabrost - vi razumijete - u vojnoj službi - čovjek mora biti hrabar - zanat to traži - (le metier veut ga). Nije li tako?« obrati mi se mirno. »Eh bien! Svaki pojedini od tih hrabrih - kažem, svaki od njih, ako je pošten - bien entendu - priznat će da ima jedan trenutak - i za najboljega od nas - da ima negdje jedan trenutak u kojem napuštate sve (vous lachez tout). To je istina s kojom čovjek mora živjeti - shvatite to. Ako pretpostavimo stanovit sticaj prilika, strah će se nesumnjivo pojaviti. Užasan strah (un trac èpouvantable). Pa čak i za one, koji ne priznaju tu istinu, strah ipak postoji - strah od sama sebe. Bezuvjetno je tako. Vjerujte mi. Da. Da... U mojim godinama čovjek zna o čemu govori - ‘que diable!’...« Govoreći sve to dao je sebi oduška, ali je ostao tako nepomičan kao da je tumač apstraktne mudrosti, i došavši do te točke on još poveća dojam svoje ravnodušnosti time što je počeo polagano vrtjeti palce. »To je očevidno - parbleu!, jer stvorite vi odluku kakvu god hoćete, ipak i jednostavna glavobolja ili slaba probava (un derangement d’ estomac) dostaju da... Uzmite kao primjer mene - ja sam već mnogo toga dokazao. Eh bien! Ja, koji vam evo sada govorim, ja sam jedanput...«
On isprazni svoju čašu i poče opet vrtjeti palcima. »Ne, ne, čovjek ne umire od toga«, izreče napokon a ja sam, shvativši da ne mislim pričati onu anegdotu o sebi, bio krajnje razočaran, to više što to nije bilo nešto, znate, zbog čega biste ga uopće mogli salijetati. Sjedio sam šuteći, a isto tako i on, kao da mu ništa nije draže. Čak su i njegovi palci mirovali. Najednom se njegove usne počnu micati. »Tako je to«, nastavi spokojno, »čovjek se rađa kao kukavica (T homme est ne poltron). U tome je teškoća - parbleu! Inače bi bilo prelako. Ali navika - navika - nužda - razumijete li? - pa oči drugih ljudi - voila. Čovjek se pomiri s tim. Pa onda primjer drugih ljudi, koji nisu ništa bolji od vas, a ipak su sasvim staloženi...«
Njegov glas zamre.
»Onaj mladić - morate priznati - nije imao nijedan od tih povoda - barem ne u onom času«, upozorih ga.
Poručnik blago digne obrve. »Ne kažem, ne kažem. Onaj je mladić imao možda najbolje sklonosti - najbolje sklonosti«, ponovi pomalo sopćući.
»Zadovoljan sam, što vidim da vi na to tako blago gledate«, rekoh. »I on je sam, što se toga tiče, bio - ah! - pun nade, i...«
Prekine me kretanje njegovih nogu pod stolom. Dizao je svoje teške vjeđe. Dizao je, kažem - jer nijedan drugi izraz ne može opisati čvrstu promišljenost te kretnje - i napokon mi se potpuno otkrije. Vidio sam pred sobom dva uska siva kruga, kao dva tanka čelična prstena oko duboko crnih zjenica. Oštar pogled, koji je dolazio iz toga masivnog tijela, doimao se kao da pogađa isto tako sigurno kako bi pogađalo i koplje, s bridom poput britve. »Pardon«, reče sasvim jasno. Njegova se desna ruka digne, a on se zaljulja naprijed. »Dopustite mi... Ja sam tvrdio da čovjek može prolaziti u životu, iako vrlo dobro zna, da hrabrost ne dolazi sama od sebe (ne vient pas tout seul). U tome nema ništa zbog čega biste se morali uzrujavati. Takva nam istina ne smije onemogućiti život... Ali čast - čast, monsieur!.. Čast... doista postoji - to je sigurno! A što nam vrijedi život ako«... tu se on sa žestinom, ali teško, uspravi na noge, kao što bi se preplašeni vol digao iz trave... »Kad čast propadne - ah ça! par exemple - ne, ne mogu vam reći što mislim. Ne mogu vam to reći zato - jer - monsieur - ja o tome ništa ne znam.«
Ustao sam i ja, i nastojeći da nam držanje bude savršeno uljudno, nijemo smo gledali jedan u drugoga, kao dva porculanska psa na kaminu. Vrag ga odnio! Progledao je varku. Snijet ispraznosti, koja vreba na ljudske riječi, pala je na naš razgovor i pretvorila ga u izmjenjivanje pustih zvukova. »Vrlo dobro«, rekoh sa zbunjenim smiješkom, »ali ne bi li se to moglo tako smanjiti da se i ne vidi?« On načini kretnju kao da će oštro odgovoriti, ali kad je progovorio, promijenio je svoju nakanu. »To je, monsieur, odviše oštroumno za me - to nadilazi moje sposobnosti - ja o tome ne razmišljam.« Teško se nakloni nad svojom kapom, koju je pred sobom držao kao štit između palca i kažiprsta ranjene ruke. I ja se naklonim. Naklonili smo se istodobno jedan drugome lupnuvši nogama po svim propisima uljudnosti, a neki nas je prljavi konobar kritički promatrao, kao da je platio za tu predstavu. »Serviteur« reče Francuz ponovo lupnuvši nogama. »Monsieur...« »Monsieur...« Staklena se vrata zatvore iza njegovih širokih leđa. Vidio sam kako ga je zahvatio žestok južni vjetar i gurao ga pred sobom, kako je digao ruku prema glavi, napeo ramena, a skuti mu se kaputa čvrsto privili uz noge.
Sjednem opet sam i obeshrabren - obeshrabren zbog Jimova slučaja. Ako se čudite što je taj slučaj nakon više od tri godine sačuvao svoju aktualnost, morate znati da sam tek sasvim nedavno vidio Jima. Upravo sam došao iz Samaranga, gdje sam ukrcao tovar za Sydney - sasvim nezanimljiv posao, koji bi naš domaćin Charley nazvao jednim od mojih pametnih poslova - a u Samarangu sam ponekad viđao Jima. On je tada, na moju preporuku, radio za De Jongha. Lučki trgovački posrednik. »Moj predstavnik na moru«, kako ga je nazvao De Jongh. Ne možete zamisliti život koji bi bio tako bez ikakve utjehe, koji bi manje mogla obasjati iskra privlačnosti - samo je još posao sakupljača osiguranja takav. Mali Bob Stanton - naš domaćin Charley znao ga je dobro - imao je to iskustvo. To je onaj isti koji se poslije utopio da spasi neku sobaricu u brodolomu »Sephore«. Jednoga maglovitog jutra došlo je do sudara nasuprot španjolskoj obali, možda se još sjećate. Svi su putnici bili uredno smješteni u čamce i već se otisnuli od broda, kad se Bob opet primakne brodu i opet dopuže na palubu, da spasi djevojku. Kako je to ona ostala na brodu, ne shvaćam, znam samo da se potpuno izbezumila - nije htjela napustiti brod - držala se ograde, i sama kao grozna smrt. Sa čamaca se moglo jasno vidjeti kako se rvaju, ali je ubogi Bob bio najmanji glavni kormilar u trgovačkoj mornarici, a ona je žena sa svojim cipelama imala pet stopa i deset palaca i bila je, kako sam čuo, jaka kao konj. To se nastavljalo, te povuci-potegni, nesretna je djevojka cijelo vrijeme vriskala, a Bob bi pokadšto zaviknuo da opomene svoj čamac neka se drži podalje od broda. Jedan mi je od momčadi rekao, krijući smiješak, sjećajući se toga: »To nam se, gospodine, svima činilo kao da se neki nevaljali dječak bori sa svojom majkom.« Isti je taj stari momak rekao: »Na kraju smo vidjeli, da je g. Stanton prestao vući djevojku i samo je stajao uz nju gledajući je veoma pozorno. Kasnije smo zaključivali kako je on sigurno računao na to da će je, možda, vodena bujica već jedanput otrgnuti od ograde i dati mu priliku da je spasi. Nismo se ni za živu glavu usuđivali prići k brodu, a malo zatim stari brod potone prevrnuvši se sasvim iznenada na svoj desni bok - pljus. To tonjenje u vrtlog bilo je nešto užasno. Uopće nismo vidjeli da išta izlazi na površinu, bilo živo ili mrtvo.« Život je jadnoga Boba na kopnu bio, mislim, posljedica neke ljubavne afere. Usrdno se nadao da je zauvijek završio s morem, i živio je u uvjerenju da je postigao najveće blaženstvo na zemlji, ali je na kraju spao na prikupljanje osiguranja. Neki ga je njegov bratić u Liverpoolu nagovorio na to. Rado nam je pričao svoje doživljaje u tom zvanju. Nasmijavao nas je do suza, i nimalo se ne ljuteći zbog uspjeha svoga pričanja, niska stasa i bradat do pasa poput patuljka, on bi stao na vršcima prstiju među nas i govorio: »Vrlo je lijepo što se vi, bekrije, smijete, ali se moja besmrtna duša smežurala i postala malena poput isušena zrna graška nakon tjedana dana takva rada.« Ne znam kako se Jimova duša prilagodila novim uvjetima njegova života - imao sam odviše posla da mu pribavim neko zaposlenje koje će ga prehranjivati - ali sam prilično siguran da je njegova pustolovna mašta trpjela sve muke gladovanja. Ona sigurno nije imala nikakve hrane u tome novom zvanju. Bilo ga je bolno vidjeti na tom poslu, premda ga se on laćao s upornom vedrinom, za koju mu moram odati potpuno priznanje. Promatrao sam ga kako se predaje tome bijednom poslu s nekim uvjerenjem da je to kazna za junačke podvige njegove mašte - ispaštanje zbog toga što je čeznuo za većim čarima nego što ih je mogao podnijeti. Odviše je volio sam sebe zamišljati sjajnim konjem za trke, a sad je bio osuđen da nečasno tegli poput magarca kakva voćara. On je to vrlo dobro obavljao. Stisnuo je zube, pognuo glavu i nikada nije govorio ni riječi. Vrlo dobro; sve je zaista bilo vrlo dobro - dok ne bi došlo do nekih hirovitih i žestokih ispada, kojima je bio nesretan povod kad bi nezabašurivi slučaj s »Patnom« nenadano izbio na površinu. Ta sablazan istočnih mora nije na nesreću htjela umrijeti. I to je razlog zbog kojega nikada nisam mogao osjećati da sam doista završio sa Jimom.
Sjedio sam razmišljajući o njemu, kad je onaj francuski poručnik otišao, ali ga nisam zamišljao u vezi s hladnom i mračnom sobicom iza De Jonghova dućana, gdje smo se još nedavno u žurbi rukovali, nego onako kako sam ga vidio prije mnogo godina pri posljednjem treperenju svijeće, samoga sa mnom u dugačkoj galeriji hotela Malabar, dok mu je za leđima bila hladna i tamna noć. Časni mu je mač zakona njegove zemlje visio tada nad glavom. Sutra će - ili već danas? (ponoć je minula davno prije nego što smo se rastali) - sudac mramorna lica, pošto izrekne kazne u novcu i u lišavanju slobode u parnici zbog tvornog napadaja, uzeti u ruku strahovito oružje i udariti ga po pognutu vratu. Naš je prijateljski sastanak u noći bio neobično nalik na posljednje bdjenje s nekim osuđenikom na smrt. A bio je i kriv. Bio je kriv - kako sam to sam u sebi ponavljao, kriv i propao; ali sam mu ipak želio prištedjeti pojedinosti formalnog izvršenja osude. Nije mi do toga da objašnjavam razloge svoje želje - i ne mislim da bih to i mogao; ali ako me dosad niste bar donekle razumjeli, onda mora da sam bio veoma nejasan u svom pričanju, ili ste vi bili odviše pospani da shvatite smisao mojih riječi. Ja ne branim svoju moralnost. Nije bilo moralnosti u porivu koji me je ponukao da iznesem preda nj Brierlyjevu osnovu bijega - da je tako nazovem - u svoj njezinoj prvotnoj jednostavnosti. Rupije su bile tu - spremne u mom džepu i samo njemu na uslugu. Oh, bio je to zajam - zajam dakako - i, ako treba, i preporučno pismo nekom čovjeku (u Rangoonu) koji bi mu mogao pribaviti zaposlenje... Zašto da to ne učinim! S najvećim veseljem. Imao sam pero, tinte i papira u svojoj sobi na prvom katu. Dok sam još razgovarao, osjećao sam nestrpljivu želju da započnem to pismo; dan, mjesec, godina, dva sata i trideset ujutro... u ime našeg starog prijateljstva molim vas da nađete neko zaposlenje za g. Jamesa tog i tog, u kojega (itd., itd.,). Bio sam doista pripravan pisati o njemu u tom smislu. Ako i nije stekao moje simpatije, uspio je u nečemu što je još bolje za njega - došao je do samog izvora i porijekla tog osjećaja, dopro do tajne osjetljivosti moga egoizma. Ne krijem pred vama ništa, jer, kad bih to činio, moj bi vam čin bio nerazumljiviji nego što smije biti ijedan ljudski čin, a osim toga - vi ćete već sutra ionako zaboraviti moju iskrenost kao i ostale pouke iz prošlosti. U toj sam ponudi, da govorim otvoreno i točno, ja bio onaj besprijekorni čovjek, ali je istančane namjere moje nemoralnosti osujetila moralna jednostavnost samoga zločinca. Nema sumnje, i on je bio sebičan, ali je njegova sebičnost imala više porijeklo, uzvišeniji cilj. Vidio sam da se on, ma što ja govorio, želi podvrgnuti ceremoniji izvršenja osude; nisam rekao previše, jer sam osjećao da bi me u pretresanju prijedloga njegova mladost i te kako pobila; on je još vjerovao kad sam ja već prestao sumnjati. Bilo je nešto lijepo u strastvenosti njegove neizražene, jedva formulirane nade. »Umaknuti! Na to ne bih mogao ni pomisliti«, reče stresavši glavom. »Nudim vam, ali ne tražim niti očekujem ikakve zahvalnosti«, rekoh, »vi ćete vratiti novac kad vam bude zgodno, i...« »To je prelijepo od vas«, promrmlja on ne dižući oči. Promatrao sam ga pozorno; budućnost mu se morala činiti užasno neizvjesna; ali se nije kolebao, kao da odista u njegovu srcu nema ni najmanje slabosti. Ja se razljutih - a to nije bilo prvi put te noći. »Cijela ta nesretna priča«, rekoh, »prilično je gorka, rekao bih, za čovjeka, vaše vrste...« »Jest, to je istina«, prošapta on dvaput upirući pogled u pod.« To je bilo da ti srce pukne. Uspravio se nad svijećom, a ja sam vidio dlačice na njegovu obrazu, toplu rumen koja se širila glatkom kožom lica. Vjerujte ili ne vjerujte, kažem vam, to mi je grozno paralo srce. To me je nagnalo da budem surov. »Da«, rekoh, »dopustite mi samo da priznam kako sam potpuno nesposoban da razumijem kakvu vi korist možete očekivati od toga, ako poližete taj izmet.« »Korist!«, promrmlja on nepomičan. »Vrag me odnio ako to mogu shvatiti«, rekoh bijesan. »Pokušao sam vam ispričati sve što se krije u tome«, nastavi Jim polagano, kao da razmišlja o nečemu na što ne može odgovoriti. »Ali, napokon, to je moja muka.« Otvorim usta da mu odvratim, ali najednom otkrijem da sam izgubio svo pouzdanje u se, a bilo mi je, također, kao da me i on napustio, jer je mrmljao poput čovjeka, koji govori sam za se. »Pobjegli... otišli u bolnice... Nijedan od njih ne bi htio pogledati tome u oči... Oni!...« Neznatno mahne rukom da izrazi svoj prezir... »Ali ja moram ovo prebroditi i ne smijem uzmaknuti ni pred čim, ili... Ja neću bježati ni od čega.« Umukne. Zurio je kao opčinjen. Lice mu je nesvjesno odražavalo kratkotrajne izraze prezira, očaja, odlučnosti - odražavalo ih je naizmjence, kao što bi čarobno zrcalo odražavalo brzo prelaženje nezemaljskih likova. Živio je okružen podmuklim duhovima, neprijateljskim sablastima. »Oh, to je besmislica, dragi moj prijatelju«, počeh. On načini kretnju da pokaže kako je nestrpljiv. »Ne čini se da razumijete« reče odsječno, a zatim gledajući me uporno: »Skočio sam, to je moguće, ali ja ne bježim.« »Nisam vas htio uvrijediti«, rekoh i glupo dodah: »I bolji su ljudi od vas katkada smatrali probitačnim da pobjegnu.« On sav pocrveni a ja se u svojoj zabuni umalo ne udavih vlastitim jezikom. »Možda jesu«, reče napokon, »ja nisam toliko vrijedan; ne mogu to sebi dopustiti. Dužan sam se do kraja boriti protiv toga - i ja se sada borim.« Dignem se sa svoje stolice i osjetim da sam sav ukočen. Tišina je bila neugodna, pa da s tim dokrajčim, ne nađoh ništa bolje nego da kažem: »Nisam ni slutio da je tako kasno«, a rekao sam to živahnim tonom... »Mislim da vam je ovoga bilo dosta«, reče otresito, »a da vam istinu kažem« - poče se ogledavati tražeći svoj šešir - »i meni je.«
Dobro dakle! Jim je odbio tu jedinstvenu ponudu, odbacio moju ruku pomoćnicu; sad je bio spreman da se oprosti, a ondje ga iza balustrade, činilo se, čeka noć, veoma tiho, kao da je određen da joj bude plijen. Začujem njegov glas. »Ah! Evo ga!« Našao je svoj šešir. Nekoliko smo sekunda oklijevali. »Što ćete učiniti nakon - nakon...?« upitah veoma tiho. »Najvjerojatnije propasti«, odgovori on mrzovoljno mrmljajući. Ja sam se donekle povratio te sam smatrao najprobitačnijim da to uzmem olako. »Molim, ne zaboravite«, rekoh, »bilo bi mi vrlo drago da vas još vidim prije nego što otputujete...« »Ne znam što vas u tome može spriječiti. Ta me prokleta rasprava neće učiniti nevidljivim« - reče on s dubokim ogorčenjem - nemam te sreće.« A onda me, u času kad smo se opraštali, nagradio užasnom zbrkom neodlučnih kretnja i mucanja i nespretno mi pokazivao da oklijeva. Neka nam bog oprosti - i njemu, i meni! Uvrtio je u svoju hirovitu glavu kako ću se vjerojatno ustezati da se s njim rukujem. To je bilo odviše ružno da bih na to tratio riječi. Znam da sam iznenada poviknuo na nj, kako biste zaurlali na čovjeka, kojega biste vidjeli da se upravo sprema strmoglaviti s neke klisure: sjećam se da su se naši glasovi povisili, da mu se lice jadno nacerilo, da mi je tako stisnuo ruku, kao da će je zdrobiti, da se nervozno nasmijao. Svijeća je dogorjela i sve se napokon svršilo gunđanjem koje je iz tmine dolepršalo do mene. Nekako se izgubio. Noć je progutala njegov lik. Bio je strašna šeprtlja. Strašna. Čuo sam brzo škripanje šljunka pod njegovim cipelama. Trčao je. Morao je trčati, a da ni sam nije znao kamo. A još nije imao ni dvadeset i četiri godine.

XIV


Malo sam prospavao, žurno doručkovao i nakon kratkog oklijevanja odrekao se ranog jutarnjeg posjeta svome brodu. To je od mene doista bilo vrlo loše. Premda je moj glavni kormilar u svakom pogledu izvrstan čovjek, on je bio žrtva crnih misli. Kad ne bi dobio pisma od svoje žene u očekivano vrijeme, sasvim bi poludio od bijesa i ljubomore, gubio bi svaku volju za rad, svađao se sa svim mornarima, pa bi ili plakao u svojoj kabini, ili pokazivao takvu okrutnost da bi zamalo momčad natjerao na pobunu. Meni je to uvijek bilo neobjašnjivo: bili su vjenčani već trinaest godina; jednom sam imao priliku da je vidim te, da budemo iskreni, nisam mogao zamisliti kako bi ijedan čovjek mogao biti toliko pokvaren da podlegne grijehu zbog tako neprivlačne osobe. Ne znam jesam li pogriješio što to nisam otvoreno rekao samome ubogom Selvinu; taj je čovjek stvorio sebi mali pakao na zemlji, a i ja sam indirektno stradavao, ali me je nesumnjivo priječila neka vrsta lažne tankoćutnosti da o tome govorim. Bračni odnosi pomoraca bili bi zanimljiv predmet, i mogao bih vam ispričati primjera... Ovdje, uostalom, nije ni mjesto ni vrijeme za to, a mi govorimo o Jimu - koji je bio neoženjen. Ako mu njegova uobražena savjest ili njegov ponos, ako mu svi bijesni duhovi i neprijateljske sablasti, što su bile zlokobni drugovi njegove mladosti, ne daju da pobjegne od stratišta, onda sam ja, kojega nitko ne može osumnjičiti da ima takve drugove, osjećao neodoljivu želju doći i vidjeti kako mu se kotrlja glava. Pošao sam prema sudu. Nisam se nadao da će me se nešto jako dojmiti, da će me utješiti, zanimati, ili da će me makar i uplašiti - premda, sve dok pred čovjekom ima još i malo života, strah je od vremena do vremena kao neka spasonosna disciplina. Ali još sam se manje nadao da ću biti tako strašno potišten. Gorčina je njegove kazne bila u njezinoj hladnoj i bijednoj atmosferi. Pravo je značenje zločina u tome što je on neko vjerolomstvo prema zajednici čovječanstva, a s tog stajališta Jim nije bio podli izdajnik, ali je njegova kazna bila nešto podmuklo. Tu nije bilo visokoga stratišta, ni grimiznog sukna. (Jesu li imali grimiznu čohu u Toweru? Mora da su je imali.) Nije bilo ni zaprepaštenog mnoštva, da se zgrozi nad njegovom krivicom i da se raznježi do suza zbog njegove sudbine. - Nije bilo vanjske strane neke odmazde. Na putu kojim sam išao bila je jasna sunčana svjetlost, sjaj, odviše strastven da bi mogao tješiti, ulice su bile pune zbrkanih šarenih mrlja poput oštećenog kaleidoskopa: žuto, zeleno, plavo, blistavo bijelo, smeđa golota nekoga razdrljenog ramena, kola s juncima pod crvenim krovom, četa urođeničkih pješaka smeđesivih tijela s golim glavama, koja je stupala u prašnjavim čizmama stegnutima remenom, urođenički policajac u tamnoj tijesnoj uniformi i s pojasom od lakirane kože, koji je pogledao na me istočnjačkim samilosnim očima, kao da njegov selilački duh previše pati od toga nepredviđenog - kako ga vi ono zovete? - avatara - utjelovljenja. U hladovini pod samotnim stablom u dvorištu sudnice seljaci, umiješani u raspravu o tvornom napadaju, sjedili su u slikovitoj skupini, kao na nekoj kromolitografiji što prikazuje logor u nekom putopisu o Istoku. Nedostajao je samo obavezni trak dima na pročelju i tegleće životinje koje pasu. Straga se dizao prazan žuti zid, koji je stršio iznad stabla i odražavao svoj sjaj. Sudska je dvorana bila mračna i činila se prostranija. Gore su visoko, u polutamnom prostoru, lepeze mahale amo-tamo, amo-tamo. Ovdje-ondje poneki je umotani lik, koji se doimao znatno manji između onih golih zidova, sjedio ne mičući se među redovima praznih klupa, kao da je uronio u pobožno razmišljanje. Tužitelj, kojega su istukli, pretio čovjek smeđe puti poput čokolade, obrijane glave, s golim debelim prsima i sjajnom brazgotinom nad nosom, što je znak kaste, sjedio je dostojanstveno nepomičan; samo su mu oči blistale okrećući se u tami, a nosnice se žestoko širile i stezale po ritmu disanja. Brierly klone na svoj stolac kao da je utučen, kao da je proveo noć utrkujući se na nekom trkalištu. Pobožni kapetan jedrilice činio se uzrujan i pravio nervozne kretnje, kao da s mukom svladava želju da ustane i ozbiljno pozove na molitvu i pokajanje. Sučeva glava, nježnoblijeda pod pomno počešljanom kosom, bila je nalik na glavu nekoga beznadnog bolesnika kojega su oprali, počešljali i položili u krevet. On odmakne vazu s cvijećem - kiticom crvena cvijeća s nekoliko ružičastih pupoljaka na dugim peteljkama - i, uzevši objema rukama dugačak list plavkasta papira, preleti ga okom, nasloni se rukama na rub stola i počne glasno čitati jednoličnim, razgovijetnim i ravnodušnim glasom.
Jupitra mi! Usprkos svim onim glupostima što sam ih rekao o stratištima i o kotrljanju glava - uvjeravam vas da je to bilo neizmjerno gore od samog odsijecanja glave. Težak osjećaj da je to sada gotovo lebdio je nad svim tim, a nije bio olakšan nadom da počinje pokoj i smirenje nakon udarca sjekire. To je suđenje sadržavalo u sebi svu hladnu osvetljivost smrtne osude, svu okrutnost osude na progonstvo. Tako sam ja na nju gledao onoga jutra - a još mi se i sada čini da vidim neosporiv trag istine u tome pretjeranom gledanju na običan događaj. Možete li zamisliti kako sam to jako osjećao u ono vrijeme. Možda je to bio razlog zbog kojega se nisam mogao prisiliti da uvidim kako je sve gotovo. To me je uvijek mučilo, uvijek sam želio čuti tuđe mnijenje o tome, kao da ono uistinu nije bilo već utvrđeno: mnijenje pojedinaca - međunarodno mnijenje, Jupitra mi! Mnijenje onog Francuza, na primjer. Osuda je čitave domovine bila izražena u staloženoj i točnoj frazeologiji, kojom bi se služio stroj kad bi strojevi mogli govoriti. Papir je napol skrivao sučevu glavu, a čelo mu je bilo poput alabastera.
Pred sudom je bilo nekoliko pitanja. Prvo je glasilo, je li brod bio u svakom pogledu sposoban i izdržljiv za duže putovanje na moru. Sud je odgovorio da nije. Drugo je pitanje, sjećam se, bilo je li se do vremena nesreće upravljalo brodom sa svom potrebnom i pravom pomorskom brigom. Na to su odgovorili sa »da«, neka bog zna zašto, a onda su izjavili da nedostaje dokazni materijal koji bi ukazao na točan uzrok nesretnog slučaja. Vjerojatno je to bio neki razbijeni brod što je lutao po moru. Ja se također sjećam da je nekako u ono vrijeme bila napuštena kao izgubljena neka norveška lađa, koja je imala otploviti na daleku plovidbu s tovarom jelovine, a upravo se brodovi takve vrste izvrnu na vihoru i lutaju mjesecima, s dnom okrenutim prema gore, poput morskog demona što čeka u zasjedi i ubija brodove u tami. Takve su lešine, što lutaju, prilično obične na sjevernom Atlantiku, na kojemu bjesne svi užasi mora - magle, ledenjaci, propali brodovi, uzročnici nesreća, i duge zloslutne oluje koje vas spopadnu poput vampira, dok ne nestane sve snage, života, pa čak i nade, i čovjek se osjeća poput prazne ljudske mješine. Ali ovdje - na ovim morima - takvih je nedaća bilo malo, pa se ova morala činiti kao neka naročita odredba zlonamjerne providnosti; ako joj nije bila svrha da ubije pomoćnog strojara i Jima pogodi osudom gorom od smrti, onda mora da je to bila neka krajnje besmislena đavolska šala. Ta misao, kad mi je sinula, zaokupi svu moju pažnju. Neko sam vrijeme slušao sučev glas kao puki zvuk bez značenja; ali u jednom trenutku pretvori se on u razgovijetne riječi: »...u krajnjem zanemarivanju svojih očitih dužnosti«, govorio je. Naredna mi je rečenica nekako izmakla, a onda: »...napuštajući u času pogibelji živote i vlasništvo, povjereno njihovoj brizi...«, nastavljao je glas jednolično i zatim stao. Jedan par očiju pod bijelim čelom sumorno pogleda preko ruba papira. Ja žurno potražim očima Jima, kao da sam očekivao da će iščeznuti. Bio je tu - sasvim miran. Sjedio je crven i plavokos i krajnje pažljiv. »Prema tome...«, počne opet onaj glas s osobitim naglašavanjem. Jim je piljio, rastvorivši usne, pažljivo prateći riječi onoga čovjeka za stolom. Ovaj ih je izgovarao u tišini, a donosilo ih je strujanje zraka, što su ga proizvodile lepeze, i ja sam, nastojeći vidjeti njihov učinak na Jima, mogao uhvatiti samo odlomke službenoga sudskog jezika. »... Sud... Gustav taj i taj, kapetan... rođen u Njemačkoj... James taj i taj... kormilar,... gube pravo na svoje svjedodžbe.« Zavlada muk. Sudac je odložio papir, naslonio se na stranu, na naslon svoga stolca i počeo mirno razgovarati s Brierlyjem. Ljudi su se dizali i počeli izlaziti, drugi su se gurali unutra, a i ja se uputih prema vratima. Vani sam mirno čekao, a kad mi se Jim, idući prema vratima dvorišta, približio, uhvatim ga za ruku i zadržim. Pogled koji mi je dobacio zbunio me, kao da sam ja odgovoran za njegovo stanje; gledao me je kao da sam utjelovljeno zlo života. »Svršeno je«, promucah. »Da«, reče on jedva razumljivo. »A sada neka nitko ne...« Istrgne svoju ruku iz moje. Promatrao sam mu leđa dok se udaljivao. Ulica je bila dugačka, te sam ga neko vrijeme mogao pratiti okom. Išao je prilično polagano, šireći malo noge kao da mu je teško hodati sasvim ravno. Upravo prije nego što će mi nestati s očiju, učini mi se da malo posrče.
»Propao čovjek«, reče neki duboki glas iza mene. Okrenem se i ugledam čovjeka kojega sam ponešto poznavao, a koji je bio iz zapadne Australije; zvao se Chester. I on je gledao za Jimom. Bio je to čovjek golemih, širokih grudi, imao je neugodno, glatko obrijano lice boje mahagonija i dva tupa čuperka željezno-sivih, debelih čekinjastih dlaka nad gornjom usnom. Bio je trgovac biserima, pljačkaš obala, mešetar, kitolovac također; čini mi se, po vlastitim riječima - sve i sva što čovjek može biti na moru, samo ne gusar. Pacifik, sjeverni i južni, bio je njegovo lovište, ali on je tada tumarao daleko na sve strane tražeći jeftin parobrod da ga kupi. Nedavno je negdje otkrio - tako je pričao - neki otok s ptičjim izmetom, ali su pristupi k njemu bili pogibeljni, a sidrište se, kako se činilo, nije moglo smatrati sigurnim, najblaže rečeno. »Vrijedi kao rudnik zlata«, klicao je. »Ravno usred Walpoleovih grebena, pa iako je možda istina da nigdje ne možeš naići na sidrište pliće od četrdeset hvati, što zato? Dižu se tu i orkani, istina je. Ali to je nešto prvorazredno. Vrijedi kao rudnik zlata - još i više. No ni jedan od tih luđaka ne želi poći da ga vidi. Ne mogu nagovoriti nijednog kapetana ili brodovlasnika da se približi tome mjestu. Tako sam se odlučio sam prevoziti tu blagoslovljenu robu...« Eto zato je tražio parobrod, a doznao sam kako je upravo tada oduševljeno pregovarao s nekom parsyskom tvrtkom da mu proda neki stari brod, pravi pomorski anakronizam, opremljen jedrima i od devedeset konjskih snaga. Mi smo se više put susretali i razgovarali. Gledao je za Jimom, kao da zna kako mu je. »Zar je on to uzeo k srcu?« upita podrugljivo. »Jako«, rekoh. »Onda ne valja«, izjavi on. »Čemu cijelo to uzrujavanje? Zbog ono malo magareće kože? Pa to još nikada nije načinilo čovjeka! Morate gledati stvari upravo onakvima kakve one jesu - ako nećete, onda je bolje da odmah popustite. Inače nećete postići ništa na ovome svijetu. Gledajte mene! Ja sam sebi postavio kao pravilo da nikada ništa ne uzimam k srcu.« »Da«, rekoh, »vi gledate stvari kakve jesu.« »Ja želim samo da dođe moj ortak; želim već da ga vidim«, reče. »Poznate li mog ortaka? Starog Robinsona. Da, Robinsona glavom. Ne znate li ga? čuvenog Robinsona, čovjeka koji je u svoje vrijeme prokrijumčario više opijuma i nakupio više tuljana nego ijedan današnji bestidni spretnjaković. Kažu da je običavao napadati lađe s tuljanima kad bi plovile prema Aljaski, i kad bi magla bila tako gusta da bi samo gospod bog mogao razlikovati čovjeka od čovjeka. Robinson, kojega su prozvali Sveti Užas. To je taj čovjek. On je moj drug u tom poslu s ptičjim izmetom. Najljepša prilika na koju je ikada naišao u svom životu.« On primakne usne k mojem uhu. »Ljudožder? - jest, tako su ga nazivali prije mnogo, mnogo godina. Sjećate li se onog događaja? Brodolom na zapadnoj strani Stewartova otoka; tako je; sedmorica se dočepala obale, a čini se da se nisu baš najbolje slagali. Neki su ljudi odviše skloni da se svađaju za svaku malenkost - ne znaju se pomiriti sa sudbinom - ne vide stvari kakve jesu - kakve one jesu, dragi moj! A onda, kakve su posljedice? Jasno, muke i nevolje, vrlo često i udarac po glavi; a što su drugo i zaslužili? Takvi su najkorisniji kad umru. Priča se da ga je jedan čamac engleskoga ratnog broda »Wolverine« našao gdje kleči na morskoj travi, go, kao od majke rođen, i pjeva neki psalam ili nešto slično; tada je upravo padao sitan snijeg. Čekao je dok čamac stigne na dužinu vesla od obale, a onda je skočio i pobjegao. Lovili su ga čitav sat gore - dolje po kamenju, dok jedan mornar nije bacio kamen, koji ga je srećom pogodio iza uha i oborio onesviještena na zemlju. Je li bio sam? Dakako. Ali to je isto kao i ona priča o lađama s tuljanima; neka bog zna što je tu istina a što nije. Ljudi s onog čamca nisu mnogo istraživali. Umotali su ga u nekakav kaput i odnijeli odande što su brže mogli, jer se spuštala mrkla noć, oluja je prijetila, a s broda se čula pucnjava topova, koja ih je dozivala svakih pet minuta. Tri tjedna kasnije njegovo je zdravlje bilo bolje nego ikada. Nije ga mogla uznemiriti nikakva galama na obali; on bi samo čvrsto stisnuo zube i pustio neka ljudi viču. Bilo je već dosta zlo što je izgubio svoj brod i sve što je uz to posjedovao, a da bi se »obazirao na gadne psovke kojima su ga obasipali. Takve ja ljude volim«. Chester digne ruku, da bi dao znak nekome na kraju ulice. »Zaradio je nešto novca, pa sam ga morao primiti u svoj posao. Morao sam! Bila bi grehota odbaciti takvo otkriće, a ja sam sam bio praznih džepova. To mi je strašno žao, ali ja gledam stvari kakve one uistinu jesu, pa ako moram dijeliti - mislio sam - ma s kojim čovjekom, onda neka to bude Robinson. Ostavio sam ga za doručkom u svratištu, a sam pošao na suđenje, jer imam neku namjeru... Ah! Dobro jutro, kapetane Robinsone... Ovo je moj prijatelj, kapetane Robinsone.«
Izmoždeni je patrijarh, u odijelu od bijela platna, imao šešir od solaha8 sa zeleno opšivenim obodom na glavi koja je drhtala od starosti. Pridružio nam se, prešavši preko ulice malim i nesigurnim koracima, i stao naslonivši se objema rukama na držak svoga suncobrana. Bijela mu je brada s prugama jantarove boje visila u gvalama sve do pasa. Treptao je smežuranim vjeđama gledajući me usplahireno. »Kako ste? Kako ste?« ljubazno je pištao i teturao. »Nagluh je«, reče Chester tiho. »Zar ste vi njega vukli na put od šest tisuća milja, da biste našli jeftin parobrod?« upitam. »Ja bih ga poveo dvaput oko svijeta, čim bih ga prvi put ugledao«, reče Chester silno energično. »Taj će parobrod biti početak naše sreće, moj brajko. Zar je moja krivnja što je svaki kapetan i brodovlasnik na cijeloj toj blaženoj Australaziji neki prokleti luđak? Jednom sam razgovarao tri sata s nekim čovjekom u Aucklandu. »Pošaljite brod«, rekoh mu »pošaljite brod! Darovat ću vam polovicu prvog tovara, samo vama, besplatno, badava - samo za dobar početak.« A on reče: »Ja to ne bih uradio ni onda kad ne bi bilo nijednog drugog mjesta na kugli zemaljskoj kamo bih mogao uputiti svoj brod.« Pravi glupan, ništa drugo. Hridine, struja, nema sidrišta, strma klisura uz koju se ne može pristati brodom, nijedno društvo za osiguranje ne bi preuzelo odgovornost, on ne zna bi li brod mogao biti natovaren za manje od tri godine. Magarac! Umalo da nisam pao na koljena pred njim. »Ali pogledajte stvari kakve one jesu!« rekoh. »Do bijesa hridi i orkani! Gledajte na ono, što jest. Ondje ima ptičjeg izmeta, sadioci šećerne trske iz Queenslanda potući će se radi njega - potući će se na pristaništu, kažem vam«... Ali što možete s luđakom?... »To je jedna od vaših šala, Chestere«, rekao mi je čovjek... Šala! Bilo mi je da zaplačem. Pitajte ovoga kapetana Robinsona... A u Wellingtonu sam govorio s nekim brodovlasnikom - debeljkom u bijelu prsluku, koji je, kako se činilo, mislio da spremam neku prijevaru. »Ne znam kakvog vi luđaka tražite«, kaza mi taj, »ali upravo sam sada zabavljen poslom. Do viđenja.« Bilo mi je da ga zgrabim objema rukama i da ga bacim kroz prozor njegova ureda. Ali to nisam učinio. Bio sam blag kao kakav župnik. »Razmislite o tome«, rekoh mu. »Promozgajte to dobro. Posjetit ću vas sutra.« On promrmlja da »čitav dan neće biti kod kuće«. Na stubama umalo da nisam od jada razlupao glavu o zid. Ovaj kapetan Robinson može vam to potvrditi. Bilo je strašno misliti na sav onaj dragi izmet, kako leži beskorisno na suncu - na gnojivo od kojega bi šećerna trska porasla do neba visoko. Budućnost Queenslanda! Budućnost Queenslanda! A u Brisbaneu, kamo sam otišao da posljednji put okušam sreću, nazvaše me luđakom. Ti idioti! Jedini pametan čovjek kojega sam susreo bio je kočijaš koji me je vozio naokolo. Mora da je to bio neki propali gizdelin. Hej! Kapetane Robinsone! Vi se sjećate da sam vam pričao o svom kočijašu u Brisbaneu - zar ne? Taj je prijan imao izvanredno oko za pravo značenje stvari. On je sve to shvatio u tili čas. Bio je pravi užitak razgovarati s njim. Jedne sam se večeri, nakon đavolskog dana među brodovlasnicima, osjećao tako loše da sam rekao: »Moram se opiti. Dođite sa mnom; moram se opiti, ili ću poludjeti.« »Idem s vama«, reče on. »Hajdemo!« Ne znam što bih učinio bez njega. Hej, kapetane Robinsone!«
On lupi svoga ortaka po rebrima. »Hi! Hi! Hi!« smijao se starac gledajući besciljno niz ulicu, a zatim je sumnjičavo upro u me svoje tužne, mutne zjenice... »Hi! Hi! Hi!« Još se teže naslonio na suncobran i spustio pogled na tlo. Ne treba ni reći da sam se već više puta htio udaljiti, ali mi je Chester osujetio svaki pokušaj, uhvativši me jednostavno za kaput. »Još samo trenutak.« Došla mi neka misao. »Koja je vaša paklenska namjera?« planem napokon »Mislite li, možda, da ću se ja udružiti s vama?...« »Ne, ne, prijane moj. Prekasno je, sve kad biste i htjeli. Dobili smo parobrod.« »Dobili ste sjenu nekog parobroda«, rekoh. »Dosta dobro za početak - ne bi ni imalo nikakva smisla da tražimo nešto bolje. Je li tako, kapetane Robinsone?« »Ne! Ne! Ne!« zagrakće stari ne dižući oči, a staračko drhtanje njegove glave posta gotovo strastveno od odlučnosti. »Čini mi se da vi poznate onoga mladića«, reče Chester kimnuvši prema ulici iz koje je Jim već odavno iščeznuo. »On je sinoć s vama večerao u hotelu Malabar - tako su mi rekli.«
Rekoh da je to istina, a on napomene da i on voli živjeti bogato i otmjeno, samo što zasad mora štedjeti svaki penny - »nijedan nije suvišan za posao! Nije li tako, kapetane Robinsone?« Pri tom raširi svoja ramena i pogladi svoj kratak i debeli brk, dok se čuveni Robinson, kašljući kraj njega, hvatao sve više i više ručke svoga suncobrana i doimao se kao da će se sad mučke raspasti u hrpu starih kostiju. »Vidite, ovaj moj stari prijan ima sav novac«, prošapta Chester povjerljivo. »Moji su novci otišli dok sam pokušavao započeti taj prokleti posao. Ali počekajte malo, počekajte samo. Sretno je vrijeme već na pomolu«... Činilo se da se najednom začudio znakovima nestrpljivosti koje sam pokazivao. »Oh, do vraga!« poviče on. »Ja vam pričam o nečemu najdivnijem što je ikada postojalo, a vi...« »Imam neki sastanak«, branio sam se slabo. »Pa što zato?« reče on iskreno iznenađen, »odgodite ga!« »To upravo sada i činim«, odgovorim; »ne bi li najbolje bilo da mi smjesta kažete što želite?« »Mogao bih kupiti dvadeset hotela poput ovoga«, progunđa on sam za se, »zajedno sa svim gostima koji se u njemu hrane - dvadeset bih ga puta mogao kupiti.« On živo digne glavu. »Treba mi onaj mladić.« »Ne razumijem vas«, rekoh ja. »On nije više ni za što, zar ne?« reče Chester odrješito. »Ne znam ništa o tome«, branio sam se. »Kako ne, pa vi ste mi sami rekli da je on to uzeo k srcu«, tvrdio je Chester. »Zaista, po mom je mišljenju čovjek koji... Uostalom, on i ne može mnogo vrijediti; ali ja, eto, tražim nekoga, a upravo sam našao nešto što bi mu moglo odgovarati. Ja ću ga zaposliti na svom otoku.« On značajno kimne glavom. »Iskrcati ću tamo četrdeset kulija - pa makar ih morao ukrasti. Netko mora raditi ono. Oh! Ja mislim da se svojski prihvatimo posla: drvena koliba, krov od valovitog lima - našao sam čovjeka u Hobartu, koji će mi na šest mjeseci potpisati mjenicu za građevni materijal. Našao sam ga. Časne mi riječi! A onda ostaje još pitanje opskrbljivanja vodom. Morat ću se razletjeti na sve strane i pronaći nekoga tko će mi dati na vjeru pet-šest starih limenih cisterna. Trebat će skupljati kišnicu, zar ne? To neka bude njegova briga. Imenovat ću ga vrhovnim gospodarom nad kulijima. Dobra ideja, zar ne? Što vi kažete na to?« »Prođu i čitave godine da na Walpole ne padne ni kap kiše«, rekoh i odviše zaprepašten a da bih se nasmijao. On se ugrize za usnu, činilo se da se zbunio. »No pa dobro, ja ću već nešto urediti - ili ću dovoziti potrebnu zalihu vode. Neka bijes nosi takve trice! Nije pitanje u tome.«
Ne odgovorih ništa. U mašti načas zamislim Jima kako stoji na kamenoj hridi bez hladovine, do koljena u ptičjem izmetu, u ušima mu odzvanjaju krikovi morskih ptica, nad glavom mu užarena sunčana kugla, a prazno nebo i prazni ocean, dokle god mu oko seže, samo su jedno neprekidno treperenje i vrenje od silne vrućine. »Ja ne bih ni svome najgorem neprijatelju savjetovao...«, počeh. »Što je vama, čovječe?« poviče Chester. »Ja ću mu dati lijepu plaću - to jest, čim stvar pođe svojim tokom, razumije se. Pa to je baš isto tako lako kao i rasjeći panj... Rada upravo nikakva, a imat će dva revolvera, svaki sa šest metaka za pojasom... On se sigurno neće bojati ničega što bi moglo učiniti četrdeset kulija - ta tu su dva revolvera sa šest metaka, a on je jedini naoružan čovjek! To je mnogo bolje nego što se čini. Pomozite mi da ga nagovorim.« »Neću!« povičem. Stari Robinson podigne načas žalosno svoje krmeljive oči, a Chester me pogleda s beskrajnim prezirom. »Vi mu dakle nećete dati taj savjet?« izusti on polagano. »Ne, nipošto«, odgovorih tako ogorčeno, kao da je od mene tražio pomoć da nekoga ubije. »Štoviše, siguran sam da on ne bi ni pristao. On je strahovito poražen, ali još nije lud, koliko ja znam.« »Nije više ni za što na zemlji«, razmišljao je Chester naglas. »On bi upravo bio prikladan za me. Kad biste vi samo mogli gledati stvari onakve kakve one jesu, vidjeli biste da je to upravo ono što njemu odgovara. A osim toga... Pa to je najsjajniji, siguran uspjeh...« Najednom se rasrdi. »Moram naći nekoga. Do vraga!...« Udari nogom i neprijazno se nasmiješi. »Bilo kako bilo, mogu zajamčiti da otok neće pod njim potonuti - a čini mi se da je on u tom pogledu slabo osjetljiv.« »Do viđenja«, rekoh osorno. Chester me je gledao kao da sam neki neshvatljiv luđak... »Moramo krenuti, kapetane Robinsone«, zakriješti najednom u starčevo uho. »Oni parsijski posrednici čekaju na nas da zaključimo pogodbu.« Čvrsto uhvati svog ortaka pod ruku, okrene ga na drugu stranu i neočekivano mi se naceri preko njegova ramena. »Htio sam mu načiniti uslugu«, tvrdio je izrazom i tonom od kojega mi je krv uzavrela. »Nemam za što da vam zahvalim - u njegovo ime«, odvratim. »Oh! Vi ste vraški zagrižljivi«, cerio se Chester, »ali vi ste kao i ostali ljudi. Uvijek ste u oblacima. Vidjet ćemo što ćete vi učiniti s njim!« »Ne znam hoću li uopće nešto s njim učiniti.« »Vi ne znate?« reče on ljuto; njegov se sijedi brk naježio od srdžbe, a uza nj je slavni Robinson, podupirući se svojim suncobranom, stajao, okrenuvši mi leđa, strpljivo i mirno kao kakav izmožden fijakerski konj. »Ja nisam našao otoka s ptičjim izmetom«, odvratih. »Vjerujem, da ga ne biste vidjeli ni onda kad bi vas netko doveo za ruku ravno do njega«, odgovori on brzo, »a na ovom je svijetu tako da najprije morate nešto vidjeti, a tek onda to možete iskoristiti. Morate to vidjeti potpuno, ni manje, ni više.« »A treba naći i ljude, koji će to također vidjeti«, natuknem, bacivši pogled na pogrbljena leđa pokraj njega. Chester me pogleda dašćući od bijesa. »Njegove su oči dosta dobre - ne brinite se vi za to. Nije on neko štene.« »Oh, ne, to nikako nije!« »Hajdemo, kapetane Robinson!« zaviče s nekom vrstom silovita poštovanja sagnuvši se do oboda starčeva šešira; Sveti Užas u znak pokornosti malo poskoči. Čekala ih je sjena nekog parobroda i sreća na onom lijepom otoku! Doimali su se kao neki čudan par argonauta. Chester je, stasit i pristao, koračao polagano i s pobjedničkim izrazom lica; a onaj se drugi, dugačak, mršav i malaksao, grčevito držao njegove ruke i vukao svoje iznemogle noge s očajničkom žurbom.«

XV


Nisam mogao odmah potražiti Jima samo zato što sam doista imao ugovoren sastanak, koji nisam smio propustiti. A onda me, tako je zla kob, eto, htjela, u uredu moga agenta zadržao neki čovjek koji je upravo stigao s Madagaskara i donio lijep plan za sjajan, unosan posao. Bila je riječ o nekoj stoci, o nekom streljivu i o nekom knezu Ravanalu; ali glavni je pokretač cijeloga posla bila glupost nekog admirala - admirala Pierrea, mislim. Sve se vrtjelo oko toga, a moj prijan nije mogao naći dovoljno jakih riječi da izrazi svoje pouzdanje. Oči su mu bile kao kugle, a virile su iz glave i sjajile se kao u ribe, na čelu je imao kvrge, a dugačka mu je kosa bila začešljana prema natrag bez razdjeljka. Imao je omiljelu frazu, koju je neprestano pobjednički ponavljao: »Moja je lozinka: minimum rizika uz maksimum dobitka. Znate li?« Zbog njega me zaboljela glava, pokvario mi je objed, ali je svejedno od mene dobio ono što je želio. Čim sam ga se otresao, uputio sam se ravno prema obali. Ugledao sam Jima gdje se naslanja na ogradu na pristaništu. Tri su urođenička lađara, koja su se svađala oko svote od pet ana9, užasno galamila tik do njega. Nije me čuo da dolazim, ali se okrenuo kao da ga je laki dodir moga prsta trgnuo iz duboke zamišljenosti. »Promatrao sam«, promuca. Ne sjećam se što sam ja rekao, svakako ništa osobito, ali se on nije protivio tome da me prati do hotela.
Pošao je sa mnom poslušno kao djetence pokorna izraza lica, bez ikakvih objašnjavanja, gotovo kao da me je čekao da dođem po njega i odvedem ga sa sobom. Ta njegova pokornost nije me morala iznenaditi toliko koliko me iznenadila. Na čitavoj kugli zemaljskoj, koja se nekima čini silno velika, a koju drugi vole smatrati manjom i od zrna gorušice, on nije imao mjesta kamo bi se mogao - kako da kažem? - kamo bi se mogao povući. To je prava riječ! Povući se - biti sam sa svojom samoćom. Hodao je kraj mene sasvim mirno, gledajući amo-tamo, a jedanput je okrenuo i glavu da pogleda za nekim arapskim ložačem u jahaćem kaputu zaokruženih skutova i u žućkastim hlačama, kojemu je crno lice imalo svilenast sjaj poput grumena kamenog ugljena. Ja ipak sumnjam da je on išta vidio, pa čak i da je cijelo vrijeme bio svjestan moje nazočnosti, jer, da ga ja nisam ovdje gurnuo nalijevo, ili ondje povukao nadesno, mislim da bi on išao ravno naprijed u bilo kojem pravcu, sve dok ga ne bi zaustavio kakav zid ili neka druga zapreka. Doveo sam ga u svoju sobu i smjesta sjeo da pišem pisma. To je bilo jedino mjesto na svijetu (osim, možda, Walpoleova grebena - ali taj nije bio tako pri ruci) gdje se on mogao prepustiti sam sebi, ne brinući se za sav ostali svemir. Ona prokleta rasprava - kako ju je nazvao - nije ga načinila nevidljivim, ali ja sam se ponašao upravo tako kao da je nevidljiv. Čim sam sjeo, sagnuo sam se nad pisaći stol poput nekog srednjovjekovnog pisara i bio, iako pun zebnje, potpuno miran, samo mi se micala ruka koja je držala pero. Ne mogu reći da sam se bojao, ali sam sigurno bio tako tih kao da u sobi ima nešto opasno, što će se na prvi moj pokušaj kretnje spremno baciti na me. U sobi nije bilo mnogo pokućstva - vi znate kakve su te hotelske sobe - nekakav krevet s baldahinom, a nad njim mreža protiv komaraca, dva ili tri stolca, stol na kojem sam pisao, goli pod. Staklena su se vrata otvarala na verandu nad stubištem, a on je stajao okrenuvši se licem prema njoj i proživljavao teške časove najpotpunije povučen u se. Spuštao se sumrak; zapalio sam svijeću štedeći kretnje što sam najviše mogao, i tako oprezno kao da činim nešto nedopušteno. Nema sumnje da mu je u tom času bilo vrlo teško, a isto tako i meni, meni čak toliko te sam, moram priznati, poželio da ode do vraga ili barem na Walpoleov greben. Jedanput sam ili dvaput pomislio da je Chester, napokon, onaj čovjek koji bi, možda, uspješno znao riješiti tako nesretan slučaj. Taj je čudni idealist smjesta pronašao način kako da ga praktično upotrebi - i to, tako reći, nepogrešivo. To vas je moglo ponukati da pomislite kako on, možda, doista može vidjeti pravo lice onih stvari što se ljudima, koji nemaju toliko mašte, čine tajanstvene ili krajnje beznadne. Pisao sam i pisao; likvidirao sam sve zaostatke svoje korespondencije, a onda sam nastavio s pisanjem ljudima koji nisu imali nikakva razloga da od mene očekuju neko brbljavo pismo o nečemu sasvim nevažnom. Pokadšto bih kradimice pogledao na Jima. On je stajao nepomično na svome mjestu, ali su se njegova leđa grčevito tresla, a ramena žestoko trzala. Borio se, borio se - i to najviše da dođe do daha, kako se činilo. U masivnim sjenama, što ih je ravni plamen svijeće bacao sve na jednu stranu, činilo se da živi neka tmurna svjetlost; nepomično se pokućstvo mojim potajnim pogledima činilo kao da pozorno motri. Moja je mašta usred moga marljivog drljanja počela raditi i - premda je, kad bi načas prestalo škripanje moga pera, u sobi vladao potpuni mir i tišina - ja sam osjećao onu duboku uznemirenost i pobrkanost misli koju uzrokuje neka žestoka i opasna prijetnja - neka silna oluja na moru, na primjer. Neki od vas možda znaju što time želim reći - mislim naime tjeskobu, tugu i razdraženost, pomiješanu s nekom vrstom straha koji se u nas šulja - koji nije ugodno priznati, ali koji našoj izdržljivosti daje tihu, naročitu vrijednost. Ne tvrdim da imam ikakvih zasluga za to što sam odolijevao žestini Jimovih uzbuđenja; ta mogao sam naći utočište u pismima, a da je bilo potrebno, bio bih mogao pisati i nepoznatim osobama. Najednom, kad sam uzimao novi list papira, začujem tihi zvuk, prvi zvuk koji je, otkako smo se zajedno zatvorili u onu sobu, u polutamnoj tišini dopro do mojih ušiju. Ostao sam miran, ne dižući glave, ne mičući ruke. Oni, koji su sjedili uz bolesnički krevet, čuli su takve slabe zvukove u tišini noćnih bdjenja, zvukove koji se otimaju iz izmučena tijela, iz umorne duše. Jim gurne staklena vrata s takvom snagom da su zazvečala sva stakla; iziđe na verandu, a ja zadržah dah, ćuleći uši i ne znajući što sam zapravo očekivao da ću čuti. Doista je odviše primao k srcu onu praznu formalnost, koja se Chesterovoj strogoj kritici nije činila vrijedna da se na nju obazire čovjek sposoban da vidi stvari onakve kakve one jesu. Prazna formalnost, komad pergamenta. Dobro, dobro. No što se tiče onoga nepristupačnog skladišta ptičjeg izmeta, to je bila sasvim druga priča. Zbog nje vam, to je barem shvatljivo, može puknuti srce. Slabi zvuk od nekoliko glasova, izmiješanih sa zvukom srebra i stakla, dopre iz blagovaonice pod nama; kroz otvorena je vrata vanjski rub svjetla moje svijeće lako dodirivao njegova leđa; vani je sve bilo crno; on je stajao na rubu neizmjerne tame kao neki osamljeni lik na obali mračna i beznadnog oceana. U njemu se nalazi Walpoleov greben - to je istina - jedna točka u tamnoj praznini, slamčica za čovjeka koji se utapa. Moja samilost za Jima pobudi u meni misao kako ne bih želio da ga u tom času vidi njegova rodbina. Pa i za mene je to bilo teško. Drhtanje mu nije više trzalo ramena, stajao je ravno kao strijela, jedva vidljiv i miran, a značenje je njegova mira padalo na dno moje duše kao što olovo pada u vodu, i bilo mi je tako teško te sam načas od srca poželio da mi ne preostane druga mogućnost nego da platim troškove za njegov pogreb. Pa i sam je zakon s njim svršio. Pokopati ga bila bi laka ljubaznost! To bi se tako dobro slagalo sa životnom mudrosti; ukloniti ispred očiju sve što podsjeća na našu ludost, na našu slabost, na našu smrtnost, sve što smeta našem uspjehu - uspomenu na poraze, tragove vječnog strahovanja, lešine naših pokojnih prijatelja. Možda je on to odviše primio k srcu. Ako je tako, onda - Chesterova ponuda... U tom času uzeh novi list i počeh odlučno pisati. Između njega i tamnog oceana nije bilo ničega osim mene. Osjećao sam neku odgovornost. Ako ja progovorim, hoće li taj nepomični i napaćeni mladić skočiti u tamu - uhvatiti se za slamku? Spoznao sam kako ti katkada može biti teško samo i pisnuti. U izgovorenoj je riječi neka sudbonosna moć. A zašto, do vraga, ne bi i bila? pitao sam se uporno, ne prestajući pisati. Odjednom mi se na praznoj strani papira, pod samim šiljkom moga pera, ukažu dva lika, Chesterov i njegova prastara ortaka, oba vrlo jasna i potpuna, kako koračaju i kreću se, kao da se odrazuju u vidnom polju neke optičke sprave. Promatrao sam ih neko vrijeme. Ne! Oni su odviše nestvarni i odviše usijane glave, da bi se smjeli umiješati u ma čiju sudbinu. A riječ seže daleko - veoma daleko - prouzrokuje uništenje u vremenu, kao što ga tane uzrokuje u prostoru kroz koji leti. Ne rekoh ništa; a on, vani, okrenuvši leđa svjetlosti, kao da su ga svi nevidljivi dušmani čovječanstva svezali i začepili mu usta, nije se ni micao, niti je progovarao.

XVI


Dolazilo je vrijeme u kojemu ću doživjeti da vidim kako ga ljudi vole, kako mu vjeruju, kako mu se dive, kako je oko njegova imena nastala legenda o snazi i hrabrosti, kao da je on čovjek junačkoga kova. To je istina, vjerujte mi, isto onako istina kao što ja ovdje sjedim i ututanj pričam o njemu. On je imao sposobnost da jednim pogledom uoči lice svojih želja i oblik svojih snova, dar bez kojega svijet ne bi poznavao ni ljubavnika ni pustolova. U prašumi je stekao mnogo časti i neku arkadijsku sreću (neću govoriti o njegovoj neovisnosti), i bio je time zadovoljan upravo kao što bi netko drugi bio zadovoljan čašću i arkadijskom srećom na gradskim ulicama. Blaženstvo se, blaženstvo - kako da to kažem? - ispija iz zlatne čaše na svakoj zemljopisnoj širini; njegov okus stoji do vas - samo do vas - i vi ga možete učiniti onoliko opojnim koliko vam se svidi. Jim je bio čovjek one vrste koja ispija do dna, kako to možete razabrati iz onoga što ste već čuli. Našao sam ga, ako i ne sasvim opijena, a ono barem zajapurena od eliksira što ga je okusio. Nije to on postigao odmah. Proveo je, kako znate, svoje doba kušnje među paklenskim trgovcima, opskrbljivačima brodova; za to je vrijeme on patio, a ja se mučio zbog - zbog - svoga povjerenja u njega - recimo tako. Ne znam jesam li sam potpuno miran sada, pošto sam ga vidio u njegovu punom sjaju. To je bilo posljednji put što sam ga vidio - u jakom osvjetljenju, kao vladara, a ipak u potpunom skladu s njegovom okolinom - sa životom šuma i životom ljudi. Priznajem da me se to dojmilo, ali moram sam sebi reći da to napokon nije neki trajni dojam. Štitila ga je njegova osamljenost, bio je jedini predstavnik više rase, u uskom dodiru s Prirodom, koja uz tako lake uvjete ostaje vjerna svojim ljubavnicima. Ali ja ne mogu pred svojim očima učvrstiti tu sliku njegove sreće. Uvijek ću ga se sjećati onako kako sam ga vidio kroz otvorena vrata svoje sobe, kad je, možda, odviše uzimao k srcu gole posljedice svoje nedaće. Drago mi je, dakako, što je neko dobro - pa čak i neki sjaj - proizišao iz mojih nastojanja, ali mi se katkada čini kako bi za moj duševni mir bilo bolje da nisam stao između njega i Chesterove prokleto plemenite ponude. Pitam se što bi njegova bujna mašta učinila od Walpoleova grebena - te najbeznadnije napuštene mrvice kopna na površini voda. Nije vjerojatno da bih ikada za to čuo, jer vam moram ispričati da je Chester, pošto je doplovio u neku australsku luku da zakrpa svoj pomorski anakronizam, opremljen jedrima, otplovio na Pacifik s posadom od dvadeset i dva momka u svemu, i da je jedina vijest, koja može imati neke veze s tajnom njegove sudbine, bila vijest o orkanu za koji se misli da se na svom putu, otprilike mjesec dana kasnije, dotaknuo i Walpoleovih pličina. Nikada se nije otkrio ni najmanji trag tim argonautima; nijedan zvuk nije dopro iz one pustoši. Finiš! Pacifik je najšutljiviji od svih živih i strastvenih oceana; i ledeni Antarktik zna čuvati tajnu, ali je u tome više kao neki grob.
A ima neki blaženi osjećaj konačnog svršetka u toj šutljivosti, osjećaj koji ćemo spremno svi mi, više-manje iskreno, priznati, jer što je inače ono što čini da je misao na smrt podnošljiva? Kraj! Finiš! Moćna riječ, koja izgoni iz kuće života sablasnu sjenu sudbine. To je ono za čim ja - bez obzira na sve što sam vlastitim očima vidio, i o čemu me je on sam ozbiljno uvjeravao - žalim kad se osvrnem na Jimov uspjeh. Dok traje život, ima i nade, to je istina, ali ima i straha. Ne mislim time reći da se kajem zbog svoga čina, niti ću tvrditi da zbog toga noću ne mogu spavati, ali mi se nameće misao da je on odviše vodio računa o svojoj nesreći, a bila je važna samo krivnja. On meni nije bio - ako tako smijem reći - jasan. Nije bio jasan. A sumnjam da je bio jasan i samome sebi. U njega su bili krasna osjetljivost, krasni osjećaji, krasne čežnje - neka vrsta sublimirane, idealizirane sebičnosti. Bio je - ako mi dopustite da se tako izrazim - prekrasan; prekrasan - i vrlo nesretan. Malo surovija priroda ne bi podnijela taj napor - ona bi morala popustiti sama sebi - i to s uzdahom, s gunđanjem, ili čak s hihotom; a još surovija priroda bila bi neranjivo nesvjesna i potpuno ravnodušna.
Ali Jim je bio odviše zanimljiv ili odviše nesretan da bude bačen na ulicu ili čak izručen Chesteru. To sam osjećao dok sam sjedio neprestano sagnut licem nad papirom, a on se u mojoj sobi borio i dahtao, nastojeći da dođe do daha na onaj užasan skriveni način; osjetio sam to kad je on pohitao na verandu kao da će se strmoglaviti - a nije to učinio; osjećao sam to sve više i više cijelo ono vrijeme što je stajao vani, ističući se, slabo osvijetljen, na pozadini noći, kao da stoji na obali nekoga tamnog i beznadnog mora.
Iznenadna me snažna tutnjava primora da podignem glavu. Činilo se da se taj šum gubi u daljini, i najednom oštar i žestok blijesak padne na slijepo lice noći. Činilo se da to postojano sijevanje i bliještanje traje neizmjerno dugo. Tutnjava groma neprestano je jačala, a ja sam gledao na Jima kako, jasan i crn, čvrsto stoji na obali tog mora svjetlosti. U času se najjačeg blijeska uz najžešću lomljavu opet rasprostre mrak, a Jim iščezne pred mojim zabliještenim očima tako potpuno, kao da je smrskan u atome. Prostruji neki silovit uzdah; činilo se da neke bjesomučne ruke čupaju grmove, da drmaju vršcima stabala, lupaju vratima, lome stakla na prozorima duž čitava pročelja zgrade. On uđe, zatvori za sobom vrata i nađe me sagnuta nad stolom; nemir, koji me nenadano obuzeo pri pomisli što li će reći, bio je doista velik i prelazio već u strah. »Biste li mi dali cigaretu?« upita. Gurnem prema njemu kutiju cigareta ne dižući glave. »Moram - moram - pušiti«, promrmlja. Odlanulo mi. »Samo čas«, odvratim veselo. On načini nekoliko koraka amo-tamo. »Prošlo je«, čuo sam ga gdje kaže. Jedan jedini udaljeni udarac groma zaori s mora kao top koji javlja pogibelj. »Ljetos monsun dolazi rano«, napomene Jim negdje iza mene običnim glasom, kao da razgovara. To me ohrabri da se okrenem, pa sam to i učinio čim sam napisao adresu na posljednjem pismu. On je pohlepno pušio usred sobe, i, premda je čuo da sam se pomaknuo, stajao je neko vrijeme okrenuvši mi leđa.
»Eto - ja sam to sasvim lijepo izdržao«, reče naglo se okrenuvši. »Nešto je otplaćeno, ne mnogo. Pitam se što još ima doći«. Njegovo lice nije odavalo nikakva uzbuđenja, samo se činilo malo potamnjelo i naduveno, kao da zadržava dah. Smiješio se, da tako kažem, nekako preko srca, i nastavio, dok sam ja u njega gledao bez riječi... »Hvala vam, uostalom - vaša soba - baš prikladna - za jadnika - ovako poražena«... Kiša je u vrtu pljuštila i šuštala; neki je žlijeb (mora da je u njemu bila rupa) izvodio upravo pred prozorom kao neku parodiju bolne tužaljke, smiješno jecajući i klokoćući svoje jadikovke, koje bi se na mahove grčevito prekidale i stišavale... »Kao neki mali zaklon«, promrmlja Jim i zašuti.
Blijesak dalekog sijevanja uleti kroz crni okvir prozora i izgubi se bez ikakve buke. Razmišljao sam kako bi bilo najbolje da mu se približim (nisam htio da opet budem odbačen), kadli se on malo nasmije. »Sad nisam ništa bolji od skitnice«... Komadić cigarete dimio se među njegovim prstima... »bez ijednog - jedinog...« izgovarao je tiho, »pa ipak ...« Stane. Kiša je padala s udvostručenom žestinom. »Jednoga se dana čovjek mora namjeriti na neku sretnu priliku, da sve opet dobije natrag. Mora!« prošapta, razgovijetno, zureći u moje cipele.
Nisam pravo znao što to on toliko želi dobiti natrag, za čim tako užasno žali. Mora da je to bilo tako mnogo, te mu je bilo nemoguće izreći. Komad magareće kože, kako je rekao Chester... Ispitivački je pogledao u me. »Možda. Ako vam život bude dovoljno dug«, promrmljah kroz zube bezrazložno zagrižljivo. »Nemojte previše računati na to.«
»Jupitra mi! Čini mi se kao da me nikada više ništa ne može pogoditi«, reče s nekim sumornim uvjerenjem. »Ako me ovaj događaj nije mogao dotući, onda se ne moram bojati da neću imati dosta vremena kako bih se - digao i kako...« on pogleda uvis.
Padne mi na um da se od takvih ljudi kao što je Jim novači ona velika vojska zanemarenih i zalutalih, ona vojska koja stupa i ulazi u sve žljebove zemlje. Čim napusti moju sobu, taj »mali zaklon«, on će zauzeti svoje mjesto u redovima te vojske i počet će koračati prema bezdanu ponora. Ja barem nisam imao obmana, ali sam ipak, čas prije, upravo ja bio onaj koji je toliko vjerovao u moć riječi, a sada sam se bojao govoriti, isto onako kako se netko ne usuđuje da se makne, od straha da ne bi izgubio svoje sklisko uporište. Samo onda kad se pokušavamo uhvatiti ukoštac s istinskom nevoljom nekoga drugog čovjeka, spoznajemo kako su neshvatljiva, nesigurna i nejasna ona bića koja dijele s nama pogled na zvijezde i sunčanu toplinu. Čini ti se kao da je samoća neki težak i prijeko potreban uvjet života; vanjština od mesa i krvi, u koju su uprte naše oči, raspada se čim za njom ispružimo ruku, a ostaje samo hiroviti, neutješljiv i varavi duh koji nijedno oko ne može slijediti, nijedna ruka uhvatiti. Šutio sam od straha da ga ne izgubim, jer mi je najednom i s nerazjašnjivom snagom sinulo kako nikada neću samome sebi oprostiti ako ga pustim da mi umakne i nestane u tami.
»Dobro. Hvala - još jednom. Vi ste bili - no - neobično - uistinu nema riječi za to... Neobično! Ne znam zašto, iskreno govoreći. Bojim se da ne osjećam onu zahvalnost koju bih osjećao da me sve to nije tako surovo zaskočilo. Jer zapravo... vi, vi sami...« Zamucao se.
»To je moguće«, upadnem. On se namršti.
»Ipak, čovjek osjeća neku odgovornost.« Motrio me kao soko.
»A i to je istina«, rekoh.
»Dobro. Ja sam to izdržao do kraja i nikome neću dopustiti da mi to dobacuje u lice - a da - a da to - ne primim za zlo.« On stisne šaku.
»Takvi ste vi, dakle«, rekoh sa smiješkom - prilično neveselim, bog mi je svjedok - ali on me je ipak gledao neprijateljski. »To je moja stvar«, reče. Izraz se neukrotive odlučnosti pojavi na njegovu licu, ali brzo nestane kao neka beznačajna i prolazna sjena. Čas zatim izgledao je opet kao dragi, dobar dječak u neprilici, kao i prije. Odbaci cigaretu. »Zbogom«, reče s naglom žurbom čovjeka koji se predugo zadržao, a čeka ga neki hitan posao; ali zatim jednu ili dvije sekunde ne načini ni najmanje kretnje. Kiša je pljuštala žestoko i neprekidno poput razorne bujice i šumjela neobuzdanim i silovitim bijesom, koji doziva u pamet slike srušenih mostova, iščupanih stabala, podrovanih planina. Nitko ne bi mogao prkositi toj silnoj i bijesnoj bujici što se, kako se činilo, lomila i u vrtlozima razbijala o sumornu tišinu u kojoj smo se mi nesigurno zaklonili kao na nekom otoku. Probušeni je žlijeb krčao, izlijevao se, bljuzgao i šikljao odvratno smiješno, poput plivača koji se bori za svoj život. »Kiša pada«, progovorim, »a ja...« »Svejedno, bila kiša ili sunce«, počne on odsječno, prekine se i pođe k prozoru. »Pravi potop«, promrmlja Jim malo zatim i nasloni čelo na staklo. »A i tamno je.«
»Jest, vrlo tamno«, rekoh.
On se okrene na petama, prođe preko sobe i već je doista otvorio vrata koja vode na hodnik, prije nego što sam skočio sa stolca. »Čekajte!« povičem, »hoću da vas...« »Večeras ne mogu više večerati s vama«, dobaci mi, stupivši već jednom nogom iz sobe. »Nemam ni najmanje namjere da vas pozovem«, viknem. Nato on povuče nogu natrag, ali ostane nepovjerljivo na pragu. Nisam gubio vrijeme na to da ga ozbiljno preklinjem neka ne bude bezuman, nego sam mu rekao neka uđe i zatvori vrata.

XVII


Napokon uđe, ali mislim da ga je na to najviše prisilila kiša; upravo je tada padala s razornom žestinom, koja se postupno stišavala dok smo razgovarali. Njegovo ponašanje bijaše veoma mirno i staloženo; doimao se kao čovjek koji je od prirode šutljiv, i kojim je ovladala jedna jedina misao. Govorio sam o materijalnoj strani njegova položaja; cilj mi je bio samo da ga spasim od ponizivanja, propasti i očaja, koji u daleku svijetu tako brzo navale na čovjeka bez prijatelja i bez doma; nagovarao ga da primi moju pomoć; dokazivao mu razborito; ali svaki put, kad bih pogledao u to zamišljeno, glatko lice, tako ozbiljno i tako mladenačko, osjetio bih sav zbunjen da ja nisam na pomoć nego prije na smetnju nekoj tajanstvenoj, neobjašnjivoj, neopipljivoj težnji njegove ranjene duše.
»Pretpostavljam sa sigurnošću da hoćete jesti, piti i spavati kao sav ostali svijet«, sjećam se da sam rekao razdraženo. »Vi kažete da nećete primiti novac koji vam duguju«... Umalo da nije i kretnjom pokazao kako se zgraža, koliko to uopće mogu pokazati ljudi njegove vrste. (Dugovali su mu kao kormilaru »Patne« plaću za tri tjedna i pet dana). »Dobro, to je premalo da bi vam išta moglo značiti, ali što ćete sutra? Kamo ćete se okrenuti? Vi morate živjeti...« »Nije u tome pitanje«, bio je odgovor koji mu je poluglasno izmaknuo. Nisam se na to obazirao, nego sam i dalje pobijao ono što mi se činilo da su samo skrupule pretjerane osjetljivosti. »Iz svih opravdanih razloga«, zaključio sam, »vi morate dopustiti da vam pomognem.« »Vi to ne možete«, reče on veoma jednostavno i prijazno, čvrsto prianjajući uz neku duboku misao, koju sam samo nejasno mogao razabrati da svjetluca, kao što se u tami razabire kakva mlaka, ali sam očajavao što joj se nikada neću moći toliko približiti da je dosegnem. Promatrao sam njegov snažan i skladni stas. »Ja mogu, razumije se«, rekoh, »pomoći samo vašem tijelu, onome što mogu vidjeti. Ne uobražavam sebi da činim nešto više.« On skeptično strese glavom i ne gledajući me. Raspalim se. »Ali ja to mogu«, zaintačim. »Ja mogu učiniti čak i više. Ja i činim više. Ja vam dajem s povjerenjem...« »Novac...« počne on. »Časne mi riječi, vi zaslužujete da vas čovjek pošalje k vragu«, povičem, gradeći se ogorčeniji nego što sam bio. On se iznenadi, nasmiješi se, a ja i opet navalim. »O novcima tu uopće i nije riječ. Odviše ste površni«, rekoh (a u isto sam vrijeme mislio u sebi: »Dobro, evo ti! A možda je, uostalom, i površan«), »Evo pismo, koje bih htio da uzmete. Pišem nekom čovjeku, od kojega nikada nisam tražio nikakve usluge, a pišem mu o vama izrazima kakve se čovjek usuđuje upotrijebiti jedino onda kad govori o prisnom prijatelju. Bez sustezanja jamčim za vas. Eto što činim. I doista, ako vi samo malko hoćete da promislite što to znači...«
Jim digne glavu. Kiša je prestala; samo je žlijeb jednako ronio suze uz besmisleno »kap-kap« pred prozorom. Bilo je vrlo tiho u sobi, u kojoj su se sjene zbijale u kutove, daleko od mirnog plamena svijeće što se dizao ravno uvis poput nekoga malog bodeža; po njegovu se licu, činilo se, domalo rasprostro odraz neke blage svjetlosti, kao da već sviće.
»Tako mi boga!« uzdahne. »To je plemenito od vas.«
Da mi je, rugajući mi se, najednom isplazio jezik, ne bih osjetio gore poniženje. U sebi sam pomislio: »To sam i zaslužio s tom svojom podmuklom varkom.« Njegove su oči sjale ravno u moje lice, ali sam opazio da to nije podrugljiv sjaj. Onda se sasvim iznenada stane sav uzbuđen trzati poput plosnate drvene marionete koja se miče kad joj povučeš konopce. Digne ruke u zrak, a onda ih šumno spusti. Odjednom se sasvim promijeni. »A ja to nikada nisam shvatio«, poviče, ali se onda naglo ugrize za usnu i namršti se. »Kakav li sam glupi magarac bio!« reče veoma polagano, zgražajući se. »Vi ste čovjek!« poviče začas prigušenim glasom, zgrabi moju ruku kao da je tek sada prvi put vidi i smjesta je ispusti. »Pa to je upravo ono što ja - vi - ja...« zamuca se, a zatim, vrativši se na svoje staro, uporno, gotovo bih rekao jogunasto držanje, poče s teškom mukom: »Bio bih neki surovi glupan kad ne bih sada...« a onda mi se učini, da mu se glas lomi. »Ne govorimo više o tome!« rekoh. Gotovo me uznemirio taj izljev osjećaja, kroz koji je probijao neki čudan zanos. Povukao sam, da tako kažem, konopac samo slučajno, a da nisam potpuno poznavao mehanizam te marionete. »Tako mi boga! Vi ste mi doista pomogli. Ne mogu ostati skrštenih ruku. To je baš ono što mi treba...« Pogledavao me je diveći mi se sav zbunjen. »Baš ono što mi treba...«
Dakako, to je bilo ono pravo. Kladio bih se deset prema jedan da sam ga spasio od gladi - od one osobite vrste gladi koja je gotovo neizbježno spojena s opijanjem. To je bilo sve. Nisam se, što se toga tiče, nimalo zavaravao, ali sam se, gledajući ga, s pravom začudio i zapitao kakve li je prirode ona obmana koju je on u tri posljednje minute tako očevidno prigrlio. Gurnuo sam mu u ruke sredstva da se dostojno probija kroz taj ozbiljan život, da ima hranu, piće i zaklon kao sav ostali svijet, a njegova ranjena duša neka poput ptice slomljenih krila odskakuće i odleprša u neku rupu da ondje spokojno umre od iznemoglosti. To je ono što sam mu nametnuo; doista, sasvim malo; ali - gle! - po načinu na koji je to primio, u mutnoj svjetlosti svijeće činilo se to kao velika, nejasna, možda i pogibeljna sjena. »Ne zamjerite mi što ne nalazim prikladnih riječi!« progovori Jim. »Pa što bi tu čovjek i mogao reći? Već ste mi noćas načinili neizmjerno mnogo dobra. Time što ste me slušali - znate. Dajem vam svoju riječ, više sam nego jednom pomislio da će mi tjeme odletjeti s glave...« On se bacao - doslovce se bacao - amo-tamo, gurao ruke u džepove, opet ih izvlačio, natukao kapu na glavu. Nisam imao ni pojma da on može biti tako lakoumno živahan. Pomislio sam na uveli list što ga je zahvatio vihor, a neki me tajanstveni strah, težina neke neodređene sumnje pritiskivala na stolac. Najednom stane kao ukopan, kao da ga je neko nenadano otkriće prikovalo na onom mjestu. »Vi ste mi vratili samopouzdanje«, izjavi ozbiljno. »Oh! zaboga, ne govorite to, dragi moj prijatelju, nemojte!« preklinjao sam ga kao da me je povrijedio. »Dobro dakle. Šutjet ću, i sada i odsada. Ali me ipak ne možete spriječiti da to mislim... Ne zamjerite!... Ja ću vam ipak dokazati...« Pođe k vratima u silnoj žurbi, zasta, obori glavu i dođe natrag, oprezno koračajući. »Uvijek sam mislio, kad bi čovjek mogao početi iznova na čistoj pločici... A sada ste mi... vi... da... u neku ruku dali... čistu pločicu.« Odmahnem rukom, a on iziđe ne osvrćući se; zvuk je njegovih koraka postupno zamirao za zatvorenim vratima - odlučni koraci čovjeka, koji stupa u jasan svijetli dan.
Ali ja, ostavljen onako sam sa samotnom svijećom, ja sam ostao u nekom čudnom mraku. Nisam više bio tako mlad da bih na svakom zaokretu mogao vidjeti sjaj koji prati naše neznatne korake u dobro i u zlo. Smiješio sam se pomislivši da je ipak od nas dvojice on zapravo onaj u kojega je svjetlo. I ražalostim se. Čista pločica, nije li tako rekao? Kao da početna riječ sudbine svakoga od nas nije neizbrisivim slovima urezana na tvrdoj površini neke hridi.

XVIII


Šest mjeseci kasnije pisao mi je onaj moj prijatelj (bio je to već stariji neženja, cinik, na glasu kao čudak, a imao je ljuštionicu riže); on je, sudeći po toplini moje preporuke, mislio da će mi biti drago to čuti, pa se prilično raspričao o Jimovim savršenstvima. Ona su mu očito bila ugodna i osvojila ga. »Budući da nikada nisam bio kadar u svom srcu osjetiti nešto više od rezignirane snošljivosti za ijedno biće svoje vrste, živio sam dosad sam u kući, koja se čak i u ovome sparnom podneblju može smatrati prevelikom za jednog čovjeka. Od nekog vremena nagovorio sam ga da stanuje sa mnom. Čini se da nisam pogriješio.« Čitajući to pismo, činilo mi se da je moj prijatelj u svom srcu našao za Jima nešto više od snošljivosti - da se tu pojavio početak istinske naklonosti. Dakako, navodio je svoje razloge na karakterističan način. Prvo i prvo, Jim je i u tom podneblju sačuvao svoju svježinu. Kad bi on bio djevojka - pisao je moj prijatelj - čovjek bi mogao reći da cvjeta - da skromno cvjeta - kao ljubičica, ne kao neki od onih kričavih tropskih cvjetova. Živio mu je u kući već šest tjedana, a još ga dosad nije pokušao potapšati po leđima ili ga osloviti sa »stari druže«, ili mu i samo izdaleka natuknuti da je prastari fosil. Nikada se ne upušta u ona mornarska mladenačka blebetanja. Dobroćudan je, ne govori mnogo o sebi i nije, hvala bogu, prepametan - pisao je moj prijatelj. Pa ipak je Jim bio, čini se, dovoljno pametan da može ispravno ocijeniti njegovu duhovitost, a da ga, uz to, zabavlja svojom prostodušnošću. »Na njemu ima još rose, te otkako sam došao na sretnu misao da mu dam sobu u svojoj kući i mjesto za svojim stolom, osjećam se i sam nekako manje uvenuo. Onomadne mu je palo na um da prijeđe preko sobe samo zato da bi mi otvorio vrata, a ja sam se tada osjetio u užem dodiru sa čovječanstvom nego što sam to već godinama bio. Smiješno, zar ne? Dakako, naslućujem da tu mora da ima nešto - neka užasna mala neprilika - o kojoj vi sigurno sve znate - ali ako i doznam da je to nešto strašno ružno, čini mi se da bi mu čovjek mogao i to oprostiti. Što se mene tiče, vjerujte, nikako ne mogu zamisliti da bi on mogao biti kriv za nešto gore od toga da, recimo, pohara neki voćnjak. Je li ono mnogo gore? Možda ste mi vi to morali i reći; ali ima već tako dugo tome što smo nas dvojica postali sveci, da ste možda već zaboravili kako smo i mi u svoje vrijeme griješili. Možda vas to jednoga dana budem morao upitati, a onda ću očekivati da budete iskreni. Neću ga sam ispitivati, dok još nemam ni pojma što je to. Uostalom, zasad je to baš i prerano. Neka mi on još nekoliko puta otvori vrata!«... Tako moj prijatelj. Meni je to trostruko godilo - zbog Jima što se tako dobro razvija, zbog tona pisma, zbog moje vlastite pronicavosti. Bilo je očevidno da sam znao što radim. Ispravno sam shvatio njegov karakter, i tako dalje. A ako iz toga iskrsne nešto neočekivano i čudesno, što onda? Te sam večeri, ležeći na počivaljci pod platnenim krovom na svojoj krmi (bilo je to u luci Hong Konga), položio u Jimovo ime prvi kamen za kule u oblacima.
Otišao sam na kratko putovanje na sjever, a kad sam se vratio, našao sam drugo pismo svoga prijatelja, koje me dočekalo. To je bila prva omotnica pisma koju sam, otvarajući je, poderao. »Nije mi nestala nijedna žlica, koliko zasad znam«, glasio je prvi redak; »nije me zapravo ni zanimalo da bih to istraživao. On je otišao, ostavivši na stolu za doručak malo formalno pisamce kojim se ispričava, a koje je dokaz ili mahnitosti ili bezdušnosti. Vjerojatno i jedno i drugo - a to mi je uostalom svejedno. Dopustite mi da vam kažem, ako biste možda još imali u pričuvi kakve tajanstvene mladiće, da sam ja zatvorio svoju radnju, konačno zauvijek. To je posljednja ekscentričnost koju ću počiniti. Nemojte ni časa pomisliti da mi je i najmanje stalo do njega, ali igrači tenisa za njim veoma žale, a ja sam radi samog sebe u klubu ispričao prilično uvjerljivu laž...« Bacim pismo i počnem prevrtati hrpu pisama na svom stolu, dok ne naiđem na Jimov rukopis. Biste li to uopće vjerovali? Jedan slučaj od stotinu! Ali se taj stoti uvijek desi! Onaj je mali drugi strojar sa »Patne« zapao u više-manje bijedno stanje i dobio je privremeno namještenje kao nadziratelj strojeva u ljuštionici riže. »Nisam mogao podnositi intimnosti te životinjice«, pisao je Jim iz neke morske luke, sedam stotina milja južno od mjesta gdje je trebalo da živi kao bubreg u loju. »Privremeno sam u službi kod trgovaca Egströma i Blakea, opskrbljivača brodova, kao njihov - no, recimo - trgovački posrednik, da taj posao nazovem njegovim pravim imenom. Kao preporuku dao sam im vaše ime, koje oni, dakako, poznaju, ali kad biste im mogli napisati koju riječ meni u prilog, bilo bi to trajno zaposlenje.« Bio sam potpuno poražen pod ruševinama svojih kula u oblacima, ali sam, dakako, napisao ono što je želio. Još prije kraja te godine moj me novi ugovor nanese na ono mjesto, i tako sam imao priliku vidjeti Jima.
On je još bio kod Egströma i Blakea, i mi smo se sreli u prostoriji koju su oni zvali »naša soba za primanje«, a iz koje se ulazilo u skladište. On je upravo u taj čas dolazio s nekog broda na kojemu je bio ugovarao posao, i prišao mi oborene glave, spreman na kavgu. »Što imate reći u svoju obranu?« počeh, čim smo se rukovali. »Ono što sam vam pisao - ništa više«, reče on tvrdoglavo. »Je li onaj brbljao nešto - ili slično?« upitah ga. On me pogleda s tužnim smiješkom. »Oh, ne! Nije. On je samo htio započeti nekakav povjerljiv odnos među nama. Postao bi upravo prokleto tajanstven svaki put kad bih ja došao u ljuštionicu; namignuo bi na me s poštovanjem, kao da mi želi reći: ‘Mi znamo što znamo.’ Bio je paklenski puzav, a intiman -... i sve tako.« Jim se baci na stolac i zagleda se u svoje noge. »Jednog se dana dogodilo da smo bili sami, a on je imao obraza da mi kaže: ‘Dakle, g. James’ - ondje su me zvali g. James, kao da sam sin u onoj kući - ‘evo nas i opet zajedno. Pa ovo je bolje nego onaj stari brod - zar ne?’... Nije li to bilo užasno, eh? Pogledao sam ga, a na licu mu neki izraz sporazumijevanja. ‘Ne treba da se osjećate neugodno, gospodine’, reče mi. ‘Ja umijem prepoznati gentlemana čim ga vidim, i znam kako gentleman osjeća. Svakako, nadam se da ćete me zadržati u ovom poslu. I ja sam proživio teške dane za vrijeme one galame oko stare, trule Patne.’ Tako mi boga! Bilo je užasno. Ne znam što bih bio rekao ili učinio da nisam upravo tada začuo g. Denvera kako me zove u hodniku. Bilo je vrijeme objeda, i mi smo išli zajedno preko dvorišta i kroz vrt do kuće. Počeo me zadirkivati na svoj ljubazni način... Mislim da me je volio...«
Jim je neko vrijeme šutio.
»Znam da me je volio. I to mi je upravo činilo položaj tako teškim. Sjajan čovjek! Toga me jutra uhvatio ispod ruke... I on je bio intiman sa mnom.« Jim prasne u kratak smijeh i spusti glavu na grudi. »Pah! Kad sam se sjetio, kako je ona podla životinjica govorila sa mnom«, poče najednom glasom koji je vibrirao, »nisam više mogao podnijeti da pomislim i na sama sebe... Pretpostavljam da znate... Ja kimnem... »Bio mi je gotovo kao otac«, poviče on; glas mu se prekine. »Bio bih mu morao reći. Ne bih mogao dopustiti da se sve to nastavi - zar ne?« »A onda?« promrmljah ja počekavši malo. »Radije sam otišao«, reče polagano; »onaj događaj mora biti pokopan.«
Ćuli smo kako u dućanu Blake psuje Egströma čangrizavim, oštrim glasom. Oni su već mnogo godina bili poslovni drugovi, a svakoga se dana, od časa kad bi se otvorila vrata pa sve do posljednjeg trenutka prije zatvaranja, moglo čuti kako Blake, čovječuljak glatke crne kose i tužnih izbuljenih očiju, neprestano psuje svog ortaka s nekakvim podrugljivim i plačljivim bijesom. Zvuk toga vječitog psovanja bio je sastavni dio toga mjesta kao i ostali predmeti; čak bi se i stranci vrlo brzo privikli da se na to ni najmanje ne osvrću, samo što bi možda promrmljali: »Bruka!« ili bi naglo ustali i zatvorili vrata »sobe za primanje«. Sam bi Egström, koštunjav, težak Skandinavac poslovna izgleda i dugačkih plavih zalizaka, nastavljao svoj posao, davao naloge svojim ljudima, pregledavao svežnjeve, sređivao račune ili pisao pisma stojeći za svojim radnim stolom u dućanu i ponašao se prema tom klepetanju kao da je potpuno gluh. Ipak bi tu i tamo sasvim nehajno izustio »ššš«, ali to niti je imalo, niti je on očekivao da će imati, učinka... »Ovdje su veoma pristojni prema meni«, reče Jim. »Blake je malo neotesan, ali Egström je vrlo dobar.« On brzo ustane, pođe odmjerenim koracima prema tronožnom teleskopu, koji je stajao na prozoru a bio uperen na sidrište, i primakne oko k njemu. »Eno brod koji je cijelo jutro stajao vani u zatišju; sad ga je zahvatio povjetarac i ulazi u luku«, napomene strpljivo. »Moram mu poći u susret i popeti se na nj.« Rukovali smo se bez riječi, i on se okrene da ode. »Jime!« povičem. Osvrne se, držeći ruku na kvaki. »Vi ste odbacili nešto što je pravo blago.« On se vrati k meni, prešavši preko cijele sobe. »Tako divan stari prijatelj«, reče on. »Kako sam mogao? Kako sam mogao?« Usne mu zadršću. »Ovdje to ne znači ništa.« »Oh! Vi - vi«, počnem, naprežući se da nađem prikladnu riječ, ali prije nego što sam postao svjestan da nema imena koje bi mu upravo odgovaralo, on je otišao. Izvana sam čuo Egströmov dubok, blagi glas kako veselo govori: »To je brod ‘Sarah W. Granger’, Jimmy. Morate gledati da stignete prvi na nj«, a Blake smjesta upadne kričeći kao neka zlostavljana papiga: »Recite kapetanu, da je ovamo već stiglo nešto njegove pošte. To će ga privući. Čujete li, gospodine, kako se ono zovete?« A Jim je odgovarao Egströmu glasom u kojemu je bilo nešto dječačko: »U redu. Bit će to za me prava utrka.« Činilo se da pri tom žalosnom poslu nalazi utočište u jedrenju.
Na tom svom putovanju nisam ga više vidio, ali sam na idućem (imao sam ugovor na šest mjeseci) došao opet u tu prodavaonicu. Već je desetak aršina pred vratima Blakeovo psovanje dopiralo do mog uha, a kad sam ušao, on mi dobaci pogled pun krajnjega jada: Egström mi, sav nasmiješen, dođe u susret, pružajući svoju dugu koščatu ruku. »Drago mi je što vas vidim, kapetane... Ššš... Mislio sam da ćete se svakako svratiti ovamo. Što ste rekli, gospodine?... Ššš... Oh! Za njega pitate! Otišao je od nas. Izvolite u sobu za primanje...« Kad su se vrata zatvorila, Blakeov se oštar glas čuo samo slabo, kao glas čovjeka koji očajnički psuje u pustinji... »Uvalio nas je baš u grdnu nepriliku. Ružno je s nama postupao, moram to reći...« »Pa kamo je otišao? Znate li?« upitah. »Ne. Ne vrijedi ni pitati«, reče Egström stojeći sa svojim zaliscima uslužno preda mnom, a ruke su mu nezgrapno visile niz bokove: tanak mu je srebrni lanac sa satom bio pričvršćen veoma nisko na zgužvanu prsluku od plave čohe. »Čovjek poput njega ne ide izričito nikamo.« Bio sam odviše zabrinut zbog te vijesti a da bih ga zamolio neka mi razjasni tu svoju izjavu, ali on nastavi. »Otputovao je - da se sjetim - onoga istog dana kad je neki parobrod s hodočasnicima, vraćajući se iz Crvenog mora, ušao ovamo u luku, jer su se slomila pera njegova vijka. Bit će tome sada već tri tjedna.« »Nije li se tu govorilo nešto o ‘Patni’?« upitah bojeći se najgorega. On se trgne i pogleda me kao da sam neki vještac. »Ma jest! Kako vi to znate? Neki su od njih razgovarali ovdje o tome. Bili su tu jedan ili dva kapetana, upravitelj Vanloa, strojarske radionice u luci, još dvojica ili trojica drugih i ja sam. I Jim je bio ovdje s nama, jeo je neki sendvič, a pred njim čaša piva; kad imamo posla - znate, kapetane - onda nema vremena za redoviti objed. Stajao je kod ovoga stola jedući sendviče, a svi smo ostali stajali oko teleskopa gledajući kako taj parobrod ulazi; malo-pomalo upravitelj Vanloa poče govoriti o glavnom strojaru ‘Patne’. On je jednom obavljao za nj neke popravke i, počevši govoriti o tome nastavio je pripovijedajući kako je taj brod bio stara podrtina, i kako su na njemu zarađene lijepe pare. Spomenuo je i njegovo posljednje putovanje, a onda smo se svi upustili u razgovor. Neki rekoše jedno, a drugi drugo - ne mnogo - govorilo se ono što biste vi ili bilo koji drugi čovjek mogao reći, a bilo je i smijeha. Kapetan O’Brien s broda ‘Sarah W. Granger’, visok, bučan starac sa štapom - sjedio je slušajući nas u ovom naslonjaču - najednom udari svojim štapom o pod i poviče: ‘Nitkovi!’... Svi skočimo. Upravitelj Vanloa namigne nam i upita: ‘Što je, kapetane O’Brien?’ ‘Što je! Što je!’ poče vikati starac; ‘čemu se smijete, vi divljaci? To nije za smijanje. To je sramota za ljudski rod - eto, što je to. Ja bih sam sebe prezirao da me vide u istoj sobi s jednim od tih ljudi. Da, gospodine!’ Činilo mi se da je uhvatio moj pogled, i ja sam morao iz uljudnosti nešto reći. ‘Nitkovi!’ rekoh ja, ‘dakako, kapetane O’Brien, a ni ja ne bih htio da ih vidim ovdje, pa ste tako potpuno sigurni u ovoj sobi, kapetane O’Brien. Popijte nešto hladno!’ ‘Neka bijes nosi vaše piće, Egströme’, reče on žmirkajući očima; ‘kad bih želio piti, naručio bih. Ja odlazim odavle. Ovdje sada smrdi.’ Nato svi drugi prasnu u smijeh i iziđu za starcem. A onda, gospodine, onaj prokleti, Jim odloži sendvič koji je imao u ruci i, obišavši oko stola, priđe k meni; ostavio je i svoju čašu piva, koja je bila još sasvim puna. ‘Ja odlazim’, reče on - upravo ovako. ‘Još nije jedan sat i po’, rekoh ja, ‘mogli biste još popušiti jednu cigaretu.’ Mislio sam da hoće reći kako je vrijeme da pođe na svoj posao. A kad sam razumio što je odlučio, ruke mi klonu - ovako! Ne možete naći takva čovjeka svaki dan, vi to znate, gospodine; na jedrilici pravi đavo, spreman da isplovi na milje daleko u susret brodovima po svaku vremenu. Više bi nego jedanput došao ovamo koji kapetan, sav još pun divljenja, a prve bi mu riječi bile: ‘Egströme, odakle vam taj vaš trgovački posrednik, ta to je neki neustrašivi luđak! Ja sam, tek što je svanulo, napipavao svoj put, jedva razapevši jedro, kad iz magle izleti ravno pod kljun moje lađe čamac, napol pod vodom, zapljuskivan sve preko vrška jarbola; dva prestravljena crnca leže na dnu čamca, a neki demon za kormilom urliče: - Hej! Hej! Zdravo, brode! Zdravo, kapetane! Hej! Hej! Predstavnik vas Egströma i Blakea pozdravlja prvi! Hej! Hej! Egström i Blake! Halo! Hoj! Hej! - Gurne nogom crnce - popuste jedra - u tom času udari vihor - on poleti naprijed kričeći i dovikujući mi neka razapnem jedra i da će me on dovesti u luku - ma pravi demon, a ne čovjek. Nikada još u svom životu nisam vidio da netko tako upravlja čamcem. Nemoguće je da je bio pijan - je li? Tako miran mladić, koji tako blago govori - crvenio se kao djevojka kad je došao na brod...’ Ma kažem vam, kapetane Marlowe, nitko nas ne bi mogao preteći da predobije bilo koji strani brod kad bi Jim isplovio. Drugi bi opskrbljivači brodova mogli sačuvati samo svoje stare mušterije i...«
Činilo se da je Egströma svladalo uzbuđenje.
»Doista, gospodine, činilo se da bi on bez oklijevanja isplovio na pučinu i stotinu milja daleko u bilo kakvoj staroj podrtini, samo da pridobije još koji brod za našu tvrtku. Da je ovo poduzeće bilo njegovo, i da je sve trebalo istom uvesti, ne bi mogao učiniti više nego što je činio. A sada... sasvim odjednom... ovako nešto! Pomislio sam u sebi: Oho! Povećanje plaće - znam ja što on hoće - je li? ‘U redu’, kažem, ‘nije potrebno da se sustežete, Jimy. Recite samo koliko tražite. Razborito, dakako.’ On me pogleda kao da bi htio progutati nešto što mu je zapelo u grlu. ‘Ne mogu više ostati kod vas.’ ‘Kakva je to glupa šala?’ upitam. On strese glavom, a ja sam mogao iz njegovih očiju pročitati da je već i otišao od nas. Tada se okrenem k njemu i izgrdim ga na pasja kola. ‘Zbog čega vi bježite od nas?’ pitao sam ga. ‘Tko vas je uvrijedio? Čega ste se uplašili? Vi nemate ni toliko zdrava razuma koliko ga ima štakor; štakori ne bježe s dobroga broda. Gdje se nadate da ćete dobiti bolji položaj? - Vi ovo, vi ono.’ Od mojih je riječi problijedio kao krpa, vjerujte mi. ‘Ovo poduzeće ne smije propasti’, rekoh. On odlučno skoči. ‘Zbogom’, reče, kimnuvši mi samo kao kakav lord. ‘Vi ste sasvim dobar čovjek, Egströme. Dajem vam svoju riječ, kad biste znali moje razloge, ne biste ni vi sami htjeli da me zadržite.’ ‘To je najveća laž koju ste ikada u svom životu rekli’, rekoh. ‘Ja sebe dobro poznam.’ Tako me je razbjesnio da sam se morao nasmijati. ‘Zar doista ne možete ostati ni toliko da ovdje ispijete ovu čašu piva, vi nesretniče, vi?’ Ne znam što ga je spopalo; činilo se da uopće nije bio kadar naći vrata; bilo je to vrlo smiješno, vjerujte mi, kapetane. Napokon sam sam dohvatio pivo da ga ispijeni. ‘Dobro, dakle, ako vam se tako žuri, bilo vam u zdravlje ovo vaše pivo!’ rekoh, ‘upamtite samo moje riječi: ako vi ovako lijepo nastavite, vrlo ćete brzo otkriti da zemlja nije dovoljno velika za vas - to je sve.’ On me pogleda mrko i istrči s licem kojim bi mogao zaplašiti dječicu.«
Egström je ogorčeno dahtao i češljao čvorastim prstima svoj crveno-smeđi zalizak. »Otada nisam više nikako mogao naći čovjeka koji bi nešto vrijedio. Posao nam je sada sama briga i muka, prava muka. A gdje ste vi naišli na nj, kapetane, ako vas smijem pitati?«
»On je bio kormilar na ‘Patni’ za vrijeme onog putovanja«, rekoh, osjećajući da sam mu dužan to objasniti. Neko vrijeme Egström zanijemi utisnuvši prste u dlake na svom licu, a onda plane: »A koji li vrag još za to pita?« »I ja bih rekao, nitko«, počnem. »A koji li je vrag njemu - uostalom - da ga se to toliko tiče?« On najednom gurnu svoj lijevi zalizak prema ustima i ostane zaprepašten. »Uh!« uzvikne. »A ja sam mu rekao da zemlja neće biti dosta velika za njegove obijesne skokove!«

XIX


Ispričao sam vam nadugo i naširoko te dvije epizode, da vam prikažem kako se Jim ponašao u novim prilikama svoga života. Bilo je još prilično drugih sličnih slučajeva, i više nego što bih ih mogao nabrojiti na prste.
Svi su se odlikovali time što im je namjera bila upravo velikodušno nepromišljena, a to je njihovu ništavost činilo dubokom i dirljivom. Ako odbacite svoj kruh svagdašnji kako biste oslobodili svoje ruke za to da se uhvatite ukoštac s nekom utvarom, onda je to možda čin prozaičnog junaštva. I drugi su to prije njega činili (premda mi, koji smo nešto proživjeli, vrlo dobro znamo da izopćenik nije onaj kojemu je opsjednuta duša, nego onaj kojemu je tijelo gladno), a ljudi, koji su jeli i htjeli da svaki dan jedu, povlađivali su tom plemenitom ludilu. On je odista bio nesretan, jer ga sva njegova bezobzirnost nije mogla osloboditi one sjene. Njegova je srčanost uvijek bila sumnjiva. Istina je, čini se, da je nemoguće izagnati duha iz neke činjenice. Vi se samo možete suočiti s njim, ili ga izbjegavati - a ja sam tu i tamo susretao ljude koji bi svom domaćem duhu znali i namignuti. Jim očevidno nije bio jedan od onih koji namiguju, ali ja u sebi nikada nisam bio načisto znači li njegovo ponašanje da on svoga duha izbjegava, ili se želi suočiti s njim.
Uza sve naprezanje svojih duhovnih očiju mogao sam otkriti samo to da je zamršenost svih naših djela tolika te je nijansa u razlikama odviše sitna da bi je bilo moguće izraziti. Kod Jima je to možda bio bijeg, a možda i neki način borbe. Za obično je ljudsko shvaćanje on bio kao neki kamen koji se kotrlja, jer je takvo tumačenje bilo najuočljivije; nakon nekog su ga vremena savršeno poznavali, postao je, štoviše, i glasovit unutar kruga svojih lutanja (koji je imao promjer od otprilike tri tisuće milja), isto onako kao što je i kakav čudak poznat u čitavoj svojoj pokrajini. U Bangkoku na primjer, gdje je našao namještenje kod Braće Yucker, otpremnika i trgovaca brodograđevnim drvom, bilo je gotovo dirljivo vidjeti ga kako obilazi po suncu čuvajući svoju tajnu, koja je u unutrašnjosti zemlje bila poznata i samim stablima uz rijeku. Schomberg, vlasnik svratišta u kojemu je on stanovao i jeo, rutavi Alzašanin junačkog izgleda i neumorni širitelj svih sablažnjivih ogovaranja i novosti u gradu, pričao bi, naslonivši se objema laktima na stol, uljepšanu verziju toga događaja svakome gostu koji je želio piti obavještenja zajedno s nešto skupljim pićem. »A to je, znajte, najbolji čovjek na kojega uopće možete naići«, glasio bi njegov plemeniti zaključak, »u svakom smislu izvanredan.« Veoma je pohvalno za slučajne goste, koji su posjećivali Schombergov lokal, da je Jim mogao u Bangkoku ostati čitavih šest mjeseci. Opazio sam da su ga svi, pa čak i stranci, zavoljeli, kao što čovjek zavoli neko drago dijete. Njegovo je ponašanje bilo uzdržljivo, ali se činilo da njegova vanjština, njegova kosa, njegove oči, njegov smiješak stječu prijatelje svagdje kamo god došao. A uostalom, on nije bio glup. Čuo sam kako Siegmund Yucker (rodom iz Švicarske) - ljubazan čovjek, koji je užasno patio od slabe probave i tako strašno šepao da bi njegova glava opisivala četvrt kruga pri svakom koraku što bi ga učinio - izjavljuje s priznanjem da je Jim, s obzirom na svoju mladost, »čofjeg felikoga gapacideda«, kao da govori o nekoj kubičnoj mjeri. »Zašto ga ne biste poslali u unutrašnjost« predložim ja zabrinuto. (Braća Yucker imala su u unutrašnjosti zemlje koncesije i šume drveta za brodogradnju.) »Ako on ima kapaciteta, kako vi kažete, on će brzo imati uspjeha u poslu. A tjelesno je vrlo sposoban. Zdravlje mu je uvijek izvrsno.« »Ah! Felika je zdfar u ofoj semlji piti slopotan ot tisbepsije«, uzdisao je zavidno ubogi Yucker, pogledavajući kradom udubinu svoga izmučenog želuca. Ostavio sam ga gdje zamišljeno bubnja po svome stolu i mrmlja: »Es ist eine Idee. Es ist eine Idee.« Na nesreću, te se iste večeri dogodilo u svratištu nešto neugodno.
Ne kažem da oštro osuđujem Jima, ali to je bila doista žalosna upadica, jedna od onih nesretnih tučnjava u baru, a druga je stranka u njoj bio neki razroki Danac, na čijoj je posjetnici pod njegovim vanbračnim imenom stajalo: »prvi poručnik Kraljevske sijamske mornarice«. Taj je prijan doduše igrao biljar dozlaboga loše, ali, čini mi se, nije volio biti poražen. Kažu da je toliko pio te je nakon šeste igre postao zlovoljan i počeo se nekako podrugljivo izražavati o Jimu. Većina nazočnih nije ni čula što je rekao, a u onih koji su čuli vjerojatno su strašne posljedice što su se neposredno nakon toga pokazale, izbrisale svako točno sjećanje. Za Danca je bila velika sreća što je znao plivati, jer se iz sobe izlazilo na verandu pod kojom je tekao Menam, veoma širok i crn. Čamac pun Kineza, koji su po svoj prilici polazili na neki razbojnički pohod, izvuče iz vode oficira sijamskoga kralja, a Jim oko ponoći dotrči bez šešira k meni na brod. »Činilo se da svatko u onoj dvorani zna za moj slučaj«, reče on sav još gotovo zadihan od borbe. Uglavnom je prilično žalio što se to dogodilo, premda, kako je tvrdio, u tom slučaju »nije bilo izbora«. Zaprepastilo ga je bilo to što je opazio da je sramotna priroda njegova bremena svakome tako poznata kao da ga je cijelo vrijeme, kamo god išao, nosio na leđima. Razumljivo je da nakon toga nije mogao ostati u tome mjestu. Općenito su ga osuđivali zbog surove žestine, nedolične za čovjeka koji je u tako nezgodnom položaju kao što je on; neki su tvrdili da je tada bio odurno pijan; drugi su osuđivali njegovu netaktičnost. Čak mu je i Schomberg jako zamjerio. »On je prekrasan mladić«, govorio mi je razdraženo, »ali je i poručnik izvanredan čovjek. On, znate li, svake večeri večera za mojim »table d’hote«. A slomljen je i jedan biljarski štap. To ne mogu dopustiti. Prvo što sam jutros učinio bilo je da pođem k poručniku i da mu se ispričam, pa mislim da sam, što se mene tiče, to sredio. Zamislite samo, kapetane, što bi bilo kad bi svatko počeo s takvim šalama! Ta molim vas, poručnik se sasvim lako mogao utopiti! A ja opet ovdje ne mogu otrčati u susjednu ulicu i kupiti novi štap. Morao sam pisati u Evropu da bih ga nabavio. Ne, ne! Takav se temperament ne može dopustiti!«... Bilo mu je sve to vrlo žao.
To je bio najgori od svih incidenata za vrijeme njegove... njegove povučenosti. Nitko to nije mogao žaliti više od mene; jer iako bi tkogod, kad bi se spomenulo Jimovo ime, rekao: »Oh, da! Znam već. On se dosta ovuda skitao«, ipak je on nekako izbjegao da se skrši i slomi u toku potucanja. Taj me je posljednji događaj ipak ozbiljno zabrinuo, jer ako ga njegova pretjerana osjetljivost dotjera dotle da se počne upuštati u tučnjave po krčmama, izgubit će svoje ime neugodnog, ali bezazlenog luđaka i steći ime obične skitnice. Usprkos svom povjerenju u njega nisam mogao da ne pomislim kako je u takvim slučajevima od imena do stvarnosti samo jedan korak. Nadam se da ćete razumjeti kako u ono vrijeme nisam više mogao ni misliti na to da ga se naprosto odreknem. Odlazeći iz Bangkoka uzeo sam ga na svoj brod, i to nam se putovanje oteglo. Bilo je žalosno gledati ga kako je uvukao dušu u se. Pomorac se, čak i onda kad je samo običan putnik, zanima za brod i gleda na pomorski život oko sebe s onim kritičkim užitkom s kojim, na primjer, slikar promatra djelo drugog slikara. On je »na brodu« u svakom smislu te riječi, ali se moj Jim većinom skrivao dolje u svojoj kabini, kao da je slijepi putnik. Time me je tako zarazio, da sam se klonio govoriti o stručnim pitanjima, koja bi se sasvim prirodno nametala dvojici pomoraca u toku njihova putovanja. Po cijele dane ne bismo izmijenili nijedne riječi; bilo mi je silno neugodno u njegovoj prisutnosti izdavati zapovijedi svojim oficirima. Često, kad bismo ostali nasamo na palubi ili u kabini, nismo znali kamo da gledamo.
Našao sam mu mjesto kod De Jongha, kako znate, prilično zadovoljan što ga mogu bilo kako smjestiti, a ipak uvjeren da sada njegov položaj postaje nesnosan. Izgubio je nešto od one elastičnosti, koja mu je omogućivala da nakon svakog poraza skoči natrag u svoje nepomirljivo držanje. Jednoga dana, iskrcavši se, nađem ga gdje stoji u pristaništu; more na sidrištu i more na pučini tvorilo je jedinstvenu glatku ravninu, koja se uspinjala, a najdalji su se usidreni brodovi doimali kao da nepomično jašu na nebu. Čekao je na svoj čamac, dok su se ostali do naših nogu tovarili svežnjevima najpotrebnijih zaliha za neki brod, spreman za odlazak. Izmijenivši pozdrave, stajali smo šuteći jedan uz drugoga. »Tako mi boga«, reče najednom, »ovaj te posao uistinu ubija!«
Nasmiješi mi se; moram priznati da je svojim smiješkom znao osvajati. Nisam mu ništa odgovorio. Znao sam vrlo dobro da time ne misli svoje dužnosti; njegov je položaj kod De Jongha bio ugodan. Usprkos tome, čim je to rekao, bio sam potpuno uvjeren da je taj rad ubitačan. Nisam ga ni pogledao. »Bi li vam bilo draže«, rekoh, »da uopće ostavite ovaj dio svijeta pa da pokušate sreću u Kaliforniji ili na Zapadnoj obali? Vidjet ću što mogu učiniti...« On me prekine malko podrugljivo: »Pa u čemu bi bila razlika?«... Smjesta mi je bilo jasno da ima pravo. Ne bi bilo nikakve razlike; nije njemu trebalo neko olakšanje; činilo mi se da nejasno shvaćam kako ono što mu treba, ono na što on, recimo, čeka, nije nešto što bi se lako moglo definirati - da je to nešto što bi se moglo nazvati dobrom prilikom. Ja sam mu dao već mnogo dobrih prilika, ali to su bile samo prilike da zarađuje kruh. Pa i što bi više itko mogao učiniti? Položaj mi se učini nekako beznadan, i sjetim se riječi pokojnog Brierlyja: »Neka se zavuče dvadeset stopa ispod zemlje i neka ondje ostane!« Bolje je to, mislio sam, nego da ostane nad zemljom i čeka na nešto što je nemoguće. Ali ni za to nismo mogli biti sigurni. Na onom sam mjestu i u onom času, još prije nego što se njegov čamac udaljio za tri vesla od obale, stvorio odluku da odem i da navečer porazgovorim sa Steinom.
Taj Stein bio je bogat i ugledan trgovac. Njegova je »kuća« (jer je to bila velika tvrtka, Stein i Co., a u njoj je bio neki ortak koji se, po Steinovim riječima, »brinuo za Moluke«) vodila veliku trgovinu po otocima i imala sijaset trgovačkih ekspozitura, utemeljenih u najzabitnijim mjestima radi sakupljanja proizvoda. Njegovo bogatstvo i njegov ugled nisu zapravo bili razlozi zbog kojih sam ga želio zamoliti za savjet. Želio sam mu povjeriti svoju poteškoću zato što je on bio jedan od najpouzdanijih ljudi koje sam ikada poznavao. Blagi je sjaj jednostavne, tako reći svježe i inteligentne dobrote obasjavao njegovo dugačko lice bez dlaka. Ono je imalo duboke vertikalne bore, a bilo je blijedo kao u čovjeka koji provodi život sjedeći - što je uostalom bilo veoma daleko od istine. Kosa mu je bila rijetka i začešljana s masivna i visoka čela. Svatko bi rekao da je on već u svojoj dvadesetoj godini morao biti veoma nalik na čovjeka kakav je sada, kad mu je šezdeset. To je bilo lice učenjaka, samo se obrve, gotovo potpuno bijele, debele i guste, zajedno s odlučnim ispitivalačkim pogledom koji je ispod njih prodirao, nisu slagale s njegovim, da tako kažem, učenim izgledom. Bio je visok i klimavih udova; njegova su se malo pogurena leđa uz nevini smiješak doimala kao da je dobrohotno pripravan da vas pozorno sluša; dugačke ruke s blijedim jakim šakama neobično bi se i promišljeno micale, kao da na nešto upozoravaju ili dokazuju. Govorim o njemu opširnije zato što je pod tom vanjštinom i u vezi s ispravnom i blagom prirodom taj čovjek posjedovao neustrašivost duha i fizičku srčanost, koju bismo mogli nazvati nepromišljenom da nije bila kao neka prirodna funkcija tijela - kao dobra probava, na primjer - potpuno nesvjesna sama sebe. Katkada se kaže za ovoga ili onoga čovjeka da drži svoj život u svojoj ruci. Ta se uzrečica ne bi nikako mogla primijeniti na nj; za vrijeme prvog dijela svog života na Istoku on se njime loptao. Sve je to bilo već prošlost, ali ja sam znao povijest njegova života i porijeklo njegova bogatstva. Bio je i prilično ugledan prirodoslovac, ili bi možda bilo bolje reći učeni sabirač. Njegova je specijalna struka bila entomologija. Svojom se zbirkom »Buprestidae i Longicornes« - sami kukci, užasne sićušne nemani pakosna izgleda, sve onako mrtve i nepomične - i svojim muzejom leptira - lijepih i drhtavih, sa beživotnim krilima pod staklom pretinaca - pročuo po cijelom svijetu. Ime je toga trgovca, pustolova, koji je neko vrijeme bio i savjetnik nekoga malajskog sultana (koga bi uvijek spominjao samo kao »moj ubogi Muhamed Bonso«), zbog nekoliko kilograma mrtvih kukaca postalo poznato učenim ljudima u Evropi, koji nisu mogli imati ni pojma, a sigurno ne bi ni marili da išta doznaju, o njegovu životu ili karakteru. Ja, koji sam sve to znao, smatrao sam ga nadasve prikladnom osobom da sasluša moje ispovijesti o Jimovim, a i o mojim, poteškoćama.

XX


Kasno uvečer uđem u njegovu radnu sobu, prošavši kroz veliku ali praznu, veoma slabo rasvijetljenu blagovaonicu. Kuća je bila tiha. Preda mnom je išao vremešan, ružni javanski sluga u nekoj vrsti livreje od bijela kaputa i žuta »saronga«, koji, otvorivši vrata, tiho uzviknu; »Oh, gospodaru!« i, stupivši u stranu, tajanstveno iščezne kao da je duh koji je samo trenutno utjelovljen za tu posebnu službu. Stein se okrene zajedno sa stolcem, a činilo se da su mu se tom istom kretnjom i naočari same digle na čelo. Pozdravi me svojim smirenim i veselim glasom. Samo je jedan kut te prostrane sobe, kut u kojemu je stajao njegov pisaći stol, bio jako osvijetljen zaslonjenom stolnom svjetiljkom, a ostatak se te velike prostorije rasplinuo u nejasnu mraku, kao u kakvoj spilji. Uske police, pune tamnih kutija jednaka oblika i boje, stajale su svuda uza zidove, ali ih nisu pokrivale od poda do stropa, nego su poput nekog tamnog pojasa bile samo oko četiri stope visoke. Prave katakombe kukaca. Drvene su pločice visile nad njima u nepravilnim razmacima. Svjetlost je sezala do jedne od njih, a riječ »Coleoptera«, ispisana zlatnim slovima, sjala je tajanstveno u tami. Stakleni pretinci, koji su sadržavali zbirku leptira, bili su poredani u tri duga reda na stolićima tankih nogu. Jedan je od tih pretinaca bio maknut sa svoga mjesta i stajao je na stolu prekrivenom dugoljastim komadićima papira, ispisana sitnim rukopisom.
»Evo kako ste me našli - ovako«, reče on. Njegova se ruka zatrese nad pretincem, u kojemu je neki leptir neobične veličine širio svoja tamna brončana krila, od sedam ili više palaca, sa sitnim bijelim žilicama i sjajnim rubom od žutih točaka. »Samo jedan primjerak poput ovoga imaju u vašem Londonu - nigdje više. Ovu ću svoju zbirku oporukom ostaviti svome rodnom gradiću. Neka ima nešto od mene. I to najbolje.«
Bio se nagnuo na stolcu i gledao napeto, pritisnuvši bradu na staklo pretinca. Stajao sam za njegovim leđima. »Čudesno!« prošapta on, i činilo se da je zaboravio moju nazočnost. Njegova je povijest bila neobična. Rodio se u Bavarskoj, a kao mladić od dvadeset i dvije godine aktivno je sudjelovao u revolucionarnom pokretu godine 1848. Teško se kompromitirao, ali mu je uspjelo da nekako pobjegne i da u prvi mah nađe utočište kod nekoga siromašnog republikanskog urara u Trstu. Odatle je otputovao u Tripolis s nešto jeftinih satova da ih raznosi i proda. Nije to doduše bio sjajan početak, ali je on imao dosta sreće, jer je tu naišao na nekoga nizozemskog putnika - nekog, čini mi se, prilično glasovita čovjeka, samo se više ne sjećam njegova imena. Taj ga je prirodoslovac uzeo za svoga pomoćnika i poveo sa sobom na Istok. Putovali su po Arhipelagu10, i zajedno i odvojeno, sabirući kukce i ptice, četiri godine ili više. Onda taj prirodoslovac otputuje kući, a Stein, nemajući kuće da se vrati, ostane kod nekoga starog trgovca, kojega je upoznao na svojim putovanjima po unutrašnjosti Celebesa - ako se za Celebes može reći da ima unutrašnjost. Taj stari Škot, jedini bijelac kojemu je u ono doba bilo dopušteno da živi u zemlji, bio je povlašteni prijatelj glavne vladarice Države Wajo. Često sam slušao Steina gdje pripovijeda kako ga je taj čovjek, kojemu je jedna strana tijela bila malo paralizirana, predstavio na urođeničkom dvoru, kratko vrijeme prije nego što mu je novi udarac kapi zadao smrt. To je bio jak čovjek, bijele brade kao u patrijarha i impozantna stasa. Ušao je u vijećnicu, u kojoj su bili okupljeni svi radže, knezovi, zvani »pangerani«, i poglavari s kraljicom, debelom, navoranom ženom (po Steinovu pričanju, veoma slobodnom u razgovoru), koja je ležala na visokoj počivaljci pod baldahinom. Vukući nogu i udarajući svojim štapom uhvatio je Steina za ruku i poveo ga ravno do počivaljke. »Gledajte, kraljice, i vi, radže, ovo je moj sin«, izjavio je stentorskim glasom. »Ja sam trgovao s vašim očima, a kad umrem, on će trgovati s vama i s vašim sinovima.«
Na temelju te jednostavne ceremonije Stein naslijedi Škotov povlašteni položaj i čitavu njegovu zalihu robe zajedno s utvrđenom kućom na obali jedine plovne rijeke u zemlji. Kratko vrijeme nakon toga stara kraljica, koja je bila tako slobodna u razgovoru, umre, a zemlju uznemire razni pretendenti na prijesto. Stein se priključi stranci mlađega sina, onoga o kojemu on čak i trideset godina kasnije nije govorio drukčije nego »moj ubogi Muhamed Bonso«. Njih dvojica postali su junaci nebrojenih podviga; doživljavali su čudesne pustolovine, a jedanput su u Škotovoj kući izdržali opsadu cijeli mjesec dana samo s dvadesetak privrženika protiv čitave jedne vojske. Vjerujem da urođenici još i dan-danas pričaju o tom ratu. Stein, međutim, nije nikada, kako se čini, propustio priliku da prisvoji svakog leptira ili kukca do kojeg bi mogao doći. Nakon nekih osam godina rata, pregovora, lažnih primirja, iznenadnih navala, pomirenja, izdajstava i tako dalje, i to upravo u času kad se napokon činilo da je mir trajno uspostavljen, njegova »ubogog Muhameda Bonsa« ubiše na vratima vlastita kraljevskog dvora, dok je u najboljem raspoloženju sjahivao s konja na povratku s uspješnog lova na jelene. Taj događaj učini Steinov položaj krajnje nesigurnim, ali on bi možda ondje i ostao da nije ubrzo nakon toga izgubio Muhamedovu sestru (»moju dragu ženu, kneginju«, kako bi svečano govorio), koja mu je rodila kćer; obje su, i majka i dijete, umrle jedna za drugom u roku od tri dana od neke zarazne groznice. On napusti tu zemlju, koja mu je zbog toga gubitka postala nesnosna. Tako se završio taj prvi i pustolovni dio njegova života. Ono što je došlo zatim bilo je tako različito te bi se, da nije bilo tuge koja je kao stvarnost ostala u njemu, taj čudni dio njegova života morao činiti kao san. Imao je nešto novca, i on po drugi put počne svoj život, a u toku godina steče velik imetak. Prvo je vrijeme veoma mnogo putovao po otocima, ali mu se došuljala starost, te bi u posljednje doba malokad napuštao svoju prostranu kuću, na tri milje izvan grada, s velikim vrtom i okruženu konjušnicama, radionicama i kolibama od bambusa za poslugu i radnike, kojih je imao mnogo. Svakog bi se jutra vozio svojim lakim kolima u grad, gdje je imao ured s bijelim i kineskim namještenicima. Posjedovao je malu flotu škuna i urođeničkih lađa i trgovao je na veliko proizvodima onih otoka. Ostalo je vrijeme živio osamljeno, ali ne kao čovjekomrzac, sa svojim knjigama i sa svojom zbirkom, razvrstavajući i sređujući uzorke, dopisujući se s entomolozima u Evropi, sastavljajući opisni katalog svoga blaga. Takva je bila povijest čovjeka kojega sam došao pitati za savjet u Jimovu slučaju bez ikakve određene nade. Olakšanje bi bilo samo i čuti što će on reći. Bio sam vrlo nemiran, ali sam poštovao pažljivu, gotovo strastvenu zadubljenost kojom je gledao jednog leptira, kao da na brončanu sjaju tih lomnih krila, na bijelim prugama, na blistavim biljezima može vidjeti i druge stvari: sliku nečega što je isto tako krhko, a ipak prkosi razaranju, kao i ta nježna i beživotna tkiva, koja pokazuju sjaj što ga ni smrt ne može uništiti.
»Čudesno!« ponavljao je pogledajući u me. »Gledajte! Ta ljepota - ali to nije ništa - gledajte tu točnost, taj sklad! A tako je krhko! I tako jako! Tako savršeno! To je Priroda - ravnoteža silnih snaga. Takva je svaka zvijezda - i svaka vlat trave postoji tako - a silni Kozmos u svojoj savršenoj ravnoteži proizvodi - ovo. Ovo čudo, ovo remek-djelo velikog umjetnika Prirode.
»Nikada još nisam čuo entomologa koji bi se tako zanosio«, rekoh veselo. »Remek-djelo! A što biste onda rekli o čovjeku?«.
»Čovjek je čudesan, ali nije remek-djelo«, reče on ne dižući očiju sa staklenog pretinca. »Možda je umjetnik bio malo lud. Hej? Što vi mislite? Katkada mi se čini da je čovjek dospio kamo nije trebalo, gdje mu nema mjesta; jer, ako nije tako, zašto bi onda želio imati čitavo mjesto? Zašto bi inače morao trčati amo-tamo, dižući graju o samome sebi, govoreći o zvijezdama, gazeći po vlatima trave?...«
»Loveći leptire«, podvalim.
On se nasmiješi, zavali se u stolac i protegne noge. »Sjednite«, reče mi. »Ovaj sam izvanredni primjerak ulovio ja sam jednoga vrlo lijepog jutra. A bio sam silno uzbuđen. Vi ne znate što to znači za sabirača uloviti takav izvanredan primjerak. Vi to ne možete znati.«
Od srca se nasmiješih ljuljajući se na stolcu. Činilo se da njegove oči gledaju daleko iza zida u koji su piljile. Zatim počne pričati kako je jedne noći došao glasonoša njegova »ubogog Muhameda« pozvavši ga da dođe u »Rezidenciju«, kako je on to nazvao, koja je bila udaljena svojih devet ili deset milja, i do koje se dolazilo jahačkom stazom preko obrađene ravnice, gdje su se ovdje-ondje nalazile šumice. On krenu rano ujutro iz svoje utvrđene kuće, zagrlivši svoju malu Emu i ostavivši kao zapovjednicu »kneginju«, svoju ženu. Opisivao je kako ga je ona bila dopratila sve do vrata, držeći jednu ruku na vratu njegova konja; imala je na sebi bijeli kaput, zlatne ukosnice u kosi, a preko lijevog ramena smeđi kožnati remen s revolverom. »Čavrljala je po ženskom običaju«, reče on, »govoreći mi neka budem na oprezu, neka gledam da se vratim prije mraka, i kako je to ružno od mene što idem sam. Bili smo u ratu, a okolica nije bila sigurna; moji su ljudi stavljali na prozore kapke protiv metaka i nabijali svoje puške, a ona me molila neka se ne bojim za nju. Rekla je da može braniti kuću od koga mu drago dok se ja ne vratim. Nasmiješio sam se malko od dragosti. Milo mi je bilo što je vidim tako hrabru, mladu i jaku. I ja sam onda bio mlad. Na vratima me uhvati za ruku, snažno je stisne i povuče se. Zadržao sam konja pred kućom sve dok nisam čuo da iza mene stavljaju prečage na vrata. Imao sam jednog velikog dušmanina, nekog velikog plemića koji je ujedno bio i veliki lopov i koji se sa svojom družinom klatario po susjedstvu. Jahao sam kasom četiri do pet milja; u noći je padala kiša, ali su se magle već dizale - a lice zemlje bilo je čisto; ležalo je preda mnom smiješeći mi se, tako svježe i nedužno - kao lice djeteta. Najednom začujem pucnjavu - učinilo mi se da je najmanje dvadeset hitaca. Čujem kako mi kugle zvižde u ušima, a šešir mi se smakne s glave na vrat. Bila je to neka spletka, razumijete li. Nagovorili su moga ubogog Muhameda da pošalje po mene, a onda su namjestili tu zasjedu. Prozreo sam sve to u trenutku i pomislio: ‘Tu treba sad malo lukavosti.’ Moj konjić frkne, đipi i stane, a ja padnem lagano naprijed spustivši glavu na njegovu grivu. On pođe korakom, a ja jednim okom ugledam preko njegove šije tanak oblak dima koji je lebdio pred jednom skupinom bambusa meni nalijevo. Pomislim: Aha! Tu ste, prijatelji, a zašto ne počekate koliko treba prije nego što pucate? Ovo vam još nije ‘gelungen’. Oh, nikako! Uhvatim svoj revolver desnom rukom - i sad mirno - mirno. Uostalom, bilo je samo sedam tih lopova. Oni skoče iz trave i počnu trčati, zasukavši svoje »saronge«, mašući kopljima nad glavama i urličući jedan drugome neka paze i uhvate konja, jer sam ja mrtav. Pustim ih da dođu tako blizu kao što su ova vrata, a onda bum, bum, bum - i pogodim svaki put. Ispalim još jedan hitac jednome u leđa, ali promašim. Bio je već predaleko. A onda se nađem sam na svom konju, oko mene čista zemlja koja mi se smiješi, a preda mnom leže na tlu tjelesa trojice ubijenih. Jedan se skvrčio kao pas, drugi je, ležeći na leđima, držao ruku nad očima kao da se želi zaštititi od sunca, treći je veoma polagano privlačio jednu nogu k sebi, a onda je jednim zamahom opet ispružio. Motrio sam ga vrlo pozorno sa svoga konja, ali on se nije više maknuo - »bleibt ganz ruhig« - ostao je miran, sasvim. A kad sam mu pogledao u lice da bih otkrio neki znak života, opazio sam kako nešto poput slabe sjene prolazi nad njegovim čelom. Bila je to sjena ovoga leptira. Pogledajte ovaj oblik krila. Ova vrsta leti visoko, i jakim letom. Dignuo sam oči i vidio ga kako odlijeće odande. Pomislio sam: ’Ma je li to moguće?’ Zatim sam ga izgubio. Sjahao sam s konja i pošao veoma polagano vodeći jednom rukom svoga konja i držeći drugom revolver, a oči su mi letjele gore-dolje, desno-lijevo, na sve strane! Napokon ga ugledah gdje počiva u maloj hrpi blata, deset stopa od mene. Odjednom mi srce poče brzo udarati. Ispustim konja, zadržim revolver u jednoj ruci, a drugom strgnem svoj meki pusteni šešir s glave. Jedan korak. Onda ni makac. Drugi korak. Hap! Uhvatio sam ga! Kad sam se uspravio, tresao sam se poput lista od uzrujanosti, a kad sam raširio ova lijepa krila i uvjerio se kakav sam rijedak i kako izvanredno savršen primjerak našao, u glavi mi se zavrti, a noge mi toliko oslabe od uzbuđenja da sam morao sjesti na tlo. Silno sam želio za sebe naći jedan primjerak te vrste još onda kad sam sabirao za onoga profesora. Polazio sam zbog toga na duga putovanja i mnogo čega se odricao; sanjao bih o njemu u snu, a sada sam ga iznenada držao svojim prstima - i bio je samo moj. Sjetio sam se riječi pjesnikovih (on izgovori ‘bjesnikovih’):

So halt’ ich endlich denn in meinen Handen.
Und nenn’ es in gewissem Sinne mein.«

Tu posljednju riječ nekako osobito naglasi, spustivši najednom glas, i polagano odvrati oči s moga lica. Onda poče pomno i šutke puniti lulu s dugim kamišem, a potom me, zadržavši palac na otvoru lule, opet značajno pogleda.
»Da, moj dobri prijatelju. Toga dana nisam više imao što poželjeti; zadao sam težak udarac svome glavnom neprijatelju, bio sam mlad, jak, imao sam prijateljstvo, imao ljubav (on reče: ljupaf) svoje žene, imao dijete, da mi srce bude prepuno - a i ono, o čemu sam nekoć snivao u svojim snima, doletjelo mi je u ruku!«
On zapali šibicu, koja žestoko zaplamti. Njegovo se zamišljeno mirno lice najedanput zgrči.
»Prijatelj, žena, dijete«, reče polagano zureći u plamičak - »fu!« Šibica se ugasi. Uzdahne i opet se okrene k staklenom pretincu. Krhka i lijepa krila slabo zatrepte, kao da je dah za trenutak dozvao opet u život taj divni predmet njegovih snova.
»Djelo mi«, poče on najednom, pokazujući na raspršene papiriće i govoreći svojim običnim, milim i veselim tonom, »lijepo napreduje. Upravo sam opisivao ovaj izvanredni primjerak... No! A koja je sreća vas ovamo nanijela?«
»Da vam istinu kažem, Steine«, rekoh s naporom kojemu sam se i sam začudio, »dolazim ovamo da opišem jedan primjerak...«
»Leptira?« upita on živo, ali ne vjerujući i šaleći se.
»Ne tako savršenoga stvorenja«, odgovorih, osjećajući se najednom obeshrabren svakovrsnim sumnjama. »Nego jednog čovjeka!«
»Ach so!« promrmlja on, a njegovo se nasmiješeno lice, okrenuvši se prema meni, uozbilji. A onda, pogledavši me načas, reče polagano: »Dobro - pa i ja sam čovjek.«
Eto vam ga, takav je bio; umio je tako velikodušno ohrabriti da bi savjestan čovjek počeo oklijevati na samom pragu svoje ispovijesti; ali, iako sam oklijevao, to nije dugo potrajalo.
Slušao me je sjedeći, prebacivši nogu preko noge. Katkada bi njegova glava potpuno iščezla u velikoj provali dima, a sućutno bi se gunđanje čulo iz tog oblaka. Kad sam završio, on spusti noge, odloži lulu, nagne se ozbiljno prema meni, naslonivši se laktovima na naslone svoga stolca i spojivši vrške svojih prstiju.
»Razumijem vrlo dobro. On je romantik.«
Postavio je dijagnozu te bolesti mjesto mene, a ja sam se upravo trgnuo videći kako je jednostavna. I zaista je naš razgovor toliko bio nalik na neku liječničku konzultaciju - Stein, koji se doima kao učenjak, sjedi u naslonjaču pred svojim stolom, a ja ga sjedeći zabrinuto gledam u lice, nagnuvši se malo na jednu stranu - da se činilo sasvim prirodno kad sam ga upitao:
»Ima li tome lijeka?«
Stein digne svoj dugački kažiprst.
»Postoji samo jedan jedini lijek! Samo nas jedno može izliječiti od onoga što jesmo!« Prst se spusti na stol, lupnuvši oštro. Bolest, koju mi je on maločas prikazao tako jednostavnom, postala je, ako je to moguće, još jednostavnija - a ujedno i beznadna. Nastane stanka. »Da«, rekoh, »govoreći točno, nije tu pitanje kako da se čovjek izliječi, nego kako da živi.«
On mi povladi glavom i to malko žalosno, kako se činilo. »Ja! Ja! Uopće, da se poslužimo riječima vašega velikog pjesnika: Samo je u tome pitanje... (That is the question...)« On nastavi klimati glavom odobravajući... »Kako da čovjek opstane! Ach! kako da opstane!«.
Tada ustade naslanjajući se vršcima prstiju na stol. »Mi hoćemo da na toliko različitih načina opstojimo«, poče opet. »Ovaj veličanstveni leptir naiđe na malu hrpu blata i tiho sjedne na nju; ali čovjek neće nikad mirovati na svojoj hrpi blata. On hoće da živi ovako, pa onda opet onako...« Stein digne ruku, pa je opet spusti... »On hoće da bude svetac, a onda hoće da bude đavo - i svaki put, kad zatvori oči, on vidi samoga sebe prekrasnim - tako krasnim kako on nikada ne može biti... U snu...«
Spusti stakleni poklopac, automatski lokot oštro zvekne, a zatim, uhvativši pretinac objema rukama, pobožno ga ponese na njegovo mjesto, izlazeći iz svijetloga kruga svjetiljke u obruč slabije svjetlosti - i napokon u nejasni sumrak. To je imalo čudan učinak - kao da ga je ono malo koraka izvelo iz ovoga konkretnog i zamršenog svijeta. Njegov je visok lik, kao lišen svoje tjelesnosti, lebdio tiho, krećući se nehajno i neodređeno nad nevidljivim stvarima; njegov glas, koji se čuo iz te udaljenosti, gdje se moglo tek naslućivati da je nekako tajanstveno zaokupljen nematerijalnim brigama, nije više bio odrješit, i činilo se da zvuči pun i ozbiljan - smekšan daljinom.
»A budući da čovjek ne može uvijek držati oči zatvorene, nastaje prava muka - bol srca - bol čovječanstva. Kažem vam, moj prijatelju, nije dobro ako otkriješ da ne možeš ostvariti svoj san, i to zbog toga što nisi dovoljno jak ili nisi dovoljno pametan. Ja!... A cijelo si vrijeme u isti mah tako krasan čovjek! Wie? Was? Gott im Himmel! Kako to može biti? Ha! Ha! Ha!«
Sjena, koja je obilazila među grobovima leptira, glasno se nasmije.
»Da! Ta je strašna stvar vrlo smiješna. Čovjek, kad se rodi, pada u san, kao čovjek koji pada u more. Ako se pokuša izvući na zrak, kao što to neiskusni ljudi pokušavaju, on se utapa - nicht war?... Ne! Ja vam kažem! Izlaz je u tome da se prepustiš razornom elementu i naprezanjima svojih ruku i nogu u vodi uspiješ da te duboko, duboko more drži. Eto, tako, ako me pitate - kako da čovjek opstane.«
Njegov glas postane izvanredno jak, kao da ga je u onom mraku nadahnuo neki šapat spoznaje. »Reći ću vam! Za to, također, ima samo jedan put.«
Zašuštavši žurno svojim papučama, on izroni iz obruča slabe svjetlosti i najednom se pojavi u sjajnom krugu svjetiljke. Njegova je ispružena ruka bila uprta u moje grudi kao revolver; duboko upale oči činilo se da prodiru kroza me, ali stisnuta usta nisu progovarala ni riječi, a onaj strogi zanos spoznaje, ugledane u sumraku, iščezne s njegova lica. Ruka, koja je bila uperena u moje grudi, padne, i malo-pomalo, došavši mi korak bliže, on je nježno položi na moje rame. »Ima stvari«, reče turobno, »koje se možda nikada ne bi smjele reći«, ali on je tako dugo živio sam, da katkada zaboravlja - zaboravlja. Svjetlost je uništila sigurnost koja ga je nadahnjivala u udaljenoj tami. On sjedne, nasloni se s oba lakta na stol i protrlja svoje čelo. »Pa ipak, to je istina - to je istina. Uroniti u razorni element...« Govorio je prigušenim glasom, ne gledajući me, držeći po jednu ruku na svakoj strani svoga lica. »A samo to je izlaz. Prepustiti se snu, i opet mu se prepustiti - i tako ’ewig’, ‘usque ad finem’...« To šaputanje njegova uvjerenja činilo se da otvara preda mnom neki prostrani i neizvjestan prostor, kao što se, kad sviće, otvara sumračni obzor nad ravnicom - ili to, možda, pada noć? čovjek nema hrabrosti da to točno odredi, ali to je čarobno i varavo svjetlo koje sipa svoju mutnu neopipljivu poeziju nad zamke - nad grobove. Njegov je život počeo u žrtvovanju, u zanosu za plemenite misli; putovao je veoma daleko, u raznim smjerovima, po čudnim stazama, i za čim god išao, prolazio bi bez posrtanja, a prema tome i bez sramote i bez žaljenja. Utoliko je imao pravo. To je bio pravi put, nema sumnje. Ipak je, usprkos svemu tome, velika ravnica, po kojoj ljudi lutaju među grobovima i zamkama, ostajala veoma zapuštena pod neopipljivom poezijom svoje su tonske svjetlosti, tamna u sredini, okružena svijetlim rubom, kao da je opkoljena ponorom punim plamena. Kad sam naposljetku prekinuo šutnju, učinio sam to zato da izrazim mišljenje kako nitko ne može biti romantičniji od njega samoga.
On polagano zatrese glavom, a zatim pogleda u me strpljivim i pronicavim pogledom. »To je sramota«, reče. »Mi tu sjedimo i razgovaramo kao dva dječaka, mjesto da zajednički promozgamo kako bismo pronašli nešto praktično - neki praktičan lijek - za zlo - za veliko zlo« - ponovi s veselim i blagim smiješkom. Usprkos tome nije naš razgovor postao praktičniji. Izbjegavali smo spomenuti Jimovo ime, kao da ne želimo u tu svoju raspravu upletati čovjeka od kosti i mesa, ili kao da je on samo neki duh koji luta, neka patnička i bezimena sjena. »No!« reče Stein dižući se. »Prenoćit ćete ovdje, a sutra ujutro uradit ćemo nešto praktično - praktično...« On upali svijeće u dvokrakom svijećnjaku i pođe da mi pokaže put. Prolazili smo kroz prazne, tamne sobe, a pratilo nas samo svjetlo svijeća koje je nosio Stein. Ono je klizilo po glatkim podovima, preletjelo ovdje-ondje preko blistavih površina stolova, padalo na zavoje ponekog komada pokućstva, ili okomito udaralo o udaljena zrcala i odbijalo se od njih, dok su se oblici nas dvojice i treperenja dvaju plamenova mogli vidjeti kako se na mahove tiho šuljaju kroz duboke prazne kristalne posude. Hodao je polagano korak naprijed s pažljivom uljudnošću, a na licu mu je bila neka duboka, tako reći pozorna smirenost; duge kovrčice, plave kao lan, pomiješane s bijelim nitima, padale su rijetke na njegov malo sagnut vrat.
»To je romantik - romantik«, ponovi on. »A to je vrlo loše - vrlo loše... A i vrlo dobro također.«
»A je li on zaista romantik?« upitah.
»Gewiss«, reče Stein i zaustavi se, držeći visoko svijećnjak ali ne gledajući me. »To je očito! Zašto bi ga inače neki unutrašnji bol silio da shvati sam sebe? Zašto bi on inače za vas i za mene - uopće i postojao?«
U tom je času teško bilo vjerovati u Jimov opstanak - započet u seoskoj pastorskoj kući, uprljan ljudskim gomilama kao oblacima prašine, ušutkan protivurječnim zahtjevima života i smrti u materijalnom svijetu - ali mi se njegova živa stvarnost ipak ukaže s uvjerljivom, neodoljivom snagom! Vidio sam je živo, kao da smo se, prolazeći kroz krasne, tihe sobe, uz časovite zrake svjetlosti, i nenadano otkrivajući ljudske likove koji se šuljaju s drhtavim svjetlom kroz nedokučive i prozirne dubine, bliže primakli apsolutnoj Istini, što kao i sama Ljepota plovi varava, nejasna, napol uronjena, na šutljivim nepomičnim vodama tajne. »On to možda i jest«, pristanem ja sa slabim smijehom, a njegov me neočekivan glasni odjek primora da smjesta spustim glas, »ali sam siguran da vi to jeste.« Spustivši glavu na grudi i držeći svjetlo visoko, on opet pođe. »Dobro - pa i ja postojim«, reče Stein.
Išao je preda mnom. Oči su mi slijedile njegove kretnje, ali onaj koga sam vidio nije bio glava trgovačke tvrtke, dobrodošao gost na podnevnim primanjima, dopisni član učenih društava, domaćin prirodoslovaca istraživača; vidio sam samo stvarnost njegove sudbine, kojoj se on bez posrtanja umio prepustiti, vidio sam život, započet u skromnim prilikama, bogat plemenitim zanosima, prijateljstvom, ljubavlju, ratom - svim pretjeranim elementima nekog romana. Na vratima se moje sobe on okrene prema meni. »Da«, rekoh kao da nastavljam neku raspravu, »a osim svega toga vi ste i ludo sanjarili o nekom leptiru; ali kad vam je jednoga lijepog jutra vaš san došao u susret, vi niste pustili da vam ta sjajna prilika umakne. Nije li tako? Dok on...« Stein digne ruku. »A znate li vi koliko sam ja prilika propustio; koliko sam snova, koji su mi došli u susret, promašio?« On strese glavom, pun žaljenja. »Čini mi se da bi neki bili veoma lijepi - da sam ih ostvario. Znate li koliko? Možda ni sam ne znam.« »Jesu li njegovi bili lijepi ili nisu«, rekoh, »on zna za jedan, koji se sigurno nije ostvario.« »Svatko zna za jedan ili dva takva«, reče Stein; »a u tome i jest nevolja - velika nevolja...«
Stisne mi ruku na pragu, zaviri u moju sobu ispod svoje uzdignute ruke. »Spavajte dobro! A sutra moramo učiniti nešto praktično - praktično...«
Premda je njegova soba bila dalje od moje, vidio sam ga gdje se vraća istim putem kojim je došao. Išao je natrag k svojim leptirima.

XXI


Ne mislim da je itko od vas ikada čuo za Patusan? - nastavi Marlow nakon šutnje za koje je pomnjivo pripaljivao cigaru. - Ništa zato; postoji mnogo nebesko tijelo, u mnoštvu onih što noću vrve nad nama, za koje čovječanstvo nije nikada čulo jer je izvan sfere njegovih djelatnosti i nije ni od kakve važnosti ni za koga na zemlji osim za astronome, koji su plaćeni za to da učeno govore o njegovu sastavu, o njegovoj težini, putanji, nepravilnostima njegove prirode, aberacijama njegove svjetlosti - a sve je to neka vrsta učenog blebetanja. Tako je bilo i s Patusanom. S poznavanjem bi o njemu govorili samo u višim vladinim krugovima u Bataviji, posebice s obzirom na njegove nepravilnosti i aberacije, a po imenu ga je u trgovačkom svijetu znalo malo njih, vrlo malo. Ali nitko nije ondje bio, i sumnjam da bi itko želio osobno tamo ići, kao što bi i astronom, rekao bih, jako prigovarao kad bi ga prenijeli na neko udaljeno nebesko tijelo gdje bi se, rastavivši se od svojih zemaljskih prihoda, zaprepastio ugledavši nepoznata nebesa. Međutim, ni nebeska tijela ni astronomi nemaju nikakva posla s Patusanom. Ali je Jim tamo otišao. Htio sam samo da dobro razumijete kako promjena za Jima ne bi mogla biti veća da je Steinu uspjelo poslati ga na neku zvijezdu pete veličine. On je za sobom ostavio svoje zemaljske slabosti i onaj glas koji ga je pratio, a pred njim je bio niz potpuno novih prilika da se zaposle njegove stvaralačke sposobnosti. Potpuno nove, sasvim izvanredne prilike. A on ih je i iskoristio izvanredno.
Stein je bio čovjek koji je o Patusanu znao više nego itko drugi. Mislim, i više nego što se znalo u vladinim krugovima. Ne sumnjam da je on ondje bio, možda u vrijeme kad je lovio leptire, ili kasnije, kad je na svoj nepopravljiv način nastojao začiniti s malo romantičnosti zasitna jela svoje trgovačke kuhinje. Bilo je vrlo malo mjesta na Arhipelagu koja on nije vidio u prvobitnom sumraku njihova opstanka, prije nego što je svjetlo (pa i električno svjetlo) doneseno k njima u ime boljeg morala i - i - recimo samo - u ime većeg dobitka također. Onoga jutra, nakon našeg razgovora o Jimu, Stein za zajutarkom spomenu to mjesto kad sam mu citirao riječi pokojnoga Brierlyja: »Pustite ga neka se uvuče dvadeset stopa pod zemlju i neka ondje ostane!« On me pogleda pozorno i sa zanimanjem, kao da sam neki neobičan kukac. »Pa i to se može učiniti«, reče srčući svoju kavu. »Ukopati ga nekako«, objasnim. »Dakako, čovjek to nerado čini, ali to bi bilo najbolje, s obzirom na to kakav on jest.« »Da, on je mlad«, zamisli se Stein. »Najmlađe ljudsko biće koje sada postoji«, potvrdim. »Schön. Mogao bi ići u Patusan...«, nastavi Stein istim tonom... »A žena je sada mrtva«, doda nerazumljivo.
Dakako, ja ne znam tu povijest; mogu samo nagađati da su već jednom prije Patusan upotrijebili kao grob za neki grijeh, prestupak ili nesreću. Nemoguće je sumnjičiti Steina. Jedina žena, koja je za nj ikada postojala, bila je malajska djevojka, koju je on zvao »moja žena kneginja«, ili, rjeđe, u časovima povjerljivosti, »majka moje Eme«. Tko je bila ta žena koju je on spomenuo u vezi s Patusanom, ne mogu reći; ali po njegovim aluzijama zaključujem da je bila obrazovana i vrlo lijepa nizozemsko-malajska djevojka, čija je povijest tragična, ili možda samo žalosna, a najbolnije je, bez sumnje, bilo njezino vjenčanje s nekim Portugalcem iz Malake, namještenikom u nekoj trgovačkoj kući u nizozemskim kolonijama. Doznao sam od Steina da je taj čovjek u mnogom pogledu bio neobuzdan, ali sve nekako više-manje neodređeno i odvratno. Stein ga je jedino radi žene imenovao ravnateljem trgovačke ekspoziture Stein i Co. u Patusanu; ali s trgovačkog gledišta ta odluka nije značila uspjeh, barem ne za tvrtku, a sada, kad je ta žena umrla, Stein je htio pokušati sreću s novim agentom. Portugalac, koji se zvao Cornelius, smatrao je sebe za vrlo zaslužnu, ali zapostavljenu osobu, koja po svojim sposobnostima ima pravo na neko bolje mjesto. Jim je imao da zamijeni toga čovjeka. »Ipak ne vjerujem da će onaj napustiti svoj položaj«, reče Stein. »To se mene uostalom ne tiče... Ja sam samo radi one žene... Ali, kako mi se čini, živi ondje i njezina kći, pa ću mu, bude li htio ostati, dopustiti da zadrži onu staru kuću.«
Patusan je zabitan predio neke nezavisne urođeničke države, a glavno mu naselje ima isto ime. S jednog mjesta uz rijeku, oko četrdeset milja od mora, gdje se pomaljaju prve kuće, može se vidjeti kako se nad šumama dižu vrhunci dvaju strmih, vrlo bliskih brežuljaka što ih rastavlja neka dubina, nalik na duboku pukotinu, rasjeklina koja je posljedica nekoga žestokog udarca. Zapravo je ta dolina između brežuljaka samo uzak klanac; gledajući iz naselja, sve se to čini kao brežuljak u obliku nepravilna čuna, raskoljen na dvije neznatno razmaknute polovice. Trećega dana nakon uštapa mjesec se, gledan s otvorena prostora ispred Jimove kuće (Jim je, kad sam ga posjetio, imao krasnu kuću u urođeničkom stilu), dizao točno iza tih brežuljaka, tako da su se u njegovu razlivenom svjetlu njihove dvije mase najprije isticale kao intenzivno crne izbočine, a onda se ta gotovo savršeno okrugla ploča, užarena i crvena, pomaljala, dižući se između obronaka rasjeline, dok nije izronila nad vrhunac, kao da je u mirnom slavlju umaknula iz nekog razjapljenog groba. »Divan prizor«, reče Jim pokraj mene. »Vrijedi ga vidjeti. Zar ne?«
To mi je pitanje postavio s prizvukom osobnog ponosa, kojemu sam se nasmiješio, kao da je on imao udjela u izvođenju toga jedinstvenog prizora. On je uredio tako mnogo toga u Patusanu! Takve stvari za koje bi se činilo isto tako nemogućim da on njima upravlja kao i kretanjem mjeseca i zvijezda.
Bilo je neshvatljivo, a ipak je to bila prava priroda one uloge koju smo mu ja i Stein i nehotice dodijelili, s jedinom namjerom da ga uklonimo s puta, njemu samome s puta, razumije se. To je bila naša glavna svrha, premda je, priznajem, možda još i jedan drugi razlog malko na me utjecao. Ja sam se spremao da na neko vrijeme otputujem kući, pa sam možda želio, i više nego što sam i sam bio toga svjestan, urediti njegovo pitanje - urediti to, vi me razumijete - prije nego što otputujem. Putovao sam u zavičaj, a on je odande došao k meni sa svojom teškom nevoljom i svojim nejasnim zahtjevom, poput čovjeka koji se zasopio pod nekim bremenom u magli. Ne mogu reći da sam ikada jasno vidio - pa ni do danas, nakon svoga posljednjeg susreta s njim; ali meni se činilo da sam, što ga manje razumijem, to više obvezan prema njemu, u ime one sumnje koja je nerazdvojiv dio naše spoznaje. Uostalom, nisam mnogo više znao ni o samome sebi. A osim toga sam, ponavljam, putovao u zavičaj - u onaj zavičaj koji je toliko udaljen da se sva njegova ognjišta mogu činiti kao jedno jedino ognjište, uz koje i najskromniji od nas ima pravo sjesti. Tisuće nas luta po površini ove zemlje, slavni i nepoznati, stječući s onu stranu mora glas, novac ili samo koru kruha; ali meni se čini da svakome od nas, kad putuje kući, mora biti kao da ide položiti račun. Vraćamo se da stupimo pred svoje starješine, pred svoje rođake, pred svoje prijatelje - pred one koje slušamo, i pred one koje ljubimo. Pa čak i oni koji nemaju ni jednih ni drugih, i najslobodniji, osamljeni, neodgovorni i bez veza - pa i oni za koje kuća nema dragoga lica ni dobro poznatoga glasa - čak se i oni moraju suočiti s duhom, koji živi u samoj zemlji, pod njezinim nebom, u njezinu zraku, u njezinim dolinama i na bregovima, na njezinim poljima, u njezinim vodama i na njezinim stablima - poput nijemog prijatelja, suca i inspiratora. Recite što vam drago, čovjek, da bi se opet domogao njezinih radosti, da bi udisao njezin mir, da bi ugledao njezinu istinu, mora da se vrati čiste savjesti. Sve vam se to može činiti kao puka sentimentalnost, a ima nas zaista vrlo malo koji želimo, ili koji smo sposobni, svjesno zaviriti pod površinu intimnih uzbuđenja. Tu su djevojke koje ljubimo, ljudi na koje se ugledamo, nježnost, prijateljstvo, dobre prilike, uživanja! Ali činjenica je da vi svoju nagradu morate primiti čistim rukama, kako se ona, kad je uhvatite, ne bi pretvorila u suho lišće, u trnje. Ja mislim da upravo oni koji su osamljeni, bez mjesta uz ognjište ili bez ljubavi što bije mogli nazvati svojom, oni koji se ne vraćaju u neki dom nego u samu zemlju, da se susretnu s njezinim bestjelesnim, vječitim i nepromjenljivim duhom - da upravo oni najbolje razumiju njezinu strogost, spasonosnu moć, čar njezina vjekovnog prava na našu vjernost, na našu poslušnost. Da! Malo nas ima, koji to razumijemo, ali svi mi to ipak osjećamo, kažem, svi bez razlike, jer se oni, koji to ne osjećaju, i ne broje. Svaka vlat trave ima svoje mjesto na zemlji, odakle crpe svoj život, svoju snagu, a tako je i čovjek ukorijenjen u zemlji, iz koje crpe svoju vjeru zajedno sa svojim životom. Ne znam koliko je Jim to shvaćao, ali znam da je osjećao, osjećao nejasno ali snažno, potrebu za takvom nekom istinom ili takvom nekom iluzijom - svejedno mi je kako je zovete, razlika je mala, a i malo znači. Činjenica je, međutim, da je on zbog takvog svoga osjećaja i značio nešto. On sada nikada više neće kući. Ne. Nikada. Da je bio sposoban za vidljiva očitovanja, on bi se kod te pomisli stresao i potaknuo bi vas da se i vi stresete. Ali on nije bio čovjek te vrste, premda je prilično dobro znao na svoj način pokazati što osjeća. Pri pomisli da se vrati kući sav bi se strašno ukrutio i ukočio, oborio glavu i napućio usne, a njegove bezazlene plave oči tako bi strogo sijevale pod namrštenim čelom, kao da je ta misao nešto nepodnošljivo, nešto mrsko. U njegovoj tvrdoj lubanji, na kojoj mu je gusta valovita kosa pristajala kao kapa, bilo je mašte. Što se mene tiče, ja nemam mašte (moj bi sud danas o njemu bio sigurniji da je imam), i sigurno nećete zaključiti da sam zamišljao kako će se duh moga zavičaja podići nad bijele hridi Dovera i upitati me što sam ja - koji se, da tako kažem, vraćam zdrav i čitav - učinio sa svojim tako mladim bratom. Nisam mogao biti u takvoj zabludi. Znao sam vrlo dobro da je on jedan od onih za koje nitko neće pitati, vidio sam i boljih ljudi kako odlaze, iščezavaju, nestaju netragom, a da ne izazovu nijedan glas radoznalosti ili tuge. Duh zemlje - kako to i dolikuje upravljaču velikih pothvata - ne vodi brige o bezbrojnim životima. Teško onima koji zaostaju! Mi postojimo utoliko ukoliko se držimo jedan drugoga. On je nekako zaostao, nije se držao drugih; ali on je to osjećao s takvom snagom da ga je to činilo dirljivim, kao što čovjekov intenzivniji život čini njegovu smrt uzbudljivijom od smrti nekog drveta. Dogodilo se da budem u njegovoj neposrednoj blizini, i tako se dogodilo da sam bio dirnut. To je sve. Brinuo sam se kojim li će putem iz toga izići. Bilo mi je žao da je, na primjer, počeo piti. Zemlja je tako malena, te sam se bojao da će me jednoga dana dočekati u zasjedi neka skitnica krmeljivih očiju, podbula lica, sav prljav, bez potplata na platnenim cipelama i s dronjcima što lepršaju oko lakata, i da će na račun staroga poznanstva zatražiti neka mu pozajmim pet dolara. Vi znate kako je užasno umiljavanje takvih strašila, koja vam dolaze iz neke čestite prošlosti, njihov hrapavi, mlitav glas, njihovi bestidni pogledi ispod oka. Takvi su susreti mučniji za čovjeka koji vjeruje u povezanost naših života nego što je za svećenika pogled na okorjela grešnika na smrtnoj postelji. To je, da vam pravo kažem, bila jedina pogibelj koju sam mogao vidjeti i za njega i za se, ali sam također sumnjičavo gledao na svoj nedostatak mašte. Moglo je doći i do gorega, ali moja mašta nije nikako bila kadra to predvidjeti. Nipošto nisam smio zaboraviti koliko je u njega mašte, a ljudi se bujne mašte upuštaju dalje u svim pravcima, kao da im je s dužim užetom dano više prostora za kretanje u teškom sidrištu života. Oni to i čine. Oni se i odaju piću. Možda sam ga ponizivao bojeći se svega toga. Kako bih to mogao znati? Pa ni Stein nije znao reći više nego da je romantik. Ja sam znao samo to da je on jedan od naših. A zašto je uopće i morao biti romantik? Pričam vam tako mnogo o svojim instinktivnim osjećajima i zbrkanim razmišljanjima zbog toga što ima malo da se kaže o njemu. Postojao je za me, a uostalom, on samo po meni i postoji za vas. Ja sam ga doveo za ruku, izveo pred vas. Jesu li te moje banalne bojazni bile nepravedne? Neću to reći - čak ni sada. Vi ste možda kadri bolje prosuditi jer poslovica kaže da gledaoci najbolje vide igru. Svakako su bile suvišne. On nije zastranio, nipošto, naprotiv, divno se razvijao, napredovao ravno kao štap i sačuvao izvrsno držanje, koje je pokazivalo da može ustrajati jednako kao i iznenada sve napustiti. Morao bih se radovati, jer je to pobjeda u kojoj sam imao udjela, ali ja nisam sretan koliko sam očekivao da ću biti. Pitam se je li ga taj njegov skok dovoljno izveo iz one magle u kojoj se pričinjao zanimljiv, iako ne golem, nejasnih obrisa - čovjek koji zaostaje, a neutješivo čezne za svojim skromnim mjestom među drugima. A uostalom, posljednja riječ nije još izrečena - vjerojatno neće nikada biti rečena. Nisu li naši životi prekratki da do kraja izgovorimo rečenicu koja je, dakako, u svemu našem mucanju naša jedina i trajna namjera? Odrekao sam se toga da dočekam te posljednje riječi, koje bi svojim zvukom, kad bi samo mogle biti izgovorene, uzdrmale i nebo i zemlju. Nema nikada vremena da kažemo svoju posljednju riječ - posljednju riječ svoje ljubavi, svoje želje, vjere, grižnje savjesti, pokornosti, pobune. Zemlja i nebo ne smiju biti uzdrmani, mislim - barem to ne smijemo učiniti mi, koji znamo toliko istina i o jednoj i o drugome. Mojih posljednjih riječi o Jimu neće biti mnogo. Tvrdim da je postigao veličinu, ali se ona time, što se o njoj priča, ili, bolje, time što drugi o njoj tek slušaju, smanjuje. Iskreno govoreći, nemam toliko nepovjerenja u svoje riječi koliko u vaše mišljenje. Mogao bih biti rječit kad se ne bih bojao da ste, vi, dragi moji, dopustili da vam izgladni mašta dok ste hranili svoje tijelo. Ne želim vas time vrijeđati; poštovanja je vrijedno ako čovjek nema iluzija - to je zdravo - i korisno - i žalosno. Pa ipak ste i vi u svoje vrijeme morali poznavati onu intenzivnost života, onaj čarobni sjaj koji se zakrijesi kao žar iskrica izbijenih iz hladna kamena - i isto tako kratkotrajan, na žalost!

XXII


Stjecanje ljubavi, časti, povjerenja ljudi - ponos zbog toga, moć koja iz toga proizlazi, sve je to gradivo za neku junačku priču; samo što na naše duše djeluje vanjska strana takva uspjeha, a u Jimovu uspjehu nije bilo vanjske strane. Trideset ga je milja šume skrivalo pogledima ravnodušna svijeta, a šum je zapljuskivanja zapjenjena mora o obalu zaglušivao glas slave. Struja civilizacije kao da se račvala na jednoj prevlaci sto milja sjeverno od Patusana, odvajala se na istok i na jugoistok, ostavljajući po strani njegove ravnice i doline, njegova stara stabla i njegovo staro čovječanstvo, zanemarene i osamljene, kao beznačajan i slab otočić između onih dvaju ogranaka moćne, proždrljive bujice. Ime te zemlje nalazite vrlo često u starim putopisima. Trgovci su u sedamnaestom stoljeću odlazili onamo da dobiju papar, jer se činilo da nekako u vrijeme Jamesa Prvoga strast za paprom gori poput ljubavnog plamena u grudima nizozemskih i engleskih pustolova. Kamo ti ljudi ne bi otišli radi papra! Radi vreće papra oni bi jedan drugome bez oklijevanja prerezali vratove i odrekli bi se spasa svojih duša, za koji su se inače toliko brinuli; čudnovata upornost te želje silila ih je da prkose smrti u tisuću oblika: nepoznata mora, gnusne i čudne bolesti, rane, zarobljeništvo, glad, kuga i očaj. To ih je činilo velikima! Nebesa mi! to ih je činilo junacima, a činilo ih je i uzbudljivima u njihovoj požudi za trgovinom u kojoj je neumoljiva smrt kupila svoj porez, koseći mlado i staro. Upravo je nemoguće vjerovati da je sušta lakomost mogla dovesti ljude do takve postojanosti u odluci, do takve slijepe ustrajnosti u naporima i u žrtvama. A zapravo bi oni, koji su izlagali opasnostima svoje živote, stavljali na kocku sve što su imali za oskudnu nagradu. Ostavljali bi svoje kosti da leže bijeleći se na dalekim obalama, zato da bi bogatstvo moglo pritjecati onima koji žive kod kuće. U našim očima, to jest u očima njihovih manje iskušavanih nasljednika, oni su slavni, ne kao predstavnici trgovine nego kao oruđe određene sudbine, kao ljudi koji su odlazili u nepoznato, pokoravajući se nekom unutrašnjem glasu, nekom porivu koji im je uzburkao krv, nekom snu o budućnosti. Bili su izvanredni, a mora se priznati da su bili i spremni doživjeti nešto izvanredno. Oni bi to s radošću spominjali, govoreći o svojim patnjama, o vidicima na moru, o običajima tuđih naroda, o slavi sjajnih vladara.
U Patusanu su oni našli mnogo papra, a dojmila ih se veličanstvenost i mudrost sultana. Nakon jednog stoljeća sad većeg, sad manjeg prometa ta je zemlja, čini se, postupno gubila svoju važnost u trgovini. Možda je ponestalo papra. Ali bilo kako bilo, sad nitko više ne mari za nju; slava je minula, sultan je neki tupoglav mladić s dva palca na lijevoj ruci i nesigurnim i prosjačkim prihodom što ga iznuđuje od bijednog stanovništva, a njemu ga opet kradu njegovi brojni stričevi i ujaci.
To sam, dakako, saznao od Steina. Dao mi je njihova imena i kratku skicu života i karaktera svakoga od njih. On je bio tako bogat obavještenjima o urođeničkim državama kao kakav službeni izvještaj, ali je bio kudikamo zabavniji. Morao ih je poznavati. Trgovao je u tolikim predjelima, a u nekima je od njih - u Patusanu na primjer - njegova tvrtka bila jedina koja je imala zastupstvo po naročitom odobrenju nizozemskih vlasti. Vlada je imala povjerenje u njegovu razboritost, a on je, razumije se, uzimao na se svu odgovornost. To su znali i ljudi koje je on uzimao u službu, ali im je, čini se, i dobro plaćao. Prema meni je bio savršeno iskren onoga jutra za zajutarkom. Koliko je njemu poznato (posljednja je vijest odande bila stara trinaest mjeseci), normalne su prilike bile ondje krajnja nesigurnost za život i vlasništvo. U Patusanu su se međusobno borile suprotne sile, a jedna je od njih bio Radža Alang, najgori od sultanovih stričeva, vladar rijeke, koji je iznuđivao i krao i ugnjetavao do samog uništenja Malajce, rođene u zemlji, a oni su bili potpuno bez obrane i nisu imali ni mogućnosti da se isele - »jer odista«, kako je napomenuo Stein, »kamo bi oni i mogli poći i kako bi i mogli otići?« Bez sumnje se u njima nije čak ni rodila želja da odu. Svijet (koji je omeđen visokim neprohodnim planinama) bio je predan u ruke »visokorođenima«, a tog su Radžu znali: on je bio iz njihove kraljevske kuće. Imao sam sreću da kasnije jednom susretnem toga »gentlemana«. Bio je to prljav, malen, izmoždeni starac opakih očiju i mlitavih usana, koji bi svaka dva sata progutao pilulu opijuma i, ne obazirući se na običajna pravila pristojnosti, imao nepokrivenu kosu, što mu je u čupavim, rijetkim pramovima padala oko uvela, blatnog lica. Kad bi održavao dvorsko primanje, popeo bi se na neku vrstu uska podija, podignutog u nekoj dvorani nalik na ruševnu sušu s trulim podom od bambusa; kroz pukotine ste toga poda mogli vidjeti - dvanaest ili petnaest stopa niže - hrpe smeća i svakovrsne nečisti koja je ležala pod kućom. Tako i tu primio je i nas, kad sam mu sa Jimom načinio posjet iz uljudnosti. Bilo je oko četrdeset ljudi u sobi, a možda triput toliko u velikom dvorištu dolje. Neprestano su se kretali, dolazili i odlazili, gurali se i mrmljali za našim leđima. Nekoliko je mladića u šarenoj svili zurilo iz prikrajka u nas; većina je, robovi i skromni podanici, bila polugola, u poderanim »saragonima«, prljavima od pepela i blata. Nisam nikada vidio Jima da bi bio tako ozbiljan, tako vladao sam sobom na neki upravo potresno nepristupačan način. Među tim ljudima tamnih lica činilo se da njegov snažan lik u bijelu odijelu i sjajni čuperci plave kose privlače svu sunčanu svjetlost, što je kapala kroz pukotine zatvorenih kapaka te polumračne dvorane sa zidovima od rogoza i s krovom od slame. Doimao se kao biće ne samo druge vrste, nego i druge materije. Da ga nisu vidjeli kad je doplovio u čamcu, oni bi možda pomislili da je sišao k njima s oblaka. A on je došao u trošnu čamcu (sasvim nepomičan i skupljenih koljena, od straha da ga ne prevrne) - sjedeći na limenu kovčegu - koji sam mu bio posudio - držeći na krilu revolver kakav se upotrebljavao u mornarici - koji sam mu bio dao na rastanku - a koji je on kao nekim posredovanjem Providnosti, ili zbog praznovjerja, što je bilo potpuno s njim u skladu, ili možda iz sasvim nagonske oštroumnosti, odlučio ponijeti nenabijen. Tako je doplovio uz rijeku Patusan. Ništa nije moglo biti prozaičnije, ni opasnije, ništa tako nesigurno, slučajno, prepušteno sebi. Čudna je ta volja sudbine, koja na sve njegove čine udara pečat nekog, nekog strastvenog, nepromišljenog dezerterstva - nekog skoka u Nepoznato.
Najviše me se doima upravo slučajnost svega toga. Ni Stein ni ja nismo imali jasne predodžbe o tome što bi moglo biti na drugoj strani zida u času kad smo ga, da se poslužim metaforom, zgrabili i dosta bezobzirno bacili preko toga zida. U tom sam času želio samo vidjeti da je iščeznuo. Stein je, a to je prilično karakteristično, imao neku osjećajnu pobudu. Namjeravao je isplatiti (u naravi, mislim) stari dug koji on nikada nije zaboravio. Zaista je cijeli svoj život bio osobito prijateljski sklon svakome tko je bio rodom s britanskih otoka. Njegov je pokojni dobročinitelj bio, doduše, Škot - i to pravi Škot, tako da se zvao Alexander M’Neil - a Jim je dolazio iz kraja koji je bio na jugu, prilično daleko od Tweeda; ali iz udaljenosti od šest ili sedam tisuća milja Velika se Britanija, premda se time nikako ne smanjuje, čini kraćom čak i u očima vlastite djece, tako da takve pojedinosti gube važnost. Steinu se to nije smjelo zamjeriti, a njegove namjere, o kojima je nešto natucao, bile su tako plemenite da sam ga najozbiljnije zamolio neka ih neko vrijeme drži u tajnosti. Osjećao sam naime da nikakav razlog osobne koristi ne smije utjecati na Jima, da se čak ne smijemo izložiti ni opasnosti da bi se na to moglo i pomisliti. Imali smo se ogledati s jednom drugom vrstom zbilje. On je trebao utočište, i to mu se utočište moralo dati, pa makar i uz cijenu pogibelji - i ništa više.
Što se svega ostalog tiče, bio sam savršeno iskren prema Jimu, te sam čak (kako sam u ono vrijeme vjerovao) pretjerivao prikazujući opasnost toga pothvata. A u biti sam ga ipak donekle i potcijenio; njegov prvi dan u Patusanu umalo da nije bio i posljednji - a bio bi posljednji da nije bio tako bezobziran ili tako nepopustljiv prema samome sebi te je napokon pristao da nabije revolver. Sjećam se da sam vidio, dok sam mu objašnjavao našu dragocjenu osnovu o njegovu uzmaku, kako se namjesto uporne, ali umorne rezignacije počelo postupno očitovati iznenađenje, zanimanje, čuđenje i dječačko oduševljenje. To je bilo ono sretno rješenje o kojemu je sanjao! Nije mogao shvatiti čime je zaslužio da ja... Ne bilo ga, ako ne može uvidjeti čemu treba da zahvali... A to je zar Stein, trgovac Stein, koji... Ali, dakako, on mora meni... Prekinem ga. Zamuckivao je, a njegova mi je zahvalnost uzrokovala neizreciv bol. Rekao sam mu, ako tu dobru priliku duguje bilo kome napose, onda je duguje nekome starom Škotu, za kojega nikada nije čuo, a koji je umro već prije mnogo godina, kojega ljudi ni po čemu više i ne pamte osim po slavnom glasu i po nekoj vrsti surova poštenja. I tako zaista nema nikoga da primi njegovo zahvaljivanje. Stein vraća jednome mladiću pomoć koju je sam bio primio u mlade dane, a ja nisam učinio ništa drugo nego sam samo spomenuo njegovo ime. Nato on pocrvenje i, svijajući među prstima komad papira, sramežljivo napomenu da sam ja uvijek imao u njega povjerenje.
Priznam da je to istina, i poslije stanke dodam kako bih želio da i on bude kadar povesti se za mojim primjerom. »Mislite li da to ne želim?« upita zabrinuto, te tiho promrmlja kako čovjek najprije mora nekako pokazati što vrijedi; a onda, razvedrivši se i govoreći glasnije, svečano izjavi kako mi nikada neće dati prilike da požalim svoje povjerenje, koje - koje...
»Nemojte me pogrešno shvatiti«, prekinem ga. »Nije u vašoj moći navesti me da bilo što požalim. Žaljenja neće biti, ali kad bi ga i bilo, to bi se ticalo samo mene. A zatim sam izrazio želju da shvati kako ovaj korak, ovaj - ovaj - eksperiment ovisi samo o njemu; samo je on odgovoran za nj, on i nitko drugi. »Kako! Kako!« promuca Jim, »pa to je baš ono što ja...« Zamolim ga neka ne bude lud, a on se činio zbunjeniji nego ikada. Bio je na pravom putu da sebi učini život nesnosnim. »Mislite li vi to doista?« upita uznemiren. Ali začas povjerljivo doda: »Pa ipak sam se dobro držao. Zar nisam?« Ljutiti se na nj bilo je nemoguće; nisam mogao zadržati smiješak, te mu reknem kako su u staro vrijeme ljudi, koji su se tako držali, bili na najboljem putu da postanu pustinjaci u nekom divljem kraju. »Vrag odnio i pustinjake!« odgovori mi sa simpatičnom žestinom. Dakako, on se ne boji divljega kraja... Rekoh da mi je to drago. I on će otići u takav kraj. Otkrit će da je i ondje prilično živo, i ja se usuđujem da ga na to pripravim. »Da, da«, reče oštro. Pokazao je želju, nastavih nemilosrdno, da iziđe i da za sobom zatvori vrata... »Ma jesam li?« prekine me, i uto ga obuzme neka čudna sumornost koja ga je, činilo se, obavila od glave do pete kao sjena nekog oblaka što prolazi. Uostalom, čudesno je umio izražavati svoje osjećaje. Čudesno! »Ma jesam li?« ponovi gorko. »Ne možete reći da sam o tome mnogo govorio. A ja to mogu i izdržati - samo, grom i pakao! vi mi, eto, pokazujete vrata«... »Vrlo dobro. Samo naprijed!« upadnem na to. Mogao sam mu svečano obećati da će ona ostati za njim zatvorena da ne mogu bolje. Njegova će sudbina, kakva god bila, ostati nepoznata, jer taj kraj, usprkos propadanju, ne smatraju još zrelim za neko posredovanje. Kad on jednom tamo dođe, za vanjski će svijet biti isto kao da nikada nije ni postojao. Neće imati ništa osim stopala svojih dviju nogu da na njima stoji, a osim toga, morat će najprije naći tlo na koje će stati. »Nikada ni postojao - to je ono, tako mi boga!« promrmlja on za se. Njegove se oči, piljeći u moje usne, zasjaje. Ako je potpuno razumio uvjete, zaključim, najbolje što može učiniti jest da skoči u prva kola koja ugleda, i da se odveze k Steinu radi konačnih uputa. On izleti iz sobe još prije nego što sam potpuno dovršio rečenicu.

XXIII


Nije se vratio sve do sutradan ujutro. Stein ga je zadržao na večeri i na konaku. Na svijetu nikada nije bilo čudesnijeg čovjeka od g. Steina. Imao je u svom džepu pismo za Corneliusa (zastupnika »koji bi ionako bio otpušten«, objasni, a njegov zanos načas popusti), i pokaza mi sa zadovoljstvom srebrni prsten, poput onih što ih nose urođenici, koji se jako protanjio od dugog nošenja ali je imao još na sebi slabe tragove cizeliranja.
To je bila njegova preporuka za starog djeda Doramina - jednoga od tamošnjih uglednih ljudi - moćnog prvaka - koji je bio prijatelj g. Steina u onoj zemlji gdje je on doživio toliko pustolovina. G. Stein ga je zvao »ratnim drugom«. Ratni drug je lijepa riječ, zar ne? A ne govori li g. Stein engleski upravo izvrsno? Rekao je da je tu riječ naučio na Celebesu - nigdje nego baš ondje! To je strašno duhovito, zar ne? Izgovarao ju je s posebnim akcentom - nekako kroz nos - nisam li to opazio? Taj mu je djed Doramin bio dao prsten. Oni su izmijenili darove kad su se posljednji put rastali. Kao neko obećanje vječnoga prijateljstva. Nazvao je to lijepim - ne čini li se i meni tako? Morali su bježati iz zemlje da bi iznijeli živu glavu kad je onaj Muhamed - Muhamed - kako mu je ono ime? - bio ubijen. Dakako, znao sam za taj događaj. Grdna sramota, čini se, zar ne?...
Nastavi tako s pričom, zaboravivši svoj tanjur, držeći nož i vilicu u ruci (zatekao me za stolom), malo zajapuren, a oči mu potamnjele za nekoliko nijansa, što je kod njega bio znak uzrujanosti. Taj je prsten neka vrsta vjerodajnice - (»tako se nešto čita samo u knjigama«, ubaci on ozbiljno), te će Doramin učiniti za nj sve što može. G. Stein je u nekoj prilici tome djedu bio spasio život; pukim slučajem, rekao je g. Stein, ali on - Jim - ima o tome svoje posebno mišljenje. G. Stein je pravi čovjek da pronađe takve slučajeve. Ništa zato. Bio to slučaj ili namjera, to će mu beskrajno dobro doći. Uzda se u boga da veseli starkelja nije u međuvremenu umro. G. Stein mu nije znao ništa reći. Više od godine dana nije bilo nikakvih vijesti odande; oni se neprestano kolju u krvavim međusobnim tučnjavama, a rijeka je zatvorena. To je vraški nezgodno, ali nema straha, njemu će već uspjeti da nađe pukotinu kroz koju će se provući.
Uzbudio me, gotovo preplašio svojim zanesenim čavrljanjem. Bio je govorljiv kao dječak koji uoči dugih praznika očekuje divne nezgode, a takvo je duševno stanje u odrasla čovjeka i u tim prilikama imalo u sebi nešto čudesno, pomalo luđačko, pogibeljno, nesigurno. Već sam ga htio tiho zamoliti da sve to shvati ozbiljno, kad on spusti svoj nož i vilicu (počeo je jesti, ili bolje gutati hranu, tako reći nesvjesno) i počne tražiti svuda oko svoga tanjira... Prsten! Prsten! Gdje li je, do vraga...? Ah! Tu je... Stisne ga u svoju veliku šaku i opipa sve džepove, jedan za drugim. Zaboga! Nikako ne smije izgubiti tu stvar. Ozbiljno je razmišljao nad svojom šakom. Smislio je! Objesit će tu svetu stvar oko vrata! I smjesta se prihvati posla vadeći iz džepa neku uzicu (koja je bila nalik na komadić pamučne uzice za cipele). Eto! Sad će biti dobro! Bilo bi sto vragova da... Činilo se da po prvi put primjećuje moje lice, a to ga malo umiri. Ja vjerojatno ne shvaćam, reče on s prostodušnom ozbiljnošću, koliku on važnost pripisuje tome daru. To znači prijatelja; a dobro je imati prijatelja. On zna već nešto o tome, i značajno kimne prema meni, ali prije nego što sam mogao to otkloniti kretnjom, nagne glavu na svoju ruku i ostane načas bez riječi igrajući se zamišljeno mrvicama kruha na stolnjaku... »Zalupiti vrata za sobom - to je bilo prekrasno rečeno!« poviče i, skočivši na noge, poče koračati po sobi, podsjećajući me držanjem ramena, okretom glave, naglim i nejednakim koracima na onu noć kad je tako koračao ispovijedajući se, objašnjavajući - sve što hoćete - ali kad je, napokon, živio - živio pred mojim očima, pod vlastitim oblačićem, s cijelom svojom nesvjesnom istančanošću, koja je bila kadra crpsti utjehu i iz samoga izvora tuge. To je bilo isto ono raspoloženje, isto, a ipak različito, poput prevrtljiva druga koji vas danas vodi pravom stazom, a sutra će vas s istim očima, istim korakom, istim porivima beznadno zavesti na stranputicu. Njegov je korak bio siguran, a nemirne, potamnjele oči činilo se da traže nešto po sobi. Koraci su jedne njegove noge odzvanjali nekako glasnije nego koraci druge - vjerojatno krivnjom cipela - a to je izazvalo čudan dojam kao da neprimjetno šepa. Jednu je ruku zarinuo duboko u džep hlača, a drugom je nenadano počeo mahati nad glavom. »Zalupiti vrata!« poviče on. »Na to sam i čekao. Ipak ću dokazati... Ja ću... Spreman sam na sve... Sanjario sam o tome... tako mi boga! Riješiti se svega ovoga! To je napokon sreća... Počekajte samo... Ja ću...«
Odvažno i ponosno digne glavu, a ja priznajem da sam prvi i posljednji put u našem poznanstvu neočekivano opazio kako mi je neobično mrzak. Čemu ta hvastanja? Hodao je po sobi glupo mašući rukama, te bi tu i tamo opipao grudi, da se uvjeri je li prsten pod odijelom. Ima li smisla da se tako zanosi čovjek koji je imenovan za trgovačkog pomoćnika, i to još u mjestu gdje i nema trgovine? Čemu dobacivati riječi izazova čitavom svemiru? To nije ono duševno stanje koje je potrebno da se započne bilo kakav pothvat; to je nepotrebno i nedolično duševno stanje, i to ne samo za njega, rekao sam mu, nego za svakoga. Jim se zaustavi nada mnom. Zar ja doista tako mislim? upita me, ali ni najmanje pokoran, nego sa smiješkom u kojemu sam, kako mi se činilo, otkrio nešto drsko. Ta ja sam dvadeset godina stariji od njega! Mladost i jest drska; to je njezino pravo - njezina potreba; ona se mora afirmirati; a svaka je afirmacija u ovom svijetu, punom sumnja, izazov, drskost. On se povuče u najdalji kut sobe, a zatim, vrativši se, počne me, u prenesenom smislu riječi, razdirati. Rekao mi je da govorim tako jer ja - čak i ja, koji sam bio tako neiskazano dobar prema njemu - čak ni ja ne mogu zaboraviti - čak i ja mislim - a to znači, da mu ne vjerujem - na ono - ono što se dogodilo. A što da se tek kaže o drugima - o - o - svijetu? Zar je onda čudo što on želi, što on hoće da se svega toga riješi, što hoće da zauvijek nestane odavde - zar je to čudo! A ja još govorim o doličnom duševnom stanju!
»Ne mislim ja više na ono, ni ja, ni svijet«, povičem. »Vi i samo vi na to mislite.«
Nije uzmicao i nastavi sav raspaljen: »Zaboraviti sve, svakoga, svakoga«... Njegov glas postane tiši... »Osim vas«, doda.
»Da - i mene, ako vam to može pomoći«, rekoh također tim glasom. Nakon toga ostanemo neko vrijeme tihi i mirni, kao da smo se iscrpli. A onda on počne opet, ali smireno, i reče mi da mu je g. Stein savjetovao neka počeka otprilike mjesec dana, da vidi je li mu moguće ondje ostati, a tek onda neka za se počne graditi novu kuću, kako bi izbjegao »nepotrebnim troškovima«. On, Stein, upotrebljavao je čudne izraze. »Nepotrebni troškovi« je dobar izraz, zar ne?... Ali on će ostati? Jasno da hoće. Ukorijenit će se ondje. Samo da već ode - to je sve; on jamči zato da će ostati. Nikada neće otići odande. Ostati nije teško.
»Nemojmo biti nepromišljeni«, rekoh, jer mi je bilo neugodno što govori tako kao da prijeti. »Ako dugo poživite, osjetit ćete potrebu da se vratite«.
»A čemu da se vratim?« upita Jim rastreseno piljeći u kazaljku sata na zidu.
Šutio sam neko vrijeme. »Zar to znači da se nikada nećete vratiti?« upitam ga. »Nikada«, ponovi on kao u snu, ne gledajući me, a onda se najednom sjeti da ima posla. »Bogamu! Već su dva sata, a ja moram otploviti u četiri!«
To je bila istina. Neki je Steinov jedrenjak odlazio prema zapadu toga popodneva, i Stein mu je savjetovao neka se ukrca na nj, premda nije bila izdana zapovijed da se plovidba odgodi. Mislim da je Stein zaboravio. Jim pojuri da spremi i donese svoje stvari, a ja sam otišao na svoj brod, na koji je on obećao doći da se oprosti kad bude na putu prema vanjskom sidrištu, gdje stoji onaj jedrenjak. Doista se navratio u velikoj žurbi, s kožnatim kovčežićem u ruci. Taj kovčežić nije bio ni za što, i ja mu ponudim svoj stari limeni kovčeg, za koji se znalo da je nepromočiv, ili da barem ne propušta vlagu. Premjestio je svoje stvari u nj jednostavno tako da je istresao sadržaj svoga kovčežića, kao kad biste ispraznili vreću pšenice. Pri tom istresanju ugledam tri knjige: dvije male s tamnim omotima i jedan debeli svezak, uvezan u zeleno i zlatno - potpuni Shakespeare, za kojega je sigurno platio pola krune. »Vi to čitate?« upitam. »Da. Ništa bolje da čovjeka razvedri«, reče žurno. Začudio sam se njegovu sudu, ali nismo imali vremena za razgovor o Shakespeareu. Težak revolver i dvije kutijice metaka ležale su na stolu u mojoj kabini. »Molim vas, uzmite to!« rekoh. »Možda će vam pomoći da ostanete.« Čim su te riječi ispale iz mojih usta, sine mi kakvo bi grozno značenje mogle imati. »Možda će vam pomoći da uđete«, popravih se s grižnjom savjesti. Njega međutim nije uznemirilo nejasno značenje tih riječi; toplo mi zahvali i izleti vičući preko ramena »Zbogom!« Začujem ispod broda njegov glas kako poziva veslače da krenu, i gledajući s prozorčića na krmi, ugledam čamac kako zaobilazi ispod krme. Sjedio je u njemu sagnuvši se naprijed, potičući svoje ljude glasom i kretnjama, a kako je zadržao revolver u ruci, te se činilo da ga je uperio u njihove glave, neću nikad zaboraviti prestravljena lica četvorice Javanaca i njihovo bjesomučno veslanje, koje mi je otelo tu sliku iz očiju. A onda, okrenuvši se, prvo što sam ugledao bile su one dvije kutije metaka na stolu. Zaboravio ih je uzeti.
Ja zapovjedih da smjesta spuste moj čamac, ali Jimovi veslači, pod dojmom da njihovi životi vise o niti dok im je taj luđak u čamcu, za veslaše tako izvrsno da sam, prije nego što sam prevalio pola udaljenosti između obaju brodova, opazio njega kako se penje preko ograde, i kako mu dodaju kovčeg. Sva su jedra na jedrenjaku bila već odriješena, glavno mu je jedro bilo razapeto, a čekrk upravo počinjao zveketati kad sam stupio na palubu broda. Kapetan, žustar, mali mješanac od četrdesetak godina, u plavom flanelskom odijelu, živahnih očiju, okrugla lica boje limunove kore i s tankim crnim brčićima koji su mu padali s obje strane debelih, tamnih usana, dođe mi u susret smješkajući se. Ali se pokazalo da je on, usprkos svojoj samodopadnoj i veseloj vanjštini, ojađena temperamenta. Odgovarajući na jednu moju opasku (dok je Jim otišao na trenutak dolje), reče: »Oh, da, Patusan!« On je pristao da doveze gospodina do ušća rijeke, ali »nikada uz tu rijeku«. Činilo mi se da su njegovi engleski izrazi, koji su tekli kao iz rukava, crpljeni iz rječnika što ga je sastavio neki luđak. Da je g. Stein od njega zatražio »neka ide uz rijeku«, on bi »sa strahopoštovanjem« (mislim da je htio reći s poštovanjem - ali neka ga sam vrag zna) - »sa strahopoštovanjem upozorio na opasnost za sigurnost vlasništva«. A ako se to ne bi uvažilo, on bi podnio »ostavku, kojom se odriče svoga mjesta«. Prije dvanaest mjeseci posljednji je put onamo putovao, i premda je g. Cornelius nastojao da »mnogim darovima umilostivi« g. Radžu Alanga i »glavno stanovništvo« pod uvjetima koji od trgovine čine »pravu zamku i pepeo u ustima«, svejedno su »neodgovorne stranke« pucale iz šume na brod čitavim putem niz rijeku; to je prouzrokovalo da se njegova posada »zbog izloženosti pritajila u skrovištima«, te se jedrenjak gotovo nasukao na pješčanu prudu kod grebena, gdje bi on »bio izvrgnut propasti unatoč ljudskim naporima«. Ljutito gnušanje od tih uspomena i ponos zbog vlastite rječitosti, koju je pratio pozornim uhom, naizmjence su nastojali prevladati na njegovu širokom, bezazlenom licu. Sad me je mrko gledao, a sad se sav sjajio i sa zadovoljstvom promatrao kakav će biti neosporan učinak njegove frazeologije. Mirno je more tamnjelo i mreškalo se, a jedrenjak se s jedrom na gornjem jarbolu i dugom motkom za veliko jedro u sredini broda činio kao da se uznemirio na uzbibanoj površini. On mi, škrgućući zubima, reče da je Radža »smiješna hijena« (ne razumijem kako su mu hijene pale na pamet), a za nekog je drugoga rekao da je mnogo lažljiviji nego »krokodilovo oružje«. Pazeći jednim okom na kretnje momčadi, razvezao je svoj govorljivi jezik i uspoređivao Patusan »s kavezom životinja, pobješnjelih od dugog nekajanja. Vikao je da se ne namjerava izlagati i hotice se predati razbojstvu«. Otegnuto se jadikovanje, kojim je svojim ljudima davao takt da povuku i pričvrste sidro, završi, i on spusti glas. »Mnogo sam i previše sam vidio od Patusana«, zaključi energično.
Poslije sam čuo da se on tako neoprezno ponašao te su mu prebacili oko vrata uže od trstike i privezali ga na kolac, usađen usred jame pune blata, ispred Radžine kuće. Proveo je najveći dio dana i cijelu noć u tome nezdravu položaju, no ima razloga vjerovanju da je to bilo zamišljeno kao neka šala. Čini mi se da je časak mislio na tu groznu uspomenu, a zatim se svadljivim tonom obratio čovjeku koji je došao na krmu do kormila. Kad se opet okrenuo k meni, govorio je razborito, bez strasti. Povest će gospodina do ušća rijeke u Batu Kringu (budući da grad Patusan »leži unutrašnje«, rekao je, »trideset milja«). Ali u njegovim je očima, nastavi - a ton mučnog, ojađenog uvjerenja zamijenio je njegovu prijašnju govorljivost - taj gospodin već »nalik na lešinu«. »Što? Što to kažete?« upitam ga. On poprimi neko jezovito divljačko držanje i počne savršeno oponašati kretnje čovjeka koji nekoga probada s leđa. »Nalik je na tijelo deportirana čovjeka«, objasni mi s nepodnošljivo naduvenim izrazom ljudi svoje vrste, kad misle da su se pokazali osobito pametni. Iza njega spazim Jima kako se tiho smije prema meni i kako uzdignutom rukom zaustavlja uzvik koji tek što mi se nije oteo iz usta.
A onda, dok je mješanac, razmahujući se od važnosti, dovikivao svoje zapovijedi, dok su se jarboli njihali škripeći, i dok su teški valovi zapljuskujući šumjeli, Jim i ja, kao da smo sami u zavjetrini glavnoga jedra, stisnemo jedan drugome ruke i izmijenimo posljednje kratke riječi. Moje se srce oslobodilo one potmule zlovolje koja je postojala zajedno sa zanimanjem za njegovu sudbinu. Besmisleno je brbljanje tog mješanca davalo više stvarnosti teškim pogibeljima njegova puta nego Steinovo oprezno upozoravanje. U tom času ono nešto kruto, čega je bilo u našem odnosu, iščezne iz našeg razgovora; mislim da sam ga nazvao »dragi dječače«, a on je riječju »moj stari« popratio neki napol izgovoreni izraz zahvalnosti, kao da nas je njegovo izlaganje opasnostima donekle izjednačilo u godinama i zbližilo po dobi i po osjećajima. Bio je to čas istinske i duboke intimnosti, neočekivan i kratkotrajan, kao i spoznaja neke vječne, neke spasonosne istine. Trudio se da me umiri, kao da je on onaj koji je od nas dvojice zreliji. »Dobro, dobro«, govorio je žurno i osjećajno. »Obećavam da ću se čuvati. Ne, neću se izlagati nikakvoj opasnosti. Dakako da neću. Pa ja namjeravam da se održim. Ne brinite se! Tako mi boga! Osjećam da mi se ništa ne može dogoditi. Jasno! Sreća je kad možeš izgovoriti riječ »odlazim«. Neću propustiti tako divnu priliku!...« Divna prilika! Istina je, bila je divna, ali prilike su onakve kakvima ih ljudi načine, a kako sam mogao znati što ga čeka? Kako je ono rekao, čak i ja - čak sam i ja mislio na njegovu - njegovu nesreću, ne vjerujući mu. To je istina. A za nj je najbolje bilo da ode.
Moj je čamac dospio u brazdu što ju je za sobom ostavljao jedrenjak, i ja sam ga vidio na krmi kako se ističe u svjetlosti sunca na zapadu, i kako diže svoju kapu visoko iznad glave. Čuo sam nerazgovijetno dovikivanje: »Vi - ćete - čuti - o - meni.« O meni, ili od mene, nisam pravo razumio. Mislim da je moralo biti »o meni«. Oči su mi bile odviše zaslijepljene od blistanja mora pod njegovim nogama, a da bih ga mogao jasno vidjeti. Bilo mi je suđeno da ga nikada više ne vidim, ali vas uvjeravam, da nijedan čovjek nije mogao biti manje »nalik na lešinu«, kako se bio izrazio onaj zloguki mješanac. Vidio sam lice toga malog jadnika, koje je i oblikom i bojom podsjećalo na zrelu bundevu, kako viri negdje ispod Jimova lakta. I on je podigao ruku, kao da želi nešto potisnuti. »Absit omen!«

XXIV


Obala je Patusana (vidio sam je gotovo dvije godine kasnije) ravna i sumorna, a gleda na magloviti ocean. Crvene staze doimaju se kao vodopadi rđe, što teku pod tamnozelenim lišćem grmova i povijuša koje prekrivaju niske hridi. Močvarne se ravnice otvaraju na ušću rijeke s vidikom na grebenite plave vrhove iza golemih šuma. Na pučini lanac otoka, tamni, krhki oblici, strše u vječnoj magli, obasjanoj suncem, poput ostataka zida što ga je more razorilo.
Na onom ogranku ušća Batu Kringa, koji se proširuje u zaljev, leži neko ribarsko selo. Rijeka, koja je bila tako dugo zatvorena, tada se otvorila, i mala se Steinova lađa, na kojoj sam doplovio, probila kroz tri plime a da nije bila izložena puškaranju »neodgovornih stranaka«. Onakve su prilike pripadale već davnoj prošlosti, ako sam mogao vjerovati postarijem glavaru ribarskog sela koji je došao na lađu da posluži mjesto pilota. Razgovarao je sa mnom (s drugim bijelcem kojega je ikad vidio) s povjerenjem, a najveći se dio njegova razgovora kretao oko prvoga bijelca kojega je uopće vidio. Zvao ga je »Tuan Jim«, a ton se njegovih izvještavanja odlikovao čudnom mješavinom familijarnosti i strahopoštovanja. Oni, u njegovu selu, stoje pod osobitom zaštitom toga gospodara, a to pokazuje da Jim nije zlopamtilo. Kako mi je ono bio navijestio da ću ja o njemu još čuti, to se potpuno i obistinilo. Slušao sam o njemu. Već se razglasila priča kako se plima vratila dva sata prije svoga vremena da mu pomogne ploviti uz vodu. Taj je razgovorni starac sam tada upravljao lađom i čudom se začudio toj pojavi. Što više, njegova se obitelj tada proslavila. Njegov su sin i zet veslali, ali oni su bili tek neiskusni mladići, koji nisu opažali brzinu lađe dok ih on nije upozorio na tu čudesnu činjenicu.
Jimov je dolazak u to ribarsko selo značio pravi blagoslov; ali i njima je, kao i mnogima od nas, taj blagoslov došao uz pratnju užasa. Minulo je tako mnogo naraštaja otkako je posljednji bijelac posjetio rijeku, da se izgubila i sama uspomena na to. Pojava ih je toga bića, koje je sišlo k njima i odlučno zatražilo da ga povedu u Patusan, sasvim zbunila; njegova ih je upornost uznemirivala, a njegova je velikodušnost bila i više nego sumnjiva. Zahtjev je bio nečuven. Takva slučaja nije bilo nikada prije. Što će na to reći Radža? Što će im on učiniti? Najveći su dio noći proveli u vijećanju, ali se neposredna opasnost od srdžbe toga čudnog čovjeka činila tako velika, da su mu napokon opremili neki traljavi čamac. Žene su zakukale od jada kad je krenuo. Neka je neustrašiva stara vještica proklinjala stranca.
On je sjedio u tom čamcu, kako sam vam već napomenuo, na svome limenom kovčegu, držeći nenabijeni revolver na krilu. Sjedio je vrlo budan - a ništa ne zamara više nego to - i tako je ušao u zemlju koju mu je sudbina odredila da ispuni slavom svojih vrlina, od modrih vrhova u unutrašnjosti do bijela ruba morske pjene na obali. Na prvoj okuci izgubi vidik na more i njegove nemirne valove, koji se vječito dižu, padaju i iščezavaju da bi opet iskrsnuli - prava slika borbi čovječanstva - i ugleda nepomične šume, duboko ukorijenjene u zemlji, koje se dižu prema suncu, vječne u tajnoj noći svojih tradicija, kao i sam život. A njegova je sreća sjedila do njega, s koprenom preko lica, kao neka istočnjačka vjerenica koja čeka da je gospodareva ruka otkrije. Pa i on je baštinik jedne tajne i moćne tradicije! A ipak mi je pričao da se nikada u životu nije osjećao tako potišten i umoran kao u tom čamcu. Jedina kretnja koju se usuđivao načiniti bila je da dohvati, tako reći kradom, ljusku polovice kokosova oraha, koja je plivala među njegovim cipelama i da njome izbacuje pomalo iz čamca vodu, pomno nastojeći da se pri tom što manje miče. Osjećao je kako je teško sjediti na poklopcu limene škrinje. U njega je bilo junačko zdravlje, ali ga je nekoliko puta u toku toga putovanja spopadala vrtoglavica, a na časove je nejasno zamišljao koliki već mora da je mjehur što mu ga je sunce izvuklo na leđima. Da bi se nekako zabavio, on je, gledajući naprijed, nastojao pogoditi je li muljeviti predmet, što ga je vidio da leži na vodi, neki panj ili krokodil. Ali se brzo morao toga okaniti. Nema šale. Svakako krokodil. Jedan od njih pljusne u rijeku i umalo nije prevrnuo čamac. Ali to je uzbuđenje začas minulo. Zatim se u jednom dugačkom praznom predjelu vrlo obradovao skupini majmuna koji su sišli sve do obale i podigli strašnu graju kad je čamac prolazio. Takav je bio put kojim je prilazio svojoj veličini - istinskije nego što joj je ijedan čovjek ikada prišao. Više je od svega želio da sunce zađe, a dotle su se njegova tri veslača pripravljala da izvrše svoj naum, naime da ga predaju Radži.
»Mora da sam otupio od umora, ili sam možda drijemao neko vrijeme«, rekao je Jim. Prvo što je shvatio bilo je, da čamac pristaje uz obalu. U isti čas opazio je da im je šuma ostala za leđima, da prve kuće stoje malo poviše, da je nalijevo neka ograda od kolja, da njegovi lađari svi zajedno iskaču na neki nizak rt i da bježe što ih noge nose. Nagonski iskoči za njima. U prvi je mah pomislio da su ga ostavili zbog nekih nepojmljivih razloga, ali uto začuje uzbuđene krikove, jedna se vrata otvore i iziđe čitava gomila ljudi, krećući prema njemu. U istom se času pojavi na rijeci čamac pun naoružanih ljudi, i stane uz njegov prazni čamac, onemogućujući mu tako uzmak.
»Odviše sam se prenerazio a da bih ostao potpuno hladnokrvan - znate li? Da je revolver bio nabijen, nekoga bih i ustrijelio - dvije-tri osobe, a to bi bio moj kraj. Ali on nije bio nabijen... »A zašto nije?« upitah ga. »Pa nisam se mogao boriti s cijelim stanovništvom, a nisam dolazio k njima kao da se bojim za svoj život«, reče on, dobacivši mi pogled u kojemu je bilo i malo njegove nekadašnje tvrdoglave zlovolje. Uzdržao sam se da mu kažem kako oni ljudi nisu mogli znati da su cijevi revolvera prazne. Mora da se htio držati onoga nekog uvjerenja što ga je sam sebi uvrtio u glavu... »Bilo kako bilo, on nije bio nabijen« - ponovi Jim dobroćudno - »i tako sam ja stajao miran i upitao ih što hoće. Činilo se da ih je to zbunilo. Uto sam vidio kako neki od tih lopova odlaze s mojim kovčegom. Onaj dugonogi stari nitkov Kasim (pokazat ću vam ga sutra) dotrči dovikujući mi važno da me Radža želi vidjeti. Odvratim: »Vrlo dobro.« Kako sam i ja želio vidjeti Radžu, jednostavno uđem kroz vrata i - i - evo me, tu sam. Jim se nasmije, a onda upita s neočekivanim naglaskom: »A znate li što je pri tome najčudnije? Reći ću vam. To je spoznaja: da su me ubili, ovaj bi kraj time izgubio.«
To mi je rekao pred svojom kućom one večeri koju sam već spomenuo - kad smo motrili mjesec kako se diže nad rasjelinom među brežuljcima kao duh koji ustaje iz groba; njegov je sjaj padao hladan i blijed poput sablasti nekoga mrtvog sunca. Ima nešto sablasno u mjesečini; ona ima svu neuzbudljivost duše lišene tijela, i nešto od njezine nepojmljive tajanstvenosti. Ona je prema našoj sunčanoj svjetlosti, koja je - recite štogod vas volja - sve što nam daje život, ono što je jeka prema zvuku: ona zavodi i zbunjuje, bilo da joj je nijansa podrugljiva bilo žalosna. Ona svim oblicima oduzima materiju - a to je, uostalom, naša domena - oduzima im srž i daje samo sjenama neku jezovitu stvarnost. A sjene su bile vrlo stvarne oko nas, ali je Jim kraj mene izgledao veoma snažan, kao da ga ništa - pa ni tajnovita moć mjesečine - ne može lišiti njegove stvarnosti u mojim očima. Možda ga odista ništa više i nije moglo dodirnuti, pošto je odolio nasrtaju mračnih sila. Sve je bilo tiho, sve je bilo mirno, čak su i na rijeci mjesečevi traci spavali kao na nekom jezeru. Bio je čas plime, čas nepomičnosti, koji je isticao krajnju osamljenost toga zabitnog kutića zemlje. Kuće, koje su se zbile duž široke sjajne okuke bez mreškanja i svjetlucanja, koje su ulazile u vodu nižući se kao stisnuti, nejasni, sivi, srebrni oblici, ispresijecani crnim sjenama, bile su poput sablasna krda izobličenih životinja, koje se guraju naprijed da se napiju u sablasnoj i beživotnoj rijeci. Ovdje-ondje crveni je trak treperio među zidovima od bambusa poput žive iskre, znak ljudskih čuvstava, zaklona, počinka.
Priznao mi je da je često motrio kako se ovi sitni, topli traci gase jedan po jedan, da je volio gledati kako ljudi pred njegovim očima odlaze na spavanje, vjerujući u sigurnost sutrašnjice. »Ovdje je mirno, zar ne?« upita me. Nije bio rječit, ali u riječima, koje je zatim izgovorio, bilo je neko duboko značenje. »Pogledajte ove kuće; nema nijedne u kojoj ne bi u mene imali povjerenja. Jupitra mi! Rekao sam vam da ću izdržati ovdje. Upitajte kojega mu drago čovjeka, ženu ili dijete...« On stane. »Eto, nekako mi je dobro.«
Brzo mu reknem da je on to otkrio tek na kraju. Ja sam u to bio oduvijek siguran. On kimne glavom. »Jeste li?« reče i lagano mi stisne ruku nad laktom. »Dobro - onda ste imali pravo.«
Bilo je zanosa i ponosa, bilo je gotovo strahopoštovanja u tom tihom uzviku. »Jupitra mi!« klikne Jim, »zamislite samo što to za mene znači!« Opet mi stisne ruku. »I vi ste me pitah bih li htio otići. Dobri bože! Ja da želim otići! Pogotovu sada, nakon onoga što ste mi rekli o Steinovim namjerama... Otići! Zašto? To je ono čega sam se bojao. To bi bilo - to bi bilo teže nego umrijeti. Ne - časne mi riječi. Nemojte se smijati. Ja moram osjetiti - svaki dan, svaki put kad otvorim oči - da u me vjeruju - da nitko nema prava - razumijete li? Otići! Kamo? Čemu? Što da dobijem?«
Rekao sam mu (i to je doista bio glavni predmet moga posjeta) kako je Steinova namjera da mu smjesta daruje kuću i zalihu trgovačke robe uz neke lake uvjete, koji će tu transakciju načiniti potpuno pravilnom i pravovaljanom. U prvi čas počeo je dahtati i otimati se. »Do bijesa i ta vaša osjetljivost!« povičem. »Tu Stein uopće ne čini ništa naročito. Daje vam se ono što ste sami zaradili. A uostalom, zadržite svoje opaske za M’ Neila - kad ga susretnete na drugom svijetu. Nadam se da se to neće uskoro dogoditi...« Morao je popustiti pred mojim razlaganjem, jer su ga sve njegove tekovine, povjerenje, slava, prijateljstvo, ljubav - sve ono što ga je učinilo gospodarom, učinilo ujedno i robom. Poput posjednika gledao je na mir te večeri, na tu rijeku, na te kuće, na vjekovječni život tih šuma, na život toga starog čovječanstva, na tajne te zemlje, na ponos vlastitoga srca, ali je zapravo sve to ovladalo njime i učinilo ga svojim vlasništvom sve do najunutrašnjije njegove misli, do najslabijeg mu brujanja krvi, do njegova posljednjeg daha.
To je bilo nešto čime se čovjek može ponositi. Ponosio sam se i ja - za nj, iako nisam bio tako uvjeren kao on u onu izvanrednu vrijednost te njegove trgovine. To je bilo čudesno. Nisam baš mnogo mislio o njegovoj neustrašivosti. Čudno je kako sam malo računa o njoj vodio, kao da je to nešto odviše konvencionalno a da bi bilo bitno. Ne. Više sam se divio drugim sposobnostima koje je Jim pokazao. Dokazao je snalažljivost u sasvim nepoznatoj situaciji, okretnost svoga duha u tom krugu misli! A tu je još i njegova spremnost na sve! Čudesno! A sve je on to imao gotovo onako kao što dobro uzgojen pas ima oštar njuh. Nije bio rječit, ali je bilo dostojanstva u njegovoj prirodnoj šutljivosti, duboke ozbiljnosti u njegovu zamuckivanju. Još je imao svoju staru osobinu da se uporno crveni. Pa ipak bi mu tu i tamo izmaknula neka riječ, neka rečenica, koje su pokazivale kako duboko, kako svečano osjeća da je taj rad ono što mu ulijeva sigurnost da će opet steći svoj dobar glas. Zato se činilo da on i tu zemlju i taj narod voli nekom vrstom neobuzdane sebičnosti, nekom oholom nježnosti.

XXV


»Evo, ovdje sam proveo kao zarobljenik tri dana«, šapne mi (bilo je to prilikom našeg posjeta Radži) dok smo se u Tunku-Alangovu dvorištu polagano probijali kroz gomilu podanika punih nekog straha i poštovanja. »Odvratno mjesto, zar ne? A nisu mi dali ništa ni za jelo, dok nisam počeo vikati, a i onda sam dobio samo tanjurić riže i prženu ribu, ne mnogo veću od koljuške - vrag ih odnio! Jupitra mi! Svojski sam gladovao hodajući po tom smrdljivom dvorištu, a neki su mi od tih gadova turali svoje njuške ravno pod nos. Na prvi njihov zahtjev predao sam onaj vaš čuveni revolver. Bio sam sretan što se rješavam te budalaštine. Izgledao sam kao luđak hodajući s praznim oružjem u ruci.« U tom smo času stigli do Radže, a on je postao nepokolebljivo ozbiljan i uljudan prema čovjeku koji ga je nekoć bio zarobio. Oh! Divno! Moram se smijati kad na to mislim. Ali sam bio i potresen. Stari se zloglasni Tunku-Alang nije mogao suspregnuti da ne pokaže svoj strah (on nije bio nikakav junak, usprkos svim pričama o svojoj vatrenoj mladosti što ih je toliko volio pričati), a u isti se mah u njegovu ponašanju prema nekadašnjem zarobljeniku očitovala neka vrsta pažljiva povjerenja. Zamislite! Čak i tu, gdje bi ga morali najviše mrziti, imali su povjerenje u njega. Jim je - koliko sam mogao slijediti razgovor - upotrijebio i tu priliku da ih ukori. Neke su uboge seljake napali i okrali, kad su išli prema Doraminovoj kući s nekoliko komada gume ili pčelinjeg voska koje su htjeli zamijeniti za rižu. »Doramin je bio taj tat«, plane Radža. Činilo se da neki silan gnjev trese tim starim krhkim tijelom. Strahovito se previjao na svojoj hasuri, trzao rukama i nogama i tresao zamršenim čupama svoje grive - utjelovljenje nemoćna bijesa. A oni su oko nas upiljili oči i objesili vilice. Jim progovori. Odlučno i mirno poče im on opširno dokazivati kako se nijedan čovjek ne smije sprečavati u tome da pošteno zarađuje kruh za se i svoju djecu. Onaj je drugi sjedio kao krojač za svojom daskom, držeći po jednu ruku na svakom koljenu i oborivši glavu, te piljio u Jima kroz sijedu kosu koja mu je padala preko samih očiju. Kad je Jim završio, nastane gluha tišina. Činilo se da nitko i ne diše; nitko nije ispustio ni glasa, dok stari Radža ne uzdahne sasvim slabo, podigne oči, zatrese glavom i brzo reče: »Čujete li, narode moj! Takvih šala ne smije više biti!« Ta je naredba bila primljena u duboku muku. Neki prilično krupan čovjek, koji je očevidno imao povjerljiv položaj, inteligentnih očiju, koščata, široka, veoma tamnog lica i prijazna, uslužna ponašanja (poslije sam doznao da je to krvnik), iznese pred nas dvije šalice kave na mjedenu podnosu što ga je bio uzeo iz ruku nekoga nižeg sluge. »Vi ne morate piti«, promrmlja Jim vrlo brzo. U prvi mah nisam razumio što je htio reći te ga samo pogledam. Ispio je dobar gutljaj i sjedio mirno držeći šalicu u lijevoj ruci. Načas sam se osjećao krajnje neugodno. »Zašto me, do vraga«, prošapćem i prijazno mu se nasmiješim, »izlažete tako glupoj pogibelji?« Ispijem, dakako, nije bilo druge, a ni on nije dao nikakva znaka, i mi se gotovo neposredno zatim oprostismo. Dok smo išli kroz dvorište prema svome čamcu u pratnji inteligentnog i prijaznog krvnika, Jim reče da mu je zbog onoga vrlo žao. Ono je, dakako, bila samo mogućnost. On osobno ne pomišlja na neko trovanje. To je jedna od posljednjih mogućnosti. Njega smatraju - uvjeravao me - kudikamo više korisnim nego opasnim, pa tako... »Ali Radža vas se upravo odvratno boji. To svatko može vidjeti«, tvrdio sam, priznajem, zlovoljno, i cijelo sam vrijeme zabrinuto pazio kad li će se pojaviti prvi znaci kakvih grčeva u crijevima. Strašno mi se gadilo. »Ako imam učiniti ovdje nešto dobro i očuvati svoj položaj«, reče on sjedajući do mene u čamac, »onda se moram izložiti toj opasnosti; ja joj se i izlažem barem jedanput na mjesec. Mnogi ljudi očekuju od mene da to činim - za njih. On me se boji! To je upravo ono! Najvjerojatnije me se boji zato što se ja ne bojim njegove kave.« A onda, pokazujući mi jedno mjesto na sjevernom pročelju ograde od kolja, na kojemu su bili slomljeni šiljasti vrhovi nekoliko kolaca, reče: »Ondje sam, eno, preskočio ogradu trećeg dana svoga boravka u Patusanu. Još nisu zabili nove kolce. Krasan skok, zar ne?« Čas kasnije prođosmo mimo ulaza u neku muljevitu dražicu. »Tu je bio moj drugi skok. Malo sam se zaletio i htio sam to preskočiti, ali sam promašio. Mislio sam da ću tu ostaviti život. Otimajući se, izgubio sam cipele. A cijelo sam vrijeme, propadajući u to blato, mislio kako će to biti užasno kad osjetim ubod njihova prokletog dugog koplja. Sjećam se kako mi se gadilo dok sam se valjao u tom glibu. Doista mi se smučilo - kao da sam zagrizao u nešto trulo.«
Eto, tako je to bilo - a sreća je trčala uza nj, preskakivala jaruge, valjala se u mulju... još neprestano zastrta koprenom. Neočekivanost je njegova dolaska bilo jedino, razumijete li, što ga je spasilo da ga nisu smjesta ubili malajskim bodežima i bacili u rijeku. Imali su ga u vlasti, ali to je bilo kao da su ščepali neku prikazu, neku utvaru, neku zlu slutnju. Što li on znači? Što da učine s njim? Je li prekasno da ga pridobiju za se? Ne bi li bilo najbolje da ga ubiju bez oklijevanja? Ali što bi se onda dogodilo? Jadni je stari Alang gotovo poludio od straha i od briga na što da se odluči. Nekoliko je puta vijećanje bilo prekinuto, a savjetnici pobjegli glavom bez obzira kroz vrata i na verandu. Jedan je od njih - kažu - skočio čak dolje - s visine od petnaest stopa, rekao bih - i slomio nogu. Kraljevski je namjesnik u Patusanu imao čudne, pretjerane navike, a jedna je od njih bila da bi u svaku mučnu raspravu upletao besmislena hvastanja i postupno bi se raspaljivao tako te bi na kraju završio poletjevši sa svoga sjedala s malajskim bodežem u ruci. Ali, izuzimajući takve prekide, raspravljanje se o Jimovoj sudbini nastavljalo noću i danju.
Dotle je on obilazio po dvorištu; jedni su ga se klonili zbog straha, drugi su ga gledali radoznalo, ali su svi pazili na nj, a on je uistinu bio izložen na milost i nemilost svakom lopovu koji bi slučajno prvi naišao s velikim nožem. Najposlije se domogne male ruševne šupe da u njoj prespava; isparivanje nečisti i truleži strašno ga je smetalo, ali, čini se, ipak nije izgubio teka, jer je - rekao mi je - cijelo to bogovetno vrijeme bio gladan. Tu i tamo neki bi »važni magarac«, kojega bi poslali iz vijećnice, dotrčao k njemu i medenim bi mu glasom postavljao čudna pitanja: »Hoće li doći Nizozemci da zauzmu zemlju? Bi li bijelac rado krenuo natrag niz rijeku? Koji je cilj njegova dolaska u tako bijednu zemlju? Radža bi želio znati može li bijelac popraviti sat?« Oni mu zaista donesoše nekakvu budilicu od nikla, izrađenu u Novoj Engleskoj, a on se od puke nesnosne dosade dao na posao nastojeći da zvono budilice proradi. Jamačno mu tada, dok je bio tako zabavljen u svojoj šupi, sine prava spoznaja o krajnjoj pogibelji u kojoj se nalazi. Odbaci taj predmet - pričao mi je - »kao vruć krumpir« i žurno iziđe bez i najmanje predodžbe o tome što kani, ili što uopće može učiniti. Znao je samo da mu je taj položaj nesnosan. Besciljno odluta iza neke ruševne male suše na kolcima, a pogled mu padne na slomljeno kolje na ogradi; i onda - rekao mi je - odjednom, bez ikakva misaonog procesa tako reći, i bez najmanjeg uzbuđenja, odluči pobjeći kao da izvršava osnovu koja je već mjesec dana u njemu dozrijevala. Bezbrižno je hodao dalje da bi se mogao zaletiti, a kad se ogledao, vidio je da mu je sasvim blizu dostojanstvenik s dva kopljanika, koji mu je upravo došao postaviti neko pitanje. Jim se zaleti »baš pred njegovim nosom«, preleti ogradu »poput ptice« i padne na drugoj strani udarivši se, da su mu se sve kosti stresle, i učinilo mu se da mu se glava razmrskala. Ali se već za trenutak uspravi. U tom času nije mislio ni na što: sve čega se mogao sjetiti - rekao mi je - bilo je jako urlikanje. Prve su kuće Patusana stajale pred njim udaljene samo četiri stotine aršina; on ugleda onu dražicu, te tako reći mehanički ubrza korake. Odista se činilo da zemlja odlijeće natrag pod nogama. Zaleti se s posljednjeg mjesta na suhu, osjeti kako leti kroz zrak, a zatim da je bez ikakva udarca upao u strašno mekan i ljepljiv mulj i da u njemu stoji uspravno. Istom kad je pokušao maknuti noge i vidio da ne može, tek onda je, kako je sam rekao, »došao k sebi«. Počeo je misliti na »prokleta dugačka koplja«. Ali, razmotrivši činjenice i uzevši u obzir da bi ljudi iz onog dvorišta morali otrčati do vrata ograde, spustiti se zatim na iskrcavalište, ući u čamac i veslati da obiđu jedan rt, uvidio je da ima prednosti i više nego što je mislio. Osim toga, kako je bila oseka, dražica je bila bez vode - iako je niste mogli nazvati suhom - i tako je on zapravo na neko vrijeme bio siguran od svega, osim možda od hica iz vrlo velike udaljenosti. Čvrsta je zemlja, njemu nasuprot, bila nešto viša i oko šest stopa daleko. »Ipak sam pomislio da ću tu morati umrijeti«, rekao mi je. Pružao je ruke i očajnički njima hvatao, a uspjelo mu je samo zgrnuti užasno hladnu, ljepljivu hrpu blata na svoje grudi - sve do brade. Činilo mu se da će se sam živ ukopati, i on počne mahnito mahati rukama, razbacujući mulj šakama. A mulj mu je padao na glavu, na lice, u oči, u usta. I tada se najednom sjetio dvorišta, kao što se vi sjećate mjesta gdje ste prije mnogo godina bili vrlo sretni. Čeznuo je - tako je rekao - da se tamo vrati i popravlja sat. Da popravlja sat - to je bila misao. Jim se naprezao, užasno stenjući, naprezao se dašćući, naprezao se tako te mu se činilo da će mu puknuti oči u očnim šupljinama i da će oslijepiti, a to je naprezanje doseglo vrhunac u snažnom krajnjem naporu u tami, da razmakne zemlju, da je zbaci sa svojih udova - i tada osjeti kako slabašno gmiže na obalu. Ispruži se, koliko je dugačak, na čvrsto tlo i ugleda svjetlost, nebo. A onda ga, kao neka sretna misao, obuzme osjećaj da će zaspati. Tvrdi da je doista zaspao, da je spavao - možda minutu, možda dvadeset sekunda, pa možda i samo jednu sekundu, ali se jasno sjeća kako se žestoko i grčevito trgnuo kad se probudio. Ostao je još neko vrijeme ležeći nepomično, a onda se digao prekriven mulj em od glave do pete i stajao ondje misleći kako je na stotine milja sam od svoga roda, sam i kako nema očekivati ni pomoći, ni razumijevanja, ni sućuti od bilo koga, poput progonjene životinje. Prve su kuće bile samo dvadeset aršina od njega, a očajničko ga vrištanje neke prestravljene žene, koja je nastojala odvući svoje dijete, opet dozove u život. Tada se osovi u svojim čarapama, sav obložen glibom, tako da nije više bio nalik na ljudsko biće. Prijeđe više od pola dužine naselja. Okretnije su žene bježale desno i lijevo, muškarci su samo ispustili što god su držali u rukama, i stali okamenjeni, obješenih vilica. Izgledao je kao neki krilati užas. Kaže da je vidio dječicu kako pokušavaju trčati da spase glavu, ali padaju na svoje male trbuhe i ritaju se. Napokon zakrene između dviju kuća na obronak, popne se u očaju preko barikade od posječenih stabala (u ono doba nije u Patusanu bilo tjedna bez borbi), provali kroz ogradu u neko malo kukuruzište, gdje neki uplašeni dječak baci za njim štap, do tetura na neki puteljak i padne najednom u naručaj nekolicine zabezeknutih ljudi. Imao je samo toliko daha da izusti: »Doramin! Doramin!« Sjeća se da su ga napol nosili, napol gurali na vrh obronka i da su ga u nekom prostranom ograđenu prostoru s palmama i voćkama dogurali do nekoga krupnog čovjeka, koji je tromo sjedio na stolcu usred najvećeg komešanja i uzbuđenosti. Jim je pipao po mulju i po odijelu nastojeći izvaditi prsten, a kad je najednom pao na leđa, pitao se tko ga je srušio. Oni su ga naprosto ispustili iz ruku - znate li? - ali on nije mogao stajati. S podnožja obronka pucali su nasumce, a nad krovove naselja dizao se mukli žamor zaprepaštenja. Ali on je bio na sigurnom mjestu. Doraminovi su ljudi barikadirali vrata i lijevali mu vodu u grlo; Doraminova stara žena, sva zabrinuta i puna sažaljenja, davala je oštrim glasom zapovijedi svojim djevojkama. »Ta se stara žena«, reče Jim nježno, »užurbala oko mene kao da sam joj sin. Smjestiše me u golem krevet - njezin svečani krevet - a ona je, brišući suze, trčkarala unutra i van i tapšala me po leđima. Mora da sam bio bijedan i nevoljan. Tu sam ležao kao panj ne znam kako dugo.«
Činilo se da osjeća veliku nježnost za Doraminovu staru ženu. A i ona ga je zavoljela kao da mu je rođena majka. Imala je okruglo, mekano lice, smeđe poput oraha, puno sitnih bora, debele, sjajne, crvene usne (marljivo je žvakala »betel«) i stisnute, treptave, dobroćudne oči. Neprekidno se kretala, marljivo grdeći i neprestano izdajući zapovijedi skupini mladih žena svijetlo-smeđih lica i krupnih, ozbiljnih očiju, svojim kćerima, sluškinjama, mladim robinjama. Vi znate kako je to u tim domaćinstvima; većinom je nemoguće vidjeti razliku među njima. Bila je vrlo štedljiva, te se čak i njezino prostrano gornje odijelo, sprijeda pričvršćeno kopčama i draguljima, činilo nekako oskudno. Njezine su tamne, gole noge bile obuvene u žute slamnate papuče kineske izradbe. Vidio sam je i sam kako trčkara naokolo sa svojom neobično gustom, dugom, sijedom kosom, koja joj pada na ramena. Izgovarala je jednostavne oštroumne uzrečice, bila je rođena plemkinja, nastrana i samovoljna. Po podne bi sjedila u veoma prostranu naslonjaču nasuprot svome mužu i gledala dugo kroz širok otvor u zidu, kroz koji se otvarao dalek vidik na naselje i na rijeku.
Uvijek bi uvukla noge poda se, ali stari bi Doramin sjedio moćno, impozantno, kao što planina sjedi na ravnici. On je potekao samo iz klase »nakoda« ili trgovaca,11 ali poštovanje koje su mu odavali i dostojanstvo njegova držanja vidljivo su se isticali. Bio je poglavica druge sile u Patusanu. Useljenici s Celebesa (oko šezdeset obitelji, što su s pripadnicima i s ostalima mogle skupiti oko dvjesta ljudi »koji nose bodež«) izabrali su ga prije mnogo godina za svoga prvaka. Ljudi su te rase inteligentni, poduzetni, osvetljivi, ali otvorenije hrabri nego drugi Malajci, i buntovni ako ih tlače. Oni su sačinjavali stranku, protivnu Radži. Njihove su se svađe ticale, dakako trgovine. To je bio glavni uzrok stranačkih borbi, i naglih provala koje bi ispunile ovaj ili onaj dio naselja dimom i plamenom, pucnjavom i lelekom. Palili bi sela, u Radžino bi dvorište dovlačili ljude da ih ubijaju ili muče zbog zločina što trguju i s drugima osim s njim. Samo je dan ili dva prije Jimova dolaska u onom istom ribarskom selu, koje je on kasnije uzeo pod svoje osobito okrilje, jedna skupina Radžinih kopljanika strmoglavila s vrha klisure nekoliko glava obitelji osumnjičivši ih da su za nekog trgovca na Celebesu skupljali ptičja gnijezda, dobra za jelo. Radža Alang htio je biti jedini trgovac u zemlji, a kazna je za kršenje toga monopola bila smrt, ali je njegov pojam o trgovini bilo nemoguće razlikovati od najobičnijih oblika krađe. Njegova okrutnost i grabežljivost nisu imale drugih granica osim kukavštine, i on se bojao organizirane moći Celebešana, ali ih se - sve dok nije došao Jim - nije bojao toliko da bi ostajao miran. Napadao bi s pomoću svojih podanika, i iskreno bi mislio da ima na to pravo. To je stanje pogoršao neki doseljeni stranac, arapski mješanac, koji je, mislim, iz posve vjerskih razloga podjario na pobunu plemena u unutrašnjosti (»stanovnike guštara«, kako ih je nazivao Jim), i nastanio se u utvrđenom logoru na vrhu jednoga od onih dvaju brežuljaka blizanaca. Lebdio je nad gradom Patusanom poput sokola nad kokošinjcem ali je i pustošio svu zemlju naokolo. Čitava su sela, napuštena, trunula na svojim pocrnjelim kolcima na obalama bistrih rječica, malo-pomalo padala je u vodu trava s njihovih zidova, lišće s njihovih krovova, i sve se to čudno doimalo kao prirodno raspadanje, kao da su ta sela bila neki oblik bilinskog života na koji je već u samom korijenu pala snijet. One dvije stranke u Patusanu nisu bile načistu koju od njih više želi opljačkati taj prijan. Radža je s njim pomalo spletkario. Neki od naseljenika Bugija, izmoreni vječitom nesigurnošću, bili su napol skloni da on bude opozvan. Mlađi su ljudi među njima, šaleći se, savjetovali »da nagovore Šerifa Aliju i njegove strašne ljude neka se Radža Alang istjera iz zemlje«. Doramin ih je jedva jedvice uzdržavao. Stario je, i, premda se njegov utjecaj nije smanjivao, položaj je za nj postajao neizdrživ. Takve su bile prilike, kad se Jim, utekavši iz Radžina dvorišta, pojavio pred poglavicom Bugija, izvadio prsten i bio primljen, tako reći, u samo srce njihove zajednice.

XXVI


Doramin je bio jedan od najznačajnijih ljudi svoje rase što sam ih ikada vidio. Njegova je debljina za jednog Malajca bila golema, ali on nije izgledao samo debeo; izgledao je impozantan, monumentalan. To je nepomično tijelo, odjeveno u skupocjene tkanine, šarenu svilu, zlatno vezivo, ta golema glava, ovijena crvenim i zlatnim rupcem, to plosnato, veliko, okruglo lice, navorano, izbrazdano, s dvjema dubokim polukružnim borama koje su počinjale na svakoj strani širokih, strasnih nosnica i okruživale usta s debelim usnama, taj vrat kao u bika, to široko, namršteno čelo nad pronicavim, ponosnim očima - sve je to bilo jedna cjelina, koju niste mogli zaboraviti kad ste je jednom vidjeli. Njegovo nepomično mirovanje (malokad je maknuo kojim udom kad bi već sjedio) činilo se kao očitovanje dostojanstva. Nije se nikada čulo da bi povisio glas, koji je bio nekakvo promuklo i snažno mrmljanje, ponešto muklo, kao da ga slušate iz daljine. Kad bi hodao, dva bi mu oniska, snažna mladića, gola do pojasa, u bijelim »sarongima« i s crnim kapicama na glavi podupirala laktove; oni bi mu pomagali da sjedne i ostajali bi iza njegova stolca dok ne bi zaželio ustati, i tada bi, kao s mukom, polagano okretao glavu desno i lijevo, a oni bi ga uhvatili ispod pazuha i pomogli mu da se digne. Usprkos svemu tome ni najmanje nije bio nalik na bogalja, naprotiv, sve su njegove teške kretnje bile kao očitovanje velike promišljene snage. Općenito se mislilo da on u svojim javnim poslovima pita za savjet svoju ženu, ali nitko ih, koliko ja znam, nije nikada čuo da međusobno progovore i jednu jedinu riječ. Kad bi dostojanstveno sjedili kraj široka otvora, sjedili bi šuteći. Na izmaku dana vidjeli bi pod sobom prostranu šumovitu zemlju, tajanstveno, usnulo more, koje se talasalo tamnozeleno sve do ljubičastog i grimiznog lanca planina, sjajnu rijeku koja se vijuga u obliku golemog slova S od kovana srebra, smeđi red kuća koje se nižu duž okuke obiju obala podno onih dvaju brežuljaka blizanaca, što se dižu iznad bližih vršaka stabala. Bili su čudnovato oprečni: ona lagana, nježna, mršava, brza, malo nalik na vješticu, nikad bez neke majčinske brižnosti, pa ni onda kad bi mirovala; a on, nasuprot njoj, golem i težak kao kip čovjeka, grubo isklesan iz kamena, s nečim plemenitim i okrutnim u svojoj nepomičnosti. Sin toga starog bračnog para bio je upravo izvanredan mladić.
Dobili su ga tek u starijim godinama. Možda i nije uistinu bio tako mlad kako se doimao. Dvadeset i četiri ili dvadeset i pet godina ne znači više veliku mladost kad je čovjek već s osamnaest godina otac obitelji. Kad bi ušao u veliku sobu, obloženu i prekrivenu lijepim hasurama i s visokim stropom od bijela platna, gdje je bračni par sjedio dostojanstveno, okružen pratnjom punom strahopoštovanja, on bi prišao ravno k Doraminu da mu poljubi ruku, koju bi mu ovaj veličanstveno prepustio - a zatim bi zakoračio prijeko da stane do stolca svoje majke. Mogu reći, mislim, da su ga obožavali, ali ih nikada nisam vidio da bi ga izravno pogledali. To je, istina, bilo vrijeme njihovih javnih funkcija. Soba je većinom bila dupkom puna. Svečana formalnost pozdravljanja i opraštanja, duboko poštovanje izraženo u kretnjama, na licima, u tihom šaputanju, sve je to bilo naprosto neopisivo. »To odista vrijedi vidjeti«, uvjeravao me Jim dok smo prelazili rijeku na povratku. »Oni su kao ljudi iz knjiga, zar ne?« reče ponosno. »A njihov mi je sin, Dain Waris (izuzimajući vas), najbolji prijatelj što sam ga ikada imao. Dobar »ratni drug«, kako bi ga nazvao g. Stein. Imao sam sreću. Jupitra mi! Imao sam sreću kad sam, izdišući već, pao među njih.« Razmišljao je oborene glave, a zatim trgnuvši se, doda:
»Nisam se, dakako, zbog toga uljuljao u san, ali...«, on opet stane. »Činilo se kao da mi je sinulo«, promrmlja zatim. »Najednom sam shvatio što treba da učinim...«
Nema sumnje da mu je sinulo, ali je i do toga došao ratom, kako je i prirodno, jer je moć, koje se domogao, bila moć da uspostavi mir. Samo u tom smislu postaje moć tako često i pravo. Nemojte misliti da je odmah našao svoj put. Kad je došao, zajednica je Bugija bila u vrlo tešku položaju. »Svi su bili zaplašeni«, rekao mi je, »svaki se čovjek bojao za se, a ja sam potpuno jasno vidio da oni smjesta moraju nešto učiniti ako ne žele propasti jedan za drugim, nalazeći se onako između Radže i onoga skitnice Šerifa.« Ali vidjeti, to još nije bilo ništa. Kad je došao do tog uvjerenja, morao ga je utuvljivati u tvrdoglave duhove i probijati bedeme straha i sebičnosti. Napokon ga je utuvio. A ni to nije bilo ništa. Morao je pronaći sredstva. Pronašao ih je - zamislio je neku smjelu osnovu, ali je njegova zadaća i opet bila samo napol izvršena. Morao je nadahnuti vlastitim pouzdanjem bezbroj ljudi, koji su imali kojekakve tajne i besmislene razloge da se kolebaju, morao je utišati neke glupe ljubomore i dokazivanjem pobiti raznovrsna nerazumna nepovjerenja. Bez jakog utjecaja Doraminova ugleda i bez vatrenog oduševljenja njegova sina ne bi postigao uspjeha. Dain Waris, taj izvanredan mladić, bio je prvi koji je povjerovao u nj; njihovo je prijateljstvo bilo jedno od onih neobičnih, dubokih, rijetkih prijateljstava između čovjeka smeđe kože i bijelca, u kojima, čini se, i sama rasna razlika jače zbližava dva ljudska bića nekom tajanstvenom privlačnošću. O Dainu Warisu s ponosom bi i njegovi zemljaci govorili da se umije boriti kao bijelac. To je bila istina; imao je onu vrstu hrabrosti - hrabrost na otvorenom polju, rekao bih - ali imao je i evropski duh. Čovjek nailazi koji put na takve urođenike, pa se iznenadi što neočekivano otkriva kod njih bliski način mišljenja, jasne poglede, čvrstoću volje, dokaze altruizma. Niska stasa, ali neobično skladno građen, Dain Waris imao je ponosno držanje, uglađeno, ugodno ponašanje, temperament poput sjajna plamena. Njegovo tamno lice velikih crnih očiju bilo je izražajno kad bi nešto radio, a misaono kad bi mirovao. Bio je šutljiv i uzdržljiv, a njegov čvrst pogled, ironičan smiješak, uljudna promišljenost ponašanja činilo se da odaju veliko bogatstvo razuma i moći. Takva bića otkrivaju pred očima zapadnjaka, koji tako često zapažaju samo vanjštinu, skrivene mogućnosti onih rasa i zemalja nad kojima lebdi tajna pradavnih vremena. On ne samo da je imao povjerenja u Jima, nego ga je i shvaćao, u to sam čvrsto uvjeren. Govorim o njemu jer me je oduševio. Njegova - ako mogu tako reći - jetka blagost i u isti mah inteligentno razumijevanje za Jimove težnje sviđali su mi se. Činilo mi se da vidim pravo porijeklo tog prijateljstva. Ako je Jim i bio vođa, onaj je drugi osvojio svoga vođu. Zapravo je Jim kao vođa bio zarobljen u svakom smislu. I ’ zemlja, i ljudi, i prijateljstvo, i ljubav bili su kao ljubomorni čuvari njegova tijela. Svaki je dan dodavao novu kariku lancima te čudne slobode. O tome sam se sve više uvjeravao kako sam iz dana u dan sve više doznavao o onim događajima.
Oni događaji! Jesam li čuo o onim događajima? Čuo sam o njima kad sam prolazio zemljom, pa na logorovanju (Jim je naime htio da tumaramo po zemlji tražeći nevidljivu divljač), doznao sam prilično mnogo o njima na vrhu jednoga od onih brda blizanaca, na koji sam se posljednjih stotinjak stopa penjao već rukama i koljenima. Naša se pratnja (imali smo dobrovoljne pratioce od sela do sela) ulogorila međutim na malom zaravanku na pol puta, a u tihoj je večeri bez daška vonj dima paljena drveta dopirao odozdo do naših nosnica oštar i ugodan kao neki birani miris. Dopirali su i glasovi, čudesni u svojoj razgovijetnoj i nematerijalnoj jasnoći. Jim je sjedio na panju nekoga posječenog stabla i, izvadivši lulu, počeo pušiti. Trava i grmlje počinjali su iznova rasti, a pod mnoštvom je trnovitih grančica bilo tragova nekog rova. »Sve je to počelo odavde«, reče on nakon duge i zamišljene šutnje. Na drugom sam brežuljku, preko mračne provalije od dvjesta aršina, vidio niz visokih pocrnjelih kolaca, koji su ondje stršili poput ruševina - ostaci neosvojivog tabora Šerifa Alije.
Ali on je ipak bio zauzet. To je bila Jimova zamisao. Naredio je da se Doraminovo staro topništvo namjesti na vrhu ovog brežuljka: dva zarđala željezna topa od sedam funta, sijaset malih mjedenih topova - onih topova što služe za razmjenu. Ali iako mjedeni topovi predstavljaju uglavnom bogatstvo, oni mogu, kad su nemilice nabijeni sve do otvora, svojski izbaciti i tanad na malu daljinu. Pitanje je bilo kako da ih dopreme ovamo na visinu. Jim mi je pokazao gdje je pričvrstio užeta, protumačio kako je improvizirao priprosti vitao od prošupljena panja, koji se okretao oko šiljasta kolca, naznačivao mi kuglom svoje lule obrise rova. Posljednjih je sto stopa uspona bilo najteže. On je svojom glavom preuzeo odgovornost za uspjeh. Nagovorio je stranku, koja je bila za rat, da ustraje u radu cijelu noć. Velike su vatre, zapaljene u razmacima, gorjele svuda po obronku, »ali ovdje se gore«, tumačio mi je, »odred koji je dovlačio topove morao probijati u tami«. S vrhunca je vidio ljude kako se penju po obronku brda poput užurbanih mrava. On sam nije te noći prestajao trčati dolje i verati se gore poput vjeverice, upućujući, hrabreći, nadzirući sve duž cijelog položaja. Stari se Doramin i sam dao donijeti na brežuljak u svom naslonjaču. Smjestiše ga na zaravanku obronka, i on je tu sjedio pri svjetlu jedne od velikih vatri - »čudesni starac - pravi stari plemenski poglavica«, rekao je Jim, »sa svojim malim živim očima - držeći par golemih kubura kremenjača na krilu. Divno oružje, ebanovina srebrom okovana, s lijepim kresivom i sa širokom cijevi kao u neke stare kratke puške. Bio je to dar od Steina, čini se - kao uzvrat za onaj prsten, znate već. Nekada je pripadalo starom dobrom M’ Neilu. Sam bog zna kako je on došao do tog oružja. Sjedio je ne mičući ni nogu ni ruku, iza njega plamen od suhoga grmlja, a mnoštvo ljudi juri, vičući i vukući oko njega - najsvečanijeg, najimpozantnijeg starca što ga može zamisliti. Vjerujte, ne bi dobro prošao da je Šerif Alija pustio svoju paklensku momčad da navali na nas, i natjerao moju četu u strmoglavi bijeg. Zar ne? Ali on je svakako došao ovamo da umre ako pothvat ispadne loše. O tome nema sumnje! Tako mi boga! Hvatala me jeza kad sam ga vidio ovdje - kao klisuru! Ali Šerif mora da je mislio kako smo mahniti, i nikada se nije potrudio da dođe i vidi kako napredujemo. Nitko nije vjerovao da se to može izvesti. Zaista! Mislim da ni sami momci koji su vukli, i gurali, i znojili se nad tim, nisu vjerovali da se može izvesti! Časne mi riječi, ne mislim da su vjerovali...«
Jim je stajao uspravan, držeći u ruci lulu od višnjovine, sa smiješkom na usnama i s iskrom u svojim djetinjim očima. Ja sam sjedio na panju nekog stabla do njegovih nogu, a pred nama se pružala zemlja; veliko se prostranstvo šuma, tamno pod svjetlom sunca, talasalo poput mora, svjetlucala se vijugava rijeka, isticale se sive mrlje sela, a ovdje-ondje proplanak poput obasjana otočića među tamnim valovima zbijenih vrhova stabala. Sumorna je sjeta ležala nad tim širokim i jednoličnim krajem, svjetlo je padalo na nj kao u neki ponor. Kopno je gutalo sunčanu svjetlost, a daleko odatle, duž obale, pusti se ocean, gladak i sjajan pod lakom maglom, doimao kao da se diže do neba poput nekoga čeličnog zida.
Bio sam, dakle, s njim, visoko pod nebom, na vrhu onog njegova historijskog brežuljka. Stajao je uspravljen nad onom šumom, nad onom stoljetnom tamom, nad onim starim čovječanstvom. Bio je kao neki lik postavljen na pijedestal da predstavlja u svojoj upornoj mladosti moć, a možda i vrline rasa koje nikada ne stare, koje su izronile iz te tame. Ne znam zašto mi se on uvijek činio kao neki simbol. Možda je to pravi uzrok moga zanimanja za njegovu sudbinu. Ne znam je li bilo sasvim ispravno prema njemu što sam pomislio na onaj događaj koji je dao novi pravac njegovu životu, ali u tom sam času vrlo jasno mislio na nj. To je bilo kao neka sjena u svjetlosti.

XXVII


Legenda mu je već pridavala nadnaravne moći. Da, govorilo se da je bilo mnogo konopaca, vješto raspoređenih, i neka čudna naprava koja se kretala naporima mnogih ljudi, te se svaki top penjao, probijajući se polagano kroz grmlje poput divlje svinje koja ruje svoj put među šikarjem; ali... i najpametniji su stresali glavama. U svemu je tome bilo nešto tajanstveno, nema sumnje, jer što je snaga konopaca i ljudskih mišica? U svim stvarima postoji neka buntovna duša, a nju treba svladati moćnim činima i čarolijama. Tako je govorio stari Sura, veoma poštovani domaćin iz Patusana, s kojim sam mirno čavrljao jedne večeri. Sura je, međutim, i sam bio neki službeni čarobnjak, koji je prisustvovao svim sjetvama i žetvama riže na milje unaokolo, da bi bajanjem ukrotio upornu dušu stvari. Činilo se da on to zanimanje smatra vrlo mučnim, a možda su duše stvari i upornije od ljudskih duša. I priprosti ljudi iz udaljenih sela vjerovali su i govorili (i to kao nešto najprirodnije na svijetu), da je Jim na svojim ramenima nosio topove na brežuljak - po dva najedanput.
Kad bi Jim to čuo, od ljutine bi lupnuo nogama i povikao s ogorčenim smiješkom: »Što da učinite s takvim glupim jadnicima! Oni će bdjeti i po pola noći pričajući grozne besmislice, a što je laž veća, to im je, čini se, draža.« U toj ste razdraženosti mogli otkriti neprimjetni utjecaj svega onoga što ga je okruživalo. To je bio dio lanca kojim je bio prikovan. Ozbiljnost s kojom je to nijekao bila je smiješna, te mu konačno rekoh: »Dragi moj prijatelju, pa valjda ne pretpostavljate da i ja u to vjerujem.« Pogledao me sasvim zapanjen. »Doista ne! To ne pretpostavljam«, reče i prasne u homerski grohotan smijeh. »Dobro dakle, bilo kako bilo, topovi su bili ondje, a opalili su svi odjednom kad je sunce počelo izlaziti. Jupitra mi! Trebalo je da vidite kako lete krhotine.« Dain Waris, sjedeći do njega i slušajući ga sa smirenim smiješkom, sklopi vjeđe i pomakne noge. Čini se da je to, što im je uspjelo dovući topove, ulilo u limove ljude takvo pouzdanje te se on usudio ostaviti bateriju pod paskom dvaju starijih Bugija, koji su u svoje vrijeme sudjelovali u ratnim borbama, te se priključio Dainu Warisu i jurišnom odredu koji je bio skriven u klancu. U rane sate oni se počeše šuljati gore, a kad su prevalili dvije trećine puta uzbrdo, polegoše u mokru travu očekujući izlazak sunca, koji je bio dogovoreni znak. Jim mi je opisao s kakvim je nestrpljivim, tjeskobnim uzbuđenjem motrio brzo svitanje, kako je, ugrijan radom i penjanjem, osjećao da mu se od studene rose smrzavaju same kosti, kako se bojao da će se početi tresti i drhtati kao list prije nego što dođe čas za napredovanje. »To je bilo najpolaganijih pola sata u mom životu«, izjavio mi je. Postupno se tiha ograda od kolja počinjala isticati prema nebu nad njim. Ljudi, raštrkani po cijelom obronku, čučali su među surim kamenjem i mokrim grmečcima. Dain Waris ležao je ispružen uza nj. »Gledali smo jedan drugoga«, reče Jim nježno naslanjajući ruku na rame svoga prijatelja. »On mi se smiješio najveselije što se može, a ja se nisam usuđivao otvoriti usta od straha da me ne spopadne jeza. Riječ vam dajem, to je istina! Svega me je oblijevao znoj dok smo se ondje zaklanjali - možete zamisliti...« Tvrdio mi je, a ja mu to i vjerujem, da se nije bojao za rezultat. Strepio je samo hoće li biti kadar svladati tu jezu. Za rezultat borbe nije bio zabrinut. Morao je stići do vrha tog brežuljka i tu ostati što god se dogodilo. Nikako se više nije mogao vratiti. Ti su mu se ljudi slijepo povjerili. Samo njemu! I samo na njegovu riječ...
Sjećam se kako je u tom trenutku zašutio, uprvši oči u me. Koliko on zna, još nikada nisu imali prilike da to požale, govorio je Jim. Nikada. Uzda se u boga da nikada i neće. Međutim su se - na žalost! - navikli da u njegovoj riječi traže jamstvo za sve i svašta. Rekao mi je da to ne mogu ni zamisliti. Zaista! Tako je onomad neki stari luđak, kojega nikada u svom životu nije vidio, došao iz nekog sela, nekoliko milja daleko, da dozna treba li da se rastavi od svoje žene. To je činjenica. Časna riječ...! Upravo tako. On to najprije nije vjerovao. A zar bih ja vjerovao? Čučeći na verandi i žvačući betelov orah, uzdišući i pljujući svuda naokolo duže od jednoga sata, bio je mrk kao kakav namještenik pogrebnog društva prije nego što je izložio tu svoju prokletu šalu. To je nešto što baš i nije tako šaljivo kako se čini. »Dakle, što prijan ima reći? Je li žena dobra? - Da. Dobra žena - premda stara, i tada započne neku vraški dugu pripovijest o nekakvim mjedenim loncima. Živjeli su zajedno petnaest godina - dvadeset godina - ne zna točno koliko. Dugo, svakako dugo. Dobra žena. Malo ju je tukao - ne mnogo - samo malo, dok je još bila mlada. Morao je - zbog svoje časti. Najednom u svojim starim godinama ona ode i posudi tri mjedena lonca ženi sina svoje sestre i poče ga na sav glas koriti svaki dan. Njegovi su mu se neprijatelji rugali, i sada mu je crn obraz. A lonci su potpuno izgubljeni. On je strašno nesretan zbog toga. Nemoguće je da shvatiš takvu priču. Rekao mu je neka ide kući, i obećao da će sam doći k njemu i sve to urediti. Lako je smijati se tome, ali to je bila baš prokleta muka! Cio dan putovati kroz šumu, a drugi dan izgubiti na to da se umiljava čitavom mnoštvu glupih seljaka, kako bi se otkrila istina u onoj zbrci. U tome su se nalazile klice za krvave svađe. Svaka je i najveća budala stala uz jednu ili uz drugu obitelj, i polovica je sela pripravna navaliti na drugu polovicu sa svime što bi joj došlo pod ruku. Časti mi! Nije to šala!... Mjesto da se brinu za svoje jadne usjeve. Dobio sam, dakako, i vratio mu te proklete lonce - i umirio sav narod. Nije bilo muke da se to uredi. Dakako da nije. Mogao bih smiriti i najsmrtonosniju kavgu u zemlji, samo kad bih svinuo svoj mali prst. Muka je bila u tome da doznam istinu o bilo čemu. Ni do dana današnjega nisam siguran jesam li bio potpuno pravedan prema svim strankama. To me muči. A oni razgovori! Jupitra mi! Čini se da u njima nije bilo ni glave ni repa. Radije bih svaki dan jurišao na staru ogradu od kolja, dvadeset stopa visoku. Zaista! To je dječja igra prema tome poslu. A ne bi trebalo ni tako mnogo vremena za to. Dobro, dakle; bilo je u svemu neko šaljivo razračunavanje - a onaj se luđak činio dosta star da bi mi mogao biti djed. Ali s jednog drugog stajališta nije to bila šala. Moja riječ odlučuje u svemu - nakon onoga poraza Šerifa Alije. Strašna je to odgovornost«, ponavljao je Jim. »Ne, doista - bez šale; da je tu bila riječ o tri života umjesto o tri stara mjedena lonca, bilo bi isto...«
Tako je on objašnjavao moralni učinak svoje pobjede u ratu. Uistinu je to bila neizmjerna pobjeda. Ona ga je dovela iz borbe u mir i preko smrti ga uvela u najdublji život naroda. Ali tmina, koja se rasprostrla po toj zemlji unatoč sunčanoj svjetlosti, sačuvala je svoj izgled nedokučivog, stoljetnog počinka. Zvuk njegova svježeg, mladog glasa - čudno je kako je u njega bilo malo znakova istrošenosti - lebdio je lagano i zamirao nad nepromijenjenim licem šuma poput zvuka velikih topova onoga hladnog rosnog jutra, kad on nije imao nikakve druge brige na svijetu nego samo da svlada jezu u svom tijelu. Kad su prve sunčane zrake koso padale po ovim nepomičnim vrhovima stabala, vrhunac se jednog brežuljka zaogrne uz tešku pucnjavu u bijele oblake dima, a drugi se počne oriti od zaprepaštenih krikova, ratnih povika, uzvika bijesa, iznenađenja, strave. Jim i Dain Waris bili su prvi koji su položili ruke na ogradu od kolaca. Narod je pričao da je Jim dodirom jednog prsta oborio vrata. On je dakako na sve načine nastojao opovrgnuti priču o takvu podvigu. Cijela je ograda - trudio se da vam to dokazuje - bila nešto bijedno (Šerif Alija pouzdavao se uglavnom u svoj nepristupačni položaj), bila je sva rasklimana te se tek nekim čudom držala. Jim upre u nju ramenom kao lud i padne strmoglavce. Da nije bilo Daina Warisa, neki bi ga boginjavi, tetoviran lopov pribio svojim kopljem na drvenu gredu poput jednoga od Steinovih kukaca. Treći je čovjek uz njih bio, čini se, Tamb’ Itam, Jimov sluga. To je bio Malajac sa sjevera, stranac koji je dolutao u Patusan gdje ga je Radža Alang silom zadržao kao veslača na jednom od državnih čamaca. On se prvom prilikom toga oslobodio, te našavši kukavno utočište (ali vrlo malo jela) među stanovnicima Bugija, dade se Jimu u službu. Put mu je bila vrlo tamna, lice plosnato, oči izbuljene i zalivene žuči. Bilo je nešto pretjerano, gotovo fanatično, u njegovoj privrženosti »bijelom gospodaru«. Bio je nerazdvojan od njega poput kakve tmurne sjene. U svečanim bi prilikama koračao tik iza njega, držeći jednu ruku na dršku svoga bodeža i udaljujući običan narod svojim divljim namrgođenim pogledima. Jim ga je načinio glavarom svoje kuće, te ga je čitav Patusan poštovao kao osobu velikog ugleda i udvoravao mu se. Pri zauzimanju ograde on se uvelike odlikovao smišljenim divljaštvom u borbi. »Jurišni je odred nahrupio tako brzo - rekao je Jim - da je usprkos panici posade nastala unutar ograde vruća borba od pet minuta prsa o prsa, dok neki blesasti magarac nije podmetnuo vatru u šupe od granja i suhe trave, te svi moradosmo pobjeći da bismo iznijeli živu glavu.«
Poraz je, čini se, bio potpun. Doramin, koji je nepomičan čekao na svome stolcu na obronku brda dok se dim topova polagano širio nad njegovom krupnom glavom, primi vijest s dubokim gunđanjem. Kad su ga obavijestili da mu je sin živ i zdrav i da progoni neprijatelja, on bez glasa načini velik napor da se digne; njegovi se pratioci požuriše da mu pomognu, te se on, podupiran s poštovanjem, dovuče vrlo dostojanstveno u malu hladovinu, gdje legne spavati sav pokriven ponjavom od bijela platna. U Patusanu je uzrujanost bila velika. Jim mi je rekao da je s brežuljka, okrenuvši leđa ogradi, njezinu plamenu, bijelom pepelu i napol izgorjelim lešinama, mogao na mahove vidjeti kako se otvoreni prostori među kućama na obje strane rijeke naglo ispunjavaju vrevom naroda i za trenutak se opet ispražnjuju. Uši su mu jedva razabirale strahovito udaranje gongova i bubnjeva odozdo; divljački su povici svjetine dopirali do njega samo kao zvuci muklih krikova. Velik se broj zastava pretvorio u neko lepršanje malih bijelih, crvenih, žutih ptica među smeđim vrhovima krovova. »Mora da ste uživali u tome«, promrmljah, osjećajući drugarsko uzbuđenje.
»To je bilo... to je bilo neizmjerno! Neizmjerno!« poviče Jim glasno, šireći ruke. Ta me nagla kretnja trgne kao da sam ga vidio gdje razgaljuje tajne svojih grudi pred sunčanom svjetlošću, pod mrkim šumama, pred čeličnim morem. Pod nama je grad počivao u lakim krivuljama na obalama rijeke, u kojoj se voda doimala kao da spava. »Neizmjerno!« ponovi on po treći put kao šapćući samo za se.
Neizmjerno! Nema sumnje da je to bilo neizmjerno. Ali njegove riječi, kojima je potvrdio taj uspjeh, to tlo što ga je osvojio da na njega stane, to slijepo povjerenje ljudi, ta vjera u samoga sebe, što ju je iščupao iz vatre, njegova osamljenost u tom podvigu, sve se to, kako sam već napomenuo, smanjuje i slabi u pričanju. Ne mogu vam samo riječima predočiti pravi dojam o njegovoj potpunoj i krajnjoj osamljenosti. Dakako, ja znam da je on u svakom smislu bio tu jedini od svoga roda, ali su ga nesumnjivo odlike njegove prirode dovele u tako blizak dodir s njegovom okolinom da se činilo kako je ta osamljenost samo posljedica njegove moći. Ta je osamljenost povećavala njegovu veličinu. Dokle oko seže, nije bilo ničega da se s njim usporedi, kao da je on jedan od onih izuzetnih ljudi koji se mogu ocijeniti samo po veličini svoje slave, a od njegove slave, sjetite se, nije bilo ništa veće nigdje naokolo i nadaleko. Morali biste mnogo dana veslati, čakijama se otiskivati, ili se provlačiti dugim, zamornim putovima kroz džunglu, prije nego što biste prešli granicu do koje seže glas o Jimu. Taj glas nije bio neko trubljenje one ozloglašene božice, koju svi mi znamo - nije bio bučan - ni besraman. On je poprimao miran i sumoran zvuk te zemlje koja nema prošlosti, gdje je njegova riječ bila iz dana u dan jedina istina. Prilagodio se prirodi one tišine kroz koju vas je pratio u neistražene dubine, gdje ste ga neprestano čuli kraj sebe, prodoran, dalekosežan - izgovaran s divljenjem i tajanstveno ustima ljudi koji šapću.

XXVIII


Poraženi Šerif Alija pobjegne iz zemlje ne oprijevši se ni na kojem drugom mjestu, a kad su se jadni, gonjeni seljaci počeli polagano vraćati iz džungle u svoje ruševne kuće, Jim im je u sporazumu s Dain Warisom imenovao glavare. Tako on posta pravi vladar te zemlje. Što se tiče staroga Tunku Alanga, njegov strah nije u prvi mah imao granice. Pričaju da se na vijest o uspješnom jurišu na brdo bacio ničice na bambusov pod svoje dvorane za primanje i da je ležao nepomičan čitavu noć i čitav dan prigušeno zavijajući tako strašno da se nitko nije usuđivao prići njegovu ispruženom tijelu bliže od dužine koplja. Mora da je već zamišljao sebe kako je sramotno istjeran iz Patusana, kako luta napušten, ogoljen, bez opijuma, bez žena, bez pratnje, kao divljač koju može ubiti svatko tko prvi naiđe. Poslije Šerifa Alije doći će red na njega, a tko može odoliti napadu kojim upravlja takav zloduh? A uistinu je dugovao svoj život i onaj ostatak ugleda što ga je još imao u vrijeme mojega posjeta samo Jimovu pojmu o tome što je časno. Drugi su bili silno željni izravnati stare račune, a tromi se stari Doramin zanosio nadom da će još vidjeti svoga sina kao vladara Patusana. U toku jednoga našeg razgovora oprezno mi je dopustio da malo naslutim tu njegovu tajnu slavohlepnost. Ništa nije moglo biti lukavije na svoj način nego ona dostojanstvena opreznost njegovih nagovještaja. On se sam - počeo je objašnjavati - u mlađim danima služio svojom snagom, ali je sada ostario, umorio se... Sa svojim impozantnim tijelom i oholim malim očima, pronicava, oštrog pogleda, neodoljivo vas je podsjećao na prepredena starog slona; njegove su se široke grudi neprestance polagano dizale i spuštale, snažno i pravilno kao bibanje mirnoga mora. I on, kako je svečano tvrdio, ima neograničeno povjerenje u mudrost Tuana Jima. Kad bi samo mogao dobiti neko obećanje! Jedna bi riječ bila dovoljna!... Njegove bi vam šutnje, ispunjene disanjem, i mukli šum njegova glasa dozivali u pamet posljednju grmljavinu neke minule oluje.
Pokušavao sam odvratiti razgovor s tog predmeta. To je bilo teško, jer nije moglo biti sumnje o tome da Jim ima vlast to učiniti, u njegovu novom djelokrugu činilo se da nema ničega što on po svojoj volji ne bi mogao uskratiti ili dati. Ali to, ponavljam, nije bilo ništa prema pomisli, koja mi se nametnula dok sam tobože pozorno slušao Doramina, kako on misli da je već konačno sasvim blizu tome da upravlja svojom sudbinom. Doramin je bio zabrinut za budućnost zemlje, a mene je iznenadio način kojim je izlagao svoje razloge. Zemlja ostaje gdje ju je bog postavio, ali bijelci - govorio je - dođu k nama i za kratko vrijeme opet odu. Odlaze. A oni, koje ostavljaju za sobom, ne znaju kad mogu očekivati njihov povratak. Odlaze u svoju zemlju, k svojim ljudima, pa će tako i ovaj bijelac htjeti... Ne znam što me je ponukalo da sam se u tom času toliko istrčao i odlučno kazao: »Ne, ne.« Cijela mi je zamašnost moje neopreznosti postala jasna čim je Doramin, okrenuvši sasvim prema meni svoje lice, kojemu je izražaj, ukrućen u neugodne duboke bore, bio nepromjenljiv kao smeđa maska, nakon razmišljanja rekao da je to zaista dobra vijest, a zatim zaželio doznati zašto.
Njegova žena, mala majčinska vještica, sjedila mi je s druge strane, pokrivene glave i podvučenih nogu, gledajući kroz veliki otvor s kapcima. Mogao sam joj vidjeti samo ispali pramen sijede kose, izbočenu ličnu kost i bradu koja se od žvakanja polagano micala. Ne odvraćajući očiju od širokog vidika prema šumama koje su se prostirale sve do brežuljaka, ona me upita samilosnim glasom zašto je Jim tako mlad ostavio svoj zavičaj i došao tako daleko, kroz toliko pogibelji. Nema li on doma, nema li roda u vlastitoj zemlji? Nema li stare majke, koja nikada ne zaboravlja njegova lica?...
Bio sam potpuno nepripravan da na to odgovorim, i zato sam samo nešto nejasno promrmljao i stresao glavom. A nakon toga sam ispao vrlo bijedno (to sam vrlo dobro opazio), kad sam se pokušavao izvući iz tog škripca. Od toga je časa, međutim, stari »nakoda« postao šutljiv. Nije baš bio zadovoljan, bojim se, a ja sam mu očito dao povoda da razmišlja. Prilično je čudnovato da sam se navečer toga istog dana (a to je bio moj posljednji dan u Patusanu) još jedanput našao pred istim pitanjem, pred onim »zašto« u Jimovoj sudbini, na koje se ne može odgovoriti. A time, evo, dolazim do povijesti njegove ljubavi.
Vi sigurno pretpostavljate da je to neka povijest koju i sami lako možete zamisliti. Mi smo čuli već tako mnogo takvih priča, a većina od nas i ne smatra da su to uopće ljubavne povijesti. Ponajviše gledamo na njih kao na priče o dobrim prilikama, kao na epizode strasti u najboljem slučaju, ili možda samo kao na pojave mladosti i iskušenja, koje su napokon osuđene na zaborav, čak i ako prolaze kroz stvarnost nježnosti i kajanja. Takvo mišljenje vrijedi za većinu slučajeva, pa možda i za ovaj... Uostalom, ipak ne znam. Ispričati tu povijest nije nipošto tako lako kao što bi bilo - kad bi se moglo zauzeti obično stajalište. Naoko je to povijest veoma nalik na druge; ali ja vidim u pozadini te povijesti sjetni lik jedne žene, žrtvu neke okrutne razboritosti, pokopanu u samotnom grobu, koja gleda ozbiljno, nemoćno, stisnutih usana. Sam je grob, kad sam naišao na nj za vrijeme jedne rane jutarnje šetnje, bio prilično nepravilan smeđi humak, ukrašen pri dnu lijepim rubom od utaknutih bijelih grumena koralja i okružen ogradom od mladica, raskoljenih po dužini, na kojima je ostavljena kora. Vijenac od lišća i cvijeća bio je spleten oko vršaka tih vitkih kolaca - a cvijeće je bilo svježe.
Bila ta žrtva djelo moje mašte ili ne, mogu svakako istaknuti značajnu činjenicu jednoga nezaboravljenog groba. Ako vam osim toga kažem da je Jim vlastoručno podigao tu jednostavnu ogradu, smjesta ćete uočiti neobičnu individualnu stranu te povijesti. U njegovu razumijevanju za uspomene i simpatije što ih osjeća neko drugo ljudsko biće ima nešto karakteristično za njegovu ozbiljnost. Imao je savjest, a ta je savjest bila romantična. U toku cijeloga svog života žena zloglasnog Corneliusa nije imala drugog pratioca, druga ni prijatelja osim svoje kćeri. Što je tu jadnu ženu ponukalo da se uda za onoga užasnog Portugalca iz Malake - nakon rastanka s ocem svoje kćeri - i kako je došlo do tog rastanka, da li smrću, koja katkada može biti milosrdna, ili nemilosrdnim pritiskom društvenih običaja, to za me ostaje tajna. Iz ono malo riječi, što ih je o tome Stein (koji je znao vrlo mnogo životnih povijesti) preda mnom izgovorio, zaključio sam da ona nije bila obična žena. Otac joj je bio bijelac, visoki činovnik, jedan od onih sjajno nadarenih ljudi koji nisu toliko glupi da im je stalo do uspjeha, i kojima se karijera često završava nesretno. Pretpostavljam da je i njoj nedostajala spasonosna glupost - i njezina se karijera završila u Patusanu... To je naša općenita sudbina... jer gdje je taj čovjek - ja mislim doista osjećajan čovjek - koji se nejasno ne sjeća da je upravo onda, kad je bio siguran za svoj posjed, izgubio nekoga ili nešto što mu je bilo draže i od samog života?... Ta naša općenita sudbina pritiskuje naročito okrutne žene. Ona ih ne kažnjava kao gospodar, nego im zadaje neprestane muke, kao da želi zadovoljiti neku tajnu, neutaživu mržnju. Čovjek bi mislio kako ona, određena da vlada na zemlji, hoće da se osveti na bićima koja su najspremnija da se oslobode spona što im ih nameće ljudski nagon opreznosti, jer samo su žene kadre pokadšto unijeti u svoju ljubav onaj neki element (koji se osjeća upravo toliko da čovjeka može ispuniti strahom) - ono nešto nadzemaljsko. Pitam se u čudu - kako li njima mora izgledati ovaj svijet - ima li on za njih oblik i suštinu koju mi poznajemo, zrak koji mi udišemo! Pokadšto zamišljam da mora postojati neki kraj u kojem nerazumne uzvišenosti njihovih pustolovnih duša kipe od uzbuđenosti, duša osvijetljenih slavom svih mogućih pogibelji i odricanja. Mislim, međutim, da ima vrlo malo žena na svijetu, premda, dakako, znam da u čovječanstva postoji brojčana jednakost spolova - razumije se. Siguran sam, ipak, da je majka morala biti isto toliko žena koliko je to, kako se činilo, i kći. Ne mogu a da sebi ne predočim njih dvije; najprije mladu ženu i dijete, a zatim staru ženu i mladu djevojku, pa onu užasnu jednoličnost i brzo odmicanje vremena, onu ogradu od šuma, onu samoću i nemir oko tih dvaju samotnih života, i svaku riječ što su je međusobno izustile, a koja je bila prožeta žalosnim značenjem. Mora da je tu bilo povjerenja, ne toliko s obzirom na činjenice, mislim, koliko u pogledu njihovih najprisnijih osjećaja - žaljenja - straha - savjeta, o tome nema sumnje, savjeta koje mlađa nije potpuno razumijevala dok starija nije umrla - i dok nije došao Jim. Uvjeren sam da je onda shvatila mnogo toga - ne sve - a najviše, čini se, strah. Jim ju je nazvao nekom riječju kojoj je značenje »dragocjen« u smislu dragog kamena - dragulja. Lijepo, zar ne? Ali on je bio sposoban za sve. Bio je dorastao svojoj sreći, kao što je - napokon - morao biti dorastao i svojoj nesreći. Zvao ju je Draguljka, a izgovarao je to kao što bi izgovarao i »Jane«, znate li - pravim domaćim, smirenim glasom bračnog druga. To sam ime čuo prvi put deset minuta nakon što sam banuo u njegovo dvorište, kad je on, pošto mi je srdačnim rukovanjem gotovo otkinuo ruku, poletio uza stube i počeo dizati veselu, dječačku graju na vratima pod teškom strehom. »Draguljko! O Draguljko! Brzo! Došao je jedan prijatelj...« a zatim najednom, pogledavši me na mračnoj verandi, promrmlja ozbiljno: »Znate li - kako da kažem - da ne bude nekog prokletog nesporazuma u tome - ne mogu vam reći koliko joj dugujem - i tako se ja - vi razumijete - vladam upravo kao da...« Njegovo užurbano, zabrinuto šaputanje prekine lepršanje nekoga bijelog lika u kući, i prigušen usklik, a djetinje, ali energično malo lice nježnih crta i duboka, pozornog pogleda izviri iz mraka, kao ptica iz skrovišta svoga gnijezda. Ime me se, dakako, dojmilo, ali sam ga istom kasnije spojio s nekim čudnovatim govorkanjem što sam ga bio čuo na putu u nekom mjestancetu na obali oko dvjesta i trideset milja južno od rijeke Patusana. Steinova je škuna, na kojoj sam putovao, pristala tamo da ukrca neke proizvode, a ja se, izišavši na obalu, uvelike iznenadim doznavši da se to kukavno mjestance može pohvaliti trećerazrednim zamjenikom rezidentova pomoćnika, nekim krupnim, debelim i masnim, žmirkavim čovjekom mješovita porijekla, izbočenih, sjajnih usana. Nađoh ga gdje leži ispružen na leđima na ležaljki od trske, odurno raskopčan, pokrivši velikim zelenim listom neke biljke tjeme svoje znojne glave i držeći u ruci drugi, kojim se lijeno hladio kao lepezom... Pitao me idem li u Patusan. Oh, da. Steinova trgovačka kompanija. On već zna. Imam i dozvolu? To se njega uostalom ne tiče. Ondje nije sada tako loše, reče nehajno i nastavi rastežući: »Čujem da se ondje nastanio neki bijelac, neka skitnica... Kako? Što kažete? Vaš prijatelj? Tako!... Onda je, dakle, istina da je to jedan od onih »verdamte«. Što on to hoće? Znao se uvući tamo, taj lopov, zar ne? Ja nisam ondje bio siguran. Patusan - ondje režu vratove - to nije posao za nas.« Prekine se i zastenje. »Uf! Svemogući bože! Vrućina! Vrućina! Dobro dakle, onda može biti i nešto istine u onoj priči, uostalom, i...« On zatvori jedno od svojih gadnih staklastih očiju (vjeđa mu je i dalje podrhtavala), a drugim mi je odvratno namigivao. »Čujte«, reče tajanstveno, »ako je on - razumijete li? - ako se on doista dočepao nečeg vrijednog - a možda nekoga vašeg komadića zelena stakla? - razumijete li? - ja sam činovnik u državnoj službi - recite onom lopovu... Kako? Što? Vaš prijatelj?« nastavi protežući se mirno na stolcu... »Već ste mi to rekli. To je baš ono. Drago mi je što vam mogu nešto natuknuti. Pretpostavljam da biste i vi htjeli nešto iz toga izvući. Ne prekidajte me! Samo mu recite da sam čuo što se priča, ali da nisam podnio izvještaj svojoj vladi. Ipak nisam. Razumijete li? Zašto slati izvještaj? Zar ne? Recite mu neka dođe k meni, ako ga puste da iziđe živ iz te zemlje. Najbolje bi bilo da pripazi na se. Zar ne? Obećavam da ga neću ispitivati. Sve će se obaviti mirno - razumijete li? Vi također, i vi ćete dobiti nešto od mene. Malu komisiju za vaš trud. Ne prekidajte me! Ja sam činovnik u državnoj službi a ne podnosim izvještaja. O tome je riječ. Razumijete li? Ja znam neke čestite ljude koji će kupiti sve što iole vrijedi, a mogu mu dati više novca nego što ih je taj lopov ikada u svom životu vidio. Poznajem ljude njegova soja.« Piljio je čvrsto u me, otvorivši oba oka, dok sam stajao pred njim krajnje zaprepašten i pitajući se je li lud ili pijan. Znojio se, puhao, pomalo stenjući i grebući se s tako odvratnim mirom, da nisam mogao podnijeti taj prizor ni tako dugo da doznam što on to misli. Sutradan, razgovarajući slučajno s ljudima urođeničkog dvora u tome mjestu, otkrijem da se polagano širi niz obalu priča o nekom tajanstvenom bijelcu u Patusanu, koji se domogao nekoga izvanrednog dragulja - naime, nekog smaragda goleme veličine i neprocjenjive vrijednosti. Čini se da smaragd uzbuđuje istočnjačku maštu više nego ijedan drugi dragi kamen. Bijelac ga je dobio, tako su mi pričali, služeći se djelomice čudesnom snagom, a djelomice lukavošću, od vladara neke daleke zemlje, odakle je smjesta pobjegao i došao u Patusan u krajnjoj nevolji, ali je zaplašio ljude svojom groznom okrutnošću koju, čini se, ništa ne može obuzdati. Većina je mojih izvjestitelja smatrala da je taj dragi kamen vjerojatno koban poput čuvenog kamena sultana Sukadane,12 koji je u stara vremena donio toj zemlji ratove i nečuvene nesreće. Možda je to taj isti kamen - ne može se znati. I zaista je priča o bajoslovno velikom smaragdu isto toliko stara koliko i dolazak prvih bijelaca na Arhipelag, a vjerovanje je tako uporno, da su prije manje od četrdeset godina nizozemske vlasti povele službenu istragu kako bi se utvrdila istina o tome. »Takav dragulj« - tumačio mi je neki starac, od kojega sam čuo najveći dio te čudesne bajke o Jimu, i koji je bio kao neki pisar u službi jadnog, malog Radže u onome mjestu - »takav se dragulj«, reče podižući na me svoje uboge kratkovidne oči (on je iz poštovanja sjedio na podu kabine), »najbolje pohranjuje tako da ga čuva neka ženska osoba. Ali nije svaka žena za to zgodna. Mora biti mlada - uzdahne starac duboko - i neosjetljiva za čari ljubavi. Zatim skeptično strese glavom. Ali, čini se da takva žena zaista postoji.« Pričali su mu o nekoj visokoj djevojci, prema kojoj se bijelac odnosi s velikim poštovanjem i pažnjom, a koja nikada ne izlazi iz kuće bez pratnje. Kažu da bijelca vide s njom gotovo svaki dan; oni hodaju jedno uz drugo, javno, a on drži njezinu ruku pod svojom rukom - stišće k sebi ovako - na neki vrlo čudan način. To može biti i laž, jer je zaista čudno da bi to itko činio, ali ipak ne može biti sumnje da ona nosi bijelčev dragulj skriven u svojim njedrima.

XXIX


Takvo je bilo shvaćanje o Jimovim večernjim šetnjama sa ženom. Bio sam više nego jedanput treći u njihovu društvu, i svaki put mi je bilo neugodno što sam vidio Corneliusa koji se osjećao »uvrijeđen« u svom pravu na očinstvo i šuljao se u susjedstvu, s onim naročitim kreveljenjem usta kao da će svaki put zaškrgutati zubima. Ali opažate li kako tri stotine milja daleko od telegrafskih žica i putova poštanskih parobroda, bijedne utilitarne laži naše civilizacije venu i umiru, da budu zamijenjene čistim ispoljavanjem mašte koja ima ispraznost, često i čar, a katkada i duboku, skrivenu istinitost umjetničkih djela? Roman je odabrao Jima za svoga junaka - a to je bio istiniti dio one priče, koja je inače sva bila lažna. On nije skrivao svoj dragulj. Zapravo se njime veoma ponosio.
Sad tek vidim da sam uistinu vrlo malo upoznao tu mladu ženu. Ono, čega se najbolje sjećam, to je jednoliko, maslinasto bljedilo njezine puti i izrazit modrocrni sjaj njene kose, što je obilno virila ispod male grimizne kape zabačene sasvim straga na njezinoj lijepoj glavi. Kretnje su joj bile slobodne, sigurne, a zacrvenjela bi se nekim tamnim crvenilom. Dok bismo ja i Jim razgovarali, ona bi dolazila i odlazila pogledavši nas brzo usput i ostavljajući za sobom dojam dražesti i čara i jasan trag pažljive budnosti. Njezino je ponašanje bilo čudnovata mješavina bojažljivosti i smjelosti. Za svakim bi lijepim smiješkom žurno došao pogled šutljive, prigušene tjeskobe, kao da je smiješak otjerala pomisao na neku trajnu pogibelj. Pokadšto bi sjela uz nas i sa svojim bi mekanim obrazom, na kojemu bi zglavci prstiju njezine ručice utiskivali rupice, slušala naš razgovor. Upirala bi krupne, bistre oči u naše usne, kao da svaka izgovorena riječ ima za nju neki vidljiv oblik. Majka ju je naučila čitati i pisati; od Jima je naučila prilično dobro engleski, a govorila ga je vrlo ljupko - s njegovom odsječnom, dječačkom intonacijom. Njezina je nježnost lebdjela nad Jimom kao lepetanje krilima. Živjela je tako potpuno u tome da ga promatra, te je i sama usvojila nešto od njegove vanjštine, nešto što je u njezinim kretnjama, u načinu kako bi pružala ruku, okretala glavu, upravljala poglede, podsjećalo na njega. Budnost je njezine ljubavi bila tako jaka, da ste je gotovo i ćutilima osjećali; činilo se kao da ona uistinu postoji u materiji prostora koji ga okružuje, da ga obavija neki naročit miris, da treperi na suncu kao drhtav, prigušen i strastveni zvuk. Možda ćete pomisliti da sam i ja romantik; ali varate se. Mirno vam i uvjereno iznosim svoje dojmove o mladom životu, o neobičnom i bolnom romanu na koji sam naišao na svome putu. Sa zanimanjem sam promatrao djelo Jimove - recimo - sreće. Bio je ljubomorno ljubljen, ali zašto bi ona morala biti ljubomorna, i na što, to ne bih znao reći. Zemlja, ljudi, šume bili su njezini ortaci, te su ga čuvali zajedničkom budnošću, okruživali nekom osamljenošću, nekom tajanstvenošću, nekim nepobjedivim svojatanjem. Tu nije bilo, da tako kažem, priziva; on je bio zarobljen u samoj slobodi svoje moći, a ona, premda je bila pripravna od svoje glave načiniti podnožje za njegove noge, čuvala je nepokolebljivo svoju tekovinu - kao da ga je teško sačuvati. I sam Tamb’ Itam, koji bi na našim putovanjima išao odmah za svojim bijelim gospodarom, uzdignute glave i divljeg izgleda, naoružan poput janjičara malajskim bodežem, velikim nožem i kopljem (osim toga nosio bi i Jimovu pušku), čak bi i Tamb’ Itam držao da smije poprimiti izgled nepopustljiva zaštitnika, kao neki goropadni, odani tamničar, spreman da položi život za svoga zarobljenika. Večerom, kad bismo još kasno sjedili zajedno, njegov bi tihi, nejasan lik nečujnim koracima hodao amo-tamo pod verandom, ili bih ga, podigavši glavu, neočekivano opazio gdje stoji ukočen i uspravan u sjeni. Redovito je nakon nekog vremena iščeznuo bez ikakva šuma, ali kad bismo se dizali sa stolaca, iskočio bi blizu nas kao iz tla, spreman na svaku zapovijed koju bi mu Jim htio izdati. A ni djevojka, mislim, ne bi nikada otišla spavati prije nego što bismo se mi rastali da pođemo na počinak. Više sam nego jedanput vidio kroz prozor svoje sobe nju i Jima kako mirno izlaze zajedno i naslanjaju se na jednostavnu ogradu - dva bijela lika sasvim jedan do drugoga; njegova bi joj se ruka ovijala oko pasa, a njezina bi se glava naslanjala na njegovo rame. Tihi su im glasovi dopirali do mene, prodorni, nježni, s nekim mirnim, žalosnim prizvukom u noćnoj tišini kao neka samoispovijest jedne osobe u dva tona. Kasnije, prevrćući se na svom krevetu pod mrežom za komarce, bio sam siguran, da ću čuti tiho škripanje, prigušeno disanje, oprezno kašljucanje - i odmah bih znao da je Tamb’ Itam još na straži. Premda je on (milošću bijeloga gospodara) dobio kuću u njegovu dvorištu, premda se oženio, i premda mu je nedavno brak bio blagoslovljen djetetom, uvjeren sam da je, barem za vrijeme moga boravka, svake noći spavao na verandi. Bilo je veoma teško navesti toga vjernog i mrkog slugu da govori. Čak bi i samome Jimu odgovarao u isprekidanim kratkim rečenicama, kao da mu se ne da. Govoriti, činilo se da misli, to nije njegov posao. Najduža rečenica što sam čuo da ju je sam od sebe izgovorio bila je kad je jednoga jutra, ispruživši najednom ruku prema dvorištu, pokazao na Corneliusa i rekao: »Evo, dolazi Nazarenac.« Ne vjerujem da se obraćao meni, premda sam stajao do njega; činilo se da je njegov cilj zapravo bio pobuditi ogorčenu pozornost svemira. Neke aluzije, koje je zatim promrmljao na pse i na miris pečenke, dojmiše me se kao osobito prikladne. Dvorište, veliki četvorouglasti prostor, bilo je užareno od plamena sunčane žege i upravo kao da se kupalo u jakoj svjetlosti. Cornelius je milio preko njega sav obasjan, a ipak se neopisivo doimao kao da se prikrada, kao da se podmuklo i tajno šulja. Podsjećao bi vas na sve što je bljutavo. Njegov je polagan, mučni hod bio nalik na puzanje nekoga gadnog kukca; samo bi mu se noge pomicale strahovito užurbano, dok je ostalo tijelo mirno klizilo. Pretpostavljam da je išao ravno prema mjestu do kojega je želio stići, ali bi njegovo koračanje, pri kojemu bi jedno rame izbacivao naprijed, bilo nekako koso. Često bi ga vidjeli kako polagano obilazi oko šupa kao da njuši neki trag; kako prolazi pod verandom pogledavajući gore ispod oka, kako bez žurbe iščezava za uglom neke kolibe. To što je on očito imao slobodu da hoda po tom dvorištu bio je dokaz Jimove bezumne bezbrižnosti ili opet njegova krajnjeg prezira, jer je Cornelius odigrao veoma sumnjivu ulogu (da se najblaže izrazim) u događaju koji je za Jima mogao i nesretno završiti. No zapravo je završio njegovom slavom. Ali i sve se drugo završavalo njegovom slavom, i u tome je bila ironija njegove sreće, jer se činilo da on, koji se jednom odviše zabrinuo za svoju slavu, provodi sada čaroban život.
Morate znati da je ostavio Doraminovu kuću vrlo brzo nakon svoga dolaska - uistinu prerano za svoju sigurnost i, dakako, davno prije onog rata. Na to ga je ponukao osjećaj dužnosti; govorio je da mora voditi brigu o Steinovu poslu. Pa zar nije? Zbog toga je, ne brinući se ni najmanje za svoju osobnu sigurnost, prešao rijeku i nastanio se pod istim krovom s Corneliusom. Kako je tom Portugalcu uspjelo da proživi nemirna vremena, to ne znam. On je, napokon, kao Steinov predstavnik morao ipak donekle imati Doraminovu zaštitu; bilo kako mu drago, uspjelo mu je da se izvuče iz svih opasnih zapleta, a ja nimalo ne sumnjam da je njegovo ponašanje, kakav god smjer bio prisiljen poprimiti, imalo žig one prošlosti koja je bila kao neki biljeg toga čovjeka. To je bilo njegovo obilježje; bio je iskonski i očito podao, kao što se na drugim ljudima izričito vidi da su plemeniti, otmjeni ili časni. To je bio onaj element njegove prirode koji je prožimao sva njegova djela, strasti i uzbuđenja; podlo je bjesnio, podlo se smiješio, bio podlo žalostan; njegova uljudnost i njegova ogorčenja bila su podjednako podla. Uvjeren sam da bi njegova ljubav bila najpodliji osjećaj - ali može li itko zamisliti da bi se taj gnusni kukac zaljubio? I njegova je odvratnost bila podla, tako da bi ti se čovjek, koji je naprosto nepodnošljiv, činio pokraj njega plemenit. On nema mjesta ni u pozadini ni u pročelju te povijesti; vidio sam ga samo gdje se šulja po njezinu rubu, zagonetan i prljav, kaljajući miris njezine mladosti i njezine prostodušnosti.
Položaj mu je u svakom slučaju mogao biti samo krajnje bijedan, pa ipak je možda istina da je on u njemu nalazio nekih prednosti. Jim mi je pričao da ga je u prvi mah primio s podlim iskazivanjem vrlo prijateljskih osjećaja. »Taj se prijan očito nije mogao svladati da mi ne pokaže svoju radost«, rekao je Jim s gnušanjem. »Svakoga bi jutra doletio k meni da se rukuje objema rukama - vrag ga odnio! - ali nikako nisam znao hoću li uopće dobiti doručak. Kad bih dobio tri obroka u dva dana, smatrao bih da sam prilično sretan, a on mi je davao da potpišem račun od deset dolara svakoga tjedna. Govorio je kako je uvjeren da g. Stein sigurno nije mislio da će me on hraniti badava. A uistinu me je hranio gotovo ničim. Pripisivao je to nesređenom stanju zemlje, te se pravio kao da će zbog toga sebi iščupati kosu, moleći me dvadeset puta na dan neka mu oprostim, tako da sam ga naposljetku morao preklinjati neka se ne brine toliko za me. Gadilo mi se. Pola se krova njegove kuće srušilo, čitava je zgrada bila zapuštena, čuperci su suhe trave stršili kroz rupe, a krajevi su poderanih hasura lepetali na svakom zidu. Trudio se koliko god je mogao da me uvjeri kako mu gospodin Stein duguje novac za njegovo poslovanje u posljednje tri godine, ali su mu knjige bile izderane, a neke iščezle. Pokušavao je i natuknuti da je to krivica njegove pokojne žene. Odvratna hulja! Napokon sam mu morao zabraniti da uopće spominje svoju pokojnu ženu. Draguljka je zbog toga plakala. Nisam nikako mogao otkriti što se dogodilo s trgovačkom robom; u skladištu nije naime bilo ničega, osim štakora koji su se divno provodili među hrpom papira za pakiranje i starim vrećama. Uvjeravali su me sa svih strana da je on negdje zakopao mnogo novca, ali od njega, dakako, nisam mogao ništa doznati. U toj sam užasnoj kući provodio najbjedniji život. Pokušavao sam ispunjavati svoju dužnost prema Steinu, ali sam također morao misliti i na druge poslove. Kad sam pobjegao k Doraminu, stari se Tunku Alang prestrašio i vratio mi sve moje stvari. Učinio je to zaobilaznim putem i beskrajno tajanstveno, posredstvom nekog Kineza koji ovdje ima mali dućan; ali čim sam napustio stan kod Bugija i preselio se Corneliusu, počelo se govoriti kako je Radža odlučio da me u najkraćem vremenu ubije. Ugodno, zar ne? A nisam mogao zamisliti što bi ga uopće i spriječilo ako je on to doista odlučio. Najgore je pri tom bilo što nisam mogao u sebi potisnuti osjećaj da moj rad nije ni od kakve koristi ni za Steina ni za mene. Oh! to je bilo užasno - čitavih onih šest tjedana.«