Patrick Modiano-Ulica mračnih dućana

First topic message reminder :



Guy Roland privatni je istražitelj koji 1965., nakon što mu šef ode u mirovinu, odluči poduzeti svoju najveću istragu – želi pronaći svoj pravi identitet, otkriti tko je, jer je prije dvadesetak godina izgubio pamćenje. Idući varljivim tragovima, otkriva da se njegova tragedija dogodila za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Susrećući razne, ponekad opskurne, ponekad zanimljive ličnosti, malo-pomalo pronalazi komadiće svoje prošlosti, svoga prekinutog i izgubljenog života. Otkriva svoje prijatelje i ljubav svoga života, koju ne može pronaći, a njegova potraga vodi ga od Pariza i alpskoga gradića Megevea čak do Bora Bore, no odgovore na svoja pitanja morat će, čini se, potražiti u Ulici mračnih dućana, na adresi koju je dobio u dosjeu o sebi u trenutku kad je otkrio svoje pravo ime.

Ulica mračnih dućana Patricka Modianoa, dobitnika Nobelove nagrade za književnost, roman je u kojem se opsesivno otkrivaju teme ovoga vrsnoga romanopisca – traganje za identitetom, Drugi svjetski rat i Pariz. Ulica mračnih dućana roman je o potrazi za samim sobom, o želji da se shvati neshvatljivo, da se povežu prošlost i sadašnjost. Besprijekornim stilom pričajući intimnu priču, Patrick Modiano napisao je roman o drami svakog pojedinca.

XXX


Predmet: MC EVOY, Pedro.
Bilo je neobično teško prikupiti podatke o gospodinu Pedru McEvoyju, kako u redarstvenom povjereništvu, tako i u Uredu za opće obavijesti.
Upozorili su nas da je jedan gospodin Pedro McEvoy, dominikanski državljanin, koji je radio kod dominikanskog poslanstva u Parizu, stanovao u prosincu 1940. u Ulici Julien-Potin 9, u Nuillyju (Sena).
Nakon toga gubi mu se svaki trag.
Najvjerojatnije je da je gospodin Pedro McEvoy napustio Francusku nakon završetka ovog rata.
Postoji također mogućnost da je to osoba s lažnim imenom i s krivotvorenim ispravama, što je u ono vrijeme bilo dosta uobičajeno.

XXXI


TOGA JE dana Denise imala rođendan. Te zimske večeri kada se snijeg, što je padao u Parizu, pretvorio u blato. Ljudi su se žurili, jureći niz stube do metroa. Izlozi predgrađa Saint-Honoré su blistali. Bližili su se božićni blagdani.
Ušao sam k jednom draguljaru i još se sada sjećam lica toga čovjeka. Imao je bradu i nosio naoča- le s tamnim staklima. Kupio sam prsten za Denise. Kad sam izišao iz dućana snijeg je još padao. Uplašio sam se da Denise neće doći na sastanak i prvi put sam pomislio da bismo se mogli izgubiti u tom gradu, među svim tim sjenkama što promiču žurna koraka.
Više se ne sjećam jesam li se te večeri zvao Jimmy ili Pedro, Stern ili McEvoy.

XXXII


VALPARAISO. Stoji u stražnjem dijelu tramvaja, pokraj prozora, stiješnjena u grupi putnika između nekog niskog muškarca sa crnim naočalama i smeđokose žene s glavom mumije od koje struji miris ljubičica.
Uskoro će gotovo svi izići na stanici kod Trga Euchaurren i onda će moći sjesti. Samo dva puta tjedno dolazi u Valparaiso zbog kupovine. Stanuje na brežuljku u četvrti Cerro Alegre. Tamo je unajmila kuću i osnovala plesnu školu.
Uopće ne žali što je prije pet godina napustila Pariz, nakon što je slomila nogu u gležnju i shvatila da više neće moći plesati. Tada je odlučila otputovati, presjeći veze sa svime što je do tada bio nje- zin život. Zašto baš Valparaiso? Zato što je tu poznavala nekoga, jednog člana nekadašnje Cuevasove baletne trupe.
Više i ne pomišlja na povratak u Evropu. Ostat će tamo gore, poučavati i napokon zaboraviti svoje stare fotografije iz razdoblja kad je pripadala trupi pukovnika Basila.
Tek u rijetkim trenucima razmišlja o svome životu prije nezgode. Sve joj se muti u glavi. Izmiješa- la je imena, datume i mjesta. Pa ipak, jedno sjećanje navire u pravilnim razmacima, dva puta tjedno, uvijek u isti sat i na istome mjestu, jedno sjećanje mnogo jasnije od ostalih.
To je onaj čas kad se tramvaj zaustavlja, kao večeras, na kraju Avenije Errazuriz. Ta drvećem zasjenjena avenija što se penje u blagom usponu podsjeća je na Ulicu Jouy-en-Josas, u kojoj je živje- la kao dijete. Jasno vidi kuću na uglu Ulice doktora Kurzennea, žalosnu vrbu, bijelu ogradu, evange- lističku crkvu na drugoj strani ulice i tamo dolje gostionicu „Robin Hood”. Sjeća se također i jedne nedjelje drugačije od ostalih. Po nju je došla njezina kuma.
O toj ženi ne zna ništa drugo do njezina imena: Denise. Imala je auto s pomičnim krovom. Te je ne- djelje uz nju bio neki tamnokosi muškarac. Sve troje jeli su sladoled, zatim su veslali i navečer, dok su je iz Versaillesa vraćali u Ulicu Jouy-en-Josas, zastali su na nekom proštenju. Ona je zajedno s Denise, svojom kumom, sjela u zabavišni auto, dok ih je tamnokosi muškarac gledao sa strane.
Voljela bi nešto više doznati o njima. Kako su se zapravo zvali i jedan i drugi? Gdje su živjeli? Što se s njima zbilo nakon toliko godina? Postavljala si je ta pitanja dok je tramvaj vozio Avenijom Errazuriz, uspinjući se prema četvrti Cerro Alegre.

XXXIII


TE SAM večeri sjedio za stolom u baru što je istodobno bio i trgovina mirodijama i kušaonica, a ovamo me je jednom doveo Hutte, s obzirom da se taj neobični restoran nalazio u Aveniji Niel, točno nasuprot Agenciji. Na policama pokraj točionika bili su izloženi raznovrsni proizvodi: čaj, ratluk, džem od ružinih latica, sleđevi s Baltika. Ovamo su zalazili nekadašnji džokeji. Ovdje su obnavljali uspomene i pokazivali oštećene fotografije već davno oderanih konj a.
Dva su muškarca tiho razgovarala pokraj bara. Jedan je od njih bio odjeven u kaput boje uvela lišća, a dopirao mu je gotovo do gležnjeva. Bio je niska rasta poput većine gostiju. Okrenuo se, ne- dvojbeno zato da bi pogledao na sat iznad ulaznih vrata, i pogled mu je pao na mene.
Problijedio je. Zurio je u mene otvorenih usta i raskolačenih očiju. Polagano mi se približio, namršten. Zaustavio se kraj stola.
- Pedro...
Opipao mi je kaput u visini nadlaktice.
- Jesi li to ti, Pedro?
Oklijevao sam s odgovorom. Doimao se zbunjeno.
- Oprostite - rekao je. - Zar vi niste Pedro McEvoy?
- Da - odgovorio sam naglo. - Zašto?
- Pedro, zar... zar me ne prepoznaješ?
- Ne.
Sjeo je nasuprot meni.
- Pedro... ja sam... André Wildmer... Bio je potresen. Zgrabio me za ruku.
- André Wildmer... džokej... Zar me se uistinu ne sjećaš?
- Oprostite - rekoh mu. - Postoje neke praznine u mom pamćenju. Kada smo se nas dvojica upoznali?
- Pa, to ti dobro znaš... s Freddiem...
To je ime u meni izazvalo nešto poput električnog naboja. Džokej. Nekadašnji vrtlar iz Valbreusea govorio mi je o nekom džokeju.
- Kako je to čudno! - uskliknuo sam. - Netko mi je govorio o vama... u Valbreuseu... Oči su mu se zamaglile. Je li to posljedica pića? Ili je to zbog uzbuđenja?

- Ma hajde, Pedro... Zar se ne sjećaš kako smo odlazili u Valbreuse s Freddiem?...
- Ne baš jako dobro. Zapravo mi je o tome pričao vrtlar iz Valbreusea...
- Pedro... pa... pa... pa to znači da si živ...
Čvrsto mi je stisnuo ruku. Tako čvrsto da me je zaboljelo.
- Da, naravno. Zašto?
- Sada... sada si u Parizu?
- Da. Zašto?
Gledao me je preneraženo. Teško mu je bilo povjerovati da sam zaista živ. Što se zapravo dogodi- lo? Tako bih rado to saznao, ali se on, očito, nije usudio posve otvoreno dotaknuti to pitanje.
- Sada... stanujem u Givernyju... u pokrajini Oise - rekao je. - Vrlo rijetko dolazim u Pariz... Pe- dro, hoćeš li nešto popiti?
- Jedan „Marie Brizard”.
- Dobro, i ja ću isto.
Sam je lijevao liker u naše čaše, polagano, kao da želi dobiti na vremenu.
- Pedro... što se dogodilo?
- Kada?
Ispio je liker u jednom gutlj aju.
- Onda kad ste ti i Denise pokušali prijeći švicarsku granicu... Što bih mu mogao odgovoriti?
- Nikada nam se niste javili. Freddie je bio jako zabrinut... Ponovo je napunio svoju čašu.
- Mislili smo da ste nestali u tom snijegu...
- Niste se trebali brinuti - odgovorio sam mu.
- A Denise?
Slegnuo sam ramenima.
- Sjećate li se dobro Denise? - upitao sam ga.
- Pa naravno, Pedro, to je jasno... No što me neprestano oslovljavaš sa „vi”?
- Oprostite, prijatelju! - rekoh mu. - Već duže vrijeme nisam baš u sjajnom stanju. Pokušavam se prisjetiti čitavog tog razdoblja... Ali je sve tako zamagljeno...
- Shvaćam te. Sve je to tako daleko...
- Sjećaš li se Freddieva vjenčanja? Smiješio se.
- Ne baš sasvim.
- U Nici... Kad se oženio s Gay...
- Gay Orlovom?
- Naravno, s Gay Orlovom... S kojom drugom bi se oženio?
Nije mu baš bilo drago kad je shvatio da mi od tog vjenčanja nije baš mnogo ostalo u sjećanju.
- U Nici... u ruskoj crkvi... crkveno vjenčanje... Nije bilo građanskog vjenčanja...

- Koja je to ruska crkva?
- Malena ruska crkva s vrtom...
Je li to ona što mi ju je Hutte opisao u svom pismu? Katkad se događaju tajanstvene podudarnosti.
- Naravno - rekoh mu - naravno... malena ruska crkva u Ulici Longchamp s vrtom i parohijskom knjižnicom...
- Znači da se sjećaš? Bilo nas je četvoro svjedoka... Pridržavali smo krune nad glavama Freddiea i Gay...
- Četiri svjedoka?
- Da... ti, ja, djed Gay Orlove...
- Stari Džordžadze?...
- Tako je... Džordžadze...
Fotografija na kojoj sam ja u društvu s Gay Orlovom i starim Džordžadzeom vjerojatno je snimlje- na tom prilikom. Pokazat ću mu je.
- Četvrti je svjedok bio tvoj prijatelj Rubirosa...
- Tko?
- Tvoj prijatelj Rubirosa... Porfirio... Dominikanski diplomat...
Smiješio se pri pomisli na tog Porfiria Rubirosu. Dominikanski diplomat. Možda sam za njega ra- dio u tom poslanstvu.
- Zatim smo svi otišli k starom Džordžadzeu...
Ugledao sam nas kako, oko podneva, koračamo kroz Nicu nekom avenijom okruženom platanama.
Bilo je sunčano.
- Je li Denise bila tamo? Slegnuo je ramenima.
- Naravno... Uistinu, ti se više ničega ne sjećaš...
Bilo nas je sedmoro: džokej, Denise, ja, Gay Orlova i Freddie, Rubirosa i stari Džordžadze.
Odjeveni u bijela odijela išli smo posve bezbrižno.
- Džordžadze je živio u kući na uglu perivoja Alsace-Lorraine.
Palme se penju visoko prema nebu. Djeca se spuštaju niz tobogan. Bijelo pročelje kuće i zastori od narančaste tkanine. Naš smijeh na stubištu.
- Da bismo proslavili to vjenčanje, tvoj prijatelj Rubirosa odveo nas je na večeru u „Eden Roc”...
Onda? Jesi li se sjetio?
Otpuhnuo je kao da je upravo svladao veliki napor. Doimao se iscrpljeno nakon što je prizvao u sjećanje taj dan kad su se Freddie i Gay Orlova crkveno vjenčali, taj dan sunca i bezbrižnosti, koji je, nedvojbeno, bio jedan od dragocjenih trenutaka naše mladosti.
- Ukratko - rekoh mu - ti i ja poznajemo se već odavno...
- Da... ali sam prije upoznao Freddiea... jer sam bio džokej njegova djeda... Na žalost, to nije dugo trajalo... Stari je sve izgubio...
- I Gay Orlova... Znaš li da je...
- Da, znam... Stanovao sam posve blizu nje... na Trgu Aliscamps...

Velika kuća i prozori s kojih je sigurno Gay Orlova imala vrlo lijep pogled na trkaću stazu Aute- uila. Waldo Blunt, njezin prvi muž rekao mi je da se ubila zato što se bojala starenja. Pretpostavljam da je često promatrala utrke sa svog prozora. Svakoga dana, i to više puta u toku jednog jedinog poslijepodneva, desetak se konja vinulo, pojurilo duž staze i onda pokleknulo pred preponama. Još nekoliko mjeseci iza toga moglo se vidjeti one koji su ih uspjeli preteći, a zatim bi se i oni izgubili s ostalima. Bez prestanka su potrebni novi konji koji se stalno zamjenjuju, nadoknađuju. I svaki put isti polet što završava slomom. Takav prizor može pobuditi samo sjetu i malodušnost, i možda upravo zbog toga, što je živjela na rubu te trkaće staze, Gay Orlova... Poželio sam upitati André Wildmera što on o tome misli. On bi to morao razumjeti. Bio je džokej.
- To je tako žalosno - rekao mi je. - Gay je bila sjajna djevojka...
Nagnuo se i približio mi se. Imao je crvenu, rupičastu put i smeđe oči. Na licu mu je bio ožiljak duž desnog obraza sve do vrška brade. Kosa mu je bila kestenjasta izuzev jednog bijelog pramena što mu je kao čuperak stršao iznad čela.
- A ti, Pedro?...
Nisam mu dopustio da završi rečenicu.
- Ti si me upoznao dok sam stanovao u Ulici Julien-Potin, u Neuillyju? - upitao sam ga nasumce, jer sam dobro upamtio adresu naznačenu na cedulji „Pedro McEvoy”.
- Dok si stanovao kod Rubirose?... Naravno... Opet taj Rubirosa.
- Često sam dolazio s Freddiem... Svake je večeri bila zabava... Prasnuo je u smijeh.
- Tvoj prijatelj Rubirosa pozvao bi i glazbenike... sve do šest sati izjutra... Znaš li još kako su se zvale one dvije pjesme koje nam je uvijek svirao na gitari?
- Ne.
- „El Reloj” i „Tu me acostumbraste”. Osobito „Tu me acostumbraste”... Zazviždao je nekoliko taktova te pjesme.
- Onda?
- Da... da... Sad se sjećam - odgovorih mu.
- Pribavili ste mi dominikansku putnicu... Nije mi baš puno pomogla...
- Jesi li me kada posjetio u poslanstvu? - upitao sam ga.
- Da. Onda kada si mi pribavio dominikansku putnicu.
- Nikad mi nije bilo baš jasno što sam tražio u tom poslanstvu.
- Ni ja to ne znam... Jednom si mi spomenuo da se tamo nalaziš manje ili više kao Rubirosin tajnik i da je to za tebe dobro sklonište... Ražalostilo me kad sam čuo da se Rubi ubio u toj automobilskoj nesreći...
Da, žalosno. Eto još jednog svjedoka kome neću moći postaviti upit.
- Reci mi, Pedro... Koje ti je uistinu pravo ime? To me je pitanje uvijek mučilo. Freddie mi je re- kao da se zapravo ne zoveš Pedro McEvoy... I da ti je Rubi pribavio krivotvorene isprave...
- Moje pravo ime? To bih i ja rado znao!
Pri tome sam se nasmiješio kako bi on to shvatio kao šalu.

- Freddie je to znao, jer ste se vas dvojica upoznali još u srednjoj školi... Znali ste mi probiti uši vašim pričama iz Luizine škole...
- Iz čije škole?...
- Luizine... Znaš ti dobro... Ne pravi se lud... Jednog dana došao je po vas obojicu tvoj otac s automobilom... Dopustio je Freddieu da vozi, premda još nije imao vozačku dozvolu... To ste mi ispričali barem stotinu puta...
Kimnuo je glavom. Znači da sam imao oca koji je dolazio po mene u „Luizinu školu”. Zanimljiv podatak.
- Što je s tobom? - upitao sam ga. - Još radiš s konjima?
- Našao sam mjesto učitelja jahanja u jahačkoj školi u Givernyju... Glas mu je postao ozbiljan i to me se dojmilo.
- Poznato ti je da je od trenutka moje nesreće sve pošlo nizbrdo... Kakve nesreće? Nisam se usudio upitati ga...
- Već onda, kad sam pratio sve vas u Megève, tebe, Denise, Freddiea i Gay, više nije bilo sve u redu... Izgubio sam trenersko mjesto... Nisu me više prihvaćali jer sam Englez... Htjeli su samo Francuze...
Englez? Da. Govorio je s nekim laganim prizvukom što se jedva zamjećivalo. Srce mi je malo jače zakucalo kad je izgovorio riječ: Megève.
- Neobična zamisao, zar ne, taj put u Megève? - pokušao sam.
- Zašto neobična zamisao? Ništa nam drugo i nije preostalo...
- Misliš?
- Bilo je to sigurno mjesto... Pariz je postao suviše opasan...
- Zaista to misliš?
- Napokon, Pedro, sjeti se... Sve su češća bila provjeravanja... Ja sam Englez... Freddie je imao englesku putnicu...
- Englesku?
- Naravno... Freddieva je obitelj bila s otoka Mauricijusa... A ni tvoj položaj nije bio ništa bolji... K tome nas više nisu mogla štititi ni naše lažne dominikanske putnice... Sjeti se samo... Čak i tvoj pri- jatelj Rubirosa...
Nisam čuo ostatak rečenice. Mislim da ga je izdao glas.
Ispio je gutljaj likera i u tom su času ušla četiri muškarca, stalni gosti, sve nekadašnji džokeji. Pre- poznao sam ih, često sam slušao njihov razgovor. Jedan je među njima bio uvijek odjeven u stare ja- haće hlače i kaput od jelenske kože, zamašćen na mnogim mjestima. Lupkali su Wildmera po leđima. Svi su govorili istodobno, smijali se glasno i bili su, općenito, odviše bučni. Wildmer me nije s njima upoznao.
Posjedali su na okrugle barske stolice i nastavili glasni razgovor.
- Pedro...
Wildmer se nagnuo k meni. Lice mu je bilo udaljeno tek nekoliko centimetara od moga. Mrštio se kao da uz nadčovječanski napor pokušava izgovoriti nekoliko riječi.
- Pedro... Što se dogodilo s Denise kad ste pokušali prijeći granicu?...

- Više ne znam - odgovorio sam mu.
Uporno me promatrao. Vjerojatno je bio pomalo pijan.
- Pedro... Prije nego što ste krenuli, ja sam te upozorio da se treba čuvati tog tipa...
- Kojeg tipa?
- Onoga koji vam je obećao pomoći pri prelaženju granice... Rus sa glavom žigoloa... Lice mu je postalo grimizno. Ispio je još jedan gutljaj likera.
- Sjeti se... Govorio sam ti da ne treba slušati ni onog drugoga... onog učitelja skijanja...
- Kojeg učitelja skijanja?
- Onoga što vam je trebao biti vodič... Znaš ti dobro... Onaj Bob i još nekako... Bob Besson...
Zašto ste uopće išli?... Bilo vam je dobro s nama u onoj planinskoj kući...
Što da mu odgovorim? Klimnuo sam glavom. Iskapio je svoje piće.
- Zvao se Bob Besson? - upitao sam ga.
- Da. Bob Besson...
- A Rus? Namrštio se.
- Više ne znam...
Pažnja mu je popustila. Trudio se da sa mnom govori o prošlosti, ali je sada tome bio kraj. Isto tako se iscrpljen plivač, nakon što je posljednjim snagama izdignuo glavu iznad vode, polagano pre- pušta utapljanju. Uostalom, nisam mu baš mnogo pomogao pri tom prisjećanju.
Ustao je i pridružio se ostalima. Sve je bilo opet kao prije. Čuo sam ga kako glasno iznosi svoje mišljenje o jednoj utrci koja se održala tog popodneva u Vincennesu. Onaj s jahaćim hlačama pozvao je sve prisutne na jedno piće. Wildmeru se vratio glas. Postao je tako žestok i tako strastven, da je za- boravio upaliti cigaretu. Ona mu je i dalje visila u kutovima usana. Da sam sada stao pred njega, ne bi me prepoznao.
Kad sam izlazio, pozdravio sam ga i mahnuo mu rukom, ali me on uopće nije vidio. Bio je posve obuzet razgovorom.

XXXIV


VICHY. Američki automobil zaustavlja se na rubu parka blizu hotela „La Paix”. Auto je vrlo blatan. Iz njega izlaze dva muškarca i jedna žena i upućuju se prema hotelskom ulazu. Muškarci su neobrija- ni. Jedan od te dvojice, onaj viši, drži ženu ispod ruke. Ispred hotela, u nizu naslonjača od pruća, lju- di spavaju i, premda im se klimaju glave a srpanjsko sunce žestoko peče, ne doimaju se kao da im je to odveć neudobno.
U predvorju sve troje s mukom krče put do recepcije. Moraju obilaziti naslonjače, pa čak i poljske ležajeve u kojima su izvaljeni drugi spavači, među kojima su neki u vojničkoj odori. U dnu dvorane guraju se i dozivaju zbijene skupine od pet do deset osoba, i bučnost njihova razgovora pritišće vas više nego vlažna toplina izvana. Napokon su stigli do recepcije i jedan od muškaraca, onaj viši, pruža vrataru tri putnice. Dvije su izdane u poslanstvu Dominikanske Republike u Parizu, i to jedna na ime Porfirio Rubirosa, a druga na Pedro McEvoy, dok je treća putnica francuska i glasi na ime Denise Yvette Coudreuse.
Vratar, lica natopljena znojem koji mu kaplje niz bradu, iscrpljenom kretnjom vraća im njihove tri putnice. Ne, ne postoji više ni jedna jedina slobodna soba u čitavom Vichyju, „s obzirom na okolnosti”... U najgorem slučaju našla bi se dva naslonjača koje bi se moglo staviti u praonicu ili u kupaonicu u razizemlju... Glas mu zaglušuje žamor razgovora sa svih strana, metalni udarci vrata di- zala, zvonjava telefona, pozivi koji dolaze iz zvučnika, pričvršćena iznad vratareva radnog stola.
Žena i dva muškarca izišli su iz hotela uz lagano posrtanje. Odjednom se nebo prekrilo ljubičasto- sivim oblacima. Prošli su parkom Sources. Uzduž tratine, ispod natkritih galerija, okupile su se sku- pine još zbijenije od onih u hotelu i posvema zakrčile popločene puteljke. Svi govore vrlo glasno, neki šetkaju od skupine do skupine, drugi su se izdvojili po dvoje, po troje na nekoj klupi ili pak na željeznim stolicama parka, prije nego što će se pridružiti ostalima... Sve je to nalik golemom školskom dvorištu, gdje se s nestrpljenjem očekuje zvono koje će prekinuti to neprestano gibanje i taj žamor što se svakim časom sve jače čuje do zaglušnosti. No zvono se ne oglašava.
Onaj visoki tamnokosi muškarac i dalje drži ženu ispod ruke, dok je drugi skinuo kaput. Polagano se probijaju, dok ih guraju ljudi što jure u svim smjerovima u potrazi za nekom osobom ili skupinom, koju su časkom napustili i koja se odmah razišla, a njezine je pripadnike privukla neka druga skupina.
Stižu do terase kavane „Restauration”. Terasa je dupkom puna, ali nekim čudom tog trenutka od jednog stola diže se pet osoba, te se dva muškarca sa ženom umorno spuštaju na stolice od pruća. Po- malo tupo zure prema igračnici.
Nekakva para, poput one u kupalištima, proširila se parkom i zbog lisnatih svodova zastala i

zgusnula se. Zbog nje skupine ispred igračnice postaju nejasne. Ona vam se zavlači u grlo, prigušuje razgovor. Za susjednim stolom neka stara gospođa jeca i ponavlja da je granica kod Hendayea zatvo- rena.
Glava žene njiše se oslonjena na rame visokog tamnokosog muškarca. Oči su joj zatvorene. Spava poput djeteta. Muškarci izmjenjuju osmijeh. Zatim promatraju skupine pred igračnicom.
Spušta se pljusak. Monsunska kiša. Probija se kroz debelo lišće platana i kestena. Dolje niže neki se guraju dok traže zaklon pod staklenim svodovima igračnice, a drugi pak žurno napuštaju terasu i tapkajući nogama ulaze u kavanu.
Samo se dvojica muškaraca i žena ne miču, jer ih suncobran za njihovim stolom štiti od kiše. Žena i dalje spava, naslonjena na rame visokog tamnokosog muškarca, koji odsutno gleda pred sebe, dok njegov sudrug rastreseno zviždi „Tu me acostumbraste”.

XXXV


S PROZORA se mogao vidjeti širok travnjak uz koji se protezala pošljunčena staza. Ova se pak u blagom usponu sterala sve do zdanja u kome sam se zatekao i koje me je neodoljivo podsjećalo na one bijele hotele uz sredozemnu obalu. Dok sam se uspinjao stubama terase, ugledao sam natpis ispi- san srebrnim slovima koji je ukrašavao ulazna vrata: „Škola Luize i Albanyja”.
Dolje, na kraju travnjaka, nalazilo se tenisko igralište. Desno je bio drvored breza i prazan bazen.
Skakaonica je bila srušena.
Stao je do mene kraj otvorena prozora.
- Da... žao mi je, gospodine... Čitava je pismohrana škole spaljena... bez iznimke... Muškarac šezdesetih godina nosio je naočale uokvirene kornjačevinom i kaput od tweeda.
- U svakom slučaju gospođa Jeanschmidt ne bi dala svoj pristanak... Ne želi više ništa čuti o Lu- izinoj školi otkad joj je umro muž...
- Ne postoje li kakve stare zaboravljene fotografije razreda? - upitao sam ga.
- Ne, gospodine. Već sam vam rekao da su sve spalili...
- Dugo ste radili ovdje?
- Posljednje dvije školske godine. Onda je umro naš upravitelj gospodin Jeanschmidt... A ni škola više nije bila poput nekadašnje...
Zamišljeno je gledao kroz prozor.
- Kao nekadašnji učenik ove škole volio bih pronaći poneku uspomenu.
- Shvaćam vas. Na žalost...
- Što će biti sa školom?
- Oh, sve će biti prodano na dražbi.
Pri tome je nemarnom kretnjom ruke izbrisao ispred nas travnjak, tenisko igralište i bazen.
- Želite li još jednom vidjeti spavaonice i razrede?
- Ne, nema potrebe.
Iz džepa je izvadio lulu i stavio je u usta. I dalje je stajao pokraj prozora.
- Što je nekoć bila ona drvena građevina nalijevo?
- Svlačionice, gospodine. Tamo su se presvlačili prije tjelovježbe...
- Ah, tako...

Punio je lulu.
- Sve sam već zaboravio... Jesmo li nosili kakve odore?
- Ne, gospodine. Samo je za večere i izlaske bio obvezatan mornarsko plavi kaput.
Približio sam se prozoru. Gotovo sam prilijepio čelo na staklo. Dolje, ispred bijele zgrade, na za- ravni posutoj šljunkom, izbijao je drač. Vidio sam nas dvojicu, Freddiea i sebe, u našim tamnoplavim kaputima. Pokušao sam zamisliti obličje tog čovjeka, koji je jednog slobodnog dana došao po nas, izišao iz automobila i krenuo prema nama, a bio je moj otac.

XXXVI




Gospođa E. Kahan Ulica Picardie 22
Nica, 22. studeni 1965.


Pišem Vam na molbu gospodina Huttea, da bih Vam ispričala sve što znam o spomenutom „Olegu de Wrédéu”, premda će mi to vratiti u sjećanje ružne uspomene.
Jednog sam dana ušla u ruski restoran „Kod Arkadija”, u Ulici François I - vlasništvo jednog Rusa kojemu se imena više ne sjećam. Restoran je bio skroman i nije bilo mnogo gostiju. Vlasnik, neki pri- je vremena oronuo muškarac nesretna i paćenička izraza, stajao je pokraj stola s predjelima - a sve se to zbivalo oko 1937. godine.
Primijetila sam nametljivu prisutnost nekog mladića od dvadesetak godina koji se u tom restoranu osjećao kao kod kuće. Pretjerano dobro odjeven, odijelo, košulja i sve ostalo -besprijekorno.
Bio je upadljive vanjštine: životna snaga, porculanski plave ukošene oči, blistav osmijeh, i uvijek spreman na smijeh. Iza svega toga - životinjska lukavost.
Sjedio je za susjednim stolom. Kada sam slijedeći put navratila, rekao mi je, pokazujući pri tome na vlasnika restorana:
- Zar biste mogli povjerovati da sam ja sin onoga gospodina?
Izgovorio je to s izrazom prezira prema jadnom starcu koji je doista bio njegov otac.
Zatim mi je pokazao narukvicu u kojoj je bilo urezano ime: „Louis de Wréde, grof de Montpensi- er”. (U restoranu su ga zvali Oleg, ruskim imenom). Upitala sam ga za majku.
Rekao mi je da je umrla; upitala sam ga dalje: gdje je mogla susreti jednog Montpensiera (mislim da su od loze Orleansa). On mi je odgovorio: u Sibiru. Sve to nije moglo biti istinito. Shvatila sam da tu malu protuhu uzdržavaju homoseksualci. Kad sam ga upitala čime se bavi, rekao mi je da svira gla- sovir.
Tada je započeo nabrajati sva svoja poznanstva iz visokog društva - da mu je vrlo sklona vojvotkinja d’Uzès, da je u bliskim odnosima s vojvodom od Windsora... Osjetila sam da u tom pri- čanju ima i ponešto istine i ponešto laži: vjerojatno su se ljudi iz „visokog društva” lijepili na njego- vo „ime”, na njegov osmijeh i na njegovu hladnu, no zbiljsku ljubeznost.
Za vrijeme rata - mislim da je to bilo 1941. ili 1942. godine - zatekla sam se na obali Juan-les- Pinsa kad je uz grohotan smijeh dojurio taj samozvani „Oleg de Wrédé”, dotjeran kao uvijek. Ispričao

mi je da je bio uhićen i da se za njega zauzeo jedan visoki njemački oficir. Trenutno se nalazi kod svoje ratne pokroviteljice, udovice Henrija Duvernoisa. Dodao je i ovo: „Neobično je škrta, uopće mi ne daje novaca”.
Najavio je i svoj povratak u Pariz „gdje će surađivati s Nijemcima”. - U čemu -upitala sam ga. - Prodavat ću im automobile - odgovorio je.
Nikad ga više nisam vidjela i ne znam što se s njim zbilo. To je sve, dragi gospodine, što Vam mogu reći o toj osobi.
S poštovanjem
E. Kahan

XXXVII


SADA JE dostatno da zatvorim oči. U odlomcima se prisjećam svih događaja koji su prethodili na- šem odlasku u Megève. Tu su veliki osvijetljeni prozori nekadašnjeg hotela „Zaharov” u Aveniji Hoche, tu su isprekidane Wildmerove rečenice, pa imena poput onog purpurnog i treperavog Porfirio Rubirosa ili pak onog olovno blijedog Oleg de Wrédé, i zatim druge neuhvatljive pojedinosti - Wild- merov glas, promukao i gotovo nečujan - sve su to sjećanja što mi služe kao Arijadnina nit.
U predvečerje sam se našao u Aveniji Hoche, na prvom katu nekadašnjeg hotela „Zaharov”. Mnoštvo ljudi. Kao obično, svi su u ogrtačima. Ja sam bio u odijelu. Prošao sam kroz glavnu prosto- riju, gdje je petnaestak osoba stajalo kraj telefonskih aparata ili su pak sjedili u kožnatim naslonjači- ma i obavljali poslove. Kliznuo sam u jedan mali ured i zatvorio vrata za sobom. Čovjek s kojim sam se trebao sastati bio je već ovdje. Povukao me u jedan kut. Sjedosmo u naslonjače odijeljene niskim stolom. Stavio sam na nj zlatnike umotane u novine. Odmah mi je pružio nekoliko svežnjeva novčani- ca koje nisam prebrojavao, već sam ih strpao u džep. Nije ga zanimao nakit. Zajedno smo izišli iz ureda i zatim prošli kroz veliku prostoriju u koju je ta buka glasova i neprestana vreva svih tih ljudi u ogrtačima unosila neku vrst nemira. Vani, na pločniku, dao mi je adresu neke žene koja bi možda ku- pila nakit. Stanovala je u blizini Trga Maleshersbes. Napomenuo mi je da joj kažem kako me on ša- lje. Padao je snijeg, ali sam ipak odlučio da tamo odem pješice. Denise i ja u početku smo često išli tim putom. Vremena su se promijenila. Snijeg je i dalje padao i jedva sam raspoznavao taj bulevar ogoljelih stabala i crna pročelja zgrada. Ne razliježe se više ni miris kaline duž ograde perivoja Monceau, već vonj raskvašene zemlje i truleži.
Razizemlje u dnu slijepe ulice. Prostorija u koju me je uvela nije bila namještena. Samo jedan di- van na koji smo sjeli i telefon na tom divanu. Žena četrdesetih godina, riđa i razdražljiva. Telefon je bez prestanka zvonio i ona se nije uvijek odzivala, a kad bi se ipak javila, unosila je bilješke u pod- sjetnik. Pokazao sam joj nakit. Ustupio sam joj kopču i narukvicu s dijamantima u pola cijene, uz uvjet da mi odmah plati u gotovu. Prihvatila je.
Dok sam išao prema stanici metroa Courcelles, razmišljao sam o onom mladom muškarcu koji je prije nekoliko mjeseci došao u našu sobu, u hotel „Castille”. Vrlo brzo je prodao safir i dvije kopče i ljubezno mi je ponudio da sudjelujem u dobitku. Taj je čovjek imao srca. Malo sam mu se i povjerio, govoreći mu o svojim planovima za odlazak i o onom strahu koji me sputava da uopće izlazim. Odgo- vorio mi je da živimo u nezgodnom vremenu.

Kasnije sam pošao po Denise, na Trg Edouarda VII, u kuću gdje je Van Allen, njezin prijatelj iz Nizo- zemske, vodio krojačku kuću: nalazila se na prvom katu zgrade, točno iznad Cintre. Toga se dobro

sjećam, jer smo Denise i ja često odlazili u taj bar radi dvorane u razizemlju iz koje se moglo pobjeći kroz druga vrata, nasuprot ulaznima. Mislim da sam poznavao sva javna mjesta i sve pariške zgrade koje su imale dva izlaza.
U toj malenoj krojačkoj radionici vladao je nemir, sličan onome u Aveniji Hoche, a možda i grozničaviji. Van Allen je pripremao svoju ljetnu zbirku odjeće, a ja sam se čudio tolikim naporima i tolikoj bodrosti, jer sam sumnjao hoće li uopće još biti ljeta. Iskušavao je na nekoj smeđokosoj dje- vojci haljinu od lagane bijele tkanine, dok su ostale manekenke ulazile i izlazile iz svojih odjeljaka. Nekoliko je osoba razgovaralo pokraj stola u stilu Louisa XV, na kojem su ležali crteži i komadi tka- nine. Denise je razgovarala u kutu dvorane s nekom plavokosom ženom pedesetih godina i s nekim mladim muškarcem tamne kovrčave kose. Umiješao sam se u razgovor. Njih dvoje je odlazilo na Azurnu obalu. Više se ništa nije razumjelo u toj općoj galami. Posluživali su uokolo čašama šampanjca, a da se tome nije znao pravi razlog.
Denise i ja prokrčili smo put do izlaznih vrata. Pratio nas je Van Allen. Još uvijek vidim njegove vrlo svijetle plave oči i njegov osmijeh, kad je kroz poluotvorena vrata progurao glavu i poslao nam rukom poljubac, zaželjevši nam sreću.

Posljednji put smo prošli Ulicom Cambacérès. Već smo prije pripremili prtljagu; jedan kovčeg i dvi- je kožnate torbe koje su nas čekale ispred velikog stola u dnu sobe. Denise je zatvorila kapke i na- vukla zastore. Poklopcem je prekrila šivaći stroj i s krojačke lutke skinula bijelo platno koje je na njoj bilo pričvršćeno pribadačama. Pomislio sam na večeri koje smo ovdje preživjeli. Krojila je pre- ma uzorcima što joj ih je davao Van Allen ili je šivala, dok sam ja, ispružen na divanu, čitao memo- are ili pak neki krimić iz zbirke „Krinka” koju je ona tako voljela. Te su večeri bile jedini trenuci od- mora za koje sam znao i jedini kad sam mogao doživjeti privid da živimo sređenim životom u mirnom svijetu.
Otvorio sam kovčeg, i novčanice koje su mi do tada nadimale džepove, ugurao sam u majice, ko- šulje i u nutrinu cipela. Denise je provjeravala sadržaj putne torbe u strahu da nešto nije zaboravila. Pošao sam hodnikom do spavaće sobe. Nisam upalio svjetlo. Stao sam pokraj prozora. Snijeg je još padao. Na suprotnom pločniku stajao je dežurni policajac u stražarnici koju su zbog zime postavili prije nekoliko dana. Jedan drugi policajac dolazio je s Trga Saussaies i žurna koraka krenuo prema stražarnici. Rukovali su se, došljak je pružio termos-bocu i zatim su naizmjence pili iz poklopca.
Ušla je Denise i prišla prozoru. Bila je u krznenom ogrtaču. Privila se uza me. Razuzdano je miri- sala. Ispod krznena ogrtača nosila je samo košulju. Našli smo se na ležaju na kojem je ostala tek stru- njača.

Stanica Lyon. Gay Orlova i Freddie čekali su nas na peronu. Na kolicima pokraj njih bila je nagomi- lana njihova prtljaga. Gay Orlova je imala i jedan golemi kovčeg. Freddie je razgovarao s nosačem i ponudio mu cigaretu. Denise i Gay Orlova nešto su pričale. Denise se raspitivala da li će planinska kuća, što ju je unajmio Freddie, biti dostatno velika za sve nas. Kolodvor je bio mračan, jedino je pe- ron na kome smo se mi nalazili bio preliven žutom svjetlošću. Pridružio nam se Wildmer u ogrtaču od devine dlake koji mu se, kao uvijek, pleo oko nogu. Pusteni šešir prikrivao mu je čelo. Unijeli smo prtljagu u spavaća kola. Zatim smo vani, pokraj vagona, očekivali znak za polazak. Gay Orlova je ugledala nekog znanca među putnicima tog vlaka, ali ju je Freddie zamolio da ni s kim ne razgovara i da ne privlači pozornost.
Ostao sam neko vrijeme s Denise i Gay Orlovom u njihovom odjeljku. Zastor nije bio posve navučen, i kad sam se nagnuo, opazio sam kroz staklo da prelazimo granicu. Još je snježilo. Poljubio sam De- nise i Gay Orlovu, te sam se uputio u odjeljak gdje se već smjestio Freddie. Uskoro nas je posjetio Wildmer. On se trenutno smjestio sam u svom odjeljku i nadao se da mu se nitko neće pridružiti do kraja putovanja. Zapravo se plašio da ga ne prepoznaju, jer su prije nekoliko godina objavljene nje- gove brojne fotografije u novinama o konjičkom sportu, u vrijeme njegove nezgode na trkaćoj stazi u Auteuilu. Pokušali smo ga razuvjeriti, rekavši mu da se džokejska lica ne pamte dugo.

Legli smo na ležajeve. Vlak je jurio. Ostavili smo prigušeno svjetlo. Freddie je razdraženo pušio. Bio je pomalo zabrinut zbog pregleda. Brinuo sam se i ja, ali sam to pokušavao prikriti. Zahvaljujući Rubirosi, Freddie, Gay Orlova, Wildmer i ja imali smo dominikanske putnice, ali nismo mogli biti posve sigurni u njihovu djelotvornost. To nam je rekao i sam Rubi. Bili smo prepušteni na milost i ne- milost nekom sitničavom policajcu ili cariniku. Jedino je Denise mogla biti sigurna. Bila je prava Francuskinja.
Vlak se prvi put zaustavio. Dijon. Snijeg je prigušivao glas zvučnika. Čuli smo da netko ide hodni- kom. Otvorila su se vrata nekog odjeljka. Možda su to ušli k Wildmeru. Freddiea i mene spopao je luđački razdražljiv smijeh.

Vlak je stajao pola sata na kolodvoru Chalon-sur-Saône. Freddie je zaspao. Ugasio sam svjetlo. Ne znam zašto, ali osjećao sam se sigurnijim u mraku.
Pokušavao sam razmišljati o nečem drugom i ne osluškivati korake što odzvanjaju hodnikom. Na peronu je netko razgovarao. Razabrao sam nekoliko riječi. Vjerojatno su stajali ispred našeg prozora. Jedan je od njih muklo kašljao. Drugi je zviždukao. Odmjerena buka nekog vlaka prigušila je njihove glasove.
Vrata su se iznenada otvorila i u svjetlosti hodnika ukazao se obris muškarca u ogrtaču. Pretražio je svojom električnom svjetiljkom odjeljak od stropa do poda, da bi provjerio koliko nas ima. Fred- die se naglo probudio.
- Vaše isprave...
Pružili smo mu svoje dominikanske putnice. Rastreseno ih je pogledao i zatim ih je predao nekome pokraj sebe koga su nam skrivala vrata. Zatvorio sam oči. Izmijenili su nekoliko nečujnih riječi.
Koraknuo je u odjeljak. U ruci su mu bile naše putnice.
- Vi ste diplomati?
- Da - odgovorio sam nesvjesno.
Prisjetio sam se, nakon nekoliko sekundi, da nam je Rubirosa dao diplomatske putnice. Bez riječi nam je vratio putnice i zatvorio vrata.
Zadržavali smo dah u mraku. Ostali smo tihi sve do polaska. Krenuli smo. Začuo sam Freddiev smijeh. Upalio je svjetlo.
- Hoćemo li obići ostale? - upitao me.
Odjeljak Denise i Gay Orlove nisu ni pregledavali. Probudili smo ih. Nisu razumjele našu zabri- nutost. Pridružio nam se i Wildmer ozbiljna lica. Još je drhtao. I njega su upitali „da li je domini-

kanski diplomat”, kad je pokazao svoju putnicu. Nije se usudio ništa odgovoriti, jer se bojao da se među policajcima u civilu i carinicima ne nalazi kakav ljubitelj konjskih utrka koji bi ga mogao pre- poznati.
Vlak je klizio kroz snježni bijeli pejzaž. Kako je taj krajolik bio ugodan i blizak. Gledajući te usnule kuće, osjetio sam, kao nikada do sada, neku opojnost i sigurnost.

Bila je još noć kad smo stigli u Sallanches. Jedan manji autobus i jedan veliki crni automobil stajali su ispred kolodvora. Freddie, Wildmer i ja nosili smo kovčege, dok su dva nosača preuzela golemi kovčeg Gay Orlove. Nas desetak putnika namjeravalo je da se odveze autobusom u Megève. Dok su vozač i dva nosača spremali kovčege, prišao je Gay Orlovoj neki svjetlokosi muškarac, onaj isti ko- jeg je sinoć primijetila na stanici Lyon. Progovorili su nekoliko riječi francuski. Kasnije nam je ispri- čala da je to neki daleki znanac, Rus, po imenu Kiril. On nam je pak, pokazujući na veliki crni auto- mobil, za čijim je upravljačem netko sjedio, predložio da nas poveze u Megève. Freddie nije prihva- tio poziv, već mu je rekao da će se radije povesti autobusom.
Sniježilo je. Autobus se polagano kretao. Crni automobil nas je pretekao. Cesta se uspinjala, i autobus je podrhtavao pri svakoj promjeni brzine. Pitao sam se neće li nam se dogoditi kvar pri je Megèvea. Pa što onda? I dok je noć uzmicala pred bijelom, pahuljastom maglom što se tek probijala kroz jelove grane, uvjeravao sam sebe sama kako nas ovdje nitko neće tražiti. Ovdje se ne izlažemo nikakvoj opasnosti. Malo-pomalo postajemo nevidljivi. Čak i naša gradska odjeća koja bi mogla pri- vući pažnju - Wildmerov crvenkasti ogrtač i plavi pusteni šešir, kaput od leopardova krzna Gay Orlo- ve, Freddiev ogrtač od devine dlake, njegov zeleni šal i velike crno-bijele cipele za golf - sve se to stapalo s maglom. Tko zna? Možda ćemo se na kraju i rasplinuti. Ili ćemo se pretvoriti u paru što prekriva okna, onu upornu paru koju nije moguće izbrisati rukom. Što će biti s vozačem? Denise je bila zaspala i njezina se glava njihala na mome ramenu.

Autobus se zaustavio nasred trga, pred vijećnicom. Freddie je naredio da prebace našu prtljagu na saonice koje su već čekale, a zatim smo svi pošli popiti nešto toplo u slastičarnicu pokraj crkve. Tek su je otvorili, i naš ranoranilački posjet iznenadio je ženu koja nas je podvorila. A možda se čudila zbog naglaska Gay Orlove ili zbog naše gradske odjeće. Wildmer se svemu divio. Nije poznavao ni planine ni zimske sportove. Čela pritisnuta o prozorsko staklo i otvorenih usta promatrao je snijeg koji je padao na spomenik poginulima i na vijećnicu Megèvea. Zapitkivao je tu ženu o načinu rada ži- čara i bi li se on mogao upisati u skijašku školu.

Kuća se zvala „Južni križ”. Bila je velika, sagrađena od tamna drveta i imala je zelene kapke. Mislim da ju je Freddie unajmio od nekog svog pariškog prijatelja. Nalazila se iznad zavoja ceste s koje nije bila vidljiva, jer ju je štitio gust zastor jelovih grana. Do nje se sa ceste stizalo vijugavim putom. I ta se cesta uspinjala dalje, ali nikada nisam istražio kamo vodi. Denise i ja imali smo sobu na prvom katu i s našeg smo prozora, iznad jela, imali pogled na cijelo mjesto. S vremenom sam se izvježbao, pa sam tako za lijepa vremena mogao prepoznati zvonik crkve, hrđastu mrlju koju je stvarao jedan hotel u podnožju Rochebrunea, nadstrešnicu uza cestu, klizalište i groblje tamo sasvim dolje. Freddie i Gay Orlova imali su sobu u prizemlju, pokraj sobe za dnevni boravak. Da bi se došlo do Wildmero- ve sobe, trebalo se spustiti još jedan kat niže, jer se kuća nalazila na padini i okno te sobe ležalo je u razini zemlje. Wildmer je sam izabrao tu sobu da bi mu bilo kao u njegovoj jazbini, kako je on to govorio.

U početku uopće nismo izlazili iz kuće. Kartali smo se bez kraja i konca u sobi za dnevni boravak. Još se jasno sjećam te prostorije. Vuneni sag. Kožnata klupa, a iznad nje police s knjigama. Nizak stol. Dva prozora što su gledala na balkon. Jedna žena iz susjedstva išla je u kupnju za nas. Denise je obično čitala krimiće koje je našla na polici. Čitao sam ih i ja. Freddie je pustio bradu. Gay Orlova nam je svaku večer pripremala boršč. Wildmer je zatražio da mu se iz sela redovito donosi „Paris- sport”, a čitao ga je skriven u svojoj „jazbini”. Dok smo jedno popodne igrali bridž, pojavio se izo- bličena lica, vitlajući tim novinama. Neki je izvjestitelj obnovio sjećanja na najznačajnije događaje iz konjičkog sporta u zadnjih deset godina i između ostalih prisjetio se i ovoga: „Neobična nezgoda engleskog džokeja Andréa Wildmera u Auteuilu”. Bilo je otisnuto i nekoliko snimaka, a među njima i jedna Wildmerova fotografija, majušna, manja od poštanske marke. To ga je uzrujalo; strahovao je da ga je netko mogao prepoznati na stanici Sallanches ili u Megèveu, u slastičarnici pokraj crkve. I da ga je žena koja nam je pribavljala stvari i spremala, sigurno prepoznala kao „engleskog džokeja Andréa Wildmera”. Zar ga nije netko, samo tjedan dana prije našeg zajedničkog puta, anonimno tele- fonom nazvao kući, na Trg Aliscamps? Zar ga nije neki pusteni glas upitao: „Halo! Zar si još u Pari- zu, Wildmer?” I zatim je taj prasnuo u smijeh i prekinuo.
Uzalud smo mu govorili da nema nikakve opasnosti, jer je on „dominikanski državljanin”. Bio je neobično uzrujan.
Jedne noći, oko tri sata ujutro, Freddie je žestoko pokucao na vrata Wildmerove „jazbine” i za- urlao: „Znamo da ste tu, André Wildmer... Izlazite odmah!...”
Wildmeru se nije dopala ta šala i dva dana nije ni prozborio s Freddiem. Zatim su se pomirili. Izuzev tu nevažnu nezgodu, sve se u kući odvijalo u najvećoj tišini, barem u prvim danima.

Ipak, malo-pomalo, Freddie i Gay Orlova zamorili su se od jednolična načina našeg života. Dapače je i sam Wildmer, unatoč strahu da ga ne prepoznaju kao „engleskog džokeja”, počeo kružiti okoli- com. Bio je sportaš i teško je podnosio mirovanje.
Freddie i Gay Orlova susreli su „neke ljude” za šetnje po Megèveu. Čini se da su se mnogi „ljudi” poput nas sklonili ovamo. Počeli su se okupljati, priređivati „zabave”. O tome su nam pričali Fred- die, Gay Orlova i Wildmer. Uopće nisu oklijevali da se uklope u taj noćni život. No ja nisam imao povjerenja. Bilo mi je milije ostati s Denise u kući.

Katkad smo, međutim, i mi odlazili u selo. Izlazili bismo iz kuće oko deset sati izjutra i prolazili pu- tom uz koji su bile nanizane kapelice. Katkada bismo ušli u koju od njih i Denise bi upalila svijeću. Neke su bile zatvorene. Koračali smo polagano kako ne bismo upadali u snijeg.
Malo niže uzdizao se kameni križ usred nekakvog raskrižja s kojeg je vodio i jedan neobično strmi put. Na jednoj su strani bile postavljene drvene stube, ali ih je prekrio snijeg. Išao sam ispred Denise kako bih je mogao zadržati ako bi se poskliznula. Taj je put vodio do sela. Išli smo glavnom ulicom sve do trga s vijećnicom i prolazili pokraj hotela „Mont Blanc”. Još malo dalje, s desne strane ploč- nika, uzdizala se poštanska zgrada od sivkasta betona. Tamo bismo predali nekoliko pisama upućenih našim prijateljima: Léonu, Hélène, koja nam je bila ustupila svoj stan u Ulici Cambacérès... I Rubiro- si sam napisao nekoliko riječi, te mu javio da smo sretno stigli zahvaljujući njegovim putnicama.

Pozvao sam ga da nam se pridruži, jer mi je rekao, kad smo se zadnji put vidjeli u poslanstvu, da namjerava „povući se na ladanje”. Poslao sam mu i našu adresu.
Pošli smo prema Rochebruneu. Iz svih hotela uza cestu izlazile su skupine djece, a pratile su ih učiteljice skijanja u mornarsko plavoj skijaškoj odjeći. Djeca su na ramenima nosila skije ili kli- zaljke. Prije nekoliko mjeseci vlasti su privremeno oduzele hotele vlasnicima i u njih smjestile najsi- romašniju djecu iz velikih gradova. Prije povratka promatrali bismo izdaleka stisku na blagajni žiča- re.

Kad bismo pošli između jela putom što se uspinjao iznad planinske kuće „Južni križ”, stizali bismo do vrlo niske drvene kućice. Tu je živjela žena koja nam je pribavljala namirnice i spremala. Ona i njezin muž imali su nekoliko krava. Muž joj je bio čuvar „Južnog križa” kad su vlasnici bili odsutni. U svojoj je kući jednu veliku prostoriju opremio stolovima, biljarom i nekakvim grubo izdjelanim to- čionikom. Jednog popodneva pošli smo Denise i ja k tom čovjeku zaiskati malo mlijeka. Iako nije bio baš pretjerano ljubezan prema nama, Denise ga je ipak upitala bi li mogla zaigrati biljar. U prvi mah bio je iznenađen, ali je kasnije postao susretljiviji. Rekao joj je da može doći kadgod zaželi.
Odlazili smo tamo često, uvečer, nakon što bi nas napustili Freddie, Gay Orlova i Wildmer da bi sudjelovali u društvenom životu tadašnjeg Megèvea. Predlagali su nam da im se pridružimo u
„L’Equipeu” ili u bilo kojoj planinskoj kući na „prijateljskoj zabavi”, ali je nama bilo milije otići tamo gore. Georges - to mu je bilo ime - i njegova žena su nas očekivali. Mislim da su nas voljeli. Igrali smo biljar s njim i s dvojicom ili trojicom njihovih prijatelja. Denise je od svih nas najbolje igrala. Vidim je i sada onako nježnu, s biljarskim štapom u ruci, vidim njezino azijatsko lice, njezine svijetle oči, njezinu bakrenasto smeđu kosu što joj, dok igra, u uvojcima pada sve do kukova... Nosila je staru crvenu vestu koju joj je posudio Freddie.
Čavrljali smo do kasna sa Georgesom i njegovom ženom. Georges nam je rekao da će vjerojatno ovih dana doći do „frke” i provjere isprava, jer se većina tih ljudi što je došla u Megève na ladanje neobuzdano ponaša i privlači pozornost. Ali mi nismo poput ostalih. Njegova žena i on će se pobri- nuti za nas u slučaju bilo kakvih neugodnosti...
Denise mi se povjerila da je Georges podsjeća na njezina oca. Često bismo zapalili vatru u kami- nu. Tu bismo provodili tihe i ugodne trenutke, osjećajući se kao u obitelji.

Katkada bismo, nakon izlaska ostalih, ostajali sami u „Južnom križu”. Volio bih još jednom proživjeti neke od onih prozirnih noći kad smo tamo dolje, ispod nas, promatrali selo koje se jasno isticalo na snježnoj pozadini, te se doimalo umanjenim poput onih igračaka što ih za božićne blagdane stavljaju u izloge. Za tih nam se noći sve činilo jednostavno i ugodno, pa smo sanjarili o budućnosti. Ovdje bismo se nastanili, naša bi djeca išla u seosku školu, ljeto bi stizalo uz zvona stada na paši... Provo- dili bismo sretan život bez iznenadnih obrata.
Za drugačijih noći, kada je padao snijeg, mene bi obuzimao osjećaj gušenja. Nas dvoje se više ni- kada nećemo moći izvući odavde. Mi smo uznici ove doline i snijeg će nas malo-pomalo pokopati. Ne može vas ništa više obeshrabriti nego te planine što zatvaraju vidokrug. Obuzimao me užas. Tada bih otvarao vrata i izlazio na balkon. Udisao sam hladan zrak ispunjen mirisom jela. Više se nisam bojao. Naprotiv, osjećao sam neku ravnodušnost, neku spokojnu tugu što je zračila iz krajolika. Što će biti s nama u svemu tome? Činilo mi se da je odjek naših pokreta i naših života bio prigušen tom va- tom što je u laganim pahuljicama padala posvud oko nas, po crkvenom zvoniku, po klizalištu i grob-

lju, po onoj tamnijoj crti koja je iznačavala cestu kroz dolinu.

Zatim su Gay Orlova i Freddie počeli pozivati goste uvečer k nama. Wildmer se nije više plašio da će biti prepoznat i pokazao se kao izvanredan zabavljač. Dolazilo je njih desetak, pa i više, iznenada, oko ponoći, i tad bi zabavu, koju su započeli u nekoj drugoj kući, još bučnije nastavljali ovdje. Deni- se i ja smo ih izbjegavali, ali bi nas Freddie tako žarko molio da ostanemo, da smo mu se kadikad i pokorili.
Nejasno se još prisjećam nekih osoba. Tamnokos muškarac koji nas je neprestano pozivao na partiju pokera i vozikao se u automobilu s tablicom Luxembourga; stanoviti André-Karl u crvenom puloveru, svijetle kose i lica potamnjela od dugotrajna skijanja; zatim neko snažno čeljade, uparadi- rano u crnom baršunu, a u sjećanju mi je ostao nalik velikom bumbaru... Tu su i sportske ljepotice, neka Jacqueline i neka gospođa Campan.
Događalo se da u jeku zabave iznenada ugase svjetla u sobi za dnevni boravak ili pak da neki par ode u sobu.

Napokon tu je i taj Kiril što ga je Gay Orlova susrela na stanici Sallanches i koji nam je ponudio svoj auto. Rus oženjen Francuskinjom, neobično lijepom ženom. Mislim da se bavio nedozvoljenom trgo- vinom.
Često je od nas nazivao Pariz, i ja sam upozoravao Freddiea da će ti telefonski pozivi svratiti po- zornost na nas, ali je kod njega, kao i kod Wildmera, nestao svaki oprez.
Taj Kiril i njegova žena doveli su jednu večer k nama Boba Bessona i stanovitog Olega de Wrédéa. Besson je bio učitelj skijanja, a učenici su mu bile same slavne ličnosti. Bavio se i skokovi- ma sa skakaonice, a nezgodni padovi išarali su mu lice ožiljcima. Malo je šepao. Bio je to nizak sme- đokos muškarac rodom iz Megèvea. Dosta je pio što ga ipak nije ometalo da skija već od osam sati izjutra. Uz posao učitelja skijanja, radio je i u službi za opskrbu, i u tu je svrhu imao na raspolaganju crni zatvoren automobil što sam ga bio zapazio pri našem dolasku u Sallanches. Wrédé, mladi Rus kojeg je Gay Orlova već susretala u Parizu, bio je čest posjetilac u Megèveu. Doimalo se kao da se snalazi na razne načine, da živi od kupnje i preprodaje automobilskih dijelova i guma, jer je i on često nazivao Pariz iz naše kuće. Čuo sam da uvijek naziva neku tajanstvenu radionicu „Repatica”.

Zašto sam se te večeri upustio u razgovor s Wrédéom? Možda zato što mu je nastup bio vrlo ugodan. Imao je iskren pogled i radosnu bezazlenost u ponašanju. Smijao se za svaku sitnicu. Bio je susretljiv, pažljiv, na onaj način kao da vas neprestance pita „osjećate li se dobro?”, „biste li nešto popili?”,
„ne biste li radije sjeli na ovaj divan umjesto na taj stolac?”, „jeste li noćas dobro spavali?...” Gutao vam je riječi otvorenih očiju i napeta lica kao da pričate čudesa.
Shvatio je naš položaj i ubrzo me upitao želimo li mi dugo ostati „u tim planinama”. Kad sam mu odgovorio da nemamo drugog izbora, tiho mi je rekao da on zna način kako bismo potajno mogli pri- jeći švicarsku granicu. Zanima li me to?
Oklijevao sam časkom i potom mu potvrdno odgovorio.
Rekao mi je da treba platiti 50.000 franaka po osobi i da u tom poslu sudjeluje i Besson. Besson i on obavezuju se da nas odvezu do jednog blizog mjesta na granici gdje će nas preuzeti jedan vješt vo- dič. Na taj su način preveli u Švicarsku već desetak ljudi, a nabrojio mi je i njihova imena. Imam

vremena da razmislim. Odlazi u Pariz, ali se vraća slijedećeg tjedna. Dao mi je i jedan broj u Parizu: AUTeuil 54-73, kamo ga mogu nazvati ako se ubrzo odlučim.

Ispričao sam to Gay Orlovoj, Freddieu i Wildmeru. Gay Orlova bila je iznenađena da se Wrédé bavi prebacivanjem preko granice, jer ga je ona poznavala tek kao lakoumna mladića koji se bavi ne- dozvoljenom trgovinom. Freddie je mislio da nema nikakve potrebe za odlaskom, jer nas štite naše dominikanske putnice. Wildmer je rekao da Wrédé ima „njušku pravog žigoloa”, a pogotovo nije trpio Bessona. Tvrdio je da su ožiljci na Bessonovu licu lažni, i da ih on sam svako jutro liči. Ljubo- mora sportaša? Ne, zaista, nikako nije mogao podnijeti Bessona. Nazvao ga je „papirnatim lutkom”. Denise je držala da je Wrédé „simpatičan”.
Odlučili smo se na brzinu. Zbog snijega. Nije prestajao padati cijeli tjedan. Imao sam opet onaj osjećaj gušenja što sam ga upoznao već u Parizu. Uvjeravao sam sama sebe da ćemo biti uhvaćeni u klopku, ostanemo li ovdje duže vrijeme.
To sam rekao i Denise.
I Wrédé se vratio slijedećeg tjedna. Sastali smo se i razgovarali s njim i s Bessonom o prijelazu preko granice. Nikad mi se još Wrédé nije učinio tako prisnim i tako dostojnim povjerenja. Njegov prijateljski običaj da vas potapše po ramenu, njegove svijetle oči, njegovi bijeli zubi, njegova uslužnost - sve mi se to sviđalo, premda mi je Gay Orlova u smijehu često napominjala da s Rusima i Poljacima valja biti oprezan.
Tog jutra, vrlo rano, Denise i ja zaključali smo svoje kovčege. Drugi su još spavali i nismo ih htje- li buditi. Ostavio sam Freddieu poruku od nekoliko riječi.
Čekali su nas uz rub ceste u Bessonovu crnom automobilu, onom istom što sam ga već vidio u Sallanchesu. Wrédé je bio za upravljačem, a Besson je sjedio do njega. Sam sam otvorio prtljažnik, smjestio naše kovčege, a zatim smo Denise i ja sjeli na stražnja sjedala.
Cijelim putom uopće nismo razgovarali. Wrédé se doimao razdraženim.
Sniježilo je. Wrédé je vozio polagano. Prolazili smo uskim planinskim cestama. To putovanje tra- jalo je dobra dva sata.
Tek onog trenutka kad je Wrédé zaustavio automobil i zatražio novac, u meni se javio neki nejasan predosjećaj. Pružio sam mu svežnjeve novčanica. Prebrojao ih je. Zatim se okrenuo prema nama i nasmiješio se. Rekao je da ćemo se sada pri prijelazu preko granice razdvojiti iz opreza. Ja ću poći s Bessonom, a on će povesti Denise i prtljagu. Naći ćemo se za jedan sat kod njegovih prijatelja, tamo, s druge strane... Neprestano se smiješio. Bio je to neki čudan osmijeh koji još i danas vidim u svojim snovima.
Besson i ja izišli smo iz automobila. Denise se premjestila naprijed, kraj Wrédéa. Gledao sam u nju i ponovno mi je neki predosjećaj stisnuo srce. Htio sam otvoriti vrata automobila i reći joj da izi- đe. Pošli bismo zajedno, nas dvoje. Uvjeravao sam sama sebe da sam sumnjičave naravi i da mi se to samo pričinja. Denise se, međutim, doimala kao da je puna povjerenja i dobre volje. Poslala mi je rukom poljubac.
Tog je jutra bila odjevena u ogrtač od skunksova krzna, kockasti pulover i skijaške hlače koje joj je posudio Freddie. Imala je dvadeset i šest godina, kestenjastu kosu, zelene oči i bila je visoka 1,65. Nismo imali mnogo prtljage: dvije kožnate torbe i malen tamnosmeđi kovčeg.
Wrédé, još uvijek nasmiješen, upalio je motor. Mahnuo sam Denise koja se nagnula kroz spušten

prozor. Slijedio sam pogledom automobil koji se udaljavao. Sve dok nije postao posve malena točka, tamo daleko.
Pošli smo. Išao sam iza Bessona. Promatrao sam njegova leđa i njegove tragove u snijegu. Iznena- da mi je rekao da ide u izvidnicu, jer smo se približili granici. Zatražio je da ga pričekam.
Nakon deset minuta shvatio sam da se više neće vratiti. Zašto sam doveo Denise u tu klopku? Svim sam silama nastojao potisnuti misao da će i nju napustiti Wrédé i da od nas dvoje neće ostati baš ništa.
Snijeg je i dalje padao. Hodao sam i dalje i uzaludno tražio neku oznaku. Išao sam satima i satima.
Na kraju sam legao u snijeg. Oko mene je bila sama bjelina.

XXXVIII


SIŠAO SAM s vlaka u Sallanchesu. Bilo je sunčano. Na trgu ispred stanice čekao je autobus s upalje- nim motorom. Jedan jedini taksi, jedan DS 19, stajao je uz pločnik. Sjedoh u nj.
- Megève - rekoh vozaču.
Krenuo je. Muškarac od šezdesetak godina, prošarane kose, odjeven u vjetrovku s ovratnikom od istrošena krzna. Sisao je neki slatkiš.
- Lijepo vrijeme, zar ne? - dobacio mi je.
- Da, da...
Gledao sam kroz prozor i pokušavao prepoznati cestu kojom smo se vozili, ali ovako, bez snijega, uopće nije sličila onoj nekadašnjoj. Sunce na jelama i na livadama, svod od grane iznad ceste, sve me je to raznoliko zelenilo iznenadilo.
- Više ne prepoznajem ovaj krajolik - rekao sam vozaču.
- Jeste li već bili ovdje?
- Da, prije mnogo vremena... i sve je bilo pod snijegom...
- Posve je različito kada je snijeg.
Izvukao je iz džepa okruglu metalnu kutijicu i pružio mi je.
- Želite li jedan bombon?
- Da, hvala.
I on je uzeo jedan.
- Prestao sam pušiti prije tjedan dana... Moj mi je liječnik preporučio ove bombone... Pušite li?
- I ja sam prestao... Recite mi... Jeste li iz Megèvea?
- Da, gospodine.
- Poznavao sam neke ljude u Megeveu... Volio bih znati što se s njima zbilo... Poznavao sam na primjer, nekoga Boba Bessona...
Usporio je i okrenuo se k meni.
- Roberta? Učitelja skijanja?
- Da.
Stresao je glavom.
- Išao sam s njim u školu.

- Što je s njim?
- Umro je. Poginuo je prije nekoliko godina na skakaonici.
- Ah, tako...
- Mogao je postići nešto... ali... Jeste li ga poznavali?
- Ne baš dobro.
- Robertu su zavrtjeli glavom oni koje je poučavao dok je još bio vrlo mlad... Otvorio je metalnu kutijicu i uzeo još jedan bombon.
- Poginuo je iznenada... pri skoku...
Autobus je vozio dvadesetak metara iza nas. Autobus nebesko plave boje.
- Bio je dobar prijatelj s jednim Rusom, zar ne? - upitao sam ga.
- Rus? Besson je bio prijatelj nekom Rusu? Nije shvatio što sam mu rekao.
- Znate, Besson nije bio baš zanimljiv tip... Imao je dosta nezgodne osobine... Shvatio sam da više ne želi govoriti o Bessonu.
- Znate li jednu ladanjsku kuću u Megèveu, „Južni križ”?
- „Južni križ”?... Mnoge su se kuće nekoć tako zvale... Ponovno mi je pružio kutiju s bombonima. Uzeo sam jedan.
- Kuća se nalazila iznad ceste - dodao sam.
- Iznad koje ceste?
Da: koje ceste? Ona koju sam ja vidio u svom sjećanju sličila je bilo kojoj planinskoj cesti. Kako bih je pronašao? Možda više nema ni kuće. A ako još i postoji...
Nagnuo sam se k vozaču... Bradom sam mu dodirnuo krzneni ovratnik na vjetrovci.
- Odvezite me natrag na stanicu Sallanches - rekao sam mu. Okrenuo se. Doimao se iznenađeno.
- Kako god želite, gospodine.

XXXIX


Predmet: HOWARD DE LUZ, Alfred Jean.
Mjesto rođenja: Port-Louis (otok Mauricijus), 30. srpnja 1912. Otac HOWARD DE LUZ, Joseph Simety i majka Louise, rođena FOUQUEREAUX
Državljanstvo: englesko (i američko).
Gospodin Howard de Luz stanovao je na ovim mjestima: Dvorac Saint-Lazare u Valbreuseu (Orne)
Ulica Raynouard 23, Pariz XVI
Hotel „Chateaubriand”, Ulica Cirque 18, Pariz VIII Avenija Montaigne 53, Pariz VIII
Avenija Maréchal-Lyautey 25, Pariz XVI

Gospodin Howard de Luz, Alfred Jean, nije imao neko određeno zanimanje u Parizu.
Od 1934. do 1939. godine posvetio se traženju i kupovanju starinskog pokućstva za jednoga Grka, po imenu Jimmyja Sterna, i tom je prigodom bio na dužem putu u Sjedinjenim Državama, odakle je potjecala njegova baka.
Čini se da je gospodin Howard de Luz, premda je pripadao francuskoj obitelji s otoka Mauriciju- sa, imao dvostruko državljanstvo: englesko i američko.
Godine 1950. gospodin Howard de Luz napustio je Francusku i nastanio se u Polineziji, na otoku Padipi, u blizini otoka Bora Bora (Društveni otoci).

Tome spisu dodano je i ovih nekoliko rečenica:
„Dragi gospodine, oprostite na zakašnjenju s kojim Vam šaljemo obavijesti o gospodinu Howardu de Luzu. Pronašli smo ih uz velike teškoće: budući da je gospodin Howard de Luz bio britanski (ili američki) državljanin, u našim ustanovama nije bilo uopće nikakvih tragova o njemu. Srdačan pozdrav Vama i Hutteu.
J.-P. Bernardy.”

XL


„DRAGI MOJ Hutte, slijedećeg ću tjedna otputovati iz Pariza na jedan otok u Tihom oceanu. Postoji mogućnost da tamo pronađem čovjeka koji će mi pružiti obavijesti o onome što je nekoć bio moj ži- vot. To bi trebalo da bude jedan prijatelj iz mladosti.
Do sada mi se sve činilo tako iskidano, tako zbrkano... Tokom mojih istraživanja neočekivano bi se pojavili ulomci, ostaci nečega... Napokon, možda je život upravo to...
Je li riječ baš o mom životu? Ili pak o nečijem tuđem životu u koji sam se neprimjetno uvukao? Pisat ću Vam odanle.
Nadam se da Vam je dobro u Nici i da ste dobili mjesto knjižničara koje ste priželjkivali, u onoj kući što vas podsjeća na Vaše djetinjstvo.”

XLI


AUTeuil 54-73; Auto-mehanička radionica „REPATICA” - Ulica Faucault 5, Pariz

XLII


ULICA KOJA vodi na obalu, prije Trocadéroa, a čini mi se da u toj ulici stanuje Waldo Blunt, ame- rički pijanist kojeg sam pratio do njegova stana, a bio je prvi muž Gay Orlove.
Radionica je već odavno zatvorena, ako je suditi po velikim vratima od zarđala željeza. Iznad njih, na sivom zidu, moglo se još pročitati, premda su plava slova bila već napola izbrisana AUTO- MEHANIČKA RADIONICA „REPATICA”.
Na prvom katu desno nalazi se jedan prozor s narančastim zastorom. Prozor neke sobe ili ureda?
Je li Rus bio u toj sobi kad sam mu telefonirao iz Megèvea u AUTeuil 54-73.
Kakve je poslove obavljao u Radionici „Repatica”? Kako bih to saznao? Sve se doimalo tako da- lekim ispred te napuštene zgrade...
Okrenuo sam se i časkom zastao na obali. Promatrao sam vozila i svjetlost na drugoj strani Sene, pokraj Champ-de-Marsa. Možda je tamo dolje preostalo još nešto od moga života, u nekom malom stanu na rubu parkova, u nekoj osobi koja me je nekoć poznavala i koja me se još sjeća.

XLIII


JEDNA ŽENA stoji uz prozor nekog stana u prizemlju, na uglu Ulice Rude i Ulice Sajgon. Sunčano je, i djeca se igraju loptom na pločniku, tamo malo dalje. Čuje se bez prestanka kako djeca viču „Pe- dro!”, jer se jedan među njima tako zove, a drugi ga, ne prekidajući igru, neprestano zivkaju. I taj
„Pedro”, što ga izvikuju glasovi jasna zvuka, neobično odjekuje ulicom.
Ona sa svoga prozora ne vidi djecu. Pedro. Ona je poznavala nekoga tko se tako zvao, prije mnogo godina. Pokušava se prisjetiti. Kada je to bilo, dok do nje dopiru krici, smijeh i tupi udarci lopte što odskakuje od zida. Pa naravno. To je bilo u ono doba dok je bila manekenka kod Alexa Maguyja. Tamo je srela stanovitu Denise, plavušu pomalo azijatskog lica, koja je također tamo radila. Odmah su se dopale jedna drugoj.
Ta je Denise živjela s nekim muškarcem koji se zvao Pedro. Nedvojbeno je bio Južnoamerikanac. Zapravo se prisjeća da je taj Pedro radio u jednom poslanstvu. Bio je to visoki tamnokosi muškarac čijeg se lica jasno sjeća. Mogla bi ga i danas prepoznati, ali je i on, vjerojatno, ostario.
Jedne su večeri došli oboje ovamo k njoj, u Ulicu Sajgon. Pozvala je nekoliko prijatelja na veče- ru. Japanski glumac i njegova žena svijetle crvenkaste kose, koji su stanovali posve blizu u Ulici Chalgrin, Evelyne koju je bila upoznala kod Alexa Maguyja, u pratnji nekog blijedog mladića, još jedna osoba koje se više ne sjeća, i Jean-Claude, Belgijanac koji joj je udvarao... Te su večeri bili vrlo veseli. Razmišljala je kako su Denise i Pedro skladan par.
Jedno je dijete uhvatilo loptu u letu, zgrabilo je i u trku se odvojilo od ostalih. Ona ih s prozora vidi kako trče. Onaj što drži loptu zadihano trči prema Aveniji Grande-Armée. Prelazi aveniju s loptom u rukama. Ostali se ne usuđuju poći za njim i nepomični ga gledaju kako trči suprotnim ploč- nikom. Udara loptu nogom. Na suncu svjetlucaju bicikli, nanizani duž avenije, pred izlozima trgovina biciklima.
Zaboravio je ostale. Trči posve sam i spretno udara loptu nogom, skreće udesno i ulazi u Ulicu Anatole-de-la-Forge.

XLIV


ČELO SAM prislonio uz okrugli prozorčić. Dva su muškarca koračala mostom i neprestance razgo- varala, a mjesec im je pepeljasto bojio lica. Napokon su se naslonili na ogradu.
Premda je nevrijeme stalo, nisam mogao nikako zaspati. Razgledao sam redom naše fotografije: Denise, Freddie, Gay Orlova - svi su oni malo-pomalo postajali nestvarni dok je brod plovio svojim smjerom. Jesu li ikada postojali? Sjetio sam se što su mi rekli o Freddievim poslovima u Americi. Bio je „pratilac Johna Gilberta”. Te su riječi u meni izazvale sliku: dva muškarca prolaze nekim vrtom u blizini vile, duž teniskog igrališta prekrivena opalim lišćem i slomljenim grančicama. Viši od te dvojice - Freddie - prignuo se k onom drugom koji mu nešto govori tihim glasom - to je sigurno John Gilbert.
Nešto kasnije začuo sam neki metež, povike i isprekidani smijeh. Prepirali su se oko neke trublje da bi napokon zasvirali prve taktove „Pokraj moje plavuše”. Vrata susjedne kabine su zalupila. Bilo ih je više. Ponovno se začuo smijeh, zveckanje čaša, ubrzano disanje, nježan i dug uzdah...
Netko je prolazio pokraj kajite, zvonio malim zvoncem i glasom visokim kao iz dječjeg zbora neprestano ponavljao da smo prošli Ekvator.

XLV


TAMO DOLJE nizali su se crveni svjetionici i u prvi mah se moglo pomisliti da lebde u zraku, sve dok niste shvatili da oni slijede obalu. Nazirala se planina od tamnoplave svile. Mirne vode, nakon što prođosmo grebene.
Ušli smo u luku Papeetea.

XLVI


UPUTILI SU me na nekog Fribourga. Već je trideset godina živio na otoku Bora Bora, snimao doku- mentarne filmove o otocima Tihog oceana i povremeno ih prikazivao u Parizu, u dvorani Pleyel. Bio je jedan od najboljih poznavalaca Oceanije.
Nije bilo potrebno ni da mu pokažem Freddievu sliku. Susreo ga je u nekoliko navrata kad je odla- zio na otok Padipi. Opisao mi ga je kao čovjeka visoka rasta - oko dva metra. Napuštao je svoj otok samo zato da bi na svom brodu, nekakvoj škuni, poduzimao duže plovidbe među atolima Touamotoua, pa plovio čak i do otočja Marquises.
Fribourg mi se ponudio da me preveze do otoka Padipi. Ukrcali smo se na nekakav ribarski brod. S nama je bio i neki debeo Maor koji je u stopu pratio Fribourga. Mislim da su živjeli zajedno. Bili su neobičan par, taj niski muškarac s držanjem nekadašnjeg izviđačkog vođe, odjeven u izlizane hlače za golf i košulju, s naočalima u metalnom okviru, i debeli Maor bakrenaste puti. Taj je bio odjeven u pregaču i košulju od nebeski plavog platna. Tijekom putovanja pričao mi je raznježenim glasom da je u mladosti igrao nogomet s Alainom Gerbaultom.

XLVII


PO OTOKU smo išli stazom prekrivenom travom i okruženom kokosovim i krušnim stablima. S vre- mena na vrijeme neki bijeli zid u visini prsiju označavao bi granicu vrta usred kojeg se uzdizala neka kuća - uvijek jednaka - s verandom i limenim krovom obojenim u zeleno.
Izbili smo do prostrane čistine okružene žičanom ogradom. S lijeve strane nalazila se skupina spremišta i svijetloružičasta dvokatnica. Fribourg mi je objasnio da je to nekadašnji aerodrom što su ga sagradili Amerikanci u vrijeme rata na Pacifiku i da tu sada živi Freddie.
Ušli smo u kuću. U sobi, u prizemlju, nalazili su se ležaj, mreža protiv komaraca, stol i naslonjač od pruća. Jedna su vrata vodila u zapuštenu kupaonicu.
Prostorije na prvom i drugom katu bile su prazne a nedostajala su i stakla na prozorima. Na jed- nom je visila vojna karta južnog Pacifika.
Vratili smo se u onu sobu što je vjerojatno pripadala Freddieu. Ptice smeđeg perja ulijetale su kroz poluotvoren prozor i nizale se na ležaju, na pisaćem stolu i na polici za knjige pokraj vrata. Fri- bourg mi je rekao da su to kosovi s Molučkih otoka i da oni kljucaju sve do čega dođu, papir, drvo, pa čak i zidove kuća.
U prostoriju je ušao neki čovjek. Imao je bijelu bradu i bio je odjeven u pregaču. Govorio je nešto debelom Maoru koji je poput sjene slijedio Fribourga. Maor je to prevodio, lagano se njišući. Prije petnaestak dana nasukala se škuna, kojom je Freddie krenuo prema otocima Marquises, na koraljni greben otoka, ali Freddiea nije bilo na brodu.
Upitao nas je želimo li vidjeti taj brod i zatim nas odveo na obalu lagune. Brod je bio tamo, slomljena jarbola, obložen kamionskim gumama da bi bio zaštićen od udaraca.
Fribourg je obećao da ćemo po povratku zatražiti istragu. Debeli Maor u svijetloplavoj košulji razgovarao je s onim drugim domorocem nekim piskavim glasom. Moglo bi se pomisliti da ispuštaju sitne krikove. Uskoro ih uopće nisam više ni čuo ni vidio.
Ne znam kako sam dugo ostao na obali te lagune. Mislio sam na Freddiea. Ne, on sigurno nije nestao u moru. On je, nedvojbeno, odlučio prekinuti i posljednje priveze i sakriti se na nekom otoku. Napokon ću ga naći. A onda moram poduzeti i posljednji korak: vratiti se na svoju staru adresu u Rimu, u Ulicu mračnih dućana 2.
Spustila se večer. Laguna se pomalo gasila, a njezino je zelenilo nestajalo. Na vodi su se još ljeskale ljubičastosive sjenke s nekom neodređenom svjetlucavošću.
Nesvjesno sam izvukao one fotografije koje sam htio pokazati Freddieu, i među njima pronašao onu na kojoj je Gay Orlova još djevojčica. Sve do sada nisam zapazio da ona plače. To se može
otkriti po naboru obrva. U taj čas misli su me prenijele daleko od ove lagune, na drugi kraj svijeta, u ono kupalište južne Rusije gdje je nekada davno snimljena ova fotografija. Neka se djevojčica i nje- zina majka vraćaju u predvečerje s plaže. Ona plače ni za što, vjerojatno zato što je željela nastaviti igru. Ona se udaljava. Već je zašla za ulični ugao. Nisu li naši životi isto tako kratkotrajni i podatni nestajanju u nekom predvečerju poput te djetinje tuge?