Levijatan - Pol Oster

U prići o prijateljstvu između dvojice pisaca, upakovanoj u šareni papir krimi priče, Pol Oster i ovaj put, neumoljivo, vodi čitaoca u imaginativnu pustolovinu u kojoj se prepliću stvarnost i mašta. Pozadinu dela čini Amerika osamdesetih godina, Reganovo doba, kada mnogi uviđaju da je američki san zapravo američka laž, a samo retki pokušavaju da na to skrenu pažnju.

Rukovodeći se slučajem kao osnovnim principom funkcionisanja ljudskih života, Oster svoje antijunake gura u bizarnu centrifugu događaja: oni se žene i razvode, zaljubljuju i odljubljuju, varaju i veruju, koriste eksploziv ili pisaću mašinu, da bi svoje ideje sproveli u delo, i uvek tragaju za odgovorima na pitanja o sopstvenom biću. Biblijski i hobsovski naslov dela samo na najočigledniji način upućuje na mogućnost alegorijskog čitanja, a sve ostale niti priče, metaforičke i stvarne, doprinose onom najvažnijem - čitalačkom užitku.

01.

Prije šest dana, čovjek se raznio pokraj ceste u sjevernom Wisconsinu. Svjedoka nije bilo, no po svemu sudeći, sjedio je na travi, pokraj svog parkiranog automobila, u trenutku kad je bomba koju je izrađivao nesretnim slučajem eksplodirala. Prema netom objavljenim forenzičkim izvješćima, čovjek je poginuo na mjestu. Tijelo mu se razletjelo u desetke komadića, a dijelovi njegova trupla pronađeni su čak petnaest metara od mjesta eksplozije. Do današnjega dana (4. srpnja 1990.) nitko, čini se, ne zna točan identitet žrtve. FBI je, radeći u sprezi s lokalnom policijom i agentima Ureda za alkohol, duhan i vatrena oružja, istragu započeo pretragom automobila, plavoga Dodgea starog sedam godina, registriranog u Illinoisu, no ubrzo se otkrilo da je ukraden - dignut usred bijela dana, 12. lipnja, s parkinga Joliet. Isto se dogodilo i kad su pregledali sadržaj čovjekove lisnice koja je, nekim čudom, nakon eksplozije ostala gotovo netaknuta. Bili su uvjereni da su naletjeli na pravi vrutak indicija - vozačka dozvola, broj socijalnog osiguranja, kreditne kartice - no kad su podatke s tih dokumenata unijeli u računalo, ispostavilo se da su svi ili krivotvoreni ili ukradeni. Otisci prstiju su trebali biti sljedeći korak, no u ovome se slučaju otisci prstiju nisu mogli uzeti u obzir, jer su čovjekove ruke bile raznesene od eksplozije. Ni automobil im nije bio ni od kakve pomoći. Dodge je bio sveden na gomilu pougljenjenog metala i plastike, tako da na njemu, uza sav trud nisu uspjeli pronaći nijedan jedini otisak. Možda će sa zubima imati više sreće, naravno pod uvjetom da im je na raspolaganju ostalo dovoljno zuba, no za to je potrebno poprilično vremena, možda čak nekoliko mjeseci. Nema sumnje, naposljetku će im ipak sinuti nešto, no dok ne utvrde identitet njihove izmrcvarene žrtve, mala je vjerojatnost da će se slučaj pomaknuti s mrtve točke.
Što se, pak, mene tiče, što im bude duže trebalo, to bolje po mene. Priča koju moram ispričati prilično je komplicirana i ako je ne privedem kraju prije no što se oni pojave sa svojim odgovorima, riječi koje ću napisati neće imati nikakva značenja. Kad istina izađe na vidjelo, izreći će se svakojake laži, ružna će se izvrtanja pojaviti na stranicama dnevnih novina i časopisa, pa će u samo nekoliko dana čovjekova reputacija biti uništena. Nije da želim stati u obranu onoga što je učinio, no budući da više nije u mogućnosti osobno se braniti, najmanje što mogu učiniti jest objasniti tko je on uopće bio i ispričati istinitu priču o tome kako se uopće zatekao na cesti u Wisconsinu. Zato moram biti brz: kad kucne čas, moram ih dočekati spreman. Ako nekim sretnim slučajem misterij ostane neriješen, jednostavno ću se držati onoga što sam napisao i nitko neće morati doznati ni riječ o svemu ovome. To bi bio najbolji mogući ishod: savršena mrtva točka, nijedna strana ne bi ni pisnula. Na to, međutim, ne smijem računati. Kako bih učinio ono što mi je dužnost, moram pretpostaviti da su mu već blizu, da će prije ili kasnije otkriti tko je. I to ne u trenutku kad već budem imao dovoljno vremena da dovršim ovo - već u bilo kojem trenutku počevši od sada.
Dan nakon eksplozije, telegrafska je služba objavila kratak članak o slučaju. Bila je to jedna od onih šifriranih priča u dva paragrafa koje uvijek strpaju negdje usred novina, no ja sam je uspio uočiti u Neto York Timesu dok sam objedovao, tog poslijepodneva. Gotovo neizbježno, počeo sam razmišljati o Benjaminu Sachsu. U tom članku nije bilo ničeg što bi jasno upućivalo na njega, no istodobno se činilo kako se sve poklapa. Nismo razgovarali već gotovo godinu dana, no tijekom našeg posljednjeg susreta rekao mi je dovoljno da me uvjeri da je u velikoj nevolji, da naglavce srlja prema nekoj mračnoj, neizrecivoj katastrofi. Ako je to previše neodređeno, trebao bih reći da je spominjao i bombe, da je tijekom našeg susreta neprestano o njima govorio, te da sam tijekom

sljedećih jedanaest mjeseci osjećao strah - strah da će se ubiti, da ću jednoga dana otvoriti novine i pročitati da se moj prijatelj raznio. Tad je to bila tek neodređena slutnja, jedan od onih nerazumnih skokova u prazninu, no čim mi je ušla u glavu, ta me misao više nije napuštala. A zatim, dva dana nakon što sam pročitao članak, na vrata su mi pokucala dva agenta FBI-a. Čim su izustili tko su, odmah sam znao da sam bio u pravu.
Sachs je bio taj koji se raznio. Bilo je to neupitno. Sachs je bio mrtav, a pomoći sam mu mogao samo tako da njegovu smrt zadržim za sebe.
Vjerojatno sam imao sreću što sam članak pročitao kad sam ga pročitao, premda se sjećam da sam poželio da ga nikad nisam ni vidio. Ako ni zbog čeg drugog, a onda barem zbog činjenice što mi je trebalo nekoliko dana da prebrodim šok. Kad su se pojavili ljudi iz FBI-a, već sam bio pripravan za njih, a to mi je pomoglo da se obuzdam. Nije mi naškodilo ni to što im je bilo potrebno dodatnih četrdeset osam sati kako bi mi ušli u trag. Među predmetima pronađenima u Sachsovoj lisnici, navodno je bio i komadić papira s mojim inicijalima i telefonskim brojem. Tako su došli do mene, no srećom je to bio kućni broj telefona u mome domu u New Yorku, a posljednjih sam desetak dana sa svojom obitelji boravio u Vermontu, u iznajmljenoj kući u kojoj smo namjeravali provesti ostatak ljeta. Samo Bog zna s koliko su ljudi morali razgovarati prije no što su otkrili da sam ovdje. Ako usput napomenem da je vlasnica kuće Sachsova bivša supruga, onda je to kako bih dočarao u kolikoj je mjeri čitava priča naposljetku bila zamršena i komplicirana.
Trudio sam se što je moguće bolje pred njima odglumiti budalu, dati im što je moguće manje podataka.
Ne, rekao sam, nisam pročitao članak u novinama. Nisam znao ništa o bombama, ukradenim automobilima ili seoskim cestama u Wisconsinu. Ja sam pisac, rekoh, čovjek koji pišući romane zarađuje za život, a ako žele provjeriti tko sam, slobodno to mogu učiniti - no to im u ovom slučaju neće nimalo pomoći, samo će izgubiti vrijeme. Vjerojatno, rekli su, no što je s komadićem papira u mrtvačevoj lisnici? Nisu me pokušavali optužiti ili što slično, no činjenica da je on uokolo tumarao s mojim telefonskim brojem u svojoj lisnici, dokazivala je, čini se, neku povezanost između nas dvojice.
Morao sam to priznati, zar ne? Da, rekao sam, naravno da bih morao, no ne znači da je nešto istinito samo ako tako izgleda. Postoji tisuću načina kako je taj čovjek mogao doći do moga broja. Imam prijatelje raštrkane diljem svijeta, a bilo koji od njih je nekom neznancu mogao dati moj broj. Možda ga je taj stranac dao nekom drugom strancu koji ga je, pak, dao nekom trećem. Možda, rekli su, no zašto bi netko uza se nosio telefonski broj nekoga koga ne poznaje? Zato što sam ja pisac, rekao sam.
Oh? Rekli su, a u čemu je razlika? Zato što se moje knjige objavljuju, rekao sam. Ljudi ih čitaju, a ja nemam pojma tko su ti ljudi. Ulazim u živote stranaca, a da toga nisam ni svjestan, i dokle god u rukama drže moju knjigu, moje su riječi za njih jedina postojeća stvarnost. To je normalno, rekli su, tako je to s knjigama. Da, rekao sam, tako je to, no ljudi ponekad polude. Čitaju tvoju knjigu, a nešto u njoj ponekad dirne neku žicu duboko u njihovoj duši. Iznenada si umisle da im pripadaš, da si im jedini prijatelj na čitavom svijetu. Iznio sam nekoliko primjera kako bih im dočarao na što ciljam - svi su bili istiniti, svi iz mog osobnog iskustva. Neuravnotežena pisma, telefonski pozivi u tri sata ujutro, anonimne prijetnje. Prošle godine, nastavih, otkrio sam da me netko imitira - odgovara na pisma u moje ime, ulazi u knjižare i potpisuje moje knjige, da se kao zlokobna sjenka šulja uz rubove moga života.
Knjiga je misteriozan predmet, rekao sam, sve je moguće kad jednom isplovi u svijet. Može biti uzrokom svakakvih nevolja, a protiv toga se ne može učiniti ama baš ništa. U dobru i u zlu, ona je

posve izvan domašaja našeg nadzora.
Ne znam je li im moje poricanje bilo uvjerljivo ili ne. Sklon sam povjerovati da nije, no čak i ako nisu povjerovali ni u jednu jedinu riječ, moguće je da mi je moja strategija priskrbila ponešto vremena.
Nikada ranije nisam razgovarao ni sa jednim agentom FBI-a, a nisam nezadovoljan svojim držanjem tijekom ispitivanja. Bio sam smiren, pristojan, uspio sam prezentirati ispravnu kombinaciju susretljivosti i zbunjenosti. Već sam to samo po sebi doživio kao pobjedu. Općenito govoreći, nisam baš nadaren za obmanjivanje, jer koliko kod da sam se tijekom godina trudio, rijetko da sam ikoga ičim uspio obmanuti. Ako sam prekjučer i uspio izvesti uvjerljivu predstavu, ljudi iz FBI-a su barem dijelom i sami za to odgovorni. Problem nije toliko ležao u onome što su rekli, već u njihovu izgledu, u tome kako su se za svoje uloge odjenuli pretjerano savršeno, čime su svakim detaljem samo potvrdili da je točna moja predodžba o tome kako bi pripadnici FBI-a trebali izgledati: lagana ljetna odijela, čvrste cokule, košulje koje ne iziskuju glačanje, pilotske sunčane naočale. Bile su to, da tako kažem, neizostavne sunčane naočale koje su na scenu bacale nešto umjetno, kao da su oni koji ih nose tek priučeni glumci, statisti koji igraju sitne uloge u nekom niskobudžetnome filmu. Sve me je to na čudnovat način osnažilo, a kad se danas osvrnem na to, shvaćam kako je nestvarno nekako išlo meni u korist. Dopustio sam si da na samoga sebe gledam kao na glumca, a budući da sam tad bio netko drugi, to mi je iznenada dalo za pravo da ih obmanem, da lažem bez ikakve grižnje savjesti.
Ipak, nisu oni bili glupi. Jedan od njih je bio u ranim četrdesetima, dočim je drugi bio znatno mladi.
Imao je dvadeset pet ili dvadeset šest godina, no obojica su u pogledu imali nešto zbog čega sam čitavo vrijeme bio na oprezu. Teško je precizno reći što je to bilo toliko prijeteće, no mislim da ima neke veze s prazninom, s odbijanjem da se usredotoče, jer kao da su istodobno gledali i sve i ništa. Taj je njihov pogled tako malo razotkrivao, nikada nisam mogao reći što neki od njih misli. Njihove su oči nekako bile odveć strpljive, uvježbane tako da odražavaju ravnodušnost, jedino u čemu su se trudile, zapravo neprestano, kao da su prošle obuku tijekom koje su naučile kako postupiti da bi se čovjek osjećao nelagodno, bilo je nagnati čovjeka da postane svjestan vlastitih manjkavosti i prekršaja, da se zacrveni od stida. Zvali su se Worthy i Harris, no više se ne sjećam koji je bio koji. Što se pak fizičkog izgleda tiče, bili su zbunjujuće slični, gotovo kao da su mlada i starija verzija iste osobe: visoki, ali ne previsoki; dobro građeni, ali ne predobro; kosa boje pijeska, plave oči, krupne ruke sa savršeno čistim noktima. Istina, njihovi načini komunikacije nisu bili isti, no neću posvećivati preveliku pozornost prvome dojmu. Jer sve što znam jest da okolišaju, izmjenjuju uloge kako im se svidi. Za prvoga posjeta, prije dva dana, mladi je glumatao strogost. Njegova su pitanja bila krajnje neotesana, a činilo se da posao uzima previše k srcu. Rijetko se, primjerice, smješkao, i prema meni se ophodio s formalnošću koja je s vremena na vrijeme skretala na sarkazam ili iritaciju. Stariji je bio opušteniji i ljubazniji, spremniji razgovoru dopustiti da ide svojim prirodnim tijekom. Nema sumnje da je zato i opasniji, no moram priznati da razgovor s njim nije bio u potpunosti neugodan. Kad sam mu počeo pričati o pismima luđaka koji su mi pisali o mojim knjigama, jasno sam vidio da ga ta tema zanima, pa je dopuštao da u svojim digresijama odem dalje no što sam očekivao. Pretpostavljam da me samo ispipavao, ohrabrivao da nastavim trabunjati kako bi stekao dojam tko sam i kako mi mozak funkcionira, no kad sam došao do priče o onom prevarantu, čak mi je predložio pokretanje istrage o tom problemu. To je, naravno, možda bio samo jedan od njegovih trikova, no nekako sumnjam da je tako. Ne moram ni napominjati da sam odbio njegovu ponudu, no da su okolnosti bile drukčije, vjerojatno bih dvaput razmislio o mogućnosti prihvaćanja njegove ponude. Riječ je o nečemu što me tišti već dugo vremena i uistinu bih volio s time raskrstiti jednom za svagda.

»Ne čitam baš puno romane,« rekao je agent. »Čini se da nemam vremena za njih.«
»Ne, tako je s mnogim ljudima,« rekao sam.
»No, tvoji su sigurno jako dobri. Da nisu, čisto sumnjam da bi ti ljudi toliko dodijavali.«
»Možda mi dodijavaju baš zato što su mi romani loši. Danas su svi književni kritičari. Ako ti se knjiga ne sviđa, zaprijeti autoru. U takvome pristupu ima i neke logike. Neka gad plati za ono što ti je učinio.«
»Mislim da bih trebao sjesti i pročitati jedan od tvojih romana,« rekao je. »Da vidim oko čega se diže tolika frka. Neće ti smetati, zar ne?«
»Naravno da neće. Zato se moje knjige i prodaju u knjižarama. Kako bi ih ljudi mogli čitati.«
Posjet se okončao na neobičan način - agentu FBI-a sam načinio popis naslova svojih knjiga. Još me i sada muči i volio bih znati kakve su mu bile namjere. Možda misli da će u knjigama pronaći neke indicije, ili mi je možda samo na suptilan način htio natuknuti da će se vratiti, da sa mnom još nije gotov. Još uvijek sam jedina smjernica kojom raspolažu, a budu li se držali pretpostavke da sam im lagao, onda me neće tako brzo zaboraviti. Osim tih pretpostavki, nemam blagog pojma što im je u glavi. Čini se malo vjerojatnim da me smatraju teroristom, no to kažem samo zato što znam da nisam terorist. Ništa oni ne znaju, a upravo bi se zato mogli držati te pretpostavke, grozničavo tragati za nečim što će me povezati s bombom koja je prošloga tjedna eksplodirala u Wisconsinu. Pa čak i ako nije tako, moram prihvatiti činjenicu da će još dugo raditi na mome slučaju. Postavljat će pitanja, prekapat će po mome životu, otkrit će tko su mi prijatelji, a prije ili kasnije na površinu će isplivati i Sachsovo ime. Drugim riječima, čitavo vrijeme koje ću u Vermontu provesti pišući ovu priču, i oni će vrijedno pisati svoju. Bit će to priča o meni, a kad je dovrše o meni će znati onoliko koliko i sam o sebi znam.
Moja supruga i kći kući su se vratile dva dana nakon odlaska FBI-jevih agenata. Rano su toga jutra bile otišle provesti dan s prijateljicama i drago mi je što nisu bile ovdje tijekom Harrisova i Worthyjeva posjeta. Moja supruga i ja govorimo si gotovo sve, no mislim da joj o ovome neću reći ništa. Iris je Sachs uvijek bio jako drag, no ja sam joj ipak na prvome mjestu, pa kad bi otkrila da zbog njega imam problema s FBI-jem, dala bi sve od sebe da me zaustavi. A sada ne mogu riskirati. Čak i kad bih je uspio uvjeriti da činim pravu stvar, trebalo bi mi dugo vremena da je slomim, a to je za mene luksuz, budući da svaku minutu trebam posvetiti poslu koji sam si odredio. Osim toga, čak i kad bi popustila, bila bi bolesna od brige, pa ne vidim kakve koristi od toga. Naposljetku će ionako doznati istinu; kad kucne pravi čas, sve će biti izneseno na čistac. Ne želim je obmanjivati, samo je želim poštedjeti koliko god je to moguće. Kako stvari stoje, čini se da to neće biti pretjerano teško. Naposljetku, ovdje sam kako bih pisao, i ako Iris misli da u brvnari opet izvodim svoje štosove, to nikoga ne može povrijediti, zar ne? Zaključit će da radim na novom romanu, a kad vidi koliko mu vremena posvećujem i koliko sam napredovao tijekom dugih sati posvećenih pisanju, bit će sretna. I Iris je sastavni dio jednadžbe, a bez njezine radosti mislim da nikada ne bih imao hrabrosti započeti.
Ovo je drugo ljeto koje provodimo ovdje. U starim danima, dok su još Sachs i njegova supruga amo dolazili svakog srpnja i kolovoza, ponekad bih im, na njihov poziv, dolazio u posjet, no zadržavao bih se uvijek kratko, ne više od tri ili četiri dana. Nakon što smo se Iris i ja prije devet godina vjenčali, nekoliko smo puta ovamo zajedno dolazili, a jednom smo čak Fanny i Benu pomogli oličiti pročelje kuće. Fannyni su roditelji posjed kupili tijekom Depresije, u vrijeme kad su se farme poput ove mogle kupiti za sitniš. Uz kuću je išlo još i više od stotinu jutara zemlje, kao i privatni ribnjak. I premda je kuća bila trošna, iznutra je bila prostrana i prozračna, pa je bilo potrebno tek nešto malo popravaka kako bi bila pogodna za život. Goodmanovi su bili učitelji u New Yorku, pa si nisu mogli priuštiti prevelike zahvate na kući nakon što su kupili posjed, tako da je kuća, nakon svih

tih godina sačuvala svoj primitivan i ogoljen izgled: kreveti s metalnim okvirima, trbušasta peć na drva u kuhinji, ispucali stropovi i zidovi, u sivo obojeni podovi. Ipak, u čitavoj je toj ruševnosti bilo nečeg čvrstog i teško je bilo u toj se kući ne osjećati kao kod kuće. Smještena je na vrhu brijega, uskom prašnjavom cestom četiri milje udaljenog od najbližega sela. Zime su ondje jamačno surove, no ljeti se sve zeleni, ptice pjevaju, a livade i polja su obrasli bezbrojnim divljim cvjetovima: narančaste runjike, crvena djetelina, žabnjaci. Oko trideset metara od same kuće nalazila se jednostavna sporedna zgrada kojom se Sachs koristio kao radnom sobom kad god bi bio ondje. Teško da je to išta više od najobičnije kolibe s tri malene prostorije, kuhinjicom i kupaonicom, a postajala je sve ruševnijom otkako je, prije dvanaest ili trinaest godina, pretrpjela vandalizam. Cijevi su popucale, struja je bila isključena, a linoleum se odljepljuje od poda. Spominjem sve to zato što sam upravo ondje - sjedim za zelenim stolom smještenim nasred najveće prostorije, s olovkom u ruci.

Otkako ga poznajem, Sachs je svako ljeto provodio pišući za ovim istim stolom, a upravo sam ga u ovoj prostoriji i vidio posljednji put, ovdje mi je otvorio srce i uputio me u svoju strašnu tajnu. Ako se dobro usredotočim na sjećanja iz te noći, gotovo da se mogu obmanuti i pomisliti kako je još ovdje. Kao da njegove riječi još lebde u zraku oko mene, kao da još sada mogu ispružiti ruku i dodirnuti ga. Bio je to dug i zamoran razgovor, a kad smo ga naposljetku okončali (oko pet ili šest sati ujutro), zatražio je da prisegnem kako njegova tajna neće izaći izvan zidova ove prostorije. Baš se tako izrazio: da ništa neće izaći iz ove prostorije. Za sada još mogu održati obećanje. Sve dok ne kucne čas kada ću morati pokazati što sam ovdje napisao, moći ću se tješiti mišlju da ne kršim zadanu riječ.
Sniježilo je kad smo se prvi puta sreli. Od toga je dana prošlo više od petnaest godina, no uvijek ću ga se sjećati. Toliko sam toga odavno zaboravio, no susreta sa Sachom se sjećam jasnije nego bilo čega drugog u životu.
Bila je subota poslijepodne, u veljači ili ožujku, a nas smo dvojica bili pozvani da održimo zajedničko čitanje naših djela u baru u West Villageu. Nikada do tada nisam bio čuo za Sachsa, no osoba koja me nazvala bila je u prevelikoj žurbi da bi preko telefona odgovarala na moja pitanja.
»On je romanopisac,« rekla je. »Prvu je knjigu objavio prije dvije godine.« Nazvala me u srijedu navečer, samo tri dana prije književne večeri, a u njezinu je glasu bilo nečeg nalik na paniku. Michael Palmer, pjesnik koji se u subotu trebao pojaviti, upravo je otkazao svoj dolazak u New York, pa se ona pitala jesam li voljan zamijeniti ga. Bila je riječ o zamjenskome rješenju, no ipak sam prihvatio njezin poziv.
Do tada još nisam bio objavio Bog zna što - šest ili sedam priča u manjim časopisima, nešto članaka i recenzija - i ljudi baš nisu skandirali kako bi imali čast čuti me dok čitam neke od svojih priča. Zato sam i prihvatio ponudu izbezumljene žene, te sam sljedeća dva dana, obuzet vlastitom panikom, frenetično pretraživao majušni svijet vlastitih priča, u potrazi za nečim čime se neću osramotiti, nečim što sam napisao, a što će biti dovoljno dobro za čitanje u prostoriji prepunoj stranaca. U petak poslijepodne sam obišao nekoliko knjižara u potrazi za Sachsovim romanom. Činilo mi se u najmanju ruku ispravnim doznati nešto o njegovu radu prije samog susreta s njim, no njegova je knjiga bila već dvije godine stara i više je nitko nije čuvao u skladištu.
Sudbina je htjela da u petak navečer sa Srednjeg zapada zapuše strahovita oluja, te da do subote ujutro grad zatrpa više od pola metra snijega. Najrazboritije bi bilo da sam tad nazvao gospodu koja me pozvala na književnu večer, no bio sam dovoljno glup da je ne pitam za njezin broj, a budući da mi se do jedan nije javila, smatrao sam kako će najmudrije biti da što hitrije odem do središta. Navukao sam kaput i kaljače, u jedan od džepova kaputa ugurao svoju najnoviju priču, te sam se Riverside Driveom zaputio prema postaji podzemne željeznice smještenoj na uglu 116. ulice i

Broadwaya. Nebo se tad već počelo vedriti, no ulice i pločnici su još bili prekriveni snijegom, a prometa gotovo da i nije bilo. U nanosima snijega uz rub ceste bilo je napuštenih automobila i kamiona, a samo bi povremeno poneko vozilo mililo niz cestu i vozači bi gubili nadzor nad vozilom kad god bi morali kočiti zbog crvenog svjetla na semaforu. U normalnim bih okolnostima uživao u ovakvim luđačkim vremenskim uvjetima, no bilo je previše hladno da bih nosom provirio ispod šala. Temperatura je vrtoglavo padala još od svitanja, tako da je zrak sad bio poprilično oštar, a iz smjera Hudsona je puhao silovit vjetar čiji su me iznenadni udari doslovno gurali niz ulicu. Bio sam već napola ukočen dok sam stigao do postaje podzemne željeznice, no usprkos svemu, ispostavilo se da vlakovi ipak voze. To me iznenadilo, pa sam spuštajući se niz stube i kupujući žeton zaključio kako će se književna večer naposljetku ipak održati.
Do taverne Nashe's sam došao u četrnaest i deset. Bila je otvorena, no kad su mi se oči priviknule na tamu, uočio sam kako je posve pusta. Iza šanka je stajao pipničar opasan bijelom pregačom, koji je crvenim ubrusom predano brisao čašice za žestoka pića. Bio je to krupan i snažan četrdesetogodišnjak, pažljivo me promatrao dok sam mu prilazio, kao da žali što sam mu prekinuo samoću.
»Zar se ovdje za dvadesetak minuta ne bi trebala održati književna večer?« pitao sam. Osjećao sam se kao budala čim su mi te riječi prešle preko usana.
»Otkazana je«, rekao je pipničar. »Sa svim tim snijegom koji je napadao, ne bi ni bilo nekog smisla.
Poezija je lijepa stvar, ali ne baš toliko da ti se zbog nje smrzne guzica.«
Sjeo sam na jedan od barskih stolaca i naručio sam konjak. Još sam drhtao od pješačenja po snijegu i htio sam se malo zagrijati iznutra prije no što ponovno izađem van. U dva sam gutljaja ispraznio čašu, te sam naručio još jednu, jer ona mi je prva čaša baš prijala. I baš dok sam ispijao drugu čašu konjaka, u bar je ušao drugi gost. Bio je to visok, nevjerojatno mršav mladić, suha lica i guste smeđe brade.
Gledao sam ga dok je toptao nogama kako bi sa čizama uklonio snijeg, pljesnuo rukama na kojima su bile rukavice i glasno uzdahnuo od hladnoće. Nije bilo sumnje, bio je to neobičan lik - stajao je ondje u svome kaputu s rupama od moljaca, s bejzbolskom kapom njujorških Knicksa i tamnoplavim šalom omotanim oko glave koji mu je grijao uši. Izgledao je kao netko koga muči užasna zubobolja, pomislio sam, ili kao napola izgladnjeli ruski vojnik negdje u predgrađu Staljingrada. Te su se dvije slike u mojoj glavi nadovezale velikom brzinom. Prva je bila šaljiva, a druga očajna. Unatoč smiješnoj odjeći, u njegovu je pogledu bilo nečeg divljeg, nečeg intenzivnog što je kod čovjeka zatiralo svaku želju da mu se smije. Možda je i nalikovao na Ichaboda Cranea, no istodobno je bio i John Brovn, te kad čovjek zanemari njegovu odjeću i košarkaški štrkljasto tijelo, ispred sebe počinje uočavati posve drukčiju osobu: čovjeka kojemu ništa ne može umaknuti, čovjeka u čijoj se glavi okreće stotinu kotačića.
Nakratko je zastao na vratima, pogledom je skenirao praznu prostoriju, a zatim prišao pipničaru i postavio mu više ili manje isto pitanje kao i ja deset minuta ranije. Pipničar mu je udijelio više ili manje isti odgovor kao i meni, samo što je sad palac upirao prema meni, pokazujući mjesto gdje sam sjedio, na drugome kraju šanka. »I onaj je došao na čitanje,« rekao je. »Vjerojatno ste jedina dvojica u New Yorku koji su dovoljno ludi da danas izlaze iz kuće.«
»Pa i ne baš,« rekao je čovjek sa šalom omotanim oko glave. »Zaboravio si ubrojiti i samoga sebe.«
»Nisam zaboravio,« rekao je pipničar. »Samo, mene ne možete računati. Vidiš, ja ovdje moram biti, a ti ne. O tome ti govorim. Ako se ne pojavim, gubim posao.«

»Ali, i ja sam došao raditi,« rekao je onaj drugi. »Rekli su mi da ću danas zaraditi pedeset dolara. Sada su otkazali čitanje, a ja sam ostao i bez novca za podzemnu željeznicu.«
»Onda je to nešto drugo«, rekao je pipničar. »Ako si trebao čitati, onda pretpostavljam da ni tebe ne bismo trebali računati.«
»Onda nam preostaje samo jedna osoba u čitavome gradu koja je iz kuće izašla kad nije trebala.«
»Ako govorite o meni,« rekao sam konačno se umiješavši u razgovor, »onda na vašem popisu nema nijedne osobe.«
Čovjek sa šalom omotanim oko glave okrenuo se prema meni i nasmiješio. »Ah, to onda znači da si ti Peter Aaron, zar ne?«
»Pretpostavljam da je tako,« rekao sam. »Ali, ako sam ja Peter Aaron, onda si ti jamačno Benjamin Sachs.«
»Glavom i bradom,« odgovorio je Sachs. Pritom se kratko nasmijao, kao iz samosažaljenja. Prišao je stolcu na kojemu sam sjedio i ispružio desnu ruku. »Jako sam sretan što si ovdje,« rekao je.
»U posljednje sam vrijeme čitao neke od tvojih tekstova i jedva sam čekao da te upoznam.«
Tako je započelo naše prijateljstvo - prije petnaest smo godina sjedili u pustome baru i jedan drugoga častili pićima sve dok nismo ostali bez prebijene pare. To je jamačno potrajalo tri ili četiri sata, jer kad smo konačno odlučili teturajući izaći na studen, vani se već bila spustila noć. Sada kad je Sachs mrtav, nepodnošljivo mi je prisjećati ga se onakvog kakav je nekoć bio, prisjećati se sve one plemenitosti, inteligencije i humora koji su iz njega kiptjeli onda kad sam ga upoznao. Usprkos svim raspoloživim činjenicama, teško mi je pojmiti da se čovjek koji je sa mnom onoga dana sjedio u baru prošloga tjedna odlučio uništiti. Putovanje je za njega sigurno bilo predugo, odveć strašno, krcato patnjama, da se teško mogu obuzdati i ne zaplakati pri samoj pomisli na to. Tijekom petnaest godina, Sachs je putovao iz jedne svoje krajnosti u drugu, a kad je konačno stigao do posljednjeg odredišta, sumnjam da je više znao tko je zapravo. Do tada je već bio prešao toliku udaljenost, da za njega više nije bilo moguće sjetiti se gdje je uopće započeo.
»Općenito uspijevam držati korak s onim što se događa,« rekao je, odvezujući šal svezan ispod brade i skidajući ga zajedno s kapom i dugim, smeđim kaputom. Čitavu je gomilu odložio na barski stolac pored sebe, a zatim sjeo. »Sve do prije dva tjedna nisam ni znao za tebe. A onda si se iznenada počeo posvuda pojavljivati. Prvo sam naletio na tvoj članak o dnevnicima Huge Balla.
Odličan člančić, pomislio sam, spretno napisan i lijepo obrazložen, divljenja vrijedan odgovor na goruća pitanja. Nisam se slagao sa svim tvojim stavovima, no dobro si postavio slučaj, a i poštovao sam ozbiljnost tvojih stavova. Ovaj momak previše vjeruje u umjetnost, rekao sam samome sebi, ali barem zna gdje je i dovoljno je oštrouman da prizna da su i drugi stavovi mogući. A onda, tri ili četiri dana nakon toga, u poštanskome sam sandučiću pronašao časopis, a prvo što mi je upalo u oči bila je priča i u njezinu potpisu tvoje ime. Tajna abeceda, priča o studentu koji na pročeljima zgrada pronalazi napisane poruke. Svidjela mi se. Toliko mi se svidjela da sam je triput pročitao. Tko je taj Peter Aaron?
Pitao sam se. I gdje se skriva? Kad me Kathy, tako joj je ime, nazvala da mi kaže kako je Palmer odustao od čitanja, predložio sam joj da stupi u vezu s tobom.«
»Znači ti si odgovoran što sam sad ovdje,« rekao sam, previše zaprepašten galantnim pohvalama, da bih smislio išta bolje od tog traljavog odgovora.
»Dobro, nije sve prošlo baš onako kako smo zamišljali.«

»Možda to i nije tako loše,« rekao sam. »Barem neću morati ustati i slušati kako mi u mraku koljena zvekeću dok mi se noge tresu. To se mora priznati.«

»Majka priroda priskače u pomoć.«
»Točno tako. Gospa Sreća sačuvala mi je glavu.«
»Drago mi je što si pošteđen mučenja. Ne bih volio to imati na svojoj savjesti.«
»Ipak, hvala ti što si me pozvao. Mnogo mi to znači, i da budem iskren, jako sam ti zahvalan.«
»Nisam to učinio zato što sam žudio za tvojom zahvalnošću. Bio sam znatiželjan, a prije ili kasnije, ionako bih osobno stupio u vezu s tobom. No, budući da mi se ukazala prilika, mislio sam da je to najelegantniji način upoznavanja.«
»I evo me, sjedim na Sjevernome polu s admiralom Pearvjem osobno. Najmanje što mogu jest počastiti te pićem.«
»Prihvaćam ponudu, ali samo pod jednim uvjetom. Prvo mi moraš odgovoriti na pitanje.«
»Bit će mi drago, dakako pod uvjetom da mi pitanje i postaviš. Ne sjećam se da si me išta pitao.«
»Naravno da jesam. Pitao sam te gdje si se skrivao. Možda griješim, no čini mi se da nisi dugo u New Yorku.«
»Nekoć sam bio ovdje, a onda sam otišao. Vratio sam se prije samo pet ili šest mjeseci.«
»A gdje si bio?«
»U Francuskoj. Živio sam ondje gotovo pet godina.«
»To objašnjava sve. Ali, zašto bi, za Boga miloga, htio živjeti u Francuskoj?«
»Bez nekog osobitog razloga. Samo sam htio biti negdje drugdje, ne biti tu.«
»Nisi išao na studij? Nisi radio za UNESCO ili neku vrhunsku odvjetničku firmu?«
»Ne, ništa slično. Bio je to više život od danas do sutra.«
»Dobra, stara avantura dragovoljnog progonstva, zar ne? Mladi Amerikanac odlazi u Pariz kako bi otkrio kulturu i lijepe žene, kako bi iskusio zadovoljstva sjedenja po kafićima i pušenja jakih cigareta.«
»Mislim da ni to nije bilo razlog. Osjećao sam da mi treba svježeg zraka kako bih disao, i to je sve. Da govorim srpski ili hrvatski, vjerojatno bih otišao u Jugoslaviju.«
»I tako si otišao. Bez nekog osobitog razloga, kako kažeš. Je li te neki poseban razlog nagnao da se vratiš?«
»Prošloga sam se ljeta jednoga jutra probudio i samome sam sebi rekao da je vrijeme da se vratim.
Samo tako. Previše godina provedenih bez baseballa, pretpostavljam. Ako čovjek ne dobije dovoljnu dozu proigravanja i trčanja do baze, duh mu usahne.«
»I ne planiraš ponovno otići?«
»Ne, mislim ići. Što god da sam svojim odlaskom pokušao dokazati, više mi se ne čini važnim.«
»Možda si to ionako već dokazao.«
»Možda. Ili bi možda pitanje trebalo biti postavljeno na drukčiji način. Možda si čitavo vrijeme postavljam pogrešna pitanja.«
»Dobro,« reče tad Sachs dlanom udarajući po šanku. »Sad ću nešto popiti. Počinjem osjećati zadovoljstvo, a od tog uvijek ožednim.«
»Što ćeš popiti?«
»Isto što i ti,« rekao je ni ne upitavši što je to što ja pijem. »A budući da pipničar do nas mora dobrano hodati, odmah mu reci da i tebi natoči još jedno. Slijedi zdravica. Na kraju krajeva, konačno si se vratio kući, pa ti moramo upriličiti dobrodošlicu u američkome stilu.«
Mislim da me još nitko nije do te mjere razoružao koliko je to Sachsu te večeri pošlo za rukom. Od prvoga je trenutka nasrnuo kao horda, kao oluja je protutnjao kroz moje najtajnovitije i

najskrivenije zakutke, jedna po jedna, redom je otvarao sva moja zaključana vrata. Kasnije sam doznao da je to za njega tipičan nastup, gotovo klasičan primjer njemu svojstvenog kroćenja kroz život. Nema okolišanja, ni ceremonijalnosti - samo zasuči rukave i pričaj. Započeti razgovor s potpunim neznancima za njega nije predstavljalo nikakav problem, da se ubaci i postavi pitanja koja se nitko drugi nije usuđivao postaviti, ili koja bi drugi najčešće bezuspješno postavljali. Čovjeku se činilo kao da on nikada nije ni naučio pravila, jer budući da je bio potpuno nesputan, od svih je ostalih očekivao da budu otvorena srca baš kao što je bio i on. Pa ipak, u njegovim je ispitivanjima drugih uvijek bilo nečeg neosobnog, jer činilo se da se ne trudi toliko s drugima uspostaviti ljudsku vezu, koliko riješiti neki osobni intelektualni problem. To je njegovim primjedbama davalo neku apstraktnu obojanost, budilo povjerenje, i u ljudima poticalo želju da mu kažu čak i ono što ni sami sebi nikada ne bi rekli. Nikada ni o kome nije donosio sud, nikada se ni prema kome nije ophodio kao prema inferiornome, nikada ljude nije razlikovao prema njihovu društvenom statusu. Pipničar mu je bio jednako zanimljiv kao i pisac, pa da se toga dana nisam pojavio, vjerojatno bi proveo dva sata razgovarajući s čovjekom s kojim ja nisam razmijenio više od deset riječi. Sachs bi se prema čovjeku s kojim bi razgovarao odnosio kao prema iznimno inteligentnoj osobi, što je kod ljudi budilo osjećaj ponosa i dostojanstva.
Mislim da sam se toj njegovoj osobini i najviše divio, njemu urođenoj sposobnosti da iz čovjeka izvuče ono najbolje. Često su ga doživljavali kao čudaka, kao nespretnjakovića s glavom u oblacima kojeg neprestano muče mračne misli, no uvijek bi iznova prisutne zaprepastio tisućama sitnih znakova svoje pozornosti. Poput bilo koga drugog na svijetu, samo vjerojatno u većoj mjeri, on je mnoštvo kontradikcija uspio uklopiti u jednu, jedinstvenu i neraskidivu prisutnost. Bez obzira gdje se zatekao, uvijek se činilo kako se u svim mogućim okruženjima osjeća kao kod kuće, pa ipak ne znam jesam li ikada sreo nekog tako nespretnog, tako fizički nevještog, nekog tko je tako nesposoban kad treba izvesti i najjednostavnije radnje. Tog poslijepodneva, tijekom čitavog razgovora, kaput mu je neprestano s barskoga stolca padao na pod. Dogodilo se to najmanje pet ili šest puta, a jednom je čak, dok je podizao kaput, uspio glavom udariti o rub šanka. Kasnije sam, međutim, otkrio da je Sachs odličan sportaš. U srednjoj je školi bio najbolji strijelac svog košarkaškog tima, a u svim igrama jedan na jedan koje smo tijekom godina odigrali, mislim da sam ga pobijedio samo jednom ili dvaput. Bio je brbljav i često nemaran u razgovoru, no njegovo je pisanje bilo obilježeno velikom preciznošću i odmjerenošću, imao je urođeni dar za pisanje preciznih rečenica. Kad smo već kod toga, i sama činjenica da je uopće pisao često mi se činila kao posvemašnja zagonetka. Bio je previše prisutan u izvanjskome svijetu, ljudi su ga previše fascinirali, previše je volio biti okružen gomilom za nekog tko se bavi tako usamljeničkim pozivom. Tako sam mislio. Samoća mu, međutim, nije uopće smetala, a njegov je posao uvijek odisao nevjerojatnom disciplinom i gorljivošću. Ponekad bi se znao u kuću zatvoriti i po nekoliko tjedana, samo kako bi završio započeti posao. S obzirom na to kakav je bio, kako je na jedinstven način znao različite strane samoga sebe zadržati u pokretu, Sachs je bio netko od koga se nikad ne bi očekivalo da bude oženjen. Doimao se nedovoljno prizemljenim za kućanski život, previše demokratičnim u dijeljenju osjećaja da bi one intimne mogao dijeliti samo s jednom jedinom osobom. No, Sachs se oženio mlad, u brak je stupio znatno mlađi od bilo kog drugog koga poznajem, i svoj je brak održao na životu gotovo dvadeset godina. Ni Fanny baš nije bila žena kakvu sam zamišljao da bi mu pristajala. Dok trepneš sam za njega mogao zamisliti pokornu ženu majčinskih osobina, jednu od onih žena koje samozatajno stoje u muževljevoj sjeni, koja predano svog dječaka-muškarca štiti od okrutnih stvarnosti svakodnevnoga života. No, Fanny nipošto nije bila takva. Sachhsova je partnerica njemu bila po svemu jednaka, bila je to kompleksna i krajnje inteligentna žena koja je vodila svoj vlastiti, neovisan život, a svih ju je tih godina uspio zadržati

samo zato što se svim silama trudio, zato što je bio dovoljno darovit da je razumije i održi u ravnoteži sa samim sobom. Njegov je blag karakter jamačno pomogao očuvanju braka, no ne bih htio previše naglašavati tu stranu njegove osobnosti.
Usprkos svojoj blagosti, Sachs je u svojim razmišljanjima znao biti nepopustljivo dogmatičan, a događalo se i da ga obuzmu divlji ispadi bijesa, istinski zastrašujući izljevi srdžbe. Nisu oni bili usmjereni protiv ljudi do kojih mu je bilo stalo, već protiv svijeta općenito. Užasavala ga je glupost svijeta, a ispod njegove razdraganosti i dobroga raspoloženja, čovjek je ponekad mogao naslutiti veliku količinu skrivene netolerantnosti i prezira. Gotovo sve što bi napisao, u sebi bi sadržavalo nešto razdražljivo i borbeno, tako da je tijekom godina stekao reputaciju mutikaše. Pretpostavljam da je to i zaslužio, no bilo je to tek djelić onoga kakav je zapravo bio. Teškoće, međutim, započinju kad ga čovjek pokuša konačno definirati. Sachs je bio previše nepredvidiv za takvo što, preširoka duha i lukav, imao je previše novih ideja da bi se predugo zadržao na jednome mjestu. Ponekad je biti s njim za mene bilo iscrpljujuće, no ne mogu reći da mi je ikada bilo dosadno. Sachs me tijekom petnaest godina držao u pripravnosti, neprestano me poticao i izazivao, i dok sada ovdje sjedim pokušavajući razlučiti kakav je bio, shvaćam kako ne bih mogao zamisliti život bez njega.
»Doveo si me u nepovoljan položaj,« rekao sam ispijajući gutljaj konjaka iz ponovno napunjene čaše.
»Ti si pročitao sve što sam napisao, a ja nisam pročitao ni retka od onoga što si ti napisao. Život u Francuskoj je imao svoje prednosti, no upućenost u noviju američku književnost nije jedna od njih.«
»Nisi ni Bog zna što propustio«, rekao je Sachs. »Vjeruj mi.«
»Ipak, mislim da je to malo nezgodno. Osim njezina naslova, o tvojoj knjizi ne znam ama baš ništa.«
»Dat ću ti primjerak. Tada više nećeš imati izgovora da je ne pročitaš.«
»Jučer sam je pokušao kupiti u nekoliko knjižara...«
»Nema veze, sačuvaj novac. Imam oko stotinu primjeraka i bit ću sretan riješiti se jednog od njih.«
»Ako ne budem previše pijan, još večeras ću je početi čitati.«
»Nema žurbe. Naposljetku, pa to je samo roman i ne bi ga trebao preozbiljno shvaćati.«
»Romane uvijek shvaćam ozbiljno. Osobito ako mi ih je darovao sam autor.«
»Pa, ovaj je autor bio veoma mlad kad je napisao svoju knjigu. Možda, zapravo, i premlad.
Ponekad mu je žao što je knjiga uopće objavljena.«
»No, večeras si namjeravao čitati odlomke upravo iz te knjige. Ne misliš onda da je baš tako loša.«
»Ne kažem da je loša. Samo je mlada i to je sve. Previše je književna, prepuna vlastitih mudrosti.
Danas ni u snu ne bih pokušao napisati takvu knjigu. Na nju se danas osvrćem još samo zbog mjesta gdje sam je napisao. Sama mi knjiga ne znači mnogo, no valjda sam još vezan uz mjesto gdje je rođena.«
»A koje je to mjesto?«
»Zatvor. Knjigu sam počeo pisati u zatvoru.«
»Misliš na stvarni zatvor? S ćelijama i rešetkama? S brojevima ispisanim na prednjem dijelu tvoje majice?«
»Da, pravi zatvor. Federalni zatvor u Danburyu, u Conecticutu. U tom sam hotelu proveo sedamnaest mjeseci.«
»Bože dragi. A kako si se našao ondje?«

»Zapravo prilično jednostavno. Odbio sam odazvati se na poziv u vojsku.«
»Jesi li uložio prigovor savjesti?«
»Htio sam, no odbili su moj zahtjev. Uvjeren sam da ti je priča već poznata. Pripadaš li pacifističkoj vjeri koja se protivi svim vrstama ratova, onda čak postoji mogućnost da će razmotriti tvoj slučaj. No, ja nisam ni kveker, ni adventist sedmoga dana, a nisam ni protivnik svih ratova. Bio sam samo protiv tog rata. Nažalost, htjeli su da se uključim upravo u taj rat.«
»Ali, zašto si otišao u zatvor? Imao si izbora. Kanada, Švedska, pa čak i Francuska. Tisuće su ljudi otišle na ta mjesta.«
»Zato što sam tvrdoglavi kučkin sin, eto zašto. Nisam htio pobjeći. Osjetio sam odgovornost da ustanem i kažem što mislim. A to nisam mogao učiniti ako nisam bio spreman stati u prve redove.«
»Poslušali su, dakle, tvoju plemenitu izjavu, a zatim su te ipak strpali u zatvor.«
»Naravno. Ali, vrijedilo je.«
»Pretpostavljam. No, tih je sedamnaest mjeseci za tebe bilo užasno.«
»Nije bilo tako gadno kao što misliš. Ondje se ne moraš ni o čemu brinuti. Dobijaš tri obroka dnevno, ne moraš prati vlastito rublje, čitav ti je život unaprijed utvrđen. Bio bi iznenađen koliko ti to slobode daje.«
»Drago mi je što o tome možeš zbijati šale.«
»Ne šalim se. Dobro, možda samo malo. No, nisam patio onako kako ti to vjerojatno zamišljaš.
Danbury nije neki zatvor iz noćne more, ne kao Attica ili San Quentin. Većina zatvorenika je ondje bila zbog intelektualnih zločina - pronevjere, utaje poreza, čekovi bez pokrića, takve stvari. Imao sam sreće što su me poslali tamo, no glavna mi je prednost bila ta što sam bio spreman. Moj slučaj se razvlačio mjesecima, a budući da sam od samoga početka znao da ću izgubiti, imao sam vremena psihički se pripremiti za zatvor. Nisam bio jedan od onih ogrezlih u čamotinju koji okolo tumaraju brojeći dane, koji prije odlaska na počinak na kalendaru križaju dane. Kad sam otišao tamo, samome sam sebi rekao da je to sad to, rekao sam si: sad ovdje živiš, stari moj. Suzile su se granice moga svijeta, no još sam bio živ, a dok mogu disati, prditi i misliti što me volja, je li uopće važno gdje sam?«
»Čudno.«
»Ne, nije čudno. To je kao šala starog Hennvja Youngmana. Suprug dolazi kući, ulazi u dnevni boravak i u pepeljari ugleda upaljenu cigaru. Pita suprugu što se događa, no ona glumi da nema pojma. I dalje sumnjičav, suprug počinje pretraživati kuću. Ušavši u spavaću sobu, on otvara ormar i ondje pronalazi neznanca. »Što radiš u mome ormaru?« pita suprug. »Ne znam,« zamuckuje čovjek koji se trese i oblijeva ga znoj. »Svi moramo negdje biti.«
»Dobro, shvatio sam poruku. Ali ipak, u tom je ormaru, zajedno s tobom jamačno bilo i nezgodnih likova. Nemoguće da ti je uvijek bilo jako ugodno.«
»Priznajem, bilo je i nekoliko nezgodnih situacija. No, naučio sam kako s njima izaći na kraj. Bilo je to jedno od razdoblja u životu tijekom kojih mi je moj neobičan izgled bio od pomoći. Nitko nije znao što bi sa mnom, a nakon određenog vremena sam glavninu zatvorenika uspio uvjeriti da sam lud. Začudilo bi te u kolikoj te mjeri ljudi ostave na miru kad misle da si udaren. Kad jednom uvježbaš taj pogled, onda si cijepljen od svih nevolja.«
»I sve to samo zato što si se htio držati vlastitih principa.«
»Nije to bilo baš tako teško. Barem sam u svakom trenutku znao zašto sam ondje. Nisam se morao mučiti grižnjama savjesti.«
»U usporedbi s tobom, ja sam imao sreće. Zbog astme jednostavno nisam prošao liječnički pregled, pa o tome više nisam morao ni razmišljati.«

»I tako, ti si otišao u Francusku, a ja u zatvor. Obojica smo nekamo otišli i obojica smo se vratili. A sve što mogu reći jest da sada sjedimo na istome mjestu.«
»To je jedan od načina da se na to gleda.«
»To je jedini način. Primijenili smo posve različite metode, no rezultati su identični.«
Naručili smo još jednu rundu. Nakon nje uslijedila je još jedna, pa još jedna, a zatim i još jedna. U međuvremenu nas je pipničar počastio na račun kuće, a mi smo mu uzvratili tako što smo ga pozvali da i sebi natoči jednu. Taverna se počela puniti klijentima, a mi smo otišli sjesti u najudaljeniji kut prostorije. Ne mogu se sjetiti svega o čemu smo razgovarali, no početka razgovora se sjećam znatno jasnije od njegova kraja. Otprilike pola sata prije svršetka našeg razgovora, u svome sam organizmu imao toliku količinu konjaka da sam vidio dvostruko. To mi se još nikada prije nije dogodilo, pa nisam znao što učiniti kako bih ponovno izoštrio sliku svijeta oko sebe. Kad god bih pogledao Sachsa, vidio sam dvojicu. Treptanje očima nije mi pomoglo, a od mahanja glavom me samo obuzimala vrtoglavica.
Sachs se pretvorio u čovjeka s dvije glave i dvoja usta, a kad sam naposljetku ustao u namjeri da odem, sjećam se da me uhvatio ispod ruke, jer sam umalo pao. Mislim da je činjenica da se Sachs tog poslijepodneva udvostručio bila prava stvar. Tada sam bio težak kao truplo i samo jedan čovjek me nikako ne bi mogao nositi.
Mogu govoriti samo o stvarima koje su mi poznate, koje sam vidio vlastitim očima i čuo vlastitim ušima. Izuzme li se Fanny, Sachsu sam vjerojatno bio bliži od bilo kog drugog, no to me ne čini stručnjakom za detalje iz njegova života. Već je bio pregurao tridesetu kad smo se upoznali, a nijedan od nas nikada nije previše govorio o svojoj prošlosti. Njegovo je djetinjstvo za mene posvemašnja tajna, jer osim nekoliko prigodnih primjedbi koje je tijekom godina iznio o svojim roditeljima i sestrama, o njegovoj obitelji ne znam gotovo ništa. Da su okolnosti bile drukčije, sada bih pokušao razgovarati s nekima od tih ljudi, trudio bih se popuniti što je moguće više praznina. No, nisam u situaciji da krenem u potragu za Sachsovim učiteljima iz osnovne škole, ili prijateljima iz srednje, da razgovaram s njegovim rođacima i kolegama s faksa, s ljudima s kojima je boravio u zatvoru. Nemam vremena za to, a budući da sam prisiljen raditi u žurbi, moram se pouzdati u vlastita sjećanja. Ne kažem da bi se u moja sjećanja trebalo sumnjati, da je u stvarima koje o Sachsu znam išta lažno ili iskrivljeno, samo ne želim ovu knjigu predstaviti kao nešto što ona nije. U njoj ništa nije definitivno. Nije ovo biografija ili iscrpan psihološki portret, i premda mi se Sachs tijekom našeg dugogodišnjeg prijateljstva uvelike povjeravao, moram priznati da raspolažem tek parcijalnom spoznajom o čovjeku kakav je bio. Želim reći istinu o njemu, prikazati vlastite uspomene na što je moguće pošteniji način, no ne mogu isključiti mogućnost da možda griješim, da je istina prilično različita od onog kako je zamišljam.
Rođen je 6. kolovoza 1945. Toga se datuma dobro sjećam zato što se uvijek trudio naglasiti da je »prva američka beba Hirošime,« »originalno dijete bombe,« »prvi bijelac koji je udahnuo zrak početka nuklearnog doba.« često je tvrdio kako ga je liječnik porodio točno u trenutku kad je Enola Gay iz svoje utrobe ispustila Debelog Dečka, no to sam uvijek doživljavao kao pretjerivanje. Kad sam jednom prilikom susreo Sachsovu majku, ona se nije mogla sjetiti točnog vremena poroda (rodila je četvero djece, rekla je, i u glavi joj se izmiješalo točno vrijeme pojedinih poroda), no barem je potvrdila datum.
Istom je prilikom dodala kako se jasno sjeća da je za Hirošimu čula nakon što je rodila sina. Ako je Sachs izmislio sve ostalo, onda je to bilo tek malo nedužne mitologizacije. Bio je vješt u pretakanju činjenica u metafore, a budući da je raspolagao obiljem činjenica, mogao vas je bombardirati nepresušnom zalihom čudnih povijesnih povezanosti, međusobno povezivati i

najudaljenije ljude i događaje. Jednom mi je prilikom tako ispričao kako je prigodom prvog posjeta Petera Kropotkina Sjedinjenim Državama, 1890-tih godina, gospoda Jefferson Daviš, udovica konfederacijskog predsjednika, zatražila susret sa slavnim anarhističkim knezom. Već je i to samo po sebi bilo dovoljno bizarno, rekao je Sachs, no samo nekoliko minuta nakon što je u kuću gospođe Daviš ušao Kropotkin, pred vratima iste pojavio se Booker T. Washington. Washington je gospođu izvijestio da želi vidjeti gospodina iz Kropotkinove pratnje (zajedničkog prijatelja), a kad je gospoda Daviš doznala tko stoji u njezinu predsoblju, poslala mu je poruku neka ude i pridruži im se. I tako je, tijekom sljedećih sat vremena, nezamisliv trojac sjedio za stolom, ispijao čaj i pristojno razgovarao: ruski plemić kojemu je težnja bila srušiti sve organizirane vlade, bivši rob koji je postao pisac i pedagog, i supruga čovjeka koji je Ameriku poveo u najkrvaviji rat kako bi zaštitio instituciju ropstva. Samo je Sachs mogao biti upućen u takvo što. Samo ste od Sachsa mogli doznati da je filmskoj glumici Louise Brooks, tijekom djetinjstva što ga je početkom stoljeća provela u Kansasu, prijateljica iz susjedstva bila Vivian Vance, ista ona koja će, kao odrasla žena kasnije sudjelovati u showu / love Lucy. Oduševljavalo ga je što je otkrio sljedeće: da su dvije krajnosti američkog poimanja ženstvenosti, vamp i staromodna žena, libidom natopljena seks-đavolica i zapuštena kućanica, početak imale na istome mjestu, na istoj prašnjavoj ulici srednjeg Zapada. Sachs je obožavao te ironije, velike povijesne vragolije i protuslovlja, načine kako su se činjenice neptestano izvrtale naglavce. Upijajući sve te činjenice, mogao je svijet čitati kao da je djelo mašte, preokretati dokumentirane događaje u književne simbole, tropizme koji upućuju na mračan, kompleksan predložak utkan u stvarnost. Nikada nisam uspio dokučiti koliko je ozbiljno shvaćao tu igru, no često ju je igrao, a ponekad se čak činilo da se ne može zaustaviti. Čitava priča vezana uz njegovo rođenje bila je dio istoga poriva. S jedne je strane to bilo nešto poput crnoga humora, no bio je to i pokušaj definiranja samoga sebe, način da se uključi u užase našega vremena.
Sachs je često govorio o »bombi.« Za njega je ona bila središnja činjenica svijeta, konačna demarkacija duha, u smislu da nas je odijelila od svih ostalih generacija u povijesti. U trenutku kad smo stekli moć samouništenja, izmijenilo se i samo poimanje ljudskoga života; čak je i zrak što smo ga disali bio zagađen smradom smrti. Sachs teško da je bio prva osoba koja se pojavila s takvim idejama, no s obzirom na ono što mu se dogodilo prije devet dana, njegova opsesija u sebi je sadržavala nešto čime zaslužuje pravo prvenstva, kao da je bila neka vrsta smrtonosne igte riječi, preokrenuta riječ koja je u njemu pustila korijen i nastavila rasti izvan njegova nadzora.
Otac mu je bio istočnoeuropski Židov, a majka irska katolkinja. Kao što je slučaj s većinom američkih obitelji, i njih je amo dovela nesreća (glad koja je zbog nestašice krumpira zavladala 1840-ih, pogromi tijekom 1880-ih), no osim tih nepotpunih detalja, o Sachsovim precima nemam nikakvih informacija.
Rado je govorio kako je jedan pjesnik odgovoran za dolazak obitelji njegove majke u Boston, no bilo je to samo neizravno povezano sa Sir Walterom Raleghom, čovjekom koji je krumpir donio u Irsku, te je tako bio odgovoran i za pošast do koje je došlo tristo godina kasnije. A kad je pak riječ o obitelji njegova oca, jednom mi je prilikom rekao da su u New York došli zbog smrti Boga. Bila je to jedna od Sachsovih zagonetnih aluzija, jedna od onih koje su se čovjeku činile lišene svakoga smisla, sve dok ne bi prodro do logike pjesmice za malu djecu, skrivene ispod površine. Ono što je ovom izjavom htio reći bilo je da su pogromi započeli nakon ubojstva cara Aleksandra II; da su cara ubili ruski nihilisti; da su nihilisti nihilistima prozvani zato što su vjerovali da Bog ne postoji. Konačno, bila je to jednostavna jednadžba, premda posve neshvatljiva sve dok se pojmovi koji povezuju one krajnje ne bi doveli u logičan slijed. Sachsova primjedba nalikovala je na primjedbu čovjeka koji kaže da je kraljevstvo izgubljeno zbog čavla. Onome tko pjesmu poznaje, odmah je jasno. Onaj tko ne

zna, jednostavno ne zna.
Gdje su se i kada njegovi roditelji upoznali, što su prethodno radili, kako su njihove obitelji reagirale na miješani brak, kad su se preselili u Connecticut - sve je to izvan okvira unutar kojih mogu raspravljati.
Koliko znam, Sachs je odgojen sekularno. Bio je istodobno i Židov i kršćanin, što znači da nije bio ni jedno ni drugo. Ne sjećam se da mi je ikada rekao da je išao u vjersku školu, a koliko znam, nikada nije primio Prvu pričest, niti je imao bar-micvu. Činjenica da je bio obrezan tek je puki medicinski detalj.
Nekoliko je puta, međutim, aludirao na vjersku krizu što ju je proživio tijekom puberteta, no koja je relativno brzo sagorjela sama od sebe. Ono što je na mene oduvijek ostavljalo silan dojam bilo je njegovo poznavanje Biblije (kako Novog, tako i Starog Zavjeta), pa smatram kako je moguće da ju je počeo čitati upravo tada, u razdoblju svoje unutarnje borbe. Sachsa su više zanimale politika i povijest, nego duhovna pitanja, no njegova je politika ipak bila obojena onim što bih nazvao religioznim odlikama, kao da je politički angažman za njega bio nešto više od suočavanja s problemima vezanim uz ono ovdje i sada, kao da je bio i sredstvo osobnoga spasenja. Vjerujem da je upravo to važan detalj.
Sachsove političke ideje nisu spadale ni u jednu konvencionalnu kategoriju. Bio je na oprezu glede sustava i ideologija, i premda je o njima mogao raspravljati s popriličnom dozom razumijevanja i sofisticiranosti, politička akcija za njega se svodila na savjest. Upravo to ga je i nagnalo na odluku da 1968. ode u zatvor. Nije to učinio zato što je smatrao kako će ondje nešto postići, već zato što ne bi mogao živjeti sam sa sobom da to nije učinio. Kada bih morao rezimirati njegov stav prema vlastitim uvjerenjima, prvo bih se osvrnuo na Transcendentaliste devetnaestoga stoljeća. Thoreau mu je bio uzor, sumnjam da bi Sachs bez Građanskoga neposluha ikada postao ono što je bio. Ne mislim sada samo na zatvor, već na čitav njegov pristup životu, na stav koji je u sebi sadržavao neumoljivu unutarnju budnost. Jednom nam se prilikom u razgovor ušuljao Walden i Sachs mi je tada priznao da nosi bradu zato što ju je nosio i Henry David - što mi je omogućilo spoznati koliko je duboko njegovo divljenje.
Dok ovo pišem, postajem svjestan da su zapravo živjeli jednako dugo. Thoreau je umro u četrdeset četvrtoj godini, a Sachs bi ga nadživio samo da je poživio do sljedećeg mjeseca. Mislim da je ovdje riječ tek o pukoj koincidenciji, no to je jedna od onih stvari koje je Sachs uvijek volio, detalj na koji se trebalo osvrnuti.
Otac mu je bio bolnički službenik u Norwalku, a ono što sam doznao bilo je da njegova obitelj nije bila ni dobrostojeća, ni siromašna. Prvo su se rodile dvije kćeri, pa Sachs, a nakon njega im se rodila i treća kći. Svi četvero rodili su se u rasponu od šest ili sedam godina. Cini se kako je Sachs bio povezaniji s majkom nego s ocem (ona je još živa, on ne), no nikada nisam stekao dojam da je između oca i sina ikada bilo velikih sukoba. Kako bi dočarao koliko je kao dječak bio glup, Sachs mi je jednom spomenuo koliko je bio razočaran kad je doznao da njegov otac nije sudjelovao u Drugom svjetskom ratu. Uzmu li se u obzir Sachsovi kasniji stavovi, ta se njegova reakcija doima gotovo komičnom, no tko zna koliko je snažno to razočaranje tad na njega utjecalo? Svi su se njegovi prijatelji tada hvalisali vojničkim podvizima svojih očeva, a on im je zavidio na ratnim trofejima koje su iznosili na dvorišta svojih kuća smještenih u predgrađu dok bi se igrali rata: na šljemovima i redenicima, futrolama za pištolje i vojničkim porcijama, pločicama s imenima, kapama i odličjima. Nikada mi, međutim, nije objasnio zašto njegov otac nije služio vojsku. S druge je, pak, strane Sachs s ponosom govorio o očevoj socijalističkoj političkoj orijentaciji tijekom tridesetih godina, a koja je bila povezana sa sindikalnim udruživanjima ili nečim drugim povezanim s radničkim pokretom. Ako

je Sachs i bio skloniji majci nego ocu, mislim da je do toga došlo zato što su bili nevjerojatno slični: oboje su bili brbljavi i izravni, oboje su raspolagali nevjerojatnim darom da druge potiču da govore o sebi. Fanny (koja mi je o tim stvarima rekla koliko i Ben) smatra kako je Sachsov otac bio tiši i manje izravan od njegove majke, zatvoren u sebe, ne toliko željan svakome iznijeti vlastito mišljenje. Najsigurniji dokaz koju tomu ide u prilog, a kojega se mogu sjetiti dolazi iz priče koju mi je Fanny jednom prilikom ispričala. Nedugo nakon Benova uhićenja, lokalni je novinar došao u kuću kako bi od njezina svekra dobio intervju glede suđenja. Bilo je jasno da novinar želi napisati priču o medugeneracijskome sukobu (tad je to bilo udarna tema), no čim ga je gospodin Sachs prozreo, inače miran i tih čovjek udario je šakom o rukohvat stolice, pogledao novinara ravno u oči i rekao: »Ben je sjajno dijete. Uvijek smo ga učili da se zauzme za vlastite stavove i bio bih lud kad ne bih bio ponosan na ovo što sada čini. Kad bi u ovoj zemlji bilo više mladića kao što je on, ovo bi bilo vraški ljepše mjesto.«
Nikada nisam upoznao njegova oca, no više se no dobro sjećam Dana zahvalnosti što sam ga proveo u kući njegove majke. Do posjeta je došlo nekoliko tjedana nakon što je Ronald Reagan izabran za predsjednika, što znači da je riječ o mjesecu studenom, 1980. - prije deset godina. Bilo je to loše razdoblje u mome životu. Moj prvi brak se raspao dvije godine ranije, a Iris sam trebao upoznati tek potkraj veljače, dobra tri mjeseca kasnije. Mome sinu Davidu bile su tek nešto više od tri godine i s njegovom sam se majkom dogovorio da će/on blagdane provesti sa mnom, no planovi koje sam predvidio u posljednji su tren propali. Mogućnosti koje su mi preostale bile su prilično sumorne: otići u neki restoran ili jesti zaleđenu puricu u mome malenom stanu u Brooklynu. Kad sam se već počeo sažalijevati (mogao je već biti ponedjeljak ili utorak), Fanny me je spasila tako što nas je pozvala k Benovoj majci, u Connecticut. Ondje će biti i svi nećaci i nećakinje, rekla je, pa će Davidu biti zabavno.
Gospoda Sachs u međuvremenu se preselila u starački dom, no tada je još živjela u kući u New Canaanu, gdje su odrasli Ben i njegove sestre. Bila je to velika kuća smještena na samome rubu grada, koja je izgledala kao da je sagrađena u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća, kuća s kićastim viktorijanskim zabatima i smočnicama, stražnjim, vanjskim stubištem i čudnim, uskim prolazom na drugome katu. Unutrašnjost kuće bila je mračna, a dnevna soba je bila prepuna knjiga, dnevnih novina i časopisa. Gospođa Sachs tad je jamačno bila u kasnim šezdesetima, no ništa kod nje nije bilo staračke Dugi je niz godina radila kao socijalna radnica u siromašnoj četvrti Bridgeport i nije bilo teško vidjeti da je u svome poslu bila dobra: bila je to rječita žena, prepuna stavova, sa smionim, iskrivljenim osjećajem za humor. Činilo se da je mnogo toga zanima, nije bila ni previše sentimentalna, ali ni zlovoljna, no kad god bi razgovor skrenuo na politiku (što se toga dana često događalo), ona bi dokazala da ima opako oštar jezik. Neke od njezinih primjedbi bile su poprilično drske, a u jednom je trenutku za Nixonove suradnike umiješane u aferu rekla da su to »ljudi koji i vlastite gaće slažu prije odlaska na spavanje.« Jedna od njezinih kćeri nelagodno me pogledala, kao da se želi ispričati zbog ponašanja svoje majke koje nije dostojno jedne dame. Nije, međutim, trebala brinuti. Toga mi se dana gospoda Sachs silno svidjela. Ona je bila subverzivni matrijarh koji je svijetu i dalje nanosio udarce, a bila je spremna na vlastiti se račun šaliti koliko i na račun svih ostalih - uključujući i na račun svoje djece i unuka. Nedugo nakon što sam stigao, priznala mi je da loše kuha, te da je zato odgovornost pripremanja objeda predala svojim kćerima. No, zatim je dodala (tad mi je prišla sasvim blizu i šaputala mi je u uho), ni njezine tri kćeri u kuhinji nisu pretjerano vješte.
Naposljetku, rekla je, upravo ih je ona i naučila svemu što znaju, a kako od učenika očekivati nešto ondje gdje je i učitelj prepun mana?

Istina je da je ručak bio užasan, no jedva da sam imao vremena obazirati se na to. Uz toliko ljudi koji su toga dana bili u kući, uz galamu koju je stvaralo petero djece mlade od deset godina, naša su usta bila više zaokupljena razgovorom, nego hranom. Sachsova je obitelj bila bučna gomila. Njegove sestre i njihovi muževi ovamo su došli iz različitih dijelova zemlje, a budući da se većina njih nije susrela već poprilično dugo, razgovor je ubrzo postao sasvim neusiljen, a svi su govorili istodobno. Za stolom je neprekidno teklo po četiri ili pet međusobno nepovezanih dijaloga, a budući da ljudi nisu nužno razgovarali s osobom koja je pokraj njih sjedila, razgovori su se neprestano međusobno miješali, dolazilo je do izmjena sudionika u njima, tako da se činilo kako svi istodobno sudjeluju u svim razgovorima, kao da simultano brbljaju o vlastitom životu i doznaju detalje o životima svih ostalih.
Tomu pridodajte dječje upadice, posluživanje pojedinih jela, prolijevanje vina, ispadanje pribora na tlo, prevrnute čaše, prosutu hranu, pa objed počinje nalikovati na razrađenu, u žurbi improviziranu vodviljsku rutinu.
Čvrsta je to obitelj, pomislio sam, izazivačka, na frakcije podijeljena skupina ljudi koji vole jedni druge, no koji nisu bili grčevito vezani uz život što su ga ranije živjeli. Za mene je bilo pravo osvježenje vidjeti koliko malo neprijateljstva medu njima ima, koliko je malo rivalstava i kivnje izlazilo na površinu, no istodobno među njima nije bilo ni previše intimnosti. Nisu bili uzajamno povezani poput članova uspješnih obitelji. Znam da je Sachs volio svoje sestre, no isključivo na automatski i distanciran način, a mislim da ni sa jednom od njih nije imao prisne odnose tijekom svog kasnijeg života. Bilo je to možda povezano s činjenicom da je bio jedini dječak u obitelji, no kad god bih ga letimično pogledao tijekom tog dugog poslijepodneva i večeri, uvijek je razgovarao ili s majkom ili s Fanny, a vrlo je vjerojatno da je veću pozornost posvećivao mome sinu Davidu nego ijednom od svojih nećaka ili nećakinja. Mislim da ovim nemam namjeru išta posebno naglasiti. Ovakva pristrana razmatranja u sebi mogu sadržavati velik broj pogrešaka i pogrešnih shvaćanja, no ipak je činjenica da se Sachs unutar svoje obitelji ponašao kao samotnjak, kao netko tko se drži postrani. Ne znači to da je ikoga izbjegavao, no bilo je trenutaka kad sam imao dojam da se ne osjeća ugodno, kao da mu je bilo dosadno biti ondje.
S obzirom na to koliko malo o njemu znam, čini se da njegovo djetinjstvo ni po čemu nije bilo dojmljivo. Nije bio pretjerano dobar dak, a da je nečim i mogao zaslužiti počasti, bilo bi to isključivo zbog njegove spretnosti u smišljanju psina. Očigledno da nije imao nimalo straha u sučeljavanju s autoritetima, a sudeći po onome što mi je ispričao, vrijeme od šeste do dvanaeste godine proveo je smišljajući kreativne oblike sabotaže. On je bio zadužen za postavljanje klopki, pričvršćivanje natpisa 'Udari me' na leda učitelja, za bacanje petardi u košare za otpatke u školskoj kamini. Tijekom tih godina je na stotine sati proveo sjedeći u uredu direktora škole, no kazna je bila tek malena cijena koju je trebao platiti, što je ništavno s obzirom na zadovoljstvo koje su mu te pobjede priskrbile. Ostali dječaci su ga poštovali zbog odvažnosti i inventivnosti, zbog čega se vjerojatno i odvažio toliko riskirati. Vidio sam nekoliko Sachsovih fotografija iz djetinjstva. Neupitno je bio ružno pače, netko tko se istinski ne uklapa: visok i štrkljast kao stabljika graha s velikim ušima, iskrivljenih i velikih zuba, asimetrične i bedaste njuške. Njegov potencijal glavne mete ismijavanja bio je velik; jamačno je bio pokretna meta za sve vrste ismijavanja i divljačkih podbadanja. To što je izbjegao takvu sudbinu, može zahvaliti činjenici da je samoga sebe prisilio da bude ludi od svih ostalih. To zasigurno nije bila jedna od najugodnijih uloga, no svi se silama upinjao njome ovladati, te je nakon nekog vremena posve zavladao svojim teritorijem.
Nosio je zubnu protezu koja mu je poravnala zube; ojačao je u tijelu; postupno je snagom volje naučio gospodariti vlastitim udovima. Do ulaska u pubertet, Sachs je nalikovao čovjeku kakvim će

kasnije postati. Njegova mu je visina u sportu predstavljala prednost, a kad je, u trinaestoj ili četrnaestoj godini počeo igrati košarku, brzo se razvio u igrača koji obećava. Neslane šale i buntovničko ponašanje kod njega su do tada već bili iščezli, a premda njegovi uspjesi u srednjoj školi teško da su bili izvanredni (samoga je sebe opisivao kao lijenog učenika kojeg dobre ocjene uopće nisu nadahnjivale), neprestano je čitao i već je tada o sebi razmišljao kao o budućem književniku. Sudeći prema onome što mi je osobno priznao, njegovi prvi tekstovi su bili očajni -
»romantično-apsurdna duševna traganja«,kako ih je jednom prigodom nazvao, kukavne pričice i pjesme koje nikome nije pokazivao. Ipak se držao toga, a u znak vlastite, sve veće ozbiljnosti, jednoga si je dana u dobi od sedamnaest godina kupio lulu. Bila je to zaštitna oznaka svakog istinskog pisca, tako je mislio, pa je posljednju godinu srednje škole proveo sjedeći za svojim radnim stolom, s olovkom u jednoj, a lulom u drugoj ruci, puneći sobu dimom.
Sve sam to doznao izravno od Sachsa. Te priče su mi pomogle stvoriti predodžbu kakav je bio prije no što ću ga upoznati, no kad sada u glavi vrtim njegove komentare, shvaćam da bi sve to moglo biti izmišljeno. Podcjenjivački odnos prema samome sebi bio je važan element njegove osobnosti, a često je samome sebi bio i predmet sprdnje. Volio je samoga sebe prikazati na nimalo laskav način, osobito kad bi govorio o prošlosti. Uvijek je bio glupi klinac, pompozna budala, smutljivac, šeprtljavi klipan.
Možda je htio da ga takvim doživljavamo ili je možda samo uživao u perverznom zadovoljstvu pogrešnog navođenja. Jer osoba koja se zna šaliti na vlastiti račun mora imati veliku količinu samouvjerenosti, a toliko samouvjereni ljudi su rijetko budale ili šeprtlje.
Iz tog razdoblja raspolažem samo s jednom pričom koju prihvaćam s punim povjerenjem. Čuo sam je potkraj svog posjeta Connecticutu, 1980., a budući da sam je čuo i od njegove majke, i od njega, ta priča spada u sasvim drugu kategoriju. Sama po sebi, ta je anegdota znatno manje dramatična od onih koje mi je Sachs ispričao, no razmatramo li je tako da u obzir uzmemo čitav njegov život, ona tad ima izniman značaj - kao da je najava glazbene teme vodilje koja će ga progoniti sve do njegova posljednjeg dana na zemlji.
Kad se stol naposljetku raščistio, oni koji nisu pomagali pri pripremi ručka trebali su u kuhinji oprati posude. Bilo nas je samo četvero: Sachs i njegova majka, Fanny i ja. Sa svim onim posuđem, tanjurima, šalicama i zdjelama, bio je to velik posao, a dok smo naizmjenično strugali, prali, ispirali i brisali, čavrljali smo o najrazličitijim stvarima, doticali se najrazličitijih tema. Poslije nekog vremena, počeli smo razglabati o Danu zahvalnosti, što nas je dovelo do rasprave o ostalim američkim blagdanima, nakon čega smo se osvrnuli i na nacionalne simbole. Netko je spomenuo Kip Slobode, a onda su se, kao da se oboma u istome trenutku sjećanje vratilo u isto vrijeme, Sachs i njegova majka prisjetili puta do Bedloes Islanda, kamo su otišli ranih pedesetih. Fanny još nikada nije bila čula tu priču, pa smo ona i ja bili slušatelji koji su s krpama za brisanje posuđa u rukama gledali kako ono dvoje izvode svoju malu predstavu.
»Benjy, sjećaš li se toga dana?« započela je gospoda Sachs.
»Naravno da se sjećam«, rekao je Sachs. »Bila je to jedna od prekretnica u mome djetinjstvu.«
»Tad si još bio sićušan čovječuljak. Nije ti bilo više od šest ili sedam godina.«
»Bilo je to ljeto kad sam navršio šest godina. Tisuću devetsto pedeset prva.«
»Bila sam već starija, a nikada nisam vidjela Kip Slobode. Pomislila sam kako je krajnje vrijeme da ga vidim, pa sam te strpala u auto i zaputili smo se prema New Yorku. Ne znam gdje su tog jutra bile cure, no poprilično sam sigurna da smo ondje bili samo ti i ja.«
»Samo nas dvoje. I gospoda kojoj prezime završava sa stein i njezina dva sina. Susreli smo ih odmah po dolasku.«

»Doris Saperstein, stara prijateljica iz Bronxa. Imala je dvojcu sinova tvoje dobi. Pravi mali musavci, divlji Indijanci.«
»Obični klinci. Oni su i izazvali čitavu svađu.«
»Kakvu svađu?«
»Toga se ne sjećaš, zar ne?«
»Sjećam se samo onog što se događalo kasnije. Sve ostalo mi se izbrisalo iz glave.«
»Natjerala si me da odjenem one odurne kratke hlačice i bijele dokoljenice. Uvijek si me dotjerivala kada bismo nekamo išli, mrzio sam to. Osjećao sam se kao mekušac u toj odjeći, kao Fauntlerov u svečanoj odori. Dovoljno sam se loše osjećao tijekom obiteljskih okupljanja, no sama pomisao da ću se takav pojaviti pred sinovima gospođe Saperstain za\mene je bila neizdrživa. Znao sam da će oni na sebi imati majice, traperice i tenisice, pa nisam znao kako se suočiti s njima.«
»Ali, izgledao si kao anđeo u toj odjeći«, rekla je njegova majka.
»Možda, ali nisam htio izgledati kao anđeo. Htio sam izgledati kao prosječni američki dječak. Preklinjao sam te da mi dopustiš odjenuti nešto drugo, no ti nisi popuštala. Rekla si da posjet
Kipu Slobode nije kao igra u dvorištu. To je simbol naše zemlje i moramo mu iskazati poštovanje. Već sam tad bio svjestan ironije čitave situacije. Ondje smo trebali odati počast samome konceptu slobode, a ja sam bio u okovima. Živio sam u potpunoj diktaturi, a moja su prava gažena dokle god je sezalo moje pamćenje. Pokušavao sam se izvući pričom o drugim dečkima, no ti me nisi htjela slušati. Glupost, rekla si, i oni će odjenuti svoju svečanu odjeću. Bila si tako prokleto sigurna u sebe, a ja sam se naposljetku okuražio i ponudio ti nagodbu. Dobro, rekao sam, danas ću odjenuti ovu odjeću. Ali, ako ostali dečki budu nosili traperice i tenisice, onda je ovo posljednji put da odijevam ovakvo što. Od tog ću trenutka dobiti tvoje dopuštenje da odijevam što me volja.«
»A ja sam se složila? Zar sam si dopustila nagađanje sa šestogodišnjakom?«
»Samo si mi podilazila. Nisi ni pomišljala na mogućnost gubitka oklade. No gle čuda, kad se gospođa Saperstain kod Kipa Slobode pojavila sa svojim sinovima, dečki su bili odjeveni upravo onako kako sam predvidio. A ja sam iznenada postao gospodar vlastite garderobe. Bila je to prva velika pobjeda u mome životu. Osjećao sam se kao da me zapuhnuo vjetar demokracije, kao da sam ustao u ime svih ugnjetenih naroda svijeta.«
»Sad znam zašto prema jeansu osjećaš toliku pristranost,« rekla je Fanny. »Otkrio si princip samoodređenja, pa si odlučio loše se odijevati do kraja života.«
»Upravo tako,« rekao je Sachs. »Stekao sam pravo da budem dripac, a tu titulu još od tada ponosno nosim.«
»A onda,« nastavila je gospoda Sachs, nestrpljiva da nastavi s pričom, »počeli smo se penjati.«
»Spiralnim stubištem,« nadovezao se njezin sin. »Pronašli smo stube i počeli smo se uspinjati.«
»Isprva i nije bilo tako gadno«, rekla je gospođa Sachs. »Doris i ja dečke smo pustili neka idu ispred, a mi smo se držale za rukohvat i uz stepenice smo se uspinjale lijepo i polako. Došli smo sve do krune, nekoliko smo minuta promatrali luku i sve je, više ili manje, bilo u najboljem redu. Pomislila sam kako je to to, da ćemo se spustiti i nekamo otići na sladoled. No tad se još moglo otići sve do baklje, a to je značilo penjati se uz još jedno stubište - ravno kroz gospođičinu podignutu ruku. Dečki su izgarali od želje da odu tamo. Neprestano su cičali i cviljeli da žele vidjeti sve, pa smo Doris i ja popustile.
Ispostavilo se da to stubište nema rukohvat kao ono prvo. Bile su to najuže i najuvijenije metalne prečke koje sam ikad vidjela u životu, vatrogasna šipka s ispupčenjima, a kad smo pogledali kroz ruku, činilo nam se kao da smo petsto milja u zraku. Oko nas je bilo čisto ništavilo, velika nebeska praznina.

Dečki su se do baklje uzverali sami, no ja sam na dvije trećine puta shvatila da neću uspjeti. Oduvijek sam bila uvjerena da sam tvrd orah. Nisam bila poput onih histeričnih žena koje vrište kad ugledaju miša. Bila sam snažna, prizemljena žena s iskustvom, no na onim sam stubama iznenada osjetila unutarnju slabost, oblio me hladan znoj, mislila sam da ću povratiti. Ni Doris se tada više nije najbolje osjećala, pa smo obje sjele na stubu, u nadi da ćemo tako malo smiriti živce. To nam je malo pomoglo, ali ne previše, i premda sam se leđima oslonila na nešto čvrsto, i dalje sam se osjećala kao da ću pasti, kao da ću svakoga trena naglavce pasti sve do dna. Nikada me u životu još nije bila obuzela tolika panika. Bila sam posve izbezumljena. Srce mi je bilo u grlu, glava u rukama, želudac u stopalima. Kad sam pomislila na Benjamina, toliko sam se uplašila da sam ga vrišteći počela dozivati i govoriti mu neka siđe. Bilo je stravično. Moj je glas po čitavoj unutrašnjosti Kipa Slobode odzvanjao kao urlici neke uklete duše. Dječaci su se naposljetku spustili iz baklje, pa smo se svi zajedno, spuštajući se na stražnjici s jedne stube na drugu, spustili do podnožja. Doris i ja samo se trudile dječacima to prikazati kao igru, pretvarati se kako je to zabavan način spuštanja niz stube. No, ništa me nije moglo natjerati da ponovno uspravno stanem na te stube, prije bih skočila ravno do dna, nego hodala uspravno. Trebalo nam je najmanje pola sata da se spustimo do podnožja, a do tad sam se već bila pretvorila u ruinu, u bezobličnu gomilu kostiju i mesa. Benji i ja smo te noći sa Sapersteinima odsjeli u Grand Concoursu, a od tog se dana panično bojim visine. Prije bih umrla nego kročila u zrakoplov, a kad se popnem iznad trećeg ili četvrtog kata neke zgrade, istoga trena iznutra požutim. Što kažete na to? A sve je to počelo onoga dana kad se Benjamin, kao maleni dječak uzverao sve do baklje Kipa Slobode.«
»Bila je to moja prva lekcija iz političke teorije«, rekao je Sachs odvraćajući pogled od svoje majke i pogledavajući Fanny i mene. »Naučio sam da sloboda može biti opasna. Ako ne paziš, može te ubiti.«
Ne želim prenapuhavati ovu priču, premda istodobno smatram da ne bi trebala biti posve zanemarena.
Sama po sebi, ona je bila tek trivijalna epizoda, djelić obiteljskog folklora, a gospoda Sachs ispričala ju je dovoljno šaljivo, rugajući se sama sebi, kako bi uklonila njezine prilično zastrašujuće moguće posljedice. Po svršetku priče, svi smo se smijali, a razgovor je zatim krenuo drugim smjerom. Da nije bilo Sachsova romana (riječ je o istoj onoj knjizi koju je kroz snježnu oluju nosio na otkazanu književnu večer, 1975.), tu bih priču možda potpuno zaboravio. A budući da je roman prepun aluzija na Kip Slobode, mogućnost uzajamne povezanosti teško se može zanemariti - kao da dječačko iskustvo svjedočenja majčinoj panici leži negdje u srži onoga što je napisao kao odrastao čovjek, dvadeset godina kasnije. Pitao sam ga o tome dok smo se te noći vraćali u grad, no Sachs se na moje pitanje samo nasmijao. Rekao je kako se tog dijela priče uopće više nije sjećao. Zatim je, definitivno odustajući od ove teme, započeo komičnu tiradu usmjerenu protiv stupica psihoanalize. U konačnici, ništa od svega toga nije ni važno. To što je Sachs zanijekao ikakvu uzajamnu povezanost, nipošto ne znači da povezanosti nema. Nitko ne zna otkud izvire knjiga, a najmanje osoba koja ju je napisala.
Knjige se rađaju iz neznanja, a ako i nastave živjeti nakon što su napisane, to je samo onoliko koliko ostaju nerazumljive.
Novi Kolos je bio jedini roman što ga je Sachs ikad objavio. Bio je to i prvi njegov tekst koji sam pročitao, a nema sumnje da je odigrao i značajnu ulogu u izgradnji našeg prijateljstva. Jedno je bilo Sachsa upoznati osobno, no kad sam shvatio da se mogu diviti i njegovu djelu, moja želja da ga bolje upoznam postala je još veća, još sam gorljivije iščekivao ponovni susret s njim. To ga je istoga trena izdvojilo iz skupine ljudi koje sam upoznao nakon povratka u Ameriku. Bio je više od

potencijalnog pajdaša za opijanje, više od još jednog poznanika u nizu. Sat vremena nakon što sam, prije petnaest godina prvi put otvorio Sachsovu knjigu, shvatio sam da bismo mogli postati prijatelji.
Ovo sam jutro proveo ponovno je prelistavajući (u brvnari imam nekoliko primjeraka) i zaprepastilo me koliko se moji osjećaji prema njoj gotovo uopće nisu promijenili. Mislim da je dovoljno reći samo to. Knjiga još uvijek postoji, može je se nabaviti u knjižarama i knjižnicama, pa je bez ikakvih problema može pročitati tko god to želi. Nekoliko mjeseci nakon našeg prvog susreta, knjiga je objavljena i u džepnom izdanju, te nastavlja živjeti svojim tihim, ali zdravim životom na marginama novije književnosti, ta čudna, zbrkana knjiga koja je zadržala svoje mjestašce na policama. Ipak, prvi sam je put pročitao posve nespreman. Nakon našeg razgovora u baru, pretpostavljao sam da je napisao tipičan prvi roman, jedan od onih slabo prikrivenih pokušaja pretakanja vlastite životne priče u fikciju.
Nisam namjeravao okrenuti to protiv njega, no s tolikim je omalovažavanjem govorio o svojoj knjizi, da sam bio pripravan suočiti se s razočaranjem. Knjigu mi je toga dana potpisao u baru, no sve što sam tad uočio jest da je riječ o velikoj knjizi od više od četiristo stranica. Počeo sam je čitati sljedećeg poslijepodneva, kad sam se preko kreveta ispružio nakon što sam popio deset kava liječeći mamurluk od subotnje pijanke. Bila je to knjiga tipična za mlade pisce, ali ne na način kako me je Sachs upozorio.
Novi Kolos nije imao nikakve veze sa šezdesetima, s Vijetnamom ili antiratnim pokretom, ili sa sedamnaest mjeseci što ih je proveo u zatvoru. To što sam u knjizi tragao za takvim stvarima, proizašlo je isključivo iz mog vlastitog pomanjkanja mašte. Sama pomisao na zatvor činila mi se toliko užasnom, da nisam mogao pojmiti da netko tko je ondje boravio o tome i ne piše.
Kao što je svakom čitatelju poznato, Novi Kolos je povijesni roman, knjiga koja se temelji na pedantno provedenim istraživanjima, čija je radnja smještena u Ameriku između 1876. i 1890., a počiva na dokumentiranim, stvarnim činjenicama. Glavnina likova su ljudi koji su tad istinski živjeli, a čak i imaginarni likovi nisu toliko izmišljeni, koliko su posuđeni, ukradeni sa stranica drugih romana.
Drugim riječima, svi su događaji istiniti - u smislu da prate povijesne bilješke - a na mjestima gdje su povijesne činjenice nejasne, nema nikakvog petljanja sa zakonima vjerojatnosti. Sve je napravljeno tako da se doima uvjerljivim, činjeničnim, pa čak i banalnim u preciznosti opisa. Pa ipak, Sachs čitatelja neprestano uljuljkuje u osjećaj sigurnosti, međusobno mijenja toliko književnih rodova i stilova kako bi svoju priču ispričao, da knjiga počinje nalikovati na fliper, na nešto fantastično dobro sklepano, urešeno treptavim svjetlima i stotinama zvučnih efekata. Iz poglavlja u poglavlje, on s tradicionalne naracije u trećem licu skače na dnevničke zapise i pisma napisana u prvome licu, s kronoloških sljedova na sitne anegdote, s novinskih članaka na eseje, pa zatim i na dramatične dijaloge.
Vrtložna je to izvedba, maratonski sprint od starta do cilja, i ma što god mislili o knjizi kao cjelini, nemoguće je ne odati poštovanje autorovoj energiji, iznimnoj odvažnosti njegovih ambicija.
Među likovima koji se u romanu pojavljuju su Emma Lazarus, Bik koji Sjedi, Ralph Waldo Emerson, Joseph Pulitzer, Buffalo Bili Cody, Auguste Bartholdi, Catherine Weldon, Rose Hawthorne
(Nathanielova kći), Ellery Channing, Walt Whitman i William Tecumseh Sherman. Ondje je, međutim, i Raskoljnikov (dolazi izravno iz epiloga Zločina i kazne - po puštanju iz zatvora, kao imigrant dolazi u Sjedinjene Države, gdje prezime anglicira u Ruskin), baš kao i Huckelberry Finn (sredovječni lutalica koji postaje Ruskinov prijatelj), i Išmael iz Moby Dicka (koji kao pipničar u New Yorku igra tek kratku, sporednu ulogu). Novi Kolos započinje na stotu obljetnicu američke nazivasnosti, a obrađuje sve važne događaje koji će se dogoditi tijekom sljedećih petnaest godina:

Custerov poraz kod Little Big Horna, podizanje Kipa Slobode, opći štrajk 1877., egzodus ruskih Zidova u Ameriku, 1881., otkriće telefona, nerede u čikaškome Haymarketu, širenje religije Ples duhova medu Sijuksima, pokolj kod Wounded Kneea. Zabilježeni su, međutim, i manji događaji, a upravo je to i ono što knjizi daje njezinu teksturu, što čini da nije tek slagalica povijesnih činjenica. Emma Lazarus odlazi u Concord u Massachusettsu, gdje kao gošća boravi u Emersonovoj kući. Tijekom svog boravka ondje, ona upoznaje Elleryja Channinga, koji s njom posjećuje Walden Pond i govori joj o svome prijateljstvu s Thoreauom (koji je umro prije petnaest godina). Ovo dvoje osjećaju uzajamnu privlačnost te postaju prijatelji, što je još jedno od onih čudnovatih protuslovnih preklapanja koje je Sachs toliko ljubio: sjedokosi muškarac iz Nove Engleske i mlada židovska pjesnikinja iz Millionare's Rowa u New Yorku. Tijekom posljednjeg susreta, Channing joj predaje dar za koji joj kaže neka ga otvori tek u vlaku, na povratku kući. Odmotavši papir, ona pronalazi primjerak Channingove knjige o Thoreau, zajedno s jednom od starčevih relikvija koje je ovaj čuvao nakon njegove smrti: Thoreauov džepni kompas. Prelijep je to trenutak, a Sachs ga je krajnje osjećajno obradio, te u glavu čitatelja usadio sliku koja će se često, i na različite načine iznova pojavljivati u knjizi. Premda to nije iskazano na tako opširan način, poruka ne može biti jasnija. Amerika je skrenula s puta. Thoreau je bio onaj koji je umjesto nas mogao gledati kompas, a sada kada ga više nema, nema nade da ćemo ikada više pronaći pravi put.
Ondje je i čudna priča o Catherine Weldon, sredovječnoj ženi iz Brooklyna koja kreće na zapad kako bi postala jedna od žena Bika koji Sjedi. Tu je i komična priča o ruskom velikom vojvodi Alekseju na proputovanju Sjedinjenim Državama - tijekom svog putovanja, on lovi bizone s Billom Codvjem, spušta se niz Mississippi s Generalom i gospodom George Armstrong Custer. Tu je i general Sherman, čije srednje ime odaje počast jednom indijanskom ratniku, koji na sebe, 1876. preuzima zadaću (mjesec dana nakon Custerova posljednjeg okršaja) »uspostavljanja vojnog nadzora nad svim rezervatima na teritoriju Sijuksa, te ophođenja prema Indijancima kao prema ratnim zarobljenicima,« kojem zatim, godinu dana kasnije, Američki Odbor za Kip Slobode povjerava zadaću »donošenja odluke hoće li Kip Slobode biti postavljen na Guvernerovu ili Bedloe Islandu.« Emma Lazarus zatim umire u trideset sedmoj godini, a njeguje je njezina prijateljica Rose Hawthorne
- na koju to iskustvo ostavlja toliki utisak da se obraća na katoličanstvo i u benediktinski red stupa kao sestra Alphonsa, te posljednjih trideset godina svoga života posvećuje njegovanju ljudi na samrti. U knjizi su deseci takvih epizoda.
Sve su istinite, čvrsto ukorijenjene u stvarnosti, no Sachs ih međusobno povezuje tako da se doimaju više kao fikcija, te se čini kao da je prikazao noćnu moru ili halucinaciju. Kako knjiga ide dalje, dobiva sve nestabilniji karakter - puni se nepredvidivim povezivanjima i rastancima, a bilježe je brze promjene atmosfere - sve dok ne dosegne točku kad čovjek osjeti kako čitava cjelina počinje lebdjeti, glomazno se uzdizati s tla kao meteorološki balon. Stigavši do posljednjeg poglavlja, čovjek se već uzdigao tako visoko u zrak, da shvaća kako se može spustiti tek ako padne, ako se smrska o tlo. Ipak, knjiga u sebi definitivno ima i mana. Premda Sachs daje sve od sebe kako bi ih prikrio, roman se na trenutke doima previše iskonstruirano, previše mehanički u orkestraciji zbivanja, a samo rijetko neki od likova istinski zazive. Sjećam se kako sam, negdje usred prvog čitanja, samome sebi rekao da je Sachs više mislilac nego umjetnik, a njegova mi je čvrsta ruka počesto smetala - kako je neprestano pokušavao likovima utuviti vlastite stavove, manipulirati njima kako bi kroz njih provukao vlastite ideale, umjesto da im dopusti neka sami stvore vlastitu akciju. Ipak, usprkos činjenici da nije pisao o sebi samome, shvatio sam koliko je ova knjiga za njega bila duboko osobna. Prevladavajući osjećaj bio je bijes, potpun, razdirući bijes koji izbija na gotovo svakoj stranici: bijes usmjeren protiv Amerike, protiv političkog licemjerja, bijes kao oružje za uništenje nacionalnih

mitova. S obzirom na činjenicu da se u Vijetnamu tada još vodio rat, da je Sachs upravo zbog tog rata završio u zatvoru, nije bilo teško spoznati kako je njegov bijes proizašao upravo iz toga. To je knjizi podarilo oštru, polemičku nijansu, pokretačku snagu koja je knjigu gurala prema naprijed, koja je čitatelja tjerala da je nastavi čitati. Sachsu su bile tek dvadeset tri godine kad je počeo pisati Novog Kolosa, a projektom je bio zaokupljen punih pet godina, tijekom kojih je načinio sedam ili osam skica. Objavljena verzija sadržavala je četiristo trideset stranica koje sam sve odreda pročitao prije no što sam pošao na počinak, u utorak navečer. Sve predrasude koje sam isprva možda i imao, u zasjenak je bacilo moje divljenje prema onome što je napravio. Kad sam se u srijedu poslijepodne vratio s posla, odmah sam sjeo za stol i napisao sam mu pismo. Rekao sam mu da je napisao velik roman. Kad god bude poželio sa mnom podijeliti još jednu bocu konjaka, bit ću počašćen pratiti ga u ispijanju čaša.
Nakon toga smo se počeli redovito viđati. Sachs nije bio zaposlen, pa je bio u znatno većoj mjeri na raspolaganju od većine ljudi koje sam poznavao, fleksibilniji u svakodnevnoj kolotečini. Najobičniju večeru obično je nužno planirati i nekoliko tjedana unaprijed, a i najbolji ti se prijatelji ponekad i mjesecima ne javljaju. Sa Sachsom su, međutim, improvizirani susreti bili pravilo. Radio bi kad bi dobio duhovno nadahnuće (što se najčešće događalo kasno navečer), a ostatak vremena bi besciljno tumarao, šetao bi se gradskim ulicama kao kakav flaneur iz devetnaestoga stoljeća, slijedeći isključivo vlastiti nos. Šetao je, posjećivao muzeje i galerije, usred bijela dana bi odlazio na kino-projekcije, čitao bi knjige na klupama u parku. Nije bio ograničen vremenom poput ostalih ljudi, zato se nikada ni nije osjećao kao da gubi vrijeme. To ne znači da nije bio produktivan, samo se u njegovu slučaju zid koji posao dijeli od besposličarenja do te mjere urušio, da gotovo više nije bio uočljiv. Mislim da mu je upravo to kao piscu i najviše pomoglo, budući da su mu najbolje zamisli dolazile upravo kad ne bi sjedio za radnim stolom. U tom je smislu za njega sve spadalo u kategoriju posla. Obroci su bili posao, gledanje košarkaških utakmica, sjediti u ponoć u kafiću s prijateljima za njega je također bilo posao.
Usprkos prividima, teško da je postojao ijedan trenutak kad on nije radio.
Moji dani ni izbliza nisu bili toliko slobodni. Prethodnog sam se ljeta iz Pariza vratio s devet dolara u džepu, te sam umjesto da oca zamolim da mi posudi nešto novca (što bi on ionako vjerojatno odbio) prihvatio prvi posao koji mi je ponuđen. U vrijeme kad sam upoznao Sachsa radio sam za trgovca rijetkim knjigama na Upper East Sideu, gdje sam glavninu vremena provodio sjedeći u stražnjoj prostoriji, iza same trgovine, pišući kataloge i odgovarajući na pisma. Onamo sam odlazio svakoga jutra u devet sati, a s posla odlazio u jedan. Poslijepodneva sam provodio prevodeći knjigu o povijesti suvremene Kine koju je napisao neki francuski novinar koji je neko vrijeme proveo u Pekingu - površna, traljavo napisana knjiga koja je od mene zahtijevala više napora no što je zaslužila. Nadao sam se kako ću jednoga dana moći napustiti posao prodaje knjiga i za život početi zarađivati kao prevoditelj, no još nisam bio načisto hoće li moj plan funkcionirati. U međuvremenu sam pisao kratke priče i recenzije knjiga, pa se zbog svega toga nisam uspijevao naspavati. Ipak, Sachsa sam viđao češće no što se iz današnje perspektive, s obzirom na okolnosti, doima mogućim. Jedna od naših prednosti bila je ta što se ispostavilo da živimo u susjedstvu, a razmak između naših stanova lako se mogao i prijeći pješice. To nas je dovelo do nekoliko noćnih susreta u barovima na Broadwayu. A kad smo otkrili uzajamnu strast za sportom, u batovima smo se počeli viđati i vikendima poslijepodne, budući da su se utakmice održavale uvijek u to vrijeme, a tada ni on ni ja nismo posjedovali televizor. Gotovo od prvog trena, sa Sachsom sam se počeo viđati prosječno dvaput tjedno, znatno češće no sa svima ostalima koje sam poznavao.
Nedugo nakon što su započeli ti zajednički izlasci, upoznao me sa svojom suprugom.

Fanny je

tad bila postdiplomski student na katedri za povijest umjetnosti sveučilišta Columbia, držala predavanja na Općim Studijima i završavala dizertaciju o američkim pejzažistima devetnaestoga stoljeća. Ona i Sachs deset su se godina ranije upoznali na sveučilištu u Wisconsinu, doslovno su naletjeli jedno na drugo na proturatnom prosvjedu koji je bio organiziran u kampusu. Kad je Sachs, u proljeće 1967. bio uhićen, već su gotovo godinu dana bili u braku. Tijekom suđenja su živjeli u kući Benovih roditelja u New Canaanu, a kad je nakon izricanja presude otišao u zatvor (početkom 1968.), Fanny se preselila u stan svojih roditelja u Brooklynu. U jednom se trenutku, tijekom tog razdoblja prijavila na poslijediplomski studij na Columbiji, gdje su je primili i dodijelili joj stipendiju - koja je uključivala plaćenu školarinu, stipendiju od nekoliko tisuća dolara, kao i obavezu da na sveučilištu održi nekoliko predavanja. Ostatak ljeta je provela radeći honoraran uredski posao na Manhattanu, potkraj kolovoza je pronašla stančić u zapadnome dijelu 112. ulice, a predavanja su joj započela u rujnu. Čitavo to vrijeme, svake je nedjelje vlakom putovala do Danburya kako bi posjetila Bena. Sve to spominjem zato što sam je tijekom te godine vidio nebrojeno puta - a da pritom nisam imao pojma tko je zapravo ona. Tada sam još bio redoviti student na Columbiji, a moj stan je bio udaljen samo nekoliko blokova dalje, u zapadnome dijelu 107. ulice. Slučaj je tako htio, pa je nekoliko mojih najprisnijih prijatelja živjelo u njezinoj zgradi, te sam je nekoliko puta susreo u dizalu ili u predvorju zgrade. Osim toga, nekoliko sam je puta vidio kako šeće Broadwayem, a nekoliko je puta i ispred mene stajala na blagajni diskonta gdje sam kupovao cigarete, baš kao što sam je viđao i kako ulazi u zgradu kampusa. U proljeće smo se čak predbilježili za isti predmet, opširno predavanje o povijesti estetike profesora s katedre za filozofiju. Na svim sam je tim mjestima uočavao zato što sam je smatrao privlačnom, no nikada nisam smogao snage da joj se obratim. U njezinoj je eleganciji bilo nečeg zastrašujućeg, nečeg što je poput zida odbijalo sve neznance. Pretpostavljam kako je vjenčani prsten za to bio dijelom odgovoran, no čak i da nije bila udana, sumnjam da bi bilo drukčije. Ipak, svjesno sam se trudio sjediti iza nje na tim filozofskim predavanjima, tako da sam svakoga tjedna mogao provesti sat vremena promatrajući je krajičkom oka.
Jednom ili dvaput smo se jedno drugom nasmiješili izlazeći iz predavaonice, no bio sam odveć sramežljiv da idem dalje. Kad nas je 1975. Sachs konačno upoznao, istog smo se trena prepoznali. Bilo je to uznemirujuće iskustvo, pa mi je bilo potrebno nekoliko minuta da povratim prisebnost. Misterij iz prošlosti iznenada je bio riješen. Sachs je bio tajanstveni suprug žene koju sam šest ili sedam godina ranije tako pozorno motrio. Da sam se zadržao u starom susjedstvu, gotovo bih ga sigurno susreo nakon što je izašao iz zatvora. No, diplomirao sam u lipnju, a Sachs se u New York vratio tek u kolovozu. Ja sam tad već bio iselio iz stana i putovao za Europu.
Neupitno je riječ o čudnoj podudarnosti. Kako god na to gledao, čini se da su Ben i Fanny postojali u međusobno isključivim okvirima. Ben je bio sav u rukama i nogama, uspravna gomila oštrih kutova i koščatih izbočina, dok je Fanny bila niska i okrugla, glatka lica i maslinaste kože. Ben joj je bio potpuna suprotnost s onom svojom sitno kovrčavom i raščupanom kosom te kožom koja je na suncu lako postajala crvena. On je zauzimao podosta prostora, činilo se kao da je neprestano u pokretu, izrazi njegova lica su se mijenjali svakih pet ili šest sekundi, dok je Fanny bila odmjerena držanja, smirena, vlastito tijelo nastanjivala je poput mačke. Nije mi bila toliko lijepa koliko egzotična, premda je izraz možda pretjeran za ono što želim reći. Sposobnost da se ostavi dojam, bilo bi to vjerojatno točnije onomu što pokušavam reći, određeni samodostatni izgled koji je čovjeka tjerao da je poželi gledati čak i kad bi samo besposleno sjedila. Nije bila zabavna onako kako je to bio Ben, nije bila ishitrena, jezik joj nije jurcao brže od mozga. Pa ipak, oduvijek sam imao dojam kako je od njih dvoje upravo ona bila rječitija, inreligentnija, obdarena većim analitičkim sposobnostima. Benov je um bio posve intuitivan.

Bio je odvažan, ali ne i pretjerano suptilan um koji je ljubio rizike, skokove u tamu, stvaranje neuvjerljivih povezanosti. Fanny je pak, s druge strane, bila temeljita i lišena strasti, neumorno strpljiva, nesklona ishitrenim prosudbama i neutemeljenim zaključcima. Ona je bila znanstvenik, a on pametnjaković; ona je bila sfinga, a on otvorena rana; ona je bila aristokracija, a on narodne mase.
Boraviti s njima bilo je kao promatrati brak između pantere i klokana. Fanny uvijek fantastično i stilski odjevena, korača pokraj muškarca gotovo pola metra višeg od sebe, prevelikog klipana odjevenog u traperice, sivu majicu s kapuljačom, s Converse All-Stars tenisicama na nogama. Površino gledano, to nije imalo nikakva smisla. Tko god bi ih vidio, odmah bi pomislio kako se njih dvoje uopće ne poznaju.
No, bila je to tek vidljiva površina. Ispod svoje prividne nespretnosti, Sachs je raspolagao nevjerojatnom sposobnošću da razumije žene. Ne samo Fanny, već sve žene koje bi susreo, a ja sam uvijek iznova bivao zaprepašten u kolikoj ih je mjeri privlačio. Odrastanje uz tri sestre možda je s tim imalo nekakve veze, kao da su ga intimnosti koje je naučio u djetinjstvu natopile nekakvim okultnim znanjem, otvorile mu put prema ženskim tajnama na koje ostali muškarci protrate čitave živote kako bi ih razlučili. Fanny je imala i svoje teške trenutke, ne umišljam si da je bila osoba s kojom je bilo lako živjeti. Njezina izvanjska smirenost često je bila tek krinka nutarnjoj uskomešanosti, a nekoliko sam puta i sam bio svjedok koliko brzo može upasti u mračna, depresivna raspoloženja, kako ju je lako mogla obuzeti nedefinirana tjeskoba koja bi je dovela do ruba suza. Sachs bi je u takvim trenucima štitio, nježno bi se i diskretno prema njoj ophodio, a to je bilo dirljivo. Smatram da je Fanny u takvim trenucima naučila ovisiti o njemu, da je spoznala kako je nitko nikada neće spoznati tako duboko kao on. Tu je suosjećajnost najčešće iskazivao na neizravan način, jezikom što ga drugi ljudi nisu mogli razumjeti. Kad sam ih, na primjer, prvi put posjetio u njihovu stanu, razgovor za večerom počeo se vrtjeti oko djece - treba li ih čovjek imati ili ne, kad je najbolji trenutak za to, kakve sve promjene djeca unose u život, i tako dalje. Sjećam se kako sam se čvrsto držao stava da je dobro imati djecu. Sachs je, međutim, održao čitavo predavanje o razlozima zašto se sa mnom ne slaže. Razlozi koje je naveo bili su prilično konvencionalni (svijet je odveć ružno mjesto, ima nas već previše, djeca dovode do prevelikog gubitka slobode), no iznosio ih je s tolikom žestinom i na uvjerljiv način, da sam zaključio kako govori u zajedničko ime, svoje i Fannyno, te da su oboje odlučno protiv roditeljstva. Godinu dana kasnije otkrio sam da je istina upravo suprotna. Očajnički su žudjeli za djecom, no Fanny nije mogla začeti. Nakon brojnih pokušaja da zatrudni, savjetovali su se s liječnicima, iskušali lijekove za plodnost, čak su posegnuli i za biljnim pripravcima, no ništa im nije pomoglo. Samo dan prije te večere, 1975. definitivno su doznali da im nema pomoći. Za Fanny je to bio strahovit udarac. Fanny mi je kasnije priznala da je to za nju bila najveća tuga, gubitak koji će oplakivati čitav život. Ne dopustivši joj da mi te večeri o svemu otvoreno progovori, Sachs je radije zakuhao juhu spontanih laži, uskomešao paru i uzavrelu vodu kako bi zasjenio temu koju smo načeli za stolom. Čuo sam samo dijelove onoga što je zapravo govorio, no bilo je to zato što sam mislio kako su njegovi komentari upućeni meni.
Kasnije sam shvatio da se zapravo čitavo vrijeme obraćao Fanny. Svojoj je supruzi govorio da je voli.
Govorio joj je da će je i dalje voljeti, premda mu ne može podariti dijete.
Bena sam viđao češće nego Fanny, a i kad sam je viđao, Ben je uvijek bio uz nas, no ipak smo, malo-pomalo, uspjeli izgraditi vlastito prijateljstvo. Na neki je način moja stara zaluđenost njome tu bliskost učinila neizbježnom, no istodobno se između nas uzdizala i kao barijera, pa mi je bilo potrebno nekoliko mjeseci prije no što sam bio u stanju pogledati je a da pritom ne osjećam nelagodu. Fanny je bila moja stara fantazija, avet stare žudnje zakopana u mojoj prošlosti, a sad se

neočekivano materijalizirala u posve novoj ulozi - kao žena od krvi i mesa, supruga moga prijatelja - zbog čega sam, priznajem, bio izbačen iz ravnoteže. To me navelo da izgovorim neke gluposti tijekom našeg prvog susreta, a te su nepromišljenosti u sebi sadržavale samo moj osjećaj krivnje i zbunjenosti. Tijekom jedne od prvih večeri koje sam proveo u njihovu stanu, čak sam joj rekao kako nisam čuo nijednu jedinu riječ predavanja koje smo zajedno pohađali. »Svakoga sam tjedna sat vremena provodio zureći u tebe«, rekao sam. »Praksa je, naposljetku, važnija od teorije, pa sam zaključio kako je slušanje predavanja o estetici čisti gubitak vremena, dok ispred mene istodobno sjedi lijepa žena.«
Mislim da je to bio pokušaj da se ispričam zbog ranijeg ponašanja, no jednom izgovorene, moje su riječi zvučale odvratno. Takve se stvari nipošto i nikada ne bi smjele izgovoriti, osobito ne drsko. One prebacuju strahovit teret na pleća osobe kojoj su usmjerene, a iz njih ionako ništa dobro ne može proizaći. U trenutku kad sam izgovorio te riječi, jasno sam vidio da je Fanny zaprepaštena mojom nepromišljenošću.
»Da,« rekla je usiljeno se smiješeći, »sjećam se tog predavanja. Bilo je prilično suhoparno.«
»Muškarci su čudovišta«, rekao sam ne mogavši se zaustaviti. »Imaju mravce u gaćama, a glave su im zakrčene prljavštinom. Osobito dok su mladi.«
»Ne prljavštinom«, rekla je Fanny. »Samo hormonima.«
»I hormonima. No, ponekad je teško razlučiti.«
»Uvijek si imao ozbiljno lice«, rekla je. »Sjećam se kako sam bila uvjerena da si sigurno veoma ozbiljna osoba. Izgledao si poput onih mladića koji će se ili ubiti ili promijeniti svijet.«
»Do sada još nisam učinio ni jedno ni drugo. To valjda znači da sam odustao od starih ambicija.«
»A to je i dobro. Nisi grčevito vezan uz prošlost. Život je previše zanimljiv za takvo što.«
Na njoj svojstven, šifrirani način, Fanny me izvukla iz škripca - ali mi je uputila i upozorenje. Dokle god se budem lijepo ponašao, ona moje grijehe iz prošlosti neće okretati protiv mene. Zbog toga sam se osjećao kao da sam na sudu, no s punim je pravom bila zabrinuta zbog novog prijatelja svog supruga, pa je ne krivim što je htjela zadržati distancu. Kad smo se bolje upoznali, prvotna nelagoda počela je blijedjeti. Između ostalog, otkrili smo da smo se rodili istoga datuma, a premda nijedno od nas astrologiju nije smatralo nečim važnim, ta nam je slučajnost pomogla u uzajamnom povezivanju.
Činjenicom da je Fanny od mene bila starija godinu dana služio sam se kad god bi se ukazala prilika i tad bih se kreveljio glumeći pokornost i uvažavanje, a to bi kod nje uvijek izmamilo osmijeh. A budući da ona nije bila od onih koji se rado smiju, to sam doživljavao kao napredak u našemu odnosu. Ipak, važniji od toga, bio je njezin rad i naši, uvijek strastveni razgovori o ranim američkim slikarima poput Rydera, Churcha, Blakelocka i Colea - za koje prije susreta s Fanny teško da sam i čuo. Svoju disertaciju obranila je na Columbiji, u jesen 1975. (bila je to jedna od prvih, ikad objavljenih monografija o Albertu Pinkhamu), a zatim se kao zamjenica kustosa zaposlila u Brooklyn Museumu, gdje i danas radi. Dok danas ovom pišem (11. srpnja), ona i dalje nema pojma što se dogodilo Benu.
Prošloga je mjeseca otputovala u Europu, a trebala bi se vratiti tek nakon Praznika rada. Pretpostavljam da bih možda mogao stupiti s njom u vezu, no ne vidim smisao toga. Za njega u ovome trenutku ne mogu učiniti ama baš ništa, pa je možda bolje da sve zadržim za sebe ako se prije njezina povratka FBI ne pojavi s nekim odgovorima. Isprva sam pomislio da mi je možda dužnost nazvati je, no sada kada sam o svemu dobro promozgao, odlučio sam ne kvariti joj odmor. Dosta je tog već proživjela, a telefon teško da je primjereno sredstvo za prenošenje takve vijesti. Strpjet ću se dok se

ne vrati, a onda ću je posjesti i osobno joj reći što znam.
Kad se sad prisjećam početaka našeg prijateljstva, najveći dojam na mene ostavlja činjenica koliko sam im se oboma divio, kao zasebnim osobama, ali i kao paru. Sachsova je knjiga na mene ostavila dubok dojam, a on ne samo da mi se sviđao onakav kakav je bio, već mi je laskao i svojim zanimanjem za moj rad. Bio je samo dvije godine stariji od mene, pa ipak sam se zbog svega što je do tada učinio pokraj njega osjećao kao početnik. Propustio sam pročitati recenzije Novog Kolosa, ali po svemu što sam čuo, knjiga je podigla veliku prašinu. Neki kritičari su je pokopali - uvelike na političkim osnovama, optužujući Sachsa za ono što su oni smatrali očitim »anti-američkim raspoloženjem« - no drugi su ga hvalili na sva usta, prozivajući ga obećavajućim mladim romanopiscem. Na komercijalnome se planu nije dogodilo Bog zna što (prodaja je bila skromna, a bile su potrebne čak dvije godine da se objavi i džepno izdanje), no Sachsovo je ime ucrtano u književne zemljovide. Netko bi pomislio da mu je sve to laskalo, no ubrzo sam doznao u kolikoj je mjeri Sachs mogao biti iritantno nesvjestan takvih stvari.
Rijetko je o sebi govorio onako kako to čine ostali pisci, a imao sam dojam kako vrlo malo ili nimalo ne želi nastaviti s onim što ostali nazivaju »književnom karijerom«. Nije bio prodoran, nije ga brinula vlastita reputacija i nije prenapuhavao vlastiti talent. Bila je to jedna od stvari koje su mi se kod njega najviše sviđale: čistoća njegove ambicije, potpuna jednostavnost u pristupu vlastitome radu. To ga je ponekad činilo tvrdoglavim i mrzovoljnim, ali mu je i davalo hrabrosti da učini upravo ono što je kanio učiniti. Nakon uspjeha prvog romana, odmah je počeo pisati sljedeći, no nakon što je napisao stotinjak stranica, pokidao je rukopis i spalio ga. Izmišljanje priča je privid, rekao je, jednostavno je odlučio odustati od pisanja fikcije. Dogodilo se to potkraj 1973., ili početkom 1974., približno godinu dana prije no što ću ga upoznati. Nakon toga je počeo pisati raznovrsne eseje i članke potaknute najrazličitijim temama: politika, književnost, sport, povijest, pop-kultura, hrana, bilo što o čemu je tog tjedna ili dana htio razmišljati. Njegovi radovi bili su traženi, tako da je bez ikakvih problema pronalazio časopise koji će objaviti njegove tekstove u kojima je sve teme obrađivao s jednakim zanimanjem. Jednako je gorljivo pisao za nacionalne časopise i opskurne književne revije, gotovo ni ne primjećujući kako neki listovi njegove tekstove nagrađuju velikim novčanim iznosima, a drugi gotovo da i ne plaćaju. Odbijao je uzeti agenta, smatrajući kako bi to narušilo čitav proces, pa je zato zarađivao znatno manje no što je trebao. Po tom sam se pitanju s njime godinama natezao, no tek je početkom osamdesetih popustio i uposlio nekog da pregovara umjesto njega.
Uvijek me čudila brzina kojom je radio, sposobnost da pod pritiskom krajnjih rokova izbacuje članke, da toliko stvara a da pritom ne izgleda iscrpljeno. Za Sachsa nije bio nikakav problem u jednome dahu napisati deset ili dvanaest stranica, započeti i dovršiti tekst bez ijednog ustajanja od pisaćeg stroja.
Pisanje je za njega bilo poput sportskog natjecanja, utrka izdržljivosti između njegova tijela i uma, no budući da je bio u stanju tako silno usredotočiti misli, tako ih složno usmjeriti prema istome cilju, riječi uvijek kao da su ga čekale, kao da je pronašao tajni prolaz koji je od njegove glave vodio izravno do jagodica na prstima. »Kucanje za dolare«, tako je to ponekad nazivao, no činio je to samo zato što nije mogao odoljeti šalama na vlastiti račun. Njegovi tekstovi uvijek su bili na razini dobrog, ali ipak najčešće blistavi. Što sam ga bolje poznavao, to mi je ta njegova produktivnost u većoj mjeri ulijevala strahopoštovanje. Ja sam oduvijek bio spor, osoba koja se muči i bori sa svakom rečenicom, tako da čak i u najboljim danima nisam odlazio dalje od pedlja, puzao sam potrbuške kao čovjek izgubljen u pustinji. I najmanja riječ za mene je okružena hektarima tišine, pa čak i nakon što uspijem riječ napisati na papir, čini mi se kao da ondje sjedi kao fatamorgana, točkica sumnje koja

svjetluca u pijesku. Jezik mi nikada nije bio dostupan kao Sachsu. Odijeljen sam od vlastitih misli, uhvaćen na ničijoj zemlji, između osjećaja i artikulacije, a koliko god se trudio iskazati se, rijetko iznjedrim nešto više od zbunjenog mucanja. Sachs se nikada nije susreo ni sa jednim od tih problema. Riječi i stvari kod njega su se preklapale, dok su se kod mene neprestano razilazile, rasipale se u stotine različitih smjerova.
Većinu svoga vremena sam proveo sakupljajući ih i lijepeći, dočim Sachs nikada nije morao tako posrtati, prekapati po kontejnerima i koševima za otpatke, pitajući se nije li pogrešne dijelove slijepio jedan uz drugog. Njegove su nesigurnosti bile drukčije prirode, a koliko god da mu je život na druge načine postajao sve teži, riječi mu nikada nisu bile nikakav problem. Čin pisanja za njega je bio nevjerojatno lišen boli, a kad bi ga krenulo, mogao je riječi zapisivati jednako brzo kao što bi ih izgovarao. Bio je to čudnovat talent, a budući da ga Sachs gotovo da i nije bio svjestan, činilo se da živi u stanju savršene nevinosti. Ponekad bih pomislio kako je poput čuda od djeteta koje se igra sa svojim igračkama.

02.

Početna faza našeg prijateljstva trajala je približno godinu i pol. Zatim smo, u razmaku od nekoliko mjeseci, obojica odselili iz Upper West Sidea, kad je započelo novo poglavlje. Fanny i Ben odselili su prvi, nastanili su se u Park Slopeu, u Brooklynu. Bilo je to prostranije, udobnije mjesto od Fannyna starog iznajmljenog stana u blizini Columbije, a i ona je sada mogla pješice do radnog mjesta u muzeju.
Bila je jesen 1976. U razdoblju između pronalaska stana i njihova preseljenja, moja supruga Delia otkrila je da je trudna. Gotovo smo istoga trena i mi počeli planirati preseljenje. Naš stan u Riverside Driveu bio je previše uštogljen da bismo ga prilagodili djetetu, a budući da je i naš odnos postajao sve klimaviji, zaključili smo kako bi najbolje bilo odseliti iz grada. Tada sam se već bio posvetio isključivo književnom prevođenju, pa mi, glede posla, uopće nije bilo važno gdje živimo.
Ne mogu reći da osjećam pretjeranu želju govoriti o mom prvom braku. No, tu temu ne mogu u potpunosti izbjeći, budući da se ipak dotiče priče o Sachsu. A budući da se jedno nadovezuje na drugo, ipak sam poput bilo kog drugog sastavni dio onoga što se dogodilo, sviđalo se to meni ili ne. Da se moj brak s Delijom Bond nije raspao, nikada ne bih upoznao Mariju Turner, da nisam upoznao Mariju Turner, nikada ne bih ni čuo za Lilian Stern, a da nisam čuo za Lilian Stern ne bih ovdje sjedio i pisao ovu knjigu. Svatko je od nas na neki način povezan sa Sachsovom smrću, pa ne bi bilo moguće ispričati Sachsovu priču bez istodobnog iznošenja naših pojedinačnih priča. Sve je povezano sa svim ostalim, sve se priče međusobno preklapaju. Koliko god mi se to činilo užasnim reći, sada shvaćam kako sam upravo ja taj koji nas je sve uzajamno povezao. Baš kao i Sachs osobno, i ja sam polazna točka svega.
Tijek događanja izgleda ovako: za Delijom sam jurcao sedam godina (1967-74.), uvjerio sam je da se uda za mene (1975.), preselili smo se na selo (ožujak 1977.), rodio se naš sin David (lipanj 1977.), razveli smo se (studeni 1978.). Tijekom osamnaest mjeseci koje sam proveo izvan New Yorka, ostao sam u bliskoj vezi sa Sachsom, no viđali smo se rjeđe no prije. Razglednice i pisma su zamijenili naše noćne razgovore u barovima, a naši su kontakti nužno bili u većoj mjeri ograničeni i formalni. Fanny i Ben povremeno bi vikende provodili kod nas na selu, a Delia i ja kratko smo ih tijekom ljeta posjetili u njihovoj kući u Vermontu, no tim je okupljanjima nedostajala anarhičnost i improviziranost naših nekadašnjih susreta. Ipak, naše prijateljstvo zbog toga nije trpjelo. Svako malo sam morao poslom odlaziti u New York: predaja rukopisa, potpisivanje ugovora, novi poslovi, razgovori s nakladnicima vezani uz nove projekte. Događalo se to dva ili tri puta mjesečno, a kad god bih došao, noć bih proveo u Benovu i Fannynu stanu u Brooklynu. Stabilnost njihova braka na mene je djelovala umirujuće, te sam dijelom zahvaljujući njima tijekom tog razdoblja uspio sačuvati kakav- takav privid duševnoga zdravlja. Vratiti se Deliji sljedećega jutra ipak je pokatkad bilo teško. Prizori obiteljske sreće kojima bih svjedočio, nagnali bi me na spoznaju koliko sam zeznuo vlastiti život. Ponovno su me počeli obuzimati stari nemiri, duboki gustiš nereda rastao je posvuda oko mene.
Ne želim nagađati o onome što nas je razdvojilo. Tijekom posljednje dvije godine zajedničkoga života, imali smo kronično pomanjkanje novca, no ne bih to htio navesti kao izravan uzrok. Dobar brak može izdržati sve vanjske pritiske, dok se loš brak raspada. Za nas je noćna mora započela samo nekoliko sati nakon što smo napustili grad i tad je pukla ta neka krhka veza koja nas je držala zajedno. S obzirom na nestašicu novca, naš je prvobitni plan bio prilično oprezan: iznajmit ćemo negdje

kuću i vidjeti odgovara li nam život na selu. Ako nam odgovara, ostat ćemo; a ako ne odgovara, vratit ćemo se u New York po isteku ugovora o najmu. No, tad je uskočio Delijin otac koji nam je ponudio deset tisuća dolara kako bismo uplatili polog za kupnju vlastite kuće. Budući da su se kuće na selu tad mogle kupiti za samo trideset ili četrdeset tisuća dolara, iznos što nam ga je ponudio tada je vrijedio znatno više nego danas. Bilo je to velikodušno od gospodina Bonda, no to se naposljetku okrenulo protiv nas, dovelo nas je u situaciju s kojom ni ona ni ja nismo znali izaći na kraj. Nakon dva mjeseca traganja, pronašli smo jeftinu kuću u Dutchess Countyju, staru i prostranu kuću ozbiljnog izgleda, s predivnim grmovima jorgovana u prednjem dvorištu. Dan nakon što smo uselili, na grad se sručila strahovita oluja. Grom je udario u granu stabla smještenog pokraj kuće, grana se zapalila, a vatra se proširila na električni vod koji je prolazio kroz krošnju stabla. Ostali smo bez struje. Kad se to dogodilo, ugasila se i pumpa za odvod vode, pa nam je za manje od sat vremena podrum bio poplavljen. Dobar dio noći sam proveo do koljena u ledenoj kišnici, s džepnom svjetiljkom u ruci, izbacujući vjedrima vodu. Kad se struja sljedećeg poslijepodneva vratila, doznali smo kako ćemo zbog nastale štete morati promijeniti čitav električni sustav u kući. To nas je stajalo nekoliko stotina dolara. Sljedećega je mjeseca septička jama ispustila dušu, pa nas je uklanjanje smrada govana iz dvorišta stajalo više od tisuću dolara. Nismo si mogli priuštiti nijedan od tih popravaka, tako da nas je iznenadni napad na naš budžet ostavio izbezumljene. Ubrzao sam ritam prevođenja, prihvaćajući sve što bi mi se ponudilo, tako da sam sredinom proljeća zbog preobilja posla morao odustati od pisanja romana na kojemu sam radio već tri godine. Delia je tad već bila debelo trudna, no vrijedno je i dalje obavljala svoj posao (slobodni lektor), a posljednji tjedan prije poroda od jutra je do večeri sjedila za svojim radnim stolom, lektorirajući rukopis od preko devetsto stranica.
Nakon Davidova rođenja, situacija se samo pogoršala. Novac je postao moja prva i najvažnija opsesija, a godinu koja je uslijedila proveo sam u stanju opće panike. S Delijom koja radom više nije mogla doprinositi, naši prihodi bili su u opadanju upravo u trenutku kad su nam troškovi počeli rasti. Očinske sam dužnosti shvatio ozbiljno, pa me je sama pomisao na to da ne mogu zadovoljiti potrebe svoga sina i supruge ispunjavala osjećajem stida. Jednom, kada je nakladnik odugovlačio s isplatom honorara za prijevod što sam mu ga predao, odvezao sam se do New Yorka i uletio sam u njegov ured, a zatim sam mu zaprijetio fizičkim nasiljem ne bude li mi istoga trena ispisao ček. U jednom sam ga trenutku čak zgrabio za ovratnik i gurnuo sam ga uza zid. Za mene je to bilo krajnje neprihvatljivo ponašanje, izdaja svega u što sam vjerovao. Nisam se tukao još od djetinjstva, a to što sam u uredu tog čovjeka osjećajima dopustio da iskoče, samo je dokazalo koliki su bili razmjeri moga rastrojstva. Pisao sam što je moguće više članaka, prihvaćao sve prevoditeljske poslove koje bi mi ponudili, no ni to nije bilo dovoljno. Zaključivši kako je s mojim romanom gotovo, kako su ugasli moji snovi da ću postati pisac, počeo sam tražiti neki stalan posao. No, vremena su tad bila teška, a na selu je bilo još manje mogućnosti. Čak je i lokalni koledž, koji je raspisao natječaj za predavača iz kolegija kreativnog pisanja polaznicima prve godine, zaprimio više od tristo ponuda, premda se godišnja plaća sastojala od bijednih osam tisuća dolara. Bez prethodnog iskustva u prosvjeti, odbijen sam i prije samog razgovora za posao. Nakon toga sam se pokušao zaposliti u uredništvima nekih od časopisa za koje sam pisao, uvjeren kako ću ako budem morao bez problema svakoga dana putovati u grad, no urednici su se tome samo nasmijali, smatrajući moja pisma najobičnijom šalom. Nije to posao za pisca, odgovarali su mi, samo biste gubili vrijeme. Ja, međutim, više nisam bio pisac, bio sam utopljenik. Čovjek s uzetom oko vrata.
Delia i ja smo oboje bili iscrpljeni, a s vremenom su se naše svađe pretvorile u nešto automatski, u refleks što ga ni ona ni ja nismo mogli nadzirati. Ona je prigovarala, ja sam se durio; ona se bunila, ja sam se prepuštao crnim mislima; prošlo bi i po nekoliko dana a da se nijedno od nas

nije usuđivalo obratiti onom drugom. Jedino nam je još David pričinjao zadovoljstvo, pa smo o njemu razgovarali kao da nemamo druge teme, u strahu da ćemo prekoračiti granice neutralne zone. Jer čim bismo to učinili, snajperisti bi ponovno uskočili u rovove, počeli bismo pucati i iznova bi započeo rat do konačnog uništenja. Čini se kako se razvlačio u beskonačnost, suptilan sukob bez definiranih ciljeva koji se vodio šutnjom, nerazumijevanjem, niskim udarcima i izbezumljenim pogledima. Zbog svega toga, mislim kako se nijedno od nas nije bilo spremno predati. Oboje smo se, svatko na svoju stranu, bili previše udaljili i nitko nije ni pomišljao na predaju.
Sve se to iznenada promijenilo u jesen 1978. Jedne večeri, dok smo s Davidom sjedili u dnevnome boravku, Delia me zamolila da joj iz njezine radne sobe na katu donesem naočale koje je ostavila na polici. Ušavši u sobu, ugledao sam njezin dnevnik koji je na radnome stolu ležao otvoren. Delia je dnevnik vodila još od trinaeste ili četrnaeste godine, a do tada je već bila ispisala dvanaestak svezaka, bilježnice ispunjene sagama o njezinu nutarnjem životu. Često mi je čitala odlomke iz njih, no do te se večeri nisam u njih usudio zaviriti bez njezina dopuštenja. Ipak, u tom sam trenutku nakratko zastao, osjetivši strahovitu potrebu da pročitam što piše na tim stranicama. Kad se sad osvrnem na to, jasno mi je kako je to značilo da se tad okončao naš zajednički život, da je moja spremnost da pogazim povjerenje bila dokaz kako više nema povjerenja u naš brak, no toga tada nisam bio svjestan. Tada sam još samo bio znatiželjan. Bilježnica je ležala otvorena na stolu, a Delija me zamolila da umjesto nje odem u sobu. Moralo joj je biti jasno da ću uočiti bilježnicu. Ako je uistinu bilo tako, onda kao da me je pozvala da pročitam što je napisala. Obzirom na sve, bila je to isprika kojom sam se te noći poslužio, a ni dandanas nisam siguran jesam li bio u krivu. Ponašao sam se onako kako je to činila ona, neizravno, kao kad bi potakla krizu, a zatim tvrdila da je nevina. Bio je to njezin poseban talent: preuzela bi stvari u svoje ruke, a zatim bi samu sebe uvjerila da su joj ruke čiste.
I tako sam bacio pogled na otvoreni dnevnik, a kad su mi oči jednom upale u taj koš za otpatke, više nije bilo povratka. Vidio sam da sam bio tema dnevničkog zapisa toga dana, a ono što sam ondje pronašao bio je iscrpan popis prigovora i pritužbi, sumoran dokument ispisan na jeziku znanstvenog izviješća. Delia je pokrila sve, od načina kako se odijevam, do hrane koju jedem, pa čak i moj nepopravljivi nedostatak ljudskog razumijevanja. Bio sam morbidan i egocentričan, frivolan i bahat, osvetoljubiv i lijen, zbunjen. Čak i da je sve to bilo istina, način kako me je prikazala nije bio nimalo širokogrudan, zvučao je tako podlo da se čak nisam mogao ni naljutiti. Osjećao sam se žalosno, prazno, smušeno. Dok sam stigao do posljednjeg paragrafa, njezin je zaključak već bio sam po sebi očit, nije više bilo nužno ni izreći ga. »Nikada nisam voljela Petera«, napisala je. »Bilo je pogrešno misliti da bih ga ikada mogla voljeti. Naš zajednički život je varka, a što duže budemo nastavili ovako, to smo bliže trenutku kad ćemo uništiti jedno drugo. Nikada se nismo trebali vjenčati. Dopustila sam Peteru da me na to nagovori i otada glumim. Nisam ga voljela tada, a ne volim ga ni sada. Koliko god dugo ostala s Peterom, nikada ga neću voljeti.«
Bilo je to tako otresito, tako konačno, da sam gotovo osjetio olakšanje. Spoznati da te netko prezire na takav način briše svaki izgovor za moguće samosažaljenje. Više nisam mogao dvoumiti se oko toga kako stvari stoje, i koliko god da sam bio potresen u nekoliko prvih trenutaka, znao sam da sam se sam uvalio u ovu nesreću. Jedanaest sam godina vlastita života izgubio tragajući za izmišljotinom. Čitavu sam svoju mladost žrtvovao iluziji, pa ipak, nisam bio shrvan, niti sam osjećao potrebu da oplakujem izgubljeno, već sam se na čudan način osjećao osnaženo, oslobođen od bezobzirnosti i okrutnosti Delijinih riječi. Sve mi se to danas čini neobjašnjivim. Ipak, činjenica je da nisam oklijevao. Spustio sam se u prizemlje s Delijinim naočalama, rekao joj da sam pročitao njezin dnevnik, a sljedećeg sam jutra odselio. Mislim da ju je moja odlučnost prenerazila, no obzirom na

činjenicu koliko smo se temeljito slabo poznavali, to se vjerojatno i moglo očekivati. S moje strane, mi više nismo imali o čemu razgovarati. Što je bilo, bilo je, i predomišljanju više nije bilo mjesta.
Fanny mi je pomogla da pronađem stan u podnajmu, u donjem Manhattanu, pa sam do Božića ponovno živio u New Yorku. Jedan njezin prijatelj - slikar odlazio je u Italiju na godinu dana, a ona ga je nagovorila da svoju praznu sobu iznajmi za pedeset dolara mjesečno - što je bilo gornja granica koju sam si mogao priuštiti. Soba se nalazila točno preko puta njegove garsonjere (u koju su se uselili drugi stanati), a dok se nisam u nju uselio, ona je služila kao divovski ormar. Ondje je bilo nagurano kojekakvo smeće i ostaci: polomljeni bicikli, zaboravljene slike, stari stroj za pranje rublja, prazne kantice terpentina, novine, časopisi, bezbrojni komadi bakrene žice. Sve sam to zgurao u jednu stranu sobe, čime mi je na raspolaganju ostala polovica površine, što se u konačnici pokazalo sasvim dovoljnim. Jedino pokućstvo kojim sam te godine raspolagao bio je madrac, stolić, dva stolca, rešo, nešto malo posuda i samo jedna kutija s knjigama. Imao sam samo osnovno, nužno za opstanak, no u toj sam sobi bio istinski sretan. Baš kao što je Sachs rekao kad me ondje prvi put posjetio, bilo je to svetište duha, prostor u kojemu je jedina moguća aktivnost bilo promišljanje. Ondje je bio umivaonik i klozet, ali ne i kada, a drveni pod je bio u tako lošem stanju, da mi se u stopala zabadalo iverje kad god bih hodao bos. U toj sam sobi, međutim, ponovno počeo raditi na svome romanu, i malo-pomalo sreća se preokrenula. Mjesec dana nakon useljenja dobio sam novčanu potporu od deset tisuća dolara.
Zamolbu sam bio poslao tako davno, da sam već bio zaboravio da sam kandidat. A onda sam, samo dva tjedna nakon toga, dobio i drugu potporu od sedam tisuća dolara, za koju sam zahtjev podnio u istom napadaju očaja kao i za onu prvu. Iznenada, čuda su u mome životu postala uobičajena pojava.
Polovicu novca sam dao Deliji, a od onoga što mi je preostalo i dalje sam mogao živjeti u relativnom obilju. Svakoga tjedna bih na selu s Davidom provodio dan ili dva, a prespavao bih u susjedovoj kući, nešto niže uz cestu. To je potrajalo približno devet mjeseci, a kad smo u rujnu konačno prodali kuću, Delija se preselila u stan u južnome Brooklynu, tako da sam Davida mogao duže i češće viđati. Oboje smo do tada već bili unajmili odvjetnike i razvod je bio u tijeku.
Fanny i Ben aktivno su pratili moju samačku karijeru. S obzirom na to da nikome nisam govorio o svojim nakanama, oni su bili moje osobe od povjerenja, jedini koji su znali sve o mojim aktivnostima.
Oboje su bili uzrujani zbog mog prekida s Delijom, Fanny nešto manje od Bena, premda se više brinula zbog Davida, jer se na taj problem usredotočila čim joj je postalo jasno kako se Delija i ja više nećemo pomiriti. Sachs je pak dao sve od sebe kako bi me nagovorio na još jedan pokušaj. Potrajalo je to nekoliko tjedana, no čim sam se vratio u grad i započeo svoj novi život, prestao je forsirati. Delija i ja našim nesuglasicama nikada nismo dopustili da izađu u javnost, pa je naš razlaz predstavljao šok za većinu naših poznanika, osobito za bliske prijatelje poput Sachsa. Čini se kako je Fanny ipak čitavo vrijeme nešto sumnjala. Kad sam im u njihovu stanu objavio vijest, one prve noći koju sam proveo daleko od Delije, po završetku moje priče Fanny je kratko šutjela, a zatim je rekla:
»Teško je progutati to, Peter, no na neki je način to možda i najbolje. Mislim da ćeš s vremenom bivati sve sretniji.«
Te su godine organizirali gomilu svečanih večera, a ja sam bio pozvan na gotovo sve. Fanny i Ben poznavali su nevjerojatan broj ljudi, pa se ponekad činilo kako se pola New Yorka okupilo oko njihova velikog ovalnog stola u blagovaonici. Umjetnici, pisci, profesori, kritičari, nakladnici, vlasnici galerija - svi bi se oni preselili u Brooklyn i tovili se Fannynom hranom, pili i razgovarali do dugo u noć. Ben je uvijek bio šef ceremonije, neobuzdani manijak koji je pravovremenim šalama i

provokativnim primjedbama poticao razgovor, a ja sam naposljetku postao ovisan o tim večerama koje su bile moj jedini izvor zabave. Moji su prijatelji bdjeli nada mnom, činili su sve što im je bilo u moći kako bi svijetu pokazali da sam ponovno u opticaju. Nikada nisu tako zorno očitovali svoju posredničku ulogu, no na njihovim je kućnim zabavama uvijek bilo dovoljno neudatih žena, te sam i sam shvatio da su im namjere najbolje.
Početkom 1979., tri ili četiri mjeseca nakon mog povratka u New York, susreo sam nekog tko će odigrati središnju ulogu u Sachsovoj smrti. Mariji Turner je tad bilo dvadeset sedam ili dvadeset osam godina. Bila je to visoka, hladnokrvna djevojka, plave, kratko ošišane kose i koščata lica. Daleko od toga da je bila lijepa, no u njezinim je sivim očima bilo nečeg intenzivnog što me je privuklo, a svidjelo mi se i njezino držanje, afektirana i senzualna gracioznost koja bi se raskrinkavala u kratkim bljeskovima erotične zaboravljivosti - dopustila bi da joj suknja klizne uz bedra dok bi križala noge, ili kad bi mi dodirnula ruku dok bih joj palio cigaretu. Nije to bilo izazivanje, niti se eksplicitno trudila zavesti me. U oči mi je upala kao dobra djevojka iz buržoaskih krugova koja je do savršenstva naučila sva pravila društvenog ponašanja, no koja istodobno u njih više nije vjerovala, koja je uokolo hodila odvagujući kome će prišapnuti svoju tajnu, a kome neće.
Živjela je u stanu na Duane Streetu, nedaleko od moje sobe na Varicku, a kad se zabava te večeri okončala, zajedno smo sjeli u taksi. Bio je to početak onoga što će prerasti u seksualnu vezu koja će potrajati gotovo dvije godine. Ovom se rečenicom koristim kao preciznim, kliničkim opisom, no to nipošto ne znači da je naša veza bila isključivo fizičke prirode, da osim zadovoljstava u krevetu jedno drugog uopće nismo zanimali. Ipak, ono što se između nas odvijalo bilo je lišeno svake vanjske romantike ili sentimentalnih iluzija, a priroda našega odnosa nije se značajno promijenila nakon te prve noći. Maria nije čeznula za privrženošću kojoj, čini se, teži većina ljudi, a ljubav u tradicionalnom smislu te riječi za nju je bila stran pojam, strast koja leži izvan sfere onoga za što je bila sposobna. S obzirom na moje tadašnje unutarnje stanje, bio sam savršeno spreman prihvatiti uvjete koje mi je nametnula. Nismo se obvezivali, viđali smo se tek povremeno i svatko je živio vlastiti život. Pa ipak, između nas je postojala čvrsta emotivna povezanost, intimnost koju nisam uspio stvoriti ni s kim drugim. Za to mi je, međutim, bilo potrebno nešto vremena. Isprva sam je smatrao pomalo zastrašujućom, možda čak perverznom (što je unijelo određenu količinu uzbuđenja u naše prve odnošaje), no s vremenom sam spoznao da je samo ekscentrična, neortodoksna osoba koja živi prema vlastitim, strogo određenim i čudnovatim obredima. Za nju je svako iskustvo bilo sistematizirano, predstavljalo je izdvojenu avanturu koja je za sobom povlačila vlastite rizike i ograničenja, a svaki je od njezinih projekata potpadao pod zasebnu kategoriju, odvojenu od svih ostalih. Ja sam tako spadao u kategoriju seksa. Prve me noći odredila za svog partnera za krevet i tu sam funkciju nastavio obnašati sve do samoga kraja. U svijetu Marijinih poriva ja sam bio tek jedan od mnoštva obreda, no svidjela mi se uloga koju mi je dodijelila, pa se ni nisam imao razloga žaliti.
Maria je bila umjetnica, no njezin rad nije imao nikakve veze sa stvaranjem predmeta koje obično nazivamo umjetninama. Neki su je nazivali fotografom, drugi su je pak smatrali konceptualnom umjetnicom, dok su treći o njoj govorili kao o književnici, no nijedan od tih opisa nije točan. U konačnici smatram da je se ne može svrstati ni u jednu kategoriju. Njezin je rad bio previše šašav za takvo što, odveć osebujan, previše osoban da bi se o njemu razmišljalo kao o nečemu što pripada točno određenome mediju ili disciplini. Obuzele bi je ideje, radila bi na projektima, bilo je i konkretnih rezultata koji su se mogli izlagati u galerijama, no njezina aktivnost nije toliko proizlazila iz želje da stvara umjetnost, koliko iz potrebe da udovolji vlastitim opsesijama, da život proživi upravo onako kako želi. Živjeti je kod nje uvijek bilo na prvome mjestu, a velik broj projekata koji su joj oduzeli mnogo vremena bili su ostvareni upravo za nju i nikome ih nikada nije pokazala.

Od četrnaeste je godine čuvala sve darove koje je ikada dobila za rođendan - još pažljivo umotane, kronološki poslagane na policama. Kad je odrasla, svake je godine organizirala rođendanske proslave sebi u čast, a uvijek je pozivala onoliko uzvanika koliko bi godina navršavala. Bilo je tjedana kad bi samu sebe tetošila onim što je prozvala »kromatičnom dijetom«, ovisno o danu, ograničavala bi se na hranu točno određene boje. Ponedjeljak je bio narančasti: mrkva, dinja rebrača, škampi. Utorak crven: rajčice, draguni, tartarski odrezak. Srijeda bijela: riba list, krumpiri, svježi kravlji sir. Četvrtak zelen: krastavci, brokula, špinat - i tako sve do posljednjeg obroka u nedjelju. Ponekad bi slične podjele činila i prema slovima abecede. Čitavi bi dani bili obilježeni slovom b, c ili w, a onda bi prestala s tim, jednako neočekivano kao što bi i započela, i započela neku drugu igru. Pretpostavljam da su to bili tek sitni hirovi, maleni pokusi glede poimanja običaja i klasificiranja, no slične su se igre jednako tako mogle nastaviti i dugi niz godina. Bio je tu, na primjer, i dugoročni projekt odijevanja gospodina L. kojeg je upoznala na jednoj zabavi. Maria ga je smatrala najzgodnijim čovjek kojeg je ikad upoznala, no njegovu je odjeću smatrala čistom sramotom. Zato je, a da nikome ništa nije rekla, na sebe preuzela zadatak dovođenja u red njegove garderobe. Svake bi mu godine na Božić poslala anoniman dar - kravatu, džemper, elegantnu košulju - a budući da su se gospodin L. i ona kretali u istim društvenim krugovima, svako bi ga malo susrela i pritom sa zadovoljstvom uočavala dramatične promjene u njegovu odijevanju. Gospodin L. je uvijek nosio odjeću koju mu je Maria slala. Na tim bi mu okupljanjima čak prilazila i komplimentima obasipala njegovu odjeću, no dalje od toga nije išla. A on nikada nije spoznao da je baš ona odgovorna za te božične paketiće.
Odrasla je u Hoh/okeu, kao kći jedinica roditelja koji su se razveli kad joj je bilo šest godina. Po završetku srednje škole, 1970., otišla je u New York s namjerom da se ondje upiše na umjetničku akademiju i postane slikarica, no nakon prvog semestra ju je minula želja, te je napustila školovanje.
Kupila je polovan kombi Dodge i zaputila se u turneju po američkome kontinentu. U svakoj bi se državi zadržala točno dva tjedna, a kad god bi joj se pružila prilika, pronalazila bi neki privremeni posao - kao konobarica je radila po kafićima, farmama, tvornicama, a pritom bi zaradila taman onoliko koliko joj je bilo potrebno da nastavi dalje. Bio je to njezin prvi ludi, nagonski projekt u nizu, a u neku je ruku i ostao nešto najluđe što je ikad učinila: potpuno besmisleno i proizvoljno ponašanje kojemu je posvetila gotovo dvije godine svoga života. Jedina joj je ambicija bila provesti četrnaest dana u svakoj državi, a po pitanju svega drugog mogla je činiti što ju je volja. Uporno i hladnokrvno, nikada si ne postavljajući pitanja o apsurdnosti svoga zadatka, Maria je ustrajala do samoga kraja. Bilo joj je tek devetnaest godina u trenutku kad je pošla na put, bila je mlada djevojka prepuštena samoj sebi, pa ipak se uspjela brinuti za sebe i izbjeći katastrofe, proživjeti avanturu o kakvoj neki momci njezine dobi mogu samo sanjati. U jednom joj je trenutku tijekom putovanja jedan od njezinih suradnika darovao staru kameru, a ona je bez prethodnog učenja ili iskustva jednostavno počela fotografirati. Kada je, nekoliko mjeseci kasnije, u Chicagu susrela svog oca, rekla mu je kako je konačno pronašla nešto što bi voljela raditi. Pokazala mu je nekoliko fotografija, a on joj je, pogođen ekspresivnošću njezinih ranih radova, ponudio nagodbu. Rekao joj je kako će, nastavi li s fotografiranjem, pokrivati sve njezine troškove sve dok ne bude u položaju da može samu sebe uzdržavati. Nije bilo važno koliko će to potrajati, samo nije smjela odustati. Bilo kako bilo, to je ono što mi je ispričala, a nikada nisam imao razloga da joj ne povjerujem. Tijekom godina trajanja naše afere, svakoga bi prvog u mjesecu na Marijin račun pristizalo tisuću dolara uplaćenih u banci u Chicagu.
Vratila se u New York, prodala kombi i uselila se u stan na Douane Streetu, u prostranu prostoriju smještenu kat iznad veletrgovine u kojoj su se prodavala jaja i maslac. Prvi mjeseci su za

nju bili samotni i zbunjujući. Nije imala prijatelja, ni društvenog života, a grad joj se doimao prijeteće i nepoznato, kao da nikada prije ondje nije živjela. Bez ikakva je svjesnog motiva počela slijediti neznance na ulicama, nasumično bi odabrala nekog kad bi ujutro izašla iz zgrade i dopustila mu da umjesto nje odabere kamo će toga dana poći. Bila je to metoda koja bi joj priskrbila nove ideje, koja bi joj ispunila prazninu koja kao da ju je gutala. Naposljetku je počela izlaziti sa svojom kamerom i fotografirati ljude koje bi slijedila. Kad bi se navečer vratila kući, sjela bi za stol i pisala gdje je sve bila i što je radila, koristeći se itinerarima neznanaca kako bi špekulirala o njihovim životima, a ponekad bi napisala i kratke, zamišljene biografije. To je više ili manje način kako je Maria uskočila u svoju umjetničku karijeru. Uslijedili su i drugi radovi, svi odreda vodeni istim istraživačkim duhom, istom strašću prema rizicima. Njezin subjekt bilo je oko, drama subjekta i objekta promatranja, a u njezinim se djelima očituju iste osobine koje posjeduje i sama Maria: velika pozornost posvećuje se detalju, veliko strpljenje pri ograničavanju na nesnošljivo. Za rada na jednom od svojih projekata, čak je unajmila privatnog detektiva koji ju je pratio po čitavome gradu. Taj ju je čovjek tijekom nekoliko dana fotografirao dok bi ona kružila po gradu, sve je njezine pokrete bilježio u svoju malu bilježnicu, iz svoga izviješća nije ništa ispuštao, pa čak ni najbanalnije, kratkotrajne događaje: prelaženje preko ceste, kupovanje novina, ispijanje kave. Bila je to posve umjetna vježba, no Maria je ipak bila silno uzbuđena što joj netko posvećuje toliku pozornost. Mikroskopske aktivnosti postale su natovarene značenjem, najispraznije rutine bile su prožete novim, izvanrednim emocijama. Nakon nekoliko sati, prema svome je detektivu počela osjećati toliku privrženost da je gotovo zaboravila da ga plaća za to što radi. Kad joj je potkraj tjedna predao svoje izviješće i kad je ona pregledala fotografije i pročitala iscrpnu kronologiju svojih aktivnosti, osjećala se kao da je samoj sebi stranac, kao da se pretvorila u izmišljeno biće.
Za sljedeći se projekt privremeno zaposlila kao sobarica u velikome hotelu smještenom u gradskome središtu. Svrha je bila prikupiti podatke o gostima, ali ne na nametljiv ili kompromitirajući način.
Zapravo ih je namjerno izbjegavala, ograničavajući se tako da znanje o njima stekne isključivo iz predmeta koje su razbacali po sobama. Ponovno je fotografirala; ponovno je životne priče izmišljala prema dokazima koji su joj bili na raspolaganju. Da tako kažemo, bila je to arheologija sadašnjosti, pokušaj da se iz golih fragmenata rekonstruira sama bit: okrajak pokidane ulaznice, poderana čarapa, mrlja krvi na ovratniku košulje. Nešto nakon toga, jedan je čovjek Mariji prišao na ulici. Njoj se on učinio iznimno neprivlačnim, pa ga je odbila. Iste je te večeri, pukim slučajem, istog tog čovjeka susrela na otvorenju izložbe u galeriji u SoHou. Ponovno su razgovarali i tad je doznala da on već sutra ujutro sa svojom djevojkom putuje u New Orleans. I Maria se odlučila tamo zaputiti i sa svojom ga kamerom slijediti tijekom čitava njegova boravka. On ju pak nije nimalo zanimao i posljednje što je imala na umu je bila ljubavna avantura. Namjera joj je bila ostati skrivena, izbjegavati svaki kontakt s njim, istražiti njegovo vanjsko ponašanje i ne truditi se interpretirati ono što vidi. Sljedećega jutra je uhvatila let iz LaGuardije za New Orleans, uzela sobu u hotelu i kupila si crnu periku. Tri se dana raspitivala po hotelima, pokušavajući otkriti u kojem je od njih odsjeo čovjek kojeg je tražila.
Naposljetku ga je i pronašla, a ostatak tjedna je provela prateći ga kao sjena, snimajući stotine fotografija, dokumentirajući svako mjesto koje je posjetio. Vodila je i pisani dnevnik, a kad je njemu došlo vrijeme da se vrati u New York, ona je sjela na raniji let - kako bi ga dočekala u zračnoj luci i fotografirala ga kako izlazi iz zrakoplova. Za nju je to bilo kompleksno i uznemirujuće iskustvo koje ju je ispunilo osjećajem da je vlastiti život napustila u zamjenu za jednu vrstu ništavnosti, kao da je fotografirala stvari koje zapravo ne postoje. Kamera više nije bila instrument za bilježenje

prisutnosti, već sredstvo s pomoću kojeg svijet iščezava, tehnika za susret s nevidljivim. Očajnički želeći okončati proces što ga je pokrenula, samo nekoliko dana po povratku u New York, Maria je pokrenula novi projekt. Sećući se jednog poslijepodneva Times Squareom s kamerom u ruci, započela je razgovor s vratarom na ulazu u toples bar. Bilo je toplo, pa je Maria na sebi imala samo kratke hlačice i majicu, što je za nju neuobičajeno oskudno. No toga je dana na ulicu i izašla s namjerom da je ljudi zamijete.
Htjela je naglasiti stvarnost svoga tijela, da se ljudi za njom okreću, htjela je samoj sebi potvrditi da još uvijek postoji u očima drugih ljudi. Maria je bila zgodna, dugih nogu i privlačnih grudi, a zvižduci i lascivne primjedbe koje je toga dana čula pomogli su joj da iznova oživi duh. Vratar joj je rekao da je zgodna, jednako zgodna kao i djevojke unutra, a kako se njihov razgovor nastavio, iznenada se suočila s poslovnom ponudom. Jedna od plesačica javila je da je bolesna, rekao je on, a ako ona želi uskočiti na njezino mjesto, on će je predstaviti šefu, pa će vidjeti može li se štogod izmuvati. Bez previše razmišljanja, Maria je prihvatila ponudu. Tako je započeo njezin novi posao, predstava koja će postati poznata kao Razgolićena gospa. Maria je jednog prijatelja zamolila da dode te večeri i fotografira je tijekom njezine izvedbe - nije to namjeravala nikome pokazati, već sačuvati za sebe, kako bi zadovoljila vlastitu znatiželju, vidjela kako izgleda. Svjesno se pretvarala u objekt, u bezimenu figuru pohote, a za nju je krucijalno bilo točno spoznati što je zapravo taj predmet želje. Učinila je to samo jednom, radila je u dvadesetominutnim smjenama, od osam sati uvečer do dva ujutro, no nije su obuzdavala, čitavo je vrijeme na pozornici bila propeta iznad bara, čitavim je srcem plesala dok su joj preko gole kože poskakivala raznobojna stroboskopska svjetla. Odjevena u tange posute lažnim dijamantima, sa štiklama visokim deset centimetara, tijelo je njihala u ritmu glasnog rock and rola i promatrala muškarce koji su u nju zurili. Miješala je stražnjicom, oblizivala si usne, zavodnički je namigivala dok bi joj u gaćice uguravali novčanice i poticali je neka nastavi. Kao i u svemu što je do tada već bila pokušala, Mana je i u ovome bila dobra. Kad bi jednom krenula, više se nije mogla zaustaviti.
Koliko je meni poznato, samo je jednom otišla predaleko. Dogodilo se to u proljeće 1976, a posljedice njezinih loših proračuna pokazale su se katastrofičnima. Izgubljena su najmanje dva života, a premda su bile potrebne godine da do toga dode, ne može se pobjeći od veza između prošlosti i sadašnjosti.
Maria je bila poveznica između Sachsa i Lillian Stern, a bez Marijine neprestane potrebe da se izlaže opasnostima, Lillian Stern nikada ne bi ušla u kadar. Marijino pojavljivanje u Sachsovu stanu, 1979. godine, omogućilo je susret između Sachsa i Lillian Stern. Bilo je potrebno još nekoliko nevjerojatnih obrata u tijekovima događanja kako bi do toga došlo, no svaki od tih obrata povezan je izravno s Marijom. Davno prije no što će je itko od nas upoznati, Maria je jednoga jutra otišla kupiti film za svoju kameru, na tlu je ugledala maleni, crni adresar i uzela ga je. Taj je događaj pokrenuo čitavu kukavnu priču. Maria je otvorila adresar i iz njega je iskočio đavao, potekla je pokora nasilja, pustošenja i smrti.
Bio je to klasični adresar marke Schaeffer Eaton Companv, dug petnaest, a širok deset centimetara, sa savitljivim koricama od umjetne kože i spiralnim uvezom, s oznakama za svako slovo. Bio je to poprilično ofucani predmet, s više od dvjesto imena, adresa i telefonskih brojeva. Iz činjenica da su broji podaci bili prekriženi i prepravljani, da su na svakoj stranici bile korištene najrazličitije pisaljke (plava kemijska olovka, crni flomaster, zelena olovka) dalo se naslutiti da je adresar već dugo vremena bio u posjedu svoga vlasnika. Maria je prvo pomislila kako će ga vratiti vlasniku, no kao što je slučaj s osobnim predmetima, i u adresar je vlasnik zaboravio napisati vlastito ime. Pogledala je na sva logična mjesta - s unutarnje strane omota, na prvoj stranici, straga - no nije

pronašla nikakvo ime. Ne znajući što bi s njim, adresar je ubacila u torbu i ponijela ga kući.
Mislim da bi većina ljudi zaboravila na njega, no Maria nije bila jedna od onih koji ustuknu kad im se ukaže neočekivana prilika. Prije no što će te noći poći na počinak, u glavi je već imala plan svog sljedećeg projekta. Bit će to nešto brižljivo razrađeno, znatno teže i kompliciranije od svega što je do tad učinila, no sam uvid u širinu njezina djelokruga dovodio ju je u stanje intenzivnog uzbuđenja. Bila je gotovo sigurna da je vlasnik adresara muškarac. Rukopis se doimao muškim; podaci koji su se u adresaru nalazili više su se činili muškima nego ženskima; knjižica je bila u lošem stanju, kao da se s njom grubo postupalo. U jednom od onih iznenadnih, glupavih bljeskova kakvi se svima nama događaju, Mariji se iznenada učinilo kako joj je suđeno da se zaljubi u vlasnika adresara. Potrajalo je to tek sekundu ili dvije, no u tom ga je ttenutku doživjela kao svog čovjeka iz snova: lijep, inteligentan, topao; bolji od svih koje je do tada voljela. Vizija se raspršila, no već je bilo prekasno. Knjižica se za nju pretvorila u magičan predmet, u smočnicu strasti i nerazgovijetnih žudnji. Sreća je htjela da joj dospije u ruke, a sad kad je bio njezin, adresar je doživljavala kao instrument same sudbine.
Prve je večeri proučavala zapisana imena, no nije pronašla nijedno njoj poznato. Osjećala je kako je to savršeni početak. Sjedit će u mraku, bez ikakva znanja i o čemu, i jednog po jednog će nazivati ljude čija se imena nalaze u adresaru. Otkrivajući tko su zapravo oni, doznat će i stvari o čovjeku koji ga je izgubio. Bit će to portret in absentia, skica oko praznog prostora, a iz pozadine će, malo-pomalo, izroniti lik sazdan od svega što zapravo nije. Nadala se kako će mu tako naposljetku ipak ući u trag, no i ako ne uspije, nagrada će joj biti trud sam po sebi. Htjela je ljude potaknuti da joj se pri susretu s njom otvore, da joj ispričaju priče o ushićenjima i požudi, o zaljubljivanju, da joj povjere svoje najdublje tajne. Očekivala je kako će na ovim razgovorima raditi mjesecima, možda čak i godinama. Izradit će tisuće fotografija, zapisati stotine izjava, pred njom je bio čitav jedan svemir kojega je trebala istražiti.
Tako je barem mislila. Čitav je projekt, međutim, samo dan ranije izletio s tračnica.
Uz samo jednu iznimku, sve su osobe u adresaru bile zapisane pod prezimenom. Pod slovom L bio je zapisan netko po imenu Lilli. Maria je zaključila kako je riječ o ženskom imenu. Ako je tomu tako, onda je to odstupanje od uobičajenog, poslovnog stila bilo znakovito, bilo je očitovanje osobite intimnosti. Što ako je Lilli djevojka čovjeka koji je izgubio adresar? Možda sestra, ili čak majka?
Umjesto da sva prezimena istraži abecednim redom, kako je prvobitno i zamislila, Maria je odlučila prijeći izravno na L i nazvati tu misterioznu Lilli. Smatrala je da će se, ako je slutnja ne vara, tako izravno dovesti u položaj da dozna tko je vlasnik adresara.
Nije mogla izravno pristupiti Lilli. O tome je susretu previše toga ovisilo, pa ju je bilo strah da bi sve mogla potkopati bude li nepripremljena. Morala je stvoriti predodžbu o toj ženi, zamisliti kako izgleda, slijediti je neko vrijeme kako bi prozrela njezine navike. Već je sljedećega jutra otišla u istočni dio grada kako bi pronašla stan u kojem Lilli stanuje. Ušla je u predvorje jedne manje zgrade kako bi pregledala imena na zvonima i poštanskim sandučićima, i baš kad je počela čitati popis prezimena na zidu, iz dizala je izašla žena koja je zatim otvorila unutarnja vrata. Maria se okrenula da je pogleda, no prije no što je uopće imala vremena uočiti njezino lice, čula je kako žena izgovara njezino ime.
»Maria?« rekla je. Ime je izgovoreno upitnim glasom, a trenutak kasnije Maria je shvatila da gleda u Lillian Stern, svoju staru prijateljicu iz Massachusettsa. »Ne mogu vjerovati«, rekla je Lillian. »Pa to si stvarno ti, zar ne?«
Nisu se vidjele već više od pet godina.

Kontakt su izgubile nakon što se Maria zaputila na svoje čudnovato putovanje po Americi, no sve do tada su bile bliske i njihovo je prijateljstvo trajalo čitavo

djetinjstvo. U srednjoj su školi bile gotovo nerazdvojne, dvije neobične djevojke koje su se zajedno probijale kroz pubertet, smišljale načine kako pobjeći iz provincijskoga grada. Maria je bila ozbiljna, povučena intelektualka koja je imala problema sa sklapanjem prijateljstava, dok je Lillian bila djevojka s određenom reputacijom, divljakuša koja je spavala s dečkima, uzimala drogu i markirala iz škole.
Zbog svega toga su bile nerazdvojni saveznici, a usprkos svim razlikama, među njima je bilo više onog što ih je međusobno privlačilo, nego odbijalo. Maria mi je jednom priznala da joj je Lillian bila veliki uzor, te kako je upravo zahvaljujući tome što ju je poznavala uspjela naučiti biti ono što jest. No, utjecaj je, čini se, bio dvosmjeran. Maria je bila ta koja je Lillian nagovorila da se nakon srednje škole preseli u New York, pa su tijekom nekoliko mjeseci koji su uslijedili dijelie skučeni stan prepun žohara na Lower East Sideu. Dok je Maria pohađala predavanja iz slikarstva, Lillian je studirala glumu i radila kao konobarica. Počela je izlaziti s rock bubnjarom Tomom, a kad je Maria New York napustila u svome kombiju, Tom je u njihovu stanu već bio postao dio inventara. Tijekom svog dvogodišnjeg putovanja, Maria je Lillian redovito slala razglednice, no Lillian joj nije mogla otpisati, budući da nije imala njezinu adresu. Po povratku u grad, Maria je dala sve od sebe kako bi pronašla prijateljicu. U starome je stanu već živio netko drugi, a u telefonskome imeniku nije bilo njezina imena. Pokušala je telefonom stupiti u vezu s Lillianinim roditeljima u Holvokeu, no oni su po svoj prilici bili preselili u neki drugi grad, pa se zatekla bez drugih opcija. Onoga dana kad je u predvorju naletjela na Lillian, odavno je izgubila svaku nadu da će ikada ponovno vidjeti svoju prijateljicu.
Za obje je to bio nevjerojatan susret. Maria mi je rekla da su obje vrištale, bacile se jedna drugoj u naručje, te da su zatim plakale. Kad su ponovno bile u stanju govoriti, dizalom su otišle na kat i ostatak su dana provele u Lillianinu stanu. Previše su toga morale nadoknaditi, rekla je Maria, nisu prestajale pričati. Zajedno su objedovale, a zatim i večerale, a kad se konačno vratila kući i zavukla u krevet, već su bila gotovo tri sata ujutro.
Lillian su se tijekom tih godina dogodile neobične stvari, stvari za koje Maria nikada ne bi ni pomislila da su moguće. Znam samo stvari iz druge ruke, no nakon što sam sa Sachom razgovarao prošloga ljeta, uvjeren sam da je priča koju mi je Maria ispričala u osnovi točna. Možda je i pogriješila glede nekih sitnih detalja (baš kao što je možda i Sachs pogriješio), no dugoročno je sve to nevažno. Iako se, kako mi je rečeno, Lillian ne treba baš u svemu vjerovati, premda je sklona pretjerivanju, temeljne se činjenice ne mogu dovesti u pitanje. U trenutku kad je 1976. slučajno susrela Mariju, Lillian se već tri godine uzdržavala baveći se prostitucijom. Klijente je dovodila u svoj stan na istočnoj, Osamdeset sedmoj ulici, a radila je samostalno - honorarna prostitutka s poslom u procvatu, nezavisni posao. Sve je to sigurno. Ono što ostaje u sjeni sumnje jest kako je sve započelo. Njezin momak Tom navodno je u sve bio uključen na neki način, no nejasni su razmjeri njegova utjecaja. U obje verzije priče, Lillian ga je opisala kao nekog tko je imao ozbiljne ovisničke probleme, kao ovisnika o heroinu koji je zbog droge naposljetku izbačen iz benda. Prema priči koju je Maria čula, Lillian je i dalje bila ludo zaljubljena u njega. Upravo je njoj i sinula ideja, dragovoljno se ponudila spavati s drugim muškarcima kako bi Tomu priskrbila novac. Otkrila je da je to brz i bezbolan način, a znala je i da je Tom neće ostaviti dokle god je njihova veza sretna. Rekla je kako je tada bila spremna učiniti sve kako bi ga zadržala, pa čak i propasti. Jedanaest godina kasnije, Sachsu je ispričala nešto posve drukčije. Rekla je da je Tom bio taj koji ju je na to nagovorio, a ona je pristala zato što ga se bojala, zato što joj je prijetio da će je ubiti ne bude li pristala. U toj drugoj verziji, Tom je bio taj koji joj je dovodio klijente, svojoj je djevojci bio svodnik kako bi pokrio troškove svoje ovisnosti. U konačnici smatram da uopće nije važno koja je od tih verzija istinita.

Obje su jednako prljave i obje su dovele do istog rezultata. Šest ili sedam mjeseci kasnije, Tom je iščeznuo. U Marijinoj je priči pobjegao s nekom drugom; u Sachsovoj je priči umro od prekomjerne doze. Bilo kako bilo, Lillian je ponovno bila sama. Bilo kako bilo, nastavila je spavati s muškarcima kako bi plaćala račune. Ono što je Mariju zaprepastilo bilo je kako je Lillian o tome hladnokrvno govorila - bez ikakva stida ili nelagode. Rekla je da je to samo posao kao i bilo koji drugi, zapravo kud i kamo bolji od konobarenja ili rada za šankom. Muškarci sline kamo god da podeš, nema načina da ih se zaustavi. Znatno je logičnije dopustiti im da ti plate, nego ih tjerati od sebe - osim toga, dodatno jebanje nikome ne može naškoditi. Ako ništa drugo, Lillian je bila ponosna na ono što je postigla. Klijente je primala tri dana u tjednu, imala je ušteđevinu, udoban stan u dobrom susjedstvu.
Dvije godine ranije, ponovno se upisala u školu za glumu. Osjećala je da napreduje, čak je počela odlaziti na audicije za uloge u malim kazalištima u središtu grada. Rekla je da će zasigurno nešto uskoro iskrsnuti. Planirala je zatvoriti butik, čim prikupi još deset ili petnaest tisuća dolara i u potpunosti se posvetiti glumi. Naposljetku, bile su joj tek dvadeset četiri godine, pred njom je bio čitav život.
Maria je toga dana sa sobom ponijela kameru, pa je tijekom dana bezbroj puta fotografirala Lillian.
Kad mi je, tri godine kasnije, ispričala tu priču, ispred mene je rasprostrla fotografije. Bilo je ondje trideset ili četrdeset crno-bijelih fotografija velikog formata koje su Lillian prikazivale iz najrazličitijih uglova - na nekima je pozirala, a na drugima nije. Te su fotografije bile moj jedini susret s Lillian Stern.
Od toga je dana prošlo više od deset godina, no nisam zaboravio iskustvo gledanja tih fotografija.
Dojam što su ga na mene ostavile bio je tako snažan, tako dugotrajan.
»Lijepa je, zar ne?« rekla je Maria.
»Da, iznimno lijepa,« rekao sam.
»Zaputila se u trgovinu po namirnice kad smo naletjele jedna na drugu. Vidiš što je odjenula. Majicu, traperice i stare tenisice. Odjenula se za kratak odlazak do trgovine na uglu. Nema šminke, ni nakita, nema rekvizita. Pa ipak je lijepa. Dovoljno lijepa da ti oduzme dah.«
»U pitanju je njezina tama«, rekao sam u pokušaju da pronađem objašnjenje. »Ženama s tamnim crtama lica šminka ni nije potrebna.
Vidiš kako su joj oči zaobljene. Duge trepavice ih samo ističu. A ima i dobre kosti, to ne smijemo zaboraviti. Kosti su strašno važne.«
»Ima tu više od toga, Peter. Tu je neka unutarnja osobina koja kod Lillian uvijek izbija na površinu. Ne znam kako bih to nazvala. Sreća, gracioznost, životinjski duh. To je čini životnijom od drugih ljudi.
Kad ti jednom privuče pozornost, ne možeš je više prestati gledati.«
»Čovjek stekne dojam da se pred kamerom osjeća ugodno.«
»Lillian se uvijek osjeća ugodno. Potpuno je opuštena u vlastitoj koži.«
Letimično sam pregledao još nekoliko fotografija, sve dok nisam došao do niza koji je prikazivao Lillian ispred otvorenog ormara, u različitim fazama razodijevanja. Na jednoj je fotografiji svlačila traperice, a na drugoj majicu; već je na sljedećoj na sebi imala samo sićušne gaćice i potkošulju bez rukava; uslijedila je fotografija bez gaćica, a zatim i bez potkošulje. Nakon te, uslijedilo je nekoliko obnaženih fotografija. Na prvoj je bila okrenuta prema kameri, zabačene glave, nasmijana, njezine malene grudi gotovo su joj se prilijepile uz prsa, čvrste bradavice stršile su prema van; zdjelica joj je bila izbačena prema naprijed, a objema se rukama čvrsto držala za međunožje,

gustiš tamnih pubičnih dlaka bio je uokviren bjelinom njezinih prstiju. Na sljedećoj je fotografiji bila okrenuta na suprotnu stranu, sa stražnjicom u prvom planu, s bokom zabačenim u stranu, preko ramena je zurila u objektiv, i dalje se smijala zauzimajući pozu porno-dive. Očigledno je uživala, očigledno oduševljena što se može pokazati.
»Ovo je prilično pikantno,« rekao sam. »Nisam znao da snimaš i razgolićene fotografije.«
»Pripremale smo se za odlazak na večeru, a Lillian se htjela presvući. Pošla sam za njom u spavaću sobu, tako da možemo nastaviti s razgovorom. Uza se sam imala kameru, pa sam je počela fotografirati dok se razodijevala. To se jednostavno dogodilo. Nisam to planirala učiniti sve dok je nisam vidjela kako svlači odjeću.«
»A njoj to nije smetalo?«
»Ne izgleda kao da joj je smetalo, zar ne?«
»Jesi li se uzbudila?«
»Naravno da jesam. Znaš, nisam ti ni ja od kamena.«
»Što se poslije dogodilo? Niste spavale zajedno, zar ne?«
»Oh, ne, previše sam sramežljiva za takvo što.«
»Ne pokušavam od tebe iznuditi priznanje. Tvoja mi se prijateljica doima prilično neodoljivom.
Rekao bih kako muškarcima, tako i ženama.«
»Moram priznati da sam se uspalila. Da je Lillian učinila prvi korak, možda bi se nešto i dogodilo.
Nikada nisam spavala sa ženom, no toga bih dana s njom to možda i učinila. To mi je, u svakom slučaju, tad palo na pamet, a nikada prije nisam osjetila nešto slično. No, Lillian se samo zafrkavala pred kamerom, a dalje od striptiza nismo otišle. Bilo je to za zabavu, obje smo se čitavo vrijeme smijale.«
»Jesi li joj i u jednom trenutku pokazala adresar?«
»Jesam, naposljetku. Mislim da sam to učinila nakon što smo se vratile iz restorana. Lillian ga je dugo pregledavala, no nije bila u stanju reći kome bi mogao pripadati. Sigurno je u pitanju bio neki od njezinih klijenata. Lilli je bilo ime kojim se koristila na poslu, no to je bilo sve što je znala.«
»Pa ipak, i to je suzilo popis mogućnosti.«
»Istina, no možda uopće nije bila riječ o nekome koga je već imala prilike susresti. Možda je neki od Lillianinih zadovoljnih klijenata njezino ime preporučio nekom drugom. Prijatelj, poslovni partner, tko zna. Tako je Lillian i prikupljala mušterije, usmenim putem. Taj je čovjek njezino ime zapisao u svoj adresar, no to ne znači i da ju je već nazivao. Možda je nikada nije nazvao ni čovjek koji ju je preporučio. Prostitutke tako cirkuliraju - njihova imena se šire u koncentričnim krugovima, čudna je to mreža podataka. Za neke je muškarce dovoljno to što u svome adresaru imaju jedno ili dva imena. To je, u neku ruku, kao preporuka za budućnost. U slučaju da ih supruga ostavi, iznenada se uspale ili ih obuzmu frustracije.«
»Ili kad se slučajno zateknu u gradu.«
»Baš tako.«
»Pa ipak, dobila si prve indicije. Prije susreta s Lillian, vlasnik adresara je mogao biti bilo tko.
Sada su ti šanse barem bile veće.«
»Pretpostavljam. No, nije baš tako išlo. Čim sam počela razgovarati s Lillian, čitav se projekt promijenio.«
»Hoćeš reći da ti nije htjela dati popis svojih klijenata?«
»Ma, ne. Učinila bi to da sam je zamolila.«
»U čemu je onda bio problem?«

»Nisam sigurna kako se sve dogodilo, no što smo više pričale, naš je plan postajao sve jasniji. Plan nije potekao ni od jedne od nas. Samo je lepršao u zraku, kao nešto što je već postojalo. Mislim da je činjenica da smo naletjele jedna na drugu odigrala veliku ulogu. Bilo je to tako predivno i neočekivano, bile smo izvan sebe. Moraš si predočiti koliko smo nekoć bile bliske. Prisne prijateljice, sestre, doživotni prijatelji. Uistinu nam je bilo stalo, a mislim da sam Lillian poznavala koliko i samu sebe. A što se zatim dogodilo? Pet godina kasnije, otkrivam da mi je prijateljica postala prostitutka. To me izbacilo iz ravnoteže. Zbog toga sam se osjećala odvratno, gotovo kao da me izdala. No istodobno sam - tu sve i postaje mutno - shvatila da joj i zavidim. Bila je isto, grozno dijete, baš kao što je i nekoć bila.
Luda, puna ispada. Bilo je uzbudljivo biti s njom. Nije samu sebe smatrala ni kurvom, ni posrnulom ženom, savjest joj je bila čista. To je ono što me se tako silno dojmilo: njezina apsolutna unutarnja sloboda, njezino poštovanje isključivo vlastitih pravila, bez ikakva osvrtanja na tuda mišljenja. I ja sam do tad već bila učinila podosta pretjeranih stvari. Projekt New Orleans, projekt
»Razgolićena gospa«, svaki sam put odlazila sve dalje, iskušavala granice onoga što sam u stanju učiniti. No, pokraj Lillian sam se osjećala kao knjižničarka - usidjelica, kao patetična djevica koja nije učinila Bog zna što.
Pomislila sam: ako ona to može, zašto ne bih mogla i ja?«
»Šališ se.«
»Čekaj, dopusti da dovršim. Kompliciranije je no što izgleda. Kad sam Lillian rekla za adresar i ljude s kojima namjeravam razgovarati, rekla mi je da je to divno, da je to najbolja stvar za koju je ikad čula.
Htjela mi je pomoći. Htjela je hodati uokolo i razgovarati s ljudima iz adresara, baš kao što sam namjeravala i ja. Nemoj zaboraviti da je bila glumica i da ju je nadahnula već sama pomisao da će morati glumiti mene. Bila je istinski nadahnuta.«
»Pa ste se zamijenile. To mi pokušavaš reći, zar ne? Liilian te nagovorila da zamijenite mjesta.«
»Ne, nitko me nije ni na što nagovorio. Zajedno smo to odlučile.«
»Pa ipak...«
»Ništa. Bile smo ravnopravni partneri, od početka do kraja. Činjenica je da se njezin život zbog toga promijenio. Zaljubila se u jednog od ljudi iz adresara i odlučila udati se za njega.«
»Postaje sve čudnije i čudnije.«
»Dobro, bilo je čudno. Lillian je izašla na teren s jednom od mojih kamera i adresarom, a peta ili šesta osoba koju je susrela bio je čovjek za kojeg će se udati. Znala sam da se u toj knjižici krije neka priča - no bila je to Lillianina priča, a ne moja.«
»Jesi li susrela tog čovjeka? Nije izmišljala?«
»Bila sam im vjenčana kuma na vjenčanju u gradskoj vijećnici. Koliko znam, Lillian mu nikada nije rekla kako je do tada zarađivala za život, ali zašto bi on to uopće morao znati? Sada žive u Berkeleyu, u Kaliforniji. On je profesor na srednjoj školi, strašno drag momak.«
»A kako se sve odvijalo za tebe?«
»Ne baš dobro. Nimalo dobro. Istoga dana kad je Lillian izašla s mojom kamerom, ja sam imala sastanak s jednim od njezinih redovitih klijenata. Kad je tog jutra nazvao da potvrdi dolazak, ona mu je objasnila da joj je majka bolesna i da mora napustiti grad. Rekla mu je da je zamolila prijateljicu da je zamijeni, te da neće požaliti pristane li na zamjenu. Ne sjećam se što je točno rekla, no to je u biti to.
Silno me nahvalila, pa je nakon blagog uvjeravanja čovjek ipak pristao. I tako sam tog poslijepodneva sama sjedila u Lillianinu stanu, čekajući da zazvoni zvono na vratima, da se pojebem

s čovjekom kojeg nikad nisam vidjela. Zvao se Jerome, bio je to zdepast četrdesetogodišnjak dlakavih prstiju i žutih zuba.
Bio je nekakav trgovac. Mislim da je bila riječ o prodaji alkohola na veliko, a možda i olovaka ili kompjutora. To ionako nije važno. Pozvonio je točno u tri, a u trenutku kad je ušetao u stan, shvatila sam da to neću moći učiniti. Možda bih i smogla snage da je bio barem malo zgodan, no s likom poput Jeromea to jednostavno nije bilo moguće. Zurilo mu se i neprestano je pogledavao na sat, jedva je čekao da započnemo, da obavi to i ode. Ne znajući što bih drugo, ja sam odugovlačila, pokušavala sam nešto smisliti dok smo odlazili u spavaću sobu i počinjali se svlačiti. Plesati gola u baru bilo je jedno, no stajati ondje s debelim, dlakavim trgovcem bilo je tako intimno da ga čak nisam mogla pogledati u oči. Kameru sam bila sakrila u kupaonici, pa sam pomislila želim li fotografirati ovaj fijasko, onda to moram učiniti odmah. I tako sam se ispričala i otrčala na klozet. Iza sebe sam ostavila odškrinuta vrata.
Otvorila sam obje slavine na umivaoniku, izvadila kameru i počela fotografirati spavaću sobu. Kut snimanja je bio savršen. Mogla sam vidjeti Jeromea koji je zavaljen ležao preko kreveta. Zurio je u strop i prtljao je po svome kurcu, pokušavao je potaknuti ga da se ukruti. Bilo je to odvratno, ali na neki način i komično, pa mi je bilo drago što mogu fotografirati. Pretpostavljala sam kako ću imati vremena da načinim deset ili dvanaest fotografija, no nakon šeste ili sedme, Jerome je iskočio iz kreveta, zaputio se prema kupaonici i širom otvorio vrata, prije no što sam ih ja uspjela zatvoriti.
Poludio je kad me vidio kako stojim s kamerom u rukama. Kad kažem poludio, onda mislim da se posve izbezumio. Počeo je vikati, optuživati me da ga fotografiram kako bih ga ucjenjivala i uništila mu btak. Prije no što sam se snašla, oteo mi je kameru i počeo je njome udarati o rub kade. Pokušala sam pobjeći, no on me ščepao za ruku i počeo me udarati šakama. Bila je to noćna mora. Dvoje obnaženih neznanaca koji se batrgaju u kupaonici obloženoj ružičastim pločicama. Dok me udarao, neprestano je gunđao i vikao iz sve snage, a onda me udario tako da sam se onesvijestila. Slomio mi je čeljust, možeš li vjerovati. No to je samo djelić štete koju mi je nanio. Slomio mi je i zapešće, nekoliko rebara, a čitavo mi je tijelo bilo prekriveno modricama. U bolnici sam provela deset dana, a još mi je šest tjedana čeljust bila povezana žicama i vijcima. Mali Jerome me dobro isprebijao. Izudarao me na mrtvo ime.«
Kad sam 1979. upoznao Mariju u Sachsovu stanu, ona s muškarcima nije spavala već gotovo tri godine. Toliko joj je trebalo da se oporavi od šoka, pa apstinencija nije bila toliko izbor, koliko nužnost, jedini mogući lijek. Incident proživljen s Jeromom bio je veliko fizičko poniženje, ali i duhovni poraz.
Po prvi put u životu, Mariji je udijeljena kazna. Prestupila je preko vlastitih granica, a brutalnost tog iskustva izmijenio je njezin osjećaj vlastitog poimanja. Do tada je samu sebe doživljavala kao nekoga tko je u stanju učiniti sve: svaku avanturu, prijestup, izazov. Osjećala se snažnijom od ostalih ljudi, kao da je bila imuna na sve štete i propasti koje opsjedaju ostatak čovječanstva. Nakon što je s Lillian zamijenila uloge, doznala je koliko se prevarila. Otkrila je da je slaba, da je osoba pritisnuta vlastitim strahovima i unutarnjim ogradama, da je jednako smrtna i zbunjena kao i ostali.
Bile su joj potrebne tri godine kako bi popravila štetu (ako se šteta uopće mogla popraviti), a kad su se te noći, u Sachsovu stanu naši putovi isprepleli, konačno je bila spremna izaći iz ljušture. Ako sam upravo ja bio taj kojemu je ponudila svoje tijelo, dogodilo se to samo zato što sam se pojavio u pravome trenutku. Premda se Maria uvijek rugala takvoj interpretaciji, uporno tvrdeći kako je upravo zbog mene pristala izmigoljiti na svjetlost dana, bio bih lud kada bih pomislio da je to učinila zato što sam posjedovao nadnaravne moći. Bio sam samo jedan od mnogih mogućih, oštećena roba na neki način, a tim bolje što sam odgovarao onome za čim je tad tragala. U našem je

prijateljstvu ona bila ta koja je utvrdila pravila, a ja sam ih se pridržavao što sam bolje mogao, bio sam spreman ispuniti sve njezine hirove i hitne potrebe. Na Marijin sam se zahtjev složio da nikada nećemo zajedno spavati dvije noći za redom. Složio sam se da joj nikada neću pričati o nekoj drugoj ženi. Složio sam se da nikada od nje neću zatražiti da me upozna sa svojim prijateljima. Pristao sam ponašati se kao da je naša afera tajna, nedopuštena drama skrivena od ostatka svijeta. Nijedno mi od tih ograničenja nije smetalo.
Odijevao sam odjeću u kojoj me Maria htjela vidjeti, udovoljavao sam njezinom apetitu sastajanja na neobičnim mjestima (kiosci za prodaju žetona za podzemnu željeznicu, zabačene kladionice, klozeti u restoranima), a baš kao i ona, jeo sam hranu uvjetovanu bojama. Za Mariju je sve bilo igra, nepresrani poziv na inventivnost, a ništa nije bilo previše egzotično da ne bismo probali barem jednom. Ljubav smo vodili odjeveni i razodjeveni, s upaljenim svjetlima ili u mraku, unutra i vani, na njezinu krevetu i ispod njega. Odijevali smo toge, odjeću pećinskih ljudi, unajmljivali frakove. Glumili smo da se ne poznajemo, glumili smo da smo u braku. Igrali smo se liječnika i medicinske sestre, konobarice i gosta, učitelja i učenice. Pretpostavljam da je to bilo prilično djetinjasto, no Maria je te ispade doživljavala krajnje ozbiljno - ne kao ispade, već kao pokuse, studije o pomacima unutar ljudske prirode. Da nije bila tako iskrena, čisto sumnjam da bih s njom nastavio u tom stilu. Tijekom tog vremena viđao sam i druge žene, no samo mi je Maria nešto značila, bila je ona jedina koja je i dan-danas sastavni dio moga života.
U rujnu te godine (1979.), netko je konačno kupio kuću u Dutchess Countvju, pa su se Delia i David preselili u New York, u stan smješten u starinskoj kući, na Cobble Hillu u Brooklynu. Za mene je to istodobno i poboljšalo i pogoršalo sve. Sina sam mogao češće viđati, no to je za sobom povlačilo i češće kontakte s mojom, uskoro budućom bivšom ženom. Naš je razvod tada već bio u tijeku, no Delia je počela dvojiti, a samo nekoliko mjeseci prije no što ćemo dobiti službene dokumente vezane uz razvod, mračnjački me i malodušno pokušala vratiti k sebi. Da nije bilo Davida, teško da bih njezinu kampanju izdržao bez ikakvih problema. No, dječačić je vidno patio zbog mog odsustva, a ja sam samoga sebe smatrao odgovornim za njegove košmare, napadaje astme i plakanje. Krivnja je moćno sredstvo uvjeravanja, a Delia je instinktivno pritiskala prave gumbe kad god bih bio u blizini. Jednom mi je prilikom, na primjer, ispričala kako se, kad je k njoj na večeru došao muškarac s kojim je izlazila, David zavukao u njegovo krilo i pitao ga hoće li mu on biti novi tata. Delia mi nije taj ispad gurala pod nos, samo je svoju zabrinutost dijelila sa mnom, no kad god bih čuo jednu od tih priča, dodatno bih potonuo u živi pijesak grizodušja. Nije da sam htio ponovno živjeti s Delijom, samo sam se pitao ne bih li trebao odustati od vlastitih prohtjeva, nije li sudbina odlučila da ipak ostanem u braku s Delijom.
Smatrao sam da je Davidova dobrobit znatno važnija od moje osobne, pa ipak sam već gotovo godinu dana kao idiot uokolo skakutao s Marijom Turner i ostalima, izbjegavao svaku pomisao na budućnost.
Bilo mi je teško opravdati takav životni stil. Nije samo sreća važna, prigovarao sam. Kad čovjek jednom postane roditelj, dobiva obaveze koje se ne mogu smanjiti, dužnosti koje mora ispuniti, bez obzira koliko ga to koštalo.
Fanny me spasila od onog što bi bilo jedna od najgorih pogrešnih odluka. To mogu utvrditi promatrajući sve iz današnje perspektive, no tada mi ništa nije bilo jasno. Kad je istekao podnajam za stan u Varick Streetu, iznajmio sam stan samo šest ili sedam blokova udaljen o Delijina stana u Brooklynu. Nisam se namjeravao doseliti tako blizu njoj, no cijene stanova na Manhattanu za mene su bile previsoke, a kad sam se bacio u potragu za stanom s druge strane rijeke, sve se doimalo kao da je u njezinu susjedstvu. Naposljetku sam se odlučio za iznimno bijedan stan u Carol Gardensu, jer

stanarina je bila prihvatljiva, a spavaća soba dovoljno velika za dva kreveta, jedan za Davida, a drugi za mene.
Tada bi on dvije ili tri noći tjedno ostajao prespavati kod mene, što je samo po sebi bilo promjena nabolje, premda me je istodobno dovelo i u neugodan položaj u odnosu na Deliju. Dopustio sam samome sebi da ponovno uskočim u njezinu orbitu i moja je odlučnost počela slabjeti. Nesretnom podudarnošću, Maria je u to vrijeme na nekoliko mjeseci otišla iz grada, a ni Sachsa nije bilo - bio je otišao u Kaliforniju kako bi radio na scenariju Novog Kolosa. Neki je nezavisni producent bio kupio filmska prava na njegov roman, a Sachs je trebao raditi na rukopisu, zajedno s profesionalnim holivudskim scenaristom. Na tu ću se priču vratiti kasnije, jer u ovome je trenutku važna činjenica da sam bio sam, nasukan u New Yorku bez svojih uobičajenih pajdaša. Čitava moja budućnost ponovno je bila dovedena u pitanje i bio mi je potreban netko s kime bih razgovarao, čuo samoga sebe kako glasno izgovaram vlastite misli.
Jedne me večeri Fanny nazvala u moj novi stan i pozvala na večeru. Pretpostavio sam kako će to biti jedna od njezinih uobičajenih zabava, s pet ili šest drugih uzvanika, no kad sam se sljedeće večeri pojavio u njezinoj kući, otkrio sam da sam jedini uzvanik. Bio sam iznenađen. Tijekom svih tih godina, koliko smo se poznavali, Fanny i ja nikada nismo bili nasamo. Ben je uvijek bio s nama, izuzmemo li iznimne trenutke kad bi napustio prostoriju ili se javljao na telefon. Rijetko smo kada izrekli nešto što netko drugi ne bi čuo. Na takvu sam se situaciju priviknuo, pa više nisam ni postavljao pitanja. Fanny je za mene oduvijek bila dalek i idealizirani lik, te se činilo prigodnim da naš odnos bude neizravan, da neprestano imamo posrednike. Usprkos osjećajima koji su se medu nama razvili, i dalje sam bio pomalo nervozan u njezinoj blizini. Vlastita me podsvijest u njezinoj nazočnosti pretvarala u mušičavu osobu koja se rukama i nogama bori ne bi li je nasmijala, pričao bih užasne viceve i slagao strahovite igre riječi, pretvarajući tako vlastitu nesigurnost u veselo i djetinjasto zadirkivanje. To mi je smetalo, jer nikada se ni s kim nisam tako ponašao. Nisam šaljivdžija, pa sam znao da joj ostavljam pogrešan dojam o tome kakav sam zapravo, no tek sam one večeri shvatio zašto sam se čitavo vrijeme od nje zapravo skrivao. Neke su misli preopasne i čovjek im se ne bi smio približiti.
Sjećam se bijele svilene bluze koju je nosila te večeri i bijelih bisera oko njezina smeđeg vrata. Mislim da je primijetila koliko me zbunio njezin poziv, no nije ništa rekla, ponašala se kao da je savršeno normalno da prijatelji ovako večeraju. Vjerojatno je i bila u pravu, ali ne i s mog stajališta, ne nakon svih onih izbjegavanja koja su se medu nama odigravala. Pitao sam je ima li mi štogod posebno reći.
Rekla je da nema, da me samo htjela vidjeti. Mnogo je radila otkako je Ben otišao iz grada, ali kad se jučer ujutro probudila, iznenada je postala svjesna da joj nedostajem. I to je bilo sve. Nedostajao sam joj i htjela je doznati kako sam.
Poslužili smo si piće u dnevnome boravku, a prvih smo nekoliko minuta uglavnom razgovarali o Benu.
Spomenuo sam pismo koje mi je poslao tjedan dana ranije, a Fanny mi je zatim prepričala telefonski razgovor s njim, kad ju je nazvao nešto ranije istoga dana. Rekla je kako ne vjeruje da će film ikada biti snimljen, no da Benu scenarij donosi lijepe novce i da im je to od velike pomoći. Kuća u Vermontu trebala je novi krov, a možda će moći započeti s radovima prije no što se stari sasvim uruši. Nakon toga smo možda razgovarali o Vermontu ili možda o njezinu poslu u muzeju, ne sjećam se više. Kad smo započeli s večerom, nekako smo već prešli na moju knjigu. Rekao sam Fanny da knjiga i dalje napreduje, nešto sporije nego prije, budući da po nekoliko dana u tjednu posvećujem isključivo Davidu.

Rekao sam joj da živimo kao dvojica starih neženja, da se u papučama razvlačimo po stanu, navečer pušimo lule, te da uz čašu konjaka raspravljamo o filozofiji dok promatramo žeravice u kaminu.
»Pomalo poput Holmesa i Watsona,« rekla je Fanny.
»Na pravom smo putu da to postanemo. Velika nužda je još goruća tema naših razgovora, no kad moj kolega bude izašao iz pelena, uvjeren sam da ćemo prijeći i na druge teme.«
»Moglo bi biti i gore.«
»Naravno da bi moglo. Ali ne žalim se, zar ne?«
»Jesi li ga predstavio ijednoj od tvojih prijateljica?«
»Mariji, na primjer?«
»Na primjer.«
»Razmišljao sam o tome, no nikad mi se nije učinilo da je pravi trenutak za to. Vjerojatno je to zato što ga zapravo ne želim upoznati s njima. Bojim se da bi ga to zbunilo.«
»A što je s Delijom? Vida li ona druge muškarce?«
»Pretpostavljam da vida, no nije previše pričljiva kad je riječ o njezinu privatnom životu.«
»Tako je i bolje, pretpostavljam.«
»Nisam siguran. Kako stvari sada stoje, čini mi se da je sretna što sam se doselio u njezino susjedstvo.«
»Bože dragi. Nadam se da ti to još dodatno ne potičeš.«
»Nisam siguran. Nije baš da sam spreman oženiti se nekim drugim.«
»Peter, David nije dovoljno dobar razlog za to. Kad bi se sada vratio Deliji, mrzio bi samoga sebe.
Pretvorio bi se u ogorčena starca.«
»Možda to već i jesam.«
»Glupost.«
»Pokušavam ne biti takav, no sve mi je teže i teže kad se osvrnem na nered što sam ga napravio a da se nisam osjećao nimalo glupo.«
»Osjećaš se odgovornim, to je sve. To te odvlači u pogrešnome smjeru.«
»Kada god odem, samome sebi kažem da sam trebao ostati. Kada god ostanem, kažem si da bi bolje bilo da sam otišao.«
»To se zove podvojenost.«
»Između ostalog. Ako je to pojam kojim se želiš koristiti, neka ti bude.«
»Ili, kao što je baka jednom rekla mojoj majci: 'Tvoj bi otac bio divan čovjek, samo da je drukčiji.'«
»Ha.«
»Da, ha. Čitav ep muke i patnje sveden na jednu jedinu rečenicu.«
»Brak je močvara, doživotna vježba samoobmanjivanja.«
»Problem je u tome što još nisi pronašao pravu osobu, Peter. Moraš si dati više vremena.«
»Kažeš da ne znaš što je to prava ljubav. A kad je budem spoznao, moji će se osjećaji promijeniti.
Lijepo je misliti tako, no što ako se to nikada ne dogodi? Što ako mi tako nije zapisano u kartama?«
»Jest, jamčim ti.«
»A što te čini tako sigurnom?«
Fanny je na trenutak zastala, odložila je nož i vilicu, posegnula je preko stola i uhvatila me za ruku.
»Voliš me, zar ne?«
»Naravno da te volim,« rekao sam.
»Oduvijek si me volio, zar ne? Otkako si me prvi put ugledao. To je istina, zar ne? Volio si me

svih tih godina, i još uvijek me voliš.«
Izvukao sam ruku i zagledao sam se u stol, preplavio me je osjećaj nelagode.
»Što je ovo?« pitao sam. »Iznuđeno priznanje?«
»Ne, samo pokušavam dokazati da si oženio pogrešnu ženu.«
»Ti si u braku s nekim drugim, sjećaš se? Oduvijek sam smatrao kako te to drži izvan popisa mogućih kandidatkinja.«
»Ne govorim da si trebao oženiti mene. No, nisi trebao oženiti osobu koju si oženio.«
»Okolišaš, Fanny.«
»Savršeno je jasno. Samo ne želiš shvatiti ono što ti pokušavam reći.«
»Ne, tvoji su argumenti manjkavi. U pravu si kad kažeš da je brak s Delijom bio pogreška. No činjenica da volim tebe ne dokazuje da mogu voljeti i nekog drugog. Što ako si ti jedina žena koju mogu voljeti? Ovo je, naravno, hipotetsko pitanje, ali je i od ključnoga značaja. Ako je to točno, onda tvoji argumenti nemaju nikakva smisla.«
»Stvari se ne odvijaju na takav način, Peter.«
»Tako funkcioniraju kod tebe i Bena. Zašto sebi dopuštaš iznimku?«
»Ne dopuštam.«
»A što bi to trebalo značiti?«
»Zar ti baš moram sve nacrtati?«
»Molim te da mi oprostiš, ali osjećam se pomalo zbunjeno. Da nisam svjestan da upravo s tobom razgovaram, zakleo bih se da mi se nabacuješ.«
»Hoćeš reći da bi se opirao?«
»Isuse, Fanny, pa ti si u braku s mojim najboljim prijateljem.«
»Ben nema s tim nikakve veze. Ovo je između nas.«
»Nije. Bena se ovo svakako tiče.«
»A što misliš da Ben radi, tamo u Kaliforniji?«
»Piše scenarij.«
»Da, piše filmski scenarij. Ali i jebe djevojku po imenu Cynthia.«
»Ne vjerujem ti.«
»Zašto ga ne nazoveš i osobno ga pitaš? Samo ga pitaj. Reći će ti istinu. Samo kaži: Fanny kaže da jebeš djevojku po imenu Cynthia; što kažeš na to, stari moj? Izravno će ti odgovoriti, znam da hoće.«
»Mislim da uopće ne bismo trebali ovako razgovarati.«
»A zatim ga pitaj za sve one prije Cvnthije. Za Grace, na primjer. I Noru, Martinu, i Val. Te su mi prve pale na pamet, no ako mi daš nekoliko minuta da razmislim, sjetit ću se i ostalih. Tvoj prijatelj je pizdolovac, Peter. Nisi to znao, zar ne?«
»Ne govori tako. To je odvratno.«
»Samo ti iznosim činjenice. Ben ionako od mene ništa ne krije. Može što ga je volja. A tako mogu i ja.«
»Zašto ste onda i dalje u braku? Ako je sve što si rekla istina, onda nemate razloga da ostanete zajedno.«
»Volimo se, to je razlog.«

»To mi uopće tako ne zvuči.«
»Ali uistinu se volimo. Tako smo dogovorili stvari. Da Benu nisam dala slobodu, nikada ga ne bih zadržala uza se.«
»I tako on trčkara uokolo dok ti sjediš i čekaš da ti se vrati tvoj muž razmetni. Vaš mi se dogovor ne čini nimalo poštenim.«
»Pošten je. Pošten je zato što ga prihvaćam, zato što sam zadovoljna njime. Premda sam svojom slobodom raspolagala obzirno, ipak mi je na raspolaganju, ipak mi pripada. To je pravo kojim se mogu poslužiti kad god to poželim.«
»Primjerice sada.«
»I to je to, Peter. Konačno ćeš dobiti ono za čim si oduvijek žudio. A nećeš se morati osjećati kao da si izdao Bena. Ono što će se večeras između nas dogoditi ostaje isključivo između tebe i mene.«
»Već si to ranije rekla.«
»Možda sada malo bolje shvaćaš. Ne moraš se susprezati. Ako me želiš, možeš me imati.«
»Samo tako.«
»Da, samo tako.«
Njezino svjesno nuđenje učinilo mi se zastrašujućim, nepojmljivim. Da nisam bio toliko zatečen, vjerojatno bih ustao od stola i otišao, no ipak sam nijemo sjedio na stolcu. Naravno da sam htio spavati s njom. Čitavo joj je vrijeme to bilo jasno, a sada kada je moja tajna bila razotkrivena, izokrenuta u blesavu i vulgarnu ponudu, jednostavno više nisam znao tko je zapravo ona. Fanny se pretvorila u drugu osobu. Ben je postao netko drugi. U jednom su se jedinom razgovoru srušila sva moja uvjerenja o svijetu u kojemu sam živio.
Fanny me ponovno uhvatila za ruku, a ja sam joj se, umjesto da je od svega odgovorim, samo blijedo i zbunjeno nasmiješio. Jamačno je to protumačila kao znak predaje, jer je trenutak kasnije ustala sa stolca i oko stola došla do mjesta gdje sam sjedio. Raširio sam ruke da je dočekam, a ona mi je bez riječi kliznula u krilo, ugnijezdila svoje bokove na moja bedra i rukama me uhvatila za lice. Počeli smo se ljubiti. Otvorenih usta, palucajući jezicima, slinili smo si po obrazima, kao tinejdžerski par na stražnjem automobilskome sjedalu.
S tim smo nastavili još sljedeća tri tjedna. Gotovo istoga trena, Fanny mi je ponovno bila prepoznatljiva, bliska i zagonetka uporišna točka smirenosti. Ona, naravno, više nije bila ista, no nije se više ponašala na način koji me one noći toliko zaprepastio, a agresivnost koju je tad očitovala više se nije ponovila. Počeo sam zaboravljati sve vezano uz tu večer, privikavati se na naš izmijenjeni odnos, na provale putenosti. Ben je još uvijek boravio izvan grada, a izuzmu li se noći koje je David provodio kod mene, svaku sam noć provodio u njegovoj kući, spavao u njegovu krevetu i vodio ljubav s njegovom ženom. Kao gotovu sam činjenicu prihvatio to da će se Fanny naposljetku udati za mene. Pa čak i ako je to trebalo uništiti moje prijateljstvo sa Sachsom, bio sam spreman ići do kraja. No tada sam tu spoznaju još čuvao za sebe. Bio sam još ošamućen snagom svojih osjećaja, a nisam je htio zasuti preranim izjavama. Bilo kako bilo, tako sam opravdavao vlastitu šutnju, no istina je bila ta da Fanny nije pokazivala želju da govori o budućnosti, samo o danu koji slijedi, o logistici sljedećega susreta.
Naše vođenje ljubavi bilo je bez riječi i intenzivno, nesvjestica koja je zalazila do dubina nepokretljivosti. Fanny je bila senzualna, posve se prepuštala, zaljubio sam se u mekoću njezine kože, u način kako bi sklopila oči kad bih joj se prikrao s leda i poljubio je u vrat. Prvih nekoliko tjedana nisam ni želio ništa više od toga. Bilo mi je dovoljno dirati je, slušati jedva čujno predenje koje bi dopiralo iz njezina grla, osjeti kako joj se leđa polako izvijaju pod mojim dlanovima.

Zamislio sam Fanny kao Davidovu pomajku. Zamišljao sam kako kupujemo kuću u najrazličitijim četvrtima i ondje živimo do kraja života. Zamišljao sam oluje, dramatične prizore, strašne svađe sa Sachsom do kojih je moralo doći prije no što bi se dogodilo sve ostalo. Možda bi u konačnici došlo i do tučnjave, tako sam mislio. Bio sam spreman na sve, tako da me čak ni mogućnost otvorenog sukoba s mojim prijateljem uopće nije šokirala. Poticao sam Fanny da govori o njemu, žeđao sam za njezinim žalopojkama kako bih njima opravdao samoga sebe u vlastitim očima. Smatrao sam kako ću, budem li sa sigurnošću utvrdio da je bio loš suprug, svojoj namjeri da mu je ukradem podariti težinu i svetost moralnog opravdanja. U tom je slučaju zapravo neću ukrasti, nego ću je spasiti, a moja će savjest ostati čista. Ono što tada naivno nisam shvaćao jest činjenica da je i neprijateljstvo jedna od dimenzija ljubavi. Fanny je patila zbog Benova seksualnog ponašanja; njegova zastranjivanja i grijesi za nju su bili nepresušan izvor boli, no kad mi se počela povjeravati, gorčina koju sam od nje očekivao nije prelazila granicu blagoga prijekora. To što mi se otvorila kao da je umanjilo njezin unutarnji pritisak, a budući da je i sama počinila grijeh, možda mu je mogla oprostiti grijehe koje je počinio protiv nje. Bila je to, da tako kažem, ekonomija pravde, quid pro quo koji žrtvu pretvara u osobu koja drugome nanosi zlo, čin kojim tezulje na vagi ponovno dolaze u ravnotežu. U konačnici sam od Fanny doznao podosta o Sachsu, no to mi nikada nije priskrbilo streljivo kojemu sam se nadao. Njezina su razotkrivanja zapravo imala sasvim suprotan učinak. Jedne sam noći, na primjer, kad smo počeli razgovarati o vremenu što ga je proveo u zatvoru, otkrio kako je onih sedamnaest mjeseci za njega bilo znatno strasnije no što mi je htio priznati. Ne mislim da ga je Fanny pokušavala braniti, no kad sam čuo što je sve morao pretrpjeti (bezrazložne batine, neprestana šikaniranja i prijetnje, pa čak i moguće homoseksualno silovanje), teško mi je bilo prema njemu osjećati bilo kakvu gorčinu. Gledan Fannynim očima, Sachs je bio znatno zamršenija i zbunjujuća osoba od one koju sam mislio da poznajem. Nije više bio tek ushićen i ekstrovertiran čovjek koji mi je postao prijateljem, već i netko tko se skrivao od drugih, čovjek prepun tajni koje nikada ni sa kim nije htio podijeliti. Priželjkivao sam izliku kako bih se mogao okrenuti protiv njega, no tijekom tih tjedana koje sam proveo s Fanny, osjećao sam kako mi je bliži no ikada prije. Zvuči čudno, no to nipošto nije utjecalo na moje osjećaje prema Fanny. Bilo je jednostavno voljeti je, premda je sve što je okruživalo tu ljubav bilo krcato dvosmislenostima.
Naposljetku, ona je bila ta koja je na mene nasrnula, pa ipak, što sam je čvršće grlio, to sam bio manje siguran znam li uopće što grlim.
Naša afera poklopila se s Benovim odsustvom. Nekoliko dana prije njegova predviđenog povratka, konačno sam se usudio progovoriti o tome što ćemo i kako ćemo kad se vrati u New York. Fanny je predložila da nastavimo kao i prije, da se nastavimo viđati kad god to poželimo. Rekao sam joj da je to nemoguće, rekao sam joj da mora prekinuti s Benom i preseliti se k meni želi li da nastavimo u istome stilu. Rekao sam joj da nema mjesta za dvoličnost. Trebali bismo mu reći što se dogodilo, što je moguće brže razriješiti stvari, a zatim razmotriti vjenčanje. Ni u jednom trenutku nisam pomislio da to nije ono što je Fanny priželjkivala, no to samo dokazuje koliko sam blesav bio, koliko sam od samoga početka loše shvaćao njezine nakane. Rekla je da neće napustiti Bena. Na to nikada nije ni pomislila.
Bez obzira na to koliko me voljela, bilo je to nešto što nije bila spremna učiniti.
To se pretvorilo u mučan razgovor koji je potrajao nekoliko sati, u vrtlog argumenata koji su se vrtjeli u krug i koji nas nisu nikamo doveli. Oboje smo poprilično plakali, preklinjali jedno drugog neka bude razuman, preda se, da sagleda situaciju iz drugog kuta, no to nije djelovalo. Možda to ni nije trebalo uspjeti, no dok se sve događalo, osjećao sam kako je to moj najgori razgovor u životu, trenutak potpunog rušenja. Fanny neće napustiti Bena, a ja s njom neću biti ako to ne učini. Bit će sve

ili ništa, neprestano sam joj ponavljao. Previše sam je volio da bih pristao na samo jedan njezin djelić. Što se mene ticao, sve manje od čitave cjeline za mene je bilo ništa, bijedan djelić s kojim nisam mogao pristati živjeti. Zato sam i dobio bijedu i svoje ništa, a afera je okončana razgovorom što smo ga vodili one noći. Mjesecima nakon toga, nije bilo trenutka a da zbog toga nisam požalio. Zalio sam zbog vlastite tvrdoglavosti, no više mi se nije ukazala prilika da opozovem konačnost vlastitih riječi.
Još mi ni danas nije jasno Fannyno ponašanje. Pretpostavljam da bi čovjek i mogao sve zanemariti, i utvrditi kako se ona samo zabavljala dok joj je suprug boravio izvan grada. No, ako je seks bio jedino za čim je tragala, onda činjenica da je odabrala upravo mene nema nikakva smisla. Uzme li se u obzir moje prijateljstvo s Benom, bio sam posljednja osoba kojoj se trebala obratiti. Naravno, možda je njezin čin bio osveta, možda je posegnula za mnom kako bi poravnala račune s Benom, no takvo objašnjenje dugoročno ne zadire dovoljno ispod površine. Za takvo je postupanje nužan cinizam, a Fanny nikada nije bila cinična, tako da brojna pitanja još ostaju otvorena. Moguće je da je isprva i mislila kako zna što radi, a kasnije ustuknula. Ako je tako, onda je posrijedi klasičan primjer kukavičluka, no kako onda pristupiti činjenici da ni u jednom trenutku nije oklijevala, da ni u jednom trenutku nije pokazala ni najmanju trunku žaljenja ili neodlučnosti? Sve do posljednjeg trena, nije mi palo na pamet da bi zbog mene mogla dvojiti. Ako se afera okončala tako naprasno kao što jest, to je onda jamačno zato što je ona to i očekivala, zato što je od samoga početka znala da će se to dogoditi.
To se doima savršeno uvjerljivim. Jedini problem počiva o činjenici da je to u potpunoj suprotnosti sa svim što je rekla i učinila tijekom tri tjedna koja smo proveli zajedno. Ono što nalikuje na misao koja sve rasvjetljava, samo je još jedna varka. U trenutku kad to prihvatiš, zagonetka iznova oživljava.
Ipak, po mene sve i nije bilo tako loše. Bez obzira na to kako se okončala, ova je epizoda imala velik broj pozitivnih posljedica, te na nju sada gledam kao na ključan obrat u mome životu. Kao prvo, odustao sam od pomisli da se vratim svome braku. Ljubav prema Fanny mi je ukazala na činjenicu koliko bi to bilo jalovo, pa sam jednom za svagda od toga odustao. Neupitno je da je Fanny izravno odgovorna za tu promjenu u mome srcu. Da nije bilo nje, nikada ne bih upoznao Iris, a bez njezina upliva moj bi se život odvijao na posve drukčiji način. Na najgori mogući način, uvjeren sam u to; na način koji bi me ispunio gorčinom, gorčinom na koju mi je Fanny skrenula pozornost tijekom one, prve noći koju smo proveli zajedno. Zaljubivši se u Iris, ispunio sam proročanstvo o kojem mi je govorila te iste noći - no prije no što sam uopće mogao povjerovati u to proročanstvo, morao sam se zaljubiti u Fanny. Je li upravo to bilo ono što mi je pokušavala dokazati? Je li to bio motiv skriven iza čitave te lude afere? Neumjesnim se čini i spomenuti takvo što, pa ipak, to se sa svim činjenicama poklapa više od bilo kojeg drugog objašnjenja. Želim reći da mi se Fanny ponudila kako bi me spasila od mene samoga, da je to učinila kako bi me spriječila da se vratim Deliji. Je li takvo što moguće? Može li netko otići tako daleko u svrhu tuđe dobrobiti?Ako je tako, onda su Fannyni postupci u najmanju ruku bili nevjerojatni, čista i blistava gesta osobne žrtve.Od svih tumačenja koja sam tijekom godina razmatrao, ovo mi se najviše sviđa. To ne znači da je i istinito, no volim misliti da jest. Nakon jedanaest godina, to je još jedini odgovor koji ima nekog smisla.
Nakon što se vratio u New York, Sachsa sam namjeravao izbjegavati. Nisam imao pojma hoće li mu Fanny reći što smo učinili, no čak i ako je namjeravala to sačuvati kao tajnu, sama pomisao da ću od njega nešto morati skrivati činila mi se nepodnošljivom. Naš odnos oduvijek je bio odveć iskren i izravan za takvo što, a nisam imao želju početi s izvrdavanjima. Bio sam uvjeren da će me ionako prezreti, a bude li mu Fanny koji slučajem rekla što smo radili, bit ću na udaru svakakvih katastrofa.

Bilo kako bilo, nisam bio spreman za susret s njim. Ako je doznao, ponašati se prema njemu kao da ni o čemu nema pojma bilo bi uvreda. A ako nije znao, onda bi mi svaka minuta provedena s njim bila poput mučenja.
Radio sam na romanu, brinuo se o Davidu, čekao da se Maria vrati u grad. U normalnim okolnostima, Sachs bi me nazvao dva ili tri dana po povratku. Rijetko nam se događalo da smo duže ostali razdvojeni, a sad kad se vratio iz holivudske avanture, svakako sam očekivao da će mi se javiti. No prošla su tri dana, pa još tri, a ja sam postajao sve sigurniji da mu je Fanny odala tajnu. Nije bilo drugog mogućeg objašnjenja. Zaključio sam kako to znači da je s našim prijateljstvom gotovo i da ga više nikada neću vidjeti. I baš kad sam se počeo suočavati s tom idejom (sedmog ili osmoga dana), zazvonio je telefon, a na drugome kraju žice bio je Sachs koji je zvučao kao da je u punoj formi. Kao i obično, zapljuskivao me vicevima. Pokušao sam se prilagoditi njegovu dobrom raspoloženju, no bio sam previše zbunjen da bih u tome uspio. Glas mi je drhtao i sve što sam rekao je zvučalo pogrešno.
Kad me pozvao da iste večeri dođem k njima na večeru, izmislio sam neki izgovor, te mu rekao da ću ga nazvati sutra i da ćemo već nešto smisliti. Nisam ga nazvao. Prošao je još dan ili dva i Sachs je ponovno nazvao, i dalje je zvučao vedro kao da se između nas nije ništa dogodilo. Dao sam sve od sebe da ga odbijem, no on više nije htio prihvatiti ne kao odgovor. Pozvao me na ručak već istog poslijepodneva, a prije no što sam imao vtemena pronaći način kako da se izmigoljim, čuo sam samoga sebe kako prihvaćam poziv. Trebali smo se naći za manje od dva sata u Costello's Restaurantu, restorančiću na Court Streetu, samo nekoliko ulica dalje od moga stana. Da se nisam pojavio, on bi jednostavno došao do mene i pokucao bi mi na vrata. Nisam bio dovoljno brz, pa sam se morao suočiti s činjenicama.
Kad sam se pojavio, on je već bio ondje. Sjedio je u odjeljku, u stražnjem dijelu restorana. Na stolu ispred njega ležao je The New York Times, a on se doimao kao da je zaokupljen onim što je čitao, pušio je cigaretu i nakon svakog otpuhivanja dima na tlo otresao pepeo. Bile su to rane osamdesete, vrijeme talačke krize u Iranu, divljanja Crvenih Kmera po Kambodži, rata u Afganistanu. Sachsova je kosa posvijetlila na kalifornijskome suncu, a preplanulo mu je lice bilo posuto pjegama od sunca.
Dobro je izgledao, pomislio sam, znatno odmornije no kad sam ga vidio posljednji put. Pitao sam se kad će me uočiti dok sam hodao prema stolu. Što se to brže dogodi, to će naš razgovor biti gori, rekao sam samome sebi. Podigne li pogled, to će samo značiti da je tjeskoban - što će pak biti dokaz da mu je Fanny već sve ispričala. Ako pak, s druge strane, ne podigne nos, to će značiti da je smiren, da mu Fanny još ništa nije rekla. Svaki korak koji načinim u tom prepunom restoranu ići će mi u prilog, osjećao sam to, djelić dokaza da je još u neznanju, da ne zna da sam ga izdao. U svakom slučaju, do odjeljka sam došao a da me nijednom nije ni pogledao.
»Lijepe li preplanulosti, gospodine Hollywood,« rekao sam.
Dok sam sjedao na klupu njemu sučelice, Sachs je naglo podigao glavu, nakratko je blijedo zurio u mene, a zatim se nasmiješio. Bilo je to kao da mi se nije nadao, kao da sam se iznenada, posve slučajno pojavio u odjeljku. Ovo je već previše, pomislio sam, a tijekom kratke šutnje koja je prethodila njegovu odgovoru, na pamet mi je palo kako se samo pretvarao da je rastresen. U tom su slučaju novine bile samo kulisa. Čitavo vrijeme koje je proveo sjedeći i čekajući me, samo je okretao stranice i nezainteresirano prelazio preko teksta ni ne čitajući ga.
»Ni ti ne izgledaš loše,« rekao je. »Hladno ti vrijeme, čini se, odgovara.«
»Ne smeta mi. Nakon prošle zime koju sam proveo na selu, ovdje mi se čini kao da sam u tropima.«

»I što si radio dok sam ja tamo masakrirao svoju knjigu?«
»Masakrirao sam svoju vlastitu knjigu,« rekao sam. »Svakoga dana katastrofi pridodajem po nekoliko paragrafa.«
»Do sada si već jamačno podosta napisao.«
»Jedanaest od trinaest poglavlja. Pretpostavljam kako to znači da je kraj na pomolu.«
»Imaš li neku predodžbu kad bi mogao završiti?«
»Ne pretjerano. Možda za tri ili četiri mjeseca. A možda i za dvanaest. A jednako bi tako sve moglo biti gotovo i za dva mjeseca. Sve je teže dati točna predviđanja.«
»Nadam se da ćeš mi dopustiti da pročitam rukopis kad budeš gotov.«
»Naravno da ćeš ga moći pročitati. Ti ćeš biti prvi kojemu ću ga dati.«
U tom se trenutku pojavila konobarica koja je došla po naše narudžbe. To je barem ono čega se sjećam: prekid na samome početku, kratka stanka u tijeku našeg razgovora. Budući da sam živio u susjedstvu, u Costello'su sam objedovao približno dvaput tjedno, pa je konobarica znala tko sam. Bila je to nevjerojatno debela i prijateljski raspoložena žena koja se između stolova gegala u svojoj svijetlozelenoj odori, sa žutom olovkom vječno zataknutom iza uha, u kuštravoj kosi. Tom se olovkom nikada nije koristila, umjesto nje se koristila olovkom koju je nosila u džepu svoje pregače, no onu je iza uha nosila za »ne daj Bože.« Više se ne sjećam njezina imena, no znam da me zvala »srce« i da bi pokraj mog stola stala kad god bih došao i razgovarala sa mnom - nikad ni o čemu posebnom, no na način zbog kojega bih se uvijek osjećao dobrodošlim. Čak smo i sa Sachsom tog poslijepodneva prošli kroz naše uobičajeno, opširno čavrljanje. Uopće nije važno o čemu smo razgovarali, to samo spominjem kako bih dočarao kako je Sachs bio raspoložen toga dana. Ne samo da nije razgovarao s konobaricom (što je za njega bilo više nego uobičajeno), već je trenutak nakon što se ona udaljila razgovor nastavio točno od mjesta gdje je bio prekinut, kao da nas nitko ni u jednome trenutku nije ni prekinuo. Tek sam tada počinjao shvaćati koliko je zapravo bio uznemiren. Kasnije, kad je došla hrana, mislim da nije pojeo više od dva ili tri zalogaja. Pušio je i ispijao kavu, otresao cigarete u tanjuriće.
»Važan je samo rad,« rekao je presavijajući novine i odlažući ih na klupu pokraj sebe. »Želim da to znaš.«
»Mislim da te ne shvaćam,« rekao sam, shvaćajući zapravo da mi je i previše jasno.
»Samo ti velim neka ne brineš, i to je sve.«
»Brinem? Zašto bih brinuo?«
»Ne trebaš,« rekao je Sachs, šireći usta u topao i nevjerojatno blistav osmijeh. »No poznajem te već dovoljno dugo da bih bio prilično siguran da ćeš ipak brinuti.«
»Je li mi štogod promaklo ili smo odlučili pričati u zagonetkama?«
»U redu je, Peter. To je sve na čemu inzistiram. Fanny mi je rekla i zbog toga se ne trebaš osjećati loše.«
»Što ti je rekla?« Bilo je to glupo pitanje, no bio sam previše zaprepašten njegovim opuštenim držanjem da bih rekao išta drugo.
»Što se dogodilo dok sam bio odsutan. Udar groma. Jebanje i cuclanje. Čitava ta prokleta stvar.«
»Shvaćam. Mašti nije ostavljeno previše mjesta.«
»Ne, prokleto premalo mjesta.«
»I što sada? Je li sad trenutak kad ćeš mi predati svoju posjetnicu i reći mi da stupim u kontakt sa svojim sekundarnima? Susret je, naravno, predviđen u zoru. Na nekom lijepom mjestu, prigodno slikovite vrijednosti. Na nogostupu Brooklynskoga mosta, na primjer, kod spomenika Gradanskome

ratu, na trgu Grand Army. Na mjestu gdje nebo može propeti visoko iznad nas, gdje se sunčeva svjetlost može cakliti na našim pištoljima. Što kažeš na to, Ben? Želiš li tako postupiti? Ili možda račune želiš sravniti odmah? U američkome stilu. Sagneš se preko stola, udariš me šakom u nos, a zatim odeš. I jedan i drugi način za mene su prihvatljivi. Tebi prepuštam izbor.«
»Postoji i treća mogućnost.«
»Ah, treći put,« rekao sam prožet bijesom i lažnom duhovitošću. »Nisam ni znao da imamo toliko mogućnosti.«
»Naravno da imamo. Mogućnosti ima više no što ih možemo nabrojati. Ona koja mi je pala na pamet prilično je jednostavna. Čekamo da nam posluže hranu, ispišemo ček i odemo.«
»To nije dovoljno dobro. Nema drame, nema sučeljavanja. Moramo raščistiti neke stvari. Neću osjećati zadovoljstvo budemo li sad odustali.«
»Nemamo nikakva razloga za svađu, Peter.«
»Imamo. Mnogo je razloga za svađu. Tvojoj sam ženi ponudio brak. Ako to nije dovoljan razlog za svađu, onda nijedan od nas dvojice ne zaslužuje da živi s njom.«
»Ako to želiš skinuti sa srca, više sam no spreman poslušati te. Ali ne moraš o tome govoriti ako ne želiš.«
»Nisam još susreo nikoga kome je tako malo stalo do vlastite supruge. Biti tako ravnodušan gotovo je zločin.«
»Nisam ravnodušan. Samo sam znao da će se to prije ili kasnije dogoditi. Naposljetku, nisam
glup.
Znam što osjećaš prema Fanny. Oduvijek si gajio te osjećaje. Na tebi se to vidi čim joj se
približiš.«
»Fanny je učinila prvi korak. Da ona to nije htjela, nikada se ništa ne bi dogodilo.«
»Ne krivim te. Na tvome bih mjestu jednako postupio.«
»To me ipak ne opravdava.«
»Nije stvar u tome je li nešto ispravno ili nije. Tako svijet funkcionira. Svaki je muškarac rob vlastitoga pimpeka, i tu se ne može apsolutno ništa učiniti. Ponekad se pokušamo tome oduprijeti, no to je unaprijed izgubljena bitka.«
»Je li to priznanje krivice ili mi pokušavaš reći da si nevin?«
»Nevin glede čega?«
»Nevin glede onog što mi je Fanny ispričala. Tvoje razuzdano ponašanje. Tvoje izvanbračne aktivnosti.«
»To ti je ispričala?«
»Nadugo i naširoko. Samoj je sebi nanosila bol dok mi je o svemu potanko pričala. Imena, datumi, opisi žrtava, totalka. To je imalo određene posljedice. Otada te gledam na posve drukčiji način.«
»Nisam siguran da bi trebao vjerovati u sve što čuješ.«
»Hoćeš reći da je Fanny lažljivica?«
»Naravno da ne želim. Samo je istina ponekad izvan njezina dosega.«
»To mi jednako zvuči. Samo to iznosiš na drukčiji način, i to je sve.«
»Ne, pokušavam reći da Fanny misli što poželi. Samu je sebe uvjerila da je varam i nikada je od toga neću moći razuvjeriti.«
»Hoćeš reći da nisi?«
»Imao sam ja i svojih ispada, ali nikad u onolikim razmjerima kao što ona to zamišlja. S obzirom na to koliko smo već dugo zajedno, situacija i nije tako loša. Fanny i ja smo imali i svojih

uspona i padova, no ni na trenutak nisam požalio što smo u braku.«

»Otkuda joj onda sva ona ženska imena?«
»Pričam joj priče. To je dio igre koju igramo. Izmišljam priče o zamišljenim aferama, a Fanny ih sluša.
To je uzbuđuje. Naposljetku, riječi imaju moć. Za neke žene jednostavno nema moćnijeg afrodizijaka.
Do sada si to već trebao uočiti kod Fanny. Obožava prostački govor. Što je nešto slikovitije, to se ona više uspali.«
»Meni to nije tako zvučalo. Kad god bi Fanny govorila o tebi, bila bi smrtno ozbiljna. Ni jednom riječju nije spomenula te »izmišljene afere.« Sve je to za nju veoma stvarno.«
»Zato što je ljubomorna, i dio nje ustrajno vjeruje u ono najgore. To se do sada dogodilo već mnogo puta. U bilo kojem trenutku, Fanny me može zamisliti u strasnoj aferi s ovom ili onom. Tako je već godinama, a popis žena s kojima sam spavao sve je duži. Nakon nekog vremena sam spoznao kako nema svrhe nijekati. Kad god sam išta pokušao zanijekati, ona je postajala samo sve sumnjičavija, pa joj umjesto istine radije govorim ono što želi čuti. Lažem kako bih je usrećio.«
»Sreća teško da je riječ kojom bih se u ovom slučaju poslužio.«
»Onda, kako bismo ostali zajedno. Da održim neku vrstu ravnoteže. Priče pomažu. Ne pitaj zašto, no kad ih počnem pričati, stvari između nas ponovno postaju jasne. Mislio si da sam prestao pisati fikciju, no još uvijek je se držim. Moja se publika sad svela na samo jednu osobu, no to je i jedina osoba do koje mi je istinski stalo.«
»Očekuješ od mene da ti povjerujem?«
»Nemoj misliti da uživam. Nije lako govoriti o tome. Ali mislim da imaš pravo znati, a ja dajem sve od sebe.«
»A što je s Valerie Maas? Hoćeš reći da nisi imao ništa s njom?«
»Cesto spominjemo njezino ime. Ona je urednica jednog od časopisa za koji sam pisao. Prije godinu ili dvije, često smo objedovali zajedno. Isključivo poslovno. Razgovarali smo o mojim tekstovima, raspravljali o budućim projektima, i tomu slično. Naposljetku si je Fanny utuvila u glavu da je varam s Val. Ne mogu reći da mi nije bila privlačna. Da su okolnosti bile drukčije, možda bih i učinio neku glupost. Mislim da je Fanny to i osjetila. Vjerojatno sam kod kuće prečesto spominjao Val, ili je pretjerano hvalio kao urednicu. Istina je međutim drukčija, Val muškarci ne zanimaju. Već pet ili šest godina živi sa ženom, pa čak i da sam nešto pokušao, s njom to ne bih ni mogao.«
»Jesi li to rekao Fanny?«
»To ne bi imalo nikakva smisla. Kad si ona nešto utuvi u glavu, nikakav joj razgovor ne može promijeniti mišljenje.«
»Prikazuješ je tako nestabilnom. Ali Fanny nije takva. Ona je čvrsta osoba, od svih koje sam do sada susreo, ona se najmanje zanosi iluzijama.«
»Ona i jest čvrsta. Po mnogo čemu je beskrajno jaka. No, mnogo je i propatila, a posljednjih je nekoliko godina za nju bilo iznimno teško. Znaš, nije oduvijek bila ovakva. Do prije četiri ili pet godina, u njezinu tijelu nije bilo ni jedne jedine ljubomorne koščice.«
»Prije pet godina sam je upoznao. Onako službeno.«
»A to je i razdoblje kad joj je liječnik rekao da nikada neće moći imati djecu. Za nju se od tog trenutka sve promijenilo. Posljednje dvije godine redovito posjećuje psihijatra, no mislim da joj to nije ništa pomoglo. Osjeća se nepoželjnom. Osjeća kako je nijedan muškarac nikada ne bi mogao voljeti. Zato i zamišlja da viđam druge žene. Zato što misli da me je izdala. Zato što smatra da je sigurno kažnjavam zato što me razočarala. Kad se jednom okreneš protiv samoga sebe, teško je ne

povjerovati kako su i svi ostali protiv tebe.« ! .,
»Sve se to uopće ne primjećuje.«
»To je dio problema. Fanny ne razgovara dovoljno. Zadrži sve duboko u sebi, a neke stvari ponekad na površinu izbijaju isključivo na iskrivljeni način. To samo pogoršava situaciju. Glavninu vremena pati a da toga nije ni svjesna.«
»Sve sam do prije mjesec dana bio uvjeren da imate savršeni brak.«
»Nikada ni o kome zapravo ništa ne znamo. Nekoć sam isto to mislio i za tvoj brak, a vidi što se dogodilo tebi i Deliji. Dovoljno nam je teško držati korak s nama samima. Kad je pak riječ o drugim ljudima, jednostavno pojma nemamo.«
»Ali, Fanny zna da je volim. Rekao sam joj to barem tisuću puta, i uvjeren sam da mi vjeruje.
Ne mogu vjerovati da je drukčije.«
»Vjeruje ti. I to je razlog zašto je dobro što se dogodilo to što se dogodilo. Pomogao si joj, Peter.
Učinio si za nju više no bilo tko drugi.«
»I zato mi ti zahvaljuješ što sam s tvojom ženom otišao u krevet?«
»Zašto ne? Zahvaljujući tebi, postoji šansa da će Fanny ponovno početi vjerovati u sebe.«
»Samo nazovi doktora »Majstor-za-sve«, ha? On popravlja uništene brakove, liječi ranjene duše, spašava parove u rasulu. Nije potrebno unaprijed dogovarati sastanak, jer on u kućne posjete dolazi dvadeset četiri sata dnevno. Nazovite naš besplatni broj već sada. To je doktor »Majstor-za- sve«. On vam daje svoje srce, a za uzvrat ne traži ništa.«
»Ne zamjeram ti što se osjećaš uvrijeđeno. Ovo za tebe zasigurno nije najbolje razdoblje, no bez obzira na sve, Fanny smatra da si upravo ti najveći čovjek koji je ikada živio na zemlji. Voli te. Nikada te neće prestati voljeti.«
»Što nipošto ne mijenja činjenicu da želi ostati u braku s tobom.«
»To seže predaleko u prošlost, Peter.
Previše smo toga zajedno proživjeli. Naši su životi time uzajamno vezani.«
»A gdje sam tu ja?«
»Ondje gdje si oduvijek bio. Moj si prijatelj. Fannyn prijatelj. Osoba koja nam je najvažnija na svijetu.«
»To znači da ponovno krećemo iznova.«
»Da, ako tako želiš. Ako to možeš podnijeti, sve će biti kao i prije.«
Iznenada sam se našao na rubu suza. »Samo nemoj sve upropastiti,« rekao sam. »Samo ti to moram reći. Samo nemoj sve uništiti. Dobro se brini o njoj. Moraš mi to obećati. Ne održiš li obećanje, mislim da ću te ubiti. Pronaći ću te i ugušiti golim rukama.«
Zurio sam u svoj tanjur, trudeći se ostati priseban. Kad sam konačno podigao pogled, vidio sam da Sachs zuri u mene. Pogled mu je bio taman, lice iskrivljeno u bolan izraz. Prije no što sam uspio ustati od stola i otići, ispružio je desnu ruku i držao je u zraku, nije je htio povući sve dok mu nisam pružio desnicu. »Obećavam,« rekao je sve čvršće mi stišćući ruku. »Dajem ti riječ.«
Nakon tog ručka, više nisam znao što bih vjerovao. Fanny mi je rekla jedno, a Sachs drugo. Znao sam da ću, prihvatim li jednu priču, morati odbaciti onu drugu. Druge alternative nije bilo. Podastrli su mi dvije verzije istine, dvije odvojene i različite stvarnosti koje ništa nije moglo povezati. Bilo mi je to jasno, no istodobno sam bio svjestan kako su mi obje priče zvučale uvjerljivo. U močvari tuge i zbunjenosti u kojoj sam se nekoliko mjeseci utapao, oklijevao sam odlučiti se za jedno od njih. Ne mislim kako je bila riječ o podijeljenim lojalnostima (premda je dijelom možda i to bilo u pitanju), već prije o uvjerenju kako su i Fanny i Sachs govorili istinu. Možda vlastito viđenje istine, ali ipak

istinu.

Nijedno od njih dvoje me nije željelo prevariti; nijedno od njih nije namjerno lagalo. Drugim riječima, univerzalna istina ne postoji. Ni za njih, ni za bilo koga drugog. Nikoga nisam trebao ni braniti ni optuživati, a jedino pravedno objašnjenje je bila suosjećajnost. Predugo sam ih poznavao da ne bih bio razočaran onim što sam doznao, no nisu me samo oni razočarali.
Razočarao sam i samoga sebe. Čitav me svijet razočarao. Čak su i najjači zapravo slabi, govorio sam samome sebi; čak i najhrabrijima nedostaje hrabrosti; čak su i mudri neznalice.
Činilo mi se kako je nemoguće nastaviti od sebe odbijati Sachsa. Bio je tako iskren tijekom našeg razgovora za objedom, tako jasan u svojoj želji da se naše prijateljstvo nastavi, da mu jednostavno nisam mogao okrenuti leda. No, bilo je pogrešno zaključiti kako se između nas nije ništa promijenilo.
Jer sve se promijenilo, a htjeli mi to priznati ili ne, naše je prijateljstvo izgubilo nevinost. Zbog Fanny smo zašli duboko u živote onog drugog i jedan smo drugome ostavili tragove u unutarnjoj povijesti, a ono što je između nas nekoć bilo čisto i jednostavno, sad je postalo beskrajno mutno i kompleksno.
Malo-pomalo, počeli smo se prilagodavati tim, novim uvjetima, no s Fanny je to bilo druga priča. Od nje sam se držao podalje, viđao sam se isključivo sa Sachsom, odbijajući sve pozive da ih posjetim u njihovu domu. Prihvatio sam činjenicu da pripada Benu, no to nije značilo i da sam spreman ponovno je vidjeti. Mislim da je bila prihvatila moje odbijanje, jer premda mi je preko Sachsa uvijek slala svoje pozdrave, nikada me nije silila da učinim nešto što nisam htio. Naposljetku me je ipak nazvala potkraj studenog, dobrih šest ili sedam mjeseci kasnije. Tad me pozvala na proslavu Dana zahvalnosti u kuću Benove majke u Connecticutu. Tijekom prethodnog, šestomjesečnoga razdoblja samoga sam sebe uljuljkivao u misli kako za nas ionako nije bilo nade, da naša veza ne bi uspjela čak ni da je zbog mene ostavila Bena. To je, naravno, bila najobičnija fikcija, jer nema načina da doznam što bi se zapravo dogodilo, ništa zapravo ne znam. No to mi je pomoglo preživjeti i ne izgubiti razum, a kad sam iznenada preko telefona ponovno začuo Fannyn glas, pomislio sam kako je to prilika da samoga sebe iskušam u stvarnoj situaciji. I tako smo se David i ja odvezli do Connecticuta i natrag, a ja sam čitav dan proveo u njezinu društvu. Nije mi to bio baš najsretniji dan u životu, no uspio sam ga preživjeti.
Ponovno su se otvorile stare rane, malo sam krvario, no kad sam se te noći kući vratio s usnulim Davidom u svome naručju, otkrio sam kako sam i dalje, više ili manje, u komadu.
Nije mi namjera dati naslutiti kako sam kroz kuru liječenja prošao sam. Maria je po povratku u New York odigrala veliku ulogu u mome spašavanju, a ja sam s jednakom strašću iznova uronio u naše ludorije. Premda mi ona nije bila jedina. Kad Maria ne bi bila na raspolaganju, i dalje sam pronalazio druge koje su mi liječile slomljeno srce. Plesačica Dawn, književnica Laura, studentica medicine Dorothy. U ovom ili onom trenutku, svaka je od njih u mojemu srcu imala posebno mjesto. Kad god bih zastao i razmislio o vlastitom ponašanju, zaključio bih kako nisam srvoren za brak, kako je moj san o životu s Fanny od samoga početka bio varka. Nisam monogaman muškarac, uvjeravao sam samoga sebe. Previše me privlačila misterija prvih susreta, bio sam previše opsjednut dramatikom zavođenja, previše gladan uzbuđenja novih tijela, pa se na mene dugoročno nije moglo računati. U svakom slučaju, to je bila logika kojom sam se služio, a djelovala je kao dimni zastor između moje glave i srca, između mojih prepona i inteligencije. A istina je zapravo bila ta da nisam imao pojma što radim. Bio sam izvan nadzora, jebao sam iz istog razloga zbog kojeg neki piju: kako bih utopio tugu, umrtvio osjetila, kako bih se zabotavio. Postao sam homo erectus, pomahnitali, poganski falus. Nije mi trebalo dugo da se istodobno zapletem u više veza, pa sam s djevojkama

žonglirao kao mahniti akrobat, iz jednoga sam u drugi krevet uskakao brže od mjesečevih mijena. Ta me frenetičnost držala zaposlenim, pa pretpostavljam da je bila uspješan lijek. No, bio je to luđački život i vjerojatno bi me ubio da je potrajao duže no što jest.
Ipak, u svemu tome nije bilo samo seksa. Dobro sam radio i moja se knjiga konačno primicala kraju. U kakve god da sam se katastrofe uspio dovesti, ipak sam uspijevao raditi, prisiliti samoga sebe da ne usporavam ritam. Moj radni stol se pretvorio u svetište, i dokle god bih sjedio za njim i trudio se pronaći sljedeću riječ, ništa me više nije moglo dirnuti: ni Fanny, ni Sachs, pa čak ni ja. Po prvi sam put, nakon svih tih godina, istinski pisao, osjećao se kao da sam ščepao vatru. Ni sam više nisam znao hoće li to biti dobra ili loša knjiga, no to mi se više nije ni činilo važnim. Prestao sam se pitati. Činio sam ono što sam morao, i to na jedini, meni poznat način. Sve ostalo bilo je manje važno. Nije stvar u tome da sam tako silno počeo vjerovati u sebe, već prije u činjenici da me bila obuzela blažena ravnodušnost. Poistovjetio sam se s poslom, prionuo sam poslu poštujući njegove uvjete, jer spoznao sam da ništa neće utišati moju žudnju da činim ono što činim. Bilo je to temeljno otkrivenje, prosvjetljenje u kojemu se sumnja postupno raspršila. Čak i ako mi se život raspadne, i dalje ću imati nešto zbog čega ću živjeti.
Lunu sam završio sredinom travnja, dva mjeseca nakon razgovora sa Sachsom u restoranu. Održao sam obećanje i dao mu rukopis, a četiri dana kasnije me nazvao da mi kaže kako ga je pročitao. Zapravo, iz sve je snage vikao u telefonsku slušalicu, zapljuskivao me nezemaljskim pohvalama od kojih sam se zarumenio. Duhovno me to toliko osokolilo, da sam kasnije bio spreman suočiti se s razočaranjima koja su uslijedila, pa tako, čak i dok je knjiga obilazila nakladničke kuće New Yorka od kojih je listom dobivala odbijenice, to ni na koji način nije utjecalo na moj rad.
Sachsovo bodrenje učinilo je svoje. On me i dalje uvjeravao kako nema razloga za brigu, da će naposljetku sve ispasti kako treba, a ja sam mu vjerovao usprkos dokazima koji su govorili suprotno.
Počeo sam pisati drugi roman. Kad je Luna konačno prihvaćena (sedam mjeseci kasnije, nakon što ju je odbilo šesnaest nakladnika), ja sam već uvelike radio na novom projektu. Dogodilo se to krajem studenog, samo dva dana prije no što će me Fanny pozvati u Connecticut, na objed povodom Dana zahvalnosti. Nema sumnje da je to utjecalo na moju odluku da prihvatim poziv. Pristao sam zato što sam upravo primio novosti o svojoj knjizi. Uspjeh me učinio neranjivim, pa sam znao da je najbolji trenutak da se suočim s njom.
Zatim sam susreo Iris i ludilo koje je trajalo dvije godine iznenada se okončalo. Dogodilo se to
23. veljače 1981.: tri mjeseca nakon Dana zahvalnosti, godinu dana nakon što smo Fanny i ja okončali svoju vezu i šest godina od početka mog prijateljstva sa Sacshom. Činjenica da je upravo Maria Turner bila ta koja je omogućila da do tog susreta dode, istodobno mi se čini i čudnom i umjesnom. Ipak, sve to nema nikakve veze sa svjesnom namjerom, s proračunatom željom da se nešto dogodi. Ipak, stvari su se dogodile, a da tog, dvadeset trećeg dana mjeseca veljače nije bilo Marijine druge izložbe u malenoj galeriji na Wooster Streetu, uvjeren sam kako se Iris i ja nikada ne bismo susreli. Prošla bi desetljeća prije no što bismo se možda zatekli u istoj prostoriji, no do tada bismo već propustili sve prilike. Ne, nije nas Maria povezala, no naš se susret, da tako kažem, dogodio pod njezinim utjecajem, i zbog tog se osjećam kao da sam joj dužnik. Ne Mariji kao ženi od krvi i mesa, već Mariji kao dobrom duhu sretnih okolnosti, kao božanstvu nepredvidivog.
Budući da smo našu vezu i dalje držali u tajnosti, nije dolazilo u obzir da se te večeri pojavim kao njezina pratnja. U galeriji sam se pojavio kao bilo koji drugi posjetitelj, Mariu sam kratko poljubio kako bih joj čestitao, a zatim sam se pomiješao s gomilom, te sam iz plastične čaše ispijao jeftino vino i pogledom pretraživao prostoriju u potrazi za poznatim licima. Nisam vidio nikog poznatog. U jednom je trenutku Maria pogledala prema meni i mahnula mi, no ja sam joj se zauzvrat

samo kratko osmjehnuo, držeći se svog dijela pogodbe koja je nalagala da izbjegavam svaki kontakt s njom. Manje od pet minuta nakon toga, netko mi je prišao s leda i potapšao me po ramenu. Bio je to čovjek po imenu John Johnson, poznanik kojeg već godinama nisam vidio. Iris je stajala pokraj njega, a on nas je predstavio jedno drugome. Prema onome što sam vidio, zaključio sam da je riječ o manekenki - što je pogrešan zaključak što ga ljudi donose pri prvom susretu s njom. Iris su tada bile tek dvadeset četiri godine, bila je blistavo plavokoso biće visoko sto osamdeset centimetara, s prekrasnim skandinavskim licem i najdubljim, najveselijim modrim očima na prostoru između pakla i raja. Kako sam uopće mogao pretpostaviti da je na poslijediplomskom studiju iz engleske književnosti na sveučilištu Columbia? Kako sam mogao znati da je pročitala više knjiga no što ću ih ja ikada pročitati i da je upravo počela pisati doktorski rad od šesto stranica o Charlesu Dickensu?
Budući da sam zaključio kako su ona i Johnson intimni prijatelji, samo sam se s njom pristojno rukovao i upinjao se ne zuriti u nju. Kad sam ga posljednji put susreo, Johnson je bio u braku s nekom drugom ženom, pa sam pretpostavio kako je sad razveden i nisam mu postavljao pitanja. Ispostavilo se da se Iris i on jedva poznaju. Nas troje nekoliko smo minuta razgovarali, a zatim se Johnson iznenada okrenuo i počeo razgovarati s nekim drugim. Ostavio me samog s Iris. Tek sam tad počeo uviđati koliko se tek usputno poznaju. Iz neobjašnjivih razloga, izvukao sam novčanik i pokazao joj Davidove fotografije. Hvalisao sam se svojim sinčićem kao da je riječ o dobro poznatoj, javnoj osobi. Kad se Iris danas prisjeća tog trenutka, sjeća ga se kao trenutka kad je odlučila da će se u mene zaljubiti, trenutka kad je shvatila da sam ja onaj za koga će se udati. Meni je trebalo malo duže da to shvatim, ali samo nekoliko sati. Razgovor smo nastavili uz večeru u obližnjem restoranu, a zatim i uz piće na jednom drugom mjestu. Bilo je prošlo jedanaest sati kad smo se odlučili rastati. Na ulici sam joj dozvao taksi, no prije no što sam joj otvorio vrata kako bi ušla, čvrsto sam je ščepao, privukao k sebi i silovito sam je počeo ljubiti. Bilo je to nešto najneobuzdanije što sam ikad učinio, trenutak lude, neobuzdane strasti.
Taksi je produžio dalje, a Iris i ja smo ostali stajati nasred ulice, u čvrstome zagrljaju. Kao da smo prvi ljudi koji su se poljubili, kao da smo te noći otkrili umijeće ljubljenja. Sljedećega je jutra Iris postala moj sretan svršetak, čudo koje me je zaskočilo u trenutku kad sam mu se najmanje nadao. Jedno smo drugog osvojili na juriš, a za mene otada više ništa nije bilo isto.
Sachs mi je bio kum na vjenčanju koje je održano u lipnju. Nakon samog obreda imali smo večeru, a otprilike usred te večere, Sachs je ustao kako bi izgovorio zdravicu. Zdravica je bila vrlo kratka, tako da baš zato što je rekao tako malo, mogu ponoviti svaku riječ. »Ovo preuzimam iz usta Williama Tecumseha Shermana,« rekao je. »Nadam se da mi general neće zamjeriti, no on je to spoznao prije mene, a ja ne vidim kako bih bolje iskazao ono što je izrekao on.« Okrećući se zatim prema meni, Sachs je podigao čašu i rekao: »Grant je bio uz mene kad sam bio lud. Ja uz njega kad je bio pijan, a sada smo zauvijek jedan uz drugog.«

03.

Započela je era Ronalda Reagana. Sachs je nastavio raditi ono što je oduvijek radio, no u novom je američkom poretku osamdesetih godina njegov položaj bivao u sve većoj mjeri marginalan. Nije stvar u tome da više nije imao publike, samo je njezin broj uporno opadao, a časopisi koji su objavljivali njegove uratke bivali su sve neugledniji. Gotovo neprimjetno, na Sachsa se počelo gledati kao na otpadnika, kao na nekog tko je iskoračio iz duha vremena. Svijet oko njega bio se promijenio, a u novome ozračju samoljublja i netolerancije, imbecilnog amerikanizma koji se busa u prsa, njegovi su stavovi zvučali neobično otresito i moralistički. Već je samo po sebi bilo dovoljno loše to što je desnica posvuda bila u usponu, no još je više uznemiravala činjenica da ona nije imala stvarne opozicije.
Demokratska stranka se urušila; ljevica je bila na rubu iščeznuća; novinari su šutjeli. Ona druga strana iznenada si je priskrbila sve argumente, a podići glas bilo je znak lošeg odgoja. Sachs je nastavio prosvjedovati, zalagati se za ono u što je oduvijek vjerovao, no sve je manje ljudi bilo spremno slušati ga. Pretvatao se da ne haje, no bilo je vidljivo da ga bitka iscrpljuje, da gubi vjeru u samoga sebe, bez obzira koliko se trudio tješiti se činjenicom da je u pravu.
Da je kojim slučajem film ipak bio snimljen, sve bi se možda preokrenulo u njegovu korist. No, Fannyna su predviđanja bila točna, pa je nakon šest ili osam mjeseci revizija, ponovnih pregovora i natezanja producent ipak odustao od projekta. Teško je procijeniti istinske razmjere Sachsova razočaranja. Izvana je zauzeo šaljivi stav prema čitavome projektu, zbijao je šale na račun Hollywooda, smijao se velikome iznosu novca što ga je zaradio pišući scenarij. Možda je to bio tek blef, a možda i nije, premda sam uvjeren da je dobar dio njega vjerovao kako će se njegova knjiga pretočiti u film. Za razliku od nekih pisaca, Sachs nije ništa zamjerao popularnoj kulturi, tako da u vezi čitavog projekta nije osjećao nikakav unutarnji konflikt. On to nije doživljavao kao opasnost da bi se mogao kompromitirati, već kao mogućnost da dopre do velikog broja ljudi, pa nije oklijevao prihvatiti ponudu.
Premda o tome nikada nije govorio nadugo i naširoko, osjetio sam da je poziv iz Hollywooda laskao njegovoj taštini, da ga je ošamutio kratkim, otrovnim dahom moći. Bila je to posve normalna reakcija, no Sachs prema sebi nikada nije bio blag, pa postoji mogućnost da je naknadno žalio zbog tih prenapuhanih snova o slavi i uspjehu. Zato mu je možda bilo još teže govoriti o svojim istinskim osjećajima nakon što je projekt pao u vodu. Na Hollwvood je možda gledao kao na bijeg od krize koja se naslućivala i rasla u njemu, a kad je postalo jasno da nema uzmaka, vjerujem da je patio znatno više no što je dao naslutiti.
Sve su ovo tek špekulacije. Mogu reći samo da nije došlo do naglih i radikalnih promjena u Sachsovu ponašanju. Njegov radni raspored i dalje je bio luđačka zbrka pretjeranih obaveza i rokova, a kad je iza sebe ostavio hollywoodsku epizodu, nastavio je pisati jednako kao i prije, ako ne i više. Članci, eseji, kritički osvrti iz njega su se izlijevali u zapanjujućim količinama, te pretpostavljam da se moglo ustvrditi da ne samo da nije izgubio smjer, nego je jurio punom brzinom naprijed. Ako i preispitujem optimističan prikaz Sachsa tijekom tih godina, to je samo zato što znam što se poslije dogodilo. U njemu je došlo do ogromnih promjena i premda je prilično jednostavno prstom točno uprijeti u trenutak kad su te promjene započele, postaviti nultu točku na noć kad je doživio nezgodu i za sve okriviti taj bizaran događaj, više nisam siguran koliko je takovo objašnjenje

zapravo primjereno. Je li moguće da se netko promijeni preko noći? Može li čovjek zaspati kao jedna, a probuditi se kao druga osoba?
Možda, no nisam spreman okladiti se. Ne kažem da nesreća koju je doživio nije bila ozbiljna, no nakon izravnog susreta sa smrću, čovjek može reagirati na tisuću različitih načina. To što je Sachs reagirao onako kako je reagirao ne znači da mislim kako je po tom pitanju imao ikakva izbora. Upravo suprotno, na njegovu reakciju gledam kao na odraz njegova unutarnjeg stanja prije same nesreće.
Drugim riječima, čak i ako se činilo da je Sachs sasvim u redu, čak i ako je on osobno bio tek magličasto svjestan vlastite tjeskobe koja ga je tištala mjesecima i godinama koji su prethodili toj večeri, uvjeren sam da mu nije bilo nimalo dobro. Nemam dokaza kojima bih podržao ovu tvrdnju - osim osvrtanja unatrag i razmatranja situacije iz današnje perspektive. Većina ljudi bi se smatrala sretnicima što su uspjeli proći kroz ono što je Sachs prošao i izvući živu glavu. Ali ne i Sachs, a činjenica da nije dijelio njihovo mišljenje - ili, točnije, činjenica da nije mogao - dade naslutiti kako nezgoda nije toliko promijenila njegovo ponašanje, koliko je na površinu izbacila ono što je do tada bilo skriveno. Ako griješim, onda je sve što sam do sada napisao najobičnije smeće, gomila irelevantnih gluposti. Možda se Benov život te noći raspao na dva dijela, podijelio na ono prije i poslije - u tom bih slučaju trebao izbrisati sve što sam do sada napisao. No, ako je to istina, onda ljudsko ponašanje nema nikakvog smisla. To bi značilo da nikada ništa ne možemo shvatiti.
Nisam svjedočio nesreći, no bio sam ondje one noći kad se dogodila. Na zabavi nas je bilo četrdeset ili pedeset, gomila ljudi zgurana u skučeni stan na Brooklyn Heightsu. Znojili smo se, pili, dizali galamu na vrućem ljetnom zraku. Nezgoda se dogodila oko jedanaest sati, no u to je vrijeme većina nas već bila na krovu kako bismo gledali vatromet. Zapravo je samo dvoje ljudi vidjelo Sachsa kako pada: Maria Turner koja je na požarnim stubama stajala pokraj njega, i Agnes Darwin koja je nenamjerno Mariju gurnula s leda i zbog koje je Sachs izgubio ravnotežu. Sachs je tad nedvojbeno mogao poginuti.
Uzmemo li u obzir da se nalazio četiri kata iznad tla, pravo je čudo što je ostao živ. Da nije bilo užeta za sušenje rublja koje je ublažilo njegov pad, nema šanse da bi se izvukao bez nekih ttajnih posljedica: slomljena kralježnica, fraktura lubanje, i bilo koja druga gadost. Bilo kako bilo, uže je puknulo pod težinom njegova tijela u slobodnome padu, tako da glavom nije udario o goli beton, već se prizemljio na meko klupko prostirki, pokrivača i ručnika. Udarac je ipak bio strahovit, premda ni izbliza onakav kakav je mogao biti. Ne samo da je Sachs preživio, već se iz nesreće izvukao relativno neozlijeđen: nekoliko napuklih rebara, blagi potres mozga, iščašeno rame i nekoliko gadnih modrica i kvrga.
Pretpostavljam da nekome to može zvučati utješno, no istinske rane naposljetku nisu imale nikakve veze sa Sachsovim tijelom. To je nešto što još uvijek grčevito pokušavam shvatiti, misterij koji još uvijek pokušavam riješiti. Tijelo mu je zacijelilo, no poslije toga više nikada nije bio isti. Kao da je Sachs, tijekom tih posljednjih nekoliko sekundi prije no što će udariti o tlo, izgubio apsolutno sve.
Čitav se život u zraku odvojio od njega, a od tog trenutka, pa sve do svoje smrti četiri godine kasnije, Sachs se više nije uspio sabrati.
Bio je 4. srpnja 1986, stogodišnjica Kipa Slobode. Iris je sa svoje tri sestre (jedna od njih živjela je u Taipeiju) bila na šestotjednom boravku u Kini, David je bio u ljetnome kampu u Bucks Countvju, a ja sam se zatvorio u stan, gdje sam radio na svojoj novoj knjizi i ni sa kim se nisam viđao. U normalnim bi okolnostima Sachs tad već bio u Vermontu, no Village Voice od njega je naručio članak o proslavi, tako da nije namjeravao napustiti grad prije no što preda članak. Tri

godine ranije, konačno je poslušao moj savjet i potpisao ugovor s književnim agentom (Patricia Clegg, koja je bila i moj agent), a te je večeri upravo Patricia organizirala zabavu. Budući da je Brooklyn smješten tako da se odatle najbolje mogao vidjeti vatromet, Ben i Fanny su prihvatili Patricijin poziv. Bio sam pozvan i ja, no nisam namjeravao otići. Bio sam previše zadubljen u posao da bih poželio napustiti kuću, no promijenio sam mišljenje kada me Fanny tog poslijepodneva nazvala i tekla da će Ben i ona također biti ondje. Tada ih nisam bio vidio već gotovo mjesec dana, a budući da su tijekom ljeta svi namjeravali napustiti grad, zaključio sam kako je to posljednja prilika da ih vidim prije jeseni.
Naposljetku, jedva da sam uopće razgovarao s Benom. Zabava je već bila u punom jeku kad sam došao, a za manje od tri minute nakon što sam ga uspio pozdraviti, odgurali su nas u suprotne kutove stana. Pukom srećom, sudario sam se s Fanny s kojom sam se toliko zadubio u razgovor da nam se Ben posve izgubio iz vida. Maria Turner također je bila ondje, no nisam je uočio. Tek sam nakon nesreće doznao da je došla na zabavu - kao i da je pokraj Sachsa stajala na požarnim stubama, netom prije nesreće - no tada je vladala opća konfuzija (izbezumljeni uzvanici, sirene, vozilo hitne pomoći, uskomešani bolničari), tako da njezina nazočnost na meni nije ostavila nikakav trag. Tijekom sati koji su prethodili tom trenutku, zabavljao sam se i uživao više no što sam se nadao. Nije to bilo toliko zbog zabave, koliko zbog činjenice da sam bio s Fanny, zbog zadovoljstva što s njom ponovno razgovaram, zbog spoznaje da smo još uvijek prijatelji, usprkos svim godinama i nedaćama koje smo ostavili iza nas. Te sam se večeri, da budem iskren, osjećao poprilično bolećivo sentimentalno, obuzele su me neobično sentimentalne misli. Sjećam se da sam gledao Fannyno lice i da sam shvatio
- poptilično nenadano, kao po prvi put - da više nismo mladi, da nam život izmiče. Možda je to bio alkohol što sam ga popio, no ta me spoznaja pogodila silovito, kao otkrivenje. Svi smo starjeli, a mogli smo računati još samo jedni na druge. Fanny i Ben, Iris i David: oni su bili moja obitelj. Oni su bili ljudi koje volim, duše koje sam nosio u sebi.
Otišao sam na krov s ostalima, a usprkos mome prvobitnom odbijanju, naposljetku mi je bilo drago što nisam propustio vatromet. Eksplozije su New York pretvorile u spektralni grad, u metropolu pod opsadom, a ja sam uživao u sveopćem razaranju: neprestana buka, krune prskajuće svjetlosti, boje koje dolijeću kroz ogromne cepeline dima. Kip Slobode uzdizao se nama slijeva, u luci, blistav u svojoj slavi obasjanoj reflektorima, a ja sam se svako malo osjećao kao da će se zgrade na Manhattanu odvojiti od zemlje i odletjeti da se više nikada ne vrate. Fanny i ja sjedili smo malo podalje od ostalih, pete smo uprli u kosinu krova kako bismo sačuvali ravnotežu. Ramena su nam se dodirivala, nismo razgovarali ni o čemu posebnom. Sjećanja, pisma koja mi je Iris slala iz Kine, David, Benov članak, muzej. Ne želim prenapuhavati naš razgovor, no samo trenutak prije Benova pada naš se razgovor dotaknuo priče Benove majke o posjetu Kipu Slobode, 1951. U danim okolnostima, bilo je posve prirodno dotaknuti se te priče, no istodobno i morbidno, jer Ben je, trenutak nakon što smo se nasmijali samoj pomisli o mogućnosti pada kroz Kip Slobode, pao s požarnih stuba. Trenutak kasnije, Maria i Agnes počele su vrištati ispod nas. Kao da je samo izgovaranje riječi potaknulo istinski pad, i premda između dvaju događaja nema nikakvih poveznica, ipak se i dandanas trgnem kad god pomislim na to. Još i danas čujem vrisku dviju žena, i dalje ispred sebe vidim izraz Fannyina lica u trenutku kad su zažvale Benovo ime, strah u njezinim očima dok su se raznobojna svjetla u eksplozijama odbijala o njezinu kožu.
Bio je bez svijesti kad su ga odvezli u Sveučilišnu bolnicu Long Island. Premda je k svijesti došao već sat kasnije, u bolnici su ga zadržali gotovo dva tjedna kako bi proveli čitav niz pretraga na mozgu u svrhu utvrđivanja razmjera oštećenja. Mislim da bi ga čak i otpustili ranije, no Sachs prvih deset dana nije uopće govorio, nije izgovorio nijedan jedini slog - nije se obratio ni Fanny, ni meni,

ni Mariji (koja mu je svakoga poslijepodneva dolazila u posjete), ni liječnicima i sestrama. Brbljav i neobuzdani Sachs iznenada je utihnuo, pa se činilo logičnim da je izgubio sposobnost govora, da je udarac u glavu izazvao teška unutarnja oštećenja.
Za Fanny je to bilo pakleno razdoblje. Na poslu je uzela slobodne dane i čitavo je vrijeme provodila u bolničkoj sobi, sjedeći pokraj Bena, no on joj nije odgovarao, često bi zatvarao oči i pretvarao se da spava kad bi ušla u sobu, na njezine je osmijehe uzvraćao bezizražajnim zurenjem, kao da mu njezina prisutnost ne nudi nikakvu utjehu. To je već dovoljno tešku situaciju za nju učinilo gotovo neizdrživom, te mislim kako je nikad do tad nisam vidio toliko zabrinutu, izbezumljenu, tako nesretnu. A nimalo nije pomoglo ni to što se Maria svakoga dana ondje pojavljivala. Fanny je tim posjetima pripisivala najrazličitije motive, no istinski motivi su zapravo ostali skriveni. Maria je Bena jedva poznavala, a mnogo je godina bilo prošlo od njihova posljednjeg susreta. Sedam godina, da budemo precizni - posljednji put kada je bila na večeri u Brooklynu, gdje smo se Maria i ja upoznali. Marijin dolazak na zabavu povodom stogodišnjice Kipa Slobode nije imao nikakve veze s činjenicom da je poznavala Bena, Fanny ili mene osobno. Agnes Darwin, nakladnica koja je pripremala knjigu o Marijinu radu, bila je prijateljica Patricije Clegg, i upravo je ona bila odgovorna za Marijin dolazak na okupljanje organizirano te večeri. Gledati Bena kako pada za Mariju je bilo užasno iskustvo, te je u bolnicu dolazila zato što je bila izbezumljena, zabrinuta, zato što se ne bi dobro osjećala da nije došla. Ja sam to znao, ali Fanny nije. Gledajući je koliko pati kad god bi susrela Mariju (shvatio sam da sumnja u najgore, da je samu sebe uvjerila da Ben i Maria održavaju tajnu vezu), jednog sam ih poslijepodneva odlučio obje pozvati na ručak u bolničku menzu kako bismo raščistili stvari.
Prema onome što je Maria rekla, ona i Ben su neko vrijeme razgovarali u kuhinji. Bio je živahan i šarmantan, zasipao ju je zakučastim anegdotama o Kipu Slobode. Kad je započeo vatromet, predložio joj je da se provuku kroz kuhinjski prozor i da umjesto s krova, vatromet promatraju s požarnih stuba.
Nije uočila da je već previše popio, no u jednome je trenutku, kao iz vedra neba, skočio preko prečke za ogradu i sjeo na sam rub rukohvata, dok su mu se noge njihale dolje, u tami. Rekla je da ju je to uplašilo, pa mu je brzo prišla s leda i rukama mu čvrsto obujmila torzo, kako ne bi pao. Pokušavala ga je nagovoriti da side, no on se samo smijao, govoreći joj neka ne brine. Upravo tada, u kuhinju je ušla Agnes Darwin koja je kroz otvoreni prozor ugledala Bena i Mariju. Bili su joj okrenuti leđima, a uz svu je buku koja je vani vladala jednostavno nisu mogli čuti, pa nisu imali pojma da je ondje. Debeljkasta i živahna žena koja je već bila popila više no što je za nju bilo poželjno, Agnes je odlučila pridružiti im se na stubištu. S čašom vina u ruci, svoje je glomazno tijelo prebacila preko prozora, spustila se na odmorište gdje joj se peta lijeve cipele zaglavila između dviju metalnih pločica. Pokušala je uspostaviti ravnotežu, no iznenada je zateturala prema naprijed. Ondje nije bilo previše mjesta, tako da je u samo pola koraka s leđa nasrnula na Mariju, čitavom se svojom težinom zabila u leđa svoje prijateljice. Od siline iznenadnog udarca, Maria je raširila ruke i ispustila Sachsa koji pao preko ruba ograde. Samo tako, rekla je, bez ikakva upozorenja. Agnes je udarila u nju, ona je udarila u Sachsa, a on je trenutak zatim naglavce padao u noć.
Doznati da su njezine sumnje neutemeljene, za Fanny je bilo istinsko olakšanje, no time zapravo ništa nije razjašnjeno. Zašto se Sachs uopće popeo na rukohvat? Oduvijek se plašio visine, pa bi to trebalo biti posljednje što bi učinio. A ako je između njega i Fanny prije nesreće sve bilo u najboljemu redu, zašto se sad okrenuo protiv nje, zašto ju je odbijao od sebe? Nešto se dogodilo, nešto znatno ozbiljnije od fizičkih ozljeda koje je zadobio nakon pada, a Fanny neće znati o čemu je riječ sve dok Sachs ne odluči progovoriti.

Prošlo je gotovo mjesec dana prije no što mi je Sachs odlučio ispričati svoju verziju priče. Bio je tad kod kuće. I dalje se oporavljao, no više nije bio prisiljen ležati u krevetu, pa sam jednog poslijepodneva svratio do njegova stana dok je Fanny još bila na poslu. Bio je to sparan dan početkom mjeseca kolovoza. Sjećam se, pili smo pivo u dnevnome boravku i gledali baseball utakmicu na televizoru kojemu je zvuk bio isključen. Kad god se sad prisjetim tog razgovora, vidim tihe igrače na malenom ekranu koji je treperio, vidim ih kako se šepure u pokretima koje jedva da sam zamjećivao, bio je to apsurdan kontrapunkt bolnim ispovijestima koja mi je iznosio moj prijatelj.
Isprva, rekao je, tek se kao kroz maglu sjećao tko je zapravo Maria Turner. Prepoznao ju je kad ju je susreo na zabavi, no više nije znao kamo je smjestiti. Nikad ne zaboravljam lica, rekao joj je, no teško mi je tvome licu pridodati neko ime. Nedokučiva kao i uvijek, Maria se samo nasmiješila, govoreći mu kako će se već kasnije sjetiti. Bila sam jednom u tvojoj kući, pridodala je zatim kao da mu daje mig, no nije htjela teći ništa više. Sachsu je bilo jasno da se poigrava njime, no sviđao mu se njezin pristup.
Zaintrigirao ga je njezin ironičan osmijeh, pa nije imao ništa protiv da ga uvuče u igru mačke i miša.
Bilo je očigledno da je uspješna u tome, a već je sam početak bio dovoljno zanimljiv, bilo je to nešto što se isplatilo nastaviti.
Da mu je rekla svoje ime, rekao je Sachs, vjerojatno se ne bi ponašao onako kako se ponašao. Znao je da smo Maria Turner i ja bili u vezi prije no što ću upoznati Iris, a znao je i da Fanny s njom i dalje održava neke kontakte, budući da mu je svako malo pričala o Marijinu radu. No došlo je do zbrke na večeri koja se dogodila sedam godina ranije, tako da Sachs nikada nije i shvatio tko je zapravo Maria Turner. Za stolom su te večeri sjedile tri ili četiri mlade umjetnice, a budući da ih je Sachs tad prvi put susreo, učinio je uobičajenu pogrešku vezivanja pogrešnih imena uz pogrešna lica. U njegovoj je glavi Maria bila niska žena duge, smeđe kose, i kad god bih je spomenuo, on je u glavi imao upravo tu sliku.
Odnijeli su svoja pića u kuhinju gdje je bila malo manja gužva, sjeli su na radijator ispred otvorenog kuhinjskog prozora i uživali u blagome povjetarcu koji im je puhao u leđa. Suprotno Marijinoj izjavi da je bio trijezan, Sachs mi je rekao kako je već bio prilično pijan. Vrtjelo mu se u glavi, i premda je samome sebi govorio neka prestane, tijekom sljedećih sat vremena u sebe je izlio još tri konjaka.
Njihov razgovor zatim se razvio u jednu od onih ludih, eliptičnih razmjena do kojih dode kad ljudi na zabavama počnu flertovati, u niz zagonetki, non sequiturs i oštroumnih podbadanja u smislu nadigravanja. Štos je u tome da se o sebi ništa ne kaže, i to na što elegantniji i neizravniji način, tako da se ona druga osoba nasmije. Važno je biti vješt. I Sachs i Maria su bili dobri u takvim stvarima, pa su uz razgovor koji se otegnuo uspjeli popiti još tri konjaka i nekoliko čaša vina.
Zato što je bilo vruće, ali i zato što je Maria oklijevala hoće li uopće doći na zabavu (bila je uvjerena da će biti glupo), odjenula je najoskudniju odjeću koju je mogla pronaći u ormaru: uz tijelo ptipijen, grimizan triko vrtoglavo dubokog dekoltea, majušnu crnu mini-suknju, noge su joj bile gole, a na njima vrtoglave potpetice, prsten na svakom prstu i narukvice na obje ruke. Bila je to besramna, provokativna odjeća, no Maria je bila u jednom od onih svojih raspoloženja, a takva joj je odjeća mogla zajamčiti da će u gomili zasigurno biti primijećena. Sachs mi je tog poslijepodneva, pred utišanim televizorom rekao kako se proteklih pet godina ponašao što je bolje mogao. Čitavo to vrijeme nije ni pogledao neku drugu ženu, a Fanny je ponovno naučila vjerovati mu. Spašavanje vlastitog braka bilo je težak posao; zahtijevalo je to ogroman napor s obje strane i to tijekom dugog i teškog razdoblja. Samome je sebi bio prisegnuo kako svoj život s Fanny više nikada neće dovesti u

opasnost.

Pa ipak, te je večeri na radijatotu sjedio pokraj Marije, bio je stisnut uz polugolu ženu s predivnim nogama koje kao da su ga pozivale - bio je već napola izvan svakog nadzora, s previše alkohola u organizmu. Malo-pomalo, Sachsa je obuzela gotovo nekontrolirana potreba da dodirne te noge, da rukom prijeđe preko te meke kože. Da stvar bude gora, Maria je bila namirisana skupim i opasnim parfemom (Sachs je oduvijek bio slab na parfeme), pa kako se njihov izazovan razgovor pun zadirkivanja nastavljao, on je davao sve od sebe kako ne bi počinio neku ozbiljnu, ponižavajuću pogrešku. Na svu sreću, njegove su unutarnje kočnice bile jače od njegove požude, no to ga nije spriječilo da zamisli što bi se dogodilo kad bi kočnice popustile. Vidio je svoje prste kako se spuštaju na mjesto točno iznad njezinog lijevog koljena; vidio je svoju ruku kako putuje svilenkastim područjima unutarnje strane njezinih bedara (ona malena područja i dalje skrivena ispod suknje), zamišljao je kako zatim svojim prstima dopušta da prijeđu ispod poruba njezinih gaćica u zađu u rajski vrt između njezinih guzova, kroz šikaru šuštavih pubičnih dlačica. Bila je to melodramatična mentalna projekcija, no Sachs više nije mogao zaustaviti projektor u svojoj glavi. A nije pomoglo ni to što Maria kao da je znala o čemu točno razmišlja. Da se kojim slučajem doimala uvrijeđeno, čarolije bi možda nestalo, no Maria je očigledno uživala u ulozi objekta tako lascivnih razmišljanja, a po načinu kako ga je gledala kad god bi je pogledao, Sachs je osjeća da ga tiho potiče neka nastavi, neka čini što ga je volja. Poznajući Mariju, rekao sam, na pamet mi pada čitav niz opskurnih motiva koji su mogli potaknuti takvo ponašanje. Sve je, primjerice, moglo biti povezano s nekim projektom na kojemu je radila, ili je možda uživala u tome što zna nešto što Sachs ne zna, ili ga je možda na perverzan način odlučila kazniti zato što se nije sjetio njezinog imena. (Kasnije, kad sam imao prilike o tome s njom nasamo razgovarati, priznala mi je da je ovo posljednje bilo njezin istinski motiv.) Sachs, međutim, toga tad nije bio svjestan. Bio je siguran samo u ono što je tad osjećao, a to je bilo jednostavno: osjećao je požudu prema čudnoj, privlačnoj ženi, i zbog toga je samoga sebe prezirao.
»Ne vidim čega bi se trebao stidjeti,« rekao sam mu. »Na kraju krajeva, i ti si samo čovjek, a Maria zna biti krajnje izazovna ako tako odluči. Ako se između vas nije ništa dogodilo, onda si nemaš što zamjeriti.«
»Nije da sam bio u iskušenju,« rekao je Sachs, pažljivo birajući riječi. »Ja sam nju dovodio u iskušenje.
A više to nisam htio činiti, samo da znaš. Samome sam sebi bio obećao da je gotovo s tim, pa ipak sam to ponovno činio.«
»Pobrkao si misli s djelima,« rekao sam. »Postoji ogroman jaz između onog kad nešto činiš i kad razmišljaš o nečemu što bi mogao učiniti. Kad to ne bismo odijelili jedno od drugog, život bi bio nemoguć.«
»Ne govorim ti o tome. Stvar je u tome da sam htio učiniti nešto za što trenutak ranije nisam ni bio svjestan da bih htio činiti. Nije stvar u tome jesam li bio vjeran Fanny, u pitanju je samospoznaja. Zaprepastilo me otkriće da samoga sebe mogu ptevariti na takav način. Da sam ostao na tome, stvari ne bi ni bile tako loše, no čak i kad sam shvatio što mi se događa, ipak sam nastavio flertovati s
njom.«
»Ali, nisi je dodirnuo. Naposljetku, to je i jedino važno.«
»Ne, nisam je dodirnuo. Ali sam dao sve od sebe da ona dodirne mene. A ako se mene pita, to je još gore. Bio sam nepošten prema samome sebi. Držao sam se slova zakona kao pijan plota, a zapravo sam iznevjerio dušu istoga zakona. Zato sam i pao s požarnih stuba. Nije zapravo riječ o nezgodi, Peter.
Sam sam je izazvao. Ponašao sam se kao kukavica i zato sam morao platiti.«
»Kažeš mi da si skočio?«

»Ne, nije to baš tako jednostavno. Izložio sam se glupom riziku i to je sve. Učinio sam nešto neoprostivo zato što me je bilo stid samome sebi priznati da želim dodirnuti Marijinu nogu. Po mome mišljenju, muškarac koji u obmanjivanju samoga sebe ode tako daleko zaslužuje sve što ga sljeduje.«
Zato ju je odveo do požarnih stuba. Bio je to izlaz iz škakljive situacije koja je nastala u kuhinji, ali i prvi korak prema razrađenome planu, lukavstvu koje će mu omogućiti da se prisloni uz Marijino tijelo, a ipak sačuva čast. Gledano unatrag, upravo to ga je i najviše mučilo: problem nije bila njegova požuda, koliko nijekanje te požude dvoličnim pokušajima u cilju njezina ispunjenja. Sve je bilo kaos, rekao je. Razdragana svjetina, eksplozije vatrometa, frenetična, pulsirajuća galama u njegovim ušima.
Nekoliko su trenutaka stajali na odmorištu, promatrajući let raketa koje su obasjavale nebo, a zatim je na djelo proveo prvi dio svoga plana. S obzirom da se čitav život plašio takvih situacija, pravo je čudo što nije oklijevao. Otišao je do ruba odmorišta, desnu je nogu prebacio preko rukohvata, na trenutak je zastao i objema se rukama uhvatio za šipku, a zatim je preko rukohvata prebacio i lijevu nogu. Blago se njišući naprijed-natrag kako bi uspostavio ravnotežu, čuo je kako Maria viče iza njegovih leđa. Sachs je shvatio kako je uvjetena da će skočiti, pa ju je brzo umirio, objasnio joj da to čini samo kako bi imao bolji pogled. Na svu sreću, Mariju taj odgovor nije zadovoljio. Molila ga je da siđe, a kad on to nije pristao učiniti, učinila je ono što se on nadao da će učiniti, ono što je svojim lukavstvom i htio postići.
Dotrčala mu je s leđa i rukama mu je obujmila prsa. I to je bilo sve: sićušan iskaz brižnosti prerušen u strastven, potpun zagrljaj. Taj zagrljaj ipak nije doveo do ekstaze kojoj se nadao (bio je previše preplašen da bi mu posvetio cjelokupnu pozornost), ali ga nije ni razočarao. Osjećao je toplinu njezina daha koji mu je zapljuskivao potiljak, osjećao je kako mu se njezine grudi zabijaju u leđa, mogao je osjetiti njezin parfem. Bio je to tek kratak trenutak prolaznog i sićušnog zadovoljstva, no dok su ga njezine tanane ruke sve čvršće stezale, osjetio je nešto nalik na sreću - mikroskopski drhtaj, natruhu prolaznog blaženstva. Rizik se, po svoj prilici, isplatio. Trebao je još samo sići s ograde i čitava bi maškarada bila vrijedna truda. Namjera mu je bila nasloniti se na Mariju i iskoristiti njezino tijelo kao potporanj tijekom spuštanja na odmorište (čime bi do posljednjega trena produžio fizički kontakt), no baš kad je Sachs unatrag prebacio svoju težinu kako bi na djelo proveo ono što je namjeravao, Agnes Darwin zaglavila se potpetica i ona je s leda nasrnula na Mariju. Sachs se više nije čvrsto držao za ogradu, pa kad je Maria silovito na njega nasrnula, šaka mu se otvorila i on je iz ruku ispustio šipku.
Centar ravnoteže prebacio mu se u gornji dio tijela, osjetio je kako pada sa zgrade, a već trenutak kasnije oko njega je bio samo zrak.
»Nije mi trebalo dugo da padnem na tlo,« rekao je. »Možda sekunda ili dvije, najviše tri. No jasno se sjećam kako mi je tijekom pada kroz glavu prošlo više misli, ne samo jedna. Prvo me obuzeo užas, trenutak spoznaje, kad sam shvatio da padam. Čovjek bi pomislio kako je to bilo sve, kako nisam imao vremena misliti ni na što drugo. Užas, međutim, nije potrajao. Ne, nije istina, užas se nastavio, no iz njega je izrastala nova misao, nešto jače od samog užasa. Teško mu je nadjenuti ime. Osjećaj potpune sigurnosti, možda. Ogroman, silovit nalet uvjerenja, nagovještaj neke konačne istine. Čitavog života nikada ni u što nisam bio toliko siguran. Prvo sam shvatio da padam, a zatim sam shvatio da sam mrtav.
Pod ovim ne mislim da sam osjećao da ću umrijeti, jednostavno sam osjećao da sam već mrtav. Bio sam mrtvac koji pada, premda sam još zapravo bio živ, bio sam mrtav, mrtav kao netko koga polažu u grob. Ne znam kako bih se drukčije izrazio. Iako sam još padao, proživio sam trenutak udarca o tlo, trenutak kad sam se raspao na komadiće. Postao sam leš, pa me više zapravo nije bilo u

trenutku kad sam zapeo za uže za vješanje rublja, kad sam pao na gomilu ručnika i prostirki. Napustio sam tijelo, u djeliću sekunde sam samoga sebe vidio kako nestajem.«
Bilo je pitanja koja sam mu htio postaviti, no nisam ga htio prekidati. Sachsu je bilo teško ispričati priču do kraja, a budući da je govorio u transu ispunjenom oklijevanjima i neugodnim tišinama, plašio sam se da bi zbog iznenada izgovorene riječi mogao izgubiti nit. Da budem iskren, nisam u potpunosti shvaćao što mi pokušava reći. Pad je nesumnjivo bio užasno iskustvo, no zbunjivao me njegov trud da detaljno opiše i najsitnije događaje koji su mu prethodili. Čitava afera s Marijom učinila mi se ttivijalnom, nimalo važnom, za mene je to bilo tek banalna burleska koja nije bila vrijedna spomena. U Sachsovoj je glavi, međutim, postojala izravna povezanost. Jedno se nadovezivalo na drugo, što je značilo da svoj pad nije doživljavao kao nezgodu ili pomanjkanje sreće, već kao groteskni oblik kazne.
Htio sam mu reći da griješi, da je pretjerano strog prema sebi - ali nisam. Samo sam sjedio i slušao ga kako analizira vlastito ponašanje. Pokušavao mi je predočiti apsolutno precizno izviješće, strpljivo je, kao srednjovjekovni teolog, tražio dlaku u jajetu, upinjao se u riječi pretočiti svaku nijansu bezopasnog poigravanja s Marijom na požarnim stubama. Njegovo je izviješće bilo beskrajno suptilno, razrađeno i kompleksno, pa sam ubrzo shvatio kako je za njega ta liliputanska drama poprimila jednake razmjere kao i sam pad. Razlike više nije bilo. Kratak i komičan zagrljaj pretvorio se u ekvivalent smrti. Da Sachs o svemu nije bio toliko iskren, meni bi to naposljetku bilo smiješno. Nažalost, nije mi palo na pamet nasmijati se. Pokušavao sam iskazati suosjećajnost, saslušati ga i prihvatiti ono što je iskazao vlastitim riječima. Kad se sad osvrnem na to, mislim da bih mu više pomogao da sam mu rekao što mislim. Trebao sam mu se nasmijati u lice. Trebao sam mu reći da je lud i zaustaviti ga. Ako sam Sachsa ikada iznevjerio kao prijatelj, onda je to bilo tog poslijepodneva prije četiri godine. Mogao sam mu pomoći, no propustio sam priliku.
Rekao je kako ni u jednom trenutku nije svjesno odlučio da neće govoriti. To se samo tako dogodilo, a kako se njegova šutnja nastavljala, to je osjećao veći stid zbog činjenice da je zbog njega zabrinut toliki broj ljudi. Nije u pitanju bilo nikakvo oštećenje mozga ili šok, nije bilo ni traga fizičkim posljedicama.
Razumio je sve što mu se govorio, a duboko je u sebi znao da je u stanju očitovati se o bilo kojoj temi.
Ključni se trenutak dogodio na samome početku, kad je otvorio oči i ispred sebe ugledao lice nepoznate žene koja je zurila u njega - kasnije je doznao da je to bila medicinska sestra. Čuo ju je kako nekome govori da se Rip Van Winkle konačno probudio - ili su te riječi možda bile njemu upućene, više nije bio siguran. Htio joj je nešto reći, no u glavi mu je već vladala posvemašnja zbrka, misli su mu letjele na sve strane, a kako je tada počeo osjećati i bol u kostima, odlučio je da je preslab da joj odgovori i tako je propustio priliku. Sachs nikada nije učinio ništa slično, a dok mu je sestra, kojoj se naposljetku pridružio liječnik i još jedna sestra, nastavljala brbljati, dok su se njih troje gurali oko njegovog kreveta i poticali ga neka im kaže kako se osjeća, Sachs se prepustio vlastitim mislima, kao da oni uopće nisu ondje i osjećao je olakšanje budući da je sa sebe odbacio teret dužnosti da im odgovori. Zaključio je kako se takvo što može dogoditi samo jednom, no isto se ponovilo i sljedeći put, a zatim se i nastavilo ponavljati. Kad god bi mu se netko obratio, Sachsa bi obuzimao neobičan poriv da jezik drži za zubima. Dani su prolazili, a njegova je šutnja postajala sve postojanija, ponašao se kao da je to pitanje časti, tajni izazov koji mu je omogućavao da sačuva vjeru u sebe. Slušao je riječi koje bi mu ljudi uputili, pažljivo bi odvagnuo svaku rečenicu koja bi mu prodrla u uši, no zatim bi, umjesto da izgovori neku vlastitu primjedbu, samo okrenuo glavu, sklopio oči ili bi u sugovornika zurio kao da gleda kroz njega. Sachs je bio svjestan koliko je njegovo

ponašanje djetinjasto i mušičavo, no ta mu spoznaja pokušaje da prestane nije činila nimalo lakšima. Liječnici i sestre nisu mu ništa značili, a nije osjećao ni preveliku odgovornost kad su u pitanju bili njegovi prijatelji, Maria, ili pak ja. S Fanny je ipak bilo drukčije, zato je u nekoliko prigoda zbog nje umalo odustao od šutnje. U najmanju je ruku osjećao grižnju savjesti kad god bi mu došla u posjet. Bio je svjestan vlastite okrutnosti prema njoj i to ga je ispunjavalo osjećajem bezvrijednosti, a u ustima mu ostavljalo okus krivnje. Ponekad, dok bi se ležeći u krevetu borio s vlastitom savjesti, klonulo bi joj se pokušao nasmiješiti, a nekoliko je puta čak uspio pomaknuti usnice, u grlu proizvesti klokotav zvuk kako bi je uvjerio da daje sve od sebe, da će prije ili kasnije početi proizvoditi i istinske zvukove. Samoga je sebe mrzio zbog tih prevara, no previše se toga tad odvijalo u njegovoj tišini, pa nije uspijevao smoći snage da je prekine.
Suprotno liječničkim pretpostavkama, Sachs se sjećao svakog detalja svoje nezgode. Bilo mu je dovoljno da pomisli na samo neki detalj iz te noći, i sve mu se vraćalo, čitava bolesna neposrednost: zabava, Maria Turner, požarno stubište, prvi trenuci pada, neizbježnost smrti, uže za sušenje rublja, beton. Ništa nije bilo maglovito, svi su djelovi bili podjednako živi u njegovu sjećanju. Čitav je događaj bio jasan do prezasićenosti, bio je lavina nesnosnog prisjećanja. Dogodilo se nešto nevjerojatno, pa je bio prisiljen u to usmjeriti svu svoju pozornost, prije no što to nešto ne oslabi i ne iščezne iz njegove glave. To je bio razlog šutnji. Nije toliko bila riječ o odbijanju, koliko o metodi, načinu da se ustraje na užasu te noći kako bi mu pripisao neki smisao. Biti tih značilo je usredotočiti se na razmatranje, neprestano iznova proživljavati trenutke samoga pada, zauvijek se zaustaviti u zraku - zauvijek lebdjeti pet centimetara iznad zemlje, zauvijek čekati apokalipsu posljednjeg trenutka.
Nije si namjeravao oprostiti, rekao je. Njegova je krivnja bila neizbježan zaključak, pa mu je u interesu bilo na nju izgubiti što je moguće manje vremena. »U bilo kojem drugom trenutku svoga života,« rekao je, »vjerojatno bih tragao za izlikama. Na kraju krajeva, nezgode se događaju. U svakom trenutku, svakoga dana, ljudi umiru kad se tome najmanje nadaju. Izgore u požarima, utapaju se u jezerima, autima se zabijaju u druge automobile, padaju kroz prozore. Svakoga jutra o tome čitaš u novinama, pa bi bio budala kad ne bi mislio da se i tvoj život može jednako tako iznenada i besmisleno okončati, baš kao i životi tih jadnika.« činjenica je, međutim, kako mojoj nezgodi uzrok nije bila loša sreća. Nisam bio tek žrtva, bio sam suučesnik, aktivni sudionik u svemu što mi se dogodilo, a to jednostavno ne mogu zanemariti, moram preuzeti odgovornost za ulogu što sam je odigrao. Zvuči li ti to smisleno, ili misliš da samo blebećem? Ne kažem da je flertovanje s Marijom Turner bilo zločin. Bila je to otrcana smicalica, prizemna akrobacija, no ništa više od toga. Mogao sam se osjećati kao govno zbog požude koju sam prema njoj osjećao, no da se sve zadržalo na svrabu u mojim preponama, do sada bih već sve zaboravio. Želim reći da seks nema prevelike veze s onim što se dogodilo te noći. To sam spoznao u bolnici, dok sam bez riječi ležao u krevetu.
Ako sam se uistinu tako ozbiljno namjeravao baciti na Mariju Turner, zašto sam glumio toliku budalu samo da bih je nagnao da me dodirne? Sam Bog zna koliko sam manje opasnih pristupa imao na raspolaganju, stotinu efikasnijih strategija kojima bih postigao isti rezultat. Ja sam se, međutim, pretvorio u vratolomnog luđaka, tamo na onim požarnim stubama, vlastiti sam život doveo u opasnost. Zašto? Za beznačajni zagrljaj u mraku, ni za što. Analizirajući prizor u bolničkome krevetu, konačno sam shvatio da je sve bilo posve drukčije od onog kako sam to zamišljao. Razmotrio sam sve sprijeda, straga, iz žablje perspektive. Cilj mog luđačkog ponašanja nije bio Mariju natjerati da me zagrli, već riskirati život. Ona je bila tek izgovor, poticaj da se uzverem na ogradu, ruka koja me vodila do ruba katastrofe. Nameće se pitanje: Zašto sam to učinio? Zašto sam se tako gorljivo izložio opasnosti? Ta sam si pitanja postavljao sigurno šesto puta na dan, a kad god sam ih postavio, u meni

se otvarao strahoviti bezdan i odmah bih zatim, naglavce padao u tamu. Ne želim pretjerano dramatizirati, no dani koje sam proveo u bolnici najgori su mi dani u životu. Shvatio sam da sam samoga sebe doveo u situaciju da padnem, da sam to učinio namjerno. Bilo je to moje otkriće, nepobitan zaključak koji je iznikao iz tišine. Doznao sam da ne želim živjeti. Iz razloga koji su mi još uvijek nedokučivi, na ogradu sam se te noći uzverao kako bih se ubio.«
»Bio si pijan,« rekao sam. »Nisi znao što činiš.«
»Bio sam pijan i točno sam znao što radim. Samo što tada još nisam znao da znam.«
»To je dvosmisleno. Čisti sofizam.«

»Nisam znao da znam, a piće mi je samo podarilo hrabrost da to učinim. Piće mi je pomoglo da učinim ono što nisam znao da želim učiniti.«
»Rekao si mi da si pao zato što te bilo strah dodirnuti Marijinu nogu. Sad mijenjaš čitavu priču i govoriš da si pao s razlogom. Ne može biti i jedno i drugo. Može biti samo jedno ili samo drugo.«
»Oboje. Jedno je dovelo do drugog, što ih čini neodvojivima. Ne kažem da mi je jasno, samo ti govorim kako je bilo, govorim ti ono za što znam da je istina. Te sam noći odlučio okončati sa sobom.
Još uvijek to osjećam u utrobi, i strašno me je strah živjeti s tim osjećajem.
»Svatko od nas dijelom želi umrijeti,« rekao sam. »U svakome ispod površine ključa kotao samouništenja. Tvoja se vatra ispod tog kotla, te noći pretjerano rasplamsala, pa se dogodila ludost. No činjenica da ti se to jednom dogodilo nipošto ne znači da će se isto i ponoviti.«
»Možda. No to ne otklanja činjenicu da se to dogodilo, a dogodilo se s razlogom. Ako me nešto baš tako može zaskočiti, to samo znači da sa mnom nešto temeljno nije u redu. To zasigurno znači da više ne vjerujem u vlastiti život.«
»Da si istinski prestao vjerovati, onda više nikada ne bi progovorio. Sigurno si donio neku odluku.
Vjerojatno si do tada u glavi uspio posložiti neke stvari.«
»Ne baš. Ušao si u sobu s Davidom, a on je prišao mome ležaju i nasmiješio mi se. Iznenada sam se uhvatio kako ga pozdravljam. Samo tako. Izgledao je tako ljupko. Preplanuo od boravka u ljetnome kampu, savršeni devetogodišnjak koji puca od zdravlja. Kad je prišao mome krevetu i nasmiješio mi se, ni na trenutak mi nije palo na pamet da mu se ne obratim.«
»Oči su ti bile suzne. Mislio sam kako to znači da si razriješio neke stvari u glavi, da nam se vraćaš.«
»Značilo je to da sam došao do samoga dna. Da sam shvatio kako moram promijeniti život.«
»Promijeniti život nije isto što i poželjeti okončati ga.« ;
»Želim okončati život što sam ga živio do sada. Želim promijeniti sve. Bit ću u velikoj nevolji ako to ne uspijem učiniti. Čitav je moj život bio traćenje vremena, glupa pošalica, tričav niz bezvrijednih neuspjeha. Sljedećega ću tjedna navršiti četrdeset jednu godinu, i ako sada ne budem stvari čvrsto uzeo u svoje ruke, jednostavno ću se utopiti. Kao kamen ću potonuti na dno svijeta.«
»Samo se trebaš vratiti poslu. Istoga trena kad se budeš vratio pisanju, počet ćeš se sjećati tko si.«


»Gadi mi se već sama pomisao na pisanje. Više mi to apsolutno ništa ne znači.«
»Nije ti prvi put da ovako govoriš.«
»Možda i nije. Ali sada tako i mislim. Ne želim ostatak života provesti uguravajući listove

praznog papira u pisaći stroj. Želim se udaljiti od radnog stola i nešto učiniti. Svršeno je s danima provedenim u sjeni. Moram zakoračiti a stvarni svijet i učiniti nešto.«
»Što?«
»Tko to dovragi zna?« rekao je Sachs. Njegove su riječi još nekoliko sekundi lebdjele u zraku, a

zatim mu se lice, bez ikakva prethodnog upozorenja, rastegnulo u osmijeh. U proteklih nekoliko tjedana, bio je to njegov prvi osmijeh, a u jednom je prijelaznom trenutku gotovo ponovno nalikovao na staroga sebe. »Kad to skopčam,« rekao je. »Napisat ću ti pismo.«
Iz Sachsova sam stana otišao uvjeren kako će se izvući iz krize. Ne možda odmah, no bilo mi je teško pojmiti kako se dugoročno stvari za njega nikada neće vratiti u normalu. Samome sam sebi rekao kako u sebi ima previše snage, previše inteligencije i tvrdoglavosti da bi dopustio da ga ona nezgoda uništi.
Pretpostavljam da sam podcijenio činjenicu u kojim je razmjerima njegovo pouzdanje bilo uzdrmano, no samoga sebe i dalje uvjeravam da nije tako. Vidio sam koliko je bio uznemiren, vidio sam njegovu bol potaknutu sumnjama i samooptužbama, no usprkos užasnim stvarima koje je o sebi izrekao tog poslijepodneva, ipak mi je uputio osmijeh, a ja sam taj letimičan izljev ironije protumačio kao znak nade, kao dokaz da Sachs u sebi ima dovoljno snage da se sasvim oporavi.
Pa ipak, prolazili su tjedni, a s njima i mjeseci, a situacija je ostajala ista kao i prije. Istina, povratio je samopouzdanje u javnim nastupima, a s vremenom je i njegova patnja postajala manje očiglednom (u društvu više nije bio zaokupljen mračnim mislima, nije se više doimao odsutnim), no do toga je došlo samo zato što je manje govorio o sebi samome. Nije to više bila šutnja poput one u bolnici, no njezine su posljedice bile jednake. Sad je govorio, otvarao usta i u prigodnim se trenucima služio riječima, no nikada kako bi govorio o stvarima koje su ga se istinski ticale, nikad kako bi govorio o nezgodi i njezinim posljedicama, tako da sam, malo-pomalo, počeo naslućivati da potiskuje vlastitu patnju, zakapa je tamo gdje je nitko neće moći vidjeti. Da je sve ostalo bilo kao i prije, to me ni ne bi toliko zabrinjavalo. Mogao bih se priviknuti na život uz tišeg i povučenijeg Sachsa, no vanjski su znakovi također bili obeshrabrujući, pa se nisam mogao otresti osjećaja da je riječ o simptomima znatno ozbiljnijeg stanja. Odbijao je ponude časopisa, uopće se nije trudio ponovno uspostaviti svoje poslovne veze, činilo se kako je izgubio svaki interes da ponovno sjedne za svoj pisaći stroj. To mi je već i sam bio rekao po povratku iz bolnice, no ja mu nisam povjerovao. A kada je pokazao da se istinski drži zadane riječi, počeo sam strahovati. Otkako sam ga upoznao, Sachsov se život vrtio oko posla, tako da se, onako iznenada besposlen, doimao poput čovjeka bez života. Prepustio se prirodnim silama, plutao je na moru jednoličnih dana, a kako mi se činilo, bilo mu je sasvim svejedno hoće li ga more izbaciti na kopno ili neće.
Negdje između Božića i Nove godine, Sachs si je obrijao bradu, a kosu ošišao na normalnu dužinu.
Bila je to dramatična promjena, jer izgledao je kao posve drukčiji čovjek. Izgledao je kao da se skupio u pranju, istodobno i mlade i starije. Trebalo mi je gotovo mjesec dana da se priviknem na tu promjenu, da se ne prenerazim kad god bi ušao u prostoriju. Ne kažem da mi se više sviđao ovakav ili onakav, no žalio sam zbog promjene. Kad sam ga upitao zašto je to učinio, u prvi je mah samo ravnodušno slegnuo ramenima. Nakon kratke stanke, shvativši kako ipak očekujem potpuniji odgovor, samo je promrmljao nešto u stilu »ne želim se više truditi.« Najniži stupanj održavanja, rekao je, opušteniji pristup osobnoj higijeni. Osim toga, htio je dati svoj doprinos kapitalizmu. Brijući se tri ili četiri puta tjedno, potaknuti će proizvodnju britvica, čime će doprinijeti razvoju američke ekonomije, zdravlju i boljitku.
Bila je to prilično bijedna izlika, no nakon toga više nikada nismo razgovarali o toj temi. Bilo je očigledno da Sachs o tome ne želi razglabati, a ja iz njega nisam htio izvlačiti dodatna objašnjenja.
Premda to ipak nije značilo da je to za njega nebitna stvar.

Svatko je slobodan odabrati kako želi izgledati, no kod Sachsa je to bio prilično agresivan i nasilan čin, nešto poput samosakaćenja. Na lijevoj strani lica i tjemena Sachs je od pada zadobio teške posjekotine, a liječnici su mu na nekoliko

mjesta morali zašiti rane na sljepoočnici i donjoj vilici. Brada i duga kosa sakrile bi te ožiljke. Sad kad kose više nije bilo, ožiljci su postali vidljivi, svi su jasno mogli vidjeti udubljene tragove dubokih posjekotina. Možda je došlo do ozbiljnog nesporazuma, no uvjeren sam kako je Sachs upravo zato i promijenio svoj izgled. Htio je izložiti svoje rane, svijetu objaviti kako su upravo ti ožiljci ono što ga sada definira, učinio je to kako bi se svakoga jutra mogao pogledati u ogledalu i prisjetiti se onoga što mu se dogodilo. Ožiljci su bili amajlija protiv zaborava, znak da nijedan djelić nikada neće biti izgubljen.
Jednoga dana, sredinom veljače, otišao sam na Manhattan, na ručak sa svojim urednikom. Restoran se nalazio u dvadeset i nekoj ulici, u zapadnome dijelu, a nakon objeda sam se Osmom avenijom zaputio prema 34. ulici kako bih došao do stanice podzemne željeznice kojom sam se namjeravao vratiti u Brooklyn. Pet ili šest ulica od svoga cilja, s druge sam strane ulice ugledao Sachsa. Ne kažem da sam ponosan zbog onog što sam učinio, no tad mi se to činilo posve razložnim. Htio sam doznati što zapravo čini tijekom tih svojih šetnji, očajnički sam tragao za informacijama o tome kako provodi svoje dane, tako da ga nisam dozvao, već sam se povukao i ostao skriven. Bilo je to hladno poslijepodne, nebo je bilo vlažno i sivo, čitav je dan prijetilo snijegom. Sljedeća dva sata sam slijedio Sachsa, kao sjenka, svog sam prijatelja pratio kroz ulične klance New Yorka. Dok sada o tome pišem, moj mi se postupak čini gorim no što je zapravo bio. Nisam imao namjeru uhoditi ga, niti raskrinkati njegove tajne. Tragao sam za nekom nadom, za iskrom optimizma kojom bih raspršio svoju zabrinutost. Samome sam sebi rekao: Iznenadit će me; učinit će nešto ili će nekamo otići, pa će mi time pokazati da je s njim sve u redu. Prošla su, međutim, dva sata a da se ništa nije dogodilo. Sachs je lutao ulicama kao izgubljena duša, polaganim korakom i bez žurbe nasumično tumarao područjem između Times Squarea i Greenwich Villagea, kao da ga nije bilo briga gdje se uopće nalazi. Svakih deset ili dvanaest blokova bi zastao kako bi pripalio novu cigaretu. Nekoliko je minuta proveo u jednoj od knjižara, a u jednom je trenutku s police uzeo jednu od mojih knjiga i pažljivo ju prelistavao. Ušao je u porno-trgovinu, gdje je razgledavao fotografije obnaženih žena. Zaustavio se ispred izloga trgovine elektroničkom opremom. Naposljetku je kupio novine, ušetao u kavanu na uglu ulica Bleecker i MacDougal i sjeo za stol. Ondje sam ga i ostavio, u trenutku kad mu je konobarica prišla kako bi uzela narudžbu. Učinilo mi se to tako bijednim, očajnim, tako tragičnim, da čak nisam smogao snage to prepričati Iris kad sam se vratio kući.
S obzirom na ono što danas znam, shvaćam koliko sam zapravo malo znao. Izvlačio sam zaključke iz tek djelomičnih dokaza, odgovore sam temeljio na slučajnim promatranjima koja su bila tek djelić čitave priče. Da sam tada na raspolaganju imao više podataka, možda bih si u glavi složio drukčiju sliku, možda ne bih tako brzo zapao u očaj. Između ostalog, nisam imao pojma o ulozi što ju je Maria Turner tad igrala u Benovu životu. Oni su se od listopada tedovito viđali, svaki su utorak provodili zajedno, od jutra do pet sati poslijepodne. Doznao sam to tek dvije godine kasnije. Kako su mi oboje rekli (u odvojenim razgovorima, u razmaku od najmanje dva mjeseca), u njihovim druženjima nikada nije bilo nikakvog seksa. Budući da su mi poznate Marijine navike, a obzirom na činjenicu da se Benova priča u potpunosti poklapala s njezinom, nemam razloga posumnjati.
Kad se danas osvrnem na tadašnju situaciju, savršeno mi se smislenom čini da se Sachs okrenuo upravo njoj. Maria je bila utjelovljenje njegove katastrofe, središnji lik drame koja je prethodila njegovu padu, pa mu zato nitko nije mogao biti važniji od nje. Već sam govorio o njegovoj odlučnosti da ne zaboravi događaje iz one noći. Zar je postojao bolji način za to od ostajanja u bliskome kontaktu s Marijom?
Pretvarajući je u svoju prijateljicu, neprestano je pred očima mogao imati simbol svoje preobrazbe.

Njegove su rane tako mogle ostati otvorene, a kad god bi je vidio, ponovno je mogao proživljavati grižnje savjesti i emocije koji su ga gotovo ubili. Mogao je tako, uvijek iznova, ponavljati proživljeno iskustvo, te je njime, uz vježbu i veliki trud, naposljetku mogao i ovladati. Tako je to sigurno i započelo. Izazov se nije sastojao u tome da zavede Mariju i odvede je u krevet, već da samoga sebe izloži iskušenju i vidi ima li dovoljno snage da mu se odupre. Sachs je tragao za lijekom, za načinom da povrati samopoštovanje, a tomu su bile dorasle isključivo drastične mjere. Kako bi otkrio koliko zapravo vrijedi, ponovno je morao riskirati sve.
No bilo je tu i više od toga. Za njega to nije bila tek simbolična vježba, već i korak prema istinskom prijateljstvu. Sachsa je dirnuo Marijin dolazak u bolnicu, te sam uvjeren kako je već u prvim tjednima svoga oporavka spoznao koliko je nezgoda na nju duboko utjecala. Bila je to inicijalna poveznica između njih. Oboje su proživjeli nešto užasno, a nijedno od njih nije bilo spremno to zaboraviti kao najobičniju lošu sreću. Što je najvažnije, Maria je bila svjesna uloge koju je odigrala u onome što se dogodilo. Znala je da je te noći, na zabavi poticala Sachsa i bila je dovoljno poštena prema samoj sebi da prizna što je učinila, da shvati kako bi bilo moralno pogrešno tragati za izgovorima. Na njoj svojstven način, događaji kroz koje su prošli jednako su je mučili kao i Sachsa, pa kad ju je konačno u listopadu nazvao kako bi joj zahvalio za bolničke posjete, ona je njegov poziv shvatila kao priliku da ispravi pogreške, da popravi štetu koju je učinila. Kad smo prošle godine razgovarali, Maria od mene nije ništa skrivala i čitava priča dolazi izravno iz njezinih usta.
»Kad je Ben prvi put došao k meni,« rekla je, »mnogo me ispitivao o mome radu. Vjerojatno je bio samo pristojan. Znaš već kako to ide: osjećaš se nesigurno, ne znaš o čemu bi razgovarao, pa postavljaš pitanja. Ubrzo sam, međutim, postala svjesna da ga moj posao zapravo zanima. Pokazala sam mu neke svoje stare projekte, a njegovi su me se komentari dojmili inteligencijom, bili su znatno perceptivniji od većine komentara koje čujem. Činilo se kako mu se osobito sviđa kombinacija dokumentarnosti i igre, objektivizacija unutarnjih stanja. Shvatio je da su sva moja djela zapravo priče, istodobno i istinite i izmišljene. A čak i kad su bile izmišljene, te su priče ipak bile istinite. Jedno smo vrijeme o tome razgovarali, a zatim smo prešli i na druge teme, a prije no što će otići, u glavi mi se već vrzmala jedna od onih mojih, čudnih zamisli. Momak je bio tako izgubljen i bijedan da sam pomislila kako bi dobro bilo da nešto učinimo zajedno. Nisam tad još imala ništa određeno - znala sam samo da bi rad trebao govoriti o njemu. Nekoliko dana kasnije, ponovno me nazvao, a kad sam mu rekla što mi se mota po glavi, čini se da je odmah bio zagrijan. To me malo iznenadilo. Ništa mu nisam morala obrazlagati ili ga nagovarati. Samo je rekao da, to zvuči obećavajuće, pa smo odmah prešli na djelo. Od tog smo trenutka svaki četvrtak provodili zajedno. Sljedećih smo četiri ili pet mjeseci utorke provodili radeći na svome projektu.
Koliko mogu procijeniti, to nikada nije polučilo nikakav rezultat. Za razliku od drugih Marijinih projekata, ovaj nije bio organiziran, niti je imao točno određenu svrhu, a za razliku od ostalih, točno utvrđenih zamisli iz prošlosti (slijediti neznanca, na primjer, ili tragati za imenima u adresaru),
»Četvrtci s Benom« su bili temeljno bez forme: niz improvizacija, foto-album o danima koje su proveli zajedno. Unaprijed su se dogovorili kako se neće pridržavati nikakvih pravila. Jedini uvjet je bio da Ben u Manjinu kuću dođe točno u deset sati, nakon čega bi igrali po sluhu. Većinu vremena, Maria bi ga fotografirala, ispucala bi na njega tri do četiri filma, dok bi ostatak dana proveli razgovarajući.
Nekoliko ga je puta zamolila da se kostimira. Događalo se i da snima njihove razgovore i uopće ne fotografira. Ispostavilo se kako je Sachs, kad je obrijao bradu i skratio kosu, postupio u skladu s Marijinim naputcima, a čitava se operacija dogodila u njezinu stanu. Svojom je kamerom snimila

čitav postupak: prije, poslije, i sve etape između. Počelo je tako što je Sachs sjeo ispred ogledala, sa škarama u desnoj ruci. Na svakoj je sljedećoj fotografiji imao sve manje i manje kose. Na fotografiji se zatim vidi kako nanosi pjenu na bradi, a naposljetku i kako se brije. Maria je u tom trenutku prestala fotografirati (kako bi mu popravila frizuru), a zatim je načinila i posljednju Sachsovu fotografiju: Sachs koji se, obrijan i ošišan, kameri smiješi kao oni momci koji se smiješe sa slika obješenih na zidovima brijačnica. Učinilo mi se to zgodnim. Ne samo da je samo po sebi bilo zabavno i smiješno, već je bilo i dokaz da je Sachs u stanju uživati u zabavi. Nakon što sam vidio tu sliku, shvatio sam kako jednostavna rješenja ne postoje. Podcijenio sam ga, a priča vezana uz onih nekoliko mjeseci naposljetku je bila znatno kompliciranija no što sam mislio. Uslijedile su zatim fotografije snimljene vani. Tijekom siječnja i veljače, Marija ga je, s kamerom u ruci, pratila po ulicama. Sachs joj je rekao da želi spoznati kako se osjeća čovjek koji zna da ga netko motri, a ona mu je udovoljila tako što je uskrsnula jedan od svojih starih radova: situacija je sad bila obratna. Sachs je preuzeo ulogu koja je nekoć bila njezina, a ona se pretvorila u privatnog detektiva. Upravo sam ih tijekom tog projekta na Manhattanu i uhvatio na djelu, kad sam ugledao Sachsa koji je hodao suprotnom stranom ulice. I Maria je bila ondje, a ono što sam uzeo kao konačan dokaz bijede u kojoj se moj prijatelj našao, bilo je najobičnije glumatanje, špijunska igra. Samo Bog zna kako to da toga dana nisam uočio i Mariju. Zasigurno sam bio toliko usredotočen na Sachsa, da nisam primjećivao ništa drugo. Ona je mene, međutim, vidjela, pa kad smo prošle jeseni o tome razgovarali, zacrvenio sam se od stida. Na svu sreću, nije nas uspjela zajedno fotografirati. Takvom bi fotografijom sve izašlo na vidjelo, no nasreću sam ga pratio iz velike udaljenosti, pa nismo mogli stati na istu fotografiju.
Načinila je nekoliko tisuća njegovih fotografija, od kojih je glavnina još bila na dijapozitivima kad sam ih vidio prošloga rujna. Premda se druženja i snimanja srijedom nikada nisu razvila u koherentan i kontinuiran projekt, ona su za Sachsa imala terapeutsku vrijednost - a to je ono čemu se Marija prvenstveno i nadala. Kad ju je posjetio u listopadu, Sachs je već bio toliko zaglibio u patnji, da se više nije mogao sagledati. Ovdje mislim na fenomenološki smisao, na način kako čovjek govori o vlastitoj svijesti ili kako stvara sliku o sebi samome. Sachs više nije bio u stanju iskoračiti iz vlastitih misli i spoznati gdje se zapravo nalazi, izmjeriti točne dimenzije prostora oko sebe. Maria ga je tijekom tih nekoliko mjeseci uspjela izmamiti iz vlastite kože. Seksualna je napetost bila dio toga, no bila je tu i njezina kamera, neprestani nasrtaji njezina jednookog aparata. Kad god bi pozirao za fotografiju, Sachs je bio prisiljen utjeloviti samoga sebe, igrati igru pretvaranja da je ono što jest. Nakon određenog je vremena to sigurno na njega i utjecalo. Ponavljajući tako često isti postupak, sigurno je došao do točke kada je samoga sebe počeo promatrati Marijinim očima, kada mu se sve počelo vraćati i kada je konačno bio u stanju susresti se sa samim sobom. Kažu kako kamera čovjeku može ukrasti dušu. U ovome slučaju smatram da se dogodilo suprotno. Ovom se kamerom Sachsu duša postupno vraćala.
Bivalo mu je bolje, no to nije značilo i da se dobro osjećao, nije značilo ni da će ponovno biti onakav kakav je bio. U dubini duše, on je znao da se više nikada neće vratiti životu prije nezgode. Upravo mi je to i pokušavao objasniti tijekom našeg razgovora u kolovozu, no nisam ga shvatio. Mislio sam da govori o poslu - o tome hoće li pisati ili neće, hoće li odustati od karijere ili neće - ispostavilo se, međutim, da govori o svemu: ne samo o sebi, već i o svome životu s Fanny. Uvjeren sam kako je manje od mjesec dana po povratku iz bolnice već mozgao o tome kako pobjeći iz braka. Bila je to jednostrana odluka, posljedica njegove potrebe da krene iz početka, a Fanny više nije bila tek nevina žrtva čistki.
Prolazili su mjeseci, no on nije uspijevao smoći snage da joj to i kaže. To je vjerojatno i razlog

brojnih, zbunjujućih kontradiktornosti u njegovu ponašanju u tom razdoblju. Nije htio povrijediti Fanny, no istodobno je znao da će je ipak povrijediti, a ta je spoznaja samo pojačavala njegov očaj, zbog nje se mrzio i više nego prije. To je i bilo razlog dugom razdoblju izvrdavanja i neaktivnosti, razdoblju simultanih oporavaka i propadanja. Ako ništa drugo, uvjeren sam kako to upućuje na temeljnu dobrotu Sachsove duše. Samoga je sebe uvjerio kako mu opstanak ovisi o okrutnome djelu, no to je odlučio odgoditi za nekoliko mjeseci, potonuti u dubine vlastite patnje kako bi svoju suprugu poštedio okrutnosti vlastite odluke. Zbog dobrote je gotovo uništio samoga sebe. Torbe je već bio spakirao, no ipak je ostao zato što su mu njezini osjećaji bili jednako važni kao i osobni.
Kad je istina konačno izbila na površinu, bila je gotovo neprepoznatljiva. Sachs se nikada nije uspio raskrinkati i reći Fanny da je želi napustiti. Nije bio dovoljno odvažan za takvo što; bilo ga je previše stid da bi to uobličio u riječi. Radije je, na neizravan način i okolišajući, počeo Fanny davati na znanje da je više nije dostojan, da više ne zaslužuje biti s njom u braku. Uništavao joj je život, rekao je, a prije no što je povuče sa sobom u svoju bijedu, ona je trebala pokidati spone i osloboditi se. Ni na trenutak ne sumnjam da je Sachs uistinu vjerovao u to. Namjerno ili ne, stvorio je situaciju u kojoj su takve riječi konačno mogle biti izgovorene u najboljoj vjeri. Nakon mjeseci sukoba i neodlučnosti, konačno se zaputio putem kojim će poštedjeti Fannyne osjećaje. Bio je to način da je ne povrijedi izjavom kako namjerava otići. Dovodeći je do dileme, odlučio ju je uvjeriti da ona bude ta koja će otići. Tako će ona sama inicirati vlastito spašavanje; on će joj pomoći da se zauzme za sebe i spasi si život.
Čak i ako su Sachsovi motivi i njemu samome bili skriveni, barem se dovodio u položaj u kojemu će dobiti ono što je htio. Ne želim zvučati cinično, no pozornost mi privlači činjenica u kolikoj se mjeri Sachs u odnosu prema Fanny služio istim obmanama i zamršenim prevratima kao i s Marijom Turner na požarnim stubama, prethodnoga ljeta. Pretjerano istančana savjest, sklonost krivnji nasuprot vlastitim žudnjama doveli su do toga da se dobar čovjek ponaša na nepošten način koji je u pitanje doveo njegovu dobrotu. Mislim da to i jest srž čitave katastrofe. Kod drugih je ljudi prihvaćao slabosti, a od samoga je sebe zahtijevao savršenstvo, gotovo nadljudsku neumoljivost čak i u najmanjim djelima. Posljedica je bilo razočaranje, zaprepašćujuća svijest o vlastitoj ljudskosti, a to ga je dovelo do još neumoljivijih zahtjeva po pitanju vlastita ponašanja, nakon čega su uslijedila još gorča razočaranja.
Da je samo uspio malo više voljeti samoga sebe, ne bi imao snage posvuda oko sebe stvoriti toliku nesreću. No, Sachs si je nametnuo pokoru, odlučio je vlastitu krivnju preuzeti kao krivnju svijeta, na vlastitoj koži nositi njezine tragove. Ne krivim ga zbog onog što je učinio. Ne krivim ga što je Fanny rekao neka ga ostavi ili što je htio promijeniti vlastiti život. Samo mi ga je žao, neizrecivo mi je žao zbog svih onih užasa koje je sručio na sebe.
Trebalo je vremena kako bi njegova strategija imala učinka. No, što bi žena trebala pomisliti kad joj njezin suprug kaže neka se zaljubi u nekog drugog, neka pobjegne od njega i nikada se ne vrati? Kad je o Fanny riječ, ona je njegove riječi odbacila kao glupost, kao dodatni dokaz Benove sve veće nestabilnosti. Nije namjeravala učiniti išta od onog što joj je rekao, osim ako joj izravno kaže da je gotov, da s njome više ne želi biti u braku, u protivnom je odlučila ostati gdje jest. Nedefinirana je situacija potrajala četiri ili pet mjeseci. To se vrijeme čini neizdrživo dugim, no Fanny je bila odlučna.
Osjećala je da je iskušava, da je iz vlastitog života pokušava izgurati samo kako bi vidio koliko je uporna, te da će se njegovi najstrašniji snovi ostvariti bude li odmah popustila. Bila je to zaobilazna logika njezine borbe da spasi njihov brak. Kad god bi joj se Sachs obratio, ona je njegovim riječima pripisivala suprotno značenje. Idi je značilo ne idi; voljeti nekog drugog značilo je

voli mene; odustani je značilo nemoj odustati. Obzirom na ono što se kasnije dogodilo, nisam siguran da je bila u krivu.
Sachs je bio uvjeren da zna što želi, no kad je i dobio što je priželjkivao, to je za njega izgubilo vrijednost. No tad je već bilo prekasno. Ono što je izgubio, izgubio je zauvijek.
Sudeći prema onome što mi je Fanny rekla, između njih nikada nije došlo do odlučnog raskida.
Umjesto toga, Sachs ju je izmorio, istrošio njezinu ustrajnost, polagano ju je otupio, sve dok više nije imala snage za borbu. Na samome je početku bilo nekoliko histeričnih ispada, rekla je, bilo je i plakanja i vikanja, no sve se naposljetku okončalo. Malo-pomalo, iscrpila je sve protuargumente, pa kad je Sachs konačno izgovorio čarobne riječi, kad joj je negdje, početkom ožujka rekao kako sudski razvod i nije tako loša ideja, samo je klimnula glavom i prihvatila njegov prijedlog. O tome tada nisam ništa znao. Nijedno se od njih nije otvorilo i govorilo mi o njihovim problemima, a budući da mi je život tad bio prilično frenetičan, nisam ih mogao viđati onoliko često koliko sam priželjkivao. Iris je bila trudna; tražili smo novi stan; dvaput tjedno sam držao predavanja na Princetonu i naporno radio na svojoj novoj knjizi. Pa ipak, čini se da sam, premda toga nisam bio svjestan, odigtao ulogu u njihovim bračnim pregovorima. Sachsu sam priskrbio izliku, priliku da je bez lupanja vratima napusti i ode. Sve seže do onoga dana u veljači kad sam ga slijedio tijekom njegove šetnje ulicama. Tada sam upravo bio proveo dva i pol sata sa svojom urednicom, Nan Howard, a više smo puta tijekom razgovora spomenuli Sachsa. Nan je znala koliko smo bliski. I ona je bila na zabavi upriličenoj povodom 4. srpnja, a budući da je znala za nezgodu, kao i za teško razdoblje kroz koje je otada prolazio, bilo je posve normalno da me pita kako je Sachs. Rekao sam joj da sam i dalje zabrinut - ne toliko zbog njegova raspoloženja, koliko zbog činjenice da uopće ne piše. »Prošlo je već sedam mjeseci,« rekao sam. »A to je predugo za godišnji odmor, osobito za nekog kao što je Ben.«
Tako smo nekoliko minuta razgovarali o poslu, o tome kako bi bilo kad bi ponovno počeo pisati, a baš kad smo prešli na desert, Nan je uskočila sa strašnom idejom. »Trebao bi prikupiti svoje stare tekstove i objaviti ih u knjizi,« rekla je. »To ne bi trebalo biti pretjerano teško. Trebao bi samo odabrati najbolje, možda dopisati pokoju rečenicu. A tko zna što se sve može dogoditi kad jednom sjedne za radni stol?
Možda mu se ponovno vrati želja za pisanjem.«
»Kažeš li da bi možda bila zainteresirana objaviti tu knjigu?« pitao sam.
»Ne znam,« rekla je. »jesam li rekla takvo što?« Nan je zatim na trenutak zastala i nasmijala se.

»Pretpostavljam da sam upravo to i rekla, zar ne?« Ponovno je zatim zastala, kao da se obuzdava kako ne bi otišla predaleko. »A zašto, dovraga, ne? Na kraju krajeva, ipak sam upućena u Benov rad. Čitam ga još od srednje škole, zaboga. Možda je vrijeme da ga malo pritisnemo i natjeramo da to učini.«
Pola sata kasnije, kad sam ugledao Bena na 8. aveniji, u glavi mi se i dalje vrtio razgovor s Nan. Ideja o knjizi već se udobno ugnijezdila u meni, pa sam bio potaknut, i nakon dugo vremena ispunjen nadom.
To je možda i razlog zašto sam poslije bio toliko deprimiran. Ispred sebe sam zatekao čovjeka koji je izgledao kao da živi u posvemašnjoj bijedi, a ja se nisam mogao pomiriti s onim što sam vidio: moj, nekoć uspješan i sjajan prijatelj, sada je u polutransu satima tumarao ulicama, jedva da se razlikovao od propalih žena i muškaraca koji na ulicama prose kovanice. Te sam večeri kući došao obuzet mučninom.
Samome sam sebi rekao kako je situacija izmakla kontroli, te da će ga još samo molitve spasiti ne budem li brzo djelovao.
Sljedećeg sam ga tjedna pozvao na ručak. Kao da me netko uključio, u trenutku kad je sjeo na

stolac, počeo sam pričati o knjizi. O toj smo temi već bili nekoliko puta razgovarali u prošlosti, no Sachs se jednostavno nije htio prihvatiti posla. Smatrao je da su njegovi tekstovi za časopise stvar trenutka, da su napisani u specifičnim okolnostima, sa strogo određenim razlogom, te da bi knjiga za njih bila nešto previše trajno. Jednom mi je prilikom rekao da tim tekstovima treba omogućiti neka umru prirodnom smrću. Neka ih ljudi pročitaju jednom, a zatim neka ih zaborave - nema potrebe podizati grobnicu.
Njegova mi je obrana, dakle, već bila poznata, tako da ideju nisam iznio kao književni prijedlog. Iznio sam je kao hladnu financijsku transakciju. Proteklih je sedam mjeseci živio na Fannynim jaslama, rekao sam, pa je možda bilo vrijeme da stane na vlastite noge. Ako i nije bio spreman pokrenuti se i potražiti posao, mogao je barem objaviti tu knjigu. Zaboravi samoga sebe barem na tren, rekao sam.
Učini to za nju.
Mislim da nikada nisam bio toliko kategoričan. Bio sam tako otvoren, tako strastveno pun zdravog razuma, da se Sachs počeo smiješiti usred mog izlaganja. Pretpostavljam da je tog poslijepodneva moje ponašanje bilo prilično komično, no takav sam bio samo zato što se nisam nadao lakoj pobjedi.
Ispostavilo se da ga nije trebalo dugo uvjeravati. Odlučio je napraviti knjigu čim je čuo za moj razgovor s Nan, a sve što sam mu naknadno rekao bilo je posve bespotrebno. Pokušavao me zaustaviti, no budući da sam smatrao kako to znači da ne prihvaća ponuđeni mu posao, nastavio sam s argumentima, što je zvučalo kao da čovjeka koji je već pojeo svoj obrok i dalje nagovaram neka jede.
Uvjeren sam da sam mu bio smiješan, no to ionako više nije važno. Ono što je važno jest da je Sachs pristao napraviti knjigu, što sam doživio kao veliku pobjedu, kao divovski korak u pravome smjeru.
Tada nisam naravno ništa znao o njegovu odnosu s Fanny, pa samim tim nisam imao pojma kako je čitav projekt zapravo trik, strateški manevar koji će mu omogućiti da okonča svoj brak. To nipošto nije značilo da Sachs nije namjeravao objaviti knjigu, no njegovi su se motivi uvelike razlikovali od onih koje sam zamišljao. Tu sam knjigu doživljavao kao njegov povratak u svijet, dok ju je on doživljavao kao bijeg, kao posljednju gestu dobre volje prije no što će potonuti u tamu i iščeznuti.
Tako je i smogao snage da s Fanny razgovara o sudskome razvodu. On će otići u Vermont gdje će raditi na knjizi, ona će ostati u gradu, pa će tako oboje imati vremena razmisliti o onom što zapravo žele.
Knjiga mu je omogućila da ode s njezinim blagoslovom. Oboma je skrenula pozornost s istinskog razloga njegova odlaska. Tijekom sljedeća dva tjedna, Fanny je organizirala Benov put u Vermont, kao da je to njezina bračna dužnost, aktivno je demontirala njihov brak, kao da je i dalje bila uvjerena da će zauvijek ostati vjenčani. Briga o njemu za nju je bila refleksna radnja, tako da joj vjerojatno nije ni palo na pamet zaustaviti se i spoznati što zapravo čini. Bio je to paradoks svršetka. S Delijom sam proživio nešto slično: taj završni komentar kad par više i nije i je zajedno, kad je posljednje što vas drži zajedno još samo činjenica da ste se razdvojili. Ni Fanny i Ben se nisu drukčije ponašali. Ona mu je pomogla da ode iz njezina života, a on je tu pomoć doživio kao nešto najprirodnije na svijetu. Iz podruma je izvukla svežnjeve njegovih starih članaka; fotokopirala je požutjele i izgužvane originale; obilazila je knjižnice, gdje je u potrazi za izgubljenim člancima pregledala čitave role mikrofilmova; čitavu je gomilu zabilješki, iščupanih stranica i tekstova poredala kronološkim redom. Posljednjega je dana čak otišla po kartonske kutije u koje je zatim poslagala sav prikupljeni materijal, a kad je sljedećega jutra Sachs konačno trebao otići, čak mu je

pomogla da kutije iznese iz stana i smjesti ih u prtljažnik. Toliko o jasnome prekidu. Toliko o slanju nedvosmislenih signala. Mislim kako u tom trenutku ni jedno ni drugo za to nisu bili sposobni.
Bilo je to potkraj ožujka. Nevino sam prihvatio Sachsove riječi zaključivši kako u Vermont odlazi kako bi radio. Tamo je odlazio i ranije, pa mi se činjenica da je Fanny ostala sama u New Yorku nije učinila nimalo čudnom. Na kraju krajeva, i ona je imala svoj posao, a budući da nitko nije ni spomenuo koliko će dugo Sachs izbivati, zaključio sam kako je riječ o relativno kratkom putovanju. Mjesec dana, najviše šest tjedana. Prikupljanje materijala za knjigu ne bi trebalo biti težak posao, pa nisam vidio zašto bi ostao duže. Pa čak i ako bi se duže zadržao, Fanny nije ništa sprečavalo da ga u međuvremenu posjećuje. Zato se nisam ni uplitao u njihove dogovore. Sve mi je zvučalo smisleno, pa kad me je Sachs večer prije odlaska nazvao da se pozdravimo, ja sam mu rekao da mi je drago što odlazi. Sretno, rekao sam, vidimo se uskoro. I to je bilo to. Kakve god da je planove tad imao u glavi, ni jednom riječju nije spominjao da se možda neće vratiti.
Nakon što je Sachs otišao u Vermont, zaokupile su me druge stvari. Uz naporan rad, Irisinu trudnoću, Davidove probleme u školi, smrti rođaka s obje strane, proljeće je prošlo prilično brzo. Ne znam, možda sam čak osjetio i olakšanje kad je otišao, no život na selu mu je bez ikakve sumnje oživio duh.
Približno jednom tjedno čuli bismo se telefonom, a iz tih sam razgovora zaključio da je kod njega sve u najboljem redu. Počeo je raditi na nečemu novom, rekao mi je, a to sam doživio kao značajan trenutak, kao preokret u odnosu na njegovo prijašnje stanje, pa sam si dopustio da se prestanem brinuti. Premda je neprestano odgađao svoj povratak u New York, premda se njegova odsutnost razvukla preko travnja, svibnja, a zatim i lipnja, nisam je doživljavao kao znak za uzbunu. Sachs se vratio pisanju, govorio sam samome sebi, Sachs je ponovno zdrav, a za mene je to značilo da je apsolutno sve u najboljem redu.
Iris i ja smo tog proljeća vidjeli Fanny nekoliko puta. Sjećam se barem jedne večere, kasnog ručka i nekoliko odlazaka u kino. Da budem iskren, nisam kod nje tad uočio nikakve znakove nelagode ili tjeskobe. Istina, uistinu je malo govorila o Sachsu (što me zapravo trebalo uznemiriti), no zvučala je zadovoljno kad god bi ga spomenula, činilo se kako je čak uzbuđena zbog onog što radi u Vermontu. Rekla nam je da on ne samo da piše, već radi na novom romanu. Bilo je to znatno bolje od onog što je zamišljala, te nije bilo nimalo važno što je prolongirao knjigu eseja. Radio je kao lud, rekla je, jedva da se zaustavljao kako bi jeo ili spavao, a čak i ako su ta izvješća bila pretjerana (s njezine ili Sachsove strane), sva su se dodatna pitanja činila neumjesnima.
Iris i ja je nikada nismo pitali zašto ne posjećuje Bena. Nismo je pitali zato što je odgovor bio očigledan. Radio je kao na tekućoj vtpci, pa mu ona nije htjela smetati.
Ona je, naravno, od nas skrivala činjenicu da Sachs više nije dio njezi na života. To sam doznao tek kasnije, a tijekom vremena što ga je proveo u Vermontu čini se da ni on, baš kao ni ja, nije imao pojma o tome što se Fanny mota po glavi. Teško da je očekivala da će sve ispasti onako kako je ispalo.
Teoretski, za njih je još bilo nade, no kad je Ben spakirao svoje stvari u prtljažnik i odvezao se na selo, postalo joj je jasno da je s njima svršeno. Nije bilo potrebno više od tjedan ili dva da do toga dođe. I dalje joj je bilo stalo do njega i željela mu je svako dobro, no više ga nije željela vidjeti, razgovarati s njim, nije se više željela truditi. Govorili su o tome kako će jedno drugome ostaviti otvorena vrata, no sad se činilo kako su vrata iščeznula. Ne, nisu bila zatvorena, jednostavno ih više nije bilo. Fanny se zatekla ispred praznoga zida, kojemu je okrenula leda. Više nisu bili u braku, a ono što je Fanny zatim učinila od vlastitog života bio je njezin problem.
U lipnju je upoznala Charlesa Spectora. Osjećam da nemam prava govoriti o tome, no s obzirom

na to koliko je to utjecalo na Sachsa, jednostavno je nemoguće ne spomenuti ga. Nije ključno to što se Fanny odlučila udati za Charlesa (vjenčali su se prije četiri mjeseca), već činjenica da Benu nije otvoreno rekla što se događa kad se prošloga ljeta zaljubljivala. Ponavljam, nemam namjeru optuživati je.
Njezina je šutnja bila utemeljena, a u danim je okolnostima reagirala primjereno, bez trunke sebičnosti ili podmuklosti. Čitava afera s Charlesom iznebuha ju je zaskočila, pa je u prvi mah bila previše zatečena da bi znala što zapravo osjeća. Umjesto da Bena brže-bolje izvijesti o nečemu što možda neće potrajati, odlučila je to neko vrijeme zadržati za sebe, poštedjevši ga dramatike sve do trenutka kad i sama bude znala što istinski želi. I tako je to razdoblje, i protiv njezine volje, predugo trajalo. Ben je za Charlesa doznao posve slučajno - tako što se jedne noći vratio kući u Brooklyn i zatekao ga u krevetu s Fanny - a trenutak otkrića nije mogao biti gori. S obzirom na to da je upravo Sachs predložio razvod, sve to nije trebalo biti od nekakve važnosti. Ali jest. U to su bili uključeni i drugi faktori, no ovaj je bio važniji od ostalih. Ovaj je, da tako kažem, produžio glazbenu izvedbu, a ono što se tada moglo okončati jednostavno se nastavilo. Valcer katastrofa nije utihnuo i više nije bilo zaustavljanja.
No, do toga je došlo naknadno, a ja ne želim trčati pred rudo. Stvari su se prividno nastavile odvijati kao i prethodnih sedam mjeseci. Sachs je radio na svome romanu, Fanny je i dalje odlazila u muzej, a Iris i ja smo čekali rođenje našeg djeteta. Nakon što je Sonia došla na svijet (27. lipnja), tijekom šest ili osam tjedana nisam bio u kontaktu ni sa kim. Iris i ja smo bili u »zemlji beba«, u zemlji gdje je san zabranjen, a dani se ne razlikuju od noći, u izoliranome kraljevstvu kojim vladaju prohtjevi malenog, apsolutnog gospodara. Fanny i Bena smo zamolili da Šonji budu krsni kumovi, što su oni prihvatili iskazujući pritom veliki ponos i zahvalnost. Nakon toga je uslijedila lavina darova. Fanny je svoje donosila osobno (odjeća, prekrivači, zvečke), dok je Ben svoje slao poštom (knjige, medvjedići, gumene patke). Osobito me je dirnula Fannyna reakcija, to što je svakoga dana nakon posla k nama svraćala samo kako bi Soniju petnaestak minuta držala u naručju, gugutala joj svakojake ljubavne bedastoće. Kao da je blistala s djetetom u naručju, pa bi me svaki put rastužila spoznaja da sve to za nju nikada neće biti moguće. »Ljepotice moja mala,« obraćala se tako Soniji, »andelčiću moj,« »tamna pasifloro,«, »srce moje.« Na njemu svojstven način, Sachs nije bio manje ushićen, a ja sam paketiće koji su i dalje pristizali poštom doživljavao kao znak istinskog napretka, kao konačan dokaz da mu je uistinu dobro. Početkom kolovoza nas je počeo poticati da ga posjetimo u Vermontu. Rekao mi je kako je spreman pokazati mi prvi dio svoje knjige, a htio je i upoznati svoje kumče.
»Predugo ste je već skrivali od mene,« rekao je. »Kako da se brinem o njoj kad još ne znam ni kako izgleda?«
I tako smo Iris i ja unajmili automobil i sjedalicu za bebu, i zaputili se na sjever kako bismo s njim proveli nekoliko dana. Sjećam se da sam Fanny pitao hoće li nam se pridružiti, no činilo se da trenutak nije bio najbolji. Upravo je tad bila počela raditi na tekstovima za katalog povodom Blakelockove izložbe koju je u muzeju pripremala te zime (bila je to tada za nju najznačajnija izložba), pa ju je bilo strah da će prekoračiti krajnji rok. Namjeravala je Bena posjetiti čim katalog bude gotov, objasnila je, a budući da mi se takvo objašnjenje činilo posve legitimnim, nisam je dalje pritiskao. Tad sam se ponovno suočio s važnim dokazom, i ponovno na njega nisam obraćao pažnju. Fanny i Ben nisu se vidjeli već pet mjeseci, a meni nije sinulo da možda imaju problema. Da sam barem nakratko otvorio oči, sigurno bih nešto uočio. No, bio sam previše opsjednut vlastitom srećom, previše zaokupljen svojim malim svijetom da bih posvetio ikakvu pozornost.
Pa ipak, posjet je bio uspješan. Nakon što smo u njegovu društvu proveli četiri dana i tri noći, zaključio sam da je Sachs ponovno s obje noge čvrsto na zemlji, a kući sam se vratio osjećajući da

smo bliži nego ikada ranije. U iskušenju sam reći kako je sve bilo kao u dobra, stara vremena, no to ne bi bilo potpuno točno. Previše toga se dogodilo od onoga pada, obojica samo se podosta promijenili, pa naše prijateljstvo više nije moglo biti kao nekoć. To, međutim, nije značilo da su nova vremena bila lošija od starih. Po mnogome su čak bila i bolja. Bila su bolja zbog činjenice da su predstavljala nešto za što sam osjećao da je izgubljeno.
Sachs nikada nije bio dobro organizirana osoba, pa me zaprepastilo koliko se dobro pripremio za naš posjet. U sobi u kojoj smo Iris i ja spavali nalazilo se cvijeće, na radnome stolu uredno složeni ručnici, a kreveti složeni po uzoru na kakvog vlasnika svratišta s velikim iskustvom. Kuhinja u prizemlju bila je prepuna hrane, vina i piva. Svake smo večeri iznova otkrivali da je jelovnike za večeru sastavio unaprijed. Osjećao sam kako su te sitne geste od velikog značaja, a to je i našemu boravku podarilo određenu, ugodnu atmosferu. Svakodnevni je život za njega bio jednostavniji nego u New Yorku, pa je malo-pomalo uspio ponovno uspostaviti nadzor nad samim sobom. Kako mi je to rekao tijekom jednog od naših kasnonoćnih razgovora, to je bilo kao da je, u neku ruku, ponovno u zatvoru. Nije ga zaokupljalo ništa iz izvanjskoga svijeta. Život se sveo na nužnost ogoljenu do kosti, pa se više nije morao pitati kako će provesti svoje vrijeme. Svaki je dan, više ili manje, bio ponavljanje onog prethodnog. Danas je nalikovalo na jučer, sutra će nalikovati na danas, a ono što će se dogoditi sljedećega tjedna bit će tek odraz prethodnoga. To je bilo utješno. Element iznenađenja bio je isključen i zato se osjećao britkije, u većoj se mjeri mogao usredotočiti na svoj posao. »Čudno je to,« nastavio je zatim, »no oba puta kad sam sjeo kako bih napisao roman, bio sam odvojen od ostatka svijeta. Prvo u zatvoru, dok sam još bio klinac, a sad ovdje, u Vermontu, gdje živim kao šumski pustinjak. Pitam se što li to samo dovraga znači.«
»To znači da ne možeš živjeti bez drugih ljudi,« rekao sam. »Kad oko sebe imaš ljude od krvi i mesa, stvarni ti je svijet dovoljan. Kad se nađeš sam, jednostavno moraš izmišljati imaginarne likove. Trebaš ih kako bi ti pravili društvo.«
Tijekom čitava posjeta, nas troje nismo radili apsolutno ništa. Jeli smo i pili, plivali u ribnjaku, razgovarali. Sachs nam je iza kuće uredio košarkaško igralište za sve vremenske uvjete, pa smo svakoga jutra po sat vremena i više izvodili ubacivanja ili igrali jedan na jedan (uvijek bi me s lakoćom pobijedio). Dok bi Iris poslijepodne drijemala, on i ja bismo po dvorištu nosali Soniju, ljuljuškali je kako bi zaspala, a usput bismo razgovarali. Prve sam večeri ostao dugo budan, te sam pročitao tipkani rukopis njegove knjige u nastajanju. Sljedeće smo dvije noći obojica ostali dugo budni, raspravljali smo o onome što je već napisao, kao i o onome što još treba napisati. Tri od četiri dana je sijalo sunce; temperature su bile ugodne za to doba godine. Sve u svemu, bilo je savršeno.
Sachs je do tada bio napisao tek trećinu knjige, a ono što sam pročitao ni izdaleka još nije bilo gotovo.
Sachs je toga bio svjestan, pa kad mi je, one prve noći, predao rukopis na čitanje, nije od mene očekivao nikakve detaljne kritike ili prijedloge o mogućim preinakama. Samo je htio znati mislim li da treba nastaviti s pisanjem. »Došao sam do stupnja kad više ne znam što radim,« rekao je. »Više ne znam ni je li knjiga dobra ili nije. Ne znam je li ovo nešto najbolje što sam ikada napisao ili tek gomila smeća.«
To nipošto nije bilo smeće. Bilo mi je to jasno još od prve stranice, a čitajući ostatak skice, shvatio sam da Sachs radi nešto izvanredno. Oduvijek sam zamišljao da ću jednoga dana napisati upravo takvu knjigu, a ako je bila potrebna katastrofa kako bi knjiga konačno i bila napisana, onda katastrofa zapravo i nije bila tako katastrofalna. Tako sam barem onda mislio. Bez obzira na probleme koje sam u rukopisu pronašao, na preinake koje bi u konačnici trebao izvršiti, najvažnije je bilo to da je Sachs iznova počeo raditi, a ja nisam imao namjeru zaustavljati ga.

»Samo piši i ne osvrći se,« rekao sam mu sljedećega jutra za doručkom. »Ako izdržiš do kraja, bit će to velika knjiga. Zapamti što sam ti rekao: velika i nezaboravna knjiga.«
Ne postoji način da doznam je li ju na kraju i napisao. Tada sam bio siguran da će je napisati, a kada smo se Iris i ja posljednjega dana, prije puta s njime pozdravili, nije mi palo na pamet da u to sumnjam.
Stranice koje sam pročitao bile su jedno, no Sachs i ja smo čitave noći proveli razgovarajući, a s obzirom na ono što mi je tijekom tih razgovora rekao, bio sam uvjeren da je sasvim ovladao situacijom, da je svjestan onoga što ga još čeka. Ako je tomu tako, onda ne mogu zamisliti ništa bolesnije ili strasnije. Od svih tragedija koje si je moj jadni prijatelj natovario na leda, činjenica da je svoju knjigu ostavio nedovršenom za mene je nešto najnepodnošljivije. Ne kažem da su knjige važnije od života, no činjenica je da svi umiremo, da svi naposljetku nestajemo, a da je Sachs uspio dovršiti svoju knjigu, postoji šansa da bi ga ona nadživjela. U svakom slučaju, to je ono u što želim vjerovati. Kako sada stvari stoje, ta je knjiga sad tek nagovještaj knjige, potencijalna knjiga zakopana u kutiji s neurednim stranicama rukopisa i gomilom zbrkanih zabilješki. To je sve što je od nje preostalo, zajedno s ona naša dva kasnonoćna razgovora u vrtu, ispod neba bez mjeseca, posutog zvijezdama. Tada sam mislio da njegov život iznova počinje, da je na pragu nevjerojatno uspješne budućnosti. Ispostavilo se, međutim, da je stigao gotovo do samoga kraja. Manje od mjesec dana nakon što sam ga posjetio, Sachs je prestao raditi na svojoj knjizi. Sredinom rujna, jednoga poslijepodneva otišao je u šetnju i zemlja ga je progutala. Od toga dana nije napisao nijednu jedinu riječ.
Kako bih dao obol onome što nikada neće postojati, svoju sam knjigu naslovio onako kako je Sach naslovio svoju: Levijatan.

04.

Ponovno ga nisam vidio gotovo dvije godine. Maria je bila jedina osoba koja je znala gdje se nalazi, a Sachs ju je natjerao da prisegne kako nikome neće reći ni riječ. Mislim da bi većina ljudi prekršila obećanje, no Maria je dala riječ i ništa je nije moglo natjerati da se izlane. Tijekom te dvije godine, na nju sam naletio najmanje šest ili sedam puta, no čak i kada smo razgovarali o Sachsu, ona nije dala naslutiti da o njegovu nestanku zna više od mene. Kad sam prošloga ljeta konačno doznao što je sve od mene skrivala, od bijesa sam je htio ubiti. No, bio je to moj problem, a ne Marijin i nisam imao nikakva prava svoje frustracije istresti na nju. Na kraju krajeva, obećanje je obećanje, i premda je njezina šutnja izazvala veliku štetu, uvjeren sam da nije bila u krivu što se ponašala onako kako jest. Ako je itko trebao išta reći, bio je to Sachs. On je bio odgovoran za sve što se dogodilo, a Maria je samo štitila njegovu tajnu. Sachs, međutim, nije rekao ništa. Dvije se godine skrivao i nije prozborio ni riječ.
Znali smo da je živ, premda ni u to više nismo bili sigurni, budući da su prolazili mjeseci tijekom kojih njemu nije bilo ni traga ni glasa. Na raspolaganju smo imali samo isječke, avetinjske činjenice. Znali smo da je napustio Vermont, da se nije odvezao vlastitim autom, te da ga je Fanny, u užasnim okolnostima, kratko vidjela u Brooklynu. Sve su ostalo bila tek puka nagađanja. Budući da nam nije telefonom najavio svoj dolazak, zaključili smo kako nam želi priopćiti nešto od iznimne važnosti, no o čemu god da se radilo, nikada o tome nisu uspjeli razgovarati. Samo se jedne noći pojavio kao grom iz vedra neba (»izbezumljena i luđačka pogleda,« tako ga je opisala Fanny) i upao u spavaću sobu njihova stana. To je dovelo do gadne scene koju sam ranije opisao. Da je soba bila u mraku, situacija bi za sve bila manje nezgodna, no nekoliko je svjetiljki bilo upaljeno, a Fanny i Charles na prekrivačima su ležali posve obnaženi, pa je Ben vidio sve. Jasno, bilo je to posljednje čemu se nadao. Prije no što je Fanny uspjela prozboriti i riječ, već je izjurio iz sobe, zamuckujući kako mu je žao, kako nije znao, da joj nije htio smetati. Ona je četveronoške ispuzala iz kreveta, no dok je došla do predsoblja, Sachs je već zalupio vratima stana i trčao niz stube. Iz stana nije mogla izaći gola, pa je otrčala u dnevnu sobu, otvorila prozor i počela ga dozivati. Sachs je na trenutak zastao na ulici i mahnuo joj. »Imate moj blagoslov!« doviknuo je. Zatim joj je poslao poljubac, okrenuo se u drugome smjeru i otrčao u noć.
Odmah zatim, Fanny nas je nazvala. Pretpostavila je da se zaputio k nama, no njezina je pretpostavka bila pogrešna. Iris i ja smo ga čekali, no Sachs se nije pojavio. Nakon toga više nismo imali nikakvih informacija o njegovu kretanju. Fanny je ponovno nazivala kuću u Vermontu, no nitko se nije javljao.
Bila je to naša posljednja nada, ali kako su dani prolazili, činilo se sve manje vjerojatnim da će se tamo ponovno vratiti. Obuzela nas je panika; po glavama su nam se motale svakojake morbidnosti. Ne znajući što bi drugo učinila, Fanny je već sljedećeg vikenda unajmila automobil i odvezla se do kuće.
Kako nas je telefonom izvijestila odmah po dolasku, dokazi su bili zbunjujući. Ulazna vrata su bila otključana, automobil je bio parkiran na uobičajenom mjestu u dvorištu, a Benovi su rukopisi ležali na stolu u radnoj sobi: gotove stranice rukopisa bile su složene na gomilu, olovke razbacane po stolu, a jedna, napola ispisana stranica još uvijek je bila u pisaćem stroju. Drugim riječima, sve je izgledalo kao da će se svakoga trena vratiti. Da je namjeravao otići na neko dulje ili kraće vrijeme,

kuća bi bila zaključana, mislila je Fanny. Ispustio bi vodu iz cijevi, isključio struju, ispraznio hladnjak. »Osim toga, uzeo bi rukopis,« pridodala je. »Čak i da je zaboravio učiniti sve ostalo, rukopis sigurno ne bi zaboravio.«
Jednostavno nismo uspijevali razlučiti o čemu je riječ. Bez obzira koliko iscrpno analizirali, uvijek bismo se zaticali pred zagonetkom. U jednu je ruku Sachsov odlazak bio neočekivan. S druge je pak strane otišao svojevoljno. Ako već ne zbog onog letimičnog susreta s Fanny u New Yorku, svakako smo mogli posumnjati kako je riječ o nepoštenoj igri, no Sachs je do grada došao neozlijeđen. Bio je, doduše, pomalo iscrpljen, ali zapravo neozlijeđen. Pa ipak, ako mu se ništa nije dogodilo, zašto se nije vratio u Vermont? Zašto je iza sebe ostavio automobil, odjeću, rukopis? Iris i ja smo neprestano, uvijek iznova razgovarali s Fanny, razmatrali smo mogućnosti, no nikada nismo došli do zadovoljavajućeg zaključka. Bilo je previše praznina, varijacija, nepoznanica. Nakon mjesec dana provedenih u nagađanjima, predložio sam Fanny neka se obrati policiji i prijavi Benov nestanak. Ona, međutim, nije prihvatila moj prijedlog. Rekla je kako više nema ništa s njim, te se samim tim nema prava miješati.
Nakon onog što se dogodilo u stanu, bio je slobodan činiti što ga je volja, a ona više nije imala nikakva prava dovlačiti ga natrag. Charles (koga smo do tada već upoznali i shvatili da je zapravo dobar čovjek) bio je spreman unajmiti privatnog detektiva i osobno mu platiti usluge. »Samo kako bismo doznali je li s Benom sve uredu,« rekao je. »Nije riječ o tome da ga dovučemo natrag, samo pokušaj da doznamo je li nestao vlastitom voljom.« Iris i ja smo smatrali da je Charlesov plan razborit, no Fanny mu nije dopustila da ga provede. »Dao nam je svoj blagoslov,« rekla je. »To je kao da je rekao zbogom. Živjela sam s njim dvadeset godina i znam kako razmišlja. Ne želi da ga tražimo. Već sam ga jednom izdala i ne želim ponoviti. Moramo ga ostaviti na miru. Vratit će se kad bude spreman, a do tada moramo čekati. Vjerujte mi, to je sve što možemo učiniti. Moramo samo mirno sjediti i naučiti živjeti s tim.«
Prošli su mjeseci. Prošla je i godina, a zatim i dvije, no zagonetka je ostala neriješena. Kad se Sachs prošloga kolovoza ponovno pojavio u Vermontu, odavno sam već prestao vjerovati da ćemo ikada doznati odgovor. Iris i Charles su bili uvjereni da je mrtav, dok je moje beznađe bilo neodređeno.
Nikada me nije obuzeo neki snažan i jasan osjećaj da je živ ili mrtav - nije bilo iznenadnih intuicija, izvanosjetilnih spoznaja, nisam imao nikakvih mističkih iskustava - ali ipak sam bio više- manje uvjeren da ga više nikada neću vidjeti. Kažem »više-manje« zato što ni u što nisam bio siguran. Tijekom prvih mjeseci nakon njegova nestanka, obuzimao me čitav niz silovitih i kontradiktornih osjećaja, no oni su vremenom samo od sebe sagorjeli, tako da pojmovi tuga, bijes ili žalost više nisu bili primjenjivi.
Izgubio sam vezu s njim, a njegova se odsutnost doimala sve manje i manje osobnom. Kad god bih pokušao o njemu razmišljati, moja bi me mašta izdala. Kao da je Sachs postao rupa u univerzumu. Nije on više bio tek moj nestali prijatelj, bio je simptom mog neznanja o svemu, amblem nepoznatog. Ovo vjerojatno zvuči neodređeno, no to je najbolje što mogu. Iris mi je rekla da se pretvaram u budista, pa pretpostavljam kako to može predočiti kakvi su tad bili moji stavovi. Fanny je bila kršćanka, rekla je Iris, zato što ju nikada nije napustila vjera da će se Sachs naposljetku vratiti; ona i Charles su bili ateisti; ja sam pak bio pobornik žena, nisam vjerovao ni u kakvu moć. Rekla je kako me poznaje godinama, no kako je to bilo prvi put da nisam iznio nikakvo mišljenje.
Život se promijenio i nastavio dalje. Naučili smo živjeti s tim, baš kako nas je Fanny preklinjala. Ona i Charles su sad živjeli zajedno, a mi smo, i protiv vlastite volje, morali priznati da je on ipak pošten momak. U kasnim četrdesetima, arhitekt, formalno oženjen, otac dvaju sinova,

inteligentan, očajno zaljubljen u Fanny, bez ikakve zamjerke. Malo-pomalo, uspjeli smo se sprijateljiti s njim i postali smo sudionici nove stvarnosti.
Prošloga proljeća, kad je Fanny izjavila kako tijekom ljeta ne namjerava odlaziti u Vermont (rekla je kako jednostavno ne može, te ne vjeruje da će ikada moći), palo joj je na pamet kako bismo se Iris i ja možda mogli poslužiti kućom. Htjela nam je darovati kuću, no mi smo ustrajali u tome da joj plaćamo barem neki najam koji bi barem pokrio neke troškove - porez, održavanje i tomu slično. Tako se i dogodilo da smo prošloga ljeta ondje bili upravo kad se Sachs ponovno pojavio. Stigao je bez ikakva upozorenja, jedne je noći u dvorište upao u ofucanom, plavom Chewvju, u kući je proveo nekoliko dana, a zatim ponovno nestao. U međuvremenu je govorio kao sumanut. Toliko je govorio da me gotovo uplašio. Uplašio sam se zapravo kad sam njegovu priču čuo do kraja, a s obzirom na to koliko je bio odlučan da mi ispriča sve. Uistinu sumnjam da je išta izostavio.
Nastavio je pisati, rekao je. Nakon što smo Iris i ja otišli sa Sonijom, nastavio je pisati još tri ili četiri tjedna. Naš razgovor o Levijatanu očigledno mu je bio od velike pomoći, jer se još istoga jutra bacio na rukopis, odlučan da Vermont neće napuštati sve dok ne dovrši skicu čitavog romana. Činilo se da sve ide u najboljem smjeru. Napredovao je iz dana u dan, bio je zadovoljan svojim redovničkim životom, sretniji no ikada prije. A onda je jednog ranog poslijepodneva, sredinom rujna, otišao u šetnju. Vrijeme se tad već bilo promijenilo, zrak je bio svjež, prepun jesenjih mirisa. Odjenuo je svoju vunenu lovačku jaknu i počeo se penjati uz brdo iza kuće, u smjeru sjevera. Pretpostavio je da mu preostaje još sat vremena danjega svjetla, što je značilo da se može šetati pola sata, a zatim se okrenuti i vratiti kući. U normalnim bi okolnostima tih sat vremena proveo ubacujući loptu u koš, no promjena godišnjih doba je bila u punome zamahu, pa je htio vidjeti što se događa u šumi: crveno i žuto lišće, gledati kako se sunčeve zrake probijaju kroz krošnje breza i javorova, lutati kroz ljeskanje plamenih boja. I tako je krenuo na svoj maleni izlet, misleći pritom isključivo na večeru koju će si pripraviti pri povratku kući.
Pa ipak, čim je zašao u šumu, misli su mu odlutale. Umjesto da promatra lišće i ptice selice, počeo je razmišljati o svojoj knjizi. U misli su mu se vraćali dijelovi koje je napisao ranije toga dana, a prije no što je uopće postao svjestan onoga što čini, u glavi je već osmišljavao nove rečenice, razmišljao je o onom što će napisati sljedećega jutra. Nastavio je hodati, probijao se kroz suho lišće i bodljikavo grmlje, uopće se ne obazirući na to kamo je zašao. Mogao je tako nastaviti satima, rekao je, no u jednome je trenutku shvatio kako vidljivost više nije najbolja. Sunce je već bilo zašlo, a zbog guste šume, noć se spuštala velikom brzinom.
Osvrnuo se oko sebe u nadi da će pronaći neki orijentir, no nije uočio ništa što bi mu bilo poznato, pa je ubrzo zaključio kako još nikada nije bio na tom mjestu. Osjećao se kao budala, pa se samo okrenuo i počeo trčati u smjeru iz kojega je došao. Na raspolaganju je imao samo nekoliko minuta prije no što tama sve proguta, a znao je da nema nikakve šanse. Nije imao džepnu svjetiljku ni šibice, a nije ponio nikakvu hranu. Spavati na otvorenome nije se doimalo nimalo ugodnim, no druge solucije nije bilo.
Sjeo je na panj i počeo se smijati. Samome je sebi bio smiješan, tako je rekao, prvorazredni komičan lik. Ubrzo je zatim pao mrak, nije vidio ni prst pred nosom. Čekao je da se pojavi mjesec, ali nebo je bilo zastrto oblacima. Ponovno se smijao. Neće više zbog toga razbijati glavu, odlučio je. Bio je siguran tamo gdje se zatekao, a sigurno ga neće ubiti to što će mu se guzica malo smrznuti. Zato se potrudio da mu bude udobno. Legao je na zemlju, nasumično se prekrio lišćem i grančicama i mislio na svoju knjigu. Ubrzo je čak uspio zaspati.
Probudio se u zoru, promrzao do kostiju, s odjećom vlažnom od rose. Sve mu to više uopće nije bilo smiješno. Imao je groznicu, boljeli su ga mišići. Bio je gladan i raščupan, a sve što je

priželjkivalo bilo je izaći iz šume i pronaći put do kuće. Pošao je putem za koji je bio uvjeren da je upravo njime došao prethodnog poslijepodneva, no nakon gotovo sat vremena hoda je počeo sumnjati da se zaputio u pogrešnome smjeru. Razmišljao je o tome kako bi možda bilo dobro vratiti se na mjesto odakle je pošao, no više nije bio siguran bi li ga uspio pronaći - nije čak bio siguran ni bi li ga uopće prepoznao.
Nebo je toga jutra bilo sivo, prekriveno gustim oblacima koji su zaklanjali sunce. Sachs se nikada nije dobro snalazio u šumi, a bez kompasa nije čak znao ni ide li u smjeru sjevera, juga, zapada ili istoka. S druge pak strane, nije baš mogao reći da se izgubio u prašumi. Prije je ili kasnije trebao stići do kraja šume, tako da smjer kretanja ni nije bio važan, važno je samo bilo da se kreće pravocrtno. Čim stigne do neke prometnice, pokucat će na vrata prve kuće i zatražit će pomoć. Uz malo sreće, ljudi u kući će mu znati reći gdje se točno nalazi.
Dugo je vremena trebalo da se takvo što i dogodi. Budući da nije imao sat, nije mogao znati koliko je to potrajalo, no pretpostavljao je kako je lutao tri ili četiri sata. Do tada mu sve već bilo pošteno zgadilo, a posljednjih nekoliko milja je proklinjao vlastitu glupost, osjećajući sve veći bijes. Pa ipak, stigavši do ruba šume, mračno je raspoloženje nestalo i prestao je osjećati samosažaljenje. Zatekao se na uskoj, zemljanoj cesti, a premda nije imao pojma gdje je, niti je na vidiku bilo ijedne kuće, samoga je sebe tješio kako je najgore iza njega. Hodao je još deset ili petnaest minuta, kladeći se sa samim sobom koliko se daleko udaljio od kuće. Ako se udaljio manje od pet milja, onda će pedeset dolara potrošiti na dar za Soniju. Ako se udaljio više od pet, ali manje od deset milja, onda će na dar potrošiti sto dolara.
Ako je više od deset, onda daje dvjesto dolara. Više od petnaest, onda tristo, i tako dalje. I dok je svome kumčetu kupovao te zamišljene darove (plišani pande, kućice za lutke, poniji), daleko iz sebe je začuo zvuk automobilskog motora. Ispostavilo se kako je riječ o crvenom kamionetu koji je jurio pristojnom brzinom. Zaključivši kako nema što izgubiti, Sachs je podigao ruku kako bi privukao vozačevu pozornost. Kamionet je protutnjao pokraj njega, no prije no što se Sachs uspio okrenuti, usporio je i zaustavio se. Začuo je škripu šljunka, podigla se prašina, a zatim je začuo glas koji mu se obraćao i pitao ga treba li prijevoz.
Vozač je bio mladić u ranim dvadesetima. Sachs je zaključio kako je riječ o lokalnom mladiću, cestaru ili vodoinstalaterovu šegrtu, a premda isprva nije bio raspoložen za razgovor, momak je bio tako prijateljski raspoložen i susretljiv, da su ubrzo počeli razgovarati. Na podu ispred Sachsova sjedala bila je palica za bejzbol, a kada je klinac pritisnuo papučicu gasa kako bi pokrenuo kamionet, palica je Sachsa udarila u gležanj. Bilo je to, da tako kažem, uvod u razgovor. Kad se ispričao zbog nemile nezgode, momak se predstavio kao Dwight (Dwight McMartin, kako će Sachs kasnije doznati), nakon čega su počeli pričati o bejzbolu. Dwight mu je rekao da igra u momčadi koju sponzorira dobrovoljno vatrogasno društvo iz Newfanea. Regularna se sezona okončala prošloga tjedna, a te su se večeri trebala igrati doigravanja - »ako vrijeme ostane kakvo jest,« pridodao je nekoliko puta, »ako vrijeme ostane kakvo jest i ne padne kiša.« Dwight je bio prvi igrač na bazi, odličan udarac i broj jedan u ligi po broju osvojenih bodova, krupni div u stilu Moosea Skowrona. Sachs mu je rekao da će se potruditi doći gledati utakmicu, a Dwight mu je, smrtno ozbiljan, rekao kako se isplati doći jer je siguran da će igra biti strašno dobra. Sachs nije mogao a da se ne nasmiješi. Bio je raščupan i neobrijan, odjeća mu je bila prepuna trnja i komadića listova, a nos mu je curio kao slavina. Vjerojatno je izgledao kao skitnica, pa ipak mu Dwight nije postavljao neka osobna pitanja. Nije ga pitao što radi na toj pustoj cesti, nije ga pitao gdje živi, pa čak ni kako se zove. Možda je bio malo tupav, pomislio je Sachs, ili je možda jednostavno bio pristojan. Bilo kako bilo, teško je bilo ne cijeniti takvu diskreciju. Sachs je iznenada zažalio što se proteklih nekoliko

mjeseci toliko povukao u sebe. Trebao se malo više družiti sa svojim susjedima; trebao se malo potruditi kako bi doznao nešto o ljudima koji ga okružuju. Kao da je riječ o etičkome pitanju, samome je sebi rekao da ne smije zaboraviti bejzbolsku utakmicu. Dobro će mu to doći, mislio je, pomoći će mu da misli i na druge stvari, a ne samo na svoju knjigu. Pronađe li ljude s kojima može razgovarati, možda više neće zalutati tijekom šetnje šumom.
Kad mu je Dwight rekao gdje se točno nalaze, zaprepastio se koliko se udaljio od kuće. Očigledno je propješačio preko brda i izbio dva grada istočno od mjesta gdje je živio. Pješice je prešao samo deset milja, no automobilu je trebalo tridesetak. Bez nekakva posebnog razloga, odlučio je sve ispričati Dwightu. Iz puke zahvalnosti, ili možda zato što mu se sve to sada činilo smiješnim. Možda će klinac zatim sve prepričati svojim kompićima iz tima, pa će se svi pošteno nasmijati na njegov račun. Sachsu je bilo svejedno. Bila je to priča dostojna svog imena, klasična glupa šala, i nije ga smetalo što će ga vlastita glupost izvrgnuti ruglu. Gradski maheri se igraju Daniela Boonea po vermontskim šumama i vidite što im se dogodi, dečki moji. No, kad je počeo pričati o zloj kobi koja ga je zadesila, Dwight je iskazao neočekivanu suosjećajnost. Rekao je kako se isto to i njemu jednom dogodilo i da mu nije bilo nimalo zabavno. Bilo mu je tada tek jedanaest ili dvanaest godina i usr'o se od straha. Čitavu je noć čučao iza stabla, strahujući da će ga medvjedi napasti. Sachs nije bio siguran, no sumnjao je da je Dwight čitavu priču izmislio samo kako bi ga utješio. Bilo kako bilo, nije mu se smijao. Zapravo mu je ponudio prijevoz do kuće. Istina, malo je kasnio, rekao je, no nema veze. Za Boga miloga, i on bi se, da je na Sachsovu mjestu, nadao da će ga netko odvesti kući.
Tada su već bili prešli na popločanu cestu, no Dwight je tada tekao kako zna za prečicu do Sachsove kuće. To je značilo okrenuti automobil i vratiti se nekoliko milja unatrag, no čim je sve izračunao u glavi, odlučio se za promjenu smjera. Zakočio je, okrenuo se nasred ceste i zaputio u suprotnome smjeru. Ispostavilo se da je prečica nevjerojatno uska, zemljana staza prepuna rupa koja se proteže kroz mračne, stablima gusto obrasle dijelove šume. Dwight je rekao kako tek mali broj ljudi zna za tu prečicu, te kako će ih ona, ako se ne vara, dovesti do znatno šire zemljane ceste, pa još jedne, iza koje slijedi okružni autoput koji prolazi oko pet milja od Sachsove kuće. Dwight je vjerojatno znao o čemu govori, no nije mu se pružila prilika da dokaže ispravnost svoje teorije. Manje od milje niz prvu zemljanu cestu naišli su na nešto neočekivano. A prije no što su to uspjeli zaobići, njihovo se putovanje primaklo kraju.
Sve se dogodilo veoma brzo. Sachs je to doživio kao udarac u utrobu, kao vrtoglavicu u glavi, kao nalet straha u žilama. Bio je tako iscrpljen, rekao mi je, a tako je malo vremena zapravo bilo prošlo od počerka avanture do njezina kraja, da sve ni nije uspio doživjeti kao stvarno - ni kasnije, pa čak ni kada mi je, dvije godine kasnije, počeo prepričavati ono što se dogodilo. U jednom su se trenutku brzo provlačili kroz šumu, rekao je, a već su se u sljedećem zaustavili. Na cesti, ispred njih je stajao čovjek naslonjen na prtljažnik bijele Tovote koji je pušio cigaretu. Izgledao je kao da je u kasnim tridesetima, bio je to visok, vitak muškarac odjeven u radnu, flanelsku košulju i široke, kaki hlače. Jedino što je Sachs na njemu uočilo bila je brada - poput one kakvu je i sam nekoć imao, samo tamnija. Uvjeren kako čovjek jamačno ima problema s automobilom, Dwight je izašao iz kamioneta i zaputio se prema njemu, pitajući ga treba li pomoć. Sachs nije uspio čuti čovjekov odgovor, no glas mu je zvučao bijesno, na neki način nepotrebno neprijateljski, a promatrajući ih kroz vjetrobransko staklo, bio je zaprepašten kad je čovjek na sljedeće Dwightovo pitanje još grublje odgovorio: odjebi, ili gubi se od mene, nešto u tom stilu. Tad ga je obuzeo adrenalin, rekao je Sachs, pa je instinktivno posegnuo za metalnom palicom na podu. Dwight je, međutim, po prirodi bio previše dobar da bi shvatio mig.
Nastavio je hodati prema čovjeku, ne obazirući se na uvrede, neprestano ponavljajući kako

samo želi pomoći.

Čovjek je uzrujano ustuknuo, otišao je do prednjeg dijela auta, otvorio vrata sa suvozačke strane i uze nešto iz pretinca. Kad se uspravio i ponovno okrenuo prema Dwightu, u ruci mu je bio pištolj. Ispalio je hitac. Veliki je momak jauknuo i uhvatio se za trbuh, a zatim je čovjek ispalio još jedan hitac. Dečko je ponovno jauknuo i počeo posrtati po cesti, stenjao je i plakao od boli. Čovjek se okrenuo kako bi ga pratio pogledom, a Sachs je iz kamioneta iskočio s palicom u ruci. Rekao mi je da uopće nije razmišljao. Dotrčao je čovjeku s leda u trenutku kad je ovaj ispaljivao treći hitac, čvrsto je stisnuo palicu u rukama i pošteno je zamahnuo. Ciljao je čovjekovu glavu - nadao se da će mu raskoliti lubanju, nadao se da će ga ubiti, da će mu mozak prosuti po tlu. Palica je udarila zastrašujućom snagom, zabijajući se točno iza čovjekova desnog uha. Sachs je čuo zvuk udarca, pucanje hrskavice i kostiju. Čovjek je zatim pao. Mrtav se sručio nasred ceste, a zatim je zavladala tišina.
Sachs je dotrčao do Dwighta, no kad se sagnuo kako bi pregledao njegovo tijelo, vidio je da ga je treći hitac usmrtio. Metak mu je prošao ravno kroz potiljak i smrskao mu lubanju. Sachs je propustio priliku.
Radilo se o tempiranju, a on je bio prespor. Da je samo djelić sekunde ranije došao do onog čovjeka, posljednji bi hitac promašio cilj, pa sada ne bi zurio u truplo, nego bi povezivao Dwightove rane i davao sve od sebe da mu spasi život. Trenutak nakon što je pomislio na to, Sachs je osjetio kako mu čitavo tijelo drhti. Sjeo je na cestu, glavu je ugurao između koljena i trudio se ne povraćati.
Vrijeme je prolazilo. Osjećao je kako mu zrak prolazi kroz odjeću; čuo je plavu sojku kako kriješti u šumi; sklopio je oči. Kad ih je ponovno otvorio, s ceste je podigao šaku rahle zemlje i bacio si ju je u lice. Zemlju si je zatim ugurao u usta i počeo ju je žvakati. Zrnca pijeska strugala su mu zube, osjećao je šljunak na jeziku. Zvakao je sve dok više nije mogao podnijeti taj okus, pa je sve ispljunuo, zastenjao je kao bolesna, luda zvijer.
Da je Dwight ostao živ, rekao je, sve bi bilo drukčije. Misao o bijegu nikada mu ne bi pala na pamet, a bez bijega nikada se ne bi dogodilo ni sve ono što je zatim uslijedilo. Štojeći tako sam usred šume, Sachs je iznenada osjetio kako ga obuzima duboka, neobuzdana panika. Dva su čovjeka bila mrtva, a njemu se sama pomisao da bi se trebao obratiti teritorijalnoj policiji činila nezamislivom. Već je bio u zatvoru. Bio je osuđivani počinitelj krivičnog djela, a bez svjedoka koji bi potvrdio njegovu priču, nitko mu neće povjerovati. Njegova je priča bila previše bizarna, neuvjerljiva. Nije tad naravno mogao trezveno razmišljati, no svaka je njegova misao bila usmjerena prema njemu samome. Za Dwighta više nije mogao ništa učiniti, no mogao je spasiti vlastitu kožu, a u panici koja ga je obuzela kao jedino moguće rješenje učinilo mu se da pobjegne što je moguće dalje od tog prokletog mjesta.
Znao je da će policija zaključiti da je na mjestu zločina nazočan bio i treći čovjek. Bit će očigledno da se Dwight i onaj neznanac nisu uzajamno poubijali, jer čovjek s tri metka u tijelu teško da bi mogao nekog nasmrt izudarati, a čak i da jest, teško da bi nakon toga mogao odšetati šest metara dalje niz cestu, osobito ne s metkom u glavi. Sachs je bio svjestan i da će iza sebe sigurno ostaviti neke tragove.
Bez obzira na to koliko revno iza sebe čistio, stručan tim forenzičara bez problema će pronaći nešto što će im koristiti u istrazi: otisak prsta, vlas kose, neki mikroskopski fragment. Sve to, međutim, nije bilo važno. Ukoliko uspije otiske svojih prstiju ukloniti s kamioneta, ukoliko se sjeti sa sobom ponijeti palicu, neće biti dokaza koji će na njega ukazati kao na trećeg čovjeka. Bilo je to presudno. Morao je biti siguran da nakon što ukloni dokaze, treći čovjek može biti bilo tko. Kad to učini, bit će na konju.
Nekoliko je minuta proveo brišući površine u kamionetu: ploču s instrumentima, sjedalo,

prozore, unutarnje i vanjske ručke, sve čega se sjetio. Sve je dvaput prebrisao, a zatim i treći put, kako bi bio siguran. Nakon što je palicu podigao s tla, otvorio je vrata neznančeva automobila, vidio je da je ključ u bravi, pa je sjeo za upravljač. Motor se pokrenuo već pri prvom pokušaju. Naravno da je znao da će iza njega ostati tragovi guma, te da će ti tragovi guma otkloniti svaku sumnju da je na mjestu zločina bio i treći čovjek, no Sachs je bio previše prestrašen da bi otišao pješice. A bilo bi to zapravo najrazboritije: odšetati, otići kući i zaboraviti sav taj užas. No srce mu je odveć silovito udaralo za takvo što, misli su mu izmicale svakom nadzoru, tako da potezi vodeni razumom više nisu bili mogući. Žudio je za brzinom. Žudio je za brzinom i bukom automobilskog motora, htio je otići, sjesti u automobil i odvesti se što je moguće brže. Samo je to pristajalo njegovu unutarnjem kaosu. Samo mu je to moglo omogućiti da stiša urlikanje užasa u njegovoj glavi.
Dva i pol sata se međudržavnom cestom vozio u smjeru sjevera, prateći tijek rijeke Connecticut, sve dok nije došao do Barrea. Tada ga je konačno obuzela strašna glad. Strahovao je da neće moći zadržati hranu u želucu, no kako više od dvadeset četiri sata nije pojeo ništa, znao je da mora pokušati nešto pojesti. Na sljedećem je izlazu sišao s međudržavne ceste, nakon čega se petnaestak minuta vozio dvotračnom cestom, a zatim se zaustavio kako bi objedovao u nekom gradiću čije je ime zaboravio. Ne želeći se izlagati riziku, naručio je meko kuhana jaja i tost. Otišao je zatim u muški zahod, gdje se očistio, oprao toplom vodom i s odjeće uklonio mrlje od zemlje, grančice i lišće. Nakon toga se osjećao znatno bolje. Kad je platio račun i izašao iz restorana, shvatio je kako bi trebao otići do New Yorka.
Nije mogao priču zadržati za sebe. To mu je tada postalo jasno, a kad je shvatio da s nekim mora razgovarati, znao je da sve može ispričati jedino Fanny. Usprkos svemu što se dogodilo prethodne godine, iznenada ju je silno poželio vidjeti.
Dok je prilazio automobilu mrtvog neznanca, Sachs je uočio da je registriran u Kaliforniji. Ni sam nije znao što bi s tim otkrićem, no ipak ga je iznenadilo. Koliko mu je još detalja promaknulo? - pitao se.
Prije no što će se vratiti na međudržavnu cestu i zaputiti se na jug, skrenuo je s glavne ceste i parkirao se uz rub onog za što je kasnije doznao da je šumski rezervat. Bilo je to osamljeno mjesto, miljama oko njega nije bilo ni žive duše. Sachs je otvorio sva vrata na automobilu, spustio se na koljena i sustavno pretražio unutrašnjost. Premda je bio temeljit, rezultati njegove pretrage bili su razočaravajući.
Pronašao je nekoliko kovanica razbacanih ispod prednjeg sjedala, nekoliko zgužvanih papira na podu (ambalaža, kuponi, zgužvane kutije cigareta), no ništa s imenom, ništa što bi ga uputilo u identitet čovjeka kojeg je ubio. Pretinac za rukavice također nije sadržavao nikakve tragove, u njemu je bio tek priručnik za vlasnike Tovote, neotvorena šteka cigareta Camel s filterom. Preostao mu je još samo prtljažnik, a kad je Sachs konačno otišao do njega, ispostavilo se da je prtljažnik posve druga priča.
U njemu su se nalazile tri torbe. Najveća je bila prepuna odjeće, brijaćeg pribora i zemljopisnih karata.
Skrivena na samome dnu, bila je malena, bijela kuverta u kojoj se nalazila putovnica. Pogledavši fotografiju na prvoj stranici, Sachs je odmah prepoznao čovjeka kojeg je susreo prethodnog jutra - isti lik, samo bez brade. Putovnica je glasila na Reeda Dimaggioa, s inicijalom N. između imena i prezimena. Datum rođenja: 12. studenog 1950. Mjesto rođenja: Newark, Newjersey. Putovnica je bila izdana u San Franciscu, u srpnju iste godine, a stražnje su stranice bile prazne, bez viza ili carinskih biljega. Sachs se pitao nije li krivotvorena. S obzirom na ono što se tog jutra dogodilo u šumi, činilo se kako Dwight gotovo sigurno nije bio prva osoba koju je Dimaggio ubio. A

ako je riječ o profesionalnom plaćenom ubojici, onda je vrlo vjerojatno da putuje s lažnim dokumentima. Pa ipak, ime je bilo nekako prečudno, preneobično da ne bi bilo pravo. Moralo je biti nečije, a budući da nikako nije mogao doznati nešto više o čovjekovu identitetu, Sachs je tako zvao čovjeka kojeg je ubio. Reed Dimaggio. Dok ne iskrsne nešto bolje, zvat će ga tim imenom.
Sljedeći predmet je bio metalni kovčeg nalik na one blistave, srebrne kutije u kojima fotografi ponekad nose svoj materijal. Prvu je torbu otvorio bez ključa, no ova je bila zaključana, pa je Sachs pola sata pokušavao razvaliti bravice. Udarao je po njima ručnom dizalicom, a svaki put kad bi udario, u kutiji su zveckali metalni predmeti. Zaključio je kako je riječ o oružju: noževima, pištoljima, streljivu, alatkama koje su Dimaggiu bile neophodne u poslu. Kad je naposljetku konačno uspio otvoriti kutiju, u njoj je pronašao gomilu čudnovatih drangulija, nipošto ono čemu se Sachs nadao. Pronašao je kaleme električne žice, budilice, odvijače, mikročipove, konopac, kit i nekoliko kolutova crne, samoljepive vrpce. Jedan po jedan, Sachs je predmete vadio iz kovčežića i proučavao ih, trudeći se proniknuti koja im je svrha. No, nakon što je pomno pregledao sve predmete iz kutije, i dalje nije uspio dokučiti čemu bi mogli poslužiti. Tek dugo nakon što se već vozio cestom, na pamet mu je pala njihova svrha. Vozeći se te noći prema New Yorku, iznenada je shvatio kako je zapravo riječ o materijalu za izradu bombe.
Treći komad prtljage bila je torba za kuglanje. Ništa na njoj nije bilo osobito (malena kožna vreća s crvenim, bijelim i plavim poljima, smičkom i plastičnom ručkom), no Sachsa je preplašila više od prve dvije, pa ju je instinktivno ostavio za kraj. Zaključio je kako bi u njoj moglo biti skriveno bilo šro. S obzirom na to da je pripadala luđaku, homicidnome manijaku, to bilo što bivalo je sve strasnije razmatrati. Kad je pregledao prve dvije torbe, Sachs je gotovo izgubio hrabrost da je otvori. Strahujući kako bi se možda mogao suočiti s onim što je u tu torbu strpala njegova mašta, gotovo da je samoga sebe natjerao da je baci. Ali nije. Upravo u trenutku kad ju je htio izvaditi iz prtljažnika i baciti u šumu, sklopio je oči, kratko oklijevao, a zatim je nervoznom kretnjom povukao smičak.
U torbi nije bila glava. Nisu bile ni odsječene uši, ni odrezani prsti, kao ni spolovila. U njoj se nalazio novac. I to ne nešto malo novca, nego mnogo više no što je Sachs ikada vidio u životu. Novac je bio čvrsto naguran u torbu: snopovi novčanica od sto dolara povezani gumenom vrpcom, a u svakom je snopu bilo tri, četiri ili možda pet tisuća dolara. Kad je Sachs naposljetku prebrajao novac, ispostavilo se da je riječ o iznosu između sto šezdeset i sto šezdeset pet tisuća dolara. Njegova prva reakcija na novac bilo je olakšanje, zahvalnost što mu se strahovi nisu obistinili. A zatim, kad je sve po prvi put zbrojio u glavi, bio je u šoku i obuzela ga je vrtoglavica. Ipak, kada je sljedeći put prebrojavao novčanice, osjećao je kako se počinje privikavati na njih. Bilo je to najčudnije od svega, rekao mi je: kako li je samo uspio tako brzo probaviti čitavu, nevjerojatnu situaciju. I dok ga je iznova prebrojavao, počeo je novac doživljavati kao svoj.
Zadržao je cigarete, bejzbol palicu, putovnicu i novac. Sve je ostalo bacio, razbacao je sadržaj metalnog kovčežića po šumi. Nekoliko minuta kasnije, prazan je kovčežić bacio u kontejner na rubu grada. Već je bilo prošlo četiri, a ispred sebe je još imao dug put. Zaustavio se u Springfieldu, u Massachusettsu kako bi ponovno jeo, a uz kavu je pušio Dimaggiove cigarete. Do Brooklyna je stigao nešto iza jedan ujutro. Ondje je napustio automobil, ostavio ga je u kaldrmom prekrivenoj ulici pokraj kanala Gowanuc, u ničijoj zemlji prepunoj praznih skladišta i mršavih i bijesnih pasa. Pažljivo je sve površine obrisao kako bi uklonio otiske prstiju, no bila je to samo dodatna predostrožnost. Vrata su ostala otključana, ključ je bio u bravi, tako da je bilo sigurno da će netko još prije jutra ukrasti auto.
Ostatak puta je pješačio, s torbom za kuglanje u jednoj, a bejzbolskom palicom i cigaretama u

drugoj ruci. Na uglu Pete avenije i President Streeta, palicu je ugurao u kontejner, između zgužvanih novina i ostataka dinje. Bilo je to posljednje što je još morao učiniti. Pred njim je bila još milja hoda, no on je usprkos umoru hitao prema stanu, dok ga je obuzimao sve jači osjećaj smirenosti. Ondje će ga čekati Fanny, mislio je, a kad je ugleda, sve najgore bit će iza njega.
To objašnjava metež koji je uslijedio. Ne samo da je Sachs bio izbačen iz ravnoteže u trenutku kad je ušao u stan, već nije bio u stanju apsorbirati ni najmanju novu činjenicu o bilo čemu. Mozak mu je već bio pretrpan podacima, a Fanny se vratio upravo zato što je bio uvjeren kako ga ondje neće dočekati iznenađenja, mislio je da je njihov stan mjesto gdje će se netko o njemu brinuti. Otuda i njegova zbunjenost, njegova zaprepaštena reakcija kad ju je vidio kako se naga s Charlesom kotrlja po krevetu.
Njegova se samouvjerenost pretočila u poniženje, pa je zato i mogao samo promucati nekoliko riječi isprike dok je trčeći napuštao stan. Sve se dogodilo iznenada, a kad se uspio dovoljno sabrati da joj s ulice dovikne svoj blagoslov, bio je to tek blef, slabašan napor da u posljednjem trenutku sačuva obraz.
A zapravo se osjećao kao da mu se nebo sručilo na glavu. Kao da mu je srce iščupano iz grudi. Trčao je niz ulicu, samo da bi otišao što dalje i nije imao pojma što bi sljedeće trebao učiniti.
Na uglu Treće ulice i Sedme avenije uočio je telefonsku govornicu, pa je pomislio da mi se javi i zamoli me za prenoćište. Kod je otipkao broj, linija je, međutim, bila zauzeta. Sigurno sam u tom trenutku razgovarao s Fanny (nazvala me odmah nakon Sachsova žurnog odlaska), no Sachsa je zauzeta linija nagnala na zaključak da smo Iris i ja namjerno isključili telefon. Bio je to razborit zaključak, jer bilo je malo vjerojatno da netko od nas s nekim razgovara u dva sata ujutro. Zato nas i nije pokušao ponovno nazvati. Novčić mu se vratio, a on ga je iskoristio da nazove Mariju. Zvonjava ju je prenula iz dubokog sna, no kad je čula očaj u njegovu glasu, rekla mu je neka odmah dođe k njoj. Podzemni vlakovi u to doba noći nisu bili učestali, pa dok je on uhvatio vlak na Grand Army Plaža i stigao do njezina stana na Manhattanu, ona se već uspjela odjenuti, sjesti za kuhinjski stol i popiti tri šalice kave.
Bilo je logično da ode k njoj. Čak i nakon što se preselio na selo, Sachs je ostao u kontaktu s Marijom, a kad smo prošle jeseni o svemu konačno razgovarali, Maria mi je pokazala desetke pisama i razglednica koje joj je poslao iz Vermonta. Jedno su se drugome javljali i telefonom, rekla je, nikada nije prošlo više od deset dana a da on ne bi nazvao nju ili ona njega. Stvar je u tome da joj je Sachs vjerovao, a budući da je Fanny naprasno izašla iz njegova života (uz to je moj telefon na prvi pogled namjerno bio isključen), bilo je posve prirodno da se obrati Mariji. Od nesreće prethodnoga srpnja, ona je bila jedina osoba kojoj se želio otvoriti, jedina osoba kojoj je dopustio ulazak u svetište njegovih misli. Nakon svega rečenog i učinjenog, ona mu je vjerojatno bila bliža od bilo kog drugog.
Ipak, ispostavilo se kako je to bila užasna pogreška. Ne zato što Maria nije bila spremna pomoći mu, ne zato što nije bila spremna zanemariti sve ostalo i pomoći mu da prebrodi krizu, već zato što je raspolagala činjenicom koja će zlu kob pretvoriti u posvemašnju tragediju. Uvjeren sam da bi se sve brzo razriješilo da Sachs nije otišao k njoj. Nakon dobrog noćnog sna zasigurno bi se smirio, a nakon toga bi kontaktirao policiju i ispričao im istinu. Uz pomoć nekog dobrog odvjetnika, iz policijske bi postaje odšetao kao slobodan čovjek. Novi se element, međutim, pridodao već ionako nestabilnoj mješavini događanja u protekla dvadeset četiri sata i tako je stvorena smrtonosna smjesa, pehar pun kiseline s čije su se površine poput dima šišteći uzdizale opasnosti.
Još mi je i dan-danas teško sve to prihvatiti. A govorim kao netko tko bi trebao biti bolje upućen, kao netko tko je nadugo i naširoko razmišljao o stvarima o kojima je ovdje riječ. Čitav sam

svoj odrasli muški život proveo pišući priče, dovodeći izmišljene likove u neočekivane i često nevjerojatne situacije, no nijedan od mojih likova nikada nije iskusio ono kroz što je Sachs te noći prošao u stanu Marije Turner. Ako me i dalje šokira ono o čemu ću sada pisati, to je samo zato što je stvarnost uvijek_daleko ispred mašte. Koliko god mi bili uvjereni u bujnost naše znaste, ona nikada nije ni do koljena nepredvidivosti onoga što na površinu neprestano izbacuje stvarni svijet. Ta mi se lekcija sada čini nezaobilaznom. Može se dogoditi bilo što. A na ovaj ili onaj način, to se uvijek i događa.
Prvi sati koje su proveli zajedno bili su poprilično bolni, oboje su ih se prisjećali kao neke vrste oluje, unutarnjeg udaranja šakama, vrtloga suza, šutnji i riječi koje su zastajale u grlu. Malo- pomalo, Sachs je uspio iznijeti svoju priču. Maria ga je čitavo vrijeme držala u naručju, s nevjericom ga je slušala dok joj je govorio ono što je uspio prevaliti preko usana. Upravo mu je tada obećala i prisegnuta da će ubojstva sačuvati za sebe. Kasnije ga je namjeravala nagovoriti da ode na policiju, no u tom ga je trenutku htjela samo zaštititi, dokazati mu svoju odanost. Sachs se raspadao, a kad su riječi konačno počele prelaziti preko njegovih usana, kad je počeo slušati samoga sebe kako opisuje što se dogodilo, obuzeo ga je osjećaj zgražanja. Maria ga je pokušala uvjeriti da je u pitanju bila samoobrana - da nije bio odgovoran za neznančevu smrt - no Sachs nije prihvaćao njezine argumente. Sviđalo mu se to ili ne, ubio je čovjeka, a nikakav razgovor nije mogao izbrisati tu činjenicu. Ali da nije ubio neznanca, rekla je Maria, neznanac bi ubio njega.

Možda, odgovorio je Sachs, no dugoročno bi to bilo bolje od položaja u kojem se tad nalazio. Bolje bi bilo da je umro, rekao je, bolje bi bilo da ga je neznanac tog jutra upucao i ubio, bolje od sjećanja koje će čitav život nositi sa sobom.
Nastavili su razgovarati, natezati se oko argumenata, razmatrati djela i njihove posljedice, iznova proživljavati sate koje je Sachs proveo u automobilu, scenu s Fanny u Brooklynu, noć koju je proveo u šumi. Tri ili četiri puta su se vraćali na isto, uopće nisu mogli spavati, a zatim se, usred razgovora, sve iznenada zaustavilo. Sachs je otvorio torbu za kuglanje kako bi Mariji pokazao što je pronašao u prtljažniku auta, a ondje je bila putovnica koja je ležala na gomili novca. Uzeo je putovnicu i pružio ju je Mariji i rekao neka je dobro pogleda, kako bi dokazao da je neznanac bio stvarna osoba - čovjek s imenom, datumom i mjestom rođenja. To je sve učinilo tako konkretnim, rekao je. Da je čovjek bio anoniman, možda bi bilo moguće zamisliti ga kao čudovište, pomisliti kako je zaslužio da umre, putovnica ga je, međutim, demistificirala, učinila ga čovjekom poput bilo kojeg drugog. Ondje su bili njegovi osobni podaci, detalji o stvarnome životu. A bila je ondje i njegova slika. Nevjerojatno, ali čovjek se na fotografiji smiješio. Pružajući joj osobni dokument, Sachs je Mariji rekao kako je uvjeren da će ga taj osmijeh uništiti. Koliko god daleko pobjegao od onog što se dogodilo tog jutra, nikada neće uspjeti pobjeći od tog osmijeha.
I tako je Maria otvorila putovnicu, unaprijed razmišljajući o onome što će reći Sachsu, tragajući za riječima koje će ga utješiti, letimično je pogledala fotografiju. Pogledala ju je zatim i drugi put, pogledom prelazeći s fotografije na ime i obratno, a onda je iznenada (tako mi je to sročila prošle godine) osjetila kao da će joj glava eksplodirati. Upravo mi je tako opisala ono što se dogodilo:
»Osjetila sam kao da će mi glava eksplodirati.«
Sachs ju je pitao je li nešto nije uredu. Vidio je da joj se promijenio izraz lica i nije shvaćao zašto.
»Isuse Bože,« rekla je. »Jesi li dobro?«
»Ovo je šala, zar ne? Ovo je neki glupi geg, zar ne?«
»Nije mi jasno.«
»Reed Dimaggio. Ovo je fotografija Reeda Dimaggia.«
»Tako piše. Nemam pojma je li mu to pravo ime.«

»Poznajem ga.«
»Što?«
»Poznajem ga. Bio je u braku s mojom najboljom prijateljicom. Bila sam im na vjenčanju. Svoju su kćer nazvali po meni.«
»Reed Dimaggio.«
»Postoji samo jedan Reed Dimaggio. A ovo je njegova fotografija. U njega upravo gledam.«
»To nije moguće.«
»Misliš da izmišljam?«
»Bio je ubojica. Hladnokrvno je upucao onog momka.«
»Nije me briga, poznavala sam ga. Bio je u braku s mojom prijateljicom Lillian Stern. Bez mene se nikada ne bi upoznali.«
Gotovo je već bila zora, no oni su nastavili razgovarati sve do devet ili deset sati, sve dok mu Maria nije ispričala priču o svom prijateljstvu s Lillian Stern. Sachs čije se tijelo grčilo od umora, prikupio je dodatnu snagu, te je odbijao otići u krevet sve dok do kraja ne posluša njezinu priču. Čuo je o Marijinoj i Lillianinoj mladosti u Massachusettsu, o njihovu preseljenju u New York nakon srednje škole, o dugom razdoblju tijekom kojega su izgubile svaki kontakt, a zatim i o neočekivanom susretu u predvorju zgrade u kojoj je Lillian imala stan. Maria mu je zatim ispričala čitavu sagu o adresaru, izvukla je fotografije s Lillian i raširila ih po podu ispred njega, ispričala mu je i o njihovim eksperimentalnim promjenama identiteta. To je dovelo izravno do Lillianina susreta s Dimaggiom, objasnila je, a zatim i do burne romance. Maria ga nikada nije uspjela bolje upoznati, a osim činjenice da joj je bio drag, nije o njemu mogla ništa više reći. U glavi joj je ostalo samo nekoliko nasumičnih detalja. Sjećala se da se borio u Vijetnamu, no nije više bila sigurna je li tamo otišao kao dragovoljac ili je bio regrutiran. Bilo kako bilo, razvojačen je negdje početkom sedamdesetih, jer je sa sigurnošću znala da je s državnom stipendijom tada otišao na koledž, a kad ga je Lillian upoznala 1976., već je pohađao poslijediplomski studij američke povijesti na Sveučilištu u Berkeleyu. Sve u svemu ga je susrela samo pet ili šest puta, uglavnom na samome početku, dok su se Lillian i on tek počeli zaljubljivati. Samo mjesec dana kasnije, Lillian je s njim otišla u Kaliforniju, a Maria ga je zatim susrela samo dvaput: na njihovu vjenčanju 1977. i nakon što im se rodila kći, 1981. Razveli su se 1984.
Lillian se Mariji javila nekoliko puta tijekom razvoda, a njihovi su razgovori zatim bili sve rjeđi i rjeđi.
U Dimaggiu nije uočila nikakvu okrutnost, rekla je, ništa što bi je nagnalo na pomisao da može nekog ozlijediti - a još manje hladnokrvno upucati neznanca. Taj čovjek nije bio kriminalac. Bio je student, intelektualac, učitelj, a on i Lillian su u Berkeleyu vodili prilično dosadan život. Na sveučilištu je radio kao asistent i pripremao doktorat; studirao glumu, radio neke honorarne poslove, glumio u predstavama lokalnih kazališta i studentskim filmovima. Lillianina im je ušteđevina pomogla da prebrode prve dvije godine, no nakon toga izvor novca je presušio, pa im je počesto bilo teško spojiti kraj s krajem. Teško da je to bio život kriminalca, rekla je Maria.
Nije to bio ni život kakav je mislila da bi njezina prijateljica odabrala. Nakon svih onih divljih godina koje je proživjela u New Yorku, bilo je čudno da će se Lillian skrasiti s nekim kao što je Dimaggio. No, već joj je u glavi bila ideja o odlasku iz New Yorka, a kako su okolnosti njihova susreta bile tako nevjerojatne (»zanosne,« kako je to sročila Maria), ta je ideja bijega jamačno bila neodoljiva - nije u pitanju toliko bio izbor, koliko se tu umiješala sudbina. Istina, Berkeley nije bio Hollywood, ali ni Dimaggio nije bio pogrbljeni knjiški moljac s naočalama i udubljenim prsima. Bio je snažan, zgodan mladić, tako da fizička privlačnost nije bila nikakav problem. Jednako je važno

bilo i to da je bio pametniji od svih koje je do tada poznavala: bio je obrazovaniji i rječitiji, a imao je i dojmljive stavove o svemu i svačemu. To je na Lillian, koja u životu nije pročitala više od dvije ili tri knjige, sigurno ostavilo velik dojam. Maria je pretpostavljala kako je Lillian vjerojatno mislila da će je Dimaggio preobraziti, da će je sama činjenica da je s njim uzdići iznad prosječnosti i pomoći joj da nešto učini sa sobom. Postati glumica ionako je bio tek san iz djetinjstva. Možda je i izgledala kao glumica, možda je čak i bila nadarena za to - no, kako je Maria objasnila Sachsu, Lillian je bila previše lijena da izdrži do kraja, previše impulzivna da se sabere i usredotoči, a imala je i premalo ambicija. Kad je Mariju upitala za savjet, ona joj je bez okolišanja rekla neka zaboravi filmove i drži se Dimaggia. Neka ščepa priliku ako je spreman oženiti je. A to je Lillian i učinila.
Koliko se Matiji činilo, bio je to uspješan brak. Barem se Lillian nikada nije žalila, a sumnje koje su joj se u glavi počele rojiti nakon što ih je, 1981. posjetila (Dimaggio je bio mrzovoljan i arogantan), objasnila je početnim nesnalaženjem u ulozi roditelja. Dvije i pol godine kasnije, kad ju je Lillian nazvala kako bi je izvijestila o neizbježnome razvodu, Maria je bila zatečena. Lillian je tvrdila da Dimaggio vida drugu ženu, a zatim je u jednome dahu izjavila kako ju je »sustigla vlastita prošlost.«
Marija je pretpostavljala da je Lillian Dimaggiju pričala o svome životu u New Yorku, no čini se da mu to nikada nije spomenula, a kad su preselili u Kaliforniju, zaključila je kako je najbolje da on o tome nikada ništa ne dozna. Jedne večeri, dok su Dimaggio i ona večerali u jednom od restorana San Francisca, jedan od njezinih starih klijenata igrom slučaja je sjeo za stol pokraj njihova. Bio je pijan, a kad je Lillian odbila odgovoriti na njegove upadljive poglede, namigivanja i mahanja, on je ustao i glasno je izvrijeđao, re tako pred njezinim suprugom razotkrio tajnu. Lillian je Mariji rekla kako je Dimaggija po povratku kući obuzeo bijes. Bacio ju je na tlo, udarao ju je nogama, bacao lonce i tave o zid, iz svega joj je glasa vikao »kurvo.« Vjerojatno bi je ubio, rekla je, da se beba nije probudila. Pa ipak, kad je sljedećega dana ponovno nazvala Mariju, Lillian uopće nije spominjala taj ispad.
Promijenila je priču, pa joj je Dimaggio sad samo »postao čudan,« družio se s »gomilom idiotskih radikala« i pretvorio se u »bezveznjaka.« I tako joj je konačno dozlogrdio, pa ga je izbacila iz kuće.
Bile su to zapravo tri različite priče, rekla je Maria, što je bio tipičan primjer Lillianina suočavanja s istinom. Jedna od priča možda je čak i bila stvarna. Možda su čak i sve tri bile istinite - ali je jednako tako moguće i da su sve bile izmišljene. S Lillian čovjek nikad nije načisto, objasnila je Sachsu. Znala je samo da je Lillian možda bila nevjerna, te da ju je Dimaggio zato napustio. Možda je sve bilo baš tako jednostavno. A možda i nije.
Nikada se nisu službeno razveli. Dimaggio, koji je 1982. doktorirao, posljednje je dvije godine predavao na malenom, privatnom koledžu u Oaklandu. Nakon konačnog razlaza s Lillian (u jesen 1984.), preselio se u garsonijeru u središtu Berkeleya. Sljedećih devet mjeseci, svake je nedjelje dolazio po malenu Mariju i s njom bi provodio čitav dan. Dolazio bi uvijek točno u deset sati ujutro, a malenu bi vraćao u osam navečer. A onda se, nakon gotovo godinu dana uhodane rutine, jednoga dana nije pojavio. Nije uslijedila nikakva isprika, ni riječ objašnjenja. Sljedeća dva dana, Lillian ga je nekoliko puta nazivala, no nitko se nije javljao na telefon. U ponedjeljak ga je pokušala dobiti na poslu, no budući da se nitko nije javljao na telefon u njegovu uredu, nazvala je tajnicu katedre za povijest. Tek je tad doznala da je Dimaggio dao otkaz. Baš prošli tjedan, rekla je tajnica, nakon što je učenicima predao ocjene za kraj semestra. Predsjedniku uprave je rekao da je dobio profesorsko mjesto u Cornellu, no kad je Lillian nazvala katedru za povijest u Cornellu, nitko živ tamo za njega nije bio čuo. Nakon toga više nikada nije vidjela Dimaggia. Kao da je tijekom dvije godine bio

iščeznuo s lica zemlje. Nije pisao, niti nazivao, nije ni pokušavao stupiti u vezu sa svojom kćerkom. Sve dok se, na dan svoje smrti, nije materijalizirao u šumama Vermonta. Što mu se događalo tijekom ptethodne dvije godine savršena je nepoznanica.
Lillian i Maria su u međuvremenu nastavile razgovarati telefonom. Mjesec dana po Dimaggiovu nestanku, Maria je Lillian predložila neka spakira kovčege i s malenom se Marijom vrati u New York.
Čak se ponudila platiti putovanje, no s obzirom na to u kolikoj je mjeri Lillian tad bila u besparici, obje su zaključile kako bi joj bolje došao novac kojim će platiti račune. I tako je Maria Lillian poslala tri tisuće dolara (toliko si je mogla priuštiti), a put je odgođen. Dvije godine kasnije, od puta još uvijek nije bilo ništa. Maria je i dalje maštala kako će otići k Lillian u Kaliforniju i ondje provesti nekoliko tjedana, no nikada se nije ukazao prikladan trenutak. Nakon prve godine dana, počele su se nazivati sve rjeđe i rjeđe. U jednom joj je trenutku Maria poslala još tisuću petsto dolara, no od njihova su posljednjeg razgovora prošla četiri mjeseca, pa je strepila da je Lillian u prilično lošem stanju. Grozno je tako se ponašati prema prijateljici, rekla je, a zatim je iznenada ponovno zaplakala. Nije čak više znala ni što se s Lillian događa, a sada kad se dogodila i ta strašna stvar, shvatila je koliko je zapravo bila sebična, koliko ju je iznevjerila.
Petnaest minuta kasnije, Sachs je ležao na kauču u Marijinoj radnoj sobi i tonuo u san. Konačno je mogao posustati i prepustiti se umoru, jer već je u glavi skovao plan, točno je znao što će sljedeće učiniti. Kad mu je Maria ispričala priču o Dimaggiu i Lillian Stern, shvatio je kako je košmarna podudarnost zapravo rješenje, prilika uobličena u čudo. Ključno je bilo prihvatiti tajanstvenost događaja - ne zanijekati ga, već prihvatiti, udahnuti ga kao snagu koja okrepljuje. Ono što je do tada za njega bilo tek tama koju nije uspijevao proniknuti, pretvorilo se u prekrasnu, strahopoštovanja vrijednu providnost. Otići će u Kaliforniju i Lillian Stern će predati novac što ga je pronašao u Dimaggiovu automobilu. Ne samo novac - već novac kao znamen svega što mora dati, a bila je to čitava njegova duša. Upravo to je i zahtijevala alkemija odmazde, a kad ispuni taj zavjet, možda će pronaći mir, možda će pronaći razlog da nastavi živjeti. Dimaggio je ubio čovjeka; on je ubio Dimaggia. Sada je na njemu bio red, sada je njemu netko trebao oduzeti život. Bio je to unutarnji zakon, a ako ne smogne hrabrosti da izbriše samoga sebe, začarani krug prokletstva nikada se neće prekinuti. Bez obzira koliko dugo živio, njegov mu život više ne pripada. Predajući novac Lillian Stern, samoga će sebe predati u njezine ruke. To će biti njegova pokora: dati svoj život kako bi nekome drugome darovao život; kako bi se ispovjedio; kako bi sve žrtvovao ludome snu o milosti i oprostu.
Mariji o tome nije rekao ništa. Strahovao je da ga ne bi shvatila, a strahovao je i da bi je to moglo samo dodatno zbuniti, da bi se mogla dodatno uspaničiti. Pa ipak, dugo je odgađao odlazak. Njegovo je tijelo zahtijevalo odmor, a kako se Mariji nije žurilo da ga se riješi, još se tri dana zadržao kod nje. Čitavo to vrijeme nije uopće izlazio iz njezina stana. Maria mu je kupila novu odjeću; kupovala je namirnice i kuhala mu; svakoga mu je jutra i poslijepodneva donosila novine. Osim čitanja novina i gledanja televizije, nije radio gotovo ništa. Spavao je. Zurio kroz prozor. Razmišljao o divovskim proporcijama straha.
Drugoga je dana The New York Times kratkim člankom izvijestio o otkriću dvaju tijela u Vermontu.
Tako je Sachs i doznao da se Dwight preživao McMartin, no članak je bio previše površan da bi ponudio detalje o istrazi koja je, po svemu sudeći bila u tijeku. U poslijepodnevnome izdanju Neiv York Posta bio je drugi članak u kojem se naglašavalo koliko je slučaj zbunio lokalne vlasti. Nije, međutim, bilo ni riječi o trećem čovjeku, o bijeloj Tovoti napuštenoj u Brooklynu, ništa o dokazima

koji bi povezali Dimaggia i McMartina. Naslov je glasio: Misterij u sjevernim šumama. Te večeri, jedna televizijska mreža u udarnim je vijestima objavila priču, no osim neukusnog intervjua s McMartinovim roditeljima (majka je plakala pred kamerom, a s desne joj je strane stajao otac ledena izraza lica) i snimke kuće Lillian Stern (»Gospoda Dimaggio odbija razgovarati s novinarima«), značajnijih informacija nije bilo. Pred kamerama se pojavio i glasnogovornik policije koji je rekao da je parafinskim testovima utvrđeno da je Dimaggio hicima iz pištolja usmrtio McMartina, te da je još uvijek nerazjašnjeno kako je ubijen Dimaggio. Očigledno je da je u ovo bio upleten i netko treći, pridodao je, no oni još uvijek ne znaju tko bi to mogao biti, ni kamo je otišao. Kad je o motivima i povodima riječ, slučaj je bio istinska enigma.
Čitavo vrijeme koje je Sachs proveo kod Marije, ona je neprestano nazivala Lillianin telefonski broj u Berkeleyu. Isprva se nitko nije javljao. A kad ju je, sat vremena kasnije, pokušala ponovno nazvati, telefon je bio zauzet. Nakon još nekoliko dodatnih pokušaja, nazvala je telefonskog operatera i pitala ga je li linija u kvaru. Ne, izvijestio ju je on, jednostavno je netko podigao slušalicu. Nakon televizijskog izviješća, podignuta je slušalica postala posve shvatljiva. Lillian se štitila od novinara, tako da za Sachsova boravka u New Yorku Maria s njom nikako nije uspijevala stupiti u vezu.
Dugoročno je tako možda bilo i bolje. Bez obzira na to koliko je hitno željela razgovarati sa svojom prijateljicom, Maria teško da bi izdržala ne kazati joj što je znala: da joj je Dimaggiov ubojica prijatelj koji upravo stoji pokraj nje. Čitava je situacija već bila dovoljno užasna, pa je bilo suvišno tragati za riječima koje bi sve objasnile. S druge bi pak strane Sachsu možda bilo od koristi da je Maria s Lillian uspjela razgovarati prije nego je otišao. Pristup bi mu tako bio olakšan, a prvi sati u Kaliforniji za njega bi time bili manje komplicirani. No kako je Maria to mogla znati? Sachs joj nije ni zucnuo o svome planu, a osim kratke zahvale koju je napisao na papiru što ga je ostavio na kuhinjskome stolu kada je trećega dana otišla u nabavku, s njom se nije čak ni pozdravio. Bilo mu je neugodno što se tako ponaša, no znao je da bi ona prije odlaska od njega tražila neka objašnjenja, a on joj nipošto nije htio uzvratiti lažima. I tako, čim je otišla u kupnju, on je prikupio svoje osobne stvari, spustio se stubama i izašao na ulicu. Njegova se prtljaga sastojala od torbe za kuglanje i plastične vrećice (u koju je ugurao svoj pribor za brijanje, četkicu za zube i odjeću koju mu je Maria dala). Otišao je zatim do West Broadwaya gdje je dozvao taksi i vozača zamolio neka ga odveze do zračne luke Kennedv. Dva sata kasnije, ukrcao se u zrakoplov za San Francisco.
Živjela je u malenoj, ružičasto oličenoj kući u otrcanom dijelu Berkeleya, siromašnoj četvrti s kućama kojima su se pročelja ljuštila, travnjacima i nogostupima iz kojih se probijao korov. Sachs se u svome unajmljenom Plymouthu ispred njezine kuće zaustavio malo nakon deset sati ujutro, no kad je pozvonio, nitko mu nije otvarao vrata. Bio mu je to prvi posjet Berkeleyu, no ipak nije odlučio otići promuvati se gradom i vratiti se kasnije, nego je sjeo na stepenice ispred ulaznih vrata u namjeri da ondje dočeka Lillian Stern. Zrak je podrhtavao od nevjerojatne slatkoće. Dok je prelistavao San Francisco Cronicle, u zraku je osjećao miris brazilskoga grmlja, kozje krvi i eukaliptusa, Kaliforniju u neprestanome cvatu. Nije bilo važno koliko će dugo morati sjediti i čekati. Razgovor s tom ženom za njega je postao jedini životni zadatak, a dok se to ne dogodi, vrijeme za njega kao da je stalo, kao da više nije postojalo ništa, samo napetost čekanja. Deset minuta ili deset sati, rekao je samome sebi: samo da se pojavi, sve ostalo bilo je nevažno.

U jutarnjem izdanju Cronicla bio je članak o Dimaggiu koji je bio duži i potpuniji od svih koje je Sachs uspio pročitati u New Yorku. Prema lokalnim izvorima, Dimaggio je bio umiješan u lijevo krilo ekološke skupine, bio je član malene skupine muškaraca i žena koji su se borili za zatvaranje nuklearnih elektrana, kompanija koje se bave sječom šuma i prijevozom drvene grade, kao i svih ostalih »zagađivača zemlje.« U članku se nagađalo kako je u trenutku smrti Dimaggio možda bio u

misiji koju je organizirala njegova skupina. Tu je optužbu, međutim, oštro zanijekao predsjednik berkeleyskoga ogranka Djece Planeta, koji je ustvrdio kako je njegova organizacija ideološki suprotstavljena svim oblicima nasilnih prosvjeda. Novinar je zatim pretpostavio da je Dimaggio možda djelovao na vlastitu ruku, da je zbog taktičkih neslaganja bio otpadnički pripadnik Djece. Premda to nije bilo potkrijepljeno dokazima, Sachsu je bilo teško kad je doznao da Dimaggio nije bio tek običan kriminalac. Bio je on nešto sasvim drugo: ludi idealist, čovjek koji je sanjao i vjerovao da može promijeniti svijet. To međutim nije moglo izbrisati činjenicu da je ubio nedužnog momka, već je samo pogoršalo stvari. On i Sachs su se zalagali za iste stvari. Na drugome mjestu i u drugo vrijeme, možda bi čak bili i prijatelji.
Sachs je sat vremena proveo prelistavajući novine, a zatim ih je odložio u stranu i počeo zuriti u ulicu.
Ispred kuće su prošli deseci automobila, a pješaci su bili ili vrlo stari ili jako mali: malena djeca s majkama, prastari crnac koji je, sa štapom u ruci, išao puževim korakom, sjedokosa azijatkinja s aluminijskom hodalicom. U jedan sat, Sachs je privremeno napustio svoje promatračko mjesto kako bi potražio nešto za jelo. Vratio se nakon dvadesetak minuta i na stubama pojeo svoj ručak iz restorana brze prehrane. Računao je da će se pojaviti u pola šest ili šest, sve u nadi da je na uobičajenom radnome mjestu. To je, međutim, bila tek pretpostavka. Nije znao ni je li uistinu zaposlena, a ako i jest, ništa mu nije moglo jamčiti da je još uvijek u gradu. Ako je iščezla, njegov će se plan izjaloviti, a jedini način da dozna istinu bilo je sjediti na stubama. Gledajući kako u poslijepodnevnim satima oblaci iznad njegove glave postaju sve tamniji dok se sumrak pretakao u večer, počele su ga obuzimati zle slutnje. Pet sati protegnulo se u šest, šest u sedam, pa se morao boriti protiv osjećaja razočaranja koje ga je obuzimalo.
U pola osam je ponovno otišao po hranu, a zatim se vratio do kuće i nastavio čekati. Možda je otišla u restoran, rekao je samome sebi, ili u posjet prijateljima, ili možda radi bilo što čime bi se moglo objasniti njezino odsustvo. A kada se, ako se uopće, vrati, ključno je bilo biti ondje i dočekati je. Ako s njom ne razgovara prije no što ude u kuću, možda mu se više nikada neće pružiti prilika.
Pa ipak, kad se konačno pojavila, Sachs je bio zatečen. Dogodilo se to nekoliko minuta iza ponoći, a budući da joj se više nije nadao, pažnja mu je popustila. Ramenom se naslonio na rukohvat od kovanog željeza, sklopio je oči i već je bio spreman zadrijemati, kad je zvuk automobilskog motora u mrtvom hodu privukao njegovu pozornost. Otvorio je oči i na suprotnoj je strani ulice ugledao automobil zaustavljen na parkirnome mjestu. Trenutak kasnije, motor je utihnuo i prednja su se svjetla ugasila.
Kako još nije znao je li riječ o Lillian Stern, Sachs je ustao i motrio sa stuba - srce mu je silovito udaralo, krv mu je bubnjala u glavi.
Prišla mu je s usnulim djetetom u naručju. A dok je prelazila preko ceste, jedva da je pogledala kuću.
Sachs je čuo kako svojoj kćeri nešto šapuće u uho, no nije mogao odrediti što. Shvatio je tad da je samo sjenka, nevidljivi lik skriven u tami, te da bi ženu preplašio na smrt kad bi otvorio usta. Nekoliko je sekundi oklijevao. A zatim je, premda joj još nije mogao vidjeti lice, istupio naprijed i obratio joj se dok je ona bila nasred prilaznog puta.
»Lillian Stern?« izustio je. U trenutku kad je čuo vlastite riječi, shvatio je da ga je izdao vlastiti
glas.
Htio je da se u njegovu pitanju osjeti određena toplina i prijateljska naklonost, no glas je zvučao
nesigurno, napeto i ratoborno, kao da ju je htio povrijediti.
Cuo je kako žena ispušta kratak, drhtav uzdah. Zastala je kao ukopana, namjestila je dijete u

naručju, a zatim mu odgovorila tihim glasom punim bijesa i frustracije: »Gubite se iz moje kuće, gospon. Ni sa kim ne razgovaram.«
»Samo vam se želim obratiti,« rekao je Sachs spuštajući se niz stube. Rukama je mahao u znak nijekanja, kako bi pokazao da dolazi u miru. »Čekam vas od deset ujutro. Moram s vama razgovarati.
Jako je važno.«
»Bez novinara. Ne razgovaram s novinarima.«
»Nisam novinar. Prijatelj sam. Ništa mi ne morate reći ako ne želite. Samo vas molim da me poslušate.«
»Ne vjerujem vam. Samo ste još jedan od onih prljavih pizduna.«
»Ne, griješite. Ja sam prijatelj. Prijatelj Marije Turner. Ona mi je dala vašu adresu.«
»Maria?« rekla je žena. Glas joj je nepogrešivo i iznenada omekšao. »Poznajete Mariju?«
»Dobro je poznam. Ako mi ne vjerujete, možete je nazvati. Ja ću vas čekati ovdje dok ne dovršite razgovor.«
Spustio se do podnožja stuba, a žena je ponovno prema njemu koračala, kao da se oslobodila nakon spomena Marijina imena. Stajali su na kamenom popločanoj stazi, udaljeni samo pola metra jedno od drugog, i Sachs joj je po prvi put mogao razabrati crte lica. Ugledao je isto ono nevjerojatno lice koje je nekoć vidio na fotografijama u Marijinu stanu, iste tamne oči, isti onaj vrat, kratku kosu i pune usne.
Bio je gotovo trideset centimetara viši od nje, a dok je odozgo gledao u nju i dijete čija je glava počivala na njezinu ramenu, shvatio je kako usprkos fotografijama nije očekivao da je baš tako lijepa.
»Tko ste dovraga vi?« pitala je.
»Zovem se Benjamin Sachs.«
»I što želite od mene, Benjamine Sachs? Što usred noći radite ispred moje kuće?«
»Maria je pokušala s vama stupiti u kontakt. Danima vas je nazivala, a kad vas nije uspjela dobiti na telefon, odlučio sam doći k vama.«
»Čak iz New Yorka?«
»Drugog rješenja nije bilo.«
»A zašto ste se odlučili za to?«
»Zato što vam moram nešto važno reći.«
»To mi ne zvuči dobro. Nimalo mi ne ttebaju dodatne loše vijesti.«
»Nije riječ o lošim vijestima. Možda su to čudne vijesti, pa čak i nevjerojatne, ali nipošto loše.
Mislim da su čak prilično dobre. Zapravo zaprepašćujuće. Čitav će vam život krenuti nabolje.«
»Strašno ste sigurni u sebe, zar ne?«
»Samo zato što znam o čemu govorim.«
»A to ne može pričekati do jutra?«
»Ne. Moramo odmah razgovarati. Dajte mi samo pola sata, a onda ću vas ostaviti na miru.
Obećavam.«
Lillian Stern je nijemo iz džepa kaputa izvadila svežanj ključeva, popela se uz stube i otvorila vrata kuće. Slijedeći je, Sachs je prešao preko praga i ušao u mračno predsoblje. Ništa se nije odvijalo onako kako je zamišljao, tako da čak i nakon što je upalila svjetla i odnijela kćerkicu u krevet u sobi na katu, Sachs se pitao kako će smoći snage da joj se obrati, da joj kaže ono zbog čega je prešao četiri tisuće kilometara.
Čuo je kako zatvara vrata kćerkine sobe, no umjesto da se spusti u prizemlje, ona je otišla u drugu prostoriju na katu i uzela telefon. Jasno je čuo kako bira broj. U trenutku kad je izgovorila Marijino ime, vrata su se uz tresak zatvorila, pa nije mogao čuti ostatak razgovora. Lillianin se glas

do njega kroz strop cijedio kao nerazgovijetno mrmorenje, kao nepravilno brujanje isprekidano stankama i prigušenim uzvicima. Premda je očajnički pokušavao doznato što govori, sluh mu nije bio dovoljno oštar, pa je nakon minutu-dvije odustao od pokušaja. Što je razgovor duže trajao, postajao je sve nervozniji. Ne znajući što bi, udaljio se od podnožja stubišta i počeo tumarati prostorijama u prizemlju.
Bile su ondje samo tri prostorije, a sve su bile užasnome neredu. U kuhinji je sudoper bio prepun prljava posuda; dnevna je soba bila u kaosu - razbacani jastuci, isprevrtani stolci i krcate pepeljare; stol u blagovaonici bio je slomljen. Jedno po jedno, Sachs je palio, a zatim i gasio svjetla. Bilo je to zlo mjesto, kuća nesreće i mračnih misli, to mu je bilo prvo što je zamijetio.
Telefonski je razgovor potrajao petnaest ili dvadeset minuta. Kad je čuo da Lillian spušta slušalicu, Sachs je ponovno bio u predsoblju, čekao ju je u podnožju stubišta. Dolje je sišla namrgođena i mrzovoljna, a s obzirom na to da joj je donja usnica blago podrhtavala, Sachs je zaključio da je plakala.
Na sebi više nije imala kaput u kojem se ranije pojavila, a i haljinu je zamijenila crnim trapericama i bijelom majicom. Bila je bosa, primijetio je, a nokti na nogama su joj bili premazani žarko-crvenim lakom. Premda je čitavo vrijeme zurio u nju, ona ga čitavo vrijeme dok je silazila niz stube nije ni pogledala. Kad se spustila do podnožja, on joj se izmaknu da prođe, a ona mu se tek tad, na pola puta do kuhinje, obratila preko lijevog ramena.
»Maria te pozdravlja,« rekla je. »Istodobno joj, međutim, nije jasno što radiš ovdje.«
Produžila je do kuhinje ni ne čekavši da joj odgovori. Sachs nije znao bi li je slijedio ili ostao gdje jest, pa odluči poći za njom. Upalila je stropno svjetlo, tiho zastenjala kad je vidjela u kakvom je stanju prostorija, a zatim mu okrenula leđa i otvorila ormarić. Izvadila je bocu Johnnieja Walkera, u drugom je ormariću pronašla čistu čašu i natočila si piće. Bilo je nemoguće ne uočiti neprijateljstvo skriveno iza svake njezine kretnje. Nije mu ponudila ni stolac, ni piće, a Sachs je iznenada spoznao da postoji opasnost gubitka nadzora nad situacijom. Naposljetku, trebala je to biti njegova predstava, no u njezinoj se blizini osjećao tako neobjašnjivo nespretno i mutavo, nije znao kako bi počeo.
Ispila je gutljaj pića i pogledala ga.
»Maria kaže da ne shvaća što radiš ovdje,« ponovila je. Glas joj je bio promukao i bezizražajan, pa ipak je ta bezbojnost njezina glasa u sebi sadržavala podsmijeh, podsmijeh koji je graničio s prezirom.
»Ne,« rekao je Sachs. »Mislim da joj nije jasno.«
»Ako mi imaš nešto reći, onda to učini odmah. A zatim želim da odeš. Je li ti jasno? Idi i gubi

se.«

»Neću ti stvarati nikakve probleme.«
»Ništa me ne može spriječiti da nazovem policiju, znaš. Samo trebam podići slušalicu i završit

ćeš kao govno. Hoću reći, na kojem si se ti to jebenom planetu uopće rodio? Upucaš mi muža, pojaviš se ovdje i od mene očekuješ da budem ljubazna?«
»Nisam ga upucao. Nikada u životu nisam u ruci držao pištolj.«
»Nije me briga što si učinio. Uopće me se ne tiče.«
»Naravno da te se tiče. Savršeno te se tiče. Savršeno se tiče nas oboje.«
»Hoćeš da ti oprostim, zar ne? Zato si došao. Da padneš na koljena i moliš me za oprost. Samo da znaš, to me ne zanima. Opraštati ljudima nije moj posao. To mi nije u opisu posla.«
»Otac tvoje kćerkice je mrtav, a ti mi govoriš da te nije briga?«
»Kažem da te se to ne tiče.«
»Je li Maria spominjala novac?«

»Novac?«
»Rekla ti je, zar ne?«
»Ne znam o čemu govoriš.«
»Imam novac za tebe. Zato sam došao. Da ti predam novac.«
»Ne želim tvoj novac. Od tebe mi ne treba ništa. Samo želim da odeš odavde.«
»Odbijaš me i prije no što si čula što ti imam reći.«
»Zato što ti ne vjerujem. Nešto namjeravaš, a ja ne znam što. Nitko ne daje novac samo tako.«
»Ne poznaš me, Lillian. Nemaš pojma o meni.«
»Dovoljno sam već doznala. Znam dovoljno da mi se ne bi svidio.«
»Nisam došao da bih ti se svidio. Došao sam kako bih ti pomogao, i to je sve, a ono što ti misliš meni je posve nevažno.«
»Znaš li da si lud? Govoriš kao luđak.«
»Bio bih lud samo kad bih zanijekao ono što se dogodilo. Nešto sam ti uzeo, a sad sam došao kako bih ti nešto dao. To je jednostavno. Nisam te odabrao. Na moj su te put postavile okolnosti, a sada ja moram provesti pravednu pogodbu.«
»Počinješ zvučati kao Reed. Brbljavi kučkin sine, prepun si tih svojih glupih argumenata i teorija. Ali, neće ići, profesore. Nema pogodbe. Sve je samo u tvojoj glavi, a ja ti ništa ne dugujem.«
»Baš tako. Ništa mi ne duguješ. Ja dugujem tebi.«
»Sranje.«
»Ako te moji razlozi ne zanimaju, onda ni ne razmišljaj o njima. Ali uzmi novac. Ako već ne za sebe, onda za svoju kćerkicu. Ništa od tebe ne tražim. Samo želim da ga uzmeš.«
»A što zatim?«
»Ništa.«
»Bit ću ti dužnik, zar ne? Očekivat ćeš od mene da se tako ponašam. Čim uzmem novac, osjećat ćeš se kao da me posjeduješ.«
»Posjedujem?« rekao je Sachs osjećajući kako ga obuzima ogorčenje. »Posjedujem? čak mi se ni ne sviđaš. S obzirom na to kako se prema meni noćas ponašaš, što manje budem imao posla s tobom, to bolje.«
U tom trenutku, bez ikakva prethodnog upozorenja, Lillian se počela smiješiti. Bio je to spontani prekid, posve nehotična reakcija na rat živaca koji se između njih razbuktavao. Premda nije potrajao više od sekundu ili dvije, Sachsa se ohrabrio. Osjetio je da je došlo do nekog pomaka, da je uspostavljena neka, krhka veza, i premda nije mogao reći o čemu je zapravo riječ, osjećao je da se ozračje promijenilo.
Nakon toga više nije gubio vrijeme. Koristeći priliku koja mu se upravo pružila, rekao joj je neka ostane gdje jest, napustio prostoriju i izašao van kako bi iz auta uzeo novac. Nije bilo smisla pokušavati joj objasniti svoje stavove. Kucnuo je čas da joj predoči dokaz, eliminira sve apstraktno i dopusti novcu neka govori sam za sebe. Bio je to jedini način da je uvjeri kako mu može vjerovati: dopustiti joj neka dodirne novac i vidi ga vlastitim očima.
Ništa, međutim, više nije bilo jednostavno. Sada kad je otključao prtljažnik i zurio u torbu, oklijevao je prepustiti se vlastitim porivima. Čitao je vrijeme zamišljao kako će joj novac predati u jednome potezu: ući će u njezinu kuću, predati joj novac i otići. Sve se trebalo brzo odigrati, kao u snu, trebalo je to biti nešto što neće zahtijevati nimalo vremena. Trebao se iznenada obrušiti kao anđeo milosrđa i darivati je bogatstvom, a iščeznuo bi i prije no što bi postao svjestan gdje se zapravo nalazi. Sada kad je, međutim, razgovarao s njom, nakon što joj je u kuhinji stajao sučelice, počeo je uviđati koliko je apsurdna bila ta bajka. Njezino ga je neprijateljstvo preplašilo i

demoraliziralo, tako da više nije bilo načina da predvidi što će se sljedeće dogoditi. Da joj je odmah predao sav novac, izgubio bi svu prednost koju je još mogao imati nad njom. Sve bi tad bilo moguće, nakon te je pogreške moglo doći do bilo kakvog morbidnog preokreta. Možda bi ga, na primjer, ponizila tako što bi odbila primiti novac. Ili je, što je još gore, mogla uzeti novac, a zatim nazvati policiju. Već mu se prijetila da će to učiniti, a s obzirom na to koliko je bio dubok njezin bijes i sumnjičavost, nije bio spreman okladiti se da ga neće izdati.
Umjesto da čitavu torbu unese u kuću, izbrojao je pedeset jednu novčanicu od sto dolara, novčanice je strpao u džepove na svojoj jakni, zatvorio torbu a zatim i prtljažnik. Nije više imao pojma što radi. Bila je to čista improvizacija, nasumičan korak u nepoznato. Kad se ponovno krenuo prema kući, ugledao je Lillian koja je stajala na vratima. Ugledao je malen lik, s leda obasjan svjetlom, s rukama na bokovima, koji ga je pozorno promatrao dok je prtljao po pustoj ulici. Preko travnjaka je prešao svjestan da ga promatra i iznenada ga je nasmijala vlastita nesigurnost, ludilo onog nečeg strašnog što će se dogoditi.
Kad je stigao do vrha stuba, ona se izmaknula kako bi ga propustila, a zatim je zatvorila vrata. Ovoga puta nije čekao da ga pozove. Ušavši u kuhinju prije nje, prišao je stolu, izvukao jedan od klimavih, drvenih stolaca i sjeo. Trenutak kasnije, Lillian je sjela nasuprot njemu. Nije se više smiješila, u pogledu joj više nije bilo ni trunke znatiželje. Lice joj se pretvorilo u masku, a dok ju je gledao kako bi pronašao neki znak, nešto što bi mu pomoglo da započne, osjećao se kao da zuri u zid. Nije bilo načina da dopre do nje, da prodre u njezine misli. Oboje su šutjeli. Oboje su čekali da ono drugo prvo progovori, a što je tišina duže trajala, to mu se ona tvrdoglavije opirala. U jednom trenutku, osjećajući da će se ugušiti, da mu se u plućima počinje oblikovati vrisak, Sachs je ispružio desnicu i smireno je na tlo pomeo sve što se nalazilo na stolu. Prljavo posude, šalice za kavu, pepeljare i pribor, sve se uz strahoviti štropot sručilo na zeleni linoleum, razbilo i razletjelo na sve strane. Pogledao ju je ravno u oči, no ona mu nije željela odgovoriti, samo je i dalje sjedila kao da se ništa nije dogodilo. Bio je to veličanstven trenutak, osjetio je, trenutak za sva vremena, a dok su se tako gledali, gotovo je počeo drhtati od sreće, od divlje sreće koja je izronila iz njegova straha. Zatim je, ne propuštajući priliku, iz džepova izvukao dva svežnja novčanica, pljesnuo je njima o stol i pogurao ih prema njoj.
»Ovo je za tebe,« rekao je. »Tvoje je ako želiš.«
Kratko je pogledala novac, no nije ga ni pokušala dodirnuti.
»Novčanice od sto dolara,« rekla je. »Ili su stotice samo na vrhu?«
»Čitav svežanj stotica. Pet tisuća dolara.«
»Pet tisuća dolara nije malo. Čak bi i bogataše zasvrbio nos od pet tisuća dolara. Ali nije to iznos koji bi nekome mogao promijeniti život.«
»Ovo je samo početak. Ono što bismo mogli nazvati predujmom.«
»Vidim. A o kakvoj je daljnjoj isplati riječ?«
»Tisuću dolara na dan. Tisuću dolara na dan, pa koliko potraje.«
»A koliko je to dugo?«
»Prilično dugo. Dovoljno dugo da otplatiš dugove i daš otkaz. Dovoljno dugo za odlazak odavde.
Dovoljno dugo da si kupiš novi automobil i obnoviš garderobu. A kad učiniš sve to, preostat će ti toliko novca da nećeš znati što bi s njim.«
»A tko si ti, moja dobra vila?«
»Samo čovjek koji vraća dug, i to je sve.«
»A što ako ti kažem da mi se ne sviđa takva pogodba? Što ako ti kažem da bih željela sav novac

dobiti odjednom?«
»To je i bio moj prvobitan plan, no stvari su se promijenile otkako sam te susreo. Prešli smo na plan B.«
»Mislila sam da želiš biti dobar prema meni.«
»I želim. Ali želim i da ti prema meni budeš dobra. Postupimo li na ovaj način, veća je vjerojatnost da će situacija ostati u ravnoteži.«
»Hoćeš reći da mi ne vjeruješ, zar ne?«
»Tvoje me ponašanje čini pomalo nervoznim. Uvjeren sam da to možeš shvatiti.«
»A kako će se odvijati te dnevne isplate? Hoćeš li dolaziti svakoga jutra u dogovoreno vrijeme, predati mi novac i otići, ili razmišljaš o tome da bi se možda mogao zadržati i na doručku?«
»Već sam ti rekao: ništa od tebe ne tražim. Samo uzmeš novac, kratko i jasno, i ništa mi ne duguješ.«
»Tako dakle, i to smo utanačili, pametnjakoviću. Ne znam što ti je Maria o meni rekla, ali moja pizda nije na prodaju. Ni za kakav novac. Je li ti jasno? Nitko me neće natjerati u krevet. Jebem se s kim želim, a dobra će vila svoj čarobni štapić zadržati za sebe. Jesam li jasna?«
»Kažeš mi da nisam u tvojim planovima. A ja sam ti upravo rekao da ni ti nisi u mojima. Stvari jednostavno ne mogu biti jasnije.«
»Dobro. A sad mi dopusti da o tome malo razmislim. Mrtva sam umorna i moram spavati.«

»Ne moraš razmišljati. Odgovor već znaš.«
»Možda znam, a možda i ne znam. Ali o tome noćas više ne želim razgovarati. Dan mi je bio težak, shrvana sam od umora. A samo da ti pokažem koliko mogu biti dobra, dopustit ću ti da prespavaš na kauču u dnevnoj sobi. Zbog Marije - samo noćas. Gluho je doba noći i više nećeš uspjeti pronaći sobu u motelu.«
»Ne moraš to činiti.«
»Ništa ja ne moram činiti, što ne znači da i ne mogu. Ako želiš ostati, ostani. Ako ne želiš, onda nemoj.
No bolje se odmah odluči, jer ja sad idem u krevet.«
»Hvala, cijenim to.«
»Ne zahvaljuj meni, zahvali Mariji. Dnevna soba je u kaosu. Što god ti se nađe na putu, slobodno baci na pod. Već si mi pokazao da znaš kako se to radi.«
»Obično se ne koristim tako primitivnim oblicima komunikacije.«
»Ukoliko noćas više ne budeš pokušavao sa mnom dodatno komunicirati, nije me briga što se događa ovdje dolje. Kat je za tebe zabranjeno područje. Shvaćaš? U noćnom ormariću imam pištolj i znat ću ga iskoristiti bude li mi se netko motao oko sobe.«
»Bilo bi to kao da ubiješ gusku koja nese zlatna jaja.«
»Ne, ne bi. Ti možda i jesi guska, ali su jaja negdje drugdje. Sva su se udobno smjestila u prtljažniku tvoga auta, zar si zaboravio? čak i ako ubijem gusku, imat ću sva potrebna jaja.«
»I tako, ponovno smo došli do prijetnji, zar ne?«
»Nisam sklona prijetnjama. Samo te molim da budeš dobar prema meni, i to je sve. Da budeš jako dobar. I da si u glavu ne zabijaš glupe ideje o tome tko sam i kakva sam. Izbjegnemo li to, onda ćemo možda i moći surađivati. Ništa ne obećavam, ali ako ne zajebeš, možda bih te i mogla prestati mrziti.«
Sljedećega ga je jutra probudio topao dah što ga je osjećao na obrazu. Kad je otvorio oči, ispred sebe je ugledao dječje lice, malenu djevojčicu koja ga je drhtavo dišući napeto i ukočeno promatrala. Klečala je pokraj kauča, a glava joj je bila toliko blizu njegovoj da su im se usne gotovo

dodirivale. Prema još nejasnome svjetlo koje se probijalo kroz njezinu kosu, Sachs je zaključio da je tek oko pola sedam ujutro. Spavao je manje od četiri sata, a kad je u prvi mah otvorio oči, bio je previše omamljen da bi se pomaknuo, previše ukočen da bi pokrenuo ijedan mišić. Htio je ponovno sklopiti oči, no djevojčica ga je tako intenzivno promatrala, tako da je i on počeo zuriti u njezino lice, postupno shvaćajući kako je riječ o kćerki Lillian Stern.
»Dobro jutro,« rekla je naposljetku, kad je njegov osmijeh shvatila kao poziv da progovori.
»Mislila sam da se nikada nećeš probuditi.«
»Jesi li već dugo ovdje?«
»Sto godina, mislim. Sišla sam dolje da pronađem svoju lutku, a onda sam te vidjela kako spavaš na kauču. Stvarno si dugačak, jesi li znao to?«
»Da, znam da jesam. Ja sam ti kao prut.«
»Gospodin Prut,« rekla je zamišljeno djevojčica. »To je dobro ime.«
»A ja se kladim da se ti zoveš Maria, zar ne?«
»Neki me tako i zovu, ali ja samu sebe volim zvati Rapunzel. To je puno ljepše, zar ne?«
»Puno ljepše. A koliko ti je godina, gospođice Rapunzel?«
»Pet i tri četvrt.«
»Ah, pet i tri četvrt. Odlične godine.«
»U prosincu će mi biti šest. Rođendan mi je dan nakon Božića.«
»To znači da dobivaš darove dva dana za redom. Sigurno si jako pametna cura, čim si se tog dosjetila.«
»Neki ljudi imaju puno sreće. Tako kaže moja mamica.«
»Ako ti je pet i četvrt, onda vjerojatno već ideš u školu, zar ne?«
»U vrtić. Razred gospode Weir. Učionica jedan-nula-četiri. Klinci je zovu »gospoda čudna«.
»Izgleda kao vještica?«
»Zapravo ne. Mislim da nije dovoljno stara da bude vještica. Ali ima strašno dug nos.«
»A zar se sad ne bi trebala spremati za odlazak u vrtić? Mogla bi zakasniti.«
»Ne danas, ludice. Subotom nema škole.«
»Naravno. Ponekad sam tako blesav da ne znam ni koji je dan.«
Tada se već razbudio, razbudio dovoljno da osjeti potrebu da ustane. Pitao je djevojčicu želi li doručkovati, a kad mu je ona rekla da umire od gladi, odmah se otkotrljao s kauča i obuo cipele, razgaljen zadatkom koji ga je čekao. Nakon što se obrijao i umio u kupaonici u prizemlju, Sachs je otišao u kuhinju. Prvo što je ugledao bilo je pet tisuća dolara - bili su na stolu, točno ondje gdje ih je i ostavio prethodne noći. Zbunilo ga je to što ih Lillian nije ponijela sa sobom na kat. Je li u tome bilo kakvog skrivenog značenja, pitao se, ili je to bilo tek posljedica njezine nemarnosti? Maria je na svu sreću tada još bila u kupaonici, a kad je došla u kuhinju, on je već novac bio sklonio sa stola i premio ga u jedan od kuhinjskih ormarića.
Doručak je klimavo započeo. Mlijeko u hladnjaku se ukiselilo (što je eliminiralo žitne pahuljice), a nije bilo ni jaja, tako da nije mogao napraviti ni pohani kruh, ni omlet (njezin drugi, odnosno treći izbor).
Naposljetku je ipak uspio pronaći paket s narezanim integralnim kruhom, a premda je morao baciti prve četiri kriške (koje su bile prekrivene čupavom, plavičastom plijesni), ipak je uspio sklepati doručak od tosta i pekmeza od jagoda. Dok se kruh pekao u tosteru, Sachs je iz zamrzivača uspio iskopati kristalima snijega prekrivenu bocu soka od naranče. Sok je izlio u plastični vrč (kojeg je prethodno morao oprati) i poslužio uz hranu. Na dohvat ruke nije bilo nikakve istinske kave, no nakon što je temeljito pretražio ormariće, konačno je pronašao staklenku s instant-kavom bez kofeina.

Dok je ispijao gorku mješavinu, krivio je lice i hvatao se za grlo. Maria mu se smijala, što je njega nadahnulo da počne teturati po prostoriji i ispuštati užasne zvukove nalik na grgljanje. »Otrov,« šaputao je polako padajući na tlo. »Nitkovi su me otrovali.« Na to se ona počela još glasnije smijati, no kad je predstava završila i kad se on vratio na svoj stolac, njezino je veselje ubrzo splasnulo, a on je uočio zbunjenost u njezinim očima.
»Samo sam glumatao,« rekao je.
»Znam,« rekla je. »Samo ne volim kad ljudi umiru.«
Postao je tad svjestan svoje pogreške, no šteta se više nije mogla nadoknaditi. »Neću umrijeti,« rekao je.
»Hoćeš. Svi moramo umrijeti.«
«Neću danas. A ni sutra. Dugo ću još biti uz tebe.«
»Zato si spavao na kauču? Zato što ćeš odsada živjeti s nama?«
»Mislim da neću. Ali ovdje sam da ti budem prijatelj. I prijatelj tvojoj mami.«
»Jesi li ti mamin novi dečko?«
»Ne, samo sam joj prijatelj. Pomoći ću joj, ako mi dopusti.«
»To je dobro. Treba nekog da joj pomogne. Danas će pokopati tatu i ona je jako žalosna.«
»Je li ti rekla to?«
»Ne, ali vidjela sam je kako plače. Tako znam da je žalosna.«
»Ideš li danas tamo? Ideš li gledati kako ti pokapaju tatu?«
»Ne, neće nam dopustiti. Baka i djed su rekli da ne smijemo.«
»A gdje žive tvoja baka i djed? Ovdje, u Kaliforniji?«
»Mislim da ne. To je negdje daleko. Do njih se putuje zrakoplovom.«
»Možda je to negdje na istoku.«
»Mjesto se zove Maplewood. Ne znam gdje je to.«
»Maplewood, u New Jersevju?«
»Ne znam. To je jako daleko. Kad god bi pričao o tom mjestu, tata bi rekao da je na drugom kraju svijeta.«
»Žalosna si kad misliš na svog oca, zar ne?«
»Ne mogu si pomoći. Mamica je rekla da nas više nije volio, ali mene nije briga, voljela bih da se vrati.«
»Siguran sam da bi se i on htio vratiti.«
»I ja to mislim. Samo nije mogao, i to je sve. Doživio je nesreću, pa je, umjesto da nam se vrati, otišao u nebo.«
Bila je tako malena, pomislio je Sachs, pa ipak je bila tako, gotovo zastrašujuće pribrana, njezine su ga neustrašive, malene oči uporno promatrale dok je govorio - nepokolebljivo, bez i najmanjega znaka zbunjenosti. Bio je zaprepašten koliko je dobro oponašala odrasle, kako se doimala samouvjereno kad je bila riječ o stvarima o kojima nije ništa znala. Sažalijevao ju je zbog njezine hrabrosti, zbog prividna junaštva njezinog blistavog i iskrenog lica, pa je poželio da može povući sve što je rekao i ponovno je pretvoriti u dijete, kako više ne bi bila patetična, krezuba minijatura odrasle osobe sa žutom ukosnicom u kovrčavoj kosi.
Dok su žvakali posljednje komadiće prepečenca, Sachs je na kuhinjskome satu vidio da je tek nekoliko minuta iza pola osam. Pitao je Mariju koliko bi njezina majka još mogla spavati, a kad mu je ona odgovorila da bi to moglo potrajati još dva do tri sata, u glavi mu je iznenada sinula ideja. Pripremimo joj iznenađenje, rekao je. Ako se odmah bacimo na posao, čitavo bismo prizemlje mogli očistiti i prije no što se probudi. Ne bi li to bilo lijepo? Sići će dolje i vidjet će da je sve čisto i

blistavo.

To će joj popraviti raspoloženje, što misliš? I djevojčica je mislila isto. I više od toga, plan ju je ushitio, kao da je osjetila olakšanje što će netko situaciju konačno preuzeti u svoje ruke. Ali, moramo biti tihi, rekao je Sachs polažući prst preko usta. Tihi kao patuljci.
I tako su se bacili na posao, žustro su se i u tihoj harmoniji kretali kuhinjom, čisteći stol, skupljajući metlom krhotine posuda s poda, puneći sudoper mlakom sapunicom. Kako bi buku sveli na minimum, ostatke hrane su s tanjura strugali golim prstima, prljajući ruke smećem, nepojedenom hranom i opušcima koje su bacali u papirnatu vrećicu. Bio je to nimalo ugodan posao, a svoje su gađenje jedno drugome iskazivali plaženjem jezika i glumeći da povraćaju. Pa ipak, Maria je izdržala do kraja, a kad je kuhinja bila u prihvatljivome stanju, ništa je manje poletno odšetala do dnevne sobe, spremna prihvatiti se novog zadatka. Bilo je tad već gotovo devet sati, a sunce je kroz tanke proreze na roletama preko prozora na prednjem pročelju kuće zebrasto osvjetljavalo prašinu u zraku. Dok su pogledom prelazili preko nereda koji ih je ondje dočekao, raspravljajući kako najbolje započeti, Marijino je lice iznenada poprimilo preplašen izraz. Bez riječi je podigla ruku i uprla prst prema jednom od prozora.
Sachs se okrenuo i ugledao što i ona: muškarca koji je stajao na travnjaku i zurio u kuću. Imao je kariranu kravatu i smeđi sako od rebrastoga samta. Bio je to mladić koji je počeo prerano gubiti kosu, koji kao da je oklijevao hoće li prići ulaznim vratima i pozvoniti. Sachs je Mariju potapšao po glavi, rekao joj neka ode u kuhinju i popije još čašu soka. U prvi se mah učinilo da će se usprotiviti, no budući da ga nije željela razočarati, samo je klimnula glavom i nevoljko učinila što joj je rekao. Sachs je iz dnevne sobe otišao do ulaznih vrata, otvorio ih je što je tiše moga i izašao je van.
»Mogu li štogod učiniti za vas?« upitao je.
»Tom Mueller,« rekao je čovjek. »San Francisco Chronicle. Volio bih razgovarati s gospodom Dimaggio.«
»Žao mi je. Ne daje intervjue.«
»Ne tražim intervju, samo želim razgovor. Moje bi novine željele čuti njezinu verziju priče.
Spremni smo platiti joj za ekskluzivan članak.«
»Žao mi je, ništa od toga. Gospoda Dimaggio ni sa kim ne razgovara.«
»Ne mislite li da biste gospodi trebali pružiti priliku da me osobno odbije?«
»Ne, ne mislim.«
»A tko ste vi, njezin agent za odnose s javnošću?«
»Obiteljski prijatelj.«
»Vidim. I vi govorite umjesto nje.«
»Točno. Ovdje sam da je zaštitim od frajera kao što si ti. A sad kad smo o svemu raspravili, mislim da je vrijeme da odeš.«
»A kako bih, po vašem mišljenju, mogao s njome stupiti u kontakt?«
»Mogao bi joj napisati pismo. Tako se to općenito i radi.«
»Dobra ideja. Ja ću napisati pismo, a ti ćeš ga baciti u smeće i prije no što ga ona pročita.«
»Život je prepun razočaranja, gospodine Mueller. A sada, ako mi ne zamjerate, mislim da je vrijeme da odete. Uvjeren sam kako ne želite da pozovem policiju. Ali, samo da znate, stojite na privatnome posjedu gospode Dimaggio.«
»Da, znam. Hvala puno, prijatelju. Strašno si mi pomogao.«
»Nemoj se zbog toga osjećati loše. I ovo će proći. Za samo tjedan dana, nitko se u San Franciscu više neće sjećati ove priče. Bude li itko tada spomenuo prezime Dimaggio, svima će na pamet pasti isključivo gospodin imenom Joe.«
Time je razgovor bio okončan, no premda je Mueller napustio dvorište, Sachs je odlučio na

vratima ostati sve dok ovaj ne ude u auto i ne ode. Novinar je prešao ulicu, ukrcao se u auto i uključio motor.
Dok je prolazio ispred kuće, u znak pozdrava je podigao srednji prst, no Sachs se na njegovu opscenost nije obazirao, jer ju je smatrao nevažnom, pukim dokazom za njega uspješnog sučeljavanja. Vraćajući se u kuću, nije mogao ne nasmijati se čovjekovu bijesu. Nije se osjećao kao agent za odnose s javnošću, već prije kao gradski šerif, što naposljetku i nije bio tako neugodan osjećaj.
Ulazeći u kuću, podigao je pogled i na vrhu stuba je ugledao Lillian. Na sebi je imala bijeli kućni ogrtač od frotira, oči su joj bile otečene i bila je raskuštrana. Svim se silama upinjala od sebe odagnati san.
»Pretpostavljam da bih ti trebala zahvaliti za ovo,« rekla je, prolazeći rukom kroz kratku kosu.
»Zahvaliti mi za što?« upitao je Sachs glumeći kako nema pojma o čemu govori.
»Što si se riješio onog frajera. Bio si vrlo vješt. Pod velikim sam dojmom.«
»To? Nema frke. Ni'š to nije bilo, gđo. Samo moj pos'o, to je sve. Samo radim svoj pos'o.« Kratko se nasmiješila njegovu podignutom palcu.
»Ako je to posao koji želiš raditi, možeš ga i dobiti. Bolje to radiš od mene.«
»Rekao sam ti da i nisam baš sasvim loš,« rekao je, govoreći ponovno normalnim glasom. »Ako mi pružiš priliku, možda bih ti mogao dokazati i da znam biti koristan.«
Prije no što je Lillian uspjela odgovoriti na njegovu posljednju primjedbu, Maria je utrčala u predsoblje. Lillian je svoj pogled sa Sachsa prebacila na nju i rekla:
»Zdravo, dušo. Opet si uranila?«
»Nikada nećeš pogoditi što smo radili,« rekla je malena djevojčica. »Nećeš vjerovati vlastitim očima, mamice.«
»Sići ću za nekoliko minuta. Prvo se moram istuširati i nešto odjenuti. Ne zaboravi, danas idemo posjetiti Billija i Dot, a ne želimo zakasniti.«
Ponovno je nestala na katu. A tijekom trideset ili četrdeset minuta koliko joj je trebalo da se uredi, Sachs i Maria su nastavili s pospremanjem dnevne sobe. Uklonili su jastuke s poda, pobacali novine i kavom natopljene časopise, usisavačem pokupili pepeo od cigareta s vunenog saga. Što su više čistili (postupno si stvarajući sve više prostora za kretanje), to su se brže kretali, tako da su naposljetku nalikovali na ubrzane likove iz starih, crno-bijelih filmova.
Za Lillian je bilo teško ne uočiti razliku, no kad se spustila u prizemlje, njezina je reakcija zračila manjim oduševljenjem no što se Sachs nadao - bilo je to najmanje što je mogla učiniti za Mariju.
»Lijepo,« rekla je, kratko zastajući na pragu i klimajući glavom. »Jako lijepo. Trebala bih češće ostajati dugo u krevetu.« nasmiješila se, kratko se naklonila u znak zahvalnosti, a zatim je, ni ne trudeći se osvrnuti oko sebe, odjurila u kuhinju u potrazi za nekom hranom.
Sachsa je tek neznatno umirio poljubac što ga je položila na čelo svoje kćeri, no kad je Lillian Mariju potjerala gore kako bi se presvukla, više nije znao što bi sa sobom. Lillian na njega gotovo da se i nije obazirala, po kuhinji se kretala kao da je izgubljena u vlastitome svijetu, tako da je ostao stajati na vratima, u tišini je gledati kako iz zamrzivača izvlači pravu kavu (koju on nije uspio uočiti) i stavlja čajnik na plamenik kuhala. Bila je ležerno odjevena - tamne hlače, bijela dolčevita, ravne cipele - ipak, usne su joj bile namazane ružem, oči sjenilom, a u zraku se nepogrešivo osjećao i miris parfema. Sachs ponovno nije znao kako bi protumačio što se zapravo događa. Njezino mu je ponašanje bilo nedokučivo - čas bi bila prijateljski raspoložena, a čas zatvorena, malo oprezna, a onda opet opuštena - a što se više trudio, to ju je manje razumio.
Naposljetku mu je ponudila šalicu kave, no čak je i tada jedva progovorila, nastavljajući se

ponašati kao da ni sama ne zna želi li ga ondje ili pak želi da iščezne. U želji da kaže bilo što i tako prekine tišinu, Sachs je spomenuo pet tisuća dolara koje je toga jutra pronašao na stolu, a zatim je otvorio ormarić i pokazao joj gdje je spremio novac. Činilo se kako to na nju nije ostavilo pretjeran dojam.
»Oh,« rekla je klimajući glavom. Okrenula se zatim prema prozoru okrenutom na dvorište, nastavila zuriti kroz njega i u tišini ispijati kavu. Osjećajući kako kipti, Sachs je odložio svoju šalicu i izjavio kako će odmah predati isplatu za taj dan. I ne čekajući da mu išta kaže, otišao je do svog auta, te je iz torbe za kuglanje u prtljažniku izvadio novac. Kad se, tri ili četiri minute kasnije, vratio u kuhinju, ona je i dalje s rukom na boku stajala u istome položaju i zaokupljena vlastitim mislima zurila kroz prozor.
Izravno joj je prišao, ispred lica joj zamahnuo snopom od tisuću dolara, a zatim ju je pitao gdje želi da odloži novac. Gdje god hoćeš, rekla je. Njezina ga je pasivnost počela živcirati, pa je umjesto da ga odloži na radnu površinu, novac ugurao u zamrzivač. Time je postigao željeni rezultat. Okrenula se prema njemu, zaprepašteno ga pogledala, a zatim i upitala zašto je to učinio. Umjesto odgovora, samo je otišao do ormarića, uzeo pet tisuća dolara koje su stajale na polici, te je čitav svežanj također ugurao u hladnjak. Lupkajući rukom po vratima zamrzivača, okrenuo se prema njoj i rekao:
»Zamrznuta imovina. Budući da mi ne želiš reći želiš li novac ili ne, stavit ćemo tvoju budućnost na led. Nije loše, ha?? Zakopat ćemo tvoje gnijezdo s jajima u snijeg, a kad dođe proljeće i led okopni, jednostavno ćeš otkriti da si bogata.«
Kutovi usana su joj se počeli kriviti u nejasan osmijeh, što je bilo znak da se predaje, da ju je uspio uvući u igru. Ispila je još gutljaj kave kako bi dobila na vremenu za smišljanje protuudara.
»Meni to ne zvuči kao dobra investicija,« konačno je rekla. »Novac koji samo tako leži nije ni od kakva interesa, zar ne?«
»Bojim se da nije. Nije ni od kakvog interesa dok ti za njega ne pokažeš intetes. Nakon toga, nebo je jedina granica.«
»Nisam rekla da nisam zainteresirana.«
»Istina, ali nisi rekla ni da jesi.«
»Sve dok ne kažem ne, to znači da možda želim reći 'da'« »Ili to možda znači da se ne izjašnjavaš. Zato o tome ne bismo više ni trebali razgovarati. Dok sama ne budeš znala što želiš, jednostavno ćemo o tome šutjeti, važi? Pretvarat ćemo se da se ništa ni ne događa.«
»To mi odgovara.«
»Dobro. Drugim riječima, što manje kažemo, tim bolje.«
»Nećemo prozboriti ni riječi. A jednoga ću dana otvoriti oči, a ti više nećeš biti ovdje.«
»Tako je. Dobri duh će se vratiti u svoju svjetiljku i ti o njemu više nećeš morati razmišljati.«
Činilo se kako je njegova strategija polučila uspjeh, no premda je doveo do promjene općeg raspoloženja, nije bilo pretjerano jasno što je ovim razgovorom uspio postići. Kad je nekoliko trenutaka kasnije Maria skakućući ušla u kuhinju, dotjerana i odjevena u ružičasti džemper, s kožnim balerinkama na nogama, shvatio je da je njegov uspjeh zapravo bio velik. Bez daha i uzbuđena, ona je majku pitala može li i Sachs s njima poći u posjet Billiju i Dot. Lillian je rekla da ne može, a Sachs je bio spreman to shvatiti kao mig da je vrijeme da ode potražiti sobu u motelu. Lillian je, međutim, tad pridodala kako je dobrodošao ostati u kući, budući da će se Maria i ona vratiti tek kasno navečer. Rekla mu je da se može okupati i obrijati ako želi, te da je nije briga kad će otići ukoliko iza sebe dobro zatvori vrata i prethodno provjeri jesu li zaključana. Sachs nije znao kako odgovoriti na tu ponudu.
Prije no što je uspio išta izustiti, Lillian je Mariju namamila u kupaonicu u prizemlju kako bi je

počešljala, a kad su se ponovno pojavile činilo se posve prirodnim da će one otići prije njega.

Sve se to Sachsu učinilo neobičnim, jer bila je riječ o okolišanju protivnom svakom poimanju. No, tako je bilo, a on se nije htio protiviti. Manje od pet minuta kasnije, Lillian i Maria su izašle na vrata, manje od minute nakon toga ulicom su se vozile u prašnjavoj, plavoj Hondi i iščezle u sunčevu svjetlu kasnoga jutra.
Gotovo je sat vremena proveo u kupaonici na katu - prvo se namakao u kadi, a zatim i brijao ispred zrcala. Ondje se, sve u svemu, neobično osjećao dok je, ležeći gol u vodi, zurio u Lillianine stvari: beskrajan niz bočica s kremama i losionima, ruževa za usne i olovki za oči, sapuna, lakova za nokte i parfema. Bilo je u tome neke iznuđene intimnosti koja ga je istodobno uzbuđivala i gadila mu se.
Dopustila mu je ulazak u svoje tajno kraljevstvo, na mjesto gdje vrši svoje najintimnije obrede, pa ipak, premda je sjedio u srcu njezina kraljevstva, nije joj bio ništa bliži nego prije. Mogao je njuškati, dirati i prekapati po svemu što je htio. Mogao si je oprati kosu njezinim šamponom, obrijati se njezinom britvicom, oprati zube njezinom četkicom - no činjenica da mu je pružila priliku da učini sve to samo je upućivala na to koliko joj je do svega bilo malo stalo.
Pa ipak, kupka ga je opustila, osjećao se gotovo ošamućeno, pa je nekoliko minuta tumarao sobama na katu, nemarno ručnikom brišući kosu. Na katu su se nalazile tri male spavaće sobe. Jedna od njih bila je Marijina, druga Lillianina, a treća, tek nešto veća od malo većeg ormara, Dimaggiju je očigledno služila kao radna soba ili ured. Ondje se nalazio radni stol i polica s knjigama, no u njezin je uzani prostor bilo nagurano toliko smeća (kartonske kutije, gomile stare odjeće i igračaka, crno- bijeli televizor), da je Sachs samo povirio unutra i odmah zatvorio vrata. Otišao je zatim u Marijinu sobu, gdje je pogledom prelazio preko njezinih lutaka i knjiga, fotografija iz vrtića, kutija s društvenim igrama i plišanih životinja. Premda je bila u neredu, ta je soba bila u kudikamo boljem stanju od Lillianine. Njezina je soba bila prijestolnica nereda, vrhovni stožer katastrofe. Obratio je pozornost na nenamješten krevet, na gomile razbacane odjeće i rublja, prenosivi televizor na kojemu su stajale dvije šalice za kavu umrljane ružem za usne, knjige i časopise razbacane po tlu. Sachs je pogledom prešao preko nekoliko naslova pod njegovim nogama (ilustrirani vodič o orijentalnoj masaži, studija o reinkarnaciji, nekoliko detektivskih romana u džepnom izdanju, biografija Louise Brooks), te se pitao kakav bi se zaključak iz toga mogao izvući. Zatim je, kao u transu, počeo otvarati ladice radnoga stola i prebirati po Lillianinoj odjeći, gaćicama, grudnjacima i čarapama. Svaki bi predmet na trenutak uzimao u ruke, a zatim prelazio na sljedeći. Nakon što je jednako postupio i s ormarom, pozornost su mu privukli noćni ormarići, jer sjetio se prijetnje koju mu je izrekla prethodne noći. Nakon što je pretražio oba ormarića, zaključio je da je lagala. Pištolju nigdje nije bilo ni traga ni glasa.
Lillian je bila isključila telefon, a kad ga je on ponovno ukopčao u utičnicu, istoga je trena počeo zvoniti. Od zvonjave je poskočio, no odlučio je ne podizati slušalicu, već samo pričekati da se osoba koja je zvala konačno umori i odustane. Telefon je zvonio još dvadesetak minuta. Čim je utihnuo, Sachs je podigao slušalicu i nazvao broj Marije Turner u New Yorku. Nakon njezina razgovora s Lillian, stvari se više nisu mogle odgađati. Nije samo trebao raščistiti stvari između njih, već i očistiti vlastitu savjest. Ako ništa drugo, ipak joj je dugovao objašnjenje, ispriku zbog načina kako je otišao od nje.
Znao je da će biti ljutita, no ipak nije bio spreman za kišu uvreda kojima ga je zasula. Čim mu je prepoznala glas, počela ga je nazivati najrazličitijim pogrdnim imenima: idiot, kopile, dvoličnjak.
Nikada je prije nije čuo da tako govori - nikome i ni u kakvim okolnostima - a njezin je bijes poprimio tako divovske proporcije, bio je tako monumentalan, da mu je tek sedam minuta kasnije

dopustila da išta kaže. Sachs se osjećao poniženim. A dok je sjedio i slušao je, postao je svjestan da je bio preglup da shvati ono što je trebao shvatiti još za svoga boravka u New Yorku. Maria se zatreskala u njega, a izuzmu li se očigledni razlozi njezina napada (iznenadnost njegova odlaska, uvreda koju joj je svojom nezahvalnošću nanio), govorila je kao napuštena ljubavnica, kao žena koju je muž ostavio zbog neke druge. Najgore je bilo to što si je utuvila u glavu da je ta druga zapravo njezina najbolja prijateljica.
Sachs je davao sve od sebe da je razuvjeri. Rekao je kako je u Kaliforniju otišao zbog osobnih razloga, da mu Lillian ništa ne znači, da nije onako kako ona misli, i tako dalje - no u svojim je objašnjenjima bio nespretan, pa ga je Maria optužila da laže. Postojala je opasnost da će razgovor postati gadan, no Sachs je nekako uspio obuzdati vlastiti nagon da joj na pitanja uzvraća odgovorima, tako da je Marijin ponos naposljetku izvojevao pobjedu nad bijesom, pa više nije osjećala potrebu vrijeđati ga. Umjesto toga mu se počela smijati, ili se možda smijala sebi samoj, a onda se smijeh iznenada premetnuo u plač, u gorko jecanje zbog kojega se on osjećao još jadnije nego ona. Trebalo je vremena da se oluja stiša, no nakon toga su ipak mogli razgovarati. Razgovor ih nije nikamo odveo, no barem više nije bilo ogorčenosti. Maria je od njega zahtijevala da nazove Fanny - samo kako bi joj javio da je živ - no Sachs je odbio. Rekao je kako bi to bilo previše riskantno. Bio bi tad prisiljen reći joj za Dimaggija, a nije ju htio uvlačiti u svoje probleme. Što manje zna, to bolje, zašto je bezrazložno uvlačiti u stvari koje je se ne tiču? Zato što bi to bilo ispravno, rekla je Maria. Sachs je ponovno iznio vlastite argumente, a zatim su još pola sata nastavili okolišati, ne uspijevajući jedno drugo uvjeriti u ispravnost vlastitih stavova. Nije više bilo ni ispravnih ni pogrešnih stavova, sve se svelo na teorije i tumačenja, na močvaru suprotstavljenih riječi. Budući da od čitavog razgovora nije bilo baš nikakve koristi, jednako bi im bilo i da su sve te riječi zadržali za sebe.
»Nema koristi,« konačno je izjavila Maria. »Jednostavno ne dopirem do tebe, zar ne?«
»Čujem te,« odgovorio je Sachs. »Samo se ne slažem s onim što govoriš.«
»Samo ćeš si dodatno sve pogoršati, Ben. Što to budeš duže držao u sebi, to će ti biti teže kad o svemu budeš morao progovoriti.«
»Nikada neću morati progovoriti.«
»To sad ne možeš znati. Možda te pronađu, pa nećeš imati izbora.«
»Nikada me neće pronaći. To će se dogoditi samo ako me netko bude cinkao, a ti mi to ne bi učinila.
Barem mislim da ne bi. Toliko ti mogu vjerovati, zar ne?«
»Možeš mi vjerovati. Ali ja nisam i jedina upućena u sve. I Lillian sad sve zna, a nisam sigurna koliko je dobra u držanju obećanja.«
»Ona neće progovoriti. Za nju to ne bi imalo nikakva smisla. Previše bi izgubila.«
»Ne možeš računati na zdrav razum kad govoriš o Lillian. Ona ne razmišlja kao ti. Ne igra po tvojim pravilima. Ako to do sada već nisi shvatio, onda samo tražiš nevolje.«
»Nevolje su ionako sve što mi preostaje. Dodatne me neće ubiti.«
»Raščistimo nešto, Ben. Nije mi važno što radiš i kamo ideš, ali sjedni u auto i odvezi se što dalje od te kuće. Odmah, prije no što se Lillian vrati.«
»Ne mogu to učiniti. Započeo sam s ovim i moram izgurati do kraja. Nema drugog načina. Ovo mi je prilika i ne mogu je upropastiti vlastitim strahom.«
»Zaglibit ćeš preko glave.«
»Već sam zaglibio. Sada se pokušavam izvući.«
»Postoje jednostavniji načini.«
»Ne za mene.«

S druge strane je nastupila stanka, udisaj, pa još jedna stanka. Kad je Maria ponovno progovorila, glas joj je drhtao.
»Pitam se trebam li te sažalijevati ili jednostavno otvoriti usta i vrištati.«
»Ne moraš ni jedno ni drugo.«
»Ne, pretpostavljam da ne moram. Mogu te zaboraviti, zar ne? Uvijek mi preostaje i ta opcija.«
»Možeš učiniti što god želiš, Maria.«
»Dobro. A ako želiš još dublje potonuti, to se samo tebe tiče. Ali ipak ne zaboravi što sam ti rekla.
Važi? Samo se sjeti da sam ti se obraćala kao prijatelju.«
Bio je grdno potresen nakon što su prekinuli razgovor. Marijine posljednje riječi su bile neka vrsta konačnog oproštaja, izjava da više nije uz njega. Nije bilo važno što je zapravo dovelo do neslaganja: je li do njega došlo uslijed ljubomore, iskrene zabrinutosti, ili i jednog i drugog istodobno. Konačni rezultat bio je taj da joj se više neće moći obraćati. Čak i ako nije htjela protumačiti to na takav način, čak i ako bi ga rado ponovno čula, razgovor je iza sebe ostavio previše oblaka, previše nesigurnosti.
Kako bi od nje ikada više mogao zatražiti podršku, kad bi već sam razgovor s njim kod nje izazvao tako silnu bol? Nije namjeravao otići baš tako daleko, ali nakon svih riječi koje su si izrekli, shvatio je da je izgubio svog najboljeg saveznika, osobu na koju je uvijek mogao računati kad bi mu pomoć bila potrebna. U Kaliforniji je bio tek jedan dan, a već je iza sebe spaljivao mostove.
Mogao ju je ponovno nazvati kako bi popravio štetu, ali to nije učinio. Umjesto toga se vratio u kupaonicu, počešljao se Lillianinom četkom za kosu, a sljedećih je osam i pol sati proveo čisteći kuću.
Povremeno bi zastajao da nešto prezalogaji, prekapao bi po hladnjaku i kuhinjskim ormarićima u potrazi za nečim jestivim (juha u konzervi, jetrena kobasica, slane grickalice), no inače je predano radio sve do iza devet navečer. Cilj mu je bio kuću učiniti besprijekorno čistom, pretvoriti je u ogledni primjer obiteljskog reda i spokoja. Nije, naravno, ništa mogao učiniti s uništenim pokućstvom, pukotinama na stropovima spavaćih soba, ili napuklim i zahrdalim emajlom u sudoperu, no mogao je barem sve očistiti. Išao je prostoriju po prostoriju, trljao je i brisao prašinu, premještao pokućstvo i slagao, metodički se krećući iz dna prostorije prema ulaznim vratima, s prizemlja prema katu, prelazeći s većih nereda na one manje. Očistio je zahodske školjke, posložio pribor, odjeću, pokupio Lego-kockice, kao i amputirane udove plastičnih lutki. Naposljetku je pomoću čavlića i vijaka, koje je pronašao na dnu jedne od kuhinjskih ladica, popravio i noge stola u blagovaonici. Jedina prostorija koju nije ni dirnuo bila je Dimaggiova radna soba. Skanjivao se od same pomisli da bi mogao ponovno otvoriti vrata te sobe, no premda je zapravo htio otići tamo, nije znao što bi sa svim ostacima koje bi ondje pronašao. Osim toga, na raspolaganju nije imao dovoljno vremena da dovrši započeto.
Znao je da bi trebao otići. Lillian mu je jasno dala do znanja da bi kuću trebao napustiti prije njezina povratka, no umjesto da se odveze do motela, on je otišao u dnevnu sobu, izuo se i ispružio se na kauč.
Htio je samo otpočinuti nekoliko minuta. Bio je umoran od posla što ga je učinio, a činilo mu se kako malo odugovlačenja ne može nikome naštetiti. U deset sati se, međutim, još nije ni primakao ulaznim vratima. Znao je da bi moglo biti opasno ponovno susresti Lillian, no strahom ga je ispunjavala već sama pomisao na izlazak u noćnu tamu. U kući se osjećao sigurno, sigurnije no bilo gdje drugdje, i premda nije imao pravo biti toliko slobodan, osjećao je kako se ne bi trebalo dogoditi ništa loše ako ga ona pri povratku pronađe u kući. Bit će možda zaprepaštena, no tako će istodobno

utvrditi činjenicu koju su odavno, prije svega drugog trebali utvrditi. Ona će vidjeti kako nema smisla pokušati riješiti ga se, vidjet će da je već postao nezaobilazan čimbenik u njezinu životu. Prema njezinoj će reakciji zatim moći procijeniti je li to shvatila ili nije.
Namjeravao je pretvarati se da spava u trenutku kad se ona bude vratila. No, Lillian se kući vratila kasno, znatno kasnije od vremena predviđenog tog jutra, a Sachs je do tada već istinski zaspao. Bila je to neoprostiva pogreška - ispružen je ležao na kauču, dok su oko njega gorjela sva svjetla - no to naposljetku, čini se, ni nije bilo važno. U pola dva ujutro ga je iz sna prenuo zvuk vrata koja su se zalupila, a prvo što je ugledao bila je Lillian koja je s Marijom na rukama stajala na vratima. Pogledi su im se susreli, a ona se kratko, da nije mogla kraće, nasmiješila. A zatim se, nijemo, s kćerkom na rukama popela uz stube. Pretpostavio je kako će se vratiti čim Mariju položi u krevet. No, poput brojnih drugih pretpostavki do kojih je došao u toj kući, i ova se pokazala pogrešnom. Čuo je kako Lillian odlazi u kupaonicu na katu i pere zube, slijedio je zatim zvuk njezinih koraka dok je odlazila u svoju sobu, nakon čega je uključila televizor. Zvuk je bio utišan, tako da je čuo samo nerazgovijetno mumljanje glasova i mukle udarce glazbe koja je vibrirala u zidovima. Potpuno razbuđen, sjeo je na kauč, očekujući kako će svakoga trena sići i razgovarati s njim. Čekao je deset, dvadeset minuta, pa onda i pola sata, sve dok televizor naposljetku nije utihnuo. Nakon toga je čekao još dvadeset minuta, a budući da se ona ni tad nije pojavila, zaključio je da nema namjere razgovarati i da je zaspala. Osjećao je kako je riječ o jednoj vrsti pobjede, premda nije znao što bi s njom. Isključio je sve svjetiljke u dnevnoj sobi, ponovno se ispružio na kauču, otvorenih je očiju ležao u mraku i slušao tišinu koja je vladala u kući.
Odlazak u motel se nakon toga više nije ni spominjao. Kauč u dnevnoj sobi je postao Sachsov krevet na kojemu je spavao svake noći. Sve su to prihvatili zdravo za gotovo, a nitko nikada nije ni spomenuo činjenicu da je postao sastavni dio kućanstva. Bio je to prirodan tijek događaja, pojava o kojoj nije bilo svrhe raspravljati, kao što se ne raspravlja ni o kamenju, stablima ili zrncima prašine u zraku. Sachs se upravo tome i nadao, premda nitko nikada nije jasno definirao njegovu ulogu u ovoj zajednici. Sve se temeljilo na nekom tajnom, nikad izgovorenom sporazumu, a on je instinktivno znao da bi bilo pogrešno Lillian suočiti s pitanjem što zapravo od njega želi. Morao je to sam otkriti, pronaći vlastito mjesto temeljem najmanjih migova i kretnji, nedokučivih primjedbi i okolišanja. Nije ga toliko bilo strah što bi se moglo dogoditi učini li štogod loše (premda je bio svjestan da bi se u svakom trenutku situacija mogla okrenuti protiv njega), koliko se zapravo htio primjereno ponašati. Bio je to i prvenstveni razlog njegova dolaska u Kaliforniju: preoblikovati vlastiti život, utjeloviti ideal dobrote, čime bi se doveo u potpuno drukčiji odnos prema samome sebi. Lillian je, međutim, bio sredstvo što ga je odabrao, samo je preko nje mogao postići željenu preobrazbu. Zamišljao je to kao putovanje, kao dugo putovanje u tamu vlastite duše, no sad kad se sve pokrenulo, više nije bio siguran ide li u ispravnome smjeru.
Za njega bi sve to vjerojatno bilo lakše da je Lillian bila netko drugi, jer sama spoznaja da s njom spava pod istim krovom neprestano ga je bacala iz ravnoteže. Nakon samo dva dana, samoga je sebe zaprepastio spoznajom koliko je silno i očajno želi dodirnuti. Shvatio je kako problem ne leži u njezinoj ljepoti, nego u činjenici da je ljepota bila jedino što mu je dopustila da upozna. Da je bila manje nepopustljiva, da mu je dopustila osobnije upoznavanje, ne bi si toliko time razbijao glavu, pa bi čini njegove želje time možda izgubile jakost. Situacija je, međutim, bila drukčija, ona mu se jednostavno nije htjela razotkriti, a to je značilo da nikada nije postala ništa više od objekta, nikad više od zbira vlastitih fizičkih osobina. A te su fizičke osobine u sebi sadržavale nevjerojatnu moć: nasrtale su na njega i ošamućivale ga, ubrzavale mu bilo, uništavale svaku uzvišenu odlučnost. Za takvu se vrstu borbe Sachs uopće nije pripremio. Ova borba nije odgovarala predlošku na kojemu je

radio u svojoj glavi. Čitavoj se jednadžbi sada pridodalo i njegovo tijelo, a ono što se nekoć činilo jednostavnim, sad se pretvorilo u gustiš grozničavih strategija i nedopuštenih motiva.
Sve je to skrivao od nje. U takvim je okolnostima jedini izlaz bio taj da na njezinu ravnodušnost odgovara nepoljuljanom smirenošću, da se pretvara kako je savršeno sretan njihovim odnosom. U njezinoj se blizini ponašao lepršavo; bio je nonšalantan, prijateljski raspoložen, susretljiv; često se smiješio, nikad žalio. Budući da je znao da je već otprije na oprezu, da ga je već sumnjičila za osjećaje koje je zapravo potajno i gajio, bilo je iznimno važno da ga ni u jednom trenutku uhvati kako je gleda onako kako ju je htio gledati. I najmanji ga je, letimičan pogled mogao uništiti, osobito s iskusnom ženom kao što je Lillian. Čitav su njezin život muškarci u nju zurili, pa bi bila u stanju prozreti svaki pogled koji bi u sebi sadržavao neko skriveno značenje. Kod njega je to dovodilo do gotovo neizdržive unutarnje napetosti kad god bi se našao u njezinoj blizini, no hrabro je nastavio dalje i nada ga nije napuštala. Ništa od nje nije tražio ni očekivao, a molio je Boga da će je time u konačnici izmoriti. Bilo je to jedino oružje kojim je raspolagao, a služio se njime kad god bi mu se pružila prilika, ponižavajući se pred njom tako strastveno i samozatajno da se sama njegova slabost u konačnici pretvorila u njegovu snagu.
Prvih dvanaest ili petnaest dana teško da mu se uopće obratila. Nije imao pojma što je radila tijekom dugih i čestih izbivanja iz kuće, a premda je bio spreman dati gotovo sve kako bi to i doznao, nikada se nije usudio pitati. Osjećao je kako je diskrecija znatno važnija od spoznaje, tako da je, umjesto da je uvrijedi, vlastitu znatiželju sačuvao za sebe i samo je čekao što će se dalje događati. Gotovo svakoga jutra, kuću je napuštala u devet ili deset sati. Ponekad bi se vratila tijekom večeri, a ponekad tek iza ponoći. Pokatkad bi otišla ujutro, vratila se tijekom večeri kako bi se presvukla, a zatim bi ponovno otišla i ne bi je bilo čitave noći. Dva ili tri puta se vratila tek sljedećeg jutra, nakon čega je samo ušla u kuću, presvukla se i ponovno otišla. Sachs je pretpostavljao da je noći provodila u muškome društvu - s jednim muškarcem, a možda i više njih - no bilo je nemoguće pretpostaviti što je radila tijekom dana.
Vjerojatnim se činilo da ima neki posao, no i to je bilo samo nagađanje. Znao je samo da je čitav dan jednako tako mogla provesti vozeći auto, u kinu, ili je možda čitave dane provodila promatrajući morske valove.
Usprkos svim tim misterioznim odlascima i dolascima, Lillian nikada nije propustila da mu kaže kad će se približno vratiti. Činila je to više zbog Marije nego zbog njega, a premda je vrijeme koje bi navela bilo isključivo približno ('Kasno ću se vratiti,' 'Vidimo se sutra ujutro'), no to mu je dopuštalo da se organizira i ne dopusti da kućanstvo ponovno zapadne u posvemašnje rasulo. S obzirom na Lillianina česta izostajanja, briga o Mariji pala je gotovo isključivo na Sachsova pleća. Za njega je to bio najčudniji od svih mogućih obrata, jer koliko god da je prema njemu bila rezervirana i suzdržana, činjenica da Lillian ni na trenutak nije oklijevala prepustiti mu brigu o svome djetetu bila je dokaz da mu je vjerovala, možda i više no što je toga i sama bila svjesna. Sachs je iz te anomalije pokušao izvući srž. Bilo mu je posve jasno da ga je u jednu ruku iskorištavala - vlastite je odgovornosti utrapila prvoj lakomislenoj osobi koja je na to pristala - no poruka je bila prilično jasna: s njim se osjećala sigurnom, znala je da je neće povrijediti.