Ana Ahmatova - Tri jeseni: pjesme i sjećanja

UKRATKO O SEBI

Rodila sam se 11./23. lipnja 1889. godine kod Odese (Bol’šoj Fontan). Otac mi je u to vrijeme bio umirovljeni mornarički inženjer-mehaničar. Kao jednogodišnje dijete dovezli su me na sjever – u Carsko Selo. Ondje sam živjela do šesnaeste godine.
Moje su prve uspomene – carskoselske: zelena, vlažna ljepota parkova, pašnjak, kamo me dovodila dadilja, hipodrom gdje je skakala mala šarena ždrebad, stari kolodvor i još ponešto, što je ušlo naposljetku u “Carskoselsku odu”.
Svako sam ljeto provodila kod Sevastopola, na obali Strelecke buhte, i ondje sam se sprijateljila s morem. Najsnažniji je dojam tih godina – drevni Hersones, uz koji smo živjeli.
Čitati sam učila po slovnici Lava Tolstoja. S pet godina sam, slušajući kako učiteljica podučava stariju djecu, također naučila govoriti francuski.
Prvu sam pjesmu napisala s jedanaest godina. Za mene stihovi nisu počeli od Puškina i Ljermontova nego od Deržavina (“Uz rođenje djeteta-purpuronosca”) i Njekrasova (“Mraz, crveni nos”). Te je stvari moja mati znala napamet.
Pohađala sam Carskoselsku žensku gimnaziju. U početku loše, zatim znatno bolje, ali uvijek nerado.
Godine 1905. moji su se roditelji rastali i mama je s djecom otputovala na jug. Cijeli smo godinu proživjeli u Eupatoriji, gdje sam išla u pretposljednji razred gimnazije, tugovala za Carskim Selom i pisala velike količine bespomoćnih stihova. Odjeci revolucije 1905. godine teško su se probijali do odsječene od svijeta Eupatorije. Posljednji sam razred pohađala u Kijevu, u Funduklejevskoj gimnaziji, koju sam i završila 1907. godine.
Upisala sam se na pravni fakultet Višeg ženskog veleučilišta u Kijevu. Kada je trebalo učiti povijest prava i latinski, ja sam bila zadovoljna; kada su bili na redu čisto pravni predmeti, ohladnjela sam se za studij.
Godine 1910. (25. travnja, po starom kalendaru) udala sam se za N. S. Gumiljova i na mjesec dana smo otputovali u Pariz.
Prokop novih bulevara po živom tijelu Pariza (koju je opisao Zola) još nije bio posve završen (Boulevar Raspail). Verner, Edisonov prijatelj, pokazao mi je u Taverne de Panthéon dva stola i rekao: “A to su vaši socijaldemokrati – ovdje boljševici, a ondje menjševici”. Žene su s promjenljivim uspjehom pokušavale nositi čas hlače (jupes-culottes), čas su skoro zamotavale noge u pelene (jupes entravées). Stihovi su bili uglavnom zapušteni, i kupovali su ih samo zbog vinjeta više ili manje poznatih umjetnika. Ja sam već tada shvaćala da je pariško slikarstvo pojelo francusku poeziju.
Doselivši se u Peterburg, studirala sam na Visokom povijesno-književnom učilištu Rajeva. U to sam vrijeme već pisala stihove koji će ući u moju prvu knjigu.
Kada su mi pokazali korekturu “Škrinje od čempresovine” Innokentija Annenskog, bila sam zadivljena i čitala sam je, zaboravivši sve na svijetu.
Godine 1910. javno su označili krizu simbolizma i novi pjesnici više nisu težili tome pravcu. Jedni su otišli u futurizam, drugi u – akmeizam. Skupa s mojim drugovima iz Prvoga Ceha pjesnika – Mandeljštamom, Zenkevičem i Narbutom – postala sam akmeistkinjom.
Godine 1912. izašla je moja prva zbirka pjesama “Večer”. Tiskano je samo tristo primjeraka. Kritika mu je bila blagonaklona.
Prvoga listopada 1912. rodila sam svoga jedinca Lava.
U ožujku 1914. izašla mi je druga knjiga “Brojanice”. Dosuđeno joj je samo šest tjedana života. Početkom svibnja peterburška je sezona počela zamirati, svi su se pomalo razilazili. Ovog puta rastanak s Peterburgom se pokazao vječnim. Nismo se vratili u Peterburg, nego u Petrograd, iz XIX. stoljeća smo upali ravno u XX, sve je postalo drukčije počevši od oblika grada. Činilo se da knjižica ljubavne lirike jednog početnika ima potonuti u svjetskim događajima. Vrijeme se rasporedilo drukčije.
Svako sam ljeto provodila u bivšoj Tverskoj guberniji, petnaestak vrsta od Bežecka. To nije slikovito mjesto: brežuljkasta polja izorana na jednake kvadrate, mlinovi, močvare, osušene baruštine, kapijice, žita, žita… Ondje sam napisala puno stihova “Brojanica” i “Bijelog jata”. “Bijelo jato” je izašlo u rujnu 1917. godine.
Prema toj su knjizi nepravedni i čitatelji i kritika. Zbog nečega se drži da je imala manje uspjeha nego “Brojanice”. Ta se zbirka pojavila u još gorim okolnostima. Promet je zamirao – knjigu je bilo nemoguće poslati u Moskvu, posve je rasprodana u Peterburgu. Časopisi su se gasili, novine također. Zato, za razliku od “Brojanica”, “Bijelo jato” nije imalo bučni tisak na svojoj strani. Glad i rasulo su se povećavali svakog dana. Začudo, te se okolnosti danas ne priznaju.
Poslije Oktobarske revolucije radila sam u knjižnici Agronomskog zavoda. U 1921. izašla mi je zbirka “Trputac”, a dogodine 1922. knjiga “Anno Domini”.
Otprilike sredinom dvadesetih godina počela sam se usrdno i s velikim zanimanjem baviti arhitekturom staroga Peterburga i proučavanjem Puškinova života i djela. Kao rezultat mojih puškinoloških studija nastala su tri moja rada – o “Zlatnom pjetliću”, o “Adolfu” Benjamina Constanta i o “Kamenom gostu”. Svi su svojedobno i tiskani.
Radovi “Aleksandrina”, “Puškin i Nevsko primorje”, “Puškin u 1928. godini”, kojima se bavim skoro dvadeset posljednjih godina, ući će, očito, u knjigu “Puškinova pogibija”…
Domovinski rat 1941. zatekao me u Lenjingradu. Krajem rujna, već u vrijeme blokade, odletjela sam zrakoplovom, u Moskvu.
Do svibnja 1944. živjela sam u Taškentu, žudno čekala vijesti o Lenjingradu, o bojišnici. Kao i drugi pjesnici, često sam nastupala u bolnicama, čitala pjesme ranjenim vojnicima. U Taškentu sam prvi put spoznala što je to vreli žar, sjena drveća i zvuk vode. A još sam shvatila što je to ljudska dobrota: u Taškentu sam puno i teško bolovala.
U svibnju 1944. godine doletjela sam u jesensku Moskvu, već punu radosnih nada i čekanja skore pobjede. U lipnju sam se vratila u Lenjingrad.
Strašna sablast, koja se pričinjala mojim gradom, tako me ošamutila da sam taj susret opisala u prozi. Tada su nastali ogledi “Tri jorgovana”, i “U gostima kod smrti” – i to o čitanju stihova na bojišnici u Teriokama. Proza mi se uvijek činila tajnom i napašću. Ja sam od samoga početka znala sve o stihovima, a ništa nisam znala o prozi. Prvi moj ogled su listom hvalili, ali ja, naravno, nisam vjerovala. Pozvala sam Zoščenka. On je zapovjedio nešto izbaciti i rekao da je s ostalim suglasan. Ja sam bila zadovoljna…
Odavno su me zanimala pitanja umjetničkog prevođenja. U poraću sam puno prevodila. Prevodim i danas.
Godine 1962. završila sam “Poemu bez junaka”, koju sam pisala 22 godine.
Prošle zime, uoči Danteova jubileja, ponovno sam čula zvukove talijanskoga govora – boravila sam u Rimu i na Siciliji. U proljeće 1965. godine putovala sam u Shakespeareovu domovinu, vidjela britansko nebo i Atlantik, našla stare prijatelje i upoznala se s novima, još jednom posjetila Pariz.
Nisam prekidala pisati stihove. Za mene je u njima – moja veza s vremenom, s novim životom moga naroda. Kada sam ih pisala, živjela sam onim ritmovima, koji su zvučali u herojskoj povijesti moje zemlje. Sretna sam da sam živjela u tim godinama i vidjela događaje kojima nije bilo ravnih.
1965.

VEČER
DVIJE PJESME

1.
Jastuk je već vreo
s obiju strana.
I druga svijeća evo
gasne, i krik vrana
sve je čujniji, jasan.
Evo dočekah zoru,
kasno misliti na san…
Zastor na bijelom prozoru
bijel je i nesnosan.
Zdravo!

2.
Isti glas, isti izgled,
ista kosa kao od lana.
Sve isto kao lani.
Kroz staklo zraka danja već
po bijelome zidu bježi….
Ljiljani mirisno svježi
i iskrena ti riječ.

1909.
PRVI POVRATAK

Teški je pokrov na zemlju navučen,
i svečano zvonici zvone dugo,
opet je duh uznemiren i smućen
Carskoga Sela malaksalom tugom.
Pet ljeta prođe. Muk, života nema,
kao da svanu već i svijeta konac,
kao za navijek iscrpljena tema
smiri se u smrtnome snu dvorac.

LJUBAV

1.
Čas zmijski svita u klupko,
čara na samom dnu srca,
čas cijele dane s gukom
na bijelom oknu – golubica.
Čas blista u inju sjajnom,
u snu zumbula se skova…
Odvodi sigurno, tajno
od radosti i od snova.
Umije slatko zaplakati
u molitvi tužne violine,
i strašno ju je opaziti
kad u tuđemu smiješku sine.

U CARSKOM SELU

2.
A mramorni mi se dvojnik
svalio ispod starog klena,
jezerskoj vodi dao je lik
i sluša šuštanja zelena.
I miju mu pljuskovi svijetli
okorjele njegove rane.
Pričekaj ti ledeni, bijeli,
dok i ja mramorna stanem.

3.
Tamni je dječak lutao alejom,
uz jezero on bješe tužan,
mi slušamo stoljeće cijelo
šum koraka mu jedva čujan.
Gusto i oštro igle borove
pokrivaju taj niski panj.
Njegov trokut ležaše ovdje,
i Parnija tom razderan.
* * *

Kršila pod tamnim velom ruke…
“Zašto si danas ublijedjela?”
– Zato što sam njemu gorke muke
sve do pijanstva nalijevala.
Zar ne pamtim? Pođe posrćući,
usta mu se grče sve mučnije…
Ja potrčah, priručja ne tičući,
i trčala sam za njim do kapije.
Gušeći se, vrisnula sam: “Šala
sve je. Odeš li, u smrt me goniš”.
Osmjehnu se spokojan i žalan
i reče mi: “S propuha se skloni”.
* * *

Spomen na sunce srce ne grije.
Požuti trava.
Vjetar pahuljice rane vije
jedvice, jedva.
U kanalima uskim više ne teče –
Mrzne se voda.
Ovdje se ništa dogoditi neće.
O, nikada!
Zračnu lepezu iva razlistala
u nebu praznom.
Možda je bolje što nisam postala
ni vašom ženom.
Spomen na sunce srce ne grije.
Što je to? Tama?
Možda!.. Za jednu noć prispije
zima.
* * *

Visoko nebom oblačić sivljaše
k’o rasprostrta koža vjeverice.
On reče: “Nije šteta što tijelo vaše
ožujak topi, krhka Snjeguljice!”
U čupavom su mufu prsti ledni.
Posta mi strašno, posta puno smutnje.
O, kako vratiti vas, hitri tjedni
njegove ljubavi zračne i minutne!
Ja neću osvetu, ni ogorčenje,
umrijet ću u zadnjem vihoru snježnu.
O njemu gatah pred Bogojavljenje,
a prijateljicom postadoh u siječnju.
* * *

Odškrinuta vrata,
sladak miris lipa…
A na stolu osta
rukavica, šiba.
Lampe krug se žuti.
Šumorenje čujem.
Kud te vuku puti?
Ja to ne razumijem…
Radosno i jasno
sutra bit će jutro.
Življenje prekrasno,
srce, budi mudro
Davno ne znaš za san.
Biješ tiše, gluše…
Da znaš, čitala sam,
besmrtne su duše.

VARKA

Napisala sam one
riječi što ne smjeh davno.
U tup bol glava tone,
zamire tijelo strano.
Utihnu rog daleki,
a dvojbe srce tište,
jesenji sniježak meki
pao na igralište.
Posljednjim lišćem šuštati!
Posljednje misli muče!
Ja nisam htjela smetati
onom kog radost vuče.
Opraštam dragim usnama
njihovu šalu tešku…
O, doći ćete k nama
sutra po prvom sniješku.
Upalit ćemo svijeće,
danju su nježnog lika,
čitav buket donijet će
ruža iz staklenika.

ZA BIJELE NOĆI

Ah, vrata ne zatvorih,
i ne upalih svijeću,
ne znaš kako se smorih,
a riješih, leći neću.
Gledati predjele sjena,
zalaz i mrak drveća,
zvucima glasa opijena
što na tvoj glas me sjeća.
I znati, za sve je kasno,
a život – pakao proklet!
O, bilo mi je jasno,
doći ćeš k meni opet.

VRT

On sav pucketa, blistavi
i zaleđeni vrt.
Tuguje taj što me ostavi,
a put za natrag je strt.
I kao okruglo je okno
blijed sunčev tmurni lik;
znam tajno čiji se davno
privio uz njega dvojnik.
Tu se moj mir izgubio
tim predosjećanjem zla,
jučerašnji trag izdubio
i stopu što se smrzla.
Pade u polja zaspala
taj mutni mrtvi lik,
umire zaostalih ždrala
posljednji prodoran krik.

BROJANICE
ZBUNJENOST

Kao što nalaže pristojnost,
došao si mi, uz osmijeh mek
i polulaskavo, polulijeno
poljupcem ruku taknu tek –
i zagonetnih, drevnih likova
u mene pogledaše oči…
Deset godina smrti, krikova
i sve moje besane noći
u tihoj se riječi sve slilo.
I ja sam je rekla – u prazno.
Otišao si, opet je bilo
u duši i pusto i jasno.
* * *

Za tvoju ljubav ja ne molim.
Na sigurno je smjesti sad…
I vjeruj tvojoj da nevjesti
neću u pismu prolit jad.
Al’ primi mudre sad savjete:
neka pročita moje pjesme,
i neka čuva mi portrete, –
mladoženja to odbit ne sm’je.
Jer draže takvim je ludama
saznanje potpune pobjede,
već prijateljske sve besjede
i spomen onih nježnih dana…
A kada groša sreće zbroj
proživiš s tom dragom zlatnom
i duši već prezasićenoj
odjednom bude sve odvratno –
u moju uzvišenu noć
ne dolazi. Jer ja te ne znam.
I kako da ti pružim pomoć?
Za sreću ni ja lijeka nemam.

NAVEČER

Glazba je vrtom raznijela
same neizrecive more.
Oštro su mirisale morem
smrznute ostrige iz zdjela.
Tada mi reče: “Vjeruj drugu! –
I moje haljine se tiče.
Kako na zagrljaj ne sliče
doticaji njegovih ruku.
Tako se gleda ptice
i mačke, jahačice cirkuske…
Viri mu smijeh na oči uske
ispod te zlatne trepavice.
A tužni glas od violine
za dimom je, u daljinama:
“Blagoslovi to nebo sinje –
prvi puta si s dragim sama”.
* * *

Svi smo tu pijanci, bludnice,
i kako nam je tužno svima!
Na zidovima cvijeće, ptice
žude za oblacima.
Iz tvoje crne lule suknu
dim čudan što se izvija.
Ja sam navukla usku suknju
da bih ispala vitkija.
Zaborav preko svakog okna,
a što je tamo – oluja il’ mraz?
Na oči mačka opreznoga
sliči tvog oka izraz.
O, kako moje srce jada!
Je l’ smrtni čas nas takao?
A ona koja pleše sada
sigurno stiže u pakao.
* * *

Posljednji susret bio nam je taj
na obali gdje smo uvijek se sretali.
Bio je visok Nevin vodostaj.
Od poplave su u gradu strepili.
Pričao je o ljetu i o tom
da je za ženu biti pjesnikom – rđavo.
Kako ja zapamtih visoki carski dom
s Petropavlovskom tvrđavom! –
Zatim da zrak nije bio za nas,
a kao Božji dar – tako čudesan.
I bila mi je dana u taj čas
posljednja od bezumnih – ova pjesan.
* * *

Nećemo piti iz te iste čaše
ni vodu, a ni slatko vino, niti
ljubiti se u rano jutro naše,
ni navečer kroz prozor motriti.
Ti dišeš suncem, mene luna plavi,
ali u jednoj živimo ljubavi.
Uvijek je nježni prijatelj sa mnom,
s tobom je vedra prijateljica tvoja.
Ali ja shvaćam strah u oku tamnom,
i ti si krivac moga nespokoja.
Mi susrete odužujemo svoje,
a mir naš sačuvat suđeno je.
Tvoj glas u mojim pjesmama se vije,
u stihovima tvojim lebdi moj dah.
O, ima plamen kojega ne smije
dotaknuti ni zaborav, ni strah.
I da znaš kako sad privlače mene
te tvoje usne suhe i rumene.
* * *

Pravu nježnost pomiješati nećeš
ni sa čim, ona je smjerna,
i uzalud mi brižno krzna mećeš
na grudi i ramena.
I uzalud si na riječi pokoran,
pripovijedaš o ljubavi prvoj,
kako ja znam svaki taj uporan
i nezasitan pogled tvoj.
* * *

Do predsoblja ispratih dragoga,
stajala sam u zlatnome prahu.
Sa zvonika susjednoga
važni zvukovi se slijevahu.
Odbačena! Izmišljena riječ je ovo –
zar sam ja pismo ili cvijeće svelo?
Ali oči gledaju surovo
u zrcalo već potamnjelo.
* * *

Koliko molba u voljene!
A razljubljena molba nema.
Kako raduje voda mene
pod bezbojnim kad ledom drijema.
Kriste, pomozi! – stat ću lako
na pokrov, krhka kora tanka,
a ti mi čuvaj pismo svako
poradi prosudbe potomaka.
Da jasnu, izrazitiju
ostaviš sliku, mudri, smjeli.
zar slavnu ti biografiju
s prazninama bi nekim htjeli?
Preslatko je zemaljsko piće,
preguste mreže ljubav plete.
Jedanput moje ime bit će
u knjizi koju čita dijete.
I žalosnu priču saznavši,
neka se osmjehne lukavo…
Ljubavi i mira mi ne davši,
daruj me ovom gorkom slavom.
* * *

Svaki dan je po novom uzbuđen,
mirišu sazrele raži svežnji.
Ako si ti nozi mojoj suđen,
tada lezi, nježni.
Vuge klikću sa širokog klena,
sve do same noći se zanose.
Volim da ti od oka zelena
vesele razgonim ose.
Praporci na putu zazvoniše –
sjećam se njihova zvuka laka.
Spjevat ću ti da ne plačeš više
pjesmicu večernjih rastanaka.
* * *

Mili, ne gužvaj mi pismo svako,
pročitaj ga do zadnje riječi.
Dojadilo mi biti neznankom,
strankinjom koja put ti priječi.
Ne gledaj me gnjevnog lica,
ja sam voljena, ona tvoja,
nisam kraljevna, ni pastirica,
a ni monahinja nisam ja,
već ona sam u sivoj halji,
na tim petama lomnim…
Ali su uvijek vrući zagrljaji
i strah u očima ogromnim.
Mili, ne gužvaj mi pismo svako.
Ne plači o zavjetnoj laži.
U svojoj jadnoj torbi lako
na samo dno ih polaži.
* * *

Ja se tebe sjetim tek katkada
i tvojom se ne zanosim sudbom,
ali s duše pečat mi ne spada
beznačajnoga susreta s tobom.
Kraj crvenog doma tvog prolazim,
nad tom mutnom rijekom se crveni,
ali znam ja kako gorko gazim
spokoj tvoj u suncu obliveni.
Nek’ se nisi nad mojim usnama,
moleći za ljubav, nikad svio,
neka nisi ni zlatnim pjesmama
muku moju ti obesmrtio, –
ja budućnosti tajne lovim,
gatam s večernjim plavim dobom,
i predosjećam taj susret novi
neizbježni susret s tobom.
* * *

Aleksandru Bloku

Pjesniku u goste dođoh.
Točno podne. I nedjelja.
Soba tiha i prostrana.
A mraz iza prozora.
I tamnocrveno sunce
nad rasutim sivim dimom…
Kao domaćin mučaljivi
jasno gleda na mene.
Njegove su oči takve
da ih svatko mora pamtit,
meni bolje kad, oprezna,
uopće ih ne gledam.
Ali razgovor se pamti,
dimno podne i nedjelja,
u visokoj, sivoj kući
kraj kapije morske Neve.

BIJELO JATO
* * *

Tvoj bijeli dom i tih vrt ostavljam.
Neka bude život pust i pun svjetla.
Ja tebe, tebe u pjesmama proslavljam
kako još žena slaviti nije smjela.
Ti pamtiš prijateljicu najdražu
u tvome, stvorenom za njene oči, raju,
sad rijetku robu ja nosim na dražbu –
tvoju ljubav i nježnost na prodaju.

OSAMA

Mnogi je na me bačen kamen,
ni jedan više strah ne ulijeva,
i stupica postade toranj stamen,
najviši usred visokih tornjeva.
Zahvalna sam graditeljima svim,
neka im brige i žalosti minu.
Odavde zoru ja ranije spazim,
ovdje svetkuje zadnji trak pred tminu,
i često pokraj mojih prozora
slijeću i vjetrovi sjevernih mora,
i golub jede iz ruku pšenicu…
A kada ja ne dopišem stranicu,
božanstveno tad spokojna i laka
dopisuje mi Muze tamna ruka.

PJESMA O PJESMI

Spočetka ona žeže
poput vjetrića ledna,
zatim se na srce sliježe
kao slana suzica jedna.
Zlobno se srce gane
zbog nečeg. Tužno biva.
Ali te tuge polagane
zaborav još ne pokriva.
Ja samo sijem. U žetvu,
Pa što! već će doći novi,
tih žetelica vojsku sretnu,
O Bože, blagoslovi!
Da mogu slavopoje
činiti savršenije,
i svijetu dati što je
i od ljubavi vječnije.
* * *

Slab mi je glas, al’ volja moja nije,
bez ljubavi čak lakše postalo je.
Nebo visoko, gorski vjetar vije.
i neporočne pomisli su moje.
Otiđe nesanica-bolničarka,
i ne mučim se nad sivim pepelom,
i sa zvonika ta kriva kazaljka
ne čini mi se smrtnom strijelom.
Kako nad srcem prošlost moći gubi!
Opraštam sve, pred oslobođenjem,
slijedeći zraku što titra u žurbi
po vlažnome bršljanu jesenjem.
* * *

V. Sreznevskoj

Umjesto mudrosti – iskustvo, hmeljno
piće koje ne utažuje.
A mladost bješe kao moljenje nedjeljno.
Da li pamtit ću je?
Toliko cesta pustih je pređeno
s onim koji mi ne bje mio,
toliko poklona u crkvi učinjeno
za onog što me ljubio.
Sad sam zaboravnija no sve zaboravne,
i tiho ljeta klize.
Usne neljubljene, oči nenasmijane
neće vratit mi se.
* * *

Ja sam odbacila smješkanje,
leden mi vjetar usne briše,
jedna je nada odsad manje,
jedna će pjesma biti više.
I tu ću pjesmu ja nevoljno
dati na podsmijeh ruglu javnom,
jer duši mojoj sad je bolno
i teško u šutnji ljubavnoj.
* * *

O, to je bio leden dan
u Petrovom gradu čudesnu.
Zalazak – oganj purpuran,
polako sjena očvrsnu.
Nek’ očiju on neće ovih,
i postojanih i proročkih,
neka sav život moj stih lovi,
molitvu usana ponosnih.
* * *

Ovako moljah: “Stišaj strasti
za poezijom pritajene!”
Ali će zemni zemlji pasti,
ja ne dočekah izbavljenje.
Kao dim žrtve što se neće
vinut na prijestol sila, slave,
već samo do pod noge slijeće
ljubeći molitveno trave, –
ovako, Bože, ležim nice:
hoće li taći žar nebesni
spuštene moje trepavice
i moju nijemost, muk čudesni?
* * *

N. V. N.

U ljudskoj je intimi ta zavjetna crta,
nju zaljubljenost, ni strast prijeći neće, –
neka se usta ljube usred muka smrtna,
a ljubav neka srca na komade siječe.
I prijateljstvo tu je preslabo i one
godine sreće što je uzvišena, vruća,
kad su nam duše slobodne, nesklone
za sladostrasna lagana klonuća.
Oni što streme njoj su – ludi, a tko je
dosegnut uspije – taj je slomljen tugom…
Sada si shvatio i zašto moje
ne kuca srce pod tvojom rukom.
* * *

Svježinu riječi, čuvstvo jasno
da izgubimo k’o slikar – gledanje,
zar nije isto glumcu glas, kretanje,
ili ljepota – ženi krasnoj.
A ne pokušavaj sačuvati
to što ti darova nebo samo:
mi osuđeni smo – i dobro znamo –
sve rasipati – a ne skupljati.
Odlazi sam, iscjeljuj sljepila,
da spoznaš što su, u času sumnjanja,
zluradost učenika i ruganja,
i ravnodušna gomila.

9. PROSINCA 1913. GODINE

U dane sve najtamnije će
takva se svjetlost zgusnut.
Riječ poredbe se naći neće
za tvoju nježnu usnu.
Ako mi život čuvaš, ne smiješ
ni podizati zjene.
Od ljubica su ti svjetlije,
a smrtonosne za mene.
Sad shvaćam da ne treba riječi.
Po granju pahulje popale…
i ptičar mreže priječi
kraj riječne obale.

RASTANAK

Staze strme večernje,
nikog da me prati,
zaljubljen, još jučer me
molio: “Zapamti”.
A sad samo vjetrovi,
i povici pastirski,
i nemirni cedrovi
kraj voda izvorskih.
* * *

Peti je period godišnji,
i samo njega slavi.
slobodom posljednjom odiši,
zato, jer je od – ljubavi.
Nebo se više uznijelo,
lak obris skrio predmete,
i ne svetkuje više tijelo
ni obljetnicu svoje sjete.

SAN

Znam da si me snio,
san zato mene neće.
Fenjer je plavet lio
nad putom kojim krećem.
Ti vidje carskog grada
bijel dvorac kakvog nema,
i crnu šaru od ograda
kamenog zvonkog trijema.
I krećeš tad bez nade
u misli: “Brže, što prije,
o, samo da je nađem
i sretnem, dok još snijem”.
Stražar pred kapijom svijetlom
viknuo ti je “Kuda!”
Škripanje leda i lom,
pod nogama se crni voda.
“Jezero, – misao sinu, –
i otok jezerski mali…”
Odjednom kroz mrklinu
plavi se plamen pali.
U bijedi danje bjeline
uz jauk si se prenuo,
i tada prvi put si me
imenom glasno zovnuo.
* * *

Pred proljeće ima takvih dana:
kad odmara se proplanak snježan,
i šumor veselo-suhih grana,
a topli vjetar gibak i nježan.
I tijelo se lakoćom ponosi,
i dom svoj gledaš začuđeno,
a pjesmu koju davno ne podnosiš,
sad kao novu pjevaš uzbuđeno.
* * *

Žutilo večernjega svjetla,
nježna je travanjska zahlada.
zakasnio si mnoga ljeta,
a ipak ja sam tebi rada.
Ovdje mi sjedni sučelice,
gledaj me veselim očima:
evo ti plave bilježnice –
s djetinjim mojim stihovima.
Oprosti što sam zbog žalosti
ja sunca premalo imala.
Oprosti što sam, oprosti,
prije tebe mnoge primala.
* * *

Dvadeset prvog. Noć. Ponedjeljak.
U magli prijestolnica stoji.
Smislio neki besposlenjak
na zemlji ljubav da postoji.
I od lijenosti ili dosade
svi žive tako, jer vjeruju:
sastanke žele, mrze zavade
i ljubavne pjesme pjevaju.
A drugima se otkriva tajno
i po njima tišina pada…
Na to sam naišla slučajno
i kao bolna sam otada.
* * *

Ne kao tajna i žali,
ni kao mudre volje kob –
susreti naši su ostavljali
dojam da jesu sukob.
Od samog jutra slutih
ulaska tvog trenutak taj,
osjećala sam ruku krutih
naježenosti drhtaj.
I suhim prstima gužvala
pred sobom stolnjak šaren…
Ja sam već tada shvaćala,
kako je taj svijet malen.

TRPUTAC
* * *

Po čem je gori ovaj vijek od prošlih? Zar ne
po tome što u ludoj pometnji, nesreći
dotaknu se one najcrnje rane,
ali je ne zaliječi.
Još zapad zemaljsko sunce obasjava
i krovovi gradova njegovim sjajem svijetle,
a tu već bijela kuće križem označava
i zove gavrane, i gavrani lete.
* * *

Kao anđel kad uzmuti vodu,
ti u moje lice pogleda,
vratio si snagu i slobodu,
ja u spomen čuda prsten dah.
Satrla je bogomoljna sjeta
mog nedužnog rumenila žar.
zapamtit ću ovaj mjesec vjetra,
sjeverni i bijesni februar.
* * *

Sad više nitko neće slušat pjesan.
nastupiše i predskazani dani.
Posljednja moja, svijet nije čudesan
više, ne zvoni, srce mi ne rani.
K’o slobodna lasta još nedavno
zorom si letjela najranije,
a sad ćeš biti prosjakinjom glasnom
što zalud kuca kraj tuđe kapije.
* * *

Vrat s biser-niskom sjajnom,
u širok muf se ruke skriše,
a oči motre rasijano
i ne plaču nikada više.
I čini mi se lice bljeđe
čak i od svile ljubičaste,
A pokriva mi skoro vjeđe
kosa što poravnata raste.
I koraci mi, dok dolazim,
lagani poletu ni ne sliče,
kao da sad po splavi gazim,
a ne parketa kvadratiće.
A bljedilo je na ustima
od teškog daha neskladnoga,
podrhtava mi na grudima
cvijeće sastanka nestvarnoga.
* * *

Kad bi mi se ti rjeđe snio,
i tako si često sa mnom,
a tužan, uzbuđen i mio
samo si u mom hramu tamnom.
Ja više volim no serafime
usana tvojih mekotu…
O, ondje ti ne brkaš ime
moje. I ne uzdišeš kao tu.
* * *

Čuh glas. Zvao me utješan.
Govorio je: “Dođi tu,
zavičaj pusti gluh i grešan,
ostavi zauvijek Rusiju.
Ruke ću ti od krvi sprati,
izvuć iz srca crn stid”, – kaza,
«i novim imenom ću skriti
bolove uvreda i poraza”.
No ravnodušno i spokojno
zatisnula sam rukama sluh
da ne bi riječju nedostojnom
oskvrnuo mi tužni duh.

ANNO DOMINI
* * *

Da suparnicu nemam, govori.
Za njega nisam zemna žena,
već blagi sjaj što zimi gori,
pjesma iz rodnog kraja ponesena.
Kad umrem, ni žalit zanijemjelo,
“Uskrsni!” neće kriknut, poludjeti,
shvatit će odmah da bez sunca tijelo
i duša bez pjesme ne mogu živjeti.
…A što sada?
* * *

N. Rikovoj

Sve oteto je, razdano, prodano,
krilo je crne smrti treptalo,
sve je tjeskobom gladnom izglodano,
pa zašto nam je svijetlo postalo?
Odiše danju od daha višnjeva
ispod tog grada šuma nestvarna,
a noću novim sazviježđima sijeva
dno srpanjskoga neba prozračna.
I tako blizu dolazi čudesno
k ruševnim i blatnim kućama…
Nikome, nikome nije izvjesno.
već oduvijek je željeno nama.
* * *

O, živote bez sutradan!
Izdajstvo vrebam u riječima
i splasla ljubav započima
za mene uzlet ozvjezdan.
Nestajat tako potajno,
sretati, a da ne pozna me.
Al’ opet noć. I opet rame
ljubiti u toj čežnji vlažnoj.
Nisam ja tebi bila milom,
omrznuh te. A muka traje,
i kao zločinka posustaje
ta ljubav ispunjena zlom.
Baš si k’o brat. Šutiš ljut.
A sretnemo li se pogledima,
ja ti se kunem nebesima,
žar će rastopit i granit krut.
* * *

Aleksandru Bloku

A Smolenska je danas slavljenica,
plavi tamjan nad glavom se njiše,
i rominja poj od parastosa,
ne žalostan sada, nego svijetao.
I rumene udovice dovode
djevojčice na groblje i dječake
da pogledaju grobove očinske,
a groblje je, šumarak slavujev,
od blistanja sunčanoga zamrlo.
Donijeli smo smolenskoj zaštitnici,
donijeli presvetoj Bogorodici
na rukama u lijesu srebrnom
naše sunce, mukom ugašeno, –
Aleksandra, labuda čistoga.
* * *

Kao udova suzna jesen ječi
u haljinama crnim, srca kida…
sve prebirući muževljeve riječi
ne zastaje, i neprestano rida.
I bit će tako dok se tih snijeg neće
sažaliti nad tužnom, malaksalom…
Zaborav bola i zaborav sreće –
i život za to dati – nije malo.
* * *

Nisi životom, ni Bogom obećani,
čak te ja tajno ne predosjećam.
Zašto ti onda pred noćnim pragom tamnim
oklijevaš kao da te muči sreća.
Neću ti izaći s krikom: “O, do časa
smrtnoga da budem s tobom jednim!”
Ovo ja samo labuđega glasa
razgovaram s mjesecom nepravednim.

TRSKA
NATPIS NA KNJIZI TRSKA

M. Lozinskom

Skoro od sjeni prekoletne
u času smaka svjetova,
primite darove proljetne
zauzvrat boljih još darova
da se ta, iznad svih vremena
neslomljiva i odana,
sloboda duše uzvišena,
a prijateljstvom uvijek zvana, –
osmjehne meni isto rada
k’o prije trideset ljeta…
I Ljetnoga parka ograda
i Lenjingrad pun snježnog smeta.
iskrsnu kao sred te knjige
u magijskih zrcala tmuši,
i ponad Lete što nosi brige
uskrsnula da trska šušti.

LOTOVA ŽENA

I pravednik s Božjim poslanikom krenu
u goru crnu, sjajan i ogroman,
a nemir jasno prozbori kroz ženu:
još nije kasno, baci pogled poman
na kule crvene Sodome rođene,
trg gdje si pjevala, na dvor gdje si prela,
na prazne prozore te kuće uzvišene
gdje mužu milom djecu si donijela.
Pogleda; smrtnom okovane bolju
gledati njene oči nisu mogle,
i prozirnom se tijelo stvori solju,
prirastoše joj k zemlji brze noge.
Od koga bit će oplakana ta žena,
zar tako malim se gubitkom čini?
U mome srcu neće biti zaboravljena,
jer dade život za pogled jedini.

MUZA

1.
Kad noću čekam dolazak njen bodar
čini se, život visi mi na vlasi.
Što časti su, što mladost, što sloboda,
pred milom gošćom koju frula krasi.
I evo uđe. Koprena je spala,
i pozorno me motri pogled jasan.
“Danteu”, pitam “ti si diktirala
stranice Pakla?” Odgovara: “Ja sam”.
* * *

Neviđena jesen izgradila kupolu visoku,
zapovijed oblaku pade da kupolu ne tamni,
I divili se ljudi: rujansko doba na izmaku,
a kuda nestadoše oni studeni, vlažni dani?
Smaragdnom postade voda kanala zamućenih,
i kopriva, kao ruža, postade mirisa snažna,
bi teško od zora neizdržljivih, đavoljih, rumenih,
njih zapamtismo svi do konca naših dana.
Sunce bijaše kao hajduk da gradom korača,
i proljetna se jesen žudno privijala k njemu, –
kao da će se zabijeliti visibaba prozračna…
eto kada si ti prišao miran mom trijemu.
* * *

Dobro je tu: škripa, šuštanje,
svaka je zora mrazom silnija.
u bijelom plamenu se granje
ledenih sjajnih ruža svija.
Na raskošnom svečanom snijegu
trag skija, kao spomen to je
da u davnome nekom vijeku
ovuda prođosmo nas dvoje.
* * *

Dok jedni gledaju u drage oči,
a drugi piju sve do jutra horno,
ja pregovore vodim svake noći
sa savješću tom svojom nepokornom.
I govorim: “Ja nosim tvoje breme
preteško, znaš sama koliko ljeta”.
Samo što za nju ne postoji vrijeme,
i za nju nema prostora ni svijeta.
I opet crna karnevalska večer,
zloslutni park, i spor kas konja mine,
i vjetar prepun veselja i sreće
dolijeće na me s nebeske strmine.
A iznad mene miran, dvorog pazi
svjedok…o, tamo, tamo neka budem,
po drevnoj pokraj paviljona stazi
uz onu mrtvu vodu i labude.

PJESNIK

B. Pasternak

On što se usporedi s konjskim okom,
iskosa gleda, vidi i poznaje,
i gle, kao briljanta vrelim tokom,
sjaje se mlake i led posustaje.
Mirno je u plavoj magli bunjište,
ivičnjak, brvna, oblaci i lišće,
prštanje kore, manevrirke pište,
drhtava ruka u krznu se stišće.
Odzvanja, grmi, nasrće, škrguće,
utihne naglo – znači, on je sam,
i plašljivo se šulja kroza pruće
da ne prestraši prostora nježni san.
I ovo znači da on traži zrno
u praznom klasju, on je sam, zar ne,
Darjalskoj ploči, prokletoj i crnoj,
došao opet s neke sahrane.
I opet prži moskovsko čeznuće,
daljinom zvoni smrtni praporac.
Tko zaluta dva koraka od kuće
gdje snijeg je do pasa i svemu konac?
Zato što dim usporedi s Laokoonom,
opjeva čičak u grobljanskoj sjeni,
zato što svijet ispuni novim zvonom
u prostoru tih strofa odraženih,-
nekim je vječnim djetinjstvom nagrađen.
Obiljem sjaja među planetima,
i zemlja bješe njegovim nasljeđem.
A on je razdijelio sa svima.

DANTE

Il mio bel San Giovanni.

Ni poslije smrti on se neće
vratiti do Firence svoje.
Odlazeć taj se ne okreće,
takvome ja tu pjesmu pojem.
Noć, posljednji zagrljaji, baklja,
a vani sudba divljih vapaja.
On kletve posla joj iz pakla,
a mislio je na nju i sred raja.
A bos, u ruhu pokajanja,
on ne prođe ni svijeće upaljene
duž Firence svih svojih nadanja,
te vjerolomne, niske, koju sanja…

MAJAKOVSKI 1913. GODINE

Ja te nisam znala s tvojom slavom,
pamtim tek tvoj osvit olujan,
ali, možda, danas imam pravo
spominjati davnih ljeta dan,
kad tvog stiha čusmo snažne zvuke
i glasova novih cijeli roj…
Nisu mlade dangubile ruke,
gradio si groznih šuma stroj.
Sve čega se taknu – činilo se
ne onakvim kakvo do tad bje,
to što rušio si – rušilo se,
osudom je tukla svaka riječ.
Usamljen i rijetko zadovoljan
šibao, nestrpljiv, udes svoj,
znao da ćeš slobodan i voljan
poći skoro u svoj veliki boj.
I već plima jake odaziva
čula se kao čitao si tad,
dok u oči kiša ti se sliva.
u žestoki si spor uveo grad.
I nikada još ne čuto ime
sleti kao u salu munje trak
da sad, kad se zemlja diči njime,
tek zazvuči kao ratni znak.

NATPIS NA KNJIZI TRPUTAC

Ne uopće umjetnik tajanstveni
što Hoffmannove snove on izbrazda –
priviđa mi se odnekuda vazda
tuđinskog proljeća trputac smjerni.
Svud rastao je i grad zelenio,
krasio svaki stepenik prohodni,
i s bakljom mi se pjevanja slobodnih
vraćala i Psiheja u dom mio.
A u nekom su dvorištu četvrtom
plesala djeca pod nekim drvetom
zbog jednonogog vergla uzbuđena.
Života zvona sva su tada tukla…
A mahnita me krv ka tebi vukla
po stazi što je svima dosuđena.