Ana Ahmatova - Tri jeseni: pjesme i sjećanja

LENJINGRAD U OŽUJKU 1941. GODINE

Cadran solaire na Domu Menjšikovom.
Valove diže prolaz parobroda.
O, što je bliskije na svijetu ovom
od bljeska vitla i odbljeska voda.
Kao pukotina ulica se tamni,
na strujni kabel vrabac sjeda.
Od napamet svih šetnja nabubanih
taj slani ukus – isto nije bijeda.

SEDMA KNJIGA
TAJNE ZANATA

1. STVARANJE
Zbiva se ovako: nekakva čežnja;
u ušima se ne stišava bat sati;
huk izdaleka gromova što jenja.
i glasova tih ropskih nepoznatih
jadanja slutim i jauke neke;
sužava se nekakav tajni krug,
a iz tog bezdna šapata i zveke
diže se jedan pobjednički zvuk.
Nepopravljivo je tiho okolo
da začuje se i rast šumske trave
i kako zemljom s torbom ide zlo…
I pogle, već čujem riječi prave
i zvonca signalna od lakih rima, –
tek tada i ja shvaćam te početke,
i bjelosnježna bilježnica prima
naprosto mi izdiktirane retke.

2.
Za mene nije vojevanje odno,
ni zabave elegične i fine,
u stihu mora sve biti nezgodno,
ne kako ljudi čine.
Da znate tek iz kakvih otpadaka
izniču pjesme, ne znajuć za stid čak,
poput žutoga kraj ograde maslačka,
kao loboda ili čičak.
Ljutiti ukor, katrana smrad svježi,
na zidu lišajevi tajanstveni…
I zvuči stih, i prkosni i nježni
na radost vam, i meni.

3. MUZA
Kako da snosim brigu ovu
a još je i Muzom zovu,
govore: “U gaj vodiš je…”
Govore: “Tepanje boginje…”
Žešće nego groznica ošine,
onda ni “be” cijele godine.

4. PJESNIK
Zamisli, i to je posao –
život minuvši nespokoje:
čim bi od glazbe što doznao,
izda u šali pod svoje.
I nečije vesele skerce
u nekakve on retke sliva,
kune se, tako jadno srce
jauče usred sjajnih njiva.
Zatim će šumu oslušnuti
i jele priličja šutljiva,
dokle magleni, rastegnuti
zastor od dima sve pokriva.
Slijeva i zdesna kupim, upravo
ne osjećajući krivnje,
malo od života lukavog,
i sve – od noćne tišine.

5. ČITALAC
Ne mora biti vrlo jadan,
o ne! glavno, niti skriven,
suvremeniku da je jasan,
pjesnik je širom raskriljen.
I rampa strši pod nogama,
sve mrtvo, nijemo, svjetla trak,
i reflektor mu hladnog plama
utisnu na sred čela znak.
A čitalac je svaki tajan,
blago skriveno u zemlji,
pa makar zadnji i slučajan
i u životu svem najnjemlji.
Ondje priroda svašta krije,
kako joj se sviđa, od nas,
ondje ponetko suze lije
u naznačeni neki čas.
Ondje su tako mračne noći,
svježina u toj sjeni tamnoj,
ondje neznane one oči
do ujutro govore sa mnom.
Zbog nečega me prijekor stiže,
u nečemu smo kao par…
I ispovijest se nijema niže,
najblaženijih riječi žar.
Naš vijek je ovdje brzotečan
i tijesan zadati je krug,
a on je postojan i vječan –
pjesnikov nepoznati drug.

6. POSLJEDNJA PJESMA
Jedna se, kao zbog nekog uzbunjen grom,
ukopava s dahom života u dom,
smije se i u grlu bljeska,
i kruži i rukama pljeska.
Druga, rođena u muku ponoći,
ne znam otkuda može meni doći,
iz praznoga zrcala motri
i nešto mi strogo mrmori.
Ima i takvih; usred bijela dana,
a ja skoro i ne pogledana,
struje po papiru bijelom
kao čisto u koritu vrelo.
A evo još: tajno tumara u krug,
ne zvuk i boja, ne boja i zvuk,
brusi se, mijenja i vije,
a živima za ruku nije.
Al’ ona! Krv je kap po kap ispila
kao u mladosti ljubav – djevojka zla,
i meni ni riječ ne prozbori,
u šutnju se opet pretvori.
I ne znah gore nevolje od ove,
ode, i razvede svoje tragove
u nekom kraju najkrajnjijem,
samo ja bez nje… evo, ginem.

7. EPIGRAM
Je li mogla Biče, kao Dante, tvoriti,
je li mogla Laura slaviti ljubavni plam?
Ja sam naučila žene govoriti,
al’, Bože, kako da ih na šutnju natjeram!

8. O STIHOVIMA
Vladimiru Narbutu
To je – iscjedak besani,
to je – krivih svijeća nit,
to je – prvi udar rani
od sto zvona blistavih…
To je – prozor i toplina,
černigovske lune trak,
to su – pčele, djetelina,
to je – prah, i žar, i mrak.

9.
Osipu Mandeljštamu
O, zanosno karanfil odiše,
za me što se nekad tamo snih,
tamo gdje se Euridike sviše,
bik Europu valom odnosi.
Tamo, naše kud promiču sjeni,
nad Nevom, nad Nevom, nad Nevom,
tamo, Neva gdje plače stepenik, –
to je prolaz tebi besmrtnom.

10.
Mnogo što još zasigurno sniva
da ga svojim glasom opjevam:
to nemušto kog se grohot sliva,
ili ono što se kroz dim riva,
podzemni u tami lomi kam.
Za mene još jasan račun nije
s vjetrovima, vodom, plamenom…
zato mene moji snovi prije,
raširivši odjednom kapije,
odvode za zvijezdom jutarnjom.
(1936-1960)

PUŠKIN

Tko znade što se zove slavom!
kakvom je cijenom kupio pravo,
mogućnost ili blagodati,
sa svime mudro i lukavo
šalit se, šutjeti tajanstveno,
i nogu nožicom zvati…?
* * *

Postoji naš zanat presveti
skoro tisućama ljeta…
s njim i bez svjetla svijetu svijetli.
Ali ne reče ni jedan poeta
da mudrosti nema, i starosti nema,
a možda ni smrti nema.

UČITELJ

U spomen Innokentiju Annenskom

A onaj koga učiteljem smatram
k’o sjena minu i ne ostavi sjene,
sav otrov upi, svu tu besvijest ispi,
i čekaše na slavu, slave ne dočeka,
on koji bješe predskazanje, predznak,
sve požali i svemu udahnu tu muku,
i zaguši se…

LONDONCIMA

Dvadeset četvrtu dramu Shakespearea
vrijeme piše rukom spokojnom.
Sami sudionici groznog pira,
bolje od Hamleta, Cezara, Learea
čitat ćemo nad rijekom olovnom;
bolje danas golubicu Giulliettu
s opijelom, bakljom grobu voditi,
bolje gledati u okna Macbethu,
s ubojicom plaćenim drhtati, –
ali ne tu, jedino ne tu, ne tu,
tu mi nismo u stanju čitati.

LUNA U ZENITU

Taškent 1942.-1944.

1.
Usnut rastužena,
ustat zaljubljena,
ljepotu vidjet u maku.
nekakva je sila
danas ulazila
u tvoje svetište, mraku!
S mangalom dvorak,
tvoj dim je gorak
i jablan ti je visok…
Šeherezada
iz vrta sada
ide… Takav je Istok!

2.
S groznih trgova u Lenjingradu.
ili s blaženih Letinih polja,
jesi li ti poslao zahladu,
okitio jablanom ogradu,
i azijskih luči milijardu
razlio iznad mojih bolja?

3.
Kad bi mi se opet vratilo:
ta užarena noć i mučenje
(kao Azije u snu bunilo),
Halimino slavujsko pjevanje,
i biblijskih narcisa cvjetanje,
i nevidljivo blagoslivljanje
kao vjetrić bi zemljom šumilo.

4.
I u sjećanju, dnu kovčega išarana:
sveznajućih usta sijeda smješkanja,
plemeniti nabor nadgrobnog turbana
i carski patuljak – bokor mogranja.

5.
Treće proljeće čekam daleko
od Lenjingrada.
Treće? I ono, čini mi se,
bit će posljednje.
Al’ nikad neću zaboraviti
do časa smrti,
kako zvuk vode bje utješan
u sjeni granja.
Breskva procvala, a dim ljubica
sve mirisniji.
Tko smije reći da sam ovdje
ja u tuđini?!

6.
Sedamsto ne bjeh tu godina
ovdje, a sve je kao prije…
Ista se božja milost lije
s tih neporecivih visina.
Sve istih zvijezda kor će sjati,
sve isto nebo svoda crna,
i vjetar isto nosi zrna,
i istu pjesmu pjeva mati.
Moj azijski je dom još trajan,
potrebe nema strahovati…
Još ću doći. Ogrado, cvati,
neka je prepun bazen sjajan.

7. POJAVA LUNE
A. K.
Od sedefa i ahata,
od zadimljenoga stakla,
ukoso lebdjeti nagnata,
tako je čudnom postala –
kao da “Mjesečeva sonata”
ispred nas je na put stala.

8.
Kao u trpezariji – klupe, stol, prozor
s ogromnom srebrnastom lunom.
Kavu pijemo i crno vino,
glazbom smo zaneseni…
Svejedno…
I procvala je grančica nad zidom.
I u tome je bilo oštre slasti,
neponovljiva neka slatkoća.
Besmrtnih ruža, i suhoga grožđa
domovina nam utočište dala.

JOŠ JEDAN LIRSKI UMETAK

Na nebu riđi golubovi,
rešetkast prozor – duh harema…
Kao pupoljak mi buja tema.
Ja sama, bez tebe, kud bih?
Bjegunice, izbjeglice, poemo.
Ali, stvarno, ako se sjetim
kako mi buknu Taškent cvjetni
zahvaćen plamenima bijelim,
kićeni, mirisni i vreli,
nevjerojatni…
To bješe godine proklete
dok se opet ta mamzel Fifi
obruka, kao sedamdesete,
a ja te prevodim, moj Lutfi,
u zalasku što vatre mete.
I jabuke su, Bože, izbavi,
kao pod vijencem, srh ljubavi.
a kanal na jeziku mjesnom,
od danas protočan, već tepa,
A ja dopisujem svoj “Nepar”
opet u strepnji pred pjesmom.
Već je vidim do sredine,
svoju poemu. Hladno je u njoj
kao u kući gdje je gusti mrak.
I okna od jare zatvorena,
i samo što junaka nema,
ali krov krvlju zali mak.
* * *

I slava kao labud plovila
kroz onaj zlatni dim,
a ti si, ljubavi, bila
oduvijek očajem mojim.

TRI JESENI

Ja naprosto ljetne ne podnosim smiješke,
ni zime tajanstvene znake.
A sama sam otkrila i to bez greške
tri jeseni godine svake.
I prva je pravi uneređen blagdan,
za inat svem prethodnom ljetu,
i listovi kao knjižuljak su tanan,
i miris je dimčića sladak k’o tamjan,
sve vlažno, šareno, u svjetlu.
I najprije brezik zaplesati uze,
a zračni mu nakit se mota,
u igri istrese časovite suze
na susjedu preko svog plota.
A ova već postaje pričom što krene.
Sekunda, minuta, – a tad
nju prestiže druga savjesti smirene,
a mračna k’o zračni je napad.
Svi odmah se bljeđi i stariji čine,
pokradene ljetošnje lagode.
I marševi zlatnih truba iz daljine
kroz mirisnu maglicu brode…
I tamjana hladnog se valovi valjaju
da visoki svod je sav zastrt,
al’ vjetar se probi i puhnu – i znaju
to svi: da je drama pri kraju
i nije to treća jesen, već smrt.
* * *

Sve duše milih na zviježđu visokom.
Dobro što gubit nemam kog, sve samlja,
i mogu plakat. Zraku carskoselskom
bilo je dano pjesme da ponavlja.
Na obali se posrebrena iva
rujanske sjajne vode tiho tiče.
Iz prošlosti se dignuvši, šutljiva
moja se sjena u susret primiče.
Koliko lira ovdje visi s grana
pa kao da i moja tu se smješta.
Ali ta kiša, rijetka, osunčana
utjeha mi je i blag nagovještaj.

DRUGA OBLJETNICA

Ne, ja ih plačući ne prolih.
One se stvrdnuše u meni.
Pred očima mi sve u mijeni
odavno bez njih, uvijek bez njih.
Bez njih me i guši i kali
rastanak i svih uvreda bol.
Prodrla u krv – trijezni, pali
svesagorijevajuća sol.
Zar ne četrdeset četvrte.
i to u prvi lipnja dan,
izbija, kao iz svile strte,
tvoj obris grozno poharan.
Posvuda patina se znala
od silnih jada, bivše tuge, –
i ja sam svoj grad ugledala
kroz posljednjih mi suza duge.

NATPIS NA PORTRETU

T. V.

Zao porod luninih maglina,
bijeli mramor u mraku aleja,
djevojčica kobna, balerina,
i najbolja od svih kameja.
I ljudi su pogibali za nju,
takva bješe i Čingizu želja,
i takva je na krvavom pladnju
pronosila glavu Krstitelja.

CINQUE

Autant que toi sans doute il te
sera fidele
Et constant jusques a la mort.
Baudelaire

1.
Kao na oblaku da stojim
ja prisjećam se riječi tvojih.
Od mojih riječi tebi je
noću, ne danju, svjetlije.
Otrgnuti od zemlje, viši,
tako smo, kao zvijezde, išli.
Ni očaja, a niti stida,
ni sada, a ni tada, nigda.
Ali te živog, i na javi
dozivam, čuješ, da se javiš.
Ta vrata koja otvori ti
ja nemam snage zalupiti.

2.
Zvuci u etru trunu u letu
i zora se čini tamom.
U vječnom zanijemjelom svijetu
dva glasa: tvoj i moj, samo.
I prije vjetra s Ladoge tajne,
skoro kroz odjek zvona spor,
u duge unakrsne sjajne
pretvoren noćni razgovor.

3.
Ja nisam bila zaljubljena
da sažaljenje prosim,
već idem, kap tvog žaljenja,
u tijelu, kao sunce, nosim.
Eto zašto je zora svuda.
Ja idem tvoreći čuda.
Eto zašto!

4.
Slaviti neću, znaš i sam,
susreta našeg dan čemerni.
Što da za uspomenu dam?
Moju sjenu? A što ćeš od sjeni?
A spaljene drame posveta
od koje pepela nemam,
što ćeš od strašnoga portreta
što napusti odjednom ram.
Ili hoćeš najnečujnije
zvon od brezovine u peći,
il’ to što nitko uspio nije
o tuđoj mi ljubavi reći.

5.
Ne odisasmo snenim makovima,
tko znade kojom krivnjom zgođeni,
pod kakvim smo zvjezdanim znakovima
na nesreću sebi rođeni?
Zar paklenu nam kašu namijenila
siječanjska tama da nas ponudi?
Zar sjaj neviđenoga rumenila
do svitanja da nas zaludi?

ŠIPURAK U CVATU
(Iz spaljene teke)

And thou art distant
in Humanity
Keats

Umjesto blagdanskog čestitanja,
od vjetra, suhoga i snažna,
doletjet će nam miris raspadanja,
s okusom dima i ovih pjevanja
što mojoj rukom su pisana.

7.
Po ovom putu gdje je Donski
vodio nekoć velik rat, i
gdje dušmanine vjetar pamti,
gdje žut je mjesec taj rogati, –
išla sam kao kroz kraj morski…
A miris šipuraka leti
da posta čak riječ pretvorena,
i ja sam bila sresti spremna
moje sudbine val deveti.

8.
Ti si me izmislio. Takva ne postoji.
A takva neće ni postojati.
Ni liječnik ne izliječi, pjesnik ne uspokoji,
sjena te priviđenja i dan i noć prati.
Nevjerojatne smo se godine mi sreli
kad su presahnule i svijeta sile,
sve bje u crnom, svi od muka sveli,
i svježe bile tek mogile.
Bez lampa bješe Nevin crn val kao smolast,
poput je zida stajala gluha tama…
Eto kada te je dozivao moj glas!
Što činila sam – nisam znala ni sama.
I došao si kao vođen zvijezdom,
stupajući po tragičnoj jeseni
u zauvijek opustošeni dom
otkud odleti jato stihova spaljenih.

10.
Opet si sa mnom, jeseni – prijateljice.
I. Annenski
Nek’ netko u kraju se odmara južnom
i rajskim se baštama šeta.
Tu vrlo je sjeverno – jesen za društvo
izabrah si ovoga ljeta.
Ja živim i sanjam tu tuđinsku kuću
gdje možda sam umrla davno,
gdje nešto je čudno u noćnom klonuću
sačuvalo zrcalo tamno.
I hodam duž borova oniskih crnih,
na vjetar tu naliči vrijesak,
i sjaji se okrajak mjesečev krnji
ko staroga noža tup bljesak
Ja ovamo donijeh spomenak taj blažen
na posljednji nesusret s tobom –
taj ledeni, čisti i lagani plamen
od pobjede moje nad sudbom.

11.
Protiv volje, carice,
ostavih obalu tvoju.
Eneida, 6.
Ne plaši se – sličnije naš lik
mogu ti dočarati u trenu.
privid si mi ili prolaznik,
no zbog nečeg čuvam tvoju sjenu.
Nisi bio moj Eneja dugo, –
izbavih se tada lomačom.
Znamo šutnju tek jedno o drugom.
I ne pamtiš prokleti moj dom.
Ne pamtiš ih, kroz oganj od muke
i užasa ispružene ruke
i nadanja prokletoga glas.
Ne znaš što ti oprostiše tada…
Rim je sazdan, plove flota stada
i pobjedu slavi milja slast.
* * *

Dok jedan ide pravim putom,
a drugi ide krugom,
i čeka svoj povratak u dom,
čeka sa ranijim drugom,
ja idem – jadi sa mnom,
ni pravo, ni koso kolam,
već od nikuda, i nikamo,
kao niz brdo kola.
* * *

Evo nje, plodonosne jeseni!
Dovedena je prekasno stigla.
A proljeća petnaest blaženih
sa zemlje ja se nisam digla.
Tako je razgledavah smjelo,
k njoj padoh, nju sam prigrlila,
a ona u moje osuđeno tijelo
snagu je tajnu tajno lila.

UZ NEPOSLANU POEMU

Mahnitanje primorsko vjetra,
i davno ostavljeni dom,
i sjena zavjetnoga cedra
pred zabranjenim prozorom…
Netko na svijetu jest komu se
mora te retke slati. Zar ne!
Neka se osmjehnu gorko usne,
a srh nek’ opet srce gane.

NEPAR
PRIMORSKI SONET

Tu od mene je sve vječnije,
sve, s kućicom ptičjom laganom,
i zrak u dahu svom proljetnom,
koji preletjet more smije.
Glas vječnosti sve bliži mi je
s neodoljivošću nestvarnom,
i nad tom trešnjom rascvjetanom
lagani mjesec svoj sjaj lije.
I čini mi se tako laka,
bijela do smaragd-šumaraka
stazica, tajim kamo smjera…
Svijetlo je ondje kraj drveća,
i na aleju me podsjeća
kraj carskoselskoga jezera.
* * *

M. Zoščenku

Kao da slušam glas sve njemlji,
a nema nikog, nigdje u šir.
U ovoj crnoj, dobroj zemlji
pružite njegovu tijelu mir.
Ni granit, ni tužna vrba ona
zasjeniti mu lak prah neće,
a vjetar morski iz zatona,
da oplače ga, sam dolijeće.
* * *

Ne straši mene groznom sudbom
i velikom mučninom sjevernom.
Sad mi je prvi praznik s tobom,
i rastankom prozvaše ga vjerno.
Ništa što zore za nas ne sviću,
ni lune nad nama ne plove,
tebi ja danas, gle, podarit ću
u svijetu neznane darove:
odraz, na vodi, moga lica
kad rijeka večernja ne snije,
zor s kojim zvijezda padalica
vratit se na nebo ne uspije,
i eho glasa koji iznemože,
a nekada još ljetnog i nova, –
da bez trepeta slušati možeš
moskovskih spletke gavranova,
od listopadskih dana vlažnih
da omili ti svibanjska njega…
Sjeti se, anđele moj, dragi,
sjeti se mene bar do prvog snijega.