Ana Ahmatova - Tri jeseni: pjesme i sjećanja

O CEHU PJESNIKA
Sastanci Ceha pjesnika od studenog 1911. do travnja 1912. (tj. našeg odlaska u Italiju): približno 15 sastanaka (po tri mjesečno). Od listopada 1912. do travnja 1913. – približno deset sastanaka, po dva mjesečno. Nije loš dobitak za Poslove i dane, kojima se, usput rečeno, izgleda, nitko ne bavi.
Dnevne pozive sam slala ja (tajnica); Lozinski je načinio za mene adresar članova ‘Ceha’. Taj sam popis dala Japancu Narumi tridesetih godina.
Na svakom pozivu bila je nacrtana lira. Ona je na ovitku moje Večer, Divlje Porfire Zenkeviča i Skitskih krhotina Elene Jurjevne Kuzmine-Karavajeve.

CEH PJESNIKA 1911-1914. g.
Gumiljov, Gorodecki – blagajnici; Dmitrij Kuzmin-Karavajev – činovnik; Ana Ahmatova – tajnica; Osip Mandeljštam, Vladimir Narbut, M. Zenkevič, N. Bruni, Georgij Ivanov, Georgij Adamovič, V. V. Gippijus, M. Moravska, Elena Kuzmina-Karavajeva, Černjavski, M. Lozinski. Prvi sastanak kod Gorodeckih na Fontanki; bio je Blok, Francuzi..! Drugi kod Lize na Manežnom trgu, zatim kod nas u Carskom (Mala 63), kod Lozinskog na Vasiljevskom otoku, kod Brunija u Akademiji umjetnosti. Akmeizam je bio zaključen kod nas u Carskom Selu (Mala 63).
Mandeljštam je revoluciju dočekao kao sasvim kompletan, i već, premda u uskom krugu, poznat pjesnik.
Mandeljštam je među prvima počeo pisati stihove na građanske teme. Revolucija je za njega bila krupan događaj, i riječ narod ne figurira slučajno u njegovim stihovima. Posebno često sretala sam se s Mandeljštamom 1917-1918. g, kad sam stanovala u Viborgskoj kod Sreznevskih (Botkinska 9) – ne u ludnici, već u stanu primarijusa Vjačeslava Sreznevskog, muža moje prijateljice Valerije Sergejevne.
Mandeljštam je često svraćao po mene pa smo se vozili kočijama po nevjerojatnim rupčagama revolucionarne zime, između slavnih vatri koje su gorjele gotovo do svibnja, slušajući topovsku pucnjavu koja je dopirala tko zna odakle. Tako smo se vozili na nastupe u Akademiju umjetnosti, gdje su organizirane večeri u korist ranjenika i gdje smo oboje nekoliko puta nastupali. Bili smo skupa i na koncertu Butomo-Nazvanove, gdje je pjevala Schuberta (v. Pjevali su nam Schuberta). Iz toga su vremena svi stihovi koji su upućeni meni… “Nisam tražio u cvjetnim trenucima” (prosinac 1917. g.). “Tvoj izgovor je meni divni”. Osim toga, meni su upućena i četiri katrena iz raznih vremena:
1. Hoćete li biti kao igračka (1911. g.)
2. Crte su lica iskrivljene (10-e g.)
3. Privikavaju se na pčelara pčele (30-e g.)
4. Našeg poznanstva na izmaku (30-e g.)
i ovo proročanstvo koje se djelomično zbilo:
Jednom će u bijesnoj prijestolnici,
na divlji praznik kraj obale Neve,
uza zvukove odvratnoga bala
strgnut maramu s prelijepe glave.
Nakon malo kolebanja odlučujem se sjetiti u ovim zapisima da sam morala objasniti Osipu kako nije u redu da se tako često srećemo; to može ljudima dati materijala za neispravno tumačenje prirode naših odnosa. Poslije toga, otprilike u ožujku, Mandeljštam je nestao. Tada su svi nestajali i pojavljivali se, i nitko se nije tome čudio.
U Moskvi Mandeljštam postaje stalnim suradnikom “Zastave rada”. Moguće je da tajanstvena pjesma Telefon pripada tom vremenu:

TELEFON
Na ovom divljem strašnom svijetu
ti, prijatelju noćnih sahrana,
u visokom strogom kabinetu
samoubojice – telefone!
Asfalta crna jezera
izrita su jarošću kopita,
i uskoro će se pojaviti sunce: uskoro
bezumni pijetao će se oglasiti.
A tamo je hrastova Valhala
i stari gozbeni san;
sudba naredi, noć odluči,
kad se prenu telefon.
Sav zrak su ispili teški zastori,
tamno je na kazališnom trgu.
Zvoni – i zavrtješe se sfere:
samoubojstvo je odlučeno.
Kud pobjeći od bučnoga života,
otići od toga kamenoga?
Šuti, prokleta kutijo!
Na morskom dnu cvjeta: oprosti!
I samo glas, glas – ptica
Leti na gozbeni san.
Ti – spasu i iskro
Samoubojstva – telefone!
Opet i sasvim letimično vidjela sam Mandeljštama u Moskvi 1918. g. 1920. dva ili tri puta dolazio je k meni u Sergijevsku (u Peterburg) dok sam radila u biblioteci Agronomskog instituta i ondje stanovala. Tada sam saznala da su ga na Krimu zatvorili “bijeli”, a u Tiflisu – menjševici.
U ljeto 1924. g. Osip Mandeljštam je doveo k meni (Fontanska 2) svoju mladu ženu. Nadjuša je bila ono što Francuzi zovu laide, mais charmante. Otada je počelo moje prijateljstvo s Nadjušom i održava se do danas.
Osip je Nadju volio nevjerojatno, nezamislivo. Kada su joj u Kijevu operirali slijepo crijevo, on nije izlazio iz bolnice i sve vrijeme je stanovao u sobici kod bolničkog vratara. Nadju nije puštao od sebe ni koraka, nije joj dopuštao da radi, bio je jadno ljubomoran i tražio je od nje savjet za svaku riječ u stihu. Ništa slično nisam vidjela u životu. Sačuvana Mandeljštamova pisma ženi u potpunosti potvrđuju taj moj dojam.
Godine 1925. živjela sam u istom hodniku s Mandeljštamovima u pansionu Zajceva u Carskom Selu. I Nadja i ja smo bile teško bolesne, ležale smo, mjerile temperaturu koja je bila stalno visoka, i, čini mi se, nijednom nismo šetale po obližnjem parku. Osip Emiljevič je svaki dan odlazio u Lenjingrad, pokušavao se zaposliti i dobiti novce za nešto. Tamo mi je sasvim tajno pročitao stihove posvećene O. Vakselj, koje sam zapamtila i također tajno zapisala (Hoćeš, valjenke ću skinut). Ondje mi je diktirao i svoje uspomene na Gumiljova.
Jednu su zimu Mandeljštamovi živjeli (zbog Nadjina zdravlja) u Carskom Selu, u Liceju. Bila sam kod njih nekoliko puta – dolazila sam se skijati. Htjeli su stanovati u sporednom krilu Velikog dvorca, ali su se ondje dimile peći i prokišnjavali krovovi. Tako je iskrsnuo Licej. Osipu se tu nije sviđalo. On je ljuto mrzio takozvane carskoselske vrskavce, Holerbaha i Roždenstvenskog, i spekulacije s Puškinovim imenom.
Prema Puškinu Mandeljštam je imao neki neobičan, gotovo okrutan odnos – u tom odnosu kao da mi se pričinja neka kruna nadljudske neporočnosti. On je bio protiv svakog puškinizma. O tome da je “Jučerašnje sunce na crnim nosilima nose” – Puškin, ni ja, čak ni Nadja, nismo znale, i to je postalo jasno tek sad iz skica (pedesete godine). Moju Posljednju bajku – članak o Zlatnom pjetliću – sam je uzeo s mog stola, pročitao i rekao: “Upravo – šahovska partija”.
Sijalo je Aleksandrovo sunce,
prije sto ljeta sijalo je svima
(studeni 1917. g.) –
– naravno, i to je Puškin.
Bila sam kod Mandeljštamovih i u ljeto u Kineskom Selu, gdje su stanovali s Livšicima. U sobama uopće nije bilo nikakvog namještaja i zjapile su rupe iz trulih podova. Za Osipa Emiljeviča nimalo nije bilo zanimljivo što su tu nekoć živjeli i Žukovski i Karamzin. Uvjerena sam da je on namjerno, zovući me u kupovinu cigareta ili šećera, govorio: “Hajdemo u europski dio grada”, kao da je to Bahčisaraj ili nešto u istoj takvoj mjeri egzotično. Ista namjerna nepažnja je u retku: “Tamo se smješkaju ulani”. U Carskom nikada nije bilo nikakvih ulana, nego su bili husari, žuti oklopnici i pratnja.
Godine 1928. Mandeljštamovi su bili na Krimu. Evo Osipova pisma od 25. kolovoza – na dan smrti Nikolaja Stepanoviča:
“Draga Ana Andrejevna,
Pišemo Vam s P.N. Luknickim iz Jalte, gdje sve troje vodimo mukotrpan radni život.
Htio bih kući, htio bih da Vas vidim. Znajte da sam stekao sposobnost da vodim zamišljeni razgovor u mašti samo s dva čovjeka: s Nikolajem Stepanovičem i s Vama. Razgovor s Koljom nije se prekinuo i nikada se neće prekinuti. U Peterburg ćemo se vratiti nakratko u listopadu. Nadji tamo nije preporučljivo zimovati. Nagovorili smo P. N. da ostane na Jalti iz egoističnih razloga. Pišite nam.
Vaš O. Mandeljštam”
Jug i more bili su mu gotovo isto tako neophodni kao Nadja.
Da mi je kap sinjeg mora,
U iglene makar ušice.
Pokušaji da se nastane u Lenjingradu nisu bili uspješni. Nadja nije voljela ništa vezano za taj grad i željela je u Moskvu, gdje je živio njen voljeni brat Evgenij Jakovljevič Hazin. Osipu se činilo da ga netko u Moskvi voli, da ga netko cijeni a pokazalo se suprotno. U njegovoj biografiji iznenađuje jedan detalj: u ono vrijeme (1933. g.) Osipa Emiljeviča su primali u Lenjingradu kao velikog pjesnika, persona grata, i sl., njemu je u “Europski hotel” došao da se pokloni cijeli književni Lenjingrad (Tinjanov, Ejhenbaum, Gukovski – Grigorij Aleksadrovič Gukovski bio je kod Mandeljštamovih i u Moskvi), i njegov dolazak i večeri bili su događaji koji su ostali u sjećanju puno godina i pamte se još i danas (1962); od lenjingradskih književnih znanstvenika Mandeljštamu su uvijek bili vjerni – Lidija Jakovljevna Ginzburg i Boris Jakovljević Buhštab – veliki poznavaoci Mandeljštamove poezije. Ne treba u vezi s time zaboravljati ni Cezara Volpea.
Od književnih suvremenika Mandeljštam je visoko cijenio Babelja i Zoščenka, koji je znao za to i veoma se time dičio. Najviše od svega Mandeljštam je mrzio Leonova. Netko je rekao da je N. Č. napisao roman. Osip je na to reagirao s nepovjerenjem. Rekao je da je za roman u najmanju ruku potrebna robija Dostojevskog ili desetine Lava Tolstoja.
U Moskvi Mandeljštama nitko nije htio znati, i osim sa dva-tri mlada znanstvenika-prirodnjaka Osip se nije ni s kim družio. (Poznanstvo s A. Belim je bilo koktebelskog podrijetla).
Pasternak se nekako kolebao, uklanjao, volio samo Gruzijce i njihove “žene-ljepotice”. Savezna uprava je bila sumnjičava i uzdržana.
U jesen 1933. g. Mandeljštam je napokon dobio (opjevani) stan (dvije sobe, peti kat, bez lifta; plinskog štednjaka i kade još nije bilo) u Naščokinskoj ulici (Stan bijel kao papir), i skitalački život kao da se završio.
Kod Osipa su se počele skupljati knjige, najviše stara izdanja talijanskih pjesnika (Dante, Petrarca). U stvari, ništa se nije završilo; sve vrijeme je trebalo nekamo telefonirati, nešto čekati, nečemu se nadati. I nikada iz svega toga nije ništa proizlazilo. Osip Emiljevič je bio neprijatelj pjesničkih prijevoda. On je u mojoj prisutnosti u Naščokinskoj govorio Pasternaku: “Vaša sabrana djela sastojat će se od dvanaest tomova prijevoda i jednog toma vaših vlastitih pjesama.” Mandeljštam je znao da prijevodi iscrpljuju stvaralačku energiju i bilo ga je gotovo nemoguće natjerati da prevodi. Okolo se počelo skupljati mnogo ljudi, često prilično mutnih i gotovo redovito nepotrebnih. Ne gledajući na to što je vrijeme bilo relativno vegetarijansko, sjena nesreće i osuđenosti ležala je na toj kući. Išli smo jednom po Perečistenki (veljača 1934), o nečemu smo pričali – ne sjećam se. Skrenuli smo na Gogoljev bulevar, i Osip je rekao: “Spreman sam na smrt”. Evo već 28 godina ja se sjećam tog časa kada prolazim pokraj toga mjesta.
Dosta dugo nisam vidjela Osipa i Nadju. Godine 1933. Mandeljštamovi su doputovali u Lenjingrad, na nečiji poziv. Smjestili su se u Europskom hotelu. Osip je imao dvije večeri.
Tek je bio naučio talijanski i zanosio se Danteom recitirajući napamet cijele stranice. Počeli smo razgovarati o Čistilištu. Ja sam pročitala odlomak iz XXX. pjevanja (pojava Beatriče):
Sopra candido vel cinta…
Osip je zaplakao. Ja sam se uplašila: “Što je sad?” – “Ne, ništa, samo te riječi i vaš glas”. Nije moje da se toga sjećam. Ako Nadja hoće, neka se sjeća.
Osip mi je govorio napamet odlomke iz pjesme Hulitelji umjetnosti N. Kljujeva – razlog pogibije nesretnog Nikolaja Aleksejeviča. Svojim sam očima vidjela kod Varvare Kličkove Kljujevljevu molbu (iz logora za pomilovanje): “Ja sam osuđen zbog svoje pjesme Hulitelji umjetnosti i zbog ludih stihova iz mojih skica”. Odande sam uzela dva stiha kao epigraf Naličja, a kada sam nešto s negodovanjem govorila o Jesenjinu, Osip je odgovarao da se Jesenjinu može sve oprostiti zbog stiha:
Nisam strijeljao nesretnike po tamnicama.
I općenito, nije se imalo od čega živjeti: neki poluprijevodi, polurecenzije, poluobećanja. Bez obzira na zabranu od strane cenzure, Osip je štampao u Zvijezdi kraj Puta u Armeniju (na način staroarmenskog). Prihodi su jedva bili dovoljni za plaćanje stana i sljedovanja. U to vrijeme Mandeljštam se izgledom veoma izmijenio: otežao je, posijedio, počeo teško disati – ostavljao je dojam starca (imao je 42 godine), ali oči su kao nekad blistale. Stihovi su postajali sve bolji, proza također. Ova proza, tako nesaslušana, zaboravljena, tek sada nalazi put do čitaoca, ali zato stalno slušam, uglavnom od omladine koja za njom luduje, da u 20. stoljeću nije bilo takve proze. To je takozvana Četvrta proza.
Posebno pamtim jedan od naših tadašnjih razgovora o poeziji. Osip Emiljevič, koji je vrlo bolno podnosio to što danas zovu kultom ličnosti, rekao mi je: “Stihovi danas moraju biti politički” i pročitao Pod sobom mi ne osjećamo. Otprilike tada je i nastala njegova teorija o “poznanstvu riječi”. Puno kasnije on je tvrdio da se stihovi pišu kao rezultat jakih uzbuđenja, kako radosnih tako i tragičnih. O svojim stihovima gdje hvali Staljina: “Htio bih reći ne Staljin – Džugašvili” (1935?) rekao mi je: “Sada shvaćam da je to bila bolest.” Kada sam pročitala Osipu svoju pjesmu: Odveli su te u zoru (1935) rekao je: “Hvala vam.” Ovi stihovi iz Rekvijema odnose se na hapšenje N. N. P. 1935. g. Na svoj račun Mandeljštam je shvatio (ispravno) i posljednji stih u pjesmi Malo geografije (Ne europskom prijestolnicom).
On, opjevan od prvog pjesnika,
Od nas grešnih i od tebe.
13. svibnja 1934. g. bio je uhapšen. Tog istog dana poslije mnoštva telegrama i telefonskih poziva doputovala sam Mandeljštamovima iz Lenjingrada, gdje je nedugo prije toga izbio njegov sukob s Tolstojem.
Tada smo svi bili takvi siromasi da sam za povratnu kartu uzela sa sobom svoj orden Majmunske palače, posljednji koji je Remizov dao u Rusiji (donijeli su mi ga poslije Remizovljeva bijega) (1921.) i malu statuu (rad Danjka, moj portret, 1924) radi prodaje.
Kupila ih je S. Tolstoj za Muzej Saveza pisaca.
Nalog za uhićenje potpisao je osobno Jagoda. Pretres je trajao svu noć. Tražili su stihove, gazili po rukopisima razbacanim iz sanduka. Svi smo sjedili u jednoj sobi. Vladao je tajac. Iza zida, kod Kirsanova, čula se havajska gitara. Isljednik je u mojoj prisutnosti našao Vuka i pokazao Osipu Emiljeviču. On je šutke klimnuo. Opraštajući se, poljubio me je. Odveli su ga u sedam ujutro. Bilo se sasvim razdanilo. Nadja je pošla k bratu i Čulkovima na Smolenski bulevar. Dogovorile smo se da se negdje nađemo. Vrativši se skupa kući, pospremile smo stan i sjele doručkovati. Opet lupanje, opet oni, opet pretres. Evgenij Jakovljevič Hazin je rekao: “Ako dođu još jednom, odvest će i vas sa sobom”.
Pasternak, kod kojega sam bila toga dana, pošao je moliti za Mandeljštama u “Izvestija”, k Buharinu, a ja u Kremlj k Enukidzeu. Prodrijeti tada u Kremlj bilo je pravo čudo.
To je udesio glumac Ruslanov pomoću Enukidzeova sekretara. Enukidze je bio prilično pristojan, ali je odmah upitao: “A možda su nekakvi stihovi?” Time smo ubrzali, a vjerojatno i smekšali rasplet. Presuda – tri godine u Čerdinju, gdje se Osip bacio kroz prozor bolnice zato što mu se učinilo da su došli po njega (v. Stance) i slomio ruku. Nadja je poslala telegram u CK.
Staljin je naredio da se stvar preispita i dopustio da izaberu drugo mjesto, zatim je telefonirao Pasternaku. Sve u vezi s tim razgovorom zahtijeva posebnu pažnju.
O tome pišu obje udovice, i Nadja i Zina, a postoji i beskonačan folklor. Nekakva Trioleška čak se usudila napisati (naravno, u Pasternakove dane), da je Boris uništio Osipa. Nadja i ja smatramo da se Pasternak držao za četvorku. Ostalo je previše poznato. Skupa s Pasternakom bila sam i kod Usijeviča, gdje smo zatekli i saveznu upravu i puno tadašnje marksističke mladeži. Bila sam i kod Piljnjaka, gdje sam viđala Baltrušajtisa, Špeta i S. Prokofjeva. Od svih muškaraca jedino je Perec Markiš posjetio Nadju.
A u to vrijeme bivši blagajnik Ceha pjesnika, bivši Sergej Gorodecki, nastupajući negdje izgovorio je ovu besmrtnu rečenicu:
“Ovo su stihovi one Ahmatove koja je postala kontrarevolucionar”, tako da su čak u “Književnim novinama”, koje su objavile izvještaj s toga sastanka, prave riječi oratora bile ublažene (v. “Literaturnaja gazeta”, 1934. g. svibanj).
Buharin je na kraju svog pisma Staljinu napisao: “I Pasternak je također uzbuđen.” Staljin je saopćio o odluci da će s Mandeljštamom sve biti u redu. Pitao je Pasternaka zašto se nije brinuo i nastojao pomoći. “Kad bi moj prijatelj dopao nevolje, ja bih sve prevrnuo da ga spasim” Pasternak je odgovorio da se nije on brinuo, ne bi Staljin ni saznao za tu stvar. “Zašto se niste obratili meni ili književnim organizacijama?” – “Književne se organizacije ne bave time od 1927. g. – “Ali, ipak je on vaš prijatelj”.
Pasternak se zbunio i Staljin je poslije kratke pauze nastavio s pitanjem: “Ali ipak je on majstor, majstor?”
Pasternak je odgovorio: “To nije važno”. Boris Leonidovič je mislio da ga Staljin provjerava zna li za stih i time je objasnio svoje neodlučne odgovore: “Zašto mi stalno govorimo o Mandeljštamu i Mandeljštamu, a ja odavno želim s vama porazgovarati”. – “O čemu?” – “O životu i smrti.” Staljin je spustio slušalicu.
Još neobičnije podatke o Mandeljštamu donosi H. u svojoj knjizi o Pasternaku: tu su čudovišno opisane vanjske okolnosti i priča o Staljinovu telefonskom pozivu. Sve to miriše na informacije Zinaide Nikolajevne Pasternak, koja je ljuto mrzila Mandeljštamove, držeći da oni kompromitiraju njezina “lojalnog muža”. Nadja nikada nije išla Borisu Leonidoviču i ni za što ga nije molila, kao što piše Robert Pain. Ti podaci idu od Zine, kojoj pripada znamenita besmrtna izreka: “Moji sinovi najviše vole Staljina – a onda mamu.”
Dolazilo je dosta žena. Zapamtila sam da su bile lijepe i elegantne, u novim haljinama: još nedodirnuta nevoljama Sima Narbut; ljepotica oteta Turkinja (kako smo je prozvali), Zenkevičeva žena; zgodna i neobično spokojna Nina Olševska. A Nadja i ja smo sjedile u zgužvanim vestama, žute i skamenjene. S nama je bila i Ema Gerštejn i Nadjin brat.
Nakon 15 dana rano ujutro Nadji su telefonirali i predložili, ako hoće putovati s mužem, da bude na Kazanskoj stanici. Sve je bilo svršeno. Nina i ja smo pošle skupljati novce za put. Davali su mnogo. Elena Sergejevna Bulgakova je zaplakala i gurnula mi u ruku sav sadržaj svoje torbice. Na stanicu smo pošle skupa.
Svratile smo u Lubjanku po dokumente. Dan je bio vedar i svijetao. Sa svakoga prozora gledali su nas žoharski brkovi “uzročnika svečanosti”. Osipa vrlo dugo nisu dovozili. On je bio u takvom stanju da ga čak nisu mogli posjesti u robijaška kola. Moj vlak s Lenjingradske stanice je odlazio i ja nisam dočekala. Braća, tj. Evgenij Jakovljevič Hazin i Aleksandar Emiljevič Mandeljštam, otpratili su me, vratili se na Kazansku stanicu, i tek su tada dovezli Osipa, s kojim je bilo zabranjeno razgovarati.
Bilo je vrlo loše što ga nisam dočekala i što me nije vidio, zato što mu se zbog toga u Čerdinju činilo da sam sigurno nastradala. Putovali su pod stražom “slavnih momaka sa željeznih kapija GPU”, koji su čitali Puškina.
U to vrijeme obavljale su se pripreme za prvi kongres pisaca (1934. g.) i meni su također poslali anketni listić. Osipovo zatvaranje ostavilo je na mene takav dojam da nisam mogla podignuti ruku da ispunim anketu. Na tom kongresu Buharin je proglasio Pasternaka prvim pjesnikom (na užas Demjana Bednog), mene izgrdio, i, vjerojatno, ni riječi nije rekao o Osipu.
U veljači 1936. g. bila sam kod Mandeljštamovih u Voronježu i saznala sve detalje o njegovu “slučaju”. On mi je pričao da je u nastupu ludila trčao po Čerdinju i tražio moje strijeljano truplo, o čemu je glasno govorio svima, a luk u slavu Čeljuskinaca smatrao je postavljenim u čast svoga dolaska. Pasternak i ja smo išli redovnom vrhovnom tužiocu da molimo za Mandeljštama, ali tada je već započeo teror i sve je bilo uzalud. Zadivljuje da se širina, prostranstvo, duboko disanje pojavljuje u Mandeljštamovim stihovima upravo u Voronježu, kad je bio najmanje slobodan.
I u glasu mome poslije gušenja
zvuči zemlja – posljednje oružje.
Vrativši se od Mandeljštamovih, napisala sam pjesmu Voronjež. Evo njezina kraja:
A u sobi pjesnika u nemilosti,
Dežuraju redom strah i muza,
I noć se vuče
Koja svanuće ne prinosi.
O sebi u Voronježu Osip je govorio: “Ja sam po prirodi čekač. Zbog toga mi je ovdje još teže.”
Početkom dvadesetih godina (1922) Mandeljštam je dva puta vrlo oštro napadao moje stihove u tisku (“Ruska umjetnost”, No 1, 2 – 3). On i ja nismo to nikada komentirali. Ali on o svojoj pohvali mojih stihova nikada također nije govorio, i ja sam je pročitala tek sad (recenzije na “Almanah muza” i Pismo o ruskoj poeziji, 1922, Harkov).
Ondje su ga, u Voronježu, s ne baš čistim namjerama, natjerali da pročita referat o akmeizmu. Ne treba zaboravljati što je on rekao 1937: “Ja se ne odričem ni živih, ni mrtvih”. Na pitanje što je to akmeizam, Mandeljštam je odgovorio: “Nostalgija za svjetskom kulturom”. U Voronježu je s Mandeljštamom bio Sergej Borisovič Rudakov, koji se, nažalost, pokazao ne tako dobrim kao što smo mislili. On je očito patio od neke vrste manije veličine – ako mu se činilo da stihove ne piše Osip, već on – Rudakov. Rudakov je poginuo u ratu i ne bih htjela podrobno opisivati njegovo ponašanje u Voronježu.
Ipak, sve što potječe od njega treba primati s velikim oprezom. Sve što piše o Mandeljštamu u svojim bulevarskim memoarima Peterburške zime Georgij Ivanov, koji je otišao iz Rusije na samom početku dvadesetih godina i zreloga Mandeljštama uopće nije poznavao, nevažno je, prazno i nerealno. Klepanje takvih memoara naivna je stvar. Ne treba ni sjećanja, ni pažnje, ni ljubavi, ni osjećaja vremena. Sve valja, i sve se prima sa zahvalnošću skromnih potrošača. Gore je, naravno, kada to ponekad stigne u ozbiljne književno-znanstvene radove. Evo što je učinio Leonid Šacki (Strahovski) s Mandeljštamom: pri ruci autoru su dvije-tri knjige dovoljno “pikantnih” memoara (Peterburške zime Georgija Ivanova, Jednoipooki strijelac Benedikta Livšica, Portreti ruskih pisaca Erenburga, 1922). Te knjige su potpuno iskorištene.
Materijalni se dio crpi iz vrlo ranog priručnika Kozmina Pisci suvremene epohe, Moskva 1928. Zatim se iz Mandeljštamove zbirke Pjesme izvlači pjesma Koncert na kolodvoru – čak ni vremenski posljednja u toj knjizi. Ona se proglašava posljednjim pjesnikovim djelo. Datum smrti određuje se proizvoljno – 1945. (sedam godina kasnije od pravog datuma smrti – 27. prosinca 1938). To što su u nizu časopisa i novina tiskani Mandeljštamovi stihovi, u najmanju ruku veličanstveni ciklus Armenija u “Novom svijetu” 1930, Šackog ne zanima. On vrlo bezobzirno objavljuje da je s pjesmom Koncert na kolodvoru Mandeljštam umro, prestao biti pjesnik, postao tužni prevodilac, zapustio se, lutao po krčmama, itd. To je vjerojatno, usmena informacija kakvog pariškog Georgija Ivanova. I umjesto tragične figure rijetkog pjesnika koji je u vrijeme voronješkog progonstva nastavio pisati pjesme neizrecive ljepote i snage, mi dobivamo “građanskog luđaka”, probisvijeta, zapušteno biće. I sve to u knjizi koja je izašla pod egidom najboljeg, najstarijeg i sl. američkog sveučilišta (harvardskog), na čemu od sveg srca čestitamo najboljem, najstarijem američkom sveučilištu.
Čudak? Naravno, čudak. On je, na primjer, istjerao mladoga pjesnika koji se došao žaliti da ga ne štampaju.
Zbunjeni je mladić silazio niz stepenice, a Osip je stajao na vrhu stepeništa i vikao za njim: “A jesu li Andrea Cheniera tiskali? A jesu li Sapfu tiskali? A Isusa Krista jesu li tiskali?” S. Lipkon i A. Tarkovski i sada rado pripovijedaju kako ih je Mandeljštam grdio za mladenačke stihove.
Artur Sergejevič Lurje, koji je bio blizak s Mandeljštamom i koji je vrlo vrijedno napisao o odnosu Osipa Mandeljštama prema muzici, pričao mi je (desete godine) da je jednom išao s Mandeljštamom po Nevskom i da su sreli nevjerojatno lijepu damu.
Osip je dosjetljivo predložio svom suputniku: “Otmimo sve od nje i dajmo Ani Andrejevnoj.” (Točnost se može provjeriti kod Lurjea.)

AMADEO MODIGLIANI

Ja veoma vjerujem onima koji ga opisuju drukčijim nego što sam ga ja znala, i evo zašto. Kao prvo, ja sam mogla znati samo jednu stranu njegova bića (sjajnu) – ta ja sam naprosto bila tuđa, vjerojatno, na svoj način ne vrlo jasna dvadesetogodišnja žena, strankinja; i drugo, sama sam primijetila u njemu veliku promjenu kada smo se sreli 1911. godine. On je sav nekako potamnio i smršavio.
Godine 1910. viđala sam ga vrlo rijetko, samo nekoliko puta. Pa ipak mi je cijele zime pisao.(2) To da je pisao stihove, nije mi rekao.
Kako ja danas shvaćam, njega je najviše začudila moja sposobnost pogađanja misli, viđenja tuđih snova i ostale gluposti na koje su se moji znanci odavno priviknuli. On je sveudilj ponavljao “On communique”.(3)
Često je govorio “Il n’y a que vous pour réaliser cela”.(4)
Vjerojatno nismo oboje shvaćali jednu bitnu stvar: sve što se događalo bilo je za nas dvoje pretpoviješću naših života: njegovog vrlo kratkog, moga – vrlo dugoga.
Dah umjetnosti još nije oprljio, nije preobrazio ta dva bića, to je mogao biti svijetli, laki čas pred zoru.
Ali budućnost koja, kao što je poznato, baca svoju sjenu davno prije nego što dođe, kucala je na prozor, skrivala se iza fenjera, presijecala snove i plašila strašnim bodlerovskim Parizom, koji se pritajio negdje blizu.
I sve božansko u Modiglianiju samo je iskrilo kroz nekakav mrak. On je imao glavu Antinoja i oči sa zlatnim iskrama – on nije bio nalik ni na koga na svijetu. Njegov glas mi je ostao zauvijek u sjećanju.
Znala sam ga kao jadnika – nije bilo jasno od čega živi. Kao umjetnik tada nije imao ni sjene priznanja.
Živio je tada (1911. godine) u Impasse Falguiere. Bio je tako siromašan da smo u Luxembourškom parku uvijek sjedili na klupici a ne na plaćenim stolcima kakav je bio običaj.
On se uopće nije žalio ni na posve očitu bijedu, ni na također očito nepriznavanje. Samo jedanput u 1911. godini je rekao da mu je prošle zime bilo tako loše da čak nije mogao ni misliti o sebi najdražem.
Činio mi se kao okružen čvrstim prstenom usamljenosti. Ne sjećam se da se ikome klanjao u Luxembourškom vrtu ili u Latinskoj četvrti, gdje su se svi manje ili više međusobno poznavali. Ja nisam od njega čula ime ni jednoga znanca, prijatelja ili umjetnika i nisam čula od njega ni jedne šale. Nikad ga nisam vidjela pijana, niti je ikad mirisao na vino.
Očito je počeo piti kasnije, ali hašiš je već nekako figurirao u njegovim pričama.
Životnu prijateljicu, poznatu, tada nije imao. On nikad nije pričao pričice o budućoj zaljubljenosti (što, eto, svi čine).
Sa mnom nije govorio ni o čemu zemaljskom. Bio je pristojan, ali to nije bilo posljedica kućnog odgoja nego uzvišenosti njegova duha.
U to vrijeme se zanimao kiparstvom; radio je u dvorištu pored ateljea (u pustom kutku čulo se samo lupanje njegovoga batića) u obličju radnika. Zidovi njegova ateljea bili su prekriveni portretima nevjerojatne dužine (kako mi se danas čini – od poda do stropa).
Dovršene ih nisam vidjela – jesu li preživjeli? Svoju skulpturu je zvao “la chose”.(5) – Bila je postavljena, čini se, u Indépendants(6) 1911. godine.
On me zamolio da je dođem pogledati, ali mi nije prišao na izložbi jer nisam bila sama nego s prijateljima.
U vrijeme mojih velikih gubitaka nestala je i fotografija s tom stvari koju mi je poklonio.
U to vrijeme Modigliani je sanjao o Egiptu. Vodio me je u Louvre vidjeti Egipatski odjel, uvjeravao me da je sve ostalo, “tout le reste”, nedostojno pažnje.
Crtao je moju glavu s ukrasima egipatskih carica i plesačica i činilo se da je posve zanesen velikom umjetnošću Egipta.
Očito je Egipat bio njegovim posljednjim zanosom.
Uskoro će on postati tako samobitan da se ničega ne možete sjećati gledajući njegova platna. Danas to razdoblje Modiglianija zovu “période negre”.(7)
On je govorio: “Les bijoux doivent etre sauvages” (ukrasi moraju biti divlji), u povodu mojih afričkih perla, i crtao me s njima.
Vodio me je gledati le vieux Paris derriere le Panthéon (stari Pariz iza Panteona) noću pri mjesečini.
Dobro je znao grad ali smo ipak jedanput zalutali.
Rekao je: “J’ai oublié qu’il y a une île au milieu (L’île St-Louis)”.( On mi je pokazao pravi Pariz.
U povodu Venere Milonske govorio je da se prekrasno građene žene, koje treba klesati i slikati, uvijek pokažu nespretnima na platnu.
Po kiši (u Parizu često pada kiša) Modigliani je išao s golemim vrlo starim crnim kišobranom. Nekad smo sjedili pod tim kišobranom na klupici u Luxembourškom parku, padala je topla, ljetna kiša, okolo je drijemao le vieux palais a l’italienne(9), a mi smo uglas čitali Verlainea, kojeg smo dobro znali napamet, i radovali se što pamtimo iste stvari.
Ja sam čitala u nekoj američkoj monografiji da je vjerojatno velik utjecaj na Modiglianija imala Beatrix X.(10) Pogledaj članak P. Guillaume u “Les arts a Pariz” br. 6, str. 1-2, podtekst je očito ovaj: Otkud bi provincijalni židovski dječak mogao biti svestrano i duboko naobražen?). Ona ista koja ga zove “perle et pourceau” (biser i praščić). Mogu i držim nužnim posvjedočiti da je jednako prosvijetljen Modigliani bio dugo prije poznanstva s Beatrix X., tj. u desetoj godini.
I teško da dama koja velikog umjetnika zove praščićem može ikoga prosvijetliti.
Prvi stranac koji je vidio kod mene moj portret Modiglianijevom rukom u studenom 1945. godine u Fontanom domu, rekao mi je o tom portretu nešto tako da ja ne mogu “ni sjetiti se, ni zaboraviti”, kako je rekao jedan poznati pjesnik o nečem sasvim drugom.
Ljudi stariji od nas pokazivali su po kojoj je aleji Luxembourškog parka pošao Verlaine uz gomilu poštovatelja, iz “svojega caffea”, gdje je svakodnevno ljenčario, u “svoj restaurant” ručati.
Ali, 1911. godine po toj aleji nije išao Verlaine, nego visoki gospodin u besprijekornom kaputu i cilindru s trakom Legije časti – a susjedi su se došaptavali “Henri de Regnier!”.
Nama dvoma to ime uopće nije zvučalo. O Anatoleu Franceu Modigliani (kao uostalom ni drugi prosvijećeni Parižani) nije htio ni čuti. Radovao se što ga ni ja nisam voljela.
A Verlaine je u Luxembourškom parku postojao samo u obliku spomenika koji je bio otkriven upravo te godine.
Da, o Hugou Modigliani je jednostavno kazao: “Mais Hugo – c’est déclamatoire”(11). Jedanput smo se, vjerojatno, krivo dogovorili pa nisam zatekla Modiglianija doma nego sam odlučila pričekati nekoliko minuta. Imala sam u rukama buket crvenih ruža. Prozor pod zatvorenim vratima ateljea bio je otvoren. Budući da nisam imala što činiti, počela sam bacati u atelje cvijeće. Ne dočekavši Modiglianija, otišla sam.
Kad smo se sreli, on se čudio kako sam mogla ući u zatvorenu sobu, kad je ključ bio kod njega. Objasnila sam mu što se dogodilo. “Ne može biti – tako je lijepo ležalo”.
Modigliani je volio noćima lutati po Parizu i često sam, čuvši njegove korake u sanjivoj tišini ulice, prilazila prozoru i kroza žaluzine pratila njegovu sjenu pod mojim prozorima.
To što je tada bio Pariz već početkom dvadesetih godina zvalo se “Vieux Paris” (stari Pariz) ili “Paris d’avant guerre” (predratni Pariz).
Još su uglavnom cvjetali fijakeri. Kočijaši su imali svoje kabanice koje su zvali “rendez-vous des cochers”(12), i još su bili živi moji mladi suvremenici koji će uskoro izginuti na Marni i pod Verdenom.
Svi lijevi umjetnici, osim Modiglianija, bili su pozvani. Picasso je bio jednako poznat kao danas, ali tada su govorili Picasso i Braque.
Ida Rubinstein je plesala Salomeju, stvarala se raskošna tradicija djagiljevskog Ballets Russes (Stravinski, Nižinski, Pavlova, Karsavina, Bakst).
Danas znademo da sudbina Stravinskog nije ostala prikovana za desete godine, da je njegovo stvaralaštvo postalo najvišim glazbenim izrazom duha dvadesetog stoljeća. Tada to još nismo znali.
Dvadesetog lipnja 1910. godine bila je postavljena Žar ptica a 13. lipnja 1911. godine Fokin je postavio kod Djagiljeva Petrušku.
Prokop novih bulevara po živom tijelu Pariza (koju je opisao Zola) još nije bio posve završen (Bulevar Raspail). Verner, Edisonov prijatelj, pokazao mi je u Taverne de Panthéon dva stola i rekao:
“A to su vaši socijal-demokrati – ovdje boljševici, a ondje menjševici”.
Žene su s promjenljivim uspjehom pokušavale nositi čas hlače (jupes-colottes), čas su skoro zamotavale noge u pelene (jupes entravées).
Stihovi su bili uglavnom zapušteni, i kupovali su ih samo zbog vinjeta više ili manje poznatih umjetnika.
Ja sam već tada shvaćala da je pariško slikarstvo pojelo francusku poeziju.
René Guille propovijedao je “znanstvenu poeziju” i njegovi tzv. učenici s prevelikom su zlovoljom posjećivali vođu.
Katolička crkva kanonizirala je Ivanu Orleansku.
Ou est Jeanne la bonne Lorraine
Qu’Anglais brulérent a Rouen?(13)
Villon
Sjećala sam se redaka te besmrtne balade gledajući kipove nove svetice. Bile su vrlo sumnjivoga ukusa i počeli su ih prodavati na štandovima crkvenih potrepština.

* * *

Talijanski radnik je ukrao Leonardovu Giocondu da je vrati u svoju domovinu i ja sam (već u Rusiji) mislila da sam je posljednja vidjela.
Modigliani je veoma žalio što ne shvaća moje stihove i sumnjao je da se u njima kriju nekakva čudesa, a to su samo bili prvi plahi pokušaji (npr. u “Apolonu” 1911. godine).
Nad apolonovskim slikarstvom (“Svijet umjetnosti”) Modigliani se otvoreno izrugivao.
Začudilo me je to kad je Modigliani ocijenio lijepim jednoga posve ružnog čovjeka i bio vrlo uporan u tome. Ja sam već tada pomislila: on sigurno vidi sve drukčije nego mi.
U svakom slučaju, to što u Parizu zovu modom, ukrašujući tu riječ raskošnim epitetima, Modigliani uopće nije primjećivao.
On me nije crtao u prirodi, nego kod sebe doma – darovao mi je te crteže.
Bilo ih je šesnaest. Molio me je da ih uramim i postavim u svojoj carskoselskoj sobi. Oni su stradali u carskoselskoj kući u prvim godinama revolucije.
Preživio je onaj u kojem se manje nego u ostalima predosjeća njegovo buduće “nu”…
Najčešće smo pričali o stihovima. Oba smo znali puno francuskih stihova: Verlainea, Laforguea, Mallarmea, Baudelairea.
Zatim sam srela umjetnika – Aleksandra Tišlera, koji je također kao Modigliani volio i pamtio stihove. To je takva rijetkost među slikarima!
Dantea mi nikada nije čitao. Može biti zato što ja tada još nisam znala talijanski.
Jedanput je rekao: “J’ai oublié de vous dire que je suis juif”.(14)
Da je rodom iz blizine Livornoa – odmah je rekao, i da ima 24 godine, a imao je 26.
Rekao je da su ga zanimali avaiatori (po današnjem – piloti) ali kada se jedanput s jednim upoznao, razočarao se: pokazalo se da su naprosto sportaši (što je očekivao?).
U to vrijeme rani, lagani(15) i, kako je svakome poznato, nalik na police za knjige, zrakoplovi su kružili nad mojim smeđim i iskrivljenim vršnjakom (1889) – Eiffelovim tornjem.
Činio mi se da je nalik na gigantski svijećnjak, zaboravljeni velikan u prijestolnici patuljaka.
Ali to je nešto guliverovsko.

* * *
…a okolo je slavio nedavno pobjednički kubizam, koji je bio stran Modiglianiju.
Mark Chagal je već dovezao u Pariz svoj čarobni Vitebsk, a po pariškim bulevarima se šetala u obliku nepoznatog mladog čovjeka još neizišla zvijezda – Charlie Chaplin. “Veliki nijemi” (kako su tada zvali kino) još je krasno šutio.

* * *
“A daleko na sjeveru”… u Rusiji su umrli Lav Tolstoj, Vrubelj, Vera Komissarževska; simbolisti su objavili da su u krizi, a Aleksandar Blok je prorokovao:
O kad bisti znali djeco vi
hladnoću i mrak budućih dana…
Tri kita na kojima se do danas njiše dvadeseto stoljeće – Proust, Joyce i Kafka – još nisu postojali kao mitovi, iako su bili živi kao ljudi.

* * *
U sljedećim godinama kada sam, uvjerena da se takav čovjek mora proslaviti, pitala za Modiglianija sve koji dolaze iz Pariza, odgovor je uvijek bio jedan isti: “Ne znamo, nismo čuli!”(16), ni B. Anrep (poznati mozaicist) ni N. Altman, koji je tih godina, 1914. do 1915, slikao moj portret.
Samo ga je jedanput N. S. Gumiljov, kad smo posljednji put skupa putovali sinu u Bežeck (u svibnju 1918) a ja spomenula Modiglianijevo ime, nazvao “pijano čudovište”, ili nešto u tom smislu, i rekao da su se u Parizu posvađali zbog toga što je Gumiljov u nekakvom društvu govorio ruski, a Modigliani se bunio…
Prema putnicima se Modigliani odnosio prezirno. On je držao da su putovanja samo surogat istinskog djelovanja.
Les chants de Maldoror (Maldororova pjevanja) stalno je nosio u džepu; tada je ta knjiga bila bibliografskom rijetkošću. Pripovijedao je kako je pošao u rusku crkvu na božićno jutrenje da vidi procesiju, jer je volio raskošne ceremonije. I kako se neki “vjerojatno vrlo važan gospodin” (moglo bi se misliti – iz veleposlanstva) izmijenio blagoslov s njim. Modigliani, čini se, pojma nije imao što to znači…
Meni se dugo činilo da o njemu nikada više neću ništa čuti…
A naslušala sam se o njemu vrlo mnogo…
U početku NEP-a, kada sam bila članom Uprave tadašnjeg Saveza književnika, obično smo zasjedali u Kabinetu Aleksandra Nikolajeviča Tihonova (Lenjingrad, Mohovaja 36, izdavač: “Svjetska književnost”).
Tada su ponovno uspostavljeni poštanski odnosi s inozemstvom i Tihonov je dobivao puno stranih knjiga i časopisa. Netko mi je (za vrijeme sjednice) predao broj francuskog umjetničkog časopisa.
Otvorila sam ga – Modiglianijeva fotografija… – veliki članak tipa nekrologa; iz njega sam doznala da je on veliki umjetnik 20. stoljeća (sjećam se da su ga uspoređivali s Botticellijem) da o njemu postoji monografija i na engleskom i na talijanskom. Zatim mi je o njemu, u tridesetim godinama, pripovijedao Erenburg koji mu je posvetio stihove u knjizi Stihovi o kanonima i poznavao ga u Parizu nakon mene. Čitala sam o Modiglianiju i kod Karkoa u knjizi Od Montmartrea do Latinske četvrti i u Bulevarskom romanu gdje ga je autor dovodio u vezu s Utrillom.
S uvjerenošću mogu reći da taj hibrid nije na Modiglianija desete-jedanaeste godine uopće sličio, a to što je učinio autor pripada redu zabranjenih postupaka.
Pa i nedavno je Modigliani postao junakom prilično odvratnog francuskog filma Montparnasse 19. To je vrlo gorko!

ANA AHMATOVA – SIMBOL KULTURNE RUSIJE

1.
Prvi Pjesnik u ženskom obličju – kazala je Marina Cvetajeva za Anu Ahmatovu (1889-1966), pogađajući ono bitno za pojavu Ahmatove u ruskoj i svjetskoj kulturi. Ahmatova je od prve knjige bila autentičan glas istinske poezije i snažne pjesničke osobnosti, a ne tek nježna “poetesa”, kao osobiti, ženski, izdanak u okvirima visoke poezije, poput ekstatične Mirre Lohvicke (1869-1905), danas znane kao prva “ruska Sapfo”. Ahmatova također nije bila ni samosvojna pjesnikinja bez ičega ženskog, kao što je značajna simbolistkinja Zinaida Gippius (1869-1945), koja je većinu pjesama i napisala u muškom rodu, a potpisivala muškim pseudonimima (npr. Anton Krajnij)
Nadimak “ruske Sapfo” Ahmatova je izrijekom odbacivala u svojim stihovima i iskazima, budući da joj se time poezija svodila samo na ljubavnu motivaciju, a njezin ruskojezični izraz samo na – nacionalni znak. Međutim, za bilo kakve uopćene ocjene o prirodi Ahmatovina pjesničkoga bitka (djela i sudbine) posve je dovoljno uzeti doslovce ono što je pjesnikinja napisala o sebi i svojim prethodnicima (Puškinu i Ljermontovu) te suvremenicima (Bloku i Mandeljštamu). Kao da je sve vrijeme pisala o sebi, jer na tim poetskim i egzistencijalnim vrhuncima sve sliči jedno drugom. Ahmatova je tako prva, možda i najveća, pjesnikinja čija je poezija postala znamenitim stupom nacionalne i svjetske kulture, što nadilazi stoljeća. Istodobno je njezin tragični život bio obilježen tom poezijom u svom historijskom vremenu, stvarajući isto poetsko-egzistencijalno jedinstvo, o kojemu je pisala i u stihovima i u prozi.
Djetinjstvo i mladost nisu prijetili teškom sudbinom: Ahmatova je rano osjetila svoj pjesnički dar, pišući od djetinjstva “bespomoćne stihove” o Carskom Selu i nestvarnim ljubavima, a to su teme koje će biti zastupljene u njenim pjesmama do posljednjih stihova. Književna sredina akmeista, te jednako prijateljstva koliko i postavke iz njihovih manifesta, zauvijek su označili njezin stvaralački put. Radilo se više o sretnim podudarnostima nego snažnijem utjecaju, bez obzira što je bila udana (1910-1918) za akmeističkoga vođu Nikolaja Gumiljova, prvog strijeljanog pjesnika u sovjetskoj Rusiji. S Osipom Mandeljštamom, također Peterburšcem i akmeistom, prijateljevala je sve vrijeme, prateći ga u svim nedaćama. Posjetila ga je čak i u progonstvu, u Voronežu, a zatim je njegovu poeziju u svom životnom djelu Poemi bez junaka označila kao palimpsest, rukopis po kojem ona piše.
Odnoseći se neprijateljski prema simbolizmu, akmeizam je tražio procvat (grč. akme) duhovnih i fizičkih sila, povratak konkretnosti doživljaja i pjesničkog svijeta, i očuvanje pjesničkog i kulturnog “pamćenja”, očuvanje tradicije. Zato je Mandeljštam i nazvao akmeizam “nostalgijom za svjetskom kulturom”. Akmeistička postavka o “muževnom pjesniku” realizirala se upravo u životu njihove ženske predstavnice; s herojskom hrabrošću Ahmatova je podnijela i strijeljanje prvoga muža Gumiljova, gladovanje s drugim mužem asiristom V. Šilejkom, višestruko robijanje trećeg muža muzikologa N. Punina te brojnih prijatelja, i, kao najteže od svega, višegodišnje logorovanje sina Lava Gumiljova, kasnije značajnoga ruskog orijentalista i arheologa. Unatoč sukobljavanju na književnoj sceni, simbolizam i akmeizam, uz futurizam i druge srodne pravce početkom XX. stoljeća, danas slove kao “srebrni vijek ruske poezije”, razdoblje neusporedivo u svjetskoj kulturi kao razmah nepreglednih snažnih umjetničkih tendencija i velikoga broja umjetničkih ličnosti, napose književnosti te književne teorije i likovnih umjetnosti.

2.
Svoj književni pseudonim Ahmatova je uzela od djevojačkog prezimena prababe po majčinoj crti, čiji je rod potjecao od tatarskoga kana Ahmeta, koji je opsjedao Moskvu 1481, za cara Ivana III. Prve njezine knjige (Večer, Bijelo jato, Brojanice) dočekane su bučno i trijumfalno, a doživljavane kao lirski dnevnik, intimna ispovijed duše. Ali sama osoba pjesnikinje, dostojanstvena, lijepa i obrazovana, nije se uopće podudarala s lirskim subjektom, žalosnom djevojkom, tmurnih osjećaja ukletosti i žalosti. Svakodnevna stvarnost njenih ranih pjesama bila je skoro polemički prihvaćena u široj književnoj sredini; njezine rukavice, stope, ruže iz staklenika, činile su se tadašnjoj književnoj publici suprotstavljenima mreži simbola njezinih prethodnika-simbolista i preziru svakodnevnice kod suvremenika futurista. Već nakon prvih, sjajno primljenih knjiga, Ahmatova gubi mogućnosti objavljivanja od 1922. g. sve do početka II. svjetskog rata, kada je ponovno prihvaćena, ali ne više kao komorni pjesnik uskog kruga tema, dvorske tematike i tugovanja za prošlošću, kako ju je kritika znala napadati, nego kao domoljubni pjesnik koji kroz riječ osjeća jedinstvo sa svojim narodom. Kasnija, poratna poezija postaje joj vrlo elementarna: “Za mene još jasan račun nije / s vjetrovima, s vodom, plamenom”.
Ni poslije neobično žestoke osude 1946. g. od Ždanova na Partijskom sastanku Aktiva pisaca (“polumonahinja-polukurva”; v. Nova filozofija umjetnosti, Zagreb, 1972.) Ahmatova ne mijenja svoj stil, tako da nakon te zabrane tiska izbor pjesama tek 1958. godine. Tek po Staljinovoj smrti, Ahmatova uživa nepodijeljeno ali zakašnjelo priznanje, čak i u inozemstvu. U Italiji 1964. dobiva nagradu Etna-Taormina na Siciliji, a u Velikoj Britaniji počasni doktorat Sveučilišta Cambridge. Dogodine će urediti posljednju zbirku sabranih pjesama Trka vremena (Beg vremeni. Stihotvorenija, 1909-1965). Umrla je 5. svibnja 1966. godine pišući stihove do zadnjih dana.

3.
Lakonski razgovorni jezik Ahmatovinih pjesama sve više teži sentencioznosti, premda je u osnovi većine pjesama neka naznaka sižea, priče. Veće pjesme su često nazivane pjesničkim novelama i to zaustavljenima u najkritičnijem trenutku, na vrhuncu napetosti. Kompozicija je uvijek vrlo stroga, svaka strofa i stih imaju značenje za kauzalno i logičko razvijanje sižea. Aluzije na književne činjenice, citati, epigrafi, imitacije, na koncu i prijevodi, tako su često prisutni u njenom opusu. Još jedan razlog realističnosti njenih opisa i doživljaja bio je prepoznatljiv krajolik mjesta gdje je Ahmatova zaista i živjela. Nije teško izdvojiti tri osnovna krajolika u njenim pjesmama; selo (Slepnevo), grad (Peterburg, kojeg će u kasnijoj poeziji zvati jednostavno – moj grad), i park (Carsko Selo, pejzaž iz mladosti, ali i zagrobnog krajolika), (Primorski sonet). Sasvim precizna lokacija pjesama nije samo rezultat njenog dugogodišnjeg zanimanja za arhitekturu, napose peterburšku, nego je to i svojevrsno uvođenje grada kao lika u poeziju. Raznovrsnost tema, pa i načina obrada, “s psihološkim crtama iza kojih leži cijela duševna povijest daje se uz maksimalnu ekonomičnost sredstava i izražajnost, kako u posebnim književnim formulama, tako i u općoj strukturi pjesme”, napisao je u knjizi Tvorčestvo Anny Ahmatovoj, Lenjingrad 1973, Viktor Žirmunski, jedan od najboljih poznavalaca njenog djela.
Od nekadašnje, u ranim pjesmama, obrambene kule između pjesnikinje i svijeta (Osama) pratimo od knjige do knjige uzdizanje poezije do visoke umjetnosti kao medija između pjesnikinje i ljudi, u ciklusu Tajne zanata. U prvim pjesmama Muza je prikazana skoro naturalistički svakodnevno, u prnjama i bosa, a kasnije poprima neke klasicističke crte, bijelu odjeću, strogi izgled i frulu. U obje faze ona je “objektivno utjelovljenje njezine vlastite spoznaje” (Žirmunski, 78. str) pa u Tajnama zanata pjesnikinja sama tumači tajne, i ne treba joj više Muza-učiteljica, savjetnica, tješiteljica. Lik klasicističke i vesele Muze inače potječe od Puškina, velikog uzora i nadahnuća ruske poezije. Znanstvenom puškinistikom se Ahmatova pozabavila već sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća, da bi doktorsku titulu Sveučilišta Cambridge dobila upravo za puškinističke radove.

4.
U Rekvijemu, poemi koja nije nikada tiskana u SSSR-u, žena u redu pred tamnicom “prepoznaje” u Ahmatovoj nekoga tko može opisati zbivanja, tko je samim bićem izaslanik ljudi, njihov glas. Bez te tajanstvene veze pjesnikinja ne bi izdržala godine nametnute šutnje. Rekvijem je označen zahtjevom za pamćenjem, borbom protiv zaborava. Ahmatova se više puta osvrće u toj poemi na cijeli svoj život; pod unakrsnim svjetlima “nepokorene savjesti”. Ona razmatra i vrednuje sve proživjele godine, pa je ovdje, kao u klici, sva buduća Poema bez junaka, s njenim strasnim ocjenjivanjem vrijednosti i revizijom proživljenog života. U prvim pjesmama Rekvijema smrt se tematizira kroza strah, užas pred neobjašnjivim, nezasluženim krajem. Ali u pjesmi Smrti, 8, prijelomnoj za ovu poemu, smrt se čeka gotovo ravnodušno, ali ne otupjelo, jer množina detalja govori o napregnutoj pozornosti, npr. krajičak plave kape pripada službenicima NKVD-a, a spomenuti domar je morao prisustvovati uhićenjima. U prvom dijelu Epiloga kao da se Ahmatova osvrće na svoje rane pjesme koje su bile brzo zavoljene zbog izvanredno pažljivog, suzdržanog, iznijansiranog slikanja finim, ali oštrim potezima jedna vidljivih tragova duševnog uzbuđenja (Pravu nježnost…, Vrat s bisernom niskom). A u Rekvijemu patnja ispisuje klinopis na opalom licu! I strah se dijeli sa supatnicama, a čak se i prenosi na njih. Na kraju s neskrivenom dramatikom čitamo veličanstvenu poruku: pjesnikinja želi u pamćenju supatnica podići sebi spomenik, jer besmisao kida svaku vezu s prošlošću, s prirodom, i dragim sjenama. Tako ovjekovječena u pamćenju naroda može opet pogledati na Nevu, rijeku svoga grada. Ne samo Rekvijem, cijelo stvaralaštvo Ahmatove jest podizanje spomenika pamćenju.
Ratna poezija Ahmatove nastavlja iz Rekvijema temu jedinstva s narodom i sudbinom svoje zemlje. Azija je Ahmatovoj bila veoma bliska, ne samo što je po baki Tatarki uzela pseudonim (inače se prezivala – Gorenko), nego i što je prevodila azijsku (kinesku i korejsku) poeziju, v. pjesmu Još jedan lirski umetak. Azija joj je poetičnija, elementarnija, iskonskija (Od stare Europe / dronjak ostade). U Taškentu, u evakuaciji, Ahmatova počinje pisati Poemu bez junaka i neke pjesme koje će se kasnije uklopiti u Sjeverne elegije. Epskih elemenata je bilo i ranije u njenoj poeziji, napisala je u stihovima Bajku o crnom prstenu, zatim poemu Kraj samoga mora. Do Taškenta završava poemu, Putom cijele zemlje, i smatra je prijelomnim datumom u svom stvaranju, jer od tada jasno predosjeća nadolazeću povijesnu krizu i neizbježnu propast starog svijeta. U poemi se poistovjećuje s Kitežankom, djevicom Fevronijom koja je jedina preživjela čudesno utapanje legendarnog grada Kiteža u jezero Svijetli Jar pred sam dolazak Tatara. Sjeverne elegije obuhvaćaju sva razdoblja njezina života: a Prva i Treća ih uokviruju kao dijelovi o prošlosti (prethistorija) i o konačnom računu (III).

5.
Književni i kulturni kontekst poezije Ahmatove izvanredno je širok. Puškin, Baratinski, Tjutčev, Turgenjev, Dostojevski, Ljeskov, Shakespeare, Byron, Keats, Dante, Hoffmann; ovo je letimičan pregled samo onih autora koji su neprekidno prisutni u pjesmama. Na treba se iznenađivati prozaicima u tom izboru: “Ahmatova je donijela u rusku poeziju svu ogromnu složenost i bogatstvo ruskog romana 19. stoljeća. Ne bi bilo Ahmatove bez Tolstoja s Anom Karenjinom, Turgenjeva s Plemićkim gnijezdom, cijelog Dostojevskog i djelomice Ljeskova. Geneza Ahmatove leži u ruskoj prozi, a ne poeziji. Svoju pjesničku formu, oštru i svojevrsnu, ona je razvila s osvrtom na psihološku prozu” (O. Mandeljštam: Pismo o ruskoj poeziji, Rostov – na Donu, “Sovjetskij jug”, 1922.).
Osim književne tradicije u njezinoj je poeziji prisutna na vrlo živ način i tradicija narodne poezije; susreću se razni narodni oblici pjesama: zaklinjanje, častuška, romansa, plač, proklinjanje i tužbalica. I u umjetničkoj obradi stiha ona slijedi jednostavnost narodne poezije brojnim postupcima ponavljanja, paralelizma u svojim žanrovsko-tematskim stilizacijama.
Niz pjesama posvećen je suvremenicima, pjesnicima i piscima s kojima je dijelila sudbinu. Jasno je da i tako Ahmatova “svodi račune” s epohom, opisujući život najbližih prijatelja. Prijatelji su prikazani malim lirskim portretima s nekom unutrašnjom dramatikom biografske slike. V. Žirmunski piše: “Ispravnost usvajanja historijske prošlosti i umjetnosti njenog slikovitog ostvarenja sjedinjuje se u većini pjesama sa skrivenim podtekstom koji povezuje prošlost i sadašnjost, sa sličnim autorovim doživljajima, ostvarenima u objektivnoj klasičnoj formi”. Inokentij Annenski, carskoselski pjesnik, jako je utjecao na Ahmatovu, pomogavši joj izgraditi stil u oporbi prema simbolistima. Usamljena figura neshvaćenog pjesnika oživljava u ciklusu Vijenac mrtvima, ali i u nekoliko drugih pjesama skrivenim citatima iz njegove poezije. Ahmatova je od njega naučila kako običnim riječima ocrtati nijanse duševnog uzbuđenja u epigramski zaoštrenim strofama i lapidarnim formulama. “Ja izvodim svoj početak od stihova Annenskoga. Njegovo stvaralaštvo je, za moje oči, obilježeno tragizmom, iskrenošću i umjetničkom cjelovitošću”, pisala je Ahmatova u članku Innokentij Annenski.
Za Aleksandra Bloka može se reći samo da je poticao Ahmatovu, a da se dalje više radi o razlikama i nesvjesnim posudbama. Ipak, Blok se u Poemi bez junaka pojavljuje kao jedan od najvažnijih likova, “tragični tenor epohe”. Duboko prijateljstvo s Pasternakom, a naročito s Mandeljštamom, također je rezultiralo suosjećajnim pjesmama, te bezbrojnim aluzijama i citatima. U Poemi bez junaka prva se posveta odnosi na Mandeljštama, jer je 27. prosinca 1940. g. vjerojatni nadnevak njegove smrti. Iz njenih dosad objavljenih memoara zna se da je riječi “ja sam za smrt spreman” izrekao Mandeljštam prigodom njihove zadnje šetnje pred konačno uhićenje. Iako se prema futuristima odnosila dosta kritički, ipak se u pjesmi Majakovski 1913. g. nalazi jedna sasvim nekanonizirana slika Majakovskog, onakva za kakvu se tek trebalo izboriti poslije sovjetske kanonizacije.
Književni teoretičari, posebno tzv. ruski formalisti, koji su postavili temelj za moderno proučavanje književnosti, osobito su često pisali o Ahmatovoj. Posebne knjige napisali su Boris Ejhenbaum: Anna Ahmatova. Opyt analiza (Peterburg, 1923), i Viktor Vinogradov: Poezija Anny Ahmatovoj, Lenjingrad 1925, te V. Žirmunski i Lidija Čukovska.
Poezija Ane Ahmatove prožeta je ljubavlju: ljubavna tema uokviruje njezin stvaralački put. Rane su pjesme govorile više o nemogućnosti, o neispunjenoj ljubavi, o kobnim nerazumijevanjima, a kasne su dopunjene fantastičnim dekorom i koloritom, s nezemaljskim obilježjima, uz neke ekstatične tonove, ali i dalje bez romantičarskog kulta idealizirane ljubavi. Ipak, kroza sve se djelo provlače prave himne ljubavi (Neviđena jesen). Postoji i jedan ahmatovski kult – kult susreta. To je jedna od ključnih riječi njezine poezije, odnosi se na svaki mogući kontakt, u vremenu, ili u vječnosti. Ostvareni, ali neuspjeli susret, i neostvareni, priželjkivani susret – eto metafora rane i kasne Ahmatove.
Ipak, kad bismo uspostavili etički sustav u Ahmatove, vjerujem da bi prijateljstvo bilo iznad ljubavi. Stanovito “muško načelo” prožima pjesme o rastanku, čvrstina bez žaljenja, skoro prije s prezirom. Poezija i posreduje kod neostvarenog susreta, nastavlja se kao “noćni razgovor” pred bijelim papirom i kao pozdrav se šalje preko zvijezda.
Ostavši posve sama, bez svojih suvremenika, Ahmatova se nije okrenula samo u prošlost, nego prije u budućnost: čekajući bez straha smrt, ona piše stihove koji su uvijek ili uspomena ili predviđanje, proricanje. Razgovor s prijateljima, mrtvima i živima, s epohom i svojom savješću nije se prekidao do posljednjeg daha.

Fikret Cacan

BILJEŠKE

(1) Onaj jedini put kad sam bila kod Bloka, ja sam mu, međutim, spomenula da se pjesnik Benedikt Livšic žali na to da mu on Blok samim svojim postojanjem smeta pisati stihove.Blok se nije smijao nego je odgovorio posve ozbiljno: “Ja to shvaćam. Meni smeta pisati Lav Tolstoj”.
(2) Zapamtila sam nekoliko fraza iz njegovih pisama, jedna od njih: “Vous etes en moi comme une hantise” (Vi ste meni kao primoranost).
(3) Kako mi shvaćamo jedno drugo
(4) Samo ste vi u stanju to shvatiti.
(5) stvar
(6) Nezavisni
(7) crnački period
( Zaboravio sam da je u sredini otok (otok Svetog Ljudevita).
(9) stari dvorac u italijanskom stilu
(10) cirkuska igračica iz Transvaala
(11) A Hugo – to je samo deklamator
(12) kočijaški sastanak
(13) Gdje je Ivana, djeva iz Lotaringije,
koju su Englezi spalili u Rouenu?
(14) Zaboravio sam vam reći da sam Židov.
(15) vidi u Gumiljova:
“Na teškim i bučnim strojevima
grozne parati oblake.”
(16) Nije ga znala ni A. Ekster (umjetnica iz škole od kuda su izašli “lijevi” umjetnici Kijeva).
Ana Ahmatova
Rodila se 1889. u gradu Bolšoj Fontan kod Odese, a djetinjstvo je provela u Carskom Selu kod Peterburga. Studirala je u Kijevu i Peterburgu, a počela objavljivati stihove 1907. Prva knjiga Večer izašla je u Peterburgu 1912, a proslavila se u književnim krugovima sljedećim knjigom Brojanice (Četki). Godine 1910. udaje se za pjesnika N. Gumileva, s kojim posjećuje Pariz, gdje prijateljuje s talijanskim umjetnikom Amedeom Modiglianijem. Godine 1921. strijeljan je Nikolaj Gumilev, pod lažnom optužbom za proturevolucionarnu urotu, s kojim je djelovala u književnoj grupi akmeista, kao i O. Mandeljštam, S. Gorodecki i dr. Početkom tridesetih uhićen je sin Lev Gumilev koji će tri puta provesti 14 godina u logorima. Od 1924. do 1940. nisu joj tiskane pjesme, iako je stvarala i pripremala knjige, pa je zato prevodila stranu poeziju radi preživljavanja. U to vrijeme stvara jedinstvenu poemu Rekvijem o vremenu staljinističkih čistki. Za vrijeme Domovinskog rata boravila je u evakuaciji u Taškentu (Uzbekistan), gdje je prijateljevala s Elenom, ženom M. Bulgakova. Često boluje i naporno radi u korist brojnih logoraša. Iz Saveza književnika je isključena 1946. (skupa s M. Zoščenkom) na zahtjev tajnika CK-a N. Ždanova (“ždanovizam”) zbog “bezidejnosti, pesimizma i dekadencije”. Tek poslije Staljinove smrti 1953. počinje lagana rehabilitacija i stjecanje slave u domovini i svijetu. Godine 1961. izlaze Pjesme (Stihotvorenija), a nominacija za Nobelovu nagradu se ne ostvaruje zbog švedskih strahovanja da se ne ponovi “slučaj Živago”. Osim stihova, pisala je o sebi i svojim prethodnicima (Puškinu i Ljermontovu) te suvremenicima (Bloku i Mandeljštamu te Modiglianiju). Značajna je Ahmatovina knjiga komparativnih istraživanja o pitanjima puškinistike te radovi o arhitekturi starog Peterburga. Dobila je talijansku nagradu Etna-Taormina i počasni doktorat Sveučilišta u Oxfordu. U rodnoj Odesi je pjesnikinji posmrtno podignut spomenik 1989, u Moskvi postoje tri, a u Peterburgu (jedanaesti po redu) krajem 2006. postavljen je veliki spomenik pred zatvorom gdje je donosila pakete sinu i mužu. Umrla je 5. ožujka 1966. u Domodedovu kod Moskve, poslije četvrtog infarkta.
Ahmatova je prva svjetska pjesnikinja, po tome što je prva ostvarila svjetsku poeziju na ženske teme, odnosno, iz ženskog lika. Sama Marina Cvetaeva ju je prozvala “prvim Pjesnikom u ženskom obličju”, a ona je napisala da je “naučila žene govoriti”. Zvali su je i “dušom Srebrnog vijeka”, kako Rusi zovu neobično plodno razdoblje prijelaza u XX. stoljeće, kada se dogodio rascvat ruske kulture, od simbolizma i avangarde do akmeizma i oberiuta itd. Ahmatovin stih je sažet, teme često svakodnevne uz duboke kulturološke uvide i poetski tragizam. Klasična jasnost se preklapa s višeznačnom nedorečenošću uz harmoniju stila. Krunom stvaralaštva se, osim zbornika-poeme Rekvijem ponekad smatra Poema bez junaka, o pjesničkim prethodnicima i supatnicima.
Fikret Cacan