Ana Ahmatova - Tri jeseni: pjesme i sjećanja

PUŠKINOVOM GRADU

Lišće ove ive u vijeku devetnaestom svenu
da se u retku stiha zasrebri sto put svježije,
a šipurak purpurni naslijedi ružu zapuštenu
i licejske himne zvuče napitnički kao prije.
Prođe pola vijeka… S obilnom sudbine divne globom
ja u besvijesti dana zaboravljah da ljeta lete,-
i ne vraćam se tamo! Ali i preko Lete nosim sobom
carskoselskih vrtova mojih žive siluete.

EHO

Putovi u prošlost zatvoreni,
i što će mi sada prošlost sama?
Što je tamo? – krv ploče crveni,
ili vrata čvrsto zazidana,
ili eho koje nije sklono
zašutjeti, premda tako prosim…
Ovom ehu pridruži se ono
što je s onim što u srcu nosim.

TRI PJESME

1.
Čemu više kamilja galama
i bijel dom u ulici Žukovskoj.
Treba poći brezama, gljivama
i širokoj jeseni moskovskoj.
Ondje sada blista sve u rosi,
uzdiže se nebo do visoka,
Rogačevski put u spomen nosi
razbojnički zvižduk mladog Bloka.

2.
U sjećanju svom crnom naći možeš
rukavice što tiču lakte,
i peterburšku noć. U mraku lože
zagušljive mirise i slatke.
I zaljevski vjetar. A među recima,
minuvši jauke i uzdahe,
osmjehnut će se Blok, pun prezira,
taj tragični tenor epohe.

3.
On je u pravu – fenjer, apoteka,
i Neva, nijemost, granit dovijek…
Kao spomenik početku vijeka
ondje još stoji ovaj čovjek –
kad se od Puškinove Kuće
opraštao mahanjem tada,
primivši samrtno klonuće
kao mir što mu ne pripada.

SJEĆANJE NA PJESNIKA

1.
Kao ptica odgovorit će mi eho.
B. Pasternak
Umuknu jučer neponovljiv glas,
i ostavi nas subesjednik gustiša.
on postade životonosni klas,
il’ sitna, njime opjevana kiša.
I svaki cvijet što postoji na svijetu
u susret toj se smrti rascva bjelje.
I odmah posta tiho na planetu
što nosi ono skromno ime… Zemlje.

2.
Kao kćer od slijepoga Edipa,
Muza k smrti proroka vodila.
i jedna se poludjela lipa
u tom smrtnom svibnju obnovila, –
baš pod ovim prozorom gdje mi je
govorio jednom da već pođe
putom što se zlatan, krilat vije,
po kojem je višnjom voljom vođen.

KOMAROVSKE SKICE

Sve Danteove muke suđene.
Zar su i gitani vitkoj
O. Mandeljštam
Takvim ja vidim oblik Vaš
I pogled.
B. Pasternak
O, Muzo Plača…
M. Cvetajeva

…I odustadoh ovdje od svega ja,
od svakoga blaga zemaljskog.
Duhom i čuvarom “ovog kraja”
postade stablo šumsko.
Svi smo malo životu u gostima,
život se – navikom živi.
Slute mi se na zračnim cestama
dvaju glasova odazivi.
Dvaju? A još istočne zidove
obrasle su zdrave maline…
Tamna i svježa je grana zove…
To je – pismo od Marine.

POSLJEDNJA RUŽA

S Morozovom u molitvi klečim,
s Herodovom pastorkom u plesu klonem,
s lomače Didonine s dimom lijećem
da se sa Jeannom opet popnem.
Gospode! Ja sam umorna, čuj me,
uskrsavati, mrijeti i živjeti,
sve mi oduzmi, ali ruže rujne
daj da opet svježinu osjetim.

IZ CRNIH PJESAMA

Riječi, da te uvrijede
I. Annenski

I.
Dobro je što se ne uzesmo,
i ne nazva me dragom svojom,
ja sudbom postadoh i pjesmom,
burom i nesanicom noćnom.
Ne biste poznali me sada
na nekoj postaji posljednjoj
u toj što bješe, jao, mlada,
u toj Parižanki poslovnoj.

II.
Sva obećanja on minu,
prsten mi s ruke skinu,
u zaborav me spremi…
Ničim mi nisi mogao pomoći,
pa zašto opet ove noći
svoj duh šalješ k meni?
Zgodan je bio, mlad i riđ,
on je i ženom bio,
mamio u Rim i Pariz,
žalosno cvilio,
bez mene nije mogao,
makar ljaga, makar propao…
Ja sam bez njega mogla.

U SPOMEN V. S. SREZNEVSKOJ

Skoro je nemoguće, zar si ti to bila:
pod blaženom lipom, usred blokade, bolnice,
u tamničkoj ćeliji, i gdje su zle ptice,
i raskošne trave, i voda nemila.
O, mijenjalo se sve, ti si uvijek bila.
čini se da mi oteše duše pola,
to što bješe tobom, – u njoj sam uzrok znala
nečega glavnog. I sve zaboravih za tren…
Ali me doziva tvoj zvonki glas otuda
i moli da ne žalim, i čekam smrt k’o čuda.
Pa dobro! Probat ću.

U VIBORGU

Gorostasni podvodni stepenik
do Neptunove vodi vladavine.
Skandinavija se poput sjeni
mrzne, sva – u jednoj viziji sine.
Nečujna je pjesma, muzika nijema,
ali zrak se pali aromom njenom,
i bijela zima na koljenima
promatra sve sa pažnjom molitvenom.
* * *

Ta zemlja, premda nije rođena,
uvijek je usred sjećanja,
i morska nježno-zaleđena
voda ovako neslana.
Na dnu pijesak k’o kreda bijela
u pjanom, kao vino, zraku
i ružičasto tijelo jela
obnaženo je na zalasku.
A zalazak u valu etra
takav je meni nesaznajan
da ne znam je l’ kraj dana, svijeta,
ili u meni tajni tajna.

SJEVERNE ELEGIJE

Sve na žrtvu sjećanju tvom.
Puškin

1. PRVA (PRETHISTORIJA)
Ja sad ne živim ondje.
Puškin
Rusija Dostojevskoga. Luna
za četvrt skoro zvonikom skrivena.
Posluju krčme, lete kočijice,
petokatne grdosije već rastu
u Gorohovoj, kod Znamenja, pod Smoljnim.
Posvuda plesne škole, mjenjačnice,
a kraj njih “Henriette”, “Basile”, “Andre”,
i luksuzni ljesovi: “Šumilov – stariji”.
Zapravo, grad se malo izmijenio.
ne samo ja, i drugi su također
primijetili da načas se umije
učiniti litografskom starinom,
ne prvoklasnom, al’ sasvim pristojnom,
sedamdesetih, čini se, godina.
Posebno zimi, i prije osvita,
ili u sumrak kad iza kapije
tamni se žestoki i rani Litejni,
koji modernom još nije okaljan,
a vis-a-vis tu žive – Njekrasov,
i Saltikov… Svakome po ploča
memorijalna. Kako bi im strašno
bilo da vide ploče te! Prolazim.
U Staroj Rusi široki jarkovi,
u vrtovima nagnjile sjenice,
i okna crna k’o usjek u ledu,
izgleda, ondje sve se tako zbilo
da bolje i ne gledati, hajdmo.
Ne možeš se nagodit s mjestom svakim
da ono otkrije ti svoju tajnu
(A u Optinoj više neću biti…).
Šuštanje suknji, pledovi karirani,
od oraha su zrcala okviri
raspamećeni ljepotom Karenjine,
u hodnicima tapete su one
koje smo u djetinjstvu voljeli,
pod žutom petrolejskom lampom,
i pliš isti na foteljama…
Sve priručno, i brzo, kako bilo…
Očevi i djedovi nerazumljivi. Imanja
založena. I u Badenu – rulet.
I žena s onim prozirnim očima
(tako duboke plaveti da moraš
sjetit se mora kada ih pogledaš),
s imenom rijetkim i bijelom ručicom
i s tom dobrotom koju u nasljedstvo
kao da od nje dobila sam, –
izlišni dar mog surovog života.
Sva zemlja strepi, a omski robijaš
sve shvati i na sve postavi križ.
Evo sad sve će pomiješati se
i sam nad neredom prvostvorenim
uzletjet će kao neki duh. Ponoć bije.
A pero škripi, i mnoge stranice
na Semjonovski trg već mirišu.
Eto kad smo se smislili roditi
i, bez pogreške procijenivši vrijeme,
da se ne propusti ništa od prizora
neviđenih, s nebitkom se oprostismo.

3. TREĆA
Mene je kao rijeku
surova epoha zaokrenula.
Život mi podmetnuše. Koritom drugim,
mimo onoga, on je potekao,
I ne znam više ni svoje obale.
O, koliko prizora propustih,
i zavjesa se bez mene dizala
i padala je isto. Koliko prijatelja
svojih ne sretoh ni jednom u životu,
i koliko mi obrisa gradova
u očima mogu izazvat suze,
a znam jedan grad na svijetu
i opipom ću ga u snu pronaći.
I koliko stihova nisam napisala,
i tajni njihov kor luta oko mene
o možda će me jedanput
zagušiti…
Ja znam i početke i krajeve
i život nakon konca, i još nešto
čega se sada ne treba sjećati.
I nekakva je žena sada moje
jedino mjesto tako zauzela,
i zakonito moje ime nosi,
ostavivši mi nadimak od kojeg
učinih onda sve što god se moglo.
Ja neću, jao, leći u svoj grob.
——–
Ali kad bih sa strane pogledala
na sadašnji svoj život koji živim,
prepoznala bih i zavist na kraju….

POSVETA IZ POEME BEZ JUNAKA

27. 12. 1940.

… a zato što papira nemah dosta
ja pišem na tvome rukopisu.
I evo već se tuđa riječ probija
i, kao nekad pahulja u ruci,
povjerljivo, bez prijekora se topi.
I trepavice tamne Antinoja
podignuše se – a tamo zelen dim,
i podsjeti na vjetrić rođeni…
Nije li more?
Ne, to je samo hvoja
grobna, i u naplavini pjena
sve bliže, bliže…
Marche funebre…
Chopina…
Noć. Fontani Dom

PRVI DIO PRVOG POGLAVLJA

Ovo se sve sakuplja polako.
Kao jednu muzičku frazu,
Čujem šapat: “Zbogom! Krećem!
I ostavljam tebe živu,
Ali ćeš biti moja udovica,
Ti – Golubice, sunce, sestro!”
Na trgu dvije slivene sjeni…
A zatim – stuba ravni stepenik,
Vapaj: “Ne treba!”, i iz daljine
Čisti glas:
“Ja sam za smrt spreman”.

PJESME IZVAN KNJIGA
* * *

U večernjim satima za stolom,
nepopravljivo bijela stranica,
mimoza miriše Nicom toplom,
na mjesečini prolijeće ptica.
I čvrsto s noći kosom smršena,
kao da sutra moram imat kose,
s prozora svog, al’ ne rastužena,
more gledam i pješčane otkose.
I kakve vlasti ima čovjek taj
koji čak neće nježnosti da steče!
Teške vjeđe ne učini treptaj
ni kada moje ime on izreče.

VENECIJA

Zlatni golubarnik tu pokraj vode
što umiljata i zelena spava;
slan vjetrić tragove zasipava
uske, kud crne barke brode.
Nježnih i čudnih lica grupa,
sjajne igračke u dućanima:
lav s knjigom vezan na jastucima,
lav s knjigom vrh mramornog stupa.
Kao na staroj i ocvaloj slici
mrzne se neba blijedo-plava boja,
al’ nije tijesno u toj stisci
i nije sparno usred vrelog znoja.

U SPOMEN M. BULGAKOVU

Evo to ja tebi, mjesto grobnih ruža,
umjesto kadionika dimnog;
ti, tako surovog života, iskuša
do kraja preziranje divno.
Ti vino pio si i šaljiv bio,
i zid ti zaguši disanje,
i strašnu si gošću sam k sebi primio,
i ostao nasamo kraj nje.
I nema te, sve ukrug zašuti
o tužnom životu visokom,
samo moj će glas, nalik flauti
zvučat na nijemom podušju tvom.
O, tko smje vjerovat da će, ludoj skoro
meni, plačnoj zbog dana bivših,
meni što gorim na ognju sporom,
sve zaboravivši, sve izgubivši,
pripasti spomen na njega punog sila,
i volje, i blistavih sanja,
s kim sam kao jučer govorila
dok je krio bol smrtnog drhtanja.
* * *

Miriše divlji med – slobodom,
prah – trakom sunčanim,
usne djeva – ljubicom,
ali zlato – ničim.
Rezeda vodom miriše,
jabuka na ljubav prvu,
ali nama zauvijek otkriše
da krv miriše samo krvlju…
I uzalud je namjesnik Rima
pred cijelim narodom prao ruke
uz krike zlokobne rulje;
i škotska je kraljica
uzalud s uskih dlanova
otirala krvave mrlje
u zagušljivome mraku carskog doma…
* * *

Kakva god da sam. Drugu vam ja želim, –
al’ bolju. Sreću više ja ne dijelim
poput kog šarlatana i trgovca.
Dok ljetovaste spokojno u Soči,
k meni su gmizale takve noći
i slušala sam takva zvonca!..
Sva Azija u proljetnoj je magli,
i tulipani, do užasa jarki,
izatkali su od sto milja ćilim.
O, što da činim s tolikom čistoćom
i što sa svetom nevinošću ovom,
o, što da s ovim ljudima ja činim!..
Ja nisam nikad promatrač bivala,
već zbog nečeg se uvijek ukivala
u zabranjene zone prirodnom.
Bolesti nježne iscjeliteljica,
a tuđih muževa prijateljica
i udova neutješna mnogom.
Sijed vijenac nisam uzalud dobila,
na mome licu put crna probila
i ljude plašim već tamninom.
Ali i moja oholost već mine:
poput nje, druge – patnice Marine,
i ja se moram opiti prazninom.
I doći ćeš ogrnut crnim plaštom,
s tom svijećom zelenkastom, strašnom.
i neću ti moći vidjeti lika.
I kratko će me mučiti pitalica,
čiju to ruku krije rukavica,
i tko mi posla noćnog namjernika.
* * *

Zaboravit me? Izum dobar!
Ja zaborav i sto put teži
trpljah, i sto put usred groba
ležah, gdje možda i sad ležim.
Muza je glušila, slijepjela,
u zemlji kao zrno gnjila,
da bi, kao Feniks iz pepela,
u eteru se modrom digla.

NATPIS NA KNJIZI

Što si dao, to je tvoje.
Šota Rustaveli

Pod kakvom govorim ruševinom,
ispod kakvog ja vrištim odrona,
bolu je kao u vapnu živom
pod svodovima tog smradnog podruma.
Učinit ću se kao nijema zima,
zauvijek vječna vrata zalupiti,
a moj glas će biti blizak svima,
i opet će mu ipak vjerovati.
* * *

Ako bi sve što su duševnu pomoć
molili od mene na tom svijetu, –
svi jurodivi i nijemi,
odbačene žene i bogalji,
robijaši i samoubojice,-
poslali meni po jednu kopejku,
postala bih “bogatija od ikog u Egiptu”,
kako govoraše Kuzmin pokojni…
Ali nisu mi slali kopejke,
već su sa mnom dijelili svoju snagu,
i ja sam postala jača od ikog na svijetu –
tako da mi čak ni ovo nije teško.
* * *

Sve u Moskvi prožeto pjesmama,
i potpuno izbodeno rimom,
neka nijemost caruje nad nama,
neka se i s rimom raselimo,
neka šutnja bude tajnim znakom
onih što su s vama, a ne sa mnom,
vi se sjedinite tišinom nevinom
što podzemljem tamni granit kuje
o čarobni zaključava krug,
noću nad uhom smrt prorokuje
zaglušujući najgromči zvuk.
* * *

Nije mudro što neveselim tonom
katkad zvuči moj nepokorni stih
i što tugujem. Već su za Flegetonom
tri četvrtine čitalaca mojih.
A vi, prijatelji! Malo vas osta, –
pa ste mi miliji od najmilijih…
Kako nam kratko putovanje posta,
koje se činilo duže od svih.

IZLAZAK KNJIGE

Taj dan je uvijek izuzetan.
krijući jade, čemer, zlosti,
pjesnik domaćin bude poduzetan,
čitalac – gost je pun blagosti.
Dok jedan vodi goste k hramu,
drugi – u kolibe vode,
treći – u noć čežnje tamnu,
mojima – i mučila gode.
Zašto, i tko su, i otkuda,
a putem u nikud nagrnu,
Što ih vuče – kakva to čuda,
za kakvu to zvijezdu crnu?
A svakom je bez sumnje jasno
kojem se daru nadat smije,
da je tu ostat – preopasno,
da Edenski vrt – to nije.
Pokušaj poći! Opet nagrnu,
i nema spasa od tog časa…
i usput mi srce istrgnu
suosjećanjem bez glasa.
* * *

Neka mi čak nema leta
izvan labuđega jata…
Avaj, lirski je poeta
biti muško obvezatan.
Inače sve brkaš redom,
dok ne kucne ti rastanak –
i vrt nije – vrt, dom – nije dom,
a sastanak – nije sastanak.
* * *

Kad god ja dozivam po navici
prijatelja zavjetnih imena,
uvijek kad jeknu ti čudni povici
odgovara mi samo – tišina.
* * *

Ne ponavljaj – ti nisi dušom prazan –
onaj izraz što je nekada kazan.
Ali, možda, poezija sama
i jeste jedan citat prekrasan.
* * *

Pohvala ta mi ne pripada
i Sapho nema ništa s tim,
ja poznam drugi uzrok sada
o kojem nećemo čitati.
Nek’ se netko spašava bijegom,
drugi domahne siguran,
te pjesme bjehu sa podtekstom
takvim kao da gledaš bezdan.
A uvučen si tim bezdanom,
nikako do dna tog spusta,
i govorit će neprestano
tišina njegova pusta.
* * *

Zar nisam ja na križu bila,
zar nisam tonula u more,
zar su mi usta zaboravila
ukus more!
* * *

I ugleda luna lukava,
kad se kraj vrata skrila,
kako sam svoju posmrtnu slavu
s tom večeri zamijenila.
Odsad će me zaboravljati,
gnjiju mi knjige s polica.
Ahmatovskom se neće zvati
ni strofa, a ni ulica.
* * *

Vrag me ne izda. Sve mi uspjelo je.
Evo sad tu su i moći javni znaci.
Iščupaj iz grudi srce moje
i psu najgladnijem ga baci.
Ja dobila sam skoro za sve oprost,
neću ni jednu riječ izreći sama.
Nema sada, – i prošlost mi je gordost,
i od tog sam se zagrcnula srama.

REKVIJEM

Ne, ne pod tuđim nebeskim svodom,
ni pod zaštitom tuđih krila,
ja sam bila sa svojim narodom
tad kad je s njim nesreća bila.
1961.

UMJESTO PREDGOVORA
U strašnim godinama ježovštine provela sam sedamnaest mjeseci u redovima pred lenjingradskim tamnicama. Nekako me jedanput netko “prepoznao”. Žena modrih usana, koja je stajala iza mene i koja, naravno, nikada nije čula moje ime, prenula se iz svima nam svojstvene skamenjenosti i upitala me na uho (ondje smo sve govorile šaptom),
– A ovo – možete li opisati?
I ja sam rekla:
– Mogu.
Tada nešto poput osmijeha kliznu po tome što je nekada bilo njeno lice.

POSVETA
Ova žalost već grmi gorama
i velika rijeka gubi tok,
al’ zatvorska brava se ne slama,
a pored nje “robijaška jama”,
i groza od bola samrtnog.
Za nekoga svježi vjetar vije,
za nekog se zlati zalazak –
mi, sve iste, ne znamo što krije
škrgutanje ključa najmrskije
i vojnički korak pretežak.
K’o na misu, rano smo kretale
po toj prijestolnici podivljaloj,
kao zagrobne se sjene sretale,
sunce nisko, Nevom magle pale,
ipak nade u daljini poj.
Presuda… I odmah suze kanu,
odsječena od svih u čas taj,
bolno život iz srca istrgnu
i nauznak sruše uz silinu,
ali ide…Sama… Posrtaj…
Gdje su prijateljice nevine
mojih dvaju ljeta mahnitih?
što im bure sibirske pričine,
što priviđaju od mjesečine?
Njima šaljem ovaj pozdrav tih.

UVOD
Bilo je to kada se smiješio
samo mrtvac, smirenosti rad.
K’o privjesak neki je stršio
kraj tamnica svojih Lenjingrad.
Kad su išle, patnjom iznurene,
osuđenih gomile kroz mrak,
željezničke pjevale sirene
kratku pjesmu za dug rastanak.
Zvijezde smrti stajahu nad nama,
nevina je Rusija ranjena
pod okrvavljenim čizmama
i maricom crnom pogažena.

– 1 –
Odveden si čim se dan zasjaji,
pratila sam te kao mrtva,
jecaj djece u gornjoj odaji,
na polici svijeća zadrhtala.
Kao svetačke usne ti ledene.
smrtni znoj na čelu… Pamti! –
I ja ću, kao ustaničke žene,
pod kulom Kremlja zavijati.

– 2 –
Tiho teče tihi Don,
slazi mjesec žut u dom.
U šeširu nakrivljenu,
žuti mjesec prati sjenu.
Ova žena boluje,
ova žena samuje,
mrtav muž, robija sin,
molite se za me vi.

– 3 –
Ne, ovo nisam ja, ovo netko drugi stradava.
ja tako ne bih mogla, a to što se zbilo,
neka crna sukna pokriju,
i neka odnesu fenjeri…
Noć.

– 4 –
Da ti je vidjeti, rugalice,
ljubimice drugova svih,
carskoselska vesela grešnice,
što ti se sve na život svi, –
kao tristota, s paketima,
pod Križem ćeš čekati red
i svojim ćeš suzama vrelima
topiti novogodišnji led.
Kraj zatvora se topola klati,
i ni zvuka – a koliko ih
ondje nedužnim životom plati…

– 5 –
Sedamnaest mjeseci krika,
vrati mi se samoj.
Padah pod noge krvnika,
sin si i užas moj.
Sve se zamrsilo zauvijek,
nikako da saznam
tko je sad zvijer, a tko čovjek,
i kada će kazna.
I samo prašni cvjetovi,
zvon kađenja, tragovi
nekud u nikuda.
I pravo u oči bulji,
prijeti skorom pogibli
ogromna zvijezda.

– 6 –
Lagani tjedni prolijeću,
što bi? razum nema moć
Kako te, usred tamnice,
motrila, sine, bijela noć,
kako te promatra opet
jastrebljim okom što gori,
kako si visoko raspet,
i o smrti govori.

– 7 –
PRESUDA
I odlomila se riječ kamena
na još žive moje grudi.
Ništa, ja sam na to bila spremna,
nekako ću se potrudit.
Danas velik rad predstoji meni;
treba sjećanje do kraja ubiti,
treba dušu svoju okamenit,
treba novo življenje učiti, –
Ako ne… Vreloga ljeta šuštanje,
pod prozorom mojim kao praznik.
A ja nosim davno predosjećanje
na taj svijetli dan i dom prazni.

– 8 –
SMRTI
Doći ćeš svejedno – zašto ne odmah?
Ja čekam te – meni je mučno.
Zagasih svjetlo, otvorih vrata u taj mah
tebi, prekrasnoj i običnoj.
Zato si kakav god hoćeš oblik daj,
granate otrovne, čim usnem,
ili se kao iskusan bandit prikradaj,
ili otruj kao more tifusne.
Ili pričice smišljene, al’ ih čak
do tančina već svatko pozna, –
da bih vidjela plave kape krajičak
i domara blijedog od straha grozna.
Sad mi je svejedno. Jenisejev lom,
zvijezda se polarna ne gasi.
I modar sjaj u oku voljenom
skrivaju posljednji užasi.

– 9 –
Već je bezumlje krilima
pokrilo duše polovinu,
i opija žarkim vinima,
i mami u crnu dolinu.
I shvaćam da sam to ja
dužnu pobjedu ustupila
osluškujući svoja
kao neka tuđa bunila.
I ništa ne dozvoljava
da sobom ponesem sama
(ne vrijedi se umiljavat
i dosađivati molbama):
ni sina mog strašne oči –
skamenjenog stradanja moru,
ni dan kad nas jad zaskoči,
ni čas viđenja u zatvoru,
ni milu hladnoću ruke,
ni sjenu lipe uzbuđene,
ni daleke lake zvuke –
posljednjih riječi utješenje.

– 10 –
RASPEĆE
“Ne oplakuj Me, Majko,
u grobu jesam”.
I
Zbor anđela veliki čas slavio,
nebesa istopiše vatre rujne.
Ocu reče: “Zašto si Me ostavio!”
a Majci: “O, ne oplakuj Me…

II
Magdalena se tukla, ridala,
učenik drag se skamenio,
a tamo gdje je Majka stajala
šutke, nitko gledat nije smio.

EPILOG
I
Ja spoznah kako opadaju lica,
i kako ispod vjeđa izviruje
strah, kako klinopis oštrih stranica
po obrazima patnja ispisuje,
Kako i kosa pepeljasta i tamna
odjednom postane srebrno-bijelom,
i smiješak vene na smjernim usnama,
i drhti strah u smiješku uvelom.
I molim ne samo za sebe jednu,
već sve te što stajahu kraj mene
na žezi srpnja, u zimu lednu,
kraj crvene zidine oslijepljene.

II
Opet se približi spominjanja čas.
ja vidim, ja čujem, ja osjećam vas:
I onu, oknu odguranu onda,
i onu što rodnom zemljom ne hoda,
I onu što lijepom glavom tresući
reče mi: “Dolazim amo kao kući”.
A htjela bih sve poimence zvati,
oteše popis, nemam gdje doznati.
Široki pokrov otkala sam njima
od bijednih riječi, od njih načutima.
Uvijek i svuda u svakoj su misli,
ni novim jadom nisu ih potisli,
Ako mi usta izmučena stisnu,
kojima stomilijunski narod vrisnu,
neka se tako one mene sjete
pred obljetnicu moje smrti svete.
A ako nekad u ovome kraju
spomenik meni dignut pomišljaju.
suglasnost dajem na ove proslave,
samo pod uvjetom da ga ne postave
ni pored mora gdje sam se rodila:
posljednja veza s morem se slomila,
ni u Carskom vrtu kraj panja zavjetna
gdje neutješna traži me sjena sjetna.
Već ovdje gdje odstajah tristo sati,
gdje mi ne htjedoše reze otvarati.
Strepim da neću sred smrti blažene
pamtiti crnih marica sirene,
i kako mrska vrata su škripala,
ko ranjena zvijer starica ridala.
I neka s brončanih vjeđa skamenjenih
sipaju suze pahulja istopljenih.
Izdaleka nek tamnički golubovi
guču dok tiho po Nevi brod plovi.

ožujak 1940.
* * *

Oka ne skidam s horizonta
gdje mećave plešu čardaš.
Nas dijele, mili moj, tri fronta:
naš, dušmanski, i opet naš.
* * *

B. Piljnjaku

Kod tebe je za sve to odgonetka…
Kada posvuda mrak besani vrije,
onaj sunčani, onaj klin đurđevka
po tami noći decembarske rije.
I po puteljku idem k tebi sama,
i bezbrižnim se osmjehuješ smijehom,
ali borovi s barskim trstikama
nekim mi čudnim odgovaraju ehom.
O, ako mrtvog tim razbuđujem,
ti mi oprosti, ne mogu drukčije:
za tobom, kao svojim, ja tugujem
i zavidna sam tom tko suze lije,
tko može plakati u strašnom času
za onim koji na dnu jarka leži…
Ali usahnu, oči mi ne zasu,
oči moje ni vlaga ne osvježi.
* * *

O, neponovljivih riječi ima,
a gubi puno – tko ih izreći može.
Plavetnilo je samo neiscrpivo
nebesko, i milosrđe Božje.

VORONEŽ

O. Mandeljštamu

I cijeli grad je ostao zaleđen.
kao pod staklom snijeg, zidine, grane.
Po kristalima plašljivo se krećem.
Šarene sanjke tako su nestvarne.
A iznad Petra voronješkog – vrane,
jablani, i svod svijetlo-zelen grane
sunčanim prahom, smočen, zamućen,
i Kulikovskom bitkom zrače strane
te pobjedničke zemlje svemoguće.
I jablanovi kao krive čaše
odjednom zveknu nad nama što jače,
kao da piju za veselje naše
sred gozbe tisućgostne, bračne.
A u sobi pjesnika u nemilosti
dežuraju redom strah i Muza,
i noć se vuče
koja svanuće ne prinosi.

SJEĆANJA
GOVOR O PUŠKINU

Moj prethodnik P. E. Ščegolev završava svoj rad o Puškinovom dvoboju i smrti nizom zapažanja o tome zašto su predstavnici visokog društva mrzili pjesnika i izopćili ga kao strano tijelo iz svoje sredine. Sada je došlo vrijeme da izvrnemo taj problem na njegovo naličje i glasno progovorimo ne o tome što su oni učinili njemu, nego što je on učinio njima.
Poslije tog oceana prljavštine, izdaja, laži, ravnodušnosti prijatelja i naprosto gluposti poletika i nepoletika, rođačića Stroganovih, idiota-konjičkih gardista, koji su od dantesovskog slučaja složili une affaire de régiment (pitanje časti regimente), licemjernih salona Nesselrodea i ostalih, visokog dvora koji zaviruje kroza sve ključanice, uzvišenih tajnih savjetnika – članova Državnoga vijeća, koji se ne ustručavahu uspostaviti tajni policijski nadzor nad genijalnim pjesnikom – poslije svega toga doista je svečano i divno vidjeti kako je taj ohol i nemilosrdni (“svinjski”, rekao bi sam Aleksandar Sergejevič) i još, naravno, nepismeni Peterburg postao svjedokom da su, čuvši kobnu vijest, tisuće ljudi nagrnule pjesnikovu domu i zauvijek sa cijelom Rusijom ondje ostale.
“Il faut que j’arrange ma maison”, rekao je Puškin umirući.
Za dva dana njegov je dom postao svetinjom Domovini, i bogatije, svjetlije pobjede svijet nije vidio.
Cijela epoha (uza škripu, naravno) malo-pomalo počela se zvati Puškinovom. Sve ljepotice, frajlice, domaćice salona, gardijske dame, dvorjani, ministri, načelnici i ne-načelnici, postupno su se počeli nazivati Puškinovim suvremenicima, a zatim počinuli u kartotekama i imenskim kazalima (s iskrivljenim nadnevcima rođenja i smrti) puškinističkih izdanja.
On je pobijedio i vrijeme i prostor.
Kaže se: Puškinova epoha, Puškinov Peterburg. A to već s književnošću ni nema izravnog odnosa, to je već nešto posve drugo. U dvorskim dvoranama, gdje su plesali i spletkarili protiv pjesnika, vise njegovi portreti i čuvaju se njegove knjige, a njihove su blijede sjene zauvijek otuda otjerane. Za njihove se prelijepe dvorce i vile govori: ovdje je boravio Puškin ili ovdje nije boravio Puškin. Sve ostalo nikome nije zanimljivo. Car imperator Nikolaj Pavlovič u bijeloj sobovini veličanstveno blista na zidu Puškinova muzeja; rukopisi, dnevnici i pisma počinju se cijeniti ako se u njima pojavi čarobna riječ “Puškin”. I, što je za njih i najstrašnije, mogli bi sami čuti pjesnika:
Nećete za me biti odgovorni,
možete dalje još mirnije spati.
Sila je – pravo, samo vaša djeca
zbog mene vas će uvijek proklinjati.
I uzalud ljudi misle da deseci spomenika sazdanih rukom mogu zamijeniti taj jedan aere perennius što nije rukom stvoren.

SVE JE NJEMU PRIPADALO

… U Kislovodsku su svi okolo čitali Ljermontova. Činilo se da je sam zrak bio prožet njegovim stihovima. Puno kasnije trudila sam se prenijeti taj čudni osjećaj u katrenu o demonu.
“Kao Vrubelj naš nadahnuti
mjesečevo svjetlo je taj profil crtao.
I ispričat će vjetar blaženi
to što je Ljermontov zatajio.”
To je bilo čudno zagonetno biće – carsko-selski leib-husar, koji je živio na Kolpijskoj ulici i putovao u Peterburg kočijom, zato što se njegovoj baki činila opasnom željeznica, iako joj se nisu činili opasnima prvi redovi gdje je, usput govoreći, bojnik Ljermontov za svoju ledenu hrabrost zaslužio zlatno oružje.
On nije vidio carskoselske parkove s njihovim plotunima, kameronama i lažnom gotikom, zato je primijetio kako “put kroz maglu ispred mene sijeva”.
On je ostavio bez pažnje znamenite petergofske fontane da bi, gledajući Markizovu baru, zamišljeno izustio: Bijeli se jedro usamljeno…
On možda štošta nije čuo ali je tvrdo zapamtio da je “pjevala rusalka nad tihom rijekom, puna nepojmljive žudnje…”
On je oponašao u stihovima Puškina i Byrona, ali zato već cijelo stoljeće svi oponašaju njega. I posve je očito da je to nemoguće, budući da on vlada onim što glumci zovu “stotom intonacijom”.
Njega riječ sluša kao zmija krotitelja: od skoro uličnog epigrama do molitve.
Riječi koje je rekao o zaljubljenosti nemaju ravnih ni u kojoj poeziji svijeta.
To je tako jednostavno, tako neočekivano i tako bezdano:
“Ima riječi – čije značenje
ili je tamno ili ništavno,
ali ih ravnodušno
ne možete slušati”.
Da je napisao samo tu pjesmu opet bi bio velik pjesnik.
Ja ne govorim sad o njegovoj prozi. On je tu prestigao samoga sebe za sto godina te u svakoj stvari ruši mit o tome da je proza – dostignuće samo zrelog uzrasta.
Čak i to što se drži nedostupnim za velike liričare – teatar – on je pokorio.
Taj mladi čovjek umro je s ugledom zlog podsmješljivca, a nije li on 1829. godine napisao ove jednostavne, dobre, dirljive i uopće ne dječje, unatoč petnaestogodišnjem autorovu uzrastu, riječi o prijateljstvu:
“Ja sam mislio u svijetu nema prijatelja,
nema prijateljstva nježno postojanog
i velikodušnog i jednostavnog;
Ali ti se pojavio, goste nezvani,
i opet mi vratio spokoj!
S tobom se osjećajima slijevam,
u riječima veselim sreću pijem…”
Poslije pjesnikove smrti njegovo ime i životopis bili su okruženi milijim srcu malograđanskim sumrakom.
Ali do danas, ne samo grob nego i mjesto njegove pogibije, puni su visokog sjećanja o njemu.
Čini se da nad Kavkazom lebdi njegov duh i doziva se s duhom drugoga pjesnika
“Tu Puškinu izgnanstvo započe
i Ljermontovu skonča se izgnanstvo”.

USPOMENE O A. BLOKU

U Peterburgu jeseni 1913. godine na dan neke restoranske proslave Verhaerenovog dolaska u Rusiju, na bestuževskom je tečaju bila jedna zatvorena večer (tj. samo za polaznice).
Nekoj organizatorici je palo na um pozvati i mene. Trebala sam pozdraviti Verhaerena, kojega sam nježno ljubila ne zbog njegova proslavljenog urbanizma, nego zbog jedne male pjesme Na drvenom mostiću na kraju svijeta.
Ja sam zamišljala bogato peterburško restoransko čestitanje, koje je zbog nečega uvijek sličilo na zadušnice, frakove, dobar šampanjac i loš francuski jezik, te zdravice, i odabrala sam polaznice tečaja.
Na tu večer su došle i dame-sponzorice, koje su posvetile svoj život borbi za ravnopravnost žena.
Jedna od njih, spisateljica Ariadna Vladimirnova Tirkova-Vergežska, koja me je poznavala od djetinjstva, rekla je poslije moga nastupa:
“Evo, Anička je sebi izborila ravnopravnost”.
U garderobi sam srela Bloka.
Upitala sam ga zašto nije na dočeku Verhaerena?
Pjesnik je odgovorio sa simpatičnom iskrenošću:
“Zato što vas ondje zamole da govorite, a ja ne znam francuski”.
Prišla nam je voditeljica s rasporedom i kazala da nastupam poslije Bloka.
Ja sam se usplahirila: “Aleksandre Aleksandroviču, ne mogu čitati poslije vas”. A on je s prijekorom odgovorio: “Ana Andrejevna, nismo mi tenori”.
U to vrijeme on je već bio najpoznatiji pjesnik Rusije.
Ja sam već dvije godine dosta često čitala svoje pjesme u “Cehu pjesnika” i u ‘Društvu zastupnika umjetničke riječi’, i na “Tornju” Vjačeslava Ivanova, ali ovdje je bilo posve drukčije.
Koliko čovjeka skriva scena, toliko ga neštedimice otkriva pozornica. Ona je nešto poput stratišta. Može biti da sam to osjetila tada prvi put.
Svi mi se posjetitelji počinju činiti kao stoglava hidra.
Vladati dvoranom je vrlo teško – genij tog posla je bio Zoščenko.
Dobar je na pozornici bio i Pasternak.
Mene nitko nije znao i kad sam izašla, čuo se glas: “Tko je to?”
Blok mi je savjetovao da pročitam Svi smo tu pijanci.
Ja sam se počela opirati: kad čitam “Ja sam obukla usku suknju”, svi se smiju. On je odgovorio: “Kad ja čitam ‘I pijanci s očima kunića’, također se smiju”.
Čini se, ne ondje nego na nekoj književnoj večeri, Blok je čuo Igora Severjanjina, vratio se u garderobu i rekao: “Ima masni odvjetnički glas”.
Jedne od posljednjih nedjelja trinaeste godine donijela sam Bloku njegove knjige da mi ih potpiše.
Na svakoj je napisao jednostavno: “Ahmatovoj – Blok”.
Evo Stihova o Prekrasnoj Dami. A na trećem tomu pjesnik je napisao madrigal posvećen meni:
“Ljepota je strašna, reći će vam… ”
Ja nisam nikada imala španjolski šal u kojem sam ondje prikazana, ali je u to vrijeme Blok sanjao o Carmen pa je i mene hispanizirao.
Ja ni “crvene ruže”, razumije se, nikada u kosi nisam nosila.
Nije slučajno da je ta pjesma napisana španjolskom strofom romancero.
I za posljednjeg našeg susreta – iza kulisa Velikog dramskog teatra u proljeće 1921. godine – Blok mi je prišao i upitao: “A gdje je španjolski šal?” To su posljednje riječi koje sam čula od njega. (1)
U ljeto 1914. godine bila sam kod mame u Darnici, kod Kijeva.
Početkom srpnja vratila sam se kući, u selo Slepnevo, preko Moskve. U Moskvi sjedam u prvi poštanski vlak koji dolazi. Pušim na otvorenom peronu na nekoj pustoj platformi, parnjača koči, bacaju vreću s pismima. Pred mojim prestrašenim pogledom odjednom izrasta Blok. Ja kriknem: “Aleksandre Aleksandroviču!”, on se osvrne i, budući da nije bio samo veliki pjesnik nego i majstor taktičnih pitanja, pita: “S kime vi putujete?” Ja uspijevam odgovoriti: “Sama!” Vlak krene.
Danas, nakon 51 godinu, otvaram Blokove Dnevnike i pod 9. srpnjem 1914. godine čitam: “Ja i mama putovali pogledati sanatorij u Podsolnečnoj. Mene vrag tjera. – Ana Ahmatova u poštanskom vlaku”.
Blok zapisuje na drugom mjestu da sam ga skupa s Delmas i E. J. Kuzminom–Karavajevom izmučila na telefonu.
Čini se da tim povodom ne mogu ništa navesti.
Telefonirala sam Bloku. Aleksandar Aleksandrovič, sa svojstvenom mu izravnošću i manirom da glasno misli, upita: “Vi vjerojatno zovete zato što vam je Ariadna Vladimirovna-Tirkova prenijela što sam rekao o Vama”? Umirući od znatiželje krenula sam Ariadni Vladimirovnoj na neki njezin dan primanja i pitala što je rekao Blok.
Ali je ona bila neumoljiva: “Anička, ja nikada ne govorim svojim gostima što su o njima kazali drugi.”
Blokov dnevnik daruje sitne darove, izvlačeći iz bezdana zaborava i vraćajući nadnevke poluzaboravljenim zbivanjima: i opet drveni Isakijevski most lebdeći pliva k ušću Neve, a ja sa svojim suputnikom s užasom gledam taj neviđen prizor, i za taj dan stoji nadnevak – 11. srpnja 1916. godine, kako je zabilježio Blok.
I opet, već poslije revolucije (21. siječnja 1919. godine), susrećem u kazališnoj blagovaonici omršavjeloga Bloka sumanutih očiju i on mi kaže: “Ovdje se svi sreću kao na onom svijetu”.
A onda nas troje (Blok, Gumiljov i ja) ručamo (5. kolovoza 1914. godine) na Carskoselskom kolodvoru prvih dana rata (Gumiljov je već u vojničkoj odori).
Blok je u to vrijeme obilazio obitelji mobiliziranih radi pružanja pomoći.
Kada smo ostali u dvoje, Kolja je rekao: “Zar neće i njega poslati na frontu? To bi bilo isto kao ispeći slavuja”.
A nakon četvrt stoljeća u tom istom Dramskom teatru – večer sjećanja na Bloka (1946. godine) i ja čitam svoje nove stihove:
U pravu je – fenjer, apoteka
Neva, nijemost i granit dovijek…
Kao spomenik početku vijeka
još ondje stoji ovaj čovjek –
Kada se od Puškinske kuće
opraštao mahnuvši tada,
smrtno je primio klonuće
kao mir što mu ne pripada.

MANDELJŠTAM
(Listići iz dnevnika)

… I smrt Lozinskog na neki način prekinula je nit mojih uspomena. Ne smijem se više ničega sjećati što on ne može potvrditi (Ceha pjesnika, akmeizma, časopisa “Hiperborejac” itd.). Posljednjih godina, zbog njegove bolesti, ja nisam uspjela doreći nešto vrlo važno i pročitati mu svoje stihove iz tridesetih godina (tj. Rekvijem). Zbog toga me je on nastavio u nekoj mjeri smatrati onakvom kakvu me je poznavao u Carskom. To sam razjasnila kad smo 1940. godine skupa gledali korekturu zbornika Iz šest knjiga.
Nešto slično bilo je i s Mandeljštamom (koji je, naravno, znao sve moje stihove), ali na drukčiji način. On se nije umio prisjećati, točnije, kod njega je bio neki drugi proces, koji sada ne znam imenovati (primjer: Peterburg u Buci vremena viđen svijetlim očima petogodišnjeg dječaka).
Mandeljštam je bio jedan od najblistavijih sugovornika: on nije slušao samoga sebe i odgovarao samome sebi, kao što danas gotovo svi čine. U razgovoru je bio uljudan, dosjetljiv i beskrajno raznolik. Ja nikad nisam čula da se on ponavljao ili da je vrtio stare ploče. Osip Emiljevič je s neobičnom lakoćom učio jezike. Cijele stranice Božanske komedije citirao je napamet na talijanskom. Nedugo prije same smrti molio je Nadju da ga nauči engleski, koji uopće nije znao. O stihovima je govorio blistavo, pristrano i ponekad je bio čudovišno nepravedan, na primjer, prema Bloku. O Pasternaku je govorio: “Ja sam tako puno mislio o njemu da sam se čak umorio”, i “uvjeren sam da nije pročitao nijednog mog retka”.
Ograničavali su ga čitatelji. Stalno mu se činilo da ga ne vole oni koji bi trebali. On je dobro poznavao i pamtio tuđe stihove, često se zaljubljivao u pojedine retke, lako je pamtio ono što su mu čitali. Volio je govoriti o nečemu što je zvao svojom “idolatrijom”. Ponekad, želeći me zabaviti, pripovijedao mi je nekakve drage gluposti. Nasmijavali smo jedno drugo dotle da smo u “Oblačku” padali po divanu koji je pjevao svim oprugama, i smijali se do besvijesti kao djevojke iz Joyceova Uliksa.
S Osipom Mandeljštamom upoznala sam se u “Tornju” Vjačeslava Ivanova u proljeće 1911. g. Tada je on bio mršav dječak, s đurđicom u zapučku, s visoko zabačenom glavom i trepavicama do jagodica. Drugi put sam ga vidjela kod Tolstoja u Staro-Nevskom, on me nije prepoznao: Aleksej Ivanovič ga stade ispitivati kakva je Gumiljovljeva žena, i on pokaza rukama kakvu sam veliku kapu imala. Uplašila sam se da će se dogoditi nešto nepopravljivo pa sam se predstavila.
To je bio moj prvi “Mandeljštam”, autor zelenoga Kamena (izdanje “Akme”), koji mi je poklonio s ovakvom posvetom: “Ani Ahmatovoj – bljesci spoznaje u besvijesti dana. S poštovanjem – autor.”
S njemu svojstvenom divnom autoironijom Osip je volio pripovijedati kako mu je stari Židov, vlasnik tipografije gdje je tiskan Kamen, čestitajući izlazak knjige stisnuo ruku i rekao: “Mladiću, vi ćete pisati sve bolje i bolje.”
Ja ga vidim kao kroz rijetki dim-maglu Vasiljevskog otoka i u restoranu bivšega Kinšija (ugao Druge linije i Velikog prospekta; sad je ondje brijačnica), gdje je nekada, prema legendi, Lomonosov zapio državni sat i kamo smo mi (Gumiljov i ja) ponekad dolazili doručkovati iz “Oblačka”. Nikakvih skupova u “Oblačku” nije bilo, niti je moglo biti. To je bila naprosto studentska soba gdje se nije imalo na što ni sjesti. Opis five o’clocka u “Oblačku” (Georgij Ivanov – pjesnici) izmišljen je od prve do zadnje riječi. Ivanov nije prešao prag “Oblačka”. Ali Mandeljštam je bio plodan suradnik, ako ne i koautor Antologije antičke gluposti, koju su članovi “Ceha pjesnika” (gotovo svi, osim mene) sastavljali za večerom.
“Lezbijo, gdje si bila…
Sin Leonide bje škrt…
Putniče, otkuda ideš? Bio sam gost kod Šilejka.
Prekrasno živi čovjek, za ručak gusku jede,
Tipku dotakne rukom, samo se svjetlo pali.
Ako takvi žive u Četvrtoj Roždenstvenskoj ljudi,
Putniče, odgovaraj, molim, kakvi tek žive u Osmoj?
Sjećam se, to je Osipov rad. Zenkevič također tako misli.
Epigram o Osipu:
Na lijevom ramenu pepeo i šuti –
Užas drugova – Zlatozub.
Ovo je možda sastavio čak Gumiljov. Pušeći, Osip je otresao pepeo tobože preko ramena, ipak, na ramenu je obično naraslo brdašce pepela.
Evo stihova o pecima (čini mi se V. V. Gippijusa):
Petkom u Hiperboreju
Rascvat je književnih ruža…
Izlazi Mihail Lozinski, pripaljujući i šaleći se,
Rukom milujuć gospodarsko svoje časopisno čedo.
U Nikolaja Gumiljova visoko zabačena noga,
Za romantičku sjetvu rasipajući biser.
Neka u Carskom gromko plače Ljova,
U Nikolaja Gumiljova visoko zabačena noga.
Tužnim pogledom i zavodnim
Gleda Ahmatova na sve,
Kao pravi mošus bješe
Njeno mirisno krzno.
Gleda u oči gostima šutljivim…
Mandeljštam, Osip, u akmeističku kočiju…
Sjevši…
Nedavno su pronađena pisma Osipa Emiljeviča Vjačeslavu Ivanovu (1909). To su pisma sudionika Proakademije (po “Tornju”). To je Mandeljštam simbolist. Zasad nema tragova da mu je Vjačeslav Ivanov odgovarao. Pisao je dječak od 18 godina, ali moglo bi se zakleti da je autoru tih pisama 40 godina. Tu je i mnoštvo stihova. Oni su dobri, ali u njima nema onoga što zovemo Mandeljštam.
Uspomene sestre Adelaide Gercik potvrđuju da nas Vječeslav Ivanov nije sve priznavao. Godine 1911. nikakvog poštovanja kod Mandeljštama prema Vjačeslavu Ivanovu nije bilo.
U desetim godinama, naravno, svugdje smo se sretali: u redakcijama, kod poznanika, petkom u “Hiperborejcu”, tj. kod Lozinskog, u “Lutajućem psu”, gdje mi je on, među ostalim, predstavio Majakovskog. Jedanput, upravo u “Psu”, kad smo svi večerali i zveketali suđem, Majakovski se sjetio da čita stihove.
Osip Emiljevič mu je prišao i rekao: “Majakovski, prestanite čitati stihove. Niste vi rumunjski orkestar”. Bilo je to u mojoj nazočnosti. Oštroumni Majakovski nije se snašao da odgovori, o čemu je komično pričao Hardžijevu. U “Akademiji stiha” (“Društvo skrbnika umjetničke riječi”, gdje je carevao Vjačeslav Ivanov) i na sastancima “Ceha pjesnika”, koji su bili neprijateljski raspoloženi prema ovoj Akademiji, Mandeljštam je vrlo brzo postao prvom violinom. Tada je napisao tajanstvenu (i ne osobito uspjelu) pjesmu o Crnom anđelu na snijegu. Nadja tvrdi da se odnosi na mene, ali s tim crnim anđelom stvar je, kako mi se čini, prilično složena. Za tadašnjeg Mandeljštama pjesma je slaba i nerazumljiva. Čini se da nije nikada ni tiskana. Vjerojatno je to rezultat razgovora s V. K. Šilejkom, koji je tada nešto slično govorio o meni. Ali Osip još tada “nije umio” (njegov izraz) pisati stihove “ženi i o ženi”. Crni anđeo je vjerojatno prvi pokus i time se objašnjava njegova bliskost s mojim stihovima:
Crnih anđela oštra krila,
uskoro će i posljednji sud,
i vatre sjajnog rumenila
kao ruže rastu snijegom svud.
(Brojanice)
Meni ove stihove Mandeljštam nikada nije čitao. Poznato je da su ga razgovori sa Šilejkom nadahnuli za pjesmu Egipćanin.
Gumiljov je rano i dobro ocijenio Mandeljštama. Upoznali su se u Parizu. Vidi kraj Osipove pjesme o Gumiljovu. Tamo se pričalo da je Nikolaj Stepanovič bio napudran i u cilindru:
Ali u Peterburgu mi je akmeist više blizu
nego romantički Pjero u Parizu.
Simbolisti ga nikad nisu prihvatili. Dolazio je Osip Emiljević u Carsko. Kad se zaljubljivao, a to je dosta često događalo, ja sam nekoliko puta bila njegovom povjerenicom. Koliko se sjećam, prva je bila Ana Mihajlovna Zeljmanova-Čudovska, ljepotica-slikarica. Ona ga je naslikala na modroj pozadini sa zabačenom glavom (1914? – u Aleksejevskoj ulici). Ani Mihajlovnoj nije pisao stihove, na što se sam gorko tužio – još ‘nije umio’ pisati ljubavne stihove. Druga je bila Cvetajeva, kojoj su upućeni krimski i moskovski stihovi, treća Salomeja Andronikova (Andrejeva, sada Galjpern, koju je Mandeljštam ovjekovječio u knjizi “Tristia – Kada Slamčica…”). Ja se sjećam raskošne Salomejine spavaće sobe na Vasiljevskom otoku.
U Varšavu je Osip Emiljevič zaista putovao i ondje ga je zaprepastio geto (tog se sjeća i M. A. Z.), ali za pokušaj samoubojstva, o kojem priopćava Georgij Ivanov, čak ni Nadja nije čula, kao ni za kćerčicu Lipočku, koju je ona tobože rodila. Na početku revolucije (1920), u ono vrijeme kada sam ja živjela u potpunoj osamljenosti i čak se ni s njime nisam sretala, on je bio jedno vrijeme zaljubljen u glumicu Aleksandrinskog teatra Olgu Arbeninu, koja je postala ženom J. Jurkuna, i pisao joj je stihove (Zato što ne uspjeh ruke tvoje, itd.), Rukopisi su tobože propali za vrijeme blokade, ali sam ih ja vidjela kod H. Sve te predrevolucionarne dame (bojim se, da sam među ostalima i ja) nakon mnogo godina on je nazvao “nježnim Evropljankama”:
Od ljepotica tadašnjih, od tih Europljanki nježnih,
koliko bijah zbunjen, prenapet i tužan.
Prekrasni stihovi upućeni su Olgi Vakselj i njenoj sjeni “u hladnom stockholmskom grobu”… Tu je bio stih: “Što jedna žena zna o smrtnom času…”
(Usporedi moje: “Je l’ nas smrtni čas takao”).
Također njoj: Hoćeš, valjenke ću skinut.
Godine 1933-1934. Osip Emiljevič je burno, kratko i neuzvraćeno bio zaljubljen u Mariju Sergejevnu Petrovih. Njoj je posvećena, točnije upućena pjesma Turkinja (naslov moj), ljubavna, po mom mišljenju najbolja ljubavna pjesma 20. stoljeća (Majstorice gledat kao kriva). Marija Sergejevna pripovijeda da je bila još jedna prekrasna pjesma o bijeloj boji. Rukopis se vjerojatno izgubio. Nekoliko redaka Marija Sergejevna zna napamet.
Nadam se da ne treba podsjećati da ovaj donžuanski popis ne uključuje registar žena s kojima je Mandeljštam bio blizak.
Dama koja je “preko ramena pogledala” – to je takozvana Bjaka (Vera Arturovna), tada životna suputnica S. J. Sudejkina, a sada supruga Igora Stravinskog.
U Voronježu se Osip družio s Natašom Štampelj. Legenda o njegovu zanosu Anom Radlovom nema nikakve osnove.
Arhistratig je ušao u ikonostas,
u noćnoj tišini zamirisa valerijana.
Arhistratig mi zadaje pitanja,
što će ti pletenice
i ramena tvojih sjajni atlas…
Osip je to sastavio iz vesele zlobe, a ne par dépit i s glumljenim užasom jednom mi je šapnuo: “Arhistratig je stigao”, tj. Radlovoj je netko rekao o toj pjesmi.
Desete su godine veoma važno vrijeme na Mandeljštamovu stvaralačkom putu, i o tome će se još mnogo razmišljati i pisati (Villon, Čaadajev, katolicizam). O njegovu kontaktu s grupom “Gileja” pogledaj Zenkevičeve uspomene.
Mandeljštam je revnosno posjećivao sastanke Ceha, ali u zimu 1913-1914. (poslije raspada akmeizma) Ceh nas je počeo opterećivati, pa smo čak predali Gorodeckom molbu za zatvaranje Ceha, koju smo Osip i ja napisali. Sergej Gorodecki je izdao rezoluciju: “Sve povješati, a Ahmatovu zatočiti”. Bilo je to u redakciji “Sjevernih zapisa”.
Kao sjećanja na Osipov boravak u Peterburgu 1920. g, osim divnih stihova O. Arbeninoj, ostali su još živi, izblijedjeli kao Napoleonove zastave, plakati tog vremena – za večeri poezije gdje Mandeljštamovo ime stoji pored Gumiljovljeva i Blokovoga. Svi stari peterburški cimeri još su bili na svojim mjestima, ali iza njih, osim prašine, mraka i razjapljene praznine, ničeg nije bilo. Pjegavac, glad, strijeljanje, mrak u stanovima, mokra drva, ljudi natekli do neprepoznatljivosti. U Gostinjskom dvorištu mogao se nabrati veliki buket poljskog cvijeća. Trunula je znamenita peterburška drvena kaldrma. Iz podrumskih prozora “Krafta” još je mirisalo na čokoladu. Sva groblja su bila porušena. Grad se nije naprosto izmijenio, već se sasvim pretvorio u svoju suprotnost. Ali stihove su voljeli (najviše omladina), gotovo isto kao danas (tj. 1964. godine).
U Carskom, tad zvanom dječje odmaralište “Drug Uricki”, svi su imali koze; zbog nečega su se sve zvale Tamare.

SKICA PO PRIRODI
Što se pak tiče pjesme Iz poluokreta, njezina je povijest ovakva: u siječnju 1914. Pronin je organizirao veliku večer “Lutajućeg psa”, ali ne u svom podrumu, već u nekoj velikoj dvorani u Konjušarskoj ulici. Obični posjetitelji gubili su se u mnoštvu “tuđih” (tj. tuđih svakoj umjetnosti) ljudi. Bilo je previše vruće, tijesno, bučno i prilično zbrkano.
Na kraju nam je dosadilo pa smo pošli (nas dvadesetak-tridesetak) kod “Psa” na Mihajlovski trg. Tamo je bilo mračno i prohladno. Ja sam stajala na pozornici i s nekim razgovarala. Nekoliko ljudi iz sale počeše moliti da čitam stihove. Ne mijenjajući položaj, nešto sam pročitala. Prišao je Osip: “Kako ste samo stajali, kako ste čitali”, i još nešto o šalu (pogledaj, Osip Mandeljštam u sjećanjima V. S. Sreznjevske). Ista takva skica po prirodi bio je i katren Crte su lica iskrivljene. Bila sam s Mandeljštamom na Carskoselskoj stanici (desetih godina). On je kroz stakla kabine gledao kako telefoniram. Kad sam izašla, pročitao mi je ta četiri retka.