Pan-Knut Hamsun

„Pan“ je najpoznatije Hamsunovo delo i jedan od najvećih ljubavnih romana u svetskoj literaturi. Pored toga, „Pan“ je i himna prirodi severa i severnog leta. Hamsun je rođen u Norveškoj, u malom mestu Lom, i veći deo svog detinjstva i rane mladosti proveo je na krajnjem severu, u oblasti polarnog kruga, gde se i odvija radnja romana „Pan“.

Uprkos velikom uspehu romana „Glad“, Hamsun je, ipak, tek sa „Panom“ stekao svetsku slavu, kao najuticajniji pisac koji se ikada pojavio u zemljama severne Evrope.
Novi prevod „Pana“ Flavija Rigonata bio je neophodan da još bolje osvetli ovaj najsjajniji biser norveške književnosti.

Iz zabilješki poručnika Thomasa Glahna




I

U posljednje vrijeme stalno mislim o vječnom danu sjevernoga ljeta. Sjedim tu i razmišljam o njemu i o jednoj kolibi, u kojoj sam živio, i o šumi iza kolibe, i spremam se nešto o tome napisati kako bih prikratio vrijeme, a i kako bih se razonodio. Vrijeme je veoma dugo, ne prolazi mi brzo kako bih htio, iako ni za čim ne žalim, i iako od života uzimam sve što hoću. Sa svime bih trebao biti zadovoljan, mojih tridesetak godina i nije neka dob; prije nekoliko dana izdaleka sam dobio dva ptičja pera, od izvjesne osobe, koja nije bila dužna poslati mi ih, dva zelena ptičja pera u arku poštanskoga papira s krunom zapečaćenom oblatom. Obradovalo me je kad sam vidio ta dva vražji zelena ptičja pera. Ni inače nemam nikakvih tegoba, osim katkada maloga bola u lijevom stopalu od stare rane od metka, koja je odavno zarasla.
Sjećam se da je prije dvije godine vrijeme prolazilo veoma brzo, neusporedivo brže nego sad, ljeto je prošlo a da nisam ni znao kako. Zbog svog bih zadovoljstva o tome htio nešto napisati, o onome što mi se prije dvije godine, 1855., dogodilo, ili što sam sanjao. Mnogo sam toga od tih doživljaja zaboravio, jer o njima poslije skoro da i nisam mislio; ali sjećam se da su noći bile vrlo svijetle. Mnogo toga mi je izgledalo i izokrenutim, godina je imala dvanaest mjeseci, ali noć se pretvorila u dan, i nikad se na nebu nije vidjela niti jedna zvijezda. I ljudi, koje sam sretao, bijahu osobiti i nekako drukčiji negoli ljudi koje sam poznavao otprije; ponekad je jedna noć bila dovoljna da se oni rascvjetaju u svoj svojoj divoti, zreli i sasvim odrasli. Nikakve tu čarolije nije bilo, no takvo što nikad prije nisam doživio. O, ne.
U jednoj velikoj, bijelo okrečenoj kući uz more sreo sam jednu osobu, koja je nakratko zaokupila moje misli. Ne mislim na nju više tako često, ne, ne sad, skoro da sam je i zaboravio; ali zato mislim na sve drugo, na krik morskih ptica, na moj lov u šumama, na moje noći, sve tople ljetne sate; uostalom, sasvim sam se slučajno s njom upoznao, i bez te slučajnosti ne bi ona niti jednoga dana bila u mojim mislima.
Iz svoje sam kolibe mogao vidjeti mnoštvo otočića i školja i hridi, djelić mora, nekoliko plavkastih planinskih vrhova, a iza kuće se, čudesna, pružala šuma. Radost bi me ispunila, i zahvalnost, našavši se u miomirisu korijenja i lišća, u gustomu kadu borovine, što podsjeća na miris srži; tek se u šumi sve u meni stišavalo, duša mi se smirivala i snagom punila. Danima sam znao hodati šumovitim bregovima, s Ezopom kraj sebe, i ništa drugo ne bih poželio doli hodati tako iz dana u dan, iako je pola šumskoga terena još bilo pod snijegom i bljuzgavicom. Moj jedini drug bijaše Ezop; sad imam Coru, no onda sam imao Ezopa, svoga psa, koga sam kasnije usmrtio.
Počesto uvečer, kad bih došao u kolibu nakon lova, svega bi me znao prožeti osjećaj da sam kod kuće, da, duša bi mi se blago potresala, hodao bih i Ezopu govorio koliko nam je dobro. Tako, a sad ćemo naložiti vatru i ispeći nam pticu na ognjištu, kazao bih, što misliš o tome? I kad bi sve to bilo urađeno, i mi završili s jelom, Ezop bi se odvukao do svog mjesta iza ognjišta, dok bih ja zapalio lulu i časak prilegao na poljski krevet osluškujući pusti šum šume. Zrakom bi se oglasilo prigušeno brujanje, vjetar bi se spuštao prema kolibi, i jasno sam mogao čuti tetrijebovo drhtanje daleko za brdom. Inače bi sve bilo tiho.
I mnogo bih puta tako zaspao, sa svom odjećom na sebi, u kojoj sam bio vani, i ne bih se probudio prije negoli bi se svojom vriskom oglasile morske ptice. I kad bih tad pogledao kroz prozor, mogao sam nazrijeti velika, bijela zdanja trgovišta, Sirilundove kejove, dućan, u kojem sam kupovao kruh, te bih časak tako ležao čudeći se otkud me tu, u kolibi, na sjeveru zemlje, na rubu šume.
Tad bi Ezop zatresao svojim dugim, uskim tijelom tamo kraj ognjišta, zazveckala bi mu ogrlica, zijevao bi i mahao repom, a ja bih, nakon ta tri, četiri sata sna, skočio s kreveta odmoran i veseo, svemu se, svemu radujući.
Tako je prošla mnoga noć.

II

Može padati kiša i bjesniti oluja, ništa ne smeta, često te mala radost može obuzeti i u kišovit dan i sa svojom te srećom odvesti daleko. Tad se uspraviš i predaš gledanju, gledaš ispred sebe, katkad se nijemo nasmiješ i uokolo pogledaš. Na što li tad pomisliš? Na blistavo prozorsko okno, i na oknu sunčevu zraku, na pogled na neki potočić, i možda na plavi procjep na nebu. Ne treba više.
Drugi te put čak ni neobični doživljaji ne mogu otrgnuti od običnog i jadnog raspoloženja; nasred balske dvorane možeš sjediti siguran, ravnodušan i neosjetljiv. Zašto? Zato što je tvoja duša izvor i tuge i radosti.
Sjećam se dobro jednog dana. Bio sam sišao na obalu, iznenadila me je kiša, te sam se sklonio u neko otvoreno spremište za čamce, sjeo sam i čekao. Malo sam i pjevušio, ali bez radosti, bezvoljno, tek toliko da mi prođe vrijeme. Ezop bijaše sa mnom, sjedio je i odjednom naćulio uši, osluškivao je, prestanem pjevušiti te i ja oslušnem, izvana su se čuli glasovi, netko se približava. Slučajnost, odveć prirodna slučajnost! Neko društvo, dva gospodina i jedna djevojka, na vrat na nos uletje unutra do mene. Dovikivali su jedni drugima smijući se:
“Brzo! Ovdje se možemo skloniti!”
Ustao sam.
Na jednom je gospodinu bio bijeli, neuštirkani žabo, koji se usto skvasio od kiše i visio u naborima; na tom mokrom žabou bila je dijamantna kopča. Na nogama je imao duge, špicaste cipele, izgledale su pomalo kicoški. Pozdravih čovjeka, bijaše to gospodin Mack, trgovac, prepoznao sam ga, iz dućana gdje sam kupovao kruh. Čak me je jednom bio pozvao svojoj kući, ali još tamo nisam otišao.
“O, poznanik!” kazao je, kad me je spazio. “Pošli smo do mlina, ali smo se morali vratiti. Koje nevrijeme, ha? A kada ćete doći u Sirilund, gospodine poručniče?” Omanjeg, crnobradog gospodina, koji bijaše s njima, predstavio je kao doktora, koji je stanovao kraj crkve.
Djevojka malo podiže veo s nosa i ispotiha se javi Ezopu. Upade mi u oči njena jakna, po postavi i rupicama za dugmad mogao sam vidjeti da je bojena. I nju gospodin Mack predstavi, bijaše ona njegova kći, zvala se Edvarda.
Edvarda me pogleda kroz veo, te nastavi šaptati psu.
“A, tako, zoveš se Ezop…” ona će pročitavši na njegovoj ogrlici. “Doktore, tko je ono bio Ezop? Jedino se sjećam da je pisao basne. Da nije bio Frižanin? Ne, ne znam.”
Dijete, školarka. Pogledah je, bijaše visoka, no bez oblika, otprilike petnaest, šesnaest godina, dugih, tamnih ruku bez rukavica. Možda je tog popodneva rasklopila neki leksikon i čitala o Ezopu, i sad to zna.
Gospodin Mack me upita o mom lovu. Što najviše ulovim? Kad god mi ustreba mogu se poslužiti jednim od njegovih čamaca, trebam mu samo kazati! Doktor ni riječi nije rekao. Kad je društvo krenulo, zapazih da doktor malo hrama i da koristi štap.
Zaputio sam se kući u istom pustom raspoloženju u kojem sam i bio, pjevušeći od ravnodušnosti. Susret u spremištu za čamce ni po čem mi ne bijaše dojmljiv; od svega sam najviše zapamtio vlažni žabo gospodina Macka, i na njemu dijamantnu kopču, isto tako mokru, i besjajnu.

III

Ispred moje kolibe stajao je visok, siv kamen. Činilo se da je prijateljski raspoložen prema meni, kao da me je gledao kad bih mu se primicao, i prepoznavao. Rado sam prolazio pored tog kamena, kad bih ujutro izlazio, bijaše kao da tamo ostavljam nekog dobrog prijatelja, koji će me čekati dok se ne vratim.
A gore u šumi počeo je lov. Ponekad bih nešto ulovio, a ponekad ne…
Pred otocima pružalo se teško, mirno more. Koliko ga sve puta, popevši se visoko, nisam s brda gledao; u mirne dane brodovi se skoro nisu ni pomicali, po tri bih dana mogao vidjeti isto jedro, malo i bijelo, na istom mjestu, kao galeb na vodi. A kad bi se oglasio vjetar planine su mogle, u daljini, skoro nestati, nastalo bi nevrijeme, jugozapadna bura, prizor čiji bih ja bio svjedok. Sve bi bilo u dimu, zemlja bi se pomiješala s nebom, more bi se prevrtalo u uskovitlanu plesu zraka, pretvarajući se u ljude, konje i pokidane zastave. Stajao bih u zaklonu pod nekom stijenom i, napet, razmišljao o mnogočem. Bog zna, pomišljao sam, čega sam sve danas svjedok, i zašto se more baš pred mojim očima otvara? Možda ovoga časa gledam u samo srce zemljine unutrašnjosti, zavirujem u to kako se tamo radi, kako sve vrije! Ezop bi se uznemirio, katkad bi podignuo njušku i njušio, bolestan od nevremena, primjetno drhtavih nogu; kad mu se ne bih obraćao, ležao bi među mojim nogama i kao i ja zurio u more. I nikakav se uzvik niotkud ne bi čuo, nikakva ljudska riječ, ništa, tek teško brujanje oko moje glave. Onamo u daljini bila je neka hrid, usamljena; kad bi tu hrid more zapljusnulo, stajala bi ona kao sumanuti zavrtanj, ne, kao kakav morski bog, koji se mokar podiže uvis i promatra svijet, frkćući, dok mu kosa i brada stoje poput kotača oko glave. Pa bi on opet nestao pod valovima.
I usred oluje morem bi se probijao mali, kao ugljen crn parobrod…
Kad sam se popodne spustio do pristaništa, taj je mali, kao ugljen crni parobrod bio pristao u luku; bijaše to poštanski brod. Mnogo ljudi se našlo na keju da vidi rijetkoga gosta, primijetio sam da svi, bez iznimke, imaju plave oči, ma koliko se oni međusobno razlikovali. Malo podalje stajala je neka mlada djevojka zabrađena bijelom vunenom maramom; imala je veoma tamnu kosu, od koje je taj bijeli rubac čudno odudarao. Pogledala je znatiželjno u mene, u moju kožnu odjeću, moju pušku; kad sam joj se obratio, zbunila se i okrenula glavu ustranu. Kazao sam: Trebala bi uvijek nositi taj bijeli rubac, lijepo ti stoji. Uto joj priđe neki krakat čovjek u islandskoj košulji, oslovi je Evom. Očito mu je bila kći. Poznavao sam tog krakatog čovjeka, bijaše on kovač u tom mjestu. Prije nekoliko dana stavio je novu kapislu na jednu od mojih pušaka…
Kiša i vjetar su učinili svoje i otopili sav snijeg. Nekoliko je dana na zemlji bilo neugodno i hladno vrijeme, trule su se grane lomile, a vrane jatima skupljale i kričale. No ne potraja to dugo, sunce bijaše blizu, i jednog se jutra ono podiže iza šume. Svaki me put svega prožmu slatki trnci milinja kad se sunce rađa; u nijemomu ushitu tad zabacim pušku na rame i krenem u šumu.

IV

U to vrijeme nimalo nisam oskudijevao u divljači, ulovio bih sve što bih poželio, zeca, tetrijeba, snježnicu, a kad bih se našao dolje na obali i bio u blizini kakve morske ptice, i nju bih ustrijelio. Vrijeme se proljepšalo, dani postali dugi i mnogo svjetliji, opremio bih se i na dva dana zaputio u planinu, prema planinskim vrhuncima, sreo bih Laponce s njihovim sobovima i od njih bih dobio sira, malenog, masnog sira s okusom ljekovitog bilja. Tamo sam bio ne jednom. Kad bih se vraćao kući, uvijek bih ulovio neku pticu i stavio je u torbu. Sjeo bih i zavezao Ezopa. Na milju ispod sebe vidio bih more; obronci planina bijahu vlažni i crni od vode, koja se s njih slijevala, kapala je i žuborila uvijek istom tihanom melodijom. Te su mi tihe melodije duboko u gorama prikratile mnogi čas, dok sam tako sjedio i gledao oko sebe. Sad taj mali beskrajni zvuk žubori tu u svojoj samoći, pomislio bih, i nitko ga ne čuje i nitko na nj ne misli, a ipak on tu cijelo vrijeme žubori, za sebe sama, cijelo vrijeme! I slušajući to žuborenje ne bi mi se više činilo da je planina sasvim pusta. Ponekad bi se dogodilo da iznenadna grmljavina potrese zemlju, da se dio stijene odlomi i surva dolje prema moru, ostavljajući za sobom trag kamene prašine; u isti bi čas Ezop, začuđen, podignuo njušku prema tom oštrom mirisu, koji mu bijaše nepoznat. Kad bi voda otopljenog snijega napravila procjepe u planini, dovoljan bi bio jedan pucanj, ili čak samo malo oštriji uzvik, pa da se odlomi veliki komad brda i stropošta…
Mogao je tako proći jedan sat, možda i više, vrijeme je tako brzo prolazilo. Odvezao bih Ezopa, nabacio torbu na drugo rame i zaputio bih se kući. Dan se bližio kraju. A dolje, u šumi, obavezno bih naišao na svoju staru, poznatu stazu, zapravo usku traku od staze, s najčudnovatijim zavojima. Slijedio sam svaki zavijutak, imao sam vremena, nikamo mi se nije žurilo, pa nitko me kod kuće nije čekao; slobodan poput kakva vladara hodao sam onamo mirnom šumom, polako, sve nogu za nogom. Sve su ptice zanijemile, samo bi se tetrijeb, kao i uvijek, u daljini oglasio.
Izišao sam iz šume, i spazio dvoje ispred sebe, šetali su, te ih sustigoh, jedno od njih bijaše djevojka Edvarda, prepoznao sam je i pozdravio; doktor je bio s njom. Morao sam im pokazati svoju pušku, pogledali su moj kompas, moju torbu; pozvao sam ih u svoju kolibu, obećaše doći jednog dana.
Večer se već spustila. Otišao sam kući i naložio vatru, ispekao pticu i večerao. Sutra je opet novi dan…
Posvuda mir i tišina. Ležim tijekom večeri i gledam kroz prozor, čas je kad zemlju i šumu obasja neki vilinski sjaj, sunce je zašlo i obojilo obzor jarkim, crvenim svjetlom, koje bijaše mirno poput ulja. Nebo je bilo posvuda otvoreno i čisto, zurio sam u to jasno more, i kao da sam lice prislonio licu dna svijeta, i kao da mi srce strasno tuče tim golim dnom kojemu istinski pripada. Bog sami zna, pomislio sam u sebi, zašto se uvečer obzor odijeva u ljubičasto i zlatno, da nije gore kakav blagdan, sa zvjezdanom glazbom i jurnjavom čamaca po velikim vodama. Pa tako izgleda! I sklopio bih oči i prepustio se toj jurnjavi čamaca, dok su mi glavom jedrile misli…
Tako bi prošao ne jedan dan.
Lutao sam i gledao, gledao kako snijeg postaje voda, i kako se led otapa. Mnoge dane ne bih ispalio ni jednog metka iz puške, kad bih u svojoj kolibi već imao dovoljno hrane, samo bih tumarao uokolo u svojoj slobodi i puštao da vrijeme prolazi. Kamo god bih se okrenuo, imalo bi se itekako što vidjeti i čuti, za svaki bi se dan sve pomalo promijenilo, čak su i šipražje i klek stajali i čekali proljeće. Otišao bih, tako, do mlina, još je on okovan ledom; ali zemlja je oko njega gažena mnogih ljeta gospodnjih i još svjedoči da su ovamo dolazili ljudi s vrećama žita na leđima i tu ga mljeli. Kad sam tamo, kao da sam među ondašnjim ljudima, mnoga su slova i mnoge godine urezani u zidove.
Pa naravno!

V

Hoću li pisati mnogo? Ne, ne. Samo malo, zbog svog zadovoljstva, a i zato što si, pričajući o tom kako je proljeće pristizalo prije dvije godine, i kako je zemlja izgledala, skraćujem vrijeme. Zemlja i more su već počeli pomalo mirisati, slatkasto je, na sumpor, mirisalo od starog lišća, koje je trunulo u šumi, dok su svrake prelijetale s grančicama u kljunu i gradile gnijezda. Za koji će dan potoci nabujati i početi se pjeniti, vidjet će se poneki leptir, a ribari se vratiti kući iz svojih ribarskih nastambi. Dva su trgovčeva jedrenjaka pristigla puna ribe i usidrila se ispred njihova sušila; odjedanput je živnulo onamo na najvećemu od otoka, gdje se riba trebala sušiti. Sve sam to vidio sa svog prozora.
Ali do kolibe nije dopirala nikakva buka, bio sam i ostao sâm. Katkada bi ponetko prošao, vidio sam Evu, kovačevu kćer, na nosu joj se pojavila poneka pjega.
“Kamo si se zaputila?” upitao sam.
“U šumu po drva”, odgovorila je tiho. U ruci je nosila konopac kako bi svezala drva i ponijela ih, na glavi je imala svoju bijelu maramu. Gledao sam za njom, no ona se nije okrenula.
Zatim je prošlo mnogo dana a da nikoga nisam vidio.
Proljeće je nezaustavno dolazilo, i šuma postajala svjetlijom; bijaše veliko zadovoljstvo promatrati drozdove, koji su sjedili uvrh krošnji i zurili prema suncu i kričali; ponekad bih bio na nogama već u dva sata ujutro kako bih bio svjedokom tog veselja ptica i životinja, dok je sunce jačalo.
Proljeće je osvojilo i mene, i krv mi je s vremena na vrijeme jako tukla. Sjedio sam u kolibi i mislio pregledati svoje štapove za pecanje i udice, ali nisam se pomaknuo s mjesta, neki veseo i nejasan nemir obuzeo mi je dušu. A onda je Ezop odjednom skočio, stao ukočenih nogu i kratko zalajao. Netko se primicao kolibi, brzo skinuli kapu s glave i već začuh glas djevojke Edvarde koja se pojavila u vratima. Ona i doktor su jednostavno došli da me posjete, kao što su i obećali; ljubazno od njih.
“Pa da, kod kuće je”, čuo sam je kako kaže. Prišla je i pružila mi ruku, onako, djevojački. “I jučer smo bili ovdje, ali Vas nije bilo kod kuće”, objasni ona.
Sjela je na moj krevet, na deku, i pogledala po kolibi; doktor sjede kraj mene na dugu klupu. Prepustismo se razgovoru, ugodno ćaskasmo, pričao sam im između ostalog kakve su sve životinje u šumi i koju divljač više nisam smio loviti, jer su zaštićene. Sad je tetrijeb pod zaštitom.
Doktor ni ovaj put ne bijaše baš razgovorljiv; ali kad ugleda moj rog s barutom, na kojem je bila figurica Pana, dade se u objašnjavanje mita o Panu.
“Ali”, naglo se oglasi Edvarda, “od čega živite, kad je sva divljač zaštićena?”
“Od ribe”, odgovorio sam. “Najviše od ribe. Uvijek se tu nađe nešto za jelo.”
“Ali možete doći do nas i jesti”, dočeka ona. “Lani je u Vašoj kolibi bio neki Englez, i on je često dolazio nama i kod nas jeo.”
Edvarda me pogleda, a i ja nju. U tom času osjetih kako me nešto dirnu u srce, kao neki mali, letimičan i ljubazan pozdrav. To je od proljeća i svijetlog dana, poslije sam mislio. Usto sam se divio i njenim tankovitim obrvama.
Kazala je nekoliko riječi o mom nastanu. Po zidovima sam bio objesio razna krzna i ptičja pera, iznutra je koliba nalikovala na kakav maljavi brlog. To ju je oduševilo. “Jest, ovo je brlog”, kazala je.
Pomislih kako goste nemam ničim ponuditi što bi možda njima bilo po volji, te naumih ispeći pticu, zabave radi; da jedu na lovački način, prstima. A tako bi se moglo i vrijeme ubiti.
Pa sam i ispekao pticu.
Edvarda je pričala o Englezu. Bijaše to star čovjek, na svoju ruku, pričao je glasno sam sa sobom. Bio je katolik, i ma kamo se zaputio i gdje god bio, u džepu je nosio mali molitvenik, s crnim i crvenim slovima.
“A možda je Irac?” oglasio se doktor.
“lrac?”
“Da, zar ne, čim je katolik?”
Edvarda porumenje, skrenu pogled i promuca:
“Pa da, možda je baš Irac.”
Od toga časa nestade njene živahnosti. Sažalio sam se na nju i htjedoh je oraspoložiti.
“Ma ne”, kazao sam, “naravno da imate pravo, mora da je on Englez. Irci ne putuju u Norvešku.”
Dogovorili smo se da jednom odemo čamcem do sušila ribe… Otprativši svoje goste dio puta, vratio sam se i sjeo da poradim na svom ribarskom priboru. Mreža mi je visjela na čavlu kraj vrata, i više petlji bijaše oštećeno od hrđe; naoštrio sam nekoliko udica, povezao ih, pregledao trake. Danas mi je sve teško padalo! Nevažne misli su mi se motale po glavi, učinilo mi se da sam pogriješio dopustivši da djevojka Edvarda cijelo vrijeme sjedi na krevetu, umjesto da sam joj ponudio mjesto na klupi. Odjednom mi pred oči izađe njeno preplanulo lice i potamnjeli vrat; pregaču je bila svezala malo niže preko trbuha da bi joj stas bio vitkiji, što je bilo u modi; raznježio sam se pri pomisli na čedni djevojački izraz njenog palca, itekako sam se raznježio, a dvije bore iznad zgloba bijahu pune dražesnosti. Imala je velika usta, znala su buknuti.
Ustao sam, otvorio vrata i oslušnuo. Ništa nisam čuo, a nisam ni imao što osluškivati. Ponovno sam zatvorio vrata; Ezop je ustao sa svoga loga i gledao moj nemir. Pade mi na pamet da bih mogao potrčati za djevojkom Edvardom i zamoliti je za malo svilena konca kojim bih uredio svoju mrežu; nije to nikakva smicalica, mogao sam skinuti mrežu i pokazati joj zahrđale petlje. I već bijah izašao na vrata, kad se sjetih da i sam imam svilenog konca, u svojoj zbirci mušica, čak i više no što mi treba. I polako se vratih unutra, utučen, kad sam već sâm imao svilenog konca.
A kad sam ušao u kolibu, zapahnu me neki nepoznat dah, kao da tu više nisam bio sam.

VI

Neki me je čovjek upitao zar više ne lovim; nije čuo da se oglasio ijedan moj pucanj po brdima, iako je dva dana ležao u zaljevu i pecao. Ne, nisam lovio, bio sam u kolibi, sve dok sam imao hrane.
Trećeg dana sam izašao u lov. Šuma bijaše pomalo ozelenjela, osjetio se miris zemlje i drveća, vlasac je već zelen izbijao iz mrazom opaljene mahovine. Bijahu me spopale razne misli i na više sam mjesta sjeo. Za tri dana nisam vidio više od jednoga čovjeka, tog ribara, koga sam sreo jučer; mislio sam: možda naiđem na nekog večeras, kad se zaputim kući, na rubu šume, gdje sam zadnji put sreo doktora i djevojku Edvardu. Moglo bi biti da se opet onamo prošetaju, možda hoće, možda neće. Ali zašto pomislih baš na njih dvoje? Ustrijelio sam dvije snježnice i odmah jednu pripremio i ispekao, a zatim sam svezao Ezopa.
Jedući, ležao sam na suhoj zemlji. Posvuda je bilo mirno, tek blagi šum vjetra i poneki ptičji cvrkut. Ležao sam i gledao granje, polako se njihalo na vjetru, lahor je činio svoje, nosio je pelud s grančice na grančicu i ispunjavao svaku čednu stigmu; cijela je šuma bila u oduševljenju. Jedan zelen crvić, gusjenica, mili granom, ne zaustavlja se, kao da ne zna za predah, I kao da ništa ne vidi, iako ima oči, počesto se uspravi i pipa provjeravajući stoji li joj što na putu; izgleda kao komadić zelenog konca koji, polaganim ubodima, po grani šije mali šav. Dovečer možda ona i dođe tamo kamo se zaputila.
Uvijek mir. Podignem se i hodam, sjednem i opet ustanem. Otprilike je četiri sata; kad bude šest, zaputit ću se kući i pogledati hoću li koga sresti. Imam još dva sata, ali sam već pomalo uznemiren i sa svoje odjeće nervozno otresam vrijes i mahovinu. Poznata su mi mjesta kojima prolazim, drveće i stijenje stoje onamo kao i prije u samoći, lišće pucketa pod mojim stopalima. Taj jednolični šum i to znano drveće i stijenje mnogo mi znače, čudna me zahvalnost svega ispunjava, sve me prožima, i postaje moje, sve volim. Podignem suhu grančicu, držim je u ruci i gledam, dok tu sjedim predan svojim mislima, grančica je skoro trula, njena oskudna kora djeluje na me, sažaljenje mi preplavi srce. I kad ustanem i krenem, grančicu ne bacim, nego je pažljivo spustim, stojim i o njoj razmišljam; naposljetku je, prije nego je napustim, suznih očiju posljednji put pogledam.
I bude pet sati. Sunce mi pokazuje lažno vrijeme, cijelog sam dana išao prema zapadu, i možda sam došao pola sata ranije, u odnosu na sunce kraj moje kolibe. Svega toga sam bio svjestan; pa ipak imam sat vremena do šest, zato opet ustanem i malo hodam. I lišće pucketa pod mojim stopalima. Tako prođe sat vremena.
Gledam ispod sebe rječicu i mali mlin, što je zimus bio zaleđen, pa stanem; mlin radi, njegov me bruj probudi, zbog njega sam odmah i stao. Zakasnio sam! kažem glasno. Neki bol sijevne mnome, smjesta se okrenem i zaputim kući, ali znam da sam okasnio. Pružim korak, potrčim; Ezop shvaća da je nešto posrijedi, trza remenom, vuče me, cvili i žuri se. Suho lišće oko nas pršti. Ali kad se spustismo na rub šum, nikoga ondje ne bijaše, ne, sve je bilo tiho, nikoga ne bijaše.
Nikoga nema! kažem. Pa ipak nije bilo gore no što sam očekivao.
Nisam tu dugo stajao, krenuo sam, išao sam tragom svojih misli, prošao kraj svoje kolibe, sišao u Sirilund, s Ezopom i torbom i puškom, s cijelim svojim priborom.
Gospodin Mack me je najljubaznije dočekao i pozvao na večeru.

VII

Vjerujem da mogu pomalo čitati ljudsku dušu, dušu onih koji me okružuju; možda to i nije bez neke. O, kad mi je po volji, učini mi se da mogu prodrijeti duboko u nutrinu drugih, iako se i ne bih baš mogao pohvaliti nekom mudrošću. Sjedimo u dnevnoj sobi, nekoliko muškaraca, nekoliko žena i ja, i mislim da vidim što se događa u duši tih ljudi, i što oni misle o meni. Primijetim ponešto u svakom migu njihova oka; katkada im jurne krv u obraze i zarumeni ih, ponekad se oni pretvaraju kao da gledaju na drugu stranu, a ipak me kriomice drže na oku. Sjedim i sve to vidim, i nitko i ne sluti da ja mogu prozreti svačiju dušu. Godinama već mislim da sam u stanju pročitati dušu svih ljudi. Možda to i nije bez neke…
Cijelu sam večer proveo u kući gospodina Macka. Mogao sam davno otići, nije mi baš bilo zanimljivo ondje sjediti; ali zar nisam tu došao zato što su me moje misli tamo vodile? I zar sam onda mogao odmah otići? Nakon večere smo se kartali, igrali whist, i pili toddy, sjeo sam leđima okrenut sobi i sagnuo glavu; iza mene je izlazila i ulazila Edvarda. Doktor je bio otišao kući.
Gospodin Mack mi je pokazao svoje nove svjetiljke, prve parafinske svjetiljke koje su stigle na sjever, raskošne naprave na velikim olovnim nogama, svaku ih je večer on sâm palio kako bi odagnao svaku nesreću. U dva navrata govorio je o svom djedu, konzulu: moj djed, konzul Mack, primio je ovu kopču osobno iz ruku Karla Johana, kazao je, pokazavši na svoju dijamantnu kopču. Njegova žena bijaše umrla, pokazao mi je njenu sliku u jednoj od pokrajnjih soba, žena otmjena izgleda u plavom ogrtaču i čedna osmijeha. U istoj je sobi bio i ormarić s knjigama, u kojem su čak bile i stare francuske knjige, činilo se kao da je to naslijeđeno, svesci bijahu lijepi i pozlaćeni, i mnogi su vlasnici u njih upisali svoja imena. Među knjigama bijaše više prosvjetnih spisa; gospodin Mack je bio čovjek od misli.
Dvojica pomoćnika iz njegova dućana bijahu pozvana na igru whista; igrali su polako i nesigurno, govorili sramežljivo i usto griješili. Jednom od njih pomagala je Edvarda.
Prevrnuh svoju čašu, sneveselih se i ustadoh.
“O, ne – prevrnuo sam čašu!” kazao sam.
Edvarda prasne u smijeh i dočeka:
“Jesi, pa vidimo to.”
Svi su me, smijući se, uvjeravali da to nije ništa. Dali su mi ručnik da se obrišem, te smo nastavili s igrom. Bilo je jedanaest sati.
Obuze me neki mutan osjećaj nelagodnosti slušajući Edvardin smijeh, pogledao sam je i vidio da joj je lice postalo besadržajno i manje lijepo. Gospodin Mack je najzad prekinuo igru pod izgovorom da dvojica pomoćnika moraju na počinak, zavalio se u sofu i stao govoriti o natpisu koji bi stavio na pročelje svog pristaništa, te upita mene za savjet. Koju bi boju uzeo? Dosađivao sam se, odgovorih crnu boju, a da o tom nisam ni razmislio, i gospodin Mack smjesta to prihvati:
“Crnu boju, dakako, tako sam i ja mislio. Stovarište soli i praznih bačava, s velikim, crnim slovima, to je najelegantnije… Edvarda, zar nećeš na spavanje?”
Edvarda ustade, obojici pruži ruku, poželi laku noć i ode. Mi smo nastavili sjediti. Govorili smo o željeznici, koja je lani proradila, o prvoj telegrafskoj liniji. Bog sami zna kada će telegraf doći ovamo na sjever! Pa zašutjesmo.
“Vidite”, oglasi se gospodin Mack, “malo-pomalo i dogurao sam do četrdeset šest godina, i kosa i brada su mi osijedjele. I osjećam da sam ostario. Vidite me danju i mislite da sam mlad; ali čim dođe večer i ostanem sam, klonem. Onda sjedim ovdje u sobi i slažem pasijans. I složi se, s malo prijevare. Ha-ha.”
“Zar se pasijans složi s malo prijevare?” upitao sam.
“Da.”
Učini mi se da bih mu iz očiju mogao čitati dušu.
On ustade, priđe prozoru i pogleda van; stajao je, vrlo plećat, maljava zatiljka i vrata. I ja ustadoh. On se okrenu, i priđe mi u svojim dugačkim, špicastim cipelama, zabio je oba svoja palca u džepove prsluka i rukama malo zamahao, kao krilima, osmjehujući se. Zatim mi je još jednom ponudio svoj čamac i ispružio ruku.
“Uostalom, dopustite mi da Vas ispratim”, kazao je i ugasio svjetiljke. “Pa da, malo bih prošetao, još nije kasno.”
Izašli smo.
Pokazao je gore na put prema kovačevoj kući i kazao:
“Onim putem! On je najkraći.”
“Ne”, uzvratio sam, “put oko kejova je najkraći.”
Razmijenili smo nekoliko riječi oko toga ne složivši se. Bio sam ubijeđen da sam u pravu, i nisam shvaćao njegovu tvrdoglavost. Na kraju je on predložio da svatko ide svojim putom; onaj koji dođe prvi, da sačeka kraj kolibe.
Krenuli smo. Ubrzo on zamače u šumu.
Išao sam uobičajenim hodom i računao da ću doći najmanje pet minuta prije njega. Ali kad dođoh do kolibe, već je on ondje stajao. Doviknuo mi je:
“Vidite li! Ne, uvijek ja idem ovim putem, on je zaista, najkraći.”
Gledao sam u nj više nego iznenađen, nije bio ugrijan i uopće nije izgledalo da je trčao. Odmah je pozdravio, zahvalio se za društvo i vratio istim putom, onim kojim je i došao.
Stajao sam i razmišljao: Kako li je to čudno! Trebao bih malo bolje procjenjivati udaljenost, a još sam toliko puta išao obama tim putima. Dragoviću, opet si se poslužio prijevarom! A da sve to nije bio tek neki izgovor?
Spazih kako njegova leđa opet nestaju u šumi.
Domalo krenuh za njim, oprezno i brzo, vidio sam kako cijelim putom briše lice, te više i nisam znao je li trčao. Sad je išao sasvim polako, držao sam ga na vidiku, zaustavio se kraj kovačeve kuće. Sakrio sam se i spazio da se vrata otvaraju i da gospodin Mack ulazi u kuću.
Bilo je jedan sat, vidio sam to po moru i po travi.

VIII

Prošlo je nekoliko lijepih, prelijepih dana, u šumi i velikoj samoći, mojim jedinim prijateljima. Dragi Bože, nikad nisam bio usamljeniji kao što bijah prvoga od svih tih dana. Proljeće je bilo u punom zamahu, na zemlji sam nalazio jaglac i stolisnik, viđao zebe, i običnu i planinsku, sve sam ja ptice poznavao. Katkada bih iz džepa izvadio dva novčića i njima zazveckao kako bih prekinuo samoću. Pomislio bih: Eh, kad bi se sad odnekud Didrik i Iselin pojavili!
Noći kao da i nije bilo, sunce bi svojim kolutom tek toliko zaronilo u more i opet se pojavilo, crveno, obnovljeno, kao da je u donjemu svijetu bilo i dolje se opilo. Kako mi je znalo biti čudno noću; nitko ne bi povjerovao. Da nije Pan sjedio na nekom drvetu i gledao me, kako se ponašam? Da mu trbuh nije bio otvoren, i on se sav skupio, sjedeći, kao da iz njega pije? I sve to samo da bi me držao na oku, dok se cijelo stablo potresalo od njegova nijemog smijeha kad je spazio da više ne vladam sobom. Posvuda u šumi je šuškalo, životinje su njušile, ptice se dozivale, zrak bijaše pun njihova glasa. Bilo je to doba gundelja, njegovo se zujanje pomiješalo sa zujanjem noćnih leptirica, zvučalo je kao šaputanje, tamo-amo, po šumi. Što se sve tu nije moglo čuti! Tri noći nisam spavao, mislio sam na Didrika i Iselin.
Gle, pomislio bih, oni bi mogli doći. I Iselin bi domamila Didrika do drveta i kazala bi:
Stani tu, Didriče, čuvaj mi stražu, htjela bih da mi ovaj lovac zaveže vezice na cipeli.
A lovac sam ja, pa će mi ona dati znak očima kako bih shvatio. A kad ona dođe, moje će srce sve razumjeti, i neće ono više kucati, ono će zvoniti. A ona, ona je gola pod košuljom, sva, i moja je ruka na njoj.
Zaveži mi vezice! kaže ona, usplamtjelih obraza. I domalo šapće na moja usta, na moje usne: O, ti mi ne vezuješ vezice, ti, mili moj, ne vezuješ… ne vezuješ mi…
A sunce zaroni svojim kolutom u more i opet se pojavi, crveno, obnovljeno, kao da je u donjemu svijetu bilo i dolje se opilo. I zrak je pun šapata.
Sat kasnije ona mi na usta kaže:
Sad te moram napustiti.
I maše mi, dok odlazi, i lice joj još plamti, nježno i ushićeno. I okreće se, opet, prema meni i maše.
Ali Didrik istupi iza drveta i oglasi se:
Iselin, što si uradila? Vidio sam.
A ona odgovori:
Što si vidio, Didriče? Ništa nisam uradila.
Vidio sam, Iselin, što si uradila, opet će on. Vidio sam, Iselin.
Uto šumom zazvoni njezin veseo smijeh, i ona s njim odlazi, ushićena i grešna od glave do pete. I kamo odlazi? Sljedećem slugi, lovcu u šumi.
Bila je ponoć. Ezop se otrgnuo i lovio na svoju ruku, čuo sam njegovo lajanje gore na brdu, i kad sam ga najzad vratio, bio je jedan sat. Naišla je neka pastirica, plela je čarapu, pjevušila je i gledala oko sebe. Ali, gdje joj je blago? I što to ona traži, sama, u ponoć u šumi? Možda ništa i ne traži. Možda je uznemirena, ili pak radosna, te zato šumom luta. Pomislio sam: Čula je Ezopov lavež, i znala da sam ja u šumi.
Kad je prišla, ustao sam, stajao i gledao je, tako krhku i mladu. I Ezop je stajao i gledao u nju.
“Otkud dolaziš?” upitao sam je.
“Od mlina”, odgovorila je.
Ali, što li je ona radila kod mlina tako kasno noću?
“Kako te nije strah hodati šumom tako kasno”, kazao sam, “tako krhkoj i mladoj?”
Ona se nasmijala i odgovorila:
“Nisam ja tako mlada, devetnaest mi je godina.”
Ali nije mogla imati devetnaest godina, bijah uvjeren u to, slagala me je bar za dvije godine, možda joj je tek sedamnaest. No zašto je lagala da je starija?
“Sjedni”, kazao sam, “i kaži mi kako ti je ime.”
Sjela je kraj mene, zacrvenjevši se, i kazala da se zove Henriette.
Upitao sam:
“Imaš li momka, Henriette, i je li te on ikad zagrlio?”
“Da”, odgovorila je, stidljivo, i nasmijala se.
“Koliko puta?”
Šutjela je.
“Koliko puta?” ponovim.
“Dva puta”, izusti ona, tiho.
Privukoh je sebi i upitah:
“Kako te je zagrlio? Je li ovako?”
“Da”, prošapta ona dršćući.
Bilo je četiri sata.

IX

Razgovarao sam s Edvardom:
“Uskoro će kiša”, kazao sam.
“Koliko je sati?” upitala je ona.
Pogledao sam u sunce i odgovorio:
“Skoro pet.”
Upitala je:
“Zar tako točno možete odrediti prema suncu?”
“Da”, odgovorio sam, “mogu.”
Nasta tajac.
“A kad ne vidite sunce, kako onda znate koliko je sati.”
“Tad se ravnam prema drugim stvarima. Prema plimi i oseci, ili travi, koja polegne u određeno vrijeme, a i prema promjeni ptičje pjesme; neke ptice počinju pjevati kad druge ušute. A mogu se ravnati i po cvijeću, koje sklopi cvjetove popodne, i po lišću, čas je svijetlozeleno, čas tamnozeleno; usto, vrijeme i osjećam.”
“Stvarno?” dočeka ona.
Očekivao sam kišu i nisam htio Edvardu duže zadržavati nasred puta, maših se kape. Odjednom me ona zaustavi novim pitanjem, te ja ostadoh. Upitala me je, porumenjevši, što ja zapravo tu radim, zašto idem u lov, te zašto ovo, zašto ono. Lovim samo iz nužde, za hranu, kazao sam, ne umaram ja toliko Ezopa.
I dalje se ona, ponizna, rumenjela. Shvatio sam da je netko pred njom o meni govorio, nisu to bile njene riječi. Sažalih se na nju, izgledala je izgubljenom, sjetih se da je bez majke, njene mršave ruke izgledahu zapuštene. To me pogodi.
Elem, ne lovim da bih ubijao, nego da bih živio. Danas sam trebao jednog tetrijeba, zato nisam ulovio dva, drugog ću uloviti sutra. Zašto da ih ulovim više? Ja živim u šumi, ja sam šumski sin; od prvog lipnja je lovostaj i za snježnice i zečeve, skoro da i nemam više što loviti, no zato ću pecati ribu i živjeti od ribe. Dobit ću čamac od njenog oca i njime se otisnuti. Ne, ne, nisam ja lovac koji bi samo ubijao, nego da bih u šumi živio. U njoj mi je dobro, sjednem na zemlju i jedem, a ne kao u kući, sjedeći uspravljen na stolici; i tamo ne prevrnem nikakvu čašu. U šumi se ništa ne ustručavam, mogu legnuti na leđa i sklopiti oči, ako hoću, a u njoj mogu i kazati što hoću. Čovjek često poželi štogod kazati, govoriti naglas, što u šumi zazvuči kao da samo srce govori…
Kad je upitah shvaća li, potvrdno uzvrati.
Oči su joj počivale na meni, te sam nastavio govoriti. “Da Vam je samo znati što ja sve vidim na zemlji”, kazao sam. “Zimi hodam i ugledam tragove u snijegu, možda trag snježnica. Odjednom se tragovi gube, ptice su odletjele. Ali po otiscima krila mogu razaznati u kojem smjeru je divljač odletjela, i ubrzo ih pronađem. Svaki put je to mala novost za mene. Ujesen se često mogu spaziti meteoriti. Kakav se to svijet, tad pomislim u svojoj samoći, toliko potresa? Svijet koji se na moje oči raspada na komade? I ja – ja sam taj kome je priušteno vidjeti zvijezdu padalicu u svom životu! A kad ljeto dođe, tad je možda na svakom listu neka živa životinjica, mogu vidjeti da su neke bez krila, one nikamo ne mogu stići, moraju živjeti i umrijeti na tom listku, gdje su i došle na svijet. Zamislite to. Katkad ugledam plavu muhu. I sve to, kad se sluša, izgleda neznatno, ne znam da li shvaćate.”
“Kako da ne, shvaćam.”
“Da, da. I ponekad gledam travu, a možda i trava gleda mene, što znamo? Promatram pojedinu vlat, možda ona malo uzdrhti, i to je, pomislim, nešto; mislim u sebi: gle, tu je vlat trave i dršće! A onda stablo bora, u koje pogledam, koje možda ima granu, o kojoj isto tako malo razmišljam. A dogodi se da katkada sretnem i ljude po brdima.”
Pogledao sam je, stajala je nagnuta i slušala. Nisam je mogao prepoznati. Toliko se unijela u moju priču da se posve izgubila, poružnjela je, izgledala priprosto, usne joj se objesile.
“Tako dakle”, kazala je i uspravila se.
Pale su prve kapi kiše.
“Pada kiša”, kazao sam.
“Da, zamislite, pada kiša”, kazala je i ona i već krenula. Nisam je otpratio kući, išla je sama svojim putem, požurio sam prema svojoj kolibi. Domalo je počelo snažnije padati. Odjednom začujem da netko iza mene trči, zaustavim se i ugledam Edvardu. Zarumenjela se od napora i smješkala.
“Zaboravila sam”, izustila je, zadihana. “Radi se o izletu na sušilo ribe. Doktor dolazi sutra, imate li Vi vremena?”
“Sutra? Stvarno? Kako da ne, imam vremena.”
“Zaboravila sam”, opet je kazala osmjehujući se.
Kad je odlazila, zapazio sam njene vitke, lijepe cjevanice, bile su mokre skoro do koljena. Cipele su joj bile iznošene.

X

Još se dobro sjećam jednog dana. Bio je to dan kad je nastupilo moje ljeto. Sunce je već počelo sjati noću i do ujutro bi osušilo vlažnu zemlju, zrak je, nakon zadnje kiše, postao blag i ugodan.
Bijaše poslijepodne kad sam se našao na pristaništu. Voda je bila posve mirna, čuli smo smijeh i glasove s otoka, gdje su momci i djevojke pripremali ribu za sušenje. Bilo je to veselo popodne.
A zar nije bilo veselo popodne? Ponijeli smo košare s hranom i vinom, veliko društvo raspoređeno u dva čamca, mlade žene u svijetlim haljinama. Bijah tako zadovoljan, pjevušio sam.
I smjestivši se u čamcu pomislih otkuda li su svi ovi mladi ljudi. Bile su tu kćeri šefa policijske postaje i oblasnog liječnika, dvije guvernante, dame s župnoga dvora; nisam ih vidio prije, bijahu mi nepoznate, a ipak toliko srdačne, kao da se dugo poznajemo. Načinio sam nekoliko grešaka, odvikao sam se od druženja s ljudima i često sam mlade dame oslovljavao s ti; no nije mi se zamjerilo. Jednom kazah: draga, ili: draga moja; ali i to mi bijaše oprošteno, pretvarale su se kao da to i nisam kazao.
Na gospodinu Macku je kao i obično bio njegov neuštirkani žabo s dijamantnom kopčom. Činilo se da bijaše odlično raspoložen, povikao je prema onom drugom čamcu:
“Pazite na košare s bocama, luđaci! Doktore, Vi mi odgovarate za boce.”
“Dobro”, uzvratio je doktor. I samo ta dva uzvika preko vode, s čamca na čamac, zazvučaše mi zabavno i veselo.
Na Edvardi bijaše jučerašnja haljina, kao da nije imala drugu haljinu, ili nije htjela odjenuti drugu. I cipele su joj bile one iste. Učini mi se da joj ruke nisu baš čiste; no na glavi je imala posve nov šešir s perom. Ponijela je i onu svoju bojenu jaknu da bi na njoj sjedila.
Po želji gospodina Macka ispalio sam jedan hitac, a kad smo pristajali, dva, iz obje svoje cijevi; poslije se začuo uzvik hura. Zaputili smo se otokom, ljudi koji su sušili ribu pozdravljali su nas sve, dok je gospodin Mack razgovarao s njima kao sa svojim radnicima. Brali smo ivančice i ljutiće, i zabadali ih u zapučke; neki su nalazili zvončiće.
I mnoštvo morskih ptica je kričalo i kriještalo u zraku i na obali.
Smjestili smo se na jednoj travnatoj poljani, tu bijaše nekoliko usamljenih breza bijele kore, te smo otvarali košare, a gospodin Mack boce. Svijetle haljine, plave oči, zvek čaša, more, bijela jedra. Malo zapjevasmo.
I obrazi se zarumenješe.
Sat kasnije pun sam ushita; svaka sitnica djeluje na me; ganut sam velom što leprša na nekom šeširu, opalom vlasi kose, dvama očima što se u smijehu sklapaju. Taj dan, taj dan!
“Čula sam da imate malu, udobnu kolibu, gospodine poručniče?”
“Imam, pravo gnijezdo. Bože, koliko mi je prirasla za srce! Dođite jednom u posjet, gospođice; tamo je samo jedna takva koliba. A iza kolibe je velika šuma.”
Druga prilazi i ljubazno kaže:
“Niste bili prije ovdje na sjeveru?”
“Ne”, odgovorim. “Ali sve mi je ovdje već dobro poznato, moje dame. Noću stojim licem u lice s brdima, zemljom i suncem. Uostalom, i ne treba mi ništa više od toga. Kakvo vi ljeto ovdje imate! Oglasi se noću, dok svi spavaju, i ujutro je već tu. Sâm sam to vidio vireći kroz svoj prozor. Imam dva prozorčića.”
Treća prilazi. Ljupka je glasa, a i male su joj ruke ljupke. O, kako su svi bili ljupki! Ta treća kaže:
“Da zamijenimo cvijeće? To donosi sreću.”
“Da”, kazao sam i ispružio ruku, “da zamijenimo cvijeće, i hvala Vam za to. Kako ste lijepi, imate očaravajući glas, cijelo sam ga vrijeme slušao.”
Ali ona povuče svoje zvončiće sebi i, kratko i jasno, kaže:
“Što Vam je? Nisam mislila na Vas.”
Nije mislila na mene! Ta me moja pogreška zaboli, poželjeh pobjeći, što dalje odatle, u svoju kolibu, gdje mi se samo vjetar obraća. “Ispričavam se”, kažem, “oprostite mi.” Ostale se dame zgledaju, i udalje se da me svojim prisustvom ne bi povrijedile.
U tom se času netko brzo zaputi prema nama, svi to vide, i svi gledaju u Edvardu kako nam se primiče. Prišla je meni, nešto govori, baci mi se oko vrata, stegne me i više puta poljubi u usta. Nešto, između poljubaca, govori, noja ne čujem što kaže. Nisam sve to shvaćao, srce mi je utihnulo, samo sam zapazio oganj u njenim očima. Kad me pusti, male su joj se grudi podizale i spuštale. Još je ona tu stajala, preplanula lica i vrata, visoka i tankovita, užarenih očiju, ni na što se nimalo ne obazirući; svi su u nju gledali. Po drugi put bijah zanesen njenim tamnim obrvama, visoko uzvijenim prema čelu.
Ali, dragi Bože, pa ona me je poljubila naočigled svih!
“Što Vam je, djevojko Edvarda?” upitao sam, i čujem kako mi krv tuče, čujem je iz dna sebe, ne mogu jasno ni govoriti.
“Nije ništa”, odgovori ona. “Samo mi se prohtjelo. Nije ništa.”
Skinem svoju kapu i mehanički se pogladim po kosi, stojeći i gledajući u nju. Zar to nije ništa? mislio sam.
Uto se začu glas gospodina Macka s drugog kraja otoka, nešto on govori, što mi ne možemo čuti; no ja s radošću pomislim da gospodin Mack ništa nije vidio, ništa znao. Kako je dobro da je on upravo sad na drugom kraju otoka! Bi mi odmah lakše, priđem društvu i, nasmijavši se, kažem, nastojeći biti što ravnodušnijim:
“Zamolio bih vas sve skupa da mi oprostite zbog mog maloprijašnjeg nepristojnog ponašanja; i ja sam očajan zbog njega. Iskoristio sam priliku kad je djevojka Edvarda htjela zamijeniti cvijeće sa mnom, i uvrijedio je; molim nju i sve vas da mi se oprosti. Stavite se u moj položaj: živim sam, nisam naviknut na druženje s damama; usto sam danas pio vina, na što isto tako nisam naviknut. Imajte obzira prema meni.”
Nasmijao sam se i pravio ravnodušnim, omalovažavajući cijelu stvar, kako bi se to zaboravilo; ali u svojoj sam duši bio ozbiljan. Moj govor nimalo nije djelovao ni na Edvardu, nije ni pokušala nešto sakriti, niti poništiti dojam svoje ishitrenosti, naprotiv, sjela je blizu mene i cijelo me vrijeme gledala. Ponekad bi mi se obratila. Kad smo se kasnije igrali udovice, glasno je kazala:
“Htjela bih poručnika Glahna. Ne da mi se ni za kim drugim trčati.”
“Kvragu, djevojko, ušutite!” prošaptao sam i lupnuo nogom o zemlju.
Iznenađenje joj se ukaza na licu, nosom načini bolnu grimasu i zbunjeno se nasmiješi. Duboko me to ganu, tom se nemoćnom izrazu njenog pogleda i cijele njene vitke prilike nisam mogao suprotstaviti, zavoljeh je i uzeh njene duge, uske ruke u svoje.
“Kasnije!” kazao sam. “Sad je dosta. Možemo se naći sutra.”

XI

Noću začuh da se Ezop podigao iz svog ugla i zarežao, čuo sam to kroza san; ali pošto sam upravo tad sanjao o lovu, to se režanje uklopilo u moj san, te me i nije sasvim razbudilo. Kad sam oko dva sata ujutro izašao iz kolibe, tragovi dvaju ljudskih stopala su se vidjeli u travi; netko je tu bio, prvo je prišao jednom mom prozoru, pa drugom. Tragovi su se gubili dolje na putu.
Prilazila mi je zažarenih obraza, sasvim blistava lica.
“Jeste li čekali?” kazala je. “Plašila sam se da ne čekate.”
Nisam čekao, pa ona je došla prije mene.
“Jeste li dobro spavali?” upitao sam. Skoro da i nisam znao što bih kazao.
“Ne, nisam, bila sam budna”, uzvratila je. Pa je ispričala da joj se nije dalo spavati, sjedila je na stolici sklopljenih očiju. A i prošetala je malo.
“Netko je noćas bio pred mojom kolibom”, kazao sam. “Jutros sam vidio tragove u travi.”
Lice joj malo poblijedi, uhvati me za ruku, tu, na putu, i ne odgovori. Pogledam je i upitam:
“A da to možda niste bili Vi?”
“Da”, odgovorila je i priljubila se uza me, “ja sam to bila. Nisam Vas valjda probudila, hodala sam tiho, što sam mogla tiše. Jesam, ja sam bila. Još jednom sam bila blizu Vas. Volim Vas.”

XII

I svaki, svaki dan sam je viđao. I to rado, rado sam je viđao, priznajem, srce mi bijaše ludo za njom. Otad su prošle dvije godine, sad na to mislim samo kad hoću, cijela me pustolovina zabavlja i veseli. A što se tiče ona dva zelena ptičja pera, malo kasnije ću to objasniti.
Na više mjesta smo se sastajali, kod mlina, na putu, da, čak i u mojoj kolibi; došla bi gdje god sam ja htio. Dobar dan! uvijek bi prvo uzviknula, na što bih i ja isto tako odgovorio.
“Veseo si danas, pjevaš”, kazala bi, a oči joj blistaju.
“Jesam, veseo sam”, odgovorio bih. “Imaš mrlju na ramenu, prašina, što li, možda blato s puta; htio bih poljubiti tu mrlju, hoću, dozvoli mi da je poljubim. Sve me tvoje raznježuje, smeten sam zbog tebe. Noćas nisam spavao.”
I to bijaše istina, ležao sam besan, ne jednu noć.
Šetamo jedno uz drugo putom.
“Što misliš, ponašam li se onako kako bi ti htio?” oglasi se ona. “Možda previše pričam? Nisam? Da, ali kaži, što misliš. Ponekad u sebi pomislim da ovo nikako ne može izaći na dobro…”
“Što, što ne može izaći na dobro?” upitam je.
“Ovo s nama. Neće izaći na dobro. Vjerovao ti ili ne, evo u ovom času zebem; osjetim jezu po leđima, čim ti se malo primaknem. Od sreće.”
“Da, i ja”, uzvratim, “i ja se naježim, čim te vidim. Ali, ipak će biti dobro. Uostalom, malo ću te potapšati po leđima da te ugrijem.”
Nerado mi ona dopusti, potapšem je malo jače, tek šale radi, nasmijem se i upitam pomaže li.
“O, ne, molim te, ne udaraj me više po leđima”, ona će.
Tih nekoliko riječi! Zazvučalo mi je tako bespomoćno kad je kazala: O, ne, molim te…
Zatim krenusmo dalje putom. Da se nije naljutila zbog moje šale? zapitao sam se, i htio provjeriti. Kazao sam:
“Sjećam se jedne zgode. Jednom, pri sanjkanju, neka mlada dama je sa svog vrata skinula bijeli svileni rubac i svezala ga meni oko vrata. Uvečer sam joj kazao: Vratit ću Vam rubac sutra, dat ću ga da se opere. O ne, odgovori ona, dajte mi ga sad, hoću ga takvog kakav je, baš takvog kao što ste ga Vi nosili. I dadnem joj rubac. Tri godine kasnije opet sretnem onu mladu damu. Rubac? kazao sam. I ona je donijela rubac. Bio je u svom papiru, isti, onako isto neopran, vidio sam svojim očima.”
Edvarda nakosi glavu i pogleda me.
“I? Što je bilo dalje?”
“Ništa nije bilo dalje”, kazao sam. “Ali mislim da je to bilo lijepo od nje.”
Nasta tajac.
“A gdje je sad ta dama?”
“U inozemstvu.”
Nismo više o tome govorili. Ali kad je trebala krenuti kući, kazala je:
“Onda, laku noć. I ne misli više na tu damu; u redu? Ja ne mislim ni na koga drugog osim na tebe.”
Vjerovao sam joj, vidio sam da misli onako kako govori, a bilo mi je najvažnije da misli na mene. Išao sam iza nje.
“Hvala, Edvarda!” kazao sam. Domalo dodadoh iz dubine svoga srca: “Odveć si dobra za me, i zahvalan sam što me želiš; Bog će te za to nagraditi. Znam da nisam tako dobar, kao mnogi drugi koje bi mogla dobiti; ali ja sam sasvim tvoj, samo tvoj, tako mi života! O čemu razmišljaš? Pa ti plačeš.”
“Ma nije ništa”, uzvrati ona. “Zazvučalo je tako čudno, da će me Bog za to nagraditi… Govoriš, tako nekako, kao… O, kako te volim!”
Odjednom ona poletje prema meni, pade mi oko vrata nasred puta i strasno me poljubi.
A kad je otišla, skrenuo sam u šumu kako bih se sakrio i načas bio sam sa svojom srećom. Zatim sam, ganut, potrčao natrag na put, i osvrnuo se, da me tkogod ne gleda. No nikoga nisam vidio.

XIII

Ljetne noći i mirna voda i beskrajno tiha šuma. Nikakva krika, nikakva koraka s putova, srce mi bijaše opijeno kao od rujnoga vina.
Moljci i leptirice bešumno ulijeću kroz moj prozor, privučeni svjetlošću ognjišta i mirisom moje pečene ptice. Prigušenim zvukom udaraju o strop, prozuje mi kraj ušiju, jeza me od njih podilazi, i slete na moj bijeli rog s barutom na zidu. Promatram ih, stoje trepereći i gledaju u me, bumbari, gundelji, moljci. Pomislim da su neki od njih kao leteće maćuhice.
Iziđem pred kolibu i osluškujem. Ništa, nikakva glasa, sve spava. Zrak svijetli od letećih kukaca, mirijadama zujećih krila. Onamo na rubu šume su paprat i jedić; vrijes cvjeta, volim njegove sitne cvjetove. Hvala ti, Bože, za svaki vrijesov cvjetić koji vidim; oni su kao ružice na mom putu, plačem iz ljubavi prema njima. Negdje u blizini je i divlji karanfil, ne vidim ga, ali mu osjetim miomiris.
U noćnim su se satima naglo u šumi razvili veliki, bijeli cvjetovi, njihova se stigma otvorila, oni dišu. I dlakave noćne leptirice spuštaju se u njihove listove i cijela se biljka trese. Idem od jednog cvijeta do drugog, opijeni su, opijeno cvijeće, i gledam kako se ono opija.
Lagani koraci, ljudski dah, veselo dobra večer.
Odgovorim, kleknem na zemlju i obujmim ta dva koljena i ubogu haljinu.
“Dobra večer, Edvarda!” kažem još jednom, klonuo od sreće.
“Zar me toliko voliš!” prošapće ona.
“O, koliko sam zahvalan!” uzvratim. “Ti si moja, i cijeli mi dan srce miruje i misli na tebe. Ti si najljepša djevojka na cijelom svijetu, i ja te ljubim. Koliko se samo puta nisam zacrvenio od radosti pomislivši samo da sam te ljubio.”
“Zašto me baš večeras toliko voliš?” upita ona.
Volio sam je iz bezbroj razloga, sama pomisao na nju ispunjavala me je ljubavlju. Taj pogled pod izvijenim obrvama visoko gore prema čelu, pa ta tamna, divna put!
“Kako te ne bih volio!” kazao sam. “Hodam i svakom drvetu zahvaljujem što si čila i vesela. Jednom, na nekom balu, jedna je mlada dama sve plesove presjedjela, nitko je nije pozvao na ples. Nisam je poznavao, no njeno lice mi bijaše ugodno, te sam joj se naklonio. I? O, ne, odmahnula je glavom. Gospođica ne pleše? kazao sam. Možete li zamisliti, odgovorila je ona, otac mi je bio zgodan, a majka prava ljepotica, i otac je majku osvojio odmah, na prvi pogled. A ja sam hroma.”
Edvarda me pogleda.
“Da sjednemo”, kazala je.
Sjeli smo u vrijes.
“Znaš li što moja prijateljica kaže o tebi?” započe ona. “Kaže da imaš životinjski pogled, kad je pogledaš, ona poludi. Kao da je dodiruješ, kaže.”
Neka posebna radost zaleprša mnome kad to čuh, ne zbog sebe, nego zbog Edvarde, te pomislih: meni je stalo samo do jedne, i do toga što ona kaže o mom pogledu. Upitao sam:
“Koja je to prijateljica?”
“Neću kazati”, uzvrati ona, “ali to je jedna od onih što su bile s nama na sušilu.”
“Da, da”, izustio sam.
Pa smo govorili o drugim stvarima.
“Otac mi jednog od sljedećih dana putuje u Rusiju”, kazala je, “i tad bih priredila zabavu. Jesi li bio na Korholmeneu? Ponijet ćemo dvije košare vina, opet će biti one dame sa župnoga dvora, otac mi je već nabavio vino. Ali nećeš opet gledati u moju prijateljicu, je li tako? Ne, zar hoćeš? Inače je neću pozvati.”
I ništa više ne kazavši odjednom mi se strasno baci oko vrata i pogleda me, zurila je u moje lice, čujno dišući. Pogled joj bijaše potpuno crn.
Naglo sam ustao i u svojoj zbunjenosti samo kazao: “Stvarno, otac će ti u Rusiju?”
“Zašto si tako brzo ustao?” upita ona.
“Zato što je odveć kasno, Edvarda”, kazao sam. “Sad se oni bijeli cvjetovi opet sklapaju, sunce izlazi, stiže dan.”
Ispratio sam je kroz šumu, stao sam i gledao za njom, što sam mogao duže; daleko dolje ona se okrenula i prigušeno doviknula laku noć. Zatim je nestala. U isti se čas otvoriše kovačeva vrata, neki čovjek s bijelim žaboom iziđe, osvrnu se oko sebe, navuče šešir bolje na čelo i zaputi se dolje prema Sirilundu.
Još mi je u ušima odzvanjalo Edvardino laku noć.

XIV

Radost opija. Ispalim iz svoje puške, i nezaboravna jeka odgovara s brda na brdo, lebdi ponad mora i odjekuje u uhu umornoga kormilara. Čemu se radujem? Nekoj misli, koju pomislim, uspomeni, zvuku u šumi, nekom čovjeku. Mislim na nju, sklopim oči i mirno stojim na putu i mislim na nju, brojim minute.
Ožednio sam, napijem se na potoku; brojim stotinu koraka naprijed i stotinu koraka natrag; sad je već kasno, pomislim.
Da se nije što dogodilo? Prošlo je mjesec dana, a mjesec dana i nije tako dugo; ma ne, ništa se nije dogodilo! Sami Bog zna kako je ovaj mjesec brzo prošao. Ali noći su mnogo duže, te mi na um padne da skvasim kapu u potoku i opet je osušim, samo da skratim vrijeme, dok čekam.
Svoje sam vrijeme računao po noćima. Dogodilo bi se, katkad, da padne noć a da Edvarda ne dođe, jednom je nije bilo dvije noći. Dvije noći! Ništa je nije spriječilo, tad sam pomislio da je moja sreća možda dostigla svoj vrhunac.
A zar nije?
“Čuješ li, Edvarda, koliko je nemira noćas u šumi? Neprekidno šuška po visovima, i veliko lišće treperi. Nešto se možda sprema; ali nisam to htio kazati. Čujem pticu gore na brdu, pjeva, sigurno sjenica; ali već dvije noći sjedi na istom mjestu i domamljuje. Čuješ li onaj isti, ujednačen zvuk?”
“Da, čujem ga. Zašto me to pitaš?”
“Ni za što. Ona je onamo dvije noći. Htio sam samo to kazati… Hvala, hvala ti što si večeras došla, ljubavi! Sjedio sam ovdje večeras i očekivao te, i radovao se tvom dolasku, kao što sam i sinoć na te čekao.”
“I ja sam čekala. Mislim na tebe, skupila sam i sakrila krhotine čaše koja ti je jednom ispala; sjećaš li se toga? Otac mi je sinoć otputovao, ispričavam se što nisam došla, imala sam tako mnogo pakirati i stalno ga na nešto podsjećati. Znala sam da lutaš šumom i čekaš, plakala sam i pakirala.”
Ali nje dvije noći nije bilo, pomislio sam, što je radila prve noći? I zašto u njenim očima nema tako mnogo radosti, kao prije?
Jedan sat je prošao. Sjenica je gore na brdu zamukla, šuma bijaše mrtva. Ma ne, ne, ništa se nije dogodilo, sve je kao prije, ona mi pruži ruku i kaza laku noć i s ljubavlju me pogleda.
“Sutra?” kazao sam.
“Ne, ne sutra”, odgovorila je.
Nisam upitao zašto.
“Pa sutra imamo našu zabavu”, kazala je smijući se. “Htjela sam te samo iznenaditi, ali ti si se odmah tako snuždio, pa evo moram kazati. Htjela sam te pozvati pismeno.”
U duši mi neizrecivo laknu.
Krenula je, na rastanku kimnula glavom.
“Samo još jedno”, kazao sam, stojeći na istom mjestu. “Koliko ima da si pokupila krhotine čaše i sakrila ih?”
“Koliko ima?”
“Da, možda ima tjedan dana, ili dva tjedna?”
“Pa, možda ima dva tjedna. A zašto to pitaš? Ne, kazat ću ti istinu, jučer sam to uradila.”
Jučer je to uradila, ne tako davno, jučer je dakle na mene mislila! Sve je znači ipak dobro.

XV

Dva čamca bijahu na vodi, u koje smo se ukrcali. Pjevali smo i razgovarali. Korholmene su se nalazile izvan otoka, trebalo je vremena do tamo doveslati, dotle smo se dovikivali s jednog čamca na drugi. Na doktoru je bila svijetla odjeća, kao i na damama; nikad ga prije nisam vidio tako raspoložena, živo je razgovarao, nije on više bio tek nijemi slušatelj. Imao sam dojam da je malo popio, i da zbog toga bijaše veseo. Kad smo se iskrcali, načas on privuče pažnju društva i poželi nam dobrodošlicu. Pomislih: Gle ti to, Edvarda ga je izabrala za domaćina.
S najvećom se srdačnošću on zabavljao s damama. Prema Edvardi bijaše uljudan i ljubazan, počesto je nastupao očinski i, kao i toliko puta ranije, brižljivo ju je podučavao. Govorila je o nekom datumu, kazala je: “Rođena sam trideset i osme”, a on je upitao: “Valjda mislite tisuću osamsto trideset i osme?” Kad bih ja štogod kazao, uljudno bi me saslušao, ne bi me ignorirao.
Neka mlada djevojka mi je prišla i pozdravila. Nisam je prepoznao, nisam je se mogao sjetiti, te sam kazao nekoliko čudnih riječi, na što se ona nasmijala. Bila je to jedna od kćeri oblasnog crkvenog predstojnika, bio sam s njom na sušilu, i pozvao ju u svoju kolibu. Neko smo vrijeme razgovarali.
Tako prođe jedan sat, ili pak dva. Dosađujem se, pijem vino, koje mi nalijevaju, družim se sa svima, ćaskam sa svima. I opet nekoliko puta, u zabludi, pogriješim, nesiguran sam i načas ne znam kako uzvratiti na ljubaznost, dogodi se da govorim nepovezano ili da čak zanijemim, i zbog toga se uzrujam. Onamo kod velikog kamena, koji koristimo kao stol, sjedi doktor i gestikulira.
Duša! Što je to duša? usplahirio se on. Kćer crkvenog predstojnika ga je optužila da je slobodni mislilac; dobro, a zar čovjek ne bi trebao slobodno misliti? Pakao se predstavlja kao kuća pod zemljom a vrag kao šef ureda, – o, ne, veličanstvo je on. Htio je govoriti o oltarskoj slici u mjesnoj crkvi: Kristov kip, nekoliko Židova i Židovki, voda u vino, dobro, ali… Krist ima aureolu oko glave. Što je aureola? Žuti obruč bačve, koji stoji na tri vlasi…
Dvije od dama, zaprepaštene, sklopiše ruke. Ali doktor se spasi kazavši u šali:
“Zvuči strašno, zar ne? Priznam. Ali ako to ponoviš, sedam ili osam puta, i malo o tom porazmisliš, već zvuči bolje… Mogu li imati tu čast da nazdravim s damama!”
Te je on kleknuo u travu pred te dvije dame i nije skinuo šešir i odložio ga ispred sebe, nego ga lijevom rukom podignu visoko uvis i isprazni čašu zabacivši glavu unatrag. Bijah oduševljen njegovom velikom sigurnošću i nazdravio bih s njim, da on već nije ispraznio svoju čašu.
Edvarda ga je pratila očima. Stadoh blizu nje, i kazah:
“Hoćemo li se danas igrati udovice?”
Ona se malo trgnu i ustade.
“Zapamtite da jedno drugom sad ne govorimo ti”, prošapta ona.
Nisam bio ni kazao ti. Opet se udaljih.
Prođe još jedan sat, dan se oduljio, davno bih se ja zaputio kući, sâm, samo da sam imao treći čamac; Ezop je ostao svezan u kolibi, možda je mislio na mene. Zacijelo su Edvardine misli daleko od mene, govorila je o putovanju, o sreći koja je negdje drugdje, obrazi su joj gorjeli, čak je pri govoru pravila greške:
“Nitko ne bi bio više sretniji od mene, onog dana…”
“Više sretniji?” dometne doktor.
“Što?” upita ona.
“Više sretniji?”
“Ne razumijem.”
“Rekli ste više sretniji, ništa drugo.”
“Zar jesam? Oprostite. Nitko ne bi bio sretniji od mene, onog dana kad bih stajala na palubi broda. Ponekad čeznem za mjestima za koja ne znam ni da postoje.”
Čeznula je otputovati, na mene dakle nije mislila. Stajao sam ondje i po licu joj vidio da joj nisam na pameti. No, na to se nije imalo što kazati; ali, stajao sam i na njenom licu sve to vidio. I minute su žalosno polako prolazile. Više njih upitah hoćemo li ubrzo krenuti kući, kasno je, kazao sam, a Ezop je ostao u kolibi svezan. Ali nikome se nije išlo kući.
Po treći put priđoh kćeri crkvenog predstojnika, mislio sam da je ona ta koja je govorila o mom životinjskom pogledu. Pili smo skupa; imala je razroke oči, nikad nisu mirovale, neprekidno je gledala u mene.
“Recite mi”, kazao sam, “zar ne mislite, gospođice, da ljudi u ovim krajevima liče na kratko ljeto? Nestalni su i očaravajući, baš kao i ono?”
Govorio sam glasno, čak i preglasno, i to namjerno. Glasno sam govorio i kad sam opet zamolio gospođicu da me posjeti i vidi moju kolibu. “Bog bi Vas zbog tog blagoslovio”, kazao sam u svojoj bijedi, i već sam zamišljao što bih joj, ako ushtjedne doći, mogao pokloniti; možda, pomislio sam, i nemam ništa drugo osim svog roga za barut.
I gospođica obeća doći.
Edvarda je sjedila licem okrenuta na drugu stranu, pustila me je da govorim koliko sam htio. Inače je slušala sve što bijaše kazano, i tek katkad bi dobacila pokoju riječ. Doktor je mladim damama gledao u dlan i razvezao jezik; on sâm je imao fine, sitne ruke i prsten na jednom prstu. Osjećao sam se suvišnim, te sam se udaljio i neko vrijeme sjedio na kamenu. Poslijepodne već bijaše poodmaklo. Evo me sjedim sasvim sâm na kamenu, kazao sam sebi, a stvorenju koje bi me jedino moglo odavde izbaviti je svejedno. Uostalom, i meni je svejedno.
Obuze me jaki osjećaj napuštenosti. U ušima mi je odzvanjao razgovor onih iza mene, čuo sam Edvardu kako se smije; čuvši taj njen smijeh, smjesta sam ustao i prišao društvu. Uzbuđen, nisam vladao sobom.
“Samo trenutak”, kazao sam. “Palo mi je na um, sjedeći onamo, da biste možda htjeli pogledati moju zbirku mušica.” Te izvukoh svoju zbirku mušica. “Oprostite što se toga prije nisam sjetio. Molim vas učinite mi radost i pogledajte je, morate pogledati sve, tu su i crvene i žute mušice.” Dok sam govorio, držao sam kapu u ruci. A kad je primijetih u ruci, pomislih da nije u redu što sam je skinuo, zato je odmah stavih na glavu.
Načas nastade mrtva tišina, i nitko ne prihvati moju zbirku. Najzad doktor ispruži ruku i uljudno kaza:
“Da, hvala, da pogledamo te stvarčice. Uvijek mi je bilo tajnovito kako se mušice slažu.”
“Sâm to radim”, kazao sam pun zahvalnosti prema njemu. I smjesta stadoh objašnjavati kako ja to radim. Vrlo je jednostavno, nabavio sam pera i udice; no to i nije tako dobro urađeno, ali je ipak samo za vlastitu uporabu. Dobiju se gotove mušice, i to vrlo lijepe.
Edvarda baci ravnodušan pogled na me i na zbirku te nastavi razgovarati sa svojim prijateljicama.
“Tu je i materijal”, doktor će. “Gle ti to, koja lijepa pera.”
Edvarda podiže glavu.
“Ta su zelena lijepa”, kazala je. “Da ih pogledam, doktore.”
“Uzmite ih”, uzviknuo sam. “Pa da, uzmite ih, molim Vas. To su dva zelena ptičja pera. Budite dobri i uzmite ih, neka to bude uspomena od mene.”
Ona ih pogleda i kaza:
“Zelena su i zlatna, ako se drže na suncu. Da, hvala, kad mi ih već dajete.”
“Da, dajem Vam ih”, kazao sam.
Ona uze pera.
Domalo mi doktor vrati zbirku i zahvali se. Ustao je i upitao je li vrijeme razmišljati o povratku.
Kazao sam:
“Svakako, zaboga. Pas mi je kod kuće; znate, imam psa, on mi je prijatelj, leži i misli na mene, a kad dolazim, stoji na prednjim šapama na prozoru i pozdravlja me. Dan je bio zaista lijep, no uskoro će i mrak, hajdemo kući. Zahvaljujem vam se svima.”
Čekao sam na obali da vidim koji će čamac Edvarda izabrati, te sam odlučio sjesti u onaj drugi. No odmah me ona pozva. Začuđen, pogledah je, obrazi su joj plamtjeli. Kad mi priđe, ispruži ruku i nježno kaza:
“Hvala za pera… Čujte, zar nećemo u isti čamac?”
“Ako želite”, uzvratio sam.
Sjeli smo u čamac, ona se smjesti kraj mene, na moje sjedalo, i dodirnu me koljenom. Pogledao sam je, i ona načas pogleda u me. Godio mi je dodir njenog koljena, počeo sam se osjećati nagrađenim za taj gorki dan i radost se vrati, ali ona odjednom promijeni položaj, okrenu mi leđa i stade pričati s doktorom, koji je sjedio za krmom. Cijelih četvrt sata za nju nisam postojao. I tad sam učinio nešto zbog čega se kajem, i što još nisam zaboravio. Cipela joj je spala s noge, zgrabio sam je i zavitlao u vodu, radostan što je ona u blizini, ili iz potrebe da se istaknem i podsjetim je da i ja postojim – ne znam. Sve se odigralo tako brzo, uopće nisam razmišljao, tek mi je palo na pamet. Dame vrisnuše. Kao da bijah oduzet time što sam učinio; ali, koja korist? Učinjeno je učinjeno. Doktor mi priskoči upomoć, povikao je: “Veslajte!”, i usmjerio čamac prema cipeli; u sljedećem ju je trenu veslač zgrabio, upravo dok je tonula; skoro cijela čovjekova ruka bijaše mokra. Uto s oba čamca odjeknu mnogoglasno hura!, jer cipela bijaše spašena.
Bio sam duboko posramljen, osjećao sam kako mi lice mijenja boju i izobličuje se, dok sam svojom maramicom posušivao cipelu. Nijema, Edvarda ju uze. Tek malo kasnije ona kaza:
“Nikad takvo što nisam vidjela.”
“Ne, stvarno niste?” uzvratio sam. Osmjehnuo sam se i uspravio, pravio sam se kao da za moj nestašluk ima neki razlog, kao da iza toga nešto ima. A što bi bilo? Doktor me po prvi put pogleda podcjenjivački.
Prođe neko vrijeme, čamci su plovili kući, nezadovoljstvo društva je nestalo, pjevali smo, približavali smo se pristaništu. Edvarda se oglasi:
“Čujte, nismo popili sve vino, ima ga još mnogo. Priredit ćemo još jednu zabavu, kasnije, plesat ćemo, prirediti bal u našoj velikoj dvorani.”
Kad smo pristali, ispričah se Edvardi:
“Da samo znate koliko čeznem za svojom kolibom”, kazao sam. “Ovo je bio bolan dan.”
“Zar Vam je bio bolan dan, gospodine poručniče?”
“Hoću reći”, kazao sam i skrenuo pogled, “hoću reći, napravio sam toliko neprijatnosti i sebi i drugima. Bacio sam Vam cipelu u vodu.”
“Da, bio je to čudan postupak.”
“Oprostite mi!” kazao sam.

XVI

Je li moglo biti gore? Odlučio sam sačuvati prisebnost, ma što se dogodilo, Bog mi je svjedok. Pa tko se kome od početka nametao? Zar ja njoj? O ne, nikada; samo sam se jednom našao na putu kojim je ona prolazila. O, kakvo ljeto bijaše tu na sjeveru! Gundelj je već bio prestao letjeti, a ljudi su mi postajali sve neobjašnjivijima, iako ih je sunce obasjavalo i dan i noć. Što li su tražile njihove plave oči, i kakve li su se misli rojile iza njihovih čudnih čela? Uostalom, bilo mi je svejedno za sve njih. Uzeo bih svoj ribarski pribor i dva bih dana, ili četiri, pecao; ali noću bih ležao u kolibi otvorenih očiju…
“Nisam Vas vidio četiri dana, Edvarda?”
“Baš tako, četiri dana. Čujte, imala sam posla preko glave. Dođite pa se uvjerite.”
Uvela me je u veliku sobu. Stolovi su bili izneseni, stolice postavljene uza zidove, sve pomaknuto; luster, kaljeva peć i zidovi bijahu čudesno ukrašeni vrijesom i crnom tkaninom iz dućana. Klavir stajaše u jednom uglu.
To je dakle njena priprema za “balet”.
“Kako Vam se čini?” upitala je.
“Čudnovato”, odgovorio sam.
Iziđosmo iz sobe.
Kazao sam:
“Čujte, Edvarda, zar ste me sasvim zaboravili?”
“Ne razumijem Vas”, odgovorila je začuđeno. “Zar ne vidite što sam sve napravila? Zar sam Vam mogla doći?”
“Ma ne”, uzvratio sam, “možda mi i niste mogli doći.” Bijah neispavan i iscrpljen, govorio sam nepovezano i nekontrolirano, cijelog sam dana bio nesretan. “Ne, nikako mi niste mogli doći. Što sam ono htio kazati… Jednom riječju, nastala je neka promjena, nešto se dogodilo. Da. Ali, ne mogu Vam pročitati na licu što je to. Kako Vam je čudno čelo, Edvarda! Sad to vidim.”
“Ali ja Vas nisam zaboravila!” povikala je zarumenjevši se, i odjednom me uhvati ispod ruke.
“Ne, ne, možda me i niste zaboravili. A onda ne znam što govorim. Jedno od dvoga.”
“Sutra ćete dobiti poziv. Morate plesati sa mnom. O, kako ćemo plesati!”
“Hoćete li sa mnom malo prošetati?” upitao sam.
“Sad? Ne, ne mogu”, odgovorila je. “Uskoro dolazi doktor, nešto mi treba pomoći, još ima ponešto da se uradi. Pa, mislite da bi soba mogla ovako izgledati? Ali zar ne mislite…”
Neka se kočija vani zaustavi.
“Zar doktor danas dolazi kočijom?” upitam.
“Da, poslala sam konja i kočiju po njega, htjela sam…”
“Poštedjeti mu bolesno stopalo, znam. Ne, dopustite mi da idem… Dobar dan, dobar dan, doktore. Radujem se što Vas opet vidim. Čili i veseli, kao i uvijek? Nadam se da ćete mi oprostiti što vas napuštam.”
Ispred stepenica sam se jednom okrenuo, Edvarda je stajala na prozoru i gledala za mnom, objema je rukama držala zavjese pomaknute ustranu da bi vidjela, zamišljena izraza lica. Mnome prostruji smiješna radost, brzo se udaljim od kuće, laka koraka i smračena pogleda, puška mi u ruci bijaše laka kao štap za šetnju. Kad bi bila moja, postao bih dobar čovjek, pomislio sam. Stigao sam do šume i razmišljao dalje: Kad bi bila moja, služio bih je ustrajnije od bilo koga drugog, a ako bi se pokazalo i da je nedostojna mene, i ako bi joj palo na pamet tražiti nemoguće od mene, učinio bih sve što mogu, čak i više od toga, i radovao bih se što je moja… Zaustavio sam se, pao na koljena i u smjernosti i nadi stao ljubiti travu na rubu puta, a zatim opet ustao.
Na kraju se osjećah skoro sigurnim. Njeno promijenjeno ponašanje u posljednje vrijeme bijaše samo njezin hir; stajala je i gledala za mnom dok sam odlazio, stajala je na prozoru i slijedila me očima dok se nisam izgubio, što je više mogla uraditi? Oduševljenje me je potpuno poremetilo, bijah gladan, ali glad više nisam osjećao.
Ezop je trčao ispred mene, domalo poče lajati. Pogledah, neka žena s bijelim rupcem na glavi stoji na uglu kolibe; bijaše to Eva, kovačeva kći.
“Dobar dan, Eva!” uzviknuo sam.
Stajala je kraj onog visokog, sivog kamena, sva rumena u licu, i sisala prst.
“Jesi li to ti, Eva? Što ti je?” upitao sam.
“Ezop me je ugrizao”, odgovorila je i plašljivo oborila oči.
Pogledao sam joj prst. Pa ona se sama ugrizla. Neka slutnja mi projuri glavom, upitam:
“Jesi li dugo ovdje stajala i čekala?”
“Ne, ne baš dugo”, odgovori ona.
I da nijedno od nas ništa više nije kazalo, uzeh je za ruku i uvedoh u kolibu.

XVII

Došao sam kao i obično s pecanja i pojavio se na “baletu”, s puškom i torbom, samo sam bio odjenuo svoju najbolju kožnu odjeću. Bijaše kasno kad sam stigao u Sirilund, čuo sam da se u sobi pleše, domalo netko uzviknu: Evo lovca, poručnika! Nekoliko mladih ljudi me opkoliše, htjeli su vidjeti moj ulov, bijah ulovio dvije morske ptice i upecao nekoliko koljaka. Edvarda mi uz osmijeh poželi dobrodošlicu, plesala je, sva se zarumenjela.
“Prvi ples sa mnom!” kazala je.
I plesali smo. Srećom, nikakva se nezgoda nije dogodila, zavrtjelo mi se, ali nisam pao. Moje su velike čizme pomalo odzvanjale, sâm sam to čuo i odlučio da više ne plešem, a od njih su na obojenom podu ostale i ogrebotine. O, koliko se poradovah što nisam napravio kakvu veću štetu!
I ona dvojica momaka iz dućana gospodina Macka bijahu tu i plesali su mnogo i ozbiljno, doktor se poletno hvatao kola. Osim te gospode tu su još bila četvorica mladića, sinovi gospode iz župne crkve, sin crkvenog predstojnika i sin oblasnog liječnika. Bio je tu i neki nepoznati trgovački putnik, isticao se svojim raskošnim glasom i pjevušenjem u taktu s muzikom; povremeno je smjenjivao dame za klavirom.
Ne sjećam se više kako su prošli prvi sati, ali se sjećam svega što se dogodilo pri kraju noći. Cijelo je vrijeme sunce crveno blještalo u prozorima, a morske ptice spavale. Dobili smo vina i kolača, govorili glasno i pjevali, Edvardin je smijeh, zdrav i bezbrižan, odzvanjao sobom. Ali, zašto mi se ona više ni jednom riječju ne obraća? Približio sam se njenom mjestu i htio joj kazati nešto ljubazno, najljubaznije što sam mogao; na njoj je bila crna haljina, možda njena haljina s krizme, koja joj je odveć okraćala, ali joj je pri plesu lijepo stajala, te joj to htjedoh i kazati.
“Kako Vam ta crna haljina…” započeo sam.
Ali ona ustade, obgrli jednu od svojih prijateljica oko pojasa i ode s njom. To se ponovi dva puta. Dobro, pomislih, kad je već tako. A zašto onda, kad je napuštam, stoji na prozoru i žalosno za mnom gleda? Ha, ona!
Jedna me dama pozva na ples. Edvarda je sjedila u blizini, odgovorih glasno:
“Ne, sad idem.”
Edvarda me upitno pogleda i kaza:
“Idete? Oh, ne, Vi ne idete.”
Trgnuh se, osjetih da sam se ugrizao za usne. Ustadoh.
“To što ste kazali, djevojko Edvarda, čini mi se vrlo značajnim”, kazao sam mračno i zaputio se nekoliko koraka prema vratima.
Doktor mi prepriječi put, a Edvarda dojuri.
“Nemojte me pogrešno shvatiti”, kazala je toplo. “Htjela sam samo kazati da ćete Vi, nadam se, biti posljednji koji će otići, posljednji od svih. Osim toga, tek je jedan sat… Čujte”, dodade ona blistavih očiju, “dali ste našem veslaču pet talira zato što je spasio moju cipelu da ne potone. Bila je to prevelika cijena.” Te se od srca nasmija i okrenu na sve strane.
Stajao sam otvorenih usta, razoružan i zbunjen.
“Vi se volite šaliti”, izustio sam. “Nikakvu ja novčanicu od pet talira nisam dao Vašem veslaču.”
“Tako dakle, niste dali?” ona će, te otvori vrata kuhinje i pozva veslača. “Sjećaš se našeg izleta na Korholmene, Jakobe? Spasio si moju cipelu, koja je pala u vodu?”
“Da”, odgovori Jakob.
“Dobio si pet talira, zato što si spasio cipelu?”
“Da, dali ste mi…”
“Dobro. Možeš ići.”
Što li hoće s ovom smicalicom? pomislio sam. Da me osramoti? E, neće uspjeti, neću se ja zbog toga crvenjeti. Glasno i jasno kazah:
“Svima moram otvoreno kazati da je ovo ili neka greška, ili laž. Ni nakraj pameti mi nije bilo dati veslaču ikakve pare za Vašu cipelu. Možda sam to trebao učiniti, ali dosad nisam učinio.”
“Nastavljamo s plesom”, ona će nabrana čela. “Zašto ne plešemo?”
Za ovo mi duguje objašnjenje, kazah sebi, hodao sam i vrebao priliku da s njom popričam. Napokon ona uđe u pokrajnju sobu, te ja za njom.
“Živjela!” kazao sam htijući s njom nazdraviti.
“Nemam ništa u svojoj čaši”, uzvrati ona kratko.
Pogledah, ispred nje stajaše puna čaša.
“Mislio sam da je to Vaša čaša?”
“Ne, nije moja”, kazala je i brzo se okrenula čovjeku do sebe.
“Onda, oprostite”, kazao sam.
Više gostiju je zapazilo tu malu scenu.
Srce mi je bjesnilo u grudima, kazao sam uvrijeđen:
“Ali mi ipak dugujete objašnjenje…”
Ustala je, uhvatila me za obje ruke i kazala molećivim glasom:
“Ali ne danas, ne sad. Tako sam tužna. Bože, kako me gledate! Pa nekad smo bili prijatelji…”
Zgranut, okrenuh se nadesno i opet uđoh onima koji su plesali.
Domalo je ušla i Edvarda, stala je uz klavir, za njim je sjedio onaj trgovački putnik i svirao nešto za ples, na licu joj se u tom času očitovala neka velika, tajna bol.
“Nikad nisam učila svirati”, ona će i pogleda me mutnim očima. “Da bar to znam.”
Na to nisam znao što bih kazao. Ali srce mi ponovno poletje k njoj, te upitah:
“Zašto ste se odjednom tako ražalostili, Edvarda? Kad biste samo znali koliko ja patim zbog toga.”
“Ne znam zašto”, odgovori ona. “Možda zbog svega. Bože, kad bi ovi ljudi odmah otišli, svi do jednog. Ne, ne Vi; zapamtite, Vi ćete biti zadnji.”
I opet sam na te riječi živnuo, moje oči ugledaše svjetlo u toj sobi ispunjenoj suncem. Prišla mi je kći crkvenog predstojnika i stala sa mnom razgovarati, htio sam da se udalji, što dalje od mene, te sam kratko odgovarao. Namjerno nisam gledao u nju, pa ona je ta koja je kazala ono o mom životinjskom pogledu. Okrenula se Edvardi i pričala joj kako ju je jednom u inozemstvu, mislim da se radilo o Rigi, na ulici progonio neki gospodin.
“Išao je za mnom iz ulice u ulicu i osmjehivao mi se”, kazala je.
“A da nije bio slijep?” uzviknuo sam, ne bih li se dodvorio Edvardi. I još sam ramenima slegnuo.
Mlada dama je smjesta shvatila moje grube riječi te uzvrati:
“Da, mora da je bio, kad je slijedio jednu tako staru i ružnu osobu kao što sam ja.”
Ali nisam odobrovoljio Edvardu, ona odvuče svoju prijateljicu u stranu, sašaptavale su se i odmahivale glavom. Otad bijah posve prepušten samom sebi.
Prođe još jedan sat, morske se ptice počinju buditi vani po hridima, njihova se vriska čuje kroz naše otvorene prozore. Obuze me radost čuvši to prvo ptičje kričanje, čeznuo sam izaći i krenuti u brda, prema hridima…
Doktor se opet oraspoložio i privlačio pažnju svih, da me nimalo nije zamaralo biti u njegovoj blizini. A da on nije moj suparnik? pomislio sam, te pomislih i na njegovu hromu nogu i njegovu bijednu pojavu. Počeo je koristiti jednu novu i duhovitu psovku, “grom i pakao”, i svaki put kad bi kazao tu neobičnu poštapalicu, ja bih se glasno nasmijao. U svoj svojoj muci pade mi na um pružiti doktoru sve povlastice, sve što mogu, kad je on već moj suparnik. Puštao sam da doktor bude na početku i da doktor bude na kraju, uzviknuo bih: Ama, slušajte što doktor kaže! i prisiljavao se glasno nasmijati njegovu načinu govora.
“Volim ovaj svijet”, kazao je doktor, “i grčevito se, i rukama i nogama, hvatam za život. A kad nekad umrem, nadam se da će moje mjesto u vječnosti biti odmah ponad Londona ili Pariza, kako bih cijelo vrijeme mogao slušati buku ljudskoga kankana, cijelo vrijeme.”
“Sjajno!” vrisnuo sam i zakašljao se od smijeha, iako nimalo nisam bio pijan.
Kao da je i Edvarda bila očarana.
A kad su gosti odlazili, uvukao sam se u onu malu pokrajnju sobu, sjeo i čekao. Čuo sam kako se jedno za drugim opraštaju na stepenicama, i doktor se oprostio i otišao. Ubrzo se ugasiše svi glasovi. Srce mi je, čekajući, jako tuklo.
Edvarda uđe. Kad me ugleda, načas zastade, začuđena, zatim se nasmiješi i kaza:
“Tako dakle, tu ste Vi. Ljubazno od Vas što čekate do kraja. Mrtva sam umorna.”
I dalje je stajala.
Kazao sam, ustajući:
“Da, potreban Vam je mir. Nadam se da je Vaše neraspoloženje prošlo, Edvarda. Maločas ste bili tako tužni, da mi se srce cijepalo.”
“Proći će, čim odspavam.”
Ništa više nisam imao pridodati, krenuh prema vratima.
“Pa, hvala za ovu večer”, kazala je i pružila mi ruku. A kad je htjela ispratiti me do stepenica, pokušah to spriječiti.
“Nema potrebe”, kazao sam, “nemojte se mučiti, mogu i sam…”
Ali je ipak krenula za mnom. Stajala je u hodniku i strpljivo čekala, dok sam ja tražio svoju kapu, pušku i torbu. U uglu je stajao neki štap za šetnju, dobro sam ga vidio, malo ga bolje pogledah i prepoznah, bio je doktorov. Kad je primijetila u što gledam, zbuni se i porumeni, na licu joj se jasno vidjelo da je nedužna, da za štap nije znala. Prođe cijela minuta. Napokon se u njoj pojavi bijesno nestrpljenje, te dršćući procijedi:
“Vaš štap. Ne zaboravite Vaš štap.”
I na moje mi oči pruži doktorov slap.
Pogledao sam je, još je ona držala štap, ruka joj je drhtala. Da bi se to nekako okončalo, uzeo sam štap i vratio ga tamo gdje je i bio. Kazao sam:
“Ovo je doktorov štap. Ne mogu shvatiti da je onaj hromi čovjek mogao zaboraviti svoj štap.”
“Vi i Vaš hromi čovjek!” uzviknula je gorko, i zakoračila prema meni. “Vi ne hramate, ma ne; ali i da hramate, ne biste mu bili ravni, ne, nikako, ne biste, ne biste mu bili ravni. Eto!” Potražih neki odgovor, no sve mi je nestalo, te sam šutio. S dubokim sam naklonom natraške izišao na vrata, i na stepenice. Tu sam trenutak stao zureći ispred sebe, a zatim sam otišao.
Tako dakle, on je zaboravio svoj štap, mislio sam, i vratit će se istim putem po njega. Neće mi dopustiti da budem zadnji koji je izišao iz kuće… Peo sam se putom sasvim polako, gledajući naprijed i natrag, te sam se zaustavio na rubu šume. Napokon, nakon pola sata čekanja, pojavio se doktor, išao je prema meni, kad me je spazio ubrza korak. Prije nego što je išta uspio kazati, podignuo sam kapu da ga iskušam. I on podiže svoj šešir. Pošao sam ravno prema njemu i kazao:
“Ja nisam pozdravio.”
On korak uzmaknu zureći u mene.
“Niste pozdravili?”
“Ne”, kazao sam.
Nasta tajac.
“Pa, meni je ionako svejedno što vi radite”, uzvrati on problijedivši. “Pošao sam po svoj štap, koji sam zaboravio.”
Nisam znao što bih na to kazao ali se osvetih na drugi način, uperih pušku u njega, kao da je on pas, i naredih:
“Hop!”
Pa zazviždah i mamih ga da skoči.
Časak se on borio sa samim sobom, lice mu je poprimalo najčudnije izraze, stezao je usne očiju prikovanih za zemlju. Odjednom me on oštro pogleda, neki poluosmijeh osvijetli mu lice, te kaza:
“Zašto zapravo sve ovo radite?”
Nisam odgovorio; ali njegove su riječi djelovale na me.
Naglo mi on pruži ruku i prigušeno kaza:
“Nešto s Vama nije u redu. Kad biste mi kazali što je, možda bih…”
Uto me preplavi osjećaj stida i obuze očaj, njegove mirne riječi izbaciše me iz ravnoteže. Htio sam popraviti stvar, odobrovoljiti ga, te ga obgrlih oko pojasa i uzviknuh:
“Oprostite mi, čujete li! A što to sa mnom ne bi bilo u redu? Sve je sa mnom u redu, ne trebam ja Vašu pomoć. Možda trebate Edvardu? Naći ćete ju kod kuće. Ali požurite, inače će leći prije nego što dođete; bila je tako umorna, sâm sam to vidio. Kažem Vam sve što znam, istina je, naći ćete ju kod kuće, samo požurite!”
Okrenuo sam se i žurno udaljio od njega, dugim koracima pojurio kroz šumu, do kolibe.
Dugo sam sjedio na svom poljskom krevetu, onako kako sam i ušao, s torbom o ramenu i puškom u ruci. Čudne su mi se misli motale po glavi. Zašto sam ipak pokleknuo pred doktorom! Ljutilo me je što sam ga zagrlio i pogledao suznih očiju; time će se on naslađivati, pomislio sam, možda u ovom času sjedi i hihoće se na račun toga skupa s Edvardom. Ostavio je svoj štap u hodniku. Zar ne, i da hramam, ne bih doktoru bio ravan, nikako mu ne bih bio ravan, pa to su njene vlastite riječi…
Stanem nasred sobe, zategnem oroz na pušci, uperim otvor cijevi u svoje lijevo stopalo i okinem. Metak prođe posred stopala i probije pod. Preplašen, Ezop kratko zalaje.
Domalo netko pokuca na vrata.
Bijaše doktor, ušao je.
“Oprostite ako smetam”, započe on. “Otišli ste tako brzo, pomislio sam da neće škoditi ako malo popričamo. Kao da ovdje miriše barut?”
Bio je sasvim priseban.
“Jeste li našli Edvardu? Dobiste li Vaš štap?” upitao sam.
“Dobio sam štap. Ali je Edvarda bila legla… Što je to? Ali, za ime Boga, Vi krvarite?”
“Ma ne, nije to ništa. Htio sam odložiti pušku, a ona je opalila; nije to ništa… Ma neka Vas vrag nosi, zašto bih ja to bio dužan ispovijedati Vam se?… Tako, dobili ste Vaš štap?”
Mirno je on zurio u moju uništenu čizmu i krv koja je tekla. Brzim pokretom spustio je štap i skinuo rukavice.
“Sjedite mirno, čizma Vam se mora skinuti”, kazao je. “Pa da, ipak sam ja čuo pucanj.”

XVIII

Koliko sam se kasnije kajao zbog tog sumanutog pucnja! Sve to ne bijaše toliko vrijedno, a ničemu nije ni služilo, samo sam tjednima ostao vezan za kolibu. Sav jed i sve neugodnosti još uvijek preda mnom živo stoje, moja je pralja morala skoro svaki dan dolaziti u kolibu, gotovo da se tu bila nastanila, kupovala je hranu, vodila domaćinstvo. I tako prođe više tjedana. Baš fino!
Jednog dana doktor poče govoriti o Edvardi. Čuo sam da spominje njeno ime, čuo sam da kazuje o tom što je ona kazala i radila, ali mi to više nije tako mnogo značilo, bijaše kao da on govori o nečem dalekom i nebitnom. Kako se brzo može zaboraviti! pomislio sam začuđen.
“I, što Vi osobno mislite o Edvardi, kad je već spominjete? Istinu govoreći, ja na nju tjednima nisam mislio. Ček’ malo, čini mi se da je bilo nešto među vama, često ste bili skupa, Vi ste bili domaćin a ona domaćica na jednom izletu na otok. Ne poričite, doktore, bilo je nešto, izvjesna simpatija. Ne, zaboga, ne morate mi odgovoriti, ne dugujete mi nikakvo objašnjenje, ne pitam da bih nešto saznao, daj da pričamo o nečem drugom, ako hoćete. Kad ću moći hodati na svom stopalu?”
Sjedio sam i razmišljao o onome što sam kazao. Zašto sam se u dnu duše bojao da se doktor izjasni? Što me se Edvarda tiče? Pa ja sam je zaboravio.
A i jednom kasnije spomenula se Edvarda, te sam opet prekinuo doktora, sami Bog zna što sam se bojao čuti.
“Zašto me prekidate?” upitao je on. “Zar baš nikako ne možete podnijeti da spomenem njeno ime?”
“Recite mi”, uzvratio sam, “što Vi zapravo mislite o djevojci Edvardi? Baš me zanima.”
On sumnjičavo pogleda u me.
“Što ja zapravo mislim?”
“Možda danas od Vas mogu saznati štogod novoga, možda ste je čak i zaprosili i dobili njezin pristanak. Mogu li Vam poželjeti sreću? Ne? Vrag će Vam vjerovati, ha-ha-ha.”
“A tako, toga se Vi plašite!”
“Plašim? Dragi doktore!”
Nasta tajac.
“Ne, nisam je prosio i nisam dobio njen pristanak”, napokon će on. “A možda ste Vi to učinili? Edvarda se ne prosi, ona uzima onoga na koga naleti. Zar ne mislite da je ona seoska djevojka? Pa Vi ste sami sreli to stvorenje ovdje na sjeveru i vidjeli je. Ona je dijete koje je dobilo premalo batina, i žena s mnogo ćudi. Hladna? Ne plašite se toga. Topla? Ma led, kažem Vam. I što je onda ona? Djevojčica od šesnaest, sedamnaest godina, zar ne? Ali pokušajte samo malo utjecati na tu djevojčicu, ona će se narugati svakom Vašem trudu. Čak ni otac s njom ne izlazi nakraj; naoko ga sluša, a zapravo ona vlada. Kaže da imate životinjski pogled…”
“Griješite, neka druga kaže da imam životinjski pogled.”
“Druga? Koja druga?”
“To ne znam. Jedna od njenih prijateljica. Ne, ne kaže to Edvarda. Stan’te malo, a možda je to stvarno Edvarda…”
“Kad je Vi gledate, to na nju djeluje i ovako i onako, kaže ona. Da ne mislite da ste joj time za dlaku bliži? Ne vjerujem. Samo je gledajte, ne štedite oči; ali čim ona primijeti da Vam se izložila, kazat će sama sebi: Gle onog čovjeka, stoji i gleda me i misli da je dobio igru! I ona će Vas jednim pogledom ili jednom hladnom riječju udaljiti od sebe deset milja. Vjerovali ili ne, ja ju poznajem! Što mislite, koliko joj je godina?”
“Pa rodila se trideset osme?”
“Laž. Ja sam to, šale radi, ispitao. Njoj je dvadeset godina, iako izgleda kao da je tek prešla petnaest. Nimalo ona nije sretna, mnogo je proturječja u njenoj maloj glavi. Kad stoji i gleda prema brdima i moru, i na ustima joj se pojavi crta, tu, a bol tu, onda je nesretna; ali ona je odveć ponosna i tvrdoglava da bi zaplakala. Nije ona baš malo pustolovna, njena mašta je bujna, ona čeka na princa. Što je to bilo s nekakvom novčanicom od pet talira, koju ste, kažu, Vi dali?”
“Ma, šala. Ma ne, nije bilo ništa…”
“Vidite, nije to baš bez neke. Jednom je i sa mnom učinila nešto slično. Ima tome godinu dana. Bili smo na palubi poštanskog broda, dok se nalazio tu u luci. Padala je kiša i bilo je hladno. Neka žena s malim djetetom sjedi na palubi i smrzava se. Edvarda ju upita: Zar Vam nije hladno? Jest, kaže žena dršćući. Hladno je i malom? Jest, i malom je hladno. A zašto ne odete u kabinu? upita Edvarda. Imam mjesto na palubi, odgovori žena. Edvarda pogleda u me. Žena ima samo mjesto na palubi, kaže. Što se tu može učiniti? odgovorim u sebi. Ali razumijem Edvardin pogled. Nisam rođen kao bogataš, sve sam stekao radom, i dobro prebrojim novac prije nego što ga dadnem. Odmaknem se dakle od žene i mislim: ako će se plaćati za ženu, neka Edvarda plati sama, ona i njen otac su imućniji od mene. Te tako i bude, Edvarda plati sama. Što se toga tiče, ona je sjajna, nimalo joj ne nedostaje srca. Ali, istina je isto tako, kao što je istina da ja sjedim ovdje, da je ona očekivala da ću ja platiti mjesto u kabini za ženu i malog, vidio sam to po njenom pogledu. I što dalje? Žena se podigla i zahvalila za veliku pomoć. Ne zahvaljujte meni, nego onom gospodinu onamo, odgovori mirno Edvarda i pokaže u mene. Što mislite? Čujem kako žena zahvaljuje i meni, i ništa na to ne mogu odgovoriti, moram pustiti da ide kako ide. Vidite, to je taj slučaj, a mogao bih ispričati još toga. I što se tiče tih pet veslačevih talira, ona mu ih je sama dala. Da ste to Vi učinili, ona bi Vam se bacila oko vrata; tad biste Vi bili gospodin koji je učinio takvu divnu nerazumnost zbog jedne iznošene cipele, što odgovara njenoj predodžbi koju je sebi stvorila. A pošto Vi to niste učinili, učinila je ona sama, u Vaše ime. Takva je ona, nerazumna i proračunata u isto vrijeme.”
“Zar je nitko ne može pobijediti?” upitao sam.
“Ona bi se trebala disciplinirati”, odgovorio je doktor okolišajući. “Nije u redu dozvoliti joj da radi što hoće, a upravo to ona radi, radi sve što hoće, i nadvladava koga god hoće. Čovjek je njome obuzet, nitko prema njoj nije ravnodušan, uvijek joj se nađe netko pri ruci na koga ona može djelovati. Jeste li primijetili kako ja postupam s njom? Kao sa školarkom, s kurvicom, šefujem joj, prigovaram zbog njenog govora, ispravljam je i dovodim u škripac. Mislite da to ona ne razumije? Ah, ona je ponosna i kruta, to nju svaki put povrijedi; ali ona je i preponosna da bi pokazala da ju to pogađa. No, tako joj treba. Kad ste Vi došli, ja sam se bio već godinu dana njome bavio, i počelo je djelovati, plakala je od boli i bijesa, postajala je razumnije stvorenje. A onda ste došli Vi i sve pokvarili. Tako je to, jedan je ostavi a drugi prihvati; nakon Vas po svoj prilici dolazi netko treći, tko zna.”
O-ho, doktor se zbog nečega sveti, pomislio sam, te kazah:
“Recite Vi meni, doktore, zašto ste se izložili tolikom naporu da mi sve to ispričate. Da bih Vam pomogao u Edvardinu preodgoju?”
“Uostalom, ona je vrela kao vulkan”, nastavi on, ne mareći za moje pitanje. “Pitali ste može li je itko pobijediti. Može, zašto ne? Ona čeka na svog princa, on nije došao, ona se uvijek iznova prevari, povjerovala je da ste i Vi princ, pogotovo kad imate životinjski pogled, ha-ha. Čujte, gospodine poručniče, Vi biste u svakom slučaju trebali nositi Vašu uniformu. Ona bi tu nešto značila. Zašto ju nitko ne bi mogao pobijediti? Ja sam je vidio kako krši ruke za onim koji bi mogao doći i uzeti je, odvesti je, vladati njenim tijelom i dušom. Da. Ali on mora doći izvana, pojaviti se jednog dana kao pomalo neobično biće. Naslućujem da se gospodin Mack zaputio u neku ekspediciju, nešto se krije iza tog njegovog putovanja. I prije je jednom gospodin Mack bio na putu, i kad se vratio, s njim je došao neki gospodin.”
“Neki gospodin došao s njim?”
“Ah, ali on nije bio čemu”, kazao je doktor bolno se smijući. “Bio je to čovjek moje dobi, i on je hramao, baš kao i ja. Nije to bio princ.”
“I kamo je on otputovao?” upitao sam piljeći u doktora.
“Kamo je otputovao? Odavde? E to ja ne znam”, odgovorio je on zbunjen. “No, previše smo se zadržali na ovome. Kroz tjedan dana moći ćete hodati na Vašem stopalu. Doviđenja.”

XIX

Čujem neki ženski glas pred mojom kolibom, krv mi jurne u glavu, Edvardin je to glas:
“Glahn, čujem da je Glahn bolestan?”
I moja čistačica odgovara pred vratima:
“On samo što nije ozdravio.”
To “Glahn, Glahn” protrese mi kosti, dva puta je ona ponovila moje ime, i to me je dirnulo, glas joj bijaše jasan i drhtav.
Otvorila je moja vrata bez kucanja, žurno je kročila unutra i pogledala me. Smjesta mi bijaše kao u starim danima, bila je u onoj svojoj bojenoj jakni i pregači koju je svezala malo ispod trbuha da bi joj struk bio duži. Sve sam to odmah vidio, i njen pogled, njeno preplanulo lice s obrvama visoko na čelu, i neobično nježan izraz njenih ruku, sve je to tako naglo prodrlo u mene i zbunilo me. Nju sam ja ljubio! pomislio sam. Ustao sam i stajao.
“Ustali ste, stojite”, kazala je. “Ma sjedite, noga Vam nije dobro, ranili ste se iz puške. Dragi Bože, kako se to dogodilo? Tek sam sad saznala. Cijelo sam vrijeme mislila: Što li je s Glahnom, pa više nikako ne dolazi? Ništa nisam znala. Ranili ste se prije nekoliko tjedana, kako čujem, a ja ništa o tom nisam znala. Kako ste sad? Pa Vi ste tako ublijedili, ne mogu Vas prepoznati. A noga? Ostat ćete hromi? Doktor kaže da nećete ostati hromi. O, kako Vas volim zato što nećete ostati hromi, Bogu sam zahvalna za to. Nadam se da ćete mi oprostiti što sam odmah došla, trčala sam više nego što sam hodala…”
Nagnula se nada me, bijaše mi blizu, osjetih joj dah na licu, posegnuh rukama za njom. No ona se izmače. Još su joj oči bile orošene.
“Tako se zbilo”, promucao sam. “Htio sam odložiti pušku u ugao, pogrešno sam je držao, tako, dolje okrenutu, i odjednom sam čuo pucanj. Nesreća.”
“Nesreća”, kaza ona, zamišljena, kimajući glavom. “Da vidim, to je lijevo stopalo; a zašto baš lijevo? Pa da, slučajnost…”
“Da, slučajnost”, prekinuh je ja. “Kako mogu znati zašto baš lijevo stopalo? Vidite i sami, ovako sam držao pušku, tako da i nije moglo biti desno stopalo. Da, nimalo to nije bilo zabavno.”
Gledala me je zamišljeno.
“No, Vi se dakle fino oporavljate”, kazala je i osvrnula se po kolibi. “A zašto niste poslali ženu do nas po hranu? Od čega ste živjeli?”
Razgovarali smo tako još nekoliko minuta. Upitao sam je:
“Kad ste došli, lice Vam je bilo ganuto, oči su Vam se sjajile, pružili ste mi ruku. A sad su Vam oči opet ravnodušne. Griješim li?”
Nije odmah odgovorila.
“Ne možeš uvijek biti isti…”
“Recite mi samo još nešto”, kazao sam. “Što sam to ja, naprimjer u ovom slučaju, kazao ili učinio što je izazvalo Vaše nezadovoljstvo? Možda bi mi to moglo biti od koristi za ubuduće.”
Ona pogleda kroz prozor, prema dalekom obzoru, stajala je i gledala, zamišljena, te mi odgovori, sjedio sam odmah iza nje:
“Ništa, Glahne. Čovjek se katkad preda svojim mislima. Jeste li sad nezadovoljni? Upamtite, neki daju malo, i za njih je to mnogo, drugi dadnu sve, i to nikome ništa ne znači; tko je onda dao više? Bolest Vas je učinila turobnim. A zašto govorimo o tome?” I odjednom me pogleda, radost joj oboji lice. “No najvažnije je da što prije ozdravite. Vidimo se opet”, ona će.
Te mi pruži ruku.
Ali u gnjevu pade mi na um ne prihvatiti njenu ruku. Ustao sam, stavio ruke na leđa i duboko se naklonio; time sam joj se htio zahvaliti za ljubazni posjet.
“Oprostite što Vas ne mogu ispratiti”, kazao sam.
Kad je otišla, sjeo sam da još jednom o svemu porazmislim. Zatim sam napisao pismo i zatražio da mi se pošalje uniforma.

XX

Prvi dan u šumi.
Bijah veseo, iako slab, sve su mi se životinje približavale i gledale u me, na listovima drveća bili su tvrdokrilci, a putom miljeli kukci. Dobrodošli! rekoh u sebi. Šumski ugođaj prože mi osjetila, plakao sam od ljubavi i bijah sasvim sretan, svega me preplaviše riječi zahvalnosti. Ti, dobra šumo, dome moj, od srca ti izričem mir Božji… Zaustavim se, na sve strane okrećem i, plačući, poimence spominjem ptice, stabla, kamenje, trave i mrave, osvrćem se i spominjem ih po redu. Pogledam prema brdima i pomislim: Da, eto me! kao da odgovaram na neki poziv. Visoko gore izlegao se patuljasti soko, znao sam mu gnijezda. I misao na izležene patuljaste sokolove gore u planinama rasplamsa moju maštu.
U podne sam se otisnuo čamcem, i pristao na mali otok, neki školj, ispred luke. Tamo bijaše ljubičasto cvijeće s dugim stabljikama, dosezalo mi je do koljena, gacao sam po čudnom raslinju, grmu maline, oštroj travi; nije bilo životinja, a možda ni ljudi. More je blagom pjenom umivalo otok i obavijalo me šumnim velom, daleko gore na oštrim hridima kričale su i letjele sve obalske ptice. More me je opasalo sa svih strana kao u zagrljaju. Neka su blagoslovljeni život i zemlja i nebo, blagoslovljeni bili moji protivnici, u ovom bih času htio biti milostiv prema svom najvećem neprijatelju i, zašto ne, kleknuti i vezati mu cipelu…
Do mene dopire pjesma s jednog od jedrenjaka gospodina Macka, i duša mi grane pri tom poznatom zvuku. Veslam do keja, prođem pokraj ribarskih koliba i zaputim se kući. Dan se bliži kraju, ručam, podijelim hranu s Ezopom, te opet odem u šumu. Blag me vjetrić nečujno miluje po licu. Blagoslovljen budi, kažem lahoru, zato što mi miluješ lice, blagoslovljen budi; u mojim se žilama krv iz zahvalnosti tebi klanja! Na koljeno mi Ezop stavi šapu.
Umor me svlada, i zaspim.
Lul, lul! Zvone li to zvona? Nekoliko milja u moru ima jedno brdo. Izmolim dvije molitve, jednu za svog psa i jednu za sebe, te uđemo u brdo. Vrata se za nama zalupe, trgnem se, i probudim.
Nebo, rumeno, u plamenu, sunce stoji i tapka mi pred očima, noć, obzor bruji od svjetlosti. Ezop i ja prijeđemo u hlad. Tiho je uokolo. Ne, nećemo više spavati, kažem Ezopu, sutra ćemo u lov, ono rumeno sunce na nas sja, nećemo u brdo… I čudni se oćuti oglase u meni, i krv mi se penje u glavu. Osjetim, uzbuđen i još slab, da netko me ljubi, da je poljubac na mojim usnama. Osvrnem se, nikoga vidljivog. Iselin! izustim. Šuška u travi, moglo bi biti lišće, pa ono uvijek pada na zemlju, a mogli bi biti i koraci. Nešto, žurno, ipak ide kroz šumu, mogao bi, pomislim, biti Iselinin dah. Po ovim je šumama Iselin hodala, tu je ona uslišavala molitve lovcima u žutim čizmama i zelenom ogrtaču. Na svom je imanju živjela, dvije četvrtine milje odavde, sjedila je na svom prozoru prije četiri ljudska vijeka i slušala glas lovačkoga roga iz okolnih šuma. Bili su tu sobovi i vuci i medvjedi, i mnogo bijaše lovaca, i svi su je gledali kako raste, i svaki je od njih na nju čekao. Jedan joj je vidio oči, drugi joj je čuo glas; a jednom je neki besani sluga ustao noću i provrtio rupu do Iselinine sobice, i baršun bijeloga joj trbuha ugledao. U dvanaestoj godini njenog života došao je Dundas. Bijaše on Škot, trgovao je ribom i imao mnogo brodova. Imao je on i sina. Kad Iselin navrši šesnaest godina, prvi put ugleda mladoga Dundasa. On joj je bio prva ljubav…
I tako me, ondje sjedeći, čudni oćuti obuzimaju i glava mi teškom biva; sklopim oči i opet osjetim Iselinin poljubac. Iselin, jesi li tu, ti, ljubavnice života? kažem, i stoji li Didrik iza nekog drveta?… A glava mi sve težom biva, i već plivam na valima sna.
Lul, lul! Neki se glas javi, kao da zvjezdano jato mojom krvlju pjeva, Iselinin je to glas:
Spavaj, spavaj! Pričat ću ti o svojoj ljubavi dok spavaš, i o svojoj ću ti prvoj noći pričati. Sjećam se, zaboravila sam zabraviti vrata; bilo mi je šesnaest godina, proljeće se s toplim vjetrima oglasilo; došao je Dundas. I kao da je orao zašumio krilima. Srela sam ga jednog jutra prije lova, bilo mu je dvadeset i pet godina i s daleka je puta došao, šetao je vrtom kraj mene, i kad me je dodirnuo rukom, zavoljela sam ga. Na čelu su mu se pojavile dvije grozničavocrvene pjege, poželjela sam ih poljupcima obasuti.
Uvečer, nakon lova, otišla sam u vrt i potražila ga, a tako sam se plašila da ću ga naći. Polako sam sebi izgovarala njegovo ime, a tako sam strahovala da bi on mogao čuti. Uto se on pojavi iz grmlja i prošapta: Večeras u jedan sat! I nestade.
Večeras u jedan sat, kažem sebi, što li je s tim htio? Ništa ne shvaćam. Valjda je mislio da će večeras u jedan sat opet na put; a što me se tiče ako on putuje?
A onda sam zaboravila zabraviti svoja vrata…
U jedan sat on uđe.
Zar mi vrata nisu zabravljena? upitam.
Ja ću ih zabraviti, odgovori on.
Te on zabravi vrata i zatvori nas.
Tako sam se plašila zbog buke njegovih velikih čizama. Nemoj probuditi moju djevojku! kazala sam. Plašila sam se i zbog škripe stolice: Ne, ne, nemoj sjedati na tu stolicu, ona škripi! kazala sam.
Mogu li onda sjesti kod tebe na sofu? upitao je.
Da, kazala sam.
Ali to sam kazala samo zato što stolica škripi.
Sjedili smo na mojoj sofi. Ja sam se odmakla, on se primaknuo. Oborila sam pogled.
Tebi je hladno, kazao je i uhvatio me za ruku. Domalo je kazao: O, kako si hladna! i zagrlio me.
Posta mi toplo pod njegovom rukom. Malo tako sjedimo. Pijetao zakukuriče.
Jesi li čula, kazao je, pijetao kukuriče, uskoro će zora.
I on me stade milovati, i ja se izgubih.
Kad si već tako siguran… da pijetao kukuriče, promucala sam.
Opet sam ugledala one dvije grozničavocrvene pjege na njegovom čelu, i htjedoh ustati. Tad me on zadrža, a ja poljubih one dvije drage pjege i pred njim sklopih oči…
I nastalo je jutro, svanulo je. Probudila sam se, i nisam mogla prepoznati zidove u svojoj sobi, ustala sam, i nisam mogla prepoznati svoje cipelice; kroza me je nešto žuborilo. Što bi to moglo biti, to što kroza me žubori? mislila sam smijući se. I koliko je ono sati otkucalo? Ništa nisam znala, samo sam se sjećala da sam zaboravila svoja vrata zabraviti.
Moja djevojka dođe.
Cvijeće ti nije zaliveno, kaže ona.
Na svoje sam cvijeće bila skroz zaboravila.
Izgužvala si haljinu, nastavi ona.
Gdje li sam mogla haljinu izgužvati? pomislim nasmijana srca; mora da sam je sinoć izgužvala?
Neka kočija ulazi na vrtna vrata.
Mačka ti ništa nije jela, kaže moja djevojka.
Ali ja zaboravim na svoje cvijeće, na haljinu svoju i mačku te upitam:
Je li ono Dundas vani? Zamoli ga da odmah meni dođe, čekam ga, ima nešto… nešto… I u sebi pomislim: Hoće li opet zabraviti vrata kad dođe?
On pokuca. Otvorim mu i sama vrata zabravim da bih mu učinila malu uslugu.
Iselin! usklikne on i cijelu me minutu u usta ljubi.
Nikoga ja nisam po tebe poslala, prošapćem.
Nisi? upita on.
Opet se sasvim izgubim, jedva izustim:
Jesam… poslala sam po tebe… opet sam za tobom neizrecivo čeznula. Budi malo ovdje.
I sklopila sam od ljubavi oči. On me ne pusti, klonuh i sva mu se prepustih.
Kao da opet nešto kukuriče? kazao je i oslušnuo.
A kad čuh što je kazao, prekinuh ga što sam brže mogla, i uzvratih:
O, ne, kako možeš pomisliti da opet nešto kukuriče! Ništa ne kukuriče.
Tad mi on grudi poljubi.
Samo je kokoš zakokodakala, kazah u zadnji čas.
Čekaj malo, zabravit ću vrata, kazao je i htio ustati.
Zadržah ga i prošaptah:
Zabravljena su…
Pa se opet snoćalo, i Dundas je otputovao. Nešto je zlaćano kroza me žuborilo. Stala sam ispred ogledala, i dva me zaljubljena oka otamo pogledaše; pri mom pogledu nešto se u meni pokrenu, i zažubori, zažubori mi oko srca. Moj Bože, nikad prije takvim se očima nisam gledala, te puna ljubavi u ogledalu poljubih svoja usta…
I eto, ispričala sam ti o svojoj prvoj noći i jutru i večeri poslije. Jednom ću ti kasnije ispričati o Svendu Herlufsenu. I njega sam ja voljela, živio je milju odavde, na otoku, koji onamo vidiš, sama sam u mirnim ljetnim noćima do njega veslala, jer sam ga voljela. Ispričat ću ti i o Stameru. Bio je on pastor, i njega sam voljela. Sve sam ih ja voljela i volim…
Kroz drijemež čujem pijetla, kukuriče dolje u Sirilundu.
Jesi li čula, Iselin, pijetao i za nas kukuriče! veseo uzviknem i ispružim ruke. Probudim se. Ezop je već na nogama. Nema je! kažem u gorućoj žalosti i osvrnem se; nikoga nema, nikoga! Pun vreline, uzbuđen, zaputim se kući. Jutro je, pijetao i dalje kukuriče u Sirilundu.
Kraj kolibe stoji neka žena, stoji Eva. U ruci joj uže, pošla u šumu po drva. Jutro je života nad tom djevojkom, grudi joj se podižu i spuštaju, sunce je zlati.
“Ne smijete pomisliti…” promuca ona.
“Što ne smijem pomisliti, Eva?”
“Nisam ovamo došla da bih Vas srela, samo sam prolazila…”
I lice joj potamni od rumenila.

XXI

I dalje sam sa stopalom imao neugodnosti i muke, počesto me je noću svrbjelo i držalo budnim, iznenada bi me u njemu probolo, a najgore je bilo pri promjeni vremena, prava reuma. Mnogo je to dana trajalo. Ali nisam ostao hrom.
Dani su prolazili.
Gospodin Mack se bio vratio, i njegov sam povratak odmah osjetio. Uzeo mi je čamac, doveo me u nevolju, jer još bijaše vrijeme lovostaja, ništa nisam mogao loviti. Ali zašto mi je tek tako oduzeo čamac? Ujutro su čamcem dvojica lučkih radnika gospodina Macka odvezli nekog stranca na pučinu.
Sreo sam doktora.
“Uzeli su mi čamac”, požalih mu se.
“Došao je neki stranac”, kaza on. “Svaki se dan mora odvesti čamcem na pučinu i uvečer vratiti kući. Ispituje morsko dno.”
Taj stranac bijaše Finac, gospodin Mack ga je slučajno sreo na palubi broda, dolazio je iz Spitsbergena s nekoliko zbirki školjaka i morskih životinjica, zvali su ga baronom. Dobio je veliku odaju i još jednu sobu u kući gospodina Macka. Pobudio je značajno zanimanje.
Oskudijevao sam u mesu, te sam pomislio da bih, za večeras, mogao zamoliti Edvardu za malo hrane. Prošetam dolje do Sirilunda. Odmah primijetim da je na Edvardi nova haljina, i kao da je porasla, haljina joj je veoma komotna.
“Oprostite što sjedim”, kazala je kratko i uljudno i pružila mi ruku.
“Da, nažalost, moja kći nije dobro”, kaza gospodin Mack. “Prehlada, nije se čuvala… Vjerojatno dolazite zbog čamca’? Prisiljen sam dati Vam drugi, kajak; nije nov, ali ako dobro iz njega izbacite vodu… Dobili smo, znate, u kuću jednog znanstvenika, i, shvatit ćete, da jedan takav čovjek… On nema nimalo viška vremena, po cijeli dan radi i uvečer dođe kući. Nemojte ići prije nego što on dođe, da ga vidite, bit će Vam zanimljivo upoznati ga. Tu je njegova kartica s krunom, baron. Ljubazan čovjek. Sreo sam ga sasvim slučajno.”
A-ha, pomislio sam, ne pozivaju te na večeru. Hvala Bogu, ovamo sam i došao tek probe radi, mogu se lijepo vratiti kući, još imam malo ribe u kolibi. Naći će se već nešto za jelo. I basta.
Uto stiže baron. Omanji čovjek, oko četrdeset godina star, duguljasta, uska lica s istaknutim jagodicama i rijetkom, crnom bradom. Pogled mu bijaše oštar i prodoran, iako je nosio debele naočale. I na dugmadima svoje košulje imao je krunu s pet šiljaka, baš kao i na svojoj kartici. Bijaše malo pognut, a na mršavim su se rukama isticale plave žile; no nokti mu bijahu kao od žutoga metala.
“Veoma mi je milo, gospodine poručniče. Gospodin poručnik je dugo ovdje?”
“Nekoliko mjeseci.”
Ugodan čovjek. Gospodin Mack ga potaknu da ispriča o svojim školjkama i životinjicama, i on to rado učini, objašnjavao nam je vrste gline oko Korholmenea, otišao u odaju i donio uzorke morske trave iz Bijeloga mora. Neprestano je podizao desni kažiprst i pomicao naprijed i natrag debele, zlatne naočale na nosu. Gospodin Mack je s velikim zanimanjem pratio. Sat vremena prođe.
Baron je govorio i o mojoj nesreći, mom nesretnom pucnju iz puške. Jesam li ozdravio? Stvarno? Bilo mu je drago.
Tko li mu je ispričao o mojoj nesreći? pomislio sam. Upitah:
“A od koga je gospodin baron čuo za moju nesreću?”
“Od… da, tko ono bijaše? Gospođica Mack, mislim. Zar ne, gospođice Mack?”
Edvardi buknuše obrazi.
Došao sam tako bijedan, danima me neki mračni očaj bijaše pritisnuo; ali od strančevih zadnjih riječi smjesta mnome prostruji radost. Nisam gledao u Edvardu, ali sam pomislio: Hvala ti što si ipak o meni govorila, svojim jezikom spomenula mi ime, iako ono za tebe zauvijek ne znači ništa. Laku noć.
Oprostio sam se. I sad je Edvarda sjedila, ispričala se, iz uljudnosti, time da nije dobro. Ravnodušno mi je pružila ruku.
No, gospodin Mack se upustio u vatren razgovor s baronom. Pričao je o svom djedu, konzulu Macku.
“Ne znam jesam li već ispričao gospodinu baronu da je ovu kopču Karl Johan svojim rukama prikačio na grudi moga djeda.”
Izišao sam na stube, nitko me nije ispratio. U prolazu bacih pogled na prozore velike sobe, ondje je stajala Edvarda, visoka, uspravna, objema rukama držeći razmaknute zavjese, i gledala van. Zaboravih pozdraviti, zaboravih sve, smetenost me sasvim svlada i žurno odvede odatle.
Dosta, stani malo! kazah sebi, kad sam se dočepao šume. Tako mi Boga, ovome se mora stati ukraj! Odjednom se zažarih od bijesa i zastenjah. Ah, nikakve ja časti u srcu više nemam, Edvardinu sam milost uživao ne više od tjedan dana, i odavno je to prošlo, a da se tome nisam prilagodio. Odsad bi joj moje srce trebalo doviknuti: Prah, zrak, blato na mom putu, tako mi Boga…
Stigao sam do kolibe, izvadio svoju ribu i večerao.
Hodaš ovuda i svoje vrijeme tratiš na jednu bijednu školarku, a noći su ti pune pustih sanja. I sparan ti vjetar miruje oko glave, neki zagušljiv vjetar, star godinu dana. Dok nebo trepti najčudesnijim plavetnilom, i planine zovu. Dođi, Ezope, ej!

XXII

Prošlo je tjedan dana. Iznajmio sam kovačev čamac i pecao da bih imao što jesti. Edvarda i onaj stranac, baron, kad bi se on uvečer vratio s mora, uvijek bijahu zajedno, jednom sam ih vidio kod mlina. Jedne večeri oboje prođoše kraj moje kolibe, sklonio sam se brzo s prozora i polako, za svaki slučaj, zatvorio vrata. Nikakav dojam na me nije ostavilo vidjeti ih skupa; slegnuo sam ramenima. A jedne sam ih večeri sreo na putu, pozdravili smo se, pustio sam barona da pozdravi prvi i podignuo dva prsta do kape. Polako sam prošao i ravnodušno ih pogledao.
Prođe još jedan dan.
Koliko li je dugih dana već prošlo! Neka me je potištenost obuzela, zanijemjela sam srca mozgao o stvarima, čak je i onaj fini, sivi kamen kraj moje kolibe stajao s izrazom patnje i očaja, kad bih kraj njega prolazio. Mirisalo je na kišu, bijaše sparno, teško sam disao ma kamo se okrenuo, bol se javio u mom lijevom stopalu, usto sam ujutro vidio jednog od konja gospodina Macka kako se, upregnut, snažno otima; sve je to za mene bio nekakav znak. Najbolje bi bilo snabdjeti se hranom dok je još lijepo vrijeme, pomislio sam.
Svezao sam Ezopa, uzeo svoj ribarski pribor i pušku i spustio se na kej. Bijah uznemiren, sasvim neuobičajeno.
“Kad dolazi poštanski brod?” upitao sam nekog ribara.
“Poštanski brod? On ti dolazi za tri tjedna”, odgovori ovaj.
“Očekujem svoju uniformu”, kazao sam.
A zatim sam sreo jednog od momaka iz dućana gospodina Macka. Uhvatio sam ga za ruku i upitao:
“Recite mi, u ime Boga, zar više nikad ne igrate whista na Sirilundu?”
“Kako da ne, često”, uzvrati on.
Načas zašutjeh.
“U zadnje vrijeme nisam mogao dolaziti na kartanje”, kazao sam.
Odvezao sam se čamcem do svog mjesta za ribolov. Nastala je zapara, komarci su se skupljali u rojevima, i cijelo sam vrijeme morao pušiti da bih se od njih obranio. Koljci su grizli, izvlačio sam dvostruke udice, zaista sam se mogao pohvaliti ulovom. Na putu kući ustrijelio sam i dvije njorke.
Kad sam stigao do pristaništa, ondje stajaše kovač. Bio je u poslu. Nešto mi sine, upitam ga:
“Hoćeš mi praviti društvo?”
“Nemam kad”, odgovori on, “gospodin Mack mi je dao posla sve do ponoći.”
Kimnuo sam i u sebi pomislio da je to dobro.
Uzeo sam svoj ulov i krenuo, i to putom koji vodi kovačevoj kući. Eva bijaše sama kod kuće.
“Da samo znaš koliko sam čeznuo za tobom”, kazao sam joj. I bijah ganut ugledavši je, jedva je ona mogla gledati u me od čuđenja. “Volim tvoju mladost i tvoje dobre oči”, kazao sam. “Kazni me sad, jer sam više mislio na drugu nego na tebe… Čuj, došao sam samo da te vidim, dobro mi je s tobom, mila si mi. Jesi li noćas čula kako te dozivam?”
“Ne”, odgovori ona zaprepaštena.
“Dozivao sam Edvardu, djevojku Edvardu, a mislio na tebe. To me je probudilo. Jesam, mislio sam na tebe, oprosti mi, izletjelo mi je kad sam kazao Edvarda. No, ne govorimo više o njoj. Bože, Eva, kako si mi mila, pa ti si mi najmilija! Usta su ti danas tako rumena. Znaš li da su ti noge ljepše od Edvardinih, sama pogledaj.” Zadigao sam joj haljinu i pokazao joj njene noge.
Radost, koju nikad prije nisam kod nje vidio, ozari joj lice; htjede se okrenuti, ali se predomisli i jednom me rukom zagrli.
Prođe koji časak. Razgovaramo, cijelo vrijeme sjedimo na dugoj klupi i pričamo, o svemu i svačemu. Kazao sam:
“Nećeš vjerovati, djevojka Edvarda još nije naučila govoriti, ona govori kao kakvo dijete, kaže ‘više sretnija’, sâm sam to čuo. Misliš li ti da ona ima lijepo čelo? Ja ne mislim. Čelo joj je tamno. A ona ni svoje ruke ne pere.”
“Pa nećemo više o njoj govoriti?”
“Točno. Zaboravio sam.”
Prođe još neko vrijeme. O nečemu razmišljam, šutim.
“Zašto su ti oči suzne?” upita Eva.
“Uostalom, ona ima lijepo čelo”, kažem, “a i ruke su joj uvijek čiste. Samo su joj jednom, sasvim slučajno, bile prljave. Samo sam to htio kazati.” Ali nastavim razdražljivo i stisnutih zuba: “Stalno sjedim i mislim na tebe, Eva; i pada mi na um da možda nisi čula ovo što ću ti sad ispričati. Prvi put kad je Edvarda vidjela Ezopa kazala je: Ezop, pa to je bio neki mudrac, bio je Frižanin. Zar to nije budalasto? To je ona istog dana pročitala u nekoj knjizi, siguran sam u to.”
“Da”, Eva će, nesigurno, “pa što?”
“Koliko se sjećam, kazala je i da je Ezop imao Ksanta za učitelja. Ha-ha-ha.”
“Stvarno.”
“Što znači, kvragu, pričati društvu da je Ezop imao Ksanta za učitelja? Samo pitam. Ah, ti nisi danas raspoložena, Eva, inače bi se tome slatko nasmijala.”
“Da, i ja mislim da je to duhovito”, kaže Eva i nasmije se usiljeno i začuđeno. “Ali ja se u to ne razumijem tako dobro kao ti.”
Šutim i razmišljam, dugo.
“Bi li radije htio da mirno sjedimo i ništa ne govorimo?” najzad upita Eva, polako. Dobrota zasja iz njenih očiju, pomilova me rukom po kosi.
“O, dobra, draga dušice!” uzviknem i snažno je privučem sebi. “Siguran sam da umirem od ljubavi za tobom, volim te sve više i više, na kraju ćeš poći sa mnom kad krenem odavde. Vidjet ćeš samo. Hoćeš li sa mnom?”
“Da”, odgovori ona.
To da skoro i ne čujem, ali ga osjetim u njenom dahu, primijetim ga na njoj, neobuzdano se zagrlimo, i ona se, ošamućena, sasvim preda.
Sat vremena kasnije poljubim Evu na rastanku i krenem. Na vratima sretnem gospodina Macka.
Gospodina Macka, glavom i bradom.
On se trgne i pogleda u sobu, stoji na pragu i zuri. “O!” otme mu se i zanijemi, zbunjen, oduzet.
“Niste očekivali naći me ovdje?” kažem i pozdravim.
Eva se ne pomiče s mjesta.
Gospodin Mack se brzo pribere, neka čudna sigurnost u njemu se javi, te odgovori:
“Griješite, upravo Vas tražim. Htio sam Vam skrenuti pažnju da je od prvog travnja do petnaestog kolovoza zabranjeno pucati u krugu od osmine milje od mjesta gdje se ptice gnijezde i legu. Vi ste danas ubili dvije ptice kod otoka, ljudi su Vas vidjeli.”
“Ja sam ubio dvije njorke”, kazao sam iznenađen. I smjesta mi posta jasno da je on u pravu.
“Dvije njorke ili dvije gavke, to je isto. Bili ste unutar zaštićena područja.”
“Priznajem”, kazao sam. “To mi prije nije palo na um.”
“A trebalo Vam je prije pasti na um.”
“A i u svibnju sam pucao, iz obje svoje cijevi, otprilike na istom mjestu. Bilo je to na izletu na otok. I to sam pucao na Vašu osobnu molbu.”
“To je nešto drugo”, uzvrati gospodin Mack kratko.
“Ali, kvragu, valjda znate što Vam je činiti?”
“Kako da ne”, dočeka on.
Eva bijaše pripravna; čim sam krenuo, ona pođe za mnom, pregrnula se maramom i udaljila od kuće, vidio sam da se zaputila prema pristaništu. Gospodin Mack krenu kući. Hodao sam i razmišljao o tome što se upravo dogodilo. Koja prilagodljivost u iznalaženju izlaza! I kako li su mu samo oči probadale! Jedan pucanj, dva pucnja, dvije njorke, globa, plaćanje… I tako su svi, baš svi računi s gospodinom Mackom i njegovom kućom izravnati. Sve je u stvari išlo neizmjerno lijepo i brzo…
Već je počela kiša, padale su krupne, mekane kapi. Svrake su letjele tik ponad zemlje, i kad sam stigao kući i odvezao Ezopa, on stade jesti travu. Vjetar započe šumiti.

XXIII

Na jednu milju ispod sebe vidim more. Pada kiša, u planini sam, jedna me nadvijena stijena štiti od kišnih kapi. Pušim svoju kratku lulu, sve jednu lulu za drugom, i svaki put kad pripaljujem zamigolji rumenilo duhana iz pepela, poput užarenih zmijica. Tako vrve i misli u mojoj glavi, ispred mene na zemlji leži snop suhih grančica nekog uništenog ptičjeg gnijezda. I moja je duša kao to ptičje gnijezdo.
Sjećam se svega što sam doživio toga dana, a i sutradan, sjećam se i najmanje sitnice. Ho-ho, kako sam se lijepo proveo…
Sjedim tu u planini, more i zrak šume, u ušima mi strašno ključa i ječi od bure i nevremena. U daljini se vide jedrenjaci sa smotanim jedrima, u njima su ljudi, nekamo su se zaputili, i sami Bog zna što će biti sa svim tim životima, pomislim. More se zapjenjeno podiže i prevrće, prevrće se, kao da ga nastanjuju velike, bijesne nemani koje vitlaju udovima jedne prema drugima i urlaju, ne, to se sami vrazi vesele, na desetine tisuća ih je, zvižde i pjevaju, pa s glavom uvučenom u ramena naokolo kruže, bičujuć bijelo more vrhovima svojih krila. A u daljini, daleko odavde nalazi se podvodni greben, s tog se podvodnog grebena podiže bijeli morski vilenjak i trese glavom spazivši, kao igračku, razlupani jedrenjak, vjetar ga nosi morem dalje, ho-ho, sve dalje, morem, morem sinjim…
Veselim se što sam sâm, što mi nitko ne može vidjeti oči, pun povjerenja naslonim se na stijenu i znam da nitko ne može stajati iza mene i promatrati me s leđa. Neka ptica prodorna krika prolebdi ponad planine, u istom se trenu odroni komad hridi i otkotrlja prema moru. Neko vrijeme sjedim ondje mirno, sasvim opušten, obuzima me blag i ugodan osjećaj, jer mogu sjediti sklonjen i siguran u zaklonu, dok kiša i dalje vani pada. Zakopčam svoju jaknu i zahvalim Bogu što ju imam. Prođe još neko vrijeme. Te zaspim.
Poslijepodne je, idem kući, još kiši. A onda mi se dogodi nešto neobično: ispred mene, na stazi, stoji Edvarda. Sva je mokra, kao da dugo na kiši stoji, ali se ipak osmjehuje. Baš ona! odmah pomislim, i gnjev me obuzme, bijesno stegnem pušku, i tako joj idem u susret, iako se ona smješka.
“Dobar dan!” uzvikne ona prva.
Pričekam s odgovorom dok joj ne dođem nekoliko koraka bliže, te kažem:
“Pozdravljeni budite, ljepotice!”
Ona ustukne na moju šalu. Ah, tek mi je izletjelo. Ona se i dalje osmjehuje, sad plašljivo, i gleda u me.
“Bili ste danas u planini?” upita ona. “Onda ste mokri. Imam maramu viška, ako hoćete da se ogrnete… O, ne, Vi me ne prepoznajete.” Te ona obori oči i zatrese glavom.
“Maramu?” uzvratim, i iskreveljim se od bijesa i čuđenja. “A ja imam jaknu, da Vam je posudim? Meni ne treba, mogu je posuditi bilo kome, tako da ju slobodno možete uzeti. Nekoj bih je ribarevoj ženi s radošću dao.”
Vidio sam da napeto čeka što ću kazati, slušala je puna očekivanja, i to toliko da je zaboravila zatvoriti usta, poružnjela je. Stoji ondje s rupcem u ruci, bijel je on i svilen, skinula ga je s vrata. Skinem i ja svoju jaknu.
“Obucite je, zaboga!” uzvikne ona. “Nećete? Zar ste toliko ljuti na mene? O, Bože, obucite jaknu, skroz ćete pokisnuti.”
Obukoh jaknu.
“Kamo ste se zaputili?” upitah prigušeno.
“Ne, nikamo… Ne shvaćam kako ste mogli skinuti jaknu…”
“Gdje Vam je baron danas?” nastavih s pitanjima. “Po ovakvom vremenu grof ne bi mogao biti na moru…”
“Glahne, htjela sam Vam samo nešto kazati…”
Prekinem je:
“Smijem li Vas zamoliti da knezu uručite moj pozdrav.”
Gledamo se. Stojim spreman da ju nastavim prekidati, samo ako ona otvori usta. Najzad se bol pojavi na njenom licu, skrenem pogled i kažem:
“Iskreno govoreći, dajte tom princu košaru, djevojko Edvarda. Nije on za Vas. Uvjeravam Vas, ovih dana on hoda i pita se hoće li Vas oženiti ili ne, a to Vama nije nakorist.”
“Ne, o tome nećemo govoriti; u redu? Glahne, razmišljala sam o Vama, mogli biste svući Vašu jaknu i pokisnuti zbog nekog drugog, došla sam do Vas…”
Slegnem ramenima i opet ju prekinem:
“Predlažem Vam doktora umjesto njega. Što mu fali? Čovjek u najboljim godinama, sjajna glava. Razmislite o tome.”
“Saslušajte me samo minutu…”
“Ezop, moj pas, čeka me u kolibi.” Skinuo sam kapu, pozdravio ju i opet kazao: “Pozdravljeni budite, ljepotice.”
Pa sam krenuo.
Ona vrisnu:
“Ne, ne kidaj mi srce. Danas sam došla do tebe, čekala sam te ovdje, i nasmiješila se kad si došao. Jučer sam bila skoro poludjela, jer sam cijelo vrijeme mislila o nečem, sve se okretalo oko mene, i stalno sam mislila na tebe. Danas sam sjedila u sobi, netko je ušao, nisam podigla glavu, ali sam znala tko je. Jučer sam veslao pola četvrtine, kazao je. Zar se niste umorili? upitala sam. Ah, jesam, itekako; a nažuljao sam i ruke, kazao je i ražalostio se. Pomislila sam: Gle, sad se i ražalostio! Trenutak kasnije je kazao: Noćas sam čuo neko šaptanje pod svojim prozorima, bila je Vaša djevojka i jedan od Vaših dućanskih momaka, u intimnom razgovoru. Da, oni će se uzeti, kazala sam. Dobro, ali bilo je dva sata! Pa što? upitala sam, i domalo kazala: Njihova je noć. Tad je on pomaknuo svoje zlatne naočale na nosu i primijetio: Ali, usred noći, zar i Vi ne mislite, nije baš lijepo? Još uvijek sam gledala ispred sebe, i tako smo sjedili desetak minuta. Smijem li Vas pregrnuti šalom? upitao je. Ne, hvala, odgovorila sam. Tko bi se usudio uzeti Vas za ručicu! kazao je. Nisam odgovorila, misli su mi bile na drugom mjestu. Spustio je neku kutijicu u moje krilo, otvorila sam je i u njoj našla iglu, na igli je bila kruna, izbrojala sam deset kamenova na njoj… Glahne, tu mi je igla, hoćeš da je vidiš? Izgažena je na komadiće; dođi i vidi, vidi da je izgažena na komadiće… U redu, a što ću s tom iglom? upitala sam. Uresiti se njome, odgovorio je on. Ali ja sam mu pružila iglu i kazala: Ostavite me na miru, ja više mislim na nekog drugog. Koga drugog? upitao je. Jednog lovca, odgovorila sam; on mi je dao samo dva divna pera za uspomenu; uzmite Vašu iglu. Ali on nije htio uzeti iglu. Tad sam ga prvi put pogledala, oči su mu bile prodorne. Neću uzeti iglu, uradite s njom što god hoćete, izgazite je, kazao je. Ustala sam, stavila iglu pod svoju potpeticu i izgazila je. Bilo je to jutros… Četiri sam sata po sobi hodala i čekala; poslije podne sam izašla. On me je sreo na putu. Kamo ćete? upitao je. Glahnu, odgovorila sam; da me ne zaboravi… Od jedan sat ovdje čekam, stajala sam kraj drveta i vidjela da dolaziš, bio si poput Boga. Volim tvoj stas, tvoju bradu i tvoja ramena, sve tvoje volim… Nestrpljiv si, želiš ići, samo idi, ja ti ništa ne značim, i ne gledaš u me…”
Bio sam se zaustavio. Kad je ona zašutjela, opet sam krenuo. Bijah malaksao od očajanja, no osmjehivao sam se, srce mi bijaše od kamena.
“Čini mi se”, kazao sam i opet zastao, “da ste mi htjeli nešto kazati?”
To ju je ruganje razoružalo, posta sita mene.
“Jesam li htjela nešto kazati? Jesam, htjela sam, a i kazala sam; zar niste čuli? O, ne, ništa, ništa ja više nemam Vama kazati…”
Glas joj je čudno podrhtavao, ali me to nije dirnulo.

XXIV

Sutradan ujutro, čim iziđem, spazim Edvardu ispred kolibe. Tijekom noći o svemu sam dobro porazmislio i bio donio odluku. Ne, zašto dopustiti da me to kapriciozno stvorenje i dalje zbunjuje, jedna ribareva djevojčura, praznoglavka; nije li njeno ime dovoljno dugo bilo u mom srcu i nije li ga uništilo? Dosta s tim! Te mi pade na um da sam joj možda postao bliži baš zato što sam prema njoj pokazao ravnodušnost i rugao joj se. Ah, kako sam joj se zanosno narugao; nakon što je održala pravi govor, mirno sam kazao: Čini mi se da ste mi htjeli nešto kazati…
Stajala je kraj stijene. Bijaše vrlo uzbuđena i htjela je potrčati mi u susret, već je bila raširila ruke, ali ostade stojeći, i kršeći prste. Mašio sam se kape i nijemo je pozdravio.
“Danas sam od Vas htjela samo jednu jedinu stvar, Glahne”, oglasi se ona molećivo. Nisam se pomaknuo, samo da bih čuo što to ima kazati. “Čula sam da ste bili kod kovača. Bilo je to jedne večeri. Eva je bila sama kod kuće.”
Trgnuh se, i kazah:
“Od koga ste dobili tu obavijest?”
“Ja ne špijuniram”, uzviknu ona, “čula sam to sinoć, otac mi je ispričao. Kad sam sinoć došla kući sva pokisla, otac je kazao: Danas si se narugala baronu. Nisam, odgovorila sam. A gdje si bila? upitao je on dalje. Odgovorila sam: Kod Glahna. I tad mi je otac to ispričao.”
Nekako suzbijem svoj očaj i kažem:
“Eva je bila i ovdje.”
“Zar je i ona bila ovdje? U kolibi?”
“Više puta. Primorao sam je da uđe. Razgovarali smo.”
“I ovdje!”
Nasta tajac. Drži se uspravno! pomislim i kažem:
“Kad se već tako dobrohotno miješate u moje stvari, ne bih da zaostajem. Jučer sam Vam predložio doktora; jeste li razmišljali o tom? Princ je naime sasvim neupotrebljiv.”
Oganj srdžbe zapali se u njenim očima.
“Znate što, nije on neupotrebljiv!” ona će naprasito. “Ne, nije, on je bolji od Vas, on može biti u kući a da ne razbije šalice i čaše, a i moje su cipele kraj njega na miru. Da. On zna postupati s ljudima, a Vi ste smiješni, sram me je zbog Vas, s Vama se ne može izdržati, shvaćate li!”
Njezine su me riječi duboko pogodile, sagnuh glavu i odgovorih:
“Imate pravo, ne znam se više ponašati s ljudima. Budite milosrdni; pa Vi me ne razumijete, ja sam radije u šumi, tamo je moja radost. Ovdje u mojoj samoći nikome nije naštetu što sam takav kakav sam; a čim sam s drugim, moram se najusrdnije truditi da budem onakav kakav bih trebao biti. Dvije godine sam bio tako malo među ljudima…”
“Čovjek od Vas svaki čas može očekivati najgore”, nastavi ona. “Na kraju postane zamorno paziti na Vas.”
Kako je to bezdušno kazala! Neka gorka bol prostruji mnome, uzmaknuh pred njenom žestinom i zamalo ne posrnuh. No Edvarda se još nije zaustavila, dodala je:
“Možda možete dobiti Evu da Vas pazi. Jedina je smetnja što je ona udana.”
“Eva? Kažete da je Eva udana?” upitah u čudu.
“Da, udana.”
“Za koga je udana?”
“Valjda biste to morali znati. Eva je udana za kovača.”
“A zar ona nije kovačeva kći?”
“Ne, ona mu je žena. Mislite da lažem?”
Ništa nisam mislio, samo sam se čudio, i to sve više. Stajao sam ondje i mislio: Zar je Eva udana?
“Tako da ste izvršili sretan izbor”, dometnu Edvarda.
O, kao da tome nema kraja! Uzdrhtah od ogorčenja, te kazah: “Ali, uzmite doktora, kažem Vam. Poslušajte prijateljev savjet; taj Vam je princ jedna sredovječna luda.” Pa sam, u svom uzbuđenju, lagao o njemu, pretjerivao o njegovoj dobi, kazao sam da je ćelav, da je skoro sasvim slijep; tvrdio sam i da ide s onom krunom na dugmadima svoje košulje samo da bi se šepirio svojim plemstvom. “Inače mi se nije dalo ni pobliže s njim upoznati”, kazao sam. “Ničeg u njemu nema što bi se moglo istaknuti, nedostaju mu glavne crte, on je jedna obična nula.”
“Ne, nije on nula, nije on nula, nije!” vrisnu ona, glas joj je škljocao od bijesa. “On je mnogo više no što ti misliš, šumski čovječe. Ali pričekaj samo, o, on će s tobom još popričati, ja ću ga za to zamoliti. Ne vjeruješ da ga volim, ali vidjet ćeš da griješiš; udat ću se za njega, i dan i noć ću misliti na njega. Zapamti što kažem: volim ga. Neka Eva samo dođe, ho-ho, Bože na nebesima, neka ona samo dođe, nemaš pojma koliko mi je svejedno. Da, a sad idem odavde…” Pošla je stazom što se spušta od kolibe nadolje, načinila nekoliko sitnih, energičnih koraka, okrenula se lica još mrtvački blijeda i prostenjala: “Nikad više da mi nisi došao na oči.”

XXV

Lišće je požutjelo, krumpir procvjetao i visoko porastao, opet bijaše vrijeme lova, lovio sam snježnice, tetrijebe i zečeve, jednog sam dana ustrijelio orla. Mirno, visoko nebo, svježe noći, mnogi jasni glasovi i dragi zvuci u šumi i po zemlji. Velik i miran počivao je svijet…
“Još ništa od gospodina Macka nisam čuo za one dvije njorke koje sam ubio”, kazao sam doktoru.
“To možete zahvaliti Edvardi”, odgovori on. “To znam, svojim sam ušima čuo da se ona tome usprotivila.”
“Ja njoj ne zahvaljujem”, izustio sam…
Miholjsko ljeto, Miholjsko ljeto. Staze su kao pojasevi vijugale požutjelom šumom, svakim je danom pristizala nova zvijezda, mjesec se nazirao poput sjene, zlaćane sjene u srebro uronjene…
“Bog ti pomogao, pa ti si udana, Eva?”
“Zar to nisi znao?”
“Ne, nisam znao.”
Nijemo mi je stisnula ruku.
“Bog ti pomogao, dijete, što ćemo sad?”
“Što god hoćeš. Možda još nećeš putovati, bit ću sretna sve dok si ti tu.”
“Ne, Eva.”
“Hoću, hoću, samo dok si ti tu!”
Izgleda izgubljenom i cijelo mi vrijeme steže ruku.
“Ne, Eva, idi! Nikad više!”
I noći prolaze a dani pristižu; već je treći dan od tog razgovora. Eva ide putom s bremenom. Koliko li je samo drva to dijete ljetos iz šume odnijelo kući!
“Spusti breme, Eva, da vidim jesu li ti oči isto plave.”
Oči su joj crvene.
“O, ne, nasmiješi se opet, Eva! Ne mogu ti više odoljeti, tvoj sam, tvoj…”
Večer je. Eva pjeva, čujem njenu pjesmu, vrelina me obuzima.
“Večeras pjevaš, Eva?”
“Da, vesela sam.”
I pošto je manja od mene, malo poskoči da bi me obgrlila oko vrata.
“Ali, Eva, ozlijedila si ruke? Gospode Bože, pa sva si u ranama!”
“Nije to ništa.”
Lice joj čudesno sja.
“Eva, jesi li razgovarala s gospodinom Mackom?”
“Jedanput.”
“Što je on kazao, a što si ti kazala?”
“Postao je vrlo strog prema nama, od mog muža traži da radi i dan i noć na pristaništu, a i meni daje svakojaki posao. Naređuje mi da radim i muški posao.”
“A zašto to čini?”
Eva obori oči.
“Zašto to čini, Eva?”
“Zato što tebe volim.”
“A kako on to zna?”
“Ja sam mu kazala.”
Zašutimo.
“Samo da on nije strog prema tebi, Eva!”
“Ne smeta. Ništa to ne smeta!”
I kao kakva drhtava pjesmica glas joj odzvanja šumom.
I lišće još više žuti, primiče se jesen, na nebu se pojavilo još više zvijezda, a mjesec sad izgleda kao srebrna sjena u zlato uronjena. Nikakve još hladnoće nema, ništa, samo svježa tišina i vrveći život u šumi. Svako je drvo stajalo i razmišljalo. Bobice su sazrele.
A onda dođe dvadeset i drugi kolovoza i tri mrazne noći.

XXVI

Prva mrazna noć.
U devet sati zađe sunce. Na zemlju se spusti bjelkasta tama, vidi se nekoliko zvijezda, dva sata kasnije zabljeska mjesec. Tumaram šumom s puškom i psom, zapalim logorsku vatru, svjetlo s mog ognja zasja između borovih stabala. Tu nikakva mraza nema.
Prva mrazna noć! kažem. I čudno me protrese neko zbunjujuće, snažno radovanje vremenu i mjestu…
Ljudi i životinje i ptice, nazdravimo usamljenoj noći u šumi, u šumi! Nazdravimo mraku i Božjemu šumoru između drveća, slatkastom, prostom blagoglasju šutnje u mojim ušima, zelenom i žutom lišću! Nazdravimo zvuku života koji čujem, frkćućoj njušci nad travom, psu koji zemlju njuši! Nazdravimo, bučno, mački divljoj što se na zemlji pritajila, pomno cilja i sprema se na vrapca skočiti u tami, u tami! Nazdravimo milosrdnoj tišini u carstvu zemaljskom, zvijezdama i polumjesecu, da, njima i njemu!…
Ustanem i oslušnem. Nitko me nije čuo. Pa opet sjednem.
Hvala za usamljenu noć, za brda, šum mraka i mora što mojim srcem bruji! Hvala za moj život, za dah moj, za milost što noćas mogu živjeti, srcem se svim za to zahvaljujem! Oslušni istok i oslušni zapad, da, oslušni! To je taj vječiti Bog! Ta tišina što šumori u mom uhu krv je cijele prirode, Bog što pjenuša i tka svijet i mene. Vidim blistavu nit paukove mreže u sjaju moga ognja, čujem čamac i njegova vesla na moru, sjeverno se svjetlo nebom mrijesti. O, tako mi moje duše besmrtne, zahvaljujem se mnogo i za to što je baš meni pripalo tu sjediti!…
Tišina. Jedna borova šišarka tupo padne na zemlju. Borova šišarka je pala! pomislim. Mjesec je gore, visoko, plameni jezici palucaju na polusagorjeloj vatri i hoće da se ugase. I u toj kasnoj noći zaputim se kući.
Druga mrazna noć, ona ista tišina i ono blago vrijeme. Duša mi mozga. Mehanički odem do jednog drveta, navučem kapu duboko na čelo i leđima se naslonim na drvo, s rukama sklopljenim na zatiljku. Zurim i mislim; plamen moje logorske vatre zaslijepljuje mi oči, ali to ne osjetim. Stojim u tom besmislenom položaju prilično dugo i gledam u oganj; prvo me izdaju noge, umore se, te sasvim ukočen sjednem. Tek tad porazmislim što sam učinio. Zašto sam ipak tako dugo zurio u vatru?
Ezop podigne glavu i oslušne, čuje korake, Eva se ukaže. “Tako sam zamišljen i žalostan večeras”, kažem.
I iz sućuti ona ne odgovori ništa.
“Volim tri stvari”, nastavim. “Volim jedan ljubavni san koji sam nekad sanjao, volim tebe, i volim ovaj komad zemlje ovdje.”
“I što najviše voliš?”
“San.”
Opet nastane tišina. Ezop poznaje Evu, nakosio je glavu i gleda u nju. Promrmljam:
“Danas sam vidio jednu djevojku na putu, bila je sa svojim draganom, išli su s rukom u ruci. Kad sam prolazio, djevojka je očima pokazala u me i nije se mogla suzdržati a da se ne nasmije.”
“Čemu se smijala?”
“Ne znam. Valjda meni. Zašto pitaš?”
“Prepoznao si je?”
“Da. Pozdravio sam.”
“A ona tebe nije prepoznala?”
“Ne… Ali zašto me propitkuješ? To je ružno od tebe. Nećeš me navesti da kažem njeno ime.”
Ušutimo.
Ponovno promrmljam:
“Čemu se ona smijala? Ona je namiguša; ali čemu se smijala? Za ime Isusovo, što sam joj učinio?”
Eva odgovori:
“Ružno od nje što ti se nasmijala…”
“Ne, nije ružno od nje!” vrisnem. “Ne smiješ je koriti, ona ne čini ništa ružno, imala je pravo nasmijati mi se. Ušuti, kvragu, i ostavi me na miru, čuješ li!”
I Eva, preplašena, ostavi me na miru. Pogledam je i isti čas zažalim zbog svojih grubih riječi, padnem pred nju kršeći ruke.
“Idi kući, Eva. Tebe ja volim najviše; kako bih mogao voljeti san? Bila je to samo šala, tebe ja volim. Ali sad idi kući, sutra ću ti doći; zapamti da sam tvoj, da, ne zaboravi to. Laku noć.”
I Eva ode kući.
Treća mrazna noć, noć najvećega uzbuđenja. Da je bar malo mraza bilo! Umjesto mraza, ustajala toplina nakon danjega sunca, noć bijaše kao mlaka močvara. Zapalio sam svoju logorsku vatru…
“Eva, katkada može biti užitak kad te povuku za kosu. Toliko se može izopačiti ljudska duša. Mogu te povući za kosu dolje ponad doline i gore iznad brda, i ako te netko upita što se događa, možeš sasvim očarana odgovoriti: Vuku me za kosu! A ako te upitaju: Zar ti nećemo pomoći da se oslobodiš?, ti odgovoriš: Ne. A ako upitaju: A hoćeš li izdržati?, odgovoriš: Da, izdržat ću; jer ja volim ruku koja me vuče… Znaš li ti, Eva, što znači nadati se?”
“Da, mislim da znam.”
“Vidiš, Eva, nadati se, to je nešto čudno, da, nešto vrlo čudnovato. Možeš jednoga jutra ići putom i nadati se da ćeš na tom putu sresti nekoga tko ti je drag. I sretneš li ga? Ne. Zašto ne? Jer je taj tog jutra zauzet i na posve drugom je mjestu… U planini sam se upoznao s jednim slijepim Laponcem. Pedeset osam godina ništa on nije vidio, tad mu je bilo preko sedamdeset. Njemu se činilo da s vremenom vidi sve bolje, stalno je napredovao, mislio je, ako se ništa ne bi nepredviđenog dogodilo, mogao bi za nekoliko godina opet vidjeti kako sunce sja. Još mu je kosa bila crna, no oči mu bijahu sasvim bijele. Dok smo sjedili u njegovoj zemunici i pušili, pričao je on o svemu što je vidio prije nego što je oslijepio. Bio je on čio i zdrav, bez osjećaja, neuništiv, vječito se nadajući. Kad sam htio krenuti, ispratio me je i stao pokazivati u različitim pravcima. Tamo je jug, kazao je, a tamo sjever. Ideš prvo u ovom smjeru, a kad malo siđeš onamo u planinu, skreneš u onom smjeru, kazao je. Sasvim točno! odgovorio sam. Tad se Laponac zadovoljno nasmijao i kazao: Vidiš, to nisam znao prije četrdeset, pedeset godina, tako da sad bolje vidim nego onda, i stalno napredujem. Te se sagnuo i opet zavukao u svoju zemunicu, vječitu zemunicu, njegov dom na zemlji. I opet je sjeo kraj vatre kao i prije, pun nade da bi za nekoliko godina mogao vidjeti sunce kako sja… Eva, nada je veoma čudna stvar. Sad ja, naprimjer, hodam i nadam se da ću zaboraviti onoga kojeg jutros nisam sreo na putu…”
“Govoriš tako čudno.”
“To je treća mrazna noć. Obećavam ti, Eva, da ću sutra postati drugi čovjek. A sad me ostavi samog. Kad dođem sutra nećeš me prepoznati, smijat ću se i ljubiti te, moja divna djevojko. Pomisli, samo mi je još ta noć preostala, a onda ću postati drugi čovjek, a to je za nekoliko sati. Laku noć, Eva.”
“Laku noć.”
Priđem bliže vatri i promatram plamenove. S grane padne smrekova šišarka, a i poneka suha grančica na zemlju padne, duboka je noć. Sklopim oči.
Nakon sat vremena moja se osjetila počnu okretati u određenom ritmu, odzvanjam s tom velikom tišinom, zvonim. Gledam u polumjesec, na nebu stoji kao bijela školjka, osjetim ljubav prema njemu, osjetim da crvenim. To je mjesec! kažem nečujno i strasno, to je mjesec! I srce mi imenom njegovim lagano otkucava. Potraje to nekoliko minuta. Pomalo zapuše, neki nepoznat vjetar do mene stiže, čudno strujanje zraka. Što li je to? Osvrnem se, no nikoga ne vidim. Vjetar me zove, i moja se duša odlučno povije prema pozivu, osjećam se uzdignutim iz sebe sama, pritisnut na nevidljivu grud, oči mi se rose, treptim, – Bog stoji negdje u blizini i gleda u me. I to potraje još nekoliko minuta. Okrenem glavu, ono nepoznato strujanje zraka nestane, i spazim nešto poput leđa nekog duha što nečujno hoda šumom…
Časak se borim s nekom teškom opijenošću, bijah slomljen od uzbuđenja, postajem nasmrt umoran, i zaspim.
Kad sam se probudio, noć bijaše prošla. Ah, dugo sam ja uokolo hodao u žalosnom stanju, sav u groznici, čekajući da me kakva bolest svlada. Često mi se sreća okretala, sve sam gledao zapaljenih očiju, duboka je tuga mnome vladala.
Sad je to sve prošlo.

XXVII

Jesen je. Ljetu je kraj, nestalo je isto brzo kao što se i pojavilo; ah, kako je brzo prošlo! Dani su sad hladni, ja lovim, pecam i pjesme pjevam u šumi. Ima i dana s gustom maglom koja dolebdi s mora i sve prekrije tamom. Jednog se takvog dana nešto dogodilo. Na svojim sam tumaranjima zalutao skroz u šumu susjedne župe i stigao do doktorove kuće. Bijaše tu i drugih ljudi, bile su one mlade dame s kojima sam bio ranije, omladina koja je plesala i veselila se, načisto poludjela ždrebad.
Neka se kočija dokotrlja i zaustavi pred vrtnim vratima; Edvarda je sjedila u njoj. Ona se trgnu kad me ugleda. Zbogom! kazao sam tiho. Ali me doktor zadrža. U početku je Edvardi smetalo moje prisustvo i oborila bi oči kad bih ja govorio; kasnije se ipak odobrovoljila, čak mi je uputila i dva, tri mala pitanja. Bijaše upadljivo blijeda, siva i hladna magla joj je prekrila lice. Nije silazila s kočije.
“Došla sam poslom”, kazala je smijući se. “Dolazim iz župne crkve, gdje nikoga od vas nije bilo; kazali su da ste ovdje. Satima sam se vozila da bih vas našla. Sutra navečer imamo mali domjenak, – povod je baronov odlazak sljedećeg tjedna, – pa su mi dali u zadatak da vas sve pozovem. Bit će i ples. To je sutra uvečer.”
Svi se nakloniše i zahvališe.
Meni je usto kazala:
“Budite dobri i dođite. Ne šaljite u zadnji čas nikakvu poruku s ispričavanjem.” Nikom drugom osim meni to nije kazala. Domalo se odvezla.
Bijah ganut tom neočekivanom ljubaznošću, načas sam se povukao da se, sâm, malo poradujem. Zatim sam se oprostio s doktorom i njegovim gostima i zaputio kući. Kako je samo bila milostiva prema meni, o, kako je samo bila milostiva prema meni! Čime joj mogu uzvratiti? Ruke mi bijahu malaksale, neka slatka hladnoća strujaše mojim zglavcima. O, Bože, hodam ovuda i klatim se iznemogao od radosti, pomislih, ne mogu stisnuti šake, i od nemoći suze mi naviru na oči; i što da radim?… Tek kasno uvečer stigoh kući. Išao sam naokolo, putom kraj kejova, i upitao jednog ribara hoće li poštanski brod doći do sutra uvečer. Ah, ne, poštanski brod bi trebao stići tek sljedećeg tjedna. Požurio sam do kolibe gdje sam potražio svoje najbolje odijelo. Očistio sam ga i uredio, na nekoliko mjesta bijaše rupičasto, te sam, plačući, krpao rupe.
Kad sam s tim završio, legoh na krevet. Časak se tako odmaram, a onda mi nešto sine, te skočim na noge i, oduzet, stanem nasred sobe. Sve je to opet neki trik! prošapćem. Pa ja ne bih bio ni pozvan da se slučajno tamo nisam zatekao, kad su pozivani drugi; usto mi je dala jasan znak o izostajanju, o slanju poruke s ispričavanjem…
Cijele noći oka nisam sklopio, a kad je svanulo, odem u šumu, ozebao, neispavan i grozničav. Hej, sad se u Sirilundu priprema domjenak! Pa što? Niti ću onamo ići niti ću slati kakvu ispričnicu. Gospodin Mack je vrlo domišljat čovjek, sad on priređuje zabavu za barona; ali ja neću tamo, shvaćate li?…
Debela se magla nadvila nad dolinom i planinom, od rose se na mojoj odjeći stvorio vlažan sloj i učinio ju teškom, lice mi bijaše hladno i mokro. Samo bi se kadikad javio dašak vjetra koji je uspavanu maglu podizao i spuštao, podizao i spuštao…
Bijaše već kasno popodne, smrkavalo se, magla mi je sve sakrila pred očima, niti traga suncu po kome bih se ravnao. Satima sam lutao zaputivši se kući; nikamo mi se zapravo nije ni žurilo, ni najmanje me nije brinulo što sam hodao u pogrešnom smjeru i stizao na nepoznata mjesta u šumi. Napokon sam pušku prislonio uz jedno stablo i pogledao u svoj kompas. Precizno odredim smjer i opet krenem. Moglo je biti osam ili devet sati.
No tad se nešto dogodi.
Nakon pola sata hodanja kroz maglu začujem muziku, nekoliko minuta poslije prepoznam mjesto, stojim odmah uz glavnu zgradu u Sirilundu. Je li me to kompas pogrešno uputio na mjesto koje sam htio izbjeći? Neki me poznati glas doziva, doktorov je to glas. Domalo me uvedu unutra.
Ah, možda je cijev moje puške djelovala na kompas i poremetila ga. Kasnije mi se to još jednom dogodilo, ove godine. Ne znam što da mislim.

XXVIII

Cijele me je večeri progonio gorak osjećaj da nisam trebao doći na tu zabavu. Moj dolazak skoro da i nije bio primijećen, svi su bili zauzeti jedni drugima, jedva da mi je Edvarda zaželjela dobrodošlicu. Smjesta sam se bacio na piće, jer sam shvatio da tu nisam dobrodošao, a ipak mi se nije dalo ići svojim putem.
Gospodin Mack se mnogo osmjehivao, pokazivao je svoje najugodnije lice, na njemu je bilo svečano odijelo i lijepo je izgledao. Razletio se on na sve strane, čas je bio tu, čas tamo po sobama, razgovarao je s tih pedesetak svojih gostiju, katkad bi zaplesao koji ples, šalio se i smijao. Oči su mu bile pune tajni.
Bruj muzike i glasova odzvanjao je cijelom kućom. Pet soba bijaše ispunjeno uzvanicima, usto se u velikoj dvorani plesalo. Kad sam došao, bijaše vrijeme večere. Zaposlene su djevojke trčale tamo-amo s čašama i vinom, s posudama za kavu od sjajnoga bakra, s cigarama, lulama, kolačima i voćem. Ni na čemu se nije štedjelo. Svijećnjaci po sobama bijahu puni neobično debelih svijeća, izlivenih za tu prigodu; osim toga gorjele su i one nove parafinske svjetiljke.
Eva je pomagala u kuhinji, na trenutak sam je spazio.
Baron je bio predmet velike pažnje, iako on bijaše tih i skroman i nije se baš mnogo izlagao. I na njemu je bio frak, peševi mu bijahu jadno izgužvani nakon pakiranja. Stalno se on dodvoravao Edvardi, pratio ju je očima, s njom je nazdravljao i nazivao ju gospođicom, baš kao i kćeri crkvenoga predstojnika i oblasnog liječnika. Neprekidno sam osjećao zlovolju prema njemu, nisam mogao u nj ni gledati, a kad bih ga i pogledao, smjesta bih okrenuo glavu s tužnom i glupom grimasom. Kad bi mi se obratio, odgovarao sam kratko i potom bih stisnuo usta.
Sjećam se nečega s te večeri. Razgovarao sam s jednom mladom djevojkom, nekom plavušom, te sam nešto kazao, ne znam, možda sam joj ispričao neku priču koja ju je nasmijala. Ne vjerujem da je to bilo toliko zanimljivo ispričano; ali sam možda u svom pomalo pijanom stanju ispričao šaljivije no što se sad mogu sjetiti, to mi je u svakom slučaju ishlapjelo iz sjećanja. Elem, kad sam se okrenuo, iza mene je stajala Edvarda. Pogledala me je pogledom punim priznanja. Poslije sam zapazio da je povukla onu plavušu sa sobom kako bi saznala o čemu sam to ja pričao. Ne trebam ni kazati koliko mi je Edvardin pogled godio, nakon sve zapostavljenosti koju sam osjećao cijele večeri išavši iz sobe u sobu; smjesta sam se osjetio mnogo bolje i kasnije sam s više njih razgovarao i šalio se. Koliko znam, ni u čem niti jednom nisam pogriješio…
U jednom sam trenu stajao vani na stubama. Eva dođe noseći neke stvari iz jedne od soba. Spazila me je, izišla na stube i brzo me pomilovala po rukama, osmjehnula se i opet ušla. Ni jedno od nas ništa nije kazalo. Kad sam htio poći za njom, u hodniku stajaše Edvarda gledajući u me. Gledala me je ravno u oči. Ni ona nije ništa kazala. Ušao sam u dvoranu.
“Zamislite, poručnik Glahn se zabavlja sastajući se s poslugom vani na stepenicama”, odjednom se oglasila Edvarda. Stajala je na vratima. Više njih je čulo to što je kazala. Nasmijala se, kao da se šali, no lice joj je bilo vrlo blijedo.
Ništa na to nisam odgovorio, samo sam promrmljao:
“Bilo je slučajno, ona je samo izišla, sreli smo se u hodniku…”
Prođe neko vrijeme, možda sat vremena. Nekoj se dami na haljinu prolila čaša. Čim je to Edvarda spazila, povikala je:
“Što se dogodilo? Pa naravno, nespretni Glahn!”
No nisam ja tu tad ni bio, stajao sam na drugom kraju dvorane kad se nezgoda dogodila. Otad se još više predadoh piću i držah se vrata da ne bih smetao onima koji su unutra plesali.
Baron je i dalje skupljao dame oko sebe, ispričavao se što su mu zbirke već spakirane tako da ništa od toga ne može pokazati, onaj bus morske trave iz Bijeloga mora, glinu s Korholmenea, krajnje zanimljivo kamenje s morskoga dna. Dame su znatiželjno zagledale njegovu dugmad na košulji, one krune s pet šiljaka koje su, dabome, označavale baronstvo. U takvoj situaciji doktor nije imao nikakva izgleda, čak ni njegova duhovita psovka, ono “grom i pakao”, više nije imala nikakvog djelovanja. Ali kad bi Edvarda govorila, uvijek je on bio pripravan, ispravljao je njen govor, hvatao ju u neznanju sitnim dosjetkama, prizemljivao mirnom nadmoći.
Kazala je:
“… sve dok ne prijeđem dolinu smrti.”
A doktor je upitao:
“Dolinu čega?”
“Dolinu smrti. Zar se ne kaže dolina smrti?”
“Čuo sam da se govori o rijeci smrti. Sigurno mislite na to.”
Kasnije je govorila o tome da stvar treba čuvati kao što je to čuvao…
“Div”, upade doktor.
“Pa da. Kao div”, uzvrati ona.
No doktor će na to:
“A sad mi zahvalite što sam Vas spasio. Siguran sam da ste htjeli kazati Argus.”
Baron podiže obrve i iznenađeno ga pogleda kroz svoje debele naočale; ali doktor se pravio lud. Što ga je briga za barona!
Još uvijek stojim kraj vrata. Plesači lete po dvorani. Pođe mi za rukom zapodjenuti razgovor s učiteljicom sa župnoga dvora. Govorili smo o ratu, o odnosima na Krimu, događajima u Francuskoj, o Napoleonu kao caru, i njegovoj zaštiti Turaka; ta je mlada dama ljetos čitala novine i mogla mi je ispričati novosti. Naposljetku sjednemo na sofu i pričamo.
Uto Edvarda naiđe, i stane baš ispred nas. Odjednom se ona oglasi:
“Morate mi oprostiti, gospodine poručnice, što sam Vas iznenadila na stepenicama. Nikad to više neću učiniti.”
Pa se nasmijala, ne gledajući u me.
“Djevojko Edvarda, prestanite”, izustio sam.
Oslovila me je odveć uljudno, nekako svečano, s velikim poštovanjem, nikako to nije bilo s dobrom namjerom, a i izraz lica joj bijaše zao. Pomislih na doktora, te nadmoćno slegnuh ramenima, kao što bi to on učinio. Tad ona kaza:
“A zašto ne odete u kuhinju? Eva je tamo. Mislim da biste trebali biti tamo.”
Zatim me je pogledala, s mržnjom u očima.
Kazao sam:
“Dogodi li Vam se ikad da Vas ljudi ne razumiju, djevojko Edvarda?”
“Ne, kako to? O, da, dogodi se i to, ali, kako to mislite?”
“Ponekad govorite tako nepromišljeno. Sad mi se naprimjer učinilo da ste me doslovno izbacili u kuhinju, i to je dabome nesporazum. Pa ja dobro znam da Vam nije bila namjera biti bezobrazni.”
Ona se udalji nekoliko koraka od nas. Mogao sam po njoj vidjeti da cijelo vrijeme razmišlja o onome što sam kazao. Zatim se okrene i vrati, i zadihana kaže:
“Uopće to nije bio nesporazum, gospodine poručniče, dobro ste čuli, izbacila sam Vas u kuhinju.”
“Ne, zaboga, Edvarda!” uzvikne zaprepaštena učiteljica.
I ja opet stanem govoriti o ratu i odnosima na Krimu; no moja misao bijaše daleko od toga. Nisam više bio pijan, tek sasvim zbunjen, tlo mi je izmicalo pod nogama i, kao i mnogo nesretnih puta ranije, izgubih ravnotežu. Podignem se iz sofe i krenem van. Doktor me zaustavi.
“U ovom sam času čuo jednu veliku pohvalu na Vaš račun”, on će.
“Pohvalu? Od koga?”
“Od Edvarde. Eno je još stoji onamo u uglu i vatreno Vas gleda. Nikad to neću zaboraviti, u očima joj se sasvim jasno vidjela zaljubljenost kad je glasno kazala da Vam se divi.”
“To je dobro”, odgovorio sam nasmijavši se. Ah, u mojoj glavi ne bijaše ni jedne jasne misli.
Prišao sam baronu, nagnuo se nada nj, kao da sam htio nešto mu prišapnuti, i kad sam mu se dovoljno primaknuo, pljunuh mu u uho. On poskoči i idiotski se zabulji u mene. Kasnije sam vidio da je o tome izvijestio Edvardu, i da se ona jako naljutila. Sigurno je pomislila na svoju cipelu, koju sam bacio u vodu, na one nesretne šalice i čaše koje sam porazbijao, na sve moje kršenje pravila lijepoga ponašanja; sve je to sigurno ponovno oživjelo u njenom sjećanju. Sramio sam se, sa mnom bijaše svršeno, gdje god sam se okrenuo naišao sam na uplašene i iznenađene poglede, te sam se išuljao iz Sirilunda, bez oproštaja, bez ijedne riječi zahvalnosti.

XXIX

Baron će putovati; baš fino! Napunit ću svoju pušku, popet ću se na brdo i ispaliti hitac u njegovu i Edvardinu čast. Minirat ću stijenu, u njoj načiniti veliku rupu i razbiti brdo na komade njemu i Edvardi u čast. I veliki će se komad hridi skotrljati niz planinu i srušiti u more, kad njegov brod bude prolazio. Znam na jednom mjestu pukotinu u brdu odakle su se stijene i ranije odronjavale ostavljajući za sobom novu stazu, sve do mora. Duboko dolje nalazi se lučica za čamce.
“Dva svrdla za mine!” kažem kovaču.
I kovač naoštri dva svrdla za mine…
Evi bijaše naloženo voditi jednog od konja gospodina Macka između mlina i keja, tamo i natrag. Mora obavljati muški posao i prevoziti vreće sa žitom i brašnom. Sretnem je, divno izgleda sa svojim svježim licem. Dragi Bože, kako joj osmijeh nježno gori! Svake sam je večeri sretao.
“Izgledaš kao da te ništa ne muči, Eva, voljena moja.”
“Zoveš me svojom voljenom! Ja sam neškolovana žena, ali ću ti biti vjerna. Bit ću ti vjerna, makar i umrla zbog toga. Gospodin Mack je iz dana u dan sve stroži, ali ja za to ne hajem; on bjesni, no ja mu ne odgovaram. Uhvati me za ruku i posivi od bijesa. Samo me jedno muči.”
“Što te muči?”
“Gospodin Mack ti prijeti. Kaže mi: A-ha, tebi se poručnik vrti po glavi! Ja odgovorim: Jest, ja sam njegova. Tad on kaže: Da, da, samo pričekaj, njega ću se ja riješiti! To je kazao jučer.”
“Nije to ništa; neka prijeti… Eva, mogu li vidjeti jesu li ti noge još onako sićušne? Sklopi oči i dopusti mi da vidim!”
I ona mi sklopljenih očiju padne oko vrata. Sva trepti.


XXX

Sjedim na brdu i bušim. Oko mene je kristalno proziran jesenski zrak, udari po mojem svrdlu odzvanjaju ravnomjerno i u taktu. Ezop gleda u me začuđenim očima. Grudi mi katkada prožme struja zadovoljstva; nitko ne zna da sam tu, na pustomu brdu.
Ptice selice su otišle; sretan put i dobrodošle nam opet! Sjenice i poneki sivi popić žive sami u urvinama i šipražju; pip-pip! Sve je tako čudno promijenjeno, patuljasta se breza poput krvi rumeni na sivom kamenju, onamo zvončić a tu stršljen, eno se podiže s vrijesa i ljulja i polako svoju pjesmu zuji; pst! A ponad svega lebdi orao ribič ispružena vrata, vreba po unutrašnjosti planina.
I padne večer, svoje svrdlo i čekić ostavim pod kamen i odmaram se. Sve drijema, mjesec klizi prema sjeveru, brda bacaju divovske sjenke. Mjesec je pun, izgleda kao užareni otok, kao okrugla tajna od mjedi, oko koje ja hodam i kojoj se čudim. Ezop ustane, uznemiren je.
Što ti je, Ezope? Što se mene tiče, umoran sam od svoje tuge, htio bih je zaboraviti, utopiti. Naređujem ti da mirno ležiš, Ezope, nikakva nemira neću. Eva pita: Misliš li ikad na mene? Ja joj odgovorim: Uvijek na tebe. Eva opet pita: I budeš li radostan misleći na mene? Odgovorim: Jedino radostan, nikad ništa drugo doli radostan. Zatim Eva kaže: Kosa ti sijedi. A ja odgovorim: Jest, počinje sijedjeti. Ali Eva pita: Sijedi li od onoga o čemu razmišljaš? Na to odgovorim: Možda. Na kraju Eva kaže: Onda ne misliš samo na mene… Ezope, umiri se, mogu ti pričati o nečem drugom…
Ali Ezop stoji i napeto njuši dolje prema dolini, cvili i vuče me za hlače. Kad napokon ustanem i pođem za njim, on pojuri kao da ga vrazi gone. Neko se crvenilo pojavi na nebu ponad šume, pružim korak, pred očima mi se ukaže vatra, silan oganj. Zaustavim se i zurim, načinim nekoliko koraka te opet zurim, moja koliba gori!


XXXI

Požar bijaše djelo gospodina Macka, od prvog sam trena to prozreo. Izgubio sam svoja krzna i ptičja krila, izgubio svog punjenog orla; sve je izgorjelo. Što sad? Dvije sam noći proveo pod otvorenim nebom, nisam otišao u Sirilund i molio za smještaj, na kraju sam iznajmio neku napuštenu ribarsku kolibu kraj pristaništa koju sam začepio suhom mahovinom. Spavao sam na hrpi crvenoga vrijesa s planine. Opet bijah spašen.
Edvarda je poslala poruku, kaže da je čula za moju nesreću i nudi mi, u očevo ime, sobu u Sirilundu. Edvarda ganuta? Edvarda plemenita? Nikakav odgovor nisam poslao. Hvala Bogu, više nisam bio bez krova nad glavom, a bijah i ponosno radostan što sam mogao prešutjeti Edvardinu ponudu. Sreo sam je na putu skupa s baronom, išli su ruku podruku, oboje sam ih pogledao u lice i u prolazu pozdravio. Ona se zaustavi i upita:
“Ne želite stanovati kod nas, gospodine poručniče?”
“Već sam osposobio svoj novi stan”, odgovorih, te i ja stadoh.
Ona me pogleda, grudi su joj se snažno nadimale.
“Ne bi Vam ni kod nas bilo baš tako loše”, kazala je.
Njene me riječi dirnuše, nisam bio u stanju išta kazati.
Baron se polako udaljavao.
“Možda me više nikad ne biste htjeli vidjeti?” upita ona.
“Zahvalan sam Vam, djevojko Edvarda, što ste mi ponudili krov nad glavom kad mi je koliba izgorjela”, kazao sam. “A ta je ponuda još plemenitija kad znam da je to protiv volje Vašeg oca.” Zahvalih se za njenu ponudu i skidanjem kape s glave.
“Za ime božje, zar me nikad više ne želite vidjeti, Glahne?” odjednom je kazala.
Baron povika.
“Baron zove”, kazao sam, i opet skinuo kapu.
I zaputim se na brdo svojoj mini. Ništa, ništa me više neće odvratiti od moga nauma. Sretnem Evu. Vidiš li! uskliknem, gospodin Mack me ne može otjerati. Spalio mi je kolibu, i već imam drugu… Nosila je četku i vedro s katranom. Što ćeš s tim, Eva?
Gospodin Mack je prevrnuo čamac u lučici pod brdom i naredio joj nakatraniti ga. Nadzire joj svaki korak, mora se pokoriti.
Ali zašto baš u lučici? Zašto ne u pristaništu?
Gospodin Mack je tako naredio…
Eva, Eva, voljena, načinili su te robinjom, a ti se ne žališ. Gle, opet se osmjehuješ, i osmijeh ti je pun života, iako si robinja!
Kad sam došao do svoje stijene, dočekalo me je iznenađenje. Vidio sam da je ondje netko dolazio, ispitao sam tragove u šljunku i prepoznao otiske dugih, špicastih cipela gospodina Macka. Što li je ovamo dolazio, što li je njuškao? pitao sam se razgledajući uokolo. Nikoga nije bilo. Ni u što nisam posumnjao.
I stadoh tući po svom svrdlu i ne sluteći koliku ludost činim.