Pan-Knut Hamsun

First topic message reminder :



„Pan“ je najpoznatije Hamsunovo delo i jedan od najvećih ljubavnih romana u svetskoj literaturi. Pored toga, „Pan“ je i himna prirodi severa i severnog leta. Hamsun je rođen u Norveškoj, u malom mestu Lom, i veći deo svog detinjstva i rane mladosti proveo je na krajnjem severu, u oblasti polarnog kruga, gde se i odvija radnja romana „Pan“.

Uprkos velikom uspehu romana „Glad“, Hamsun je, ipak, tek sa „Panom“ stekao svetsku slavu, kao najuticajniji pisac koji se ikada pojavio u zemljama severne Evrope.
Novi prevod „Pana“ Flavija Rigonata bio je neophodan da još bolje osvetli ovaj najsjajniji biser norveške književnosti.

XXXII

Stigao je poštanski brod, donio mi je uniformu, a trebao ukrcati barona i sve njegove sanduke sa školjkama i raznoraznim vrstama morske trave. Utovarali su bačve sa sleđem i ribljim uljem, predveče je brod trebao isploviti.
Uzmem svoju pušku i obje cijevi napunim barutom. Kad sam to uradio, kimnuh samom sebi. Odem na brdo te i svoju minu napunim barutom; i opet kimnem. Sve bijaše spremno. Zalegao sam i čekao.
Čekao sam satima. Cijelo sam vrijeme čuo kako na pristaništu s parobroda izvlače i spuštaju željezne lance. Već se počelo smrkavati. Najzad se oglasi poznati zvuk, teret je ukrcan, brod kreće. Trebam čekati još nekoliko minuta. Mjesec se još nije bio pojavio, zurio sam kroz sumrak poput kakvog umobolnika.
Kad se iza školja ukazao vrh pramca, zapalio sam svoj fitilj i brzo se povukao. Prođe minuta. Odjednom se oglasi prasak, uvis se podigne rasprsnuto kamenje, brdo se potrese i odlomljena stijena uz tutanj zakotrlja niz ponor. Odjekne s okolnih brda. Zgrabim svoju pušku i ispalim iz jedne cijevi; odjek mnogostruko uzvrati. Domalo ispalim i iz svoje druge cijevi; zrak zadršće od moje počasne paljbe i bučno odjekne po bijelomu svijetu; bijaše kao da su se sve planine udružile u pozdravu upućenom brodu koji je odlazio. Nije trebalo dugo da se zrak stiša, odjek po svim brdima zanijemi i zemlja se opet smiri. Vidim: brod nestaje u sumraku.
Još dršćem od čudnoga uzbuđenja, uzmem svoja svrdla i pušku pod mišku i klecavih se koljena zaputim niz brdo. Krenem najkraćim putom, držeći se svježega traga koji je za sobom ostavila moja lavina. Ezop cijelo vrijeme trese glavom i kiše od ljutoga mirisa.
Kad sam sišao do lučice, dočekao me je prizor koji me je strašno pogodio: čamac bijaše zdrobljen dijelom stijene koja se srušila, a Eva, Eva je ležala kraj njega, sva smrvljena, udarom kamena raznesena, rasječenih slabina i trbuha da se nije mogla prepoznati. Eva bijaše namjestu mrtva.


XXXIII

O čemu još pisati? Danima nisam ispalio niti jednoga metka, nisam imao nimalo hrane, te ništa nisam ni jeo, sjedio sam u svom skloništu. Eva je prebačena do crkve u bijelom čamcu gospodina Macka, ja sam išao kopnom i stigao do groba…
Eva je mrtva. Sjećaš li se njene sitne djevojačke glave s kosom kao u opatice? Došla bi tako tiho, spustila svoje breme i nasmiješila se. Jesi li vidio koliko je života zračilo iz tog osmijeha? Smiri se, Ezope, na um mi pade jedna čudna legenda, ima tome četiri ljudska vijeka, iz Iselininog vremena, kad Stamer bijaše svećenikom.
Neka je djevojka tamnovala u tvrđavi opasanoj bedemima. Voljela je nekog gospodara. Zašto? Pitaj vjetar i zvijezde, pitaj Boga samoga, Boga života; jer o tom nitko drugi ništa ne zna. I gospodar joj bijaše i prijatelj i ljubavnik; no vrijeme je prolazilo, i jednoga dana on spazi neku drugu, i srce svoje njoj pokloni.
Poput mladića volio je on svoju djevojku. Često ju je zvao blagoslovom svojim i svojom golubicom, vrelo i drhtavo bijaše naručje njeno. Kazao je: Daj mi srce svoje! I ona mu dade srce svoje. Kazao je: Smijem li te, voljena, nešto zamoliti? I ona je, opijena, potvrdno odgovorila. Sve mu je ona dala, a on joj ipak nije zahvalan bio.
Drugu je kao sužanj volio, kao luđak, i prosjak. Zašto? Upitaj prašinu na cesti i lišće koje s grane pada, upitaj tajnovitoga Boga života; jer nitko drugi o tomu ne zna. Ništa ona njemu nije dala, ne, ništa mu nije dala, a on joj je ipak zahvalan bio. Kazala je: Daj mi svoj mir i razum svoj! I on joj je dao sve što ga je ona molila, žaleći samo što ga nije zamolila da joj dadne i život svoj.
A njegova je djevojka u tvrđavi tamnovala…
Što radiš, djevojko? Zašto sjediš i osmjehuješ se?
Razmišljam o nečemu što se dogodilo prije deset godina. Tad sam ga srela.
I još ga se sjećaš?
Još ga se sjećam.
I vrijeme prođe…
Što to radiš, djevojko? Zašto sjediš i osmjehuješ se?
U rubac vezem njegovo ime.
Čije ime? Zar onoga koji te je utamničio?
Da, njegovo, koga sam srela prije dvadeset godina.
I još ga se sjećaš?
Sjećam ga se kao i prije.
I vrijeme prođe…
Što radiš, uhićenice?
Starim i više ne vidim vesti, zato stružem vapno sa zida. Od vapna mijesim krčag za njega, kao darak od mene.
O kome to govoriš?
O mom voljenom, koji me je u tvrđavu utamničio.
Osmjehuješ se što te je zatvorio?
Pomišljam na to što bi on sad kazao. Gle ti to, kazao bi, moja mi je djevojka poslala mali krčag, trideset je godina prošlo, a ona me nije zaboravila.
I vrijeme prođe…
Što ti je, zatvorenice, sjediš i ništa ne radiš, samo se osmjehuješ?
Starim, smrti se bližim, oči su mi slijepe, sad samo razmišljam.
O čemu? Zar o njemu, koga si srela prije četrdeset godina?
O njemu, koga sam srela kad sam bila mlada. Prije možda četrdeset godina.
A zar ne znaš da je on umro? Blijediš, starice, ne odgovaraš, usta su ti pobijelila, više ne dišeš…
Eto, to je ta čudna legenda o djevojci iz tvrđave. Stani malo, Ezope, nešto sam zaboravio: Jednoga je dana ona iz dvorišta začula glas svoga dragana, pala je niče i zacrvenjela se. Tad joj je bilo četrdeset godina…
Zemlji te predajem, Eva, i u smjernosti pijesak na tvom grobu ljubim. Teška uspomena, poput ruže crvena, dušu mi prožme čim pomislim na te, kao da se sav blagoslovu predam, sjetim li se tvoga osmijeha. Sve si davala, i sve si dala, i nimalo ti nije bilo teško; jer ti si bila dijete samim životom opijeno. A drugi, što sebično škrtare čak i na svom pogledu, sve misli moje zaokupiti znadu. Zašto? Upitaj dvanaest mjeseci u godini i lađe na moru, upitaj tajnovitoga Boga srca…


XXXIV

Jedan čovjek je kazao:
“Ne lovite više? Eno Ezopa sama u šumi, tjera zeca.”
Kazao sam:
“Idite i ulovite ga za mene.”
Nekoliko dana prođe, kad eto ti kod mene gospodina Macka, upale mu oči, potamnio u licu. Zapitah se: Mogu li ja prezreti ljude, ili ne mogu? Nisam baš u to siguran.
Gospodin Mack je govorio o odronu, o katastrofi. Bila je to nesreća, žalosna slučajnost, u tom nimalo nije moja krivica.
Kazao sam:
“Ako je itko po svaku cijenu htio rastaviti Evu od mene, onda je to postigao. Neka je Bogom proklet!”
Gospodin Mack me sumnjičavo pogleda. Promrmljao je nešto o lijepom pogrebu, ni na čemu se nije štedjelo.
Sjedio sam i divio se njegovoj velikoj prilagodljivosti.
Nije htio nikakvu nadoknadu za čamac koji je moja lavina smrskala.
“Nemojte tako”, kazao sam, “pa moram Vam platiti za čamac i za vedro katrana, za četku…”
“Ne, dobri gospodine poručniče”, uzvratio je on, “kako to možete i pomisliti!” I pogledao me je očima punim mržnje.
Tri tjedna nisam vidio Edvardu. Ili jesam, jednom, sreo sam je u dućanu, ušao sam kupiti kruh, stajala je za pultom i preturala po gomili odjeće. Samo su ona dva pomoćnika bila, i ona.
Pozdravio sam glasno, ona je podigla glavu, no nije odgovorila. Sinulo mi je da pred njom ne mogu tražiti kruh, okrenuo sam se momcima i zatražio sačme i baruta. Dok se to vagalo, držao sam je na oku.
Siva i odveć okraćala haljina, s pohabanim rupicama za dugmad; ravne su se grudi snažno nadimale. Kako je samo ljetos porasla! Čelo joj bijaše zamišljeno, one posebno izvijene obrve stajahu joj na licu kao dvije tajne, svi su joj pokreti postali zrelijim. Pogledah joj ruke, oni dugi, fini prsti silno me se dojmiše, te uzdrhtah. I dalje je ona premetala po odjeći.
Stajao sam i poželio da Ezop dotrči do pulta, do nje, da ju prepozna, te da ga ja smjesta dozovem sebi i zamolim ju da mi oprosti; što bi tad ona odgovorila?
“Izvolite!” kaže pomoćnik.
Platio sam, uzeo svoje pakete i opet pozdravio. Ona podiže glavu, ali ni sad ne pozdravi. Fino! pomislio sam; možda je ona već baronova zaručnica. I otišao sam bez kruha.
Kad se nađoh vani, bacih pogled prema prozoru. Nitko nije gledao za mnom.

XXXV

A onda jedne noći pade snijeg, te postade hladno u mojoj kolibi. Bilo je tu ognjište, gdje sam kuhao, ali drvo je slabo gorjelo, a i puhalo je kroz zidove, iako sam ih bio začepio što sam mogao bolje. Jesen je prošla, dani postadoše kratki. Onaj je prvi snijeg brzo okopnio na suncu, i zemlja je opet bila gola; ali noći bijahu hladne, i voda se smrzla. I sva je trava uvenula i svi kukci s njom bijahu nestali.
Na ljude se spustio neki tajanstveni mir, mozgali su i šutjeli, oči su im očekivale zimu. Nikakav se uzvik više nije čuo sa sušila ribe, luka bijaše mirna, sve je išlo ususret vječitoj noći sjevernoga svjetla, kad sunce spava na dnu mora. Tupo, prigušeno su odzvanjali udari vesala s nekog usamljenog čamca.
Neka djevojka pristiže veslajući.
“Gdje si to bila, moja djevojko?”
“Nigdje.”
“Nigdje? Čuj, poznata si mi, ljetos sam te sreo.”
Pristala je uz kej, iskrcala se i privezala čamac.
“Bila si pastirica, plela si čarapu, sreo sam te jedne noći.”
Lako joj rumenilo oblije obraze, zbunjeno se ona nasmije.
“Moja planinčice, dođi u moju kolibu da te gledam. Znam ti i ime: Henriette.”
Ali ona šutke prođe kraj mene. Jesen i zima su je zgrabili, već su joj čula uspavana.
A i sunce je već palo u more.


XXXVI

I po prvi sam put odjenuo svoju uniformu i zaputio se u Sirilund. Srce mi je jako tuklo. Sjećao sam se svega iz onog prvog dana kad mi je Edvarda pohrlila i bacila mi se u zagrljaj, naočigled svih; poslije me je ona mjesecima bacala tamo-amo, zbog nje mi je kosa osijedjela. Moja vlastita krivica? Da, moja me je zvijezda pogrešno vodila. Mislio sam: Kako li će se obradovati kad joj se danas bacim pred noge i kažem joj tajnu svoga srca! Ponudit će mi stolicu, narediti da nam se nalije vina, i kad prinese čašu ustima da sa mnom ispije, kazat će: Gospodine poručniče, zahvaljujem se za trenutke koje smo proveli zajedno, nikad ih neću zaboraviti! A kad se obradujem i malo ponadam, ona će se pretvarati da pije i spustiti čašu netaknutu. I neće od mene ni kriti da se samo pretvara da pije, ona će mi sama to pokazati. Takva je ona.
Dobro, uskoro će kucnuti zadnji čas!
I dok sam se spuštao putom, mislio sam dalje: Moja će uniforma ostaviti dojam na nju, gajtani su na njoj novi i lijepi, sablja će zveckati po podu. Nervozna me radost obuze, te šaptah samom sebi: Tko zna što se još može dogoditi! Podignuo sam glavu i razmahnuo rukom. Nikakve poniznosti više, do časti drži! Svejedno mi je kako će to ići, no udvarati se više nipošto neću. Oprostite što Vas ne prosim, ljepotice…
Gospodin Mack me je sreo u dvorištu, još više upalih očiju, još tamniji u licu.
“Putujete? Stvarno? Pa da, i nije Vam bilo baš ugodno u zadnje vrijeme; što? Koliba Vam je izgorjela.” I gospodin Mack se osmjehnu.
Odjednom bijaše kao da ispred sebe vidim najrazumnijeg čovjeka na svijetu.
“Uđite, gospodine poručnice, Edvarda je unutra. Da, zbogom, zbogom. Valjda ćemo se vidjeti na keju, kad brod krene.” Te se udalji pognute glave, zamišljen, zviždućući.
Edvarda je sjedila u dnevnoj sobi, čitala je. Kad sam stupio unutra, časak se ona začudi mojoj uniformi, gledala me je nakošene glave, kao kakva ptica, čak se i zacrvenjela. Otvorila je usta.
“Došao sam da se oprostim”, najzad izustih.
Ona se odjednom podiže, i vidjeh da su moje riječi na nju djelovale.
“Glahne, putujete? Sad?”
“Čim brod stigne.” Uhvatim ju za ruku, za obje ruke, neki besmislen ushit ovlada mnome, uskliknem: “Edvarda!” i zabuljim se u nju.
I istog je trena ona hladna, hladna i prkosna. Sve mi se u njoj suprotstavi, ona se uspravi. Našao sam se kao prosjak pred njom, pustio sam joj ruke i dozvolio da se udalji. Sjećam se da sam tad stajao i mehanički, više puta, ponovio: Edvarda! Edvarda!, a da o tome nisam ni razmišljao, a kad je ona upitala: “Da? Što hoćete kazati?”, ništa joj nisam odgovorio.
“Zamisli, već putujete!” ponovi ona. “A tko će doći sljedeće godine?”
“Netko drugi”, odgovorih. “Valjda će se koliba opet sagraditi.”
Nasta tajac. Ona se opet prihvati svoje knjige.
“Žao mi je što moj otac nije tu”, kazala je. “Ali, pozdravit ću ga od Vas.”
Na to nisam odgovorio. Prišao sam, još jednom je uzeo za ruku i kazao:
“Pa, zbogom, Edvarda.”
“Zbogom”, uzvrati ona.
Otvorio sam vrata i napravio se da sam otišao. Već je ona sjedila s knjigom u ruci, i čitala, zaista je čitala i listala. Ništa, moj oproštaj na nju nimalo nije djelovao.
Nakašljah se.
Ona se okrenu i iznenađena kaza:
“Zar niste otišli? Mislila sam da ste otišli.”
Sami Bog zna, ali njeno iznenađenje bijaše preveliko, nije baš bila na oprezu, te je pretjerala u svojoj iznenađenosti, tako da sam pomislio da je ona ipak cijelo vrijeme znala da stojim iza nje.
“Sad ću ići”, kazao sam.
Tad ona ustade i priđe mi.
“Htjela bih imati neku uspomenu od Vas, kad već putujete”, kazala je. “Mislila sam Vas zamoliti za nešto, ali to je možda previše… Hoćete mi dati Ezopa?”
I ne razmišljajući odgovorih potvrdno.
“Dođite onda sutra s njim”, kazala je.
Otišao sam.
Pogledao sam u prozor. Na njemu nikoga.
Sve bijaše gotovo…
Zadnja noć u kolibi. Mozgao sam, brojao sate; kad je svanulo, pripremio sam si zadnji put jelo. Bio je hladan dan.
Zašto li me je zamolila da joj sâm dovedem psa? Da porazgovara sa mnom, da mi na rastanku kaže nešto važno? Nisam više imao što očekivati. I kako će ona postupati s Ezopom? Ezope, Ezope, ona će te mučiti! Zbog mene će te bičevati, možda i maziti, ali će te sigurno u svako doba bičevati i sasvim uništiti…
Dozvao sam Ezopa sebi, potapšao ga, prislonio glavu uz njegovu i dohvatio svoju pušku. Odmah on stade mahati repom od radosti vjerujući da ćemo u lov. Opet sam prislonio glavu uz Ezopovu, cijev puške naslonio na njegov potiljak i povukao obarač.
Unajmio sam nekog čovjeka da odnese Ezopov leš Edvardi.

XXXVII

Tijekom popodneva poštanski brod je trebao krenuti.
Zaputio sam se do keja, moje su stvari već bile na brodu. Gospodin Mack mi je stisnuo ruku i hrabrio me lijepim, ugodnim vremenom, ni on sâm ne bi imao ništa protiv putovati po takvom vremenu. Doktor je pristizao, Edvarda za njim; osjetih kako mi koljena zaklecaše.
“Htjeli smo vidjeti jeste li se lijepo ukrcali”, kazao je doktor.
Zahvalio sam se.
Edvarda me pogleda ravno u oči i kaza:
“Moram Vam se zahvaliti za Vašeg psa.” Stisnula je usta, usne bijahu blijede. Opet me je svečano, s velikim poštovanjem oslovila.
“Kad ide brod?” upita doktor nekog čovjeka.
“Za pola sata.”
Ja ništa nisam kazao.
Edvarda, uzbuđena, nije mogla mirno stajati, okretala se na sve strane.
“Doktore, zar nećemo kući?” zapita ona. “Uradila sam svoj zadatak.”
“Vi ste izvršili Vaš zadatak”, dočeka doktor.
Ona se ponižena nasmija na to njegovo vječito ispravljanje i uzvrati:
“A zar nisam i ja otprilike tako kazala?”
“Ne”, odgovori on kratko i jasno.
Pogledah ga. Taj je mali čovjek stajao hladan i nepokolebljiv; bijaše on sačinio plan koga se do kraja držao. A ako ipak izgubi? Svejedno, on to ne bi pokazao, nikad se to na njegovom licu ne bi vidjelo.
Smrkavalo se.
“Onda, zbogom”, kazao sam, “i hvala za svaki dan koji sam proveo s vama.”
Edvarda me nijemo pogleda. Zatim okrenu glavu i pogleda prema brodu.
Popeo sam se na brod. Još je Edvarda stajala na keju. Kad sam se ukrcao, doktor doviknu zbogom. Gledao sam prema kopnu, Edvarda se u isti čas okrenula i s keja zaputila kući, brzim korakom, ostavila je doktora daleko iza sebe. To bijaše zadnje što vidjeh od nje.
Srce mi prože val sjete…
Parobrod krenu; još sam vidio tablu gospodina Macka s natpisom: Stovarište soli i praznih bačava; ali ubrzo se i to izbrisa. Pojaviše se mjesec i zvijezde, uokolo se uzdigoše planine, spazih beskrajne šume. Tamo je mlin, a tamo, tamo bijaše moja koliba, koja je izgorjela; na zgarištu još stoji, usamljena, ona visoka, siva stijena. Iselin, Eva…
Noć polarnoga svjetla razastire se po planinama i dolinama.


XXXVIII

Sve sam to napisao da bih prikratio vrijeme. A bijaše mi i zadovoljstvo prisjetiti se onog ljeta na sjeveru, kad sam toliko puta brojao sate, a vrijeme je ipak letjelo. Sve se promijenilo, sad dani više neće da prođu.
Još ja imam mnogo vedrih trenutaka, ali vrijeme mirno stoji, i nikako mi nije jasno da ono može tako mirno stajati. Ja sam otpušteno vojno lice, slobodan kao knez, sve je dobro, družim se s ljudima, vozim u kočiji; katkada sklopim jedno oko i kažiprstom pišem po nebu, poškakljim mjesec ispod brade, i učini mi se da se on nasmije, grohotom se smije od smiješne radosti što ga netko škaklji ispod brade. Sve se osmjehuje. Otvorim bocu uz prasak čepa i pozovem vesele ljude.
Što se Edvarde tiče, na nju ne mislim. A zašto je i ne bih sasvim zaboravio nakon toliko vremena? Ja sam častan čovjek. I ako me tkogod upita žalim li zbog nečega, smjesta odgovorim odrično, ne, ne, ni zbog čega ja ne žalim…
Cora leži i gleda u me, sat na kaminu tiktaka, pod mojim otvorenim prozorima bruji gradska vreva. Netko pokuca na vrata, poštar mi pruži pismo. Na pismu je kruna. Znadem od koga je, odmah mi bude jasno, ili sam to možda sanjao jedne besane noći? Ali u pismu nema ničega napisanog, u njemu su samo dva zelena ptičja pera.
Neki ledeni strah me prožme, ohladim se. Dva zelena ptičja pera! kažem sebi. Pa što, to me se nimalo ne tiče! Ali zašto mi je hladno? Pa da, s prozora puše, prokleti propuh.
Odem do prozora i zatvorim ih.
Sad su tu ta dva ptičja pera, mislim ja nadalje, čini mi se da bi mi trebala biti poznata, podsjećaju me na malu šalu gore na sjeveru, na jedan mali doživljaj među mnogim drugim; bilo je zadovoljstvo opet vidjeti ta dva pera. I odjednom mi se učini da vidim lice i čujem glas, koji kaže: Izvolite, gospodine poručniče, tu su Vaša ptičja pera!
Vaša ptičja pera…
Cora, mirno lezi, čuješ li, ubit ću te ako se pomakneš! Vani je toplo, neizdrživa vrućina; na što li sam mislio kad sam zatvorio prozore! Rastvori prozore, rastvori sva vrata, ovamo, veseli ljudi, uđite! Hej, tekliću, učini nešto za mene…
I dan prolazi, ali vrijeme mirno stoji.
Ovo sam napisao samo radi svog zadovoljstva i zabave, i zabavljao sam se najbolje što sam znao. Ni zbog čega ja ne žalim, samo čeznem otići odavde, ne znam ni gdje, samo da je daleko, možda u Afriku, u Indiju; jer ja šumama i samoći pripadam.

GLAHNOVA SMRT

Zabilješka iz 1861.



I

Obitelj Glahn može koliko god hoće oglašavati po novinama i tragati za nestalim poručnikom Thomasom Glahnom; ali on se više nikada neće vratiti, jer je mrtav, a ja čak znam i kako je umro.
Iako to izrijekom kažem, nimalo me ipak ne čudi da njegova obitelj nastavlja sa svojom potragom; jer Thomas Glahn je po mnogo čemu bio neobičan, a i cijenjen čovjek. To priznam, da bih pokazao svoju pravičnost, iako je Glahn još uvijek moj neprijatelj i uspomena na njega u meni izaziva mržnju. Izgledao je sjajno, bio je pun života, posve zavodljive prirode. Kad bi koga pogledao svojim vrelim životinjskim pogledom, taj bi dobro osjetio njegovu moć, kao što sam je čak i ja osjetio. Kažu da je neka dama o njemu kazala: Kad me on pogleda, izgubim se; u njegovom pogledu osjetim neki pokret, kao da me dodiruje.
Ali Thomas Glahn je imao i svoje mane, i ne namjeravam ih kriti, kao što ne krijem da ga mrzim. Kadikad je znao biti tako luckast, kao kakvo dijete, toliko prostodušan je on bio, a možda je stoga toliko i opčinjavao frajle, Bog zna. Znao je lupetati sa ženama i smijati se njihovim besmislicama, što je na njih ostavljalo dojam. Za nekog vrlo snažnog čovjeka u gradu kazao je da izgleda kao da hoda sa svinjom u hlačama, i toj se duhovitosti sâm smijao, iako bih se ja zbog nje sramio. A jednom, kasnije, kad smo zajedno stanovali, on je svoju suludost otvoreno pokazao: jednog jutra ušla je moja gazdarica do mene i upitala što želim za doručak, i u brzini sam odgovorio: jedan jaje i jedno krišku kruha. U mojoj se sobi tad zatekao Thomas Glahn – stanovao je u mansardi iznad mene, odmah pod krovom – i stao se djetinjasto smijati i veseliti toj mojoj maloj omašci u govoru. Jedan jaje i jedno krišku kruha! neprestano je ponavljao, i nije prestao sve dok ga nisam začuđeno pogledao.
Možda se kasnije prisjetim i nekih drugih njegovih smiješnih postupaka, svakako bih htio pisati i o njima, nimalo ga ne štedeći, kao što otvoreno kažem da je on moj neprijatelj. A zašto bih bio plemenita srca? Ali, moram priznati da se on gluparao samo kad je bio pripit, i u oba gore navedena slučaja bio je krajnje pijan. Ali, biti pijan, zar to nije samo po sebi velika mana?
Kad sam ga sreo ujesen 1859. bijaše on čovjek od trideset i dvije godine, obojica smo zapravo bili istih godina. Tad je on nosio bradu i lovačke vunene košulje, bijahu one pretjerano izrezane, usto bi se dogodilo da on ne zakopča gornje dugme. U početku mi se činilo da mu je vrat neobično lijep, ali domalo me je on učinio svojim smrtnim neprijateljem, tako da otad nisam mislio da mu je vrat ljepši od mog, iako ja svoj nisam toliko izlagao. Prvi sam ga put sreo u riječnom čamcu, bio sam se zaputio na isto mjesto kao i on, u lovište, i odmah smo odlučili kopnom krenuti zajedno, volovskim kolima, kad više vlak nismo mogli koristiti. Namjerno izbjegavam imenovati mjesto kamo smo putovali, kako nikoga ne bih naveo na trag; no obitelj Glahn može slobodno prestati oglasom tražiti svoga rođaka; jer je on umro upravo u tom mjestu u koje smo doputovali, i koje ja ne želim imenovati.
Inače sam za Thomasa Glahna čuo prije no što sam ga sreo, njegovo mi ime nije bilo nepoznato. Čuo sam da je bio u vezi s nekom mladom sjevernjakinjom iz dobrostojeće kuće, i da ju je na neki način osramotio, te da je ona s njim prekinula. U svom se glupom prkosu zakleo da će se osvetiti na samom sebi, i dama mu je mirno dopustila da ispuni svoju želju, to se nje nije ticalo. I otad je ime Thomasa Glahna zaista postalo poznato, on se raspojasao, poludio, pio je, pravio skandal za skandalom i napustio vojnu službu. Bio je to zbilja čudan način osvete zbog dobijene košare!
Čula se i još jedna priča o njegovom odnosu s tom mladom damom: da on nju uopće nije osramotio, nego da su mu njezini pokazali vrata, čemu je i ona sama pripomogla, nakon što ju je neki švedski grof, čije ime ne želim spomenuti, zaprosio. Ali u tu se priču ja manje pouzdajem i onu prvu držim istinitijom, kao što kažem da ipak mrzim Thomasa Glahna i vjerujem da je on u stanju učiniti najgore. No, kako bilo, nikad on sâm o toj vezi s tom dobrostojećom damom nije govorio, niti sam ga ja o tom pitao. Što me se to tiče?
Dok smo sjedili u čamcu ne sjećam se da smo govorili i o čem drugom osim o onom seocu u koje smo se bili zaputili, i gdje nijedan od nas nije bio ranije.
“Tamo bi trebao biti nekakav hotel”, kazao je Glahn i potražio na karti. “Ako nam se posreći, mogli bismo se smjestiti tamo: Gazdarica je neka stara engleska halfbreed, kako su mi kazali. Poglavica živi u susjednom selu, kažu da ima mnogo žena, nekima je tek deset godina.”
Elem, nisam znao da poglavica ima mnogo žena, i ima li hotel u tom mjestu, zato nisam ništa ni kazao; ali se Glahn smješkao, i smatrao sam da mu osmijeh lijepo stoji.
Zaboravio sam uostalom kazati da se on nikako nije mogao smatrati savršenim muškarcem, iako je tako sjajno izgledao; sâm je pričao da na lijevom stopalu ima neku staru ranu od metka, i da ga ona pri svakoj promjeni vremena boli.

II

Tjedan kasnije bili smo smješteni u velikoj kolibi, koja se vodila pod imenom hotel, kod stare engleske halfbreed. Ah, koji hotel! Zidovi bijahu od ilovače i malo drveta, i to drveta koje su rastočili bijeli mravi, miljeli su uokolo na sve strane. Smjestio sam se u prostoriji pokraj dnevne sobe sa zelenim prozorom okrenutim ulici, s jednim jedinim oknom, koje nije bilo baš čisto, a Glahn je izabrao tijesnu rupu iznad mene, u potkrovlju, gdje je i on imao jedno okno prema ulici, no tamo bijaše mnogo tamnije i lošije za stanovanje. Kod njega je sunce peklo na slamnati krov stvarajući u njegovoj sobi, i dan i noć, skoro nesnosnu vrućinu, usto su do njega vodile nekakve jadne ljestve s četiri prečke, ni nalik stepenicama. A što sam mogao učiniti? Pustio sam Glahna da odabere, kazao sam:
“Tu su dvije sobe, jedna dolje i jedna gore, birajte!”
I Glahn je pogledao te dvije sobe i izabrao onu gornju, možda da bi meni ugodio; a zar sam mu za to trebao biti zahvalan? Ta ništa mu ne dugujem.
U vrijeme najveće žege nismo išli u lov, mirovali smo u kolibi, jer je vrelina zaista bila nesnosna. Oko kreveta smo noću stavljali mrežu zbog insekata; ali bi se ipak dogodilo da slijepi miševi, nijemi i bijesni, nalete na naše mreže i da ih pokidaju; to se Glahnu događalo vrlo često, jer je zbog vrućine krovno okno morao držati stalno otvorenim, no meni se to nije događalo. Danju smo ležali na rogožini ispred naše kolibe, pušili smo i promatrali život kraj drugih koliba. Domoroci bijahu tamnoputi i debelih usana, svi s prstenom u ušima i zgaslim, smeđim očima; bijahu skoro goli, samo s trakom pamučne tkanine ili spletenim lišćem oko struka, a žene su usto nosile kratku pamučnu suknju da bi se pokrile. Sva su djeca, i dan i noć, bila potpuno gola sa zbilja velikim, izbačenim trbusima koji su se, uljem premazani, presijavali.
“Žene su predebele”, kazao je Glahn.
I ja sam smatrao da su žene predebele, i možda sam baš ja, a ne Glahn, prvi to pomislio; ali mu nisam htio proturječiti i rado sam mu prepustio čast da u tom bude prvi. Uostalom, nisu sve žene bile odvratne, iako su im lica bila debela, a i zaudarala su; u selu sam sreo jednu djevojku, mladu polutamulku duge kose i snježnobijelih zuba, ona bijaše najljepša od svih. Naletio sam na nju jedne večeri na rubu rižina polja, ležala je potrbuške u visokoj travi i praćakala se podignutim nogama. Htjela je sa mnom razgovarati, i razgovarali smo, sve dok sam ja to htio, bijaše skoro jutro kad smo se rastali, i tad ona nije otišla ravno kući, nego se načinila kao da je noć provela u susjednom selu. Te je večeri Glahn sjedio pred jednom kolibicom, usred sela, skupa s dvjema mladim djevojkama, bijahu one veoma mlade, možda ne starije od deset godina; s njima je on sjedio i gluparao se i pio rižino pivo, no to je njegov ukus.
Dva dana kasnije pošli smo u lov. Prošli smo pored nasada čajevca, rižinih polja i livada, ostavili smo selo iza sebe i išli u smjeru rijeke, ušli smo u šumu s čudnim, nepoznatim drvećem, bambusom, mangom, tamarindom, tikom, bilo je tu i slanog drveća, kao i uljanog i gumina drveta, da, Bog sami zna kakvog sve drveća tu nije bilo, nijedan se od nas u to nije baš mnogo razumijevao. Ali rijeka se nikako nije mogla pohvaliti vodom, i ostajala je ona tako plitkom sve do vremena velikih kiša. Lovili smo divlje golubove i kokoši, a vidjeli smo i dvije pantere tijekom popodneva; a i papagaji su prolijetali ponad naših glava. Glahn je gađao strašno sigurno, nikad on nije promašio; no bilo je to i zbog puške koja bijaše bolja od moje, s tim što sam i ja gađao sigurno i mnogo puta pogodio. Nikad se ja time nisam razmetao, ali Glahn je često znao kazati: ovoj ću sprašiti pod rep, ovu ću počešati po glavi; to bi kazao prije nego što bi povukao obarač, i kad bi ptica pala, pokazalo bi se da ju je pogodio baš u rep ili u glavu. Kad smo naletjeli na one dvije pantere, Glahn je i njih htio napasti svojom sačmaricom, ali ja sam ga odvratio od toga, jer već se smrkavalo, a nije nam bilo preostalo više od dvije patrone. On se i time hvalio, kako se pokazao hrabrim htijući pucati sačmaricom na pantere.
“Krivo mi je što ipak nisam pucao”, kazao mi je. “Zašto ste Vi tako vraški oprezni? Hoćete dugo da živite?”
“Veseli me što me smatrate razumnijim od sebe”, uzvratio sam.
“Nećemo valjda zbog sitnice postati neprijatelji”, kazao je on.
Bile su to njegove riječi, ne moje; da je htio postati mi neprijateljem, ne bih imao ništa protiv. Počeo sam osjećati zlovolju prema njemu zbog njegova nepromišljena ponašanja i njegove zavodničke naravi. Večer prije bio sam sa svojom prijateljicom Maggie, Tamulkom, i oboje bijasmo dobro raspoloženi. Glahn sjedi pred kolibom, pozdravi nas, i smješka se dok prolazimo kraj njega; no Maggie ga je tad prvi put vidjela i, znatiželjna, upita me o njemu. I toliki je on ostavio dojam na nju da smo, kad smo se razilazili, otišli svatko na svoju stranu, ona me nije htjela otpratiti kući.
Kad sam mu kasnije o tome kazao, Glahn htjede prijeći preko toga, kao da je to nešto sasvim beznačajno. Ali ja nisam mogao prijeći preko toga. Jer nije se on meni, kad smo prolazili pokraj kolibe, ni smješkao ni smijao, nego Maggie.
“Što ono ona žvače?” upitao me je.
“Ne znam”, odgovorio sam, “žvače, valjda zato i ima zube.”
Nije to za mene bila nikakva novost, davno sam i sâm primijetio da Maggie stalno nešto žvače. No nije ona žvakala betel, jer zubi joj bijahu sasvim bijeli, njoj je jednostavno bio običaj žvakati, i to bilo što, novčić, komadić papira, ptičje pero, sve je ona žvakala, kao da je u tome uživala. No ni u kom je slučaju zbog toga nije trebalo omalovažavati, pa ona je usprkos tome ipak bila najljepša djevojka u selu; ali Glahn mi je zavidio, u tome bijaše cijela stvar.
Uostalom, večer poslije opet sam bio u prijateljstvu s Maggie, i Glahn nam ne bijaše ni nakraj pameti.


III

Tjedan dana je prošlo, svaki dan smo išli u lov i mnogo divljači ulovili. Jednog jutra, baš kad smo ušli u šumu, Glahn me uhvati za ruku i prišapnu: Stani! U isti čas prisloni on pušku uz obraz i opali. Bijaše mladunče leoparda to u što je pucao. Mogao sam i ja tad pucati, ali je Glahn tu čast htio zadržati za sebe i pucao je prvi. Kako li će se tek sad busati! pomislio sam. Primaknemo se mrtvoj životinji, jer bijaše mrtva, s posve raznesenom lijevom stranom, i metkom u leđima.
Ne volim kad me hvataju za ruku, zato sam kazao:
“Mogao sam i ja pucati.”
Glahn me pogleda.
Kažem opet:
“Možda ne vjerujete da sam i ja mogao pucati?”
Glahn ni tad ne odgovori. Umjesto toga još se on jednom pokaže djetinjastim i u mrtvog leoparda ispali još jedan hitac, ovaj put kroz glavu. Pogledam ga zabezeknut.
“Tako”, on će, te objasni: “čast mi ne dopušta leoparda ustrijeliti sa strane.”
Taj običan pogodak, dakle, bijaše premalen za njegovu taštinu, uvijek je on u svemu htio biti prvi. Kako je bio smiješan! No, što me se tiče, ja ga ne bih odao.
Uvečer, kad smo se vratili u selo s onim mrtvim leopardom, mnogo se domorodaca okupilo da ga vidi. Glahn se ipak s tim nije toliko hvalisao, samo je kazao kako smo ga ubili jutros. I Maggie je bila prisutna.
“Tko ga je pogodio?” upitala je.
“Valjda i sama vidiš dvije rane, ubili smo ga jutros, kad smo izišli.” Te on okrenu životinju i pokaza joj one dvije rane, i onu sa strane i onu na glavi. “Ovdje je pogodio moj metak”, kazao je pokazavši na ranu sa strane, jer je on u svojoj smiješnosti htio meni prepustiti pogodak u glavu. Nije mi se dalo ispravljati ga i objašnjavati, te ništa nisam kazao. Potom je Glahn domoroce častio rižinim pivom, i mnogo se on tad istrošio na sve one kojima bijaše do pića.
“Obojica su ga pogodili”, kaza Maggie za sebe, cijelo vrijeme gledajući u Glahna.
Povukoh je ustranu i kazah:
“Zašto cijelo vrijeme gledaš samo u njega? Zar i ja nisam kraj tebe?”
“Jesi”, odgovorila je. “I čuj: doći ću večeras.”
Sutradan je Glahn dobio pismo. Ekspresno mu je ono uručeno s postaje na rijeci, a išlo je zaobilaznim putem dugim stotinu osamdeset milja. Pismo bijaše pisano ženskom rukom, te sam u sebi pomislio da je možda od njegove bivše prijateljice, one dobrostojeće dame. Glahn se nervozno smijao dok ga je čitao, i tekliću, koji je pismo donio, dade i lijepu napojnicu. Ali nije to potrajalo dugo, ubrzo on zašuti i smrknu se ne radeći ništa drugo doli zureći ravno ispred sebe. Uvečer se napio s jednim domorocem, starim patuljkom, i njegovim sinom, i mene je zagrlio htijući svakako da i ja s njima pijem.
“Tako ste ljubazni večeras”, kazao sam.
Na to se on vrlo glasno nasmijao i uzvratio:
“Nas smo dvojica usred Indije i ubijamo divljač, ha? Zar to nije užasno komično? I zato nazdravimo svim carstvima i zemljama svijeta, nazdravimo i svim lijepim ženama, i udanim i neudanim, i onima koje su daleko i ovima koje su blizu. Ho-hol Zamislite muškarca, i ženu koja ga prosi, udanu ženu!”
“Groficu!” dobacio sam zajedljivo. Kazao sam to vrlo zlobno, i to ga zaboli, i to toliko da je zacvilio kao pas. Zatim se odjednom namrštio i stao treptati očima mozgajući da nije previše kazao, načinivši se tako svečanim s tom svojom sitnom tajnom. Ali uto do naše kolibe dotrča nekoliko djece uzvikujući i vrišteći: “Tigrovi, o-hoj, tigrovi!” Neko je dijete tigar zgrabio skoro kod samog naselja, u šipražju između sela i rijeke.
Glahnu, pijanom i duševno rastrojenom, bijaše to dovoljno, dohvatio je svoju pušku i smjesta potrčao prema gustišu; čak ni šešir nije stavio na glavu. Ali zašto je uzeo lovačku pušku, a ne sačmaricu, ako je zaista toliko hrabar? Morao je zagaziti u rijeku, što i nije bilo baš bezopasno, iako je rijeka bila skoro presušila neposredno prije velikih kiša; domalo sam čuo dva pucnja, a odmah potom i treći. Tri metka za jednu životinju! pomislio sam; lav bi posrnuo od dva metka, a ovo je ipak samo tigar! Ali čak ni ta tri metka nisu bila od koristi, dijete ipak bijaše rastrgnuto i napola pojedeno kad je Glahn stigao; da nije bio toliko pijan, ne bi ga ni pokušao spasiti.
Noć je proveo u terevenci u kućici do naše, skupa s nekom udovicom i njene dvije kćeri, sami Bog zna s kojom od njih.
Dva dana Glahn se niti jednoga trena nije trijeznio, a uza se je imao i cijelo društvo koje je s njim pilo. Uzalud me je poticao da se i ja priključim pijanci, nije više pazio što govori, prigovorio mi je da sam ljubomoran na njega.
“Vaša ljubomora Vas zaslijepljuje”, kazao je.
Moja ljubomora! Ja ljubomoran na njega!
“Znate što”, kazao sam, “ja ljubomoran, na Vas! A zbog čega bih to bio ljubomoran na Vas?”
“U redu, onda niste ljubomorni na mene”, uzvratio je. “Uostalom, večeras sam pozdravio Maggie, žvakala je kao i obično.”
Progutao sam odgovor i otišao.

IV

Opet smo počeli ići u lov. Glahn je osjećao da bijaše nepravedan prema meni te je molio da mu oprostim.
“Uostalom, puna mi je kapa svega”, kazao je, “najbolje bi bilo da jednog dana pogrešno naciljate i pogodite me u glavu.”
S takvim se on mislima bavio, da bih ga trebao pogoditi u glavu. A možda je to opet zbog onog grofičinog pisma koje je tinjalo u njemu i proganjalo ga, te sam odgovorio:
“Kako tko prostre, onako će i spavati.”
Svakim je danom postajao šutljiviji i smrknutiji, nije više pio niti je što govorio; obrazi mu bijahu upali.
Jednog dana iznenada začuh razgovor i smijeh pod mojim prozorom, pogledah van, kad ono Glahn, opet vedra lica, u živom razgovoru s Maggie. Opet koristi svu svoju vještinu opčinjavanja. Mora da je Maggie upravo bila došla od kuće, i Glahn ju je spazio. Nimalo se oni nisu ustručavali naći se, i to baš ispod mog prozora.
Osjetih drhtaj u svim svojim udovima, i zapeh okidač na svojoj pušci, ali ga ponovo spustih. Izišao sam van i uhvatio Maggie za ruku, te smo šuteći krenuli iz sela. Glahn se smjesta izgubio u kolibi.
“Zašto opet govoriš s njim?” upitah Maggie.
Ona ne odgovori.
Bijah nasmrt očajan, srce mi je tuklo tako jako da sam jedva disao. Nikad nisam vidio Maggie tako lijepu kao tad, nikad nisam vidio tako lijepu ni neku posve bijelu djevojku, i zato zaboravih da je ona Tamulka, zapravo zbog nje zaboravih sve. “Odgovori mi”, kazao sam, “zašto govoriš s njim?”
“On mi se više sviđa”, odgovori ona.
“On ti se više sviđa od mene?”
“Da.”
Tako dakle, on joj se više sviđa, iako sam se ja po svemu mogao mjeriti s njim! Zar nisam uvijek bio ljubazan prema njoj i davao joj novaca i darova? A što je on učinio?
“On ti se ruga, kaže da stalno žvačeš”, kazao sam.
Nije me shvatila, te sam joj pokušao objasniti, kazao sam da ona ima običaj uvijek nešto staviti u usta i to žvakati, i da joj se Glahn zbog toga ruga. To na nju ostavi dublji dojam od svega što sam kazao.
“Čuj, Maggie”, nastavio sam, “bit ćeš moja, zauvijek; zar to ne želiš? O tom sam razmišljao, poći ćeš sa mnom kad krenem odavde, želim se tobom oženiti, čuješ li, otputovat ćemo u moju zemlju i tamo živjeti. Valjda to želiš?”
I to na nju ostavi dubok dojam, Maggie živnu i raspriča se sa mnom dok smo šetali. Samo jednom spomenu Glahna, upitala je:
“Hoće li i Glahn poći s nama kad mi krenemo?”
“Ne”, odgovorio sam, “neće. To te žalosti?”
“Ne, ne”, brzo ona uzvrati, “to me veseli.”
O njemu više nije govorila, te sam se smirio. Maggie je sa mnom pošla i kući, kad sam je zamolio.
A kad me je nekoliko sati kasnije napustila, uspeo sam se uz ljestve do Glahnove sobe i pokucao na tanka tršćana vrata. On bijaše kod kuće. Kazao sam:
“Došao sam da Vam kažem da sutra možda ne bismo trebali ići u lov.”
“A zašto ne?” upita Glahn.
“Jer nisam siguran da neću pogrešno ciljati i pogoditi Vas u glavu.”
Glahn ništa na to nije rekao, te sam opet sišao. Nakon te opomene valjda se sutra neće usuditi poći u lov; ali zašto je domamio Maggie pod moj prozor i s njom glasno blebetao? Zašto se nije vratio kući, ako ga je pismo zbilja pozivalo da se vrati? Umjesto toga, često je on lutao, stiskao zube i uzvikivao: “Nikad! Nikad! Radije da me raskomadaju!”
Ali sutradan, noć nakon one moje opomene, ipak je on stajao ispred mog kreveta i dozivao:
“Diž’ se, diž’ se, druškane! Prekrasno je vrijeme, moramo u lov. Uostalom, glupo je ono što ste sinoć kazali.”
Nije moglo biti više od četiri sata, no ja sam odmah ustao i bio spreman poći s njim; a zašto i ne, kad on ipak ne mari za moju opomenu. Prije nego što sam izišao, napunio sam pušku, i to pred njim, da se uvjeri. A ni vrijeme ne bijaše prekrasno, kako je on kazao, naprotiv, padala je kiša, te mi se on time još više rugao; ali pravio sam se nevješt i šutke krenuo.
Cijelog smo dana tumarali šumama, svaki sa svojim mislima. Ništa nismo ulovili, propuštali smo jednu divljač za drugom, jer misli nam bijahu na drugom mjestu. Pred podne se Glahn stade kretati malo ispred mene, kao da mi je htio pružiti što bolju priliku da uradim s njim što god hoću; išao je baš ispred moje cijevi, no i to sam ruganje podnio. Uvečer smo se vratili kući, a da se ništa nije dogodilo. Pomislio sam: Možda će on sad biti na oprezu i ostaviti Maggie na miru!
“Ovo mi je bio najduži dan u životu”, kazao je Glahn te večeri kad smo stajali pred kolibom.
I ništa više tad među nama nije kazano.
Idućih dana on bijaše u svom najmračnijem raspoloženju, po svoj prilici sve zbog onog istog pisma. “Ne mogu više, ne, ne mogu više!” katkada bi govorio noću; glas mu je odzvanjao cijelom kolibom. Njegova je zlovolja išla dotle da čak nije odgovarao ni na najljubaznija pitanja naše gazdarice, a i stenjao je dok bi spavao. Mnogo on ima na savjesti! mislio sam; ali zašto, zaboga, ne otputuje kući? Sigurno mu to nije dozvoljavala njegova oholost, on nije htio biti onaj koji se vratio, kad je već jednom bio odbijen.
S Maggie sam se viđao svake večeri, i Glahn joj se više nije obraćao. Zapazio sam da je prestala žvakati, uopće više nije žvakala, te sam, obradovan, pomislio: više ne žvače, to je jedan nedostatak manje, i jedan razlog više da je volim! Jednog dana upita ona za Glahna, pitala je vrlo oprezno. Da nešto s njim nije u redu? Da nije otputovao?
“Ako nije umro ili otputovao”, odgovorio sam, “pretpostavljam da leži kod kuće. No, baš me briga za njega. S njim se više ne može izdržati.”
Ali kad smo stigli do kolibe, ugledasmo Glahna, ležao je na svojoj hasuri, s rukama pod glavom, i zurio u nebo.
“Uostalom, eno ga onamo leži”, kazao sam.
Maggie mu smjesta priđe, prije no što sam to mogao spriječiti, i obrati mu se veselim glasom.
“Gle, više ne žvačem! Ni pero, ni novčić, ni papirić, ništa, ništa više ne žvačem.”
Glahn je i nadalje mirno ležao, jedva da ju je i pogledao, a Maggie i ja smo otišli. Kad sam joj spočitnuo da je prekršila svoje obećanje ponovno se obrativši Glahnu, uzvratila je da ga je htjela samo ukoriti.
“Da, to je dobro, ukori ga”, kazao sam, “a jesi li onda zbog njega prestala i žvakati?”
Nije odgovorila. Što, zar neće odgovoriti?
“Reci, čuješ li, je li to zbog njega?”
“Ne, ne”, uzvratila je, “to je zbog tebe.”
U nešto drugo i nisam mogao povjerovati. Zašto bi ona nešto učinila zbog Glahna?
Maggie mi je obećala doći navečer, i došla je.

V

Došla je u deset sati, čuo sam joj glas pred kolibom, govorila je s nekim djetetom koga je vodila za ruku. Zašto nije ušla, i zašto je povela dijete? Promatram je i predosjetim da tim glasnim obraćanjem djetetu daje neki signal, a zapazim i da je oči usmjerila prema potkrovlju, u Glahnov prozor. Da joj on nije kimnuo, ili mahnuo s prozora, kad ju je čuo? U svakom slučaju znao sam toliko da se ne mora gledati u nebesa kad se obraća djetetu na zemlji.
Htjedoh izaći i uhvatiti je za ruku; ali uto ona pusti ruku djeteta, ostavi dijete vani a sama uđe na vrata kolibe, ušla je u hodnik. Najzad je dakle došla, trebao bih je i ukoriti, itekako, čim uđe!
Stojim i osluškujem, čujem da Maggie stupi u hodnik, uopće ne griješim, u hodniku je, samo što nije pred mojim vratima. Ali umjesto da uđe meni, čujem joj korake po ljestvama, penje se gore na potkrovlje, u Glahnovu rupu, čujem je odveć dobro. Širom otvorim vrata, ali se Maggie već popela, vrata se za njom zatvore, i ništa više ne čujem. Bilo je deset sati.
Uđem u svoju sobu i sjednem, dohvatim pušku i napunim je, iako je usred noći. U dvanaest sati uspnem se uz ljestve i oslušnem kraj Glahnovih vrata, čujem Maggie unutra, čujem da je ljubazna prema Glahnu, te siđem. U jedan sat opet se popnem, tad je sve tiho. Čekam ispred vrata dok se ne probude, bude tri sata, pa četiri, i u pet se oni probude. Baš fino! pomislih, i nisam pomislio ništa drugo osim toga, da su se probudili, i da je to baš fino. Ali domalo začujem buku i nemir iz prizemlja kolibe, iz sobe moje gazdarice, i brzo sam morao sići kako me ona ne bi iznenadila. Glahn i Maggie bijahu očito budni, i mogao sam čuti mnogo više, ali sam morao otići.
U hodniku kazah samom sebi: Vidiš, ovuda je ona prošla, pomilovala ti je vrata, ali ih nije otvorila, nego se ljestvama popela gore, a ovdje su i ljestve, po ovim četrima prečkama je gazila.
Krevet mi još bijaše netaknut, no ni tad nisam legao, sjeo sam kraj prozora i malo čeprkao po svojoj pušci. Srce mi nije kucalo, nego drhtalo.
Pola sata kasnije iznova začujem korake, Maggie se spušta ljestvama. Prislonim glavu uz okno i spazim je ispred kolibe. Na sebi je imala onu malu, kratku pamučnu suknju koja joj nije dosezala ni do koljena, a preko ramena je pregrnula vunenu maramu, koju je posudila od Glahna. I ništa više, skoro sasvim gola, usto ona mala pamučna suknja bijaše veoma izgužvana. Hodala je polako, kao i uvijek, i ni sad nije pogledala prema mom prozoru. A onda se izgubila za kolibama.
Nešto kasnije sišao je Glahn, s puškom pod miškom, posve pripravan za lov. Bijaše smrknut, nije ni pozdravio. Uostalom, bio se dotjerao, neobično se usrdno potrudio oko svoje odjeće. Napirlitao se kao kakav mladoženja, pomislio sam.
Odmah sam se spremio i pošao s njim, nitko od nas ništa nije govorio. Dvije prve kokoši koje smo pogodili naprosto smo raznijeli, jer smo pucali iz lovačke puške, poslije smo ih ispekli ispod jednog drveta, najbolje što smo znali, i pojeli šuteći. Tako je prošlo vrijeme do dvanaest sati.
Glahn mi doviknu:
“Jeste li sigurni da ste napunili pušku? Mogli bismo naletjeti na nešto neočekivano. Za svaki slučaj provjerite jeste li napunili pušku.”
“Napunio sam”, odgovorio sam.
Zatim se on načas izgubio iza žbunja. Koja bi mi milina bila ustrijeliti ga, dotući ga kao psa! No nije žurba, neka se on još šepiri pri pomisli na to, sasvim mu je jasno što ja imam na pameti, stoga je i pitao jesam li napunio pušku. Čak ni danas nije mogao odoljeti svojoj umišljenosti, nagizdao se i obukao novu košulju; izraz mu je lica bio preko svake mjere ohol.
Oko jedan sat stane on blijed i srdit ispred mene i kaže:
“Ne, ne mogu više! Ipak pogledajte jeste li napunili, čovječe, imate li što u pušci.”
“Bolje bi bilo da vodite računa o svojoj pušci”, uzvratio sam. No znao sam vrlo dobro zašto se neprestano raspituje za moju pušku.
I opet se on udaljio od mene. Moj ga je odgovor toliko pogodio da je postao krotak, hodao je glave uvučene u ramena.
Malo zatim pogodio sam goluba, te opet napunio pušku. Dok sam se time bavio, spazio sam da Glahn stoji polusakriven iza jednog stabla i gleda u me, pazi jesam li zaista napunio pušku, da bi domalo glasno i jasno zapjevao jedan psalam, i to čak svadbeni psalam. Pjeva svadbene psalme u svom najboljem odijelu, pomislio sam, i tako misli da je danas kao nikad dosad zavodljiv. I prije nego što je završio s pjevanjem, počeo je polako hodati ispred mene, oborene glave, i nadalje pjevajući. Opet se on našao točno ispred moje cijevi, kao da je mislio: Da, gledaj, sad se ima to dogoditi, zato i pjevam ovaj svadbeni psalam! No ništa se još nije dogodilo, i kad je zašutio, morao se okrenuti, da vidi gdje sam.
“Danas ipak ništa ne lovimo”, kazao je i nasmiješio se, kako bi mi se ispričao i popravio stvar zato što pjeva u vrijeme lova. Ali, iako mu u tom trenu osmijeh bijaše lijep, bilo je kao da mu duša plače, a i usne su mu podrhtavale, iako je nastojao da izgleda kao da mu je u tom ozbiljnom času do smijeha.
No ja nisam bio nikakva gospođica, i kad se uvjerio da na mene nije ostavio nikakav dojam, postao je nestrpljiv, poblijedio je, stao je kružiti oko mene užurbanim korakom, čas bi se našao s moje lijeve strane čas s desne, katkad bi zastao i čekao na me. Oko pet sati odjednom čuh prasak, i tane prozvižda kraj mog lijevog uha. Pogledah, Glahn stoji nepomično nekoliko koraka ispred mene i zuri u me, u ruci mu puška iz koje se dimi. Je li me htio ubiti? Kazao sam:
“Promašili ste, u posljednje vrijeme loše gađate.”
Ali nije on loše gađao, nikad on ne promašuje, samo me je htio izazvati.
“Što ne uzvratite, kvragu!” viknuo je.
“Kad dođe moje vrijeme”, kazao sam i stisnuo zube.
Stojimo i gledamo se, i odjednom Glahn slegne ramenima i dovikne mi: “Kukavica.” Kukavica? A zašto bi me to on zvao kukavicom? Prislonim pušku uz obraz, nanišanim mu pravo u lice i okinem.
Kako tko prostre, onako će i spavati…
Ali, obitelj Glahn više ne treba tragati za tim čovjekom, svaki me put naljuti kad naiđem na taj glupi oglas o tolikoj i tolikoj nagradi onome tko pruži bilo kakvu obavijest o jednome mrtvacu. Thomas Glahn je poginuo nesretnim slučajem, od zalutala metka u lovu u Indiji. Sud je njegovo ime i njegov kraj pohranio u jedan protokol s prošivenim listovima, i u tom protokolu stoji da je on mrtav, mrtav, kažem vam, a kažem vam čak i to da je poginuo od zalutala metka.