Ken Follett - Čovjek iz Petrograda

First topic message reminder :



Godine 1914. Njemačka se naoružava. engleska i Francuska užurbano se pripremaju za obranu. Međutim, obje strane trebaj pomoć carske Rusije. Na koju će se ona stranu prikloniti? U odlučnom trenutku grof Walden i mladi Winston Churchill očekuju princa Orlova koji treba potvrditi savezništvo Rusije i Engleske. Ali jedan se čovjek robija u Englesku preko sibirskih pustopoljina. Njegov je cilj ubojstvo princa Orlova i sprečavanje pregovora...

12.



U četvrt do tri Feliks je bio u predvorju Nacionalne galerije. Charlotte će vjerojatno zakasniti, kao i prošli put, no on ionako nema što raditi.
Bio je nervozan i nemiran, sit čekanja i sit skrivanja Zadnje dvije noći opet je slabo spavao, jednom u Hyde Parku, drugi put pod lukovima u Charing Crossu. Danju se skrivao u uličicama, po željezničkim kolosijecima i pustopoljinama, izlazeći samo da nabavi hranu. To ga je podsjećalo na ono doba bijega u Sibiru, budilo neugodne uspomene. Evo i sad je stalno u pokretu, ide iz predvorja u dvorane, letimice pogleda slike pa se opet vrati u predvorje da potraži nju. I gleda sat na zidu. Tri i pol, a nje još nema. Opet se zadržala na nekom odvratnom ručku.
Sigurno je saznala gdje je Orlov. Domišljata je to djevojka, nema sumnje. Pa ako joj otac i nije kazao otvoreno, već je ona pronašla načina da otkrije tajnu. A hoće li je njemu odati, to je drugo pitanje. Jer, ona je tvrdoglava. Želio je ...
Želio je mnogo toga. Da je bar nije iznevjerio! Da mu pronaći Orlova bez njene pomoći! Da bar ljudska bića ne uzdižu sebe u knezove i grofove, kajzere i careve! Da se bar oženio Lidijom i živio s Charlottom od njena rođenja! Kad bi bar konačno došla! Ta već su četiri sata.
Slike mu uglavnom nisu ništa predstavljale; sve su to sentimentalni religiozni prizori, portreti samozadovoljnih nizozemskih trgovaca u njihovim beživotnim domovima. Sviđala mu se Bronzinova Alegorija ali samo zato jer je jako putena. Umjetnost je područje ljudskog djelovanja na koje on jednostavno nije obraćao pažnju. Možda će ga Charlotte jednog dana povesti u tu šumu i pokazati mu cvijeće. Ali tome se nije nadati. Jer prije svega, pitanje je hoće li izvući živu glavu idućih nekoliko dana, a uspije li u tome, valja mu bježati čim ubije Orlova. Osim toga, morao bi zadržati Charlottinu naklonost iako ju je iskoristio, lagao joj i ubio joj rođaka. A to je gotovo nemoguće, pa čak i kad bi se to dogodilo, morao bi naći načina da je viđa i istovremeno izbjegne policiju... Ne, nema mnogo šanse da održi vezu s njom nakon ubojstva. Zato mu je sad svaki trenutak dragocjen.
Već je četiri i pol.
Ne kasni to ona, pomisli dok mu je srce zamiralo, već ne može doći. Valjda nema neprilika s Waldenom. Je li moguće da je riskirala i bila otkrivena? Da bar dotrči stepenicama, bez daha, malo zajapurena, s naherenim šeširom i zabrinutim izrazom na lijepom joj licu i reče:
»Strašno mi je žao što ste čekali, ali zadržali su me...«
Galerija se praznila. Feliks se pitao što sad da radi. Izašao je i sišao na pločnik. Njoj ni traga. Ponovo se popeo stepenicama, ali ga na ulazu zaustavi vratar.
– Prekasno, zatvaramo – reče mu i Feliks se okrene.
Ne može je čekati na stepenicama u nadi da će ipak stići jer bi ovdje, na Trafalgar Squareu bio isuviše upadljiv. A ona ionako kasni već dva sata, neće više ni doći.
Neće više ni doći.
Pogledaj istini u oči, reče sam sebi: odlučila je da više neće imati posla sa mnom, i to s pravom. Ali, zar ne bi bila došla, pa makar samo zato da mi to kaže? Možda je poslala kakvu poruku ...
Možda je poslala kakvu poruku.
Ima Bridgetinu adresu. Vjerojatno je poslala neku poruku.
Feliks krene na sjever.
Hodao je uličicama nedaleko kazališta, potom mirnim trgovima Bloomsburyja. Vrijeme se mijenjalo. Sve otkako je stigao u Englesku bilo je sunčano i toplo, bez kapi kiše. Ali već dan-dva zrak je nekako sparan, kao da se polako sprema oluja.
Kakav li je život u Bloomsburyju, pitao se, u ovom bogatom ambijentu srednjeg staleža, gdje uvijek ima dovoljno hrane i novaca za knjige. Nakon revolucije srušit ćemo sve ove ograde oko parkova.
Boljela ga je glava. Nije imao glavobolje još od djetinjstva. Je li to zbog ovog teškog olujnog zraka? Bit će da je prije od brige. Nakon revolucije glavobolje će biti zabranjene, pomisli.
Hoće li naći njenu poruku kod Bridget? U mašti je čitao: »Dragi gospodine Kšešinski, žao mi je što ne mogu danas doći na sastanak. Iskreno Vaša, lady Charlotte Walden.« Ne, sigurno neće pisati tako.
»Dragi Feliks, knez Orlov stanuje u kući ruskog pomorskog atašea, Walton Place 25A, treći kat, lijeva prednja spavaonica Vaša odana prijateljica, Charlotte.« To je vjerojatnije. »Dragi oče, da, saznala sam istinu. Ali 'otac' me zaključao u sobu. Molim te, dođi i izbavi me. Tvoja odana kći Charlotte Kšešinski.« Ne budi tako prokleto glup!
Stigavši u Cork Street oprezno se ogledao na sve strane. Pred kućom nisu stražarili policajci, nikakvi snažni tipovi u civilu nisu čitali novine pred gostionicom. Činilo se da nema opasnosti. Srce mu zaigra. Nekako se čovjek topi od miline kad ga neka žena dočeka radosnom dobrodošlicom, pomisli, pa bila to vitka djevojka poput Charlotte ili debela stara vještica poput Bridget. Previše sam vremena u životu proveo s muškarcima i sam.
Pokuca na Bridgetina vrata pa čekajući svrne pogled k prozoru nekadašnje njegove sobe u suterenu i ugleda nove zavjese. Uto se vrata otvoriše.
Ugledavši ga, Bridget se srdačno nasmiješi i klikne:
– Tako mi Boga, evo mog dragog svjetskog terorista. Uđi, mili moj. Feliks uđe u dnevnu sobu.
– Hoćeš toplog čaja?
– Da, hvala. – On sjedne. – Je li vas gnjavila policija?
– Ispitivao me neki viši inspektor. Mora da si velika zvjerka.
– Što ste mu rekli? – Ona će s prezirom:
– Nije imao pendrek i ništa nije izvukao iz mene. – Feliks se nasmiješi.
– Je li stiglo kakvo pismo.. – No ona je govorila svoje:
– Što bi ponovo svoju sobu? Iznajmila sam je jednom momku, ali ću ga najuriti. Tip ima zaliske, a ja ne podnosim zaliske...
– Ne, ne treba mi soba.
– Slabo si spavao, vidi se na tebi.
– Točno.
– A ono zbog čega si došao u London još nisi obavio.
– Nisam.
– Nešto ti se dogodilo, promijenio si se.
– Jest.
– A što to?
Feliks je odjednom bio sretan što ima nekog kome se može povjeriti.
– Prije mnogo godina imao sam ljubavnu vezu s jednom djevojkom. Rodila je dijete a ja to nisam znao. Prije nekoliko dana... upoznao sam svoju kćer.
– Ah – uzdahne Bridget sažalna pogleda. – Jadni moj momče. Još ti je samo to trebalo. Je li ti to ona poslala pismo?
– Znači, pismo je tu! – sav sretan usklikne Feliks.
– Pa valjda si zato i došao. – Ona priđe polici iznad kamina i segne iza sata. – I je li jadna djevojka upletena s tlačiteljima i tiranima?
– Jest.
– Zaključila sam to po grbu. Baš nemaš sreće, mali moj – ustvrdi ona i uruči mu pismo.
Feliks pogleda grb na poleđini kuverte i otvori je. Unutra su bile dvije stranice, ispisane urednim, lijepim rukopisom.
Walden Hall 1. srpnja 1914. Dragi Feliks,
Pišem vam jer znam da ste me uzalud čekali u dogovoreno vrijeme. Strašno mi je žao što sam vas razočarala. Nažalost, vidjeli su me s vama i zaključili da potajno imam ljubavnika.
Ako je u neprilici, čini se da se dobro drži, zaključi Feliks.
Prognana sam na selo do kraja sezone. Međutim, to je sreća u nesreći. Nitko mi neće reći gdje je Aleks, ali ja to sad znam: ovdje!!!
Feliksa preplavi neobuzdano likovanje.
– Znači, tamo su se štakori zavukli u rupu.
– Zar ti to dijete pomaže – upita Bridget.
– Ona mi je bila jedina nada.
– Onda i treba da budeš zabrinut.
– Znam.
Ukrcajte se na vlak na stanici u Liverpool Street u i vozite se do Walden Halta. To je naše selo. Naša kuća je pet kilometara dalje od sela, na sjevernoj cesti Međutim, naravno, nemojte doći u kuću. S lijeve strane ceste vidjet ćete šumu. Svako jutro prije doručka, između 7 i 8 sati, jašem kroz nju po jahaćoj stazi Ondje ću vas tražiti svakog dana sve dok ne dođete.
Kad jednom donese odluku, pomisli Feliks, Charlotte ništa ne čini polovično.
Ne znam kad će ovo pismo biti poslano. Stavit ću ga na stol u predvorju među druga pisma kako nitko ne bi uočio moj rukopis na kuverti, pa će ga lakej zajedno s ostalima odnijeti na poštu.
– To je hrabra djevojka – Feliks će glasno.
Ovo činim zato što vi jedini sa mnom razgovarate razumno. Najsrdačniji pozdravi, Vaša Charlotte.
Feliks se zavali u sjedalu i sklopi oči. Toliko se ponosio njome a stidio sebe da je skoro zaplakao. Bridget mu uze pismo iz ruke, čemu se on nije opirao, i stade čitati.
– Ona, znači, ne zna da si joj otac – primijeti.
– Ne zna.
– Zašto ti onda pomaže?
– Jer vjeruje u ono što radim. Bridget ogorčeno frkne.
– Takvi tipovi kao ti uvijek pronađu žene koje im pomažu. To sam već mogla naučiti, boga mu. – Nastavila je čitati. – Piše kao kakva učenica.
– Da.
– Koliko joj je godina?
– Osamnaest.
– Dovoljno stara da zna što hoće. A ti pak tražiš tog Aleksa? Feliks kimne glavom.
– Što je on?
– Jedan ruski knez.
– Onda zaslužuje smrt.
– Uvlači Rusiju u rat. Bridget kimne.
– A ti Charlottu.
– Mislite da griješim?
Ona mu vrati pismo. Izgledala je ljuta.
– To nikad nećemo točno znati, zar ne?
– Takva je politika.
– Takav je život.
Feliks raspara kuvertu na pola i baci je u koš za smeće. Htio je rasparati i pismo ali nije smogao snage. Kad svemu ovome dođe kraj, pomisli, možda će me jej dino ovo podsjećati na nju. Zato presavije papir i gurne ga u džep kaputa. Ona ustane.
– Moram uhvatiti vlak.
– Da ti napravim sendvič, a? – On odmahne glavom.
– Hvala vam, nisam gladan.
– Imaš li novaca za put?
– Nikad ne plaćam vlak.
Ona gurne ruku u džep pregače i izvadi zlatnik.
– Uzmi, nek se nađe za šalicu čaja.
– To je mnogo novaca.
– Ovog tjedna si to mogu priuštiti. Hajde, kupi se prije no što se predomislim.
Feliks uze kovanicu i poljubi Bridget za rastanak.
– Hvala na ljubaznosti.
– Nije to zbog tebe nego zbog mog Seana, neka mu se Bog smiluje duši.
– Zbogom.
– Sretno ti bilo, momče. Feliks izađe.
* * *

Walden je pun optimizma ušao u zgradu Admiraliteta. Izvršio je obećanje: uspio je Aleksa zadovoljiti Carigradom. Jučer popodne Aleks je poslao poruku caru preporučivši prihvaćanje britanske ponude. Walden je bio uvjeren da će car poslušati savjet svog omiljenog nećaka, osobito sad, nakon ubojstva u Sarajevu. No nije bio siguran hoće li se Lloyd George pokoriti Asquithovoj volji.
Uveli su ga u ured prvog lorda Admiraliteta. Churchill je hitro ustao, zaobišao stol, prišao mu i rukovao se.
– Mi smo pridobili Lloyda Georgea – reče likujući.
– To je sjajno! – oduševi se Walden. – A ja sam pridobio Orlova.
– Znao sam da hoćete. Sjednite.
Nisam ni trebao očekivati zahvalnost, pomisli Walden. No ipak je tog dana čak i Churchill pokazivao zadovoljstvo. Walden sjedne u kožni naslonjač, pogledom obuhvati sobu, od karata na zidovima do mornaričkih suvenira na stolu i reče:
– Petrograd bi nam se trebao javiti svakog trena. Ruska ambasada će direktno vama poslati poruku.
– Što prije to bolje – nato će Churchill. – Grof Hayes je bio u Berlinu. Naša obavještajna služba tvrdi da je odnio pismo kajzeru u kojem mu se postavlja pitanje hoće li Njemačka podržati Austriju u ratu protiv Srbije. Navodno je odgovor pozitivan.
– Nijemci ne žele povesti rat protiv Srbije ...
– Jasno – upadne mu u riječ Churchill – oni traže ispriku za napad na Francusku. Čim se Njemačka mobilizira, i Francuska će se mobilizirati, što će Nijemci iskoristiti kao izgovor za invaziju Francuske. To se više ne može spriječiti.
– Znaju li Rusi sve to?
– Rekli smo im. Nadam se da nam vjeruju.
– Zar se nikako ne može održati mir?
– Sve se poduzima – odgovori Churchill. – Sir Edward Grey radi na tome dan i noć, kao i naši ambasadori u Berlinu, Parizu, Beču i Petrogradu. Čak i kralj stalno šalje brzojave svojim rođacima, kajzeru »Willyju« i caru »Nikiju«. Ali uzalud.
Na vratima se začuje kucanje. Uđe jedan mladi tajnik noseći komad papira i reče:
– Gospodine, poruka iz ruske ambasade. Waldenu se svi živci napnu kao struna.
Churchill baci pogled na papir, potom uzgleda, a oči mu pobjedonosno sjajile.
– Prihvatili su.
Walden se razdragano nasmiješi.
– Bogami, sjajan potez!
Tajnik izađe, a Churchill ustane.
– U to ime popit ćemo viski sa sodom. Slažete se?
– Svakako.
Churchill otvori jedan kredenc.
– Dat ću da se ugovor sastavi do sutra pa ću ga popodne donijeti u Walden Hall, a uvečer možemo održati malu ceremoniju potpisivanja. Naravno, car i Asquith morat će ga ratificirati, ali to je puka formalnost, glavno da ga ja i Orlov što prije potpišemo.
Tajnik ponovo pokuca i uđe.
– Gospodine, stigao je gospodin Basil Thomson.
– Uvedite ga.
Thomson uđe i bez uvoda reče:
– Opet smo ušli u trag našem anarhistu.
– Odlično! – klikne Walden. Thomson sjedne.
– Sjećate se da sam postavio jednog čovjeka u njegovu bivšu sobu u suterenu u Cork Streetu za slučaj da se vrati onamo.
– Sjećam se – potvrdi Walden.
– I vratio se. A kad je otišao, moj čovjek je pošao za njim.
– Kamo je krenuo?
– Na stanicu u Liverpool Streetu. – Thomson zastane. – I kupio je kartu za Walden Halt.

13.



Walden se sledi.
Prva mu je misao bila Charlotte. U Walden Hallu, potpuno izložena, stražari su zaokupljeni Aleksom, a nju nema tko zaštititi osim slugu. Kako sam mogao biti tako nepromišljen, čudio se sam sebi. Gotovo ništa manje nije brinuo za Aleksa. Momak mu je gotovo kao sin. Vjerovao je da je siguran u Waldenovu domu, a sad, eto, Feliks putuje onamo, nosi pištolj ili bombu da ubije njega, a možda i Charlottu, i pokvari ugovor...
– Zašto ga, dovraga, niste zaustavili? – plane.
Thomson uzvrati blago:
– Ne bih nikome savjetovao da se sam suprotstavi našem prijatelju Feliksu, slažete se? Već smo vidjeli kako taj zna izaći nakraj i s više ljudi. Čini se da ga nije stalo za vlastiti život. Moj čovjek ima upute da ga slijedi i javlja nam.
– To nije dovoljno ..
– Znam, milorde – prekine ga Thomson. Churchill ih je smirivao:
– Ne uzbuđujte se, gospodo. Sad barem znamo gdje je tip. Sa svim snagama koje nam stoje na raspolaganju uhvatit ćemo ga. Sto predlažete, Thomson?
– Zapravo ja sam već poduzeo odgovarajuće mjere, gospodine. Telefonski sam se dogovorio s okružnim šefom policije. On će s velikim odredom ljudi čekati u Walden Haltu i uhapsiti Feliksa čim siđe s vlaka. A dotle, za slučaj da bilo što loše krene, moj će ga čovjek pratiti poput sjene.
– Ništa od toga – nervozno će Walden. – Zaustavite vlak i uhapsite ga prije no što se približi mom domu.
– I o tome sam razmišljao – objasni Thomson. – Ali je taj pothvat daleko opasniji. Neka on samo putuje uljuljan uvjerenjem da je siguran, a mi ćemo ga onda na prepad uhvatiti. Tako je mnogo bolje.
– Slažem se – javi se Churchill.
– Ne radi se o vašem domu – obrecne se Walden.
– Morat ćete to prepustiti profesionalcima – savjetovao mu je Churchill.
Walden shvati da ih ne može nagovoriti. Ustane i reče:
– Iz ovih stopa idem u Walden Hall. Hoćete li sa mnom, Thomson?
– Neću noćas. Najprije ću uhapsiti Callahanovu. Kad uhvatimo Feliksa moramo podići optužbu, a ona nam je možda glavni svjedok. Doći ću sutra da ispitam Feliksa.
– Kako samo možete biti tako sigurni – ljutio se Walden.
– Ovaj put nam neće umaći – odlučno će Thomson.
– Daj Bože da imate pravo.
* * *

Ispuštajući paru vlak je jurio u predvečerje. Feliks je promatrao smiraj sunca nad engleskim žitnim poljima. Više nije tako mlad da bi mehaničko prevozno sredstvo prihvatio kao nešto uobičajeno; vožnja vlakom i sad mu izgleda gotovo čudesna. Dječak koji je u cokulama gazio po blatnjavim ruskim ledinama nije ni sanjao o ovome.
Osim njega u kupeu je sjedio još samo jedan mladić i, čini se, pažljivo čitao svaki redak večernjeg izdanja Pali Mali Gazette. Feliks je bio gotovo radostan. Sutra ujutro vidjet će Charlottu. Doći će prekrasna na konju, a vjetar će joj mrsiti kosu. Njih dvoje će surađivati. Ona će mu kazati u kojoj je sobi Orlov, kamo odlazi i u koje doba dana. I pomoći će mu da se dočepa oružja.
Od njena ga je pisma zapravo obuzelo takvo veselje. Sad je ona na njegovoj strani, pa što bude. Samo ...
Samo što joj je rekao da će kidnapirati Orlova. Svaki put kad bi se sjetio toga nemirno bi se promeškoljio na sjedalu. Nastojao je potisnuti tu misao, ali ga je ona napala poput svraba kojeg se ne možeš riješiti već se moraš češati. Pa dobro, što da radim, upita se. Valja je barem pripremati na tu novost. Možda bih joj morao otkriti da sam joj otac. To će je šokirati.
Na trenutak je došao u kušnju da ode, nestane i nikad je više ne vidi, da je pusti na miru. Ne, nije joj to suđeno, a nije ni meni, zaključi.
A što zapravo meni jest suđeno nakon ubojstva Orlova? Smrt? Odmahne glavom ne bi li otjerao tu misao kao što čovjek tjera od sebe muhu. Sad nije vrijeme za tmurne misli. Sad je vrijeme za kovanje planova.
Kako ću ubiti Orlova? Valjda u jednoj grofovskoj kući ima pištolja.
Charlotte će mi reći gdje su, pa ću ukrasti jednog, a možda mi ga i ona donese. Ako to ne uspije, ima u kuhinji noževa. A tu su i moje gole ruke.
Razgibao je prste.
Hoću li ja morati u kuću ili će Orlov izaći? Hoću li to izvesti danju ili noću? Da ubijem i Waldena? U političkom smislu Waldenova smrt nije važna, ali bih ga u svakom slučaju s užitkom ubio. To je, dakle, moja osobna stvar. Pa što?
Opet se sjetio kako je Walden uhvatio onu bocu. Ne potcjenjuj tog čovjeka, reče sebi. Moram voditi računa o tome da Charlotte ima alibi, nitko ne smije saznati da mi je ona pomogla.
Vlak je usporio i ušao u neku malu seosku stanicu. Feliks se pokuša prisjetiti karte što ju je proučavao na stanici u Liverpool Streetu. Walden Halt je, koliko se sjećao, četvrta stanica nakon ove.
Njegov je suputnik konačno pročitao novine i stavio ih na sjedalo do sebe. Najprije moram vidjeti situaciju na licu mjesta pa tek onda mogu planirati ubojstvo, zaključi Feliks, pa upita:
– Smijem li uzeti vaše novine?
Čovjek kao da se zaprepastio. Englezi ne razgovaraju sa strancima u vlaku, sjeti se Feliks. No čovjek izusti:
– Svakako.
Feliks je već naučio da taj izraz znači odobravanje. Uzme novine i zahvali. Čitao je naslove. Njegov se suputnik zagledao kroz prozor kao da mu je neugodno. Kosa mu se spuštala niz lice kao što je bilo moderno u doba Feliksova djetinjstva. Feliks se pokuša sjetiti engleske riječi... »zalisci«, tako je.
Zalisci.
Što bi ponovno svoju sobu? Iznajmila sam je jednom momku, ali ću ga najuriti. Tip ima zaliske, a ja ne podnosim zaliske.
Feliksu sine: taj je čovjek stajao u redu iza njega pred biljetarnicom. Strah ga prože do dna pete.
Zaklonio se novinama da mu suputnik po izrazu lica ne pročita misli i prisilio se da razmišlja hladnokrvno i sabrano. Bridget je nekim svojim riječima izazvala sumnju kod policije pa su joj nadzirali kuću. To su izveli sasvim jednostavno: jedan se detektiv nastanio u bivšoj Feliksovoj sobi. Taj je detektiv i vidio Feliksa kad je došao, prepoznao ga i pratio na stanicu. Stojeći u redu iza njega čuo je kad je tražio kartu do Walden Halta, pa je i sebi kupio kartu do istog odredišta. Onda se ukrcao na vlak s Feliksom.
Ne, nije sasvim tako. Feliks je ušao u vlak kojih deset minuta prije polaska, a čovjek sa zaliscima uskočio je u zadnji čas. Što li je radio onih deset minuta koliko ga nije bilo?
Vjerojatno je telefonirao.
Po svoj prilici je nazvao šefa iz ureda na kolodvoru. Feliks je mogao pretpostaviti kako je tekao razgovor.
»Gospodine, anarhist se vratio u onu kuću u Cork Streetu. Pratim ga.«
»Gdje ste?«
»Na stanici u Liverpool Streetu. Kupio je kartu do Walden Halta. Sad je u vlaku.«
»Je li vlak krenuo?«
»Nije, tek će za kojih sedam minuta.«
»Ima li na stanici policije?«
»Samo dva redara.«
»To nije dovoljno. Taj čovjek je opasan.«
»Da zadržim vlak dok vi dovedete pojačanje?«
»Naš bi anarhist mogao štogod posumnjati i pobjeći. Zato nemojte. Pratite ga dalje.«
I što će učiniti sada, pitao se Feliks. Mogli bi ga skinuti s vlaka negdje nasred puta ili ga čekati u Walden Haltu i ondje ga uhvatiti.
U svakom slučaju mora sići s vlaka, i to brzo.
A što će s detektivom? On mora ostati u vlaku, i to u takvom stanju da nije sposoban dići uzbunu, tako da Feliks ima vremena za bijeg.
Mogao bih ga vezati, ali nemam čime, razmišljao je Feliks. Mogao bih ga onesvijestiti, ali mi treba nešto teško i tvrdo čime bih ga udario. A mogao bih ga i zadaviti, ali za to nemam vremena, a mogao bi me tkogod i vidjeti. Mogao bih ga gurnuti s vlaka, ali on mora ostati u vlaku ...
Vlak je počeo usporavati. Možda me čekaju na idućoj stanici. Da barem imam kakvo oružje! Ima li ovaj detektiv pištolj? Sumnjam. A da razbijem prozor i staklom mu prerežem grkljan ... Ali to bi sigurno privuklo mnoštvo.
Moram van iz vlaka.
Uz prugu je ugledao nekoliko kuća. Ulazili su u neko selo ili gradić. Kočnice su zaškripale, i sad se s prozora vidio kolodvor. Feliks je pažljivo promatrao ne bi li ugledao kakav znak policijske zasjede. Peron je izgledao prazan. Lokomotiva se zatresla i uz pištanje pare stala.
Putnici su silazili s vlaka. Jedna obitelj s dvoje male djece prošla je mimo Feliksova prozora prema izlazu, žena je nosila kutiju za šešir, muškarac bio odjeven u tvid.
Mogao bih udarcem onesvijestiti detektiva, grozničavo je razmišljao Feliks, ali je to teško golim šakama. Možda me policija čeka u zasjedi na idućoj stanici. Zato moram sići sada.
Odjekne zvižduk. Feliks ustane.
Detektiv ga pogleda začuđeno. Feliks upita:
– Ima li u vlaku toalet? Detektiv je bio zatečen.
– Ovaj... sigurno ima – promuca.
– Hvala vam – reče Feliks, a u sebi je pomislio: Ne zna bi li mi vjerovao.
On iskorači iz kupea u hodnik.
Onda potrči do kraja vagona. Vlak zastenje, trgne se i krene. Feliks se osvrne. Detektiv je virio iz kupea. Feliks uđe u toalet i ponovo izađe. Detektiv ga je još gledao. Vlak malo zabrza. Feliks priđe vratima vagona. Uto je detektiv dotrčao do njega.
Feliks se okrene i udari ga posred lica. Od udarca čovjek stade. Feliks ga opet udari, ovaj put u želudac. Neka žena vrisne. Feliks ščepa detektiva za kaput i odvuče ga u toalet. Detektiv se istrgne, divlje zamahne i pogodi Feliksa u rebra, a njemu stade dah. On zgrabi detektiva za glavu i udari njome o rub umivaonika. Vlak je ubrzavao. Feliks opet udari detektivovom glavom, pa još jednom. Čovjekovo tijelo postade mlitavo. Feliks ga pusti i izađe iz toaleta. Priđe vratima i otvori ih. Vlak još nije vozio punom brzinom. Jedna žena na drugom kraju hodnika promatrala ga je voštana lica. Feliks skoči. Vrata se s treskom zatvore za njim. Dočekao se na noge i nastavio trkom. Onda se spotaknuo ali se odmah uspravio. Vlak je jurio sve brže.
Feliks je stigao na izlaz.
– Malo ste prekasno izašli – primijeti sabirač karata. Feliks kimne glavom i pruži mu svoju kartu.
– Ova vam karta vrijedi još tri stanice – upozori ga čovjek.
– U zadnji čas sam se predomislio.
Uto zaškripe kočnice. Oni pogledaju niz prugu. Vlak se zaustavljao; netko je povukao kočnicu. Sabirač karata se začudi:
– Gle, što se to događa?
Feliks tobože nehajno slegne ramenima.
– Nemam pojma – reče obuzdavajući se. Najradije bi bio potrčao, ali upravo to bi bilo ono najgore.
Čovjek je oklijevao, rastrgan sumnjom u Feliksa i brigom za vlak. Konačno reče:
– Pričekajte ovdje – i otrči niz peron. Vlak se zaustavio nekoliko stotina metara izvan kolodvora. Sabirač karata otrčao je do kraja perona pa se spustio niz nasip.
Feliks pogleda oko sebe. Nigdje nikoga. Žurnim koracima napusti kolodvor i uputi se u grad.
Nekoliko minuta kasnije jedan automobil s tri policajca punom brzinom projurio je kraj njega u pravcu kolodvora.
Na periferiji grada Feliks se popeo preko jednih vrata i dospio u polje pšenice. Ondje je legao i čekao noć.
* * *

Veliki lanchester grmio je cestom prema Walden Hallu. U kući su gorjela sva svjetla. Jedan uniformirani policajac stajao je na vratima, drugi patrolirao na terasi. Pritchard je zaustavio kola. Policajac na ulazu stao je mirno i pozdravio. Pritchard otvori vrata automobila i Walden izađe.
Domaćica u Walden Hallu, gospođa Braithvvaite, izašla je iz kuće i pozdravila:
– Dobro veče, gospodaru.
– Zdravo, gospođo Braithwaite. Tko je tu?
– Sir Arthur je u salonu s knezom Orlovom.
Walden kimne glavom i uđe s njom u kuću. Sir Arthur Langley bio je šef policije i Waldenov stari školski kolega.
– Jeste li večerali, gospodaru? – upita gospođa Braithwaite.
– Nisam.
– Hoćete komad divljači i bocu burgunca?
– Vama prepuštam izbor.
– U redu, gospodaru.
Gospođa Braithwaite se udalji a Walden uđe u salon. Aleks i sir Arthur stajali su naslonjeni na okvir kamina, u rukama im čaše s konjakom. Oba su bila u večernjim odijelima.
– Zdravo, Stephen. Kako si? – pozdravi sir Arthur. Walden mu stisne ruku.
– Jeste li uhvatili anarhista?
– Nažalost, kliznuo nam je kroz prste ...
– Prokletstvo! – prokune Walden. – Toga sam se i bojao! Nitko mene ne sluša. – Onda se sjeti da se mora pristojno ponašati pa se rukuje s Aleksom. – Ne znam što da ti kažem, dragi moj momče. Vjerojatno misliš da smo svi mi budale. – Potom se opet obrati sir Arthuru: – Pa dobro, što se, dovraga, dogodilo?
– Feliks je u Tingleyju skočio s vlaka.
– A gdje je bio Thomsonov cijenjeni detektiv?
– U zahodu, razbijene glave.
– Divota – ogorčeno će Walden i klone u naslonjač.
– Dok se policija tamo snašla, Feliks je već dao petama vjetra.
– On ide ravno ovamo, shvaćaš li ti to?
– Da, naravno – sir Arthur će umirujućim tonom.
– Moraš svojim ljudima dati upute da pucaju na nj čim ga vide.
– Teoretski je to u redu, ali, naravno, oni nemaju pištolje.
– Morali bi ih imati, dovraga!
– Slažem se s tobom, ali javno mnijenje ...
– Kasnije ćemo o tome, a sad mi reci što si poduzeo.
– U redu. Postavio sam pet patrola da nadgledaju cestu odavde do Tingleyja.
– Neće ga vidjeti u mraku.
– Možda neće, ali će tip zbog njih barem morati usporiti, ako ne i odustati.
– Sumnjam. Što još?
– Postavio sam jednog policajca i jednog narednika na stražu pred kućom.
– Vidio sam ih vani.
– Smjenjivat će se svakih osam sati, danju i noću. Knez već ima dva tjelesna čuvara iz Specijalnog odjela, a Thomson će noćas kolima poslati još četiri čovjeka. Oni će dežurati dvanaest sati, tako da će uza nj uvijek biti po tri čovjeka. Moji ljudi nisu naoružani, ali Thomsonovi jesu, svi imaju revolvere. Preporučio bih da knez Orlov ostane u svojoj sobi i da mu čuvari donose hranu i ostalo sve dok Feliks ne bude uhvaćen.
– U redu – složi se Aleks.
Walden ga pogleda. Blijed je ali miran. Hrabar mornak, pomisli. Da sam ja na njegovu mjestu podivljao bih zbog nesposobnosti britanske policije. Onda reče:
– Ne bih rekao da je nekoliko čuvara dovoljno. Treba nam cijela vojska.
– Imat ćemo je sutra ujutro odgovori sir Arthur. – Krenut ćemo u potragu u devet sati.
– Zašto ne u zoru?
– Jer vojsku treba skupiti. Sto pedeset ljudi doći će ovamo iz cijele grofovije. No većina ih je sad u krevetu. Treba poći po njih i dati im upute, a moraju i stići ovamo.
Gospođa Braithwaite ušla je noseći poslužavnik. Na njemu hladna divljač, pola pileta, zdjela salate od krum pira, zemičke, hladne kobasice, oguljeni paradajzi, kriška sira cheddar, nekoliko vrsta ljutog začina i voće. Onda je došao sluga i donio bocu vina, vrč mlijeka, lonac kave, zdjelu sladoleda, kolač od jabuka i pola velike čokoladne torte.
Sluga se zabavio postavljanjem malog stola. Walden je bio gladan ali mu se od napetosti nije jelo. Vjerojatno neću moći ni spavati, pomisli.
Aleks si natoči još konjaka. Stalno pije, uočio je Walden. Pokreti su mu oprezni, kao kod kakva stroja, kao da ih strogo kontrolira.
– Gdje je Charlotte? – odjednom upita Walden.
– Pošla je spavati – odgovori Aleks.
– Ne smije iz kuće dok sve ovo traje.
– Hoću li joj to reći, gospodaru? – upita gospođa Braithwaite.
– Ne, nemojte je buditi. Vidjet ću je na doručku. – Walden otpije vina nadajući se da će se malo opustiti.
– Aleks, možemo te opet preseliti ako misliš da će ti biti lakše.
Aleks se na silu nasmiješi.
– Ah, koja korist od toga? Ta Feliks me uvijek nekako pronađe. Meni je najpametnije da se sakrijem u svoju sobu, što prije potpišem ugovor i idem kući.
Walden kimne glavom. Sluge izađu.
– Čuj, Stephen, moramo porazgovarati o još nečem – javi se sir Arthur, s očitom nelagodom. – Hoću reći, o tome što je zapravo potaklo Feliksa da se nenadano ukrca na vlak i krene u Walden Halt.
U svoj onoj panici Walden se toga nije ni sjetio.
– Da, stvarno, kako je saznao, za ime božje?
– Kako se meni čini, samo se na dva mjesta znalo gdje se sklonio knez Orlov: u ambasadi, čije je osoblje slalo brzojave amo-tamo, i u tvojoj kući.
– Zar izdajica među mojom poslugom? – zaprepasti se Walden. Od same pomisli sledi mu se krv.
– Da – oklijevao je sir Arthur. – Ili, naravno, među tvojom obitelji.
* * *

Lidijina svečana večera bila je prava katastrofa. Kako je Stephen bio odsutan, njegov brat George sjedio je na mjestu domaćina, a društvo bilo u neparnom broju. No mnogo neugodnije bilo je to što je Lidija bila tako rastresena da je jedva vodila pristojan razgovor a kamoli duhovit. Svi su se gosti, osim onih najdobrodušnijih, raspitivali za Charlottu, iako su vrlo dobro znali da je u nemilosti.
– Otišla je na selo da se nekoliko dana odmori, – odgovarala je Lidija mehanički, jedva svjesna onoga što govori. Stalno su je raspinjale more: Feliks uhapšen, Stephen pogođen hicima, Feliks izudaran, Stephen obliven krvlju, Feliks bježi, Stephen umire. Osjećala je potrebu da se nekome povjeri, ali razgovor s gostima svodio se samo na sinoćnji bal, regatu u Cowesu, situaciju na Balkanu i budžet Lloyda Georgea..
Na sreću se nakon večere nitko nije zadržavao. Svi su nekamo išli, na bal, zabavu, koncert. Čim je zadnji gost otišao, Lidija je pošla u hodnik i podigla telefonsku] slušalicu. Stephena nije mogla nazvati jer Walden Hall još nije imao telefona pa je pokušala dobiti Winstona Churchilla u njegovoj kući na Eccleston Squareu. Nije bio kod kuće. Onda ga je tražila u Admiralitetu, pa u Downing Streetu 10 i u Nacionalnom liberalnom klubu, ali uzalud. No ona je morala znati što se dogodilo. Konačno se sjetila Basila Thomsona i nazvala Scotland Yard. Thomson je još bio u uredu, radio je do kasno.
– O, lady Walden, kako ste? – upita je.
Ljudi žele biti ljubazni, pomisli Lidija i upita:
– Ima li kakvih novosti?
– Nažalost, loših. Naš prijatelj Feliks opet nam je kliznuo kroz prste. Lidiju preplavi val olakšanja.
– Hvala... hvala vam – promuca.
– Zaista ne morate toliko brinuti – nastavi Thomson. – Knez Orlov sad ima jaku stražu.
Lidija pocrvenje od stida: bila je toliko sretna što je Feliks živ da je na tren potpuno zaboravila na Aleksa i Stephena.
– Nastojat ću da ... ne brinem – pokunjeno izusti. – Laku noć.
– Laku noć, lady Walden.
Popela se na kat i pozvonila sobarici da joj pomogne kod svlačenja. Sva je bila smetena. Još ništa nije riješeno, svi njeni najmiliji i dalje su u opasnosti. Koliko će to još potrajati? Feliks neće odustati, u to je sigurna, ukoliko ga ne uhvate.
Sobarica je došla, otkopčala joj haljinu i razvezla steznik. Neke se dame povjeravaju svojim služavkama, ali ona ne. Učinila je to jednom davno, u Petrogradu ...
Kako je bilo prerano za spavanje, odlučila je pisati sestri. Poslala je sobaricu u jutarnji salon po pisaći pribor, pa se ogrnula šalom, sjela kraj otvorena prozora i zagledala se u tamni park. Večer je bila sparna. Već tri mjeseca nije pala kiša, ali se zadnjih nekoliko dana često čula grmljavina; bit će uskoro oluje.
Sobarica je donijela papir, pera, tintu i kuverte. Lidija uze papir i poče pisati:
Draga Tatjana ...
Nije znala odakle da počne. Kako da objasnim Charlottino ponašanje kad ga ni sama ne razumijem? A o Feliksu ne smijem ni zucnuti, jer Tatjana bi sve mogla ispričati caru, a kad bi pak car saznao da se Aleksu radi o glavi...
I Feliks je jako pametan. Kako je, zaboga, saznao gdje Aleks krije? Pa ni Charlotti nismo rekli! Charlotte. Lidija se sledi. Charlotte? Uspravi se i zavapi:
– O, ne!
To je čovjek od četrdesetak godina, a nosi kapu od tvida.
Obuze je osjećaj užasa pred neizbježnim, kao u onim stravičnim snovima kad čovjek pomisli kakve bi ga grozote mogle snaći pa istog trena pred njegovim očima to i postaje stvarnost: ljestve padaju, dijete smrtno stradava, ljubljeni umire.
Pokrije lice rukama osjećajući vrtoglavicu.
Moram ostati prisebna, moram o svemu razmisliti. Bože, pomozi mi da razmislim.
Charlotte se u Nacionalnoj galeriji sastala s jednim čovjekom. Te večeri pitala me gdje je Aleks. Nisam joj rekla. Možda je pitala i Stephena. Ni on joj vjerojatno nije rekao. Onda smo je poslali u Walden Hall, pa je, naravno, vidjela da je Aleks ondje. Nakon dva dana Feliks je krenuo u Walden Halt.
Daj Bože da je ovo samo san, da se sad probudim, da osvanem u svom krevetu!
Ali to nije bio san. Onaj čovjek u kapi od tvida bio je Feliks. Charlotte je upoznala svog oca. I njih su se dvoje držali za ruke.
To je strašno, strašno.
Je li Feliks rekao Charlotti istinu, je li joj rekao: »Ja sam zapravo tvoj otac«, je li joj otkrio tajnu čuvanu devetnaest godina? A je li ta tajna i njemu uopće poznata? Zacijelo jest. Jer zašto bi Charlotte inače... surađivala s njim?
Moja kći i jedan anarhist zajednički snuju ubojstvo.
Vjerojatno mu ona i sad pomaže.
Što da radim? Moram upozoriti Stephena. Ali kako da to učinim a ne otkrijem mu da Charlotte nije njegova kći? Kad bih samo mogla razmišljati!
Opet je pozvonila sobarici. Moram nekako ovome učiniti kraj, pomisli. Ne znam što ću poduzeti, ali nešto moram. Kad je sobarica došla, Lidija joj reče:
– Spakiraj mi stvari. Rano ujutro moram u Walden Hall.
* * *

Feliks je s mrakom krenuo preko polja. Bila je topla, vlažna i sasvim tamna noć; teški oblaci zaklonili zvijezde i mjesec. Morao je koračati sporo jer gotovo ništa nije vidio. Došao je do tračnica i krenuo na sjever.
Po pruzi se kretao nešto brže jer su čelične tračnice malo svjetlucale, a osim toga, znao je da na njima neće naići ni na kakvu prepreku. Kraj mračnih kolodvora prošao je šuljajući se duž pustih perona. Čuo je kako štakori trčkaraju u praznim čekaonicama. Nije se bojao štakora; nekada davno davio ih je golim rukama i jeo. Imena stanica bila su utisnuta na metalnim pločama pa ih je čitao opipavajući ih.
Stigavši u Walden Halt sjetio se Charlottinih uputa: Naša kuća je pet kilometara dalje od sela, na sjevernoj cesti Željeznička pruga protezala se otprilike u pravcu sjevera-sjeveroistoka. Koračao je njome još kilometar– dva i mjerio udaljenost brojeći korake. Izbrojio je tisuću šest stotina, kad odjednom udari u nekog.
Čovjek iznenađeno krikne, a Feliks ga zgrabi za vrat. Zapahne ga nesnosan smrad piva, i on shvati da je to samo neki pijanac što se vraća kući, pa olabavi stisak.
– Ne boj se, prijane – prtljao je čovjek.
– U redu – reče Feliks i pusti ga.
– Znaš, jedino ću ovako stići kući i neću se izgubiti.
– E, pa, put pod noge.
Čovjek krene, onda još dobaci:
– Čuj, da ne bi zaspao na pruzi. Vlak s mlijekom dolazi u četiri sata. Feliks ne reče ništa, a pijanac se odgega.
Feliks zavrti glavom zgražajući se sam nad sobom: zbog naglosti još je mogao i ubiti čovjeka. Obuze ga slabost od olakšanja. Ovako ne valja.
Odlučio je da pronađe cestu. Spustio se s tračnica, pa je neko vrijeme teturao po neravnom zemljištu, potom se našao pred ogradom od tri reda tanke žice. Zastao je na tren. Što je pred njim? Neko polje? Nečiji vrt? Seosko igralište? Nigdje noć nije tako mračna kao na nekom mjestu u prirodi, koju stotinu kilometara daleko od najbliže ulične svjetiljke. Odjednom je u Blizini začuo neko kretanje i krajičkom oka spazio nešto bijelo. Sagnuo se i stao pipati po zemlji, našao jedan kamenčić i bacio ga prema onom bijelom. Bio je to konj; zanjištao je i odgalopirao. Feliks je pažljivo osluškivao. Ako u blizini ima pasa, na ovo njištanje počet će lajati. Ali ništa se nije čulo.
Sagnuo se i provukao kroz ogradu. Polako je koračao pašnjakom. Spotaknuo se o neki grm i nastavio dalje. Čuo je njištanje još jednog konja ali ga nije vidio.
Stigao je do druge žičane ograde, prebacio se preko nje i udario u nešto drveno. Istog se trena digla strašna dreka; to su kokoše u jedan mah zakokodakale. Negdje se oglasio pas. Na prozoru neke kuće upalilo se svjetlo. Feliks se bacio na zemlju i nepomično ležao. Pod onim svjetlom razaznao je da je dospio u dvorište nekog malog gospodarstva. A bio je udario u kokošinjac. Onkraj gospodarske zgrade ugledao je cestu koju je tražio. Onda su se kokoše umirile, pas se zadnji put oglasio razočaranim lavežom, svjetlo se ugasilo. Feliks je stigao na cestu.
Cesta je bila prašnjava, uz nju se pružao suh jarak. S druge strane jarka kao da se dizala šuma. Feliks se sjeti: S lijeve strane ceste vidjet ćete šumu. Znači, samo što nije stigao.
Hodao je prema sjeveru neravnom cestom, uši napeo ne bi li čuo kakve korake. Nakon kojeg kilometra i pol osjetio je da mu je s lijeve strane neki zid. Malo dalje naišao je na dveri u zidu i ugledao neko svjetlo.
Naslonio se na željezne rešetke ulaznih vrata i pogledao kroz njih. Pred njim se protegnuo dugačak kolnik, a tamo daleko, na njegovu kraju, u slabom svjetlu dviju treperavih svjetiljki vidio se trijem sa stupovima jedne goleme kuće. U tom je trenu neka visoka prilika prošla ispred kuće. Stražar.
U toj kući je knez Orlov. Koji li je prozor njegove spavaonice, pitao se Feliks.
Odjednom je začuo zvuk nekog automobila što se približavao velikom brzinom. Feliks se trkom vratio desetak koraka natrag i bacio se u jarak. Trenutak kasnije automobil je prednjim svjetlima osvijetlio zid i zaustavio se pred dverima. Netko je izašao iz njega. Feliks je začuo kucanje. Valjda je tu vratareva kućica, zaključi; u onom mraku on je ranije nije vidio. Jedan se prozor otvorio, a neki glas viknuo:
– Tko je tamo?
Drugi je glas odgovorio:
– Policija, iz Specijalnog odjela Scotland Yarda.
– Samo trenutak.
Feliks je ležao potpuno mirno. Čuo je korake; to se onaj čovjek iz automobila nemirno vrpoljio. Neka vrata su se otvorila. Uto je pas zalajao, no jedan mu je glas dobacio:
– Šuti, Rex!
Feliks prestade disati. Je li pas vezan? Hoće li ga nanjušiti? Hoće li njuškajući doći jarkom, naći ga i udariti u bjesomučan lavež? Željezne su se dveri sa škripom otvorile. Pas je opet zalajao, a onaj mu glas naredio:
– Zaveži, Rex!
Vrata automobila su se zalupila i kola su se odvezla kolnikom. Jarak je ponovo utonuo u mrak. E sad, otkrije li me pas, ubit ću i njega i vratara i pobjeći...
Čekao je sav napet, spreman da skoči čim čuje njuškanje kraj uha. Dveri su se cvileći zatvorile.
Trenutak kasnije zalupila su se i vrata na vratarevoj kućici. Feliks je ponovo počeo disati.

14.



Charlotte se probudila u šest sati. Bila je povukla u stranu zavjese u spavaonici tako da joj prve zrake sunca osvijetle lice i probude je. Tim se trikom znala poslužiti prije mnogo godina, onda kad je Belinda ostajala spavati kod nje pa su njih dvije uživale švrljati po kući dok odrasli još spavaju i nema im tko naređivati neka se ponašaju kao male dame.
Prva joj misao bijaše Feliks. Nisu ga uhvatili. Jasno, ta on je tako pametan! Danas će je sigurno čekati u šumi. Skočila je iz kreveta i pogledala van. Kiša još nije udarila, znači, noćas se bar nije smočio.
Umila se u hladnoj vodi i brzo obukla dugu suknju, navukla jahaće čizme i jaknu. Na jutarnje jahanje nikad nije išla sa šeširom.
Sišla je u prizemlje. Nigdje nikoga. Po svoj prilici su jedna ili dvije služavke u kuhinji, pale vatru i griju vodu, ali ostala posluga još spava. Izašla je kroz južna glavna vrata i gotovo se sudarila s visokim uniformiranim policajcem.
– Nebesa! – usklikne. – A tko ste vi?
– Redar Stevenson, gospođice.
Oslovio ju je s »gospođice« ne znajući tko je.
– Ja sam Charlotte Walden – objasni mu ona.
– Oprostite, miledi.
– Ništa zato. A što radite ovdje?
– Čuvam kuću, miledi.
– A tako. Hoćete reći, čuvate kneza. Doista utješno. A koliko vas ima?
– Dva vani i četiri unutra. Oni unutra su naoružani. Ali bit će nas kasnije mnogo više.
– Kako to?
– Velika potraga, miledi. Vele da će se do devet skupiti kojih stotinu i pedeset ljudi. Uhvatit ćemo mi tog tipa, anarhista, ne bojte se. Što ste htjeli na jahanje, miledi? Ja ne bih da sam na vašem mjestu. Ne danas.
– I neću – slaže Charlotte.
Udaljila se, pa oko istočnog krila zašla iza kuće. Pred stajama nije bilo nikoga. Ušla je unutra i prišla svojoj kobili Spats, što je dobila ime po bijelim mrljama na prednjim nogama. Malo joj je tepala, pogladila je po njuški i dala joj jabuku. Onda ju je osedlala, izvela iz staje i zajahala.
Odjahavši od začelja kuće, zaobišla je park u širokom krugu tako da je policajac ne može ni vidjeti ni čuti. Onda je odgalopirala preko zapadne tratine, preskočila nisku ogradu i našla se u šumi. Pustila je da Spats korakom ide između drveća sve dok nije stigla na jahaću stazu, a onda je natjerala u kas.
U šumi je bilo svježe. Hrastovi i bukve svojim su bogatim krošnjama bacali hlad na stazu. Tek tu i tamo probijale se sunčeve zrake, milovale Charlottu toplinom, a ondje gdje su doprle do tla rosa se isparavala u oblačićima. Ptice su pjevale iz sveg glasa.
Kako će Feliks sam protiv stotinu i pedeset ljudi, razmišljala je. Sad mu je plan propao: Aleks je predobro čuvan a potjera za Feliksom predobro organizirana. No barem će ga odvratiti od nauma.
Došla je do kraja šume, a njega nigdje. Bila je razočarana; ta sto posto je vjerovala da će ga danas naći ovdje. Onda se zabrinula: ako ga ne vidi neće ga moći upozoriti, a u tom slučaju će sigurno biti uhvaćen. Ali, još nije ni sedam sati, možda se još negdje krije. Sjahala je i stala se vraćati pješke vodeći Spats. Možda ju je Feliks već spazio ali želi najprije provjeriti prati li je tkogod. Na jednom proplanku je stala i zagledala se u vjevericu. Te se životinjice ne plaše ljudi ali zato bježe pred psima. Odjednom je osjetila nečiji pogled. Okrenula se i susrela se s njegovim neobično tužnim očima.
– Zdravo, Charlotte – pozdravi je on.
Prišla mu je i pružila mu obje ruke. Brada mu je bila već potpuno izrasla, po odjeći mu se svud zalijepile travke.
– Izgledate strašno umorni – reče mu na ruskom.
– Gladan sam. Jesi li donijela što hrane?
– O zaboga, nisam. Bila je ponijela jednu jabuku za konja, ali za Feliksa nije uzela ništa Nisam se ni sjetila.
– Ne smeta. Napatio sam se ja i gore gladi.
– Čujte, morate odmah otići. Ako sad krenete uspjet ćete pobjeći – užurbano će ona.
– Zašto da bježim? Pa ja želim oteti Orlova. Ona odmahne glavom.
– To je sada nemoguće. Čuvaju ga naoružani stražari, kuću nadzire policija, a u devet sati stotinu pedeset ljudi poći će u potragu za vama.
On se nasmiješi.
– A pobjegnem li, što mi više vrijedi život?
– Ali ja vam neću pomoći da izvršite samoubojstvo.
– Sjednimo na travu – predloži on. – Moram ti nešto objasniti. Charlotte je sjela i leđima se naslonila na široki hrast. Feliks joj je sjeo sučelice i prekrižio noge kao Kozak. Sunčeve zrake prošarale su mu umorno lice. Progovorio je patetičnim tonom, zaokruženim rečenicama što su zvučale kao na kakvoj kazališnoj probi:
– Jednom sam ti rekao da sam bio zaljubljen u ženu po imenu Lidija, a ti si nato kazala: »Tako se zove i moja majka.« Sjećaš li se toga?
– Sjećam se svake vaše riječi. Pitala se čemu sve to vodi.
– To je i bila tvoja majka. Ona je buljila u nj.
– Bili ste zaljubljeni u mamu?
– I više od toga. Bili smo ljubavnici. Ona je dolazila k meni u stan, sama. Znaš li što to znači?
Charlotte se zbunila i pocrvenjela od neugodnosti.
– Da, znam.
– Njen otac, tvoj djed, saznao je to. Stari je grof mene dao uhapsiti a tvoju majku prisilio da se uda za Waldena.
– Oh, grozno – prošapće Charlotte, a sve u nekom strahu od nečeg što bi još mogla čuti.
– Ti si rođena sedam mjeseci nakon njihova vjenčanja.
Rekao je to kao da taj podatak smatra vrlo značajnim. Charlotte se namršti.
– Znaš li koliko vremena prođe od začeća djeteta do poroda? – upita on sad.
– Ne znam.
– Obično devet mjeseci, premda katkad i manje. Charlotti srce luđački zaigra.
– Što hoćete time reći?
– Da si ti možda začeta prije njihova vjenčanja.
– Znači li to da biste mi vi mogli biti otac? – upita ona zapanjeno.
– Još ti nešto moram reći. Potpuno sličiš mojoj sestri Nataši. Charlotti se učinilo da će joj srce iskočiti.
– Vi mislite da ste mi vi otac? – jedva protisne.
– U to sam siguran.
– O, Bože. – Charlotte se uhvati za glavu i zabulji se u prazno. Činilo joj se kao da se budi iza sna i još ne raspoznaje sanje od stvarnosti. Misli joj letjele k tati, koji nije njen tata; k majci, koja je imala ljubavnika; pa natrag k Feliksu, njenom prijatelju a sad odjednom i njenom ocu ...
– Zar su mi čak i to slagali? – reče izgubljeno.
Klonula od smetenosti, bojala se da je noge neće držati. Bilo joj je kao da je čula posve nemoguće stvari: da su sve karte lažne i da ona zapravo živi u Brazilu; ili da je Pritchard pravi vlasnik Walden Halla; ili pak da konji umiju govoriti a samo hotimice šute. No stvarnost je bila još mnogo gora.
– To je isto kao ... kao – mucala je – kad biste mi rekli da sam muško samo što me majka oduvijek odijevala kao žensko.
Mama ... i Feliks, pomislila je i ponovo pocrvenjela. Feliks joj je uzeo ruku i gladeći je objašnjavao:
– Znaš, valjda je kod mene sva ona ljubav i briga što je muškarac inače poklanja svojoj ženi i djeci bila usmjerena na politiku. Moram pokušati uhvatiti Orlova čak i ako je to nemoguće, isto kao što bi otac pokušao spasiti svoje dijete iz vode iako ne zna plivati.
Charlotte je odjednom shvatila koliko Feliksu mora biti teško zbog nje, kćeri koja mu to nikad nije bila. Sad je razumjela zašto ju je katkad gledao onim neobičnim pogledom punim bola.
– Jadniče – reče sažalno. On se ugrize za usnu.
– Ah, tvoje je srce tako plemenito. Charlotti nije bilo jasno zašto je to rekao.
– Što ćemo učiniti? On duboko uzdahne.
– Bi li me mogla uvesti u kuću i sakriti?
Trenutak je razmislila, potom rekla:
– Bih.
Uzjahao je na konja iza nje. Životinja je zatresla glavom i frknula kao da je uvrijeđena što mora nositi dvostruki teret. Neko su vrijeme kasali jahaćom stazom, onda skrenuli s nje ukoso i nastavili kroz šumu. Zatim su prošli kroz neke dveri, pa preko tratine došli na uski puteljak. Kuća se još nije vidjela; Feliks je shvatio da je Charlotte zaobilazi kako bi joj prišla sa sjeverne strane.
Zaista je izvanredno to dijete. Izuzetno čvrsta karaktera. Je li to naslijedila od njega? Želio je vjerovati u to. Bio je sretan što joj je rekao istinu o njenu podrijetlu. Čini se da je nije sasvim prihvatila, ali s vremenom hoće. Pred njom je okrenuo cijeli njen svijet naglavce i nju je to duboko potreslo ali nije postala histerična. Tu smirenost zacijelo nije baštinila od majke.
S puteljka su zašli u voćnjak. Sad su se između vrhova stabala vidjeli krovovi Walden Halla. Voćnjak je završavao pred jednim zidom. Charlotte zaustavi konja i reče:
– Bit će bolje da sad koračaš kraj mene. Proviri li tkogod kroz prozor neće te tako lako vidjeti.
Feliks skoči na zemlju. Onda su hodali duž zida, potom skrenuli iza jednog ugla.
– Što je iza tog zida? – upita on.
– Povrtnjak. Ali radije sada šuti.
– Sjajna si – šapne Feliks, ali ga ona nije čula.
Uto su došli do drugog ugla i stali. Feliks je ugledao neke niske zgrade i dvorište.
– Šta je – promrmlja Charlotte. – Ovdje malo pričekaj. Kad ti dadem znak, kreni za mnom što brže.
– Kamo ćemo?
– Preko krovova.
Ušla je u dvorište, sjahala i vezala uzde za ogradu. Feliks je vidio kako je prešla na drugu stranu malog dvorišta, ogledala se desno i lijevo pa se vratila i zavirila u staje. Čuo je gdje govori:
– O, zdravo, Peter.
Iz staje je izašao dječak od kojih dvanaest godina i skinuo kapu.
– Dobro jutro, gospođice.
Kako će ga se riješiti, pitao se Feliks.
– Gdje je Daniel? – upita Charlotte.
– Doručkuje, gospođice.
– Molim te, pođi k njemu i reci mu da dođe rasedlati Spats.
– Mogu to i ja, gospođice.
– Ne, hoću da to učini Daniel – zapovjedničkim će tonom Charlotte. – Hajde.
Odlično, pomisli Feliks.
Dječak se trkom udaljio, a Charlotte se okrenula i mahnula Feliksu. On joj pritrči. Onda je ona skočila na neko nisko željezno spremište, popela se na valoviti limeni krov dozidane šupe, a odatle na crijepom pokrivenu jednokatnu kamenu Feliks ju je slijedio.
Sad su rubom krova krenuli postrance na sve četiri, došli do jednog zida od cigli pa se kosinom popeli na sljeme krova.
Feliks je imao osjećaj da je lako uočljiva meta.
Charlotte se uspravi i virne kroz jedan prozor u zidu od cigli.
– Što je tamo? – Feliks će šaptom.
– Spavaonica za sobarice. Ali one su već dolje, postavljaju stol za doručak.
Ona se uspela na podboj prozora i ustala. Spavaonica je bila u potkrovlju, prozor joj sasvim gore u zabatu, točno nad njim vrh krova što se u kosini spuštao na obje strane. Charlotte se pomakne po prozorskoj dasci pa stavi nogu na rub krova.
To je bilo opasno. Feliks se namrštio od straha da bi mogla pasti. No ona se s lakoćom popne na krov. Feliks pođe za njom.
– Sad smo izvan vidokruga – dobaci Charlotte.
Feliks se ogleda. Imala je pravo: sa zemlje ih nisu mogli vidjeti. Bilo mu je malo lakše.
– Krova ima četiri jutra – reče mu Charlotte.
– Četiri jutra! A u Rusiji većina seljaka nema ni zemlje toliko.
Imalo se tu što i vidjeti. Na sve strane dizali se krovovi od raznih materijala, raznih veličina i nagiba. Po mnogim ljestvama i popločanim prolazima mogao si se kretati ne gazeći po crijepovima i ciglama. Mreža žljebova bila je tako razgranata kao cijevi na rafineriji nafte što ju je Feliks vidio u Batumu.
– Nikad nisam vidio ovako veliku kuću – u čudu će on.
Charlotte ustane.
– Hajde za mnom.
Povela ga je po ljestvama na slijedeći krov, onda dugačkim prolazom, potom kratkim drvenim stepenicama što su završavale pred malim četvrtastim vratima u zidu.
– Po svoj prilici su nekoć ovuda išli krovopokrivači, ali sad su ovaj put, izgleda, svi zaboravili – objasnila je, pa otvorila vrata i upuzala unutra.
Feliks je s olakšanjem ušao za njom u spasonosnu tminu.
* * *

Nakon probdjevene noći Lidija je u automobilu djevera Georgea, i s njegovim vozačem, krenula iz Londona u rano jutro. Dovezavši se na kolnik Walden Halla u devet sati, zaprepastila se kad je ugledala stotine policajaca, desetine vozila i bezbroj pasa što su vrvjeli pred kućom i svud po parku. Georgeov vozač jedva se automobilom probio kroz mnoštvo do južnog pročelja kuće. Na tratinu je bio iznesen golem čajnik, policajci čekali pred njim u redu sa šalicama u ruci. Pritchard je na ogromnom poslužavniku nosio brdo sendviča, a lice mu zabrinuto. Nije čak ni primijetio da je stigla gospodarica. Na terasi je bio postavljen preklopni stol, za njim su sjedili Stephen i sir Arthur Langley i davali upute šestorici policajaca što su pred njima stajali u polukrugu. Lidija pođe k njima. Pred sir Arthurom je bila neka karta, i on je govorio:
– U svakoj grupi će biti jedan čovjek iz mjesta koji će vam pokazivati put i jedan motociklist koji će svakog sata donijeti ovamo izvještaj o kretanju.
Stephen uzgleda, spazi Lidiju, pa napusti društvo i priđe joj.
– Dobro jutro, mila. Kakvo ugodno iznenađenje! Kako si dospjela ovamo?
– George mi je posudio automobil. Što se to zbiva?
– Pripremamo potragu.
– Oh. Kako će Feliks, zaboga, pobjeći svim ovim ljudima?
– Volio bih da si ostala u gradu. Bilo bi mi lakše, tamo si sigurnija.
– A ja bih umirala od straha da će mi svakog trena stići kakva loša vijest. – A što bi trebala biti dobra vijest, upitala se. Možda to da je Feliks jednostavno odustao od svega i otišao. Ali neće on to učiniti, u to je bila sigurna. Proučavala je muževljevo lice. Onu njegovu uobičajenu trezvenost narušavali su znakovi umora i napetosti Jadni Stephen: najprije ga je izdala žena, a sad i kći. Obuzeta osjećajem krivnje pružila je ruku i pogladila mu obraz. – Nemoj se iscrpljivati – reče blago.
Uto odjekne zvižduk. Policajci su žurno ispraznili šalice, strpali ostatke sendviča u usta, nataknuli šljemove i okupili se oko svojih vođa, u šest grupa. Lidija i Stephen stajali su i gledali. Pale su mnoge naredbe, sa svih strana čulo se zviždanje. Konačno su grupe krenule. Prva je pošla prema jugu, šireći se kroz park zašla je u šumu. Dvije druge krenule su na zapad, pašnjakom. Ostale tri grupe uputile su se kolnikom prema glavnoj cesti.
Lidija pogleda svoju livadu. Čovjek bi pomislio da su djeca iz nedjeljne škole provela na njoj izlet. Gospođa Braithwaite s bolnim je izrazom lica već počela organizirati čišćenje. Lidija uđe u kuću.
U predvorju je srela Charlottu. Djevojka se začudi ugledavši je.
– Zdravo, mama – iznenađeno reče. – Nisam znala da dolaziš.
– Ma u gradu je užasno dosadno – Lidija će bez razmišljanja, a onda pomisli: Kakve samo gluposti govorimo.
– Kako si došla ovamo?
– Posudila sam auto ujaka Georgea. – Lidija je vidjela da Charlotte govori tek da nešto kaže a misli na nešto drugo.
– Vjerojatno si krenula jako rano – nastavi Charlotte.
– Jesam – potvrdi Lidija, a htjede reći: Prestani s tim! Dosta pretvaranja! Zašto ne govorimo istinu? Ali nije smogla snage da to kaže.
– Jesu li konačno otišli svi oni policajci? – htjela je znati Charlotte, gledajući Lidiju nekako čudno, kao da je prvi put vidi. A Lidiji je taj pogled bio neugodan. Kad bih bar mogla pročitati misli svoje kćeri, pomisli.
– Jesu, svi su otišli – odgovori.
– Sjajno.
Sjajno. To Stephen često kaže. Naposljetku, ima u Charlotti nečeg Stephenovog: znatiželje, odlučnosti, trezvenosti. Budući da te karakterne crte nije naslijedila, vjerojatno ih je usvojila jednostavno oponašajući njega...
– Nadam se da će uhvatiti tog anarhista – reče Lidija pažljivo motreći
Charlottinu reakciju.
– Zacijelo hoće – Charlotte će veselo.
Oči joj jako sjaje, ustvrdi Lidija. Zašto je tako radosna dok stotine policajaca pročešljava pokrajinu tražeći Feliksa? Zašto nije potištena i zabrinuta kao ja? Po svoj prilici misli da ga neće uhvatiti. S nekog razloga vjeruje da je siguran.
– Reci mi nešto, mama. Koliko vremena prođe od začeća djeteta do poroda? – zaskoči je Charlotte pitanjem.
Lidija otvori usta a krvi joj nestade s lica. Buljila je u Charlottu. Ona zna! Ona zna!
Charlotte se nasmiješi i kimne glavom, pomalo tužno.
– U redu, odgovorila si mi na pitanje – reče i pođe uza stepenice.
Lidija se zadnjim snagama pridržavala za ogradu. Feliks je rekao Charlotti! Kakva užasna okrutnost, nakon svih tih godina! Bila je bijesna na Feliksa. Zašto je Charlotti ovako upropastio život? Predvorje joj se vrtjelo oko glave. Uto začuje glas jedne služavke:
– Što vam je, gospodarice?
Ona se pribere.
– Malo sam umorna od puta – izusti. – Držite me za ruku.
Služavka je uhvati za ruku pa su se zajedno uspele stepenicama u Lidijinu sobu. Druga je služavka već vadila robu iz Lidijinih kofera. U garderobi je bila pripremljena topla voda. Lidija sjedne i naredi:
– Sad izađite, raspakirat ćete kasnije.
Služavke su izašle, a Lidija je raskopčala kaput ali nije imala snage da ga svuče. Razmišljala je o Charlotti. Bila je gotovo živahno raspoložena iako joj se očito mnogo toga vrtjelo po glavi. Lidija ju je shvaćala; to joj je stanje bilo poznato, i sama se katkad tako osjećala. U takvo stanje čovjek zapadne kad neko vrijeme provede s Feliksom. Čini ti se da je život beskrajno čaroban i pun iznenađenja, da te čekaju velika djela, da u svijetu caruje ljepota i strast i mijena. Charlotte je vidjela Feliksa i vjeruje da je siguran.
Što da učinim, upita se Lidija.
Umorno skine odjeću. Onda se prala pa ponovo oblačila i u tome se smirila. Kako li se osjeća Charlotte sad kad zna da joj je Feliks otac? Očito joj se jako svidio. Uistinu, mislila je Lidija, njega ljudi vole. Odakle Charlotti snage da čuje takvu novost a da se ne onesvijesti?
Konačno je zaključila da će joj biti najbolje bude li se bavila domaćinstvom. Pogledala se u zrcalu, popri mila miran izraz pa izašla. Silazeći niza stepenice sretne jednu služavku s poslužavnikom na kojem je bila nare zana šunka, kajgana, svježi kruh, mlijeko, kava i grožđe
– Za koga je to? – začudi se.
– Za lady Charlotte, gospodarice.
Lidija nastavi svojim putem. Zar Charlotte uza sve ovo ima i teka? Sišla je u jutarnji salon i poslala po kuharicu. Gospođa Rowse, mršava i nervozna žena, nikad nije jela onu ukusnu hranu što ju je pripremala za svoje poslodavce.
– Čujem da će gospodin Thomson doći na ručak, gospodarice, a gospodin Churchill na večeru – rekla je Lidiji, pa su se dogovorile što će biti na jelovniku, a onda je kuharica otišla. Zašto li je, zaboga, Charlotte naručila onako obilat doručak u svoju sobu, nije se mogla načuditi Lidija. I to tako kasno! U Walden Hallu Charlotte uvijek rano ustaje i doručkuje prije no što Lidija i dođe za stol.
Pozvala je Pritcharda da se s njim dogovori o razmještaju za stolom.
Pritchard joj reče da Aleks do daljnjeg jede u svojoj sobi. To nije mnogo utjecalo na razmještaj za stolom: i dalje je previše muškaraca, a u ovoj situaciji Lidija baš i ne može pozvati goste da bi za stolom imala parove. Napravila je razmještaj kako je najbolje znala, potom otpustila Pritcharda.
Gdje je Charlotte vidjela Feliksa? I zašto je sigurna da ga neće uhvatiti? Je li mu ona pronašla neko sklonište? Je li se tako prerušio da ga ni rođena majka ne bi prepoznala?
Koračala je po sobi, razgledala slike, brončane kipiće, staklene ornamente, pisaći stol. Boljela ju je glava. Uzela je nanovo aranžirati cvijeće u jednoj velikoj vazi pa je prevrnula vazu. Pozvonila je da netko dođe počistiti, potom izašla iz sobe.
Živci su joj bili napeti kao struna. Bi li popila laudanum? Ovih joj dana ne pomaže kao inače.
Što će Charlotte sad učiniti? Hoće li čuvati tajnu? Zašto se djeca nikome ne povjeravaju?
Pošla je u knjižnicu s neodređenom namjerom da uzme neku knjigu koja bi joj skrenula misli od svega. Kad je ušla, trgne se ugledavši Stephena za stolom.
On je ugledao, ljubazno se nasmiješio i nastavio pisati.
Lidija se vrtjela pred policama s knjigama. Bi li čitala Bibliju? Nekada davno, u djetinjstvu, u njenoj se obitelji mnogo čitalo Bibliju, molilo i išlo u crkvu. Njene su stroge dadilje revno nabrajale užase pakla i kazne zbog nemorala, a guvernanta joj, Njemica i luteranka, često govorila o grijehu. No sve otkako je zapala u blud i time navukla kaznu za sebe i svoju kćer, Lidija nikako nije nalazila utjehe u religiji. Trebalo je da odem u samostan i posvetim se Bogu, u tome je moj otac imao pravo.
Nasumce je uzela jednu knjigu, sjela, otvorila je i stavila na krilo.
– Čudno da si izabrala tu knjigu – primijeti Stephen. Sa svog mjesta nije mogao vidjeti naslov, ali je točno znao koji su autori na kojim policama. On je jako puno čitao, Lidiji nije bilo jasno otkud mu za to vremena. Tek sad je pogledala hrbat knjige koju je uzela. Bile su to Pjesme iz Wessexa Thomasa Hardyja. Njoj se nije sviđao Hardy, nisu joj se sviđale one odlučne, strastvene žene, ni oni snažni muškarci što su se podređivali njihovoj volji.
Često su ovako sjedili, ona i Stephen, osobito kad su prvi put boravili u Walden Hallu. Lidija se s nostalgijom sjetila kako je znala sjediti i čitati dok je njen muž radio. U ono doba on nije bio tako spokojan. Znao je reći kako se poljoprivredom više ne može zaraditi novac, i kako se ova obitelj, želi li ostati bogata i moćna, mora pripremiti za dvadeseto stoljeće. U ono je doba prodao neke farme, mnogo tisuća jutara zemlje po vrlo niskoj cijeni, onda uložio novac u željeznice, banke i nekretnine u Londonu. Plan je vjerojatno uspio, jer uskoro više nije izgledao zabrinut.
Nakon rođenja Charlotte sve se sredilo. Posluga je obožavala dijete i zbog njega još više voljela Lidiju. Lidija se navikla na engleski način života i bila rado primana u londonskom društvu. U tom je spokoju proživjela osamnaest godina.
Uzdahne pomislivši kako su te godine sad prošlost. Neko su vrijeme njene tajne bile tako dobro zakopane da nitko drugi osim nje nije zbog njih patio, pa čak ih je s vremena na vrijeme i ona znala zaboraviti; ali, evo, sad izlaze na vidjelo. Sve dosad joj se London činio dovoljno udaljenim od Petrograda te se osjećala sigurnom, no možda je trebala otići još dalje, recimo u Kaliforniju. A možda i nema tog mjesta na svijetu gdje bi čovjek bio posve siguran. Vremena mira prošla su u nepovrat. Sve se oko nje ruši. Što će se sad dogoditi?
Spustila je pogled na otvorenu stranicu i stala čitati:
Sav svijet bi dala za istinsko »ljubim«, Toliko život njegov drag joj bje,
I zato šlaga, misleć: dušu gubim, Al' ta ljubaznost i jest vrijedna nje.
Jesam li to ja, upita se. Jesam li prodala dušu kad sam se udala za Stephena kako bih oslobodila Feliksa iz Petropavlovske tvrđave? Sve otad igram određenu ulogu, pretvarajući se da nisam bludna, grešna, besramna kurva. Ali jesam! I nisam jedina. I druge su žene takve. Zašto bi inače vikontesa i Charlie Stott željeli spojene sobe? I zašto bi mi lady Girard namigivala govoreći o njima ako nije shvatila kakvi su? Da sam bar malo bila bludnica, možda bi mi Stephen češće dolazio u krevet, pa smo možda mogli imati i sina. Opet uzdahne.
– Što prebireš? upita Stephen.
– Molim?
– Što prebireš u glavi? Lidija se nasmiješi.
– Jao, pa kad ću konačno naučiti taj engleski? Taj izraz nikad nisam čula.
– Čovjek uči dok je živ. To znači: o čemu razmišljaš?
– Razmišljala sam o tome kako će nakon tvoje smrti Georgeov sin naslijediti Walden Hali.
– Ukoliko mi ne dobijemo sina.
Ona mu pogleda lice: sjajne plave oči, uredna sijeda brada, oko vrata plava kravata s bijelim točkicama.
– Je li već kasno? – zapita on.
– Ne znam – odgovori mu, a u sebi je mislila: To ovisi o tome što će Charlotte sad učiniti.
– Moramo se i dalje truditi – nato će on.
Ovakva otvorenost bila je prava rijetkost među njima; Stephen je danas osjetio da je Lidija raspoložena za takav razgovor. Ustala je sa stolice, prišla mu i stala kraj njega. Sad mu je prvi put vidjela malu ćelu na glavi. Otkad je ima, pitala se.
– Da, moramo se truditi – potvrdila je, pa se sagnula i poljubila ga u čelo, a onda nagonski u usta. On zatvori oči.
Trenutak kasnije odmaknula se. Stephen je bio malo zbunjen; rijetko su izmjenjivali nježnosti tokom dana jer su sluge uvijek bile negdje u blizini. Zašto vodimo ovakav život kad nas ne usrećuje, upita se ona, a glasno reče:
– Zaista te volim.
On se nasmiješi.
– Znam.
Odjednom ona više nije mogla izdržati pa reče:
– Idem, moram se presvući za ručak prije no što stigne Basil Thomson. On kimne glavom.
Osjećala je njegov pogled dok je izlazila. Uspela se stepenicama pitajući se ima li još nade za nju i Stephena, mogu li još biti sretni.
Pošla je u svoju spavaonicu. Još joj je u ruci bila ona knjiga pjesama. Sad je odloži. Charlotte je ključ svemu ovome. Mora s njom razgovarati. Konačno, čovjek može izreći mučne stvari ako ima hrabrosti, a što se sad viš može izgubiti? Bez jasne ideje što će reći, uputila se u Charlottinu sobu na idućem katu.
Koraci joj se nisu čuli na sagu. Stigla je na vrh ste penica i pogledala duž hodnika. Ugleda Charlottu gdje nestaje u staroj dječjoj sobi. Htjede je zovnuti, ali se predomisli. Što li ono nosi? Izgleda nekakav tanjur sa sendvičima i čašu mlijeka.
U nedoumici je ušla u Charlottinu spavaonicu. Ondje je na stolu bio onaj poslužavnik što ga je, kako je prije vidjela, donijela služavka. Na njemu više nije bilo ni šunke ni kruha. Zaišto bi Charlotte naručila onoliko hrane, pa napravila sendviče i jela ih u dječjoj sobi? U dječjoj sobi nema ničeg, koliko Lidija zna, osim namještaja pokrivena plahtama koje ga štite od prašine. Zar se Charlotte tako uznemirila da mora potražiti spokoj u ugodnom svijetu djetinjstva?
Lidija odluči da će to saznati. Bilo joj je neugodno prekidati Charlottu u tom njenom intimnom obredu, ma kakav bio, ali onda pomisli: Ta ovo je moja kuća, ona je moja kći, i možda bih trebala znati što se događa. A u tome bi se mogao ukazati neki trenutak prisnosti te ću smoći snage da joj kažem ono što moram.
I tako je izašla iz Charlottine spavaonice i hodnikom pošla u dječju sobu.
Charlotte nije bila ondje.
Lidija se ogleda. Bio je tu stari konj za ljuljanje, uši su mu stršile pod plahtom. Jedna otvorena vrata vodila su u učionicu, a ondje na zidu visjele karte i dječji crteži. Druga vrata vodila su u spavaonicu. I u njoj samo prekriven namještaj. Hoće li se ove prostorije ikad više koristiti, pitala se. Hoćemo li ovdje ponovo vidjeti bolničarke i pelene i benkice, pa dadilju, vojnike-igračke i vježbenice ispisane nespretnim rukopisom, s mrljama od tinte?
Ali gdje je Charlotte?
Vrata spremnice bila su otvorena. Lidiji odjednom sine: naravno, Charlottino skrovište! Sobičak za koji samo ona zna, kako je vjerovala i kamo se obično skrivala u svom nestašluku. Sama ga je namjestila dovukavši neke manje komade namještaja iz cijele kuće, a svi se retvarali da ne vide kako neke stvari samo nestaju.
Iako je rijetko bila popustljiva, Lidija je taj put dopustila Charlotti da zadrži to sklonište a Marji zabranila da ga »otkrije«. Znala je ona koliko je važno da čovjek ima neki svoj kutak, ta i sama se katkad skrivala u cvjetnu sobu.
Znači, Charlotte još zalazi u taj sobičak! Lidija priđe, sad već skanjujući se da omete Charlottu u njenim intimnim trenucima, ali ipak u iskušenju. Ne, odluči, pustit ću je na miru.
Uto začuje glasove.
Zar to Charlotte govori sama sa sobom? Lidija pažljivo osluhne.
Govori sama sa sobom na ruskom?
Onda se začuje još jedan glas, muški, koji je odgovarao na ruskom, dubokim tonom, glas kao milovanje, glas od kojeg se Lidiji cijelo tijelo zatreslo od putene želje.
Feliks je ondje!
Lidija samo što se nije onesvijestila. Feliks! Tu, na dohvat ruke! Skriven u Walden Hallu, dok policija zbog njega pretražuje cijeli kraj! A sakrila ga Charlotte!
Ne smijem vrisnuti!
Šakom pokrije usta i ugrize se. Drhtala je.
Moram otići odavde. Ne mogu normalno razmišljati. Ne znam što da učinim.
Glava ju je strašno boljela. Moram uzeti laudanum, pomisli, i s tim osjeti kako joj se vraća snaga, a onda obuzda i drhtavicu. Trenutak kasnije na prstima je izašla iz dječje sobe.
Gotovo je otrčala hodnikom pa niza stepenice u svoju sobu. Laudanum je bio u komodi. Ona otvori bočicu. Nije mogla ravno držati žlicu pa potegne gutljaj iz bočice. Onda je odložila bočicu i žličicu i zatvorila komodu. Ne prođe dugo, i već joj je bilo bolje. Živci joj se smirili i svu je preplavio blagi osjećaj zadovoljstva. Glavobolja se smanjila. Sad neko vrijeme više ništa neće biti važno. Prišla je garderobi i otvorila vrata. Stajala je i buljila u svu onu odjeću, potpuno nesposobna da se odluči što će odjenuti za ručak.
* * *

Feliks je koračao po sobici kao tigar u kavezu, tri koraka gore, pa dolje, glavu spustio da ne udari o strop, i slušao Charlottu.
– Vrata Aleksove sobe uvijek su zaključana – govorila je ona. – Dva naoružana čuvara su unutra, a jedan vani. Oni unutra ne otvaraju vrata sve dok im kolega izvana to ne naredi.
– Jedan vani, dva unutra. – Feliks se počeše po glavi i opsuje na ruskom. Problemi, uvijek problemi, pomisli.
E pa sad sam već tu, u kući, imam ortaka među samim ukućanima, a ipak nije lako. Zašto nemam sreće kao oni momci u Sarajevu? Zašto se tako dogodilo da sam član ove obitelji? Onda pogleda Charlottu. Ne, nije mi žao zbog toga.
Ona mu uhvati pogled pa upita:
– Što je?
– Ništa. Ma što se dogodilo, drago mi je da sam te našao.
– I meni. Ali što ćeš učiniti s Aleksom?
– Bi li mi mogla nacrtati plan kuće? – Charlotte se namršti.
– Mogu pokušati.
– Pa moraš ga znati, cijeli život provela si ovdje.
– Ma naravno, poznam ovaj dio kuće, ali u nekim rostorijama nisam nikad bila: u spavaonici glavnog lakeja, u prostorijama domaćice, podrumima, prostoru znad kuhinje gdje se drži brašno i ostalo...
– Nacrtaj što poznaš. Po jedan plan za svaki kat.
Među dječjim priborom Charlotte je pronašla komad papira i olovku pa je klekla za mali stol.
Feliks je pojeo još jedan sendvič i ispio mlijeko, Charlotte mu nije odmah mogla donijeti hranu jer su služavke radile u njenom hodniku. Sad je jeo i gledao je kako crta, mršti se i gricka kraj olovke. U jednom trenu se potužila:
– Ni ne znaš koliko je ovo teško sve dok ne probaš.
Među starim krejonima pronašla je gumicu i često njome brisala. Feliks je uočio da crta savršeno ravne linije ne upotrebljavajući ravnalo. Gledajući je kako radi sav se topio od miline. Vjerojatno je godinama sjedila tako u učionici, crtala kuće, potom mamu i »tatu«, a kasnije kartu Evrope, lišće na drveću, park u zimi... Walden ju je po svoj prilici bezbroj puta vidio ovako zaposlenu.
– Zašto si se presvukla? – upita je.
– Oh, ovdje se svi stalno presvlače. Znaš, za svaki sat tokom dana imamo odgovarajuću odjeću. Za večerom moraš pokazati ramena, ali ne i za ručkom. Za večeru moraš staviti steznik, ali ne i onda kad se pije čaj. U odjeći koju nosiš u kući ne smiješ izlaziti van. U knjižnici možeš nositi vunene čarape, ali ne i u jutarnjem salonu. Nemaš pojma koliko pravila moram pamtiti.
On kimne glavom. Više se nije čudio degeneraciji vladajuće klase.
Ona mu pruži nacrte i on ih stade proučavati, sad iz nova obuzet svojim planovima.
– Gdje se čuva oružje? – upita
Ona mu dotakne ruku.
– Hej, polako. Ja sam na tvojoj strani, ne zaboravi to. Odjednom je opet bila odrasla. Feliks se skrušen nasmiješi.
– Ah, bio sam zaboravio.
– Oružje se drži u oružnici, ovdje – i ona mu pokaž na nacrtu. – Stvarno si imao ljubavnu vezu s mamom
– Jesam.
– Ne mogu vjerovati da bi ona tako ... tako nešto učinila.
– Bila je onda jako strastvena. I sad je, samo se pretvara da nije.
– Zaista misliš da joj se to još sviđa?
– Znam sigurno.
– Sve, baš sve je drukčije no što sam mislila da jest.
– Tako ti je to kad čovjek odraste.
– Zaista ne znam kako bih te zvala – zamišljeno će Charlotte.
– Što hoćeš reći?
– Pa nekako bi mi bilo čudno da te zovem ocem.
– Za sada samo »Feliks«, to je najbolje. Treba ti vremena da se privikneš na misao da sam ti otac.
– A hoću li imati vremena?
Vidjevši to mlado lice tako ozbiljno, Feliks se gane. Uhvati je za ruku.
– Zašto ne?
– Što ćeš s Aleksom kad ga uhvatiš?
On skrene pogledom da mu ne bi pročitala krivnju u očima.
– To ovisi o tome kako i kad ću ga oteti, ali ću ga najvjerojatnije držati vezana upravo ovdje. Morat ćeš nam donositi hranu, a mojim ćeš prijateljima poslati šifrirani brzojav u Ženevu, da znaju što se dogodilo. A onda, kad tom viješću postignemo ono što želimo, pustit ćemo Orlova.
– A zatim?
– U Londonu će biti potraga za mnom pa ću poći na sjever. Ondje ću se lakše sakriti u nekom velikom gradu, u Birminghamu, Manchesteru ili Hullu. Nakon nekoliko tjedana vratit ću se u Švicarsku, potom konačno u Petrograd. Ondje mi je mjesto, jer ondje će izbiti revolucija.
– Znači, nikad te više neću vidjeti.
Nećeš ni željeti, pomisli on i reče:
– Zašto ne? Možda ću se vratiti u London. Možda ćeš ti doći u Petrograd. A mogli bismo se i sastati u Parizu. Tko zna? Ako postoji Sudbina, zacijelo će nas spojiti. – Da barem mogu u to vjerovati.
– Sigurno hoće – ona će sa slabim smiješkom, a bilo je očito da ni ona u to ne vjeruje. Ustala je. – Idem ti donijeti vode da se opereš.
– Nemoj se mučiti. Znao sam biti i prljaviji nego sada. Nije me uopće briga za to.
– Ali mene jest. Užasno smrdiš. Vratit ću se odmah. – I s tim riječima izađe.
* * *

Walden nije pamtio dosadnijeg ručka. Lidija je nekako bila sva ošamućena. Charlotte, pak, šutljiva ali neobično nervozna, stalno joj nešto padalo iz ruku, a nekoliko puta prevrnula je čašu. Thomson je sjedio bez riječi. Sir Arthur Langley pokušavao je razveseliti društvo ali uzalud. Sâm Walden utonuo je u misli, opsjednut pitanjem kako je Feliks saznao da je Aleks u Walden Hallu, a razdiran sumnjom da je Lidija na neki način umiješana u to. Naposljetku, Lidija je otkrila Feliksu da je Aleks u hotelu Savoy, a priznala je i da joj je Feliks nekako poznat iz Petrograda. Je li moguće da taj čovjek nad njom ima neku moć? Cijelo ljeto ponašala se čudno, kao izvan sebe. A sad, kad prvi put u devetnaest godina objektivno razmišlja o Lidiji, mora sam sebi priznati da ona u seksu nema žara. Naravno, od dobro odgojenih žena i očekuje se da budu suzdržane, ali on jako dobro zna da je to tek uglađena poza, da žene općenito imaju iste čežnje kao i muškarci. Žudi li možda Lidija za nekim drugim, nekim iz davne prošlosti? To bi objasnilo mnogo toga čemu dosad nije tražio objašnjenja. Kako je to strašno kad u svom životnom suputniku od jednom otkriješ stranca.
Nakon ručka sir Arthur se vratio u oktagon gdje se smjestio štab.
Walden i Thomson natakli su šešire i izašli s cigarama na terasu. Park se kao i uvijek kupao na suncu. Iz udaljenog salona doprli su snažni početni taktovi Čajkovskovljeva koncerta za klavir: to je Lidija svirala. Walden se odjednom rastužio. Onda je glazbu zaglušila grmljavina motocikla; još jedan glasnik došao je sir Arthuru podnijeti izvještaj o napretku potrage. Za sad ništa nova.
Jedan lakej poslužio je kavu pa otišao.
– Nisam ovo htio govoriti pred lady Walden, ali čini se da smo ušli u trag izdajniku progovori Thomson.
Walden se sledi. Thomson nastavi:
– Sinoć sam ispitivao Bridget Callahan, gazdaricu iz Cork Streeta. Nažalost, iz nje nisam izvukao ništa. Međutim, moji su joj ljudi pretražili kuću i jutros mi pokazali što su našli. Iz džepa je izvadio dvije polovice rasparane kuverte i pružio ih Waldenu.
Walden sa zaprepaštenjem na kuverti ugleda grb Walden Halla.
– Prepoznajete li rukopis? – upita Thomson. Walden okrene papire i pročita adresu: Gasp. F. Kiešinski c/o 19 Cork Street London, N.
– O, dragi Bože, nije valjda Charlotte – zavapi umalo ne zaplakavši. Thomson je šutio.
– Ona ga je dovela ovamo, moja vlastita kći – očajavao je Walden buljeći u kuvertu, tek s jednom željom: da je nestane. Nije bilo sumnje u rukopis, isti je kao njegov iz mladih dana.
– Pogledajte poštanski žig – upozori ga Thomson. – Pisala ga je čim je stigla ovamo. Poslano je iz sela.
– Kako se to moglo dogoditi? – čudio se Walden. Thomson ne odgovori.
– Znači, Feliks je bio onaj čovjek u kapi od tvida – ustvrdi Walden. Sve se poklapa. Obuze ga beznadna tuga, gotovo očaj, kao da mu je umro netko drag. Pogleda svoj park, drveće što ga je njegov otac posadio prije pedeset godina, livadu koju njegova obitelj već stotinu godina njeguje, i sve mu se odjednom učini bez ikakve vrijednosti. Boriš se za svoju zemlju pa te iznutra izdaju socijalisti i revolucionari, boriš se za svoju klasu pa te izdaju liberali, boriš se za svoju obitelj pa te i ona izda. Charlotte! Zašto, Charlotte, zašto? vapio je a u grlu ga stezalo. – Proklet je ovaj život, Thomson, zaista proklet.
– Morat ću je ispitati – reče Thomson.
– I ja. – Walden ustane. Pogleda cigaru: bila se ugasila. On je baci. – Hajdemo unutra.
Ušli su u kuću. U predvorju Walden zaustavi jednu služavku.
– Gdje je lady Charlotte?
– Mislim, u svojoj sobi, gospodaru. Da je potražim?
– Da. Recite joj da odmah želim k njoj na razgovor.
– U redu, gospodaru.
Thomson i Walden ostali su čekati u predvorju. Walden je gledao oko sebe. Mramorni pod, izrezbareno stubište, strop prevučen štukom, savršen sklad a sve sad bez vrijednosti. Jedan lakej bez riječi je prošao mimo njih spuštena pogleda. Onda je ušao glasnik što je stigao motociklom i uputio se u oktagon. Potom se pojavio Pritchard i pokupio pisma sa stola. Odnijet će ih na poštu, kao što je vjerojatno učinio onoga dana kad je Charlotte napisala ono izdajničko pismo Feliksu. Uto se služavka vratila.
– Lady Charlotte će vas primiti, gospodaru. Walden i Thompson pođoše uza stube.
Charlottina soba bila je na drugom katu, s prednje strane kuće, i gledala na park. U njoj moderan namještaj s krasnim navlakama, a sunca i svjetla koliko ti srce hoće. Davno nisam bio ovdje, rastreseno pomisli Walden.
– Izgledaš prilično ljut, tata – primijeti Charlotte.
– Imam i razloga – odbrusi Walden. – Gospodin Thomson upravo mi je saopćio najužasniju vijest u mom životu.
Charlotte se namršti.
– Lady Charlotte, gdje je Feliks? – sad će Thomson Charlotte problijedi.
– Pojma nemam, naravno.
– Ne budi bezobrazna, bogamu! – izdere se Walden.
– Kako se usuđuješ psovati!
– Oprosti.
– Možda bi bilo bolje da to prepustite meni, gospodine – umirujućim tonom reče Thomson.
– U redu – pristane Walden i sjedne kraj prozora. Kako mi je to izletjelo, pitao se.
Thomson se obrati Charlotti:
– Lady Charlotte, ja sam policajac i mogu dokazati da ste sudjelovali u planiranju ubojstva. Moj je zadatak, a i vašeg oca, da to spriječimo, a posebice da vas spasimo od dugogodišnjeg zatvora.
Walden je buljio u Thomsona. Zatvor! Sigurno je samo zastrašuje. Ali ne, shvati a strah ga preplavi, ima on pravo, ta ona je kriminalka ...
Thomson nastavi:
– Ukoliko spriječimo ubojstvo, mogli bismo prikriti vaše sudjelovanje. Ali ako ubojica uspije, ja neću imati izbora, morat ću vas izvesti pred sud, a onda nećete biti optuženi za planiranje ubojstva nego za sudjelovanje u ubojstvu. Teoretski, možete završiti na vješalima.
– Ne! – ote se Waldenu krik.
– Da – potvrdi Thomson mirno. Walden rukama prekrije lice. Thomson je govorio dalje:
– Ne smijete dozvoliti da dođe do te tragedije, ni zbog sebe ni zbog vaših roditelja. Svakako nam morate pomoći da pronađemo Feliksa i spasimo kneza Orlova.
To nije moguće, u očaju je mislio Walden. Činilo mu se da će poludjeti. Moja kći ne može biti obješena. No, bude li Aleks ubijen, Charlotte će zacijelo biti među ubojicama. Ali taj slučaj neće dospjeti pred sud. Tko je ono ministar unutrašnjih poslova? McKenna. Walden ga ne pozna, ali će Asquith intervenirati i spriječiti sudski postupak ... zar ne?
– Kad ste posljednji put vidjeli Feliksa? – upita Thomson.
Walden je gledao Charlottu i čekao njen odgovor. Ona je stajala iza stolice, objema rukama grčevito joj stiskala naslon. Zglobovi prstiju bili joj bijeli, ali se lice činilo mirno. Konačno progovori:
– Nemam vam što reći.
Walden glasno zastenje. Kako se može ovako ponašati sad kad je otkrivena? Što se to zbiva u njenoj glavi? Kao da je neka strankinja. Kad sam je to izgubio?
– Znate li gdje je sad Feliks? – nije odustajao Thomson. Charlotte je ostala nijema.
– Jeste li ga upozorili na naše mjere opreza?
Djevojka ga je bezizražajno gledala.
– Je li naoružan?
Ništa.
– Svaki put kad odbijete odgovoriti na pitanje, vaša krivnja postaje sve veća, shvaćate li to?
Walden je primijetio da Thomson sad govori drukčijim tonom pa ga je pogledao. Sad je već bio istinski ljut.
– Dopustite da vam nešto objasnim – reče Thomson. – Vi možda mislite da vas vaš otac može spasiti od suda. Možda i on vjeruje u to. Ali kunem vam se, izgubi li Orlov glavu, izvest ću vas pred sud zbog ubojstva. Razmislite o tome!
I Thomson izađe iz sobe.
Charlotte ga je potišteno gledala kako odlazi. Sa strancem u sobi nekako se svladavala. A bojala se da će se slomiti kad ostane sama s ocem.
– Spasit ću te budem li mogao – tata će joj tužno. Charlotte jedva proguta slinu i skrene pogledom. Da je barem ljut, pomisli, bilo bi mi lakše. On se zagleda kroz prozor.
– Vidiš, ja sam za ovo odgovoran – reče s bolom. – Izabrao sam tvoju majku, dobio tebe i odgojio te. Ti si onakva kakvom sam te ja stvorio. Nije mi jasno kako se ovo moglo dogoditi, zaista mi nije jasno. – Sad svrne pogled k njoj. – Možeš li mi ti objasniti, molim te?
– Da, mogu – nato će ona. Željela je da je shvati, a bila je sigurna da i hoće ukoliko mu bude znala sve izložiti kako valja. – Neću da uvučeš Rusiju u rat jer bi u njemu milijuni nevinih Rusa stradali i izgubili život bez ikakve svrhe.
– Zar zato? – zaprepasti se on. – Zar si zato učinila ove strahote? Zar to Feliks hoće postići?
Možda će razumjeti, radovala se ona.
– Da – potvrdi i nastavi s oduševljenjem: – Feliks želi da u Rusiji izbije revolucija, pa možda bi čak i ti na to blagonaklono gledao, i vjeruje da će do nje doći kad narod sazna da ih Aleks nastoji uvući u rat.
– Zar ti misliš da ja želim rat? – upita on zapanjeno. – Zar vjeruješ da ga ja volim? Misliš li da bi meni koristio?
– Ne bi, naravno, ali ti bi pod izvjesnim okolnostima dopustio da se zarati.
– Pa to bi svi, čak i Feliks koji priželjkuje revoluciju, da znaš dobro. A dođe li do rata, mi ga moramo dobiti. Zar je grijeh to reći? – Ton mu je bio gotovo molećiv.
Charlotte mu je očajnički željela objasniti svoj stav.
– Ne znam je li grijeh, ali znam da nije u redu. Ruski seljaci nemaju pojma o tome što se zbiva u politici među evropskim zemljama, a niti mare za to. Ali zbog tvog sporazuma s Aleksom oni će biti razneseni i postati bogalji, njih će snaći sve strahote rata. – Borila se sa suzama. – Tata, zar ne shvaćaš da to nije u redu?
– Ali razmisli o tome s britanskog gledišta, s tvog vlastitog gledišta.
Zamisli da su Freddie Chalfont i Peter i Jonathan oficiri u ratu, a konjušar Daniel, stajski sluga Peter, čistač cipela Jimmy, lakej Charles i Peter Dawkins s naše farme da su vojnici pod njihovom komandom. Bi li htjela da im se pomogne? Bi li ti bilo drago da je cijeli ruski narod uz njih?
– Naravno, a naročito ako je ruski narod sam odlučio da im pomogne.
Ali narod to neće odlučiti, zar ne, tata? Ti i Aleks ćete donijeti odluku. Ti bi se morao svim snagama truditi da spriječiš rat a ne da ga dobiješ.
– Ako Nijemci napadnu Francuze, mi moramo pomoći svojim prijateljima. Za Britaniju bi bila katastrofa da Njemačka osvoji Evropu.
– Može li biti veće katastrofe od rata?
– Znači, mi se ne bismo uopće trebali boriti?
– Samo ako nas napadnu.
– Ne budemo li ratovali protiv Nijemaca u Francuskoj, oni će doći ovamo pa ćemo se tu morati boriti.
– Jesi li siguran?
– Po svoj će prilici biti tako.
– Pa borit ćemo se kad se to dogodi.
– Ma slušaj. Ovu zemlju nitko nije osvojio već osamsto pedeset godina. A zašto? Zato jer smo mi ratovali protiv drugih naroda na njihovom teritoriju a ne na našem. I zato si ti, lady Charlotte Walden, odrasla u zemlji mira i obilja.
– A koliko se ratova vodilo da bi se spriječio rat? Da mi nismo ratovali na tuđoj zemlji, bi li ti narodi uopće ulazili u rat?
– Tko zna? – on će umorno. – Volio bih da si više proučavala povijest. I da smo ti i ja češće vodili ovakve diskusije. Sina bih već davno bio upoznao s time, ali, Bože moj, nisam nikad ni sanjao da bi moju kćer zanimala vanjska politika. Sad plaćam tu svoju grešku. I te kako plaćam! Charlotte, vjeruj mi, ljudska se patnja ne može tako lako svesti u neke okvire kao što te taj Feliks uvjerio. Zar mi ne vjeruješ kad ti to kažem? Zar nemaš povjerenja u mene?
– Nemam – ona će tvrdoglavo.
– Feliks želi ubiti tvog rođaka. Zar ti to ništa ne znači?
– Neće on ubiti Aleksa, samo će ga oteti.
Tata odmahne glavom.
– Charlotte, već je dvaput pokušao ubiti Aleksa a jedanput i mene. Taj je čovjek ubio mnogo ljudi u Rusiji. Nije on otmičar, Charlotte, nego ubojica.
– Ne vjerujem ti.
– Ali zašto? – žalosno će on.
– Jesi li mi rekao istinu o sufražizmu? Jesi li mi rekao istinu o Annie. Zar si mi otkrio da u demokratskoj Britaniji većina ljudi još nema pravo glasa? Zar si mi kazao istinu o seksualnom odnosu?
– Ne, nisam – prizna on i suze mu potekoše, a Charlotte se skameni.
Možda sam se kao roditelj sasvim pogrešno postavio. Ali nisam znao da će se svijet ovoliko promijeniti. Nisam ni slutio da će žene imati ovakvu ulogu kakvu imaju danas. I zato sam valjda pravio grešku za greškom. Ali sve sam to radio samo za tvoje dobro jer sam te volio i još te volim. I sad ne plačem zbog tvog političkog stava nego zbog tvoje izdaje. Ali znaj, rukama i nogama ću se boriti da te ne izvedu pred sud, pa čak i ako u toj tvojoj zavjeri jadni Aleks izgubi glavu, jer si moja kći, meni najvažnija osoba na svijetu. Zbog tebe ću se odreći i pravde i reputacije i Engleske. Zbog tebe bih bez oklijevanja i griješio. Meni si ti važnija od svih principa, svake politike, od svega. Tako je to u obitelji. Ali me boli da ti to isto nećeš učiniti za mene. Hoćeš li?
Ona je očajnički željela reći »da«.
– Hoćeš li mi biti odana, pa iako sam možda u krivu, samo zato jer sam ti otac?
Ali to nisi, pomisli ona i sagne glavu ne mogavši mu izdržati pogleda. Trenutak su sjedili bez riječi. Onda tata ispuše nos pa ustane i priđe vratima. Izvadi ključ iz ključanice, izađe i zatvori vrata za sobom. Charlotte začuje kako okreće ključ. Sad je zaključana.
Ona brizne u plač.
* * *

Već drugi dan za redom u Walden Hallu je za stolom vladala atmosfera neugodne napetosti. Lidija je bila jedina žena u društvu. Sir Arthur je sjedio zlovoljan. Njegova opsežna operacija potrage nije dala nikakva rezultata: Feliks nije bio uhvaćen. Charlotte i Aleks ostali su zaključani u svojim sobama Thomsonovim otkrićem da je Charlotte povezana s Feliksom i prijetnjom da će djevojku strpati u zatvor, odnosi između njega i Stephena postali su tako zategnuti da su sad njih dvojica saobraćali tek s ledenom uljudnošću. I Winston Churchill je večerao s njima. Bio je donio sporazum pa su ga on i Aleks potpisali, ali se u to ime nije slavilo jer je svima bilo jasno da car, bude li Aleks ubijen, neće htjeti ratificirati sporazum. Churchill je preporučio Aleksu da što prije napusti Englesku. Thomson je rekao da knez može krenuti već idućeg dana a on će se pobrinuti da ide sigurnim putem i s velikom pratnjom. Svi su pošli rano u krevet jer nije bilo nikakva druga posla.
Lidija je znala da neće usnuti. Još ništa nije riješeno. Popodne je provela u maglovitoj neizvjesnosti, omamljena laudanumom, sve nastojeći gurnuti u zaborav spoznaju da je Feliks tu, u njenoj kući. Aleks će sutra otići. Kad bi barem bio siguran još nekoliko sati... Na koji bi način navela Feliksa da pričeka još jedan dan. Bi li pošla k njemu i nešto mu slagala, recimo, kako će mu iduće noći biti zgodna prilika da ubije Aleksa? Ne bi joj povjerovao. Ne, od tog plana nema ništa. Ali ta misao što joj je odjednom sinula, da pođe k Feliksu, sad je više nije napuštala. Kroz ova vrata, hodnikom, pa uza stepenice, drugim hodnikom, kroz dječju sobu, kroz ostavu, i ondje ...
Čvrsto stisne oči i navuče plahtu preko glave. Sve je to opasno.
Najbolje je ne učiniti ništa, ne maknuti se odavde, ostati potpuno nepomična. Pustiti Charlottu na miru, isto tako i Feliksa, zaboraviti Aleksa, a s njim i Churchilla.
Ali tko zna što se sve može dogoditi Charlotte bi mogla poći k Stephenu i reći mu: »Ti mi nisi otac.« Stephen bi mogao, ubiti Feliksa, ili Feliks Aleksa. A Charlottu bi mogli optužiti za ubojstvo. Feliks bi mogao doći ovamo, u moju sobu, poljubiti me.
Živci su joj ponovo popustili i opet ju je zaboljela glava. Noć je pritiskala toplinom. Laudanum joj više nije djelovao, ali je za večerom popila mnogo vina i još je osjećala omamljenost. Iz nekog razloga koža joj je noćas izuzetno osjetljiva, i kad god se pomakne, svilena joj košulja grebe dojke. Razdražena je psihički i fizički. Čak se u njoj poče buditi želja da joj Stephen dođe, ali onda pomisli: Ne, ne bih to mogla podnijeti.
Svijest o Feliksovoj prisutnosti u dječjoj sobi djelovala je na nju poput jarkog svjetla što ti udara u oči i ne da spavati. Odmaknula je plahtu, ustala, prišla prozoru i širom ga otvorila. Povjetarac je bio tek nešto malo hladniji od one omare u sobi. Nagnula se, bacila pogled dolje i ugledala dvije upaljene svjetiljke u trijemu i policajca kako korača duž pročelja zgrade, a čizme mu škripe tamo dolje po pošljunčanoj stazi.
Što sad Feliks gore radi? Plavi li bombu? Puni pištolj? Oštri nož? Ili spava, mirno čekajući svoj trenutak? A možda i luta po kući i pokušava naći načina da promakne pored Aleksovih čuvara?
Ništa ja tu ne mogu, zaključi ona, ništa.
Uzela je knjigu, one Hardyjeve Pjesme iz Wessexa. Zašto li sam ovo izabrala? Knjiga se otvori na onoj stranici koju je gledala tog jutra. Ona upali noćnu svjetiljku, sjedne i pročita cijelu pjesmu. Zvala se Njena dilema.
U crkvi štono vremenu se ne da Već ziđem svojim i kamom se koči,
Muče u dragu svoju mladić gleda, A ura tromo u uru se toči
Na trošno se naslanjajuć drvo, Sa umorom i slabošću se bori
Skoro će mrijeti – ruku njenu prvo steže,
Pa »Kaži da me ljubiš« zbori.
Sav svijet bi dala za istinsko »ljubim«, Toliko život njegov drag joj bje,
I zjato šlaga, misleć: dušu gubim, Al' ta ljubaznost i jest vrijedna nje.
No tužna nužnost, jer mu bješe mrijet, U takvo ruglo čovječnost pretvori
Da omrznu joj život i taj svijet
Gdje priroda dileme takve stvori
To je točno, pomisli Lidija, kad je život ovakav, tko može postupiti pravilno.
Od užasne glavobolje činilo joj se kao da će joj se lubanja raspuknuti.
Priđe komodi i popije iz bočice gutljaj laudanuma. Onda potegne još jedan.
I tada krene u dječju sobu.

15.



Nešto nije u redu. Feliks nije vidio Charlottu od podneva, sve otkako mu je donijela lavor, vrč vode, ručnik i sapun. Zacijelo ne dolazi zbog neke nezgode; možda je morala nekamo otići, ili se pak boji da je pod prismotrom. Ali ga očito nije izdala jer još nitko nije dolazio ovamo.
U svakom slučaju, ona mu više i ne treba.
Zna gdje je Orlov i zna gdje je oružje. K Orlovu u njegovu sobu ne može jer je, čini se, predobro čuvan, i zato će ga morati natjerati da izađe. A on već zna kako će to učiniti.
Još nije ni taknuo sapun i vodu jer se u skučenom prostoru skrovišta nije mogao uspraviti i komotno oprati, a uostalom, i nije osobito mario za čistoću. Ali sad se od velike vrućine već sav kupao u znoju pa se želio osvježiti prije no što krene na posao, zato iznese vodu u dječju sobu.
Ovdje je Charlotte provela bezbrojne sate svog djetinjstva. Na tu pomisao Feliksa obuze ganuće. Ali ne, to sad treba zaboraviti, ta nije vrijeme za osjećaje. Svukao je odjeću i oprao se pri svjetlosti jedne svijeće. Prože ga onaj poznati, ugodan osjećaj očekivanja i uzbuđenja, a koža kao da mu je zablistala. Noćas ću ja pobijediti, bez obzira koliko ih morao pobiti, pomisli razjareno. Naglim pokretima trljao se ručnikom po cijelom tijelu, dok ga je u grlu stezalo te bi najradije bio iz svega glasa viknuo. Eto zašto pobjednici ispuštaju ratne poklike, pomisli. Onda spusti pogled i vidje da mu počinje erekcija.
A tad začuje Lidijin glas:
– Gle, pustio si bradu.
On se okrene i zaprepašteno zabulji u mrak.
Sad ona iskroči na svjetlo svijeće. Plava joj kosa spušta se niz ramena, na njoj duga, svijetla spavaćica s košuljcem i visokim pojasom. Ruke joj gole i bijele. Smiješi se.
Stajali su kao ukopani i gledali se. Nekoliko puta Lidija je zaustila da nešto kaže, ali riječi joj nisu izlazile. Feliks osjeti kako mu krv juri u slabine. Koliko dugo, koliko već dugo nisam stajao gol pred nekom ženom?
Lidija se pokrene, ali čarolija potraja. Kročila je naprijed, klekla do njegovih nogu, pa zatvorila oči i milovala mu tijelo. Kad je Feliks spustio pogled na njeno lice, na svjetlu svijeće zablistaše joj suze na obrazima.
Lidiji je opet devetnaest godina, tijelo joj mlado, čvrsto i neumorno.
Jednostavno vjenčanje je gotovo, ona i njen muž sad su u unajmljenoj kućici na selu. Vani u vrtu tiho sniježi. Oni vode ljubav pri svjetlu svijeće. Ona ga cjeliva po cijelom tijelu, a on govori: »Oduvijek sam te volio, sve ove godine«, iako su se upoznali tek prije nekoliko tjedana. Njegova je brada grebe po grudima iako se ona ne može sjetiti kad ju je pustio. Njegove joj ruke miluju cijelo tijelo, sva ona tajna mjesta, ona ili prati pogledom i veli:
»To si ti, ti me to miluješ, to si ti, Feliks, Feliks«, kao da joj je ikad itko drugi to činio, kao da je ikad itko u njoj izazivao onaj osjećaj beskraj nog, silnog zadovoljstva. Svojim dugim noktom zagrebe mu rame. Gleda kako navire krv, onda se nagne naprijed i pohlepno je poliže. »Ti si životinja», kaže joj on. Cijelo se vrijeme nezasitno glade, kao dvoje djece puštene u trgovinu sa slatkišima, koja neumorno idu od jedni do druge poslastice, pa sve dodiruju, gledaju i kušaju i ne mogu vjerovati nenadanoj sreći. Ona govori: »Sretna sam što smo zajedno pobjegli«, našto on zbog nekog razloga postade tužan, pa ona kaže: »Stavi mi prst«, i njegove tuge nestade a na licu mu se pojavi žudnja, ali ona sad vidi da su je oblile suze a ne zna zašto. Odjednom shvaća daje to san, pa u strahu od buđenja veli: »Idemo sad, brzo«, i oni svrše zajedno, onda se ona kroz suze nasmiješi i reče:
»Slažemo se.« Pa se ljuljaju poput plesača, poput leptira zanesenih udvaranjem, i ona kaže: »To je uvijek tako divno, dragi Isuse, uvijek tako divno«, zatim dodaje: »Mislila sam da to više nikad neću doživjeti« i stade jecati. On zagnjuri lice u njen vrat, ali mu ona rukama uhvati glavu i odlijepi je od sebe da ga može gledati. Sad je znala da to više nije san. Bila je budna. Od zatiljka do dna kralježnice bila joj je nategnuta struna, i svaki put kad je zavibrirala, cijelo joj tijelo zapjevalo notu užitka što je postajala sve glasnija. »Pogledaj me!« naredi mu izgubivši kontrolu, a on će nježno: »Gledam te«, a ona nota odjekne jače. »Ja sam pokvarena!« klikne ona obuzeta orgazmom. »Pogledaj me, ja sam pokvarena!« i tijelo joj se zgrči, struna bivala sve napetija, užitak sve žešći, i tad osjeti da gubi svijest, a onda od posljednje visoke note radosti pukne struna i ona klone i onesvijesti se.
Feliks je nježno položi na pod. Na svjetlu svijeće lice joj bilo spokojno, napetosti je potpuno nestalo: izgledala je kao čovjek koji je umro sretan. Bila je blijeda, no disala je normalno. Napola je spavala, vjerojatno drogirana, Feliks je to znao ali mu je bilo svejedno. Osjećao se iscrpljen i slab, i bespomoćan i sretan, i prožet ljubavlju. Mogli bismo početi iznova, pomisli, ona je slobodna žena, može napustiti muža, živjeli bismo u Švicarskoj, Charlotte bi došla k nama...
Nije ovo nikakav narkomanski san, reče sam sebi. On i Lidija i prije su kovali takve planove, u Petrogradu, prije devetnaest godina, ali se nisu mogli oduprijeti željama uglednika. To se ne događa, ne u stvarnom životu, opet bi nas spriječili.
Nikad mi ne bi dopustili da je imam. Ali ću se zato osvetiti.
Ustane, brzo se odjene, pa uze svijeću. Još jedanput pogleda Lidiju. Oči su joj još zatvorene. Volio bi je još jedanput dodirnuti, još jednom nježno poljubiti u usta. Ali stisne srce. Nikad više. Okrene se i izađe iz sobe.
Tiho je gazio po sagu u hodniku, pa niza stepenice. Od svjetla svijeće po vratima su se lelujale zlokobne sjene. Možda ću noćas umrijeti, pomisli. Ali ću prije ubiti Orlova i Waldena. Vidio sam svoju kćer, obljubio svoju ženu, sad ću ubiti svoje neprijatelje, i tad mogu umrijeti.
Na odmorištu drugog kata odjednom udari čizmom o tvrdi pod i naruši tišinu noći. Stade kao ukopan. Više nije bilo saga, dalje je valjalo po mramornom podu. Slušao je i čekao. Nikakva zvuka. Skinuo je čizme i nastavio bosonog jer nije imao čarapa.
U kući su sva svjetla bila pogašena. Ipak, da ne bi naišao na koga? Bi li tkogod mogao sići da pohara smočnicu osjetivši glad usred noći? Da ne bi poslužitelj u snu čuo kakvu buku pa krenuo u obilazak kuće? Hoće li Orlovljevi čuvari morati u zahod? Feliks naćuli uši, spreman da na najmanji šum ugasi svijeću i sakrije se.
Zastao je u predvorju i iz džepa izvadio plan kuće koji mu je nacrtala Charlotte. Držeći svijeću blizu papira, brzo je bacio pogled na prizemlje, onda se okrenuo na desno i tiho pošao hodnikom.
Kroz knjižnicu je ušao u oružnicu.
Tiho je zatvorio vrata za sobom i ogledao se. Odjednom se nađe pred jednom golemom, užasnom glavom što je prijetila da se surva na nj sa zida, i on odskoči i zajaukne od straha. Svijeća se ugasi. U tami shvati da je to bila tigrova glava, preparirana i pričvršćena o zid. Ponovo upali svijeću. Sve su zidove krasili trofeji, lava, srne, čak i nosoroga. U svoje je doba Walden išao u lov na krupnu divljač. U staklenom ormaru nalazila se čak i neka velika riba.
Feliks spusti svijeću na stol. Na jednom zidu bila je polica s puškama.
Našle su se tu tri dvocijevne sačmarice, jedna vinčesterka i nekakav lovački karabin koji je po svoj prilici, zaključio je Feliks, služio za lov na slonove. On nikad nije vidio takvu pušku, niti je ikad vidio slona. Puške su bile učvršćene lancem provučenim kroz štitnike otponaca. Lanac je, pak, velikim lokotom bio vezan za alku na polici.
Feliks razmisli što da radi. Mora se dočepati puške. Vjerojatno bi odvalio lokot da ima neki čvrsti komad željeza, kakav izvijač koji bi mu poslužio kao poluga. No čini se da je lakše odviti alku i onda kroz štitnike otponaca izvući lanac, lokot i alku i tako osloboditi puške.
Ponovo pogleda Charlottin nacrt. Odmah kraj oružnice je cvjetna soba. Uzeo je svijeću i krenuo tamo. Našao se u jednoj maloj, hladnoj prostoriji s mramornim stolom i kamenim slivnikom. Uto začuje nečije korake pa ugasi svijeću i čučne. Zvuk je dopirao izvana, s pošljunčane staze: valjda neki stražar. Onda se ukaže svjetlo. Feliks se priljubi uz vrata kraj prozora. Svjetlo je postalo jače, koraci glasniji. Sad se netko zaustavio tik uz prozor a lampa osvijetlila prostoriju, te je Feliks nad slivnikom ugledao jednu policu i nekoliko alatki obješenih o kuke: velike škare, škare za rezanje granja, malu motiku i nož. Stražar pokuša otvoriti vrata na koja se Feliks naslonio. Bila su zaključana. Onda se koraci udaljiše, a svjetla nestade. Feliks je malo pričekao. Hoće li stražar nešto poduzeti? Zacijelo je bio vidio svjetlucanje Feliksove svijeće. No možda je pomislio da je to odraz njegove lampe. Ili da je netko od ukućana s nekim sasvim opravdanim razlogom pošao u cvjetnu sobu. Možda će ipak doći provjeriti iz puke opreznosti.
Feliks je izašao iz cvjetne sobe ostavivši vrata otvorena, pa kroz oružnicu pošao u knjižnicu pipkajući put u mraku, s ugašenom svijećom u ruci. U knjižnici je sjeo na pod iza velike kožnate sofe i polako odbrojio do tisuću. Nitko se nije pojavio. Onaj stražar očito nije dovoljno oprezan.
Feliks se vrati u oružnicu i upali svijeću. Za razliku od cvjetne sobe gdje na prozorima nije bilo ničega, ovdje su bile navučene teške zavjese. Oprezno je pošao natrag u cvjetnu sobu, skinuo onaj nož što ga je prije vidio iznad police, vratio se u oružnicu i dao se na posao. Iz starog i tvrdog drva oštricom noža s mukom je izvio vijke kojima je bila pričvršćena alka, pa skinuo lanac s pušaka.
Sad je prišao vitrinama koje su se nalazile u prostoriji. U jednoj su bile boce konjaka i viskija i čaše, u drugoj uvezani časopisi Horse and Hound i golema knjiga kožnih korica s naslovom Knjiga o lovu. Treća je bila zaključana; vjerojatno se tu čuva municija.
Feliks nožem razbije lokot.
Za njegovu mu je svrhu vinčesterka bila pogodnija od sačmarice i lovačkog karabina. No u kutijama s municijom nije našao metke ni za vinčesterku ni za karabin; po svoj prilici su se ta oružja čuvala samo kao suveniri. Tako se morao zadovoljiti jednom sačmaricom. Sve tri bile su kalibra trideset milimetara, a naboji su bili punjeni sačmom broj šest. Da bi sigurno ubio žrtvu, morat će pucati iz velike blizine, s dvadeset metara udaljenosti i ni pedlja više da ne bi promašio. I može pucati samo dvaput, pa mora ponovo puniti.
Pa ionako namjerava ubiti samo dva čovjeka.
Pred oči mu se stalno vraćao isti prizor: Lidija ispružena na podu dječje sobe. A pri pomisli na onaj njihov ljubavni zagrljaj prožimala ga beskrajna radost. Više nije osjećao onaj fatalizam što ga je bio obuzeo odmah nakon toga. Zašto bih umro, mislio je. A kad ubijem Waldena, tko zna što se sve može dogoditi.
Onda napuni pušku.
* * *

A sad ću se morati ubiti, pomisli Lidija.
Nije vidjela drugog izlaza. unula je u dubine poroka. Po drugi put u životu utonula je u dubine poroka. Sav onaj dugogodišnji trud da obuzda svoju pravu prirodu pokazao se uzaludnim čim se Feliks vratio. Ne može živjeti s tom spoznajom o sebi. Zato želi umrijeti, i to odmah.
Razmislila je kako bi to učinila. Kakav bi otrov popila? Vjerojatno negdje u kući ima mišomora, ali, naravno, ona ne zna gdje. A da uzme veliku dozu laudanuma? Nije bila sigurna ima li ga dovoljno. Mogla bih se ugušiti plinom, padne joj na pamet. Ali Stephen je isključio plin i uveo električnu struju. Je li kuća dovoljno visoka? Bi li se sigurno ubila ako skoči s nje? Bojala se da bi mogla samo slomiti kičmu i godinama živjeti paralizirana. Da prereže žile nema hrabrosti, a osim toga, dugo bi trebalo da iskrvari na smrt. Najbolje se ustrijeliti. To je najbrža smrt. Valjda će znati napuniti pušku i pucati iz nje, ta bezbroj puta je gledala kako se to radi. Ali onda joj sine: puške su zaključane.
I tad se sjetila jezera. Da, to je izlaz. Poći će u svoju sobu, odjenuti se, pa kroz stražnja vrata izaći iz kuće, tako da je policajci ne primijete. Onda će se uputiti zapadnom stranom parka, kraj rododendrona, potom kroz šumu, te stići do ruba vode, zakročit će u nju i koračati sve dok joj se hladna voda ne prelije preko glave. Tad će otvoriti usta, i koju minutu kasnije sve će biti gotovo.
Izašla je iz dječje sobe i u mraku krenula hodnikom. Ispod vrata Charlottine sobe prodiralo je svjetlo. Lidija zastane. Poželje da zadnji put vidi svoju djevojčicu. Ključ je stajao u ključanici s vanjske strane. Ona otključa vrata i uđe.
Charlotte je sjedila u naslonjaču kraj prozora i potpuno odjevena spavala. Lice joj bilo blijedo, samo su se oko očiju crvenjeli podočnjaci. Kosa joj raspuštena. Lidija zatvori vrata i priđe joj. Uto Charlotte otvori oči.
– Što se dogodilo? – upita.
– Ništa – odgovori Lidija i sjedne.
– Sjećaš li se kad je dadilja otišla? – naglo upita Charlotte.
– Da. Ti si već bila velika pa smo ti doveli guvernantu, a druge djece nismo imali.
– Sve sam ja to davno zaboravila. Upravo mi je sad palo na um. Ti vjerojatno nikad nisi saznala da sam ja vjerovala kako mi je dadilja majka.
– Ne ... zar si to vjerovala? Pa uvijek si mene zvala mamom a nju dadiljom ...
– Jesam – Charlotte će tromo, gotovo odsutno, kao da je utonula u maglu neke daleke uspomene. – Ti si bila mama a dadilja je bila dadilja, ali vidiš, svatko je imao majku, i kad mi je dadilja rekla da si mi ti majka, uzvratila sam joj, ne budi glupa, dadiljo, ti si moja majka. A ona se samo nasmijala. Onda si je otpustila, a meni se srce slomilo.
– Nisam pojma imala...
– Marja ti to nikad nije rekla, naravno, pa koja bi guvernanta to učinila?
Charlotte je oživljavala svoje uspomene ne zato da optuži majku već u želji da neke stvari objasni. Nastavila je:
– I tako, vidiš, imam krivu majku, a sad još i krivog oca. Valjda me ova nova situacija podsjetila na staru.
– Vjerojatno me mrziš. A ja te shvaćam jer i sama sebe mrzim – tužno će Lidija.
– Ne mrzim te, mama. Bila sam užasno bijesna na tebe, ali te nikad nisam mrzila.
– Ali misliš da sam licemjerna.
– Čak ni to.
Lidiju obuze spokojstvo. Charlotte je dalje govorila:
– Sad mi postaje jasno zašto toliko držiš do svog ugleda, zašto si tako odlučno nastojala da ništa ne saznam o seksu ... htjela si me samo poštedjeti onoga što se tebi dogodilo. A spoznala sam još nešto: da je katkad čovjeku teško donijeti neku odluku i reći što je dobro i kako valja postupiti. I mislim da sam te preoštro sudila, a nemam na to uopće prava ... i ne ponosim se naročito sobom.
– Znaš li da te volim?
– Znam ... i ja tebe volim, mama, i zato se osjećam tako bijedno.
Lidija se sva smela. Ovome se zaista ni u snu nije nadala. Nakon svega što se dogodilo laži, izdajstva, ljutnje, ogorčenja Charlotte je i dalje voli. I to ju je tako ispunilo radošću te je osjetila pravo blaženstvo. Da se ubijem, pomisli. Pa zašto bih se ubila?
– Trebalo je da prije ovako razgovaramo – reče.
– Oh, nemaš pojma koliko sam to željela – uzvrati Charlotte. – Uvijek si mi davala izvrsne savjete: kako se moram nakloniti, kako nositi povlaku, kako graciozno sjesti, pa podići kosu ... a ja sam željela da mi i važne stvari objasniš na isti način ... da mi govoriš o ljubavi i rađanju... ali ti to nisi htjela.
– Nisam mogla – usprotivi se Lidija. – Ne znam zašto. Charlotte zijevne i ustane.
– Sad bih mogla na spavanje.
Lidija je poljubi u obraz, onda zagrli.
– Znaš, ja volim i Feliksa, tu se ništa nije promijenilo – napomene Charlotte.
– Shvaćam. I ja ga volim – nato će Lidija
– Laku noć, mama.
– Laku noć.
Lidija brzo izađe i zatvori za sobom vrata. Trenutak je oklijevala. Ostavi li vrata otključana, hoće li Charlotte štogod poduzeti? Najbolje ju je poštedjeti te mučne kušnje, zaključi i okrene ključ u bravi.
Sišla je stepenicama i uputila se u svoju sobu, zadovoljna što je otvoreno razgovarala s Charlottom. Naposljetku, pomisli, možda se odnosi u ovoj obitelji još mogu i popraviti, nemam pojma kako, ali je to sigurno moguće. I s tim uđe u svoju sobu.
– Gdje si bila? – dočeka je Stephen.
* * *

Sad kad ima oružje, preostaje mu još samo jedno: da izmami Orlova iz njegove sobe. Znao je kako će to postići: zapalit će kuću.
S puškom u jednoj i svijećom u drugoj ruci, Feliks je, i dalje bosonog, iz zapadnog krila prešao kroz predvorje u salon. Još samo nekoliko minuta, pomisli, još ciglih nekoliko minuta i moje će djelo biti izvršeno. Prošao je kroz dvije blagovaonice i prostoriju za serviranje i ušao u kuhinju. Na Charlottinom crtežu taj dio kuće nije bio posve jasan pa je sad morao tražiti izlaz. Našao je velika, grubo istesana vrata zatvorena jednom prečkom. Podigao je prečku i tiho otvorio vrata.
Ugasio je svijeću i minutu-dvije pričekao na vratima da mu se oči priviknu na mrak. Laknulo mu je kad je uspio nazreti obrise zgrada jer se zbog čuvara bojao upaliti svijeću na otvorenom. Pred njim se pružalo malo popločano dvorište. Tamo na drugoj strani bi se, prema crtežu, morala nalaziti garaža, radionica i rezervoar benzina.
Prešao je dvorište i našao se pred jednim zdanjem, po svemu sudeći nekadašnjom stajom. S jedne strane bila je neka zatvorena prostorija možda radionica a druga je strana zjapila otvorena. Unutra su se nazirali veliki okrugli farovi dvaju golemih automobila. Gdje li je rezervoar goriva? Dignuo je pogled. Strop je prilično visok. Kročio je naprijed i čelom udario o nešto. Bila je to dugačka elastična cijev s mlaznicom na kraju. Spuštala se odozgo.
Znači, rezervoar su smjestili gore na sjenik a automobile dolje u staju, pa ih jednostavno pune benzinom kroz cijev.
Odlično.
Sad mu je trebala kanta od kojih desetak litara. Ušao je u garažu i stao tražiti oko automobila, dobro pazeći kamo će stati da ne bi o nešto udario i izazvao buku.
Nije našao ništa.
Onda se sjetio da se, prema nacrtu, nalazi blizu povrtnjaka. Tu bi se negdje mogla naći kakva kanta za zalijevanje. Upravo je htjede poći potražiti, kad začuje šmrcanje.
Sledi se.
Policajac prođe kraj njega.
Feliks je čuo udaranje vlastitog srca.
Svjetlo policajčeve svjetiljke vijugalo je dvorištem. Jesam li zatvorio kuhinjska vrata, u panici se upita Feliks suspregnuta daha. Svjetlo obasja vrata izgledala su zatvorena.
Policajac ode dalje. Feliks odahne.
Pričekao je još trenutak dok se policajac udaljio, potom se uputio u istom pravcu tražeći povrtnjak. Ni ondje nije našao nikakve kante, ali se spotaknuo o neku savijenu cijev. Mogla je biti tridesetak metara dugačka. Sine mu sjajna ideja.
Najprije je valjalo saznati u kojim razmacima policajac obilazi taj dio kuće. Zato je stao brojiti, odnijevši usput cijev u dvorište i sakrivši se s njom iza automobila.
Do povratka policajca nabrojio je devetsto i dva. Znači, ima petnaestak minuta vremena.
Sad je na mlaznicu cijevi za dovod benzina pričvrstio cijev za polijevanje, te krenuo dvorištem i u hodu je odmotavao. Zaustavio se u kuhinji, ponovo zapalio svijeću, našao jedan ražnjić, pa nastavio koračati kroz kuću, polažući cijev na pod kuhinje, potom prostorije za serviranje, blagavaonice, salona, predvorja i hodnika. Konačno je stigao do knjižnice. Zbog težina cijevi teškom je mukom obavljao posao u tišini, stalno osluškujući neće li mu do uha doprijeti kakvi koraci. Ali ništa. Čuli su se tek šumovi stare kuće utonule u san. Svi su već u krevetu, u to je bio siguran. No, hoće li tkogod sići u knjižnicu po kakvu knjigu? Na čašicu konjaka u salon, ili po sendvič u kuhinju?
Ako se to sada dogodi, svemu je kraj.
Samo još nekoliko minuta, ciglih nekoliko minuta!
Na svu sreću, cijev je bila dovoljno dugačka i Feliks se, spustivši joj kraj u knjižnicu, stao vraćati istim putem bušeći oštrim ražnjićem u njoj rupe na svakih nekoliko metara.
Izašao je kroz kuhinjska vrata i pošao u garažu. Ondje je čekao držeći sačmaricu objema rukama kao palicu.
Činilo mu se da tako stoji već sto godina.
Konačno začuje korake. Policajac je prošao mimo njega, stao, lampom osvijetlio cijev i iznenađeno nešto progunđao.
Feliks ga udari sačmaricom. Policajac zatetura.
– Padni, proklet bio! – sikne Feliks i ponovo ga udari svom snagom.
Policajac se sruši, a Feliks ga s okrutnim zadovoljstvom dotuče još jednim udarcem. Čovjek ostade nepomično ležati.
Sad Feliks priđe cijevi za dovod benzina i provjeri je li dobro spojena s drugom cijevi. Onda pronađe pipu za puštanje benzina.
I otvori je.
* * *

– Prije našeg vjenčanja – Lidija će naglo – imala sam ljubavnika.
– Dobri Bože! – uzvikne Stephen.
Zašto sam to rekla, upita se ona. Zato što sam lažući o tome unesrećila svih, i zato jer je s tim sada gotovo.
Ona nastavi:
– Moj je otac saznao za tu vezu. Dao je mog ljubavnika zatvoriti i mučiti, a onda mi obećao da će ga prestati mučiti čim pristanem da se udam za tebe, a iz zatvora će ga pustiti onog trena kad ti i ja krenemo u Englesku.
Promatrala je Stephenovo lice. Nije bio toliko povrijeđen koliko je očekivala, ali je bio užasnut.
– Otac ti je bio pokvaren – procijedio je.
– I ja sam bila pokvarena jer sam se udala bez ljubavi.
– Oh... – zamuca Stephen sad s izrazom bola. – Iskreno govoreći, ni ja nisam bio zaljubljen u tebe. Zaprosio sam te jer mi je umro otac pa mi je bila potrebna žena, trebala mi je grofica od Waldena. Tek kasnije sam se strašno zaljubio u tebe. Rekao bih da ti opraštam, ali se tu nema što oprostiti.
Zar će to tako lako proći, pitala se ona. Zar će mi sve oprostiti i dalje me voljeti? Sad kad nam smrt prijeti ledenim dahom sve se čini mogućim.
Ali ona nije htjela ostati na tome, zato nastavi:
– Imam ti još nešto reći, i to mi nećeš oprostiti. S izrazom bolne tjeskobe on je ohrabri:
– Bolje mi kaži.
– Bila sam... bila sam trudna kad sam se udala za tebe. Stephen problijedi.
– Charlotte!
Lidija nijemo kimne glavom.
– Ona... ona nije moja?
– Nije.
– O, Bože.
Ovom se bolnom udarcu ni u snu nisi nadao, pomisli Lidija i reče:
– Oh, Stephen, strašno mi je žao. On je buljio u nju.
– Nije moja, nije moja – ponavljao je.
Lidiji je bilo jasno koliko ga to otkriće bolno pogađa: nikome nasljednici nisu toliko važni kao engleskom plemstvu. Sjećala se kako je znao promatrati Charlottu i mrmljati: »Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega.« Bila je to jedina rečenica iz Biblije koju je ikad citirao. Razmišljajući o tome kako je ona duboko doživjela tu zagonetku stvaranja života u kojoj je dijete bilo najprije dio njena tijela a potom postalo ličnost za sebe ali nikad potpuno odvojena, zaključila je da se vjerojatno i kod muškaraca javljaju isti osjećaji, iako to čovjek naoko ne bi rekao.
Stephenovo lice, pepeljasto i izmučeno, sad je odjednom izgledalo starije.
– Zašto mi to sad govoriš? – upita je.
Ne smijem mu ništa više otkriti, već sam ga previše povrijedila, pomisli ona. Ali, kao da se našla na strmoj padini, povratka više nije bilo.
– Zato jer je Charlotte upoznala svog pravog oca i zna sve – izlane.
– Oh, jadno dijete – zavapi Stephen i rukama pokrije lice.
Lidija je bila sigurna da će njegovo slijedeće pitanje biti: Tko je otac? Uhvati je panika. Ne, to mu ne smije reći. To bi ga ubilo. Ali, mora mu reći želi li se zauvijek osloboditi te mučne tajne. Ne pitaj, molila ga je u sebi, još ne, bilo bi previše.
On uzgleda u nju, lica zapanjujuće bezizražajna. Izgleda kao kakav sudac što ravnodušno izriče presudu, pomisli ona, a ja sam kao uznik na optuženičkoj klupi.
Ne pitaj.
– A otac je Feliks, naravno – procijedi on. Lidija ostade bez daha.
Stephen samo kimne glavom. Njena mu je reakcija bila dovoljna.
Što će sad učiniti, uplašeno se pitala ona. Lice joj njegovo nije govorilo ništa, kao da pred njom stoji pot puno nepoznat čovjek.
– O dragi Bože na nebesima, što smo to učinili? – žalosno će Stephen. Iz Lidije odjednom provali bujica riječi:
– Naravno, on se pojavio u trenutku kad je Charlotte uvidjela da su joj roditelji samo slaba ljudska bića, a on je pak došao pun života i ideja, i pozvao na rušenje vrednota... ponudio joj upravo ono što očarava mladu djevojku koja teži za slobodom ... znam ja kako je to, nešto se slično i meni dogodilo ... i tako ga je ona upoznala i zavoljela i pomogla mu... ali ona voli i tebe, Stephen, i po tome je tvoja. Tebi ljudi ne mogu odoljeti, svi te vole ... ne mogu ...
Njegovo lice kao kameno. Da bar psuje, plače, da je bar izgrdi, ili čak istuče! Ali on nepomično sjedi, gleda je s onim izrazom suca, a onda pita:
– A ti? Jesi li mu ti pomogla?
– Nisam namjerno, nisam ... ali nisam pomogla ni tebi. Ja sam grozna, zla žena
Onda on ustane i uhvati je za ramena. Ruke mu hladne kao u mrtvaca.
– Ali ti si moja?
– Željela sam biti, Stephen, stvarno jesam.
On joj pogladi obraz, ali njegovo lice nije izražavalo ljubav. Lidija protrne.
– Rekla sam ti da mi nećeš moći oprostiti.
– Znaš li gdje je Feliks? – sad upita on.
Ona je šutjela. Kažem li, pomisli, skrivit ću Feliksovu smrt. Ne kažem li, bit ću kriva za Stephenovu smrt.
– Ti to znaš.
Ona nijemo potvrdi glavom.
– Hoćeš li mi reći?
Zagleda mu se u oči. Kažem li mu, hoće li mi oprostiti?
– Biraj – odlučno će Stephen.
Lidiji se činilo da pada u ponor. Stephen u očekivanju digne obrve.
– Tu je u kući – s mukom izusti ona.
– Dobri Bože! Gdje?
Lidija klone. Dakle, gotovo je. Izdala je Feliksa posljednji put.
– Krije se u dječjoj sobi – dahne potišteno.
S njegova lica nestade one kamene maske, obrazi mu se zacrvenješe, oči bijesno sijevnuše.
– Reci da mi opraštaš... molim te – zavapi ona.
Ali se on samo okrenuo i istrčao iz sobe.
* * *

Feliks je protrčao kroz kuhinju, pa kroz prostoriju za serviranje, noseći svijeću, pušku i šibice. Zrak je ispunio sladunjav, pomalo odvratan miris benzinskih para. U blagovaonici je iz jedne rupe na cijevi tekao tanak ali neprekidan mlaz. Feliks makne cijev na drugu stranu sobe da ne bi prebrzo izgorjela, onda zapali šibicu i baci je na sag natopljen benzinom. Istog trena sag plane.
Feliks se naceri i otrči dalje.
U salonu je jedan plišani jastuk naslonio na rupu u cijevi, potom ga stavio na sofu, zapalio i nabacao još jastuka na nj. Plameni jezici veselo zaigraše.
Pretrčao je predvorje, pa hodnikom stigao u knjižnicu. Ondje je benzin tekao ravno iz cijevi i razlijevao se svud po podu. Objema rukama Feliks povuče hrpu knjiga s police i baci ih na pod u sve veću lokvu. Onda priđe vratima oružnice na drugoj strani sobe i otvori ih. Trenutak je zastao na pragu, potom bacio svijeću u onu lokvu.
Uz prasak kao od žestoka naleta vjetra u knjižnici bukne vatra.
Plamen je u hipu žderao knjige natopljene benzinom, već idućeg trena plazio po zastorima, zatim po sjedalima i drvenariji. A benzin i dalje tekao iz cijevi i pothranjivao oganj. Feliks se glasno nasmije.
Ušao je u oružnicu, strpao još šaku metaka u džep kaputa, pa pošao u cvjetnu sobu. Ondje otkračuna vrata što su vodila u vrt, tiho ih otvori i iskroči.
Krenuo je ravno na zapad i udaljio se dvjesto koraka od kuće, trudeći se da obuzda nestrpljivost. Onda je dvjesto koraka hodao prema jugu, i konačno prema istoku, sve dok nije stigao točno nasuprot glavnog ulaza u kuću. Tu je stao i zagledao se preko mračne tratine.
Onaj drugi policajac stražario je pred ulazom, osvijetljenim dvjema lampama, i pušio lulu. Kolega mu leži onesviješten, možda i mrtav u kuhinjskom dvorištu. Feliks je vidio plamen na prozorima knjižnice, ali je policajac stajao nešto dalje i još nije bio primijetio požar. Ugledat će ga svakog trena.
Između Feliksa i kuće, petnaestak metara dalje od ulaza, dizao se visoki stari kesten. Feliks se preko tratine uputi k njemu. Policajac je gledao u pravcu Feliksa, ali ga nije vidio. A Feliksu je bilo svejedno. Ugleda li me, mislio je, ubit ću ga. Sad više i nije važno. Požar ne može nitko zaustaviti. Svi će morati van iz kuće. Sad, na, za koji tren, ubit ću ih obojicu.
Stigao je do stabla i naslonio se na nj, držeći pušku u ruci. Sad je vidio plamen i na drugoj strani kuće, kroz prozore blagovaonice.
Što li rade tamo unutra, upita se.
Walden je otrčao hodnikom u krilo za goste, pokucao na vrata Plave sobe u kojoj je spavao Thomson i ušao.
– Što je? – javi se Thomson iz kreveta.
Walden upali svjetlo.
– Feliks je u kući.
– Kriste! – Thomson skoči iz kreveta. – Kako je ušao?
– Charlotte ga je uvela – s gorčinom će Walden. Thomson brzo navuče hlače i jaknu.
– Gdje je zapravo?
– U dječjoj sobi. Imate li revolver?
– Nemam, ali znate da moja tri čovjeka čuvaju Orlova. Povest ću dvojicu i uhvatiti Feliksa.
– Idem s vama.
– Radije bih ...
– Bez prigovora! – drekne Walden. – Želim ga gledati kako umire.
Thomson mu dobaci neobično sućutan pogled pa istrči iz sobe. Walden jurne za njim. Stražar pred vratima Aleksove sobe ustade i salutira Thomsonu, a on će:
– Barrett, zar ne?
– Da, gospodine.
– Tko je unutra?
– Bishop i Anderson, gospodine.
– Neka otvore.
Barrett kucne na vrata. Istog trena jedan se glas javi:
– Lozinka?
– Mississippi – odvrati Barrett. Vrata se otvore.
– Što je, Charlie? Oh, to ste vi, gospodine.
– Kako je Orlov? – upita Thomson.
– Spava kao dijete, gospodine.
Ma daj, brže to, pomisli Walden. Thomson kratko objasni:
– Feliks je u kući. Barrett i Anderson, vi ćete sa mnom i lordom. Bishop, vi ostanite u sobi. Molim, provjerite svi jesu li vam pištolji napunjeni.
Walden ih povede natrag u krilo za goste, potom stražnjim stepeništem do dječje sobe. Srce mu luđački udaralo, a preplavio ga onaj čudan osjećaj straha i nestrpljivosti kao uvijek kad bi mu se na nišanu našao kakav veliki lav.
Upre prstom u vrata dječje sobe. Thomson šapne:
– Ima li unutra struje?
– Ima – potvrdi Walden.
– Gdje je prekidač?
– Lijevo od vrata, u visini ramena.
Barrett i Anderson izvukli su pištolje. Walden i Thomson stali su svaki sa svoje strane vrata, dalje od pravca gađanja. Barrett širom otvori vrata, pa Anderson šmugne unutra i stade u stranu a Barrett onda okrene prekidač.
Ništa se ne dogodi.
Walden pogleda unutra.
Anderson i Barrett pretražili su učionicu i spavaonicu, pa je Barrett javio:
– Nema nikoga, gospodine.
Na podu dječje sobe bio je lavor s prljavom vodom, kraj njega zgužvan ručnik. Walden pokaže vrata spremnice.
– Tamo je jedno malo potkrovlje.
Barrett otvori vrata pa praćen napetim pogledima uđe s pištoljem u ruci. Trenutak kasnije se vrati.
– Bio je ondje.
Thomson se počeše po, glavi.
– Moramo pretražiti kuću – zaključi Walden.
– Da bar imamo više ljudi – uzdahne Thomson.
– Počet ćemo od zapadnog krila – reče Walden. – Hajdemo.
Izašli su za njim iz dječje sobe pa hodnikom stigli do stepenica. Spuštajući se, Walden osjeti miris dima.
– Što je to? – začudi se on.
Thomson onjuši zrak.
Walden pogleda Barretta i Andersona: nisu pušili.
Miris dima postajao je sve jači, a Walden sad začuje i neki šum kao kad vjetar huji kroz granje. Odjednom protrne od straha.
– Moja kuća gori! – drekne i jurne niz stepenice. Predvorje je bilo puno dima.
Walden potrča i otvori vrata salona. Iznutra ga udari val vrućine i on zatetura natrag. U sobi je bio pravi pakao. Pa ovo se ne može ugasiti, očajavao je on. Svrne pogledom k zapadnom krilu i vidje da je i knjižnica u plamenu. Onda se okrene. Thomson je bio tik iza njega. Walden vikne:
– Kuća će mi izgorjeti do temelja.
Thomson ga uhvati za nadlakticu i povuče natrag prema stepenicama k Andersonu i Barrettu. Tu, u sredini predvorja Walden je lakše disao i bolje čuo. Thomson je sasvim mirno i sabrano stao davati naredbe.
– Anderson, probudite ona dva policajca vani. Jedan neka pronađe cijev za polijevanje vrta i slavinu. Drugi neka otrči u selo i telefonira vatrogascima. Onda otrčite stražnjim stepeništem u prostorije za poslugu i sve probudite. Neka brzo izađu van i skupe se na prednjoj tratini da ih možemo pobrojiti. Barrett, vi probudite gospodina Churchilla i izvedite ga van. Ja idem po Orlova. Walden, vi pođite po Lidiju i Charlottu. Krenimo!
Walden pojuri uza stepenice i bane Lidiji u sobu. Sjedila je na počivaljci, u spavaćici, oči joj crvene od plača.
– Kuća je u plamenu – Walden će hvatajući dah. – Brzo izađi na livadu pred kućom, a ja idem po Charlottu. – Onda se sjetio zvona. – Ne, ti pođi po Charlottu. Ja ću zvonom dignuti uzbunu.
Potrčao je niz stepenice prebacujući sebi što se nije odmah sjetio da u predvorju visi dugačak svileni konop kojim se pokreću zvona po cijeloj kući što gostima i posluzi daju na znanje da je vrijeme za jelo. Potegnuo je konop, i sa svih strana izdaleka odjekne zvonjava. Onda je primijetio da je cijev za polijevanje protegnuta predvorjem. Zar se već netko uhvatio ukoštac s vatrom? Tko li bi to mogao biti, upita se ne ispuštajući konopac.
* * *

Feliks je zabrinuto promatrao prizor. Požar se prebrzo širio. Vatra je već zahvatila veliki dio prvog kata, plameni joj jezici lizali po prozorima. Izlazite, budale! Ma koga vraga čekaju, pitao se. Ta moraju van, ne smiju svi izgorjeti. Policajac na ulazu kao da spava. Sam ću podići uzbunu, već očajan odluči Feliks, neću da stradaju nedužni ljudi...
Odjednom policajac podiže glavu, pogleda oko sebe, i lula mu ispade iz usta. Onda potrči vratima i stade udarati po njima. Konačno, odahne
Feliks. Diži uzbunu, budalo! Policajac otrči do prvog prozora i razbije ga.
U tom se trenu vrata otvore i neki čovjek nahrupi van s oblakom dima. Aha, počelo je, obraduje se Feliks, pa podigne pušku i zabulji se kroz tminu. Ali onoga što je izašao nije mogao prepoznati. A čovjek nešto dovikne policajcu te ovaj otrča nekamo. Moram im vidjeti lica, mislio je Feliks, no, priđem li preblizu brzo će me otkriti. Sad onaj čovjek odjuri natrag u kuću, a Feliks ostade u nedoumici. Ipak moram prići bliže i iskoristiti priliku, zaključi i zakroči livadom. Uto u kući odjekne zvonjava.
Aha, sad će svi van!
Lidija je grabila hodnikom punim dima. Kako se ovo moglo dogoditi tako brzo? U svojoj sobi nije ni osjetila dima, ali sad su ispod vrata spavaonica kraj kojih je prolazila lizali plamenovi. Valjda je cijelu kuću zahvatio požar. Zrak se od vrućine nije mogao udisati. Stigavši do Charlottine sobe, Lidija zgrabi kvaku na vratima. Naravno, zaključano. Ona okrene ključ i ponovo pokuša otvoriti vrata. Ništa. Pritisne kvaku i svom snagom se nasloni na vrata. Nešto nije u redu, vrata su se zaglavila. Lidija stade vrištati...
– Mama! – dopre Charlottin glas iz sobe.
Lidija se ugrize za usnu i prestade vrištati.
– Charlotte!
– Otvori vrata!
– Ne mogu, ne mogu, ne mogu ...
– Zaključana su.
– Otključala sam ih ali se ne daju otvoriti, a kuća gori, o Isuse dragi, pomozi mi, pomozi...
Onda se vrata zatresu a brava zaškripa: to je Charlotte pokušala otvoriti iznutra.
– Mama!
– Molim!
– Mama, prestani vrištati i slušaj me pažljivo: pod se iskrivio i vrata su se zaglavila u dovratku, trebat će ih razbiti. Idi po pomoć!
– Ne mogu te ostaviti...
– MAMA! IDI PO POMOĆ INAČE ĆU IZGORJETI!
– O, Bože, idem.
Lidija se okrene i gušeći se jurne prema stepenicama.
* * *

Walden je još zvonio. Kroz dim je vidio kako Aleks silazi stepenicama u pratnji Thomsona i trećeg detektiva, Bishopa. Lidija, Churchill i Charlotte bi trebali biti tu, pomislio je, ali se onda sjetio da su možda sišli nekim drugim stepeništem, a to se može provjeriti jedino na prednjoj tratini kamo svi moraju izaći.
– Bishop, dođite ovamo – vikne. Detektiv mu pritrči.
– Uhvatite konopac. Zvonite dokle god možete.
Bishop prihvati konopac, a Walden izađe za Aleksom iz kuće. Bio je to Feliksov trenutak sreće.
Podigao je pušku i stao koračati prema kući.
Orlov i neki čovjek hodali su prema njemu. Još ga nisu bili spazili. Dolazili su sve bliže. Onda iza njih izroni Walden.
Evo, dolijali štakori, likovao je Feliks.
Onaj nepoznati uz Orlova osvrne se i preko ramena dobaci nešto Waldenu.
Orlov je bio dvadeset metara daleko.
Sad je čas, odluči Feliks.
Prisloni kundak puške na rame, pažljivo nacilja Orlovu u grudi i, upravo u trenu kad je knez zaustio da nešto kaže, potegne obarač.
Na Orlovljevoj pidžami pojavila se velika tamna mrlja kad mu se šaka sačme broj šest, oko četristo zrna, zarila u tijelo. Ona druga dvojica, čuvši prasak, zaprepašteno se zabuljiše u Feliksa. Iz Orlovljevih grudi prokulja krv, i on se sruši nauznak.
Uspio sam, oduševi se Feliks, ubio sam ga.
A sad je na redu drugi tiranin.
I uperi pušku u Waldena.
– Ne mičite se! – drekne.
Walden i onaj čovjek stadoše kao ukopani. Onda se začu očajan vrisak.
Feliks pogleda u pravcu odakle je dolazio.
Lidija je istrčala iz kuće s kosom u plamenu.
Feliks je oklijevao tek djelić sekunde, pa se zaletio k njoj. Walden za njim.
Feliks je u trku ispustio pušku i strgnuo kaput sa sebe. Stigao je do
Lidije samo trenutak prije Waldena i kaputom joj zamotao glavu da ugasi vatru. No ona potegne kaput s glave i vikne:
– Charlotte ne može van iz sobe.
Walden se okrene i potrči prema kući. A Feliks za njim.
Jecajući od straha Lidija je vidjela kako je Thomson pojurio i podigao sačmaricu što ju je Feliks ispustio. A onda je u užasu gledala kako je diže i cilja u Feliksova leđa.
– Ne! – vrisne i baci se na nj, te on izgubi ravnotežu, a puška opali u zemlju.
Thomson je zbunjeno buljio u nju.
– Što vi znate – histerično vikne ona. – Dosta je on propatio.
* * *

Sag u Charlottinoj sobi je tinjao.
Ona gurne šaku u usta i ugrize se za zglobove prstiju da ne bi vrištala. Ona otrči do umivaonika, uze vrč s vodom i izlije ga nasred sobe. No sad dim prokulja još jače.
Charlotte priđe prozoru, otvori ga i pogleda van. Odozdo kroz prozore suklja oganj i dim. Fasada je sva u glatkom kamenu, po njoj se ne može spustiti. Ne bude li druge, skočit ću, bolje i to nego izgorjeti, odluči, pa se zgrozi od pomisli na to i opet uze gristi prste.
Potom pritrči vratima i nemoćno stade drmati kvaku.
– U pomoć! Brzo! – vrisne.
Vatra se već razbuktala po cijelom sagu a usred sobe otvorila se rupa. Ona se brzo odmakne u stranu, bliže prozoru, spremna da skoči.
Onda začuje nečije jecanje i shvati da to ona jeca.
* * *

Predvorje je bilo u dimu. Feliks je jedva gledao. Pratio je Waldena u stopu, sve ponavljajući u sebi: Ne, neću dopustiti da Charlotte umre, ona ne smije umrijeti.
Potrčali su uza stepenice. Cijelim prvim katom hara vatra. Vruće kao u paklu. Walden se zaleti kroz plameni zid, Feliks za njim. Walden se zaustavio pred jednim vratima, no onda ga uhvati žestok napadaj kašlja On bespomoćno upre rukom u vrata, našto Feliks pritisne kvaku i ramenom ih gurne. Nisu se otvorila. On prodrma Waldena i vikne:
– Moramo uzeti zalet! – pa oba pođoše na drugu stranu hodnika i okrenuše se prema vratima. Walden je još kašljao.
– Sad! – reče Feliks.
Zajedno se svom snagom zaletješe u vrata.
Uzalud. Vrata su ostala zatvorena, samo su napukla po sredini. Waldenu je kašalj popustio. Lica iskrivljena užasom, on dovikne Feliksu:
– Ponovo!
Opet su stali uza suprotan zid.
– Sad!
I opet se zaletjeli u vrata. Ona se pukotina povećala.
Iz sobe je dopirao Charlottin vrisak.
Walden zaurla od bijesa. U očaju pogleda oko sebe, pa zgrabi jedan teški naslonjač od hlrastovine. Feliks je već pomislio da će mu biti pretežak, no Walden ga podiže iznad glave i udari njime u vrata. Drvo je stalo pucati?
U mahnitom nestrpljenju Feliks gurne ruke u pukotinu i stade čupati smrskano drvo. U tren oka raskrvario je prste. Onda se odmakne, a Walden ponovo zamahne naslonjačem. I opet je Feliks izvlačio krhotine a iverje mu se zabadalo u ruke. Walden je nešto mrmljao, i Feliks shvati da je to molitva. Tad Walden i po treći put zamahne naslonjačem koji se raspade u komade. No u vratima je sad zjapila rupa, mala za Waldena ali dovoljno velika za Feliksa.
Ne časeći časa on se kroz nju uvuče u spavaonicu.
Svud oko njega buktjela vatra. Charlottu nije vidio.
– Charlotte! – vikne on iz svega glasa.
– Tu sam! – dopre njen glas s druge strane sobe. Feliks potrči uza zid sobe gdje je plamen bio manji.
Djevojka je sjedila na dasci otvorena prozora, jedva hvatajući dah. On je zgrabi oko pasa i prebaci preko ramena pa se trkom vrati natrag, sve držeći se zida.
Walden ih je čekao s druge strane vrata.
Walden provuče glavu i jedno rame kroz rupu da prihvati Charlottu. I ugleda Feliksa, lice i ruke mu opaljeni, hlače zahvatio plamen. Charlotte razrogačila oči u užasu. Iza Feliksa počeo se urušavati pod. Walden gurne ruku ispod Charlotte. Feliks zatetura. Sad Walden izvuče glavu iz rupe a unutra uvuče drugu ruku i i uhvati Charlottu ispod pazuha. Plamenovi su joj već lizali po spavaćici i ona vrisne. Walden reče:
– Ne boj se, i tata te drži.
I onda ju je podigao i izvukao kroz otvor, a ona se onesvijestila i klonula mu na rukama. U taj se čas pod u spavaonici urušio, i Walden još samo u djeliću sekunde vidje kako Feliksovo lice nestaje u grotlu pakla.
– Nek ti se Bog smiluje duši – prošapće Walden.
I potrči niza stepenice.
* * *

Thomson je željeznim stiskom držao Lidiju da ne otrči u zapaljenu kuću. Buljila je u vrata moleći Boga da oba muškarca izađu s Charlottom.
Na vrata bane jedna prilika. Tko je to?
Evo se približava. Stephen. U naručju mu Charlotte.
Thomson je pusti i ona otrči k mužu. Stephen nježno spusti Charlottu na travu. Lidija je u panici buljila u nj.
– Je li... je ... – zamuca.
– Nije mrtva, samo se onesvijestila – utješi je Stephen.
Lidija se spustila u travu, stavila Charlottinu glavu u krilo i opipala joj grudi pod lijevom dojkom. Srce je snažno kucalo.
– Oh, dijete moje – jadikovala je Lidija.
Stephen sjedne do nje. Ona ga pogleda. Hlače mu izgorjele, koža crna i puna opekotina. Ali je živ.
Onda pogleda prema vratima. Stephen je opazio njen pogled.
Sad je Lidija postala svjesna toga da su Churchill i Thomson blizu i da slušaju. Stephen je uze za ruku i reče:
– On ju je spasio. A onda ju je predao meni. I tad se pod urušio. Mrtav je.
Lidijine se oči napune suzama. Vidjevši to, Stephen A joj stisne ruku.
– Vidio sam mu lice dok je padao. Mislim da ga neću zaboraviti do kraja života. Znaš, oči su mu bile otvorene, i bio je pri svijesti, ali se nije bojao. Zapravo, izgledao je zadovoljan.
Lidiju obliše suze.
Sad se Churchill obrati Thomsonu:
– Oslobodite se Orlovljeva tijela.
Jadni Aleks, mislila je Lidija, i sad joj suze lijevale i zbog njega.
– Što? – u nevjerici će Thomson. A Churchill nastavi mirno:
– Sakrijte ga, zakopajte, bacite u vatru, nije me stalo kako ćete to učiniti, samo hoću da se oslobodite tijela.
Lidija je užasnuto buljila u nj i kroz rijeku suza vidjela kako iz džepa kućne haljine vadi neke papire.
– Sporazum je potpisan – objašnjavao je Churchill. – Caru će se reći da je Orlov stradao u nesreći, u požaru u kojem je izgorio Walden Hall. Orlov nije ubijen, shvaćate! Nikakvog ubojice nije bilo. – Ono svoje agresivno, zdepasto lice mrko je okretao od jednog do drugog. – Nikad nije bilo nikakvog Feliksa.
Stephen ustade i priđe Aleksovu tijelu kome je netko već pokrio lice.
Lidija ga začuje gdje govori:
– Aleks, dječače moj... što ću reći tvojoj majci?
Onda se sagnuo i prekrižio mu ruke preko rane na grudima.
A Lidija se zagleda u vatru. Plamen odnosi sve one godine povijesti, proždire prošlost.
Stephen joj priđe, stane kraj nje i šapne:
– Nikad nije bilo nikakvog Feliksa.
Ona uzgleda u nj. Na istoku se nebo već prevuklo svijetlosivom bojom. Uskoro će granuti sunce, i bit će novi dan.

POGOVOR



Njemačka je 2. kolovoza 1914. napala Belgiju. U roku od nekoliko dana njemačka je vojska provalila u Francusku. Pri kraju kolovoza, kad se već činilo da će Pariz pasti, veliki dio njemačkih trupa povučen je iz Francuske da bi branio Njemačku od Rusa na istoku Tako Pariz nije pao.
Rusima je 1915. službeno priznato pravo kontrole nad Carigradom i Bosporom.
Mnogi mladići s kojima je Charlotte plesala na Belindinu balu poginuli su u Francuskoj. Freddie Chalfont izgubio je život kod Ypresa. Peter se vratio kući kontuzovan. Charlotte je završila tečaj za bolničarke i pošla na frontu.
Lidija je 1916. rodila dječaka. Očekivao se težak porod zbog njene dobi, ali ipak nije bilo nikakvih problema. Dječaku su dali ime Aleks.
Charlotte je 1917. dobila upalu pluća pa je poslana kući. Tokom oporavka prevela je Puškinov roman Kapetanova kći na engleski.
Nakon rata žene su dobile pravo glasa. Lloyd George je postao premijerom. Basil Thomson je dobio plemićku titulu.
Charlotte se udala za jednog mladog oficira koga je njegovala u Francuskoj. U ratu je postao pacifist i socijalist i bio među prvim članovima Parlamenta iz Laburističke stranke. Charlotte je postala glavni engleski prevodilac ruske proze devetnaestog stoljeća. Zajedno s mužem pošla je 1933. u Sovjetski Savez, a kad su se vratili, izjavili su da je Sovjetski Savez radnički raj. U doba nacističko-sovjetskog pakta promijenili su mišljenje. Charlottin muž bio je mladi ministar u laburističkoj vladi 1945. godine.
Charlotte je još živa. Stanuje na nekadašnjoj obiteljskoj farmi, u kući koju je izgradio njen otac za svog upravitelja imanja. To je prostrana, masivna zgrada s udobnim namještajem i svijetlom draperijom. Nekadašnja farma sad je stambena četvrt, a Charlotte voli biti okružena ljudima. Walden Hall ponovo je izgradio arhitekt Lutyens, i sadašnji mu je vlasnik sin Aleksa Waldena.
Charlotte ponekad zaboravlja najnovije događaje, ali ljeto 1914. pamti kao da je bilo jučer. One njene tužne smeđe oči odjednom nekamo odlutaju, i eto, već je utonula u neku svoju uzbudljivu priču.
Ipak, ne živi ona samo od uspomena. Ona kritizira Komunističku partiju Sovjetskog Saveza zato što je, po njenom mišljenju, okaljala socijalizam, a Margaret Thatcher zato što je okaljala feminizam. Kažete li joj da gospođa Thatcher nije feministkinja, reći će da ni Brežnjev nije socijalist.
Naravno, više ne prevodi, ali zato čita Arhipelag Gulag na ruskom. Solženjicina smatra bigotom, ali knjigu želi pošto-poto pročitati. Kako smije čitati samo pola sata ujutro i pola sata popodne, računa da će joj biti devedeset devet godina kad je pročita cijelu.
Nekako vjerujem da će uspjeti.