Lawrence Durrell - Mountolive

Lawrence Durellova treća knjiga Aleksandrijskog kvarteta "MOUNTOLIVE" je opširnije politički orijentirana nego njeni predhodnici. Fokusirana na Britanskog diplomata Mountolivea stacioniranog u Egiptu... Prvi put pojavljuje se na hrvatskom jeziku u prijevodu Nedeljke i Janka Paravića u biblioteci "Evergrin".

CLAUDEU
τὸ ὄνομα τοῦ ἄγαθοῦ διάμονος{1}



Kad bi se, pošto se san raspline, vratio zdrav razum, sve to ne bi bilo važno - bila bi to priča o duševnoj nepravdi. Svatko je vrlo dobro zna, i ona nikoga ne vrijeđa. Na žalost, katkada se ne zaustavljamo na tome. Kakvo bi, usuđujemo se pitati, bilo ostvarenje te zamisli kad nas njezin apstraktni, tako slavljeni oblik tako duboko uzbuđuje? Prokleto sanjarenje oživljuje, i njegovo je postojanje zločin.
D. A. F. DE SADE: Justine

Il faut que le roman raconte.{2} STENDHAL



PRIMJEDBA
Svi likovi i situacije opisani u ovoj knjizi (»sestri« Justine i Balthazara i trećem dijelu kvarteta) potpuno su izmišljeni. Primijenio sam pravo romanopisca i uzeo sebi malo potrebne slobode u opisu suvremene povijesti Srednjega istoka i kadrovske organizacije diplomatske službe.

I.

Bio je mlad, nadasve perspektivan činovnik, pa su ga poslali na godinu dana u Egipat kako bi usavršio arapski; dodijelili su ga Visokom povjerenstvu za nekakva pisara, i ondje je čekao prvu diplomatsku dužnost; no, već se ponašao kao mladi tajnik diplo- matskoga predstavništva, potpuno svjestan odgovornosti buduće službe. Danas je ipak bilo mnogo teže negoli obično sačuvati dostojanstvenost, jer je ribolov postao vrlo uzbudljiv.
Potpuno je zanemario svoje prije besprijekorno izglačane teniske hlače i jaknu s grbom koledža i činjenicu da je prljava voda što je prodirala kroz daske na podnici prekrila crnom kapom vrhove njegovih bijelih platnenih tenisica. Činilo se da se čovjek u Egiptu neprestance ovako zaboravlja. Bio je sretan što je slučajno dobio pismenu preporuku koja ga je dovela na posjed Hosnanijevih, u staromodnu kuću nepravilnih oblika, sagrađenu na spletu jezera i nasipa blizu Aleksandrije. Da.
Riječni čamac, koji ga je sada nosio, otiskujući se polako, udarac za udarcem motkom, mutnom vodom, skretao je polako prema istoku kako bi zauzeo mjesto u velikom polukrugu čamaca koji je postupno zatvarao lovište označeno crnim vršcima trske oko ribnjaka. I dok su se približavali, zaveslaj za zaveslajem, spustila se egi- patska noć - iznenadno smanjenje svih predmeta na niski reljef na zlatnoj i ljubi- častoj pozadini. Zemlja se zgusnula poput tapiserije na blijedoljubičastu svjetlu poslije zalaza sunca, stvarajući ovdje-ondje na vodi titrave slike od isparina, šireći i sužavajući obzorje sve dok se svijet nije pretvorio u odraz na drhtavu mjehuriću koji samo što ne pukne. I glasovi na vodi bijahu čas glasni, čas tihi i jasni. Njegov se kašalj prolomio jezerom poput naglih zamaha krila. Sumrak, a ipak bijaše još vruće; košulja mu se lijepila na leđa. Prsti tame što su se pružali prema njima tek su obliko- vali obrise trskom obrubljenih otoka, koji su se isticali na vodi poput velikih jastuči- ća za igle, poput šapa, poput busena.
Polako, u ritmu molitve ili meditacije, oblikovao se veliki luk čamaca i zatvarao se, a dok su se kopno i voda stapali istom brzinom, neprestance se zanosio prividom da putuju nebom, a ne aluvijalnim vodama Mareotisa. A negdje, izvan vidokruga, čuo je šljapanje gusaka; u jednom kutu voda i nebo naglo se razdvojiše kad je estu- arijem poletjelo jedno jato prostački gačući i ostavljajući iza sebe trag poput hi- droplana. Mountolive uzdahne i, podbočivši se, zagleda u smeđu vodu. Nije bio na- viknut na takvu sreću. Mladost je doba beznađa.
Čuo je iza sebe mlađega brata Narouza sa zečjom usnom kako stenje sa svakim potiskom motke, a zanošenje čamca ponavljalo se u njegovim slabinama. Mulj, gust poput sirupa, kapao bi polagano, pljus-pljas, natrag u vodu, a motka bi mljasnula s užitkom. Bilo je to nadasve lijepo, ali sve je zaudaralo; ipak se iznenadio kad je otkrio da gotovo uživa u neugodnim mirisima estuarija. Ponekad bi im osvježili dah naleti vjetra s drugoga kraja obale. Zbor mušica zujao je oko njih i doimao se poput srebrne kiše u oku umirućega sunca. Paučinasta mreža promjenljiva svjetla uspalila mu je duh. - Narouze, tako sam sretan - rekao je dok je slušao vlastite mirne otkucaje srca. Mladić se nasmijao siktavo, plašljivo. - Dobro, dobro - rekao je spuštajući gla- vu. - Ali, to nije ništa. Čekajte. Sada se približavamo. - Mountolive se smješkao. - Egipat - rekao je samomu sebi kao da želi ponoviti ime žene. - Egipat.
Tamo - rekao je Narouz svojim promuklim, melodičnim glasom - patke nisu rusés,{3} znate? - (Njegov je engleski bio nedotjeran i krut.) - Lake su za krivolov (kaže se ‘krivolov’, ne?). Zaronite ispod njih i uhvatite ih sa noge. Jednostavnije od pucanja, ha? Ako želite, možemo poći sutra. - Ponovno je nešto progunđao u motku i uzdahnuo.
A zmije? - upita Mountolive. Toga poslijepodneva vidio je nekoliko velikih zmi- ja kako plivaju uokolo. Narouz se uspravi pokazujući široka ramena i zahihoće. - Nema zmija - reče i ponovno se nasmije.
Mountolive se okrene u stranu i nasloni obraz na drvo pramca. Ispod oka pro- matrao je svojega pratioca koji je stajao i potiskivao čamac motkom, te proučavao njegove dlakave ruke i šake, jedre i napete noge. - Da vas zamijenim? - upita ga arapski. Već je opazio koliko bi se radovali njegovi domaćini kad bi im se obratio na njihovu materinskom jeziku. Njihovi odgovori, praćeni osmijehom, bili su poput zagrljaja. - Mogu li?
Ne, naravno - reče Narouz s tim ružnim osmijehom, ublaženim samo prekrasnim očima i dubokim glasom. Znoj je kapao s kovrčave crne kose koja mu se trokutasto spuštala na čelo. A zatim, kako se njegovo odbijanje ne bi doimalo nepristojnim, do- dao je: - Lov počinje u sumrak. Znam što treba; a vi morate vidjeti ribe. - Dva mala ružičasta nabora mesa na rubovima njegove rascijepane usne bila su vlažna od sline. S ljubavlju je namignuo mladom Englezu.
Tama je jurila prema njima punom parom i svjetlo je izdisalo. Narouz odjednom poviče: - Sada je trenutak. Pogledajte onamo. - Pljesnuo je rukama i viknuo preko vode, preplašivši pratioca koji je uzdignute glave slijedio njegov pruženi kažiprst. - Što? - S najudaljenijega čamca zrakom se prolomio mukli prasak puške, i novo je jato, polijetajući sporije i odjeljujući zemlju od zraka poput ružičaste pokretne rane, iznenada presjeklo obzor; poput srca mogranja koje viri kroz koru. Zatim je, promi- jenivši se od ružičastoga u grimizno, pa ponovno bijelo, palo na površinu jezera
zapljusnuvši je poput snijega koji se topi čim dotakne vodu... -Plamenci - uzviknuše obojica i nasmijaše se, a tama se sklopila iznad njih gaseći vidljivi svijet.
Neko su vrijeme mirovali, duboko dišući, kako bi im se oči priviknule na tamu. Do njih su dopirali glasovi i smijeh s udaljenih čamaca presijecajući im put. Netko je doviknuo: - Ya Narouze{4} - i zatim ponovno: - Ya Narouze. - On je samo gunđao. A zatim se začulo kratko, sinkopirano udaranje po tamburinu, glazba čiji su se ritmovi smjesta preslikali u Mountoliveov duh, pa je zapazio kako mu vlastiti prsti počinju lupkati po daskama. Jezero je sada bilo bezdano, žuto je blato nestalo - meka- no, raspucano blato pretpovijesnih jezerskih rasjeda ili bituminozno blato što ga je naplavio Nil na putu prema moru. Sva je tama još imala taj zadah. - Ya Narouze - po- novno se čuo uzvik, i Mountolive prepozna glas Nessima, starijega brata, nošen da- hom mora s riječima koje su dopirale u razmacima. - Vrijeme... za... paljenje... svjetla. - Narouz je odlajao odgovor i veselo zagunđao pipajući oko sebe da nađe ši- bice. - Sada ćete vidjeti - ponosno je rekao.
Krug se čamaca sada već suzio kako bi okružio ribnjake, i na vrućini sumraka kresnule su šibice, a ubrzo zatim karbidne svjetiljke, pričvršćene na pramcima, ras- cvjetale su se u treperavo žuto cvijeće, podrhtavajući dok se svjetlo nije izoštrilo, pa su se i oni izvan kruga mogli poravnati. Narouz se, ispričavajući se, nagnuo preko svojega gosta i napipavao put do pramca. Mountolive je osjetio zadah znoja njegova snažnog tijela kad se Narouz sagnuo da provjeri gumenu cijev i protrese staru bake- litnu posudu svjetiljke, napunjenu karbidom. Zatim je okrenuo ključ, upalio šibicu i na trenutak ih je obojicu, tamo gdje su sjedili, obavio gust dim, pa su zadržali dah, ali dim se ubrzo razišao i ispod njih zablistao je polukrug vode u jezeru, poput golema kristala, sjajan i pouzdan poput čarobne svjetiljke za presenećene likove riba koje bi se raspršile i ponovno skupile pokretima iznenađenja, znatiželje, a možda i užitka. Narouz je naglo izdahnuo i vratio se na svoje mjesto. - Gledajte dolje - nukao ga je i dodao: - Ali, dobro spustite glavu. - I kad se Mountolive, ne shvativši posljednji savjet, okrenuo prema njemu da mu postavi pitanje, Narouz reče: - Zaštitite jaknom glavu. Vodomari polude za ribom, a noću ne vide. Prošli put rasporili su mi obraz, a Sobhi je ostao bez oka. Gledajte dolje i ne mičite glavu.
Mountolive učinio je kako mu je naređeno i u tom položaju mirno plovio nervoznim svijetlim krugom ispod svjetiljke, a dno je sada bilo kristalno čisto, ne više muljevito, i sve je vrvjelo vodenim kornjačama i žabama i ribama što su klizile vodom - cijelo je stanovništvo bilo uznemireno tim prodorom iz gornjega svijeta. Čamac se ponovno zanio i krenuo, a hladna kaljuža kvasila mu je nožne prste. Ispod oka vidio je da se sada veliki svijetli polukrug, cvjetni lanac, brže sužava; i kao da čamcima daje orijentaciju i takt, začulo se bubnjanje i pjevanje, prigušeno i sjetno, a ipak zapovjedničko. Ponovno je u kralježnici osjetio trzanje čamca koji je skretao. Njegovi osjeti nisu ga podsjetili ni na što poznato, bili su potpuno novi.
Voda se sada zgusnula i zamutila, poput juhe od zobena brašna koja se uz miješa- nje polako zgušnjava na laganoj vatri. Međutim, kad je pogledao pozornije, vidio je da taj privid nije stvorila voda već umnožavanje samih riba. Počele su se gomilati, juriti u jatima, uzbuđene već samom sviješću o brojnosti, ali sve su klizile i silovito plivale u jednom pravcu. I kordon se stegnuo poput omče, pa ih je sada dijelilo samo dvadeset stopa od sljedećega čamca, sljedećeg kruga voštana svjetla. Čamdžije su stali ispuštati promukle krikove i udarati motkama po vodi oko sebe, i sami uzbuđe- ni nagovještajem tih ribljih jata koja su se gomilala nad mekanim dnom jezera i biva- la sve nemirnija u pličinama shvativši da su u zamci svijetlećega kruga. U njihovu gomilanju i kruženju bilo je nečega poput delirija. Nejasne sjene muškaraca u čamci- ma stale su odmotavati ručne mreže, a vikanje se pojačalo. Mountolive je osjetio kako mu krv brže kola od uzbuđenja. - Još malo! - poviče Narouz. - Nemojte se mi- cati.
Voda se zgusnula u ljepilo i srebrna su tijela počela skakati u tamu i, svjetlucajući poput kovanica, padati natrag u pličinu. Svjetlosni su se krugovi dodirivali, presije- cali, i obruč se zatvorio, a posvuda oko njega čulo se pljuskanje i treskanje tamnih ti- jela koja su skakala u pličinu bacajući duge mreže, međusobno spojene na krajevima, čije su se tamne petlje već napuhnule od skvrčenih ribljih tijela, poput čarapa u pro- zoru uoči Nikolinja. I ribe su se uplašile i njihovi su panični skokovi parali čita- vu površinu pličine zapljuskujući hladnom vodom treperave svjetiljke, padajući u čamce - drhtava žetva hladnih ljusaka i repova što su lupali kao po bubnju. Njihova uzbudljiva agonija bijaše zarazna kao i bubnjanje prije toga. Smijeh se prolomio zra- kom kad su se mreže zatvorile. Mountolive je promatrao Arape u dugim bijelim ha- ljama, smotanima do struka, kako napreduju držeći se rukama za tamne pramce do sebe i polako gurajući naprijed povezane mreže. Svjetlo se ljeskalo na njihovim tamnim bedrima. Tama se ispunila njihovom barbarskom vedrinom.
A tada je nastupila još jedna neočekivana pojava - jer i samo se nebo iznad njih zamutilo kao voda pod njima. Tama je odjednom nabujala od neprepoznatljivih liko- va, jer su skakačice uzbunile spavače i spavačice na obalama jezera, te su se pridošli- ce iz vanjskoga estuarija obrubljenoga šašem, uz prodorne, nesuvisle krikove, priključile lovu - stotine pelikana, plamenaca, ždralova i vodomara - prilazeći nepra- vilnim putanjama, naginjući se i obrušavajući na ribe u skoku. I u zraku i u vodi vrvjelo je od života kad su ribari poredali mreže i stali istresati vrckavu lovinu u čamce ili izvrtali mreže i puštali namreškane srebrne kaskade da se slijevaju preko rubova čamaca sve dok se praćakava tijela nisu našla kormilarima do gležanja. Bilo bi dosta i previše za ljude i ptice, i dok su veće ptice močvarice širile i sklapale nezgrapna krila nalik na staromodne oslikane suncobrane ili lebdjele u nespretnim gomilama iznad praskave, skakutave vode, vodomari i srebrnasti galebovi munjevito su stizali iz svih pravaca, gotovo ludi od proždrljivosti i uzbuđenja, u samoubilačkim
letovima - jedni su lomili vratove na daskama čamaca, drugi od zastrašujuće pohlepe munjevito zabijali kljunove u tamna tijela ribara parajući im obraze ili bedra. Prska- nje vode, promukli krici, škljocanje kljunova i krila i ludo nabijanje bubnjeva prida- vali su cijelom prizoru nezaboravnu veličanstvenost i u Mountoliveu pobudili sjeća- nja na zaboravljene faraonske freske s prikazima svjetla i tame.
Ponegdje su se i branili od ptica, mlatarajući štapovima po tamnom zraku oko sebe, pa se u gomilama smotane, ulovljene ribe počelo pojavljivati perje u čarobnim, duginim bojama te slomljeni kljunovi iz kojih je kapala krv na srebrne ljuske. Taj je prizor trajao tričetvrt sata sve dok se tamni čamci nisu vrhom napunili. Sada je Nessim prošao mimo njih i povikao kroz tamu: - Moramo se vratiti. - Upro je prst u fenjer koji se njihao nad vodom otkrivajući špilju topla svjetla, pri kojemu su ugleda- li blage obline konjskih sapi i nazupčane rubove palmina lišća. - Moja nas majka čeka - doviknuo je Nessim. Njegova savršena glava nagnula se do ruba svijetlećega kruga, pa se nasmiješio. Imao je bizantijsko lice poput onih na freskama u Ravenni - bademasto, tamnih očiju, izrazitih crta. No, Mountolive je u Nessimovu licu vidio lice Leile, njegove majke, toliko nalik na njega - Narouze! - zovne ga promuklo, jer je mlađi brat skočio u vodu kako bi pričvrstio mrežu. - Narouze! - Jedva se nekoga čulo u toj gunguli. - Moramo se vratiti.
I napokon su dva čamca, svaki sa svjetiljkom nalik na Kiklopovo oko, zaplovila natrag preko tamne vode prema pristanu na kojemu je Leila strpljivo čekala s konji- ma u tišini u kojoj su samo komarči bili glasni. Na nebu je bio mladi mjesec.
Njezin je glas sa smijehom dopirao kroz razne slojeve jezerskoga zraka, koreći ih što kasne, i Narouz je zahihotao. - Donosimo mnogo riba - doviknuo je Nessim. Sta- jala je, malo tamnija od tame, i njihove se ruke susretoše kao vođene savršenim na- gonom za kojega nije bilo mjesta u njihovoj svijesti. Mountoliveovo srce snažno je zakucalo kad se dignuo i uz njezinu pomoć popeo na pristan. No, tek što su se braća iskrcala, Narouz je povikao: - Tko će prvi do kuće, Nessime! - Strelovito su pojurili prema konjima koji su se uplašili i propeli od toga nasrtaja popraćenoga smijehom. - Pazite - viknula je oštrim glasom, ali oni su u trenu otišli, a kopita su bubnjala na mekanoj stazi nasipa, dok se Narouz mefistovski cerekao. - Što se tu može? - rekla je tobože rezignirano, a zatim je došao upravitelj imanja s konjima za njih.
Uzjahali su i krenuli prema kući. Zapovjedivši sluzi da jaši sprijeda s fenjerom, Leila mu se na konju potpuno približila kako bi jahali koljeno uz koljeno tješeći se dodirom svojih tijela. Nisu dugo bili ljubavnici - tek deset dana - premda se mlado- mu Mountoliveu to činilo poput stoljeća, vječnosti očaja i užitka. Školovao se u Engleskoj - odgajan da ne poželi osjećati. Sve druge korisne lekcije već je svladao, unatoč mladosti, kako bi se mogao hladnokrvno suočiti s problemima u salonu i na ulici; međutim, osobnim osjećajima mogao se suprotstaviti samo nervoznom šutnjom kao odrazom nacionalne osjetljivosti, gotovo umrtvljene do nespretne škrtosti na ri-
ječima: odgoj utemeljen na biranoj suzdržljivosti i stidu. Odgoj i osjećaji rijetko idu u stopu, premda se taj raskorak može brižljivo prikriti pravilima lijepa ponašanja, oblicima obraćanja svijetu. Čuo je i čitao o strasti, ali je smatrao da neće nikada dje- lovati na njega, a sada je bila tu, provalila u njegov tajni život, koji se odvijao ne- ovisno iza ugodne zaštite svakodnevnih običaja i poslova, svakodnevnih razgovora i sklonosti. Društveno je prezreo, a osjećajno nedozreo. Leila ga je izvrnula kao što se izvrće stara škrinja, pa je nastala opća zbrka. Mislio je da je tek slinav i neiskusan mladić, iscrpljenih zaliha. Spoznao je, gotovo Ijutito, da se tu napokon događa nešto za što bi bio spreman i umrijeti, nešto čija sama sirovost nosi sa sobom krilatu poru- ku koja mu je prodrla u srž misli. Čak u toj tami osjetio je kako želi pocrvenjeti. Apsurdno. Ljubiti je bilo apsurdno, kao potpuno izbacivanje iz kolotečine. Iznenada se upitao što bi pomislila njegova majka kad bi ih mogla vidjeti u mašti kako jašu između tih sablasnih palmi pokraj jezera na kojemu se zrcalio mladi mjesec, koljeno uz koljeno. - Jesi li sretan? - šapne ona, a on osjeti lagani dodir njezinih usana na ručnom zglobu. Ljubavnici nemaju reći jedno drugomu ništa što već nisu rekli ili po- mislili tisuću puta. Poljupci su izmišljeni da bi to ništa pretvorili u ranu. - Mountoli- ve - ponovno mu se obrati. - Davide, dragi.
Da.
Tako si miran. Mislila sam da si zaspao.
Mountolive se namršti suočen s raspadom svoje unutarnje prirode.
Razmišljao sam - rekao je ponovno osjetivši njezine usne na ruci.
Dragi.
Draga.
Nastavili su jahati, koljeno do koljena, sve dok nisu ugledali staru, četverokutnu kuću sagrađenu na mreži nasipa koji su presijecali estuarij i slatkovodne kanale. Zrak je vrvio velikim netopirima. Gornji balkoni na kući bili su jarko osvijetljeni i ondje je invalid pogrbljeno sjedio u kolicima zureći ljubomorno u noć, čekajući ih. Leilin muž umirao je od nekakve tajanstvene bolesti mišića, progresivne atrofije, koja je okrutno naglašavala već golemu razliku u njihovim godinama. Njegova ga je nemoć izdubila u mrtvačku ljušturu sastavljenu od prostirki i šalova iz kojih su stršale duge, slabašne ruke. Sumorne crte i sirov izraz ponavljali su se na licu njegova mlađeg sina; glava mu se nakrivila na ramenima, i pod određenim kutom svjetla nalikovala je na karnevalske maske što ih nose na motkama. I Leila ga je ljubila!
Leila ga je ljubila. U tišini svojih misli Mountolive nije se nikada sjetio tih riječi a da ih u duhu ne zakriješti poput papige. Kako je mogla? Neprestance se to pitao. Kako je mogla?
Kad je čuo konjska kopita na kaldrmi u dvorištu, muž se približio kolicima do
ruba balkona i razdražljivo viknuo: - Leila, jesi li to ti? - Izustio je to glasom starma- loga djeteta koje će se uvrijediti od topline njezina osmijeha odozdo i njezina dubo- koga, blagog alta kojim mu je odgovorila, mješavinom istočnjačke poniznosti pove- zane s utjehom koju može razumjeti samo dijete. - Dragi! - Potrčala je dugim drve- nim stubištem kako bi ga zagrlila. - Svi smo se sretno vratili - viknula je. Mountolive je polako sjahao na dvorištu i čuo bolesnikov dah olakšanja. Radije se pozabavio ne- potrebnim stezanjem kolana negoli gledanjem kako se grle. Nije bio ljubomoran, ali njegova ga je nevjerica probadala i vrijeđala. Mrsko je biti mlad, nespretan, osjećati da gubiš tlo pod nogama. Kako se sve to dogodilo? Osjećao se kao da je milijun mi- lja daleko od Engleske; njegova se prošlost oljuštila s njega poput kože. Topla je ve- čer odisala mirisom jasmina i ruža. Kad kasnije dođe k njemu u sobu, on će se ukoči- ti poput igle, ostat će bez riječi, bez misli, zagrlit će to začudno mladenačko tijelo gotovo bez želje ili kajanja; tada će sklopiti oči, poput čovjeka ispod ledena vodopa- da. Polako se penjao stubištem; ona ga je učinila svjesnim njegove visine, uspravna stasa i naočitosti.
-Je li vam se svidjelo, Mountolive? - zagraktao je invalid, glasom na čijoj su površini (poput ulja na vodi) plutali ponos i sumnja. Visoki crni sluga dovezao je sto- lić na kojemu je stajala boca od brušena stakla s viskijem - svijet anomalija: popiti čašicu prije večere, kao u kolonijama, u toj staroj kući nepravilnih oblika, punoj veli- čanstvenih prostirki, zidova prekrivenih asegajima zaplijenjenih u Omdurmanu i sa- blasnog namještaja iz doba Drugoga Carstva u turskom stilu. - Sjednite - rekao je, i Mountolive je sjeo smješkajući mu se, zamjećujući da su i u primaćim sobama posvuda ležali časopisi i knjige - simboli neutažive gladi za duševnom hranom kojoj Leila nikada nije dopustila da je svlada. Knjige i novine držala je inače u harimu, ali su se uvijek prelijevale u druge dijelove kuće. Njezin muž nije sudjelovao u ovom svijetu. Trudila se, koliko god je mogla, da mu odvrati svijest od njega bojeći se nje- gove ljubomore koja je bivala napornijom s pogoršanjem njegove tjelesne nemoći. Njegovi su se sinovi prali - Mountolive je odnekud čuo šum polijevanja vode. Ubrzo će se ispričati i otići kako bi odjenuo bijelo odijelo za večeru. Pio je i svojim dubo- kim, melodičnim glasom razgovarao sa zgužvanim čovjekom u kolicima. Činilo mu se zatrašujućim i nedoličnim biti ljubavnikom njegove žene; a ipak, uvijek bi mu zastao dah od zaprepaštenja kad bi vidio kako Leila prirodno i jednostavno izvodi tu obmanu. (Njezin smireni, medeni glas itd.; trebao bi se potruditi da ne misli previše na nju.) Namrštio se i pijuckao.
Bilo je prilično teško pronaći put do toga posjeda kako bi im uručio pismenu pre- poruku: cesta je vodila samo do gaza, zatim se do kuće, među kanalima, moralo na konjima. Bespomoćno je čekao gotovo jedan sat prije negoli mu je jedan ljubazni prolaznik ponudio konja na kojemu je stigao na odredište. Toga dana nitko nije bio kod kuće osim invalida. Mountolive se zabavljao promatrajući invalida kako naglas
mrmlja čitajući preporuku, sastavljenu kitnjastim arapskim stilom, uobičajene izra- ze uljudnosti kao odgovor na pohvale, baš kao da je nazočan sam autor pisma. Zatim je iznenada dignuo glavu, blago pogledao mladoga Engleza i obratio mu se: - Doći ćete ovamo i ostati kod nas... To je jedini način da usavršite arapski. Dva mjeseca, ako želite. Moji sinovi govore engleski i bit će oduševljeni što mogu razgovarati s vama; moja žena također. Kakve li sreće za njih što će imati u kući novo lice, stranca. Moj dragi Nessim već je na posljednjoj godini u Oxfordu premda je još vrlo mlad. - Ponos i radost zablistali su na trenutak u upalim očima, a tada se iskra ugasila kako bi ustupila mjesto uobičajenom izrazu bola i zlovolje. Bolest potiče prezir. Bo- lestan čovjek to zna.
Mountolive je prihvatio poziv i, odrekavši se dopusta i u domovini i ovdje, dobio dopuštenje da ostane dva mjeseca u kući toga koptskog veleposjednika. Bijaše to potpuno napuštanje svega što je dotad znao kad se uključio u taj ustaljeni obiteljski život, koji se temeljio i održavao na nesvjesnom feudalnom ceremonijalu feudalizma sve od srednjega vijeka, a možda i dulje. Svijet Burtona, Beckforda, Lady Hester... Jesu li tada još postojali? No sada, gledajući s povoljnoga motrišta iz platna što mu ga je oslikala vlastita mašta, iznenada je spoznao da mu egzotičnost biva potpuno uobičajenom. Njezina poetičnost zračila je iz nesvjesnosti uz koju je živjela. Mo- untolive, koji je već sa »Sezame, otvori se« svojega znanja našao put k jeziku, izne- nada je osjetio kako doista, prvi put, prodire u stranu zemlju, u strane moeurs.{5} Osjećao je ono što svatko uvijek osjeća u takvoj situaciji - vrtoglavu radost gubljenja prijašnjega ja i stvaranja novoga ja koje će ga nadomjestiti. Osjećao je kako mu izmiču, obrisi sama sebe, kako ih, tako reći gubi. Je li to pravi smisao obrazovanja? Počeo je presađivati golem, netaknut svijet svoje mašte u tlo svojega novog života.
Obitelj Hosnani bila je neobično sastavljena. Nessim i njegova majka bili su srod- ni duhom i pripadali su istom intenzivnom svijetu inteligencije i senzibilnosti. On, stariji sin, uvijek je pazio da bude majci na usluzi ako joj treba otvoriti vrata ili dignuti rupčić s poda. Njegov engleski i francuski bili su savršeni, bez pogreške kao i njegovo ponašanje, dostojanstveno i dojmljivo kao i njegova vanjština. Njima sučeli- ce, preko svjetla svijeće, sjedila su druga dva člana obitelji: invalid u vunenim pokri- vačima i mlađi sin, žilav i divlji poput mastifa, neodrediva držanja, kao da je u sva- kom trenutku spreman odgovoriti na zov oružja. Iako čvrste građe i ružan, bio je blag; no, po obzirnosti s kojom je upijao svaku riječ koju bi prozborio njegov otac moglo se razabrati komu je povjerio svoju ljubav. Prostodušnost mu je blistala iz oči- ju; i on je bio vrlo uslužan, i doista, kad ga rad na poljima ne bi zadržao daleko od kuće, brzo bi zamijenio šutljiva slugu, koji je stajao iza kolica, služio oca s gorljivim ponosom, sretan i što ga može podići na ruke i nježno, gotovo s uživanjem, odnijeti ga u zahod. Prema majci je osjećao nešto poput ponosa i dječačke tuge, i ti su osjeća- ji blistali i u očima bogalja. Ipak, premda su braća bila na taj način podijeljena, poput
grančica masline, među njima nije bilo raskola - bili su iste loze i to su osjećali, iskreno su se voljeli jer su se zapravo nadopunjavali, jedan je bio jak a drugi slab. Nessimu je bilo mrsko krvoproliće, fizički rad i ružno ponašanje: Narouz je u svemu tome uživao. A Leila? Ona je za Mountolivea bila, dakako, prekrasna zagonetka; da je bio iskusniji, u njezinoj bi prirodnosti prepoznao posvemašnju prostodušnost, a u njezinoj hirovitosti temperament koji se nije mogao istinski razviti, pa se drago- voljno pokorio kompromisima. Taj brak, na primjer, s mnogo starijim muškarcem, bio je sklopljen prema dogovoru dviju obitelji - bio je to ipak Egipat. Bogatstvo nje- zine obitelji omjerilo se s bogatstvom Hosnanijevih - bilo je to, poput svih takvih sa- veza, spajanje dvaju velikih poduzeća. Nije nikada razmišljala je li sretna ili nesretna. Bila je gladna, to je bilo sve, gladna svijeta knjiga i susreta koji su zauvijek ostali izvan te stare kuće i velike odgovornosti upravljanja posjedima na kojima se temeljilo njihovo bogatstvo. Bila je poslušna i popustljiva, vjerna poput dobro dresi- rane životinje. Mučila ju je samo zbunjujuća jednoličnost. Završila je školu u Kairu s briljantnim uspjehom i nekoliko se godina nadala da će nastaviti studirati u Europi. Htjela je biti liječnica. No, u to doba žene u Egiptu bile su sretne ako su mogle izbje- ći crnu koprenu - a da se ne spominje skučenost egipatske misli i društva. Europa je za Egipćane bila samo bogataško odredište za kupovanje. Putovala je, dakako, neko- liko puta u Pariz s roditeljima i uistinu se zaljubila u njega, kao i svi, ali kad su poče- li pokušaji rušenja barijera egipatskih običaja i izvlačenja iz roditeljske mreže - bje- žanja u život koji bi mogao nahraniti pametni duh - nasukala se na stijeni roditeljske konzervativnosti. Mora se udati i Egipat mora biti njezin dom, rekli su hladno, pa su joj među bogatašima iz kruga svojih poznanika odabrali najobzirnijega i najsposob- nijega kojega su mogli naći. Stojeći na rubu klisure svojih snova, Leila je, još lijepa i bogata (i doista, u aleksandrijskom su je društvu zvali »tamnom lastavicom«), otkrila da joj sve postaje tajnovito i nestvarno. Morala se prilagoditi. Nitko se, dakako, nije protivio da svakih nekoliko godina odlazi s mužem u Europu u obilazak dućana ili na odmor... No, njezin je život morao pripadati Egiptu.
Najprije očajna, poslije mireći se sa sudbinom, Leila se pokorila životu koji su joj odredili. Njezin je muž bio ljubazan i obziran, ali duhovno plitak. Život je iscrpio njezinu volju. No bila mu je vrlo odana, pa se sva predala njegovim poslovima i živjela, jer je on to želio, daleko od jedinoga velegrada s barem nekakvim tragovima europskoga načina života - Aleksandrije. Još prije mnogo godina pokorila se bezob- zirnim vjetrovima na delti Nila i jednoličnosti života na posjedima Hosnanijevih. Živjela je uglavnom kroz Nessima koji se školovao u inozemstvu i čiji su rijetki posjeti unosili malo života u kuću. No, kako bi smirila živu želju za znanjem o svije- tu, pretplatila se na knjige i časopise na četiri jezika, koje je poznavala kao i svoj, možda i bolje, jer nitko ne može razmišljati ni osjećati samo na bezdimenzionalnoj zastarjelosti arapskoga. I tako je to trajalo godinama, borba s predavanjem sudbini u
kojoj se očaj javljao samo u obliku živčanih bolesti, protiv kojih joj je muž propisi- vao nipošto nerazborit, specifičan lijek - desetodnevni odmor u Aleksandriji, koji bi joj uvijek vratio boju u obraze. Međutim, i ti su posjeti bivali s vremenom sve rjeđi: nesvjesno je izbjegavala društvo i otkrila kako je sve nespretnija u ispraznim razgo- vorima koji su se temeljili na ispraznim mislima. Život u gradu bio joj je dosadan. Bio je plitak kao i voda samoga velikog jezera, umjetan; njezina sposobnost introspekcije izoštrila se s godinama, i kad su je napustili prijatelji, ostalo je samo nekoliko imena i lica - na primjer, liječnik Balthazar i Amaril i još nekoliko drugih. No, Aleksandrija će ubrzo pripasti Nessimu potpunije negoli je ikada pripadala njoj. Nakon završetka studija trebao je nastupiti u banci s razgranatim podružnicama koje su puštale korijenje u brodarstvo, naftu i volfram, korijenje kojemu je trebala voda... No ona će se do tada praktički pretvoriti u pustinjakinju.
Zbog samotna života bila je donekle nepripremljena za Mountolivea, za dolazak neznanca u njihovu sredinu. Onoga prvog dana došla je kući kasno s jahanja u pusti- nji i neupadljivo se smjestila, ugodno uzbuđena, na svoje mjesto između muža i gosta. Mountolive nije ju gotovo ni pogledao, jer je već i njezin uzbudljivi glas pokrenuo u njegovu srcu čudne drhtaje koje je on opazio, ali ih nije htio proučavati. Na sebi je imala bijele jahaće hlače i žutu košulju sa šalom. Na malim, bijelim, nježnim rukama nije bilo prstenja. Ni jedan njezin sin nije se toga dana pojavio na ručku, pa je poslije jela ona predložila, već ugodno iznenađena mladićevim pristojnim znanjem arapskoga i besprijekornim znanjem francuskoga, da mu poka- že kuću i vrtove. Ponašala se prema njemu plaho i brižno kao prema sinu jedincu. Njegovo iskreno zanimanje i žarka želja za učenjem ispunile su je osjećajima zahvalnosti koji su je iznenadili. Bilo je to apsurdno; doduše, još ni jedan stranac nije pokazao želju da ih proučava i ocijeni, nije pokazao zanimanje za njihov jezik, vjeru i običaje. I premda je Mountoliveovo ponašanje bilo savršeno, slabo se svladavao. Hodali su ružičnjakom slušajući jedno drugomu glas kao u snu, bez daha, gotovo kao da se guše.
Kad se te večeri oprostio i prihvatio poziv njezina muža da dođe ponovno i ostane kod njih, nje nigdje nije bilo. Sluga je prenio njezinu poruku da je boli glava i da je legla. No, čekala je njegov povratak s upornom i bojažljivom napetošću.
Dakako, te iste večeri upoznao se i s braćom, jer je Nessim toga poslijepodneva stigao iz Aleksandrije, i Mountolive je u njemu odmah prepoznao čovjeka svojega kova, osobu za koju je život bio šifra. Odmah su snažno reagirali jedan na drugoga, poput harmonije u glazbi.
I Narouz. - Gdje li je taj stari Narouz? - upitala je muža kao da se drugi sin tiče njega a ne nje, kao da je on njegov ulog u svijet. - Zaključan je u inkubatorima već četrdeset dana. Sutra se vraća. - Leili je bilo malo neugodno. - On treba biti po- ljoprivrednik u obitelji, a Nessim bankar - objasnila je Mountoliveu, porumenjevši. -
Mogu li odvesti Mountolivea da vidi Narouza na poslu? - upitala je, ponovno se okrenuvši prema mužu. - Naravno. - Mountolive bio je očaran njezinim izgovorom svojega imena. Izgovorila ga je s francuskim naglaskom, Montolif, pa mu je ono zvu- čalo nadasve romantično. Ta mu je pomisao bila također nova. Uzela ga je pod ruku, pa su prošli kroz ružičnjake i prešli nasade palma do duge i niske zgrade od nepeče- ne cigle, sagrađene ispod razine zemlje, u kojoj su bili smješteni inkubatori. Pokucali su jedanput-dvaput na spuštena vrata, ali ih je Leila na posljetku nestrpljivo gurnula i otvorila, te su ušli u uzak hodnik sa deset glinenih peći poredanih na jednoj i drugoj strani.
Zatvaraj vrata! - javio se dubok glas, i Narouz se dignuo iz paučinastoga gni- jezda i prošao kroz polumrak kako bi vidio tko su uljezi. Mountolive se malo uplašio njegova mrgodna pogleda i zečje usne i oštrine njegova glasa; unatoč njegovoj mla- dosti, činilo se da su provalili u kapelicu na stijeni, k raščupanom pustinjaku. Koža mu je bila žuta, a oči upale od duga bdjenja. No, kad ih je Narouz prepoznao, ispri- čao se i doimao se kao da mu je drago što su se potrudili kako bi ga posjetili. Odmah je ponosno i revno objasnio kako rade inkubatori, a Leila mu je taktično prepustila teren. Mountolive je već znao da je Egipat od pradavnih vremena poznat po valioni- cama pilića umjetnim izvorom topline i bilo mu je drago što će doznati više o tom postupku. U tom podzemnom hodniku punom prastare paučine i netaknute prljavšti- ne razgovarali su o metodi rada i temperaturama pod nedokučivim pogledom tamnih očiju žene koja je proučavala njihove potpuno različite vanjštine i ponašanje, njihove glasove. Narouzove lijepe oči bile su sada živahne i blistave od užitka. Živo zanima- nje njihova gosta kao da ih je obojicu uzbudilo, te je sve opširno objasnio, pa i ne- običnu metodu provjere temperature jaja, kad se, u nedostatku termometra, jaje jed- nostavno stavi na oko.
Kasnije, dok se s Leilom vraćao kroz ružičnjak, Mountolive je rekao: - Kako li je samo drag vaš sin. - A Leila je neočekivano porumenjela i spustila glavu. - Grize nas savjest što mu nismo na vrijeme dali sašiti rascijep na usnici - rekla je glasom punim ganuća. - A poslije su ga seoska djeca zadirkivala, zvala ga devom, i to ga je boljelo. Jeste li znali da je devina usna također rascijepljena? Niste? Ali, jest. Narouz se mora i te kako boriti. - Mladić koji je uz nju hodao iznenada osjeti bolnu sućut prema njoj. No, jezik mu se zavezao. A zatim je te večeri nestala.
U početku su ga zbunili vlastiti osjećaji, ali nije bio naviknut na samopromatranje i nisu mu bila poznata, ako se tako može reći, prirođena svojstva vlastite ličnosti - jednom riječju, budući da je bio mlad, uspješno je odbacio osjećaje. (Sve je to poslije ozbiljno ponavljao u mislima, dozivao u sjećanje svaku pojedinost dok se brijao ispred staromodna zrcala ili dok je vezao kravatu. Sve je to kao opsjednut ponavljao i ponavljao, kao da želi posredno pobuditi sav taj novi raspon osjećaja što ih je Leila oslobodila u njemu i zavladati njima. Povremeno bi tiho kroza zube opsovao »k vra-
gu!« kao da se sjeća strašne nesreće. Neugodno je kad te netko prisili na odrastanje. Uzbudljivo je sazrijevati. Kolebao se između straha i groteskna ushićenja.)
Na poticaj njezina muža često su jahali u pustinji, i jedne noći pri punoj mjeseči- ni, dok su ležali na dini, koju je vjetar blago napuhao u hrpu dajući joj obrise snijega ili burmuta, iznenada se suočio s jednom novom Leilom. Bili su večerali i razgovara- li pri sablasnu svjetlu. - Čekajte - iznenada je rekla. - Imate mrvicu na usni. - I, nagnuvši se prema njemu, nježno ju je skinula jezikom. Načas je osjetio malen, to- pao jezik egipatske mačke na donjoj usni. (Kad god se toga sjetio, uvijek bi opsovao
»k vragu!«) Zatim je problijedio i činilo mu se da će se onesvijestiti. No, bila je vrlo blizu, bezazleno blizu, smješkajući se i nabirući nos, pa ju je samo mogao zagrliti, posrćući prema njoj kao čovjek koji je naletio na zrcalo. Njihovi šaputavi likovi sastaše se poput odraza na površini jezera. Njegove se misli raspršiše u tisuću koma- da i na krilima odletješe u pustinju koja ih je okruživala. Čin kojim su postali lju- bavnici bio je vrlo jednostavan i obavljen očito bez predumišljaja, pa neko vrijeme nije gotovo ni znao što se dogodilo. Kad je shvatio, odmah je pokazao koliko je mlad, jer je promucao: - Zašto baš ja, Leila? - kao da je sav svijet bio pred njom pa je mogla birati. I začudio se kad je legla i ponovila njegove riječi, i to se doimalo po- put glazbene ironije; dječački ton u njegovu pitanju doista ju je razljutio. - Zašto ti? Zato. - A zatim je, na Mountoliveovo iznenađenje, odrecitirala tihim, slatkim glasom riječi jednoga od svojih najdražih pisaca.
Otvaraju nam se sudbinski putovi... ono najviše što jedan narod može prihvatiti ili odbiti. Naša je rasa još nepokvarena; rasa od najbolje sjevernjačke krvi. Još nismo nemoralni, još smo sposobni čvrsto vladati i dostojanstveno slušati. Učili su nas vjeri u čisto milosrđe, a mi je sada moramo konačno iznevjeriti ili je naučiti braniti ispu- njenjem. I bogati smo naslijeđem časti, zavještane nam tisućljetnom plemenitom po- viješću, i morali bismo svakodnevno žudjeti za tim da je povećavamo s plemeni- tom hlepnjom kako bi Englezi, ako je grijeh žudjeti za čašću, postali najgrešnije duše na ovomu svijetu.
Mountolive je slušao njezin glas zaprepašteno, sućutno i posramljeno. Bilo je jasno da u njemu gleda prototip naroda koji sada živi samo u njezinoj mašti. Ljubila je i prigrlila uljepšanu predodžbu Engleske. To mu je bio najneobičniji doživljaj u ži- votu. Osjetio je kako mu suze naviru na oči dok je nastavljala veličanstveni govor prilagođavajući svoj jasni glas melodiji proze. - Hoćete li, vi mladići Engleske, po- novno pretvoriti svoju zemlju u prijestolje kraljeva, otok kraljevskoga žezla, izvor svjetlosti za sav svijet, središte mira; gospodaricu znanja i umjetnosti; vjernu čuvari- cu velikih uspomena usred bezobzirnih i prolaznih vizija; vjernu sluškinju vremenski potvrđenih načela unatoč iskušenju pustih eksperimenata i razuzdanih želja; u zemlju okruženu okrutnim i bučnim ljubomorama naroda, štovanu zbog njezine hrabrosti, zbog dobronamjernosti prema ljudima? - Riječi su stale odzvanjati u njegovoj luba-
nji.

Dosta! Dosta! - oštro je povikao. - Mi više nismo takvi, Leila. - Bio je to besmislen, knjigama nakljukan san koji je ta Koptkinja otkrila i protumačila. Činilo mu se kao da su svi ti zagrljaji dobiveni pod lažnim izgovorom... kao da njezine apsurdne misli sve umanjuju, svode razmjere na nešto mračno i nestvarno poput, re- cimo, dogovora sa ženom s ulice. Možete li se zaljubiti u kameni kip mrtva križara?
Pitao si me zašto - rekla je prezirno. - Zato - uzdahnula je - što si Englez, vjero- jatno. - (Kad god je taj prizor dozvao u sjećanje, iznenadio se i svoje je čuđenje mo- gao samo izraziti psovkom »k vragu!«)
A zatim, poput svih neiskusnih ljubavnika otkako je svijeta i vijeka, nije se zado- voljio stvarnim stanjem; morao je sve istražiti i svjesno ocijeniti. Svi su njezini odgo- vori bili nepredvidivi. Ako je spomenuo njezina muža, odmah se razljutila, prekinula ga i ošinula iskrenošću: - Volim ga. Neću da se o njemu govori s omalovažavanjem. Plemenit je i ne bih ga nikada mogla povrijediti.
Ali... ali... - mucao je mladi Mountolive, a ona se nasmijala njegovoj zbunjenosti i ponovno ga zagrlila. - Budalo. Davide, budalo! On mi je sam rekao da te uzmem za ljubavnika. Razmisli... Nije li mudar na svoj način? U strahu da me nesretnom slu- čajnošću potpuno ne izgubi? Zar nisi nikada bio gladan ljubavi? Ne znaš li kako je ljubav opasna? - Nije znao.
Što bi, zaboga, Englez trebao učiniti s tim čudnim tokovima misli, s tim zbrkanim i proturječnim odanostima? Bio je zapanjen. - Samo se ne smijem zaljubiti i neću. - Je li stoga odlučila da u Mountoliveu voli Englesku više negoli samoga Mountoli- vea? Nije našao odgovora na to pitanje. Granice njegove nedozrelosti sputale su mu jezik. Sklopio je oči i činilo mu se da pada natraške u nekakav tamni prostor. A Le- ila, koja je to naslutila, otkrila je u njemu nevinost koja je sama po sebi bila simpatič- na: nakanila je učiniti od njega muškarca koristeći se svom ženskom toplinom, svom otvorenošću. On je za nju bio i ljubavnik i nesretno dijete koje je mogla voditi do zrelosti. Samo što će ona morati (zacijelo je u sebi jasno postavila uvjet) pripaziti da on ne osjeti nikakvo negodovanje zbog toga tutorstva. Stoga je skrivala svoje iskustvo i bila za njega gotovo partnerica njegovih godina, njegova suučesnica u dje- lu, koje se nekako doimalo vrlo nedužno, besprijekorno, pa se njegov osjećaj krivnje gotovo uspavao te je kroz nju počeo crpsti novu odlučnost i samopouzdanje. I s istom je odlučnošću rekao sam sebi da i on mora poštovati njezine uvjete i da se ne smije zaljubiti, ali takvo je razdvajanje nemoguće mladim ljudima. Nije mogao razli- kovati svoje razne emotivne potrebe, razlikovati strast i ljubav od romantike koja se hrani samoljubljem. Gušila ga je žudnja. Nije ju mogao odrediti. A engleski ga je od- goj kočio na svakom koraku. Nije mogao osjećati ni sreću a da ne osjeća krivnju. No sve to nije svjesno znao; samo je nejasno slutio da je otkrio u njoj više od ljubavnice,
više od suučesnice. Leila nije bila samo iskusnija; na svoje najveće negodovanje, otkrio je da je ona čak načitanija i obavještenija od njega, na njegovu jeziku. No, kao uzorna partnerica i ljubavnica, nikada nije dopustila da on to osjeti. Kao iskusna žena bila je vrlo domišljata. Uvijek je nalazila utočište u nježnosti koju je izražavala izazivajući ga. Korila bi njegovo neznanje i pobuđivala u njemu znatiželju. Ï za- bavljao ju je učinak njezine strasti na njega - ti poljupci koji su gorjeli poput sline na vrućem željezu. Njezinim je očima ponovno gledao Egipat, ali kao zemlju bogatiju novom dimenzijom. Sada je shvatio da svladati jezik ne znači ništa, jer Leila mu je otkrila kako je znanje šuplje u usporedbi s razumijevanjem.
Po navici je uvijek sve uporno bilježio, pa je poslije njihovih dugih jahanja njegov džepni rokovnik nabubrio od podataka, ali to su uvijek bili podaci u vezi sa zemljom, jer se nije usudio zapisati ni jednu jedinu riječ o svojim osjećajima, pa ni Leilino ime. Otprilike ovako:
Nedjelja. Jašući kroz siromašno, prljavo selo, moja pratilja pokazivala mi je zna- kove, nalik na klinasto pismo, urezane u zidove kuća i upitala me mogu li ih pročita- ti. Rekao sam poput glupana da ne znam, ali da su možda amharski? Smijeh. Objašnjenje: časni pokućarac, koji putuje kroz selo svakih šest mjeseci, nosi posebnu kanu iz Medine, koju ovdje nadasve cijene zbog njezine veze sa tim svetim gradom. Ljudi su uglavnom presiromašni da je plate, pa im on daje kredit, ali kako on ili oni ne bi zaboravili, urezuje krhotinom rovaš na glinenom zidu.
Ponedjeljak. Ali kaže da su meteori kamenje što ih bacaju anđeli na nebu kako bi otjerali zle džinove{6} kad pokušavaju prisluškivati razgovore u Raju i doznati tajne budućnosti. Svi se Arapi boje pustinje, pa i beduini. Čudno.
Također: stanka u razgovoru za koju kod nas kažemo da »anđeli prolaze«, Arapi dočekuju na drugi način. Nakon trenutka šutnje jedan kaže: - Wahed Dhu - ili - Bog je jedan - zatim svi gorljivo odgovore: - Lâ ilâhe illa-llâh - ili - Nema boga do jedi- nog Alaha - i tek tada nastavlja se razgovor. Ti mali običaji nadasve su simpatični.
Također: moj domaćin rabi neobičan izričaj kad govori o povlačenju iz poslovno- ga života. On to zove »stvaranjem duše«.
Također: nikada nisam kušao jemensku kavu s malo ambre. Izvrsna je.
Također: Mohammed Shebab ponudio mi je, kad smo se upoznali, malo jasminova mirisa iz bočice sa staklenim čepom - onako kako bismo mi u Europi nekomu ponu- dili cigaretu.
Također: oni vole ptice. Na jednom ruševnom groblju vidio sam grobove s malim zdjelicama namijenjenim pticama, urezanim u mramoru, i moja mi je pratilja rekla da ih seoske žene petkom pune vodom.
Također: Ali, crni upravitelj imanja, golemi eunuh, rekao mi je da se strahovito
boje plavih očiju i crvene kose, jer su to zli znaci. Čudno je da su plave oči najod- bojnija crta anđela ispitivača u Kur’anu.
Tako je mladi Mountolive zapisao i razmišljao o čudnim običajima ljudi među koje je došao živjeti, savjesno i kako dolikuje istraživaču načina života koji je tako daleko od njegova; zapisivao je to i u zanosu da nađe poetsku sukladnost između zbi- lje i slike o Istoku koju je u mašti sagradio čitajući o njemu. Između njih bilo je ma- nje razlike negoli između dvostrukih slika što ih je Leila, čini se, nosila u sebi - između poetske predodžbe o Engleskoj i njezina uzorka, plaha i umnogome ne- iskusna mladića kojega je uzela za ljubavnika. No, on nije bio potpuna budala; pri- mao je dvije najvažnije poduke u životu: kako pošteno ljubiti i razmišljati.
Međutim, bilo je drugih zgoda i prizora koji su ga ganuli i uzbudili na drugi na- čin. Jednoga dana svi su odjahali preko plantaža kako bi posjetili staru dadilju Hali- mu koja je sada živjela u časnoj mirovini. Bila je glavna dadilja dječaka i njihova pratilja u ranom djetinjstvu. - Čak ih je dojila kad mi je mlijeko presušilo - objasnila je Leila.
Narouz je promuklo zahihotao. - Bila je naša »žvakačica« - objasnio je Mountoli- veu. - Znate li što je to? - U Egiptu su u to vrijeme djecu hranili sluge čija je dužnost bila prožvakati hranu, a zatim im je dati na žličicu.
Halima je bila oslobođena crna robinja iz Sudana, a sada je i ona »stvarala dušu« u kućici od pletena šiblja između polja šećerne trske, u sretnom okruženju bezbrojne djece i unučadi. Bilo joj je nemoguće odrediti godine. Bila je neizrecivo sretna što vidi mlade Hosnanijeve, a Mountolive je bio ganut prizorom kad su obojica sjahali i poletjeli joj u zagrljaj. Ni Leila nije bila manje srdačna. A kad se stara crnkinja sa- brala, htjela je svakako izvesti kratak ples u čast posjetitelja; začudo, ples nije bio neprivlačan. Svi su stajali oko nje i srdačno pljeskali po taktu dok se ona okretala, najprije na jednoj a zatim na drugoj peti; kad je njezina pjesma završila, ponovno su se grlili i smijali. Ta neafektirana i spontana nježnost ushitila je Mountolivea, pa je pogledao svoju ljubavnicu blistavim očima u kojima nije pročitala samo ljubav nego i novo poštovanje. Umirao je od želje da bude s njom nasamo, da je zagrli; no po- zorno je slušao dok mu je stara Halima pričala o dobrim osobinama obitelji Hosnani i o tome kako su joj omogućili da dvaput posjeti Sveti grad kao priznanje za njezi- nu službu. Nježno je držala ruku na Narouzovu rukavu dok je govorila, gledajući od vremena do vremena u njegovo lice s privrženošću životinje. Zatim, kada je iz prašne stare lovačke torbe, koju je uvijek nosio sa sobom, izvadio sve darove što su ih ponijeli za nju, njezinim su se starim licem izmjenjivali smiješak i zaprepaštenje kao pomrčine Mjeseca. Plakala je.
Bilo je i drugih prizora, možda manje ugodnih, ali ipak tipičnih egipatskih mo- eurs. Jednoga ranog jutra bio je svjedokom zgode na dvorištu ispod svojega prozora.
Tamnoputi mladić stajao je ispred sada drukčijega Narouza i namrgođeno, ali sa sve manje hrabrosti, gledao u Narouzove plave oči. Mountolive je već bio čuo riječi: - Gospodaru, nisam lagao. - Dok je ležao čitajući, čuo je kako ih je dvaput tiho i jasno ponovio; ustao je i prišao prozoru baš u trenutku kad je Narouz tihim, upornim gla- som, kroz stisnute usne, ponovno prosiktao riječi: - Opet si lagao - i pritom obavio čin čija ga je putena brutalnost uzbudila; gledao je svojega domaćina kako izvlači nož iz pojasa i odsijeca mladiću komadić ušne resice - polako i doista nježno, onako kako se vinogradarskim nožićem odsijeca grozd sa stabljike. Mlaz krvi potekao je niz slugin vrat, ali je on mirno stajao. - Sada idi - đavolski je prosiktao Narouz - i reci ocu da ću ti za svaku laž odrezati komad mesa sve dok ne dođemo do pravoga dijela, onoga dijela koji ne laže. - Mladić je iznenada potrčao posrćući i nestao teško dišući. Narouz je obrisao oštricu o vrećaste hlače i pošao uza stube zviždeći. Mo- untolive bio je opčinjen!
A zatim (raznovrsnost tih zgoda zbunjivala ga je više od svega), toga istog posli- jepodneva, dok je jahao s Narouzom, stigli su na granicu posjeda, tamo gdje je poči- njala pustinja, i došli do golema svetoga drveta na koje su seljaci, bolesni ili bez dje- ce, vješali svakakve zavjetne darove; na svakoj grančici kao da je izrasla stotina lepršavih krpica. U blizini je bilo svetište nekakva starog pustinjaka, odavno mrtvog, čije je ime bilo čak zaboravljeno, a pamtilo ga je možda samo nekoliko prastarih se- ljana. Međutim, njegov je ruševni grob još bio i muslimansko i koptsko mjesto hodo- čašća i zagovora; i kad su ondje sjahali, Narouz je rekao najprirodnijim glasom na svijetu: - Ovdje se uvijek molim... Hajde da se zajedno pomolimo, ha? - Mountolive se zbunio, ali je bez riječi sjahao. Stajali su jedan do drugoga ispred malenoga, prašna groba zaboravljenoga sveca - Narouz očiju uprtih u nebo s izrazom demonske poniznosti na licu, a Mountolive je oponašao tu pozu, skupio ruke i položio ih na prsa. Zatim su obojica pognuli glave i pomolili se, a tada je Narouz glasno izbacio dah uz dugo, polagano siktanje, kao od olakšanja, te stao licem spuštati prste kao da želi upiti blagoslov što je pritjecao iz molitve. Mountolive ga je oponašao, duboko potresen.
Dobro. Sad smo se pomolili - rekao je Narouz odlučno kad su uzjahali i otputili se preko polja koja su mirno počivala pod suncem; samo su tlačne crpke sisale i soptale pumpajući jezersku vodu u kanale za navodnjavanje. Na kraju dugih sjenovi- tih plantaža susreli su se s još jednim, poznatijim zvukom - šumom drvenih vodenih kotača, egipatskih sakija,{7} i Narouz je zadovoljno naćulio uho prema vjetru. - Slu- šajte - rekao je - slušajte sakije. Znate li njihovu povijest? Barem ono što seljani pri- čaju? Aleksandar Makedonski imao je magareće uši, ali samo je jedna osoba znala njegovu tajnu. Njegov brijač koji je bio Grk. Teško je sačuvati tajnu ako si Grk! Sto- ga je brijač da olakša dušu otišao na polje i rekao to sakiji; odonda sakije tužno dovi- kuju jedna drugoj: »U Aleksandra magareće uši!« Nije li to čudno? Nessim kaže da
je u jednom aleksandrijskom muzeju portret Aleksandra s Amonovim rogovima, pa je možda ta priča preživjela od toga vremena. Tko zna?
Neko su vrijeme jahali u tišini. - Mrzim pomisao da vas moram napustiti idućega tjedna - rekao je Mountolive. - Bilo je divno. - Na Narouzovu se licu pojavio čudan izraz, mješavina dvojbe i nelagodne radosti, među koje se umiješala i životinjska kivnost, koju je Mountolive u sebi objasnio ljubomorom - možda ljubomorom na majku? Znatiželjno je promatrao taj strogi profil, ne znajući ni sam kako da sve to protumači. Napokon, Leiline stvari ticale su se samo nje, nije li tako? Ili su dužnosti i sklonosti u obitelji Hosnani bile vrlo tijesno povezane, pa je njihova ljubavna veza nekako djelovala na osjećaj za obitelj? Rado bi bio o tome otvoreno razgovarao s braćom. Barem Nessim bi ga razumio i suosjećao s njim, ali pri pomisli na Narouza počeo je dvojiti. Mlađi brat - njemu se nekako ne može potpuno vjerovati. Početni ugođaj zahvalnosti i oduševljenja gostom neznatno se promijenio - premda nije bilo ni najmanjeg traga neprijateljstva ili hladnoće. Ne, bilo je to nešto složenije, neodre- đenije. Možda je sam sve to iskonstruirao, iznenada je pomislio Mountolive, zbog vlastita osjećaja krivnje? Pitao se to dok je promatrao tamni, oštri Narouzov profil. Obuzet tom mišlju, jahao je pokraj njega.
Nije, dakako, mogao otkriti što zaokuplja misli mlađega brata, jer se jedne noći prije nekoliko tjedana dogodilo nešto što on nije znao dok su ukućani spavali. Katka- da bi se invalidu prohtjelo da ostane budan dulje negoli obično, sjedi na balkonu u kolicima i čita - obično nekakav priručnik o upravljanju imanjem, o šumarstvu ili o nečemu sličnom. Tada bi se revni Narouz smjestio na divanu u susjednoj sobi i če- kao, strpljivo poput psa, znak kako bi pomogao ocu da legne; on nije nikada čitao ni knjige ni novine ako baš nije morao. No, uživao bi ležati pri žutom svjetlu svje- tiljke, čačkati zube šibicom i predati se mislima sve dok ne bi začuo promukli, raz- dražljivi očev poziv.
One je noći zacijelo zadrijemao. Kad se probudio, posvuda je, na njegovo iznena- đenje, bilo tamno. Blistava mjesečina preplavila je sobu i balkon, ali svjetla je ugasi- la nepoznata ruka. Trgnuo se. Začudo, na balkonu nije bilo nikoga. Narouz je načas pomislio da sanja, jer otac još nikada nije sam otišao spavati. Dok je stajao na mjese- čini, boreći se protiv zbunjenosti i sumnje, učinilo mu se da čuje zvuk gumenih kota- ča invalidskih kolica na drvenim daskama bolesnikove spavaće sobe. Bilo je to zapa- njujuće odstupanje od prihvaćene kolotečine. Sav zaprepašten, ušao je u hodnik i prešao ga na prstima. Vrata očeve sobe bila su otvorena. Zagledao se unutra. Soba je bila osvijetljena mjesečinom. Čuo je kako kotači udaraju po komodi i prsti grebu da napipaju ručicu na ladici. Zatim je čuo izvlačenje ladice, a tada ga je obuzeo strah jer se sjetio da je unutra stari očev colt. Ukočio se i zanijemio kad je čuo škljocanje zatvarača i nedvojben zvuk šuškanja papira - zvuk koji je odmah protumačio po pamćenju. Zatim tiho, precizno škljocanje patrona pri spuštanju u ležišta. Činilo se
da je zarobljen u jednom od onih snova kad čovjek trči svom snagom, a ne može se pomaknuti s mjesta. Kad je zatvarač škljocnuo i zatvorio se i oružje bilo sklopljeno, Narouz se sabrao i htio upasti u sobu, ali je ustanovio da se ne može pomaknuti. Utrnula su mu leđa, i osjetio je kako mu se zatiljak nakostriješio. Svladan jednom od onih groznih sputanosti iz ranoga djetinjstva, mogao je samo napraviti jedan jedini polagani korak naprijed i stati na pragu stisnutih zubi pazeći da ne zaškrguću.
Mjesečina je padala ravno na zrcalo, i pri odrazu svjetla vidio je oca kako uspravno sjedi u kolicima, suočen s vlastitim likom, s izrazom lica kakav Narouz još nikada nije vidio. Bilo je bezizražajno i nepomično, i na tom sablasnom svjetlu, koje se odražavalo s velikoga zidnog zrcala, doimalo se kao da je lišeno svih ljudskih osjećaja, očišćeno od svih emocija koje su ga stalno ispijale. Mlađi sin zurio je kao hipnotiziran. (Jednom, u ranom djetinjstvu, vidio je nešto slično - ali ne tako kruto, ne tako nestvarno, ali ipak slično. Bilo je to kad je njegov otac opisivao smrt zlog upravitelja Mahmouda. Rekao je sumornim glasom: - Pa su onda došli i svezali ga za drvo. Et on lui a coupé les choses{8} i strpali mu ih u usta. - Dok je bio dijete, Narouzu je bilo dovoljno da ponovi te riječi i sjeti se izražaja očeva lica, i odmah bi se našao na rubu nesvjestice. Sada mu se ta zgoda vratila u sjećanje i strah se udvostručio kad je vidio invalida suočenoga sa samim sobom u odrazu pri mjesečini, vidio ga kako polako diže pištolj i cilja, ali ne u svoju sljepoočicu, nego u zrcalo, dok je ponavljao promuklim, kreštavim glasom: - I ako se ona sada zaljubi, znaš što ti je činiti.)
Tada je zavladala tišina, a zatim tek jedan suhi, tegobni jecaj. Narouz je osjetio kako mu suze samilosnice naviru na oči, ali čarolija ga je još sputavala; nije se mo- gao ni pokrenuti ni progovoriti, a niti glasno zajecati. Očeva je glava poniknula na prsa, a ruka s revolverom klonula; a zatim je Narouz čuo tih udarac cijevi o pod. Duga, uzbudljiva tišina zavladala je u sobi, u hodniku, na balkonu, posvuda u vrtovi- ma - tišina od olakšanja koja je ponovno omogućila zarobljenoj krvi da poteče u nje- govo srce i žile. (Leila se negdje, uzdišući, zacijelo okrenula u snu gurajući ospore- ne bijele ruke na hladno mjesto između jastuka.) Zujao je jedan jedini komarac. Ča- rolija se raspršila.
Narouz se povukao hodnikom na balkon na kojemu se načas zaustavio boreći se sa suzama, a zatim je viknuo: - Oče! - Glas mu je bio kreštav i nervozan - glas ško- larca. Svjetlo u očevoj sobi smjesta se upalilo, ladica zatvorila, a na drvenu podu čulo se kotrljanje gumenih kotača. Malo je pričekao, a tada čuo poznato naprasito re- žanje Narouz, i odmah je znao da je sve u redu. Obrisao je nos rukavom i požurio u spavaću sobu. Otac je sjedio licem prema vratima, s knjigom na koljenima. - Lijena životinjo - rekao je. - Nisam te mogao probuditi.
Oprosti - rekao je Narouz. Odjednom se razvedrio. Njegovo je olakšanje bilo tako veliko da se iznenada poželio poniziti, da ga se grdi, vrijeđa. - Ja sam lijena ži-
votinja, nemarna svinja, nisam vrijedan ni zrnca soli - rekao je gorljivo, nadajući se kako će potaknuti oca na još jače uvrede i prijekore. Smiješio se. Htio se razbludno predati bijesu bolesna čovjeka.
Odnesi me u krevet - kratko je rekao invalid, i njegov se sin sagnuo s pohotnom nježnošću kako bi podignuo to ispijeno tijelo iz kolica, s neizrecivim olakšanjem da u njemu još ima daha...
No, odakle bi Mountolive sve to znao? U Narouzu je zapazio samo suzdržanost koje nije bilo u blago nasmiješenu Nessimu. A Narouzov otac ... Mountolive je iskre- no bio potresen njegovim izgledom, njegovom bolesnom, klonulom glavom i samo- sažaljenjem kojim je odisao njegov glas. Na nesreću, zbio se još jedan sukob koji je nekako trebalo riješiti, i ovaj put Mountolive je nesvjesno dao povoda jednim od onih gafova kojih se diplomati boje i groze više od ijednog soja ljudi, pa od sjećanja na njega ne mogu godinama spavati. Bila je to smiješna pogreška, ali je bolesniku dala povoda za provalu gnjeva, svojstvenu za njega, kako je zapazio Mountolive. Sve se to zbilo za stolom, za jednom večerom, i u početku se društvo tome vedro smijalo i nije bilo nikakve gorčine u sve širem krugu njihova zajedničkog raspolože- nja, samo ga je Leila sa smiješkom prekorila: - Ali, dragi moj Davide, mi nismo muslimani nego kršćani kao i vi. On je to, dakako, znao; kako su mu se mogle omaknuti te riječi? Bila je to jedna od onih groznih primjedaba koje se čine, pošto ih izgovorite, ne samo neoprostivima nego i nepopravljivima. Međutim, Nessima kao da je to prije razvedrilo negoli uvrijedilo i, taktičan kakav je bio, nije se mogao glasno nasmijati a da pritom ne dotakne prijateljevu ruku kako Mountolive ne bi sti- gao pomisliti da se on smije njemu a ne njegovoj pogrešci. Ipak, kad je smijeh zamro, svjesno je spoznao da je, gledajući kameno lice čovjeka u kolicima koji se je- dini nije smijao, otvorio ranu. - Ne vidim što je smiješno. - Njegovi su prsti prebirali po blistavim rukohvatima. - Baš ništa. Ta pogreška točno odražava britansko staja- lište... stajalište protiv kojega se mi Kopti uvijek moramo boriti. Između nas i musli- mana u Egiptu nije nikada bilo razlike prije dolaska Britanaca. Britanci su naučili muslimane da mrze Kopte i provode diskriminaciju protiv njih. Da, Mountolive, Bri- tanci. Obratite pozornost na moje riječi.
Žao mi je - promucao je Mountolive, još pokušavajući okajati svoj gaf.
Meni nije - rekao je bolesnik. - Dobro da otvoreno spominjemo ta pitanja, jer ih mi Kopti osjećamo tu unutra, u dubini srca. Britanci su naveli muslimane da nas potlače. Proučite Visoko povjerenstvo. Razgovarajte sa svojim sunarodnjacima ondje i čut ćete koliko nas mrze i preziru. Time su zarazili i muslimane.
Nije valjda tako, gospodine! - rekao je Mountolive izmučen ispričavanjima.
Tako je - svečano je potvrdio bolesnik kimajući glavom na vratu nalik na slomljenu grančicu. - Znamo istinu. - Leila je napravila nehotičnu gestu, gotovo dala
znak, kao da time želi ušutkati muža prije negoli se upusti u tiradu, ali on se nije na nju obazirao. Naslonio se žvačući komad kruha, a zatim gotovo nerazgovjetno nasta- vio: - A što znate vi, što ikoji Englez zna o Koptima i što je njih briga za Kopte? Opskurni krivovjernici, misle, iskvareni jezik, s liturgijom beznadno zbrkanom zbog arapskoga i grčkog utjecaja. Oduvijek je tako. Kad je u Prvom križarskom ratu osvojen Jeruzalem, izričito je naređeno da ni jedan Kopt ne smije u grad... naš Sveti grad. Tako su malo ti zapadni kršćani mogli razlikovati muslimane koji su ih porazili kod Askalona od Kopta... jedine grane kršćanske Crkve koja se potpuno integrirala u Istok! A tada je vaš dobri salisburyjski biskup otvoreno rekao da istočne kršćane smatra gorim od nevjernika, pa su ih vaši križari veselo poklali. - Izraz gorčine pretvorio se u okrutan osmijeh koji je načas ozario njegovo lice. Zatim se vratio uobičajeni zlovoljni, podmukli izraz i, oblizavši usne, starac se ponovno bacio na raspravu o toj temi koja je, Mountolive je iznenada spoznao, izjedala bolesnikove tajne misli od prvoga dana njegova posjeta. Sav taj razgovor nakupio se u njemu, pa je samo čekao trenutak da ga načne. Narouz je sućutno i zadivljeno promatrao oca, na njegovu se licu zrcalilo ono što je osjećao čuvši rečeno - ponos riječima naš Sveti grad, gnjev na riječi gori od nevjernika. Leila je sjedila blijeda i zadubljena u misli gledajući prema balkonu; samo se Nessim doimao ozbiljno, a ipak bezbrižno. Pro- matrao je oca suosjećajno i s poštovanjem, ali bez vidljivih emocija. Još se ob- zirno smiješio.
Znate li kako nas oni... muslimani... zovu? - Glava mu se ponovno zanjihala. - Reći ću vam. Gins Pharoony. Da, mi smo genus Pharaonicus - pravi potomci drevne, prave egipatske jezgre. Mi sebe nazivamo Giptima - starim Egipćanima. No, mi smo kršćani kao i vi, samo kršćani najstarijega i najčistijeg soja. I sve vrijeme ostali smo mozak Egipta - čak u doba kediva. Unatoč progonima, ovdje smo sačuvali časno mjesto; ovdje se oduvijek poštuje naše kršćanstvo. Ovdje u Egiptu, ne ondje u Europi. Da, muslimani koji mrze Grke i Židove priznaju u nama Koptima prave po- tomke stare egipatske loze. Kad je Mehmed Ali došao u Egipat, povjerio je sve fi- nancijske poslove u koptske ruke. To je učinio i Ismail-paša, njegov nasljednik. I uvijek ćete iznova ustanoviti da smo Egiptom praktički vladali mi, prezreni Kopti, jer smo bili bogatiji mozgom i čestitošću od drugih. Štoviše, kad je Mehmed Ali do- šao ovamo, ustanovio je da sve državne poslove vodi Kopt pa ga je imenovao veli- kim vezirom.
Ibrahim E. Gohari - rekao je Narouz, likujući poput školarca koji je dobro na- učio lekciju.
Točno - uzviknuo je njegov otac, likujući kao i on. - Bio je jedini Egipćanin koji je smio pušiti lulu u nazočnosti prvoga kediva. Jedan Kopt!
Mountolive je proklinjao pogrešku zbog koje je sada morao slušati propovijed, ali
ju je ipak slušao s velikom pozornošću. Očito su taj jad osjećali duboko u srcu. - A komu se Mehmed Ali obratio kad je umro Gohari?
Ghaliju Dossu - ponovno je oduševljeno rekao Narouz.
Točno. Kao ministar financija imao je potpunu vlast nad prihodima i porezima. Kopt. Još jedan Kopt. A njegov sin Basileus dobio je naslov bega i postao tajni savjetnik. Ti su ljudi časno vladali Egiptom i mnogi su bili visoki dužnosnici.
Sedarous Takla u Esnehu - rekao je Narouz - Shehata Hasaballah u Assioutu, Girgis Yacoub u Beni Souefu. - Oči su mu blistale dok je govorio pa je, poput zmije na toplini, uživao odobravajući ocu. - Da! - vikao je invalid, udarajući rukom po ko- licima. - Da! Čak su i pod Saidom i Ismailom Kopti imali važnu ulogu. Javni tužitelj u svim pokrajinama bio je Kopt. Shvaćate li što to znači? Imati takvo povjerenje u kršćansku manjinu? Muslimani su nas znali, znali su da smo prvenstveno Egipćani, a tek onda kršćani. Kršćanski Egipćani... Jeste li vi Britanci sa svojim romantičnim idejama o muslimanima ikada pomislili što znače te riječi? Jedini kršćanski ori- jentalci potpuno integrirani u muslimansku državu? Nijemci bi sanjali o takvu ključu za Egipat, nije li tako? Posvuda kršćani na povjerljivim položajima, na ključnim mjestima kao mudiri,{9} namjesnici i tako dalje. Za vrijeme Ismaila Kopt je bio mi- nistar rata.
Ayad-beg Hanna - rekao je Narouz radosno.
Tako je. A i pod Arabi-pašom Kopt je bio ministar pravosuđa. I veliki dvorski meštar. Obojica Kopti. I drugi, mnogi drugi.
Kako se sve to promijenilo? - mirno je upitao Mountolive, a bolesnik se uspra- vio u svojim pokrivačima, upro drhtavi prst u svojega gosta i rekao: - Britanci su to promijenili zbog mržnje prema Koptima. Gorst je uspostavio diplomatsko prija- teljstvo s kedivom Abbasom, i zbog njegovih spletaka ni jedan Kopt više nije bio bli- zu dvora niti u službama ministarstava. I doista, da ste razgovarali s ljudima u okru- ženju toga pokvarena i surova čovjeka kojega su podržavali Britanci, pomislili biste da je kršćanski dio stanovništva bio neprijatelj. Dopustite mi da vam sada nešto pro- čitam. - Uto je Narouz, brzo poput dobro uvježbana sluge, odjurio u susjednu sobu i vratio s knjigom iz koje je virila oznaka. Otvorio ju je na očevu krilu i munjevito se vratio na svoje mjesto. Pročistivši grlo, bolesnik je stao čitati hrapavim glasom:
»Kad su Britanci zavladali Egiptom, Kopti su zauzimali nekoliko najviših državnih položaja. Nije prošla ni četvrtina stoljeća i nestali su gotovo svi koptski visoki dužnosnici. U početku su bili u potpunosti zastupljeni u sudstvu, ali se postupno nji- hov broj sveo na ništicu; proces njihova uklanjanja i zatvaranja vrata novim imeno- vanjima nastavio se sve dotle dok se nije stvorilo stanje koje je dovelo do malo- dušnosti na rubu očaja!« To su riječi jednoga Engleza. Svaka mu čast da ih je napi- sao. - Bučno je sklopio knjigu i nastavio. - Danas, pod britanskom vlašću, Koptima
je uskraćen položaj guvernera, pa i mamura... upravitelja provincije. Oni koji rade za vladu prisiljeni su, štoviše, raditi u nedjelju, jer je, iz poštovanja prema muslimani- ma, petak dan molitve. Za Kopte nije bio predviđen dan za bogoslužje. Nisu do- voljno zastupljeni ni u državnim vijećima ni u odborima. Plaćaju visoke poreze za obrazovanje, ali nitko nije ništa poduzeo da se taj novac namijeni i kršćanskom obra- zovanju. Sve je islamsko. No, neću vas zamarati našim drugim brigama. Samo bih htio da shvatite zašto osjećamo da nas Britanci mrze i žele nas iskorijeniti.
Mislim da to ne može biti tako - rekao je Mountolive klonulim glasom, zapanjen otvorenošću kritike, ne znajući što bi. Sve je to za njega bilo posve novo, jer je pro- učio samo klasičnu Laneovu studiju, koja je za njega bila pravo evanđelje o Egiptu. Bolesnik je ponovno kimnuo kao da tim pokretom želi jače potkrijepiti svoje staja- lište. Kimao je i Narouz, na čijem su se licu zrcalili raznovrsni osjećaji što ih je po- budio taj razgovor. Zatim je otac upro prst u starijega sina. - Nessim - rekao je. - Pogledajte njega. Pravi je Kopt. Nadasve sposoban, suzdržan. Kakav li bi samo ures bio u egipatskoj diplomatskoj službi! Ne bi? Kao budući diplomat, vi biste to trebali bolje prosuditi od mene. Ali, ne. On će biti poslovni čovjek, jer mi Kopti zna- mo da je to besmisleno, besmisleno. - Ponovno je lupio rukom po rukohvatu kolica, a na usta mu je navrla slina.
To je bio trenutak koji je Nessim čekao, jer je uhvatio očev rukav i ponizno ga po- ljubio te, smješkajući se, rekao: - David će to ionako sve doznati. Sada je dosta. - Dobacivši majci smiješak, odobrio joj je gestu kojom je, odahnuvši, dala slugama znak da je večera gotova.
Popili su kavu u neugodnoj tišini na balkonu. Bolesnik je sjedio potišten, odvojen od ostalih, i zurio u tamu, a pokušaji da se zapodjene nevezani razgovor nisu uspjeli. Istini za volju, i sam se bolesnik stidio provale svojega bijesa. Zakleo se sam sebi da pred gostom neće načinjati tu temu, pa je znao da se svojim postupkom ogriješio o zakone gostoprimstva. No nije našao način kako da pokrpa razgovor, koji je privre- meno narušio prijateljski duh u kojemu se vodio.
Tada je ponovno Nessimova taktičnost priskočila u pomoć; odveo je Leilu i Mo- untolivea u ružičnjak u kojemu su neko vrijeme šetali šuteći, obavijeni opojnim noć- nim mirisima cvijeća. Kad su se udaljili od balkona, izvan dosega sluha, Nessim je tiho rekao: - Davide, nadam se da niste zamjerili ocu što je planuo za večerom. On sve to duboko proživljava.
Znam.
A morate znati - rekla je Leila, revno se trudeći da se oslobodi te teme i vrati uobičajeni prijateljski ugođaj - da on de facto ima pravo kako god se izrazio. Naš je položaj nezavidan, a to je samo zbog vas, Britanaca. Doista živimo kao nekakvo tajno društvo... ta najbriljantnija, nekada ključna zajednica u našoj zemlji.
Ne mogu to shvatiti - rekao je Mountolive.
Nije to tako teško - rekao je Nessim opušteno. - Ključ je Ecclesia militans. Nije li čudno da kod nas nikada nije bilo pravoga rata između Križa i Polumjeseca? To je u potpunosti zapadnoeuropska izmišljotina. A i predodžba o okrutnim muslimanskim nevjernicima. Muslimani nisu nikada progonili Kopte iz vjerskih razloga. Naprotiv, sam Kur’an kaže da se Isus štuje kao pravi prorok i da je, štoviše, Muhamedov prete- ča. Nedavno vam je Leila navela opis maloga Isusa u jednoj suri, sjećate li se? Kako udahnjuje život glinenim pticama što ih je oblikovao s drugom djecom...
Sjećam se.
Čak u Muhamedovu grobu - rekla je Leila - oduvijek jedna prazna komora čeka Isusovo tijelo. Prema proročanstvu, on treba biti pokopan u Medini, na izvoru isla- ma, sjećate li se? A ovdje u Egiptu svi muslimani osjećaju samo poštovanje i ljubav prema kršćanskom bogu. I danas. Pitajte koga hoćete, pitajte svakog mujezina. (A to je značilo: - Pitajte svakoga tko govori istinu... - jer se nečista osoba, pijanac, luđak ili žena ne smatraju prikladnima da muslimane pozivaju na molitvu.)
Vi ste u srcu ostali križari - rekao je Nessim blago, ironično, ali s istim smi- ješkom na usnama. Skrenuo je i udaljio se između ruža ostavIjujući ih same. Leila je odmah potražila prisni stisak njegove ruke. - Nemoj sebi time razbijati glavu - rekla je opušteno, drukčijim glasom. - Jednoga dana naći ćemo put natrag, s vašom pomo- ći ili bez nje! Imamo dugo pamćenje!
Sjedili su neko vrijeme na srušenu mramornom bloku razgovarajući o drugim stvarima; uzvišene teme bile su zaboravljene čim su ostali sami. - Kako je tamna noć! Vidim samo jednu zvijezdu. Znači da je sumaglica. Znaš li da u islamu svatko ima svoju zvijezdu koja se javlja kad se čovjek rodi i nestaje kad umre? Možda je to tvoja zvijezda, Davide Mountolive.
Ili tvoja.
Presvijetla je za moju. One blijede, znaš, kako čovjek stari. Moja je zacijelo posve blijeda, prešla je već srednju dob. A kad odeš od nas, bit će još bljeđa. - Zagrlili su se.
Razgovarali su o svojim nakanama da se viđaju što češće budu mogli; on je rekao da će dolaziti kad god dobije dopust. - Ali, ti nećeš biti dugo u Egiptu - rekla je s fa- talističkim smiješkom. - Ubrzo će te rasporediti. Pitam se kamo. Zaboravit ćeš nas... ali ne, Englezi ostaju uvijek vjerni starim prijateljima, nije li tako? Poljubi me.
Nemojmo sada razmišljati o tome - rekao je Mountolive. I doista, osjećao je kako nema snage hladno se suočiti s tim rastankom. - Razgovarajmo o nečem dru- gom. Slušaj, jučer sam bio u Aleksandriji i tražio darove za Alija i ostale sluge sve dok nisam našao nešto prikladno.
Što si našao?
U kovčegu na katu imao je vodu iz Meke u zapečaćenim plavim bocama, iz sveto- ga vrela Zemzema. Kanio im ih je dati za pourboires.{10} - Misliš li da će ih dobro primiti premda su od nevjernika? - upitao je zabrinuto. Leila je bila oduševljena. - Dobro si se sjetio, Davide! Kako li je to samo tipično za tebe i taktično! Oh, što ćemo mi kad ti odeš? - Osjetio je besmisleno zadovoljstvo samim sobom. Je li mo- gao zamisliti vrijeme kad se više ne budu mogli ovako grliti kao sada ili sjediti u tami, držeći se za ruke i osjećajući kako im otkucaji bìla mirno odnose vrijeme u tiši- nu... u mrtva područja proteklih događaja? Otklonio je te misli... slabo se opiru- ći britkoj oštrici istine. No, tada je ona rekla: - Ništa se ne boj. Već sam nekoliko go- dina unaprijed isplanirala naše odnose; nemoj se smijati, možda će čak biti ljepše kad prestanemo voditi ljubav i počnemo... što? Ne znam... kad počnemo razmišljati jedno o drugome neutralno; na primjer, kao ljubavnici koji su bili prisiljeni rastati se; koji možda nikada nisu smjeli postati ljubavnici; često ću ti pisati. Počet će nova vrsta odnosa.
Molim te, prestani - rekao je osjećajući kako mu se prikrada beznađe.
Zašto? - upitala je smiješeći se i spuštajući mu lake poljupce na sljepoočice. - Iskusnija sam od tebe. Vidjet ćemo. - Iza te opuštenosti raspoznao je nešto jako, otporno i trajno - samu srž iskustva koje mu je nedostajalo. Bila je hrabra, a samo hrabri mogu ostati vedri u nevolji. No, u noći uoči njegova odlaska nije, unatoč obe- ćanju, došla u njegovu sobu. Bila je dovoljno žena da poželi pojačati bol rastanka, učiniti je trajnom. Njegove umorne oči i izmučen izgled za doručkom ispunili su je nesmanjenom radošću kad je vidjela kako on pati.
Odjahala je s njim do skele kad je odlazio, ali zbog nazočnosti Nessima i Narouza nisu mogli nasamo razgovarati, i ona je ponovno bila gotovo sretna zbog toga. Zapravo, nisu jedno drugomu imali više što ni reći. Ona je nesvjesno željela izbjeći zamorno ponavljanje koje prati svaku ljubav i na posljetku je istroši. Htjela je da mu njezina slika ostane jasna i oštra u sjećanju, nepomućena, jer je samo ona shvatila da je taj rastanak uzorak, tako reći proba rastanka, i te kako konačnoga i definitivnog rastanka, s kojim je mogla zauvijek izgubiti svojega Mountolivea ostanu li povezani samo preko medija riječi i papira. Poslije desetak ljubavnih pisama čovjeku ponesta- ne novih misli. I najbogatije ljudsko iskustvo nadasve je ograničeno u mogućnostima izražavanja. Riječi ubijaju ljubav kao što ubijaju sve drugo. Leila je već nakanila po- dignuti njihov odnos na višu, bogatiju razinu; no Mountolive je još bio premlad da iskoristi ono što bi mu ona mogla ponuditi - blago mašte. Morala mu je dati vremena kako bi odrastao. Bilo joj je posve jasno da ga je i usrdno ljubila i da bi se mogla po- miriti s time da ga više nikada ne vidi. Njezina je ljubav već prevladala nestanak svo- jega objekta, bila je jača od svoje smrti! Ta misao, vrlo jasno uobličena u njezinoj glavi, davala joj je silnu nadmoć nad njim, jer on se još koprcao u uzburkanom moru
svojih nedosljednih i zbrkanih osjećaja - u čežnji, samopoštovanju i u svim drugim dječjim bolestima ljubavi u začetku, dok je ona već crpla snagu i samosvijest iz same beznadnosti svojega položaja. Njezin ponosni duh i inteligencija dali su joj novu i neslućenu snagu. I premda je jednim dijelom svojih misli tugovala za njegovim skorim odlaskom, iako joj je bilo drago što on pati, iako je bila spremna na to da ni- kada ne dočeka njegov povratak, ipak je znala da ga već posjeduje, pa joj je, koliko god to bilo paradoksalno, rastanak s njim bio gotovo lak.
Pozdravili su se pokraj skele i svi se izgrlili u dugom oproštajnom zagrljaju. Bilo je lijepo jutro, čistih zvukova, niske sumaglice koja je sputavala obrise velikoga jeze- ra. Nessim je bio poslao po automobil koji je sada stajao daleko ispod jedne palme... crna, drhtava točka. Mountolive je izbezumljeno pogledao oko sebe dok se ukrcavao na skelu - kao da želi zauvijek zadržati u sjećanju pojedinosti iz te zemlje, ta tri lica koja su mu se smiješila i poželjela mu sreću na njegovu i svojemu jeziku. - Doći ću ponovno! - uzviknuo je, ali je ona u prizvuku njegova glasa otkrila svu tjeskobu i bol. Narouz je podignuo ruku i nasmiješio se svojim iskrivljenim smiješkom, a Nessim je zagrlio Leilu oko ramena, potpuno svjestan njezinih osjećaja, premda ne bi mogao riječima izraziti i takve dvosmislene i istinske osjećaje.
Skela se otisnula. Bilo je gotovo. Završilo.

II.

U kasnu jesen dobio je postavljenje. Bio je donekle iznenađen što su ga akreditirali u poslanstvo u Pragu, jer su mu dali do znanja da se nakon duljeg obnavljanja arapsko- ga može nadati mjestu u nekom konzulatu na Istoku gdje će se njegovo posebno zna- nje pokazati korisnim. Unatoč početnom razočaranju, prihvatio je sudbinu i uključio se u složene kadrovske igre koje je izvodio Foreign Office s nadasve slatkorječivom bezličnošću. Jedina, ali slaba utjeha bila je u tome da ni kolege na tom prvom diplo- matskom mjestu nisu znali ništa više od njega o jeziku i politici te zemlje. U njegovu su uredu radila dva stručnjaka za Japan i tri specijalista za latinskoameričke poslove. Svi su se jednodušno i turobno kreveljili nad hirovitostima češkoga jezika i zurili kroz prozore u krajolike osvijetljene snijegom: svi su bili prožeti osjećajem svečane slavenske zloslutnosti. Sada je bio u diplomatskoj službi.
Bio se uspio pet-šest puta sastati s Leilom u Aleksandriji - sastanci su zbog pri- silne tajne koja ih je okruživala bili prije mučni i rastrgani negoli uzbudljivi. Trebao se osjećati poput šteneta, a osjećao se prije kao podlac. Na posjed Hosnanijevih do-
šao je još samo jedanput, nakratko, na trodnevni dopust - i ondje ga je barem zaoku- pila stara pakosna čarolija događaja i mjesta, ali vrlo kratko - poput prolaznog tinja- nja poslije velikoga požara prethodnoga proljeća. Činilo se da Leila nekako blijedi, nestaje na krivulji svijeta koji se okreće u vremenu, udaljavajući se od njegovih uspomena na nju. Istaknuto mjesto u njegovu novom životu sve su više ispunjavale skupe šarene igračke njegova profesionalnoga života - banketi, obljetnice i njemu posve novi oblici ponašanja. Koncentracija mu se sve više rasplinjavala.
Međutim, Leili je bilo drukčije; već je bila sva zaokupljena svojom pretvorbom i novom ulogom koju je zamislila i svaki dan u sebi uvježbavala i spoznala, na svoje iznenađenje, da doista nestrpljivo čeka konačni rastanak, pucanje starih veza. Poput glumca koji je nesiguran u novoj ulozi te grozničavo i tjeskobno čeka šlagvort. Čeznula je za onim čega se najviše bojala, za riječju zbogom.
No, s dolaskom njegova prvoga tužnog pisma iz Praga osjetila je kako u njoj raste novo ushićenje, jer je sada napokon znala da može slobodno posjedovati Mountoli- vea onako kako želi - s požudom u mislima. Razlika u godinama - koja se povećava- la kao jaz između plutajućih ledenih masa - brzo je odnosila njihova tijela daleko od međusobnoga dosega, daleko od dodira. Sve ono što je tijelo moglo postići svojim jezikom obećanja i milovanja nije bilo trajno, sve je to već bilo ugroženo ljepotom koja više nije bila u prvom cvatu. Leila je ipak vjerovala kako je njezina moć do- voljno jaka da ga zadrži za sebe u posebnom smislu koji je zrelosti najdraži - da je samo mogla skupiti hrabrost i zamijeniti srce razumom. Nije ni pogrešno zaključila kako njihova veza ne bi potrajala dulje od dvanaest mjeseci da su se mogli slobodno prepustiti strasti. No daljina i potreba presađivanja njihove veze u novo tlo potaknule su ih da obnove predodžbu jednoga o drugome. U njegovim se mislima predodžba o Leili nije izgubila, već je doživjela novu i uzbudljivu promjenu kad je poprimila lik na papiru. Išla je ukorak s njegovim sazrijevanjem u tim dugim, lijepo napisanim, gorljivim pismima koja su odavala samo glad, bolnu kao i sve drugo što samo tijelo može izliječiti: glad za prijateljstvom, strah od zaborava.
Iz Praga, Osla, Berna, pisma su kolala tamo i natrag, pisma deblja ili tanja, ali uvijek vjerna duhu onoga tko je njima upravljao - vjerna Leilinu živom i predanom duhu. Mountolive je smatrao kako mu ta duga pisma na toplom engleskom ili saže- tom francuskom pomažu u sazrijevanju, kako ga potiču. Usadila je ideje pokraj njega u podatno tlo profesionalnoga života u kojemu se jedva tražilo malo više od privlač- nosti i suzdržanosti - baš kao što vrtlar postavlja štapove kako bi se plemenita graho- rica mogla penjati. Ako umre jedna ljubav, na njezinu mjestu raste druga. Leila je postala njegov jedini savjetnik i osoba povjerenja, njegov jedini izvor poticaja. Kako bi zadovoljio te njezine potrebe, trudio se da piše dobrim engleskim i francuskim. Trudio se da cijeni i ono što bi inače bilo izvan sfere njegova zanimanja
slikarstvo i glazbu. Informirao se kako bi mogao informirati nju.
»Pišeš da sljedećeg mjeseca ideš u Zagreb. Molim Te, posjeti i opiši mi...«, pisala bi, ili »Kako si sretan što ćeš biti na proputovanju kroz Amsterdam; tamo je retrospektiva Kleea, koja je u francuskom tisku dobila fantastične kritike. Molim Te, posjeti tu izložbu i iskreno mi opiši svoje dojmove, pa makar bili i nepovoljni. Nisam još nikada vidjela njegov original.« Bila je to Leilina parodija ljubavi, koketiranje duhova, ali sada sa zamijenjenim ulogama; budući da su joj bila uskraćena bogatstva Europe, još je pohlepnije gutala njegova duga pisma i knjige koje joj je slao u paketi- ma. Mladić se svojski trudio da udovolji tim molbama, i odjednom mu se posvuda stao otvarati dotad zaključani svijet slikarstva, graditeljstva, glazbe i književnosti. Tako mu je ona davala besplatnu poduku o svijetu kroz koji on nikada sam ne bi mo- gao naći put. I ondje gdje je pomalo tonula stara ovisnost njegove mladosti, izranjala je nova. Mountolive je - u najstrožem smislu tih riječi - našao ženu po svojem ukusu.
Stara se ljubav polako preobražavala u divljenje, baš kao što se njegova tjelesna čežnja za njom (u početku vrlo bolna) pretvorila u iscrpljujuću i obezličenu nježnost koja se hranila njezinom odsutnošću umjesto da zbog nje umre. Nekoliko godina poslije mogla je priznati: »Osjećam da sam ti danas nekako bliže, na papiru, negoli prije našega rastanka. Zašto?« No, ona je to i te kako znala. Ipak, da bude iskrena, odmah je dodala: »Nije li taj osjećaj možda malo nezdrav? Onima izvana činio bi se možda malo patetičnim ili šaljivim... tko zna? I ta duga, duga pisma, Davide... Ne- maju li ona slatku gorčinu Sanseverinina odnosa s njezinim nećakom Fabriceom? Često se pitam da li su bili ljubavnici... njihova je prisnost tako gorljiva i jaka. Stend- hal to nigdje ne tvrdi. Kad bih barem poznavala Italiju. Je li se tvoja draga pretvorila u staru tetu? Nemoj odgovoriti ako i znaš istinu. Ipak smo donekle sretni što smo oboje osamljeni, s velikim praznim, neispunjenim područjima srca - poput prvih zemljovida Afrike? - i da još trebamo jedno drugo. Mislim na Tebe kao jedino dijete koje ima samo majku na koju može misliti, a ja... naravno, ja imam mnogo toga do čega mi je stalo, ali živim u vrlo uskom kavezu. Tvoj opis balerine i ljubavne veze bio je zabavan i dirljiv; hvala Ti što si mi to ispričao. Čuvaj se, dragi prijatelju, i nemoj sebi nanositi bol.«
Bilo je to mjerilo razumijevanja izraslog između njih, pa joj je sada mogao otvo- reno povjeriti pojedinosti iz svojih malobrojnih doživljaja koji su ga zaokupili: lju- bavna veza s Griškinovom, koja ga je zamalo uplela u prerani brak; njegova nesretna strastvena ljubav prema ljubavnici jednoga veleposlanika, koja ga je izložila opasnosti od dvoboja, a možda i od nemilosti. Ako ju je to i boljelo, sakrila je osjeća- je, davala mu je savjete i tješila ga toplinom naoko neutralne osobe. Bili su iskreni jedno prema drugome, a katkada su ga zaprepaštavale njezine otvorene, neprikrive- ne misli koje su se bavile samoispitivanjem što ga ljudi prenose na papir samo ako nemaju s kim razgovarati. Tako je jednom napisala: »Zapanjila sam se kad sam izne- nada ugledala Nessimovo golo tijelo kako lebdi u zrcalu, vitka bijela leđa, toliko na-
lik na tvoja, i slabine. Sjela sam i, na svoje iznenađenje, briznula u plač, jer sam se neočekivano upitala nije li moja privrženost prema Tebi negdje ovdje među tihim incestuoznim željama u dubini srca, znam vrlo malo o dubljim tajnama seksa koje li- ječnici tako revno istražuju. Njihovi nalazi ispunjavaju me zebnjom. Zatim sam se također pitala nemam li u sebi nešto vampirsko kad sam tako dugo vezana za Tebe i uvijek Te vučem za rukav, premda si već sigurno mnogo zreliji od mene. Što misliš? Piši i utješi me, Davide, čak ako i cjelivaš malu Griškinovu, hoćeš li? Šaljem Ti najnoviju fotografiju, pa možeš ocijeniti koliko sam ostarjela. Pokaži joj je i reci joj da mi ništa nije mrskije od njezine neopravdane ljubomore. No, smirit će je jedan pogled na nju. Ne smijem Ti zaboraviti zahvaliti na brzojavu za svoj rođendan - izne- nada mi se ukazao Tvoj lik kako sjedi na balkonu i razgovara s Nessimom. On je sada vrlo bogat i neovisan, pa gotovo i ne mari za dolaske na posjed. Zaokupljen je velikim poslovima u gradu. Ipak, on osjeća prazninu zbog moje odsutnosti, ona- ko kako bih htjela da je Ti osjećaš; pokazuje više osjećaja nego da sjedimo jedno drugome na krilu. Često se i opširno dopisujemo; u duhu smo jedno, ali puštamo srca da slobodno vole, sazrijevaju. Nadam se da ćemo pomoću njega mi Kopti ponovno dobiti svoje mjesto u Egiptu - ali zasad dosta o tome...« Oštroumne, sabrane i produ- hovljene riječi letjele su tim kićenim, tečnim rukopisom na raznobojnom listovnom papiru, u pismima koja je željno otvarao u vrtu nekakva dalekoga poslanstva, čitao ih i već napola smišljao odgovor koji je morao napisati i zapečatiti na vrijeme da stigne u torbu s izlaznom poštom. Počeo je ovisiti o tom prijateljstvu koje je i dalje formalno nametalo riječi »Najdraža ljubavi« na početku pisama, premda se u njima govorilo, na primjer, samo o umjetnosti ili o ljubavi (njegovoj ljubavi) ili o životu (njegovu životu).
I on je prema njoj bio nadasve iskren - kad je, na primjer, pisao o balerini: »Istina je da sam neko vrijeme čak razmišljao da se oženim njome. Bio sam svakako vrlo zaljubljen. No, pravodobno me je izliječila. Znaš, njezin jezik, koji nisam znao, uspješno je od mene skrivao njezinu prostotu. Nasreću, dopustila je sebi nekoliko prisnosti na javnom mjestu, pa sam se sledio; kad je jedanput cijeli balet bio pozvan na primanje, sjeo sam do nje misleći da će se ponašati suzdržano, jer nitko od mojih kolega nije znao za našu vezu. Zamisli njihov ushit, a moje zaprepaštenje kad mi je iznenada, dok smo sjedili za večerom, stavila glavu na zatiljak kako bi mi gestom prostačke nježnosti razbarušila kosu! Pravo mi bilo! No, na vrijeme sam shvatio isti- nu, a i njezina nesretna trudnoća bila je, čini se, prozirna varka. Izliječio sam se.«
Kad su se na posljetku rastali, Griškinova mu se narugala: - Ti si samo diplomat. Nemaš ni politike ni vjere! - No, obratio se upravo Leili da mu objasni tu otvorenu optužbu. I upravo je Leila raspravila to pitanje s njim s vedrom, obuzdanom nježnošću stare ljubavi.
I tako ga je ona vješto vodila iz godine u godinu sve dok njegova mladenačka
nespretnost nije ustupila mjesto zrelosti koja se mogla mjeriti s njezinom. Premda su govorili samo jezikom ljubavi, ona se njime zadovoljila, a on je njime bio potpuno zaokupljen, premda ga nije mogao ni klasificirati ni analizirati.
Kako su se nizale kalendarske godine i mijenjala mjesta njegove službe, tako se i Leilina slika obogaćivala bojama i iskustvima iz raznih zemalja, koje su poput snova prolazile ispred njegovih očiju: Japan posut trešnjama u cvatu kao zvijezdama, Lima kukasta nosa. Ali, nikada Egipat, unatoč svim njegovim molbama za dužnosti za koje je znao da će biti slobodne ili da jesu slobodne. Činilo se da mu Foreign Office neće nikada oprostiti što je naučio arapski i da je čak namjerno birao mjesta odakle je bilo teško ili nemoguće otići na dopust u Egipat. Međutim, njihova se veza održa- la. Dvaput se s Nessimom sastao u Parizu, ali to je bilo sve. Uživali su jedan u dru- gome i u svojem poznavanju svijeta.
S vremenom je njegovu ogorčenost zamijenila rezignacija. Njegovo zvanje, za koje su bile važne samo prosudba, hladnokrvnost i suzdržanost, naučilo ga je nečem najtežem i najštetnijem - da nikada glasno ne izrekne misao pogrdna značenja. Osim toga, dalo mu je nešto nalik na dugu jezuitsku izobrazbu u samozavaravanju omogu- ćivši mu da pokaže svijetu sve ulašteniju površinu, a da pritom ne produbljuje svoje ljudsko iskustvo. Njegova se ličnost nije potpuno razvodnjela samo zahvaljujući Le- ili; naime, živio je okružen častohlepnim i udvorničkim kolegama koji su ga samo učili kako će se istaknuti u oblicima oslovljavanja i vještim ljubaznostima koje, ako zadovolje, utiru put unapređenju. Njegov je pravi život postao zakopana rijeka koja je tekla pod zemljom i rijetko izvirala u umjetnom svijetu u kojemu živi diplomat - polako se gušeći poput mačke pod staklenim zvonom. Je li bio sretan ili nesretan? Gotovo i nije više znao. Bio je sam, i to je bilo sve. A nekoliko puta, na Leilin poti- caj, razmišljao je o tome da ženidbom ublaži tu osamljeničku usredotočenost na sama sebe (koja se pretvarala u sebičnost). No, iako je bio okružen poželjnim mla- dim ženama, ustanovio je da ga privlače samo udane ili mnogo starije od njega. Strankinje nisu dolazile u obzir, jer su se i u ono doba miješani brakovi smatrali ozbiljnom preprekom unapređenju u diplomatskoj službi. U diplomaciji, kao i u sve- mu drugom, ima dobrih i pogrešnih vrsta brakova. No, kako je vrijeme odmicalo, po- lako se uspinjao tom krivudavom stazom - proračunatošću, kompromisom i na- pornim radom - prema uskom predsoblju diplomatske moći: prema položaju savjetnika ili ministra savjetnika. A zatim se jednoga dana ponovno probudila vedra iluzija, koja je bila zakopana i zaboravljena. Uskrsnula je, materijalizirala se i za- blistala iz prošlosti; jednoga dana probudio se u punom sjaju svojih sposobnosti i doznao da mu je dodijeljeno priželjkivano viteštvo i nešto za čim je još više čeznuo - dugo uskraćivano veleposlanstvo u Egiptu...
No, Leila ne bi bila žena kad ne bi bila spremna na trenutak slabosti koji je gotovo ugrozio jedinstven red u njihovu odnosu. To se poklopilo sa smrću njezina muža. No,
ubrzo je uslijedila romantična kazna koja ju je odvukla još dublje u samoću, premda se u jednom divljem trenutku zanijela mišlju da iz nje pobjegne. Možda je tako bilo i bolje, jer je inače moglo sve propasti.
Nije mu pisala poslije brzojava kojim mu je javila za Faltausovu smrt; a zatim je stiglo pismo koje se razlikovalo od svih dotadašnjih pisama, jer je bilo puno oklije- vanja i dvojbi. »Moja se neodlučnost, na moje iznenađenje, pretvorila u agoniju. Do- ista sam potpuno zbunjena. Hoću da vrlo brižljivo razmisliš o prijedlogu koji Ti se spremam dati. Raščlani ga, i ako ti se u mislima javi i najmanji trag odbojnosti, i najmanja suzdržanost, odbacit ćemo ga i nećemo ga više nikada spomenuti. Davide! Kad sam danas pogledala u zrcalo, što sam kritičnije i okrutnije mogla, pozabavi- la sam se mišlju koju sam godinama strogo odbijala. Mišlju da Te ponovno vidim. No, uz najbolju volju, ne znam kako i kada bi došlo do toga sastanka. Sliku o tome zastro mi je crni oblak sumnje. Sada kada je Faltaus mrtav i pokopan, cjelina toga di- jela mojega života iznenada se slomila. Nemam drugoga života osim ovoga što ga di- jelim s tobom - života na papiru. Jednostavno rečeno, kako su godine prolazile, mi smo se stalno dobno udaljavali jedno od drugoga. Podsvjesno sam zacijelo čekala Faltausovu smrt, mada je nikada nisam željela, jer kako bi se inače ta nada, ta obma- na sada iznenada stvorila u meni? Odjednom mi je sinoć palo na um da bismo mogli provesti zajedno još šest mjeseci ili godinu dana prije negoli zauvijek pukne naša veza u starom smislu. Je li to glupo? Jest. Ne bih li Te zapravo samo opteretila, stavi- la Te u neugodan položaj kad bih za dva mjeseca, kako planiram, došla u Pariz? Od- govori mi, ako Boga znaš, odmah i odvrati me od lažnih nada, od takve gluposti, jer u dubini duše shvaćam da je to glupost. No... uživati u Tebi nekoliko mjeseci prije negoli se vratim ovamo i nastavim ovim životom: kako li je samo teško napustiti tu nadu. Molim Te, odmah je uguši, pa kad se doista vratim, naći ću mir i jednostavno Te smatrati (kao i svih tih godina) svojim najprisnijim prijateljem.«
Znala je kako ga nije pošteno stavljati u taj položaj, ali drugo nije mogla. Je li mu se posrećilo što mu je sudbina zapriječila donošenje takve teške odluke - jer njezino je pismo stiglo na njegov pisaći stol istom poštom kao i Nessimov dugi brzojav u ko- jemu ga je obavijestio o njezinoj bolesti? I dok je još oklijevao dvojeći što da odgo- vori, stigla je njezina dopisnica napisana novim, neskladnim rukopisom, kojom ga je konačno oslobodila ovim riječima: »Nemoj pisati dok ponovno ne uzmognem čitati; u zavojima sam od glave do pete. Dogodilo se nešto strašno i konačno.«
Cijeloga vrućeg ljeta polako su se širile velike boginje - možda najokrutniji lijek za ljudsku taštinu - rastačući ostatke njezine nekoć slavne ljepote. Nije imalo smisla pretvarati se, ni u sebi, da to neće promijeniti njezin cijeli život. Ali, kako? Mounto- live je čekao, shrvan mukama neodlučnosti, da se ponovno počnu dopisivati, pa je pisao čas Nessimu, čas Narouzu. Iznenada se pred njegovim nogama otvorila prazni- na.
Zatim: »Čudan je doživljaj kad pogledaš vlastito lice puno rupa i odrona - poput poznatoga krajolika koji se raspao u eksploziji. Bojim se da ću se morati naviknuti na nov osjećaj da sam ružna kao vještica. Ali, vlastitim snagama. Sve to može, na- ravno pojačati druge strane mojega karaktera - kao što to mogu kiseline - zaboravila sam metaforu! Ah! Kakva li mudrovanja, jer izlaza nema. I kako li se samo stidim prijedloga iz svojega posljednjeg pisma. Ovo lice ne može paradirati Europom, niti bih se usudila izložiti Te neugodnostima svojega društva. Danas sam naručila tu- cet crnih koprena kakve siromašne žene moje vjere još nose! No, bilo mi je mučno kad sam poslala po svojega draguljara da mi uzme mjeru za nekoliko novih narukvi- ca i prstenja. U posljednje vrijeme prilično sam omršavjela. Nagrada za hrabrost - onako kako se slatkišima potkupljuju djeca da popiju gorak lijek. Jadni mali Hakim. Gorko je plakao dok mi je pokazivao svoju robu. Osjećala sam njegove suze na prsti- ma. A ipak sam se nekako uspjela nasmijati. I moj se glas promijenio. Dosadio mi je boravak u zamračenim sobama. Koprene će me osloboditi. Da, naravno, razmišljam i o samoubojstvu - tko o tome ne razmišlja u takvim trenucima? Ne, ali nastavim li živjeti, neću sebe sažalijevati. Ili, možda ženska taština nije povezana, kako mislimo, sa smrtnim temama - s ubijanjem? Moram biti samosvjesna i jaka. Nemoj prijeći na ozbiljne tonove i početi me žaliti. Kad mi budeš pisao, neka Ti pisma budu vedra kao i uvijek. Obećaješ?«
No, prije negoli su se nastavili dopisivati, nastupila je šutnja, a tada su njihova pisma poprimila novu osobinu: gorko mirenje sa sudbinom. Povukla se na imanje, pisala je, i ondje živjela s Narouzom. »Zbog svojega blagog divljaštva idealan mi je partner. Osim toga, povremeno sam poremećena, ne baš posve compos mentis, pa se povučem na neko vrijeme u malu ljetnu kuću - sjećaš li se? Na kraju vrta. Ondje či- tam i pišem samo u društvu sa svojom zmijom - genij kuće tih je dana velika, pepe- ljasta naočarka, pitoma kao mačka. Njezino mi je društvo dovoljno. Osim toga, imam drugih briga, drugih planova. Pustoš izvana i pustoš iznutra!

Koprena je lijepo i zaklonjeno mjesto, al’ mislim da pod njom ne grli se nitko.

Ako Ti slučajno pišem gluposti dok afrit{11} opsjeda moju glavu (kako kažu slu- ge), nemoj mi odgovarati. Ti napadaji traju samo jedan dan, najviše dva.«
I tako je počelo novo razdoblje. Godinama je sjedila, ekscentrična pustinjakinja pod koprenom, u Karm Abu Girgu pišući ta duga, čudesna pisma dok su joj misli lu- tale izgubljenim svjetovima Europe u kojoj je on još bio putnik. No, starih, željnih imperativa bilo je manje. Sada je rijetko gledala na izvanjski svijet tražeći nove do- življaje, gledala je uglavnom u prošlost kao izvor osvježenja uspomena na male stva-
ri. Mogu li se čuti cvrčci na Tour Magneu? Je li Sena kod Bougivala zelena poput pšenice? Jesu li kostimi na sienskom Paliju svileni? Trešnje u Navarri... Htjela je provjeru prošlosti, obazreti se preko ramena, i Mountolive je sve to strpljivo provjeravao na svakom putovanju. Rembrandtov majmunčić - je li ga vidjela ili ga je samo zamišljala na njegovim platnima? Ne, vidjela ga je, tužno joj je govorio. Tu i tamo pojavilo bi se pitanje koje bi se dodirnulo nečega novog. »Moje zanimanje po- budile su jedinstvene pjesme u časopisu Values (od rujna) koje je potpisao Ludwig Pursewarden. Nešto sasvim novo i britko. Budući da idućega tjedna ideš u London, molim Te, raspitaj se za njega. Je li Nijemac? Je li on onaj romanopisac koji je napi- sao ona dva neobična romana o Africi? Prezime je isto.«
Upravo je ta molba bila neposredni povod za Mountoliveov prvi sastanak s tim pjesnikom koji će poslije imati određenu ulogu u njegovu životu. Unatoč gotovo francuskoj privrženosti koju je osjećao (preuzevši je od Leile) prema umjetnicima, Pursewardenovo ime činilo mu se nespretnim, gotovo smiješnim dok ga je pisao na dopisnici uz adresu nakladnika. Mjesec dana nije dobio odgovora, ali dok je bio na tromjesečnoj obuci u Londonu mogao je sebi dopustiti da bude strpljiv. Odgovor je došao, na Mountoliveovo veliko iznenađenje, na poznatom listovnom papiru Foreign Offices; kako se pokazalo, bio je niži službenik u Odjelu za kulturu! Smjesta mu je telefonirao i ugodno se iznenadio njegovu ugodnom i mirnom glasu. Napola je oče- kivao nekakva agresivnoga grubijana, pa je odahnuo čuvši uglađeni prizvuk suzdrža- na humora u Pursewardenovu glasu. Dogovorili su se da će se iste večeri sastati na piću u Compasses blizu Westminster Bridgea, i Mountolive se veselio tom sastanku i zbog Leile i zbog sebe, jer joj je nakanio opširno opisati i taj sastanak i umjetnika.
Padao je snijeg, ne baš uporno, i topio se čim je dodirnuo pločnik, ali se dulje za- državao na ovratnicima i šeširima. (Pahuljica na vjeđi iznenada bi raspršila svijet u blještave boje, sastavnice prizme.) Mountolive je pognute glave skrenuo za ugao i u tom trenutku vidio mladi par kako ulazi u Compasses. Djevojka, koja se okrenula prema svojem pratiocu i nešto mu dobacila preko ramena kad su se otvorila vrata, imala je na sebi prekrasan šal sa škotskim uzorkom, pričvršćen velikim bijelim bro- šem. Toplo se svjetlo razlilo širokim blijedim licem uokvirenim tamnom kovrčavom kosom nalik na kacigu. Bila je upadljivo lijepa, ali ta se ljepota isticala zapanjujućom mirnoćom koja je Mountolivea nagnala da je ispituje nekoliko trenutaka. Zatim je spoznao da je slijepa; dignula je lice prema pratiocu poput nekoga čiji izraz nikada ne pogađa cilj - oči onoga drugog. Ostala je trenutak u tom položaju, a tada je njezin pratilac rekao nešto smiješno i gurnuo je u bar. Mountolive im je bio za petama i od- mah zatim stisnuo Pursewardenovu toplu i čvrstu ruku. Slijepa je djevojka bila nje- gova sestra. Nastala je kratka, neugodna tišina kad su se rasporedili u kutu oko rasplamsane vatre i naručili piće.
Premda nipošto upadljiv, Pursewarden se doimao ugodno i normalno. Bio je sred-
njega rasta, blijed, s podrezanim brčićima koji su činili gotovo nevidljivi cirkumfleks iznad lijepo oblikovanih usta. Međutim, izgledom se potpuno razlikovao od svoje sestre, pa je Mountolive zaključio da je tamna, prekrasna kosa slijepe djevojke možda obojena, premda je izgledala prirodno, a i njezine su tanke obrve bile tamne. Samo su oči mogle otkriti tajnu te mediteranske pigmentacije, a upravo one to nisu mogle. Bila je to glava Meduze, sljepoća grčkoga kipa - sljepoća možda uzrokovana stoljećima dugom, jakom usredotočenošću na sunce i plavu vodu? Međutim, njezin izražaj nije bio strog nego nježan i dirljiv. Dugi svilenkasti prsti svijali su se u blagim lukovima na vršcima poput prstiju koncertne pijanistice i blago se kretali po hrastovu stolu između njih kao da ispipavaju, traže potvrdu, potvrđuju - oklijevajući pridati osobine njegovu glasu. Njezine bi se usne povremeno micale kao da za sebe želi po- noviti riječi što su ih izgovorili kako bi osjetila njihov zvuk i značenje; zatim se do- imala poput nekoga tko prati glazbu vlastitom partiturom.
Liza, draga moja? - obratio joj se pjesnik.
Brandy i sodu - odgovorila je sa smirenom prazninom na licu, glasom jasnim i melodioznim... glasom koji bi imao takav prizvuk i kad bi izgovorila riječi med i nektar. Zbunjeno su sjedili dok im je konobar dijelio piće. Brat i sestra sjedili su jed- no do drugoga, kao na obrambenoj liniji. Slijepa je djevojka spustila ruku u bratov džep. Tako je, s mnogo zastoja, počeo razgovor koji se produžio do kasne večeri i koji je on poslije, zahvaljujući izvrsnu pamćenju, prenio Leili od riječi do riječi.
»U početku je bio malo plah pribjegavajući nepovjerenju i prikrivajući ga vedri- nom. Ustanovio sam, na svoje iznenađenje, kako je predviđen za službu u Kairu idu- će godine, pa sam mu malo pričao o svojim tamošnjim prijateljima i ponudio mu ne- koliko pismenih preporuka, jednu posebno za Nessima. U početku ga je možda upla- šio moj položaj, ali taj je strah ubrzo nestao; alkohol baš ne podnosi, pa se nakon druge čaše raspričao vrlo zabavnim i britkim jezikom. Sada je to bio posve drukčiji čovjek - neobičan i dvosmislen, s osobinama kakve se očekuju u umjetnika - ali s jasnim mišljenjima o mnogim temama, a neke nipošto nisu po mojem ukusu. No, začudo, imaju osobni ton. Naslućuje se da govori iz iskustva i da ih ne razrađuje samo kako bi épater.{12} Primjerice, on je vrlo staromodnih, natražnjačkih pogleda, pa stoga njegovi kolege književnici imaju o njemu loše mišljenje i sumnjiče ga da je fašistički simpatizer. Sveopće nezadovoljstvo lijevih ideja, zapravo svih radikaliza- ma, odbojno mu je. No, svoje poglede izražava kroz humor i bez gorljivosti. Ja ga, primjerice, nisam mogao uzbuditi španjolskim pitanjem. (‘Svi ti mali beige ljudi koji marširaju u smrt za Klub lijeve knjige!’)«
Mountolive bio je doista zaprepašten tim mišljenjima, koliko jasnim toliko i britkim, jer je u to doba bio pristaša sveopće ravnopravnosti, premda u umjerenom liberalnom obliku, tada raširenom u Foreign Officeu. Zbog svojega rojalističkog pre-
zira bio je gotovo nepodnošljiv. »Priznajem«, pisao je Mountolive, »da ne znam u koju bih ga kategoriju svrstao. No, on je izražavao poglede, a ne stavove, premda moram reći kako je istaknuo neke pojedinosti koje sam radi Tebe zapamtio, primjeri- ce ovo: ‘Umjetnikovo je djelo njegov jedini zadovoljavajući odnos s bližnjima, jer on traži prave prijatelje među mrtvima i nerođenima. Stoga se ne plete u politiku, to nije njegov posao. Mora se usredotočiti na vrijednosti, a ne na politiku. Sve mi se to danas čini poput glupog igrokaza u kazalištu sjena, jer vladanje je umjetnost, nije znanost, baš kao što je društvo organizam, ne sistem. Njegova je najmanja jedinica obitelj, a rojalizam je uistinu pravi ustroj za to, jer kraljevska je obitelj zrcalna slika ljudskih bića, zakonita idolatrija. Mislim na nas Britance, s našim u biti donki- hotskim temperamentom i mentalnom tromošću. Ne znam kako je s drugima. Što se tiče kapitalizma, sve njegove pogreške i nepravde mogu se popraviti poštenim po- reznim sustavom. Ne smijemo težiti prema imaginarnoj jednakosti ljudi, nego samo prema poštenoj nepristranosti. No, tada bi kraljevi trebali stvoriti nekakvu filozofiju, kako su to učinili u Kini; apsolutna monarhija nema danas za nas nade, zato što je fi- lozofija kraljevanja spala na niske grane. Isto vrijedi za diktaturu...’
‘Vidim da ni za komunizam nema nade; analiza čovjeka u smislu ekonomskog be- haviorizma oduzima svu radost u životu, a ludilo je lišiti osobne duše.’ I tako dalje. Bio je u Rusiji mjesec dana s jednim kulturnim izaslanstvom i nisu mu se svidjeli dojmovi; primjerice, ovakve boutades;{13} ‘Tužni Židovi na čijim se licima vidi sva melankolija tajne matematike. Pitao sam jednoga starca u Kijevu je li Rusija sretna zemlja. Glasno je udahnuo, okrenuo se i kriomice rekao: Kod nas se kaže kako je Lucifer jednom imao dobre namjere, to jest da promijeni ćud. Odlučio je za promje- nu napraviti dobro djelo, samo jedno. I tako je nastao pakao na zemlji i nazvali su ga Sovjetskom Rusijom.’«
»Njegova sestra nije sudjelovala u tome, samo je sjedila u izražajnoj tišini dok su joj prsti tiho doticali stol uvijajući se poput vitica loze; smijala se njegovim aforizmi- ma kao njegovim osobnim nestašnostima. Samo jedanput, kad je na trenutak izišao, okrenula se prema meni i rekla: ‘Doista se ne bi smio baviti tim stvarima. Mora samo naučiti kako se pokriti nedaćama.’ Iznenadio sam se toj proročanskoj izreci koja je tako prirodno izišla iz njezinih usta, pa nisam znao što bih joj odgovorio. Kad se vra- tio, sjeo je na svoje mjesto i nastavio razgovor na istom mjestu kao da je o tome u sebi razmišljao. Rekao je: ‘Ne, oni su biološka potreba, kraljevi. Možda odražavaju sam ustroj psihe? Mi smo se prekrasno dogovorili o pitanju njihove božanskosti, pa bi mi bilo grozno kad bi ih zamijenio nekakav diktator, radnički savjet i streljački vod.’ Morao sam se usprotiviti tom smiješnom pogledu, ali on je doista ozbiljno mislio. ‘Uvjeravam vas da ljevica za tim teži; njezin je cilj građanski rat, mada to još ne shvaća... zahvaljujući spretnosti kojom beskrvni čistunci poput Shawa i društva prikazuju njihovu ideju. Marksizam je osveta Iraca i Židova!’ Morao sam se tome
nasmijati, ali, istini za volju, i on. ‘No, to će vam barem objasniti zašto o meni imaju loše mišljenje’, rekao je, ‘i zašto mi je uvijek drago što iz Engleske odlazim u zemlje u kojima ne osjećam moralnu odgovornost niti želju da rješavam takve iscrpljujuće formulacije. K vragu! Baš me briga. Ja sam pisac!’
»Do toga trenutka već je popio nekoliko čašica i prilično se opustio. ‘Ostavimo ovo neplodno polje! Ah, kako li samo želim otići u gradove koje su stvorile njihove žene; jedan Pariz ili Rim sagrađeni kao reakcija na ženske strasti. Nikada ne prođem pokraj čađava lika staroga Nelsona na Trafalgar Squareu a da ne pomislim: jadna je Emma morala prijeći sav taj put do Napulja kako bi izvojevala svoje pravo na to da bude lijepa, lakomislena i d’une splendeur{14} u krevetu. Što ja, Pursewarden, radim među ljudima koji žive u groznici pristojnosti? Pustite me da odbludim tamo gdje se ljudi mire sa svojom opscenošću, zaštićeni pjesničkim ogrtačem nevidljivosti. Želim naučiti da ništa ne poštujem i ništa ne prezirem... Krivudav je put početnika!’
‘Dragi moj, ti si pripit!’ veselo je uzviknula Liza.
‘Pripit i žalostan. Žalostan i pripit. Ali radostan, radostan!’
»Moram reći da me ta nova i zabavna crta njegove ćudi približila tom čovjeku. ‘Zašto ti stilizirani osjećaji? Zašto strah i drhtaji? Svi ti sablasni nužnici pred kojima čekaju policajke u kabanicàma kako bi provjerile piškiš li ravno u školjku ili ne piškiš? Sjetite se strastvenoga dotjerivanja odjeće u kraljevstvu! Zabrane gaženja po travi; je li čudno da, kad god ponovno dođem, rastreseno biram ulaz na kojemu piše Samo za strance?’
‘Pripit si’, ponovno je uzviknula Liza.
‘Nisam. Ja sam sretan’, rekao je ozbiljnim glasom. ‘A sreću ne možeš izazvati. Moraš čekati i vrebati na nju kao na prepelicu ili djevojku umornih krila. Između umjetnosti i umješnosti postoji stalni jaz!’
»Nastavio je tim novim, neobuzdanim pravcem; a moram priznati da je i mene i te kako ponijela ta laka igra uma koji više nije bio svjestan sebe. Smetali su mi, dakako, neki prostački izrazi, pa bih sa strahom pogledao njegovu sestru, ali ona se samo sli- jepo smješkala, strpljivo i ne prijekorno.
»Bilo je kasno kad smo se vratili prema Trafalgar Squareu dok je padao snijeg. Bilo je malo ljudi, a snježne su pahuljice prigušivale naše korake. Na samom trgu Tvoj je pjesnik stao kako bi održao pravi svečani govor Nelsonovu kipu. Zaboravio sam što je točno rekao, ali bilo je tako smiješno da sam se od srca nasmijao. Zatim je iznenada promijenio raspoloženje i obratio se sestri: ‘Znaš li, Liza, što me cijeli dan muči? Danas je Blakeov rođendan. Zamisli, rođendan staroga čudaka Blakea. Mislio sam da ću zapaziti neke znakove u držanju nacije, željno sam gledao oko sebe cijeli dan. Ali, ništa. Draga Liza, hajde da mi proslavimo našega dragog Blakea, hoćemo li? Ti i ja i David Mountolive, ovdje, kao da smo Francuzi ili Talijani, kao da on
nešto znači.’ Padao je gust snijeg, posljednje promočeno lišće skupljalo se u humke, golubovi su ispuštali zgrušane grlene glasove. ‘Hoćemo li, Liza?’ Svijetloružičaste mrlje obojile su njezine obraze. Usne joj se razdvojiše. Pahuljice poput raspršenih dragulja u njezinoj tamnoj kosi. ‘Kako?’ upitala je. ‘Samo kako?’
‘Plesat ćemo za Blakea’, rekao je Pursewarden sa smiješnim izrazom ozbiljnosti na licu, zatim ju je zagrlio i počeo plesati valcer pjevušeći Na lijepom plavom Duna- vu. Preko ramena i kroz pahuljice rekao je: ‘To je za Willa i Kate Blake.’ Ne znam zašto sam se začudio i bio prilično ganut. Kretali su se u savršenom plesnom ritmu i plesali sve brže sve dok nisu poletjeli trgom pod brončanim lavovima, jedva teži od prštave maglice vodoskoka. Poput oblutaka što lete preko mirna jezera ili kamenčića preko ledom zarobljena ribnjaka... Bio je to neobičan prizor... Dok sam ih promatrao, zaboravio sam da me zebu ruke i da mi se snijeg topi na ovratniku. I tako su nastavili opisujući dugu elipsu koja se polako zatvarala na otvorenu prostoru rastjerujući lišće i golubove, dok im se dah pušio na noćnu zraku. A zatim su se polako, bez napora, zavrtjeli u luku koji će ih vratiti k meni... do mjesta na kojem sam stajao i do mene policajac vrlo nepovjerljiva izraza lica. Sve me je to zabavljalo. ‘Što se ovdje doga- đa?’ upitao je bobby zureći u njih zadivljeno i u nevjerici. Njihov je valcer bio tako savršen da je, čini mi se, i njega dirnuo. Nastavili su plesati, u savršenu skladu, a tamna djevojčina kosa vijorila je iza nje, s licem okrenutim prema starom admiralu na čađavu postolju. ‘Slave Blakeov rođendan’, objasnio sam donekle stidljivo, a po- licajac je, čini se, malo odahnuo dok ih je pratio začuđenim pogledom. Nakašljao se i rekao: ‘Valjda nije pijan kad može tako plesati, što mislite? Što li sve nisu spremni učiniti kad slave rođendan!’
»Napokon su ponovno doplesali natrag, smijući se i dašćući i ljubeći jedno drugo. Činilo se da se Pursewardenu potpuno vratilo vedro raspoloženje, pa mi je najsrdač- nije nekoliko puta zaželio laku noć kad sam ih oboje smjestio u taksi i poslao kući. To je sve! Draga moja Leila, ne znam što ćeš iz toga razabrati. Nisam doznao ništa o njegovu privatnom životu niti o obrazovanju, ali moći ću ga posjetiti, a Ti ćeš se moći s njim upoznati kad dođe u Egipat. Dao mi je zbirku svojih najnovijih pjesama koje su upravo izišle iz tiska, pa Ti je šaljem. Još ih nema nigdje u prodaji.«
U toploj spavaćoj sobi kluba, s centralnim grijanjem, prelistao je knjižicu, više s osjećajem dužnosti negoli užitka. Nije mu bila dosadna samo suvremena nego i sva poezija. Koliko god se trudio, nipošto nije uspijevao biti s njom, kako bi se reklo, na istoj valnoj dužini. Bio je prisiljen prepričati u glavi poetske riječi i zaustaviti im ples. Išao mu je na živce taj njegov nedostatak (Leila ga je naučila da na to tako gle- da). No, dok je prelistavao stranice te knjižice, iznenada mu je pozornost zaokupila jedna pjesma koja mu je potaknula sjećanje i ispunila ga jezom zlih slutnji. Bila je posvećena pjesnikovoj sestri, nedvojbeno ljubavna pjesma »slijepoj djevojci crno obojene kose«. Pred očima mu se smjesta ukazalo bijelo, vedro lice Lize
Pursewarden dok je čitao tekst:

Kipovi grčki s dupljama očnim,
Ko Eros zaslijepljeni iznenađenjem, Tajne skrivaju sirotoga srca Ljubavnika i ljubljene...

Stihovi su se naoko doimali poput divlje, namjerne nezgrapnosti; no, bila je to pjesma kakvu bi mogao napisati jedan suvremeni Katul. Mountolive se zbog toga duboko zamislio. Progutavši slinu, stao je ponovno čitati. Bila je to jednostavna lje- pota besramnosti. Zurio je dugo, ozbiljna lica, u zid prije negoli je knjigu stavio u omotnicu i napisao Leilinu adresu.
Toga mjeseca više se nisu sastali iako je Mountolive jedanput-dvaput pokušao te- lefonirati Pursewardenu u ured. No, bio je ili na dopustu ili na nekom tajnom zadatku u sjevernoj Engleskoj. Ipak je ušao u trag njegovoj sestri i izveo je nekoliko puta na večeru smatrajući je ugodnom i uzbudljivom pratiljom.
Leila mu je odmah odgovorila i zahvalila na obavijesti, a zatim na svoj tipični na- čin dodala: »Pjesme su sjajne. Ali, naravno, ne bih se htjela upoznati s umjetnikom kojemu se divim. Mislim da te pjesme nemaju veze s njim kao s čovjekom. Ipak mi je drago što dolazi u Egipat. Možda će mu Nessim moći pomoći, a možda i on Nessi- mu? Vidjet ćemo.«
Mountolive nije znao što znači pretposljednja rečenica.
Idućega ljeta njegov se dopust poklopio s Nessimovim posjetom Parizu, pa su se dvojica prijatelja sastali kako bi zajedno posjetili galerije i planirali slikarske prazni- ke u Bretanji. U posljednje vrijeme obojica su se okušali u slikanju i bili gorljivi amateri u novom mediju. I baš u Parizu naletjeli su na Pursewardena. Bio je to sretan slučaj, i Mountoliveu je bilo drago što će to upoznavanje Pursewardenu utrti put. Sam Pursewarden potpuno se preobrazio i bio je najvedrijega raspoloženja, i čini se da se Nessimu neobično svidio. Kad je došlo vrijeme rastanka, Mountolive je bio iskreno uvjeren da je prijateljstvo sklopljeno i zacementirano uza sva ta dobra jela i životnu radost. Ispratio ih je na kolodvor i još iste večeri o svemu izvijestio Leilu na listovnom papiru svoje najmilije kavane: »Doista je bilo žalosno ukrcati ih u vlak i pomisliti kako se ovaj tjedan moram vratiti u Rusiju! Malodušan sam kad na to po- mislim. No, neobično sam zavolio P-a i sada ga bolje razumijem. Njegovo neotesano ponašanje više ne pripisujem prostoti već duboko skrivenoj plahosti, gotovo osjeća- ju krivnje. Njegov je razgovor ovaj put bio vrlo privlačan. Pitaj Nessima. Mislim da se njemu čak više sviđa nego meni. Zatim... što? Prazan prostor, dugo, ledeno puto-
vanje. Ah, draga moja Leila, kako li mi samo nedostaješ, koliko mi samo značiš! Pi- tam se kada ćemo se opet vidjeti. Budem li imao dovoljno novca, možda ću za do- pust odletjeti tamo i posjetiti Te...«
Nije znao da će ga put ubrzo ponovno odvesti u Egipat, u voljenu zemlju kojoj su daljina i progonstvo davali nezaboravni čar tapiserije. Može li nešto tako bogato kao što je sjećanje biti prijevara? Nikad nije sebi postavio to pitanje.

III.

Centralno grijanje u plesnoj dvorani Veleposlanstva davalo je toplinu kao pod debe- lim krznom, pa je zbog toga zrak bio dvostruko ustajao; no sama toplina bila je ugodna suprotnost ledenim krajolicima posutim borovima kao nebo zvijezdama, s druge strane visokih prozora, gdje je snijeg neumorno padao, ne samo diljem Rusije nego i, kako se činilo, u cijelom svijetu. Padao je već tjednima. Obamrla pospanost sovjetske zime sve ih je proždirala. Činilo se da se u svijetu izvan zidova koji su ih okruživali gotovo ništa ne miče, gotovo ništa ne čuje. Toptanje vojničkih čiza- ma između dviju dotrajalih stražarnica pred željeznim vratima zamrlo je u zimskoj ti- šini. U vrtovima se granje na drveću sve više povijalo pod teretom padajuće bjeline sve dok jedna za drugom ne bi odskočile odbacujući pakete snijega u bešumnim eksplozijama svjetlucavih kristala; zatim se postupak ponavljao: mekani bijeli teret pahuljica u padu skupljao se na njima, pritišćući ih prema dolje kao opruge sve dok se težina više nije mogla izdržati.
Danas je bio red na Mountoliveu da čita odlomak iz Biblije. Dižući povremeno glavu s pulta, razabirao je lica svojega osoblja i kolega tajnika u sjenovitu polumraku plesne dvorane dok su slušali njegov glas; odrazi lica, blijedih, koja nisu vidjela sunca - odjednom mu se pred očima ukazala slika tih ljudi kako plutaju, s trbusima prema gore, po sniježnom jezeru, poput tijela uhvaćenih žaba što svjetlucaju kroz le- deno zrcalo na površini. Nakašljao se u zaklonu ruke, i zaraza se proširila u valićima kašlja pa ponovno smirila u mrtvoj tišini u kojoj se čuo samo glasan šum u cijevi- ma. Danas su svi izgledali tmurno i bolesno. Šestorica stražara doimali su se smi- ješno pobožni, nezgrapni u svojim najboljim odijelima, a rezanci kose lijepili su im se na čelo. Svi su prije bili marinci i odavali vidljive znakove mamurluka od votke. Mountolive je u sebi uzdahnuo, pa mirnim, milozvučnim glasom objavio veli- čanstvenost - svima njima neshvatljivu - označenoga odlomka iz Ivanova evanđelja. Knjiga je odisala kamforom - nije mogao zamisliti zašto. Veleposlanik je, kao obič-
no, ostao u krevetu; posljednjih godinu dana prilično je zanemarivao svoje dužnosti i rado je ovisio o Mountoliveu koji ih je, nasreću, uvijek bio spreman obnašati sjajno i savjesno. Sir Louis više nije ni glumio brigu za tjelesni ili duhovni boljitak svojega malog stada. Zašto i bi? Za tri mjeseca zauvijek će se povući.
Bilo ga je naporno zamjenjivati u tim javnim prigodama, ali i korisno, razmišljao je Mountolive. Stoga je imao slobodne ruke kako bi iskušao svoj smisao za upravlja- nje. Sada je praktički vodio cijelo veleposlanstvo, i ono je bilo u njegovim rukama. Ipak...
Opazio je da Cowdell, predstojnik Ureda, pokušava privući njegovu pozornost. Čvrstim je glasom pročitao odlomak iz Biblije, ponovno stavio oznaku, a zatim se polako vratio na svoje mjesto. Kapelan je izgovorio kratku kataralnu rečenicu, pa su se, prelistavši stranice, suočili s banalnim tekstom Naprijed, kršćanski vojnici u jeda- naestom izdanju Himnarija Ministarstva vanjskih poslova. Harmonij u kutu odjed- nom se zadahtao poput debeljka koji trči da uhvati autobus; zatim mu se vratio glas pa je ispustio polagan nazalni zvuk u prve dvije fraze, tonovima čija je oštrina u zimskoj tišini odjeknula kao da nekomu izvlače crijeva. Mountolive je suspregnuo drhtaj čekajući da se instrument stiša na dominanti kao i uvijek - kao da će zajecati u pravom pravcatom ljudskom plaču. Neusklađeni su se glasovi dignuli kako bi svje- dočili o... o čemu? Mountolive sam je sebe iznenadio tim pitanjem. Bili su kršćanska enklava u neprijateljskoj zemlji, državi koja se pretvorila u golemi koncentracijski logor zbog jednostavne pogreške ljudskoga uma. Cowdell ga je gurnuo laktom, a za- tim i on njega kako bi mu pokazao spremnost da primi svako hitno priopćenje koje nije strogo povezano s religijskim temama. Predstojnik je Ureda zapjevao:

Nekomu je sretan dan
Da ode k’o u rat (fortissimo, pobožno)
Šifranti su u vatri
Poruku će dat’ (fortissimo, pobožno)

Te su riječi uzrujale Mountolivea. Obično je nedjeljom bilo malo posla, premda je Odjel za šifriranje s najnužnijim dežurnim osobljem ostajao otvoren. Zašto mu nisu, kako je uobičajeno, telefonirali u vilu i pozvali ga? Možda nešto u vezi s novim likvidacijama? Počeo je novu kiticu s pritužbom:

Netko mi je trebao reći, Odakle ću to znati,
A tko je dežurna šifrantica?

Cowdell je stresao glavom, namrštio se i dodao:

Ona još raaa...raaa...diii.

Tek što su otpjevali te riječi i složno udahnuli, glazba se ponovno stala valjati la- đom. Stanka je omogućila Cowdellu da mu objasni promuklim glasom: - Ne, hitno na ruke. Još nije sve dešifrirano.
Smirili su lica i savjest kako bi završili himan, a Mountolive se borio protiv zbu- njenosti. Kad su kleknuli na neudobne i prljave jastučiće i zakopali lica u ruke, Cowdell je nastavio između prstiju: - Dobit ćete plemićku titulu i veleposlaničko mjesto. Dopustite mi da vam prvi čestitam ...
Kriste! - šapnuo je Mountolive iznenađeno, prije sebi negoli Stvoritelju. - Hvala
dodao je. Odjednom je osjetio slabost u koljenima. Morat će već jedanput naučiti ostavljati dojam ravnodušnosti. Nije li još bio premlad? Nesuvislosti kapelana, koji je bio nalik na sabljarku, još su ga više razljutile negoli obično. Stisnuo je zube. U sebi je čuo kako ponavlja riječi: - Van iz Rusije! - i sve se više čudio. Srce mu je poskočilo od radosti.
Služba Božja napokon je završila, pa su se bolnih lica odvukli iz plesne dvorane i preko ulaštenih podova rezidencije, kašljući i šapućući. Uspio je odglumiti spor, po- božan korak, koji nije bio ni u kakvu skladu s njegovim mislima što su sustizale jed- na drugu. No, čim je stigao u Ured, polako je za sobom zatvorio pojastučena vrata, slušajući kako se zrak polako usisava u vratnice brtveći ih, a zatim je, oštro udahnuvši, pojurio niz tri kraka stubišta do ulaznih vrata u Arhiv. Ondje je dežurni službenik točio čaj nekolicini kurira koji su otresali snijeg s rukavica i ogrtača. Platnene vreće ležale su posvuda na podu čekajući da ih napune poštom i pričvrste lancima. Promuklo »dobro jutro« pratilo ga je do vrata prostorije za šifriranje; odluč- no je pokucao čekajući da ga gospođica Steele pozove unutra. Sumorno se nasmiješi- la. - Znam što hoćete - rekla je. - U košarici je... Primjerak za Ured. Stavila sam je u vašu košaricu i dala primjerak tajniku za Nj. E.
Ponovno je spustila blijedu glavu na šifre. Znači, to je taj prozirni ružičasti papirić s uredno natipkanom porukom. Sjeo je u naslonjač i dvaput ju je pročitao. Pripalio cigaretu. Gospođica Steele dignula je glavu. - Smijem li vam čestitati, gospodine? - Hvala - odgovorio je Mountolive. Pružio je ruke prema električnoj peći da na trenu- tak ugrije prste i duboko se zamislio. Počeo se osjećati kao posve druga osoba. Taj ga je osjećaj zbunio.
Nakon nekog vremena polako se i zamišljeno stao uspinjati stubištem u svoj ured, još duboko u tom novom i raskošnom snu. Zavjese su bile razmaknute - to je značilo da je došla njegova tajnica; neko je vrijeme promatrao stražare koji su stupali mimo snijegom osvijetljena glavnoga ulaza i željezne ograde pod debelom naslagom leda. Dok je ondje stajao upirući pogled tamnih očiju u zamišljeni svijet negdje iza toga golemog sniježnog krajolika, ušla je njegova tajnica. Ushićeno se smješkala. - Napo- kon je došlo - rekla je. I Mountolive se smješkao. - Da. Pitam se hoće li mi se Nj. E. ispriječiti na putu?
Neće, naravno - odlučno je rekla. - Zbog čega?
Mountolive je ponovno sjeo za svoj poznati pisaći stol i protrljao bradu. - Neće ga biti otprilike tri mjeseca - rekla je djevojka. Pogledala ga je znatiželjno, gotovo ljuti- to, jer na njegovu smirenom licu nije mogla razabrati ni radost ni ponos. Ni taj nena- dani sretni slučaj nije mogao probiti tu brižljivo oblikovanu suzdržanost. - Eto - po- čeo je polako jer je još bio obavijen plaštom zbunjenosti, u raskošnu snu nezaslužena uspjeha. - Vidjet ćemo. - Opsjela ga je još jedna nova i još vrtoglavija misao. Sada će valjda napokon imati slobodne ruke da djeluje? Napokon kraj duge, disciplinirane samozatajnosti, trajnog zamjenjivanja? Bilo je zastrašujuće razmišljati o tome, ali i uzbudljivo. Slutio je da će se tek sada njegova ličnost moći izraziti u djelima. Još za- okupljen tim čarobnim obmanama, dignuo se, nasmiješio djevojci i rekao: - U sva- kom slučaju, morat ću zatražiti blagoslov Njegove Ekselencije prije negoli odgovori- mo. Jutros nije na poslu, pa zaključajte. Ima vremena i sutra. - Još se neko vrijeme razočarano vrzmala oko njega, a zatim je, uzevši košaricu s poštom i vadeći ključ njegova privatnoga sefa, rekla: - U redu.
Nema žurbe - rekao je Mountolive. Slutio je da se sada pred njim pruža njegov stvarni život, da će se preporoditi. - Mislim da još neko vrijeme neće stići moja egzekvatura.{15} I tako dalje. - No, njegove su misli već jurile paralelnim kolosijekom u budućnost govoreći: - U ljetu cijelo veleposlanstvo seli u Aleksandriju, u ljetnu re- zidenciju. Kad bih mogao tempirati svoj dolazak...
A zatim je - usporedo s tim ushitom - osjetio lagani ubod karakterističnog osjećaja škrtosti. Mountolive je, poput većine ljudi koji nemaju koga obasuti naklonošću, bio sklon škrtosti kad je posrijedi bio novac. Iznenada, koliko god je to bilo neopravda- no, osjetio je malodušnost pri pomisli na skupu svečanu odoru koju će zahtijevati njegov novi položaj. Još prošloga tjedna vidio je u jednom Skinnersovom katalogu kako su znatno porasle cijene odora za Ministarstvo vanjskih.
Dignuo se i pošao u susjednu sobu da potraži osobnoga tajnika. U njoj nije bilo nikoga. Električna je peć gorjela. Zapaljena cigareta dimila se na pepeljari pokraj dva zvonca. Na jednom je pisalo Njeg. Eks., a na drugom Njez. Eks.. Na bloku papira pokraj njih tajnik je napisao svojim okruglim ženskim rukopisom: »Ne buditi prije
jedanaest.« To se očito odnosilo na Njeg. Eks., jer je Njez. Eks. uspjela izdržati u Moskvi samo šest mjeseci prije negoli se povukla u blagodati Nice u kojoj je čekala muža kad ode u mirovinu. Mountolive je ugasio cigaretu.
Bilo bi besmisleno potražiti šefa prije podne, jer su ruska jutra mučila sir Louisa mrzovoljnom apatijom, pa često nije reagirao na njegove zamisli; a budući da, uz najbolju volju, nije mogao utjecati na Mountoliveovu sreću, mogao bi se lako rasrditi zato što mu se nije obratio, kako je bilo uobičajeno, prvi osobni tajnik. Sada je sve- jedno. Vratio se u svoj ured, u kojemu sada više nije bilo nikoga, te se zadubio u čita- nje najnovijeg broja The Timesa, čekajući s jedva prikrivenom nestrpljivošću da sat u Uredu svojim štropotima i zujanjima označi podne. Zatim se spustio stubištem i po- novno uvukao u rezidenciju kroz pojastučena vrata, zatim prešao brzim, ne- ravnomjernim koracima preko ulaštena poda s otočićima mekanih prostirki neutralne boje. Sve je odisalo neuporabom i laštilom za parkete, a sa zavjesa se širio zadah dima cigara. Svi su prozori bili zastrti lepršavim sniježnim pahuljicama.
Veleposlanikov osobni sluga Merritt upravo je krenuo uza stube noseći poslu- žavnik sa shakerom, punim martinija, i s jednom čašom. Bio je to blijed, krupan muškarac, koji se držao poput crkvenjaka dok je obavljao dužnosti u rezidenciji. Stao je kad ga je Mountolive dostigao i promuklo rekao: - Upravo je ustao, gospodine, i sada se odijeva za službeni ručak. - Mountolive je kimnuo, prošao mimo njega i stao trčati dvije-po-dvije stube. Sluga se vratio te iz dizala kantine uzeo još jednu čašu i spustio je na poslužavnik.
Sir Louis je neraspoloženo zviždao gledajući svoj odraz u velikom zrcalu dok se odijevao. - Ah, mladiću - rekao je rastreseno kad se Mountolive pojavio iza njega. - Baš se odijevam. Znam, znam. Moj nesretni dan. Telefonirali su mi iz Ureda u jeda- naest. Znači, napokon ste uspjeli. Čestitam.
Mountolive je sjeo na podnožje kreveta i odahnuo kad je čuo da je ta novost primljena tako lako. Njegov se šef nastavio boriti s kravatom i uškrobljenim ovratni- kom. - Pretpostavljam da ćete htjeti odmah otići, ne? To je gubitak za nas.
Odgovaralo bi mi - oprezno prizna Mountolive.
Šteta. Nadao sam se da ćete vi ispratiti mene. No, ipak... - razmahao se slobod- nom rukom - uspjeli ste. Od troroga s bodežom do dvoroga s mačem... konačna apo- teoza. - Tražio je dugmad za manšete i zamišljeno nastavio: - Naravno, mogli biste još malo ostati; načekat ćete se dok stigne agrément.{16} Tada ćete morati u Dvor i ljubiti ruke i sve to, nije li tako?
Još imam mnogo dopusta koji nisam iskoristio - rekao je Mountolive s gotovo neprimjetnom primjesom odlučnosti iza smjerna tona. Sir Louis se povukao u kupa- onicu i počeo ribati zubalo pod tekućom vodom. - A iduća dodjela plemićkih naslo- va? - viknuo je u ogledalce na zidu. - Nećete li je pričekati?
Vjerojatno hoću.
Merrit je ušao s poslužavnikom, a sir Louis mu je doviknuo: - Stavite ga kamo god hoćete. Imate li još jednu čašu?
Imam, gospodine.
Kad se sluga povukao zatvorivši tiho vrata iza sebe, Mountolive se dignuo da na- toči koktel. Sir Louis se gunđajući obraćao samom sebi. - Bit će teško u ovom vele- poslanstvu. E pa, Davide, kladim se da je poslije tih novosti vaša prva reakcija bila: sada imam slobodne ruke, pa mogu djelovati, nije li tako? - zakokodakao je kao ko- koš pa se, hihoćući i dobro raspoložen, vratio pred zrcalo. Njegov se podređeni za- ustavio u pokretu točenja, iznenađen tom neobičnom pronicavošću. - Odakle to, za- boga, znate? - rekao je namrštivši se. Sir Louis se samozadovoljno raskvocao.
Svi to kažemo. Svi to kažemo. Konačno samozavaravanje. Morate sve to proći kao i mi ostali, znate. To je neugodan trenutak. Vidjet ćete, pravit ćete se važni... i huliti na Duha Svetoga{17} ako ne pripazite.
A to bi bilo?
U diplomaciji to znači pokušati graditi politiku na temelju gledišta manjine. To je svačija slaba točka. Pomislite samo kako se često dovodimo u napast da nešto ov- dje napravimo s desnicom. Nije li tako? Neće ići. Od manjine nikakve koristi ako nije spremna za borbu. Tako je to. - Uzeo je piće starim ružičastim prstima i zado- voljno opazio da se maglica uhvatila na hladnim čašama. Srdačno su nazdravili jedan drugomu. U posljednje dvije godine zbližili su se kao najbolji prijatelji. - Nedostajat ćete mi. No, za tri mjeseca i sam odlazim s ovoga... s ovoga mjesta. - Rekao je to s neprikrivenim žarom. - Više neće biti gluposti o takozvanoj objektivnosti. Odjel za Istok može naći nekoliko zgodnih nepristranih proizvoda Londonskoga ekonomskog fakulteta koji će ih izvještavati. - Nedavno se Foreign Office požalio da izvješća iz misije nisu baš uravnotežena i time razgnjevio sir Louisa. Razjario bi se i na najblaži spomen toga prijekora. Odloživši praznu čašu, obratio se sam sebi u zrcalu: - Uravnoteženost! Kad bi Ministarstvo vanjskih poslalo misiju u Polineziju, očekivali bi da izvješća počinju ovako (poprimio je udvornički, cmizdravi glas da to izgovori):
Premda je istina da stanovnici jedu jedni druge, potrošnja hrane po glavi ipak je vrlo visoka. - Iznenada je zastao i sjeo da sveže cipele, a zatim rekao: - Oh, Davide, dragi moj mladiću, s kim ću, dovraga, moći razgovarati kad odete? Ha? Vi ćete ho- dati uokolo u smiješnoj odori i šeširu s orlovim perom pa ćete izgledati poput rijetke indijske ptice u svadbenom perju, a ja... ja ću odlaziti u Kremlj i vraćati se iz njega i gledati te dosadne zvijeri.
Kokteli su bili prilično jaki. Utočili su i drugu čašu, a zatim je Mountolive rekao:
Došao sam, zapravo, da vas pitam bih li mogao kupiti vašu staru odoru, ako je niste već nekome obećali. Mogao bih je dati prekrojiti.
Odoru? - začudio se sir Louis. - Nisam se toga ni sjetio.
One su tako strahovito skupe.
Znam. I poskupjele su. No, moju ćete morati poslati preparatoru da je temeljito uredi. Oko vrata nikada ne pristaju, znate. Pa svi ti gajtani. Mislim da su mi se neki razlabavili. Hvala bogu da ovo nije kraljevina... barem jedna dobra strana. Salonski kaput u redu, ha? Zapravo ne znam.
Sjedili su i neko vrijeme razmišljali o tome. Zatim je sir Louis rekao: - Što mi nu- dite? - Pogled mu se suzio. Mountolive je malo oklijevao. - Trideset funti - rekao je neobično odlučnim i odrješitim glasom. Sir Louis je dignuo ruke pretvarajući se da ne razumije. - Samo trideset? Mene je stajala...
Znam - rekao je Mountolive.
Trideset funti - razmišljao je njegov šef na rubu uvrede. - Ja mislim, mladiću...
Mač je malo savijen - uporno je nastavio Mountolive.
Nije previše - rekao je sir Louis. - Sijamski kralj prignječio ga je vratima svoje- ga osobnog automobila. Časna brazgotina. - Ponovno se nasmiješio i pjevušeći nastavio se odijevati. Apsurdno je uživao u tom cjenkanju. Iznenada se okrenuo.
Hajde za pedeset - rekao je. Mountolive je zamišljeno stresao glavom.
To je previše, gospodine.
Četrdeset i pet.
Mountolive se dignuo i ushodao se po sobi; zabavljalo ga je starčevo očito uživa- nje u tom nadmetanju volje. - Dat ću vam četrdeset - rekao je na posljetku i ponovno oprezno sjeo. Sir Louis je bijesno četkao srebrnastu kosu teškom četkom s drškom od kornjačevine. - Imate li pića u svojem podrumu?
Da, zapravo imam.
E pa, onda, možete je dobiti za četrdeset ako u cijenu uključite nekoliko sandu- ka... što imate? Imate li poštenog šampanjca?
Imam.
Izvrsno. Dva... ne, tri sanduka.
Obojica su se nasmijali i Mountolive je rekao: - S vama se teško cjenkati. - Sir Louis je bio oduševljen tim komplimentom. Rukovali su se i veleposlanik se okrenuo kako bi posegnuo prema poslužavniku s koktelom, ali je njegov podređeni rekao: - Oprostite, gospodine. To vam je već treća.
I? - rekao je stari diplomat s dobro odglumljenim trzajem i iznenađenjem. - Što onda? - Savršeno je dobro znao. Mountolive se ugrizao za usnu. - Izričito ste zatražili da vas upozorim. - Rekao je to prijekorno. Sir Louis je jače zabacio glavu i odglumio veće iznenađenje. - Što ima loše u tome da se još jedanput zdrmam prije ručka, ha?
Samo ćete pjevuckati - sumorno će Mountolive.
Ah, što bilo, mladiću! - začudio se sir Louis.
Hoćete, gospodine.
Tijekom prošle godine, uoči odlaska u mirovinu, veleposlanik je počeo previše piti - mada još nije posve dosegnuo granicu nesuvislosti. U isto vrijeme razvio mu se nov, vrlo neobičan tik. Kad bi popio koktel previše, živnuo bi i na prijemima stao ispuštati otegnute pjevuckave glasove, i to mu je donijelo dvojbenu popularnost. Me- đutim, on sam nije bio svjestan te navike, pa je to u početku doista ljutito odbijao. Na svoje iznenađenje, uhvatio je sebe kako neprestance pjevuši, u basso profondo, dio Posmrtne koračnice iz Saula. Bio je to primjereni rezime cijeloga života provedeno- ga u dosadi s dužnosnicima bez prijatelja i s ispraznim dostojanstvenicima. To je na neki način možda bila njegova reakcija na situaciju koju je podsvjesno godinama smatrao nepodnošljivom, i bio je zahvalan Mountoliveu što je imao hrabrosti da mu skrene pozornost na tu naviku i pomogne mu svladati je. Ipak, uvijek je smatrao kako mora prosvjedovati, usprkos samom sebi, protiv opomene svojega podređenog.
Pjevuckati? - ponovio je sada dureći se. - Nisam još čuo takvu glupost. - No, spustio je čašu i vratio se pred zrcalo kako bi se još jednom kritički pogledao. - No, svejedno - rekao je. - Vrijeme je da pođemo. - Stisnuo je zvonce, i Merritt se po- javio s gardenijom na poslužavniku. Sir Louis je cjepidlačio s cvijećem i uvijek je tražio da u zapučku nosi svoj najdraži cvijet kada je bio u tenue de ville.{18} Njegova žena slala ih je u kutijama zrakoplovom iz Nice, i Merritt ih je držao u hladnjaku smočnice te ih savjesno i štedljivo dijelio.
Ah, Davide - rekao je i s ljubavlju potapšao Mountolivea po ruci. - Dugujem vam mnoge usluge. Danas neće biti pjevušenja, koliko god to bilo umjesno.
Spustili su se polako dugim zavojitim stubištem u predvorje u kojemu je Mounto- live pričekao da šef odjene ogrtač i navuče rukavice, a tada kućnim telefonom poslao po službeni automobil. - Kada želite otići? - Starački je glas zadrhtao od iskrene tuge.
Do prvoga, gospodine. To mi daje dovoljno vremena da posvršavam poslove i oprostim se.
Nećete ostati do mojega odlaska?
Ako mi to naredite, gospodine.
Znate da to ne bih učinio - rekao je sir Louis odmahujući sijedom glavom premda je u prošlosti radio i gore stvari. - Nikada.
Još jednom su se srdačno rukovali, i Merritt je prošao pokraj njih kako bi otvorio teška ulazna vrata jer je izvana čuo sklizanje i grebenje lanaca na gumama na zaleđe- nom kolnom prilazu. Dočekao ih je silovit nalet snijega i vjetra. Sagovi su se po-
dignuli s poda i ponovno spustili. Veleposlanik je navukao šubaru na glavu i gurnuo ruke u muf. Zatim se presavinuo i bijesno iskoračio u zimsko sivilo. Mountolive je uzdahnuo i čuo kako sat u rezidenciji brižljivo pročišćava prašno grlo i zatim otkuca- va jedan.
Rusija je bila iza njega.
* * * *
I Berlin je bio u okovima snijega, ali je ovdje umjesto mrzovoljnoga i razdražujućeg beznađa Rusije vladala zloćudna euforija, gotovo jednako obeshrabrujuća. Zrak je bio nabijen potištenošću i nesigurnošću. Pri sivo-zelenu svjetlu u veleposlanstvu za- mišljeno je slušao najnovije ocjene o novom Atili i proučavao koristan sažetak opreznih predviđanja koja su se već mjesecima crnjela na marmoriranom papiru za- pisnika u Odjelu za Njemačku i na stupcima biltena s političkim procjenama. Je li već doista bilo očito da će taj politički dijabolizam, koji je zahvatio cijelu naciju, na posljetku gurnuti Europu u krvoproliće? Slučaj je, kako se činilo, bio neoborivo jasan. No, postojala je nada da bi se Atila mogao okrenuti prema Istoku i pustiti prestrašeni Zapad da istrune u miru. Kad bi se dva mračna anđela koji su lebdjeli nad europskom podsviješću barem zaratili i uništili jedan drugoga... Ta nada nije bila nestvarna, - Jedina nada, gospodine - rekao je mirno, ali i s određenim užitkom, mla- di ataše, jer je mogućnost potpunoga uništenja vrlo ugodna dijelu ljudskoga duha kao jedini lijek za tipični ennui{19} suvremena čovjeka. - Jedina nada - ponovio je. Ekstremni pogledi, razmišljao je Mountolive mršteći se. Učili su ga da ih se klo- ni. Idejna neopredijeljenost postala je njegovom drugom prirodom.
Toga dana večerao je - pomalo ekstravagantno - s mlađahnim otpravnikom poslo- va, jer je veleposlanik bio službeno odsutan, a poslije večere pošao je s njim u po- modni Tanzfest na kabaretski program. U spletu svijećama osvijetljenih podruma, čiji su zidovi bili obloženi plavim damastom, gorjelo je stotinjak cigareta, trepereći po- put krijesnica izvan kruga bijeloga svjetla u kojemu je golemi hermafrodit s licem narvala dirigirao Fox Macabre Totentanz.{20} Okupan biserastim znojem crnih sakso- fonista, pripjev sa svojom histeričnom kodom stalno se ponavljao:

Berlin, dein Tanzer ist der Tod! Berlin, du wühlst mit Lust im Kot!
Halt ein! Lass sein! Und denk ein bisscben nach: Du tanzt dir doch vom Leibe nicbt die Schmach,
denn du boxt und du jazzt und du foxt auf dem Pulverfass!{21}
Bio je to prekrasan komentar na poslijepodnevna promišljanja, na odluke, i činilo mu se da je iza bjesomučne razuzdanosti i žara pjesme prepoznao struju starijih, pri- gušenih tonova - možda odlomaka iz Tacita? Ili bančenje ratnika predanih smrti na putu za Valhalu? Sve je to nekako neodvojivo bilo povezano s teškim zadahom kla- onice, usprkos šljokicama i lepršavim papirnatim vrpcama. Mountolive je zamišljeno sjedio između bijelih kolutova dima i promatrao sirove peristaltičke pokrete black bottoma. Riječi napjeva neprestance su se ponavljale u njegovoj glavi. - Nećeš ple- som s tijela skinuti sramotu - ponovio je u sebi promatrajući razularene plesače i svjetla... čas zelena čas zlatna čas ljubičasta.
Zatim se iznenada uspravio i rekao: - Bože dragi! - Ugledao je poznato lice na drugom kraju podruma: Nessimovo. Sjedio je za stolom u skupini starijih ljudi u ve- černjim odijelima i pušio tanku cigaru, povremeno kimajući. Nisu gotovo ni pratili program. Dvolitrena boca šampanjca stajala je na stolu. Sjedili su predaleko da bi Nessim opazio njegove znakove, pa mu je Mountolive poslao posjetnicu i čekao da Nessim pogleda u smjeru konobarova prsta, zatim se nasmiješio i dignuo ruku. Obo- jica su ustali, i Nessim je smjesta prišao njegovu stolu, sa svojim toplim, plahim smi- ješkom, te uskliknuo uobičajene rečenice iznenađenja i radosti. Bio je, rekao je, u dvodnevnom službenom posjetu Berlinu. - Pokušavam napraviti posao s volframom
mirno je dodao. Sutradan ujutro leti natrag u Egipat, već u zoru. Mountolive ga je upoznao sa svojim domaćinom i nagovorio ga da ostane nekoliko trenutaka za njiho- vim stolom. - Kakve li rijetke radosti... i baš sada. - No, Nessim je već čuo glas o njegovu predstojećem imenovanju. - Znam da još nije potvrđeno - rekao je - ali je već ipak »procurilo«, preko Pursewardena, to ne treba ni spomenuti. Možeš zamisliti našu radost nakon toliko vremena.
Neko su vrijeme razgovarali, i Nessim se smješkao odgovarajući na Mountolive- ova pitanja. U početku nisu spominjali Leilu. Malo poslije Nessimovo je lice popri- milo neobičan izraz ... nekakve naivne lukavosti ... pa je oklijevajući rekao: - Leila će se nadasve obradovati. - Dobacio mu je pogled ispod svojih dugih trepavica, a za- tim ga brzo skrenuo. Ugasio je cigaru i dobacio Mountoliveu još jedan dvosmisleni pogled. Dignuo se i uznemireno se okrenuo prema svojem društvu za stolom na dru- gom kraju bara. - Moram ići - rekao je.
Razgovarali su kako bi se mogli sastati u Engleskoj prije negoli Mountolive odleti na novu dužnost. Nessim nije točno znao, nije bio siguran kamo će otputovati. Morat će se prilagoditi okolnostima. No, tada se Mountoliveov domaćin vratio iz nužnika, pa su sada morali prekinuti privatni razgovor. Srdačno su se oprostili, i Nessim se polako vratio za svoj stol.
Bavi li se vaš prijatelj trgovinom oružja? - upitao je otpravnik poslova na od- lasku. Mountolive je odmahnuo glavom. - On je bankar. Ako volfram nema nekakvu ulogu u oružju... Doista ne znam.
Nije važno. Puka znatiželja. Znate, ljudi za njegovim stolom svi su iz Kruppa, pa me je zanimalo. To je sve.

IV.

Uvijek se vraćao u London s uzdrhtalom nestrpljivošću ljubavnika koji je dugo rastavljen od ljubavnice; vratio se pod znakom upitnika. Je li se život promijenio? Je li se bilo što promijenilo? Možda se nacija napokon probudila i počela živjeti? Ri- jetka crna rosulja iznad Trafalgar Squarea, skorena čađa na ukrasnim zidnim vijenci- ma Whitehalla, struganje automobilskih guma po makadamu, sablasni, zavjerenički glas riječnoga prometa iza magličaste koprene - sve je to bilo i umirenje i prijetnja. Osjećao je prema njemu nejasnu ljubav, ljubio njegovu sjetu, premda je u duši znao da ondje ne bi mogao trajno živjeti, jer je zbog svojega zvanja ostao bez domovine.
Umotan u teški ogrtač, hodao je kroz blagu, nametljivu kišu prema Downing Stre- etu, povremeno uspoređujući sebe s teatralnim nadvojvodom koji mu se tu i tamo smješkao s reklama za cigarete De Reszke.
Smješkao se u sebi sjetivši se nekih Pursewardenovih jetkih kritika njihove rodne prijestolnice, te ih s užitkom ponavljao u glavi, gotovo kao komplimente. Sjetio se Pursewardena kako premješta sestrinu ruku s jednoga lakta na drugi pa rukom poka- zuje Nelsonov čađavi lik ispod jata golubova, našušurenih da se zaštite od surove hladnoće. - Ah, Mountolive! Pogledajte sve to. Dom čudaka i spolno nemoćnih. London! Tvoja hrana ukusna poput barijeve kaše, tvoje zlurade neugodnosti, tvoji ideali ne izgubljeni, već zastarjeli. - Mountolive je prosvjedovao smijući se. - Ništa zato, on je naš, i veći je od zbroja svojih nedostataka. - No, njegovu pratiocu nisu se sviđali takvi osjećaji. Smiješio se sjećajući se piščeve zajedljive kritike te su- mornosti, nelagode i prirođenoga barbarstva. No, Mountoliveu je ta sumornost bila hrana; osjećao je nešto nalik na ljubav lisice prema svojoj zemlji. Smiješio se i uži- vajući slušao svojega pratioca kako se raspričao s tobožnjim bijesom na svoj rodni otok govoreći: - Ah, Engleska! Engleska u kojoj članovi Kraljevskoga društva za sprečavanje okrutnosti prema životinjama jedu meso dvaput na dan, a nudist guta uvezeno voće na snijegu. Jedina zemlja koja se stidi siromaštva.
Big Ben oglasio se svojom bučnom i prodornom zvonjavom. Svjetiljke su počele bacati zrake prizmatičnoga svjetla. Unatoč kiši mala se skupina i turista i besposliča- ra okupila ispred ulaza broj deset. Naglo se okrenuo i ušao kroz tihi, nadsvođeni ulaz u Foreign Office, uputio se poput uljeza u diplomatski ekspedit, sada gotovo na-
pušten, u kojemu se prijavio i dao naputke kamo će mu slati poštu i nalog za tiskanje novih i elegantnijih pozivnica.
Zatim se malo zamišljeniji i stoga oprezniji stao uspinjati hladnim stubištem sa zadahom paučine i stigao do udubina pred vratima u velikom predvorju gdje su patrolirali uniformirani vratari. Bilo je kasno, i većina stanovnika onoga što je Pursewarden uvijek nazivao »Središnji golubinjak« predala je ključeve s pločicom i nestala. U velikoj zgradi ponegdje su se nazirale oazice svjetla iza rešetkastih prozo- ra. Zveckanje šalica za čaj odzvanjalo je negdje izvan njegova vidokruga. Netko je pao preko hrpe grimiznih torbi za otpremu službenih spisa, naslaganih u hodniku. Mountolive je uzdahnuo uživajući u poznatim zvukovima. Namjerno je odabrao ve- černje sate za prvih nekoliko razgovora, jer je morao posjetiti Kenilwortha i... nije imao baš jasne predodžbe o tom susretu; možda bi mogao okajati antipatiju prema tom čovjeku ako ga izvede u klub na piće? U određenom trenutku taj mu je čovjek postao neprijatelj, a on nije znao kako se to dogodilo, jer između njih nije nikada došlo do otvorenih nesuglasica. Antagonizam je ipak bio tu, poput čvora u drvetu.
Bili su gotovo vršnjaci u školi i na fakultetu, ali nikada prijatelji. No, dok se Mo- untolive glatko i sigurno penjao ljestvicom promaknuća, Kenilworth je pomalo še- pao, uvijek zapinjao na prečkama, lutao iz jednoga nevažnog odjela u drugi, skupljao uobičajene počasti, ali nikada nije uspio uploviti u pravu struju. Nije se mogla zani- jekati njegova oštroumnost i marljivost. Zašto nije nikada uspio? Mountolive je sebi ljutito i ogorčeno postavio to pitanje. Nije imao sreće? Bilo kako bilo, Kenilworth je sada vodio novi kadrovski odjel; bio je neopasan, dakako, ali je njegov neuspjeh Mo- untoliveu bio neugodan. Za čovjeka njegove nadarenosti bilo je uistinu šteta što vodi te prazne administrativne tvorevine koje mu nisu otvarale svijet politike. Slijepa uli- ca. I ne bude li se mogao razvijati u pozitivnom smislu, u njemu bi se ubrzo mogle razviti negativne opstrukcijske sile koje uvijek proizlaze iz osjećaja neuspjeha.
Razmišljajući o tome, uspinjao se polako na treći kat kako bi Granieru prijavio svoju nazočnost. Kroz ljubičasti polumrak uputio se prema visokim žućkastim vrati- ma iza kojih je sjedio podtajnik u krutom mjehuru zelena svjetla urezujući nožićem crteže na ružičastoj bugačici. Čestitke su ovdje imale težinu jer su bile začinjene pro- fesionalnom zavišću. Granier je bio pametan, duhovit i dobroćudan čovjek, koji je naslijedio ponešto duhovnoga poleta i brzine od bake Francuskinje. Bilo ga je lako zavoljeti. Govorio je brzo, ulijevao povjerenje, naglašavajući svoje rečenice kratkim pokretima bjelokosnoga pritiskivača za papir. Mountolive je, dakako, prihvatio privlačnost njegova jezika - engleskoga dobro odgojenih i uglađenih ljudi s onim nevidljivim značajkama koje su ih razlikovale od drugih ljudi, izrazima njihove kaste.
Kako vidim, navratili ste u veleposlanstvo u Berlinu, nije li tako? Dobro. U sva- kom slučaju, ako pratite političke procjene, vidjet ćete da neke stvari možda popri-
maju određene oblike, pa ćete moći prosuditi stupanj našega zanimanja za vaše ime- novanje, nije li tako? - Nije mu se sviđalo upotrijebiti riječ »rat«. Doimala se te- atralnom. - Dođe li do najgorega, ne trebamo naglašavati našu zabrinutost za Suez, štoviše za cijeli kompleks arapskih država. No, budući da ste već ondje bili u službi, neću biti preuzetan i držati vam o tome predavanje. No, radovat ćemo se va- šim izvještajima i čekati ih sa zanimanjem. To više što znate arapski.
Zaboravio sam arapski, zahrđao mi je.
Pssst - rekao je Garnier - nemojte tako glasno! Imenovanje ste dobili uglavnom zbog znanja arapskoga. Možete li ga na brzinu obnoviti?
Ako mi se odobri dopust koji mi se nagomilao.
Naravno. Osim toga, sada kada je Povjerenstvo raspušteno, morat ćemo pribaviti agrément i tako dalje. I, dakako, državni će tajnik htjeti razgovarati s vama kad se vrati iz Washingtona. A što je s investiturom, rukoljubima i svim ostalim? Doduše, svako takvo imenovanje smatramo hitnim... pa, poznat vam je kao i meni manda- rinski mir zbivanja u Foreign Officeu. - Mudar i blag osmijeh ozario mu je lice dok je palio tursku cigaretu. - Ipak sam nekako siguran da je to dobar pristup - nastavio je. - Barem kao osnova za politiku. Napokon, uvijek se suočavamo s neočekivanim, nepopravljivim; više žurbe, više zbrke! Više panike, manje povjerenja. U diplomaciji čovjek samo snuje, nikada ne određuje. To je u Božjim rukama, nije li tako? - Grani- er je bio jedan od onih svjetovnih katolika koji su Boga smatrali ugodnim članom kluba čije su pobude neupitne. Uzdahnuo je i neko vrijeme šutio, a zatim dodao: - Ne, morat ćemo vam brižljivo složiti šahovsku ploču. Ne smatraju svi Egipat glavnim zgoditkom. To bolje za vas.
Mountolive je u mislima raširio zemljovid Egipta s njegovom zelenom kralježni- com omeđenom pustinjama, s prašnim anomalijama njegovih naroda i vjera, pa ga pratio kako nestaje u trima pravcima u nepovezanu pustinju i travnjake: na sjeveru Sueski kanal poput carskoga reza kojim je istok prerano iščupan, zatim ponovno kri- vudav gorski kompleks i beživotni granit, voćnjaci i ravnice, geografski nasumce raspodijeljeni na zemljovidu, granice označene točkicama... Usporedba sa šahom bila je primjerena. Kairo se smjestio u sredini te paučine. Uzdahnuo je i oprostio se namještajući drugo lice kojim će pozdraviti nesretnoga Kenilwortha.
Dok se zamišljeno vraćao k vratarima na prvom katu, uzrujao se kad je ustanovio da kasni već deset minuta na drugi razgovor i molio se u sebi da se na to neće gledati kao na namjerno omalovažavanje.
Gospodin Kenilworth već je dvaput telefonirao ovamo dolje, gospodine. Rekao sam mu gdje ste.
Mountolive je disao slobodnije i ponovno se uputio prema stubištu, ali sada je skrenuo desno i dolje, te kroz nekoliko hladnih hodnika bez mirisa, u ured u kojemu
ga je čekao Kenilworth lupkajući cvikerima bez okvira po veliku i lijepo oblikovanu palcu. Pozdravili su se s grotesknim izljevom srdačnosti koja je učinkovito zamaski- rala međusobnu netrpeljivost. - Dragi moj Davide... - Je li to možda, pitao se Mo- untolive, samo odbojnost prema fizičkom izgledu? Kenilworth je bio krupan i svinjske vanjštine, stotinjak kila snobovštine u jelu i kulturi. Osijedio je prije vreme- na. Debeli, uredno manikirani prsti držali su pero vrlo nježno kao da se sprema plesti tankom vunom ili kačkati. - Dragi moj Davide! - Toplo su se zagrlili. Sve salo na Kenihvorthovu krupnom tijelu objesilo se kad se dignuo. Njegovo meso kao da je bilo opleteno debelom žicom. - Dragi moj Kenny - rekao je Mountolive s nelagodom i gađenjem prema samom sebi. - Kakvih li sjajnih vijesti! Laskam sebi - Kennilworthovo lice poprimilo je nestašan izražaj - da možda imam nekakav mali, posve nevažni udjel u tome. Tvoj je arapski prevagnuo kod ministra, a ja sam se toga sjetio! Dugo pamćenje. Administrativni posao. - Zbunjeno je zahihotao i sjeo dajući Mountoliveu znak da i on sjedne. Neko su vrijeme pričali o svakodnevnici, a zatim je Kenilworth spojio prste u gestu koja je odavala zlovolju i rekao: - Vratimo se na naš moutons,{22} mladiću. Skupio sam ti svu osobnu dokumentaciju kako bi je pregledao. Sve je to u redu. Dobro opremljeno veleposlanstvo, vidjet ćeš, vrlo dobro. Imam puno povjerenje u Errola, predstojnika tvojega Ureda. Naravno, prevagnut će tvoje preporuke. Pregledat ćeš sastav osoblja i obavijestiti me o tome, hoćeš li? Razmislit ćeš i o pobočniku, je li tako? Ne znam što misliš o osobnom pomoćniku, osim ako ne ukradeš jednu tipkačicu. No, kao neženji trebat će ti netko za društvene prigode, nije li tako? Mislim da od tvojega trećeg tajnika neće biti velike koristi.
Neću li to sve moći srediti na licu mjesta?
Hoćeš, dakako, hoćeš. Samo mi je bilo stalo do toga da se smjestiš što je mogu- će ugodnije.
Hvala.
Razmišljao sam samo o jednoj svojoj promjeni. To je Pursewarden kao prvi po- litički savjetnik.
Pursewarden? - rekao je Mountolive trgnuvši se.
Njega ću premjestiti. Odradio je obvezni rok i nije ondje baš sretan. Čini mi se da mu treba promjena.
Je li to on rekao?
Nije to izričito rekao.
Mountolive se obeshrabrio. Izvadio je usnik kojim se služio samo kad je bio zbu- njen, stavio u njega cigaretu iz srebrne kutije na pisaćem stolu i naslonio se u teškom staromodnom naslonjaču. - Imaš li nekih drugih razloga? - mirno je upitao. - Jer bih ga osobno volio zadržati, barem neko vrijeme. - Kenilworthove male oči se suziše.
Njegov debeli vrat porumenio je od gnjeva i ta se boja polako probijala u lice. - Imam, da budem iskren - kratko je odgovorio.
Hajde, reci mi.
Errol je napisao dugo izvješće o njemu, i naći ćeš ga među papirima koje sam ti skupio. Mislim da i nije baš pogodan za to mjesto. No, ugovorni službenici nisu ni- kada tako pouzdani kao profesionalni službenici. To je opće mišljenje, znaš. Ne mogu reći da naš prijatelj nije lojalan... daleko od toga. No, mogu reći da je tvrdoglav i težak. E pa, soit.{23} On je pisac, zar ne? - Kenilworth je potvrdio svoju predodžbu o Pursewardenu kratkim osmijehom nesvjesna prezira. - Tu su i beskrajna trvenja s Errolom. Vidiš, nakon postupna ukidanja Visokoga povjerenstva poslije potpisivanja Sporazuma, nastao je golem jaz, praznina; sve agencije koje su ondje nastale od 1918. godine i koje su radile za Povjerenstvo prepuštene su sudbini sada kada je matično tijelo ustupilo mjesto veleposlanstvu. Morat ćeš donositi temeljite odluke. Ondje je prava zbrka. Posljednju godinu i pol sve je zamrlo, ali nisu zamrla neprijateljstva između veleposlanstva bez šefa i svih tih tijela bez matice koja se bore protiv vlastite smrti. Je li ti jasno? Eto, Pursewarden može biti sjajan, ali navukao je mnogo neprijatelja, ne samo u veleposlanstvu; na primjer, zamjerio se ljudima po- put Maskelynea koji već pet godina vodi tamošnji obavještajni odjel Ministarstva rata. Ne mogu jedan drugoga smisliti.
Ali, kakve veze ima obavještajni odjel s nama?
Zapravo nikakve. No, Politički odjel Visokoga povjerenstva ovisio je o Maskelyneovim obavještajnim izvještajima. Taj obavještajni odjel bio je glavna organizacija za Središnji arhiv Srednjega istoka.
Zbog čega se svađaju?
Pursewarden kao politički smatra da je Veleposlanstvo u određenom smislu naslijedilo i Maskelyneov odjel od Povjerenstva. Maskelyne ne želi to priznati. Traži jednakost ili čak potpunu slobodu za svoju organizaciju. Napokon, ona je vojna.
Onda je privremeno stavi pod upravu vojnoga atašea.
U redu, ali Maskelyne ne želi postati dio tvojega veleposlanstva, jer ima dulji staž od tvojega budućeg atašea.
Kakve su to gluposti?! Što je po činu?
Brigadir. Naime, od svršetka one predstave 1918. godine, Kairo je bio centar obavještajne mreže i Maskelyne je kanalizirao sve obavještajne podatke. Sada ga Pursewarden pokušava posvojiti, baciti ga na koljena. Naravno, to je borba na život i smrt. Jadni je Errol, priznajem, prilično slab u pojedinim situacijama, pa klima izme- đu njih kao jedro bez vjetra. Stoga sam i mislio da će ti posao biti lakši ako odbaciš Pursewardena.
Ili Maskelynea.
Dobro, ali on spada u Ministarstvo rata. Ne bi to mogao učiniti. U svakom sluča- ju, on jedva čeka da dođeš i doneseš odluku. Uvjeren je da ćeš mu dati potpunu sa- mostalnost.
Neću trpjeti samostalni ured Ministarstva rata na teritoriju za koji sam ja ovlašten.
Slažem se, slažem se, dragi moj.
Što kažu u Ministarstvu rata?
Znaš i sam što je vojska! Oni će poštovati svaku odluku koju doneseš. Morat će. Ali, oni su ondje ukopani već godinama. Imaju vlastite ogranke i odašiljač u Aleksandriji. Mislim da bi rado ostali.
Ne kao samostalno tijelo. Kako bih to mogao dopustiti?
Točno. Tako misli i Pursewarden. Dobro, Ali, netko će morati otići u interesu pravednosti. Ne možemo imati sva ta natezanja.
Kakva natezanja?
Eto, Maskelyne zadržava izvještaje, pa ga Politički odjel mora prisiliti da ih pre- da. Zatim Pursewarden kritizira njihovu točnost i stavlja pod upitnik vrijednost Obavještajnoga odjela. Kažem ti, pravi vatromet. Ne šalim se. Bolje se oslobodi toga momka. Osim toga, on je nekakav... ima čudno društvo. Errol je zabrinut za njegovu sigurnost. Pazi, nema ništa konkretno protiv Pursewardena. Samo je, znaš... hm, malo vulgaran. Što misliš? Ne znam kako da to nazovem. Pročitaj Errolov izvještaj.
Mountolive je uzdahnuo. - Valjda je posrijedi samo razlika između, recimo, Etona i Worthinga, zar ne? - Zagledali su se jedan u drugoga. Ta primjedba nije bila smi- ješna ni jednom ni drugom. Kenilworth, očito zlovoljan, slegnuo je ramenima. - Dra- gi moj, ako kaniš to pitanje pokrenuti pred ministrom vanjskih, ne mogu ništa; posti- ći ćeš da moji prijedlozi budu odbijeni. No, moja su gledišta evidentirana. Oprostit ćeš mi ako ih ostavim onakvima kakva jesu, kao komentar na Errolove izvještaje. Napokon, on vodi poslove.
Znam.
Nije baš fer prema njemu.
U Mountoliveovoj podsvijesti nejasno se počeo ponovno buditi nagovještaj moći koja mu je sada bila pristupačna - moći da odlučuje o važnim pitanjima koja su dotad bili prepuštena sudbini ili slučajnom diktatu posredničke volje, o važnim pitanjima koja nisu bila vrijedna zamjerke i dvojbe što bi ih potaklo njihovo prijeko rješenje promišljenim činom. No, bude li ikada svojatao pravo da svijet akcije smatra svojim istinskim naslijeđem, morat će negdje početi. Kao čelnik veleposlanstva imao je pra- vo predlagati i zagovarati osoblje po svojem izboru. Zašto bi Pursewarden patio zbog
tih sitnih administrativnih neprilika, trpio nelagodu novoga imenovanja na mjestu koje mu ne odgovara?
Bojim se da će ga Foreign Office potpuno izgubiti budemo li se tako poigravali s njim - rekao je neuvjerljivo; a zatim, kao da želi okajati tu neizravnu tvrdnju, dodao je odlučno: - Bilo kako bilo, kanim ga zadržati neko vrijeme.
U smiješku na Kenihvorthovu licu nisu sudjelovale njegove oči. Mountolive je osjetio kako se tišina zatvara nad njima kao vrata grobnice. Više se ništa nije moglo učiniti. Dignuo se pretjerano odlučno, izbacio čik iz usnika u ružnu pepeljaru i rekao:
U svakom slučaju, to je moje mišljenje, i ja ga uvijek mogu najuriti ako mi ne bude koristio.
Kenilworth je tiho gutao slinu poput žabe pod kamenom, a njegove bezizražajne oči zurile su u tapetu neodređene boje. Mirni šapat londonskoga prometa počeo je sve jače navirati k njima. - Moram ići - rekao je Mountolive, već donekle ljut na sebe. - Pokupit ću sve spise i ponijeti ih sutra navečer na selo. Danas i sutra obavit ću rutinske razgovore, a zatim... malo odmora, nadam se. Zbogom, Kenny.
Zbogom. - No, nije se dignuo od pisaćega stola. Samo je kimnuo smješkajući se prema vratima kad ih je Mountolive zatvorio, a tada se uzdišući vratio na Errolove uredno natipkane promemorije skupljene u sivoj mapi s natpisom Na ruke budućem veleposlaniku. Pročitao je nekoliko redaka, a zatim umorno pogledao u mračni pro- zor, pa prešao sobu da navuče zavjese i dignuo telefonsku slušalicu. - Dajte mi Arhiv, molim vas.
Zasad će biti mudrije da ne nameće svoje gledište.
Međutim, zbog toga tričavog razmimoilaženja Mountolive je odustao od nakane da Kenilwortha pozove u svoj klub. Donekle je osjetio i olakšanje. Umjesto njega pozvao je na večeru Lizu Pursewarden.

Trebalo im je svega dva sata do Dewford Mallowsa, ali čim su izišli iz Londona, bilo je jasno da je cijeli kraj duboko utonuo u snijeg. Morali su usporiti vožnju do puza- nja koje je oduševilo Mountolivea, a razljutilo vozača službenoga automobila. - Stići ćemo tamo do Božića, gospodine - rekao je - ako uopće stignemo!
Sela kao iz ledenoga doba, žitnice prekrivene slamom i seoske kuće uljepšane brašnastom bjelinom snijega, svjetlucavom kao na poslužavniku vješta slastičara; krivudave bijele livade, išarane malim klinastim tragovima ptičjih ili vidrinih nogu, ili balege oko koje se topio snijeg. Prozori automobila nisu se prestajali brtviti, sli- jepljeni od mraza. Nisu imali lance ni grijanje. Tri milje od sela naišli su na prevrnuti teretnjak, a oko njega bespomoćno je stajalo nekoliko seljana i jedan čovjek iz Auto- mobilskoga kluba, i puhao u promrzle prste. U blizini je bilo nekoliko srušenih te-
legrafskih stupova. Na svjetlucavu sivu ledu Newton Ponda ležala je mrtva ptica - jastreb. Neće nikada prijeći Parson’s Ridge, pomislio je Mountolive; bilo mu je žao vozača pa ga je uputio da se najkraćim putem, preko pješačkoga mostića, vrati na glavnu cestu. - Ja sam odmah iza brda - rekao je. - Treba mi samo dvadeset i pet mi- nuta pješice do tamo. - Čovjeku je bilo drago što se vraća i nije htio primiti napojni- cu koju mu je Mountolive ponudio. Zatim je polako krenuo autom unatrag i okre- nuo ga prema sjeveru, a njegov je putnik izišao na ledeno blještavilo; njegov se kondenzirani dah dizao u stupu pred njim.
Pošao je preko polja poznatim puteljkom koji se sve više uzdizao prema nevidlji- vu obzoru (njegovo je pamćenje moralo zamijeniti vid), savršen u svojoj jed- nostavnosti kao Cavendishev prvi zrakoplov. Stereotipni krajolik, ali sada nadasve tajanstven zbog svjetla nevidljiva sunca negdje gore iznad mutnih zaslona od niske maglice koja se micala ispred njega, povlačeći se i zatvarajući mu vidik. Bio je to put mnogih sjećanja - no zbog slabe vidljivosti bio je prisiljen zamisliti dva zaseoka na tjemenu brežuljka, guste bukvike, ruševine normanskoga dvorca. Njegove su cipele sa svakim korakom poput srpa presijecale drhtavo mnoštvo kapljica na bujnoj travi sve dok rubovi njegovih hlača nisu promočili, a gležnjevi se sledili.
Iz nevidljivosti izranjali su tajnoviti hrastovi, i odjednom se začulo štropotanje i pucketanje - kao da njihovi zubi škrguću od hladnoće; snijeg koji se topio kapao je s donjih grana na sag uvela lišća.
Kad je prešao preko tjemena, cijeli je prostor nestao kao odrezan. Kunići su ska- kutali na sve strane. Visoka perjasta trava skrutila se u šiljke od mraza. Tu i tamo prodiralo je blijedo sunce, njegov se mutni sjaj probijao kroz maglicu nalik na plinsku mrežicu koja daje jako svjetlo, ali ne grije. A tada je čuo škriputanje vlastitih cipela na lošoj makadamskoj cesti dok je hitao prema visokim kućnim vratima. Hrastovi su ovdje bili optočeni briljantima; dok je prolazio, iz njih su brzo izletjela dva debela goluba i nestala s prodornim lupanjem krila kao da je netko naglo sklopio tisuću knjiga. Trgnuo se, a zatim ga je to razvedrilo. Na pašnjaku za konje zapazio je obrise zeca, u neposrednoj blizini kuće. Ledeni prsti padali su s drveća hrapavo zvec- kajući - tisuću slupanih vinskih čaša. Potražio je stari ključ patentne brave i nasmije- šio se kad je osjetio da se okrenuo propuštajući ga u nezaboravnu toplinu s mirisom marelica i starih knjiga, laštila i cvijeća; u sva sjećanja koja su ga nepogrešivo po- novno dovela k Piersu oraču,{24} poniju, ribičkom štapu, albumu za marke. Stao je u predsoblju i tiho je pozvao.
Njegova je majka sjedila pokraj vatre, baš onako kako ju je ostavio prošli put kad je odlazio, s otvorenom knjigom na krilu, nasmiješena. Bilo je ustaljeno pravilo da se ona neće obazirati na njegove odlaske i povratke, da će se držati kao da ga nije bilo samo nekoliko trenutaka u toj ugodnoj sobi u kojoj je provela život čitajući, slikajući ili pletući ispred velikoga kamina. Smješkala se istim osmijehom, smišljenim kako bi
zacementirala prostor i vrijeme i očvrsnula u osamljenosti koja bi je obuzela dok nje- ga nije bilo. Mountolive je spustio tešku aktovku i napravio smiješan, nehotičan, kra- tak pokret dok joj je prilazio. - Bože moj - rekao je - vidim ti na licu da si već čula. A tako sam se nadao kako ću te iznenaditi svojim novostima!
Oboje su se rastužili; a kad ga je poljubila, rekla je: - Granierovi su prošloga tjed- na bili na čaju. Oh, Davide, kako mi je žao. Koliko sam samo željela da me ti iznena- diš. No, slaba sam glumica.
Mountolive je osjetio apsurdan poriv da se rasplače od puke srdžbe: u glavi je smislio cijeli prizor, izmislio pitanja i odgovore. Činilo mu se kao da je netko rastrgao igrokaz u koji je uloženo mnogo mašte i truda. - K vragu - rekao je - baš su nepažljivi!
Htjeli su me razveseliti i... dakako, uspjeli u tome. Valjda možeš zamisliti koli- ko?
No, od toga trenutka ponovno je zakoračio, lagano i bez muke, u struju sjećanja koju je pobudila kuća oko nje, odvodeći ga gotovo do njegova jedanaestoga rođenda- na, ispunjavajući ga ugodom i puninom dok ga je vatra iz kamina toplo pozdravljala.
Ocu će biti drago - rekla je poslije novim glasom, oštrijim, jer je bio pun pritaje- ne ljubomore ... ostaci strasti koja se odavno svela na mirenje sa sudbinom. - Tvoju sam poštu stavila u njegovu radnu sobu. - Njegovu radnu sobu, sobu koju otac nije nikada vidio, nikada u njoj boravio. Bijeg njegova oca uvijek je bila najjača spona njega i majke. Rijetko su o njemu razgovarali, a ipak je nekako uvijek bio prisutan ... nevidljiv teret njegova tajnog života, daleko od njih oboje, u drugom kutu svijeta: sretan ili nesretan, tko bi znao? »Za one među nama koji stoje na rubu svijeta, još ne- pozvane ni od kojeg boga, jedina je istina da je sam rad Ljubav.« Čudna, iznenađuju- ća rečenica što ju je starac ugradio u znanstveni uvod jednoga teksta na paliju!{25} Mountolive bi prevrtao u rukama taj zeleni svezak razmišljajući o značenju tih riječi i procjenjujući ih u svjetlu sjećanja na oca - mršava i preplanula, koščata lika, nalik na izgladnjelu morsku pticu, s grotesknim tropskim šljemom na glavi. Čini se da je sada nosio fakirsku halju! Je li to bilo smiješno? Nije vidio oca od odlaska iz Indije na svoj jedanaesti rođendan; njegov je otac postao čovjek osuđen in absentia za zlo- čin... koji se nije mogao definirati. Mirno povlačenje u svijet orijentalistike u koji ga je već godinama vuklo srce. To ga je zbunjivalo.
Stariji je Mountolive pripadao svijetu Indije koja je nestala, društvu njezinih vla- dara čija je zajednička lojalnost dužnosti učinila od njih kastu, ali kastu koja se više ponosila potpunim predavanjem budizmu nego plemićkim naslovima. Takva nese- bična predanost obično svršava strastvenom identifikacijom s predmetom kojemu su se priklonili - s tim golemim potkontinentom i njegovim kastama i religijama, spo- menicima i ruševinama. U početku je bio samo kolonijalni sudac, ali za nekoliko go-
dina postao je najistaknutiji indolog, urednik i prevoditelj rijetkih i zanemare- nih tekstova. Mladi Mountolive i njegova majka udobno su se smjestili u Engleskoj uz uvjet da će im se otac priključiti kad ode u mirovinu; zbog toga je ta ugodna kuća bila opremljena trofejima, knjigama i slikama dugogodišnjega radnog vijeka. Ako se sada pomalo i doimala poput muzeja, bilo je to stoga što ju je napustio njezin pravi utemeljitelj koji je odlučio još ostati u Indiji i dovršiti istraživanja koja će (to su sada oboje spoznali) potrajati do kraja njegova života. Nije to bila neuobičajena pojava u službenika sada nestale i raspuštene uprave. No kod njega je to išlo postupno. Razmišljao je o tome godinama, a tada je odlučio, pa se pismo kojim je to objavio doimalo poput dokumenta o kojemu se dugo promišlja. Zapravo, bilo je to posljednje pismo što su ga on ili ona primili od njega. Međutim, povremeno bi ga netko na proputovanju posjetio u budističkom samostanu blizu Madrasa, u koji se povukao, pa bi im prenio njegove srdačne pozdrave. I knjige su, dakako, stizale re- dovito, jedna za drugom, raskošne svojom bogatom opremom, s veličanstvenim impresumom ovoga ili onog University Pressa. Te su knjige bile i opravdanje i ispri- ka.
Mountoliveova je majka poštovala tu odluku i sada gotovo i nije o njoj govorila. Samo povremeno nevidljivi bi utemeljitelj njihova zajedničkog života izronio, kao sada ovdje na tom sniježnom otoku, kad je spomenula njegovu radnu sobu; ili u ne- koj drugoj, sličnoj primjedbi koja bi, kad bi ostala bez odgovora, nestala u tajni (samo za njih dvoje) nepoznata i neriješena života. Mountolive nije nikada uspio za- viriti ispod površine majčina ponosa kako bi mogao prosuditi koliko ju je ta izdaja mogla povrijediti. Ipak, oboje je strastveno obuzela plahost da razgovaraju o tome, jer su potajno vjerovali da će time povrijediti jedno drugo.
Prije negoli se odjenuo za večeru, Mountolive je pošao u radnu sobu obloženu knjigama, koja je bila i lovačka soba, pa je zaposjeo očev pisaći stol za kojim bi sje- dio kad god bi došao kući. Brižljivo je zaključao mape sa spisima i razvrstao poštu. Između pisama i dopisnica bila je i debela omotnica s ciparskim pečatom i adresom ispisanom nedvojbeno Pursewardenovom rukom. Najprije je pomislio da je unutra rukopis pa je zbunjeno slomio rukom pečat. »Dragi moj Davide«, pisalo je. »Ne- dvojbeno ćeš se iznenaditi kad primiš ovo dugo pismo od mene. No tek ne- davno doprle su do mene novosti o Tvojem imenovanju u obliku glasina, i morao bi mnogo toga čuti o ovdašnjem stanju stvari, a ne bih Ti se mogao službeno obratiti kao novoimenovanom veleposlaniku (povjerljivo: avionskom poštom), hm... hm...!«
Bit će dovoljno vremena, pomislio je Mountolive uzdišući, za proučavanje cijele te hrpe promemorija, te ponovno otključao pisaći stol kako bi ih smjestio s ostalim papirima.
Neko je vrijeme u tišini sjedio za velikim pisaćim stolom, uljuljan u asocijacije na tu sobu sa svojim bric-à-bracom;{26} mandale{27} iz nekog burmanskog svetišta,
zastave sikkimskoga plemena Lepča, uokvireni crteži prvoga izdanja Knjige o džungli, kutija s noćnom paunčadi, zavjetni predmeti ostavljeni u nekom napuštenom hramu. Zatim rijetke knjige i brošure - rani Kipling s impresumom Thackera i Spinka iz Kalkute, Thompsonovi zbornici, Younghusband. Mallows, Derby... Poneki muzej bi im se možda jednoga dana poradovao. Pod brojem neke knjižnice vjerojatno bi se vratili u anonimnost.
S pisaćega stola podignuo je stari tibetanski molitveni mlin i zavrtio ga jedanput- dvaput, začuo tiho struganje bubnja, još napunjenog požutjelim komadićima papira na kojima su pobožna pera prije mnogo vremena načrčkala tradicionalnu molitvu Om mani padme hum. Bio je to slučajni dar na rastanku. Prije negoli je brod isplovio, gnjavio je oca da mu kupi celuloidni zrakoplov, pa su zajedno pročešljali cijeli bazar, ali uzalud. Zatim je otac iznenada stao kod jednog pokućara i kupio mu taj mlin za pet rupija i ugurao mu ga, umjesto zrakoplova, među prste koji su se tome opira- li. Bilo je kasno. Morali su se požuriti. Oprostili su se na brzinu.
A onda? Što je bilo poslije toga? Smeđežuto ušće rijeke pod metalnim suncem, vrelina koja se prelijevala u duginim bojama i mutila obrise lica, dim s pogrebnih lo- mača na prilazu rijeci, mrtva tijela muškaraca, modra i podbuhla, koja su plutala estuarijem... Donde je dopiralo njegovo sjećanje. Spustio je teški mlin i uzdahnuo. Vjetar je tresao prozore, vitlajući snijeg na njih kao da ga želi podsjetiti gdje je sada. Izvadio je svežanj arapskih udžbenika i veliki rječnik. Oni će morati živjeti pokraj njegova kreveta idućih nekoliko mjeseci.
Te noći pohodila ga je ponovno neobjašnjiva boljka s kojom je uvijek slavio povratak kući - jaka uhobolja koja ga je ubrzo pretvorila u drhtavu sjenu, iscrpljenu od bolova. Bila je to tajna, jer nijedan liječnik nije dotad uspio ublažiti - ili čak di- jagnosticirati - taj napadaj petit mala. Nikada nije dobio napadaje osim kad je bio kod kuće. Kao i uvijek, majka je čula njegovo stenjanje znajući iz iskustva što je posrijedi; iskrsnula bi iz tame i stvorila se do njegove postelje donoseći mu staro poznato olakšanje i posebni lijek koji mu je od djetinjstva davala protiv tih bolova. Uvijek ga je imala pri ruci, u ormaru pokraj svojega kreveta. Ulje za salatu, zagrija- no u žličici nad plamenom svijeće. Osjetio je toplinu ulja kako mu prodire do mozga, pravi melem, dok ga je majčin glas umirivao kroz tamu s obećanjima da će mu bili lakše. Ubrzo je popustila plima bolova, otplavila ih, tako reći, te ih smirila na obala- ma sna - sna u kojemu su se nejasno komešala utješna sjećanja na dječje bolesti koje je majka uvijek s njim odbolovala. Zajedno bi se razboljeli, kao iz sućuti. Možda sto- ga što su mogli ležati u susjednim sobama, razgovarajući, čitajući jedno drugomu, dijeleći luksuz zajedničkoga ozdravljenja? Nije znao.
Spavao je. Tek nakon tjedan dana prihvatio se službene dokumentacije i pročitao Pursewardenovo pismo.

V.

Dragi moj Davide,
nedvojbeno ćeš se iznenaditi kad primiš ovo dugo pismo od mene. No tek nedavno doprle su do mene novosti o Tvojem imenovanju u obliku glasina, i morao bi mnogo toga čuti o ovdašnjeg stanju stvari, a ne bih Ti se mogao službeno obratiti kao novo- imenom veleposlaniku (povjerljivo: avionskom poštom), hm...hm...!
Uf! Kako je to dosadno! Kao što dobro znaš, mrzim pisati pisma. A ipak... gotovo ću sigurno otići do Tvojega dolaska ovamo, jer sam poduzeo korake za premještaj. Nakon duga niza namjernih zločestoća, uspio sam napokon uvjeriti jadnoga Errola da sam nepogodan za veleposlanstvo koje sam resio tih posljednjih nekoliko mjeseci. Mjeseci! Cijeli život! A sam Errol tako je dobar, tako pošten, tako častan; neobično stvorenje nalik na jarca koje se ipak doima kao da se rodilo na zadak! Podnio je izvještaj protiv mene s nadasve velikim otporom. Molim Te, nemoj ništa poduzi- mati za opoziv premještaja koji iz toga proizlazi, jer je to u skladu s mojim osobnim željama. Preklinjem Te.
Odlučujući je faktor moje napuštanje radnoga mjesta posljednjih pet tjedana i to je pobudilo ozbiljan gnjev i potaknulo Errola na konačnu odluku. Sve ću objasniti. Zanima me da li se sjećaš mladoga debelog francuskog diplomata iz Rue du Bac? Nessim nas je jedanput odveo tamo na piće. Zove se Pombal? E pa, našao sam uto- čište kod njega - on je ovdje u službi. Chez lui{28} je doista vrlo veselo. Kad je ljeto završilo, obezglavljeno se veleposlanstvo povuklo s dvorom u Kairo preko zime, ali ovaj put bez Tvojega odanog. Otišao sam u ilegalu. Sada ustajemo u jedanaest, izba- cujemo djevojke i nakon vrele kupke igramo triktrak do ručka; zatim arak s Baltha- zarom i Amarilom (koji Te srdačno pozdravljaju) u kavani Al Aktar i ručak u baru Union. Zatim možda odemo u posjet Clei da vidimo što slika ili u kino. Pombal sve to radi zakonito; on je na dopustu, a ja na otpustu. Ogorčeni Errol povremeno zove međugradski pokušavajući mi ući u trag, a ja mu se javim glasom poule{29} iz južne Francuske. To ga strašno zbuni, jer nagađa da sam to ja, ali nije posve siguran. (Ako je netko završio Winchester College, ne smije se izložiti opasnosti i nekoga uvrijedi- ti.) Vodimo prekrasne, prekrasne razgovore. Jučer sam mu rekao da se ja, Pursewarden, liječim od žljezdanih smetnji kod profesora Pombala, ali da sam sada izvan opasnosti. Jadni Errol! Jednoga dana ispričat ću mu se za sve neprilike koje sam mu stvorio. Ali, ne sada. Ne prije negoli dobijem premještaj u Sijam ili u
Santos.
Znam da sam vrlo opak u svemu tome, ali... ta dosada u tom uredu sa svim tim nedoraslim ljudima! Errolovi su tipični grozni Britanci. Na primjer, oboje su ekono- misti. Zašto oboje, pitam se. Jedno od njih zacijelo se stalno osjeća suvišnim. Vode ljubav samo na dvije decimale, a djeca su im potpuno nalik na prostačke razlomke!
Eto. Donkini su jedini simpatični; on je pametan i živahan, ona vulgarna i površna, s previše šminke. Ali... to joj je, jadnici, i te kakva kompenzacija, jer joj je mužić pustio bradu i prešao na islam! Odlučna i agresivna izraza lica, sjedi na njego- vu pisaćem stolu, maše nogom i brzo puši. Usta precrvena. Nije baš dama, pa je valjda stoga nesigurna. Njezin je muž pametan mladić, ali uistinu preozbiljan. Ne usudim ga se pitati kani li zatražiti posebni doplatak za supruge na koje ima pravo.
No, dopusti mi da Ti na svoj mučni način ispričam što se krije iza svih tih glu- posti. Poslali su me ovamo, kako znaš, s ugovorom na određeno vrijeme, i ja sam svoju prvotnu zadaću savjesno obavio, što pokazuje golemi dokument pod naslovom (slovima uobičajenima za nadgrobne spomenike) Instrumenti za kulturni sporazum između Vlade Njegova Britanskog Veličanstva... itd. Dakako, tupi instrumenti - jer što može kršćanska kultura imati zajedničko s muslimanskom ili marksističkom? Naše su postavke beznadno suprotne. Svejedno! Rečeno mi je da to učinim, pa sam i učinio. I koliko god ljubio sve što ovdje imaju, ne razumijem kako bi se to moglo uskladiti s obrazovnim sustavom koji se temelji na abaku i teologiji koja se nije maknula dalje od Augustina i Tome Akvinskoga. Osobno mislim da smo i jedni i drugi napravili zbrku od toga, i nemam parti-pris{30} o tome. I tako dalje. Jed- nostavno ne vidim što D.H. Lawrence može ponuditi paši sa sedamnaest žena, iako mislim da znam koja je najsretnija... Međutim, ja sam ga napravio, mislim na spora- zum.
Kad sam to učinio, brzo su me unaprijedili u političkoga savjetnika, i to mi je omogućilo da proučavam dokumentaciju i procjenjujem cijeli kompleks Srednjega istoka kao suvislu cjelinu, kao politički projekt. No, dopusti mi da ti napomenem kako sam nakon dugih proučavanja nevoljko zaključio da ta cjelina nije ni suvisla, a nije ni politika - u svakom slučaju, nema politike koja se može oduprijeti ovdašnjim, sve jačim pritiscima.
Treba ozbiljno razmisliti o tim trulim, zaostalim i potkupljivim državama; ne može ih se držati na okupu samo poticanjem onoga što je u njima najslabije i najpokvarenije, kako to mi, po svemu sudeći, činimo. Za takav bi pristup trebalo još pedeset godina mira i ne bi smjelo biti radikalnih elemenata u biračkom tijelu kod kuće: uz tu pretpostavku, mogao bi se održavati status quo. No, uz trendove kakvi prevladavaju - može li Engleska biti tako kratkovidna? Možda. Ne znam. Takve me se stvari ne tiču kao umjetnika; kao politički savjetnik pun sam zlih slutnji. Poticanje
arapskoga jedinstva uz istodobni gubitak moći za primjenom čaše otrova čini mi se vrlo dvojbenim: to nije politika već ludilo. A dodavanje arapskoga jedinstva svim drugim strujama protiv nas čini mi se simpatičnom ludošću. Jesmo li još opsjednuti tužnim snom iz Tisuću i jedne noći koji su nam podvalila tri naraštaja seksualno zbu- njenih viktorijanaca čija je podsvijest svim srcem reagirala na pomisao da možeš imati više od jedne zakonite žene? Ili romantičnom beduinskom groznicom ljudi po- put Bella i Lawrencea? Možda. No viktorijanci, koji su nam podvalili taj san, bili su ljudi koji su vjerovali u borbu za vrijednost svoje valute; znali su da je svijet poli- tike džungla. Danas kao da Foreign Office vjeruje kako je najbolji način suočavanja s džunglom postati nudistom i pobijediti divlju zvijer tako da joj pokažeš golotinju. Već Te čujem kako uzdišeš. - Zašto Pursewarden ne može biti precizniji! Sve te bo- utades!
U redu. Govorio sam o pritiscima. Podijelimo ih na unutarnje i na vanjske, nije li tako, na Errolov način? Moji su pogledi možda naoko heretički, ali evo kakvi su.
Najprije taj jaz koji dijeli bogate od siromašnih - baš kao u Indiji. Primjerice, da- nas u Egiptu šest posto ljudi posjeduje više od tri četvrtine zemlje, pa tako ostatku ostane za život manje od jednog feddana{31} po glavi. Dobro! Stanovništvo se udvostručuje u svakoj drugoj generaciji - ili možda u trećoj? No, valjda to možeš vi- djeti u svakom gospodarskom pregledu. U međuvremenu imaš stalni rast glasne i obrazovane građanske klase čiji se sinovi školuju u Oxfordu usred naših dobrih libe- ralizama, ali ih ne čeka posao kad se vrate. Babu je sve moćniji i dosadna se priča ponavlja ovdje kao i drugdje: »Intelektualni kuliji svih zemalja, ujedinite se.«
Tim unutarnjim pritiscima milostivo dodajemo, neposrednim poticanjem, krutost nacionalizma koji se temelji na fanatičnoj religiji. Ja joj se osobno divim, ali nemoj zaboraviti da je to militantna religija u kojoj nema metafizike već samo etike. Arapsko jedinstvo itd... Dragi prijatelju, zašto izmišljamo takve apsurdne konstrukci- je koje samo povećavaju naše velike neprilike - osobito zato što mi je jasno kako smo izgubili temeljnu moć djelovanja koja nam jedina može omogućiti da ovdje sa- čuvamo svoj prvenstveni utjecaj? Ti klimavi nazadni feudalizmi mogu se braniti samo oružjem od elemenata koji ga razjedinjuju, a koji su svojstveni samoj prirodi ovdašnje situacije; no, kako bismo se prihvatili oružja da »propovijedamo mačem«, prema Lawrenceovim riječima, moramo vjerovati u vlastiti etos, u vlastitu mistiku života. U što vjeruje Foreign Office? Upravo to ne znam. U Egiptu, na primjer, osim što je sačuvan mir, učinilo se vrlo malo; Visoko povjerenstvo nestaje poslije vladavi- ne ... od 1888.? ... i neće ostaviti ni tragove uvježbana činovničkog aparata radi stabi- lizacije te kaotične groteske koju danas očito smatramo suverenom državom. Kako će dugo lijepe riječi i udvornosti postizati svrhu uz golemo nezadovoljstvo što ga osjećaju ovi ljudi? U ugovornoga kralja možeš imati povjerenja samo dotle dok on može imati povjerenja u svoj narod. Koliko je još ostalo do eksplozije? Ne znam - i
otvoreno govoreći, baš me briga. No, rekao bih kako će možda nekakav nepredviđe- ni vanjski pritisak poput rata jednim udarcem srušiti te marionetske kneževine. U svakom slučaju, to su moji glavni razlozi zbog kojih želim promjenu. Uvjeren sam da ćemo se morati preorijentirati i uključiti židovstvo u vlast iza scene. I to brzo.
A sada o pojedinostima. U samom početku svojega političkog života sukobio sam se s odjelom Ministarstva rata, koji se bavi općim obavještajnim podacima, a vodi ga jedan brigadir koji prezire pomisao da bi se njegova služba trebala pokoriti nama. Pi- tanje čina, dohotka ili kakve druge gluparije; pod Povjerenstvom imao je manje-više slobodne ruke. To je, usput rečeno, ostatak staroga Arapskog ureda koji je i poslije 1918. nastavio mirno živjeti poput žabe pod kamenom! Očito je da će se u prestroja- vanju njegov ured morati (tako mi se čini) integrirati u nešto. U Egiptu je ambasada bila još u povojima. Budući da je prije radio u Političkom odjelu Visokoga povje- renstva, mislio sam da bi trebao raditi za mene - i doista: nakon mnogih oštrih bitaka obuzdao sam ga, ako ne i slomio. To se stvorenje zove Maskelyne. Vrlo je tipičan, pa me je prilično zainteresirao i sada pravim opširne bilješke o njemu za knjigu što je pišem na sebi svojstven način. (Čovjek piše kako bi vratio izgubljenu nevinost!)
Otkako je vojska otkrila da je mašta glavni faktor za nastanak kukavičluka, uzgo- jila je maskelynski soj na temelju nedostatka mašte: nekakva amnezija, gotovo turska. Preziranje smrti pretvorilo se u preziranje života, i taj tip čovjeka prihvaća ži- vot samo po svojim uvjetima. Samo ukočeni mozak omogućava mu da obavlja sva- kidašnje, iznimno dosadne poslove. Vrlo je mršav, vrlo visok, i koža mu je preplanu- la zbog službe u Indiji i sada je poprimila boju dimljene zmijske kože ili kraste na- mazane jodom. Njegovi savršeni zubi stišću lulu lagano kao da je pero. Ima jednu neobičnu gestu - volio bih kad bih je znao opisati, jer mi je nadasve zanimljiva - kad polako vadi lulu prije negoli progovori upirući u sugovornika svoje sitne tamne oči: - Ooo, doista tako mislite? - Samoglasnici mu se beskrajno rastežu u tromost, u dosa- du tišine koja ga okružuje. Nagriza ga ograničeno savršenstvo odgoja zbog kojega se osjeća neugodno u civilnom odijelu pa čak hoda okolo u lijepo skrojenoj odori ko- njičkoga časnika i drži se kao da govori: Noli me tangere. (Ako nastojiš uzgojiti tip, uvijek ćeš naći anomalije u ponašanju.) Posvuda ga prati njegova prekrasna crvena poenterica Nell (je li ju tako nazvao po svojoj ženi?) koja spava na njegovim nogama dok on radi na spisima, a noću na krevetu. Stanuje u hotelskoj sobi u kojoj nema ni- čega osobnog - nema knjiga, nema fotografija, nema dokumentacije. Samo garnitura četaka sa srebrnim dršcima, boca viskija i novine. (Zamišljam ga kako katkada četka tihi bijes sa svojega vlasišta bijesno odmičući četkom tamnu blistavu kosu sa sljepo- očica, sve brže i brže. Ah, tako je bolje... tako je bolje!)
Dolazi u ured u osam sati pošto je kupio jučerašnje večernje izdanje Daily Te- legrapha. Nikada ga nisam vidio da čita nešto drugo. Sjeda za golemi pisaći stol, obuzet tromim, mračnim prezirom prema potkupljivosti ljudskih bića oko sebe,
možda i prema cijeloj ljudskoj rasi; hladnokrvno ispituje i razvrstava njihove razne pokvarenosti, njihove slabosti i bilježi ih na marmoriranom papiru za zapisnike koje uvijek potpisuje malim srebrnim nalivperom, nezgrapnim, sitnim rukopisom. Struja njegova prezira teče mu žilama polako, tromo, poput Nila kad se izlijeva iz korita. E pa, vidiš kakav je to numéro.{32} Živi isključivo u svijetu vojničke mašte jer ne vidi i ne poznaje većinu subjekata svojih izvještaja; podatke koje sređuje dobiva od podmi- ćenih činovnika, nezadovoljnih sobara ili frustriranih slugu. Nije bitno. Ponosi se time što ih može iščitavati, tom svojom O.P. (obavještajnom procjenom), poput astrologa koji radi na dijagramima neviđenih, nepoznatih osoba. Kritičan je, ponosan poput kalifa, nepokolebljiv. Nadasve mu se divim. Iskreno. «
Maskelyne je postavio dvije oznake (kao između oznaka za stupnjeve na kalibri- ranom termometru) unutar kojih se smiju kretati temperature njegovih odobravanja i neodobravanja, izražene u rečenicama: - Dobro za raj{33} - i - Nije baš dobro za raj. - Mozak mu radi, dakako, samo na jednom kolosijeku, pa ne može ni zamisliti nešto doista loše za taj prokleti raj.
Čini se da takav čovjek nije u stanju vidjeti svijet oko sebe otvorenih očiju; no njegov posao i nužna rezerviranost prema drugima pretvaraju ga u pravoga pustinja- ka, pa nema iskustva o postupcima svijeta o kojemu mora suditi... Eto, u iskušenju sam da nastavim i uokvirim portret našega lovca na špijune, ali ću se suzdržati. Pro- čitaj moj sljedeći roman, peti, unutra će biti i skica za portret Telforda, koji je Maskelyneov zamjenik: visoki, prištavi, laskavi civil, s loše namještenim zubalom, koji se stotinu puta u sekundi uspijeva nekomu obratiti sa »stari moj«, histerično i grohotom se smijući. Fantastično je slušati ga kako štuje hladnoga, zmijskog časnika.
Na zapovijed, gospodine brigadiru, - Ne, gospodine brigadiru - i da ga što brže usluži, pada preko stolca; rekao bi da je preko ušiju zaljubljen u svojega šefa. Maskelyne sjedi i hladno promatra njegovu smetenost; njegova smeđa brada, rasci- jepljena tamnom jamicom, strši poput strijele. Ili se pak naslanja na okretnoj stolici i tiho bubnja po vratima golema trezora iza sebe i zadovoljno poput sladokusca, koji se lupka po trbuhu, govori: - Ne vjerujete mi? Sve imam tu unutra, sve unutra. - Ti spisi, pomisliš dok gledaš tu izvanrednu, sveobuhvatnu gestu, zacijelo sadrže do- voljno materijala da optužiš svijet! Možda je i tako.
Evo što se dogodilo: jednoga dana našao sam na svojem stolu tipični Maskelyne- ov spis pod naslovom Nessim Hosnani i podnaslovom Koptska zavjera, pa sam se malo uznemirio. Prema tom spisu naš Nessim priprema veliku i složenu urotu protiv egipatske kraljevske kuće. Većina je podataka bila dvojbena, smatrao sam poznava- jući Nessima, ali me je cijeli izvještaj stavio u neugodan položaj, jer se u njemu uljudno preporučuje da se navedene pojedinosti iz Veleposlanstva prenesu egi- patskom Ministarstvu vanjskih poslova! Već čujem kako snažno uvlačiš dah. Kad bi to bilo i istina, takav bi postupak najozbiljnije ugrozio Nessimov život. Jesam li već
objasnio da je jedna od glavnih značajki egipatskoga nacionalizma sve veća zavist i mržnja prema »strancima« - prema otprilike pola milijuna nemuslimana koji ovdje žive? I da su im muslimani, čim je proglašena potpuna egipatska suverenost, počeli prijetiti i izvlašćivati ih? Mozak Egipta je, kako znaš, njegova strana zajednica. Ka- pital koji je dotekao u zemlju dok je još bio siguran pod našom vrhovnom vlašću, prepušten je sada na milost i nemilost tih trbušastih paša. Armenci, Grci, Kopti, Ži- dovi - svi oni osjećaju sve jaču oštricu mržnje; mnogi su mudri pa odlaze, ali većina ne može otići. Golema ulaganja u pamuk i drugo ne mogu se napustiti preko noći. Strane zajednice žive od molitve do molitve i od mita do mita. Pokušavaju spasiti svoje tvrtke, svoje životno djelo, od postupne otimačine paša. Mi smo ih doslovce bacili lavovima!
Pročitao sam taj dokument jedanput, pa još jedanput, kako rekoh, prilično uzne- miren. Znao sam da bi Errol, ako ga dadem njemu, mekećući odjurio s time Kralju. Stoga sam ja stupio u akciju kako bih ispitao slabe točke u njemu - nasreću, nije to bio jedan od najboljih Maskelyneovih izvještaja - i uspio sam dovesti u sumnju mno- ge njegove tvrdnje. No, najviše ga je razbjesnilo to što sam zapravo stopirao taj izvještaj - morao sam kako ne bi došao u Ured! Time sam stavio na veliku kušnju svoj osjećaj dužnosti, ali nije bilo alternative; što li bi učinili ti glupi žutokljunci u susjednoj sobi? Ako je Nessim doista bio kriv za nekakvu zavjeru što ju je Maskelyne zamišljao, sve je to lijepo i dobro; tada bismo to mogli poslije riješiti na odgovarajući način. Ali... ti poznaješ Nessima. Mislio sam da bih morao biti siguran prije negoli proslijedim takav izvještaj višoj instanci.
Ali, naravno, Maskelyne je bio bijesan, premda to nije pokazao. Sjedili smo u nje- govu uredu, a temperatura razgovora spustila se dobrano ispod ništice i još je padala dok mi je pokazivao prikupljene dokaze i izvještaje svojih agenata. Većina nije bila tako pouzdana kako sam se pribojavao. - Podmitio sam toga Selima - graktao je Maskelyne - i siguran sam da njegov vlastiti tajnik nije pogriješio. Postoji to malo tajno društvo koje se redovito sastaje ... Selim mora čekati s autom i voziti ih kući. Zatim taj čudni kriptogram koji izlazi iz Balthazarove klinike i širi se cijelim Sred- njim istokom, pa posjeti proizvođačima oružja u Švedskoj i Njemačkoj... - Kažem ti da mi se zavrtjelo u glavi! Vidio sam sve naše prijatelje kako ih egipatska tajna poli- cija uredno slaže na nadgrobne ploče i uzima im mjeru za mrtvački pokrov.
Moram reći i to da mi se, s obzirom na okolnosti, zaključci što ih je Maskelyne izveo čine valjanima. Sve mi je to bilo nekako mračno; no, nasreću, neke temeljne točke ne bi izdržale raščlambu - na primjer, takozvana šifra što je prijatelj Balthazar svaka dva mjeseca šalje odabranim primateljima u velikim gradovima Srednjega istoka. Maskelyne još pokušava ući u trag tim ljudima. No, podaci nisu ni izdaleka bili potpuni, i ja sam to naglasio što sam izričitije mogao, uglavnom na Telfordovu neugodnost, premda je Maskelyne previše promišljena ptica grabljivica da bi se lako
dala izbaciti iz koncepta. Bilo kako bilo, uspio sam ga privoliti da zadržimo taj izvještaj sve dok se ne pojavi nešto opipljivije što bi moglo proširiti osnovu takve teze. Mrzio me je, ali je to progutao, pa sam naslutio da sam barem postigao privre- menu odgodu. Problem je bio u tome što dalje - kako iskoristiti vrijeme? Ja sam, da- kako, bio uvjeren da Nessim nije kriv za sve te groteskne optužbe. No, moram priznati, nisam mogao dati objašnjenja koja bi bila uvjerljiva kao Maskelyneova. Što su ti ljudi zapravo smjerali, nisam mogao a da se ne upitam. Zaključio sam da ću mo- rati sam istraživati kako bih oborio Maskelyneovu tezu. Vrlo neugodno, i profesi- onalno neumjesno - ali, que faire?{34} Mali se Ludwig morao pretvoriti u privatnoga istražitelja, u jednog Sextona Blakea, kako bi obavio posao! No, gdje da počne?
Maskelyneov jedini izravni trag do Nessima vodio je preko Selima, njegova pod- mićenog tajnika; preko njega skupio je prilično mnogo zanimljivih, mada ne i bitno uznemirujućih podataka o imovini Hosnanijevih na raznim područjima - po- ljoprivredna banka, brodarska kompanija, predionice pamuka i tako dalje. Ostalo su uglavnom bili tračevi i glasine, neki vrlo štetni, ali čvrstih dokaza nije bilo. No, skupljeni na gomilu, daju pomalo mračnu sliku našega blagog Nessima. Smatrao sam da ih trebam nekako rastaviti. Posebice stoga što se većina odnosila na njegov brak - jetka govorkanja lijenih i zavidnih, vrlo tipična za Aleksandriju, kao uostalom i za bilo koje drugo mjesto. U tome su, dakako, u prvom planu bile nesvjesne anglo- saske moralne ocjene - pritom mislim na Maskelynea i njegove vrijednosne ocjene. Što se tiče Justine - malo je poznajem i moram priznati da se divim njezinoj prkosnoj ljepoti. Čuo sam da ju je Nessim progonio neko vrijeme sve dok je nije privolio na pristanak; ne mogu reći da sam baš imao nekakve zle slutnje, ali... i danas mi se nji- hov brak čini nekako labav. Naoko su savršen par, ali kao da se uopće ne dodiru- ju; štoviše, jedanput sam vidio kako se gotovo nezamjetljivo skupila dok je skidao konac s njezina krzna. Vjerojatno mi se samo učinilo. Ne skuplja li se možda kakav olujni oblak iza te žene tamnih svilenkastih očiju? Mnogo odlučnosti, svakako. Mno- go histerije. Mnogo židovske sjete. Čovjek u njoj kao kroz maglu razabire prijatelji- cu onoga muškarca čiju su glavu podastrijeli na pladnju... Što time mislim?
Maskelyne kaže na svoj suhi, prezrivi način: - Tek što se udala, već se upustila u vezu s drugim muškarcem, k tomu još i sa strancem. - To je, dakako, Darley, lju- bazno stvorenje u naočalama, ponekad stanuje u Pombalovu spremištu. Živi od instrukcija i piše romane. Ima onaj lijepi, okrugli, bebasti zatiljak, kakav se vidi u ti- pova koji se bave kulturom; malo je pogrbljen, svijetle kose i pun plahosti koja ide podruku s velikim, teško obuzdavanim emocijama. Prava romantična duša! Kad ga netko krivo pogleda, odmah zamuckuje. No, on je dobar momak, nježan, rezigni- ran... Priznajem kako mi se čini nevjerojatnim da bi on bio satkan od materijala koji bi zanimao zanosnu osobu kakva je Nessimova žena. Čini li to ona možda iz dobro- hotnosti ili iz nastrane sklonosti prema nevinosti? To je mala tajna. Bilo kako bilo,
Darley i Pombal upoznali su me s aleksandrijskom livre de chevet:{35} to je francuski roman koji se zove Moeurs (razmetljiva studija u starinskom stilu o nimfomaniji i psihičkoj nemoći), a autor je Justinin bivši muž. Napisavši ga, mudro se od nje razveo i pobjegao, ali nju svi smatraju središnjom temom knjige i društvo s njom du- boko suosjeća. Moram napomenuti, kad pomisliš da je ovdje svatko i polimorfan i perverzan, čini se da je baš nesreća kad te ovako istaknu kao glavno lice takva ro- mana. Međutim, to pripada prošlosti; Nessim ju je uzdigao u visoko društvo, u le monde, u kojemu se ona dobro drži s vrlo odmjerenom dražešću i divljinom. One su u skladu s njezinim izgledom i nedokučivom, ali jednostavnom Nessimovom raskoši. Je li on sretan? Čekaj malo, dopusti da drukčije postavim to pitanje. Je li ikada bio sretan? Je li sada nesretniji nego što je bio prije? Hm! Mislim da je mogao proći mnogo gore, jer ta djevojka nije ni prenaivna ni preneinteligentna. Doista dobro svira glasovir, premda nekako prkosno glasno, a i mnogo čita. Štoviše, divi se romanima Tvojega odanoga - s razoružavajućom iskrenošću. (Baš tako! Da, stoga mi i jest simpatična.)
No, s druge strane, nije mi jasno što vidi u Darleyju. Taj se jadnik trese kao šiba na vodi kad ona dođe; međutim, on i Nessim često se posjećuju i veliki su prijatelji. Ti skromni britanski tipovi - pretvaraju li se oni svi potajno u Turke? U Darleyju ima doduše nekakve privlačnosti jer se spleo s prilično zgodnom, malom kabaretskom plesačicom Melissom. Kad ga pogledaš, ne bi nikada pomislio da bi mogao voziti u tandemu, nedostaje mu samopouzdanja. Žrtva vlastite finoće? Krši ruke, naočale mu se zamagle čim spomene jednu od njih. Jadni Darley! Uvijek uživam kad ga razlju- tim citirajući mu pjesmu njegova beznačajnog imenjaka:

O, tamjane, ti blaženi, neopjevani, Što goriš u divnoj Arabiji,
Dok miris rumen puni zrak, Na zemlji - toj Eliziji.

On me, crveneći se, zaklinje da prekinem, premda ne znam zbog kojeg se Darleyja crveni; nastavljam magistralnim stilom:

Ukopan u goruću svoju grud,
Gnijezdo na tom stablu stvara on uz trud, Stosunčani Feniks! No, sad je hora
Kad u prah pretvorit’ se mora.

Za Justine, nije loša usporedba. - Dosta - on uvijek viče.

Divna li odra! Lomače li krasne, Od plama mirisnoga ima basne.
A urna njena daleko od dosega zlog, Rođenja mjesto dana tog!

Dosta, molim te
Što ima u tome loše? Nije to tako loša pjesma, zar ne?
I završavam s Melissom preodjevenom u dresdensku porculansku pastiricu iz osamnaestoga stoljeća:

A ovdje, u divljini zelenoj
Bliži se pjesmi njenoj bez jeke kraj, Uz jantarske suze i mirisni vapaj, Oplakuje je pustinja u smrti njenoj!

Toliko o Darleyju! No, kakvu ulogu u svemu tome ima Justine, nije mi jasno, jer mi sve to nema ni glave ni repa osim ako ne prihvatimo zdravo za gotovo jedan od Pombalovih epigrama. On kaže s nehajnom ozbiljnošću: Les femmes sont fidèles au fond, tu sais? Elles ne trompent que les autres femmes!{36} No, čini mi se da zapravo nema pravog razloga da bi Justine poželjela tromper svoju blijedu suparnicu Me- lissu. Bilo bi to ispod dostojanstva žene njezina položaja u društvu. Shvaćaš li?
Dakle, Maskelyne stalno drži svoje uhodničko oko baš na Darleyju; Selim nas na- vodno obavještava da su svi bitni podaci o Nessimu u malom zidnom sefu u kući, a ne u uredu. Postoji samo jedan ključ koji otvara taj sef i Nessim ga uvijek drži kod sebe. Taj privatni sef, kaže Selim, pun je papira. No, on ne zna točno o kojim je papi- rima riječ. Ljubavna pisma? Hm. Bilo kako bilo, Selim je pokušao jedanput-dvaput prodrijeti u sef, ali nije imao sreće. Jednoga dana smjeli je Maskelyne odlučio osob- no ispitati sef iz neposredne blizine i, bude li potrebno, uzeti otisak u vosku. Selim ga je pustio u kuću; popeo se stražnjim stubištem i gotovo se sudario s Darleyjem, našim cicisbeom, i s Justinom u spavaćoj sobi! U posljednjem je trenutku čuo njiho- ve glasove. Nemoj mi poslije toga reći kako su Englezi čistunci! Nakon nekog vre- mena pročitao sam novelu što ju je Darley objavio i u kojoj jedan lik uzvikuje: - U
njezinu zagrljaju osjećao sam se rastrganim, prožvakanim, moje je krzno bilo oblo- ženo slinom, kao u pandžama velike, razjarene mačke. - Zavrtjelo mi se u glavi. Za- boga, pomislio sam. Eto što Justine radi tom jadniku - živoga ga proždire!
Moram priznati da sam se dobro nasmijao. Darley je moj vrlo tipični sunarodnjak
i snob i uskogrudan. A tako dobar! U njemu nema zla. (Hvala Bogu da su Irci i Ži- dovi pljucnuli u moju krv.) No, čemu taj moj naduti ton? Justine je zacijelo izvrsna u krevetu, njezini poljupci kao dodir duge, a od njezina stiska frcaju iskre - da. A Darley? Malo je vjerojatno da je takav. Bilo kako bilo, to »pokvareno stvorenje«, kako je zove Maskelyne, svakako zaokuplja svu njegovu pažnju, ili je barem tako bilo kad sam posljednji put bio ondje. Zašto?
Sve mi se to vrtjelo po glavi dok sam vozio u Aleksandriju, pobrinuvši se za dug poslovni vikend kojemu ni dobri Errol nije našao prigovora. Nisam tada ni sanjao da ću se u godinu dana uplesti u te tajne. Samo sam znao da sam htio, bude li se moglo, pobiti Maskelyneovu tezu i spriječiti Ured da se plete u Nessima. No, bez obzira na to, bio sam i sam u čudu. Napokon, ja nisam špijun; jesam li se trebao šuljati Aleksandrijom s golemom zdjelastom vlasuljom i sa skrivenim slušalicama i pokuša- ti oprati ime našega prijatelja? A nisam se mogao ni pojaviti pred Nessimom, na- kašljati se i nehajno reći: - A sada da čujemo o toj tvojoj špijunskoj mreži... - Nasta- vio sam voziti, zamišljeno i mirno. Egipat, ravan i otvoren, odmicao je iza mene, da- leko od mene s jedne i druge strane auta. Zeleno se mijenjalo u plavo, plavo u pa- unsko oko, u gazelski smeđe, u panterski crno. Pustinja je bila poput suha poljupca, treptaj vjeđa po duši. Hm! Nebo se iskitilo zvijezdama nalik na rascvjetane bademo- ve grane. Nakon nekoliko pića stigao sam u grad pod mladim mjesecom koji se do- imao kao da pola svojega sjaja vuče s pučine. Sve je ponovno zamirisalo. Željezni obruč što ga Kairo steže oko glave (svijest da si opkoljen gorućom pustinjom?) ola- bavio je, rastopio se, dao mjesta nadi u otvoreno more, otvorenu cestu koja će odvesti misli ponovno u Europu... Oprosti. Skrenuo sam s teme.
Telefonirao sam u kuću, ali oboje su bili na nekakvu prijemu; odahnuo sam i po- šao u kavanu Al Aktar u nadi da ću naći simpatično društvo i našao sam - samo naše- ga prijatelja Darleyja. On mi se sviđa. Posebno mi se sviđa kad od uzbuđenja sjedi na rukama dok raspravljamo o umjetnosti, jer te teme uporno traži u razgovoru s Tvojim odanim - zašto? Odgovaram što bolje znam i pijem arak. No ti općeniti razgovori kvare mi raspoloženje. Mislim da ni za umjetnika ni za publiku ne postoji nešto što se zove umjetnost; ona postoji samo za kritičare i one koji žive s pred- mozgom. Umjetnik i publika samo registriraju, poput seizmografa, elektromagnetski naboj koji se ne može razumski objasniti. Zna da postoji nekakav prijenos, pravi ili lažan, uspješan ili neuspješan, već prema slučaju. No, kad pokušaš raščlaniti ele- mente i temeljito ih pronjuškati - nećeš dospjeti nikamo. (Sve mi se čini da takav pristup umjetnosti imaju svi oni koji joj se ne mogu predati!) Paradoksalno, ali ipak
tako.
Darleyja večeras služi glas, pa ga slušam sa zavidnim zadovoljstvom. Doista je dobar momak i vrlo je osjetljiv. No, s olakšanjem čujem kako će se ubrzo pojaviti Pombal, poslije kina, s mladom ženom koju opsjeda. Nadam se da će mi ponuditi smještaj, jer su hoteli skupi, pa dnevnice mogu potrošiti na piće. Na posljetku po- javljuje se stari P. s tragom pljuske djevojčine majke, koja ih je uhvatila u predvorju. Fantastično se zabavljamo i ja odsjedam chez lui kako sam se i nadao.
Idućega jutra ustajem rano, premda još ništa nisam bio odlučio, još sam bio sav zbunjen zbog svega toga. No, pomislio sam da bih barem mogao posjetiti Nessima u uredu, kako sam često i prije činio, pozdraviti se s njim i »ogrepsti« se za kavu. Uspinjući se staklenim dizalom, tihim poput šapta, toliko nalik na bizantski sarkofag, osjećao sam se zbunjenim. Nisam pripremio razgovor za taj susret. Namještenici i tipkačice dočekali su me vrlo radosno i odmah me uveli u veliku prostoriju, nadsvo- đenu kupolom, u kojoj je sjedio... A sada dolazi ono neobično. Ne samo da me je očekivao, nego je i naslutio razloge mojega dolaska! Doimao se radosno, opušteno, s izrazom nestašne vedrine. - Čekam te cijelu vječnost - rekao je dok su mu oči poigra- vale - pitajući se kad ćeš već doći i zgrabiti me za vrat, početi me ispitivati. Napo- kon! Kakva li olakšanja!
Sve se rastopilo između nas poslije toga, pa sam osjetio da se mogu s njim otvore- no suočiti. Ništa nije moglo nadmašiti toplinu i iskrenost njegovih odgovora. Odmah su me uvjerili.
Takozvano tajno društvo, rekao mi je, bila je kabalistička studentska loža koja se bavi uobičajenim besmislicama salonskoga misticizma. Sam Bog zna da je to glavni grad praznovjerja. Čak Clea traži da joj se svakoga jutra sastavi horoskop. Sekta ima u izobilju. Je li bilo išta čudno u tome što Balthazar vodi malu skupinu nadobnih hermetika - studijsku grupu? A što se tiče kriptograma... To je nekakav mistični ra- čun - štoviše, stari bustrofedon - kojim meštri loža diljem Srednjega istoka održavaju vezu. Svakako ništa manje misteriozno od burzovnoga izvještaja ili uljudnih razmje- na mišljenja između matematičara koji rade na istom problemu.
Nessim mi je nacrtao jedan kriptogram i pokazao mi ugrubo kako se upotrebljava. Dodao je da se sve to može učinkovito provjeriti u razgovoru s Darleyjem koji s Justinom redovito posjećuje te sastanke da upije nauk hermetike. On će moći reći kako su te skupine rušilačke! Dotada je bilo dobro. - Međutim - nastavio je - ne mogu sakriti od tebe postojanje drugoga pokreta, potpuno političkoga, koji se tiče neposredno mene. Posve je koptski i smišljen je da okuplja Kopte ... ne da se protiv ikoga bune (kako bismo mogli?), nego da se samo povežu, da ojačaju vjerske i poli- tičke veze kako bi ta zajednica ponovno mogla naći mjesto pod suncem. Sada kada se Egipat oslobodio Britanaca koji mrze Kopte, možemo slobodnije tražiti visoke
službe za naše ljude, pobrinuti se za njihov izbor za članove Parlamenta i tako dalje. U tome nema ništa od čega bi inteligentni musliman trebao drhtati. Ne tražimo ništa protuzakonito ili štetno; tražimo samo mjesto u svojoj zemlji, koje nam s pravom pri- pada kao najinteligentnijoj i najsposobnijoj zajednici u Egiptu.
Govorio je još mnogo više o povijesti koptske zajednice i njezinih nevolja - neću Ti time dosađivati, jer najvjerojatnije znaš sve o tome. No, on je o tome govorio s ne- kakvim blagim, prigušenim bijesom koji me je zanimao jer je odudarao od mirna Nessima kojega obojica poznajemo. Poslije, kad sam upoznao majku, shvatio sam; ona je pokretačka sila u tom snu o posebnoj manjini - barem tako ja mislim. Nessim je nastavio: - Ni Francuska ni Britanija ne moraju nas se bojati. Volimo i jedne i dru- ge. Naša moderna kultura stvorena je po uzoru na obje zemlje. Ne tražimo ni pomoć ni novac. Smatramo se egipatskim domoljubima, no, budući da znamo kako je glup i zaostao arapski nacionalni element, kako su fanatični, mislimo kako će ubrzo doći do žestokih razmimoilaženja između Egipćana i vas. Oni već koketiraju s Hitlerom. U slučaju rata... tko zna? Srednji istok sa svakim danom izmiče sve više šakama Engleske i Francuske. Naša manjina smatra se ugroženom u tom procesu. Naša je je- dina nada da se taj proces nekako zaustavi, na primjer ratom, koji će omogućiti vama da se vratite i ponovno zauzmete izgubljeni teren. Inače će nas izvlastiti, podjarmiti. No, još imamo povjerenja u obje zemlje. U tom smislu mala, čvrsta i vrlo bogata skupina koptskih bankara i poslovnih ljudi mogla bi imati utjecaj potpuno nerazmje- ran svojem broju. Mi, također kršćani, vaša smo peta kolona u Egiptu. Za godinu- dvije, kad pokret bude potpuno spreman, mogli bismo odmah izvršiti pritisak na gospodarski i industrijski život u zemlji ... bude li to služilo provedbi politike koju vi smatrate potrebnom. Stoga sam i umirao od želje da ti to kažem, jer Engleska bi u nama trebala gledati mostobran za Istok, prijateljsku enklavu u području koje je sa svakim danom sve neprijateljskije raspoloženo prema vama. - Zatim se naslonio, potpuno iscrpljen, ali nasmiješen.
Meni je, dakako, jasno - rekao je - da te to službeno zanima. Molim te, smatraj ovo tajnom, radi našega prijateljstva. Egipćani bi pozdravili svaku priliku da izvlaste nas Kopte, da konfisciraju milijune koje kontroliramo; možda i da neke od nas ubiju. Oni ne smiju znati za nas. Stoga se tajno sastajemo, polako stvaramo pokret i vrlo smo oprezni. Ne smijemo pogriješiti, shvaćaš? A sada, dragi moj Pursewardene... Potpuno mi je jasno kako se od tebe ne može očekivati da povjeruješ, bez dokaza, u sve što ti govorim. Stoga ću poduzeti nešto posve neuobičajeno. Preksutra je Sitna{37} Damjana, pa imamo sastanak u pustinji. Htio bih da pođeš sa mnom i sve vidiš i ču- ješ kako bi dobio jasnu sliku o našem sastavu i našim namjerama. Poslije bismo mogli biti Britaniji od vrlo velike koristi ovdje; želim ti sve to uvjerljivo predočiti. Hoćeš li doći?
I te kako!
Pošao sam. Bio je to doista fantastičan doživljaj koji mi je otvorio oči, pa sam spoznao da gotovo i nisam vidio Egipat - pravi Egipat iza zagušljivih, muhama opsjednutih gradova, iza poslovnih salona, bankarskih vila što ih oplakuje more, iza burze, yacht cluba., džamije... Ali, čekaj.
Otputili smo se jedne hladne, svijetloljubičaste zore i dio puta prešli abukirskom cestom, a zatim skrenuli u unutrašnjost; zatim prašnim cestama i napuštenim nasipi- ma, uz kanale i pustim putovima što su ih nekoć sagradili paše kako bi stigli do svo- jih lovačkih kuća na jezeru. Na posljetku smo morali ostaviti auto, i ondje nas je če- kao drugi brat s konjima - troglodit s gueule cassée,{38} Narouz deformirana lica. Kakve li suprotnosti... taj crni seljak u usporedbi s Nessimom! I kakve li žestine! Ne- obično me se dojmio. Gladio je snažni bič napravljen od kralježnice vodenoga konja
tipični kurbaš. Vidio ga kako njime pogađa konjice na cvijeću s udaljenosti od petnaest koraka; poslije je u pustinji oborio divljega psa i sasjekao ga s nekoliko uda- raca. Jadnu je životinju doslovce raskomadao tom igračkom u nekoliko zamaha! Tmurna raspoloženja jahali smo prema kući. Jedanput si bio ondje, prošla je odonda cijela vječnost, nije li tako? Dugo sam razgovarao s majkom, bahatom ženom zamo- tanom u crno, skrivenom pod koprenom, koja je čarobno govorila engleski suhim glasom histerična prizvuka, glasom pustinjskoga oca ili pustinjske sestre? Ne znam. Dva su me sina očito trebala povesti u samostan u pustinji. Narouz je očito trebao govoriti. Bio je to njegov prvi govor - njegov prvi pokušaj. Moram reći kako nisam mogao zamisliti da bi taj dlakavi divljak bio u stanju održati govor. Čeljusti su mu ci- jelo vrijeme radile pokrećući mišiće oko sljepoočica! Zacijelo, pomislio sam, škrgu- će zubima u snu. A ipak, imao je plahe plave oči poput djevojke. Nessim mu je bio privržen. Bože, kako li je samo jahao!
Idućega jutra krenuli smo s nekoliko arapskih konja, koje su obzirno vodili, sa šljapkavim devama, Narouzovim darom pučanstvu - trebalo ih je zaklati i pojesti. Bila je to duga i zamorna povorka, fatamorgane od vrućine uništavale su nam vid i koncentraciju, a voda u mješinama bila je mlaka i grozna, a Tvoj se odani osjećao sumorno i iscrpljeno. Sunce na tjemenu! Mozak mi se već ispržio u lubanji dok smo stigli do prvih palmi - do skakutave, treperave slike pustinjskoga samostana u koje- mu su jadnoj Damjani u Dioklecijanovo doba odrubili glavu s ramena u slavu našega Gospodina.
Kad smo stigli do samostana, već je bio sumrak; kao da smo ušli u sjajnoobojeni drvorez s prizorom... čega? Vatheka!{39} Golemi tabor daščara i kuća, izrastao za sve- čanost. Ondje je bilo zacijelo šest tisuća hodočasnika koji su se utaborili u nastamba- ma od šiblja i papira, od tkanine i čilima. Izrastao je cijeli grad s vlastitim osvjetlje- njem i primitivnom kanalizacijom - ali pravi grad u čijem je sastavu bila i mala, ali birana bordelska četvrt. Deve su toptale posvuda u sumraku, posvuda su se razmahi- vali fenjerima i bakljama iz kojih se dimilo. Naši su nam ljudi podignuli šator
ispod ruševnoga luka gdje su razgovarala dva bradata derviša ozbiljnih lica, pod zastavama sklopljenima poput sjajnih krila noćnih leptira, pri svjetlu velike pa- pirnate svjetiljke s natpisima. Tama je bila gusta, ali sjajnoosvijetljene daščare nudile su sve programe sajamske zabave. Gorio sam od želje da malo sve razgledam, i to im je i te kako odgovaralo jer su morali sve pripremiti u crkvi, pa mi je Nessim rekao da se vratim u naš šator za sat i pol. Gotovo me je izgubio, jer sam bio sav ushićen tim čudovišnim gradom blatnih ulica i dugim avenijama blistavih štandova sa sva- kovrsnom hranom, dinjama i lubenicama, jajima, bananama, slatkišima - i sve je to bilo izloženo pri tom sablasnom svjetlu. Svi putujući trgovci iz Aleksandrije zaci- jelo su stigli ovamo preko pijeska kako bi hodočasnicima prodali svoju robu. U tamnim kutovima igrala su se djeca i cičala poput miševa dok su njihovi roditelji ku- hali u kolibama i šatorima, osvijetljenima svjećicama koje su se dimile. Sajamske predstave razmahale su se igrama na sreću. U jednoj daščari zgodna je prostitutka pjevala tužnu pjesmu, isprekidani čevrttonovi i tonovi u visokom registru izmjenjiva- li su se dok se okretala u uskoj haljini posutoj spiralnim šljokicama. Cijena joj je bila izvješena na vratima. Nije pretjerana, pomislio sam jer sam slab čovjek, pa sam počeo proklinjati svoje društvene obveze. U drugom kutu jedan je pripovjedač pje- vuckavim i plačnim glasom pričao ljubavnu priču o El Zahuru. Neki su pili šerbet i cimetovku te se opustili na sjedalicama u improviziranim kavanama na tim osvi- jetljenim cestama okićenima zastavama. Iza zidina samostana pjevali su svećenici. Ispred zidina čulo se prepoznatljivo lupanje štapova, kojima su se ljudi mačevali, po štitovima, dok je gomila urlala kličući svakom vještom potezu. Grobovi puni cvi- jeća, dinje sjajne poput maslaca, poslužavnici s mesom, iz kojih se zrakom širio ugo- dan miris - kobasice, kotleti i iznutrice cvrčali su na ražnjićima. Sve se to u mojoj glavi stopilo u oštru sliku svjetla i zvuka. Mjesec se brzo dizao.
U Ringa daščarama plesale su skupine svjetlucavoljubičastih Sudanaca, potpuno obuzetih plesom, uz čudnu glazbu malena rasklimana harmonija s okomitim tipkama i obojenim tikvama umjesto svirala; takt im je davao jedan crnac koji je udarao že- ljeznom šipkom po komadu željezničke tračnice što je visjela sa šatorske motke. On- dje sam naletio na jednoga od Cervonijevih slugu kojemu je bilo drago što me vidi, pa mi je ugurao malo onoga neobičnog sudanskog piva što ga zovu merissa. Sjeo sam i promatrao taj napeti, gotovo manijakalni oblik plesa - polagano kruženje oko središta i čudni koraci, kao da žele zgaziti žohara uranjajući nožne prste u zemlju i vrteći ih - sve dok me nije trgnuo ritmički zvuk bubnjeva, pa sam ugledao jednoga derviša kako prolazi držeći veliki bubanj od devine kože - svjetlucavu bakrenu polukuglu. Bio je crn - Rifija - i budući da ih nikada nisam vidio kako hoda- ju po vatri ili jedu škorpione, pomislio sam kako bih ga mogao slijediti i vidjeti tu predstavu još iste večeri. (Bilo je dirljivo čuti muslimane kako pjevaju religijske pjesme posvećene Damjani, kršćanskoj svetici; čuo sam glasove kako neprekidno za-
vijaju riječi Ya Sitt Ya Bint El Wali. Nije li to čudno? O Gospo, Gospo vicekralja.) U tami sam otkrio skupinu derviša u osvijetljenu kutu između dvije goleme udubine u zidu. Ples je upravo završavao, pa su jednoga iz skupine pretvorili u ljudski svijeć- njak, prekrili ga gorućim svijećama, a vreli se vosak slijevao po njemu. Oči su mu bile mutne i u transu. Na posljetku je prišao jedan starac i proburazio mu oba obraza golemim bodežem. Na jedan i drugi kraj bodeža pričvrstio je svijećnjak s upaljenim svijećama. Tako proboden, dječak se polako uzdignuo na prste i stao se okretati u plesu - poput stabla u plamenu. Poslije plesa jednostavno su mu izvukli bodež iz obraza, i starac je naslinio prst i njime ovlažio rane. Mladić je u sekundi stao na noge i ponovno se smješkao ne pokazujući nikakvu bol. No sada je, činilo se, bio budan.
Onkraj svega toga bijela se pustinja pod mjesečevim svjetlom pretvarala u veliko polje lubanja i žrvanja. Oglasiše se trube i bubnjevi, a zatim nahrupiše jahači u sto- žastim šeširima mašući drvenim mačevima i kriješteći visokim glasovima poput žena. Trebala je početi utrka deva i konja. Dobro, pomislio sam, to ću pogledati; ho- dajući neoprezno, naletio sam na groteskni prizor koji bih bio rado izbjegao da sam mogao. Narouzove deve komadali su za svečanost. Jadne životinje klečale su mirno, preklopivši prednje noge ispod sebe, poput mačaka, dok ih je na mjesečini ljudska horda napadala sjekirama. Krv mi se sledila, a ipak se nisam mogao otrgnuti od te neobične predstave. Životinje se nisu ni pomaknule da izbjegnu udarce, nisu ni kriknule dok su ih komadali. Sjekire su se zasijecale u njih kao da su njihova golema tijela plutena, zabijajući sve dublje sa svakim udarcem. Odsijecali su im cijele udo- ve, i činilo se da je to bezbolno poput obrezivanja drveta. Djeca su plesala na mjese- čini skupljajući komade - goleme zalogaje krvava mesa - i trčeći s njima u osvijetlje- ni grad. Deve su netremice i nijemo zurile u mjesec. Otišle su im noge, izišla crijeva; na posljetku su pod sjekirama kao s kipova otpale glave i ležale ondje u pijesku otvo- renih očiju. Sjekiraši su vikali i šalili se dok su radili. Golemi mekani sag crne krvi proširio se oko skupine i u dine, a bosonogi su dječaci odnosili njegove tragove u grad. Odjednom mi je grozno pozlilo, pa sam se povukao u osvijetljenu četvrt da nešto popijem; dok sam sjedio na klupi, promatrao sam neko vrijeme što se događa oko mene kako bih se smirio. Ondje me je napokon našao Nessim, pa smo zajedno ušli u zidine, prošli mimo grupiranih ćelija koje su zvali »saćima«. (Jesi li znao da su sve rane religije imale ćelijastu strukturu oponašajući tkozna koji biološki zakon?) Tako smo napokon došli u crkvu.
Prekrasno oslikan ikonostas i drevne svijeće s voštanim bradama, koje su gorjele na zlatnom stalku, svjetlo sada blago i s tamjanom pomiješano u boju peludi; duboki glasovi tekli su poput rijeke šljunkovitim koritom u liturgiji sv. Bazilija. Polako je mijenjala brzine, zastajkivala i nastavljala se, počinjući niže na skali, a zatim se uzdi- zala u grlima i mislima tih crnih sjajnih ljudi. Kor je nad nama lebdio poput labudo- va, a nama je zastao dah gledajući njihove visoke skrletne šljemove i bijele halje sa
skrletnim križnicama. Svjetlo na njihovim blistavim crnim kovrčama i oznojenim li- cima! Goleme oči kao na freskama, s bijelim tračcima. Bilo je to pretkršćansko, sve to; svaki od tih mladića sa skrletnim biretom postao je Ramses Drugi. Veliki su svi- jećnjaci treperili i dimili se, dizala se sniježna maglica od tamjana. Izvana se čula buka mnoštva na utrci deva, unutra samo grmljavina Riječi. Između dugih visećih svjetiljki bila su obješena nojeva jaja.{40} (Uvijek mi pada na pamet kako bi se to isplatilo istražiti.)
Mislio sam da je to naše odredište, ali zaobišli smo mnoštvo i spustili se niz neko- liko stuba u kriptu. I to je napokon bilo to. Niz velikih prostorija nalik na košnice, obijeljenih vapnom i besprijekorno čistih. U jednoj, pri svjetlu svijeća, sjedilo je sto- tinjak ljudi na klimavim drvenim klupama čekajući nas. Nessim me čvrsto uhvatio za nadlakticu i posjeo me straga među starije ljude koji su mi napravili mjesta. - Najpri- je ću im se obratiti ja - šapnuo je - a zatim im se mora obratiti Narouz... prvi put. - Do toga trenutka drugom bratu nije bilo ni traga. Muškarci do mene bili su u halja- ma, ali su neki ispod halja imali europska odijela. Neki su rupcima omotali glave. Sudeći prema njegovanim rukama i noktima, nitko nije bio radnik. Govorili su arapski, ali tiho. Nitko nije pušio.
Tada se dobri Nessim dignuo i obratio im se sabranim i sigurnim glasom čovjeka naviknutog na uobičajene sastanke upravnog odbora. Govorio je mirno i, koliko sam mogao razumjeti, zadovoljio se pojedinostima o najnovijim događajima, izborom određenih ljudi u razne odbore, poslovima u vezi s nekim zakladama i tako dalje. Kao da se obraća dioničarima. Slušali su ga ozbiljnih lica. Postavili su mu nekoliko tihih pitanja, na koja je sažeto odgovorio. Zatim je rekao: - Međutim, to nije sve, te pojedinosti. Zacijelo želite čuti nešto o našem narodu i o našoj vjeri, nešto što vam ni naši svećenici ne mogu reći. Sada će vam malo govoriti moj brat Narouz, koji vam je svima poznat.
Što bi im, zaboga, mogao reći taj pavijan Narouz, pitao sam se. To je bilo najza- nimljivije. Uto je iz tame susjedne ćelije izronio Narouz, odjeven u bijelu halju, siv poput pepela. Nauljeni čuperak kose bio mu je prilijepljen na čelo, pa se doimao po- put ugljenara na slobodnom danu. Ne, poput uplašena kapelana u loše izglačanoj misnici; goleme ruke sklopljene na prsima, a članci bijeli od stiskanja. Stao je iza ne- kakva drvena stalka na kojemu je gorjela svijeća i zagledao se s vidljivim, divljim strahom u svoje slušatelje, gnječeći sve mišiće na rukama i ramenima. Mislio sam da će se srušiti. Napokon je otvorio čvrsto stisnute čeljusti, ali iz njih ni glasa. Kao da je bio oduzet.
Ljudi su se uznemirili i stali šaptati, i vidio sam kako ga Nessim uplašeno gleda kao da mu treba pomoć. No Narouz se ukipio, netremice gledajući kroz nas kao u ne- kakav grozni prizor iza bijelih zidova za našim leđima. Svima nam je bilo neugodno zbog napetosti. Zatim je nekako čudno pokrenuo usne, kao da mu je oteknuo jezik ili
kao da potajno guta mekano nepce, pa mu se oteo promukao krik. - Meded! Meded! - Bilo je to zazivanje Boga u pomoć da mu dade snage, koje katkada čuješ od pustinjskih propovjednika prije negoli padnu u trans - od derviša. Lice mu je radi- lo. A zatim je nastala promjena - iznenada kao da je električna struja počela prodirati u njegovo tijelo, mišiće, slabine. Stiskanje je tijela popustilo pa je polako, zadihano progovorio okrećući te začuđene oči kao da je snaga sama govora poluvoljni proces koji mu nanosi fizičku bol... Bio je to grozan prizor, i nekoliko trenutaka nisam ništa razumio, jer mu je artikulacija bila vrlo loša. A tada je iznenada strgnuo tu koprenu i njegov je glas skupio snagu vibrirajući pri tom svjetlu svijeća poput glazbala.
Naš Egipat, naša ljubljena zemlja... - Razvlačio je riječi poput karamele, gotovo ih pjevuckao. Bilo je jasno da se nije pripremio - to nije bio govor, već nekakvo improvizirano prizivanje, sjajni spontani izljevi kakvi se katkada čuju iz usta pijana- ca, pjevača balada ili profesionalnih narikača koje svojim prodornim tužaljkama pra- te pogrebnu povorku. Snaga i napetost izlile su se iz njega i preplavile prostoriju; svi smo bili naelektrizirani, pa i ja koji vrlo slabo govorim arapski! Zapljusnuli su nas ton, raspon glasa te oslobođeno divljaštvo i nježnost što ih je prenosio na nas, obara- lo nas s nogu, poput glazbe. Činilo se da nije važno da li ga razumijemo. Nije ni da- nas. I uistinu, bilo bi nemoguće sve to prepričati. - Nil... zelena rijeka što teče našim srcima, čuje svoju djecu. Ona će joj se vratiti. Nasljednici faraona, Raova djeca, po- tomstvo svetoga Marka. Oni će naći mjesto rođenja svjetlosti. - I tako dalje. Go- vornik je povremeno sklapao oči puštajući da se bujica riječi nesputano razlijeva. Je- danput je zabacio glavu, iskesio se poput psa, sklopljenih očiju, sve dok svjetlo nije obasjalo njegove kutnjake. Taj glas! Tekao je slobodno, dizao se do urlika, spuštao do šapta, drhtao, pjevuckao i jadikovao. Iznenada bi ispalio riječi poput rafala ili bi ih nježno zamotao u med. Bili smo potpuno opčinjeni - svi mi. No, bilo je pomalo smiješno promatrati Nessimovu uznemirenost i začuđenost. Očito nije očekivao ništa slično jer je drhtao kao list i bio potpuno blijed. Povremeno bi i njega ponijela bujica retorike, i zapazio sam kako gotovo nestrpljivo briše suzu iz oka.
Trajalo je to otprilike tričetvrt sata i odjednom se ta bujica neobjašnjivo prekinula, govornik je bio iscijeđen. Narouz je stajao ispred nas hvatajući dah poput ribe - kao da ga je plima unutarnje glazbe izbacila na stranu obalu. Naglo, kao kad se iznenada spusti metalni kapak, nepopravljiva tišina. Ponovno je zauzlao ruke. Uplašeno je zastenjao i pohitao iz prostorije svojim smiješnim, nezgrapnim koracima. Nastala je strašna tišina - tišina poslije veličanstvene izvedbe glumca ili orkestra - zametna tiši- na u kojoj čuješ kako se svako zrnce sjemena pokreće i zameće u ljudskoj duši poku- šavajući prodrijeti na svjetlo samospoznaje. Bio sam duboko potresen i potpuno is- crpljen. Oplođen!
Na posljetku se dignuo Nessim s neodređenom gestom. I on je bio iscrpljen i ho- dao poput starca; uzeo me je za ruku i ponovno me poveo gore u crkvu u kojoj se
prolomio divlji urnebes cimbala i zvona. Prolazili smo kroz gustu maglu tamjana koja je sada, kako se činilo, prodirala do nas iz središta zemlje - iz prostora, ispod ljudskoga svijeta, koje često posjećuju anđeli i demoni. Na mjesečini je neprestance ponavljao: - Nisam znao, nisam to ni naslutio u Narouzu. On je propovjednik. Zamo- lio sam ga da govori samo o našoj prošlosti, ali on je od toga napravio... - Ponestalo mu je riječi. Nitko očito nije nagađao da među njima postoji taj magični govornik ... čovjek s bičem! Mogao bi stati na čelo velikoga vjerskog pokreta, pomislio sam. Nessim je umorno i zamišljeno hodao do mene među palmama. - On je uistinu pro- povjednik - začuđeno je ponovio. - Stoga često odlazi k Taori. - Objasnio je kako Na- rouz odlazi na konju u pustinju da posjeti slavnu sveticu (navodno ima tri dojke) koja živi u sićušnoj špilji blizu Wadi Natruna; proslavila se svojim čudesnim izlječenjima, ali ne izlazi pred ljude. - Kad je odsutan - rekao je Nessim - odlazi ili na otok u ribo- lov s novom puškom ili u posjet k Taori. Uvijek ili jedno ili drugo.
Kad smo se vratili u šator, novopečeni je propovjednik ležao umotan dekom i je- cao promuklim glasom poput ranjene deve. Prestao je kad smo ušli, ali se još neko vrijeme tresao. Bili smo zbunjeni i nismo ništa rekli; te noći povukli smo se na poči- nak u mrtvoj tišini. Uistinu velik doživljaj!
Nisam dugo mogao zaspati, prevrćući sve to u mislima. Ustali smo u zoru (užasno hladno za svibanj - šator se skrutio od mraza) i uzjahali s prvim zrakama sunca. Na- rouz se potpuno sabrao, vitlao je bičem i, vrlo raspoložen, zbijao šale s upraviteljima. Činilo mi se da je Nessim prilično zamišljen i povučen. Iživciralo nas je dugo jaha- nje pa smo odahnuli kad smo ponovno ugledali vrhove palmi. Odmorili smo se i pre- noćili ponovno u Karm Abu Girgu. Majke najprije nije bilo, i rečeno nam je da ćemo je vidjeti navečer. A tada je uslijedio neobičan prizor za koji je, činilo se, Nessim bio isto toliko nespreman koliko i ja. Kad smo nas trojica pošli kroz ru- žičnjak prema njezinoj sjenici, izišla je s fenjerom na vrata i rekla: - Onda, sinovi, kako je bilo? - Uto je Narouz pao na koljena i pružio ruke prema njoj. Nessim i ja bili smo izvan sebe od zbunjenosti. Stala je pred njega i zagrlila toga seljaka koji je šmrkao i jecao, istodobno nam dajući rukom znak da se udaljimo. Priznajem da sam odahnuo kad se Nessim odšuljao u ružičnjak i bio sam sretan što ga slijedim. - To je novi Narouz - neprestance je tiho ponavljao, iskreno smućen. - Nisam znao za te moći.
Poslije se Narouz vratio u kuću vrlo raspoložen, pa smo se kartali i pili arak. Na- dasve ponosan, pokazao mi je pušku koju je dao napraviti u Münchenu. Ispaljuje pod vodom teško koplje i radi na komprimirani zrak. Dugo mi je pričao o toj novoj meto- di podvodnoga ribolova. Doimalo se uzbudljivim, pa me je pozvao da provedem s njim vikend na otoku na kojemu lovi i okušam se. Propovjednik je već potpuno bio nestao, a vratio se prostodušni drugi sin.
Uh! Pokušavam opisati sve ključne pojedinosti jer bi Ti mogle koristiti poslije kad ja odem. Oprosti ako Ti time dosađujem. Na povratku u grad opširno sam razgovarao s Nessimom i sve činjenice sredio u glavi. Doista sam stekao dojam da bi nam koptska skupina mogla biti od nadasve velike koristi s političkoga gledišta, i bio sam siguran da će Maskelyne progutati takvo tumačenje ako mu se sve dobro objasni. Previše sam se nadao!
Stoga sam sretan krenuo u Kairo kako bih na odgovarajući način porazmjestio fi- gure na šahovskoj ploči. Otišao sam k Maskelyneu i donio mu radosnu vijest. Na moje iznenađenje, problijedio je od bijesa, stisnuo nosnice, uši malo pomaknuo pre- ma natrag poput hrta. Glas i oči ostali su isti. - Hoćete li reći da pokušavate dopuniti tajni spis obavještajne službe ispitujući osobu iz toga spisa? To je protiv svih pravila obavještajne službe. I kako možete povjerovati i jednu riječ takve očito lažne priče? Nisam nikada takvo nešto čuo. Namjerno ste zadržali izvještaj Ministarstva za rat, ozloglasili moju istražnu organizaciju, kao da ne znam raditi svoj posao itd... - Mo- žeš i sam zamisliti ostatak tirade. Počeo sam se ljutiti. Ponovio je suho: - Radim to već petnaest godina. Kažem da to smrdi na oružje, subverziju. Vi ne vjerujete u moj OP, a vaša je procjena, čini mi se, smiješna. Zašto se taj izvještaj ne bi predao Egipćanima kako bi sami otkrili činjenice? - Naravno, ja to sebi ne bih mogao do- pustiti, a on je to znao. Zatim je rekao kako je zatražio od Ministarstva za rat da prosvjeduju u Londonu i kako će napisati Errolu da traži »zadovoljštinu«. Sve se to, dakako, moglo očekivati. No tada sam ga zgrabio iz drugog kuta. - Slušajte - rekao sam. - Pregledao sam sve vaše izvore. Svi su arapski i kao takvi nisu vrijedni povje- renja. Kako bi bilo da se džentlmenski sporazumimo? Ne treba žuriti... možemo po- lako pratiti Hosnanijeve... ali, kako bi bilo da odaberemo nove izvore, engleske izvo- re? Budu li se i tada tumačenja poklapala, obećavam da ću dati ostavku i sve javno opozvati. U protivnom, istjerat ću ovu stvar na čistac.
Kakve izvore imate na umu?
Pa, u egipatskoj policiji ima mnogo Engleza koji govore arapski i poznaju ljude o kojima je riječ. Zašto ih ne bismo iskoristili?
Dugo me je promatrao. - Ali oni su pokvareni kao i Arapi. Nimrod prodaje informacije tisku. Globe mu plaća dvadeset funti na mjesec za povjerljive informaci- je.
Valjda ima i drugih.
Ima, zaboga. Trebali biste ih vidjeti!
Tu je i Darley. On očito odlazi na te sastanke koji vas toliko zabrinjavaju. Zašto ne zamolite njega za pomoć?
Ne želim kompromitirati svoju mrežu angažirajući takve tipove. Ne isplati se.
Nije sigurno.
Zašto ne biste osnovali posebnu mrežu, neka je složi Telford. Specijalno za tu skupinu, ni za jednu drugu. I koja neće biti povezana s vašom glavnom organizaci- jom. To biste svakako mogli učiniti, nije li tako?
Gledao me je kao da polako slijeva vodu, kap po kap. - Mogao bih ako tako odlu- čim - priznao je. - I ako mislim da će nas to nekamo odvesti, ali neće.
U svakom slučaju, zašto ne biste pokušali? Vaš je položaj ovdje prilično nesigu- ran sve dok ne dođe veleposlanik i konačno ga odredi i riješi spor među nama. Što ako ipak proslijedim taj izvještaj, pa cijelu skupinu »pometu« ?
Što onda?
Ako je tako, a vjerujem da jest, nešto što bi moglo pomoći britanskoj politici u ovom području, neće vam nitko reći hvala što ste dopustili Egipćanima da ih uguše u zametku. I pokaže li se da je doista tako, mogli biste...
Razmislit ću o tome. - Vidio sam da mu to nije ni nakraj pameti, ali je to ipak morao učiniti. Predomislio se; sutradan mi je telefonirao i rekao da će učiniti kako sam predložio, ali ništa ne prejudicirajući; još smo ratovali. Možda je već čuo za Tvoje imenovanje i zna da smo prijatelji. Ne znam.
Uh! To bi otprilike bilo sve što Ti mogu reći; što se tiče ostaloga, zemlja je još na mjestu - sve što je nepravilno, mutno, polimorfno, iskrivljeno, dvojbeno, nejasno, dvosmisleno, razgranato ili jednostavno šašavo. Želim Ti da u tome uživaš kad bu- dem daleko od svega! Mislim da ćeš na svojoj prvoj misiji postići uspjeh koji će odjeknuti. Možda nećeš požaliti što sam Ti napabirčio tih nekoliko informacija.
Tvoj odani Earwig van Beetfield
* * * *
Mountolive je proučio taj spis s najvećom pozornošću. Ton mu je bio neugodan, a informacije su ga donekle uznemirile. S druge strane, svako diplomatsko pred- stavništvo bilo je podijeljeno na frakcije; osobne antipatije, različita mišljenja - to je uvijek u prvom planu. Na trenutak se upitao ne bi li bilo mudrije odobriti Pursewardenu premještaj koji je želio; no, odbacio je tu misao, jer mu je istodobno jedna druga pala na um. Bude li morao djelovati, ne bi u tom stadiju smio pokazati neodlučnost - ni prema Kenilworthu. Šetao je zimskim krajolikom čekajući da doga- đaji poprime jasne oblike i odrede njegovu budućnost. Na posljetku je sastavio Pursewardenu pisamce, već pomalo zakašnjelo, jer ga je neprestance mijenjao i pre- pisivao, a zatim ga je poslao diplomatskom poštom.

Dragi moj E,
zahvaljujem Ti na pismu sa zanimljivim podacima. Ne mogu donositi odluke prije
negoli stignem onamo. Ne želim unaprijed suditi o takvim važnim problemima. Me- đutim, odlučio sam Te zadržati još jednu godinu u veleposlanstvu. Tražit ću da Tvoj ured veću pozornost posveti disciplini; znam da me nećeš razočarati koliko god Ti se činili neugodni izgledi ostanka. Ovdje ima mnogo posla i mnogo toga treba odlučiti prije negoli otputujem.
Tvoj odani David Mountolive

Tim je pismom, nadao se, prenio pravu mjeru ohrabrenja i prijekora. No, dakako, Pursewarden ne bi pisao tako neozbiljno i brzopleto da je mogao sebi predočiti rad pod njegovim vodstvom. Ipak, ako njegova karijera treba poprimiti pravi oblik, mo- rat će početi iz početka.
No, u glavi je već planirao Maskelyneov premještaj i Pursewardenovo unapređe- nje u svojega glavnog političkog savjetnika. Ipak, ostalo je zrnce nelagode. No, nije mogao a da se ne nasmije kad je dobio dopisnicu od nepopravljivoga. »Dragi amba- sadore«, pisao je. »Tvoje su me novosti uznemirile. Možeš birati između tolikih veli- kih čupavih etonskih đaka... Nema veze. Stojim Ti na usluzi.«

VI.

Zrakoplov se nagnuo i počeo polako spuštati prema zemlji u ljubičastu večer. Smeđa pustinja sa svojim jednoličnim, vjetrom izrezbarenim dinama ustupila je mjesto re- ljefnom zemljovidu delte. Spori zavoji i dodirnice smeđe rijeke bih su neposredno ispod njega, a mala plovila, nalik na sjemenke, odmicala su rijekom. Osamljeni estu- ariji i pješčani prudovi - prazna nenaseljena područja u zaleđu gdje su se potajno jati- le ptice i ribe. Ovdje-ondje rijeka bi se cijepala poput bambusa, zavijala i omatala oko ponekog otoka sa smokvama, minaretom, s nekoliko umirućih palmi - pahuljaste palme brazdale su ravni, iscrpljeni krajolik s njegovim vrućim vjetrovima, fata- morganama i vlažnim tišinama. Tu i tamo pružali su se četverokuti obrađene zemlje, poput kockica marljivo umetnutih na istrošeni vuneni pokrivač; između segmenata bituminozne močvare obgrljenih tromim obrisima smeđe vode. Ponegdje su se uzdi- zali i šakasti izboji ružičastoga vapnenca.
U maloj kabini zrakoplova bilo je strašno vruće. Mountolive se mučno i nesiste- matski hrvao sa svojom odorom. Skinners je napravio čudo od nje - stajala mu je kao salivena; ali, ta njezina težina. Kao da su ga ugurali u boksačku rukavicu. Skuhat će se. Osjetio je kako mu se znoj slijeva prsima škakljajući ga. Prvobitna mješavina ushita i uznemirenosti pretvorila se u mučninu. Hoće li mu prvi put u životu pozliti od letenja? Nadao se da neće. Bilo bi strašno kad bi morao povratiti u tom dojmlji- vom, prepravljenom šeširu. Slijećemo za pet minuta, bilo je načrčkano na komadiću papira istrgnutoga iz dnevnika letenja. Dobro. Dobro. Mehanički je kimnuo i zatekao sam sebe kako se hladi tim smiješnim predmetom kao lepezom. U svakom slučaju, to mu je pristajalo. Prilično se začudio kad je u zrcalu vidio kako lijepo izgleda.
Kružili su polako se spuštajući, a svijetloljubičasti sumrak dignuo se da ih dočeka. Činilo se da cijeli Egipat blago tone u tintarnicu. A tada je ugledao vitke minarete i tornjeve slavnih grobnica kako se pružaju kao cvjetovi iz zlatnih virova što su ih po- djarili lutajući demoni prašine; brežuljci Mokattam bili su ružičasti i sedefasti poput laka za nokte.
U zračnoj luci skupili su se dostojanstvenici, određeni da ga službeno dočekaju. Njima uz bok stajali su njegovi službenici sa ženama - svi u šeširima i s rukavicama kao na vrtnoj zabavi ili na konjskom trkalištu Longchamps. Znoj se ipak isparavao iz njih, tekao potocima. Mountolive je osjetio da je pod njegovim uglačanim, svečanim cipelama terra firma pa je odahnuo. Na zemlji je bilo još toplije negoli u zrakoplovu, ali mučnine je nestalo. Oprezno je zakoračio kako bi se rukovao i ustanovio je kako
se, kad je stavio na sebe odoru, sve promijenilo. Iznenada ga je obuzeo osje- ćaj osamljenosti - jer je shvatio da će se, kao veleposlanik, zauvijek morati odreći prijateljstva običnih ljudskih bića u zamjenu za njihovo poštovanje. U odori je bio zatvoren kao u pancirki. Odvajala ga je od običnoga svijeta ljudskih odnosa. Bože, pomislio je. Morat ću uvijek moljakati normalnu ljudsku reakciju od ljudi koji su dužni pokoravati se mojemu položaju! Postat ću poput onoga groznog pastora u Sussexu koji uvijek tiho psuje kako bi dokazao da je doista posve obično ljudsko biće unatoč svećeničkom ovratniku!
No, trenutačni napadaj osamljenosti izgubio se u radosti nove samosvijesti. Sada je još samo mogao potpuno iskoristiti svoj šarm, biti lijep, biti sposoban; čovjek valjda ima pravo svjesno uživati u svemu tome bez samoprijekora? Iskušao se na vanjskom krugu egipatskih dužnosnika koje je pozdravio izvrsnim arapskim. Posvu- da su se javljali osmjesi koji su se odmah stapali i pretakali u samozadovoljni izgled. Znao je i kako će se okrenuti u poluprofil kad su ga bljeskalice ošinule pogledom dok je držao pozdravni govor - tkivo ganutljivih fraza izgovorenih sa šarmantnom plahošću na arapskom, pa se iz razuzdana kruga novinara čuo mrmor zadovoljstva i uzbuđenja.
Odjednom se oglasio orkestar, rastrgano, otužno i neskladno, i u tugaljivim po- navljanjima europske melodije, odsvirane neobičnim četvrttonovima, prepoznao je vlastitu nacionalnu himnu. Zapanjio se i jedva suspregnuo smijeh. Osiguranje Vele- poslanstva doista se trudilo da nauči egipatske policajce svirati trombon. No cijela se izvedba doimala nesuvislo i improvizirano kao da netko žaračima svira rijetku staru glazbu (Palestrinu?). Ukočio se u stavu pozor. Ispred orkestra stajao je ostariji bimbaša sa staklenim okom, također u stavu pozor, premda vrlo drhtavo. Zatim je sve završilo. - Oprostite zbog orkestra - rekao je Nimrod-paša ispod glasa. - Znate, gospodine, ovo je skrpani orkestar. Većina se glazbenika razboljela. - Mountolive je ozbiljno, sućutno kimnuo i posvetio pozornost sljedećoj zadaći. S pretjeranom revnošću stupao je naprijed-natrag uz počasnu stražu kako bi provjerio njihovo drža- nje; muškarci su prodorno zaudarali sezamovim uljem i znojem, a nekolicina se lju- bazno smješkala. To ga je ushitilo. Suzdržao se od poriva da im uzvrati smiješak. Obavio je svoju dužnost, a zatim se okrenuo prema članovima Protokola, tako- đer zagrijanima i vonjavima, u sjajnim crvenim šeširima nalik na cvjetne lonce. Ov- dje se zaorio smijeh, raspršio na sve strane poput komadića nezrele lubenice. Amba- sador koji govori arapski! Plaho se smješkao znajući da će ih to najviše očarati. To je naučio. Njegov iskrivljeni osmijeh također je bio privlačan - čak je i svoje osoblje vidljivo očarao njime, kako je ponosno zapazio; ali, posebno supruge. Opustile su se i okrenule glave prema njemu poput suncokreta. Za svaku je tajnicu našao pokoju ri- ječ.
Zatim ga je napokon veliki automobil polako odvezao u rezidenciju na obali Nila.
Errol je pošao s njim da mu pokaže kuću i da ga upozna s kućnim osobljem. Veličina i elegancija zgrade bile su uzbudljive, ali i zastrašujuće. Imati tolike sobe na raspola- ganju uplašilo bi svakog neženju. - Pa da, za društvo - rekao je gotovo tužno. - Vje- rojatno su potrebne. - No njegovi su koraci odjekivali dok je hodao veličanstvenom plesnom dvoranom, staklenicima, terasama preko kojih mu se pružao pogled na travnjake što su se spuštali sve do obale čokoladnosmeđega Nila. Vani su se prskali- ce u obliku gusjega vrata vrtjele i psikale dan i noć vlažeći oštru smaragdnozelenu travu. Slušao je kako šušte dok se razodijevao, pa istuširao hladnom vodom u prekrasnoj kupaonici sa staklenim ukrasima; Errola je ubrzo otpustio zamolivši ga da ponovno dođe poslije večere kako bi porazgovarali o planovima i poslovima. - Umo- ran sam - iskreno je rekao Mountolive. - Htio bih u miru večerati sam. Ta vrućina... trebao sam se toga sjetiti, ali sam zaboravio.
Nil je rastao puneći zrak neugodnom ljetnom vlagom koja se širila svake godine kad bi se izlio, malo-pomalo osvajajući svojim muljem kamene zidove na najudalje- nijem kraju vrta veleposlanstva. Prilegao je na pola sata i slušao automobile kako se zaustavljaju ispred ulaza te glasove i korake u predvorju. Njegovo se osoblje revno upisivalo u lijepu crvenu knjigu gostiju, uvezanu u skupi safijan. Samo Pursewarden nije se pojavio. Možda se još skrivao? Mountolive ga je nakanio »stresti« u prvoj prigodi; nije više mogao dopustiti besmislice koje bi mogle dovesti i njega i osob- lje u tešku situaciju. Nadao se da ga prijatelj neće prisiliti da bude strog i neugodan - zgrozio se od te pomisli. No, ipak...
Poslije predaha večerao je sam u kutu duge terase, samo u hlačama i košulji; na nogama je imao sandale. Zatim se izuo i pošao bos reflektorima osvijetljenim travnjakom prema rijeci ćuteći oštrice sjajne trave pod nogama. Bila je to, dakako, oštra afrička sorta, i njezino je korijenje bilo prašno, čak pod prskalicama, kao da ima prhut. Tri su pauna šetala u sjeni šireći sjajno perje argusovskih šara. Crno, bla- go nebo osulo se zvjezdanom prašinom. Eto, stigao je - u svakom smislu te riječi. Sjetio se riječi iz jedne Pursewardenove knjige. »Pisac, najosamljenija životinja...« Čaša viskija u ruci bila je ledena. U toj zrakopraznoj tami legao je na travu i zagle- dao se ravno iznad sebe u nebo, gotovo ne razmišljajući, ali puštajući da drije- mež mili malo-pomalo po njemu, poput rijeke koja se dizala na drugom kraju vrta. Zašto je osjećao tugu u dubini srca kad je bio toliko uvjeren u svoju snagu, odluč- nost? Nije znao.
Errol je došao točno pošto je na brzinu povečerao i bio je ushićen ugledavši šefa kako se na njegovanoj travi pružio poput morske zvijezde i zamalo zaspao. Ne- formalnosti su bile izvrsni znaci. - Pozvonite da nam donesu piće - dobrohotno je re- kao Mountolive - i sjednite ovamo: ovdje je manje-više svježe. Puše nekakav povje- tarac s rijeke. - Errol ga je poslušao i zbunjeno sjeo na travu. Općenito su razgovarali o planovima. - Znam - rekao je Mountolive - da osoblje gori od želje za ljetnom se-
lidbom u Aleksandriju. Tako je bilo i sa mnom kad sam bio pripravnik u Povje- renstvu. E pa, maknut ćemo se iz ove sparine čim predam vjerodajnicu. Kralj će slje- deća tri dana biti u Divanu?{41} Da, čuo sam to od Abdel Latifa u zračnoj luci. Dobro. Zatim želim sutra pozvati sve tajnike iz Ureda sa ženama na čaj, a navečer niže osob- lje na koktel. Sve drugo može čekati dok se ne dogovorite za posebni vlak i ukrcate torbe sa spisima. Kako je u Aleksandriji?
Errol se neveselo nasmiješio. - Sve je u redu, gospodine. Uobičajena strka s poslanstvima koja dolaze; no Egipćani su se vrlo lijepo ponijeli. Protokol je našao izvrsnu rezidenciju s prikladnim uredskim i drugim prostorijama kojima se možemo koristiti. Sve je izvrsno. Trebat će vam samo nekolicina iz Ureda osim onih iz kuće; napravio sam popis dežurnih tako da svi imamo prilike provesti ondje naizmjence tri tjedna. Kućno osoblje može ići prvo. Vjerojatno ćete htjeti prirediti neka primanja. Dvor odlazi za četrnaestak dana. Nema problema.
Nema problema! Ohrabrujuća izreka. Mountolive je uzdahnuo i zašutio. Daleko u tami, nad prostranom riječnom vodom, začuo se slab, jednoličan šum, nalik na roje- nje pčela, smijeh i pjevanje, sve pomiješano s oštrim, uzbudljivim čegrtanjem sistru- ma. - Zaboravio sam - rekao je osjetivši prodoran bol. - Suze Izidine! Noć kapanja njezinih suza, nije li tako? - Errol je mudro potvrdio glavom. - Tako je, gospodine. - Rijeka će oživjeti s vitkim felukama punim pjevača, razlijegat će se zvuk gitara i gla- sova. Izida-Dijana blistat će na nebu, no ovdje su reflektorima osvijetljeni travnjaci stvarali stožac bijeloga svjetla koje je zastiralo noćno nebo. Rastreseno se okretao tražeći zvijezda. - To bi bilo sve - rekao je, i Errol se dignuo. Pročistio je grlo i re- kao: - Pursewarden nije došao jer ima gripu. - Mountoliveu se taj izraz lojalnosti uči- nio dobrim znakom. - Ne, ne - rekao je smješkajući se. - Znam da vam zadaje muke. Pobrinut ću se da prestane. - Errol ga je pogledao zadovoljno i iznenađeno. - Hva- la, gospodine. - Mountolive ga je polako otpratio do kuće. - Htio bih večerati i s Maskelyneom. Sutra navečer, ako može.
Errol polako kimne glavom. - Bio je u zračnoj luci, gospodine.
Nisam ga vidio. Recite, molim vas, mojoj tajnici da pošalje pozivnicu za sutra navečer. No, najprije ga nazovite i recite mu da me obavijesti ako mu nije zgodno. U osam i petnaest. Smoking.
Hoću, gospodine.
Želim s njim posebno razgovarati o novim odredbama i želim njegovu suradnju.
Čuo sam da je izvanredan časnik.
Errol ga sumnjičavo pogleda. - Imao je nekoliko oštrih sukoba s Pursewardenom. Prošloga tjedna gotovo je opsjedao veleposlanstvo. Pametan je, ali... možda malo tvrdoglav. - Errol je bio oprezan, činilo se da ne želi ići predaleko.
E pa - rekao je Mountolive - dopustite da popričam s njim i sam zaključim.
Mislim da će novi raspored odgovarati svima, pa i mladom gospodinu Pursewarde- nu.
Poželjeli su jedan drugome laku noć.
Idući dan bio je Mountoliveu ispunjen rutinskim poslovima, ali ih je on vodio gle- dajući ih iz drugog kuta, s neuobičajenog položaja koji je ljude odmah dignuo na noge. Sve je to bilo uzbudljivo, ali i neugodno; nekoć je, na savjetničkoj dužnosti, uspijevao uspostaviti dobre odnose s nižim osobljem na svim razinama. Čak su i krupni marinci, koji su davali veleposlaničku stražu, bili uvijek ljubazni prema nje- mu i najsrdačnije razgovarali s njim. Sada su se povukli u sebe i bili suzdržani, na granici samoobrane. To su gorki plodovi moći, razmišljao je, rezignirano prihvaćaju- ći svoju novu ulogu.
Međutim, prvi potezi odigrani su vrlo sigurno; štoviše, primanje za njegovo osob- lje prošlo je vrlo ugodno, pa se ljudima nije dalo otići. Bilo je već kasno kad se po- šao odjenuti za večeru, i Maskelynea su već bili uveli u bezlični salon; napokon se pojavio, okupan i preodjeven. - Ah, Mountolive! - uzviknuo je vojnik ustajući i pru- žajući mu ruku sa hladnim, bezizražajnim mirom. - Već sam sa strepnjom čekao vaš dolazak. - Nakon svih izraza poštovanja, koje su mu iskazali toga dana, Mountolive iznenada osjeti oštricu gnjeva na toga čovjeka zato što ga nije oslovio kako tre- ba. (Zaboga, pomislio je, jesam li ja u dubini duše doista provincijalac?)
Dragi brigadire... - Njegove su uvodne riječi stoga odisale laganom, ali zamjetljivom hladnoćom. Možda je taj vojnik htio samo jasno izraziti da spada u Mi- nistarstvo rata, a ne u Ministarstvo vanjskih? Učinio je to vrlo nespretno. Ipak, premda ga je to donekle smetalo, Mountolive je osjetio da ga privlači taj mršavi, na- oko osamljeni lik umornih očiju i bezbojna glasa. Njegova je ružnoća imala u sebi određenu dozu elegancije. Njegov prastari smoking nije bio ni brižljivo izglačan ni očetkan, ali su kakvoća tkanine i kroj bili izvrsni. Maskelyne je polako i mirno pijuc- kao aperitiv spuštajući oprezno hrtovsku njušku na čašu. Ispitivao je Mountolivea vrlo hladnokrvnim pogledom. Razmijenili su nekoliko ljubaznih rečenica, uobičaje- nih za domaćina i gosta, i Mountolive je, na svoje nezadovoljstvo, osjetio kako mu se sviđa taj čovjek bez obzira na njegovu krutost. Kao da je u njemu našao osobu koja, poput njega samoga, nije bila voljna pridavati posebnu važnost životu.
Nazočnost posluge za vrijeme večere na travnjaku isključila je sve razgovore osim one najopćenitije; činilo se da Maskelyne strpljivo čeka svoj trenutak. Pursewardenovo ime spomenulo se samo jedanput, ali je kratko i gotovo nezaintere- sirano rekao: - Da. Jedva ga poznajem, naravno, osim službeno. Zanimljivo je da je njegov otac, a njegovo je prezime vrlo neuobičajeno da bih se mogao zabuniti, bio u mojoj četi za vrijeme rata. Odlikovan je Vojnim križem. Štoviše, ja sam ga službeno predložio za to odličje; naravno, dopala me i neugodna dužnost da obavijestim naj-
bližu rodbinu. Njegov je sin bio tada zacijelo još dijete. Dakako, možda se i varam... ali nije ni važno.
Mountolive se iznenadio. - Zapravo - rekao je - mislim da imate pravo. Spomenuo mi je to jednom prigodom. Jeste li ikada s njim razgovarali o tome?
Zaboga, nisam! Zašto bih mu to spominjao? - Maskelyne se naoko malo zapre- pastio. - Sin zapravo nije... osoba koja bi se meni svidjela - rekao je mirno, bez neprijateljstva, jednostavno iznoseći činjenično stanje. - On... ja... Eto, pročitao sam jednu njegovu knjigu. - Naglo je stao kao da je već sve rečeno, kao da je taj predmet riješen za sva vremena.
Zacijelo je bio hrabar - rekao je Mountolive nakon stanke.
Bio je... a možda i nije bio - rekao je njegov gost polako, zamišljeno, a tada zastao. - Tko će to znati. Nije bio pravi vojnik. Čovjek to prilično često vidi na fronti. Katkada i kukavičluk i hrabrost mogu potaknuti na junački čin... eto, to je čudno. I baš njegov čin bio je doista nevojnički. Vrlo neobično.
Ali... - usprotivi se Mountolive.
Dopustite mi da se jasno izrazim. Postoji razlika između potrebnoga i nepotreb- nog junaštva. Da se sjetio svojega vojničkog školovanja, ne bi učinio što je učinio. Možda vam to zvuči kao prigovor. Izgubio je glavu, doslovce, i djelovao bez razmišljanja. Divim mu se iznad svega kao čovjeku, ali ne i kao vojniku. Naš je život mnogo zahtjevniji... to je znanost, znate, ili bi trebala biti.
Govorio je promišljeno na svoj trijezni način, jasno izgovarajući svaku riječ. Bilo je bjelodano da se time često bavio u mislima.
Ne znam točno - rekao je Mountolive.
Možda nemam pravo - priznao je vojnik.
Sluge lakih koraka napokon su se povukli prepuštajući ih vinu i cigaretama, pa je Maskelyne mogao nesmetano prijeći na stvarni razlog svojega posjeta. - Pretpostavljam da ste proučili razlike koje su iskrsnule između nas i vašega politič- kog odjela. Krajnje su se izoštrile, pa svi očekujemo od vas da ih riješite.
Mountolive kimne glavom. - One su već riješene što se mene tiče - rekao je s vrlo blagom primjesom srdžbe (nije volio da ga požuruju). - U utorak sam se sastao s va- šim generalom, pa smo planirali novu grupaciju, koja će vam, siguran sam, biti po volji. Ovaj tjedan dobit ćete potvrdu s nalogom da svoju djelatnost preselite u Jeruza- lem koji treba postati glavna misija i stožer. To će ukloniti pitanja, hijerarhijska pita- nja; ovdje možete ostaviti područnu postaju pod Telfordom, koji je civil, ali to će, naravno, biti misija nižega ranga. Radi lakšeg djelovanja ona može surađivati s nama i povezati se s našim službama.
Nastao je muk. Maskelyne je proučavao pepeo svoje cigare dok mu je u kutu usa-
na zaigrao jedva vidljiv osmijeh.
Znači, Pursewarden je pobijedio - rekao je tiho. - Dobro, dobro!
Mountolivea je njegov smijeh i začudio i uvrijedio, premda nije, čini se, bio nima- lo zlonamjeran.
Pursewarden je ukoren - rekao je mirno - zato što je zadržao izvještaj Mi- nistarstva rata; međutim, slučajno prilično dobro znam što je posrijedi u izvještaju i slažem se da biste ga trebali temeljitije dopuniti podacima pa tek onda zatražiti od nas da stupimo u akciju.
Zapravo se i trudimo; Telford plete mrežu oko toga Hosnanija, ali neki kandidati što ih predlaže Pursewarden doimaju se prilično... hm, pristrani, blago rečeno. Među- tim, Telford pokušava udovoljiti njegovu hiru i angažirati ih. No... ima jedan koji prodaje informacije novinarima i jedan koji sada tješi gospođu Hosnani. Tu je još je- dan, Scobie, koji provodi vrijeme odijevajući se u ženu i šećući aleksandrijskom lu- kom... Samo bi čovjek sklon dobrotvornim djelima mogao pretpostaviti da to čini kako bi skupio informacije za policiju. Sve u svemu, bit ću sretan što ću mre- žu povjeriti u Telfordove ruke i pozabaviti se nečim malo ozbiljnijim. Kakvi su to ljudi!
Budući da mi sve okolnosti još nisu poznate - mirno je primijetio Mountolive - ne mogu vam na to ništa reći. No, istražit ću ih.
Dat ću vam jedan primjer - rekao je Maskelyne - njihove opće učinkovitosti. Prošloga tjedna Telford je povjerio rutinski posao tom policajcu, tom Scobieju. Kad Sirijci žele biti mudri, ne koriste se diplomatskim kurirom, već torbu s diplomatskom poštom povjere jednoj gospođi, vicekonzulovoj nećakinji, koja je odnosi vlakom u Kairo. Htjeli smo vidjeti sadržaj jedne određene torbe s pojedinostima o pošiljkama oružja, kako smo mislili. Dali smo Scobieju nekoliko čokoladnih bombona. Jedan je bio drogiran i jasno označen. Njegov je posao bio da uspava gospođu na nekoliko sati i nestane s torbom. Znate li što se dogodilo? Pronađen je drogiran u vlaku kad je stigao u Kairo i nisu ga mogli probuditi gotovo dvadeset i četiri sata. Morali smo ga smjestiti u Američku bolnicu. Kad se smjestio u odjeljak u kojemu je sjedila gospo- đa, vlak se iznenada zdrmao, pa su se očito svi bomboni pomiješali. Onaj koji smo tako brižljivo označili bio je okrenut naopako; nije se mogao sjetiti koji je to bio. U panici, pojeo ga je sam. Sada vas ja pitam... - Maskelyneove sumorne oči blistale su dok je to pričao. - U takve ljude ne možete imati povjerenja - dodao je jetko.
Obećavam da ću ispitati podobnost svih osoba koje je preporučio Pursewarden; također obećavam da izvještaji koje šaljete meni na ruke neće zapeti i da se takvo ne- ovlašteno ponašanje neće ponoviti.
Hvala vam. - Činilo se da je iskreno zahvalan kad se dignuo na odlasku. Ispred ulaza rukom je odbio dežurni auto sa zastavicom i promrmljao nešto o »šetnji za bo-
lju probavu« i otputio se pješice kolnim prilazom ogrnuvši se laganim ogrtačem kako bi sakrio smoking. Mountolive je stajao na vratima i promatrao njegov visoki, mršavi lik kako ulazi u žute krugove svjetla i izlazi iz njih, groteskno izdužen daljinom. Odahnuo je od olakšanja i uzdahnuo od iscrpljenosti. Bio je to naporan dan. - Toliko o Maskelyneu.
Vratio se na puste travnjake da u miru popije još jedno piće prije odlaska na spa- vanje. Sve u svemu, posao obavljen toga dana bio je zadovoljavajući. Riješio je dese- tak neugodnih zadaća, od kojih mu je možda najteža bila obavijestiti Maskelynea o njegovoj budućnosti. Sada se mogao opustiti.
Ipak, prije no što je pošao uza stube, prošetao je malo tihom kućom, hodajući iz sobe u sobu, razmišljajući; naslađivao se spoznajom o svojoj moći, tajnim ponosom žene koja je otkrila da je u drugom stanju.

VII.

Kad je obavio službene dužnosti u glavnom gradu na osobno zadovoljstvo, Mounto- live je smatrao kako može preteći Dvor preseljenjem svojega sjedišta u drugi glavni grad, u Aleksandriju. Do toga trenutka sve je prošlo glatko. Sam Kralj pohvalio je njegov tečni arapski, pa je Mountolive stekao neuobičajenu popularnost u tisku razboritom uporabom toga jezika u javnosti. Iz novina ga je danomice promatrala njegova slika, uvijek s tim iskrivljenim, plašljivim smiješkom. Razvrstavajući hrpicu novinskih izrezaka, počeo se pitati: »Zaboga, postajem li polako sam sebi neodo- ljiv?« Slike su bile izvrsne; bio je nepobitno zgodan s tim prosijedim sljepoočicama i oštrim crtama lica. No, sama kultiviranost nije dostatna da se čovjek obrani od vlasti- te privlačnosti, razmišljao je. Živ ću se zakopati u te mlitave, plitke suhoparnosti društvenih običaja u kojima čak ne uživam. Zašto Leila ne piše, pitao se podbočivši se. Možda ću dobiti neke vijesti kad stignem u Aleksandriju? No barem je mogao otputovati iz Kaira u dobrom ozračju. Ostale strane misije poludjele su od zavisti zbog njegova uspjeha!
Sama selidba završila je s uzornom brzinom zahvaljujući revnom Errolu i osoblju rezidencije. Mogao se bez brige pojaviti tek pošto su posebni vlak napunili diplo- matskom prtljagom koja će im pomoći da zadrže privid zaposlenosti... putnim kovče- zima i sanducima te grimiznim poštanskim torbama sa zlatnim monogramima. U Ka- iru je već bilo neizdrživo vruće. No već im je bilo lakše pri srcu kad je vlak krenuo, stružući na tračnicama, preko pustinje prema obali mora.
Bilo je to najpovoljnije doba godine za selidbu, jer su neugodni proljetni hamsini prošli i grad se odjenuo ljetnom odorom - šarene tende duž Grande Cornichea, redovi obalnih plovila svih boja ispod crnih kula ratnih brodova na vezovima oko plave luke Yacht Cluba i njegovih treperavih jedara. Počela je i sezona društvenih okuplja- nja, i Nessim je mogao prirediti odavno obećani prijem za prijatelja koji se vratio. Bila je to barbarska gozba, i cijela je Aleksandrija došla da oda počast Mountoli- veu, kao da se vratio izgubljeni sin, a on je zapravo, osim Nessima i njegove obitelji, poznavao malo ljudi. No, bilo mu je drago što je obnovio poznanstvo s Balthazarom i Amarilom, dvojicom liječnika koji su uvijek bili zajedno i uvijek bockali jedan dru- goga, i s Cleom, s kojom se upoznao u Europi. Sunčano svjetlo, koje se gubilo iznad večernjega mora, plamtjelo je na mjedenim okvirima velikih prozora, pretvarajući ih u tekuće dijamante, a tada se ponovno ublažilo i stopilo s akvamarinskim egipatskim sumrakom. Zavjese su bile navučene, i sada je dah stotine svijeća blago obasjavao bijele stolnjake i ubruse na dugim stolovima, trepereći između vitkih držaka čaša. Bilo je to ležerno doba, jer su balovi, jahanje i večere uz bazene počeli ili su ih tek planirali. Prohladni morski vjetrovi održavali su nisku temperaturu, zrak je bio čist i osvježavajući.
Mountolive je ponovno utonuo u uobičajenu kolotečinu s osjećajem sigurnosti, gotovo blaženstva. Nessim se vratio na svoje mjesto kao što sliku vraćaju u alkoven, dograđen za nju, a društvo Justine, te tamnopute, zanosne ljepotice do njega, po- boljšavalo je, a ne ugrožavalo njegove veze s vanjskim svijetom. Mountoliveu se svi- đala, sviđalo mu se osjetiti njezine tamne oči kako ga ocjenjuju i blistaju od nekakve sućutne znatiželje pomiješane s divljenjem. Izvanredan su par, pomislio je, gotovo zavidno, poput onih koji su od djetinjstva uvježbani da rade zajedno, koji nagonski reagiraju na neizrečene potrebe i želje onoga drugog i smjesta jedno drugome poma- žu smiješkom. Premda je bila lijepa, suzdržana i naoko šutljiva, Mountoliveu se čini- lo kako između njezinih rečenica cijelo vrijeme izbija na površinu ljupka iskrenost - kao iz skrivena izvora tajne topline. Je li joj godilo što je našla nekoga tko tako du- boko cijeni njezina muža kao ona sama? To je govorio hladan, bezazlen stisak njezi- nih prstiju i uzbudljiv glas kad je rekla: - Već vas odavno poznajem po pričanju kao Davida, pa bi mi bilo teško da vam se drukčije obratim. - A Nessim... ništa nije izgu- bio dok su bili razdvojeni, sačuvao je svu svoju privlačnost, pojačanu iskusnom pro- sudbom zbog koje se doimao upadljivo europski u tom provincijskom okruženju. Njegova taktičnost, primjerice, što nije ni spomenuo temu koju bi Mountolive smatrao službenom, bila je nadasve simpatična - unatoč tome što su zajedno jahali i često lovili, plivali, jedrili i slikali. Eventualne informacije o političkoj situaciji savjesno bi mu prenosio preko Pursewardena. Nije nikada stavio na kocku njihovo prijateljstvo miješajući posao sa zabavom ili prisiljavajući Mountolivea da odluči između ljubavi i dužnosti. ßäןʞãñdöwñןôãd
Najbolje je bilo što je sam Pursewarden na najzgodniji mogući način reagirao na svoj novi, visoki položaj i sada je imao na sebi, kako se izrazio, »novi list«. Nekoliko otresitih zapisnika napisanih groznom crvenom tintom - kojom se smiju služiti samo šefovi misija - obuzdalo ga je i primoralo na obećanje da »okrene nov smokvin list«, pa je to i učinio. Njegova je reakcija doista bila iskrena, pa je Mountolive zahvalno odahnuo znajući da će se napokon moći osloniti na prosudbu koja neće biti pretjera- na niti se nasukati na plitkim lakovjernostima i sumnjama. Što još? Da, nova ljetna rezidencija, smještena u prohladnom parku punom pinija iznad Roushdija, bila je prekrasna. Sa dva izvrsna teniska igrališta cijeli dan su odzvanjali udarci reketa. Osoblje je, činilo se, bilo sretno s novim veleposlanikom. Samo... Leilina šutnja bila mu je još nepoznanica. A zatim mu je Nessim jedne večeri predao omotnicu na kojoj je prepoznao njezin rukopis. Mountolive je spustio pismo u džep kako bi ga pročitao kad bude sam.
»Tvoj ponovni dolazak u Egipat - možda si ga slutio? - nekako me je uznemirio, izbacio iz koncepta. Tražim posvuda rješenje, ali nikako se ne mogu sabrati. Zbunje- na sam, priznajem. Tako dugo živim s Tobom u mašti - ondje posve sama - pa Te sada moram iznova izmisliti kako bih Te vratila u život. Možda sam Te samo pogrešno prikazivala sve te godine dok sam sebi stvarala sliku o Tebi? Možda si samo plod moje mašte, a ne dostojanstvenik od krvi i mesa, koji se kreće među ljudi- ma, svjetlima i politikom. Ne mogu skupiti snagu kako bih usporedila istinu sa zbi- ljom; bojim se. Budi strpljiv s glupom tvrdoglavom ženom koja, čini se, nikada ne zna što hoće. Naravno, trebali smo se odavno sastati, ali ja sam se uvukla kao puž u kućicu. Budi strpljiv. Osjećam negdje u sebi da moram čekati preokret. Bila sam tako ljuta kad sam čula da dolaziš, pa sam plakala od pukog bijesa. Ili od straha? Mislim da sam tijekom svih tih godina doista uspjela zaboraviti... svoje lice. Iznenada mi se sve to vratilo poput željezne maske. Glupost! Nemoj se bojati, ubrzo ću ponovno skupiti hrabrost. Prije ili poslije morat ćemo se sastati i jedno drugo zaprepasti- ti. Kada? Još ne znam. Ne znam.«
Čitao je neutješan te riječi dok je sjedio na terasi u sumraku. Ne mogu suvislo sre- diti osjećaje, razmišljao je, kako bih joj razborito odgovorio. Što bih trebao reći ili učiniti? Ništa. No ta je riječ imala šuplji prizvuk. - Strpljenje - rekao je tiho sam sebi prevrćući tu riječ u mislima kako bi je temeljitije ispitao. Poslije, na balu kod Cervo- nijevih, između plavih svjetiljaka i pucketavih papirnih vrpci, činilo mu se da je opet lako biti strpljiv. Ponovno se kretao u vedrom svijetu u kojem se više nije osjećao odvojenim od svojih kolega, svijetu punom prijatelja u kojemu je mogao uživati u sjećanjima na duga jahanja s Nessimom, na razgovore s Amarilom ili uznemirujući užitak plesa s plavokosom Cleom. Da, mogao je biti strpljiv kad je tako blizu. Vrije- me, mjesto i okolnosti bih su nagrada za strpljivost. Nikakve zle slutnje nisu se javljale u vedroj budućnosti, jer je i o nagovještajima rata, koji se polako približavao,
mogao otvoreno razgovarati s drugima. - Mogu li ti bombarderi uistinu zbrisati cijele gradove? - pitala je mirno Clea. - Uvijek sam mislila da naši izumi odražavaju naše tajne želje, a mi želimo kraj gradskoga čovjeka, nije li tako? Svi mi? Da, no kako bi bilo teško odreći se Londona i Pariza. Što mislite?
Što je mislio? Mountolive je skupio svoje tanke obrve i odmahnuo glavom. Razmišljao je o Leili s crnom koprenom, poput redovnice, kako sjedi u prašnom ljetnikovcu u Karm Abu Girgu, među prekrasnim ružama, sa zmijom kao jedinim društvom...
I tako je ljeto odmicalo, bez brige i žurbe - i Mountolivea je malo što profesi- onalno izazivalo u gradu koji je toliko žudio za prijateljstvom, toliko osjetljiv na najmanju uljudnost, toliko stručan u uživanju. Dan za danom obojena su jedra leprša- la i ljenčarila odražavajući se na površini vode u luci između čeličnih tvrđava, ma- gični bijeli valovi oplakivali su u savršenim vremenskim razmacima pustinjske plaže što ih je afričko sunce spalilo, pa su pobijeljele poput vapna. Noću, dok je sjedio iznad vrta koji je blistao od krijesnica, čuo je duboku, muklu tutnjavu propelera li- nijskih brodova koji su uz obalu plovili iz pristaništa prema dubljim vodama na isto- ku i lukama na drugom kraju svijeta.
U pustinji su istraživali oaze zelenila, drhtave i nestvarne poput snova zbog fata- morgana na vodi, ili su jahali između brončanih izboja pješčenjačkih brežuljaka oko grada, a brzi su konji nosili jelo i piće kako bi utažili glad i ugasili žeđ svojih razgo- vorljivih jahača.
Posjetio je Petru i neobičnu koraljnu deltu na obali Crvenoga mora, napučenu jati- ma tropskih riba u duginim bojama. Na dugim, svježim balkonima ljetne rezidencije odjekivalo je svake noći zveckanje leda u visokim čašama, zveckanje banalnosti koje su ga uzbuđivale zbog njihova mjesta u vremenu i prostoru, zbog primjerenosti gra- du koji je znao da se samo zbog užitka isplati biti marljiv; na tim balkonima, koji su se pružali prema plavoj obali povijesnoga primorja, uz toplo svjetlo svijeća, cvjeta- la su fragmentarna prijateljstva i poprimala oblik nove naklonosti, tako iskrene da ga vlast koju je imao više nije odvajala od kolega. Bio je popularan, a ubrzo bi mogao postati vrlo obljubljen. Čak su i morbidna duhovna tromost toga grada i njegovo pre- puštanje užicima privlačili one sa sigurnim dohotkom, koji su mogli sebi priuštiti ži- vot izvan njega. Aleksandrija mu se činila poželjnom ljetnom nastambom, dostupnom za sve sklonosti i ksenofilnom u doslovnom smislu te grčke riječi. No, zašto se nije mogao osjećati kao kod kuće?
Sami Aleksandrijci bili su stranci i prognanici u Egipat, koji je postojao ispod svjetlucave površine njihovih snova, opkoljen vrućim pustinjama i raspiren su- mornošću vjere koja odbacuje zemaljske užitke: Egipat dronjaka i rana, ljepote i oča- ja. Aleksandrija je još bila Europa - glavni grad azijske Europe, ako je takvo što
moglo postojati. Ne bi nikada mogla biti kao Kairo u kojemu je cijeli njegov život bio oblikovan po egipatskom modelu, u kojemu se obilno služio arapskim; ovdje su scenom dominirali francuski, talijanski i grčki. Ambijent, društveni običaji, sve je bilo drukčije, sve je bilo na europski kalup, a deve i palme i domaći stanovnici u plaštevima postojali su samo na sjajno oslikanu frizu, kulisi života najraznovrsnije- ga podrijetla.
Zatim je došla jesen i njegove su ga dužnosti ponovno odvukle u zimsku pri- jestolnicu; koliko god je bio zbunjen, bio je i pomalo tužan zbog Leiline šutnje; no, vratio se zahtjevnim uzbuđenjima svojega posla, a ona mu nipošto nisu bila neugod- na. Trebalo je sastavljati spise, razne izvještaje, društvene i gospodarske, vojne. Nje- govo se osoblje dobro uhodalo, i svi su radili marljivo i s voljom; čak je i Pursewarden davao sve od sebe. Errolovo neprijateljstvo, koje nikada nije ni bilo du- boko, uspješno je neutralizirano, pretvoreno u dugotrajno primirje. Imao je razloga da bude zadovoljan samim sobom.
Zatim je u doba karnevala dobio poruku u kojoj je Leila napokon natuknula kako se kani sastati s njim - ali će oboje - razumije se - morati odjenuti crni domino uobi- čajen za to doba godine - masku u kojoj su Aleksandrijci uživali. Shvaćao je njezinu tjeskobu. Ipak je bio sretan pri pomisli da će se sastati i srdačno razgovarao tele- fonski s Nessimom prihvaćajući poziv; namjeravao je preseliti cijelo veleposlanstvo u Aleksandriju za karneval, pa je uz njega i njegovo osoblje moglo uživati u toj pri- godi. Kad se preselio, otkrio je kako se grad sunča na oštru zraku zimskoga neba, plavoga poput ptičjeg jajeta i noću gotovo netaknuta pustinjskim mrazovima.
No tu ga je čekalo još jedno razočaranje; kad ga je Justine usred gužve na balu kod Cervonijevih uzela za ruku i povela kroz park na mjesto sastanka između redova visoke živice, naišli su tek na praznu mramornu klupu i na njoj svilenu torbicu s po- rukom napisanom crvenilom za usne. »Hrabrost me napustila u posljednjem tre- nutku. Oprosti.« Pokušavao je od Justine sakriti ozlojeđenost i neugodnost. I ona sama u nevjerici je ponavljala: - Ali, došla je ovamo iz Karm Abu Girga baš radi tog sastanka. Ne razumijem. Bila je s Nessimom cijeli dan. - Osjetio je sućut u toplu stisku njezine ruke na njegovu laktu dok su se vraćali pokunjeni, napuštajući scenu, nestrpljivo hitajući mimo nasmijanih zakrabuljenih likova u parku.
Pokraj bazena ugledao je načas Amarila kako sjedi bez kukuljice ispred vitka zakrabuljena lika, kako govori tihim, molećivim glasom i priginje se kako bi ga zagrlio. Skršila ga je zavist, premda je sam Bog znao da u njegovoj silnoj želji da vidi Leilu nije prepoznao više ništa nalik na strast. Paradoksalno je što sam Egipat nije mogao oživjeti pred njegovim očima sve dok je ne ugleda, jer ona je bila nešto poput druge, gotovo mitske slike stvarnosti koju je proživljavao, prisvajao dan za da- nom. Osjećao se poput čovjeka koji želi združiti dvojnu sliku u periskopu namješta- jući žarište objektiva. Ne doživješi ponovni susret s njom, osjećao se neobično
bespomoćnim, pa nije mogao ni potvrditi svoje uspomene na taj čarobni krajolik niti točno ocijeniti svoje najnovije dojmove. Ipak, prihvatio je svoju sudbinu filozofskim mirom. Napokon, nije bilo pravog razloga za uzbunu. Strpljenje - sada je mogao biti nadasve strpljiv čekajući da ona smogne hrabrost.
Osim toga, sazrela su druga prijateljstva i ispunila prazninu - prijateljstvo s Batha- zarom (koji je često dolazio na večeru i na šah), prijateljstvo s Amarilom, Pierreom Balbzom, s obitelji Cervoni. U to je vrijeme i Clea počela polako raditi na njegovu portretu. Majka ga je već odavno zamolila da naruči za nju svoj portret u ulju; sada je pozirao Clei u sjajnoj odori, koju mu je sir Louis vrlo susretljivo prodao. Ta će sli- ka biti iznenađenje za Božić, pomislio je i bilo mu je drago što je mogao Clei dati dovoljno vremena da se polako time zabavlja i mijenja dijelove koji joj se nisu sviđa- li. Preko nje (jer je govorila dok je radila kako bi sačuvala živost na licu svojega mo- dela) doznao je toga ljeta mnogo o životu i zanimanju Aleksandrijaca - o fantastičnoj poeziji i grotesknoj drami života kojim su živjeli ti prigodni prognanici; slušao je pri- če o modernim stanovnicima jezerskoga priobalja, kamenih nebodera koji su iznad farskih ruševina netremice gledali prema Europi.
Jedna takva priča potaknula je njegovu maštu - ljubavna priča o Amarilu (ele- gantnom, nadasve omiljenom liječniku) koji mu je posebno prirastao srcu. I njegovo ime na Cleinim usnama odisalo je općom simpatijom prema tom plahom i finom muškarcu koji je često tvrdio kako neće imati nikada sreće da ga ljubi žena. - Jadni Amaril - rekla je uzdišući i smješkajući se dok je slikala. - Da ti ispričam njegov ži- vot? Donekle tipična priča. Usrećio je sve svoje prijatelje, jer smo oduvijek mislili da je nepovratno zanemario ljubav na ovom svijetu... da je zakasnio na vlak.
Ali, Amaril odlazi u Englesku - rekao je Mountolive. - Tražio je od nas vizu.
Znači li to da mu je netko slomio srce? I tko je Semira? Reci mi, molim te.
Kreposna Semira! - Clea se ponovno nježno nasmiješila, zastala i pružila mu jednu mapu. Okretao je stranice. - Sve sami nosovi - rekao je iznenađeno, a ona je kimnula glavom. - Da, nosovi. Amaril mi je dao posla za gotovo tri mjeseca, pa sam putovala i skupljala nosove kako bi ona jedan izabrala; nosovi živih i mrtvih. Nosovi iz Yacht Cluba, iz Etoilea, s fresaka u Muzeju, s kovanica... Dobro sam se namučila dok ih sve nisam složila radi usporednog proučavanja. Na posljetku su odabrali nos vojnika s jedne tebanske freske.
Mountolive je bio zbunjen. - Molim te, Clea, ispričaj mi sve o tome!
Obećaješ li mi da ćeš sjediti mirno, da se nećeš micati?
Obećajem.
Onda dobro. Već si dobro upoznao Amarila; e pa, zbog toga romantičnog, dra- gog stvorenja, tako vjernog prijatelja i tako mudrog liječnika, godinama smo očaja- vali. Činilo se da se ne može, neće nikada zaljubiti. Bili smo žalosni zbog njega... Ti
znaš da smo mi Aleksandrijci osjećajni ispod te grube vanjštine i želimo da naši pri- jatelji uživaju u životu. Ne da je bio nesretan, imao je povremeno i pokoju ljubavni- cu, ali nikada une amie u našem posebnom smislu. Često je i sam jadikovao nad tom činjenicom; mislim da to nije činio kako bi pobudio sućut ili potaknuo podsmijeh, već kako bi sebe tješio da je sve u redu, da je simpatičan i privlačan ženskom rodu. A tada se lani na karnevalu dogodilo čudo. Susreo je vitku ženu u crnom dominu. Ludo su se zaljubili, i to je otišlo dalje negoli je bilo uobičajeno za oprezna ljubavnika ka- kav je Amaril. To ga je iskustvo potpuno preobrazilo, ali... djevojka je nestala, još zakrabuljena, ne rekavši mu kako se zove. Samo je znao da ima bijele ruke i prsten sa žutim kamenom, jer je usprkos obostranoj strasti odbila skinuti krinku i... što je čudno... nije mu dala ni poljubac, premda mu je iskazala... druge naklonosti. Zaboga, ogovaram! Nije važno.
Odonda je Amaril nepodnošljiv. Romantično ludilo, priznajem, vrlo dobro mu je pristajalo, jer je romantičan od glave do pete. Uporno je tražio gradom te ruke cijelu godinu, posvuda ih zagledao, zaklinjao prijatelje da mu pomognu, zanemario paci- jente, zamalo se pretvorio u ruglo. Njegova nas je nevolja i zabavljala i ganula, ali što smo mogli učiniti? Kako smo joj mogli ući u trag? Čekao je karneval ove godine, goreći od nestrpljivosti, jer mu je bila obećala da će ponovno doći na rendezvous na isto mjesto. Sada dolazi ono šaljivo. Ona se uistinu pojavila, i oni su obnovili zavjete na vjernost, ali ovaj put Amaril je bio odlučan pa joj nije dopustio da po- bjegne, jer je izbjegavala odati mu ime i adresu. Bio je očajan, ali i drzak, i nije se htio odvojiti od nje, što ju je doista prilično uplašilo. (Sve mi je to sam rekao, jer se sutradan rano ujutro pojavio u mojem stanu, hodajući kao da je pijan, nakostriješene kose, sav ushićen, ali i prilično prestrašen.)
Djevojka je nekoliko puta pokušala pobjeći, ali on ju nije puštao i uporno je zahti- jevao da je otprati kući u jednoj od onih starih kočija. Bila je izvan sebe, uistinu, i kad su stigli u istočni dio grada, pomalo otrcan i prazan, s velikim napuštenim ima- njima i podivljalim vrtovima, pobjegla je. Izvan sebe od ljubavnoga ludila, Amaril je pošao u potjeru za nimfom i sustigao ju je kad je htjela utrčati u tamno dvorište. U svojem žaru zgrabio ju je za kukuljicu, a tada se jadnica, napokon otkrivena lica, sru- šila na pragu, sva u suzama. Amarilov opis toga prizora bio je stravičan. Sjedila je ondje, tresući se od nekakvih hihota i jecaja i rukama pokrivajući lice. Nije imala nosa. Na trenutak se strahovito uplašio, jer on je najpraznovjerniji među smrtnicima i zna sva vjerovanja o vampirima koji se pojavljuju za vrijeme karnevala. No, napra- vio je znak križa i taknuo česan češnjaka u džepu - ali ona nije nestala. A tada je li- ječnik u njemu preuzeo vodstvo, i kad ju je uveo u dvorište (bila je poluonesviještena od stida i straha), brižljivo ju je pregledao. Kaže da je slušao vlastiti mozak kako otkucava moguće dijagnoze, jasno i oprezno, dok je u isto vrijeme osjetio kako mu srce prestaje kucati i kako se guši... Munjevito je ispitao u glavi moguće uzroke
toga izobličenja, ponavljajući sa strahom riječi sifilis, guba, lupus i pritom okretao njezino malo, nakazno lice amo-tamo. - Kako se zoveš? - ljutito je kriknuo. - Semi- ra... - izlanula je. - Semira... kreposna Semira. - Bio je potpuno obeshrabren i stao se grohotom smijati.
Sada dolazi ono najčudnije. Semira ima vrlo stara, gluha oca. Njihova je obitelj nekoć pod kedivima bila imućna i slavna, a ima otomanske korijene. No, snašle su ih same nesreće i progresivno ludilo sinova, pa su danas propali i gotovo zaboravljeni, a i osiromašili. Stari, poluludi otac zatvorio je Semiru u toj ruševnoj kući i držao je gotovo cijelo vrijeme pod koprenom. U društvu su se čule neodređene priče o njoj, o kćeri koja pod koprenom provodi život u molitvi, koja nikada ne izlazi izvan kuć- nih vrata, koja je mistik, ili se pričalo da je gluhonijema i prikovana za krevet.
Maglovite priče, iskrivljene kao i sve priče u Aleksandriji. No, premda je ostalo nejasno sjećanje na takozvanu kreposnu Semiru, nama je ona bila potpuno nepoznata i njezina je obitelj pala u zaborav. A tada ju je za karnevala svladala želja za vanjskim svijetom, radoznalost, pa je u dominu dolazila na zabave bez pozivnice!
No, zaboravljam Amarila. Njihovi su koraci privukli staroga slugu koji je sišao sa svijećom. Amaril je zahtijevao da razgovara s gospodarom. Već je donio odluku. Sta- ri je otac spavao u staromodnom krevetu s baldahinom, u sobi punoj šišmišjega izmeta, na vrhu kuće. Semira je već bila izvan sebe. No Amaril je donio veliku odlu- ku. Uzeo je svijeću u jednu ruku, a drugom obrgrlio malu Semiru i tako prevalio ci- jeli put sve do gore i nogom otvorio vrata očeve sobe. Starcu je zacijelo bila čudna i nepoznata slika s kojom se suočio kad se uspravio u krevetu, a Amaril to opisuje s dirljivom slikovitošću romantičara, pa je sam ganut dok to priča i rasplače se kad se toga sjeti. Mislim da ga dira raskoš vlastite mašte; budući da ga jako volim, moram priznati da su i meni navrle suze kad mi je rekao kako je spustio svijeću pokraj kre- veta, kleknuo sa Semirom i rekao: - Želim se oženiti vašom kćeri i vratiti je u svijet.
Trebalo je vremena da prođe starčev strah i nerazumijevanje zbog toga neočekiva- nog posjeta, i nekoliko trenutaka bilo ga je teško navesti da shvati. Zatim je zadrhtao i začudio se tom lijepom duhu koji kleči do njegove postelje pridržavajući njegovu beznosu kćer i tražeći nemoguće s toliko ponosa i strasti.
Ali - prosvjedovao je starac - nitko je neće jer nema nosa. - Ustao je u prljavoj noćnoj košulji i obišao Amarila, koji je ostao klečati, proučavajući ga kao da je rije- dak primjerak kukca. (Citiram.) Zatim ga je dotaknuo bosom nogom kao da se želi uvjeriti da li je od krvi i mesa te je upitao: -Tko si ti da želiš uzeti ženu bez nosa? - Amaril je odgovorio: - Ja sam liječnik iz Europe i dat ću joj novi nos - jer je ta zami- sao, fantastična zamisao, polako poprimala oblik u njegovoj glavi. Na te riječi Semi- ra je zajecala i okrenula svoje prekrasno, grozno lice prema njemu, a Amaril je zagrmio: - Semira, hoćeš li se udati za mene? - Jedva je izgovorila odgovor i činilo se da u sve to sumnja kao i njezin otac. Amaril je ostao i razgovarao s njima i uvjerio
ih.
Kad je sutradan ponovno došao, primili su ga s porukom da ne može vidjeti Semi-
ru i da je njegova prosidba neizvediva. No, Amarila nisu mogli otpremiti; ponovno je ušao silom i zastrašio oca.
Eto, to je svijet mašte u kojem on živi, jer Semira, koliko god bila zaljubljena i željna kao uvijek, ne može izići iz svoje kuće i pokazati se svijetu sve dok on ne održi obećanje. Amaril je ponudio da se odmah vjenčaju, ali sumnjičavi starac želi biti siguran za nos. Ali, kakav nos? Najprije je pozvao Balthazara, pa su zajedno pregledali Semiru i uvjerili se da njezino stanje nije ni posljedica gube niti sifilisa, već rijetkog oblika lupusa - posebnoga oblika kožne tuberkuloze; mnogi takvi sluča- jevi zabilježeni su u predjelu Damiette. Bolest godinama nisu liječili, pa je Semiri na posljetku uništila nos. Moram reći da izgleda stravično - samo prorez nalik na škrge. I ja sam, naime, bila na razgovorima s liječnicima i redovno odlazim k Semiri i čitam joj u zamračenoj sobi u kojoj provodi najveći dio života. Ima prekrasne tamne oči poput odaliske, lijepa usta i zgodno oblikovanu bradu, a onda te škrge kao u ribe! To je nepravedno. I trebala joj je cijela vječnost da povjeruje kako kirurgija može uklo- niti taj nedostatak. I u tome je Amaril bio sjajan, pobudivši u njoj zanimanje za oz- dravljenje, potaknuvši je da pobijedi gađenje prema sebi, omogućivši joj da u mapi odabere nos i porazgovara s njim o cijeloj zamisli. Rekao joj je da izabere nos onako kako bi netko drugi rekao ljubavnici da izabere skupocjenu narukvicu kod Pi- erantonija. Bio je to pravi pristup, jer je počela svladavati sram i osjećala se gotovo ponosnom što može slobodno birati dar - najdragocjeniji dio ženskoga lica koji ravna svaki pogled i mijenja svako značenje, dio bez kojega lijepe oči i zubi i kosa bivaju uzaludno blago.
No tada su se suočili s drugim poteškoćama, jer se nos obnavlja kirurškim meto- dama koje su još posve nove; a Amaril, koji je i sam kirurg, ne želi nikakve pogreške u ishodu. Znaš, on napokon stvara ženu iz svojih snova, lice prema muževoj specifi- kaciji; samo se Pygmalionu prije njega pružila takva prilika! Radi na toj zamisli kao da o njoj ovisi njegov život - a vjerojatno i ovisi.
Operacija će se obaviti u nekoliko stadija i trajat će cijelu vječnost. Čula sam ih kako o tome neumorno raspravljaju, razrađuju do najvećih pojedinosti, pa mislim da bih gotovo i sama mogla operirati. Najprije treba odrezati dio rebrene hrskavice, ov- dje, na spoju rebra i prsne kosti, te od njega napraviti transplantat. Zatim se na čelu proreže trokutasti komadić kože i povuče prema dolje kako bi se prekrio nos - Balthazar to zove indijanskom metodom. Međutim, još raspravljaju ne bi li s bedra presadili dio mišića i kože... Možeš zamisliti kako je to čarobna zamisao za slikara i kipara. No, u međuvremenu Amaril putuje u Englesku da usavrši tu kiruršku meto- du pod nadzorom najboljih majstora. Stoga i traži vizu. Ne znamo još koliko će mje- seci biti odsutan, ali on polazi na taj pohod s aurom viteza koji traži sveti gral. Na-
ime, kani sam obaviti operaciju. Za to vrijeme Semira će ga čekati, a ja sam obećala da ću je često posjećivati, paziti da ne izgubi zanimanje i zabavljati je ako mogu. To nije teško, jer stvarni svijet izvan četiri zida njezine kuće čini joj se čudnim i okrutnim i romantičnim. Osim letimičnih dojmova o njemu u vrijeme karnevala, ona zna vrlo malo o našem životu. Za nju Aleksandrija blista u svim bojama kao u bajci. Proći će mnogo vremena da je vidi onakvu kakva doista jest - u grubim, ogra- ničenim obrisima i zlim, hedonističkim i neromantičnim stanovnicima. Ma, sad si se pomaknuo!
Mountolive se ispričao i rekao: - Trgnuo sam se kad si izgovorila riječ »nero- mantičan«, jer sam upravo razmišljao o tome kako pridošlici ovdje sve izgleda ro- mantično.
Amaril je iznimka, draga iznimka. Rijetki su takvi velikodušni i samozatajni lju- di kakav je on. A Semira... Zasad ne znam što joj budućnost sprema osim ljubavi. - Clea je uzdahnula, nasmiješila se i pripalila cigaretu.
Espérons{42} - tiho je rekla.

* * * *

VIII.

Stoput sam te zamolio da se ne služiš mojom britvom - jadikovao je Plombai - a ti to opet činiš. Znaš da se bojim sifilisa. Tko zna iz kojih će mjesta procuriti ako ih za- režeš?
Mon cher collègue{43} - rekao je Pursewarden ukočeno (brijao se iznad usnice) i napravio grimasu kao da mu je Pombal povrijedio dostojanstvo.
Što si time mislio? Ja sam Britanac. Hein?{44}
Zastao je i, udarajući takt Pombalovom ubojitom spravom, stao recitirati:

Izmislivši bez konja kola poput vlaka Britanci zatim latiše se bespolnoga braka. I ubrzo će općiti smjeti zdravo
Tek ako sindikat kaže da to je pravo.
- Možda ti je zaražena krv - rekao je njegov prijatelj gunđajući dok je namještao potrganu podvezicu na debeli list podignuvši nogu na bide. - Napokon, nikad se ne zna!
Ja sam pisac - rekao je Pursewarden još dostojanstvenije. - I stoga ja doista znam. U mojim žilama nema krvi. Plazma... - rekao je tajanstveno, brišući ušnu resi- cu - eto što teče mojim žilama. Kako bih inače radio sav taj posao koji radim? Razmisli. U Spectators sam Ubique, u New Statesmans sam Mens Sana, u Daily Workers potpisujem se kao Corpore Sano. Također sam Paralysis Agitans u The Ti- mess i Ejaculatio Praecox u New Verseu. Ja sam... - No, tada ga je napustila maštovi- tost.
Nikada te ne vidim da radiš - rekao je Pombal.
Radeći malo, zarađujem manje. Kad bih radom zaradio više od stotinu funti na godinu, ne bih mogao tražiti utočište u svijetu pogrešno shvaćenih. - Prigušeno je za- jecao.
Compris.{45} Pio si. Vidio sam bocu na stolu u hodniku kad sam ušao. Zašto piješ tako rano?
Htio bih biti iskren u tome. To je, na koncu konca, tvoje vino. Nisam htio ništa skriti. Uistinu sam popio gutljaj-dva.
Slaviš nešto?
Da. Večeras, dragi moj Georges, učinit ću nešto što je vrlo nedostojno mene. Ri- ješio sam se opasnog neprijatelja pa sam napredovao za jednu veliku stepenicu. U našem poslu smatraju da bi zbog toga trebalo likovati. Počastit ću se večerom u znak čestitanja samom sebi.
Tko će to platiti?
Sam ću naručiti, pojesti i platiti.
Nije baš zabavno.
Pursewarden se nestrpljivo zagleda u zrcalo.
Naprotiv - reče. - Sada mi je najpotrebnija mirna večer. Sastavit ću još nekoliko dijelova svoje autobiografije uz dobre kamenice kod Diamandakisa.
Koji je naslov?
Mačak oko vruće kaše. Počinje ovako: »Upoznao sam se s Henryjem Jamesom u jednom alžirskom bordelu. Na svakom koljenu sjedila mu je po jedna gola hurija.«
- Mislim da je Henry James bio homić.
Pursewarden je okrenuo tuš na najjače, stao pod njega i viknuo: - Neću više ni- kakve književne kritike od Francuza, molit ću fino!
Pombal je provukao češalj kroz tamnu kosu usiljenom i nestrpljivom kretnjom, a zatim pogledao na sat. - Merde{46} - rekao je - opet sam zaostao.
Pursewarden je vrisnuo od radosti. Upuštali su se slobodno u avanture na svojim jezicima naslađujući se poput đaka pogreškama koje bi iskrsnule dok bi razgovarali. Svaku omašku pozdravili su povikom koji bi se pretvorio u ratni poklik. Pursewarden je poskočio od užitka i povikao nadglasavši šištanje vode: - Zašto ne ostaneš kod kuće kako bi uživao u lijepoj maloj noćnoj emisiji na kratkoj trajni? (Pombal je dan prije tako opisao radijsku emisiju na kratkom valu, i to mu Pursewarden nije namjeravao oprostiti.) Napuhnuo je obraze kako bi izrazio to- božnju srdžbu. - To nisam rekao.
Dovraga, rekao si.
Nisam rekao na kratkoj trajni nego na »kratkoj ondulaciji« - des ondes courtes.
{47}

I to je grozno. Ti ljudi s Quai d’Orsaya{48} zaprepaštavaju me. Moj francuski
možda nije savršen, ali ne bih nikada napravio takvu...
Nemoj da počnem s tvojim pogreškama... Ha! Ha!
Pursewarden je plesao pod tušem i vikao: - Noćne emisije na kratkoj trajni. - Pombal je smotao ručnik i bacio ga na njega i nezgrapnim koracima istrčao iz kupa- onice prije negoli je Pursewarden uspio uzvratiti.
Njihove lascivne dvosmislice nastavile su se dok je Francuz popravljao odjeću pred zrcalom u spavaćoj sobi. - Hoćeš li poslije doći u Etoile na noćni program?
Hoću, svakako - rekao je Pursewarden. - Plesat ću fox-macabre s Darleyjevom djevojkom ili sa Svevom. Zapravo nekoliko fox-macabrea. Zatim ću, poslije, poput istraživača, kojemu je ponestalo suhog mesa, odabrati jednu, samo radi tjelesne topli- ne, i odvesti je u hotel Mount Vulture da ondje naoštrim pandže na njezinu mesu. - Oponašao je glas lešinara, kako ga je on zamišljao, kad se hrani mesom... tih, grlen, graktav. Pombal se stresao.
Čudovište - viknu. - Odlazim... zbogom.
Zbogom. Toujours la maladresse!{49}
- Toujours. - Bio je to njihov ratni poklik.
Ostavši sam, Pursewarden je tiho zviždao dok se brisao velikim poderanim ručni- kom i dotjerivao. Neredovita opskrba vodom u hotelu Mount Vulture često ga je zna- la primorati da prijeđe trg i u Pombalovu se stanu mirno okupa i obrije. Od vremena do vremena, kad je Pombal bio na dopustu, čak bi unajmio taj stan i dijelio ga, premda nerado, s Darleyjem koji je živio skrivenim, povučenim životom na posve drugom kraju. Katkada je bilo zgodno pobjeći od osame hotelske sobe i hrpetine pa- pira koja je rasla dok je pisao novi roman. Bježati... uvijek bježati od nečega... Žarka
je želja pisca biti sam sa sobom - »pisac, najosamljenija ljudska životinja«; »citiram samoga velikog Pursewardena«, rekao je svojem odrazu u zrcalu dok se hrvao s kra- vatom. Danas će mirno večerati, predati se vlastitim užicima, sam! Bio je uljudno odbio Errolov bojažljivi poziv na večeru, jer je znao da bi ga uvukao u one neugod- ne, mučne večeri s idiotskim društvenim igrama ili s bridžem. - Bože moj - rekao je Pombal jednom prigodom - kako ti tvoji sunarodnjaci krate vrijeme! Te prostori- je koje pune svojim osjećajem krivnje! Kako bi izrazili jednu misao, treba zamrijeti cijelo društvo i mora nastati neugodna situacija, tišina... Trudirrt se koliko mogu, ali uvijek mi se čini da sam se obrukao. Stoga uvijek automatski šaljem domaćici sutra- dan ujutro cvijeće... Kakav ste vi narod! Kako li ste zanimljivi nama Francuzima zato što živite tako odbojno!
Jadni Mountolive! Pursewarden je razmišljao o njemu s mnogo sućuti i naklo- nosti. Kakvu li cijenu mora platiti profesionalni diplomat za plodove vlasti! Njegove snove moraju zauvijek preplaviti sjećanja na budalaštine što ih je izdržao - namjerno izdržao radi onoga što je najsvetije u tom zvanju, a to je želja da ugodiš, odlučnost da opčiniš kako bi mogao utjecati. U redu! Ima mnogo načina za uništenje svijeta.
Dok se češljao, zatekao je sebe kako razmišlja o Maskelyneu, koji se vjerojatno u tom trenutku drmusao u Jeruzalem-ekspresu mimo pješčanih dina i šumaraka na- ranči, mirno pušeći dugu lulu - u vrućem vagonu, dok su ga izvana mučile muhe, a iznutra izjedao kolektivni ponos umiruće tradicije... Zašto bi je trebalo pustiti da umre? Maskelyne - ispunjen osjećajem potpunog neuspjeha, osjećajem sramote zbog nove dužnosti koja je nosila sa sobom promaknuće. Posljednji okrutni udarac. (Savjest ga je zapekla pri toj pomisli, jer nije podcijenio značaj toga samozatajnog vojnika.) Unatoč svemu, kao pisac je cijenio to uskogrudno, jetko, isušeno biće, dok ga je kao čovjek osuđivao. (Štoviše, pisao je opširne bilješke o njemu, i Maskelyne bi se zasigurno iznenadio da je to znao.) Njegov način držanja lule, dizanja nosa, nje- gova zatvorenost... Samo zato kako bi ga jednoga dana mogao iskoristiti. »Pretvaraju li se stvarna ljudska bića u puke izdanke iskoristivih raspoloženja; odvaja li nas to pomalo od njih? Odvaja. Jer promatranje stvara polje odmaka od promatrane osobe ili predmeta. Da. Čini bezuvjetnu reakciju još težom - reakciju na uobičajene veze, naklonosti, ljubavi i tako dalje. No, to nije samo piščev problem, to je svačiji problem. Odrastanje znači odvajanje u interesu boljega, jasnijeg spajanja... Glupost!« Mogao se utješiti od te skrivene sućuti prema Maskelyneu sjećanjem na njegovih ne- koliko glupih nedostataka. Na njegovu preuzetnost! »Dragi moj, kad je čovjek u obavještajnoj tako dugo kao ja razvije se intuicija. Vidim miljama daleko.« Čovjek se zabavlja pri pomisli da itko poput Maskelynea razvija intuiciju. Pursewarden je graktao smijući se i posegnuo za ogrtačem.
Laganim se korakom brzo spustio stubištem na polumračnu ulicu brojeći novac i smješkajući se. Počeo je najpovoljniji sat aleksandrijskoga dana - ulice su polako mi-
jenjale boju u metalni indigo, ali je iz njih još isijavala sunčeva vrućina. Još nisu bila upaljena sva svjetla u gradu, i velike svijetloljubičaste grude sumraka nadolazile su nebom zatamnjujući obrise svega, dajući novu boju obrisima zgrada i ljudskim bići- ma, kao obavijenima dimom. Pospane kavane budile su se na plač mandolina koji se stapao s cviležem guma zagrijanih na vrelom asfaltu ulica, sada punih života, likova u bijelim haljama i grimiznim tarbušima. Iz sandučića za cvijeće na prozorima širio se prodoran zadah žedne zemlje i mokraće. Velike limuzine hitale su udaljavajući se od Burze, tiho trubeći, nalik na blistava jata posebnih gusaka. Napola zaslijepljen svijetloljubičastim sumrakom, hodao je lakim koracima, dodirujući ramenima mnoštvo, spokojno, na tom suhom zraku, nadahnutom životom... u tim rijetkim tre- nucima sreće na koje bi naletio nenamjerno, slučajno. I pločnici su još bili vreli, kao i lubenice narezane u sumrak; vlažna vrućina polako je prodirala kroz tanke potplate. Približavali su se morski vjetrovi kako bi odjenuli gornji grad vlažnom hladnoćom, no najprije su se osjećali tek povremeni zapuši. Prolazio je kroz suhi zrak, nabijen statičkim elektricitetom (pucketanje češlja u kosi) kao kad ljeti plivate mlačnim mo- rem kojim se vuku hladne struje. Uputio se prema Baudrotu, prolazeći kroz izolirane oblačiće mirisa - parfema žene u prolazu ili daška jasmina ispod tamnih lukova na ulazima - znajući da će ih vlažni morski zrak sve ubrzo izbrisati. Bio je to savršeni trenutak za aperitiv na polusvjetlu.
Dugi drveni ulični balkoni, na kojima su se nizale lončanice iz kojih se isparavao sutonski zadah zalijevane zemlje, bili su puni ljudskih bića koje je drhtavi zrak isto- pio u nepostojane pokretne karikature koje bi nestale čim bi se pojavile. Šarene tende podrhtavale su iznad plavih koprena što su se nemirno uvlačile u sve tamnije uličice
- poput nervoznih ljubavnika koji su tu zastajkivali, zaokupljeni svojim planovima, trepereći poput leptira, ispunjeni večernjim obećanjima Aleksandrije. Ubrzo će maglica nestati i svjetla će zablistati na priboru za jelo i bijelim stolnjacima, na na- ušnicama i svjetlucavu nakitu, na glatko začešljanim, nauljenim kosama i smiješcima ozarenim tom tamom, na smeđoj koži rasporenoj bijelim zubima. Zatim će se auto- mobili ponovno tiho spustiti iz gornjega grada, odvozeći svoj elegantni i skupi teret na večeru ili na ples... Bio je to najpovoljniji trenutak dana. Sjedio je naslonjen na drvenu rešetku i pospano promatrao ulicu; nitko ga nije prepoznao, nitko poz- dravljao. Nisu se mogli raspoznati ni likovi za susjednim stolom, samo obrisi ljud- skih bića. Njihovi su glasovi lijeno dopirali do njega u sumraku, glasovi Aleksandri- jaca obavijeni svijetloljubičastom večernjom koprenom, koji su izgovarali burzovna cijene ili lijeno recitirali arapske ljubavne stihove... tko zna?
Kako li je bio dobar Dubonnet sa zeste de citron,{50} s opipljivom uspomenom na Europu, odavno napuštenu, koja je ipak i dalje živjela nezaboravljena ispod površine toga nestvarnog života u Aleksandrovoj otrcanoj metropoli! Okusivši ga, razmišljao je sa zavišću o Pombalu, o seoskoj kući u Normandiji; njegov se prijatelj nadao kako
će se jednoga dana vratiti tamo neslomljena srca. Kako li bi divno bilo osjećati takvu sigurnu povezanost s vlastitom zemljom, istu sigurnost u povratak! No, gađenje je raslo u njemu pri samoj pomisli na to, a u isto vrijeme bol i tuga zato što je bilo tako. (Rekla je: »Čitala sam te knjige vrlo polako, ne zato što još ne mogu brzo čitati Brailleovo pismo, nego zato što sam se htjela predati snazi svake riječi, pa i grubosti- ma i slabostima, kako bih proniknula u srž misli.«) Srž! Fraza koja je odzvanjala u uhu poput zujanja metka koji prođe preblizu. Vidio ju je - mramornu bjelinu morske božice, začešljane kose do ramena, kako zuri preko parka u kojemu je uvelo jesensko lišće i granje gorjelo i dimilo se; Meduza u snijegu, sa starim škotskim šalom. Sli- jepci su provodili cijeli dan u onoj mračnoj, podzemnoj knjižnici s krugovima sjene i svjetla, i njihovi su se prsti kretali poput mrava perforiranim površinama knjiga izbu- šenih strojem radi njih. (»Toliko sam željela razumjeti, ali nisam mogla.«) Dobro, tu te oblije hladan znoj; tu se okrećeš za tristo šezdeset i pet stupnjeva, Zemlja u čovje- čjem liku, i zakopaš lice u jastuk stenjući! (Svjetla su se sada upalila, koprene se dignule u noć, isparile. Lica ljudskih bića...) Napeto ih je promatrao, gotovo požud- no, kao da želi zaskočiti njihove najskrivenije namjere, njihove temeljne planove što ih potiču da se ovdje kreću, dokono poput krijesnica, ulazeći i izlazeći iz barova sa žutim svjetlom; prst blistav od prstenja, blještavo uho, zlatni zub čvrsto postavljen usred ljubavna smiješka. - Konobar, kaman waked, još jedan, molim. - Napola obli- kovane misli ponovno su mu prostrujale kroz glavu (nevine, očišćene tamom i alko- holom): misli koje bi se možda poslije dotjerale, maskirale u stihove... Posjetitelji iz drugih života.
Da, ostat će još jednu godinu - još jednu cijelu godinu, samo iz ljubavi prema Mo- untoliveu. Potrudit će se da bude i plodna. Zatim premještaj - ali je skrenuo misli s toga, jer bi moglo završiti katastrofalno. Ceylon? Santos? Nešto u tom Egiptu, s tim gorućim prostranstvima bez zraka i neslućenim beskrajima - groteskni granitni spo- menici mrtvim faraonima, grobnice koje su postale gradovi - nešto ga je gušilo u svemu tome. To nije bilo mjesto za pamćenje i ta kričava gruba zbilja dnevnoga svi- jeta bila je gotovo više no što bi ljudsko biće moglo podnijeti. Otvorene rane, seks, parfemi i novac.
Izvikivali su imena novina na jezičnom bućkurišu, i to je bilo vrlo dirljivo: grčki, arapski, francuski bili su glavni sastojci. Dječaci su trčali urlajući glavnim ulicama, nalik na krilate glasnike iz podzemlja objavljujući... pad Bizanta? Njihove bijele ha- ljine bile su smotane oko koljena. Zavijali su tugaljivo kao da umiru od gladi. Nagnuo se iz svojega drvenog trijema i kupio večernje novine kako bi ih čitao uza samotnu večeru. Čitanje uz jelo bio je još jedan užitak koji sebi nije htio uskratiti.
Zatim je mirno prošao kroz arkade i ulicom s kavanama, pokraj svijetloljubičaste džamije (koja se uzdizala prema nebu), biblioteke, hrama (iza rešetaka natpis: »Ov- dje je nekoć ležalo tijelo velikoga Aleksandra«); a zatim dalje, dugim krivudavim
kosinama ulice koja je vodila na obalu mora. Hladne su se struje još ovuda probijale i štipale ga po obrazima.
Iznenada se sudario s likom u kabanici i sa zakašnjenjem prepoznao Darleyja. Zbunjeno su razmijenili nekoliko uljudnih rečenica opterećenih uzajamnom nespretnošću. Uglađenost ih je, tako reći, prisilila da se prilijepe jedan za drugoga, prilijepe na ulicu kao da se pretvorila u ljepljivu muholovku. Zatim se Darley konač- no oslobodio i okrenuo se da pođe tamnom ulicom govoreći: - Pa, ne smijem vas za- državati. I sâm sam smrtno umoran. Idem se kući oprati. - Pursewarden je malo sta- jao i gledao za njim, zapanjem vlastitom zbunjenošću; zapekla ga je savjest kad se sjetio mokrih i zaprljanih ručnika što ih je porazbacao u Pombalovoj kupaonici i siva ruba sapuna za brijanje pomiješana s dlakama u umivaoniku... Jadan Darley! No, kako to da se u njegovoj prisutnosti nije mogao osjećati prirodno koliko god mu se taj čovjek sviđao i koliko god ga je poštovao? Od puke nervoze smjesta bi mu se obratio srdačnim, neprirodnim glasom. To se zacijelo doimalo prosto i prezrivo. Odrješit, srdačan glas seoskoga liječnika kad bodri bolesnika... prokletstvo! Morat će ga jedanput pozvati u hotel na piće i pokušati ga malo upoznati. Doduše, pokušavao se s njim upoznati u nekoliko prigoda na tim zajedničkim zimskim šetnjama. Objasnio je svoju zlovolju govoreći sam sebi: - Ali toga jadnika još zanima knji- ževnost.
No, raspoloženje mu se vratilo kad je stigao u mali grčki restoran na obali, u koje- mu su posluživali kamenice; zidovi su bili obloženi bačvama i bačvicama svih veliči- na, dok se iz kuhinjskih prostorija širio gusti dim i miris ribica i hobotnica prženih na maslinovu ulju. Smjestio se između čupavih levantskih lađara i posada škuna kako bi pojeo kamenice i uronio u novine, a oko njega se već počela smirivati večer, nepo- mućena mislima ili zahtjevima razgovora nabijenih zlom svakidašnjicom. Poslije će možda još jednom povezati svoje zamisli s knjigom koju je pokušavao završiti, pola- ko, mučno, u tim teško stečenim tajnim trenucima ukradenim praznom profesi- onalnom životu, ukradenim čak okolnostima što ih je stvorio oko sebe lijenošču, društvenošću. (»Još jedno piće?« - »Zašto ne?« Koliko li je takvih večeri izgubio?)
A novine? Najdulje se zadržao na Faits Divers - tim malim nastranostima u ljud- skom ponašanju koje su odražavale pravi položaj čovjeka u društvu, živjele i dalje iza rječitijih apstrakcija i zauzimale za smiješno i čudesno u životu što ga je otupilo sivilo svojom suhoparnom razboritošću. Osim upadljiva naslova, koji će sutradan morati komentirati Mountoliveu u izvješću - ARAPSKA UNIJA PONOVNO APE- LIRA - zapazio je i vječne ljudske slabosti u naslovima VELIKI VJERSKI VOÐA ZAPEO U DIZALU ili LUÐAK PROVALIO U BANKU U MONTE CARLU -
odraz stravične bezumnosti sudbine i okolnosti.
Poslije, pod utjecajem izvrsne hrane u Coin de Franceu počeo je uživati u večeri
još intenzivnije, upijajući je poput opijuma iz lule. Spirale unutarnjega svijeta sa svo- jim napetostima počele su se odmatati, rasprostirući se u mislima koje su isprekidano dopirale u njegovu svijest poput Morseovih znakova. Kao da je postao pravi pri- jemnik - ti rijetki trenutci dobrih diktata!
U deset sati zapisao je na poleđini pisma svoje banke nekoliko mudrih rečenica koje će se uklopiti u njegovu knjigu. Na primjer: »Deset sati. Ovaj tjedan nikakvi na- padi krilatoga konja. Nekoliko govora za staroga Parra?« Zatim, ispod toga, nepove- zane rečenice, sada u njegovoj glavi zgusnute poput rose, koje bi se mogle poslije dotjerati i preinačiti u oružje za djelovanje njegovih likova.

a) Sa svakim korakom od poznatoga prema nepoznatom tajna raste.
b) Evo me kako hodam na dvije noge s imenom - cijela duhovna povijest Europe od Rabelaisa do de Sadea.
c) Čovjek će biti sretan kad se njegovi bogovi usavrše.
d) I svetac umire sa svim svojim nedostacima.
e) Netko iznad Božjega prijekora, ispod ljudskoga prezira.
f) Posjedovanje ljudskoga srca - bolest kojoj nema lijeka.
g) Sve su velike knjige izleti u samilost.
h) Svakoga čeka san o žutom prosu.

Poslije će sve te proročanske misli blago upresti u lik staroga Parra, razbludnika Tirezije u svojem romanu: premda su nasumce provalile iz njega, pa mu nisu mogle ni ukazati na njihov konačni raspored.
Zijevnuo je. Bio je ugodno pripit poslije drugog Armagnaca. Izvan sive tende grad je ponovno poprimio pravu boju noći. Crna lica stopila su se u crnilo; činilo se da hoda samo odjeća, kao u Nevidljivu čovjeku. Crvene okrugle kape uzdizale su se na ukinutim licima - tama nad tamama. Tiho zviždeći, platio je račun i lakim se kora- cima ponovno spustio na Corniche, tamo gdje je na kraju uske ulice svjetlucao i do- zivao zeleni mjehur - Etoile; uronio je u usko stubište i izronio u zagušljivoj plesnoj prostoriji, napola zaslijepljen ubitačnim užarenim svjetlom; stao je samo kako bi Zoltanu dao kabanicu da je odnese u garderobu. Ovaj put nije ga mučio strah zbog neplaćenih računa za piće jer je dignuo popriličan predujam na svoju novu plaću. - Dvije nove djevojke - šapnuo mu je mali konobar promuklim glasom - obje iz Ma- đarske. - Oblizao je usne i nacerekao se. Izgledao je kao da ga je netko pržio na maslinovu ulju vrlo polako do bogate tamnosmeđe boje.
Bar je bio krcat, program gotovo završen. Hvala Bogu, nije bilo poznatih lica na
vidiku. Svjetla su smanjili, poplavili, pocrnili, a zatim uz drhtaje tamburina i tutnjavu bubnjeva ubacili posljednju plesačicu u zasljepljujući srebrni krug. Njezine su šljoki- ce sijevnule kad se okrenula, plamteći poput vikinškoga broda, i zazveckale kad je pošla smrdljivim hodnikom u garderobu.
Rijetko je razgovarao s Melissom od njihova prvog susreta prije mnogo mjeseci, i njezini su se posjeti Pombalovu stanu rijetko ukrštavali s njegovima, ako su se ikada i ukrštavali. I Darley je bio dozlaboga tajanstven - možda zbog ljubomore ili stida? Tko bi znao? Nasmiješili bi se jedno drugomu, pozdravili se na ulici kad bi im se pu- tovi ukrstili, i to je bilo sve. Sada ju je zamišljeno gledao, i nakon nekoliko viskija počeo je polako osjećati kako se sve jače pali, a noge reagiraju na mukle, nježne taktove crnačkoga jazza. Uživao je u plesanju, uživao je u četvero- četvrtinskom taktu, u ritmu koji se upijao u pod ispod njegovih nogu. Bi li zaplesao?
No, bio je predobar plesač da bi se upustio u takvu avanturu, i dok je držao Me- lissu u zagrljaju, nije se gotovo ni trudio, samo se gibao na parketu mekim i lakim pokretima tiho zviždeći Jamais de la vie. Osmjehivala mu se i činilo se da joj je dra- go što vidi poznato lice iz vanjskoga svijeta. Osjećao je njezinu usku ruku s nježnim zglavkom na svojem ramenu, a prsti koji su stiskali njegovu jaknu doimali su se po- put pandžica vrapca. - Vi ste en forme{51} - rekla je. - Ja sam en forme - odgovorio je. Razmijenili su nekoliko nevažnih rečenica iz uljudnosti, primjerenih vremenu i mjestu. Zanimao ga je i privukao njezin grozni francuski. Poslije je prišla njegovu stolu, i on ju je počastio s nekoliko coups de champagne{52} - propisana nagrada koju je tražila uprava za privatne razgovore. Te je večeri bila dežurna, i plesač je morao platiti svaki ples; bila mu je zahvalna na prekidu jer su je boljele noge. Razgovarala je ozbiljnim glasom, podbočivši bradu, i dok ju je promatrao, onako bolesnički blije- du, opazio je da je prilično lijepa. Imala je dobroćudne oči - ispunjene malim straho- vima, i u njima su možda bili zapisani šokovi što ih veliko poštenje utjeruje od živo- ta? No, ona je izgledala bolesno i nedvojbeno je i bila bolesna. Pribilježio je:
»Nježna ljepota sušice.« Viski ga je oslobodio mrzovolje i popravio mu raspolože- nje, i njegove malobrojne šale bile su nagrađene prirodnim smijehom koji mu je, na njegovo iznenađenje, bio prekrasan. Počeo je nejasno shvaćati što Darley vidi u njoj
dječački vragolastu privlačnost grada, vitkosti i čistoće: spremna uličnjačka reakci- ja na okrutnost svijeta. Kad su ponovno zaplesali, upitao ju je pun pijane ironije: - Melissa, comment vous défendez-vous contre la foule?{53} - Njezin mu se odgovor, iz nekakva čudna razloga, zasjekao u srce. Pogledala ga je očima, u kojima se zrcalila sva otvorenost iskustva, te mu blago odgovorila: - Monsieur, je ne me défends plus.
{54} - Sjetu nasmiješena lica nije uopće dirnulo samosažaljenje. Melissa je napravila malu gestu kao da misli na cijeli svijet i rekla: - Pogledajte... - otrcane želje i požude Etoileovih gosti, zaodjevene tjelesnim oblicima, širile su se oko njih u tom zagušlji- vom podrumu. Shvatio je i odjednom se pokajao što je nikada nije shvatio ozbiljno.
Bio je bijesan na vlastitu samodopadnost. Nagonski je pritisnuo svoj obraz na njezin, nježno poput brata. Bila je posve prirodna!
Prepreka se među njima raspršila, i otkrili su da mogu slobodno razgovarati, kao stari prijatelji. Kako je večer odmicala, plesao je s njom sve više i sve češće. Činilo se da joj je to bilo ugodno, pa i onda kad je plesao šuteći, opušten i sretan. Nije napravio ni jedan prisni pokret, a ipak je osjetio kako ga ona prihvaća. A zatim je oko ponoći došao debeli, bogati sirijski bankar i počeo se ozbiljno boriti za njezino društvo. Pursewarden se razbjesnio kad je osjetio kako u njemu raste tjeskoba, kako gotovo poprima oblik posjedničke ljubomore. Zbog toga je tiho opsovao. No, premjestio se za stol bliže plesnom podiju kako bi je mogao zamoliti za ples čim zasviraju. Sama Melissa kao da nije opažala tu ogorčenu borbu. Bila je umorna. Na posljetku ju je upitao: - Što ćete raditi kad odete odavde? Hoćete li se noćas vratiti k Darleyju? - Nasmiješila se kad je čula njegovo ime, ah je umorno odmahnula gla- vom. - Trebam malo novca za... nije važno - rekla je tiho, a zatim je iz nje provalilo kao da se bojala da joj neće povjerovati: - Za zimski kaput. Imamo vrlo malo novca. Za ovaj posao treba biti odjeven. Shvaćate? - Pursewarden je rekao: - Ne valjda s tim groznim Sirijcem? - Novac! Zaboljela ga je pomisao na to. Melissa ga je gledala s ironičnom rezignacijom. - Ponudio mi je petsto pijastara da pođem s njim kući. Sada kažem ne, ali kasnije... Mislim da ću morati pristati. - Slegnula je ramenima.
Pursewarden je tiho opsovao. - Ne - rekao je. - Pođite sa mnom. Ja ću vam dati ti- suću ako vam treba.
Razrogačila je oči na riječ o takvoj velikoj svoti. Već ju je vidio kako prebire novčić po novčić, dotiče ih, kao na abaku, dijeli na hranu, stanarinu i odjeću. - Ozbiljno mislim - rekao je oštro. A zatim, gotovo odmah, dodao: - Zna li Darley?
- O, da - rekla je mirno. - Znate, on je jako dobar, Naš je život borba, ali on me poznaje. Vjeruje mi. Nikada ne pita pojedinosti. Zna da ću ja to prekinuti čim skupi- mo dovoljno novca da odemo odavde. To nam nije važno. - Zvučalo je čudno, poput strašne psovke iz dječjih usta. Pursewarden se nasmijao. - Hajde sada - iznenada je rekao; umirao je od želje da je posjeduje, njiše na rukama i uništi odvratnim po- ljupcima lažne samilosti - Hajde, draga Melissa - rekao je, ali se ona trgnula i probli- jedjela na te riječi; opazio je da je pogriješio, jer svaku je seksualnu transakciju tre- balo sklopiti strogo izvan granica njezine naklonosti prema Darleyju. Zgadio se sam sebi, ali je ipak bio nemoćan da postupi drukčije. - Reći ću ti nešto - rekao je. - Dat ću Darleyju mnogo novca poslije. Još ovaj mjesec, dovoljno da te odvede. - Činilo se da ga ne sluša. - Idem po kaput - rekla je tiho, mehanički. - Vidjet ćemo se u pre- dvorju. - Otišla je kako bi sklopila mir s upraviteljem, a Pursewarden ju je čekao izvan sebe od nestrpljivosti. Nabasao je na savršen put za izlječenje grižnje puri- tanske savjesti koja je i dalje vrebala ispod bezbrižne površine nemoralna života.
Nekoliko tjedana prije toga primio je preko Nessima kratku poruku od Leile, na- pisanu dotjeranim rukopisom, ovoga sadržaja:

»Dragi gospodine Pursewardene,
pišem Vam jer bih Vas htjela zamoliti za jednu neuobičajenu uslugu. Upravo je umro moj najdraži ujak. Bio je zaljubljenik u Englesku i u engleski jezik kojim je govorio gotovo bolje negoli vlastitim; oporučno je dao nalog da se na njegov grob ima ukle- sati epitaf na engleskom, u prozi ili stihu, i to, ako je moguće, nešto originalno, napi- sano posebno za tu prigodu. Posebno mi je stalo odati mu počast na taj najprimjere- niji način i ispuniti mu posljednje želje, pa Vam stoga i pišem kako biste razmislili o toj narudžbi, uobičajenoj za pjesnike u drevnoj Kini, ali danas neuobičajenoj. Rado bih Vas za taj posao nagradila svotom od petsto funti.«

Epitaf je bio pravodobno isporučen, a novac položen na njegov bankovni račun, ali ga, na svoje iznenađenje, nije mogao taknuti. Obuzelo ga je nekakvo čudno praznovjerje. Dotad još nikada nije pisao poeziju po narudžbi, i nikada epitaf. Nami- risao je nešto, gotovo nesreću, u toj velikoj svoti. Ostala je u njegovoj banci, ne- taknuta. A sada ga je odjednom spopalo uvjerenje da taj novac mora dati Darleyju! Time će, između ostaloga, okajati uobičajeno zanemarivanje njegovih kvaliteta, nje- gove nespretnosti i zbunjenosti.
Pošla je s njim u hotel, priljubila se uz njega poput korice mača uz bok - profesi- onalni hod žene s ulice. Gotovo i nisu razgovarali. Ulice su bile puste.
Staro prljavo dizalo sa sjedalima ukrašenima prašnom smeđom bordurom i zrcali- ma s otrcanim čipkastim zavjesama poskakivalo je dižući ih u sablasnu tamu punu paučine. Ubrzo će, pomislio je, propasti kroz otvor u podu, najprije noge, ruke sputa- ne rukama, usne usnama, padati sve dok ne osjeti omču kako mu se čvrsto steže oko vrata a zvijezde pršte iza njegovih sljepoočica. Kraj, zaborav, što bi čovjek još mo- gao očekivati od tijela nepoznate žene?
Pred vratima ju je poljubio polako i oprezno, pritiskujući mekani stožac njezinih napućenih usana sve dok im se zubi nisu sastali, tiho škljocnuli i zaškriputali. Nije mu ni uzvratila niti se povukla, već mu je ponudila svoje malo bezizražajno lice (ne- vidljivo u tami) poput mutna stakla. U njoj nije bilo uzbuđenja, samo beskrajan i ra- zoran umor od života. Ruke su joj bile hladne. Uzeo ih je u svoje, i obuzela ga je ne- izreciva sjeta. Hoće li opet biti prepušten sam sebi? Odmah je potražio utočište u smiješnom pijanstvu koje je dobro znao odglumiti i koje će podići oplatu riječi oko zbilje, poremetiti je i uznemiriti. - Viens, viens!{55} - viknuo je oštro; gotovo je zapao u lažnu duhovitost u kakvu bi se upustio s Darleyjem, a zatim se doista počeo osjeća- ti pijanim. - Le mâitre vous invite.{56}- Ne smiješeći se, povjerljiva poput janjeta,
prešla je preko praga gledajući oko sebe. Potražio je pipajući svjetiljku na noćnom ormariću. Nije radila. Upalio je svijeću koja je stajala na tanjuriću i okrenuo se pre- ma njoj dok su pred njegovim nosnicama i u očnim šupljinama plesale tamne sjene. Pogledali su jedno drugo, a on je srdito nastavio prosipati banalnosti kako bi prikrio nelagodu. Zatim je zašutio, jer je bila preumorna da bi se nasmijala. Zatim se, ne govoreći i ne smiješeći se, stala skidati bacajući odjeću oko sebe na istrošenu prostirku.
Nekoliko je trenutaka ležao i samo istraživao njezino vitko tijelo, kosa rebra (gra- đa paprati) i male, nezrele, ali čvrste dojke. Uznemirena njegovom šutnjom, uzdahnula je i rekla nešto nečujno. - Laissez parler les doigts... comme ça{57} - šapnuo je kako bi je ušutkao. Rado bi joj bio rekao neku jednostavnu i stvarnu riječ. U tišini je osjetio kako se ona počinje boriti protiv prevlasti tame i sve jače snage njegove požude trudeći se da odvoji osjećaje, da ih udalji od svojega pravog života i zadrži u poslovima za goli život. Posebni odjeljak, pomislio je, s natpisom Smrt? Od- lučio je iskoristiti njezinu slabost, plimu i oseku nježnosti u njezinim žilama, ali nje- gova je moralna snaga slabila i na posljetku se ugasila. Problijedio je i ležao grozni- čavih očiju uperenih u prljavi strop, vraćajući se u prošlost. Negdje je nemilosrdno otkucavao sat i to je kucanje trgnulo Melissu, otjeralo njezinu iscrpljenost, ponovno je zamijenilo tjeskobom, željom da se to završi kako bi utonula u san protiv kojega se borila.
Igrali su se, hineći nekakvu površnu strast koja se rugala vlastitim izvorima i koja se nije mogla ni zapaliti niti ugasiti. (Možete cijelu vječnost ležati razdvojenih usana, raširenih nogu, govoreći samom sebi kako ste to zaboravili, kako vam je to na vrhu jezika, negdje na rubu pameti. Ni za živu glavu ne možete se sjetiti, ni imena, ni gra- da, ni dana, ni sata... biološko pamćenje otkazuje.) Šmrcnula je kao da plače držeći ga blijedim, osjetljivim prstima, nježno kao da drži ptića koji je pao iz gnijezda. Nje- zinim su licem prelijetali izražaji sumnje i tjeskobe - kao da je sama kriva zbog nestanka struje, prekida komunikacije. Zatim je zastenjala - i on je znao da ona razmišlja o novcu. Takva velika svota! Drugi muškarac ne bi nikada bio tako neopre- zan! A zatim ga je počela ljutiti njezina okrutna revnost, njezina neotesanost.
Chéri. - Njihovi su zagrljaji nalikovali na suho spajanje voštanih figura, likova modeliranih u sadri za antički grob. Njezine su ruke, bez oduševljenja, sada prelazile bačvastim svodovima njegovih rebara, slabinama, vratom, obrazima; njezini su prsti pritiskivali ovdje-ondje u tami, prsti slijepca koji pipajući traži tajni pretinac na zidu, zaboravljeni prekidač koji će se uključiti, osvijetliti drugi svijet, izvan vremena. Či- nilo se da od toga nema nikakve koristi. Zurila je divlje oko sebe. Ležali su ispod sa- blasnoga prozora osvijetljenoga svjetlima s mora, pri kojima se zavjesa blago micala poput jedra podsjećajući je na Darleyjev krevet. Soba je bila ispunjena zadahom ustajaloga kadila, natrulih rukopisa i jabuka što ih je jeo dok je radio.
Posteljina je bila prljava.
Kao obično, daleko ispod razine ispitivanja gađenja prema samome sebi i poniže- nja, sve je zapisao brzo i glatko u pamćenju. Ispunjavao je list za listom. Već je toli- ke godine zapisivao svoj život u glavi - život i pisanje prolazili su istodobno. Prenio je trenutak fizički na papir onako kako je proživljen, još topao, gol i razotkriven...
Sada - rekla je ljutito, čvrsto odlučivši da ne izgubi pijastere koje je u mislima već potrošila, već dugovala - sad ću ti napraviti la veuve - a on je duboko udahnuo, obuzet ushićenjem književnika kad je ponovno čuo taj prekrasni žargonski izraz za giljotinu, ukraden od staroga nadimka, sa strašnom predodžbom zubaca koja se zrca- li u skrivenoj metafori za kastracijski kompleks. La veuve! More ljubavi što vrvi morskim psima, more koje se sklopilo nad glavom osuđena mornara u bezglasnoj uzetosti sna, sna o duboku moru koje te polako vuče dolje, raskomadana i komadaju- ći... sve dok uz grubi škljocaj oštrica ne bi pala a bespomoćna umna glava (»mučni glavom«) muklo tresnula u košaru štrcajući krv i koprcajući se poput ribe... - Mon coeur - rekao je promuklo - mon ange{58} -, samo zato da ispita najobičnije metafore u potrazi za izgubljenom nježnošću, rastrganom, bačenom nekamo u snijeg. - Mon ange. - Morska udovica pretvorena u nešto dragocjeno i nepoznato!
Odjednom je razdraženo uzviknula: - Zaboga! Što je? Zar nećeš? - Glas joj se go- tovo pretvorio u jecaj. Uzela je njegovu nježnu, prilično ženskastu ruku i stavila je sebi na koljeno i raširila je kao knjigu i nadvila nad njom očajničko znatiželjno lice. Primaknula je svijeću da bolje prouči crte i privukla tanke noge. Kosa joj je padala na lice. Dotaknuo je ružičasto svjetlo na njezinu ramenu i rekao podrugljivo. - Ti či- taš iz dlana. - No ona nije dizala glavu. - Svi u gradu gataju - kratko je odgovorila. - Ostali su tako neko vrijeme, nalik na sliku. Caput mortuum ljubavnoga prizora, po- mislio je. Zatim je Melissa dahnula, kao od olakšanja, i dignula glavu. - Sada vidim. Zatvoren si, srce ti je zatvoreno, zaključano. - Primaknula je kažiprst kažiprstu, palac palcu, kao kad se netko sprema zadaviti kunića. Oči su joj sućutno zasjale. - Život ti je mrtav, zatvoren. Nije kao Darleyjev. Njegov je širom... širom otvoren. - Na tren je raširila ruke, a zatim ih ponovno spustila na koljeno. Dodala je s golemom, nesvjesnom snagom istine: - On još može voljeti. - Osjećao se kao da ga je netko udario po ustima. Svijeća je treperila. - Pogledaj još jedanput - rekao je ljutito.
Reci mi malo više. - No prečula je gnjev i zlovolju u njegovu glasu i ponovno se nagnula nad zagonetnu bijelu ruku. - Da ti kažem sve? - šapnula je, a njemu je načas zastao dah. - Reci - kratko je odgovorio. Melissa se nasmiješila nepoznatim, tajnim smiješkom.
Nisam baš dobra u tome - rekla je tiho. - Reći ću ti samo što vidim. - Zatim ga je pogledala iskrenim očima i dodala: - Vidim smrt u velikoj blizini. - Pursewarden se mračno nasmijao. - Dobro - rekao je. Melissa je prstom pomaknula kosu iza uha i
ponovno se nagnula nad njegovu ruku. - Da, vrlo blizu. Znat ćeš to za nekoliko sati. Kakve li gluposti! - Malo se nasmijala. A zatim je, na njegovo golemo iznenađenje, počela opisivati njegovu sestru. - Slijepa je... nije tvoja žena. - Sklopila je oči i pruži- la ruke poput mjesečarke. - Da - rekao je Pursewarden. - To je ona. To je moja sestra.
Melissa se zapanjila. - Tvoja sestra? - Ispustila je njegovu ruku. Nikada u toj igri nije još prorekla nešto tako točno. Pursewarden joj je rekao ozbiljnim glasom: - Ona i ja bili smo ljubavnici. Nećemo nikada moći ljubiti nekog drugog. - A tada, kad je već načeo tu temu, iznenada je osjetio kako mu je lako ispričati ostatak, reći joj sve. Potpuno je vladao sobom, a ona ga je netremice gledala, sućutno i nježno. Je li mu bilo lako zato što su govorili francuski? Na francuskom se istina o strasti hladno i okrutno izlaže oštrom oku ljudskog iskustva. Oduvijek ga je nazivao »jezikom na kojemu se ne možeš cinično smijuljiti«. Ili mu je bilo lakše pričati o tome samo zbog Melissine prolazne sućuti? Ona sama nije bila sudac, sve je bilo poznato, sve pro- življeno. Ozbiljno je kimala glavom dok je on govorio o ljubavi i namjernom odrica- nju od nje, o pokušaju braka i njegovu neuspjehu.
Ljubili su se između sućuti i divljenja, ali sada strastveno, povezani sponama za- pisanoga ljudskog iskustva, osjećajem da su nešto zajednički doživjeli. - Vidjela sam to na tvojoj ruci - rekla je - na tvojoj ruci. - Malo ju je uplašila neobična točnost nje- zina dara. A on? Oduvijek je želio nekoga s kim bi mogao otvoreno razgovarati - ali, to bi morao biti netko tko ne bi potpuno razumio! Svijeća je treperila. Na zrcalu je sapunom za brijanje bio napisao za Justinu podrugljive stihove koji su počinjali ova- ko:

Grozno li je suspregnuće I golema je bol,
Kad uho pročuje A oko progleda!

Tiho ih je ponavljao u sebi, u samoći svojih misli, dok je razmišljao o tamnim, smirenim crtama lica što ih je ovdje vidio, pri svjetlu svijeće - tamno tijelo u potpuno istom položaju u kojem je sada bila Melissa dok ga je gledala s bradom na koljenu i sućutno držala njegovu ruku. I dok je tihim glasom nastavljao pričati o sestri, o stalnoj potrazi za zadovoljstvima koja bi mogla nadmašiti ona koja je zapamtio i ko- jih se namjerno odrekao, drugi stihovi prolazili su mu glavom, zbrkana objašnjenja, plod njegova čitanja i doživljaja. Čak kad je ponovno ugledao to bijelo mra- morno lice s kovrčavom crnom kosom koja joj je pokrivala tanahni vrat, vrške ušiju, rupicu na sredini brade - lice koje ga je uvijek vraćalo na one goleme prazne očne
šupljine - čuo je kako mu duh ponavlja:

Amors par force vos demeine! Combien durra vostre folie? Trop avez mene ceste vie.{59}

Čuo je kako govori nešto što je pripadalo negdje drugdje. Na primjer, uz gorak osmijeh: - Anglosasi su izmislili riječ »blud« jer nisu vjerovali u raznolikost ljubavi.
A Melissa se, kimajući ozbiljno i sućutno, počela osjećati važnijom, jer tu bijaše muškarac koji joj je napokon povjeravao nešto što nije mogla shvatiti, riznicu toga tajanstvenog muškog svijeta koji se uvijek kolebao između pijane sentimentalnosti i životinjskoga nasilja! - U mojoj se zemlji gotovo sve doista prekrasne radnje koje možeš raditi sa ženom smatraju kaznenim djelima i razlozima za razvod. - Uplašila se njegova oštrog i praskavog smijeha. Odjednom je bio tako ružan. Zatim je po- novno spustio glas i nastavio blago stiskati njezinu ruku na svojem obrazu, kao da opipava modricu; a u njemu se nastavilo nečujno objašnjenje:

Što misli Nebo tim različitim zakonima? Eros, Agapa - uzrok samoraskola?

Zatvoreni gore u začaranu dvorcu, između zastrašenih poljubaca i prisnih dodira koji se nikada neće obnoviti, proučavali su La Liobu! Kakve li ludosti! Hoće li se ikada usuditi prihvatiti izazov drugih ljubavnika? Jurata fornicatio{60} - ti su mu se stihovi cijedili u pamet: i njezino tijelo, prema Rudelu, »gras, delgat et gen«.{61} Uzdahnuo je i otrgnuo sjećanja kao paučinu i rekao za sebe: - Poslije je, tražeći aske- sis, slijedio pustinjske oce u Aleksandriju, na mjesto između dviju pustinja, između dviju Melissinih dojki. O morosa delectatio.{62} I zakopao je lice u dine, prekriven njezinom živom kosom.
Zatim je zašutio netremice je gledajući bistrih očiju; njegove su drhtave usne prvi put izustile nježne riječi, koje su se sada razgorjele, istinski strasne. Iznenada se stresla znajući da neće moći pobjeći od njega, da će mu se morati potpuno predati.
Melissa - rekao je likujući.
Sada su uživali jedno u drugome, iskusno i nježno, poput prijatelja koji su dugo tragali jedan za drugim i našli se u najobičnijoj gomili koja se gurala u bučnom gra- du. Bila je to Melissa kakvu je htio naći... sklopljenih očiju, toplih i otvorenih usana što dišu, Melissa koja se prenula iza sna poljupcem pri ružičastu svjetlu svijeće. -
Vrijeme je za polazak. - No, ona se stiskala sve jače uz njegovo tijelo, cvileći od is- crpljenosti. Toplo se zagledao u nju dok je ležala obgrljena njegovom rukom. - A ostatak tvojega proročanstva? - rekao je veselo. - Glupost, sve je to glupost - rekla je pospano. - Mogu katkada pročitati karakter iz dlana, ali budućnost... Nisam tako pametna.
Iza prozora pucala je zora. Slijedeći iznenadni poriv, otišao je u kupaonicu i okre- nuo pipu kako bi napunio kadu. Voda je bila vrela, šiknula je u kadu sa zviždanjem pare! Tipično za hotel Mount Vulture - samo je u to doba dana bilo vrele vode, ni u jedno drugo. Uzbuđen poput đaka, pozvao ju je. - Melissa, dođi i isperi taj umor iz kostiju, jer te inače neću nikada moći odvesti kući. - Razmišljao je na koji će način predati Darleyju pet stotina funti a da mu ne otkrije porijeklo dara. Ne smije nikada doznati da je od suparnikova epitafa za grobnicu mrtvoga Kopta! - Melissa - po- novno ju je pozvao, ali ona je zaspala.
Podignuo ju je i odnio u kupaonicu. Ležeći udobno u toploj vodi, probudila se, protegnula poslije sna, nalik na ono prekrasno japansko papirnato cvijeće koje se otvara u vodi. Pljuskala je obilato toplinu na svoje ravne prsne mišiće i zažarila se, a i bokovi su joj se zarumenjeli. Pursewarden je sjeo na bide, uronivši ruku u toplu vodu, a kad se probudila, obratio joj se: - Ne smiješ predugo, jer će se Darley naljuti- ti.
Darley! Glupost! Sinoć je bio s Justinom. - Sjela je i stala sapunati prsa, udišući raskoš sapuna i vode poput nekoga tko kuša rijetko vino. Izgovorila je ime svoje su- parnice s nagomilanim prezirom koji nije bio u skladu s njezinom prirodom. Pursewarden se iznenadio. - Takvi ljudi... ti Hosnanijevi - rekla je prezirno. - A jadni Darley vjeruje njima, vjeruje njoj. Ona ga samo iskorištava. On je predobar, prejed- nostavan.
Iskorištava ga?
Otvorila je tuš i, predajući se užitku u oblacima pare, kimnula, a zatim mu okre- nula svoje malo, izmučeno lice. - Znam sve o njima.
Što znaš?
Osjetio je kako mu se okreće u utrobi od nelagode, vrlo izrazite, neopisive. Ona se spremala srušiti njegov svijet kao kad netko nehotice prevrne tintarnicu ili stakle- nu posudu sa zlatnim ribicama. Smješkajući se slatkim osmijehom cijelo vrijeme. Stojeći ondje u oblacima pare poput anđela koji silazi s neba na bakrorezu iz se- damnaestoga stoljeća.
Što znaš? - ponovio je.
Melissa je ručnim zrcalom pregledavala šupljine u svojim zubima; tijelo joj je još bilo mokro i svjetlucavo. - Ispričat ću ti. Bila sam neko vrijeme ljubavnica jednoga
vrlo važnog čovjeka, Cohena, vrlo važnog i vrlo imućnog. - Bilo je nečega patetič- nog u tom hvalisanju. - Radio je s Nessimom Hosnanijem i ponešto mi je rekao. Pri- čao je i u snu. Sada je mrtav. Mislim da su ga otrovali, jer je previše znao. Pomagao je prevoziti oružje na Srednji istok, u Palestinu, za Nessima Hosnanija. U golemim količinama. Znao je reći: »Pour faire sauter les Anglais!«{63} - Osvetoljubivo je izba- cila te riječi, a zatim je iznenada, nakon kratka premišljanja, dodala: - Nekada je ra- dio ovo. - Groteskno je oponašala Cohena: skupila prste, poljubila ih i mahnula nji- ma govoreći: »Tout à toi,{64} John Bull!«{65} Lice joj se smežuralo i iskrivilo u imitaci- ju pokojnikove zloće.
Odjeni se - rekao je Pursewarden tihim glasom. Otišao je u drugu sobu i na tre- nutak se rastreseno zagledao u zid iznad police s knjigama. Činilo mu se da se oko njegovih ušiju srušio cijeli grad.
Eto, zašto ne volim Hosnanijeve - viknula je Melissa iz kupaonice, novim, pro- dornim, prostačkim glasom. - Oni potajno mrze Engleze.
Oblači se - oštro je viknuo kao da se obraća konju. - Požuri se.
Iznenada obuzdana, obrisala se i na prstima izišla iz kupaonice govoreći: - Odmah ću biti gotova. - Pursewarden je nepomično stajao zureći u zid zamagljenim pogle- dom. Kao da je pao s nekog drugog planeta. Stajao je nepomično i njegovo se tijelo doimalo poput kipa izlivenoga u teškoj kovini. Melissa ga je strijeljala pogledima dok se odijevala. - Što je? - upitala je. Nije joj odgovorio. Bjesomučno je razmišljao.
Kad se odjenula, uzeo ju je za ruku pa su šuteći sišli stubištem na ulicu. Danilo se. Ulične su svjetiljke još gorjele i još su bacale sjene. Povremeno bi pogledala u njego- vo lice, ali ono je bilo bezizražajno. Kad god bi prošli mimo svjetiljke, njihove bi se sjene izdužile, suzile, iskrivile, a zatim nestale na polusvjetlu prije negoli bi obnovile oblik. Pursewarden je hodao polako, umornim, opreznim, teškim koracima, držeći je za ruku. U svakoj toj izduženoj, skakutavoj sjeni vidio je posve jasno siluetu poraže- noga Maskelynea.
Na uglu blizu trga stao je i s istim rastresenim izrazom lica rekao: -Tiens!{66} Za- boravio sam. Evo ti one tisuće koju sam ti obećao.
Poljubio ju je u obraz i bez riječi se uputio natrag prema hotelu.

IX.

Mountolive je bio na službenom obilasku predionica pamuka na delti kada mu je
Telford javio novost. Zapanjen i potresen, jedva je mogao vjerovati svojim ušima. Telford je govorio samosvjesno, čudnim šuškavim glasom zbog loše namještenoga zubala; smrt je bila pitanje određene važnosti u njegovu poslu. Ali, smrt neprijatelja! Morao se doista truditi kako bi glas održao sumornim, ozbiljnim, suosjećajnim, kako se u njemu ne bi osjetilo samozadovoljstvo. Govorio je kao okružni mrtvozornik. - Smatrao sam da biste to željeli znati, gospodine, pa sam sebi uzeo slobodu da preki- nem vaš posjet. Nimrod-paša telefonirao mi je usred noći, pa sam pošao s njima. Po- licija je već bila zapečatila zgradu radi istrage tužiteljstva; dr. Balthazar je bio ondje. Malo sam razgledao stan dok je on pisao smrtovnicu. Dopustili su mi da odnesem mnogo osobnih isprava koje su pripadale... pokojniku. Ništa posebno zanimljivo. Rukopis romana. Sve se to dogodilo potpuno nenadano. Mnogo je pio... kao obično, nažalost. Da.
Ali... - reče Mountolive slabim glasom, dok su mu se u glavi, poput ulja i vode, miješale srdžba i nevjerica. - Što, zaboga... - Noge su mu klecnule. Privukao je stoli- cu i sjeo kod telefona, pa razdražljivo uzviknuo: - Da, da, Telforde... nastavite. Reci- te mi sve što možete.
Svjestan zanimanja što ga je njegova novost pobudila, Telford se nakašljao i po- kušao srediti činjenice u svojem smetenom mozgu. - Pa, gospodine, rekonstruirali smo njegova kretanja. Došao je ovamo, neobrijan i ispijen (kaže mi Errol) i tražio vas. No vi ste upravo bili otišli. Vaša tajnica kaže da je sjeo za vaš stol i nešto napi- sao... trebalo mu je za to malo vremena... i rekao da se to mora dostaviti Vama osob- no. Zahtijevao je od tajnice da napiše na omotnici »Povjerljivo« i da je zapečati voskom. Sada je u vašem sefu. Zatim je, po svemu sudeći, krenuo... eto, počeo se izopijati. Proveo je cijeli dan u nekakvoj krčmi na obali nedaleko od Montaže, u koju je često zalazio. To je obična straćara na obali... nekoliko greda i krov od palmina lišća, vodi je neki Grk. Ondje je proveo cijeli dan pišući i pijući. Prema vlasniku, po- pio je poveliku količinu zibiba.{67} Zatražio je da mu postave stol na pijesak na samoj morskoj obali. Bilo je vjetrovito, pa je vlasnik primijetio da bi mu bilo ugodnije u zaklonu. Ali, ne. Sjedio je ondje uz more. Kasno poslije podne pojeo je sendvič i tramvajem se vratio u grad. Posjetio me je.
U redu: pa...?
Telford je oklijevao i udahnuo. - Došao je u ured. Moram reći da mi se, iako ne- obrijan, činio vrlo raspoloženim. Malo se i našalio. Ali, tražio je od mene tabletu ci- janida... znate kakvu. Neću reći ništa više. Ova linija nije sigurna. Shvatit ćete, gospodine.
Da, da - uzvikne Mountolive. - Nastavite, čovječe.
Umiren, Telford je bez daha nastavio: - Rekao mi je da želi otrovati bolesna psa. To mi se činilo razumnim, pa sam mu dao tabletu. Vjerojatno ju je sam popio, kako
kaže dr. Balthazar. Valjda ne mislite, gospodine, da sam na bilo koji način...
Mountolive je osjećao samo kako u njemu raste ogorčenje što je jedan član njego- va veleposlanstva izazvao takve neugodnosti sramotnim javnim činom! Ne, to je bilo glupo. - To je glupo - prošaptao je sam sebi. No, nije se mogao oteti dojmu da je Pursewarden nešto skrivio. Dovraga, sve je to bilo bezobzirno i neodgojeno... i tajno- vito. Pred očima mu je na tren zalebdjelo Kenilworthovo lice. Stresao je slušalicu da pročisti vezu i viknuo: - Ali, što to sve znači?
Ne znam - odvrati bespomoćno Telford. - Sve je to prilično tajnovito.
Problijedjeli se Mountolive okrene i promrmlja ispriku maloj skupini paša koji su stajali oko telefona u turobnoj šupi. Smjesta su samoprijekorno raširili ruke poput jata golubova pri uzletu. Nije im bilo neugodno. Od veleposlanika se očekivalo da bude uvučen u velike događaje. Oni su mogli pričekati.
Telforde - reče Mountolive oštro i srdito.
Da, gospodine.
Recite mi što još znate.
Telford se nakašlje i nastavi šuškavim glasom:
Pa, mislim da nema ništa posebno važno. Posljednji koji ga je vidio živog jest onaj Darley, profesor. Vjerojatno ga ne poznajete, gospodine. Susreo se s njim na povratku u hotel. Pozvao je Darleyja na piće, pa su se ondje zadržali razgovarajući i pijući džin. U hotelu. Pokojnik nije rekao ništa posebno zanimljivo... a svakako ništa što bi dalo naslutiti da namjerava sebi oduzeti život. Naprotiv, rekao je da namjerava otići noćnim vlakom u Gazu na odmor. Pokazao je Darleyju korekturne otiske svoje- ga najnovijeg romana, sve umotane i naslovljene, i kabanicu sa stvarima koje bi mu mogle zatrebati na putu... s pidžamom, pastom za zube. Što ga je navelo da se predo- misli? Ne znam, gospodine, ali možda je odgovor u vašem sefu. Zato sam vas nazvao. bal.kand.ownlo,ad
Shvaćam - reče Mountolive. Začudo, već se počeo navikavati na pomisao da je Pursewarden nestao sa scene. Zaprepaštenje je jenjavalo, smanjivalo se: ostala je samo tajna. Telford je još pijuckao u slušalicu: - Da - reče Mountolive, ponovno za- dobivši vlast nad sobom. - Da.
Mountoliveu je trebalo samo nekoliko trenutaka da ponovno zauzme suzdržljivu službenu pozu i da se ponovno usmjeri na ljubazno zanimanje za predionice i njiho- ve bučne strojeve. Svojski se trudio da sakrije kako je previše zaokupljen mislima i pokaže kako ga se primjereno doima ono što su mu pokazivali. Pokušavao je raščla- niti besmislenost svoje srdžbe na Pursewardenov čin koji mu se činio... grubim krše- njem pravila ponašanja! Tako apsurdno. A ipak, sam čin bio je nekako karakteristi- čan upravo zato što je bio tako bezobziran: možda ga je trebao očekivati? Duboka se
potištenost izmjenjivala s osjećajem srdžbe.
Pohitao je automobilom natrag u grad, pun nestrpljiva očekivanja, nelagode. Osjećao se gotovo tako kao da će pozvati Pursewardena na red, zahtijevati od njega objašnjenje, izreći mu zasluženi ukor. Stigao je upravo kada se ured zatvarao, premda se marljivi Errol još bavio službenim dokumentima u svojoj sobi. Kao da su svi, sve do šifranata, bili pogođeni dubokom potištenošću i nelagodom što je izne- nadna smrt uvijek izaziva u preživjelih. Prisilio se da polako hoda, polako govori, da ne žuri. Kao i uzbuđenje, žurba je bila za osudu jer je pokazivala da poriv ili osjeća- ji gospodare ondje gdje bi morao vladati samo razum. Njegova je tajnica već bila otišla, ali je od Arhiva dobio ključeve svog sefa, pa se mirnim korakom uspeo stu- bištem, samo dva kratka niza stuba, do svojega ureda. Na sreću, otkucaje svojega srca ne čuje nitko osim nas samih.
Pokojnikova »ostavina« (nema riječi koja bi bolje objasnila poetiku uzročnosti) bila je složena na njegovu radnom stolu. Doimala se neobično bezlično. Snop papira i rukopisa, paket naslovljen izdavaču, kabanica i razni predmeti što ih je savjesni Telford rekvirirao u interesu istine (premda Mountolive nije u njima nalazio ništa li- jepo). Oštro se trgnuo kad je ugledao Pursewardenovo lice kako zuri u njega sa stolne bugačice - sadrenu posmrtnu masku s Balthazarovom porukom: »Uzeo sam sebi slobodu da napravim otisak lica poslije smrti. Nadam se da će to imati smisla.« Pursewardenovo lice! Iz nekih kutova smrt može nalikovati na napadaj zlo- volje. Mountolive je dodirnuo masku oklijevajući, praznovjerno, pomičući je amo- tamo. Naježio se od osjećaja gađenja; odjednom je spoznao da se boji smrti.
A zatim je došla na red omotnica iz sefa. Slomio je grube pečate drhtavim palcem sjedajući za stol. Barem je ovdje trebao naći nekakvo razumno objašnjenje toga gru- bog kršenja normi dobroga ponašanja i odgoja! Duboko je udahnuo.

»Dragi Davide,
razderao sam pola tuceta drugih pokušaja da ovo pobliže objasnim. Ustanovio sam da pišem samo književnost. Nje ima ionako dovoljno. Moja je odluka povezana sa životom. Paradoks! Užasno mi je žao, stari moj.
Posve slučajno, iz neočekivanog izvora, naišao sam na nešto što mi je pokazalo da su Maskelyneove pretpostavke o Nessimu bile točne, a moje pogrešne. Ne odajem svoje izvore, niti ću to učiniti. No sada znam da Nessim krijumčari oružje u Palestinu i da to čini već neko vrijeme. On je očito tajni izvor, duboko umiješan u operacije opisane u dokumentu broj sedam - sjetit ćeš se. (Tajni mandat, dosje 341. Obavještajna djelatnost).
Međutim, naprosto se ne mogu suočiti s jednostavnim moralnim implikacijama što ih je potaknulo ovo otkriće. Znam što treba učiniti. No, taj je čovjek slučajno moj
prijatelj. Stoga.... neka stvar miruje. (To će riješiti i druge dublje probleme). Ah! ka- kav li smo dosadan svijet stvorili oko sebe. Glib zavjere i protuzavjere. Upravo sam spoznao da to uopće nije moj svijet. (Mogu Te čuti kako kuneš dok čitaš).
U neku ruku osjećam se kao hulja zbog toga što na ovakav način stavljam svoje odgovornosti ad acta, ali ipak, ustinu, znam da one zapravo nisu moje, nisu nikada bile moje. Ali Tvoje jesu! I vidjet ćeš kako su gorke i pregorke. Ali... Tebi je to kari- jera... i moraš djelovati ondje gdje ja ne mogu!
Znam da mi nedostaje osjećaj dužnosti, ali sam Nessimu neizravno dao na znanje da je njegova igra otkrivena i da su informacije otišle dalje. Naravno, s obzirom na njihovu neodređenost mogao bi ih s pravom i potpuno prešutjeti, zaboraviti. Ne zavi- dim Ti na Tvojim iskušenjima. Moja nisu vrijedna ni spomena. Umoran sam, prijate- lju; smrtno umoran, kako kažu živi.
I tako...
Pozdravi, molim Te, moju sestru i reci joj da sam mislio na nju. Hvala Ti.
Srdačno Tvoj,
L.P.«

Mountolive je bio zaprepašten. Dok je čitao, osjećao je kako blijedi. A zatim je dugo sjedio, zureći u izraz na licu posmrtne maske - tipični izraz jedinstvene drskosti što ga je Pursewardenov profil uvijek odavao pri mirovanju; još se borio s besmisle- nim osjećajem diplomatskog gnjeva koji mu se motao u mislima, sijevajući poput munje.
To je ludost! - glasno je uzviknuo, srdit, lupajući dlanom po stolu. - Potpuna lu- dost! Nitko se ne ubija iz službenih razloga! - Proklinjao je glupost svojih riječi dok ih je izgovarao. Prvi put misli su mu bile potpuno zbrkane.
Kako bi se smirio, prisilio se da pročita Telfordov tipkani izvještaj, polako i pažljivo, sričući usnama riječi kao da ih uvježbava. Bio je to prikaz Pursewardenova kretanja tijekom dvadeset i četiri sata prije smrti, s izjavama raznih ljudi koji su ga vidjeli. Neke su izjave bile zanimljive, osobito Balthazarova, koji ga je vidio ujutro u kavani Al Aktar, gdje je Pursewarden popio arak i pojeo croissant. Po svemu sudeći, toga je jutra primio pismo od sestre i čitao ga je vrlo zabrinuta lica. Kad je na- išao Balthazar, naglo ga je strpao u džep. Bio je neobrijan i ispijen. Razgovor nije bio zanimljiv osim jedne primjedbe (vjerojatno šale?) koja je Balthazaru ostala u sje- ćanju. Pursewarden je prethodne večeri plesao s Melissom i spomenuo kako bi ona bila poželjna osoba za brak. (»To je zacijelo bila šala«, dodao je Balthazar). Također je rekao da je počeo pisati još jednu knjigu, »sve o Ljubavi«. Mountolive je uzdahnuo dok mu je pogled polako klizio natipkanom stranicom. Ljubav! A tada se
pojavilo nešto neobično. Pursewarden je kupio tiskani obrazac oporuke i ispunio ga, odredivši sestru izvršiteljicom književne ostavine i zavještajući pet stotina funti pro- fesoru Darleyju i njegovoj ljubavnici. Iz nepoznata razloga antedatirao je oporuku nekoliko mjeseci - možda je zaboravio datum? Bio je zamolio dva šifranta da posvje- doče oporuku.
Izvještaju je bilo priloženo i pismo njegove sestre, ali ga je Telford obzirno stavio u zasebnu omotnicu i zapečatio je. Mountolive ga je pročitao, zbunjeno odmahujući glavom, a zatim ga posramljeno strpao u džep. Oblizao je usne i namršteno se zagle- dao u zid. Liza!
Errol se bojažljivo pojavio na pragu i zaprepastio se ugledavši suze na šefovu licu. Obzirno se povukao i žurno se vratio u svoj ured, duboko potresen osjećajem diplomatske nedoličnosti slične osjećajima koje je i sam Mountolive doživio kad mu je Telford telefonirao. Errol je uzrujano sjeo za stol i napeto pomislio »dobar diplo- mat ne bi smio nikada pokazivati osjećaje«. Zatim je sa sumornom odlučnošću zapa- lio cigaretu. Prvi put je spoznao da njegov veleposlanik ima i slabosti. To je u njemu donekle povećalo osjećaj samopoštovanja. Na posljetku, Mountolive je bio samo ljudsko biće... Ipak, taj ga je doživljaj zbunio.
Kat iznad njega i Mountolive je zapalio cigaretu kako bi smirio živce. Naglasak njegove nelagode polako se prenosio sa samog Pursewardenova čina (to nezgodno uranjanje u anonimnost) - prenosio se na središnje značenje čina - na vijesti što ih je sa sobom donio. Nessim! Osjetio je kako mu se duša skuplja i steže, pa ga je obuzeo dublji, nejasniji gnjev. Vjerovao je Nessimu! (- Zašto? - javio se unutarnji glas. - Nije trebalo.) A sada je tim opakim preokretom Pursewarden zapravo prebacio cijelu težinu moralnog problema na Mountoliveova ramena. Dirnuo je u osinjak: stari su- kob dužnosti, razuma i osobne privrženosti - križ svakog političara, središnja slabost njegova života! Kakva li je Pursewarden svinja, razmišljao je (gotovo zadivljeno), kad je uspio sve to tako lako prebaciti na drugoga - zamamne li lakoće takve odluke: povlačenje! Tužno je dodao: -Vjerovao sam Nessimu zbog Leile! - Jad za jadom. Pu- šio je i zurio, videći u mrtvom bijelom sadrenom licu (koje su Cleine nježne ruke oblikovale s Balthazarova nespretnog negativa) srdačno, živo lice Leilina sina: tamne apstraktne crte s ravenske freske! Lice svojega prijatelja. A tada su mu se vlastite misli izrazile šaptom: - Možda je, na kraju krajeva, Leila iza svega toga.
(- Diplomati nemaju pravih prijatelja - ogorčeno mu je rekla Griškinova nastojeći ga povrijediti, uzbuditi. - Oni svakoga iskoriste. - On je iskoristio, htjela je natuknuti, njezino tijelo i njezinu ljepotu: a sada, kada je bila u drugom stanju...)
Ispustio je dah, polako, iz dubine, osnažen kisikom punim nikotina koji je njego- vim živcima dao vremena da se smire, njegovu mozgu vremena da se razbistri. Dok se magla dizala, zamijetio kako se pred njim otvara nešto nalik na novi krajolik;
nešto što nije moglo pomoći, ali je moglo promijeniti cijeli poredak slučaja i prija- teljstva, promijeniti svaki datum na kalendaru svojih sklonosti što ga je u mislima sastavio za boravak u Egiptu: tenis i plivanje i jahanje. To je nova spoznaja zarazila i te jednostavne radnje druženja s običnim svijetom društvenih navika i užitaka, olakšavanja taediuma vitae{68} njegove izolacije. Osim toga, što učiniti s podaci- ma koje mu je Pursewarden tako bezobzirno nametnuo? Naravno, morat će napisati izvještaj. Tu je uspio zastati. Mora li ga napisati? Podaci navedeni u pismu nisu bili potkrijepljeni ni trunkom dokaza - osim možda nadmoćnim dokazom smrti koja... Zapalio je cigaretu i prošaptao riječi: - Dok je bio umno poremećen. - To je barem bilo vrijedno sumorna osmijeha! Napokon, samoubojstvo političkog činovnika nije bilo tako neuobičajeno; sjetio se mladoga Greavesa koji se u Rusiji zaljubio u kaba- retsku plesačicu... U određenom smislu još ga je boljela ta zlurada izdaja njego- va prijateljstva prema piscu.
U redu. A kad bi jednostavno spalio pismo, uklonio njegovu težinu moralne odgo- vornosti? Mogao bi to obaviti vrlo jednostavno, u vlastitom kaminu, zapaliti ga šibi- com. Mogao se i dalje ponašati kao da toga otkrića nije nikada ni bilo - osim činjeni- ce da je Nessim znao za njega! Ne, bio je u klopci.
A tada mu je osjećaj dužnosti, poput tijesnih cipela, počeo smetati pri svakom ko- raku. Zamislio je Justine i Nessima kako plešu zajedno, šutke, slijepo, ne dodirujući se tamnoputim licima, poluzatvorenih očiju. U njegovim mislima već su poprimili novu dimenziju - pretvorili su se u nesentimentalnu projekciju likova na primitivnoj freski. Vjerojatno su se i oni borili s osjećajem dužnosti i odgovornosti - prema kome? - Prema sebi, možda - tužno je prošaptao tresući glavom. Neće se više nikada moći suočiti s Nessimom.
Odjednom mu je sinulo. Sve do sada njihov osobni odnos nije bio opterećen ni- kakvim pristranostima zahvaljujući Nessimovu taktu - i postojanju Pursewardena. Pružajući službenu sponu, pisac ih je oslobodio u osobnom životu. Nikada nisu mo- rali razgovarati ni o čemu što bi bilo i najmanje povezano sa službenim pitanjima. Sada se nisu mogli sastati na tom sretnom terenu. I u tom kontekstu Pursewarden je zlouporabio njegovu slobodu. Što se pak tiče Leile, možda je u tome bio ključ njezi- ne zagonetne šutnje, njezine nesposobnosti da se sastane s njim licem u lice.
Uzdahnuo je pa pozvonio Errolu. - Mislim da biste trebali pogledati ovo - rekao je. Njegov šef ureda sjeo je i počeo požudno čitati dokument. Od vremena do vreme- na polako bi kimnuo. Mountolive se nakašlje: - Čini mi se prilično nesuvislim - reče, prezirući sam sebe zbog tog pokušaja da dovede u sumnju te jasne riječi, da utječe na Errola u prosudbi koju je u tajnosti svojih misli već donio. Errol je dvaput pročitao dokument, pa mu ga vratio preko stola. - Čini mi se prilično neobičnim - reče oprezno, smjerno. Nije sebi mogao dopustiti ocjenu poruke. Na to je imao pravo njegov šef. - Sve mi se čini pomalo pretjerano - dodao je uslužno, napipavajući put.
Nažalost, mislim da je to karakteristično za Pursewardena - reče Mountolive su- morno. - Žao mi je što se nisam nikada pozabavio vašim prvobitnim preporukama u vezi s njim. Kako se čini, bio sam u krivu, a vi ste imali pravo što se tiče njegove po- dobnosti.
Errolove su oči zasjale suzdržanim likovanjem. Međutim, nije ništa rekao već se samo zagledao u Mountolivea. - Naravno - reče Mountolive - kao što dobro znate, Hosnani je već neko vrijeme sumnjiv.
Znam, gospodine.
Ali ovdje nema dokaza koji bi potkrijepili njegove riječi. - Razdražljivo je dva- put kucnuo po pismu. Errol se naslonio i udahnuo. - Ne znam - reče neodređeno. - Meni se čini prilično uvjerljivim.
Mislim - reče Mountolive - da ovo ne bi opravdavalo službeni izvještaj. Na- ravno, dostavit ćemo ga Londonu u ovom obliku. No ne bih ga davao javnom tuži- teljstvu da im pomognem u istrazi. Što vi mislite?
Errol je obgrlio koljena. Na ustima mu se polako oblikovao lukavi smiješak. - Možda bi bilo najbolje dostaviti ovo Egipćanima - reče tiho - pa neka oni odluče kako će postupiti. Naravno, time bismo mogli izbjeći diplomatski pritisak što bismo ga možda trebali primijeniti ako.... poslije, ako sve to poprimi konkretniji oblik. Znam da je Hosnani bio vaš prijatelj, gospodine.
Mountolive osjeti kako se lagano zarumenio. - Kad je posrijedi posao, diplomat nema prijatelja - reče kruto, osjećajući da je upravo u tom tonu govorio Poncije Pilat.
Tako je, gospodine - Errol ga zadivljeno pogleda.
Kad se utvrdi Hosnanijeva krivica, morat ćemo djelovati. No bez čvrstih dokaza mogli bismo se naći u nepovoljnu položaju. S Memlik-pašom - znate da nije posebno naklonjen Britancima... Mislim da...
Da, gospodine?
Mountolive je čekao, upijajući zrak poput divlje životinje, njušeći da Errol poči- nje odobravati njegovu prosudbu. Neko su vrijeme šutke sjedili u sumraku, razmišljajući. A tada je veleposlanik, naglim glumačkim pokretom, upalio svjetiljku na radnom stolu i odlučno rekao: - Ako se slažete, nećemo ovo davati Egipćanima u ruke sve dotle dok ne prikupimo više dokaza. London to mora dobiti. Kao povjerlji- vu informaciju, naravno. Ali ne privatne osobe, pa ni rođaci. Usput, možete li se po- brinuti za pisma rodbini? Prepuštam vama da nešto smislite. - Osjetio je bolni grč kad mu se pred očima ukazalo lice Lize Pursewarden.
Da. Imam ovdje njegov dosje. Ima samo sestru u Imperijalnom centru za slijepe, mislim, osim žene. - Errol je pedantno počeo pretraživati zeleni fascikl, ali ga Mo- untolive prekine: - Da, da. Poznajem je. - Errol se digne.
Osim toga, mislim da bi bilo pošteno izvijestiti i Maskelynea u Jeruzalemu. Nije li tako? - doda Mountolive.
Svakako, gospodine.
I zasad ništa ne odavati?
Da, gospodine.
Mnogo vam hvala - reče Mountolive neuobičajeno srdačno. Odjednom se osjetio vrlo starim i krhkim. Štoviše, osjećao se vrlo slabim, pa je posumnjao da će ga noge uspjeti donijeti do rezidencije. - To je sve zasada. - Errol se oprostio, zatvarajući za sobom vrata ozbiljno poput nijema čovjeka.
Mountolive je telefonirao u kantinu i naručio šalicu krepke goveđe juhe i prepeče- nac. Pohlepno je jeo i pio, zureći pritom u bijelu masku i rukopis romana. Osjećao je i duboko gađenje i golemu bol - nije mogao razabrati koji je osjećaj bio snažniji. Pursewarden ga je također, razmišljao je, nehotice zauvijek odvojio od Leile. Da, i to, i možda zauvijek.
Te je večeri ipak održao duhovit govor (napisao ga je Errol) u aleksandrijskoj Gospodarskoj komori, ushitivši okupljene bankare tečnim francuskim. Pljesak je bu- jao i širio se dostojanstvenom banketnom dvoranom Mohammed Ali Cluba. S drugog kraja duga stola uzvratio je Nessim, ozbiljno i mirnim govorom. Jednom ili dvaput tijekom večere Mountolive je osjetio kako ga traže prijateljeve tamne oči, zapitkuju ga, ali on ih je izbjegavao. Sada je među njima zjapio ponor koji ni jedan ni drugi nisu znali premostiti. Poslije večere susreo se nakratko s Nessimom u predvorju dok je navlačio kaput. Odjednom je osjetio gotovo neodoljivu želju da spomene Pursewardenovu smrt. Tema se tako oštro ispriječila, niknula između njih poput na- zubljena planinskog vrha. Posramila ga je kao što bi ga mogla posramiti tjelesna mana; kao da mu nedostatak prednjeg zuba nagrđuje privlačan smiješak. Nije ništa rekao, a nije ni Nessim. Na ležernu i samosvjesnu držanju dvojice visokih muškaraca koji su pušeći stajali pred ulaznim vratima čekajući automobil, nije se razabiralo ništa od onoga što se zbivalo ispod površine. No među njima se pojavilo novo, oprezno i nepopustljivo saznanje. Bilo je doista neobično da ih je nekoliko rije- či naškrabanih na komadu papira moglo pretvoriti u neprijatelje!
Kasnije, naslonjen u svom automobilu okićenom zastavicom, dok je polako pušio izvrsnu cigaru, Mountolive je osjetio kako mu se u dubini duše javlja osjećaj kao da je u prašnoj, zagušljivoj egipatskoj grobnici. Bilo je također neobično da su se bok uz bok s tim dubljim brigama mogli zadržati i površniji osjećaji; bio je oduševljen uspjehom kojim je očarao bankare! Bio je nedvojbeno sjajan. Znao je da će se, zahvaljujući diskretno podijeljenim kopijama, njegov govor naći doslovce u sutrašnjim novinama, popraćen njegovim novim fotografijama. Diplomatski će zbor biti zavidan kao i obično. Zašto se nitko nije sjetio dati javnu izjavu o
zlatnom standardu na takav neizravan način? Nastojao se usredotočiti na uzbuđenje, usidriti se na razini čestitanja samom sebi, ali uzalud. Veleposlanstvo će se ubrzo preseliti na zimsku lokaciju. Nije se susreo s Leilom. Hoće li je ikada ponovno vidje- ti?
Negdje u njemu srušila se nekakva barijera, puknula je nekakva brana. Upao je u novi sukob sa samim sobom koji je dao novu napetost crtama njegova lica, novi svrhovit ritam njegovim koracima.
Te ga je noći spopao vrlo bolan napadaj uhobolje s kojom je uvijek slavio povra- tak kući. Bio je to prvi napadaj otkako se našao izvan sigurnosne majčine ograde, pa ga je to uznemirilo. Bezuspješno se pokušao liječiti domaćim lijekom što ga je ona uvijek primjenjivala, ali je zabunom pregrijao ulje za salatu i pritom se jako opekao. Poslije tog događaja proveo je tri dana u krevetu čitajući krimiće i zureći satima u obijeljeni zid. Barem je time izbjegao prisustvovanje Pursewardenovu kremiranju - ondje bi sigurno naišao na Nessima. Među mnogim porukama i darovima, koji su počeli pritjecati kad se pročulo o njegovoj bolesti, stigao je i prekrasan buket od Nessima i Justine sa željom za brzi oporavak. Kao Aleksandrijci i prijatelji manje nisu mogli učiniti!
Dugo je o njima razmišljao tijekom tih dugih besanih dana i noći, i oni su za nje- ga prvi put, u svjetlu tog novog saznanja, bili zagonetke. Sada su ga zbunjivali, pa ga je i moral njihova privatnog odnosa progonio, jer je u njemu osjetio nešto što nije ni- kada dobro shvatio, nikad jasno ocijenio. U određenom smislu, prijateljstvo što ga je osjećao prema njima sprječavalo ga je da o njima razmišlja kao o ljudima koji bi mogli, kao i on, živjeti odjednom na nekoliko razina. Kao zavjerenici, kao ljubavnici
gdje je bio ključ te zagonetke? Nije mogao pogoditi.
No možda su tragovi koje je tražio bili dublje u prošlosti - dublje negoli su ih on ili Pursewarden mogli vidjeti sa sadašnjeg motrišta.
Mnoge činjenice o Justini i Nessimu nisu mu bile poznate, a neke su bile presud- ne za razumijevanje njihova slučaja. No, kako bismo ih uzeli u obzir treba se još jed- nom nakratko vratiti u prošlost, u razdoblje neposredno prije njihova vjenčanja.

X.

Plavi aleksandrijski suton nije se još posve spustio na njih. - Ali, je li ti... kako bih se izrazila?... Je li ti doista stalo do nje, Nessime? Znam, naravno, kako je salijećeš; a
ona zna što ti je na umu.
Cleina zlatna glava, uokvirena prozorom, ostala je mirna, pogled usmjeren na crtež kredom na kojemu je upravo radila. Bio je skoro gotov; još nekoliko brzih, la- ganih poteza i moći će osloboditi model. Nessim je odjenuo prugasti pulover da joj pozira. Ležao je na njezinoj neudobnoj sofi držeći gitaru koju nije znao svirati i mrštio se. - Kako se kaže ljubav u Aleksandriji? - upitao je tiho na posljetku. - To je pitanje. Besanica, osamljenost, bonheur, chagrin{69} - ne želim je pozlijediti niti gnja- viti, Clea. No osjećam da na neki način, negdje, ona mora osjećati da me treba kao što ja nju trebam. Reci, Clea. - Znao je da laže. Clea nije znala.
Sumnjičavo je odmahnula glavom, još obraćajući pažnju na papir, a zatim je slegnula ramenima. - Budući da vas oboje volim, tko bi mogao poželjeti više? I do- ista sam razgovarala s njom, kako si me zamolio, nastojala je izazvati, temeljito ispi- tati. Beznadno, kako se čini. - Je li to doista istina, upitala se. Bila je previše sklona vjerovati riječima drugih.
Lažni ponos? - upitao je oštro.
Ona se rezignirano smije i - Clea je gestom pokušala opisati osjećaj beznadnosti
eto! Mislim da ona osjeća kako ju je ona knjiga, Moeurs, razgolitila na ulici. Misli da više ne može nikome donijeti duševni mir! Barem tako kaže.
A tko to traži?
Misli da bi ti mogao. Zatim, naravno, treba uzeti u obzir tvoj društveni položaj. Zatim, na kraju krajeva, ona je Židovka. Zamisli sebe na njezinu mjestu. - Clea je na trenutak zašutjela, a zatim dodala istim rastresenim tonom: - Ako te uopće treba, onda je to zato da iskoristi tvoje bogatstvo u potrazi za svojim djetetom. A za to je previše ponosna. Ali... ti si čitao Moeurs. Zašto bih se ponavljala?
Nisam nikada čitao Moeurs - rekao je žestoko - i ona zna da nikada neću. Rekao sam joj to. Ah, draga moja Clea! - Uzdahnuo je. I to je bila laž.
Clea je zastala, nasmiješila se i zagledala se u njegovo tamnoputo lice. Zatim je nastavila, trljajući pri tom palcem rub crteža: - Chevalieur sans peur{70} itd. To je na- lik na tebe, Nessime. No, je li mudro tako idealizirati nas žene? Još si pomalo dijete za Aleksandrijca.
Ne idealiziram; znam točno koliko je tužna, luda ili zla. Tko ne zna? Njezina prošlost i njezina sadašnjost... svima su poznate. Osjećam samo da bi savršeno odgo- varala mojoj...
Tvojoj što?
Bezosjećajnosti - rekao je iznenađujuće, istodobno se smiješeći i mršteći. - Da, ponekad mislim da se nikada neću moći zaljubiti kako treba sve dok mi ne umre majka... a ona je još razmjerno mlada. Reci, Clea!
Plavokosa se glava polako zatresla. Povukla je dim iz cigarete koja je gorjela na pepeljari do slikarskog stalka, pa se ponovno prihvatila posla. - U redu - reče Nessim
vidjet ću je večeras i ozbiljno se potruditi kako bih je uvjerio da shvati.
Ne kažeš »kako bih je uvjerio da se zaljubi«.
Kako bih mogao?
Ako ona ne može voljeti, bilo bi nečasno pretvarati se.
Ni ja ne znam mogu li i sam voljeti; oboje smo âmes veuves{71} na neobičan na- čin, zar ne shvaćaš?
- O là là! - reče Clea, sumnjičavo ali još nasmiješena.
Ljubav će možda neko vrijeme biti s nama incognito - reče on, mršteći se, okre- nut prema zidu, kruta lica. - Ali je ovdje. Moram je pokušati uvjeriti u to. - Ugrizao se za usnu. - Jesam li zaista tako zagonetan? - Zapravo je mislio »uspijevam li te ob- manuti?«
Sad si se maknuo - rekla je prijekorno pa mirno nastavila: - Da. To jest zago- netno. Tvoja strast zvuči tako voulue.{72} Besoin d’aimer{73} bez besoin d’être aimé?
{74} K vragu! - Bio se ponovno pomaknuo. Uzrujano je stala i upravo ga se spremala prekoriti kadli joj je pogled pao na sat na kaminu.
Vrijeme je - rekla je. - Ne smiješ je pustiti da čeka,
U redu - odvratio je naglo, pa ustao, skinuo pulover i odjenuo svoj dobro krojeni kaput, i u džepu nastojao napipati ključ od auta kad se okrenuo. A tada je, sjetivši se, naglo i nestrpljivo začešljao tamnu kosu, gledajući se u zrcalu, pokušavajući iznena- da zamisliti kako li izgleda Justini. - Kad bih barem mogao točno reći što mislim. Ne vjeruješ li u ljubavne ugovore za one čije duše još nisu dorasle ljubavi?
Tendresse{75} u zamjenu za amour-passion{76} Clea? Da ima roditelje kupio bih je od njih bez oklijevanja. Da joj je trinaest godina, ne bi ništa rekla ili osjećala, ha?
Trinaest! - reče Clea s gađenjem; zadrhtala je i poravnala mu kaput na leđima. - Možda je - nastavio je ironično - nesreća za mene diktat... Što misliš?
No tada bi vjerovao u strast. A ne vjeruješ.
Vjerujem... ali...
Dobacio joj je uobičajeni šarmantni smiješak i bespomoćno mahnuo rukom, i re- zignirano i ljutito. - Ah, nisi ni od kakve koristi - reče on. - Svi mi čekamo nekakvu poduku.
Pođi - reče Clea. - Dosta mi je te teme. Najprije me poljubi. Prijatelji se zagrliše, i ona prošapta: - Sretno - a Nessim je procijedio kroza zube: - Moram te prestati tako djetinjasto ispitivati. To je besmisleno. Moram sam nešto odlučno poduzeti s njom. - Lupio je skupljenom šakom po dlanu. Iznenadila ju je ta neuobičajena žestina u inače
vrlo povučena čovjeka. - Pa - rekla je, očiju širom otvorenih od iznenađenja - ovo je nešto novo! - Oboje se nasmijaše.
Stisnuo joj je lakat, okrenuo se i lagano potrčao niza već sumračno stubište na uli- cu. Veliki je automobil odmah reagirao na vješti pritisak pedala, lagan poput pera; pojurio je stalno trubeći Saad Zaghloulom, prešao tramvajske tračnice i spustio se kosinom prema moru. Razgovarao je sam sa sobom brzo i tiho na arapskom. Možda ga ona čeka u turobnom predvorju hotela Cecil, s rukama u rukavicama sklopljenima nad torbicom, zureći kroz prozor u prostrano more koje se lijeno valjalo, nadirući i povlačeći se, zureći u mali općinski trg sa zaslonom palmi koje su mlatarale i škripa- le poput opuštenih jedara.
Kad je skrenuo iza ugla, nekakva je povorka nepovezano krenula prema gornjem gradu, a njezine je jarke zastave sada šibala kišica pomiješana s pjenom iz luke; sve je zbrkano lomatalo. Zrak je nejasno odzvanjao pjevanjem i bukom triangla. Izišao je zlovoljna lica iz automobila, zaključao ga, pa zabrinuto bacio pogled na sat i otrčao posljednjih sto metara do okruglih staklenih vrata koja će ga uvesti u prašnu tišinu prostranoga predvorja. Ušao je bez daha ali nije nimalo izgubio vlast nad sobom. To opsjedanje Justine trajalo je već mjesecima. Kako li će završiti - pobjedom ili po- razom?
Sjetio se Cleinih riječi: - Mislim da takva stvorenja nisu uopće ljudska bića. Ako žive, to je samo stoga što se predstavljaju u ljudskom obliku. No, u tom slučaju, svatko opsjednut jednom jedinom nadmoćnom strašću daje istu sliku. Za većinu nas život je hobi. Ona pak nalikuje na napet i iscrpan likovni prikaz prirode u njezinu najpovršnijem, najsnažnijem izdanju. Opsjednuta je, a opsjednuti ne mogu učiti niti se njih može učiti. A činjenica da je pokreće smrt ne čini je nipošto manje lijepom; ali, dragi moj Nessime, s kojeg ćeš je ugla prihvatiti?
Još nije znao; još su se rječkali, razgovarali različitim jezicima. To bi moglo vječ- no potrajati, pomisli očajnički.
Sastali su se nekoliko puta, službeno, gotovo poput poslovnih partnera, i razgova- rali o tom vjenčanju suzdržano poput aleksandrijskih mešetara koji pregovaraju o spajanju tvrtki za trgovinu pamukom. No takav je običaj u ovom gradu.
Gestom koja mu se i samome činila tipičnom bio joj je ponudio veliku svotu i re- kao: - Kako ti nejednakost našega imovinskog stanja ne bi otežala odluku, predlažem rođendanski dar koji će ti omogućiti da se osjećaš posve neovisnom osobom - jed- nostavno ženom, Justine. Taj mrski novac koji se uvlači u svačije misli u gradu i sve truje! Oslobodimo ga se prije negoli bilo što odlučimo.
No nije dobio odgovor; zapravo, izazvao je uvredljivo pitanje, neshvaćanje: - Zato što doista želiš spavati sa mnom? Možeš. Ah, učinila bih sve za tebe, Nessime. - To je u njemu pobudilo zgražanje i gnjev. Izgubio se. Tako se, po svemu sudeći, nije
moglo naprijed. A tada, odjednom, poslije dugog razmišljanja, sinula mu je istina po- put bljeska munje. Iznenađeno je sam sebi prošaptao: - Ali upravo me zato nije shva- tila; nisam doista pošten. - Premda ga je možda u početku obuzela strast, shvatio je, nije se mogao dosjetiti kako bi zadobio njezinu pažnju osim, isprva, poklanjanjem novca (navodno da je »oslobodi«, ali zapravo samo zato kako bi je pokušao privezati uza se) - a tada, kad ga je obuzeo još veći očaj, shvatio je da ne može ništa učiniti, da joj se može samo prepustiti na milost i nemilost. S jedne strane, bila je to ludost - ali nije se mogao sjetiti drugog načina da u njoj stvori osjećaj obveze na kojemu bi se mogla graditi svaka druga veza. Dijete se na taj način može izložiti ponekad opasnosti da ispita majčinu ljubav i pažnju koja mu je po njegovu mišljenju uskraće- na.
Slušaj - rekao je drukčijim glasom, punim novih vibracija, i odjednom je silno problijedio. - Htio bih biti iskren. Mene ne zanima stvarni život. - Usne su mu drhtale zajedno s glasom. - Zamišljam odnos koji je daleko tješnji, na određeni način, od svega što bi strast mogla izmisliti, vezu zajedničke vjere. - Na trenutak se upitala nije li prigrlio neku neobičnu novu vjeru, govori li o tome. Čekala je sa zanimanjem; to ju je zabavljalo, ali ju je njegovo duboko ganuće i uznemirilo. - Htio bih ti povjeriti nešto što bi, ako iziđe na vidjelo, moglo nanijeti nepopravljivu štetu meni i mojoj obitelji, štoviše i idejama za koje se zalažem. Htio bih se potpuno prepustiti tvojoj vlasti. Pretpostavimo da smo oboje mrtvi za ljubav... Htio bih te zamoliti da postaneš dijelom opasnog...
Začudo, kad je počeo tako govoriti o onome što mu je najviše obuzelo misli, po- čela se zanimati za njega, doista ga zamjećivati, prvi put, kao muškarca. Prvi put po- budio je u njoj prijemljivu žicu tom ispovijedi koja je paradoksalno bila daleko od ispovijedi srca. Bila je iznenađena, ljutita ali i ushićena shvativši da ne traži od nje samo da dijeli s njim krevet, već i cijeli njegov život, monomaniju na kojoj se taj ži- vot temeljio. Obično samo umjetnik može nuditi takav neobičan i nesebičan ugovor, ali takav ugovor nijedna žena, vrijedna toga imena, ne može nikada odbiti. Nije ju molio za ruku (ovdje su njegove laži stvorile nesporazum), već za njezi- no partnerstvo u vjernosti daimonu{77} koji je njime vladao. Bilo je to u najstrožem smislu riječi jedino značenje što ga je mogao dati riječi »ljubav«. Polako i mirno, usrdno obuzdavajući osjećaje pošto joj je odlučio sve reći, počeo je slagati i kontroli- rati riječi. - Ti znaš, svi znamo, da su nam dani odbrojani otkako su Francuzi i Engle- zi izgubili vlast na Srednjem istoku. Nas, strane zajednice, sa svim onim što smo stvorili, postupno guta arapska plima, muslimanska plima. Neki od nas nastoje nešto poduzeti protiv toga: Armenci, Kopti, Židovi i Grci ovdje u Egiptu, dok se drugdje organiziraju drugi. Dobar dio toga posla obavio sam ovdje... Kako bismo se obranili, samo zato, obranili svoje živote, obranili pravo da pripadamo samo ovoj zemlji. Ti to znaš, svi to znaju. Ali oni koji gledaju dalje u budućnost...
U tom trenutku čudno se nasmiješio, ružnim smiješkom s tragom samozado- voljstva. - Oni koji gledaju dalje znaju da je to samo kazalište sjena; nećemo nikada zadržati svoje mjesto na ovom svijetu bez nacije koja je dovoljno jaka i civilizirana za prevlast na čitavom području. Dani Francuske i Engleske prošli su, koliko god nam bile drage. Tko ih, dakle, može zamijeniti? - Duboko je udahnuo i stao, pa stisnuo ruke između koljena kao da želi iscijediti neizrečenu misao, polako i s uživa- njem, iz nekakve spužve.
Nastavio je šaptom: - Samo jedna nacija može odrediti budućnost svega na Sred- njem istoku. Sve... pa i, paradoksalno, životni standard samih kukavnih muslimana ovisi o njoj, njezinoj moći i njezinim mogućnostima. Jesi li me razumjela, Justine? Moram li izgovoriti njezino ime? Možda te ovakve stvari ne zanimaju? - Smiješak mu je blistao. Pogledi su im se susreli. Sjedili su i netremice se gledali onako kako se gledaju samo strasno zaljubljeni. Nije ju nikada vidio tako blijedu, tako napetu, i sva se njezina inteligencija odjednom odrazila u njezinu izgledu. - Moram li je reći? - re- kao je, oštrije. Dugo i duboko je uzdahnula, odmahnula glavom i prošaptala jednu je- dinu riječ.
Palestina.
Uslijedila je duga tišina. Promatrao ju je likujući i ushićeno. - Nisam pogriješio - rekao je na posljetku, a ona je smjesta shvatila što je htio reći: njegova dugo pro- mišljana prosudba o njoj nije bila pogrešna. - Da, Justine, Palestina. Kad bi se samo Židovi mogli osloboditi, svi bismo se spasili. To je jedina nada za nas... izvlaštene strance. - Posljednje je riječi izrekao s primjesom gorčine. Oboje su polako pripalili cigarete drhtavim prstima i otpuhivali dim jedno prema drugome, obavijeni novim ozračjem mira, razumijevanja. - Sve je naše bogatstvo uloženo u borbu koja će ondje izbiti - rekao je vrlo tiho. - Sve ovisi o tome. Ovdje se, naravno, bavimo drugim stva- rima koje ću ti objasniti. Britanci i Francuzi nam pomažu, ne vide u tome nikakva zla. Žalim ih. Njihovo je stanje jadno, jer više nemaju volje ni za borbu, a ni za razmišljanje. - Njegov je prezir bio okrutan, ali pun obuzdane samilosti - Ali, Židovi, u njima ima nečeg mladog: oni su borilište Europe u tim trulim močvarama umiruće rase. - Zastao je i odjednom izustio oštrim, reskim tonom: - Justine. - Polako i za- mišljeno, istodobno su pružili jedno drugome ruke. Hladni su im se prsti čvrsto isprepleli i stisnuli. Izraz na njihovim licima odražavao je fanatičnu odlučnost, goto- vo stravu.
Njegov se lik odjednom preobrazio. Sada je bio osvijetljen novim, zastrašujućim sjajem. Dok je pušila i promatrala ga, vidjela je nekog drugog na njegovu mjestu - pustolova, gusara, koji se igra ljudskim životom i smrću; i njegova je moć, moć novca, bila tragična pozadina toga plana. Odjednom je shvatila da on ne vidi nju - Justine u odrazu uglačanih zrcala ili ukrašenu skupim haljinama i šminkom - već nešto još bliže od osobe s kojom će dijeliti krevet u strasnoj ljubavi.
Nudio joj je faustovski ugovor. Nešto ju je još više iznenadilo: prvi put osjetila je kako se u njoj budi žudnja, u slabinama toga odbačenog, kupljenog tijela koje je smatrala samo sredstvom užitka, zrcalnom slikom stvarnosti. Obuzela ju je neočeki- vana požuda da spava s njim - ne, s njegovim planovima, njegovim snovima, njego- vim opsesijama, njegovim novcem, njegovom smrću! Kao da je tek sada shvatila pri- rodu ljubavi koju joj je nudio; nudio joj je sve što je imao, svoje jedino blago, taj jad- ni politički plan koji je tako dugo i tako mučno sazrijevao u njegovu srcu istisnuvši svaki drugi poriv ili želju. Odjednom joj se učinilo da su joj se osjeća- ji zapleli u nekakvu veliku paučinu, da su zarobljeni zakonima ispod razine njezine svjesne volje, njezinih žudnji, samouništavajuće plime i oseke njezine ličnosti. Prsti su im još bili isprepleteni, poput glazbenog akorda, hraneći se snagom što su je pre- nosila njihova tijela. Već i od njegovih riječi, »moj je život sada u tvojim rukama«, usplamtjele su joj misli i srce joj je počelo snažno kucati u grudima. - Sada moram poći - rekla je, odjednom obuzeta novim, nepoznatim strahom kakvog još nije nika- da osjetila - zaista moram poći. - Osjetila je slabost, klonulost, ganuta primamlji- vošću snage jače od svake fizičke privlačnosti. - Hvala Bogu - reče on vrlo tiho, pa ponovi: - Oh, hvala Bogu. - Sve je napokon bilo odlučeno.
No i njegovo je olakšanje bilo povezano sa strahom. Kako mu je napokon uspjelo okrenuti ključ u bravi? Žrtvovanjem istini, prepuštanjem na njezinu milost i nemi- lost. Bio mu je preostao samo taj nerazumni čin. Bio je na njega prisiljen. Podvjesno je također znao da istočnjačka žena nije senzualna u europskom smislu; nema ničega bolećivo sentimentalnog u njezinoj prirodi. Njezine su istinske opsesije moć, politika i posjedovanje, koliko god to nijekala. Seks je pokreće, ali njegova gibanja griju ki- netičke brutalnosti novca. U tom odgovoru na zajedničko polje djelovanja Justine je bila iskrenija negoli ikada prije, reagirajući kao što cvijet reagira na svjetlo. I upravo sada, dok su mirno i hladnokrvno razgovarali, glava međusobno primaknutih poput cvjetova, mogla je napokon reći s veličanstvenim osjećajem: - Ah, Nessime, nisam ni pomislila da bih mogla pristati. Kako si znao da postojim samo za one koji vjeruju u mene?
Zagledao se u nju, uzbuđen i pomalo prestrašen, prepoznavajući u njoj savršenu podložnost orijentalnog duha - apsolutnu žensku podložnost koja je jedna od najjačih sila na svijetu.
Zajedno su izišli do automobila. Justine je odjednom osjetila veliku slabost, kao da su je iznijeli iz velike dubine i ostavili nasred oceana. - Ne znam što bih još rekla.
Ništa. Moraš početi živjeti. - Paradoksi prave ljubavi beskrajni su. Osjećala se kao da ju je netko pljusnuo. Otišla je u najbližu kavanu i naručila šalicu vruće čoko- lade. Prinijela ju je ustima drhtavim rukama. Zatim se počešljala i našminkala. Znala je da je njezino lice samo reklamna fasada i prezirno je održavala njegovu svježinu.
Nekoliko sati kasnije, dok je sjedio za radnim stolom, Nessim je poslije duga razmišljanja podignuo slušalicu i okrenuo Capodistrijin broj. - Da Capo - rekao je mirno - sjećaš li se mojih planova o braku s Justinom? Sve je u redu. Imamo novog saveznika. Htio bih da to ti prvi objaviš odboru. Mislim da sada više neće oklijevati s obzirom na to da nisam Židov, jer ću se oženiti Židovkom. Što kažeš? - Nestrpljivo je slušao ironične prijateljeve čestitke. - Drsko je - izustio je na posljetku hladno - za- misliti da nisam motiviran osjećajima isto toliko koliko i planovima. Kao stari prija- telj moram te upozoriti da sa mnom ne razgovaraš tim tonom. Moj privatni život i osjećaji pripadaju samo meni. Ako se slučajno poklapaju s drugim razlozima, još bo- lje. Ali, nemoj nikada biti nepravedan prema meni i smatrati me nečasnim. Ljubim je. - Smučilo mu se dok je izgovarao te riječi; smučilo od gađenja što ga je osjetio prema samom sebi. A ta je riječ bila ipak potpuno točna: ljubav.
Spustio je slušalicu, polako, kao da teži tonu, i zagledao se u vlastiti odraz na uglačanu stolu. Govorio je sam sebi: - Problem je u tome što nisam muškarac kojega ona misli da voli. Da joj nisam ponudio te planove, mogao sam je zaklinjati cijelo stoljeće. Što li znači ta peteroslovna riječ koju istresamo iz glave kao pokersku koc- ku... ljubav? - Gotovo se ugušio od samoprezira.
Te je večeri stigla neočekivano u veliku kuću baš dok su satovi otkucavali jedana- est sati. Bio je još na nogama i odjeven, sjedio za kaminom i sređivao papire. - Nisi telefonirala? - uzviknuo je ushićeno, iznenađeno. - Prekrasno! - Stala je na pragu, ozbiljna lica i ništa ne govoreći, sve dok se sluga koji ju je uveo nije povukao. Zatim je zakoračila prema njemu, puštajući da joj krznena pelerina spuzne s ramena. Zagrlili su se, strasno, bez riječi. A tada se zagledala u njega pri svjetlu kamina, očiju uplašenih, ali i razdraganih, i rekla: - Sada te konačno poznajem, Nessime Hosnani. - Ljubav je uvijek zavjera. U njoj se pokrenula moć bogatstva i spletke, izaslanika strasti. Na licu joj se ocrtavao blistavi izraz nevinosti kakav se javlja samo s obraće- njem na vjerski način života! - Došla sam po tvoje upute, daljnje naloge. - Nessim se preobrazio. Otrčao je na kat do malog sefa i donio velike mape korespondencije - kao da hoće pokazati da je iskren, da se njegove riječi mogu provjeriti odmah, na licu mjesta. Otkrivao joj je nešto što nisu znali ni njegova majka ni njegov brat - opseg svojega sudioništva u palestinskoj zavjeri. Čučnuli su pred kamin i razgovarali gotovo do zore.
Iz ovoga ćeš razabrati što me trenutno zabrinjava. Ti bi se mogla time pozabavi- ti. Prvo, dvojbe i oklijevanja židovske zajednice. Htio bih da ti razgovaraš s njima. Njima je sumnjivo što ih podupire jedan Kopt dok se lokalni Židovi drže po strani, jer se boje da ne izgube dobar glas kod Egipćana. Moramo ih uvjeriti, Justine. Trebat će barem neko vrijeme da se prikupi oružje. Zatim, sve to treba držati u tajnosti od naših zaštitnika, od ovdašnjih Britanaca i Francuza. Znam da se trude kako bi nešto doznali o meni, o mojem ilegalnom radu. Ipak, mislim da ništa ne sumnjaju. Doduše,
dvojica od njih nas posebno brinu. Darleyjeva veza s malom Melasom jedna je point néuralgique;{78} kako sam ti rekao, bila je ljubavnica starog Cohena koji je umro ove godine. On je bio naš glavni posrednik za isporuke oružja i znao je sve o nama. Je li joj išta rekao? Ne znam. Druga je osoba još nesigurnija... Pursewarden; on očito pri- pada obavještajnom dijelu veleposlanstva. Veliki smo prijatelji i tako dalje, ali... Ne znam na što sumnja. Ako bude potrebno, moramo ga razuvjeriti i podmetnuti mu pri- ču o nekakvom neopasnom pokretu u koptskoj zajednici! Što bi drugo mogao znati ili slutiti? Tu mi možeš pomoći. Ah, Justine, znao sam da ćeš shvatiti! - Na njezinu tamnom napetom licu, tako spokojnom pri svjetlu kamina, nazirao se novi sjaj, nova moć. Kimnula je. - Hvala ti, Nessime Hosnani - rekla je svojim hrapavim glasom. - Sada znam što mi je činiti.
Kasnije su zaključali velika vrata, odložili papire i ležali usred noći u naručju, pred kaminom, vodeći ljubav sa strasnom nezainteresiranošću sukubâ.{79} Koliko god divlji i žarki bili njihovi poljupci, jasno su odražavali odnos koji su uspostavili. Otkrili su jedno drugome svoje najskrivenije slabosti, pravo težište ljubavi. I sada, napokon, u Justininoj glavi više nije bilo nikakve suzdržanosti niti zakočenosti, i ono što bi se moglo u drugim uvjetima smatrati razuzdanošću bio je zapravo moćni izraz potpuno ostvarenoga prepuštanja samoj ljubavi - oblik istinske samobitnosti koji nije nikada doživjela ni sa kim drugim! Zajednička tajna oslobodila ju je za djelova- nje. A Nessim se prepustio njezinu naručju s neobičnom, nježnom, gotovo ženstve- nom djevičanskom stidljivošću, i njezin ga je zagrljaj uzdrmao i stresao kao da je krpena lutka. Grickanje njezinih usana podsjetilo ga je na bijelu arapsku kobilu iz djetinjstva; zbrkana sjećanja uzletjela su poput jata šarenih ptica. Osjećao se iscrplje- no, na rubu suza, a ipak ozračen neizmjernom zahvalnošću i nježnošću. Ti su veli- čanstveni poljupci izbrisali svu njegovu samoću. Našao je osobu s kojom će dijeliti svoju tajnu - ženu po svojoj posebnoj volji. Paradoks u paradoksu!
A ona... kao da je opljačkala riznicu njegove duhovne snage čiji je neobični simbol bila njegova imovina: hladan čelik pušaka, hladne bradavice bombi i granata što su ih porodili volfram, gumiarabika, juta, brodovlje, opali, ljekovite trave, svila i drveće.
Osjetio ju je nad sobom i u propinjanju njezinih slabina oćutio njezinu žudnju da mu se pridruži, da oplodi njegove korake, da ga oplodi tim sudbonosnim instrumenti- ma njegove moći, da poda život tim smrću opterećenim naporima doista neplodne žene. Lice joj je bilo bezizražajno poput Šivine maske. Nije bilo ni ružno ni lijepo, već golo poput same moći. Ta ljubav kao da je bila suvremenik faustovske ljubavi svetaca koji su majstorski ovladali ledenom vještinom susprezanja sjemena kako bi jasnije prepoznali sebe - jer njezin je modri plam prenosio njegovu tijelu hladnoću, ne toplinu. No volja i um gorjeli su kao da su uronjeni u živo vapno. Bila je to istinska senzualnost bez ikakvih civiliziranih otrova koji je pretvaraju u melem pro-
bavljiv ljudskom društvu sagrađenom na romantičnoj ideji istine. Je li zbog toga bila manje ljubav? Paracelzus je opisao takve odnose među kabalistima. U svemu se tome nazire strogo, bešćutno, iskonsko lice Afrodite.
A cijelo je vrijeme razmišljao: »Kad sve ovo završi, kad pronađem njezino izgub- ljeno dijete... dotada ćemo postati tako bliski da neće više nikada ni razmišljati o tome da me napusti.« Strastvenost njihovih zagrljaja bila je rezultat sudioništva, ne- čega dubljeg, razuzdanijeg od mušičavih iskušenja tijela ili duha. Osvojio ju je nude- ći joj bračni život koji je bio istodobno privid i objava svrhe koja ih je oboje mogla odvesti u smrt! Seks joj je sada mogao značiti samo to! Kako li je uzbudljivo, seksu- alno uzbudljivo, njihovo očekivanje smrti!
Odvezao ju je kući u prvo, drhtavo svjetlo praskozorja; pričekao je da čuje kako se dizalo polako, mučno diže do trećeg kata pa ponovno spušta. Stalo je s laganim trzajem pred njim, i svjetlo se s laganim škljocajem ugasilo. Osoba je otišla, ali je njezin parfem ostao.
Parfem koji se zvao Jamais de la vie.{80}

XI.

Toga ljeta i jeseni zavjerenici su primali goste kao malo tko u gradu. U velikoj je kući rijetko bilo tiho više od nekoliko sati. U njoj su se stalno izmjenjivale suzdržane arabeske nekakva kvarteta s vratolomnim akrobacijama saksofona koji su izbe- zumljeno urlali u noć. U nekad golemim i pustim kuhinjskim prostorijama, nalik na spilje, sada je odjekivao žamor posluge koja je pripremala novu svečanost ili pospre- mala suđe poslije tek završena slavlja. U gradu se govorilo da je Nessim odlučno krenuo uvesti Justine u društvo - kao da je provincijski sjaj Aleksandrije nešto obe- ćavao ili privlačio nekoga tko je poput njega postao u srcu Europljanin. Ne, ti su pla- nirani napadi na društvo druge prijestolnice bili i istraživanje i zabava. Nudili su po- zadinu koja je zavjerenicima nudila potrebnu slobodu kretanja. Neumorno su radili - i samo kad bi pritisak postao prejak dopuštali sebi kratak odmor u malom ljetnikovcu što ga je Nessim nazvao »Justininom ljetnom palačom«; ondje su mogli čitati i pisati i kupati se, i uživati u društvu najprisnijih prijatelja - Clee, Amarila i Balthazara.
No poslije tih dugih večeri provedenih u prostranstvima razgovora, u šumi tanjura i vinskih boca, uvijek bi zatvorili vrata, osobno povukli velike zasune i s uzdahom krenuli prema stubištu, ostavljajući pospanu poslugu da pokupi krš, jer je kuću treba- lo potpuno pospremiti do jutra; pošli bi, polako, ruku pod ruku, zastajkujući na
prvom odmorištu da odbace cipele i nasmiješe se jedno drugome u velikom zrcalu. Zatim bi se, da smire duh, prošetali gore-dolje galerijom slika s izvanrednom zbirkom impresionista, razgovarajući o neutralnim temama dok bi Nessimove požud- ne oči polako istraživale veličanstvena platna, nijeme svjedoke valjanosti privatnih svjetova i tajnih želja.
Tako bi napokon došli do ugodnih i prekrasno namještenih, susjednih spavaćih soba u svježem sjevernom krilu kuće. Obred je uvijek bio isti: Nessim bi potpuno odjeven legao na krevet, a Justine bi zapalila kuhalo na žestu da pripremi čaj od odo- ljena što bi ga uvijek popio prije spavanja da smiri živce. Zatim bi ona do kreveta smjestila i stolić za kartanje, pa bi odigrali partiju-dvije cribbagea{81} ili piketa dok su razgovorali, opsjednuto razgovarali o poslovima koji su obuzimali njihov nemirni duh. U tim bi trenucima njihova tamna, strasna lica sjala na prigušenu svjetlu ne- kakvom svetošću, svetošću zajedničke tajne, težnje i zajedničke volje, koje su u strasti potpuno spajala njihova tijela. Tako je bilo i te večeri. Kad je podijelila karte, zazvonio je telefon do kreveta. Nessim je podignuo slušalicu, trenutak slušao, a za- tim ju je bez riječi dodao njoj. Smiješeći se, upitno je podignula obrve, a njezin je muž kimnuo. - Halo - odglumila je promuklim glasom pospanost, kao da su je upra- vo probudili. - Da, dragi. Naravno. Ne, bila sam budna. Da, sama sam. - Nessim je mirno i metodički rasprostro karte i proučavao ih bezizražajna lica. Razgovor je isprekidano tekao sve dok se osoba na drugoj strani žice nije oprostila i spustila slu- šalicu. Justine je uzdahnuvši spustila slušalicu i polako odmahnula rukom, kao da skida zaprljanu rukavicu ili odbacuje povjesmo vune. - Bio je to jadni Darley - rekla je podižući karte. Nessim je na tren dignuo pogled, odbacio jednu kartu i licitirao. Kad su počeli kartati, ponovno je tiho progovorila, kao da govori sa sobom. - Dnevnici su ga posve očarali. Sjećaš li se? Kad je slomio ručni zglob, prepisivala sam rukom sve Arnautijeve bilješke za Mouers. Dali smo ih uvezati. Sve dijelove koje na kraju nije upotrijebio. Dala sam ih Darleyju kao svoj dnevnik. - Tužan joj je osmijeh uvukao obraze. - Prihvaća ih kao moje i kaže, s pravom, da imam muški duh! Također kaže da moj francuski nije dobar... to bi se svidjelo Arnautiju, zar ne?
Žao mi ga je - reče Nessim mirno, nježno. - Tako je dobar. Jednoga dana bit ću posve iskren, sve mu objasniti.
Ali, ne shvaćam zašto te brine mala Melissa - reče Justine kao da vodi raspravu sa samom sobom, a ne razgovor. - Nastojala sam ga ispitati na sve moguće načine. Ne zna ništa. Uvjerena sam da ona ne zna ništa. Samo zato što je bila Cohenova lju- bavnica... Ne znam.
Ne mogu se oteti slutnji da ona nešto zna - reče Nessim i spusti karte. - Cohen je bio hvalisav i šašav čovjek, i nedvojbeno je znao sve što se moglo znati.
Ali zašto bi joj rekao?
Eto, poslije njegove smrti, kad god bih naletio na nju, pogledala bi me na neki novi način... kao da me vidi u nekom novom svjetlu, jer je nešto načula o meni, nešto novo doznala. Teško je to opisati.
Šutke su kartali sve dok se nije oglasio čajnik. Justine je spustila karte i otišla sku- hati odoljen. Dok je pijuckao, otišla je u drugu sobu da skine nakit. Pijuckajući iz ša- lice i zamišljeno gledajući u zid Nessim je čuo tihi škljocaj naušnica kad ih je skinula i tihi zvuk pada tableta za spavanje u čašu. Vratila se i sjela za stolić.
Pa, ako si je se bojao, zašto je nisi nekako maknuo? - Zapanjeno ju je pogledao, a ona je dodala: - Nisam imala na umu ništa zlo, samo da se pobrineš da je nekamo odvedu.
Nessim se nasmiješio. - To mi je palo na um, ali zatim, kad se Darley zaljubio u nju, ja... suosjećao sam s njim.
Nema mjesta takvim pomislima - rekla je kratko, a on je kimnuo, gotovo skruše- no. - Znam - rekao je. Justine je još jednom podijelila karte, pa su se ponovno u tišini posvetili igri.
Nastojim je nekamo poslati... uz Darleyjevu pomoć. Amaril kaže da je teško bo- lesna i već joj je preporučio da ode u Jeruzalem na posebno liječenje. Ponudio sam Darleyju novac. Jadnik je sav smušen. Pravi Englez. Dobar je čovjek, Nessime, iako te se sada jako boji, pa izmišlja sve moguće vragove kojima plaši sam sebe. Obuzima me tuga kad ga vidim tako bespomoćnog.
Znam.
Ali Melissa mora otići. Tako sam mu rekla.
Dobro. - Zatim, posve drukčijim glasom, pogledavši je tamnim očima, on reče: - A Pursewarden?
Pitanje je ostalo lebdjeti među njima u mirnom zraku sobe, trepereći poput igle kompasa. Zatim je ponovno oborio pogled na karte što ih je držao u ruci. Justinino je lice poprimilo novi, ogorčen i ispijen izraz. Pažljivo je pripalila cigaretu i rekla: - Kao što sam ti rekla, on je posve neobičan... c’est un personnage.{82} Bilo bi posve nemoguće izvući nekakvu tajnu iz njega. Teško je to opisati.
Dugo ga je prodorno gledala, zamišljeno proučavajući tamne crte njegova lica kad je okrenuo glavu. - Htjela bih ti objasniti razliku između njih. Darley je vrlo senti- mentalan i odan mi je, pa stoga nije opasan. Kad bi i došao do podataka koji bi nam mogli nauditi, ne bi ih upotrijebio, sakrio bi ih. Ali ne i Pursewarden! - Oči su joj sada zasjale. - On je nekako hladan i pametan i zaokupljen samim sobom. Potpuno nemoralan... poput Egipćanina! Ne bi posebno žalio za nama kad bismo sutra umrli. Jednostavno ga ne mogu dokučiti. No on je potencijalni neprijatelj na kojega treba računati.
Podignuo je glavu, pa su se dugo gledali, ne videći se, nastojeći jedno drugome prodrijeti u misli. Oči su mu se ispunile gorljivom, strasnom nježnošću, nalik na oči nekakve neobične plemenite ptice grabljivice. Ovlažio je jezikom usne, ali nije ništa rekao. Gotovo je izustio »užasava me pomisao da bi se mogla zaljubiti u njega«, ali ga je obuzdao čudan osjećaj stida.
Nessime.
Da.
Ugasila je cigaretu i duboko zamišljena ustala, uzšetala se po sobi, s rukama pod pazuhom. Kad god bi duboko razmišljala, kretala se čudno, gotovo nezgrapno, ho- dom koji ga je podsjećao na šuljanje, na nekakva grabežljivca. Pogled mu se zamu- tio, oči izgubile sjaj. Nesvjesno je podignuo karte i promiješao ih, jedanput, dvaput. Zatim ih je spustio i prinio dlanove zažarenim obrazima.
Smjesta mu je prišla i položila mu toplu ruku na čelo. - Imaš ponovno temperatu-
ru.

Mislim da nemam - rekao je brzo, mehanički.
Daj da ti je izmjerim.
Ne.
Sjela mu je sučelice i nagnula se prema njemu pa mu se ponovno zagledala u oči.
Što se događa, Nessime? Tvoje zdravlje... te temperature, a i ne spavaš? - Umorno se nasmiješio i pritisnuo njezinu nadlanicu na svoj vrući obraz.
Nije mi ništa - rekao je. - Samo napetost, sada kada se sve bliži kraju. I zbog toga što sam morao reći Leili cijelu istinu. Uznemirila se kad je čula za sve naše pla- nove. A to je znatno otežalo i njezin odnos s Mountoliveom. Mislim da je zato odbila susret s njim na karnevalu, sjećaš li se? Toga jutra sam joj bio sve rekao. No nije važno. Još nekoliko mjeseci i plan će biti dovršen. Ostalo ovisi o njima. Ali, na- ravno, Leili se ne sviđa pomisao na odlazak. Znao sam da joj se neće svidjeti. Osim toga, muče me i drugi ozbiljni problemi.
Kakvi problemi?
No odmahnuo je glavom, ustao i počeo se svlačiti. Kad je legao u krevet, ispio je čaj od odoljena i pružio se, prekriženih ruku i nogu poput lika križara. Justine je uga- sila svjetlo i bez riječi stajala na vratima. Na posljetku je izustila: - Nessime, bojim se da ti se događa nešto što ne razumijem. Ovih dana... jesi li bolestan? Reci mi nešto, molim te!
Uslijedila je duga tišina. Zatim je rekla: - Kako će sve to ispasti?
Malo se podignuo na jastucima i zagledao u nju. - Do jeseni, kad sve bude goto- vo, morat ćemo dovršiti sve pripreme. Možda ćemo se morali rastati na godinu dana, Justine. Leila mora otići na farmu u Keniji. Ovdje će svakako biti oštrih reakcija, i
moram ostati da se s njima suočim.
Govoriš u snu.
Iscrpljen sam - uzviknuo je srdito.
Justine se nije micala, nepomičan obris na osvijetljenim vratima. - A što je s osta- lima? - upitala je tiho, pa se on ponovno podignuo na jastucima i zlovoljno odgovo- rio: - Trenutno nas brine samo Da Capo. Treba inscenirati njegovu smrt ili mora nestati, jer je vrlo kompromitiran. Još nisam temeljito razradio pojedinosti. Ionako želi da naplatim njegovo osiguranje, jer je potpuno zadužen, uništen, pa bi se njegov nestanak uklopio u opću sliku. O tome ćemo poslije razgovarati. To bi se moglo sre- diti razmjerno lako.
Zamišljeno je krenula u osvijetljenu sobu i počela se pripremati za počinak. Čula je kako Nessim u susjednoj sobi uzdiše i nemirno se vrpolji. Zagledala se u svoje tužno, ispijeno lice u velikom zrcalu, skinula s njega sve boje i s uživanjem stala češljati crnu kosu. Zatim se gola uvukla u plahte i ugasila svjetlo, pa začas lako i bez napora utonula u san.
Pred zoru Nessim je bosonog ušao u njezinu sobu. Probudila se osjetivši njegove ruke na ramenima; kleknuo je uz krevet grčeći se, pa je isprva pomislila da jeca. No on je drhtao, kao da ga trese vrućica, a zubi su mu cvokotali. - Što se dogodilo? - za- ustila je nesuvislo, ali ju je ušutkao stavivši joj ruku na ruku. - Moram ti reći zašto se tako čudno ponašam. Ne mogu više izdržati napetost. Justine, suočen sam s još jed- nim problemom. Suočen sam s užasnom mogućnošću da ću morati eliminirati Naro- uza. Stoga sam gotovo poludio. Potpuno je izmaknuo kontroli. A ja ne znam što ću. Ne znam što ću!
Taj se razgovor odvijao nedugo prije neočekivana Pursewardenova samoubojstva u hotelu Mount Vulture.

XII.

No Pursewardenov samotni kukavički čin - i neočekivano otkriće koje je pružilo razlog, glavni poticaj njegove smrti - nije samo Mountoliveu poremetio cijeli raspo- red na šahovskoj ploči. I Nessim, pošto se tako dugo zavaravao istim snovima o savršenoj konačnoj akciji, slobodnoj i bezobzirnoj poput impulsa usmjerene volje, sada je poput svojega prijatelja postao žrtvom gravitacijskih sila koje pokreću vre- mensku oprugu ljudskih postupaka i nameću njihovo širenje, grananje i iskrivljava-
nje; širenje kao što se mrlja širi bijelim stropom. Štoviše, gospodari su sada počeli zamjećivati da su u biti sluge onih istih sila koje su pokrenuli, i da se prirodom u biti ne može upravljati. Ubrzo će ih povući putem koji nisu sami odabrali, zarobiti u magnetskom polju onih istih sila koje potiču plimu i oseku na zapovijed Mjeseca ili gone blistave losose uzvodno prenapučenom rijekom... postupci što se šire i bujaju u budućnost koju smrtnici ne mogu obuzdati niti skrenuti. Mountolive je to znao, ne- jasno i s nelagodom, dok je ležao u krevetu i promatrao kako se lijene spirale dima dižu s njegove cigare prema stropu; Nessim i Justine znali su to određenije, ležeći priljubljenih hladnih čela, širom otvorenih očiju, u veličanstvenoj zatamnjenoj spa- vaćoj sobi, šapćući jedno drugome. Znali su da to nadilazi njihovu volju i osjećali kako se oko njih gomilaju zloslutni znaci - paradigme razularenih sila koje moraju naći oduška. Ali kako; na koji način? To još nije bilo posve jasno.
Prije negoli je legao na svoj trošni zemaljski krevet pokraj zaboravljenih, nejasnih likova Melisse ili Justine - i još bogzna kakvih osobnih sjećanja - Pursewarden je te- lefonirao Nessimu novim glasom, punim opora mirenja sa sudbinom, nabijenim ne- posrednim sjajem smrti. - Radi se o glavi, kako kažu u knjigama. Da, molim te, dođi odmah. Čeka te poruka na primjerenom mjestu: na zrcalu. - Prekinuo je vezu kratkim smijehom koji je uplašio njegova budnog, ukočenog sugovornika na drugom kraju li- nije; Nessim je odmah naslutio moguću katastrofu. Na zrcalu bijedne hotelske sobe, među citatima osobne radionice piščeva života, ugledao je riječi napisane velikim slovima mokrim sapunom za brijanje:
NESSIM, COHEN PALESTINA ITD. SVE OTKRIVENO I PRIJAVLJENO.
To je bila poruka koju nije uspio potpuno obrisati prije negoli su se iz hodnika za- čuli glasovi, pa prigušeno kucanje na vratima, prije negoli su Balthazar i Justine tiho, na vršcima prstiju ušli u sobu. No riječi i sjećanje na onaj mali oproštajni smijeh (na- lik na glas nekakvog uskrslog Pana) usjekle su mu se zauvijek u pamćenje. Kad bi poslije ponavljao sve te činjenice Justini, lice bi mu poprimilo izraz neuralgične praznine, jer ga je otkriće toga čina potpuno paraliziralo. Počeo je shvaćati da neće moći spavati; tu je poruku trebalo potanko raspraviti, prosijati je, razmrsiti dok su ondje ležali, nepomični poput kipova na aleksandrijskim grobovima, bok uz bok u tamnoj sobi, zureći jedno u drugo otvorenih očiju sljepilom neljudskih predmeta, kremenih zrcala, mrtvih zvijezda. Držeći se za ruke, uzdisali su i mrmljali, i on je prošaptao: - Rekao sam ti da je Melissa... Kako me je uvijek gledala... Sumnjao sam... - U glavi su mu se prepletali i preklapali problemi koji su s time bili povezani, a među njima i problem Narouza.
Osjećao se kao što se mora osjećati opsjednuti vitez u tišini tvrđave kad neočeki- vano začuje zveket lopata i trnokopa, buku željezom oklopljenih nogu i nasluti da mu neprijateljski opkopari ruju pod bedemima. Što bi se Mountolive smatrao obveznim učiniti, kad bi doznao? (Kako li je čudno ta riječ razotkrila da su obojica
sišli s putanje slobodne ljudske volje). Obojica su sada bili obvezni, vezani poput kmetova na događaj koji nije odražavao osobne sklonosti ni jednoga ni drugoga. Ra- čunali su da će moći neometano provesti svoju volju, ali ih je povijesni proces spu- tao, zazidao. A sve je to izazvao samo jedan jedini okretaj kaleidoskopa. Pursewarden! Pisac koji je tako rado govorio »ljudi će jednoga dana shvatiti da samo pisac može potaknuti događaje; zato bi se društvo trebalo temeljiti na njemu«. Deus ex machina! Umirući, iskoristio ih je obojicu poput... javnog zahoda, kao da time hoće dokazati istinitost vlastitog aforizma! Mogao se poslužiti mnogim drugim doka- zima ne razdvajajući ih pritom činom svoje smrti, ne suprotstavljajući ih spoznajama koje nisu mogle koristiti ni jednom ni drugom! Sada je sve visjelo o koncu... o najta- njoj mogućnosti neke nove vjerojatnosti. Mountolive će poduzeti korake, ali ako bude morao, a jedna njegova riječ Memlik-paši povući će za sobom nove sile, nove opasnosti...
Grad je oko njih u tami odzvanjao opsesivnim ritmovima smrti - cviljenjem auto- mobilskih guma na praznim trgovima, tutnjem brodskih propelera, prodornim zavija- njem tegljača u unutarnjoj luci; kao nikada prije, osjetio je kako grad tone u prašnu smrt, kako iz godine u godinu sve više uranja u jalove dine Mareotisa. Obrtao je misli ovako i onako, poput pješčane ure, ali je kroz nju uvijek curio isti pijesak, uvi- jek su se olovnom sporošću ponavljala ista pitanja na koja nije bilo odgovora. Pred njima se pružala moguća katastrofa za koju - iako su tako temeljito i objektivno oci- jenili opasnost - nisu pripremili nikakvu rezervu snage. Čudno. No sve to kao da još nije uzbudilo Justinu, dok je duboko razmišljala namrštena čela, prstiju primaknutih zubima, pa ga je dirnula u srce, jer mu je njezina dostojanstvena šutnja (nepokretno oko proročice) dala hrabrosti da nastavi razmišljati, procjenjivati dilemu. Morat će nastaviti kao da se ništa nije promijenilo, iako se, zapravo, sve promijenilo. Spoznaja da moraju nastaviti unaprijed određenim putem, hladnokrvni poput vitezova prikova- nih u oklope, značila je i razdvajanje i novu, dublju vezu, strasnije drugarstvo poput drugarstva vojnika na bojištu, svjesni da su se odrekli svake pomisli na ljudski konti- nuitet u smislu ljubavi, obitelji, prijatelja, doma, da su postali sluge željezne volje koja se očituje krutom maskom dužnosti. - Moramo se pripremiti za svaki slučaj - re- kao je, usana suhih od cigareta što ih je popušio - i izdržati sve dok se sve ne dovrši. Možda ćemo imati više vremena negoli mislimo; štoviše, možda iz svega toga neće ispasti ništa. Možda nisu izvijestili Mountolivea. - No tada je dodao, tišim glasom koji je pokazivao da je potpuno svjestan težine situacije: - No, ako jesu, znat ćemo; svojim će ponašanjem to odmah pokazati.
Mogao bi se odjednom naći, na svakom uličnom uglu, licem u lice s čovjekom naoružanim pištoljem - u svakom tamnom kutu u gradu; ili bi mu jednoga dana pod- mićeni sluga mogao otrovati hranu. Na takve je eventualnosti mogao barem reagirati, pazeći na njih, temeljito i brižljivo obratiti pozornost na sve vjerojatnosti. Justine je
ležala bez riječi, širom otvorenih očiju. - Osim toga - rekao je - sutra moram razgo- varati s Narouzom. Treba ga urazumiti.
Prije nekoliko tjedana bio je ušao u ured i ugledao, na stolici za posjetitelje, sjedo- kosog Serapamouna kako ozbiljna lica puši cigaretu. On je bio najutjecajniji i najvažniji među koptskim kraljevima pamuka i odigrao je odlučnu ulogu u potpori pokreta zajednice, koji je započeo Nessim. Bili su dugogodišnji prijatelji iako je sta- riji muškarac pripadao jednoj drugoj generaciji. Njegovo vedro blago lice i tihi glas odavali su obrazovanje i držanje Europljanina. Brzi ritam njegovih riječi odražavao je racionalan duh. - Nessime - rekao je tiho - ovdje sam kao predstavnik našeg odbo- ra, ne u svoje ime. Dodijeljen mi je prilično neugodan zadatak. Mogu li s vama razgovarati otvoreno, bez jarosti ili ogorčenja? Vrlo smo uznemireni.
Nessim je zatvorio i zaključao vrata, isključio telefon i srdačno stisnuo Serapamo- unovo rame kad je iza njegova naslonjača pošao k svojemu. -Ne bih htio ništa bolje - rekao je. - Slušam vas.
Vaš brat, Narouz.
Pa, što je s njim?
Nessime, kad ste začeli ovaj pokret zajednice, niste imali namjeru pokretanja džihada, svetoga vjerskog rata, ili se upuštati u nekakve subverzivne akcije protiv egipatske vlade? Niste, naravno. Tako smo i mi mislili, i pridružili smo vam se jer smo dijelili s vama uvjerenje da se Kopti moraju ujediniti i nastojati ostvariti šire su- djelovanje u javnim poslovima. - Pušio je, ništa ne govoreći jednu minutu, utonuo u misli. Zatim je nastavio: - Domoljublje što ga osjećamo prema svojoj zajednici nije ni u kojem pogledu utjecalo na domoljublje što ga osjećamo kao Egipćani, nije li tako? Bilo nam je drago čuti Narouza kako propovijeda istinu o našoj vjeri i rasi, da, vrlo drago, jer je to trebalo izreći, trebalo osjetiti... Ali... vas nije bilo na sastanku već gotovo tri mjeseca. Jeste li svjesni promjene koja se zbila? Narouza je njegova moć tako ponijela da danas govori stvari koje bi nas sve mogle ozbiljno ugroziti. Vrlo smo uznemireni. Sada je obuzet mišlju o nekakvoj povijesnoj zadaći. U glavi mu se miješaju krnje informacije, i kad propovijeda iz njega kuljaju sve moguće za- misli koje bi bile neugodne na papiru kad bi dospjele do Memlik-paše. - Ponovno duga šutnja. Nessim je osjetio kako je sve bljeđi. Serapamoun je nastavio tihim, me- kanim glasom. - Jedno je govoriti da će Kopti naći mjesto pod suncem; ali govoriti da će pomesti korumpirani režim paša koji posjeduju devedeset posto zemlje... govo- riti o preuzimanju Egipta i uspostavi reda...
To govori? - promuca Nessim, a njegov ozbiljni sugovornik kimne.
Da. Hvala Bogu da su naši sastanci još tajni. Na posljetku je počeo bulazniti kao da je melboos, opsjednut, i vikati kako će naoružati Beduine ako to bude potrebno za postizanje naših ciljeva.
Nessim je oblizao suhe usne. - Nisam imao ni pojma - reče.
Zbog takvog propovijedanja vrlo smo uznemireni i zabrinuti, jer je u pitanju sudbina cijeloga pokreta. Računamo na vas da nešto poduzmete. Dragi moj Nessime, njega treba obuzdati, ili mu barem ukazati na smisao naše uloge. Previše se viđa sa starom Taorom, stalno je kod nje u pustinji. Mislim da ona nije zaokupljena politič- kim idejama, ali njega poslije tih sastanaka obuzima sve jači vjerski žar. Govorio je o njoj i rekao kako satima kleče na pijesku pod žarkim suncem i zajedno se mole.
»Sada vidim njezine vizije, a ona vidi moje«, to je rekao. Osim toga, počeo se i opi- jati. Mislim da se time treba ozbiljno pozabaviti.
Smjesta ću se sastati s njim - rekao je tada Nessim. A sada, kad se ponovno zagledao u Justinine tamne, mirne oči, znajući da je mnogo jača od njega, tiho je po- novio iste riječi, iskušavajući ih u mislima kao što se iskušava oštrica noža. Bio je odgađao sastanak s ovom ili onom isprikom, iako je znao da će do njega prije ili poslije morati doći, da će se morati nametnuti Narouzu - ali Narouzu koji se razliko- vao od onoga kojega je oduvijek poznavao.
A sada se nespretno upleo Pursewarden, interpolirao svoju smrt i izdaju, optereću- jući ga još potpunije brigama zbog poslova o kojima sam Narouz nije znao ništa, usmjeravajući njegove grozničave misli na paralelne staze prema nekakvoj besko- načnosti... Obuzeo ga je osjećaj da ga događaji stežu, da se polako guši pod teretom briga koje je sam potaknuo. Sve se počelo događati odjednom, u nekoliko tjedana. Počeo ga je obuzimati osjećaj bespomoćnosti, jer mu se činilo da ni jedna odluka više nije proizvod njegove volje već reakcija na vanjske pritiske, na zahtjeve politič- kog procesa u koji je bio usisan kao u živi pijesak.
No, ako više nije mogao upravljati događajima, morao je uspostaviti vlast nad so- bom, nad vlastitim živcima. Već je tjednima održavao vlast nad sobom sredstvima za umirenje, iako su ona samo privremeno smirivala bolnu podsvijest; vježbao je pucati iz pištolja, beskorisno i djetinjasto protiv atentata, ali ga ni to nije uspjelo smiriti. Bio je opsjednut, salijetali su ga snovi iz djetinjstva koji su sada izbijali bez ikakva razlo- ga, gotovo preuzimajući njegov budni život. Posavjetovao se s Balthazarom, ali mu, naravno, nije mogao odati prave brige koje su ga opterećivale, pa mu je njegov luka- vi prijatelj predložio da zabilježi snove kad god je to moguće, što je i učinio. No psi- hički se pritisci ne uklanjaju ako se čovjek s njima otvoreno ne suoči i njima ne ovla- da, ako se ne zarati s opasnostima ustreptala uma...
Bio je odgodio razgovor s Narouzom sve dok ne ojača kako bi ga mogao izdržati. Na sreću, skupina se nije često sastajala. No svakim se danom osjećao sve manje do- raslim suočavanju s bratom, pa ga je zapravo Justine, savjetom u pravom trenutku, odvezla u Karm Abu Girg. Držeći ga za suvratke kaputa rekla mu je polako i razgovjetno: - Sama bih se ponudila da odem onamo i ubijem ga kad ne bih znala da
bi nas to zauvijek razdvojilo. No, ako si odlučio da to treba učiniti, imam hrabrosti da u tvoje ime izdam naredbu. - Naravno, nije ozbiljno mislila. Bila je to samo varka da ga dozove k pameti, i misli su mu se u trenu razbistrile, a magla njegove ne- odlučnosti raspršila. Te riječi, tako strašne, a ipak tako tiho izgovorene, čak bez po- nosa zbog odlučnosti, razbudile su njegovu strasnu ljubav prema njoj, pa su mu goto- vo navrle suze. Zagledao se u nju kao što se vjerski fanatik zagleda u ikonu - i njezi- ne su crte lica, sada napete i nepomične, njezine plamteće oči doista nalikovale na drevnu bizantsku sliku.
Justine - rekao je drhtavih ruku.
Nessime - odgovorila je promuklo, oblizujući suhe usne, ali joj se u očima žarila barbarska odlučnost. Gotovo likujući (jer zapreke je sada nestalo) izustio je: - Otići ću večeras, ne boj se. Sve će se riješiti ovako ili onako. - Odjednom ga je preplavio osjećaj moći, odlučnost da dozove brata k pameti i otkloni i tu opasnost od svoga na- roda.
Ta nova odlučnost nije ga napustila ni kada je toga poslijepodneva krenuo velikim automobilom; vozio je brzo i promišljeno prašnim nasipima uz kanale do mjesta na kojemu će ga, kako je telefonski naručio, čekati konji. Iskreno je čeznuo za susretom s bratom, za suočenjem, za nametanjem svoje volje, za vlastitim osvješćivanjem. Pri gazu ga je dočekao Ali, upravitelj, s uobičajenom uljudnošću koja mu je, ustanovio je to sa zadovoljstvom, potvrdila to novo raspoloženje, tu odlučnost. Na kraju kraje- va, on je bio stariji sin. Upravitelj je doveo Narouzova arapskog bijelca, pa su galo- pirali duž kanalâ dok su njihovi odrazi hitali uz njih na namreškanoj vodi. Upitao je samo da li je brat kod kuće i primio nijemu potvrdu. Na putu nisu više izustili ni rije- či. Ljubičasto se svjetlo sumraka već naziralo u zraku, a s jezera su se dizale isparine. Komarči su uzlijetali prema umirućem suncu u srebrnim strujama kako bi na krilima pohranili posljednja sjećanja na toplinu. Ptice su okupljale svoje obitelji. Kako li je sve mirno izgledalo! Šišmiši su polako pleli mreže svojega leta na tamnijim dijelovi- ma neba. Šišmiši!
Kuća Hosnanijevih već je utonula u svježu ljubičastu polutamu pod grebenom niskog brežuljka, u sjeni seoceta čiji je visoki bijeli minaret još blistao na zalazećem suncu. Sjahao je i začuo mukli prasak biča, te ugledao muškarca koji je s najvišeg balkona kuće napeto gledao u plavičastu potolinu dvorišta. Bio je to Narouz, ali isto- dobno i nije bio on. Može li jedna jedina gesta poznate osobe otkriti unutarnju pre- obrazbu? Držanje muškarca s bičem koji je ondje stajao i napeto zurio dolje u mrač- no dvorište odavalo je nekakvu novu, neugodnu razmetljivost, autoritet koji zapra- vo nije pripadao repertoaru Narouzovih poznatih gesta. - Sada svake večeri - javi se upravitelj držeći konja za uzde - vježba bičem na šišmišima. -Nessima je odjednom obuzeo osjećaj da ništa ne shvaća. - Šišmišima? - ponovio je vrlo tiho. Muškarac na balkonu, Narouz ... sudeći po tom žurno stečenom dojmu... odjednom se nasmijao i
promuklim glasom izustio: - Trinaest. - Nessim je otvorio dvorišna vrata i zastao, i lik mu se ocrtao prema vanjskom svjetlu. Podignuo je glavu prema sve tamni- jem nebu i progovorio mirnim, gotovo opuštenim glasom, izbacivši ga poput trbu- hozborca prema ogrnutoj spodobi čija se silueta nazirala na vrhu stubišta, s dugim bi- čem smireno smotanim uz bok. - Ya Narouze - izrekao je s ljubavlju tradicionalni pozdrav iz njihova zajedničkog djetinjstva.
Ya Nessime - stigao je odgovor poslije stanke, a zatim je uslijedila duga, sve dublja tišina. Nessimu su se oči priviknule na tamu, pa je sada vidio da je dvorište puno šišmišjih tijela nalik na komadiće razderana kišobrana; neki su treptali krilima i puzali u lokvama vlastite krvi, a drugi, rastrgani, nepomično ležali. Time se, znači, Narouz bavio navečer, »vježbao na šišmišima«! Neko je vrijeme stajao, ne znajući što bi učinio, ne znajući što bi rekao. Upravitelj je naglo zatvorio velika vrata za njim, pa se njegova sada tamna spodoba našla u tami, ne skidajući pogleda sa stu- bišta gdje je stajao njegov odjednom nepoznati brat, napet i bešćutan. Šišmiš je pro- jurio preko svjetla, i Nessim je ugledao kako se Narouzova ruka nesvjesno diže, pa opet spušta uz bok; s toga povišenog mjesta na vrhu stubišta mogao je pucati po svo- jim metama ispod sebe. Neko vrijeme nisu izustili ni riječi, a zatim su se negdje sa škripom otvorila vrata, i snop se svjetla prosuo po dvorištu; iz šupe je izišao upravi- telj s metlom i počeo pometati djeliće drhtavih tijela Narouzovih žrtava kojima je bio posut zemljani pod dvorišta. Narouz se nagnuo i napeto ga promatrao, a kad je upra- vitelj pomeo hrpu rastrganih tijela gotovo do vrata šupe, upitao je promuklim gla- som: - Trinaest, ha?
Trinaest.
Njegov je glas muklo, neuralgično potresao Nessima, jer mu je zvučao kao da je drogiran - grubi autoritativni glas osobe opijene možda hašišem, možda opijumom; glas osobe koja šalje signale iz neke nove putanje u nekom nepoznatom svemiru. Po- lako je udahnuo sve dok mu se pluća nisu napunila, a zatim se ponovno obratio liku na stubištu. - Ya Narouze. Došao sam s tobom razgovarati o vrlo važnom pitanju.
Penji se - otresito je zarežao Narouz poput ovčarskog psa. - Čekat ću te ovdje, Nessime. - Glas je Nessimu objasnio mnogo toga, jer glas njegova brata nije nikada prije bio bez primjese dobrodošlice, pa i radosti. U svako drugo doba bio bi strčao niza stube, dvije po dvije, nespretno izražavajući dobrodošlicu, i uzviknuo »Nessime, baš mi je drago što si došao!« Nessim je prešao dvorište i spustio ruku na prašnu drvenu ogradu. - Važno je - rekao je žestoko, britko, kao da time želi utvrditi vlasti- tu važnost u tom prizoru, u tom tamnom dvorištu, s usamljenim likom čiji se obris ocrtavao prema nebu i koji je lagano, ležerno držao u ruci dugi bič i promatrao ga. Narouz je ponovio riječi »penji se« mirnijim glasom, pa odjednom sjeo spustivši bič do sebe na najgornju stubu. Prvi put, pomisli Nessim, nije za njega bilo pozdrava pri
povratku u Karm Abu Girg. Polako se stao penjati stubištem, netremice gledajući uvis.
Na prvom je katu bilo mnogo svjetlije, a na vrhu drugoga dovoljno svjetla da ra- zabere bratovo lice. Narouz je sjedio posve mirno, u ogrtaču i čizmama. Bič je pre- bacio preko ograde i položio držak na koljena. Do njega je na prašnu drvenom podu stajala poluprazna boca džina. Brada mu je klonula na prsa, pa se ispod čupavih obrva zagledao u neznanca koji mu se približavao izrazom u kojem se goropadnost miješala s neobičnom, nesigurnom tugom. Po staroj navici, stiskao je kutnjake i otpuštao ih, pa su mu se mišićni snopovi na sljepoočnicama širili i stezali kao da on- dje kuca nekakvo moćno bilo. Promatrao je brata kako se polako uspinje, tmurna i nesigurna izraza u kojemu bi od vremena do vremena zaiskrio pritajeni žar potisnute, obuzdane srdžbe. Kad je Nessim stigao do završnog odmorišta i zakoračio prema posljednjem nizu stuba, Narouz se pomaknuo i iznenada ispustio grgljavi zvuk nalik na lavež... zvuk kakvim bi se mogla dati naredba psu... i ispružio dlakavu ruku. Nessim je stao i začuo bratov glas: - Ostani ondje, Nessime. - Glas je bio nov, autori- tativan, ali nije imao nikakvu posebnu primjesu prijetnje. Nessim je oklijevao, nagnuo se prema bratu kako bi bolje protumačio taj nepoznati pokret - krupnu ruku izbačenu gotovo poput kletve, pruženih prstiju, ali ne posve mirnu.
Pio si - rekao je napokon, mirno ali s prizvukom duboka gađenja. - Narouze, to je nešto novo kod tebe. - Na iskrivljenim usnama njegova brata zaigrala je sjena smi- ješka, možda samoprezira. Smiješak se odjednom polako proširio u cerenje koje je potpuno otkrilo Narouzovu zečju usnu, a zatim nestalo, kao progutano, kao da ga je naglo opozvala nekakva misao koju taj osmijeh nije mogao izraziti. Narouzovo je lice sada poprimilo novi izraz nesigurna samozadovoljstva, ponosa koji se doimao i bljutavo sentimentalno i zbunjeno. - Što hoćeš od mene? - upitao je promuklo. - Reci to ovdje, Nessime. Vježbam.
Uđimo i razgovarajmo u četiri oka.
Narouz je polako odmahnuo glavom i, razmislivši, britko odgovorio: - Možeš ov- dje govoriti.
Narouze - uzviknuo je Nessim oštro, razdražen tim nepoznatim reakcijama, gla- som kakvim bi čovjek probudio spavača. - Molim te. - Muškarac koji je sjedio na vrhu stubišta zagledao se u njega neobično zažarenim, ali i tužnim pogledom, i po- novno odmahnuo glavom. - Ja sam svoje rekao, Nessime - izustio je nerazgovjetno. Nessimov je glas prodorno odjekivao praznim dvorištem, a tada gotovo zatajio. Nastavio je, gotovo zaklinjući: - Moram razgovarati s tobom, shvaćaš li?
Govori ovdje, sada. Slušam. - To je zaista bila nova i neočekivana osoba, taj čovjek u ogrtaču. Nessim je osjetio kako mu se obrazi žare. Uspeo se još nekoliko stuba i odlučno prosiktao: - Narouze, dolazim od njih. Za ime Božje, što si im govo-
rio? Tvoje su riječi užasnule odbor... - Ušutio je i neodlučno mahnuo memorandu- mom koji je kod njega bio ostavio Serapamoun, pa uzviknuo: - Ovo... ovaj je doku- ment od njih.
Narouzove su se oči na tren zažarile od plačljiva ponosa koji je na neki način poprimio kraljevski izraz zbog izbačene brade i uspravljenih snažnih ramena. - Moje riječi, Nessime? - progunđao je, pa kimnuo: - I Taorine riječi. Kad dođe vrijeme, znat ćemo kako ćemo postupiti. Nitko se ne mora bojati. Mi nismo sanjari.
Sanjari! - dahne glasno Nessim, gotovo izvan sebe od brige i gađenja i do srži povrijeđen tim nepoštovanjem konvencionalnog obraćanja starijem bratu. - Vi ste sa- njari! Nisam li objasnio tisuću puta što nastojimo postići... što sa svim tim hoćemo? Ti seljačino, idiote... - No te riječi, koje bi nekada možda poput ostana bocnule Naro- uzov um, kao da su sada otupjele, postale nedjelotvorne. Čvrsto je stisnuo usne i dla- nom polako mahnuo kao da nešto presijeca, režući zrak slijeva i zdesna pred vlasti- tim tijelom. - Riječi - viknuo je promuklo. - Sad te znam brate. - Nessim se divlje ogledao, kao da traži pomoć, kao da traži nekakvo dovoljno jako sredstvo kako bi njime utjerao istinu, koju mora izreći, u glavu čovjeka koji je pred njim sjedi. Obu- zeo ga je histeričan bijes, jarost protiv toga od pića otupavjelog lika koji je s toliko nerazumijevanja slušao njegova zaklinjanja. Drhtao je; nije nipošto očekivao takvo nešto kad je krenuo iz Aleksandrije, odlučan i sabran.
Gdje je Leila? - uzviknuo je žestoko kao da će time zazvati njezinu pomoć, a Narouz se samo podrugljivo podsmjehnuo. Ozbiljna lica, prinio je prst sljepoočnici i promrmljao: - U ljetnikovcu, kao što znaš. Zašto ne odeš k njoj ako želiš? - Ponovno se nakesio, pa dodao, kimajući glavom gotovo djetinjastim izrazom. - Sada se ljuti na tebe. Barem jednom na tebe, ne na mene. Rasplakao si je, Nessime. - Donja mu je usna drhtala.
Pijanico - prosiktao je bespomoćno Nessim. Narouzove su se oči zažarile. Zaba- cio je glavu i promuklo se nasmijao, kratko, poput laveža. Zatim se odjednom, bez upozorenja, smijeh prekinuo i lice mu je ponovno poprimilo oprezan, tužan izraz. Oblizao je usne i prošaptao »Ya Nessime«, tiho, kao da mu se polagano vraća osjećaj za mjeru. No Nessim, blijed od bijesa, bio je sada gotovo izvan sebe od razočaranja. Uspeo se do kraja stubišta i stresao brata za rame, pa gotovo viknuo: - Budalo, sve si nas ugrozio. Pogledaj što mi je dao Serapamoun. Odbor će se raspasti ako ne prestaneš tako govoriti. Shvaćaš li? Lud si, Narouze. Zaboga, Narouze, pokušaj shvatiti što ti govorim... - No velika se glava njegova brata sada njihala kao da je omamljen, poput bika izmučenog do nesnošljivosti, a licem su mu sijevali pro- tuslovni izrazi. - Narouze, slušaj me. - Lice koje se polako podignulo prema Nessi- movu kao da se povećalo, a izraz još više ispraznio, oči izgubile sjaj, premda pune boli zbog nekakva novog saznanja koje nije imalo mnogo veze sa sterilnim obrtajima
razuma; bile su pune i boli i nerazumijevanja, zbunjene i uznemirene u potrazi za izrazom. Ljutito su se gledali. Nessimu su problijedjele i usne i dahtao je, ali nje- gov je brat samo sjedio i zurio u njega, usana prevučenih preko bijelih zubi kao da je hipnotiziran.
Čuješ li me? Jesi li gluh? - Nessim ga je prodrmao, ali je Narouz pokretom širo- kih ramena zbacio nametljivu ruku, a lice mu se zajapurilo. Nessim je nastavio, ne obraćajući pažnju, ponijet gorućim brigama što su iz njega provaljivale u bujici prije- kora. - Sve si nas ugrozio, i Leilu, i sebe, i Mountolivea. - Zašto ga je slučaj naveo na to fatalno ime? Kao da je ono naelektriziralo Narouza i ispunilo ga novim, gotovo trijumfalnim očajem.
Mountolive - viknuo je dubokim glasom, gotovo zastenjao, i čujno zaškrgutao zubima; činilo se da će pobjesnjeti. No nije se pomaknuo, iako mu se ruka nesvjesno pomaknula prema dršku duga biča što ga je držao na krilu. - Britanska svinja! - zagrmio je žestoko, kao da pljuje te riječi.
Zašto to kažeš?
A tada se zbila, neočekivano i iznenadno, još jedna preobrazba, jer se Narouzovo cijelo tijelo opustilo i klonulo; podignuo je glavu, sada s lukavim izrazom na licu, pa rekao, smijuljeći se, gotovo šaptom. - Ti si mu prodao našu majku, Nessime. Znao si da ćeš time otjerati oca u grob.
Prevršio je mjeru. Nessim se bacio na njega, udarajući ga stisnutim šakama, izba- cujući grlene kletve na arapskom, jednu za drugom. No njegovi udarci nisu nimalo djelovali na golemo tijelo. Narouz se nije micao, nije ni pokušao skrenuti bratove udarce niti ih uzvratiti - barem je time poštovao starijeg brata. Nije se mogao prisiliti da ga i on udari, ali je jetko ponavljao, presavijen i smijući se pod uzaludnom kišom udaraca, jedne te iste riječi: - Ti si prodao našu majku!
Nessim ga je tukao sve dok mu bolni članci nisu pomodrjeli. Narouz se prignuo pod tim grozničavim nasrtajem, podnoseći ga s istim smirenim smiješkom plačljive gorčine, s likovanjem ponavljajući iste riječi istim uzbuđenim šaptom. - Prestani - vrisnuo je Nessim napokon, pa odustao, naslonio se na ogradu i skliznuo pod teretom iscrpljenosti niza stube sve do prvog odmorišta. Sav je drhtao. Zamahnuo je šakom prema tamnom liku i jedva suvislo izustio: - Sam ću otići Serapamounu. Vidjet ćeš tko je gospodar. - Narouz se samo prezirno zacerekao, ali nije ništa rekao.
Sredivši odjeću, Nessim je oteturao niza stubište u sada posve tamno dvorište. Njegov i Alijev konj bili su privezani na željezni stup pred velikim ulaznim vratima. Kad je uzjahao, još drhteći i mrmljajući, ispod lukova izjurio je upravitelj i povukao zasun da otvori vrata. Narouz je sada stajao, vidljiv samo pri žutom svjetlu dnevnog boravka u pozadini. Plamsaji neobuzdanog bijesa još su se kovitlali u Nessimovoj glavi – a s njima i neodlučnost jer je shvatio da se nije ni približio cilju koji je htio
postići, da se, štoviše, sve izjalovilo. S napola sročenom zamisli da ponudi šutljivu liku još jednu priliku za razgovor ili rapprochement,{83} ujahao je u dvorište i stao, pa pogledao gore u tamu. Narouz se pomaknuo.
Narouze - reče Nessim polako. - Ovo sam ti rekao jednom zauvijek. Vidjet ćeš tko će biti gospodar. Bilo bi od tebe pametno kad bi...
No tamni je lik uzvratio smijehom nalik na revanje.
Gospodar i sluga - viknuo je prezirno. - Da, Nessime. Vidjet ćemo. A sada... - Nagnuo se preko ograde, i Nessim je u tami čuo kako dugi bič klizi niza suhe daske poput kobre, a zatim paluca u mirnom sumračnom zraku dvorišta. Čuo se pucanj i prasak, kao da se sklapa nekakva golema mišolovka, i bič mu je odjednom naglo iščupao snop papirâ što ih je držao u ruci i razbacao ga po dvorištu. Narouz je po- novno prasnuo u smijeh koji je sada poprimio histeričan prizvuk. Nessim je osjetio toplinu udara na ruci, premda ga bič nije dotaknuo.
A sada idi - vikne Narouz, i bič je ponovno prošištao u zraku i prijeteći prasnuo iza sapi Nessimova konja. Nessim se uzdignuo na stremenima i još jednom šakom zaprijetio bratu, pa uzviknuo: - Vidjet ćemo!
No glas mu je bio slab, prigušen kletvama koje su mu se rojile u mislima. Podbo je konja i naglo se okrenuo, pa prignut u sedlu odgalopirao iz dvorišta takvom sili- nom da je kameni prag zaiskrio. Odjahao je natrag do gaza gdje je ostavio automobil, poput luđaka, lica iskrivljena od jarosti; no, dok je jahao puls mu se usporio, a srdžba pretočila u silno gađenje od kojega su mu se misli polako motale poput zmije otrovnice. Obuzeli su ga i neočekivani valovi kajanja, jer je sada nešto bilo ne- popravljivo oštećeno, nepopravljivo slomljeno u željeznom obruču obiteljskih odno- sa. Lišen autoriteta na koji je kao stariji sin imao pravo prema feudalnom sustavu ži- vota, odjednom se počeo osjećati kao izgubljeni sin, gotovo kao siroče. U srži njego- ve srdžbe krila se i krivnja; osjećao se nečistim, kao da se okaljao u tom neočekiva- nom okršaju sa članom svojega roda. Polagano se odvezao u grad dok su mu se obra- zima slijevale suze potaknute novom iscrpljenošću, novim samosažaljenjem.
Začudo, na neki je način, neobjašnjivo, predvidio taj nepopravljivi raskid s bra- tom - naslutio ga je i bojao ga se od prvih diskretnih Serapamounovih riječi. Raskid je iznova oslobodio duh dužnosti i odgovornosti prema idejama koje je sam po- taknuo i kojima je sada morao služiti. U tom bi slučaju teoretski trebao biti spreman odbaciti Narouza, odreći ga se, onemogućiti ga, po potrebi ga i... ! (Naglo je stisnuo kočnicu, zaustavio automobil, i ostao sjediti gunđajući. Po stoti put odagnao je tu po- misao iz glave. No priroda njegova pothvata trebala bi biti jasna svakome u slič- noj situaciji. Nije nikada shvatio Narouza, razmišljao je sjetno. Doduše, ne mora se nekoga razumjeti da bi ga se voljelo. Njegov utjecaj nije zapravo bio dubok, nije se temeljio na razumijevanju: temeljio se na konvencijama obitelji kojoj su obojica pri-

padali. A sada je veza odjednom puknula). Bolnim je šakama lupio po upravljaču i uzviknuo: - Neću mu nikada nanijeti zlo.
Oslobodio je spojku, stalno ponavljajući »nikada« u mislima. No znao je da je i ta odluka slabost, jer je njegova ljubav naudila njegovu idealu dužnosti. No tada mu je u pomoć priskočio alter ego s umirujućim formulacijama poput: - Sve to nije tako ozbiljno. Naravno, morat ćemo privremeno raspustiti pokret. Možemo izolirati i izbaciti toga... fanatika. - Dotada nije nikada potpuno shvatio koliko voli toga mrsko- ga brata, opsjednutoga snovima čija je vjerska poetičnost dodijelila njihovu Egiptu novu, idealnu budućnost. - Moramo nastojati utjeloviti okvir vječnosti u pri- rodi ovdje na zemlji, u našim srcima, u ovom našem Egiptu. - Tako je govorio Naro- uz, uz mnoge druge stvari, u krnjem prijepisu što ga je dao izraditi Serapamoun. - Moramo se ovdje na zemlji boriti protiv svjetovne nepravde, a u svojim srcima pro- tiv nepravde božanstva koje poštuje samo borbu čovjeka kako bi ovladalo njegovom dušom. - Jesu li to bila samo Taorina mahnitanja ili pak dio nekakva zajedničkog sna o kojemu je govorio zaslijepljeni fanatik? Sjetio se i drugih riječi, ukrašenih veli- čanstvenošću poezije. - Voditi znači biti vođen; ali i vođa i vođeni moraju imati bo- žansku svijest o svojoj ulozi, o svom sudjelovanju u Božanskom. Blato se Egipta diže i guši nam pluća, pluća kojima zazivamo živoga Boga.
Odjednom mu se pred očima ukazala slika iskrivljenoga lica, zadihana glasa ko- jim je Narouz, toga prvoga dana svoje opsjednutosti, zazvao božanski duh da ga po- hodi s objavom istine. - Meded! Meded!{84} - Zadrhtao je. A tada mu je polako sinulo da je Narouz, paradoksalno, imao pravo kad je želio uspaliti uspavanu volju - jer je vidio svijet ne toliko kao političku šahovsku ploču koliko kao Bilo koje kuca unutar neke više volje koju je mogla prizvati i utjeloviti samo poezija psalama. Probuditi ne samo poticaje predmozga s njegovim ograničenim izražajnim mogućnostima već i uspavanu ljepotu iza njega - pjesničku svijest koja smotana poput opruge leži u sva- čijem srcu.
Pomisao ga je prestrašila, jer je odjednom shvatio da bi njegov brat mogao biti vjerski vođa, ali ne u sadašnjim okolnostima, vremenu i mjestu - barem je njih Nessim mogao prosuditi. Bio je čudo prirode, ali su njegove moći pale na jalovo tlo koje ih nikada neće moći hraniti, koje će ih, štoviše, zauvijek ugušiti.
Stigao je do kuće, ostavio automobil pred vratima ograde i potrčao uza stube, po tri stube odjedanput. Iznenada ga je spopao jedan od uobičajenih napadaja proljeva i povraćanja koji su posljednjih tjedana postali i prečesti. Brzo je prošao pored Justine koja je širom otvorenih očiju ležala na krevetu s upaljenom svjetiljkom za čitanje i partiturom klavirskog koncerta na prsima. Nije se pomaknula, već zamišljeno pušila i samo tiho izustila: - Tako si se brzo vratio. - Nessim je uletio u kupaonicu te isto- dobno otvorio pipu na umivaoniku i tuš kako bi prigušio zvuk povraćanja. Zatim je s gađenjem zbacio odjeću kao da skida prljave zavoje, pa stao pod tuču vrela tuša da

ispere sve sramote koje su mu preplavile um. Znao je da će ga zamišljeno slušati, za- mišljeno pušiti, pravilnim pokretima kao njihalo, čekajući da progovori, ispružena pod policom s knjigama i maskom koja joj se podrugljivo smiješila sa zida. Zvuk je vode zatim utihnuo, i čula ga je kako se snažno briše ručnikom.
Nessime - pozvala ga je tiho.
Propalo je - viknuo je odmah. - On je posve lud, Justine, nisam mogao ništa izvući iz njega. Užas!
Justine je i dalje šutke pušila gledajući zavjese. Soba je sva odisala mirisom vrhovnika koji je gorio u velikoj vazi za ruže pokraj telefona. Spustila je partituru uz krevet. - Nessime - javila se promuklim glasom koji je tako zavolio.
Da.
Razmišljam.
Izišao je smjesta iz kupaonice, mokre i raščupane kose, bosonog, u žutom svile- nom kućnom ogrtaču, ruku zakopanih duboko u džepove, sa zapaljenom cigaretom u kutu ustiju. Polako se uzšetao uz podnožje kreveta, a zatim rekao: - Sva ta nelagoda potječe od moje bojazni - naglasio je promišljeno - da ćemo mu možda morati nani- jeti zlo. No, ako nas i ugrozi, ne smijemo mu nikada nanijeti zlo, nikada. To sam re- kao samom sebi. Sve sam promislio. Možda ćemo time iznevjeriti dužnost, ali nam to mora biti jasno. Tek tada ću se smiriti. Slažeš li se sa mnom?
Pogledao ju je još jednom sa čežnjom, očima svoje mašte. Ležala je ondje kao da lebdi na tamnom damastnom prekrivaču izvezenom srebrom i zlatom, prekriženih ruku i nogu poput kipa, i promatrala ga tamnim očima. Na čelu joj se smotao tamni uvojak. Ležala je pod tibetanskom maskom osvijetljenih očnih jabučica, u tišini sobe koja je čuvala (ako zidovi imaju uši) njihove najtajnije odluke. Iza nje sjali su na po- licama hrptovi knjiga što ih je skupila, iako ih nije sve pročitala. (Koristila se njiho- vim tekstovima kao znamenjima za proricanje budućnosti, prelistavala stranice i na- sumce upirala prst u neki citat - to nazivaju »bibliomantijom«). Bilo je tu Scho- penhauera, Humea, Spenglera i, začudo, nekoliko romana, uključujući tri Pursewardenova. Njihovi uglačani uvezi odražavali su svjetlo svijeća. Nakašljala se, ugasila cigaretu i mirnim glasom rekla: - Mogu mirno prihvatiti sve što kažeš. U ovom trenutku ova tvoja slabost opasnost je za nas oboje. Osim toga, svi smo, osobi- to Balthazar, zabrinuti za tvoje zdravlje. Čak i ljudi koji ništa ne opažaju, poput Darleyja, počinju to zamjećivati. To nije dobro. - Glas joj je bio sabran i tih.
Justine. - Preplavilo ga je divljenje prema njoj. Prišao joj je i sjeo na krevet, i žestoko je zagrlio. Oči su mu sjale novim zanosom, novom zahvalnošću. - Tako sam slab - reče.
Pružio se do nje, stavio ruke pod glavu i ležao, razmišljajući u tišini. Dugo su tako ležali jedno do drugoga, ništa ne govoreći. Na posljetku je rekla:
Darley je večeras došao na večeru i otišao neposredno prije tvojega dolaska. Re- kao mi je da se sva veleposlanstva sljedećeg tjedna pakiraju i vraćaju u Kairo. Mo- untolive se neće vratiti u Aleksandriju prije Božića. To je i za nas prilika da se odmo- rimo i oporavimo. Rekla sam Selimu da sljedećeg tjedna odlazimo u Abousir na mje- sec dana. Sada se moraš odmoriti, Nessime. Možemo plivati i jahati u pustinji i ni o čemu razmišljati, čuješ li me? Poslije nekog vremena pozvat ću Darleyja da nas posjeti i ostane malo kod nas, pa ćeš moći još s kim razgovarati osim sa mnom. Znam da ti se sviđa i da ti je ugodno u njegovu društvu. To će nam i jednom i drugom koristiti. Ja se mogu od vremena do vremena vratiti ovamo i provesti ovdje jedan dan, da vidim što se događa... što misliš o tome?
Nessim tiho zastenje i okrene glavu. - Zašto? - prošapta Justine iskrivljenih usta. - Zašto to činiš?
Duboko je uzdahnuo. - Nije zbog onoga što misliš. Znaš koliko mi se on sviđa i kako se dobro slažemo. Smeta mi samo pretvaranje, vječna gluma kojoj moramo pri- bjeći, pa i s prijateljima. Kad samo ne bismo morali nastaviti glumiti, Justine!
No tada je zamijetio kako ga ona promatra širom otvorenih očiju, izrazom koji je pokazivao nešto nalik na strah ili malodušnost. - Ah - rekla je zamišljeno, pa tužno, a zatim sklopila oči - ah, Nessime! Tada ne bih znala tko sam.
* * * *
Dvojica su muškaraca sjedila u toplom stakleniku, šutke se gledajući preko prekrasne šahovske ploče s bjelokosnim figurama - u ozračju savršena druženja. Mountolive je taj šah dobio od majke za dvadeset i prvi rođendan. Dok su sjedili, pokatkad bi naglas razmišljali, rastreseno. Nije to bio razgovor već jednostavno razmišljanje naglas, zajedništvo duhova doista zaokupljenih velikom strategijom šaha: nuspro- izvod prijateljstva ukorijenjenog u plodnim šutnjama kraljevske igre. Balthazar je govorio o Pursewardenu. - Smeta mi to njegovo samoubojstvo. Kao da mi je pro- maklo ono glavno. Mislim da je to bio izraz prezira prema svijetu, prezira prema po- našanju svijeta.
Mountolive naglo digne glavu. - Nije, nije. Sukob između dužnosti i privrženosti.
Zatim je brzo dodao: - No ne mogu ti ništa posebno reći. Kada dođe njegova sestra, reći će ti možda, možda, ako može. - Zašutjeli su. Balthazar je uzdahnuo i rekao: - Golu i besramnu istinu. To je sjajan izraz. No, uvijek je vidimo onakvu kakvom se ona čini, nikada kakva ona jest. Svatko ima svoje tumačenje.
Ponovno duga šutnja. Balthazar loquitur,{85} zamišljeno, sam sebi. - Ponekad čovjeka zateknu kad se pretvara da je Bog, pa ga čeka gorka pouka. Eto, mrzio sam Dmitrija Randidija, ali ne i njegovu prekrasnu kćer; no, da ga ponizim (bio sam pre- rušen u ciganku na pokladnom plesu) čitao sam joj iz dlana. Sutradan će, rekao sam joj, doživjeti nešto što ni po koju cijenu ne smije propustiti; naići će na muškarca
kako sjedi pod ruševinama tornja u Taposirisu. »Nećeš ništa govoriti«, rekao sam,
»već ćeš mu se odmah baciti u naručje, zatvorenih očiju. Ime mu počinje s L, prezi- me s J.« (Zapravo sam i pomislio na jednog posebno odvratnog mladića s tim inicija- lima koji je bio na plesu s druge strane ulice kod Cervonijevih. Bezbojne trepavice, surla, kosa boje pijeska.) Cerekao sam se kad mi je povjerovala. Pošto sam joj izre- kao to proročanstvo - svi vjeruju u ciganske priče, a sa svojim tamnim licem i ku- kastim nosom bio sam savršena Ciganka - pošto sam to sredio, otišao sam preko uli- ce i potražio L.J.-a, pa mu rekao da imam poruku za njega. Znao sam da je praznovjeran. Nije me prepoznao. Rekao sam mu kakvu bi ulogu trebao odigrati. Opako, zlobno, vjerojatno. Htio sam samo naljutiti Randidija. I sve je ispalo kako sam planirao. Jer lijepa je djevojka poslušala ciganku i zaljubila se u tog pjegavog žapca slamnate kose. Ne može se zamisliti neprikladnija sprega. No to sam htio - da Randidi poskoči! Što se i dogodilo, a ja sam uživao u svojoj duhovitosti. On je, na- ravno, zabranio brak. Ljubavnici - koje sam ja izmislio, moji ljubavnici - rastali su se. Zatim se Gaby Randidi, ta prekrasna djevojka, otrovala. Možeš sebi zamisliti kako sam se tada osjećao pametnim. Udarac je narušio zdravlje njezina oca, pa ga je na posljetku svladala neurastenija (koja u obitelji nije bila nikada duboko ispod površine). Prošle jeseni našli su ga kako visi na brajdi na kojoj rodi najpoznatija loza u gradu i od koje...
U tišini koja je uslijedila mogle su se zatim čuti njegove riječi: - Još jedna od pri- ča iz našega nemilosrdnoga grada. No, šeh, ako se ne varam...

XIII.

S prvim rominjanjem jesenske kišice Mountolive se ponovno našao u zimskom sje- dištu u Kairu, još uvijek bez ikakve kapitalne političke odluke; London je šutio o otkrićima iz Pursewardenova oproštajnog pisma i bio je, po svemu sudeći, skloniji suosjećati sa šefom misije čiji su potčinjeni, kako se pokazalo, bili dvojbene vrijed- nosti, negoli ga kritizirati ili podvrgnuti cijelo pitanje temeljitom ispitivanju. Možda je taj osjećaj bio najbolje izražen u dugom i pompoznom pismu u kojem je Ke- nilworth izrazio sklonost da se raspravi o toj tragediji, uvjeravajući kako su svi »u Officeu« tužni, ali ne i iznenađeni. Pursewardena su oduvijek smatrali prilično outré,
{86} nije li tako? Po svemu sudeći, takav se ishod odavno mogao naslutiti. »Svojim šarmom« - pisao je Kenilworth dostojanstvenim proznim stilom namijenjenim ta- kozvanim uravnoteženim procjenama - »nije mogao prikriti svoje nastranosti. Nema
potrebe za pojašnjenjem osobnog dosjea koji sam Ti bio pokazao. Requiescat in pace.{87} No, suosjećamo s Tobom zbog toga što si na lojalan način odbacio sve te momente kako bi mu pružio još jednu priliku u veleposlanstvu u kojemu je njegovo ponašanje već bilo nepodnošljivo, a mišljenja nezdrava.« - Mountolive se vrpoljio dok je čitao; no njegova se odvratnost nerazborito miješala s pritajenim olakšanjem, jer je vidio kako iza tih momenata čuče sjene Nessima i Justine, odmetnikâ.
Nerado je napuštao Aleksandriju samo zato što ga je još mučio neriješeni problem Leile. Bojao se novih misli kojima se morao baviti s obzirom na nju i njezin mogući udio u zavjeri - ako je zavjere bilo - pa se osjećao poput zločinca koji krije još ne- otkriveno djelo. Ne bi li bilo bolje da joj se nametne - da jednoga dana stigne nena- javljen u Karm Abu Girg i pokuša iz nje izmamiti istinu? Nije to mogao učiniti. Hra- brost ga je izdala u tom trenutku. Skrenuo je misli sa zloslutne budućnosti i spakirao se s mnogo uzdaha za put, odlučivši ponovno uroniti u mlaku struju društvenih aktivnosti kako bi se rastresao.
Sada mu se prvi put suhoparnost njegove službene dužnosti učinila gotovo ugod- nom, gotovo zamamnom. Bila je istodobno lijek protiv vremena i protiv bolova, pa se prepustio propisanom krugu zabava s velikom koncentracijom i pažnjom, te su djelovale gotovo poput droge. Nije još nikada zračio takvim proračunatim šarmom, takvom obzirnom pozornošću za trice, pretvarajući ih u izraze društvene udvornosti. Počela ga je salijetati cijela kolonija gnjavatora. Tek poslije nekog vremena počelo se zamjećivati koliko je i kako brzo ostario, i pripisivati promjenu neprekidnim uži- cima kojima se odavao s takvim mahnitim oduševljenjem. Kakve li ironije! Popu- larnost se širila oko njega u valovima. No tada mu se počelo činiti da se iza privlač- ne, nehajne maske koju je izlagao svijetu krije samo posve novi strah i neizvjesnost. Odrezan na taj način od Leile, osjećao se izvlaštenim, poput siročeta. Ostao mu je samo gorki lijek njegovih dužnosti za koje se očajnički pripio.
Budeći se ujutro na zvuk zavjesa što ih je odmicao njegov butler - polako i s poštovanjem kao da su zavjese na Julijinoj grobnici - zatražio bi novine i pažljivo ih čitao birajući na poslužavniku s doručkom propisane delikatese na koje ga je pri- viknuo njegov život. No, već je nestrpljivo čekao kucanje na vratima koje će najaviti dolazak njegova mladoga, bradatog trećeg tajnika s knjigom ugovorenih rastanaka i ostalih obveza njegova posla. Uzbuđeno bi se nadao da će mu dan biti ispunjen, pa je gotovo osjećao tjeskobu u rijetkim prilikama kad ga je čekalo malo obveza. Naslo- nivši se na jastuke i obuzdavajući nestrpljivost, slušao je Donkina kako čita popis dnevnih obveza tonom osobe koja obredno recitira Vjerovanje. Dosadne kao i uvi- jek, te su službene obveze odzvanjale u Mountoliveovu uhu poput obećanja, recepta protiv dosade i nelagode. S tjeskobnim sladostrašćem slušao je glas koji je recitirao:
U jedanaest, posjet Rahad-paši radi predaje aide-mémoirea{88} o ulaganju britanskih državljana. Ured ima podatke. Zatim sir John i Lady Gilliatt dolaze na ručak. Errol ih
je dočekao na aerodromu. Da, poslali smo joj cvijeće u hotel. Danas će u jedanaest potpisati knjigu. Kći se loše osjeća, i to je malo poremetilo razmještaj za stolom, no kako već imate Haida-pašu i američkog ministra, uzeo sam sebi slobodu da ubacim Errola sa suprugom; time je placement{89} riješen. Nisam se morao posavjetovati s protokolom jer je sir John ovdje u privatnom posjetu... to je javno objavljeno u tisku.
Odloživši sve memorandume, prekrasno otipkane na debelom papiru s ukrasnim zaglavljem, Mountolive je upitao: - Je li novi chef nešto vrijedi? Mogao bi mi ga kasnije poslati u moj ured. Znam jedno omiljeno jelo Gilliattovih.
Donkin kimne i hitro napiše bilješku, pa nastavi tihim glasom: - U šest, koktel u čast sir Johna kod Haida-paše. Prihvatili ste poziv na večeru u talijanskom vele- poslanstvu, u čast signora Maribora. Bit ćete u vremenskom škripcu.
Presvući ću se ranije - odvrati Mountolive zamišljeno.
Imam ovdje nekoliko bilješki, napisanih vašom rukom, koje nisam mogao posve odgonetnuti, gospodine. U jednoj se spominje Bazar mirisâ, perzijski jorgovan.
Dobro, da. Obećao sam lady Gilliatt da ću je odvesti onamo. Sredite prijevoz za taj posjet, molim vas, i javite im da dolazim. Poslije ručka... recimo u tri i trideset.
Tu je i bilješka na kojoj piše »darovi kod ručka«.
Ah, da - odgovori Mountolive. - Postajem pravi istočnjak. Znate, sir John mogao bi nam biti vrlo koristan u Londonu, u Foreign Officeu, pa smatram da bih se trebao potruditi kako bi mu ovaj posjet ostao u što boljem sjećanju, poznavajući njegove interese. Otiđite, molim vas, u »Kardu« u Sulejman-pašinoj ulici i nabavite mi par onih malih kopija statueta Tel Al Aktar, onih obojenih. Bio bih vam vrlo zahvalan na tome. To su dražesne igračke. I pobrinite se da ih umotaju s posjetnicom i stave uz njihove tanjure. Hvala vam.
Ponovno sam, pijuckao je čaj i duševno se pripremio za prenatrpani dan koji se pružao pred njim, bogat zabavom, pa neće biti mjesta za mučna samoispitivanja. Okupao se i odjenuo, polako, promišljeno, usredotočujući misli na izbor odjeće koja će odgovarati njegovu službenom prijepodnevnom posjetu, pažljivo vežući kravatu pred zrcalom. - Morat ću ubrzo korjenito promijeniti život, razmišljao je, jer ću se inače potpuno isprazniti. Kako bi se to najbolje moglo postići? - Negdje u sponi uzroka i posljedice otkrio je šuplji prostor koji se u njegovim mislima kristalizi- rao oko riječi »društvo«. Ponovio ju je naglas sam sebi u zrcalo. Da, tu je bio ne- dostatak. Morat ću nabaviti psa, pomisli, pomalo raznježeno, da mi pravi društvo. Barem ću se za nekoga brinuti. Mogu ga voditi u šetnju uz Nil... Zatim se nasmiješio toj apsurdnoj pomisli. Ipak, tijekom uobičajenoga jutarnjeg obilaska odjelâ Vele- poslanstva, zavirio je u Ured i vrlo ozbiljno upitao Errola koji su psi najbolji kao kućni ljubimci. Zapodjenuli su dug i ugodan razgovor o raznim pasminama i odlučili da bi nekakav foksterijer bio najprikladniji kućni ljubimac za neženju. Foksterijer!
Ponovio je tu riječ prelazeći odmorište na stubištu na putu prema atašeima, smiješeći se vlastitoj gluposti. - Što li još!
Tajnica mu je uredno naslagala dokumente u odgovarajuće košarice i postavila crvene torbe za otpremu spisa uza zid; jedna jedina spirala električne pećice održava- la je u uredu srednju temperaturu, pogodnu za rutinske dnevne poslove. Prihvatio se s pretjeranom pažnjom telegramâ i koncepata odgovora koje su već izdiktirali njego- vi mlađi suradnici. Iznenadio se ustanovivši da cijepa i mijenja fraze, tu i tamo obrće redoslijed u rečenici, dodaje bilješke; to je bilo nešto novo, jer nije nikada pokazivao posebnu revnost što se tiče službenog engleskog; štoviše, bojao se silne preopširnosti s kojom je morao sastavljati spise dok je i sam bio niži činovnik, pod ministrom koji je sebe smatrao stilistom... ima li uopće iznimaka u Vanjskim poslovima? Nema. Nije nikada postavljao velike zahtjeve u tom pogledu, ali je sada nasilna koncentraci- ja, s kojom je živio i radio, počela rađati niz nametljivih pedanterija koje su počele pomalo živcirati marljivog Errola i njegovo osoblje. Premda je to znao, Mountolive je bio nepopustljiv; kritizirao je, gnjavio i mijenjao tekstove premda je znao da su već dovoljno dobro napisani, služio se velikim Oksfordskim i Skeatovim rječnikom - baš kao nekakav cjepidlački srednjovjekovni učenjak. Zapalio bi cigaru i zamišljeno pušio dok je ispravljao i brisao po marmoriranom papiru.
U deset sati začulo se uobičajeno dobrodošlo zveckanje šalica i tanjurića, i Bohn, stražar iz Ureda, ukazao se na vratima, pomalo nespretan, sa šalicom juhe i tanjurom prepečenca, objavivši time ugodni predah. Mountolive se opustio u naslonjaču četvrt sata dok je pijuckao juhu, zureći u bijeli zid ukrašen neutralnim japanskim grafika- ma, standardnim uresom što ga Ministarstvo javnih radova bira za veleposlaničke urede. Ubrzo će se morati pozabaviti poštom iz Palestine; već su je sortirali u Arhi- vu: kao da je vidio teške platnene vreće na podu, razjapljenih otvora, činovnike kako hitro sortiraju poštu na stolovima prekrivenima zelenom čohom, tajnice iz raznih odjela kako strpljivo čekaju iza drvene ograde na svoj dio plijena... Toga jutra, dok je čekao, naslutio je nekakvu neugodnost, jer se Maskelyne još nije oglasio. Nije ni potvrdio, a kamoli komentirao Pursewardenovo posljednje pismo. Pitao se zašto.
Začulo se kucanje na vratima, i u sobu je ušao Errol, plahim i nespretnim hodom, kao obično, s omašnom, impresivno zapečaćenom i adresiranom omotnicom. - Od Maskelynea, gospodine - rekao je, i Mountolive se digne i protegne glumeći bez- brižnost. - Dragi Bože! - reče, važući paket u ruci prije negoli ga je vratio Errolu. - Ovo je, znači, donio golub pismonoša, ha? Pitam se što li je? Izgleda poput romana, zar ne?
Da, gospodine.
Pa, otvorite ga, mladiću. - (Preuzeo je od sir Louisa mnoge pomalo staračke pokroviteljske navike, tužno je zamijetio; morat će ispraviti tu naviku prije negoli
postane prekasno).
Errol je nespretno otvorio golemu omotnicu nožem za papir. Na stol između njih ispao je debeli fascikl i snop fotokopija. Mountolive je u sebi ustuknuo kad je pre- poznao uglati rukopis vojnika na popratnom listu s krunom. - Što li je to? - reče i sjedne za stol. - Gospodine veleposlaniče - ostatak je bio besprijekorno otipkan garmondom.{90} Errol je znatiželjnim prstom preokretao uredno pričvršćene fotokopi- je, čitajući ovdje i ondje pokoju riječ, i tiho zviždukao. Mountolive je čitao:

Gospodine veleposlaniče,
uvjeren sam da će Vas zanimati priloženi podaci, koje je nedavno otkrio moj odjel ti- jekom niza opsežnih istraga ovdje u Palestini.
U stanju sam pružiti Vam vrlo velik dio detaljne korespondencije koju su posljed- njih nekoliko godina vodili Hosnani, predmet mog prvobitnog, privremeno zadrža- nog dokumenta, i takozvani židovski ilegalni borci u Haifi i u Jeruzalemu. Jedan pogled na ta pisma trebao bi uvjeriti svaku objektivnu osobu da sam u svojoj prvo- bitnoj ocjeni toga gospodina pogriješio smatrajući ga umjerenim. Količine oružja i streljiva, podrobno navedene u priloženom opisu, doista su znatne, pa bi se Mandatne vlasti trebale ozbiljno uznemiriti. Poduzimaju se sve mjere kako bi se loci- rala i zaplijenila ta velika skladišta, premda dosada s malo uspjeha.
Naravno, ovo još jednom potiče, i to mnogo hitnije, političko pitanje kako riješiti toga gospodina. Kao što znate, moje je prvobitno gledište bilo da bi pravodobna riječ Egipćanima riješila slučaj. Sumnjam da bi i Memlik-paša htio ugroziti anglo-egi- patske odnose i novostečenu slobodu Egipta odbijanjem da nešto poduzme kad bi se primijenio pritisak. Ne bismo se trebali ni posebno raspitivati o metodama koje bi on mogao primijeniti. Barem bi naše ruke bile čiste. No, očito je da Hosnanija treba za- ustaviti - i to brzo.
Kopiju ovog dokumenta šaljem Ministarstvu rata i Foreign Officeu. Londonska kopija odlazi avionskom poštom s hitnom osobnom porukom povjerenika ministru vanjskih poslova, pozivajući ga da hitno poduzme mjere u tom smislu. Nedvojbeno ćete do kraja tjedna dobiti reakciju iz Londona.
Primjedbe o pismu g. Pursewardena, čiju ste mi kopiju poslali, čine mi se suvišni- ma u ovom trenutku. Prilozi ovom memorandumu dovoljno sve objašnjavaju. Jasno je da se nije mogao suočiti sa svojom dužnošću.
Vaš najpokorniji sluga, brigadir Oliver Maskelyne

Obojica su istodobno uzdahnuli i pogledali se. - Pa - javi se Errol na posljetku,
premećući sjajne fotokopije žudnim prstom. - Konačno imamo nedvojbene dokaze. - Sjao je od zadovoljstva. Mountolive malodušno odmahne glavom i zapali još jednu cigaru. - Samo sam preletio pisma, gospodine - nastavi Errol - ali svako nosi Hosna- nijev potpis. Naravno, sva su napisana pisaćim strojem. Vjerojatne ćete ih htjeti na miru proučiti, pa ću se povući na jedan sat sve dok me ne zatrebate. Je li to sve?
Mountolive gurne prstom veliki snop papira, obuzet mučninom i osjećajem preza- sićenosti, pa bez riječi kimne.
U redu - reče žustro Errol i okrene se. Kad je stigao do vrata, Mountolive je smogao glasa, premda mu je u vlastitim ušima zvučao promuklo i klonulo. - Errole - reče - još nešto. Pošaljite Londonu poruku da smo primili Maskelyneov memo- randum i da smo au courant.{91} Kažite da čekamo upute. - Errol kimne i povuče se unatraške u hodnik. Mountolive se smjestio za stolom i bacio rastresen i žučljiv pogled na kopije. Polagano je pročitao jedno ili dva pisma, gotovo kao da ih ne razu- mije, a tada mu se odjednom zavrtjelo u glavi. Činilo mu se da se zidovi sobe pola- gano sklapaju oko njega. Duboko je disao kroz nos čvrsto sklopljenih očiju. Prsti su mu nehotice zabubnjali po bugačici, oponašajući sinkopirani ritam malih arapskih bubnjeva, uzbudljivi izlomljeni ritam kakav se mogao čuti svake večeri kako dopire preko voda Nila s neke udaljene brodice. Dok je sjedio i otkucavao taj nametljivi egipatski plesni ritam, sklopljenih očiju poput slijepca, stalno se pitao: - A što bi se sada trebalo dogoditi?
Ali, što bi se uopće moglo dogoditi?
Poslijepodne mogu očekivati telegrafski poziv na akciju - promrmlja. Upravo mu je stoga njegova dužnost bila tako korisna potpora. Unatoč unutarnjoj zabrinu- tosti, dopustio joj je da ga povuče, da povuče njegovu zabludjelu pažnju poput psa na uzici. Cijelo jutro imao je razmjerno mnogo posla. Objed je potpuno uspio, a neoče- kivani posjet Bazaru mirisa dokazao je njegov dar za sjajno i pažljivo gostoprimstvo. Kad je sve završilo, prilegao je pola sata u spavaćoj sobi s navučenim zavjesama, pi- juckajući čaj i, kao i obično, zapodijevajući sa sobom razgovor koji je uvijek poči- njao istom frazom: - Bih li radije bio glupan ili snob... je li to pitanje? - Intenzitet sa- moprezira skrenuo mu je misli s Nessimova problema sve do šest sati, kad se Ured ponovno otvorio. Istuširao se hladnom vodom i presvukao pa izišao iz rezidencije.
Kad je stigao u ured, ugledao je upaljenu stolnu svjetiljku i Errola u naslonjaču. Dobrohotno se smiješio i držao ružičasti brzojav u ruci. - Upravo je stigao, gospodi- ne - reče i preda ga svom šefu kao da mu daje buket cvijeća što ga je nabrao posebno za njega. Mountolive se glasno nakašljao, trudeći se da tim fizičkim činom istodobno razbistri misli i pažnju. Bojao se da bi mu prsti mogli zadrhtati bude li držao brzojav u ruci, pa ga je promišljeno spustio na bugačicu, zario ruke u džepove na hlačama i sagnuo se da ga prouči, pokazujući samo (nadao se) uljudnu bezbrižnost. - Prilično je
jasan, gospodine - izusti Errol s nadom kao da hoće pobuditi iskru oduševljenja i kod svoga šefa. No Mountolive ga je dvaput pročitao, polako i zamišljeno, i tek tada po- dignuo pogled. Odjednom je osjetio silnu potrebu da ode u nužnik. - Moram se po- piškiti - rekao je užurbano i praktički izgurao mlađega muškarca kroz vrata. - Sići ću malo kasnije i porazgovarati o tome. Premda mi se čini posve jasnim. Morat ću sutra nešto poduzeti. Za minutu, ha? - Errol je nestao razočarana lica. Mountolive je odju- rio u nužnik; koljena su mu drhtala. No za četvrt sata ponovno se sabrao pa je uspio lakim koracima sići stubištem u Errolov ured; ušao je tiho s brzojavom u ruci. Errol je sjedio za pisaćim stolom; upravo je bio spustio telefonsku slušalicu i smiješio se.
Mountolive mu je dodao ružičasti brzojav i utonuo u naslonjač, zlovoljno zamje- ćujući Errolove osobne potrepštine neuredno razbacane po stolu - kinesku pepeljaru oblikovanu poput sealyhamskog terijera, Bibliju, jastučić za pribadače, skupo na- livpero na nosaču od zelena mramora, olovni pritiskivač za papire u obliku Atenina kipa... Nered kakav se obično nalazi u košaricama sa šivaćim priborom postarijih gospođa; doduše, Errol se i ponašao poput postarije gospođe. Nakašljao se. - Eto, gospodine - reče Errol skidajući naočale. - Razgovarao sam s Protokolom i rekao im da biste sutra željeli razgovarati s ministrom vanjskih poslova o jednom vrlo hitnom pitanju. Pretpostavljam da ćete odjenuti odoru?
Odoru? - upita rastreseno Mountolive.
Svečana odora uvijek impresionira Egipćane.
Shvaćam. Da, valjda je tako.
Oni obično procjenjuju važnost onoga što im morate reći prema odjeći u kojoj to kažete. Donkin nam to stalno utuvljuje u glavu, i vjerojatno ima pravo.
Ima, mladiću. - (Eto! Ponovno ta starački pokroviteljska nota! Dovraga!)
I vjerojatno ćete morati potkrijepiti verbalni dio definitivnim aide-mémoireom. Morat ćete im dati sve podatke kako biste potkrijepili svoju tvrdnju, nije li tako, gospodine?
Mountolive žustro kimne. Odjednom ga je preplavio val mržnje prema Nessimu, tako nepoznat da ga je iznenadio. Naravno, ponovno je prepoznao korijene svog bije- sa - činjenicu da ga je prijateljeva nepromišljenost natjerala u takav položaj, prisilila da postupi protiv njega. U glavi mu se odjednom ukazao niz predodžbi - Nessim kako bježi iz zemlje, Nessim u zatvoru Hadra, Nessim u lancima, Nessim kako ga za stolom truje sluga... S Egipćanima se nije nikada bilo načistu. Svojemu su nezna- nju suprotstavljali suvišak gorljivosti koja je mogla uroditi svakakvim rezultatima. Uzdahnuo je.
Odjenut ću odoru, naravno - reče ozbiljno.
Ja ću sastaviti nacrt aide-mémoirea.
Vrlo dobro.
Trebao bih za pola sata dobiti točan termin.
Hvala vam. I, htio bih povesti Donkina sa sobom. Njegov je arapski mnogo bolji od mojega, i on može voditi zapisnik sastanka kako bi London dobio brzojav s potpunim izvještajem. Možete li mu reći da dođe k meni kad pogleda spis? Hvala.
Cijelo sljedeće jutro motao se po svojem uredu, površno premetao papire, prisilja- vao se na rad. U podne je stigao mladi bradati Donkin s otipkanim aide-mémoireom i viješću da je sastanak s Mountoliveom ugovoren sljedećeg dana u dvanaest i trideset. Zbog nervoznih crta lica i vodenastih očiju doimao se poput mladića s lažnom kozjom bradicom. Prihvatio je cigaretu i brzo otpuhivao, poput djevojke, ne udišući dim. - Pa - reče Mountolive sa smiješkom - da čujem vaše mišljenje o mojem spisu, molim vas. Errol vam je rekao...
Da, gospodine.
Što mislite o ovom... energičnom službenom prosvjedu?
Donkin duboko udahne i zamišljeno odgovori: - Dvojim da ćete u ovom trenutku uspjeti postići nekakve izravne mjere, gospodine. Otkako je Kralj obolio, napetosti i stresovi u Vladi izazvali su pravi kaos. Svi se boje jedan drugoga, svatko vuče na svoju stranu. Uvjeren sam da će se Nur suglasiti i doista potruditi kako bi naveo Memlika da postupi na temelju vašeg dokumenta... ali... - Zamišljeno je stisnuo usne oko cigarete. - Ne znam. Poznata vam je Memlikova prošlost. Mrzi Britaniju.
Mountolive je protiv volje osjetio kako mu se raspoloženje popravlja. - Dragi Bože - reče - nisam o tome tako razmišljao. Ali, oni ne mogu zanemariti prosvjed u ovom obliku. Na kraju krajeva, mladiću, to je praktički prikrivena prijetnja.
Znam, gospodine.
Doista ne vidim kako bi to mogli zanemariti.
Znate, gospodine, u ovom trenutku Kraljev život visi o niti. Mogao bi, na primjer, umrijeti večeras. Nije bio na sjednici Divana već gotovo šest mjeseci. Danas su svi opsjednuti ljubomorom, osobne antipatije i suparništva izbili su na površinu, i to svom snagom. Njegovom bi se smrću sve promijenilo, i svi to znaju. Nur najbolje. Usput, gospodine, čuo sam da ne razgovara s Memlikom. Bilo je ozbiljnih problema zbog mita što ga ljudi plaćaju Memliku.
Ali, Nur ne prima mito?
Donkin se sarkastično nasmiješi, te polako i sumnjičavo odmahne glavom. - Ne znam, gospodine - reče ukočeno. - Slutim da to svi čine i da bi to svi činili. Možda griješim. No, da sam na Hosnanijevu mjestu, svakako bih nastojao odgoditi postupak pozamašnim mitom Memliku. Njegova podložnost mitu je... gotovo legendarna u Egiptu.
Mountolive se svojski potrudio da odglumi srditost. - Nadam se da griješite - reče.
Zato što je Vlada Njegova Veličanstva čvrsto odlučila poduzeti određene mjere, a i ja sam tako odlučio. U svakom slučaju, vidjet ćemo, zar ne?
Donkin je još šutio i razmišljao, ozbiljna lica. Neko je vrijeme sjedio i pušio, a za- tim ustao i zamišljeno rekao: - Errol je rekao nešto što govori da je Hosnani znao kako smo prozreli njegovu igru. Ako je tako, zašto nije dao petama vjetra? Morao bi imati jasnu predodžbu o tome kako ćemo ga napasti, nije li tako? Ako se nije po- maknuo, znači da je uvjeren kako može na neki način držati Memlika u šahu. Samo glasno razmišljam, gospodine.
Mountolive je dugo zurio u njega. Trudio se da rasprši iznenadni i, kako mu se či- nilo, gotovo izdajnički osjećaj optimizma. - Vrlo zanimljivo - izusti na posljetku. - Moram priznati da nisam o tome razmišljao na taj način.
Osobno to ne bih nikada rekao Egipćanima - reče lukavo Donkin. Nije bio nesklon zadirkivanju svojega šefa. - Premda nije na meni da to kažem. Mislim da brigadir Maskelyne ima više načina za rješenje toga pitanja. Po mojem mišljenju, bilo bi nam pametnije da ostavimo diplomatske kanale na miru i jednostavno neko- me platimo da ustrijeli ili otruje Hosnanija. Stajalo bi manje od stotinu funti.
U redu, najljepša vam hvala - klonulo izusti Mountolive, i njegov je optimizam ponovno ustuknuo pred sumornim kovitlanjem poluobjašnjivih osjećaja na koje je, kako se činilo, bio vječno osuđen. - Hvala vam, Donkine. - (Donkin, pomislio je lju- tito, odvratno nalikuje na Lenjina kad govori o otrovu ili nožu. Trećim je tajnicima lako počiniti ubojstvo preko opunomoćenika.) Pošto je ponovno ostao sam, uzšetao se po zelenom sagu, rastrgan suprotnim osjećajima u kojima su se izmjenjivali nada i očaj. Što god je moralo uslijediti, bilo je sada neopozivo. Bio je vezan politikom, a ishod politike nije se mogao prosuđivati ljudskim mjerilima. Valjda bi mu to znanje trebalo omogućiti mudro mirenje sa sudbinom? Te je noći dugo ostao na nogama i slušao omiljenu glazbu s golema gramofona i pio više negoli je običavao. Od vreme- na do vremena sjeo bi za svoj klasicistički pisaći stol i nadnio pero nad list papira s grbom.
»Draga Leila, u ovom trenutku čini mi se važnije no ikada da Te vidim, i moram te zamoliti da svladaš svoj...
No, bili su to jalovi pokušaji. Gužvao je pisma i bacao ih sa žaljenjem u košaricu za papir. Što svladati...? Zar je sada počeo mrziti i Leilu? U pozadini njegove svijesti motala se pomisao, sada gotovo sigurno znanje, da je te grozne planove potaknula ona, a ne Nessim. Ona je bila pokretač. Ne bi li to trebao reći Nuru? Ne bi li to tre- bao reći svojoj vladi? Nije li bila vjerojatnija pretpostavka da je Narouz, koji je u obitelji bio sklon akciji, još dublje umiješan u zavjeru negoli sam Nessim? Uzdahnuo je. Kakvom se dobitku bilo tko od njih mogao nadati od uspješne židovske pobu-
ne? Mountolive je prečvrsto vjerovao u englesku mistiku, pa nije mogao potpuno shvatiti da bi netko mogao izgubiti vjeru u nju i u nadu, koju je pružala, u buduću si- gurnost, buduću stabilnost.
Ne, sve mu je to nalikovalo na puko bezrazložno ludilo, na tipični nepromišljeni poslovni pothvat s izgledom na veliku dobit! Baš tipično za Egipat! Polagano je mi- ješao svoj prezir s tom pomisli kao što se miješa posudica s gorušicom. Baš tipično za Egipat! Ipak, začudo, tako netipično za Nessima!
Te noći san mu nije dolazio na oči. Odjenuo je lagani ogrtač, više da se preruši negoli iz nekog drugog razloga, i otputio se na dugu šetnju uz rijeku kako bi smirio misli, budalasto žaleći što ga ne prati nekakav psić koji bi mu ispunio misli. Bio je izišao na vrata za poslugu, pa su se nakićeni kavas{92} i dva policajca iznenadili ugle- davši ga u dva sata ujutro kako pješke prilazi ulaznim vratima, a to se ne bi smjelo dopustiti nijednom veleposlaniku. Uljudno ih je pozdravio na arapskom i sam otklju- čao vrata rezidencije. Skinuo je ogrtač i polako se odvukao osvijetljenim pre- dvorjem, još praćen zamišljenim psom koji je posvuda ostavljao mokre otiske šapa na uglačanu parketu...
Uspinjući se prema spavaćoj sobi naišao je na svoj portret, koji je Clea bila završila, kako izgubljeno stoji uza zid na prvom odmorištu. Tiho je opsovao, jer ga je potpuno zaboravio; već ga je šest tjedana namjeravao poslati majci. Morat će poseb- no zabilježiti da ga ekspedit sutradan otpremi. Možda će im to izazvati teškoće s ob- zirom na veličinu, razmišljao je, ali ipak: inzistirat će na tome kako bi se riješio muke oko dobivanja izvozne dozvole za takozvano »umjetničko djelo«. (Portret to zacijelo nije bio.) No, otkako je jedan njemački arheolog ukrao mnogo egipatskih ki- pova i prodao ih europskim muzejima, vlada je bila vrlo osjetljiva na izlaz umjetnič- kih djela iz zemlje. Zacijelo bi mjesecima odgađali izdavanje dozvole i raspravljali o njoj. Ne, ekspedit Veleposlanstva mora se za to pobrinuti; majci će biti drago. Razmišljao je o njoj sa sentimentalnom grižnjom savjesti, zamišljao je kako sjedi do kamina u onom zasniježenom krajoliku. Dugovao joj je zaista dugo pismo. Ali, ne sada. - Kad sve ovo završi - reče i nehotice zadrhti.
Kad je legao u krevet, upao je u uski labirint plitkih i neokrepljujućih snova u ko- jima je lutao cijele noći: slike velike mreže jezerâ s jatima riba i oblacima divljih pti- ca, na kojima su se ponovno kretali mladenački likovi Leile i njega, uzbuđeni tihim udarcima vesala po vodi, isprekidanima ritmičnom jekom jednog jedinog malog bub- nja preko ljubičastoga noćnog krajolika; na rubovima sna kretao se još jedan čamac, obrisi čamca, sa dva lika u njemu - braća: obojica naoružana puškama dugih cijevi. Ubrzo će ga preteći; no, zagrijan toplim krugom Leilinih ruku, poput Antonija kod Akcija, nije mogao osjetiti nikakav strah. Nisu govorili, ili barem nije čuo ni- kakve glasove. Ćutio je samo poruke što su kolale između njega i žene u njegovu na- ručju - prenošene, kako se činilo, samo pulsiranjem krvi. Prevladali su govor i misli -
umanjeni likovi nezaboravljene, nežaljene prošlosti, sada beskonačno drage jer je bila nepovratno izgubljena. Duboko u snu znao je da sanja, i kad se probudio, ugle- dao je, s iznenađenjem i tjeskobom, tragove suza na jastuku. Doručkujući u skladu s ustaljenom navikom, odjednom mu se učinilo da ima temperaturu, ali toplomjer nije potvrdio njegovu pretpostavku. Stoga se nevoljko dignuo i, točan na sekundu, prikazao se u punoj formi Donkinu koji je nervozno šetkao po predvorju sa snopom papira pod rukom. - Eto - reče Mountolive i nehajno pokaže na odoru - evo me napo- kon.
Tiho su se odvezli crnim automobilom sa lepršavom zastavicom kroz grad u Mi- nistarstvo u kojemu ih je dočekao plašljivi Egipćanin, nalik na majmuna, izvan sebe od nelagodne revnosti i uznemirenosti. Svečana ga se odora očito dojmila, ali i činje- nica da ga posjećuju dva najbolja arabista Britanskog veleposlanstva. Blistao je i kla- njao se, automatski šireći ruke, obavio razmjenu formalne uljudnosti u skladu s uobi- čajenom praksom. Bio je to nizak, tužan muškarac s pokositrenom dugmadi za manšete i čupavom kosom. Uzvrtio se od želje da ugodi, da bude susretljiv, pa je lako prelazio u prijateljsko, gotovo bljutavo sentimentalno držanje. Oči bi mu lako zasuzile. Nametnuo im je obrednu kavu i ratluk kao da im tom gestom ispovijeda lju- bav. Stalno je brisao čelo i stalno se laskavo, pitekantropoidno smješkao. - Ah, vele- poslaniče - izustio je u sentimentalnom tonu kad su komplimenti ustupili mjesto poslu. - Vi dobro poznajete naš jezik i našu zemlju. Vjerujemo vam. - Parafrazirane, njegove su riječi značile: »Znate da je naša potkupljivost neiskorjenjiva, znak drevne kulture, stoga se ne osjećamo posramljenima u vašoj prisutnosti.«
Zatim je sjedio, sa šapama sklopljenima preko čistoga sivog prsluka, sumoran po- put fetusa u boci, dok je Mountolive podnosio svoj energični prosvjed i predavao spomenik Maskelyneove revnosti. Nur je slušao, tu i tamo sumnjičavo odmahivao glavom, a lice mu se izduljilo. Kad je Mountolive završio, ustao je i naglo rekao: - Naravno. Smjesta. Smjesta. - A zatim, kao da se iznenada našao u dvojbi, ponovno je nesigurno sjeo i počeo se igrati s dugmadi za manšete. Mountolive je ustajući uzdahnuo. - To je neugodna - reče - ali potrebna dužnost. Smijem li uvjeriti svoju vladu da će se to pitanje hitno riješiti?
Hitno. Hitno. - Čovječuljak je dvaput kimnuo i oblizao usne; ostavljao je dojam kao da baš ne razumije riječi koje upotrebljava. - Danas ću se sastati s Memlikom - dodao je nižim tonom. No boja mu se glasa promijenila. Nakašljao se i pojeo slatkiš otresajući šećer u prahu s prstiju svilenim rupčićem. - Da - reče. Opsežni dokument koji je ležao pred njim zanimao ga je (tako se barem činilo Mountoliveu) samo zato što su ga zbunjivale fotokopije. Takvo što još nije vidio. One su pripadale veli- kim stranim svjetovima znanosti i iluzije - svjetovima velike moći i odgovornosti - u kojima su živjeli zapadni narodi i iz njih povremeno silazili, odjeveni u veličanstve- ne odore, kako bi jednostavnim Egipćanima još više zagorčili život. - Da. Da. Da. -
ponovi Nur kao da želi učvrstiti i produbiti razgovor, uvjeriti posjetitelja u svoje do- bre namjere.
Mountoliveu se to uopće nije svidjelo; cijelom je tonu nedostajalo neposrednosti, svrhovitosti. U prsima mu se ponovno javio besmisleni osjećaj optimizma, pa je, kako bi sebe kaznio (i zato što je bio vrlo savjestan), nastavio i još malo pritisnuo su- govornika. - Ako želite, Nur, i ako me izričito ovlastite, spreman sam izložiti činjeni- ce i preporuke samom Memlik-paši. Samo recite. - Doduše, time je nadražio tanku, tek izraslu kožu protokola i nacionalnog osjećaja. - Veleštovani gospodine - reče Nur sa zaklinjućim smiješkom i gestom prosjaka koji salijeće bogataša - to ne bi bilo u skladu s pravilima. Jer ovo je unutarnje pitanje. Ne bi s moje strane bilo u redu kad bih pristao.
U tome je imao pravo, razmišljao je Mountolive dok su se obuzeti nelagodom vraćali u veleposlanstvo; u Egiptu više nisu mogli izdavati naloge onako kako je to nekoć činilo Visoko povjerenstvo. Donkin se, proučavajući prste, podrugljivo i za- mišljeno smiješio. Zastavica na hladnjaku automobila veselo je lepršala podsjećajući Mountolivea na treperenje trokutaste brodske zastavice Nessimova desetometarskog kutera dok presijeca vodu u luci... - Što mislite o ovom susretu, Donkine? - upitao je i spustio ruku na lakat bradata mladića.
Iskreno govoreći, gospodine, mučile su me dvojbe.
I mene, zaista. - Zatim je iz njega provalilo: - Ali, morat će poduzeti korake, jed- nostavno će morati; neću dopustiti da me samo tako otpreme. - (Razmišljao je: London će nam do temelja zagorčiti život ako mu ne damo nekakvu zadovoljštinu.) Ponovno ga je preplavila mržnja prema Nessimovu liku čije se lice - kao nekakvom dvostrukom trik-ekspozicijom - nekako stopilo sa sjetnim Maskelyneovim licem. Dok je prolazio hodnikom, ugledao je vlastito lice u velikom zrcalu između prozora i iznenadio se zamijetivši na njemu izraz razdražljivosti.
Toga je dana ustanovio kako je sve nagliji prema osoblju i posluzi u rezidenciji.
Počeo se gotovo osjećati progonjenim.

XIV.

Ako se Nessim usuđivao tiho smijati dok je proučavao poziv, ako je naslonio tu kiće- nu poruku na tintarnicu kako bi je bolje proučio, smijući se tiho i nelagodno - bilo je to zato što je razmišljao:
»Reći za nekoga da je bezobziran znači da je rođen s prirođenim obzirima na koje sada ne obraća pozornost. No, možemo li predočiti čovjeka koji je očito rođen bez savjesti? Rođen bez uobičajenih sklonosti duše? (Memlik.)«
Da, bilo bi ga lako predočiti kad bi bio bez nogu, bez ruku, slijep. No, određeni manjak žljezdane izlučine, dio duše koji nedostaje, pretvorio bi ga u predmet čuđe- nja, možda i sućuti. (Memlik.) Ima ljudi čiji su osjećaji raspršeni u pjeni, pa se usitne kao da su protisnuti kroz raspršivač; ima onih koji ih zamrzavaju, kojima srce trne; ima i onih koji su se rodili bez osjećaja vrijednosti, moralnih daltonista. Moćnici su često takvi, ljudi što se kreću u oneiričkom oblaku svojih postupaka koji su im pone- kad samima besmisleni. Je li Memlik bio takav? Nessim je prema njemu osje- ćao onakvu strasnu radoznalost kakvu entomolog osjeća prema neklasificiranom kukcu.
Pripalio je cigaretu. Ustao je i prošetao sobom, zastajkujući od vremena do vre- mena da pročita poziv i ponovno se u sebi nasmijao. Olakšanje je potisnulo tjeskobu, tjeskoba olakšanje. Dignuo je slušalicu i javio se Justini, tiho, vedrim glasom: - Brdo je došlo Muhamedu. - (Šifra za Mountolivea i Nura.) - Da, draga. Pravo olakšanje kad si siguran. Sva ta moja toksikologija i vježbanje pištoljem! Znam, sada izgleda glupo. Htio sam da se to upravo ovako dogodi, ali, naravno, treba biti oprezan. Eto, Muhamed je sada pod pritiskom, pa je porodio mišića u obliku poziva na vird.{93} - Čuo ju je kako se smije, ne vjerujući. - Molim te, mila - reče - pronađi što ljepši Kur’an i pošalji ga u ured. Ima ih nekoliko starih, s bjelokosnim koricama, u zbirci u biblioteci. Da, odnijet ću ga u Kairo u ponedjeljak: On mora svakako dobiti svoj Kur’an. - (Memlik.) Bilo je lako smijati se. Predah će biti samo privremen, no barem se zasada nije trebao bojati otrova ili tajnovitog lika koji vreba u uličici i koji bi mo- gao... Ne. Situacija je obećavala korisnu odgodu.
Danas, šezdesetih godina, ime Memlik-paše postalo je slavno u najudaljenijim svjetskim prijestolnicama uglavnom zbog osebujne arhitekture banaka koje nose ime svojega osnivača; doista, njihov stil odražava sve neobične značajke ukusa toga tajnovitog čovjeka - jer su sve izrađene po istom grotesknom uzoru, kao parodija egi-
patske grobnice koju je adaptirao Corbusierov učenik! U Rimu ili u Riju, čovjeka nešto neodoljivo tjera da stane i čudi se njihovim sumornim pročeljima. Glomazni stupovi podsjećaju na mamuta iznenadno oboljelog od elefantijaze, na groteskno pre- življavanje ili možda preporod nečeg potpuno sablasnog - nečeg osmanlijsko-egi- patsko-gotičkog? Doista, kao da se Eustonski kolodvor razmnožio binarnom fisijom! No sada je moć toga čovjeka izišla kroz te čudne dimnjake u svijet - sva ta moć zgusnuta i pokrenuta na malom stoliću s intarzijom na kojemu je pisao (ako je to ika- da činio), s otrcana žutog divana za koji ga je njegova letargija vezivala dan za da- nom. (Za posebno važne razgovore nosio je tarbuš i žute rukavice od antilopa. U ruci je držao običnu, kupovnu mahalicu za tjeranje muha, koju mu je njegov dragu- ljar ukrasio šarom od umjetnog biserja.) Nije se nikada smiješio. Jednoga grčkog fo- tografa, koji ga je jednom u ime umjetnosti zaklinjao da se nasmiješi, grubo su odvukli u vrt pod šuškave palme i kaznili ga sa dvanaest udaraca bičem zbog uvrede. Obr.ada bode.n
Možda je to bilo povezano s neobičnom mješavinom nasljedstva, jer se u njego- voj krvi miješao albanski otac i nubijska majka čije su užasne svađe mučile njegov dječji san. Bio je jedini sin. Možda se zbog toga njegova okrutnost stalno sučeljavala s prividnom apatijom, možda se zbog toga šapat ponekad pojačavao do ženske visi- ne, ali bez popratne geste. Odavale su ga i tjelesne značajke, duga, svilenkasta, ekscentrično počešljana kosa, nos i usta isklesani poput niskog reljefa u tamnom nu- bijskom pješčenjaku na potpuno okrugloj gorštačkoj glavi. Da se doista bio nasmije- šio, otkrio bi polukrug crnačke bjeline pod nosnicama, spljoštenima i rastegnutima poput gume. Koža mu je bila puna tamnih madeža, boje duhanskog lista kojoj se u Egiptu dive. Zahvaljujući depilatorima, poput halawe, na tijelu, a ni na rukama, nije imao ni dlačice. No oči su mu bile malene i usađene u bore poput dva klinčića. Pre- nosite su unutarnju nelagodu izrazom trajne pospanosti, a bezbojne su bjeloočnice odražavale odsutnost duha, kao da je duša koja stanuje u tom velikom tijelu na ne- kakvu trajnom privatnom odmoru. Usne su mu bile precrvene, osobito donja, a nji- hova punoća, kao da su nagnječene, davala je naslutiti: epilepsija?
Kako je tako brzo napredovao? Korak po korak, polaganim i mučnim službova- njem u Povjerenstvu (koje ga je naučilo mržnji prema njegovim gospodarima) i na- pokon protekcijom. Dobro je birao i proučavao svoje metode. Kad se Egipat oslobo- dio, iznenadio je i svoje pokrovitelje domogavši se Ministarstva unutarnjih poslova jednim jedinim skokom. Tek je tada strgnuo masku osrednjosti koju je nosio sve te godine. Vrlo je dobro znao kako će pobuditi jeku svojega imena bičem - jer je sada on njime mahao. Bojažljiva egipatska duša uvijek plače za bičem. »Potreba koju lako zadovoljava čovjek naviknut promatrati muškarce i žene kao muhe.« Tako kaže poslovica. Već za godinu dana bojali su se njegova imena; govorkalo se da mu se i stari Kralj boji otvoreno proturječiti. A s novostečenom slobodom svoje zemlje ste-
kao je i sam veličanstvenu slobodu, barem među egipatskim muslimanima. Europlja- ni su još imali pravo, prema ugovoru, iznositi sudske probleme ili braniti se od optužbi pred Les Tribunaux Mixtes,{94} s europskim odvjetnicima kao tužiteljima ili braniteljima. No egipatski sudski sistem (ako ga se tako moglo nazvati) vodili su izravno ljudi Memlikova kova, anakronistički ostaci užasnog i podjednako besmislenog feudalizma. Za njih doba šerijatskih kadija nije još nipošto prošlo, i Memlik je djelovao svim autoritetom osobe sa sultanovim fermanom ili punomoći u rukama. U biti mu nitko nije mogao protusloviti. Kažnjavao je oštro i često, ništa ne pitajući, a često samo na temelju glasina ili najmaglovitijih sumnji. Ljudi su tiho nestajali, ne ostavljajući nikakva traga, i nije bilo prizivnog suda koji bi se obazirao na njihove pritužbe - ako ih je i bilo - ili bi se pak ponovno pojavili u građanskom ži- votu pogodno obogaljeni ili spretno oslijepljeni - i neobično nespremni na razgovor o svojoj nesreći. (- Da vidimo hoće li propjevati? - znao je navodno govoriti Memlik, aludirajući na spaljivanje očiju kanarinaca užarenom žicom, čestu operaciju poslije koje su ptice navodno ljepše pjevale.)
Lijen ali pametan, za svoje je osoblje birao uglavnom Grke i Armence. Rijetko je odlazio u svoj ured u Ministarstvu, pa je njegovo vođenje prepuštao svojim miljeni- cima, objašnjavajući i tužeći se da ga ondje stalno opsjedaju molitelji trateći mu vri- jeme. (Zapravo se bojao da bi ondje mogao jednoga dana postati žrtvom atentata - jer je mjesto bilo ranjivo. Bilo bi lako, na primjer, postaviti bombu u nekakav neočišćeni ormar u kojemu su miševi veselo skakutali među požutjelim spisima. Tu mu je zami- sao usadio u glavu Hakim-efendija kako bi imao slobodne ruke u Ministarstvu. Memlik je to znao, ali nije mario.)
Umjesto toga, odabrao je staru zapuštenu kuću na Nilu za audijencije. Bila je okružena gustom šumom palmi i naranči. Sveta je rijeka tekla pod njegovim prozori- ma, i uvijek se nešto moglo vidjeti, promatrati: feluke kako plove uzvodno ili nizvodno, brodice s izletnicima, tu i tamo poneki motorni čamac... Osim toga, kuća je bila i predaleko, pa molitelji nisu dolazili niti ga gnjavili zbog pritvorenih rođaka. (Hakim je ionako s njim dijelio mito). Memlik je ondje primao samo važne osobe koje nije mogao odbiti: s mukom bi se uspravio u sjedeći položaj na žutom divanu i stavio ulaštene cipele (s bisernosivim gamašama) na podnožnik presvučen damastom pred sobom, s desnom rukom u džepu na prsima, držeći u lijevoj uobičajenu mahali- cu za muhe kao da želi njome podijeliti oprost. U tim svakodnevnim poslovima su- djelovali su armenski tajnik (Cyril) i Rafael, mali Talijan nalik na lutku (po zanima- nju brijač i svodnik) koji mu je pravio društvo i ublažavao poslovnu dosadu, predla- žući užitke čija bi nastranost mogla uspaliti čovjeka koji se, činilo se, zasitio svih sklonosti osim onih prema novcu. Rekoh da se Memlik nije nikada smiješio, ali bi ponekad, kad je bio dobre volje, zamišljeno pogladio Rafaela po kosi i prinio prste usnama da priguši smijeh. To se događalo kad bi duboko razmišljao prije negoli bi
dignuo slušalicu starinskog telefona u obliku gusjega vrata i s nekim tiho razgovarao, ili nazvao Središnji zatvor kako bi uživao u prestrašenu glasu telefonista čim bi izgo- vorio svoje ime. Rafael bi se osobito u takvim trenucima ulizivački cerekao i groho- tom smijao sve dok mu suze ne bi potekle licem, pa bi strpao rupčić u usta. No Memlik se nije smiješio. Samo bi malo uvukao obraze i rekao: - Allah! Ti se smiješ!
-Takve su zgode bile rijetke.
Je li doista bio tako strašan kakvim su ga smatrali? Istina se neće nikada znati. Oko takve ličnosti lako se stvaraju legende, jer ona pripada više legendi nego životu. (»Jednom je, osjetivši se ugroženim od impotencije, otišao u zatvor i naredio da pred njegovim očima dvije djevojke bičuju do smrti, dok ga je treća morala« - kako su sli- kovite metafore Prorokova jezika - »obodriti i povratiti mu izgubljenu snagu.« Govo- rilo se da osobno prisustvuje svakom službenom smaknuću, te da stalno drhti i plju- je. Poslije bi zatražio bocu sode da utaži žeđ... No tko će ikada znati koliko ima istine u takvim legendama?)
Bio je bolesno praznovjeran i neizlječivo potkupljiv - i doista je mitom stekao go- lemo bogatstvo; no kako s tom činjenicom pomiriti njegovu neumjerenu religioznost
fanatične vjerske obrede koji bi mogli zbunjivati kod nekoga tko nije Egipćanin? Upravo je otuda potekla svađa s pobožnim Nurom, jer je Memlik uveo gotovo dvorski ceremonijal za primanje mita. Njegova je zbirka Kur’anâ bila slavna. Smjestio ju je na katu u jednom ruševnom hodniku. Već su svi nadaleko i naširoko znali da mu treba pristupiti s posebno vrijednim primjerkom Svete knjige, s novčani- cama ili nekom drugom vrstom novca između listova, pa mu ga (uz duboki poklon) predati kao novi doprinos njegovoj velikoj biblioteci. On bi prihvatio dar i odgovo- rio, zahvaljujući, kako mora smjesta otići gore i pogledati ima li već možda taj primjerak. Kad bi se vratio, molitelj je znao da je uspio ako mu je Memlik ponovno zahvalio i rekao da je knjigu pohranio u biblioteci; no, ako je Memlik izjavio da već ima tu knjigu i vratio je molitelju (iako je novac neizbježno bio izvučen), molitelj je znao da mu je molba propala. Upravo tu malu društvenu formulu Nur je nazvao »sra- moćenjem Proroka« - i time na sebe navukao Memlikovu tihu mržnju.
Dugi staklenik, u dva kraka pod pravim kutom, u kojemu je držao svoj privatni Divan, bio je također zagonetan. Polukružni prozorčići s jeftinim obojenim staklom pretvarali su posjetitelje u harlekine bojeći im lica i odjeću zeleno i skrletno i plavo dok su dugom prostorijom prilazili domaćinu da ga pozdrave. Iza tmurnih prozora tekla je čokoladna rijeka, a na suprotnoj obali stajalo je Britansko veleposlanstvo s elegantnim vrtovima, u kojima je Mountolive navečer šetao kad bi ostao sam. Goto- vo cijeli zid Memlikove velike primaće sobe pokrivale su dvije goleme i apsurd- ne viktorijanske slike nepoznatoga majstora koje su, prevelike i preteške za vješanje, stajale na podu i doimale se poput uokvirenih tapiserija. Ali teme! Na jednoj su Ži- dovi prelazili Crveno more koje se milostivo zguralo na obje strane kako bi omogu-
ćilo njihov opasni prijelaz; na drugoj je bradati Mojsije lupao pastirskim štapom po stijeni nalik na kazališnu kulisu. Te su se prigušene biblijske teme ipak savršeno sla- gale s ostalim namještajem - s velikim osmanlijskim sagovima i ružnim, neudobnim stolicama presvučenima plavim damastom, golemim izvijenim mjedenim lusterom s kružno raspoređenim mliječnim žaruljama koje su sjale danju i noću. Fouchéova bista u naravnoj veličini, koja je stajala s jedne strane žutog divana, odmah bi pri- vukla pažnju molitelja svojom besmislenošću. Memliku je jednom polaskao jedan francuski diplomat rekavši mu: -Smatraju vas najboljim ministrom unutarnjih poslo- va u modernoj povijesti... štoviše, od Fouchéa nitko vam nije ravan. - Primjedba je možda bila ironična, ali se ipak svidjela Memliku, pa je smjesta naručio bistu iz Francuske. Doimala se pomalo prijekorno usred svih tih egipatskih trica, jer se na njoj nataložio debeo sloj prašine. Isti je diplomat jednom opisao Memlikovu sobu za primanje kao križanca između napuštenog geološkog muzeja i kuta stare Kristalne palače - što je također bilo primjereno mada okrutno.
Nessimovo je uljudno oko zamijetilo sve te detalje sa skrivenim tračkom užitka dok je stajao na pragu i slušao kako ga najavljuju. Bio je prezadovoljan što ga je opasni Memlik pozvao na zajedničku molitvu ili vird. Takve prigode začudo nisu bile rijetke, jer je Memlik često uživao u takozvanim »Božjim noćima«, i njegova pobožnost nije bila u neskladu s ostatkom njegova tajnovitog karaktera; pažljivo i netremice slušao je recitatora, često do dva ili tri ujutro, nalik na zmiju koja spava zimski san. Ponekad bi čak zajedno s ostalima zadihano uzviknuo »Allah«, izražava- jući time radost zbog osobito dobro odabranog odlomka iz Kur’ana.
Nessim je lakim i živahnim koracima prešao prostoriju, propisno dodirujući prsa i usne, pa je sjeo pred Memlika kako bi izrazio zahvalnost na pozivu kojim mu je bila ukazana velika čast. Te je večeri bilo samo devet uzvanika, i bio je siguran da ih je Memlik namjerno pozvao malo kako bi ga proučio, a možda i s njim privatno po- razgovarao. Držao je u ruci prekrasan mali Kur’an umotan u tanak svileni papir; pažljivo je obložio stranice platnim nalozima švicarskih banaka. - O, pašo - rekao je tiho - čuo sam za vašu legendarnu biblioteku i molim vas samo da zadovoljite ljubi- telja knjiga primajući doprinos svojoj zbirci. - Spustio je dar na stolić i prihvatio kavu i kolačiće što su ih stavili pred njega. Memlik nije odgovorio niti je mijenjao položaj na divanu, dopuštajući mu da srkne kavu, a zatim je nehajno rekao. - Doma- ćin je počašćen. Ovo su moji prijatelji. - Površno je predstavio ostale posjetitelje, po- malo neobičan skup za zajedničku molitvu; nije bilo ni jednoga uglednog člana ka- irskog društva, toliko je Nessim zamijetio. Premda nikoga nije poznavao, bio je vrlo uljudan prema svima. Zatim je sebi dopustio nekoliko općih primjedbi o ljepoti i primjerenosti primaće sobe i o visokoj kvaliteti slika uza zid. Memliku se to svidjelo, pa je lijeno rekao: - To je i moja radna soba i soba za primanje. Ovdje živim.
Često su mi je opisivali - reče Nessim tonom dvorjanina - sretnici koji su vas ov-
dje posjetili zbog posla ili užitka.
Radim - odvrati Memlik s bljeskom u očima - samo utorkom. Ostatak tjedna uživam s prijateljima.
Nessimu nije promaknula prijetnja u riječima; utorak je muslimanima najnepo- voljniji dan za poslove, jer vjeruju da je Bog u utorak stvorio same neugodne stvari. Taj je dan određen za smaknuće zločinaca; nitko se ne usudi sklopiti brak u utorak, jer poslovica kaže »oženjen u utorak, obješen u utorak«. Riječima Proroka: - U uto- rak Bog stvori posvemašnju tminu.
Nasreću - reče Nessim sa smiješkom - danas je ponedjeljak, kada je Bog stvorio drveće. - Skrenuo je razgovor na prekrasne palme koje su kimale iza prozora, i tim je skretanjem razbio led i stekao divljenje ostalih posjetitelja.
Vjetar se tada promijenio, i poslije pola sata površnog razgovora otvorila su se klizna vrata na drugom kraju prostorije i otkrila dva velika stola prepuna svakakvih jela. Soba je bila ukrašena prekrasnim cvijećem. Barem se ovdje, uz skupe poslastice Memlikova banketa, osjetio duh živosti i prijateljstva. Jedan ili dva uzvanika su razgovarali, a sam se Memlik, iako nije ništa jeo, polagano kretao od skupine do sku- pine izgovarajući usiljene uljudnosti tihim glasom. Naišao je na Nessima u kutu i re- kao posve jednostavno, štoviše iskrenim tonom: - Želio sam se osobito sastati s vama, Hosnani.
Počašćen san, Memlik-pašo.
Viđao sam vas na primanjima, ali nismo imali zajedničkih prijatelja koji bi nas upoznali. Velika šteta.
Velika šteta.
Memlik je uzdahnuo i stao se hladiti mahalicom za muhe, tužeći se da je noć vru- ća. Zatim je rekao, tonom čovjeka koji o nečemu raspravlja sam sa sobom, gotovo oklijevajući: - Gospodine, Prorok je rekao da velika moć donosi veće neprijatelje. Znam da ste moćni.
Moja je moć beznačajna, ali ipak imam neprijatelje.
Velika šteta.
Doista.
Memlik prebaci težinu na lijevu nogu, stane zamišljeno čačkati zube i nastavi:
Mislim da ćemo se ubrzo savršeno razumjeti.
Nessim se ukočeno nakloni, ništa ne govoreći dok ga je domaćin zamišljeno pro- matrao, dišući polako i ravnomjerno kroz usta. - Kad se žele žaliti - reče Memlik - dolaze k meni, izvoru svih žalbi. To me umara, ali sam ponekad prisiljen nešto podu- zeti za one koji se žale. Shvaćate li me?
Savršeno.
U određenim trenucima nisam obvezan ništa poduzimati. No, u drugima mogao bih biti. Stoga, Nessime Hosnani, mudar čovjek uklanja uzroke žalbe.
Nessim se ponovno uljudno nakloni i ponovno ušuti. Bilo je uzaludno upuštati se u dijalektiku njihovih odnosa sve dok ne postigne prihvaćanje ponuđenog dara. Memlik je to možda osjetio, jer je uzdahnuo i prišao drugoj skupini uzvanika. Ubrzo je večera završila, pa se društvo ponovno vratilo u primaću sobu. Nessimovo se bilo sada ubrzalo, jer je Memlik uzeo omot u svilenom papiru te se ispričao govoreći: - Moram ovo usporediti s knjigama u svojoj zbirci. Večerašnji šeik{95}... iz Imbabija je... stići će uskoro. Sjednite i osjećajte se ugodno. Ubrzo ću vam se pridružiti. - Na- pustio je sobu. Započeo je površan razgovor, i Nessim se trudio koliko je mogao da u njemu sudjeluje, iako je shvatio da mu srce neugodno brzo kuca, a prsti drhte kad je prinio cigaretu usnama. Poslije nekog vremena vrata su se ponovno otvorila i pro- pustila slijepoga šeika koji je trebao predsjedavati ovoj »Božjoj noći«. Društvo ga je okružilo, rukujući se s njim i laskavo ga pozdravljajući. A tada je naglo ušao Memlik, i Nessim je zamijetio da u rukama ne nosi ništa: tiho je promrmljao molitvu zahvalnosti i obrisao čelo.
Nije mu trebalo dugo da se ponovno sabere. Stajao je podalje od skupine tamno odjevene gospode usred kojih je stajao slijepi propovjednik čije se bezizražajno, zbu- njeno lice okretalo od glasa do glasa poput nekakve mehaničke naprave za registrira- nje zvučnih valova; njegova blaga smetenost pokazivala je sablasno zadovoljstvo vjere u nešto što je bilo uvjerljivije upravo zato što ga razum nije mogao,potpuno do- kučiti. Sklopio je ruke na prsima; doimao se plaho poput antičkog djeteta, nadahnu- toga kinetičkom ljepotom ljudskog bića čija je duša postala zavjetni predmet.
Kad je ponovno ušao, paša se polako uputio prema Nessimu, ali otegnutim kora- cima, pa se Nessimu činilo da neće nikada stići do njega. Laskanja i izraz namjerne nezainteresiranosti produžavala su to polagano napredovanje. Napokon je stao uz Nessimov lakat, još držeći ukrašenu mahalicu za muhe. - Vaš je dar biran - javi se naposljetku tihi glas u kojem se tek razabirao medeni prizvuk. - I te kako je prihvatljiv. Doista, gospodine, vaše su znanje i sposobnost razlikovanja legendarni. Pokazati iznenađenje samo bi značilo prostačko zanemarivanje te činjenice.
Formula kojom se Memlik stalno koristio bila je doista ležerna i izrečena na savršenom arapskom, pa Nessim nije mogao sakriti iznenađenje i zadovoljstvo. Samo se doista obrazovana osoba mogla izražavati takvim biranim riječima. Nije znao da ju je Memlik pažljivo naučio napamet za ovakve prigode. Naklonio se kao da prima javno priznanje, ali je šutio. Memlik se na trenutak poigravao mahalicom, a tada dodao, drugim tonom: - Naravno, treba samo nešto imati na umu. Već sam go- vorio o žalbama i tužbama koje mi stižu, moj efendijo. U svim takvim slučajevi-
ma moram prije ili poslije istražiti uzroke. Velika šteta.
Nessim upre svoje mirne, crne oči u Egipćanina i tiho izusti, još uvijek se smije- šeći: - Gospodine, do europskog Božića... dakle, za koji mjesec... neće više biti razloga za tužbe. - Uslijedila je šutnja.
Vrijeme je znači važno - reče zamišljeno Memlik.
Vrijeme je zrak što ga udišemo, kako kaže poslovica.
Paša se nato napola okrenuo i dodao, kao da se obraća cijelom društvu: - Mojoj je zbirci potrebno vaše doista razborito znanje. Nadam se da ćete mi moći otkriti mno- ga druga blaga Svete riječi. - Nessim se ponovno naklonio.
Sva koja vam budu prihvatljiva, pašo.
Žao mi je što se nismo prije upoznali. Velika šteta.
Velika šteta.
No zatim je ponovno postao domaćin i okrenuo se u stranu. Ostali uzvanici već su zaposjeli gotovo cijeli široki krug neudobnih stolica ravnih naslona. Nessim je oda- brao jednu na kraju reda, a Memlik se polako popeo na svoj žuti divan poput plivača koji je stigao do splavi usred oceana. Dao je znak, i posluga je ušla i pokupila šalice za kavu i kolače; donijeli su elegantnu stolicu s visokim naslonom, s izrezbarenim rukohvatima, presvučenu zelenom tkaninom za propovjednika, i postavili je postrance. Jedan od uzvanika ustao je i, mrmljajući izraze poštovanja, doveo sli- jepca do stolice. Diskretno se povukavši, posluga je zatvorila i zaključala visoka vra- ta na kraju prostorije. Vird je trebao početi. Memlik je svečano otvorio skup citirajući teologa Al-Gazalija... iznenađujuća novina za nekoga tko je, poput Nessima, stvorio predodžbu o tom čovjeku isključivo prema glasinama. - Jedini način - govorio je Memlik - sjedinjenja s Bogom jest u stalnom općenju s njim. - Pošto je izustio te ri- ječi, naslonio se i sklopio oči kao da ga je napor iscrpio. No fraza je djelovala kao znak, jer kad je slijepi propovjednik podignuo mršavi vrat i duboko udahnuo prije negoli će početi, društvo je reagiralo kao jedan. Cigarete su sve odjednom ugaše- ne, noge raskrižene, dugmad na jaknama zakopčana, svako nemarno držanje i govor ispravljeni.
Sada su uzbuđeno čekali da taj stari glas, melodiozan i istrošen, izusti uvodne strofe Svete knjige, i nije bilo ničeg hinjenog u zadivljenoj pažnji kruga podmitljivih lica. Neki su oblizivali usne i gorljivo se nagnuli naprijed kao da hoće usnama primi- ti riječi; drugi su oborili glave i sklopili oči kao da se žele usredotočiti na novi glazbeni doživljaj. Stari je propovjednik sjedio s voštanim rukama sklopljenim na krilu i izgovarao prvu suru, poznatu i razumljivu pa stoga punu nježnog toplog kolo- rita; glas mu je isprva drhtao, ali je iz šutnje crpio sve veću snagu i sigurnost. Sluša- telji su pratili ritam stihova što su mu navirali na usta pažljivo i ushićeno, postupno
tražeći zajednički izlaz u maticu poezije, poput jata riba što nagonski slijedi predvod- nika na putu prema pučini. Nessim je osjetio kako mu sputanost i nelagoda ustupaju pred toplinom oko srca, jer je volio sure, a stari je propovjednik imao veličanstven glas premda mu je ton još bio prigušen i neakcentiran. Ali, bio je to »glas iz dubina srca«... njegova cijela duhovna prisutnost protjecala je poput krvotoka u veličanstve- nim stihovima, ispunjavajući ih vlastitim žarom, pa se moglo osjetiti kako njegovo slušateljstvo drhti i reagira poput brodske opute na vjetru. Allah! uzdisali su kad god bi ih propovjednik podsjetio na sretno odabrane izreke, i ti su kratki uzvici povećava- li samopouzdanje staroga glasa s njegovim ugodnim visokim registrom. »Glas čija je melodija slađa od milosrđa«, kaže poslovica. Recitacija je bila dramatična i stilski vrlo raznovrsna, i propovjednik je mijenjao ton sukladno suštini riječi, sad prijeteći sad zaklinjući sad opominjući. Njegovo savršeno pamćenje riječi nije nikoga čudilo, jer u Egiptu slijepi propovjednici imaju nadaleko poznati dar pamćenja; osim toga, cijeli Kur’an nije dulji od dvije trećine Novoga zavjeta. Nessim ga je slušao s nježnošću i divljenjem, zureći u sag, gotovo začaran plimom i osekom poezije koja mu je odvraćala misli od neumornih spekulacija, koje su ga zaokupljale, o Memliko- voj mogućoj reakciji na pritiske kojima ga je Mountolive morao izložiti.
Nakon svake sure uslijedilo bi nekoliko trenutaka tišine u kojima se nitko nije ni micao ni govorio, kao da su svi utonuli u razmišljanje o onome što su prije toga čuli. Propovjednik bi tada spustio glavu na prsnu kost kao da želi ponovno prikupiti snagu i polako sklopio prste. A zatim bi ponovno pogledao uvis prema njemu nevidljivom svjetlu i deklamirao, i ponovno su slušatelji osjetili napetost riječi dok su hitale kroz njihovu pažljivu svijest. Čitanje Kur’ana završilo je tek poslije ponoći, pa se sluša- teljstvo malo opustilo kad se starac upustio u tradicionalne priče; njih više nisu sluša- li kao dio glazbe, već aktivno pratili umom vičnom poslovicama, jer one su bile dija- lektika otkrivenja... njegova etika i primjena. Društvo je reagiralo na promjenu tona promjenom izraza, ponovno poprimajući revnost uobičajenih djelatnika ovoga svije- ta, bankara, znanstvenika ili poslovnih ljudi.
Večer je završila tek u dva sata, i Memlik je otpratio goste do ulaznih vrata gdje su ih čekali njihovi automobili, s bijelom rosom na kotačima i kromiranim površina- ma. Nessimu je rekao, tihim promišljenim glasom... glasom koji je prodirao u srž nji- hova odnosa poput teškog viska: - Pozivat ću vas ponovno, gospodine, sve dok to bude moguće. No razmislite. - Prstom je lagano dotaknuo dugme na kaputu svojega gosta kao da time želi istaknuti primjedbu.
Nessim mu je zahvalio i odšetao kolnim prilazom, obrubljenim palmama, do mjesta gdje je ostavio automobil; puko olakšanje bilo je svakako pomiješano sa sumnjom. U najboljem slučaju, razmišljao je, dobio je odgodu koja u osnovi nije promijenila neprijateljstvo snaga koje su se svrstale protiv njega. No morao je biti zahvalan i na odgodi; doduše, kako dugo? U ovom trenutku bilo je nemoguće prosu-
diti.
Justine nije bila otišla spavati. Sjedila je pod satom u salonu hotela Shepheards s netaknutom turskom kavom pred sobom. Žustro se dignula kad je prošao kroz okretna vrata s uobičajenim blagim smiješkom dobrodošlice; nije se pomaknula već se samo zagledala u njega s neobičnom, napetom prodornošću... kao da u njegovu držanju nastoji pročitati njegove osjećaje. Zatim se opustila i s olakšanjem nasmiješi- la. - Tako mi je odlanulo! Hvala Bogu! Sve sam ti razabrala na licu kad si ušao. - Nježno su se zagrlili, i on je sjeo do nje i prošaptao: - Zaboga, mislio sam da neće ni- kada završiti. I mene je neko vrijeme hvatala tjeskoba. Jesi li sama večerala?
Da. Vidjela sam Davida.
Mountolivea?
Bio je na nekakvoj velikoj večeri. Kruto se poklonio, ali nije se zaustavio da razgovara sa mnom. Doduše, bio je u društvu, s nekakvim bankarima ili tome slično.
Nessim je naručio kavu, i dok ju je pio, ispričao joj je kako je protekla večer s Memlikom. - Jasno je - rekao je zamišljeno - da se pritisak što ga vrše Britanci teme- lji na dosjeima s korespondencijom koje su zaplijenili u Palestini. Tako su Capo- distriji rekli iz ureda u Haifi. Očito su smatrali da ne bi bilo loše predati ih Nuru i po- taknuti ga da... da nešto poduzme. -Olovkom je na omotnici nacrtao sitna vješala s kojih je visjela mala žrtva nalik na muhu. - Koliko sam uspio razabrati, Memlik može odgoditi postupak, ali je pritisak prejak i ne može ga beskonačno otklanjati; prije ili poslije morat će udovoljiti Nurovu zahtjevu. Praktički sam mu rekao da ću do Božića moći... da ću biti izvan opasne zone. Njegova istraga ne bi nikamo vodila.
- Ako sve pođe po planu.
Sve će poći po planu.
A što zatim ?
Što zatim! - Nessim pruži duge ruke iznad glave, zijevajući, i kimne joj. - Odre- dit ćemo novi raspored. Da Capo će nestati; ti ćeš otići. Leila će s Narouzom otići na dugi odmor u Keniju. Eto što!
A ti?
Ja ću još malo ostati i pobrinuti se da sve bude kako treba. Zajednica me treba. Još treba učiniti mnogo toga na političkom planu. Zatim ću ti se pridružiti, pa može- mo otići na dugi odmor u Europu ili kamo god hoćeš...
Zagledala se u njega. - Nervozna sam - rekla je na posljetku i stresla se. - Nessi- me, idemo se provozati uz Nil i pribrati se prije spavanja.
Rado joj je ispunio želju, pa je jedan sat automobil tiho klizio divnim, drvećem obrubljenim cestama duž obale Nila, pod jakarandama,{96} a motor je preo dok su tiho razgovarali. - Zabrinuta sam - reče ona - što će te Memlik držati na oku. Kako
ćeš ga se otresti? Ako ima čvrstih dokaza protiv tebe, stiskat će te sve dok te ne isci- jedi.
Kako god okreneš - reče mirno Nessim - bilo bi loše za nas. Naime, ako pokrene službenu istragu, vrlo dobro znaš da bi to pružilo vladi priliku da konfiscira našu imovinu. Radije bih zadovoljavao njegovu gramzivost sve dok mogu. A poslije, vi- djet ćemo. Sada se moramo usredotočiti, to nam je glavni cilj, na predstojeću... bitku.
Dok je izgovarao te riječi prolazili su pokraj jarko osvijetljenih vrtova Britansko- ga veleposlanstva. Justine se lagano trgnula i povukla ga za rukav, jer je ugledala vitki lik u pidžami kako šeće po travnjaku s dobro poznatim rastresenim izrazom lica. - Mountolive - rekla je. Nessim se tužno zagledao u prijatelja u vrtu, odjednom obuzet iskušenjem da zaustavi automobil i uđe u vrt da ga iznenadi. Takva bi gesta bila u skladu s njihovim međusobnim ponašanjem... prije nepuna tri mjeseca. Što je nastalo iz svega toga? - Prehladit će se - reče Justine - bosonog je. Drži nekakav te- legram.
Nessim je ubrzao i automobil je pojurio zavojem na aveniji. - Vjerojatno - reče - pati od nesanice, pa želi rashladiti noge na travi i tek tada pokušati zaspati. Ti si to često znala raditi. Sjećaš li se?
A telegram?
Nije zapravo bilo nikakve velike tajne u telegramu što ga je besani veleposlanik držao u ruci i od vremena do vremena čitao dok je polagano šetao svojim posjedom, pušeći cigaru. Jednom tjedno odigrao bi partiju šaha s Balthazarom preko telegra- ma... to mu je sada pružalo veliku utjehu, a i osvježavalo ga je, kao što križaljke osvježavaju umorne poslovne ljude. Nije vidio veliki automobil kad je uz prigušeni zvuk motora kliznuo pokraj vrtova i krenuo prema gradu.

XV.

Tako su trebali ostati mnogo tjedana, svi glumci: kao da su jednom zauvijek zarob- ljeni u pozama koje bi mogle pokazati kako prava providnost može biti neizvjesna. Više od ostalih, Mountolivea je obuzelo razočaranje, pobuđeno osjećajem da je pro- fesionalno nesposoban, da više ne može djelovati kao činitelj već samo kao sred- stvo... toliko je bila jaka moć gravitacijskog polja politike. Nisu više ništa značila ni osobna raspoloženja i porivi. Je li i Nessim osjećao sve jači okus stagnacije u sve- mu? Gorko se i često sjećao riječi što ih je sir Louis usput izrekao dok se češljao
pred zrcalom. »Obmana da imaš slobodu djelovanja!« Sada je povremeno patio od mučnih glavobolja, a počeli su ga boljeti i zubi. Tko zna zašto, umislio je sebi da je to zbog pretjerana pušenja, pa se neuspješno pokušao otresti te navike. Borba protiv duhana samo mu je pojačala muke.
No, ako je on bio nemoćan, sada, koliko su nemoćniji bili ostali? Ostavljali su do- jam izblijedjelih projekcija bolesne mašte, bez značenja, prazni kao odijela na vješa- lici, dok su zauzimali položaje u toj bezbojnoj drami sukobljenih volja. Nessim, Justine, Leila... svi su se sada doimali nestvarno, poput slika iz snova što se kreću u svijetu napučenom bezizražajnim voštanim figurama. Bilo je čak teško osjećati da im može dugovati ljubav. Leilina je šutnja ponajviše i najrječitije ukazivala na krivnju njezina suučesništva.
Jesen se bližila kraju, a Nur još nije uspio prikupiti dokaze za pokretanje postupka. Vitalni kanali, koji su povezivali Mountoliveovo veleposlanstvo s Londo- nom, bili su pretrpani sve duljim brzojavima u kojima su se zlobni umovi stalno po- navljali nastojeći utjecati na događaje za koje je Mountolive znao da nisu slučajni, nego da njima upravlja sudbina. Bila je zanimljiva, na paradoksalan način, i ova prva velika pouka koju je dobio u svojem zvanju, jer izvan toga ograničenog područja osobnih bojazni i oklijevanja promatrao je sve te događaje s najvećom pažnjom, go- tovo s osjećajem zapanjenoga divljenja. No sada se pojavio pred Nurovim očima po- put zlovoljne mumije, gotovo se srameći sjaja te odore iz druge ruke, jer je očito tre- bala opomenuti ministra ili mu zaprijetiti. Starac se grozničavo trudio da iziđe u susret; oduševljeno je skakao poput majmuna na lancu. No, što je mogao učiniti? Kreveljio se kako bi potvrdio svoje prozirne isprike. Memlikova istraga još nije bila gotova. Bilo bi bitno provjeriti istinu. Još su slijedili niti. I tako dalje.
Mountolive je učinio nešto što još nikada nije učinio u službenom životu: zajapu- rio se i lupao po prašnu stolu između njih, poput prijatelja kojemu je sve dozlogrdilo. Smrknuo se poput olujnog oblaka i najavio mogući raskid diplomatskih odnosa. Čak je predložio Nura za odličje... shvaćajući da je to jedini izlaz. Ali, uzalud.
Utonuo u misli, glomazni Memlikov lik sjedio je leđima napola okrenut prema danjem svjetlu, obećavajući sve, ne čineći ništa; nepokretan, nepokolebljiv i pomalo zlurad. Svi su sada dodijavali jedni drugima prelazeći granice uljudne nagodbe: Maskelyne i visoki povjerenik salijetali su London da nešto poduzme; London je pun uznositih moralnih pouka vršio pritisak na Mountolivea; Mountolive nije dao mira Nuru, preplavljujući starca osjećajem vlastite neučinkovitosti, jer se ni on nije mo- gao natezati s Memlikom bez Kraljeve pomoći; a Kralj je bio bolestan, teško bo- lestan. Pri dnu te piramide sjedio je mali lik ministra unutarnjih poslova sa svojom neprocjenjivom zbirkom Kur’anâ zaključanom u prašnim ormarima.
Unatoč svemu, Mountolive je bio primoran na održavanje diplomatskog pritiska, i
sada ga je obuzeo strašan osjećaj beskorisnosti dok je sjedio (kao nekakav ostarjeli jeune premier{97}) i slušao bujicu Nurovih isprika, pio obrednu kavu i nastojao pro- niknuti u te drevne i preklinjuće oči. - Ali kakve još dokaze trebate, pašo, uz doku- mente koje sam vam donio? - Ministar je raširio ruke, milujući zrak između njih kao da u njega utrljava noćnu kremu; odisao je pomirljivom i apologetskom toplinom po- put ljekovite masti. - On se bavi tim predmetom - graktao je bespomoćno. - Prije svega, ima nekoliko Hosnanija - dodao je očajnički. Glava naborana kao u kornjače klimatala se naprijed-natrag, pravilno poput njihala. Mountolive je u sebi zastenjao kad je pomislio na sve duge brzojave, koji su se naslagali jedan za drugim, beskonač- ne poput trakavice. Nessim se sada tako reći spretno uklinio između svojih raznih protivnika i zauzeo položaj do kojega nitko nije mogao doprijeti... zasada. Igra je za- pela.
Samo su ironičnog Donkina zabavljala ta natezanja... tako tipična za Egipat. Nje- gova privrženost muslimanima naučila ga je da pronikne njihove pobude, da pre- pozna igru djetinjastih pohlepa koja se krila iza glumačke šutnje jednog ministra, iza njegovih olakih obećanja. Mlađeg je tajnika zabavljala i sve veća histerija što je obu- zimala Mountolivea suočenog sa svim tim zaprekama. Njegov je šef postao raz- dražljiv i hirovit dostojanstvenik pod teretom tih stresova. Tko je mogao vjerovati u takvu promjenu?
Primjedba da ima nekoliko Hosnanija bila je neobična, i bila je plod dalekovidnih Rafaelovih razmišljanja dok je jednoga jutra, kao obično, mirno brijao svojega gospodara; Memlik je poklanjao veliku pažnju riječima svojega brijača... nije li bio Europljanin? Dok ga je mali Rafael ujutro brijao, razgovarali su o dnevnim poslovi- ma. Rafael je bio pun ideja i mišljenja, ali ih je iznosio neizravno, pojednostavljujući ih i iznoseći ih tako u vrlo razumljivu obliku. Znao je da Memlika smeta Nurova upornost, premda to Memlik nije pokazivao; znao je, štoviše, da bi Memlik nešto po- duzeo samo kad bi se Kralj dovoljno oporavio i primio Nura u audijenciju. Sve je bilo pitanje sreće i vremena; zašto u međuvremenu ne operušati Hosnanija što je više moguće? Taj je slučaj bio samo jedan od desetak sličnih predmeta koji su čekali i skupljali prašinu (a možda i mito) dok je Kralj bio bolestan.
Jednoga dana Njegovo će se Veličanstvo osjećati mnogo bolje zahvaljujući svojim novim njemačkim liječnicima, pa će ponovno odobravati audijencije. Pozvat će Nura. Tako će se sve odigrati. Zatim će zazvoniti stari telefon s gusjim vratom uz žuti divan i javit će se starčev glas (trudeći se da prikrije likovanje): - Ovdje Nur, go- vorim iz Divana našega Uzvišenog Kralja pošto sam primljen u audijenciju. Ono pi- tanje o kojem smo razgovarali i koje se tiče britanske Vlade. Sada se mora pokrenuti i riješiti. Hvala Allahu!
Hvala Allahu! - i od toga trenutka Memlikove će ruke biti vezane. No, zasada je još mogao raditi što je htio, mogao je slobodno izražavati prezir prema starijem mi-
nistru.
Postoje dva brata, ekselencijo - bio je rekao Rafael glasom profesionalnog pri- povjedača bajki sa sumornim izrazom na sitnom lutkastom licu. - Dva brata Hosna- nija, ne jedan, Ekselencijo. Uzdahnuo je dok je bijelim prstima hvatao male nabore Memlikove kože i obrađivao ih britvom. Nastavio je polako, jer muslimani primaju ideje kao što zid prima boju: treba čekati da se prva ‘ruka’ (prva ideja) osuši, a tek tada nanijeti drugu. - Od dvojice braće, jedan je bogat zemljom, a drugi novcem... onaj od Kur’ana.
Dobro, dobro, ali... - odvratio je Memlik polako, sa suzdržanom nestrpljivošću, ali ne mičući usne pod poljupcem britke britve. Jedva je čekao razradu teme. Rafael se nasmiješio i na trenutak ušutio. - Štoviše - primijetio je zamišljeno - na doku- mentima koje ste primili od Njegove Ekselencije bio je potpisan Hosnani... To je nji- hovo prezime. Tko bi mogao reći koji ih je brat potpisao, koji je kriv a koji nevin? Mislite li da bi bilo mudro žrtvovati čovjeka s novcem radi čovjeka sa zemljom? Ja ne bih, Ekselencijo, ja ne bih.
A što bi ti učinio, moj Rafaele?
Ljude kakvi su Britanci moglo bi se navesti da povjeruju kako je siromašni kriv, a ne bogati. Samo naglas razmišljam, Ekselencijo, ja sam samo mali čovjek usred ve- likih poslova.
Memlik je, sklopljenih očiju, tiho disao na usta. Uvijek je vješto prikrivao iznena- đenje. No, ta misao, koja mu se lijeno motala po glavi, navela ga je na razmišljanje, pa i zapanjila. Prošloga mjeseca primio je tri doprinosa svojoj biblioteci, što je raspršilo sve dvojbe u razmjerno veliko bogatstvo njegova klijenta, starijeg Hosnani- ja. Približavao se Božić. Pažljivo je razmišljao. Zadovoljiti i Britance i vlastitu pohlepu... To bi bilo vrlo mudro.
Ni osam stotina metara od stolice na kojoj se izvalio Memlik, onkraj smeđe vode Nila, sjedio je Mountolive nad svojim papirima. Pred njim je na ulaštenu pisaćem stolu ležala velika kićena pozivnica na jedan od društvenih događaja godine... Nessi- mov godišnji lov na patke na jezeru Mareotis. Naslonio ju je na tintarnicu i ponovno je pročitao, i licem mu načas preleti izraz prijekora.
No na stolu je ležala još jedna, još važnija poruka; i poslije duge šutnje prepoznao je Leilin nervozni rukopis na podstavljenoj omotnici koja je mirisala na chypre:{98} No u njoj je pronašao stranicu istrgnutu iz bilježnice, išaranu nabacanim riječima i frazama kao da je napisana u velikoj žurbi.
»Davide, odlazim u inozemstvo, možda na dulje možda na kraće, ne mogu reći; protiv svoje volje. Nessim inzistira. Ali moram se s Tobom sastati prije odlaska. Mo- ram smoći hrabrosti i sastati se s Tobom večer prije toga. Nemoj me odbiti. Moram Te nešto pitati, nešto Ti reći. ‘Ti tajni poslovi!7 Nisam ništa znala sve do karnevala,
kunem Ti se; sada samo Ti možeš spasiti...«
I tako se pismo nastavljalo zbrda-zdola; Mountolivea je obuzela neobična mješa- vina osjećaja... proturječno olakšanje koje je na neki način drhtalo na rubu ogorčenja. Nakon toliko vremena čekat će ga u tami, nedaleko od Auberge Bleua, u starom fija- keru, dalje od ceste među palmama! U tom je planu barem bilo nešto od njezine stare maštovitosti. Tko zna zašto, Nessim nije smio znati za taj sastanak... zašto ga ne bi odobrio? No obavijest da barem ona nije sudjelovala u zavjerama svoga sina... ispu- nila ga je olakšanjem i nježnošću. A cijelo je vrijeme gledao u Leili neprijateljsku, produženu Nessimovu ruku, pokušavao je primorati se da je mrzi! - Jadna moja Leila
rekao je naglas prinijevši omotnicu nosu kako bi udahnuo miomirisni chypre.
Dignuo je slušalicu i mirno rekao Errolu: - Pretpostavljam da je cijelo Vele- poslanstvo pozvano u Hosnanijev lov? Da? Slažem se, prilično je hrabar u ovakvo doba... Naravno, morat ću odbiti, ali bih htio da vi momci prihvatite poziv i ispričate me. Samo radi privida normalnih odnosa u javnosti. Hoćete li? Hvala vam. Još nešto. Večer prije lova otići ću privatno u Aleksandriju i vratiti se sljedećega dana... vjerojatno ćemo se mimoići na pustinjskoj cesti. Ne, drago mi je što se vama pruža prilika. Svakako, i dobar lov.
Sljedećih deset dana prošlo je kao u snu isprekidanom samo povremenim ubodi- ma stvarnosti koja više nije bila lijek, traćenje vremena koje bi mu moglo ušutkati živce;, dužnosti su ga mučile dosadom. Osjećao se neizmjerno istrošenim, potroše- nim, dok je promatrao svoje lice u kupaonskom zrcalu i prinosio mu britvu s neprikrivenim gađenjem. Već je zamjetno osijedio na sljepoočnicama. Negdje iz kri- la za poslugu iz radija je odjekivala, nametljiva i hrapava, melodija jedne stare pjesme koja je sve opsjedala jedno cijelo aleksandrijsko ljeto: Jamais de la vie.{99} Sada ju je mrzio. To novo razdoblje... limb ispunjen raspršenim fragmentima navi- ke, dužnosti i okolnosti... izjedao ga je nestrpljivošću; a ispod površine svega toga bio je svjestan činjenice da se prikuplja za dugo očekivani sastanak s Leilom. Taj će sastanak na neki način odrediti... ne toliko fizičko opipljivo značenje njegova povratka u Egipat koliko njegovo psihičko značenje u odnosu na njegov unutarnji ži- vot. Bože, pomislio je, baš se nespretno izražavam... ali kako se mogao drukčije izra- ziti? Kao da se u njemu stvorila nekakva barijera koju treba prijeći, pubertet osjećaja koji treba prerasti.
Vozio se pucketavom pustinjom u automobilu sa zastavicama, uživajući u ugod- nom tihom zvižduku rashlađena motora i fijukanju vjetra po bočnim staklima. Već mu se dugo nije pružila prilika da ovako sam putuje pustinjom, što ga je podsjetilo na starija i sretnija putovanja. Hitajući kroz mirni bijeli zrak, s brzinomjerom na sto- tini, tiho je sam sebi, unatoč gađenju, pjevušio refren:

Jamais de la vie, Jamais dans le nuit
Quand ton coeur se démange de chagrin...{100}


Kako dugo već nije ovako pjevao? Cijelu vječnost. Zapravo, nije pjevao od sreće, već od neodoljivoga olakšanja. Čak mu je i mrska pjesma pomogla da vrati izgublje- nu predodžbu Aleksandrije koja ga je nekoć privlačila. Hoće li, može li se ikada vra- titi?
Tek kasno poslije podne stigao je do ruba pustinje i usporio na zavojima koji će ga dovesti do prenatrpanih, prljavih predgrađa. Nebo je bilo zastrto oblacima. Nad Aleksandrijom se spremala oluja. Na istoku, pljuštalo je po ledenozelenoj vodi jeze- ra, izbušenoj mnoštvom sjajnih iglica; šum kiše nadglasao je tihi zvuk motora. Kroz tamnu zavjesu oblaka razabirao je biserni grad čiji su se minareti ocrtavali na oblač- noj pozadini ranog zalaza; platno natopljeno u krvi. Morski je vjetar mreškao i burkao more na estuariju. Iznad njega lutali su slojevi zadimljenih, krvavo obojenih oblaka s kojih se neobičan sjaj odražavao na ulice i trgove bijeloga grada. Kiša u Aleksandriji bila je rijetka i kratka zimska pojava. Morski će vjetar ubrzo ojačati, promijeniti smjer i oljuštiti nebo za nekoliko minuta, pa smotati teške kumuluse po- put tepiha. Zimsko će nebo ponovno zasjati staklastom svježinom i ponovno uglačati grad sve dok ne zablista u pustinji poput kremena, poput nekakve prekrasne rukotvo- rine. Nije više bio nestrpljiv. Sumrak je počeo gutati zalaz. Kad se približio ružnim nizovima koliba i skladišta uz vanjsku luku, gume su mu se počele pušiti i siktati na mokrom asfaltu, čiju je vrućinu ugasila lagana kiša. Trebalo je usporiti...
Polagano je ušao u polumrak oluje, diveći se svjetlu, obzoru savijenom poput luka. Neobični odsjaji sunca rasipali su rubine po bojnim brodovima (koji su čučali poput rogatih krastača pod svojim topovima) u unutarnjoj luci. Bio je to ponovno drevni grad; osjetio je kako ga prožima njegova sjeta dok ga je po kiši prelazio do ljetne rezidencije. Sjajno, neuobičajeno svjetlo olujnih munja stvaralo je novi grad sablasna, bajkovita izgleda... ispucani pločnici od staniola, puževih ljuštura, slomlje- nih rogova, tinjca; zgrade od opeke poprimile su boju volovske krvi; ljubavnici, zbu- njeni neuobičajenom kišom, lutali su Trgom Mohammed Alija, neutješni poput ne- ugođenih glazbala; ljubičasti su tramvaji štropotali na obali uz pratnju šuškavih palmi. Kao da je drevni grad čije su ulice bile prevučene mokrom prašinom koju je vjetar nanio iz okolne pustinje prestao djelovati. Iznova je osjetio sve to i dopustio da mu se taj osjećaj panoramski proširi u njegovoj svijesti... stenjanje putničkog broda koji se polako kretao prema crti zalaza, ili vlakovi koji su tekli poput bujice dijama- nata prema unutrašnjosti dok su im kotači kloparali uz šljunčane usjeke i prah davno napuštenih i zamuljenih hramova...

Mountolive je to sada gledao umoran od svijeta, shvativši napokon taj umor kao oznaku čina koju zrelost stavlja na ramena odraslih... stigmu iskustava koja donose starost. Vjetar je ludovao u luci. Hodnici mokre opute ljuljali su se i tresli poput lišća velika drveta. Suze su se sada slijevale niz vjetrobran pod marljivim i bešumnim bri- sačima... Još malo te neobične, nabijene tame, isprekidane hirovitim munjama, pa će doći vjetar... snažni sjeverac koji će stući i sabiti more i posuti ga tipičnim bijelim perjanicama, širom otvarajući nebeski svod sve dok se na licima muškaraca i žena ponovno ne odrazi otvoreno zimsko nebo. Imao je dovoljno vremena.
Odvezao se do ljetne rezidencije kako bi provjerio jesu li obavijestili osoblje o njegovu dolasku; namjeravao je ondje prenoćiti i sutradan se vratiti u Kairo. Sam je otključao ulazna vrata, pa pritisnuo zvonce i pričekao osluškujući struganje Alijevih nogu. A kad je začuo kako se starčevi koraci približavaju, stigao je sjeverac s urli- kom, zatresao prozore u okvirima, i kiša je odjednom stala kao da ju je netko isklju- čio.
Još ga je otprilike jedan sat dijelio od sastanka; dovoljno da se okupa i preodjene. Iznenadio se osjetivši kako napetost odjednom popušta. Više ga nisu mučile sumnje niti uzbuđivalo olakšanje. Prepustio se bezrezervno u ruke sudbine.
Pojeo je sendvič i popio dva viskija, a tada izišao i velikim automobilom polako krenuo Grande Cornicheom prema Auberge Bleueu, koji se nalazio u predgrađu, okružen dinama i razbacanim šumarcima palmi. Nebo se razvedrilo i zapjenjeni su valovi hitali prema obali i razbijali se u pljuskovima pjene na metalnim stupovima Chatbyja. Na obzoru su se još povremeno nazirali slabi bljeskovi munja. Ti slabi od- sjaji nametali su možda pomisao na topovske bljeskove dalekih sukobljenih ratnih brodova.
Polako je skrenuo s ceste na pusto parkiralište Aubergea i ugasio svjetla. Trenutak je ostao sjediti, privikavajući se na plavičasti sumrak. Auberge je bio prazan - bilo je još prerano, i njegovi su elegantni katovi i barovi još čekali vrevu gostiju željnih ple- sa i večere. Zatim ga je ugledao. Odmah uz cestu, na drugoj strani parka, bila je pješčana čistina okružena s nekoliko palmi. Ondje je čekao fijaker. Njegove su sta- rinske petrolejke bile upaljene i treperile su poput krijesnica na svježem morskom zraku. Na kočijaševu mjestu nejasno se nazirao lik s tarbušem na glavi - po sve- mu sudeći usnuli.
Prišao je šljunčanom stazom lakim i radosnim koracima, slušajući kako mu šlju- nak škripi pod nogama, a kad se približio fijakeru, pozvao je, tiho: - Leila! - Ugledao je siluetu kočijaša, koja se ocrtavala na nebu, kako se okreće i obraća pažnju; iz fija- kera se čuo glas... Leilin glas... i riječi, nešto poput: - Ah! Davide, konačno smo se sastali. Došla sam čak ovamo da ti kažem...
Nagnuo se prema fijakeru, zbunjen, naprežući oči, ali je mogao vidjeti samo ne-
jasni lik na drugom kraju. - Uđi - uzviknula je zapovjednički. - Uđi, pa ćemo razgo- varati.
U tom trenutku Mountolivea je obuzeo osjećaj nestvarnosti; nije mogao dokučiti zašto. No osjećao se kao da hoda u snu ne dodirujući tlo ili se polako diže u zrak po- put čepa u vodi. Osjećaji su mu se poput ticala pružali prema liku u tami, nastojeći srediti i ocijeniti značenje tih razbacanih riječi i analizirati neobični osjećaj dezori- jentacije, usađen u njima poput strane intonacije u poznatom glasu; u određenom smislu, srušio mu se cijeli kontekst dojmova.
Sve se svelo na to da nije posve prepoznao glas. Ili, drugim riječima, mogao je identificirati Leilu, ali nije mogao potpuno vjerovati svjedočenju vlastitih ušiju. Nije to, naime, bio onaj dragi glas koji je živio u njegovoj mašti, nastavao zapamćeni Le- ilin lik. Ponovno je progovorila, naglo i nepovezano, pa i nepromišljeno, pomalo britkim glasom. Pretpostavio je da je to posljedica uzbuđenja i tko zna kojih drugih emocija. Ali... rečenice bi presušile, pa iznova krenule iz sredine, zastale i potonule u samom činu spajanja dviju misli. Mrštio se u tami dok je pokušavao raščlaniti tu ne- običnu, nestvarnu rastresenost u njezinu glasu. To nije bio glas koji je pripadao Leili
ili možda jest? Odjednom je na svojoj ruci osjetio ruku koju je mogao željno pro- matrati u krugu slabog svjetla petrolejke na mjedenu držaču do kočijaševa sjedala. Ruka je bila debeljkasta, malena i neuredna, s kratkim, nelakiranim noktima i za- puštenim kožicama. - Leila... jesi li to doista ti? - upitao je gotovo nehotice, još uvi- jek obuzet osjećajem nestvarnosti, dezorijentacije; kao da su se preklopila dva sna istiskujući jedan drugoga. - Uđi - reče novi glas nevidljive Leile.
Kad ju je poslušao i zakoračio na zaljuljani fijaker, osjetio je neobičnu zbrku miri- sa u noćnom zraku - ponovno zabrinjavajuće odstupanje od prihvaćenih sjećanja. Ali, vodica od bergamote, metvica, kolonjska voda i sezam; mirisala je poput stare arapske gospođe! A zatim je osjetio teški zadah viskija. I ona je morala alkoholom smiriti živce za sastanak! U njemu su se sukobljavali suosjećanje i neodlučnost; stara slika sjajne, dosjetljive i elegantne Leile nikako se nije dala stopiti s novom slikom. Morao joj je vidjeti lice. Kao da je pročitala njegove misli, rekla je: - I tako sam na- pokon došla, otkrivena, da se sastanem s tobom.
Bože, odjednom je pomislio i trgnuo se, nisam ni pomišljao koliko bi Leili moglo biti godina!
Mahnula je rukom, i stari je kočijaš u tarbušu polako potjerao svoje kljuse natrag na osvijetljeni makadam Grande Cornichea, pa polako krenuo cestom. Kričavo plavi- časte ulične svjetiljke zavirivale su jedna za drugom u fijaker, i Mountolive se pri prvom nametljivom tračku svjetla okrenuo da pogleda ženu do sebe. Jedva ju je pre- poznao. Ugledao je punašnu egipatsku gospođu neodređenih godina; lice joj je bilo puno ožiljaka od boginja, a oči, groteskno naglašene antimonskom olovkom, tužne i
buntovne, oči nekakve nezgrapne karikature, šaljiva lika prerušene životinje koja se ponaša kao ljudsko biće. Bila je doista hrabra kad je skinula koprenu, ta neznanka koja mu je sjedila sučelice i promatrala ga našminkanim očima kakve se viđaju na freskama, punima očajničke i jadne molbe. Suočena s ljubavnikom, odavala je nesi- gurnu srčanost, iako su joj usne drhtale, a teški se podvoljci tresli pri svakoj vibraciji tvrdih guma na cesti. Dvije sekunde zurili su jedno u drugo, a tada je tama ponovno progutala svjetlo. Prinio je njezinu ruku usnama. Tresla se poput šibe na vodi. Uspio je na trenutnom svjetlu razabrati njezinu nepočešljanu i raščupanu kosu koja joj je visjela niz vrat, njezinu loše skrojenu i neurednu crnu haljinu. Sve se na njoj doimalo raspušteno i improvizirano. A njezina tamna koža, tako okrutno iznakažena ožiljcima, doimala se grubo poput slonovske kože. Nije ju uopće prepoznao! - Leila!
uzviknuo je (gotovo zastenjao), pretvarajući se da je napokon prepoznaje i poz- dravlja lik svoje ljubavnice (sada zauvijek raspršen ili razoren) u toj jadnoj groteski... odebeloj egipatskoj gospođi sa svim vidljivim znacima ekscentričnosti i starosti. Kad god bi se pojavile svjetiljke, pogledao bi opet i svaki se put suočio s nečim nalik na karikaturu životinje... slona, recimo. Jedva je uspijevao pratiti njezine riječi, toliko se usredotočio na vlastite uzburkane osjećaje i sjećanja. - Znala sam da ćemo se jedno- ga dana ponovno sastati. Znala sam. - Stisnula mu je ruku, i ponovno je osjetio nje- zin dah, otežan sezamom, metvicom i viskijem.
Nastavila je govoriti, a on ju je tjeskobno slušao, ali s pažnjom kakvu poklanjamo nepoznatu jeziku; a kad god bi ulične svjetiljke ponovno zavirile u njih, ustrašeno bi se zagledao u nju - kao da želi ustanoviti je li se njezin izgled iznenada i magično promijenio. A zatim ga je opsjela još jedna pomisao: - Što ako sam se i ja promijenio kao i ona... ako je to doista ona? - Što, zaista? Negdje u dalekoj prošlosti razmijenili su svoje slike poput medaljona; njegova je sada izblijedjela, promijenila se. Što bi ona mogla razabrati na njegovu licu - tragove slabosti koja je pregazila njegovu mladenačku snagu i odlučnost? Pridružio se onima koji sklapaju pristojne kompro- mise sa životom. Zacijelo su mu nedjelotvornost, nemuškost ispisani po glupom, sla- bom, privlačnom licu? Sumorno ju je promatrao, jadno se trudeći da ustanovi je li ga doista prepoznala. Zaboravio je da se žene nikada ne odriču slike koju je njihovo srce prigrlilo; ne, ona će zauvijek ostati zaslijepljena starom ljubavi i neće dopustiti da joj se suprotstavi nova slika. - Nisi se promijenio ni za jedan dan - rekla je ta ne- poznata žena s neugodnim parfemom. - Ljubljeni moj, najdraži, anđele. - Mountolive se zarumenio u tami slušajući nježnosti što su dopirale s usana te nepoznate osobe. A poznata Leila? Odjednom je shvatio da se raspršio dragocjeni lik što ga je tako dugo nosio u srcu, potpuno izbrisao! Odjednom se suočio sa značenjem ljubavi i vremena. Potpuno su izgubili moć međusobnog duševnog oplođivanja! Osjećao je jedino sa- mosažaljenje i gađenje, a trebao bi osjećati ljubav! A takvi osjećaji jednostavno nisu bili dopušteni. Nijemo je sam sebe proklinjao dok su se vozili amo-tamo po tamnom
nasipu duž mora poput invalida koji su izišli da udahnu noćni zrak, dodirujući se ru- kama u starom fijakeru. Sada je brže govorila, nejasno, skačući s teme na temu. Ipak, sve je to nalikovalo na uvod u središnju izjavu zbog koje je došla. Trebalo je otputo- vati sutradan navečer: - Nessimova naredba. Justine će se vratiti s jezera i pokupiti me. Zajedno ćemo nestati. U Kantari ćemo se razdvojiti, i ja ću krenuti dalje u Keni- ju, na farmu. Nessim ništa ne kaže, ne može zasad reći kako dugo. Morala sam te vi- djeti. Morala sam s tobom još jednom razgovarati. Ne zbog sebe... nikada zbog sebe, svojega srca. Zbog onoga što sam doznala o Nessimu u doba karnevala. Spremala sam se na sastanak s tobom, a tada mi je rekao za Palestinu! Krv mi se sledila. Podu- zeti nešto protiv Britanaca! Kako bih mogla! Nessim je zacijelo poludio. Nisam došla jer nisam znala što bih ti rekla, kako bih se s tobom suočila. No, sada sve znaš.
Počela je glasno disati, hitajući kao da je sve to uvod u njezin glavni govor. Zatim je iznenada iz nje provalilo: - Egipćani će nauditi Nessimu, a Britanci ih nastoje izazvati da to učine. Davide, moraš iskoristiti svoju moć i spriječiti to. Molim te, spa- si mojega sina. Molim te, spasi ga. Moraš me saslušati, moraš mi pomoći. Nisam ni- kada od tebe tražila usluge.
Zbog obraza išaranih suzama i tragova olovke za oči još se više doimala poput neznanke pri uličnoj rasvjeti. Počeo je zamuckivati. - Pomozi mi, zaklinjem te! - glasno je uzviknula. Odjednom je počela jecati i njihati se kao Arapkinja, preklinjući ga. Osjetio je silno poniženje. - Leila! - uzviknuo je. - Prestani! - Ali ona se njihala amo-tamo, ponavljajući riječi »samo ga ti sada možeš spasiti«... više sebi, kako se či- nilo, negoli ikome drugom. Zatim je pokušala kleknuti u fijakeru i poljubiti mu noge. Mountolive se već tresao od srdžbe i iznenađenja i gađenja. Prolazili su deseti put uz Auberge. - Ako odmah ne prestaneš... - povikao je ljutito, ali je ona opet zajauka- la, pa je nespretno iskočio na cestu. Bilo mu je odvratno prekinuti razgovor na takav način. Fijaker se zaustavio. Osjećao se glupo kad je rekao: - Ne mogu razgovarati službeno s privatnom osobom. - Rekao je to glasom koji je, kako mu se činilo, dola- zio izdaleka, bez prepoznatljiva izraza osim određene starinske zagrižljivosti. Je li išta moglo biti besmislenije od tih riječi? Osjećao se užasno posramljenim dok ih je izgovarao. - Zbogom, Leila - rekao je naglo i tiho, pa joj još jednom stisnuo ruku pri- je negoli se okrenuo. Zatim je pobjegao. Otključao je automobil i ušao, dašćući i svladan osjećajem užasne ludosti. Fijaker se udaljavao u tami. Promatrao ga je kako polako skreće Cornicheom i nestaje. Zatim je pripalio cigaretu i uključio motor. Odjednom mu se učinilo da ne zna kamo bi otišao. Zastao je i izblijedio svaki poriv, svaka želja.
Poslije duge stanke, odvezao se polako i oprezno natrag u ljetnu rezidenciju, tiho pričajući sam sa sobom. Kuća je bila u mraku, pa je sam otključao vrata. Pošao je od sobe do sobe paleći sva svjetla, i u glavi mu se odjednom zavrtjelo od samoće; nije mogao optužiti poslugu da ga je napustila jer je već bio rekao Aliju da će večerati
vani. Dugo je amo-tamo šetao salonom s rukama u džepovima. Osjećao je oko sebe zadah vlažnih, negrijanih prostorija; bezizražajni prijekorni brojčanik sata rekao mu je da je tek prošlo devet. Naglo je prišao ormariću s pićem i natočio sebi povelik viski sa sodom, pa ga iskapio jednim pokretom i stresao se kao da je popio gorku sol. Glava mu je zujala poput žice pod visokim naponom. Vjerojatno će morati izići i negdje sam večerati. Ali gdje? Odjednom su cijela Aleksandrija, cijeli Egipat, postali odvratni, dosadni, duhovno zamorni.
Popio je još nekoliko viskija uživajući u toplini koja mu je zagrijala krv; nije bio naviknut na alkoholna pića koja je obično pio u vrlo malim količinama. Leila ga je odjednom ostavila licem u lice sa stvarnošću koja je, činilo mu se, oduvijek vrebala iza prašnih tapiserija njegovih romantičnih nazora. U određenom smislu ona je bila Egipat, njegov osobni Egipat koji je čuvao u mislima, a sada se ta stara slika oljušti- la, ogoljela. - Bilo bi neumjereno dalje piti - rekao je sam sebi iskapivši čašu. Da, upravo tako! Nije nikada bio neumjeren, nikada prirodan, otvoren u svom stavu pre- ma životu. Uvijek se skrivao za mjerom i kompromisom, pa je zbog te izdaje izgubio sliku Egipta koja ga je tako dugo podržavala. Je li to onda sve bila laž?
Osjećao se kao da je negdje u njemu ugrožena nekakva brana, nekakva prepreka koja samo što nije popustila. Dok se trudio da ponovno uspostavi izgubljenu vezu sa životom ove konkretne zemlje, palo mu je na um da učini nešto što nije činio još od mladosti: otići će i večerati u arapskoj četvrti, skromno i jednostavno, poput sitnog gradskog činovnika, trgovca, prodavača. U nekakvu malom domaćem restoranu po- jest će goluba s malo riže i tanjur slatkiša; hrana će ga otrijezniti i pribrati, a okolina će mu vratiti osjećaj veze sa stvarnošću. Nije se mogao sjetiti da je ikada bio tako pripit, olovnih nogu. Glavu su mu preplavili nesuvisli prijekori.
Još tjeran tom nesuvislom, napola racionalnom željom, otišao je naglo do ormara u predvorju da pronađe crveni pusteni tarbuš što ga je netko prošlog ljeta ostavio poslije jednog koktela. Iznenada ga se sjetio. Ležao je među razbacanim štapovima za golf i teniskim reketima. Stavio ga je na glavu i nacerio se. Potpuno je preobrazio njegov izgled. Kad se nesigurnih nogu pogledao u zrcalu u predvorju, preobrazba ga je posve iznenadila: iz zrcala ga nije promatrao ugledni strani posjetitelj Egiptu već - un homme quelconque:{101} sirijski poslovni čovjek, mešetar iz Sueza, predstavnik avionske kompanije iz Tel Aviva. Nedostajao mu je još samo jedan predmet kako bi mogao ispravno svojatati pripadnost Srednjem istoku - tamne naočale i u kući, zimi! Našao ih je u gornjoj ladici pisaćeg stola.
Polako se odvezao do malog trga nedaleko od kolodvora Ramleh, besmisleno uži- vajući u svojem novom kostimu, pa se uvezao na parkiralište pokraj hotela Cecil; za- tim je zaključao auto i mirno se uputio, s izrazom čovjeka koji napušta dotad životnu naviku... uputio se s novim i posve ugodnim osjećajem samopouzdanja prema arapskim četvrtima grada gdje će moći pronaći željenu večeru. Dok je prolazio uz
Corniche obuzeo ga je na trenutak neugodan strah i dvojba, jer je ugledao poznati lik kako nešto niže prelazi ulicu i kreće prema njemu uz zaštitni zid na obali. Nije mo- gao pogriješiti: bio je to Balthazarov tipični šuljajući hod. Mountolivea je obuzeo plah osjećaj stida, ali nije skrenuo s puta. Na njegovu radost, Balthazar ga je samo pogledao, pa okrenuo glavu ne prepoznavši prijatelja. Hitro su se mimoišli, i Mo- untolive je glasno odahnuo; bila je doista neobična ta anonimnost koju mu je udijelio taj posvuda prisutni šešir nalik na lonac za cvijeće koji je toliko mijenjao obrise ljud- skoga lica. I tamne naočale! Tiho se nasmijao pa skrenuo s obale u labirint uličica koje će ga dovesti do arapskih bazara i gostionica oko trgovačke luke.
Ondje je vjerojatnost da bi ga netko mogao prepoznati bila stotinu naprama jedan, jer je malo Europljana zalazilo u taj dio grada. Protezao se iza četvrti s javnim kuća- ma, i nastavali su ga mali trgovci, lihvari, špekulanti kavom, brodoopskrbnici, kri- jumčari; ovdje na ulici stjecao se dojam da se vrijeme rastegnulo, tako reći poput vo- lovske kože, poput karte koja se mogla pročitati od jednoga kraja do drugog i ispuni- ti poznatim odrednicama. Taj se svijet muslimanskog vremena protezao u prošlost do Otela i dalje - kavane u kojima je cijeloga dana odzvanjalo ugodno ćurlikanje pti- ca čije su krletke bili pune zrcala, obmanjujući ih da imaju društvo. Ljubavne pjesme ptica zamišljenim sudruzima - koji su bili samo njihovi odrazi! Kako li su dirljivo pjevale te slike ljudske ljubavi! Ovdje su se uz sablasno treperenje petrolejskih svje- tiljki kockali stari eunusi, pušeći duge nargile iz kojih se pri svakom udahu čulo zvučno žuborenje nalik na jecaj golubice; zidovi starih kavana bili su umrljani zno- jem tarbuša koji su visjeli na klinovima; zbirke nargila stajale su u redovima na du- goj polici, poput pušaka, i svaki bi pušač donosio za njih svoj vlastiti omiljeni usnik. I ovdje je bilo proricatelja sudbine, gatalacâ iz karata, ili onih koji bi vam vješto izlili na dlan malo tinte i otkrili vam za pola pijastra vaše najskrivenije tajne. Ovdje su pokućarci nosili magične zavežljaje šarenih i raznovrsnih vrijednih predmeta, od grubih čilima iz Siraza i Beludžistana do karata za marsejski tarot, tamjana iz Hidžasa, zelenih perli protiv uroka, češljeva, sjemenki, zrcala za ptičje krletke, mirodija, amuleta i papirnatih lepeza... popis je bio beskonačan, a svaki je, naravno, u svojoj privatnoj torbi - poput srednjovjekovnog prodavača indulgencija - nosio pornografske proizvode iz cijeloga svijeta u obliku rupčića i razglednica na ko- jima je bio prikazan, u svim jadnim inačicama, čin o kojem ljudska bića najviše sa- njaju i kojega se najviše boje: tajnovita, podzemna, neprekidna rijeka seksa koja se lako cijedi kroz slabašne brane što su ih podignuli naši razdražljivi zakonodavci i ti- pični samoprijekori ljubitelja neugode... široka podzemna rijeka koja teče od Petroni- ja do Franka Harrisa. (Predodžbe su lutale i preklapale se u Mountoliveovoj zbunje- noj glavi, javljajući se i nestajući u lijepim napola oblikovanim likovima koji su se prelijevali u svim duginim bojama poput mjehurića od sapunice.) Već se potpuno opustio; naviknuo se na to njemu nepoznato stanje smušenosti i više nije osjećao pri-
pitost; osjećao je samo kako u njemu buja osjećaj golema dostojanstva i vlastite važnosti koji mu je pružao veličanstvenu ležernost. Hodao je polako poput trudnice kojoj se bliži vrijeme, upijajući slike i zvukove.
Na posljetku je ušao u mali lokal koji mu je privukao pažnju zbog razbuktalih peći iz kojih je rigao dim i slijegao se u slojevima po prostoriji; miris timijana, peče- nih golubova i riže odjednom mu je oštro pobudio glad. U prostoriji je bio još samo jedan gost, ili možda dva, jer se jedva nešto vidjelo kroz oblake dima. Sjeo je držeći se kao da nevoljko ustupa pred zakonom sile teže i naručio jelo na izvrsnom arapskom, ali je zadržao tamne naočale i tarbuš. Sada je već bilo jasno da može lako proći kao musliman. Vlasnik lokala, krupni ćelavi Turčin tatarskog lica, odmah je i bez primjedbi poslužio gosta. Uz Mountoliveov tanjur postavio je i čašu i, ne izustivši ni riječi, napunio je do vrha bezbojnim arakom, rakijom koja uz ostalo sa- drži i smolu iz drveta zvanog mastika. Mountolive se malo zagrcnuo i zakašljao, ali je zaista uživao, jer je to nekoć bilo prvo istočnjačko piće što ga je okusio u životu, i već je davno zaboravio da ono uopće postoji. Zaboravio je i koliko je jako, pa je, svladan nostalgijom, naručio još jednu čašu da dovrši izvrsni vrući pilav i goluba (došao je s ražnja tako vruć da ga je jedva mogao uzeti u ruke). No sada je bio u sed- mom nebu. Počeo se oporavljati, obnavljati nejasnu sliku Egipta koju mu je sastanak s Leilom oštetio ili na neki način ukrao.
Na ulici je odzvanjao treperavi zvuk defova i dječjih glasova stopljenih u nekakvu litaniju; obilazili su lokale u skupinama i stalno ponavljali iste stihove. Poslije tri po- navljanja uspio je razmrsiti riječi. Naravno!

Gospodaru stresenoga Drveta Krajnje granice,
Sačuvaj naše listiće I naše grane od zla,
Jer mi smo tvoja dječica!

Do vraga - rekao je, pa progutao vatreni gutljaj araka i nasmiješio se kad mu je postalo jasno značenje tih malih procesija. Njemu sučelice sjedio je dostojanstveno uz prozor stari šeik i pušio nargilu duga kamiša. Mahnuo je prema žamoru skladnom starom rukom i uzviknuo: - Allaha mu! Bučne li djece! - Mountolive mu je uzvratio smiješkom i rekao: -Ispravite me ako griješim, gospodine, ali oni pjevaju o Sidri,{102} zar ne? -Starac je ushićeno kimnuo, nasmiješivši se poput sveca. - Pogodili ste, gospodine. - Mountolive je bio zadovoljan sobom, pa ga je obuzela još dublja nostalgija za tim napola zaboravljenim godinama. - Prema tome - rekao je - večeras
bi trebala biti sredina šabana{103} i treba stresti Drvo krajnje granice. Nije li tako?
Ponovno ushićeno kimanje. - Tko zna - reče stari šeik - nisu li naša imena ispisa- na na stresenom lišću? - Otpuhivao je dimove polako i zadovoljno, poput vlaka- igračke. - Neka bude Allahova volja.
Prema tradiciji, uoči petnaestoga dana šabana stresa se Rajsko drvo, čičimak, i na stresenom lišću ispisana su imena ljudi koji će umrijeti iduće godine. U nekim ga tekstovima nazivaju Drvom krajnje granice. Mountolive je bio silno zadovoljan što je prepoznao pjesmicu, pa je naručio još jednu čašu araka koju je ispio stojeći dok je plaćao račun. Stari je šeik ostavio lulu i prišao mu kroz dim. - Moj efendijo - rekao je
shvaćam zašto ste došli ovamo. Ja ću vam otkriti ono što tražite. - Stavio je dva smeđa prsta na Mountoliveov ručni zglob dok je ponizno i tiho govorio kao netko tko želi otkriti nekakvu tajnu. Njegovo je lice odražavalo svu iskrenost i čisto- ću pustinjskog sveca. Mountolive je bio ushićen. - Časni šeiče - odgovorio je - tada otkrijte nedostojnu sirijskom posjetitelju svoju pronicavost. - Starac se dvaput naklo- nio, oprezno se osvrnuo po lokalu, pa rekao: - Slijedite me, molim vas, časni gospo- dine. - Zadržao je prste na Mountoliveovom ručnom zglobu kako bi to učinio slije- pac. Zajedno su izišli na ulicu; Mountoliveovo romantično srce ludo je lupalo... hoće li ga sada udostojati nekom mističnom vizijom vjerske istine? Tako je često slušao priče o bazarima i vjerskim zanesenjacima koji ondje vrebaju, čekajući da ispune tajna poslanja u ime onog nevidljivog svijeta, tajnovitog, brižljivo čuvanog svijeta doktorâ mistike i magije. Hodali su kao u mekom oblaku neizvjesnosti, a nijemi je šeik posrtao i ponovno pronalazio ravnotežu svakih nekoliko koraka s ganutim smi- ješkom blaženstva na usnama. Tako su polako hodali tamnim ulicama koje je noć sada pretvorila u duge sjenovite tunele ili bezoblične špilje u kojima je još muklo odjekivao zvuk gajdi ili svađalačkih glasova prigušen debelim zidovima i re- šetkastim prozorima.
Mountoliveov pojačani osjećaj divljenja reagirao je na ljepotu i tajnovitost toga sjajnoga grada sjena, isklesanog ovdje i ondje u prepoznatljive obrise osamljenom petrolejskom svjetiljkom ili električnom žaruljom na krhkoj peteljci koja se njihala na vjetru. Na posljetku su skrenuli u dugu ulicu preko koje su se protezali šareni transparenti, pa ušli u potpuno mračno dvorište čiji je zemljani pod odisao slabim za- dahom deva i mirisom jasmina. Pred njima se uzdizala kuća i njezina se silueta ocrtavala prema nebu. Ušli su u nekakvu ruševnu straćaru i prošli kroz visoka, otvo- rena vrata, pa ponovno utonuli u još mrkliju tamu. Šutke su predahnuli. Mountolive je prije osjetio negoli ugledao crvotočna stubišta koja su uza zidove vodila do na- puštenih gornjih katova, čuo cičanje i jurnjavu štakora po pustim galerijama, uz još nešto - zvuk koji je nejasno podsjećao na ljudska bića, ali se nije mogao sjetiti u kakvom kontekstu. Polagano su tapkali dugim hodnikom po trulom podu koji se nji- hao i ugibao pod njihovim nogama, i ondje je, na nekakvu ulazu, stari šeik lju-
bazno rekao: - Doveo sam vas ovamo, moj efendijo, kako naša jednostavna zado- voljstva ne bi bila manja od onih u vašoj domovini. - Zatim je šaptom dodao: - Priče- kajte me trenutak ovdje, molim vas. - Mountolive je osjetio kako se starčevi prsti dižu sa zapešća i zapuh vrata koja su se zatvorila uz njegovo rame. Trenutak-dva sta- jao je sabrano i pun pouzdanja.
A tada je zavladala potpuna tmina, pa mu je svjetlo, kad se doista pojavilo, dalo trenutačni privid nečega što se događa vrlo daleko, na nebu. Kao da je netko otvorio i zatvorio vrata peći u Raju. Bila je to samo iskra šibice. No u tom slabašnom i kratkom žutom plamsaju razabrao je da se nalazi u visokoj sumornoj komori ispuca- nih i nagrđenih zidova prekrivenih grafitima i otiscima tamnih dlanova - znakovima koji štite praznovjerne od uroka. U prostoriji je stajala samo golema slomljena sofa, nasred poda poput sarkofaga. Kroz jedan jedini prozor bez ijednog čitavog stakla polako je razabirao plaviju tamu zvjezdanog neba. Zagledao se u treperavi, ne- sigurni plamen, i ponovno začuo cičanje štakorâ i ostale neobične šumove... šapat i prigušeni smijeh i tapkanje bosih nogu po podu... Odjednom mu je pala na um djevo- jačka spavaonica u školi: a tada, kao da ih je ta pomisao izmislila, kroz otvorena vra- ta na drugom kraju sobe istupila je skupina malih likova u prljavim bijelim haljinica- ma, nalik na poražene anđele. Naletio je na dječji bordel, shvatio je, odjednom obu- zet grčem gađenja i samilosti. Njihova su mala lišća bila debelo našminkana, a ri- jetka kosa spletena u pletenice s vrpcama. Nosile su zelene perle protiv uroka. Takva je mala bića viđao urezana na grčkim vazama kako lebdeći izlaze iz grobnica i kosturnica s tužnim izrazom zlotvora koji bježe od pravde. Prva u skupini nosila je svjetlo... komadić uzice koji je gorio u tanjuriću s maslinovim uljem.
Sagnula se da smjesti taj slabašni plamičak na pod u kutu, i duge šiljate sjene te djece odjednom su se prosule po stropu poput vojske frustriranih želja. - Ne, Allaha vam - izusti promuklo Mountolive, okrene se i stane tapkati prema zatvorenim vrati- ma. Bila su zatvorena drvenim zasunom koji se mogao otvoriti samo izvana. Prinio je lice otvoru u drvu i tiho pozvao: - O, šeiče, gdje ste? - Mali su se likovi u me- đuvremenu primaknuti i okružili ga, mrmljajući jadne bestidnosti i nježnosti svoga zanata glasovima anđela slomljena srca; osjećao je njihove tople spretne prste na ra- menima, na rukavima kaputa. - O, šeiče - pozvao je iznova nesigurnim glasom - ni- sam za ovo došao. - No iza vrata vladala je tišina. Osjećao je kako mu se mršave dje- čje ruke ovijaju oko pasa poput lijana u tropskoj džungli, kako mu krhki prstići hva- taju dugmad na kaputu. Otresao ih je i okrenuo se blijeda lica prema njima, ispustivši polurazgovijetni krik prosvjeda. A tada je netko neoprezno prevrnuo tanjurić s pluta- jućim stijenjem, pa je u tami osjetio kako je među njima prohujala napetost tjeskobe poput vatre kroz šikaru. Zbog njegovih prosvjeda osjetile su strah da će izgubiti do- bru mušteriju. Sada se u njihovim glasovima osjećala tjeskoba, ljutnja, pa i nota stra- ha dok su mu nešto govorile, mamile ga i napola prijetile; tkozna kakva bi ih kazna
mogla čekati ako on pobjegne! Počele su se boriti, napadati ga; osjetio je udare nji- hovih izgladnjelih malih tijela dok su se gomilale oko njega, dašćući i pušući od sali- jetanja, ali odlučne da mu ne dopuste bijeg. Prsti su po njemu gmizali poput mrava - štoviše, odjednom je izvukao iz sjećanja, iskopao iz nečega što je nekoć proči- tao, priču o čovjeku prikovanom na vrući pijesak preko gnijezda bijelih mravi koji će mu ubrzo oglodati meso s kostiju.
Ne - uzviknuo je iznova smušeno; nekakva ga je apsurdna psihička smetnja sprječavala da ne zamahne, da ne podijeli niz brutalnih udaraca koji bi ga jedini mogli osloboditi. (Najmanje su bile tako malene.) Sada su mu sputale ruke i penjale mu se na leđa - potičući besmislene uspomene na borbe s jastucima u tamnoj internatskoj spavaonici. Divlje je lupao laktom po vratima, a one su podvostručile svoja zaklinjanja plačljivim glasom. Dah im je bio vruć poput dima od drva. - O, efendijo, zaštitnice siromašnih, riješi nas naših tegoba. - Mountolive je stenjao i bo- rio se, ali su ga postupno obarale na pod; nesigurna koljena počela su postupno po- puštati pod tim nasrtajem koji je sada prerastao u likujući bijes.
Ne! - uzviknuo je bolno, na što mu je zbor glasova odgovorio: - Da. Da, tako ti Allaha! - Vonjale su poput stada koza dok su se rojile po njemu. U mozgu mu se ko- vitlalo od cerekanja, opscenih šapata, ulagivanja i psovki. Činilo mu se da će se onesvijestiti.
A tada se odjednom sve raščistilo - kao da je netko dignuo zavjesu i otkrio ga kako sjedi uz majku pred zahuktalom vatrom u kaminu sa slikovnicom na koljenima. Ona je naglas čitala, a on je pokušavao pratiti riječi dok ih je izgovarala, no pažnju mu je stalno odvlačila velika slika u boji koja je prikazivala Gullivera pošto je pao u ruke maloga liliputskog naroda. Očaravala ga je svojim brižljivim pojedinostima. Krupni je junak ležao na mjestu na koje je pao, osiguran pravom mrežom čvrstih ko- nopa koju su oko njega omotali i prikovali ga na tlo, dok su se mravlji ljudi motali posvuda po njegovu golemu tijelu, osiguravajući i uklinjujući još konopaca protiv kojih će se div uzalud boriti. Bilo je u tome opake znanstvene točnosti: zapešća, gležnjevi i vrat učvršćeni tako da spriječe svaki pokret; šatorski kolčići između prsti- ju njegove goleme šake radi učvršćenja svakog pojedinog prsta. Njegov je perčin bio uredno smotan oko sitnih greda pobijenih u tlo uz njega. Čak su i skuti njegova ha- ljetka bili vješto pobijeni u tlo kroz nabore. Ležao je ondje i zurio u nebo obuzet be- zizražajnim čuđenjem, širom otvorenih plavih očiju, skupljenih usana. Liliputanska je vojska plazila po njemu s tačkama i klinovima i s još konopaca; njihovo je držanje odavalo grozničavi mravlji zanos zarobljavanja. A Gulliver je sve to vrijeme ležao na zelenoj travi Liliputa, u dolini punoj mikroskopskog cvijeća, nalik na zarobljeni balon...
Kad je ponovno došao k sebi (iako nije imao pojma kako je na kraju pobjegao), ležao je na ledenom kamenom zidu uz Corniche. Danilo se, i more se pod njim pola-
ko dizalo do kamenih kejeva i tiho se slijevalo niz odvode. Mogao se jedino sjetiti kako je ošamućen trčao krivudavim ulicama, u tami, te posrćući dopro do glavne ceste i obale. Dugi su se valovi valjali pod blijedim, ispranim svjetlom praskozorja, a morski povjetarac donosio mu je miris katrana i ljepljivu vlagu soli. Osjećao se po- put pomorca koji je bespomoćno zapeo u stranoj luci na drugom kraju svijeta. Dže- povi su mu bili izvrnuti poput rukava. Na sebi je imao poderanu košulju i hlače. Sku- pe dugmadi za košulju i manšete i igle za kravatu više nije bilo, lisnica je nestala. Smrtno mu je pozlilo. No kad se postupno pribrao, shvatio je gdje je ugledavši dža- miju Goharri kako prima svjetlo zore usred palmika. Ubrzo će poput drevnih kornja- ča izmiljeti slijepi mujezini i izrecitirati jutarnji hvalospjev jedinom živom Bogu. Nalazio se možda nekoliko stotina metara od mjesta gdje je ostavio auto. Bez tarbu- ša i tamnih naočala osjećao se gol. Počeo je bolno trčkarati uz kameni zid, zadovo- ljan što u blizini nema nikoga tko bi ga prepoznao. Pusti trg ispred hotela upravo se budio s prvim tramvajem, koji je prazan odštropotao prema Mazariti. Nestali su mu i ključevi od automobila, pa se morao prihvatiti sramotne zadaće obijanja brave na vratima odvijačem što ga je pronašao u prtljažniku - cijelo vrijeme u strahu da bi mo- gao naići policajac i početi ga ispitivati ili ga čak uhititi kao sumnjivca. Kiptio je od samoprezira i gađenja, a glava mu je pucala. Napokon je uspio obiti vrata, pa je divlje krenuo - na sreću, vozačevi su ključevi bili u automobilu - prema Rushdiju kroz puste ulice. U gužvi mu je nestao i ključ od kuće, pa je morao na silu otvoriti prozor salona kako bi ušao. Isprva je mislio da će provesti jutro u krevetu pošto se okupa i presvuče, ali je pod vrelim tušem shvatio da je previše uzrujan; misli su mu zujale poput roja pčela i nisu mu dale mira. Odjednom je odlučio napustiti kuću i vratiti se u Kairo, i ne čekajući da se vrati posluga. Činilo mu se da im ne bi mogao pogledati u oči.
Kradomice se presvukao, pokupio svoje stvari i pošao gradom prema pustinjskoj cesti, žurno napuštajući grad poput običnog lopova. Odlučio je. Tražit će premještaj u neku drugu zemlju. Neće više gubiti vrijeme na taj prijetvorni i bijedni Egipat, taj varavi pejzaž koji je čuvstva i sjećanja pretvarao u prašinu, koji je srozavao prija- teljstvo i uništavao ljubav. Sada nije ni razmišljao o Leili; večeras će ona prijeći gra- nicu. No, već mu se činilo kao da nikada nije ni postojala.
U automobilu je bilo dovoljno benzina za povratak. Kad je prešao posljednje za- voje na izlazu iz grada, osvrnuo se i stresao od gađenja dok je promatrao bisernu sli- ku minareta koji su se dizali iz maglice nad jezerom, iz jutarnje magle. Negdje dale- ko zatutnjao je vlak. Uključio je radio na sav glas kako bi prigušio vlastite misli dok je hitao srebrnastom pustinjskom cestom prema zimskoj prijestolnici. Sa svih strana, poput prestravljenih zečeva, izlijetale su mu misli i hitale uz zahuktali automobil izvan sebe od straha. Shvatio je da je u sebi dosegnuo novu granicu; odsada će se ži- vot potpuno promijeniti. Sve to vrijeme bio je sputan; sada su lanci pukli. Čuo je tih,
umirujući zvuk struna i poznati glas grada ponovno ga je opsjeo svojim perverznim čežnjama, drevnim mudrostima i strahovima.

Jamais de la vie, Jamais dans ton lit
Quand ton coeur se démange de chagrin..{104}


Opsovao je i naglo isključio radio, ugušio glas, i pohitao dalje mršteći se, ususret sunčevu svjetlu što se razlijevalo po sjenovitim padinama dina.
Stigao je vrlo brzo, i kad se dovezao do veleposlanstva ugledao je Errola i Donki- na kako u Donkinov stari terenski automobil ukrcavaju svu opremu profesionalnih lovaca - futrole za puške i torbe s patronama, dalekozore i termosice. Pošao je polako i posramljeno prema njima. Obojica su ga srdačno pozdravili. Trebali su krenuti u Aleksandriju u podne. Donkin je bio uzbuđen i vedar. Jutarnje su novine izvijestile da se Kralj oporavio i da će tijekom vikenda primati u audijenciju. - Sada se, gospo- dine - reče Donkin - Nuru pruža prilika da prisili Memlika na djelovanje. Vidjet ćete.
Mountolive je tromo kimnuo. Ta vijest nije u njegovim ušima pobudila nikakav do- jam, ni ton ni boju ni značenje. Nije mu više bilo stalo što će se dogoditi. Odluka da zatraži premještaj kao da ga je na neobičan način odriješila od svake nove odgo- vornosti prema svojim osjećajima.
Ušao je zlovoljno u rezidenciju i naručio doručak u salon. Bio je razdražljiv i rastresen. Telefonirao je da mu donesu torbu s poštom kako bi provjerio je li stigla osobna korespondencija. Nije bilo ničega previše zanimljivog: dugo, razgovorljivo pismo od sir Louisa koji se blaženo sunčao u Nici; bilo je puno zabavnih i veselih tračeva o zajedničkim prijateljima. I, naravno, neizbježna anegdota slavnog raconte- ura{105} kao zaključak pisma: - Nadam se, dragi moj mladiću, da Vam odora još dobro pristaje. Sjetio sam se Vas prošloga tjedna kad sam se sastao s Claudelom, francuskim pjesnikom koji je također bio veleposlanik, jer mi je ispričao zgodnu anegdotu o svojoj odori. Zgoda se zbila dok je službovao u Japanu. Kad je jednoga dana otišao u šetnju, okrenuo se i ugledao kako cijela rezidencija plamti; njegova je obitelj bila s njim, pa se nije morao bojati za njihovu sigurnost. Ali, njegovi rukopisi, njegova neprocjenjiva zbirka knjiga i pisama... sve je to bilo u kući koja je gorjela. Sav uznemiren, potrčao je natrag. Kad je stigao do vrta, ugledao je mali dosto- janstveni lik kako mu prilazi... japanski butler. Polagano i oprezno prišao je vele- poslaniku ispruženih ruku poput mjesečara; preko ruku objesio je svečanu odoru pjesnika. Butler je rekao, ponosno i staloženo: - Ne plašite se, gospodine. Spasio sam jedini vrijedni predmet. - A nedovršena drama, a pjesme koje su ležale gore na
pisaćem stolu? Odjednom sam se sjetio Vas, ne znam zašto.
Čitao je, uzdišući i smiješeći se tužno i zavidno: što bi sve dao da može sada kao umirovljenik biti u Nici? U torbi je bilo i pismo od majke, nekoliko računa njegovih londonskih dobavljača, bilješka njegova burzovnog mešetara i kratko pismo Pursewardenove sestre... Ništa zaista važno.
Začuo je kucanje na vratima. Bio je to Donkin. Doimao se nekako pokunjeno. - Javilo se Ministarstvo vanjskih poslova - reče - s porukom iz Nurova ureda da će ga Kralj primiti tijekom vikenda. Ali... Gabr je natuknuo da se Memlikova istraga ne poklapa s našom tvrdnjom.
Što hoće time reći?
On zapravo kaže da sumnjamo na pogrešnog Hosnanija. Stvarni je krivac njegov brat koji živi na farmi negdje izvan Aleksandrije.
Narouz - izusti Mountolive zapanjeno i sumnjičavo.
Da. Eto, po svemu sudeći, on...
Prasnuli su obojica u razdraženi smijeh. - Pošteno govoreći - reče Mountolive i lupi šakom po dlanu. Egipćani su doista nevjerojatni. Kako su, zaboga, došli do toga zaključka? Da ti pamet stane!
Ipak, to je Memlikov slučaj. Mislio sam da bi vas to zanimalo, gospodine. Errol i ja upravo odlazimo u Aleksandriju. Nema ništa drugo, zar ne?
Mountolive odmahne glavom i Donkin tiho zatvori vrata za sobom. - Sad će se baciti na Narouza, znači. Kakve li zbrke političkih suparništava i diverzija. - Očajnički je utonuo u naslonjač i dugo namršteno promatrao prste, pa natočio sebi još jednu šalicu čaja. Nije sada mogao razmišljati, i nije mogao donijeti ni najmanju odluku. Još će istoga jutra pisati Kenilworthu i Ministru vanjskih poslova i zatražiti premještaj. Trebao je već davno porazmisliti o tome. Mučno je uzdahnuo.
Netko je ponovno pokucao na vrata, ovaj puta tiše. - Uđite - uzviknuo je umorno. Vrata su se otvorila i u sobu se malodušno dogegao jazavčar, a za njim Angela Errol koja mu se obratila kričavo i srdačno, s primjesom agresivne lukavosti: - Oprostite na nametljivosti, ali dolazim u ime suprugâ iz Ureda. Smatramo da ste prilično osamljeni, pa smo odlučile nešto smisliti. Fluke je rezultat. - Pas i čovjek kratko su se pogledali, zbunjeni i nepovjerljivi. Nije nikada volio jazavčare s tim njihovim kratkim nogama, jer mu se činilo da poput žaba hodaju na trbuhu. Fluke je bio takva životinja, i već je dahtao i slinio od napora. Na posljetku je sjeo i, kao da želi jednom zauvijek pokazati koliko je razočaran svojom pasjom egzistencijom, ostavio je iza sebe lokvu na prekrasnom širazu. - Nije li sladak? - uzviknula je supruga predstojni- ka ureda. Mountolive se morao posebno potruditi da se nasmiješi, da pokaže kako je svladan zadovoljstvom, da izrazi odgovarajuću zahvalnost na tako brižljivoj gesti.
Bio je izvan sebe od jada. - Baš je lijep - reče i odglumi svoj privlačni smiješak. Baš ste ljubazne. - Pas je lijeno zijevnuo. - U tom slučaju, reći ću suprugama da je dar naišao na odobravanje - rekla je žustro i krenula prema vratima. - Bit će im vrlo dra- go. Nema boljeg sudruga od psa, nije li tako? - Mountolive ozbiljno kimne. - Nema. - Nastojao je pokazati da zaista tako misli.
Kada su se vrata zatvorila za njom, ponovno je sjeo i prinio šalicu usnama i zagle- dao se s gađenjem u mutne oči psa. Sat je tiho kucao na kaminu. Čekalo ga je mnogo posla. Bio je obećao da će dovršiti gospodarski izvještaj i poslati ga redovnom tjed- nom diplomatskom poštom. Morat će gnjaviti ekspedit za onaj svoj portret. Morat će...
No, samo je sjedio i promatrao malodušno malo biće na prostirci, i odjednom ga je obuzeo osjećaj da ga je progutao golemi val poruge koju su na taj način izrazile njegove obožavateljice tim neželjenim darom. Trebao je postati garde-malade, bolni- čar kratkonogu psiću. Je li mu to sada bio jedini način istjerivanja tuge? Uzdahnuo je i uzdišući pritisnuo zvonce...

XVI.

Dan njegove smrti bio je poput svakoga zimskog dana u Karm Abu Girgu; razlikovao se samo, ako se uopće razlikovao, u jednoj maloj i neobičnoj pojedinosti koju isprva nije uočio: posluga je odjednom iščeznula i ostavila ga samoga u kući. Cijele je noći nemirno spavao, opsjednut bujnim izdancima svoje mašte, gustima poput tropskog raslinja; budio se samo povremeno nalazeći utjehu u tihom zovu ždralova koji su u tami nadlijetali kuću. Zima je bila u punom jeku, pa su započele velike se- obe ptica. Duga staklasta prostranstva jezera počela su se puniti krilatim posjetitelji- ma poput golemog kolodvora. Cijele je noći mogao čuti kao stižu jata - muklo zvrja- nje pačjih krila ili metalno gakanje gusaka koje su visoko na nebu zastirale zimski mjesec. U trsticima i u šašu, na mjestima koja je mraz zaodjenuo blistavim crnim ili zmijski zelenim okovom, moglo se čuti pakanje i brbotanje divljih pataka. Stara kuća pljesnivih zidova, u kojoj su škorpioni i buhe prezimljavali u prašnim pukotinama između opeka, bila mu je sada vrlo prazna i pusta poslije Leilina odlaska. Prkosno je stupao po njoj, bučeći što je više mogao cipelama, vičući na pse, pucketajući bičem po dvorištu. Poredane uza zid protiv sveprisutnog uroka, figurice nalik na vjetrenjače radile su bez stanke tjerane zimskim vjetrom. Njihovi su sićušni celuloidni propeleri zujali dok su se okretali, što ga je donekle smirivalo.
Nessim ga je bio uporno zaklinjao da pođe s Justinom i Leilom, ali je odbio - po- našao se doista poput medvjeda iako je dobro znao da će bez majke teško podnijeti samoću u kući. Zaključao se u inkubatorsku prostoriju i upornom šutnjom odgovarao na bratovo grozničavo lupanje i vikanje. Nije bilo načina na koji bi Nessimu objasnio svoje mišljenje. Nije izišao ni kad je došla Leila i zaklinjala ga - bojeći se da bi mu odlučnost popustila pred njezinim  salijetanjem.  Čučao  je  ondje  i  šutio,  naslonjen na zid, i strpao šaku u usta da priguši tihe jecaje - kako li je teška krivnja sinove ne- poslušnosti! Napokon su ga napustili. Čuo je topot konja na izlazu iz dvorišta. Bio je sam.
A zatim je protekao cijeli mjesec šutnje, i tek tada je začuo bratov glas na telefo- nu. Narouz je cijeloga dana hodao u šumi vlastitih otkucaja srca, bacio se na po- ljoprivredne poslove svim svojim žarom i usredotočenošću, galopirao duž trome rije- ke što je tekla uz njegovu baštinu dok je njegov odraz hitao uz njega: uvijek s veli- kim bičem smotanim na jabuci sedla. Sada se osjećao neizmjerno starim - a ipak, istodobno, nov u svijetu poput fetusa na pupčanoj vrpci. Nije ga puštala zemlja, nje- gova zemlja, sada smeđa i masna kao stara kožnata mješina na kiši. Sada mu je još ostalo da se brine za to - za  drveće  opaljeno  mrazom,  pijesak  otrovan pustinjskom soli, plićake napučene ribama i guskama; pa cjelodnevna tišina osim uzdaha i stenjanja vodenih kotača s njihovom vječnom porukom (‘u Aleksandra ma- gareće uši’) koju je vjetar pronosio do najudaljenijih kutova zemlje kako bi još jed- nom oplodio povijest zaraznim sjećanjem na vojnika-boga; ili pak šljapkanje i čupa- nje ćudljivih crnih bivola po muljevitim jarcima. A zatim, noću, sablasna mno- goglasnost pataka pri razmještanju i međusobnom dozivanju, od straha ili zado- voljstva - putničke šifre. Maglene zavjese, niski oblaci kroz koje bi zora i zalaz sunca provalili jedinstvenim sjajem, svaki put kao da je smak svijeta, umiranje u ametistu i sedefu.
Obično je to bilo sezona lova koju je volio, i posvuda bi gorjele velike vatre i tu- marali ptičari; doba kad je trebalo mazati čizme medvjeđim salom, podešavati duge puške, pregledati sačmu, obojiti mamce... Ove godine nije mu se dalo sudjelovati ni na Nessimovu velikom godišnjem lovu na patke. Osjećao se izdvojenim, u drukčijem svijetu. Hodao je uokolo ogorčena i osvetljiva lica poput pričesnika kojemu je odbi- jeno odrješenje. Više nije mogao istjerivati tugu sa psom i puškom; sada je razmišljao samo o Taor i o snovima koje je dijelio s njom - o žestokom, posesivnom priznavanju svoje uloge ovdje, na svom posjedu i u cijelom Egiptu... Ti su se zbrkani snovi prepletali, preklapali, presijecali - poput brojnih pritoka velike rijeke. Sada ih je ugrožavala i Leilina ljubav, nalik na sjajni parazitski bršljan koji guši rast drveta. U mislima mu se nejasno, bez mržnje, javljao brat, koji je još bio u gradu (trebao je otići tek poslije), okružen svijetom nestvarnih likova nalik na voštane figure, našminkanih aleksandrijskih dama. Ako je uopće i pomišljao na vlastitu ljubav pre-
ma Clei, ona se sada pretvorila u sjajni novčić zaboravljen u prosjakovu džepu I
tako je živio, galopirajući divlje ushićen između mahovinom obraslih pristana i nasi-  pa na estuariju dok je vjetar tresao natrule palme.
Ali ga je prošloga tjedna izvijestio da se na imanju motaju nepoznati ljudi, ali nije se na to obazirao. Poneki lutajući beduin često bi se koristio plantažama kao prečaci- ma, a katkada bi i kakav neznanac projahao imanjem do ceste za grad. Pokazao je više zanimanja kad mu je Nessim telefonirao i javio da će doći u Karm Abu Girg s Balthazarom, koji je htio provjeriti navode o novoj vrsti patke viđenoj na jezeru. (S krova kuće mogao je jakim dalekozorom pregledati cijeli estuarij.)
Upravo se time i bavio u tom trenutku. Drvo po drvo, trstik po trstik, promatrao je strpljivim i radoznalim okom imanje kroz starinski teleskop. Prostiralo se tajnovito, pusto i nijemo na svjetlu zore. Namjeravao je provesti cijeli dan ondje, na plantaža- ma, kako bi po mogućnosti izbjegao susret s bratom. No sada ga je bijeg posluge zbunio, nije ga, štoviše, mogao ni objasniti. Obično bi, kad bi se probudio, gromkim glasom pozvao Alija, koji bi donio veliku bakrenu kantu vruće vode, s dugim klju- nom, i polijevao ga dok je stajao u istrošenoj viktorijanskoj sjedećoj kadi, hvatajući dah i pušući. A danas? U dvorištu je vladala tišina, a soba u kojoj je Ali spavao bila je zaključana. Ključ je visio na svojem mjestu, na čavlu iznad vrata. Nigdje ni žive duše.
Naglim i brzim koracima popeo se na balkon i uzeo teleskop, a zatim vanjskim drvenim stubištem na krov, gdje je stao među tornjiće golubinjakâ i pretraživao posjed Hosnanijevih. Duga i pažljiva pretraga nije otkrila ništa neobično. Zagunđao je i naglo sklopio teleskop. Danas će se morati snaći sam. Spustio se s promatračni- ce, uzeo staru kožnatu lovačku torbu i uputio se s njom u kuhinju da je napuni hra- nom. Ondje je pronašao kavu kako tiho vrije i nekoliko posuda kako se griju na šted- njaku, ali kuharima ni traga. Gunđajući, odrezao je komad kruha i žvakao ga dok je prikupljao hranu za ručak. Odjednom mu je nešto palo na um. U dvorištu bi se       na njegov prodorni ljutiti zvižduk obično okupili ptičari, pošto bi napustili mjesta na kojima su se sklanjali od hladnoće, režeći i umiljavajući mu se oko čizama; no danas mu je vjetar vratio samo praznu jeku zvižduka. Da ih Ali nije možda sam nekamo izveo? Malo vjerojatno. Zazviždao je još jednom, glasnije, i pričekao, raširenih nogu u visokim čizmama, s rukama na kukovima. Nije bilo odgovora. Otišao je u staju po konja. Ovdje je sve bilo posve normalno. Osedlao ga je i zauzdao, pa odveo do stupa za vezanje. Zatim je otišao gore po bič. Dok ga je motao, palo mu je na um još nešto. Otišao je u salon i iz pisaćeg stola uzeo revolver, provjerio da li je napunjen i strpao ga za pojas.
Zatim je odjahao, polako i oprezno, prema istoku, jer je prije svega htio istražiti i obići imanje, pa tek tada uroniti u guste zelene plantaže u kojima je želio provesti dan. Bilo je svježe i sve bistrije, i močvarna se magla brzo dizala s nejasnih oblika i
obrisa. Konj i jahač kretali su se sigurno i vješto poznatim putovima. Za pola sata sti- gao je do ruba pustinje, ali nije zamijetio ništa neugodno premda mu je pogled  pažljivo kružio pod gustim obrvama. Konjska se kopita gotovo nisu čula na meku tlu. Stigavši do istočnoga kraja plantaže, zastao je na deset minuta, pa još jednom te- leskopom pročešljao krajolik. Ponovno ništa osobito važno. Nije zanemario ni najmanji znak koji bi ukazivao na strani posjet, nijedan trag u pustinji, trag nogu na meku nasipu uz skelu. Sunce se polako dizalo, ali je zemlja još spavala u sve rjeđoj magli. Na jednom je mjestu sjahao da provjeri dubinske sisaljke i s užitkom osluški- vao njihove mukle otkucaje, pa ovdje-ondje podmazao poluge. Zatim je ponovno uzjahao i krenuo prema gušćim šumarcima na plantažama, s brižljivo njegovanim tri- politanskim maslinama i bagremima, nizovima kleka koje su darežljivo stvarale hu- mus, štropotavim kukuruznim vjetrobranima. No, bio je još na oprezu, pa bi svako toliko malo odgalopirao, a zatim zastao i osluškivao cijelu minutu. Ništa osim uda- ljena klepetanja ptica, brazdanja krila plamenaca po jezerskoj vodi, zvučnog trublje- nja krža ili snažnog zova divljih gusaka (poput tube u punom sjaju). Sve poznato, do- bro poznato. Ipak, bio je zbunjen, premda ne i uznemiren.
Na posljetku je krenuo do velikog nubka{106} koji se gordo uzdizao na čistini dok se s njegovih velikih trofejnih grana cijedila kondenzirana magla. Ovdje je nekoć davno stajao i molio s Mountoliveom pod svetim granama, još uvijek otežalima pod svojim neobičnim ljudskim plodinama: posvuda ex voto, zavjetni darovi vjernika, trake obojene tkanine ili pamuka, čisla. Bili su privezani na svaku granu, grančicu i list, pa je stablo nalikovalo na golemo božično drvce. Sjahao je i odrezao nekoliko mladica, pa ih umotao i  pažljivo  spremio.  A  tada  se  uspravio,  jer  je  začuo  zvuk pokreta u okolnim zelenim prosjecima. Bilo ih je teško odrediti, izdvojiti - kli- zanje tijela kroz lišće, ili možda bisage koje zapinju za granu dok konj i jahač hitro izlaze iz zasjede? Slušao je i ironično se nasmijao kao da se sjetio nekakve šale. Nije mu bilo pravo da ga netko smeta na tom mjestu na kojemu je poznavao svaki propla- nak i svaku stazu. Ovdje je bio na svome... gospodar.
Otrčao je do konja svojim neobičnim, krivonogim koracima, ali bešumno. Uzja- hao je i polako napustio sjenu velikih grana kako bi dugom biču dao više prostora za djelovanje i držao na oku jedina dva ulaza na plantažu. Njegovi bi mu protivnici, ako su to bili, morali prići jednom od dviju staza. Iza leđa stajalo mu je stablo sa svojom velikom bodljikavom ogradom. Zadovoljno se nasmijao, zakliktao, dok je ondje pažljivo sjedio na konju, nagnuvši glavu na jednu stranu poput ptičara; polako je i strastveno kružio bičem po zemlji, crtajući njime krugove, omatajući ga na travi kao zmiju... Vjerojatno lažna uzbuna - možda to Ali dolazi da se ispriča za jutarnji ne- mar? U svakom slučaju, uplašit će ga spremno držanje njegova gospodara, jer je već vidio bič na djelu... Ponovno šum. Vodeni je štakor pljusnuo u vodu i brzo otplivao. Mogao je razabrati nejasne pokrete među grmljem s obje strane staze. Sjedio je, ne-
pokretan poput konjaničkog kipa, lagano držeći revolver u lijevoj ruci, s bičem malo iza sebe, ruke svinute poput ribara koji se  sprema daleko  zavitlati  udicu.  Čekao  je, smiješeći se. Njegovo je strpljenje bilo beskonačno.
* * * *
Zvuci udaljene pucnjave bili su dio općeg rječnika jezerskih zvukova, kao i glazba galebova, posjetitelja s morske obale, i ostalih vodenih ptica koje su vrvjele u lagu- nama obraslima trstikom. Za velikog lova, istodobni prasak trideset pušaka pronosio se neprekidno zrakom Mareotisa poput kadence. Navikom se stjecala postupna spo- sobnost razlikovanja i prepoznavanja raznih zvukova - a i Nessim je ovdje proveo djetinjstvo s puškom. Mogao je razlikovati oštri prasak duge sačmarice ispaljene u guske visoko na nebu od mukla zvuka kalibra dvanaest. Dvojica su muškaraca staja- la uz konje pokraj skele kad su ga čuli: samo tiho mreškanje zraka koje im je doprlo do bubnjića poput tapkanja; zvuk jedva jači od kapanja vode s vesla, kapanja slavine u staroj kući. No bila je to nedvojbeno pucnjava. Balthazar je okrenuo glavu i zagle- dao se prema jezeru. - Zvuči kao iz revolvera - rekao je; Nessim se nasmiješio i od- mahnuo glavom. - Malokalibarska puška, rekao bih. Krivolovac na patke na vodi? - No zatim je uslijedilo još pucnjeva, više od metaka koji bi odjednom mogli stati      u magazin jednog ili drugog oružja. Uzjahali su, zbunjeni činjenicom što Alija nije bilo, iako su ih konji čekali kod skele. Bio je privezao konje na stup, rekao skelaru da pripazi na njih, pa se izgubio u magli.
Žustro su odjahali nasipima, bok uz bok. Sunce se već bilo dignulo, pa se cijela površina jezera dizala u nebo poput kazališnog poda, strujeći uvis zajedno s maglom; tu i tamo stvarnost su narušavale fatamorgane, krajolici naopako obješeni na nebu ili pak naslagani jedan preko drugoga, po četiri-pet, poput višestruke ekspozicije. Prvi znak da nešto nije u redu bio je lik u bijeloj halji koji je pobjegao u maglu - nečuveni čin u toj mirnoj zemlji. Tko bi pobjegao od dvojice jahača na cesti za Karm Abu Girg? Skitnica? Stali su, smeteni i začuđeni. - Učinilo mi se da čujem viku - reče na posljetku Nessim slabim, usiljenim glasom - prema kući. - Kao da ih obojicu potiče ista i istodobna tjeskoba, podboli su konje u galop i pohitali prema kući.
Konj, Narouzov konj, sada bez jahača, stajao je drhteći pred otvorenim vratima. Usna mu je bila nastrijeljena, okrznuta, i obilno je krvarila, pa se činilo kao da se konj sablasno smiješi. Tiho je zanjištao kad su se približili. Nisu stigli ni sjahati kadli su se iz palmika začuli uzvici, a tada je kroz drveće izletio čovjek i stao im mahati. Bio je to Ali. Pokazao je rukom prema plantažama i uzviknuo Narouzovo ime. To je ime, tako puno kobnih predznaka za Nessima, već odzvanjalo neobično posmrtno, iako još nije bio mrtav.  - Kod Svetoga drveta - poviče Ali, i oba su muškarca zari-  li pete u konjske slabine i pojurili prema plantaži što su brže mogli.
Ležao je na travi pod nubkom, naslonjen glavom i vratom na stablo, pod kutom,
tako da mu je lice bilo nagnuto naprijed, pa se činilo kao da proučava revolverske   rane na svojem tijelu. Samo su mu oči bile pokretne, ali nisu mogle doprijeti dalje od koljena njegovih spasilaca, a zbog bolnih grčeva njihova se uobičajena svijetloplava boja preobrazila u mutno plavilo grafita. Bič mu se, tkozna kako, smotao oko tijela, vjerojatno kad je pao sa sedla. Balthazar je sjahao i prišao mu, polagano i oprezno, kao uvijek tiho cokćući jezikom; zvuk se doimao sućutno, premda je njime zapra- vo sam sebi predbacivao zbog radoznalosti, zbog ushita kojim je dio njegova profesi- onalnog duha reagirao na ljudsku tragediju. Uvijek mu se činilo da nema pravo na pokazivanje tolikog zanimanja. Ts, ts. Nessim je bio vrlo blijed i miran, ali se nije približio palom liku svojega brata. No, ipak ga je privlačio užasnim magnetizmom - kao da Balthazar polaže nekakav razorni eksploziv koji bi mogao prasnuti i obojicu ih ubiti. Pomagao je samo pridržavajući konja. - Hoću vidjeti Cleu - izusti Narouz slabim, mrzovoljnim glasom, glasom grozničava djeteta koje zna da svojom bo- lešću može dobiti što želi. Bilo je to nešto neočekivano. Riječi su mu glatko skliznu- le s jezika kao da ih je stoljećima uvježbavao u glavi. Oblizao je usne i ponovio ih, polaganije. S mjesta na kojemu je stajao Balthazaru se učinilo da se Narouz smiješi, ali je zamijetio da je ta kontrakcija zapravo bolna grimasa. Hitro je potražio stare ki- rurške škare kojima je htio rezati meku žicu za vezanje pataka, pa s krutom pe- dantnošću rasporio Narouzov prsluk odozgo prema dolje. Na to se Nessim pri- maknuo, pa su se zajedno zagledali u snažno dlakavo tijelo u koje su plavičaste i beskrvne rane od metaka utonule poput čvorova na hrastu. No bilo ih je mnogo, vrlo mnogo. Balthazar je pokazao neizvjesnost karakterističnom gestom, gotovo nalik na parodiju Kineza koji se rukuje sam sa sobom.
Na čistinu je stiglo još ljudi. Sada se moglo lakše razmišljati. Donijeli su golemi grimizni zastor da ga odnesu kući. Sada se, začudo, pojavilo mnogo slugu. Vratili su se poput plime. Zrak je odisao njihovom zabrinutošću. Narouz je škrgutao zubima i stenjao dok su ga podizali na veliku grimiznu tkaninu i nosili ga, poput ranjena jele- na, preko plantaže. Jednom, kad su se približili kući, ponovio je istim jasnim dječjim glasom: - Hoću Cleu. - Zatim je ponovno utonuo u grozničavu tišinu isprekida-      nu povremenim grčevitim uzdasima.
Sluge su govorili: - Hvala Bogu da je doktor ovdje! Sve će dobro ispasti. Balthazar je osjetio Nessimov pogled. Ozbiljno i beznadno odmahnuo je glavom,
pa tiho zacoktao. U pitanju su bili sati, minute, sekunde! I tako su stigli do kuće po-
put nekakve groteskne vjerske procesije, donoseći tijelo mlađega sina. Tiho cvileći i jecajući, ali s nadom i vjerom u njegov oporavak, žene su piljile u savijenu glavu i ispruženo tijelo na crvenom zastoru, koji se pod njegovom težinom naduo poput je- dra. Nessim je davao upute, mrmljajući riječi poput »pazite ovdje« i »polako oko ugla«. Tako su ga postupno vratili u sumornu spavaću sobu iz koje je toga jutra kre- nuo, i Bathazar se užurbano primio posla, otvorio paket lijekova koje su držali u
ormariću za slučaj nesreće na jezeru, potražio iglu za injekcije i ampulu morfija. Iz Narouzovih usta dopiralo je sada tiho krkljanje i stenjanje. Oči su mu bile sklopljene. Nije mogao čuti tihi razgovor što ga je Nessim na drugom kraju sobe telefonski vo- dio s Cleom.
Ali on umire, Clea.
Clea je neartikulirano zastenjala u znak prosvjeda. - A što mogu učiniti, Nessime? Ne znači mi ništa, nije mi nikada značio niti će značiti. Ah, sve je to tako gadljivo... molim te, Nessime nemoj me prisiljavati da dođem.
Neću, naravno. Samo sam mislio... s obzirom na to da umire...
Ali, ako misliš da bih trebala, osjećat ću se obveznom.
Ništa ne mislim. Nije mu dugo preostalo, Clea.
Čujem ti po glasu da moram doći. Ah, Nessime nije li gadljivo što se ljudi mora- ju voljeti bez pristanka. Hoćeš li mi ti poslati auto ili da telefoniram Selimu? Ježim se do kosti.
Hvala ti, Clea - reče Nessim kratko, tužno oborene glave; tkozna zašto, riječ
»gadljivo« povrijedila ga je. Polagano se vratio u spavaću sobu, zamjećujući usput da se u dvorištu okupilo mnoštvo... ne samo posluga, već mnogi novi radoznali posjetitelji. Nesreća privlači ljude kao što otvorena rana privlači muhe, pomisli Nessim. Narouz je zakunjao. Neko su vrijeme sjedili i šapćući razgovarali. - Znači, morat će uistinu umrijeti - upita Nessim tužno - bez svoje majke? - Dodatno ga je opteretio osjećaj krivnje, jer je Leila morala otići zbog njega. - Sam, ovako? - Balthazar se nestrpljivo namrštio. - Čudo je da je uopće još živ - rekao je. - I nema baš ništa... - Balthazar je polako i ozbiljno odmahnuo pametnom glavom. - Onda bih im morao reći - reče Nessim i ustane - da nema nade u oporavak. Htjet će se pripre- miti za njegovu smrt.
Kako želiš.
Moram poslati po Tobiasa, svećenika. Mora dobiti posljednji sakrament, Svetu pričest. Sluge će od njega doznati istinu.
Postupi prema vlastitom nahođenju - reče oporo Balthazar, i njegov visoki prija- telj polako siđe u dvorište da izda upute. Trebalo je odmah poslati jahača k svećeniku i uputiti ga da posveti predmete u crkvi, a zatim žurno dođe u Karm Abu Girg kako bi Narouzu podijelio posljednji sakrament. Kad se ta novost proširila, začuo se uzdah užasnuta očekivanja, a lica slugu klonula su od prepasti. - A doktor? - uzviknuše tjeskobnim glasovima. - A doktor?
Balthazar se sumorno nasmiješio i sjeo na stolicu do umirućeg. Sam je sebi tiho ponovio: - A doktor? - Kakve li ironije! Položio je načas hladnu ruku na Narouzovo čelo, siguran i rezigniran. Visoka temperatura, desetak rupa od metaka... - A doktor?
Obuzet mislima o jalovosti ljudskih poslova i o užasnim nesrećama što ih život nameće najlakovjernijim, najnedužnijim bićima, zapalio je cigaretu i izišao na balkon. Stotinjak nemirnih očiju podignulo se prema njemu, zaklinjući ga da snagom svoje čarolije povrati bolesniku zdravlje. Namrštio im se svima. Da je mogao pribje- ći starinskoj čaroliji egipatskih bajki, Novoga zavjeta, bio bi rado rekao Narouzu da ustane. Ali... - A doktor?
Unatoč unutarnjim krvarenjima, snažnom pulsiranju u ušima, vrućici i bolovima, bolesnik se samo odmarao, na određeni način, štedeći snagu za Clein nastup. Pogrešno je protumačio žamor glasova i zvuk koraka na stubištu, koji su najavili do- lazak svećenika. Trepavice su mu zadrhtale, pa se opet spustile: iscrpljivao ga je sla- dunjavi glas mladića, nalik na gusku, masna lica; doimao se kao da se upravo najeo odojka. Ponovno se povukao daleko u sebe, budan, ali zadovoljan što mu Tobias pristupa kao da je u nesvijesti, možda čak i mrtav, kako bi sačuvao djelić umirućeg prostora za plavokosi lik - sada kao i uvijek nepodatan i dalek u njegovim mislima - ali ipak lik koji bi mogao reagirati na sve te zgrnute patnje. Pa i zbog samilosti. Bio je pun čežnje, nabreknut poput trudnice. Kad si zaljubljen znaš da je ljubav prosjak, besramna poput prosjaka, a i reakcije puke ljudske samilosti mogu te utješiti, ako lju- bavi nema, parodijom zamišljene sreće. No dan se otezao, a nje još nije bilo. Tjesko- ba koja je obuzela kuću produbila se zajedno s njegovom tjeskobom. A Balthaza-  ra, koji je ispravno naslutio uzrok njegova strpljenja, stala je iskušavati pomisao: - Mogao bih oponašati Clein glas... bi li zamijetio? Mogao bih ga smiriti s nekoliko ri- ječi izgovorenih njezinim glasom. - Bio je prvorazredni trbuhozborac i mimičar. No prvom je glasu odgovorio drugi: - Ne. Ne smije se ometati sudbina, koliko god bila gorka, uvođenjem laži. On mora umrijeti kako mu je suđeno. - A prvi se glas ogorče- no javio: - Čemu onda morfij, čemu utjeha vjere umjesto utješne imitacije željenoga ljudskog glasa, imitacije stiska ruke? To bi lako izveo. - Ipak je sam sebi odmahnuo tamnokosom glavom i rekao »ne« dok je slušao neugodni svećenikov glas kako čita odlomke iz Svetoga pisma na balkonu, glas koji se miješao s mrmljanjem i tapka- njem ljudskih bića dolje u dvorištu. Nije li Clein glas mogao pružiti sve kao i Evanđelje? Polako i tužno poljubio je bolesnika u čelo dok je razmišljao.
Narouz je počeo osjećati kako ga vuče Podzemni svijet, i pet divljih pasa njegovih osjetila sve je žešće potezalo uzicu. Opirao im se snagom svoje moćne volje, boreći se s vremenom, čekajući jedino ljudsko otkrivenje koje je mogao očekivati - glas i miris djevojke koju su njegova osjetila balzamirala, ukopala poput dragocjenosti. Mogao je čuti kako mu živci otkucavaju u njihovim spiralama boli, kako mu se mje- hurići kisika sve sporije dižu i rasprskavaju u krvi. Znao je da je pri kraju snaga,    pri kraju vremena. Sve veća težina uzetosti taložila mu se u duhu, narkotik boli.
Nessim je ponovno otišao do telefona. Sada je bio blijed kao vosak, s grozniča- vom ružičastom mrljom na svakom obrazu, i govorio je visokim, ugodnim, histerič-
nim glasom svoje majke. Clea je već bila krenula prema Karm Abu Girgu, ali je, kako se činilo, dio ceste popustio zbog puknuća nasipa. Selim je sumnjao da će stići do skele te večeri.
U Narouzovim grudima pokrenula se strahovita borba - borba da održi ravnotežu sila koje su se u njemu sukobile. Mišići su mu se skupljali u velike čvorove od na- porna čekanja; žile su mu izbile, uglačane poput ebanovine od naprezanja, pod vlašću njegove volje. Divlje je škrgutao zubima poput vepra, osjećajući kako tone. A Balthazar je sjedio kao kip, s jednom rukom na njegovu čelu, a drugom čvrsto držeći zgrčene mišiće zapešća. Prošaptao je na arapskom: - Počivaj, mili. Smiri se, ljublje- ni. -Tuga mu je pružala potpunu vlast nad sobom, potpuni mir. Istina je gorka, pa saznanje o njoj pruža nekakav užitak.
Tako je to trajalo neko vrijeme. A zatim je, na posljetku, iz samrtnikova stisnutog grla provalila jedna jedina strahovita riječ, Cleino ime, izgovorena šupljim glasom ranjenoga lava: glas u kojemu se, u iznenadnom urliku, spajala srdžba, prijekor i ne- izmjerna tuga. Tako je gola bila ta riječ, njezino ime, jednostavno poput riječi »Bog« ili »majka« - a ipak je zvučala kao da je sišla s usana nekakva umirućeg osvajača, nekakva izgubljenog kralja, svjesnoga da se u njemu rastaču tijelo i dah. Cleino je ime odjeknulo u cijeloj kući, preplavljeno veličinom  njegove  boli,  ušutkujući  male skupine šapćućih slugu i posjetitelja, obarajući uši lovačkih pasa, prisiljavajući ih na puzanje i čučanje: u Nessimovoj je glavi odzvanjalo novom i užasnom gorči- nom, predubokom za suze. A kad je taj veliki krik polako zamro, sinula im je spoznaja o njegovoj smrti poput nove, neizdržive težine - poput pritiska velike grob- nice koja se zatvara nad nadom.
Nepokretan, bezvremen poput same boli, sjedio je poraženi lik liječnika uz poste- lju boli. Obasjan svjetlom razumijevanja, razmišljao je: »Taj bi Narouzov krik, taj hrabri čin, mogao značiti nešto poput ‘iz ralja smrti’. Ili ‘iz ralja pakla’. Pakla osobne duše. Ne, ne možemo ništa učiniti.«
Moćni se glas polako gubio i prešao u brujanje dugih hropaca, nalik na zvuk provlačenja papira kroz češalj, zatim se stišao do zujanja muhe uhvaćene u neku da- leku paukovu mrežu.
Tek se tada Nessimu oteo tihi jecaj, vani na balkonu, i taj se zvuk doimao poput otkidanja grančice bambusa sa stabljike. A zatim, poput uvodnih taktova neke velike simfonije, taj je tihi jecaj odjeknuo dolje u mraku, prelazio od usta do usta, od srca do srca. Jecaji su palili jedan drugoga kao što svijeće jedna od druge uzimaju plamen
orkestralno popunjavanje dragocjene teme žalosti, i iz dubine, prema sve tamni- jem nebu, vinuo se dugi, drhtavi, isprekidani jauk, dugi mukli uzdah koji se miješao s muklim šumom kiše na jezeru Mareotis. Počele su porođajne muke Narouzove smrti. Spuštene glave, Balthazar je tiho sebi citirao stihove na grčkom:

A sada se tuga svijesti o rastanku Kreće poput vjetra kroz oputu broda,
Svijest o smrti čovjeka, pulene bijeloga tijela, A jedra duše sad ispunja
Duh ljudskoga daha, pun i vječan.

Bio je to znak oslobađanja, jer su se sada u kući trebali odvijati neizbježni, strašni prizori koptskog bdijenja, prizori nabijeni drevnim strahom i predavanjem.
Smrt je donijela ženama njihovo kraljevstvo i dopustila im da svaka izruči svoje naslijeđe žalosti. Krenule su polako kao jedna, ubrzavajući na stubištu, uznesena i preobražena lica dok su ispuštale prve užasne krikove. Prsti su im se sada pretvorili u kuke koje su trgale njihova vlastita tijela, njihove grudi, njihove obraze, požudnim predavanjem dok su hitale uza stubište. Iz usta im je dopiralo ono neobično i uzbud- ljivo naricanje koje se zove zagreet, a jezici su im treperili po nepcu poput mandoli- na, zaglušni zbor jezičnih trilera u raznim ključevima.
Stara je kuća odjeknula vriskom tih harpija kad su je osvojile, prodrle u sobu smrti i opkolile nijemo tijelo ponavljajući jezoviti signal smrti pun nepodnošljivoga životinjskog predavanja. Zatim su započele obredne plesove boli dok su Nessim i Balthazar nijemo sjedili na stolicama, sklopljenih ruku - slika i prilika ljudskog pora- za. Dopustili su tim žestokim drhtavim krikovima da im prodru do srži njihovih bića. Sada je bila dopuštena samo pokornost tom drevnom obredu tuge, a tuga se preobra- zila u orgijastičku mahnitost koja je graničila s ludilom. Žene su sada plesale dok   su kružile oko tijela, udarajući se po prsima i tuleći, ali plešući polaganim, odmjere- nim figurama plesa ‘skinutog’ s davno zaboravljenih frizova na grobnicama antičko- ga svijeta. Kretale su se i njihale, tresući se od grla do gležnjeva, izvijale se i okretale pozivajući mrtvaca da ustane. - Ustani, očaju moj! Ustani, smrti moja! Ustani, zlatni moj, smrti moja, devo moja, zaštitnice moj! O ljubljeno tijelo puno sjemena, ustani! - Slijedilo je sablasno zavijanje iz njihovih grla, gorke suze što su im se slijevale iz rastrganih duša. Kretale su se u krugu, hipnotizirane vlastitim tužaljkama, zaražava- jući cijelu kuću svojom tugom, dok se dolje, iz mračnog dvorišta čuo dublji, su- morniji mrmor muškaraca, koji su jecali tješeći jedan drugoga dodirom ruku i po- navljali, kako bi jedan drugoga smirili: - Ma-a-lesh! Neka bude oprošteno! Ništa ne pomaže našem bolu!
I tako se tuga množila i plodila. Sada su odasvud kuljale žene. Neke su već odje- nule obrednu žalobnu odjeću - prljave tamnoplave pamučne pokrove. Namazale su lica indigom i utrljale pepeo iz ognjišta u raspuštene crne pletenice. Sada su vlastitim
kricima odgovarale na krikove svojih sestara na katu, kesile zube i penjale se uza stube, ulijetale u sobe bezobzirno poput demona. Osvajale su staru kuću, sobu po sobu, sustavnom mahnitošću, zastajkujući samo kako bi ispustile iste jezive krikove dok su obavljale svoj posao.
Gurale su krevete, ormare, sofe na balkon i odande ih bacale u dvorište. Pri sva- kom novom tresku provalila bi iznova groznica krikova - dugi uzavreli zagreet - popraćena odgovorima iz svih kutova kuće. Slijedilo je mrvljenje zrcalâ na tisuću krhotina, okretanje slika na drugu stranu, obrtanje ćilimâ. Sada su sav porculan i staklo u kući - osim obrednog servisa za crnu kavu koji se čuvao za pogreb - razbija- le, lomile, mrvile pod nogama, pretvarale u atome. Sve se zgrtalo u veliku gomilu na balkonu. Sada je trebalo odbaciti i izbrisati sve što bi moglo ukazivati na red i nasta- vak zemaljskoga života... domaćeg, osobnog ili društvenog. Sistematsko uništavanje sjećanja na samu smrt nastavljalo se s posuđem, slikama, ukrasima ili odjećom... Kućni je namještaj sada bio potpuno razoren, a sve što je ostalo bilo je prekriveno crnim pokrovima.
U međuvremenu su dolje u dvorištu podignuli golemi šareni šator, tendu, u koji će se smjestiti posjetitelji i prosjediti cijelu »Noć samoće« nijemo ispijajući kavu iz crnih šalica i slušajući muklo, uzbudljivo jaukanje što je dopiralo odozgo i koje bi povremeno prekidao novi izljev urlika ili tresak žene koja bi onesviještena pala na pod ili se na njemu svijala u grčevima. Nije se smjelo ništa propustiti kako bi pogreb toga velikog čovjeka bio uspješan.
Sada su se počeli pojavljivati i drugi žalobnici - osobni i poslovni; oni koji su imali osobni razlog da ostanu na pogrebu prijatelja došli su provesti noć pod šare- nom tendom i blještavim svjetlom. No bilo je drugih, profesionalnih narikača iz okolnih sela kojima je smrt bila javno natjecanje u poeziji žaljenja; dolazile su pješke, na kolima, na devama. Svaka bi na glavnim vratima ispustila dug, drhtav krik, nalik na orgazam, koji bi ponovno pobudio bol ostalih žalobnika, pa bi joj od- govorili iz svih kutova kuće - i duge bi note jecaja postupno nabujale do jezovitog i dugog trilera koji je probijao živce.
Profesionalne su narikače donosile sa sobom svu divlju poeziju svoje kaste, sva sjećanja nabijena godinama smrtne prakse. Mnoge su bile mlade i lijepe. To su bile pjevačice. Donosile su sa sobom obredne bubnjiće i defove i plesale uz zvuke tih glazbala, koristeći se njima da istaknu vlastitu bol i potaknu malaksalu bol onih koji su već neko vrijeme žalovali. - Neka je hvaljen domaćin - vikale su ponosno dok bi s izvanrednom i proračunatom sporošću započinjale polagani ples oko tijela, okrećući se i izvijajući u ekstazi samilosti dok su na najčišćem arapskom recitirale hvalospje- ve Narouzu. Hvalile su njegov karakter, njegovu čestitost, njegovu ljepotu, njegovo bogatstvo. A jecaji i jauci slušateljstva, i odozgo i odozdo, isticali su te druge, savrše- no oblikovane kitice; poezija ih je sve dirnula, pa i starce koji su sjedili na stolicama
neudobnih naslona dolje u šatoru, dok im se grlo stezalo sve dok im na usne ne bi izbio suhi jecaj, pa bi objesili glave i prošaptali: - Ma-a-lesh.
Među njima počasno je mjesto zauzimao Mohammed Shebab, stari učitelj i prija- telj Hosnanijevih. Odjenuo  je najbolje odijelo,  pa čak  i par starih  gamaša boje bisera i novi grimizni tarbuš. Sjećanja na večeri što ih je nekoć provodio na balkonu stare kuće, slušajući glazbu s Nessimom i Narouzom i ogovarajući s Leilom, sada su ga shrvala nehinjenim bolom. A budući da stanovnici delte često iskorištavaju bdijenje kao izliku za pražnjenje osobne boli pri zajedničkom žaljenju, i on se sjetio pokojne sestre pa se jecajući okrenuo sluzi, utisnuo mu u ruku novac i rekao: - Zamoli Alam, pjevačicu, da još jednom otpjeva recitativ o liku žena, molim te. Htio bih još jednom žaliti uz te stihove. - Kad je velika pjesma započela, s uživanjem se naslonio, osvje- žen tugom koja je na taj način ostvarila katarzu u poeziji. I drugi su tražili da im pje- vaju omiljele žalopojke nudeći pjevačicama traženu nagradu. Na taj se način cijela bol toga kraja ponovno pretočila u život, očišćen od gorčine, što su ga živi ponovno osvojili kroz mrtvi Narouzov lik.
Sve je to trebalo trajati do jutra, ti neobični plesovi u krugu, mrmor i drhtanje de- fova, trilerski urlici i polagani ritmovi tužaljki s njihovim prekrasnim ukrasima, me- taforama i stilskim figurama - poezijom kuće smrti. Neke je iscrpljenost rano svlada- la, a nekoliko se slugu onesvijestilo od histerije poslije dva sata takva pjevanja; me- đutim, profesionalne su narikače znale svoju snagu i ponašale se kao prave obredne izvođačice. Kad bi ih svladala prevelika bol ili duga provala krikova, klonule bi na pod i načas se odmorile, katkada i popušile cigaretu. A zatim bi se ponovno pridruži- le plesačkom krugu, osvježene.
No, pošto su izrazili prvi dugi žar boli, Nessim je poslao po svećenike koji će svjetlo dugih beskrvnih svijeća i brujanje psalama spojiti sa zvucima vode i spužve... jer tijelo je trebalo oprati. Na posljetku su došli. Tijelo su prala dvojica poslužitelja male koptske crkve - dvojica neukih klipana. Odvratno su se porječkali, jer je po- kojnikova odjeća nagrada za polaganje mrtvaca na odar, a poslužitelji u Narouzovoj bijednoj garderobi nisu mogli naći ništa što bi ih moglo prikladno nagraditi za trud. Nekoliko starih ogrtača i čizmi, poderana noćna košulja i vezena kapica, koja je potjecala od njegova obrezivanja, bilo je sve što je Narouz imao. A poslužitelji   nisu htjeli primiti novac, jer to donosi nesreću. Nessim se razgnjevio, ali oni su ondje stajali tvrdoglavi kao mazge i nisu htjeli oprati Narouza bez ritualne naknade. I Nessim i Balthazar morali su se na posljetku odreći svojih odijela i njima isplatiti crkvene poslužitelje. Odjenuli su Narouzove dronjke tresući se od groze - ogrtače koji su visjeli na njihovim visokim likovima poput halja diplomiranih studenata. No obred je trebalo nekako završiti, kako bi pokojnika mogli u zoru prenijeti u crkvu radi ukopa... jer bi inače narikače mogle nastaviti tu predstavu još dane i noći: nekoć je takvo oplakivanje trajalo četrdeset dana! Nessim je naručio i lijes, pa je zvuk čeki-
ća i pila u susjednoj kolarevoj radionici skandirao uz pjevanje cijelu noć. Nessim je  već bio potpuno iscrpljen i na mahove bi zadrijemao na stolici, a povremeno bi ga budilo naricanje ili osobni problem koji je još trebalo riješiti i koji su sluge u kući prepustili njegovoj odluci.
Pjevanje crkvenih pjesama, ružičasti drhtavi plamenovi svijeća, šuškanje spužvi i struganje britve na mrtvom mesu. Ti doživljaji više nisu boljeli, već su sablasno otupjeli duh. Zvuk kapanja vode i blagog žmikanja spužvi po tijelu njegova brata kao da su bili dio potpuno nove strukture misli i osjećaja. Stenjanje perača dok su ga okretali; treskanje tijela na stol poslije okretanja. Tihi udarac zečjega tijela kad ga bace na kuhinjski stol...
Stresao se.
Napokon je Narouz, opran, premazan uljem i poprskan ružmarinom i majčinom dušicom, ležao smireno u grubo otesanu lijesu, u mrtvačkom pokrovu, koji je on, po- put svakog Kopta, čuvao za taj trenutak, od bijela lana uronjenoga u rijeku Jordan. Nije imao dragulja ni bogate odjeće koju bi ponio sa sobom u grob, ali je Balthazar smotao njegov veliki, krvlju natopljeni bič i smjestio ga ispod njegova jastuka. (Sutradan ujutro sluge su trebale odnijeti tijelo nekog jadnika čije je lice bilo skašeno od udaraca toga jedinstvenog oružja; trčao je, čini se, vrišteći, neprepoznatljiv, pre- ko plantaže, onesvijestio se, pao u jarak i utopio se. Bič je tako temeljito obavio po- sao da se čovjeka nije moglo prepoznati.)
Prvi dio posla bio je obavljen i trebalo je još samo čekati zoru. Još su jedanput pustili narikače u sobu smrti u kojoj je ležao Narouz, još jedanput prihvatile su se svojega strastvenog plesa i bubnjanja. Balthazar se oprostio, jer više nije mogao ni- čim pomoći. Njih dvojica polako su prelazili dvorištem, rukom pod ruku, oslanjajući se jedan na drugoga kao da su iscrpljeni.
Ako vidiš Cleu na skeli, povedi je natrag - rekao je Nessim.
Hoću, naravno.
Polako su pružili jedan drugomu ruke i zagrlili se. Zatim se Nessim vratio u kuću zijevajući i drhteći. Sjedio je na stolici i drijemao. Tek za tri dana kuća se mogla očistiti od tuge i Narouzovu će dušu »otpremiti« crkveni obredi. Najprije će proći duga, razvučena ophodnja s bakljama i zastavama, u ranu zoru, prije negoli se digne magla, a žene će pocrniti lice poput furija i čupati kosu. Ðakoni će pjevati dubokim potresnim glasovima Sjeti me se, Gospodine, kad dođeš u kraljevstvo svoje. Zatim će na hladnu crkvenom podu pasti kiša busenja na Narouzovo blijedo lice i glasovi će izgovarati: - Iz praha si postao, u prah ćeš se pretvoriti - a zvuci Evanđelja razlijegat će se i pjesmom ga odnositi na nebo. Škripanje mjedenih vijaka kad poklope lijes. Sve je to vidio, slutio, unaprijed znao, dok je drijemao na stolici s tvrdim naslonom pokraj grubo istesana lijesa. O čemu bi Narouz mogao sada sanjati, pitao se, s velikim bičem smotanim ispod jastuka?

* * * *
{1} A to je ime dobrog demona (grč.)
{2} Neka roman priča. (franc.)
{3} Lukave (franc.)
{4} O, Narouze (arap. pozdrav)
{5} Običaji (franc.)
{6} Duh (arap.)
{7} Naprava za navodnjavanje (arap.)
{8} I odrezali su mu stvari (franc.)
{9} Upravitelj, ravnatelj (tur.)
{10} Napojnica (franc.)
{11} Zao duh u islam. mitologiji (prev.)
{12} Zapanjiti (franc.)
{13} Šale (franc.)
{14} Veličanstvena (franc.)
{15} Dokument kojim se odobrava imenovanje (prev.)
{16} Pristanak zemlje primateljice na imenovanje veleposlanika (prev.)
{17} Vidi Evanđelje po Mateju, XII. 31,32 (prev.)
{18} Odijelo za grad (franc.)
{19} Dosada (franc.)
{20} Mrtvački fokstrot (njem.)
{21} Berlin, plesač tvoj je Smrt! Berlin, s užitkom ruješ po blatu! Pusti, okani se toga i malo razmisli: Nećeš plesom s tijela skinuti sramotu jer boksaš, i sviraš jazz i plešeš foks na buretu baruta! (njem.)
{22} Predmet razgovora (franc.)
{23} Dobro. Neka bude! (franc.)
{24} Aleg. lik iz istoimene socijalne poeme W. Langlanda, XIV. st. (prev.)
{25} Samo u knjigama sačuvani dijalekt sanskrta (prev.)
{26} Kod njega (franc.)
{27} Mistični dijagram u obliku kruga, okružen budističkim likovima i simbolima; izvodi se kao slika ili tka- nje (mandala = krug na sanskrtu)
{28} Kod njega (franc.)
{29} Prostitutka (franc.)
{30} Predrasude (franc.)
{31} Mjera za površinu u Egiptu (prev.)
{32} Osobenjak, tip (franc.)
{33} Vlada (sanskrt)
{34} Što učiniti? (franc.)
{35} Najmilija knjiga (franc.)
{36} Žene su uglavnom vjerne, kažeš? One varaju samo druge žene! (franc.)
{37} Gospa, sveta (arap.)
{38} Rascijepana usna (franc.)
{39} Junak (abasidski kalif) iz istoimenoga romana Williama Beckforda (prev.)
{40} Simboli Božjega oka u Koptskoj crkvi (prev.)
{41} Državno vijeće, vlada (tur.)
{42} Nadajmo se (franc.)
{43} Moj dragi kolega (franc.)
{44} Ha? (franc.)
{45} Shvaćam (franc.)
{46} Sranje (franc.)
{47} Na kratkom valu (franc.)
{48} Francusko ministarstvo vanjskih poslova (franc.)
{49} Neka živi nespretnost! (franc.)
{50} Korica od limuna (franc.)
{51} U formi (franc.)
{52} Čaša šampanjca (franc.)
{53} Melissa, kako se branite od svjetine? (franc.)
{54} Gospodine, više se ne branim, (franc.)
{55} Dođi, dođi! (franc.)
{56} Gospodar vas poziva (franc.)
{57} Neka prsti govore... ovako (franc.)
{58} Srce moje... anđele moj (franc.)
{59} Ljubavi vas silom muče! Koliko će trajati vaša ludost? Predugo ste vodili takav život, (franc.)
{60} Blud pod prisegom (lat.)
{61} Punašno, ljupko i otmjeno (provans.) - 13. stih Rudelove trub. pjesme »Slavuj u lišću« (prev.)
{62} O, sumorna slasti. (lat.)
{63} Da se Englezi dignu u zrak! (franc.)
{64} Sve za tebe, John Bull!
{65} Englez (prev.)
{66} Uzmi! (franc.)
{67} Jako, bezbojno, egipatsko alkoholno piće koje se pravi od grožđica i pije s vodom (tada pobijeli) (arap.)
{68} Odvratnost prema životu (lat.)
{69} Sreća, tuga (franc.)
{70} Neustrašivi vitez (franc.)
{71} Obudovjele duše (franc.)
{72} Hotimična, namjerna (franc.)
{73} Potreba za ljubavlju (franc.)
{74} Potreba za uzvraćenom ljubavlju (franc.)
{75} Nježnost (franc.)
{76} Ljubav-strast (franc.)
{77} Posrednik između bogova i ljudi (grč.)
{78} Neuralgična točka (franc.)
{79} Prema succube (tal.) - demon koji se, poprimajući ženski lik, spolno spaja sa čarobnjakom ili opsjednu- tim muškarcem.
{80} Nikada (franc.)
{81} Vrsta igre karata (engl.)
{82} Posebna osoba (franc.)
{83} Zbližavanje (franc.)
{84} Avaj, pomagaj; u pomoć! (arap.)
{85} Govori (lat.)
{86} Pretjeran (franc.)
{87} Počivao u miru. (lat.)
{88} Podsjetnik, diplomatski pismeni akt kojim jedna država upozorava drugu na određeno pitanje (franc.)
{89} Raspored sjedenja, plan stola (franc.)
{90} Veličina pisma od deset tipografskih točaka.
{91} Obaviješteni (franc.)
{92} Stražar (tur.)
{93} Obvezna molitva derviša (arap.)
{94} Mješoviti sudovi (franc.)
{95} Ovdje poglavar derviša (arap.)
{96} Tropsko ružino drvo
{97} Glumac koji igra uloge ljubavnika (franc.)
{98} Vrsta parfema, šiper (franc.)
{99} Nikada (franc.)
{100} Nikada, Nikada u noći Kad ti srce izjeda tuga... (franc.)
{101} Običan čovjek (franc.)
{102} Rajsko drvo (arap.)
{103} Osmi mjesec muslimanske godine
{104} Nikada, Nikada u tvom krevetu, Kad ti srce izjeda tuga... (franc.)
{105} Pripovjedač (franc.)
{106} Čičimak, bodljikavo zimzeleno drvo; v. XV. poglavlje (arap.)