Lawrence Durrell - Clea

U posljednjem dijelu "Aleksandrijskog kvarteta" glavna tema je nova ljubav Darleya i slikarice Clee. Naime, Darley se nakon povlačenja na pusti grčki otok vraća u Aleksandriju, početak je Drugog svjetskog rata, grad se izmijenio, njegovi prijatelji sve više nalikuju, bilo moralnim, bilo tjelesnim ruinama, svi osim Clee...Roman obiluje reminiscencijama, u odnosu na prethodne daleko je refleksivniji i ima naglašeniju komponentu vremenske protežnosti i trajanja. Kraj romana sugerira postizanje izvjesnog stupnja umjetničke zrelosti i kod Clee i kod Darleya u smislu prevladavanja zbunjenosti i prihvaćanja spoznaje o višeslojnosti i kompleksnosti ljudi, stvari i svijeta općenito.

MOJEM OCU


Primarna i najljepša od svih odlika Prirode je kretanje što je stalno u njoj prisutno, ali to je kretanje naprosto neprestan slijed zločina; ono se održava samo zahvaljujući zločinu.
D. A. F. DE SADE:

I.

Te godine naranče su rodile bolje nego inače. Sjale su poput svjetiljki sa sjenica od glatkog mesnatog lišća, ljeskajući se u suncem obasjanim krošnjama. Činilo se kao da gore od želje da proslave naš odlazak s otočića jer napokon je stigla dugo očeki- vana poruka od Nessima, poput poziva na povratak u podzemni svijet. Ta će me po- ruka nepovratno odvući u grad koji je za mene oduvijek lebdio između privida i stvarnosti, između biti i pjesničkih slika koje je samim svojim imenom stvarao u meni. Uspomena, rekoh si, koju su želje i pronicanja iskvarile tek kao poluostvarenu na papiru. Aleksandrija, prijestolnica sjećanja! Sve riječi koje preuzeh od živućih i mrtvih, dok i sam ne postadoh nešto kao post scriptum nikad dovršenog, nikad posla- nog pisma...
Koliko me dugo nije bilo? Jedva sam mogao izračunati, premda kalendarsko vri- jeme jedva da naznačuje vječnost koja razdvaja ljude od ljudi i dane od dana. A sve to vrijeme živio sam zapravo ondje, u Aleksandriji svojeg srca. Stranicu za strani- com, otkucaj za otkucajem, prepuštao sam se grotesknom organizmu kojeg smo svi, i pobjednici i pobijeđeni, nekoć bili dijelom. Grad iz davnina koji se mijenja pod pote- zima kista misli opsjednutih značenjem, što zahtijevaju osobnost; tamo negdje na mračnim trnovitim rtovima Afrike, aromatična istina tog mjesta živjela je i dalje, gorka žilava trava prošlosti, srčika sjećanja. Jednom sam se upustio u pohranu, popi- sivanje, bilježenje prošlosti, prije nego se bespovratno izgubi - takav si barem zada- tak bijah postavio. Nisam u tome uspio (možda nije imalo smisla?) jer čim bih jedan njezin vid izbavio riječima, nametnula bi se nova saznanja i narušila postavljeni okvir, sve bi se razorilo, da se potom složi novim, još neviđenim i nepredvidivim re- doslijedom...
»Preraditi stvarnost« zapisao sam negdje; doista smjele, drske riječi, jer stvarnost je ta što nas obrađuje i prerađuje u svojem usporenom kolu. Ipak, ako me je iskustvo u predahu na ovom otoku nečim obogatilo, bilo je to možda baš zbog ovog potpunog neuspjeha u bilježenju nutarnje istine o gradu. Našao sam se sada licem u lice s pri-
rodom vremena, te boljke ljudske duše. Bio sam prisiljen priznati poraz na papiru. Zanimljivo je da me čin pisanja ipak oplemenio na drugi način, samom nesposob- nošću riječi koje se jedna za drugom gube u bezbrojnim procjepima mašte odakle za- tim frcaju. Da, skup je to način da se započne život, ali opet, mi umjetnici srljamo u osobne živote hraneći se tim neobičnim tehnikama traženja sebe.
Opet... ako sam se ja izmijenio, što je s mojim prijateljima - Balthazarom, Nessi- mom, Justine, Cleom? Koje bih njihove nove vidove izdvojio nakon ovog vre- menskog skoka, sada kad me ponovo zarobilo ozračje novoga grada, grada sada zahvaćenog ratom? U tome i jest stvar. Nisam siguran. Tjeskoba me tresla i vodila. Teško je bilo odreći se mukom osvojenog područja mojih snova i prepustiti ga novim slikama, novim gradovima, novim planovima, novim ljubavima. Kao da me ništa drugo ne zanima, htio sam zagrliti vlastite snove o tom mjestu... Ne bi li, pitao sam se, bilo mudrije ostati gdje jesam? Možda. Ipak, znao sam da moram poći. Zapravo već ove noći ne bih više smio biti ovdje! Samu pomisao bilo je tako teško pojmiti da sam je morao sebi na glas šaptati.
Zadnjih deset dana od dolaska glasnika proveli smo u prigušenosti slatkog iščeki- vanja; a vrijeme se tome prilagodilo, nižući savršeno plave dane, ostavljajući more mirnim. Našli smo se između dva krajolika, ne želeći napustiti prvi, a opet žudeći da upoznamo drugi. Na mjestu, poput galebova ponad kosine hridine. I već su se nejed- naki prizori sudarali i miješali u mojim snovima. Ova otočna koliba primjerice, sre- brnasta stabla masline i badema među kojima se provlačila crvenonoga jarebica... tihi proplanci gdje bi jedino još moglo iskrsnuti Panovo kozje lice. To prosto i jasno savršenstvo oblika i boja ne bi se moglo pobrkati s ostalim nagovještajima što su nas opsjedali. (Nebo prepuno repatica, smaragdna struja plime na pustim žalima, klikta- nje galebova na bijelim prugama juga.) Na ovaj helenski svijet već su nadirali mirisi zaboravljenog grada - rtovi gdje su oznojeni pomorski kapetani pijančevali i jeli dok im utroba nije prsnula, i iscijedili iz svojih tijela kao iz bačava sve pohote, utonuli u zagrljaju crnih robinja očiju poput španijela. (Zrcala, milina poja oslijepljenih kanari- naca što razdire srce, klokot nargila u krhkim zdjelama, miris pačulija i kada.) Zadi- rali su jedni u druge ti nepomirljivi snovi. I još sam jednom vidio svoje prijatelje (ovaj put ne kao imena) ponovo ozarene, svjesne ovog odlaska. Više nisu bili sjenke iz redaka koje sam zapisao nego nanovo oživljeni - čak i oni pokojni. Noću sam s Melissom (koju sam sada već prežalio jer čak sam i u snovima znao da je mrtva) še- tao tim vijugavim ulicama, udobno, rukom pod ruku. Njihala se u hodu na svojim nogama tankim poput škarica. Navikla je svoje bedro pritisnuti uz moje pri svakom koraku. Sad sam sve mogao promatrati osjećajno - čak i onu staru pamučnu haljinu i jeftine cipele koje je nosila praznikom. Nije mogla puderom sakriti blijedoplavi lju- bavni ugriz na vratu... Tada je nestala i ja se probudih uz bolan vapaj. Zora se probi- jala kroz masline, posrebrujući im nepomično lišće.
Negdje usput vratio mi se mir. Onu šačicu vedrih dana prije odlaska njegovao sam, naslađujući se njihovom jednostavnošću: plamenovi maslinika gorjeli su u sta- rom ognjištu, nad kojim je Justinina slika koja će biti spakirana zadnja, poigravajući i svjetlucajući po pohabanom stolu i stolici, na plavoj emajliranoj zdjeli prvih cikla- ma. Kakve je grad imao veze sa svime time - egejskim proljećem što visi na niti između zime i prvih bijelih pahuljastih pupova badema? Bio je puka riječ, s malo značenja tako naškrabana na marginama sna, ili ponavljana u mislima na svakidašnju glazbu vremena, koja je tek želja izražena u otkucajima srca. Jer, premda sam ga toli- ko volio, nisam imao snage ostati; grad za koji sada znam da sam mrzio, nudio mi je nešto drugo - novu procjenu iskustva koje me obilježilo. Moram mu se još jednom vratiti da bih ga mogao zauvijek napustiti, sprati sa sebe. Ako sam spominjao vrije- me, to je zato što je pisac koji je nastajao u meni napokon shvaćao kako da naseli ona prazna mjesta što nedostaju u vremenu - počinjao je živjeti između otkucaja sata, tako reći. Neprekidna sadašnjost, što je stvarna povijest te skupne anegdote, ljudskog uma; kad je prošlost mrtva, a budućnost predstavljena samo željom i strahom, što učiniti s tim nemjerljivim adventnim trenutkom koji se ne može zanemariti? Jer veći dio takozvane Sadašnjosti oduzima nam se poput kakve raskošne od vila dočarane gozbe prije nego dospijemo napuniti usta. Poput pokojnog Pursewardena nadao sam se da ću doskora moći iskreno reći: - Ne pišem za one koji se nikad nisu zapitali ovo:
»U kojem trenutku počinje stvaran život?«
Dokone misli prolijeću mi umom dok ležim na ravnoj stijeni iznad mora jedući naranču, u savršenom središtu samoće koju će uskoro progutati grad, jednolični teški san Aleksandrije što se poput drevnog reptila sunča na brončanom faraonskom svjetlu velikog jezera. Majstori osjećaja povijesti, što tijela prepuštaju zrcalima, pjesmama, hordama dječaka i žena što tumaraju, igli u žili, opijumskoj luli, poluži- vim poljupcima bez teka. Hodajući ponovo u mašti tim ulicama, još sam jedanput shvatio da se protežu ne samo ljudskom poviješću, nego i cijelim biološkim raspo- nom osjeta srca - od naslikanih Kleopatrinih ekstaza (neobično da je loza pronađena ovdje, nedaleko Taposirisa) do Hipatijine zasljepljenosti (uvelo lišće vinove loze, mučenički poljupci). I posjetitelji stranci: Rimbaud, učenik Naprasne staze, kretao se ovuda s pojasom nabijenim zlatnim kovanicama. I svi ti drugi tamnoputi tumačitelji snova i političari i eunusi bili su poput jata ptica šarena perja. Između sažaljenja, že- lje i straha, još jednom vidjeh grad gdje se stere poda mnom, nastanjen licima i oso- bama mojih prijatelja. Znao sam da ga moram još jednom proživjeti i to ovaj put za- uvijek.
No, očekivao nas je neobičan odlazak, pun neslućenih sitnica - mislim, čim je glasnik stigao u vidu grbavca u srebrnom odijelu, s cvijetom u zapučku, mirisnim rupčićem u rukavu! Još je naglo živnulo to selo koje se tako dugo vješto uklanjalo pred samim našim postojanjem, osim povremenog dana u vidu ribe ili vina ili pisani-
ca koje nam je Athena donosila umotane u crveni šal. I ona je teško podnosila naš odlazak; njezina se tvrda stara naborana maska zgrčila u suzama nad svakim koma- dom naše oskudne prtljage. Ali: - Neće te negostoljubivo pustiti da odeš - uporno je ponavljala. - Selo vas neće pustiti tek tako. - Pred nama je bila oproštajna gozba!
Što se djeteta tiče, izveo sam čitavu pripremu ovog odlaska na put (zapravo njezi- nog cijelog života) kroz likove vilinske basne koja nije dodijala ni nakon mnogih po- navljanja. Ona bi sjela zureći gore u sliku, predano slušajući. Bila je na sve više nego spremna, gotovo hlepila da zauzme vlastito mjesto u galeriji slika koje sam joj nasli- kao. Upila je sve zbrkane boje ovog nestvarnog svijeta kojem je nekoć s pravom pri- padala i koji će joj se sada vratiti - svijet nastanjen tim likovima - otac, tamnoputi gusarski princ, maćeha, bahata crna kraljica...
Ona je poput igraće karte?
Da. Pikova dama.
I zove se Justine.
Zove se Justine.
Na slici puši. Hoće li me voljeti više od oca ili manje?
Voljet će vas oboje.
Nije joj se moglo drugačije objasniti, nego pomoću mita ili alegorije - poezijom djetinje nesigurnosti. Pomogao sam joj riječima da ovlada ovom prispodobom Egipta koja će joj prikazati (uvećane na veličinu bogova ili maga) njezinu obitelj, njezine pretke. A opet, nije li već sam život bajka za koju odrastajući gubimo moć shvaća- nja? Ništa zato. Već je bila opijena pred likom svojeg oca.
Da, sve mi je jasno. - Pokretom glave i uzdahom pohranila bi ove naslikane pri- zore u škrinjicu svojeg uma. O Melissi, svojoj pokojnoj majci, govorila je rjeđe, a kad jest, odgovarao sam joj i dalje na pripovjedni način; ali već je utonula, slabašna zvijezda, ispod obzora u muk smrti, prepuštajući scenu onim drugima - likovima igraćih karata živućih.
Dijete je bacilo mandarinu u vodu i sad se nalaktilo da je gleda kako se kotrlja, blago padajući na dno spilje. Plutala je ondje, trepereći poput plamička, gurkana strujama amo-tamo.
Gledaj kako ću je sada pokupiti.
Ne u tom ledenom moru, umrijet ćeš od hladnoće.
Danas nije hladno. Gledaj.
Tada je već znala plivati poput mlade vidre. Sjedeći na onoj ravnoj stijeni nad vo- dom bilo je lako prepoznati u njoj neustrašive Melissine oči, malko nakošene u kuto- vima; i ponekad, na mahove, poput zaboravljenog zrnca sna u kutovima, mračan na-
gađajući pogled (molećiv, nesiguran) njezina oca Nessima. Sjetih se Cleinog glasa jedanput kako u drugom svijetu davno govori: - Upamti, djevojka koja ne voli ples i plivanje nikad neće moći voditi ljubav. - Nasmiješio sam se i pitao se jesu li te rije- či istinite, dok sam promatrao to stvorenjce kako se gipko kreće u vodi i dražesno klizi naniže prema meti vještinom tuljana, nožnim se prstima odupirući o nebo. Sjaj bijele vrećice između njezinih nogu. Ljupko je dohvatila mandarinu i u spirali do- segla površinu stežući plijen zubima.
Sad juri i brzo se suši.
Nije hladno.
Učini kako kažem. Idi. Žuri.
A čovjek s grbom?
Otišao je.
Mnemjianova nenadana pojava na otoku istovremeno ju je bila prepala i uzbudila
jer upravo nam je i on donio poruku od Nessima. Bilo je neobično vidjeti ga kako hoda šljunkom plaže s izrazom groteskne uznemirenosti kao da balansira na šiljcima vadičepa. Mislim da nam je htio dati do znanja da je godinama kročio samo najfini- jim pločnicima. Bio je doslovno nenaviknut na čvrsto tlo. Zračio je opreznom i pre- brižnom pomnjom. Imao je blistavo srebrno odijelo, gamaše i bisernu iglu za krava- tu, a prste nabijene prstenjem. Jedino je osmijeh, djetinji osmijeh, ostao nepromije- njen, a nauljen uvojak još uvijek mu je bio uperen ka čeonom sinusu.
Oženio sam Halilovu udovicu. Sada sam najbogatiji brijač u cijelome Egiptu, prijatelju dragi.
Izgovorio je ovo u jednome dahu, oslanjajući se o srebrnu dršku štapa na koji je očito bio jednako nenaviknut. Tamnoplavim okom zvjerao je pomalo prezrivo našom malko primitivnom kolibom i odbio ponuđenu stolicu, bez sumnje da ne izgužva svoje besprijekorne hlače. - Težak život vodite, ha? Nije baš neka raskoš, Darley. - Zatim je uzdahnuo i nadodao: - Ali sad ćete nam se opet vratiti. - Učinio je neodre- đen pokret štapom s namjerom da opiše gostoprimstvo koje bismo trebali još jednom doživjeti od grada. - Što se mene tiče, ne mogu ostati. Putujem natrag. Ovo je samo moja usluga Hosnaniju. - O Nessimu je govorio nekom raskošnom veličanstve- nošću, kao da su sada na istoj stepenici društvene ljestvice; potom je uočio moj osmijeh i imao toliko dobrohotnosti da se jednom zahihoće prije nego se opet uozbi- ljio. - Ionako nema vremena - rekao je, oprašujući rukave.
To je bilo sasvim točno jer brod Smyrna ostaje samo koliko je potrebno da se iskrca pošta i povremena roba - par sanduka tjestenine, bakreni sulfat, jedna pumpa. Potrebe otočana su skromne. Zajedno smo hodali natrag prema selu preko maslinika, razgovarajući putem. Mnemjian se još vukao sporo kao kornjača, ali bilo mi je drago jer sam mu tako mogao postaviti nekoliko pitanja o gradu i iz odgovora malo nasluti-
ti što ću tamo zateći po pitanju promijenjenih sklonosti, neznanih čimbenika.
Mnogo se što promijenilo nakon spletke Hosnani u Palestini? Raspad? Egipćani nastoje izvršiti zapljenu. Mnogo su odnijeli. Da, sada su siromašni i još uvijek u ne- volji. Ona je još uvijek u kućnome pritvoru u Karm Abu Girgu. Nitko je nije vidio već cijelu vječnost. On ima posebnu dozvolu za rad kao vozač ambulantnih kola na pristaništu dvaput tjedno. Vrlo opasan posao. I bili su pod teškim zračnim napadom; izgubio je oko i prst.
Nessim? - bio sam zapanjen. Čovječuljak je važno klimnuo. Ova nova neza- misliva slika mojeg prijatelja pogodila me kao tane. - Dobri Bože - rekao sam, i bri- jač je klimnuo kao da odobrava priličnost moje kletve. - Bilo je gadno - rekao je. - Takav je rat, Darley. - Tada mu je naglo na pamet pala sretnija misao i još jednom se nasmiješio djetinjim osmijehom koji je odražavao samo nesalomljive materijalne vri- jednosti Orijenta. Uzevši me za ruku nastavio je: - Ali rat je i dobar posao. U mojim dućanima danonoćno se šiša vojnička kosa. Tri salona, dvanaest pomoćnika! Vi- djet ćeš, to je fenomenalno. A Pombal je u šali rekao: »Sada briješ mrtvace dok su još živi.« - Previnuo se u profinjenom nijemom smijehu.
Zar je Pombal tamo?
Naravno. On je sada na visokom položaju kod Slobodnih Francuza. Ima sastanke sa Sir Mountoliveom. I on je još uvijek tamo. Mnogo je drugih ljudi ostalo iz tvojeg doba, Darley, vidjet ćeš.
Mnemjianu je izgleda bilo drago da me može tako lako zapanjiti. Zatim je rekao nešto od čega mi se zavrtjelo u glavi. Stao sam kao ukopan i zatražio da ponovi, misleći da sam krivo čuo. - Upravo sam bio kod Capodistrije. - Zurio sam u njega. Capodistria! - Ali on je umro! - uskliknuo sam, premda nisam bio zaboravio na Balthazarovu zagonetnu rečenicu o lažnim zubima.
Brijač se izvinuo unatrag kao da je na drvenom konju i slatko se smijuljio. Bila je to ovaj put odlična šala i držala ga je čitavu minutu. Zatim napokon, još uvijek silno uzdišući pri spomenu na to, polako iz džepa na prsima izvadi razglednicu kakva se može nabaviti u svakom mediteranskom obalnom mjestu i pruži mi je rekavši: - Tko je onda ovo?
Bila je to prilično mutna fotografija s očitim tragovima razvijanja, koji karakteri- ziraju brzinsku uličnu djelatnost. Prikazivala je dva lika kako šeću uz obalu. Jedan od njih bio je Mnemjian. Drugi... Zurio sam u nj sve bolje razaznajući...
Capodistria je nosio cjevaste hlače edvardovskog stila i vrlo špicaste crne cipele. K tome je imao akademski ogrtač s krznenim ovratnikom i zavratcima. Na posljetku, i začudo, razmetao se chapeau melonom,{1} koji mu je pridavao izgled visokog štako- ra iz nekog crtanog filma sa životinjama. Pustio je tanak rilkeanski brk lagano obje- šen u kutovima usta. U zubima je držao dugačak cigaršpic. Bio je to bez sumnje Ca-
podistria. - Kako zaboga... - zaustio sam, ali je nasmiješeni Mnemjian zatvorio jed- no oko i pokrio usne prstom. - Uvijek - rekao je - postoje zagonetke; - i u činu njiho- vog čuvanja napuhnuo se poput krastače i opaka izraza buljio u moje oči. Možda bi mi se udostojao objasniti da u tom trenutku nije zatulila brodska sirena iz smjera sela. Usplahirio se. - Brzo - nastavio je gaziti. - Ne smijem ti zaboraviti predati pismo od Hosnanija. - Nosio ga je u prednjem džepu i napokon ga izvukao. - A sada zbogom - rekao je. - Sve je sređeno. Vidjet ćemo se ponovo.
Stegnuo sam mu ruku i načas stao i gledao za njim, iznenađen i neodlučan. Zatim sam se vratio do ruba maslinika i sjeo na kamen da pročitam Nessimovo pismo. Bilo je kratko i sadržavalo pojedinosti o putnim planovima koje je načinio za nas. Brodić će doći da nas odvede s otoka. Naveo je kad će to otprilike biti i gdje da čekamo. Sve je to bilo jasno izloženo. Zatim je u dodatku Nessim svojom izduženim rukopisom ispisao: - Bit će lijepo što se opet vidimo, bez ograda. Koliko shvaćam, Balthazar ti je ispripovijedao sve naše nesretne pustolovine. Nećeš valjda utjerivati sramno kaja- nje ljudima koji toliko drže do tebe? Nadam se da ne. Neka prošlost bude za sve nas zatvorena knjiga.
Tako nekako barem.
Tih nekoliko zadnjih dana otok nas je gospodski častio svojim ponajboljim vre- menom i onim prostim cikladskim jednostavnostima nalik nježnome zagrljaju - za kojim znam da ću čeznuti kad se pokvarenost Egipta opet sklopi nada mnom.
Na večer odlaska čitavo se selo sjatilo da nam priredi obećanu oproštajnu večeru s janjcem na ražnju i zlatnim vinom rezina. Raširili su stolove i stolice duž čitave glavne ulice i svaka je obitelj donijela vlastiti doprinos gozbi. Čak su i ona dva po- nosna dostojanstvenika došla - gradonačelnik i svećenik, svaki na jednom čelu du- gačkog stola. Bilo je hladno sjediti tako pri svjetlu svjetiljke, utvarajući da je prava ljetna noć, ali je čak i slabašni proljetni mjesec surađivao, slijepo ničući iz mora da posvijetli bijele stolnjake, ulašti vinske čaše. Sjajna staračka lica ogrijana pićem, blistala su bakrenim sjajem. Drevni osmjesi, starinski način obraćanja, tradicionalne pošalice, uljuđenost staroga svijeta koji je već blijedio, izmicao nam. Stari kapetani spužvarskih brodica, obilno potežući gutljaje vina iz plavih emajliranih vrčeva: nji- hovi topli zagrljaji mirisali su na smežurane divlje jabuke, brkova potamnjelih od du- hana, zavinutih prema ušima.
Ispočetka sam bio dirnut, misleći da je cijela ta svečanost priređena za mene, a ništa manje kad sam otkrio da je za moju domovinu. Biti Englez u trenutku pada Grčke značilo je biti predmetom naklonosti i zahvalnosti svakog Grka, a skromni se- ljaci ovoga seoca osjećali su to ništa manje od ostalih ljudi u Grčkoj. Zdravice su pljuštale i svečane izjave odjekivale kroz noć, a govori su lebdjeti poput papirnatih zmajeva izrečeni visokim grčkim stilom, jasni i zvučni. Činilo se da posjeduju metri-
ku besmrtne poezije - poezije očajničkog trenutka; ali naravno bile su to samo rije- či, nesretne riječi u vjetru, što se tako olako rađaju u ratu, a koje će retorici mira uskoro istrošiti upotrebom.
Ali te večeri rat ih je zapalio poput svijeća, te starce, pridavajući im usplamtjelu veličanstvenost. Jedino mladića nije bilo da ih stišaju i posrame podmuklim pogledi- ma - jer otišli su umrijeti u snjegovima Albanije. Žene su govorile kreštavim hrapa- vima glasovima, potresnima od neprolivenih suza, a među navalama smijeha i pjesa- ma zjapili su nastupi tišine - kao tolike grobne rake.
Tako nam se prikrao taj rat preko mora; postupno poput oblaka kad potiho ispune obzor s jednog kraja na drugi. Ali još uvijek nije izbio. Samo su glasine o njemu gra- bile srce sukobljenim nadama i strahovima. Ispočetka se činilo da nagovještavaju kraj takozvane civilizacije, ali ta se nada ubrzo pokazala jalovom. Ne, radilo se kao i uvijek naprosto o kraju ljubaznosti, sigurnosti i umjerenosti; kraju umjetničkih nada, bezbrižnosti, radosti. Sve ostale ljudske značajke tek će se potvrditi i doći do izraža- ja; možda je čak izvjesna istinitost već počela izranjati iz naoko vidljivog, jer smrt pojačava svaku napetost i propušta manje poluistina s kojima inače živimo.
To je sve što smo dotad znali o njemu, tom neznanom zmaju čije su kandže već zaderale drugdje. Sve? Da, zapravo, jedanput ili dvaput nebo nad nama nabubrilo je od buke nevidljivih bombardera, ali svojim brujanjem nisu mogli nadglasati bliže zu- janje otočnih pčela: jer svako je domaćinstvo posjedovalo nekoliko bijelo okrečenih košnica. Što još? Jednom je (ovo se činilo stvarnijim) podmornica izbacila periskop u zaljevu i četiri pune minute ispitivala obalnu granicu. Je li nas vidjela kako se ku- pamo na rtu? Mahali smo. Ali periskop nema ruku kojima bi uzvratio. Možda je na sjevernim žalima otkrio nešto neuobičajeno - staroga morža kako drijema na suncu kao musliman na molitvenom sagu. Ali i to bi jedva imalo veze s ratom.
No cijela je stvar postala nešto stvarnija kad je te noći mali caique koji je poslao Nessim uletio u luku obavijenu sumrakom, noseći trojicu mrkih mornara opremlje- nih automatskim oružjem. Nisu bili Grci, premda su otresito vladali jezikom. Nosili su u sebi pripovijesti o razbijenim vojskama i smrti uslijed ozeblina ali je na neki na- čin već bilo prekasno, jer vino je pomelo staračke mozgove. Njihove su priče naglo blijedjele. Ipak, ostavile su utisak na mene, ta tri primjerka tvrdih lica iz neznane ci- vilizacije zvane »rat«. Bilo im je nelagodno sjediti u tako dobrom društvu. Koža im je bila čvrsto razapeta preko neobrijanih obraza, kao od umora. Pohlepno su puši- li, priuštili si da im plavičast dim suklja iz usta i nosnica. Kad bi zijevali, činilo se da čeljusti mogu razjapiti do samih mošnja. Nerado smo se prepustili njihovoj skrbi jer njihova su bila prva neprijazna lica koje smo vidjeli nakon mnogo vremena.
U ponoć smo kliznuli poprečno iz zaljeva po snažnoj mjesečini - a ostalu tamu ublažili su i približili topli nejasni pozdravi koji su do nas dopirali preko bijelih pla-
ža. Kako su lijepe grčke riječi pozdravljanja i rastanka!
Neko smo vrijeme pratili obalnu crtu duž grebena, osjenčanu tušem gdje su se otkucaji strojnog srca nabirali i obasipali nas u salvama. Napokon, izađosmo na puči- nu i osjetismo ljekovitu blagost vodenog ritma kako nas zahvaća, ziba i pušta kao da se poigrava. Noć je bila nenadmašno topla i ugodna. Dupin je udario jedanput, dva- put u pramac. Pošli smo na kurs.
Obuze nas razdraganost pomiješana s dubokom tugom; malaksalost i sreća istovremeno. Mogao sam na usnama osjetiti fini okus soli. Šutke smo pili topli čaj od kadulje. Dijete je zanijemilo od ljepota na ovome putu - treperava fosforescentnost naše brazde, zabačena za nama poput repa kometa, tekla je i svaki čas živnula, a nad nama su se pružali kitnjasti kraci nebesa, zvijezde raštrkane gusto kao pupoljak ba- dema na tom zagonetnom nebu. Tako je zadovoljna ovim predznacima i uljuljana ritmom vode i čak brujanjem motora, zaspala s osmijehom na razmaknutim usnica- ma s lutkom od maslinova drva pripijenom uz obraz.
Kako sam mogao odoljeti razmišljanjima o prošlosti kojoj smo se vraćali preko ovih neprohodnih vremenskih guštara, preko znanih nam putova grčkoga mora? Noć je promicala pored mene, odmatala se kao vrpca tame. Topli morski vjetar milovao mi je obraz - mek poput lisičjeg repa. Između buđenja i sna ležao sam, osjećajući olovnu težinu sjećanja kako me vuče u grad lisnatih žila što je moj um napučio krinkama istovremeno zloćudnim i prekrasnim. Ponovo ću vidjeti Aleksandriju, znao sam, poput neuhvatljive nestalne sablasti - jer kad jednom postaneš svjestan djelova- nja vremena koje nije kalendarsko, pretvoriš se u neku vrstu aveti. Na tom drugom polju čuo sam kako odjekuju riječi koje su davno prije izgovorili neki drugi glasovi. Balthazara kako govori: »Ovaj svijet predstavlja obećanje jedinstvene sreće koju nismo dovoljno kadri spoznati«. Turobni autoritet kojim je grad pritiskao svoje sta- novnike, što koči osjećaje, uranjajući sve u badanj vlastitih iscrpljenih strasti. Po- ljupci strastveniji zbog kajanja. Pokreti u žutome svjetlu soba zamračenih škurama. Jata bijelih golubova što polijeću među minaretima. Činilo mi se da te slike prikazu- ju grad onakvim kakvog ću ga ponovo vidjeti. Ali bio sam u krivu - jer svaki je novi pristup drugačiji. Svaki put se zavaravamo da će biti isto. Aleksandrija koju sam sada ugledao, prvi prizor nje s mora, bilo je nešto što nisam mogao zamisliti.
Bilo je još uvijek mračno kad smo pristali izvan nevidljive luke s njezinim neza- boravnim sklopom utvrda i protupodmorničkih mreža. Nastojao sam u sebi oslikati obrise na tmini. Brodobran se spuštao svaki dan tek u zoru. Vladala je posvemašna tama. Negdje pred nama ležala je nevidljiva afrička obala sa svojim »trnovitim po- ljupcem« kako kažu Arapi. Bilo je nepodnošljivo tako ih snažno osjećati, tornjeve i minarete grada, a ne moći ih dozvati svjetlu dana. Nisam mogao vidjeti prst pred no- som. More je postalo golemo prazno predsoblje, šupalj mjehur crnine.
Tad se najednom osjeti nagli dah, kao kad dašak vjetra prijeđe slojem žeravice, i bliži se dio prostranstva zarumenje poput školjke, žareći se postupno do boje ružina cvijeta. Preko vodene površine dopre do nas muklo i jezivo stenjanje, kao lepet krila neke strahotne prapovijesne ptice - sirene što su zavijale kao što zacijelo zavijaju prokleti u limbu. Od njih su živci drhtali poput lišća na granama. Kao da odgovaraju na taj zvuk, posvuda stadoše nicati svjetla, najprije mjestimično, zatim u vrpcama, trakama, staklenim plohama. Luka se odjednom ocrtala punim sjajem na mračnoj podlozi neba, dok su se dugi bijeli prsti brašnjavog svjetla stali nezgrapno prikradati nebu, poput nožica nespretnog kukca što se upire steći oslonac na klizavoj crnini. Gust mlaz šarenih raketa sada se dizao iz izmaglice među ratnim brodovima, razbija- jući se na nebu u obilje blještavih rojeva zvijezda i dragulja i slupanih bisernih burmutica. Zrak se potresao u mahovima. Uz blještavilo su se podizali oblaci ruži- časte i žute prašine i sjali na masnim pozadinama baražnih balona što su posvuda lebdjeli. Činilo se da i samo more podrhtava. Nisam pojma imao da smo tako blizu, ili da grad može biti tako lijep u pukoj orgiji rata. Stao se nadimati, širiti poput neke tajanstvene ruže tame, popraćene bombardiranjem što joj je pravilo društvo, preplavljujući um. Začudo, zatekli smo se kako vičemo jedni na druge. Gledamo uskovitlanu žeravicu Augustinove Kartage, pomislih, promatramo pad gradskog čovjeka.
Koliko zastrašujuće, toliko je i prekrasno bilo. U samom gornjem lijevom uglu prizora skupiše se svjetla reflektora drhtureći i klizeći na svojstven način, trapava po- put paličnjaka. Bjesomučno su se ukrštala i sudarala i bilo je jasno da su dobili neki signal što je govorio o opiranju kukca zarobljenog u vanjskoj paučini tmine. Bez prestanka su pretraživali, ispitivali, stapali se i razdvajali. Tada napokon ugledasmo ono što su hvatali: šest sićušnih srebrnih moljaca silazilo je s nebeskih pruga, činilo se nepodnošljivom sporošću. Nebo oko njih je divljalo, no oni su se i dalje kretali tom smrtnom tromošću; i jednako polako penjale su se krivudave vrpce užarenih dra- gulja ispaljenih s brodova, popraćene mutnim oblačcima šrapnela što su označavali njihov prolazak.
I koliko god bila zaglušujuća tutnjava što nam je ispunila uši, mogli smo razabrati odvojene zvukove što su bili dio bombardiranja. Prštanje krhotina što su pljuštale po- put tuče po navoranim krovovima kafića uz obalu: kreštavi automatski glasovi signa- lista brodova što ponavljaju lutkarskim glasovima trbuhozboraca, polurazumljive re- čenice što su zvučale kao: »Četrdeset pet stupnjeva crveni, četrdeset pet stupnjeva crveni«. Začudo, usred sve te pometnje čula se negdje i glazba, oštre kvarte što su bole uši; zatim još vrtoglavi zvuk rušenja zgrada. Svijetla polja što su nestala i ostavila za sobom mračnu prazninu da u nju nadre prljavi žuti plamen i liže poput žedne zvijeri. Bliže nama (voda je prigušila jeku) čulo se brzo bubnjanje potrošenih topovskih čahura što su padale po palubi Chicago Pianosa, gotovo neprekidan plju-
sak zlatnog metala što se kotrlja sa stražnjeg dijela cijevi uperenih u nebo.
Tako se to nastavljalo i ugađalo oku, ali kralješke je tjeralo da se lecaju pred vrtlo- gom besmislene moći što se tada razmetala. Nisam ranije uviđao bezličnost rata. Nije bilo mjesta za ljudska bića ili za pomisao na njih pod ovom golemom kupolom šaro- like smrti. Svaki dah postao je tek privremeno utočište.
Zatim, gotovo jednako naprasno kako je i nastao, prizor je zamro. Luka je nestala kazališnom iznenadnošću, niska dragog kamenja je ugasla, nebo se ispraznilo, tišina nas obavila tek da je naruši zavijanje sirena, što je svrdlalo živce. A zatim ništa - ništavilo sačinjeno od tona mraka iz kojeg su iznikli manji i poznatiji zvukovi valova što oplakuju korito čamca. Blagi obalni vjetrić iskrao se da nas istraži, noseći aluvi- jalne mirise s nevidljivog ušća. Jesam li to samo zamislio da izdaleka čujem jata divljih ptica s jezera?
Čekali smo dugo tako vrlo neodlučni; ali u međuvremenu je s istoka zora počela preuzimati nebo, grad i pustinju. Začuše se plahi ljudski glasovi, potišteni, obojeni znatiželjom i sućuti. Dječji glasovi, a na zapadu srpasti obzor boje pljuvačke. Zijeva- li smo, bilo je hladno. Drhtureći, okrenusmo se jedni drugima osjećajući se odjed- nom napušteni u ovom pomračenom svijetu između svjetla i tame.
No postupno je izrastala s istočnih polja, ta znana zora, prvi zapah citrona i ruže što bi namreškao mrtve vode Mareotisa; i tanak poput vlasi a opet tako nerazlučiv da bi trebalo zaustaviti dah da se utvrdi, začuh (ili sam barem mislio tako) prvi poziv na molitvu s nekog još uvijek nevidljivog minareta.
Zar je dakle preostalo još bogova da ih se zaziva? I još dok mi se pitanje javilo u mislima, vidjeh na ulazu u luku gdje izlaze tri ribarska čamca - s jedrima od hrđe i plave šljive. Val ih nagnu k našem pramcu tako da su se zgrbili kao sokoli. Mogli smo čuti pljuskanje vode što im liže pramce. Dvije sitne prilike u jahaćoj pozi poz- drave nas na arapskom i rekoše da je branik dignut i da možemo ući u luku.
To oprezno i učinismo, na liniji naizgled napuštenih topovskih baterija. Naša barka otisnula se niz glavni kanal između dugih nizova brodova poput vaporetta na Canal Grande. Ogledavao sam se. Sve je ostalo isto, a istovremeno nevjerojatno dru- gačije. Da, glavno je poprište (osjećaja, sjećanja, ljubavi?) bilo isto; ali razlike u po- jedinostima, dekoru, uporno su se isticale. Putnički brodovi bili su sada u grotesknim kamuflažnim kubističkim tonovima bijelog, maslinastog i sjevernomorskog sivog. Samosvjesni topovi, nezgrapno se gnijezdeći poput ždralova u neprimjerenim gni- jezdima od cerade i tkanica. Masni baloni visjeli su na nebu kao na vješalima. Uspo- redio sam ih s drevnim oblacima srebrnih golubova koji su se već stali penjati u jati- ma i dašcima između palmi, roneći u vis u bijelo svjetlo, da se susretnu sa suncem. Nevoljni kontrapunkt znanog i neznanog. Čamci na primjer natisnuti duž mola jedri- ličarskog kluba s nezaboravnom rosom teškom poput znoja na njihovim jarbolima i
užadi. Zastave i šarene tende što nepomično vise, čvrste kao škrobljene. (Koliko smo samo puta odande isplovili baš u ovo vrijeme u Cleinu čamčiću natrpanom kru- hom i narančama i vinom u pletenkama?) Koliko davnih dana plovljenja ovom razmrvljenom obalom, sada zaboravljenih? Zapanjilo me da oko s toliko nježnih čuvstava može pratiti obrise neživih predmeta privezanih uz obrasli mol, naslađujući se uspomenama koje je nesvjesno pohranilo. Čak su francuski ratni brodovi (premda sada osakaćeni, zaplijenjenih zatvarača, s posadom nominalno zatočenom u ino- zemstvu) bili na istom mjestu gdje sam ih zadnje vidio u tom nestalom životu, kako leže na trbuhu u blijedoj zori poput zlokobnih nadgrobnih ploča: a ipak, kao i uvijek, s tanahnim priviđenjem grada u pozadini čiji su smokvasti minareti mijenjali boju svakim izlaskom sunca.
Polako smo plutali dugim zelenim špalirom među visokim brodovima kao da su- djelujemo u nekoj svečanoj smotri. Iznenađenja između tolikih prepoznatljivih stvari bila su malobrojna ali birana: nijemo izvaljena oklopnjača, korveta kojoj je direktan pogodak sasvim izobličio gornji dio, puščane cijevi rascijepljene poput mrkvi, okovi sanduka izvinuti u plamenoj agoniji iskrivljenja. Tolika količina sivoga čelika zdrob- ljena jednim udarcem, kao da je papirnata vrećica. Sitne prilike su uz strahovito strpljenje i prilično bešćutno šmrkovima spirali ljudske ostatke niz lakomice palube. To je bilo jednako neočekivano kao kad bi netko šetao lijepim grobljem i ugledao svježe iskopan grob. (»Kako je lijepo« reklo je dijete.) I doista je bilo - velika šuma jarbola i šiljaka što se ljuljaju i naginju na najmanji poremećaj vode od prometa na njoj, tiho trubljenje, odrazi što se razvodnjavaju i opet uobličuju. Čak su se nekakvi pokušaji džeza razlijegali po površini kao iz neke otpadne cijevi. Njoj je ta glazba zacijelo odgovarala trijumfalnom ulasku u grad djetinjstva. Jamais de la vie{2} zate- koh se kako pjevušim u sebi, čudeći se što mi melodija zvuči tako davnom, tako zastarjelom, tako neumjesno bezobzirnom prema meni! Ona je gledala k nebu za svojim ocem, slikom koja će se oblikovati nad nama kao dobrohotni oblak i oba- viti je.
Tek su se na drugom kraju velikog doka vidjeli tragovi novoga svijeta u koji smo stizali: duge kolone kamiona i ambulantnih kola, zapreke i bajunete u rukama plavih i sivomaslinastih rasa ljudi poput gnomova. I ovdje je vladala spora ali smišljena i neprestana aktivnost. Sitne trogloditske prilike izranjale su iz željeznih kaveza i peći- na duž molova, zauzete raznim poslovima. I ovdje je bilo brodova rascijepljenih ge- ometrijskom pravilnošću, čija su utroba pušila, brodovi rasporeni carskim rezom i ostavljeni, a u te otvorene rane milili su poput mrava beskrajni redovi vojnika i pla- vih bluza tegleći kanistre, bale, i komade govedine na zakrvavljenim plećima. Vrata peći otvorila su se i izložila pogledu pri svjetlu plamena ljude u bijelim kapama što su iz nje grozničavo izvlačili brda kruha. Sva se ta aktivnost činila nevjerojatno spo- rom ali golemom po opsegu. Pripadala je više nagonu našega roda negoli njegovim
prohtjevima. I dok je tišina ovdje imala samo relativnu vrijednost, sitni zvukovi postadoše konkretni i strogi - stražari što stupaju pločnikom čizmama potkovanim željezom, tuljenje putničkih brodova, brujanje putničke sirene poput velike zunza- re uhvaćene u paučinu. Sve je to bilo dijelom ponovo stečenoga grada kojem sam na- dalje imao pripadati.
Primicali smo se sve bliže, obazirući se za privezištem među brodicama u nu- tarnjoj luci. Kuće su se stale visoko izdizati. Bio je to ujedno i krajnje dirljiv trenutak i srce mi je zapelo u grlu (kako kaže uzrečica) jer već sam bio uočio priliku čovjeka koji će nas, znao sam, dočekati - tamo dalje preko molova. Naslanjala se na ambu- lantna kola i pušila. Nešto je u njezinu držanju pogodilo pravu žicu i znao sam da je to Nessim, premda se još nisam usuđivao biti siguran. Tek kad smo izbacili konope i privezali se, uvidio sam ustreptala srca (maglovito ga razabirući kroz njegovu krinku kako sam i Capodistriju) da je to doista moj prijatelj Nessim!
Preko oka je imao nepoznat mi povez. Nosio je službeni plavi kaput nezgrapno podstavljenih ramena, koji je sezao preko koljena. Šiljata kapa bila mu je dobrano nabijena preko očiju. Doimao se mnogo višim i mršavijim nego što pamtim - možda zbog te odore, napola vozačke livreje, a napola pilotske uniforme. Zacijelo je osjetio kako ga snaga mojeg prepoznavanja pritišće jer je naglo ustao i uspravio se, i nakon što se malo osvrnuo, ugledao nas. Odbacio je cigaretu i krenuo molom gipkim žustrim korakom, nervozno se osmjehujući. Mahnuo sam ali mi nije uzvratio, premda je blago klimnuo dok nam je prilazio. - Pogledaj - rekoh ne bez strepnje. - Evo ga napokon, tvojeg oca. - Promatrala je razrogačenih očiju, ukočena pogleda pratila njegovu suhu priliku sve dok nije nasmiješen došao do nas, ni dva metra uda- ljen. Mornari su se bavili konopima. Spustili su mostić uz tresak. Nisam bio siguran pridonosi li taj zlokobni crni povez njegovoj prijašnjoj osebujnosti ili je umanjuje. Skinio je kapu još uvijek se smiješeći i stidljivo i pomalo skrušeno popravio kosu prije nego ju je ponovo nataknuo. - Nessime - zazvah i on klimnu, ali i dalje nije od- govarao. - Tišina mi obuze misli dok je dijete iskoračilo na mostić. Odsutno je hoda- la u ushitu, više očarana prizorom nego stvarnošću. (Je li onda poezija stvarnija od doživljene istine?) I pružajući ruke poput mjesečara ušetala je, smijuljeći se, u nje- gov zagrljaj. Išao sam u stopu za njom i dok se još smijao i grlio je, Nessim mi pruži ruku bez jednog prsta. Pretvorila se u kandžu što me grebe. Ispustio je kratak suhi je- caj prikriven kašljem. To je bilo sve. Dijete se uspelo poput ljenjivca na deblo i oba- vilo noge oko njegovih bokova. Nisam sasvim znao što da kažem, zureći u to sveznajuće oko. Kosa mu je prilično posijedjela na sljepoočnicama. Ne može se ruka bez prsta stisnuti kakvom god snagom.
I tako se ponovo srećemo.
Naglo je odstupio i sjeo na bitvu tapkajući za svojom kutijom cigareta da mi po- nudi novu poslasticu, francusku cigaretu. Šutjeli smo obojica. Šibice su bile vlažne i
palile se tek uz malo truda. - Trebala je Clea doći - reče napokon - ali je u zadnji čas strugnula. Otišla je u Kairo. Justine je u Karmu! - Zatim pognuvši glavu potiho reče:
Znaš za to, ha? - Klimnuh i njemu po svoj prilici odlane. - Utoliko imam manje za objašnjavati. Otišao sam s dužnosti prije pola sata i čekao te da te izvedem. Ali možda...
Ali u tom nas trenutku opkoli grupa vojnika i stane utvrđivati naš identitet i provjeravati odredište. Nessim je bio zauzet djetetom. Razmotao sam dokumente da pokažem vojnicima. Proučavali su ih ozbiljna izraza, možda čak s nekom suzdrža- nom sućuti, tragajući za mojim imenom na dugom listu papira, a zatim me obavi- jestili da ću se morati javiti u konzulat, jer da sam »izbjegličkog statusa«. Vratih se Nessimu s listovima odobrenja i priopćih mu to. - Zapravo i nije loše ispalo. Ionako sam trebao tamo ići po kovčeg u kojem sam ostavio sva pristojna odijela... pitam se koliko je prošlo otad.
Cijeli život - nasmiješio se.
Kako da se dogovorimo?
Sjedili smo jedan uz drugog, pušeći i razmišljajući. Bilo je čudno i dirljivo čuti oko sebe naglaske svih engleskih grofovija. Ljubazni kaplar donio je pladanj pun li- menih vrčeva iz kojih se pušio taj jedinstven napitak, vojnički čaj, i koji je bio ukra- šen kriškama bijeloga kruha premazanima margarinom. Nešto dalje prolazili su apa- tični bolničari s teretom iz bombardirane zgrade u krcatim nosilima. Pohlepno smo jeli i naglo postajali svjesni svojih klecavih koljena. Napokon rekoh: - Zašto ne po- đeš i povedeš je sa sobom? Ja se mogu popeti na tramvaj na ulazu u luku i oti- ći konzulu. Obrijati se. Ručati nešto. Izaći večeras u Karm ako mi pošalješ konja na gaz.
U redu - reče s izvjesnim olakšanjem i prenese djetetu ovaj plan, grleći je, šapćući joj na uho. Nije imala primjedbi, pače doimala se nestrpljivom da pođe s njim - na čemu sam bio zahvalan. I tako koračasmo s osjećajem nestvarnosti kliskim popločenjem gdje su bila parkirana mala ambulantna kola i Nessim se s djetetom uspne za vozačko mjesto. Smiješila se i pljeskala ručicama i ja im mahnuh u znak pozdrava, radostan što je predaja protekla tako glatko. Ipak, bio je čudan osjećaj naći se sada tako sam s gradom, poput brodolomca na poznatom grebenu. - Poznatom - da! Jer nakon izlaza iz polukružne luke ništa se nije nimalo izmijenilo. Mali metalni tramvaj stenjao je i puzao u hrđavim tračnicama, krivudajući tim poznatim ulicama što su se sterale oko mene, prizori apsolutni u svojoj vjernosti mojem sjećanju. Bri- jačnice s mrežama protiv mušica navučenima preko vrata, na kojima zveckaju šarene kuglice; kafići s dokoličarima što se tiskaju oko metalnih stolova (kod El Baba još uvijek je bio razmrvljeni zid kraj istog stola gdje smo sjedili nepomično pod pri- tiskom plavoga sumraka.) Čim me uhvatio u stisak, Nessim me oštro pogledao i re-
kao: - Darley, prilično si se promijenio - premda ne znam da li prijekorno ili pohvalno. Da, jesam: kad sam vidio stari ruševni luk El Baba nasmiješio sam se, prisjetivši se sada već prethistorijskog poljupca na mojim prstima. Prisjetih se blagog lecaja tamnih očiju kad je prozborila lijepu tužnu istinu: - Ništa ne možemo naučiti od onih koji nam uzvraćaju ljubav. - Riječi što su palile poput kirurškog špirita na otvorenoj rani, ali koje su pročišćavale kao i svaka istina. I obuzet kakav bijah tim uspomenama, drugim kutom uma vidjeh Aleksandriju gdje se prostire svuda oko mene - privlačne pojedinosti, drske boje, metež siromaštva i ljepote. Dućančići što se od sunca štite krpama poderane tende u čijoj su sjeni bile nagomilane sve vrste robe, od žive prepelice do saća i zrcala za sreću. Voćare s blistavim voćem koje se doimalo dvostruko sjajnim složeno na svjetlijim papirima; toplo zlato naranča polo- ženih na blistave grimizno ljubičaste trake. Svjetlucanje dima iz kotlarevih peći. Sed- larnica za deve veselo urešena resama. Lončarija i perlice od plavoga žada nasuprot urokljiva oka. Svemu tome davala je prizmatični sjaj gomila ljudi što se vukla u svim smjerovima, treštanje glazbe iz kafića, dug žalostan zov uličnih trgovaca, kletve ulič- nih derana, i iz daljine mahnito naricanje jednolične povorke što oplakuje tijelo ne- kog uvaženog šeika. A ovdje, u prednjem planu platna, s drskošću potpune pripad- nosti, šetali su Etiopljani pod snježnobijelim turbanima, brončani Sudanci punih usa- na, crnih kao ugljen, Libanonci i beduini orlovskih profila, isprepleteni kao blistave niti na jednoličnoj crnini zastrtih žena, mračni muslimanski san skrivenoga raja što se može nazrijeti samo kroz ključanicu ljudskoga oka. I teturajući tim uličicama, če- šući se svojim zavežljajima o zidove od blata, plovile su tovarne deve pod zelenim teretom djeteline, gazeći svojim golemim mekim papcima s beskrajnom pažnjom. Odjednom se prisjetih Scobieja kako me poučava redoslijedu pozdrava: »Moraš shvatiti da je to pitanje forme. Po uljudnosti su pravi Britanci, mali moj. Nema se smisla razbacivati selam alejkumima kako ti se svidi. Prvo pozdravlja jahač na devi jahača na konju, jahač na konju prvi jahača na magarcu, jahač na magarcu pješa- ka, pješak čovjeka koji sjedi, manje društvo veće, mlađi starijega... Kod nas takve stvari uče samo u jačim školama, ali ovdje to svaki deran ima u malom prstu. Sada ponavljaj za mnom redoslijed!« Bilo je rečenicu lakše ponoviti negoli u takvom vre- menskom razmaku upamtiti redoslijed pozdravljanja. Smiješeći se tom razmišljanju, trudio sam se u sjećanju pronaći ta zaboravljena prvenstva dok sam zvjerao uokolo. Sve igračke egipatskog života još uvijek su bile ondje, svaka figurica na mjestu - po- ljevač, pisar, naricatelj, bludnica, službenik, svećenik - netaknuti, činilo se, ni vreme- nom ni ratom. Nagla me melankolija preplavila dok sam ih promatrao, jer sada su postali dijelom prošlosti. Moja je samilost otkrila novi element sebe - odvojenost. (Scobie je govorio u trenucima povjerenja: »Glavu gore, momak, cijeli se život odrasta. Ljudi više nemaju strpljenja. Moja je majka na mene čekala devet mjeseci!« Jedinstvena misao.)
Drmusajući se pored džamije Goharri, prisjetih se jednookog Hamida tamo jed- nog popodneva kako trlja krišku limuna o stup prije nego će ga posisati. To je, tvrdio je, nepogrešiv lijek za kamenac. Živio je negdje u toj četvrti skromnih kafića, punih domaćih divota kao što je voda namirisana ružom, i čitave ovce što se vrte na ražnju, nadjevene golubovima, rižom, lješnjacima. I zamamni obroci za ushićene pohlepne želuce gradskih paša!
Negdje iznad, vozeći rubom arapske četvrti, tramvaj uvijek poskoči i naglo za- okrene. Na trenutak se odozgo kroz friz oštećenih zgrada može vidjeti onaj dio luke predviđen za plovila plitkog gaza. Nisu sva mogla stati koliko ih se natisnulo od ne- daća pomorskog rata. Tamo su u okruženju raznobojnih kupola plutale filjuge, brodi- ce pod latinskim jedrima, kaići za vino, škune i brigantine svih oblika i veličina iz svih dijelova levanta. Čitava zbirka jarbola, rožnika i vječnih egejskih uzlova; imena, snasti i odredišta. Plutali su tako obasjani suncem svaki u paru sa svojim odrazom na vodi u dubokom morskom zanosu. Zatim naprasno nestadoše, a ukaže se Grande Corniche - veličanstvena prostrana morska revija što uokviruje moderni grad, he- lensku prijestolnicu bankara i vizionara pamuka - svih tih europskih trgovaca čija je poslovnost oživjela i potvrdila Aleksandrov osvajački san nakon stoljeća prašine i ti- šine što ih nametnu Amr.
I ovdje je sve ostalo relativno nepromijenjeno osim sivo-maslinastih oblaka vojni- ka što su se posvuda kretali i mnoštva novoniklih barova da ih namire. Ispred hotela Cecil kolone transportnih kamiona zaposjele su taksi-terminale. Pred konzulatom je bila neuobičajena mornarička straža naoružana puškom i bajunetom. Ne mogu reći da se sve nepovratno promijenilo jer ovi su došljaci izgledali bespomoćno i privre- meno, kao seljaci kad dođu na sajam u svoj glavni grad. Uskoro će se zapornica otvoriti i izbaciti ih na veliko poprište pustinjskih okršaja. No, bilo je iznenađenja. U konzulatu na primjer predebeo čovjek koji je za stolom sjedio kao veliki rak, skuplje- nih ruku, noktiju boje lješnjaka svježe dotjeranih tog jutra i koji mi se prisno obratio.
Moj zadatak nekom bi se mogao činiti mrzak - reče meko - međutim neophodan je. Nastojimo se dočepati svakoga prije nego to učini vojska. Vaše mi je ime dao vele- poslanik koji vas je odredio za odjel cenzure koji smo tek otvorili i čije je osoblje smiješno oskudno.
Veleposlanik? - Zvučalo je nevjerojatno.
Vi ste prijatelji, niste li?
Jedva ga poznajem.

Svejedno, rado prihvaćam njegove odredbe premda vodim glavnu riječ u ovoj operaciji.
Trebalo je popuniti obrasce. Debeljko koji je bio dosta susretljiv i koji se zvao Kenilworth zadužio me pomogavši mi. - Malo je neobično - rekoh. Slegnuo je rame-
nima i raširio svoje bijele ruke. - Predlažem vam da to raspravite s njim kad se nađe- te.
Ali nisam namjeravao... - rekoh. - Činilo se da nema smisla insistirati dok ne otkrijem što je posrijedi. Kako je Mountolive mogao...? No Kenilworth je opet imao riječ. - Mislim da će vam trebati jedno tjedan dana da pronađete smještaj prije nego se ovdje skrasite. Da kažem tako na odjelu?
Ako vam je po volji - rekoh zbunjeno. - Pozdravio me i neko sam vrijeme pro- veo u podrumu iskopavajući svoj izudaran putni kovčeg i birajući pokoje pristojno gradsko odijelo iz njega. Zamotavši ih u smeđi omot, nosio sam ih pod rukom hoda- jući niz Corniche prema Cecilu gdje sam nakanio uzeti sobu, okupati se i obrijati, i pripremiti se za posjet selu. To mi je iskrslo u mislima ne toliko s tjeskobom koliko s nemirom koji se uvijek javlja pod utjecajem napetosti. Neko vrijeme sam zurio dolje ka mirnome moru i dok sam tako stajao priđe mi srebrni rolls s glavčinama u obli- ku narcisa i iz njega iskoči krupni bradati tip i stane trčati prema meni ispruženih ruku. Tek kad sam osjetio kako me grli oko ramena i bradom mi struže obraze u nastupu franačke srdačnosti, uspio sam prozboriti: - Pombal!
Darley. - Još uvijek me držeći za ruke tolikom nježnošću i sa suzama u očima, povukao me na stranu i svalio se na jednu od kamenitih klupa što su rubile morsku reviju. Pombal je bio u najotmjenijem tenue.{3} Uškrobljene manžete prhko su mu le- petale. Njegova tamna brada i brkovi ostavljali su dojam veličanstvenosti, a opet i neke izgubljenosti. Ispod svih tih ukrasa činio se sasvim isti. Zurio je kroz njih poput Tiberija u finim haljama. Promatrali smo se šutke dug dirljiv trenutak. Obojica smo znali da tišinom iskazujemo bol zbog pada Francuske, događaja koji je jasno simbo- lizirao duhovnu propast same Europe. Bijasmo poput naricatelja nad nevidljivim ke- notafom u dvominutnoj šutnji u spomen neizlječivom porazu ljudske volje. U stisku njegove ruke osjetih svu sramotu i očaj te sramotne tragedije i očajnički sam tražio riječi kojima bih ga utješio, uvjerio ga da sama Francuska neće sasvim umrijeti dokle god se na svijetu budu rađali umjetnici. Ali ovaj svijet vojski i bitaka bio je suviše žestok i krut da bi toj misli dao više od drugorazrednog značenja - jer umjetnost upravo znači slobodu, a o njenom se opstanku upravo i radilo. Napokon prozbo- rismo: - Ništa zato. Danas sam vidio plavi lorenski križić kako posvuda niče.
Razumiješ ti - promrmljao je i ponovo mi stisnuo ruku. - Znao sam da ćeš ra- zumjeti. Čak i kad si bio najkritičniji prema njoj, znao si da ti znači isto koliko i nama. - Odjednom je puhnuo kroz nos, zastrašujuće glasno, u čisti rupčić i naslonio se na kamenu klupu. Vrtoglavom brzinom postade opet onaj stari stidljivi debeli Pombal od nekoć. - Toliko ti imam za reći. Ideš sada sa mnom. Smjesta. Ni riječi. Da, auto je Nessimov. Uzeo sam ga da ga spasim od Egipćana. Mountolive ti je sre- dio odličan posao. Još uvijek sam u starom stanu, ali sad imamo cijeli gornji kat. Bit će opet kao u stara vremena. - Ponijela me njegova brbljavost i začudna raznolikost i
brzina kojom je nabrajao sve što nam predstoji ne očekujući sasvim neku reakciju. Engleski mu je postao gotovo savršen.
Stara vremena - promucah.
Ali uto neki bolan izraz prože njegovo debelo lice i on zastenje, upirući se rukama o koljena dok nije protisnuo riječ: - Fosca! - Lice mu se smiješno nabralo dok je zu- rio u mene. - Ni ne znaš. - Činio se gotovo ustrašen. - Zaljubljen sam u nju.
Nasmijah se. Brzo je stresao glavom. - Ne. Nemoj se smijati.
Moram, Pombal.
Preklinjem te. - I naginjući se prema naprijed s očajničkim izrazom lica, spustio je glas i bio spreman da mi nešto povjeri. Micao je usnama. Bilo je to očito nešto od presudne važnosti. Napokon progovori i suze mu izbiju na oči dok je izgovarao rije- či: - Ne razumiješ. Je suis fidèle malgré moi.{4} - Hvatao je dah poput ribe i ponovio.
- Malgré moi. Nikad mi se to ranije nije dogodilo. Nikad. - A zatim naglo provali u očajnički cvilež s istim onim začuđenim izrazom strahopoštovanja na licu. Kako sam se mogao suzdržati od smijeha? Jednim mi je udarcem prizvao Aleksandriju, potpu- nu i netaknutu - jer nijedna uspomena na nju nije potpuna bez zaljubljenog Pombala. Zarazio sam ga smijehom. Podrhtavao je kao puding. - Prestani - napokon jaukne s komičnim patosom ubacujući riječi kroz šumu bradatih hihota. - I nisam uopće spa- vao s njom, nijednom. To je ludost. - To nas je nasmijalo više nego ikad.
Ali vozač ga naglo prizove k svijesti, lagano mu potrubivši, da ga podsjeti na nje- gove dužnosti. - Dođi - povikne. - Moram prije devet odnijeti pismo Pordreu. Zatim će te odvesti do stana. Možemo zajedno ručati. Hamid je sa mnom, inače, bit će presretan. Požuri. - Moje se sumnje opet nisu imale vremena oblikovati. Stežući za- vežljaj slijedio sam ga do poznatog mi automobila, i pogodi me to što su mu presvla- ke sada mirisale na skupe cigare i lak za metal. Moj je prijatelj govorio bez prestanka sve do francuskog konzulata i začudilo me što se čitav njegov stav prema šefu pro- mijenio. Nestalo je sve nekadašnje gorčine i kivnosti. Obojica su izgleda napustili svoje pozicije u različitim prijestolnicama (Pombal u Rimu) da bi se priključili slo- bodnim Francuzima u Egiptu. Sada je o Pordreu govorio s nježnim prizvukom. - Dođe mi poput oca. Sjajan je - reče moj prijatelj, kolutajući izražajnim tamnim okom. - Bio sam sumnjičav sve dok ih nisam vidio zajedno i začas shvatio da ih je pad njihove zemlje ponovo povezao. Pordre je prilično posijedio; njegova krhka od- sutna blagost ustupila je mjesto staloženoj odlučnosti čovjeka pritisnutog odgo- vornošću, ne ostavivši mjesta za pretvaranje. Odnosili su se jedan prema drugome uljudno i srdačno tako da su prije bili nalik na oca i sina nego na kolege. Ta ruka što ju je Pordre s toliko ljubavi položio na Pombalovo rame i to lice kojim mu se obratio izražavali su ponos sjete i samoće.
Ali bilo je nezgodnosti u okolnostima njihove nove dužnosti. Sa širokog prozora
pružao se pogled na luku i na francusku flotu što je ondje bila usidrena kao simbol sve zle kobi u zvijezdama što upravljaju sudbinom Francuske. Bilo mi je jasno da im sama njezina prisutnost predstavlja neprekidan prijekor. A prizor se nije mogao iz- bjeći. Kako god se kretali među staromodnim stolovima i bijelim zidovima, pogled bi im se spustio na taj odvratan red brodova. Poput trna zaglavljenog u očnom živcu. Pordreovo oko zaiskri grižnjom savjesti i pomamnom žudnjom da preobrati te kukavne sljedbenike ličnosti o kojoj će Pombal nadalje (u manje diplomatskim tre- nucima) govoriti kao o ce vieux Putain.{5} Kakvo olakšanje, dati oduška tako snažnim osjećajima jednostavnom zamjenom slova. Stajasmo tako nas trojica, pro- matrajući taj razdražujući prizor dolje u luci, kad odjednom iz starog provali: - Zašto ih vi Britanci naprosto ne zatočite? Pošaljete u Indiju zajedno s Talijanima. Nikad to neću shvatiti. Oprosti mi. Ali je li ti poznato da smiju zadržati slabije naoružanje, postaviti stražu, kretati se uz obalu, baš kao da su neutralna flota? Admirali im se goste u gradu, sve spletkareći oko Vichyja. U kavanama su bezbrojne bagarres{6} između naših momaka i njihovih mornara. - Ta je tema u njima očito izazivala bijes od kojeg bi izgubili pamet. Nastojao sam je skrenuti jer sam slabu utjehu mogao po- nuditi.
Radije sam se okrenuo k Pombalovu stolu na kojem je stajala velika fotografija francuskog vojnika. Upitao sam tko je to i obojica mi istodobno odgovoriše: - On nas je spasio. - Kasnije sam naravno znao prepoznati de Gaulleovu ponosnu tužnu labra- dorsku glavu.
Pombalov me vozač odbacio do stana. Zaboravljeni šapati komešali su se u meni dok sam pritiskao zvonce. Otvorio mi je jednooki Hamid i nakon trenutka iznenađe- nja neobično poskočio u zrak. Početni impuls za ovaj skok zacijelo je bio zagrljaj koji je u zadnji čas potisnuo. Umjesto toga uhvatio me s dva prsta za zglob i posko- čio poput usamljenog pingvina na ledenoj santi, prije nego se povukao da si dade prostora za dorađeniji i službeniji pozdrav. - Ya Hamid - kliknuh, jednako uzbuđen kao i on. Svečano se prekrižismo jedan pred drugim.
Cijeli se stan opet promijenio, ponovno oličen, s novim tapetama, namješten u masivnom uredskom stilu. Hamid se naslađivao, vodeći me stanom iz sobe u sobu, dok sam u mislima nastojao sklopiti njegov raniji izgled po sjećanju koje je sada iz- blijedjelo i postalo zbrkano. Bilo je na primjer teško zamisliti Melissu kako vrišti. Točno na tom mjestu sada je bio zgodan bife prepun boca. (Pursewarden je jednom gestikulirao iz drugog kuta.) Djelići staroga pokućstva sklapali su se u mojemu duhu.
»Ti stari predmeti zacijelo negdje klepeću« prizvah u sjećanje citat jednog ovdašnjeg pjesnika*. Jedini prepoznatljiv komad bila je Pombalova počivaljka, koja se na neshvatljiv način ponovo stvorila na svojem starom mjestu pored prozora. Zar ju je možda imao uza se na letu od Rima? To bi bilo njemu slično. Mala izba u kojoj smo Melissa i ja... bila je sada Hamidova soba. Spavao je u istom neudobnom krevetu od
čijeg me prizora stezalo u srcu dok sam tragao za mirisom i ozračjem onih dugih za- čaranih popodneva kad... Ali čovječuljak nije prestajao govoriti. Ručak mora priredi- ti. Zatim je roštao u kutu dok mi nije u ruku turio izgužvanu snimku koju je jamačno nekom prilikom ukrao Melissi. Bila je to vrlo blijeda fotografija s ulice. Melissa i ja hodali smo rukom pod ruku niz Rue Fuad. Licem je napola okrenuta od mene, smije- šeći se - pažnje podijeljene između mojih riječi i osvijetljenih izloga kraj kojih smo prolazili. Ta snimka mora da je načinjena jedno zimsko poslijepodne, oko četiri sata. Što li sam joj zaboga u tom trenutku govorio s tolikom ozbiljnošću? Da mi život o tome ovisi, ne bih se mogao sjetiti trenutka ni mjesta, a ipak tu je bio dokaz, crno na bijelom kako bi rekli. Možda su te riječi bile značajne, važne - a možda nisu ni imale smisla! Pod rukom sam imao naramak knjiga, a na sebi onu prljavu kišnu ka- banicu koju sam kasnije poklonio Zoltanu. Žudjela je za kemijskom čistionicom. Či- nilo se da bi mi dobro došlo šišanje. Nemoguće je vratiti u sjećanje to nestalo poslije- podne! Pažljivo sam promatrao najsitnije pojedinosti kao da radim na restauraciji ne- povratno izblijedjele freske. Da, bila je zima, četiri sata. Bila je odjevena u svoje na- padno tuljanovo krzno a u ruci nosila torbicu koju nisam u životu vidio u nje. »Neg- dje u kolovozu - je li bio kolovoz?« ponovno sam recitirao u sebi.*
Okrenuvši se opet k nesretnome krevetu nalik na mučilo, prošaptah potiho njezino ime. Zlovoljno i s čuđenjem ustanovih da je nestala bez traga. Voda joj se naprosto sklopila nad glavom. Kao da je nikada nije bilo, kao da nije u meni potakla bol i sa- milost koji bi (oduvijek sam si govorio) nastavili živjeti, premda preobraženi u druge oblike ali bi izvojevali vječnost. Istrošio sam je poput starog para čarapa i potpunost tog nestanka me iznenadila i sablaznila. Može li se »ljubav« naprosto tako istrošiti?
»Melissa« ponovih, osluškujući u tišini jeku omiljenog imena. Ime nesretne biljke, ime hodočasnice u Eleuzinama. Zar je od nje ostalo manje od mirisa ili okusa? Je li ona tek splet književnih fusnota načrčkanih na marginama pjesme manjeg značaja? I zar ju je to moja ljubav tako neobično istopila ili naprosto književnost u koju sam je nastojao pretvoriti? Riječi, jetka kupelj riječi! Osjetih krivicu. Čak sam je (s onom lažnom samoobmanom toliko prirođenom sentimentalcima) snagom volje pokušao prisiliti da se pojavi, dozvati barem jedan od onih popodnevnih poljubaca što su za mene nekoć predstavljali zbroj mnogobrojnih značenja grada. Čak sam se trudio na silu natjerati suze na oči, opčiniti sjećanje, ponavljajući njezino ime poput formule. Pokus nije urodio ničime. Njezino se ime potpuno istrošilo i izgubilo iz upotrebe! Bila je doista sramotna ta moja nemoć da dozovem i odam i najmanje priznanje nesreći što sve obavija. Uto poput zvonjave udaljenog zvona začuh zajedljiv glas mrtvoga Pursewardena gdje govori: »Ali nesreća nam je poslana da se njome nasla- đujemo. Namijenjena je našoj nasladi. Našem potpunom užitku.« Melissa je naprosto bila jedan od mnogih kostima ljubavi!
Ja sam se već okupao i presvukao kad je Pombal uletio na raniji ručak, sav
rastrzan od nesuvislosti svojeg novog i osobitog stanja duha. Fosca, uzrok tome, re- kao mi je, izbjeglica je udana za britanskog časnika. - Kako je moglo doći do toga, tog naglog strastvenog razumijevanja? - Nije znao. Ustao je da pogleda svoje lice na zidnom zrcalu. - Meni koji sam toliko toga govorio na račun ljubavi - nastavio je sjetno, obraćajući se napola svojem odrazu i razmrsujući prstima bradu - ali nikad ovakvo što. Da si mi i prije godinu dana rekao to što sada govorim odgovorio bih ti:
»Pih! Puka petrarkistička opscenost. Srednjovjekovno smeće!« Čak sam vjerovao da je suzdržljivost loša za zdravlje, da bi prokletnik usahnuo ili otpao da ga se često ne upotrebljava. Pogledaj sada svojeg nesretnog, ne sretnog prijatelja! Osjećam se spu- tanim i ušutkanim samim Foscinim postojanjem. Slušaj, zadnji put kad je Keats do- šao iz pustinje, izašli smo i napili se. Poveo me u Golfovu gostionicu. Imao sam po- tajnu želju - donekle eksperimentalnu - za ramoner une poule.{7} Nemoj se smijati. Tek toliko da vidim što je pošlo krivo s mojim osjećajima. Popio sam pet Armagnaca da ih potaknem. Teoretski mi se sasvim prohtjelo. Fino, rekoh si, slomit ću to djevi- čanstvo. Tu ću romantičnu sliku dépuceler{8} jednom zauvijek samo da ljudi ne poč- nu govoriti kako je veliki Pombal neobdaren. Ali što se dogodilo? Uhvatila me pani- ka! Osjećaji mi postadoše blindés{9} kao prokleti tenk. Prizor svih onih djevojaka pri- zove mi u sjećanje Foscu sa svakom pojedinošću. Sve, čak i ruke u njezinu krilu kako pletu! Ohladio sam se kao da mi se led cijedi niz vrat. Izbacio sam sve iz dže- pova na stol i pobjegao kroz tuču papuča i zvižduke svojih starih prijatelja. Psovao sam, naravno. Nije da to Fosca očekuje, ne. Ona mi kaže neka idem i nađem si dje- vojku ako moram. Možda me upravo ta sloboda zarobljava? Tko zna? Meni je to potpuna enigma. Čudno je da me ta djevojka ovako vuče za kosu stazama poštenja - neznanim područjem.
Uto se pogladi po grudima prijekornim pokretom pomiješanim s dozom nesigurne samopohvale. Još jednom priđe, sjedne i nujno reče: - Vidiš, trudna je s mužem i nje- zin joj osjećaj poštenja ne bi dozvolio da prevari čovjeka u aktivnoj službi koji bi u svakom trenutku mogao poginuti. Naročito ako nosi njegovo dijete. Ça se conçoit.
{10}
Nekoliko smo trenutaka jeli u tišini, a onda provali: - Ali što ću s tim pomislima? Molim te, reci mi. Samo razgovaramo, a ipak mi više od toga ne treba. - Govorio je s trunkom samoprezira.
- A on?
Pombal uzdahne: - On je krajnje dobar i drag čovjek, i posjeduje onu nacionalnu dobrotu koju je Pursewarden znao nazivati vrstom prisilne neuroze kakvu stvara go- tovo samoubilačka dosada engleskog života! Lijep je, dobroćudan, govori tri jezika. A ipak... ne radi se o tome da je baš froid,{11} nego je tiède{12} - mislim, negdje u nutrini prirode. Nisam siguran je li tipičan. U svakom slučaju, on kao da utjelovljuje ideje poštenja kakve bi bile na čast trubaduru. Nije da nama Europljanima nedostaje
poštenja, naravno, ali mi stvari ne naglašavamo neprirodno. Mislim, samodisciplina bi trebala biti nešto više od dozvole za obrazac vladanja. Zvučim smeteno. Da, malo me zbunjuje razmišljanje o njihovoj vezi. Mislim ovako nekako: u dubini svojeg na- cionalnog utvaranja on doista smatra strance nesposobnima za vjernost u ljubavi. Ali u svojoj iskrenosti i vjernosti ona se vlada samo kako joj prirodno dođe, bez lažnog truda za formom. Vlada se prema osjećajima. Da je uistinu voli, mislim da se ne bi stalno prikazivao kao da se samo udostojao izbaviti je iz nesnosne situacije. Mislim da negdje u njoj, premda toga nije svjesna, čuči osjećaj nepravde; vjerna mu je... kako reći? S nešto prezira? Ne znam. Ali doista ga voli na taj naročit način, jedini koji on prihvaća. Ona je djevojka istančanih osjećaja. Ali neobično je to da je naša ljubav - koju nijedno ne dovodi u pitanje i koju smo oboje priznali i prihvatili - zbog ovih okolnosti naročito obojena. Ako me je usrećila, malko me i poljuljala u vjeri u sebe; katkad mi dođe da se usprotivim. Osjećam da naša ljubav zadobiva pokajnički prizvuk - ta velebna pustolovina, obojena samim njegovim krutim vladanjem što vodi k pokajanju. Pitam se bi li ljubav prema femme galante{13} trebala biti baš takva. Što se njega tiče, on je i chevalier{14} srednje klase, jednako nesposoban nanijeti bol koliko i pružiti tjelesni užitak, moram naglasiti. Opet, istodobno pažljiv i nenadma- šan u svojoj dobroti i korektnosti, ali merde{15} ne može se voljeti pravno, zbog osje- ćaja pravde, može li? U nekom ju je trenutku iznevjerio nesvjestan toga. Ne mislim čak ni da ona to zna, svakako ne svjesnim dijelom uma. Ali kad su zajedno, osjeća se nešto nepotpuno, nešto što nije zazidano već samo slijepljeno pristojnošću i konvencijom. Znam dobro da zvučim nepristojno, ali nastojim samo objasniti točno što vidim. Inače smo dobri prijatelji i ja mu se uistinu divim; kada dođe na dopust, svi izađemo na večeru i razgovaramo o politici! Bljak!
Zavalio se u svoju stolicu iscrpljen ovim izlaganjem i umorno zijevnuo prije nego je pogledao na sat. - Pretpostavljam - nastavio je ravnodušno - da sve ovo nalaziš vrlo čudnim, ove nove vidove ljudi; ali opet, sve ovdje zvuči neobično, ne? Pursewardenova sestra, Liza na primjer - ne poznaješ je? Potpuno je slijepa. Svima nam se čini da je Mountolive ludo zaljubljen u nju. Prvotno je došla da skupi njegove papire i također da pronađe materijale za knjigu o njemu. Navodno. Uglavnom, otad više nije otišla iz ambasade. Kada ga dužnost odvede u Kairo, krajem svakog tjedna on je posjećuje! Sada izgleda nekako nesretno - možda kao i ja? - Još se jed- nom obazreo prema ogledalu i odlučno zatresao glavom. Ne, nipošto. - No, kako bilo
prizna - vjerojatno sam u krivu.
Sat kraj kamina se oglasi i on ustane. - Moram se vratiti u ured na sastanak - reče.
A ti? - Ispričah mu o svojem predviđenom izletu u Karm Abu Girg. Zazviždao je i uputio mi prodoran pogled. - Opet ćeš se naći s Justine, ha? - Na trenutak je pro- mislio, a zatim sumnjičavo slegnuo ramenima. - Sada je samotnjakinja, zar ne? Memlik ju je stavio u kućni pritvor. Nitko je nije već godinama vidio. Ne znam ni što
je s Nessimom. Prilično su zahladili odnose s Mountoliveom, a kao službenik moram stati na njegovu stranu tako da se nikad ne bismo ni probali sastati: mislim, čak i kad bi to bilo dozvoljeno. Clea se ponekad s njime nađe. Žao mi je zbog Nessima. Dok je bio u bolnici, nije mogla dobiti dozvolu da ga posjeti. Sve je to jedan karusel, zar ne? Kao Paul Jones. Novi partneri sve dok glazba ne stane! Ali vratit ćeš se, zar ne, i di- jeliti ovaj prostor? Dobro. Reći ću onda Hamidu. Moram poći. Sretno.
Namjeravao sam nakratko prileći i otpočinuti prije nego stigne automobil ali me umor toliko svladao da sam uronio u dubok san čim sam glavom dodirnuo jastuk; i možda bih spavao čitav dan da me vozač nije probudio. Napola još omamljen, sjedoh u poznati auto i stadoh promatrati nestvarna tla kako niču uz jezera sa svojim palma- ma i vodenicama - Egipat kakav živi izvan gradova, drevan, pastoralan i zavijen u magle i privide. Stare su se uspomene sada uskomešale, jedne blage i ugodne, druge nemile poput starih hrapavih brazgotina. Ožiljci starih osjećaja koje ću uskoro odba- citi. Prvi značajan korak bit će ponovni susret sa Justine. Hoće li mi pomoći ili me ometati u nastojanjima da ovladam tim dragocjenim »relikvijama čuvstava« kako ih naziva Coleridge i prosudim ih?
Teško je znati. Svaku nastupnu milju osjećao sam nemir i iščekivanje kako jure rame uz rame. Prošlost!

II.

Drevne zemlje u svoj svojoj prapovijesnoj nedirnutosti: jezerske samoće koje užurbane stope stoljeća jedva da i okrznu, gdje naraštaji pelikana, ibisa i čaplji i nji- hove polagane sudbine stasaju u potpunoj osami. Djetelinaste površine zelene kostri- jeti što vrvi zmijama, oblaci komaraca. Krajolik lišen pjeva ptica, a prepun sova, pu- pavaca i vodomara, dnevnih lovaca, što si uređuju perje na obalama mutnosmeđih rukavaca. Čopori poludivljih pasa što lunjaju, bivoli zavezanih očiju što vrte vode- ničko kolo u vječnosti tame. Male pijevnice uz cestu izrađene od osušenog blata i podstavljene svježom slamom da se pobožni putnik može pomoliti u prolazu. Egipat! Jedra u obliku guščjih krila brzaju među strujama s gdjekojim ljudskim glasom što ga prati odlomak neke pjesme. Pucketanje vjetra u polju kukuruza koji čupa i gužva uvelo lišće. Žitko blato koje izloženo od kišnih oluja u zraku krcatom prašinom u ko- jem posvuda niču priviđenja, izvrćući poimanje. Blatna gruda naraste do veličine čovjeka, čovjek do veličine crkve. Čitavi odsjeci neba i tla se zametnu, otvore poput poklopca ili nagnu u stranu i prevrnu. Stada ovaca ulaze i izlaze iz tih iskrenu- tih zrcala, pojavljujući se i nestajući, podbadana drhtavim nosnim povicima nevidlji- vih pastira. Veliko mnoštvo pastoralnih prizora slivenih iz zaboravljene prošlosti sta-
roga svijeta još živi rame uz rame s onim koji smo naslijedili. Oblaci srebrokrilih mrava uzlijeću da se pomiješaju i zabljesnu na suncu. Klopot konjskih kopita na blatnome tlu ovog izgubljenog svijeta odjekuje poput otkucaja bila, a mozak pliva među tim koprenama i rastočenim dugama.
I tako napokon, slijedeći krivine zelenih nasipa, stiže se do stare kuće izgrađene bočno na sjecištu tamnoplavih kanala - ispucanih, trošnih, čvrsto zatvorenih kapaka, soba ukrašenih derviškim rekvizitima, kožnim štitovima, kopljima umrljanima krvlju i veličanstvenim sagovima. Vrtova samotnih i zapuštenih. Tek figurice na zidu mašu celuloidnim krilima - strašila što čuvaju stražu od urokljiva oka. Mir potpunog za- postavljanja. Ali opet, čitav egipatski krajolik dijeli taj sjetan osjećaj napuštenosti, prepuštenosti tijeku, sjetvi, pečenju, pucanju i raspadu pod sunčevim diskom.
Okret pod lukom i tapkanje kamenim pločama mračnoga dvorišta. Hoće li ovo biti nova polazišna točka ili povratak na početak? Teško je reći.

III.

Stajala je na samome vrhu prostranoga vanjskog stubišta, gledajući odozgo mračno dvorište poput stražara, u desnoj ruci držeći svijećnjak čije su svijeće bacale blijedi krug svjetla oko nje. Jedva se pomicala, kao da sudjeluje u tableau vivantu. Učinilo mi se da je moje ime namjerno izgovorila jednoličnim ravnodušnim tonom koji je možda odražavao neko čudnovato samonametnuto stanje uma. Ili je možda, nesi- gurna jesam li to ja, samo ispitivala tminu, nastojeći me joj oteti poput kakve ne- ugodne ali uporne uspomene što je iskliznula sa svojeg mjesta. Ali poznat glas za mene je bio kao lomljenje pečata. Osjetih se poput nekoga tko se napokon probu- dio iz stoljetnoga sna i dok sam se polako i oprezno uspinjao škriputavim stubištem, osjetih gdje iznad mene lebdi dah nove sabranosti. Bio sam na pola stubišta kad je ponovo progovorila, ovaj put oštrije, s nečim gotovo prijetećim u glasu. - Začula sam konje i odjednom se isprepadala. Čitavu sam haljinu zalila mirisom. Smrdim, Darley. Morat ćeš mi oprostiti.
Činilo se da je dosta smršavila. Držeći tako svijeću, načini korak ka vrhu stubišta i nakon što me netremice pogledala u oči, hladno me poljubi u desni obraz. Bio je to poljubac hladan poput osmrtnice, suh poput uštavljene kože. Pritom sam osjetio pro- liveni parfem. Doista je snažno odisala njime. Nešto u prisilnoj mirnoći njezina vla- danja odavalo je unutarnji nemir i prožme me pomisao da je možda pila. Malko me pogodilo i kad sam primijetio da je na svaki obraz nanijela po plohu sjajnoga ruža, koja se snažno isticala nasuprot mrtvački bijelom prenapudranom licu. Ako je i bila lijepa, bila je to pasivna ljepota neke propercijske mumije nespretno oslikane u
nastojanju da izgleda živa ili nemarno obojena fotografija. - Ne smiješ me gledati u oko - reče zatim, oštro, zapovjedno: i vidjeh da joj lijevi kapak lagano visi, prijeteći da joj izraz pretvori u nešto nalik prijekome - a pogotovo onaj osmijeh dobrodošlice koji je nastojala složiti u tom trenutku. - Razumiješ li? - Klimnuh. Je li ruž, pitao sam se, smišljen da odvuče pažnju s visećeg kapka? - Imala sam mali udar - doda potiho kao da sebi objašnjava. - I kako je još uvijek stajala preda mnom s izdignutim svijeć- njakom, činilo se da osluškuje neki drugi zvuk. Uzeh je za ruku i tako smo dugo sta- jali, gledajući se.
Jesam li se mnogo promijenila?
Nimalo.
Naravno da jesam. Svi smo. - Sada je govorila s oštrim prezirom. Nakratko po- diže moju ruku i prinese je na svoj obraz. Zatim klimajući tajanstveno, okrene se i povuče me prema balkonu, hodajući ukočenim ponosnim korakom. Bila je odjevena u haljinu od tamnoga tafta koji je jasno šaptao pri svakome pokretu. Svjetlost svijeće poigravala je i plesala po zidovima. Zastadosmo pred mračnim ulazom i ona zazove:
Nessime - oštrim tonom kojim me šokirala, jer bio je to ton kojim se doziva poslu- ga. U sljedećem trenutku Nessim se pojavi iz sjenovite sobe, poslušan poput duha iz svjetiljke.
Došao je Darley - reče ona, držeći se kao da predaje pošiljku i smjestivši svijeće na jedan stolić, hitro se zavali u pleteni naslon i prekrije rukom oči.
Nessim se preodjenuo u odjeću prisnijega kroja i prilazio mi klimajući i smješka- jući se uz uobičajen izraz srdačnosti i brižnosti. Ipak, vladao se opet nekako drugači- je; pomalo uplašeno, kratko pogledavajući u Justininom smjeru i govoreći tiho kako činimo kad netko u blizini spava. Na nas se naglo spusti osjećaj sputanosti kad smo sjeli na onaj sjenovit balkon i pripalili cigarete. Tišina se sklopi poput zaglavljenog zupčanika.
Dijete je u postelji, očarano palačom, kako je naziva, i obećanjem da će dobiti vlastitog ponija. Mislim da će biti zadovoljna.
Justine odjednom duboko uzdahne i ne otkrivajući oči, reče: - On kaže da se nismo promijenili.
Nessim proguta slinu i kao da nije čuo, nastavi jednako tiho. - Htjela je biti budna kada dođeš ali je bila preumorna.
Još jednom ga prekine prilika što se naslanjala u sjenovitom kutu: - Pronašla je u ormaru Narouzovu kapicu za obrezivanje. Zatekla sam je kako je isprobava. - Nasmije se kratko i oštro kao da laje i vidjeh da se Nessim naglo trgnuo i odvratio lice.
Nedostaje nam posluge - rekao je tiho, ubrzano, kao da želi zazidati rupe u tišini
nastaloj nakon njezine zadnje upadice.
Izraz olakšanja na njemu kad se pojavio Ali i pozvao nas na večeru bio je očit. Ali uze svijećnjak i povede nas u kuću. Ostavljala je pogrebni dojam - na čelu sluga u bi- jeloj halji opasan grimiznim remenom, držeći u zraku svijeće da posvijetli Justine put. Slijedio sam ja, a odmah zatim Nessim. Tako smo indijanskim poretkom hodali neosvijetljenim hodnicima, sobama visokih stropova, zidova prekrivenih prašnjavim sagovima, čiji su podovi od grubih dasaka pucketali pod našim nogama. I tako napo- kon dođosmo do blagovaonice, duge i uske prostorije što je odavala zaboravljenu ra- finiranost koja je možda osmanska, recimo soba u zaboravljenoj zimskoj palači Ab- dul Hamida, njezina detaljno izrezbarena filigranska okna s pogledom na zapušten ružičnjak. Ovdje je odsjaj svijeće bio savršen dodatak pokućstvu što je potiho škripa- lo. Zlatne, crvene i ljubičaste nijanse u punom bi svjetlu bile nepodnošljive. Pod svjetlošću svijeće imaju prigušenu veličanstvenost.
Posjedasmo za stol i ponovno postadoh svjestan gotovo uplašena Nessimova izra- za dok se ogledavao uokolo. Možda to nije prava riječ. Bilo je kao da očekuje neki nagli prasak, da očekuje da se njezinim usnama otme kakav nagao prijekor. Bio je psihički spreman da ga dočeka, odbije ga blagom uglađenošću. Ali Justine nije obra- ćala pažnju na nas. Njezin prvi potez bio je da natoči čašu crnoga vina. Podigne je zatim prema svjetlu, kao da mu provjerava boju. Zatim ironično nagne čašu prema svakome od nas kao zastavicu i ispije ju sve jednim pokretom prije nego ju je vratila na mjesto. Ruž na obrazima pridavao joj je živahan izraz nimalo podudaran s pripi- tom tupošću njezina pogleda. Nije na sebi imala nakita. Nokte je premazala zlatnim lakom. Oslonivši se taktovima o stol, podbočila je bradu dugo nas prodorno pro- matrajući, prvo jednoga, pa drugoga. Zatim je uzdahnula kao da je zasićena i rekla: - Da, svi smo se promijenili - i hitro se okrenuvši uprla optužujućim prstom u supruga:
On je izgubio oko.
Nessim je otvoreno prelazio preko toga, dodajući joj neku posudu hrane sa stola, kao da je želi omesti u tako neugodnoj temi. Ona ponovno uzdahne i reče: - Darley, izgledaš mnogo bolje, ali ruke su ti ispucale i žuljevite. Osjetila sam to na obrazu.
Bit će od cijepanja drva.
Tako znači! Ali dobro izgledaš, jako dobro.
(Tjedan dana kasnije nazvat će Cleu i reći: - Dobri Bože, kako je ogrubio. Onaj tračak osjećaja što je posjedovao progutao je divljak u njemu.)
U nastaloj tišini Nessim se nervozno nakašljavao i prstima dirao crni povez preko oka. Očito mu se nije sviđao ton njezina glasa, bio je nepovjerljiv prema težini atmosfere pod kojom se osjećalo kako se sporo poput vala rađa pritisak mržnje koja je bila najnoviji element među tolikim novostima u govoru i vladanju. Zar se doista pretvorila u rospiju? Je li bila bolesna? Bilo je teško oteti prošlosti sjećanje na onu
čarobnu tamnu damu čiji je svaki pokret koliko god prenagljen i nepromišljen odisao uvijek novim sjajem potpune plemenitosti. (- I tako, vraćaš se - otresito je rekla - i zatičeš nas sve potrpane u Karm. Poput starih obračuna zaboravljene knjige troško- va. Gadni dugovi, Darley. Bjegunci pred pravdom, ha Nessime?)
Nije bilo odgovora takvim zajedljivim riječima. Jeli smo šutke, dok nas je arapska posluga tiho dvorila. Nessim bi mi povremeno uputio kakvu brzinsku primjedbu na neku neutralnu temu, nešto kratko, jednosložno. Na nesreću, osjećali smo tišinu kako istječe svuda oko nas, prazneći se poput spremnika. Uskoro ćemo ostati tamo posa- đeni u stolice poput kipova. Nešto kasnije ušao je sluga s dvije pune termosice i pa- ketom hrane koje je spustio na kraj stola. Justinin glas tinjao je vrstom drskosti kad je rekla: - Onda, vraćaš se tamo večeras?
Nessim je stidljivo klimnuo i rekao: - Da, opet sam na dužnosti. - Nakašljavajući se, reče mi još: - To je samo četiri puta tjedno. Tek toliko da me zaokupi.
Da te zaokupi - povikne ona prodorno, podrugljivo. - Izgubiti oko i prst te za- okuplja. Priznaj dragi, sve bi učinio da se makneš iz ove kuće. -Zatim reče nagnuvši se k meni: - Da se makne od mene, Darley. Izluđujem ga svojim scenama. Tako kaže.
Njezina je neotesanost stvarala strašnu neugodu.
Pojavio se sluga s njegovom službenom odorom, uredno poravnanom i izglača- nom i Nessim ustade uz riječ i kiseli osmijeh isprike. Ostadosmo sami. Justine natoči čašu vina. Zatim me prinoseći je usnama iznenadi migom i riječima: - Istina će izaći na vidjelo.
Koliko ste dugo već zatočeni ovdje? - upitah.
Ne spominji to.
Ali nema li načina da... ?
On je djelomično uspio pobjeći. Ja ne. Pij, Darley, pij svoje vino.
Šutke sam pio i za koju minutu Nessim se ponovo pojavi, očito spreman za svoj noćni pohod. Kao po dogovoru, svi ustadosmo, sluga uze svijeće i još jednom pove- de našu turobnu povorku natrag do balkona. Za naše odsutnosti u jednom su kutu rasprostrti sagovi i divan, a dodatne svijeće i mirisna sredstva stajali su na umetnutim stolićima. Noć je bila mirna i gotovo mlaka. Plamen svijeća se jedva micao. Zvuci velikog jezera dopirali su do nas, povlačeći se izvana iz tmine. Nessim nas užurba- no pozdravi, a mi smo slušali kako blijedi sve tiši topot kopita njegova konja pošto je krenuo cestom ka gazu. Okrenuh glavu da pogledam Justine. Pružala mi je zglobove, lica odrvenjena u grimasu. Držala ih je skupljene, kao vezane nevidljivim okovima. Ove je tobožnje lisičine pokazivala dugo prije nego je pustila da joj ruke klonu natrag u krilo, a zatim nenadano, hitro poput zmije, prešla je na mjesto gdje sam le- žao na divanu i sjela do mojih nogu, izgovorivši pritom, glasom uzdrhtalim od po- kajničke ogorčenosti, riječi: - Zašto, Darley? O, zašto? - Činilo se da tim jezovitim
i bolnim tonovima ispituje ne samo sudbinu ili kob, već i samo djelovanje svemira. Nešto stare ljepote gotovo je bljesnulo u toj revnosti da me muči poput jeke. Ali mi- ris! Iz takve blizine proliveni je parfem bio nesnosan, gotovo odvratan.
Ipak, sada je svake zakočenosti naglo nestalo i napokon smo mogli razgovarati. Kao da je onaj ispad probušio mjehur bezvoljnosti koji nas je ovijao čitavu večer. - Vidiš drukčiju mene - poviknula je gotovo pobjedonosno. - Ali razlika i opet leži u tebi, u onome što vjeruješ da vidiš! - Njezine su riječi štropotale poput ledene tuče po praznome lijesu. - Kako to da ne osjećaš prezir prema meni? Oprostiti takvu prevaru tako olako - ta to nije muževno. Ne mrziti takvu aždaju? To je neprirodno. Niti bi ikad mogao shvatiti moj osjećaj poniženja što te ne mogu počastiti, da počastiti te, dragi, blagom svoje unutarnje prirode kao ljubavnica. A ipak uistinu sam uživala da te zavaravam, ne smijem to poricati. No bilo je tu i kajanja što sam ti ponudila samo bijedan surogat ljubavi (Ha! Opet ta riječ!) koju je iscijedila prevara. To valjda opet odaje beskrajnu žensku taštinu: željeti najgori od dva svijeta, od oba svijeta - ljubavi i prevare. Ipak, čudno je da sada kada znaš istinu, i na volju mi je da ti ponudim nježnost, osjećam samo još veći samoprezir. Jesam li dovoljno žena da osjetim da je pravi grijeh protiv Duha Svetoga nepoštenje u ljubavi? Kakva pretenciozna glupost - jer ljubav već svojom prirodom ne priznaje poštenje.
Tako je nastavljala, jedva se osvrćući na mene, razlažući moj život, opsjednuto ju- reći uz i niz paučinu koju je sama satkala, stvarajući slike i istog ih trenutka obezglavljujući pred mojim očima. Što li je mislila dokazati? Zatim je nakratko polo- žila glavu na moje koljeno i rekla: - Sada kada sam slobodna mrziti ili voljeti, smi- ješno je da osjećam samo bijes zbog ove tvoje nove hladnokrvnosti. Negdje si mi umakao. No, što se drugo moglo i očekivati?
Na neki čudan način to je bila istina. Na svoje iznenađenje, sada sam po prvi put osjetio moć da je povrijedim, čak i da je podčinim svojom ravnodušnošću! - Ali isti- na je - rekoh - da ne osjećam gorčinu zbog prošlosti. Naprotiv, pun sam zahvalnosti jer je jedno iskustvo koje je po sebi možda bilo banalno (tebi čak i odvratno) mene neizmjerno obogatilo! - Odmaknula se, otresito rekavši: - Onda bismo se sada oboje trebali smijati.
Zajedno smo sjedili, dugo zureći u mrak. Potom se stresla, zapalila cigaretu i pro- našla prekinutu nit unutarnjeg monologa. - Post mortem propuštenoga! Što li si samo vidio u svemu, pitam se. Napokon, potpuna smo si nepoznanica, serviramo jedno drugome odabrane izmišljotine! Smatram da svi pristupamo jedni drugima s istim golemim neznanjem. Nekad sam, u trenucima krivnje koji su me dugo slijedili, nastojala zamisliti da bismo jednoga dana mogli ponovo postati ljubavnicima, na no- vim osnovama. Kakva farsa! Zamišljala sam se kako ti nadoknađujem štetu, okaja- vam svoju prevaru, vraćam dug. Ali... znala sam da će tebi uvijek biti draža tvoja mitska predodžba uokvirena pomoću pet osjetila, nego bilo što istinito. Ali onda mi
reci tko je od nas veliki lažljivac? Prevarila sam te, prevario si sam sebe.
Te primjedbe koje bi neka druga vremena, u drugim okolnostima imale moć da me pretvore u pepeo, sada su mi bile životno važne na drugi način. »Koliko god te- žak bio put, čovjek je na posljetku prisiljen nagoditi se s istinom« zapisao je negdje Pursewarden. Da, ali nenadano sam otkrivao da je istina hranjiva - svježe prskanje vala koji te nosi uvijek malo bliže k samoostvarenju. Sada sam uviđao da je moja Justine uistinu bila mađioničarska tvorevina, postavljena na lažnu konstrukciju sazdanu od krivo protumačenih riječi, djela, pokreta. Uistinu tu nije bilo mjesta optu- živanju; stvarni je krivac bila moja ljubav koja je izumila lik da se njime hrani. Niti je ikakvo nepoštenje bilo u pitanju, jer slika je obojena potrebama ljubavi koja ju je izumila. Ljubavnici su kao liječnici što boje bezukusan lijek da ga neoprezni lakše progutaju! Ne, drugačije nije moglo biti, bio sam potpuno svjestan.
I još nešto, jednako fascinantno: uvidio sam da i zaljubljeni i voljeni, i promatrači i promatrani bacaju polja jedni oko drugih (»Poimanje je oblika zagrljaja - otrov ula- zi kroz zagrljaj« kako piše Pursewarden). Dalje zaključuju o značajkama svoje ljuba- vi, prosuđujući je na temelju tog uskog polja širokih margina nepoznatog (»lom«), i dalje je pripisuju uopćenoj zamisli nečega stalnog u svojoj kakvoći i univerzalnog u svojem djelovanju. Kako je samo dragocjena bila ova pouka i za umjetnost i za ži- vot! Svime što sam pisao samo sam potvrđivao moć slike koju sam nehotice stvorio pukim viđenjem Justine. Nije to bilo pitanje točnog ili netočnog. Nimfa? Boginja? Vampirica? Da, ona je bila sve to i nijedno od toga. Bila je, kao i svaka žena sve što je muški um (definirajmo muškarca kao pjesnika u neprestanoj uroti protiv sebe) - što je muški um htio zamisliti. Bila je tu zauvijek, a nikad nije postojala! Pod svim tim maskama bila je samo druga žena, svaka žena, kao lutka u krojačnici, što čeka pjesnika da je odjene, udahne joj život. Shvaćajući sve to po prvi put, počeo sam sa strahopoštovanjem shvaćati moć ženskog razmišljanja - plodnu pasivnost kojom kao mjesec posuđuje svoje svjetlo iz druge ruke od muškoga sunca. Kako bih mogao a da ne budem zahvalan na tako vitalnoj informaciji? Kako da marim za laži, preva- re, gluposti u usporedbi s tom istinom?
No, dok me ta nova spoznaja tjerala da joj se divim više nego ikad - kao simbolu žene tako reći - nisam znao objasniti jedan novi trenutak koji se tu uvukao: osjećaj gađenja prema njezinoj ličnosti sa svim dodacima. Miris! Njegova mi je sladunjava zasićenost gotovo izazivala mučninu. Dodir tamne kose s mojim koljenom potaknuo je u meni zatomljen osjećaj odbojnosti. Bio sam gotovo u iskušenju da je još jednom zagrlim kako bih istražio tu zanimljivu i neobjašnjivu novost daljnjeg osjećanja! Zar je moguće da je samo nekoliko jedinica informacije, činjenica što poput pijeska cure u sat uma, nepovratno promijenilo svojstva slike - promijenivši je iz nečega nekoć poželjnoga u nešto što sada potiče gnušanje? Da, isti tijek, baš isti ljubavni tijek, re- koh si. To je ta sumorna preobrazba nastala jetkom kupkom istine - kako bi
Pursewarden možda rekao.
I dalje smo sjedili na tom sjenovitom balkonu, zarobljenici sjećanja, i dalje smo razgovarali: i dalje su ostala ista određenja naših nutrina, suprotnost novih činjenica uma.
Napokon je uzela fenjer i baršunasti ogrtač, te smo šetali neko vrijeme kroz beskrajnu noć, stigavši napokon do velikog stabla nubk čije su se grane povijale pod teretom zavjetnih darova. Ovdje je Nessimov brat pronađen mrtav. Podigla je fenjer visoko da osvijetli drvo, podsjetivši me da »nubk« tvori veliku kružnu ogradu od drveća što okružuje muslimanski raj. - Što se Narouza tiče, njegova smrt opterećuje Nessima jer ljudi kažu da ju je sam zahtijevao - Kopti tako tvrde. To mu je postalo poput obiteljskog prokletstva. Majka mu je bolesna ali se nikad neće vratiti u ovu kuću, rekla je. Ni on ne želi da se vrati. Problijedi od bijesa kad govorim o njoj. Kaže da želi da umre! I evo nas, strpanih ovdje zajedno. Sjedim cijelu noć čitajući - pogodi što - debeo svežanj ljubavnih pisama upućenih njoj, koje je ostavila za so- bom! Mountoliveova ljubavna pisma! Još zbrke, još neistraženih kutova! - Podigla je fenjer i zagledala se izbliza u moje oči. - O, ali to nezadovoljstvo nije tek dosada, mrzovolja. Prisutna je tu i želja da se proguta svijet. Izvodila sam u zadnje vrijeme pokuse s lijekovima, uspavljivačima!
I tako se šutke vratismo škripavoj kući i njezinom prašnjavom mirisu.
Kaže da ćemo jednoga dana zajedno pobjeći u Švicarsku gdje barem još ima no- vaca. Ali kada, ali kada? I sad još taj rat! Pursewarden je rekao da mi je osjećaj krivnje zakržljao. Radi se jednostavno o tome da trenutno nemam više snage donositi odluke. Osjećam kao da mi je volja slomljena. Ali proći će to. - Tada me odjednom požudno zgrabi za ruku i reče: - No, hvala Bogu, ti si ovdje. Već je i razgovor soula- gement.{16} Nama prođu i tjedni a da ne izmijenimo ni riječi.
Ponovno su nas posjeli na nezgrapne divane uz svjetlost svijeća. Ona pripali ciga- retu srebrnastog vrška i stane pušiti uz kratke odlučne udahe kako se monolog nastavljao, sterući se kroz noć, odmatajući se u mrak poput rijeke.
Kada je sve propalo u Palestini, kad su sva naša skladišta otkrivena i zaplijenje- na, Židovi su se odmah okrenuli protiv Nessima, optužujući ga za izdaju jer je bio u prijateljskim odnosima s Mountoliveom. Bili smo između Memlika i neprijateljski raspoloženih Židova, u nemilosti obih. Židovi su me prognali. Tada sam ponovo vi- djela Cleu; toliko sam čeznula za vijestima, a ipak joj se nisam mogla povjeriti. Tada je Nessim došao po mene preko granice. Zatekao je jednu izbezumljenu ženu. Bila sam očajna! A on je mislio da je to zbog neuspjeha naših planova. Bilo je, na- ravno da je bilo; ali postojao je drugi, dublji razlog. Dok smo zajedno djelovali, sje- dinjeni svojim poslom i pripadajućim opasnostima, mogla sam osjetiti stvarnu strast prema njemu. Ali biti u kućnome pritvoru, natjerana da tratim vrijeme sama s njim, u
njegovom društvu... znala sam da ću umrijeti od dosade. Moje suze, moje jadikovke pripadale su ženi prisiljenoj da se zaredi protiv svoje volje. Ah, ali nećeš ti kao sje- vernjak to shvatiti. Kako bi mogao? Moći potpuno voljeti čovjeka, ali samo u jed- nom položaju, tako reći. Vidiš, kad nije aktivan, Nessim nije ništa; potpuno je blju- tav, ni u kojem trenutku u dodiru sa sobom. Tada nema svoje osobnosti kojom bi za- interesirao ženu, zaokupio je. Jednom riječju, doista je čisti idealist. Kada ga melje osjećaj sudbine postaje doista sjajan. Kao glumac me magnetizirao, razjasnio samoj sebi. Ali kao suuznik, u porazu - izaziva mi dosadu, glavobolju, misli o krajnje ba- nalnom, kao samoubojstvu! Zato mu s vremena na vrijeme zarijem nokte u meso! U očaju!
A Purswarden?
Ah, Pursewarden. To je opet druga priča. Ne mogu na njega misliti bez osmijeha na licu. Tu je moj neuspjeh bio sasvim druge prirode. Moji osjećaji prema njemu bili su - kako da kažem - gotovo incestuozni, ako baš hoćeš; kao što se voli omiljeni ne- popravljivi stariji brat. Toliko sam se trudila prodrijeti u njegovu intimu. Bio je suvi- še pametan, ili možda suviše sebičan. Branio se od ljubavi prema meni tako što me nasmijavao! No, s njime sam doživjela, makar nakratko, primamljiv dojam da za mene postoje druge životne opcije, kad bih ih samo znala pronaći. Ali njegova je bila škakljiva. Znao je reći: »Umjetnik sputan ženom je poput španijela s krpeljom u uhu, svrbi, siše krv, ne možeš ga dohvatiti. Hoće li molim neki ljubazni odrasli...?« Možda je bio toliko privlačan jer je bio sasvim izvan dosega? Teško je to reći. Jedna riječ, »ljubav«, opslužuje toliko različitih vrsta iste životinje. On me i smirio oko svog tog silovanja, sjećaš se? Sve one Arnautijeve besmislice u Moeurs,{17} svi ti psi- holozi! Jedna njegova primjedba usadila mi se kao trn. Rekao je: »Jasno je da si uži- vala, kao što bi i svako dijete i vjerojatno si to čak i tražila. Sve si ovo vrijeme potra- tila nastojeći se nagoditi s nekim tobožnjim pojmom štete koja ti je učinjena. Nastoj odbaciti tu izmišljenu krivnju i utuviti si da je događaj bio i ugodan i beznačajan. Svaka je neuroza načinjena po mjeri!« Zanimljivo je da nekoliko takvih riječi i iro- nični hihot mogu učiniti za mene što nisu mogli svi drugi. Odjednom kao da se sve stalo uzdizati, postajalo lakše, kretalo se. Kao kad se brodski teret pomiče. Osjećala sam se nemoćnom i boležljivom, što me čudilo. Zatim se prostor polako razbistrio. Bilo je to kao kad se osjet opet uvlači u uzetu ruku.
Šutjela je trenutak prije nego što je nastavila. - Još uvijek mi nije sasvim jasno kako je gledao na nas. Možda s prezirom kao na tvorce vlastite nesreće. Jedva ga se može kriviti što se svojih tajni držao kao priljepak. No, jedva da ih je čuvao jer nje- gova je takozvana Kontrola bila jedva još jadnija od moje, što je iz njega iscijedilo i počupalo sve osjećaje, tako da je zapravo njegova snaga bila njegova velika slabost! Šutiš, jesam li te povrijedila? Nadam se da ne, nadam se da je tvoje samopoštova- nje dovoljno snažno da se suoči s ovim istinama o starim odnosima. Htjela bih sve
istresti iz srca, pomiriti se s tobom - razumiješ li? Priznati sve i imati čistu savjest. Gledaj, čak i to prvo, ono najprvo popodne kad sam ti došla - sjećaš se? Jednom si mi rekao kako je to bilo značajno. Ležao si u krevetu, bolestan od sunčanice, sjećaš se? Pa eto, upravo sam bila najurena iz njegove hotelske sobe protiv svoje volje i bila sam prilično izvan sebe od bijesa. Čudno je pomisliti da je svaka riječ koju sam ti tada uputila bila u mislima upućena njemu, Pursewardenu! U tvojoj postelji njega sam grlila i podčinjavala u sebi. A opet, u drugoj dimenziji, sve što sam tada osjećala i činila bilo je zapravo za Nessima. U dnu mojeg komposta od srca bio je zapravo Nessim, i plan. Moj najdublji život bio je ukorijenjen u toj ludoj avanturi. Smij se sada, Darley! Da vidim da se smiješ za promjenu. Izgledaš mi potišteno, ali zašto? Svi smo mi zahvaćeni emotivnim poljem koje bacamo jedni na druge - sam si to re- kao. Možda je naša jedina boljka naša želja za istinom koju ne možemo podnijeti umjesto da se zadovoljimo pričama koje izvlačimo jedni iz drugih.
Odjednom se nasmijala kratko i ironično i odšetala do ruba balkona da baci u mrak opušak koji je još tinjao. Potom se okrenula i, stojeći nada mnom ozbiljna lica kao da se igra s djetetom, uzela meko pljeskati dlanovima i intonirati imena: - Pursewarden i Liza, Darley i Melissa, Mountolive i Leila, Nessim i Justine, Narouz i Clea... Svijeća do postelje svijetli im put, krvnik od glave im odvaja trup. Nekom bi trebalo biti zanimljivo to kako se ispreplićemo; ili je to tek besmislena predstava raznobojnog vatrometa, postupci ljudskih bića ili prašnjavih lutaka možda obješenih u kutu spisateljeva uma? Pretpostavljam da se pitaš.
Zašto si spomenula Narouza?
Nakon što je umro otkrila sam neka njegova pisma Clei; u njegovu ormaru uz kapicu za obrezivanje bila je velika kitica voštanoga cvijeća i svijeća visine čovjeka. Kao što znaš, Kopti tako idu u prošnju. Ali nikad ih nije imao hrabrosti poslati! Kako sam se samo smijala!
Smijala si se?
Da, smijala sam se dok mi suze nisu potekle niz obraze. Ali zapravo sam se smi- jala sebi, tebi, svima nama. Čovjek se na njega spotakne na svakoj krivini, zar ne; pod svakim naslonjačem isti leš, u svakom ormaru isti kostur? Što bi čovjek drugo nego se smijao?
Bilo je već kasno i ona mi posvijetli put do sumorne gostinjske sobe gdje sam za- tekao krevet napravljen za mene i položila svijeću na staromodnu komodu. Zaspao sam gotovo trenutačno.
Zora nije mogla biti daleko kad sam se probudio i zatekao je kako stoji gola pored kreveta, ruku sklopljenih u molitvi poput Arapa što traži milostinju, poput kakve ulične prosjakinje. Trgnuo sam se. - Ne tražim ništa od tebe - reče - ništa nego da legnem u tvoj zagrljaj za utjehu. Glava mi puca večeras, a lijekovi ne donose san. Ne
želim biti prepuštena na milost vlastite mašte. Samo za utjehu, Darley. Par dodira i nježnosti, to je sve za što te molim.
Nehajno joj načinih mjesta, još u polusnu. Dugo je plakala, drhtala i gunđala dok je nisam uspio umiriti. No, napokon je uspjela usnuti na svojoj tamnoj kosi na jastu- ku pored mene.
Dugo sam ležao budan da u nedoumici i zbunjen pojmim gađenje koje je sada na- diralo, brišući svaki drugi osjećaj. Odakle je došlo? Parfem! Nepodnošljivi parfem i miris njezina tijela. Neki reci iz Pursewardenove pjesme prostruje mi mislima.

Izbavljen kakvim pijanim milovanjem njenim, Kao prezrelim voćem ustima poluizjedenim Od kojeg se odgrize samo jedan zalogaj
Usta puna tame u kojoj krvarimo

Nekoć veličanstvena slika moje ljubavi ležala je na mojem ramenu, ranjiva poput pacijenta na operacijskom stolu, jedva dišući. Bilo je beskorisno čak i ponavljati joj ime što je nekoć sadržalo toliko zastrašujuće čari da je moglo usporiti krv u mojim žilama. Napokon je postala ženom, ležeći ondje okaljana i otrcana, kao mrtva ptica u žlijebu, ruku iskrivljenih u kandže. Bilo mi je kao da su se u mojem srcu zatvorila neka velika željezna vrata.
Jedva sam čekao da mi ta polagana zora donese slobodu. Jedva sam čekao da odem.

IV.

Hodajući opet ulicama ljetne prijestolnice, hodajući na proljetnom suncu uz namreškano more bez oblačka - polusnen i polubudan - osjećao sam se kao Adam iz srednjovjekovnih legendi; tijela sazdana od svijeta, čije je meso zemlja, čije su kosti kamenje, krv voda, čija kosa je trava, vid sunčeva svjetlost, čiji dah je vjetar i čije su misli oblaci. I sada bez težine kao nakon neke duge teške bolesti, zatekoh se opet prepuštenim strujama kako plutam plićacima Mareotisa s njegovim starim oznakama apetita i želja pretočenih u prošlost mjesta: drevni grad s netaknutim okrutnostima, podignut na pustinji i jezeru. Šetnja nekoć uvriježenim planom ulica što su se prosti- rale na sve strane, zračeći kao kraci morske zvijezde iz žarišta grobnice svojeg osni- vača. Odjeci koraka u sjećanju, zaboravljeni prizori i razgovori salijetali su me sa zi-
dova, stolova kafića, zamračenih soba ispucanih izguljenih stropova. Aleksandrija, kraljevna i bludnica. Kraljevski grad i anus mundi.{18} Neće se nikad promijeniti sve dok rase nastave vreti ovdje poput mošta u kaci; sve dok ulice i trgovi budu vrvjeli i grcali od vrenja tih različitih strasti i prkosa, bjesova i naglih zatišja. Plodna pustinja ljudskih ljubavi bijeli se od razbacanih kostiju njezinih izgnanika. Visoke palme i minareti u nebeskome braku. Košnica bijelih zgrada poredanih tik uz one uske na- puštene ulice od blata kojima se znala prolamati arapska glazba i povici djevojaka koje su tako lako zbacivale naporan teret (koji ih je žuljao) s tijela i nudile noći strastvene poljupce koje pak novac nije mogao zagorčati. Tuga i blaženstvo ove ljud- ske sprege koja se održala do vječnosti, beskrajni krug rađanja i uništenja koje samo po sebi može poučiti i promijeniti svojom razornom moći. (»Ljubav se vodi samo da se potvrdi samoća« rekao je Pursewarden, a drugom je prilikom Justine dodala kao kodu »Najljepša ljubavna pisma žena piše muškarcu kojega izdaje« okrenuvši neza- boravno glavu na visokom balkonu što je visio nad osvijetljenim gradom gdje je lišće drveća izgledalo naslikano električnim natpisima, gdje su golubovi padali kao s polica...) Veliko saće lica i pokreta.
Postajemo ono što sanjamo - rekao je Balthazar, još uvijek tragajući među sivim popločenjem za ključem sata, što je Vrijeme. - Mi u stvarnosti, u biti postižemo samo slike iz mašte. - Grad ne daje odgovor na takve tvrdnje. On se nemarno ovija oko usnulih života poput kakvog velikog udava što probavlja obrok. Među tim blistavim navojima jadni ljudski svijet nastavlja svoj tijek, nesvjestan i bezvjeran, beskrajno ponavljajući svoje geste očaja, kajanja i ljubavi. Filozof Demonax rekao je: »Nitko ne želi biti zao« i bio prozvan cinikom zbog svojih nastojanja. A Pursewarden je u drugo doba, na drugom jeziku odgovorio: »Biti makar i polubudan među mjesečari- ma spočetka je zastrašujuće. S vremenom čovjek nauči pretvarati se!«
Još sam jedanput osjećao u sebi atmosferu grada, njegovu blijedu ljepotu što pru- ža pipke da me zgrabi za rukav. Osjećao sam nadolazak novih ljeta, ljeta novih oča- janja, ljeta novih juriša »bajuneta vremena«. Moj bi život iznova trunuo u zagušlji- vim uredima uz zujanje električnih ventilatora pri svjetlu prašnjavih nezasjenjenih žarulja što vise sa ispucanih stropova obnovljenih jeftinih soba. U kafeu Al Aktar sjedeći pred zelenom menthe, slušajući mrski klokot nargila imat ću vremena ispiti- vati tišine između povika uličnih trgovaca i klopota ploča trik-traka. No, još uvi- jek će iste utvare opsjedati Nebi Daniel, blistave limuzine bankara nosit će naslikane dame do dalekih stolova za bridž, do sinagoge, vračare, do kavane. Na sve sam to nekoć bio ranjiv. A sada? Pjesma kvarteta što je u odlomcima dopirala iz kafića s gri- miznom tendom podsjeti me na Cleu kako je jednom rekla: »Glazba je izmišljena da potvrdi ljudsku samoću.« Ali ako sam hodao s pomnjom i čak određenom milinom, to je zato što je taj grad za mene nešto što sam razdjevičio, na čijim sam rukama na- učio da sreći pripišem neko određeno značenje. Ovi pokrpani izblijedjeli zidovi, kreč
ispucan u milijun krpa boje ostrige samo su oponašali kožu gubavaca što su zapoma- gali ovdje na rubu arapske četvrti; bila je to naprosto ljuštura samoga mjesta, što se guli i mrvi pod suncem.
Čak se i rat izmirio s gradom, uvelike je potaknuo njegovu trgovinu uz besciljne čete vojnika što tumaraju uokolo s onim mrkim izrazom nepokolebljiva očaja s ko- jim se Anglo-Saksonci upuštaju u užitke; njihove vlastite demagnetizirane žene sada su sve uniformirane što im je davalo izgled gavrana - kao da bi bile kadre sisati krv nevinih dok je još topla. Bordeli su preplavili i slavno progutali čitavu jednu četvrt grada oko staroga trga. Ako ništa drugo, rat je prije svega unio atmosferu razigra- nog karnevala; čak i noćna bombardiranja luke do jutra bi bila zaboravljena, odbače- na kao noćna mora, upamćena kao jedva više od nezgode. Ništa se drugo nije stubo- kom promijenilo. Mešetari su i dalje sjedili na stubama kluba Mohammed Ali, srčući svoje novine. I dalje su konji vukli stare taljige, neometano kloparajući za svojim poslovima. Gomile su se još uvijek naguravale na bijeloj Corniche da se izlože krhkome proljetnom suncu. Balkoni puni vlažne posteljine i djevojačkog hihota. Aleksandrijci su se i dalje kretali unutar ljubičastih preljeva životne ciklorame koju su zamišljali. (»Život je mnogo teži nego što mislimo, ali mnogo lakši nego što se itko usudi pomisliti.«) Glasovi djevojaka, udarci arapskih četvrtinki i iz sinagoge metalno zujanje naglašavano klepetom sistruma.{19} Na tlu Bourse zavijali su poput kakve ranjene životinje. Ulični bankari preslagivali su svoje valute kao bombone na velikim četvrtastim daskama. Paše s grimiznim loncima za cvijeće, naslonjeni u veli- kim automobilima, kao ulaštenim sarkofazima. Patuljak na mandolini. Golemi eunuh s čirom veličine broša, što jede kolač. Čovjek bez nogu poduprijet kolicima, zasli- njen. U svoj toj bjesomučnoj misaonoj jurnjavi naglo pomislih na Cleu - njezi- ne guste trepavice što propuštaju u odlomcima svaki pogled prekrasnih očiju - i sta- doh se maglovito pitati kad će se pojaviti. Ali u međuvremenu su me dokoni koraci odveli natrag do uskog prolaza Rue Lepsius, do sobe izjedene crvotočinama s plete- nim naslonjačem što je škriputao čitavu noć i gdje je stari gradski pjesnik čitao
»Barbare«. Osjetih kako stube opet škripe pod mojim korakom. Na vratima je bila cedulja na arapskom, na kojoj je pisalo »Tišina«. Zasun je bio spušten.
Balthazarov glas zvučao je neobično tanko i daleko kad me je pozvao da uđem. Rebrenice su bile spuštene, a soba utonula u polumrak. Ležao je u postelji. Uz prili- čan šok primijetih da mu je kosa sijeda što mu je davalo izgled drevne verzije sebe. Trebao mi je trenutak-dva da shvatim da je boja prirodna. Ali kako se promijenio! Ne može se uskliknuti pred prijateljem: - Bože moj, kako si ostario! - A ipak sam baš to skoro i učinio, sasvim nesvjesno.
Darley! - rekao je slabašnim glasom i u dobrodošlici podigao ruke previjanjem povećane na veličinu boksačkih rukavica od zavoja koji su ih omatali.
Što si zaboga učinio?
Uzrujano je uzdahnuo, dugo i žalosno i klimnuo prema stolici. Soba je bila u veli- kom neredu. Brdo knjiga i papira na podu pored prozora. Neispražnjena noćna posu- da. Šahovska ploča s razbacanim figurama. Novine. Komad gibanice i jedna jabuka na tanjuru. Sudoper pun prljavih tanjura. Pored njega, u čaši neke zamagljene tekući- ne ljeskalo se umjetno zubalo koje je s vremena na vrijeme u nedoumici gledao grozničavim okom. - Nisi ništa čuo? To me čudi. Loše vijesti, skandalozne vijesti, putuju tako brzo i tako daleko da sam pomislio da već sve znaš. Duga je to priča. Da ti je ispričam i natjeram te da poprimiš taktičan sućutni izgled s kojim Mountoli- ve svakog popodneva sjeda da igra šah sa mnom?
Ali tvoje ruke...
Doći će i one na red. Bila je to jedna mala zamisao na koju sam naišao u tvojem rukopisu. Ali pravi krivci su ovi, čini mi se, ovi umjetni zubi u čaši. Zar te ne opči- njava njihovo bjelasanje? Siguran sam da su me oni pokrenuli. Kad sam otkrio da ću izgubiti zube, odjednom sam se počeo vladati poput žene u klimakteriju. Kako drukčije objasniti moje zaljubljivanje poput dječarca? - Pitanje je začinio slabašnim smijehom. O.bra.da bo.de.n
Prvo kabala - sada napuštena; pratila je sve riječi. Pojavili se mistagozi, teolozi i sva ta spretna zadrtost što se nagomila oko sekte i stvara dogmu! Ali za mene je cije- la stvar imala naročito značenje, pogrešno i nesvjesno, a ipak jasno. Mislio sam da ću se polako, postupno oslobađati spona svojih apetita, puti. Napokon ću, očekivao sam, naći filozofski mir i ravnotežu koji će izbrisati strastvenu narav, sterilizirati moje postupke. Dakako da sam u tom trenutku držao da nemam takvih préjugés;{20} da je moja potraga za istinom sasvim čista. Ali nesvjesno sam se koristio kabalom upravo s tim određenim ciljem - umjesto da je pustim da se ona koristi mnome. Prva pogrešna procjena! Dodaj mi vode iz onoga vrča. - Požudno je pio preko mladih ru- žičastih desni. - Sada dolazim do apsurda. Shvatio sam da moram izgubiti zube. To je uzrokovalo najstrašniji prevrat. Zvučalo mi je kao smrtna presuda, kao potvrda o starenju, o posezanju dalje od samoga života. Oduvijek sam bio gadljiv kad su usta u pitanju, oduvijek mrzio loš zadah i obložene jezike; ali više od svega lažne zube! Tada sam se zacijelo nesvjesno natjerao na tu glupost - kao da je to posljednji očajnički trzaj prije nego što me sputa starost. Nemoj se smijati. Zaljubio sam. se kao nikad dotad, barem ne od osamnaeste godine. »Poljupci oštri kao bodlje«, kaže poslovica; ili kako bi Pursewarden možda rekao »lukave gonade ponovno vrebaju, stupica za sjeme, drevno biološko nasilje«. Ali dragi Darley, to nije bila šala. Još uvi- jek sam imao vlastite zube! Ali predmet mojeg izbora, grčki glumac, bio je najveća katastrofa na koju se čovjek može namjeriti. Izgledati poput boga, biti zanosan kao pljusak srebrnih strelica - a opet prosta sitna duša, prljav potkupljiv prazan lik: takav je bio Panagiotis! Znao sam to. Nije mi to ništa značilo. U njemu sam vidio lik iz Se- leukije na kojem je Kavafis temeljio svoj ep*. Kleo sam sebe u zrcalu. Ali drugačije
nisam mogao. I istini za volju sve bi to prošlo kao i toliko toga da me nije prisiljavao na stravične ljubomore, strašne prizore međusobnog optuživanja. Sjećam se da je stari Pursewarden znao reći: »Ah, Židovi, imate vi žicu za patnju«, a ja sam mu znao odgovoriti Mommsenovim citatom o prokletim Keltima: »Potresli su sve drža- ve, ne osnovavši nijednu. Nigdje nisu stvorili veliku državu ni razvili zasebnu kultu- ru«. Ne, nije to bio obični izraz manjinske jarosti: bila je to vrst ubojite strasti o kojoj se čita i po kojoj je naš grad čuven! U roku od nekoliko mjeseci postao sam beznadni pijanac. Stalno me se moglo vidjeti kako se motam po bordelima koje je obilazio. Na recept sam dobivao drogu da je on može prodavati. Sve, samo da me ne napusti. Postao sam slab poput žene. Grozan skandal, zapravo niz njih, slabio mi je posao dok ga nije evo utrnuo. Amaril mi iz čovjekoljublja vodi kliniku dok se ne uspijem opet osoviti. Ovaj me vukao po podu kluba dok sam mu se držao za kaput, preklinju- ći ga da me ne ostavlja! U Rue Fuad sam oboren udarcem, pred francuskim konzula- tom sam prebijen štapom. Našao sam se okružen obješenim licima zabrinutih prijate- lja koji su činili sve što su mogli da odvrate nesreću. Bez koristi. Postao sam sasvim nemoguć! Sve se to nastavljalo, taj divlji život - i na nastran sam način uživao u svo- jem poniženju, šibanju i preziranju, pretvaranju u olupinu! Bilo mi je kao da želim progutati svijet, cijediti ljubavnu ranu dok ne zaraste, ali ja sam sam vršio pritisak: ili su to činili zubi? - Dobaci im bijesan mrzovoljan pogled i uzdahne mašući glavom kao da ga mori neka nutarnja tegoba pri pomisli na ta nedjela.
Neobično je u kojoj mjeri mogu mali neživi predmeti ponekad biti odgovorni za potpun slom jednog čuvstvenog polja; ljubav utemeljena na zubu očnjaku, gađenje od kratkovidnosti, strast zasnovana na dlakavim zglobovima. Ono što ga je konačno otjeralo bio je zeleni naprstak. Nije mogao podnijeti osjećaj da mu tijelom prelazi ruka čiji je kažiprst obložen naprskom, a morao sam ga nositi jer mi se prst opet po- čeo gnojiti; znaš, imam jednu ekcemnu mrlju koja mi povremeno iskoči, obično kad sam potišten ili uzbuđen. Čak uspijeva i prsnuti kroz debelu krastu metilno plavog. Sve sam pokušao ali bez uspjeha. Možda sam nesvjesno izazivao njegovo gađenje kao što adolescent čini prištiću? Tko zna?
Tada je naravno tome došao kraj, kao što i svemu dođe, navodno čak i životu! Nema ničeg pohvalnog u patnji koju sam izdržavao, glupavo poput tegleće životinje, mučene nepodnošljivim ranama koje ne može doseći jezikom. To je bio trenutak u kojem mi je pala na pamet primjedba iz tvojeg rukopisa o ružnoći mojih ruku. Zašto ih nisam odrezao i bacio u more kako si pametno predložio? To mi se pitanje na- metnulo. Tada sam već bio omamljen drogom i alkoholom da nisam vjerovao da mogu išta osjetiti. Međutim, pokušao sam, ali bilo je teže nego što zamišljaš, sva ta hrskavica! Bio sam poput onih luda što si idu rezati grlo i nalete na jednjak. Ti uvijek prežive. Ali kad sam uz bol odustao, pomislio sam na drugoga pisca, Petroni- ja. (Kakvu samo ulogu igra književnost u našim životima!) Legao sam u toplu
kupku. Ali krv nije htjela poteći, ili je možda nije više preostalo. Činila se boje bitu- mena, onih par jadnih kapi što sam iznudio. Smišljao sam nove načine da si olakšam bol kad se Amaril pojavio u svojem najprostačkijem raspoloženju i prizvao me k svi- jesti davši mi sedativ za dvadesetak sati za kojih je očistio i moj leš i sobu. Zatim sam teško obolio, vjerojatno od sramote. Da, velikim se dijelom radilo o sramoti, premda me naravno uvelike oslabila ona neumjerenost koja me bila spopala. Predao sam se Pierreu Balbzu koji mi je odstranio zube i snabdio me ovim blistavim škljoc- kalicama - art nouveau! Amaril me na svoj nespretan način nastojao proučiti - ali što da čovjek kaže na tu vrlo približnu znanost što se neoprezno prelila u antropologiju s jedne strane i teologiju s druge? Mnogo se toga još ne zna: primjerice da se u crkvi kleči zato što se kleči kada se ulazi u ženu, ili da obrezivanje proistječe iz podreziva- nja loze bez kojeg bi prerasla u list i ne bi urodila plodom! Nisam imao filozofskog sistema na koji bih se oslonio kao što je čak mogao Da Capo. Sjećaš li se Capodistri- jinog izlaganja o prirodi svemira? »Svijet je biološka pojava koja će okončati kada svaki muškarac prijeđe sve žene, svaka žena sve muškarce. Za to je naravno potreb- no neko vrijeme. U međuvremenu nema se što nego pomoći napretku prirodnih sila, gazeći grožđe što žešće možemo. Što se zagrobnog života tiče - od čega će se sasto- jati nego od zasićenosti? Igra sjena u raju - lijepe hanume što prelijeću zaslonima sje- ćanja, ne više poželjne, ne želeći više biti poželjne. Oboje napokon na miru. Ali to se dakako ne može učiniti odjednom. Strpljenja! Avanti!« Da, dugo sam i pažljivo razmišljao dok sam ovdje ležao, osluškujući škripanje pletenog naslonjača i zvukove s ulice. Moji su me dragi prijatelji posjećivali, donoseći darove i razgovore od kojih me boljela glava. Tako sam postupno počeo isplivavati na površinu s beskrajnom sporošću. Rekao sam si: »Život je gospodar. Živjeli smo protivno svojoj mrvi razu- ma. Pravi je učitelj izdržljivost.« Nešto sam naučio, ali po kojoj cijeni!
Da mi je samo bila hrabrost da se punim srcem uhvatim svoje ljubavi, bolje bih služio idejama kabale. Paradoksalno, misliš? Možda. Umjesto da dozvolim da mi lju- bav zatruje razum, a moje intelektualne ograde moju ljubav. Ali premda sam rehabi- litiran i ponovno spreman da uđem u život, sve mi se u prirodi čini nestalim! Još se budim vičući: »Otišao je zauvijek. Istinski ljubavnici postoje zbog ljubavi.«
Ispustio je škripav jecaj, ispuzao ispod posteljine i sada pružao smiješan prizor dugih vunenih kombinacija, prekopavajući komodu u potrazi za rupčićem. Zrcalu reče: - Najnježnija, najtragičnija zabluda možda je vjerovanje da svojim djelovanjem možemo doprinijeti ili štetiti ukupnoj količini dobra i zla u svijetu. - Zatim smrknuto potrese glavom i vrati se u postelju, namještajući jastuke pod sobom i dodajući: - A ona debela neman otac Paul priča o prihvaćanju! Prihvaćanje svijeta može proizaći samo iz punog priznavanja njegovih neizmjernih opsega dobra i zla; i uistinu ga nastaniti, istražiti ga u punom neometanom opsegu ovog konačnog ljudskog poima- nja - samo to je potrebno da bi ga se prihvatilo. Ali kakav je to zadatak! Čovjek tu
leži dok vrijeme prolazi i razmišlja o tome. Sve vrste vremena cure pješčanim satom, vrijeme od pamtivijeka, trenutno vrijeme, prošlo svršeno vrijeme; pjesničko vrijeme, filozofsko, trudničko, kalendarsko... Čak se i »vrijeme je novac« uklapa u sliku; ako još misliš i da je novac za frojdovca izmet, onda uviđaš da to mora biti i vrijeme! Darley, stigao si u pravom trenutku, jer sutra će me prijatelji rehabilitirati. Bila je to dirljiva zamisao potekla od Clee. Sramota što se moram opet javno pojaviti nakon svojih nedjela teško me pritiskala. Kako se opet suočiti s gradom - u tome je pro- blem. Tek u ovakvim trenucima spoznaš tko ti je prijatelj. Sutra će doći grupica, naći će me odjevenog, ruke će mi biti povezane manje upadljivo, novi zubi na mjestu. Nosit ću naravno tamne naočale. Mountolive, Amaril, Pombal i Clea, po dvoje pod svaku ruku. Prohodat ćemo tako cijelu Rue Fuad i sjesti na jednu podulju kavu na pločniku pred Pastroudi. Mountolive je rezervirao najveći stol u Mohammad Aliju i nudi mi da plati ručak za dvadesetero ljudi u slavu mojeg uskrsnuća. To je prekrasna gesta solidarnosti i sigurno će stišati zlobne jezike i podsmjehe. Navečer su me Cervoniji pozvali na večeru. Uz tako svesrdnu pomoć mislim da ću na dugu stazu uspjeti nadoknaditi oštećenu vjeru sebe i svojih starih pacijenata. Nije li to lijepo od njih - i u skladu s tradicijom grada? Još ću možda doživjeti da se smijem, ako ne da volim - krutim i ljeskavim osmijehom koji će jedino Pierrea prožeti osjećajima - osjećajima tvorca prema svojoj rukotvorini. - Podigao je ruke u bijelim boksačkim rukavicama poput šampiona što ulazi u ring i mrko pozdravio zamišljenu masu. Za- tim se zavalio natrag među jastuke i zurio u mene s blagim izrazom tuge.
Kamo je Clea otišla? - upitao sam.
Nikamo. Bila je tu jučer poslijepodne i raspitivala se za tebe.
Nessim je rekao da je nekamo otišla.
Možda da provede poslijepodne u Kairu; gdje si ti bio?
Prenoćio sam u Karmu.
Nastupi duga tišina za koje smo gledali jedan drugoga. Očito su ga spopala pita- nja kojima me iz obzira nije htio opteretiti. Sa svoje strane nisam osjetio da bih mno- go što mogao objasniti. Uzeo sam jabuku i odgrizao komad.
A pisanje? - reče nakon duge šutnje.
Stalo je. Trenutno mi se čini da nikamo ne napredujem. Nekako ne uspijevam uskladiti istinu s prividima, tako da se ne vidi procijep - kao labavi šav. Razmišljao sam u Karmu, ponovo suočen s Justine. Razmišljajući kako je, usprkos činjeničnim neistinitostima u rukopisu koji sam ti poslao, portret nekako poetično istinit - psi- hografički ako baš hoćeš. Ali umjetnik koji ne umije stopiti elemente negdje je pogriješio. Na krivom sam putu.
Ne vidim zašto. Ta bi te nova spoznaja zapravo trebala potaknuti, a ne kočiti. Mislim, ta o nestalnosti sve istine. Svaka činjenica može imati tisuću poticaja sve
jednako vrijednih, i svaka činjenica može imati tisuću lica. Toliko je istina koje ima- ju malo što zajedničko s činjenicama! Tvoj je zadatak da ih uloviš. U svakom vre- menskom odsječku sva mnogostrukost ti stoji na dohvat ruke. Darley, ta to bi te tre- balo oduševiti i tvojem pisanju pridati obline trudne žene.
Naprotiv, to me zavaralo. Zasad uglavnom. Ali sada kad sam se vratio u pravu Aleksandriju iz koje sam crpio toliko svojih ilustracija ne osjećam potrebu za do- datnim pisanjem - odnosno ne za pisanjem koje ne udovoljava teškim kriterijima što vidim da vrebaju ispod umjetnosti. Sjećaš se što je Pursewarden pisao: »Roman bi trebao biti djelo gatanja iz iznutrica, a ne temeljit zapisnik odbojke na nekom župnom travnjaku!«
Da.
I doista bi trebao. Ali sada kad sam se opet suočio sa svojim modelima, stidim se što sam ih upropastio. Počnem li ponovo, bit će to iz drugoga kuta. Ali toliko još toga ima što ne znam i zacijelo nikada neću, o svima vama. Capodistria, recimo, gdje se on uklapa?
Zvučiš kao da si znao da je živ.
Tako mi je Mnemjian rekao.
Da. Misterija nije suviše složena. Radio je za Nessima i kompromitirao se ozbiljnim prekršajem. Valjalo se kupiti. To se baš zgodno dogodilo u vrijeme kad je financijski potpuno bankrotirao. Novac od osiguranja je bio krajnje potreban! Nessim je namjestio scenu, a ja sam nabavio tijelo. Znaš da dobivamo dosta svakoja- kih leševa. Siromasi. Ljudi što doniraju tijela ili ih unaprijed prodaju za dogovorenu svotu. Medicinske škole ih trebaju. Nije bilo teško dobiti jedno za osobne potrebe, relativno svježe. Jedanput sam ti pokušao natuknuti istinu ali me nisi shvatio. Uglavnom, stvar je glatko prošla. Da Capo sada živi u zgodno preuređenoj kuli Martello, baveći se naizmjenično crnom magijom i nekim Nessimovim shemama o kojima ja ne znam ništa. Zapravo Nessima viđam samo rijetko, a Justine uopće. Premda su posebnom policijskom odredbom dopuštene posjete, nikada ne pozivaju nikoga u Karm. Justine povremeno nazove ljude da bi čavrljala i to je sve. Imao si povlasticu, Darley. Morali su ti nabaviti dozvolu. Ali odahnuo sam jer vidim da si veseo i nepokoleban. Načinio si korak naprijed u nekom smjeru, nisi li?
Ne znam. Manje se opterećujem mislima.
Ali ovaj ćeš put biti sretan, osjećam to; mnogo se promijenilo ali mnogo je i ostalo isto. Mountolive mi kaže da te preporučio za mjesto cenzora i da ćeš vjero- jatno stanovati kod Pombala dok ne nađeš bolju priliku.
Još jedna misterija! Jedva da poznajem Mountolivea. Zašto se odjednom posta- vio kao moj dobročinitelj?
Ne znam, možda zbog Lize.
Pursewardenove sestre?
Gore su u ljetnome boravištu na par tjedana. Računam da će ti se on javiti, oboje će ti se javiti.
Na vratima se čulo blago kucanje i sluga uđe da pospremi stan; Balthazar se po- dupre i izda zapovijedi. Ustadoh da pođem.
Ima samo jedan problem - reče on - koji me mori. Da ostavim kosu ovako? Izgledam kao da mi je oko dvjesto sedamdeset godina kad nije obojena. Ali općenito mislim da bi bilo bolje ostaviti je da simbolizira moj povratak iz mrtvih uz taštinu oplemenjenu iskustvom, ha? Da, ostavit ću je. Mislim da ću je svakako ostaviti.
Baci novčić.
Možda hoću. Večeras moram ustati na par sati i vježbati hodanje; nevjerojatno kako čovjek oslabi samo od nedostatka vježbe. U dva tjedna provedena u postelji, čovjek izgubi snagu u nogama, a sutra ne smijem posrnuti jer će ljudi pomisliti da sam opet pijan a to više neće biti slučaj. A ti, ti moraš naći Cleu.
Ići ću okolo u atelijer da vidim ne radi li.
Drago mi je da si se vratio.
Na neki čudan način, i meni je.
A u blještavilu meteža vani na ulici bilo je teško ne osjetiti se drevnim stanovni- kom grada koji se vraća s druge strane grobnice da ga posjeti. Gdje da pronađem Cleu?

V.

Nije bila u stanu, premda joj je poštanski sandučić bio prazan, što je ukazivalo na to da je već skupila poštu i izašla da je pročita uz café crème, kako je u prošlosti običa- vala. Ni u atelijeru nije bilo nikoga. Odgovaralo je mojem raspoloženju da joj nasto- jim ući u trag u nekom od poznatih kafića. Stoga sam pokorno i bez žurbe hodao niz Rue Fuad prema Baudrotu, Caféu Zoltan i Coquinu. Ali nije joj bilo traga. Bio je u Coquinu jedan postariji konobar koji me se međutim sjećao i vidio ju je tog jutra da hoda niz Rue Fuad s mapom pod rukom. Nastavio sam obilazak, zavirujući u izlo- ge dućana, razgledavajući štandove rabljenih knjiga, dok nisam stigao do Selecta na morskoj obali. Ali nije je bilo. Vratio sam se do stana i pronašao njezinu poruku da će moći stupiti u vezu tek kasnije poslijepodne ali da će me tamo potražiti; to mi je bilo nezgodno jer je značilo da ću veći dio dana morati provesti sam, no bilo je i ko- risno jer mi je davalo prilike da obiđem Mnemjianov preuređeni emporij i pre-
pustim se postfaraonskom šišanju i brijanju. (Pursewarden je to nazivao »Natronska kupelj«.) Time sam također dobio vremena da raspakiram stvari.
Ali sreli smo se nehotice, neplanski. Izašao sam kupiti nešto za pisanje i pošao prečicom preko trgića zvanog Bab El Fedan. Srce mi se na trenutak vrtoglavo zanije- lo jer sjedila je isto gdje i jednom (toga prvog dana) Melissa, zureći u šalicu, cinič- nog zamišljenog izgleda, prisjećajući se nečeg zabavnog, brade podbočene rukama. Točan položaj u mjestu i vremenu u kojem sam jednom zatekao Melissu i s toliko skanjivanja skupio dovoljno hrabrosti da uđem i obratim joj se. Ponavljanje tog za- boravljenog događaja s tolikim vremenskim odmakom stvaralo mi je neobičan do- jam nestvarnosti, kao da otključavam vrata koja su čitav naraštaj bila zakračunata. Ipak, bila je to doista Clea, a ne Melissa i izgledala je djetinjasto, držeći usredotoče- no glavu plave kose nagnutu nad šalicom kave. Upravo je tri puta protresla talog i izlila ga na tanjur da ga proučava dok se suši u konture iz kojih gatari »čitaju iz kugle« - poznat prizor.
Znači, nisi se promijenila. Još uvijek proričeš sudbine.
Darley. - Poskočila je uz zadovoljan usklik i srdačno se zagrlismo. Doživio sam čudan unutarnji šok, gotovo kao novo prepoznavanje, osjetivši njezina topla nasmije- šena usta na svojima, njezine ruke na ramenima. Kao da se negdje razbio prozor i pustio da svjež zrak prodre u ustajalu sobu. Stajali smo tako na trenutak, grleći se i smiješeći. - Prepao si me! Baš sam mislila poći prema stanu da te potražim.
Zbog tebe se čitav dan vrtim u krug.
Imala sam posla. Ali Darley, kako si se promijenio! Više se ne grbiš. A tvoje na- očale...
Slučajno sam ih slomio prije dosta vremena i tada sam otkrio da mi zapravo ne trebaju.
Drago mi je. Bravo! Reci mi, primjećuješ li moje bore? Bojim se da mi nastaju.
Što misliš, jesam li se mnogo promijenila?
Bila je ljepša nego što sam pamtio, mršavija, imala je istančan opseg novih kretnji i izraza koji su odavali jednu novu i odgovorniju zrelost.
Imaš novi smijeh.
Imam li?
Da, dublji je i melodiozniji. Ali ne smijem ti laskati! Smijeh slavuja - ako se oni i smiju.
Nemoj me zbunjivati, jer toliko se želim smijati s tobom. Pretvorit ćeš ga u graktanje.
Clea, zašto se nisi došla naći sa mnom?
Na tren je nabrala nos i uhvativši me za ruku još jednom nagnula glavu nad talo- gom kave koji se brzo sušio ostavljajući vijuge i krivine poput pješčanih dina. - Pri- pali mi cigaretu - molila me.
Nessim kaže da si kidnula u zadnjem trenutku.
Jesam, dragi.
Zašto?
Odjednom mi se učinilo da bi bilo neprilično. Stvorilo bi već neku komplikaciju. Morao si podmiriti stare račune, srediti stare dugove, istražiti nove odnose. Doista sam se osjećala nemoćnom da išta učinim u vezi s tobom sve dok... pa, dok ne vidiš Justine. Ne znam zašto. Zapravo, znam. Nisam bila sigurna da će se krug doista pro- mijeniti, nisam znala koliko si se ti sam ili koliko se nisi promijenio. Tako se prokle- to dopisuješ da nisam imala načina da prosudim tvoje unutarnje stanje duha. Dugo je prošlo otkad si pisao, nije li? A onda još dijete i sve to. Napokon, ljudi ponekad zapnu poput stare ploče i ne znaju se izvući iz kolotečine. To je mogla biti tvoje sud- bina s Justine. Stoga, nije bilo na meni da se namećem, jer moja strana tebe... Shva- ćaš li? Morala sam ti dati prostora da dišeš.
A što ako sam zapeo poput stare ploče?
Ne, nije tako ispalo.
Kako znaš?
Po tvojem licu, Darley. Jedan pogled mi je dovoljan!
Ne znam sasvim objasniti...
Ni ne trebaš - glas joj se u zanosu izvinuo uvis, a svijetle joj se oči smiješile. - Mi želimo sasvim različite stvari jedno od drugog. Smijemo zaboraviti! Vi muškarci ste najčudnija bića. Gledaj, ovaj prvi dan sam uredila kao tableau, kao šaradu. Dođi što prije da vidiš čudnovatu besmrtnost koju je postigao jedan od nas. Hoćeš li mi se predati? Tako sam se veselila što ću biti vodič za... ali ne, neću ti reći. Daj samo da platim ovu kavu.
Što ti predviđa talog?
Slučajne susrete!
Mislim da izmišljaš.
Poslijepodnevno nebo se naoblačilo i sumrak je rano nastupio. Već su ljubičasti preljevi sutona počeli iskrivljavati izgled priobalnih ulica. Popeli smo se na stara kola što su izgubljeno stajala na taksi-postaji kraj kolodvora Ramleh. Prastari kočijaš gadnih ožiljaka na licu obratio nam se pun nade želimo li »ljubavnu kočiju« ili
»običnu kočiju«, a Clea je uz hihot odabrala potonju ponudu iste, samo jeftinije koči- je. - Za boga miloga! - rekla je. - Koja bi žena svojeg pohotnog muža stavila u
ovakvo nešto kad kod kuće ima dobar krevet koji ništa ne košta.
Milostiv je Bog - reče starac s uzvišenom rezignacijom.
I tako smo krenuli bijelom zakrivljenom Esplanadom lepršavih tenda, uz mirno more što se desno od nas prostiralo do crnoga obzora. U prošlosti smo toliko puta ovuda prolazili da vidimo staroga gusara u njegovim otrcanim sobičcima u ulici Tatwig.
Clea, kamo do vraga idemo?
Čekaj, vidjet ćeš.
Tako sam ga jasno vidio, tog starca. Na trenutak sam se pitao luta li njegov otrcan duh još uvijek onim zlogukim sobama, zviždeći zelenoj papigi i ponavljajući: Taisez- vous, petit babouin.{21} Osjetio sam kako mi Clea stišće ruku dok smo skrenuli lijevo i ušli u zadimljeni mravinjak arapskoga grada, ulice zagušene dimom iz gorućih na- kupina otpadaka ili gusto začinjen mirisom kuhanog mesa, a iz pekare svježeg kruha.
Zašto me zaboga vodiš u Scobiejeve odaje? - ponovio sam kad smo stali klopa- rati duž poznate ulice. - Oči su joj vragolasto zasjale kad je položila usne na moje uho i prošaptala: - Strpi se, vidjet ćeš.
Da, bila je to ona ista kuća. Ušli smo pod visoki tmurni svod kao toliko puta u prošlosti. U sve dubljem sumraku malo se dvorište doimalo poput neke stare izblije- djele dagerotipije, i primijetio sam da je uvelike prošireno. Nekoliko potpornih zido- va susjednih nastamba je srušeno ili su se sami srušili, povećavši mu prosječnu veli- činu za oko dvjesta četvornih stopa. Bila je to tek razmrvljena kozičava ničija zemlja crvene boje, zagađena otpacima. U jednom se kutu nalazilo maleno svetište kojeg se nisam sjećao od ranije. Bilo je ograđeno golemim ružnim suvremenim rešetkama od čelika. Imalo je malu bijelu kupolu i usahlo drvo, oboje prilično oronula izgleda. Prepoznao sam u njemu jedan od mnogih maquama kojima je Egipat optočen, mjesta posvećena smrću isposnika ili sveca i kamo se vjernici odlaze moliti ili tražiti njego- vu pomoć, ostavljajući zavjetne darove. Ovo je svetište izgledalo kao i tolika druga, krajnje dotrajalo i zapušteno, kao da mu je postojanje zanemareno i zaboravljeno sto- ljećima. Stajao sam osvrćući se i čuo Cleu kako je jasnim glasom zazvala - Ya Ab- dul! - Bilo je tu prizvuka koji je odavao da se zabavlja ali ne bih ni za živu glavu znao zašto. Jedan čovjek pomaljao se kroz sjenu, dolazeći nam u susret. - Gotovo je slijep. Sumnjam da će te prepoznati.
Ali tko je to? - rekoh gotovo ogorčen zbog sve te tajanstvenosti. - Scobiejev Ab- dul - na brzinu je prošaptala i okrenula se govoreći: - Abdul, imaš li ključ Maquama El Scoba?
On je pozdravi, izvodeći složene kretnje preko grudi u znak prepoznavanja, stvori svežanj velikih ključeva, i reče dubokim glasom: - Odmah, gospođo - zveckajući
ključevima kao što čine svi čuvari svetišta da otjeraju duhove koji se motaju svetim ulazima.
Abdul! - uskliknuo sam zapanjenim šaptom. - Ali bio je mladić. - Bilo je nemo- guće poistovjetiti ga s ovom iskrivljenom pogurenom anatomijom pogrbljena hoda stogodišnjaka slomljena glasa. - Dođi - požurivala me Clea - objašnjenja slijede. Samo uđi i pogledaj svetište. - Još uvijek smeten, slijedio sam čuvara u stopu. Nakon pomnog zveckanja i udaranja da otjera duhove, otključao je hrđave portale i poveo nas unutra. Bilo je zagušljivo vruće u toj maloj grobnici bez daška zraka. Jedan jedi- ni stijenj gorio je u udubini zida i stvarao blijedožućkasto treperavo svjetlo. U sre- dištu se nalazio, pretpostavljao sam, svečev grob. Bio je prekriven zelenom tkaninom vješto izvezenom zlatom. Abdul je svečano ukloni preda mnom, otkrivši predmet koji me toliko iznenadio da mi se nehotice oteo usklik. Bila je to galvanizirana že- ljezna kada na čijoj je jednoj nozi reljefom bilo ugravirano: »Kada slada; Crabbe’s, Luton.« Bila je ispunjena čistim pijeskom, a njezine četiri grozne krokodilske noge debelo premazane uobičajenom plavom bojom protiv duhova. Bilo je zapanjujuće nabasati na takav predmet obožavanja u takvoj sredini i slušao sam s mješavi- nom dragosti i očaja sada sasvim neprepoznatljivog Abdula kako mumlja prikladne molitve u ime El Scoba, dodirujući pritom zavjetne darove koji su visjeli sa svakog zida poput resa. Bile su to naravno vrpce tkanine koje žene kidaju s donjeg rublja i vješaju kao žrtvu svecu koji će im, kako vjeruju, izliječiti jalovost i omogućiti im za- čeće! Vrag jedan! Stara Scobiejeva kada postavljena je ovdje da podari plodnost neplodnima - i to s uspjehom, sudeći po broju darova.
El Scob je bio svetac? - rekao sam svojim šepavim arapskim.
Umorna zgrbljena ljudska prilika, glave zamotane u dotrajali šal, klimnula je i klanjala se dok je kriještala: - Izdaleka iz Sirije je došao. Ovdje je našao mir. Ime mu prosvjetljuje pravedne. Bio je učenik bezazlenosti!
Osjetih se kao da sanjam. Gotovo sam mogao čuti Scobiejev glas gdje govori:
»Da, to je dobrostojeća mala grobnica, kako stvari idu s grobnicama. Nije sad baš da zgrćem novce, ali sam u pogonu!« Smijeh se počeo nakupljati u meni kad osjetih ubod Cleinih prstiju na laktu. Izmijenili smo čvrst stisak u oduševljenju i povukli se iz te tijesne skučene rupe na polumračno dvorište, dok je Abdul pun poštovanja po- novo tkaninom prekrio kadu, pobrinuo se za stijenj i zatim nam se pridružio. Pažljivo je zaključao željeznu rešetku i nakon što je uz brojne promukle izraze zahvalnosti primio Cleinu napojnicu, povukao se u mrak, ostavivši nas da sjedimo na hrpi razbacanih zidarskih materijala.
Nisam htjela biti izravna - rekla je. - Bojala sam se da ćemo se početi smijati, a nisam htjela da uzrujamo Abdula.
Clea! Ali, Scobiejeva kada!
Znam.
Kako je do vraga došlo do toga? Clein tihi smijeh!
Moraš mi reći.
Divna je to priča. Balthazar ju je iskopao. Scobie je sad službeno El Yacoub. Tako je barem grobnica ubilježena u knjige koptske crkve. Ali kao što si upravo čuo, on je zapravo El Scob! Znaš kako se ti svetački maquami zaborave, previde. Umru, i s vremenom ljudi potpuno zaborave tko je bio originalni svetac; ponekad pješčana dina prekrije grobnicu. Ali katkad se i vrate u život. Najedanput tamo ozdravi neki padavičar ili neka luda žena u svetištu doživi predskazanje i - presto! svetac se pro- budi, oživi. E pa, sve vrijeme dok je naš stari gusar živio u ovoj kući El Yacoub je bio tamo, u dnu vrta, mada to nitko nije znao. Bio je uzidan, okružen nasumično podignutim zidovima - znaš već kako šašavo ovdje grade. Bio je potpuno zabo- ravljen. Međutim je Scobie, nakon smrti, ostao u dragom sjećanju ljudi iz četvrti. Po- čele su kolati priče o njegovim velikim sposobnostima. Razumio se u čarobne na- pitke (kao što je imitacija viskija?). Oko njega je počeo nicati kult. Kažu da je bio nekromant. Kockari su se kleli na njegovo ime. »Neka El Scob pljune na ovu kartu« uvriježilo se kao izreka u četvrti. Kažu i da se po volji mogao pretvoriti u ženu (!) i liježući s impotentnim muškarcem opet pobuditi njegovu moć. Mogao je i jalovima podariti začeće. Neke su žene čak i djecu po njemu nazvale. I tako je za kratko vrije- me ušao među legendarne aleksandrijske svece, ali naravno nije imao svoju grobni- cu - jer svatko je napola bio svjestan da je otac Paul ukrao njegovo tijelo, umotao ga u zastavu i pokopao na katoličkom groblju. Znali su to jer su mnogi od njih bili na sprovodu i prilično uživali u užasnom sviranju policijskog orkestra čiji je Scobie, mislim, nekoć bio član. Često se pitam je li uopće svirao neki instrument i ako jest, koji? Trombon? Uglavnom, u tom se vremenu, kad je njegova svetost tako reći samo očekivala Znak, Nagovještaj, Potvrdu, zid ljubazno srušio i otkrio (možda ogorče- nog) Yacouba. Da, samo nije bilo groba u svetištu. Čak ni koptska crkva koja je na- pokon nevoljko zavela Yacouba u svojim knjigama ne zna ništa o njemu, osim da je došao iz Sirije. Nisu čak sigurni ni je li bio musliman! Meni zvuči izrazito ži- dovski. Kako god bilo, marljivo su ispitivali najstarije stanovnike četvrti i barem mu ustanovili ime. Ali ništa više. I tako su mještani jednog dana otkrili da imaju jed- no slobodno svetište za Scobieja. Trebao je mjesno boravište koje će priličiti moći njegova imena. Izbilo je spontano slavlje pri kojem je njegova kada, odgovorna za tolike živote (Alah je velik!) svečano pohranjena i posvećena nakon što je pažljivo ispunjena svetim pijeskom Jordana. Kopti službeno nisu mogli prihvatiti Scoba nego su zahtijevali da ostane Yacoub za službene svrhe; ali za vjernike je ostao Scob. Možda je bilo nešto dileme, no urođenom diplomatskom vještinom kler se pravio da ne zna ništa o El Scobovoj reinkarnaciji; vladaju se kao da ga zapravo smatraju El
Yacoubom izgovorenim na lokalni način. Tako su svi spasili obraz. Čak su - i to je ta predivna tolerancija koja ne postoji nigdje drugdje na svijetu - službeno ubilježili Scobiejev rođendan. Valjda zato što ne znaju kad je Yacoubov. Znaš li da će čak radi- ti i godišnji mulid u njegovu čast na Dan Sv. Jurja? Abdul je zacijelo zapamtio nje- gov rođendan jer bi Scobie na svakom uglu kreveta izvjesio nanizane šarene zastavi- ce svih zemalja, koje je posudio od prodavača novina. I znao se prilično napiti, jed- nom si mi rekao, pjevati mornarske pjesme i recitirati »Staru crvenu četku« dok mu suze ne bi potekle! U kako lijepoj besmrtnosti uživa!
Kako li je sretan stari gusar.
Da sretan! Biti svecem zaštitnikom vlastite četvrti! O, Darley, znam da bi ti uži- vao u tome. Često dolazim ovamo u ovo doba dana kad padne sumrak, sjednem na kamen i u sebi se smijem, veseleći se zbog staroga.
Tako smo dugo sjedili i, dok su sjene rasle oko svetišta, tiho se smijali i razgova- rali kako i treba na grobnici sveca! Obnavljali sjećanje na staroga gusara sa stakle- nim okom čija se sjena još kretala onim pljesnivim sobama na drugome katu. Svjetla ulice Tatwig slabašno su treperila. Svijetlila su, ne onim uobičajenim sjajem nego prigušeno - jer čitava je obalna četvrt bila pod zamračenjem, a slavna je ulica potpa- dala pod jedan njezin dio. Misli su mi lutale.
A Abdul - rekoh odjednom - što je s njim?
Da, obećala sam ti ispričati; Scobie ga je namjestio kod brijača, sjećaš se. Onda su ga opomenuli da ne održava britve čistima i da širi sifilis. Nije se osvrtao na upo- zorenja jer je vjerovao da ga Scobie nikad ne bi službeno prijavio. Ali stari je to uči- nio, s užasnim ishodom. Abdula je policija gotovo nasmrt pretukla, izbila mu oko. Amaril se mučio skoro godinu dana da ga sredi. Onda je još povrh svega pokupio neku bolest i morao ostaviti dućan. Jadan čovjek. Ali ne bih rekla da mu ne pristaje uloga čuvara grobnice svojega gospodara.
El Scoba! Jadni Abdul!
Ali pronašao je utjehu u religiji i uz svoj posao obavlja neke mlake propovijedi i čita sure. Znaš, ja sam uvjerena da je on zaboravio pravoga Scobieja. Pitala sam ga jedne večeri sjeća li se staroga gospodina na gornjem katu i samo me blijedo pogle- dao i nešto promrmljao; kao da u sjećanju poseže za nečim predalekim i nedohvatlji- vim. Pravi je Scobie nestao baš kao i Yacoub, a njegovo je mjesto zauzeo El Scob.
Osjećam se kao što se vjerojatno osjećao jedan od apostola - mislim, biti prisu- tan stvaranju sveca, legende; razmisli, mi smo zapravo poznavali pravoga El Scoba! Čuli smo mu glas...
Na moje veselje Clea je tada počela sasvim vjerno oponašati starca, oživljavajući njegov zbrkani razbacani način govora; možda je samo ponavljala riječi iz sjećanja?
Da, vidiš, na Dan Sv. Jurja uvijek malo pretjeram za Englesku, a i za svoju dušu. Uvijek otpijem gutljaj-dva rumenca, kako bi Toby rekao, čak i pjenušca ako mi se nađe na putu. Ali, Bog s tobom, nisam ja na konjsku vuču - uvijek stojim na svoja dva papka. Čašica je da me razveseli, a ne oma...ma...mi. Još jedan Tobyjev izraz. Bio je pun književnih prikaza. Pa i mora biti - jer zašto? Zbok tok što je uvijek imao knjigu pod rukom. U mornarici su ga smatrali čudakom i nekoliko je puta upadao u sukobe. »Šta ti je to tamo?« vikali su, a Toby koji zna biti oštar, bi se namrgodio i odgovorio sasvim spontano. »Šta bi bilo, Deps? Pa moj papir za ženidbu, naravno.« A bila je to uvijek neka debela knjiga od koje se meni vrtilo u glavi, premda volim čitati. Jedne godine Strindekovi igrokazi, švedski autor koliko sam shvatio. Druge godine je na red došao Dijeteov »Falus«. Toby je rekao da je to liberalno obrazova- nje. Moje obrazovanje naprosto nije tome bilo doraslo. Životna škola, možeš reći. Ali moji mama i tata rano su poginuli i ostali smo nas trojica, troje propale siročadi. Predodredili su nas visokim ciljevima, moj otac naime; jednoga za crkvu, jednoga za vojsku, jednoga za mornaricu. Nedugo zatim moja dva brata pregazio je blizu Sid- cupa osobni vlak princa namjesnika. Bio je to njihov kraj. Ali sve je bilo u novinama i princ je poslao vijenac. No, tako sam ostao sam. Morao sam se sam probijati bez veza - inače bih dosad valjda već bio admiral...
Svojim ga je oponašanjem dočaravala upravo besprijekorno. Maleni starac je iza- šao iz grobnice i počeo šetati pred nama onim neujednačenim korakom, čas je prčkao po teleskopu na onome pladnju, čas otvarao i zatvarao raskupusanu Bibliju, ili klečao jednim škripavim koljenom da potakne vatru sitnim mijehom. Njegov rođendan! Sje- ćam se da sam ga jedne večeri na rođendan, ponešto pripitog od rakije, zatekao kako pleše potpuno gol na glazbu koju je sam proizvodio na češlju i komadu papira.
Prisjećajući se te proslave njegova imendana počeo sam tako reći uzvraćati Clei imitaciju da čujem još jedanput taj njezin novi uzbudljivi smijeh. - O, ti si to, Darley. Baš si me prepao svojim kucanjem. Uđi, baš sam malo zaplesao u svojem tou tou da se prisjetim starih vremena. Da, rođendan mi je. Uvijek se malo zadržim na prošlosti. U mladosti sam bio pravi veseljak, nije mi teško priznati. Rasturao sam Veloutu. Ho- ćeš vidjeti? Nemoj se smijati samo zbok toga što sam in puris. Sjedni tamo na stolicu i gledaj. Evo, kreni, izaberi partnera, pleši, nakloni se, obrni! Izgleda lako ali nije. Lakoća izvođenja zavara. Nekoć sam ih sve znao izvesti, mali moj, kadrilu, kale- donce, čerkeski krug. Nisi još vidio demi-chaine Anglais, pretpostavljam? Mislim da je to od prije tvojega doba. Volio sam ja plesanje i godinama držao korak. Došao sam sve do huči-kučija - jesi li to ikad vidio. Da, h se hizgovara kao u ’otelu. To su ti sitni dražesni pokreti koje nazivaju orijentalnim dražima. Slično lelujanju. Skidaš jedan veo za drugim dok ne otkriješ sve. Napetost je savršena, ali moraš njime mahati dok ga odmičeš, vidiš? - Na to je zauzeo smiješan stav da dočara istočnjačke draži i počeo se lagano vrtjeti, mrdajući stražnjicom i pjevušeći prikladni napjev koji je s
dosta vjernosti dočaravao kašnjenje i kadence arapskih četvrttonova. Kretao se okolo uokolo po sobi dok se od vrtoglavice nije trijumfalno srušio na krevet, smijuljeći se i klimajući zadovoljan sobom i posežući za gutljajem araka, čiji je način pripravljanja bio još jedna od njegovih tajni. Zacijelo je recept pronašao na stranicama Postlethwaiteova Vade Mecum za putnike u stranim zemljama, knjige koju je držao pod ključem, a ključ u sanduku i na koju se apsolutno kleo. Tvrdio je da je u njoj sa- držano sve što bi čovjek u položaju Robinsona Crusoea trebao znati - čak i dobivanje vatre trljanjem prutova; bio je to rudnik divnih podataka. (»Da bi se dobio bombajski arak, rastopite dva grama cvijeta benzojevca u litri dobroga ruma i špirit će poprimiti miris araka.«) Taj tip. »Da,« dodao bi ozbiljno »starog se Postlethwaita ne može nad- mašiti. Ima u njemu nešto za svaku vrstu duha i svaku priliku. Rekao bih da je geni- je«.
Samo je jedanput Postlethwaite iznevjerio svoj dobar glas, kad je Toby tvrdio da se može zgrnuti bogatstvo španjolskom muhom, samo kad bi je Scobie nabavio u do- voljnim količinama za izvoz. - Ali nesretnik nije objasnio što je to i to je jedini put da je Postlethwaite zakazao. Znaš što kaže o tome, pod Cantharides? To mi je zvuča- lo tako tajanstveno da sam napamet naučio odlomak da ga ponovim Tobyju kad po- novo dođe. Stari Postle kaže ovako: »Kantaride pri unutarnjem unošenju djeluju di- uretički i stimulativno, a pri vanjskom kao epispastik i rubefaciens.« Što je do vra- ga pod tim mislio, ha? I kako se to do vraga uklapa u Tobyjeve zamisli o procvatu trgovine tim stvarima? Bit će nekakvi crvi. Pitao sam Abdula, ali ne znam kako se ri- ječ kaže na arapskom.
Osvježen tim predahom, još je jedanput stao pred ogledalo da se divi svojem sta- račkom naboranom reptilskom stasu. Iznenadna pomisao preletje kao sjena preko njegova lica. Pokazao je prema određenom dijelu vlastite naborane anatomije i re- kao: - Kad pomisliš da ovo Postlethwaite opisuje kao »puko erektivno tkivo«. Zašto puko, uvijek sam se pitao. Ponekad su ti medicinari zagonetni zbog svojeg jezika. Doista, tek klica erektivnog tkiva! A pomisli kakve sve nevolje stvara. Ajoj, da si vi- dio što i ja, ne bi imao pola živaca koje ja danas imam.
I tako je svetac nastavljao s proslavom rođendana, obukavši pidžamu i dajući si oduška kratkim ciklusom pjesama koji je uključivao mnoge stare favorite i jedan kratki zanimljivi napjev koji je pjevao samo na rođendan. Zvao se »Okrutni okrutni kapetan« i imao pripjev koji je ovako završavao:

I bio je stari korov dum dum, I bio je stara štruca dum dum, I bio je stara svadljiva baba.

A tada, iscijedivši plesom praktički svu snagu iz nogu, a pjesmom iz grla, preosta- lo je još nekoliko kratkih zagonetki koje je izgovarao prema stropu, s rukama iza gla- ve.
Što je krvnik kralja Charlesa naručio za večeru?
Ne znam.
Predaješ se?
Da.
E pa, vratinu i kraljevski odrezak. Oduševljeno smijuljenje i hihot!
Kada se vlasništvo gospodina može opisati oporim?
Ne znam.
Predaješ se?
Da.
Kad su mu svi posjedi još u oporukama (opor-ukama, shvaćaš?).
Glas mu je postupno blijedio, sat se usporavao, oči sklapale, smijuljenje tromo razvlačilo i gubilo se u snu. I tako se zbilo da je svetac napokon usnuo otvorenih usta na Dan Sv. Jurja.
Tako smo se vraćali, rukom pod ruku kroz sjenovite arkade, smijući se sažalnim smijehom koji je starčev lik zaslužio - smijehom koji je zapravo pozlaćivao ikonu, podjarivao žiške svjetiljki oko grobnice. Naši koraci jedva da su odjekivali ulicom od utabana tla. Zbog djelomičnog zamračenja područja, električne svjetiljke, koje su ga u normalnim uvjetima tako sjajno osvjetljavale, uklonjene su i nadomještene ulja- nim koje su svugdje šuplje treperile, te smo hodali tamnom šumom pri svjetlu kri- jesnica od kojeg su se više nego ikad glasovi i zbivanja u zgradama oko nas činili ta- janstveni. A na kraju ulice gdje su nas čekala rasklimana kola, dočeka nas i svjež dah noćnoga mora, koji će se postupno uvući u grad i raspršiti težak ustajali miris vlage s jezera. Popesmo se u kola, a večer se staložila oko nas poput žilavih listova smokve.
A sada moram večerati s tobom, Clea, u slavu novome smijehu!
Ne. Nisam još završila. Ima još jedan tableau koji moraš vidjeti, drugačiji. Vidiš, Darley, htjela sam ti nekako ponovo sastaviti grad tako da ušetaš natrag u sliku iz drugoga kuta i osjećaš se kao kod kuće - premda se tako teško može nazvati grad prognanih, zar ne? Uglavnom... - I nagnuvši se prema naprijed (osjetio sam na obra- zu njezin dah) reče kočijašu: - Vodite nas u Auberge Bleu!
Opet tajanstvenost.
Ne. Večeras se Kreposna Semira prvi put javno pojavljuje na pozornici. Meni to
dođe kao vernissage{22} - znaš, zar ne, da smo Amaril i ja tvorci njezinog predivnog nosa? Bila je to odlična pustolovina, ovih dugih mjeseci; i bila je vrlo strpljiva i hra- bra pod zavojima i transplantima. Sada je dovršeno. Jučer su se vjenčali. Večeras će cijela Aleksandrija doći tamo zbog nje. Ne bismo smjeli izostati, zar ne? To karakte- rizira nešto što je prerijetko u gradu i što ćeš ti kao ozbiljan proučavatelj cijele stvari cijeniti. Il s’agit{23} o Romantičnoj Ljubavi s velikim slovima. Moj je udio u tome bio velik pa mi daj da se malo pravim važna; bila sam dijelom pratilica, dijelom me- dicinska sestra, dijelom umjetnica, a sve za ljubav dobrome Amarilu. Vidiš, ona baš nije bistra, Semira, i morala sam provesti sate s njom da je nekako pripremim za svi- jet. Također da popravim njezino čitanje i pisanje. Ukratko, da je malo obrazujem. Na neki način čudi da Amaril ne smatra tu golemu razliku u njihovom obrazovanju nikakvom preprekom. Zbog toga je više voli. Kaže: »Znam da je malo prostodušna. Zato je tako posebna.«
To je najčistiji cvijet romantične logike, zar ne? I brinuo se oko njezina opo- ravka s beskrajnom snalažljivošću. Smatrala bih pomalo opasnim igrati ulogu Pigmaliona ali tek sada počinjem uviđati moć izgleda. Znaš li na primjer kakvom se zvanju za nju domislio? Stvarno oštroumno. Bila bi previše tupa za išta suviše speci- jalizirano pa ju je uz moju pomoć uvježbao da bude kirurg za lutke. Njegov ro- đendanski poklon za nju je zgodna kirurška praksa za dječje lutke, koja je već straho- vito ušla u modu ali neće se službeno otvoriti dok se ne vrate s medenog mjeseca. Ali ovaj je novi posao Semira objeručke prihvatila. Mjesecima smo rezali i zajed- no popravljali lutke pripremajući se! Nijedan student medicine nije upornije učio.
»To je jedini način« kaže Amaril »da zadržiš uistinu glupu ženu koju obožavaš. Daj joj nešto što će sama raditi.«
Tako smo se zibali kroz dugačku zakrivljenu Corniche i vratili se u osvijetljeno područje grada gdje su plave ulične lampe za vrijeme našeg razgovora jedna za dru- gom stale zavirivati u unutrašnjost kočije; i odjedanput se činilo da su se prošlost i sadašnjost ponovo združile bez pukotine, da su mi se sva sjećanja i utisci posložili u dovršen uzorak čija je metafora oduvijek bio blještavi grad razbaštinjenih - grad što sada potiho nastoji raširiti ljepljiva prizmatična krila novorođenog vretenca u noć. Romantična Ljubav! Pursewarden ju je nazivao »Smiješnim demonom«.
Auberge se nije nimalo promijenio. Ostao je trajan dio pokućstva mojih snova, i ondje su (poput lica u snovima) bili sami Aleksandrijci posjednuti za stolovima naki- ćenima cvijećem, a muzički sastav je tiho naglašavao njihovu dokonost u ritmu blu- esa. Povici dobrodošlice podsjećali su na nestale plemenitosti staroga grada. Athena Trasha sa srebrnim šturcima na ušima, nepomični Pierre Balbz koji pije opijum jer da od njega »cvatu kosti«, uglađeni Cervoniji i okretne brbljave djevojke Marti- nengo, svi su bili. Svi osim Nessima i Justine. Čak je i dobri Pombal bio u večernjem odijelu izglačanom i uštirkanom čvrstom rukom, tako da mu je davalo izgled monu-
mentalnog reljefa izrađenog za grobnicu Franje I. S njim je bila Fosca, topla i tamno- puta, koju nisam dotad upoznao. Sjedili su dodirujući se zglobovima prstiju, ukoče- nih i neobično izlomljenih. Pombal se posadio sasvim uspravno, pažljiv poput zeca i zurio je u njezine oči - oči te mlade naočite gospođe. Izgledao je apsurdno. (»Ona ga zove Georges-Gaston što ga iz nekog razloga prilično veseli«, rekla je Clea).
Tako smo se sporo probijali od stola do stola, pozdravljajući stare prijatelje kao i mnogo puta u prošlosti, dok nismo došli do maloga stola u udubljenju s grimiznim celuloidnim natpisom za rezervaciju na Cleino ime gdje se na moje iznenađenje ko- nobar Zoltan materijalizirao niotkuda i srdačno mi prodrmao ruku. On je sada bio blistavi maître d’hôtel{24} i u punoj formi, kose podšišane en brosse.{25} Činilo se i da je potpuno upućen u tajnu jer je ispod glasa napomenuo Clei da je sve pripremljeno u potpunoj tajnosti i čak je išao tako daleko da je namignuo. - Postavio sam vani Anselma da pazi. Čim ugleda automobil dr. Amarila, upozorit će nas. Sastav će tada zasvirati - kako je Madame Trasha zatražila - »Na lijepom plavom Dunavu«. - Sklopio je ruke poput žabe. - O, kako se dobro sjetila Athena. Bravo! - usklikne Clea. - Bila je to doista pažljiva gesta jer Amaril je bio najbolji plesač bečkih valcera u Aleksandriji i premda nije bio tašt, oduvijek je nalazio apsurdan užitak u svojoj plesačkoj umješnosti. Zamisao je morala uspjeti.
Nismo trebali dugo ni čekati; iščekivanje i napetost jedva su nas stigli zahvatiti kad je sastav koji je svirao tiho, jednim uhom osluškujući dolazak automobila tako reći zamuknuo. Anselm se pojavio u kutu predsoblja mašući rupcem. Stizali su! Glazbenici su udarili dugi drhtavi arpeggio, kakav obično označava kraj u ciganskim pjesmama, a kad se među palmama pojavila Semirina lijepa figura, prešli su u tro- taktnu mjeru valcera »Na lijepom plavom Dunavu«. Odjednom me ganulo Semirino sramežljivo oklijevanje na pragu te prepune dvorane; usprkos veličanstvenosti njezi- ne haljine i dotjeranosti, ti su je mnogobrojni pogledi plašili, tjerali da izgubi pri- sutnost duha. Ustrajala je u nježnoj neodlučnosti koja me podsjećala na način jedre- njaka što oklijeva kad se oslobodi konopa kojim je vezan, a flok mu još vijori - kao da će na trenutak dobro razmisliti prije nego se okrene i, uz gotovo čujan uzdah, zagnjuri licem u vjetar. Ali u tom trenutku dražesne neodlučnosti, Amaril joj je pri- šao s leđa i uzeo za ruku. On sam činio mi se prilično blijed i nemiran, unatoč uobi- čajenom kicoškom izgledu. Zatečen ovako, gotovo uspaničen, doimao se uistinu smiješno mladoliko. Potom je percipirao valcer i nešto joj mucao uzdrhtalim usna- ma, vodeći je istovremeno važno između stolova do ruba podija gdje je počeo plesati polaganim i savršeno oblikovanim pokretima. Izvevši prvi plesni pokret, oboje se ispune pouzdanjem - moglo se gotovo osjetiti. Došli su k sebi, umirili se poput listo- va, i Semira je sklopila oči dok se Amarilu vratio uobičajen veseo osmijeh samopo- uzdanja. Posvuda oko njih stane se razlijegati blagi pljesak, iz svakog kuta plesne dvorane. Čak su se i konobari doimali ganuto i dobri je Zoltan tapkao za rupčićem
jer Amaril je bio omiljen.
I Clea je izgledala preplavljena osjećajima. - O, popijmo nešto, brzo - rekla je - jer nešto mi je krupno zapelo u grlu, a ako zaplačem, razmazat ću si šminku.
Iz svakog kuta plesne dvorane otvarala se vatra iz postrojenih boca šampanjca, a podij se ispunio plesačima pod izmjeničnim bojama svjetla. Čas plavo čas crveno čas zeleno smiješilo se Cleino lice preko ruba čaše šampanjca, okrenuto k meni, veselo se kreveljeći. - Smeta li ti ako večeras malo popijem u slavu njezinog uspješnoga nosa? Mislim da možemo bez zadrške piti za njihovu budućnost jer neće se nikada rastati; opijeni su viteškom ljubavlju, o kakvoj se čita u legendama o kralju Arthuru - vitez i spašena gospa. A vrlo skoro pojavit će se i dječica, sva s mojim divnim no- som.
To ne možeš znati.
Onda mi daj da vjerujem.
Zaplešimo malo.
I tako smo se pridružili rasplesanoj stisci u velikom krugu koji je plamtio od svjetla duginih boja, što se vrtjelo na zvuk bubnja prema kojem nam je kolala krv, krećući se u laganim ozbiljnim ritmovima, poput raznobojnih vijenaca morskih trava što lelujaju u nekoj podvodnoj laguni, s plesačima i jedne s drugima.
Nismo ostali do kasna. Kad smo izašli na prohladni vlažni zrak, zadrhtala je i posrnula, uhvativši se za moju ruku.
Što je bilo?
Osjetila sam naglu nesvjesticu. Prošla je.
Tako natrag u grad, obalom bez vjetra, opijeni klopotom konjskih kopita na maka- damu, zveckanjem mamuza, mirisom slame i zamirućim zvucima glazbe što se razli- jegala iz dvorane i jenjala među zvijezdama. Kod Cecila smo platili vozaču i hodali rukom pod ruku vijugavom pustom ulicom prema njezinu stanu, osluškujući vlastite lagane korake uveličane tišinom. U izlogu knjižare bilo je nekoliko romana, jedan Pursewardenov. Zastali smo na trenutak da zavirimo u mračnu trgovinu, te dokono nastavili prema stanu. - Hoćeš li ući na tren? - rekla je.
I ovdje je vladao svečarski ugođaj, u cvijeću i malenom stolu na kojem je stajala kantica za šampanjac. - Nisam znala da ćemo ostati na večeri u Aubergeu i pripremi- la sam se da te ovdje nahranim ako treba - reče Clea, umačući prst u ledenu vodu; odahne. - Barem možemo ovdje zajedno popiti čašicu prije spavanja.
Ovdje barem nije bilo ničega što bi smelo ili iskrivilo sjećanje jer sve je bilo upra- vo kako sam pamtio; ponovo sam zašao u tu dragu sobu kao što bi netko ušao u neku omiljenu sliku. Sve je bilo na mjestu, natrpane police, debele daske za crtanje, male- ni klavir i kut s teniskim reketom i mačevalačkim floretima; na pisaćem stolu, među
neurednom hrpom pisama, crteža i računa, stajale su svijeće koje je upravo palila. Na zid je bio prislonjen svežanj slika. Okrenuo sam jednu ili dvije i sa zanimanjem ih promatrao.
Moj Bože! Otišla si u apstrakciju, Clea.
Znam! Balthazar ih ne voli. Vjerujem da je to samo faza, pa nemoj na to gledati kao na nešto nepovratno i konačno. To je drugačiji način mijenjanja osjećaja prema boji. Mrziš li ih?
Ne, mislim da su snažnije.
Hm. Svjetlost svijeće im laska lažnim chiaroscurom.
Moguće.
Dođi, sjedi; natočila sam nam piće.
Kao po prešutnom dogovoru, sjeli smo jedno nasuprot drugom na sag kao toliko puta u prošlosti, prekriženih nogu kao »armenski krojači«, kako je jednom prilikom primijetila. Nazdravismo si pri ružičavoj svjetlosti grimiznih svijeća što su bez trepe- renja stršile u nepomičnom zraku, opisujući sablasnim zračenjem Cleina nasmijana usta i bistre obrise. I ondje napokon, na tom znamenitom mjestu na izblijedjelome sagu, zagrlismo se - kako reći - značajnom nasmijanom mirnoćom, kao da se jezič- na čaša potiho prelila u one rječite poljupce što su nadomještali riječi poput nagrade za samu šutnju, izoštravajući misao i pokret. Bili su poput mekih nakupina oblaka što su se destilirale iz nedavno nastale nevinosti, istinita bol neželjenja. Koraci su me doveli natrag, uvidio sam, prisjećajući se tako davne noći kad smo spavali bez snova, jedno drugome u naručju, do zaključanih vrata koja su mi nekoć branila pristup k njoj. Doveli su me natrag do vremenskog trenutka, onoga praga iza kojeg se kretala Cleina sjena, nasmiješena i neodgovorna poput cvijeta, nakon golemog sušnog za- obilaska u pustinji mojeg vlastitog zamišljanja. Tada nisam znao kako pronaći ključ za ta vrata. Sada su se sama od sebe polagano otvarala, dok su se druga vrata koja su mi jedanput dopustila pristup Justine sada nepovratno zaključala. Nije li Pursewarden jednom nešto govorio o »kliznim pločama«? Ali govorio je o knjigama, ne o ljudskome srcu. Na njezinu licu nije se čitala lukavština, ni predumišljaj, tek se neka veličanstvena zloba što je zahvatila te fine oči, odrazila u čvrstom i promišlje- nom načinu na koji je uvukla moje ruke pod svoje rukave da se ponudi njihovu zagrljaju pokornom gestom žene što svoje tijelo nudi skupome ogrtaču. Ili da me uhvati za ruku, položi je na svoje srce i prošapće »Probaj! Prestalo je kucati!« Tako smo otezali, tako smo mogli ostati, poput uznesenih likova u nekoj zaboravlje- noj slici, uživajući bez žurbe u sreći poklonjenoj onima koji se upuste u uživanje jed- no u drugome bez zadrške ili samoprezira, bez unaprijed smišljenih kostima sebič- nosti - izmišljenih ograničenja ljudske ljubavi: ali odjednom je tamni zrak vani postao još tamniji, nabubrio od sablasnog nadimanja zvuka koji je poput mahnitog
lepeta krila neke prethistorijske ptice progutao čitavu sobu, svijeće i likove. Stresla se na prvi jezivi jauk sirena ali se nije pomakla; a posvuda oko nas grad se razbudio i uskomešao poput mravinjaka. One ulice do maločas mračne i tihe sada su počele odjekivati zvukom koraka ljudi što su žurili prema skloništima od zračnih napada, šumeći kao kad zapuh vjetra uskovitla lišće. Odlomci pospanih razgovora, vrisci, smijeh, dopirali su do tihoga prozora sobice. Ulica se ispunila naglošću riječnog ko- rita za proljetnih kiša.
Moraš u zaklon, Clea.
Ali samo se čvršće privinula, mahala glavom kao čovjek omamljen snom, ili možda mekim praskom poljubaca što pucaju poput mjehurića kisika u njezinoj krvi. Blago je protresoh i ona prošapta: - Suviše sam izbirljiva da bih umrla s mnoštvom ljudi kao u leglu staroga štakora. Pođimo zajedno u postelju i ne obraćajmo pažnju na sirovu stvarnost svijeta.
I tako je vođenje ljubavi samo po sebi postalo vrstom prkosa izvanjskome vihoru što je mlatio i divljao poput oluje od topova i sirena, parajući blijeda nebesa grada veličanstvom svojih munja. A sami su poljupci bili nabijeni namjernom potvrdom koja može proizaći samo iz slutnje i prisutnosti smrti. Bila bi lijepa smrt poginuti tada u bilo kojem trenutku jer ljubav i smrt se negdje drže za ruke. Bio je to i izraz njezina ponosa cijelome svijetu, spavati u mojem naručju poput divlje ptice iscrplje- ne nakon borbe s granom premazanom lijepkom, kao da se radi o običnoj mirnoj ljetnoj noći. I bdijući uz nju, slušajući paklenu tutnjavu topovske vatre i promatrajući probadanje i poskakivanje svjetla za zastorima, sjetih se kako me jednom davnih dana podsjetila na ograničenja koja ljubav u nama rasvjetljava: govorila je nešto o tome kako je njezin obujam ograničen čeličnom porcijom za svaku dušu i ozbiljno dodala: - Ljubav koju osjećaš prema Melissi, ista ta ljubav nastoji se ostvariti kroz Justine. - Bih li tom analogijom mogao reći da isto vrijedi za Cleu? Nisam to htio vjerovati - jer ti su svježi spontani zagrljaji bili netaknuti poput izuma, nimalo na- lik na lošu kopiju djela iz prošlosti. Bili su improvizacija samoga srca - tako sam ba- rem zaključio dok sam ondje ležao toliko nastojeći skupiti elemente osjećaja koje sam nekoć satkao oko onih drugih lica. Da, improvizacije na samu stvarnost, napo- kon lišene gorkih impulsa volje. Uplovili smo u ove mirne vode bez ikakva predu- mišljaja, punim jedrima; i po prvi put osjetih da je prirodno biti tu, tonuti u san s nje- zinim smirenim tijelom uza se. Čak ni orljava dugih kanonada što su tako potresale kuće, čak ni tuča krhotina što su pljuštale po ulicama nisu mogle omesti usnulu tišinu koju smo zajedno željeli. A kad smo se probudili i zatekli vraćenu tišinu, zapalila je svijeću i mi smo ležali pri treperavu svjetlu, gledajući se i šapćući.
Uvijek mi slabo ide prvi put, zašto to?
I meni.
Bojiš li me se?
Ne. Ni sebe.
Je li ti ikad ovo palo na pamet?
Sigurno nam je oboma. Inače se ne bi dogodilo.
Pst! Slušaj.
Kiša je sada lijevala u mlazovima, kao i inače često pred zoru u Aleksandriji, rashlađujući zrak, bubnjala po tvrdom lišću palmi u općinskome parku, spirala že- ljezne rešetke obala i pločnika. U arapskoj četvrti zemljane ulice negdje imaju miris svježe iskopanog groblja. Cvjećari će iznijeti robu da uhvati svježinu. Sjećam se nji- hovih povika »Karanfili, svježi kao dah djevojke!« Iz luke miris smole, ribe i slanih mreža razliježe se pustim ulicama, u susret obilnom bezmirisnom pustinjskome zra- ku koji će potom, s pojavom prvog svjetla, prodrijeti u grad s istoka i osušiti mu vlažna pročelja. Negdje se nakratko kroz umirujući zvuk kiše probije usnuli trzaj mandoline, ispisujući po njoj zamišljeni sjetni napjev. Bojao sam se ikakve misli ili ideje koja bi se mogla nametnuti kao uljez među ovim trenuci- ma ugodnoga spokoja, zastrašiti ih, pretvoriti ih u sredstva tuge. Razmišljao sam i o dugome putu koji smo prešli u ovoj postelji otkad smo zadnji put u njoj zajedno leža- li, kroz tolika podneblja i zemlje da se potom vratimo natrag na početnu točku, pono- vo zgrabljeni gravitacijskim poljem grada. Novi krug koji se otvarao pod obećanjem takvih poljubaca i opojnih nježnosti koje smo sad mogli izmjenjivati - kamo će nas odvesti? Prisjetih se nekih Arnautijevih riječi, napisanih o drugoj ženi, u drugom kontekstu: »Govoriš si da u naručju držiš ženu, ali gledajući usnulog stvora, vidiš sav njezin rast kroz vrijeme, nepogrešiv razvoj stanica koje se nakupljaju i raspore- đuju u voljeno lice koje za vijeke vjekova ostaje tajanstveno - beskrajno ponavljajući blagu izbočinu ljudskoga nosa, uho posuđeno od spirale morske školjke, obrva po uzoru na paprat, usne što su osmislile dvosupnice u usnulome spoju. Taj ukupan pro- ces je ljudsko biće, nosi ime što ti probada srce i suludome snu nudi vječnost koju vrijeme pobija svakim udahom. A ako je ljudska osobnost priviđenje? I ako se, kako nas biologija uči, baš svaka stanica u našim tijelima nadomješta novom svakih se- dam godina? U najboljem slučaju držim u rukama nešto nalik vrelu mesa u nepresta- nom gibanju, a u mojem umu duga od praha.« I poput jeke s drugog kraja kompasa začuh prodoran Pursewardenov glas kako govori: »Nema Drugoga; samo ti sam su- očen zauvijek s pitanjem otkrivanja sebe samoga!«
Ponovno sam utonuo u san, a kad sam se uz trzaj probudio krevet je bio prazan, svijeća dogorjela i ugasla. Ona je stala kraj navučenih zavjesa da gleda rađanje sunca na nabacanim krovovima arapske četvrti, gola i vitka poput uskršnjeg ljiljana. U pro- ljetni osvit, gustoj rosi ispisanoj na tišini što zahvati čitav grad prije nego ga ptice razbude, začuh mio glas slijepoga mujezina iz džamije, kako izgovara Ebed - glasom
što je lebdio poput vlasi u višim slojevima Aleksandrije hlađenima lišćem palmi. - Slavim božje savršenstvo, Željenog, Postojećeg, Jedinog, Vrhovnog; Savršenstvo Boga, Jednog, Jedinog... - Uzvišena se molitva odvijala u blistavim kolutima kroz grad dok sam nju promatrao s leđa, ozbiljnu i strastvenu od napetosti u kojoj je staja- la u iščekivanju sunca da grane i svjetlošću dotakne minarete i palme: zaokupljena i budna. I slušajući, mirisao sam topli dah njezine kose na jastuku do mene. Poletnost nove slobode obuzela me kao gutljaj iz kako je jedanput rečeno u kabali »Vrela sve- ga postojećeg«. Zazvah potiho - Clea - ali nije se osvrtala; i tako ponovno usnuh. Znao sam da će Clea sve podijeliti sa mnom, ne skrivajući ništa - čak ni izraz krivnje koji žene čuvaju samo za svoja zrcala.

II.



I tako me grad ponovno osvojio - grad koji je sada zahvaljujući vremenskim pomaci- ma, postao blaži i manje zastrašujući nego u prošlosti. Ako su se neki dijelovi staro- ga tkanja i raspleli, drugi su se ponovno satkali. Prvih nekoliko tjedana na novom namještenju imao sam vremena iskusiti i osjećaj prisnosti i otuđenja, uspoređujući postojanost s promjenom, prošlost sa sadašnjošću. I ako je društvo mojih prijatelja ostalo razmjerno isto, prodrli su novi utjecaji, nove su struje potekle; svi smo poput onih likova na pokretnim pločama što se vrte u draguljarnicama počeli okretati jed- ni drugima nove plohe. Okolnosti su omogućile i da se stvori novi kontrapunkt jer stari, naizgled nepromjenljiv grad, ušao je sada u polusjenu rata. Što se mene tiče, došao sam ga vidjeti onakvog kakav je valjda oduvijek bio - neugledno malo prista- nište izgrađeno na pješčanom grebenu, mlitavoj ustajaloj vodi. Istina, ovaj neznani faktor rata dao mu je nešto naoko suvremene vrijednosti, no to je bila stvar nevidlji- vog svijeta strategija i vojski, a ne nas, stanovnika; od njega je naseljenost porasla za mnoge tisuće izbjeglica jednake odjeće i privukao je duge noći mukle patnje što su bile tek razmjerno opasne, jer zasad je neprijatelj ograničavao djelovanje strogo na područje luke. Samo se malen dio arapske četvrti našao na izravnom udaru; gornji je grad ostao relativno netaknut, osim možda zbog povremenih pogrešnih procjena. Ne, samo je luku neprijatelj grebao, kao pas upaljenu krastu. Milju dalje bankari su vodi- li poslove iz dana u dan kao da su uronjeni u imunitet New Yorka. Narušavanje nji- hovog svijeta bilo je rijetko i slučajno. Pojavljivalo se kao neugodno iznenađenje u vidu raznesenog dućana ili razorene najamne zgrade sa svom odjećom stanara kao vijencima na okolnom drveću. To nije bilo dio očekivanog razvoja događaja, već je imalo šokantnu rijetku vrijednost na razini neke grozne ulične nesreće.
Kako je došlo do promjena? Nije dakle u pitanju bila opasnost, nego teže raščla- njivo svojstvo koje je pojam rata činilo različitim; dojam nekakve promjene u uobi- čajenoj težini pojava. Kao da se udio kisika u zraku koji smo udisali neprekidno i neprimjetno iz dana u dan smanjivao; a ukorak s tim neobjašnjivim dojmom trovanja
krvi išli su drugi pritisci čisto materijalne vrste, nastali golemim premještanjima vojne populacije u koje je cvat smrti oslobađao strasti i raspuštenosti što leže za- tomljene u svakome stadu. Njihova bjesomučna veselost nastojala se svim silama po- dudarati s težinom krize u koju su bili upleteni; povremeno bi grad stenjao pod su- manutim provalama njihove suzbijene mrzovolje i dosade dok se zrak nije nabio karnevalskim ludilom; žalosno i junačko traganje za užicima koje je narušavalo i lo- milo stari sklad na kojem su počivali osobni odnosi, stežući veze među nama. Mislim na Cleu i njezinu mržnju prema ratu i svemu što je predstavljao. Mislim da se bojala da bi prostačka stvarnost ovoga zaraćenog svijeta natopljena krvlju, koja se ši- rila oko nje, mogla jednog dana otrovati i okužiti naše vlastite poljupce. - Zar je izbirljivost htjeti sačuvati glavu, izbjeći da u nju navre taj neobičan spolni nalet krvi, koji rat izaziva i što žene izluđuje uzbuđenjem? - Ne bih ni pomislila da ih mi- ris smrti može toliko uzbuditi! Darley, ne želim biti dijelom ove mentalne saturnalije, tih preplavljenih bordela. - I svi ti siroti ljudi nagurani ovamo. Aleksandrija se pretvorila u golemo sirotište gdje svatko grabi zadnju priliku u životu. Nisi još do- voljno dugo ovdje da osjetiš napetost. Izgubljenost. Grad je oduvijek bio nastran ali je svoje užitke uzimao sa stilom, staromodnim tempom, čak i u plaćenim krevetima: nikad uza zid ili drvo ili kamion! A sada se grad na trenutke čini poput nekog velikog javnog pisoara. Prelaziš preko tijela pijanaca kad se noću pješice vraćaš kući. Valjda im je izvan domašaja sunca oduzeta čak i putenost, a piće im nadoknađuje gubitak! Ali u svemu tome za mene nema mjesta. Ne mogu na te vojnike gledati kao Pombal što zuri u njih kao dijete, kao da su sjajni olovni vojnici - jer on ih vidi kao jedinu nadu da će Francuska biti slobodna. Jedino osjećam sramotu zbog njih, kao kad bih vidjela prijatelje u robijaškoj odjeći; ostala tako bez srama i sućuti, poželim skrenuti pogled. O Darley, nije to suviše razborito i znam da im činim grotesknu nepravdu; moguće je to samo sebičnost. Stoga se silim da im služim čaj u njihovim kojekakvim menzama, motam zavoje, dogovaram koncerte. Ali u sebi svakim sam danom sve manja. Ipak sam oduvijek vjerovala da će ljudska ljubav procvasti snažnija iz zajed- ničke nesreće. Nije tako. A sada se bojim da ćeš me i ti manje voljeti zbog ovih smi- ješnih misli, ovih osjećajnih prevrata. To što smo ovdje samo nas dvoje, što sjedimo pri svjetlu svijeće gotovo je čudo u ovakvome svijetu. Ne možeš me kriviti što ga nastojim zgrnuti i zaštititi od nametljivog vanjskog svijeta, ili? Međutim, ono što najviše mrzim u svemu tome je sentimentalnost iz koje se na posljetku rađa nasilje!
Razumio sam što želi reći i čega se boji; a ipak u dubini vlastite sebičnosti bio sam sretan zbog tih vanjskih pritisaka, jer oni su savršeno ocrtavali naš svijet, zbijali nas bliže zajedno, izolirali nas! U starome svijetu Cleu bih morao dijeliti s masom drugih prijatelja i obožavatelja. Sada ne.
Također je zanimljivo da su nam neki od ovih vanjskih čimbenika što nas okružu- ju, upliću nas u svoje smrtne borbe, dali našoj najnovijoj strasti ispunjenje što se ne
zasniva na očaju, a ipak je jednako sigurno da počiva na osjećaju prolaznosti. Bila je istoga reda, premda drugačije vrste nego jednolične orgijastičke rutine raznih vojski; bilo je sasvim nemoguće odbaciti istinu, naime da smrt (čak ni kad je nadomak, nego još u zraku) izoštrava poljupce, pridaje nesnosnu dirljivost svakome osmijehu i stisku ruke. Premda nisam bio vojnik, mračni nam je upitnik tištao misli jer stvarna su pitanja srca bila pod utjecajem nečega čega smo svi, ma koliko nevoljko, dio: cije- loga svijeta. Ako rat nije bio način umiranja, bio je način starenja, kušanja istinite ustajalosti u ljudskome i učenja da se smjelo suočimo s promjenom. Nitko nije znao što leži pod zaključenim poglavljem svakoga poljupca. Tih dugih spokojnih večeri prije početka bombardiranja sjeli bismo na malu četvorinu saga uz svjetlost svijeća, raspravljajući o tim pitanjima, naznačujući prekide zagrljajima koji su bili jedini neprikladan odgovor koji smo mogli ponuditi ljudskome stanju. Niti smo, leže- ći zagrljeni i slabo spavajući za tih dugih noći isprekidanih zvukom sirena, ikad (kao po prešutnom dogovoru) spominjali ljubav. Izgovoriti tu riječ moglo bi potvrditi rje- đu, ali manje savršenu varijantu stanja koje nas je začaralo, usavršilo ovu našu vezu bez ikakva predumišljaja. Negdje u Moeurs stoji strastvena optužba te riječi. Ne mogu se sjetiti kroz čija je usta govor bio izrečen - možda Justinina. »Moguće ju je definirati kao kancerogeni rast nepoznatog podrijetla koji se može premjestiti bilo kamo, a da to predmet ne zna niti želi. Koliko ste puta uzalud pokušali voljeti pra- vu osobu, čak i kad u srcu znate da ste je našli nakon tolike potrage? Ne, trepavica, miris, nezaboravan hod, jagoda na vratu, miris badema u dahu - to su ortaci za koji- ma duša traga kad nas se sprema poraziti.«
Razmišljajući o tim odlomcima okrutnih shvaćanja - a u toj neobičnoj knjizi ih je mnogo - okrenuo bih se usnuloj Clei i proučavao njezin miran profil da je... progu- tam, posrčem svu, ne prolivši ni kap, pomiješam svoje otkucaje s njezinima. »Koliko god blizu htjeli biti, točno toliko ostajemo udaljeni«, napisao je Arnauti. Činilo se da za naše stanje to više ne vrijedi. Ili sam se naprosto ponovo zavaravao, iskrivljujući istinu poremećajima svojstvenima mojem gledanju? Začuđuje doduše da sada nisam znao ni mario; prestao sam premetati misli, naučio je prihvatiti kao bistri gutljaj izvorske vode.
Jesi li me promatrao dok spavam?
Da.
Nije pravedno! A što si razmišljao?
Štošta.
Nije pošteno gledati usnulu ženu kad je bespomoćna.
Oči su ti opet promijenile boju. Dim.
(Usta čiju su boju blago razmazali poljupci. Dva mala zareza, gotovo srpa, gotovo spremnih da postanu jamice kad se lijeni osmjesi probiju na površinu. Proteže se i
namješta ruke iza glave, zabacujući šljem od svijetle kose što hvata sjaj svijeće. U prošlosti nije posjedovala tu vlast nad svojom ljepotom. Nove kretnje, nove mladice su nikle, još nesigurne ali pogodne da se njima izrazi ova nova zrelost. Jasna senzu- alnost, koju više nisu razdjeljivala oklijevanja, sumnja u sebe. Preobražaj stare »glu- pe guske« u ovu finu, uistinu impresivnu, osobu tako složnu s tijelom i umom. Kako je do toga došlo?)
Ja: - Ta Pursewardenova otrcana knjiga. Kako si do vraga došla do nje? Ponio sam je danas sa sobom u ured.
Ona: - Od Lize. Molila sam je nešto po čemu ću ga pamtiti. Smiješno. Kao da bi netko mogao zaboraviti beštiju! On je svugdje. Jesi li se prepao bilježaka?
Ja: - Da. Bilo mi je kao da se stvorio preda mnom. Prvo na što sam naišao bio je opis mojega šefa, imenom Maskelyne. Čini se da je Pursewarden s njime jednom ra- dio. Da ti pročitam?
Ona: - Znam već.
(Kao većina mojih zemljaka, imao je na prednjoj strani mozga izvješen velik ru- kom ispisan znak NIPOŠTO NE SMETAJ. U neko doba u davnoj prošlosti podešen je da se kreće kao kvarcni sat. On će svoju putanju proći kao metronom, bez odstu- panja. Neka vas lula ne uzbuni. Zamišljena je da prida oštrouman izgled. Bljedoliki puši puf puf, bljedoliki razmišlja, puf, puf. A zapravo, bljedoliki je u dubokom dubo- kom snu ispod oznaka dužnosti, lule, nosa, svježe uštirkanog rupčića što viri ispod rukava.)
Ona: - Jesi li to već pročitao Maskelyneu? Ja: - Naravno da ne.
Ona: - Ima unutra riječi koje mogu povrijediti svakoga od nas; možda mi je zato prirasla srcu! Čujem glas beštije kako ih izgovara. Znaš li ti dragi moj da sam ja možda jedina koja je voljela staroga Pursewardena kao osobu, dok je bio živ. Pogo- dila sam mu valnu duljinu. Voljela sam ga kao osobu, kažem, jer on nije imao strogu osobnost. Naravno, znao je biti zamoran, naporan, okrutan - kao i svi drugi. Ali je nešto predstavljao - shvaćanje nečega. Zato će njegov rad živjeti i nastaviti zračiti svjetlošću, tako reći. Pripali mi cigaretu. On je urezao uporište u stijeni na nešto vi- šem mjestu nego bih se usudila ići - mjestu odakle čovjek gleda prema vrhu jer se ne usuđuje gledati dolje! Kažeš da i Justine govori nešto slično. Pretpostavljam da je njoj na neki način isto ali sumnjam da prema njemu osjeća tek zahvalnost, poput ži- votinje kojoj je gospodar izvukao trn iz šape. Imao je vrlo žensku intuiciju, mnogo oštriju od njezine - a znaš da se ženama nagonski sviđa muškarac s dovoljno žene u sebi; evo, razmišljaju, jedine vrste ljubavnika koji se može približno poistovjetiti s njima i... osloboditi ih da ne budu samo žene, katalizatori, brusilice, šiljila. Veći- na nas mora se zadovoljiti ulogom machine à plaisir!{26}
Ja: - Zašto se sad odjedanput smiješ?
Ona: - Prisjećala sam se kako sam ispala glupa s Pursewardenom. Trebalo bi me valjda biti sram! Vidjet ćeš što kaže za mene u bilježnici. Zove me »sočnom hano- verskom guskom, jedinom kalipigoznom djevojkom u gradu«! Ne mogu objasniti što me spopalo, osim da sam bila zabrinuta za svoju sliku. Osušila mi se. Nekako nisam mogla dalje, platno mi je zadavalo glavobolju. Napokon sam zaključila da je u kori- jenu uzroka ležalo pitanje mojeg razdjevičenja. Znaš da je užasna stvar biti djevica - to je kao da još nemaš maturu ili diplomu. Želiš se toga riješiti, a opet... istovremeno, to dragocjeno iskustvo mora biti s nekime do koga ti je stalo, inače u tvojoj nutrini neće imati vrijednosti. I tako sam ostala, zaglavljena. Stoga sam jednim od onih ti- pičnih hirovitih poteza koji je tada svima bio potvrda moje gluposti odlučila - pogodi što. Nečasno se podati jedinome umjetniku u kojeg sam znala da mogu imati povje- renja, da mi prikrati muke. Pursewarden bi, mislila sam, mogao imati razumijevanja za moj položaj i obzira prema mojim osjećajima. Zabavno mi je kad se prisjetim kako sam odjenula komplet od teškoga tvida i ravne cipele i nosila sam tamne naoča- le. Shvaćaš, bila sam stidljiva, a i očajna. Hodala sam dugo gore-dolje hodnikom ho- tela pred njegovom sobom, očajna i uplašena, naočala nabijenih na nos. Bio je unutra. Mogla sam čuti kako zviždi, kao i uvijek kad je slikao vodenim bojama; izlu- đujući zvižduk bez sluha! Napokon sam provalila k njemu kao vatrogasac u goruću zgradu, prepala ga i drhtavim usnama rekla: »Došla sam te zamoliti da me dépuceler, molim te, jer ne mogu nastaviti s radom ako odbiješ.« Rekla sam to na francuskom. Zvučalo bi prostački na engleskom. Bio je isprepadan. U sekundi su njegovim licem preletjeli svi suprotstavljeni osjećaji. A tada, kad sam zaplakala i srušila se na stolicu, zabacio je glavu i zaurlao od smijeha. Smijao se dok mu suze nisu potekle niz obra- ze, a ja sam tamo šmrcala sa svojim sunčanim naočalama. Napokon se iscrpljen sru- šio na krevet i buljio u strop. Potom je ustao, stavio mi ruke na ramena, skinuo mi naočale, poljubio me i vratio ih na mjesto. Onda je stavio ruke na bokove i ponovo se smijao. »Draga Clea«, rekao je, »svatko bi mogao sanjati da te odvede u krevet, i moram priznati da sam u zakutku mozga često dozvolio toj pomisli da se ušulja ali... anđele najdraži. Sve si pokvarila. Nije ovo način da se uživa u tebi, ni za tebe da spoznaš užitak. Oprosti što se smijem! Uspješno si pokvarila moj san. Ovako se nu- diti, ne želeći me, tolika je uvreda mojoj muškoj taštini da naprosto ne bih mogao udovoljiti tvojem zahtjevu. Valjda je kompliment to što si izabrala mene umjesto koga drugoga - ali mojoj taštini to nije dovoljno! U stvari, to što tražiš je kao da si mi na glavu izlila vedro pomija! Vječno ću čuvati kompliment u dragoj uspomeni i žaliti što sam odbio ah... da si barem odabrala neki drugi način, kako bi mi drago bilo da te uslišam! Zašto si mi morala pokazati da ti doista nije stalo do mene?«
Smrtno ozbiljan ispuhnuo je nos u rub plahte, uzeo moje naočale, premjestio ih na svoj nos da se pogleda u ogledalu. Zatim mi je prišao i zurio u mene dok opet nije
prevladala komična strana i dok se nismo oboje počeli smijati. Osjećala sam straho- vito olakšanje. A kad sam u ogledalu popravila razmrljanu šminku, dopustio je da ga odvedem na večeru da raspravimo pitanje boje, veličanstvenom darežljivom iskre- nošću. Jadnik, s toliko je strpljenja slušao moje bljezgarije! Rekao je: »Mogu ti reći samo što znam, a to nije puno. Prvo moraš psihički znati i razumjeti što želiš - zatim moraš malo mjesečariti da to postigneš. Prava prepreka si ti. Vjerujem da se umjetnici sastoje od taštine, indolencije i koristoljublja. Radni blokovi uzrokovani su napuhavanjem ega na jednome ili svim tim planovima. Malo te uplaši prividna važnost onoga što radiš! Obožavanje ogledala. Moje bi rješenje bilo da lupiš oblog na upaljene dijelove - pošalješ ego k vragu da ne radi bijedu od nečega što bi u osno- vi trebala biti zabava, radost.« Mnoge je druge stvari rekao te večeri, ali ostatak sam zaboravila; ali čudno je da sâm razgovor s njim, i to što mi se obraćao, kao da je ponovno otvarao put preda mnom. Sljedeći dan poslao mi je na jednoj stranici pro- ročke bilješke o umjetnosti*. Počela sam ponovno raditi sljedeće jutro, čista kao suza. Možda me je na neki smiješan način doista dépuceler? Žalila sam da ga ne mogu nagraditi onako kako zaslužuje, ali sam uvidjela da ima pravo. Trebala sam če- kati novu priliku, a ta se ukazala tek kasnije, u Siriji. Bilo je nečeg gorkog i konač- nog kad je došlo do toga i pravila sam uobičajene pogreške zbog neiskustva i platila za njih. Da ti ispričam?
Ja: - Samo ako želiš.
Ona: - Odjednom sam se nesretno spetljala s nekime kome sam se divila nekoliko godina ranije ali ga nikad nisam sasvim zamišljala u ulozi ljubavnika. Slučaj nas je spojio na nekoliko kratkih mjeseci. Mislim da nijedno od nas nije očekivalo taj coup de foudre.{27} Oboje smo se zapalili, kao da se negdje nevidljivo povećalo poigravalo nama a da ga nismo bili svjesni. Zanimljivo je da se na jedno tako bolno iskustvo može također gledati kao dobro, kao hranjivo u pozitivnom smislu. Možda sam čak pomalo i željela biti povrijeđena - inače ne bih počinila one pogreške. Radilo se o nekome već vezanom za nekoga, pa nikad, od početka, nije bilo zabluda o trajnosti našeg odnosa. Ipak (i tu opet dolazi do izražaja moja glupost) žarko sam željela rodi- ti njegovo dijete. Da sam na trenutak promislila, bila bih uvidjela da je to nemoguće; ali taj trenutak nadošao je tek kada sam već bila trudna. Nije me međutim, mislila sam, pogađalo što mora otići, oženiti drugu. Barem ću imati njegovo dijete. Ali kad sam to priznala - istog trenutka kad sam izgovorila te riječi - naglo sam se prenula i uvidjela da bih time stvorila trajnu povezanost s njim, na koju nisam imala pravo. Jednostavno rečeno, iskoristila bih ga, stvarajući mu obavezu koja bi ga sputavala kroz čitav brak. To mi je naglo sinulo i ugrizla sam se za jezik. Nevjerojatna je sreća da nije čuo moje riječi. Ležao je kao ti sada, polusnen, i nije razabrao moj šapat. »Što si rekla?« rekao je. Podmetnula sam drugu primjedbu, skovanu u tren oka. Mjesec dana kasnije otišao je iz Sirije. Bio je sunčan dan ispunjen zujanjem pčela. Znala sam
da ću morati zatrti dijete. Gorko sam žalila zbog toga, ali nisam vidjela drugog nači- na na koji bih časno riješila situaciju. Vjerojatno se nećeš složiti sa mnom, ali još da- nas mi je drago da sam donijela tu odluku. Samo bih nastavljala s nečime što nije imalo pravo postojati izvan granica tih nekoliko zlatnih mjeseci. Nisam žalila ni za čim drugim. Od tog iskustva sam postala neizmjerno odraslija. Bila sam puna zahvalnosti i još uvijek sam. Ako sam sada darežljiva u vođenju ljubavi, to je možda zato što vraćam dug, refundirajući staru ljubav u novoj. Otišla sam u kliniku i prove- la stvar do kraja. Kasnije me ljubazni stari anestetičar pozvao k prljavom umivaoni- ku da mi pokaže sitnog blijedog čovječuljka sitnih udova. Gorko sam plakala. Izgle- dao je kao proliveni žumanjak jajeta. Starac ga je znatiželjno okrenuo nekom vrstom lopatice - kao što se okreće kriška slanine na tavi. Nisam bila dorasla njegovoj hlad- noj znanstvenoj znatiželji i bilo mi je pomalo mučno. Nasmiješio se i rekao: »Gotovo je. Mora da vam je laknulo!« Istina, uz tugu sam osjećala golemo olakšanje, učinivši ono što sam smatrala da je ispravno. Također osjećaj gubitka; srce mi je bilo poput opljačkanog lastavičjeg gnijezda. I tako natrag u brda, k istome štafelaju i bijelome platnu. Zvuči smiješno, ali shvatila sam da me upravo ono što me najviše povrijedilo kao ženu najviše poticalo kao umjetnicu. No, naravno da mi je dugo nedostajao: samo to fizičko biće čija se blizina prilijepi, a da je nismo svjesni, kao komadić ciga- retnog papira na usni. Bolno je odstraniti ga. Povuče i djeliće kože! Ali povrijeđena ili ne, naučila sam nositi se s time i to čak s milinom, jer mi je to omogućilo da se pomirim s drugim prividom. Ili da zapravo na novi način uočim vezu između tijela i duha - jer tjelesnost je samo vanjska periferija, kontura duha, njegov kruti dio. Po- imamo jedni druge njuhom, okusom, dodirom, raspirujemo umove jedni drugima; obavijesti koje se prenose tjelesnim mirisima nakon orgazma, dahom, okusom jezi- ka, pomoću njih »znamo« na sasvim prapovijestan način. Eno sasvim običnog čovje- ka, bez izvanrednih darova, osim u elementarnim stvarima tako reći, baš dobro za mene; lučio je fine prirodne mirise, kao svježe pečen kruh, pržena kava, kordit, sandalovina. Na ovome polju odnosa nedostajao mi je kao preskočeni obrok - znam da prostački zvuči! Paracelsus kaže da su misli djela. Od svih njih pretpostavljam da je spolni čin najvažniji, onaj u kojem se naši duhovi najviše ogoljuju. Ipak, čini se nespretnom parafrazom poetičnog, noetičnog, misao koja se oblikuje u poljubac ili zagrljaj. Spolna je ljubav znanje, i etimološki i prosto činjenično; »poznavao ju je«, kako Biblija kaže! Seks je spoj, spajanje što samo ujedinjuje muški i ženski kraj zna- nja - oblak nepoznavanja! Kad se u nekoj kulturi iskvari seks, gotovo je sa svim zna- njem. Mi žene to znamo. Tada sam ti pisala da te pitam mogu li te doći posjetiti na tvojem otoku. Kako sam zahvalna što mi nisi odgovorio! Bio bi to pogrešan potez u tom trenutku. Tvoja me šutnja spasila! Ah! Oprosti mi, dragi, ako te gnjavim svo- jim vrludanjem jer vidim da si pomalo pospan! Ali s tobom je tako slatko u razgovo- ru utopiti ono vrijeme između vođenja ljubavi! Za mene je to novost. Osim tebe, tu
je još samo dragi Balthazar - čiji oporavak, usput rečeno, dobro napreduje. Nego, je li ti rekao? Preplavili su ga pozivima nakon Mountoliveove gozbe, i čini se da neće imati mnogo muke u obnavljanju kliničke prakse.
Ja: - Ali još se neko vrijeme neće pomiriti sa zubima.
Ona: - Znam. I još je malo potresen i živčan - tko ne bi bio? Ali sve se kreće ravno naprijed i mislim da neće posustati.
Ja: - Ali što je s tom Pursewardenovom sestrom?
Ona: - Lizom! Mislim da će te zadiviti, premda nisam baš sigurna da će ti se svi- djeti. Ostavlja utisak, premda pomalo i jeziv. Sljepoća joj nije nedostatak, nego više daje izraz dvostruke svjesnosti. Sluša te kao glazbu, dodatnom pozornošću od koje si odmah svjestan banalnosti većine svega što kažeš. Nije mu nalik, no vrlo je lijepa premda smrtno blijeda, i kreće se hitro i potpuno sigurno, za razliku od većine slije- paca. Nikada nisam vidjela da je promašila kvaku ili zapela za sag ili zastala da se snađe na nepoznatom mjestu. Sve pogreščice u procjeni koje slijepi ponekad čine, kao razgovaranje sa stolicom s koje je netko trenutak prije ustao... nema ih. Čovjek se ponekad pita je li uistinu slijepa. Došla je ovamo preuzeti njegove papire i sakupiti građu o njemu za životopis.
Ja: - Balthazar mi je natuknuo o nekakvoj misteriji.
Ona: - Sasvim je sigurno da je David Mountolive beznadno zaljubljen u nju; a prema onome što je ispričao Balthazaru, počelo je u Londonu. Svakako neobična veza za nekoga tako ispravnog i očito im oboma zadaje mnogo boli. Često ih za- mišljam, u snijegom prekrivenom Londonu, zatečene najedanput oči u oči sa Smi- ješnim demonom! Jadni David! A opet, zašto ga spominjem tako pokroviteljski? Bla- go Davidu! Da, malo ti mogu reći na temelju trunke njegova razgovora. Odjednom, u raspadajućem taksiju na putu ka predgrađu, okrenula se licem prema njemu i rekla mu da joj je mnogo godina ranije rečeno da ga očekuje; da je u trenutku kad mu je začula glas znala da je on onaj tamnoputi kraljevski stranac iz proročanstva. Nikad je neće ostaviti. Samo je tražila dozvolu da to provjeri, pritišćući hladne mu prste na lice da ga čitavog prepipa, prije nego se s uzdahom spustila natrag na jastuke! Da, bio je to on. Zacijelo je bilo čudno osjetiti prste slijepe djevojke kako ti pritišću crte lica kiparskim dodirom. David je rekao da je protrnuo, sva mu je krv nestala s lica, zubi mu zacvokotali! Na glas je zastenjao i stegnuo ih. I tako su sjedili, s rukom u ruci, dok su svjetlosnježna predgrađa prolijetala kraj njihovih prozora. Zatim je uzela njegov prst u točan oblik svojeg dlana, da nagovijesti izmijenjen život, i pojavu tog neočekivanog lika koji će njime dominirati! Balthazar, sumnjičav prema takvim pro- ročanstvima, kao i ti, ne može se osloboditi prizvuka ironije u glasu dok pripovijeda priču i pritom se zabavlja. No, kako se čini, zasad čarolija traje, pa možda priznaš nešto moći proricanja, skeptičan kakav jesi! I dakle: bratova smrt dovela ju je ova-
mo, preslaguje papire i rukopise i vodi razgovore s ljudima koji su ga poznavali. Je- danput ili dvaput bila je ovdje i razgovarala sa mnom; nije mi bilo nimalo lako, premda sam joj rekla sve čega sam se mogla sjetiti u vezi s njim. Ali mislim da joj je na pameti zapravo ležalo pitanje koje nije izgovorila, naime jesam li ikad bila Pursewardenovom ljubavnicom. Oprezno se motala oko toga. Mislim, ne, sigurna sam da me smatra lažljivicom jer je sve što sam joj rekla bilo tako beznačajno. Istina, možda je maglovitost mojih riječi odavala da nešto skrivam. U atelijeru još čuvam gipsani kalup posmrtne maske, koju sam Balthazara naučila praviti. Zadržala ga je na grudima na trenutak, kao da ga doji, s izrazom krajnje boli, a slijepe joj oči kao da su se širile sve više, dok nisu prekrile čitavo lice i pretvorile ga u šupljinu što preslu- šava. Osjetila sam se strašno posramljeno i žalosno kad sam odjednom primijetila kako iz gipsa viri nekoliko dlačica njegova brka. A kad je pokušala namjestiti kalup da ga usporedi s vlastitim crtama lica, gotovo sam je uhvatila za ruku da ih ne napi- pa. Koji apsurd! Ali njezin me način uplašio i uzrujao. Njezina su mi pitanja dizala tlak. Bilo je nečeg sramotno neuvjerljivog u tim razgovorima i u sebi sam se sve vri- jeme ispričavala Pursewardenu što ga nisam bolje prikazala; čovjek bi napokon tre- bao znati pronaći smislene riječi za velikana kojeg je za života potpuno poznavao. Ne kao siroti Amaril kojeg je toliko razbjesnilo što Pursewardenova posmrtna maska leži blizu Keatsove i Blakeove u Nacionalnoj galeriji portreta. Kaže da je to bilo je- dino što je mogao učiniti da se suzdrži i drskome predmetu ne opali pljusku. Umjesto toga iživljavao se na njemu, govoreći »Salaud!{28} Zašto mi nisi rekao da si veličina u prolazu kroz moj život? Osjećam se prevarenim što ne primjećujem tvoje postoja- nje, poput djeteta kojem je netko propustio reći pa nije vidjelo gospodina gradona- čelnika kako se provezao u kočiji!« Ja sama nisam imala takvu izliku, ali što sam mogla reći? Vidiš, mislim da je ključni faktor u svemu tome taj da Lizi nedostaje smisao za humor; kad sam joj rekla da se pri pomisli na Pursewardena zateknem kako se nagonski smijem, ona se samo ispitivački namrgodila. Moguće je da se ni- jednom nisu zajedno nasmijali, pomislila sam, a jedina im je stvarna sličnost u fizič- kom pogledu poredak zubi i oblik usta. Kada je umorna, ima onaj pomalo drzak izraz lica koji je na njegovu licu nagovještavao neku domišljatost! Ali vjerojatno ćeš i ti morati s njom razgovarati i reći joj što znaš, čega se sjećaš. Nije lako znati odakle početi, dok gledaš te slijepe oči! Što se Justine tiče, dosad je uspješno izbjegavala Lizu; pretpostavljam da joj je raskid između Mountolivea i Nessima poslužio kao do- voljno djelotvorna izlika. Ili ju je možda David uvjerio da bi ga svaki kontakt mogao službeno kompromitirati. Ne znam. Ali sigurna sam da se nije vidjela s Justine. Možda ćeš joj je ti morati dočarati jer su jedini osvrti u Pursewardenovim bilješkama okrutni i površni. Jesi li već došao do tih dijelova u notesu? Ne? Doći ćeš. Bojim se da nitko od nas tu baš nije dobro prošao! Što se neke istinske duboke misterije tiče, mislim da je Balthazar u krivu. U osnovi mislim da je problem koji ih okružuje do-
jam koji na njega ostavlja njezina sljepoća. Zapravo sam u to uvjerena na temelju onoga što sam vidjela. Kroz stari Nessimov teleskop... da baš onaj! Stajao je u ljetnoj palači, sjećaš se? Kad su Egipćani počeli prisvajati Nessimovu imovinu, cijela je Aleksandrija stala u obranu svojeg ljubimca. Svi smo otkupljivali njegove stvari, s namjerom da mu ih čuvamo dok se sve ne smiri. Cervoniji su otkupili arapsku robu, Ganzo automobil koji je onda prodao Pombalu, a Pierre Balbz teleskop. Budu- ći da ga nije imao kamo staviti, Mountolive mu je dozvolio da ga drži na verandi ljetnog poslanstva, idealno mjesto. Može obuhvatiti luku i većinu grada, a ljeti gosti na večeri mogu malo usput gledati zvijezde. Jedno sam se poslijepodne dakle popela onamo i dočula da su oboje u šetnji kako su inače svakodnevno običavali čitavu zimu. Došli bi autom do Corniche i pola sata šetali rukom pod ruku duž Stanleyeva zaljeva. Kako sam imala viška vremena, počela sam se glupirati s teleskopom i tek onako ga usmjerila prema daljem kraju zaljeva. Bio je vjetrovit dan, more uzburka- no, i bile su izvješene crne zastave što upozoravaju da je kupanje opasno. Na tom kraju grada bilo je malo automobila, i jedva se itko kretao pješice. Uskoro sam vidje- la diplomatski automobil kako zaokreće iza ugla i zaustavlja se na obali. Liza i Da- vid su izašli i počeli se udaljavati od njega ka rubu plaže. Nevjerojatno kako sam ih jasno mogla vidjeti; imala sam dojam da ih mogu dodirnuti rukom. Žestoko su se prepirali i na njezinom je licu bio izraz boli i patnje. Jače sam izoštrila i sa zapre- paštenjem otkrila da im mogu doslovno čitati riječi s usana! To me prepalo, doista malko uplašilo. Njega nisam mogla »čuti« jer mu je lice bilo napola okrenuto u stra- nu, ali Liza je gledala prema teleskopu poput golemog lika na kino-platnu. Vjetar joj je tjerao tamne pramenove kose sa sljepoočnica i s onim beživotnim očima izgledala je kao neka neobična oživjela grčka skulptura. Vrištala je u suzama: »Ne, ne možeš imati slijepu ambasadorovicu«, mašući glavom s jedne strane na drugu, kao da poku- šava pronaći načina da umakne toj stravičnoj istini - koja mi, moram priznati, nije bila bjelodana dok nisam pojmila te riječi. David ju je držao za ramena i govorio nešto vrlo iskreno, ali nije se osvrtala. Tada se naglim trzajem istrgnula, jednim je- lenskim skokom preskočila ogradu i dočekala se na pijesku. Počela je trčati prema moru. David je nešto poviknuo i zastao na trenutak na vrhu kamenih stuba što vode na plažu, gestikulirajući. Tako sam ga jasno tada mogla vidjeti u prekrasno skroje- nom pepita odijelu, s cvijetom u zapućku i omiljenim starim smeđim prslukom s tvrdom metalnom dugmadi. Izgledao je neobično nesposobno i hirovito dok je tako stajao, a brk mu je vijorio na vjetru. Nakon sekunde neodlučnosti i on je skočio na pijesak i krenuo za njom. Utrčala je velikom brzinom ravno u vodu koja ju je poprskala, zatamnivši joj suknju oko bokova i zaustavivši je. Tada je neodlučno zastala i okrenula se dok ju je on, utrčavši za njom uhvatio oko ramena i zagrlio. Na trenutak su stajali - bilo je to tako neobično - dok su im valovi zapljuskivali noge, a zatim ju je povukao natrag na obalu s čudnim izrazom zahvalnosti i razdraganosti na
licu - kao da ga je ta neobična gesta naprosto oduševila. Gledala sam kako žure natrag u auto. Uznemirenom vozaču koji je stajao na cesti s kapom u ruci očito je laknulo što ga nitko nije zvao da spašava živote. Tada sam pomislila: »Slijepa amba- sadorovica? Zašto ne? Da je David zloćudnija osoba, razmišljao bi:
»Već sama izvornost više bi pomogla nego kočila moju karijeru, hineći sućut koja bi nadomjestila smjerno divljenje koje se jedino usuđujem očekivati temeljem svojeg položaja!« No, on je suviše čestita duša da bi takve misli prodrle u njegov um.
Al kad su promočeni došli na čaj, bio je neobično ushićen. »Imali smo malu nezgodu«, veselo je viknuo dok su se povlačili da se presvuku. Naravno da te večeri nije bilo daljnjih osvrta na događaj. Kasnije me pitao bih li se prihvatila slikanja Li- zinog portreta i pristala sam. Nisam sasvim sigurna zašto sam imala zle slutnje oko toga. Nisam mogla odbiti, ali sam pronašla nekoliko načina da odgodim stvar i odu- govlačila bih u beskonačnost da sam mogla. Čudno je da se tako osjećam jer bila bi odličan model i možda bismo se nakon nekoliko seansi bolje upoznale, a nape- tost koju osjećam u njezinoj blizini bi popustila. Osim toga, doista bih to učinila nje- mu za ljubav, jer oduvijek je bio dobar prijatelj. No, to je to... Bit će mi zanimljivo čuti što će te pitati u vezi s bratom. I što ćeš znati reći o njemu.
Ja: - Čini mi se da mu se oblik na svakom koraku tako brzo mijenja da čovjek mora preformulirati svaki dojam o njemu gotovo čim ga je stekao.
Počinjem se pitati o tome koliko čovjek ima prava na taj način izricati mišljenje o nepoznatim ljudima.
Ona: - Mislim dragi da patiš od manije savjesnosti, i netolerancije prema nepotpu- nom znanju koje je... pa, nepravedno prema samome znanju. Kakvo može drugačije biti nego nesavršeno? Ne mislim da stvarnost može imati ikakve bliske sličnosti s ljudskom istinom kao recimo El Scob s Yacoubom. Osobno bih se zadovoljila po- etskim simbolizmom koji predstavlja oblik same prirode tako reći. Možda je to Pursewarden nastojao prenijeti onim žestokim napadima na tebe - jesi li došao do di- jelova »Nečujni razgovori s mojim magarećim bratom?«
Ja: - Još nisam.
Ona: - Ne daj da te previše kosnu. Moraš oprostiti beštiji dobrohotnim smijehom jer bio je napokon jedan od nas, pripadnik plemena. Relativna veličina postignuća nije bitna. Kao što sam kaže: »Nema dovoljno vjere, milosti ni nježnosti da snabdiju ovaj svijet ijednom zrakom nade - no, sve dok svijetom odzvanja ta čudna tužna vika, porođajne muke umjetnika - ne može sve biti izgubljeno! Taj nam cvilež po- novnog rođenja govori da je sve još uvijek u ravnoteži. Obrati pažnju na mene, štioče jer umjetnik si ti, svi mi - kip što se mora otrgnuti od jednoličnog komada mramora u kojem stanuje i početi živjeti. Samo kada? Samo kada?« A na drugom mjestu kaže:
»Religija je naprosto neprepoznatljiv križanac umjetnosti« - tipična primjedba. Bila
je to središnja točka njegova odmaka od Balthazara i kabale. Pursewarden je čitavu središnju postavku preokrenuo naglavce.
Ja: - Da bi odgovarala njegovim osobnim ciljevima.
Ona: - Ne. Da bi odgovarala njegovim besmrtnim potrebama. Nije bilo ničeg ne- časnog u svemu tome. Ako si rođen u plemenu umjetnika, gubiš vrijeme nastojeći djelovati kao svećenik. Moraš biti vjeran svojem kutu gledanja i istovremeno potpu- no priznavati njegovu djelomičnost. Postoji vrsta ispunjenja koju treba postići u svo- jem prilagođavanju svojim sposobnostima - na svakoj razini. Time se, rekla bih, uklanja napor, i tlapnje također. Osobno sam se oduvijek divila starome Scobieju kao potpuno uspjelom primjeru ovoga postignuća na njegov način. On je sasvim uspješno bio samim sobom, smatrala sam.
Ja: - Da, bit će da je tako. Razmišljao sam danas o njemu. Ime mu je iskrslo u ure- du zbog nečega. Clea, imitiraj ga opet. Tako to savršeno činiš da sav zanijemim od divljenja.
Ona: - Ali znaš već sve njegove priče. Ja: - Glupost. Ima ih bezbroj.
Ona: - Voljela bih da mogu oponašati i izgled njegova lica! Onaj izraz sovaste zloslutnosti, pokrete staklenog oka! Pa dobro, ali sklopi oči i počuj priču o Tobyjevoj propasti, jednoj od njegovih mnogobrojnih. Spreman?
Ja: - Da.
Ona: - Meni ju je ispričao tijekom jedne večere netom prije nego što sam otišla u Siriju. Došao je u posjed određene svote i silom me htio povesti u Luteciju u sveča- nom stilu, gdje smo se gostili škampima i Chiantijem. Počelo je ovako, tihim povjerljivim glasom. »E sad, što se tiče Tobyja, ono što je bilo tipično za njega je ta nadmoćna drskost, plod savršenog odgoja! Rekao sam ti da mu je otac bio zastupnik u parlamentu, nisam? Čudno, mislio sam da sam to spomenuo usput. Da, bio je na vrlo visokom položaju, moglo bi se reći. Ali Toby se time nikad nije hvalio. Zapravo, a to ti najbolje govori, molio me da se prema tome odnosim uz diskreciju i da to ne spominjem drugima na brdu. Ne želi nikakve ustupke, rekao je. Nije htio ni da mu se itko ulizuje samo zato što mu je otac u parlamentu. Želi proći kroz život inkognito, rekao je, i izgraditi vlastitu karijeru teškim radom. I da, imao je gotovo neprestano problema s gornjom palubom. Mislim da se više od ičega radilo o njegovim vjerskim uvjerenjima. Starog je Tobyja nešto nesmiljeno vuklo ka haljama. Bio je energičan. Jedina njegova ambicija bila je da postane brodski kapelan. Ali nikako se nije uspijevao zarediti. Oni su rekli da previše pije. No, on je tvrdio da je to zato što je njegov poziv tako jak da ga tjera na ispade. Kad bi mu samo dali da se zaredi, rekao je, sve bi bilo u redu. Odmah bi prestao piti. To mi je rekao mnogo puta kad je bio na ruti za Jokohamu. Kad je bio pijan, uvijek je pokušavao voditi službu u prvom
razredu. Naravno, ljudi su se žalili i u Goi je kapetan doveo popa na brod da ga po- kuša privesti k razumu. Nije išlo. »Skorbi«, govorio mi je, »Skorbi, umrijet ću kao mučenik svojeg poziva, eto što.« Ali ništa se u životu ne može usporediti s odluč- nošću. Toby ju je imao u izobilju. I nije me nimalo iznenadilo kad je jednoga dana, mnogo godina kasnije sišao na kopno punopravno zaređen. Nije nikad ispričao kako se uvukao u Crkvu. No, jedan od njegovih kolega s broda kaže da je molio blago potkupljivog kineskog katoličkog svećenika da ga potajno zaredi u Hong Kongu. Kad su sve stavke potpisane, zapečaćene i zaključene nije se više ništa moglo, a Crkva se, bio netko potkupljiv ili ne, nije mogla kompromitirati. Nakon toga postao je trepet božji, držao službu posvuda i dijelio cigaretne kratice svetaca. Brod na ko- jem je radio se zasitio i isplatio ga. Namjestili su mu; tvrdili su da je viđen na obali sa ženskom torbicom u ruci! Toby je poricao i govorio da je to bilo nešto obredno, misno ruho ili nešto što su zabunom vidjeli kao torbicu. Uglavnom, nakon toga se pojavio na putničkome brodu koji je prevozio hodočasnike. Tvrdio je da je napokon ostvario svoje težnje. Bogoslužje čitav dan u sali prvoga razreda i nikoga da ometa božju riječ. Ali uzbunilo me kada sam primijetio da pije žešće nego prije i da se smi- je čudnim napuklim smijehom. Nije to bio onaj stari Toby. Nisam se iznenadio kad sam čuo da je opet u nevolji. Optužen je da je navodno bio pijan na dužnosti i da je dobacio nimalo laskavu primjedbu o zadnjici jednoga svećenika. E, to pokazuje nje- govu nadmoćnu lukavost jer kada je stupio pred prijeki sud, imao je spreman savršen odgovor. Nisam sasvim siguran kako se obavlja prijeki sud u Crkvi, ali valjda je ho- dočasnički brod bio pun svećenika ili takvo što i to su obavili u prvom razredu kao na ratnom sudu. Samo, Toby je sa svojom drskošću bio suviše hitar za njih. Ništa se ne može usporediti s odgojem kad treba biti dovitljiv. Branio se da ako ga za vrijeme mise i jesu čuli da teško diše, to je bilo zbog astme; i kao drugo, nikad nije spome- nuo ničiju zadnjicu. Govorio je o svećenikovoj sadnici! Zar to ne zadivljuje? Bilo je to najlukavije što je stari Toby ikada učinio, premda se ne sjećam da mu je ikada ne- dostajalo pametnih odgovora. Svećenici su se toliko prenerazili da su ga pustili uz opomenu i tisuću Zdravo Marija za pokoru. To je bilo prilično lako za staroga Tobyja; u stvari to mu nije predstavljalo nikakav napor jer je ranije kupio mali ki- neski molitveni kotač koji je Budgie namjestio tako da izgovara Zdravo Marije umjesto njega. Bio je to jednostavan mali uređaj, sjajno prilagođen trenutku, reći ćeš. Jedan okret bio je jedna Zdravo Marija ili pedeset krunica. Pojednostavnjuje molitvu, govorio je; zapravo čovjek ne treba ni razmišljati dok se moli. Kasnije ga je netko prijavio i glavni tip mu ga je zaplijenio. Još jedna opomena sirotom Tobyju. No sada je preko svega prelazio odmahivanjem glave i prezirnim pogledom. Srljao je u pro- past, znaš. Prekoračio je svoje mogućnosti. Nisam mogao a da ne primijetim koliko se promijenio jer skoro svaki tjedan pristajao bi ovdje s tim žmirkavim hodočasnici- ma. Mislim da su bili Talijani u posjetu Svetoj zemlji. Išli su tamo i natrag, a Toby s
njima. Ali promijenio se. Sada je stalno imao neprilika i kao da je odbacio svako skanjivanje. Sasvim je izgubio osjećaj za stvarnost. Jednom me posjetio odjeven u kardinala s crvenom beretom i nekom vrstom sjenila u ruci. »Zaboga!« dahnuo sam.
»Nisi nimalo nalik orhideji, Toby!« Kasnije je oštro ukoren zbog oblačenja u viši red i jasno sam vidio da je samo pitanje vremena kada će da tako kažemo izgubiti tlo pod nogama. Učinio sam što sam mogao, nastojao ga urazumiti kao starog prijatelja ali nekako nisam uspijevao. Čak sam ga pokušao navesti da ponovo počne piti pivo ali opet bez imalo uspjeha. Ništa osim vatrene vode za Tobyja. Jednom sam morao zvati policiju da ga odnesu natrag na brod. Bio je u punoj opremi prelata. Mislim da su to zvali šibolet. I htio je baciti anatemu na grad s palube prvog razreda. Mahao je ne- kakvom apsidom, bit će. Zadnje što sam vidio bila je masa pravih popova kako ga sputavaju. Bili su skoro jednako porumenjeli kao njegove posuđene halje. E, da vidiš kako su navalili ti Talijani! Tada je nastupio krah. Uhvatili su ga u infla granati delicto kako pijucka posvećeno vino. Znaš da je imao papin pečat, zar ne? Možeš ga kupiti kod Cornforda, crkvenog trgovca u ulici Bond, zapečaćeno i posvećeno. Toby je slomio pečat. Bio je gotov. Ne znam izopćuju li ili kako ali bio je potpuno izbrisan iz knjiga. Kad sam ga sljedeći put vidio, bio je vlastita sjena u odori običnog morna- ra. Još uvijek je žestoko pio ali sada drugačije, tvrdio je. »Skorbi«, rekao je,
»sada pijem samo da okajem grijehe. Pijem za kaznu a ne iz užitka. Od čitave te tra-
gedije postao je zlovoljan i nemiran. Govorio je kako će otići u Japan i tamo postati vjerskim tijelom. Jedino što ga je priječilo u tome je što onda mora obrijati glavu, a nije mogao podnijeti da se odvoji od kose koja mu je bila duga i zbog koje su mu se prijatelji s pravom divili. »Ne«, rekao je nakon što je razmotrio mogućnost, »ne, Skorbi, stari moj, ne bih se mogao natjerati da idem okolo ćelav poput jajeta, nakon svega što sam prošao. To bi mi u ovim godinama pridalo neobičan ranjiv izgled. Osim toga, dok sam još bio deran, navukao sam lišaj i ostao bez časne grive. Treba- lo je beskrajno dugo da ponovo naraste. Tako je sporo išlo da sam se bojao da nikad više neće niknuti. Sada ne bih mogao podnijeti da je budem lišen. Ni za što na svije- tu.« Potpuno sam shvaćao njegovu dvojbu, ali nisam vidio izlaza za njega. Oduvijek je bio crna ovca stari Toby, plivao uz struju, znaš, to mu je bila oznaka originalnosti. Nakratko je uspijevao živjeti, ucjenjujući sve popove koji su mu bili na ispovijedi dok je još vodio jutarnju misu i dva puta je dobio besplatan izlet u Italiju. Ali tada su za njega nastupile druge nevolje i otplovio je na Daleki istok, gdje je na obali radio u svratištima pomoraca i razglasio da će se obogatiti kad prokrijumčari maleni dija- mant. Sada ga vidim jako rijetko, možda jedanput u tri godine, a nikada ne piše; ali nikad neću zaboraviti staroga Tobyja. Uvijek je bio gospodin unatoč malim nezgoda- ma, a kad mu otac umre, očekuje da će dobiti par stotina godišnje za sebe. Tada ćemo u Horshamu udružiti snage s Budgijem i postaviti trgovinu šekretima na stvarne ekonomske osnove. Stari Budgie ne zna voditi knjige i dokumentaciju. To je
posao za mene koji imam policijsku naobrazbu. Tako je barem stari Toby oduvi- jek tvrdio. Pitam se gdje li je sada.«
Time je prikaz okončan, smijeh je naglo zamro i na Cleinu se licu pojavio novi izraz kojeg se ne sjećam od ranije. Nešto između sumnje i straha što joj je poigravao oko usta poput sjene. Doda izvježbanom prirodnošću, pomalo zakočenom: - Nakon toga mi je proricao sudbinu. Znam da ćeš se smijati. Rekao mi je da to može samo nekima i samo u određena vremena. Hoćeš li mi vjerovati ako ti kažem da mi je savršenom preciznošću opisao čitavu sirijsku epizodu? - U trzaju je okrenula lice ka zidu i na svoje iznenađenje vidjeh da joj usnice drhte. Ovih ruku oko njezina topla ramena i rekoh vrlo nježno: - Clea, što je bilo? - Ona odjednom povikne: - Ma ostavi me na miru. Zar ne vidiš da želim spavati?

III.
Razgovori s mojim Magarećim bratom
(IZVACI IZ PURSEWARDENOVE BILJEŽNICE)


Pod kakvom se to stravičnom prisilom neprestano vraćamo na njega - poput jezika na šuplji zub - to pitanje pisanja! Zar pisci onda ne znaju govoriti ni o čemu nego o svojoj struci? Ne. Ali sa starim Darleyem hvata me vrsta grčevite vrtoglavice jer, premda nam je sve zajedničko, nalazim da s njim ne mogu uopće razgovarati. Ali če- kajte. Hoću reći da ja govorim: beskrajno, strastveno, histerično, ali da ni riječi ne izgovorim! Nema načina da se utjera klin između njegovim poimanja koja su, ma foi,
{29} misaona, uredna, sama bit »normalnosti«. Dva muškarca nasađena na barske sto- lice misaono prežvakavaju svemir kao da je komad šećerne trske! Jedan govori tihim razgovjetnim glasom, obzirno i pronicljivo se služeći jezikom; drugi se nemirno meškolji s jednog boka na drugi posramljeno vičući o sebi, ali odgovarajući tek povremenim potvrdnim ili niječnim znakom na ove dobro uobličene izjave koje su većinom nepobitno dragocjene i istinite! Možda bi otud nikla kraća pripovijetka? (»Magareći brate, tvojim izjavama nedostaje čitava dimenzija. Kako da čovjek to objasni učenim jezikom?«) No, čovjek na visokoj barskoj stolici s tužnim pokajnič- kim mrgođenjem nastavlja s izlaganjem o pitanju kreativne umjetnosti - pitam te ja! S vremena na vrijeme dobacuje mučitelju stidljiv postraničan pogled - jer na neki na- čin doista izgleda da ga mučim; inače me ne bi stalno proganjao i ciljao vrškom mača u napukline mojeg samopoštovanja ili mjesto gdje smatra da vjerojatno držim srce. Ne, zadovoljili bismo se jednostavnijim razgovornim spojnicama, kao što je vrijeme. U meni on njuši zagonetku, nešto što vapi pretragom. (Ali Magareći bra- te, čist sam poput zvona - svetog zvona! Nevolja je u tome, ovome, ni u čemu!«) Po- nekad, kad tako govori dođe mi nagla potreba da ga zaskočim i mahnito na njemu ja- šim po Rue Faud, šibajući ga Thesaurusom i derući se: - Probudi se, tovaru smušeni! Daj da te zgrabim za te duge svilene magareće uši i potjeram uzagrapce kroz voštana djela naše književnosti, među škljocanje boks-kamera, gdje svaka okida svoj mo- nokromatski trenutak takozvane stvarnosti! Zajedno ćemo zaobići bjesove i proslavi- ti se svojim opisom engleske scene, engleskog života što se kreće u skladnom ritmu
razudbe! Čuješ li me, magareći brate?
Ne čuje, ne želi čuti. Glas mu dopire do mene izdaleka, kao preko istrošenog ka- bela. »Ehej! Čuješ li me?« vičem mlatarajući slušalicom. Čujem mu glas nejasno kroz huku slapova Nijagare. »Kako? Rekao si da želiš pridonijeti engleskoj knji- ževnosti? Kako, posložiti nekoliko čuperaka peršina na ovaj mrtvi iverak? Revno pu- hati u nosnice ovog leša? Jesi li prikupio snage, Magareći brate? Jesi li uspio poništi- ti svoje dječje vježbe na tuti? Umiješ li se penjati opuštenih sfinktera poput vještog provalnika? Ali što ćeš onda reći za ljude čiji je emotivni život jednak onome zdra- vih švicarskih hotelijera. Da ti ja kažem. Reći ću ti i prištedjeti vama umjetnicima sav trud. Jednostavna riječ. Runolist. Izgovori je tihim razgovijetnim glasom profi- njenim naglaskom i podmaži uzdahom! U tome je sva tajna, u riječi koja raste iznad granice snijega! A kad riješiš pitanje svrhe i sredstava, morat ćeš se suočiti s drugim, jednako teškim - jer ako kakvim slučajem umjetničko djelo prijeđe preko Kanala, svakako će biti vraćeno u Dover pod izgovorom nedoličnog odijevanja! Nije to lako, Magareći brate. (Možda bi bilo najmudrije da zamoliš Francuze za intelektualni azil?) Ali vidim da me ne želiš poslušati. Nastavljaš isti tonom i nepokolebljivo mi opisuješ književnu scenu koju je jednom, zauvijek pjesnik Gray sažeo u stihu
»Uzmukalo krdo prek’ ledine mili«! Ne mogu ovdje poreći istinitost tvojih riječi.
Uvjerljive su, dalekovidne, pažljivo proučene. Ali poduzeo sam vlastite mjere za zaštitu od nacije mentalnih bakica. Svaka moje knjiga nosi grimizni omotač s natpi- som: ZABRANJENO OTVARANJE STARIM ŽENAMA MA KOJEG SPOLA.
(Dragi D. H. L. toliko u krivu, toliko u pravu, toliko velik, neka mu duh diše nad svi- ma nama!)«
Spušta čašu uz tihi zvon i uzdišući prelazi prstima kroz kosu. Ljubaznost nije isprika, govorim si. Nezainteresirana dobrota nije iskupljenje od osnovnih zahtjeva života umjetnika. Vidiš, Magareći brate, postoji moj život i potom kraj mojega živo- ta. Moraju biti združeni kao voće i kora. Nisam okrutan, samo nisam obziran!
Kakva sreća ne biti zainteresiran za pisanje - kaže Darley s dozom tugaljiva oča- ja u glasu. - Zavidim ti. - Ali ne zavidi zapravo, nimalo. Magareći brate, ispričat ću ti priču. Skupina kineskih antropologa stigla je u Europu da prouči naše navike i vjero- vanja. U tri tjedna svi su pomrli. Umrli su od neobuzdanog smijeha i sahranjeni uza sve vojne počasti! Što misliš o tome? Pretvorili smo ideje u isplativi oblik turizma.
Darley nastavlja govoriti poprijekog pogleda uronjenog u gin-fizz. Nijemo mu odgovaram. Zapravo sam zaglušen pompom svojih riječi. Odzvanjaju mi u lubanji poput jeke Zaratustrina podrigivanja, poput vjetra što fijuče Montaigneovom bra- dom. Povremeno ga u sebi zgrabim za ramena i vičem: - Bi li književnost trebala biti vodilja ili sredstvo za uspavljivanje? Odluči! Odluči!
Ne osvrće se, ne čuje me. Upravo je stigao iz knjižnice, gostionice ili s Bachova
koncerta (umak mu se još cijedi niz bradu). Poredali smo postole na ulaštenu mjede- nu šipku. Večer je stala zjapiti svuda oko nas sa zamornim obećanjem djevojaka koje treba obraditi. A Magareći brat raspravlja o knjizi koju piše i s koje je zbačen kao s konja, i to svaki put. Ne radi se tu samo o umjetnosti, nego o nama. Hoćemo li se vječno zadovoljavati prastarom subvencioniranom konzerviranom salatom od roma- na? Ili izmučenim sladoledom od pjesama koje plačući usnu u hladnjacima uma? Da možemo smjelije navijati, udariti izrazitiji ritam, mogli bismo svi i slobodnije di- sati! Sirote Darleyeve knjige - hoće li se vječno sastojati od brižnih opisa stanja duha ili... od ljudske kajgane? (Umjetnost nastupa u trenutku kad formi iskrenu počast odaje razbuđeni duh.)
Ovu ja častim.
Ne, stari. Ja častim.
Ne. Ne; zahtijevam.
Ne. Na meni je red.
Ova mi prijateljska čarka omogućuje djelić sekunde potreban da pribilježim najvažnije crte za svoj autoportret na pomalo iskrzanoj manžeti. Mislim da pokriva čitav raspon problematike zadivljujućom jezgrovitošću. Stavka prva. »Kao i svi de- beli ljudi, naginjam tome da budem vlastiti junak.« Stavka druga. »Kao i svi mladi ljudi, krenuo sam biti genijem, ali je smijeh milostivo intervenirao.« Stavka treća.
»Oduvijek sam težio postići pogled iz slonovske perspektive.« Stavka četvrta. »Uvi- dio sam da se potencijalni umjetnik mora otresti čitavog kompleksa egoizama koji su doveli do izbora vlastitog izražavanja kao jedinog sredstva rasta! Zato što je ne- moguće, ja to nazivam Čitavom šalom!«
Darley govori o razočaranjima! Ali Magareći brate, gubitak čari je bit igre. S kakvim smo velikim očekivanjima dojezdili u London iz provincija onih davnih pomrlih godina, kovčega nabreklih od rukopisa. Sjećaš li se? S kakvim smo osjećaji- ma zurili preko Westminsterskog mosta, recitirajući Wordsworthov osrednji sonet i pitajući se je li mu kćer bila manje lijepa jer je odrasla kao Francuskinja. Činilo se da metropola treperi od slutnje naše darovitosti, naše vještine, našeg rasuđivanja. Šećući niz Mali, pitali smo se tko su svi ti ljudi - visoki muškarci sokolskih oblika nasađeni na balkone i visoke položaje odakle pretražuju grad krupnim dalekozorima. Za čim tako otvoreno tragaju? Tko su oni - tako prisebni i čelična pogleda? Stidljivo smo za- ustavili policajca da ga upitamo. - To su izdavači - rekao je prijazno. Izdavači! Srca su nam stala. - U potrazi su za novim talentima. - Dobri Bože! Na nas su toliko čeka- li i za nama tragali! Zatim je ljubazni policajac povjerljivo spustio glas i rekao muklim i svečanim tonom »čekaju da se rodi novi Trollope!« Sjećaš li se kako su nam se na te riječi kovčezi naglo učinili teškima? Kako nam se krv usporila, kora- ci zapeli? Magareći brate, mi smo plaho mislili na vrstu prosvjetljenja o kakvoj je
Rimbaud sanjao - zagrižljivu pjesmu koja nije tek poučna ili tek prikaz, nego je za- razna - mislim, ne samo racionalizirana intuicija umotana u celofan! Ušli smo u krivi dućan s krivom monetom! Stresli smo se od hladnoće kad smo vidjeli izmaglicu gdje zaogrće Trafalgar Square ovijajući oko nas vitice ektoplazme! Milijun moralista žde- rača peciva čekalo je, ne na nas, Magareći brate, već na smjeloga dosadnog Trollo- pea! (Ako si nezadovoljan svojom formom, posegni za curette.{30}) Pitaš li se sada da li malko falšam kad se smijem? Muči li te što li me pretvorilo u sramežljivog malog aforista prirode?

tko bi drugi bio, prerušen u Irca, nego ja - pijanac, podlac i ulizica

Mi što smo napokon tek jadni suradnici u svijesti svoje nacije, što da očekujemo nego automatsko odbijanje od javnosti koja zazire od uplitanja? I to s pravom. Nema tu nepravde, jer i ja zazirem od uplitanja, Magareći brate, baš kao i ti. Ne, ne radi se o tome da je netko ojađen, već o tome da netko nema sreće. Od deset tisuća razloga nepopularnosti mojih knjiga potrudit ću se da ti dam samo prvi, jer u njemu su sa- držani svi ostali. U puritanskoj kulturi koncepcija umjetnosti je nešto što će podrža- vati njegovo ćudoređe i laskati njegovu patriotizmu. Ništa više. Vidim da se mrštiš. Čak i ti, Magareći brate, uviđaš temeljnu nerealnost ove tvrdnje. Ona ipak objašnjava sve. Puritanska kultura, argal, ne zna što je umjetnost - kako da joj onda nešto znači? (Vjeru prepuštam svećenicima - tamo može najviše naštetiti!)

ni skrivljena noga ni smućeni gled ni zvrnuti djel što viri iz svih
ne mogu napola biti tak bijed ko misli kod ljudi sumnjičavih

kolo je strpljenje kojem sam sluga vrijeme ništavih unutar kruga

Postupno sabiremo vlastite antologije nezgoda, rječnike glagola i imenica, kopula i gerundiva. Taj tipični policajac londonskog sumraka nama je prvima udahnuo poru- ku! Taj ljubazni očinski lik sažeo je istinu u jezgru. A evo nas obojice u nepoznatom gradu, sazdanom od kristala boje smegme čiji bi se moeurs, opišemo li ih, držali plo- dovima mašte naših nesređenih umova. Magareći brate, još nam predstoji najteža
lekcija - da se istina ne može utjerati silom nego pustiti da se sama zagovara! Čuješ li me? Veza se opet kvari, glas ti se jako udaljio. Čujem rušenje vode!

tmuran budi momče, smijeh prepusti onom koga to veseli, a Veneri moguće, noćno barem dvaput počasti udijeli razlike kad nema nek ne bude ti teško da povučeš uze tužnog muklog zvonca engleske nam muze!

umjetnosti istina ništavih je jasno
ako nije to to, onda kog je vraga krasnog?

Pišući sinoć u sobi, ugledao sam jednoga mrava na stolu. Prošao je nedaleko tintarnice i oklijevao pred bjelinom lista papira na koji sam bio ispisao riječ »lju- bav«; pero mi je zapelo, mrav se okrenuo i vratio, i odjednom mi je svijeća iscurila i utrnula se. Jasne oktave žutoga svjetla treperile su mi za jabučicama. Htio sam zapo- četi rečenicu riječima »Podnositelji ljubavi« - ali mi je misao iscurila za svijećom! Kasnije, čas prije nego sam utonuo u san, spopadne me pomisao. Na zidu nad mojom glavom olovkom sam zapisao: »Što činiti kad ne možeš podijeliti vlastite misli o lju- bavi?« Začuo sam vlastiti ogorčen uzdah dok sam tonuo u san. Ujutro sam se probu- dio, čist kao probušeno slijepo crijevo i sapunom za brijanje na zrcalu ispisao vlastiti epitaf:

»Nikada ne otkrih umjetnosti svoje namazanu stranu« Bilo je to zadnje što Pursewarden jadni u životu lanu!

Što se podnositelja ljubavi tiče, bilo mi je drago da su nestali jer bi me neumoljivo odvukli u smjeru seksa - toga gadnog duga što leži na savjesti mojih zemljaka - ta bit! Istinska srž i bit ovoga zbrkanog svijeta i jedino povoljno polje za primjenu naše darovitosti, Magareći brate. Ali jedna prava, časna, jednostavna riječ na tom odsjeku smjesta će proizvesti jedan od onih prizora njištanja i rzanja, svojstvenih domaćim intelektualcima! Za njih je seks ili zlatna groznica ili povlačenje iz Moskve. A za nas? Ne, ali budemo li na trenutak ozbiljni, objasnit ću što mislim. (Kuku, kuku, ve- sela nota ali neugodna uhu praseće kože.) A mislim više nego što slute. (Neobična dvospolna figura u londonskom sumraku - stražar što čeka u ulici Ebury dolazak ple- menitog gospodina.) Ne, sasvim drugo područje ispitivanja koje se ne može doseći a da se ne prijeđe preko tog terrain vague{31} pristranih duša. Naša je tema, Magareći
brate, ista, uvijek i neumitno ista - sričem ti riječ lj-u-b-a-v. Pet slova, svako od njih čitav svezak! Point faible{32} ljudske psihe, gdje boravi carcinoma maxima! Kako li se od vremena Grka pobrkala sa cloaca maxima? To je potpuna nepoznanica čiji ključ drže Židovi ako mi priča nije manjkava. Jer ta nadarena i nemirna rasa koja ni- kada nije upoznala umjetnost, nego je svoje stvaralačke trenutke iscrpila u pukim tvorbama etičkih sustava, sve nam je namrla, doslovno natopila zapadnoeuropsku svijest čitavim rasponom ideja zasnovanima na »rasi« i spolnom sputavanju u širenju rase! Čujem Balthazara kako reži i šiba repom! Ali odakle do vraga dolaze te priče o pročišćenom krvotoku? Zar je pogrešno ako se obratim stravičnim zabranama pobro- janima u Leviticusu{33} da shvatim manijakalno depresivni bijes plimutske braće ili mase drugih mračnih sektaša? Stoljećima nas je Mozaički zakon štipao za muda; otud onaj tupi okljaštreni pogled u naših dječaka i djevojčica. Otud ona nesmiljena drskost u odraslih zakletih na vječitu mladost! Govori, Magareći brate! Slušaš li me? Ako imam krivo, trebaš samo reći! Ali u svojoj sam predodžbi te riječi od pet slova - čudi me da je tisak nije stavio na crnu listu zajedno s uvriježene tri - ponešto smion i sveobuhvatan. Mislim, čitav taj vražji raspon - od fragmenata mladica ljudskog srca sve do njegove više duhovne tolerancije s... ha, apsolutnim prirodnim zakonima, ako baš hoćeš. Zacijelo je, Magareći brate, neprilično takvo proučavanje čovjeka? Glavni odvod za dušu? Mogli bismo načiniti atlas svojih uzdaha!

Zeus Heru svoju poda se namješta al uviđa odmah - nije više vješta izgredima izmorena
priznaje da snage nema

ali Zeus mudri jedva se koleba s tucet krinki on već vreba orao, ovan, medvjed i bik Heru da usliši uzima im lik

svestran Bog je zna se, on je kao sunce al... pomisli na sve te raznolike ******!

No, prekidam ovdje pomalo smeten jer vidim da sam u opasnosti da se ne shvatim ozbiljno kao što bih trebao! A to je neoprostiva uvreda. Štoviše, promakla mi je tvoja posljednja primjedba koja se ticala izbora stila. Da, Magareći brate, izbor stila je
najvažniji; u vrtlarstvu naše domaće kulture naći ćeš čudne i užasne cvatove, gdje svaka stabljika uspravno strši. Ah, znati pisati kao Ruskin! Kad je jadni Effie Gray pokušao ući u krevet, otjerao je djevojku! Ah, znati pisati kao Carlyle! Čorba od uma. Kada Škot dođe u varoš, proljeće ne Može daleko biti. Ne. Sve što kažeš točno je i smisleno; relativna istina i ponekad besmislen smisao, a ipak, nastojat ću razmišljati o tom izumu sholijasta jer tebi je očito stil važan koliko i meni građa.
Kako ćemo s time? Keats, verbalni pijanica, tragao je za rezonancijom među sa- moglasnicima, koja bi mu dala jeku unutarnjeg sebe. Zglobovima je strpljivo kucao po praznome lijesu svoje rane smrti, osluškujući jednolične rezonancije odaslane si- gurnom mu smrtnošću. Byronov je engleski bio grub, prema njemu se odnosio kao gospodar prema slugi; ali jezik, kako nije lakaj, nabujao je kao tropske lijane u puko- tinama među njegovim stihovima, gotovo ga ugušivši. On je uistinu živio, život mu je bio doista prividan; pod izmišljotinom mučeničkog sebe djeluje mag, premda sam toga nije bio svjestan. Donne je rovao do gologa živca, da je odjekivala cijela luba- nja. Od istine se čovjek mora lecnuti, mislio je. Nanosi nam bol, bojeći se vlastite la- koće; usprkos boli zbog zaustavljanja, stih mu se mora prožvakati u krpama. Sha- kespeare svu Prirodu tjera da pogne glavu. Pope, na muci zbog metode, kao začeplje- no dijete, brusi plohe dok nam ne postanu kliske za hodanje. Veliki stilisti su oni što su najmanje sigurni u svoj učinak. Tajni nedostatak u njihovu zvanju nesvjesno ih proganja! Eliot polaže blagi jastučić kloroforma preko duha suviše tijesno pritisnutog prikupljenim informacijama. Njegovo poštenje u mjerenju i nepokolebljiva odluč- nost da se vrati krvničkoj sjekiri izazov su svima nama; no gdje je osmijeh? Uzroku- je nezgodna iščašenja dok pokušavamo plesati! Odabrao je sivilo pred svjetlom i svoj udio dijeli s Rembrandtom. Blake i Whitman su nezgrapni omoti od smeđega papira puni posuda posuđenih iz hrama, što se posvuda zakotrljaju kad se pokida žica. Longfellow nagoviješta doba izuma jer prvi se domislio mehaničkom glasoviru. Ti pritišćeš pedale, a uređaj recitira. Lawrence je bio izdanak pravoga hrasta s pripa- dajućim obujmom i rasponom. Zašto im je pokazao da nije svejedno i tako postao ra- njiv na njihove strijele? I Auden stalno govori. Svakodnevnom je govoru dao slobo- du...
No ovdje prekidam, Magareći brate; jer ovo očigledno nije viša ni čak niža kriti- ka! Ne vidim da nestaje ovakvo šuplje trtljanje na našim starijim sveučilištima gdje se još uvijek trude izvući iz umjetnosti neki tračak opravdanja za svoj način života. Trunke nade zacijelo mora biti, brine ih to. Napokon, trunke nade mora biti za čestit pošten kršćanski puk u svom tom baljezganju koje naše pleme prenosi iz naraštaja u naraštaj. Ili je umjetnost naprosto maleni bijeli štap koji se preda slijepcu i čijom po- moću tapka ulicom koju ne vidi ali je siguran da je ondje? Magareći brate, na tebi je da odlučiš!
Kada me Balthazar korio da sam dvosmislen, odgovorio sam, ni na trenutak ne
razmišljajući svjesno: - Kakve su riječi i kakvi su ljudi, možda bi bolje bilo reći uvi- jek suprotno od onoga što mislimo? - Kad sam kasnije razmislio o tom stavu (kojeg nisam bio svjestan) činio mi se doista izrazito mudrim! Toliko o svjesnome razmišljanju: vidiš, mi Anglo-Saksonci nesposobni smo sami razmišljati za sebe; o sebi da. Razmišljajući o sebi pravimo predstavicu svakom vrstom glasa, od škripa- vog jorkširskog do BBC glasa s vrućim krumpirom u ustima. U tome smo nenad- mašni jer vidimo se na odmaku od stvarnosti, kao predmet promatran mikroskopom. Taj pojam objektivnosti zapravo je laskav nastavak na naš osjećaj obmane. Kada počneš misliti za sebe, nemoguće je biti licemjeran, a mi živimo od licemjerja! Ah! Čujem te kako s uzdahom kažeš, još jedan od onih engleskih pisaca, istaknuti tamni- čar duše! Kako nas samo umaraju i ometaju! Vrlo istinito i vrlo tužno.

Zdravo dome licemjerja, pusti mili Albione! Oskudne i škrte primi pozdrave Pursewardenove Sasvim ti izvrnuo je pojmove sve umjetničke Bježeći od licemjerja, obožavajući *****

Ali ako želiš proširiti vidike, prijeđi u Europu, Europu u rasponu od recimo Rabe- laisa do de Sadea. Napredovanje od trbušne svijesti do mozgovne, od kostiju i mesa i hrane do slatkoga (slatkoga!) razuma. Popraćeno svim boljkama što se izmjenjuju i ismijavaju nas. Napredak od vjerskog zanosa do čira na dvanaestercu! (Vjerojatno je zdravije biti sasvim bez mozga.) Ali, Magareći brate, to je nešto što nisi uzeo u obzir kad si se namjeravao nadmetati za pojas teške kategorije umjetnika tisućljeća. Pre- kasno je da se žališ. Mislio si se nekako provući pored kazni, a da te ne prozovu da prikažeš vještinu riječi. Ali riječi... one su tek eolska lira ili jeftini ksilofon. U cirku- su čak i morski lav može naučiti balansirati loptu navrh nosa ili svirati trombon. Što leži iza...?
No, ozbiljno, želiš li biti - da ne kažem originalan, nego tek moderan - probaj s trikom s četiri karte, u obliku romana; provlačeći zajedničku osovinu kroz četiri pri- če, recimo, i posvećujući svaku jednome od četiri nebeskih vjetrova. Kontinuum do- ista, što utjelovljuje ne temps retrouvé,{34} nego temps délivré.{35} Sama zakrivljenost prostora pružila bi ti stereoskopsku pripovijednost dok bi ljudska osobnost promatra- na kroz kontinuum možda postala prizmatična? Tko zna? Izbacujem ideju. Za- mišljam formu koja, ako joj je udovoljeno, može u ljudskom smislu potaknuti pro- bleme uzročnosti ili neodređenosti... I ništa previše recherché.{36} Najobičnija priča o susretu dečka i cure. Ali da se toga tako primiš, ti ne bi poput većine svojih suvreme- nika pospano sjeckao duž iscrtane linije!
To je vrsta pitanja koje ćeš si jednoga dana morati postaviti (»Nećemo nikad otići u Meku!« dobacile su Čehovljeve sestre u igrokazu čiji sam naslov zaboravio.)

Volio je prirodu, a s prirodom golotinju trudio sa svakom vrijednom truda ženom grijući polutke obje pred životnim plamenom pao je u boju sa stidova stotinu

Tko se usuđuje sanjati da može zarobiti neuhvatljivu sliku istine sa svom onom groznom raznolikošću? (Ne, ne, objedujmo u veselju mrvice s davno odbačenog me- lema i dozvolimo si da nas znanost klasificira kao vodene i kopnene igrače.)
Čije to likove vidim pred sobom gdje love ribu u boćatim vodama C. i E.?
Čovjek piše, Magareći brate, za duhovno izgladnjele, duševne brodolomce! Oni će vječno biti većina čak i kad svatko postane milijunaš u posjedu države. Samo hra- bro jer ovdje ćeš vječno biti glavni svojoj publici! Genija kojem nema pomoći treba ljubazno izbjegavati.
Ne mislim ni da je beskorisno ovladati i neprestano se baviti svojim zanatom. Ne. Dobar pisac trebao bi biti kadar pisati bilo što. Ali veliki pisac sluga je prisila odre- đenih samim sastavom psihe i ne može se zanemariti. Gdje je on? Gdje je?
Dođi, surađujmo na četiri - ili petorazinskom poslu, vrijedi? »Zašto je kapelan posrnuo?« bio bi dobar naslov. Brzo, one čekaju, te hipnagogičke figure među londonskim minaretima, mujezini zanata. »Dolazi li kapelan do djevojke kao i do prihoda ili samo do prihoda? Pročitajte narednih tisuću strana i saznajte!« Engleski život u prirodnom stanju - poput kakve pobožne melodrame koju izvode zločinački crkveni prvaci, osuđeni doživotno na seksualnu neizvjesnost! Na taj način možemo postaviti čajnike na stvarnost radi međusobnog probitka, pišući sve običnom prozom što je tek jedva razlučiva od galvaniziranog željeza. Na taj ćemo način zaklopiti kuti- ju bez stranica! Magareći brate, izmirimo se sa svijetom mlitavih gunđala koja čitaju ne da provjere svoje slutnje, nego svoje predrasude!
Sjećam se staroga Da Capa jednoga popodneva kad je rekao: - Danas sam imao pet djevojaka. Znam da će vam se činiti pretjerano. Nisam si pokušavao ništa doka- zati. Ali kada bih rekao da sam naprosto smiješao pet čajeva da ugode mojem nepcu ili pet duhana da ugode mojoj luli, ne biste više o tome razmišljah. Divili biste se naprotiv mojemu eklekticizmu, ne biste li?
Kenilworth opasan trbušinom, jednom mi je tugaljivo rekao u Ministarstvu vanjskih poslova da je »upravo naletio« na Jamesa Joycea iz znatiželje i iznenadila
ga je i zaboljela njegova grubost, drskost i naglost. - Ah - rekoh - on je plaćao svoju privatnost, podučavajući crnčuge za šiling i šest penija po satu! Možda je imao pravo osjećati sigurnost pred takvima kao što ste vi, koji smatrate da je umjetnost nešto na što vas dobar odgoj automatski ovlašćuje, da je ona dio društvene opreme, klasnih sklonosti, kao što je slikanje akvarelom bilo za viktorijanske gospođe! Mogu za- misliti kako mu je srce tonulo dok ti je proučavao lice na kojem je bio izraz nepoko- lebljive snishodljivosti - nedokučiva samodopadnost kakva katkad preleti licem zlatne ribice s nasljednim pedigreom! - Nakon toga više nikad nismo progovorili, što sam i htio. Umjetnost stvaranja nužnih neprijatelja! Ipak, nešto mi se sviđalo kod njega: riječ »civilizacija« izgovarao je sa »S«.
(Magareći brat sada je na simbolizmu i doista dobro rezonira, moram priznati.) Simbolizam! Kraćenje jezika u pjesmu. Heraldički vid stvarnosti! Simbolizam je od- ličan radni kombinezon psihe, Magareći brate, fond de pouvoir{37} duše. Glazba za olabavljenje sfinktera, što preslikava mreškanje napredovanja duše ljudskim tijelom, poigravajući u nama poput elektriciteta! (Stari Parr je jednom u pijanstvu rekao:
»Da, ali boli spoznaja!«)
Naravno da boli. Ali poznato nam je da je povijest književnosti povijest smijeha i boli. Zakoni pred kojima nema bijega su: Smij se do suza i plači do smijeha!
Najvrednije misli dostupne su najbezvrednijim ljudima. Zašto se moramo toliko trapiti? Jer razumijevanje je posao ne za logiku, već za stadij razvoja psihe. Tu je, Magareći brate točka u kojoj se razlikujemo. Nikakva količina objašnjavanja ne može premostiti jaz. Samo uviđanje! Jednog ćeš se dana trgnuti iz sna, vrišteći od smijeha. Ecco!
Za umjetnost uvijek si govorim: dok oni gledaju vatromet zvan Ljepota, na tebi je da im u žile kradomice ubrizgaš istinu poput nezaustavljivog virusa! To je lakše reći nego učiniti. Koliko čovjeku treba da prihvati paradoks! Čak ni ja još nisam do toga došao; ipak, kao kod one male skupine istraživača, »Premda su nas dva dana hodanja dijelila od slapova, odjednom ih začusmo kako grme sve glasnije izdaleka«. Ah! Onima što zasluže, naklonjeno bi Ministarstvo moglo izdati potvrdu o ponovnom ro- đenju. To bi im dalo pravo da dobiju sve besplatno - nagrada određena onima što ništa ne žele. Nebesko gospodarstvo koje Lenjin tajanstveno prešućuje. Ah! Upala lica engleskih muza! Nesretne blijede gospođe, uštirkane i nakićene što neopreznima dijele čaj i dvopeke!

kisela lica edvardskih ljepotica
konjska lica draži puna
s bisernim ogrlicama sjemenke u vrećicama
pod pazuhom svakim kuna!

Društvo! Zakomplicirajmo postojanje dok ne postane mukotrpno, tako da djeluje kao lijek protiv stvarnosti. Nije pošteno! Nije pošteno! Ali dragi Magareći brate, knjige na kakve mislim karakterizirat će poželjna kvaliteta koja će nas učiniti bogati- ma i slavnima: bit će karakterizirana potpunom odsutnošću rasporka!
Kad želim razbjesniti Balthazara, kažem: - Kad bi se Židovi samo asimilirali, po- veli bi nas svojim dragocjenim primjerom u slamanje puritanizma širom svijeta. Jer oni posjeduju dozvole i patente zatvorenog sustava, etičkog odgovora! Čak su i naše besmislene prehrambene zabrane i inhibicije preuzete iz melankoličnog svećeničkog trabunjanja o mesu i peradi. E da! Nas umjetnike ne zanima politika, nego vrijed- nosti - to je naše bojno polje! Ako bismo se jednom mogli opustiti, olabaviti straho- vit stisak takozvanog kraljevstva nebeskog zbog kojeg je zemlja tako natoplje- na krvlju, mogli bismo u seksu otkriti ključ za metafizičku potragu koja je ovdje do- lje naš raison d’être!{38} Kad bi zatvoren sustav i moralna isključivost na božansko pravo malo popustili, gdje bi nam bio kraj? - Gdje, doista? Ali dobri Balthazar mrko puši svoj Lakadif i maše kuštravom glavom. Razmišljam o crnim baršunastim uzda- sima Julijinim i obuzima me šutnja. Razmišljam o mekim bijelim pupoljcima - ne- otvorenim oblicima cvjetova - što krase grobnice muslimanskih žena! Mlitava, meka, nemaštovita blagost tih žena duha! Ne, moja je povijest razvidno dosta slaba. I islam daje slobode koliko i papa.
Magareći brate, pratimo napredak europskog umjetnika od problematičnog djeteta do povijesti bolesti, od povijesti bolesti do cmizdravca! Održao je europsku psihu na životu svojom sposobnošću da bude u krivu, svojim neprestanim kukavstvom - to mu je svrha! Cmizdravac Zapada! Cmizdravci svih zemalja, ujedinite se! No brzo da dometnem, da ne bi zvučalo cinično ili očajnički, da sam pun nade. Jer uvijek, u sva- kome trenutku, postoji mogućnost da će umjetnik naići na ono što mogu nazvati jedi- no Velikom slutnjom! Kad god do toga dođe, smije odmah uživati svoju ulogu oplo- ditelja; ali neće do toga doći nikad sasvim i potpuno kao što zaslužuje, dok se ne do- godi čudo - čudo Pursewardenova Idealnog Commomvealtha! Da, vjerujem u to čudo. Samo naše umjetničko postojanje ga potvrđuje! Ono je čin povlađivanja o ko- jem drevni domaći pjesnik govori u pjesmi koju si mi jednom pokazao u prijevodu*. Činjenica rođenja umjetnika to potvrđuje i opet potvrđuje u svakome novom narašta- ju. Čudo je tu, tako reći na ledu. Jednog će lijepog dana procvjetati; kad umjetnik odjednom odraste i prihvati punu odgovornost za svoje pučko podrijetlo, i kad istovremeno ljudi priznaju njegov osobit značaj i vrijednost te ga pozdrave kao nero-
đeno dijete u sebi, dojenče Radost! Siguran sam da će nadoći. Trenutno su poput hrvača što nervozno kruže jedni oko drugih, tražeći zahvat. Ali kada nadođe, ta zasljepljujuća sekunda prosvjećenja - tek tada ćemo moći odbaciti hijerarhiju kao društveni oblik. Novo društvo - toliko drugačije od ičega što trenutno možemo za- misliti - nastat će oko uskog kruga bijeloga hrama dojenčeta Radosti! Muškarci i žene grupirat će se oko njega, protoplazmatski rast sela, grada, prijestolnice! Ništa ne može stati na put Idealnom Commonwealthu, osim što se u svakoj generaciji taština i lijenost umjetnika uvijek poklapala sa samopopustljivom sljepoćom ljudi. Ali spremni budite, spremni! Nema drugog načina. Ovdje je, ondje, nigdje!
Nastat će velike škole ljubavi i osjećajno i intelektualno znanje crpit će poticaj jedno od drugoga. Ljudska životinja bit će puštena iz krletke, sva njezina prljava kulturalna slama i koprolitski otpad vjerovanja bit će pročišćen. A ljudski duh, što zrači svjetlom i smijehom meko će gaziti zelenom travom poput plesača; nastati i spariti se s vremenskim formama i podariti djecu elementarnom svijetu - rusalkama i salamandrima, vilama zraka i vilama šume, Gnomima i Vulkanima, anđelima i pa- tuljcima.
Da, protegnuti domet tjelesne osjetilnosti pa prigrliti matematiku i bogoslovlje: pothranjivati, a ne gušiti intuicije. Jer kultura znači spol, iskonsko znanje i gdje ta sposobnost zastrani ili zataji, njezini derivati poput religije izlaze zakržljali ili na- kazni - umjesto simbolične mistične ruže nastaje judejski karfiol kao u mormona ili vegetarijanaca, umjesto umjetnika nastaju cmizdravci, umjesto filozofije semantika.
Spolna i stvaralačka moć idu zajedno. Pretvaraju se jedna u drugu - solarna spolna i lunarna duhovna vode vječan razgovor. Zajedno putuju spiralom vremena. Obuhva- ćaju čitav ljudski podstrek. Istina se nalazi samo u našoj vlastitoj utrobi - istina Vre- mena.
»Kopulacija je lirika mase!« E da, i učilište duše: ali učilište koje trenutno nema pokrovitelja ni knjiga, čak ni učenika. Ne, ima nekolicinu.
Kako je prekrasna Lawrenceova agonija: potpuno razumjeti njegovu spolnu priro- du, osloboditi se spona Staroga zavjeta; ljeskajući se tvrdinom poput velike bijele ljudske ribe što se koprca, posljednji kršćanski mučenik. On se bori za što i mi - da spasi Isusa od Mojsija. Na trenutak je izgledalo moguće ali sv. Pavao ponovo je uspostavio ravnotežu i željezne lisice židovskog zatvora sklopljenog zauvijek nad dušom što raste. Ipak u Čovjeku koji je umro jasno nam govori što mora biti, što je trebalo značiti ponovno Isusovo buđenje - istinsko rođenje slobodnog čovjeka. Pa gdje je? Što mu se dogodilo? Hoće li ikada doći?
Duh mi drhti od radosti dok promatram ovaj grad svjetlosti koji bi božja volja mogla pred našim očima slučajem stvoriti u bilo kojem trenutku! Ovdje će umjetnost pronaći svoju istinsku formu i mjesto, a umjetnik može djelovati poput fontane bez
ograničenja, ma i bez truda. Jer umjetnost sve jasnije vidim kao vrstu gnojiva psihe. Ona nema namjere, dakle nema teologije. Hraneći psihu tako što je zatrpava gnoji- vom, pomaže joj pronaći vlastitu razinu, kao voda. Ta je razina izvorna nevinost - tko je izumio nastranost Istočnoga grijeha, te prljave zapadnjačke opsce- nosti? Umjetnost, poput iskusnog masera na igraćem polju uvijek stoji po stra- ni, spremna da pomogne oko žrtava; i baš kao i maser, svojim pomaganjem ublažava napetost muskulature psihe. Zato uvijek traži natečene dijelove, prstima pritišće čvornate mišiće, tetivu pritisnutu grčem - grijehe, nastranosti, neugodnosti koje nera- do prihvaćamo. Razotkrivajući ih svojom grubom uljudnošću, razrješuje napetosti, opušta psihu. Drugi dio posla, ako posla i ima, mora pripasti religiji. Umjetnost je tek faktor pročišćenja. Njome se ništa ne tvrdi. Ona je sluškinja prešutnog zadovoljstva, ključna samo za radost i za ljubav! Ta čudna vjerovanja, Magareći brate, naći ćeš kako vrebaju pod mojim zajedljivim raspoloženjima koja se mogu opisati jed- nostavno kao tehnika terapije. Kao što Baltazar kaže: - Dobar doktor i naročito psi- holog sasvim namjerno malko otežava pacijentu prelagani oporavak. To se čini da bi se vidjelo ima li još stvarnog poleta u njegovoj psihi, jer otajstvo liječenja je u paci- jentu, a ne u liječniku. Jedina mjera je reakcija!
Rođen sam u znaku Jupitera, junaka komičnog modusa! Moje pjesme, poput tihe glazbe što nadire u preplavljene osjete mladih ljubavnika prepuštenih noći... Što sam ono govorio? A da, najbolje što se može učiniti s velikom istinom, kao što je otkrio Rabelais, jest ukopati je u brdo ludosti gdje može u miru čekati pijuke i lopate iza- branih.
Između beskraja i vječnosti pruža se tanko tegobno zategnuto uže kojim ljudska bića moraju hodati, međusobno povezana u struku! Ne daj da te tište te hladne primjedbe, Magareći brate. One su zapisane u čistoj radosti, neokaljanoj željom za propovijedanjem! Zapravo pišem za slijepu publiku - no ne činimo li to svi? Dobra umjetnost upire, kao čovjek suviše bolestan da bi mogao govoriti, kao malo dijete! Ali ako je ti, umjesto da pratiš smjer u koji upire, uzimaš samu za sebe, kao da ima neku vrst apsolutne vrijednosti ili kao tezu o nečemu što se može prepričati, tada svakako propuštaš smisao; odmah se gubiš među ogoljenim apstrakcijama kriti- čara? Nastoji se uvjeriti da joj je temeljni cilj bio samo prizvati krajnju iscjeliteljsku tišinu - i da je simbolizam sadržan u formi i pravilnosti tek okvir za osvrt kroz koji se, kao u zrcalu može nazrijeti pojam svemira na počinku, svemira zaljubljenog u sebe. Tada ćeš poput dojenčeta na rukama »sisati svemir svakim dahom«! Moramo naučiti čitati između redaka, između života.
Liza je znala reći: »Ali samo njegovo savršenstvo uvjeri te da će mu doći kraj.« Imala je pravo; ali žene ne žele prihvatiti vrijeme i diktate pogađanja sekunde u kojoj će nastupiti smrt. One ne shvaćaju da je civilizacija naprosto velika metafora što opi- suje naklonosti pojedinačne duše u zajedničkom obliku - kao što bi primjerice bilo
moguće u romanu ili pjesmi. Borba uvijek ima za cilj veću svijest. Borba uvijek stre- mi ka većoj svijesti. Ali jao! Civilizacije umiru u mjeri da postaju same sebe svjesne. Uviđaju, postaju malodušne, podstreka nesvjesne motivacije više nema. Očajnički se počinju preslikavati u zrcalu. Nema koristi. Ali zacijelo u svemu tome ima neka kvaka. Da, Vrijeme je kvaka! Svemir je konkretan pojam ali Vrijeme je apstraktno. Na zaraslom tkivu Proustova velikog djela to se tako jasno vidi; njego- vo je djelo velika akademija svijesti o vremenu. Ali ne želeći mobilizirati značenje vremena morao je nužno pribjeći sjećanju pretka nade!
Ah! ali kao Židov posjedovao je nadu – a s Nadom dolazi i neodoljiva želja za uplitanjem. E sad, mi Kelti sparujemo se s očajem iz kojega već izrasta smijeh i očajnička romanca vječno beznadnih. Naganjamo nedostižno, i pred nama je samo beskrajna potraga.
Njemu ništa ne bi značila moja rečenica »produljenje djetinjstva u umjetnosti«. Magareći brate, daska za skakanje, trapez, leže odmah istočno od ovoga položaja! Skok kroz tvrdinu u novi status - samo nemoj promašiti obruč!
Zašto na primjer ne prepoznaju u Isusu velikog Cinika, što je i bio, komičara? Uvjeren sam da su dvije trećine Blaženstava šale ili rugalice u stilu Chuanga Tzua. Generacije mistagoga i cjepidlaka izgubile su smisao. Uvjeren sam međutim u to jer morao je znati da Istina nestaje kad se o njoj govori. Nju se može samo prenijeti, a ne izjaviti; ironija je jedino oružje za takav zadatak.
Ili okrenimo se drugom aspektu pitanja; upravo si ti maločas spomenuo naše oskudno primjećivanje u svemu što se tiče jedni drugih - ograničenja samoga vida. Hrabro rečeno! Ali duhovno prevedeno dobiva se slika čovjeka koji se ushodao ku- ćom u potrazi za naočalama koje su mu na čelu. Vidjeti znači zamišljati! I što bi to, Magareći brate, bolje ilustriralo nego tvoj način viđenja Justine, osvijetljene na ma- hove električnim natpisima mašte? Nije to razvidno ista žena koja si je zacrtala da me osvoji i koju je na posljetku otjerao moj cinični smijeh. Ono što si ti u njoj vi- dio kao meko i privlačno, meni se činilo proračunatom tvrdoćom koju nije ona izu- mila nego si je ti pobudio u njoj. Sve to grleno blebetanje, ta silna potreba da izrazi histeriju podsjećala me na pacijenta što u bunilu trga posteljinu! Nasilna potreba da inkriminira život, da objasni svoje duševno stanje podsjećalo me na prosjaka što preklinje za milost zgodno izlažući svoje rane. Uvijek me tjerala da se mentalno češkam! Ipak, davala je mnogo razloga za divljenje i puštao sam znatiželji na volju da istraži te crte njezina karaktera s nešto sućuti - konfiguracija nesreće koja je bila istinska premda je uvijek mirisala na kazališnu šminku! Dijete, na primjer!
Pronašao sam ga, naravno. Ili, zapravo Mnemjian je. U bordelu. Umrlo je od ne- čega, meningitisa možda. Darley i Nessim došli su i odvukli me. Odjednom sam shvatio da bi mi moglo biti nepodnošljivo pronaći ga; sve vrijeme dok sam tragao,
živio sam od nade da ću ga pronaći. Ali ta stvar svojom smrću odjednom kao da me lišila sve svrhe. Znao sam to, ali moja je unutarnja svijest i dalje vrištala da to nije istina, ne dozvoljavajući mi da to shvatim premda podsvjesno jesam!
Mješavina sukobljenih osjećaja bila je toliko zanimljiva da sam ih pribilježio u bi- lježnicu između pjesme i recepta za anđeoske medenjake koji sam dobio od El Kale- fa. Tabelarno ovako izgleda:
1. Olakšanje na kraju potrage.
2. Očaj na kraju potrage; nestanak daljnje motivacijske snage u životu.
3. Strava pri smrti.
4. Olakšanje pri smrti. Kakva mu je budućnost moguća?
5. Intenzivna sramota (ne razumijem).
6. Nagla želja za nastavkom beskorisne potrage umjesto priznavanja istine.
7. Davanje prednosti nastavku hranjenja lažnim nadama.
Zapanjujuća zbirka djelića kao ostavština među antologijskim odlomcima umiru- ćeg pjesnika! No to je ono do čega sam htio doći. Rekla je: - Naravno da ni Nessim ni Darley nisu ništa zapazili. Muškarci su tako glupi, nikada ne zapažaju. Možda bih to mogla zaboraviti i sanjati da to nikad nisam pronašla da nije bilo Mnemjiana koji je htio nagradu i bio toliko uvjeren u istinu svojega slučaja da je podigao silnu graju. Balthazar je nešto spominjao autopsiju. Bila sam dovoljno glupava da mu odem u kliniku i ponudim mito samo da kaže da dijete nije moje. Bio je prilično zapanjen. Htjela sam da porekne istinu čija mu je istinitost bila toliko poznata, stoga da ne mo- ram mijenjati nazore. Ne bih bila lišena boli ako to želiš čuti; htjela sam da se nasta- vi - nastavi, strastveno tragajući za onim što se nisam usudila pronaći. Čak sam i preplašila Nessima i potakla mu sumnje petljanjem oko njegovog osobnog trezora. Na tome je ostalo i još sam dugo automatski tražila dokle god sam mogla u sebi pod- nijeti pritisak istine i nagoditi se s njome. Tako ga jasno vidim, divan, stan.
Na tom je mjestu nabacila svoj najljepši izraz, onaj strahovite tuge, i položila ruke na dojke. Da ti nešto kažem? Sumnjičio sam je da laže; bila je to nečasna misao, ali opet... Ja sam nečasna osoba.
Ja: - Jesi li se ikad tamo vratila?
Ona: - Ne. Često sam htjela ali se nisam usudila. - Malo se stresla. - U sjećanju sam ostala vezana za taj divan. Zacijelo negdje klepeće. Vidiš, još uvijek sam napola uvjerena da je sve to bio san.
Odmah sam posegnuo za lulom, violinom i šiltericom, kao pravi Sherlock. Oduvi- jek sam bio čovjek za traganje za mjestom označenim križem. - Obiđimo je - rekao sam žustro. - U najgorem slučaju, pomislio sam, takva bi posjeta mogla biti katarzič- na. Predložiti takvo što bilo je u stvari vrhunski praktično i na moje iznenađenje od-
mah je ustala i stavila kaput. Šutke smo hodali zapadnim rubom grada, rukom pod ruku.
Neka se vrst svetkovine slavila u arapskoj četvrti usplamtjeloj od električnih lampica i zastavica. Nepomično more, visoki oblačići i mjesec kao prijekorni arhi- mandrit druge vjere. Miris ribe, sjemena kardamona i pržene iznutrice prepune kima i češnjaka. Zrak su ispunjali zvuci mandoline što su im draškali duše u noći kao da su ih spopale buhe - grebući se dok im krv ne izbije u noć nabujalu od uši! Zrak je bio težak. Svaki ga je dah neprimjetno bušio. Osjećalo se kako ulazi i izlazi iz pluća kao u kožnome mijehu. Eh! Sablasna su bila sva ta svjetla i buka, mislio sam. I onda govore o orijentalnoj romantici! Onda bih radije kad god u gužvu Brightona! Ovaj smo osvijetljeni komad prešli odlučnim brzim korakom. Hodala je bez oklije- vanja, pognute glave, obuzeta mislima. Tada je postupno ulice stala gutati tama, to- nule su u plavilo mraka, sužavale se, zavijale i zakretale. Napokon smo izbili na ogroman prazan prostor osut svjetlom zvijezda. Golema mračna zgrada vojnoga izgleda. Sada se kretala sporo, manje sigurno, tražeći vrata. Šaptom reče: - Mjesto drži stari Mettrawi. Prikovan je za postelju. Vrata su uvijek otvorena. Ali sve čuje iz kreveta. Uhvati me za ruku. - Nisam nikad bio junačina i moram priznati određenu dozu nemira kad smo ušli i pustili da nas ovije potpuni mrak. Ruka joj je bila čvrsta i hladna, glas jasan, ravnodušan, nije odavao ni uzbuđenje ni strah. Činilo mi se da ču- jem strku ogromnih štakora u truloj građevini oko mene, potpornja same noći. (Je- danput sam u oluji među ruševinama ugledao ta debela masna tijela gdje se tu i tamo ljeskaju i goste otpacima.) - Molim te, Bože, ne zaboravi da premda sam engleski pjesnik ne zaslužujem da završim kao jelo štakorima - molio sam u sebi. Krenu- li smo hodnikom zavijenim u crninu, trulim daskama što su škripale pod nama; tu i tamo je pokoja nedostajala i pitao sam se ne hodamo li upravo povrh bezdane jame! U zraku se osjećao vlažni pepeo i onaj nepogrešivi miris crnačke kože kad se oznoji. Sasvim je drukčiji od bjelačke. Snažan je, vonja poput lavljeg kaveza u zoološkom vrtu. Sama se Tmina znojila - i kako ne bi? Tama mora nositi Othellovu kožu. Odu- vijek plašljiv, odjednom sam trebao na zahod ali sam misao zgnječio poput žohara. Neka mjehur pričeka. Nastavili smo dalje i zaobišli stranice... komada tame s podom od trulih dasaka. Tada je odjedanput prošaptala: - Mislim da smo stigli! - i otvorila vrata drugog neprobojnog komada tame. No, bila je to prostorija prilične veličine jer zrak je bio hladan. Osjećao se prostor, premda se ništa nije moglo vidjeti. Oboje smo duboko udahnuli.
Da - zamišljeno je šapnula i nakon kopanja po baršunastoj torbici u potrazi za kutijom šibica, oklijevajući kresnula jednu. Prostorija je bila visoka, tako visoka da je bila nadsvođena mrakom, usprkos žućkastom lepetu plamena šibice; golemi smrskani prozor blijedo je odražavao svjetlost zvijezda. Zidovi su bili zeleni od pati- ne, žbuka se posvuda s njih trusila, a jedini su im ukras bili plavi otisci malenih ruku
koji su presijecali sva četiri zida u nasumičnom desenu. Kao da se gomila pigmejaca ludirala plavom bojom i zatim navalila juriti zidovima, hodajući na rukama! S lijeve strane, malo pored sredine, počivao je veliki mrki divan što je lebdio u polumraku poput vikinškog katafalka; bila je to prožvakana relikvija nekog osmanskog kalifa, prorešetana rupama. Šibica se utrnula. - Evo ga - rekla je i stavivši mi kutiju u ruku, otišla od mene. Kad sam ponovo upalio šibicu, sjedila je pored divana, obraza polo- žena na nj, meko ga gladeći dlanom. Bila je potpuno pribrana. Gladila ga je mirnom putenom kretnjom, a zatim na njemu prekrižila šape, poput lavice što je objaha- la svoj ručak. Trenutak je bio prožet vrstom sablasne napetosti ali joj se to nije odra- žavalo na licu. (Ljudska su bića poput orgulja. Izvučeš li ventil pod nazivom »Lju- bavnik« ili »Majka«, oslobode se traženi osjećaji - suze, uzdasi ili nježnosti. Ponekad nastojim razmišljati kao da smo spletovi navika, a ne ljudska bića. Mislim, nisu li nam Grci usadili pojam individualnog duha u ludoj nadi da će se pukom svojom lje- potom »primiti« - kao što kažemo kod cijepljenja. Zato da narastemo do veličine koncepta i podjarimo nebeski plamen u svakom našem srcu? Je li se primilo ili nije? Tko zna? Neki od nas ga još imaju ali čini se u tragovima. Možda...)
Čuli su nas.
Odnekle iz tame dopru isprepleteni tihi glasovi i tišinu odjednom ispuni strka ko- raka na truloj drvenini, U zamirućem tinjanju žigice vidio sam kao iz velike daljine prugu svjetla - kao da se na nebu otvaraju vrata daleke peći. I tada glasovi, mravlji glasovi! Djeca su nadirala kroz neki poklopac ili podna vrata u pamučnim spavaćica- ma, smiješno izblijedjelima. S prstenjem na rukama i zvoncima na stopalima. Glazba će je pratiti kamo god išla! Jedan od njih nosio je tanjur u kojem je lebdjelo vošta- no svjetlo. Unjkala su oko nas, raspitujući se za naše želje poraznom otvorenošću - ali iznenadila su se kad su vidjela Justine gdje sjedi pored vikinškog katafalka, lica (sada nasmiješenog) okrenutog napola prema njima.
Mislim da bismo trebali otići - rekoh ispod glasa jer užasno su smrdjele te sitne prikaze i pokazivale neugodnu sklonost ispreplitanju mršavih ručica oko mojega po- jasa dok su blebetale i pjevušile. Ali Justine se obratila jednoj i rekla: - Prinesi ova- mo svjetlo da svi vidimo. - I kad je svjetlo doneseno odjednom se okrenula, prekriži- la noge pod sobom i visokim zvonkim glasom uličnog pripovjedača zazvala: - Oku- pite se oko mene svi vi blagoslovljeni od Alaha i počujte čudnovatu priču što ću pri- povjediti. - Učinak je bio magnetičan; posjedali su oko nje kao uvelo lišće na vjetru, tijesno se tiskajući. Neki su se čak i uspeli na stari divan, hihoćući i gurkajući se od užitka. I istim bogatim gordim glasom, zasićenim neprolivenim suzama, Justine opet nastavi glasom iskusnog pripovjedača: - O, počujte svi vi stvarni vjernici i podastri- jet ću vam priču o Yuni i Azizu, o njihovoj višestrukoj ljubavi i mukama što im zada Abu Ali Saraq el-Maza. Tih dana velikoga kalifata, kad su mnoge glave padale i vojske tutnjale...
Bila je to neka divlja poezija za takvo mjesto i vrijeme - malen krug ispijenih lica, divan, treperavo svjetlo; i čudna neodoljiva melodija arapskog, teško optočena figu- rama, aliteracijska ponavljanja protkana gustim brokatom i unjkavi naglasci davali su joj laički sjaj koji mi je izmamio suze na oči - suze pohlepe! Bilo je to tako hranji- vo za dušu! Postao sam od toga svjestan kakve mršave obroke mi modernisti nudimo svojem gladnom čitateljstvu. Epske crte, to je sadržavala njezina priča! Osjećao sam zavist. Kakvo su bogatstvo imala ta prosjačka djeca. I bio sam joj zavidan na publici. Kakva napeta prosudba! Potonuli su u slike njezine priče poput olova. Vidje- lo se gdje im se istinske duše pomaljaju poput miševa - pomaljaju na tim naslikanim maskama u sitne izraze čuđenja, napetosti i radosti. U žućkastome polumraku bili su to izrazi stravične istine. Vidjelo se kakvi će biti kao sredovječni ljudi - vještica, do- bra supruga, naklapalo, rospija. Poezija ih je ogoljela do kostiju i ostavila im samo prirodna svojstva da tako procvatu u izraze što vjerno preslikavaju njihove sitne zakržljale duhove!
Kako sam mogao a da joj se ne divim što mi je pružila jedan od najznačajnijih i najdojmiljivijih trenutaka u životu pisca? Obgrlio sam je rukom oko ramena i sjedio ushićen kao i svi oni, prateći vijugave krivine besmrtne priče što nam se odvijala pred očima.
Jedva su podnijeli rastanak s nama kad je priča napokon završila. Primili su se za nju, moleći još. Neki su je uhvatili za obrub haljine i cjelivali ga u molitvenom zano- su. - Nema vremena - rekla je uz smireni smiješak. - Ali vratit ću se, mališani moji. - Jedva da su obratili pažnju na novac koji je razdijelila, samo su se naguravali za nama kroz duge hodnike do crnine trga. Na uglu sam se osvrnuo ali sam mogao vi- djeti tek treperenje sjenka. Opraštali su se glasovima čija je milina lomila srce. Razgovarali smo u dubokoj ispunjenoj tišini duž razmrskanog grada iskvarenog vre- menom dok nismo došli do svježeg obalskog zraka; i dugo smo šutke stajali naslo- njeni na hladni kameni mol nad morem, pušeći i šuteći! Napokon mi se okrene beskrajno umornim licem i prošapće: - Odvedi me sada kući. Padam od umora. - I tako smo zaustavili kola u prolazu i zaljuljali se duž Corniche, staloženi kao bankari nakon kongresa. Sve što mi je na rastanku rekla bilo je: - Bit će da svi tragamo za tajnama rasta!
Bila je to neobična primjedba za rastanak. Gledao sam kako se umorno penje u kućerinu stubama, pipajući za ključem. Još uvijek sam bio opijen pričom o Yuni i Azizu!
Magareći brate, šteta je što nikada nećeš imati prilike čitati sve ove zamorne besmislice; zabavljalo bi me proučavati tvoje upitne izraze lica dok ih čitaš. Zašto bi umjetnik uvijek nastojao prožeti svijet vlastitom tjeskobom, jednom si me upitao. Zašto baš? Dat ću ti drugi sklop: emotivni gongorizam! Oduvijek sam bio dobar u tvorbi uljudnih fraza.

samoća i žudnja,
to dvoje silni gospodaru muha nesveto su carstvo tvoje
i nenadani ponor duha!
dragi Holandezu padni mi na grudi vrata svoja dobro ti zaključaj ljubav tolika ne bi bila slučaj
da još veću ******** mi ne budi

I potom, besciljno šećući, na koga naiđem nego na pomalo teturavog Pombala upravo na povratku iz Casina s noćnom posudom punom papirnatih novčanica i nesmiljenom žeđi za posljednjim bokalom šampanjca koji smo zajedno uzeli u Eto- ile. Čudno da te večeri nisam imao potrebe za djevojkom; nekako su mi se Yuna i Aziz prepriječili. Umjesto toga sam se vukao natrag na Mount Vulture s bocom u džepu šuškavca da se još jednom suočim s nesretnim stranicama svoje knjige koja će za dvadeset godina biti razlogom mnogih šibanja u nižim razinama našeg školstva, činilo mi se to pogubnim poklonom još nerođenim naraštajima; radije bih im ostavio nešto poput Yune i Aziza, ali to od Chaucera nije bilo moguće; možda je krivnja na sofistikaciji laičke publike? Pomisao na sve te male namlaćene guze natjerala me da zaklopim bilježnice serijom zlovoljnih prasaka. Međutim, šampanjac je piće što divno razblažuje i nije mi dozvolio da budem suviše potišten. Tada sam naišao na listić s porukom koji si ti Magareći brate gurnuo ispod vrata ranije te veče- ri: poruku koja me pohvalila na novoj seriji pjesama koje su objavljivali u Anvilu (s jednom tiskarskom pogreškom po redu); a kakvi su pisci, o tebi sam mislio najljepše, podigao sam čašu u tvoju čast. U mojim si očima postao kritičar najčistije moći rasu- đivanja; i još sam se jedanput ogorčeno upitao koga vraga nisam na tebe potratio više vremena. To je doista propust s moje strane. I tonući u san pribilježih si u mislima da te sljedeću večer moram odvesti na večeru i do sita se napričati s tobom da te maga- reća glava zaboli - o pisanju, naravno, čemu drugome? Ah! ali kakvog smisla ima? Vješt na peru, škrt na riječima; znao sam da ću bez riječi poput Goldsmitha za- biti ruke pod pazuha dok ti budeš držao govor!
U snu sam iskopao mumiju usana boje maka odjevenu u dugačku bijelu vjenčani- cu arapskih šećernih lutaka. Nasmiješila se ali se nije budila, premda sam je ljubio i ohrabrivao riječima. Jedanput su joj se oči napola otvorile ali su se opet sklopile, te je nasmiješena ponovo utonula u san. Šaptao sam njezino ime koje je glasilo Yuna ali se neobjašnjivo pretvorilo u Liza. I kako od toga nije bilo koristi, sahranio sam je još
jednom među nestalnim sipinama gdje (vjetar im je brzo mijenjao oblike) neće osta- ti traga mjestu ukopa. U zoru sam rano ustao i ušao u kola do plaže Rushdi da se pro- čistim u praskozornom moru. U to doba nije bilo ni žive duše osim Clee koja je bila daleko na plaži u plavome kupaćem kostimu, fantastične kose što je lelujala oko nje poput plavokosog Botticellija. Mahnuo sam i uzvratila mi je ali nije pokazivala namjere da priđe i razgovara na čemu sam bio zahvalan. Ležali smo kilometar uda- ljeni uspuhani i mokri poput tuljana. Na trenutak sam pomislio na njezinu divnu kavu od spržene ljetne kože s dlačicama na sljepoočnicama, izbijeljenima do pepe- la. Metaforički sam je udisao kao dah pržene kave, sanjareći o bijelim slabinama s onim plavim žilicama u sebi! Pa, sad... bila bi vrijedna truda da nije bila toliko lijepa. Taj je blistav pogled razotkrivao sve i prisilio me da se zaklonim od nje.
Čovjek je baš ne bi mogao zamoliti da ih poveže da bi se s njom mogla voditi lju- bav! A opet... poput crnih svilenih čarapa na kojima neki muškarci insistiraju da bi... Dvije rečenice s »da bi« kondicionalom. Sto se to događa sa sirotim Pursewarde- nom?

proza mu je širila požudu u društvenim slojevima

riječi su mu suđene
ko za mase pogubnima

glavna djela svrstana s otrovnim plinovima

Engleska, probudi se

Magareći brate, takozvani čin življenja uistinu je čin zamišljanja. Svijet - koji si uvijek predočavamo kao »izvanjski« - uzmiče tek pred samoistraživanjem! Suočen s ovim okrutnim, ali nužnim paradoksom, pjesnik pušta da mu narastu škrge i rep da bi bolje plivao uz struju neprosvjećenja. Ono što se možda čini proizvoljnim činom na- silja upravo je obrnuto jer izokrećući tako proces, on ujedinjuje divlju bezglavu stru- ju čovječanstva u tihi mirni nepokretni bezmirisni bezukusni plenum iz kojeg je pro- izašla njegova vlastita motivacijska srž. (Da, ali bolno je to priznati!) Kad bi se htio odreći svoje uloge, sva nada da će steći oslonac na kliskoj površini bi bila izgubljena i sve bi u prirodi nestalo! Ali taj čin, pjesnički čin, prestat će biti potreban kada ga
svatko bude mogao izvesti za sebe. Što ih sprečava?, pitaš se. Pa, svi posjedujemo urođen strah od predavanja svoje žalosno racionalizirane moralnosti - a pjesnički skok o kojem govorim leži s njezine druge strane. To prestravljuje samo zato što od- bijamo u sebi vidjeti užasne grimase što ukrašavaju toteme naših crkvi - ubojice, la- žIjivce, preljubnike i druge. (Kad se jednom prepoznaju, te kartonske maske izblije- de.) Tko god izvede taj enigmatski skok u heraldičku stvarnost pjesničkog života, otkriva da istina ima ugrađenu moralnost! Više ne treba nositi pojas za kilu. U po- lusjeni ove vrste istine, moralnost se može previdjeti jer ona je donné,{39} dio cijele priče, a ne naprosto kočnica, inhibicija. Postoji da je se iživi, a ne izmisli! Ah, Maga- reći brate, ovo će zvučati kao udaljena dreka za »čisto književne« brige koje te opsjedaju; no ako svojim srpom ne prioneš na ovaj kut polja, nikad nećeš sam pobra- ti svoju žetvu i tako ovdje dolje ostvariti svoju stvarnu svrhu.
Ali kako? pitaš me tugaljivo. I evo, tu si me stvarno zatekao jer stvar djeluje dru- gačije na svakome od nas. Želim samo reći da nisi postao dovoljno očajan, dovoljno odlučan. Negdje u srcu svega još si trom duhom. Ali čemu onda nastojati? Ako ti se to ima dogoditi, dogodit će se samo od sebe. Možda imaš potpuno pravo što ovako dokoličariš i čekaš. Ja sam bio suviše ponosan. Osjetio sam da ga moram zgrabiti za rogove, to presudno pitanje mojeg prava prvorodstva. Za mene se ono temeljilo na činu volje. Stoga bih svojoj vrsti ljudi rekao: - Obijte bravu, oborite vrata. Prkosi- te, suprotstavite se, oduprite se proročištu želite li postati pjesnikom, drznikom!
Ali svjestan sam da se test može pojaviti u svakom obliku, možda čak i u fizičko- me svijetu, udarcem među oči ili u nekoliko redaka nadrljanih olovkom na poleđini omotnice ostavljene u kavani. Heraldička stvarnost može zaskočiti odakle god, iznad ili ispod; nije izbirljiva. Ali bez nje enigma ostaje. Moguće je da proputuješ svijet i osvojiš ga s jednog na drugi kraj, a da sam ipak nikad ne začuješ pjesmu.

IV.


Zatekoh se kako čitam ove odlomke iz Pursewardenovih bilježnica sa svom dužnom pažnjom i veseljem i bez ikakvih pomisli na »opraštanje beštiji« - da se poslužim Cleinim riječima. Naprotiv, činilo mi se da su mu primjedbe precizne i kakve je god bičeve i žalce namijenio mojoj ličnosti, bili su sasvim na mjestu. Štoviše, korisno je koliko i zdravo vidjeti se u svjetlu takve žestoke izravnosti nekoga komu se diviš! Ipak, trunku me iznenadilo da mi samo uvažavanje nije bilo nimalo uzdrmano. Ne samo da nije bilo trajnih povreda nego sam se povremeno, smijuljeći se na glas nje- govim dosjetkama, zaticao kako mu se potiho obraćam kao da stoji preda mnom i govori, a ne da zapisuje tu neugodnu istinu. - Vraže jedan - promrmljao sam u bradu.
Čekaj ti samo. - Gotovo kao da bih mogao jednoga dana izgladiti stvari s njim, izravnati račune! Bilo je teško odići glavu i odjednom prihvatiti da je već iza zavjese, nestao s pozornice; tolika je pojava bio, što posvuda iskrsava, neobičnog omjera sna- ge i slabosti što sačinjavaju njegovu zagonetnu ličnost.
Čemu se smiješiš? - rekao je Telford, uvijek spreman na šalu i razmjenu ured- skog humora, ukoliko sadrži nezaobilaznu mračnu poentu.
Jednoj bilježnici.
Telford je bio krupan čovjek u loše skrojenom odijelu i s točkastom plavom mašnom. Bio je pjegave puti kakva se lako kida pod oštricom britve; shodno tome, uvijek mu je na vilici ili uhu bio mali čuperak vate i vidao ranu. Vječno brbljav i pre- pun pretjerane bonhomie;{40} ostavljao je dojam da je na ratnoj nozi sa zubalom koje ga žulja. Blebetao je i dahtao, grizući olabavljene plombe ili gutajući meko nepce, hvatajući zrak poput ribe, dok je izgovarao šale ili se smijao vlastitoj duhovitosti, kao da se vozi kaldrmom, pa mu gornji red zuba pleše gore-dolje i udara po desni- ma. »Stari moj, ta ti je dobra«, uskliknuo bi. Nije mi bio neugodan kao zatočenik ureda koji smo dijelili u »cenzuri«, jer posao nije bio zahtjevan, a on mi je kao stari poznavatelj struke uvijek bio spreman dati savjet ili pomoći u poslu; uživao sam i u pričama koje je uporno prepričavao, o bajnim »starim vremenima« kada je on, Mali
Tommy Telford, bio silno važna ličnost, iznad koje je po položaju i moći bio samo veliki Maskelyne, naš sadašnji šef. Njega je uvijek zvao »Brigadir« i jasno je davao do znanja da je odjel, koji je nekoć bio Ured za arapska pitanja, vidio bolje dane, zapravo srozao se na puki odjel za praćenje pada i rasta i cenzuru građanske prepiske diljem Bliskog istoka. Ništavna uloga u usporedbi sa »špijunažom« koju je izgovarao u četiri odvojena sloga.
Priče o toj minuloj slavi, sada već izmakloj sjećanju, tvorile su dio homerskog ciklusa, tako reći, uredskog života: čeznutljive recitacije bile su na programu za vri- jeme pauze, između obroka posla ili popodne kad bi kakva nezgoda, kao recimo pokvareni ventilator, potpuno ugrozila koncentraciju u tim zagušljivim zgradama. Upravo sam od Telforda doznao za dugu bespoštednu borbu između Pursewardena i Maskelynea - borbu koja se u nekom smislu nastavljala na drugom polju između šutljivog Brigadira i Mountolivea jer Maskelyne je očajnički žudio da se vrati svo- jem puku i skine sa sebe civilnu odjeću. U toj je želji spriječen. Mountolive, objasnio je Telford uz brojne i silne uzdahe (mlatarajući ispucanim mesnatim rukama prošara- nima plavim nakupinama žila kao kolač šljivama) - Mountolive je »navalio« na Ratni odsjek i nagovorio ih da ne odobre Maskelyneovu ostavku. Moram reći da je Brigadir, kojeg sam viđao možda dvaput tjedno, nosio u sebi mrgodan i sjetan gnjev zato što je strpan u civilni odjel dok se toliko toga događalo u pustinji, ali ta i svaki bi se obični vojnik tako vladao. - Vidiš - prostodušno će Telford - kad dođe do rata, unapređenja se dijele šakom i kapom, stari moj, šakom i kapom. Brigadir ima pravo misliti na svoju karijeru kao i svaki drugi čovjek. Drukčije je s nama. Mi smo tako reći rođeni civili. - On sam proveo je mnoge godine trgujući grožđicama na istočnom Levantu, boraveći u mjestima kao što su Zante ili Patras. Nisu bili sasvim poznati njegovi razlozi dolaska u Egipat. Možda mu je više odgovarao život u velikoj bri- tanskoj koloniji. Gospođa Telford bila je debeljuškasta patkica koja se služila ljubi- častim ružem i nosila šešire kao jastučiće za igle. Po svoj prilici živjela je za poziv u veleposlanstvo na kraljev rođendan. (»Mavis voli svoju malu službenu ulogu, baš voli.«)
No ako je administrativni rat s Mountoliveom toliko zjapio daleko od pobjede, bilo je utjeha, rekao je Telford, od kojih bi Brigadir mogao promišljeno izvući zado- voljstvo: jer Mountolive je u priličnoj mjeri bio u istoj kaši. To ga je (Telforda) tjera- lo na »cerek« - tipičan izraz kojim se često služio. Mountolive, kako se činilo, nije ništa manje žudio da se povuče sa svojeg mjesta i doista se nekoliko puta prijavio za premještaj iz Egipta. Međutim, na nesreću, nastupio je rat sa svojom metodom
»zamrznutih kadrova« i Kenilworth je, ne u prijateljskim odnosima s veleposlani- kom, poslan da provede tu metodu. Ako su Brigadira sputale Mounteolive- ove spletke, potonjeg je jednako sputao novoimenovani Kadrovski savjetnik - sputao
»do daljnjega«! Telford je trljao znojave ruke dok mi je sve to pripovijedao! - To je
pojava zvana Kako ti meni tako ja tebi - reče. - I ako mene pitaš, Brigadir će uteći prije nego Sir David. To ti ja kažem, stari moj. - Jedan svečani pokret glavom bio je dovoljan da ga uvjerim da sam primio na znanje.
Telford i Maskelyne bili su povezani na zanimljiv način koji mi je dao misliti. Sa- motni vojnik od malo riječi i trgovački putnik izdašan na riječima - što bi oni u živo- tu imali zajedničko? (Već i njihova imena na otisnutim popisima dužnosti neodoljivo su podsjećala na varijetetski duet ili uglednu pogrebničku tvrtku!) Mislim ipak da je veza počivala na obožavanju, jer Telforda je obuzimalo groteskno divljenje i pošto- vanje u prisutnosti šefa, dok se motao oko njega, žudeći da preduhitri njegove zapo- vijedi i tako zavrijedi koju riječ pohvale. Njegovi obilno zaslinjeni »da, gospodine« i
»ne, gospodine« izlijetali su mu iz zubala nesuvislom pravilnošću kukavice u satu. No, zanimljivo je da nije bilo ništa hinjeno u tom ulizivanju. Bilo je više nešto nalik uredskoj ljubavnoj spletki jer čak i kad Maskelynea nije bilo u blizini, Telford je o njemu govorio s najvećim mogućim poštovanjem, najdubljim poklonstvom - sačinje- nim podjednako od društvenog divljenja prema njegovom položaju i dubokog štova- nja njegove ličnosti i prosuđivanja. Iz znatiželje sam nastojao Maskelynea vidjeti kroz oči svojeg kolege, ali nisam uspio razabrati ništa više od prilično tmurnog besprijekornog vojnika ograničenih sposobnosti i odrješitog školskog naglaska što u sebi nosi umor od svijeta. Ipak... - Brigadir je pravi prototip gospodina - rekao bi Telford s toliko osjećaja da je bio na rubu suza. - Napet je kao tetiva, stari Brigadir. Nikad se ne bi ponizio da učini nešto što mu je ispod časti. - Možda je to tako, ali time naš šef u mojim očima nije bio ništa manje neugledan.
Telford je imao nekoliko manjih lakajskih dužnosti koje si je sam zadao da ugodi svojem junaku - na primjer, kupio bi Daily Telegraph star tjedan dana i svakog jutra ga ostavio na stolu velikana. Poprimao je čudan izvještačen hod kada bi prelazio ulaštenim podom Maskelyneovog praznog ureda (jer dolazili smo ranije na posao): kao da se boji da ne ostavi otiske za sobom. Upravo se šuljao do stola. A nježnost kojom je presavinuo novine i prelazio prstima po naborima prije nego što bi ih sve- čano položio na zelenu presvlaku podsjećala me na ženu koja mužu predaje netom uštirkanu i izglačanu košulju.
Sam Brigadir nije nerado nosio teret njegovog iskrenog divljenja. Vjerujem da bi rijetko tko mogao tome odoljeti. Spočetka me čudilo što nas obilazi jednom ili dva- put tjedno, sasvim očito bez nekog određenog razloga na pameti i polako šeta među našim stolovima, povremeno izgovarajući kakvu neslužbenu neduhovitu šalu - upu- ćenu onome na koga bi blago, gotovo sramežljivo pokazivao kamišom lule. Ipak, za tih posjeta, garavo mu hrtovsko lice sitnih bora ispod očiju nikad nije promijenilo izraz, glas nikad izgubio prostudiranu modulaciju. Spočetka me, kažem, takav nastup čudio, jer Maskelyne je bio sve samo ne društveno biće i rijetko je znao govoriti o ičemu nego trenutnom poslu. Tada sam jednoga dana u sporoj složenoj krivulji koju
je opisivao među našim stolovima spazio tragove nesvjesnog udvaranja - prisjetio sam se kako paun širi svoju veličanstvenu nakićenu okatu lepezu pred ženkom ili kako se manekenka okreće u arabeski smišljenoj da istakne odjeću koju nosi. Maskelyne je naprosto dolazio da ubere divljenje, da pred Telforda iznese bo- gatstvo karaktera i besprijekornog vladanja. Zar je moguće da ga je tako laka pobje- da ispunjavala nekom nutarnjom sigurnošću koje mu je manjkalo? Teško bi bilo reći. U svakom slučaju, kolegin pogled razrogačen od divljenja grijao mu je dušu. Uvje- ren sam da je to bilo sasvim nesvjesno - ta gesta usamljenog čovjeka prema jedinom bezrezervnom obožavatelju kojeg mu je svijet pružio. Sa svoje strane mogao je me- đutim uzvratiti jedino milostivošću koju mu je podario odgoj. Potajno je prezirao Telforda što nije gospodin. - Siroti Telford - čulo se kako uzdiše kad je bio izvan do- meta ušiju ostalih. - Siroti Telford. - Sažaljiv prizvuk u njegovu glasu odavao je sa- milost prema nekome tko je doduše častan ali beznadno prozaičan.
To su mi dakle bili uredski drugovi cijelo to naporno ljeto i njihovo mi društvo nije predstavljalo problem. Posao mi nije tištao ni teretio dušu. Pozicija mi je bila skromna i nije povlačila nikakve društvene obaveze. Pored toga se nismo čuli izvan ureda. Telford je živio negdje blizu Rushdija u maloj vili u predgrađu, izvan centra grada, dok se Maskelyne, činilo se, rijetko micao iz svoje sumorne spavaće sobe najgornjeg kata u Cecilu. Nakon isteka radnog vremena osjećao sam stoga slobodu da potpuno zbacim sa sebe posao i nastavim sa životom u gradu ili onome što je od njega preostalo.
Također ni novi odnos s Cleom nije predstavljao probleme, možda smo i namjerno izbjegavali prestrogo ga definirati, nego mu dozvolili da ide vlastitim pri- rodnim tijekom, da ispuni vlastiti predviđeni put. Ne bih primjerice uvijek ostajao u njezinu stanu - jer ponekad kad je radila na slici, molila bi za koji dan potpune samo- će i osame da ovlada temom i ta razdoblja prekida od ponekad i tjedan i više izoštrila bi i osvježila osjećaje, ne naškodivši im. Katkad bismo međutim nakon takvog spora- zuma slučajno naišli jedno na drugo i iz slabosti nastavili s odgođenom vezom pri- je isteka obećana tri dana ili jednoga tjedna! Nije bilo lako.
Katkad bih je navečer našao kako odsutno sjedi na malenoj obojenoj drvenoj tera- si Café Baudrota, zureći u prazno. Mape bi ležale pred njom neotvorene. Sjedeći tako krotko poput kunića, zaboravila bi obrisati s usne sitne brkove od mlijeka svoje café viennois! U takvim trenucima bila je potrebna sva moja moć savladavanja da ne prekoračim drvenu ogradu i zagrlim je, toliko je živo ta dirljiva pojedinost budila sje- ćanje na nju; tako je djetinje i spokojno izgledala. Vjeran i usplamtjeli lik ljubavnice Clee zaigrao bi mi pred očima i razdvojenost mi se činila nesnosnom! Isto tako bih ja (sjedeći na klupi perivoja, čitajući) osjetio hladne ruke kako mi pokrivaju oči i okre- nuo se da je zagrlim i još jednom udahnem miris njezina tijela kroz prhku ljetnu ha- ljinu. Još se događalo, i to vrlo često u trenucima kad sam upravo razmišljao o njoj,
da je čudom ušla u moj stan, govoreći: »Osjetila sam da me zoveš« ili »Odjednom mi je došla strahovita potreba za tobom«. Tako su ti susreti imali izoštrenu slatku na- petost koja bi ponovno neočekivano palila stijenj u nama. Osjećali smo se kao da smo bili razdvojeni godinama, a ne danima.
Ta hladnokrvnost u pogledu planirane odvojenosti jedno od drugoga poticala je iskru divljenja u Pombalu koji više nije uspijevao to postići u odnosima s Foscom, osim kad bi skinuo Mjesec s neba. Činilo se da se budi ujutro s njezinim imenom na usnama. Prvo što bi učinio bilo bi da je žurno nazove i ustanovi je li u redu - kao da je izložena užasnim neznanim opasnostima zato što nije u njegovoj blizini. Službeni dio njegova dana s raznim dužnostima bio je prava muka. Upravo bi odgalopirao kući na ručak da je opet vidi. Moram biti pravedan i naglasiti da mu je privrženost bila potpuno uzvraćena, premda su čistoćom svoje veze prije podsjećali na dvoje sta- rijih umirovljenika. Ako bi se on dulje zadržao na službenoj večeri, nju bi obuzela grozničava zabrinutost. (Ne, ne brinem ja za njegovu vjernost, nego za njegovu si- gurnost. Znaš već kako neoprezno vozi.) Srećom, u tom razdoblju noćna su bombardiranja luke djelovala na društvene aktivnosti gotovo kao policijski sat, te je bilo moguće gotovo svaku večer provesti zajedno, uz šah ili karte ili čitanje na glas. Ustanovio sam da je Fosca obzirna i gotovo živahna mlada žena, pomalo skuče- nog smisla za humor ali bez one uobraženosti za koju sam je bio sklon osumnjičiti na temelju Pombalova opisa kad smo se prvi put sreli. Imala je gipko lice naglašenih crta i preuranjenih bora koje su možda odavale obilježenost izbjegličkim iskustvom. Nikad se nije na glas smijala, a u osmijehu je nosila crtu zamišljene tuge. No bila je mudra i uvijek imala spreman duhovit i promišljen odgovor - uistinu onaj esprit{41} koji Francuzi s pravom toliko cijene u žena. Zbog činjenice da se njezinoj trudnoći bližio rok, Pombal je bio još pažljiviji i vatreniji - doista ga je u vezi s djetetom obu- zimalo nešto poput samodopadnosti. Ili je naprosto htio prikazati da je njegovo: po- kazati obraz svijetu koji bi mogao pomisliti da »nema muškosti«. Nisam mogao odrediti. Ljetnih popodneva plutao bi lukom u svojem kuteru dok je Fosca sjedila na krmi, puštajući da joj bijela ruka brazda more. Ponekad mu je pjevušila iskrenim sitnim glasićem poput ptice. To ga je ushićivalo i držao se kao dobri bourgeois papa de famille{42} dok je prstom udarao takt. Noću bi proveli bombardiranje uz omiljenu šahovsku ploču - pomalo neuobičajen izbor; ali kako je od paklene tutnjave topovske vatre dobivao glavobolje, vješto je za oboje izradio čepove za uši od cigaretnih filtra. Tako su mogli na miru sjediti i razmišljati!
No jedanput ili dvaput ovaj je skladni mir bio zasjenjen vanjskim događajima koji su unijeli sumnje i razdor dosta shvatljive u jednoj tako nejasnoj vezi - mislim, toliko spominjanoj i raščlanjivanoj, a ne proživljenoj. Jednog sam ga dana zatekao kako se povlači sobom u kućnom ogrtaču i papučama, sumnjivo smeten i pomalo natečenih očiju. - Ah, Darley! - uzdahnuo je punim plućima, puštajući se u svoju fotelju za
kostobolju i hvatajući se prstima za bradu kao da će je potpuno razlabaviti. - Nikad ih nećemo potpuno shvatiti, nikad! Žene! Kakva nesreća. Možda sam obični glupan. Fosca! Njezin muž!
Poginuo je? - upitao sam.
Pombal je tužno odmahnuo glavom. - Ne, zarobljen i poslan u Njemačku.
Što onda ne valja?
Stid me je, samo to. Dok ta vijest nije stigla, nisam potpuno uviđao, a ni ona, da smo zapravo očekivali da pogine. Podsvjesno, naravno. Sada je puna gađenja prema sebi. Ali čitav je plan naših života podsvjesno počivao na očekivanju da on odustane od svoga. Čudovišno. Njegova bi nas smrt oslobodila; no, ovako je rješenje proble- ma pomaknuto za možda nekoliko godina, možda zauvijek.
Izgledao je prilično smeteno i hladio se novinama, mrmljajući potiho. - Događaji se kreću najčudnijim tokovima - napokon je nastavio. - Jer ako je Fosca suviše česti- ta da mu prizna istinu dok je na frontu, jednako bi se ponijela i sa sirotim zatvoreni- kom. Ostavio sam je u suzama. Sve se odgađa do kraja rata.
Škrgutao je stražnjim zubima i sjedio zureći u mene. Bilo je teško pronaći prave riječi utjehe.
Zašto mu ne kaže u pismu?
Nemoguće! Suviše okrutno. I još s djetetom na putu? Čak ni ja, Pombal, ne bih htio da takvo što učini. Nikad. Zatekao sam je uplakanu, prijatelju, s brzojavom u ruci. Rekla je tjeskobnim glasom: »O, Georges-Gaston, prvi put se sada stidim svoje ljubavi kada shvaćam da smo mu priželjkivali smrt, radije nego da ga ovako zarobe.« Možda ti to zvuči zamršeno, ali njezini su osjećaji tako plemeniti, osjećaj za ponos i čast i tako dalje. Zatim se dogodilo nešto neobično. Toliko smo međusobno patili da sam se pokušavajući je utješiti izgubio ravnotežu i počeli smo ozbiljno voditi ljubav a da ni primijetili nismo. Čudna je to slika. I nimalo lak zahvat. Zatim, kada smo došli k sebi, počela je ponovo plakati i rekla: »Sada prvi put osjećam mržnju prema tebi, Georges-Gaston, jer sada je naša ljubav na istoj razini kao i svačija. Uprostili smo je.« Žene ti uvijek nekako nametnu osjećaj krivnje. Tako sam bio sretan što sam napokon... Njezine su me riječi odjednom bacile u očaj. Izjurio sam van. Nisam je vidio pet sati. Možda je svemu kraj? O, ali mogao je to biti početak nečega što bi nas makar održalo dok čitav problem ne ugleda svjetlo dana.
Možda je suviše glupa.
Pombal je ostao zaprepašten. - Kako to možeš reći! Sve to dolazi od krajnje istančanosti njezina duha. Samo toga. Nemoj doprinositi mojoj bijedi, govoreći glu- posti o nekome tako krasnome.
Nazovi je onda.
Telefon joj je pokvaren. Jao! To je gore od zubobolje. Poigravao sam se idejom o samoubojstvu prvi put u životu. To će ti dati sliku o tome na što sam spao.
No, u tom trenutku otvore se vrata i kroz njih uđe Fosca. I ona je bila uplakana. Zastala je s neobičnim dostojanstvom i pružila ruke prema Pombalu koji je ispustio nesuvisli poklik zadovoljstva i u kućnom ogrtaču odskakutao preko sobe da je strastveno zagrli. Zatim joj je prebacio ruku preko ramena i polako su zajedno otišli hodnikom do njegove sobe i zaključali se unutra. ßäןʞãñdöwñןôãd
Kasnije sam ga te večeri vidio kako ide prema meni po Rue Fuad, sav ozaren. - Hura! - viknuo je i bacio svoj skupi šešir u zrak. - Je suis enfin là!{43}
Šešir je opisao široku parabolu i pao nasred ceste gdje su odmah preko njega prešla tri automobila jedan za drugim. Pombal je sklopio ruke i sjao kao da mu je taj prizor pružio najveće zadovoljstvo. Zatim se okrenuo onim mjesečastim licem prema nebu kao da traži znak ili vodilju. Kad sam stao uz njega, uhvatio me za ruke i rekao:
Božanstvena ženska logika! Uistinu nema ničeg tako divnog na zemlji kao prizor žene što sređuje svoje osjećaje. Obožavam to. Obožavam. Naša ljubav... Fosca! Sada je potpuna. Tako sam zapanjen, iskreno, zapanjen sam. Nikad to ne bih znao osmisli- ti tako precizno. Slušaj, ona se ne bi mogla navesti da prevari čovjeka koji je iz sata u sat u smrtnoj opasnosti. Istina. Ali sada kada je siguran u ćeliji stvari se mijenjaju. Možemo se normalizirati. Nećemo ga naravno povrijediti, i zasad ćemo još šutjeti. Naprosto ćemo se sami poslužiti smočnicom, kako je Pursewarden običavao reći. Prijatelju dragi, nije li to divno? Fosca je anđeo.
Napokon ipak zvuči kao žena.
Da žena! Ta riječ, koliko god veličanstvena, ni izbliza ne odgovara njezinom duhu.
Zanjištao je od smijeha i prijateljski me udario po ramenu. Hodali smo zajedno dugom ulicom. - Idem do Pietrantonija da joj kupim skupi poklon... Ja, koji nikad ništa ne poklanjam ženama, nikad u životu. Uvijek mi se to činilo besmislenim. Jed- nom sam gledao neki film o pingvinima u vrijeme parenja. Mužjak, koji više od iče- ga urnebesno podsjeća na muškarca, sakuplja kamenje i polaže ih pred svoju odabra- nicu prije nego je zaprosi. Moraš vidjeti da bi shvatio. Ja se sada ponašam kao mužjak pingvina. Ništa zato. Ništa zato. Sada naša priča ne može završiti drugačije nego sretno.
Kobne riječi koje sam otad toliko puta prizvao sjećanju, jer nekoliko mjeseci kasnije problem Fosce bio je uklonjen.

V.


Već neko vrijeme nisam čuo ništa o Pursewardenovoj sestri, premda sam znao da je još uvijek u ljetnome poslanstvu. Što se Mountolivea tiče, njegove su posjete bilježe- ne u službenim spisima, tako da sam znao da svakih desetak dana odlazi gore iz Ka- ira da prenoći. Neko sam vrijeme od njega napola očekivao znak, ali kako je vrijeme protjecalo gotovo sam počeo zaboravljati na njegovo postojanje kao što je vjerojatno on zaboravio na moje. Tako se zbilo da je njezin glas, kad se prvi put pronio pre- ko uredskog telefona, došao kao neočekivana upadica - iznenađenje u svijetu gdje su iznenađenja malobrojna i nepoželjna. Neobičan bestjelesan glas koji je mogao pripa- dati bilo kojoj pubertetskoj dobi govorio je: - Mislim da me poznajete. Htjela bih razgovarati s vama kao prijateljem mojeg brata. - Poziv na večeru sljedeće večeri opisala je kao »privatan, neobavezan i neslužben« što me je navelo da pomislim da će biti i Mountolive. Osjećao sam da se u meni budi neobična znatiželja dok sam ho- dao dugim prilazom uz vrlo engleske četvrtaste živice i kroz nešto gustiša borova koji su okruživali ljetno boravište. Bila je zagušljiva sparna noć - kakve zacijelo na- javljuju gomilanje hamsina{44} negdje u pustinji, koji bi potom potjerao oblake praši- ne gradskim ulicama i trgovima kao stupove dima. Ali noćni je zrak još uvijek bio oštar i bistar.
Dvaput sam pozvonio i, kako nije bilo odgovora, počeo razmišljati da možda zvonce ne radi, kad sam unutra začuo mek žustar korak. Vrata su se otvorila i na nji- ma je stajala Liza s izrazom trijumfalnog nestrpljenja na slijepome licu. Na prvi pogled učinila mi se izvanredno lijepom, premda onižeg rasta. Nosila je haljinu od nekog tamnog mekog materijala vrlo široko krojenog ovratnika iz kojeg se pomaljao vitki vrat i glava kao iz vjenčića cvijeta. Stajala je preda mnom, lica zabačena prema gore, naprijed - izraza sablasne smjelosti - kao da svoj labuđi vrat izlaže nevidljivo- me krvniku. Kad sam izgovorio svoje ime, nasmiješila se i klimnula i ponovila ga šaptom napetim poput žice. - Hvala nebesima, napokon ste došli - rekla je kao da je godinama živjela u iščekivanju mojeg dolaska! Kad sam stupio unutra, brzo je nado-
dala: - Molim, oprostite ako... Jedino tako nekoga mogu upoznati. - I odjedanput osjetih njezine meke tople prste na licu kako brzo prelaze njime, kao da ga čitaju slo- vo po slovo, oćutjeh jedinstveni nemir sačinjen od osjećanja i gađenja dok su ti vješti prsti pretraživali moje obraze i usne. Ruke su joj bile male i dobro oblikovane; prsti ostavljali izvanredan dojam finoće, jer činilo se da se na krajevima lagano zakrivlju- ju prema gore da svijetu kao antene izlažu bijele jagodice. Jednom sam vidio svjetski poznatog pijanista takvih prstiju, tako osjetljivih da se činilo da urastaju u tipke kad bi ih dodirnuo. Ispustila je kratak uzdah, kao da osjeća olakšanje i zgrabivši me za zapešće, odvukla me preko dvorane u dnevni boravak skupocjenog bezličnog službe- nog pokućstva gdje je pred kaminom stajao Mountolive s nemirnim izrazom zabrinu- tosti. Odnekle se potiho čuo radio. Rukovali smo se i u njegovu stisku osjetih nešto mlohavo, neodlučno što je odgovaralo nesigurnom glasu kojim je opravdao svoje dugo nejavljanje. - Morao sam čekati dok Liza ne bude spremna - rekao je pomalo tajanstveno.
Mountolive se znatno promijenio, premda je još uvijek nosio sve oznake površne elegancije neophodne za njegov posao, a odjeća mu je bila dobro probrana - jer čak i (mračno pomislih) neformalna obična odjeća za diplomata je još uvijek uniforma. Njegove stare ljubaznosti i pažnje još uvijek nije nestalo. Ipak, postarao se. Primije- tio sam da mu sada za čitanje trebaju naočale jer bile su položene na primjerak Time- sa pored sofe. I pustio je brk koji nije ni podrezivao i kojim je promijenio oblik usta i naglasio određene fine istančane crte. Činilo se nemogućim zamisliti da je njime ikada ovladala strast dovoljno snažna da ublaži uobičajene reakcije odgoja tako odre- đenog kao što je njegov. Niti sam, prelazeći pogledom s jednog na drugo primijetio opravdanje sumnjama koje je Clea izrazila u pogledu njegove ljubavi prema ovoj čudnovatoj slijepoj čarobnici koja je sjela na sofu, gledajući kroz mene, ruku slože- nih u krilu - grabežljive, pohlepne ruke glazbenika. Je li se omotala kao otrovna guja oko središta njegova mirnog života? Prihvatio sam piće iz njegove ruke i u topli- ni njegova osmijeha otkrih kako sam ga volio i divio mu se. I nisam prestao.
Oboje smo s nestrpljenjem čekali ovaj susret, a pogotovo Liza, jer smatrala je da bi joj mogao pomoći. Ali o svemu tome ćemo kasnije. - I blagom naprasnošću skre- nuo je s pravog razloga mojeg dolaska na pitanja o mojem radnom mjestu, jesam li sretan i zadovoljan njime. Razmjena udvornosti koja je rezultirala zasluženim ne- utralnim odgovorima. Tu i tamo ipak su se nazirali vršci novih saznanja. - Liza je zahtijevala da ostaneš ovdje, pa smo se potrudili da to sredimo! - Zašto? Samo zato da se mogu predati katekizmu o njezinu bratu kojeg, istinu zboreći, jedva mogu tvrditi da sam poznavao i koji mi je iz dana u dan postajao sve tajanstvenijim - manje važan kao ličnost, a sve više kao umjetnik? Bilo je jasno da moram čekati dok ona ne odabere kad će kazati što misli. No, bilo je dosadno tako utući vrijeme u dokolici razmjenjujući površnosti.
Ipak, prevladavali su ti usputni razgovori i na moje iznenađenje, sama djevojka nije rekla ništa - ni riječi. Samo je sjedila na sofi, opušteno i predano, kao da je na oblaku. Primijetio sam da je oko vrata imala omotanu baršunastu vrpcu. Sine mi da je razlog tom bljedilu koje je Clei tako padalo u oči vjerojatno taj što se ne može našminkati gledajući se u ogledalu. Ali Clea je imala pravo za oblik njezinih usta, jer jedanput ili dvaput sam uhvatio zajedljiv zloban izraz koji je bio slika i prilika brato- vom.
Večeru je sluga dogurao kolicima i još uvijek u nevažnim razgovorima prionuli smo na jelo; Liza je iz tanjura koji joj je Mountolive napunio jela brzo i besprije- korno, kao da je gladna. Primijetio sam da su joj izražajni prsti lagano zadrhtali kad je posegnula za čašom s vinom. Napokon, kad smo završili, Mountolive je ustao s izrazom jedva prikrivenog olakšanja i ispričao se. - Ostavit ću te sada da obaviš poslovni razgovor s Lizom. Večeras imam nekog posla u kancelariji. Ispričat ćeš me, zar ne? - Lizinim licem na trenutak prijeđe sjena tjeskobe, ali gotovo se trenutačno povuče pred izrazom koji bi se opisao nečim između očaja i rezignacije. Prstima je izražajno cupkala resice jastuka. Pošto su se vrata zatvorila za njim, još uvijek je šutke sjedila ali sada nadnaravno nepomična, glave nagnute naprijed, kao da pokuša- va odgonetnuti neku poruku napisanu na dlanu svoje ruke. Napokon je progovorila sitnim hladnim glasom, oblikujući riječi kao da ih želi pojasniti.
Nisam imala pojma da će biti teško objasniti kad sam se prvi put odlučila zatra- žiti vašu pomoć. Ta knjiga...
Nastupila je duga tišina. Na gornjoj usni izbile su joj kapljice znoja, a sljepoočni- ce su joj izgledale kao da su se zategnule od stresa. Osjetio sam neku sućut prema njezinoj potresenosti i rekao: - Ne mogu tvrditi da sam ga dobro poznavao, premda sam ga često viđao. Istinu govoreći, mislim da se baš nismo voljeli.
U početku - odrezala je, zasijecajući se kroz moju neodređenost svojom nestrpljivošću - mislila sam da bih vas mogla uvjeriti da napišete knjigu o njemu. Ali sada uviđam da biste trebali znati sve. Nije lako odrediti odakle početi. I sama sumnjam da je činjenice o njegovu životu moguće zapisati i objaviti. Ali dovedena sam do toga da razmišljam o tom pitanju, kao prvo jer izdavači to zahtijevaju - kažu da postoji velik interes javnosti, ali uglavnom zbog knjige koju piše ili je napisao taj tričavi novinar. Keats.
Keats - ponovih iznenađeno.
Ovdje je negdje koliko znam, ali ne poznajem ga. Na ideju ga je navela supruga mojeg brata. Mrzila ga je, znate, nakon što je otkrila; smatrala je da smo joj moj brat i ja zajednički upropastili život. Zapravo, ona me plaši. Ne znam što je rekla Keatsu ni što će on pisati. Sada vidim da je moja početna zamisao da vas dovedem ovamo bila da napišete knjigu koja bi... nekako prikrila istinu. To sam uvidjela tek sada kad
sam se suočila s vama. Bilo bi mi neopisivo bolno ako bi na vidjelo izašlo išta što bi naštetilo uspomeni na mojega brata.
Negdje s istoka začula se potmula grmljavina. Ustala je panična držanja i nakon trenutka oklijevanja prišla koncertnom glasoviru i udarila akord. Potom je zalupila poklopcem i još jedanput mi se obratila riječima: - Bojim se grmljavine. Molim vas, smijem li vas čvrsto držati za ruku? - Bila joj je mrtvački hladna. Zatim je, zabacivši crnu kosu, rekla: - Bili smo ljubavnici, znate. To je zapravo bit naše priče. Nastojao je prekinuti. Njegov se brak spoticao na tom pitanju. Možda je bilo nečasno od njega što joj nije rekao istinu prije vjenčanja. Stvari čudno ispadnu. Mnogo smo godina uživali savršeno sretni, on i ja. Što je tragično završilo nije valjda ničija krivica. Nije me se u nutrini mogao osloboditi, premda se trudio i upirao. Nisam ga se mogla oslo- boditi, premda to nisam istinski ni željela sve dok... dok nije svanuo dan koji je pre- dvidio toliko godina ranije, kad je stigao čovjek kojeg je oduvijek nazivao »mračnim strancem«. Tako ga je jasno vidio kad bi se zagledao u vatru. Bio je to David Mo- untolive. Neko vrijeme nisam mu govorila da sam se zaljubila, sudbinski zaljubila. (David mi nije dozvoljavao. Jedina osoba kojoj smo rekli bila je Nessimova majka. David me tražio za dozvolu.) Ali moj je brat nepogrešivo znao i nakon duge šutnje me u pismu pitao je li se stranac pojavio. Kad je primio moje pismo, činilo se da na- jednom shvaća da bi naša veza mogla biti ugrožena ili prekinuta jednako kao njego- va veza sa suprugom - ničime što smo činili, to ne, nego samom činjenicom mojega postojanja. Stoga je počinio samoubojstvo. To je zorno objasnio u posljednjem pismu koje mi je poslao. Mogu ga napamet recitirati. Rekao je: »Tolike sam godine proveo u tjeskobnom očekivanju tvojeg pisma. Često, često sam ga za tebe pisao u vlastitoj glavi, sričući jednu po jednu čarobnu riječ. Znam da bi mi se u sreći smjesta obratila da mi priopćiš strastvenu zahvalnost za to što sam ti pružio - poima- nje sve ljubavi kroz moju: tako da kad je naišao stranac bila si spremna... I danas je nadošla! Ta dugo očekivana poruka koja kaže da je pročitao pisma i prvi sam put upoznao smisao neopisivog olakšanja dok sam čitao te retke. A radost - tolika radost kakvu se nikad nisam nadao iskusiti u životu - pred pomišlju na tebe kako napokon odjednom uranjaš u puno bogatstvo života, ne više sputana, pribijena na lik svo- jeg izmučenog brata! Blagoslovi su mi se kotrljali s usana. Ali tada, postupno, kad se oblak povukao i rasplinuo, osjetio sam olovni teret druge istine, sasvim nepredviđe- ne, sasvim neočekivane. Strah da ćeš, sve dok sam još živ, još uvijek negdje na svije- tu, otkriti nemogućim istinsko raskidanje lanaca kojima sam te okrutno vezao svih ovih godina. Pred tim strahom ledila mi se krv u žilama - jer znao sam da se od mene traži nešto stvarno određenije budeš li me ikad htjela odbaciti i početi živjeti. Moram te stvarno pustiti, stvarno se ukloniti sa scene na način koji ne bi ostavio prostora za daljnje zabune u našim kolebljivim srcima. Da, unaprijed sam vidio radost, ali ne i da će sobom nositi tako jasnu predodžbu neumitne smrti. Bila je to velika novost!
Opet, to je najpotpuniji poklon koji ti mogu ponuditi kao vjenčani dar! I ako zaviriš iza neposredne boli, vidjet ćeš kako se logika ljubavi čini savršenom onome tko je za nju spreman umrijeti!«
Ispustila je kratak jasan jecaj i oborila glavu. Iz gornjega džepa mojega kaputa izvadila je rupčić i položila ga na uzdrhtalu usnu. Bio sam omamljen pod žalosnim teretom svih tih zlosretnih novosti. Osjetio sam u boli žaljenja za Pursewardenom novu spoznaju njegova rasta, novo prosvjećenje. Toliko je toga postalo jasnije. Ipak, nije bilo riječi utjehe ili sažaljenja koje bi odgovarale tako tragičnoj situaciji. Nasta- vila je.
Dat ću vam da čitate osobna pisma tako da me možete posavjetovati. To su pisma koja nisam smjela otvarati nego ih čuvati dok se ne pojavi David. On mi ih je trebao pročitati, i potom bismo ih uništili - tako je barem rekao. Je li neobična - nje- gova uvjerenost? Druga obična pisma bila su mi naravno čitana na uobičajen način; ali ta privatna pisma, a ima ih vrlo mnogo, sva su bila probušena pribadačom u gornjem lijevom kutu. Tako da ih prepoznam i stavim na stranu. U onom su tamo kovčegu. Htjela bih da ih uzmete i proučite. O, Darley, ni riječi niste rekli. Jeste li mi spremni pružiti pomoć u ovom užasnom škripcu? Voljela bih da mogu čitati vaš izraz.
Naravno, pomoći ću vam. Ali kako zapravo i u kojem smislu?
Savjetujte mi što da činim! Ništa od ovog ne bi nastalo da se nije umiješao onaj tričavi novinar i razgovarao s njegovom ženom.
Je li vaš brat odredio književnog izvršitelja?
Da. Ja sam mu izvršitelj.
Onda imate pravo ne dozvoliti da se objavi išta od ovih neprodanih zapisa dok su pod zaštitom autorskih prava. Osim toga, ne vidim kako bi se te činjenice mogle obznaniti bez vašega pristanka čak i u neautoriziranoj biografiji. Nema nikakvog razloga za brigu. Nijedan pisac zdrava razuma ne bi mogao dirnuti takav materijal; a ako i bi, nijedan izdavač ne bi pristao to tiskati. Mislim da je najbolje što mogu uči- niti potražiti nešto o toj Keatsovoj knjizi. Tada ćete barem znati na čemu ste.
Hvala vam, Darley. Sama nisam mogla prići Keatsu jer sam znala da radi za nju. Mrzim je i bojim je se - možda nepravično. Vjerojatno imam i osjećaj da sam joj nešto nehotice skrivila. Bila je to bijedna pogreška s njegove strane što joj nije rekao prije vjenčanja; mislim da je i on to shvatio jer bio je odlučan da ja ne počinim istu pogrešku kad se napokon pojavio David. Otud privatna pisma koja nikoga ne ostavljaju u nedoumici. Ipak, sve se zbilo upravo kako je isplanirao, kako je predvi- dio. Odmah prvu noć kad sam rekla Davidu, odvela sam ga ravno kući da ih pročita. Sjedili smo na sagu pred plinskom pećicom i čitao mi ih je jedno po jedno nepogreši- vim glasom - glasom stranca.
Neobično se nasmiješila u prazno na tu uspomenu i odjednom mi se stvorila dirljiva slika Mountolivea kako sjedi pred vatrom, čitajući pisma sporim potresenim glasom, osupnut otkrićem vlastite uloge u čudnovatoj maski što je za njega pripremljena godinama ranije, bez njegova znanja. Liza je sjedila pored mene udub- ljena u misli, obješene glave. Usne su joj se polagano micale kao da nešto slovka iz vlastite mašte, prateći neki nutarnji diktat. Blago sam joj potresao ruku kao da je že- lim probuditi. - Sada bih vas trebao napustiti - tiho sam rekao. - I zašto da uopće vi- dim ta pisma? Nema potrebe.
Sada kada znate najgore i najbolje htjela bih da me savjetujete u pogledu njihova uništavanja. Bila je to njegova želja. Ali David smatra da ona idu uz njegove zapise i da nam je dužnost sačuvati ih. Ne mogu se odlučiti. Vi ste pisac. Pokušajte ih proči- tati kao pisac, kao da ste ih vi napisali i tada mi recite biste li ih sačuvali ili ne. Sva su zajedno u onom kovčegu. Ima još ulomak ili dva koje biste mi mogli pomoći ure- diti ako imate vremena ili ih budete smatrali vrijednima. Oduvijek me navodio na razmišljanje - osim kad sam ga imala u naručju.
Nagli izraz divljeg ogorčenja prijeđe joj bijelim licem. Kao da ju je odjednom probola neugodna uspomena. Prešla je jezikom preko suhih usana i dok smo zajedno ustajali dodala je sitnim promuklim glasom: - Ima još nešto. Kad ste već zavirili tako duboko u naše živote, zašto da ne vidite i samo dno? Ovo uvijek čuvam uza se. - Po- sežući duboko u haljinu izvadi fotografiju i pruži mi je. Bila je blijeda i izgužvana. Maleno dijete duge kose s upletenim vrpcama sjedilo je na klupi u parku, zureći u aparat sa sjetnim čeznutljivim osmijehom i pružajući bijeli štap. Trebao mi je koji trenutak da prepoznam nevoljni oblik usta i nosa kao crte samoga Pursewardena i da shvatim da je djevojčica slijepa.
Vidite li je? - rekla je Liza strahotnim šaptom čija je neobična napetost potresala živce, njegova mješavina divljine, gorčine i trijumfalne tjeskobe. - Vidite li je? Bila je naše dijete. U trenutku kad je umrla, njega je obuzela grižnja savjesti zbog stanja koje nam je ranije donosilo samo radost. Njezina smrt mu je odjednom potakla krivnju. Naša je veza ovdje zapela; a opet je na drugi način postala snažnija, uža. Od tog nas je trenutka sjedinila naša krivnja. Često sam se pitala zašto je tome tako. Silna neprekinuta sreća i onda... jednoga dana, kao kad se spušta željezna roleta, krivnja.
Riječ je pala poput repatice i iščezla u tišini. Uzeo sam tu najtužniju od svih re- likvija i utisnuo joj je u hladne dlanove.
Ponijet ću pisma - rekao sam.
Hvala - odgovorila je sada s tronutim prizvukom iscrpljenosti. - Znala sam da u vama imamo prijatelja. Računat ću na vašu pomoć.
Dok sam lagano za sobom zatvarao vrata, čuo sam akord na klaviru - jedan akord
koji je lebdio u tišini, sve tiših vibracija, poput jeke. Dok sam prolazio kroz drveće uhvatio sam pogledom Mountoliveovu priliku kako se prikrada postraničnim vratima kuće. Odjednom sam shvatio da je hodao gore-dolje pred kućom, rastrzan strahovi- ma poput školarca koji pred učiteljevim vratima čeka da primi kaznu. Spopadne me sućut prema njemu, njegovoj slabosti, klupku u koje se upetljao.
Na vlastito čuđenje otkrih da je još rano. Clea je otišla u Kairo na jedan dan i nije se trebala pojaviti. Ponio sam maleni kovčeg u njezin stan, sjeo na pod i raspakirao ga.
U toj tihoj sobi pri svjetlosti svijeća počeo sam čitati osobna pisma s čudnom slutnjom u nutrini, buđenjem nečega nalik strahu - toliko je strašno istraživati najdublje tajne života drugog ljudskog bića. Taj osjećaj nije splasnuo ni kako sam nastavljao, dapače, produbio se u vrstu strave, gotovo užas pred onim što slijedi. Pisma! Okrutna, mračna, sjajna, izdašna - bujica riječi kroz taj gusti rukopis tekla je stalno i neprestano, optočena dijamantno čvrstim prizorima, bijesnim samokritičkim divljanjem očaja, kajanja i strasti. Počeo sam drhtati kako dolikuje u prisutnosti veli- kog učitelja, drhtati i zamuckivati. S unutarnjim šokom shvatio sam da uzduž i popri- jeko naše književnosti nema ničega s čime bi se usporedila! Kakva god remek-djela Pursewarden napisao, ova su ih pisma sva zasjenila svojom bijesnom divotom bez predumišljaja i svojom razvučenošću. Književnost, kažem! Ali ovo je bio sam život, a ne njegov prostudiran uobličen prikaz - sam život, neprekidna tekuća struja života sa svim pripadajućim žalosnim uspomenama opijenima voljom, svim patnjama, stra- hovima i podložnostima. Ovdje su privid i stvarnost stopljeni u jednu jedinu zasljepljujuću viziju savršene nepokolebljive strasti koja je lebdjela nad pišče- vim umom poput tmurnog oblaka - oblaka smrti. Silna žalost i ljepota koje je taj čovjek iznosio s takvom lakoćom - zastrašujuće obilje njegovih darova - ispunjali su me istovremeno beznadnim očajem i radošću. Okrutnost i bogatstvo! Kao da su riječi kapale iz svake pore njegova tijela - kletve, jecaji, pomiješane suze radosti i očaja - a sve spojeno bjesomučnom glazbenom notacijom jezika usavršenog svojom svrhom. Ovdje su se ljubavnici najzad suočili, ogoljeni do kostiju, razgolićeni.
U tom neobičnom strahotnom doživljaju na trenutak sam uhvatio obrise istinskog Pursewardena - čovjeka koji mi je uvijek izmicao. Sa stidom sam se prisjetio tralja- vih odlomaka u rukopisu Justine, koje sam posvetio njemu - svojem doživljavanju njega! Iz zavisti ili podsvjesne ljubomore izumio sam Pursewardena podložnog kriti- ci. U svemu što sam tamo zapisao, optužio sam ga samo za vlastite slabosti, sve do potpuno pogrešnih procjena svojstava kao društvenih inferiornosti koje su oduvijek bile moje, nikad njegove. Tek sada, prateći poteze povučene tim britkim nepogreši- vim perom, shvatio sam da pjesničko ili transcedentalno znanje nekako poništava ono čisto relativno znanje i da je njegov crni humor naprosto ironija zahvaljujući nje- govu enigmatskom znanju čije je područje djelovanja bilo iznad, dalje od one vrste
što traga za činjenicama. Nije bilo odgovora na pitanja koja sam postavio u samoj istini. Bio je sasvim u pravu. Slijep poput krtice, kopao sam uokolo grobljem rela- tivnih činjenica, gomilajući podatke, nove obavijesti, i potpuno promašujući mito- pejski osvrt koji leži ispod činjenice. Nazivao sam to traganjem za istinom! Nije bilo načina ni da naučim nešto o tome - osim kroz ironiju koja mi je zvučala tako uvred- ljivo. Jer sada sam uvidio da je njegova ironija zapravo nježnost izvrnuta prema van poput rukavice! I videći tako Pursewardena prvi put, vidio sam da je kroz svoj rad tragao za samom nježnošću logike, Načina bivanja; ne logikom silogizma mjerača emocija, nego istinskom biti nalaženja činjenica, gole istine, Slutnje... čitave besko- risne Šale. Da, Šale! Prenuh se iz sna i opsovah.
Ako su dva ili više objašnjenja jednog te istog ljudskog čina jednako dobra kao i svako drugo, što je onda čin nego tlapnja - puko djelovanje u čijoj je podlozi zaku- lisno tkanje stvarnosti koje je postalo opipljivo tek pod utjecajem varave ljudske di- obe? Je li ikoji romanopisac prije Pursewardena uzeo to pitanje u obzir? Mislim da nije.
I baveći se tim grozovitim pismima također sam naišao i na istinsko značenje mo- jeg vlastitog odnosa s Pursewardenom i kroza nj sa svim piscima. Vidio sam zapravo da mi umjetnici tvorimo jedan od onih žalosnih ljudskih lanaca poput onog koji ljudi oblikuju kada si dodaju kante s vodom kojom gase požar ili da dohvate čamac za spašavanje. Neprekinut lanac ljudi rođenih da istraže unutarnja bogatstva usamljenič- kog života u ime zajednice koja se ne obazire i ne oprašta; sputanih zajedno istim da- rom.
Također sam počeo shvaćati da prava »pripovijednost« ne leži ni na Arnautijevim ni na Pursewardenovim stranicama - čak ni na mojima, nego je sam život fikcija - to smo svi govorili na različite načine, svaki od nas shvaćajući ih u skladu s vlastitom prirodom i darom.
Tek sam tada počeo uviđati kako se tajanstveno oblikovala konfiguracija mojega života od svojstava onih elemenata što postoje izvan relativnog života - u kraljevstvu koje Pursewarden naziva »glasničkim svemirom«. Bili smo trojica pisaca, sada sam vidio, posvećeni u mistični grad iz kojeg smo imali crpsti hranu, u kojem smo imali potvrditi svoje darove. Arnauti, Pursewarden, Darley - poput Prošlog, Sadašnjeg i Budućeg vremena! A u mojem životu (nezaustavljivoj struji što otječe s ranjene stra- ne Vremena!) tri žene koje su se također poredale kao da predstavljaju stanja velike riječi, Ljubav: Melissa, Justine i Clea.
I uviđajući to, odjednom me spopala silna potištenost i očaj kad sam uvidio sasvim ograničenu prirodu vlastitih snaga tako ograđenih ograničenjima inteligencije suviše moćne za sebe samu, a manjkave u pukoj čaroliji riječi, u pogonu, u strasti, da bi dosegla taj drugi svijet umjetničkog ispunjenja.
Upravo sam bio uklonio i zaključao ta nesnosna pisma i sjedio u sjetnom pro- življavanju ove činjenice kad su se otvorila vrata i ušla Clea, ozarena i nasmiješena. - Darley, ta što radiš nasred poda tako sav jadan? I dragi, imaš suze u očima. - Začas je bila pored mene na koljenima, utjelovljenje brižnosti.
Suze ogorčenja - rekao sam, a zatim dodao zagrlivši je: - Upravo sam shvatio da uopće nisam umjetnik. Nema ni trunke nade da ću to ikada postati.
Što te zaboga spopalo?
Čitanje Pursewardenovih pisama Lizi.
Vidio si se s njom?
Da. Keats piše neku apsurdnu knjigu...
Ali upravo sam naletjela na njega. Vratio se iz pustinje da prenoći.
Osovih se na noge. Učinilo mi se obavezom da ga pronađem i ustanovim što god budem mogao o ovom projektu. - Govorio je - rekla je Clea - da će svratiti Pombalu da se okupa. Mislim da ćeš ga zateći tamo ako požuriš.
Keats! pomislih dok sam žurio ulicom prema stanu; i on je imao predviđenu ulo- gu u ovom sjenovitom prikazu, ovom tableau života umjetnika. Jer uvijek se nađe neki Keats da tumači, da ostavi sluzav trag na bijednome blatnjavom životu čije umjetnik uz toliku bol zahvaća čudne usamljene dragulje samoprosvjećenja. Nakon tih pisama činilo mi se više nego ikad nužnim da se ljude poput Keatsa drži podalje od pitanja koja su izvan njihovih uobičajenih briga. Kao novinar s romantičnom po- zadinom (samoubojstvo je za umjetnika najveći čin romantike) bez sumnje je i sam osjećao da je u prisutnosti nečega što bi on u svoje vrijeme nazvao »Bombom. Jedinom pričom u milijun«. Mislio sam da se razumijem u Keatsa, ali naravno još sam jedanput zaboravio uzeti u obzir rabotu Vremena jer Keats se promijenio kao i svi mi, i pri susretu s njim doživio sam iznenađenje kao i sa svim drugim u vezi s ovim gradom.
Zametnuo sam ključ i morao pozvoniti Hamidu da mi otvori vrata. Da, rekao je, gospodin Keats je ovdje, rekao je, u kadi. Prešao sam hodnik i lagano pokucao na vrata iza kojih je dopirao zvuk protjecanja vode i veseo zvižduk. - Bože moj, Darley, kako divno - odgovorio je na moj zov. - Uđi dok se ne osušim. Čuo sam da si se vra- tio.
Pod tušem je stajao grčki bog! Tako me iznenadio taj preobražaj da sam se naglo spustio na zahodsku školjku da promotrim tu... prikazu. Keats je bio gotovo crn od sunca, a kosa mu je pobijelila. Premda mršaviji, činilo se da je u prvorazrednoj tje- lesnoj kondiciji. Od smeđe kože i sive kose, svjetlucave su mu oči bile modrije nego ikad. Nije nimalo nalikovao Keatsu kakvog sam pamtio! - Samo sam se iskrao na jednu noć - rekao je govoreći jednom novom brzinom i sigurnošću u glasu. - Na
laktu mi se stvara jedan od onih šugavih pustinjskih ekcema, dobio sam potvrdu i sad sam tu. Ne znam od kojeg vraga nastaju, nitko ne zna; možda sve te splačine iz konzerve koje nam daju tamo u pustinji! Ali dva dana u Aleksandriju, injekcija i presto! Prokletnik se opet povuče! Nego Darley, kako zgodno da se ponovo srećemo. Toliko ti imam za reći. Ovaj rat! - Pucao je od dobrog raspoloženja. - Bože, kako ova voda godi. Baš uživam.
Čini mi se da si u odličnom stanju.
I jesam. I jesam. - Živahno se udario po slabinama. - Au, ali dobro je doći u Aleksandriju. Zbog suprotnosti naučiš toliko više cijeniti stvari. Ti se tenkovi tako usiju da se osjećaš kao srdelica na tavi. Dodaj mi piće, e hvala momče. - Na podu je stajala visoka čaša viskija i sode s kockom leda unutra. Protresao je čašu, držeći je kraj uha, poput djeteta. - Slušaj led kako zvecka - viknuo je u zanosu. - Glazba za dušu, zveket leda. - Podigao je čašu, nabrao nos prema meni i popio u moje zdravlje.
I ti se sasvim dobro držiš - rekao je, a plave su mu oči svjetlucale novim vrago- lastim sjajem. - A sada da nešto stavim na sebe i onda... stari moj, bogat sam. Vodim te na prvoklasnu večeru u Petit Coin. Nikakvih odbijanja. Ne dam se smesti. Posebno sam tebe htio vidjeti i govoriti s tobom. Imam novosti.
Naprosto je preskočio u spavaću sobu da se odjene, a ja sam sjeo na Pombalovu postelju da mu pravim društvo. Njegov bodar duh bio je totalno zarazan. Činilo se da ni trenutka ne može mirovati. Naviralo mu je na um tisuću misli i ideja koje je sve htio izreći istovremeno. Poskakivao je niz stube do ulice poput školarca, jednim sko- kom preskočivši zadnji niz. Mislio sam da će na Rue Fuad zaplesati. - Ali ozbiljno - rekao je stežući mi lakat tako snažno da me zaboljelo. - Ozbiljno, život je prekrasan - i kao da tu ozbiljnost želi ilustrirati, prasne u zvonak smijeh. - Kad samo pomislim koliko smo bili zaokupljeni i zamišljeni. - Očito je i mene uključivao u ovaj novi euforični pogled na život. - Kako smo teško sve prihvaćali. Stid me je i prisjetiti se toga!
U Petit Coinu smo se domogli stola u kutu nakon ljubazne prepirke s mornarič- kim poručnikom i odmah se uhvatio Menottija i naručio šampanjac. Odakle mu do vraga taj novi nasmijani autoritativni način koji je izazivao trenutačno poštovanje uz dragost i bez trunke uvrede?
Pustinja - reče, kao da odgovara na moje nepostavljeno pitanje. - Pustinja, Darley, stari moj. To treba vidjeti. - Iz širokog džepa izvadi primjerak Pickwickova- ca. - Prokletstvo! - reče. - Ne smijem zaboraviti zamijeniti ovaj primjerak. Inače će me ekipa živog oderati. - Bila je to vlažna knjiga s ušima i rupom od metka na kori- cama, natopljena uljem. - To nam je čitava knjižnica, a neki se gad valjda obrisao s drugom trećinom. Zakleo sam se da ću je zamijeniti. Zapravo, ima jedan primjerak u stanu. Valjda mi Pombal neće zamjeriti ako ga popalim. Smiješno. Kad se ništa ne
događa, izležavamo se, čitajući ga na glas jedni drugima, pod zvjezdanim nebom! Smiješno, dragi moj, ali opet sve drugo je smješnije. Sve smješnije iz dana u dan.
Zvučiš tako sretno - rekao sam s određenom dozom zavisti.
Da - rekao je tiše i odjednom po prvi put postao donekle ozbiljan. - Jesam, Darley. Da ti kažem u povjerenju. Obećaj da nećeš gunđati.
Obećajem.
Nagnuo se prema meni i blistavih očiju prošaptao: - Napokon sam postao pisac! - Zatim je naglo ispustio svoj zvonak smijeh. - Obećao si da nećeš gunđati - rekao je.
Nisam gunđao.
Ali izgledaš gunđavo i oholo. Prikladan odgovor bio bi da si poviknuo »Hura!«.
Ne viči toliko jer će zatražiti da izađemo.
Oprosti. Došlo mi je.
Iskapio je veliku čašu šampanjca, vladajući se kao da nazdravlja sam sebi i zava- lio se u stolici, motreći me s istom onom vragolastom iskrom u plavim očima.
Što si napisao? - upitao sam.
Ništa - rekao je smiješeći se. - Još ni slova. Sve je još tu. - Potamnjelim se prstom dodirnuo po čelu. - Ali sada barem znam da jest. Nekako nije važno pišem li zapravo ili ne - ako baš hoćeš, nije to sve što je potrebno da bi se postalo piscem, kako sam nekad mislio.
Izvana, s ulice, doprlo je žalosno šuplje ponavljanje organca. Bio je to prastari engleski organac koji je stari slijepi Arif pronašao na hrpi otpada i djelomično doveo u red. Čitave bi note zatajile, a nekoliko akorda bilo je beznadno raštimano.
Slušaj - reče Keats ganuto - slušaj samo staroga Arifa. - Bio je u onom divnom stanju nadahnuća koje nastupa samo kad se šampanjac pribroji stanju umora - sjetna pripitost što potpuno ulijeva duh. - Bože! - nastavljao je ushićeno i počeo potiho pje- vušiti promuklim šaptom, udarajući prstom ritam. - Taisez-vous, petit babouin.{45} - Zatim je ispustio dubok uzdah zasićenosti i odabrao cigaru iz Menottijeve velike ku- tije uzoraka i dovukavši se do stola, ponovo sjeo preda me smiješeći se u zanosu. - Ovaj rat - napokon reče - doista, moram ti reći... Sasvim je drugačiji od onoga što sam zamišljao.
Pod onom poletnom šampanjskom pripitošću odjednom je postao prilično ozbi- ljan. Rekao je: - Nema toga koji ne bi ustuknuo pri prvom susretu s njime čitavim ra- cionalnim dijelom uma u znak protivljenja, vrišteći »To mora prestati!« Dragi momče, da bi vidio etiku ljudi po njihovoj mjeri moraš vidjeti bojno polje. Općenito se koncept može sažeti izrazom: »Ako ga ne možeš pojesti ni po*******, onda se po**** na njega«. Dvije tisuće godina civilizacije! U trenu se rasprše. Zagrebi ma-
lim prstom i doprijet ćeš do modre podloge ili obrednih ratnih boja ispod laka! Tek tako! - Lijenim pokretom zagrebao je zrak među nama svojom skupocjenom ciga- rom. - A ipak - znaš li što? Nešto najteže objašnjivo, zbunjujuće. Stvorio je muškarca od mene, kako kaže izreka. Više od toga, pisca! Duša mi je sasvim čista. Valjda bi mogao na mene gledati kao trajno oštećenog! Napokon sam krenuo s tom prokletom radošću pisanja knjige. Poglavlje po poglavlje oblikuje se u mojem starome novi- narskom primozgu - ne, ne više novinarskom, spisateljskom. - Ponovno se nasmijao kao da je to nešto apsurdno. - Darley, kada noću gledam to... bojno polje, stojim u ekstazi sramote, prepuštajući se šarenim prugama svjetla što oblažu nebo i kažem:
»Do svega je ovoga trebalo doći da bi siroti John Keats mogao izrasti u muškarca.« Eto što. Meni je to potpuna nepoznanica, a ipak sam potpuno uvjeren u to. Nikako mi drugačije ne bi uspjelo jer sam bio suviše prokleto glup, shvaćaš li? - Neko je vri- jeme šutio pomalo odsutan duhom, i povlačio dim iz cigare. Izgledalo je kao da u mislima vrti ovaj posljednji dio razgovora i važe mu valjanost riječ po riječ, kao što se iskušava dio stroja. Potom je nadodao ali pažljivo i oprezno i s određenim izra- zom poremećene koncentracije, kao kad tko barata nepoznatim pojmovima: - Čovjek od akcije i čovjek od misli zapravo su jedan te isti čovjek koji djeluje na dva različita polja. Ali ka istome cilju! Čekaj, ovo počinje zvučati blesavo. - Prijekorno se kvrc- nuo po sljepoočnici i namrštio. Nakon trenutka razmišljanja nastavio je, još uvijek se mršteći: - Da ti ispričam kako ga doživljavam... rat? Do kakvih sam uvjerenja došao? Vjerujem da se želja za ratom najprije udomaćila u nagonima kao biološki šok-me- hanizam da se surva u duhovnu krizu što ne bi bilo moguće drugačije kod ograniče- nih ljudi. Manje osjetljivi među nama teško bi mogli zamisliti izgled smrti, a još teže živjeti s njom u radosti. Stoga su sile koje su za nas uredile svijet smatrale da je mo- raju konkretizirati da bi smrt nastanili u trenutnoj sadašnjosti. Naprosto kao pomoć, ako shvaćaš što želim reći! - Ponovno se nasmijao, ali sad skrušeno. - Naravno, sada je malo drugačije kad je promatrač na jačem udaru nego momak na bojišnici. To je nepošteno prema plemenskim muškarcima koji bi ženu i djecu htjeli ostaviti rela- tivno sigurne prije nego odu za svojim primitivnim obavezama. Osobno mislim da je nagon pomalo usahnuo i možda je na putu da sasvim nestane; ali što će staviti na nje- govo mjesto - to se ja pitam. Što se mene tiče, Darley, mogu samo reći da ni od pola tuceta francuskih ljubavnica, ni od putovanja oko svijeta ni od pustolovina u tom mirnodopskom svijetu koji smo poznavali ne bih tako potpuno odrastao u upola toli- ko vremena. Sjećaš li me se od prije? Pogledaj, sada sam stvarno odrastao - ali na- ravno brzo starim, stvarno prebrzo! Zvučat će ti prokleto glupo ali tamošnja pri- sutnost smrti kao uobičajenog dijela života - pružila mi je slutnju Vječnoga Života! I nije bilo drugog načina da ga spoznam, k vragu. Ah! dobro, vjerojatno ću tamo i nastradati, potpuno podčinjen svojom imbecilnošću, reći ćeš.
Još jedanput je prasnuo u smijeh i triput sebi potiho kliknuo, svečano podigavši
pri svakom pokliku ruku s cigarom. Potom mi je pažljivo namignuo i još jedanput napunio čašu do vrha, nadodavši kodu uz dozu nedorečenosti: - Život ima puni smi- sao za one što kooptiraju smrt. - Sada se već vidjelo da je blago pripit jer se razblaže- nost nakon toploga tuša povukla, a pustinjski umor se počeo vraćati.
A Pursewarden? - rekao sam sluteći upravo trenutak kad ću ispustiti njegovo ime, kao udicu u rijeku našeg razgovora.
Pursewarden! - ponovio je, ali drukčijom intonacijom što je sadržavala sjetu, tugu i privrženost. - Ali dragi Darley, nešto slično mi je on i pokušavao reći na svoj prilično šugav način. A ja? Još se crvenim od stida kad se sjetim kakva sam mu pita- nja postavljao. A ipak, njegovi odgovori što su se tada činili tako prokleto zakučasti- ma, sada mi imaju savršenog smisla. Vidiš, istina je dvosjekli mač. Nema načina da je prikažeš posredstvom jezika, tog neobičnog račvastog medija temeljne podvoje- nosti! Jezik! Od čega se sastoji piščev trud nego nastojanja da što preciznije iskoristi medij, a znajući potpuno za njegovu temeljnu nepreciznost? Uzaludna zadaća, ali ništa manje isplativa zbog te uzaludnosti. Jer zbog samog zadatka, čina hvatanja u koštac s nerješivim problemom, pisac odrasta! A to je stari gad shvaćao. Trebao bi čitati pisma koja je pisao ženi. Kako je uza svu bistrinu cvilio i puzao, kako se ne- dostojnim prikazao, poput lika iz nekog romana Dostojevskog, opsjednutog kakvom opasnom kompulzivnom neurozom! Doista obara s nogu ta sitna plitka duša koju on- dje razgolićuje. - Bio je to nevjerojatan iskaz o izmučenom ali sasvim potpunom biću pisama koja sam i sam upravo bio pročitao!
Keats - rekoh - za Boga miloga, reci mi. Pišeš li knjigu o njemu?
Keats je polako pio razmišljajući i pomalo nesigurno vratio čašu na mjesto dok nije rekao: - Ne. - Gladio je lice i zamuknuo.
Priča se da nešto pišeš - bio sam uporan. Odlučno je odmahnuo glavom i za- mišljeno promatrao čašu pomućena pogleda. - Kanio sam - napokon prizna, polako. - Napravio sam veliki pregled njegovih romana za jedan mali časopis. Sljedeće sam primio pismo od njegove žene. Ona je htjela knjigu. Krupna koščata Irkinja, vrlo živčana i neuredna: u općenitom smislu i zgodna valjda. Uvijek se useknjivala u neku staru omotnicu. Uvijek u čupavim papučama. Moram priznati da mi ga je bilo žao. No, tu sam upao ravno u gnijezdo stršljena. Ona ga je mrzila i čini se da je on za to pružao mnogo razloga, moram reći. Pružila mi je mnogo informacija i čitave gomile pisama i rukopisa. Prava riznica. Ali dragi momče, nisam te materijale mo- gao upotrijebiti. Ako ni zbog čega drugoga onda zato što poštujem sjećanje na njega i njegov rad. Ne. Ne. Podvalio sam joj. Rekao joj da takvo što nikad neće uspjeti objaviti. Činilo se da želi biti javna mučenica u tisku samo da mu se osveti - starome Pursewardenu! Nisam to mogao. Osim toga, materijal je bio prilično jeziv! Ne želim o tome govoriti. Doista, nikada živoj duši ne bih ispričao istinu.
Sjedili smo dugo se gledajući zamišljeno, čak sumnjičavo prije nego sam opet prekinuo šutnju.
Jesi li ikad upoznao njegovu sestru, Lizu?
Keats je polako odmahnuo glavom. - Ne. Kakvog smisla ima? Odmah sam odustao od projekta, pa nije bilo potrebe pokušavati čuti njezin dio priče. Znam da ima puno rukopisa jer mi je to rekla njegova žena. Ali... nije valjda ovdje? - Skvrčio je usnu s blijedom naznakom gađenja. - Istinu govoreći, ne želim je upoznati. Gorka istina u toj priči je da osoba koju je stari Pursewarden najviše volio - mislim čisto du- hovno - nije uopće shvaćala stanje njegova duha, tako reći, u trenutku kad je umro: ili makar naslućivala domet njegova postignuća. Ne, bila je zauzeta vulgarnom spletkom ozakonjenja veze s Mountoliveom. Možda se bojala da bi mogući skandal ugrozio brak s diplomatom. Možda imam krivo, ali takav sam dojam stekao. Mislim da se nastojala iskupiti knjigom. Ali sada imam vlastitog Pursewardena, vlastitu ko- piju njega, ako baš hoćeš. To mi je dovoljno. Kakve veze imaju pojedinosti i zašto da mu upoznam sestru? Ono što nam treba je njegovo djelo, a ne njegov život - a ono nam nudi jedno od mnogih značenja riječi s četiri lica!
Imao sam impuls da poviknem »nije pravedno«, ali sam ga suzbio. Nemoguće je u ovome svijetu postići punu pravdu za sve. Keatsovi kapci su se objesili. - Dođi - rekao sam pozvavši konobara - vrijeme je da pođeš kući i naspavaš se.
Stvarno sam umoran - promumljao je.
Avanti.
U pokrajnjoj ulici našli smo na sreću kola s upregnutim konjem. Keats je prosvje- dovao da ga bole stopala, a i ruka da mu zadaje bol. Bio je u ugodno iscrpljenom sta- nju duha i pomalo pripit nakon mnogih gutljaja. Zavalio se u staroj ustajaloj kabini i sklopio oči. - Jel’ znaš, Darle - fufljao je - mislio sam ti reći, ali sam zaboravio. Ne ljuti se na mene, kmetski druže, ha? Znam da ste ti i Clea. ...Da, i drago mi je. Ali imam neobjašnjiv osjećaj da ću je jednoga dana oženiti. Stvarno. Ne budi blesav. Na- ravno da nikad neću zucnuti ni riječi. I bit će to mnogo godina nakon ovoga starog blesavog rata. Ali osjećam da me negdje tamo čeka taj brak s njom.
I što očekuješ da ti kažem?
Pa, ima stotine mogućnosti. Ja bih se recimo odmah počeo derati i vrištati kad bi ti meni to rekao. Odalamio bih te, gurnuo iz kabine, bilo što. Nabio bih sebe u oko.
Droška je uz trzaj stala pred kućom. - Evo nas - rekao sam i pomogao kolegi da siđe. - Nisam baš toliko pijan - kliknuo je veselo, odbijajući moju pomoć - radi se samo o umoru, dragi prijatelju. - I dok sam dogovarao cijenu prijevoza s kočijašem, on je zaobišao kola i obavio dug površan razgovor s konjem, gladeći mu njušku. - Nudio sam mu neka životna pravila - objašnjavao je dok smo se umorno klatili viju- gavim stubištem. -Ali šampanjac mi je pomutio citate. Što je ono Shakespeare rekao
za ljubavnika i rogonju da su zbijeni i traže napuhnut ugled čak i u topovskoj cijevi. - Zadnju je rečenicu izgovorio neobičnim (kao da pili drva) čerčilovskim načinom. - Ili ono nešto o plivačima što skaču u čistoću - montažni proizvod u vječnome umu, ništa manje!
Oboje ih mrcvariš.
Bože kako sam umoran. A čini se da večeras nema bombardiranja.
Sve su rjeđa.
Srušio se odjeven na postelju, polako odvezujući pustinjske antilop čizme i migo- ljeći nožnim prstima dok nisu iskliznule i spale se na tlo. - Jesi li ikada vidio Pursewardenovu knjižicu zvanu Odabrane molitve za engleske intelektualce? Šaljiva je. »Isuse Kriste, molim te da me održiš što više u stilu osamnaestog stoljeća - ali bez
****...« - Pospano je zahihotao, stavio ruke iza glave i stao nasmiješen tonuti u san. Dok sam gasio svjetlo, duboko je uzdahnuo i rekao: - Čak nas i mrtvi stalno preplavljuju dobrotom.
Odjednom doživjeh sliku njega kao dječarca kako hoda uz sam rub strmoglavih hridina da bi sakupljao jaja morskih ptica. Jedan pogrešan korak...
No, nije mi bilo suđeno da ga ikad više vidim. Vale!{46}

VI.


Deset žudnih prstiju moje slijepe muze Priopćuju mi licu osjećajno štivo

Te su mi riječi prolazile glavom kad sam sljedeću večer pritisnuo zvonce ljetnoga boravišta. U ruci sam držao kožni kovčeg koji je sadržavao Pursewardenova privatna pisma - tu sjajnu neprekidnu verbalnu paljbu koja mi je još uvijek ključala u sjećanju poput vatrometnog spektakla, pržeći me. Tog jutra sam bio nazvao Lizu iz ureda da dogovorim sastanak. Otvorila je vrata i stala preda me blijeda napeta izraza iščekiva- nja. - Dobro je - prošaptala je kad sam promrmljao svoje ime i - uđite. - Okrenula se i išla ispred mene ukočenim i uspravnim hodom koji me podsjećao na dijete kostimi- rano u kraljicu Elizabetu. Izgledala je umorno i napeto, ali na neki način i neobično ponosno. Dnevni boravak bio je prazan. Kao što mi je bilo poznato, Mountolive se vratio u Kairo tog jutra. Malo iznenađuje, jer bilo je kasno doba godine, u kaminu su gorjele cjepanice. Zauzela je položaj pred njim izvijajući leđa prema toplini i trljajući ruke kao da su nazeble.
Bili ste brzi, vrlo brzi - rekla je gotovo odrješito, gotovo s naznakom smjernog prijekora u glasu. - Ali drago mi je. - Već sam joj na telefon ispričao srž svojeg razgovora s Keatsom o nepostojećoj knjizi. - Drago mi je što sada napokon možemo donijeti neke odluke. Nisam sinoć mogla spavati. Neprestano sam vas zamišljala kako ih čitate, pisma. Neprestano sam ga zamišljala kako ih piše.
Sjajna su. Nisam nikad u životu pročitao ništa slično. - Osjetih nijansu jada u vlastitom tonu.
Da - rekla je i duboko uzdahnula. - A i bojala sam se da ćete to reći; bojala jer biste tada dijelili Davidovo mišljenje o njima i smatrali da ih moram sačuvati pod svaku cijenu. Međutim on mi je izričito zapovjedio da ih spalim.
Znam.

Sjednite, Darley. Iznesite mi svoje mišljenje.
Sjeo sam, položivši kovčežić do sebe na pod i rekao: - Liza, to nije književno pi- tanje ukoliko ga takvim ne odlučite smatrati. Ne treba vam ničiji savjet. Naravno, nitko tko ih je pročitao ne bi mogao a da ne žali za gubitkom.
Ali Darley, da su vaša, napisana nekome koga ste... voljeli?
Osjećao bi olakšanje što su moje upute izvršene. Barem vjerujem da bi se tako
on osjećao, ma gdje bio u ovom trenutku.
Okrenula se bistrim slijepim licem ka zrcalu i doista se činilo da u njemu prouča- va svoj odraz oslonjena vršcima skvrčenih prstiju o okvir kamina. - Jednako sam praznovjerna kao što je i on bio - reče napokon. -Ali nije samo to. Oduvijek sam bila poslušna jer sam znala da on vidi dalje od mene i razumije više od mene.

Taj zarobljen odraz ništa joj ne vraća
Što žene poput žednih jelena srču iz zrcala

Koliko je samo Pursewardenove poezije postalo kristalno jasnom i točnom u svjetlu svih novih saznanja! Koliko je presudnosti i dirljivosti pridavala liku Lize što istražuje vlastitu sljepoću u velikom zrcalu, tamne kose zabačene za ramena!
Napokon se okrenula natrag, još jedanput uzdahnuvši, i zapazih na njezinu licu nježni izraz preklinjanja, još uporniji i izraženiji zbog praznine u očnim dupljama. Iskoračila je i rekla: - Dobro, onda smo se složili. Recite mi samo da ćete mi pomoći u spaljivanju. Ima ih gomila. Neće dugo trajati.
Kako god želite.
Sjednimo zajedno uz vatru.
I tako smo sjeli sučelice na tepih i ja sam položio kovčeg između nas, pritisnuvši lokot tako da se poklopac otkvačio i otvorio uz škljocaj.
Da - rekla je. - Tako to mora biti. Trebala sam znati sve vrijeme da ga moram poslušati. - Polako, jednu po jednu, uzimao sam probušene omotnice, rastvorio svako pismo i predao joj ga da ga baci među goruće cjepanice.
Kao djeca znali smo ovako sjediti s igračkama između nas, zimi pred vatrom. Tako često, a uvijek zajedno. Da, treba se vratiti daleko u prošlost da se sve to shvati. I čak i tada se pitam biste li to shvatili. Dvoje male djece ostavljeno samima u skle- panoj seljačkoj kući među zaleđenim jezerima u irskoj magli i kiši. Imali smo uto- čište samo jedno u drugome. Moju sljepoću pretočio je u poeziju, gledala sam njego- vim mozgom, on mojim očima. Tako smo zajednički izumili čitav neizbrisiv svijet poezije - daleko bolji od njegovih najboljih knjiga i sve sam ih čitala prstima, sve se
nalaze u institutu. Da, prečitavala sam ih neprestano tražeći trag krivnji koja je sve preinačila. Ništa nas ranije nije ometalo, sve je sudjelovalo u našoj izolaciji, našem zajedništvu. Roditelji su nam umrli kada smo bili gotovo premali da bismo to ra- zumjeli. Živjeli smo u toj staroj seljačkoj ruševini od skrbi stare gluhe tetke, čudaki- nje koja je sve obavljala, pazila da ne budemo gladni i prepustila nas sebi samima. Imali smo samo jednu knjigu, Plutarha, koju smo znali napamet. Sve je ostalo on izmislio. Na taj sam način postala neobična bajoslovna kraljica njegova života, koja živi u golemoj palači uzdaha - kako je govorio. Katkad smo bili u Egiptu, katkad u Peruu, katkad u Bizantu. Vjerojatno sam i shvaćala da smo zapravo u staroj seljač- koj kuhinji i s otrcanim rabljenim pokućstvom i podom od crijepa. Barem sam kada bi se podovi prali karbolnim sapunom karakteristična mirisa napola znala da je to pod seljačke kuće, a ne palače veličajnih mozaika s kojih bliješte zmije, orlovi i pa- tuljci. Ali riječju bi me vratio u stvarnost, kako ju je nazivao. Kasnije, kada je počeo tragati za opravdanjima za našu ljubav umjesto da se naprosto ponosi njome, proči- tao mi je navod iz jedne knjige. »U afričkim pogrebnim obredima, dužnost je sestre da pokojnog kralja vrati u život. U Egiptu, kao i u Peruu kralj, kojeg se izjednačavalo s bogom, svoju bi sestru uzimao za suprugu. Ali motiv je bio ritualne, ne spolne na- ravi jer oni su predstavljali spoj mjeseca i sunca. Kralj ženi svoju sestru jer on je kao bog zvijezda što luta zemljom besmrtan i stoga se ne može ostvarivati u djeci strankinje baš kao što ne može umrijeti prirodnom smrću.« Zato je rado došao ova- mo u Egipat jer, kako je rekao, osjećao je unutarnju pjesničku vezu s Ozirisom i Izi- dom, Ptolemejem i Arsinojom - rasom sunca i mjeseca!
Tiho i sistematski polagala je pismo za pismom na usplamtjelu lomaču govoreći tužno i ravnomjerno, sebi koliko i meni.
Ne, ne bi bilo moguće objasniti to onima što nisu naše rase. No kada se uvukla krivnja, stari pjesnički život počeo je gubiti čaroliju - ne za mene: nego za njega. Upravo me on natjerao da obojim kosu u crno tako da se mogu praviti da sam mu polusestra, a ne sestra. Duboko me povrijedilo kad sam odjednom shvatila da je naglo postao krivac; ali kako smo odrastali, svijet je sve više nadirao u naš život, nove su sudbine prodirale u naš usamljenički svijet palača i kraljevstava. Bio je prisi- ljen izbivati u duljim razmacima. Kad ga nije bilo, nisam imala ništa osim tame i onoga čime mi ju je sjećanje na njega moglo ispuniti; nekako su sva blaga njego- ve maštovitosti izgubila sjaj dok se ne bi vratio on, njegov glas, njegov dodir. Sve što smo znali o roditeljima, ukupnost našega znanja predstavljao je stari ormar od hrastovine, prepun njihove odjeće. Činila nam se golemom kad smo bili mali - odje- ća divova, cipele divova. Jednog je dana izjavio da ga ta odjeća opterećuje. Nisu nam trebali roditelji. Stoga smo je iznijeli u dvorište i napravili od nje lomaču na snijegu. Oboje smo gorko plakali, ne znam zašto. Plesali smo oko lomače pjevajući neku sta- ru lovačku pjesmu divljački likujući, a ipak plačući.
Šutjela je dulje vrijeme nagnuvši glavu duboko zamišljena nad tim pradavnim pri- zorom, poput proročice usredotočene nad mračnim kristalom mladosti. Potom je uzdahnula i podigla glavu, rekavši: - Znam zašto oklijevate. Na zadnjem smo pismu, zar ne? Vidite, brojala sam. Dajte mi ga, Darley.
Pružio sam joj ga bez riječi i ona ga je blago položila u vatru rekavši: -Napokon je gotovo.

VII.


Kako je ljeto sagorjelo u jesen, a jesen u zimu, postali smo još jedanput svjesni da se rat što je bio preplavio grad polako počinje povlačiti, postupno otjecati obalnim pu- tovima nadirući u pustinju, popuštajući stisak nad nama i našim užicima. U tom povlačenju kao za oseke ostavio je za sobom neobične koprolitske trofeje duž plaža kojima smo se nekoć služili, zatičući ih uvijek bijelima i pustima pod galebovima u zraku. Rat nam ih je dugo uskraćivao; ali sada kad smo ih ponovno otkrili, zatekli smo ih onečišćenima zdrobljenim tenkovima, iskrivljenim cijevima i raznoli- kim ostacima improviziranih luka za dostavu koje su inženjeri ostavili da trunu i hrđaju na pustinjskome suncu, da postupno tonu u nestalne sipine. Prizor je ostavljao neobjašnjiv sjetan dojam da je kupanje ovdje sada sigurno - kao da se radi o okami- nama iz neolitika: tenkovi poput kostura dinosaura, cijevi stršeći uokolo poput zastarjelog namještaja. Jedino su minska polja predstavljala opasnost i beduini bi često zalutali u njih kad bi vodili stoku na pašu; Clea je jedanput morala skrenuti jer cesta je bila prekrivena sjajnim komadićima raznesene deve koja je čas prije doživje- la nesreću. Ali takve su prilike bile rijetke, a što se samih tenkova tiče, premda su bili izgorjeli, bili su prazni. U njima nije bilo tjelesa. Vjerojatno su izvađena i dostojno pokopana na jednom od velikih groblja kakva su neočekivano nikla na raznoraznim mjestima zapadne pustinje poput mrtvačkih komuna. I grad se vraćao svojim ustaljenim navikama i ritmu jer bombardiranja su sada potpuno prestala i uobičajen noćni život levanta ponovo je stao cvasti. I premda je bilo manje odora, barovi i noćni klubovi još uvijek su lučili lijepu dobit od vojnika na dopustu.
Kako se činilo, i moj bezdogađajan život ustalio se u prirodnoj rutini umjetno po- dijeljen na privatan dio koji sam sasvim predao potpunom upijanju Clee i na uredski dio koji mi je, premda me nije opterećivao, bio sasvim nevažan. Malo se što promije- nilo: ali da, Maskelyne se napokon oslobodio obaveza i uspio pobjeći u svoj puk. Posjetio nas je u sjajnoj uniformi da se oprosti, stidljivo upirući - ali ne lulom nego novom novcatom časničkom palicom - u svojeg kolegu tako oduševljenog njime. -
Rekao sam ti da će uspjeti - rekao je Telford s pobjedonosnom tugom u glasu. - Odu- vijek sam vjerovao u to. - Ali Mountolive je ostao, očigledno »zamrznut« na svojem položaju.
S vremena na vrijeme prema dogovoru bih posjetio dijete u Karm Abu Girgu da vidim kako napreduje. Na svoje zadovoljstvo vidio sam da je ta presadnja zbog koje sam imao mnoge brige savršeno uspijevala. Stvarnost njezinog sadašnjeg života oči- to se uskladila sa snovima koje sam bio izmislio za nju. Sve je bilo kako je trebalo - šareni likovi s igraćih karata među koje je sada mogla i sebe ubrojiti! Ako je Justine ostala ponešto povučen i nepredvidiv lik raspoloženja i tišina, onda je to samo prido- nosilo njezinom mračnome dojmu razvlaštene carice. U Nessimu je ostvarila oca. Njegov je lik postigao određenje većom prisnošću zbog njegove ljudske blagosti. Sada je bio ugodan prijatelj-otac i zajedno su na konjima istraživali pustinjsku zemlju u okolici. Poklonio joj je luk i strijele i djevojčicu otprilike njezine dobi, Taor, kao služavku i amah. I takozvana palača koju smo zajednički zamišljali veli- čanstveno je odolijevala kušnji stvarnosti. Njezin labirint pljesnivih prostorija i rastu- renih blaga predstavljao je vječno zadovoljstvo. Tako je s vlastitim konjima i sluga- ma osobnom palačom za igru bila istinska kraljica iz Arapskih noći. Gotovo je već zaboravila na otok, toliko je bila zaokupljena ovim novim blagodatima. Nisam viđao Justine za vrijeme ovih posjeta, niti sam to nastojao. Ponekad je međutim Nessim bio prisutan, ali nam se nikad nije pridružio u šetnjama ili jahanju, a dijete bi obično došlo po mene na gaz s dodatnim konjem.
U proljeće je Balthazar, koji je dotad sasvim već došao k sebi i ponovo se bacio na posao, pozvao Cleu i mene da sudjelujemo u svečanosti koja je nekako odgovara- la njegovom pomalo ironičnom raspoloženju. Bilo je to svečano polaganje cvijeća na Capodistrijin grob na obljetnicu rođendana Velikog Pornomana. - Imam izričitu pu- nomoć od samoga Capodistrije - objasnio je. - Doista, svake godine on osobno plati za cvijeće. - Bio je lijep sunčan dan za izlet i Balthazar je insistirao da idemo pješice. Premda ga je pomalo usporavao vijenac koji je nosio, bio je razgovorljiv. Njegova taština u pogledu kose postala je prejaka da bi se mogla podnijeti i u skladu s time se podvrgao Mnemjianovim uslugama i »otresao se suvišnih godina« kako se izrazio. Doista, promjena je bila izvanredna. Postao je opet stari Balthazar mudrih tamnih očiju ironično usmjerenih prema zbivanjima u gradu. I ništa manje prema Capodistri- ji od kojeg je upravo primio dugačko pismo. - Ne možeš zamisliti što stara beštija smjera s druge strane vode. Pošao je stopama Lucifera i uronio u crnu magiju. Nego, pročitat ću ti. Njegov je grob, kad malo razmislim, najpogodnije mjesto da se čita izvještaj o njegovim pokusima!
Groblje je bilo potpuno pusto na suncu. Capodistrija nipošto nije žalio troška da svoj grob učini zamjetnim i postigao je zastrašujuću vulgarnost ukrasa koji su gotovo zakretali umom. Kakvi kerubini i svici, kakvi cvjetni vijenci. Na ploči je bio urezan
ironičan tekst: »Ne izgubljen nego nestao ranije.« Balthazar se smijuljio od miline kad je položio cvijeće na grob i rekao mu »sretan rođendan«. Potom se okrenuo u stranu i skinuo kaput i šešir jer sunce je bilo visoko i snažno, i zajedno sjedosmo na klupu pod čempresom dok je Clea jela karamele, a on se pretraživao po džepovi- ma za natipkanim omotom koji je sadržavao Capodistrijino zadnje i najdulje pismo. - Clea - reče - moraš nam ga pročitati. Zaboravio sam ponijeti naočale. Osim toga, htio bih ga jedanput poslušati, da vidim zvuči li manje fantastično ili više. Hoćeš li?
Ona poslušno uze gusto tipkane stranice i poče čitati.
Dragi M. B.
Inicijali - umetne Balthazar - označavaju nadimak koji mi je Pursewarden nadje- nuo - Melancholia Borealis, ništa manje. U čast mojoj navodnoj židovskoj potište- nosti. Nastavi, draga Clea.
Pismo je bilo na francuskom.
»Stalno sam bio svjestan, dragi prijatelju, da ti dugujem nekakav izvještaj o svo- jem novom ovdašnjem životu, no premda sam ti pisao razmjerno često, stekao sam naviku da izbjegavam tu temu. Zašto? Eto, srce mi je uvijek tonulo pri pomisli na tvoj podrugljiv smijeh. Apsurdno je to jer nikad nisam bio osjetljiva vrsta čovjeka, niti sam suviše brinuo o mišljenju ljudi oko sebe. Ima još nešto. To bi zahtijevalo dugo i zamorno objašnjenje o neugodnosti i neuklopljenosti koje sam uvijek osjećao na kabalističkim skupovima koji su nastojali preplaviti svijet apstraktnom dobrotom. Tada nisam znao da moj put nije put Svjetla nego Tame. To bih u to vrijeme moralno ili etički pobrkao s dobrim ili zlim. Sada stazu kojom kročim prepoznajem naprosto kao protutežu - spušteni kraj klackalice tako reći - koji lakši dio drži u zraku. Magija! Sjećam se kako si mi jedanput naveo odlomak (tada mi je bio potpuno nerazumljiv) iz Paracelsusa. Mislim da si tada dodao da čak i takvo naklapanje mora nešto značiti. I znači! ›Prava alkemija uči nas da tvorimo ili pretvaramo služeći se s pet nesavrše- nih metala, bez pomoći drugih tvari, već samo njima; savršeni se metali prave od ne- savršenih, pomoću njih i samo od njih jer u drugim je tvarima Luna (mašta) ali u me- talima je Sol (mudrost).‹
Ostavljam na trenutak mjesta tvojem osobitom smijehu kojem bih se u prošlosti začas pridružio! Kakvo brdo smeća okružuje pojam tinctura physicorum, komentirao bi ti. Da, ali...
Moja prva zima u ovoj vjetrovitoj kuli nije bila ugodna. Krov je prokišnjavao. Ni- sam još imao knjige da me tješe. Sobe su mi se činile ponešto skučene i razmišljao sam o proširenju. Na zemljištu na kojem nad morem stoji kula nalaze se i raštrkane kolibe i dogradnja; ondje je na stanu bio prastari gluhi talijanski par koji se brinuo za moje potrebe, prao mi, čistio i hranio me. Nisam ih htio istjerati iz njihovih prostorija nego sam razmišljao o tome da prilagodim dvije dodatne štale što su prianjale uz
njih. Tom sam prilikom na svoje iznenađenje otkrio da imaju još jednog stanara koje- ga nikad nisam vidio, čudnu samotnu spodobu koja je izlazila samo noću, odjevena u fratarske halje. Sve svoje novo usmjerenje dugujem susretu s njime. Bio je to tali- janski raspop koji se deklarira kao rozakrucijanac i alkemičar. Živio je ovdje zatrpan brdom masonskih rukopisa - nekih od njih vrlo starih - koje je u tom trenutku pro- učavao. Upravo me on prvi uvjerio da se ta grana istrage (unatoč nekim neugodnim aspektima) tiče podizanja ljudske samokontrole, na područja koja leže u njemu ne- istražena; usporedba sa svakodnevnom znanošću ne obmanjuje jer se forma ovoga istraživanja temelji jednako čvrsto na metodi - samo s drugačijim premisama! I ako ima kao što rekoh neke neugodne aspekte, ta ima ih i priznata znanost - seciranje na primjer. Uglavnom, tako sam uspostavio odnos i ušao u polje proučavanja koje me sve više zaokupljalo kako su mjeseci prolazili. Otkrio sam također napokon nešto što je posebno pristajalo mojoj prirodi! Uistinu, činilo se da me sve u ovome području potiče i podržava! Uspijevao sam biti i od praktične pomoći Abbéu F. kako ću ga na- zivati jer neki od tih rukopisa (ukradenih iz tajnih arhiva na Atosu, pretpostavljam) bili su na grčkom, arapskom i ruskom - jezicima koje nije dobro poznavao. Naše je prijateljstvo preraslo u suradnju. Ali mnogo je mjeseci prošlo prije nego me upoznao s još jednim neobičnim, uistinu moćnim likom, koji je također vršljao po toj proble- matici. Bio je to jedan austrijski barun koji je živio na velikom imanju u unutrašnjosti i koji je bio zaokupljen (ne, nemoj se smijati) nejasnim pitanjem o ko- jem smo jedanput raspravljali - da li u De Natura Rerum? Mislim da jest - generatio homunculi? Imao je turskoga vratara i pomoćnika da mu pomaže u pokusima. Ubrzo sam i ovdje postao persona grata i dopuštali su mi da im pomažem kako najbolje mogu.
E, taj barun koji bi te se zacijelo dojmio kao neobična i impozanta ličnost, debele brade i dugačkih zubi poput zrna na klipu kukuruza - taj je barun... ah! Balthazare dragi, doslovno stvorio deset homunkula koje je nazivao svojim »proročkim duhovi- ma«. Držao ih je u velikim staklenim posudama kakve se u ovim krajevima koriste za ispiranje maslina ili čuvanje voća i živjeli su u vodi. Stajali su poredani na dugo- me okviru od hrastovine u njegovom atelijeru ili laboratoriju. Izrađeni su ili
»sklopljeni«, da se poslužim njegovim izrazom, u pet tjedana intenzivnog misaonog i ritualnog rada. Bile su to tajanstvene tvorevine profinjene ljepote što su plutale poput morskih konjica. Sačinjavali su ih kralj, kraljica, vitez, svećenik, opatica, arhitekt, rudar, serafin i napokon plavi i crveni duh! Lijeno su lelujali u tim čvrstim staklenka- ma. Činilo se da ih je kuckanje noktom po staklu uznemirivalo. Bili su dugi tek pe- dalj i kako je barun silno želio da narastu veći, pomogli smo mu da ih ukopa u neko- liko kola konjskoga gnojiva. Ova su se velika gnojišta svakodnevno zalijevala ne- kom tekućinom opaka mirisa koju su uz mnogo truda načinili barun i njegov Turčin i koja je sadržavala neke prilično odvratne sastojke. Pri svakom natapanju gnojivo bi
se stalo pušiti kao da ga podgrijava podzemna vatra. Postalo bi gotovo suviše vruće da se na njega položi prst. Svaka tri dana Abbé i barun proveli bi čitavu noć moleći se i kadeći pognojene gredice tamjanom. Kada je barun napokon procijenio da je proces dovršen, boce su pažljivo izvađene i vraćene na police laboratorija. Svi su ho- munkuli narasli u tolikom razmjeru da su im boce sada bile jedva dovoljno velike, a muškim su likovima narasle debele brade. Nokti na rukama i nogama postali su im vrlo dugi. Oni što su imali ljudsko obličje nosili su odjeću prikladnu svojem položaju i stilu. S njima je plutala vrsta prekrasne bestidnosti s izrazima lica kakve sam samo jedanput ranije vidio - na licu peruanske usoljene ljudske glave! Očiju izokrenutih prema unutrašnjosti lubanje, blijede ribolike usne uvučene tako da izlože sitne savršeno oblikovane zube! U bocama što su sadržale crvenog i plavog duha nije bilo ničega. Boce su inače bile čvrsto zapečaćene volovskim mjehurima i voskom i s otiskom magičnog pečata. No kad je barun noktom pokucao na staklo i izgovorio ne- koliko puta neke riječi na hebrejskom, voda se zamutila i počela crveniti, odnosno plaviti. Homunkulima su se stala razabirati lica, maglovito su se razvijali kao fo- tografski otisak, rastući postupno. Plavi je duh bio lijep kao svaki anđeo, ali crveni je imao doista zastrašujući izraz.
Ova je stvorenja svaka tri dana barun hranio nekom suhom ružičastom tvari koju je držao u srebrnoj kutiji ispunjenoj sandalovinom. Pilule veličine otprilike suhoga zrna graška. Također se jedanput tjedno voda u bocama morala prazniti; moralo ih se (boce) puniti svježom kišnicom. To je valjalo izvesti vrlo brzo jer u tih par trenutaka što su duhovi bili izloženi zraku činilo se da slabe i gube svijest, kao da ugibaju po- put riba. Ali plavi duh nikad nije dobivao hranu, dok je crveni jedanput tjedno dobi- vao naprstak krvi neke životinje - mislim da se radi o kokoši. Ta bi krv začas nestala u vodi ne obojivši je niti je imalo poremetivši. Čim bi se ova staklenka otvorila, postajala je mutna i tamna i ispuštala smrad trulih jaja!
U dva mjeseca ovi su homunkuli dosegli punu visinu, razinu proročanstva - kako to barun naziva; tada su svake noći staklenke odnošene u malu ruševnu kapelicu smještenu u gaju nešto udaljenijem od kuće i ondje je držana služba, a staklenke po- dvrgavane »ispitivanju« o budućim događajima. To se obavljalo tako što su se pita- nja ispisivala na hebrejskom na papirnatim ceduljama koje su se pritiskale o stjenku stakla pred oči homunkula; pomalo nalik na izlaganje fotosenzitivnog papira svjetlu. Mislim, nije da su stvorenja čitala nego su proricala pitanja, polako, uz mnogo okli- jevanja. Ispisivala su odgovore, rišući prstom po prozirnome staklu i te je odgovore barun odmah zapisivao u običnu veliku bilježnicu. Svakom su homunkulu postavlja- na samo pitanja koja su odgovarala njegovu položaju, a crveni i plavi duhovi mogli su odgovoriti samo osmijehom ili mrštenjem da naznače slaganje ili neslaganje. Ipak, činilo se da znaju sve i da im se može postaviti bilo kakvo pitanje. Kralj se mo- gao baviti samo politikom, svećenik religijom... i tako dalje. Tako sam svjedočio
nastajanju popisa koji je barun nazivao »analima vremena«, dokumenta barem toliko impresivnog kao zapisi koje je Nostradamus ostavio za sobom. Toliko se ovih pred- skazanja obistinilo u ovih posljednjih nekoliko mjeseci da gotovo ne sumnjam da će isto biti s ostalima. Neobičan je osjećaj zaviriti tako u budućnost!
Jednoga dana nekim nesretnim slučajem, staklenka u kojoj se nalazio svećenik pala je na kameni pod i razbila se. Nesretni svećenik umro je nakon nekoliko sitnih bolnih udaha, unatoč svim barunovim nastojanjima da ga spasi. Tijelo mu je zakopa- no u vrtu. Bio je jedan neuspio pokušaj da se »sklopi« drugi svećenik ali taj je pro- pao. Rezultirao je nekim beživotnim stvorom nalik pijavici koji je uginuo nakon ne- koliko sati.
Nedugo zatim Kralj je noću uspio pobjeći iz svoje staklenke; pronađen je na staklenki u kojoj je bila kraljica kako noktima grebe po pečatu da ga odstrani! Bio je izvan sebe i vrlo živahan premda je beznadno slabio zbog izloženosti zraku. Svejed- no nas je natjerao na strku među staklenkama - od čijeg smo prevrtanja strahovali. Uistinu je nevjerojatno kako je bio okretan i da nije naglo gubio snagu zbog izbiva- nja iz prirodnog mu elementa, sumnjam da bismo ga ikada uhvatili. Uspjeli smo me- đutim i gurnuli ga dok je grizao i grebao oko sebe, natrag u njegovu bocu, ali je pri- je toga ozbiljno zagrebao Abbéovu vilicu. U natezanju je ispuštao čudan miris, kao kad se hladi vrući metalni tanjur. Prst mi je dodirnuo njegovu nogu. Bila je vlažne gumaste kakvoće i od tog su mi dodira niz leđa pojurili trnci jeze.
No tada je došlo do nezgode. Abbéova ogrebotina se upalila i zatrovala te je do- bio groznicu i odnesen je u bolnicu gdje trenutno leži oporavljajući se. Ali još je toga slijedilo, još gorih stvari; barun je kao Austrijanac oduvijek ovdje bio smatran čuda- kom, a pogotovo sada kada je manija špijuniranja koju donosi svaki rat dosegla vrhu- nac. Dočuo sam da će ga vlasti temeljito ispitati. Vijest je primio s mirnim očaja- njem, ali bilo je jasno da si ne može priuštiti da mu netko neovlašten njuška po labo- ratoriju. Donesena je odluka da se homunkuli »razgrade« i zakopaju u vrtu. U od- sutnosti Abbéa pristao sam da mu pomognem. Ne znam što je to ulio u staklenke, ali svi su plameni pakla iz njih planuli sve dok čitav strop prostorije nije bio prekriven čađom i paučinom. Stvorenja su se skvrčila na veličinu osušenih pijavica ili osušenih pupčanih ovojnica koje seljani katkad čuvaju. Barun je s vremena na vrijeme ispuštao glasne jecaje, a na čelo mu je izbio znoj. Jecaji žene pri porodu. Napokon je rabota zgotovljena i u ponoć su staklenke iznesene i sahranjene pod nekim ne- učvršćenim pločama u kapelici gdje bi se trebale još uvijek nalaziti. Baruna su zato- čili, njegove knjige i bilješke zapečatili su čuvari vlasništva. Abbé leži kao što rekoh u bolnici. A ja? Eto, zbog svoje sam grčke putovnice bio manje sumnjiv nego većina ljudi ovdje. Trenutno sam se povukao u svoju kulu. Još uvijek je u štalama u kojima je stanovao Abbé masa masonskih podataka; za njih sam se pobrinuo. Jedanput ili dvaput sam pisao barunu ali mi nije, možda iz obzira, otpisao; vjerujući možda da bi
mi poznanstvo s njim moglo naškoditi. I tako... ha, rat i dalje tutnji oko nas. Njegov ishod i posljedice - sve do kraja ovoga stoljeća - poznati su mi; leže ovdje do mene dok pišem, u obliku pitanja i odgovora. Ali tko bi mi vjerovao kad bih sve to objavio
a još manje ti, doktor empirijskih znanosti, skeptik i cinik? Što se rata tiče - Para- celsus je rekao: ›Bezbrojna su ljudska ega; u njemu su anđeli i đavli, nebesa i pakao, čitava životinjska vrsta, biljna i mineralna carstva; i baš kao što mali pojedinac može pobolijevati, tako i veliki univerzalan čovjek ima svoje bolesti koje se manifestiraju kao boljke koje ostavljaju traga na cjelokupnom čovječanstvu. Na toj se činjenici zasniva previđanje budućih događaja.‹ I tako, dragi prijatelju, odabrao sam Put tame ka vlastitome svjetlu. Sada znam da mi valja slijediti ga kamo god vodio! Nije li to neko postignuće? Možda i nije. Ali meni se doista takvim čini. No, čujem taj smijeh!
Zauvijek odan, tvoj Da Capo.«*
A sada - reče Clea - izvoli se smijati!
Što je Pursewarden - rekoh - nazvao »melankoličnim smijehom Balthazarovim što naznačuje solipsizam«.
Balthazar se sada doista smijao, pljeskajući se po koljenu i previjajući se poput nožića na sklapanje. - Taj prokleti luđak, Da Capo - reče. - Međutim, soyons ra- isonnables{47} ako je to dobar izraz - on ne bi rekao gomilu laži. Ili možda i bi. Ne, ne bi. No, možete li se natjerati da povjerujete u to što priča - vas dvoje?
Da - reče Clea i oboje se nasmiješismo jer veza s aleksandrijskim gatarima pri- rodno bi joj dala naklonost magičnim vještinama. - Smijte se - rekla je tiho.
Istinu govoreći - reče Balthazar treznije - kad se čovjek obazre poljima takozva- nog znanja čiji smo ulaz djelomično odškrinuli, postane svjestan da možda postoje čitava područja tame koja možda pripadaju Paracelsusovim prostorima - uronjen dio sante ljudskoga znanja. Ne, dovraga, moram priznati da ste u pravu. Postanemo suvi- še sigurni u sebe putujući natrag i naprijed tračnicama empirijskih činjenica. Povre- meno nas nešto blago udari po glavi zalutala cigla izbačena iz drugog prostora. Još jučer mi je recimo Boyd ispričao priču koja nije zvučala ništa manje neobično; o vojniku sahranjenom prošloga tjedna. Mogao bih, naravno, iznaći rješenja koja bi pristajala slučaju, ali bez mnogo uvjerljivosti. Mladić je otišao u Kairo na tjedan do- pusta. Vratio se pun pozitivnih dojmova, ili je tako tvrdio. Nakon toga ga je spopala isprekidana groznica popraćena naprosto najvišom mogućom temperaturom. Nakon tjedan dana je umro. Nekoliko sati prije smrti debela bijela mrena prekrila mu je oči vrstom sjajnoga crvenog čvora preko mrežnice. Sve što je momak ponavljao u deliri- ju bila je jedna te ista rečenica: Učinila je to zlatnom iglom. Ništa drugo. Kao što re- koh, slučaj se klinički može razložiti kojom spretnom pretpostavkom ali... kad bih bio iskren, morao bih priznati da se nije uklapao ni u jednu meni poznatu kategoriju. Niti je, uzgred, obdukcija dala ikakve podrobnosti: testiranje krvi, kičmene izlučevi-
ne, želuca itd. Čak ni lijepi dobro znani (premda po sebi neobjašnjivi) poremećaji u moždanoj ovojnici. Mozak je bio sjajan i svjež! Barem tako Boyd tvrdi i jako je uži- vao u temeljitom istraživanju mladića. Misterija! Koga je to vraga radio na dopustu? Činilo se sasvim nerješivim. Njegov boravak nije zabilježen ni u jednom hotelu ni vojničkom svratištu. Nije znao nijedan drugi jezik osim engleskoga. Tih njegovih ne- koliko dana provedenih u Kairu potpuna su nepoznanica. I onda još žena sa zlatnom iglom?
Ali to se uistinu stalno događa i mislim da imaš pravo - (to Clei) - što uporno insistiraš na postojanju tamnih sila i činjenici da neki ljudi jednako lako čitaju iz kugle kao što ja gledam kroz okular svojeg mikroskopa. Ne svi, nego neki. I čak sasvim glupi ljudi, kao na primjer tvoj stari Scobie. Po mojem mišljenju ponašao se neviđeno šašavo kad bi popio i htio se praviti važan - mislim ono sve navodno o Na- rouzu: to je sve skupa bilo suviše dramatično da bi se ozbiljno shvatilo. I čak i ako je pokoja pojedinost bila ispravna, mogao je do nje doći preko svojih dužnosti. Napo- kon, Nimrod je proveo procès verbal{48} i taj se dokument mogao povlačiti okolo.
Što to o Narouzu? - upitah znatiželjno, potajno pomalo ozlovoljen što je Clea povjerila Balthazaru nešto što je meni tajila. Tada sam primijetio da je Clea problije- dila i da gleda u stranu. Ali Balthazar kao da ništa nije primjećivao nego je nastavio neometano: - Tu ima primjesa manjega romana - mislim u nastojanjima da te povuče u grob sa sobom. Ha, ne misliš li? I u plaču koji začuješ. - Naprasno se prekinuo, na- pokon primijetivši njezin izraz lica. - Za ime božje, Clea, draga - nastavio je sa- moprijekorno - nadam se da ne kršim riječ. Odjedanput izgledaš uzrujana. Zar si mi rekla da ne ponavljam priču o Scobieju? - Uzeo ju je za obje ruke i obrnuo je da mu se okrene licem.
Nešto joj je rumenila oblilo obraze. Odmahnula je glavom premda ništa nije rekla, ali se ugrizla za usne kao u bijesu. Napokon: - Ne - rekla je - nema tajne. Naprosto nisam rekla Darleyju jer... ha, kao što si rekao šašavo je. Uostalom on ne vjeruje u takve blesavoće. Nisam htjela ispasti gluplja nego što me zacijelo smatra. - Nagnula se da me u znak isprike poljubi u obraz. Osjetila je moju zlovolju, kao i Balthazar koji je oborio glavu i rekao: - Govorio sam preko reda. K vragu! Sad će se ljutiti na tebe.
Zaboga, ne! - prosvjedovao sam. - Samo sam znatiželjan, ništa drugo. Nisam mislio zabadati nos, Clea.
Načinila je pokret bolnog ogorčenja i rekla: - Dobro, nije ni važno. Sve ću ti ispri- čati. - Počela je užurbano govoriti, kao da želi sa sebe skinuti neugodnu temu koja predstavlja gubitak vremena. - Bilo je to za vrijeme posljednje večere o kojoj sam ti govorila. Prije nego što sam otišla u Siriju. Bio je pripit, ne poričem to. Rekao je to što ti je Balthazar upravo ispričao i dodao opis nekoga tko je odgovarao Nessimo-
vom bratu. Rekao je, označivši noktom palca mjesto na svojim usnama: »Usne su mu razdijeljene na ovom mjestu i vidim ga prekrivenog ranicama kako leži na stolu. Vani se nalazi jezero. Donio je odluku. Pokušat će te dovući k sebi. Ti ćeš biti na mračnome mjestu, zatočena, nesposobna da mu se odupreš. Da, imaš nekoga pri ruci tko bi ti mogao pomoći bude li mogao. Ali neće imati dovoljno snage.« - Clea je naglo ustala i dovršila priču kao da prelama grančicu. - U tom je trenutku briznuo u plač - rekla je.
Nevjerojatno koliku je sumornost ova besmislena a ipak zlokobna pričica nadvila nad našim dušama; činilo se da nešto uznemirujuće i neukusno zahvaća to proljetno sunce, blagi zrak. U tišini koja je uslijedila Balthazar je potišteno dvaput na koljenu presložio kaput dok se Clea okrenula i proučavala udaljen luk velike luke s flotilama kubistički napackanih brodica i raštrkanim svijetlim laticama trkaćih čamaca što su prošli branik na ulazu u luku predući svoj radosni put prema udaljenoj bovi za obilje- žavanje. Aleksandrija je praktički ponovo ušla u kolotečinu, u dubokom zaleđu za- mirućeg rata i vraćala se svojim užicima. Dan se međutim odjednom smrknuo za nas, tišteći nam duše - doživljaj koji je utoliko veće ogorčenje izazivao apsurdnošću svojeg uzroka. Proklinjao sam važnost koju si je stari Scobie pridavao kao gataru.
Ti su mu darovi mogli pomoći u vlastitoj karijeri da su bili istinski - rekoh mrzo- voljno.
Balthazar se nasmijao, ali čak je i u tom smijehu bilo zlovoljne sumnje. Njegova grižnja savjesti što je potaknuo tu glupavu priču bila je sasvim očevidna.
Pođimo - oštro je rekla Clea. I ona je ostavljala blagi dojam uzrujanosti i po prvi put se otela kad sam je primio za ruku. Pronašli smo stara kola s upregnutim konjem i vozili se zajedno polako šutke prema gradu.
Ne, do vraga! - napokon povikne Balthazar. - Barem siđimo i popijmo piće u luci. - I ne čekajući odgovor od nas, preusmjeri kočijaša i povede na nijemo klopara- nje zavojima Grande Corniche prema jedriličarskom klubu u vanjskoj luci u kojoj se spremalo nešto značajno i užasno za sve nas. Tako se jasno toga sjećam, toga bespri- jekornog proljetnog dana; zeleno treperavo more ljeskalo se na minaretima, tu i tamo blago prošarano tamnim naletima vjetra pogodnog za natjecanje. Da, i uz trzanje mandolina u arapskoj četvrti i svakom nošnjom blještavom poput šarenog otiska dje- čjeg crteža. Unutar četvrt sata sva će ta veličajnost biti pomračena, zatrovana neoče- kivanom - potpuno nezasluženom smrću. Ali kad nesreća udari naglo, točan trenutak tog udara čini se da trepti i dalje, protežući se u vremenu poput neprijatnih odjeka nekog golemog gonga što omamljuje dušu, razum. Naglo da, ali kako se ipak sporo širi shvaćanjem - mreškanje se razumom prostire u sve širim krugovima straha. No ipak, sve vrijeme, tako reći udaljen od središta slike, normalan se život uz malu tragičnu epizodu, neometano nastavlja. (Čak nismo čuli ni metke na primjer. Njihov
zloslutan fijuk odnio je vjetar.)
Naše je oči svejedno privukla kao silnicama neke čuvene morske slike hrpica ča- maca što su se natisnuli u zavjetrinu jednog od ratnih brodova što se ustobočio na nebu poput sive katedrale. Jedra su im lepršala i trzala se, dokono poput leptira na ugodnom povjetarcu. Bilo je nekih nejasnih pokreta vesala i ruku prilika presitnih da bi ih se s ove udaljenosti razabralo ili prepoznalo. No, to je neznatno komešanje ima- lo moć da privuče pogled - tko zna s kakvom to slutnjom u pozadini. I dok su se kola tiho kretala rubom unutrašnje luke, vidjeli smo je gdje se pred nama stere poput veli- čanstvenog morskog krajolika velikog umjetnika. Raznolikost i osebujnost malih iz- bjegličkih plovila iz svakog kutka levanta - njihova različita arhitektura i snasti - da- vale su joj blistavu osjećajnost i ritam na podlozi svjetlucavog mora. Sve je oduzima- lo dah, a bilo je uobičajeno; remorkeri su trubili, djeca vrištala, iz kafića je dopirao klepet s ploča trik-traka i pjev ptica. Uobičajenost čitavog svijeta okruživala je taj si- tan središnji prizor, to lamatanje jedara, geste koje nismo znali protumačiti, blijede glasove. Mala se barka nagnula, ruke podigle i pale.
Nešto se dogodilo - reče Balthazar gledajući prizor stisnutim tamnim okom i kao da je svojim riječima djelovao na konja, ovaj naglo stane. Pored nas, samo je još je- dan čovjek na doku bio svjedokom; i on je zapanjeno ustao i zurio razjapljenih usta, svjestan da je posrijedi nešto neuobičajeno. No, posvuda je vladao metež, trgovci su oglašavali. Podno njegovih nogu troje djece igralo se potpunom predanošću, stavlja- jući pikule unutar tračnica u nadi da će ih vidjeti zdrobljene u prah kad sljede- ći tramvaj prođe. Vodonoša je zveketao limenim vrčevima, zovući: - Priđite, žedna usta. - A u pozadini, nenametljivo, kao da putuje po svilenoj niti, putnički je brod ne- čujno klizio prema pučini.
To je Pombal - napokon povikne Clea s tonom čuđenja i nestrpljivo provuče ruku kroz moju. A evo što im se dogodilo. Plovili su lukom u svojoj maloj barki do- kono i nemarno kao i uvijek i odlutali suviše blizu jednome od francuskih ratnih bro- dova u čiju zavjetrinu ih je bacio neočekivan nalet vjetra skrenuvši ih s putanje. Kako su to samo ironično isplanirali nevidljivi inspicijenti što upravljaju ljudskim postupcima i to kakvom brzinom! Jer francuski brodovi premda zarobljeni, još uvi- jek su posjedovali manje naoružanje i osjećaj posramljenosti zbog čega su bili osjetljivi i nepredvidivi. Njihovi stražari imali su zapovijedi da ispale metak upo- zorenja na pramac svakoga plovila koje priđe na dvanaest metara bilo kojem brodu. Tada je, sasvim u skladu sa zapovijedima, stražar ispalio metak kroz Pombalovo je- dro dok je čamčić jurio pogrešnim kursom prema brodu. Bilo je to samo upozorenje koje nije imalo svrhu da namjerno nanese štetu. I čak i tada moglo je... ali ne: nije moglo drugačije ispasti. Jer moj je prijatelj, svladan bijesom i poniženjem što ga tako tretiraju te kukavice i beskičmenjaci njegove vlastite krvi i vjere poplavio od gnjeva i potpuno ostavio rudo kormila da bi se prijeteći uspravio i lamatao golemim šakama,
vičući: »Salauds!«{49} i »Espèces de cons!«{50} i što je možda bio krajnji pridjevak -
»Lâches!«{51}
Je li on čuo metke? Malo je vjerojatno da jest u čitavom tom metežu jer čamac se nagnuo, jedro mu se prebacilo i krenuo je drugom rutom izbacivši ga iz ravnoteže. Tek je ležeći tako i dočepavši se dragocjenog ruda vidio Foscu kako pada ali beskrajnom sporošću. Poslije je rekao da nije znao da je pogođena. Ona mora da je možda osjetila prosto nejasan i neobičan rasap svoje pažnje, trenutačnu anesteziju koja tako brzo uslijedi za povredom. Nagnula se poput visokog tornja, i osjetila kako joj se pod krme približava dok joj se nije priljubio uz obraz. Ležala je tako ši- rom otvorenih očiju naduta i meka kao što bi ranjeni gnjetao još uvijek s iskrom u oku unatoč krvi što mu otječe iz kljuna. Zazvao je njezino ime i osjetio samo beskrajnu tišinu riječi jer blaga se struja pojačala i sada ih tjerala na kopno. Zavlada- la je nova strka jer druge se barke privučene kao muhe na ranu počeše gomilati uz povike savjeta i sažaljenja. Dotle je Fosca ležala ugaslih otvorenih očiju smiješeći se u sebi u drugoj vrsti sna.
I tada se Balthazar odjednom prenuo iz transa, bez riječi iskobeljao iz kabine i po- čeo čudno trčati teturajući i klipšući preko doka do manjeg crvenog sanitetskog tele- fona koji je imao vezu za hitne slučajeve. Čuo sam tihi škljocaj slušalice i zvuk nje- gova glasa, strpljivog i sabranog. Poziv je polučio i reakciju s gotovo čudesnom spremnošću, jer poljska ambulanta i kola bili su udaljeni samo pedesetak metara. Čuo sam dražesno zvonce ambulantnih kola i vidio kako juriša pločnikom prema nama. Tada su se sva lica opet okrenula onoj maloj povorci čamaca - lica na kojima se čitala samo strpljiva rezignacija užasa. Pombal je klečao na plahtama pognute gla- ve. Iza njega, vješto kormilareći bio je Ali, lađar koji je prvi shvatio i ponudio svoju pomoć. Svi drugi čamci što su se vrzmali krećući se istim smjerom ostajali su oko Pombalovog kao da očituju sućut. Moglo se razabrati ime Manon koje mu je tako ponosno nadjenuo, nema ni šest mjeseci. Činilo se da sve unosi zabunu, da je strese- no u novu dimenziju nabreklu od sumnji i strahova.
Balthazar je stajao na pristaništu u agoniji nestrpljenja, u mislima ih požurujući. Čuo sam kako cmače jezikom o nepce ck čk, pucketajući meko i prijekorno; prijekor upućen njihovoj sporosti, pitao sam se, ili samome životu, njegovim ćudljivim kreta- njima?
Napokon dođoše do nas. Jasno su se razabirali zvukovi njihova disanja i naš vlastiti doprinos, pucanj remenja nosila, zvonckanje ulaštena čelika, sitno kuckanje peta pojačanih čavlima. Sve se to miješalo u metež aktivnosti, spuštanja i dizanja, gunđanje dok tamne ruke nisu našle uporište na užetu da spriječe micanje čamca, oštri nabrušeni glasovi što izdaju zapovijedi. »Čekaj malo« i »Samo polako«, sve to izmiješano s udaljenim fokstrotom s brodskog radija. Nosila su se njihala poput
zipke, poput košare voća na tamnim arapskim plećima. I metalna vrata što se otvara- ju na bijelome otvoru.
Pombal je imao držanje promišljene maglovitosti, rastočenih obrisa i prilično olovne boje. Složio se na pristaništu kao da je ispao iz oblaka, pavši na koljena i do- lazeći k sebi. Nesigurno je koračao za Balthazarom i nosačima nosila, blejeći poput zalutale ovce. Pretpostavljam da su to njezinom krvlju bile poprskane njegove skupe bijele espadrile koje je tjedan ranije kupio u Ghoshenovom Emporiju. U takvim tre- nucima sitne nas pojedinosti ošamućuju. Izveo je blijedi pokušaj da se uspne kroz bi- jeli otvor ali je grubo izbačen. Vrata su mu se zalupila pred nosom. Fosca je sada pri- padala znanosti, a ne njemu. Ostao je pokorno oborene glave kao u crkvi i čekao da ponovo otvore i puste ga. Činilo se da jedva diše. Osjetio sam nagonsku želju da mu priđem ali me Cleina ruka sprečavala. Svi smo čekali uz veliko strpljenje i pokornost poput djece, osluškujući jedva čujne pokrete u kolima, zvuk čizama. Tada su se na- pokon vrata otvorila i Balthazar je umorno sišao i rekao: - Uđi i pođi s nama. - Pombal je zaokružio oko sebe divljim pogledom i okrenuvši se odjednom Clei i meni izraza rastrzana boli izveo jedinstven pokret, raširivši ruke u beznadežnosti neshva- ćanja, prije nego je mesnatim rukama poklopio uši kao da želi nešto prečuti. Baltha- zarov glas naglo postade ispucan poput pergamenta. - Ulazi - rekao je grubo, ljutito, kao da razgovara sa zločincem; i dok su se uspinjali u bijelu unutrašnjost, čuo sam kako nadodaje tišim glasom - ona umire. - Zvuk zalupljenih vrata, i osjetih kako se Cleina ruka ledi u mojoj.
Tako smo šutke sjedili jedno uz drugo tog predivnog proljetnog poslijepodneva što se već gubilo u sutonu. Napokon sam zapalio cigaretu i načinio par koraka duž obale među Arapima koji su raspravljali i opisivali si nezgodu štektavim glasovima. Ali se spremao vratiti čamac na vez u jedriličarskom klubu; samo je još trebao vatre za cigaretu. Uljudno mi je prišao i upitao me može li od mene pripaliti. Dok je otpu- hivao dim, primijetio sam da su muhe već pronašle krvavu mrlju na daskama čamca. - Oprat ću je - rekao je primijetivši smjer mojeg pogleda; gipko poput mačke skočio je na palubu i razvio jedro. Okrenuo se da se nasmiješi i mahne. Htio je reći
»sudbina je zlotvor«, ali ga je engleski iznevjerio. Poviknuo je »sudbina je zlotrov, gospodine«. Klimnuo sam.
Clea je još uvijek sjedila u kočiji promatrajući svoje ruke. Činilo se kao da nas je ova nenadana nesreća nekako udaljila.
Pođimo natrag - rekoh napokon i uputih vozača da se vrati u grad iz kojeg smo nedugo prije i došli.
Moli se nebesima da ostane živa - napokon će Clea. - Suviše je okrutno ovako.
Balthazar je rekao da umire. Dobro sam ga čuo.
Možda griješi.
Ali nije griješio, jer i Fosca i dijete bili su mrtvi, premda je vijest do nas došla tek kasnije navečer. Nemirno smo se vrpoljili Cleinim sobama, nesposobni da na išta mislimo. Napokon reče: - Bolje da se vratiš i provedeš večer s njim, ne misliš li. - Nisam bio siguran. - Vjerujem da bi radije bio sam.
Idi natrag - rekla je i osorno dodala - ne mogu te trpjeti da budeš tu u ovakvom trenutku O, dragi, povrijedila sam te. Oprosti.
Naravno da nisi, ludo. Ali idem.
Čitavim putem niz Rue Fuad razmišljao sam: takav mali poremećaj u tkanju, je- dan ljudski život, a imao je moć da toliko promijeni. Doslovno, takva mogućnost nije nikome od nas pala na pamet. Naprosto je nismo mogli probaviti, uklopiti je u sliku koju je sam Pombal gradio s tolikom pažnjom. Sve je zatrovala ta glupa činjenica - gotovo čak i našu ljubav prema njemu jer preobratila se u užas i sućut! Kako nepri- lični osjećaji, kako beskorisni. Moj bi nagon bio da se potpuno uklonim! Osjećao sam da ga više nikad ne želim vidjeti - da ga ne posramim. Zli otrov, baš. Ponavljao sam neprestano u sebi Alijev izraz.
Kad sam se vratio u stan, Pombal je već bio tamo u svojoj počivaljci, očito zadub- ljen u misli. Pored njega stajala je čaša puna čistog viskija koju izgleda nije ni dirnuo. Presvukao se međutim u znani ogrtač sa zlatnim uzorkom pauna, a na noga- ma je imao iskrzane stare egipatske papuče nalik zlatnim lopatama. Sasvim sam tiho ušao u sobu i sjeo nasuprot njemu bez riječi. Ne bi se reklo da me vidio ali sam na neki način osjećao da je svjestan moje prisutnosti; pogled mu je bio mutan i snen, uperen nekamo ne predaleko, a prsti su mu prebirali nevidljivim tipkama. I još uvi- jek gledajući kroz prozor rekao je piskutavim glasićem - kao da su riječi imale moć da ga trgnu, premda im nije znao značenje: - Mrtva je, Darley. Oboje su mrtvi. - Osjetio sam oko srca čeličan stisak. - C’est pas juste{52} - odsutno je dodao i predao se cupkanju zulufa svojim tustim prstima. Sasvim bez osjećaja, sasvim ravnodušno - kao da se oporavlja od ozbiljnog udara. Zatim je naglo otpio gutljaj viskija, trgnuo se, gušeći se i kašljući. - Čist je - rekao je s iznenađenjem i gađenjem i spustio čašu dobro se stresavši. Zatim je nagnuvši se naprijed uzeo sa stola olovku i blok i stao šarati - vijuge, rombove i zmajiće. Baš kao dijete. - Sutra moram na ispovijed prvi put nakon toliko vremena - rekao je polako kao na krajnjem oprezu. - Rekao sam Hamidu da me rano probudi. Hoće li ti smetati da dođe samo Cléa? - Odmahnuo sam glavom. Shvatio sam da misli na sprovod. Odahnuo je. - Bon - reče i ustajući uzeo čašu viskija. Uto se otvore vrata i pojavi se ošamućeni Pordre. Pombal se u tre- nu promijenio. Ispustio je dugu seriju dubokih jecaja. Dva se muškarca zagrle muca- jući nesuvisle riječi i rečenice kao da jedan drugoga tješe zbog nesreće što ih je jed- nako boljela. Stari je diplomat podigao bijelu ženskastu šaku u zrak i odjednom bu- dalasto rekao: - Već sam uložio snažan prosvjed. - Kome? - pitao sam se. Nevidlji- vim silama koje određuju da će događaji završiti ovako ili onako? Riječi su se valjale
bez reda na svježem zraku primaće sobe. Pombal je imao riječ.
Moram mu pisati i sve mu reći - kazao je. - Priznati sve.
Gaston - odreže njegov šef prijekorno - ne smiješ to učiniti. To bi mu samo po- većalo zatvoreničku bijedu. C’est pas juste. Primi moj savjet: cijela stvar mora pasti u zaborav.
Zaborav! - jaukne moj prijatelj kao da ga je ubola pčela. - Ne razumiješ. Zabo- rav! On mora doznati zbog nje!
Ne smije nikad doznati - reče stariji muškarac. - Nikad.
Dugo su stajali držeći se za ruke i rastreseno se obazirući kroz suzne oči; i u tom trenutku kao s namjerom da zaokruže sliku, otvore se vrata da propuste svinjeće obli- ne oca Paula - koji nikad nije bio daleko od središta zbivanja nekog skandala. Zastao je na ulazu kao da se naslađuje, da svojim izbočinama proždrljivo upija golemu koli- činu samodopadnosti. - Siroto momče - rekao je nakašljavajući se. Neodređeno je za- mahnuo šapom kao da nas sve škropi svetom vodom i uzdahnuo. Podsjećao me na nekog golemog gologlavog supa. Zatim je začudo prolupetao par izraza utjehe na latinskom.
Ostavio sam prijatelja među tim slonovskim tješiteljima s nekim olakšanjem što mi nema mjesta u svoj toj nesuvisloj paradi sažaljenja na latinskom. Naprosto mu još jedanput stisnuvši ruku, iskrao sam se iz stana i usmjerio zamišljen korak put Cleina stana.
Sprovod je obavljen sljedeći dan. Clea se s njega vratila blijeda i napeta. Bacila je šešir na drugi kraj sobe i raspustila kosu žurnim trzajima - kao da želi stresti svako neugodno sjećanje na taj događaj. Potom je iscrpljeno legla na sofu i prekrila rukom oči.
Bilo je jezivo - reče napokon - stvarno jezivo, Darley. Kao prvo bila je cremati- on. Pombal je insistirao da ide do kraja s njezinim željama, usprkos oštrom suprotstavljanju oca Paula. Kakva je taj čovjek zvijer. Vladao se kao da je njezino ti- jelo postalo vlasništvo Crkve. Siroti Pombal je bio bijesan. Čujem da su se grozno svađali oko sređivanja pojedinosti. A onda... nikad još nisam bila na novome Krema- toriju! Nedovršen je. Nalazi se na komadiću pješčane pustinje onečišćenom slamom i bačenim bocama limunade, a na rubu hrpa odbačenih automobilskih karoserija. Izgleda zapravo kao na brzinu sklepana peć u koncentracijskom logoru. Jezovi- te male gredice u žurbi ograđene ciglom s poluživim cvijećem što niče iz pijeska. I male tračnice s kolicima za lijes. Kako ružno! I lica svih onih konzula i zamjenika konzula! Činilo se da je čak i Pombala zapanjila tolika rugoba. A vrućina! Otac Paul bio je naravno u prednjem planu slike uživajući u svojoj ulozi. Tada se uz grozan cvilež sanduk otkotrljao niz vrtnu stazu i nestao u metalnom otvoru. Čekali smo premještajući se s noge na nogu. Otac Paul pokazao je neka nastojanja da ispuni rupu
improviziranim molitvama, ali uto su na radiju obližnje kuće počeli svirati bečki valceri. Razni su vozači pokušali locirati izvor i utišati ga ali uzalud. Nikad se nisam osjetila nesretnijom nego stojeći u tom napuštenom dvorištu za kokoši s najboljom odjećom na sebi. Iz peći je dopro odvratan smrad paljevine. Tada nisam znala da Pombal namjerava rasuti pepeo u pustinji ni da je odlučio da ću ga samo ja pratiti u tom pothvatu. Niti sam, što se toga tiče, znala da otac Paul - koji je nanjušio priliku za još molitvi - čvrsto naumio učiniti isto. Sve što je uslijedilo bilo je neočekivano.
Napokon donesena je urna - samo kakva urna! Stvarno nas je sve ugrizla za oči. Izgledala je poput slastičareva trijumfalnog pokala za jeftine slatkiše. Otac Paul ju je pokušavao zgrabiti, ali siroti Pombal ju je čvrsto držao dok smo se vukli prema autu. Moram reći da je Pombal pokazao malo odlučnosti. »Vi ne«, rekao je kad je svećenik zakoračio u auto. »Idem sam s Cleom«, klimnuo je glavom prema meni.
»Sine« rekao je otac Paul prijetećim glasom, »i ja ću poći s vama.«
»Nećete«, rekao je Pombal. »Obavili ste svoju dužnost.«
»Sine moj, idem i ja«, rekao je taj tvrdoglavi jadnik.
Na trenutak se činilo da će prijeći na udarce. Pombal je potresao bradom prema svećeniku i ljutito ga strijeljao pogledom. Ušla sam u auto osjećajući se krajnje ble- savo. Pombal je odgurnuo oca Paula u čistom francuskom stilu - snažno u prsa - i ušao zalupivši vrata. Među okupljenim diplomatima začuo se žamor zbog ovog javnog omalovažavanja mantije, ali nitko ne prozbori ni riječi. Svećenik je problije- dio od bijesa i načinio nesvjestan pokret kao da će Pombalu zaprijetiti šakom ali se na vrijeme svladao.
Krenuli smo; vozač je pošao cestom za istočnu pustinju očito prema već dobive- nim uputama. Pombal je mirno sjedio s onom jezivom bombonnière u krilu, dišući kroz nos napola sklopljenih očiju. Kao da opet uspostavlja staloženost nakon svih ju- tarnjih kušnji. Zatim je spustio ruku i uhvatio moju, te smo sjedili šutke promatrajući pustinju kako se stere posvuda oko automobila. Prilično smo duboko zašli dok nije rekao vozaču da stane. Duboko je disao. Izašli smo i stajali uz cestu neko neodređe- no vrijeme. Zatim je načinio korak ili dva u pijesku i zastao, osvrnuvši se. »Idem to obaviti«, rekao je i dao se u trapavi nesiguran trk kojim je dospio dvadesetak metara dublje u pustinju. Brzo sam dobacila vozaču: »Vozite se pet minuta i zatim se vratite po nas.« Zvuk paljenja motora nije natjerao Pombala da se osvrne. Klonuo je na ko- ljena poput djeteta što se igra u pješčaniku; ali ostao je tako dugo, sasvim ukočen. Čula sam kako govori nešto tiho, povjerljivim tonom, no nisam mogla razabrati da li se moli ili izriče poeziju. Velik je osjećaj pustoši stvarala ta prazna pustinjska cesta i vrućina što se isparava s asfalta.
Potom je stao prčkati po pijesku pred sobom da bi zagrabio pune šake poput muslimana i prosuo ih preko glave. Proizvodio je neobičan zvuk kao da stenja. Na-
pokon je legao na lice, nepokretan. Prolazile su minute. U daljini sam čula kako nam se automobil polako približava - brzinom pješaka.
»Pombal«, rekla sam napokon. Nije bilo odgovora. Prehodala sam udaljenost među nama osjećajući kako mi se cipele pune užarenim pijeskom i potapšala ga po ramenu. Odmah je ustao i počeo tresti prašinu sa sebe. Odjedanput je izgledao stra- hovito staro. »Da«, rekao je obazirući se uokolo nesigurno i uplašeno kao da je tek sad shvatio gdje se nalazi. »Povedi me kući, Clea.« Uzela sam ga za ruku - kao da vodim slijepca - i polako ga vukla prema autu koji je do tog vremena već stigao.
Sjedio je tako dugo pored mene zapanjena pogleda sve dok nije počeo zavijati po- put dječarca koji je porezao koljeno. Obgrlila sam ga. Tako mi je bilo drago što te nema. Tvoja anglo-saksonska duša bi se skvrčila na rubovima. Ali ponavljao je: »Si- gurno je izgledalo smiješno. Sigurno je izgledalo smiješno.« I odjednom se stao histerično smijati. Brada mu je bila puna pijeska. »Odjednom sam se sjetio lica oca Paula«, rastumačio je, još uvijek se hihoćući visokim histeričnim tonovima poput školarke. Zatim se naglo pribrao, obrisao suze i tužno uzdahnuvši rekao: »Krajnje sam ispijen, krajnje iscrpljen. Osjećam se kao da bih mogao spavati čitav tjedan.«
I to će vjerojatno i učiniti. Balthazar mu je dao snažan uspavljujući napitak. Osta- vila sam ga u stanu i automobil me dovezao dovde. Jedva da sam manje iscrpljena od njega. No, hvala Bogu da je sve gotovo. Morat će nekako ponovo započeti sa živo- tom.
I kao da želi ilustrirati ovu posljednju izjavu, telefon zazvoni i začuje se Pomba- lov glas, umoran i smeten: - Darley, jesi li to ti? Dobro je. Da, mislio sam da si tamo. Prije nego zaspim, htio sam ti reći da se možemo dogovoriti oko stana. Pordre me ša- lje u Siriju en mission. Odlazim rano ujutro. Ako odem, dobivat ću dnevnice i moći tako lako održati svoj dio stana dok se ne vratim. Ha?
Ne brini o tome - rekoh.
Bila je to samo zamisao.
Idi spavaj sada.
Nastupila je duga tišina. Zatim je dodao: - Ali naravno, pisat ću ti, ha? Da. U redu. Nemoj me buditi ako večeras dođeš. - Obećah da neću.
No jedva je bilo potrebe za tim upozorenjem jer kad sam se kasnije te noći vratio u stan, još uvijek je bio budan i sjedio u počivaljci s izrazom zabrinutosti i očajanja. - To Balthazarovo sredstvo ništa ne vrijedi - rekao je. - Ima blago emetičko djelovanje, samo to. Više me uspavljuje viski. Ali nekako mi se ne ide u krevet. Tko zna što ću sanjati. - Na posljetku sam ga ipak uvjerio da ode leći; pristao je uz uvjet da ostanem s njim razgovarati dok ne usne. Sada je bio razmjerno miran i sve pospaniji. Govorio je tihim smirenim glasom kako bi netko govorio sa zamišljenim prijateljem dok je pod anestezijom.
Proći će valjda to. Kao i sve. Na kraju uvijek sve prođe. Razmišljao sam o dru- gim ljudima u tom položaju. Ali za neke ne prolazi tako lako. Jedne je večeri Liza došla ovamo. Uplašio sam se kad sam je zatekao na stubištu s onim pogledom od ko- jeg me podilazila jeza - poput zeca izvađenih očiju u trgovini peradi. Htjela je da je povedem u sobu njezina brata u hotelu Mount Vulture. Rekla je da je želi »vidjeti«. Pitao sam je što misli vidjeti. Ljutito mi je odgovorila: »Imam ja vlastiti način gleda- nja.« Morao sam dakle to učiniti. Smatrao sam da bi Mountoliveu moglo biti drago. Ali nisam znao da Mount Vulture više nije hotel. Pretvoren je u bordel za vojsku. Bili smo na pola stubišta kad mi je napokon sinulo. Sve te golišave djevojke, polugo- li znojni vojnici dlakavih tjelesa; križevi oko vrata što zveckaju udarajući o identifi- kacijske pločice. I smrad znoja, ruma i jeftinog parfema. Rekao sam da moramo izaći jer je mjesto promijenilo vlasnika, ali ona je pocupnula nogom i stala insistirati uz naglu provalu gnjeva. Uspeli smo se dakle do vrha. Vrata su na svakom katu bila otvorena, sve se moglo vidjeti. Bilo mi je drago što je slijepa. Napokon smo dospjeli do njegove sobe. Bila je mračna. Na njegovom krevetu ležala je neka starica s lulom za hašiš pored sebe. Smrdjelo je na dren. Liza je bila vrlo uzbuđena. »Opišite«, rekla je. Trudio sam se koliko sam mogao. Nastavila je prema krevetu. »Neka žena tamo spava«, rekao sam nastojeći je zadržati. »Ovo je sada kuća na zlu glasu, Liza, kad vam kažem.« Znaš li što je rekla? »Tim bolje.« Prepao sam se. Priljubila se obrazom o jastuk pored starice koja je naglo zagunđala. Liza ju je pogladila po čelu kao što se gladi dijete i rekla: »Tako lijepo. Spavaj.« Tada je polako i oklijevajući došla do moje ruke. Čudno se osmjehnula i rekla: »Htjela sam pokušati uzeti njegov otisak s jastuka. No, bila je to besmislena zamisao. Valja sve pokušati da se osvježe sjećanja. Imaju tolika skrovišta.« Nisam razumio što misli. Ponovo smo krenuli niz stube. Na drugom zavoju vidio sam neke pijane Australce kako se uspinju. Na licima sam im vidio da će biti nevolje. Neki od njih bio je prevaren ili takvo što. Bili su trešteni pi- jani. Stavio sam ruku oko Lize i pravio se da vodimo ljubav uza zid sve dok nas nisu neometano prošli. Drhtala je, premda nisam bio siguran da li od straha ili uzbuđenja. Rekla je: »Pričajte mi o njegovim ženama. Kakve su bile?« Dobro sam je prodrmao.
»Sada postajete banalni«, rekao sam. Prestala se tresti i problijedila je od bijesa. Na
ulici je rekla: »Pozovite mi taksi. Ne sviđate mi se.« To sam i učinio i ona je otišla bez riječi. Kasnije sam požalio zbog svoje grubosti, jer bilo joj je teško; u danom tre- nutku sve se prebrzo dogodi a da bi se stiglo uzeti u obzir. I nikad o ljudima i njiho- vim patnjama ne znamo dovoljno da bi nam se ukazao pravi odgovor. Kasnije sam joj u mislima rekao mnogo utješnih riječi. Ali prekasno. Uvijek prekasno.
Načas mu se ote hrkanje i potom nastupi tišina. Kanio sam ugasiti njegovu svje- tiljku i na prstima se iskrasti iz sobe kad je nastavio govoriti, ali izdaleka, hvatajući opet nit svojih misli u drukčijem kontekstu: - A kad je Melissa umirala Clea je cijeli dan boravila kod nje. Jednom je rekla Clei: »Darley je vodio ljubav vrstom kajanja,
očaja. Pretpostavljam da je zamišljao Justine. Nikad me nije uzbuđivao kao drugi muškarci. Stari Cohen na primjer, imao je prljave misli, no usne su mu uvijek bile vlažne od vina. Voljela sam to. Zbog toga sam ga poštivala jer bio je muškarac. Ali Pursewarden me je pazio kao da sam vrijedan komad porculana, kao da se boji da me ne slupa, kao da sam obiteljska dragocjenost! Kako je lijepo napokon jedanput počinuti!«

VIII.


I tako se godina zavrtjela na peti, kroz vjetrovitu zimu, mrazove oštrije od tuge, je-   dva nas pripravljajući na to posljednje ljeto koje je tako brzo uslijedilo za proljećem. Ovo se ljeto prikralo kao iz nekog davno zaboravljenog kraja usnulog po prvi put u Edenu, čudom ponovo otkrivenog među sanjama čovječanstva. Usadilo se među nas poput nekog čuvenog jedrenjaka našega uma, da baci sidro pred grad dok mu se bije- la jedra pregibaju poput krila morske ptice. Ah! Ganjam metafore koje bi dočarale nešto od prodorne sreće  suviše  rijetko  udijeljene  onima  što  vole;  ali  riječi  što su prvotno stvorene protiv očaja, presirove su da bi odrazile svojstva nečega što je u tako dubokom miru sa sobom, u cjelini sa sobom. Riječi su tek ogledala naših neza- dovoljstava. One sadrže golema neizležena jaja svjetskih boli. Ukoliko možda nije lakše ponoviti ispod glasa stihove iskinute iz grčkog epa, napisane nekoć u sjeni je- dra na suhome rtu u Bizantu. Nešto kao...

crni kruh, bistra voda, svjež zrak čisto grlo, u njem čio dah
preko uma um presložen pogled sklapa pogled blag drhtava trenut, golotinja kože

No ružno zvuče u prijevodu; i ako ih ne čuješ na grčkom kako se fino redaju, riječ po riječ iz usta prisvojenih i znanih od natučenih milovanja utrošenih poljubaca, nužno će uvijek ostati nemaštovite fotografije stvarnosti što seže u svijet pjesnikova raspona. Žalosno da sve sjajno perje tog ljeta ostaje neuhvatljivo - jer starosti će na- šoj ostati malo što osim takvih uspomena na kojima ćemo zasnivati tugaljivu joj sre- ću. Hoće li ga uspomene zgrabiti - taj neusporediv slijed dana, pitam se. U gustoj
plavkastoj sjeni bijelih jedara pod  tamnim podnevnim lampionima  od  smokava,  na glasovitim pustinjskim drumovima kojima kroče karavane začina, a dine se rasi- paju u nebu, hoće li uhvatiti lepet krila galebova u omamljenom zanosu, što prelaze u morsku pjenu? Ili u hladnom šibanju voda što se razbijaju o otpale zabate zaboravlje- nih otoka? U noćnoj magli što pada na napuštene luke sa starim arapskim oznakama što pokazuje eroziju na prste. Negdje zacijelo ukupnost tih slika postoji još uvijek. Još ne progone. Dan je slijedio za danom na kalendaru želja, svaka se noć blago pre- davala u snu da prevrati tamu i još jednom nas okupa carskim suncem. Sve se urotilo da bude kako nam je trebalo.
Nije teško, pišući s ovim vremenskim odmakom, uvidjeti da se sve to već zbilo, da je na taj način poredano i nikako drugačije. Bilo je to tako reći samo njegovo »do- gađanje«, trenutno stanje manifestiranja. Ali scenarij je negdje već bio sastavljen, glumci odabrani, satnica uvježbana do najsitnijeg detalja u mozgu nevidljivog autora
za kojeg bi se možda ispostavilo da je tek sam grad: Aleksandrija ljudskog imanja. Sjeme budućih događaja nosimo u sebi. Oni su u nama implicitni i odvijaju se prema zakonima vlastite prirode. Teško je u to vjerovati, znam, kad čovjek pomisli na savršenstvo tog ljeta i svega što je uslijedilo.
To je umnogome povezano s otkrićem otoka. Otok! Kako li nam je tako dugo izmicao? Doslovno nije bilo kutka ove obale koji nismo poznavali, plaže koju nismo isprobali, sidrišta kojim se nismo poslužili. Ipak, bio je ondje i zurio u nas. »Ako što želiš sakriti«, kaže arapska poslovica, »sakrij to u oku sunca.« Ležao je, nimalo skri- ven, nešto zapadnije od svetišta Sidi El Agami - bijele uzvisine snježnobijeloj kosini grobnice što je stršila iz raštrkanih palmi i smokava. Bio je to naprosto izdignuti ko- mad granita  koji  su  neki  potres  ili  podvodni  grčevi  u  davnoj  prošlosti izgurali s morskoga dna. Naravno, za plime bi ostao pod vodom; ali neobično je da je do tog dana ostao neubilježen u karte Kapetanije, jer predstavljao bi priličnu opasnost za plovila srednjega gaza.
Clea je prva ugledala Narouzov otočić. - Odakle je ovo izniklo? - pitala je zapa- njeno; potamnjelim je zglobom naglo prebacila rudo kutera i odvela nas ustreptale u njegovu zavjetrinu. Granitna gromada bila je dovoljno velika da omete vjetar. Stvori- la je kolut mirne plave vode među predenjem struja. Na strani okrenutoj prema kopnu nalazilo se grubo N urezano u stijenu iznad starog izglodanog željeznog prste- na koji je zakvačen krmenim sidrom služio kao sigurno pristanište. Bilo bi smi- ješno govoriti o iskrcavanju na obalu jer obala se sastojala od uske pruge zasljeplju- juće bijelog šljunka, ne veće od ognjišta. - Da, to je, to je Naruzov otok - uskliknula je izvan sebe od radosti zbog otkrića - jer napokon je pronašla mjesto na kojem se može potpuno prepustiti svojem izboru samoće. Ovdje bi čovjek bio izdvojen poput morske ptice. Plaža je bila okrenuta prema kopnu. S nje se mogla vidjeti čitava lelu- java linija obale s urušenim tornjevima Martello i sipama što putuju do drevnoga Ta-
posirisa. Zadovoljno smo razmotali svoje zalihe jer ovdje smo se mogli kupati goli i neprekidno sunčati do mile volje.
Ovdje je taj neobični samotni Nessimov brat provodio vrijeme u ribolovu. - Uvi- jek sam se pitala gdje bi mogao biti taj njegov otok. Mislila sam da možda leži za- padno iza Abu El Suira. Nessim mi nije znao reći. Ali znao je da ima jamu u stijeni, s olupinom.
Tu ima jedno urezano N.
Clea je zapljeskala od zadovoljstva i iskobeljala se iz kupaćeg kostima. - Uvjerena sam u to. Nessim je pričao da se mjesecima borio s nekom nepoznatom ribetinom. To je bilo kad mi je poklonio harpun koji je pripadao Narouzu. Nije li to čudno? Oduvijek ga držim u sanduku umotanog u ceradu. Mislila sam da bih mogla jednoga dana nešto pogoditi. Ali tako je težak da ne znam njime rukovati pod vodom.
Kakva je to bila riba?
Ne znam.
Ali se popela natrag na kuter i pronašla debeli paket masnih krpa u koje je bilo umotano to jedinstveno oružje. Bila je to ružna naprava, puška na komprimirani zrak, ništa manje, šupljega nišana. Ispaljivala je tanki metalni harpun na udaljenost od oko metar i pol. Izrađena je u Njemačkoj prema njegovoj narudžbi. Izgledala je dovoljno ubojito da usmrti prilično veliku ribu.
Izgleda dosta stravično - rekla je jedući naranču.
Moramo je isprobati.
Preteška je za mene. Možda ti uspiješ njome ovladati. Otkrila sam da cijev zapi- nje u vodi. Nisam je uspijevala usmjeriti kako valja. Ali on je bio dobar strijelac, tako je Nessim tvrdio, i pogodio mnoge goleme ribe. No, bila je jedna, jedna vrlo ve- lika koja se rijetko pojavljivala. Motrio je i čekao na nju mjesecima u zasjedi. Neko- liko puta je ispalio na nju ali je svaki put promašio. Nadam se da nije bio morski pas
njih se bojim.
Nema ih mnogo u Sredozemlju. Dolje u Crvenom moru ih se već može naći pri- ličan broj.
Svejedno, dobro pazim.
Bila je to preteška sprava, zaključih, da bismo je povlačili uokolo pod vodom; osim toga ubijanje ribe me nije zanimalo. Stoga sam ga ponovo zamotao i smjestio natrag u prostrani sanduk kutera. Ona se gola sunčala, izležavala se poput tuljana, pušeći cigaretu prije nego nastavi s istraživanjem. Stjenovita jama svijetlila je ispod blještave kobilice čamca poput treperavog smaragda, duge vrpce mliječnoga svjetla probijale su je polako, prikradajući se dnu poput zlatnih sondi. Oko četiri hvata, po- mislih i uzevši dah skotrljah se i pustih da mi tijelo pluta sve niže, poput ribe,
bez pomoći ruku. bal.kand.own.loa.d
Ljepota joj je bila očaravajuća. Kao da sam uronio u lađu katedrale čiji vitraji pro- puštaju sunčevu svjetlost kroz desetak duga. Stranice ovog amfiteatra - jer otvarao se postupno prema dubokome moru - izgledale su kao da ih je neki potišteni umjetnik romantičnog doba urezao u desetak poludovršenih galerija porubljenih kipovima. Neki od njih su tako zbiljski izgledali kao kipovi da sam na trenutak mislio da sam doživio arheološko otkriće. Ali te su izblijedjele karijatide bile nošene valovima, gnječene i oblikovane stjecajem plima u boginje, patuljke i lakrdijaše. Od lagane morske resine svijetložute i zelene stvorile su im se brade - plitki zastori morske tra- ve koja se blago povijala na struji, dijeleći se i zatvarajući kao da s nekom namjerom razotkriva tajne i potom ih opet sakriva. Prošao sam prstima kroz ove vlasi gustog sluzavog lišća da ih pritisnem na slijepo Dijanino lice ili kukasti nos srednjovje- kovnog patuljka. Tlo ove napuštene palače bilo je od selenitne plastične gline, meke na dodir i nimalo masne. Terakota pečena u deset šara modre, ljubičaste i zlatne. Unutra bliže otoku nije bilo duboko - možda hvat i pol, ali je oštro poniralo na mjestu gdje se galerija otvarala u more i dublji su slojevi vode blijedjeli od smaragd- ne do jabučno zelene i od berlinsko modre do crne, naznačujući veliku dubinu. Ov- dje je bila i olupina koju je Clea spominjala. Gajio sam nade da ću možda zateći po- koju rimsku amforu ali na žalost nije to bio vrlo stari brod. Prepoznao sam izbočenu krivinu krme u egejskom stilu - tip čamca koji Grci nazivaju »trehandiri«. Bila je udarena straga. Zadnji dio joj je bio slomljen. Bila je puna mrtvog tereta od po- tamnjelih spužvi. Pokušao sam pronaći naličene oči na pramcu i ime, ali su nestali. Drvo joj je prekrila sluz i svaka je pukotina treptala puna rakova samaca. Zacijelo je pripadala lovcima na spužve s Kalymnosa, pomislih, jer svake su godine njihove flo- te dolazile loviti na afričkoj obali i teret vozile na Dodekanezijske otoke na preradu.
Tada se zasljepljujuća čestica svjetla probila kroz strop i ukaže se Cleino izra- žajno tijelo raširenih ruku, prštavi zavoji njezine kose krivudali su za njom od sudara s vodom. Uhvatih je i kotrljali smo se i zanosili se u rukama jedno drugog, igrajući se poput riba dok nas nedostatak daha nije natjerao natrag gore na svjetlo sunca. Sjesti napokon uspuhano u plićaku, zuriti u zadovoljstvu bez daha jedno u drugo.
Kakvo božanstveno ronilište. - Zapljeskala je rukama od zadovoljstva.
Vidio sam olupinu.
I penjući se natrag na srpastu plažicu s toplim šljunkom, s njezinom bujnom mokrom kosom što se njihala za njom, ona reče: - Sjetila sam se još nečega. Ovo mora da je Timonium. Da se barem jasnije sjećam pojedinosti.
Što je to?
Nikada nisu ustanovili lokaciju. Sigurna sam da je to to. O, zamislimo da jest, hoćemo li? Kad se Antonije vraćao nakon poraza kod Akcija - gdje je Kleopatra u
panici napustila svoju flotu i otvorila njegovu liniju napada, ostavivši ga na milost Oktavijanu; kad se vratio nakon toga neobjašnjivog pomanjkanja odvažnosti i kako im nije preostalo drugo nego da čekaju sigurnu smrt koja će uslijediti po Oktavijano- vom dolasku - ha, izgradio si je ćeliju na jednom otočiću. Nazvao ju je prema čuve- nom samotnjaku i mizantropu - možda i filozofu - zvanome Timon. I ovdje je provo- dio to vrijeme - ovdje, Darley, preturajući neprestano cijelu stvar u mislima. Ta žena ima izvanredne sposobnosti da očara. Njegov život u propasti! A potom prolazak Boga i svega toga, što ga tjera da se oprosti od nje, Aleksandrije - čitavoga svijeta!
Blistave oči ispitivale su moje, čeznutljivo nasmiješene. Prstima mi dodirne obraz.
Čekaš da kažem da je tako?
Da.
Dobro. Tako je.
Poljubi me.
Usta ti imaju okus na naranče i vino.
Tako je bila malena ta plaža - jedva veća od postelje. Bilo je neobično voditi lju- bav s gležnjevima u modrome moru i vrućinom sunca na leđima. Kasnije smo izveli jedan od površnih pokušaja da pronađemo ćeliju ili nešto što bi odgovaralo Clei ali uzalud; na strani uz more ležala je silna nakupina nabacanih granitnih kvrga što su se strmo rušile u tamno more. Ostaci možda nekadašnje luke što je objašnjavalo svojstva otoka da lomi vjetar i more. Vladala je takva tišina, nije se čulo ništa doli blagog ćuha vjetra u ušima, udaljenog poput jeke neke malene školjke. Da, i katkad bi galeb preletio da procijeni plažu kao moguće poprište djelovanja. Ali inače su tije- la opijena suncem ležala u dubokom snu tihim ritmom krvi usklađena samo s dub- ljim ritmovima mora i neba. Utočište životinjskih zadovoljstava koja se riječima ne mogu obuhvatiti.
Neobično je prisjetiti se i kakav smo neobičan, morem pobuđen rapport{53} ostva- rili tog dojmljivog ljeta. Užitak gotovo jednako dubok kao i povezanost poljupcima - da bismo zajedno uhvatili ritam voda, odgovarajući jedno drugome i igri dugih pli- ma. Clea je oduvijek bila dobar plivač, ja loš. Ali zahvaljujući vremenu provedenom u Grčkoj i ja sam postao stručnjak, više nego njoj dorastao. Pod vodom smo se igrali i istraživali podvodni svijet jame jednako bezbrižno kao i ribe petoga dana Stvore- nja. Izražajan nečujan podvodni balet koji nam je dopuštao samo da odgovaramo osmijehom i pokretom. Podvodne tišine zahvaćale su i preobražavale sve ljudsko u pokretu, te smo bili poput šarenih projekcija vodenih vila naslikanih na tim blistavim zaslonima od kamenja i trava, odjekujući i preslikavajući ritmove mora. Ovdje se sama misao rasplinjavala, pretvarala u nedokučiv sadržaj u tjelesnom djelovanju. Vi- dim sjajni lik kako poput zvijezde putuje preko ovoga svoda u sumrak, kose začešlja-
ne prema gore i prema van u namreškanom vrtlogu boja.
Ali ne samo ovdje, naravno. Kada si zaljubljen u jednog od njegovih stanovnika, grad može postati svijetom. Potpuno novi tlocrt Aleksandrije nošen je kroz Cleu, oživljavajući stara značenja, obnavljajući poluzaboravljene ambijente što polažu kao gusto sprana boja novu povijest, novu biografija da nadomjesti staru. Sjećanje na sta-  re kafiće duž obale pri brončanoj mjesečini, njihove prugaste tende što lepršaju pri podnevnom povjetarcu s mora. Sjediti i kasno večerati dok mjesečina ne okruni čaše pred tobom. U sjenci minareta ili na nekoj pješčanoj pruzi osvijetljenoj treperavom parafinskom lampom. Ili sakupljanje mase proljetnih pupoljaka na Rtu smokava - sjajne ciklame, sjajne šumarice. Ili stajati zajedno na grobnicama Kom El Shugafa udišući vlažna isparavanja tame što su navirala iz onih neobičnih podzemnih počiva- lišta davno umrlih Aleksandrije; grobnice isklesane iz crnog čokoladnog tla, jedna na drugoj, poput ležaja u brodskoj kabini. Zagušljive, pljesnive, a opet prodorno hladne. (»Uhvati me za ruku.«) No ako se tresla, nije to  tada  bilo  zbog  nagovještaja  smrti, već od same zemljane mase nagomilane nad nama, metar po metar.  Sva-      ki dnevni stvor stresao bi se tako. Blještavu haljinu ljeta progutao je mrak. »Hladno mi je. Pođimo.« Da, bilo je hladno tamo dolje. Ali kakvo je zadovoljstvo bilo ponovo istupiti iz mraka u galamu i metež otvorene ulice. Bog sunca je zacijelo ustao stresa- jući sa sebe vlažan stisak tla, smiješeći se otisnutoj modrini neba na kojoj je pisalo putovanje, izbavljenje od mrtvih, vraćanje u život među proste stvorove.
Da, ali mrtvi su posvuda. Ne može im se samo tako umaći. Pritišću u oskudici tužnim slijepim prstima plohe naših potajnih života, tražeći da ih se pamti i vrati opet u puteni život - utaborene među otkucajima naših srdaca, usađene među našim zagrljajima. Mi u sebi nosimo biološke trofeje koje su nam zaviještali svojom nespo- sobnošću da iskoriste život - ravnina oka, odgovarajuća krivina nosa; ili u još manje uhvatljivim oblicima, kao nečiji smrtni smijeh ili jamica što pobuđuje davno sahra- njen osmijeh. Najjednostavniji od ovih poljubaca koje smo razmijenili imali su pe- digre smrti. U njima smo još jedanput sklopili prijateljstvo sa zaboravljenim ljubavi- ma koje su se upinjale da ponovo nastanu. Korijeni svakog uzdaha ukopani su u zemlju.
A kada mrtvi nahrupe? Jer katkad izniknu osobno. Kao tog sjajnog jutra, na primjer, sa svime tako varljivo normalnim, kad je provalivši iz jame poput rakete, smrtno blijeda dahnula: - Dolje ima mrtvaca - plašeći me! No, nije pogriješila, jer kad sam skupio hrabrosti da siđem i sam pogledam - bili su stvarno dolje, njih se- dam, sjedeći u sutonu naizgled usredotočeni kao da slušaju neku važnu raspravu čiji će im ishod biti presudan. Ova konklava šutljivih likova tvorila je mali polukrug oko vanjskog ruba ulaza u jamu. Bili su umotani u vreće i s utezima oko nogu, te su sta- jali uspravno, poput šahovskih figura ljudske veličine. Kipovi umotani na taj način vide se kako putuju gradom natovareni na kamion na putu za neki pusti provincijski
muzej. Blago zgrčeni, u skladu sa sponama što su ih držale, i bez lica, opet su stajali kolebajući se i podrhtavajući poput likova nekog ranog nijemog filma. Debelo umo- tani u smrti u grube platnene omotače što su ih sputavali.
Ispostavilo se da su bili grčki mornari koji su se kupali pored svoje korvete kad je nekom nezgodom aktivirana dubinska bomba, trenutačno ih usmrtivši udarom. Nji- hova neobilježena tijela, svjetlucava poput lokardi uz mnogo truda su ubrana starom torpednom mrežom i položena na mokru palubu da se osuše prije pokopa. Ponovo bačene preko palube u tradicionalnim pogrebnim odorama mornara, plimna struja ih je vratila na Narouzov otok.
Zvučat će možda čudno ako kažem da smo se brzo privikli na ove nijeme posjetnike jame. Unutar nekoliko dana zbrinuli smo ih, dodijelili im vlastito mjesto. Plivali smo među njima kad smo htjeli prijeći u otvoreno more, ironično se klanjaju- ći njihovim napeto potuljenim glavama.
Ne zato što smo imali namjeru rugati se smrti - nego prije zato što su postali prija- teljski i dolični simboli mjesta, ti strpljivi zaokupljeni likovi. Ni debeli platneni omo- tači, ni čvrsta presvlaka od konopa koja ih je vezala nisu pokazivali nikakve tragove raspadanja. Naprotiv, bili su prekriveni gustom srebrnastom rosom, poput žive, koju snažno impregnirano platno uvijek nakuplja kad se uroni. Jedanput ili dvaput smo razgovarali o tome da zatražimo od grčke mornarice da ih premjesti u veću dubinu, ali zahvaljujući dugom iskustvu znao sam da  ne  bi  bili  spremni  na  suradnju  kada bismo i pokušali, te smo se složili da odustanemo od toga. Jedanput mi se uči- nilo da vidim treperavu sjenku velikog soma kako se mota među njima ali mora da sam se prevario. Kasnije nam je čak palo na pamet da im damo imena, ali nas je u tome omela pomisao da su sigurno imali vlastita imena - apsurdna imena drevnih so- fista i vojskovođa kao što su Anaksimandar, Platon, Aleksandar...
Tako se to blaženo ljeto primaklo kraju, lišeno predznaka - dugi osunčani odredi dana u strojevom koraku. Mislim da je bila kasna jesen kada je Maskelyne poginuo u pustinjskoj navali, ali taj događaj nije imao odjeka po mene - tako je malo traga osta- vio u mojem umu kao živa osoba. Istinu govoreći, bilo je tajnovito zateći Telforda kako crvenih očiju sjedi za radnim stolom jednog popodneva i slomljen ponavlja: - Stari Brigadir dobio je svoje. Jadni stari Brigadir - izvijajući pomodrjele ruke. Nije lako bilo znati odabrati riječi. Telford je nastavljao vrstom nesuvislog udivljenja u razdraganom glasu. - Nije imao nikoga na svijetu. Jesi znao to? Naveo me kao naj- bližu rodbinu. - Doimao se neizmjerno dirnut ovim znakom prijateljstva. Svejedno je pun poštovanja melankolično nastavio redati Maskelyneovu skromnu ostavštinu. Malo je što ostavio u nasljedstvo osim par civilnih odijela neodgovarajuće veličine, nekoliko medalja iz ratnih pohoda i zvijezdi, te kreditni račun od petnaest funti u Tottenham Court Road ogranku banke Lloyd. Meni mnogo zanimljivije relikvije na- lazile su se u malenoj kožnoj lisnici - pohabana knjižica isplata i pergamentna ispra-
va o demobilizaciji koja je pripadala njegovom djedu. Priča .koju su pripovijedale imale su izražajnost povijesti koja se razotkrivala unutar tradicije. Godine 1861. ovaj sada zaboravljeni pomoćnik s posjeda u Suffolku unovačio se u Bury St. Edmunds. Služio je u Coldstream odredima trideset dvije godine, a otpušten je 1893. Za službe se oženio u kapeli London Towera i žena mu je rodila dva sina. Bila je i izblijedje- la fotografija njega načinjena po njegovu povratku iz Egipta 1882. Na slici je nosio kolonijalni šešir, crvenu jaknu i plave hlače od serža i otmjene kožne gamaše i ulašteno prekriženo remenje. Na prsima mu je bila pričvršćena egipatska ratna meda- lja s kopčom iz bitke kod Tel-el-Kebira i kedivova zvijezda. O Maskelyneovom ocu nije bilo bilješke među njegovim papirima.
Tragično je to - reče uzbuđeno mali Telford. - Mavis nije mogla prestati plakati kad sam joj rekao. Samo ga je dvaput srela. To pokazuje kakav utisak karakteran  čovjek može ostaviti na tebe. Bio je uvijek savršen gospodin, o da, Brigadir. - No ja sam se nadnio nad taj nejasan izblijedjeli lik mrgodna pogleda i debela crna brka, s ulaštenim remenjem u križ i medaljama iz bitaka. Činilo se da ublažava lik samoga Maskelynea, da ga izoštrava. Nije li to bila - pitao sam se - priča o uspjehu - uspjehu savršeno potpunom unutar formalnog uzorka nečeg većeg od pojedinačnog života, tradicije? Sumnjao sam da je sam Maskelyne htio da stvari ispadnu drugačije. U sva- koj smrti može se naučiti trunka nečega. Ipak, Maskelyneov tih odlazak ostavljao je malo dojma na moje osjećaje, premda sam činio što sam mogao da smirim izgublje- nog Telforda. Ali plimne granice vlastitog života počele su me tada nevidljivo vući prema neznanoj budućnosti. Da, bilo je to te lijepe jeseni sa strujanjem limenog sme- đeg lišća što je pljuštalo s drveća u javnim parkovima kad mi je Clea prvi put poče- la zadavati brige. Je li to doista bilo zato što je čula plač? Ne znam. Nikad to nije otvoreno priznala. Povremeno sam nastojao zamisliti da sam ga i ja čuo - taj slabašni plač djeteta ili kućnog ljubimca pred zatvorenim vratima: ali znao sam da ne čujem ništa, baš ništa. Naravno, na to se moglo gledati činjenično i svrstati u poretku pri- rodnih događaja koje vrijeme preispituje i obnavlja prema vlastitim hirovima. Mislim, ljubav može uvenuti kao svaka druga biljka. Možda se naprosto odljubljiva- la? Ali da bih zabilježio redoslijed tog nestajanja ljubavi, osjećam se gotovo oba- veznim da je  predstavim  kao  nešto  drugo  -  kako  god  besmisleno  zvučalo  -  kao kušnju za djelovanje, moć začetu u nekoj nesvakidašnjoj zoni dalje od cilja obič- ne mašte. Kako god bilo, njezin nastup bio je sasvim konačan, naznačen poput datu- ma na čistome zidu. Bio je četrnaesti studenog, tik pred zoru. Bili smo zajedno tije- kom čitavog prethodnog dana, lunjali gradom, čavrljali i kupovali. Ona je kupila neku klavirsku glazbu, a ja sam joj poklonio novi miris s Pazara mirisa. (U samome trenutku kad sam se probudio i vidio je gdje stoji ili prije čuči pored prozora, odjed- nom sam uhvatio nagli zapah mirisa s vlastitog zapešća poprskanog uzorcima iz bo- čice poklopljene staklenim čepom.) Te noći pala je kiša. Njezin nas je divan šum
uspavljivao. Prije nego smo zaspali čitali smo pri svjetlosti svijeće.
No sada je stajala pored prozora osluškujući, čitavog tijela ukrućenog u stanju na- peta ispitivanja tako izoštrena da je nagovještavalo nešto kao krizu bojazni. Glavu je okrenula malko postrance, kao da uho nudi nezastrtom prozoru iza kojeg je vrlo pri- gušena počela nad krovovima grada svitati kišom sprana zora. Što je pokušavala čuti? Nikad ranije nisam vidio takvo vladanje. Zazvah je i ona mi se nakratko okrenu smetenim i prozirnim pogledom - nestrpljivo, kao da je moj glas probio finu opnu njezine koncentracije. I kako sam sjeo, ona je zavapila dubokim dahtavim glasom: - O ne! - i pljesnuvši se rukama preko ušiju zadrhtala i pala ničice. Izgledalo je kao da joj je metak prosvirao mozak. Čuo sam kako joj kosti krčkaju dok je onako čučeći objesila crte lica iskrivljene u grimasu. Uši je tako čvrsto pritisnula rukama da ih ni- sam mogao osloboditi, a kad sam je pokušao podići za zglobove, naprosto je potonu- la natrag na sag u čučanj, zatvorenih očiju poput luđakinje. - Clea, što je zaboga? - Dugo smo tako zajedno klečali, ja u velikoj nedoumici. Oči su joj bile čvrsto zatvo- rene. Osjećao sam hladan vjetar kako kroz prozor struji u sobu. Tišina je, osim naših usklika, bila potpuna. Napokon je ispustila dubok uzdah opuštanja, dug grčevit udah, i oslobodila uši, polako ispružila udove, kao da ih odrješuje bolnoga grča. Odmahnu- la je glavom kao da mi želi reći da se nije dogodilo ništa strašno. Oteturavši poput pijanca do kupaonice, u umivaoniku se divlje ispovraća. Stajao sam poput mjesečara kao da me netko iščupao iz korijena. Napokon se vratila, zavukla u postelju i okrenu- la lice zidu. - Što ti je, Clea - ponovno upitah osjećajući se blesavo i nametljivo. Ra- mena su joj se lagano stresla pod mojim dodirom, zubi tiho cvokotali od hladnoće. - Ništa nije, stvarno ništa. Nagla oštra glavobolja. Ali prošla je. Pusti me sad da spa- vam. Dobro?
Ujutro je ustala rano da pripravi doručak. Učinila mi se iznimno blijeda - s bljedi- lom kakvo se javlja nakon duge i oštre zubobolje. Tužila se na ravnodušnost i umor.
Uplašila si me sinoć - rekao sam ali mi nije odgovorila, izbjegavajući temu uz neobičan pogled tjeskobe i boli. Zatražila je da provede jedan dan sama u slikanju, te sam se otputio na dugu šetnju gradom bockan poluoblikovanim mislima i slutnjama koje si nisam mogao objasniti. Dan je bio predivan. More se dizalo visoko. Valovi su mlatili Kljunaste stijene poput klipova nekog ogromnog stroja. Golemi oblaci kaplji- ca frcali su visoko u zrak poput praska divovskih gljiva puhara da bi se kao pjena  uz siktanje obrušili natrag na krijestu sljedećeg vala. Stajao sam dugo promatrajući prizor, osjećajući trzanje vjetra u skutima kaputa i hladne kapljice na obrazima. Mislim da sam znao da će se od tog trenutka sve potiho promijeniti. Da smo tako reći ušli u novo zviježđe osjećaja koje će promijeniti naš odnos.
Čovjek govori o promjeni, ali zapravo u njoj nema ničeg iznenadnog, određenog, konačnog. Ne, preobrazba je nadošla relativno sporo. Rasla je i padala poput plime i oseke, čas napredujući, čas se povlačeći. Bilo je čak i trenutaka kada bi čitave tjedne
naizgled sve bilo po starom kao prije, kad bismo oživljavali stare ushite silinom što se izrodila iz nesigurnosti. Odjednom bismo se načas našli posve poistovjećeni jedno u drugome, nerazdvojni: izašli iz sjene. Sada si govorim - još uvijek ne znam s koli- kom istinitošću - da su ova razdoblja kad dugo ne bi začula plakanje koje je jednom davno opisala kao plač deve u nevolji ili neke užasne mehaničke igračke. Ali što bi takva besmislica doista mogla ikome značiti i kako bi rastumačila ona druga razdob- lja kada bi zapadala u šutnju i mrzovolju, postajala živčana i jadna verzija neka- dašnje sebe? Ne znam. Znam samo da je ova nova osoba bila sada podložna dugim smetenim šutnjama i neuobičajenom umoru. Zaspala bi primjerice na kauču usred zabave i stala hrkati: kao svladana snom nakon predugog bdjenja. I nesanica je poče- la igrati ulogu te je pribjegla masovnim dozama barbiturata tražeći izlaz iz nje. I stvarno je žestoko pušila.
Tko je ta nova živčenjača koju ne prepoznajem? - pitao je Balthazar začuđeno   kad se jedne večeri nakon neke trivijalne šale otresla na njega i napustila sobu, zalu- pivši mi vrata pred nosom.
Nešto nije kako treba - rekao sam. Oštro me pogledao na trenutak preko goruće šibice. - Da nije trudna? - upitao je, a ja sam odmahnuo glavom. - Mislim da me po- činje zamarati, stvarno. - Stajalo me napora da izreknem te riječi. Ali one su sadrža- vale nešto poput prihvatljivog objašnjenja za ovu hirovitost - osim ako se radije ne povjeruje da su je izjedali tajni strahovi.
Strpljenja - rekao je. - Nikad ga nema dovoljno.
Ozbiljno razmišljam da se udaljim na neko vrijeme.
To bi mogla biti dobra ideja. Ali ne predugo.
Vidjet ću.
Katkad bih na svoj nespretan način nekom škakljivom primjedbom pokušao ispi- pati uzroke toj tjeskobnoj rastrzanosti. - Clea, zašto se stalno osvrćeš - za čim? - No, bila je to fatalna taktička pogreška. Njezin je odgovor uvijek bio mrzovoljan ili ljutit kao da sam je svakim osvrtom na njezinu zlovolju, koliko god neizravnim, na neki način ismijavao. Bilo je zastrašujuće vidjeti kako bi joj se naglo lice smrklo, usnice se stisle. Bilo mi je kao da sam htio položiti ruku na tajno blago koje je čuvala živo- tom.
Ponekad bi postajala naročito živčana. Jednom kad smo izlazili iz kina, osjetio sam u ruci kako se napela. Usmjerio sam pogled u smjeru njezinoga. Zurila je u čovjeka s gadnom ranom na licu. Bio je to grčki klesar kojeg je zateklo bombardira- nje i unakazilo ga. Svi smo ga dobro poznavali iz viđenja, a Amaril je uklonio ošte- ćenje koliko je mogao. Blago sam joj stresao ruku da je smirim i činilo se da se naglo probudila. Naglo se ispravila i rekla: - Dođi. Idemo. - Malko je zadrhtala i požurila me.
U drugim slučajevima kad bih nesmotreno na neki način aludirao na njezine unu- tarnje brige - ta izluđujuća atmosfera neprestanog osluškivanja nečega - oluje  i  optužbe koje bi uslijedile ozbiljno su potvrđivale istinitost moje pretpostavke - naime da me se nastojala riješiti: - Nisam dobra za tebe Darley. Otkad smo zajedno nisi na- pisao ni retka. Nemaš planova. Jedva da više i čitaš. - Tako su stroge postale one divne oči i tako zabrinute! Međutim, bio sam prisiljen smijati se. Sada sam uistinu znao, ili sam mislio da znam da nikad neću postati pisac. Čitav poriv da se na taj na- čin povjerim svijetu je ugasnuo, iscurio. Pomisao na sitan čangrizav svijet tiska i no- vina postao je neizdrživo naporan za razmišljanje. Pa ipak, nije me pogodio nestanak te potrebe. Naprotiv, ispunjalo me olakšanje - olakšanje od prekidanja veza s tim formama koje su se činile tako neprikladnim sredstvom da se njime prenese istinitost osjećaja. - Clea, draga - rekao sam, uzalud se smiješeći, a opet želeći se na neki način suočiti s ovom optužbom i ublažiti je. - Zapravo sam smišljao knjigu o kritici.
Kritici! - oštro je ponovila kao da je sama riječ uvreda. I odalamila me preko či- tavih usta - bolnim udarcem koji mi je natjerao suze na oči i porezao sluznicu usne na zubu. Povukao sam se u kupaonicu da otrem usta jer sam mogao osjetiti slankasti okus krvi. Izgledalo je zanimljivo vidjeti svoje zube u okviru krvi. Izgledao sam po- put mitskog ljudoždera što je upravo oderao svježe meso sa svoje žrtve. Isprao sam usta izvan sebe od bijesa. Ušla je i pokajnički sjela na bidet. - Oprosti mi, molim te - rekla je. - Ne znam kakav me to poriv spopao. Darley, molim te oprosti mi.
Još jedan takav nastup - mrko sam rekao - i tako ću te nabiti među te lijepe oči da nećeš zaboraviti.
Žao mi je. - Zagrlila me straga oko ramena i poljubila u vrat. Krv je stala. - Što do vraga ne valja? - rekoh njezinom odrazu u ogledalu. - Što te snašlo u posljednje vrijeme? Razilazimo se, Clea.
Znam.
Zašto?
Ne znam. - Ali lice joj ponovno postade tvrdo i prkosno. Sjela je na bidet i za- mišljeno se gladila po licu, ponovo potonula u misli. Potom je zapalila cigaretu i vra- tila se u dnevni boravak. Kad sam se i ja vratio, šutke je sjedila pred slikom, zureći u nju nepažljivom pakosnom napetošću.
Mislim da bismo se trebali razdvojiti na neko vrijeme.
Ako baš želiš - odbrusila je mehanički.
Da li ti želiš?
Odjednom brižne u plač i reče: - Ta prestani me ispitivati. Kad bi mi samo prestao postavljati pitanje za pitanjem. Kao da sam u sudnici ovih dana.
U redu - rekoh.
Bila je to samo jedna od nekoliko takvih scena. Činilo mi se jasno da je jedini na- čin da je oslobodim bio da se udaljim iz grada - da bih joj dao vremena i prostora potrebne da... da što? Nisam znao. Kasnije te zime pomislio sam da ima nešto povi- šenu temperaturu navečer i uzrokovao još jednu čuvenu scenu zamolivši Balthazara da je pregleda. Ipak, usprkos bijesu, razmjerno mirno se prepustila stetoskopu. Balthazar nije uspijevao pronaći nikakve fizičke tegobe, osim što joj je puls bio ubrzan a krvni tlak viši od uobičajenog. Nije se međutim osvrtala na stimulans koji joj je propisao. U to je vrijeme dosta smršavjela.
Strpljivim ispitivanjem napokon sam iznašao namještenjce za koje nisam bio neprikladan i koje se nekako uklapalo u općeniti ritam događaja - jer svoju razdvoje- nost od Clee nisam zamišljao kao nešto konačno, nešto svojstveno prekidu. Bilo je to naprosto plansko povlačenje na nekoliko mjeseci da se načini mjesta bilo kakvim da- lekovidnim odlukama koje je donijela. Bilo je tu i drugih čimbenika, jer svršetkom rata u Europi polako su ponovo postajali pristupačni novi horizonti iza crta bojišnice. Već smo gotovo prestali maštati o njemu, skrovitom obliku Europe koju su spljoštili bombarderi, razdirala glad i nezadovoljstva. Svejedno nije nestala. Stoga, kad sam joj došao javiti o svojem odlasku, nije u meni bilo malodušnosti i tuge - nego upravo odlučnost koju je sa svoje strane morala pozdraviti. Tek način na koji je izgovorila riječ »dakle« uvučenim dahom upućivao je na djelić sekunde da bi se možda ipak bojala ostati sama. - Odlaziš, dakle ipak?
Na par mjeseci. Grade relejnu postaju na otoku i trebaju nekoga tko poznaje kraj i govori jezik.
Natrag na otok? - rekla je blago. - I tu nisam umio pročitati značenje njena glasa, ni oblik njezinih misli.
Samo na par mjeseci.
U redu.
Ushodala se sobom odajući smetenost, gledajući u sag, utonula duboko u misli. Odjednom je podigla glavu i pogledala me blagošću koju sam prepoznao i protrnuo - mješavina kajanja i nježnosti zbog nesvjesnog nanošenja boli drugima. Bilo je to lice stare Clee. Ali znao sam da neće potrajati, da će se nad našim odnosom ponovo na- dviti strana sjena njezina nezadovoljstva. Nije imalo smisla opet gajiti nade prema nečemu što bi mogla biti samo kratka odgoda. - O, Darley, kad odlaziš, dragi? - rekla je uhvativši me za ruke.
Za dva tjedna. Do tada predlažem da se uopće ne vidimo. Nema smisla da se uznemirujemo tim svađama.
Kako god želiš.
Pisat ću ti.
Da, svakako.
Bilo je čudno takvo mlitavo razdvajanje nakon tako ozbiljne veze. Nekakva je sa- blasna anestezija ovladala našim osjećajima. Nešto me duboko unutra boljelo, ali nije me morila tuga. Mrtvi stisak ruke koji smo izmijenili odavao je čudnu i istinsku iscrpljenost duha. Sjela je u stolicu šutke pušeći i gledajući me dok sakupljam stvari i trpam ih u stari izlupani kovčeg koji sam posudio od Telforda i zaboravio vratiti prethodno ljeto. Četkica mi se iskrivila. Odbacio sam je. Pidžama mi je bila poderana na ramenu, ali donji dio koji nisam nikad koristio bio je još nov novcat. Sve sam te stvari prikupljao poput geologa koji reda uzorke iz nekoga davnog doba. Nekoliko knjiga i listova. Sve je nosilo neku vrstu nestvarnosti u sebi, ali ne bih rekao da je tu bila umiješana ijedna bodlja žaljenja.
Kako nas je taj rat postarao i istrošio - rekla je odjednom kao da govori sebi. - Nekoć bi čovjek pomišljao na odlazak da, kao što rekosmo, pobjegne od sebe. Ali da pobjegne od njega...
Bilježeći sada te riječi sa svom njihovom zamornom banalnošću, uviđam da se zapravo nastojala oprostiti. Sudbonosnost ljudskih želja. Moja je budućnost ležala otvorena, neobavezna; i nisam tada mogao zamisliti nijedan njezin dio a da ne sadrži nešto Clee u sebi. To razdvajanje bilo je... ha, bilo je kao puko mijenjanje zavoja dok rana ne zacijeli. Nemaštovit kakav jesam, nisam mogao zamišljati konačnu buduć- nost koja bi od mene izvoljevala neočekivane zahtjeve; kao nešto potpuno novo. Tre- ba je pustiti da se obrazuje na praznini sadašnjosti. Ali pred Cleom je budućnost bila već zatvorena, već je predstavljala prazan zid. Siroto stvorenje se bojalo!
Pa, to bi bilo sve - rekoh napokon hvatajući aktovku pod ruku. - Ako išta zatre- baš, samo me nazovi. Bit ću u stanu.
Znam.
Odlazim dakle na neko vrijeme. Zbogom.
Pošto sam zatvorio vrata malenog stana, začuo sam kako je jedanput zazvala moje ime - ali i to je bila jedna od onih obmana, oni mali pristupi sažaljenju ili nježnosti što nas zavaravaju. Bilo bi smiješno obraćati ikakvu pažnju na to, vratiti se i otvoriti novi krug rasprava. Nastavio sam niz stepenice, odlučan da ostavim budućnosti sva- ku priliku da zacijeli.
Bio je blistavo sunčan proljetni dan i ulice su izgledale preplavljene šarenilom. Osjećaj da nemam kamo ići niti što raditi istodobno me tištao i bodrio. Vratio sam se u svoj stan i pronašao nad kaminom Pombalovo pismo u kojem kaže da će vjerojatno uskoro dobiti premještaj u Italiju i misli da neće moći zadržati stan. Bio sam odu- ševljen jer mi je to omogućilo da obustavim najam, čiji udio si ubrzo ne bih mogao priuštiti.
Bilo je to spočetka malko neobično, čak možda i pomalo zbunjivalo, biti potpuno
prepušten sebi, ali sam se brzo privikavao na to. Štoviše, bilo je mnogo posla u zaključivanju mojih cenzorskih dužnosti i predavanju službe nasljedniku, dok sam istodobno prikupljao praktične informacije za manju jedinicu tehničara koja je treba- la namjestiti radiopostaju. Bio sam doista zauzet s njihova dva odsjeka koji su imali različite potrebe. Za to sam vrijeme održao riječ i nisam znao ništa o Clei. Vrijeme je teklo u vrsti limba smještenom između svijeta želje i rastanka - premda za mene nije bilo prejasno određenih osjećaja: nisam bio svjestan žaljenja ili žudnji.
Tako se zbilo da kad je napokon stigao taj posljednji sudbonosni dan, prikrao se pod vedrom krinkom proljetnog sunca dovoljno snažnog da potakne izlijeganje muha podno prozorskih okana. Njihovo me zujanje i probudilo. Soba se kupala u sunče- vom svjetlu. Na trenutak sam opčinjen njime jedva uspijevao prepoznati nasmiješenu priliku što je sjedila na rubu moje postelje čekajući da otvorim oči. Bila je to neka zaboravljena izvorna verzija Clee, tako reći, odjevena u sjajnu ljetnu haljinu s uzorkom kovrčave vinove loze, u bijelim sandalama i kosom posloženom u drugači- jem stilu. Pušila je cigaretu čiji se dim razlijegao u svijetlim vrtlozima prošaranima pepelom u svjetlu nad nama, a nasmiješeno joj je lice bilo potpuno opušteno i bez traga ikakve zabrinutosti. Zurio sam jer činila se tako besprijekorno i nepogrešivo Cleom kakvu ću uvijek pamtiti; vragolasta nježnost bila joj je opet u očima. - Što...?
i osjetih njezin topli dah na obrazu kad se primakla da me zagrli.
Darley - rekla je - odjednom sam shvatila da sutra odlaziš; i da je danas El Sco- bov Mulid. Nisam mogla odoljeti napasti da provedemo dan zajedno i posjetimo ve- čeras grobnicu. O, reci da pristaješ! Pogledaj sunce. Dovoljno je toplo za kupanje, i možemo povesti Balthazara.
Još uvijek nisam bio potpuno razbuđen. Sasvim sam zaboravio na gusarov imendan. - Ali Sv. Juraj je davno prošao - rekoh. - To mora biti krajem travnja.
Naprotiv. Njihove smiješne metode računanja po mjesečevom kalendaru pretvo- rilo ga je u svetkovinu promjenljivog datuma kao i sve druge. On se pomiče gore-do- lje po kalendaru kao domaći svetac. U stvari, Balthazar me jučer nazvao i rekao mi, inače bih ga i sama propustila. - Zastala je da uzme dim. - Ne bismo ga smjeli pro- pustiti, zar ne? - dodala je pomalo čeznutljivo.
Pa naravno da ne! Lijepo od tebe da si došla.
A otok? Možda bi mogao poći s nama?
Bilo je tek deset sati. Ne bi bilo teško nazvati Telforda i izmisliti neku izliku da budem pošteđen čitav dan. Srce mi je poskočilo.
Volio bih - rekoh. - Kako stojimo s vjetrom?
Mirno poput opatice, sa strujama s istoka. Idealno za kuter, rekla bih. Sigurno želiš poći?
Imala je opletenu demižonku i košaru. - Idem nabaviti namirnice; odjeni se i na- đemo se u Jedriličarskom klubu za jedan sat.
Da. - To mi je davalo vremena na pretek da obiđem ured i provjerim službenu poštu. - Odlična zamisao.
I uistinu je bila jer dan je bio bistar i odisao je obećanjem popodnevne ljetne vru- ćine. Kloparajući niz Grand Corniche zadovoljno sam promatrao bjeličastu izmagli- cu na obzoru i plavu pučinu mora. Grad je svjetlucao na suncu poput dragulja. Tre- perave su brodice plovile nutarnjom lukom, čiji su blistavi odrazi bili parodija na njih. Minareti su se glasno isticali. U arapskoj je četvrti vrućina izmamila poznate mirise otpadaka i osušenog blata, karanfila i jasmina, životinjskog vonja i djeteline. U ulici Tatwig mračne spodobe na ljestvama s grimiznim kapama poput vaza za cvi- jeće razmatali su nizove zastavica s balkona. Osjetih toplinu sunca na prstima. Prola- zili smo pored mjesta drevnoga Pharosa čiji su smrvljeni ulomci još uvijek zatrpavali plićake. Toby Mannering, prisjetih se, htio je jednom pokrenuti kolekcionarsku trgo- vinu ulomcima s Pharosa kao utezima za papir. Scobieju je namijenio da ih usitni maljem i potom bi ih dostavio trgovcima na malo širom svijeta. Zašto je plan pro- pao? Nisam se mogao sjetiti. Možda je Scobie posao smatrao suviše napornim. Ili  se možda sukobio s onim drugim planom da se jordanska voda prodaje Koptima po konkurentnoj cijeni? Negdje se čulo sve tiše udaranje vojnog orkestra.
Bili su na molu i čekali me. Balthazar je veselo mahnuo štapom. Nosio je bijele hlače i sandale i šarenu majicu i šepirio se prastarim skoro požutjelim Panama šeši- rom.
Prvi ljetni dan - veselo sam kliknuo.
U krivu si - usprotivio se. - Pogledaj tu maglicu. Općenito je prevruće. Okladio sam se s Cleom u tisuću pijastera da ćemo popodne imati oluju s grmljavinom.
On uvijek ima nešto sumorno na jeziku - nasmiješi se Clea.
Poznajem ja Aleksandriju - reče Balthazar.
I uz takve dokone šale krenusmo na izlet, s Cleom na kormilu njenog malenog čamca. Jedva da je u luci bilo daška vjetra, nego se kretala polako, hvatajući zalet duž struja koje su se slijevale prema ulazu u luku. Provlačili smo se između ratnih i putničkih brodova, i nevoljko se upustili u borbu s valovima glavnog kanala, a glavno jedro još uvijek jedva da nas je vuklo dok napokon nismo dosegli nakupinu sivih utvrda što su naznačivale glavni ulaz u luku. Ovdje se uvijek stvarala nakupina uzburkane vode nanesene strujom i neko smo se vrijeme valjali i krivudali dok se na- pokon nismo nagnuli i usmjerili na vjetar te ispravili prikosnik. Počesmo šištati kroz more poput poletuše, kao da mislimo čamcem probosti koju zvijezdu. Ležao sam na jedru, zureći u zlaćano sunce gdje sjaji kroz jedra, osluškujući dodir valića o ele- gantni pramac kutera. Balthazar je zviždukao neku ariju. Clein osunčan zglob poči-
vao je na rudu s varljivim mlitavim nemarom. Jedra su bila zategnuta. To su radosti što bodre duh, kod malih jedrilica pri idealnom vremenu. Nijemo me zadovoljstvo obuzelo, mješavina raskoši nastalih na toplini sunca, pogodnom vjetru, i blagim svje- žim dodirima raspršenih kapljica što bi nam povremeno zapljusnute obraze. Od- maknuli smo daleko u smjeru istoka s namjerom da skrenemo prema obali u cik- caku. Već smo toliko puta izveli taj manevar da je Clei postao prirođen: voziti ka Na- rouzovom otoku i procijeniti točan trenutak kada okrenuti u vjetar i ovjesiti se tako, drhtavo poput trepavice dok nisam uvukao jedro i uzverao se na obalu da nas prive- žem...
Vješto obavljeno, zaista - odobravao je Balthazar zagazivši u vodu, a potom: - Svega mi! Upravo je fantastično topla.
Što sam ti govorila? - reče Clea zabavljena sandukom.
To samo potvrđuje moje tvrdnje o oluji.
I začudo, u tom trenutku iz vedra neba dopre jasno režanje grmljavine. - Eno - li- kovao je Balthazar. - Lijepo ćemo pokisnuti, a ti ćeš mi dugovati novac, Clea.
Vidjet ćemo.
To su bili topovi s obale - rekoh.
Glupost - reče Balthazar.
Tako pričvrstismo kuter i iznesosmo namirnice na obalu. Balthazar je ležao na le- đima s kapom nataknutom preko nosa, u najboljem raspoloženju. Nije se htio kupati, pozivajući se na osrednjost svojeg plivanja, te smo Clea i ja ponovo skočili u znanu nam jamu koju smo zapostavili čitavu zimu. Ništa se nije promijenilo. Stražari su još uvijek bili dolje, okupljeni u nijemoj raspravi, premda su im zimske plime ponešto promjenile raspored, poredavši ih nešto bliže olupini. Pozdravili smo ih ironično ali s poštovanjem, prisjećajući se kroz te pradavne pokrete i podvodne osmjehe znane nam sreće koja se rađala u pukome činu ponovnog zajedničkog plivanja. Kao da je krv ponovo počela kolati žilama usahlim od zapuštenosti. Uhvatih je za petu i zavrtjeh u dugom saltu prema mrtvim mornarima i vješto se okrenuvši, ona mi uzvrati prišavši mi s leđa da me pogurne u dubinu i vine se k površini prije nego sam stigao uzvratiti. Ovdje se to zbilo, dok se u spirali uspinjala dok joj se kosa za njom kovitlala da se slika Clee ponovo sklopila. Vrijeme ju je opet izručilo, čitavu i ne- taknutu - »prirodnu poput gradske muze sivih očiju« - da citiram grčku pjesmu. Hitro, nepogrešivo, prsti kojima mi je pritisla ramena vratili su mi je dok smo klizili tihom jamom.
I potom: sjediti na prostome suncu, pijuckajući crno vino iz sv. Menasa dok otki- da topli crni komad francuskoga kruha i bira poseban sir ili grozd datulja: dok je Balthazar (u polusnu) govorio besmislice o vinogradima Ammona, kraljevima harpunskoga carstva i njihovim bitkama, ili o mareotskom vinu kojem je ne povijest,
nego Horacije sklon širenju glasina pripisao krivnju za Kleopatrinu promjenljivu ćud... (»Povijest odobrava sve, oprašta sve - čak ni kad sami sebi ne opraštamo.«)
Tako se bližilo toplo podne dok smo ondje ležali na vrućem šljunku kad je napo- kon - na Balthazarovo veliko zadovoljstvo i Cleinu nesreću - nastupila predviđena oluja predvođena mračnim oblakom koji se dokotrljao s istoka i ugnijezdio nad gra- dom kao modrica na nebu. I tako naglo - kao kad uzbunjena lignja štrcne tintu i odjednom crnim oblakom zamuti bistru vodu - kiša se stuštila u blistavim mlazovi- ma, gromovi su uporno rikali. Svakim udarom Balthazar je oduševljeno pljeskao ru- kama - ne samo što je bio u pravu, nego zato što smo mi za to vrijeme sjedili okupa- ni suncem, potpuno opušteni, jedući naranče i pijući vino uz mirno modro more.
Prestani se busati - odreže Clea.
Bila je to jedna od onih uobičajenih oluja što su prevladavale u rano proljeće popraćene naglim promjenama temperature, nastale na moru i u pustinji. Ulice bi pretvarale u bujice u tren oka, a nikad ne bi potrajale dulje od pola sata. Odjedanput bi oblak pomeo dašak vjetra, dok ne bi potpuno iščeznuo. - A sada primite na znanje
Balthazar će, potpuno opijen uspjehom svoje prognoze. - Do trenutka našeg povratka u luku, sve će biti ponovo suho, suho kao barut.
No tada nas je poslijepodne oduševilo drugom pojavom - nečim rijetko viđenim ljeti u vodama Aleksandrije, budući da je pripadalo razdoblju uoči zimskih oluja kad je živa naglo padala. Voda u jami se primjetno zatamnila, nabrala i potom postala fosforescentna. Clea je to prva uočila. - Gledajte - oduševljeno je poviknula sjurivši pete u plićak da bi gledala bockavo svjetlucanje kako iskri oko njih. - Fosfor! - Balthazar stade govoriti nešto učeno o organizmu koji uzrokuje taj prizor ali se nismo osvrtali na njega, nego se zajednički bacili i ronili u dubinu pretvoreni u baklje, kako su nam iskre frcale s  vršaka  prstiju  ruku  i  nogu  bljescima  statič- kog  elektriciteta.  Plivač  pod  vodom  izgleda  kao  davna   slika   Luciferova   pada, doslovno usplamtio. Tolik je  bio  sjaj  električnog  naboja  da  se  nismo  mogli prestati pitati kako to da nas ne sprži. Igrali smo se tako svijetleći poput repati- ca, među nijemim pomorcima koji su sjedili, gledajući nas možda uronjeni u misli, blago se pokoravajući trzanju struja u svojim platnenim vrećama.
Oblak se već diže - kliknuo je Balthazar kad sam napokon izronio na zrak. Uskoro će i neuhvatljivo svjetlucanje jenjati i nestati. Iz tko zna kakvog razloga, uspeo se na krmu kutera, možda da s povišenja bolje vidi prolom nad gradom. Lakto- vima sam se oslonio na rub čamca i hvatao dah. On je razmotao stari Narouzov harpun i nemarno ga držao na koljenu. Clea je izronila zadovoljno otpuhnuvši i za- držala se samo toliko da povikne: -Vatra je prekrasna - presavinula je svoje vitko tije- lo i ponovno se zagnjurila.
Što radiš s time? - upitah nehajno.
Proučavam kako radi.
Štoviše, ubacio je harpun u cijev i njime zapeo oprugu. - Napet je - rekoh. - Budi oprezan.
Da, ispalit ću ga.
Tada se Balthazar nagnuo i izgovorio jedinu ozbiljnu primjedbu tog dana. - Znaš - rekao je. - Mislim da je bolje da je povedeš sa sobom. Imam osjećaj da se nećeš vra- ćati u Aleksandriju. Povedi Cleu sa sobom!
I tada, prije nego sam stigao odgovoriti, dogodila se nesreća. Petljao je oko puške dok je govorio. Iskliznula mu je iz prstiju i pala uz tresak tako da je cijev udarila o rub za koji sam se držao, metar i pol od mojeg lica. Kako sam se nagonski povukao, čuo sam naglo siktanje kompresora kao u naočarke i olovni škljocaj oslobođenog okidača. Harpun je fijuknuo u vodu pored mene, a dugi zeleni konop pojurio je uz šuštanje za njim. - Za ime Boga - rekoh. Balthazar je problijedio od užasa i jada. Mu- cao je elokventne isprike i izraze prestravljenog čuđenja. - Strahovito mi je žao. - Čuo sam prigušen rez čelika kako se usadio u metu, negdje niže u jami. Ostali smo sleđeni na tren jer nešto drugo nam je obojici spopalo misli. Dok sam gledao kako mu usne kreću uobličiti riječ - Clea - osjetih kako mi mrak obuzima duh - mrak koji se odigao i drhtao na rubovima; i provalu poput huke vjetrina. Okrenuo sam se prije nego je izrekao riječ. Bacio sam se natrag u vodu, slijedeći sada dugu zelenu nit sa svom neizvjesnošću Arijadne; a dodatnu težinu davala joj je sporost koju dono-     si strah svojstven samo duhom klonulima. Znao sam tada da bjesomučno ronim - ali mi se ipak činilo da sam u jednom od onih usporenih filmova gdje su ljudski pokreti, obrađeni kamerom, sladunjavo i beskonačno razvučeni kao karamela. Koliko će svjetlosnih godina trebati da dosegnem drugi kraj te niti? Što ću zateći na njezinom kraju? Silazio sam niže i niže u padajuću fosforescentnost, u duboku sjenovitu hlad- noću jame.
U dnu, pored olupine, razabrao sam grčevit spiralni pokret i blijedo nazreo Clein oblik. Izgledala je obuzeta nekom djetinjastom podvodnom igrom kakve smo se za- jedno znali igrati. Nešto je povlačila, nogama se odupirala o drvo olupine, čas trzaju- ći, čas se odmarajući. Premda je zelena nit vodila do nje, osjetio sam kako me preplavljuje olakšanje - jer možda je naprosto pokušavala osloboditi harpun i izvaditi ga na površinu. Ali ne, jer kotrljala se pijano. Kliznuh pored nje poput jegulje, pipa- jući rukama. Osjetivši me blizu, okrenula je glavu kao da mi želi nešto reći. Njena duga kosa ometala mi je pogled. Što se lica tiče, nisam mogao na njemu čita-           ti očajničku bol koju je zacijelo opisivalo - jer voda izobličuje svaki izraz ljudskih crta u izbuljenu imbecilnu grimasu lignje. No tada se izvila prema van i zabacila gla- vu unatrag tako da joj kosa slobodno pluta oko glave - kao pokret kojim se razmiče odjeća da bi se pokazala rana. I vidio sam. Čelična strijela joj je probola desnu ruku i
pribila je za olupinu. Barem joj nije prošla kroz tijelo, um mi je kliktao od olakšanja, nastojeći se utješiti; ali olakšanje se pretvorilo u mučan pakostan očaj kad sam, uhva- tivši strijelu i sam upro nogama o drvo, napinjući se dok mi bedreni mišići nisu poče- li pucati. Nije se dala pomaknuti ni za debljinu vlasi. (Ne, ali sve je to bio dio ne- pojmljivog sna, satkanog možda u mrtvim umovima sedam zamišljenih prilika koje su tako pažljivo, tako savjesno sada pratile naše mučne manevre - nas koji nismo više bili slobodni i hitri poput riba, nego nezgrapni, iskrivljeni, poput jastoga utrpa- nih u lonac.) Divlje sam se borio s čeličnom strijelom, gledajući kutom oka dugi niz mjehurića što su izbijali iz Cleina grla. Osjećao sam kako joj se mišići smiruju, kopne. Postupno se prepuštala modroj opojnosti, spopadnuta vodenim snom koji su pomorci već snivali. Prodrmah je.
Ne mogu tvrditi da je išta od onog što je uslijedilo proizašlo iz moje volje - jer bjesnilo koje me tada obuzelo nije pripadalo osjećajima koje bih ikada svrstao pod svoje. U slijepoj divljačkoj grabežljivosti, premašilo je sve što sam ikad ranije isku- sio. U tom neobičnom bezvremenskom podvodnome snu osjetio sam da mi mozak zvoni na uzbunu sirenom hitne pomoći raspršujući sve tiše tromo nadiranje i povla- čenje morskoga mraka. Bio sam odjednom podboden oštrim ostrugama straha. Kao da sam se prvi put suočio sa sobom - ili se možda neko drugo ja oblikovalo pre-    ma čovjeku od akcije kojeg nikad nisam spoznao, priznao. Jednim divljim zavesla- jem vinuo sam se natrag na površinu izronivši pod samim Balthazarovim nosom.
Nož - rekoh sopćući.
Zurio je u moje oči kao s ruba nekog potonulog kontinenta, s izrazom žaljenja i prestravljenosti; emocije očuvane, okamenjene iz nekog ledenog doba ljudskog sje- ćanja. I urođen strah. Počeo je zamuckivati sva pitanja koja su mu navrla u misli - ri- ječi poput »kako« »kada«, »kamo« - ali nije došao dalje od zgranutog »ka-«: Ne- određena tjeskobna nesuvislost propitkivanja.
Nož kojeg sam se sjetio bila je talijanska bajuneta izbrušena na veličinu bodeža i stanjena na oštrinu britve. Brodar Ali izradio ga je s ponosom. Njime je obrađivao užad, za pletenje i oputu. Na trenutak sam ostao tako dok je posezao za njim, sklopljenih očiju, srčući plućima čitavo nebo, činilo mi se. Osjetih tada drveni držak u ruci i ne usuđujući se ponovo pogledati Balthazara, okrenuh se naglavce i vratih se istim putem, prateći zelenu nit.
Plutala je sad već mlitavo, klonulih udova, dok joj se duga kosa razvukla za njom; strujanja su se nabirala oko njezina tijela, prolazeći kroza nj, izgledalo je kao igra električne struje. Sve je bilo tiho, srebrna kovina sunca prošarala je tlo jame, nijemi promatrači, kipovi čije su se duge brade svečanom sporošću povijale amo-tamo.

Čak i kad sam joj počeo sjeći ruku, u mislima sam pripremao golemi prazan prostor u koji bi se smjestila pomisao na njezinu smrt. Golem prostor, poput neistraženog
potkontinenta u topografiji misli. Nije prošlo mnogo vremena kad sam osjetio da joj se tijelo oslobodilo pod pritiskom ove gorke kazne. Voda je bila mračna. Ispustio sam nož i snažnim je zamahom odvojio od olupine: uhvatio je pod pazuha: i tako se uspeo. Činilo se da traje cijelu vječnost - beskrajni slijed otkucaja srca - u tom svijetu usporenih pokreta. No, u nebo smo udarili silinom koja mi je izbila dah, kao da sam udario glavom o svemirski svod. Stajao sam u plićaku kotrljajući sada već podbuhli trup njezina tijela. Začuo sam tresak Balthazarovih zubi kako padaju na pod čamca kad je uskočio u vodu pored mene. Dahtali smo i kleli poput lučkih radnika dok smo tapkali i nastojali čvrsto uhvatiti povrijeđenu ruku iz koje je šiktala krv. Bio je poput električara što nastoji uhvatiti i izolirati visokonaponski kabel koji se preki- nuo. Zgrabivši je, držao ju je čvrsto kao u škripcu. Naglo mi se ukaže prizor njega kao djeteta kako se nervozno drži majčine ruke među gomilom druge djece ili prola- zeći kroz park gdje su se dječaci jednom nabacivali kamenjem na njega... Kroz ruži- časte je desni procijedio riječ »konac« - i srećom u sanduku kutera bilo ga je toliko da mu je mogao poslužiti.
Ali mrtva je - rekoh, a riječ mi poremeti otkucaje srca toliko da sam osjetio nesvjesticu. Ležala je na tankoj šljunčanoj prevlaci poput ranjene morske ptice. Balthazar je čučao gotovo u vodi, mahnito se držeći ruke čiji sam prizor jedva mo- gao podnijeti. Ali opet mi je ono neznano drugo ja čiji je glas dopirao izdaleka po- moglo da poravnam podvez, zavrtim ga olovkom i predam dalje njemu. Tada je s uzdahom ispravih i navalih se na nju, kao da sam joj se obrušio na leđa s velike visi- ne. Osjetih natopljena pluća kako su poskočila pod tim sirovim udarcem. Opet i iznova, polako ali velikom silinom počeh ih masirati tom bijednom simulacijom spolnoga čina - što život spašava, što život daje. Činilo se da se Balthazar moli. Tada se pojavi malen znak nade jer usne na onom blijedome licu su se otvorile i iz njih procuri nešto morske vode pomiješane sa želučanom kiselinom. To naravno ništa nije značilo, ali obojica smo kliknuli na taj dobar znak. Sklopivši oči natjerah zglo- bove da istraže ta pluća začepljena vodom, da ih pritisnu i iscijede. Gore-dolje, gore- dolje pumpao sam tim usporenim okrutnim ritmom. Osjećao sam kako joj fine kosti krčkaju pod mojim rukama. No, još uvijek je beživotno ležala. Ali nisam prihva- ćao pomisao da je mrtva, premda sam to dijelom mozga znao. Bio sam napola zasli- jepljen odlučnošću da se tome suprotstavim, da poreknem ako treba čitav prirodni proces i snagom volje je natjeram da živi. Ove su me odluke zapanjile, jer su se obli- kovale kao jasni likovi oštrih obrisa ispod fizičke omamljenosti, stenjanjem i znojem ovoga posla. Namjera mi je, shvatih, bila ili da je dovedem gore živu ili da ostanem na dnu jame s njom; ali odakle, s kojeg to područja volje je stigla takva odluka, ni- sam znao reći! I postalo je vruće. Znoj se cijedio s mene. Balthazar je još uvijek sje- dio držeći ruku, slikarsku ruku, čedno poput djeteta na majčinu krilu. Suze su mu se kotrljale niz nos. Glavom je klimao s jedne strane na drugu tim židovskim pokre-
tom očajničkog kajanja, a bezube su mu desni proizvodile zvuk sa staroga Zida plača
Ajii, ajii. - Ali vrlo tiho, kao da je ne želi omesti.
No, napokon dočekali smo nagradu. Odjednom, poput žlijeba kad popusti pod pri- tiskom kiše, usta joj se otvore i izbace masu bljuvotine, morske vode, natopljene ko- madiće kruha i naranče. Osjetio sam da pluća polako reagiraju na moju ruku. Još par zamaha ovog prijesnog stroja i činilo se da je sekundarni grč potresao mišićje njezina tijela. Pri gotovo svakom potisku prema dolje iz pluća bi izbacila nešto vode, teškom mukom, bolno. Potom smo nakon nekog vremena začuli jedva čujno stenjanje. Zaci- jelo je boljelo, kao što prvih nekoliko udaha boli novorođenče. Cleino tijelo protivilo se ovom nasilnom ponovnom rođenju. I naglo se pokrenu crte tog blijedog lica, poslože se u neki izraz boli i prosvjeda. (Da, ali boli spoznaja.)
Nastavi - klikne Balthazar novim glasom, uzdrmanim i pobjedonosnim. Nije mi morao govoriti. Sada se malko trzala i svakim pritiskom pravila nijemu bolnu grima- su. Osjećaj je bio kao kad se pali vrlo hladan Diesel stroj. Napokon se zbilo još jedno čudo - jer otvorila je one vrlo plave oči, slijepo i neodređeno da nekim tragom koncentracije promotri kamenje što joj je bilo pod nosom. Potom ih opet sklopi. Bol joj pomrači lice, no čak je i bol predstavljala trijumf - jer sada je barem izražava- lo osjećaje života - osjećaje koji su zamijenili blijedu masku smrti. - Diše - rekoh. - Balthazare, diše.
Diše - ponovio je nekom vrstom idiotske ekstaze.
Disala je, kratkim nesigurnim udasima koji su očito bili bolni. No, tada je prisko- čila drukčija vrsta pomoći. Nismo ni primijetili koliko smo se unijeli u posao, da je u malenu luku uplovio čamac. Bio je to motorni čamac lučke kapetanije. Vidjeli su nas i pretpostavili da nešto nije kako treba. - Dobri Bože - jadikovao je Balthazar mašući rukama poput stare vrane. Vedri glasovi na engleskom doprli su s vode raspitujući se trebamo li pomoć; dva mornara stupe do nas na obalu. - Začas će nam se vratiti - reče Balthazar, mršavo se osmjehujući.
Daj joj malo rakije.
Ne - povikne oštro. - Nikakve rakije.
Mornari su na obalu iznijeli ceradu i pažljivo smo je umotali kao Kleopatru. Nji- hovim se mišićavim rukama zacijelo doimala pahuljom češljike. Njihovi grubi pažljivi pokreti bili su dirljivi i izmamili su mi suze na oči. - Polako tamo, Nobby. Nježno s gospodičnom. - Tu podvezu trebat će paziti. Pođi i ti, Balthazar.
-A ti?
Ja ću dovesti njezin kuter.
Nismo dalje gubili vrijeme. Za koji trenutak snažni motori patrolnoga čamca po- čeli su ih tjerati s dobrih deset čvorova. Začuh mornara kako kaže: - Može malo vru-
ćeg Bovrila?{54}
Izvrsno - reče Balthazar. Bio je mokar do kože. Njegov je šešir plutao na vodi pored mene. Nagnuvši se preko krme, najednom mu nešto padne na um.
Zubi, donesi mi zube!
Gledao sam za njima dok mi nisu nestali iz vida i zatim neko vrijeme sjedio s li- cem u dlanovima. Na svoje čuđenje ustanovio sam da sav drhturim od šoka, poput uplašena konja. Spopala me oštra glavobolja. Popeh se u kuter i počeh sve prevrtati u potrazi za rakijom i cigaretom. Harpunska puška ležala je na plahtama. Bacih je u more uz zavjet i gledah kako polako mili u jami. Potom istresoh flok i, zavrtjevši ga cijelom duljinom oko krmenog sidra, potjerah čamac u vjetar. Trajalo je dulje nego sam mislio jer večernji su vjetrovi skrenuli za koji stupanj i morao sam žestoko lavi- rati prije nego sam pristao. Ali me je čekao. Već je bio upućen u stanje i prenio vijest da je Clea odvedena u židovsku bolnicu.
Zaustavio sam taksi čim sam ga uspio pronaći. Vozili smo se gradom velikom brzinom. Ulice i zgrade prolazile su mimo nas kao razmazane. Toliko je bilo moje nestrpljenje da mi se činilo kao da ih gledam kroz okno prošarano kapima kiše. Taksimetar je otkucavao poput srca. U nekom bijelom odsjeku Clea negdje leži upi- jajući krv kroz otvor srebrne igle. Kap po kap ulazi u aortu otkucaj za otkucajem. Nije bilo razloga za brigu, govorio sam si; i tada razmišljajući o onoj unakaženoj ruci udarih šakom o podstavljena vrata taksija.
Slijedio sam dežurnu sestru dugim bezličnim zelenim hodnicima čiji su oličeni zi- dovi puštali miris vlage. Bijele fosforescentne žarulje što su ritmički mjerile naše napredovanje valjale su se u tmini poput natečenih krijesnica. Vjerojatno su je, pro- mislih, smjestili u mali odjel s jednim krevetom sa zavjesom koji je u prošlosti bio predodređen za kritične slučajeve s malom vjerojatnošću preživljavanja. Bio je to sada odjel za hitne slučajeve. Osjećaj jezivog podsjećanja rastao je u meni. U prošlosti sam ovamo dolazio obići Melissu. Clea vjerojatno leži u istom uskom že- ljeznom krevetu u uglu do zida. (»U ovom bi trenutku oponašanje umjetnosti bilo baš kao stvaran život.«)
Vani u hodniku naišao sam međutim na Amarila i Balthazara koji su čudna ople- menjena držanja stajali pred kolicima koja im je dežurna sestra upravo dogurala. Na njima je bila nekolicina rendgenskih snimaka; svježe razvijenih i pričvršćenih na okvir. Njih dvojica proučavali su ih revno, ozbiljno kao da smišljaju šahovski potez. Balthazar me ugleda i okrene se poprimivši vedar izraz. - U redu je - reče, ali pomalo shrvanim glasom i stisne mi ruku. Predah mu njegove zube i on porumenje i strpa ih u džep. Amaril je nosio naočale za čitanje u koštanom okviru. Odvratio je pogled od napeta proučavanja onih vlažnih ovješenih araka i okrenuo se s izrazom krajnjeg gnjeva. - Kojeg ti sad vraga očekuješ da ja napravim s ovom svinjarijom? - prasnuo
je, drsko lamatajući blijedom rukom prema snimkama. Razjarila me ta posredna optužba i začas smo se stali derati jedan na drugoga poput trgovaca ribom, očiju ispunjenih suzama. Mislim da bismo iz pukog očaja prešli na udarce da se Balthazar nije postavio među nas. Potom se Amaril začas pribere i zaobiđe Balthazara da me zagrli i promrsi ispriku. - Sad joj je dobro - promrmlja, utješno me tapšajući po ramenu. - Smjestili smo je na sigurno.
Prepusti ostalo nama - reče Balthazar.
Htio bih je vidjeti - rekoh zavidno - kao da sam je oživjevši je učinio i svojim vlasništvom. - Mogu li?
Kako sam otvorio vrata i poput škrtca se uvukao u sobičak, začuh Amarilov zlo- voljan glas: - Sve je to jako lijepo, tako rječito govoriti o kirurškom uređenju.
Bio je beskrajno tih i bijel, maleni odjel visokih prozora. Ležala je licem prema zidu u neudobnom čeličnom krevetu na kotačićima od žute gume. Mirisalo je na cvi- jeće, premda ga nije bilo na vidiku i nisam mogao ustanoviti odakle miris potječe. Možda se radilo o sintetičkom raspršivaču - na bazi potočnica? Tiho sam dovukao stolicu do njena kreveta i sjeo. Oči su joj bile otvorene i gledale u zid mutnim pogle- dom što je istodobno upućivao na morfij i umor. Premda ničim nije odala da me čula kad sam ušao odjedanput je rekla:
Jesi li to ti, Darley?
Da.
Glas joj je bio bistar. Tada uzdahne i malo se namjesti, kao od olakšanja što sam došao. U glasu joj je bio prisutan umoran ton koji je naznačivao da se negdje iza gra- nica njezine trenutne boli budi novo samopouzdanje. - Htjela sam ti zahvaliti.
Amaril je ta tvoja ljubav - rekao sam, zapravo izlanuo. Ta mi je primjedba bila veliko iznenađenje. Bila je potpuno nesvjesna. Odjednom se činilo da se s mojega uma podigla koprena. Uvidio sam da sam ovu novu činjenicu oduvijek znao, ali nesvjestan da je znam! Koliko god glupava, razlika je bila istinska. Amaril je bio po- put igraće karte koja je vječno bila tamo, ležala preda mnom na stolu okrenuta prema dolje. Bio sam svjestan njezina postojanja ali je nikad nisam okrenuo. Niti je, moram nadodati, u mojem glasu bilo ičega više od iskrenog analitičkog iznenađenja; izreče- nog bez boli i samo uz sućut. Među sobom nismo nikad upotrijebili tu groznu riječ - taj sinonim poremećaja ili bolesti - i ako sam je sada namjerno upotrijebio, bilo je to da naznačim njezinu autonomnu prirodu. Bilo je to pomalo kao da kažem: - Dijete moje drago, imaš rak!
Nakon trenutka tišine, rekla je: - Prošlo vrijeme sada, jao! - Začuđeno je otezala u govoru. - A ja sam ti davala dobre ocjene za takt, misleći da si ga prepoznao u si- rijskoj epizodi! Zar zaista nisi? Da, Amaril je valjda od mene učinio ženu. O, nije li to odvratno? Kad ćemo svi skupa odrasti već jednom? Ne, ali istrošio mi se u srcu,
znaš. Nije ono što zamišljaš. Znam da nije čovjek za mene. Ništa me ne bi uvjerilo da zamijenim Semiru. Znam to jer sam vodila ljubav s njim, jer sam bila zaljubljena u njega! Neobično je to, ali to me iskustvo poučilo, spriječilo da ga pobrkam s dru- gim, onim vječnim! Premda preostaje još otkriti tko je on i gdje je. Imam dojam da se nisam zapravo još suočila s pravim problemima. Oni tvore drugu stranu ovih pu- kih epizoda. Opet, koliko god nastrano bilo, lijepo je biti blizak s njim - čak i na ope- racijskom stolu. Kako da čovjek raščisti jednu jedinu istinu o ljudskome srcu?
Da odgodim put?
Ali ne. Ne bih to uopće htjela. Trebat će mi malo vremena da se oporavim, sada kada me napokon pustio užas. To si barem učinio za me - gurnuo me nazad u glavnu struju i otjerao zmaja. Otišao je i više se neće vratiti. Položi ruku na moje rame i pri- tisni, umjesto poljupca. Ne. Nemoj mijenjati planove. Sada napokon možemo ići malo lakše. Bez žurbe. Ovdje će dobro skrbiti za mene, kao što znaš. Poslije, kad završiš posao vidjet ćemo, hoćemo li? Pokušaj malo pisati. Imam osjećaj da bi te stanka mogla pokrenuti.
Hoću. - Ali znao sam da neću.
Samo jedno želim da učiniš. Molim te da posjetiš El Scobov Mulid večeras, tako da mi možeš ispričati o njemu; vidiš, prvi je put nakon rata da dopuštaju uobičajen vatromet u tom quartieru. Trebalo bi biti zabavno pogledati. Ne bih htjela da pro- pustiš. Dobro?
Svakako.
Hvala ti, dragi.
Ustao sam i nakon kraće stanke rekao: - Clea, kakav je zapravo bio užas?
Ali ona je već sklopila oči i lagano tonula u san. Micala je usnama, ali nisam mo- gao uhvatiti odgovor. Najbljeđa naznaka smiješka pojavila joj se u kutovima usta.
Pursewardenova izreka mi sine u mislima dok sam tiho zatvarao vrata odjela.
»Najbogatija je ljubav ona što podliježe sudu vremena.«
* * *
Bilo je već kasno kad sam napokon uspio pronaći kola da me povezu natrag u grad. U stanu sam pronašao poruku da je moj polazak pomaknut šest sati ranije; pogonski čamac kreće u ponoć. Hamid je bio prisutan, sasvim miran i strpljiv, kao da je već upućen u sadržaj poruke. Moju prtljagu odnio je tog poslijepodneva vojni kamion. Nije preostalo drugo nego ubiti vrijeme do dvanaest sati, i to sam naumio učiniti kako je rekla Clea: posjetom El Scobova Mulida. Hamid je nepomično stajao pre- da mnom, potišten još jednim rastankom. - Više ne vraća se, gospodin - pitao je tužno žmirkajući okom. Osjećajno sam gledao čovječuljka. Sjećao sam se kako je ponosno pričao o spašavanju tog oka. Bilo je to zato što je bio mlađi i ružniji od dva
brata. Njihova majka izvadila je bratu oba oka da ne bi bio regrutiran; ali on, Hamid, onako ništavan i ružan - on se izvukao s jednim. Njegov je brat sada slijepi mujezin u Tanti. Ali kako je njemu, Hamidu, dragocjeno bilo to jedno oko! Ono mu je pred- stavljalo bogatstvo u dobro plaćenim poslovima za bogate strance.
Ja ti dođem u London - rekao je gorljivo, pun nade.
Može. Pisat ću ti.
Bio je sav dotjeran za Mulid, u najboljem odijelu - u grimiznom ogrtaču i crvenim cipelama od meke marokanske kože; u zapučku je imao čisti bijeli rupčić. Ima slo- bodnu večer, sjetih se. Pombal i ja uštedjeli smo svotu da mu poklonimo kao dar na rastanku. Uzeo je ček kažiprstom i palcem povijajući zahvalno vrat. Ali vlastiti inte- res nije mu mogao umanjiti bol rastanka s nama. Stoga je ponovio: - Ja ti dođem u London - da se utješi; rukujući se sa samim sobom dok je izgovarao te riječi.
Može - rekao sam po treći put premda sam teško mogao jednookog Hamida za- misliti u Londonu. - Pisat ću. Večeras ću ići na El Scobov Mulid.
Jako dobro. - Prodrmao sam ga za ramena i od te prisnosti pogne glavu. Suza mu izbije iz slijepog oka i skotrlja se niz nos.
Zbogom ya Hamid - rekoh dok sam silazio niz stubište, ostavivši ga onako na vrhu, tihog kao da očekuje neki znak iz svemira. Zatim naglo pojuri za mnom, uhva- tivši me na izlaznim vratima da mi u ruke kao pozdravni dar turi sliku koju je tako pomno čuvao, Melisse i mene na šetnji Rue Fuad jednog zaboravljenog poslijepodneva.

IX.







Čitava je četvrt ležala uspavana u plavilu sve bližeg sumraka. Nebo od drhtavog ve- loursa{55} u koje se urezao snažan bljesak tisuću električnih lampica. Nadvila se nad ulicom Tatwig, ta noć, poput baršunaste kore. Samo su se osvijetljeni vršci minareta uzdizali nad njom na vitkim nevidljivim stabljikama - činilo se da lebde ovješeni o nebo; blago trepereći u izmaglici, kao da će poput naočarki rastvoriti kukuljice. Do- kono se opet prepuštajući tim ulicama, upijao sam (zauvijek: uspomena na arapsku četvrt) miris zgnječenih krizantema, gnoja, miomirisa, jagoda, ljudskog znoja i prže- nih golubova. Povorka još nije bila stigla. Doći će negdje iz bludničke četvrti, među grobnicama, i polako krivudati prema svetištu, usklađena s plesnim ritmom; svraća- jući usput u svaku od džamija da iznese stih ili dva iz Knjige u čast El Scobu. Ali svjetovni dio fešte bio je u punom jeku. U mračnim uličicama ljudi su iznijeli stolove iz blagovaonica, osvijetlili svijećama i prekrili ružama. Sjedeći tako, mogli su uhva- titi isprekidane koloraturne tonove pjevačica koje su već stajale na drvenim pozorni- cama pred kafićima, prodirući kroz težinu noći svojim kvartama. Ulice su bile okiće- ne zastavama, a velike uokvirene slike stručnjaka za obrezivanje mreškale su se viso- ko među lanternama i barjacima. U zamračenu dvorištu, vidio sam kako sipaju vrući šećer, smeđi i bijeli u drvene kalupiće iz kojih će proizaći sav egipatski zvjerinjak - patke, konjanici, zečevi i koze. Također i čuveni šećerasti kipovi folklora s ušća - Yuna i Aziz prepleteni, prožeti ljubavnici - i bradati junaci poput Abu Zeida, što na- oružan jaši među svojim hajducima. Bili su raskošno opsceni - zacijelo najgluplja ri- ječ u našem jeziku? - i plamsavo šareni prije nego su odjenuli odijela od papira, šljo- kica i prošaranog zlata i postavili se ispred slastičarskih štandova da ih i djeca gutaju očima i da kupuju. Na svakome trgiću podignuti su dotad raznobojni šatori, svaki s prepoznatljivim znakom. Kockari su već poslovali - Abu Firan, Gospodar miševa, veselo je dozivao mušterije. Pred njim se nalazila velika daska na nogarima, svaka je od dvanaest kućica bila označena brojem i imenom. U središtu se nalazio pravi bijeli miš kojeg su prebojili zelenim prugama. Trebalo je položiti novac na broj i pobijedi-
ti ako u tu kućicu miš uđe. U drugoj se kabini odvijala ista igra, samo s golubom; kad su sklopljene sve oklade, u sredinu se bacila šaka zrnja, a golub bi jedući ih ušao u jednu od gajbi označenih brojevima.
Kupio sam pokoju šećernu figuricu i sjeo ispred kafića da mogu gledati odvijanje spektakla u blistavim iskonskim bojama. Ove male »aruse« ili nevjeste rado bih za- držao, ali znao sam da će se uskoro izmrviti ili će ih pojesti mravi. Bili su to maleni rođaci santons de Provence ili bonhommes de pain d’épices{56} poznati s francuskog seoskog sajma: naših pak sada iščezlih pozlaćenih licitarskih čovječuljaka. Naručio sam žlicu mastike da je jedem uz hladni pjenušavi šerbet. S mjesta gdje sam sjedio na uglu između dviju uskih ulica vidio sam prostitutke kroz jedan od gornjih prozo- ra kako stavljaju šminku prije nego se spuste i postave svoje drečave daščare među čarobnjacima i varalicama; patuljak Showal dobacivao im je iz svoje daščare u pri- zemlju i izazivao salve smijeha svojim ciljanim strelicama. Imao je visoki tanki gla- sić i izvodio najzahtjevnije akrobatske trikove, usprkos kržljavu rastu. Neprestano je govorio, čak i dubeći na glavi i svoje klepetanje naglašavao dvostrukim saltom. Lice mu je bilo groteskno našminkano, a usne prebojene u klaunski osmijeh. U drugome uglu pod kožnatom zavjesom sjedio je gatar Faraj sa svojim instrumentima za pred- skazivanje - tintom, pijeskom i naročitom dlakavom loptom nalik bikovskim mudi- ma samo prekrivenim tamnom dlakom. Pred njim je čučala neobično lijepa prosti- tutka. Prelio joj je dlan tintom i nukao je da gata.
Sitni prizori uličnog života. Luda divlja vještica od žene koja bi naglo istrčala na ulicu, zapjenjenih usta i sipajući takve grozne kletve da bi zavladao tajac i svačija se krv zaledila. Oči su joj sijevale poput medvjeđih pod čupavom sijedom kosom. Onakva luda bila je na neki način sveta i nitko se nije usudio suočiti s užasnim prokletstvima koja je sipala i koja bi ako se ustreme na čovjeka mogla izazvati nesre- ću. Odjednom iz gomile poleti prljavo dijete i povuče je za rukav. Začas se smirila, uhvatila ga za ruku i povela niz uličicu. Svetkovina se poput opne sklopila nad njezi- nom uspomenom.
Sjedio sam ondje opijen prizorom kad tik do sebe začuh glas samog Scobieja: - Ovako, stari - rekao je glas promišljeno. - Ako imaš Sklonosti moraš imati i Raspon. Zbog toga i jesam na Bližnjem istoku, ako baš želiš znati...
Bože, kako si me prepao - rekoh, osvrnuvši se. Bio je to Nimrod, policajac koji je bio jedan od pretpostavljenih staroga u policiji. Zahihotao je i sjeo pored mene va- deći četku da otre čelo. - Jesi li pomislio da je oživio? - zanimalo ga je.
Naravno da jesam.
Vidiš, svladao sam Scobieja.
Nimrod položi pred sebe perutnjaču za rastjerivanje muha i pljeskom dlanova na- ruči kavu. Potom lukavo mi namignuvši nastavi vjernim glasom sveca. - S Budgijem
je problem bio upravo u tome. U Horshamu nema Raspona. Inače bih mu se odavno bio pridružio u trgovini zemljanim šekretima. Čovjek je tehnički genije, nije mi teško priznati. A bez ikakvih prihoda, osim onog što mu donese stari bacač blata - kako ga u šali zove - u gadnom je položaju. U škripcu je. Jesam li ti ikad pričao o Zemljanom Bijou spremniku? Ne? Čudno, mislio sam da jesam. No, to je veličanstven izum, plod dugog istraživanja. Budgie je FRZS,{57} znaš. Dobio je članstvo dopisno. Po tome vidiš kakav je to bio mozak. Bila je to neka vrsta poluge s okidačem. Sjedalo spremnika bilo je na nekoj vrsti poluge. Kako bi se sjelo na nju, ona se spuštala, ali kad bi ustao odskočila bi sama od sebe i ubacila punu lopatu zemlje u kantu. Budgie kaže da mu je ideja pala na pamet kad je svojeg psa promatrao kako šapama čisti za sobom. Ali kako ju je primijenio, to ne mogu pojmiti. Puki genij. Straga se nalazi magazin koji se može puniti zemljom ili pijeskom. Kad poslije ustaneš, opruga poleti i presto! Zarađuje time oko dvije tisuće godišnje, nije mi teško priznati. Naravno, treba vremena da se razvije trgovina ali troškovi su mali. Ima samo jednog čovjeka koji mu izrađuje kutiju, a on kupuje opruge - daje ih izraditi u Hammersmithu. I vrlo su lijepo obojene, porubljene astrologijom. Izgleda malo čudno, priznajem. Zapravo izgleda tajanstveno. Ali divna je to naprava, mali Bijou. Jednom je bila kriza kad sam zbog dopusta otišao na mjesec dana kući. Posjetio sam Budgieja. Bio je go- tovo u suzama. Momak koji je pomagao, stolar Tom znao je popiti i bit će da je krivo razmjestio zupčanike jedne serije Bijoua. Uglavnom, počele su pljuštati pritužbe. Budgie je rekao da su njegovi spremnici podivljali po cijelome Sussexu i razbacivali zemlju nekako čudno i bolesno. Naručitelji su pobjesnili. No, nije bilo druge nego da sve svoje župljane obiđe na motociklu i podesi zupčanike. Imao sam tako malo vre- mena, a nisam htio propustiti druženje s njim - zato me poveo sa sobom. Bila je to prilična pustolovina, nije mi teško reći. Neki od njih bili su dosta bijesni na Budgi- eja. Jedna žena rekla je da je zupčanik bio tako jak da je bacao blato u duljini prima- će sobe. Trebalo nam je vremena da je umirimo. Ja sam pomogao svojim ublažuju- ćim utjecajem, nije mi teško priznati, dok je Budgie prtljao po oprugama. Pričao sam im priče da im skrenem misli s neugodnosti. Ali na kraju se sve ispravilo. Sada pro- izvodnja cvate i ima širok krug korisnika.
Nimrod zamišljeno otpije kavu i podrugljivo zaškilji prema meni, ponosan svo- jom imitacijom. - A sada - reče digavši ruke u zrak - El Scob...
Hrpa prebojenih djevojaka prošla je ulicom, blještavih poput tropskih papiga i go- tovo jednako glasnih sa svojom grajom i smijanjem. - Sad kad je Abu Zeid - reče Nimrod - stavio Mulid pod svoje pokroviteljstvo, vjerojatno će prerasti u laganu gnjavažu za nas. Ova četvrt je tako pretrpana. Jutros je poslao čitavu povorku muških deva što se tjeraju, s djetelinom bercima. Poznato ti je kako odvratno smrde. A kad im dođe vrijeme parenja, ispuštaju onu užasnu hladetinastu izlučevinu na vra- tu. Valjda ih to nadražuje ili se gnoji jer stalno se vratovima češu o zidove i stupove.

Dva mužjaka su se potukla. Trebalo je nekoliko sati da ih se smiri. Sve su zaustavili.
Odjedanput se iz smjera luke začuje rafal i niz blještavih šarenih raketa ispruga svojim sjajnim brazdama noćno nebo, padajući u luku i zamirući uz cvilež i šištanje.
Aha! - reče Nimrod samozadovoljno. - Evo mornarice. Drago mi je da nisu zabora- vili.
Mornarica? - ponovih dok je još jedan dugi raketni niz prošarao blagu noć sjajnom perjanicom.
Dečki s H.M.S. Milton - smijuljio se. - Baš sam slučajno sinoć večerao na brodu. Časnike u blagovaonici osvojila je priča o starome mornaru trgovcu koji je postao svetac. Nisam im naravno previše rekao o starome Scobieju; a ponajmanje o njego- voj smrti. Ali dao sam im naslutiti da bi malo vatrometa britanskih mornara bilo poz- dravljeno i još sam nadodao da bi im to kao politička gesta donijelo pluseve u očima vjernika. Zamisao je odmah zaživjela i proslijeđena je admiralu zbog dozvole. I evo ga.
Neko smo vrijeme sjedili u prijateljskoj tišini promatrajući vatromet i razgaljeno mnoštvo što je svaku salvu pozdravljalo dugim drhtavim usklicima zadovoljstva. - All-ah! All-ah! - Napokon se Nimrod nakašlje i reče: - Darley, smijem li te nešto upi- tati? Znaš li što Justine smjera? - Zacijelo sam ga gledao vrlo tupo jer odmah je nastavio. - Pitam zato što me jučer nazvala i rekla da će danas prekršiti riječ, namjerno doći u grad i da želi da je uhapsim. Zvuči dosta glupavo - mislim, doći skroz do grada da bi se predala policiji. Rekla je da će na silu ishoditi razgovor s Memlikom osobno. Izbor je morao pasti na mene budući da bi izvještaji bri- tanskih časnika na snazi imali težinu i privukli Memlikovu pažnju. Zvuči poma- lo kao naklapanje, zar ne? Ali imam ugovoren sastanak s njom za pola sata.
Ne znam ništa o tome.
Pitao sam se što znaš. Kako bilo, drži to za sebe.
U redu.
Ustao je i pružio ruku da se pozdravi. - Koliko sam shvatio, večeras odlaziš. Sretno. - Sišavši s malenog drvenog povišenja, rekao je: - Inače, Balthazar te traži. Negdje je tamo kod svetišta - kakva riječ! - Pošto je lagano klimnuo, njegova visoka prilika izgubila se u blještavom metežu ulice. Platio sam piće i krenuo prema ulici Tatwig, sudarajući se i provlačeći kroz prazničnu masu.
Vrpce i zastavice i veliki obojeni gonfaloni visjeli su sa svakog balkona duž ulice. Komadić pustopoljine pod lučnim vratima bio je sada najraskošnija točionica. Gole- mi šatori sjajnih vezenih uzoraka postavljeni su stvorivši tlo za ceremonijalni mimo- hod na kojem će se održati plesovi i pjevanje kad povorka stigne na odredište. Ovo je područje bilo prepuno djece. Monotone molitve i prodorno lepetanje ženskih jezika dopirali su s prigušeno osvijetljene grobnice. Vjernici su zazivali plodnost Scobieje-

ve kade. Dugi drhtavi stihovi sura protezali su se kroz noć u mrežu pijevnoga zvuka. Njuškao sam pomalo među gomilom poput lovačkog psa, tragajući za Balthazarom. Napokon sam ga uočio kako sjedi izdvojeno u jednom kafiću na otvorenom. Probio sam se do njega. - Dobro je - rekao je. - Baš sam te tražio. Hamid je rekao da večeras odlaziš. Nazvao me da pita za posao i rekao mi. Osim toga, htio sam s tobom podije- liti mješavinu sramote i olakšanja zbog ove grozne nesreće. Sramota zbog gluposti, olakšanje što nije mrtva. Kombinacija oboga. Pomalo sam opijen olakšanjem i omamljen sramotom. - Doista, bio je malo pripit. - Ali hvala Bogu, bit će sve u redu!
Što misli Amaril?
Još ništa. Ili ako misli, neće reći. Treba joj dvadeset četiri sata mirnog odmora prije nego se išta odluči. Ideš li stvarno? - glas mu se prijekorno spusti. - Trebao bi ostati, znaš.
Ona ne želi da ostanem.
Znam. Malo me osupnulo kad je ispričala da ti je rekla da odeš; ali rekla je: »Ne razumiješ. Tako ću vidjeti hoću li ga opet poželjeti. Nismo još dovoljno sazreli jedno za drugo. Doći će to.« Zapanjilo me vidjeti je ponovo tako punu samopouzdanja i ozarenu. Doista zapanjilo. Sjedni, stari moj i popij par žestokih čašica sa mnom. Odavde ćemo sasvim fino vidjeti procesiju. Nema gužve. - Pomalo nesigurno je pljesnuo dlanovima i naručio još mastike.
Kad su čaše stigle, dugo je sjedio zureći u njih, brade oslonjene na ruke. Tada uzdahne i tužno potrese glavom.
Što je bilo? - upitah uzevši njegovu čašu s tace i stavivši je ravno pred njega na limenu plohu stola.
Umrla je Leila - reče tiho. Činilo se da ga riječi tište tugom. - Nessim me veče- ras nazvao da mi kaže. Neobično je što je zvučao kao da ga je vijest razvedrila. Uspio je dobiti dozvolu da otputuje dolje i sredi joj sprovod. Znaš li što je rekao? - Balthazar me pogledao tamnim sveznajućim okom i nastavio. Rekao je: »Premda sam je volio i sve to njezina me smrt na neki neobičan način oslobodila. Novi se ži- vot otvara preda mnom. Osjećam se nekoliko godina mlađim.« Ne znam je li to tele- fonska varka, ali zvučao je mlađe. Glas mu je bio pun potisnutog uzbuđenja. Znao je naravno da smo Leila i ja najstariji prijatelji, ali ne i da mi je pisala sve ovo vrije- me dok je nije bilo. Ona je bila rijetka duša, Darley, jedan od rijetkih cvjetova Aleksandrije. Pisala je: »Znam da umirem, dragi Balthazare, ali presporo. Ne vjeruj liječnicima i njihovim dijagnozama, ti od svih ljudi. Umirem od potištenosti kao pra- va Aleksandrijka.« - Balthazar puhne nos u jednu staru čarapu koju je izvukao iz prsnog džepića svojeg kaputa; pažljivo ju je presložio da nalikuje čistome rupčiću i pedantno ga nadomjestio. - Da - reče ponovno važno - kakva je to riječ - »potište- nost«! I čini mi se da dok je (prema tvojim riječima) Liza Pursewarden izvršava-
la smrtnu presudu svojeg brata, Mountolive je jednako činio s Lizom. Tako proslje- đujemo ljubavni napitak, otrovni napitak! - Klimnuo je i glasno srknuo svoje piće. Nastavio je polako, s beskrajnom pažnjom i naporom, poput nekoga tko prevodi ne- jasan zakučast tekst. - Da, baš kao i Lizino pismo Pursewardenu u kojem mu poruču- je da se napokon pojavio stranac sa svojim coup de grâce{58} tako reći, pa je Leila pretpostavljam primila isto pismo. Tko zna kako je to uređeno. Možda istim riječi- ma. Istim riječima strastvene zahvalnosti: »Blagoslivljam te, zahvaljujem ti svim srcem što kroz tebe napokon mogu primiti dragocjen dar koji nikad ne steknu oni koji mu ne poznaju moći.« To su bile Mountoliveove riječi. Leila mi ih je naime citirala. Sve je to bilo nakon što je otišla. Pisala mi je. Bilo je kao da je odsječena od Nessima i nema nikoga kome bi se obratila. Otud duga pisma u kojima je sve to razglabala, uzduž i poprijeko s onom sjajnom otvorenošću i bistrinom koju sam toli- ko volio u nje. Odbijala je svako samozavaravanje. Ah! ali završila je na dvije stolice Leila, između dva života, dvije ljubavi. Nekako mi je to ovako objasnila: »Prvo sam mislila kad sam primila njegovo pismo da je to samo još jedna očaranost kao što se već prije dogodilo - s njegovom ruskom balerinom. Nikad među nama nije bilo tajne o njegovim ljubavima i zbog toga se naša doimala tako istinitom, tako besmrtnom na svoj način. Bila je to ljubav bez rezervi. Ali ovaj put mi se sve razjasnilo kad mi je odbio reći njezino ime, podijeliti je sa mnom, tako reći! Znala sam da je svemu kraj. Naravno, u drugome kutku uma oduvijek sam čekala taj trenutak; zamišljala sam se kako ga velikodušno dočekujem. To na svoje iznenađenje nisam bila kadra. Stoga se dugo, čak i kada sam znala da je u Egiptu i da me želi vidjeti, nisam mogla natjerati da se sastanem s njim. Naravno, pretvarala sam se da su u pitanju drugi razlozi, čisto ženske prirode. Ali nije bilo tako. Nije mi nedostajalo hrabrosti zbog moje uvele lje- pote, ne! Jer u stvari imam srce muškarca.«
Balthazar je na trenutak sjedio zureći u prazne čaše izbuljenih očiju, lagano spaja- jući prste. Njegova mi je priča malo značila - osim što mi je bilo neobično zamisliti Mountolivea kao čovjeka sposobnog za ikakve duboke osjećaje, a nezamisliva ta tajna veza s Nessimovom majkom.
Tamna lasta! - reče Balthazar i pljesne dlanovima da se donese još pića. - Više se s takvima nećemo susresti.
Ali postupno se razularena noć oko nas nadula dubljim hučanjem sve bliže po- vorke. Ružičasto svjetlo lanterni vidjelo se među krovovima. Ulice, već zakrčene, sada su se zacrnile od ljudi. Zujali su poput goleme košnice s dodatnom zarazom znanja. Čulo se udaljeno udaranje bubnjeva i siktavo zveckanje činela koje su pratile neobični drevni peristaltički ritam plesa - relativno spor, ne brži od hoda, prekidan neobičnim zastajkivanjem da se omogući plesačima kad ih zgrabi ekstaza da se uvrću i izvrću u sinkopiranoj mjeri i opet vrate na svoje mjesto u poretku. Probijala se uskim lijevkom glavne ulice poput bujice čija je silina tjera iz korita; jer sve su
sporedne uličice bile pune promatrača što su trčali usporedo s njom.
Prvo su se pojavili groteskni akrobati i pelivani s maskama i obojenim licima, prevrćući se i iskrivljujući, skačući u zrak i hodajući na rukama. Za njima je išao niz kolica punih kandidata za obrezivanje odjevenih u sjajnu svilu i izvezenim kapama na glavi, okruženih kumama, ženama iz harema. Ponosno su se vozili, pjevajući mla- dalačkim glasovima i pozdravljajući gomilu: poput blejanja žrtvenih janjaca. Baltha- zar zavapi: - Kožice će noćas padati kao klasje, po svemu sudeći. Nevjerojatno je da nema zaraze. Znaš li da se koriste barutom da zaustave krvarenje!
Uslijedili su razni redovi s nakošenim i nagnutim gonfalonima s imenima svetaca grubo ispisanima po njima. Treperili su poput listova na vjetru. Šeikovi ogrnuti veli- čanstvenim haljama držali su ih u zraku, teturajući pod teretom ali ne narušavajući ravninu povorke. Ulični propovjednici blebetali su stotinu svetih imena. Nakupina usijanih žeravnika ocrtavala je stroga bradata lica skupine dostojanstvenika što su pred sobom nosili goleme papirnate lampione poput balona. Sada kad su nas prošli i slili se u dugome valu šarenila niz ulicu Tatwig, mogli smo vidjeti razne redo- ve derviša izašlih iz podzemnih tmina na svjetlo, svaki svojstven svojom bojom. Pre- dvodili su ih crno zakukuljeni Rifiya - žderači škorpiona bajoslovnih moći. Njihovi kratki štektali povici značili su da ih je već obuzeo vjerski zanos. Zvjerali su uokolo opčinjena pogleda. Neki od njih izbušili su obraze štapićima, drugi su lizali užareno- crvene noževe. Napokon se pojavi dostojanstven lik Abu Zeida s malom pratnjom na veličanstveno opremljenim ponijima, s pelerinama koje su se vijorile za njima, ruka- ma uzdignutima u znak pozdrava poput vitezova na putu za turnir. Pred njima je trča- la mješovita zbirka muških prostitutki napudranih lica i dugih lepršavih kosa, smiju- ljeći se i klikćući poput pilića u kućnom dvorištu. A svoj toj čudnovatoj, a ipak neka- ko ravnomjernoj masi glazba je pridavala neku ravnomjernost; vezala ju je i ograni- čavala otkucajima bubnjeva, prodornim pištanjem frula, zvonjavom činela. Kruženje, nastavljanje, zaustavljanje: kruženje, nastavljanje, zaustavljanje, duge rasplesane vrste napredovale su prema grobnici, provalivši kroz ulaz u Scobiejevo boravište po- put mora za najviše plime i rasporedivši se blistavim tragom u oblacima prašine.
Kako su se zazivatelji pomakli naprijed da pjevuše svete tekstove, odjedanput šest Mevlevi derviša zauze središte pozornice, polako se šireći lepezastim kretnjama dok nisu načinili polukrug. Nosili su blistavo bijele halje što su sezale do njihovih zelenih papuča i visoke smeđe kape oblikovane poput golemih bombes glacés.{59} Smireno, lijepo, počeše se vrtjeti, ti »zvrkovi koje okreće Bog«, dok ih je prodorno piskutanje frula čaralo. Kad su im ruke kojima su u početku bili čvrsto obgrlili ramena, dobi- le zamah, razvile su se kao od centrifugalne sile i ispružile punim rasponom, desnim dlanom okrenutim prema gore k nebu, a lijevim dolje k zemlji. Blago nakošenih gla- va s visokim okruglim kapama na sebi, poput Zemljine osi, ostali su vrteći se tako čudesno, naizgled kao da stopalima jedva dodiruju pod, u toj predivnoj parodiji ne-
beskih tijela u stalnom gibanju. Nastavljali su tako dalje, sve brže dok se um nije umorio od nastojanja da održi ritam s njima. Prisjetih se Jalaluddinovih stihova koje je Pursewarden katkad znao navoditi. U vanjskim krugovima Rifiya su počeli prika- zivati svoje sakaćenje, tako grozno za gledanje, a opet tako naizgled bezazleno. Do- dir šeikova prsta izliječio bi sve te rane načinjene na obrazima i prsima. Ovdje je derviš tjerao iglu kroz nosnice, ondje se drugi nabadao na vršak bodeža tako da mu kroz grlo uđe u lubanju. Ali još uvijek je središnji čvor plesača neometano nastavljao, vrteći se u nebu uma.
Nebesa - reče Balthazar uz moje rame, smijuljeći se. - Učinio mi se poznatim. Eno i samog Magzuba. Onaj na drugom kraju. Nekad je bio strah i trepet, više nego napola lud. Onaj za kojeg su mislili da je oteo dijete i prodao ga u bordel. Gledaj ga.
Ugledao sam lice beskrajne smirenosti umorne od svijeta, sklopljenih očiju, usana iskrivljenih u poluosmijeh; kako se plesač polako prestajao vrtjeti, taj vitak lik napo- la obijesnog skromnog držanja uhvati svežanj trnja i zapalivši ga na žeravniku, turi goruću buktinju u gola njedra te se nastavi okretati poput zapaljenog stabla. Potom, kad je lelujavi krug došao do kraja, ponovo istrgne svežanj i derviša do sebe razigra- no njime odalami po licu.
Ali tada se desetak razigranih kola umiješalo i uhvatilo ritam, preplavivši maleno dvorište izvijenim prilikama u okretu. S malene grobnice dopirao je stalan žamor svete riječi, naglašavan kreštavim lepetom pokloničkih jezika.
Scobie će imati napornu noć - reče Balthazar bezbožno. - Brojeći kožice gore na muslimanskom nebu.
Negdje u daljini iz luke se oglasi brodska sirena, osvijestivši me. Valjalo je poći. - Idem s tobom - reče Balthazar i zajedno se stadosmo gurati i provlačiti prepunom ulicom prema Corniche.
Pronašli smo kola i šutke sjedili u njima slušajući kako se glazba i bubnjanje postupno gubi dok prelazimo dugim dalekim pojasom morske revije. Mjesec je odozgo sjao na mirno more, isprugano od blagog povjetarca. Palme su klimale. Klo- parali smo uskim krivudavim ulicama i napokon u trgovačku luku s njenim pustim sablasnim plovilima. Pokoje svjetlo je tu i tamo žmignulo. Putnički brod otisnuo se iz sidrišta i lagano kliznuo kanalom - dugim treperavim svijetlim srpom.
Na maleni motorni čamac koji me je trebao povesti, još uvijek su se utovarivale namirnice i prtljaga.
E pa - rekoh - Balthazare, drži se dalje od nevolja.
Srest ćemo se prilično skoro - reče potiho. - Ne možeš me se riješiti. Vječni Žid, znaš već. Ali javljat ću ti o Clei. Rekao bih nešto poput »Vrati nam se skoro«, da ne- mam osjećaj da nećeš. Vrag me odnio ako znam. Ali da ćemo se opet sresti, u to sam siguran.
I ja - rekoh.
Toplo se zagrlismo i naglim se pokretom uspe natrag u kola.
Kad ti kažem - rekao je kad je konj krenuo na pucanj biča.
Stajao sam, osluškujući klopot kopita dok ih noć nije progutala. Potom sam se vratio poslu.

X.


Najdraža Clea:
Tri su duga mjeseca protekla, a od tebe ni riječi. Bio bih vrlo uznemiren da mi vjerni Balthazar nije slao precizne dopisnice svakih nekoliko dana da mi tako ljubazno javi o tvojem napretku: premda mi naravno ne opisuje pojedinosti. U tebi je s druge stra- ne zacijelo porasla ljutnja zbog moje okorjele šutnje koju tako malo zaslužuješ. Iskreno govoreći, zbog nje sam ogorčen i posramljen. Ne znam kakva me to neobična inhibicija kočila. Nisam je umio raščlaniti ni djelotvorno reagirati na nju. Bila je po- put zaglavljene kvake na vratima. Zašto? Neobičnost je dvostruka jer sam te stalno bio duboko svjestan, tvoje aktivne prisutnosti u mislima. Držao sam te kao metafo- rički melem na svojoj uzdrhtaloj svijesti poput oštrice noža. Zar je moguće da sam više uživao u tebi kao pomisli, nego kao živoj osobi koja se kreće svijetom? Ili su se same riječi pričinjale ispraznom utjehom zbog daljine koja nas je dijelila? Ne znam. Ali sada kad je posao skoro obavljen, čini se da sam odjednom pronašao svoj jezik.
Stvarima se mijenja fokus na ovome otočiću. Jednom si ga nazvala metaforom, sjećam se, ali meni je to prilična stvarnost - premda naravno uvelike drukčija od ma- loga skrovišta ranije mi znanog. Naša ga je vlastita najezda izmijenila. Teško je za- misliti da bi desetero tehničara moglo unijeti takvu promjenu. Ali donijeli smo no- vac, a s njime se polako promijenila ekonomija mjesta, istiskivanje radne snage po pretjeranim cijenama, stvaranje svih vrsta novih potreba kojih blaženi otočani nisu ranije bili ni svjesni. Potreba koje će u krajnjoj fazi razoriti gustu tkaninu ovoga fe- udalnog sela s njegovim napetim krvnim vezama, sukobima i drevnim svetkovinama. Njegova cjelina razmrvit će se pod tim stranim pritiscima. Tako je gusto bilo tkano, tako lijepo i simetrično kao lastavičje gnijezdo. Mi ga rasplećemo poput dokonih dječaraca, nesvjesnih štete koju nanosimo. Čini se da je smrt koju ne htijući nanosi- mo starome poretku neumitna. Nije to ni teško - pokoja metalna greda, nešto opreme za kopanje, kran! Odjednom se predmetima počne mijenjati oblik. Nova je gramzlji-
vost rođena. Počet će potiho s nekolicinom brijačnica, ali će završiti mijenjajući čitavu arhitekturu luke. U deset godina postat će neprepoznatljiva hrpa robnih kuća, diskoteka i bordela za mornare trgovce. Samo nam dajte dovoljno vremena!
Mjesto koje su odabrali za relejnu postaju je na brdovitom istočnome dijelu otoka, a ne gdje sam ranije živio. To mi je na neki nejasan način i drago. Kad su stara sjećanja u pitanju, dovoljno sam sentimentalan da uživam u njima - ali kako se bolji- ma doimaju u svjetlu malog pomaka sile teže; trenutačno se obnove i osvježe. Štovi- še, ovaj kutak otoka drugačiji je od ostatka - vinorodna visoravan s pogledom na more. Tlo joj je zlačeno, brončano i grimizno, pretpostavljam od nekog vulkanskog lapora. Crno vino kojim rađa je blago i jedva primjetno pétillant,{60} kao da u svakoj boci vulkan još uvijek spava. Da, ovdje su planine škrgutale zubima (može ih se čuti za čestih podrhtavanja!) i drobile te metamorfne stijene u kredu. Živim u četvrtastoj kućici od dvije sobe napravljene iznad spremišta vina. Od nekoliko drugih takvih skladišta - dubokih podruma punih usnulog vina u bačvama - odvaja ih stepenasto dvorište podloženo pločicama.
Nalazimo se u srcu vinograda; sa svih strana pravokutno povučeni kako bi pratili hrbat plavoga brda nad morem, prolazili su plitki kanali humusa i plijesni između si- metričnih trsova loze koja je upravo rađala. Hodnici - ne, kuglane smeđog pepe- ljastog tla, a svaki djelić prosijan kroz vrijedne djevojačke šake. Tu i tamo smokve i masline poremetile bi ovo treperavo zelenilo, taj vinorodni sag. Toliko je gust da kad čučiš u njemu, vidokrug ti je oko tri stope, kao mišu u kukuruzu. Dok ovo pišem, de- setak nevidljivih djevojaka ruje poput krtica, prevrćući zemlju. Čujem im glasove ali nikoga ne vidim. Da, šuljaju se uokolo poput snajperista. Ustaju i započinju s radom prije zore. Često bdijem i čujem, ih kako stižu, katkad pjevaju odlomak iz neke grčke narodne pjesme! Budim se u pet. Prve su ptice stigle i naišle na malu dobrodošlicu odbora za doček sastavljenom od optimističnih lovaca što pucaju mimo njih, a potom prelaze brdo, čavrljajući i bockajući se.
Na moju terasu sjenu baca visoko drvo bijelog duda s najvećim plodovima koje sam ikad vidio - velikih poput gusjenica. Plodovi su zreli i ose su ih pronašle i pri- lično se opile sladom. Vladaju se upravo poput ljudi, kad se grohotom smiju bez razloga, padaju, zapodijevaju kavge...
Život je naporan, ali kvalitetan. Kakvo zadovoljstvo zapravo znojiti se nad za- datkom, služiti svojim rukama! I dok ubiremo čelik da podignemo, opnu po opnu, ovaj nježni tajanstveni zavjetni dar k nebu - dotle i loza zri svojim podsjetnicima da je odavno čovjek prestao prčkati smrtonosnim oruđem kojim je izražavao strah pre- ma životu, stari mračni bogovi su prisutni, pod zemljom, sahranjeni u vlažnu crnicu htonijskog svijeta (taj P-ov omiljeni svijet). Zauvijek su smješteni u ljudskoj želji. Ni-
kad neće kapitulirati! (Govorim nasumce naprosto da stekneš pojam o načinu života koji ovdje vodim.)
Rani ječam se žanje. Možeš naići na pokretne stogove - stogove s tek parom nogu pod sobom, što klipšu ovim kamenitim puteljcima. Čudnovati povici žena, bilo da su upućeni stoci, bilo da se dozivaju s brijega na brijeg. »Ho« »huš« »gija«. Ovaj se ječam polaže na ravne krovove da se štapovima izmlati pljeva. Ječam! jedva da se riječ izgovori prije nego nadođu mravlje povorke, dugi redovi tamnih mrava što ga nastoje odnijeti u svoja spremišta. To je pak pobudilo pažnju žutih guštera što patro- liraju hraneći se mravima i leže u zasjedi žmirkajući očima. I, kao da slijede oktavu uzročnosti u prirodi, ovamo mačke dolaze loviti i hraniti se gušterima. To je za njih loše i mnoge ugibaju od pogubne bolesti koja se pripisuje toj ludosti. Ali valjda su pod utjecajem lovačke strasti. A dalje? Ha, katkad otrovnica na mjestu usmrti mačku. A čovjek lopatom prebije zmiji kičmu. A čovjek? Jesenje zaraze stignu s prvom kišom. Starci se ruše u rake poput voća s drveća. Finita la guerra! Ove su lju- de okupirali Talijani i poneki su naučili njihov jezik koji govore sionskim naglaskom.
Na malenom trgu je česma na kojoj se okupljaju žene. Ponosno pokazuju svoju djecu dotjeravši ih kao da ih vode na prodaju. Ova debela, ona mršava. Mladići pro- laze cestom gore-dolje dobacujući vatrene stidljive poglede. Jedan od njih vrago- lasto pjeva Solo, per te, Lucia. Ali one samo zabace glave i nastavljaju s naklapa- njem. Jedan starac naizgled potpuno gluh puni svoj vrč. Sasvim ga je izbezumila rečenica: »Dmitar iz velike kuće je umro.« Ona ga diže sa zemlje. Okrene se zapje- njen od bijesa. »Umro? Ma tko je umro? Ha? Što?« Odjednom mu se sluh prilično popravio.
Ima jedna mala akropola koja se sada zove Fontana, visoko gore među oblacima. No, nije daleko. Samo strm uspon potpuno suhim riječnim koritima među oblacima crnih muha; nabasaš na stada crnih koza poput sotona. Na vrhu je maleno pre- noćište s jednim ludim popom; građeno na lončarskom kolu kao da je krušna peć. Odavde možeš upijati slatko lijeno krivudanje zapadne strane otoka.
A budućnost?
Ta ovo je skica gotovo savršene sadašnjosti koja neće trajati vječno; zapravo go- tovo joj je vrijeme isteklo jer za još koji mjesec od mene više neće biti koristi, pa dakle ni za posao o kojem ovise moje skromne životne potrebe. Nemam vlastitih sred- stava i moram razmotriti načine i mogućnosti. Ne, budućnost prolazi u meni svakim prolaskom broda, tako reći, poput tereta koji se olabavio. Da nije zato da te ponovo vidim, sumnjam da bih se mogao opet vratiti u Aleksandriju. Osjećam da blijedi u meni, u mojim mislima, poput kakvog oproštajnog priviđenja - poput žalosnog živo- topisa neke velike kraljice čija se kob zaplela među propalom vojskom i pijeskom
vremena! Misli su mi sve više skretale prema zapadu, prema drevnoj baštini Italije ili Francuske. Zacijelo bi se među njihovim ruševinama moglo još pronaći korisnog posla - nešto što bismo njegovali, možda čak i oživjeli? Postavljam si to pitanje, ali se ono zapravo upućuje tebi. Nevezan još uvijek na ijedan put, onaj kojim bih ipak najradije krenuo vodi na zapad i na sjever. Ima drugih razloga. Prema ugovoru imam pravo na besplatnu »repatrijaciju« kako to nazivaju; otići u Englesku ne bi me stajalo ništa. Potom, uz izdašnu otpremninu za službu, koju su mi priskrbile sve te obaveze, mislim da bih si mogao priuštiti koji trenutak u Europi. Srce mi jače zakuca na tu pomisao.
Ali nešto se od svega toga mora odlučiti za mene; hoću reći da mi se čini da ni- sam ja taj koji će je donijeti.
Oprosti mi molim te na nejavljanju za koje ne mogu ponuditi nikakvu ispriku i na- piši mi koju riječ.
Prošle subote dogodilo mi se da sam imao slobodan dan i pol, pa sam uzeo za- vežljaj i prohodao otok da provedem noć u kućici gdje sam živio za prijašnjeg bo- ravka. Kakav je kontrast ovom brdskom zelenilu bilo ponovo doći na taj divlji vjetro- viti rt, to ljuto zeleno more i nagrizenu obalu prošlosti. Bio je to uistinu drugi otok - valjda je s prošlošću uvijek tako. Ovdje sam jednu noć i dan živio životom jeke, snažno razmišljajući o prošlosti i o svima nama što se njome krećemo, »selektivnim pričama« koje život miješa poput špila karata, premještajući ih i sijekući, povlačeći i vraćajući. Činilo mi se da nemam prava osjećati se tako smireno i sretno; osjećaj Potpunosti u kojem je neodgovoreno ostalo tek svako pitanje koje bi se ticalo svakog sjećanja na tvoje ime.
Da, drugačiji otok, krutiji i ljepšeg izgleda. Noćni se smiraj mogao držati među dlanovima; osjećati kako se polako topi - kao što dijete drži komad leda! U podne prizor dupina gdje izranja iz mora. Isparenja zemljotresa na obzoru pučine. Velik lug platana crnih slonovskih koža koje vjetar guli u velikim krpama razotkrivajući meku pepeljasto sivu ljusku... Mnoge sitnice koje sam zaboravio.
Ovaj rtić nije sasvim na utabanoj stazi; ovamo bi došli samo berači maslina kad je sezona. Inače su jedini posjetitelji ugljenari što jašu kroz lug svaki dan prije zore sa svojstvenim zveckanjem stremena. Iskopali su duge uske jarke na brdu. Čuče nad njima po čitav dan, crni poput demona.
Ali uglavnom je bilo kao da živiš na Mjesecu. Blagi šum mora, strpljivo strizanje cigales na suncu. Jedan dan uhvatio sam kornjaču na kućnim vratima; na plaži je bila ljuska kornjačina jajeta. Mali predmeti koji se usade u misaoni um poput pojedi- načnih nota u glazbi što pripadaju nekoj većoj skladbi koja se valjda nikad neće čuti. Kornjača je dražestan kućni ljubimac malih prohtjeva. Već čujem P-a kako kaže:
»Magareći brat i njegova kornjača. Brak istinskih umova!«
Što se ostaloga tiče: slika muškarca što baca plovućke tako da odskaču mirnom površinom zaljeva, u očekivanju pisma iz tišine.
* * *
No tek što sam teškom mukom povjerio ovo pismo poštaru goniču mazgi koji nam je poštu nosio u grad, već sam primio pismo s egipatskom markom, naslovljeno na mene nepoznatim rukopisom. Pisalo je sljedeće:
Nisi ga prepoznao, zar ne? Mislim, rukopis na omotnici. Priznajem da sam se smijuljila kad sam je naslovila na tebe prije nego sam počela pisati pismo: odjednom sam mogla vidjeti zabezeknut izraz na tvojemu licu. Vidjela sam te kako na trenutak prevrćeš pismo u rukama nastojeći se domisliti tko ti ga je poslao!
Ovo je prvo ozbiljno pismo u koje sam se, izuzevši kratke poruke, upustila svojom novom rukom: tom alatkom kojom me dobri Amaril opremio! Htjela sam je izvježbati u izražavanju prije nego ti pišem. Naravno, u početku me plašila i gadila mi se, mo- žeš zamisliti. Ali naučila sam je veoma cijeniti, tu nježnu i lijepu čeličnu napravu koja leži pored mene tako tiho na stolu u navlaci od zelenog baršuna! Ništa ne ispa- da kako zamislimo. Nikad ne bih povjerovala da ću je tako potpuno prihvatiti - čelik i guma čine se tako neobičnim saveznicima ljudskom mesu. Ali ruka se pokazala čak sposobnijom od običnog izdanka od krvi i mesa! Moći su joj zapravo tako opsežne da me pomalo plaši. Mogu se prihvatiti najfinijih poslova, čak okretati stranice knji- ge, kao i grubljih. Ali najvažnije od svega - ah! Darley drhtim dok pišem ove riječi - ONA umije slikati!
Prešla sam granicu i zavladala svojim carstvom, zahvaljujući Ruci. Ništa u svemu tome nije bilo predviđeno. Jednoga dana uzela je kist i hop! Rođene su slike doista zabrinjavajuće izvornosti i autoriteta. Imam ih pet do sada. Promatram ih u čudu puna poštovanja. Odakle su došle? Ali znala sam da je to Rukino maslo. I ovaj novi rukopis je jedan od njezinih izuma, visok, promišljen i nježan. Nemoj misliti da se pravim važna. Govorim krajnje objektivno, jer znam da za to nisam zaslužna. Sama je Ruka pronašla način da me provuče kroz prepreke u društvo Istinskih kako je Pursewarden govorio. Ipak, pomalo plaši; otmjena baršunasta rukavica savršeno čuva svoju tajnu. Nosim li obje rukavice, čuva se savršena anonimnost! Gledam u čudu i s određenim nepovjerenjem kao što se gleda opasni kućni ljubimac, recimo pantera. Nema toga što ona ne može učiniti impresivnije bolje od mene. To objašnja- va moju šutnju i nadam se ispričava. Potpuno me obuzeo taj novi jezik ruke i nu- tarnja preobrazba koju je proizvela. Svi su mi se putovi otvorili, sve mi se sad po prvi put čini mogućim.
Na stolu pored mene dok pišem leži karta za parobrod do Francuske; jučer sam bila gotovo potpuno uvjerena da moram onamo otići. Sjećaš li se kako je Pursewarden govorio da umjetnici, poput bolesnih mačaka nagonski znaju koja im trava treba da se izliječe: i da gorko-slatka trava njihove samospoznaje raste samo na jednome mjestu, u Francuskoj? Za deset dana odlazim! I među tolikim izvjesnostima ima jedna koja se ustobočila - izvjesnost da ćeš doći za mnom kad ti bude zgoda. Govorim o izvjesnosti, ne o predskazanju - gatara mi je dosta jednom zauvijek!
To je dakle naprosto da stekneš uvid u mogućnosti koje mi je Ruka nametnula i koje rado i zahvalno prihvaćam - također pomirljivo. Prošloga tjedna sam obavila oproštajne posjete, jer mislim da će mnogo vremena proći dok ponovo ne vidim Aleksandriju. Postala mi je ustajala i nekorisna. A opet, kako da ne volimo mjesta zbog kojih smo patili? Odlasci su u zraku; kao da čitav sastav naših života polako odvlači nova struja. Jer nisam jedina koja odlazi odavde - daleko od toga. Mountoli- ve će, primjerice, otići za koji mjesec; velikom srećom dodijeljen mu je biser njego- ve profesije, Pariz! Ovom viješću čini se da je nestalo svih ranijih nedoumi- ca; prošlog se tjedna potajno vjenčao! Znat ćeš s kime.
Drugo duboko ohrabrenje je povratak i oporavak dragog starog Pombala. Pono- vo je u Ministarstvu vanjskih poslova na dužnosti voditelja i čini se da se uglavnom oporavio, sudeći po dugačkom pismu koje mi je poslao. »Kako sam mogao zaboravi- ti« piše »da na svijetu nema drugih žena osim Francuskinja? To je prilično zago- netno. One su najljupkije tvorevine Svevišnjega. A ipak... draga Clea, ima ih tako mnogo, a svaka savršenija od druge. Što da siroti muškarac učini s tolikima, protiv te vojske? Za ime božje, zamoli nekoga, bilo koga, da dovede pojačanja. Ne bi li Darley mogao pomoći starome prijatelju u ime starih vremena?«
Prenosim ti poziv s dozom opreza. Amarilu i Semiri rodit će se ovaj mjesec dijete - dijete s nosom koji sam izumila! On će provesti godinu dana u Americi radeći tko zna što, i voditi ih sa sobom. I Balthazar odlazi na obilazak Smirne i Venecije. Najsočniju vijest sačuvala sam međutim za kraj. Justine!
Ne očekujem da ćeš u ovo povjerovati. Svejedno, moram to zapisati. Hodajući po Rue Fuad u deset sati lijepoga proljetnog jutra, vidjela sam je kako ide prema meni, ozarena i prekrasna u proljetnoj haljini izražajnog kroja: i flop flop flop, pored nje, poskakujući prašnjavim pločnikom poput žabe, odurni Memlik! Obučen u čizme elastičnih sara s gamašama. Sa štapom zlatne drške. I novoskrojenim loncem na ma- ljavoj glavi. Gotovo sam se onesvijestila. Vodila ga je kao pudlicu. Gotovo se mogla vidjeti jeftina uzica pričvršćena oko njegova ovratnika. Pozdravila me s beskrajnom toplinom i predstavila svojem taocu koji se stidljivo meškoljio i pozdravio me dubo-
kim jecavim glasom poput bas saksofona. Išli su se naći s Nessimom u Selectu. Bih li pošla s njima? Naravno da bih. Znaš kako sam neumorno znatiželjna. Neprestano me pogledavala s potajnim iskrama oduševljenja tako da Memlik ne vidi. Oči su joj svjetlucale od zadovoljstva, vrstom vragolastog podsmijeha. Bilo je kao da se poput nekog moćnog razornog stroja odjednom ponovo uključila. Nikad još nije izgledala sretnije ni mlađe. Kad smo se izočile da napudramo nosove, mogla sam samo dahnu- ti: »Justine! Memlik! Što zaboga?« Prasnula je u smijeh i čvrsto me grleći rekla:
»Pronašla sam mu point faible.{61} Gladan je društva. Želi se kretati aleksandrijskim društvenim krugovima i upoznati mnogo bjelkinja!« Opet smijeh. »Ali s kojim ci- ljem?« rekla sam smetena. Tada se naglo uozbiljila, premda su joj oči sijevale luka- vom zlobom. »Nešto smo započeli, Nessim i ja. Napokon smo prevladali zapreke. Clea, tako sam sretna da bih mogla zaplakati. Ovaj put se radi o nečem mnogo većem, međunarodnom. Morat ćemo ići u Švicarsku iduće godine, vjerojatno zauvi- jek. Nessimova sreća se naglo promijenila. Ne mogu ići u detalje.«
Kad smo se uspele natrag do stola, Nessim je već razgovarao s Memlikom. Nje- gov me izgled oborio s nogu, izgledao je toliko mlađe i tako otmjeno i hladnokrvno. Čudno me podbolo i kad sam vidjela kako se strastveno grle Nessim i Justine, kao da ne znaju za ostatak svijeta. Baš tamo u kafiću, takvom ekstatičkom strašću da nisam znala kamo bih pogledala.
Memlik je samo sjedio sa skupim rukavicama na koljenu, nježno se smiješeći. Bilo je jasno da uživa u životu visokoga društva i iz načina kako mi je ponudio kocku leda vidjela sam i da uživa u društvu bjelkinja!
Ah, umorila se ova čudesna ruka. Moram ovim pismom stići večernju poštu. Ima stotinu stvari za koje se moram pobrinuti prije nego što počnem s dosadnim pakira- njem. Što se tebe mudrače tiče, imam osjećaj da si možda stupio preko praga svoje mašte, da je prisvojiš jednom zauvijek. Piši mi i reci - ili sačuvaj to za neki mali kafić pod drvom kestena, za maglovite jeseni pored Seine.
Čekam, sasvim spokojna i sretna, istinsko ljudsko biće, napokon umjetnica.


* * *
Clea.
Ali trebalo je proći neko vrijeme prije nego se preda mnom razmaknu oblaci i otkriju tajni krajobrazi o kojem je pisala i koje će nadalje prisvojiti jednim po jednim polaganim potezom kista. Tako se dugo formirao u meni, taj dragocjen prikaz, da sam i sam bio nepripremljen kao što je i ona bila. Došao je za vedrog dana, sasvim nesmjerano, sasvim neobjavljeno i s takvom lakoćom da ne bih mogao povjerovati. Dotad sam bio poput neke stidljive djevojke uplašene rođenjem svojeg prvog djeteta.
Da, jednog sam se dana zatekao kako drhtavim prstima zapisujem četiri riječi (četiri slova! četiri lica!) kojima je svaki pripovjedač od nastanka svijeta polagao mršavo pravo na pažnju svojih suvremenika. Riječi koje naprosto nagoviještaju staru priču o stasanju umjetnika. Napisao sam: »Nekoć u davna vremena...«
I osjećao sam se kao da me podboo cijeli svemir!

Relevantni podaci


Hamidova priča o Darleyju i Melissi.


* * *
Mountoliveovo dijete s plesačicom Griškin. Rezultat dvoboja. Rusko pismo. Njezin strah od Lize kada je nakon majčine smrti šalju ocu.
* * *
Memlik i Justine u Ženevi. Nessimovi novi podvizi.
* * *
Balthazarov susret s Arnautijem u Veneciji. Ljubičaste sunčane naočale, poderan ka- put, džepovi puni mrvica za hranu golubovima. Scena kod Floriana. Vukući korak opće paralize. Razgovori na balkonu malenoga pensiona nad ustajalom vodom u ka- nalu. Je li Justine u stvari Claudia? Nije siguran. »Vrijeme je sjećanje, kažu; umjetnost je međutim oživjeti je a izbjeći pamćenje. Govoriš o Aleksandriji. Ne mogu je više zamisliti. Izblijedila je. Umjetničko djelo je nešto sličnije životu nego sam život!« Polagana smrt.
* * *
Narouzov put na sjever i velika bitka štapova. Smirna. Rukopisi. Anali Vremena. Krađa.
Neke bilješke za Cleu (Pursewardenove)


* DRUGO POGLAVLJE
Veliki koraci ne postižu se analitičkim procedurama, već neposrednom vizijom. Da, ali kako?
* * *
Umjetnost nije umjetnost ukoliko ne predstavlja prijetnju samome postojanju. Može- te li to molim ponoviti, ali polakše?
* * *
Kako stariš i želiš umrijeti, sve više te grabi neka neobična sreća; naglo shvatiš da svaka umjetnost mora završiti slavljem. To je ono što impotentne tjera u divlji bijes. Nisu kadri izazvati tu plodnu prisilu Sadašnjosti, premda su im skrotumi dlakavi kao Rt Brabonjaka.
* * *
Peine dure!{62} Biste li radije čitali Henry Jamesa ili da vas na smrt zgnječe utezi? Ja sam izabrao. Ja vjerujem u Juha Svetoga i Zbor Smetaca. Ne pripadam školi struje pompoznosti, niti onoj pustinjskih otaca - pušača u praznini.
* * *
Jezik nije zabuna nego bit poezije. Žargon je srž.
* * *
Dévot ofijatičkog kulta uda manje ii više kruta držat ću se zmijske strane dok prevalim stare dane
u tom drskom gmazu leže
frojdijanske zamke teže trik indijski znam na svome premda trun predebelome stajati baš kao uže
u nadi se živi druže gudim ko na violini prebirem ko Paganini peteljka puka na vrhu šira
ja sam ko Jack jer nemam mira zbunjeno ruku po ruku se penjem dok ne začujem zvono gdje stenje i žensko društvo ugodno, pita: ima još dragi? nisam još sita
* * *
Možda bi bilo bolje naprosto ponovno početi pisati La Rochefoucauld, započevši ne- kakvim aforizmom kao »Jouir c’est pourrir un peu?«{63}
* * *
Valja se prepustiti dugom namakanju, psihološki govoreći.
* * *
Jedna Baconova izreka: »Cijenite bikove razjarene od držanja u mraku.«
* * *
Ah, sunarodnjaci moji! Što bi imao čovjek od toga da postane korisnički jujub - da svakog jutra uzdrman ode svojim električnim kupeom u urede Spectatora? Kako se nisko možeš uspeti?
* * *
Postati pjesnikom znači zahvatiti čitavo polje ljudskog znanja i ljudsku želju za jed- nom oblašću; da ali to se polje može pokriti samo neprestanim unutarnjim abdikaci- jama.
* * *
Što više čitam o umjetnicima koji su dosegli granice ljudske spoznaje - a postoji dozvoljena granica ljudski spoznajnog - sve mi jasnije biva da izjava postaje jed- nostavnija što je dublja. Napokon se pretvara u floskulu. U tom trenutku čovjek poči- nje shvaćati vjersku tvrdnju da samo inicirani umiju komunicirati međusobno jer se
ne koriste konceptom, već simbolom. Za njih sav govor temeljen na konceptu postaje nesmotrenost; ljudi mogu stvarno izmjenjivati samo ono što je međusobno razumlji- vo. U tom smislu svaki je oblik umjetnosti nesmotrenost - ali proračunata nesmotre- nost.
* * *
Smrt je metafora; nitko ne umire za sebe.
* * *
Uvijek mora postojati tračak nade želiš li potpuno uživati u kakvoći našeg očaja; da, i ne zaboravi da sumnje ima gdje i vjere.
* * *
Umjetnost je jednako nevažna kao i bankarstvo, osim kad proizlazi iz slobodnog duha - onda se doista radi o bankarstvu.

Vizija je egzorcizam.
* * *

Bilješke u tekstu


* PRVO POGLAVLJE
POPODNEVNO SUNCE

Taj sobičak, kako mi je znan!
Sad su ga iznajmili i onaj do njega Kao poslovni prostor, čitavu kuću Progutali su trgovački uredi, kompanije i brodoprijevoznici...
O kako mi je taj sobičak poznat!

Nekoć je ondje pored vrata stajala sofa, A pred njom mali turski čilim,
Upravo ovdje. Zatim polica s dvije Žute vaze, a desno od njih:
Ne. Čekaj. Nasuprot njima (kako vrijeme prolazi) Raskliman ormar i maleno zrcalo.
A ovdje u sredini stol
Gdje je uvijek sjedio i pisao,
a oko njega tri stolice od trske.
Koliko godina... A tamo pored prozora Postelja u kojoj smo tako često vodili ljubav.
Negdje ti stari komadići pokućstva jamačno još uokolo klepeću...

A do prozora, da, ta postelja.
Popodnevno se sunce penjalo njome dopola, Rastadosmo se u četiri jednog popodneva
Samo na tjedan dana, baš takvog jednog popodneva. Nikad ne bih
Pomislio da bi tih tjedan dana moglo trajati zauvijek.
slobodan prijevod K. P. Kavafisa.
* * *
* PRVO POGLAVLJE
DALEKO


Neuhvatljivo sjećanje... Toliko bih ga Volio pribilježiti ali se izgubilo...
Jedva mu je traga ostalo...
Tako daleko počiva, sasvim u mojoj najranijoj mladosti, Prije nego su se moji darovi pobudili.
Koža sačinjena od latica jasmina u noći... Kolovoska večer... no je li bio kolovoz?
Jedva dopirem donde, sada se jedva prisjećam... Te oči, čarobne oči...
Ili je to bilo u rujnu... za pasjih dana...
Neponovljiva modrina, da, modrija od Safirnog mineralnog pogleda.
slobodan prijevod K. P. Kavafisa.
* * *
PRVO POGLAVLJE
JEDAN OD NJIHOVIH BOGOVA


Krećući se tržnicom Seleukije Prema nastupu sutona dođe jedan,
Visok, nesvakidašnji mladić vrlo dotjeran S potpunim zanosom nepomućene sreće
Zacrtanim u očima; i čija je tamna Namirisana kosa onako nepočešljana Privlačila poglede namjernika.
Zastajali su pitajući jedni druge tko je to. Sirijski Grk možda ili kakav drugi stranac?
Ali nekolicina što je pronicala dublje stade u stranu Zamišljeno, da ga prati pogledom
Da gledaju kako klizi mračnim arkadama Potiho večernjim sjenama
Ka onim gradskim četvrtima
što se bude tek noću na besramne orgije I nesmiljeno bančenje puti i uma.
I ta nekolicina što je znala, pitala se koji je on od Njih Za kakvom je groznom osjetilnošću tragao
Zavojitim ulicama Seleukije Sjenoviti putnik s onih božanskih i Posjeda gdje Oni žive
* * *
TREĆE POGLAVLJE
CHE FECE...IL GRAN RIFIUTO


nekima od nas taj neumitan dan ne gine što traži da zauzmemo stav i izreknemo svojom voljom veliko da ili ne
i riječi onih što se potvrdno izjasne bit će trenutačne i glasne
putovi njihovih života odmah će se raščistiti i sve nagrade ovjenčati mu staze
ali za one druge što zaniječu
nitko ne može reći da lažu; ponovili bi svoj Ne glasnije ako bi baš morali
Imaju na to pravo - ali jedan obično jadno Ne
Umjesto Da i život im tone i guši se


SEDMO POGLAVLJE



* * *

slobodan prijevod K. P. Kavafisa.
Zgoda opisana u Capodistrijinom pismu preuzeta je i protumačena iz bilješke u
Paracelsusovom životu Franza Hartmanna.

* * *
{1} Polucilindar
{2} Nikad u životu
{3} Odijelo
{4} Vjeran sam usprkos sebi
{5} Onaj stari kurviš
{6} Tučnjave
{7} Da našiljim neku koku
{8} Razdjevičiti, razbiti
{9} Zazidan, okovan
{10} Razumije se
{11} Hladan
{12} Mlak
{13} Otmjena žena
{14} Vitez, kavalir
{15} Sranje
{16} Olakšanje (utjeha)
{17} Običaji, način života, moral
{18} Šupak svijeta
{19} Zvečka kod starih Egipćana
{20} Predrasude
{21} Šutite, derište
{22} Razgledavanje izložbe, pokus, proba
{23} Radi se
{24} Natkonobar
{25} Kratko, na četku
{26} Stroj za ugodu
{27} Grom iz vedra neba
{28} Gade!
{29} Vjere mi
{30} Strugalica
{31} Ničija zemlja
{32} Slaba točka
{33} Treća knjiga Mojsijeva koja sadrži propise o svećenicima i bogoslužju.
{34} Pronađeno vrijeme
{35} Slobodno vrijeme
{36} Rijedak, biran, pretjeran
{37} Temelj moći
{38} Smisao postojanja
{39} Datost
{40} Dobroćudnost
{41} Duh
{42} Građanski otac obitelji
{43} Napokon sam uspio!
{44} Vrsta suhog i vrućeg vjetra.
{45} Šutite, derište.
{46} Zdravo!
{47} Budimo razboriti
{48} Dokazni postupak, zapisnik
{49} Gadovi
{50} Budale
{51} Kukavice
{52} Nije pravedno.
{53} Odnos, veza
{54} Napitak koji se u Britaniji pravi od kravljeg mesa i koristi kao piće ili dodatak hrani.
{55} Baršun
{56} Figurice za ukrašavanje, medenjaci u obliku čovječuljaka
{57} Fellow of the Royal Zoological Society
{58} Udarac iz milosrđa
{59} Velike kuglice sladoleda
{60} Pjenušavo
{61} Slaba točka
{62} Teška muka!
{63} Uživati je pomalo truliti?