Anthony Capella - Hrana ljubavi

First topic message reminder :



Slušajući priče svoje prijateljice Carlotte (budući da je Talijanka, ona valjda zna o čemu govori), Laura, američka studentica povijesti umjetnosti koja provodi studijsku godinu u Rimu zaključila je da se u Italiji najviše isplati izlaziti s kuharima. Onaj tko je dobar u kuhinji, dobar je u krevetu, kažu Talijani. A kad si u Rimu... pa, ponašaj se kao i Rimljani!
Laura jednostavno neće vjerovati svojoj sreći kad joj Tommaso Massi, neodoljivi rimski zavodnik da na znanje da je kuhar u jednom od najboljih rimskih restorana. Hm... zapravo je Tommaso samo konobar, i to najnižeg ranga, ali već će se on nekako izvući iz te male laži. Zna i kako. Njegov najbolji prijatelj, Bruno, zaista j est kuhar u tom istom restoranu. I to fenomenalan. Zar je problem ako Bruno nešto skuha, a on prisvoji zasluge i osvoji nagradu? Ne u Rimu. No, nije baš sve tako jednostavno. Naime, Bruno je u šetnjama pitoresknim Trastevereom već odavno uočio prekrasnu djevojku, pa kad sazna da je upravo ona djevojka za koju sprema najerotiČnija rimska jela, stvari se počinju komplicirati. Kuharskim rječnikom rečeno, čini se da je Tommaso ipak zagrizao više nego što može progutati.
Lagana i senzualna poput Bruninih čokoladnih deserata, ova neobuzdana romantična komedija zabune, moderna je verzija besmrtnog Cvrana de Bergeraca koja će mirisima i okusima ispuniti sva vaša osjetila.

Kimnuo je. Bilo mu je jasno kako to funkcionira: češalj ostavlja udubljenja, pa tako tanko tijesto ima veću vanjsku površinu na koju se lakše prima kremasti umak.
"Koriste li to i u Romagni i Abruzzu?" upitao je.
"Ne znam."
"Zar ne jedeš kad odeš u neku drugu pokrajinu?"
Nije odgovorila.
"Nikad nisi bila nigdje izvan Marchi, zar ne?" pogodio je.
"A zašto bih?"
Bilo je to dobro pitanje. Da promijeni temu, zapitao je: "Kakvu to tjesteninu radiš?"
"Pasta con funghi"
Gledao je dok je uzimala zdjelu čudnih, okruglih, crvenkasto-smeđih gljiva iz smočnice. Zrak se istog trena ispunio njihovim bogatim, zemljanim mirisom. Bio je zreo kao sir koji je odstajao koliko treba u podrumu, ali uz primjesu plijesni s lišća i raspadanja, pomalo je podsjećao Brunu na miris iznutrica u jelima iz njegova rodnog Rima. "Koliko vrsti funghi znaš pripremiti?" upitao je.
"Oh – stotine. Sve ovisi o tome što nađem u šumi."
"Sama ih bereš?"
"Naravno."
Kad se miris funghi pomiješao s mirisom vrelog maslaca i češnjaka iz tave, Bruno je osjetio kako mu se nosnice žare. I ne samo nosnice. Aroma mu je uzburkala krv, razbudila osjete u onome njegovu dijelu koji je već dugo bio uspavan.
"Kažu da su ove afrodizijak", rekla je Benedetta, kao da mu čita misli. "Naravno, to su samo bapske priče."
"Naravno", rekao je ukočeno.
Je li mu se pričinjavalo ili mu je zaista dobacila gotovo sažalan pogled?
Ali i on je znao igrati tu igricu. Brunina osveta bio je dolce.
Ako se treba praviti važan, teško je nadmašiti zaista sjajan desert. Ne zatraživši Benedettino dopuštenje, Bruno je prikupio sastojke. Jaja. Šećer. Vrhnje. Tijesto za kolače. Veliku posudu borovnica i drugoga voća iz vrta.
Prvo je ispreo šećer u fine rešetkaste zdjelice hrskavog smeđeg karamela. Zatim je napravio puslice i u svaku od njih stavio pečenu breskvu. Na mjesto breskvine koštice ubacio je gelato od borovnica, s čitavim komadima bobica. Bilo je to u pravome stilu Alaina Dufraisa – virtuozno, razdragano i potpuno pretjerano.
"Pazi se", bio je Benedettin jedini komentar kad je završio. "Ne bi bilo dobro kad bi gosti pomislili da smo postali prave tetkice." "Neće to pomisliti kad kušaju." "Ovdašnji ljudi", čvrsto je odvratila, "očekuju puno." "Ovako nešto sigurno nisu nikada kušali, siguran sam." "Hmm." Provukla se pokraj njega po mlatilicu. "Oprosti." Oči su im se srele. Samo na tren Brunu je zbunilo ono što je ugledao u njima. Svađamo li se? zapitao se. Ili flertujemo?
Odlučio se za izravan pristup. "Kako dugo hodaš s Javierorn?" upitao je, kao usput, dok je brisao svoju radnu plohu.
Ali Benedetta, sada udubljena u rezanje salume za antipasto, nije samo tako progutala mamac. "Tko ti je rekao da hodam s Javierom?"
"Jedan iz sela."
"Ovdašnji ljudi vole tračati."
"U biti, mislim da moj sugovornik nije baš bio oduševljen time. Rekao je da ćeš ubrzo kuhati za muža, a ne za cijelo selo."
"Ovdašnji se ljudi također vole brinuti za svoj želudac." Protegnula se preko njega za tavom. Osjetio je mekoću njezina tijela nakratko pritisnutu uz svoje rame. Pocrvenio je i odmaknuo se koliko je mogao. Na sreću, činilo se da to Benedetta nije primijetila.
Ovo je vrlo mala kuhinjica, odlučno si je rekao. Ako misliš raditi ovdje – a budimo otvoreni, moraš raditi ovdje, jer nemaš pojma kako se upravlja traktorom – jednostavno moraš naučiti zadržati profesionalan odnos sa svojom suradnicom.
U Rimu, Laura više ne provodi noći uplakana. Ide na koncerte s Kimom; mala okupljanja za izabrane, u salonima baroknih palača. Ali ponekad, u vrijeme pauze, potajice vadi svoj mobitel – mobitel koji više ne svira pjesme Roda Stewarta ili Erica Claptona kad najavljuje poziv, nego sad svira Vivaldija – i pretražuje poruke dok ne pronađe onu koju je već stotinu puta pročitala:
Večeras sam nešto želio skuhati – Recept ljubavi
Uzmite jednu mladu Amerikanku kože boje meda s pjegicama poput narančastih pahuljica feferona po ramenima. Ispunite je okusima, bosiljkom i rajčicama, pinjolima i peršinom.
Nježno je nekoliko sati zagrijavajte rukama, uz povremeno okretanje, i poslužite uz vino i smijeh, ravno iz posude. Nažalost, jedan sastojak mi je nedostajao. Možda sutra?
A zatim si dopusti suzu, koja se tiho spušta niz njezin obraz, sve do kuta usnica, a onda je odsutno poliže, onako slanu i sitnu i bezukusnu na jeziku.
Na Gustino prilično iznenađenje, novi jelovnik u njezinoj maloj osteriji postigao je veliki uspjeh. Kako gotovo uopće nisu mogli birati jela, gosti su bili prisiljeni kušati ona koja bi inače možda s prijezirom odbili; a kad su ih kušali, zaključili su da im se sviđaju. Štoviše, pričali su o tome svojim prijateljima. Za nekoliko dana, Gusta je morala iznijeti van još stolova.
"To je samo zato što je nešto novo", rekla joj je Benedetta, sliježući ramenima. "Proći će za tjedan-dva."
Činilo se da svaki ručak cijelo selo jede kod njih. Radnici u potkošuljama i plavim radnim hlačama sjedili su pokraj svećenika i liječnika. Djeca, puštena iz škole za ručak, jela su sa svojim roditeljima, a zatim bi kliznula sa stolica i ludirala se po trgu dok su odrasli čavrljali u hladu prije sieste. Počeli su čak dolaziti ljudi u automobilima i na mopedima iz udaljenijih sela u dolini.
Jedna osoba uvijek je jela tu, obično u društvu svojih prijatelja; bio je to Javier. Bruno je sad uočio da, premda se Benedetta prijateljski odnosila prema Javieru, i ponekad bi sjela s njim dok bi pio amaro poslije jela, nikad ga ne bi poljubila ili mu sjela u krilo, kao što bi učinili drugi parovi. Pitao se kakav je točno njihov odnos, ali je smatrao da bi bilo bolje ne raspitivati se.
I Giorgio, vlasnik minijaturnog traktorčića, često je dolazio. Jednoga dana Bruno ga je čuo kako nekome priča o novim diskovima za kočnice koje je Hanni ugradio u njegov traktor, pa je zaključio kako je vrijeme da i sam posjeti mehaničara.
Zatekao je svoj kombi poduprt ciglama, iz čega bi se moglo zaključiti da je Hanni počeo s popravcima; ali mehaničar je bio pun isprika.
"Nazvao sam sve svoje veze, ali nitko od njih nema potrebne dijelove", objasnio je. "Stići će oni, na kraju, ali mi se sada jednostavno moramo strpjeti."
"Nema problema", rekao je Bruno. Sad kad je našao posao, nekoliko tjedana čekanja nisu kraj svijeta. Osim toga, seljani su pričali da bi mogao stići val vrućine, tako da možda ne bi bilo loše zadržati se tu, u brdskoj svježini, još neko vrijeme.
Iznenada je ljeto stiglo u Krajinu. Bruno je bio naviknut na grad, na žestoku vrelinu kuhinja u restoranima. Ali jarka sparina koja ih je sada obavijala bila je nešto sasvim drugo. Pipci vrućine dosezali su iz doline sve gore do sela, a samo noću probio bi se dašak svježine s brda iznad njih. Ručak su posluživali rano, a večeru kasno. U kuhinji je Benedetta počela raditi u kratkim hlačicama i majici. Miris njezine kože podmuklo se miješao s mirisima kuhanja i dekoncentrirao Brunu. Škrgutao je zubima i svim se silama trudio zanemariti ga.
Val vrućine trajao je samo nekoliko dana, kao kratak glasnik pakla koji će uslijediti. Jednoga jutra Bruno se naglo probudio, siguran da je čuo Benedettin glas. Osluhnuo je. Još je bio mrak. Vjerojatno je sanjao.
"Bruno?"
To je doista bila ona. Stajala je na vratima njegove sobice. Samo na trenutak, na pamet mu je pala luda ideja.
"Hoćeš ići sa mnom brati funghe?“ prošaptala je.
A zato je došla. Izbacio je ludu ideju iz glave. "Naravno."
"Hajde onda. Vidimo se dolje za deset minuta."
Malo kasnije krenuli su uzbrdo u mrak, oboje s plitkom pletenom košarom u kojoj će donijeti kući svoj plijen. "Jesi li sigurna da će ih biti? Mislim, u ovo doba godine?" pitao je Bruno.
"Naravno. Možda ne toliko koliko ujesen. Ali nađu se tu i orecchietti i piopparelli i pleurate i cepatelli, ako budemo im;ih sreće..."
"OK," brzo je rekao, "jasno mi je. A nijedna ta vrsta nije otrovna?"
"Neke od njih jako sliče otrovnim gljivama, da. Ali ne brini se. Znam ja što tražimo."
Kad su stigli do šume, počelo se daniti. Odvela je Brunu do mjesta gdje je u dugoj, raskošnoj travi na rubu drveća, svjetlije zelenilo pašnjaka prekidao tamnozeleni krug promjera oko šest metara.
"Gambe secehe. Vilinski krug. Ovaj je prilično star – svake godine postaje malo širi, kako se micelij širi."
"A je li ta vrsta gljive jestiva?"
"Nije, ali kad svojim micelijem stvori vilinski krug, tu se uz nju naseli prugnolo." Dok je govorila, pretraživala je po mokroj travi, nježno je rastvarajući prstima. "Vidiš? Ovo je prugnolo – ovdje je ljudi zovu San Giorgio. "
"A zašto?"
"Jer se prvi put pojavila za svetkovine San Giorgio, naravno." Vješto je zavrnula gljivu i odvojila je od stapke, a zatim je stavila u svoju košaru. "Bit će ih još, trebaš samo pogledati."
Kad su ubrali desetak gljiva iz vilinskoga kruga, ušli su u šumu, a oboje su ubrali lješnjakovu granu da bi odmicali raslinje na tlu. Nakon nekoliko minuta, Benedetta je stala i onjušila zrak. "Osjećaš taj miris?"
I Bruno je ponjušio, ali je osjećao samo vlažan, pljesnivi miris šume.
"Tamo." Krenula je malo izvan staze, a ondje se, poput sićušnog neolitskog kamenog kruga na tlu šume, uzdizala skupina
tustih gljiva. "Ove su dobre", potvrdila je Benedetta. "Pazi da ih otrgneš bez povlačenja, inače ćeš im oštetiti korijenje."
"Kakve su to?"

"Ceppatelli. Kao porcini, ali sazrijevaju ranije u godini."
Bruno je ubrao jednu. Bila je svjetlija od čokoladnihporcina na koje je bio naviknut u Rimu, ali imala je isti opojan, oštar miris.
"I utapkaj spore natrag u zemlju", dodala je Bendetta. "Tako će sigurno opet izrasti."
Poslije ceppatella pratili su sitan srneći trag i zalazili sve dublje i dublje u šumu.
"Eno jedne", rekao je Bruno i pokazao štapom na visoku, blijedu gljivu s točkastim klobukom uz korijen visoke bukve. U mutnome svjetlu činilo se da isijava blagim fosforescentnim sjajem.
"Eh, ta jest otrovna. To je Amanita phalloides. Kad pogledaš oblik, jasno ti je odakle joj ime." Čučnula je pokraj gljive i pažljivo je ubrala, ruke omotane u papirnatu maramicu kako je ne bi dodirnula.
"Zašto je bereš?"
"Oh, i otrovne gljive su korisne. Koristimo ih kao otrov za miševe. A neke stavljamo u lijekove."
U blizini se nalazio panj prekriven valovitim crnim nizovima gljiva. Izgledale su krajnje odbojno, pa je Bruno bio iznenađen kad je Benedetta rekla da su jestive.
"A ovdje, gledaj," dozvala ga je, prelazeći na susjednu bukvu, "ovo zovemo apartamento – stambeni blok. Na dnu su gelone, a sljedeći sloj su pioparelli, zatim pleurate, gljive-kamenice, sve do gore. Ako ih ne uberemo, uništit će drvo."
Sredinom jutra postalo je vruće. Obje košare su bile pune, premda je Brunu ljutilo što još uvijek ne zna pratiti mirise koje je Benedetta lovila s iznimnom lakoćom.
"Sad možemo i prestati", napokon je rekla, sjedajući na čistinicu na kosini prekrivenoj mahovinom i timijanom. "Funghi više nemaju tako snažan miris."
Bruno je sjeo pokraj nje. Ispod njih selo se kupalo u suncu. Tragovi mirisa i udaljeni zvuk motornih pila stizali su do njih. Benedetta se protegnula i ispružila.
"Ovdje je tako mirno", rekao je. "Da. Nitko iz sela nikad se ne penje ovako visoko." Težinom svojih tijela gnječili su majčinu dušicu, a ona je ispuštala topao miris koji se miješao s mirisom fungha u njihovim košarama. Benedetta je počela otkopčavati svoju košulju. Čini se da mu se na licu vidjelo koliko je iznenađen, jer je dodala: "Sunčat ću se."
"Oh. Dobro. Samo daj, neću gledati", rekao je i odvratio pogled. Ipak, krajičkom oka još ju je vidio; oblik boje kože izvaljen na toploj mahovini. Zašto crveni? A kad je već tako, odakle mu toliko krvi, da stiže i u obraze i u prepone istovremeno? Legao je i zatvorio oči.
Začulo se šuštanje tkanine po koži. Nekoliko trenutaka kasnije, Benedetta se prevalila do njega i rukom kliznula pod njegovu majicu.
"Oh", rekao je Bruno, ponovno otvorivši oči. Drska bradavica njihala se par centimetara od njegova lica, svježa poput voćke, a ona topla šaka dobra za valjanje tijesta gladila je njegov trbuh polaganim, kružnim pokretima. "Benedetta", rekao je. Glas mu je bio promukao. "Trebala bi znati -ja sam samo – samo..."
"U prolazu? Naravno. Zato mogu spavati s tobom."
"Kako to misliš?" Zagrcnuo se kad je kliznula prstima ispod pojasa njegovih traperica.
"Zar to nije očito? Ako spavam s Javierom, morat ću se udati za njega. Ako spavam s nekim drugim iz sela, ispričat će ostalima i postat čuputana ili vještica. A ti, s druge strane..." ustala je i svukla ostatak svoje odjeće, a zatim opet legla i naslonila se uz njega, kožom uz kožu, "nećeš reći nikom živom."
"Odakle znaš?" upitao je, dok mu je ona otkopčavala traperice i objema rukama izvukla penis van.
"Jer me nikada nisi pokušao pipati u kuhinji. Čak ni nakon što sam ti počela stavljati posebne trave u hranu."
"Stavljala si mi u hranu što...?"
Prigušeno se nasmijala. "Zar nisi osjetio? A tako si veliki kuhar." Jedna duga noga podigla se preko njegovih bokova i ona ga je zajašila. Osjetio je nešto mokro na trbuhu, i shvatio daje to ona. Posegnula je i ubrala grančicu majčine dušice, koju je zgnječila usnicama, a onda se nagnula naprijed da ga poljubi. Dok mu se okus širio ustima poput vina, njegovi bokovi su se nestrpljivo pro-peli, ali ona ga je čvrsto zarobila pod sobom i nije mu namjeravala dopustiti žurbu..
"Kad si...?" prošaptao je.
"Prve večeri. Kad si nanjušio muškatni oraščić." Gurnula mu je ruke iznad glave i stisnula ih na šumsko tlo jednom šakom, nagi-njući se naprijed preko njega tako daje grudima okrznula njegova usta. Pronašao je bradavicu i nježno je gricnuo. Bila je tvrda i slana kao pistačo od njezina znoja. Zastenjao je. "Molim te..."
Uspravila se i namjestila. "Ovako?" mekano je upitala. A onda, još ga draškajući, "Ili ovako.“
A onda je sve postalo cimet i vrhnje, komorač i jagode, miris zgnječene majčine dušice i znoja i slatkoga meda, i on je bio zapanjen kako je sve to lako.
Šetali su nizbrdo u ugodnoj tišini. Tog poslijepodneva, uz pasta con funghi, Benedetta je skuhala i salame da sugo, tradicionalno svadbeno meso Ferrare: mljevenu svinjetinu, jetra i jezike, obogaćene začinima i vinom, za koje se kaže da čuvaju mladoženjinu potenciju.
Sljedećeg dana išli su brati fragole di bosco, divlje jagode, i vodili su ljubav u napuštenom starom štaglju iznad pašnjaka, usana još zamrljanih sokom voća. Sljedećeg dana je na redu bila misticanza, divlje lišće za salatu. Benedetta je skrupulozno inzistirala da prvo naberu ono po što idu. Ako ih netko vidi da se vraćaju praznih košara, jezici će odmah proraditi, upozorila gaje. Zato su napunili košare rukolom, divljim komoračem, maslačkom i matovilcem prije nego što su popustili napasti i izvalili se u mirnome kutku polja,
skriveni samo visokim vlatima finnochija. Bruno ju je natjerao da zatvori oči, draškajući je po golome tijelu grančicom komoraču: kad ju je poljubio između nogu, sjeme anisa pomiješalo se s laganim, dalekim okusom mora. Svi smo nekoć bili ribe, pomislio je, .. ovo je dokaz, taj šapat oceana u najskrovitijim zakucima tijela.
Dan kasnije tražili su divlje ribizle, a dan poslije toga ponijeli su sa sobom pušku i lovili zečeve. Nakon tog lova, vodili su ljubav drugačije, brzo i žestoko i željno, dok su ih mrtve životinje zakrvavljenih nosova promatrale iz košara.
Idućeg jutra opet ga je probudila vrlo rano, još za mraka, i odvela ga u gustu šumu u kojoj nikada prije nisu bili. Nije mu htjela reći što traže, ali kad su zašli duboko među drveće, rekla mu je neka pomiriše zrak. Poslušno je njušio.
"Osjećaš li taj miris?" prošaptala je.
"Ne. A ti?"
"Da. Ovamo."
Pošao je za njom u gusto šipražje. Okretala je glavu amo-tamo i njušila poput psa. Shvatio je da prati neki miris, teško uhvatljiv i dragocjen, pa je bio tih, da je ne ometa.
"Evo", prošaptala je. "Onjuši ponovno."
Ovaj put, samo na trenutak, učinilo mu se da ga osjeća – slab, divlji zadah, gotovo puten.
"Divlja svinja?" uzvratio je šaptom. Ali Benedetta je odmahnula glavom.
Pratila je trag naprijed-natrag između drveća, nosa prignuta prema tlu. Odjednom je stala i počela pažljivo nadizati zemlju vrhom svoga štapa. Miris je sada bio jači, opojan u čistom hladnom zraku zore. A onda, iznenada, Benedetta izvuče između korijenja drveta čvornati predmet, sličan izobličenom krumpiru – tartufo, omalen, još prekriven zemljom, iz kojeg se širio zadah.
"Alberto bi nas ubio kad bi znao", prošaptala je. "Zapravo ih ne bismo smjeli brati u ovo doba godine."
Razlomila je tartuf i pritisla ga na Brunin nos. Miris je bio gotovo neizdrživ: seks i stare čarape i mošus. Osjetio je kako se uzbuđuje, a po njezinim je očima vidio da i ona osjeća isto. Posegnuo je za njom i privukao je k sebi.
Poslije je uzela malo njegova sjemena u šaku i razmazala ga po korijenju drveta, kako bi dragocjena gljiva opet pustila spore na istome mjestu.
Koliko god bio malen, tartuf je bio dovoljno izdašan opojnim okusom da začini jela za cijelo selo. Taglierini, pirjani u tavi s manje vrijednim gljivama kao što su cardoncelli i orecchietti, dobili su po sebi malo tartufa prije posluživanja. Zatim su poslužili jareći but u golemoj zemljanoj posudi, u koju su narezali ostatak tartufa, usitnjenog na kockice, zajedno s rajčicama, mažuranom i ružmarinom. Te večeri u zraku je bilo dosta uzbuđenja na maloj piazzi dok se jelo. Smijeh je bio glasniji, flertovi očitiji, popilo se više vina, a poslije su zasvirale harmonike. Bruno nije imao pojma koliko Gusta naplaćuje jelo – nije bilo nikakve izravne upute, kao na primjer cjenika, a kamoli jelovnika, a elektronska blagajna, koju za svaku vrstu maloprodaje propisuju porezne vlasti, čučala je u kutu, netaknuta, i skupljala prašinu. Međutim, vidio je kako savija veliki svežanj novčanica i brižljivo ga sprema u džep, pa je zaključio da se i njoj tartuf sasvim lijepo isplatio.
Javier je sjedio sa skupinom prijatelja. Nisu pili vino nego pivo, i to jako puno piva. Benedetta i Bruno pomagali su Gusti poslužiti stolove i iznosili su van tanjure kad je jelo bilo spremno, a Bruno je primijetio da se između Javiera i njegovih prijatelja začuje puno prostačkog smijeha i zadirkivanja kad god izađe Benedetta.
Iznenada je čuo jauk. Pogledao je. Odmah mu je bilo jasno što je bilo. Mladi poljodjelac upravo je zgrabio Benedettu za stražnjicu. Njih dvoje stajali su kao u zamrznutom kadru: ona je odskočila od njega, gnjevnih očiju, a on joj se smijao. Bruno je koraknuo prema njima stisnute šake. Benedetta je skrenula pogled prema Bruni i vidjela što se sprema. Istoga trena je uzela tanjur koji je držala i razbila ga o Javierovu glavu, razbivši ga napola. Načas je vladala zapanjena tišina, a onda su njegovi prijatelji stali pljeskati i zviždati. Bruno je odstupio i opustio šaku.
Isprva se Javier pokorno pridružio pljesku. A onda je uočio Benedettin pogled, prema mjestu na kojem je stajao Bruno, i lice mu se smrknulo.
Došla je u njegovu sobu kad je Gusta zaspala i zavukla mu se u krevet. "Brzo si se snašla večeras", prošaptao je.
"Učinila sam to samo zato što sam mislila da ćeš ga udariti."
"Vjerojatno i bih", priznao je.
"Ali ne smiješ. Obećaj mi, Bruno. Čim učiniš tako nešto, on će pomisliti da se morate potući. A budimo otvoreni, smoždio bi te."
"A ne čini ti se da je ionako već pogodio?"
"Možda sumnja. Ali sve dok nije očito – sve dok se ništa ne vidi javno – uvjeravat će samoga sebe daje to samo govorkanje."
"Ljudi govorkaju?"
"Naravno. Cijeli dan radimo zajedno u kuhinji – bilo bi govorkanja sve da smo redovnica i svećenik. Ali to nam ide na ruku. Kako ovdje svi stalno tračaju, a uglavnom se ispostavi da je trač besmislica, nitko u stvari ne vjeruje u ono što čuje. Sve dok si mogu reći da nije istina, kad im to odgovara, vjerovat će u čak dvije različite stvari istovremeno."
"Poput vijećnika koji petkom dolaze u restoran, ali jedu fagionie.“
"Baš tako." Mjesno vijeće sastojalo se od nepokolebljivih komunista, kao i u većini ruralnih mjesta u pokrajini. Međutim, nijedan komunist u tom području ne bi pojeo meso u petak, pa je svakoga petka kuhinja osterije morala očistiti hrpetinu borlotti graha, svježe ubranog iz vrta, za vegetarijanska variva i tjesteninu.
"Ali kad bi Javier znao, možda ti više ne bi dosađivao."
"Ne, ne bi bilo tako", uvjereno je odgovorila. "Poznajem ga cijelog života. Osim toga, ne želim da Javier zbog tebe provodi besane noći. Možda se jednog dana poželim udati za njega."
"Što! Ti to ozbiljno?"
"Naravno." Položila je ruku na njegova prsa. "Ti nećeš biti ovdje zauvijek, a ja ne namjeravam ostati usidjelica. Javier je dobar čovjek. Svaka bi žena bila sretna da ga dobije."
"Ja..." Bruni je bilo neugodno. Znao je da bi joj trebao reći da je voli, da želi ostati s njom zauvijek. Ali nije mogao, jer to nije bila istina. Smatrao ju je najtoplijom, najvelikodušnijom osobom koju je ikada upoznao; obožavao ju je; bila je prelijepa i seksi, bila mu je srodna duša i prijateljica. Ali, njegovo srce je već pripadalo drugoj. I zato je umjesto svega toga rekao, "Ti si predivna, Benedetta."
"Znam." Promeškoljila se povrh njega i rastvorila mu usnice svojim jezikom, kao što ribar nožem otvara kamenicu. "Zato uživajmo dok možemo."
Mislio je da su bili diskretni, ali sljedećeg poslijepodneva vodio je s njezinom majkom čudan razgovor.
Bilo je zatišje u danu, siesta između ručka i priprema za večeru. Bruno je čitao. Pitao je Benedettu jesu li lokalni recepti igdje zapisani, a ona mu je pokazala gdje se nalaze obiteljske bilježnice – prastare, rukom napisane kuharice, niz za nizom, sve do doba prije ujedinjenja Italije, najstarije medu njima ispisane na požutjelom papiru, krhkom poput svilenog papira za umatanje darova. Kombinacije mjesnih sastojaka i danas su još vrijedile, premda bi neke sastojke – kao na primjer creste di gallo, pijetlovu krijestu, ili camoscio, divljeg jarca – u ovim vremenima bilo teško pronaći.
Baš kao što izvježbani glazbenici mogu čitati partituru za orkestar i u glavi čuti glazbu, tako je i Bruno mogao čitati recept i u mislima osjetiti okus konačnog ishoda. Polako je okretao stranice i prikupljao zamisli, kad je u prostoriju ušla Gusta. Držala je maleni vrč.
"A, tu si", rekla je. "Benedetta mi je rekla da pregledavaš stare kuharice. Dokle si stigao?"

"Do guske pirjane u crnom vinu."
"O da. Oca in potacchio – recept moje bake. Izrežeš gusku na komade i staviš upeperoncini i vino, pa pirjaš, jako polako. A onda, neposredno prije nego što je poslužiš, dodaš malo octa tako da
suzbiješ guskinu masnoću." Oklijevala je. "U stvari, sad sam se sjetila. Imaš li malo vremena? Stalno ti nešto hoću pokazati, gore na tavanu."
Radoznao, krenuo je za njom. Sumnjao je da sve to ima neke veze s Benedettom, ali premda je Gusta zastala pred njegovom sobom i kao da je bacila znakovit pogled na ispremetan krevet, nije rekla ništa.
Odvela ga je uz stepenice sve do samoga vrha kuće. Izvukla je iz džepa stari ključ, velik poput žlice, i otključala tamna drvena vrata te ga uvela unutra.
Čim je onjušio zrak, znao je što je na tavanu. Pogled na desetak ili više drvenih bačvi, svaka druge veličine, uvjerio ga je da je u pravu. Prostor je bio manji nego acetaia u Modeni, ali miris balzamičnog octa bio je jednako neodoljiv.
"Evo." Gusta je prišla najvećoj bačvi i spustila svoj vrč. "Pogledaj ovo." Pokazala je na datum grubo urezan u drvo.
Bruno se sagnuo do nje. "Moj Bože", dahnuo je. "1903." Kimnula je. "A još nije prazna. Bila je miraz moje prabake, one iste koja je zapisala onaj recept za gusku. Ovu bačvu je pripremio moj šukundjed dok je ona bila još djetešce." Pokucala je prstima po svakoj bačvi. "Ova je od hrastovine, ali ova mala je od bukovine... a ova je od klekovine... kesten... i trešnja. Kad ocat iskapa iz jedne bačve, stavlja se u sljedeću, a onda u sljedeću i tako se svaki put malo zgusne i preuzme malo arome od svake vrste drveta. Zatim se malo vrati u prvu bačvu, s malo mladoga vina, da radi dalje."
Oko čepa bačve bio je sićušan curak, gust poput karamela, i naprezao se kapnuti u kantu ispod sebe. Dok je Bruno gledao, odvojila se jedna kap i pala, jedva malo uzbibavši gustu tekućinu u kanti.
Gusta je tiho rekla: "Kad sam se ja udala, i meni je to bilo miraz. A kad se Benedetta uda, bit će njezin." Nije ga gledala, oči je pažljivo usmjerila na bačvu, ali je osjećao da šakom poseže za njegovom, podiže je i utiskuje mu prst u gustu, ljepljivu tekućinu. "Hajde, kušaj."
Prinio je prst usnicama i osjetio kako mu se ustima razlijeva okus – staro vino i med, sok drveta i gotovo limunasta oštrina samoga octa, koji teku poput topline kroz njegova prsa i trbuh. Ostao je bez daha.
"Dobar je, zar ne?" rekla je.
Bruno je kimnuo, jer nije mogao govoriti.
"A znaš li zašto ga zovu balsamico.“ Vjerovalo se da je to balzam koji može sve izliječiti. Svaku bolest." Uzela je najmanju bačvicu i pažljivo odvrnula slavinu, ispustivši samo malo tekućine u vrčić. "Cak i slomljeno srce."
Bruno nije ispričao Benedetti što mu je rekla njezina majka. Ipak, bilo je očito da je Gusta vodila sličan razgovor i sa svojom kćeri, jer Benedetta njihove ljubavne susrete nije više ograničavala na prostor izvan kuće. Većinu noći prespavala bi u njegovoj sobi, te iako to nikada nisu spominjali pred njezinom majkom, njihov odnos je postao, poput mnogih drugih stvari u talijanskom životu, pubbliche bugie e verita private ; nešto što se ne spominje, ali se prihvaća.
Zapravo, nisu ni međusobno raspravili implikacije Gustina prešutnog prihvaćanja situacije: da Brunu smatra prihvatljivim budućim zetom. Da je bio potpuno siguran da se ne želi oženiti Benedettom, možda bi Bruno nešto i rekao. Ali istina je bila da više nije bio tako siguran. Ovdje bih mogao biti sretan, ulovio se kako razmišlja dok je prati kroz polja, tražeći gljive ili listove za salatu ili voće za stol ili dok je gleda kako tim spretnim prstima po stolu valja razne oblike za tjesteninu.
Nikada prije nisam naišao na nekoga tko ima isti dar kao i ja, a kamoli na takvu ženu. Bio bih lud kad se ne bih njome oženio. Zajedno bismo razvili posao osterije i otvorili restoran, glasoviti restoran u koji bi ljudi dolazili iz svih dijelova Italije, vodili bismo ljubav svaki dan i imali bismo djecu i činili sve ono što čine sretni ljudi.
Da je bar to Laura.
Da je bar Laura ona s kojom dijeli krevet, koja kuha s njim, koja mu je prijateljica i ljubavnica i, da, čija obitelj ima prekrasan mali restoran usred zabiti. Jer, bez obzira na to koliko mu je divno bilo s Benedettom, istina je bila da je svoje srce već darovao djevojci s narančastocrvenim pjegicama na ramenima. Tu više jednostavno ništa nije mogao.
Onda bi uzdahnuo i nastojao prestati kopati po bolnome mjestu u svojoj nutrini.
Otišao je do mehaničara Hannija da vidi kako napreduje njegov kombi. Odgovor je glasio da ne napreduje. Još je bio podbočen ciglama, a Bruno se prilično iznenadio kad je ustanovio da su kotači nestali.
"To je samo zato što sam pregledavao diskove za kočnice, a to je lakše kad makneš kotače", objasnio je Hanni. "Ne brini se, tu su negdje."
Bruno je prilično sumnjičavo prešao pogledom preko hrpa zahrđalih rezervnih dijelova nataloženih uz zidove Hannijeva štaglja, poput smeća koje na obalu nanese plima. "Zaista?"
"Naravno. I gledaj, ne brini se. Dobio sam vijest da negdje možda ima komplet rezervnih. Sad baš čekam da mi potvrde."
Bruno mu je zahvalio na upornosti i krenuo natrag u restoran. Putem je prošao pokraj traktora koji je imao vjetrobran i brisače nevjerojatno slične onima na njegovu kombiju. Zaustavio se. Kad malo bolje promisli, je li njegov kombi imao stakla? U polumraku štaglja, bilo je teško vidjeti. Okrenuo se i vratio da provjeri, ali Hanni je već nekamo nestao, a štagalj je bio pod lokotom. Odjednom se zapitao zašto se Hanni uopće zafrkavao s diskovima za kočnice, kad su, bar koliko Bruno zna, kočnice bile među onim rijetkim dijelovima koji su funkcionirali u granicama normale. Valjda je mehaničar imao neke svoje razloge, ali Bruno ih nije mogao dokučiti.
Tommasov restoran opet je bio pun, premda se klijentela donekle promijenila. Hrana je možda imala željeni učinak, ali je imala i grozan okus. Sada su tu smrknuto odlučno žvakali saltimbocai ili padellatu dipolio parovi očajnika ili oni koje jednostavno nije bilo briga – blazirani propali europski biznismeni, puni nakita i dlaka po prsima, koji su na ručak doveli svoje u solariju preplanule mlade ljubavnice ili skupine pijanih studenata u potrazi za najbržim putem do sljedećeg uzleta uzbuđenja. Počeli su se pojavljivati čak i stranci – nedvojben znak da se Cuoco više ne nalazi na kulinarskom zemljovidu.
A najgore od svega, nije uspio zaustaviti financijsko propadanje. Restoran je, doduše, bio pun, ali je bio prisiljen kupovati goleme količine droge preko mafijine veze, Franka, i premda su dostave bile točne u sekundu, trošak ih je uništavao.
"Ne mogu vjerovati da gubimo toliko novca", izderao se na njega doktor Ferrara kad je vidio mjesečni izvještaj.
"Ni ja. Gledajte, najgore je prošlo", očajnički je odgovorio Tommaso. "Treba izdržati još samo nekoliko tjedana. Onda će biti više turista."
"Morat ću otići u banku i zatražiti veće prekoračenje računa. Znaš, to dovodi u pitanje moju mirovinu."
Tommaso je zastao. Zaista ni najmanje nije želio upropastiti doktora Ferraru, ali ništa drugo nije mogao. "Sve će biti u redu", obećao je. "Još samo nekoliko tjedana."
Laura zadovoljno obilazi galeriju slika u neizrecivo lijepoj Pa-lazzo Doria-Pamphili, držeći se za ruku sa svojim zgodnim ljubavnikom. Oboje slušaju audio-vodiča i premda vodiči nisu posve usklađeni, oboje se okrenu i kimnu jedno drugome kad im u uho dopre neka zanimljiva trunčica znanja. Dugo vremena provode ispred Caravaggiove Magdalene pokajnice, jer Laura sad piše svoj diplomski rad, dugu disertaciju o temi iskupljenja u rimskoj renesansi, a ta čudnovato tragična slika jedan je od njezinih primjera. Zapaze malenu poderotinu, gotovo posve nevidljivu na reprodukcijama, kako blista na jednoj strani Magdalenina nosa, i vino prema kojem kao da čeznutljivo pogledava, ali koje je i dalje netaknuto, kao da mora postiti zbog neprestanog okajavanja.
Evo Laure s njezinim dečkom kod Castronija, u trgovini hrane. Dani kad je kupovala Skippv kod Folgera davno su prošli, jer sad se aklimatizirala i kulinarska nostalgija više se ne ubraja u njezine poroke. Dolazi ovamo samo jedanput tjedno da bi kupila manje masni margarin i obrano mlijeko, jer njih nikada ne može naći na uličnim tržnicama, gdje, na Kimovo inzistiranje, uglavnom kupuju što im treba.
"Samo ih pogledaj", mrmlja Kim, mrko mjerkajući raskokodakane turiste. "Zar ne shvaćaju da se prava Italija nalazi vani?" Govori talijanski, i to često kad je s njom, iako Laura primjećuje da to posebno često čini kad u blizini ima drugih Amerikanaca.
Evo Laure s njezinim dečkom u krevetu. U gradu je nepodnošljiva žega, ali stan ima rashladni uređaj i njihova tijela se pokreću uvježbanom preciznošću. Mali zastoj nastane samo kad se Kimove slušalice upletu u Laurinu kosu; jer njezin ljubavnik voli slušati Puccinija dok vode ljubav, a ona više voli tišinu. Međutim, upetljavanje se brzo raspetljava, i oni se nastave njihati glatkim pokretima.
Sad više ne razgovara toliko s Carlottom, donekle zato što ima tako puno posla, ali kad nađe vremena, njezina prijateljica s čuđenjem primjećuje da Laura zvuči sretno. Izgubila je onu nespretnost koja ju je izdvajala i donekle je prigrlila talijanski pojam bella figura – umjetnost da u javnosti izgleda elegantno, njegujući profinjenu distancu prema frustracijama svakodnevnog života.
Nije bilo druge nego otpustiti Marie. Tommaso se toga užasavao, ali nije mogao smisliti ništa drugo.
Čini se da to sasvim dobro prihvaća, pomislio je. Saslušala gaje u tišini, povremeno kimajući glavom dok je objašnjavao da drugačije Cuoco jednostavno ne može opstati. Samo je njezino stopalo, kojim je opasno tapkala, donekle odavalo njezine osjećaje.
"Ti, u stvari, kažeš da nemaš novca da mi platiš", rekla je kad je završio.
"Tako je, ukratko."
"A sebi ne daješ plaću?"
"Ne. Već mjesecima."
Činilo se da je Marie nešto odlučila. "Dobro onda. I ja ću raditi besplatno."
"Ozbiljno?" Buljio je u nju.
"Pa rekla sam, zar ne? Ali imam dva uvjeta."
"Koja?"
"Prvo, hoću udio u profitu kad počnemo zarađivati. I drugo, želim pregledati knjige da vidim zašto toliko gubimo. Možda ću htjeti neke promjene. Ako sam mogla održavati na životu ovo mjesto tolike godine prije nego što ste vi došli, sigurno ga mogu održati i sada."
Kolovoz je ušao u Marche kao kad otvorite vrata pećnice. I prije je bilo vruće, ali sad su ljudi osjećali da se doslovce kuhaju. Mjesec dana nitko nije hodao brzo ili se usudio izaći van poslije podne; a kuće u selu zatvorile su svoje škure, kao da se sprema oluja i tako čuvale ono malo svježine koja se zadržala između kamenih zidova, sve dok večer ne bi donijela dobrodošli dašak hladnijeg zraka.
Galtanesi, oduvijek veliki mesožderi, prestali su jesti janjetinu, jaretinu i svinjetinu i prešli na slabije ljetno meso – asino – magarca – i čame di cavallo – konjetinu. S tim mesom se nije moglo bogzna što – magareće meso ponekad se sušilo, kao coglioni di asino, a konjetina se pirjala s bobicama kleka i drugim začinima da bi omekšala. Bruno je činio sve što je mogao, ali jednostavno se morao pomiriti s činjenicom da to doba godine nije pogodno za složena mesna jela. Umjesto na njih, usmjerio je snage na to da seljane upozna s bogatim, koncentriranim sladoledima njegova rodnog Rima i s granitom, aromatiziranim ledom iz južnijih krajeva. Isprva su pomalo gunđali kad im je poslužio običnu papirnatu čašu sa smrvljenim ledom, u koji je ulio malo moche, ili kuglicu sladoleda od bresaka, koje su sad zrele visjele u svakom vrtu, ali
mještani su ubrzo ustanovili koliko je to osvježavajuće, pa su ih željno ispijali.
Sad su u Marche stigli i turisti – ne baš mnogobrojni, u usporedbi s ostalim dijelovima Italije, većina njih bila je samo u prolazu prema svježijim morskim odmaralištima u Anconi i Riminiju. Ferragosto, petnaesti kolovoza, kad bi se sve u Rimu zatvorilo zbog godišnjeg odmora, došao je i prošao a da Bruno nije ni primijetio. Tek kad je vrućina počela slabjeti i kad se šuma počela puniti ševama i drozdovima, koji su se postupno selili na jug, za toplim vremenom, zastao je i pomislio da je sad već i Laura otišla natrag u Ameriku, završivši svoj studij u Italiji.
A onda je, odjednom, prošao i kolovoz, i on je opet imao posla. Trebalo je nabrati bobice mirte i poslužiti ih pasirane ispod mascarponea. Trebalo je skupiti kupine, za kolače i šerbet. Kesteni i orasi dodavali su umacima za tjesteninu i varivima svoj bogati slatkasti okus. Stabla oraha dobila su ovratnike od bijelih mreža, u koje su lovili svaki plod koji bi prerano otpao s grane. Cijele obitelji penjale su se na stabla da ih uberu i hodale duž redova loze u vinogradima s brentama na leđima, koje su punili voćem koje će postati mjesno vino.
A bila je tu i Benedetta. Svaka vrsta ubiranja i žetve bila je nova isprika da krenu u polja iznad sela i, čim napune košare, vode ljubav. A i svake noći, kad bi suđe napokon bilo oprano i poslože-no na rešetku za sušenje, bila je tu tama u njegovoj sobi i njezino toplo tijelo koje bi se tiho zavuklo u njegov krevet dok bi njezina majka tiho hrkala u sobi ispod njih.
Šuma je sad bila prepuna gljiva. Gusto stisnute jajaste gnojištarke rasle su uz rub staza, a samo nekoliko metara dalje od njih bile su lisičarke i spugnoli. Porcini, kraljevi medu gljivama, istočkali su razmake između bukava, a još veličanstvenija Cezarova gljiva, ovolo, u grozdovima je rasla ispod kvrgavog korijenja hrastova, po dvije ili tri, poput jaja u gnijezdu. Kao da su iz zemlje iznikli, u selu su se pojavili tragači za tartufima, šutljivi pojedinci koji bi iskapili distillato u gostionici, a zatim se sa svojim psima zaputili u šumu glumeći nehajnost, na oprezu da netko ne sazna gdje će točno tražiti. Benedetta i Bruno nisu baš obraćali pažnju na njih. Oni su , imali vlastita tajna mjesta.
Bruno je bio zapanjen njezinom sposobnošću da nanjuši tartufe bez pomoći psa. Njegovo nepce, tako silno osjetljivo na mirise i okuse kuhinje, bilo je potpuno deklasirano. Međutim, ona je čvrsto odlučila podučiti ga i malo pomalo i on je počinjao razaznavati slab divlji parfem koji bi pratili kroz miran noćni zrak.
Ti tartufi bili su potpuno drugačija priča od onog ljetnog tartufa koji su on i Benedetta pronašli ranije te godine. Blijede boje i veliki poput krumpira, bili su nevjerojatno mirisni i silno opojni. Gusta i Benedetta bi ih ubacile u svako jelo nehajno kao da dodaju peršin, a nakon nekog vremena, to je činio i Bruno. Nikada neće zaboraviti kad su prvi put pripremili divlju svinju s celerom i tartufima: tamno, gotovo smrdljivo meso i sumporasti vonj gomolja spojili su se u okus od kojega se tresao.
Bio je svjestan da Benedetta namjerno kuha jela kojima će ga vezati za sebe. Osim tartufa, bio je tu i robiola di bec, sir napravljen od mlijeka noseće ovce, bogat feromonima. Bili su tu i vatreni mali diavolesi: jako ljuti feferoni sušeni na suncu. U tanjurima na kojima su bili pečeni funghi nalazila se i amanita, božanska ambrozija, za koju se priča da je prirodni narkotik. Nije mu smetalo. I on je njoj radio isto: nudio joj je neobične gelate aromatizirane šafranom, finim naznakama proljetnoga cvijeta; komplicirane torte od mirte i čokolade; salate napravljene od lišajeva i žirova iz njezine voljene šume. Bila je to njihova igra, zasnovana na intimnom poznavanju tijela onoga drugoga, tako da su seks i hrana postali harmonična cjelina, bilo je nemoguće razlučiti gdje prestaje jelo a počinje dodir. Više se nije išao raspitivati o svom kombiju. Njegova crvena hauba osvanula je najednom maslinastozelenom kamionu, a učinilo mu se da svoje farove prepoznaje na jednom mopedu. Zapazio je također da kad mehaničar Hanni sjedne i pojede u osteriji, ustaje bez plaćanja, i to ga je nasmijavalo. Nema veze: tijelo crknutog kombija reciklirano je u život sela, poput stabla koje je palo u šumi, i sad iz njega niču orecchietti ili trombette di morte koje rastu iz bogatog humusa groba.
Sada je u restoran dolazila drugačija vrsta turista, čak iz Urbina i Pesare. Bili su to ljudi koji ozbiljno shvaćaju hranu. Dolazili su osobito zato da bi kušali sezonske tartufe, a Bruno je stalno posluživao, tanjur za tanjurom, carne al albese – kriške sirove govedine prekrivene celerom, parmezanom, tanko narezanim tartufom i maslinovim uljem – i salate od Cezarovih gljiva, tartufa i krumpira. Ta jela je bilo jednostavno pripremiti, ali, budući da kilogram tartufa doseže cijenu višu od dvije tisuće eura, donosila su apsurdno veliki profit. Povremeno bi Gusta utisnula Bruni u šaku veliku hrpu novčanica, koje bi on primio ne prebrojivši ih.

Auto koji se krivudavom cestom uspeo iz doline bio je unajmljen, a u njemu su nedvojbeno bili turisti: nekoliko puta su se zaustavili da bi se divili pogledu, a kad su na kraju parkirali na piazzi i smotali svoj zemljovid, prvo su otišli pogledati crkvu, ratni spomenik i ostale znamenitosti. Ali čak ni najodlučniji tragač za znamenitostima ne bi se mogao dugo zadržati u Galteniju, pa je bilo neizbježno da, oko ručka, zasjednu za stol za dvoje i zadovoljno čekaju da se pojavi Gusta i kaže im što se tog dana nudi.
Na Gustinu licu, kad je ušla u kuhinju s njihovom narudžbom, bio je napregnuto bezizražajan izraz, koji je poprimala kad god bi se suočila s čudnovatim strancima.
"Jednu salatu od tartufa, za dvoje", naglašeno je rekla.
"I?" upitala je Benedetta, ne podižući pogled sa štednjaka.
"I ništa više. Bez tjestenine. Bez seconda. Jednu čašu vina za svakoga. I žele znati kakve vrste mineralne vode imamo." Slegnula je ramenima. "Stranci su, naravno."
Kako je Gusta riječju "stranac" opisivala svakoga tko nije iz doline, Bruno nije obraćao pažnju. "Onda ću napraviti veliku salatu. Nema smisla da odu gladni." Počeo je slagati sastojke u posudu.
A onda je začuo njezin glas.
Kuhinjski je prozorčić gledao na trg gdje su bili stolovi i često bi se kroz njega začuo razgovor – ponekad tako jasno da bi se
Benedetta i Gusta povremeno uključile, izvikujući svoje komentare preko rondanja tava. Benedetta je sad pržila meso, pa je zbog šištanja slabo čuo. Bruno ju je zaustavio rukom i poslušao.
"Vjerojatno još sat-dva odavde do Urbina", govorio je muški glas, američki.
"Imat ćemo dakle dosta vremena otići skroz do vrha", složila se njegova pratilja. Bruni su se nakostriješile dlačice na zatiljku, a srce mu je stalo.
Benedetta je motrila njegovo lice. "Što se dogodilo?" "Ništa. Mislio sam – ništa." Kroz prozor su se opet začuli glasovi.
"... ne povjerovati koliko je ovdje gore svježije nego u Rimu", govorio je muškarac.
"I tako lijepo. A hrana fantastično miriše." Kad je to začuo, Bruno je bio siguran. Spustio je nož i prošao kroz malenu gostionicu do mjesta s kojeg je mogao vidjeti sve stolove.
Bila je mršavija nego kad ju je posljednji put vidio i nosila je sunčane naočale, ali nije bilo zabune, bio je to njezin nagib vrata i njezin način sjedenja, dugih nogu ispruženih preko susjedne stolice. Zavrtjelo mu se u glavi.
"To je ona, zar ne?" tiho je rekla Benedetta iza njega. Kimnuo je, nije mogao govoriti.
"Želiš li razgovarati s njom?"
Odmahnuo je glavom i zaputio se natrag u kuhinju. Trebao je pripremiti jelo s puževima, koje je naručila obitelj Luchetta, i on se nastojao prisiliti da se usredotoči na to dok je čistio puževe. Ali ruke su mu se tresle i skliske kućice su ispadale i kloparale posvuda po podu.
Benedetta je zgrabila dasku i bez riječi počela rezuckati jetru. Cvik-cvik-cvik, čuo se nož kroz mekano meso, samo trunčicu glasnije nego što je bilo potrebno.
"Žao mi je", napokon je rekao Bruno.
"Zašto?" Benedettin odgovor bio je još oštriji od nje/ina noža.
"Zato što sam se uzrujao, valjda."
Benedetta je izvrnula dasku za rezanje nad tavom i sastrugala jetru u uzavrelo ulje. "Ne možeš promijeniti ono što osjećaš."
A ne možeš ni ti, pomislio je Bruno, motreći crvenu mrlju od ljutnje na Benedettinu zatiljku.
"Zaista sam mislio da sam je prebolio", rekao je, ispričavajući se.
"A ja sam oduvijek znala da nisi."
Otvorio je usta da se usprotivi, a onda ih je opet zatvorio. "Zgodna je", rekla je Benedetta, uzela luk i izrezala ga u desetak spretnih pokreta; onda je uzela još jedan. "Da."
"Zgodnija od mene."
"Ne", usprotivio se. "Jednostavno – drugačija." "I ti je voliš."
Nije to bilo izgovoreno kao pitanje, ali ipak je bilo pitanje, a Bruno je znao da se mora potruditi dati odgovor. "Pa," počeo je, "komplicirano je. Ja sam se zaljubio u nju, ali ona mi nije uzvraćala pa nisam siguran – mislim, kaže se da ne možeš zaista biti zaljubljen u nekoga tko ne voli tebe, zar ne?"
"Tako kažu."
Pogledao ju je, ali ona se sva usredotočila na svoje radnje. Glas joj je bio pomalo mukao, ali je to možda bilo zbog luka.
"I tako, ti si joj rekao da je voliš, a ona ti je rekla da je ne zanimaš", nastavila je Benedetta. "Što je bilo dalje?"
"Bilo je to još malo kompliciranije", priznao je Bruno. "Ona je bila zaljubljena u mojeg najboljeg prijatelja i – pa, nekako je sve počelo od toga."
Benedetta je otrla ruke i natočila dvije čaše vina iz otvorene boce kod štednjaka.
"Mislim da bi bilo najbolje da mi ispričaš što se točno dogodilo", nježno je rekla.
I tako je Bruno pričao, a Benedetta je slušala i kimala, kuhajući istovremeno, a Gusta se, ulazeći i izlazeći iz kuhinje s praznim tanjurima, pretvarala da ne prisluškuje.
"I zato ne želim izaći i razgovarati s njom", na kraju je rekao Bruno. "Ona misli da sam ja potpuni perverznjak, a ja joj to ne zamjeram."
"Ni ja."
"Hvala", malodušno je rekao. "No kako god bilo, sad je najbolje da pojede ručak i ode dalje."
"Možda."
U tom trenutku izvana se začula vika, a ubrzo zatim prepoznatljivi zvuk povraćanja. Bruno je začuo Laurin glas u gostionici. Zvučala je uspaničeno. "Scusi, signora, ima li ovdje liječnik? Mojem prijatelju je pozlilo."
Bruno je bacio pogled na Benedettu, ali njezino lice nije odavalo ništa. Čuli su kako Gusta govori da će odmah pozvati liječnika. U međuvremenu, neka se njezin prijatelj raskomoti na krevetu. Benedetta je otišla vidjeti može li nekako pomoći.
"Što je to bilo?" upitao je Bruno kad se sve smirilo i kad se Benedetta vratila u kuhinju.
"Vjerojatno su funghi"
"Kako?"
"Neki ljudi su alergični na coprinije . Osobito kad uz njih piju alkohol. Sigurno je i on jedan od tih." Bezizražajno ga je pogledala. "Ležat će bar dva sata. Liječnik tu ne može ništa, ali svejedno će ga morati pričekati, a mama će mu dati malo aceta balsamica da mu smiri želudac."
"Benedetta, mi nemamo coprini."
"Ne, ali samo zato što sam ih sve potrošila."
Odustao je. Činilo mu se vjerojatnijim da je Laurinom pratitelju pozlilo od male doze neke od onih otrovnih gljiva koje je Benedetta ustrajno skupljala tijekom njihovih pohoda u šumu. Ali sad je bilo najvažnije što će on učiniti s Laurom.
"Ne mogu razgovarati s njom", zaključio je. "Ona misli da sam njezina dečka otrovao hranom, za Boga miloga. Ne mogu izaći i razgovarati s njom kao da se ništa nije dogodilo."
"Ne", složila se Benedetta. "Moja majka joj je već rekla kako djeluju coprini i naravno, nećemo joj naplatiti ručak, pa..."
"... pa bih joj ja mogao pripremiti dolce na račun kuće, kao ispriku."
"Sjajno. Sto kažeš na tortu s bobicama mirte?"
Odmahnuo je glavom. "Preslatko."
"A pečene smokve?"
"Prejednostavno."
"Zuppa inglesel"
"Preteško."
Digla je ruke. "Onda si ti na redu, maestro. Što ćeš joj pripremiti?"
"Ne znam", polako je rekao. Dok je govorio, rukama je već posezao za sastojcima. Smokve, da, i vrhnje, i orasi. Neka vrsta kolača? "No, štogod to bilo, mislim da za to ne postoji recept."
Sad više nije razmišljao, nego je improvizirao. Ne, čak ni improvizacija nije točna riječ za ono što radi, mislila je Benedetta gledajući kako poput žonglera ubacuje ušećereno voće i kremu za kolače i pola kilograma lješnjaka u kremasto tijesto. Povremeno bi nešto prokomentirala ili tiho predložila, ali on jedva da ju je čuo, toliko se usredotočio na osjet i okus onoga što mu je bilo u rukama.
Na kraju je bilo gotovo. Trepnuo je, a pred njim se uzdizala neka vrsta biskvita, s puno slojeva pjenaste kreme koja je bila i slatka i gorka, blaga i oštra, hladna izvana i topla ispod toga: desert, pomislio je, bogat i jednostavan kao i sam život.
"Bravo", komentirala je Benedetta. "Premda moram reći, za sljedeći put bilo bi ga bolje pripremiti unaprijed."

Zurio je u nju. Kako dugo ga je spravljao? Nije imao pojma. A onda je začuo kako crkvena zvona zvone šesnaest sati. Šesnaest sati! Taj desert je pripremao dulje od sata.
"Ja ću joj odnijeti", rekla je Benedetta pokraj njega.
"Jesi li sigurna?"
"Pa rekla sam ti, zar ne? Treba ga prvo kušati, a onda saznati od koga je."
Bio je svjestan kakvu mu je velikodušnu uslugu ponudila. Gledao je kako Benedetta podiže tanjurić. Prstom je dodirnula rub kolača, pokupila mrvicu i kušala je. Na trenutak ga je pogledala u oči, a on je u njezinima ugledao nešto što nije posve razumio. Zatim je njegov dolce iznijela van.
Laura se jako prestrašila kad se Kim počeo grčiti za stolom, ali sad je liječnik potvrdio da se radi samo o alergijskoj reakciji na određenu vrstu gljiva i da će biti kao nov za nekoliko sati, ako ga puste da na miru odspava. Drugi gosti i gospoda koja vodi gostionicu pokazali su puno razumijevanja i bili od pomoći, pa se sada, na suncu koje se probijalo kroz grane drveća i uz predivan vidik iza ratnog spomenika, te s otvorenom bocom najboljeg vina u restoranu pred sobom, osjećala prilično blaženo. Natočila si je još jednu čašu, uz lagani osjećaj krivnje. Jadni Kim. S druge strane, da je on sad ovdje, sigurno bi je podsjetio na pravilo o jednoj čaši dnevno, a bilo je zaista prilično lijepo malo si ugađati.
Nebesa. Evo nekog od kuhinjskog osoblja kako ide prema njoj, izuzetno zgodna djevojka u bijelom kaputiću, a crna joj se kosa slijeva preko ramena, usprkos uobičajenim kuhinjskim pravilima. Nosila je tanjur na kojem se nalazio desert, otok u jezercu kreme. Djevojka ga je spustila pred nju i rekla "Evo. Ovo je za vas. To je posebno za vas pripremio naš kuhar, koji vam šalje svoje komplimente."
Je li joj se to učinilo, pitala se Laura, ili su djevojčine oči, dok je govorila, pretraživale njezino lice znatiželjnim pogledom, kao da je na neki način preispituje?
"Oh, hvala vam", počela je Laura. "Ali ne mogu. Vidite, ja ju jedem slatko."
"I vin santo", rekla je djevojka, ignorirajući je i stavila čašu zlatne tekućine na stol.
"Ne, zaista", odlučno je rekla Laura. "Molim vas, odnesite to." Ali djevojka je već otišla.
Laura je samoj sebi objasnila da ne želi biti nepristojna. Pojest će nekoliko zalogaja, a ostatak može kriomice dobaciti psima, koji su se izvalili u hladu pokraj crkvenog zida. Zarinula je žličicu u vrh deserta, kroz sloj tekuće kreme, i kušala malo.
Krema. Mozak su joj preplavile uspomene. Bio je to zabaione. Odjednom je ugledala samu sebe, te prve večeri u Tommasovu stanu, kako s njegovih prstiju oblizuje kremu.
Kava. Sljedeći okus bila je kava. Uspomene na Gennarove espresso kave i jutra u krevetu sa šalicom cappuccina... ali što je ovo? Kruh namočen u slatko vino. I lješnjaci – tanki sloj namaza od lješnjaka – a onda svježe bijele breskve, slatke kao sam seks, a onda sloj crne čokolade tako jake i gorke da je zamalo na mjestu umrla. Poslije toga je ipak dolazilo još slatkoga: sloj tijesta s okusom kupina i, točno u središtu, jedna jedina sićušna smokvica.
Spustila je žlicu, zapanjena. Nije više bilo ničega. Sve je pojela, i ne znajući da jede, obuzeta sanjarenjem.
"Je li ti se svidjelo?"
Podigla je pogled. Nekako, nije se iznenadila. "Što je to bilo?" upitala je.
"Nema imena", rekao je Bruno. "To je jednostavno – jednostavno hrana ljubavi."
"Kako je pripremaš, ako nema imena?" "Pa, postoji neka vrsta recepta."
Šutjela je, prisjećajući se isprike koju joj je Tommaso jednom poslao, još pohranjene u njezinu telefonu. Činilo joj se to tako davno.
Kao da joj čita misli, Bruno je rekao: "Uzmite jednu mladu Amerikanku..."
Pogledala ga je iznenađeno.
"Kože boje meda", tiho je nastavio Bruno, "i s pjegicama poput narančastih pahuljica feferona po ramenima. Ispunite je okusima, bosiljkom i rajčicama i pinjolima i peršinom. Nježno je zagrijte među rukama..."
"To si bio ti", rekla je, napokon shvativši.
"Da", potvrdio je. "To sam uvijek bio ja."
"Ti si kuhar. A Tommaso..."
"Tommaso je po mnogočemu krasna osoba. Ali nije kuhar."
Zatvorila je oči. "Zašto?"
"Iz usluge Tommasu, u početku. A onda – zaista sam te zavolio i volio sam te gledati kako jedeš. A sve je postalo grozno komplicirano, ali ja sam bio preglup da bih uvidio kako će sve završiti baš onako kako je završilo i prije nego što sam se snašao, svi smo se međusobno i posvađali."
"Zaista je bilo dosta svađanja, zar ne?" složila se uz slabašan osmijeh.
Na vratima osterije došlo je do iznenadne gužve. Začuo se Gustin glas, bilo je očito da se s nekim prepire. Trenutak kasnije pojavio se Kim, blijed i ljutit, a Gusta i Benedetta odmah iza njega.
"Srce", rekao je ledeno, zaustavivši se kod Laurina stola. "Kad smo naručivali, sjećaš li se ti ičega što bi nalikovalo ne jelovnik?" U glasu mu se osjećala mušičavost koju Laura prije nije primjećivala.
"Mislim da ne", rekla je.
"A sjećaš li se da si u tom nepostojećem jelovniku pročitala nepostojeće upozorenje u smislu da se u ovome restoranu poslužuju opasne gljive koje mogu izazvati alergijsku reakciju?"
Čekao je. Bilo je očito da Laura treba odigrati svoju ulogu u ovoj tiradi. Uz ispričavajući pogled prema Bruni, promrmljala je:
"Ne."
"Je li bilo kakvog usmenog upozorenja, objašnjenja ili dodatka druge vrste u smislu daje ovaj objed, u stvari, opasan za život?"
"Nisam ništa takvog čula", rekla je, gledajući u tlo.
"Nisi ništa takvog čula." Okrenuo se Gusti, koja je stajala prekriženih ruku i s izrazom lica kakav ima pas koji je upravo progutao osu. "I zato želim ime vašeg odvjetnika. Tako da vas tužim i oderem vam gaće s debele guzice."
Laura se vidljivo lecnula, ali Gusta nije ni trepnula.
"Možda je od vina", rekla je Benedetta. Slegnula je ramenima. "Svi znaju da moraju paziti ako piju bijelo vino s gljivama."
"Svi osim mene", odlučno je rekao Kim. "A tko mi je poslužio to vino?" Pokazao je na Gustu. "Ona. Je li mi rekla da pazim? Ne, nije."
Bruno je ustao. "Ja sam pripremao hranu", mirno je rekao. "Ako ikoga treba tužiti, onda sam to ja. Sa zadovoljstvom ću vam dati svoje ime i adresu, ali bojim se da nemam odvjetnika."
Nastala je kratka tišina dok su se dvojica muškaraca odmjeravala; Kim je još bio zajapuren od bijesa, a Bruno naizgled spokojan. "Oh, pustimo to", napokon je odrezao Kim. "Hajde, Laura. Idemo." Ukočeno je otišao do auta parkiranog pokraj crkve, očekujući da Laura krene za njim.
"Žao mi je", zbunjeno je rekla Gusti. "Ne voli ispasti budala, to je sve. Bilo mije..." oklijevala je, "bilo mije zaista drago vidjeti te, Bruno."
"Kad se vraćaš?" "U Rim. Sad odmah." "Ne, u Ameriku."
"Sljedećeg tjedna. Odgodila sam koliko sam mogla, ali sad se moram vratiti radi faksa."
Kimnuo je. Odletjet će, poput ševe. Gledao je kako vezuju pojaseve u autu, pa kako auto brzo odmiče niz brdo, prema autostradi i Rimu.
Vratili su se u kuhinju završiti pospremanje. Dugo nitko nije progovorio. Nakon nekog vremena, Benedetta je izjavila da se ide odmoriti u svoju sobu. Bruno je kasnije pokušao otvoriti vrata, ali bila su zaključana.
Morao se strpjeti još dugo, sve dok nisu završili s večernjim posluživanjem i dok kuća nije utihnula, da bi mogao porazgovarati s njom. Nije bilo odgovora kad je pokucao, ali ovaj put, vrata su se otvorila kad je pritisnuo kvaku.
Sjedila je za toaletnim stolićem i četkala svoju dugu crnu kosu. "Odlazi", rekla je ne okrenuvši se.
Sjeo je na rub kreveta. "Htio sam ti zahvaliti", počeo je. "Ono što si danas učinila – bilo je to nevjerojatno velikodušno od tebe."
"Previše velikodušno."
"Kako to misliš?"
"Kad bih zaista marila za tebe, ne bih ti pomagala da ideš za drugom."
"Pokazala si da mariš kao moja prijateljica", nježno je rekao. "To mi puno znači, Benedetta."
"A mi smo to, zar ne – prijatelji koji se seksaju?"
"Ti si kao moj odraz u zrcalu, Benedetta. Mi se razumijemo. Čak imamo i istovjetan dar. Da nisam upoznao Lauru, htio bih biti s tobom, ali upoznao sam je."
"Pa zašto onda danas nisi pošao za njom?"
Slegnuo je ramenima. "Učinio sam što sam mogao."
"O, naravno. Ponudio si njezinu dečku da te tuži. Baš krasno."
"A što sam trebao učiniti?"
"Trebao si ga odalamiti. Zar to nije bilo očito?" Lupila je nogom o tlo. "Uložila sam puno vremena i truda da sve sredim kako biste se vas dvojica našli skupa tamo vani, dok svi galame, a ti ga čak i ne lupiš! Pa kakav si ti to Talijan?"
"Nisam baš neki, po svemu sudeći", promrmljao je. "Trebalo mi je biti jasno da si beskičmenjak čim si došao, a nisi me ni pokušao zgrabiti za guzicu dok smo bili zajedno u kuhinji."
Zinuo je pa opet zatvorio usta. Benedetta se tek ugrijavala i ne bi trpjela prekidanje.
"Znaš što je tvoj problem, Bruno? Menefreghismo . Boli te dupe za sve i svakoga osim tvog kuhanja. Nije te briga ni za nju, a još manje za mene."
"To nije istina", usprotivio se.

"Nije? Jesi li bar zatražio Lauru da izabere između tebe i onog idiota od danas?"
"Nisam", priznao je.
"A zašto nisi?"
"Jer bi izabrala njega."
"Odakle to znaš, ako je nisi pitao?"
"Pogledaj me samo", rekao je bez nade.
"Kako to misliš?"
"Samo me pogledaj." Pokazao je na svoje lice u ogledalu. "Taj frajer s kojim je bila – on je zgodan. Tommaso – i on je zgodan. Laura je prelijepa. Zašto bi izabrala tipa kakav sam ja kad može imati takve frajere?"
Nastala je kratka stanka, tijekom koje ga je Benedetta promatrala kroz sužene kapke. "I ti si prekrasna, naravno", sa zakašnjenjem je dodao.
"Hvala ti. A zašto sam onda ja spavala s tobom?"
"Nemam ni najblažeg pojma", priznao je. "Jako mi je drago što jesi, ali za mene je to potpuni misterij."
"Santa Cielo!" iznervirano je uzviknula. Dovukla mu je lice bliže ogledalu. "Reci mi, Quasimodo," naredila je, "koji je to točno dio tako ružan?"
"Pa..." neodređeno je zamahnuo. "Ja cijeli."
"Budi precizan, molim."
"Moj nos", promrmljao je.
"Tvoje nepce, misliš? Tajna tvog uspjeha?"
"Kad sam bio mali, druga djeca su me zezala."
"Kako, na primjer?"
"'Mogu li te ukopčati u televizor, tako da možemo gledati utakmicu u Tokiju?'"
"I to je sve?"
"'Nos ti je tako dug da ne možeš zatvoriti putovnicu.'"
"Ha! Jako dobro."
"'Nos ti je tako dug da ćeš njime udariti onoga pokraj sebe ako okreneš glavu... Nos ti je tako dug da ćemo čuti jeku ako kihneš... Nos ti je tako dug da bi krepao od gladi kad bi bio ovca'..."
"Dosta o nosu", prekinula ga je Benedetta, podižući šake. "Bruno, ti imaš savršeno normalan rimski nos. Što još?"
"Predebeo sam."
"Ne, nisi."
Bila je to istina: naporan rad, živahan seks i zdrava prehrana u Marchama stesali su s Brune višak kilograma. Slegnuo je ramenima. "Jednostavno nisam dovoljno zgodan. Ne za ženu poput Laure."
"Onda imam pitanje za tebe."
"Hajde, pitaj."
"Taj tvoj prijatelj, Tommaso. Kažeš da je oku ugodan, zar ne?"
"Bez sumnje. Žene mu se vješaju oko vrata."
"Ali on ne zna kuhati?"
"Zaboga, nema pojma."
Benedetta je podigla češalj sa svog stolića. "Ovo je čarobni štapić. Pazi sad, jer ću ti dati priliku za jednu želju. Jasno?" "Valjda."
"Ako to poželiš, možeš postati zgodan kao Tommaso – ali onda ćeš postati kao Tommaso u svakom pogledu, i u pogledu Tommasove nadarenosti za kuhanje."
Uvidio je na što cilja i od toga mu je zastao dah.
"Dakle. Samo reci i postat ćeš zgodan i netalentiran, baš kao Tommaso. To želiš, zar ne?" Podigla je češalj i čekala odgovor.
"Ne!" Zurio je u nju. "Kad zbog toga ne bih znao kuhati, ne bih poželio biti nalik ni na koga drugoga. Kuhanje je moja bit."
"Upravo tako", tiho je rekla Benedetta. "To si ti. Pa zato prestani žaliti što te Bog nije stvorio točno onakvim kakav bi ti zapravo htio biti." Bacila je češalj natrag na toaletni stolić. "A ako želiš biti s Laurom, idi u Rim i reci joj to. Reci joj i ponavljaj sve dok ne shvati."
Poljubio ju je, omotao je ruke oko nje i grlio je sve dok nije ostala bez zraka. "Hvala ti", prošaptao je. "Hvala ti na svemu." "A sad gibaj. Kreni. I makni šape s mojih sisa. Više nisu tvoje."
Sljedećeg jutra je rano ustao, zalupao na Hannijeva vrata i izderao se da treba svoj kombi.
"Uđi", rekao je Hanni, otvarajući vrata štaglja. "I ne brini se. Jučer sam shvatio poruku."
Bruni se previše žurilo da bi se pitao kako to točno misli. "Popravio si ga? Napokon si nabavio dijelove?"
"Više-manje. Naravno, morao sam pomalo improvizirati." Odveo ga je do sredine štaglja, gdje je sad stajalo čudno vozilo. Imalo je karoseriju Brunina kombija, prednje kotače traktora i farove sa zaklopcima jako starog Alfa Romea. U unutrašnjosti, Bruno je umjesto upravljača ugledao ručke s mopeda. "Možda ne izgleda baš osobito," nepotrebno je dodao Hanni, "ali mislim da će te odvesti do Rima. Uostalom, uglavnom ideš nizbrdo, zar ne?"
"Po načinu kako se svaki pojedini dio odnosi prema ostalima, talijanski obrok vrlo je sličan civiliziranom načinu življenja. Ni jedno jelo ne zasjenjuje drugo, bilo količinom, bilo okusom, svako ostavlja prostora za novi užitak oka i nepca; svaki nov osjet okusa, boje i građe isprepliće se s još živim sjećanjem na prethodni. Pronaći vremena da bismo jeli onako kako to čine Talijani, znači podijeliti njihov neiscrpan dar stvaranja umjetnosti življenja."
Laura se dogovorila s Judith da se nađu na ručku u jednome od njezinih omiljenih restorana, Cecchinu. To baš nije mjesto koje bi ona izabrala, pomislila je Judith kad je ušla u dugačku, nisku prostoriju koja je podsjećala na tunel. Prije svega, manjkalo mu je ono što turistički vodiči nazivaju "ambijentom". Stolovi su bili bez ukrasa i funkcionalni; svjetiljke, koje su visjele točno nad glavama gostiju, bile su neumoljivo jake; a konobari, svi, po svemu sudeći, bar šezdesetogodišnjaci, jedva bi smogli snage za naznaku osmijeha, čak i za lijepe mlade žene koje ručaju bez muške pratnje. Ali hrana, uvjeravala ju je Laura, nadoknađuje sve te nedostatke.
Judith je zastala kod vrata. Na kolicima, ponosno izloženi kao da se radi o izboru deserta, kočili su se specijaliteti dana: desetak ili više telećih papaka, uredno posloženih u redove, pokraj nekoliko hrpica neke bijele, hrskavičaste tvari, čiju je funkciju u tijelu Judith mogla samo nagađati. Namrgodila se. A onda je, budući da je na koncu konca ipak ona ta koja je tijekom protekle godine s radošću nosila bočicu krvi oko vrata, slegnula ramenima i potražila pogledom svoju prijateljicu.
Laura se smjestila posve otraga, s već otvorenom bocom vina na stolu. Njezini ručkovi s Judith davali su joj priliku da odstupi od Kimovih prehrambenih ograničenja i zabrana u pogledu količine konzumiranog alkohola, pa je Laura već načela svoju prvu čašu Sangiovesea.
"Hej, curo", rekla je Judith, poljubivši prijateljicu prije nego što je sjela. "Kako je bilo na izletu?"
"Super. Ali ah, malo kraće nego što smo planirali."
Judith je podigla jednu obrvu.

"Kimu je pozlilo. Lagano trovanje gljivama."
Judith je osjetila da joj nešto prešućuje. Ali, konobar je stigao do njihova stola i rastvorio svoj blok uz izraz takve dosade kao da već zna što će naručiti.
Očito nije očekivao da će biti podvrgnut oštrom ispitivanju, na talijanskome, o specijalitetima dana. Dovezli su kolica s vrata do njihova stola pa je počela duga rasprava, tijekom koje je konobar počeo promatrati Lauru u posve drugačijem svjetlu. Raspravljati o hrskavici upućeno i strastveno, u Cecchinu znači smjesta steći poštovanje, bez obzira na to kako izgledate ili odakle dolazite.
Na kraju su se djevojke ipak odlučile za svoju narudžbu – riga-toni con la pagliata i zampetti za Lauru, bucatini ali' amatriciana i scottadito za Judith – pa je Judith mogla izmamiti od svoje prijateljice malo više pojedinosti o Kimovoj nezgodi. Malo-pomalo i Laura je stigla do onoga dijela priče kad je u Marchama neočekivano naišla na Brunu. Judith je stala loviti zrak i pripremati se da joj izrazi suosjećanje. Znajući koliko je Lauri mrsko čuti čak i Brunino ili Tommasovo ime, shvaćala je daje slučajan susret s njim morao biti vrlo uznemirujuće iskustvo. Kako su Lauri klizile niz jezik daljnje pojedinosti, Judith se sve više užasavala.
"Dakle, lagali su ti? Sve to vrijeme? To je..." spremala se reći 'ponižavajuće', ali se odlučila za 'uvrnuto'.
"Da", rekla je Laura. "Sve to vrijeme mislila sam da Tommaso kuha, a to je bio ustvari Bruno." "Ali zašto?"
Laura je slegnula ramenima. "Mislim valjda..." zastala je. "Valjda zato što je bio zaljubljen u mene." "Tommaso?"
"Ne. Mislim da Tommaso – pa, da nije bilo hrane, bila bi to samo kratka avanturica. Naravno, ja sam mislila da želi nešto više, kad mi tako divno kuha. A Bruno, s druge strane..." Oklijevala je. "Brunu vjerojatno ne bih dvaput pogledala, iskreno govoreći. I mislim da je on toga bio svjestan. Pa je nastavio kuhati za mene jer je jedino to mogao."
"Dobro je što si ih se riješila, obojice", rekla je Judith. "A sve je dobro što se dobro svrši – da nije bilo Brune i Tommasa, nikada se ne bi spetljala s Kimom."
"Apsolutno", rekla je Laura. Ali u njezinu se glasu osjećala sumnja, a njezina prijateljica je to odmah primijetila. "S Kimom sve štimal"
"Oh, naravno", uvjeravala ju je Laura. "S Kimom je sjajno." Jer, iako su ona i Judith sad već postale dobre prijateljice, postoje neke stvari – neke sitne sumnje – koje ne možeš povjeriti čak ni najboljim prijateljima a da pri tome ne ispadneš – hm, pomalo nelojalna.
Hanni je bio djelomično u pravu: put prema Rimu ide nizbrdo sve do doline i dugačkog tunela kroz klanac Furlo, ali poslije slijede planinski usponi – zastrašujuće visoki sibilski vrhunci, prekriveni snijegom čak i u ovo doba godine. Kombi je teškom mukom disao, a Bruno je isto jedva disao od hladnoće, jer Hanni nije smatrao vrijednim truda pobrinuti se za takav luksuz kao što je grijanje. Maksimalna brzina mu je bila jedva veća od brzine traktora, zahvaljujući raznoraznim modifikacijama, a iscrpljujuća vožnja potrajala je dan i pol, i tek tada su se ukazali putokazi prema poznatim gradovima kao što su Frascati, Nemi i Marino. Zaustavljao se što je rjeđe mogao. Prije nego što je krenuo, Gusta mu je dala košaru s hranom: malopiadina i salame da pojede putem, a druga kulinarska blaga za zadatak koji mu predstoji: dva velika bijela tartufa, njihovi najbolji, iskopani između korijenja oraha i sad umotani zasebno u foliju, kako bi sačuvali aromu; ovčji sir sazrio u hladnim vapnenačkim pećinama ispod sela i vrčić dragocjenog obiteljskog aceta balsamica. Na samome dnu košare, umotane u komad starog smeđeg platna, otkrio je kuharske noževe, prastarih oštrica koje su izgubile boju, ali naoštrenih da blistaju.
Kad je napokon stigao u Rim, Brunin prvi zadatak, međutim, nije bio pronaći Lauru, nego popraviti jedan drugi prekinuti odnos. Polako se vozio po gradskoj periferiji, ne mareći za zvižduke i trubljenje drugih vozača i napokon se dovezao do malene zgrade u kojoj je nekad bio Cuoco. Teška srca, gurnuo je vrata.
Stao je, zapanjen. Sve je bilo puno. Više nego puno: bilo je ljudi koji su strpljivo čekali za šankom da dobiju stol. Dugački podrum u kojem su prije boce vina skupljale prašinu sada je otvoren da bi bilo više prostora; zid između kuhinje i glavne blagovaonice bio je probijen; a tu je bio i Tommaso, koji je veselo kuhao uz pratnju zaglušujuće rock-glazbe...
Pizza. Za svakim stolom, sad je tek vidio Bruno, jeli su pizzu. Glasno se nasmijao. Naravno! Dok je promatrao, njegov stari prijatelj bacio je u zrak veliku loptu tijesta, nonšalantno je zavrtio iznad glave da se prozrači, a zatim je nabio na pult i zgrabio valjak kojim ga je izmlatio dok se nije stanjilo, bjesomučno brzim pokretima, poput bubnjara. Prolomili su se zvižduci i pljesak gostiju koji su čekali, što je Tommaso dočekao širokim osmijehom i vrtnjom ramenima, da bi zatim zavitlao pizzu preko kuhinje u krušnu peć, nehajno kao da baca frizbi. Kad je sad Bruno bolje pogledao, shvatio je da te obožavatelje velikim dijelom čine mlade žene i da ih bar ne zanima toliko koliko kuhinja, pa se njišu u ritmu glazbe koja dopire iz nje.
Još jedan poznati lik projurio je pokraj njega. Bila je to Marie. Ako je Tommaso dobivao obilje ženskog obožavanja, isto je vrijedilo za Marie, ali od muškaraca u toj prostoriji. Na sebi je imala najkraći topić koji je Bruno ikada vidio, tako da su joj struk i trbuh bili razgolićeni, a nije imala blok za narudžbe, nego ih je zapisivala izravno na svoje ruke, noge, pa čak i trbuh, koji su bili prekriveni raznobojnim črčkarijama. Sa svojom probušenom obrvom, što je bilo novo, trapericama nisko na bokovima i u kaubojskim čizmicama, više je sličila rockerici nego konobarici. Također je zapazio da je po svemu sudeći došlo do rasapa normalnih pravila posluživanja u restoranu: kad bi pizza prolazila pokraj vas, zgrabili biste krišku, a onda tek proslijedili tanjur dalje.
Nekako se progurao kroz to mnoštvo do kuhinje. Na puhu ispred njega nalazila se pizza, pa je odlomio komadić da je kuSa Bila je zaista jako dobra – tanka rimska korica, premaz od mcs;i svježe rajčice, nekoliko komada kremaste mozzarelle, morska sol i dva lista svježeg bosiljka, ništa drugo. Dok je gledao, Tommaso sina onu koju je radio potpisao ćurkom maslinovog ulja. Bruno je s;i zadovoljstvom primijetio da je ulje s istog onog imanja s kojeg ga je i on nabavljao dok je ovdje kuhao – iako, on ga nikad nije znao izlijevati preko glave, poput barmena koji spravlja koktel, kao što je Tommaso upravo činio.
"Tommaso", povikao je da nadjača buku.
Tommaso ga je ugledao i na tren se sledio. Onda je obrisao ruke o pregaču i pljesnuo Brunu po ramenu. "Kako si? Nisam ti se ovdje nadao, prijatelju stari."
"Nisam ni ja. Tommaso, oprosti što sam onako otišao." "Ja sam kriv. Pretjerao sam zbog one cure. Što kažeš na ovo izdanje lokala?" Ponosno je raširio ruke.
"Pa, prvi put vidim restoran u kojem se pleše kao na rock-koncertu."
"Zar nije sjajno?" Na trenutak je Tommasovo lice poprimilo zabrinut izraz. "Sigurno hoćeš natrag svoj posao. Ali moram te upozoriti, naša nova klijentela nije luda za junećim iznutricama i takvim sranjima."
"U redu je, ne želim posao", uvjeravao ga je Bruno. "Došao sam potražiti Lauru." Zapazio je kako Tommaso vodi brigu o pet-šest pizza čak i dok razgovara s njim: jednoj je mlatio tijesto, drugu je izvukao iz pećnice, treću je otklizao niz pult konobarici i još je stigao pretvarati se da svira gitaru na svom valjku za tijesto u ritmu Caroline Statusa Quo.
"Je li ova glazba ironija?" zavikao je. "Ironija? Nikad čuo za njih. Ovo je Status Quo." Bruno je odustao. "Slušaj, vidimo se poslije. E, da, ovo je za tebe." Izvukao je jedan zamotuljak folije iz džepa.
"Više ne trebamo takve stvari", galamio je Tommaso.
"To je tartuf. Samo ga naribaj na pizze." Pokazao je na mnoštvo. "Bit će im to najbolja pizza u životu."
Odvezao se do Residencije Magdalene. Ali Laurino ime nije bilo ni na jednom zvonu. Na kraju je zaustavio nekoga tko je izlazio i upitao zna li koji je njezin stan.
"Mislim da nije ovdje", objasnio je čovjek. "Ovo je ljetni tečaj o etruščanskoj povijesti. Mislim da su se redoviti studenti morali iseliti."
"Znate li kamo je otišla?"
"Žalim." Čovjek je slegnuo ramenima. "Možete pokušati u uredu sveučilišta. Možda oni imaju njezinu adresu."
Vozikao se po ulicama Trasteverea tražeći je. Znao je da je to beznadno, ali nije mogao samo sjediti prekriženih ruku. Na kraju, dobrano nakon ponoći, vratio se u pokrajnju uličicu koja je vijugala nizbrdo od Viale Glorioso. Sinulo mu je da Tommasa zapravo nije upitao hoće li mu smetati ako tamo prespava: bilo je sasvim moguće da njegov prijatelj sad ima drugog cimera.
Uspeo se stepenicama do najgornjeg stana i otključao vrata. Bilo je tiho i mračno. A onda, iz smjera Tommasove sobe, začuo je poznati zvuk.
"Oh...ah... oh... oh..."
Laura.
Čuo je još jedan ženski uzdah i Tommasov grleni smijeh kao odgovor. Krv mu je proključala. Tresnuo je nogom vrata spavaonice i kresnuo svjetlo.
"Scusi", ispričao se kad su Tommaso i Marie prekinuli svoje djelatnosti i zablenuli se u njega. "Mislio sam... ah, to jest... idem sad."
"Lijepo što si se vratio", doviknuo je Tommaso dok se Bruno užurbano povlačio.
Gennaro je bio tako oduševljen što ponovno vidi svoj kombi da ga je htio otkupiti po istoj cijeni koju je Bruno platio njemu, plus besplatni espresso i cornetti, što je Bruno smatrao vrlo velikodušnom ponudom.
"Dojmljivi su ovi prepravci i dodaci", objasnio je Gennaro. "A da i ne govorimo kakav navigacijski instinkt ima ta stara kanta."
Kad bih bar ja imao navigacijski instinkt za Lauru, sumorno je pomislio Bruno. Već je nazvao sveučilišni ured, samo da bi mu automatska tajnica objavila da su zatvoreni do početka novoga semestra sljedećeg tjedna.
"Ali tjedan dana nije tako dugo da se čovjek strpi, zar ne?" pitala je Marie, ruke ležerno provučene ispod Tommasove pri ispijaju kavu.
"Ne, ali za tjedan dana, koji dan više ili manje, i Lauri će početi semestar – u Sjedinjenim Državama. Ako ništa ne uspijem do tada, bit će prekasno. Otići će kući." Uzdahnuo je, a onda mu je sinula zamisao. "Tommaso – broj njezina mobitela. Umemoriran je u tvoj!"
"Ah. Bio je, da. Ali Marie je izbrisala sve stare brojeve s moje kartice."
"Slučajno", ravnodušno je rekla Marie.
"Kvragu. Pa što da radim?"
Pokraj njih je protutnjala djevojka na mopedu, bez kacige, a njezina tamna kosa lelujala je za njom poput plašta. Bez razmišljanja, Tommaso je okrenuo glavu da je pogleda. Kad je vratio pogled na ostale, Marie ga je pljusnula po licu, jedanput, vrlo snažno. Tommaso je nastavio, kao da to nema smisla komentirati: "Vjerojatno bi ti Carlotta mogla dati njezin broj."
"Ovo je kao kad dresiraš psa", Marie je ispod glasa objasnila Bruni, primijetivši njegov zbunjeni pogled. "Mrkva i štap. Ovo je štap."
"Što je mrkva?"
Nasmiješila se i pomilovala svoje grudi.
"Vidim", rekao je Bruno. "Reci mi, znaš li za ormar?"
"Sad sam ja jedina cura u ormaru."
"Svaka čast, Marie", rekao je, impresioniran. "A nezgoda s telefonskim brojevima...?"
Marie je zagonetno slegnula ramenima.
"Hoćete li me vas dvoje saslušati?" žalio se Tommaso. "To je dobra ideja. Nazovemo Carlottu i ona nam kaže gdje je Laura."
"Samo što nemamo Carlottin broj."
"Možda ne, ali znamo čovjeka koji ga ima."
Bruno ga je zbunjeno gledao. "Doktor Ferrara", objasnio je Tommaso. "Sjećaš se? Moj investitor, koji slučajno misli da sunce sja iz mojeg čula"
Ali kad su nazvali doktora Ferraru, ustanovili su da nije u gradu.
"Morat ćemo je sami potražiti", zaključila je Marie. "Gdje se voli motati, Bruno?"
Slegnuo je. "Po umjetničkim galerijama, uglavnom."
"Onda ćemo pogledati tamo."
"Po umjetničkim galerijama?" Tommaso je bio na muci. Marie ga je munula u rebra.
"Da, u umjetničkim galerijama. I nemoj misliti da ćeš se izvući jer nećeš."
U Rimu ima više od pet stotina umjetničkih galerija. Do večeri tog dana, njih troje uspjelo je posjetiti njih dvadeset pet.
"Ovo je beznadno", stenjao je Tommaso. "Večeras još moram raditi, a već sam iscrpljen."
"Ja ću ti doći pomoći u restoranu", ponudio se Bruno. "Bar toliko mogu učiniti."
Tommaso ga je strogo pogledao. "OK – ali zapamti, moji gosti dolaze na pizzu, ne na neke fine kerefeke."
Bruno bi se nasmijao da nije bio toliko zabrinut što ne pronalazi Lauru. "I što to sad znači? Da ne smijem pustiti kreativnosti na volju?"
"Upravo to. Imamo margheritu, marinaru, romanu i lunghi. Naša krilatica glasi: ako želite nešto drugo, jedite negdje drugdje.'1
"To je sasvim u redu što se mene tiče. Radit ću kako mi ti kažeš", obećao je Bruno.
Dok je Tommaso svoje obožavateljice oduševljavao mijeseći tijesto širokim, kićenim pokretima, vrteći ga u zraku kao laso ili prebacujući ga iz ruke u ruku, Bruno se u tišini bavio nadjevima. Bio je to jednostavan posao, pa se mogao prepustiti razmišljanju o tome kako će pronaći Lauru. Znao je da ide u dvoranu za vježbanje, ali nije se mogao sjetiti u koju, a stvar se dodatno komplicirala jer je pretpostavljao da mu ne bi dopustili da se cijeli dan mota oko dvorane i promatra vježbače. Što je još ostalo? Kafići, mislio je. Shvatio je da nema pojma gdje se u Rimu okupljaju Amerikanci. Podigao je glavu jer je pomislio da u mnoštvu koje čeka na pizzu mora biti nekih Amerikanaca. Pitat će ih gdje bi trebao pogledati.
Podigao je pogled, ravno u Laurine oči.
Pokraj ulaza nalazila se jedna skupina koja je ispijala piva. Laura je stajala s bocom u ruci i odsutno puhala preko grlića, kao da sluša nešto što priča netko od njezinih prijatelja. A onda je podigla pogled, ugledala Brunu kako zuri u nju i Tommasa koji stoji pokraj njega i lice joj se smračilo. Rekla je nešto osobi do sebe i okrenula se prema vratima.
Odlazi, pomislio je Bruno. Odlazi i nikad je više neću vidjeti.

Skočio je na pult. Mnoštvo je odobravajući zagrajalo, misleći da je i to dio predstave. Bruno je doskočio na drugu stranu i pokušao se provući kroz gužvu. Bilo je to nemoguće. Bili su pregusto nagurani, a kako su mislili da će im netko u bijelom kaputiću sigurno donijeti pizzu, nastojali su mu prići što bliže, a ne propustiti ga. Gurao se i proguravao, ali bilo je to kao da pokušava plivati kroz gusti sirup, nije mogao naprijed.
Sinula mu je zamisao. Okrenuo se natrag prema pultu i ponovno se popeo. Kad je mnoštvo opet zagrajalo, jednostavno je pao naprijed u njihove ruke, kao kad se rock-pjevač baci s pozornice.
U jednom času s grozom je pomislio da će ga pustiti da padne, a onda je osjetio kako se opet uzdiže i kako ga nose prema stražnjem dijelu prostorije, kao na pokretnoj traci ruku. Lauri, međutim, nije bilo ni traga.
Istrčao je na ulicu i učinilo mu se da vidi jedan obris kako žurno zamiče za ugao. Potrčao je za njim. Da, bila je to ona: hodala je brzo, spuštene glave. Viknuo je, ali nije ga čula. A onda joj je u susret došao taksi s upaljenim svjetlom što je značilo da je slobodan i usporio kad mu je mahnula. Ušla je u njega i, premda je sprintao za njom iz svih svojih snaga, vozač je u retrovizoru ugledao samo još jednog Talijana koji viče na cesti.
Izgubio ju je.
Umorno se odvukao natrag u Cuoco. Moja jedina šansa, mislio je, a ja je uprskam. A od te misli još je gora bila spoznaja da ga je vidjela i da mu je okrenula leđa. Nije čak htjela ni porazgovarali.
"Bruno?"
Podigao je pogled. "Oh. Judith."
"To si stvarno ti. Učinilo mi se da jesi."
"Misliš, budući da je Laura onako otrčala?" promrsio je. "Da, mislim da sam ja jedina osoba koja tako djeluje na nju."
Kratko je šutjela, a onda je rekla: "Ja ne bih bila tako uvjerena u to."
"Aha, misliš, ima i drugih? Baš prava utjeha."
"Vjerojatno ti ovo ne bih trebala reći," polako je rekla Judith, "ali puno priča o tebi otkad se vratila s onog izleta."
"A što priča?"
"Ništa određeno. Tako, priča. Ali malo previše, ako znaš na što mislim. Mislim da je to razlog što se ne želi susresti s tobom, Bruno. Jer sad ne može vratiti vrijeme. Zašto da svima bude žao kad ona priča koliko bi sve bilo bolje da ti nisi bio takav seronja?"
"Moram je pronaći, molim te, Judith. Moraš mi reći gdje je."
"Ne znam gdje je sada. Ali znam gdje će biti sutra. Ima neki restoran, zove se Templi..."
"Znam."
"Sutra je tamo svečana večera. Doći će svi s faksa koji su još ovdje, i svi profesori. Proslavit ćemo svoju posljednju večer u Italiji."
Sljedećeg jutra Bruno se otputio u restoran na vrhu Monte-spaccata i zatražio Alaina Dufraisa. Kad su ga odveli u ured velikog kuhara, zatražio je opet svoj stari posao.
Alain se smijuljio. "Znao sam da ćeš se vratiti. Tvoj lokal sad radi pizze, koliko čujem."
"Da", pokorno je rekao Bruno. Prešutio je Alainu da on tamo ne radi već neko vrijeme.
"Pa, razmislit ću. Vrati se za otprilike tjedan dana." "Posao trebam odmah."
Alain je podigao jednu obrvu. "Nisi postao ništa razboritiji dok te nije bilo, zar ne? Ne mogu samo tako zaposliti još jednog kuhara."
Umjesto odgovora, Bruno je posegnuo u džep i izvadio bočicu i paketić umotan u foliju. Odčepio je bočicu. Bez riječi ju je gurnuo velikom kuharu pod nos.
Alainu su se raširile nosnice. Primio je posudicu, namočio vrh prsta s nekoliko kapi sto godina starog aceta balsamica i dotaknuo njime jezik. Oči su mu se sklopile i nekoliko trenutaka kao da nije bio u stanju govoriti. A onda je rekao: "Izvrsno."
Bruno je odmotao bijeli tartuf koji mu je ostao. Nije bilo potrebe da ga Alain prinese nosu. Miris je navro u mali ured, preplavljujući svaki kut i zakutak, a obojici muškaraca mozak je usrkao užitak, poput kruha koji upija ulje.
"Koliko tražiš za to?" promuklo je upitao Alain.
"Ništa – pod uvjetom da ih mogu koristiti za kuhanje, ovdje, večeras."
"Dogovoreno", složio se Alain i brzo pospremio tartuf natrag u foliju da ne gubi dragocjenu aromu. "Ali ne možeš biti chef de partie – već sam sve podijelio. Vratit ćeš se ovamo kao podređeni ili se ne vraćaš."
Poput Alaina, i drugi kuhari su pretpostavljali da se Bruno vratio u Templi podvijenoga repa. Hugo Kass, više od svih, nije propuštao priliku pokazati Bruni gdje mu je mjesto.
"Idi narezati one feferone, kuharu."
"Da, šefe."
"Sad iskoši onaj luk."
"Da, šefe."
Netko se nasmijao. Shvaćali su što Hugo radi: ako Bruno obriše oči dok bude kosao luk, nadražit će ih feferonom.
Bruno je narezao feferone i luk, zatim je oprao ruke i prišao Hugu, koji je pripremao okrutno komplicirani gratin od mesa raka i ružičastog grejpa. Bez riječi, Bruno je uzeo jednog raka i počeo oponašati njegove pokrete.
"Što to radiš?" ledeno je upitao Hugo Kass. Bruno nije odgovorio. Samo je počeo raditi još brže. Kad je Hugo bio gotov s prvim rakom, Bruno je već radio drugoga. Hugo je zarežao i bacio se na svoj posao. Ali Bruno je već završio i svog drugog raka i sad je uzimao trećega. Za razliku od dvoboja koji su imali kad je Bruno prije radio u Templiju, ovo nadmetanje je bilo beznadno neizjednačeno. Na Hugovu čelu pojavile su se kaplje znoja, kad se vrelina plamenika urotila s poniženjem. Uz kletvu je posegnuo za oštrijim nožem i pri tome ispustio raka, koji mu je ispao na pod.
U kuhinji je nastao tajac. Bruno se mirno udaljio od pulta i napravio si mjesta između druge dvojice kuhara. Znao je da ga Hugo više neće gnjaviti. Ali sad je Bruno imao važnijeg posla, na primjer smisliti što će skuhati za Lauru.
U međuvremenu, ispred malenog kafića pokraj Viale Glorioso, barista Gennaro veselo je pjevušio rastavljajući na dijelove motor svoga kombija. Čini se da gaje Bruno popravio, a Gennara je živo zanimalo može li neki od njih ugraditi u smiju Gaggiju i tako još jedanput pokušati još više pojačati pritisak. Niko i od njih, mislio je, prilično obećavaju.
Kao i Bruno, Kim Fellowes i Laura spremali su se za veliku večeru u Templiju. Ali dok je Bruno rezuckao, sjeckao, gulio i posijavao, Kim i Laura su se prali i odijevali.
Kim je imao svoj posebni ritual – volio je sam odijevati Lauru. Stajala je gola pred zrcalom u njegovu stanu, a on joj je preko glave navlačio crvenu chenille haljinu, a onda joj je polako iščetkao kosu tako da pada na ovratnik.
"Ova haljina je pomalo teška", promrmljala je, upola se nadajući da će ga nagovoriti da joj dopusti presvući se u nešto laganije.
"Ali u njoj izgledaš kao Botticellijeva rmema", rekao je Kim, stojeći do nje. Stavio je ruku na njezin trbuh i opipao kroz tkaninu kako je tvrd, zahvaljujući vježbanju u dvorani. "A ispod ne moraš imati ništa."
Osmjehnula se odrazu njegova smiješka u zrcalu.

"Osim toga", promrmljao je. "Ovo će biti posebna večer. Bit će ti drago što si u svojem najboljem izdanju." "Znam. Veselila sam se tome." "Ne mislim na to, Laura."
"I naravno, ovo nam je posljednja noć. Večeras ćemo posljednji put vidjeti svu škvadru." Jer, i Kim je odlazio iz Rima, na sjajno novo mjesto na svom starom faksu.
"Nisam ni na to mislio."
Dobacila mu je zbunjeni pogled. Na trenutak je zatvorio oči, kao da se pita što bi joj sve trebao reći, a onda je kazao: "U mojem džepu je prsten." Dodirnuo je bok svojeg večernjeg sakoa. "Vjerna kopija onoga koji se nalazi na portretu Marije Magdalene koji je naslikao Michelangelo di Merisi. Dao sam da ga izradi glavni zlatar kod Bulgarija. Mislio sam da bi to trebala znati, tako da budeš spremna kad nešto kažem kasnije. Znam da bi ti bilo mrsko toliko
se iznenaditi da to pokvari savršeni trenutak. A vjeruj mi, sve sam sredio tako da bude savršeno."
"Kim, što to govoriš?"
"Jednostavno, želim da budeš spremna, jer če se večeras dogoditi nešto posebno, Laura. Ali kad kažem nekoliko riječi, kasnije, hoćeš li učiniti nešto za mene? Govorit ću talijanski i puno bi mi značilo kad bi i ti učinila isto. Tako će zvučati mnogo bolje, a ja želim da sve, i najmanji detalj, da sve bude baš onako kako treba." Oglasilo se zvono na ulaznim vratima. "Evo. To je naš prijevoz."
"Naručio si taksi?"
"Ne baš. Kao što sam rekao, večeras će baš sve biti posebno."
Naručio je kočiju; a straga u kočiji čekala ih je mala boca šampanjca na ledu. Dok joj je pomagao da se popne na sjedalo, sve joj je postalo jasno: njezine posljednje večeri u Italiji, u Rimu, Kim će je zaprositi. Bilo je to toliko neočekivano da je bila potpuno ošamućena.
Sunce je postajalo narančasto iza crkvenih tornjeva, a jato grlica preletjelo je preko Santa Marije de Trastevere. "Sljedećeg tjedna opet ćemo biti okruženi nervoznim Amerikancima, psihotičnim prosjacima i crvenim svjetlima na semaforu", rekla je Laura.
"Grozno. Nemojmo misliti na to." Grozno, tu riječ je često koristio ovih dana.
Kočija je iznenada cuknula pa stala. Maleni Fiat kombi natraške je bez gledanja ušao u ulicu i sad ju je zapriječio jer se pokušavao nekako ispraviti. Kočijaš je nešto dovikivao; prozor na Fiatu bio je spušten, a mladić za upravljačem odgovorio je da mu treba samo trenutak, a dok čeka, kočijaš može poševiti svoju kobilu, koja mu je vjerojatno i majka. Laura se nasmijala. Kim ju je primio za ruku. "Hvala ti što ne zamjeraš", tiho je rekao.
"Zamjeram? Zašto bih zamjerala? To je..." Htjela je reći: To je najbolje od svega', ali se predomislila. "To se ponekad dogodi", taktično je rekla.
Kočijaš se očito dosjetio primjereno maštovitom odgovoru, jer je sad vozač Fiata potpuno odustao od pokušaja da ukloni vozilo i stao objašnjavati kočijašu što je prije toga radio s njegovom sestrom, koja je, čini se, bila poznata u cijelome Rimu po oduševljenju kojim puši potpunim neznancima. U slučaju da kočijaš ne zna kako to ona radi, vozač Fiata si je dao truda i pokušao to odglumiti.
"Znaš što?" rekla je Laura. "Ovo bi moglo potrajati." I drugi su se pridružili raspravi. Pojavio se čovjek iz čijeg je dvorišta vozač Fiata natraške izašao i počeo nagovarati kočijaša da se odmakne nekoliko metara kako bi Fiat imao prostora za okret. Kočijaš se odbijao pomaknuti. S prozora iznad njihovih glava neka žena se žalila na galamu, iz svega glasa. Vozač Fiata je na to odgovorio tako što je iz sve snage zatrubio, da ne sluša njezine riječi. Konj se ni najmanje nije prestrašio, nego se činilo da spava. A onda je odjednom otvorio oči i sagnuo glavu te pojeo jednu od geranija koje su u loncima obrubljivale ulaz i tako izazvao još više prosvjeda vozačeva prijatelja.
"Grozno", ponovio je Kim. "Rim zaista nije za ovakve ljude."
"Prošetajmo se do kraja ulice, a onda možemo uzeti taksi", predložila je Laura.
Kimu se vratilo dobro raspoloženje čim ih je taksi iskrcao pred vratima Templija. Alainov lokal i dalje je bio otmjen, a od trenutka kad im je čovjek čiji je jedini posao bio otvarati vrata otvorio vrata, Kim je bio na sedmome nebu. A ugađanje koje Templi priušti svojim gostima nije bilo jedini umirujući faktor. Kim se potpuno otkvačio. Dok su u baru pozdravljali svoje prijatelje, kvartet odjeven u večernje kaputiće pjevao je Puccinijeve arije, a njihovi milozvučni glasovi miješali su se s tihim žamorom razgovora.
Laura je odjednom imala osjećaj kao da se budi iz sna. San je bio sasvim ugodan, ali poput mjesečarke koja se iznenada probudi i zna gdje je, ali ne zna kako je tamo stigla, Lauri je bilo potpuno nejasno kako je njezin život stigao do ove točke.
"Kime", obzirno je rekla. "Nešto ti moram reći."
"Što je, cara?"
"Ono što ćeš me kasnije pitati – ako se radi o onome što ja mislim da ćeš me pitati – jako sam polaskana i jako mi je drago, ti si za mene zaista netko poseban, ali – pa, trebam još vremena da bih bila spremna na nešto tako..."
Kim je bljesnuo očima, ali je blago odgovorio: "Već sam ti rekao, Laura, moraš naučiti biti spontanija. Nemoj biti takva Amerikanka. Poslušaj svoje srce."
"Da, ali..."
"Ovo je tvoja posljednja noć u Vječnome gradu. Zar postoji bolje mjesto da nekome obećaš vječnu ljubav? Ah, evo cvijeća koje sam naručio."
Konobar je prema njima nosio najveći buket ruža koji je Laura ikada vidjela. Bile su, zapazila je, točno iste boje kao i njezina haljina. Drugi gosti sad su već shvatili da se događa nešto posebno, pa su se počeli gurkati i gledati s iščekivanjem. Laura je, sad crvena koliko i ruže, nastojala prihvatiti cvijeće tako da djeluje zahvalno, ali ne zaručeno. Sasvim sigurno ne zaručeno.
Teško je nositi buket od trideset šest crvenih ruža na dugačkim stapkama i pri tome razgovarati. Dok je čekala da napokon sjedne za stol sa studentima i predavačima, Laura se osjećala kao kip Dafne u Villi Borghese, ulovljena baš u onome trenutku kad se pretvorila u drvo. Napokon je uspjela nagovoriti jednog simpatičnog konobara da odnese cvijeće, pod izlikom da ga treba staviti u vodu. Kim i neki drugi iz društva već su vodili živu raspravu o tome koje vino odabrati, pa se mogla osvrnuti oko sebe.
"Izgleda da je večeras tvoja velika noć", zavjerenički je rekao muškarac s njezine desne strane. "Kim je pravi sretnik."
Lauri je sinulo da je Kim već ispričao nekim svojim kolegama što namjerava učiniti. Sigurno je to pripremao danima, čak tjednima, a da njoj nije ništa rekao. Ako ga odbije pred svim ovim ljudima, njegova taština – ne baš zanemariva – bit će strašno povrijeđena. Zapravo, potpuno će ga poniziti. Želi li mu uistinu prirediti tako nešto? Ili postoji neka treća mogućnost, na primjer da kaže da će razmisliti, ili da pristane, a onda se nekoliko dana kasnije predomisli?
Sjedila je tamo, s osjećajem mučnine od živčanosti i nastojala smisliti kako da se izvuče. A zbog toga, jedino ona nije kušala amuse-gueules koje su kružile oko stola i kojima su se svi divili glasnim uzvicima.
U kuhinji, drugi tanjur amuse-gueulesa čekao je da ga odnesu u blagovaonicu, kad je Alain odjednom prišao bolje pogledati.
"Što je ovo?" zahtijevao je. Nitko nije odgovorio.
Sagnuo se i kušao jednu. Dok je jeo, cijelu malu vječnost, lice mu je izgledalo poput lica čovjeka koji je napustio svijet smrtnika i ugledao serafina. Okrenuo se Bruni. Nije bilo potrebe išta reći. Samo jedna osoba u cijeloj kuhinji mogla je biti odgovorna za sadržaj tog tanjura.
Alain je zurio u Brunu. A onda je primio tanjur i izvrnuo ga u kantu za smeće. "Napravi ovo iznova", tiho je rekao. "Ne, ne ti", brzo je dodao kad se Bruno mašio noža za tijesto. "Ti." Kimnuo je prema Hugu, koji je slegnuo ramenima i krenuo učiniti što mu je naloženo.
"Narudžbe za stol dvanaest", izviknuo je Karl. "Jednom losos..."
Stol dvanaest. To su Amerikanci. "... jedanput jakobove kapice, jedanput juha veloute, jedanput kavijar..."
"Oui, šefe, oui, šefe, oui, šefe", izvikivao je Bruno, jagmeći se da prigrabi sve narudžbe.
U dva duga koraka Alain se našao pred njim. "Što, zaboga, sad izvodiš?" zarežao je.
"Kuham", rekao je Bruno, jer njemu je odgovor bio očit.
"Ali ne u mojoj kuhinji, tu ne. Van."
"Ali rekli ste..."
"Nisam ništa rekao o tome da smiješ doći ovamo i uništiti disciplinu u mojem odredu. Gubi se, dok nisam pozvao nekoga da te izbaci."
Zaprepašten, Bruno je pokupio svoje noževe i pošao. Nije mogao vjerovati. Baš kad je napokon sve organizirao, sve je pošlo po zlu.
Isteturao je kroz stražnja vrata i naletio ravno na jednog konobara. "Scusi", promumljao je, još uvijek pognute glave.
"Što je, Bruno?"
Osvrnuo se. Bio je to Tommaso, odjeven u svoju staru odoru iz Templija. "Vidiš? Još mi pristaje", rekao je njegov prijatelj, potežući rukave kaputića. "Ali ne tako dobro kao njoj njezina." Pokazao je na Marie, koja je upravo izlazila iz svlačionice i pokušavala nekako postići da uniforma u koju se uvukla izgleda kao da pripada njoj, a ne niskome Talijanu nekoliko brojeva manjem od nje. "Što vas dvoje radite ovdje?" upitao je Bruno.
"Donijeli smo ti pizzu. Mislili smo da si možda ogladnio." A onda je dodao, kad je shvatio da Bruni nije do šale: "To jest, mislili smo da bi ti dobro došla naša pomoć."
Bruno je%uzdahnuo. "Hvala, ali nema koristi. Izbacili su me iz kuhinje." Ukratko je objasnio što se dogodilo s Alainom. "A gdje je sad taj pizdun?" "U kuhinji, nadgleda pripremu večere." "Možemo li ga nekako izmamiti odande?"
"Apsolutno ne. Nikad ne odlazi iz kuhinje dok se sprema večera. Nipošto." Jedna misao se pojavila u Bruninoj glavi. "To jest, osim kad nekoga izbacuje."
"Odlično." Tommaso je prokopao po džepu svog konobarskog kaputića i izvukao blok za narudžbe. Nešto je naškrabao po njemu. "Ti čekaj ovdje i pripremi se da ga zaključaš u ormar za kapute čim izađe."
Tommaso je ušao u hodnik za jela koja treba iznijeti u blagovaonicu i predao papirić Karlu. Ovaj ga je pogledao i sledio se. "Što je?" škljocnuo je Alain.
"Stol dvanaest. Jedan od Amerikanaca je zatražio", Karl je utišao glas, "odrezak s kečapom."
"Zaista, je li?" ledeno je rekao Alain. "Hugo, dođi sa mnom. Vi drugi, nastavite svoj posao. Ovo neće trajati dulje od minute. I otkažite sve narudžbe za stol dvanaest", doviknuo je preko ramena dok je išao prema vratima.
Nekoliko sekundi kasnije, Alain i Hugo bili su čvrsto zatvoreni u ormaru za kapute. "Što sad?" pitao je Tommaso.
"Sad moram razgovarati s drugima." Bruno se vratio u kuhinju. "Slušajte ovamo, svi vi", viknuo je.
Istoga trena imao je potpunu pažnju. Ali sad kad su ga svi gledali, više nije bio siguran što treba reći.
"Evo, ovako", počeo je. "Ovdje je večeras jedna djevojka, za stolom dvanaest, i ja joj želim skuhati najbolje jelo u životu. To znači da moramo promijeniti jelovnik, jer ja poznajem tu djevojku i kakvu hranu ona zaista voli, a to nije Alainova hrana, koliko god bila dobra. To je rimska hrana, onakva hrana kakvu ja volim kuhati. Ali ja to ne mogu sam, ne na ovoj razini. Morat ćemo od samoga početka pripremiti drugi jelovnik, odmah sada, a to znači da trebam pomoć svih vas."
Nastala je duga stanka. Onda je Karl rekao: "Gdje je glavni kuhar?"
"Zaključan u ormaru za kapute."
Nastala je još jedna duga stanka. "Otpustit će nas", rekao je netko nervozno.
Bruno je odmahnuo glavom. "Ne, neće. Ako svi pristanete pomoći, kako će izabrati jednoga? A ako vas sve otpusti, sutra neće moći otvoriti restoran, kao što ni ja večeras ne mogu kuhati bez vaše pomoći. U stvari, on treba vas više nego što vi trebate njega."
Karl je rekao: "Svidjelo mi se ono rimsko jelo koje si me naučio kuhati kad su se pojavili mafijaši. A i tako već predugo izvikujem narudžbe za tog idiota. Vrijeme je da se malo zabavimo. Ja ću ti pomoći."
"A vi drugi?" upitao je Bruno, prelazeći pogledom po prostoriji.
Jedan po jedan, uz razne stupnjeve oduševljenja ili oklijevanja, kuhinjski je odred zakimao glavama.
"Dobro", rekao je Bruno. "Na posao. Ti," pokazao je na sousa koji mu je bio najbliži, "donesi mi bijelu odoru."
"Da, šefe."
"Vi ostali, pažljivo slušajte."
"Bok", Marie je vedro pozdravila stol dvanaest. "Jesu li vam, škvadro, ispričali što su specijaliteti?"
"Već smo naručili", upozorio je netko. "Bojim se da je vaša narudžba neće ići." "Baš ništa?"
"Gotovo ništa. Ali zato imam, uf, carpaceio od capretta pečenog u tavi s umakom pospana margherita i svježe ubranim radicehiom", odverglala je na brzinu, jer zapravo nije imala pojma šio Bruno namjerava skuhati.
"Meni to dobro zvuči", rekao je muškarac najbliži Marieinim grudima.
"I meni", rekla je djevojka do njega, koja se i tako nije mogla sjetiti što je prije naručila.
"Dobro. Kuharov specijalitet za sve. I da vam donesem još ovoga vina", brzo je rekla Marie i duboko se prignula preko stola da bi istočila ostatak iz boce u čašu Kima Fellowesa.
"Ima li ugljikohidrata u tom kuharovu specijalitetu?" sumnjičavo je upitao.
"Nimalo", uvjeravala gaje. "Sto postoje organski." Izgubila se prije nego što je stigao zatražiti objašnjenje. Tommaso je također bio zauzet objašnjavajući gostima za susjednim stolom da je jelovnik morao biti izmijenjen u posljednji čas.
Kuhinjsko osoblje pod Alainovom diktaturom još nikada nije radilo tako naporno kao sada za Brunu. Jela koja bi trebalo pripremati satima sada su zgotovljena za nekoliko minuta.
"Sjajno ide", potvrdio je Tommaso kad se vratio po još tanjura. "Samo dalje šalji hranu."
"Dajem sve od sebe", promrmljao je Bruno.
"To i tražim, ali brže. Vani su ljudi koji će ogladnjeti za deset minuta."

Bruno je kuhao brže. Ubrzo je u blagovaonicu tekla rijeka jela na tanjurima, ali on nije imao vremena za odmor. Odmah je zaposlio kuhinju pripremom seconda.
U blagovaonici se događalo nešto neobično. Kuhinjsko osoblje primijetilo je neko neuobičajeno brujanje, kao da zuji roj pčela, koje je dopiralo kroz pokretna vrata. Jedan ili dvojica njih, koji su bili prisutni kad se dogodio incident s jeguljama, sa strepnjom su pogledavali. A onda je konobar gurnuo vrata i do tada mukao zvuk se izoštrio. Bilo je to brujanje živahnog razgovora. I to ne samo razgovora. Bilo je tu i smijeha, svakakvog smijeha – vedroga, raskalašenoga, kreštavoga, šaljivoga, pa čak i onakvoga kakav je imala jedna nesretna gospođa, koja se smijala kao da gače guska.
Za stolom dvanaest samo su dvije osobe i dalje bile imune na promjenu raspoloženja. Laura, potpuno živčana, uopće ništa nije jela. A Kim, kruto privržen svojoj dijeti, sa sve većim je čuđenjem gledao kako njegovo društvo postaje sve veselije.
Kimov kvartet ispunio je stanku između jela vlastitom melodioznom obradom jedne Rossinijeve teme. Ali Tommaso to nije kanio trpjeti. Izvadio je CD iz džepa, a sljedećeg trena prostorijom su se prolomili uvodni akordi pjesme Rocking Over The World. Pjevači su ubrzo, zgroženi, odustali.
Pogledavši uokolo, Tommaso je ustanovio da još uvijek ima previše ljudi bez ikakve hrane pred sobom. Trenutno je sve bilo u redu, ali prije ili kasnije počet će se pitati što je sljedeće jelo.
"Netko bi trebao pogledati kako je Alain", promrmljao je Bruno Tommasu. "Provjeriti da nije dobio srčani udar."
"Ne brini se ti za njega. Dat ću mu još malo tvojih amuse-gueulesa. – rekao je Tommaso.
Otišao je do ormara za kapute, otključao ga i odškrinuo vrata da zaviri unutra. Alainu je pala kuharska kapa, a svoje usne je strastveno pritiskao uz usnice Huga Kassa.
Tommaso se u sebi nasmijao i tiho opet zatvorio i zaključao vrata.
Secondi su napokon bili organizirani pa se Tommaso, dok je nadgledao tijek hrane između kuhinje i blagovaonice, počeo napuštati.
"Sad se možeš baciti na kuhanje za Lauru", obavijest me o Brunu.
Bruno je gurnuo u stranu jelo na kojem je radio i uzeo nove namirnice.
Svuda oko sebe Kim je vidio goste koji su izgledali kao opijeni. Nisu čak ni sjedili na mjestu, s užasom je ustanovio. Ljudi su šetali okolo, čavrljali s potpunim strancima, smijali se i šalili. Donio je odluku. Bolje da to učini odmah, prije nego što ti bučni Talijani unište savršenu atmosferu koju se toliko namučio organizirati.
"Ugasite tu glazbu, molim", rekao je konobaru izmučena izgleda. Napokon, Status Quo je utihnuo. Kirnje ustao. Jedan po jedan, ostali gosti su prekinuli svoje aktivnosti i okrenuli se da vide što se zbiva. Kirnje kimnuo svom kvartetu, koji je počeo pjevati. Žamor smijeha je zamro, a zamijenila ga je tiha, svečana harmonija Allegrijeve Miserere.
"Laura, draga moja", počeo je Kim na talijanskome. "Baš u ovome gradu Petrarca je napisao neke od svojih najljepših pjesama o djevojci po imenu Laura. Sada, pet stoljeća kasnije, i ja sam se u nju zaljubio..."
Evo ga, pomislila je Laura dok se četrdeset osam pari očiju okretalo prema njoj. Što ću, zaboga, učiniti?
"Katastrofa", viknuo je Tommaso Bruni kad je ujurio u kuhinju. "Amerikanac je upravo prosi."
"Što?“
"Si. Bolje bi ti bilo da odmah odeš tamo."
Bruno je pogledao ispremiješane namirnice na svojoj radnoj plohi. "Ali nije spremno."
"Baš šteta. Kad ti budeš spreman, bit će prekasno."
Kim se bližio kraju svojeg govora. Bio je lijep i otmjen i duboko dirljiv; muškarci, ne samo žene, bez ustezanja su otirali suze kad je Kim napokon kleknuo na jedno koljeno, izvadio kutijicu i otvorio je. Svima je zastao dah od bljeska prstena na večernjoj svjetlosti.
"Laura – bellissima – hoćeš li biti moja žena?" rekao je, baš kad su i pjevači stigli do kraja izvedbe.
Posvuda u prostoriji, ljudi su u iščekivanju podigli ruke, spremni za pljesak. Trebalo je pričekati još samo jednu sitnicu, Laurin odgovor – koji će, bez sumnje, biti jednako lijep i jednako dirljiv – a onda se mogu prepustiti veselju.
Laura je duboko udahnula.
"Kime, postavio si mi to pitanje pred svim ovim ljudima pa tako ti i ja moram odgovoriti pred svima njima. Ti si prekrasna, inteligentna, osjećajna osoba i ja sam zaista uživala u vremenu koje smo proveli zajedno. Ali odgovor glasi 'ne'. Objašnjenje možeš zatražiti sada ili ti mogu objasniti kasnije, ali žao mi je, čvrsto sam odlučila."
Tišina se dala rezati nožem. Kim je brzo rekao: "Laura, znam da ti je sve ovo malo previše. Da, porazgovarajmo o tome. Naravno da moramo razgovarati o tome. Popila si malo vina, dobro si pojela – znaš kako otupiš od ugljikohidrata – pa ću taj odgovor uzeti kao 'možda', a ti samo uzmi koliko god trebaš vremena..."
"Ne slušaš me", prekinula ga je. "'Ne' nije nešto o čemu treba pregovarati, Kime. Ti si me puno toga naučio, ali ti si uvijek bio samo moje utočište nakon – nakon nečega prije, što je otišlo u užasno pogrešnom smjeru. Ne želim provesti život tako da mi ti stalno govoriš što moram raditi i ne želim da mi kažeš da se moram udati za tebe."
U pozadini prostorije Tommaso je gurnuo Brunu naprijed. "Sad ili nikad, prijatelju moj", prošaptao je.
Bruno je držao tanjur s komadićima kruške i malo zabaione kreme – samo to je imao vremena pripremiti. Dok je hodao prema Lauri, drugi gosti, koji su naslutili da zabava još nije završena, odjednom su se okrenuli prema njemu. Netko se počeo cerekati. Bruno je osjetio kako mu obraze prelijeva rumenilo.
Napokon je stajao pred njom. Ništa nije mogao razabrati iz njezinih očiju, nikakav izraz koji bi ga utješio ili bacio u očaj.
"Ovo je za tebe", počeo je, stavljajući pred nju tanjur.
Laura je pogledala krušku koja je kao otočić plivala u zabaione kremi. Odjednom je Bruno postao svjestan da to nije dovoljno. Nastala je duga, strašna tišina.
"Namjeravao sam ti reći da ovo izražava što osjećam prema tebi bolje nego što bih ja mogao", bespomoćno je rekao. "Ali to nije istina, zar ne? Ne izražava ništa. Ponekad je hrana samo – hrana." Bacio je pogled na Kima, koji je buljio u njega s uočljivim omalovažavanjem. "On ti je bar imao petlje reći što želi. A ja sam uvijek mislio da će moja šutnja, moje kuhanje, nekako biti dovoljno."
Laura je polako kimnula glavom.
"Kad pomislim na sva jela koja sam pripremio za tebe," rekao je, "prisjetim se jela koja su te trebala impresionirati, jela koja su te trebala zabljesnuti, uzbuditi te, utješiti te, čak i zavesti te. Ali ne postoji jelo ili recept kojima možeš izreći jednostavnu istinu."
Ništa nije rekla.
"Istina je", počeo je. Stao je, svjestan da u njega bulji svaka osoba prisutna u toj prostoriji, neki zabavljeni, a neki ne razumijevajući. Tišina se protegnula unedogled. Ispunjavala mu je usta kao sirovo tijesto, ljepljiva i sladunjava, nije od nje mogao govoriti...
"Istina je da te ja volim", tiho je rekao. "Uvijek sam te volio. Uvijek ću te voljeti. A želim, više od svega na svijetu, voljeti te i dalje."
"Ja se sutra vraćam kući", rekla je Laura.
"Znam", jednostavno je odgovorio. "Ali ostaje nam još ova večer."
Dok je ustajala, uzela je komadić kruške i gurnula je u njegova usta.
"U tom slučaju," rekla je, "provedimo je negdje drugdje."
U malenom kafiću u pokrajnjoj uličici blizu Viale Glorioso, Gennaro je napokon okončao modifikacije na svojoj Gaggiji.
Ugradio je osnovni turbo punjač, složen od dijelova traktora koje je pronašao u svojem kombiju, i pomoćnu crpku za pritisak, koja je pak bila prerađeni hladnjak motora, a bilo je tu i raznih drugih poboljšanja za koje je bio uvjeren da će biti od presudnog značenja. Napunio je posudice samljevenom kavom, uključio pogon i odmaknuo se.
Neko vrijeme nije se događalo ništa. A onda je odjeknuo glasan zveket udarca kojim se golemi stroj pokrenuo i stao prikupljati pritisak.
Na drugoj strani ulice, u stanu na najgornjem katu, Bruno i Laura nisu čuli brektanje Gennarova aparata za kavu. Uostalom, nisu primjećivali ništa osim slatkoga okusa tijela koja su međusobno kušali, nakon tako dugog iščekivanja.
Motreći kako se kazaljka na mjeraču pritiska bliži maksimumu, Gennaro je zadovoljno ispustio zrak. Radi. Ostvario je svoju životnu ambiciju – savršenu šalicu kave. Posegnuo je prema ventilu kojim se nakupljena voda ispušta preko mljevene kave. Ali posegnuo je trenutak prekasno.
Eksplozija se čula sve do suprotne strane Tibera, a nebo iznad Trasteverea nakratko je zasvijetlilo.
"Što je to bilo?" upitao je Bruno, zastavši na trenutak. A onda je, budući da Laura nije odgovorila, nastavio raditi ono što je radio prije toga.


"Okus koji je cilj [tih recepata] ne želi osupnuti, nego umiriti. Njegovo ishodište je kulturno pamćenje, svijet talijanskih kuhara koji uporno opstaje, jer svaka generacija za stolom postavlja mjesto na kojem će se ona sljedeća osjećati opušteno i kod kuće."

To: Bruno
From: Laura
Re: Pa, tu sam.

A ti si tamo. Daleko odavde. Tu sve izgleda veliko i stresno nakon Rima. Ali faks je isti kao i prije. Čudno je to, kad toliko toga doživiš, vratiti se kući i ustanoviti da isti ljudi rade točno iste stvari kao i prije tvog odlaska.
Za deset tjedana nam počinju praznici, a ja istoga trena krećem tebi u posjet (hvala ti, Bože, na jeftinim letovima). U međuvremenu... danas popodne otišla sam u Malu Italiju i otkrila jednu prodavaonicu delikatesa. Dobro, nije to Gigliemi, ali ima tu dosta toga što bi ti bilo poznato. I pogodi što ima novo? Ima jedan tečaj kuhanja na koji se mogu upisati. Pazi se da ti ne otmem lovorike, dečko.
voli te,
L.
PS. S čime bih trebala početi?


To: Laura
From: Bruno
Re: re: Pa, tu sam.

Spaghetti ajo e ojo.
Ovo je jednostavno da jednostavnije ne može biti...
U stvari, spaghettini – oni jako tanki – vjerojatno zadržavaju ulje bolje od špageta. Ako ih ne možeš nabaviti, pokušaj s linguinima ili čak vermicellima.
Nareži češanj češnjaka što tanje možeš i prži ga na malo dobroga ulja sve dok ne omekša (ali ne smije posmeđiti). Dodaj malo sušenih feferona u prahu. Makni češnjak. U međuvremenu, u slanoj vodi skuhaj tjesteninu, ocijedi je i ubaci u tavu na minutu, da se malo preprži. Posoli, popapri i stavi puno naribanog sira pecorino romano.
Alternativa:

Tagliatelle con ragu bolognese
Bolonjezi su poznati po tome da svašta stavljaju u usta, a baš zato Bolognese također znači "pušiti kurac". Ali klasični ragu im nije loš.
Preprži malo narezanog povrća – luk, mrkvu, celer, možda malo gljiva. Trebat će ti oko 115 grama pancete ili narezane slanine na 325 grama mljevenoga mesa. (Svinjetina je najbolja.) Prži sve dok meso ne postane sivo, onda dodaj malo vina; čekaj dok ne ispari, zatim dodaj četiri jušne žlice rajčice iz tube i posoli i popapri. Nije loše staviti i malo feferona. Postupno dodaj sve iz boce i oko dva i pol decilitra temeljca. Prema tradiciji, trebala bi to kuhati "od zore do sumraka", ali dovoljno će biti oko dva sata. Onda umiješaj malo vrhnja i kuhaj, nepokriveno, dok ne postane gusto i ljepljivo.
Ili, ako si baš jako hrabra:
Pappardelle con sugo de lepre
Preprži malo narezane slanine ili pancete, dodaj zeca (prilično malenog) u komadima i čekaj dok sav ne postane smeđ, makni ga i drži na toplome. Lagano preprži narezani luk i malo češnjaka dok ne omekšaju, ali nikako ne smiju posmeđiti. Umiješaj šaku brašna (postupno), onda dodaj tri četvrtine boce vina. Ostatak popij. Vrati zeca u posudu, posoli i popari, dodaj klinčić i puno majčine dušice (ne peteljke) i kap paprenog umaka. Pirjaj dva sata, onda skini meso s kostiju i nareži na trake, pa opet vrati u umak. Pojačaj plamen da se meso još stisne. (Ako imaš jetra od zeca, isprži ih i pomiješaj s umakom, da bude još gušći.)
Posluži s pappardellama i naribanim parmezanom. Jesam li ti već rekao da te volim?
B


To: Bruno
From: Laura
Re: re: re: Pa, tu sam.

jesi, više puta.
Sinoć iskušala ragu na svojoj novoj cimerici, Lucv. I tako je, naravno, cijela priča došla na vidjelo, dio po dio, tijekom večere... Zaplakala je, vjeruj mi. I tako, da skratim priču, proglasila se tvojom službenom zastupnicom koja će me braniti od iskušenja, barova za osamljena srca i sredovječnih predavača. Ipak, mislim da bih joj mogla izmigoljiti. (Šalim se.)
Sutra imam prvi sat kuhanja. Mislim da ćemo učiti kako se reže. Ha! Ubrzo ću biti vješte ruke s oštrim nožem, pa me se Čuvaj, ljubavnice. Znam ja kakvi ste vi Talijani, upamti to.
Laura
P.S. Ako zaista misliš da ovdje možemo nabaviti zečeve...


To: Bruno
From: Laura
Re: re: re: Pa, tu sam.

Hvala ti na zecu. Baš si sladak. Ipak, dostavljač iz FedExa djelovao je malo zbunjeno.
Martha, moja učiteljica kuhanja, kaže da imam devet okretnih prstiju!


To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: re: Pa, tu sam.

U stvari, jako se dobro sjećam tih okretnih prstiju...


To: Bruno
From: Laura
Re: re: re: re: re: Pa, tu sam.

Kad smo već kod toga... telefonski seks, večeras, oko dvadeset dva sata, po mojem vremenu?


To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam.

Mmmmmm. To je bilo fino. Lijepo spavaj.


To: Bruno
From: Laura.
Re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam.

Zar ne? I hoću.
Što ima za doručak?


To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam.

Zabaglione
Jede se za doručak ovdje kod nas na selu, tek toliko da znaš.
Istući 6 svježih žutanjaka s 3 jušne žlice šećera u prahu sve dok ne postanu blijedi, zatim umiješaj čašu suhog bijelog vina. Izlij u zdjelu koju si stavila u tavu za umake, a u kojoj ti lagano ključa voda, i tuci. Narast će i postati gusta pjena. Krasno. Posluži na šparogama, tostu, muffinima, desertima, dojkama...


To: Bruno
From: Laura
Re: re: re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam.

Taj zabaglione... apsolutno božanstveno. Lucy kaže: ako te ja ikada prevarim, može li te ona uzeti?
U međuvremenu, što je za večeru?


To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam.

Saltimbocca
E, to je pravo rimsko jelo.
Za dvije osobe trebaš četiri teleća odreska. Umotaj ih u voštani papir i istući valjkom za tijesto dok ne postanu jako tanki. Preko svakoga stavi krišku pršuta, a zatim dva svježa lista kadulje. Prema tradiciji, trebala bi sve to pričvrstiti štapićem za koktele, ali ja mislim da je lakše samo presavinuti teletinu i lupiti onim istim valjkom tako da se drži na mjestu. Uvaljaj u mješavinu brašna, papra i možda pokoje mrvice feferona. Zatim oko minute preprži s obje strane. Makni s vatre i drži na toplome. Natoči čašu bijelog vina ili maršale u sok od mesa i brzo smanji plamen. Dodaj malo maslaca i samo stisak limunovog soka, a zatim prelij preko mesa.


To: Bruno
From: Laura
Re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam.

Sad znam napraviti bešamel umak. Martha kaže da mi ide... Hoćemo li sutra zajedno večerati?


To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam.

Može. Isto vrijeme, različiti kontinenti, isto jelo.
Ovo sada ima malo dužu pripremu, ali vjeruj mi, itekako vrijedi truda.

Coda alla vaccinara
Trebat će ti volovski rep, oko 1,8 kg, opran i narezan po zglobovima. Kuhaj oko deset minuta i poberi sve gadno (oberi svu pjenu). Dodaj jednu mrkvu, jedan poriluk, jednu peteljku celera & malo peršina ili majčine dušice. Pirjaj oko tri sata. Ako možeš nabaviti volovsku ili svinjsku obrazinu, stavi i to. Sačuvaj tekućinu.
Zatim u drugoj posudi ugrij malo masti ili ulja i lagano preprži narezani luk, mrkvu, narezanu svinjsku obrazinu (ili slaninu ako nisi uspjela nabaviti obrazinu) i kosani režanj češnjaka. Dodaj malo kosanog peršina i volovski rep. Nalij pola boce suhog bijelog vina i pusti neka djelomično ishlapi. Zatim dodaj šest narezanih rajčica (tj. oko jednu i pol limenku) i veliku žlicu koncentrata od rajčice. Muškatni oraščić i cimet također ne bi škodili. Pirjaj dva sata, dodajući malo temeljca iz prve posude kad god presuši.
Mogla bi dodati i kuhanog, narezanog korijena celera, grožđice, pinjole, čak i malo gorkoga kakaa u prahu. Ako se odlučiš na to, dodaj na kraju i kuhaj još deset minuta.
B.


To: Bruno
From: Laura
Re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam.

"Poberi sve gadno", ha? Moja životna priča. Uspjela sam ući u trag volovskom repu – beskonačno dugo je trebalo, a kad sam ga konačno našla, mesar me pitao je li to za moga psa! Kako bilo da bilo, sad se kuha. Za minutu idem provjeriti treba li podliti.
A slušaj ovo, ovo je legendarno: na tečaju su nam rekli neka kupimo svoju prvu talijansku kuharicu, golemu knjižurinu koju je, uvjerena sam, napisala prava nonnina – na primjer, ovo piše o tome kako se priprema tjestenina:
"Ne popuštajte iskušenju da nabavite onu groznu spravu koja na jednoj strani guta i melje jaja i brašno, a na drugoj ispušta odabrane oblike tjestenine. Tako ćete dobiti mukusni i potpuno nedostojan proizvod, a što je još gore, pobjesnit ćete od muke kad napravu budete trebali očistiti."
Isprva sam mislila da je "mukusni" riječ na talijanskome, ali moj rječnik tvrdi da to znači "koji ima svojstva guste, viskozne životinjske sekrecije". U svakom slučaju, gospođa zna s riječima.
Jesam li ti rekla da sam čvrsto odlučila ručno ti izraditi tjesteninu? Onda ću biti prava talijanska domaćica.
Nazovi večeras kad večera bude spremna. Jest ću u krevetu. L


To: Laura
From: Bruno
Re: sinoć

Znam da sam ti to već rekao, ali pomislio sam da bi ti možda bilo drago imati to i napismeno: volim te.
B


To: Bruno
From: Laura
Re: re: sinoć

I ja tebe. U stvari, stalno sam mukusna, i to u najnezgodnijim mogućim trenucima.
Pusa, L


To: Bruno
From: Laura
Re: re: re: sinoć

... kao na primjer danas kad smo radili povrće, a ja pronađem tikvicu koja izgleda baš kao tvoj. Dala sam joj pusu dok nitko nije gledao.


To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: re: sinoć

Blago tikvici.
Ovo je zgodan recept za antipasto:

Prženi cvjetovi tikvice
Pazi da dobiješ muške cvjetove (sa stapke), a ne ženske (s ploda) – muški ostaju hruskaviji. Moraju biti svježi i tvrdi. U Rimu ponekad prije prženja nadjenu cvjetove s malo mozzarelle i inćuna.
Uzmi 135 grama brašna, sol, papar, muškatni oraščić, dvije jušne žlice ulja i dva žumanjka (sačuvaj bjelanjke) i istući tijesto za pohanje. Postupno ulupaj 6 jušnih žlica bijeloga vina i 6 jušnih žlica vode, možda malo više – koliko treba da tijesto bude gusto ali tekuće. Neka odleži 30 minuta. Zatim istući bjelanjke dok ne budu čvrsti i umiješaj u smjesu. Ukloni prašnike, uvaljaj cvjetove u smjesu, a zatim isprži u tavi u puno vreloga ulja. Prebaci na papir koji dobro upija, posoli i popapri i odmah posluži. Ide dobro uz:

Paprike punjene kunićem (recept sa sela)
Odreži vrhove s četiri paprike i spremi ih za kasnije. Sastruži sjemenke iz unutrašnjosti paprika. Peci u plinskoj pećnici na 4 (35O°C) 20 minuta, ne dulje. U međuvremenu isprži kunića, narezanog na komadiće, na maslacu. Dodaj dvije šake narezanih gljiva i čašu suhog bijelog vina; neka polako ispari. Dodaj onoliko pilećeg temeljca koliko je bilo vina i malo koncentrata od rajčice. Pažljivo kuhaj još 10 minuta, zatim žlicom time napuni paprike. Vrati vrhove i peci u pećnici još 15 minuta.
B


To: Bruno
From: Laura
Re: re: re: re: re: sinoć

Eh, pa sad si počeo pretjerivati. A da mi pošalješ neki jednostavan recept? Za desert, na primjer?
(Iz mog udžbenika za tečaj kuhanja: "Sokovi tih dvaju kvintesencijalno mediteranskih plodova, masline i limuna, dodaju očaravajuće mirisni dojam poširanome mozgu..." – sad shvaćam što mi se to dogodilo u Italiji. Vrućina mi je poširala mozak pa sam bila očarana. A i mirisna, podrazumijeva se. A ti si kriv za sve.)


To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: re: re: re: sinoć

Stižu dva deserta. Pripremi ih i ponesi, s telefonom, u krevet. Zvat ću te oko jedanaest po tvom vremenu...

Tiramisu
Tuci 5 žutanjaka sa 180 g (oko 3/4 šalice) šećera sve dok se šećer ne rastopi a smjesa ne postane lagana i pjenušava. (Treba ostaviti trag ćurka kad kapne s mlatilice.) Dodaj 250 g mascarponea i tuci dok ne postane glatko. Istući bjelanjke u drugoj staklenoj zdjeli dok se ne stvore šiljasti brežuljčići. Umiješaj u smjesu s mascarponeom.
Ulij u široku posudu 250 ml vrlo jakog ristretta i 3 jušne žlice brandyja/marsale. Namači u tome oko 40 komadića usko narezanog biskvita, ali pazi da se biskvit ne raspadne. Približno pola toga položi na dno posude za posluživanje. Zatim dodaj sloj smjese s mascarponeom, pa sloj biskvita, pa opet mascarpone. Drži u hladnjaku bar dva sata. Prije posluživanja pospi naribanom čokoladom.
A evo i omiljenog rimskog deserta, koji je još jednostavniji... Breskve u crnom vinu.
Samo prelij breskve kipućom vodom da ih lakše oguliš, nareži ih u zdjelice, pospi ih šećerom i prelij crnim vinom. Možeš ih jesti nakon što su odstajale otprilike jedan sat u hladnjaku.
Čujemo se kasnije u krevetu. I da – žlica ti neće trebati. B.

To: Bruno
From: Laura
Re: re: re: re: re: re: re: sinoć

Ljepljivo...!
voli te L xxx
P.S. Što ćeš mi skuhati za moju prvu noć kad se vratim u Rim?


To: Laura
From: Bruno
Re: vraćaš se?

Eh, to je teško pitanje.
A da nešto skuhamo zajedno?
B


To: Bruno
From: Laura
Re: re: vraćaš se?

A, ne, maestro – ne zaboravi, ja se time bavim jako, jako kratko. A znam kakvi ste vi kuhari. Vikat ćeš na mene ako u nečemu pogriješim, zar ne? Vjerojatno ćeš me rasplakati.


To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: vraćaš se?

Vikati na tebe? Prije bih si izvadio srce i ispržio ga. A podijeliti kuhinju s tobom nešto je najprekrasnije što mogu zamisliti... a to me podsjeća, bilo je nešto – netko – prije nego što smo se ti i ja našli, o čemu bih ti vjerojatno trebao reći. Nazovi me kasnije – ali tek nakon što si zaklopila oči i pomislila na:

Abbacchio alla cacciatora
Sjećaš se?
Jelo koje ne treba pripremati sve dok ne bude prvih malih janjaca.
Trebaš otprilike kilogram ili malo više od lopatice i slabina, nasjeckano sjekiricom na komadiće veličine zalogaja. Dobro preprži dok ne postanu smeđi, po mogućnosti na masti. Dodaj sol, papar, kosani češnjak, veliku šaku natrgane kadulje i malo ružmarina. Kuhaj i minutu, uz miješanje, onda kroz fino sito posipaj janjetinu brašnom. Okreni komadiće jedanput, zatim dodaj 8 jušnih žlica dobrog vinskog octa. Nakon pola minute smanji vatru tako da samo krčka i polij s malo vode. Zaklopi lonac, ali ostavi poklopac malo nakoso i dodaj još vode ako presuši. Gotovo je kad se janjetina počne odvajati od kostiju – nakon sat vremena otprilike.
Neposredno prije posluživanja, zgnječi 4 inćuna i pomiješaj sa sokom od janjetine i malo vode. Dodaj to janjetini i promiješaj.

Porchetta
Odojka možeš nabaviti u svako doba godine. (Pa, možda 1 ne možeš, tamo gdje si ti.)
Ovo možeš pripremiti na bezbroj načina. Ja sam jednom kušao jednoga nadjevenog kaduljom i divljim komoračem, bio je nevjerojatno dobar. Ali meni se više sviđa ovaj recept, jer je više rimski:
Uzmi svinjske iznutrice – srce, pluća, jetra itd. – i fino ih nareži i preprži na jedva nešto masti ili ulja. Dodaj puno ružmarina, češnjaka i kadulje. Izvadi kosti i nadjeni mješavinom, a zatim sašij, ali nareži kožicu i onda pet sati peci u pećnici na drva. Ako nemaš takvu pećnicu, poslužit će i krušna peć u kojoj se radi pizza.
Razgovarat ćemo kasnije, B


To: Bruno
From: Laura
Re: sinoćnji razgovor

Pa, valjda bih joj trebala zahvaliti. Očito te puno toga naučila. (Govorim o kuhanju, naravno.)


To: Laura
From: Bruno
Re: re: sinoćnji razgovor

Naravno.
Ovdje je sada već skoro zima. isprva sam to primijetio samo zato što su se na tržnici pojavili kesteni, a restorani su na jelovnik stavili Monte Bianco...

Monte Bianco
Sezonski desert sa sjevera. Prije nego što počneš, stavi zdjelu za miksa-nje u zamrzivač.
Natopi 500 g svježih kestena u vodi, zatim obreži oko ljuske da olabavi – naći ćeš kako se to radi u svojoj kuharici. Kuhaj u vreloj vodi 25 minuta i oguli dok su topli.
Stavi u tavu i prekrij mlijekom. Neka lagano prokuha. Nakon otprilike 15 minuta upit će mlijeko. Istući pire električnim mikserom. Dodaj 200 g čokolade, otopljene na pari, i malo ruma. Prekrij tankom prozirnom folijom i drži u hladnjaku jedan sat. Uzmi mlinac za meso ili probušenu mješinu i napravi od smjese male komade, neka izgledaju kao crvići ili mljeveno meso. Sve stavi na tanjur. Pomiješaj 300 ml vrhnja za šlag s čajnom žličicom šećera u prahu i tuci sve dok ne postane čvrsto, a onda izlij preko deserta tako da izgleda kao Mont Blanc – koji mi zovemo Monte Bianco – prekriven snijegom.
Sad kad je zahladnjelo, krevet mi djeluje jako prazno.
B


To: Bruno
From: Laura
Re: hladno

Hladno? U Rimu? Pa ti se šališ. Ovdje je minus deset.
Kakvo je ulje ove sezone? Prema kuharici moje gospođe Talijanke: "U tim prohladnim danima koji premošćuju prijelaz iz jeseni u zimu i označavaju dolazak ovogodišnjeg svježe prešanog maslinovog ulja, prepeći kruh nad vatrom s puno dima i umočiti ga u pikantno, prozirno zeleno, upravo proizvedeno ulje običaj je star vjerojatno koliko i sam Rim..."


To: Laura
From: Bruno
Re: re: hladno

Da – ona opisuje bruschettu. Samo stavi na rešetku malo dobrog talijanskog kruha, po mogućnosti na plamen (bit će dobar i plinski plamenik). Istrljaj zgnječenim režnjićem češnjaka i prelij ćurkom mladoga maslinovog ulja, koje ti je tvoj ljubavnik iz daljine upravo poslao FedExom. Posoli. Ako želiš antipasto koji malo bolje zasiti, stavi na to rajčicu narezanu na kockice i svježi bosiljak.
Volim te, B


To: Bruno
From: Laura
Re: taj recept za bruscettu

Vidiš, izgleda da to nikako ne mogu napraviti kako treba. Jednostavno je, a teško, kako bi vjerojatno rekao Tommaso. Svaki put kad pokušam, nešto ne valja. Znaš što – mislim da mi netko treba pokazati kako se to radi...


From: Bruno
To: Laura
Re: re: taj recept za bruschettu

Ne kužim.


From: Laura
To: Bruno
Re: re: re: taj recept za bruschettu

Aha! Ne, ne kužiš. U tome i je cijeli štos.


To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: re: taj recept za bruschettu

Mislio-sam, ne shvaćam. Kako je moguće da ne znaš pripremiti bruschettu, a znaš sve one druge stvari? A što si mislila kad si rekla da ti netko treba pokazati?
B

To: Bruno
From: Laura
Re: re: re: re: re: taj recept za bruschettu

Pa, ovako...
Neki dan sam razgovarala sa svojom učiteljicom kuhanja. Ona kaže da zna za najmanje desetak talijanskih restorana ovdje kod nas u kojima bi netko tko je kuhao za Templi mogao dobiti posao...
Što misliš?


To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: re: re: re: taj recept za bruschettu

Mislim da stižem. Pošalji mi popis za nabavu


"... to je način spravljanja hrane u kojem ima mjesta za improvizaciju i nove intuitivne uvide svaki put kad ga primijenimo, pod uvjetom da i dalje čuva poznate obrasce; sve dok nas oblici koji iz takvog pristupa nastanu umiruju onim osnovnim svojstvom civiliziranog življenja, prepoznatljivošću."

Želio bih zahvaliti Nicku Harrisu iz A. R Watta što je stavio lonac na vatru; Caradocu Kingu i Lindi Shaughnessv što su zakuhali; Bobbvju Thomsonu što je kušao; Peteru Beggu što mi je pokazao kako to radi pravi kuhar; Alessandri Lusardi što je dodala talijanske arome; Ursuli Mackenzie i Clare Ferraro što su naručile; Tari Lawrence i Carole DeSanti što su vratile u kuhinju i, naravno, svojoj obitelji, koja je dodala nužan prstovet soli.
Ovu knjigu posvećujem uspomeni na Nunca Willcoxa, dobrog čovjeka i dobrog prijatelja.