Zašto psujem - Vedrana Rudan

First topic message reminder :



Ovu knjigu posvećujem svim čitateljima bloga.
Bez vas moj bi život bio opaki davež.
Poseban pozdrav najvjernijim komentatorima
Ismetu Jašareviću, Mikiju Mausu, duleboyu, mr blondu, matijavidu, ya... i Slavenu Hrvatinu.

MUZARE


Moja tridesetogodišnja susjeda već četvrtu godinu doji sina. Danas je dojenje nešto što se očekuje od svake mlade mame, pa je mojoj susjedi najmanji problem izvući sisu na svakom mjestu da bi sinčiću začepila gladnu, žednu ili nervoznu labrnju. Ponekad, kad to ne mogu izbjeći, s njom popijem kavu.
„Mali još nije odlučio kad će skinuti pelene.“
„U moje vrijeme“, rekla sam, „majke su odlučivale kad je dosta. Djecu koja su
nosila pelene krajem druge godine života držali smo retardiranima.“
Susjeda me pogledala puna gađenja. „Djeca su ličnosti, ona su ta koja znaju što je za njih najbolje.“
Maleni je bacio loptu u glavu djevojčici za susjednim stolom. Curica u šestoj briznula je u histeričan plač. Urlala je sve dok njena majka nije iz majice izvukla dugačku zmiju iz koje je kapalo mlijeko. Dječačić je izlio šalicu crne kave na stol a onda žličicom stao crtati mamu.
„Bože, kako je kreativan, pokaži teti, gdje su mami oči, gdje je mami kosica..
„Neću!“
Kad je pružio ruku prema mojoj šalici, zgrabila sam ga za pandžu.
Susjeda me nije mogla ubiti pogledom, ali je zločinca privila na grudi, on se derao kako će nazvati plavi telefon 116111 i prijaviti me. Sisa mu je ubila neljudske krike. Do mene je dopro smrad friško pokakanog dreka. Platila sam kavu i promijenila kafić. Tresla sam se. Jebote! Ova ženska ima fakultet. Ova ženska je godinama učila i postala arhitektica. Diplomirala je u Rimu.
Zašto se ženama prodaje priča da im je smisao života istisnuti iz sebe komad mesa a onda se pred tim mesom tresti do kraja života? To što žena izbaci iz sebe istovremeno je i njezin ubojica i dokaz da je uspješna i normalna? Danas ta bolesna teza drži vodu više nego ikad u posljednjih pedeset godina. Nekad se takva koncentriranost na plod utrobe svoje očekivala samo od kraljica.
Kad sam ja bila mlada, moja djeca mi nisu bila centar svijeta. Naprotiv. Smetala su mi. Znala sam ih ostaviti u dnevnom boravku i slušati njihove divljačke krike dok su se ubijala a ja bih opušteno u zahodu čitala Prohujalo sa vihorom. Boja njihovih kapa uvijek je bila u neskladu s bojom cipelica koje bi dobila pitaj boga od koga. I hlačice, majice, kaputiće, pidžame, pelene... Dojenje... U moje doba dojenja nije bilo. U moje doba i tata je imao sisu.

Metode odgoja bile su mnogo maštovitije nego danas. Ruka, kuhača, kuhinjska krpa, tanka šiba... I baš nitko nije prolazio u školi s pet nula osim nekoliko bolesnika.
Danas... Danas su djeca diktatori kojima majke, dok tate rade, služe bez pogovora. U pelenama ponosno hodaju do sedme, bacaju doručak na pod jer tako pokazuju svoju osobnost, prijete plavim telefonom čim od prve ispod majčine bluze ne nađu komad mokre dude. Već u drugoj znaju da majka, zato što je njih rodila, ne smije piti, pušiti, pjevati, plesati, skakati, smijati se, raditi, živjeti...
Današnja majka, ako želi svijetu i sebi pokazati da joj život ima smisla, smije samo služiti. Gade mi se današnje, dječicom opsjednute mame. Iznevjerile su moju generaciju. Mi smo željele u brigu o djeci uključiti tate. Htjele smo postati ravnopravna ljudska bića, ne dvadeset i četiri sata otvorene mljekare.
Očajna sam. Jedino što danas mogu učiniti za svoj duševni mir jest pobjeći na drugu stranu ceste kad vidim da mi se približava izmučena spodoba u trideset i nekoj i zločinac u petoj u punoj snazi i posranoj opremi.

OTVORENO PISMO MUZARI


Muzaro, sigurna si da je krvavo dijete na tvom ispuhanom trbuhu tvoj izbor? Prvi koračić. Doživjela si orgazam snažniji nego kad te pojebao dečko najbolje prijateljice. Bolesna si, Muzaro!
Odlazak u vrtić. Doživjela si slom živaca jer je ono zbog čega živiš otišlo od tebe. O, glupačo nad glupačama! Ono se nikad neće maknuti od tebe. Bit će uz tebe do tvoje smrti. Ili kao oštra nelagoda ili kao noćna mora.
Muzaro, nasjela si! Živimo u muškom svijetu. Muškarci su ti koji nama muzarama diktiraju vrstu vrhunskih užitaka. Među najsvetije i najžešće svrstali su rađanje djeteta. Popušile smo to pod pritiskom koji traje od Početka. Da se nismo zajebale, na ovome bi svijetu živjela samo dobra bića.
Ja sam visokokvalificirana Muzara, zato ću tebi Muzari s ambicijom da budeš veća simentalka od one najrasnije reći kako će ti izgledati život. Nakon poroda po čitave ćeš noći osluškivati da li ti beba samo spava ili se ugušila.
Ako tiho spava, drmat ćeš je dok ne krene urlati a onda joj sisom čepiti
bezuba usta.
Za to vrijeme tvoj će muž, ako nije u međuvremenu brisnuo, spavati u nekoj drugoj prostoriji jer on po danu radi. I ti si u bivšem životu radila, imala planove, htjela putovati, školovati se, promijeniti posao, odjebati šefa... Zbogom, svijete! Ako se i vratiš na loše plaćen posao, radit ćeš između dvije upale grla opsjednuta krivicom što gubiš vrijeme izvan kuće dok o tvom životnom projektu loše brinu loše plaćeni drugi.
Čitavo to vrijeme tvoj će muž voditi paralelni život. Dolazak klinca u tvoj život, Muzaro, neće u njemu ubiti potrebu da ode na košarku, da ispija s pajdašima pivo ili da na službenim putovanjima kreše buduću Muzaru. Dok budeš bila za isti posao plaćena najmanje dvadeset posto manje od muškarca, tako je u Švedskoj, kako je ovdje nikoga nije briga, proklinjat ćeš čas kad si se udala za kretena.
Ne plaća alimentaciju, ali živi u zajedničkoj kući. Kad ne platiš vodu, ovrše te isti čas a oca onoga tvoga smisla života nitko ne tjera iz tvoje kuće. Jebe se državi. Tvoja prava nisu njen problem. Da bi mogla školovati ono što i jest i nije za školovanje, čitav ćeš život raditi tri posla.

Muzaro, u jednom trenutku ono malo krvavo s tvog trbuha pretvorit će se u zvijer koja će ti razvaliti glavu ako joj ne daš lovu za drogu. Dok budeš krkljala na pločicama, ledeno će ti reći, stara, nisam ja tražio da dođem na ovaj svijet. I nije.
Netko ti je, Muzaro, davno rekao da djecu treba imati jer ona u starosti svojim roditeljima nose topli čaj. Topli čaj? Topli čaj u najskupljim hotelima košta dvadeset eura.
I još ti ga komad u uniformi donese u hotelsku sobu. Šuti dok ja govorim! Nije istina da ne spadaš u ljude koji mogu u skupom hotelu naručivati topli čaj! Ispravljam krivi navod, nije istina da ne bi spadala u takve ljude da nisi rodila, Muzaro!
Ima li izlaz? Japanke su se dosjetile. Jedva da i rađaju. Hoće li svijet propasti? Neće. Da se sve žene svijeta ovoga trena prestanu izvijati na različitim vrstama podloga, muškarci bi našli rješenje. Spojili bi spermić i jaje, uvalili to u staklenku, čekali devet mjeseci pa to izvukli i nakon nekoliko godina poslali u rat.
Kad se to dogodi, bit ćemo spašene. Kome trebaju djeca neka ih proizvede. Sve dok mi žene muške vrlo praktične potrebe, jedna od njih je i naše micanje iz svijeta rada, budemo pretvarale u svoje životne projekte, ostat ćemo izmanipulirane glupače. Čujem te, Muzaro, izvlačiš nabreklu sisu. Tko meni može platit užitak koji osjećam dok me grizu četiri mala zuba?
Sjeti se, o, Muzaro, i naši su političari bili bebe. Čak i Šeks. Moraš se složiti sa mnom ma koliko bila glupa. Svima bi nam bilo bolje da su ih majke u svojoj sisatoj fazi mlijekom... udavile.
Muzaro, kasno je i za tebe i za mene! Ali, ako dojiš kćer... Popričaj s njom kao
muškarac s muškarcem.

DAJ BUBREG!


Roditelji moje generacije nisu svoju deriščad doživljavali poput božanstava koja im svojom dernjavom ukazuju milost. Ne sjećam se da smo mi mlade mame, nisu ni tate, satima analizirali svaki pokret, čin ili osmijeh naše djece. Danas mlade majke i očevi vise na internetu i pokušavaju otkriti kako djecu najbezbolnije uvesti u svijet odraslih.
Savjeti su vrlo jasni. Svoje dijete morate voljeti beskrajno i bezuvjetno. Osluškivati njegove potrebe. Ako ih ne čujete, krenite ih pogađati sistemom pokušaja i pogrešaka. Cipele naručite preko interneta iz Londona, neka crknu od zavisti klinci u vrtiću kad vašu princezu ugledaju u tenisicama optočenim poludragim kamenjem.
Instrukcije nisu skupe ako vašem najdražem kućnom debilu pomognu da neradom dođe do petice. Ima li smisla noći o ponoći pustiti svoje dijete bez auta u život? Mogu li današnja fina djeca uopće funkcionirati bez četiri kotača? Što ako beba uđe u auto nekog drogiranog kretena pa je ovaj ubije? Nije li bolje Junaku Našeg Života dati jak auto, neka preživi ako naleti na nešto mekano i toplo što se u krivo vrijeme našlo na trotoaru?
Ako to nešto nakon sraza s automobilom našeg osamnaestogodišnjeg ljubimca pogine, ili ostane obogaljeno... Što učiniti ako si mama i ako si tata? Najprije treba izjaviti za novine da je tvome djetetu jako teško. Jest da je pokosilo tri nevine djevojčice vozeći poput luđaka automobil koji nije smio voziti... Jedna curica je mrtva, druge dvije se bore za život, ali ni mom malom nije lako. Stalno misli na njih.
Novinari suosjećaju s jadnim roditeljima jadnog dječaka. Za to su plaćeni. Za suosjećanje s ubojicom plaćeni su i suci. I sudski vještaci. I psiholozi. I psihijatri. Nema u Hrvatskoj stručnjaka koji neće potpisati kako ubojice koje ubijaju na cesti nisu ubojice, to su samo ljudi koji „izazivaju saobraćajne nesreće u cestovnom prometu“.
Živimo u humanoj zemlji. Zato posebno brinemo o mladim ljudima koji
„izazivaju saobraćajne nesreće u cestovnom prometu“. Pred njima je život. Tko jebe žrtve. Pred njima je ionako samo grob. Baš smo milosti puni, mi promatrači sa strane.

Milosti su puni i roditelji žrtava. Poluživi, možda živi, dozvoljavaju da se iz njihovog mrtvog djeteta izvuku organi koji će pomoći nekom siročetu da poživi ako na njega automobilom ne naleti tatin i mamin sin. Nemoć nas običnih građana ove gadne zemljice vrišti do neba. Kako možemo, mi kojih nema, pomoći srcu da ne pukne kad ugledamo svoje mrtvo dijete na asfaltu?
U novinama gledamo bahatu njušku njegova ubojice. Čitamo odvratne izjave roditelja koji su sve snage uložili da bi svoje dijete pretvorili u bešćutnu životinju. Na sudu slušamo zašto će ga osloboditi bezdušni sudac ili bezdušna sutkinja.
A kad to nešto izađe na slobodu, spremno da opet krene u krvavi pohod, sve će mu biti oprošteno unaprijed.
Roditelje pobijene djece čije su krvave školske torbe ostale na krvavom asfaltu, pamtit ćemo kao dobročinitelje i heroje. U najtežim trenucima u životu smogli su snage i podijelili potrebitima srca, bubrege i oči svoje djece.
Da li bismo živjeli u boljoj zemlji kad bi mame i tate drumskih razbojnika znale da će nakon krvavog uleta njihovog nakota njegovo srce, oči, uši, nos, pluća, bubrezi biti donirani prvom psu lutalici koji se doklati do grma pokraj krvave ceste? Može mu oglodati glavu. Metak neka ispljune.
Linč? Linč!

KAD SOBA UTIHNE


Sjedim na njegovom krevetu i buljim u prastare tenisice. Ako u njih uvalim nos, da li ću osjetiti njegov miris? Uzimam u ruke tenisice broj četrdeset i sedam. Mirišu na vlagu i suho blato. Ipak ih odlažem u kut sobe. U našoj spavaćoj sobi listala sam album i iz njega izvukla fotku na kojoj on sjedi na mom vratu i čupa mi kosu. Njegov prvi rođendan.
Debeljko gleda u kameru, na mom licu se ne vidi koliko danas žalim što taj trenutak nisam nožem urezala u srce. Da ga mogu izvući kad padnem u depru. Kad malo razmislim, koliko bi to imalo smisla? Ja tada nisam znala da je baš taj trenutak - Trenutak. U srce bih ubola nešto što je toga dana bilo obično koliko je meni danas... Meni danas baš ništa nije obično.
Sve ovo neobično oko mene davit će me dok budem živa. Trebala bih biti razumna. U mojim godinama. Saginjem se. Ispod njegovog kreveta prljava čarapa. Grabim je. Možda ona miriše na njega? Prljava čarapa smrdi poput prljave čarape. Sjećam se njegovog mirisa. Ovo nije to. Odlažem čarapu pokraj tenisica, sjedam na njegov krevet. Na njegov uredan krevet.
Taj krevet nikad nije bio uredan a ja ga nisam smjela pospremati. Osjećam se krivom što upravo ležim na njegovom krevetu i buljim kroz prozor njegove sobe. Divlji kesten obučen je u žuto lišće. Djeluje tužno, raščupano i zapušteno. Jutros sam bila na tržnici i naletjela na krasne orade iz uzgoja. Njegovo omiljeno jelo. Prodavačica me je ugledala, nasmijala se i rekla: „Dvije veće, kao obično.“
„Dvije veće, kao obično.“
Orade su u frižideru. Moja kći misli da je ne volim dovoljno. Tvrdi da je moja koma besmislena: „Imaš mene.“ Znam da imam nju, ali kakve to veze ima? Moj muž me u subotu popodne, nama je već dvadeset godina u subotu popodne u
17.00 vrijeme za seks, pogladio po guzici i pogledom mi pokazao na stepenice
koje vode do naše spavaće sobe.
Vrisnula sam u sebi, kretenu, tebi je do seksa? Kretenu, tebi je u ovim trenucima do seksa? Na glas sam rekla: „Kretenu, tebi je u ovim trenucima do seksa?“
Pogledao me je zapanjeno. Muškarci su bešćutne svinje. „Nisi normalna. Do
kad misliš biti u koroti?“

Sjela sam na kauč, obuhvatila koljena rukama i buljila u pločice. „Ostavi me na miru!“
„Ostavljam te na miru.“
Stare traperice vise u praznom ormaru. Čiste. Smrde na odvratni omekšivač. Zašto njega u njegovoj sobi nema? A majica bačena preko stolice? Njušim. Miris moga muža prodire mi u nos. Kako se usudio, kako se usudio ući u njegovu sobu i preko njegove stolice prebaciti svoju prljavu majicu? Bolesnik. Otvaram ladice njegovog stola. U srednjoj ladici s lijeve strane fotografija njegove cure. Nikad mi nije bila draga ta napuhana žirafa s metalnim dugmetom u jeziku. Rekla sam mu to. Nasmijao se. Nas se dvoje nikad nismo svađali.
Prazna soba sjedi mi na glavi. Plakala bih, ali to bi bio znak perverzije. Ja nisam perverzna. Ja sam normalna žena. Bila sam i na svadbi. I plesala sam na svadbi. I smijala se. Možda još za mene ima nade? U Hrvatskoj se razvede svaki drugi brak.

NAŠE DRAGE ŽABE


Moja unuka voli priču o Pepeljugi, ali se ne želi udati za princa. Danas mi je rekla da će „oženiti“ svoju sestričnu Maru. Dok moja unuka odraste, u Hrvatskoj će se s više tolerancije gledati na ljubav među sestričnama pa će moja unučica biti sretna, ako se u međuvremenu ne odljubi. Ne volim priču o Pepeljugi jer mislim da i nije neka sreća udati se za princa.
Sirota Dijana. Čitav je svijet gledao u njenu spavaću sobu. Jedinoj ljubavi princa Charlesa mediji su tepali „rotvajler“, ali to njega nije skrenulo s putanje. Kad je Svijeća Na Vjetru odlučila ostaviti muža, proglasili su je luđakinjom i oteli joj djecu. Dobro, nisu joj je oteli, djeca ionako nisu bila njena. Ona je, prije nego je princu poklonila nevinost, i to se provjerilo, morala potpisati da će budući kralj pripasti Familiji.
Nikome tada nije padalo na pamet da će Dijana zatražiti razvod. Pustili su je da izađe iz prinčevog kreveta, da dosadne dane i noći na dvoru ubija u društvu crvenokosog konjušara. Tek kad je na teveu izjavila - intervju je gledao cijeli svijet - da je za troje njezin bračni krevet bio preuzak, dozvolili su joj da se razvede.
Princeza je skončala u pariškom tunelu jer je, iako majka budućeg kralja, noge širila muslimanu. Još kad je krenula spominjati vjeridbu, vjenčanje, trudnoću... Samo smrt mogla je staviti točku na besramno ponašanje majke budućeg kralja.
Tko zna što je potpisala sirota Kate koja je nakon desetak godina krvave bitke izašla iz kože žabe? Da njen sin nije njen svima nam je jasno. Mi koje imamo djecu znamo koliko to mora biti stresno potpisati da pristaješ mužu biti padela za spermu iz koje moraš u kratkom roku izbaciti nasljednika ili nasljednicu. Ali to nije sve. Otac djeteta koje si rodila a nije tvoje najpoželjniji je trofej na svijetu.
Nema cure koja mu ne bi legla. I leći će mu mnoge. Ti ćeš to znati, čitav će svijet govoriti o tome jer komadi više nisu ono što su bili. Neke od njih će prodati svoju priču za ogromnu lovu, one manje sretne će prije nego progovore popiti nešto. Nikad nećemo saznati tko im je držao razvaljena usta ili zabio iglu u žilu.

I dok princ bude okolo štrcao, Kate će se morati smiješiti, mahati ručicom iz automobila, primati cvijeće od retardirane djece i popišanih nona. Povremeno će se, iza debelih zidina svoje tamnice, smjeti drapnuti sa šoferom, tjelohraniteljem ili vrtlarom. Svaki od njenih romantičnih iskoraka budnim će okom pratiti stotinjak ljudi koji nikad neće nestati iz njene blizine.
Vremena se mijenjaju pa će se bez frke smjeti rastati, ali ne i zaljubiti u nešto boje meda od kestena ili, ne daj bože, čokolade. Dok bude živa, njoj će se nositi bijela boja.
Ni jedna od nas žena koje imamo kćeri Kateinih godina ne zaviđa baki majušnog princa.
Kroz koji bismo pakao prolazile da neka od naših kćeri uđe u porodicu u kojoj je jedan od predaka svojim ženama odrubljivao glave, pradjed našeg unuka volio Hitlera, djed ženu pretvorio u luđakinju, dok je baku tek rođenog dječačića Familija dala ubiti. Koja od nas bi veselo gledala u svoje unuče obilježeno tolikim zločinima? Ni jedna. Mi volimo naše žabe i naše žapce koje naše kćeri nisu prodale prije nego su se oglasili prvim krekom.

MOJ SIN NE VOLI KAPU


Moja se djeca meni nisu dogodila, a ni djeca mojih prijateljica nisu bića nastala zajebom. Sve smo mi željele našu djecu. Često se prisjetimo kako smo ih ludo voljele. Kad je prvi put reklo tata umjesto mama... Jako nam je bilo bitno da kaže „tata“ jer tate u doba kad sam ja bila mamica baš i nisu bile lude za bebama. Danas, navodno, jesu.
Zašto sam htjela djecu? Što sam rađanjem dobila? Smije li se o rađanju djeteta raspravljati kao o gubitku ili dobitku kad znamo da je imati dijete dobitak. Dobitak? Osmijeh krezubih usta kad ono ima šest mjeseci jest dobitak. Otisak malog dlana na listu papira koji ti dijete uruči na vratima vrtića jest dobitak. Kad ti telefon zazvoni u tri ujutru a petnaestogodišnji sin ti javi da ipak neće postati tata, ona je dobila, jest dobitak. Kći ti diplomira u trideset i drugoj, kud ćeš veće sreće? On ne oženi drogiranu kozu, ona se ne uda za pijanog nasilnika, puna šaka dlaka. Da, djeca jesu dobitak.
Čovjek tako dođe u neke godine. Krene zbrajati dobitke. Nekome od tih možda padne na pamet da je život mogao provesti i kao gubitnik. Proljevi, temperature, neprospavane noći, odlazak muža zbog dječje dernjave najprije u dnevni boravak a zatim u stan cure koja ima samo mačku... Jedinice, dvojke, tenisice, traperice, mobiteli, motori, auti, sudari, drogiranja, gaženje starice na zebri, skupi odvjetnici, socijalne radnice, psiholozi, psihijatri, spavanje do podne, izlazak u ponoć, dolazak u devet ujutro, čekanje na alimentaciju...
Svatko tko ima djecu zna da su ona radost čak i onda kad ti sin ubije prijatelja s kojim je krenuo na cugu. Ili kad ti sin ubije curu koja je s njim ostala trudna. Ili kad ti sin ubije... Kćeri ne ubijaju, one te usrećuju na tisuću drugih načina. Znam odvjetnika koji brani mlade ubojice, provalnike i poludjele ovisnike. Njihove majke nikad ne odustaju od borbe za prava svoje djece, ona su u njihovim očima uvijek žrtve.
Ponekad se zapitam kako bih se ja ponašala da sam majka ubojice. Da li bih mu u zatvor nosila čiste majice i uplaćivala lovu na zatvorski račun? Sigurna sam, sto sam posto sigurna, ja sam majka drugačija od drugih. Nikad ne bih nogom kročila ni u pritvor ni u zatvor. Moje dijete godinama bi trunulo u sobi dva sa tri s još petoricom sebi sličnih. Baš bi me bilo briga što svi seru u jamu metar udaljenu od njihovih kreveta na kat. Sigurna sam, moj sin ubojica izgubio

bi mamu, osim... Osim ako ga onaj pokojnik ili ona pokojnica nisu izazivali, izazivali, izazivali...
Ma, djeca su dobitak. Baš dobitak! Kad ostariš pokloniš im kuću u kojoj živiš a oni ti onda dolaze u starački dom, ponekad i dva puta mjesečno. Neka posebno dobra djeca, ima takvih, svoje roditelje znaju nazvati i jednom tjedno. Zvučim zlobno. Da li sam djecu rodila da bi mi svakoga dana telefon jednom zazvonio? Ili sam ih rodila... Zašto sam ih rodila?
Pojma nemam. Jedino u što sam sigurna jest, stiže zima. Moj četrdesetpetogodišnji sin ima osjetljive sinuse a kapu ne nosi. Ponekad ga ujutro, kad je baš jako hladno, nazovem, ali mu je telefon u ranim jutarnjim satima isključen. I u kasnim jutarnjim satima. I prijepodne. I poslijepodne. I uvečer. Ma, nema veze. Jučer ga je moja prijateljica srela na Korzu. Smijao se. Njoj se čini da je zdrav.

OTTO


Hvala bogu, praznici su prošli. Još da Tri kralja odjebu u krupnim koracima... Danima sam bila zarobljena u kući. Željela sam da djeca mogu opušteno provaliti u naš život u svako doba dana i noći. Što ako sin sretne kolegicu s faksa koja je došla iz Amerike da bi na Božić bila uz tatu i mamu ali je ipak našla dva slobodna sata da bi se kresnula s mojim djetetom? Njenu bi djecu čuvali njeni a njegovu mi. Ni njima ni nama ne bi bilo teško u božićnom ozračju kuhati, peći i u unučja usta lijevati sok od bazge. Sve za djecu, djecu ni za šta.
Mojoj najboljoj prijateljici došli su u goste kći, njezin muž, njezina majka i četvoro unučadi. Seka je kuhala posebno za „mlade“, oni ne jedu meso, posebno za dječicu, svo troje su alergični na mlijeko, posebno za njezinu mamu, ona jede sve, posebno za muža, koji je uglavnom žderao nju uporno je daveći pitanjem zašto se sin oženio Ruskinjom koja im je rodila Ruse koji ne znaju beknuti hrvatski.
S njim sam išla u gimnaziju. Udovac je. Bio mi je šesta ljubav, ipak me nazvao. Ima sina. Kad su njegovo dijete žene ostavile jer se između njih i boce uvijek odlučivao za bocu, otac mu je kupio stan. Dečkić je stan zapio a banka je mojoj šestoj ljubavi oduzela kuću kojom je bivše zlato moje garantiralo da će sin otplaćivati kredit. Danas je podstanar. Na Božić je pijancu širom otvorio podstanarska vrata. Ako ovih dana porodica neće biti skupa, kad će?
Moja profesorica engleskoga, ima devedeset godina, pustila je u kuću svoju praunuku. Cura joj je turnula pred poluslijepe oči ugovor o dosmrtnom. Da je moja profesorica potpisala, nije jer je dobila moždani udar, još je na intenzivnoj, ostala bi bez stana na Božić. Ovako će, ako preživi... Cura u stanu čeka rasplet.
Moja djeca... Moja djeca su krasna djeca. Nazvala su me u 00.05 i obećala mi, ničim izazvana, da me nikad i nikad neće strpati u dom iako su to njihovi prijatelji iz osmogodišnje, brat i sestra, učinili svojoj mami, mojoj vršnjakinji, na Dan svetog Stjepana.
Ana me uvijek nazove na Staru godinu gorko slineći. Ona i muž nemaju nikoga na ovome svijetu. Da nije njihova Otta, ima sedam godina, šareni mačor zelenih očiju koji spava s njima, zna šapom dati pet i liznuti te kad osjeti da si tužan, njih bi dvoje „umrli od tuge bez kučeta i mačeta“. Tješim ju, dragi bog je tako htio, nemaš kučeta ali imaš mačeta.

Nikad joj ne kažem da ima nekih ljudi, ne, ne, ne i ne, nisam ja među njima, koji bi svu svoju djecu od sedam do četrdeset i sedam bez razmišljanja dali u dobre ruke kad bi postojale dobre ruke za takve zvijeri.

MOJA DJECA I JA


Imam unuka. Nekad sam imala djecu. Morala su završiti fakultete, kći nije smjela ostati u drugom stanju prije nego naleti na nekog ozbiljnog. O sinovljevoj ženidbi nisam se usuđivala ni razmišljati. Postoji li žena na ovome svijetu koja Njega zaslužuje?
Moja djeca nisu ispunila ništa od onoga što sam od njih očekivala. Kad su bila mala, sina sam vodila na njemački, talijanski, nogomet, vaterpolo, tenis i šah. Kad je ona bila mala, išla je na balet, ritmiku, pjevanje, engleski, tečaj glume. Sve sam im dala, sve pružila. Kći nije postala ni glumica ni pjevačica, čak ni teve voditeljica. Radi u školi.
Sin nikako da se oženi, a nije peder. Nije ni nogometaš ni predsjednički kandidat. A trideseta mu kuca na vrata. Kako mu godine idu, bit ću sretna ako postane zaposlen. Diplomirao je povijest. A toliko je obećavao...
Da sam onda znala što danas znam, s njima bih razgovarala onako kako razgovaram sa svojim unukom. Ne želi nositi šal oko vrata. „Tko jebe šal“, kažem djetetu koje me neće cinkati roditeljima jer zna da je „riječ na j“ zabranjena. Želi sa mnom popiti gutljaj pive. Popije ga. Za doručak hoće šunku bez kruha. Jede šunku bez kruha. Ne voli prati zube. Kad je kod mene, ne pere ih. Lud je za prženim krumpirom koji se valja u majonezi. To nam je ručak kad smo sami.
Sinoć smo bili u kazalištu. Majka je na njega navukla svečano odijelo, trčao je oko kazališta i poderao hlače.
„Jebe ti se“, rekla sam.
„Nona!“, rekao je on.
Nakon deset minuta izašli smo iz kazališta jer oni ljudi i ona djeca nisu govorili nego samo plesali. Za jednim od novogodišnjih štandova pojeo je dvije kobasice. U taksiju je povratio.
Kad smo došli doma, ovlaš sam ga oprala krpicom, mrzi vodu. U njegovom vrtiću ima dečkić koji mlati sve oko sebe. Osim moga Kreše. Zato jer sam mu rekla, ako te takne, ubij ga. Mali je još u bolnici.
Svome unuku ne planiram život jer sam se dva puta zajebala. Njegovi roditelji od mene mnogo očekuju, ali ja ga ipak ne vodim na balet, nogomet, tenis, kineski, ples, pjevanje, plivanje. Moj Krešo i ja, kad smo sami, šetamo i

razgovaramo o sreći. On već sada zna, sreća je kad ti se živo jebe što starci od tebe očekuju.

MOJI PRIJATELJI I MI


Često se sastajemo. Moji prijatelji i mi. Svake subote nađemo se kod nekoga od nas. Ljudi smo koji se osjećaju dobro zato jer su naše kolege iz gimnazije nefrolozi, internisti, ortopedi, oftalmolozi, ginekolozi, kardiolozi... Svaki organ u našem tijelu pod paskom je neke balavice ili tankog klinca iz šezdeset i neke. Osjećaj da o nama brinu ljudi koji nas vole čini nas zdravima.
Zabavljamo se, kad smo skupa, moji prijatelji i mi. Ne pijemo puno, samo dvojica iz društva puše na terasi, ne izmjenjujemo simptome, ne razgovaramo o politici. Nekad jesmo. Čovjek ne bi povjerovao kako se obično ljudsko biće, samo zato jer je tema premijer ili hrvatske banke, može pretvoriti u krvoloka koji jedva čeka da premijeru ili banci zarije zube u arteriju. Arterija? Možda se žila čije otvaranje izaziva trenutačnu smrt ne zove arterija? Zato ne razgovaramo o politici.
Razgovaramo o seksu i to nas jako veseli. Svi muškarci za našim stolom veliki su jebači koji bi mogli i Sad i Opet da ne žive sa ženama koje su uz njih i sad, a bit će i opet. Mi žene smješkamo se jer nas slika debelih muževa kako stenju nad vitkim tijelima djevojčica ne uznemiruje. Koje bi to djevojčice legle pod naše ovršene muževe? Kad nam se dogodi da nam baš subotom mama javi da je stigla mirovina, njena, znamo biti van sebe od sreće. Svatko od nas od svojih roditelja mjesečno dobije bar petsto kuna. Nije malo, ali čovjeka veseli. Žalimo prijatelje kojima su roditelji mrtvi.
Skačemo mi tako s teme na temu svake subote u drugom dnevnom boravku. Klimatske promjene, troškovi grijanja, zašto su zubarske usluge u Srbiji dvostruko jeftinije nego kod nas, kako se udružiti pa čoporativno krenuti u Beograd po plastični ili porculanski osmijeh, onaj mehaničar ne izdaje račun ali je najbolji... Glavnu temu zaobilazimo. Prekrižili smo je. Svi doma imamo
„Priručnik za ratne veterane i članove njihovih porodica“ iako nitko od nas nije bio u ratu.
Nema veze. Mi smo naučili kako se nositi sa pitiespiom. PTSP stanuje u svakoj hrvatskoj kući, zato se naša ekipa drži preporuka iz Priručnika. Hranimo se zdravo, doručak, ručak, večera i dva obroka između. Fizički smo aktivni. Trčimo, hodamo, vozimo bicikl. Pokušavamo svake večeri zaspati. Uvijek legnemo u isto vrijeme i dižemo se u isto vrijeme. Jednom dnevno, kratko,

trideset minuta, razmišljamo o traumi. Koristimo, ovo je vrlo bitno, „bol i patnju
kao motivaciju da učinimo neophodne promjene u životu“.
Da, u Priručniku još piše da moramo „podržavati svoju djecu i strpljivo razgovarati s njima. Ne smijemo se na njih ljutiti. Moramo kontrolirati svoj bijes.“ Eto, a mi svi baš na tome pucamo. Ne podržavamo svoju djecu, ne možemo s njima strpljivo razgovarati, ne kontroliramo svoj bijes. Zato jer su naša djeca od nas otišla. Ona su u Kanadi, Njemačkoj, Norveškoj, Australiji, na Novom Zelandu. Vidimo ih na skajpu, i njih i svoje unuke, i onda, umjesto da se sjetimo Priručnika, pucamo, gubimo kontrolu, dobivamo napadaje bijesa i plačemo. Začuđeni unuci nas na danskom pitaju što nam je.
Moji prijatelji i mi smo, kad bolje razmislim, ekipa pod kontrolom. Samo da nije jebenoga skajpa...

NAŠA DJECA


Odjeknulo je poput bombe. Naša djeca u školi ne slušaju pobožno što govori učiteljica. Naprotiv, naša su djeca za vrijeme nastave opaki divljaci, često i ubojice u pokušaju. Mediji se zgražaju. Kako? Zašto? Što učiniti?
Prije nego krenemo analizirati što se dešava u praznim glavama hrvatske djece, morali bismo nešto reći i o školama. Tko u njima radi? Što radi? Učiteljice su, tako je bilo i u moje vrijeme, sirotice razapete između djece koju ne zanima ono što jadnice govore, roditelja koji su uvjereni da je meso njihova mesa neshvaćeni genij i ravnatelja koji se brine da istina o njegovoj ludnici za maloljetnike nikad ne ispliva na površinu.
Zašto dječica, dok učiteljica govori, jedu, piju, drkaju, psuju, briju noge, pišu poruke, bacaju stolice kroz prozor, učiteljici nude pušenje, omamljuju se osvježivačima zraka... Zašto se mali bolesnici ne boje ni učiteljice ni Boga iako imaju vjeronauk u školi? Boga se ne boje jer im je rečeno da On oprašta sve grijehe, učiteljice se ne boje jer je plaćena, doduše bijedno ali ipak plaćena, da bi se oni na njoj iživljavali. Država je izračunala da je manje koštaju razbijene glave hrvatskih učiteljica nego razbijeni izlozi, saniranje podmetnutih požara u picerijama ili provaljivanje u vrhunski opremljene hrvatske apoteke.
Složit ćemo se. Hrvatska djeca su divlja horda koju treba držati pod kontrolom tako da joj se na korištenje daju prostori gdje mogu biti van svake kontrole. To su škole i stadioni. Da bi dijete moglo na stadionu postati ubojica, mora se pripremati u školi. Da bi se u školi moglo dobro pripremiti, učiteljica mu mora biti smeće po kome ono može gaziti kako mu se digne.
Zašto su hrvatska djeca divljaci? Zato jer nisu glupa. Što u životu čeka petnaestogodišnjeg dječaka ili njegovu vršnjakinju? Ne govorim o djeci koja idu u privatne škole i čiji su roditelji ugledni kriminalci. Djeca znaju da im roditelji jedva plaćaju troškove osmogodišnjeg školovanja. Nabavka novih tenisica jednaka je trudu koji je Putin uložio u organiziranje antifašističke parade. Brdo love za kratkotrajni efekt. Pa knjige, pa marenda, pa mobitel, pa nešto iz Haendema... A starcima je plaća tri tisuće kuna. Kad je dobiju.
Hrvatska djeca nisu ni glupa ni slijepa. Dečki će, kad (ako) uz roditeljske nadljudske napore završe srednju školu, otići u konobare, satnica dvadeset kuna, cure će pokušati negdje nekome prodati pilatesirano tijelo. Siromašna

hrvatska djeca, zanemarimo onih jedan posto, u Hrvatskoj imaju status crnaca u Americi, Arapa u Francuskoj, Cigana u Italiji, crnih Zidova u Izraelu, Srba u Hrvatskoj...
Koliko je sve skupa kontrolirano van kontrole čujemo i od naše predsjednice Kolinde koja je „tajno“, da je ne bi ubili „teroristi“, odletjela u Afganistan. Tamo je ta borkinja za ljudska prava poručila afganistanskoj dječici da im želi život kojim žive njena djeca. Jebote! Zašto ne održi govor hrvatskoj djeci? Zašto njima ne poruči da im želi život kojim žive njena djeca? Na svoga princa i princezu naša carica potroši godišnje više nego njena država na nekoliko stotina hrvatskih divljaka.
Što može učiniti Hrvatska za svoju djecu? Naša vlast čini ono što treba. Buduće naraštaje priprema za ulazak u robovlasništvo, sistem u kome ona nikad neće smjeti baciti stolicu u glavu svome šefu, tražiti pristojnu plaću, pravo na školovanje i liječenje. O krovu nad glavom da se ne govori. Kad odrastu, smjet će na stadionima urlati Za dom spremni, zapaliti poneki autobus i nekažnjeno razbijati glave sebi sličnima. I to bi bilo to.
Zato se u našim osnovnim i srednjim školama ništa ne treba mijenjati. Neka dječica pale dnevnike, škole, neka pljuju i šiljatim predmetima gađaju učiteljice, neka im buše ćelave gume, neka... Neka i neka! Kad odrastu i krenu robijati, sjećanje na totalnu slobodu bit će im duševna hrana dok ne krepaju od gladi, droge, bolesti ili čistog očaja.

ČEMU SLUŽE DJECA?


Pamtim kako su mirisala moja djeca na dan rođenja. Njihova bronhitična davljenja, dok su bila bebe, zvone mi u ušima. Najsretniji trenuci u životu bili su mi kad bi temperatura s trideset i devet pala na trideset i osam s tri. To je bio znak da nas troje polako plutamo na mirnijem moru.
Nema više moje djece. Danas su to odrasli ljudi udavljeni nesrećom i besparicom. Bulje u mračnu budućnost kad skrenu pogled s ogavne sadašnjosti. Nije li prestrašno živjeti u zemlji koja već preko dvadeset godina slavi smrt? Tisuće mladih leži pod ledinom preko koje jednom godišnje u jednoj ili dvije kolone gaze lopovi, lažljivci, manipulatori, ratni i mirnodopski zločinci. Kriminalci, predsjednici, premijeri i pobjednici na idućim izborima, lica prigodno obješenih u ime Domovine, roditeljima mrtve djece pljuju u lice.
Drago mi je, presretna sam, luda sam od sreće što ni jedno moje dijete ne trune da bi se djeca hrvatskih kriminalaca mogla kupati u šampanjcu ili njime ispirati krvave kokainske noseve. Ha, ha, cerili bi mi se oni kad bi znali da postojim. Misliš da imaš živu djecu, glupačo? I za tebe i za njih bilo bi manje stresno da gnoje hrvatsku zemlju nego da crkavaju na kredit koji nikad isplatiti neće.
Priznajem, svakoga dana kad pogledam u teve ekran, potpuno je svejedno da li gadovi izlaze iz pritvora ili gmižu u vukovarskoj koloni, mene, mene jedinu, hvata ubilački bijes. Odakle zvijerima milijuni za kaucije, odakle im drskost da gaze po leševima sirotinje koja nikad svoj život ne bi položila na oltar domovine da je znala kako će taj oltar nakon rata biti zasran.
Žao mi je što imam djecu. U njihovoj im muci ne mogu pomoći a njihova agonija mi je nepodnošljiva. Pa ipak, jedna sam od milijun glupača na ovome svijetu koja jedno govori a drugo misli. Noćas je kod mene spavao moj unuk. U krevetu sam mu pričala priče, njušila kosicu kad je zaspao, držala ga za ruku dok je spavao.
Što ga čeka u ovoj zemlji okovanoj prljavim izlučinama pritvorenika, budućih pritvorenika, bivših pritvorenika, heroja a ne zločinaca, uspješnih vlasnika trgovačkih lanaca koji svoje radnice plaćaju 2200 kuna mjesečno?

Ja sam ipak, očarana svojim unukom, optimistica. Svi zločinci ovoga svijeta na početku su bili bezube bebe i mirišljava djeca. Možda će moj unuk kad odraste postati zločinac.
Ako bude tako, o kako će se moj prah u jeftinoj konzervi veselo meškoljiti.

IV

ČEMU SLUŽI HRVATSKA?




ŽIVIM DA MI PROĐE VRIJEME?


Gledam oko sebe ljude u tridesetima. Rade od jutra do sutra. Vlasnicima
njihovih života ne pada na kraj pameti da im plate prekovremene sate, često ni
„vremene“. Šute. Treba „izdržati“. Ako naša djeca budu radila poput robova i šutila, njihovi će se gospodari smilovati i najzad im ipak nešto platiti?
Živimo u zemlji u kojoj su se moćnici dogovorili da nas treba zatući, na rate. Sudovanja traju godinama a pravomoćne presude ne obavezuju nikoga. Nedavno je donesena presuda po kojoj „hrvatske“ banke moraju nešto sitno isplatiti bijednicima koji su digli kredite u švicarcima. Bankama se jebe za presudu a Državi za sto tisuća njezinih što mrtvih što poluživih građana. Da je toliko ljudi ozračila elektrana Krško, dobili bismo lovu iako je ta nuklearka benignija od „hrvatskih“ banaka. Na udrugu Franak građani gledaju kao na skupinu naivčina koja, pitaj boga čime izazvana, vjeruje u institucije hrvatskog režima.
Živimo svoje besmislene živote radeći poput stoke. U kratkim pauzama bjesomučno šaljemo poruke sebi sličnima. „Jesi se pretplatila na List? Imaš kupon?“
„Zašto?“
„Ako imaš kupon, možeš kupiti dječje čarapice u Bebi, pedeset posto popusta.“ Kad se opako razbolimo u ruševini koja glumi bolnicu, brzo umremo od sepse jer su lijekovi protiv sepse skupi i rezervirani... Ma, znate vi za koga.
Ništa nas ne može uznemiriti osim kad netko s kapuljačom na glavi Amera u narančastoj odori skrati za glavu. Zašto nas to gađa u srca? Zato jer se bojimo muslimana, oni su svjetsko službeno ZLO. Danas režu glave američkim novinarima, sutra će zakucati na naša vrata. Na naša vrata? Ali mi nemamo svoja vrata? Zašto Amerima godišnje NATO članarinu plaćamo 3 milijuna eura u kešu i pitaj boga koliko u mesu? Obama je rekao da mu treba još jer Rusi dolaze. Zašto se bojimo Rusa? Da li je u ovoj priči o strahu naglasak na jebanju ili na izvršiteljima. Ako nam ga uvali Amer svršit ćemo, ako nam ga uvali Rus to je silovanje? Kad ovih dana Amerima platimo još milijun eura, doživjet ćemo orgazam?
Ne može nas uznemiriti ni 600 milijuna eura godišnje članarine za EU. Što smo dobili tom uplatom? Pravo da se ovlažimo kad se Merkelica ukaže u

Dubrovniku, ali ne i pravo da saznamo zašto se Merkelica ukazala u
Dubrovniku.
Ima li logike u našoj samoubilačkoj šutnji? Ima. Netko nam je davno rekao da je u nadi spas. U nadi da će „hrvatske“ banke spoznati da je bolje magarcu dati malo slame jer je magarac kome se kosti vide isplativiji nego krepan. Da će Merkelica i kompanija spoznati da su Hrvati ljudska bića. Da NATO naše dečke neće slati u svoje bitke za naftu. Da će katolički popovi slušati što im Papa govori. Bajdvej, engleski je moja jača strana, Papa je govorio, govorio i govorio... Znamo što mu se dogodilo iako nikad nećemo saznati detalje.
Kad sve ovako nanižem, šutnja jest zlato. Život je samo jedan. Bolje pedeset godina živjeti k’o ovca nego jedan dan k’o lav. Ja neću nikad otplatiti kredit u švicarcima, zato neću nikad kupiti auto pa neću doživjeti automobilsku nesreću. Svi moji prijatelji su ovršeni. Ovršeni jedu malo pa nas neće udaviti holesterol. Ovršeni su kost i koža pa neće u NATO vojsku. Siromašni imaju malo ili ništa pa nas veseli svaki kurac. I onaj od tri centimetra.
Vlasnik banke jebe curu u dvadesetoj pa crkne na njoj jer vijagra i fibrilacija atrija ne idu skupa. Turbobogate žene stare jednako kao i mi. Njihova je trauma veća jer mogu platiti nož, a nož ne pomaže. Vratove bogate djece u rukama drži prljava šaka dilera. Bogati su često depresivni. Vješaju se, pucaju sebi u usta, uvaljuju si zlatni šut. Jebeš život kad ne možeš ni zaspati ni sanjati. Mi, mi nemamo vremena za analize.
Možda šutnja ipak nije zlato? Jebeš život u kome uživaš samo kad sanjaš? A opet, Martin Luther King je rekao, aj hev a drim, pa su ga upucali. Ni sanjati nije neka sreća. Jebote, što ja oću od života? Gdje je sreća? Ovaj je tekst za kurac.

HRVATSKI ABORTUS


U svim turbokatoličkim zemljama abortus je vruća tema. Zato hrvatskim ženama i gori među nogama. Hrvatskim ženama? Smije li se nešto koje želi oguliti plod utrobe svoje nazvati ženom? Kurve su to. Kurvetine. Zato je većina hrvatskih ginekologa k sebi prizvala savjest i ne pada im na kraj pameti strugati ženska međunožja za vrijeme radnog vremena kad to mogu u privatnim klinikama i u državnim bolnicama izvan radnog vremena.
Što je hrvatski abortus? To je ono što ginekolog napumpan savješću za veliku lovu učini trudnoj ženi. Kad krvave novčanice strpa u džep bijele kute, slika se za neku od hrvatskih televizija i tronuto govori kako on ne može uzeti kiretu u ruku jer bi ga jebala ona savjest. U hrvatskim medijima o abortusu govore samo muškarci. Kako u Hrvatskoj abortirati?
Možda to, ruku na srce, i nije neki problem. Samo treba umjesto u Vinkovce, Split, Knin ili Sveti duh, to je u Zagrebu, otputovati u Rijeku ili Pulu. Tamošnji ginekolozi ne prizivaju ništa. Doduše, u riječkom bolničkom krugu protivnici abortusa smiju opušteno tuliti nabožne pjesme i hrapavim glasovima preklinjati kurvetine da se vrate Bogu. Dobro je da je šef riječkog KBC-a dozvolio borcima za prava muškaraca da zavijaju ispod bolničkih prozora. Da nije, njegove bi ga zagrebačke i ostale kolege natankane savješću razapele na križ. Ovako je lukavac i stisnuo i prdnuo.
Trebamo li se čuditi što u Hrvatskoj svaki divljak koji se bavi ginekologijom u udarnom terminu naših televizija smije novinarki govoriti o svojoj savjesti? Gdje su mladi novinari? Vode Otvoreno? Uvijek isti prilog. Mlada žena pita, stari mužjak mladoj ženi objašnjava što to žena jest. S naglaskom na što. Još ni jedna hrvatska novinarka nije priupitala vremešnog bijelokutaša gdje mu je bila savjest pred trideset godina. U mračnom socijalizmu svi su ovi olinjali starci nadrokosani savješću kiretirali žene bez problema.
Čekajte malo, dečki. Ili imate savjest ili je nemate. Ako je imate danas, imali ste je i osamdeset i pete. Čujem vas, drkadžije, da smo u mraku savjestvovali, izgubili bismo posao. Zato smo kiretom mahali. Licemjeri ljigavi. Ogromna većina vas za lovu bi i rođenoj materi napravila abortus na njezin osamdeset i šesti rođendan.

Ovo što sam napisala nije brejking njuz. O moralu hrvatskih ginekologa sve se zna, samo se ništa ne smije reć. Čude me jebene hrvatske političarke kojima ovih dana abortus nije tema. Holy štiti okoliš, manjine i autoceste. Taritaš ruši potleušice i legalizira na divlje izgrađene dvorce, Pusić se bori protiv Islamske države, Opačić brine kako smršati za četiri konfekcijska broja, Kosor se 24 sata dnevno smiješi k’o luda na Dan Republike.
Sva spomenuta bića su žene pa ipak ni jedna jedina ne osjeća potrebu da jasno i glasno kaže što misli o mužjačinama koji jedini u Hrvatskoj imaju pravo govoriti o abortusu. Lijepa Abortirana korača prema kamenom dobu koracima od sedam milja. Mi cure šutimo. Čija su naša tijela? Čije su naše pice? Hoće li nam nositelji đokadi dovijeka krojiti sudbinu?
Jedine emancipirane žene u Lijepoj Kiretiranoj su časne sestre. Kad one dođu na abortus, ni jedan od liječnika ne priziva svoju savjest jer bi mu tata pop jebao mater i još bi u njemu ubio Boga. Možda je to rješenje? Katolička smo zemlja. Zaredimo se. Sve! Kad postanemo časne, ostrugat će nas s Božjim imenom na usnama.

ALIMENTACIJU OĆU!


Da mi je netko osamdeset i neke rekao u kakvoj ću „državi“ živjeti, upucala bih se. Vlada me sinoć po tko zna koji put tresnula u glavu. Donijeli su zakon po kome, ako dijete napuste tata ili mama, u praksi je to ipak mnogo češće tata, siročetu alimentaciju moraju platiti nonići. Dragi Bože, ako te ima i ako te nema, pomozi nam! Nemoj im oprostiti zato što ne znaju što čine. Sprži ih!
Osobno sam pogođena. Moj sin ima troje djece, ali ne i posao. Na nosu mu vidim kako se sprema dati petama vjetra. Nevjesta radi kod privatnika. Preko računa dobiva dvije tisuće kuna mjesečno a „na ruke“ nula kuna mjesečno. Znam, znam, naravno da vas čujem, zašto su izrodili toliku djecu kad nemaju ni za kruh?
Zato jer Oni mladima već dvadeset godina poručuju da treba rađati Hrvate. Tko ne rodi, četnik je. Moja su djeca mislila, naravno, da majku svoje unučadi držim svojim djetetom, da će država dječjim dodatkom, smanjenjem poreza na dječju hranu, odjeću, obuću i udžbenike, rodiljinim naknadama, pomoći mojoj unučadi da odrastu a Hrvatskoj da ne izumre. Odumre? Krepa? Kako nazvati ono što se dešava državi kad se njeni građani u najboljim godinama prestanu jebati?
Vraćam se. Elem, gledala sam Dnevnik, iako sam se zaklela da neću. Mrski sam aparat uključila jer su me zanimale prognoza i „crvena opasnost“. Jedna digresija. Zašto se najava kiše naziva „crvena opasnost“? Nekada su „crvena opasnost“ bili komunisti, danas je to „pljusak sa olujnim vjetrom“. Koju nam poruku šalju? Komunisti su manja opasnost od začepljenih šahtova i letećih krovova?
Shvatila sam bit onoga zakona iako sa shvaćanjem hrvatskih zakona znam imati problema. Moj muž, ja ne radim, plaćat će alimentaciju za djecu koju je napravio naš sin koji će brisnuti u Paragvaj. Zašto nam to rade? Zato jer je do jučer u ime ptica trkačica alimentaciju plaćala država, država više love nema... A moj muž ima? Ako je to normalno, neka naša država ide do kraja. Mnogi hrvatski zločinci pobjegnu nakon zločina a njihovi očevi slobodno šeću.
Zatvaram oči. Vidim dečka u punoj snazi. Izvlači đoku iz traperica a onda ga u parkiću u središtu grada krene bjesomučno mlatiti po crvenoljubičastoj glavušini. Pokraj njega prolaze majke sa dječicom u kolicima čiji očevi još nisu

pobjegli, školarci kojima su roditelji ovih dana podigli kredit da bi platili udžbenike, starice koje nose u vrećici salatu, ukrale su je sa štanda dok je prodavač izdavao račun nekome tko još u Hrvatskoj može platiti salatu... Da skratim, pokraj manijaka opako opsjednutog potrebom da se olakša na javnom mjestu prolaze uznemireni građani koji državi plaćaju da bi živjeli u javnom redu i miru.
Jedna građanka iz torbice izvlači mobitel, naziva policiju... Naravno da je drkadžija, kad je vidio što radi gospođa, zaroktao, uperio u njenom pravcu žućkasti mlaz i pobjegao. Hrvatski ugrozitelji javnog reda i mira znaju biti nepažljivi kad navlače hlače na brzinu pa mu je iz džepa ispala osobna iskaznica. Šta se dešava? Naša policija ne može naći vlasnika batine, ali zna gdje mu stanuje otac. Privode ga, ispituju, predaju sudu. Uzalud starac kriči da nije svršio od osamdeset i šeste, da je operirao prostatu, ima problema i sa pišanjem, nosi kateter... Jebi se, stari! U ovoj zemlji očevi odgovaraju za grijehe svojih sinova. Sada mi je palo na pamet. Što kad brisnu i none i nonići?
Protivim se novom Obiteljskom zakonu koji dokazuje da Hrvatskom vladaju bahati kreteni puni love koji pojma nemaju u kakvoj zemlji žive. Ako ministrica za potrebite, ona Opačić, govori o Zakonu obučena u barberi opravicu, onda sigurno ni ostali iz njene zločinačke organizacije nisu gole guzice. Neka odjebu suludi zakon i izglasaju drugi po kome će svi oni svima nama plaćati alimentaciju. Nije fer da impotentni plaćaju drkanje svojih sinova.
Tražim od Vlade da me smjesta prestane jebati badave! Ne, ne želim lovu od tate našega premijera. Neka Milanović iz svoga džepa izvuče pare i isplati me mojom lovom.
Oću alimentaciju! Baš oću!

MOKRI NA SUHOM


Ove su poplave čudo. Mediji nam otkrivaju kako smo svi mi koji živimo u regiji, ovako se zove ono što se nekad zvalo onako, u suštini samo topla ljudska bića. Ne treba nam puno da ono najbolje izvučemo iz sebe. Pošalji na naše bližnje vodu, pobij im stoku, uništi kuće, ceste, puteve, udavi kućne ljubimce, smjesti ih gole i bose u neki hangar... I? Svi ćemo oči puniti suzama, grliti jedni druge, nuditi svoje kuće potpunim strancima koji čak i nisu „naši“.
Čudne su te katastrofe. Mali ljudi nazivaju onaj broj i na karticu kupuju ono što unesrećenima treba. Pelene, uloške, sapun, rukavice, čizme, lopate... Mali ljudi znaju biti smiješni. Moja prijateljica Tanja, ne znate je, za unesrećene je složila na hrpu deset tamnocrvenih ručnika, njoj najdražih, otišla je u Trst po špagete, pene, deterdžent, sok od rajčice u limenkama, tekući sapun... Blažena kartica. A onda joj je, nenajavljen, na vrata banuo sin. Živi kod oca. Zaprepastio se: „Mama! Ja nemam dva normalna ručnika, u frižideru imam tri mrkve, jesi li normalna?“
Sin studira i radi za Todorića. Todorić ima nekakvu telekompaniju, u njoj studenti robijaju noću i danju, ako bude sreće možda će jednom i dobiti neku siću. „Glavno da radi“, govori mi Tanja koja, užasnuta smakom svijeta u Slavoniji, ne vidi da joj se davi vlastiti sin.
Da li smo mi na ovim prostorima topli ili ipak samo glupi?
Iz godine u godinu postajemo sve siromašniji. Svaka nam se tuđa nesreća čini gorom od one u kojoj sami živimo. Ako su jadnici u poplavi izgubili sve i nikad se više neće vratiti svojim kućama, zašto bismo bili nesretni mi koji samo nikad nećemo dobiti posao i kojima je banka otela stan? Nije banka potop.
Čudno. Banke su u Hrvatskoj u crno zavile i još uvijek u crno zavijaju više ljudi nego tri ovakva potopa. Ni ovima koji su ostali bez ičega one neće ništa oprostiti. Jadnici će dobiti „poček“. Zašto u Hrvatskoj za njihove žrtve nitko besplatno ne svira? Zašto zločini hrvatskih banaka nikad nisu proglašeni elementarnom nepogodom? Zato jer su krediti bili naš izbor? Tko nas je tjerao da kupujemo stan u švicarcima?
Još smo uvijek životinje. Ne prepoznajemo sofisticirane načine ubijanja. Blago nama. Tako nam malo treba. Daj nam na ekranu leš krave koji voda nosi i

zaboravit ćemo na leš rođene matere koja je u bolnici crknula od sepse. Zato jer naša mrtva mama nije bila na televiziji?
Neka smo opušteni. Neka smo slijepi. Kamo bismo završili kad bismo svoju osobnu nesreću doživljavali previše osobno?

BOŽIĆNA PRIČA


Danas se riječkim Korzom vuklo nekoliko kolona, zaštitari su budno pazili da se čekači na porciju ribica međusobno ne pobiju. Nisu se ni gurali, ni mlatili, ni vikali jedni na druge. Koračali su polako i pristojno prema onima koji će im udijeliti ručak u plastičnoj posudi.
Nisam stala u red jer nisam siromašna. Danas. Sva me ta sirotinja podsjetila na moju pokojnu majku koja nikad u životu nije imala love ali joj to isto tako nije bio problem. Nije željela haljine, cipele, torbice, veliku kuću, pet kaputa. Što je željela moja mama? Mir u duši, to je njoj trebalo.
Mir u duši? Kako ti duša može biti mirna ako nemaš za struju, hranu, odjeću, lijekove? Samo oni kojima jako malo treba mogu biti mirni? Ja sam danas željela kupiti cipele na sniženju, crvenu haljinu i tri holandska ljiljana. Ništa nisam kupila i osjetila sam nemir.
Što meni treba za sreću? Što moju dušu čini mirnom? Kako bih se osjećala da sam danas bila jedna od čekačica?
Nesretno, jer bih molila da me nahrane oni koji su me opljačkali? Sretno, jer
ću najzad dobiti ručak bez velike bitke?
Ne tražim mnogo od života. Ne trebaju mi vila, ni brod, ni skijanje na glečeru... Treba mi zdravlje moje djece i unuke, treba mi spoznaja, zato jer imam malo novaca, kako ni veliki novac ne rješava sve probleme. Jedan od najmoćnijih Hrvata trenutno obilazi kuglu zemaljsku u lovu na zdravlje. Teško da će ga uloviti. Nadam se da ga neće uloviti. Žarko želim da ga ne ulovi.
Mora da ga bauljanje od doktora do doktora strašno frustrira. Imaš dvorce, milijarde, avione i helikoptere a smrt te ščepala za vrat. Smisao života ti je lov na lovu a onda se suočiš sa činjenicom da si smrtan jednako onako kako su to Riječani koji su danas strepili da možda neće doći do svoje porcije ribica. Moja mama je znala da je smrtna. Zato jer nije imala avion?
Što čovjeka usrećuje? Milijarde? A smrt ti se kesi? Ili porcija ribe? Veseli me da jedan od najbogatijih Hrvata ovih dana ne spava mirno. Zločesta sam? Bolesne treba žaliti. I one koji su u crno zavili tisuće ljudi? O čemu noćas razmišlja gospodin?
Da li su se isplatile sve one pljačke, sva ona zla koja je učinio narodu? Bahat je, surov i bešćutan. Možda misli da nije, da samo ima više smisla za biznis nego

mi ostali? Biznis? Koju ulogu igra borba za još više love u glavi čovjeka kome se
smrt kesi?
Možda bogataš, kad mu smrt zakuca na vrata, zavidi siromasima koji zdravi pokorno stupaju prema javnoj kuhinji? Ne znam. Da nisam vidjela onu kolonu na Korzu, da nisam vidjela toliko siromaha na jednom mjestu, ni onaj mi bogati zločinac ne bi pao na pamet.
On lovi zdravlje koje neće uloviti, mi lovimo plastične boce koje ćemo sutra sigurno ubosti, božićni su dani. Što je sreća? Što je nesreća?

ČEMU SLUŽI HRVATSKA?


Ponekad kod frizera ili na masaži, trenutno sam nepokretna, osjetim kako me mlade oči gledaju pune sažaljenja. I ja tako gledam sve mlade ljude oko sebe, ali oni to ne primjećuju. Misle da je starost strašna. Starost strašna? Zašto? Ako naglo umrem, nitko sretniji od mene i onih oko mene. Ako se teško razbolim, mogu se dati ubiti, kad imaš novaca netko će te dokrajčiti nježno. Za to čuvam lovu.
Bolje se osjećam od svoje djece i djece mojih prijatelja jer mi ponekad srce ispune sjećanja na prošlost. Radila sam opušteno od sedam do petnaest, imala slobodne subote, nedjelje, Dan mrtvih, praznike smo spajali u „mostove“. Šefovi i šefice nam nisu bili profesionalni zlostavljači a radno okruženje nije imalo baš nikakve sličnosti s atmosferom u koncentracijskim logorima.
Najveći nam je stres u životu bila nesretna ljubav ili neželjena trudnoća. Tada ni to nije bila velika frka jer se oko nas motalo dovoljno mladih muškaraca koji nisu bili ludi koliko su to ovi danas, abortus je bio besplatan.
U odvratnoj, pokojnoj, bivšoj, mračnoj tamnici naroda i kojekakvih narodnosti život je bio tisuću puta bolji nego danas. Da, TISUĆU. ili HILJADU, kako hoćete.
Nismo smjeli šetati ulicama naših gradova i urlati da je Josip Broz svinja, danas smijemo, ali od toga se ne živi. Neki od vas su u međuvremenu shvatili da je Josip Broz bio daleko manja svinja, ako je uopće bio svinja, od ovih koji u vas bulje svakoga dana s vaših ekrana. Da, vaših. Ja ih ne gledam, ali njihovo roktanje ipak dopire do mene.
Čula sam da je sisačka županica sebi kupila audi, mojom lovom, vrijedan nekoliko stotina tisuća kuna. Vidjela sam tu gospođu na teveu dok sam još gledala teve. Na njoj je bila uska majica a namreškane bradavice mamile su uzdahe njenih kolega. Njihove hlače nisu bile raskopčane, oni nam nisu namigivali glavićima. Hvala im na tome. Hvala? A to što ga svakoga dana izvlače i turaju nam ga do balčaka? Da, nema razlike između nositeljica bradavica i nositelja đokadi.
Danas mi je prijateljica rekla da će oni, kolege one sisate ženske i ona, biti pet dana doma jer većini od njih njihovi pokojnici počivaju bogu iza nogu. Da li je zbog toga kupila audi? Mi ovih dana nećemo nikamo putovati iako svoje

pokojnike ne držimo u frizeru. Jednostavno, nemamo za benzin. Ne osjećam se dobro, ne znam od koje boleštine bolujem, ali sam presretna. Ako crknem, ljudi moji, s kakvim ću užitkom, dok još budem bila pri sebi, otići iz ovog pornografskog filma koji se zove Republika Hrvatska. Taj odlazak bit će najveći orgazam u mom životu.

KOSTI


Kad god se obilježavaju veliki dani hrvatske povijesti, meni se okreće želudac. Ne mogu više gledati kosti „mojih“ ili „njihovih“ predaka. Jednom godišnje mediji mi u oči tresnu fotke izbezumljene djece koja su nestala u Jasenovcu. Preživjeli se još sjećaju kako su gledali ubijanje majke, brata, sestre. Noću, u devedesetoj, urlaju od užasa. A prošlo je milijun godina.
Za koji dan gledat ćemo i slušati žrtve koje su preživjele Bleiburg. Opet plač, strava, politički analitičari, usporedbe. Koja je hrpa kostiju veća? Ona u Bleiburgu ili ona u Jasenovcu? A koja hrpa o „Hrvatima“ ljepše poruke šalje? U Jasenovcu smo „mi“ bili koljači. U Bleiburgu su zločinci bili „oni“. Jesmo li jedan jedan? Kosti, kosti, kosti, kosti...
Ruku na srce, koga zaista briga za te kosti osim potomaka ubijenih? U ljudskoj je prirodi da ubija, kolje, pali, razara. Da li bismo „mi“ u Domovinskom ratu bili bolji ljudi da smo četrdeset godina tri puta dnevno gledali dokumentarac o Jasenovcu? Strastveno bismo voljeli Srbe, Cigane, Židove i potomke krivomislećih Hrvata?
Da li bi „oni“ bili milostiviji da su, dok smo bili „braća“, skupa s nama gledali isti film? Da li smo krenuli u rat pedeset godina poslije Rata svih ratova jer „nas“ bole blajburške rane a „njih“ jasenovačke? Ja u to ne vjerujem. Ljudi, obični ljudi, zovu nas i „mali ljudi“, mi nismo opsjednuti poviješću osim kad to moramo biti.
Dok je Tito bio gazda, hodočastili smo u Jasenovac. Danas, glumeći tugu, žalimo one koji su poginuli na Bleiburgu. Ni jedna od te dvije nesreće nas ne gađa u srce, zašto i bi? Mi smo samo bića koja glume suosjećanje sa žrtvama u skladu s trenutačnom politikom. U posljednjih dvadeset i pet godina, otkako imamo Hrvatsku, kako je znao reći partizan i Titov general i najveći Hrvat među Hrvatima Tuđman, prihvatljivije je žaliti za pobijenim „Hrvatima“ nego za
„njima“, Ciganima i Židovima. Kakvo vrijeme takve suze.
Čovjek je u svojoj suštini fašist, ubojica, mrzitelj drugog i drugačijeg. Zašto bježimo od toga? Političari, ljudi poput nas, samo tisuću puta bolje plaćeni, koračajući polako prema velikom kamenju nabijaju nam osjećaj krivice. Moji su roditelji, naši su preci pred sedamdeset godina klali. Treba li nas na to

podsjećati? Zašto? Mi smo klali pred dvadeset i pet godina a klat ćemo opet ako
bude zdravlja. Stalno na tom svijetu samo klanje jest.
Razorila bih sve spomenike. Neka kosti počivaju u miru i srcu onih kojima nešto znače. Tuga po zadatku je uvijek ruganje pokojnicima. Nije u kostima spas, kako nam to poručuju i najnovije vođe. Mene muče krediti, besparica, boleštine, nezaposlena djeca, kapitalizam koji sve moje najdraže drži za grlo, mračna budućnost obojana crnom prošlošću.
Htjela bih živjeti u zemlji bez spomenika. Da jednom godišnje ne moramo lažne suze liti pred ekranima ili kamenjem, lakše bismo liječili rane poslije posljednjeg rata, opuštenije bismo se pripremali za idući.

MARŠAL ĐOKOVIĆ


Mir na području pokojne Jugoslavije ima nekoliko lica. Todorić kupuje Mercator, Ledo seli u Srbiju, posla nemaju ni Slovenci ni Hrvati ni Srbi ni Bosanci, oni se tako više ne zovu, ni Makedonci...
Mržnja koja nas je u ratu pretvorila u krvavo klupko pomogla nam je da u miru, oprani, gradimo dvorce našim gospodarima. Nazvala me je danas prijateljica, užasnuta onim što Hrvatsku čeka u idućoj petoljetki. Ana tvrdi da će nam ukrasti vodu, jedino što mi Hrvati još imamo. Ameri će nam izbušiti Jadran i pretvoriti ga u baru.
Netko, još ne znamo tko, izgradit će Plomin III i uvaliti rak i onim Istrijanima koje još ne ždere, ako takvih ima u blizini Plomina II. Ana misli da ćemo uskoro izgubiti Hrvatsku. Ne brinem zbog toga. Što je danas Hrvatska? To je nešto u čemu se liže Ledo sladoled i pije voda Jana.
Hrvatska ima predsjednika koji svira kurcu i obračunava tantijeme, premijer samo svoju sliku ljubi, mesad sjedi u Saboru i opušteno drka kad nema pauzu, naš premudri predstavnik u EU uvodi mir u Ukrajinu, šef oporbe ubija Tita u Hrvatima a Crkva, dok trpa lovu u džep zlatne haljine, na lošem čakavskom poručuje Hrvatima, molite se, ovce moje.
Nisu svi nesretni poput moje Anči. Ti sretnici, carstvo nebesko definitivno će
biti njihovo, imaju Hrvatsku. Moram biti precizna. Oni su imali Hrvatsku.
Onda su krenule ove bujice. Deseci tisuća ljudi shvatili su da voda Jana nije jedina voda. Tko je kriv? Oni koji su krali pijesak s nasipa? Dragi Bog? Sudba kleta? Neka institucije sistema rade svoj posao.
Vodurina, jebena tekućina, uništila je sve što smo gradili proteklih dvadesetak godina. Izbrisala je granice, čak se i mržnja u kojoj smo se opušteno valjali utopila u njoj. Četnik pomaže ustaši, ustaša pomaže četniku... Đoković je na Fejsu nacrtao Jugoslaviju, pozdravlja i svoje i nas... Klanje nas rastavi, davljenje nas sastavi. Mi smo Đokovićevi, Đoković je naš!
O, sudbo kleta! Jedva čekam da potop prođe. Da se granični prijelazi obnove. Da opet budemo svoji na svome. Da mi Hrvati ližući Ledo sladoled jebemo mater Srbima koji ga proizvode.
Ako se voda uskoro ne povuče, ubit će nas ovo bratstvo i jedinstvo.

REPUBLIKA KOCKA


Moj se muž jutros probudio u 03.02 urlajući: „Ne, nee, neee...“ Jecao je:
„Ponekad gubim vjeru. Modrića su ošišali, Šuker se, javljaju portali, zaljubio u Severinu, ne možeš istovremeno voljeti Severinu i brinuti o Hrvatskoj...“
„Zlato, svašta novine pišu. Negdje sam pročitala da je Josipović ofarbao jaja u bijelo i crveno da bi tako dao podršku Kockastima. Siroti naš Joško. Nije otišao u Brazil jer to ne bi dobro odjeknulo, Hrvati gole guzice, a on leti...“
„Ne seri!“
„Ne prostači na ovaj Sveti dan!“
„Trebao je biti tamo! Ovo je hrvatska Bitka svih bitaka!“
Moram biti strpljiva. Ako danas izgubim živce, napustit će me zbog one male droce. Poslala mu je poruku „vidimo se većeras Kod ante“. Nepismena krava misli da mi može oteti muža na Dan Republike samo zato jer ima sise broj pet i trideset godina manje.
Izbrisala sam četiri poruke, u tri je spominjala Antu i Kockaste, u četvrtoj da se smoči kad se sjeti moga muža. To se meni već dvadeset godina ne dešava. Napaljena kuja. Na četvrtu sam joj poruku odgovorila, oprosti, među nama je gotovo, volim ženu više nego hrvacku. Njegov sam mobitel stavila na mute i bacila ga u košaru s prljavim rubljem.
Večeras moramo svi biti skupa. Doći će nam i djeca i njihovi bračni partneri i naše troje unučadi. Pjevat ćemo, još Hrvacka ni propala dok mi živimo! Poslala mi je kći fotku, Vito danas ima godinu dana, možda je to znak?
Preslatka fotkica. Mali u kockastom dresiću s kockastom kapicom na glavi i kockastim tenisicama na nogicama s kockicama na debelim obraščićima gleda u nonu, mene, i maše mi zastavicom na kockice. Suze su mi na oči došle. Ja sam kćeri poslala sebe u kockastoj majici, jedva sam našla XXXL, i kockastim bermudama i još imam na glavi kockastu kapu. Ako danas mi Hrvati i mi Hrvatice ne budemo svi za jednoga, jedan za sve, kad ćemo biti svi za jednoga i jedan za sve? Kad?
„Malo sam mislio, da te ne gnjavim, ti ne voliš nogomet...“
„Ja ne volim nogomet? Ja?“ Pokazala sam mu kapu koju danas nosim na glavi i kockaste bermude i kockastu majicu. „Ja ne volim nogomet? Želiš reći da nisam Hrvatica, želiš reći da sam iz miješanog braka...“ Ja jesam iz miješanog

braka, pokojna mama mi je bila Mađarica, što ne znači da ću navijati za Mađarsku. Moje je srce kockasto!
„Mislio sam skočiti do Ante...“
„Djeca će nam doći, sve hrvatske porodice moraju večeras biti skupa, Božić je
kurac od ovce prema ovome danas, kurac...“
„Ne spominji kurac i ovcu na Sveti dan. Iako, kad malo bolje promislim, ako
ih večeras ne nabijemo na kurac...“
„Što ako popušimo?“
„Ti nisi normalna, ti stvarno nisi normalna. Danas, kad sve hrvatsko što diše hrvatski našim dečkima šalje tople misli i pozdrave, ti...“
„Ne viči na mene, i ja se nadam da će Modriću narasti kosa i da će Severina Šukeru roditi sina, nisam ja bez srca, ali ako ipak... I ti znaš da Hrvati uvijek useru kad je biti il’ ne biti.“
„Nisu Kockasti samo Hrvati. Za nas igraju dva Brazilca, jedan Švicarac,
selektor nam je Nijemac, glavne nade su nam Bosanci...“
„Onda smo na konju.“
„Bila bi Hrvatska na konju da za nju ne igraju Hrvati.“
Spustila sam se sa kreveta i kleknula: „Dragi Bože, dragi Bože, dragi Bože,
spasi nas! Oslobodi nas kuge, vojske, rata i Hrvata.“

VATRENE GUZICE


Naši Vatreni su se, nakon utakmice s Brazilom, povukli u osamu da bi tamo izliječili duševne i fizičke boli. Dečkima, to je shvatila čitava Hrvatska, treba mir jer Kamerun nije mačji kašalj.
Što Vatreni rade kad ih ne vide ni cure ni mame? Druže se goli, skaču u bazen, sjede skupa u bazenu, bedro uz bedro, jaja uz jaja, batina uz batinu. Prskaju se. Smiju. Uživaju milijarderi u pogledu na ono što goli Ćorluka nije mogao sakriti dlanovima velikim poput lopata. Kad čovjek vidi gologa Ćorluku, prvo što mu padne na pamet je da vrisne, Ćorluku za predsjednika.
Onaj Vrsaljko... Pornoindustrija strahovito gubi zato jer taj dečko trči za loptom, kad je obučen, umjesto da u nekom studiju stenje, fak, fak, fak, fak... Fak mi, fak... Ili tako nekako. Mnoge ženske iz pornoindustrije badave bi pod njim stenjale, fak, fak, fak mi, fak... Ili tako nekako.
Da su građani Hrvatske znali kakvu guzicu ima Lovren, gej parada u Zagrebu bila bi dugačka sto pedeset kilometara. Pokraj bazena bio je i Modrić. Doduše, u gaćama.
Izgleda da se oporavio. Nekakav Neimar, Brazilac, puknuo ga je laktom u glavu. Ako je Brazilac mislio da Modrić više nikad neće stati na noge, trebao bi, taj Neimar, vidjeti Modrića kako se blaženo smiješi dok gleda u Lovrenovo očaravajuće međunožje. Čovjeka dirne i pogled na Modrićevo lišce dok mu Lovren od Savršene Guzice njuši pazuho. Ahhhhhhhhhh.
Zašto su dečki popizdili zbog objavljenih fotki? Čitav ženski i muški svijet vidio je Hrvatsku kakvu ne poznajemo. Krupnu, jajatu, napetu, tvrdu. Ovo što naši nogometaši imaju među nogama trebalo bi proglasiti nacionalnom baštinom, neka to UNESCO zaštiti. Što to Dubrovnik ima a Lovren nema? Da se sličice međunožja naših nogometaša dijele narodu koji zalazi u narodne kuhinje, da Ćorlukina jaja i njegov štap popovi uvaljuju katolicima u obliku hostije, mnogo bi se učinilo za duševno zdravlje građanki. O građanima da se ne govori.
Na žalost, ništa od toga. Sebični nogometaši, ogorčeni što je njihovo raskošno hrvatsko cvijeće osvanulo na naslovnim stranicama, najavili su silenzio stampa. Silenzio stampa? Jebote! Oni se znaju međusobno drapati, ali znaju i latinski? Razočarane novinarke od našeg izbornika Nike Kovača, nije bio s njima

jer siroče nema što pokazati, čule su da će dečki silenzionirati, možda, i do kraja
Svjetskog prvenstva.
Zlobnici bi rekli da je za Hrvatsku bolje da dečki govore golim guzicama nego da otvaraju usta. Zlobnici. Dobronamjerni hrvatski navijači, takvih je pet milijuna, s dijasporom, brinu hoće li naše nacionalne Guzice ovih dana gurnuti loptu u neku od mreža. Hoće!
Dečki koji znaju s lopticama znaju i s loptom.

KEMAL


Ne, ne mogu a da se s nostalgijom ne sjetim vremena u kome sam živjela i zemlje u kojoj sam živjela. U moje vrijeme sa mnom su bili mladi Arsen Dedić, Oliver Dragojević, Bora Čorba i Kemal Monteno.
U moje vrijeme Arsen Dedić nije bio „Srbin“, u moje vrijeme Bora Čorba nije bio „četnik“, u moje vrijeme Oliver Dragojević odlazio je u Beograd, u moje vrijeme Kemal Monteno bio je ubojica svih mojih ljubavnih jada.
Jugonostalgičarka, to sam ja? Mislite o meni što vas volja. Oni koji se nisu rodili kad sam ja bila mlada ne znaju da smo živjeli bez mržnje i straha da ćemo idućeg dana ostati bez kruha, zdravlja i života. Moji vršnjaci su zaboravili Jugoslaviju, kad je to bilo, ali su umjetnici iz našeg vremena ono što nam baš nitko ne može iščupati iz srca.
Dvadeset i pet godina prošlo je od rata. Severina je danas hrvatski Arsen. Ceca je Srbima Čorba. Tko je Bosancima Kemal pojma nemam jer Bosanaca više nema. Kakve veze ima Kemal sa Jugoslavijom? Velike. Da nije rastao u zemlji u kojoj se umjetnicima pružala prilika da svoj raskošni talent vinu u svemir, nitko danas u Hrvatskoj ne bi plakao uz Nekako s proljeća. Kemal Monteno bio je veliki jugoslavenski umjetnik. Dvadeset i pet godina Kemal i kompanija za mene su dečki iz nekih boljih, starih vremena.
Nisam zaboravila rat ni što su nama „oni“ radili. Sjećam se živo i što su „oni“ radili Sarajevu. Znam i Čorbu iz „novije faze“. Poznato mi je i što smo „mi“ učinili Mostaru. Duboko poštujem stav velikog Olivera Dragojevića da više nikad ne kroči nogom u Beograd koji nije ono što je nekad bio.
Kemal, Kemal Monteno. Moja djeca će plakati ili plaču, ne viđam ih često, uz njegove balade, moj će unuk svojoj curi, ako preživi odvratno vrijeme u kome živi, promukli Kemalov glas pokloniti umjesto cvijeta.
Slušala sam ga čitavu noć i plakala. Ne nad sobom. Ne nad njim. Ne nad zemljom koje više nema jer je s pravom nema. Plakala sam od sreće što sam rasla uz umjetnika koji mi je ubijao depru i uvjerio me da život ima smisla samo ako u njemu ima ljubavi. Sve ostalo oko mene su krhke kulise koje će odnijeti vjetar.
Kemalove su se kulise raspale. Ostao je na pozornici sam. Smije se s gitarom u ruci i gleda me. Pjeva samo za mene. Život ipak ima smisla.

U IME TITA


Sinoć sam na Hrvatskoj teve gledala njemački dokumentarni film o Titu ubojici. Autori su mladi Nijemci Gruell i Hofmann. O čem se u filmu radi prepisujem iz Novog lista.„To je najstarija nerazriješena serija ubojstava u Njemačkoj, sve do pada Berlinskog zida u Saveznoj Republici Njemačkoj ubijeno je 30-tak protivnika jugoslavenskog režima. Većinom su to bili Hrvati u egzilu. Ubojstva su naručivana iz Beograda... Jedan od glavnih igrača bio je Josip Perković. Njemačko državno odvjetništvo optužilo je ovog bivšeg visokopozicioniranog agenta tajne službe u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića koje se dogodilo prije više od 30 godina.“
Što sam doznala o Titu a da to prije nisam znala? Začudilo me da je Tito, koji je došao na vlast 1945. godine a sišao s nje pola stoljeća kasnije, u Njemačkoj dao pobiti „30-tak protivnika jugoslavenskog režima“. Tridesetak? Tito i Udba su u pedeset godina strahovlade mučki umorili tridesetak „uglavnom Hrvata“? Ajmo tih „tridesetak“ pretvoriti u pedeset. Tito je u Njemačkoj u pedeset godina ubio jednog, „uglavnom Hrvata“, godišnje.
Kako je Titu, šefu male zemlje, uspjelo ubijati u Njemačkoj? Autori filma su objasnili. Pomogao mu je poznati njemački i svjetski zločinac Willy Brandt. Udbinim ubojicama omogućavao je da ubijaju bez frke i još je, podaci iz filma, milijune maraka slao Jugoslaviji. Njemačka je istovremeno bila obećana zemlja za jugoslavenske gastarbajtere koji su, vjerojatno, „većinom bili Hrvati“.
U filmu koji sam gledala jer je bio najavljen kao „napet poput trilera“ govorile su i žrtve i zločinci. Jedna je žrtva ostala bez očiju, metak joj je prošao kroz glavu, drugoj je ubijen otac. Zločinac iz Beograda, udbaš, mrtav hladan, nije negirao masakriranje Hrvata. Ako me uši ne varaju, u filmu se spominje kako je Stjepan Đureković bio njemački špijun. Njegovu smrt je naručio zloglasni Josip Perković.
Moram priznati da me taj podatak zaprepastio. U našim medijima Đureković se najčešće spominje kao borac za demokratsku Hrvatsku u kojoj, hvala i Đurekoviću, danas živimo. Neki ga drže i velikim hrvatskim književnikom. Samo povremeno i onako baš nekako stidljivo znalo se čuti da je Đureković bio njemački čovjek na hrvatskom terenu. U te glasine nitko tko hrvatski diše, ta sam, nije mogao povjerovati. Doduše, Perkovićeva obrana na tome gazi. Tko

vjeruje odvjetnicima? Oni su jedini ljudi kojima zakon daje pravo da lažu i da još za to budu plaćeni.
U filmu je jedan od svjedoka rekao kako su „oni“ postavljali eksploziv na jadranskim plažama, ali ne da bi nekoga ubili nego su željeli „samo prestrašiti“ turiste, tada uglavnom njemačke. Zanimljivo. S jedne strane hrvatski borci za demokratsku Hrvatsku na hrvatskim plažama postavljaju eksploziv, s druge strane ih jugoslavenska Udba nevine ubija. Bože, kako smo nekad živjeli u uzbudljivim vremenima.
Tito zločinac žario je i palio po sirotoj Njemačkoj ubijajući Hrvate koji su život dali za ovo što danas imamo. Što danas imamo? Imamo državu koja u Njemačkoj ne žari i ne pali. Danas u Hrvatskoj žare i pale njemačke banke. Brandt je bio Titov šegrt, Merkel je šef svim hrvatskim titićima.
Autori filma Ubojstvo u Titovo ime htjeli su reći istinu o zločincu Titu. Nijemcima treba vjerovati. Tito je uz pomoć Udbe u pedeset godina ubio tridesetak Hrvata u Njemačkoj. Njegov general i ekipa su u dvadeset godina ubili nekoliko milijuna Hrvata u Hrvatskoj.
Po Nijemcima, Tito je bio ubojica od kurca. Treba li vjerovati Nijemcima i kad istinu govore?

NAS I AMERA 300 MILIJUNA


Nas Hrvate moglo bi se usporediti s kurvetinom koja ne zna reći ne ma kako joj mušterija bila smrdljiva. Ali to nije sve. Mi ne da ćemo svakome tko naleti raširiti hrvatske noge, mi ćemo mu našu uslugu još i platiti. Ne treba ići daleko u prošlost. Pušili smo Hitleru, Musoliniju, Titu i Komunističkoj partiji, danas smo labrnju razvalili papi i katoličkoj partiji. O gutanju američke sperme da se ne govori. Davimo se od užitka.
Naši učestali orgazmi koje doživljavamo marširajući s imenima Merkel, Obama i Franjo na ustima i usminama ne bi nas toliko opuštali da nam povremeno novinarski komentatori ne objasne koliki je naš užitak. Tako jedno od prvih pera „Zornjaka“, pače urednik, svršava danas u svom „dnevnom komentaru“. Zašto se Pero nadrkalo? Dečko je zgrožen jer je češki predsjednik Miloš Zeman odlučio otići u Moskvu na proslavu kraja Drugog svjetskog rata?!
„Zornjak“ je češkoj pijanduri - oni znaju da je češki predsjednik pijandura, još kad bi nam javili što je naša predsjednica - posvetio nekoliko plahti. Sve bi se ipak moglo svesti na nekoliko rečenica. Miloš Zeman leti u Moskvu iako je na čelu države koja je članica EU i NATO-a i neće poslušati američkog ambasadora koji mu je to zabranio.
Češki predsjednik, cuger neviđeni, poručio je Ameru da ide u Moskvu jer na taj način želi pokazati zahvalnost Rusima. Da nije bilo njih, Česi bi danas govorili njemački. I ne samo Česi, to sam ja htjela reći, ali neću jer mi Hrvati u mnogim firmama danas govorimo njemački pa nemamo na čemu zahvaliti Rusima.
Ono Pero koje se besramno obrušilo na Pijanduru za nas Hrvate ima samo riječi hvale. „Zagreb se čvrsto i beskompromisno pridržava osnovnih načela na kojima svijet mora biti utemeljen: poštivanje međunarodnog prava i suverenosti.“
Jebote! Kad smo mi Hrvati zadnji put bili suvereni? Kad? Nikad. Mali smo, nebitni i genetski rektalni ulošci. Kako tko naiđe u naše krajeve tako nam ga stavi. Trenutno su to Ameri. Izabrali su nam predsjednicu. Postali smo članica NATO-a, što ne znači da možemo u Ameriku bez vize. Naša ministrica vanjskih poslova, kad želi skočiti poslovno do Amerike, mora u njihovoj ambasadi u

Zagrebu dati pismenu izjavu da se preko Bare ne namjerava baviti prostitucijom.
Dakle, mi ne idemo u Moskvu na proslavu Dana pobjede nad fašizmom zato jer je Putin diktator koji je anektirao Krim. Mi smo išli na proslavu Dana D zato jer Obama i njegovi prethodnici nisu u posljednjih sedamdeset godina otkako se slavi pobjeda nad fašizmom ništa anektirali. Jebeš činjenicu što otkako postoje žare i pale kako im se digne i gdje im se digne.
Sretna sam. Na ovome svijetu postoji čovjek, ime mu je Zeman. Miloš Zeman. Predsjednik male zemlje koji veliku Ameriku šalje u krasni kurac.

STRAH


Jeza se zabila u ljude oko mene. Moji vršnjaci se rukama i nogama bore kako naći sebi posao kad odu u mirovinu. Imaš šezdeset i pet, nisi na samrti, moraš jesti i plaćati djeci kredit u francima. Mogu li starci poput mene u državi poput Hrvatske živjeti bez straha? Straha od bolesti. Straha od nemoći. Straha od gladi. Straha od budućnosti.
Svi moji prijatelji su užasnuti jer će na vlast doći Hadeze. Karamarko je u njihovim očima inkarnacija Zla. On će uz pomoć ustaša starih od sedam do sto sedam godina očistiti Hrvatsku od nas crvenih koji nismo crveni ali plavi vragovi to ne znaju. I onih desetak Srba koji žive u Lijepoj Našoj ne spavaju mirno. Karamarko će ih povješati na pet vrba koje će osobno posaditi a Haerte će to uživo prenositi. Karamarko nije zločinac. Oni koji ga dobro poznaju govore da je normalan čovjek opsjednut lovom. Jebe se njemu i za Hrvate i za Srbe i za vrbe. Nije li to podatak koji bi nas morao umiriti? Čovjek će krasti, neće ubijati.
Rekla sam da će Karamarko krasti. Jebote! Zašto se ne bojim Karamarka i njegovih plavih vragova? Zato jer nisu ništa gori od crvenih. Privikla sam se na lopove. A što ako mi netko i dođe na vrata pa mi kaže, gospođo Rudan, Vi ste napisali da je gospodin Karamarko lopov, pođite s nama... Kamo će me odvesti? Na stratište? Toliko imam boleština da bi pucanj u moje čelo bio čin milosti pun. Nije svako zlo za zlo. Kad na vlast opet dođu crveni vragovi, moj će muž možda od države dobiti penziju jer sam ja pala kao žrtva fašističkog, oprostite, plavog terora. Karamarko lopina? A koji političar nije lopina? Ima li kurvi djevica? Časni ljudi se u Hrvatskoj ne bave politikom. Časni ljudi u Hrvatskoj ili
crkavaju od gladi ili se ubijaju ili umiru od straha.
Moramo li se baš toliko bojati? Ne živimo u neorganiziranoj vukojebini. Dapače. Todorić će nam za koji mjesec u svojim marketima, trenutno su mu to zabranili ali to je trenutno, vaditi krv iz žile. Da se ne gužvamo u ambulantama. Idući je korak izgradnja montažnih rodilišta pokraj marketa da prodavačice mogu skočiti na porod, roditi, pa se vratiti za kasu. O njihovim će bebama brinuti doktorice nauka koje ne mogu naći posao jer su prekvalificirane.
Uz Konzum markete uskoro će niknuti mrtvačnice. Gricneš nešto na „akciji“, crkneš, zgrabe te dečki iz skladišta pa uvale u frižider. Ožalošćena rodbina će u marketu odabrati vijenac, kartonske papuče, kartonsko odijelo, kartonsku


haljinu na „akciji“, žene dulje žive, odlučiti što će pokojniku ili pokojnici na Todorićevom groblju nakon radnog vremena trubiti Todorićev skladištar.
Razmislite malo, ima li danas u Hrvatskoj smisla strahovati kad nam je veliki Hrvat Krleža davno poručio da nigdar ni bilo da ni nekak bilo i da nigdar ne bu da nekak ne bu. Tako nekako.
Sad mi je još nešto palo na pamet. Ubija hrana, ne glad. Živjet ćemo sto godina. Siti vragovi, crveni i plavi, crkavat će u punoj snazi, a mi ćemo na svojim ekranima gledati direktne prijenose pogreba naših najuglednijih kriminalaca. Na grobu će im pjevati Severina: „Cvate šafran bijeli, evo opet proljeća, a ti nisi sa mnom, tugo najveća. Bojate bane buski, bojate bane buski, bojate bane, bojate bane, cvate šafran, tugo najveća.“
Strah. Strah. Strah. Dobro je da strahujemo. Strah s vremenom postaje inspiracija.

SANJALA SAM


Sanjala sam. U snu sam bila visoka četiri metra. U rukama sam imala ognjeni mač. Iz očiju su mi iskakale vatrene strijele. Na nogama sam nosila čarobne čizme koje su u prah i pepeo pretvarale sve preko čega sam gazila. O, kako sam strašan san sanjala.
U glavnom gradu moje zemlje skupina divljaka digla je čador. U njemu su urlali, tulili, srali, pišali, palili vatru, izvlačili kame i mačeve, tražili još i još i još. Njihovi urlici čuli su se do neba. Volim svoj glavni grad. Stala sam pred čador. U rukama sam imala ognjeni mač. Iz očiju su mi iskakale strijele vatrene. Ušla sam u čador. Nakon pedeset sekundi iza mene je ostala hrpa smeća.
Uključila sam televizor. Na ekranu se ukazao gad u punoj snazi. Rekao je novinaru kako će dignuti vojsku i krenuti na mene, moju djecu i moje unuke. Gad je bogat, gad je lopov, ne plaća porez, svi ga se boje. Ne i ja. Pogledom sam mu odrezala glavu. Pala je na pod teve studija. Mrtve su oči začuđeno buljile. Novinar je prestravljeno gledao u gadnu glavu. Odrezala sam i njegovu. Nema razlike između gadova i novinara koji im turaju krušku pod njušku.
Ušla sam u apoteku. Dan prije kresnula sam se s predsjednikom Udruge
katoličkih muškaraca srednjih godina. Htjela sam kupiti pilulu Dan poslije.
„Nema šanse“, rekla je apotekarka. „Imam prigovor savjesti i još sam članica Zdruga katoličkih apotekara.“
Znam da je „apotekar“ srpska riječ, naglašavam da vam prepričavam san,
jebiga!
„Katolički apotekari?“, urlala sam. „Katolički doktori?“ urlala sam. „Prigovor savjesti?“, urlala sam. „Što to znači ’katolički doktor’? Ako postoji katolički doktor, zašto ne postoji i muslimanski doktor, ateistički doktor, protestantski doktor, Jehovin doktor, pravoslavni doktor...“, urlala sam. Ognjenim mačem odrezala sam apotekarici glavu, progutala pilulu Dan poslije. Ne bi bilo dobro u katoličkoj zemlji roditi katoličko kopile.
Ušla sam u banku kroz zatvorena vrata. Staklo oko mene. „Imam kredit u švicarcima. Tko je vlasnik vaše banke?“, urlala sam. Bijednici oko mene drhtali su. „Tko je vlasnik vaše banke, guglaj!“ Zaboravila sam vam reći. U snu nisam bila samo biće visoko četiri metra. Ne, ne. Ja sam bila i dron. Ona mi je mala rekla ime vlasnika banke. Odletjela sam na Svjetski samit svjetskih bankara.

Zgrada u kojoj su zasjedali bila je okružena vojskom, ljudi su hodali oko nje, izvikivali parole i držali transparente u slabašnim rukama. Ha, ha, pomislila sam, ha, ha, mravi. Evo mene, evo drona! Zgradu sam pretvorila u spaljeni spomenik nikakve kategorije.
Vratila sam se u svoju zemlju. Sabor je zasjedao nakon šest mjeseci odmora. Nafrakane glupače i tupani u ukradenim odijelima mlatili su po tipkovnici mobitela i slali poruke kurvama i komadima. Za govornicom je nešto govorilo kako treba povećati poreze, dignuti cijene lijekovima, pelenama, vrtićima, benzinu, moramo uvesti radno vrijeme od osam do osam, smanjiti plaće, ukinuti penzije. Ne, nisam spalila mrsko zdanje. Svojim sam mačem rezala glavu po glavu, glavu po glavu, glavu po glavu, glavu po glavu. Jebote! Koliko odvratnih glava u tako malom prostoru?
Ušla sam u ured gradonačelnika.
„Što radiš?“
„Radim ko konj.“ Gledao je pokraj mene.
„Zašto nisi u zatvoru?“, upitala sam ga.
„Platio sam jamčevinu.“
„Kako možeš biti i gradonačelnik i suspektni lopov?“
„Što je to suslopov?“
„Kako možeš biti i gradonačelnik i lopov.“
„Ja nisam...“
Čizmom sam mu smrvila glavu.
Ušla sam u zgradu državne vojske. Nekoliko sirotana jelo je mesni doručak, u dvorištu su bila dva aviončića. Jedan bez oba krila, drugi je imao jedno.
„Kako mislite ovako gologuzi i bez oružja obraniti moju zemlju?“
„Koju zemlju?“ pitao me jadničak u mudantama.
Probudila sam se u znoju visoka metar sedamdeset i sedam. Bez čizama, bez mača, poluslijepim očima gledala sam kroz prozor. Kako strašan san. Ne bih smjela sanjati takve snove. Ako mi pozli, morat ću nazvati Katoličku hitnu pomoć, a ja sam ateistica.
„Diši, diši“, govorila sam sebi, „ne treba paliti zemlju koje nema.“

ČEMU SLUŽI HRVATSKA?


Svi oko mene bolesni su od života u Hrvatskoj. Prijateljica me nazvala jer je u robnoj kući otkrila čizme po pedeset kuna. Navukle smo ih, ali nam od toga nije bilo bolje. Gledale smo čizme na svojim nogama, pogledale jedna drugoj u oči i zaplakale. Pred desetak žena koje su poput nas mislile da se sa pedeset kuna može kupiti sreća.
Prijateljica je izvukla karticu. U kafiću smo svaka popile dvije tople čokolade, preračunato u čizme, u grlo smo stresle čizme i pol. Ja sam izvukla karticu. Ana je rekla da bi bilo bolje da nismo popile onu čokoladu nego smo trebale kupiti još jedne čizme i usrećiti neku nesretnicu. Možda.
Smijale smo se histerično dok smo jedna drugoj nabrajale: moram platiti karticu, a ja struju, vodu, telefon i plin. Zašto je ovako zahladilo? Nemam maloj za pokaz, ni za tenisice, moje se dijete na sudu već deset godina bori protiv oca koji joj ne da njen dio kuće a banke ljude bacaju na cestu u roku od deset dana.
U Ukrajini gore nebo i zemlja, da li bi požar pomogao Hrvatskoj? Ne bi, misli Ana, ukrajinsku vatru krenuo je gasiti Tonino Picula. Tonino Picula? Što može ugasiti Tonino Picula? U kakvom svijetu živimo kad Tonino Picula rješava teške svjetske krize? Dok je živio u Velikoj Gorici, nismo znali da je u stanju učiniti išta osim svoga psa izvesti u park na pišanje.
Ana pada u komu kad god mora ući u market. Zašto je hrana skuplja ovdje nego u Italiji? I telefoni su skuplji i sirupi protiv kašlja i umjetne suze i lupocet i telefonski impulsi. Sve je kod nas skuplje nego u onoj Evropi u kojoj mi nismo. Riječka bolnica je u raspadu. To brine i Anu i mene jer smo u godinama kad ti je bolnica sve češće drugi dom.
Ana misli da su Primorci pizde, pizde nad pizdama kad nisu u stanju zapaliti Rijeku onako kako Ukrajinci pale Kijev i najzad pritisnuti naše korumpirane političare uza zid i prisiliti ih da izgrade bolnicu na koju čekamo od kada je ovim krajevima vladao pokojni Franc Jozef. Ja sam protiv bilo kakvog nasilja koje uključuje onog Piculu kao mirotvorca. I smrt je bolja od toga.
Srela sam medicinsku sestru koja mi je obećala da će me ubiti kad odlučim da mi je svega dosta. U bolnici u kojoj radi nema vate ni toalet papira ni pokrivača ni posteljine ni hrane ni zavoja, ni sterilnih operacijskih sala ni zidova koji se ne ruše. Mladi žele van, van, van iz ovog sranja od zemlje u kojoj

takozvani ljudi u potrazi za srećom poput zombija bauljaju od šaltera do šaltera, od kontejnera do kontejnera, od šanka do šanka, od ambulante do ambulante.
Šta je sreća, pitam Anu. „Želim se riješiti dugova prije nego umrem.“ Trenutno me veći dugovi ne muče jer žvačem pokojnoga oca i pokojnu majku. Hvala bogu da su umrli pa s vremena na vrijeme prodam ono što su mi ostavili. Ako uskoro ne umrem, ne da ću pojesti leševe svojih staraca nego ću požderati samu sebe.
S jedne strane to me baca u bedaru, s druge, drago mi je što me vlastita djeca neće žvakati. Ipak, jedina sam sretna osoba među ljudima koje poznajem. Baš sretna. Kad sjednem za komp i napišem tekst pa mi se netko javi iz Kanade, Splita, Toronta, javila mi se čak i žena iz Singapura koja je u vlaku čitala moj tekst...
Tu mi sreću nitko ne može oduzeti. Jebeš čizme! Osjećam se živom dok
mlatim po tipkovnici. Danas sam pročitala pjesmu koju mi je poslala
„Veronika“.

Ja nemam dom
Gruba smrt oca mi odnijela Grubi ljudi majku mi skrhali
Grube noći haljinu časti mi skinule Gruba crkva boga mi razdjevičila
Gruba država domovinom mi se nahranila I gdje je onda moj dom ?

Jadna Veronika. Moj dom je tamo gdje je Veronika. Moj dom je tamo gdje ste svi koji mi se javljate.

V

ČEMU SLUŽI ŽIVOT?




UMIREM


Nevjerojatno. Moji vršnjaci su ili na samrti ili u zemlji ili u urni. Oni koji još bauljaju na internetu traže koliko će još potegnuti. Jučer su me rasturali bolovi u trbuhu. Jedan od mojih vršnjaka ubačen je u jamu u trinaest sati. Groblje mi je u blizini kuće, ali nisam otišla na pogreb jer sam bila na samrti. Rak crijeva? Pod hitno mi treba kolonoskopija!
Nisam se usudila sjesti u auto i odvesti u bolnicu, nazvala sam prijatelja,
starog liječnika, rekao mi je: „Lezite na kauč.“
Legla sam.
„Svom snagom prstima pritisnite bolno mjesto.“ Pritisnula sam.
„A sada naglo popustite pritisak.“ Popustila sam.
„Što se dogodilo?“
„Ništa.“
„Onda vam nije ništa.“
Trenutno mi je želudac u grlu. Skočila sam na internet i potražila simptome raka želuca. Slabost, povraćanje, pad na težini, gubljenje apetita. Pred sat sam vremena pojela torteline sa sirom i špinatom, jednu čokoladu, popila dvije čaše kokakole, na težini sam dobila pet kilograma u dva tjedna, koji me jebeni rak ždere?
Imam šezdeset plus i užasnuta sam. Svi oko mene umiru, krug se steže a ja to baš nikako ne mogu prihvatiti kao normalno. Prosječan životni vijek žene je osamdeset i pet, daleko sam ja od toga, daleko su od toga bili i oni oko mene, pa ipak... Ništa me ne raduje.
Osluškujem svoje tijelo, svaka me bol dovodi do ludila, ruke mi se i znoje i tresu, osjećam trnce u nogama, srce mi skače izvan svakog ritma. Što ću učiniti sa sobom? Da li sjediti na kauču i čekati smrt, ili... Ili što? Uživati u životu. Uživati? Što mene raduje?
Zdrava hrana bez soli, papra, masti, šećera, skuhana na pari? To će mi produžiti čekanje na smrt? Seks me ne zanima. Ni vječna ljubav. Ni lova. Ni putovanja. Ni kuhanje. Ni pranje prozora. Ni dolazak proljeća. Ni susret sa nepoznatim, visokim, crnim muškarcem.

Jebeš ovakav život! Ne, nikakva mi utjeha nije što umiru i oni koji imaju i jahtu i ogromnu kuću i nekoliko automobila, zajedno smo rasli, sve sam ih mrzila zbog toga što su u životu pokrali. A danas kad su prah ili na putu prema urni, danas ih žalim jer mi svojim žutim licima poručuju što me čeka.
Starost je - još nisam službeno stara, nemam pravo na besplatan pokaz - starost je odvratna. Lice ti visi, ruke osute pjegama i pakleni strah svake večeri da nećeš moći oka stisnuti. Od straha od bolova ili od bolova. Ma, stvarno, jebeš takav život. A bojim se skočiti s Krčkog mosta, što ako za vrijeme leta požalim, tablete nisu baš sigurne, pod vlak mi se ne da skakati jer kod nas nikad ne znaš kad će naići, da li će naići ili će se putem raspasti. Užeta se bojim, ne volim kad me nešto steže oko vrata.
Muž me htio utješiti, on nema tih problema, ne zna da mu je smrt bliže jer muškarci kraće žive, stavio mi je u plejer disk Eve Cassidy. Nikad nisam čula za Evu, ženska fenomenalno pjeva. Baš me digla. Doduše, pomislila sam, lako je njoj pjevati kad ima dvadeset i život je pred njom. Zanima me kako bi pjevala da joj smrt kuca na vrata.
„Super pjeva“, rekla sam mužu, „tko je ta klinka?“
„Ta klinka je na koncertu pjevala Kako je krasan svijet, u dvorani su bili
njeni roditelji, pjevala je dva mjeseca prije smrti, umrla je u trideset i trećoj.“
Jebote! Ljubomorna sam na mrtvu curu? Koja sam ja glupača. Umjesto da
brojim koliko sam godina na dobitku, brojim ono sitno do kraja?
Zbog straha od raka crijeva nisam pojela umjetnu pitu od jabuka kupljenu u Mlinaru. Ovoga je trena ipak žvačem. Bolje smrt, kad je već tako blizu, dočekati uživajući u životu i slušajući fenomenalnu Cassidy. Pokoj joj duši.
Da, i baš me briga što je Hrvatska u ovakvom kurcu. Ja bih bila stara i da
živim u Švicarskoj.

KAD ŽIVI ŽENA?


Imam mnogo prijateljica. Nisu sve mojih godina. Najviše žalim one koje imaju oko četrdeset. Djeca u najgorim godinama, muž izlazi iz braka, to još ne zna, roditelji u punoj snazi spremni ispiti kćeri posljednju kap krvi. Većina zdravih šezdesetogodišnjaka u pravilu je na smrt bolesna. Svakoga dana treba ih naručivati kod drugog specijaliste.
Gastroskopija. Najprije moraju mamu ili tatu ili oboje tješiti kako probadanje u želucu nije rak a svi znamo da je rak želuca neizlječiv, kad krene probadanje onda je već kasno, kćeri moja, umrijet ću a groba nemam. Bilo bi mi lakše zaklopiti oči kad bih znala gdje ću ležati. Ako tata već počiva, jedna briga manje.
Kako mamu na smrt bolesnu, mamu koju čekaju gastroskopija, kemoterapija i smrt, u najtežim mukama u šezdeset i prvoj pitati, hoćeš li da te spalim ili zakopam? Što ako se odluči za ukapanje? Kupiti grobno mjesto teže je nego vraćati dug u švicarcima. Mama se ne izjašnjava, ali je pred šest mjeseci, dok je umirala od raka pluća, diskretno dala na znanje da joj pokraj groba mora biti čempres, voljela bi i pogled na more, ali, kćeri moja, učini kako hoćeš.
Ja sam tebi posvetila čitav život, žrtvovala karijeru, prekinula studij, radila posao ispod svog nivoa, preživjela odlazak tvoga oca i tvoje posjete onoj kurvi, ipak, ne želim te opterećivati. Kad umrem u najstrašnijim mukama, baci me u kanal.
Dan prije gastroskopije dobra kći napušta svoj dom u kome ostaje dvoje djece, muž je na službenom putu ili radi do kasno u noć, ona majku drži za ruku i govori joj kako poznaje stotinu ljudi koji su preživjeli gastroskopiju i, evo ih, šeću gradom. „Rizik ipak postoji“, šapće mama izmučena strahom i bolešću,
„kćeri, ne umire se samo od raka nego i od pregleda.“
Idućeg jutra, kći koja je jedva dobila slobodan dan, odbit će joj ga od godišnjeg, nosi majku na gastroskopiju kod privatnika, tako je brže, borba za život ne smije čekati. Doktor se smije: „Gospođo, potpuno ste zdravi, javite se sestri na recepciji.“ Sestra izdaje račun, što je šesto kuna kad čuješ dobru vijest.
Da majke i očevi oko šezdesete imaju samo želudac, kćerima u četrdesetima život bi bio jednostavan. Mladi penzioneri, na žalost, imaju i debelo crijevo, tanko crijevo, pluća, koljena, kukove, srce, krvne žile, početak mrene, sredinu

mrene, punu mrenu, jedno oko jedanaest tisuća kuna, predah, drugo oko opet
jedanaest tisuća kuna.
Djedovi i bake nisu zadovoljni unucima pa zato u pauzi između dva raka nazivaju unuke koji se ne javljaju i kćer koja se mora javiti jer ne može ignorirati dvadeset poziva dnevno. Dok sam za tebe crnčio, crnčila, bio sam ti, bila sam ti, dobar, dobra, a danas...
Žena u četrdesetoj ne smije ići gradom i urlikati: „Odjebite, starci koji niste starci! Jesam li tražila da me stvorite? Nisam. Jeste li bolesni? Niste. Da li ste osamljeni? Tko nije? Tata, da li sam ti ja dvadesetak godina lijevala rakiju u grlo? Zašto se čudiš masnoj jetri? Mama, i mene bole koljeno i kuk i kičma a preda mnom je još bar dvadeset godina robije. Smilujte se, pička vam materina! Zdraviji ste od mene.“
Ne, ne, tako nešto reći starcima u šezdesetoj koji su o tebi brinuli do tvoje osamnaeste? Neke od mojih prijateljica u pauzi između dva pregleda, dok peglaju, bulje u kompjuter ili razmišljaju kako se ubiti bez veće frke, pokušavaju skužiti kad su živjele, ono baš, živjele?
U kojem su se stoljeću nasmijale? Otvorenih usta, na sav glas? Kad su bile sretne? Kad im je On nakon prvog poljupca izvukao jezičinu iz grla? Nema šanse. Na vjenčanju? Nakon dijete od koje su skoro umrle? Jedva su ih noge nosile do oltara pokraj koga je na njih čekao mrki debeljko.
Kad su diplomirale pa krenule konobariti? Kad su skužile da su na svom prvom pravom poslu plaćene trideset posto manje od kolega? Kad su rodile i dojile i kuhale i prale i dizale se noću deset puta dok je on u boravku hrkao, očevi rade, moraju se odmoriti?
Možda im je ipak najsretniji trenutak u životu bio kad se on konačno odvukao od kuće? Tada, tada bi se bile smijale i smijale i smijale i plesale, plesale, plesale, da ih nije nazvala majka: „Kako ćemo bez muškarca u kući? Oglušila sam na lijevo uho, nazovi doktora Nikolića.“
Jebote! Kad živi žena? Možda u dvadeset i osmoj? Radi, oko nje se mota nekoliko mužjaka, ali ona još nije prelomila, majka joj ima pedeset, leti oko bake danju i noću, otac kreše maminu najbolju prijateljicu i nema problema sa jetrom a veterinar je najzad iz njenog psa izvukao posljednju glistu.
Koliko godina žena može imati dvadeset i osam godina? Jedno godinu dana, ako baš ima sreće.

NEDOSTAJE MI MAMA I OSTALO


Jutros je zazvonio telefon u tri ujutro. Znala sam. Sanjala sam da moja stara opet ne zna da li je tri ujutro ili tri popodne. Digla sam slušalicu jer sam i u snu znala da davež nikad ne odustaje.
Opet on: „Srce, što ovoga časa nosiš na sebi?“
„Muža.“ Spustila sam slušalicu. Volim kad ljudi misle kako vodim buran seksualni život.
Nije me posebno uznemirio ranojutarnji drkadžija. Zove jednom u šest mjeseci. Problem je što ja kad se probudim u gluho doba noći više ne mogu zaspati.
Ne pomažu ni apaurin ni konjak ni apaurin i konjak. Buljila sam kroz mokar prozor. Divlji kesten koji pojma nema da je jesen obukao se u zeleno lišće. Živim u čudnom vremenu.
Moja mama je pred smrt bila nepodnošljivo biće. Režala je na sve nas i stalno tražila da je netko ubije. Nismo je ubili jer je to nepristojno. Zato je umrla u paklenim mukama.
Noćas, noćas sam poželjela njeno režanje u svom uhu. Sada znam kako je to kad ti zazvoni telefon a majke nikad više neće biti s druge strane žice. Zle majke, nervozne majke, bolesne majke, vesele majke, zabrinute majke... Nikad više neće u tvom uhu biti majke.
Nedostaju mi i razgovori s kolegicama u Jadroliniji dok smo satima u kancelariji kukičale djeci papučice, one vještije plele su kapute. Život mi se te sedamdeset i neke činio besmislenim. Sve je teklo tako mirno, tako predvidivo, tako nepodnošljivo dosadno.
Svakodnevno osmosatno radno brbljanje, ispijanje kava, ruganje sindikalistima koji „brinu o svinjskim polovicama umjesto da se bore za radnička prava“, smrt socijalizmu, sloboda narodu!
Zašto možemo ljetovati i zimovati samo u našem odmaralištu, kad ćemo kao ljudi godišnji provesti u veeelikom hotelu, ima li ikakve nade da u iduće tri godine sagradimo vikendicu... Trčanje na tržnicu, dvoje sitne, naporne djece kod kuće...

I ona mi nedostaju. I radost koju sam osjetila kad mi je prijateljica poklonila staru dječju sobu, narančastu. Pokojna prijateljica. Moja su djeca konačno dobila svoj kutak. Što bi me danas moglo toliko razveseliti?
Tableta koja bi mi istoga trena ubila migrenu? Ali već za minutu ili dvije, znam ja sebe, poklopio bi me strah od sadašnjosti, budućnosti, jeza od onoga što će biti (ili možda neće biti) sutra.
A kad se sjetim kako sam bila presretna kad smo zakoračili u kapitalizam. Bezbrojni su dućani preko noći osvojili moju ulicu. Sve se moglo kupiti bez veze i čekanja. I kava i banane i ulje i traperice, cipela milijun. Koja radost.
Nema više tih dućana. Pekare, pekare svuda oko mene. I rat mi nedostaje. Ona zamračenja, bliskost sa susjedima i prijateljima, vjera da jugoslavenski brodovi koji su plutali ispred Rijeke neće svoje rakete poslati na nas jer je Italija blizu.
Da, nedostaje mi onaj žar s kojim smo vjerovali da će rat ipak proći, da ću užas od rata dovijeka pamtiti i da u miru, ako ikad dođe, nikad, nikad, baš nikad neću biti nesretna jer nema ničeg goreg od rata.
Danas mi mir teško pada na želudac. Moja razigrana, musava dječica postala su ogorčeni ljudi kojima se ne piše dobro. Moje prijateljice iz Jadrolinije, vrsne pletačice, pomrle su od bolesti ili umiru od gladi.
Da, mama mi baš jako, jako nedostaje. Ona je vjerovala da kapitalizam traje koliko i gripa i da će partizani pobijediti na kraju. Da sam sedamdeset i neke crknula od dosade, danas bih počivala u miru.