Daniel Kelman - Trebao si otići

Sve je trebalo biti idealno, osamljena suvremeno uređena kuća u Alpama, mjesto za odmor i rad. Kuća u kojoj će mladi bračni par – ugledni pisac, slavna glumica i njihova mala kći provesti odmor, a on će uspješno dovršiti scenarij za nastavak hit-filma. Djevojčica traži da joj se čitaju priče, supruga bez prekida ispisuje poruke na mobitelu, a pisac pokušava zabilježiti ideje u bilježnicu. Međutim stvari nisu nimalo jednostavne, odnos među supružnicima je narušen, a i sama kuća, o kojoj kruže različite legende, kao da se mijenja pred očima aktera.

Vješto stvarajući atmosferu straha, poput klasika horora Isijavanja Stephena Kinga, Daniel Kehlmann uvlači čitatelja u priču koja se može dogoditi svakome. Trebao si otići govori o suvremenom životu, o udaljavanju i raspadu obitelji, o ljudskim nesigurnostima i manama, pokazujući kako su najdublji strahovi i anksioznosti duboko u svakome od nas. Filmična i pamtljiva, maestralna novela Trebao si otići pokazuje kako samo najbolji pisci mogu vječne književne a samim time i ljudske motive i teme uobličiti u novom ruhu.

2. PROSINCA


Jana i Ella pedaliraju na tandemu po lokalnoj cesti. Sunce sja, klasje se talasa, vedra glazba. Ella za upravljačem, Jana širi ruke, groplan: sretno žmirka prema suncu. Zatim bicikl prelazi preko kamena, skreće s ceste i ruši se. Jauci. Glazba staje, zatamnjenje, najavna špica. Trenutačan uvod u pravu atmosferu.
Baš je prikladno što ovdje gore započinjem s novim notesom. Novo okruženje, nove ideje, novi početak. Svjež zrak.
Prošli je tjedan Esther navršila četiri godine. Sad će sve biti lakše. Već se osjeća kako se više ne svađamo stalno oko toga tko će s njom ustati, tko će ju staviti u krevet, tko će se igrati slagalicama ili malenom željeznicom ili lego-kockicama. Sad mnogo više toga može sama.
Hladna plavkasta bjelina dvaju ledenjaka, pod njima granitna strmina, potom šume koje izmaglica pretvara u glatku tamnozelenu površinu. Nebo se lagano naoblačilo, jedan je oblak doklizao pred sunce, vatreni vijenac ovija njegove bijele vlaknaste rubove.
Ispred kuće koju smo unajmili tratina se u blagom obronku, nekih stotinjak metara, spušta prema rubu šume: smreke, borovi, a ondje golema blijeda vrba. Kad otvorim prozor, čujem šapat vjetra. Osim toga ne čujem ništa. Duboko dolje prostire se dolina sa svojim kućama malenim poput kockica, uzdužno ispresijecanima trima trakama: cesta, rijeka, željeznica. Poput tankog poteza olovkom odvaja se zavojita brdska cesta kojom smo se uspeli.
Grozna vožnja, uzgred budi rečeno. Ta je cesta strma, bez odbojne ograde, a Susanna katastrofalno vozi. Bilo mi je teško to prešutjeti. No na kraju sam, nažalost, ipak nešto rekao pa smo se ostatak puta svađali.
Sunce je upravo provirilo iza oblaka, tako da se nebo sad raspršuje u bolnoj, blještavoj, veličanstvenoj svjetlosti.
Ili je to previše metafora? Ta sunce nigdje ne proviruje, nego vjetar odmiče oblak i naravno da se nebo nikako ne raspršuje. Ali u bolnoj, blještavoj, veličanstvenoj svjetlosti, to nije loše.
Za divno čudo, ova kuća u stvarnosti izgleda još bolje nego na fotografijama na internetu. Nikakva pljesniva alpska kolibica, nego dvoetažna kuća, nova i minimalistički uređena, s uzanim balkonom na katu i velikim prozorom u dnevnom boravku. Nedvojbeno kuća arhitekta.
britka svjetlost
plameni oblak sunce koje se kotrlja po svodu nebeskom
planine, ugravirane u plavetnilo
Svod nebeski – staromodno. Ipak radije osnovna riječ, nebo. Stavi nekom sporednom liku dvaput u usta riječ svod nebeski. Više od toga nije ti potrebno, već si ga okarakterizirao.
Odtamnjenje, Jana s torbom za kupovinu hoda ulicom
Baš kad sam htio nastaviti s pisanjem, ušle su njih dvije. A kad su one u istoj prostoriji, ne mogu se koncentrirati. Sad se igraju na tepihu i galame, a ja i dalje črčkaram po papiru kako bi mislile da radim jer ako Susanna pomisli da ne radim, samo će ponovno reći: prestani kukati, ionako ne radiš. Zato pišem i pišem i pišem i pretvaram se da sam zaposlen, što i jesam, jer naposljetku, čitava produkcija mene čeka.
Volim je i ne želim drugi život. Zašto se stalno svađamo?
Maločas opet. Prijekorno se podigla s tepiha i u tom sam trenutku već pomislio: sad će početi. I doista je rekla upravo ono što sam već znao da će reći: pa tek smo došli, ne moraš odmah opet, pa možeš prvo malo biti s obitelji itd.
Ali na taj način, rekao sam, nikad ništa od ovoga, djelo se neće samo napisati!
Misliš, tvoj scenarij?
Bio je to način na koji je naglasila tu riječ. Točno zna što me najviše ljuti. A ja sam naravno upao u klopku. Što, scenarij nije djelo, povikao sam, La Strada, Barry Lindon, to nisu djela?
Ona će na to sasvim mirno: scenarij jest djelo, ali nije djelo. Ne tako kako ti to izgovaraš. A Naj-najbolja prijateljica II, e pa sad.
Jednog ću dana o svemu ovome napisati film. Dugi dijalozi, mnogo retrospekcija, bez glazbe. Zvat će se Brak. Još se nijedan film tako ne zove, naslov je, začudo, slobodan.
Nisam trebao odgovoriti, jednostavno sam trebao prešutjeti, tako bi se svađa bila mogla zaobići. Ali nisam se mogao savladati da ju ne podsjetim kako honorari za one scenarije koje ona, doduše, smatra djelima, ali ne i djelima, a posebno onaj za Naj-najbolju prijateljicu I., otplaćuju rate kredita za našu kuću, kuću u nizu s vrtom, koju ona smatra tako važnom jer dijete, naposljetku, mora imati vrt, i sad imamo kuću u nizu, uz kredit koji još dugo neće biti otplaćen, a Esther se zapravo nikad ne igra u vrtu, i ako ne napišem drugi dio svog najuspješnijeg filma, što onda s kamatama?
Na to je uzvratila da nema ništa protiv mojih komedija dok se god, molim lijepo, ne ponašam kao da je riječ o Mimi von Bamhelm ili Razbijenom vrču – uvijek mora spominjati klasike kako bi me podsjetila na to da je diplomirala germanistiku i klasičnu filologiju, dok ja nisam nikad studirao, a inače, njezinim riječima, taj moj hir da pišem rukom, kao da sam kakav pjesnik, stvarno je nepodnošljiv. Zatim je zakoračila unatrag i tako se kreštavo nasmijala, kako se samo glumci mogu nasmijati u one dane kad im muze baš i nisu sklone. Zvučalo je tako izvještačeno da sam se sav naježio, a baš nas je u tom trenutku prekinula Esther koja je slomila svojoj lutki ruku te je plačući tražila ljepilo, a odakle nam ovdje gore ljepilo?
Sad se nadvijaju nad lutkine dijelove i pomiču ih amo-tamo i čekaju da se dogodi čudo, a ja nastavljam pisati i ne podižem pogled, tako da bude jasno kako sam previše zauzet da bih im pomogao u toj glupariji. Slomljena je i točka.
Brak. Tajna je u tome što se ipak još volimo. Ne bih volio biti bez nje – čak bi mi i njezin glumački smijeh nedostajao. A ni ona bez mene. Kad si samo u međuvremenu ne bismo tako išli na živce.
Otiđi dok

3. PROSINCA


Prije nego što smo jučer sve mogli popraviti, prvo je trebalo staviti dijete na spavanje. Izmirenje je nezamislivo dok je dijete budno. No onda smo stajali jedno pokraj drugoga uz prozor dnevnog boravka i gledali van u noć: tisuće i tisuće oštro urezanih točaka u crnome baršunu, pod njima slabašno svjetlucanje obrisa dvaju ledenjaka, a iza naše kuće sigurno je sjao posebno pun mjesec jer je padina pred nama bila obasjana gotovo danjom, bijelom svjetlošću.
Na putu u spavaću sobu nakratko smo zalutali jer još nismo poznavali kuću, dospjeli smo u nekakvu ostavu s perilicom i sušilicom. Usisivač koji je bio prislonjen na zid uz štropot je pao na pod tako da smo se ukipili i zadržali dah osluškujući, no i dalje je vladala tišina, Esther se nije probudila.
Slapstick, rekla je Susanna. Predmeti imaju svoj vlastiti život.
Ne volim slapstick, rekao sam.
Malo slapsticka nije loše, rekla je. Da ti pokažem?
Zatim smo se uspeli po stubama i pronašli svoju spavaću sobu.
U prvom su dijelu glavni likovi dobro okarakterizirani, ali u to se ne valja pouzdati, drugi se dio mora iskoristiti za dodavanje backgrounda.
Retrospekcija u djetinjstvo? Stari trik, konvencionalno, pouzdano, ali istina je sljedeća: ne znam ništa o Janinom i Ellinom djetinjstvu. Lani sam pred studentima Akademije dramskih umjetnosti tvrdio kako moramo znati sve o svojim likovima, no istina je da sam to rekao samo zato što tako piše u udžbenicima. Nemam blage veze što se dogodilo u Janinom i Ellinom djetinjstvu, a to me ni ne zanima. Zato ni ne znam kako će Jana reagirati kad je Ella zamoli da se iseli iz njezina stana, u kojemu je Jana stanovala u prethodnom filmu, kako bi se mogao useliti Ellin novi dečko koji je nitko drugi nego Janin bivši dečko Martin, s kojim je prekinula samo zato što je visoko pozicionirani djelatnik porezne uprave. Zgodan je, pun razumijevanja i načitan, govori nekoliko jezika, ali, kako je Jana onomad tako rječito objasnila: tko još želi hodati s poreznikom?
Upravo se dogodilo nešto neobično.
Dakle, kako reagira Jana? Znamo kako je nagla. Svi se sjećaju njezina izljeva bijesa u prvome dijelu, kad je treneru iz neba pa u rebra izjavila kako ljudi poput njega utjelovljuju pojam gluposti. Takvo što mora se ponoviti, ali na drugi način, jer to svi očekuju. Što će se dogoditi kad nju, čiji je najveći problem neobuzdanost, najbolja prijateljica na najljubazniji mogući način izbaci iz stana?
Sigurno mi se učinilo.
Ne razmišljaj o tome.
Sad je posve mirno. Tako mirno da se čini kao da sama tišina slabašno šumi. Vjerojatno krv u mojim ušima.
Dnevni boravak izgleda kao većina dnevnih boravaka koje su posljednjih godina uređivali arhitekti za unutrašnje uređenje: parket, bijeli zidovi, ravne plafonijere, velika kuhinja od plemenitog čelika i šank. U sredini drveni stol s kojega kroz golemi prozor gledam van u poslijepodne koje se smrkava, Susannu i Esther koje na livadi grade brdašca od kamenčića dok im se dah pretvara u oblačiće pare. I one sigurno mogu mene vidjeti, sjedim kao na pozornici. Ispred mene moj providni odraz: naočale, kosa i ovratnik, notes na stolu, kemijska olovka u ruci. Sve je ponovno ovdje. Ono mi se pričinilo. Ta što drugo.
Ovaj put Jana ostane mirna. To je to! Svi očekuju izljev bijesa, ali njega nema!
Ella kaže Jani da se treba iseliti iz stana. Jana zadržava pribranost, što je tako neočekivano da Ellu ta Janina staloženost isprovocira.
E: Ionako više nisi htjela ovdje stanovati!
J: Otkud ti to?
E: Pa vidi se na tebi. Jer se tako smješkaš. Zašto se smješkaš?
J: Jer si pronašla onoga pravoga.
E: Što želiš time reći?
J: Kako to misliš?
E: Je li to zato što radi u poreznoj upravi?
J: To je posao kao i svaki drugi.
E: Upravo tako.
J: Država ne može funkcionirati bez poreznika.
E: Upravo na taj ton mislim!
J: Ne bi bilo ulica, a na ulicama kojih ne bi bilo vladala bi anarhija. Mi smo prekinuli jer on nije bio onaj pravi za mene. Ali očito je pravi za tebe.
I upravo u tom trenutku ulazi Martin, u odijelu i s aktovkom pod miškom, a Ella, koja ne zna kamo sa svojom ljutnjom, stane se izderavati na njega iz već nekog razloga, a Jana stoji –
ozbiljno
tužno
ne, bezizražajno
– da, puno bolje: bezizražajno stoji postrani, na njezinu se licu ne može pročitati je li potpirila svađu između njih dvoje ili je sve mislila ozbiljno. Otiđi.
Doduše, ako on uđe upravo u tom trenutku, to previše vuče na sitcom, to je čista bulevarština. Ali tko drugi može doći osim njega? Netko mora uči.
Sad se vračaju u kuću. Susanna tipka po mobitelu: svjetlosni četverokut ekrana obasjava joj lice. Malena ima nešto u ruci. Sigurno je našla nešto na tlu. Ona uvijek nešto pronađe.
Moram Schmidtu prepričati ideju o Jani koja ostaje smirena, to će mu se svidjeti. Sigurno će uskoro nazvati. Zna da sam ovdje kako bih radio i iščekuje scenarij. Nedavno je čak natuknuo kako su autorska prava za adaptaciju romana u scenarij u vlasništvu producentske kuće te da će u slučaju nužde morati potražiti novog autora, naravno da si ti najbolji, izjavio je, tko bi to drugi inače napravio, ti si prvi izbor, dakako, posve nezamjenjiv, ali nastavak se mora snimiti, gledanost to zahtijeva, a ako ti to ne napraviš, što nam drugo preostaje! Zatim je još dodao kako to nije do njega, on bi me dovijeka čekao. Ali producenti! To je rekao tako uvjerljivo, tako srdačno i prijateljski da sam se tek nakon što smo prekinuli sjetio primijetiti da je producent on sam.
Esther mi je pokazala što je pronašla vani. Riječ je o kamenu koji izgleda kao svaki drugi kamen, a ja sam izvikivao Oh! i Ah! i Veličanstveno!. Zatim sam je poljubio, koža joj je bila još hladna od večernjeg zraka.
Izgleda kao dijamant, rekla je.
Točno, odgovorio sam, doista je tako! Kao dijamant.
Idem sad u kuhinju spremiti večeru.

4. PROSINCA


Jučerašnja večer bila je najbolja unatrag mnogo vremena. Samo da nije bilo tog sna.
Ponudio sam se da ja stavim Esther na spavanje, pročitao joj slikovnicu u kojoj je riječ o tome kako jedan miš otkrije da je mjesec od sira. Miš pojede mjesec, no ovaj je nakon toga ipak još tu, a onda miš zaspi i priča je gotova. Mojoj se kćeri ta besmislica sviđala, a meni se sviđalo što se njoj to sviđa. Priljubila se uz mene, a noć se priljubila uz prozor i kad sam utrnuo svjetlo u daljini sam vidio ledenjake, a nekoliko minuta potom čuo sam njezino ravnomjerno dječje disanje.
Nakon svađe, scena u kojoj Martin dolazi u ured i nekako je nezadovoljan sam sa sobom. Osvrne se oko sebe i na svojim kolegama iznenada prepoznaje ono što drugi vide u njemu: porezni službenik. A on je jedan od njih. Kako se moglo dogoditi da je postao porezni službenik? Na računalu pregledava fotografije iz školskog doba. Tada još nije bio porezni službenik. Zatim fotografije iz vremena studija, na njima nosi kravatu, rješava križaljku s ozbiljnim, čak predanim izrazom lica: preobrazba je započela. Pogleda se. Olabavi kravatu, odmah osjeti nesigurnost, ponovno je stegne. Rastreseno lista neki časopis, zastane pred slikom nekog pop-pjevača koji stoji skroz opušteno, raskuštrane kose, košulje razdrljene sve do pupka, s metalnim prstenjem na rukama. Oklijeva nekoliko sekundi, zatim poseže za telefonom, izdaje nalog za porezni nadzor tog pjevača te oprezno olabavi kravatu.
Nakon što je Esther zaspala, na vršcima prstiju izišao sam iz dječje sobe. Začudo sam ponovno zalutao, hodnik mi se odjednom učinio duljim, iako sam popio samo jednu čašu vina. Kako sam otkrio, postoje još tri dodatne spavače sobe; kuća je stvarno prevelika za nas troje. Čudi me što nije skuplja.
Zatim smo do dva ujutro sjedili za stolom i pili vino i razgovarali. Baš kao nekad. Kao prije devet godina kad smo se upoznali kod Schmidta na setu. Nikad prije nisam vidio tako uzbudljivu ženu. Susanna, ako ovo čitaš, u što sumnjam, jer te moj rad baš i ne zanima, onda znaj da je to točno: nikad prije u životu! Htio sam te dodirivati i ljubiti i znati sve o tebi, htio sam provesti život s tobom.
A ja, rekla je sinoć za stolom, nisam mogla zamisliti da ću se derati na tebe zbog pelena ili se s tobom svađati oko plaćanja dadilja.
Ali vjerojatno tako treba biti, rekao sam jer mi ništa drugo nije palo na pamet.
Prirodni tijek stvari, rekla je, a onda je dodala nešto na latinskome što je počinjalo s Nihil toto ili tako nešto slično, a što ja nisam razumio i to me ljutilo, ali nisam to pokazivao.
Ovidije, rekla je. Zapravo su to Heraklitove riječi, ali Ovidije ih stavlja Pitagori u usta: Ništa na svijetu ne ostaje kako jest.
Pokušao sam razmisliti o mudrim Heraklitovim riječima, ali to mi je bilo teško jer me citat ponajprije podsjećao na to kako je ona studirala, a ja nisam. No u ovom trenutku to gotovo da je bilo svejedno.
I tako smo se zajedno prisjećali prošlosti, kako je bilo kad smo se upoznali: sve kao uvijek, sve po prvi put, svjetlost svijeća i uske čaše, ovaj i onaj bar, kino, kazalište, napokon tvoj stan pa onda moj stan pa onda opet tvoj; sve kao i inače, sve kao nikad prije.
Ne smijem zaboraviti ulogu za Brenta Kenta, Schmidt je izvan sebe od sreće što je ovaj pristao. Znači, mora se pojaviti neki Amerikanac. Samo se nadam da neće sinkronizirati Kenta. Sinkronizirani lik čiji pokreti usana ne odgovaraju riječima među sve samim nesinkroniziranim osobama, to ne ide. To mi Schmidt mora obećati. Kent bi mogao biti zaposlenik IRS-a, Martinov kolega iz Illinoisa.
Zašto Illinois?
Zašto ne.
Nisam mogao vjerovati, onomad, da je ta lijepa, slavna, zagonetna glumica odabrala baš mene. Dakako, ni ja nisam bio nepoznat. Svi su očekivali da ću uskoro napraviti korak od pisanja prema svojoj prvoj režiji. Tako uglavnom izgleda razvoj karijere uspješnog scenarista.
Tja, moja se, eto, nije razvijala tim putem.
Ali kad smo jučer sjedili za velikim stolom u dnevnom boravku, pokraj nas ekran monitora za bebe koji nam zapravo više nije potreban jer malena više nije beba i može doći k nama ako se boji, razgovarali smo i razgovarali, tvoj je telefon povremeno tiho zujao kao da razgovara sam sa sobom, a u dolini su tinjala svjetla sve dok se nisu jedno za drugim pogasila i tada smo pošli u krevet, kao u našim najboljim danima.
Ella i Marin rano ujutro. Ona spava, on je gleda, ona se iznenada pomakne. Ona se budi, on brzo zatvara oči, ona svoje otvara. Pogleda ga, zatim se osvrne po sobi. Njezina odjeća razbacana je po podu, njegova pomno presavijena na stolcu, na samome vrhu kravata, isto tako presavijena. Prođe neko vrijeme. On se naposljetku promeškolji, pravi se da se budi. No ona je već ponovno sklopila oči. Zapanjeno je pogleda, zatim uznemireno ponovno sklopi oči. Leže tako jedno pokraj drugoga i prave se da spavaju. Polako zatamnjenje.
Ne mogu shvatiti kako sam nakon takve večeri imao takav san.
Prazna soba. Gola žarulja na stropu, u kutu stolac sa samo tri noge, jedna je slomljena. Vrata su zatvorena, čega sam se bojao?
Te žene. Njezine uske oči bile su vrlo usko usađene, desno i lijevo od korijena nosa, u koji se usijecala duboka bora. I čelo joj je bilo naborano, a usne su joj bile malo otvorene tako da sam joj vidio zube, žućkaste, kao u okorjelih pušača. Ali najgore su bile njezine oči.
Stajala je ondje, dok je moj strah rastao do nepodnošljivih razmjera. Drhtao sam, noge su mi se odsjekle – naravno, to se nije doista događalo s mojim tijelom, je li onda moguće da me uopće nije bilo strah, da je to bilo samo moje ja iz sna, kao što su samo moje ruke iz sna drhtale. Ali ne, strah je bio stvaran kakav samo strah može biti i gorio je i treperio u meni, a kad to više nikako nisam mogao podnijeti, žena je zakoračila unatrag kao da me oslobađa i tek sam se tada vratio u našu spavaću sobu i čuo Susannino mirno disanje i vidio kako mjesečina meko pada kroz prozor, a monitor za bebe pokazivao je našu kćer u dubokom snu.
Doručak: jarka trava i još jarče sunce, nijednog oblaka, tamo gore ptice kojima ne znam imena; uvijek sam žalio što ne raspoznajem vrste ptica. Kako samo puštaju da ih vjetar nosi, s takvom lakoćom, kao da je letenje nešto uobičajeno, kao da ostanak na tlu iziskuje velik napor.
Susanna upravo po tisućiti put čita Esther knjigu o mišu i mjesecu od sira, malena se smije i plješće rukama, a ja brzo završavam s pisanjem prije pauze. Naše su se zalihe istopile, jedno od nas mora se spustiti do sela pa sam se ja ponudio. Otiđi. Susanna je rekla hvala i uhvatila me za ruku, a ja sam je gledao u oči. Zapravo nisu plave, više tirkizne, prošarane crnim točkicama.
Hoćeš li mi pročitati svoje nove scene?
Pa ne želiš to.
Ne budi tako osjetljiv, naravno da želim.
Ali nemam još bogznašto.
Upravo mi je sinulo odakle mi je poznata ona zastrašujuća žena. Vidio sam je na fotografiji na zidu prostorije za pranje rublja – odmah desno iznad Mieleove perilice, već sam je prvi dan primijetio. Ali da od toga imam noćne more, to je stvarno pretjerano.
Gotovo svatko sam sebe smatra dobrim vozačem. Ja ne. Nespretan sam, odsutan duhom i imam spore reflekse. Pri svakoj vožnji, čak i u najboljim uvjetima, imam osjećaj da se upuštam u neku vratolomiju. Stoga ne čudi što me na uskoj zavojitoj brdskoj cesti hvata panika.
Kad je to tako: samo potpuno nemaštovite osobe mogu bez straha sjesti u kapsulu ispunjenu gorivom. U jednom trenu još čvrsto stojiš u svakodnevici i razmišljaš o večeri i poreznoj prijavi, trenutak potom zaglavljen si u izobličenome metalu, dok te proždire plamen, a između jednog i drugog stanja nalazi se samo jedan nespretan pokret volana, pola sekunde nedovoljne pozornosti. Ali nisam htio biti osoba koja ne može savladati svakodnevicu. Ljudi su se općenito dogovorili daje vožnja automobila nešto bezopasno.
Vidio sam kako se Esther i Susanna smanjuju u retrovizoru, parkiralište pokraj kuće povuklo se, zatim me odnijela prva serpentina. Sunce je blještalo, a dolina je jurila s moje desne na lijevu stranu pa u sljedećoj serpentini ponovno natrag. Izbijao mi je znoj.
U sljedećem je zavoju auto otklizao previše prema van, nagazio sam na kočnicu, zaustavio se u posljednjem trenutku. Jesam li se previše približio rubu ceste? Nije bilo ograde. Ubacio sam u rikverc, otkotrljao se unatrag, ponovno polako krenuo. Sva sreća da me nitko nije promatrao. Sljedeći je zavoj bio uzak kao i prethodni, dolina se vinula s moje desne na lijevu stranu, ponovno sam prikočio, stao i ponovno krenuo, pokušao ostati s desne strane središnje linije, ali već mi sljedeći put to nije uspjelo – vozi polako, rekao sam si, nema žurbe, moraš samo preživjeti. Sunce je blještalo. Znoj mi se cijedio niz lice. Sljedeći sam zavoj nekako savladao te sam primijetio stari sjenik uz rub ceste, urušena krova, s praznim rupama umjesto prozora, ali to mi je predugo odvuklo pozornost i provalija se tako približila da sam vrisnuo. Svom sam snagom nagazio na kočnicu, zatim sam ponovno krenuo.
Pola sata kasnije stigao sam u selo. Samo jedna ulica i samo jedna trgovina, Mješovita roba Grunter, preko puta crkve. Neko sam vrijeme ostao sjediti u autu drhtavih ruku i slušao svoje srce, njegovo bubnjanje koje se polako smirivalo.
Selo nije lijepo. Kuće su niske i kao da su zgurene. Krovovi su šiljati, prozori sićušni, zidovi sivi, žbuka se ljušti, jedna autobusna postaja ispod mutne nadstrešnice, tračnice, ali ne i kolodvor jer se vlak ovdje ne zaustavlja.
Zvonce je najavilo moj ulazak u trgovinu: malena prostorija s tezgom i blagajnom. Nakon nekoliko sekundi otvorila su se jedna vrata i u trgovinu se dovukao debeli muškarac s vrećicama ispod očiju. Lice mu je izgledalo kao da je umiješeno od crvena tijesta. Naslonio se na tezgu i odmjerio me.
Pozdravio sam i izvadio popis za kupnju. Maslac, rekao sam, kruh i –
Presjekao me jednim pokretom ruke i izišao. Vani sam ga čuo kako kašlje i prekapa po nečemu. Trajalo je čitavu vječnost dok se nije vratio i stavio komad maslaca u alufoliji na tezgu.
Kruh, rekao sam. I jaja i –
Izišao je. Osluškivao sam. On je kopao. Nešto je palo na pod. Tiho je opsovao, zatim se nakašljao. Napokon se vratio s nekakvim izobličenim kruhom.
Sklopio sam oči i rekao: jaja. Ponovno sam čuo vrata, zatim njegov kašalj. Pogledao sam na mobitel koliko je sati. Bio sam ondje već petnaest minuta.
Prošli smo popis stavku po stavku. Svaku je stvar donosio pojedinačno i iako je bila riječ o najuobičajenijim namirnicama, neke je od njih tražio tako dugo kao da ih još nikad nitko nije htio kupiti. Donio je kobasicu vakuumiranu u plastiku, nekoliko kvrgavih jabuka, dvije banane s puno mrlja, kavu, filtar za kavu i mlijeko, a ja sam naposljetku rekao: hvala, to bi bilo sve.
Kimnuo je, pokazao točku iznad moje glave i pitao: stanujete tamo gore?
Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da se ta gesta odnosi na našu kuću za odmor. Odlučan da ću ga oponašati u njegovoj mučaljivosti, kimnuo sam.
Ah, rekao je.
Da, rekao sam.
Tako, rekao je.
Eto, rekao sam.
Je li se već nešto dogodilo?
Molim?
Šutio je.
Što bi se trebalo dogoditi?
Unajmili ste?
Kimnuo sam.
Od Stellera?
To je vlasnik?
Steller, rekao je.
Vlasnik se tako zove?
Pa Steller, rekao je takvim tonom kao da je nezamislivo da na svijetu postoje ljudi kojima to ime ništa ne govori.
Ne znam kako se zove, rekao sam. Unajmili smo preko AirBnB-a. Primijetio sam njegov pogled pa sam nadodao: internet.
Vrata prema ulici otvorila su se i ušla je neka žena koja je bila tako niska da mi je sezala jedva do prsa. Imala je kratku sijedu kosu i nosila goleme sunčane naočale.
Bog daj, rekao je – ili nešto slično, nisam razumio jer se odmah prebacio na dijalekt. Fehringer ga mora glumiti, pomislio sam. Sve ovo mogu upotrijebiti, a Fehringer bi bio savršen!
Bog daj i tebi, rekla je, ili nešto slično. Zatim je neko vrijeme govorila na dijalektu.
Kad je završila, kimnuo je, rekao: da, tako je, ili nešto slično, i izišao vukući noge.
Čuli smo ga kako prekapa.
Žena je nešto rekla ne pogledavši me. Budući da u trgovini nije bilo nikoga drugoga, morao sam pretpostaviti da se meni obratila.
Kako molim?
Ponovno je nešto rekla.
Kako molim?
Šutjela je.
Vrata su se otvorila i on se vratio. Lice mu se još više zajapurilo i teško je disao. U ruci je držao paketić maslaca u alufoliji. Žena ga je uzela. Rekao je nešto, ona je odgovorila, oboje su se nasmijali. Izišla je iz trgovine ne plativši.
Znači, niste ga vidjeli, rekao je.
Nisam odmah shvatio. Ne, rekao sam potom. Internet. Stellera nikad vidio.
Nikad?
Nikad, rekao sam.
Napisao je neki iznos na cedulju s pečatom, pružio mi je i rekao: četrdeset sedam trideset.
Stavio sam račun u džep, izvadio novčanik i pružio mu pedeseticu koju je s uzdahom tutnuo u džep hlača. Blagajnu nije ni dodirnuo. Nije se činilo da mi namjerava uzvratiti ostatak.
A kakav je inače taj Steller?, upitao sam.
Gotovo uopće više ne dolazi ovamo. Zato sam pitao. Je li ga znate. Ali on gotovo uopće više ne dolazi ovamo.
Gdje živi?
Slegnuo je ramenima. Gotovo uopće više ne dolazi ovamo.
Kuća je nova, zar ne?
Nasmijao se, zatim je počeo stavljati u plastičnu vrećicu namirnice koje sam kupio.
Pa ne može biti starija od deset godina, rekao sam.
Poklon, rekao je i stavio nešto pred mene. Bio je to maleni geometrijski trokut: proziran plastični trokut s kutomjerom kakvim sam se nekoć služio u školi.
Hvala, rekao sam, ali naša je kći još premalena za –
Isprobaj pravi kut, rekao je. Četiri godine!
Hoćete reći da je kuća izgrađena prije četiri godine?
Polako sam se naviknuo na njegov način razgovora.
Ali prije je tamo bila druga.
Na istome mjestu?
Kimnuo je. Steller ju je kupio, srušio i izgradio novu. Puno plaćate?
Da, dosta, rekao sam.
Koliko plaćate?
Puno, rekao sam, uzeo vrećicu i okrenuo se prema vratima.
A cesta?, upitao je.
Prestrma je, rekao sam. To je stvarno opasno. Pitam se zašto nema ograde.
Dobro da se nisi ni s kim mimoišao.
Kako to znate?
Nasmiješio se.
Tada sam shvatio. Cesta vodi samo onamo, zar ne? Samo prema našoj kući?
Smješkao se.
Što je prije bilo tamo? Prije stare kuće koja se nalazila ondje prije nove kuće, što je bilo ondje?
Šutio je i nije bilo jasno je li to zato što ne zna odgovor ili zato što iz nekog razloga ne želi odgovoriti.
Doviđenja, rekao sam i izišao oklijevajući.
Pokraj mog auta stajala je žena koja je maloprije bila u trgovini. Zbog tamnih naočala nisam mogao razaznati kamo gleda.
Mislite li da će pasti snijeg?
Nije odgovorila.
U svakom slučaju, pretopio je za ovo doba godine, rekao sam. U prosincu bi ovdje gore već trebalo biti snijega, zar ne?
Brzo otiđite, rekla je.
Molim?
Brzo, rekla je. Otiđite, brzo.
Trenutak potom više nisam bio siguran je li možda rekla nešto sasvim drugo ili se pak samo nakašljala, tko će ga znati uz taj dijalekt! Pričekao sam, ali nije više govorila. U njezinim sam naočalama vidio svoj odraz. Kimnuo sam joj, ušao u auto i upalio motor.
Vožnja uzbrdo nije bila tako grozna kao vožnja nizbrdo. Sunce je bilo već napola zašlo iza stjenovitog grebena između ledenjaka, kratki zimski dan bližio se kraju, dolina je ležala u sjeni, ali zeleni obronci u visinama još su bili obasjani suncem. Primjećivao sam stvari koje prije nisam vidio: hrpu kamenja pokraj urušenog sjenika, zahrđali traktor, dugačku sjenu auta na cesti koja je klizila ispred mene. Iz jednoga je grma poput eksplozije prhnulo jato malenih ptica, njihova su se tjelešca uzdignula, prepustila se vjetru, odletjela u kovitlacu. Jedan je oblak jarko narančasto svjetlucao. Nedugo potom stigao sam do kuće, spremio namirnice u hladnjak i sjeo za stol da pišem.
Jana ulazi u trgovinu. Fehringer stoji iza tezge. Ona vadi popis za kupovinu.
J: Maslac, jaja, kruh...
F: Vi niste odavde.
Ne, naravno da joj govori ti. I mora biti kraće.
F: Nisi odavde.
Samo to umorno ustvrdi. Ne spočitava joj, ne pita. Otiđi. Kaže to kao kakvu žalosnu kozmičku činjenicu koja se više ni u čemu ne može promijeniti. Zatim nešto promrmlja i iziđe.
Janino lice u groplanu.
Ponovno se to događa.
Mora da je optička varka
Ali traje. Vidim to. I još uvijek to vidim. Zapiši. Moram to slikati, ali mobitel ne znam gdje sam ga Dakle: sjedim za dugačkim stolom, vani se smrkava, soba se jasno zrcali u prozoru: hladnjak, štednjak, kuhinjski stol, vrata prema hodniku, tanki televizor, niska sivozelena sofa, svjetiljka iznad stola, sami stol, stolac ispred njega. Vidim i plastičnu vrećicu u kojoj su još maločas bile namirnice, leži zgužvana na stolu. Vidim praznu čašu pokraj zgužvane vrećice – tu u sobi, ondje u zrcalnoj slici.
Ali sebe ne vidim. U zrcalnoj slici, u sobi nema nikoga.
Polako, dobro pogledaj. Ako dobro pogledaš i sve zapišeš, onda ćeš
Ne bih trebao vidjeti kvaku vrata dnevnog boravka, pa sjedim između nje i prozora, moje bi je tijelo trebalo zakrivati, ali ona je tu! Vidi se i naslon mog stolca i ploča stola na koju se naslanjam. I otvoreni notes. Prekrivam ga rukom. Sad se više ne bi smio vidjeti. Ali vidim ga cijeloga. U sobi koja se odražava u prozoru nema žive duše. Kao ni prekjučer. Ali prekjučer je to bilo samo na trenutak, ovaj put traje.
Još uvijek traje.
Još uvijek.
Gotovo je. Ustao sam da potražim mobitel i da to slikam, pritom sam nakratko svrnuo pogled i kad sam ponovno pogledao prema prozoru, bio sam u sobi.
Sjeo sam, moja je zrcalna slika učinila isto. Napisao sam Gotovo je. Ovdje sjedim i pišem i ondje također sjedim i pišem. Mora postojati objašnjenje. Da sam fizičar, vjerojatno bih ga znao pa me sve to skupa ne bi čudilo. Ali meni se vrti u glavi. Iako se to tek maločas dogodilo, već mi se čini kao da je to bilo davno i znam da uskoro više neću biti siguran je li se doista i dogodilo. Zapiši da se prisjetiš, kako ne bi nikad mogao tvrditi da si to samo umislio.
Ali još dok to pišem, mislim kako sam si to sigurno umislio.
Ella u autu, vedra i opuštena, zvižduče. Iz autoradija svira muzika. Zvoni joj mobitel, ona pritišće neku tipku, čujemo Martinov glas.
M: Kad stižeš?
E: Evo me odmah.
M: Kada stižeš?
E: Odmah.
M: Dobro, ali kad je to? Što znači odmah?
Lice joj se smrkne. Ugasi muziku.
E: Odmah znači odmah!
M: Gdje si točno?
E: U autu.
M: A gdje je auto?
E: Na cesti.
M: To pretpostavljam, da je na cesti, ali na kojoj cesti i gdje točno?
E (vrlo razdražena): Na to je teško odgovoriti, auto se kreće pa je stoga zapravo stalno negdje drugdje.
M: Ah, stvarno, zapravo je stalno negdje drugdje?
E: Razgovaraš li tako s ljudima koje nadzireš?
M: Molim?
E: Razgovaraš li tako s ljudima –
M: Ako te zanima razgovaram li tako i s osobama nad kojima provodim porezni nadzor, odgovor glasi ne, i to iz jednostavnog razloga što ja ne provodim porezni nadzor. Kao što si u međuvremenu mogla naučiti, vodim odjel za reviziju.
E: Odjel za reviziju.
M: Upravo tako, kod nas se može uložiti prigovor. Ako bismo na primjer kod tebe provodili porezni nadzor –
E: Prijetiš li mi?
M: Ella!
M: Prijetiš mi poreznim nadzorom?
M: Daješ mi ideje, ali
To ne može biti istina. Jednostavno ne može.
Budući da me san nije puštao na miru, ponovno sam se sjetio žene usko usađenih očiju u prostoriji za pranje rublja. Htio sam je još jednom pogledati te sam otišao onamo i ondje je nema!
Uvijek sam mislio da se to samo tako kaže, naježiti se od straha. Ali upravo sam takav osjećaj imao. Slike nema, iako mi moje sjećanje jasno govori da bi morala biti ondje. I ne samo da pokraj perilice nema slike, nema ni čavla u zidu, čak ni rupe od čavla. A nema ni neke druge slike, nigdje u toj prostoriji niti u hodniku pokraj nje, a sada, kad o tome razmišljam, niti igdje drugdje u kući. Posvuda bijeli zidovi, bez fotografija, bez slika.
M: Daješ mi ideje, ali šalu na stranu.
E: Jesi li doista upravo rekao: šalu na stranu?
M: Ja čak ne bih ni smio provoditi nadzor nad tobom, ali –
E: Nemoj me nikada više tako plašiti!
M: – zašto bi ti to bilo tako strašno?
E: Zašto bi mi porezni nadzor bio strašan?
M: To je samo nadzor. Kao prometna kontrola. Ako nemaš što skrivati –
E: Što mi želiš reći?
M: Ništa, samo ti se čudim.
E: Čudiš mi se?
M: Da. Čudim ti se.
Nema zvijezda, nema ni svjetala u dolini. Samo jedan vlak žmirka u prolazu. Susanna je već otišla u krevet.
Za večerom me dvaput upitala što mi je, ali što sam mogao reći? Zato sam rekao: a što bi mi bilo, a budući da me tako kritički pogledala, nadodao sam: ali što je s tobom, na što je ona rekla: ništa, ali ti se čudno ponašaš! A budući da ne podnosim taj ton, rekao sam: ne, ti se čudno ponašaš!
Za to nam je vrijeme Esther pripovijedala o nekoj prijateljici iz vrtića koja se zove Lisi ili ilse ili Else i koja joj je ili uzela ili poklonila neku igračku, na što odgojitelji nisu učinili ništa ili su učinili upravo ono pravo ili krivo, malena djeca nisu dobri pripovjedači. Ali Susanna i ja uzvikivali smo: Sjajno! Nevjerojatno! Ma daj!, a olakšanje koje smo osjetili kad je ponovno ušutjela sjedinilo nas je.
Zatim sam odnio Esther uza stube i nakratko sam imao poteškoća s kadom: kad sam posegnuo za slavinom, bila je – kako da to opišem? Bila je udaljenija nego što bi to trebala biti. Ispružio sam ruku, no moji prsti, koji bi bili morali dodirivati slavinu, jer mi je ista bila na samo dvadeset centimetara od očiju, ipak su još uvijek bili ispred slavine; nisam je mogao dohvatiti. Esther se hihotala. Zatvorio sam oči, duboko udahnuo i izdahnuo, ponovno otvorio oči i sad sam uspio: pustio sam vodu u ovalnu dizajnersku kadu i slušao kako bučno teče, dok mi je Esther objašnjavala nešto o medi Fozzieju iz Muppet Showa ili o Spužvi Bobu. Što stvarno?, uzvikivao sam, vau!, super!, zatim sam je posjeo u vodu, okupao je, izvadio je i obrisao, pri čemu sam joj vrhom ručnika obrisao ušnu školjku, ne zato što bi to bilo neophodno nego zato što joj se to sviđalo, te sam je, dok je ona bez prestanka govorila, odjenuo u šarenu pidžamu koja joj je najdraža jer su na njoj dinosauri, i odnio je kroz hodnik u dječju sobu sa zelenim i ljubičastim krugovima na zidu i novim novcatim plišanim medvjedićem na regalu kojega je ili zaboravio neki drugi gost ili ga je tu stavio obzirni gospodin Steller. Do sada je Esther sve to bilo jako lijepo, ali danas joj se više nije sviđalo.
Zašto ti se ne sviđa, pitao sam, što ti smeta?
Ne volim biti sama ovdje.
Ali mi smo blizu. Čujemo te. Imamo čak i ovo ovdje. Pokazao sam kameru monitora za bebe. Nisi sama ovdje.
Sama u sobi.
Da, i?
Kad si sam u sobi... Razmišljala je. Onda je sve drugačije.
Na koji način?
Kad govoriš, samo ti to čuješ.
I?
To je čudno!
Nešto u tome činilo mi se smislenim, ali nisam imao vremena pozabaviti se time, zato sam je nježno pokrio i prigušio svjetlo s pomoću staklenog bežičnog prekidača sve dok nije tek slabašno tinjalo.
Kad bi imao neko drugo dijete, rekla je Esther.
Da?
I drugo bi dijete isto tako volio.
Ali ja nemam drugo dijete.
To bi rekao i drugome djetetu.
Posegnuo sam za slikovnicom, Uzbudljivo putovanje stonoge Huga vrag će ga znati kamo. Neko sam vrijeme čitao, no ona se i dalje doimala odsutnom.
Što je bilo?
Ružni snovi, rekla je.
Nećeš ružno sanjati.
Hoću, hoću.
No kad sam nastavio čitati, opustila se i smiješila kao da se smiješi samoj sebi. Nakon nekoliko je minuta usnula. Oprezno sam je poljubio u čelo.
Susanna je baš razgovarala na mobitel kad sam ušao u dnevni boravak. Prekinula je razgovor i zabrinuto rekla da joj treba bolja agencija.
Da, rekao sam, to je točno. Znao sam da neće nikada promijeniti agenciju, no da se isto tako neće nikad prestati žaliti na svoju. Žalosna je istina, a to mogu izgovoriti samo zato što sam siguran da ona ovo ovdje neće nikad pročitati, sljedeća: kad prijeđeš četrdesetu, uloga je sve manje. Neke glumice mogu nastaviti. Ali većina ih ne može.
Nasreću, promijenila je temu te smo govorili o stvarima o kojima dvije osobe koje zajedno podižu dijete uvijek imaju što razgovarati: o novoj odgojiteljici koja nam se oboma ne sviđa, o Susanninom ocu koji želi da ga posjetimo, o mojem ocu koji želi da ga se ostavi na miru, iako mu je sve više potrebna pomoć, i o njezinoj prijateljici Sigrid koja se rastaje, što smatramo pogrešnim. Zatim smo šutjeli, a ja sam je primio za ruku, no ona je rekla: ne danas, umorna sam. A ja sam rekao: da, to je od visinskog zraka, i ja sam umoran.
Ella u automobilu. Nakon svađe isključuje handsfree. Zatim koči, vozi do ruba ceste i okreće se. Otiđi otiđi otiđi prije otiđi nego otiđi što otiđi bude otiđi prekasno otiđi
Jana u svom novom stanu na kauču, Ella ulijeće unutra. Jana podigne pogled s laptopa.
E: Nećeš vjerovati što se upravo –
J (pospano): Reci.
E: Prvo me pita gdje sam i ja mu odgovorim

5. PROSINCA


Susanna i Esther još spavaju. Sâm sam u dnevnom boravku. Samo što nije svanulo. Odakle ti snovi? Pokušaj. Po redu.
Ruke mi drhte.
Ponovno prazna soba bez prozora, sa stropa visi žarulja. Ne, ipak postoji prozorčić s rešetkama. Ne, nema prozora. Ali u kutu je stolac s odlomljenom nogom. I žena s uskim očima. Ne, to nije bila ona, ili, bolje rečeno: to je samo nakratko bila ona, zatim je to bila Susanna. Istrčao sam kroz vrata, niz hodnik, nisam pronašao prekidač i pritom sam posve jasno pomislio kako mi u snu naposljetku i nije potrebno svjetlo. Samo sam htio izići. Samo što dalje. Toliko sam htio otići da sam mrmljao: otiđi, otiđi, otiđi. A žena s uskim očima, jer to je sad opet bila ona, bila je pokraj mene, a ja sam pomislio: ne gledaj je.
Zatim sam naglo otvorio vrata kuće i našao se vani na hladnoći. Osjećao sam travu pod bosim stopalima, a vjetar me tako snažno šibao po licu da sam se od toga probudio.
Susanna je spavala pokraj mene, ekran monitora za bebe pokazivao je našu kćer. Uspravno je sjedila i gledala u kameru, oči su joj svjetlucale bijelim sjajem.
No istovremeno sam još uvijek osjećao travu na svojim stopalima i vjetar na licu jer dok sam ležao u krevetu, istovremeno sam bio vani i promrzlom rukom tražio kvaku, a to nije bio ostatak sna, to se doista događalo. Pronašao sam kvaku, ali vrata su se bila zaključala zalupivši se, ostao sam zarobljen vani.
Jedva da sam mogao disati. Osjećao sam da bih se mogao smrznuti. Morao sam brzo nešto učiniti da se vratim u toplu kuću i postojalo je jedno jednostavno rješenje: ustao sam iz kreveta. Suzdržao sam se da ne pogledam još jednom na ekran te sam istrčao iz sobe, niz hodnik, pokraj vrata koja su vodila prema dječjoj sobi. Tražio sam prekidač, sad mi je bio potreban jer sam bio budan i mogao sam se ozlijediti, naime stube imaju prenizak rukohvat, ali nisam ga pronašao pa sam se mogao samo polagano tapkajući kretati prema naprijed, što je dovelo do toga da sam se vani šćućurio od hladnoće. Pljeskao sam i skakutao amo-tamo, ali vjetar me je ujedao za kožu, zacrnjelo mi se pred očima, no kad sam napokon stigao do vrata, shvatio sam da ih ne smijem otvoriti. Jednostavno se nije smjelo dogoditi da sam sebi pogledam u lice, izvana i iznutra, s obje strane vrata, to se nije smjelo dogoditi. Ustuknuo sam i očito sam ispravno postupio jer sam osjetio kako se sve vraća na svoje mjesto; ponovno sam ležao u krevetu, Susanna je mrmljala u snu, monitor je pokazivao moju čvrsto usnulu kćerku.
Dakle, zašto sam tako uznemiren? Zašto mi ruke tako snažno drhte da mi je rukopis grbav, zašto mi srce tako lupa i zašto mi je još uvijek tako hladno?
U filmovima netko ponekad primijeti da je ružne stvari samo sanjao, i sâm sam se već koristio tim trikom, u filmu Lola i stric, ali istina je sljedeća: kad si budan, znaš da si budan. “Sanjam li ja to?” nije pitanje koje se za ozbiljno postavlja. Znam da nisam sanjao.
Ali morao sam to sanjati.
Tri čina. U prvome se Jana iseljava iz Ellinog stana i mora se sama snalaziti, dok Ella prvi put u životu počinje živjeti s muškarcem.
U drugome Ella upoznaje
Sunce tone. Kratki zimski dani u planinama. Do sada smo bili vani.
Odmah mi je bilo jasno da pješačenje neće biti dobra zamisao. Na dugačkom popisu stvari koje ne treba poduzimati s četverogodišnjim djetetom, pješačenje je pri samome vrhu. Ali eto, Susanna si je to utuvila u glavu.
Jesi li doista sigurna?
Tja, da je po tvome, ne bismo nikada ni izišli iz kuće!
Tako smo nakon doručka odjenuli pernate jakne, stavili malu u ruksak za nošenje djece koji je Susanna kupila upravo za takve izlete i zaputili se.
Hodali smo šutke i potišteno. Gusta vlažna magla nikako se nije htjela razići, trava se doimala bezbojnom, a teretna tišina nije nas napustila ni na trenutak. Tako su protekla dva sata. Možda i tri. Možda samo jedan. Samo je Esther brbljala. Dok sam je nakratko slušao, baš je bila riječ o lisici i zecu i nekom gospodinu Mulzu ili Milzu ili Malzu.
Upitao sam Susannu je li ikad razgovarala s vlasnikom kuće.
Putem e-maila, rekla je tipkajući po mobitelu. Samo nekoliko redaka. Bio je vrlo ljubazan. Zašto? Imam li kakvih primjedbi? Pa kuća je prekrasna!
Ne, rekao sam, nemam nikakvih primjedbi.
Neko smo vrijeme šutke hodali. Čak je i dijete umuknulo.
Sad kad to spominješ, rekla je Susanna. Nekoliko sam puta morala pomisliti na onaj film. Onaj dobar film po ne tako dobroj knjizi.
Koji film?
Onaj u kojem su puno snimali steadicamom.
Aha, rekao sam, steadicam. Ljutilo me što ne znam što je steadicam. Ja sam autor, a ne kamerman i nemam veze s tehnikom. No to mi je svejedno izazivalo nelagodu. No, koji film?
Nema veze, rekla je. Nije važno.
Pa reci sad koji!
Stvarno nije važno.
Zašto onda počinješ s time ako stvarno nije važno?
Ah, sad se smiju govoriti samo važne stvari? Inače moramo šutjeti? Kao u samostanu?
Sad smo oboje bili razdraženi, a da čak nismo ni znali zašto.
Kako god bilo, doista nešto nije u redu, rekla je. S kućom.
Zastao sam.
Teško je objasniti, rekla je. Ta atmosfera. Nešto nije u redu. Loše spavam. I ružno sanjam, na skroz čudan način. Kao u groznici. Noćas naprimjer, oboje smo bili u tom sobičku i ti si –
Esther me uštipnula za uho te sam se tako prestrašio da sam zavrištao. Dijete je odmah briznulo u plač, a Susanna mi je počela prigovarati. Pa kako mogu biti tako nesmotren, što je meni.
Što se dogodilo?, upitao sam. U tvom snu, reci, molim te!
Ne, rekla je. Prepričavanje snova je najdosadnija stvar na svijetu, a uostalom, jedva da ga se još i sjeća.
Što si sanjala?, povikao sam.
Ne mogu podnijeti kad si tako opsjednut.
Šutke smo nastavili hodati. Više mi nije bilo do razgovora, a Susanna je mrzovoljno tipkala po mobitelu. Esther je zaspala. Ramena su me boljela od njezine težine. Počela je sipiti kiša.
A da odemo odavde?, upitao sam.
Sad je Susanna bila ta koja je zastala. Pogledali smo se. Kiša nam je curila niz ramena. Zakoračila je prema meni, zatim mi se bacila u zagrljaj.
Još danas, rekao sam.
Da, rekla je. Nijedne noći više ovdje.
Ni jedne noći više, rekao sam.
Mislila sam, jer ovdje ipak tako dobro radiš. Jer napokon napreduješ sa svojim scenarijem, jer stalno pišeš u svoj notes!
A ja sam mislio da se vas dvije ovdje tako ugodno osjećate.
Ne osjećamo se ugodno.
Na povratku je kiša prestala, magla se razišla, a planine su se veličanstveno uzdizale ispred neba. Gotovo da smo poželjeli ostati.
Sad je gore i pakira se. A ja posljednji put pišem za ovim stolom, ispred ovog prozora, ispred svog odraza u njemu koji jedva da se usudim pogledati u strahu da bi mogao ponovno nestati.
U biti se gotovo ništa nije dogodilo: prividi, ružni snovi, nekoliko čudnovatih refleksija. Ali odluka je pala: odlazimo.
Esther čuči pokraj mene na podu, slaže lego-kockice i stalno ponavlja: vidi, tata, vidi, a ja kažem: o, da, sjajno, iako nemam pojma na što se to odnosi. Nažalost, unaprijed smo platili i nema nikakvih nedostataka zbog kojih bismo mogli tražiti povrat novca. Upravo suprotno, kuća je u odličnom stanju.
Ipak ću nazvati tog Stellera. Zanima me tko je ta žena na
Sad samo
Moram to prepisati.
Ali brzo, prije nego što
Držim njezin mobitel, bio je pokraj mene na stolu pa sam htio, jer ona ima Stellerov broj, bar mislim da je rekla da ima njegov broj u svom, dakle baš kad sam ga
Baš kad sam ga uzeo, poruka. Zasvijetlila je na ekranu. Nisam mogao, a da ne
Želim te opet dodirivati.
I još uvijek mislim ono što valjda uvijek svi misle, vjerojatno postoji neko sasvim bezazleno objašnjenje, možda je šala ili izvan konteksta ili poslano na krivi broj, zabuna, uzimam mobitel i čujem Susannu kako hoda po katu iznad mene, Esther me povlači za nogavicu, a ja vičem: ne sada!, i vidim da je poruku napisao neki David, nema prezimena, piše samo David, a ja ne poznajem nijednog Davida pa tako otvaram pretinac s porukama i gledam ima li
To
ću prepisati. Njezine
i njegove poruke. Ne smije znati
Kad se vračaš? Ne mogu dočekati da te ponovno
Želim u tebi
A ti? Misliš li na mene i na to kako smo
Ne mogu
Ne mogu ih prepisati.
Ja
Tako mi nedostaješ.
Poludjet ću koliko mi nedostaješ, želim osjetiti kako
Ne mogu sada. Znaš, dijete
Želim te kao
Ne, ne mogu.
To je dovoljno. Nema bezazlenog
Drhtim kao
Ne mogu to prepisati.
Ali ona ne smije ništa primijetiti, želim otkriti
Ne znam koliko je sati. Moram se sabrati, moram se sabrati. Pisanje pomaže. Moram se sabrati jer je Susanna otišla. Esther gore spava. Što ću sutra kad se probudi, što ću učiniti, što ću joj reći?
Nisam uspio. Htio sam to zadržati za sebe, promatrati je i otkriti do koje se mjere može pretvarati. Htio sam je promatrati kako mi laže i za to vrijeme razmišljati i pokušati shvatiti. Htio sam se pribrati. Isprva mi je to i polazilo za rukom.
Ali samo prve tri minute.
Sišla je niza stube, ogulila jabuku za Esther i rekla: molim te, iznesi prtljagu pa možemo krenuti. Ja ću ovdje još spakirati igračke.
Evo odmah, rekao sam.
A ona: što je s tobom?
Nije mi ništa, rekao sam, zašto?
Na što je ona rekla da može vidjeti kako mi jest nešto.
A ja: gluposti!
A ona: pa reci!
Tada sam počeo vikati. Barem sam mislio da vičem, ali malo-pomalo obuzela me sumnja da sam samo kriještao. Čim sam započeo, brzim je pokretom maknula svoj mobitel sa stola. Možeš ga slobodno tu i ostaviti, vikao sam ili pak kriještao, dok je Esther odozdo zurila u mene, već sam prepisao poruke, tu, u notes. Tko je taj David, molim lijepo? I iako sam smogao svu svoju snagu da tu misao odbacim, razmišljao sam kako mi se sve to događa kao da sam dospio u neki od mojih filmova. Ali to nije poboljšavalo stvar. U filmu je zabavno kad se neki život raspada jer osobe pritom izgovaraju mudre rečenice, ali u stvarnosti je to samo turobno i odurno. Želi li to poreći, povikao sam, i tek kad me ozbiljno i mirno pogledala i rekla da to ni u kom slučaju ne želi, shvatio sam koliko sam se samo nadao da će to poreći.
Saberi se, rekla je. Misli na svoju kćer. Zatim je podigla Esther s poda i rekla: vrijeme za krevet!
Malena se počela buniti: još je dan, nije kasno, ne želi, ali Susanna ju je poljubila i iznijela iz sobe.
Nepomično sam sjedio. Nisam mogao razmišljati, nisam u sebi osjećao nimalo snage. Čuo sam Susannu kako gore hoda amo-tamo, čuo sam je kako mirno i majčinski razgovara s Esther.
Otvorio sam notes. Pročitao sam poruke, djeliće poruka, užasne rečenice koje sam prepisao, vrteći pritom između prstiju nešto što je ležalo na stolu; bio je to geometrijski trokut iz seoske trgovine. Odozgor sam čuo Susannu kako pjeva neku uspavanku. Budući da nisam mogao podnijeti besposlicu, okrenuo sam stranicu i nacrtao pravac. Okrenuo sam trokut i nacrtao drugi, pod pravim kutom. Položio sam trokut tako da sam prepolovio pravi kut te nacrtao treći pravac.
Rezultat je izgledao neobično.
Izmjerio sam. Kut ispod središnjeg pravca iznosio je četrdeset, a onaj iznad njega četrdeset i dva stupnja. Kako je to moguće? Još sam jednom izmjerio pravi kut: devedeset, naravno. Izmjerio sam oba kuta od kojih se sastojao: donji je iznosio četrdeset, gornji četrdeset i dva, dakle moralo je nedostajati nekoliko stupnjeva, ali nije, pravi kut bio je pravi kut. Izmjerio sam još jednom: devedeset stupnjeva.
Mora da je to bilo zbog moje smetenosti, zbog toga što se svijet upravo raspadao. Pa ipak nije imalo smisla. Polako i pomno nacrtao sam drugi pravi kut i izmjerio ga: devedeset stupnjeva. Uz još dva prava kuta upotpunio sam ga u pravokutnik. Povukao sam dijagonalu. Dva kuta pravokutnika sada su bila savršeno raspolovljena. Ali nešto nije bilo u redu. Nisu bili baš iskrivljeni nego više nejasni, moje ih oči nisu mogle posve izoštriti. Postavio sam kutomjer na liniju koja je dijelila pravi kut i izmjerio donji kut: četrdeset i devet. Postavio sam kutomjer s gornje strane: pedeset i jedan.
49 + 51 100
Zurio sam u crteže. Nešto je bilo iritantno; ako ne bih prisilio pogled da se na njima zadrži, kao da bi sam od sebe skrenuo odande.
Čudan trokut, što drugo! Podigao sam geometrijski trokut prema svjetlu i zažmirio na jedno oko. Pravi kut nije izgledao sumnjivo, a i stupanjska skala izgledala je normalno, nijedan broj nije nedostajao. Krajičkom oka primijetio sam da netko stoji na vratima. Trznuo sam se. Bila je to Susanna. Nakratko sam je zaboravio.
Naravno, mobitel, rekla je stavljajući monitor za bebe na stol. Kad god čuješ da je neka veza otišla kvragu, to ima veze s mobitelom, jer se netko nije mogao prisiliti da obriše proklete poruke. Rukom je zagladila kosu unatrag i iscrpljeno me pogledala. Naravno, rekla je, za sebe misliš da bi bio pametniji. Misliš da si lukav i smiješno ti srcu prirastu te sačuvane poručice pa se više ne možeš primorati da ih izbrišeš. Kao i svi ostali idioti. Doduše, stalno držiš telefon uza sebe i nikad ga ne ostavljaš uokolo, ali eto, ne računaš na energiju ljubomornog supruga koji ti ga mazne iz torbe. A kako stvari stoje, čak mu ne možeš ni predbacivati što je ljubomoran. Sjela je i oslonila glavu na dlanove.
Drhtavim sam glasom rekao da joj ni u kom slučaju nisam uzeo mobitel iz torbe. Takvo što nikad mi ne bi palo na pamet. Ležao je tu na stolu, rekao sam, i htio sam nazvati tog Stellera –
Gluposti, rekla je. Ne bi ga nikad samo tako ostavila na stolu. Ustala je, uputila mi dugačak pogled pa glumačkim glasom rekla: kopao si mi po torbi.
I ja sam ustao, osjetio sam kako mi krv šiklja u lice. Imao sam taman toliko zraka da zaurlam da, kao prvo, o tome ne može biti ni govora, a kao drugo, da nisam ja taj koji se treba opravdavati – ali baš u tom trenutku začuli smo Estherin glas iz zvučnika. Uspravno je sjedila u krevetu. Susanna je otrčala. Nekoliko sekundi poslije vidio sam je na ekranu kako kleči pokraj kreveta i pjeva.
Sjeo sam. U meni kao da se sve skamenilo. Nisam znao koliko je vremena prošlo. Naposljetku se vratila.
Od onoga što se potom dogodilo u mojem su sjećanju ostale samo krhotine. Vidim se kako vičem i bacam nešto na stol, vidim se kako šakom lupam po stolu. Ona polako govori, lice joj je blijedo, ja plačem, ponovno se smirim. Govorim, ona šutke sluša. Pitam, ona hoda amo-tamo. Zatim je ona ta koja sjedi za stolom i plače, a ja stojim uz prozor i šutim, zatim stojećki vičem na nju, ali to mora da je bilo nešto kasnije jer je tama vani već gusta i neprobojna, a zatim i ona viče i vidim sebe na jednoj, a nju na drugoj strani stola, istovremeno urlamo, ali onda ponovno ja sjedim za stolom glave podbočene na dlanove i vidim nju kako se iscrpljeno naslanja na prozor i najradije bih ustao i prišao joj i položio joj ruke na obraze i rekao, zaboravimo sve, volim te. Ali znam da to nije moguće jer ne mogu to zaboraviti, a onda joj ipak prilazim i stavljam dlanove na obraze, ali prije nego što mogu išta izgovoriti, ona kaže: pusti me sada, molim te, pusti me, ne razumiješ! A potom ponovno oboje vičemo tako da ne možemo čuti jedno drugo, a zatim sjedim za stolom i čujem kako su se vrata zalupila i kako se pali motor, a zatim osluškujem slabašan šum tišine i sve sam zapisao pa i dalje ne razumijem, ima pravo. Ne razumijem.
Što ću sutra kad se malena probudi?
Noć, još uvijek. Tko je taj David?
Svejedno, odmah pomislim, nije važno. Važno je samo to da postoji.
Ali tko je on?
Glumac, možda plesač ili nešto još glupavije? I odmah pomislim: kako se prepuštaš takvim klišejima, ne znaš ništa o njemu, mogao bi biti kirurg ili meteorolog. A i svejedno je. Nije u tomu stvar.
Ali tko je on?
Možda jedan od njezinih kolega iz posljednjeg filma, moram pogledati je li tamo bio netko po imenu David. Ali što mi to govori? Nije u tomu stvar.
Ali tko je on?
Sutra ujutro moram se uspjeti pred Esther pretvarati da je sve u redu. Moram nazvati odvjetnika i pitati imamo li mi zapravo podijeljenu ili zajedničku imovinu; suludo je da to ne znam, ali valjda je još prerano razmišljati o tome, mislim, tko tako brzo pomišlja na rastavu. Iako se s druge strane pitam kako to sad ponovno izbrisati s lica zemlje. Samo kad to zamislim, ona i on, ali ne smijem, to je ono najvažnije: da to ne zamišljam.
Još je uvijek noć. Nemam pojma koliko je sati. Ne mogu pronaći mobitel. Ručni sat već odavno više ne nosim.
Mobitel bi mi trebao i zato što bi ona mogla nazvati.
Moram sve pročitati. Posljednje dane, laži. Listam unatrag i eto nas u dnevnom boravku, prvo poslijepodne, svađamo se u dobrom starom stilu, a onda stojimo navečer uz prozor kao da je sve kao i inače i kao da ona za to vrijeme ne misli na njega, zatim sjedimo za doručkom, a ja opisujem njezine oči, zapravo nisu plave, više tirkizne, prošarane crnim točkicama, dok pokraj nje stoji mobitel i David joj piše i ona njemu i on njoj i ona njemu i on njoj, dok ja – zašto tu piše Otiđi?
To nisam ja napisao. To nisam bio ja.
Ali tko drugi, tko bi to mogao biti, smiri se – to je sigurno bila ona! Tim više što zna oponašati moj rukopis, znam to. Listam dalje, eto me kako vozim u dolinu u kupovinu, dok ona ostaje kod kuće i ima vremena razgovarati s Davidom na mobitel, zatim se vraćam – zašto tu ponovno piše Otiđi? Razmišljaj logično. Da je to ona napisala u tvoj notes, kako se to moglo umetnuti u redak, nije li to mogla eventualno napisati uz rub?
Ne mogu sad time razbijati glavu, ne mogu to razjasniti, jednostavno ne mogu. Listam dalje, čitam o našoj šetnji. Ništa ne sluteći, čak sam napisao kako stalno tipka
Uskoro će se sigurno razdaniti. Žurim se pisati, zapisati što se maločas dogodilo. Moram to zapisati da ne poludim. Ili za slučaj da mi se nešto dogodi. Esther leži na sofi. Ponovno spava. Bilo je grozno.
Sjedio sam tu čitajući svoje zapise i iznenada sam začuo neki šum. Zvučalo je kao nekakav ljudski glas, samo veoma visok, i izgovarao je riječi koje nisam razumio, nekakvo pjevušenje, čas više, čas niže pa opet više, kakvo nisam još nikad čuo. Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim da se to čuje iz monitora za bebe. Ali na ekranu sam vidio Esther kako čvrsto spava: njezina glava na jastuku, ruka koja je virila ispod pokrivala, nikoga pokraj nje. Istrčao sam iz sobe, uza stube, niz hodnik, doteturao sam u dječju sobu i upalio svjetlo. Nigdje nikoga. Čvrsto je spavala. Nego što drugo. Osluškivao sam. Posvuda je vladala tišina.
Dakle ponovno gašenje svjetla, tiho zatvaranje vrata, spuštanje niza stube, no dok sam hodao hodnikom prema dnevnom boravku, ponovno sam začuo taj glas koji je izgovarao riječi, strane i stare, napola šapat, napola uzdisanje, i kad sam stigao do boravka i na ekranu ugledao veliki lik koji se nadvija nad Estherinim krevetom, osjećao sam se kao da mi je stalo srce.
Tek sam tad vidio da sam to ja. Na ekranu, pokraj kreveta, to sam bio ja sâm. Očito kašnjenje prijenosa; bila je to slika od minute prije, a ono što sam čuo valjda je bio radiosignal, i dok sam to shvatio i odahnuo, vidio sam kako se moja kći naglo uspravila u krevetu, zapiljila se u lik koji sam bio ja i počela vrištati.
Otrčao sam uza stube, spotaknuo se, udario koljenom u jednu stubu, uspravio se, nastavio šepesajući i vičući: stižem, stižem! Otvaram vrata, palim svjetlo, ona leži ondje i spava.
Privukao sam jedan od šarenih dječjih stolaca, sjeo, teško disao i pomislio tako jasno kao da mi to netko drugi govori: Trebao si otići. Sad je prekasno. Polako sam ustao. Nisam mogao ostaviti Esther samu, ali nisam mogao ni provesti ostatak noći sjedeći na sićušnom stolčiću. Zato sam je nježno podignuo iz kreveta. Mrmljala je u snu, zatim se malo promeškoljila da bi se tješnje privila uz mene; lice joj je utonulo u pregib moga vrata, osjećao sam njezin topli dah na koži. Dok sam se oprezno spuštao po stubama, korak po korak, kako ne bih pao, počela je tiho hrkati. Otišao sam u dnevni boravak i potegnuo je na sofu. Uz uzdah se sklupčala.
I sada tu spava. Zatvorio sam vrata dnevnog boravka. Esther je ovdje, to je jedino što je bitno. Tko ili što je ondje gore, ne želim znati. Maločas sam je još vidio na ekranu kako mirno spava, dok joj je nepoznat glas pjevao – i dok je nedvojbeno ležala pokraj mene na sofi. Nisam to mogao podnijeti. Izvukao sam utikač.
Zatim sam još jednom izmjerio. Kod jednog je kuta rezultat ostao isti, kod drugoga se promijenio: donji sad iznosi trideset i devet stupnjeva, a gornji četrdeset i jedan. Istrgnuo sam tu stranicu iz notesa, zgužvao je u kuglu i bacio.
Koljeno me boli od pada na stubama. Kako bih volio ugasiti svjetlo da nestane zrcalne slike u prozoru, ali mrak bi bio još gori. Maločas sam ipak nakratko onamo bacio pogled. Sve je bilo kako treba biti, mogao sam vidjeti i sebe samoga i dijete, samo su vrata bila širom otvorena. Vrata koja sam prije toga zatvorio.
To su samo slike, stalno si ponavljam, samo prikaze, ne mogu ništa dodirnuti niti ikome učiniti išta nažao, ni tebi ni djetetu.
Posve je tiho. Čuje se samo moje disanje.
Na zidu visi slika.
Tanki metalni okvir oko fotografije. Visi pokraj čelične površine kuhinjskog elementa nasuprot televizoru. Malo je ukošena i pokazuje muškarca naslonjenoga na stablo. Nosi odijelo kakvo je već odavno izišlo iz mode, u ruci drži šešir, a njegovo bradato lice izgleda više nego ozbiljno, zdvojno je. Boje su već izblijedjele. Sjećam se kako sam napisao da u čitavoj kući nema niti jedne slike. Mogao bih prolistati notes, ali to sad ne želim. Ne sjećam se ovog zida, mogao sam i previdjeti tu sliku. No bih li previdio ovakvu sliku? A znam da sam zapisao: nigdje u kući nema nijedne slike. Bih li to bio zapisao da je ovdje bila slika?
I noć će kad-tad završiti.
Koliko sam dugo spavao ispružen na podu? Leđa me bole. Još uvijek noć. Zapiši san.
Stajao sam vani na padini i gledao u dolinu. Zatim sam podigao pogled, ukoso preko ledenjaka, i ugledao drugu planinu.
Bila je neizmjerno velika i ponirala je u najdublji bezdan koji sam ikad vidio. Mogao bi satima padati prije nego što dotakneš dno, pokraj litica i još više litica i procjepa i zubaca i dubljih procjepa i sve više i više stijenja i sve se to gubilo u daljini od koje me hvatala vrtoglavica. Dok sam zurio u nju, osjećao sam neko potezanje – slabi vrtlog koji sam osjećao kao strujanje propuha, ali to je bila sila teže. Planina je imala toliku masu da se osjećala njezina sila teže te sam shvatio da moraš samo skočiti i tada bi te vlastita težina privukla k njemu, tada te ništa ne bi zadržalo.
A sada, dok sjedim za stolom i žvrljam u notes, bolnih udova, na pamet mi padaju riječi kozmička planina. Ne znam što bi to trebalo značiti, ali ne mogu se toga otarasiti jer ona to jest; to je ono što sam vidio.

6. PROSINCA


Na brzinu, dok Esther gleda crtić.
Probudila me u svitanje i naravno da je odmah upitala gdje je Susanna.
Mama mora obaviti nešto u gradu, rekao sam, baš fora, samo ti i ja, pa to je lijepo.
Zašto sam spavala na sofi?
Jer je i to baš fora, ponekad spavati na sofi!
Zašto je to fora?
Pričekaj ovdje, rekao sam, moram potražiti mobitel. Izlazeći sam pogledao bijeli zid pokraj kuhinjskog elementa. Slika muškarca pokraj stabla visjela je ondje kao da je to oduvijek bilo tako.
Tek što sam krenuo uza stube, čuo sam Esther kako me zaziva.
Odmah stižem, viknuo sam i otišao u veliku spavaću sobu. Tü su stajali spakirani koferi, nije ništa ponijela. A ovdje je bio i moj mobitel, punio se. Nazvao sam Susannu, nije se javljala, nisam ostavio poruku. Bilo je važnije nazvati taksi. Čak i ovdje na osami mora biti taksija, ako ne dolje u tom selu, onda u sljedećem, ako ne ondje, onda u nekom drugome; dok god to mogu platiti, netko će doći i povesti nas.
Kad sam se vratio u dnevni boravak, mobitel mi je vibrirao. Na ekranu je pisalo Schmidt. Oklijevao sam, no kako si ne mogu priuštiti da ga rasrdim, javio sam se.
Onda, upitao je, kako su dvije ljepotice?
Isprva nisam shvatio, no onda mi je sinulo da misli na Janu i Ellu.
Fantastično, rekao sam. Ideje se samo roje. Već ih je pun notes.
Esther me povlačila za nogavicu. Odgurnuo sam je. Rasplakala se.
Super, rekao je Schmidt. Odlično.
Da, baš tako, rekao sam.
Nabaci nešto, rekao je. Pričaj.
Sad baš nije pravi trenutak, rekao sam.
Ma daj, rekao je, bar malo! Glas mu je čudno zvučao. Je li moguće da mi ne vjeruje?
Udahnuo sam, otvorio usta, ponovno ih zatvorio. Sve zamisli koje sam skicirao i razmotrio, sve situacije i poante kao da su se izbrisale. Pridržao sam mobitel bradom i otvorio notes – tu sam baš opisivao kako se vozim niz brdsku cestu. Nastavio sam listati – tu sam kupovao u selu. Dalje, gdje su Jana i Ella? Smiri se malo, prosiktao sam Esther, tata mora telefonirati, prestani plakati!
Molim?, upitao je Schmidt.
Dakle, Jana se mora iseliti, rekao sam. Ella je izbacuje. Jer se Martin želi doseliti k njoj.
Martin?
Porezni službenik, zar se ne sjećaš? Tu nastaju problemi. Zapleti. Lude stvari.
Ne znam baš, rekao je. Kad se film počeo prikazivati, još sam u istome mjesecu imao poreznu kontrolu. I nagodinu još jednu. A kakve to točno lude stvari?
Esther me sada tako snažno povlačila za nogavicu da mi je bilo teško održavati ravnotežu.
Svakojake, rekao sam. Najluđe stvari.
Pa reci onda nešto. Ispričaj malo o ludim stvarima.
Mogu li te poslije nazvati?
Sad se sastajem s ljudima iz komisije za sponzorstvo. Ako mi sad nešto ispričaš, moći ću im nešto –
Veza je loša!
Ja tebe dobro čujem.
Prekinuo sam, zatim sam kleknuo te poljubio i zagrlio svoje uplakano dijete. Estherina su ramena drhtala, plač joj je potresao tijelo. Gdje je mama, vikala je.
Pa rekao sam ti, šaptao sam i s užasom primijetio da se ne mogu sjetiti kojoj sam laži u nuždi pribjegao.
Gdje je?
Što sam sada trebao reći? Ako joj ispričam nešto drugo nego ono otprije, primijetit će. Pa znaš već, rekao sam, podignuo je uvis i brujao poput motora aviona pomičući je amo-tamo. To je voljela, to zapravo uvijek upali, i doista je počela gugutati. Mobitel je vibrirao, Schmidt je ponovno zvao. Izbio mi je znoj, u svojoj sam prestrašenosti prenaglo zavitlao Esther po zraku pa se ponovno rasplakala.
Smiri se, smiri se, smiri se, rekao sam. Pa to je fora. Nije ništa strašno. Ugledao sam jednu od njezinih slikovnica na podu. Odmah sam je posjeo na sofu, podigao knjigu, otvorio je i počeo naglas čitati. Mobitel je utihnuo.
U knjizi je bila riječ o nekom plišanom medvjediću koji se iz nekog razloga zove Njuškolovac i živi u zemlji koja je zapravo veliki krevet, traži blago koje je doista blago koje su sakrili pirati prije mnogo vremena. Promuklim sam glasom recitirao:
Njuškolovac medo
Svud oko sebe gledo
Nigdje nema blaga
Njemu tako draga
Muči se nas medo
Al’ još se nije predo
Tko piše takvo što, pomislio sam, kako živiš, kako se možeš pogledati u zrcalo kad izmišljaš takve stvari?
Zašto se medo zove Njuškolovac?, upitao sam. Što to znači?
Zbog njegova šešira, rekla je.
Promotrio sam šarenu sliku. Medvjed nije nosio šešir. Odlučio sam da neću ulaziti u detalje. Na posljednjim stranicama medo Njuškolovac doduše ne nađe blago, ali shvati da postoji nešto što je važnije od bogatstva: da ljudi budu dobri jedni prema drugima i da vlada mir.
Ali zašto ljudi?, upitao sam. Što se njega tiču ljudi? On je medvjed.
Esther se ponovno rasplakala.
Želiš li gledati televiziju?
Zatreperila je od radosti. Žurno si je otrla suze. Voli televiziju više od svega na svijetu. Obično joj to ne dopuštamo, ali sad je bio dobar trenutak za iznimku. Uzeo sam daljinski i upalio. Na prvom programu bile su vijesti, prebacio sam, na drugome su također bile vijesti, prebacio sam, na trećem se mogla vidjeti žena s uskim očima. Lice joj je ispunjavalo ekran.
Ugasio sam. Smrzavao sam se, prostorija kao da se polako vrtjela.
Obećao si, vikala je Esther, zašto si ugasio!
Kako bih joj odvratio pozornost, nisam se sjetio ničega boljeg nego da poskočim i zaplešem: desna noga gore, lijeva noga gore, a usto sam jodlao i gledao u daleko, sivo nebo i u ledenjake koji mi neće pomoći i dolje u zelenosive sjenovite boje doline. Po prvi put u životu, dok sam pjevao i skakao i pljeskao rukama, ozbiljno sam si postavio pitanje jesam li poludio. Ali kako to možeš znati, kako to otkriti? Nije li već sama činjenica što si postavljam to pitanje dokaz da to nije posrijedi? Pljeskao sam i skakao, a Esther me oponašala, od silne zapanjenosti zaboravivši televiziju. Ne, pomislio sam, nije to tako jednostavno. To što o tome razmišljam ništa ne dokazuje.
Kad se Esther umorila, pretražio sam sadržaj kante za smeće u kuhinji: kora jabuke, grudice zobenih pahuljica, lokvice mlijeka, alufolija od maslaca – i tu je bio zgužvani račun Mješovite robe Grunter. Na vrhu cedulje bila je otisnuta adresa i telefonski broj. Posegnuo sam za mobitelom i nazvao.
Dugo je zvonilo. Pet, šest, sedam puta. I dalje je zvonilo. Pribojavao sam se da će se Esther ponovno rasplakati, no ona me samo upitno pogledala. Sad je zvonilo već dvanaesti put. Trinaest, četrnaest. Baš kad sam htio prekinuti, podigao je slušalicu.
Ja sam, rekao sam. Trebam taksi. Netko mora doći po nas.
Tko je to?
Što ste mi htjeli pokazati?, upitao sam. S onim geometrijskim trokutom, što ste mi htjeli pokazati?
Pokazati, rekao je. Pokazati?
Zatim je neko vrijeme šutio.
Da, ne odgovaraju, rekao je naposljetku, jel’ da? Kutovi tamo gore nikad ne odgovaraju.
Ali kako to?
Jedan odavde... Teško je disao. Očito mu je bilo teško govoriti na standardnom njemačkom. Jedan odavde, Ägerli Hans, vlasnik Lindenhofa, on je rekao: pa ni mrav ne zna što je katedrala ili elektrana ili vulkan. Nakašljao se, zatim je zamišljeno rekao: ali Ägerli sad opet pije. Puno priča.
Što je prije bilo ovdje? Kuća je nova, ali ima vlastitu cestu, kada je ona izgrađena?
Prije je postojala druga kuća.
Znam, ali kakva?
Ne viči tako. Druga. Također ladanjska kuća. Ljudi su dolazili na odmor i odlazili. Često bi otišli ranije. Zato Steller uvijek naplaćuje unaprijed. Jednom se nešto dogodilo.
Tata, povikala je Esther. Želim ti nešto pokazati!
Što se dogodilo?
Tata!
Ne sada. Što se dogodilo?
Netko je nestao. Jedan je čovjek bio tu na odmoru. Onda ga više nije bilo. Nije nikada pronađen. Vjerojatno se negdje strmoglavio. To ide brzo u planinama. Svi ti procjepi. Skliske padine. Naše staze nisu dobro markirane. Ägerli Hans je zadužen za gorsku službu spašavanja, ali znaš već, on pije. A ovdje su uvijek nestajali ljudi. Još i prije.
Što je tu bilo prije stare kuće?
Neka druga.
Kakva?
Neka druga, eto. A navodno je bio i neki toranj.
Toranj?
Možda i nije. To je legenda. Ali cesta je jako stara.
Koliko stara?
Oduvijek je tu.
Oduvijek?
Oduvijek.
A kakav toranj?
Đavo ga je izgradio, a čarobnjak razrušio, uz Božju pomoć. Ili obratno, čarobnjak ga je izgradio, a Bog srušio.
Može li se negdje pročitati ta legenda? Postoji li seoska kronika?
Što?
Seoska kronika.
Nasmijao se. Nemamo nikakvu seosku kroniku.
Tata, vikala je Esther. Tata, pogledaj sad, pogledaj, tata!
Glas joj je bio tako prodoran i nasrtljiv da sam se sledio od užasa, no htjela mi je samo pokazati lego-kockice koje je u nešto složila.
Sjajno, prošaptao sam. Stvarno predivno!
Esther se sagnula i počela mi razvezivati vezice.
Imam mušteriju, rekao je.
Čekajte, povikao sam. Treba mi taksi! Trebam broj telefona!
Misliš da su ovo informacije?
Moja je žena otišla autom. Treba mi taksi služba. Treba mi netko tko –
Šum koji me prekinuo zvučao je drugačije od svega što sam ikad čuo. Bilo je to napola zveckanje, napola frktanje. Nije zvučalo kao elektronska smetnja, više kao nešto živo.
Halo, povikao sam. Čujete li me?
Ali mobitel je šutio, a na ekranu se pokazalo: nema signala.
Podignuo sam uređaj, spustio ga, otišao do prozora. Nema signala. Zavezao sam vezice.
Dođi, rekao sam i uzeo Esther za ruku. Slijedila me sitnim koracima. Stisnuo sam kvaku, vrata su bila zaključana. Trebao mi je trenutak da se prisjetim kako sam ih ja sâm sinoć zaključao. Ključ je bio u bravi, okrenuo sam ga, izišli smo.
Esther je cijuknula od iznenađenja. Bili smo ponovno u dnevnom boravku.
Doista, izišli smo iz dnevnog boravka, ali vrata kroz koja smo prošli dovela su nas ponovno u dnevni boravak.
No, takvo što, rekao sam odglumivši veselost što sam bolje znao i umio. Zatim sam potražio stari crtić koji sam spremio u mobitel za vožnje vlakom ili posjete restoranima, Knjiga o džungli, i pružio joj uređaj. Zahvalno ga je zgrabila.
Nisam znao odakle, ali imao sam nejasnu ideju da će se stvari malo smiriti ako malo pričekamo – kao što se i uzburkana voda slegne.
Usporedba s mravom nije dobra. Bila bi bolja s bićem koje je nacrtano na papiru. Kad bi moglo živjeti, živjelo bi u potpunosti na papiru, na njegovoj površini. Sad zamisli da je na papiru planina. Ako bi biće napravilo krug oko planine i izmjerilo zatvorenu površinu, ne bi razumjelo što ima pred sobom. Bilo bi to mnogo više papira nego što prema njegovom razumu može stati u krug. Za to bi biće to predstavljalo čudo.
Sve sam zapisao kako bi netko tko pronađe notes znao što se dogodilo. Ta je pomisao previše strašna, no ipak se mora na to misliti. Moja malena tu sjedi i ništa ne sluti. Ona gleda svoj crtić. A poslije će ljudi govoriti kako je i to dvoje nestalo: žena ga je ostavila, tko zna što je on naumio, a planine imaju mnogo procjepa, tu čovjeka uhvate zlokobne pomisli, tu se brzo nešto dogodi.
Vani kišno podne. Sve više i više oblaka, magla u dolini, a ledenjaci su nestali. Radije uključujem mobitel u struju. Ako uspijemo izići iz kuće, baterija mora biti puna.
Sad je već triput pogledala film, triput je Shere Khan pobjegao opržena repa, triput se Mowgli vratio u selo ljudi. Izvlačim utičnicu. Baterija je puna. Signala nema. Ostavit ću notes na stolu. Ustat ću i uzeti Esther za ruku i unatraške hodati prema vratima, unatraške niz hodnik, unatraške van iz kuće. Ne znam zašto, ali imam osjećaj da bi moglo pomoći ako hodamo unatraške.
Ako uspijemo, ovo je posljednji zapis.

7. PROSINCA


Ili je još uvijek šesti? Nikolinje. Jučer je bio Sveti Nikola, nitko se nije toga sjetio. Ne znam je li već prošla ponoć.
Čudno je to kako me pogled na zvijezde nekoć umirivao. Jednom sam pročitao da mnogi astronomi smatraju kako bi svemir mogao biti beskonačan. Pun zvijezda, pun galaksija, uvijek još više i više njih, doslovno uvijek još više.
Ne znam zašto sad toliko razmišljam o zvijezdama. Esther ponovno spava na sofi, nakon pješačenja je bila na izmaku snaga. Mene bole ramena. Četverogodišnjaci su teži nego što bi čovjek mislio.
Smatraju da bi ovaj beskonačni univerzum mogao biti samo jedan od beskrajno mnogo beskrajnih univerzuma, svaki s drugim zakonitostima. Ne može se prijeći iz jednoga u drugi, strogo su odvojeni jedni od drugih. Obično je tako.
Dakle u predvečerje sam ustao, uzeo Esther mobitel, uhvatio je za ruku i rekao da se ne smijemo osvrtati, da je to jedna igra. Zatim smo hodali unatraške. Doista smo stigli u hodnik: drveni pod, bijeli zidovi, s lijeve strane vrata prostorije za pranje rublja, pokraj njih odškrinuta vrata za koja sam imao osjećaj da prije nisu tu bila. Prolazeći pokraj njih, zavirio sam unutra. Soba je bila prazna, sa stropa je visjela gola žarulja, u kutu je stajao drveni stolac kojemu je nedostajala jedna noga. Na trenutak me obuzela zbunjujuće snažna želja da uđem, ali odupro sam joj se i povukao Esther dalje.
Moram na WC, rekla je.
Ne sad.
Naše pernate jakne visjele su na stalku za kapute, uzeo sam ih lijevom rukom. Desnom ne ispuštajući Esther, stisnuo sam jakne pod laktom i pipajući iza sebe tražio kvaku. Na trenutak sam se prepao da se vrata neće otvoriti, no otvorila su se.
Ne se okretati, rekao sam.
Neću, neću, rekla je Esther smijuljeći se.
Unatraške smo izišli van. Bilo je ledeno. Dah nam se pušio. Zatvorio sam vrata, zatim sam kleknuo i pažljivo odjenuo Esther jaknu. Zatim sam cvokoćući zubima navukao svoju, zatvorio smičak i podignuo ovratnik. Sad bi naprtnjača za nošenje djece bila korisna, no bila je gore u koferu.
Što ćemo sada?, upitala je Esther.
Malo ćemo hodati.
Hodati?
Znam da to ne voliš. Ali neće dugo trajati.
Krenuli smo.
Netko je u kući, rekla je.
Osvrnuo sam se. Nisam ugasio svjetlo u dnevnom boravku; iza svijetlog pravokutnika velikog prozora ocrtavao se neki obris. Netko je stajao ondje, obješenih ramena i nakrivljene glave, i gledao dolje prema nama.
Gluposti, rekao sam.
Zar ne vidiš?
Nema nikoga. Dođi.
Sad se činilo da taj lik stoji više lijevo nego maločas, a sad je još jedan stajao pokraj njega, a sad opet nijedan, dok se pročelje kuće oko prozora namreškalo. Na trenutak su dimenzije kuće bile potpuno nejasne; stršila je u daljinu, šiljata i golema, ali ne prema gore nego u nekom smjeru za koji nisam ni slutio da postoji.
Kuća izgleda tako malena, rekla je Esther.
Nemoj više onamo gledati, rekao sam.
Dok smo hodali, vrtoglavom me jasnoćom obuzela predodžba žene koja će za nekoliko godina stajati uz prozor ili koja je možda prije mnogo vremena stajala uz prozor i skamenjena od straha pogledom pratila dvije prikaze, muškarca i dijete, kako odlaze u noć držeći se za ruke.
Prozor iza nas još je malo obasjavao cestu; s parkirnog se mjesta vidjelo kako se proteže još dobrih pedeset metara. Potom je dolazio prvi zavoj.
Moram na WC, rekla je Esther.
Ovdje, rekao sam. Brzo.
Kad je završila, nastavili smo. Nakon zavoja bilo je tako mračno kao da hodamo zatvorenih očiju.
Izvadio sam mobitel. Srećom, uključio sam ga u struju dok je Esther gledala film, baterija je bila puna. Malena svjetiljka na stražnjoj strani bila je dovoljno snažna da osvijetli naš put po cesti koja se strmo spuštala. Nisam ispuštao Estherinu ruku, ležala je topla u mojoj ledenoj.
Gdje je mama?
Pa rekao sam ti.
Gdje je?
Kod kuće. Gdje ćemo i mi uskoro biti.
Tako je mračno!
Točno, rekao sam. Ali to je baš fora. Pa to je zanimljivo. To je pustolovina.
Počela je plakati.
Sutra ću ti kupiti set lego-kockica, rekao sam. Najveći koji želiš. Svejedno koji. Obećavam.
Bilo koji?
Možeš izabrati.
Neko smo vrijeme šutke hodali. Prestala je plakati. Došli smo do drugoga zavoja, zatim do trećega. Izvan stošca svjetla tmina je bila neprobojna. Kad bih svjetiljku mobitela, još uvijek bez signala, usmjerio prema rubu ceste, vidio bih žbunje, stijene i nešto zemlje. Zurio sam u smjeru u kojem sam naslućivao dolinu, ali mora da su se navukli oblaci jer se nije vidjela nikakva svijetla točka. Pogledao sam uvis, mjesec se nije pokazivao.
Tata, rekla je Esther. Znaš li zašto –
Pokraj nas je nešto krcnulo. Vrisnula je, ja sam zaštitnički skočio ispred nje, neko veliko četveronožno tijelo skačući je prošlo pokraj nas i odgalopiralo niz cestu. Esther je plakala. Podigao sam je i poljubio. Suze su joj imale slani okus.
Divokoza, rekao sam. Ili tako nešto. Vjerojatno divokoza.
I piratski brod?
Molim?
Mogu li dobiti i piratski brod? Veliki?
Naravno. I najveći piratski brod.
Nakon još dva zavoja osjećao sam se kao da se svijet ugasio. Oko nas je bilo tako tiho i tako mračno kao da postojimo samo još Esther i ja i šum naših koraka na zimi koja štipa za obraze. Počeo sam pjevušiti. Kad sam se poslušao, prepoznao sam melodiju: London Bridge is falling down.
Pjevaj sa mnom, rekao sam: falling down, falling down. London Bridge is falling down...
Pokušala je, no onda je umuknula, a onda ni ja nisam više mogao podnijeti zvuk vlastitoga glasa pa sam također umuknuo, a ona se istog trena ponovno rasplakala. Podignuo sam je. Njezino se toplo i vlažno lice priljubilo uz moj obraz. Već sam se nakon sljedećeg zavoja čuo kako dahćem i morao sam udvostručiti oprez hodajući kako ne bih izgubio ravnotežu.
Najviše me zabrinjavala baterija. Trebalo nam je svjetlo, morali smo se spustiti prije nego što se isprazni. Pokušao sam nositi Esther na drugi način pa opet na neki drugi, to je svaki put na trenutak pomoglo, no onda bi se bol vratila. Ubrzo su mi mišići drhtali, a u prstima sam imao osjećaj kao da će se slomiti.
Želim kući, promrmljala je.
Osjećao sam njezin strah i osjećao sam kako se čvrsto privija uz mene jer se tako osjeća sigurnije. Bilo je neizdrživo to što nisam mogao učiniti ništa da je zaštitim.
Uskoro smo kod kuće, promrmljao sam.
Uskoro je više nisam mogao nositi pa sam je spustio. Duboko sam udahnuo i izdahnuo i protresao ruke. Kad sam zatvorio oči, vidio sam geometrijske uzorke koji su se ispreplitali i rasli i okretali se oko svojih osi. Prizor je bio grozan, brzo sam opet otvorio oči.
Nemoj plakati, rekao sam i ponovno je podignuo. Još malo pa smo stigli.
Stigli kamo?
Pozvonit ćemo nekome na vrata, rekao sam. Prvo u dućanu. Postoji samo jedan dućan u selu, vlasnik je prijatelj, sigurno stanuje u istoj kući. I ima telefon. Odande ćemo nazvati mamu.
Nebo se sada činilo malo svjetlijim, nazirao sam sjene stabala. Nakon sljedećeg zavoja obrisi su im postali jasniji. Kroz debla je treperilo svjetlo neke kuće.
Uspjeli smo, rekao sam. Ruke su mi drhtale od Estherine težine, ali sad nisam za to mario. Pa bilo je fora, bilo je zabavno! Baš je bilo ludo, zar ne?
Nije odgovarala. Od olakšanja sam koračao sve većim koracima, počeo sam trčati. Isključio sam svjetiljku. Još uvijek nije bilo signala. Šuma se prorijedila, cesta je vodila prema osvijetljenom prozoru. Napravio sam još nekoliko koraka, zatim sam zastao. Na trenutak sam se još svim silama nadao da je riječ samo o sličnosti i da se varam: šiljati krov, široka ulazna vrata, prazno parkirno mjesto ispred kuće i veliki osvijetljeni prozor kroz koji se vidio dugačak stol, kuhinja i otvorena vrata prema hodniku. Nisam se varao.
Vratili smo se, rekao sam.
Molim?
Vratili smo se, rekao sam i spustio je. Osjećao sam se kao da ću povratiti, ali borio sam se protiv toga, to se nije smjelo dogoditi. Ne pred djetetom.
Ali stalno smo se spuštali niz –
Komplicirano je, rekao sam promuklim glasom. Objasnit ću ti sutra, sad moraš spavati.
Ali –
Jako je kasno, rekao sam. Pustolovina je gotova. Baš je bilo fora! Sad moraš spavati.
Ali gladna sam!
To nije nikakav problem, zakriještao sam. Hladnjak je pun. Kod kuće smo.
Sada spava na sofi, pokrio sam je svojom jaknom.
Maločas je u sobi bio neki muškarac. Nije izgledao opasno, samo umorno. Nije to bio onaj s uokvirene fotografije, nije imao bradu, ali mislim da je sličio ženi uskih očiju. Nisam to mogao dobro raspoznati jer nije stajao na podu nego na stropu i gledao je dolje prema meni kao da me želi zamoliti za pomoć. Ali samo je kratko ostao, a ja sam tako iscrpljen da sam to mogao i samo umisliti. Isto kao što sam možda umislio da prazna soba sa žaruljom i slomljenim stolcem sad ima još jedna vrata s druge strane. Vidio sam to dok sam nosio Esther kroz hodnik, druga su vrata bila otvorena, a iza njih je bila još jedna prazna soba sa žaruljom i otvorenim vratima, a iza nje treća; vidio sam to samo na trenutak, zato i nisam siguran je li se u trećoj doista nešto pomicalo na podu. Odmah smo stigli u dnevni boravak i zatvorio sam vrata.
Stvar je u samome mjestu. Nije stvar u kući. Kuća je bezopasna, samo što se nalazi ondje gdje bi bilo bolje da se ne nalazi ništa. Pretpostavljam da ima više mjesta kao što je ovo, ali druga su vjerojatno nedostupna, na dnu mora ili u planinskim pećinama u koje još nikad nitko nije nogom kročio. Ili pak ovdje doista postoji samo jedno, a sljedeće je svjetlosnim godinama udaljeno, u beskrajnom univerzumu. Ta pomisao potpuno ti pomuti um – nikakva izmišljena, nego stvarna beskrajnost, ispunjena stvarima i bićima i galaksijama i galaktičkim skupovima i skupovima galaktičkih skupova i stalno tako dalje, bez kraja u bilo kojem smjeru. I tu i tamo mjesta gdje se supstanca istanji.
Riječi. Ne pogađaju stvarno stanje stvari.
Ali sad znam zašto svi imaju takva lica. Zašto izgledaju tako kako izgledaju. To je zbog stvari koje su vidjeli.
Kad sklopim oči, tu su uzorci: kristalno jasni, razilaze se gmižući poput kukaca. Mjesto nije zlo, ali predstavlja klopku – poput procjepa u stijeni uz koji si se isprva još mogao uspentrati, ali vidiš nebo iznad sebe i misliš kako nema opasnosti pa se vučeš i ogledavaš se jer su tu zanimljivi kristali, a kad se onda ipak poželiš uspentrati i izaći, prekasno primjećuješ da se više nemaš za što uhvatiti.
Mislim da to ima veze sa sviješću. Zato to ne drži svakoga jednako snažno, mene primjerice snažnije nego dijete, možda sam trebao poslati Esther da se sama spusti cestom u dolinu, ali možda bi to bilo pogrešno, tko će ga znati?
Sve sam zapisao. Možda će netko to pronaći.
I što ako to pronađu?
Tja, svejedno će to smatrati jasnim slučajem.
Esther se ne miče. Leži tu potpuno opušteno. Kao oslobođena. Diše duboko i ravnomjerno. Ne mogu ama baš ništa učiniti.
Čak mi je i to s kutovima sad jasnije. Ne mogu to dobro riječima objasniti. U svakom slučaju ne ovim riječima. Moglo bi se novim riječima. Ali čemu trud. Ako kažem da uz tri dimenzije treba zamisliti još tri s druge strane ili zapravo iznutra... Ali komu to objašnjavam? Drugima koji su također zauvijek ovdje? Oni to odavno znaju, oni već znaju mnogo više.
Ali možda mogu na taj način upozoriti njega, dakle mene, dakle onoga koji sam još maločas bio; možda mu doviknuti kroz ustalasano vrijeme: otiđi. Zaurlati na njega: otiđi dok nije prekasno, došapnuti, doviknuti da se ne treba brinuti za svoj film, nego da treba otvoriti oči i pogledati gdje je. Nekako do njega doprijeti dok me ne začuje, dok ne pročita, dok ne vidi, dok ne shvati.
Nije upalilo. Pokušao sam. Još sam uvijek ovdje. Znači da nije otišao dok je još mogao, znači da sam ostao.
Koraci na prvom katu. Ali to me više ne plaši. Sad me plaše posve druge stvari. Netko je gore prolazio hodnikom, nešto je palo na pod i razbilo se uza zveket, zatim je stuba zaškripala, zatim su se zalupila ulazna vrata. Sad je ponovno tiho.
Vani se razdanjuje. Kako ću joj to objasniti kad se probudi, kako ću to objasniti? Imamo hrane za još dva dana, ali nešto mi govori da hrana uskoro neće biti važna.
Mislim da čujem
Otišla je. Sâm sam, Bože dragi, otišla je. Sad treba čekati.
Nemam sat, mobitel mi je prazan, a punjača koji je još maločas bio na stolu sad više nema ondje. Vjerojatno je prošlo već pola sata, što god da to značilo jer vrijeme je ionako
Sada tričetvrt sata. Ako se uskoro ponovno ne pojave, onda su
Mislim da su
Uspjele su.
Kad se razdanilo, a Esther se još meškoljila u snu, netom prije buđenja, iznenada sam začuo zvuk motora. Odmah sam znao o čemu je riječ i znao sam da moram biti brz. Zgrabio sam Esther, otvorio vrata i nosio je kroz hodnik, no to sad nije bio hodnik ispred dnevnog boravka nego onaj na prvome katu i usto mnogo dulji nego što je trebao biti.uǝpoq :ɐpɐɹqo Prošao sam pokraj vrata dječje sobe, koja su nasreću bila zatvorena, i pokraj ostalih spavaćih soba i trčao sam i trčao, dok se dijete na meni počelo micati i zbunjeno se osvrtalo oko sebe. Hodnik se rastezao, a ja sam trčao, spotaknuo se, zadržao ravnotežu, nastavio trčati prema stubama, tada sam izvana začuo trubu. Esther se sneno protegnula i jauknula od boli kad je udarila u sliku na zidu, čuo sam lom stakla. Trčao sam i trčao i nisam mogao vjerovati da još uvijek trčim, Esther je počela gunđati. Iznenada mi je sinulo da bi se to bez daljnjega moglo ovako unedogled nastaviti, no onda sam ipak stigao do stubišta i sjurio se dolje. Naglo sam otvorio vrata i oteturao van.
Tu je stajao moj auto. Svjetla su mu još uvijek bila uključena, brisači su se pomicali, fina rosulja ispunjavala je zrak. Iza volana sjedila je Susanna.
Izišla je ne ugasivši motor. Bila je blijeda, lice joj je bilo izbrazdano i odmah je počela govoriti: jako se zabrinula, stoput je nazvala, pa ne mogu tako, jednostavno se prestati javljati na telefon, pa to se ne radi kad s nekim imaš dijete!
Otvorio sam stražnja vrata i posjeo Esther na stražnje sjedalo. Pogledala me razrogačenih očiju. Nagnuo sam se i poljubio je. Obraz joj je bio topao. Imala je vrućicu. Otvorio sam usta da joj nešto kažem, ali ništa mi nije palo na pamet. Nije bilo ničega što bi bilo primjereno. Zato sam zatvorio vrata auta.
Nije važno, rekla je Susanna. Nije me briga za njega. Ništa mi ne znači, ne želim ga više nikada vidjeti.
Trebao mi je trenutak da shvatim o kome govori.
Bila je to pogreška, rekla je, užasna pogreška.
Kreni, rekao sam.
Ali –
Sad trebam vrijeme za sebe, rekao sam. Ne mogu govoriti. Moram razmisliti. Da, razmisliti. O svemu.
Ali ne valjda ovdje!
Ovdje je dobro, rekao sam. Ovdje se osjećam ugodno, ovdje se može dobro razmišljati. O svemu. Molim te, sada kreni. Vozi brzo! Javit ću se. Kreni.
Nešto je zaustila.
Ne, rekao sam. Vjeruj mi. Kreni!
Kimnula je.
Kad smo se pogledali, osjećao sam se kao da sam raspolućen u dva bića. Svijest o tome da nju i Esther neću više nikada vidjeti, tištala me poput nepodnošljiva tereta; stezala mi je grlo, oduzimala mi dah, nisam to mogao izdržati. No istovremeno su mi obje bile tako daleke da nisam čak ni znao bih li se uopće htio vratiti onamo kamo se vratiti nisam mogao. Zagrlio sam svoju ženu i osjećao sam se kao da to čini netko drugi, netko s kim zajedničko imam samo ime. Koje uopće ime? Pokušao sam se sjetiti. Držali smo se nekoliko sekundi. Predugo. Pustio sam je, odgurnuo je od sebe, zakoračio unatrag i rekao drhtavim glasom: idi!
Kimnula je i ušla u auto. Pokrenuo se i udaljio. Na trenutak sam ugledao blijedo Estherino lice na stražnjem prozoru, zatim su nestale iza zavoja. Neko sam vrijeme još čuo šum motora.
Kiša mi se slijevala niz glavu. Podigao sam pogled prema kući. Kako je drugačije sada izgledala. Polako sam ušao.
To je cijeli izvještaj. Voda po prozoru povlači svoje kišne linije. Oblaci su tako gusti da ponovno mogu posve jasno vidjeti zrcalnu sliku sobe – dugački stol, ormar, kuhinju, vrata. U zrcalnoj slici sobe nema nikoga. Ali na stolu leži notes.
A pritom sam tek sasvim na